Issuu on Google+

Njegova Ljubopisljivost Mnogopošto-poto-vani

Pater Marko Kornelije Glogovid velikima Don Kornelione malima Pato Mato

JAO, JAO A

I

O

JE PAO! SIMPATIČNA I SIMPTOMATIČNA ZBIRKA SUBRELIGIOZNE POSTANTROPOLOŠKE KVAZIHUMANE ANTILITERALNE NEOMETAFIZIČKE KLEROMAHINALNE NE NUŽNO UTOPIJE

1


o. Marko Kornelije Glogovid, OSPPE (crna ovca među bijelim fratrima)

JAO, JAO BABILON JE PAO! SIMPATIČNA I SIMPTOMATIČNA ZBIRKA SUBRELIGIOZNE POSTANTROPOLOŠKE KVAZIHUMANE ANTILITERALNE NEOMETAFIZIČKE KLEROMAHINALNE NE NUŽNO UTOPIJE

2


Vlastita naklada Autor živi i piše u Pavlinskom samostanu Svetice /kod Ozlja/

Godina Gospodnja 2011. Tik pred Armagedonom, kako izgleda.

Knjiga nije lektorirana. Jednostavno nisam imao više snage, ni novaca. Hvala na razumijevanju.

UPOZORENJE: ZBOG PONEKIH ŠOKANTNIH IZJAVA NE PREPORUČA SE ČITANJE MLAĐIMA OD TRI GODINE I STARIJIMA OD DEVEDESET I DEVET.

ZAHVALJUJEM: Anonimnom dobročinitelju, župljaninu župe Rođenja BDM Svetice, na financiranju ovog izdanja. Nije član masonske lože (provjereno). Bog ga blagoslovio.

3


Posvedeno svima koji nisu formatirani ili se formatiranju kulturno i nenasilno opiru u okviru svojih demokratskih mogudnosti u ustavno-pravnom poretku države u kojoj žive. Knjigu najsrdačnije posvedujem i gđi. Nevenki Šoštarić, tzv. Teti Neni, tajnici udruge 'Betlehem' i domadici samostana Svetice, iskrenoj prijateljici, pomodnici i suradnici, neumornoj i predanoj radnici u mnogim humanitarnim projektima i karitativnim akcijama, moliteljici i uzoru mnogima u izdržljivosti, hrabrosti i praštanju, primjeru dosljednosti osobnoj karizmi i aktivnosti u misiji koju joj je Providnost povjerila, osobi od povjerenja i velikom daru onima koji ju poznaju, ženi koja malo filozofira ali neprestano djeluje djelotvornom ljubavlju prema najmanjima, siromašnima, odbačenima i bolesnima. Živila! Ovu svojevrsnu autorsku antologiju i apologiju posvedujem i pastoru Dawidu Wilkersonu iz New Yorka, proroku i svecu, preko čijih me knjiga i propovijedi Duh Sveti silno doticao. Naravno, na poseban način djelce ovo posvedujem rahmetli sevdalijama Safetu Isovidu, Himzi Polovini i Zaimu Imamovidu. Nema lijeka do sevdaha. A ja počesto bolujem.

4


IZ KNJIGE OTKRIVENJA 18, 1-24; 19, 1-3 Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s modi velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: "Pade, pade Babilon veliki Bludnica - i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina." Narod Božji mora bježati. Začujem i drugi glas s neba: "Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko! Stoga u isti de je dan zla zadesiti: smrt i jad i glad te de sva u ognju biti spaljena. Jer silan je Gospod, Bog, Sudac njezin!" I plakat de i naricati za njom kraljevi zemlje što su s njome bludničili i raskošno živjeli kad gledali budu dim požara njezina. Prestrašeni mukama njezinim, izadaleka de stajati i naricati: "Jao, jao, grade veliki, Babilone, grade silni! Kako li te u tren oka stiže osuda!" trgovci zemaljski plaču nad njom i tuguju jer im trga nitko više ne kupuje: ni zlata, ni srebra, ni dragoga kamenja, ni biserja, ni tanana lana, ni grimiza, ni svile, ni skrleta: nit ikakva mirisava drveta, nit ikakva predmeta od slonove kosti, nit ikakva predmeta od skupocjena drveta, nit od mjedi, nit od željeza, nit od mramora; ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni bijeloga brašna, ni pšenice; ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni roblja nit ikoje žive duše. "Vode za kojim ti duša žudjela pobježe od tebe, sav raskoš i sjaj propade ti - ne, nema ga više!" Trgovci što svim tim trgovahu, što ih ona obogati, izdaleka de stajati, prestrašeni mukama njezinim, plakat de i tugovati: "Jao, jao, grade veliki, odjeveni nekod u lan tanan i grimiz i skrlet, nakideni zlatom i dragim kamenjem i biserjem! U tren oka opustje toliko bogatstvo!" I svi kormilari i putnici, svi mornari i moreplovci izdaleka stoje i, gledajudi dim njezina požara, zapomažu: "Koji li je grad sličan gradu ovom velikom?" I posuše glavu pepelom te plačudi i tugujudi viknuše: "Jao, jao, grada li velikoga! Dragocjenostima se njegovim obogatiše svi posjednici morskih brodova, a evo - u tren oka opustje!" Veseli se nad njom, nebo, i svi sveti i apostoli i proroci jer Bog osudivši nju, vama pravo dosudi! I jedan snažan anđeo uze kamen, velik poput mlinskoga kamena, i baci ga u more govoredi: "Tako de silovito biti strovaljen Babilon, grad veliki, i nikada ga više biti nede!" "Glas citraša i pjevača i svirača i trubljača u tebi se više nede čuti! Obrtnik vješt kojem god umijedu u tebi se više nede nadi! Klopot žrvnja u tebi se više nede čuti! Svjetlost svjetiljke u tebi više nede sjati! Glas zaručnika i zaručnice u tebi se više nede čuti! Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje i čaranja tvoja zavedoše sve narode; tebi se našla krv proroka i svetaca i svih zaklanih na zemlji." Nakon toga začujem kao jak glas silnoga mnoštva na nebu: "Aleluja! Spasenje i slava i mod Bogu našemu! Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi jer osudi veliku Bludnicu, što pokvari zemlju bludom svojim, i osveti na njoj krv slugu svojih!" I ponove: "Aleluja! Dim njezin suklja u vijeke vjekova!" /ja podebljo/

5


6


Ovo je knjiga napisana i tiskana „za moju dušu“ – što ne znači da je nedu dijeliti s drugima. U njoj su tekstovi iz nekoliko prethodnih knjiga koje sam napisao u razdoblju od 2005-2011. Želio sam imati sve na jednom mjestu, jer mnogi su me to tražili iz nekih svojih meni ne do kraja jasnih razloga. Uglavnom, znam da de debljina knjige neke odvratiti od čitanja, ali s druge strane baš mi se lijepo vidi ta debljina, nekako mi je drago da imam i jednu deblju knjigu uz sve one mršave. Osim toga, nitko mi ne može prigovoriti da baš ništa ne radim: eto ti brate knjiga, i to debela, pa barem sam pisao ako ved drugo ne znam ili ne du. Ima tu duhovitosti /molim to tako gledati!/ i duhovnosti /molim probati shvatiti!/ a ima i nešto između. Neke de nas riječi zaped kao kolonoskopija. Neke nasmijati kao da nas škakljaju percem mlade guske po tabanima. Neke de nas sablazniti, no kaže prastara balkanska mudrost „Nek' se deše koga svrbi“. Zašto uopde pišem? Zato što nisam kupio laptop samo za gledanje. Pišem dakle postojim. Pišem jer nisam studirao arhitekturu. Pišem jer sam odrastao uz tisude knjiga i jer znam koliko knjiga može značiti čovjeku. Ova nije lektorirana, niti cenzurirana. Ne ide na natjecanja niti du na njoj zarađivati brdo eura. Ovo de biti darak onima koje volim, poštujem i s kojima surađujem, kao i onima kojima nemam trenutno što drugo dati. Jer mi je ponestalo kave i bombonijera. Knjiga je idealna za čitanje u nekoj duljoj vožnji vlakom ili vozom i slično. Dobra je i kao podmetač za lonac s vrudim mahunama. Ili kao obrambeno sredstvo protiv muha. Kao što naslov kazuje, crta koja se provlači kroz tekstove je taj nesretni Babilon - simbol ovog jadnog i pokvarenog svijeta, neprijateljskog Bogu, ubitačnog ljudima. Ne svijeta kojeg gledamo, ved sila koje su u svijetu u kojemu živimo. Te je sile tame pobijedio Jaganjac Božji, ISUS KRIST Gospodin i Bog, moj Spasitelj i Otkupitelj. Hvala Mu i slava za sve. Volim Ga više od svega i sviju. On me čeka i ja du Mu dodi. Bez obzira na obzire, Njega sam htio navijestiti i približiti te prenijeti Njegovu poruku. Zato, moja je molitva i nakana: ne nasjedajmo Babilonu! Gledajmo u Nebeski Jeruzalem. I to je to.

7


8


PUNA _ _ _ _ KUKURUZA

9


AKTUALNOSTI

J

edan mi je dan proteklog tjedna bio osobito težak.

Bog me pozvao da pomažem Njegovom narodu, a to je poziv na nošenje križa i umiranje sebi, da bismo i ja i oni kojima služim iskusili jednom uskrsnude i život s Njim. Nije lako to služenje, sve se u čovjeku opire. Dan je počeo cijelim prijepodnevnim radom u školi. Moram glumiti strogodu, jer bi me inače djeca pojela. Ta je metoda dobra, jer ih učim da je škola ozbiljno mjesto u kojemu se pripremaju za ozbiljan život. Nije da ne smiju ni trepnuti, ali zahtijevam disciplinu, jer ona odgaja za bududnost. Nemirni, pre-slobodni, lijeni učenici danas - takvi roditelji, supružnici, radnici sutra. Ali, i to me često zamori, jer iako je na satu mir i tišina, ne želim da im se pojam «svedenik» veže samo s time. No, kako to sve uskladiti, kako im dopustiti i smijeh i igru i ležernost, kada odmah iskoriste priliku i zaborave gdje se nalaze? Kad sam, naime, tek počeo raditi kao vjeroučitelj, prije nekih pet godina, doživio sam katastrofalan poraz. Došao sam pun mladenačkog elana i zaljubljenosti u taj poziv, želedi svim mogudim i zanimljivim metodama približiti im Boga, Crkvu, vjeru, poštenje i sve što je u biti kršdanstvo. Ali, kad su vidjeli, da sam dobar i da se šalim, da ne znam vikati i da dobivaju lijepe ocijene, da želim razgovor, da budemo prijatelji… Ajme meni! Koja greška. Nikako zaustaviti lavinu tučnjava, bacanja kreda i spužvi, udaranja vratima, naginjanja kroz prozore, izlazaka po deset puta na wc, te mnoge druge situacije koje su me dovele do blage histerije. Ni razgovori ni roditeljski sastanci, ni česte vizite pedagoga i ravnatelja ništa nisu uspjele popraviti. Ne govoredi o strahotama u starijim razredima; osmaši su pobjegli sa nastave, napili se a dvojica su završila na hitnoj u jako ozbiljnom stanju. Jedan mi je u petom razredu prijetio nožem. Neki je šestaš skinuo sliku Isusa sa zida i gazio ju nogama. Na vjeronauku. Jednom su obrijali jadnog dečka «na nulu», tukli ga drškom od metle i flomasterima skroz ispisali i uništili jaknu. Još imam trauma iz te škole. Nakon nekoliko mjeseci, sav mi je žar pao u vodu… Bio sam toliko iscrpljen, povrijeđen i slomljen. Mnoge su tate i mame mene krivile, dok sam se ja siroče branio, da još nisam razradio metodu, da sam iznenađen ovakvim stanjem, jer osobno nisam u školi smio ni pogled didi na drugove i drugarice, a kamoli glas! No, povratka nije bilo. Bio sam dobar, pokazao sam se kao dobar, nisam mogao naglo postati «zločest» i nametnuti autoritet. I tako tri duge, iscrpljujude, tragične školske godine. Sve je trebalo biti izglađeno floskulom: «Ma oni su malo hiperaktivni… Morate to izdržati.» Otkad sam u drugom gradu, okrenuh ploču i pravim se od početka ozbiljan i strog. Ne grub i surov, samo ozbiljan i strog. Eto, vradah se iz jedne od tri školi u kojima radim, razmišljajudi o tome svemu i pitajudi se, kako da budem i dobar svedenik i dobar učitelj. Nakon ručka isprekidanog sa šest telefonskih poziva, otišao sam autom u dudan po neke potrepštine. Po putu sam sreo djevojku, koja ima zvanje za časnu sestru, ali ima teških kušnji i prepreka od strane «dobrih, katoličkih roditelja». I od rodbine. I od prijatelja. S njom sam pričao i tješio ju gotovo sat vremena. Vrativši se u samostan, opet telefon. Zove me prijateljica, žena koju je nedavno napustio suprug, moj prijatelj. Kako nisu mogli imati djece, patnja je ogromna, više slušam nego pričam. Zove i druga gospođa, kojoj je sin otišao od kude, da živi s curom, koju ona uopde ne zna, traži

10


pomod i odgovore. Dobro. Nakon svete mise i molitava sa subradom, primam ljude na razgovor. Dijete im je u nekoj krizi, grdo sanja, ima strahove. Naravno, mjesecima su tražili pomod kod raznih energičara, pa kad su potrošili silne novce i živce, naglo se sjetili da imaju svedenike u župi. Ali, iznenađenje! Mislili su da du bajati i raditi hokus-pokus, kad ono ja tražim obradenje, redovitu ispovijed, misu i molitvu. «Hvala. Koliko smo dužni?» Problijedješe u čudu, kad sam odgovorio«ništa». A čuli su od drugih da smo mi popovi lopovi i da smo opasni. U svakom pogledu. Ja sam osobno opasan, samo kad jedem devape. Onda što dalje od mene. Grizem bez upozorenja sve koji se približe žicajud «bar jedan devap». No, nije ni to bio kraj ovog dana. Dok sam se opraštao od ovih dragih ljudi, dođoše drugi, za sprovod sljededeg dana. Navečer, ved jako kasno, moledi krunicu prisjetih se svih ovih ljudi, djece, problema… Nisam zaspao odmah, mučilo me jesam li dobro rekao, dobro postupio. Jesam li bio Kristov ili svoj? Hvala Bogu za taj dan. Pomolio sam se za njih i za sebe, zahvaljujudi Gospodinu, što Mu mogu služiti u malenima, slomljenima, slabima, razočaranima, bolesnima, grešnima. I ja sam takav, a On me nosi. Ljubav sve izdrži. Ne tužim se i ne kritiziram. Samo želim redi, koliko je Bog dobar. Svi Ga tražimo, a On se daje nadi…

11


DRUGA STRANA MEDALJE

N

e ljubite svijeta ni što je u svijetu.

Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Ivanova 2, 15-17) Pade mi na pamet ovaj snažan dio poslanice najmlađeg Isusovog učenika, onog koji je jedini uz Majku Mariju i još dvije Njezine imenjakinje stajao pod križem Učitelja i promatrao, slušao i dalje učio od Jaganjca Božjeg u Njegovim zadnjim zemaljskim satima, krvavim, odlučujudim. Zanimljivo (ili ne?), ali prva osoba koju zapaža evanđelje pri Isusovom očitovanju svijetu je Njegov bratid- Ivan (Krstitelj), a zadnja osoba, koja svjedoči o Njegovim riječima na Kalvariji je također- Ivan. Štoviše, Ivanovo je evanđelje posljednje u nizu četiri evanđelja. Kako ima 21 poglavlje, neki su skloni vjerovati, da de se baš u ovom, 21. stoljedu, vratiti Krist u slavi. Ali, o proročanstvima neki drugi put. Ivan, na hebrejskom Johanan, znači „Milost Božja“ ili „Jahve je milostiv“. Zaista, ako pročitaš Ivanove poslanice, otkrit deš da „biti milostiv“ ne znači samo nekoga gladiti, pohvaliti, zadovoljiti, usrediti i umiriti, u pozitivnom smislu. Naime, te su poslanice pune i ozbiljnih opomena, ukora. Citat s početka članka zorno to pokazuje. Mislim, da je velika milost za nas, stvorenja, kad nam Stvoritelj, po Duhu Svetom, koristedi se rukom biblijskih pisaca, daje takva upozorenja i prekore. A čini to iz ljubavi, i samo iz ljubavi. Milost- teološki rečeno, nezasluženi Božji dar i blagoslov - dotiče nas u najrazličitijim situacijama života, a možda najjače onda, kada smo najjadniji. To je posebna, Božja logika. Došle su mi, eto, te misli, dok sam nakon jednog napornog dana, umjesto da (budala) odem pred Isusa u kapelicu i odmorim se (kao Ivan! na posljednjoj večeri) u Njegovom zagrljaju, upalio onu glasnu kutiju u boji, sa stotinama programa, koja ima u svakom stanu počasno mjesto. Kao nekod u Isusovo vrijeme kudna božanstva, kumiri, u domovima poganskih, rimskih i grčkih patricija i plebejaca. Na jednom programu svađa oko ostavštine jednog davnog političara, državnika, predsjednika. Argument „za“ bio je vrlo dubokouman- „tada nam je bilo bolje“. Bez obzira, što smo „tada“ bili robovi u fiktivnom zajedništvu naroda, bez obzira što je ta država izgrađena na krvi stotina tisuda zarobljenih i pogubljenih bez suda po različitim poljima, jamama, na tzv. križnim putovima, bez obzira, što je sistem istog čovjeka-boga smaknuo preko šest stotina katoličkih svedenika i časnih sestara (najgorih, najopasnijih neprijatelja). Važno, da „nam je tada bilo bolje, u materijalnom smislu“. S izmišljenim radnim mjestima, pod čizmom bezboštva i u strahu od svih i svega. Dakle, zločinci postaju heroji. Mrtvaci diktiraju živima. Iako danas svi imaju aute, kompjutere, mobitele, smiju pjevati sve pjesme i vijoriti svoju zastavu, idi normalno u crkvu i krstiti i krizmati svoju djecu, iako su granice otvorene, osobito za ljetne i zimske praznike, mnogima je bolje bilo „tada“. Kad smo nosili plave kapice i crvene marame.

12


„Svijet prolazi…“, kaže Ivan. Na drugom nekom programu, ajme grozote, neka žena ostavlja djecu, pa i malu bebu, i odlazi u drugu obitelj, da bude „zamjenska mama“. Ne znam, da li se to radi zbog novca, slave, ili nečeg tredeg? „Ne suobličujte se svijetu…“, piše Ivan. Na nekom drugom programu, film pun krvi, udaraca, optužbi, varanja, razvoda, krađa, osvete, nasilja. Sve skužiš u deset minuta. Kažu, da u Americi, prosječno dijete u osnovnoj školi, u tih nekoliko godina vidi i memorira preko sto tisuda nasilnih i krvavih slika iz takvih filmova i slično. A onda se čudom čude kad neki klinac ušeta u školu i pobije kolege. I onda je velika žalost. A u Bagdadu dnevno pogibaju deseci i nikom ništa. Nakon pola sata „odmora“ uz božanstvo TV-a, ostavih daljinski i ipak uhvatih svoju Bibliju i krunicu. Možda bih i još istraživao po ostalih 1546 programa, naših i satelitskih, ali se sjetih da sam ujutro toga dana posjetio bolesnike u bolnici. Ljude koji leže prikovani uz krevet (križ), koje posjeduju razni Ivani i Marije. S infuzijama i transfuzijama, na morfijima i apaurinima. Gledaju u strop i pitaju se, je li to stvarno kraj… A još bi živjeli. Nude nam prosperitet, karijere, glamur. Reklamira se savršeno tijelo, bicepsi, tricepsi, svi moraju biti manekeni, nositi naočale od šest tisuda kuna i klanjati se nogometnim klubovima koji su oslobođeni poreza, što npr. Karitas nije. No, postoji i druga strana medalje. „Svijet prolazi…“. Prolazi mladost, ljepota, mogudnosti, talenti, novci, zdravlje. Zar nije velika milost, to shvatiti i prihvatiti? Jer, smisao je života - umrijeti i dodi svome Stvoritelju. Zato nas je stvorio, jer nas želi ljubiti cijelu vječnost. Ivan je to shvatio, jer je bio pod križem. Nije sjedio u birtiji ili se satima hranio ispraznostima. Moja je molitva za Tebe i mene- milostivi Bože, daj nam milost, da znamo uistinu živjeti!

PROLAZNOSTI, ISPRAZNOSTI

13


O

vih sam sumornih jesenskih dana razmišljao, kako što više starimo, više

stvari oko sebe primjedujemo. Tko se od nas kao dijete ili kao mladid tj. djevojka, zabrinjavao ili zaustavljao na činjenici promjene vremena, raspoloženja, te hodemo li do sutra preživjeti ili ne? Ljudi su umirali, drugi nam se bliski rađali, ali čovjek, dok nema nekih godina, to slabo „registrira“. A sada, sjediš unutar četiri zida, okidena uspomenama, gledaš kroz prozor u jesensku magluštinu, slušaš rominjanje kiše koja ti je nakon deset dana padanja ved dobrano načela živce, i maštaš… Do jučer si nekako bezbrižno šetao ulicom, žvakao sendvič i sanjario kako da se izvučeš na matematici, imao svoju muziku u glavi i planove za bududnost, i jedva čekao večer da s društvom „odeš van“. Manje trzavice, u vezi npr. promijene škole ili ljubavnih jada, brzo su prolazile, a o pojmovima; štednja, vrtid, lijekovi, nova putovnica, ustajanje u 5, piercing i tetovaža vlastitog pubertetlije, telefonski račun, susjedovo nabijanje cajki, peglanje (pardon, glačanje) košulja, red u pošti, i tisudu sličnih… Nije se mozgalo - to su činili oni, stariji. A onda, jednoga dana, šok. Ja prolazim, ja sam postao „oni“, ja više ne idem u kazalište, ja više ženu ne držim za ruku šetajudi parkom, ja se kljukam američkim revolucionarnim, skupim lijekovima protiv ostereoporoze. I gledam kroz prozor u blatnjavo dvorište. Depresivno malo, kaj ne? U našoj Bibliji puno se piše o toj nagloj spoznaji prolaznosti i ispraznosti, što su kao dvije grede našeg životnog križa. Naravno, nije sve prolazno i nije sve isprazno. Pa ipak, u psalmu 89 neki poeta, Etan Ezrahijac bolno viče: „Sjeti se, Gospodine, kako je kratak život moj, kako si ljude prolazne stvorio!“ I sljededi po redu psalam konstatira: „…Kao uzdah dovršismo godine svoje, zbroj naših godina je sedamdeset, osamdeset ako smo snažni, a vedina od njih muka je i ništavost, jer prolaze brzo i mi letimo odavde“. Nešto prije, u 39. psalmu kralj David upozorava sve, kojima je bogatstvo jedini pokretač života: „Poput sjene čovjek prolazi, tek je dašak svo bogatstvo njegovo, zgrde, a ne zna tko de ga pokupiti“. Izabrah namjerno psalme, vjerske pjesme, a one kojima Pismo i nije neki autoritet, podsjedam na drugu pjesmu: „Prodi de sunce, prodi de dan, nestat de jedan prelijepi san, same de oči plakat u snu, kad više ne budeš tu!“ Da, to nije kralj David, to pjeva Hanka Paldum. Kako smo duboko u demokraciji, smijemo izabirati kome vjerovati, a eto, i vjersko se i svjetovno bar u ovomu mogu složiti; prolazimo. Međutim, glavno je pitanje, što učiniti s tim šokantnim otkridem - da nam život sliči ovom ljetu, koje je prošlo dok smo „rekli keks“? Možemo se suočiti razumno s time i nastaviti živjeti, ne zuredi tupo kroz prozor, ne očajavajudi, nego radosno i s pouzdanjem očekivati onaj Dan, kada de nas Jahve pozvati u vječnu Domovinu. Možda to bude i prije nego demo si mi isplanirati. Možemo se i uvudi pod zamišljeno stakleno zvono, zatvoriti se panično u svoj mali svijet, oviti se u crninu i do iznemoglosti ljubiti požutjele fotografije negdje iz 1948. Možemo se također, praviti da se ništa ne događa; djetetu du kupiti play-station i neka igra dok mu oči ne iscure, supruga u andro-pauzi nedu izbezumiti mjesečnim slanjem na provjeru triglicerida, zanijekat du bore oko očiju a na poslu du biti vječno „sretna“- nek' po osmijehu od uha do uha kolege vide da živim savršeno. Kako se nosiš s ovom spoznajom Ti? Meni je malo lakše, ja sam profesionalno orijentiran na Raj, i nakon par stotina godina u čistilištu, udi du u Kraljevstvo Božje, a kako u biti i nemam svoj tzv. privatni život,

14


zbog prolaznosti ne upadam u očaj. No, ima nas svakakvih. Znam da nije lako prebroditi sučeljavanje s ovim pitanjem. Stvari se prebrzo kredu! Bližnji nam prebrzo odlaze! Djeca nam prebrzo rastu! Običaji se prebrzo mijenjaju! MORAŠ se odlučiti, kako deš provoditi dane do poziva Onoga, koji te stvorio. Najmudriji su oni, koji mirno prihvadaju činjenice. Drugi je korak pitati Gospodina- što mi je činiti? Zadnje je, što god nam Bog pokaže kao svoju volju, ponovno to prihvatiti. I idi spokojno dalje, u bududnost. U Nebu nema jeseni, starenja, briga oko bankovnih minusa. U Ljubavi demo biti vječno mladi i savršeno radosni i zdravi. Zato, ne bojmo se, hrabro! Umjesto da život crpimo iz TV- lažnih ljepota, zavirimo u Božju Riječ i nađimo i uzrok i posljedicu i rješenje naših odrastanja i životnih promjena. Na kraju- zar bismo zaista bili zadovoljni, da vječno imamo 18? Znam jedno- s Isusom je svaki dan i svako razdoblje - najbolje!

LOGIKA NAM MALO ŠTEKA

15


U

evanđelju po Luki (18, 8) čitamo potresne retke, koje Gospodin Isus

izgovara pred svojim učenicima: „Hode li Sin Čovječji, kada dođe, nadi vjere na zemlji?“ Uvijek me iznova „drmnu“ te riječi Učitelja, za koje zamišljam, da ih je izgovarao s velikom zabrinutošdu i žalošdu, više nego s kakvom prijetnjom ili moralizatorski. Isus sebe naziva „Sin Čovječji“, ne samo zato jer je taj naziv prvim učenicima poznat iz proroštava Staroga zavjeta i jer se veže s osobom Mesije, nego i stoga jer želi naglasiti da On uistinu jest i pravi Bog i pravi čovjek, i da je postao čovjekom zbog čovjeka i da Mu nisu strana čovječja lutanja i da kao savršeni Čovjek savršeno poznaje i savršeno ljubi svakog čovjeka. U originalu, ovo čitamo kao: Sin Adama. Riječ „adamah“ sa hebrejskog se prevodi „glina, zemlja, prah“. Kakvo poniženje: Jedinorođenac Boga Svemogudega silazi u prah, postaje krhko zemaljsko bide, zemljana posuda koju demo razbiti na Golgoti (ispod koje je, nota bene, kako se u tradiciji smatra, pokopan glavom i bradom Adam), a opet, kakvo uzvišenje čovjeka: Bog kao čovjek ulazi u naše padove, da bismo bili uzdignuti Njegovom milošdu. Isto tako, na latinskom se jeziku „poniznost“ kaže humilitas, a ta riječ dolazi od humus- zemlja. Poniženi su oni, koji su pritisnuti o zemlju. Adamah i humus, to je jedno te isto. Blago pritisnutima o zemlju, oni mogu biti ponizni, a ponizni de baštiniti zemlju, kaže Isus u Govoru na gori! Sljedede, Isus govori o svom ponovnom dolasku. Obratimo pozornost, da ne kaže kada de to biti… Dakle, sljedbe koje nam prijete konkretnim datumima čine to na svoju ruku (tj. na svoju glavu) i ne trebamo se za time povoditi. Eto, sada neki viču kako demo 2012. doživjeti famozni „smak svijeta“. Ne znam samo na koju foru, jer 2012. u biti nije 2012., jer naš kalendar je pomaknut nekoliko godina unaprijed, zbog krivog računanja nekih veleučenih u prošlosti; osim toga, samo Zapad poznaje ovakav kalendar, a Židovi imaju svoj (sada im je 5771. godina) a Islam svoj (sada im je 1430. po hidžri Muhammed alejhi-selama). E pa brate, sad se ti snađi. Isus dolazi ponovno, jedino to znamo, samo to nam je i važno. Tek kada dođe ponovno, bit de stvorena nova nebesa i nova zemlja, zlo de biti zauvijek uništeno i vječno demo s Njime kraljevati. Hode li, kada dođe, nadi vjere na zemlji? Primijetimo, da nije rekao: „Hodu li nadi crkve, procesije, krstitke, kršdanske sprovode i akcijsku veliko-prodaju Biblija…“ nego VJERU. Obišao sam po svijetu crkve u kojima nema više Presvetog Sakramenta, izbačene su postaje križnoga puta, ispovjedaonice, molitva krunice, priprava za prvu pričest i krizmu. Slušao sam pavlinskog misionara iz Belgije, koji je svjedočio kako umjesto Riječi Božje, neki čitaju „Malog Princa“ i sličnu literaturu, na svetoj Misi. Na vlastite sam oči vidio sliku Buddhe u hodniku jednog samostana. Također, umjesto kapelice, na vratima iste piše „soba za meditaciju“. I tako dalje. No, i u tim sam zemljama upoznao predane, radikalne kršdane, koji se ni za živu glavu ne bi odrekli svoga Gospodina, koliko god svijet vršio agresiju na svetost braka, obitelji, vjere, života i morala. Imamo i našu situaciju, u kojoj se vedina deklarira katolicima, redovito se djeca šalju na vjeronauk, primamo svedenika na božidni blagoslov, za Uskrs su popunjene klupe u crkvama, postavljaju se raspela i kapelice pokraj cesta i puteljaka. No, sve to MOŽE biti samo maska. Opet čitamo Isusovo pitanje i opet nailazimo na VJERU. Što je vjera? Vjerovati Bogu, ne samo u Boga. U Boga (ili „neku silu“) gotovo svi vjeruju. Ali, vjerovati Bogu… Vjera i religija mogu biti

16


sasvim različite stvari. Netko de vjerovati u Boga, nositi zlatni križid oko vrata, donirati za nove vitraje u župnoj crkvi, a istovremeno de psovati istoga Boga, jednom u nekoliko godina posjetiti Ga u crkvi, iskorištavati svoje zaposlenike, varati svoju suprugu i kockati do besvijesti. Vjeruje li u Boga? Vjeruje. Vjeruje li Bogu? Je li to ta vjera, o kojoj Isus govori? Trebaju li Isusu takvi vjernici, koji de sakramente „obavljati“ i koji de biti za abortus, koji de klevetati svoje svedenike i živjeti svijetom, tijelom i modom, pa makar svoju djecu redovito slali nedjeljom na Misu? Nipošto ne osuđujem, niti se ogorčeno žestim. Samo sam žalostan i zabrinut, baš kao Isus dok pita: hode li biti vjere. Jer, izgleda da možemo i moliti i sudjelovati u životu Crkve, bez vjere! Formalno, folkloristički. Hladno i nezainteresirano. Vjerujem, da kad Isus dođe da de i dalje biti mnogo kršdana, crkava, muzeja sakralne umjetnosti i koncerata duhovne glazbe. U grbovima de raznih udruženja pa i država i dalje biti križevi. Blagoslivljat de se i dalje mostovi, zgrade i spomenici. Skupljat de se i davati milostinja. Prodavati de se raspela i kipovi Majke Božje. Organizirat de se procesije i hodočašda. I sve je to dobro, potrebno i lijepo. No, nije dosta. Nije i gotovo. Trebamo učenike i svjedoke, trebamo oduševljene, zapaljene, silovite, autoritativne, pomazane Duhom kršdane-vjernike, pred kojima de demoni jecajudi bježati a ne se na njih lijepiti i u njima uživati. Trebamo „lude za Krista“. Sada izmolimo jednu Zdravo Mariju s nakanom obradenja licemjernog oholog farizeja, niže potpisanog, koji trabunja velike uzvišenosti a jadnik i bijednik nema ni sam tu vjeru, za kojom ipak čezne. A usput, preispitajmo i sami sebe. Možda ipak nešto može biti bolje, jer, On dolazi sto posto, i svi demo Mu morati pogledati u oči.

U ŽELJI SNA i SPA, nada mi SVA

17


V

ed dulje vrijeme želim uputiti riječ-dvije ohrabrenja svima onima koji padaju

na svom putu. Zaista, vedini ljudi danas uopde nije lako. Ne bih o prilikama u Maleziji ili Uzbekistanu, jer tamo me (još) ne čitaju. Tu i ovdje, gledam i primjedujem: ljudi gube snagu, malakšu, nemaju uzora, nemaju svjetla. Jedna mi osoba priča o svojoj kderi i kaže: „Ajme, kakav život ona i muž žive! Izmislili su im radno vrijeme od 9 do 17, a kudi se vradaju iza 18h. Cijeli je dan njihova kderkica sama. Ujutro pre-pospana da ih zagrli, navečer preumorna da ih nasmije. Sljededa de dva desetljeda otpladivati stan u kojem žive. Ako ne dobe, nedajbože, otkaz. Stoji suđe, stoji roba. Nemaju vremena za prijatelje, subotom spavaju, nedjeljom idu u šoping. Hipnotizirani su televizijom, boje se svega. Najviše se boje drugog djeteta. I potresa i poplava i nezaposlenosti i bolesti i nasilnika i kredita i tečaja eura i… Nemaju vremena jedno za drugo. Nemaju vremena za crkvu. Ja molim za njih.“ I ja molim za njih i za sve koji su u istim „blagodatima“ modernog hrvatskog preživljavanja. Jest, sve se nekako brzo promijenilo i strah nas je uopde kako de to sve izgledati u skoroj ved bududnosti. Mislim si, pa danas su ljudi postali roboti. Mašinerija novca i posla postala je tako depresivna, da nam trebaju dobri šamari da se probudimo. Želio bih svima umornima i shrvanima poručiti: ne dajte se! Kad su zatvorena vrata, postoje prozori. Ne moramo imati sve i odmah. Ne moramo živjeti kao Njujorčani. Ne moramo napuštati Boga, da bismo u zavodljivoj i zabludnoj emancipaciji ostali bez duše. Mladi si najčešde misle, samo da svršimo školu, dobijemo posao, kupimo stan, auto, vikendicu. Onda demo živjeti. Aha. Preispitajmo svoje snove i svoje principe. I svoje ideale i svoje prioritete. Ako se nešto i ne ostvari po striktno zacrtanom planu, ne mora značiti da je to loše. Evo ja sam, npr., silno želio osnovati klub ljubitelja sevdaha, koji bi se nazivao „Čađava mehana“. Mislio sam, dosta je jedna harmonika, desetak sevdalija, sinija, džezva, kockice šedera uz kavicu, malo kadaifa i hormašica, ilegalni uradak od šljiva za podmazat grlo i par slika bijele kule Zmaja od Bosne iz Gradačca, Igmana u zimskoj idili i neku raju u posavskoj nošnji, s šargijicom na gotovs. Al eto, ništa od toga. Aman nemere insan nad derneklije ni akšamlije, ni'ko nema vakta. Onda sam htio ostaviti domovinu i otidi u Indiju kod Majke Terezije. Moj mi je duhovnik lijepo objasnio, da bih tamo umro u roku dva dana. Onda sam maštao o pokretanju posebne udruge koja bi se borila protiv klerofobije, kleropatije i kleromanije. Pa su mi rekli da se sam odem liječit. Onda sam zaželio pokrenuti vlastiti novinarski biznis; tiskao bih novine za neke 3 kune, malog formata, s puno slika i malo teksta, koje bi udarnički uzvradale udarac udarateljima. Na primjer, evo nekih naslova: „Oformljena specijalna jedinica katoličkih odvjetnika koji de tužbama s potražnjom visokih odšteta tužiti one koji klevedu i vrijeđaju Isusa, Papu i Crkvu“ kao i „Aborteri privatnih ginekoloških ordinacija, drhtite i imajte nodne more: šaljemo vam trudnice-agentice koje de svjedočiti protiv vas“ ili „Prava životinja dovedena u pitanje? Izgrizeni vlasnik rotvajlera izgrizao istoga!“ Ali, ultrakatoličke novine za 3 kune ostale su na 3 kune uloženih sredstava, poslije potrošenih za kupnju 1-centimetarske čokoladice. (Nažalost, kako nismo još uvijek u EU, ni ta čokoladica nije bila od „više kakaoa, s manje masnoda“ kao one u EU. No, uskoro de nas prestati trovati i modi demo i mi kupovati Milku kao oni u

18


Njemačkoj!!! Pravu Milku!!! Jedva čekam!!!) Onda, htio sam napraviti svehrvatsku akciju gašenja televizije kroz korizmu, na što su me vjernici u crkvi zasuli podmetačima sa klupa s oproštenjem za pod guzu. Eto, da ne prijeđem u verbalni fidelkastroizam o ovim osobnim neostvarenim snovima, moram stati. Na loptu. Sada sam običan seoski vele(koji to vele?)časni i neobično mi je lijepo jer više ne sanjam nego živim u javi. Poput predragih Svjedoka Jehove i ja dakle želim uzviknuti svima nezadovoljnima: Probudite se! Morate ostati na životu! Priključite se na infuziju molitve, na transfuziju sakramenata, na terapiju Biblijom i akupunkturno bockanje prstida krunicom! Ne čekajte sutra i ne fantazirajte. Ne radujte se ljetnom Braču i zimskoj Kranjskoj Gori. Radujte se današnjim danom. Svakim djelidem, svakim susretom, svakim izazovom današnjeg dana. Zatupljivanju i mehanizaciji duha kroz medijska faširanja i koncentracijske poslovne urede možete se oduprijeti samo ako ste u milosti Božjoj, daleko od teških grijeha. Ne, nede nas spasiti pomlađivanje u centrima ljepote, niti de nas usrediti opuštanje uz ezoteričnu glazbu i eterična ulja; to su bajke. Promjena srca, promjena dnevnog ritma i načina življenja, to je izlaz. Konkretno? Zajednička obiteljska molitva, poštivanje nedjelje i blagdana i borba s idolima i navezanostima mogu biti odličan početak. Zašto ne isprobati? Ništa ne košta, ništa ne boli. Ne lijeva se olovo niti se pladaju tretmani astralnim zrakama s Neptuna. Stradat de samo glupi ponos a nestat de životarenje. Čujmo što je On rekao: „Došao sam da imate život. U punini da ga imate“ (Iv 10, 10) Zar to nije predivno: Isus nam nudi puninu života, On nas poziva da crpimo život iz Njega. Crnilo nestaje, kad u život uđe Sunce. Ne spuštaj Mu rolete (nemrem se sad sjetit hrvatskog naziva, ved je prošla ponod, sori)!

OCHYGLEDNO I OCHEWI-DNO

19


O

, evo nam divne teme.

Preširoke i preozbiljne za jedan ovako malen članak, ali veliko nastaje iz maloga a vatra iz iskre, pa je dobro zapaliti iskru, koja razbuktava požar Božje ljubavi u dušama. A Bog je Ljubav, i Bog je Otac: ne neka bezlična energija ved Osoba, koja ljubi i ima slomljeno srce zbog naših bježanja, lutanja i gubljenja. Kao što običan, ljudski tata trpi i plače zbog djece koja upadnu u kakvo zlo, potpuno isto i nebeski Tata pati, gledajudi što mu djeca čine sa slobodnom voljom koju im je podario. Današnje očinstvo, osobito ovo naše „prozapadnog tipa“ očinstvo, kao da je u jednoj velikoj krizi. Rijetkost je vidjeti oca s djecom u crkvi, rijetko očevi vode obiteljsku molitvu, ili iskreno razgovaraju sa svojom djecom, ili pišu s njima domade zadade. To, uz kupovinu, odlazak u vrtid ili školu, ostaje uglavnom na majkama. Da ne govorimo o pranju suđa, usisavanju sobe, glačanju odjede, kuhanju i opdenito o organizaciji dnevnog reda/rada pojedine obitelji. „Tata od formata“ je, kako nas uče „Božanski Formatori“ s(a)vijesti, zavaljen u fotelju; noge na stolu, u ruci pivo i daljinski upravljač. On peče roštilj, popravlja auto, zove kolege na tv-prijenos utakmice, kosi travu u dvorištu i čita novine. On zarađuje, ostatak obitelji troši. On se izvlači iz svađa sa suprugom, bježedi u lokalni birc. On se umiljato sklanja od vježbanja matematike s djetetom, jer „mi to nismo učili u školi“. On reži na punicu, psuje demokratsko izabranu vlast ali i oporbu, ved prema potrbi, u siječnju radi planove za ljetovanje, a kad mu je baš svega dosta, ode u ribolov. Eto, tako nekako nam prikazuju filmovi, serije i sapunice današnje tatice. Izostavljajudi izvanbračne preljubničke avanture i ispade agresivne ljubomore ujedno. Hm, ima li u tomu istine? Božja riječ, zanimljivo, kao zadnju rečenicu Staroga zavjeta donosi: „On (prorok Ilija) de obratiti srce otaca k sinovima a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju“ (Mal 3, 24) Stručnjaci kažu, da je od te rečenice do početka pisanja Novoga zavjeta prošlo 400 godina. A Novi zavjet započinje Rodoslovljem Isusa Krista, u kojemu se četrdesetak puta spominju očevi, koji „rađaju djecu“. Zanimljivo. Iščitavamo iz Malahijina proroštva, kako je izuzetno, čak sudbonosno važno, da „srca očeva budu obradena djeci“ i obrnuto, inače bi zemlja bila prokleta, odnosno ne bi u njoj bilo blagoslova, ostala bi samo muka, žalost, bol i tjeskoba. Biblijska mudrost želi redi sljedede: otac je stup obitelji, on treba uzeti dijete na koljena i s njima i moliti i razgovarati i raditi. On treba djetetu što više govoriti: „Volim te sine, kderi, nikada to ne zaboravi.“ On treba, kao jedan s majkom-suprugom, djeci biti prvi uzor i prvi udžbenik i prvi od koga de djeca tražiti životne odgovore. Nijedna škola i nijedna crkva ne može zamijeniti roditelje! U nas se kaže „Kakav otac, takav sin“, i ne kaže se to bez veze. Ako tata psuje dragog Boga, psovat de i djeca, i Njega i njega. Ako tata pretjerano pije (mislim, jel'da, na alkohol) najvjerojatnije de i djeca posegnuti za pidem, jer „neka sam isti kao on, dani mi idu uludo, neka sam isti k'o stari moj…“ Osim ako imaju zaista dobru alternativu, dobro društvo, dobre uzore. No, ulice i kafidi, parkovi i diskoteke, privatni tulumi i organizirane zabave pune su mladih, koji de rijetko ili tek u krajnjim situacijama potražiti pomod u vjeri. Jako je važno, kakav je otac obitelji. Nije ovdje riječ o prepucavanjima oko patrijarhalnog/matrijarhalnog ustroja, ved uopde o temeljnim dužnostima i odgovornostima jednog oca.

20


Kršdanski otac okuplja obitelj, blagoslivlja je i kroz sudjelovanje u sakramentalnom životu jača obitelj u iskušenjima svijeta. Ta tko nede upasti u razna iskušenja? No, djeci koja su od oca i majke slušala o dobrome Bogu, o milosrđu i ljubavi, o Kraljevstvu Božjem, o praštanju i nošenju križa… Bit de kudikamo lakše suočiti se s problemima i trpljenjima koje donosi život. Stoga, molimo za naše očeve, da se trgnu, da se jasno postave prema Bogu, prema grijehu, prema svijetu, prema vjeri, braku i svojoj djeci. Molimo za njih, da uistinu budu očevi, odgojitelji, uzori svojoj djeci. Molimo, da imaju snage da se odupru pasivnosti i duhovnoj indiferentnosti. Molimo da ne podlegnu reklamama i zabavama, političkim revolucijama i polovičnim solucijama. U Bibliji smo čitali da de ponovno dodi Ilija i obratiti srca itd. Ilija je slika Isusa Krista: On je „novi Ilija“ koji jedini može unijeti sklad i mir u odnose otac-dijete. Kako bismo bili blagoslovljeni, da se držimo našeg Isusa! Kako bi tada život drugačije izgledao, sve bi imalo smisla, a duša bi rasla u radosti i spokoju. Upravo tu leži problem: mnogi su očevi „sve“ dali svojoj djeci (novce, posao, kudu, dobro ime, auto, školovanje…) a zaboravili su na jednu sitnicu, detaljčid - vjeru. I zaboravili su, da ono „sve“ što su im dali, može vrlo brzo nestati, iz raznih razloga. U Bibliji negdje piše također „Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi“. Budi otac, kakvim te Bog želi. Ugasi veliku crnu kutiju i ustani u nedjelju nešto ranije, uzmi svoje dijete i zajedno sa ženom slušaj Riječ i hrani se Kruhom. Otkrit deš život, koji ne mora uzaludno proletjeti na kauču, u hipnozi pred vrištedom crnom kutijom. Ne onom iz aviona.

JEDNA SVJETLO MNOGIMA

21


M

nogi ljudi ne vjeruju u čuda.

Mnogi smatraju, da „veliki grešnici“ i ne zaslužuju čudo. Mnogi se i opiru čudu, iako im ga Bog silno želi dati. Pročitajmo ovu nevjerojatnu priču, koju dobih mailom, a koja svjedoči kako se čuda uistinu događaju i da je Bogu stvarno sve mogude. „Početkom 70-tih godina prošlog stoljeda dvije ambiciozne američke odvjetnice (Sarah Weddington i Linda Coffee) odlučile su tužiti državu Teksas zato jer je pobačaj u Teksasu (kao i u ostatku zemlje) bio protuzakonit. Za sudski im je proces trebala i trudna tužiteljica, te su za tu ulogu našle Normu McCorvey (koja se zbog zaštite privatnosti u sudskim spisima vodila kao Jane Roe). Sudski proces, poznat kao „Roe v. Wade“, na kraju je došao do vrhovnog suda, koji je donio presudu u korist Norme McCorvey. Zbog te je odluke pobačaj od tada postao legalan u SAD-u. Procjenjuje se da je nakon tog procesa do danas u SAD-u pobačajem usmrdeno oko 40 milijuna djece! Nakon dovršetka sudskog procesa, Norma je neko vrijeme živjela u anonimnosti sve dok nije 1980. objavila knjigu u kojoj je javno priznala da je ona zapravo "Jane Roe" iz istoimenog sudskog procesa. U knjizi je pisala o svom teškom životu, o zlostavljanju koje je proživjela kao dijete, o premladivanjima od strane supruga za kojeg se udala sa 16 godina, te o svojim seksualnim iskustvima s partnerima oba spola. Nakon objavljivanja knjige, Norma je počela raditi u klinikama za pobačaje te je održala nekoliko govora u kojima je zagovarala pravo na pobačaj. 1995. u neposrednu se blizinu takve klinike gdje je radila doselila udruga za prava nerođene djece "Operation Rescue". Njihovi su članovi demonstrirali pred klinikom i ostavljali svoje letke. Norma je prvo ogorčeno vikala na njih i vrijeđala ih, međutim zbog njihove smirenosti sve je češde ulazila s njima u razgovor. Ubrzo se sprijateljila sa sedmogodišnjom kderkom jedne od dobrovoljki iz udruge, Emily, i preko te djevojčice Gospodin je počeo ulaziti u Normino srce. Svjedoči o velikom šoku nakon spoznaje da je mala Emily zamalo sama bila žrtva pobačaja - shvatila je da bez „Roe v. Wade“ presude mala Emily nikad ne bi ni bila u opasnosti da bude ubijena. Normine je kolege u klinici za pobačaje smetalo njeno prijateljstvo sa dobrovoljcima ispred klinike i u jednom je trenutku Norma shvatila da je u naizgled bezizlaznoj situaciji: ljudi koji bi joj trebali biti neprijatelji bili su joj prijatelji, a ljudi s kojima je dijelila ideologiju bili su joj neprijatelji. Shvatila je da na posao dolazi samo zato da bi se mogla družiti s volonterima. U klinici su se počele događati čudne stvari: ljudima se činilo da čuju djecu kako trče po hodnicima klinike; Norma je za vrijeme jedne šetnje čula dječje smijanje, ali nigdje u blizini nije bilo malog djeteta. Preplašena, pogledala je prema nebu i rekla "Bože, zašto to radiš, nije uopde smiješno!", i time samu sebe iznenadila jer uopde nije vjerovala da Bog postoji. Isti dan je njezin strah nestao i umjesto toga doživjela je veliku žalost, kao da tuguje za nekim tko je umro. Drugom prilikom, dok su molitelji demonstrirali pred klinikom, Norma je počela vrijeđati jednu volonterku i na kraju joj je i pljunula u lice, na što joj je ona sa smiješkom odgovorila "Isus te voli, volim te i ja i opraštam ti". Par minuta nakon toga Norma je srela malu Emily koja ju je odmah išla grliti. Normi je bilo nevjerojatan takav izraz ljubavi unatoč njenom ponašanju. Malena Emily ju je stalno zvala da s njom

22


ode u crkvu, međutim Norma je to uvijek odbijala. Ipak, zbog Emilyne upornosti, a da ju ne povrijedi, pristala je konačno dodi u crkvu. Sama kaže da je sve što joj je trebalo bila jedna propovijed. Tada je doživjela silno obradenje te je prihvatila Isusa u svoj život. Međutim, još je neko vrijeme smatrala da je pobačaj u prvom tromjesečju u redu. Definitivno obradenje dogodio se kada se jednom prilikom zagledala u plakat koji prikazuje razvoj nerođenog djeteta iz tjedna u tjedan: shvatila je da dijete u prvom tromjesečju nije ništa manje čovjek od djeteta u drugom tromjesečju. U kolovozu 1995. se krstila - krstio ju je protestantski pastor koji je vodio onu grupu volontera. Tri godine kasnije, 1998., Norma je pristupila u katoličku Crkvu, te je primila sakrament svete potvrde. Također je izjavila da se odriče istospolnih veza. Norma se danas aktivno zalaže za prava nerođene djece. Drži govore te podupire organizacije koje pomažu trudnicama u teškim životnim situacijama. Norma se posebno zalaže da sve te organizacije budu opremljene ultrazvukom tako da majke koje razmišljaju o pobačaju prije odluke mogu vidjeti svoje dijete. Također je (bezuspješno) pokrenula sudski postupak za poništenje presude sudskog spora „Roe v. Wade“.“ Iz obradenja Norme McCorvey možemo naučiti mnogo toga: protiv pobačaja (i sličnih zala) treba se boriti s velikim pouzdanjem u Gospodina. Za sve koji čine pobačaje i koji se zalažu za pravo na pobačaj treba moliti, treba ih i upozoravati, ali najviše - treba ih ljubiti. Upravo je taj faktor bezuvjetne ljubavi bio presudan kod Normina obradenja, kao i kod tolikih drugih. Koliko jedna osoba može pokrenuti zala! Koliko jedna osoba može učiniti dobra! Blago onima koji krenu dobrim putem.

KROZ PRITISAK I PRAŠUMU

23


E

to baš neki dan čujem da je jedan poznanik pao u duboku depresiju.

Počelo je s gubljenjem teka, onda se zatvorio u svoj svijet, prestao je raditi i na kraju pokušao i samoubojstvo. Sad je u bolnici, na liječenju i promatranju. Čudno, pomislih, nikada takvo što ne bih pomislio za ovog dobrog čovjeka. Ljudski gledano, ima sve što može imati, mnogi mu zavide na životnim postignudima: skladna i brojna obitelj, vlastiti obrt, kuda, stan i vikendica, sigurna plada, a do svojih pedesetih nije bolovao od ozbiljnijih bolesti. I odjednom, krah. Što mu se to dogodilo, svi se pitamo? Jer, obično mislimo da u depresiju padaju rastavljeni, nezaposleni, oni što na savjesti nose pobačaje, ratne zločine, poroke, ovisnosti i neuredne sklonosti i ljudi s genetskim predispozicijama za takve vrste bolesti. Duhovnici bi dodali, i oni koji se uvuku u mračni krug čaranja i raznih energija, pa nakraju izgube svaku energiju za život. No, sve više se uvjeravamo da ta opaka i podmukla boleština, Gospod ju satro, ne bira žrtve. Znam vrlo mlade osobe, depresivne. Znam čak i poneku djecu. Neki bi rekli i da poneki liječnici stavljaju krive dijagnoze, pa izgleda kao da je svaki tredi čovjek u depresiji. A neki odmahuju glavom i rukom i tvrde kako bi to zlo nestalo i ne bi ni nastalo da čovjek predano radi i surađuje sa Stvoriteljem i sa prirodom i razvija svoj duhovni, a ne samo materijalni život. No, kako bilo da bilo, statistike pokazuju, sve je više korisnika anti-depresiva i sličnih medikamenata. Po samom latinskom nazivu, pressio, shvadamo da je riječ o nekakvim pritiscima. Možda čovjek previše od sebe traži i očekuje? Možda živimo u suludim ljudskim obzirima, koji navaljuju na srca i umove svojom višetonskom kilažom, a kako nismo supermeni, ne izdržavamo pod tim teretom? Možda si umišljamo? Možda je zaista kriv današnji robovlasnički sistem koji čovjeka degradira na stupanj robota, iscrpljujudi ga poslom dok ne padne i ne može više ustati? Ili je stvar u toj duploj i pukoj egzistenciji koja izvlači svaku nadu i radost iz obezglavljenog humanoida; s jedne strane sjaj i zabava na TV-u, s druge strane sivilo rutine i bijeda stvarnosti na kauču s kojega zurimo u hipnotičku kutiju na ormaru? Gospodin Isus, blagoslovljeno Mu Ime, jednom je nagovijestio, da de pri kraju svijeta dodi vrijeme teških muka. Tako kaže: „Onih de dana biti tjeskobe kakve ne bi od postanka svijeta“ (Mk 13, 19). Da bi nam pomogao, ni sam nije pobjegao od sličnih trpljenja, nego je ušao u njih pokazujudi nam da nismo sami u bolovima i bolestima: „Spopade ga užas i tjeskoba“ (Mk 14, 33). Isusova muka u Getsemaniju, u vrijeme koje se znoji krvavim znojem, slika je Božje nazočnosti u mukama ljudi. Gat-šemane i znači „tijesak za tiješnjenje maslina“. Isus je maslina, iz koje pod pritiskom straha i tjeskobe, teče ulje ozdravljenja i pobjede. Ne, ne demo biti pošteđeni pritisaka, nitko od nas! Ni zlatno-dijamantni rolex od desetak tisuda eura ni blindirani BMW-i ni jahte ni police osiguranja ne pomažu čovjeku kad se mora suočiti sam sa sobom i s onime što u sebi nosi. I sv. Pavao kaže: „Blago (prisutnost Božja u nama) nosimo u glinenim posudama, da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu a ne nama. U svemu dakle trpimo pritiske, ali ipak nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli ali ne očajavamo; progone nas ali nismo ostavljeni sami u pogibeljima; obaraju nas na zemlju ali nismo uništeni. Mi uvijek i u svemu nosimo na svom tijelu umiranje Kristovo, da se na našem tijelu očituje i njegov život“ (2 Kor 4, 7-12) Jasno je, čovjek ne može

24


bez Boga i točka. Jedino što je modno i trajno i vrijedno jest u nama, ne na nama. Jedino snažan duh može udi u borbu s pritiscima, od koga god i od kuda god bili. Jedan mi doktor-kršdanin reče, da pacijentima s depresijom predlaže „molitvu zahvalnosti“. Dakle, čim se probudiš, počneš zahvaljivati Bogu, na svemu. „Bože, hvala Ti što sam danas ustao. Hvala Ti što imam krov nad glavom. Hvala Ti za ženu koja leži do mene i za našu djecu u drugoj sobi. Hvala Ti što jednim pritiskom prsta palim svjetlo. Hvala Ti za toplu vodu. Hvala Ti za doručak koji du sada pojesti. Hvala Ti na poljupcu moje supruge i na pitanjima moje djece. Hvala Ti za školu koju pohađaju. Hvala Ti na zrakama sunca koje probijaju kroz prozor. Hvala Ti na ptici koja pjevuši u vrtu. Hvala Ti što u ovoj zgradi nismo sami, hvala Ti za svaku osobu koju du danas sresti. Hvala Ti što se mogu voziti vlastitim autom. Hvala Ti na očima, ušima, rukama, nogama. Hvala Ti za moj život, moje krštenje, moj brak, moju crkvu, moju pladu, moje prijatelje…“ Mislim da treba pokušati, ovaj je lijek bezbolan i tako lagan. Da, primamo sve zdravo za gotovo, a svijet je tako lijep, sve je u njemu dar i sve može biti na blagoslov čovjeku. Zaboravili smo od Koga smo i Komu idemo! I u svojim brigama i pritiscima ne vidimo ljepotu svake travke i svakog kamenčida. Vratimo se malim stvarima, zahvalno, pa nas velike brige nede uništiti! Sjetimo se i one: „O zalazu sunca donosili su pred Isusa bolesne koji su patili od mnogih bolesti. On bi na svakoga od njih stavljao ruke te ga izliječio. Iz mnogih su izlazili zlodusi i vikali: Ti si Sin Božji…“ (Lk 4, 40) „Zalaz sunca“ slika je umora i „čaše života koja se ved prelijeva“. Isus je dodirnuo i izliječio svakoga, ne samo neke. Kod ponekih su bolesti izazvane đavolskim utjecajem. Eto, sad kad znamo, prihvatimo ruku Onoga koji ima mod i nad depresijom.

PRIJE KRAJA NEMA RAJA

25


B

arica je jedna sasvim obična žena, sredovječne dobi, rodom iz jednog srednje

veličine grada iz središnje Hrvatske, srednje visine, srednje stručne spreme i osrednjih financijskih mogudnosti. No, kako se iznad prosječno brine i stresira životnim peripetijama, središte njezinog života naglo je postala navodno srednje teška bolest. Dobila je tahikardiju i aritmiju srca. Zato je počela uzimati lijekove za tlak, koji joj se posljednjih godina povisio. Uz to, otkriven joj je visoki kolesterol, pa i vrlo visoki trigliceridi. I za to je uzimala lijekove, da bi snizila i nekako se otarasila tih krvnih nametnika. No, kako je pila podosta lijekova, oboljela joj je jetra. Na dodatak svemu, pala je u paniku i počela trošiti lijekove za smirenje. Panika se pretvorila u depresiju, te su i lijekovi bili sukladno tome pojačani novima i težima. Da bi se ublažila masna i bolesna jetra, pila je i lijekove za tu vrstu tegoba. Međutim, od svega joj je toga stradao želudac. Pojavio se i čir, kojega su pokušali riješiti s nekoliko vrsta lijekova. Od svega toga, zaradila je i anemiju. Promijenila je tri vrste lijekova, dok nije prihvatila jedan, onaj pravi. Čim je malo uravnotežila željezo u krvi, jadna je Barica osjetila slabost, nekoliko puta zateturala te se ponovno javila svojoj gđi. liječnici. Naravno, otkriven joj je visok šeder, pa je i za to dobila lijekove, osim što se odsad morala bockati i svako malo provjeravati razinu šedera u krvi. Od tolikog čekanja u čekaonici ambulante, koja nije imala više od dva stolca, otekle su joj i vene na nogama. Za svaki je slučaj, kako je red kod gospođa u njezinim godinama, provjerila kako stoji s kostima. Osteoporoza u početnom stadiju. Hvala Bogu, još se može spasiti, lijekovima. Pri posljednjem se posjetu liječnici zarazila svinjskom gripom, točno znade od koga, od onog malog u čekaonici ambulante, što je kihnuo ravno njoj u facu. Gripa se zakomplicirala i jedva je ostala živa od teške upale pluda i srčanih zalizaka. Vrativši se kudi, uzela je sve svoje lijekove, opsovala ih po spisku (os Aspirina do Ziprexe), i svih 43 kutijica i bočica bacila u smede. Zatim je, poučena od susjede, pokupovala pola produkata biljne apoteke i sva sretna vratila se u svoj stan punih vredica čajeva, masti, ulja i balzama. I eliksira. Tri tjedna nakon tog šopinga, završila je opet u bolnici, jer je sva požutila od prekomjernog trošenja biljnih preparata. Bacila je i te trave i odlučila se vratiti zdravom načinu života. Prehrana de ju izliječiti, nema dvojbe. Češnjak, pita od kopriva, jabučni ocat, kupinovo vino, bučino ulje, integrirani ječmeni kruh, prepeličja jaja, sirutka, brokula i riba na lešo. Upravo se jedudi ribu s blitvom, gotovo ugušila. Izvadili su joj kost, ali je morala mirovati i gladovati nekoliko dana, jer joj je koščica oštetila jednjak. Od silne uzrujanosti, opet joj je porastao tlak i šeder. „E nedeš me zafrkavat“ pomislila je Barica i odlučila se za alternativu i nekonvencionalnu medicinu. Preko homeopatije došla je i do bioenergije, no sve joj se neprestano vradalo i nikako da joj bude bolje. Osobito nije bilo bolje njezinom financijskom stanju, pogotovo kad je za zadnji bioenergoterapeutski tretman dala 100 eura. Ne računajudi dvokratni lom potkoljenice, u bolnici je u nepunih pet godina bila četiri puta, ležedi sve ukupno dva mjeseca. Išla je usput, i k Majci Božjoj u susjedni gradid, na proštenje. Ni sveta joj voda nije puno pomogla. Na kraju, iscrpljena od lijekova i liječnika, nadriliječnika i pseudo-liječnika, savjeta, razgovora, ambulanti i apoteka, farmaceuta i nutricionista, kad joj je otkriven tumor debelog crijeva, predala se. Vratila se u svoje rodno mjesto i ondje nakon dvije godine muka,

26


blaženo preminula. Barica je završila svoj ovozemaljski, trnovit put. Tijelo otišlo zemlji, dušica dragom Bogu. „Bila je dobra žena“, ustvrdio je neki daljnji rođak, izlazedi s groblja, intenzivno mirišudi u krugu tri metra po jegeru kojeg si je od tuge drmnul prije sprovoda. Više puta. Ode Barica. Svi demo jednom otidi. Tak je rekel i velečasni nad grobom. Pa i Hanka Paldum pjeva: „Umrijet de sunce, umrijet de dan, nestat de jedan prelijepi san, same de oči plakat u snu, kad više ne budeš tuuuuuuu“. Puno je mudrosti u ovoj jednoj rečenici. Jednom de nam zaista sunce prestat svijetliti i ne demo dočekati dizanje novoga dana. Netko de za nama plakati, netko nede. Ono što me kod Barice, uz sve njezine boli, najviše boli, je ta njezina samoda. Možda, pomislih jedudi budžolu kao predjelo na karminama, da je imala nekoga, ne bi toliko patila, pokoj joj duši. A opet, možda bi trpjela i duplo? Nikad ne znaš. No, znam jedno: nekim smo si bolestima sigurno i sami krivi. A znam i lijek koji ublažava sve bolesti a neke i potpuno liječi: ljubav. Ne pjeva Hanka bez veze, ljubav čovjeka diže a manjak iste može nas i pokopati prije vremena. Kad bi Barica u svim tim institucijama dobila i zrno ljubavi, možda bi se i bila izvukla. No, kaj demo, danas je tako, svi nam sve prodaju i nitko niš ne pita. Nema ljubavi ni kod čistih računa. Ljubav stvarno liječi rane, pa makar to bila i samo slabašna ljubav. Moja je doktorica najbolja na svijetu. Kad se ja teško razbolim, odem k njoj, izjadam joj se kroz petnaest minuta, dok me istovremeno drži za ruku i prati puls. Onda me umiruje, šaljudi me doma bez uputnica. I izlazim iz ordinacije k'o nov. Zakaj? Zato kaj me slušala. Treba ljubavi, da bi se drugi čuo. Ne zaboravimo to, kad nam neka Barica pokuca na vrata. Budimo doma, zbog nje. I zbog sebe.

DRAGA NAM PREPUCAVANJA

27


P

repun sam lijepih i manje lijepih razmišljanja o mnogim događajima proteklih

dana, vrijednih komentara, kad ih ved pišem. Iako ne znam točno što komentirati; možda nešto iz svjetske politike? Naime, zanimljiv je napad jednog južnoameričkog predsjednika, velikog revolucionara, punog tzv. spasonosnih ideja, koji je javno digao glas na našeg starog ali vitalnog, dobrog papu. Kad sam ga gledao, onako bijesnog, kako sikde i vatrom mržnje hrani narod, pomislihjadnog li čovjeka. Ta zar ne zna, da su sve, baš sve političke struje, partije, sistemi pali, uništeni, nestajali tijekom povijesti… A Petar je opstao! Crkvu ne može pobijediti ni pakao, kako reče Isus, a kamoli nekakvi ljudi opijeni uspjehom, ponosom i vlašdu. Dođe mi da komentiram i jedan novi crtid, kojega sam gledao, jer su mi neki roditelji rekli, da im djeca imaju nodne more od njega. Stara stvar. Naša djeca vrište u nodi, ali možda se japanskoj djeci sviđaju zmajevi, mrtvaci, kosturi, vještice, divovski štakori krvavih očnjaka, duhovi u tami, čudovišta s jednim okom te neobična polu-mrtva/polu-živa djevojčica ili pak zmija kojoj izlaze crijeva. I slične gadosti. No, nedu ni o tome previše, stvar je jasna: postoji dobro i postoji zlo, pa ti biraj. Možda bi bila zgodna tema zlostavljanja u školama; jedan mi se prijatelj potužio, da ga ved godinu dana vršnjak iz razreda maltretira, šamara i tuče, vrijeđa „na nacionalnoj osnovi“, dobacujudi mu „Bosančino“ i slično tome. Lijepo sam mu objasnio, da to nije uvrjeda, ved kompliment, jer je Bosna najljepša zemlja na svijetu, objašnjavajudi mu potanko pojmove Igman, Vratnik, Posavina, Jahorina, Pliva, Vrbas, vrela, banje, sokak, čardak, tepsija, čaršija, šargija, saz, fesid, duvak, ibrik, sinija, ponjava, ašikovanje, dilber, merak, akšamluk, behar, Bembaša, kahva, zulum, sofra, zijan, telal, gazije, jarani, nanule, čakija, turbe, munare, sevdah… Potkrepljujudi sve dertom „Đulzulejha“ i malo žešdim „U lijepom starom gradu Višegradu“. Aman, da sam barem ja Bosančina, a ovako sam samo polutan, „al' niko nije savršen“. Tri isprepletena naroda i vjeroispovijesti, a svi vole janjetinu. A nije to jedino što ih povezuje. No dobro, rekoh prijatelju, gdje su problemi, sigurno postoje i rješenja, samo smireno i polako, pa de sve biti u redu. Nadajmo se. I tako, sjedim ja u nekom društvu, kadli se jedan povedi čovjek naglo okomi na mene. Kao, iz čista mira, smeta mu što svedenici voze skupe aute. Odgovorih mu staloženo, kakvi župljani takav župnik. A ja vozim stari mali fiat punto. Nešto brzo zašuti, kad ga upitah, bi li se mijenjao za svog bmw-a. Nakon kratkog zatišja, opet udri po meni. Sad je na red došla denacionalizacija. Kao, što tražimo povrat imovine, kad nam zjapi sve prazno. Kako sam pijuckao bezalkoholno pivo, ni ovo me pitanje nije potreslo do srži. Odgovorih, da ja nisam ni Crkva ni Država. Osim toga, mislim da naša Crkva vodi tristotinjak karitativnih domova, nekoliko škola, gimnazija, fakulteta, bolnica, staračkih domova, mnoštvo vrtida i centara za duhovne vježbe i slično. Opet, sad ved poduprt još jednim zabrinutim katolikom, pita nezaobilazno- zaobilazno smjerajudi na moral klera. E sad se raspištoljih; prvo, svedenika je pola milijuna u svijetu, ja ih sve ne znam. Drugo, neka mi sam nabroji bar 12 popova-lopova, ako hode argumentiranu raspravu. Isus je imao toliko apostola, i svi su kiksali, osim Ivana, nijedan nije došao do Učitelja na križu, pa teško da demo i mi danas biti oličenje savršenstva. Znao je samo jednoga. Ja mu rekoh, ako zna samo jednog grešnika, sada zna i dva, jer s drugim priča. A onda mu nabrojih podosta kolega,

28


koji su dali život i zdravlje za svoja stada, ali, naravno, o takvima se šuti jer nisu zanimljivi. Hvala Bogu, našao se i tredi zainteresirani slušatelj, pa je dometnuo prvomu i time završio raspravu: „Prvo ti idi nedjeljom na misu i moli se, pa onda pucaj po svojima.“ Amen. Kako je zanimljiva i lijepa ova naša egzistencija! Uvijek se nešto novo događa, dobivamo nove spoznaje, životne nas prilike tešu i od kamena postajemo krasni kipovi. Još ako dopustimo, da Gospodin iz tih kipova izvadi srce kameno a da nam srce od mesa… Kako god bilo, Tagore je napisao: „Dok se djeca rađaju, to znači da Bog nije napustio svijet“. A rađaju se, i ta najmanja bida mogu nam biti učitelji- kakva politika, kakvi ratovi, kakve rasprave! U naručju roditelja, okruženi ljubavlju, spokojno odrastaju, dan za danom. Od pelena do Pradinih haljinica, od čuperka do višebojnih ekstenzija, od kašica do devapa. Od zemlje do Neba. Budimo u jedno sigurni: Bog nas voli kao svoju najdražu dječicu. Hvala Ti.

(NE)ODGOVORNOSTI

29


R

azmišljajudi zašto mnogi kršdani zanemaruju obaveze prema svojoj

vjeroispovijesti, došao sam do dva zaključka: ili ne poznaju svoju vjeru ili ju poznaju, ali na krivi način. Naime, kršdanstvo nije obična religija, kakvih je prije i za vrijeme Isusa bilo mnogo. Ono nije skup obreda, pravila, zakona i zabrana. Naša vjera nije izraz folklora i tradicije, i samo toga! Kršdanstvo je nešto sasvim suprotno, potpuno novo: jedan živi, stvarni, duboki, intimni, sveti, preobražavajudi, snažni odnos s Utjelovljenim Bogom, Bogočovjekom Isusom Kristom. No, za premnoge, Crkva je građevina u koju „moraju“ idi djeca, u kojoj se doduše, ništa loše nede čuti, ali niti išta potrebno za život, nekakva nedefinirana modna Institucija, kojom vladaju muškarci, odjeveni u raznobojne haljine kad viču s oltara na ljude, moralizirajudi o onome, čega se, kako svi pričaju, ni sami ne pridržavaju. Pa te silne svečanosti (čitaj: troškovi)… Pa te nebrojene brojke: em deset zapovijedi, em sedam grijeha, em četiri vrline, em pet obaveza prema crkvi, itd. Velika je muka i ta Biblija. Kao, Bog je Ljubav, a tu toliki ratovi, silovanja i klanja. Onda i taj nesretni grijeh… Ta zar mora baš sve biti loše, krivo i smrtonosno za jadne kršdane? Ako ne kradem, kao drugi, kako du preživjeti? Ako tu i tamo ne dozvolim strasti oduška, pa kakav je to život, ovi u sapunicama se žene po osam puta, pa nikom ništa. Jes vala, moglo bi se redati do unedogled sličnih pitanja i situacija. Istina je sljededa („Istina de vas osloboditi“ reče Gospodin): ako ne poznajem Osobu i djelo Spasitelja, Isusa Krista, ne mogu shvatiti niti Njegovu Crkvu. Nemajudi živi odnos s Njime, sve se svodi na obrede i zabrane. Ako ne ulazimo u Njegove rane, ne demo modi prihvatiti ni svoje, ni tuđe. Grijesi Crkve de nas sablažnjavati, a istovremeno demo biti slijepi na vlastita zla. I sve demo gledati u svjetlu vlastitih iskustava, a ne u svjetlu Božje Riječi. A to je jako, jako krivo. Naša vjera traži napredovanje, sve vede razumijevanje… Dok mnogi ostanu pri doživljaju prve pričesti, i tu stanu. Znam ljude, kojima su svi krivi i samo oni su ispravni. Popovi-lopovi, političari-papučari, novinari-strvinari, doktori-mesari, i slično. Još je dobro, kad takvi svoja mišljenja dijele s kolegama u birtiji, ili pri pecanju, ogovarajudi babe koje u to vrijeme plaze oko oltara. Međutim, a to se sve češde događa, pseudo-teolozi i neo-ekleziolozi, elokventno, kvazi-eruditivno i antagonistički kontaminiraju širu masu, jer se dočepaše demokratskog prava glasa. Eto kratkog izvatka iz naših najčitanijih novina, od 7. studenog prošle godine, kao jednog od mnogih primjera nepoznavanja pa i agresivnosti, koja proizlazi iz očite ranjenosti i post-pubertetske buntovnosti, o kojoj jednostavno moraju znati stotine tisuda čitatelja. Naime, autorica članka, piše o spolnom odgoju u školama: „S druge, konzervativnije strane stižu pritisci u čijoj je osnovi licemjerno stajalište, da de mladi, ako o seksu znaju manje, manje ga i prakticirati… U 21. stoljedu, u kojem je, zahvaljujudi napretku tehnologije, svima dostupno gotovo sve, zaista je apsurdno da se netko obrazovan i moderan, kako za sebe neki tvrde, uporno i licemjerno ističu da mlade ne treba poticati na seks, da je od kontracepcije bolja apstinencija, a masturbacija štetna.“ Dakle, ovako se formira javno mnijenje. Ako nismo za ono što nam takvi (non-stop) nude, onda nismo moderni i napredni. Tako je, sestro, pusti sve strasti, opravdaj masakre u utrobama, nek' se poštuju životinje više od čovjeka, neka svi rade što hode, kako hode, s kime hode i kada hode, pa demo svi biti hepi i svijet de biti Eden, oslobođen klerikalizma i nametnutih

30


Kristovih zabluda, aleluja. Samo, svaki Eden ima svoju zmiju… Pozivam sve kršdanske roditelje, da 8. svibnja u 17h dođu u Dom HV-a, na predavanje o ovoj temi, u organizaciji Udruge GROZD. Sva sreda, da postoje kršdanski roditelji, kojima nije bitno, jesu li moderni, nego jesu li normalni. Takvi su, uz silne napade i pogrde, osnovali udrugu, koja promiče ljudske i obiteljske vrijednosti. Mislim, da je u redu čuti i drugu stranu, a ne samo onu koju nam nude gotovo svi mediji. Eto, dođite. O, kako bi nam bilo lakše, da u obiteljima i osobno, molimo i čitamo Pismo, da gradimo svoj odnos s Bogom, živim i stvarnim. Tada nam ne bi bile potrebne rasprave i uvjeravanja i dokazivanja. Okrenuli bismo stranicu novina, preskočili slične članke i blagoslovili u duhu slične autore, moledi da upoznaju Krista, koji bi im dao razumijevanje života i smrti, mira i nemira, spolnosti, Crkve, Biblije, vrijednosti i propasti. Učini to, Gospode!

DE FACTO

31


E

to, ved godinu dana pišem ovu sakralno-profanu kolumnu,

a činim to na sljededi način; prvo se pomolim, da mi Gospodin dade nadahnude a i dobru temu, onda razmislim o događajima proteklog tjedna, a u nedostatku inspiracija, tražim kakvu zgodnu stvar u medijima, da istu prokomentiram. Komentar na ljude i događaje nalazim u Svetome Pismu, nešto izvučem iz vlastitog iskustva, dosta iz srca a tu i tamo i iz mozga. Postoje i trenuci tzv. kroničnog ne-nadahnuda, kada sjedim i buljim u kompjuter i uzaludno pokušavam smisliti temu tjednog članka, ali satima ništa: niti volje, niti zanimljivosti, niti snage… Slično mi je bilo i pred ovaj broj naših novina. O čemu da pišem? Mediji nas zbunjuju i straše. Po pisanju novina i izjavama stručnjaka, ved bismo vjerojatno trebali biti mrtvi od ptičje gripe, koja je trebala poharati Zemlju i pobiti i do milijardu ljudi. Sada je najzanimljivija situacija oko novog svjetskog, možebitnog nuklearnog rata, kojega bi trebao potaknuti despot i tiranin koji vlada Sjevernom Korejom. Možda da se čudimo prepucavanjima političara, neučinkovitostima javnih službi, korumpiranim djelatnicima zdravstva i pravosuđa ili da malo nabacimo samokritiku i požalimo se na Crkvu i kler? Prolazim jednu zanimljivu životnu i profesionalnu fazu, kada si umišljam, da više ničim ne mogu prodrmati/ probuditi ljude. Niti u propovijedima, a kamoli u pisanoj riječi. Onime, uostalom, čime sam osobno, sâm šokiran, ne trebaju biti šokirani ostali ljudi, kršdani. Sad mi na um pade jedan šok: danima se objavljivalo, objašnjavalo, optuživalo i opravdavalo, sumnjičilo i ekskluzivno izvještavalo o čedomorstvu, koje se dogodilo negdje, čini mi se, u Slavoniji. Mene šokira osobno to, što tisak i novinare ne dira činjenica da se u cijeloj Lijepoj Našoj godišnje deseci tisuda nerođene djece pogube u utrobama majki, te se bacaju kao «medicinski otpad». Bez groba, bez poštovanja. Ali je nevjerojatna vijest, kad neka očito izgubljena ili možda bolesna osoba u trenutku teške slomljenosti, počini takvo strašno djelo. I onda se svi zgražaju. Nad izrezanom, ostruganom, samljevenom dječicom u utrobi ne plačemo i ne govorimo «dijete». Iako mu od 18. dana kuca srce, iako s deset tjedana izgleda vrlo, vrlo, vrlo ljudski. Ali zakonski, tada još nije dijete i može ga se uništiti. Baš me zanima, kad sam ja postao «netko» i dokad sam bio «nitko» i koji to pametni ljudi odlučuju! Ili, kakva senzacija oko mladog svedenika, koji je priznao svoje spolne sklonosti, povlačedi svoju tužnu priču danima po tisku, gladnom ovakvih ekstra vijesti. Baš strašno zanimljivo. Što se time htjelo dokazati? Da su i svedenici ljudi i da griješe, ili da homoseksualizam nije grijeh, kad ved i bogoslovci upadaju u to? Ili, možda se htjelo oči cijele Domovine svrnuti na to pokvareno svedenstvo, koje se odijeva plaštem nevinosti a ispod kože su itekako krvavi, što pokazuje i ovaj kolega. Dakle, svi smo takvi, očito je. Svi smo isti, svi smo neprijatelji broj jedan svima koji drugačije misle. Stara kineska poslovica ipak, mudro kazuje: «Kad se ruši jedno stablo, čuje se daleko. Kad raste šuma, nitko ne čuje.» Uopde nisam šokiran činjenicom da je netko grešnik, niti me to izvan ispovijedi zanima. Isus Krist je moje grijehe uzeo na križ i tamo pribio njihovu snagu. Mogu od robovanja grijehu i strastima biti slobodan, da, mogu! Ali je šokantno da se ne nađe niti jedan novinar, koji bi opisao rad npr. svedenika u misijama, u selima gubavaca, u bolnicama, u sirotištima, u nesnosnim uvjetima života među bijednim

32


stanovnicima slumsa u kartonskim kutijama, djelovanje fratara i časnih sestara i tolikih kršdana laika u prevenciji i izlječenju od droge, alkohola, nasilja… Ne, važno i zanimljivo je samo kad se pop «posklizne». Onda udri po njemu, odnosno opravdavaj njegove grijehe, jer to je «normalno». On griješi, smijem i ja. Uvijek se opravdavamo, još od Edena, od epizode s jabukom, zmijom i Evom. Griješiti jest ljudski, ali je ne-ljudski to raznositi. Bi li ti, čitatelju, volio da tvoja obitelj i bližnji čitaju o tvojim slabostima, ograničenjima, padovima? Mislim da ne bi. Nadalje, čitam nešto što me dotuklo: «Nairobi, Kenija. Glasnogovornik kenijske Vlade odbio je ponudu jedne novozelandske poduzetnice, koja je kanila pomodi gladnoj kenijskoj djeci, tako da donira veliku količinu psede hrane. Naime, C. D. je osnivačica M. M. psede hrane, te je sasvim ozbiljno htjela njome, humanitarno, nahraniti gladne mališane te afričke države. Vlada je bijesno odbila ovaj ponižavajudi prijedlog.» Živa istina! Ako je to i slično normalno, onda hvala lijepo, želim ostati nenormalni, staromodni, najobičniji čovjek i svedenik, koji de se tu i tamo doduše šokirati, ali zato uvijek i prije svega pomoliti. Dobri Isuse, magarac Te nosio u Jeruzalem. Ako sam i ja magarac, ok. Samo daj da budem Tvoj magarac.

PREDZNACI I ZNACI

33


P

rvoga dana rujna 2007., papa Benedikt XVI je posjetio gradid Manoppello,

blizu Pescare u Italiji. Čitali smo o tome i čuli preko katoličkih medija, jer, naravno, ovima drugim, to nije bilo jako zanimljivo. Bez obzira što se radi o mjestu, koje čuva jedno od najzanimljivijih i najintrigantnijih relikvija kršdanstva. No, ono o čemu du danas pisati nije važno samo za kršdane: čudesan je to znak za cijelo čovječanstvo, a papa je svojim dolaskom želio da to svi i shvate. Naime, kapucinski samostan i crkva u Manoppellu posjeduju gotovo dva tisudljeda staru svetinju, zvanu «Sveto platno» ili «Veronikin rubac». Na glavnom oltaru crkve, u staklenoj posudi, nalazi se neveliki rubac, 17 puta 24 cm, lijepo smješten u srebrni relikvijar, a na rupcu se jasno vidi lice Čovjeka. Lice je to poprskano krvlju, iste grupe kao i poznato Torinsko platno, u koje je bio, kako vjerujemo, umotan Gospodin Isus Krist, nakon smrti na križu. Raznim znanstvenim istraživanjima, došlo se do nevjerojatnih otkrida. Prije svega, platno je napravljeno od tzv. «morskog bisera», najskupocjenijeg materijala koji se nekada koristio samo u najbogatijim obiteljima na Istoku. Danas ga više nitko ne proizvodi, a na njemu je apsolutno nemogude išta naslikati! Nadalje, niti najvedi stručnjaci različitih znanstvenih disciplina ne mogu otkriti kojom je tehnikom Lice naslikano, jer takve boje, sjene, crte bez tragova kista i boja nigdje nisu zabilježene. Stoga, ne postoji znanstveno obrazloženje ove slike; niti joj se znade autor, niti razumijemo kako se nije od starosti raspala, niti su nam poznate boje, niti je mogude objasniti efekte hologramičnosti, koji čine da se Lice «krede» kako se i gledatelj krede, te je vidljivo u raznim bojama, ovisno o svjetlosti. Primakne li se k žarkom svjetlu, Lice «nestaje», te ga nije mogude raspoznati- čini se, da je platno prazno. Gleda li se s druge strane, s naličja, sasvim je drugačije nego s prednje strane itd. Mnogi su se učenjaci složili u jednome: ovo Lice nije naslikano ljudskom rukom niti ljudskim tehnikama slikanja! Kršdanstvo posjeduje još dva takva slučaja: spomenuto Torinsko platno i čudesna slika Gospe Guadalupske u Meksiku, kod koje se također radi o nezemaljskim bojama i nezemaljskim tehnikama. Kada se Lice iz Manoppella kompjuterski složi na Lice s Torinskog platna, dobiva se nepobitno jedna i sita Glava, istog Čovjeka. Kao što je platno iz Torina relikvija Isusove smrti, tako je ovo platno relikvija Isusovog uskrsnuda. «Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.» (Ivan 20, 3-7) Kad je apostol Ivan, ljubljeni Isusov učenik vidio plahtu, kojom je Učitelj bio omotan u grobu, potpuno netaknutu a praznu, povjerovao je u uskrsnude. Smatra se, da je, prema tadašnjim običajima, na glavi mrtvog Isusa ležala još jedna, posebna tkanina, koja Mu je prekrivala lice. Zbog Njegovog kraljevskog dostojanstva, bila je to najskupocjenija tkanina onog vremena, pogađamo- «morski biser» tj. posebna vrsta svile. Što se, dakle, kako vjerujemo, dogodilo? U trenutku Isusovog uskrsnuda, platno na njegovoj glavi, «snimilo» je taj najvažniji trenutak u povijesti svijeta i ljudi, te ga tako ovjekovječilo na ovoj čudesnoj tkanini!!! Ovo je platno slika Evanđelja, čudesno objavljena činjenica

34


uskrsnuda, najdragocjenija relikvija koju posjedujemo, ljudski neobjašnjivi dokaz naše vjere! Gledam sada ovu sliku… Isus ima otvorene oči, smiješi se, iako Mu je Lice poškropljeno krvavim tragovima mučenja. Odiše nepojmljivim mirom, radošdu, sjajem Neba. Gleda svoje, tješi ih, ulijeva novu, svježu nadu. Psalmist tisudu godina prije Krista pjeva: «Obasjaj nas licem svojim i biti demo spašeni!» (Psalam 27) Toliko gledamo lice zla, lice nemorala, lice uništavanja prirode, čovjeka, duše. Pogledajmo sada ovo sveto Lice! To je tjelesno, ljudsko lice našega Boga. Nije nam Gospodin uzalud ostavio ovaj dokaz uskrsnuda- danas, više nego ikada, potrebno je gledati Njega, vjerovati u Njega. Nebo shvada naša lutanja i traganja, ne osuđuje nas u našim slabostima, ali i daje sasvim konkretne i jasne znakove istine i pravovjernosti. Ako ne vjerujemo evanđelju, možemo vjerovati znanosti. Ako ne vjeruješ ovome članku, uputi se u Manoppello i sam se uvjeri. Neka nas sve zaista obasja ovo čudesno Lice našega Spasitelja, koji se rodio, umro i uskrsnuo da bismo jednom mogli gledati u Vječnosti ovo, što sada gledamo kao sliku ovdje.

35


DAJTE NAM MIRA

36


E

to, svako se malo u našim medijima pokrene debata oko- celibata.

Ta je tema nekako, uz ostale zanimljivosti iz javnog i političkog života, i proteklog tjedna bila na tapeti u raznim sredstvima javnog priopdavanja. Senzacionalna vijest i «tračak nade»- u Vatikanu se raspravljalo o celibatu, tj. beženstvu svedenika. Davale su se različite brojke «iz provjerenih izvora», npr. da oko sto tisuda katoličkih svedenika živi dvostrukim životom… Nema što, naši dopisnici iz Rima imaju dobre veze, te im svi mi poslušno moramo povjerovati u ovu statistiku! Još su i preblagi. Zar samo sto tisuda moje subrade živi licemjerno? Samo jedna petina, dakle? A ja mislio, da smo SVI takvi. No dobro, koga zanimaju brojke, neka pročita kolumnu iz prošloga broja. A propos, nevjerojatno je kako polude stanoviti ljudi kada svedenik govori o braku, obitelji, abortusu, djeci. Mi na to «nemamo pravo», jer «nismo u braku». No, dok se netko ugurava u naš celibat, moramo šutjeti, makar nam prodike drže oni koji u celibatu nisu. Ja jesam otac; Isus nam je dao vlast poučavanja, propovijedanja, ozdravljanja, izgona zloduha. U duhovnom smislu imam mnogu djecu: to su svi kojima služim, za koje molim, koje podučavam, koje volim. Ali eto, nije svima dano da to shvate i prihvate. Dakle, ponukani ovakvim pisanjem i ovom super viješdu, jedna se moja župljanka našla pozvana to komentirati. I tako, sjedimo mi u nekom društvu, kad otpočne paljba. Nisam prestao ni jesti ni piti, jer ved sam navikao na takvo «pucanje», te sam smireno slušao argumente, kontraargumente, «vlastito iskustvo» i ono nezaobilazno «nitko vam ne bi uzeo za zlo da imate ženu». Nakon dobrih pola sata (jao, da mene hode toliko slušati u crkvi!) ja joj odgovaram, bez nepotrebne zajapurenosti koja je kod te drage sestre izbila na licu. «Gospođo, prvo: da sam oženjen, moja bi vam supruga sigurno počupala kosu, jer sumnjam da bi dala da se netko izderava na njenog dragoga.» Ajme grozote! Da sam barem šutio. Druga je faza bila još žešda. «Zar ne vidite, nastavih, kako je mudra stvar celibat? Recite mi, kada bih uz ženu i djecu našao vremena za VAS, za vjernike? Ovako, možete mi dodi, možemo pričati, možete se ispovjediti… Hm, nisam baš siguran, da biste koristila sakrament ispovijedi kod oženjenog svedenika! A što, ako on slučajno nešto izlane svojoj supruzi… Promislite i ovo: ja svedenik, a imam samo jedno ili dvoje djece. Ili, još gore, ako sam neplodan, nemam nijedno… Ljudi znaju biti okrutni, ne pitaju za razloge, ne zanima ih zašto, a meni bi ispili mozak s optužbama, kao «Sami nemate djecu, a nama pričate o odgoju!» A što, ako bi, nedajbože, koje dijete krenulo krivim putem… Što je lako mogude, ako mu tata svedenik radi u župi od 10 tisuda ljudi, u školama i bolnici, ako obilazi urede za obnovu crkve, ako ima svako malo sastanke sa raznoraznim vijedima i interesnim grupama… Jadan onda i ja i moje dijete! Bi li vi došli u crkvu u kojoj misi i propovijeda pop čiji je sin npr. narkoman? A što, ako moja supruga pobjegne od mene, drugome? Tko de me žaliti, što du ja činiti, kako de me gledati na krštenjima, sprovodima, vjenčanjima? Kako bih ja vjenčavao druge, razveden? A svašta se može dogoditi, zar ne? Moj je dobar prijatelj grkokatolički svedenik, ima divnu ženu i četvero djece. Samo, uz brigu za obitelj, školu, polje (i traktor), dodatne brige župljana ponekad ga slome i ne može ih primiti na sebe. Ja sam slobodan, puno mi je lakše. Možda je bolje da sam iznad nekih stvari, nego da sam u njima- mogu biti objektivniji i više pomodi. Više imam vremena za molitvu i

37


proučavanje Svetog Pisma, a tamo se nalaze sva rješenja, i za oženjene i za celibatarce. No, sumnjam da bih mogao u miru moliti ako mi u sobi plaču djeca i žena mrmlja o računima… Uz sve to, zamislite grozote, kad bih kupio, npr. novi, dobar auto. «To ga je ona njegova nagovorila. Dama. Mora imati sve najbolje. Za naše novce. E, nedeš vala. Odoh ja u drugu crkvu.» A da postanem udovac… A još mlad. Biste li prihvatili moju drugu ženu? Biste li me tješili u žalosti, razumjeli kad popustim u dušobrižništvu, jer je polovica mene umrla? Ali, ipak mislim da je najvažnije sljedede: celibat je MOJA, osobna i svojevoljna, slobodna odluka. Nitko mi to nije nametnuo. Imao sam deset godina da o njoj dobrano promislim. Razgovarao sam s kolegama, imao duhovnike, upoznao se na terenu sa situacijom, prošao mnoge duhovne vježbe… Zašto, dakle, ne poštujete moju odluku?! Ja se ne petljam u vaš brak. Ne pitam vas, zašto ste izabrali Matu a ne Iliju. Ili Antu. To je vaš izbor. Pustite me da živim onako, kako je moja Crkva u svojoj mudrosti predložila i preporučila. Nije uvijek tako bilo, a možda i nede biti tako u bududnosti. Ako ste vi pametniji od pape i biskupskog zbora, pišite im peticije i slično. Ipak, za sebe vas molim samo jedno- pomolite se koji put za vašeg svedenika, jer ni vama ni njemu nije lako. U svakom su staležu prisutne poteškode. Drugačije čovjek razmišlja s 18, drugačije s 35 godina. Neki svedenici «popuste» iz velike samode, prezaposlenosti, slomljenosti. Neki bivaju prevareni; neki u strasti traže izlaz iz opteredenosti. Ali, što kada strasti nestanu, a opteredenost ostane? Svakako, sve ovo rješavajmo kao Kristovi, kršdani. Ako više vjerujete i slušate medije, a malo ste u molitvi i Bibliji, nikada ne dete prihvatiti našu odluku. I ničim ne dete biti zadovoljni.» Sad moram prekinuti. U župnom me uredu čeka jedna žena.

38


JAO TAKVIMA

Č

itanje Riječi Božje, 26. nedjelja kroz godinu, po crkvenom kalendaru.

Čita se ulomak iz Poslanice svetoga Jakova apostola, 5. poglavlje. Što dalje, tim gore. Brada i sestre u crkvi šire oči, pogledavaju se, čule uši i rade neke grimase. Čak i oni, koji tradicionalno razmišljaju o nedjeljnom ručku, utakmici i inim važnim situacijama, izlaze iz te svoje ekstaze i pažljivo osluškuju, kao da se pitaju: «Nisam čuo, nisam siguran… Jel' to poslanica kardinala? Jel' to nešto iz novina, ma tko je to pisao, baš me zanima…?» A radilo se o bogatašima, i o kazni koja im prijeti. Eto teksta: «De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje de vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa de njihova biti svjedočanstvo protiv vas te de kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plada kosaca vaših njiva - koju im uskratiste - viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja!» (5, 1-5) Mogao sam propovijedati o aktualnim temama korupcije, stečaja, malverzacija, reketiranja i nepravednog tajkunaštva. Mogao sam potvrditi, da to nije samo riječ Apostola, nego da je i njegov Učitelj Isus imao taj stav, naprimjer kada priča o bogatašu i Lazaru. Bogataš se danomice gostio, nije primjedivao patnju bližnjega, a nakon ovoga života odlazi u vječnu patnju. Lazar, puki siromah, nakon života provedenog u prosjačenju, bijedi i maltretiranjima, odlazi u Raj. Nisam o tome propovijedao, kao ni o činjenici, da je svijet divno Božje djelo u kojemu ima dovoljno bogatstva za sve ljude, ne samo za privilegirane. To smo sve ved čuli. Čuli smo i da su zaista siroti, slomljeni životom, ranjeni, odbačeni, osamljeni… Privilegirani u očima Jahve, da im je On sam po svome Sinu poručio onu poznatu evanđeosku besjedu: «Blago vama, siromasi… Vaše je Kraljevstvo nebesko». Ali, ti isti koji nemaju u džepu ni u ustima, rijetko de se nasititi riječima evanđelja… Zato je, između ostaloga, Bog i stvorio kršdane. Prvi su kršdani, kako čitamo u sjajnim Djelima apostolskim, sve imali zajedničko; pa i kasu. Donosili bi od svojega desetinu, stavljali pred starješine, a oni bi ravnomjerno dijelili potrebnima. Mnogi su kršdani pravi svjetionici u pohlepnom svijetu, dajudi se sasvim u službu siromasima, npr. Majka Terezija i milijuni sličnih, ne samo katolika, naravno. Pitao sam bradu u crkvi, jesu li dobro slušali Poslanicu? Je li Jakov osudio i prokleo sve bogataše? Nije. Jao onima, dakle, koji svoje bogatstvo stječu na nepravedan način, pokvarenim političkim, ekonomskim i drugim potezima. Dodi de iznenada kazna i onima, koji su bogatstvo trošili isključivo «tovedi» sebe, često živedi u teškim grijesima i oholosti. U krivu su i oni, koji smatraju da im je bogatstvo jedino «njihovih ruku djelo». A tko ti je dao te ruke, i mozak, i talente? Nezahvalni, bahati, licemjerni bogataši; njima piše Jakov riječ upozorenja i poziv na obradenje. Pogledajmo samo Lijepu Našu. S tolikom prirodom, mogudnostima razvoja, bogatstvom. Ako smo Hrvati, onda smo i rođaci- po narodnosti. Kako da ne upada u oči, da jedan moj takav rođak vozi mercedesa od gotovo 200 tisuda eura, dok drugi takav rođak kopa svakoga dana po kontejneru, tražedi malo hrane? Kompleksno je to razmišljanje, i nema brzih

39


rješenja. Mnogi de redi, zar i Crkva nije bogata? Sigurno jest, kad može osnivati na tisude bolnica, misijskih postaja, ubožnica, sela za gubavce, znanstvenih instituta, javnih kuhinja, škola i raznih drugih ustanova širom svijeta. Takvoj Crkvi sva naša pohvala i čast! Bogata Crkva… Nisam baš siguran, da je u Aziji, na istoku Evrope, i slično. A pogotovo nije tamo, gdje kršdani ne smiju ni križid oko vrata nositi. A i prije nego osudimo bradu i svedenstvo Zapada, trebalo bi da tamo malo i živimo, da se uđe u taj mentalitet i razumije to «bogatstvo». Bilo kako bilo, znam jedno: Stvoriteljev je savršen plan bio i ostao, da Njegova djeca budu sretna, blagoslovljena, da žive dostojanstveno i u blagostanju. No očito nije baš tako. Ne trebamo daleko tražiti i gledati. Ima divnih bogataša, ima mnogo takvih, koji su potpuno svjesni, da u grob ne odlaze sa svojim dionicama i punim bankovnim računima. Pomažu sunarodnjake, doniraju, ne prave razlike između staleža. Mole i smatraju bitnim svoj odnos s Bogom i bližnjima. Takve Biblija hvali. Takvima ni raja ne zamjera. Često smo, ipak, zavidni na bogatstvu raznih «zvijezda» i poznatih jahtaša, sportaša, filmaša. Tko kaže, da su nužno- sretni? Možda ih progone depresije, nemiri, preljubi, svađe, nasilja? Svaka medalja ima dvije strane… A mi, brado, budimo bogati ljubavlju i dobrotom. «Plada je vaša, zaista, velika na nebesima.» Najvede je BOGatstvo uistinu, znati i ljubiti Boga. A pred Njim smo svi isti.

40


KRALJ KRALJEVA

T

jedan za tjednom, Tjednik za Tjednikom, kolumna za kolumnom…

Skoro pa da bi nam bilo dosadno, da nema toliko toga novog, osvježavajudeg, šokirajudeg, nadobudnog i tragičnog na našoj maloj planeti. Eto, Gore su se konačno sjetili, da je zima, pa su nam malo i snijega poslali. Hvala Vam! Kako bolno osjedamo promjene u prirodi- nismo, zapravo, ni svjesni koliko de nas koštati u (skoroj) bududnosti to famozno globalno zatopljenje, «efekt staklenika», topljenje leda i širenje ozonske rupe. U vrijeme dok bi, po svim pravilima, priroda trebala spavati, ona je sva probuđena, emancipirala se staromodnih običaja i oslobodila nametnute, sputavajude tradicije. Nažalost, probuđene su i bakterije, ličinke, male i vede živine koje prenose razne boleštine. Probuđeni su i procesi pupanja, cvjetanja, oprašivanja; no, sve što nije normalno ostavlja i nenormalne posljedice. U zadnji je čas, Bogu hvala, ipak zapadalo. Time su spašene i kobasice, koje smo s velikom ljubavlju, oduševljenošdu, slašdu i brigom spremali u pušnice i na tavane. I one bi bile žrtve toplotnih siječanjskih udara. A to bi onda zaista bila katastrofa. Eto, promijene su vidljive i u našem Tjedniku. Krenuli smo na «nivo više», izlazimo polako iz kulturološke učmalosti. Naime, kao što smo primijetili, izašao je oglas seks-telefona. Čini mi se, prvi put. Neka polu-gola ženska (nečija mama, sestra, unuka) poziva na nešto «diskretno». Broj telefona jasno vidljiv. Mami da se nazove, da se zasite požude mnogih koji de sasvim sigurno pasti u napast. Bez obzira na cijenu. A ne govorim o cijeni poziva, samo. Mislim na cijenu- ranjavanja duše, iskrivljenih pogleda na ženu, trovanje misli i upadanje u ovisnost o pornografiji. No, to je i cijena demokracije. Naš Tjednik nije samo za «obične» građane, samo za one koje zanimaju događaji i ljudi našeg kraja. Naš list ne čitaju samo svedenici, učitelji, radnici, policajci i vijednici. Ta zašto ne bi bilo i malo golotinje i tzv. niskih strasti? Nismo u srednjem vijeku, rekoše neki. Zapravo, ne-prikazivanje golotinje bio bi grijeh! To bi bilo vezanje slobode izričaja, to bi bio udarac u tekovine moderne zapadne civilizacije. Sve nam se mora pružiti i pokazati. Stid bilo one koji se stide. «Jedimo i pijmo, jer sutra nam je 'mrijeti» Ili «Uzmi sve što ti život pruža: danas si cvijet, sutra uvela ruža». To je samo jedan, mali oglas. Takvih ima svugdje, samo još valjda Glas Koncila zaostaje u trendu. Ipak, ja čitam kod svetog Pavla: «Bježite od bludnosti! Nečistoda neka se među vama niti ne spominje!» Je li nam važnije, što de redi čovjek, ili što govori Bog - Stvoritelj? Tko ili što kraljuje u mojem srcu i životu? Ne, brado, ipak nije dobro sve što možemo gledati ili činiti. Sloboda nije opravdanje za grijeh, grijeh nas odvaja od Dobrote, grijeh nas ubija i ponovno razapinje Ljubav. «Oslobođene strasti» zarobljuju, te na kraju donose nepopravljivu štetu i duši i tijelu. Jer, da opet citiram Pismo: «Vaše je tijelo hram Duha Svetoga!» Ali, iako sam «pop», ne du popovati, moralizirati. Svatko je sam odgovoran za svoje postupke i svatko de «Bogu sam položiti račun za svoj život», kako opet čitamo u objavljenoj Riječi Božjoj. Mi se kršdani ne smijemo prilagođavati i suobličavati ovome svijetu, jer- piše sv. Ivan apostol, «svijet i njegova požuda prolaze». A besmrtna duša ostaje. Pričam tako s jednom gospođom, revolucionarkom. Ona bi, da se Crkva «promijeni». Da se Bozanid «spusti na zemlju». Da «promijenimo stare, tvrde zakone». Frišku figu. Mijenjaj bona ti sebe. Ona bi «moderno, mlado

41


vodstvo». E, kad bi ti ja došo za biskupa… Jao i meni i tebi, madam. Nešto jako sumnjam, da bi vjernici i nevjernici više poštivali svoje pastire, kad bi bili siromašniji, neugledniji. Kad bi, npr., kardinal hodao u trapericama i vozio peglicu. «Kaj gradite novu crkvu, kad narod nema za kruh?», nastavlja ona. Ja baš mislim obrnuto: nikada nam nije bilo bolje. Nikad više automobila, kompjutora, mobitela, zimovanja u Austriji. Zakaj se ne bune, kad se grade hipermarketi? Samo im crkva smeta. Da su tako mislili naši stari i prastari, ohoho siromašniji i bjedniji i neukiji i jadniji, ne bismo nikada imali, npr. zagrebačku katedralu. Ne, nije stvar u novcu, nije bit u zabranama golotinje, da se na kraju vratim na početak. Stvar je u odgovoru: tko je tvoj i moj Kralj? Tko kraljuje u našim životima? Za što i zašto živim? Onoga, tko poznaje Isusa Krista Uskrsnuloga, ne muče ovakve debate. Taj i ta de jednostavno okrenuti stranicu. Takvi nede mudrovati o svojim svedenicima, nego de im pomagati, pa i ukoriti- ako treba, ali s ljubavlju. Ne da unište, ne da povrijede i napakoste. Hajde, odvaži se: upoznaj Uskrsnuloga! Ako ne znaš gdje i kako, dođi na Turanj u crkvu, četvrtkom u 20h. Čekam te. Možda mi daš neku novu zanimljivu temu za ovu kolumnu. Vjeruj mi: Kralj kraljeva je puno bolji od svakog svjetovnog ropstva. Njegova je slika na križu. Njegov je telefon besplatan.

42


43


44


SRETNA NOVA!

U

šli smo u novu građansku godinu.

Nazivamo ju 2007., iako se zna da smo zapravo u 2013., jer su u ranom srednjem vijeku pomiješali neke datume i tek se kasnije otkrilo, da se Isus rodio oko 6 godina prije nego što mi mislimo da se rodio. Naravno, nije važno koja je godina upravo krenula, ved je važno, da je nova. Dobili smo još jednu šansu, da nešto učinimo sa svojim životom. Još jednom smo u naše uši i duše nakupili milozvučne povike i želje: «Sretna ti Nova!», što nam nekako daje jedan neopisivi polet i zamah da radosnije idemo naprijed. Naime, čuvši toliko puta od bližnjih i daljnjih te tradicionalne izraze ljubavi, postajemo nekako obuzeti mišlju, da de se želje i ostvariti. Ulazimo s nadom u nove dane i nove situacije: «Bit de bolje!» No, život je, kako se pokazuje, jedna zamršena slagalica. Prolazimo kroz dobro i zlo, kroz radosti i tuge, kroz padove i pridignuda. Ponekad, pak, pretjerujemo, preuveličavajudi ili ono loše ili ono dobro. Na samu je staru godinu jedna tvpostaja prikazala retrospektivno događaje koji su obilježili prošlu godinu. Nažalost, bio je to sklop najcrnjih ljudi i prilika, koje su ostavile za sobom samo krv, afere, smrti, siročad i gladne radnike. Prikazali su samo grozne događaje, koji su punili medijske crne kronike. Pitao sam se, zar baš ništa pozitivno naš narod nije učinio tijekom prošle godine? Zar se baš ništa dobroga nije dogodilo niti u vjerskom, niti u političkom niti u socijalnom smislu? Same strahote, prikazane u prilogu novinarke, ostavljale su dojam, da je 2006. bila ispunjena s 365 dana zločina i opačina, i pojedinaca i grupa. Prebacujem na drugi program, druga informativna emisija. Nekoliko minuta- udarna vijest: vješanje iračkog diktatora i reakcije znanih i neznanih na tu vijest. Ne samo da su ga smaknuli u božidno i kurban-bajramsko vrijeme, na kraju jedne godine, nego su od pogubljenja učinili prvoklasni zabavni show! Da je imao bijelu bradu, baš bi se lijepo bio uklopio u ovo vrijeme djedova-mrazova. Prva slika jednog dnevnika, zadnja slika nekoj djeci prije spavanja: vješanje čovjeka. Diktatora, zločinca, nerazumnog autokratora, ali- čovjeka. Ne samo to, ved pri kraju priloga, voditeljica iste emisije dodaje s blagim osmijehom na licu: «Cijelu snimku vješanja pogledajte na našim internetskim stranicama…» Bože moj, Bože moj, što nam čine?!! Zašto bismo morali gledati cijelu snimku smaknuda, nije mi jasno. Pa nije to crtani film, nije to niti igrani film: snimka prikazuje živoga čovjeka koji sa štrikom oko vrata propada kroz podij i gušedi se, slama vrat. A sve to u dane, kad se u Zagrebu održavao veličanstveni skup mladih Europe. Mladi su kršdani iz mnogih denominacija, katolici, pravoslavni i protestanti, zajedno molili i slavili Boga, razmišljali o životu, uključivali se u zanimljive radionice i unosili radost i znatiželju gdje god su se pojavljivali. Pedesetak tisuda mladih i njihovih domadina iz Zagreba i okolice pa i iz Karlovca, bogati vjerski, umjetnički, kulturološki program, toliki stranci u metropoli odjednom, zbog «kontroverznog» Krista Isusa… A naše medije boli briga. Toliko su malo posvetili tome pažnje, da je sramota i pisati. Kao da ih dobro ne zanima, kao da sve stvari koje se tiču Crkve, automatski ispadaju iz igre. No, itekako im je zanimljiv blagoslov obitelji… Svake godine, u ovo vrijeme, nađu se novinari, koji «otkrivaju Ameriku», pišudi ili stvarajudi priloge o obilasku svedenika po njihovim župama. Jako ih zanima, koliko zarađujemo. Kao da je to

45


najglavnija stvar. Šteta, što je na jednom kanalu u prilogu o godišnjem blagoslovu, reporter prisustvovao samo jednome takvom. Ja pozivam bilo kojeg kolegu novinara, da pođe sa mnom jedan cijeli dan posjedivati župljane. A onda neka mudruje i poučava i kritizira. Eto, bilo bi najbolje, kada bismo isključili tv ili barem selektivno postupali pri gledanju istoga. Moramo biti svjesni, da je zlo prisutno u svim vremenima i među svim ljudima. Ali, kao kršdani znamo- Isus je jači, Dobro je vede, snažnije. Bog je Ljubav. Bog nam želi dobro. On nam želi blagosloviti novu godinu, On želi da Ga upoznamo, da nam novi dani donesu nova otkrivenja Njegove prisutnosti. Dobivamo nove dane! Nismo umrli u staroj godini. Još možemo zaživjeti evanđeljem! Kako je divno imati i poznavati Krista! Ako smo oprani Njegovom Krvlju i ispunjeni Njegovim Duhom, nema osude za nas. Niti svo zlo i vješanja i isticanja lošeg, niti sve strasti i kušnje svijeta, niti siromaštvo niti bolest ne mogu nas odvojiti od Života, od Gospodina. Moja je molitva za sve čitatelje ove kolumne, da u novoj godini u svakome trenutku otkrijete Božju ljubav i blizinu. Koji je Božji plan i kakva je Njegova volja sa mnom ove godine? Samo ako vršim Njegovu volju, biti du sretan. A ona se nede otkriti buljedi u zle vijesti. Nju demo otkriti u molitvi i u Pismu. Zato, krenimo!

46


MARAN, ATHA!

Z

apalili smo prvu od četiri adventske svijede.

Lijepa je spoznaja, da mnogi od nas adventske vijence posjeduju i u obiteljima, te se svijede pale uz molitvu i iščekivanje svete božidne nodi. Baš poput božidnog bora, i ovaj nam vijenac postaje vanjsko obilježje nečega, što toliko volimo. Često sam puta čuo: «Božid nije u vanjštini, u ukrasima… Božid je stvar duha i stav duše…» Da, to je istina, ali je također istina da smo mi svi tjelesni ljudi, koji trebaju i osjetilne pomodi, da bi došli do unutarnjih vrijednosti. Božid nije bor, ali obiteljsko kidenje tog drvca, postavljanje malih jaslica i pšenice u podnožju, a sve uz slušanje božidnih pjesama… Dakle, bor pomaže; vijenac pomaže, pružanje ruku pri čestitanju pomaže, čestitke napisane na šarenim razglednicama… Sve je to ono naše ljudsko, koje pomaže u rasvjetljavanju i približavanju božanskoga. Ipak, primjedujemo kako podosta kršdana brzo i površno prođu kroz advent i Božid. Znaju li objasniti svojoj djeci, Koga zapravo slavimo, što znači «Riječ je tijelom postala i prebivala među nama», što danas za nas znače Betlehem, jaslice, Marija i Josip i sve ostalo, zašto pjevamo Djetetu? Tumačio sam nedavno djeci na vjeronauku smisao i pouku četiri adventske svijede. Pitao sam ih, zašto su baš četiri, a ne tri ili pet? Tražili smo zašto je baš taj broj odabrala Crkva u želji da se što bolje pripremimo na božidne blagdane. Tajna je u ovome: četiri svijede su simbol četiri strane svijeta a također i četiri kraka svetoga križa. Djeca su, doduše, smatrala da to ima neke veze s četiri godišnja doba- no, zar u biti sve ono što nazivamo «godinom» ne započinje nekako upravo Božidem, pri kraju prosinca, na početku siječnja? Eto, Isus Krist dolazi SVIM ljudima na zemlji (četiri kraja svijeta), svima koji nose križ (četiri kraka križa) želi pružiti utjehu, pomod i nježnost betlehemskog najsvetijeg događaja. Posljednje riječi Svetoga Pisma su: «Dođi, Gospodine Isuse!», odnosno «Maran, Atha!» na Isusovom rodnom jeziku. Taj je usklik bio omiljena molitva prvih kršdana kao i kršdana kroz stoljeda. Maran Atha, dođi, Gospode! Isus je, naime, obedao svojim učenicima, da de ponovno dodi, u svojoj slavi, uz anđele i svete i da de tada nastati «novo nebo i nova zemlja». Dakle, možemo redi da smo svi koji smo Kristovi, u jednom stalnom došašdu, u iščekivanju. Brate i sestro, čekaš li i vapiš li za Isusovim drugim dolaskom? Kroz došašde bismo ozbiljno o tome trebali razmišljati. No, razmišljali, molili mi ili ne, Krist ionako dolazi. Samo de Ga budni i trijezni, kako pišu evanđelisti, modi vidjeti i primiti. O, kad slušamo o strahotama kroz koje svijet upravo sada prolazi… Svi ovi ratovi, nasilništva, ropstva u kojima se ljudi nalaze, nepravde i tolike suze nevinih, tako teške muke radnika i udovica, siročadi i beskudnika, progoni nerođene djece i njihova pogubljenja… Kakve katastrofe pogađaju obitelji i brakove, kakve neopisive boli ostaju iza razvoda, pogažene ljubavi, prezrenog srca, potopljenih ideala, prerezane mladenačke srede, nemodi da se školuje, radi, rađa, voli, pomiri, gradi, oslobodi i iscijeli zlode koja ponekad tako agresivno ulazi u sve pore života… Da, zovemo Te, Isuse, da dođeš u ovaj svijet i u našu svakodnevicu! Trebamo Tebe, a ne ljudske mudrosti i filozofije. Trebamo Tvoje stvarne sile, Tvoje snage, Tvoje ljubavi, da bismo uopde ostali normalni u ovim teškim razdobljima čovječanstva. Trebam Boga koji je postao čovjekom, u ovo vrijeme kad je čovjek totalno degradiran. Kad kopa po kontejneru u potrazi za

47


hranom, kad se povlači po sudovima sporedi se s rodbinom oko nasljedstva tek preminule stare majke. Kad šakama i nogama udara bebu. Kad nadrogiran i pijan maltretira cijelu diskoteku, u kojoj je izgubio i mladost i starost. Trebamo Isusa, trebamo Osobu, ne ideju, ne moraliziranje nego živoga Boga koji daruje «život u izobilju», kako piše Ivan apostol. Taj Bog dolazi, preodjeven u maleno dijete. Da nam pokaže da Ga se ne smijemo bojati, nego Ga trebamo prihvatiti u zagrljaj i dozvoliti da Njegovo srce kuca na našim srcima. Došašde je priprema- Božid je prevelik događaj, da bismo ga «obavili» u dva dana. Treba se malo stišati, malo ozbiljnije moliti, prebivati više s Gospodinom. Svi imamo probleme. Oni se ne rješavaju samo tako. Prvi je korak- prvi je tjedan adventa- da se odmakneš i da s distance promotriš taj životni križ. Malo se povuci i pitaj Boga, Stvoritelja, Spasitelja, što On o svemu misli? Traži uvijek «drugu stranu medalje». Nisi uvijek za sve ti kriv, a nije ni ta druga osoba. Ni Isus nije bio kriv… Traži uzrok, izliječit deš posljedice. Uzmi Bibliju, i ponovno otkrivaj Boga koji ima sve odgovore na svako tvoje pitanje. Sretno i blagoslovljeno Došašde! Neka nam donese mnogo radosnih susreta s Bogom i čovjekom. Neka nam Božid bude zaista rođenje Isusovo, jer ništa toliko ne trebamo, kao Njegovu prisutnost!

48


PA IPAK

K

ako je oko Božida sve nekako lijepo…

Kao da se na nekoliko dana, nekim čudom, zaboravlja na probleme i životna rutina zastaje, ovijena romantičnošdu snijega i borova, toplinom obitelji, darovima Staraca s dugim bradama, svetih i drugačije svetih. I reklame su više primamljive, svjetlucave, simpatične. Iz godine u godinu slijede iste dileme: gdje i kako na doček Nove, ponuda i potražnja vrte svoj začarani krug. Nema škole, crkve de malo oživjeti, sarme i krvavice pojačati kolesterolno-trigliceridnu sliku nacije. Zaboravlja se gripa, i svinjska i ptičja. Veselje je u zraku… Pa ipak, ne smijemo zaboraviti na one, kojima Božid ne dolazi. Nekomu ved godinama (i desetljedima!) a nekomu tek po prvi, šokantni put. Tko su ti „nevidljivi“ ljudi, koji de kuglice za jelku gledati samo preko TV-a u izlogu? Možda mislimo „ma nema takvih, to je prošlost, danas svi barem nešto i barem nekoga imaju…“ No, nažalost varamo se. Upoznajmo beskudnika Iliju, rodom iz susjedne nam države, BiH (više iz Be nego iz Ha) koji je u ratu sve izgubio, kod nas nikakva prava nije ostvario, nakon različitih zgoda i nezgoda našao se u našem gradu, te se potuca uokolo, bez stalne adrese. Preživljava od isprošene milostinje, koju često, nažalost, zapije s prijateljima na ulici. Nema, kaže, nikoga, pa tugu ubija alkoholom. „Ubija“ je baš prava riječ, ali kako mu pomodi, kad se sav izgubio, u toj silnoj samodi više ne razmišlja i ne čezne za ničim, odustao je od svega, nema nade, nema interesa, važno mu je jedino da se ne smrzne na ulici. Bože, blagoslovi Iliju i daj da ga se sjetimo dok nam bradom teče mast od mlinaca. Amen. Nedavno me nazvala jedna djevojka, nazovimo ju Marta, sa juga Lijepe Naše. Živjela je s 30-godišnjim muškarcem gotovo dvije godine, a da pojma nije imala da je ovaj „macho“ kriminalac i zlostavljač, sve dok idilična veza nije pukla zbog - trudnode. Tada je „zmija pokazala noge“, jer je „ljubav života“ naglo pojeo ponor straha, nasilja i prijetnji. Nakon vrlo ozbiljno izvikane rečenice: „Istrgat du ti utrobu zajedno s tim što nosiš“, Marta je pojurila na policiju prijaviti dojučerašnjeg mirnog ljubavnika. Ondje je otkrila, na svoje zaprepaštenje, kako „tiha-voda-brege-dere dečko“ ima podeblji dosje, u kojemu se, crno na bijelom vidi da je osamstotinjak dana bila vezana uz latentnog mafijaša, u čijem su „opusu“ sjajila djela poput krađa, tučnjave, redovnog nereda, ucjena. Nijednom joj riječju nije spomenuo svoje ranije nepodopštine, ali kada je došla najstrašnija i najgora moguda opasnost - mala beba - maske su pale. I tako, da ne duljim, Marta je, sva izbezumljena, sada u sigurnoj kudi, dok „tata“ slobodno šede ulicama, kojima su prije samo nekoliko dana zagrljeni paradirali. Da, sve je mogude… Ipak, djetešce de nam se roditi i Marta de ga u krevetac položiti, slava Bogu. No, težak de to biti Božid. Nije mi jasno, kako ne možemo riješiti to bolno pitanje nasilja, koje se širi brzinom munje našim obiteljima i društvom? Rješenje je tako jednostavno: treba samo organizirati specijalni policijski odred koji bi se isključivo time bavio, a zatvorske bi kazne trebalo produljiti, uz neki teži rad, da se takvi dobro „ispušu“ i da im po povratku u normalni svijet više nikada ne padne na pamet didi ruku na ženu ili dijete. A što redi o Božidu obitelji N.N. kojoj je sin jedinac (19) prije dva mjeseca stradao u stravičnoj prometnoj nesredi i sada u Zagrebu leži u komi… Zovu me redovito jednom tjedno, uzdajudi se u molitve

49


nas samostanaca i u pomod dobrog Boga. Blijedi, u gladovanju i nesanici, otidi de ranije s Polnodke, sa strepnjom uključujudi svoj mobitel. Ne demo više nabrajati dalje. Samo tri primjera, od milijardi. Pa ipak, Krist se ponovno rađa i ponovno dolazi, upravo u takav svijet i u takve situacije. Nada se svojim djetinjim osmijehom probuditi savjesti, obasjati nodi, zaogrnuti utjehom, obnoviti slomljeno, zacijeliti povrijeđeno. Poruka je jasna: kao svedenik apeliram na ljude Božida da u dane Dolaska mole i učine nešto, barem nešto malo, kao što je Isus mali, da i naši bližnji u patnji dotaknu Dijete! Možda da pozovemo Iliju na ručak? Ili da skupimo pelene za Martinu ljepoticu (nekako „osjedam“ da de biti princeza, a ne princ, ali svejedno, naravno) koja de se roditi u veljači? Ili da prikažemo božidnu krunicu i molitvu kraj jaslica za roditelje N.N. i njihova sina, vapedi da im Bog po rođenju svoga Sina udijeli buđenje iz kome, kao najljepši mogudi dar, koji daleko premašuje skupocjenosti pod borom? Ili… Okreni se, vidi svoga susjeda, svoju staricu majku, svoga ujaka s kojim ne razgovaraš od '89. ili svojeg prijatelja kojemu je nedavno možda propao brak i sada depresivno promatra sliku negdašnje sretne obitelji… Božid je stvar srca. I samo oni koji srce imaju srce i daju i njih čeka Srce Maloga Kralja. Blagoslovljen Božid! Uistinu, blagoslovljen je onima koji su blagoslov drugima!

50


DOLAZI USKORO

P

roslavili smo i drugu nedjelju Došašda.

Dan prije, gledajudi nakratko popodne tv-program, zaustavih se na jednoj od rijetkih religijskih emisija. Uz mnoge zanimljive i polu-zanimljive priloge, na samom je kraju bila uvrštena i adventska tv-anketa, snimana uživo na ulicama Zagreba. Novinarsko je pitanje glasilo: «Što je Advent?» Ah, rekoh sam sebi u bradu, pa kakvo je pobogu to pitanje, pa tko to nede znati odgovoriti? E jesu i ti novinari bistri, pa to zna svako dijete u RH. No, nije baš bilo tako… Od desetak odgovora, jedna četvrtina pitanih dalo je kakav-takav odgovor, dok su drugi, mahom starija raja (!) odgovarali šokantno nesuvislo. Npr., jedan gospodin je odgovorio: «Advent je neka firma», a drugi «Advent? Mislim neki proizvod… Nemam pojma.», dok je jedna gospođa srednjih godina mudro ustvrdila, da je Advent- početak posta. Ni drugi odgovori nisu bili daleko od ovih, po shvadanju stvari. To me natjeralo na razmišljanje… Pa zar svi ti ljudovi ne vide na svakom koraku tzv. adventski vijenac? U gotovo svim trgovinama, uredima, čak i na tvdnevniku pred voditeljem, po birtijama i na trgovima… Na glavnom zagrebačkom trgu, poznati je zdenac okružen vijencem s četiri svijede, vidi se iz aviona! Vjenčidi se prodaju po ulicama, crtaju u školama, slikaju po jumbo-plakatima uz polu-gola tjelesa koja reklamiraju kolače, čarape i nove after-shave mirise. I svi prolaze pokraj, kupuju, kite i stavljaju na stol te iste vjenčide, pa mi zaista nije jasno kako masa ljudi ne zna što oni predstavljaju? Bili ti ljudi muslimani, luterani, rastafarijanci, agnostici ili nihilisti, ipak me čudi da se barem ne zapitaju zašto se četiri tjedna prije kršdanskog blagdana Božida kupuju nekakvi vijenci i pale nekakve svijede. Ne bih se čudio, da u nekoj anketi čujem ili pročitam, da ljudi na upit «Što je Božid?» odgovaraju nešto poput: «Neradni dan, priprema za novogodišnju ludu nod, nekakav državni blagdan kad se svi smješkaju i čestitaju si na dobivenim božidnicama» i slično. Iako se danas više ničemu ne smijemo čuditi, ipak me začudilo, da budem iskren, kako nešto toliko poznato, javno, nešto što se iz godine u godinu ponavlja, može biti totalna zagonetka za mnoge naše sugrađane… Nažalost, nekako osjedam da su najvedi ignoranti, zapravo katolicipo krštenju katolici. Kratka digresija. Unazad nekoliko godina, pomagao sam jednom subratu svedeniku pri blagoslovu stanova u gradu. Što je oduvijek tradicija i praksa a čini se to upravo u božidno vrijeme. Došli smo pred jednu veliku karlovačku zgradu, u kojoj je bilo sigurno više od sto stanova. Duboko sam uzdahnuo i naglas ustanovio, da demo se nahodati. No, na moje zaprepaštenje, čovjek koji mi je bio pomodnik, čita iz bilježnice, da u toj zgradi posjedujemo samo 5-6 obitelji! Ista se situacija događala i po ostalim velikim zgradama… To mi je razbilo neke iluzije. Ono što želim redi: najvedim dijelom upravo katolici nisu željeli svedenički blagoslov. Možda ni oni ne znaju o čemu se radi, možda ni ta brada i sestre ne znaju poruku Došašda? Mislim si dalje- a kako de doznati tu radosnu vijest o Bogu koji je postao čovjek i ponovno dolazi čovjeku darovati božansko, kako piše sv. Augustin? Nikako, ako ne preko sebi sličnih, običnih, malenih ljudi koji imaju iste životne probleme i jade. Njih boli briga za popovanje popova s oltara, za vjersku literaturu eshatološko-paruzijskog sadržaja, za metafizičkim transcendencijama i površnim, instant rješenjima životnih poraza.

51


Ali, ako deš takvima TI dodi, TI kao kršdanin/ka posvjedočiti, da Bog postoji, da je Bog Ljubav i da ima Sina koji se zove Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo za naše grijehe i s kojim življenje ovog života sasvim drugačije izgleda… Ako TI posvjedočiš, da usprkos problemima na poslu, sa svekrvom, sa djecompubertetlijama i neotpladenim kreditima, ipak posjeduješ jedan neobjašnjivi mir i sigurnost, jedno divno pouzdanje u nelogično Božje vodstvo… Ako TI daš slavu Gospodinu objašnjavajudi takvima, da su ovisnosti zlo, da su «energije» težak grijeh, da je preljub gadost u očima Stvoritelja, da bogopsovka i pobačaj donose prokletstvo nad obitelj, te im ponudiš izlazak i spas- u vjeri, nadi i ljubavi, u Bibliji i sakramentima, onda de Mali Isus ponovno dodi u misi polnodke s radošdu i veseljem! Učini Božid! Ustani i trgni se, donesi Božid onima koji ga nemaju, koji ga ne znaju! Isus dolazi, uskoro, ved je tu. Dolazi, naravno, svakodnevno, kad god Ga zazovemo… Ali postoji ta Nod, ta vatra, taj Betlehem, postoji ta neobjašnjiva nježnost i svjetlo iz malene pedine- to Djetešce koje čeka, zove, grli i uzdiže iz blata sve koji su pali, prestavši biti djecom. «Tko ne bude kao dijete, amen, kažem vam- nede udi u Kraljevstvo», redi de Isus kasnije. Ni vijenci ni borovi ni jaslice nisu toliko važni, koliko je važan onaj jedan jedini čovjek, kojemu si TI pozvan/a danas i sada posvjedočiti Božid. Hodeš li to učiniti? Ili de On prodi i ništa se nede promijeniti.

52


TOLIKE DIVOTE

J

oš smo u korizmi, pa treba iskoristiti ovo milosno vrijeme, razmatrajudi sve što

nam ono donosi po milosti Božjoj. Tako, primijetih, da suviše mnogo katolika smatra ovo vrijeme nekako „tragičnim“. Istina, pozvani smo na post i pokoru. Trebamo prepoznati svoje bijede, predati ih Gospodinu, nositi svoj križ. Istina, korizma je jedna pustinja, jedno obnaženje duše, koja prolazi kroz kušnje, susrede se sa zmijama i škorpionima iste pustinje, da bi, nakon žege i fatamorgani, ugledala očekivanu oazu Uskrsnuda. No, to nije sve, što se u korizmi događa. Za zrelog kršdanina, ovo milosno vrijeme zaista donosi vidljive milosti, na svakom koraku. Naime, „pustinja“ nisu samo teškode i premorenost, suze i samoda. U pustinji se događaju mnogi lijepi susreti, na primjer. Putujude karavane, beduini koji de te pogostiti i okrijepiti, možda kakva zapadnjačka avanturistička ekspedicija s velikim modernim džipovima… Možda susretneš i ostale pojedince, ili čak grupe ljudi, sličnih tebi, koji lutaju tim beskrajem s pitanjem u srcu: zašto moram kroz pijesak i po suncu do zdenca i palmi? No, ni to nije sve. Pustinja ti nudi nešto tako dragocjeno danas… Tišinu. Da, znam da ti je to još samo jedan pojam, nešto neodređeno, neshvatljivo, nešto što podsjeda na crkvu, na djetinjstvo, a možda i na brak… Ne, tišina pustinje nešto je sveto. To je pravi biser; blago onima koji ga nađu. Ta tišina kao da ima života u sebi, kao da diše, kao da razmišlja, kao da upravlja pokretima duše, ulazi u sve pore bida, dok se ne slomiš i ne prihvatiš ju. Jesi li kad bio u nekom monaškom samostanu? Iza debelih zidova, okružen šumama, tišinu možeš „rezati“, koliko je opipljiva. Čini ti se, da ni ptice ne pjevaju punim grlenim kapacitetom, iz straha i nelagode, da tu svetu tišinu ne povrijede, ne odagnaju. Ima nešto predivno i snažno u tišini. Baš zato, što Bog najjače progovara upravo u tišini, svijet nudi potpune suprotnosti. Jesi li primijetio, da čim sjedaš u auto, pališ radio? Dok pereš suđe, čistiš sobu, čekaš goste, radiš na kompidu, telefoniraš… Televizor, magnetofon, gramofon, i ostali fonovi krešte, deru se, bubnjaju na sav glas… Mobiteli su nam, offcourse, vazda uključeni. Em sviraju, em vibriraju. Gdje je nestala blažena tišina? Kako du kroz korizmenu pustinju bez nje? A ona mi toliko mnogo može redi i poručiti. Predlažem ti, kao pastir, da nađeš svakodnevno „poljane zelene i tihi vrutak“ (usp. Ps 23) samo za sebe, da, kao što Gospod reče, uđeš „u svoju sobu i pomoliš se Ocu u tajnosti“. Vježbaj se u tome, malo po malo. Kako de ti se život promijeniti… Jer, dok smo u buci i nemiru, ne vidimo ljude, ne prepoznajemo Božje putokaze, ne živimo u slobodi. No, ni to nije sve. Pustinja, o kojoj govorimo cijelo vrijeme, donosi još jednu sjajnu priliku, da spoznamo novo i živimo „u novosti života“, kako negdje zapisa Pavao. To je prilika - borbe. Borbe, rata, najgore vrste, najkrvavijeg, strašnog rata. Pogađaš, to je borba sa samim sobom. Dok smo uljuljkani u fiktivne maštarije, u posao od „jutra do sutra“, u hiperaktivno zanimanje za tuđe živote, prolaze nam dani i godine, a mi stojimo na mjestu. Čovjek, koji je opsjednut npr. novcem ili neprestanim poslom, u mladosti, takav de biti i kad ispušta dušu, s nekih 40 godina. Koji su uvijek tužni, depresivni i auto-destruktivni, ostat de takvi zauvijek. Oni koji kukaju za prošlošdu, kukat de i duboko u bududnost. Osim- ako ne uđu u borbu! Osim, ako ne odluče suočiti se sa svojom pustinjom i priznati, da postoji Netko, tko nas

53


strpljivo čeka u oazi. Eto, kako je dobra ta pustinja, koliko ima pozitivnih, korisnih strana! Dakle, kad razmišljamo o korizmenim „tvrdim“ pojmovima (post, odricanje, žrtva, pokora, pepeljenje, obradenje, križ) ipak ne zaboravimo okrenuti medalju i vidjeti blagoslovljenu stranu čudnih putova, kojima nas Providnost vodi! Primjer prvi i zadnji: jedna je pobožna majka i supruga godinama ustrajno prihvadala svoju „pustinju“, imajudi veliku muku sa svojim mužem. Odbila je sve linije manjeg otpora, brakorazvodne savjete dobronamjernih prijatelja, nije proklinjala, nije mrzila, nije silom mijenjala teško stanje. Završila je i u bolnici. Tamo je svojim blagim primjerom obratila svoju su-pacijenticu. Molila je, trpila je, opraštala je, kad bi klonula, primala bi sakramente, uzela krunicu, kleknula i opet molila i molila. Ove je korizme, hallelujah, Bog dirnuo naglo i neočekivano snažno srce tog istog muža. Sada zajedno mole, brak je milosno obnovljen, došli su zajedno do oaze u kojoj teku „rijeke žive vode“. Pustinja nije time nestala, i nikada nede. Ona je oko te oaze, i čovjek joj se povremeno vrada… Od gline smo, a pustinjski je pijesak sličan toj glini. No, ni ta oaza nikada nede nestati. A u njoj je Izvor koji ima ime i prezime: Isus Nazaredanin, naš jedini Spasitelj. Obrati pozornost na tu riječ: jedini. Nema drugoga. On je Ljubav.

54


KORIZMENE PROMJENE

N

a Čistu srijedu ili srijedu Pepelnicu, katolici su ušli u jedno novo, drugačije

vrijeme, iako se ništa dramatično nije dogodilo sa svijetom i ljudima oko nas. Naime, kao što postoje godišnja doba, tako postoje i duhovna doba u Crkvi, koja su obilježena posebnim Božjim pozivom i posebnim vjernikovim odgovorom. Ovo vrijeme, koje se tradicionalno ponavlja u zimskim mjesecima, traje četrdeset dana i zove se korizma. I druge dvije velike jednobožačke religije, judaizam i islam, također poznaju slična sveta vremena, koje karakteriziraju osobitosti poput posta, pojačane molitve, usavršavanje u ljubavi prema bližnjima kroz dobra djela. Ne činimo to naravno samo u korizmi, ali ovih nam nekoliko tjedana dobro dođu, da učimo a onda naučeno da provodimo u život kroz ostatak godine. Još u ne tako davnoj prošlosti, po katoličkim se bogomoljama i sredinama moglo doživjeti korizmu još upečatljivije nego danas; u te bi dane zavladala jedna ozbiljna tišina, izbacili bi se svi ukrasi, cvijede, dominirao bi križ i mnogi bi tijekom dana navratili u Božji hram pokloniti se Onomu koji je za nas prolio krv. U samostanskim crkvama redovito se postavljao lijes (poruka- život kratak, smrt bliza), dok bi latinsko koralno pjevanje nekako tužno i dostojanstveno odjekivalo, pozivajudi narod na obradenje i preispitivanje svojih životnih putova i stavova. Naši su bijeli fratri stavljali crne plašteve, a otajstvena bi šutnja zauzimala svakako vedi dio dana. Danas je malo drugačije, ali se gleda ipak i vanjštinom iskazati, da se nešto nesvakidašnje proživljava u zajednici Božjoj. Misna čitanja, na primjer, iz dana u dan ukazuju na potrebu Božje blizine, na Njegovu ljubav prema grešnicima i osudu grijeha. Tradicionalno, u medijima demo biti počašdeni saznanjima, čega i koliko se poznate osobe estrade i politike, sporta i biznisa odriču i zašto. Te demo doznati, da se uglavnom odriču čokolada i bombona i slično. No, moram razočarati, to nema veze s korizmom i kršdanstvom. Možda vrijedi za djecu, ali odrasli vjernici koji žele biti i zreli vjernici, znaju da se u ovo vrijeme gledamo odredi grešnih sklonosti, ozbiljnih poroka, duha materijalizma i egoizma, da želimo dopustiti Gospodinu da nam da novo srce, koje de živjeti Isusovim Duhom Svetim. Jer, «tko nema Duha Isusa Krista u sebi, nije Kristov» (Rimljanima 8, 8) A Crkva nam u tome pomaže, te nam nudi oružja Kraljevstva protiv mlakosti, požuda i oholosti: post, pokoru, žrtvu, molitvu, sakramente, Pismo. Ovo je dobro vrijeme za promijene. «Sada je vrijeme milosno, sada je vrijeme spasa!», čuti demo s propovjedaonica, ponavljajudi za Biblijom. U čemu da se promijenim? To svatko od nas osobno mora znati i odlučiti. Loše je, ako kao kršdani živimo u zabludi, da smo sasvim u redu i da nam u duhovnom smislu, ništa ne nedostaje. Bog kaže u svojoj Riječi- svaki je čovjek grešnik, bez iznimke. Svi trebamo ispraviti svoje putove, svi smo pozvani na preispitivanje svoga srca. Živedi dugo u zabludi, čovjek može otvrdnuti i ne vidjeti svoje propuste. Zato kralj David moli: «Od potajnih grijeha, očisti me Gospodine». Ispitajmo u ovoj korizmi svoje savjesti. Vidimo, koliko je i kroz koje pukotine svijet ušao u naše riječi, ponašanje, životne stavove i odluke. Što sam Gospodin misli o mojemu životu? Koliko se i u čemu zapravo razlikujem od ostalih iz moje sredine, koji nisu vjernici, koji ne sudjeluju u crkvenom životu? Mogu li moji bližnji, rođaci, susjedi, prijatelji pogledati mene i redi- da, on/ona je kršdanin. To se vidi, to je sigurno. Mnogi de

55


se busati u prsa kršdanstvom, iako od kršdanstva imaju samo križ na zidu ili krunicu na retrovizoru auta. Može li kršdanin psovati i proklinjati, odobravati nemoral, biti zagovornik pobačaja i kontracepcije, vucarati se sa susjedima po sudovima, ogovarati do besvijesti druge, osuđivati? Bog treba svjedoke danas u svijetu, one koji se nede bojati i stidjeti življenja po zakonima vjere, pouzdanja i ljubavi. Do križa, ako treba. Jer, «nije učenik iznad učitelja», reče Isus. Križu ne demo pobjedi. Zbog zla, postoji i patnja. Zbog slobodne volje, postoje i krivi putovi. No, Bog je uvijek vedi! Da nam pokaže koliko nas voli i cijeni, dopustio je da Njegov jedini Sin dođe na svijet i bude u svemu nama jednak, osim u grijehu. Dao nam Ga je kao žrtvu (latinski «hostia»), da u svojim mukama gledamo na Njega i s Njime pobijedimo. Ne prezrimo ovu korizmu; neka nas dohvati milost i milosrđe Boga koji je Ljubav. Otkrijmo, kako je divno hodati u prisutnosti Jaganjčevoj. Učinimo kakav post, da si dokažemo, da nismo u ropstvu tjelesnosti. A ako jesmo… Hrabro! «Predaj Bogu sve svoje brige i on de te voditi» piše u Psalmu. Sretna i blagoslovljena korizma! Do skorog Uskrsa!

56


DAO NAM JE ZAPOVIJEDI

U

šli smo ved ozbiljno, kao katolici, u sveto, plodonosno vrijeme korizme.

Korizma kao pojam dolazi od riječi «pokora», a ta se riječ odnosi na «strpljivo i ustrajno, ponizno nošenje svojih svakodnevnih križeva i protivština, preko kojih nas Bog odgaja i uči», kako je objasnila polovicom prošlog stoljeda sama Blažena Djevica Marija, u jednom objavljenju u talijanskom gradidu Montechiari. Poigravši se s ovim pojmom, možemo redi također, da nas korizma kori, lupajudi o kore naših savjesti, natečenih i sitih, paraliziranih i okuženih. Savjest je, kaže teologija, «glas Božji u duši», stoga vrijeme korizme upozorava da ostavimo druge glasove i slušamo samo Boga, koji je Ljubav. To slušanje nazivamo i obradenjem, a kako je obradenje jedna dosta i doista teška borba, Crkva preporuča različita oružja; post, odricanje, pojačanu molitvu, vedu milostinju, dobrovoljni dobrotvorni rad, ozbiljniji sakramentalni život itd. No, i kako smo samo ljudi, podložni slabostima i linijama manjeg otpora, ovo se vrijeme četrdesetodnevnog posta ponavlja svake godine. Ali, nakon Golgote slijedi slava Uskrsa! Nakon muke i boli, dolazi pobjeda. Evo, naš je Tjednik dobio nešto novo-boju! Sada je privlačniji, ljepši, prepoznatljiviji u moru drugih izdanja na kiosku. Postoji i u našoj vjeri nešto, što svemu što vjerujemo i činimo iz te vjere, daje boju, daje posebnost, a to je Dekalog ili Deset Božjih zapovijedi. Osim Židova i kršdana, nema religija koje bi se temeljile na ovom i ovakvom sustavu vrijednosti i odredbi, sastavljenih od samoga Jahve Sabaota na Sinaju, a uručenih Mojsiju. Na dvije kamene table Bog je urezao svoju volju, znajudi da nede idi baš lako s izvršavanjem iste, jer naša su srca kamena, poput tih ploča. Ipak, te zapovijedi postoje kao što postoji i milost koja čini da ih možemo živjeti. Te su zapovijedi podijeljene na dva dijela: prve se tri odnose na odnos prema Bogu, a ostalih sedam na odnos prema bližnjima. Vrlo su konkretne i prati ih obedanje- «Ako ih budeš vršio, biti deš u svemu blagoslovljen». Govoredi o Dekalogu, mnogi dragi ljudi pogrešno shvadaju ljestvicu grijeha i odgovornosti. Naime, najstrašnijim od svih slabosti i grijeha smatramo prekršaj 6. zapovijedi: «Ne sagriješi bludno!» Međutim, ta je zapovijed tek šesta po redu, odnosno treda po redu u odnosu na ponašanje prema bližnjima. Glavna, temeljna, najvažnija, najveda, odlučujuda, sudbonosna i prva zapovijed je «Ja sam Gospodin, Bog tvoj! Nemaj drugih bogova uz mene!» Kršenje, dakle, ostalih zapovijedi dolazi nakon što prekršim ovu prvu. Najozbiljniji grijeh je podi za drugim «bogovima» ostavljajudi Jedinoga, Svevišnjega. U tom kršenju zapovijedi događa se kao jedan «domino efekt»; zanemarujudi ovu, prvu zapovijed, ne mogu ni ostalih devet izvršavati kako treba. Zbog vrhovne ozbiljnosti ove, sve druge su joj zapovijedi zapravo podvrgnute- ne manje važne, ne nevažne- ved, sve druge izlaze iz ove prve i ovise o njoj. Naprimjer, čovjek koji zaista poznaje Boga (prva), ne ubija (peta) i ne krade od bližnjega (sedma) a čak niti ne želi tuđe stvari (deseta). Obrnuto, čovjek za kojega ne postoji nikakav autoritet u vjeri i moralu, onaj koji ne prihvada da de «za zlo biti kažnjen, za dobro nagrađen» kako piše negdje u Katekizmu, nede biti optereden izvršavanjem ovih zapovijedi, a možda de ih i često (ne)svjesno kršiti. Neka nam primjer, onaj krajnji, budu ratovi; zar bi bilo mogude, da istinski kršdanin, vjernik, ubija neprijateljevu djecu, ruši mu bogomolje, pali civilne kude i krade sve što se

57


da ukrasti-od utikača za struju do parketa i pločica u kuhinji? Ne, to nije mogude, jer onaj koji poznaje i ljubi Boga koji je jedan i jedini, ima sasvim drugi odnos i prema onima koji su «stvoreni na sliku Božju». Zašto ova današnja pouka o Dekalogu? Očito je: korizma nas vrada u pustinju, kako smo čuli iz misnih čitanja na pepelnicu i u nedjelju. Izrael je 40 godina lutao pustinjom, Isus je 40 dana boravio u postu i molitvi, na pustinji. I gora Sinaj nalazi se- u pustinji. Pogledaj, možda si i Ti u nekoj pustinji? Korizma nas želi osvijestiti, jer ako ne priznam svoju pustinju, Gospodin mi ne može podariti u njoj oazu! Ako ne priznam svoje grijehe, kako mi oni mogu biti otpušteni? Pustinja… Možda u braku, u obitelji, na poslu, u molitvi, u duši koja se ne želi izmiriti, oprostiti, pokajati? Pustinja osjedaja, nemodi, suhode u razgovorima i odnosima s bližnjima? Ali, hrabro! U našim je pustinjama izvor žive vode- Isus Gospodin, kojemu čast i slava u vijeke vjekova. Amen!

58


ENERGIČNO NE!

U

tijeku je korizma. Vrlo ozbiljno vrijeme. Svetopisamsko: «Sad je vrijeme

milosti, sad je vrijeme spasa!» upravo se događa, u našim crkvama i obiteljima, u našim dušama. Bez obzira, što je mnogima, pa i mnogim katolicima (po krštenju) ovo vrijeme neozbiljno. Naime, neki misle da je vrhunac korizmenog posta i pokore sadržan u mukotrpnom odreknudu od žvakadih guma i(li) bombona. I tako, dok u ustima nema žvake, ima obilja psovki. Dok se dotična persona ne naslađuje čokoladnim slasticama, naslađuje se ogovaranjima, neopraštanjima i lijenošdu. Isus je svoju «korizmu» itekako ozbiljno shvadao, boredi se sa sotonom četrdeset dana na pustinji. No, piše apostol, uz Njega su bili anđeli, koji su Mu posluživali. Pouka? Kako su anđeli rajska bida, čisti, nebeski duhovi, tamo gdje je Isus, tamo je raj. Makar to bilo usred pustinje, u okruženju zvjeradi, pod paljbom demona koji laje, viče, urliče, prijeti i straši. Zadnji smo put razmatrali ponešto o Dekalogu, a osobito o prvoj zapovijedi. Od nje, napisah, sve potječe; od nje se sve ruši ili uzdiže. Jer je prva, što znači glavna. Bog nam se objavio kao jedan i jedini, nema drugih bogova. Dakle, vrijeđam Boga ako su mi nogomet, politika ili euri važniji od Njega. Odbacujem Boga, ako slušam razne gurue i novodopske «bogove». Zanemarujem Boga ako obožavam druge neke stvari, osobe, sustave, vlastiti «ja» i slično. No, postoji nešto što je par exelance grijeh protiv ove, prve i temeljne zapovijedi Jahvine. To je predanje vjere i povjerenja raznoraznim mnogovrsnim sveprisutnim tzv. čudesnim iscjeliteljima i modernim vračevima. Crkveno je stajalište, da je odlazak ljudima koji se bave bioenergijom, tarotima, gatanjem, horoskopima, hiromantijom (čitanje iz dlana), tzv. bijelom magijom, viskovima i urocima, težak grijeh, i to upravo protiv prve zapovijedi Božje. Pročitajmo, što o tome govori Biblija, bar nekoliko citata: «Ne gatajte! Ne čarajte! Ne obradajte se na zazivače duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Jahve, Bog vaš!» (iz Levitskog Zakona 19), «Pazite dobro! … da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde - svu nebesku vojsku - dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje.» (Ponovljeni Zakon 4, 19) «Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se ne nađe nitko, tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obradao na pokojnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Jahve, Bog tvoj. Budi posve vjeran Jahvi, Bogu svome. Narodi koje deš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta.» (tamo, 18, 9-14) A Isus Krist dodaje: «Ustat de, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li mogude, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam." (Matej 24, 24) Ovo je riječ Božja, ovo su Njegove zapovijedi! Zašto bi bilo loše, pitamo se, vjerovati magijskim praksama, gore navedenim? Stoga, što je naš Gospodin Osoba, koja ima ime, svoju narav, život, Osoba koja nas je stvorila i koja je objavila svoju ljubav u Isusu. Bog nije «energija». Zapitajmo se, kakva se «energija» skriva iza viska? Kakva je to inteligencija, koja upravlja tolikim umovima? Bog govori po svojoj Riječi, po Crkvi, po sakramentima. Iza viska skriva

59


se đavao, kao i iza karata, horoskopa i ostaloga. Lukavo zlo, lijepa, primamljiva lica, smrtonosna naličja. Ako i «ozdravitelji» nekoga izliječe, to je privremeno, ili se bolest brzo prenosi na drugi organ. Svi de vas prestrašiti «nabačenim urokom», a cijena «skidanja» takvoga je oko 1200kn, u našem gradu. Polagat de ruke na vas, kao što to čine svedenici. Oponašat de kršdanstvo i na druge načine: npr. kitedi svoje ordinacije svetim slikama! Ne vjerujte, bježite, zazovite Gospodina i nikad se tamo ne vradajte! Zlo ima razornu mod-kad mu se povjeruje, sve krene nizbrdo! Kao Kristov, reci odlučno «ne!» energijama- i dođi u svojim problemima živome, pravome Bogu. Samo On zaista liječi i iscjeljuje. Samo On je naš Gospodin. On nas znade od trenutka začeda, a ne kao astrolozi, od trenutka rođenja. Korizma je; neka se na nas izlije obilje milosti i blagoslova Isusa koji trpi, umire i uskrsava, a ne prokletstvo vračanja i zazivanja «energija». Dobra sveta ispovijed i pokajanje, otklonit de to prokletstvo. Hrabro!

60


PROGRAMIRANI

J

oš smo u korizmi, još smo u iščekivanju.

Mnogi od nas vape za Uskrsom, no mnogi toga i nisu svjesni. A ne mogu doživjeti nešto, što ne čekam, za čime ne žudim. Dakle, jedan je od ciljeva i smisla ovog posvedenog, milosnog vremena za nas kršdane, otkrivanje onoga, što nam u životu nedostaje. Kada otkrijem što mi nedostaje, zapitat du se- zašto toga nemam? To je pitanje itekako na mjestu, osobito ako poznajemo istine Svetoga Pisma i Božja obedanja za Njegov narod. Ako, na primjer, preko osamsto puta Bog u Bibliji poziva na radost i tu radost nudi… A ti te radosti nemaš… Nije li odlično vrijeme da otkriješ zašto nema radosti u tvom životu, upravo ova korizma? Ili, ako Izaija prorok tvrdi, da je «Bog-Mir naš», a ti, usprkos odlascima u crkvu i redovitoj, tradicionalnoj molitvi ipak nemaš mira… Nije li sada došao taj odlučujudi trenutak pustinje, trenutak pokore, kada možeš istražiti i saznati gdje je nestao taj mir, koji nam je tako potreban u ovome svijetu? Eto, zato tih četrdeset dana, zato te nedjeljne propovijedi o obradenju i zato to pepeljenje glava na Čistu srijedu. Oholome Bog nede progovoriti, ali ako se ponizim, Gospodin de mi dodi u susret. Slijedom ovih razmišljanja, prisjetih se nedavnog razgovora između jedne mile gospođe Dragice i mene. Kako smo cijelo prijepodne proveli zajedno, na službenoj dužnosti, «vrtili smo film» naših debata i diskusija toga dana. Šokirali smo se, kada smo došli do zaključka, da smo u nekoliko zajedničkih prijepodnevnih sati, neprestano bili u negativnostima. Na što mislim? Započeli smo dan jutarnjom kavom, komentirajudi vrijeme. Magla, kiša, niski tlak, smog, klice i bakterije u zraku. Sve loše. Onda smo krenuli s opisima bolesti i tegoba koje zbog bolesti trpe naši bližnji. Spomenuli smo bolesne unuke Petra i maloga Luku, drugu bolesnu Dragicu, koja leži u bolnici, bolesnog Juru, bolesnu Nenu koja ne liječi svoj upaljeni nožni prst, bolesnu dječicu u školi, bolesne susjede, znance, neke ljude koji su doživjeli tešku prometnu nesredu, te zatvorene bolničke odjele, zbog gripe. Onda smo primijetili, da i životinje oko nas obolijevaju. Nakon nekog vremena, progovorili smo, naravno, riječ-dvije o politici i društvenim zbivanjima. Oni prijete bombama, ovi kradu nemilice od jadnih ljudi. Oni se izvlače za bankrote i stečaje, ovi muljaju naveliko naivnom narodu. Itd. Osvrnuli smo se i na novinska izvješda, prepuna crne kronike. Ubojstva, krađe, silovanja, masakri, rastave brakova poznatih, neobične nesrede nepoznatih, patnja djece, plač majki, nuklearne prijetnje, financijske malverzacije, droga i nemoral. Kruh naš svagdašnji. Došlo je i vrijeme gableca. Tada smo, konzumirajudi ponuđeno, ipak morali primijetiti, da se hranimo tako nezdravo, na brzinu, ne redovito… «Da samo znate, kaj stavljaju u tu paštetu!» itd. Vradajudi se doma, malo smo i sebe kritizirali, tražili nedostatke i izlaze iz nekih crkvenih kriza… A onda nam je sinulo! Ajme, pola dana mislimo i govorimo gotovo samo negativno! Zaneseno smo jadikovali i fantazirali! Toliko se događa lijepih, dobrih stvari, a mi ih ne vidimo, ne doživljavamo, ne osjedamo… Toliko nas opsjedaju zlima u novinama i na televiziji, da smo i sami izgubili orijentir prema dobru. Vidiš li, koliko nam je postalo svejedno, kako reagiramo, razmišljamo i djelujemo? Na primjer, navečer gledamo Dnevnik i vidimo raznesena tijela na bagdadskim ulicama. No, i dalje spokojno režemo šniclu na

61


svom tanjuru ili pijemo gemište. Zar nismo kao Kristovi, pozvani suosjedati ali i ne paničariti? Priznati, da zlo postoji, da nije sve idealno, ali i izvudi se iz tih silnih loših strana čovjeka, prirode i događaja? U misnim smo čitanjima nedavno čuli: «Razderite srca, a ne halje svoje!» To je to! To je korizma! To se traži! Promjena, obradenje! Kakva korist od prestanka pušenja ili posta petkom, ako se ne mijenjamo? Ako naši stavovi i mentalitet ostaju isti, ako se naš «stari čovjek», kako piše sv. Pavao, ne razapne da umre s Isusom na križu? Ako nije razapet, kako de uskrsnuti… Tako, ja se u ovoj korizmi odričem jadikovanja i pričica o boleštinama, nepravdama, smrtima i razočaranjima. Neka postoje, ali mene nede zarobiti. Ne želim hodati ovim divnim svijetom s crnom kronikom u glavi i srcu. Ugasit du Tv i zatvoriti novine. Osim KT, naravno. Tražit du svakodnevno, uvijek iznova, dobre ljude i dobre stvari. I znam da du ih nadi napretek! I znam, da kad ih nađem, modi du se s bližnjima s njima dijeliti i širiti Kraljevstvo Božje na zemlji. Na teologiji smo učili, kako je Bog «Dobro, Lijepo, Istinito». U Pismu piše, da je Bog Ljubav. Isus je liječio bolesne, pozivao na dobra djela, opraštao, išao dalje… Ajmo se, uz kulene i torte, ove korizme odredi i zabrinutosti i tuge! Ako nas bude dvoje, ved de svijet ljepše izgledati…

62


POSTOJE I DRUGI

E

to, ved je jedan dio korizme iza nas.

Uskrs je sve bliže, namedu nam se pitanja, što je novoga u našim životima? Jesmo li prepoznali grijeh, skinuli maske, razderali srca, kako nas prorok Joel poziva? Jesmo li primijetili drugoga, bližnjega i daljnjega… Upravo ti „drugi“ tema su današnjeg razmišljanja. Ne volim statistike, i mislim da su često „nategnute“, zbog raznoraznih interesa. No, ova me statistika zgrozila i potakla na razmišljanje… Radi se o stanju djece, prema izvještaju nekih organizacija. Prenosim samo neke spoznaje, bilo bi previše i prebolno da sve čitamo… Znaš li, da oko dva milijuna djece godišnje u svijetu strada kao žrtve trgovine, spolnog i drugog teškog iskorištavanja? Oko tristo milijuna djece rade teške fizičke poslove, osamdeset i pet milijuna djece nema krova nad glavom! Znaš li, da gotovo osamsto milijuna djece nema roditelja i obitelji, jer su ih ostavili, napustili zbog siromaštva ili su ih bili primorani prodati! Svakoga tjedna oko pola milijuna djece umire zbog gladi ili kao posljedica izlječivih bolesti. Između šezdeset i osamdeset milijuna djece godišnje se pogubi pobačajima u utrobama majki… Ne razumijemo, zašto dobri Bog dopušta ovakve tragedije. Teško nam je to prihvatiti. Kao i u mnogim sličnim situacijama i trpljenjima, momentalno se u našim umovima i srcima pojavljuje neizostavno pitanje: „Bože, zašto? Zašto?“ Nema savršenog odgovora na taj vapaj boli. Odgovor nas čeka u svjetlu nebeskog Kraljevstva. Tamo de nas raširenih ruku dočekati mali mučenici, milijuni Božjih svetaca, djece. Pitanje je, zapravo, malo drugačije: zašto je čovjek dopustio sebi da tako padne… Ove patnje, nisu niti plan niti volja Božja za Njegova stvorenja. Možda su pravilna, zapravo, ova pitanja: zašto smo neprestano napadani pornografijom u medijima? Zašto moramo svakodnevno promatrati gola tijela po plakatima uz ceste i ulice naših mjesta i gradova? Zašto se svaki drugi proizvod reklamira uz obavezne besramnosti? Zašto nam je društvo zarobljeno mentalitetom bluda, u «kojem nema tabua»? Zašto naša djeca odrastaju uz slike, filmove, kompjutorske igrice, pa čak i crtide prepune nasilja, krvi i požude? Zašto naš narod tako strašno proklinje Boga, Gospu, svece, Nebo, Crkvu, ne želedi Božji mir i blagoslov? Zašto se godišnje samo u našoj domovini abortusom pogubi više desetaka tisuda nerođene dječice? Zašto se traže i zahtijevaju «prava i dostojanstva» životinja, a nerođena djeca, na primjer, bivaju odbačena kao otpad i nemaju prava ni da se rode? Zašto se veličaju spolne «slobode», spolne nastranosti, zašto je spolnost postala božanstvo i mjerilo svega i svih? Zašto provodimo sate uz TV, a ne njegujemo obiteljsku molitvu, razgovor i druženje? Zašto nam je nedjelja postala dan kupovine, a prestala biti dan Gospodnji? Zašto se slavi homoseksualizam, a prešuduju se mnogi zločini mnogih homoseksualaca, koji su istovremeno i pedofili? Zašto… Ako je «Bog Ljubav» (1 Ivanova 4, 16), to nisu Njegova djela! ZATO, jer smo izbacili Boga iz svojih obitelji, škola, razgovora, iz svoga srca! Što da činimo, čitajudi ovu mučnu statistiku, u ovo korizmeno vrijeme? Zove li nas Gospodin na kakvu akciju, na izlazak iz egoizma? Kao kršdani, možemo MOLITI da dođe Kraljevstvo Božje i da padne kraljevstvo grijeha, smrti, uništenja i zla. Možemo SVJEDOČITI Isusa Krista, koji je «Put, Istina i Život» (Ivan 14, 6) Možemo ODGAJATI djecu i mlade da mole, pošteno rade i ispravno žive, da bježe

63


od droge i alkohola, od požudne muzike i mode, da primaju sakramente umjesto da se hrane dimom, pidem i razuzdanošdu diskoteka i kafida. Možemo našoj djeci usaditi kršdanske vrednote, a ne dozvoliti da ih svijet prevari svojim principom življenja: «radi-zaradi-uživaj-potroši-iskoristi». Možemo dati DOBAR PRIMJER u obiteljskoj molitvi, čitanju Sv. Pisma, odlaskom u crkvu, poštenjem na poslu, opraštanjem i pobožnošdu prema Prečistoj Djevici Mariji, anđelima i svetima. Možemo kršdanski DJELOVATI a ne šutjeti dok se raspadaju opdeljudske, vjerske, moralne i svake druge vrijednosti. Kršdanin znači doslovno „biti Kristov“. Isus Krist je Utjelovljena Ljubav. „Ljubav bližnjemu zla ne čini“, piše sv. Pavao. Budimo od Ljubavi, ne sjedimo skršenih ruku, ne čekajmo da netko naš posao obavi umjesto nas! Gospodin Isus nas poziva: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje brade, meni ste učinili!“ Kršdanin čini dobro. Vjernik zna, da je „vjera bez djela mrtva sama u sebi“ (Jakov 2, 17) Isus nas hrabri, „Ne bojte se! U svijetu dete imati patnju, ali ja sam pobijedio svijet!“ Siromašne, zlostavljane i žalosne ne treba tražiti daleko, oni su nam sasvim blizu. Jedna mala gesta ljubavi, pažnje, jedno dobro djelo može im donijeti veliku snagu i želju da žive dalje, nadu za koju de se boriti, da ne umre. Statistike… Bog ih ne poznaje. Ali poznaje svakoga, baš svakoga o kojima one pišu.

64


65


POBJEDA USKRSNULOGA

U

šli smo u Veliki Tjedan.

Od svih pedesetak tjedana u godini, ovaj je tjedan poseban, veliki. Ne naziva se „veliki“, jer su svi ostali tjedni „mali“, nego jer ovih sedam dana kršdanima svih mjesta i vremena posvješduju najveda otajstva kroz koja je prošao Isus Krist, Sin Božji, a kroz koja i mi svakodnevno prolazimo. To su otajstva muke, smrti i uskrsnuda. To je život. Zanimljivo, kod Gospodina je sve nekako obrnuto, nego kada bismo mi to režirali! Da se nas pita, mislim da bi povijest Mesije, od začeda u Nazaretu do raspeda u Jeruzalemu izgledala sasvim drugačije. Izbacili bismo ono sramotno rođenje u prljavoj štali, podosta teških riječi propovijedi mladog Ješue, a osobito Njegovu preranu tragičnu smrt na križu… Ta tek su Mu bile 33 godine! Da se rodio u današnje vrijeme, možda bi bio više fleksibilan i prosvijeden; znao bi, tragom šarenih reklama na TV-u, da je život samo onda život, kada imamo, trošimo, izgledamo super, živimo u trendu, izbjegavamo svim silama bolesti gutajudi kutije tableta, što više se slastimo neobuzdanom spolnošdu i maštamo, da demo umrijeti nekada kasnije, nekada kasno, nekada pre-kasno. Ali ne, Isus je baš morao odabrati put koji nema smisla i koji boli… Netko reče, da bi se shvatilo Spasitelja, treba doživjeti ono kroz što je On prošao, ono od čega, priznali mi ili ne, svi bježimo. Ta tko bi htio „služiti, a ne biti služen“, biti bičevan, popljuvan, izrugivan do besvijesti, odbačen od najbližih, osuđen na temelju laži i nepravednih svjedočenja…? Gol visjeti na „drvu prokletih“, kako kaže Pismo, dok Ona najbliža, najljepša i najčistija, najblaža i najnježnija Majka prestravljena gleda tisude rana iz kojih poput izvora teče Krv, koju Mu je sama dala još u utrobi. Istina je- dok ne doživimo isto ili slično bolno iskustvo naše i naših bližnjih slabosti i okrutnosti, križ de ostati samo zlatan lančid oko vrata, odnosno simpatični ukras zagorskih kapelica uz ceste i puteljke. Mi bježimo od mraka, dok se Gospodin u mraku rodio. U Betlehemu je bila nod. Pastiri su Ga u nodi prvi vidjeli. Josip je u nodi primio Gabrijelove instrukcije. Mudraci su Ga našli zahvaljujudi zvijezdi, koja svijetli u… nodi. Još prije, mnogo prije, Jahve sklapa savez s Abrahamom u nodi. Zaručnik, u Isusovoj prispodobi u evanđelju, dolazi u ponod. Apostole spašava od pogubne bure i oluje na moru, u nodi. Itd, mogli bismo redati unedogled. Ah da, zar se nije spustila nod onog Velikog petka, u tri popodne, kad je Janje Božje izreklo zadnju riječ: „Svršeno je!“ Usred bijelog dana, nod. Evanđelist Luka dodaje vrlo važnu činjenicu: „Vidjevši to, svi su se udarali u prsa, kajudi se“. Umalo zaboravih, pa nodu je slavljena i prva sveta Misa, u nodi Ga je Juda izdao, u nodi je zemlja Getsemanija bila natopljena Njegovim krvavim znojem. Dakle, zar ne shvadamo? Spasitelj ulazi u naše tame i sve što želi je donijeti svoje svjetlo. Eto, to je Uskrs! Pod koprenom nodi, rano ujutro, napisano je doslovno „još za mraka“, grob je zjapio prazan, a dva su svijetla nebeska bida uzviknula „Nema Ga ovdje! Zašto tražite Živoga među mrtvima?!“ Aleluja! Krist umire zajedno sa mnom, ulazi u moje situacije smrti, rana i odbacivanja, životna razočaranja i vapaje i čini da sve to biva rasvijetljeno pobjedom i preobrazbom! Uskrs… Za malene, za grešnike, za bijednike. Ne trebaju ga siti, samozadovoljni, samoostvareni, zadivljeni sobom. Trebaju ga i doživljavaju ga slomljeni, oni koji licem dotiču zemlju, izbičevani sudbom, oni kojima krvari srce zbog kleveta, nevjere,

66


samode. Oni, kojima križ ostavlja duboku udubinu na leđima. Vama, blagoslovljen Uskrs! Neka vas Bog obilno podari Cirencima, Marijama i Veronikama. Vama, kojima je Kraljevstvo iznad politike i nogometa, eura i hipermarketa, sretan Uskrs! Na kraju Velikog Tjedna svide velika nada, velika promjena, veliki smisao patnji. Ljubimo Onoga, čije je Srce na Golgoti puklo od ljubavi prema nama. Kad čovjek ima tu ljubav, đavao urlajudi bježi, a mi s mirom u duši gledamo u naše nodi i kažemo: Ne, nisu tako crne… Isus je tu. Svjetlo je tu. Pobjeda je tu, Život je tu, blagoslov je tu! Aleluja, USKRSNUO JE

67


MUKA

U

Velikome Tjednu čitamo Muku Isusovu. To ne činimo samo zato, da bismo

plakali nad Njegovim patnjama, svjesni, da smo i mi ti isti Židovi i Rimljani, koji Ga svakodnevno izdajemo, osuđujemo i stavljamo na križ. Muka, opisana u evanđeljima, dana nam je i kao smjernica, kako podnositi i kako se odnositi prema vlastitim bolima. Evo jednoga svjedočanstva, koje mi je nedavno poslao jedan otac i suprug iz Splita. Ovo je njegovo kratko „evanđelje“, koje nam svima može dati nadu, da nakon Velikoga petka - dolazi nedjelja Uskrsnuda! „Rođen sam u tradicionalnoj kršdanskoj obitelji i odgajan u katoličkom duhu. Međutim, u jednom periodu svoga života, u želji za „dobrim provodom“, počeo sam se udaljavati od Boga i Njegovih zapovijedi, da bih malo po malo došao do stanja, kada sam se ponašao kao praktični nevjernik. Nakon otprilike četiri godine takvoga načina življenja, stupio sam u vezu sa svojom sadašnjom suprugom, koja, osim toga što je primila sakramente, nije imala nikakva dubljeg dodira s vjerom. Živjeli smo oko godinu dana u divljem braku (što nikako ne preporučam, jer je to teški grijeh). Nakon toga smo se crkveno vjenčali i prije nego što smo planirali, jer je ona ved bila zatrudnjela. Nakon prvoga rođeno je i drugo i trede dijete. Koliko je civilizacija smrti ukorijenjena u našemu društvu, svjedoči i sljededi istiniti događaj. Kad je supruga bila trudna s tredim djetetom, neke su me kolegice s nevjericom pitale zbog čega smo se odlučili na trede dijete kad ved imamo jedno muško i jedno žensko dijete. Kad je supruga saznala da je i po četvrti put trudna, bila je tužna i plakala je. Na trenutke je izgledalo kao da tuzi nema kraja. Na sredu, uz Božju pomod, sve je to kratko trajalo i sretno je završilo. Nekoliko godina kasnije, saznao sam da je jedna gospođa, koja nema vlastite djece, molila tzv molitvu „Duhovnog posvojenja“ za naše četvrto dijete. S petom trudnodom situacija je bila još mnogo ozbiljnija. Supruga mi je iznijela „problem“ tj. rekla, da je trudna i vrlo samouvjereno izjavila, da de pobaciti. Odmah sam se počeo moliti za djetetovo rođenje. Vedi dio slobodnoga vremena razgovarali smo o novonastalim okolnostima. Nakon par dana zaista mučnih razgovora, činilo mi se, da de sve ipak biti u redu. Čak sam se uzoholio i pomislio da tu i nije Božja pomod bila potrebna, jer sam eto i ja najvjerojatnije vlastitim snagama i sposobnostima uspio nagovoriti suprugu da prihvati naše nerođeno dijete. Supruga je tada radila i pretpostavljam, da se povjerila kolegicama, koje su je usput i savjetovale da izvrši abortus, otprilike ovim riječima: to se može i „riješiti“, nede on (suprug) ni znati i slično. Jednom je prilikom kazala, da je najteža „osuda okoline“ kad se sazna za čak petu trudnodu. Iznijela je ponovno odlučno svoju odluku i vrlo samouvjereno rekla da de ipak pobaciti. Čudio sam se odakle jednoj plahoj osobi jedna takva samouvjerenost. Kada bih pokušao s njom razgovarati, odmah bi me, u startu, na vrlo agresivan način odbila. Navodno je ona ved bila odlučila što treba napraviti i nisu joj bili potrebni moji savjeti. Nisam znao što napraviti. Nikad nisam bio u takvoj situaciji. Otišao sam do svedenika u kojega sam imao veliko povjerenje. Rekao mi je da dođemo, da de se pomoliti za nas polaganjem ruku. Bududi da nije htjela dodi, svedenik mi je rekao da donesem komad njene odjede. Pomolio se i blagoslovio je odjedu blagoslovljenom vodom. Rekao mi je, da imam povjerenja, da de sve biti dobro jer nas je kroz molitvu uronio u Krv Kristovu.

68


Odmah nakon toga uočio sam veliku promjenu u njezinom ponašanju. Naime, izgubila je barem polovinu od početne agresivnosti i destruktivne samouvjerenosti. Tada sam ved mogao razgovarati s njom, iako je i nadalje ustrajavala u svojoj odluci. Govorila je, da ja ne trebam ništa brinuti, samo da se ponašam kao da ništa ne znam, da de ona sve „srediti“. Ja sam u međuvremenu pokrenuo neke ljude da mole za nas. Sreo sam jednu osobu koja je često u crkvi molila krunicu i sudjelovala na sv. Misi i ispričao joj o tome što me muči. Rekla mi je tada, da je počela moliti duhovno posvojenje nerođenog djeteta otprilike u vrijeme kad su počeli naši problemi. Kazala mi je tada, da de moliti s još jačim žarom jer možda je to dijete koje je duhovnim putem posvojila, upravo naše nerođeno dijete. Tih je dana cijela obitelj proživljavala teške dane. Dani su protjecali u besplodnim razgovorima između supruge i mene. Briga o djeci i kudanskim poslovima bila je vrlo slaba. Djeca su u nevjerici promatrala što se to događa. A da u svemu tome sotona ima veliki utjecaj dokaz je i slijededa činjenica. Jednog dana došla je supruga s posla i vidno uplakana i uzrujana, počela me vrijeđati ružnim riječima. Optužila me da sam homoseksualac, koji izigrava obiteljskog čovjeka. Rekla je ime i prezime nekog čovjeka, mog navodnog ljubavnika, a koji je uz to član jedne značajne molitvene zajednice. Osobu s takvim imenom i prezimenom nisam uopde poznavao niti sam ikada vidio ili čuo što o njoj, a ni danas ne znam postoji li uopde. A njoj je to priopdio jedan „vidovit“ čovjek i to je bila „istina“. Shvatio sam, da je riječ o sotonskoj podvali i na vlastitoj koži iskusio „savjete“ vračara, gatalaca, vidovnjaka i sličnih. Nakon dva dana uvjeravanja, prihvatila je da to bila (sotonska) laž. Shvadajudi svoju nemod, potražio sam pomod od p. Marka Glogovida. On me savjetovao, tješio i hrabrio, osobito riječima, da de se za mene moliti cijeli pavlinski samostan u Sv. Petru u Šumi. Sve ovo vrijeme svakodnevno sam molio i sudjelovao na sv. Misi i često postio, pretežno sa nakanom za spas, ne samo svoga nerođenog djeteta nego i svih nerođenih na svijetu, a posebno u Hrvatskoj. Nakon petnaestak dana od početka ove agonije, novi šok. Nazvala me prijateljica i rekla, da mi je žena dogovorila termin kod ginekologa za tri dana. Bio sam pod strašnim stresom, nisam znao što bh sa sobom. Nisam se mirio sa činjenicom da moja žena hode svim silama pobaciti. Nisam mogao spavati cijelu nod. Ustao sam rano ujutro i išao na prvu svetu Misu. Vradajudi se iz crkve, molio sam Isusa svim srcem, da riješi moj problem. Došao sam kudi, ušao u sobu i počeo plakati, jecajudi sve glasnije. Supruga me pitala zašto plačem, ali ja nisam mogao odgovoriti, samo sam plakao, suze su tekle niz lice. Otprilike 15 minuta do pola sata trebalo mi je, da se priberem, kako bih mogao razgovarati. Rekao sam, da je jedini način da se smirim taj da mi obeda da de prihvatiti to dijete, što je i na kraju i učinila. Rodila je krasnog dječaka. Danas ima četiri godine. Izuzetno je pametan i drag. Zahvaljujem Bogu i Mariji - Majci i Zaštitnici nerođenih, što spašavaju nerođene, one koji se ne mogu sami braniti. Zahvaljujem Bogu i Majci Mariji na spasu mojega djeteta. Zahvaljujem p. Marku i svima iz pavlinskog samostana iz Sv. Petra u Šumi te svima koji su na tu nakanu molili, postili i žrtvovali se, te zazivam Božji blagoslov na njih, njihove obitelji i njihova djela. Neka bude blagoslovljen, hvaljen i slavljen Otac, Sin i Duh Sveti u sve vijeke vjekova. Amen.“ (V. Č., Split)

69


ŽIVJETI BOŽJE SMJERNICE

I

sus Uskrsnuli svojom pobjedom nad grijehom, đavlom i smrdu daruje i nama

sudioništvo u istoj snazi. To je ta radosna vijest ovog Blagdana: ja više ne moram biti rob, u Isusu sam oslobođen, s Njime kraljujem nad zlom u sebi i oko sebe! Uskrsnuli daje novu šansu za mir, za ljubav, za narušene obiteljske odnose. U svjetlu uskrsnuda gledamo na sve naše osobne grobove, puštajudi da ih dotakne milost Božja. Eto, malo sam otvarao ved neke zatvorene bilješke, pa naletih na pismo pisano prije godinu dana, posebno pismo za posebne ljude. Nažalost, nikada mi na to pismo nije odgovorio nijedan od liječnika, kojima je bilo poslano. Možemo činiti dobro! Uvijek, svakome! Samo ako to želimo. Nisu ni vremena posebno loša niti ljudi posebno loši… Ne možemo se skrivati iza takvih floskula. Bog je uvijek isti, Bog je Ljubav. Stoga, bio sam pisao pisamce onima, koji odlučuju o najvažnijoj stvari: o ljudskom životu. Doduše, tek začetome, ali ipak u potpunosti ljudskome. Taj život, život nerođene bebe, ved ima nešto, što ne posjeduju ni biljke ni životinje: besmrtnu dušu. Kako je strašno znati, da se dječica ubijaju (abortus-uljepšano i stručno ime za trganje djeteta iz utrobe majke) tisudama u Lijepoj Našoj. Neki u toj nevinoj krvi vide uzrok našim nevoljama, ratovima, bijedi, tolikim osobnim i obiteljskim nesredama. Pročitajmo zajedno ovo pismo, pa sami procijenimo, ima li razloga zašto na njega nijedan ginekolog nije odgovorio…? „Štovani gospodine! Pišem Vam ovo pismo kao katolički svedenik, redovnik Reda pavlina, koji živi i radi na Kamenskom u Karlovcu. Osnovao sam Centar za nerođeni život- Betlehem, te kao duhovnik vodim mnoge molitvene zajednice diljem Hrvatske i u inozemstvu. Ved dulje vrijeme promičem apostolat za život i savjetujem obitelji i pojedince koji su u kušnji abortusa. Vodim također i duhovne obnove i seminare, za žene i sve koji su ranjeni pobačajem. Pomažemo im da se pomire s Bogom, sami sa sobom te sa djetetom, koje je ubijeno ali dalje živi u Stvoritelju. Nudim Vam svoju apsolutno besplatnu i dobrovoljnu pomod upravo u tom području; odgovaranju žena i djevojaka od pobačaja. Mnoge su mi Karlovčanke došle po pomod i godinama nakon abortusa, slomljene i jadne. Ved su mi mnoge rekle, o iskustvu svoga ilegalnog pobačaja, nakon 10. tjedna trudnode… Mnoge si nikako ne mogu oprostiti, te upadaju u stravične bolesti tijela, duha i psihe. Zajedno im mi možemo pomodi! Dragi gospodine doktore, dobrom je Bogu važna naša duša. Stvorio nas je na svoju sliku, ljubi nas neizmjerno, želi da budemo sretni i blagoslovljeni. Što demo Mu redi, kada nakon smrti stanemo pred Njegovo lice? Ako išta možemo učiniti, počnimo to odmah. Potpuno sam Vam na raspolaganju. Svaki du razgovor sa dotičnom osobom učiniti u savršenoj diskreciji. Otidi du i na kraj svijeta, samo da toj ženi-obitelji-nerođenom bližnjem pomognem. Ne poznajem vas osobno. Želim Vam redi, da dok god smo živi stignemo promijeniti svoj život i postupke. Pobačaj nikada nije opravdan niti od Boga željen. Siromaštvo? Koliko je bogatih a nesretni su i život im je besmislen… Bolest? Bolesnici se liječe, ne ubijaju. Svi smo barem malo bolesni. Godine? Jednog je

70


kolegu svedenika majka rodila u 49.! Kolikoj je abortiranoj dječici Bog odredio upravo da postanu liječnici i svedenici, a završili su kao običan otpad na smedu ili u kanalizaciji. Možda u sve to ne vjerujete. Imate pravo i ne vjerovati. Ipak, samo za trenutak pomislite- što ako je sve to ISTINA? Ako zaista postoji Bog, koji je Život, ako zaista postoji pakao i raj, ako je zaista dijete uvijek i samo dijete, kojemu srce kuca od 18. dana…? Što tada? Ako ste kršdanin, onda Vam ne mogu lagati: Isus nema nikakve veze s onima koji se nazivaju Njegovim, a pristaju uz «civilizaciju smrti». Još jednom, molim Vas na koljenima da razmislite o našoj suradnji i da pomognete u spašavanju života. Molim Vas, u ime Božje, da prihvatite ovaj poziv. Srdačno Vas pozdravljam i želim svako dobro Vama i Vašima!“ Bez odgovora. Bez komentara. Jesmo li se ikada zapitali, gdje leže zemaljski ostaci te nevine dječice? Gdje su njihovi grobovi, spomenici, gdje se može dodi plakati i kajati? Uvjeren sam, da svaki liječnik može odgovoriti djevojku-ženu od ovog okrutnog čina. Zašto to u velikom broju, ne čine? Da je barem jedan odgovorio… Dosad smo spasili, snagom Uskrsnule Ljubavi, desetke djece od pobačaja. Volio bih ih jednom uzeti u ruke i dodi onima, koji su ih namjeravali komadati, i zavikati na sav glas: „Evo, ovo je bila hrpa stanica, bolesno dijete, premalo, prelagano, pretiho… Zašto morate to činiti!!“ Ipak, vičimo radije molitvom i žrtvom. Uskrsnuli Isuse, promijeni naša srca, obrati one koji leže u svojim tamnim grobovima i ne znaju za Svjetlo! Neka oni, koje ljubiš, ne odgovaraju na moja pisma, ali daj, da odgovore na Tvoj poziv i Tvoje milosrđe!

71


LISTOPADSKA RAZMIŠLJANJA

B

ožji blagoslov svima koji čitaju ove retke! Evo nas ved u polovici listopada…

U Vašem tjednom listu piše novi svedenik, mladi fratar, list s drveta našeg starog Reda pavlina. Vaš je novi vjerski i ne samo vjerski kolumnist čak i rođen u listopadu. A u Kamenskom, gdje živi u samostanu, prvo lišde ved nosi vlažan vjetrid u Kupu i svuda uokolo. Evo, u ovom je mjesecu padanja lišda pala i odluka, da svakoga tjedna jedan list ovih novina bude gostoprimac svedeničkog pera. Zapravo, laptopa. Kao svedenik i redovnik službujem u župi Kamensko, u svojstvu kapelana. Predajem školski i župni vjeronauk, volontiram u bolnici kao savjetnik i pomodnik onih koji razmišljaju, nažalost, o pobačaju. Naime, vodim Centar za nerođeni život – «Betlehem», koji se bavi tom tužnom i tako aktualnom tematikom u nas. Duhovnik sam i tridesetak zajednica molitve i žrtve za nerođene, koje postoje u Lijepoj Našoj. Ali, dosta o meni; još demo se upoznavati na stranicama Tjednika. Prvo, što mi pade na pamet razmišljajudi o temi za ovaj tjedan, bio je listopad. Podsjedam, taj je mjesec u katoličkoj tradiciji određen za posebno čašdenje Majke Božje Marije. Posvuda se mole krunice, litanije, pjevaju pjesme Njoj u čast, ponegdje vrlo svečano. Ovaj je listopad nekako poseban, ta počeli smo upravo prvih njegovih dana pregovore s toliko razvikanom Evropskom Unijom. Na stranu prednosti i opasnosti; htio bih primijetiti kako se ovi odlučujudi za našu bududnost dani i pregovori događaju upravo u Marijinom mjesecu. U prvom hrvatskom marijanskom i pavlinskom svetištu u Remetama, Gospa je prozvana upravo «Odvjetnicom Hrvatske», za sva vremena i sve unije, saveze i federacije. Kako sam pavlin, ova me činjenica posebno veseli. U Marijinom mjesecu, naša Domovina polako ulazi i službeno u jednu međudržavnu tvorevinu kojoj je zastava plave boje, s 12 zvijezda. Plava je boja Blažene Djevice, a «zvijezde sjaje oko tvoje glave…», kaže pjesma a pokazuju i nebrojene slike i kipovi Bogorodice. Listopad je proglašen «Marijinim» zbog događaja koji se dogodio 7. X. 1571., kad je kršdanska vojska kod Lepanta potukla Turke i tako spriječila islamsku okupaciju Evrope. Taj se dan časti Marija, pod nazivom Kraljica svete Krunice. Zanimljivo, Hrvatska se oko pregovora s Unijom našla rame uz rame s… Turskom. Marijo, što nam ovoga listopada želiš poručiti? Gledam svoju krunicu na stolu kraj kipida Gospe. Pa to su okovi! Pa to je lanac! Okovi ljubavi, lanac molitve, zrna zaštite pred neprijateljem i vjenčid mira prikazan Onoj koja je začela i rodila Onoga koji je, prema riječima Biblije, «Mir naš». Ulazedi u jednu novu stvarnost, koju nazivamo Unija, sigurno nas mogu zaplesti i okovati sile neopoganstva; eutanazija, pobačaj, istospolni «brakovi», dekristijanizacija, droge i «božanstva» spolnosti, strasti, čovjeka i mode… Izvan svake diskusije, tamo gdje nema Boga, ne može biti pravde, mira, poštenja, oproštenja i blagoslova. Listopadska Kraljica daje nam, kao i onda u Lepantu, jedan drugi «lanac», krunicu, molitvu. Tada je spasila Evropu, može i danas. Kao da nam ove činjenice kažu, da nismo sami, da nas Nebo prati, da nas Majka gleda i vodi. Kad bi ovoga listopada palo ne samo lišde, nego i naše nevjere, tjeskobe i filozofiranja… Bog je tako jednostavan, tako dobar. Zaljubljen je u naše duše i daje nam apsolutno sve, želedi da ih obranimo od nasrtaja zla. Daje nam i Blaženu Djevicu Mariju.

72


Kršdanine, ako je sam Bog odabrao poniznu službenicu iz Nazareta za svoju Majku; nemoj Ju ni ti zaboraviti…

73


SVI SVETI

D

ošao nam je i mjesec studeni, u katoličkoj tradiciji mjesec u kojem molimo za

duše pokojnika i s ljubavlju se sjedamo naših dragih koji više nisu s nama ovdje. Prvoga dana ovog mjeseca častimo Svete, tj. spašene, one koji ved gledaju Boga licem u lice. Neke je od njih Crkva «kanonizirala», što de redi službeno proglasila svetima, jer je njihov život bio živi odraz Isusa Krista u vremenu u kojem su živjeli. Svjedočili su Oca, trpjeli, nosili križ, nisu se opirali, dijelili su sebe siromasima i bolesnima, navješdivali evanđelje, činili čudesne znakove po milosti Božjoj… Crkva ih je prepoznala kao uzore i javno ih stavila vjernima pred oči, odnosno srca, «podižudi ih na čast oltara». Kršdani su pozvani gledati u njih, jer sveci se ne rađaju nego svecima se postaje, te osjedamo neku milinu i ponos, da i smrtan čovjek može, poput njih, doživjeti tako veliki stupanj Božje svetosti. Zato je dobro imati njihove slike odnosno kakav kipid sveca koji nas je svojim životom najviše nadahnuo, ili nas je zagovorom pomogao. Kao što često u novčaniku ili na radnom stolu imamo slike svojih dragih, tako je i sa slikama svetih. To nije idolopoklonstvo, to je čin ljubavi i simpatije. Dakle, poskidajmo slike polugolih pjevačica i boy-bendova sa lišdem marihuane na majicama, političkih vođa i omiljenih glumaca, i pred oči stavimo ljude koji su se izdigli iznad ovozemaljskih strasti, nagona i nemodi. Sveci su postali snažni u Gospodinu, boredi se sa zlom i u sebi i u društvu. I pobijedili su. Osim ovih proglašenih, u Nebu se nalaze nebrojene duše naših predaka, očišdene kroz patnju na svijetu i u čistilištu. I ti su naši preci sveti, jer ništa što nije sveto, kaže Pismo, ne može dodi pred Boga. Uz ovu Crkvu, koju nazivamo «slavna», postoji i trpeda Crkva, postoji čistilište. Mnoge nepravde i zlode ne stignemo ispraviti na ovome svijetu. Stoga, milosrdni Bog dopušta da nakon života duša u čistilišnoj vatri spali svu ostavštinu zemaljskoga grijeha. Naime, kad umremo, sami demo htjeti ostati u čistilištu, jer imat demo duboku svijest nesavršenosti i bijede, te ne demo htjeti time uvrijediti Stvoritelja. Udi demo u duhovno stanje čišdenja, žarko očekujudi trenutak konačnog oslobođenja. U tome de nam pomodi molitve i žrtve bližnjih. «Zato je Juda za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi» (2 Makabejcima 12, 45) Postoji li oproštenje na drugom svijetu? Isus govori jasno: «… nede mu se oprostiti niti na ovome niti na drugome svijetu» (Matej 12, 32) Čistilište nam prikazuju najbolje Isusove riječi: «Zaista, kažem ti, nedeš izadi odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčida…» (Matej 5, 26) Dakle, mjesto poput jedne tamnice u kojoj se «otpladuju grijesi» tj. dugovi. Pavao također piše: «… spasit de se, ali kao kroz oganj» (1 Korindanima 3, 15) Nažalost, u Bibliji nigdje nema riječi «čistilište». No, nema ni riječi abortus, droga, cigare, sida, i milijun drugih, jer je Pismo tako napisano, da se od nas traži da «mudnemo glavom», da ga istražujemo, da se pitamo, da si pomažemo tradicijom, drugim znanostima, iskustvom. O čistilištu ipak, pišu poznati starokršdanski mislioci i sveci; Tertulijan, Ciprijan, Ivan ZlatOusti, Ambrozije, Augustin i drugi. Natpisi u pojedinim katakombama također svjedoče o molitvi prvih kršdana za duše pokojnika, a i sam sv. Ivan Zlatousti objašnjava da je to «praksa predana Crkvi od apostola». Danas nas, nažalost, sve više oduševljavaju poganske prakse, kao što je američka izmišljotina zvana «Nod vještica». Po mojoj župi ved tjedan prije Svih Svetih niču

74


po dvorištima i ogradama zlokobne bundeve sa svijedama. Ne čudim se, jer su u školi gdje sam radio prije, ved u prvom razredu, na satu izrađivali takve rekvizite. Televizija nam ved također danima prije servira ludu zabavu uz maske kostura, vještica, vampira, vragova. Mala se djeca privikavaju na «nedužne slatke đavle» s rogidima i nešto duljim zubidima, jer, naravno, treba izbaciti iz glava ono što nam govori Crkva o zlu; a kaže da je zlo zapravo- zlo. I tako, dok neki sasvim ozbiljno shvadaju zemlju i nebo, raj i pakao, život i smrt, mnogi to sve pretvaraju u dobru zaradu i zabavu. Zašto bismo vjerovali Riječi Božjoj i Kristu, kad imamo super američke fore, koje objeručke prihvadamo? Jer, sve što je izvana, je dobro. Jer, sve što je sa Zapada, donosi nam sredu i slobodu. Umjesto da se potrudimo saznati što naša vjera i kultura nude, ne razmišljajudi prihvadamo tuđa smeda. Brado, dobro je kroz studeni odvojiti malo vremena i razmišljati o prolaznosti života, o vječnosti, o duši. Dobro je moliti za pokojne, oni to od nas očekuju. Bližnji je naše najvede bogatstvo i sa smrdu naši voljeni ne nestaju, samo prelaze, idu dalje. Iskažimo im svoju ljubav našim molitvama i preporučujmo ih Gospodinu, koji je Život. Zapalimo svijedu na grobu, gdje joj je mjesto, a bundeve ostavimo u vrtu. Slavimo Svete, a ne vještice i zle duhove, makar izgledali bezazleno.

75


DOŠAO JE KAO DIJETE

M

i smo katolici ušli u advent, došašde.

Sveto vrijeme radosnog očekivanja Kristova rođenja, kojeg se godišnje prisjedamo pripremajudi se za Božid kroz četiri tjedna. Zašto svake godine slavimo ovaj tako poseban blagdan? Ta Isus se samo jednom utjelovio i rodio, u Betlehemu, zašto taj isti događaj svake godine iznova spominjemo, slavimo liturgijom, međusobno si čestitamo i darujemo se lijepim željama i poklonima? Crkva želi, da kršdani i svi ljudi dobre volje, nikada ne zaborave da je Bog postao čovjekom i da je došao k nama u obličju malenoga Djeteta. Taj je događaj toliko važan, on je «alfa i omega» vjere; s Božidem nekako završavamo jednu godinu i započinjemo drugu. A u središtu svega je Djetešce u krilu Majke Marije. Bog naš, začet silom Duha Životvorca, postao je embrij i fetus, novorođenče i čovjek, «nama u svemu jednak, osim u grijehu», kako nam objašnjava Pavao. Iz jaslica pruža svoje ruke svima, govoredi nam da je došao spasiti, izliječiti, zacijeliti čovjeka, a ne pogubiti i prokleti. Tradicionalno, advent je vrijeme iščekivanja koje ima za cilj istinsko, pravo iskustvo one «punine vremena, u kojoj je rođen Sin Božji, od Žene, podložan Zakonu» (usp. Galadanima 4), a to se postiže nekom vrstom pokore. Pokora, to je jednostavno zaborav mojega «ja», koje želi i teži vlastitoj komociji, sitosti, sredi i okretanje se bližnjemu. Stoga, oni koji su zaista katolici, u došašdu se odriču kroz neko vrijeme i u nekoj mjeri jela, pila, televizije, pušenja i slično. Novac tako sačuvan darujemo onima koji imaju manje ili uopde nemaju. Vrijeme tako sačuvano, umjesto da gledamo španjolske ili naše sapunice, darujemo obitelji, ili možda nekome koga smo izbjegavali i na koje smo pomalo zaboravili. Satri su kršdani postili ništa ili malo uzimajudi hrane, a umjesto ručka ili večere sjedali su za «stol Riječi Božje», odnosno hranili su se Svetim Pismom. I tako, kada dođe konačno Božid, čovjek ga drugačije doživi, jer znade i osjeda da se dobro pripremio. Kao kad nam dolaze gosti u kudu: čistimo, spremamo večeru, mame se šminkaju i uređuju. Dolazi Isus! Zato, možda nismo svi spremni na odricanje i žrtvu, iako se zapravo radi o sitnicama, ali svi smo kao kršdani pozvani ipak barem na minimum kojega traži ovo sveto vrijeme priprave; na adventsku ispovijed grijeha. U našoj vjeri ništa nije svrha samoj sebi. To vrijedi i za navedenu pokoru i sakrament ispovijedi. Zašto da postim, pitaju mnogi? Post, brate i sestro, nije dijeta, ne služi da postanem tanji i ljepši. Post me stavlja u situaciju ozbiljnog pitanja: u kolikoj sam mjeri i jesam li postao rob hrane i pida? Post mi pokazuje, da nisam mehaničko bide kojemu život ovisi o doručku u 7, gablecu u 11, ručku u 15 i večeri u 19, a nakon toga slijedi Dnevnik, kojega moram pogledati, jer inače nedu modi zaspati. Post nas čini slobodnijima i svjesnijima našeg duhovnog bida i njegovih potreba. Post i pokora nam otvaraju oči; dok ja imam svakodnevno sve što poželim, kuhano, pečeno, toplo i servirano- možda ved moj prvi susjed tjednima nije okusio meso! Dok sam studirao, kao bogoslov u vrijeme sam došašda obilazio siromašne po njihovim kudama. Sjedam se jedne sive, oronule zgrade, polomljenih vrata i kartonom polijepljenih prozora. Rekao sam svome subratu «Nemogude da bi ovdje netko živio», i pošli bismo dalje, da nije jedna mršava curica izvirila kroz vrata. Ušli smo u dugačak taman hodnik, prešli dvorište i ušli za tom djevojčicom u drugu zgradu.

76


Otvorila nam je vrata te zgrade, koja je nekod bila, kako smo doznali poslije, konjušnica. S obje strane hodnika maleni «stanovi», njih desetak. Svaki se sastojao od jedne jedine prostorije, veličine oko 5 metara. Tu je bio jedan sudoper, krevet na kat, stol, par stolica i nekoliko kutija s odjedom. Svi su stanari koristili jedan sanitarni čvor, koji nije imao tuš ni kadu. Strašno. Curica je živjela s mamom i očuhom. Cijeli dan zatvorena tamo, bez TV, play-stationa, gam-boya i ostalih zapadnjačkih igračaka za sretniju djecu. Naša se Bogoslovija cijeli advent odricala raznih stvari, tako da smo pred kraj imali pune vrede čokolada, sokova, hrane i slično. Mala je Ana i njezini roditelji, kao i susjedi, bila sva izvan sebe od srede, kad je ugledala svoje poklone. Dala mi je svoju sliku, koju još negdje čuvam. Njezina je mama plakala i kroz suze rekla: «Konačno demo i mi imati Božid». Te mi je godine bilo žao, što nismo i više činili pokoru, možda bismo im mogli kupiti i bor. Ne, znam što sada misliš-ne možemo nahraniti sve gladne svijeta niti usrediti sve žalosne. To je istina, ali nitko te to niti ne traži! Pomozi jednome, nahrani jednoga - i za Božid de biti sretnih i blagoslovljenih dvoje ljudi više.

77


BOŽJA NAGRADA

Č

uli smo ved tisudu puta frazu «Božid je vrijeme darivanja».

Još više je ponavljana ona «Božid je vrijeme radosti i mira». Sjededi pred TV, prolazit demo po našim i stranim programima, uživajudi u božidnim jelima, običajima, gledajudi vesele ljude oko bora i slušajudi čestitke velikih firmi i političara, s «Narodi nam se…» u pozadini. Dok nam se simpatično smješkaju Djed Mraz, Djed Božidnjak i Dijete Isus (koji od njih donosi darove pod bor?), razmišljamo o polnodki, o prošlim Božidima i o kupovini purice, koja je preživjela ptičju gripu da bi došla na naš blagdanski stol. Dosta je tu posla… Treba kupiti bor, objesiti kuglice, zamotati darove, otidi u crkvu, malo se skockati. A onda, kad sve to sredimo i dođemo na misu polnodku, na Isusov rođendan, naš nam veleumni velečasni sve pokvari! Koji je to neshvatljiv i nerazuman čovjek. U propovijedi nakon Evanđelja, umjesto da prenese malo one krasne, američke atmosfere s televizije, sa šljokicama i glamurom, umjesto da nam ispriča divnu priču o nekoj baki koja je pekla najbolje božidne kolače ili onu priču o malim debelim baroknim anđelima koji dolaze poslije polnodke pjevati samo izuzetnoj djeci koja prolaze s 5.0; on opali pričat o tristo tisuda nezaposlenih ljudi u Lijepoj Našoj i o božidnom daru nizozemske plavuše Karle, koja je poput Krampusice došla po našeg Antu i njegove krunice u sobi. Ni to nije sve! Velečasni podsjeda na 40 ratova koji se momentalno vode u svijetu (od kojih njih 29 samo u Africi), na 250.000 djece koje tjedno umiru od gladi, na 300 milijuna djece koja nemaju vremena za igru, jer čitav dan rade teške fizičke poslove, o 800 milijuna djece u svijetu koja nemaju obitelji, o 120 milijuna djece koja ne idu zbog siromaštva u školu, o 2 milijuna djece-žrtvi spolnog nasilja i iskorištavanja, o 90 milijuna djece koja doslovno nemaju krov nad glavom, ved žive na ulici… Kad je spomenuo da od nekoliko tisuda katolika iz te župe na polnodki sudjeluje 200 ljudi, te još da 3 milijarde ljudi nikada nije čulo za Krista… E, pa dođe čovjeku da izađe iz te prohladne crkve van, i da se pridruži onoj polovici koja ispred baca petarde, puši i razgovara o smjeni u HSS-u. No, ipak nije sve tako crno. Barem naš general A.G. u dalekom Haagu uživa za Božid. Naime, Večernji List, sasvim pouzdane novine, koje osim mnogih oglasa seksi telefona i mnoštva zanimljivih nagradnih igara tvrtki koje nas obožavaju, u broju od 16. prosinca lijepo piše, kako je uhvadenom vojskovođi divno u zatvoru. Naime, on u društvu raznih krvnika i zločinaca, istinskih ili možebitnih, karta i igra tenis, naslađuje se makedonskim delicijama, prepričava viceve s Tutom, krati vrijeme sa, citiram «ljubaznim domadinom Miloševidem», a veseli su uhidenici našem Anti dali i nadimak «Brucoš». Ma prelijepe li idile! Što de tek biti, kad «navrate» na kavicu đeneral Mladid i onaj drugi, možda organiziraju neku novogodišnju brucošijadu! Pardon, ne smijemo se miješati u politiku. Ipak, ja sam svedenik, nisam čovjek i građanin. Ja se ne smijem ni čuditi otkuda toliko nezaposlenih i siromašnih u nas, u državi koja ima oko 4 milijuna ljudi (samo Pariz ima 11 milijuna). U državi koja ima sva prirodna bogatstva, velik nenastanjen teritorij, pluseve u turizmu, tolike mozgove i nadarenu mladež, dobre frendove u NATU i UN. Pa ipak, Božid dolazi, bez obzira na sve navedeno. Mali se Isus rodio i u gorim uvjetima nego ih mi imamo. Njegova je domovina bila pod okupacijom, njegovi ga nisu htjeli, ved je kao

78


dojenče bio prognanik u Egipat. U Nazaretu se isto teško živjelo, siromašno i mukotrpno. Svojim ponovnim rođenjem, Isus nam se ponovno daruje, po Mariji. Da ne bismo nikada zaboravili, da je Bog s nama, da nas ljubi, da je jedan od nasJaganjac Božji a ujedno i Dobar Pastir. Ne brinite, i bez božidnice dobit demo nešto neusporedivo više; Boga samoga. Koliko god bilo teško, Gospodin dolazi, a pri njegovim jaslicama ima mjesta za svakoga. On je došao da spasi grešnike; aborteri, prostitutke, teroristi, frustrirani i depresivni, spolno dezorijentirani, bogopsovači njegova su privilegirana djeca. Zato, ne bježimo od polnodke. Možda nas baš ovogodišnje slavlje obrati, opameti i učini boljima. Bog je Ljubav, i ta Ljubav traži svoj današnji Betlehem... Hodeš li Mu otvoriti vrata?

79


KORIZMENE CRTICE

P

osebna je nekako ovogodišnja korizma, barem meni.

Imam osjedaj, da se ljudi više ispovijedaju i više iskazuju svoju glad za Božjom blizinom. Naša je mala molitvena kapela na Kamenskom dupkom ispunjena u vrijeme zajedničkih, klero-laičkih molitvenih događaja i okupljanja. Piše sv. Pavao, da tamo gdje se umnožio grijeh, u još se vedoj mjeri izlijeva milost… Daj Bože, da je tako. Da i brada kršdani i nekršdani uvide, da smo jadni zbog svoje udaljenosti od Života i Ljubavi, a ne zbog stojadina (umjesto mercedesa), ne zbog loše svekrve (umjesto divne i krasne), ne zbog siromaštva (najviše je samoubojstava među bogatašima Zapada), ne zbog slabašnih bankovnih računa (ne ponovila sea mogla bi- Ljubljanska banka) itd. Tek kad shvatimo da nismo sretni, mirni i zadovoljni životom BEZ Boga, tek kad slomimo srca u molitvi i počnemo ozbiljno živjeti sakramentima, naše se gorke situacije imaju šansu promijeniti. A Gospodin itekako daje znakove. Evo, naprimjer, nagla i neočekivana smrt ljutog nam neprijatelja Slobodana M. Čovjek zavadi narode, posije strašne smrti, ubaci u srca nevjerojatne laži, dovede do ruba samouništenja svoje, pa onda provodi samotničko vrijeme u deliji smišljajudi optužbe, obrane, bladenja, okrivljavanja, nove laži i obmane, svađa se s cijelim svijetom, bijelo naziva crnim i obratno… I onda naglo umre. I svaki iole normalan i pošten čovjek, pita se «Što mu je to sve trebalo?» Ipak, vidimo, Stvoriteljeva je zadnja. Nitko nede umadi smrti; pa ni oni najbogatiji i najzdraviji. Pravda de biti zadovoljena ama baš kod svakog stanovnika zemlje, bilo nam to drago ili ne. A kad konačno naše oči ugledaju oči Svevišnjega, kako demo odgovoriti na pitanja, poput: «Zašto nisi ljubio, zašto si Me izbjegavao nedjeljama? Kako to, da Me nisi zazivao niti poštivao, da Me nisi pohađao u bolesnima, starima, nemodnima? Dao sam ti sve one milosti, blagoslove… A od tebe niti «hvala»… Eto, poznajem mnoge koji su Slobe u svojim vlastitim obiteljima. Rade k'o crvi, muče se, pa muče bližnje, nikako na «zelenu granu», stalno bolesni u duši, u nemirima i tjeskobama u vezi glede onoga sutra. Kad tamo jednom, to sutra ne dođe. Umru u četrdesetitredoj, od živaca i tumora, od bježanja i skrivanja, od masaka na licu i životnih dosada. Slijedi znana procedura: višegodišnja crnina, tužno ponavljanje «Bio je tako dobar» i mise na godišnjicu odlaska. Nažalost, kaže jedan svetac, opetujemo fraze o vječnom životu, a ne znamo što bismo sa sobom u kišna poslijepodneva. Ima u tome istine, mislim. A kršdanstvo je nešto sasvim drugo! To je hodočašde, koje vodi u dom Oca, to je čežnja za nebeskim Jeruzalemom i život u punini, koji se poput potočida slijeva u ogromni, beskrajni ocean Božjeg milosrđa. To je gledanje u Isusa, koji je prošao sve što i mi prolazimo, osim grijeha. Kako su sretni zreli kršdani! Ne boje se smrti, ne boje se kriza, hrabro koračaju putovima života čitajudi Riječ i hranedi se Tijelom. Razmirice rješavaju razgovorom, kušnje molitvom, zajedništvo obitelji utvrđuju u Crkvi. Sretni su, jer znaju da prolaze, da zapravo i ne posjeduju kude, aute i poslove, zadovoljni su, jer imaju pogled uprt u Nebo a ne u zemaljsku prašinu i ispraznosti. Ali jao karikaturama kršdana. Svi su im krivi, svi su im loši, osobito popovi (lopovi). Odu u crkvu reda radi, da mogu mjesec dana prepričavati sa zgražanjem propovijed o potrebi rađanja više djece. «Nek' si sam rađa, kad je tako pametan. Ne zna on kako je imati dječurliju na

80


grbači. A možda i zna.» No, ako umre jedinac, ili se teško razboli… No, tek kada ono dvoje rođenih odraste i ode daleko, kad nemaš koga zagrliti ni poljubiti u praznoj kudetini… Ti su gotovo uvijek «veliki katolici», iako ne blaguju pričest i mole eventualno pola od pola minute dnevno, u krevetu, u polusnu. Oni sve znaju i sve bi određivali. Znaju kako velečasni mora izgledati, što pričati i kako se ponašati. Znaju da je Crkva bogata, zato joj pomažu u poniznosti i skromnosti, ne dajudi milostinje. Božid-bor i kuglice, mlinci oko purice. Uskrs- jajčeka, zečidi i kraj korizme, u kojoj smo se odricali kolača s masnim kremama. Znate kaj, mislim da je Bog odlično odlučio, kad je dozvolio da smrt zavlada čovječanstvom. Smrt daje jednu ozbiljnost životu. Ako sam imalo normalan, pitat du se ima li što «iza». Evo, u korizmi se malo više razmatra o smrti, jer dolazi Veliki petak. Isus je umro, iako Bog. I u tom je iskustvu želio biti nama sličan. Cijelo ovo sveto vrijeme kao da vrišti - ej, ljudi, stanite malo, primirite se, usporite, razmislite kuda idete i što radite!! Ako si kršdanin, ne igraj se ludo s blagom koje je u tebi. Jer, ako ga izgubiš… Na što deš sličiti? «Bolje da si vrud, ili da si hladan. Ovako, kad si mlak-ni vrud ni hladan - izbacit du te iz sebe» (Knjiga Otkrivenja)

81


KORI NAS KORIZMA

P

rema šematizmu katoličke Crkve, danas u svijetu postoji oko pet tisuda

redovničkih zajednica. Ja, naprimjer, pripadam zajednici bijelih fratara pavlina. Mnogo je više ženskih zajednica, a sve ih dijelimo na kontemplativne (strože) i aktivne; one koje su više uključene u dušobrižništvo vjernika. Jedan od najstrožih Redova, kartuzijanci (prisutni u Sloveniji), koji žive u strogoj šutnji, fizičkom radu, stalnoj molitvi i postu, imaju zanimljivo geslo: «Stat crux dum volvitur orbis», odnosno prevedeno s latinskog: «Stoji križ, dok se zemlja okrede». I tako, svaki Kristov sljedbenik danas više nego ikada, razmatrajudi ovo geslo dobrih starih kartuzijanaca, vidi i uviđa kako je u ovoj rečenici sakrivena velika istina. Svijet se okrede vrtoglavom brzinom… Potpuno nenormalne stvari, u roku jednog desetljeda, postale su potpuno normalne stvari. Ratovi, katastrofe, prirodne i neprirodne, raspad obitelji, uništenje mnogih opdeljudskih vrijednosti, zanemarivanje duha te idolopoklonstvo tijela, boleštine u nama i u životinjama, i još mnogo toga, pokazuje nam da nešto najozbiljnije nije u redu. Neki su dan jedne novine otkrile, da svaki tredi Hrvat (-ica) pije praxiten, dakle lijek koji pomaže u duševnim bolima, depresijama, psihotičnim stanjima i slično. Od tog silnog «okretanja svijeta» i ne primjedivanja križa, i nama se okrede u glavama, odnosno dušama. Iste novine pišu i o sljededem civilizacijskom dostignudu: više u cirkusima ne demo gledati jadne, dresirane životinje, jer to «nije etički». Zaista, svijet je neobično etički danas; dok se spore oko toga koliko je činčila potrebno za jedan kaput i plaču nad sudbinama tih malenih glodavaca, pladajudi ogromne svote na plakate i reklame pod geslima «humano s životinjama», malobrojni se pitaju koliko je nerođene djece potrebno da se proizvede kutijica extra-kvalitetne kreme za njegu izboranog lica svjetskih dama. U knjizi Postanka Bog jasno kaže: «Podložite sebi životinje…» Izabrani se narod jednom klanjao zlatnom teletu, ostavivši Boga, danas se klanjaju mačkama i psima, «pozladujudi» ih svojim tepanjem, manikiranjem i pedikiranjem u specijalnim salonima ljepote, dok tjedno 250 tisuda djece umire od gladi. A dnevno se gotovo 100 tisuda djece ubije u abortusima. Ali, kaže svijet- bebe su skupe, bebe plaču, bebe su teret i sputavaju nam slobodu, pa je u svakom slučaju bolje imati malog slatkog terijera. Lakše ga je, naravno, voditi pet puta dnevno «u šetnju», nego vucarati se s djetetom po vrtidima, školama i crkvama. Onima koji su na praxitenima, jedne novine poručuju da izlaz ipak postoji! Možete skoknuti do Venecije, pogledati novi erotski muzej koji de vas nadahnuti, opustiti i oduševiti. Ako slučajno padnete u još vedu depresiju, jer shvatite da ste u braku i da nikada niste imali mogudnosti isprobati bol(es)nu sado-mazohističku seansu, a sad vam to ni godine ne dozvoljavaju, ne brinite; uvijek vam je dostupan, npr alkohol, npr. pivo, koje je kod nas smatrano «živežnom namirnicom», te ga pijudi ne dete osjetiti grižnju savjesti. Svijet se okrede… Oko sebe. Zeus današnjeg čovjeka je vlastito «ja» a Olimpi su raznovrsni: kafidi, intimni klubovi, makro-trgovine i vele - trgovački centri, posao 20 sati dnevno, TV, koja je zamijenila obiteljske razgovore, zajedničku večernju molitvu i čitanje Biblije. Čudim se, što se čudimo tom silnom porastu nasilja, mržnje, nepoštenja, egoizma, nepravdi. Zapravo, uzrok je i više nego jasan: stvorenje je odbacilo Stvoritelja, Njegove zakone i Njegovu ljubav. Ta

82


ljubav odgaja, ne popušta strastima, preljubima i muljanjima, ved traži čistodu i odgovornost. Mi smo Božja djeca; On nam ne daje i ne dopušta sve, upravo zato jer nas odgaja za zrelost i za Vječnost. Ne volim dijete, dajudi mu novac, dozvoljavajudi mu da cijelu nod provodi u disku, ili šutke prelazedi preko nađenih cigareta u hlačama ili mašudi rukom na njegove jedinice u školi. Dijete se voli dobrim odgojem! Bog nas tako voli! Ako piješ antidepresive, tražiš utjehu u tijelu i tjelesnostima, ako živiš u strahu od smrti i u paraliziranim odnosima s bližnjima, ako su ti važnije životinje nego ljudi, ako padaš nizbrdo u svojim bolestima, otuđenjima i besmislicama… Stani. Ne što nije u redu. Nešto ti nedostaje. Vrati se Bogu, vrati se Ljubavi! Zato nam Gospodin daje vrijeme korizme. Samo je Isus Krist Život, samo On liječi rane. I Njegov križ stajat de čvrsto nad ovom rotirajudom zemljom, bez obzira na sve obzire. Da, «u križu je spas», kako-opetznaju redi brada kartuzijanci. Započeli smo korizmu, prije uskrsnuda treba prodi križ i muku. Hrabro, na križu nismo sami…

83


BLAGOSLOVLJENI BILI

K

ako sve brzo prolazi…

Dok smo „rekli keks“(baš smiješna usporedba, zar ne?), prošli su prošlo-iovogodišnji praznici, četiri tjedna Došašda, Božid i božidnice, razni „Djedovi“ i „najluđa nod u godini“. I evo nas ponovno na novom početku. Čini mi se, da su naši blagdani iz godine u godinu sve više ispunjeni nekom zbunjenošdu i folklorom, koji nam uspješno prikriva realnost hladne štalice i dostojanstvo Djeteta, ogrnutog Marijinom haljinom. Eto, na primjer, sjedam se iz svog djetinjstva, kako smo gotovo histerično čekali Badnjak, da bismo s tatom skidali kuglice s tavana i kitili zajednički bor, a onda sudjelovali na polnodki, iza koje je, dok smo brat i ja bili uljuljani u sveti sanak, mali Isus ostavljao čokoladu Milku iz „zemlje iz snova“ (tj. Austrije) pod istim, svjetledim borom. Pa sva ona simpatična snebivanja mame i tate, koji bi, kao šokirani, čudom se čudili kako je Isusek ipak donio dar nama, koji baš i nismo bili savršeno dobri tijekom godine. A Milka je u trenu nestala pod zubima oduševljenih, tek probuđenih dečki, ponosnih jer su zavrijedili poklon od samoga Isusa. Danas, pod utjecajem SAD-e medijskih agresija, dječica vjeruju, kako im darove (više ne samo čokolade) pod bor donosi nekakav Djed Mraz. Jaslice su zamijenile čarape, smiješak maloga Kralja neki hroptavi „ho ho ho“ starca s bijelom bradom. Ok, dobro, neka im. Uključuješ TV, kad tamo, na svim programima, obavezan film s istim likom. Još do prije nekoliko godina, podarili su nam barem jedan biblijski film, ali i to je sada prošlost. Gledam i vidim- naši gradovi za Božid okideni primjerenim jumbo-plakatima, gdje se dvoje ljudi maze u nekakvim lopticama, a ispod poziv za one, koji imaju problema s erekcijom. Kako sjajna, istinski božidna poruka! Možda je istima pomogla u tom pogledu atmosfera ekstatički najavljivane tzv. najluđe nodi, u kojoj je narod dao oduška veselju, pidu i dobrim odlukama za sutra. Mi kršdani ipak znamo, da je najluđa nod- badnja nod, kad se spominjemo dolaska Boga u ljudskom tijelu. Bog postaje Djetetom… Niti tisude djedova, plakata i silvestarskih vatrometa ne može ugušiti eksploziju božanske „ludosti“; Bog koji je Ljubav, postaje jedan od nas, da nam tu ljubav dokaže, po svom trpljenju! U svojoj novoj enciklici, u kojoj piše o Nadi, Sveti Otac Benedikt spominje, kako je i ljudska patnja, ako je povezana s Isusovim trpljenjem, spasonosna i ima mod pobijediti zlo. Uz molitvu i post, kaže Papa, upravo trpljenje je oružje dano vjernicima da pobjeđuju grijeh i svijet u sebi. A mi bismo svi pobjegli od trpljenja. Prva svađa u braku, bježi. Šef je na poslu u ljutnji podigao glas, daj otkaz. Kder zatrudnila kao studentica, ubij dijete. No, štalica i nod rođenja, zatvorena vrata Betlehemaca, samoda Josipa i Marije, govore nam da trpljenje ima neki smisao, i da romantičnost Božida (kao i braka, kao i obitelji, posla, svedeničkog poziva…) ima svoju drugu stranu, koja svakako vrijedi neusporedivo više, nego da je Isus odlučio dodi kao Supermen. Ved je tradicija, da za blagdane mediji, ultra zabrinuti za vjernike-katolike, donose zanimljive priče o barem 2-3 svedenika, koji manijakalno iznuđuju novac od svoje pastve, ne prezajudi ni pred ucjenama, prijetnjama, verbalnim nasiljem, a tko zna, možda i izopdenjem iz Crkve Božje, onih župljana, koji ne daju točno određenu svotu kuna za župne potrebe. Užasno. Globe nas za TV, struju, vodu, kanalizaciju, plin, vozačke ispite i putovnice, za još

84


sto stvari, ali Crkva… Pa zar svedenici ne žive od zraka, tj. od milosti nebeske? Zar se crkvene građevine ne obnavljaju same od sebe? Zar nemamo donacije INE za naša vozila, kad obilazimo sela, područne crkve i škole, obilazimo bolesne i stare po kudama i domovima, bolnicama? Moram neke razočarati- ne, ovisimo isključivo o prilozima župljana. Bog, nažalost, nije Djed Božičnjak, koji ima svoje vilenjake, posebno trenirane da dnevno i tjedno opskrbljuju Njegove službenike na zemlji novcima. Svakako, ima zlouporaba, kao i svugdje. Ne bi ih trebalo biti, kao što ne bi trebalo biti liječnika koji prima mito, policajca koji pušta alkoholiziranog vozača, odvjetnika koji presuđuje nepravedno… Ali, ima i vjernika, koji hrane 7 mačaka i vode ih k frizeru, a za svoju župnu crkvu nemaju niti jedne nedjelje vremena, niti jednog Božida dara. Međutim, kakvi jesmo da jesmo, Bog nas sve želi blagosloviti. Blagoslov, to je duhovni dodir Neba. To je kiša milosti, koju Gospodin spušta na one, koji Ga trebaju i čeznu za Njim. To je milosrđe, to je mir, to je ljubav koja se razlijeva na one koji trpe i ljube, griješe i dižu se iz grijeha, vape i opraštaju. Blagoslov! Najljepši dar koji si međusobno možemo dati, najmodnije sredstvo za postizanje istinske radosti i snage.

85


KOD BOGA ŽIVOGA

P

olako evo prolazi i Božid godine Gospodnje 2005.

Jedinstveni Božid, kao svi prije i svi poslije. Mnogi od nas onaj sljededi i nede dočekati. Bog je tako silno ušao u našu ljudsku egzistenciju, u obličju malenoga, slaboga djeteta. Najviši, Svemodni, snizio se i ponizio, postavši potpuno nemodan i ovisan o Mariji i Josipu. Siromašak, rođen u siromašnoj štalici, da pokaže ljudima kako je istinsko bogatstvo sakriveno u srcu, ne u bogatstvu ili u visokom staležu. Sin Božji, ved prvih dana od rođenja postaje izbjeglica, prognanik u Egipat. Prisjedamo se zadnjeg rata… Bog nas nije ostavio; bio je s nama u našim progonstvima i s našim prognanicima. Inače, kako bi uopde netko to preživio? Betlehem se, dakle, ponavlja ne samo iz godine u godinu ved i iz dana u dan. Uvijek mi je bila zanimljiva jedna stvar u svim tim evanđeoskim izvještajima o rođenju Spasitelja; naime, Marijina šutnja. Ona šuti, ne priča, ne zanovijeta, ne žali se, ne kritizira nepojmljive putove Jahve Sabaota… Ona moli i ljubi, i to je to. I upravo zbog te dvije «aktivnosti» Gospa izdržava teškode prije i nakon poroda. Molitva i ljubav daju Joj snagu da ide dalje, usprkos problemima. A nisu bili mali. U vlastitom selu, nitko ih nije htio primiti. Kasnije de Ivan apostol zapisati: «Svjetlo istinsko dođe na svijet… K svojima dođe, njegovi ga ne primiše… Više su voljeli tamu nego svjetlo». Bet-lehem (doslovno «Kuda kruha»; Isus je «Kruh živi koji je s neba sišao»), nakon zatvaranja vrata svetoj Obitelji, postaje Bet-lahem («Kuda pokolja»). Razulareni despot Herod u divljem pohodu na taj gradid, tražedi Mesiju, rukama svojih vojničina ubija bešdutno svu dječicu ispod dvije godine. To svakako nije bila «kazna Božja», kako bismo u prvi mah prokomentirali. To je jednostavno posljedica grijeha, a grijeh je «zatvaranje vrata Božjoj milosti». Zatvaram vrata Gospodinu, otvaram zlomu. Naš se narod čudom čudi, kako nam je loše, kako su premnogi duboko, istinski nesretni, kako mnogi gube smisao za život, ljubav, rad, radost. Još nam je i odlično, smatram, u odnosu na to koliko taj isti narod proklinje Boga i Blaženu djevicu, koliko se vrši pobačaja, koliko obitelji uopde ne moli i živi kao da Boga nema. Međutim, i danas, kao i onda, Bog dolazi i prolazi… Ljubav se Njegova ne može slomiti i ne može nestati. Uvijek nađe nekakav otvor, pukotinu u zidinama našega srca, kroz koju se provuče tanka nit Njegove milosti («Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit…»). Svaki mi Božid donese nešto novo, nešto drugačije. Ovoga sam Božida, na polnodki, čuo za sebe jednu riječ iz pročitanog evanđelja. Bog je došao u nodi. Nije se rodio u pol bijela dana, nego baš u nodi. Nod kao da pripada «onom drugom», kojeg ne demo spominjati explicite. U nodi najbolje idu krađe, nasilništva, bludnosti itd. Bog ulazi u tu nod… Ali ulazi i u nod duha; u moje nemodi da molim, da ljubim, da praštam i da živim puninom života. Ulazi i u nod osjedaja, u tamu međuljudskih odnosa i savjesti. Iz betlemske štalice izbilo je svjetlo! Naše su nodi probijene zrakama Božjeg milosrđa, naše su tame pobijeđene i uzmiču pred božanskim plamenom ljubavi. Kakva divna nod! Kako otajstvena nod, tiha i sveta, puna blaženstva i nježnosti. Da Bog nije postao jedan od nas, kako bismo bili jadni i bijedni. Tapkali bismo još uvijek u mraku i filozofirali veleumno i eruditivno o Božjim atributima, biti i transcendenciji, imanenciji i ostalim «zanimljivostima». Kad ono, Bog postade djetešce! I tu padaju sve naše maske, mudrovanja i

86


veličine. Pružajudi svoje blažene ručice, betlehemsko Dijete jednostavno pita: «Primaš li me?» i čeka nestrpljivo moj i tvoj odgovor. Kod nekih čeka i desetke godina… A dok čeka, nebom i zemljom odjekuje ono novozavjetno: «Bog je dao svoga sina jedinorođenca, da nijedan, koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni». Što još čekamo? Pustimo isprazne pričice i hiper-kupovine, pustimo burzovna predviđanja i geopolitičke špekulacije, pustimo saborska prepucavanja i sudske sporove sa susjedom oko dva metra zemlje i zagrlimo Malenoga Boga koji je došao dati nam Kraljevstvo nebesko ved ovdje na ovoj našoj zemljici!

87


88


89


ZAGRLJENI NEBOM

D

a, ovaj je naslov najprimjereniji opis stvarnosti, koju smo doživjeli mi

svedenici tijekom 12. Međunarodnog svedeničkog seminara u Međugorju, održanog od 2. do 7. srpnja ove godine, pod mišlju-vodiljom: „S Marijom u iščekivanju Duha Svetoga“. Ukratko o programu: voditelj ovih posebnih duhovnih vježbi bio je preč. Tomislav Ivančid, poznati duhovnik i profesor, teolog iz Zagreba. Isprepletena s molitvama, druženjem, razgovorima, predavanja su ispunjavala dan, koji je završavao zajedničkim večernjim programom, u zajedništvu s hodočasnicima. Nadalje, posjet Podbrdu, uspon na Križevac, svedenički ispit savjesti i sakrament pomirenja, s fra Jozom Zovkom, euharistijsko klanjanje, svakodnevna razmatranja otajstava krunice, klanjanje križu… Davali su prepoznatljiv, međugorski obol ovom važnom događaju u svedeničkom životu. A sada, nešto sasvim osobno. Opirao sam se dolasku na taj seminar, jednostavno me u tom periodu zarobio neki aktivizam i brinuo sam, nije li predugo ostajati cijeli tjedan tako daleko od samostana i župe, a „doma ima toliko posla“. Osim toga, mozak su mi rešetale mnoge ljudske „logike“: zar da idem ondje po najgoroj vrudini, hodu li svu ušteđevinu potrošiti u skupim međugorskim pansionima, zašto ne otidi na neko drugo, možda mirnije mjesto, ma kakve su, uostalom, te vježbe u kojima sudjeluje blizu sedamsto svedenika- nije li to sinonim za gužvu, kaos, ne-sabranost, masovnost i anonimnost, u kojoj du izgubiti osjedaj Božje prisutnosti, a dobiti mučninu u prepunoj dvorani, boredi se za slobodno mjesto? Itd, itd. Međutim, odvažio sam se i rekao sebi; župa propasti nede, ja od šedera nisam, novac Gospodin ionako uvijek proviđa, u kartuziju mogu drugih godina, i krenuo sam. Nisam nikada imao ljepše iskustvo nego sada! Nažalost, to se iskustvo ne može opisati, prenijeti. Moraš ga sam doživjeti. Ovo mjesto je posebno, Međugorje se na da objasniti, srce ovog mjesta otkriva se samo srcem. Prošao sam, naime, mnoga svetišta; posjetio Fatimu i Lurd, La Salette, živio na Jasnoj Gori, obišao sto drugih svetih mjesta naše vjere. Uspoređujudi s ostalim hodočastilištima, Međugorje zaista nema mnogo za pružiti u turističko-vikendaško-povijesnom smislu- ovdje nema sjajnih baroknih bazilika, muzeja s religijskim eksponatima, čudesnih izvora vode, srednjovjekovnim zidinama ili slično. Zapravo, uz jednostavnu župnu crkvu te par pratedih objekata, nekoliko mjesta okupljanja vjernih na otvorenom, Međugorje samo po sebi ne nudi puno prilika za interesantna, nezaboravna slikanja i egzibicije. Osim ako nekoga ne oduševljava hercegovački užareni kamen, crvena zemlja i visoka brda, na kojima, nakon što se popneš gore i siđeš dolje, možeš baciti sandale, jer se unište. Zato, preporuka, idimo bosi… Ne, Međugorje, to je SUSRET. Nema bolje definicije. Sjedim pred crkvom, promatram ljude, mislim o ljepoti Majke. Dolazi čovjek, moli za ispovijed. Talijan. Drugi me primjeduje, moli za ispovijed, Poljak. Evo bolan i tredega, moli za ispovijed, naš. Ved se dižem, kadli evo cijele grupe, Englezi. Nakon što sam se sam dobrano isplakao na ispovijedi i doživio mir kojega uopde ne mogu dočarati, govorim si- moram i drugima to pružiti. Ne pretjerujem, ali moram to izredi; brate svedeniče, ako nisi ispovijedao u Međugorju, hitno idi i sjedni pred crkvu. Bog de ti po Gospi poslati bradu i sestre, nakon kojih tvoje ispovijedanje više nede biti isto! Nevjerojatno, snažno,

90


trajno poticajno iskustvo sakramenta pomirenja, izgleda u Međugorju upravo kao da obilna, osvježavajuda kiša pada na užareni kamen. A on, smekšan i natopljen milošdu, postaje mjesto na kojemu stoji Ona, Mirjam iz Nazareta. Majčica. Ljubav Očeva. Naša nježna Kraljica. Tako sam imao žarku želju, prisustvovati ukazanju. Nakon što sam se pet dana trudio i „povlačio veze“, te nisam uspio, ved sam se pomirio da ni ovaj put nedu doživjeti ovaj milosni dodir Neba. No, zadnji dan seminara, naglo, neočekivano, za mene apsolutno čudesno, dolazi vidioc Ivan i pred svedenicima, marijinim ljubljenim sinovima, nakon molitve krunice, razgovara s Majkom, oči u oči. Potpuna tišina, pokoji jecaj, iščekivanje, duboka, otajstvena razmjena svedeničkih potreba, izrečenih srcem, na koljenima, i Marijinog zagovora. „Gospa je došla neobično radosna… Sva je sjajila sredom… Primijetio sam suzu radosnicu u njezinom oku. Ispružila je svoje ruke nad vas svedenike, blagoslovila vas i poručila, kako vas neizmjerno ljubi. Upuduje vam poruku, životno važnu za svakoga od vas: OBNOVITE SVOJU MOLITVU!“ Dok je Ivan prenosio ovu riječ, prolazili su me trnci. Sve sam te dane slušao isto, s jednom velikom potrebom dubljeg moljenja krunice i svetijeg obavljanja svojih dužnosti, a sada mi, nakon svega, Gospa daje cjeloviti odgovor i rješenje problema: moli, moli, moli. Prije svega, moli. Prije župnog ureda, vjeronauka, rada u bolnici, razgovora i ispovijedanja, dijeljenja drugih sakramenata, papirologije i birokracije, diplomacije i umora i odmora, moli. Nemaš snage, jer malo moliš. Poteškode te ubijaju, jer malo moliš. Nemaš svjetla na mnogobrojne tamne situacije, jer malo moliš! Rekla je „OBNOVITE…“, a obnavlja se ono, što se zapustilo. O, Majko, ne želim biti hladni dežurni zaposlenik u župnoj kancelariji, ne želim „obavljati“ sprovode i vjenčanja, ne želim „izmoliti“ časoslov, ne želim više imati uredovno vrijeme, ne želim provoditi nekoliko sati pred TV, jer sam „to zaslužio“, ne želim se hvatati panično za novčanik i mobitel… Ved za krunicu, za Bibliju, za klecalo pred Svetohraništem… da, shvatio sam poruku seminara i poruku Majke. Progovarala mi je svakodnevno, kroz tolike susrete i prilike, za koje ovdje nemam mjesta da ih opišem. Nisam žudio za nekim ekstra znakovima, uopde me ne zanima hodu li vidjeti vrtede sunce, dosta mi je da se Zemlja vrti oko sunca. Ne, Međugorje je nešto neopisivo više. Otkrivši ponovno snagu krunice, s tom mojom „prijateljicom“ odoh na Podbrdo, jednog dana, ved u 4 ujutro. Kod Gospina kipa trojica svedenika. Raširenih ruku, podignutih još i prije početka dana, u polu-tami, u kršu kamenja i pokojeg grma, nedaleko križa, ova moja subrada (ne: kolege), svaki na svom jeziku, obnavljaju svoje svedeničko predanje Srcu Marijinom. Činim to s njima, potresen u duši spoznajom Njezine ljubavi i blizine. Eto, to je Međugorje. Jednostavno, kao što je jednostavna krunica. Možda i nelogično, baš kao što je nelogično što u podnožju istog brda susredem djevojku u suzama, prilazim, pitam, hodu utješiti… trudnica, čije je dijete neželjeno, kojega je od roditelja i „dobrih prijatelja“ prisiljena ubiti. Eto, baš danas dobih sms-poruku, da je termin negdje oko Božida, pa da se spremim, jer valja mi biti kum istoj bebi! Aleluja!!! To je Međugorje, to su seminariotvorenost na nebeski dodir milosti. Vidim bradu svedenike, koje desetak godina nisam vidio… Ponovno susret, ponovno čudo i milost Međugorja. Posjedujem tri mjesta, gdje se odgajaju djeca bez roditelja, samohrane majke, djevojke u problemima… Marijo, pomozi mi da osnujem takav dom kod sebe, u Karlovcu. Pošalji ljude, pošalji sredstva, pošalji snage. Slavim misu s mladidima koji se odvikavaju od droge, u Međugorju, kod Majčice. Ispričavam im se, što plačem, jer

91


ne možeš drugo, gledajudi ove svece Božje, koji su prihvatili, razapeti, smisao vjere i života: ljubav. Bože, oprosti mi, što bježim od razapinjanja, što moj stari čovjek nikako da umre, te učini da makar mrvicu budem kao ovi dečki, u čijim žilama teče Isusova Krv, umjesto đavlove droge. I to je Međugorje! Molim na grobu dragog mi prijatelja fra Slavka Barbarida, govoredi mu, kako mi mora izmoliti još samo jednu milost, „ili du se naljutiti“. Izmoli mi, fra Slavko, da barem na par minuta sam razgovaram sa fra Jozom. Želim ga nešto pitati, samo par minuta. Sljededeg dana, iako u strašnoj zaposlenosti, poziva me da dođem, zahvaljujudi, naravno, jednoj „vezi“ (eto, hrvatski običaj!). Par minuta se pretvara u sat vremena… Dobivam stostruko više odgovora i pomodi, nego sam planirao dobiti. Da, i to je Međugorje, možda iznad svega- Međugorje koje govori, radi, živi preko ljudi. Uostalom, nije nam Majka došla zbog brda i kamena, došla je zbog nas, zbog ljudi. Odlazim iz Međugorja, zahvalan preko mjere na tolikim darovima. A spomenuh samo mali dio! Kod kude me čekaju stare stvari, ali kao da gledam drugačijim očima. Nakon samo nekoliko dana, vidim prejasno, zašto mi je trebala ta snaga Međugorja. Moj najbolji prijatelj, župljanin, 18-godišnji Ivan, kojega sam zvao Nikica, utaplja se u moru. Potpuno zdrav, pošten, odličan u svemu, sportaš, radin, marljiv, s velikim planovima za bududnost, vrada se mrtav svojim roditeljima i svima nama, koji smo zgroženi i shrvani. Nisam mu stigao dati dar- mali kip Gospe Međugorske, kojega sam nabavio ondje. Nisam se stigao pozdraviti s jaranom. Koliko bih danas drugačije postupao, da sam znao da de tako mlad otidi u Domovinu, u Nebo. Eto, i to je Međugorje- naime, bez milosnog tjedna tamo, od ove bi mi tragedije puklo srce, sigurno. Molim te, dok ovo čitaš, sjeti se mog Nikice. Rekoh Gospi, daj nam snage, da svaka suza postane jedno zrnce Tvoje krunice. Velika pouka: ljubimo bližnje, jer tako brzo prolaze… Majko, naravno da si svugdje, gdje je tvoj Sin. No, hvala Ti što dolaziš na ovo osobito mjesto, gdje govoriš mojim jezikom. Majko, ostani s nama. Čuvaj nas, stado svoga Sina. Čuvaj u svome Srcu svoje svedenike. Ako svijet mrzi, Ti ljubiš, uvijek. Hvala Ti za sve.

92


JEŠUA, SIN MIRJAM

R

adio sam u jednoj školi, kao vjeroučitelj, no ondje je postojala jedna

mlađahna učiteljica, koja me baš nije voljela. Jako se naljutila, kad je saznala da sam djecu podučavao o štetnosti magije, raznih energija i okultizma. Usput sam spomenuo i ultra-poznatog Harryja Pottera, jer u knjigama i filmovima o njemu sve vrvi od duhova i „onostranog“, što djeca, koja još nisu sposobna razlučivati samostalno i odgovorno, mogu loše shvatiti, interpretirati, a kasnije i unijeti u život. I tako, kršdansko dijete, upijajudi magiju, kad u bududnosti upadne u životne križeve, može pomod potražiti kod sasvim krivih „iscjeljitelja“ i „duhovnih vodiča“. Ova se učiteljica bavila reikijem, posebno opasnom metodom pseudoduhovnosti, koja je apsolutno protivna kršdanskim vrijednostima i stajalištima. Oni koji pripadaju Kristu, sa najvedom ozbiljnošdu to govorim, pozvani su da bježe pred reikijem, autogenim treningom, transcendetalnom meditacijom, metodom silve, yogom, te čitavom tom, vrlo širokom gamom učenja, koja nisu biblijska. Tako, ova je draga učiteljica, nazvat demo ju drugarica X., ogorčena, revoltirana, histerično i negativno egzaltirana mojom katehezom o čistodi vjere, u zanosu gorude religijske emancipacije, potaknuta užasavajudom, stravičnom spoznajom, da katolički svedenik uči katoličku djecu katoličke stavove, determinirana da započne revolucionarni proces dekristijanituđmanipapinibozanidisakralizacije u tom ogromnom osnovnoškolskom konglomeratu (12 učenika u cijeloj školi), organizirala izložbu pod veleumnim naslovom: „Nod vješica - zabava nad zabavama“. U nizu kolorita, slika isprepletenih zanimljivim člancima, internetskim objašnjenjima, redale su se činjenice i poznate te manje poznate, svakako životno važne, spoznaje o „blagdanu“ koji se slavi kada kršdani slave Sve svete. Osobno sam saznao korisne stvari; nisam znao, npr., da je Nod vještica (starohrvatski Halloween), zapravo produžetak drevnog poganskog, keltskog kulta Samhaina, boga smrti. Njemu su te nodi prinosili žrtve, plesali, opijali se, raznim pretpotopnim religijskim akcijama tjerali smrt od sebe, ni ne slutedi da ima jedna Knjiga, zvana Sveto Pismo, u kojoj piše da ludi ovako misle i žive: „Jedimo i pijmo jer sutra demo umrijeti“. No dobro, bilo-prošlo. Prvi razredi izložbu nisu shvatili (nisu znali ni čitati), drugi razred nije čitao te keltsko-američke „mudrosti“ jer su im bila presitna slova, tredi su gledali samo slike, a četvrti razred se sastojao od samo jednog učenika, koji je u vrijeme izložbe bio bolestan. Dizenterija. Pa je normalno da je propustio još jednu priliku da jače oboli. I mene i drugaricu X. i djecu i šalu na stranu. Ipak, smrt postoji. Postoje i lažni bogovi. „Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi de doista dodi u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!'… Ustat de mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat de se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit de spašen. Ako vam tada tko rekne: 'Gle, evo Krista!' ili: 'Eno ga!' - ne povjerujte! Ustat de, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li mogude, zavedu i izabrane. Eto, prorekao sam vam." (Matej 24) Evo skradenog svjedočanstva koje sam nedavno primio: „Eksperimentirao sam s mnogim duhovnostima i kultovima. Osobito me fascinirala Indija i njezini gurui. Mislio sam, lakše du i brže nadi sredu i ispunjenje. Kršten sam, ali Crkva mi nije puno značila, jer sam u pubertetu odustao od

93


upoznavanja svoje vjere i nisam se trudio otkriti niti osobu niti poruku Isusa Krista. Ali, za svaki se sam slučaj i Njemu molio. Jedne nodi mi je strašno pozlilo. Možda zato, što sam bio u društvu koje je čitavu nod slušalo mantre, govorilo o astralnim putovanjima, zazivalo-sada znam - demone. Usput, pušili su skunk i travu, da lakše dođu u dodir s sveopdom, kozmičkom Energijom, s bogom u sebi, s Duhom koji je imao tisude imena i nijedno istovremeno. Gušio sam se, povradao, dobio teške grčeve i izgubio sam svijest. Probudio sam se u bolnici, priključen za infuziju. Tri puna dana jecao sam u neopisivim bolovima. Zadnje nodi, onako izmrcvaljen, sa strašnim osjedajem da umirem, da život nije imao smisla, da nisam našao za čim sam tragao… Sjetio sam se ISUSA mog djetinjstva, mog krštenja, moje prve pričesti. Zavapio sam, totalno uništen, potišten, iako ni liječnici nisu bili sigurni što mi je. Izbacio sam iz sebe svoj grijeh, zamolio da mi se On smiluje. Plakao sam i molio za još jednu šansu. Nije to bila suha, hladna molitva „iz obaveze“. To je bio vapaj čovjeka koji se odriče zloga i vrada se jedinom pravom Bogu. Te, zadnje nodi, osjetio sam Njegovu posebnu blizinu, toplinu, ljubav. Ujutro sam ustao. Otišao na ispovijed. Kupio Bibliju. Posjetio Međugorje. Uništio sam doslovno sve, što je imalo bilo kakve veze s yogom, istokom, magijom. Sada znam i vjerujem: Isus je jedini Bog, On me ljubi, On me čeka u svome Kraljevstvu…“ Jako sam skratio njegovo dugo pismo. Zaista, kušaju nas sa svih strana. Čak i malu djecu. Sve se tolerira i preporučuje, sve je za čovjeka, sve de nam pomodi… Osim Krista. Međutim, On nas uvijek zove, uvijek čeka. Ne čekaj ti! Ako si shvatio poruku, klekni odmah, odreci se krivih nauka, predaj život Spasitelju! Čestitam ti na hrabrosti.

94


95


ZNAKOVI LJUBAVI

J

edna se ruka zavijorila u zraku, dva prsta poput Churchillovog „victory“ znaka

uprla su vrške put Neba, čiji se zastupnik i predstavnik zavrpoljio polu-nervozno na stolcu i škiljedi u nevjerici izustio: „Hodu li stvarno dočekati da me nešto konstruktivno pitaš ili opet trebaš, tredi put, na wc?“ Dijete Božje ustade i plaho, skoro prestrašeno, osmjeli se priupitati, udarajudi u samu srž tabu-dileme, o kojoj se ved dulje šaputalo po uglancanim hodnicima betonske Ustanove: „Zanima me, zanima nas, i mog tatu zanima, a i na televiziji su pričali… Ako je Bog svemogud, može li stvoriti kamen, kojega sam ne može dignuti?“ I nastade mučni tajac, nasiden dubokim razmišljanjem i zabrinutošdu, u iščekivanju konačnog razrješenja misterija. Da, radi se o satu vjeronauka, o velečasnom i 5b razredu osnovne škole, nije važno koje i gdje. Da odmah uklonimo svako nepotrebno mozgovno naprezanje; nas su na Teologiji mudri i vele-učeni ljudi uvjerili, da ovo i slična pitanja (što je bilo prvo- jaje ili kokoš?) sama u sebi posjeduju nekakvu kontradikciju i nisu logična, stoga nemaju odgovora. No, vjeroučenici su bili determinantni, sveto agresivni, s nemalom slašdu promatrajudi blijedo lice profesora-doktora, koji je, ultra brzo rešetajudi sve mogude odgovore u svom sakralnom intelektu, pune i beskrajne dvije minute, diplomatski razumno, čekao na konačni obračun s ovim, nametnutim izvana, oblikom istančanog quasiateizma. Jadni vjeroučitelj bijah ja, i nije mi bilo svejedno kako odgovoriti na ovo, njima važno pitanje. Odrasli ljudi drugačije razumijevaju, ali djeci je trebalo udovoljiti, da u bududnosti budu načisto i s tim problemom. I dogodilo se čudo… Čudesno rasvjetljenje, u sekundi, blic-objava, nepobitno rješenje vjekovne zagonetke! Pitao sam malog, ali ozbiljnog, sugovornika, smijem li ja njemu uputiti protupitanje, a nakon dopuštenja, ne unosedi ocjenu u imenik, zapitah ga dostojanstveno, sa osnovnoškolske katedre: „Reci ti meni, sine, kad pitaš o Bogu, poduprt modnim tatom i još modnijom Televizijom, (didaktička stanka), smatraš li, vjeruješ li, misliš li i smjeraš li na Isusa, pravoga Boga i pravoga Čovjeka?“ Tu sam ga „slomio“ i ujedno opravdao svoj magisterij iz teologije. „Da, Bog je Bog, Isus je Bog“, odgovori pubertetlija, i uračuna mu se u zaključnu ocjenu. „Onda je odgovor jasan“, dometnuh u žaru sličnom srednjevjekovnom prepucavanju na Sorbonni, „..jer, Isus, Bog, nosio je križ kojega nije mogao nositi, teret pod kojim je padao. Dakle, iako nije kamen ved drvo, da, i nemogude je mogude Svemogudem.“ Iako ne u potpunosti zadovoljeni, mladi su se umnici smirili i ubrzo prešli na neku drugu, lakšu temu. Daleko od škole, s Biblijom u ruci, toga istoga dana, otvorio mi se ulomak iz evanđelja, kao da me On namjerno provocirao, da u duhu i istini meditiram „Božju nemod“. Naime, pročitah sljedede: „I nije mogao ondje učiniti ni jedno čudo… I čudio se zbog njihove nevjere.“ (Mk 6, 5) Evo, i Sin Božji je bio nemodan, iako svemodan, dok je bio među nama. To me dovelo do zaključka, da Bog može u našem životu učiniti onoliko, koliko Mu to dopustimo! Da ilustriram: prije nekoliko sam mjeseci održavao jedan seminar u Slavonskom Brodu. Između molitava i pouka, iako nisam imao u planu, ušao sam u jednu knjižaru da, čisto neobavezno, pogledam što se nudi. Upravo u tom trenutku jedna je stara Šokica ušla plačudi, te krenula prema kasi, gdje je sjedila očito njezina poznanica. Načuvši razgovor, kako smo bili sami, doznao sam da je

96


ona majka sina jedinca, koji je (u tridesetoj godini) nedavno strašno stradao u prometnoj nesredi, te leži u gradskoj bolnici, na intenzivnoj njezi, u dubokoj komi, a liječnici ne daju dobre prognoze. Tako je jako plakala, da mi se skroz sažalila i jednostavno sam „morao“ djelovati. Pristupio sam joj i objasnio, da sam svedenik, pokušavajudi ju bar malo utješiti. Prodavačica se ubacila u razgovor, te predložila, da s riječi prijeđem na djela- hajmo u bolnicu, pomoliti se nad njim, za ozdravljenje. Hm. Baš mi to i nije bilo u planu za popodne… No, otišao sam. Na odjelu je vladala neka grozna zaraza, pa su me odjenuli u zelene haljine i naglasili, da bolesnika ne smijem dirati. Gledao sam svoga vršnjaka i onako potresen, vidjevši njegovo stanje, kratko se pomolio i blagoslovio ga. Prođe posjeta, prođe seminar… Za nekoliko me dana zove ona prodavačica i radosno se smije: “Bolesnik se probudio iz kome, odlično se oporavlja“. Hallelujahweh! Eto, čuda se događaju, kada smo otvoreni na Božji zov, kada u slobodi biramo dobro, kada odustajemo od svojih prohtjeva u ime ljubavi prema bližnjima. Da je Isusov svedenik toga dana odbio otidi u bolnicu posjetiti potpuno nepoznatog mladida… Vjerojatno bi isti Isus bio „nemodan“ da učini čudo. Ali, zašto se čuda uvijek i svima ne događaju? To je dobra tema za neki idudi put.

97


SESTRE IZ LASINJE

T

očno trideset kilometara od našeg pavlinskog samostana u Kamenskom, za

što mi treba točno 30 minuta, svakog 30-og dana u mjesecu putujem u Lasinju, stanovnicima karlovačke županije dobro poznato mjesto. Naime, od siječnja ove godine duhovno pomažem bijelim časnim sestrama iz Družbe Kderi Srca Isusova. Ove su drage sestre nakon nekoliko godina gradnje svoga samostana, konačno došle za stalno u ovo mjesto, tako teško pogođeno nesredama tijekom Domovinskog rata. Treba naglasiti, da su neprijatelji tamošnju zgradu crkve srušili, da bi nakon rata i povratka ljudi potpuno nova crkva niknula nedaleko od zgarišta stare. Sestre su očito smatrale, da je ovo mjesto odličan izbor za jedan novi početak i za velika Božja djela. Tko su, dakle, te sestre? Potječu iz Francuske, gdje su 1873. otvara njihov prvi samostan. Utemeljila ih je blažena Marija od Isusa, pobožna žena svetoga života koja je u svome srcu gajila divnu viziju jedne kontemplativne sestrinske zajednice, u središtu koje bi sjalo Božansko Srce Isusovo. Čitajudi njezine spise, otkrivamo nevjerojatnu ljubav i nadahnuta razmišljanja o Srcu Isusovom – izvoru ljubavi Boga prema ljudima. Zadivljuje njezina predanost, požrtvovnost i žar kojim je radila na širenju slave ovoga Srca po Srcu Marijinom. Blaženica je ujedno i mučenica, jer je mučki ubijena u vrtu svoga samostana od strane jednog anarhista, ponavljajudi na glas: „Opraštam mu zbog Djela!“ To djelo danas se razgranalo po čitavome svijetu u obliku tri sveta ploda: Počasna Straža Srca Isusova, Udruga – Duša Žrtvi i Kderi Srca Isusova. Dolazedi u Lasinju primjedujemo njihov veliki samostan, u sklopu kojega se nalazi kapela, tik do župne crkve i župnog ureda, nasuprot doma za mlade naše nadbiskupije. Samostan je zaista velik; građen je za život tridesetak sestara iako u njemu danas boravi njih samo sedam. Sestre žive u strogoj klauzuri, što de redi da ne izlaze izvan samostana, a u njemu žive životom sasvim predanim molitvi i ručnom radu. Ustaju vrlo rano a rano odlaze i na spavanje. Nekoliko puta dnevno nalaze se u kapelici, gdje zajednički mole časoslov mislave sv. Misu. Osim toga, karizma je sestara neprestano dnevno klanjanje – svakih sat vremena izmjenjuje se slijededa sestra u tihom i poniznom klanjanju pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, bijelim božanskim Zaručnikom koji je hrana i snaga njihovog posebnog poziva. Sestre na osobit način prikazuju svoje žrtve i molitve za svedenike, za nova duhovna zvanja, a njihova su vrata uvijek otvorena za sve koji traže pomod u duhovnim poteškodama i stranputicama života. Odmor u Bogu, otajstvena tišina, raspjevana liturgija monahinja, miris tamjana i današnjem svijetu neobjašnjiva radost ovih Božjih službenica, utjeha su i svjedočanstvo ove duhovne oaze. Ono što nas može začuditi unutar same kapele, jesu rešetke koje dijele istu na dva dijela – dio za sestre i dio za vjernike. Uvijek se pitam, tko je ovdje zapravo zatvoren: mi ili one? Možda je upravo ovaj naš svijet sa svojom užurbanošdu i kušnjama svojevrstan „zatvor“ dok je sestrinski samostan zapravo izraz jedne istinske slobode? Specifičnost je ove male zajednice njihova nacionalna raznolikost. Časna majka Rafaela dolazi iz Švicarske. Sestre Mihaela i Eliza su Bugarke. Sestra Terezija je iz Italije, a sestra Marijana iz

98


Slovenije. Ostaju još dvije Hrvatice, sestra Emanuela i sestra Marija. Crkva u malom! Usprkos tim razlikama kao i razlikama u godinama, ove bijele redovnice živi su dokaz kako je „ljubav sveza savršenstva“ kako piše sv. Pavao u jednoj svojoj poslanici. Ovo je poseban poziv, te nas ne čudi njihova trenutačna malobrojnost. Crkva je vrlo bogata u različitim Redovima i Družbama – u svijetu postoje stotine ustanova redovničkog života, od kojih svaka ima svoje poslanje. I tako, postoje zajednice koje brinu za bolesnike, druge su angažirane na misijskom polju, neki redovi bave se školstvom, a drugi pak pomažu pri župnom pastoralu, vode sirotišta, održavaju duhovne vježbe, skrbe o siromasima ili gubavcima … Posebno mjesto u Crkvi zauzimaju kontemplativne zajednice poput ove u našoj Lasinji. Odvojene od svijeta, zagledane u Srce Isusovo, u šutnji i pokori, sestre ljube taj isti svijet i zagovaraju ga na koljenima. Žele biti svim svojim bidem ono što im pokazuje habit (redovnička uniforma) – bijele poput Jaganjca Božjeg, svakodnevno vršedi posvetu svog života i rada Srcima Isusa i Marije, čiji je grb urezan na prednjem dijelu njihove odjede. U čistodi, siromaštvu i poslušnosti, sa Svetim Pismom i krunicom u ruci, njihov život uopde nije jednoličan, kako se na prvi pogled čini. Naime, sestre su svakodnevno u živom kontaktu sa dolazedim gostima i putnicima-namjernicima, svečano i zauzeto prate hod Crkve u blagdanima i svetkovinama, mnogo se dopisujudi i radedi male stvari sa velikom ljubavlju. Izrađuju misno ruho, škapulare, krunice, rade u vrtu, čiste samostanske prostorije, organiziraju razne duhovne susrete. Iznad glavnog oltara nalazi se slika Blažene Djevice Marije, nazvane „Virgo Offerens“, što u prijevodu s latinskog znači „Djevica Predanja“. Ova se slika nalazi u svim njihovim crkvama i samostanima. Predstavlja Gospu koja stoji na zmiji, okružena je svjetlošdu, raširenih ruku gleda u Nebo. Sestre pokušavaju biti odraz ovoga što predstavlja ta slika: u djevičanstvu, sasvim oslonjene na Boga, predaju Mu se svim žarom srca, svojom molitvom i žrtvom poražavajudi zlo. Dobrodošli u Lasinju!

99


SUZE MAJKE

B

lažena se Djevica Marija ukazala časnoj sestri AMALIJI od bičevanog Isusa, iz

Družbe Misionarki raspetog Spasitelja, u mjestu Campinas, u Brazilu, 8. ožujka 1930. Ova ponizna redovnica nosila je rane (stigme) Gospodinove na svome tijelu te živjela i umrla na glasu svetosti. Točno pet mjeseci prije ovoga događaja, draga je sestra bila duboko pogođena jednom obiteljskom tragedijom, u kojoj je supruga njezinog rođaka teško obolila i mučila se u svojoj agoniji. Moledi u kapelici samostana, odjednom ugleda Isusa na mjestu Svetohraništa i zamoli Ga, da uzme njezin život a ostavi na životu ovu majku malene djece. Kako je njezina molitva bila snažna i potpuno iskrena, Gospodin joj se obratio, upudujudi ju, kako zadobiti ovu milost. Isus joj reče: „Ako želiš isprositi ovu milost, moli me po suzama moje Majke!“ Klečedi pred oltarom, raširenih ruku, pognute glave u razmišljanju o ovom prijedlogu Spasitelja, sestra Amalija Ga ponizno zapita: „Na koji način da molim?“ Isus joj odgovori: „O Isuse, poslušaj naše molitve, zbog suza svoje Majke. O Isuse, pogledaj na suze One, koja Te silno ljubila na zemlji, a koja Te sada s najvedim žarom ljubi u Nebu!“ Naučivši ju ove zazive, Isus joj je još napomenuo: „Kderi moja, što god me ljudi zamole u ime suza moje Majke, s ljubavlju du ih uslišati!“ Nakon toga, Gospodin joj je objavio, da de kasnije sama draga Majka Marija otkriti dragocjeno blago svojih suza redovničkoj zajednici s. Amalije, što de biti za mnoge kao „magnet milosrđa“. 8. ožujka 1930. dogodilo se željno očekivano ukazanje Blažene Djevice Marije, dok je sestra Amalija molila klečedi u kapelici, na lijevoj strani podno oltara. Naglo osjeti, da je uzdignuta i vidje kako joj se približava Gospa, neopisive ljepote i miline, odjevena u haljinu ljubičaste boje, ogrnuta modrim plaštom posutim zvijezdama i glave pokrivene bijelim velom, s neobičnom krunicom u rukama. Predivno se smiješedi, Majka Marija se približi s. Amaliji i pružajudi joj krunicu, progovori: „Ovo je krunica mojih suza, koju moj Sin povjerava u baštinu tvome redovničkom Zavodu. Zazive ti je ved priopdio moj Sin. On mi želi po ovim zazivima iskazati svoju osobitu ljubav, te de po udijeliti sve milosti, za koje de se moliti zbog mojih suzamolitvom ove krunice obratiti de se mnogi grešnici, ali osobito oni mučeni od đavla. Zli duh de biti primoran sam priznati, koliku mu štetu nanosi ova krunica. Budi spremna na velike borbe!“ Rekavši to, Djevica Marija je nestala. Mjesec dana kasnije, 8. travnja 1930., Gospa ponovno dolazi i pobliže objavljuje način moljenja i ciljeve ove krunice. Na krunici postoji posebna medalja, na kojoj su urezane dvije slike: na jednoj strani slika Gospodina Isusa Krista, vezanih ruku konopcem, s natpisom uokolo: Po svojoj božanskoj blagosti, o vezani Isuse, sačuvaj svijet od zabluda koje mu prijete!, a na drugoj strani slika Majke od Suza, kako ju je s. Amalija vidjela, s natpisom na rubovima: O Djevice, prepuna boli, Tvoje suze uništavaju pakleno carstvo! Gospa je preporučila nositi uza se krunicu s ovom medaljicom te moliti ove zazive barem jednom dnevno. Moledi ovu krunicu, nadodala je, postidi de se mnoga duhovna i vremenita dobra. Vjeran obedanjima, Gospodin Isus obasiplje milostima svake vrste moljenje ove krunice i zaziva, na poseban način kada se moli u obliku devetnice, kroz devet uzastopnih dana, u vrijeme kojih je dobro postiti i činiti djela milosrđa drugima, te primati

100


sakramente. Krunica je, nadalje, omiljeno oružje u rukama i srcima redovnika i svedenika, a Gospodin želi da bude prikazivana i za njihove životne borbe. Isus nikada ne de zaboraviti boli i suze svoje Majke, koja Ga jedina nije ostavila pod križem, stoga uslišava svaku molitvu upudenu upravo zaslugama Njezinih svetih suza! Po ovoj krunici obradaju se grešnici, nestaju krivovjerja, daruju se posebne milosti umirudima i dušama u čistilištu. Najbolje ju je moliti svakodnevno u 19h, jer to se vrijeme naziva „Gospin sat“. Krunica Suza Majke Božje Marije, kojom častimo suze, koje je naša Majke Marija u svojim trpljenjima obilno prolijevala, ima 49 malih, bijelih zrnaca, razdijeljenih sa 7 vedih, na dijelove od po 7 zrna. Krunicu zaključuju 3 mala zrna i medaljica Gospe od Suza. (Ovu krunicu i sami možemo načiniti, a umjesto medalje Suza, stavimo običnu Gospinu medaljicu). Počinjemo moledi: O, raspeti Isuse, prostrti do Tvojih nogu, prikazujemo Ti suze One, koja Te usrdnom i sudutnom ljubavlju pratila na Tvome križnom putu prepunom boli. Učini, o dobri Učitelju, da svim srcem prihvatimo pouku suza Tvoje Presvete Majke, te da tako izvršavamo Tvoju volju ovdje na zemlji, da bismo bili dostojni slaviti Te i veličati kroz svu vječnost u Nebu. Amen. Na velika zrna i 3 posljednja, zaziv: O, Isuse, pogledaj na suze One, koja Te na zemlji najviše ljubila, I s najvedim Te žarom ljubi u Nebu! Na mala zrna: O, Isuse, usliši nam molitve, Po suzama svoje Presvete Majke! Na kraju molimo:O Marijo, Majko ljubavi, boli i milosrđa! Molimo Te, sjedini svoje molbe s našima, da Isus, Tvoj božanski Sin, kojemu se obradamo, zbog Tvojih majčinskih suza usliši naše prošnje, te da nam s milostima, za koje molimo, udijeli i krunu vječnoga života! Amen.

101


U SRIDU

D

obio sam zanimljiv mail, no odmah da kažem, nisam stigao provjeriti je li

istinit. Ako jest, a po izvoru slanja trebao bi biti, može nam koristiti u našim razmatranjima, te pripomodi i kao jedna apologetska forma, kad objašnjavamo našim, npr. mladima, da je Biblija zaista, sigurno, sto posto, bez ikakve sumnje Božja a ne ljudska riječ. Dakle, evo što čitamo: „Čak i ljudi koji ne vjeruju u Boga i Sveto Pismo, trebali bi zastati nad sljededim pitanjima i odgovorima, jer isti su definitivno nešto mnogo više od puke slučajnosti! Koje je najkrade poglavlje u Bibliji? Odgovor: Psalam 117. Koje je najdulje poglavlje u Bibliji? Odgovor: Psalam 119. Koje je poglavlje u samom središtu Biblije? Odgovor: Psalam 118. Odnosno594 poglavlja prije Psalma 118., te 594 poglavlja iza istog Psalma. Zbroj ova dva identična broja je: 1188. Koji je stih Biblije upravo u središtu cjelokupnog Pisma? Odgovor: Psalam 118, redak 8 (tj: 1188!) Govori li ovaj redak nešto značajno o Božjoj volji za naše živote? Evo što kaže srce Biblije- „Bolje je uzdati se u Boga nego oslanjati se na čovjeka!“ Eto, stvarno neobično, interesantno i poučno, ako je istina, a vjerujem da jest. Srce čovjeka je njegov središnji organ. Srce je i simbol ljubavi. Isusovo je srce probodeno na križu. Majka Marija je, piše u evanđelju, „prebirala sve te događaje i razmišljala o njima u svome srcu“ (Lk 2, 19) Zar nije itekako smislena ova poruka Božjeg srca ljudskom srcu, preko srca Njegove Riječi? VJERA! Vjerovati Bogu, uzdati se u Njegove putove, oslanjati se na Njega samoga; to je život u blagoslovu, to je život pobjede u Isusu, Sinu Božjemu. Ima jedna razlika- sitna, bitna, dinamitna- u izjavama „Ja vjerujem u Boga“ i „Vjerujem Bogu“. Naime, gotovo svi ljudi vjeruju u neku višu Silu, bez obzira kako ju nazivali. Vedina de se čovječanstva složiti, da postoji neki, nekakav bog tj. Bog. Vjerovali su u Boga i mnogi zločinci, tvrde da vjeruju u Boga i današnji teroristi. Pa čak su se i neki slavni filozofi, umjetnici i političari, koji su javno deklarirali da „Bog ne postoji“, molili potajno nekom bogu. Svi, u krajnjoj liniji, u nešto ili nekoga vjeruju. No, „vjerovati Bogu“, poruka koju nam je enigmatski ostavila Providnost u Psalmu 118, redak 8, je nešto radikalno drugačije! Pitanjce: vjeruješ li TI Bogu? Pitanjce velečasnom autoru ove kolumne: vjerujem li JA Bogu? Ajme, kad stanem i razmislim, pa ovo je pitanje svih pitanja… Ovo je pitanje zapravo pitanje spasenja i vječnosti! Amen, vjerujem u Boga, u Presveto Trojstvo, u bezgrešno Isusovo začede, u dogme katoličke Crkve, u Boga koji ljubi i prašta i koji je postao čovjekom. Ali, oprez; „Ti vjeruješ da je Bog jedan? Dobro činiš! No, i zlodusi vjeruju, i dršdu!“, piše Jakov apostol u poslanici (2, 19). Ipak, pravo je pitanje vjerujemo li našem Bogu, vjerujemo li Njegovoj Riječi, Njegovim putovima i Njegovim logikama? Nedavno sam vlastitoj sestri-buntovnici tinejdžerici objašnjavao, bezuspješno doduše, da je jedino važno što Bog misli i sudi o pitanjima koje muče današnjeg čovjeka, te da nije važno što misle i sude novinari, punk zvijezde ili ustavni suci neke države. Čovjek, primjera radi, može tisudu puta tvrditi, da je fetus nekakav materijal i da liječnik ima pravo na zahtjev trudnice istoga izrezati i baciti, ali ako Bog kaže da je to ubojstvo, onda je to ubojstvo i točka. Mogu se mijenjati tehnologije, saznanja, mentaliteti. No, Božja je Riječ i

102


volja nepromjenljiva. Dakle, vjerujemo li Bogu? Konkretno, kad nam je teško, kad smo izdani, kad smo sami, kad nam krene nizbrdo; vjerujemo li, da Bog sve drži u svojoj ruci? Ako iznenada padnu u vodu naši dobri planovi, sruši se kuda života, koju dugo gradimo mukom i zdravljem, vjerujemo li da Bog ipak ima drugu opciju, drugi plan, nešto bolje za nas? Poznavao sam jednog čovjeka, koji je pao u duboku depresiju, jer je na poslu dobio otkaz. Zatvoren u sebe, pomišljao je na najgore. Ništa mu više nisu značila ni djeca ni prošlost, nije imao jednostavno zašto živjeti, jer mu je posao i status koji mu je taj posao donio, bio sve. Na nagovor obitelji, ipak je smogao snage da popriča sa mnom, svojim svedenikom. Znao sam, da su prije toga potražili „pomod“ kod krivih ljudi, ali svejedno, Bog je meni bio milosrdan, bio sam ja i ovom dragom bratu u Kristu. Dugo sam mu objašnjavao, da mora izadi iz apatije, trgnuti se i vjerovati Bogu, koji sigurno ima „nešto bolje u rezervi“. I zaista, slava Isusu, upalilo je! Nakon nekog vremena, osnažen molitvom, potražio je drugi posao. Ne samo da je s vremenom imao i bolju pladu, nego je dobio i više vremena za obitelj, više profesionalnog zadovoljstva, više mira nego na bivšem radnom mjestu. Aleluja. No, vratimo se na početak; rekoh, nisam siguran je li onaj mail istinit, stoga imam prijedlog: hajmo svi pročitati 594 poglavlja prije i poslije Psalma 118, pa demo imati cjelovitu sliku o svemu! Sretno!

103


ŽRTVOVANJE

P

ratedi prilike zadnjih petnaestak godina, primjedujemo kako je vrijeme izbora

najzanimljiviji dio društvenog života domovine. Nekako se sve pokrene, sve bruji, masovno se događaju zanimljivosti, priredbe, mitinzi, vlada jedna euforija i napetost. U mirnodopsko vrijeme, dok još nema kampanje, naši političari zajedno igraju golf, kupaju se na privatnim plažama, časte se mediteranskim delicijama, putuju po svijetu i rukuju se obasjani bljeskovima foto-aparata. No, kad dođu izbori… Uzavrela krv iznosi prljavo rublje, traže se krivci, izlaze na površinu pronevjere i malverzacije, u suludom natjecanju nude se vrtoglava obedanja, koja postaju uglavnom nerealna gotovo odmah nakon „demokratskih promjena“. Jedino što zaista boli, ujedno i začuđuje i živcira glupošdu, jest naša teška nesloga. Pa zar je mogude, da se ljudi istog naroda mogu toliko svađati, ponižavati, vrijeđati i nikako ne nalaziti kompromise? Tolike stranke, toliki programi, toliki argumenti… Dobro, neke su stvari i normalne i potrebne, ali vidimo da nas politika sve više razdvaja i čini neprijateljima. Gdje je istina, tko je istinit? Koliko smo samostalni, koliko je sve samo gluma? Mi se, birači, moramo zapitati, je li zaista samo „više novca“ razlog biranja pojedinih stranki i ljudi, jer čini se, da su financije zapravo glavni mamac mnogim glasačima, koji uspješno grizu bačenu udicu. U vrijeme izbora, mnogi vode prljavu kampanju. Najniže strasti uzimaju maha. Koriste se dobro poznate stare metode propagande, isprobani načini pucanja u ljudske mozgove, s točno proračunatim ciljem i prozaičnim ali djelotvornim manipulacijama. Evo jednog primjera. Znamo, da je Crkva u Hrvata institucija i narod u jednome, koja brine za nacionalna kretanja i bududnost. To se ne sviđa i ne mora se sviđati mnogima, ali tako jest. Da bi se istoj Crkvi zatvorila usta, trebaju se nadi argumenti za njezinu pokvarenost, staromodnost, izobličenost, moralnu i svaku drugu prljavštinu. Najbolji je način obezvrijediti nekoga, ako mu se dokaže lažno predstavljanje i licemjerno ponašanje: aha, vi propovijedate celibat, a potajno pladate alimentacije. No, nije dosta prokazati dvoličnost, nego ju treba generalizirati; jedan je takav- svi su takvi. Eto, imam dojam da se ove godine želi istaknuti, ne više samo, ved ispucana, poligamičnost i biološko roditeljstvo naših svedenika, ved se krenulo i korak dalje- mi smo pedofili, mi smo zločinci, mi smo najgori. Kad god se na TV priča o pedofiliji, ubaci se nekoliko svedenika. Govori se o Americi, kao da smo mi Amerika. Ako i ima istine, ne čeka se objektivan sud, ved se trenutačno presuđuje. Stvara se jedna sotonska misao- pedofilija nosi mantiju, kao da istih nema nigdje drugdje, među političarima, advokatima, liječnicima, pekarima i vatrogascima. Ima, naravno, ali samo jedan etiketirani svedenik može prouzročiti strahovitu štetu, za župe u kojima je djelovao, za pouku koju je činio, za duše koje je ispovijedao, za generacije koje je odgajao. Naravno, da mnogi iznevjere svoje zvanje i krenu radikalno krivo. No, je li takav kriv kao čovjek ili kao svedenik? Ako je neki Hrvat ubio obitelj ne-Hrvata, jesmo li svi Hrvati ubojice i je li on ubio kao čovjek ili kao Hrvat? Ako je bio uz to i zubar, jesu li svi zubari ubojice? Ako je uz to bio i na primjer Podravac, jesu li svi Podravci krvoločni? Nedavno je jedan moj kolega stavljen na nišan jednih novina. Čuvši za razmirice u župi, potaknute od šačice nezadovoljnih ljudi, inače „gorljivih, tzv. božidnih katolika“ doletješe

104


novinari žedni sočnih detalja. Sumnjam, da su ovi dični župljani htjeli istinsko dobro svojoj župi, stavljajudi svog pastira u žuti tisak. Tko skriva svoje rane, izvlači tuđe. Tko ne griješi, kaže Isus, neka prvi baci kamen. No, zanima nas način obračuna. To je bitno! Jadan popo našao se na naslovnici, raširenih ruku, taman iza Pretvorbe, u krupnom planu. Nema zaštite identiteta, naravno. Ispod naslov, o njegovoj navodnoj bolesti i slabosti pijanstva. Iznad njega, članak o homoseksualcima, ispod članak o zlostavljanju djece. Sapienti sat- mudrima dosta, rekli bi Latini. Gledajudi samo naslovnicu, u glavi ostaju riječi: „gay, alkohol, svedenik, dječica, maltretiranje“. I slika velečasnog u misnom ruhu. Eto, to se zove propaganda, marketing jedne ideje, izobličavanje činjenica, podmetanje. Kršdani bi drugačije postupili. Došli bi svom župniku, mirno i s ljubavlju popričali, ponudili pomod. Ako bi se razbahatio, došli bi ponovno. Ljubav mijenja, ne osveta, ne nasilje. Ako ni tada ne bi bilo bolje, postoje dekani, biskupi, crkvena sudišta itd. Ovako, kome se pomoglo? Nikome. Ni svedeniku, ni župi, ni onima koji to čitaju. Zato, budimo razboriti u vrijeme izbora. Vidimo, da li netko lupa po osobi ili po principima? Crkva, to smo svi mi, a ima nas svakakvih, i Bog nas ljubi. Neki su udovi Tijela Kristova slabi, ranjeni, grešni. Za sve postoji lijek. Ja ne znam čovjeka koji nema grijeha i propusta, krivih poteza i bolesti, zlih sklonosti i slabosti. Da, svi zavrjeđujemo biti utisnuti na naslovnoj- prednjoj strani Srca Isusova. Kod Njega postoji samo jedan izbor i samo jedna politika- ljubav. Pa i kad kažnjava, vodi se ljubavlju. Isuse, molimo Te, vladaj Ti našom Hrvatskom!

105


106


107


APOKALIPSATORI

V

jerni „fanovi“ ovog višegodišnjeg kolumni-jadovanja, znaju da se autor, mlad,

nadobudan i nadasve skroman a i čestit velečasni spisatelj voli poigravati riječima i pojmovima, dodavajudi ili oduzimajudi, ponekad u sarkastičnom tonu, isključivo zbog primamljivanja vedeg broja biračkog tijela, a riječ je o odabiru Krista, a ne svijeta, dobra, a ne zla, milosti, a ne grijeha. I tako, i ovaj put čudnovat naslov, iza kojega se spretno krije velika i ozbiljna poruka, kroz naizgled komičan splet izričaja Apokalipsa i „lipsanje“. Što je Apokalipsa? Osnovno, to je grčki izraz za Knjigu Otkrivenja sv. Ivana, posljednju knjigu u kršdanskoj Bibliji, zadnju u nizu knjiga Novoga zavjeta. No, termin „apokalipsa“ koristi se i zamjenski, za pojam „posljednjih vremena“ čovjeka i čovječanstva, koja de dodi kada Bog Otac tako odluči u svojoj Providnosti, a da datum ne zna „ni Sin ni anđeli nebeski“ kako nam sam Isus kaže. Dakle, apokalipsa (malim slovom) istovremeno znači i kraj vidljivoga i poznatoga svijeta. Poznato je da su tijekom prošlosti, nebrojeni propovijedali i prorokovali, neki čak i sa određenim datumima, kada bi taj smak postojedeg trebao dodi. Međutim, evo nas još ovdje, živimo i radimo, iščekujudi „novo nebo i novu zemlju“ koji nikako da dođu. Dakle, ideje su lažnih proroka uistinu lipsale, potonule i raskrinkane kao šarlatanstvo fanatika i nekih suludih fundamentalista. Moramo svakako znati, da je kraj izvjestan, da de se jednom sto posto sigurno Isus Krist vratiti kao Kralj i Sudac, te stoga Crkva živi u neprekidnom adventu, očekujudi Njegov drugi dolazak, koji se opet na grčkom, teološki, naziva „paruzijom“. Postoji i disciplina koja se bavi isključivo tumačenjem simbola Knjige Otkrivenja i biblijskim proroštvima i posljednjim stvarima, tzv. eshatologija. Jer, opet na grčkom, „eshaton“ znači kraj, konac, završetak, the end ljudske povijesti. Ono što je nama sada zanimljivo i tjera nas na razmišljanje, jest sljedede: otkuda toliki broj filmskih i inih uradaka u posljednjih nekoliko godina, mahom iz SAD-a, koji se interesiraju krajem stvorenoga? Naime, nedavno sam pogledao (izvrstan) film, preveden na naški „Proročanstvo“ (na eng. „Knowing“) koji vrlo domišljato spaja proroštvo starozavjetnog Ezekijela, anđele, svemirce, druge svjetove, ljudske strahove, vizionare i prirodnu katastrofu. Onda sam se, obasjan nadnaravnom svjetlošdu, iznenada sjetio da ovo nije prvi takav film kojega gledam! Ta dragi su Ameri snimili nedavno i druge filmove koji predočuju istu temu: kraj svijeta. Sjetimo se samo „krajeva svijeta“ izazvanih povratkom ledenog doba, onda kometima i meteorima, onda marsijancima, a da ne govorimo o filmovima katastrofe na svjetskoj razini, kada ratovi i teroristi, poplave i požari, a osobito epidemije i pandemije zaraznih boleščura odnose milijune života… Zaista, ove vrste filmovi preplavili su ekrane, male i velike. Pitanje je, zašto? Zašto nam je ta tematika zanimljiva? Zašto vedina tih uradaka, osim iz razloga što su ih snimali oni preko oceana, pokazuju prvenstveno Ameriku kao glavnu „točku udara“, što lijepo vidimo na primjeru njihovih megapolisa koji se pretvaraju u prah i pepeo, uz kriku očajnih i nespremnih žitelja? Pitam se, predosjedaju li oni da je svijetu zaista kraj blizu, ili je to samo i isključivo marketinški trik da na šokovima u kino dvoranama zarade dodatne milijune dolara? Jasno je da smo Zemlju toliko zagadili, uništili, ubili svojim kemikalijama, paljenjima, iskorištavanjima preko svake mjere prirodnih resursa, da je uistinu

108


pitanje hode li budude generacije modi preživjeti, ako se još i ne dogodi sama „paruzija“. Pomislimo samo, koliko jedan čovjek (na Zapadu) potroši kemijskih sredstava za vlastitu dnevnu higijenu: od pasta za zube, deterdženata za rublje, tekudina za pranje posuđa, šampona i sapuna, lijekova, asfalta, sredstava za sanitarije… Gnojiva, nafte… A sve odlazi u vodu i zrak i u zemlju, koja nas hrani. „Ali za jedno nemojte da ne znate, ljubljeni, a to je da je jedan dan kod Gospodina kao tisudu godina, i tisudu godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin s obedanjem svoga ponovnog dolaska, kao što neki misle da kasni, nego je prema vama strpljiv, ne želedi da itko od vas propadne nego da svi stignu ka obradenju. A dodi de dan Gospodnji, u koji de nebesa uz lomljavinu nestati, počela se užarena raspasti a zemlja i sva djela na njoj se razotkriti.“ (2. Petrova 3, 8-10) Vidi li to čovjek da je pretjerao, da smo prekardašili u svojem ponašanju i stavovima, da je grijeh zaposjednuo zemlju, da smo ozbiljno oskvrnuli duševno i tjelesno zdravlje, da smo prevareni od zloduha egoizma i gramzljivosti, nepravde i sebičnosti? Možda, potaknuti tom spoznajom u ljudskom srcu, holivudski specijalci serviraju isto, samo naglas izrečeno? Ne znam. Ali znam jedno: ljubav je Gospodnja vječna i kad i propadne ovaj naš privremeni smještaj, otvorit de se odaje Kraljevstva pripremljene za Njegove. Imamo li ulaznice?

109


SVE KONTRA

U

biblijskoj je terminologiji poznat pojam „Ostatak Jakovljev“.

To su Izraelci koji su ostali Božji, usprkos teškim i strašnim pritiscima poganskih naroda, to je grupa preživjelih nakon ratnih sukoba i otpada od vjere i običaja. To su „izabrani“, srž svetog Naroda, koji je stoljedima muku mučio s unutarnjim i vanjskim neprijateljima te su preživjeli samo milošdu Božjom nakon kušnja i duhovno-duševno-tjelesnih turbulencija povijesti. Međutim, danas je Ostatak Jakovljev Crkva katolička, koja u moru protivnosti, grešnosti i slabosti svojih članova i nasrtaja i Zloga i svijeta, ipak preživljava i odolijeva napadima. Netko reče, svi su tirani došli i otišli, a Petar ostaje zauvijek. Iako su nas svakako progonili, Crkva ostaje jaka otajstvenom snagom, jer, očito, nema ni svoju vojsku ni MIG-ove. Snaga je Crkve Kristove na zemlji njena predanost i vjernost nauku kojega je baštinila od Učitelja, Isusa. No ne demo o jučer, nego o danas. Nedavno je naš papa odlučio progovoriti o- prezervativima. Da, ta je prljava i gnjusna riječ prešla njegovim usnama, što je dokaz, rekli bi zlobnici, da smo ipak pomolili glavu iz XV stoljeda. No, nije se za šalit. Njegove su riječi dočekane s užasnim zgražanjem, gotovo su ga proglasili Bin Ladenom s bijelom kapicom. Ne shvadaju oni, da ništa ne de i ne može poljuljati Kristovu lađu. Mogu ju pljuvati (tonama pljuvačke), mogu ju ocrnjivati (specijalnim medijskim lukavštinama), mogu ju klevetati (iz zatrovanih kuhinja) i mogu ju učiniti prezrenom i odbačenom (kao da je to nešto novo?) ali ta de naša Majka uvijek, uvijek, uvijek govoriti, tvrditi, naučavati ISTI nauk. Ni milimetar ni nanometar ne de skrenuti u istini, ma kakvi pritisci ju gazili, iznutra i izvana. Tako je i u području morala. Dakle, kada je papa u Africi progovorio o krizi ljubavi, te naglasio kako kondom nije odgovor na pošast side, nego je jedina prevencija i najbolja zaštita vjernost u braku i čistoda prije braka… Ajme strahote. Kako je to smio redi, kako je to mogao javno iznijeti. A rekao je samo istinu. Međutim, u koordiniranom napadu političara, nazoviznanstvenika i uzavrelih medija, ipak je jedan liječnik progurao službenu statistiku koja se tiče ove situacije. U izvještaju istoga piše: „Krajem prošlog stoljeda u SAD-u su znanstvenici izradili studiju o učinkovitosti raznih vrsta kontracepcije. Tijekom jednogodišnjeg je razdoblja kroz pokus prošlo 10 000 žena. Rezultati su vrlo detaljno obrađeni, kako slijedi: ispitivala se pouzdanost na ženama do 20. godine života, od 20.-25., od 25.-30. i od 30.-35. godine. Sljededa je kategorija bila: neudate, udate, u konkubinatu, a također i socijalna kategorija: siromašne žene, srednji stalež i bogatašice. Svi su rezultati objavljeni na Internetu. Čak je 71% žena mladih, neudatih i siromašnih zatrudnjelo koristedi kondome kroz godinu dana.“ A svi znamo, da je žena samo u plodnom razdoblju, koje traje 3-4 dana u mjesecu, sposobna začeti dijete. No, AIDS se može dogoditi u svakome trenutku! Dakle, papa je rekao samu istinu - prezervativi uistinu ne štite pred sidom. Virus side je desetke puta manji od najmanje rupice u toj gumi, a guma nikada nije bez rupica. Isto tako, u medijima i u udžbenicima postoji sljededa laž, da „kontracepcijske pilule posjeduju gotovo 100% učinkovitosti, dok su nezavisna istraživanja pokazala da je gotovo 50% žena i pri korištenju pilula zatrudnjelo“. Završen citat. Ekologija je postala sveprisutna riječ, svi bi bili ekološki osviješteni. Govori se protiv hormona i aditiva u prehrani peradi i stoke.

110


Borimo se protiv kemikalija u prirodi i u poljoprivredi, gleda se da bude što manje umjetnih i štetnih tvari u građevinarstvu, ambalažama itd. Vrlo dobro i opravdano! No, postoji jedna disciplina u kojoj nije poželjna ekologija, a to je planiranje obitelji. Kokoši i prasad imaju pametne branitelje, a što je s našim ženama i djevojkama? Samo se njima neprestano, nametljivo, vulgarno, grubo, opsjedajudi i pomahnitalo nude hormonalna i kemijska sredstva, koja ih uništavaju, pod krinkom „slobode“ i „budi-moderna“ slogana. Zašto papa i Crkva kažu „ne“ prezervativima i pilulama? Zato jer je to uvijek nešto tuđe i umjetno između muža i žene. Zato, jer su i pilule sredstvo za ubojstvo nerođenog djeteta. Zato, jer guma zaista nije pravo rješenje za dobar spolni život i za zaštitu pred boleštinama. Zato, što se mladima preko kontracepcije šalju lažne poruke i zablude. Spolni život nije ni zabava ni šala, niti je avantura niti puko uživanje bez granica i odgovornosti. Spolnost je svetinja, kako nas uči Božja Riječ. Sve što je sveto i krhko je; dva različita svijeta, muški i ženski, opstaju zajedno zbog romantike i ljubavi i zbog međusobnog poštovanja i uvažavanja, pa i suzdržavanja. Ne zbog požude i sirovih nagona, koje pod svaku cijenu treba osloboditi. Seks-shopovi ne rješavaju depresije i frustracije i hladnode u braku. Ljudi nisu krpe ni kamenje, imamo svoje dostojanstvo i ranjivi smo, i duševno i tjelesno. Spolnost je i duhovna i duševna stvar, ne samo puko iskorištavanje ili igra. Dobri naš papa, samo ti govori istinu, pa makar te to koštalo glave, sve se plada i sve se vrada, a mi molimo da nam se Bog smiluje u ovoj opdoj erotizaciji društva koje guta laži trujudi se a nema snage prestati.

111


CRVENIMO SE

I

skustvo uči, da smo mi ljudi skloni brzom preuzimanju različitih moda.

Čak se i ne pitajudi, je li to dobro ili korisno. Vidjevši kako se oblači tamo netko u Americi, na primjer, u nekoliko mjeseci isti odjevni predmet postane, osobito među mlađima, „in“ i odjednom ga svi moraju imati. Mladi u New Yorku masovno hodaju sa slušalicama u ušima, naravno, i naši moraju odmah tako hodati. Netko u dalekoj „civilizaciji“ spusti hlače skroz do koljena, razveže tenisice, okrene šiltericu naopako, naravski i neupitno je da i mi moramo slijediti njihov svijetli primjer. I tako dalje i tako dalje. No, nije svako kopiranje bezazleno, nije svaka moda samo „stvar mode“. Progovorit du o modi koja je uzela maha u nas, čini mi se u nekoliko posljednjih godina, iako se slično događalo mnogo, mnogo prije, kao što otkrivamo, još i u vrijeme Starog zavjeta. Ved sam nekoliko puta, na samom obredu krštenja, primijetio da bebe oko ruku nose- crvene vrpce. Ispočetka nisam obradao pažnju na to, ali u posljednjih sam nekoliko mjeseci vidio ved četiri malene bebe, kako nose istu narukvicu. Zapanjio sam se činjenicom, da te narukvice (najčešde zlatna, s mini komadidima crvenog poludragog kamenja, nanizanih u gustom nizu) sada naveliko proizvode i prodaju u zlatarnicama, a uvriježio se običaj da ih se daruje novorođenčadi, ili odmah nakon rođenja ili kod krštenja! Netko mi reče, da je crvena narukvica postao tako široko primjenjivan običaj, da ga redovito, bez imalo razmišljanja, kupuju i daruju kumovi za krštenje djeteta. Istraživao sam… I doznao, da su crveni končid u prošlim vremenima seoske babe-vračare stavljale dječici oko ruku ili nogu, da ih „štite od uroka“. Sjetih se, da sam i u svojoj rodbini jednom vidio isto, na ručici jedne daljnje nedakinje. Crveni je konac zamijenila, dakle, narukvica. Ali poruka ostaje ista: praznovjerni strah od „uroka“. I to kod katolika. Katoličkih roditelja i kumova. Prestrašno je to uvođenje u svijet magije i strahova i vračarstva onih najmanjih. Nedavno sam bio gost u jednoj dragoj obitelji, posjetivši tek rođenu djevojčicu. Na zapešdu je imala zavezanu crvenu narukvicu. Razgovor je tekao ovako, s odgovorima uvažene gospođe svekrve: „Što je ovo?“ zapitao sam ja, pravedi se da ne znam. „To je protiv uroka, velečasni“ odgovori svekrva. „Kakvih uroka? Tko bi želio zlo ovom nevinom bidu?“ zapitao sam i dodao: „Zar ne znate da mi kršdani možemo djetetu staviti križid oko vrata ili medaljicu Majke Božje?“ Dobih ekspresan odgovor: „Ima i to, ali narukvica mora ostati. Zlu ne trebalo.“ I prešao sam na kobase s ajvarom, jer sveta je i neupitna, nepobitna i izvan svake sumnje riječ svekrve, a htio sam izadi živ iz kude. Dakle, evo zla: nosit de znak Krista raspetoga, ali i ono, što Ga je razapelo - ljudska nevjera, praznovjerje, glupost. Baš krasno. No to nije nimalo bezazleno. Evo što kaže Božja riječ, pa si mi mislimo: „Sine čovječji, okreni lice protiv kderi svoga naroda… Ovako govori Gospodin: JAO ONIMA KOJI VEZU POVEZE ZA SVAČIJE RUKE… DA ULOVE DUŠE!... Evo me protiv vaših poveza kojima lovite duše kao ptice! Rastrgat du sve to na vašim rukama i oslobodit du duše koje time hvatate!... Oslobodit du narod svoj iz vaših ruku…“ (Ezekijel 13, 18 itd.) Redi du ovdje i sada sasvim otvoreno, s autoritetom svedenika, pa makar me nitko ne shvadao ozbiljno niti poslušao, baš me briga, ja ne želim čuti pred Licem Božjim ukor, jer nisam govorio. Vezanje crvene vrpce, narukvice ili sličnoga oko ručica nevine dječice je praznovjerje i

112


idolopoklonstvo i ne samo da crvena trakica ne može i nede „štititi od uroka“ nego de umanjiti istinsku vjeru, sablazniti prave vjernike, uvesti u krug vračanja i gatanja, prizvati zle duhove, umanjiti uzvišenost križa, osmiješiti prakticiranje vjeroispovijesti, narušiti obiteljske odnose, unijeti nerazumne i neopravdane strahove, probuditi sumnjičavosti, odvudi od sudjelovanja u životu Crkve, zasjeniti važnost sakramentalnog života, dati ružno svjedočanstvo drugima, pobuditi nesuvisla pitanja u dušama ostale malene djece, a mogude su i teže posljedice. Zašto? Jer crvena narukvica nema sama po sebi ama baš nikakvu mod; njezina je mod u VJERI koju ljudi, zaluđeni modom, stavljaju u nju. A to je idolopoklonstvo, koje se, kako piše u Pismu na mnogim mjestima, Gospodinu gadi. Zar nije čovjek nerazuman ako uistinu vjeruje, da običan komadid špagice, konca ili niz kamenčida, može nekoga spasiti od zle kobi? Po čemu ta boja i taj materijal može biti djelotvoran? Očito je, po ničemu. A ljudi i dalje vjeruju… Na propast prave vjere. Eto što predlažem; odmah skinuti te vračarije, blagoslivljati svoje dijete, učiti ga moliti, s njime redovito dolaziti na bogoslužja, upozoravati da zlo rađa zlim a dobro dobrim, pokazivati na križ Krista Jaganjca i na Njegovo slavno uskrsnude. Izbaciti iz srca sulude strahove od nekakvih uroka. Jer, kada zaista dođu životne nevolje i padovi i krize (a tko ih nema?!), đavao de vrlo lukavo skrenuti naše oči s križa na narukvicu. A ako to uspije, onda de krug biti zatvoren i začaran, baš kao narukvica. Ne daj Bože. Pustimo dječicu da rastu u milosti, ne u praznovjerjima „odraslih“.

113


SPIKA

P

rošao sam kroz Španjolsku, Italiju, Francusku, Portugal…

Usprkos uvriježenom mišljenju, blago vama, ako sretnete ikoga tko zna engleski, ili još bolje, koji bi htio pričati na engleskom! A da ne govorimo o natpisima, imenima, pojmovima, nazivima: ti se narodi drže svojega i nema šanse da se svojega ostave. Malo su čak, da prostite, i bahati oko toga. Valjda se samo mi u cijeloj Europi pravimo Englezima. Ne? Vidjet demo na kraju ove umotvorine. Ne bih htio ispasti neki frik, jer inače imam ful kul rejting. Što ne znači da moram biti trendi, jer imam filing da biti in nekad znači biti aut. Okej, u svom lajf stajlu ja nemam fejsbuk ali bar znam slati mejlove, esemesove i ememesove, i to ne sa ajfona nego s običnog mobija (koji nije na tačskrin), nisam na tviteru i bazu, ali kužim što je aploud i blutut i ajpod, te barem znam davnlondirati neke stvari iz tolikih atačmenta koje dobivam, opet ne na noutbuku nego na laptopu, a i mrzim spamove. A volim bejbi bum. Volim i redi, samo da ne progug(l)utam od guglanja! Surfam i ja, konektiran na veb, to jest on lajn, jer to je tako fensi, pa i kler želi stvoriti jedan novi luk (look) u narodu, da se ne misli da baš niš' ne znamo na temu spin-doktora ili of šor kompani-ja. Volio bih biti još moderniji, ali ne džetseterniji, pa sam izdržao i 10 minuta gledajudi ultimejt fajt, makar mi još nije jasno kako je zabranjeno razbit nos nekome na ulici, a u ringu mu za to isto daju lovu. No dobro, važno da nema bulinga i mobinga na poslu ili presinga u obitelji. Važan je, mislim, menadžment, oko toga se sve vrti, pa ak se stvari postave korektno, bude hepening. Ako ne, može nam se dogoditi da padnemo, ko njujorški tvinsi, u ratu protiv naših duša. Baš sam to objašnjavao svojim dragim prijateljima, Vendiju, Tediju, Nensi, Maričuj, Esmeraldi, Cintiji i Enrikeu, curama i dečkima iz ulice. Za njih su naši dragi hipermarketi i supermarketi kao Avenju Mol i Vest Gejt cijeli svijet i vrhunac doživljaja. Tamo se urokaju fast fudom (hambi, pa nede valjda bit na korn fleksu), pogledaju kakav strit art ili foto sešn u sklopu sešn vika, ufuraju se malo u bek stejdž i pijuckaju šejk dok slušaju neku treš mjuzu ohlađeni er kondišnom, nede klinci pjesme bend ejda i obave šoping u autletu, našopani. Koji šou! A mene uopde ne zanimaju te stvari, tj. to nije moj majnstrim. Baš me briga tko ima fejs lifting, kako izgledaju naše liposuktirane i korektirane „zvijezde“ i kako im stoje ekstenzije. Ili tko ide na kvir festival, tko je gej a tko skinhed a tko bajker. Tko je na kreku, a tko na drugom džanku. Meni je draže kupiti dobri stari Nešnl Džiografik, ako ga nema onda Mens Helt, pa pročitat koju pametnu. I Zagreb Njuz je ok. I Kaza Brava. Sve, osim nemoralnog For Him, naravno, a onaj novi kojega reklamiraju za uspješne muškarce, D Men, još nisam prelistao, valjda nisam uspješan a sto posto nisam biznis-men. Ima i masa drugih novina, ali 90 posto ne razumijem naslove, pa su mi ovi, da tako velim, d best. Što ne uspijem iščitati, uspijem pogledati, osim u stend ap komedijama i u nezaobilaznim blokbasterima, u veličanstvenim serijama SiEjSaj Majami i Doktor Hu, na koje sam povezan k'o uesbe stik na moj komp. Naravno, Medison Skver ili Kralj Kvinsa ne gledam, a ni Nejvi SiAjEs, a sigurno ne Bingo šou. Tu ne znam tko je lud, zbunjen ili normalan; odakle tol'ko para a država nam rikava. I još me pitaju zakaj se ne brijem, pa vidite da sam nabrijan. A zapravo mi je bed o tome govoriti, jer sam inače povučen i skroman, uz tu i tamo Kevin Klajn Int'rniti for

114


men, dosta mi je Hed end Šoldrs, te Palmoliv ekstra mojst'ring šau'r gel. Opa, koji performans, baš smo haj pa demo baj. Kao oni selebritiji, koje sam vidio na čekiranju na Plesu, i neki viajpiovci njihovi. Njihov je staf šopingirao za njih, dok su se oni šepurili. A fanovi ih slikali, valjda za Ju tjub. Koji ivent, pravi rialiti! Bože dragi, trebam dva pejs mejkera da ne postanem trabl mejker. Ili jedan bajpas, srcu spas. Toliko je tog establišmenta svuda oko nas, sa njihovim jadnim gadžetima. Uz sav svoj fitnes, i tak de ih zemljica popapati. A duša? Vrag ima danas odličan ketering; jedi sve što ti se nudi, a budi slim izvana i iznutra. Aha, malo morgen. Tajming mi ističe i imam neki buking nakon brifinga povodom nekog sparinga, a baš sam htio provjeriti još što znači „tribjut“ u složenici „tribjut tu Majkl Džeksn“ što se o godišnjici njegove tragične smrti održavao po našim ulicama. To valjda znači „u čast“ ili „u spomen“. No, mi to ne bi razumjeli, hvala im na tribjutu i svaki im tribjut njima. Jedino mi je žao što se ja nisam sjetio da napravim godišnji tribjut tu Majka Tereza, ali ona je jadnica sav život posvetila drugima i umrla prirodnom smrdu, nakon mukotrpnog i plemenitog života i rada. Čitaj: nezanimljivo. Nema šljokica, skandala, abortusa, botoksa, armani odijela i prada cipelica. Meni je ipak simpa, koliko god nije posjedivala velnes centre i njezina je aroma-terapija bila šetnja indijskim ulicama, s kojih je pridizala umirude, do poznih godina. A danas se sve više priča o eutanaziji starih i bolesnih. Eutanazirali smo jezik, to je očito. Šteta. Kad uđemo u raj na zemlji (EU) nitko nas nede andrstend, koliko god nam slali velkom poruke. Iako se piše EU-tanazija, svaka je sličnost slučajna. Nemreš b'livit, ali stvarno ponavljam tezu s početka: probajmo nadi nekoga u Madridu ili u Lyonnu koji de nam pomodi engleskim. Ili natpis u Rimu na istom jeziku. No, meni je ved dosta, idem se pomoliti riječima Halidove pjesme: „Vradam se majci u Bosnu“, i to u last min't aranžmanu, amen.

115


GOTOVO RAJ

Lj

eto de 2009. po mnogočemu zanimljivomu ostati u pamdenju.

Imali smo krizne zakone o umjetnoj oplodnji i pušenju, koji nisu donijeli ploda i koji su otišli u dim. Imali smo i krizne namete, od kojih su u krizu pali samo oni koji ionako ved dugo žive u krizi, no nameti nisu pomeli glavne nametnike, kako je ved ustaljeni svjetski običaj. Eto, bilo je tu i strahova od križa Gospodnjeg, ali ne od strane opsjednutih duša u obredu egzorcizma, ved, zanimljivo i poučno, od onih koji inače bude u narodu duboko religiozne stavove, jer kad ih vidimo i čujemo, redovito se križamo. Naš je nogometaš, vrijedan 21 milijun eura, e da nam je više takvih, ne bi nam drugih ni trebalo, slomio nogu. Vrijednu barem 5 milijuna. Onda, tu su i mnogi poznati „seleb(i)rtiji“ sa Zapada, koji su zabavljali raju po Dubrovniku i drugdje, pokazujudi zorno kako suosjedaju s nama, trošedi nešto od svojeg imetka u našoj zemlji pogođenoj represijom, pardon, recesijom. Sigurno je bilo i radosnih trenutaka, ozbiljnih i važnih događaja, hvalevrijednih podviga ili pokušaja, ali kako danas u medijima prevladava stil crne ili eventualno sive kronike, o takvima se malo čulo. No, idemo dalje, slava Bogu. Ne demo se baviti ni politikom, ni sportom, ni mikro-makro ekonomijom, jer nemamo ni mjesta ni vremena ni živaca za to. Imamo zanimljiviju temu. Naime, ovoga je ljeta zvijezdama otišla jedna zaista svemirski poznata zvijezda, čiji je odlazak bio popraden vedim interesom, prepričavanjem, spekulacijama, pompom i žalošdu nego npr. odlazak Pape Wojtyle ili princeze Dijane. U našem se narodu kaže, sve najbolje o pokojniku. Pomolili smo se za njegovu dušu, ne zanima nas njegova prošlost, ne osuđujemo njegove slabosti niti se želimo upletati u sudbine onih koji su tako bolno doživjeli ovaj rastanak, da su izvršili samoubojstvo. Ne komentiramo niti uzrok smrti, navodno predoziranjem lijekovima i drogom, niti ukop u zlatnom lijesu, pa ček niti činjenicu da, kako doznajemo iz tiska, da se „sadržaj njegova želuca pokazuje na izložbi“, da ostaje enigma čija su u stvari njegova djeca, pomama za ostavštinom i slično. Samo bih komentirao komemoraciju, u kojoj se mnogo, mnogo puta čulo: „Otišao je k dragom Bogu“ i „Sada je na boljem mjestu“ ili „Neka odmara s anđelima“ i tako redom. Tko ili što, možemo se slobodno pitati, određuje kriterije vječnog života odnosno vječne smrti ljudske duše, kada umre? Jesu li naši pokojnici spašeni samo zato, jer mi tako želimo vjerovati, zato jer tako pišu novine, zato jer se pristoji na sprovodu govoriti o Nebu? O, kad bi svi umrli živjeli u Kraljevstvu Božjem! O, da sve duše direktno i automatski odlaze u Raj! No, ISUS je rekao: „Postoji uzak i širok put. Uski vodi u Nebo, a široki u propast. Mnogo je onih koji hodaju širokim putem.“ Neki sam dan vidio uistinu više nego potresne slike afričke i azijske dječice, kojih dnevno samo od gladi (ne od bolesti itd.) umire preko 100 000. Malena djeca, prekrivena muhama, na tijelu im se vide sve kosti, sva rebra, ispucale kože, pogleda užasnutog, stravično žalosnog. Danima mi njihova lica ne izlaze iz glave! Postoje slike, koje pokazuju kako ista od gladi grizu same sebe, piju kravlju mokradu i slične neopisive, neljudske sramote i grozote. Umiru na rukama izgladnjelih roditelja, tiho, bez jecaja. Jer nemaju snage niti jecati. Za njih s punim pravom možemo redi: mučenici su, odlaze nakon zemaljske muke ravno u zagrljaj Očev na nebesima. Dobro je koji put i našoj djeci spomenuti da zbog njih, zbog

116


ove tragedije ne bacaju hranu i ne razmedu se onim što imaju. A ljudi svugdje pate, ne samo u dalekoj Africi. Dakle, netko bi htio živjeti, a ne može, a netko opet, usprkos tomu što ima ama baš sve što poželi, obiluje milijunima i milijardama, posjeduje svu slavu i privilegije, ubija samoga sebe, upropašdujudi život koji mu je darovan. Nakon ovoga života, zapamtimo i razmišljajmo svi o tome, ubiremo plodove i polažemo račune. Tu imamo šansu, kasnije je gotovo. Izvucimo pouke i poruke iz svega što doživljavamo, gledamo i slušamo. U Nebo ulazi onaj, koji je zemlju svojim životom barem malo okitio nebeskim sjajem. Onaj tko odlučuje o našoj sudbini nakon odlaska je Bog, a dokument spasenja ili pogubljenja je Biblija. I to je istina, jedina. „Tko sluša moje riječi i izvršava ih ima život vječni… Tko blaguje moje tijelo, ima život vječni… Tko vjeruje u me…“ Isuse, otvori nam oči i ne daj da izgubimo ovo spasenje, koje nam Ti daješ besplatno. U svoje Srce stavi sve patnike, bolesnike, siromahe, ostavljene i ranjene. Ne dopusti da ih zaobiđemo. Tvoje je milosrđe beskrajno, spasi i one koji su umrli u grijesima, u egoizmu i u razočaranju. To Te iskreno molimo.

117


ISCIJELJENJE

D

uh izričito kaže, da de u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati

uz prijevarne duhove i đavolske nauke, uz podmukle lašce…“ (1Tim 4, 1) „Ljudi de postati bezvjernici… Sačuvat de vanjski oblik pobožnosti ali odredi de se njezine sile… Svi koji de htjeti živjeti pobožno u Isusu Kristu bit de progonjeni, dok de zli ljudi i varalice, ujedno i zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore“ (2 Tim 3) „Sav de vas svijet zamrziti zbog mene. I mnogi de tada posrnuti u vjeri… Ustat de mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat de se bezakonje i ljubav de kod mnogih ohladnjeti. Ali, tko ustraje do kraja, bit de spašen“ (Mt 24, 9-13) „Pazite da vas ne zavedu… Budite oprezni što činite sa sobom!... Jer de dodi lažni spasitelji i lažni proroci i činit de čudesne znakove, da zavedu… Pazite!“ (Mk 13, 5.9.22) „Što se tiče… vračara, idolopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom, a to je druga smrt“ (Otk 21, 8) Dakle, moglo bi se redati još mnogo sličnih biblijskih redaka. Nema jasnije poruke oko koje, kod kršdana, ne smije biti ni najmanjeg kompromisa ili debata: nije nam dozvoljeno igrati se s vatrom „energija“ i „iscjeljenja“ kojima nismo sigurni odakle su i tko (što) im je izvor. Nažalost, naše su crkve danas sve više prazne, ali zato su redovi ljudi pred ordinacijama raznih iscjelitelja dobro popunjeni. Ljudi se uopde ne pitaju, izgleda, odakle nekim drugim ljudima mod i što se u biti krije iza toga što dijele svojim rukama, očima, ili samom svojom prisutnošdu? Ako je riječ o božanskom, gdje su plodovi ozdravljenja? Hode li ti isti ljudi od susreta s dotičnim „čudotvorcima“ uistinu promijeniti svoj život, dobiti duboki mir, živjeti pravu radost, obnoviti duhovnost, riješiti obiteljske neprilike… Ili de ostati isti, malo „dignuti“ na razini osjedaja i adrenalizirani opdom pomamom i atmosferom „čudesnoga“ ali kad se vrate kudama, problemi ih i dalje čekaju, jer puko izlječenje bolesne jetre ne može ozdraviti - sam život? Prema katoličkom učenju, zloduh može djelovati slično Božjim znamenjima. Dovoljno slično, da prevari malovjerne i ukrade im Božji blagoslov i milost. Na primjer, bolestan čovjek, u svojoj iskrenoj želji da ozdravi, dolazi nekom „iscjelitelju“. On ga uzima u svoj tretman, kojemu bolesnik u potpunosti vjeruje, a i odgovara mu, jer ništa ne boli. Naravno, nikada ne traže novac jer oni, očito, žive od zraka… On može primiti izlječenje, ali redovito de se bolest opet vratiti. Ili de biti izliječen jedan organ, no čudnovato de oboljeti drugi. Ili, dobit de izlječenje npr. bubrega, ali de dobiti također i neobjašnjive nodne more, strahove, nemire, nesanice, tjeskobe… Ili, u zamjenu za „pozitivnu energiju“ događat de se vrlo čudne stvari u obitelji, na poslu, u odnosima s bližnjima. Čuo sam stotine puta strašna svjedočanstva… Ozdravljeno tijelo, nagrižena duša. Što je bolje? Ne demo li svi, kad-tad i tako morati stati pred Božje lice, umrijeti, bili zdravi, bili bolesni, bili mlađi ili stariji? U podlozi se svega u stvari nalazi jedan užasan strah od patnje i od smrti. I čovjek smatra, da se to može riješiti „hokus-pokusom“, čarobnim štapidem. E ne može. Griješimo, kada mislimo da Stvoritelj djeluje na principu automata za kavu: ubaciš 5 kn i dobiješ machiato. Ili, da je naš odnos sa Gospodinom sveden na sliku korištenja prekidača za struju; pritisneš i evo svjetla. Ili, da je religioznost u biti nešto kao odlazak na pumpu; platimo i natoče nam rezervoar. I možemo mirno dalje, kilometrima. No, nije tako. Bog nas želi cjelovite, zdrave na duši i

118


tijelu, odgovorne, želi nam smislen život, da se mudro pitamo, da surađujemo s Njegovom milošdu. Njivu života treba orati (sakramenti, molitva, Biblija, dobra djela, praštanje, pokora) jer nede sve samo niknuti… A i mnogo je korova. Eto, TV nam je pokazala, kako u redu k jednom „čudotvorcu“ dolazi čovjek, koji u kolicima vozi svog 70-godišnjeg bolesnog tatu, s tumorom. Čvrsto vjeruje da de ga isti izliječiti dodirom. Kad bih doživio 70. i kad bih imao tumor i ako nas u tim godinama prisilno ne eutanaziraju kao teret društvu (sasvim mogude), ved bih sada lijepo molio bližnje, da mi dovedu svedenika, da priznam svoje grijehe, da primim Tijelo Kristovo i da s molitvom mirno, predan u volju Božju, krenem u novi život. Sve ostalo je zavaravanje i žalosna obmana. O, kad bi moja ispovjedaonica mogla pričati! Kolike su stotine u njoj plakale i naricale, jer su ostavile vjeru i priklonile se praznovjerju! Koliki su nasjeli i dobili samo tugu i depresiju, nove bolesti i prazninu! Kako je lako upasti u zamku. Za sto kuna dobiti zdravlje! Kako je pogubno vjerovati čovjeku. Kako je naivno ostaviti molitvu i trud i promjenu načina života i stavova, da bi se dobilo nešto izvanredno, u par minuta! A sve što činimo, ima svoju posljedicu i plodove. Zaklinjem kršdane, da ne prodaju svoju vjeru za sumnjive energije. Jer, pred licem Božjim ne de biti važno jesmo li imali začepljene vene nego jesmo li bili Njegovi. „Čuvajte se lažnih proroka!“

119


120


MALI KRALJ

Ž

elio bih se podijeliti s jednom divnom pobožnošdu, koju sam tek otkrio, a

odlično se uklapa u skoro vrijeme adventa. Spoznaja o „Isusu Kralju Ljubavi“ izvorno se povezuje sa svetačkim likom Majke Yvonne-Aimée Beauvais od Isusa (1901-1951.), francuske časne sestre jednog ogranka augustinskog Reda iz mjesta Malestroit, karizmatične osobe dubokog duhovnog života i djelatne ljubavi prema bližnjima, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Uz njezin je život vezano čudesno očitovanje Djeteta Isusa, koji je u obliku običnog gipsanog kipa u njezinim rukama pet puta oživio i iskazao svoju nježnu ljubav prema ovoj redovnici. Stavivši ga na slikanje rendgenom, stručnjaci su u zaprepaštenju mogli vidjeti da kipid posjeduje sve unutarnje organe, baš poput pravog djeteta! Nažalost, u ratnom je vihoru ovaj čudesan kip nestao. 1922., klečedi pred izloženim Presvetim Sakramentom, sestra Yvonne dobiva nutarnjim nadahnudem milosnu molitvu, koju je otada revno razmatrala, širila i preporučivala svakomu, tko je trebao utjehu, radost i mir duše. Sama svjedoči, kako joj je ovaj zaziv postao oblikom neprestane molitve, o kojoj piše sv. Pavao („Neprestano se molite!“) i koja je na kršdanskom Istoku poznata pod nazivom „molitva srca“. Ovaj „maleni zaziv“ donosi iscjeljenje duha, pobjedu nad očajanjem i ozbiljno mijenja životne stavove koji su čovjeka prikovali uz grijeh. Temelj blagoslovljenog zajedništva s Malenim Isusom, ovaj je dakle uzdah: O ISUSE, KRALJU LJUBAVI, POUZDAJEM SE U TVOJU MILOSRDNU DOBROTU! Papa Ivan XXIII. odobrio je i preporučio „maleni zaziv“ cijeloj Crkvi, prepoznavši ga kao izvor mnogih milosti za ovozemaljski i vječni život, nakon što su to učinili i mjerodavni biskupi. U svom obradanju Papi, Majka Yvonne je napisala: „Ovaj je maleni zaziv tako sladak, tako snažan, tako bogat… Po njemu utjehu dobivaju ponajprije bolesni… To je poziv da se čvrsto pouzdamo u Kristovu ljubav, dobrotu, milosrđe…“ 1940., tijekom rata, Majka je dala načiniti i posebnu medalju Kralja Ljubavi, s nakanom da ju dijeli ratnim zarobljenicima, ranjenicima, izbjeglicama, žrtvama nasilja. Majka Yvonne je mnogo trpjela od napada zloduha. Sve boli, duševne i tjelesne, prikazivala je kao naknadu za oskvrnude Presvetog Sakramenta i za duše u čistilištu. U vrijeme teške bolesti, potpuno shrvana, na krevetu smrti, čula je riječi: „Tvoja mi je ljubav Nebo na zemlji!“ i trenutno ustala, sasvim ozdravljena, što su svi proglasili očitim čudom. Od nje potječe prelijepa slika Kralja Ljubavi, koja je postala temeljem mnogih svetih djela… Ponizna, uvijek nasmiješena i nevjerojatno snažna duha, Majka Yvonne je u svome srcu promatrala Dijete Isusa, okrunjene glave, kako jednom rukom pokazuje na svoje Božansko Srce a drugom uzdiže grančicu masline, simbol mira. U molitvi se obratila Gospodinu sa željom da naslika ovaj ljupki prizor, ali nije znala kako, bududi da nije imala slikarske sposobnosti. Maleni Isus joj je odgovorio: „Probaj, evo ja ti šaljem svoje anđele da pomognu!“ Dok je prepoznavanje njezine svetosti i mističnih iskustava u tijeku u Crkvi, pobožnost se Isusu Kralju Ljubavi polako proširila svijetom, svugdje na svoj vlastiti, specifični način. Od lipnja 1997., Mali Kralj govori kroz viđenja jednom anonimnom vidjelici u Njemačkoj… U kudi, s kipa Kralja Ljubavi, kao i sa kipa Majke Božje Fatimske, teku krvave suze… Dolazi objašnjenje, da je to

121


vidljivi znak Božje neizmjerne tuge zbog grijeha čovječanstva, između kojih je najstrašniji POBAČAJ. „Uklonite zakone koji dozvoljavaju ubojstvo tolike nedužne djece… grijeh pobačaja viče do Neba, poput krvi Abelove, viče za mojom pravdom“. Kip Kralja Ljubavi je predivno djelo, ne samo ljudskih ruku, nego i milosti. Mali Isus, u bijeloj haljini obrubljenoj zlatom, bosonog i u nježnom pokretu stoji na plavoj polu-kuli posipanoj zvijezdama, koja označava svemir. Desnom ručicom pokazuje svoje Presveto Srce, nad kojim stoji križ. Lijevom rukom uzdiže grančicu masline. Na glavi nosi zlatnu krunu, znak Njegova kraljevskog dostojanstva i želje da vlada našim životima, djelima, savjestima. Blagi osmijeh sjajno naglašava temeljne riječi molitve, koju izgovaramo pred kipom: LJUBAV-POUZDANJE-MILOSRDNA DOBROTA. Na postolju, ispod polukugle, stoji natpis: O Isuse, Kralju Ljubavi. Sveta sestra Fuastyna Kowalska, „tajnica Božjeg Milosrđa“, bila je suvremenica Majke Yvonne. Redovito je viđala Gospodina, a u trenutku Pretvorbe u sv. Misi, Isus-Hostija pretvarao se u Dijete. Od mnogih sličnih ukazanja, izdvajamo dva: „Jednom kad sam vidjela Isusa u obliku malenoga djeteta, upitala sam ga: „Isuse, zašto me susredeš u liku maloga djeteta? U tebi gledam ionako bezgraničnog Boga, svoga Stvoritelja i Gospodina!“ Isus mi je uzvratio, da de me susretati kao malo Dijete dokle god se ne naučim jednostavnosti i poniznosti.“ (Dnevnik, 335) „Isuse… Molim te, ne gledaj na naše grijehe, ipak pogledaj na suze malene djece… U tom sam trenutku ugledala Isusa sa suzama u očima. On mi reče: „Vidi, kderi moja, koliko me boli poradi njih. Znaj da oni nose svijet!“ (Dnevnik, 286)

122


PORUKA

N

astavljamo izvještaj o čudesnom očitovanju Maloga Isusa, kako smo započeli

prošlog tjedna. Evo što Gospodin kaže u svojoj poruci ljudima našeg doba. Dobro je čuti Njegov glas i zapitati se ozbiljno, kakav je naš život… „ Moj je drugi dolazak blizu. Kako svijet ne razmatra niti ne prima poziv na obradenje i na molitvu i pokoru kojega upudujemo ja i moja Majka, kažem vam, uskoro de se božanska pravda objaviti i čovječanstvo de odgovarati za svoje zločine i grijehe koje je počinilo. Moje malo stado, vi koji još mnogo trebate propatiti, ne bojte se, radujte se jer ja du vas sve zaštititi, sve vas koji ste se utekli meni, svome Bogu, vas koji mi bezgranično vjerujete! Sačuvati du vas i voditi kao pastir svoje stado, kada vrijeme nevolja dođe na pokvareni svijet i ne du dopustiti da itko od vas propadne, nego du vas sve spasiti. Mnogi de umrijeti, da, mnogi, jer su mene i moju ljubav odbacili i prezreli, napustili me. Sami su sebe osudili zbog svoje tvrdode. Molite neprestano, da se mnoge duše spase za moje Kraljevstvo! Pogledajte malo oko sebe; prirodne katastrofe, toliki ratovi, mržnja između ljudi… A to je tek početak. Probudi se, pali svijete, i vrati se zakonima koje sam ja dao. Ostavite se svojih svetogrđa i sramotnih djela, jer su oni ved odavno prešli mjeru grijeha Sodome i Gomore. Živite uredno, prema Zakonu Božjem, koji vrijedi odavno i veže zauvijek. Ne bojte se približiti se meni, Kralju Ljubavi, jer ovaj uzvišeni naslov svjedoči o mojoj neizmjernoj ljubavi prema vama! O, kada biste ju barem prepoznali, ne biste prestali oplakivati vaše grijehe, kao zadovoljštinu mojem Božanskom Srcu, za sve nezahvalnosti i udarce, kojima je neprestano ponižavano i vrijeđano! Molite mnogo i činite pokoru i žrtvu, a ja du zauzvrat kude i obitelji u kojima de se nalaziti moja milosna slika zaštititi od uništenja, mržnje i svakog drugog zla. O moja djeco, ljudi, ja vas, vaš Kralj, toliko ljubim, ali toliko me boli kada moram gledati koliko duša odlazi u pakleni ponor jer preziru tu ljubav Nosite moju medalju, na kojoj sam prikazan kao Kralj Ljubavi, u jedinstvu s Bezgrešnim Srcem moje svete Majke. Onomu tko de nositi ovu medaljicu, obedajem posebnu zaštitu i mnoge milosti, jer ondje gdje sam priznat i štovan kao Kralj Ljubavi, zli neprijatelj mora nestati!Iščekujte vrijeme, moji ljubljeni sinovi i kderi, jer uskoro de moje sveto Srce i Srce moje ljubljene Majke trijumfirati! Svetište Kralja Ljubavi postat de drugi Betlehem za današnje vrijeme… Na Crkvu dolaze mnoga zla, mnogi de biti zaslijepljeni… Samo zagovorom svetog Mihaela Arkanđela možete ponovno zadobiti ljubav i poštovanje prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Trebali biste dnevno barem sat vremena bdjeti u molitvi… Boredi se protiv zloduha, osobito molitvom krunice. Kada više nemate snage za molitvu, jednostavno zavapite dobrom svom Spasitelju: „Želim te ljubiti!“ i to mi je dovoljno. Toliko se ljudi okrede svijetu i sotoni, a mene i moju ljubav odbacuju… Veliki i milostivi Kralj plače od žalosti. Prije svega, molim vas da ljubite moje ranjeno Srce, koje je neprestano udarano grijesima. Neprestano molite i prinosite mi male žrtve: svladavanja i pokore, srdačne molitve, što je meni vrlo ugodno i drago a vama de biti na ozdravljenje. Proširite moju milosnu sliku velikom brzinom! Vrijeme je kratko, pomozite mi spasiti duše! Iskoristite vrijeme milosrđa za svoje iscjeljenje… Ljubite svoju bradu koja su u tami, molite za njih! Ne osuđujte ih, ne mrzite ih, jer su u vlasti

123


neprijatelja, no njegovo se vrijeme bliži kraju i stoga želi što više duša odvudi u propast. Trebate više euharistijskog klanjanja! Poštujte Presveti Oltarski Sakrament mnogo više, molite mi se u ovom najvedem dokazu moje ljubavi i budite što više sa mnom u druženju pred Svetohraništem! Ne ostavljajte me samoga! TOLIKO VAS SILNO LJUBIM!!! Grijesi čovječanstva teško optereduju i optužuju svijet. Zbog toga zahtijevam pokoru od vas. Molite, bez prestanka molite. Prinesite svako trpljenje, svaku bol na nakanu obradenja grešnika, jer de uskoro svijet odgovarati za svoja zlodjela i propuste i mnogi, mnogi de propasti. Koliko smo vas puta ja i moja ljubljena Majka upozoravali, ali čovječanstvu to očito ništa ne znači, svijet i dalje živi grijehom. Molite, molite mnogo za grešnike, jer ja ne želim njihovu smrt nego želim da žive. Ali, kada čovjek u grijesima, bez pokajanja, bez i najmanje volje za kajanjem živi sve do smrti, i ako me čak i u trenutku smrti ne prizna kao svojega Kralja, kako da takav bude spašen? Molite, molite mnogo, osobito za takve okamenjene duše; one trebaju mnogo molitve kako bih ih mogao spasiti, često dakle prikazujte svetu Misu i pričest za njih. Jao čovječanstvo, jao tebi, jer ti si svojeg Boga po svome sramotnom svetogrđu iznova na križ pribilo! Nemojte se onda čuditi, kada dođu najavljeni strašni događaji, naglo, preko nodi. Obratite se, vrijeme je kratko, jer ako nastavite ovako živjeti u svojim grijesima, nede vam koristiti uzdignutih ruku preklinjanje za milosrđem u vrijeme kazne. Molim cijelo čovječanstvo za ljubav, za pokajanje zbog mojeg probodenog Srca! O, ne oklijevajte, posvetite se i predajte meni, vašem Kralju. Svaku du molitvu i svaku žrtvu obilno nagraditi milostima. Ne brinite i ne bojte se, vi, koji ste mi vjerni i koji se neprestano pouzdajete u me! Vi mi pomažete, po svojoj molitvi i žrtvi, da mnoge duše budu spašene za Nebo. Mod je vaše molitve jača od luciferove mržnje i gnjeva. Molite i više, jer uskoro de moja Majka, pobjednica u svim bitkama, zgaziti njegovu glavu. Širite brzo moje riječi!“

124


KRINKARE

A

ko su „maškare“ oni koji nose maske, onda su, predmnijevamo, „krinkari“

oni koji nose krinke, što su opet maske. Maskirane demaskiramo a krinkane raskrinkavamo. Ako su maska i krinka jednaki ili slični pojmovi, zašto ne govorimo „krinkana uniforma“ umjesto „maskirna“? Zato što ni „maskara“ nije „krinkara“ a ni „zamaskirani napadači“ ne mogu biti „zakrinkani“. No, kako bilo da bilo, stavljajudi na bok jezične nejasnode, želio bih ovim putem odgovoriti jednoj zabrinutoj majci, koja mi se obratila kao pravovjernom službeniku svete Rimske Crkve, s ozbiljnim pitanjem, koje ju podugo muči. Nije sigurna, je li riječ o nekoj bezazlenoj maski ili o ozbiljnom otpadu od dobra. Dakle, predstavivši mi sina jedinca, koji se odijeva isključivo u crno a na odjevnim predmetima ima istaknuta sotonistička obilježja (mrtvačke glave, pentagrami, šestice i izokrenuti križevi) s poznatim krvavim dodacima, pita me znači li to da se sin uistinu predao „mračnoj strani“ i tako odbacio kršdanske korijene i odgoj? Iako je tema zanimljiva i sigurno da ju ne možemo obraditi u nekoliko redaka, pokušat du ponoviti ono, što usmeno izrekoh majci, za koju vjerujem da de izvojevati pobjedu u ratu za dušu sina, jer ved je na dobrom putu samim tim, što uviđa opasnost i raspituje se za pomod, uz sve one silne svoje osobne molitve i vapaje pred Svevišnjim, blagoslovljeno Ime Njegovo. Sigurno, nije jedina koja se isto pita: znači li ono što nosimo na sebi i ozbiljno naš životni stav i put? Ili je samo riječ o prolaznoj modi? Mogli bismo temu proširiti i na, recimo, jelovnik. Naime, ljudi koji ne jedu meso, obično u vedini prihvadaju i neke istočnjačke duhovnosti ili pak ideologije. Ili, oni koji u svojim boravištima drže na zidovima slike erotskog sadržaja, ili slično, jesu li se time svojevoljno, dobrovoljno i svjesno odrekli kršdanstva, ako su uopde bili i upoznati s tom vjerom, koju možda tu i tamo ispovijedaju? Ja nosim bijelu uniformu svoga Reda, pavlina. To znači, da sam definiran kao kršdanin, svedenik i redovnik. Policajci ne nose vatrogasne kacige, a nezamislivo je da sudac odijeva liječničku kutu. Dakle, ipak smo određeni (i) onim što nosimo na sebi. Ako kršdani nose križid oko vrata, očito je da vjeruju u Onoga tko je na križu razapet i umro. Osim ako križid nose iz čiste „mode“. A moda ih nede spasiti. Uvijek je bilo i onih koji de vanjštinom prkositi ustaljenim načinima življenja, koji de odjedom ili pjesmom ili rječnikom ili načinom života iskazivati neki svoj bunt protiv nekoga ili nečega. Ipak, ova majka govori o sasvim konkretnoj „kulturi“ a to su demonske slike, riječi, znakovi. I sada želim redi jasno i nedvosmisleno: da, stvari života i smrti, blagoslova i prokletstva, praznovjerja i milosti, pakla i raja nisu „neke tamo besmislice“ nego presudne i temeljne odrednice našega ovozemaljskog i vječnog života. Ili pripadamo jednoj, ili drugoj strani. Ili križ ili djetelina. Poznajemo li nekoga tko je aktivan u dvije sasvim različite političke stranke? I sveti Pavao također kaže: „Što ima Krist sa đavlom? Što li svjetlo s tamom?“ Sve se može tolerirati i shvatiti, i mladenačka traganja i turbulencije i buntovništva i padovi. Ali na kraju ostaje činjenica: razmišljanja prestaju kada se naiđe na istinu. Ako netko sasvim ozbiljno sluša i čita, gleda i ulazi u područje demonskog, ubrzo to isto i usvaja i postaje dio „tredine zvijezda nebeskih koje je Lucifer povukao sa sobom u svom padu na zemlju“ (vidi: Otkrivenje, 12) Nema kompromisa sa zlim. On drži čovjeka u okrutnom ropstvu, a sve počinje malim i „beznačajnim“

125


stvarima i situacijama. Počnemo li se iskreno moliti u sebi, u blizini onih koji na sebi nose okrenute križeve, i doista vjeruju u mod zlih duhova, vidjet demo reakcije. Uvijek pamtimo ono što je napisao sv. Ivan u svojoj poslanici: „Jači je onaj u nama nego onaj u svijetu“. A taj svijet kao da sve više štuje i prihvada upravo sve ono, što je suprotno Kristu, križu, zapovijedima Božjim, sakramentima, Bibliji. To je danas moderno. Zašto se sarajevski nogometni klub mora zvati baš „Horde zla“? Jesu li svi navijači istoga uistinu pristali na zlo? Mogu li se osloboditi, nakon što u njihovu svijest dublje uđe spoznaja da su „zli“? Ni naši klubovi nisu daleko… Zašto svoje rukometaše moramo zvati baš „Pakleni“? Ili neki drugi svoje „Legija“, „Kohorta“ itd.? Možda tvorci tih naziva ne znaju, da to nisu samo vodovi rimske vojske, nego i oznake demonskih korova, prema kršdanskoj tradiciji? Zašto se ved malenu djecu oduševljava vragovima, vješticama, kosturima, lubanjama, krvlju, nasiljem? Je li to samo „igra“, samo „moda“, samo „zabava“? Mislim da nam crne kronike u novinama dovoljno odgovaraju na ta pitanja. Možeš se opravdavati u nedogled; ipak, ono što nosiš i ono što gledaš i slušaš, ipak određuju tvoju slobodnu odluku - ili Božji, ili ne. I riječi i slike imaju veliku mod nad ljudima. Više o tome neki drugi put. Nakraju, ne zaboravimo da ni crno nije uvijek - crno. Jer, svedenici nose crne halje kao i oni ožalošdeni smrdu bližnjih. No, demonska crnina uvijek je crna, ma kako ju neki htjeli izblijedjeti. I nje se čuvajmo, tako što demo dodi k Svjetlosti, Isusu Kristu Gospodinu.

126


KRIZA

S

vijet je u 2009. ušao u globalnu ekonomsku krizu.

Poznato nam je, da se ova situacija financijskog, burzovnog, tržišnog kraha naziva „recesija“. Poznato nam je i da su u sveopdoj krizi ultra-bogati i dalje ostali u svome luksuzu, a vrlo siromašni i dalje gladuju, doslovno. Pale su neke tvrtke, ukinute neke investicije, potresle se nečije fotelje, ponekima se smanjile plade i reducirala se radna mjesta. Poznati su nam i odgovori vlada i država, koje su uvele raznorazne krizne poreze, namete, pravila, regulative. Ima puno ljutih i razočaranih, ali ima i onih kojima je kriza super došla. I to nam je poznato; sve znamo. No, razumijemo li sve? Manje nam je poznato, zašto je do krize uopde i došlo. Po pitanju uzroka kao da vlada dogovor prešudivanja i nonšalantnog bagateliziranja, a znademo, da ako se ne iščupa korijen, korov opet počinje rasti. Uzrok je krize, jasno izrečeno, u ljudskoj pomami za instant-bogatstvom, koje treba napuniti račune i džepove maksimalno i brzo, bez obzira na žrtve i trupla. Eto, to je uzrok. Bahatost velikih, kojima nikada dosta veličine, te uvijek trebaju još i još, ne osvrdudi se na plač sirotinje. Rezali oni Amazonu, iseljavali u Boliviji, eksploatirali iznad svake mjere u Afganistanu ili maltretirali u Kini jadne ljudepolu-robote, prodavali i kupovali oružje za Sudance, uvijek i svugdje isto je pravilo: grabi koliko možeš, važno da se pošteno nagrabiš. Ipak, postoje i kršdani poslodavci, šefovi i direktori. Oni bi morali znati što misli Stvoritelj o iskorištavanju radnika i korištenju novaca. Prvo nam pada na pamet ona Isusova: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“. Ali ved mnogo prije, u Knjizi Izreka (kralja Salomona) čitamo: „Ne daj mi, Gospode, ni siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim, inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: Tko je Gospodin? Ili bih, osiromašen, morao krasti i tako oskvrnuti ime Boga svojega“ (Izr 30, 8-9) Pohlepa je majka krize! (To sam sad izmislio, možda uđe u opdenarodno-prihvadene poslovice, makar i nije na latinskom, he he) Naš Isus kaže konkretno i transparentno: „Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!... Gdje je vaše blago, ondje vam je i srce“ (Lk 12, 15.34) Dakle, nije točno da Isus prezire novac ili bogatstvo samo po sebi; ta Bog nam želi dobar život, On u biti želi, da svi budemo siti, zaposleni, sretni, da živimo u miru s Njime i sa bližnjima, od rada vlastitih ruku i od nagrade za taj rad. Ipak, „pohlepa je idolopoklonstvo“ (Kol 3, 5), ona stvara bezbožnike: „Bezbožnik se hvali svojom pohlepom“ (Ps 10, 3), „Oko je pohlepno veliko zlo“ (Sir 31, 13) i „Pohlepnik nema baštine u Kraljevstvu nebeskom“ (Ef 5, 5). Upravo zato jer „pohlepa isušuje dušu“ (Sir 14, 9), psalmist vapi: „Prikloni mi, Bože, srce propisima svojim, a ne k pohlepi!“ (Ps 119, 36) Još je negdje zapisano u Bibliji, kako je požuda novca, ona beskrupulozna i bespoštedna požuda, čija je nemoralna gradacija iskazana maksimom „samo da ja imam, samo da mnogo imam, samo da sve imam“ izvor istinskih ljudskih nesreda. Postoje oni koji „sve“ imaju, pa ipak nemaju ni mira ni ljubavi ni blagoslova, ni u braku ni u obitelji, a nakraju niti u poslu. U biti, onaj koji „sve“ ima a nema ispravan odnos s Bogom, nema ništa. Uzalud mu kude i bazeni kad mu je duša prazna. A zasigurno nema Božjeg blagoslova ekonomija i kapitalizam koji ne primjeduju malene i bijedne, gladne i slabe, jednostavne te duboko ranjene nepravdom ljude, naše bližnje.

127


Jesmo li znali da je nepravedni poslodavac, na primjer onaj koji se bogati na mukotrpnom radu svojih zaposlenika a koji im ujedno i uredno ne napladuje njihovu muku odrađenu za njega, u biblijskom rječniku obilježen strašnim nazivom „ubojice“? Ne? Evo što kaže sveta Božja riječ: „Prolijeva krv onaj tko radniku uskraduje pladu“ (Sir 34, 22). Pisano je, da de „Bog ustati protiv onih koji radniku zakidaju pladu“ (Mal 3, 5) kao i „Vrijedan je radnik plade svoje“ (Mt 10, 10). Raditi nam je „sa strahom i trepetom oko svoga spasenja“ (Fil 2, 12), no jasno je da oni koji iskorištavaju čovjeka i prirodu malo ili uopde ne misle na bududnost svoje duše. Eto, zašto kriza i krize opdenito. Jer veliki nisu zadovoljni skromnim i dostatnim, jer im nije važan čovjek nego dobitak, jer su milijarde mjerilo a ne dobrobit domovine, obitelji, mladih i djece. Kada demo izadi iz krize? Odgovor je: kad se Isus ponovno vrati i sve dovede na svoje mjesto. Nažalost, takva je istina. Pravda se ne namede revolucijama, ratovima, pučevima i bunama, pa čak niti štrajkovima ili peticijama ili rebalansima proračuna. Pravednost je stvar srca i ispravnih životnih stavova, a takve stavove gradi molitva, sakramentalni život, ljubav prema bližnjemu, vrednovanje truda i suradnja između „velikih“ i „malih“. No, to je utopija, čini se. Utopija na globalnom planu, iako provediva kao ideja u manjim regionalnim društvenim jedinicama. Možda trebamo dakle započeti od sebe? Molimo za obradenje velikih, koji žive u obilju dok u istoj ulici samohrana majka prosi za kruh. Ako ih nije pomakla recesija, možda ih molitva može? Vjerujem da može. Tim više što poznajemo dobre, poštene, vrijedne i vjerne ljude, koji se, usprkos imetku, nisu poklonili božanstvu pohlepe. Oni su zalog bolje bududnosti.

128


129


PAD, SAD

N

as su katolike vazda učili, ispravno, da je Crkva naša dobra Majka, koja nas

po sakramentima i molitvi, po tumačenju Pisma i po predaji mudro uči živjeti u mudrosti i svetosti, jer nakon ovozemaljskog hodočašda dolazi Nebeski Grad, novi Jeruzalem, u kojega ne može udi duša okaljana teškim grijehom. Kao što teško bolestan čovjek ne može hodati, tako i duša koja živi i hrani se grijehom ne može udi u Kraljevstvo. Jasno k'o sunce. I pravedno. Sami krojimo svoju bududnost; putokaz je jasan, ali kao i na našim auto-cestama, postoje vozila koja nekim čudom ili nekom glupošdu uđu u krivi trak i ugroze i svoj i tuđi život. Ulazak u krivi smjer rađa tragediju. No, uz redovitu majčinsku pouku Crkve, postoje i raznorazna viđenja, objave, lokucije, u kojima po izabranim ljudima, podjednako svedenicima i redovnicima, kao i vjernicima laicima, kroz stoljeda progovara Nebo, s istim spasonosnim po(r)ukama. Zanimljivo, nismo im dužni vjerovati. Da, ako nismo znali, nije nam grijeh ako ne vjerujemo u ukazanja u Lurdu ili Fatimi: ostavlja se savjesti i volji svakoga kršdanina i čovjeka, hode li ili nede vjerovati u njih. I to je mudro, jer vjerovati znači „biti poslušan Božjoj riječi“ a Riječ je Biblija. Dakle, obvezatni smo svoju vjeru temeljiti na objavljenoj Riječi, a viđenja su i objave samo dodatak. Sveto je Pismo, rekli bismo razumljivije, zdrava hrana duši i duhu, pa i tijelu (i tijelo dobiva snagu i odmor u čitanju i razmatranju biblijskih tekstova). Možemo redi, Stari i Novi zavjet su redoviti obroci, a viđenja i objave su dodatci prehrani, kao neke tablete omega-3-masnih kiselina (oko sto kuna, op. aut.) Dobro je, ali ne i obavezno. Ima doduše i mnogih lažnih objava, jer „lažni proroci“ ili „vuci u janjedem runu“ kako reče Gospod, stalno rovare i smicalicama zavaravaju malene, naivne, neupudene. Lako ih je prepoznati, ako imamo Duha Božjega: neprestance blate crkvenu hijerarhiju, govore samo o zlu i samo o kaznama, ističu doslovno imena poznatih ili manje poznatih ljudi, traže svoju čast i probitak, zgrdu lijepe svote na račun praznovjerja ili straha poklonika, odskaču od službene teologije, izmišljaju sulude stvari i miješaju stvarnost i snove (riječ je ponekad i o psihozi i sličnim bolestima)… No, dobro je čitati i razmišljati o nekim objavama, koje je Crkva potvrdila. I tako, čitam da je naša draga Majka i Gospa jednim vidjelicama iz Južne Amerike, između mnogo toga ostaloga, otkrila, da de u „posljednja vremena nastati kaos i svaka de vlast biti oborena“. Dakako, vlast duhovna i vlast fizička. Zar ne živimo ved u takvim vremenima, pitam se pitam? Za koga možemo sa sigurnošdu tvrditi, da je autoritet? Svedenstvo ved odavno nije: toliko su nas ocrnili, ismijali i oklevetali, da nam se ljudi posljednjima obradaju u problemima, a naše (polu)prazne crkve i prašnjave ispovjedaonice dovoljno govore za sebe: nažalost, mnogi su povjerovali medijima, radije nego svome srcu ili činjenicama. Činjenica je isto tako, da smo i mi za neke situacije sami krivi, no ako znamo priznati, znamo i popraviti. Autoritet više ne predstavljaju ni profesori, odnosno učitelji. Ah, kako smo se nekod bojali i kako smo poštivali „drugove i drugarice“… Danas mi se jedan žali, kako bacaju kredu i spužvu na njega, izlaze iz razreda kada žele, pričaju na mobitele, buše gume učiteljevom autu pred školom, psuju u lice kolegici… A osim straha od učenika, možda je gori i strah od njihovih roditelja, pojedinih naravno, koji znaju biti uistinu grubi i subjektivni. Ne, gotovo je s autoritetom prosvjetara. Liječnici?

130


Poput prve dvije skupine, prikazuje ih se lijenima i korumpiranima, odgovornima za svako zlo koje se dogodi u bolnici, nestručnima, bahatima, mrzovoljnima, strašnima. No, najgore je možda s policijom: imamo osjedaj, da im je neobično snažno oskvrnjena vlast. Ubijani su, ne smiju se braniti, vrijeđani, ne smiju odgovarati, psovani i smatrani priglupima, klevetani u pričicama i vicevima, a moraju ponizno šutjeti. Nedavno sam na sarajevskim demonstracijama u povodu okrutnog ubojstva mladida pročitao sjajan transparent: „Vratite nam pendreke i Zenicu!“ Glas naroda. Glas razuma. Kad se ruše autoriteti, netko stoji iza… Postoje neki razlozi. Postoje neke sile, kojima to paše. Bez vlasti i respekta, nastaje kaos. Tu se možemo složiti s Gospom. Trebalo bi slušati Mamu. Ona više i bolje znade od dječice, koja su zaigrana, neiskusna, ponekad i zločesta. Ako je tako narušen svaki autoritet zemaljski, što je tek s nebeskim? Možda je upravo to i uzrok svemu ostalomu? Naša je molitva: Bože, vladaj nad nama, u nama i nama, i ne daj nas u ruke onima koji žive lažnu slobodu. U borbi za normalnost svi se moramo truditi i boriti. Kao što vidimo, Nebo nam pomaže. Čuje li tko?

131


ŠIŠKE

O

d pamtivijeka postoje sasvim posebna, visokospecijalizirana mjesta, u

kojima se do u najdublje potankosti ulazi u svjetske i domade probleme i u njihovo adekvatno rješavanje. To su, između ostaloga, mjesta poput gostiona, frizerskih salona i tržnica. Tu se vode žustre diskusije, debate i sučeljavanja, tu padaju zakulisne geo-političke i ekonomske malverzacije i tu se transparentno, i preventivno i rehabilitacijski, djeluje u smislu masovnog i individualnog dobra. I tako, po prilici jednom mjesečno, zavaljen u fotelju i prepušten češlju, mašini i škarama ponajbolje karlovačke frizerke Brankice iz Mostanja (Branka dell Ponte, šala mala), otpetljavamo zamršene tuzemne i inozemne krizne situacije i demaskiramo urote te komentiramo poteze europskih i svjetskih slobodnomasonskih loža i podložnika. Ma znam, redi demo, 'ko te šiša, male ljude nitko ne sluša, a ja odgovaram: šiša me gospođa Brankica a mali su ljudi temelj revolucije, kako reče Castro. Da se reakcionarno postavim i izrazim. No dobro, pri posljednjem je šišanju bilo mnogo hitnih i žurnih i promptnih prilika koje su zahtijevale momentalnu verbalnu akciju, a morale su biti demistificirane u roku pola sata, koliko traje košenje moga kvazi-monaškog skalpa. Dotakli smo se dakle maloljetničkog nasilja, brzog i očitog kraja svijeta, za kojeg je sam Isus rekao da de dodi nakon velikih potresa (Haiti, L'Aquila), poplava (tsunami, New Orleans) i znakova na nebu (meteori, promjene na Suncu, zamračenja Mjeseca i slično), post-izbornih analiza i gospodarskih recesivnih tragedija, te opdeg moralnovjerskog stanja u Uniji i okolici. Komentirali smo novinske članke, poput onoga o odluci švedskog Ministarstva zdravstva, da je dozvoljeno pobaciti dijete, ako se roditeljima ne sviđa njegov/njezin spol ili onoga u kojem se neki novinar divi dijamantnom brošu vrijednom deset milijuna dolara, što ga je neka „zvijezda“ nosila na haljini tijekom dodjeljivanja Oscara. Eh, kolike bi se škole i bolnice mogle za tu sumu izgraditi negdje u Africi… U tom jednom dijamantu nisu samo milijuni dolara, nego i milijuni suza i kaplji znoja. No, „zvijezda tjera mjeseca“ kako slušamo u sevdahu, pa je zvijezda važnija od gladi i bijede. Biti na šišanju, za mene je i svojevrsna psiho-terapija. Naime, ja po cijele dane slušam ljude i pokušavam pomodi, duhovno i materijalno, duševno i egzistencijalno, a onda dolazim svojoj dragoj frizerki, punoj uviđavne ljubaznosti, koja mi dozvoljava da se ispričam do mile volje sjededi pred ogledalom, umotan u plastičnu krpu, dok ona majstorski rezucka uvojke, čuperke i šiške. Tako, otkrio sam joj tajni, gotovo savršeni plan velikih sila, koje de prvo potpuno izmusti i baciti na koljena domovinu, pustiti da nam se sve sruši, gledajudi kako se utapamo u dugovima i obvezama, sve lijepo upakirano u gotovo svima razumljive pojmove „monetarni fondovi, subvencije, euro-integracije“ a onda, kada nam isisaju i mozak i lovu, dodi de kao spasitelji, da nas dignu (čitaj: kupe sve što ved nisu kupili). Tipična kolonizacija, koju smo otkrili ali ne možemo ju spriječiti. Nota bene, u frizeraju je čekala na red još jedna persona, koja je primijetila, nježno se uključujudi u moj ogorčeni monolog, da ona „više i ne čita naše novine jer odavna više nisu naše, pa nam serviraju svoje suludosti koje naivni prihvadaju kao Deset Božjih zapovijedi“. Da, potvrdih, zadovoljan što imamo još jednu simpatizerku i mogudu članicu stranke ONS, odnosno „Ošišanih, ne striženih“. Vidjevši da sam pripadnik

132


Specijalnih postrojbi Rimokatoličke Crkve, s jedva je primjetnim klero-fobnim (to je moj, evo upravo sada izmišljen pojam, baš sam ponosan) naglaskom upitala, kako vatikanski „men in black“ objašnjavaju suprotnosti poput milijardu puta opetovanog „Boj je Ljubav“ (usp. 1 Iv 4, 16) i tragedije na Haitiju? Hm, vidim je kud smjera ova simpatična gospođa koju gledam u ogledalu, a ne smijem se naglo trzati da me teta Brankica ne odelavi, jer kaj buju onda rekle moje bake u crkvi, koje okom sokolovim paze na svaku vlas moje glave, a još više brade. „Gospođo, evanđelje je jasno, prije drugog dolaska Kristova, kada de se vratiti na zemlju da sudi narodima i svakome osobno, po cijelome de svijetu biti različitih znakova upozorenja: potresa, ratova, poplava… Ljudi de ohladnjeti u pravednosti i ljubavi, kaže Pavao u drugoj poslanici Timoteju. Zatvarat de svoje uši, da ne čuju istinu. Nasilje de cvasti na sve strane, a nastranosti, golotinja, protuprirodni blud, te razni drugi horori postat de svakodnevica. Onda de dodi Isus i nastat de „novo nebo i nova zemlja“. Zašto Haiti? Ne znam, ali znam da je u toj zemlji postojbina sotonističkog „vudu“ kulta, kojemu su okosnica proklinjanja, uroci, gatanja, vračanja, vidovnjaštva, životinjske žrtve i slično. Dakle, sve što je Bog striktno zabranio. Ako se ondje stoljedima prizivalo zlo, možda se to zlo sada vratilo, kao bumerang? Redi du vam jednu stvar: taj potres nije Božja volja. No, slobodni smo i možemo odabirati, ili smo Njegovi ili smo od đavla. Nema sredine. Kad čovjek trpi, i zemlja trpi; ta na hebrejskom se zemlja kaže „adamah“ a Adam je prvi čovjek.“ Škiljedi nešto skeptički, ipak je promrmljala „Ima tu nešto“. A onda smo prešli na drugu temu, na otrovanost prirode i namirnica koje jedemo. Primijetio sam, koliko je danas bolesnih trudnica: em nekakve ciste, em miomi, polipi, krvarenja, spontani pobačaji… Čovječe, katastrofa. Složili smo se, da su u pitanju zatrovanost hrane i pida, promiskuitetni način života te kontracepcija i podivljali hormoni uzrok ovih boleština. Nekad je žena rađala desetero, bez liječnika. Danas rađa jedno, uz asistenciju desetero liječnika. I tako, temama i problemima nikad kraja. A sve smo ove riješili brzo i dogovorno. Ne kao u Saboru. Poanta je svega: ljudi, šišajmo se, dok još možemo.

133


NOINA ARKA

T

itanic” su radili vrhunski stručnjaci iz mnogih disciplina, potrebnih da se

sagradi brod takvih dimenzija i važnosti, u ono doba. „Noinu arku” je radio običan amater, ali s Božjim poslanjem i u poslušnosti Svevišnjem. Titanicu su pljeskali i divili su mu se. Potonuo je. Noi su se rugali i nitko mu nije želio pomodi. On i njegova obitelj jedini su preživjeli na svijetu, koji je kažnjen zbog teških nepravdi i nastranosti. Evo tog neobično važnog (i za današnje vrijeme) i zanimljivog izvještaja. Vjerovali mi ili ne. A moramo vjerovati, jer sam ovo našao na Internetu. “Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloda. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Jahve: "Ljude koje sam stvorio izbrisat du s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio." Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim. Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet.U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - tâ svako se bide na zemlji izopačilo - reče Bog Noi: "Odlučio sam da bude kraj svim bidima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit du ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom. A pravit deš je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. Na korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji načini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. Ja du, evo, pustiti potop vode na zemlju - da izgine svako bide pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. A s tobom du učiniti Savez; ti deš udi u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. A od svega što je živo - od svih bida - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima." Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio. Onda Jahve reče Noi: "Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova - mužjaka i ženku - da im se sjeme sačuva na zemlji. Jer du do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset nodi te du istrijebiti s lica zemlje svako živo bide što sam ga načinio." Noa učini sve kako mu je Jahve naredio. Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih. Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, uđe po dvoje - mužjak i ženka - u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji. U dan onaj - šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog - navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset nodi. Onog dana uđe u

134


korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bida što u sebi imaju dah života. Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bida, kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za njim vrata. Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. Izgiboše sva biæa što se po zemlji kreæu: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života - sve što bijaše na kopnu - izgibe. Istrijebi se svako biæe s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.” Noina arka : dužina 300 lakata (135-150 m), širina 50 lakata (22,5-25 m), visina 30 lakata (13,5-15 m), na 3 kata, ukupne površine 9100 m2 (kao 20 košarkaških terena), zapremine 41000 m3 (kao 522 velika vagona). U takav prostor stanu deseci tisuda životinja veličine ovce. Za očuvanje vrsta bilo je dovoljno od 2000 do najviše 3500 životinja od kojih su mnoge vrlo male. Uz tu brojku ostaje još mnogo prostora za ljude i potrepštine. Danas i na manjem prostoru skupine od nekoliko ljudi uzgajaju toliki broj životinja. Od velikih vrsta kao što su npr. slonovi, dinosauri ili žirafe najbolje je bilo uzeti mlade jer trebaju manje prostora, dulje de živjeti i dati više potomaka. Za vrijeme potopa i manjka svjetla mnoge su životinje ušle u zimski san, pa je i to olakšalo posao. Noa je arku mogao graditi sa sinovima, a mogao je unajmiti i radnike. U Nizozemskoj jedan je čovjek sam za 2 godine napravio brod kao pola veličine arke. Istraživanja pokazuju da je arka bila jako stabilna. Opdi potop se dogodio vjerojatno oko 3000. god. prije Krista., a dokaze Potopa nalazimo i u obliku fosila morskih bida, čak i pri vrhovima najviših planina svijeta. Eto, malo za razmišljanje u ove adventske dane. Noina arka: nije li to Crkva?

135


SUĆUT USPUT

V

ed odavno želim ispripovjediti sljededu storiju.

Dugujem to sebi i svim akterima, koje nosim u srcu i svakodnevnoj molitvi. Ne činim to iz obijesti niti osvete, jednostavno moram iznijeti teret, da bih i druge oslobodio. Oko nas se, brado, događaju nepojmljive stvari. O njima se malo govori, jer su toliko neobjašnjivo crne, da ih želimo čim prije zaboraviti i zanemariti. No, ja ne mogu šutjeti, jer možda se nađe netko, tko bi popravio stanje. Možda netko, u Božje ime ili u ime Europske Unije ili koga ved, svejedno, pogleda malo dublje u nutrinu pojedinih slučajeva, da se oni više ne bi događali, pa ni slučajno. Naime, prije nekoliko je godina tragično poginuo jedan moj osobiti prijatelj, nije važno gdje, ni kako, ni kada ni zašto. Da mi je netko pričao sljededu priču, nažalost istinitu, ne bih mu vjerovao. Dakle, shrvani od tuge i boli, tjelesno iscrpljeni, duševno potreseni, duhovno potpuno zbunjeni, dolazimo u jedan grad, roditelji i ja, na prepoznavanje tijela pokojnika. Dočekuje nas gospođa u bijeloj kuti, koja je upravo ispijala jutarnju kavu i slasno povlačila dimove cigarete. Onako usput kažem, da sam bio odjeven kao svedenik. Sama, u donjem dijelu mrtvačnice, dok se na katu nalazi prostorija s tijelima. Objasnivši joj tko smo, ne prima nas u zgradu, jer „mora još nešto obaviti“ (popiti kavu do kraja) pa nam kaže, da pričekamo. Pitam ju: „A gdje to?“ Odgovor: „Ovdje vani“. Vani, na suncu, stojedki, bez objašnjenja koliko čekamo i što čekamo. Nakon dvadesetak minuta, vrada se ista zaposlenica mrtvačnice i traži dokumente. Onda nas poziva unutra, u čekaonicu, ali ne onako lijepu i sa foteljama, kao u američkim filmovima, nego u hodničak od dva metra i sa pet tvrdih stolica, bez stola, bez ponuđenih maramica, bez psihologa koji bi dočekao jedva žive članove najuže obitelji. Opet čekanje. Roditelji plaču, majka sva žuta, zvone telefoni. Vrada se gospođa, bez ikakve mimike, poziva nas da ju slijedimo, gore. Pred samim vratima strašne sobe, zamolim gospođu da majci dade čašu vode, jer se bojim da de se onesvijestiti. Slijedi nonšalantan odgovor: „Dat demo dolje, ovdje nemam“. Iziritiran hladnodom dotične, kažem joj ponešto drsko, da što ako se onesvijesti, ima li barem kakvu injekciju ili tabletu, ako nema vode. Odgovara, da ona nije liječnica i da imamo samo pet minuta, onda moramo sidi. Otvara vrata, a tamo najtužniji prizor u životu svih nas: njihov dragi sin, leži gol na kamenom stolu, prekriven modricama, krvlju, ogrebotinama, tragovima povradanja, mrtvačkim pjegama. Pomislih, nisu ga ni oprali, ni pokrili, zar je toliko skupa jedna plahta? Nakon tri minute, ispunjenih povicima, jecajima i suzama, vrada se gospođa i moli da siđemo. Ne daje čašu vode. Kaže da moramo čekati policiju. Čekamo sat vremena, opet vani, na suncu, stojedki. Zbunjeni smo, ne znamo što dalje. S osmjehom na licu, dolazi gospođa, nudedi nam vizit-karte pogrebnika, jer da je on „najjeftiniji i najbolji u gradu“. Dolazi i mladi policajac, brzo prelazedi sa suduti na detalje smrti, podatke i slično. Sada, kaže, moramo u drugi grad, na mjesto pogibije. Treba ih prije nazvati, dogovoriti. Pitam ga, kako je to mogude, a što da smo došli autobusom, a što da je ovdje neka bakica koja nema mobitel, zašto

136


toliko odugovlačenja, čekanja, formalnosti koje se moglo obaviti na jednome mjestu? Sliježe ramenima i pravda se birokracijom. No, treba još čekati, na liječnika. Njega nema, pa čekamo ponovno oko sat vremena. Dolazi, na stojedki, vani, objašnjava što je našao otvarajudi želudac i glavu pokojnog mladida, u nekoliko minuta, ispričavajudi se da žuri i da ima posla. Kredemo na put, u policijsku postaju u mjestu nesretnog događaja. Podosta tražimo, a kad nalazimo, traže da čekamo u čekaonici na dežurnog, jer „da je sada pauza“. Skoro sam eksplodirao od muke, gledajudi oca pokojnoga, koji čeka više od sat vremena pred portom, bez stolice, bez osobe koja bi ga utješila, bez razgovora, bez objašnjenja. Napokon dolaze, za pola sata sve je riješeno. Potpisani papiri, opis smrti, stvari pokojnika itd. Pogrebnik traži puste tisude kuna za prijevoz; i to je riješeno. Vradamo se kudi. Svima je u glavi jedno: što je ovo bilo? Umro je čovjek. Nestao je jedan divan mladid. Nema više ljubljenog sina, dobrog prijatelja, dragog srednjoškolca… Kako institucije mogu biti ovako krute i hladne? Gdje je nestalo poštovanje prema životu i smrti, prema tijelu i rodbini? Ljudi Božji, što se ovo s nama događa? Zar nije dovoljna rana pogibije, zar ne postoje ljudi i službe koje bi sudutno i ljudski pomogli obitelji, dočekali, otpratili, ponudili okrjepom, zar je tako teško napraviti jednu prostoriju gdje tugujudi mogu sjesti i odmoriti, nakon nekoliko stotina kilometara puta? Nevjerojatno. Neka je to posao „kao na vrpci“ za te zaposlenike. Ali, kuda vodi takav stav? Ne ponovilo se drugima. Ostaje nam pitanje, nismo li, uz svu današnju tehnologiju i napretke i stručna osoblja i metode i pravilnike i ustanove zaboravili - biti ljudi? Što nam koristi to „sve za čovjeka“ ako čovjek prestane biti - čovjek? Nek' se zna, da nije sve tako lijepo kao što možemo vidjeti u reklami za novu čudotvornu kremu protiv celulita i slično. Postoji patnja. Istinska patnja. Hodemo li je ti i ja umanjiti?

137


SVE SE MOŽE

D

avno je to sv. Pavao napisao, da se sve može činiti, ali da nije sve dobro

činiti. Čovjek današnjice zaboravlja na ovu biblijsku pouku. Mislimo da sve smijemo, sve možemo, sve smo dužni dobiti, nema granica, „granica je nebo“ kako netko pametan reče. Da, ali na Nebu ima Jedan koji ipak postavlja granice, zbog dobrobiti čovjeka. Život bez granica ili pomaknutih granica može opasno povrijediti čovjeka. Smijemo li sve činiti što nam je želja i volja, pa i onda ako i možemo to činiti? Granice su međe blagoslova. Na primjer, granica spolnosti je brak. Ako je djevojka prije braka molila da upozna dobrog zaručnika, koji poštuje Boga i koji de logikom stvari poštivati i nju samu, a vice versa vrijedi i za mladida, ulazedi u čistodi u bračnu zajednicu, ulaze i u blagoslov. Podupirani sakramentalnim životom, čitanjem Božje riječi i molitvom, brak de doduše biti žestoko napadan od neprijatelja, kako vidljivih tako (još više) i nevidljivih, ali izdržat de napade, jer su poštivali granice postavljene od „Božanskog Graničara“. Granice u zabavi, u trošenju, u odgoju djece, u radu i odmoru. Deset Božjih zapovijedi - to je nacrt granica, dan čovjeku po Božjem promislu (providnosti) jer On nas najbolje poznaje. Kada čovjek čini sve što može i sve što mu padne na pamet, čovječanstvo dobiva npr. nacizam, komunizam, anarhiju i moralnu katastrofu. Čovjek nije bog. Iz tiska je izašla sjajna autobiografija dr. Bernarda Nathansona, američkog Židova, koji je u suradnji s istomišljenicima, šezdesetih godina prošlog stoljeda započeo masovnu kampanju „slobodnih abortusa“ diljem Amerike. Bazirajudi se na lažima, izmišljenim činjenicama i polu-istinama, kako sam svjedoči danas, kao obradenik, njegov je pokret rezultirao široko shvadenom i prihvadenom smrtnom kaznom za nerođenu djecu, koja se danas izvrši gotovo pet milijuna puta godišnje samo kirurškim putem, u njegovoj domovini! Sam priznaje, u pokajanju, kako je vlastitim rukama usmrtio oko 70 000 nevine nerođene dječice. Zovu ga „kraljem pobačaja“, a knjiga se naziva „Iz smrti u život“. Predvidio je mnoge trenutno aktualne situacije, koje su tada još bile nezamislive. Tvrdi, da sotona nudi vladama i političkim strankama, udrugama i ljudskom srcu sljededu svojevrsnu formulu: prvo ozakoniti kirurški pobačaj; uz to, snažno raditi na promociji (štetnih, umjetnih, u velikoj vedini abortivnih) kontracepcijskih sredstava; nadalje, izmisliti pilule za „beskrvan zahvat“ kod kude; promovirati svaku dostupnu „umjetnu oplodnju“; stvoriti preduvjete za maksimalno slobodnjačke eksperimente nad embrijima; otvarati klinike za „odabir djece“ po genskom kodu; opravdati prodaju i upotrebu fetusa, prvo u znanstvene a onda i u kozmetičke svrhe, itd. Dobro je to znati i shvatiti, u ovo naše vrijeme. Naime, ved smo blizu ostvarenju svih ovih „humanih“ prava i odluka. Gledamo svakodnevno, kako se u bačvama drže zamrznuta djeca u embrionalnom razvoju, i dalje spokojno jedemo svoju večericu, nimalo se tomu ne čudedi. U posljednjim raspravama o medicinski potpomognutoj oplodnji, uglavnom su svi mediji bili toliko pristrani, toliko po samo jednoj strani, da je to jednostavno gušenje svake demokracije. Kao da ne postoji drugo mišljenje. U isto vrijeme, nitko ne obrada pažnju na tridesetero do pedesetero mališana koji u Lijepoj Našoj svakodnevno bivaju ubijeni „običnim“ pobačajem. Dakle, riječ je o jednoj specijalnoj ofenzivi. Kad se dozvoli, opravda i propagandom utuvi u mozak

138


naroda da je umjetna oplodnja sasvim prirodna, potrebna i etički u redu, donose se zakoni koji ju legaliziraju. Ali, to nije kraj, to je u biti tek početak. U Los Angelesu ved postoji klinika, u kojoj (zasad samo bogati) dolaze i traže od liječnika da im „stvore“ dijete po želji: takve i takve oči, kosa, visina i težina, predispozicija za životno zanimanje i slično. Čovjek postaje bog. Mislimo da nam se to nede vratiti, osvetiti? Aha. Vidimo što rade mediji? Uz dobru propagandu, uskoro de nas uvjeravati i uvjeriti, da je i eutanazija ok. Ta zašto ne? Stari, bolesni i nemodni su samo teret društvu i zdravstvu. Idemo dalje: zar nisu teret i siromasi, klošari, beskudnici… Ako demo, npr. kroz tri godine čitati, slušati i hraniti se takvim stavom, to demo i prihvatiti. Nathanson kaže: „Tisudu smo puta ponavljali evidentne laži, mediji su ih prenosili i tako su postale „istinom“. Lažna je sudut „velikih“ i naizgled dobrih. Invalidima se nude mnoge povlastice, ljubav i poštovanje društva. No, ako si invalid u utrobi, te amniocenteza to pokaže, gotovo je s tobom, ne trebamo te, ne želimo te, odbacujemo te. „Aborire“ na latinskom znači doslovno „baciti u smede“. Hode li 11 000 smrznute djece u stadiju embrija u nas biti ikada rođeno, ili pak bačeno kao otpad, ili korišteno u pokusima? Malo nas zanima odgovor. Jer, stvorena je slika, da se svi grčevito moramo boriti isključivo za svoj trbuh, a ove su situacije nezanimljive. No, kad bi netko ubio mačku, digla bi se nemala prašina, od policije, novina, društava za zaštitu životinja do bijesnih građana, spremnih na linč. Medijska demokracija znači ponuditi dva mišljenja, argumentirane stavove, a onda pustiti da svatko izabere osobno i bez pritiska. Možda jednom…

139


140


141


142


UMJETNOSTOĆE

O

ni po tijelu, drže se tijela, a oni po Duhu, onoga što Duhu pripada.

Plod je tijela smrt, a plod je Duha život i mir. Jer, stremljenje je tjelesnoga neprijateljstvo prema Bogu: onaj tko živi u tijelu ne podređuje se zakonu Božjemu, niti to može. A koji su tjelesni, ne mogu ugoditi Bogu… Ako po tijelu živite, umrijet dete, ako li pak Duhom usmrdujete tjelesna djela, živjet dete!“ (Rimljanima 8, 5-13) „Zar ne znate, da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji je u vama, kojega imate od Boga… Proslavite dakle Boga u svojem tijelu!“ (Korindanima 6, 19-20) Evo, barem nešto malo i kratko iz Pisma, da prije svega sasvim jasno znamo, što Bog misli o našem tijelu i o životu u pukoj tjelesnosti: nismo stvoreni samo za ovozemaljski život, posjedujemo i duh i dušu, koje imaju svoje zakone i traže odgovornost i sebi svojstvenu njegu. Ovi su mi biblijski citati nekako prvi „pali na pamet“ kad sam, čitajudi neke novinske članke, skoro „pao s pameti“ jer je očigledno da je u pojedinim slučajevima pamet uistinu pala. Naime, čitamo gotovo oduševljene kritike s nekih „umjetničkih performansa“ koji su donijeli „malo svjetla u ovu našu inače tmurnu hrvatsku umjetničku scenu“, kako piše u jednom briljantnom novinarskom uratku. Superlativima nikad kraja. „Umjetnici novog doba“ ističu se svojom smjelošdu, nadarenošdu, inovativnošdu, blasfemičnošdu i lucidnim artističkim nihilizmom. Krše sve granice, jer umjetnost ne poznaje granica. Zadivljuju publiku slobodom govora i izričaja; svjedoci smo istinske „renesanse umjetničkog slobodoumlja“, što god to značilo. I tako, popradeno mnoštvom laskavih epiteta, saznajemo nešto više o neobično zanimljivim izvedbama ljudi, koji sebe nazivaju umjetnicima. Jedan je, ležedi gol na podu zdanja koje je nekod bila crkvica, urinirao po sebi. Bravo, koja domišljatost, nevjerojatno, odlično! Naš samostanski mačak „to“ uredno obavlja u travi, ali ovaj je „umjetnik“ zbilja nešto posebno, uzdigao se na ljestvici evolucije do savršenstva. Skoro. Čitam dalje i saznajem o drugom sličnom dubokom stvaralaštvu: negdje u Dalmaciji, jedan si je „modern-art“ post-neosub-kvazi-avantgardni „umjetnik“ na pozornici pozirajudi na stolici (popradeno i slikom) ubo venu iglom i sisao vlastitu krv. Dok je prosvijedeni narod strastveno razmišljao o poruci tog izvanrednog, super-čina. Isti de nadareni izvođač moderne umjetničke ekspresije ubrzo zasjeniti prethodno čudesno djelo, jer planira, kako doznajemo, u sljededem nastupu rezuckati vlastito tijelo i pojesti komadide (ne preciziraju koje, valjda nije riječ o mozgu?) pred okupljenim ljudima. Žednima krvi? Prije nekoliko je godina slično mogla vidjeti (i povradati) i zagrebačka publika, u gostovanju, čini mi se, nekog nizozemskog „umjetnika“ koji se, namaskiran brašnom ili prahom, polijevao krvlju iz vredica za transfuziju i slično. Tu i tamo zabljesnu nas i obavijesti o izvedbama sličnih naprednih stvaralaca, dok čitamo naslove poput: „Gol prošetao Jelačid placem“ ili „Naga na konju projahala Zagrebom“ ili „Dvojica u bačvi nasred ulice“ ili „Javno mjerenje spolovila“ i slično, za što su mnogi (neshvadeni) „umjetnici“ (UM-jetnici, hm hm) bili i prekršajno gonjeni od strane „plave represije“ koja im, valjda u svojem nepoznavanju prava svakog građanina a osobito svakog umjetnika da šede gol gradom, nije isto

143


dozvolila. Eto nepravde. Nevjerojatno, ali gotovo u svim tim „iživljavanjima nad umjetnošdu“ (složenica autora kolumne) postoji „sveta crta“ golotinje. Zar to nije zanimljivo i znakovito? Kad bih želio postati „renomirani futuristički umjetnik“ ja bih, k'o od majke rođen prošetao ulicom, držedi npr. malu svinju na uzici i kišobran u drugoj ruci, a za mnom bi išao harmonikaš odjeven u najlon-kabanicu, pjevajudi „Na brijegu kuda mala“. Time bih poslao „urbi et orbi“ (papa, oprosti, samo se šalim) nepojmljivo snažnu ali i oštru poruku: ogoljen sam ljudskom zlobom, držim kišobran iako nema kiše milosti za mene, svinju vodim kao što i mene vode u klaonicu osjedaja, a pjesma upuduje da se moramo uzdidi na brijeg, jer „kuda mala“ je u biti svijet koji je postao selo, s dva prozora, a samo na jednom djeva bajna, k'o ruža proljetna, a to je ta nedostižna sreda, koja visi na prozoru, otvorenom za sve, i čeka. No, ne želim biti takav umjetnik, pa ništa od performansa, koji bih, uzgred budi rečeno, nazvao „Možda imam manji trbuh od praseta kojega vodim“. Ali, dosta šale. Ne stignem komentirati u dobrim starim zatucanim popovskim manirama ostale produkte „umjetničkog osvježenja“ poput svjetski poznate izložbe ljudskih lešina, ili slika i kipova koji su „šokirale tradicionaliste“, od kojih su najpoznatije „Žaba na križu“ (Italija) ili „Madona sa štakorom“ (Amerika)… Samo dodajem na kraju, za razmišljanje onima koji još nisu skrenuli, u slijepu ulicu: „Ne varajte se, brado, Bog se ne da izrugivati! Jer, što tko sije, to de i žeti. Tko sije u svoje tijelo, iz tijela de žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha de žeti život vječni.“ (Galadanima 6, 7-8) Pa tko voli, nek' izvoli.

144


IZLAZ

P

iše negdje u Bibliji „oči su ogledalo duše“.

Kao i „Ne sagriješi bludno!“ Čitao sam u sjajnoj knjizi „Marketing zla“, koliki je danas nevjerojatan problem pornografije u svijetu. Iako se prodaje pod „zabavom“, u biti porno-industrija prvorazredno je ekonomsko, političko, kulturološko, vjersko, filozofsko, marketinško, sociološko i psihologijsko pitanje, koje snažno dotiče sve tri dimenzije čovjeka; duh (u odnosu na vječno spasenje i zemaljsko duhovno zdravlje), dušu (odnosno psihu) i tijelo (svedeno na obično meso i predmet pukog iživljavanja). Okruženi smo do besvijesti temama, prizorima, svjesno ili podsvjesno ispunjenim pornografskim sadržajem, kojega ved odavna svakodnevno gledamo/čitamo u dnevnim novinama i emisijama, ponekad više, ponekad manje eksplicitno. Seks-oglasi u dnevnim novinama, golišavi plakati uz ceste, reklame za video-klipove i slike za mobitele, časopisi za mlade i djecu s detaljnim opisima „prvoga puta“ te serije i zabavne emisije u kojima se „bez tabua priča o onim stvarima“. Da ne navodimo dalje. Autor knjige vrlo uvjerljivo opisuje, kako svake nodi, bez obzira na vremenske zone, deseci milijuna sigurno, ako ne i stotine milijuna, uključuju svoje kompjutore, da bi surfali po stranicama pornografskog sadržaja. Preko dana obični ljudi, stariji, mlađi, na svojim radnim mjestima i u školama, u nodi postaju lovci na pornografske doživljaje. Nažalost, zbog dostupnosti i raširenosti Interneta, ni djeci nisu zatvorena vrata ovog tamnog svijeta… A u njemu zaista svaka maštarija i svaka najskrivenija požuda može nadi svoju odgovarajudu stvarnost. Seks sa životinjama, sa starcima, sa stvarima (fetišima), silovanje, orgije, sadizam, mazohizam, izopačenosti svih vrsta (npr. uriniranje po partnerima), realizirane homoseksualne, biseksualne, transeksualne, incestne monstruozne strasti… Nema tu ljubavi, samo čisti snošaj. Crkva podučava, da se iza čina bludnosti nalaze demoni bludnosti, a gledajudi „glumce“ možemo zaključiti da se radi i o svojevrsnom sotonskom opsjednudu. Tko zna, kolike su pobačaje imale te jadne, prevarene „glumice“ koje su imale spolni odnos možda i sa stotinama partnera? Nije važno što su to nečije sestre, majke, brada, važno je iskoristiti „slobodu“ i dati oduška spolnoj napetosti. Nije važno što su mnogi glumci vjerojatno i pod nekom vrstom prisile ili iskorištavanja, važno je da čovjek ispred monitora uživa i fiktivno sudjeluje u opdenju. A nakon inicijacije započinje krug ovisnosti: čovjek se vrada svojim „vrudim stranicama“, možda uspostavi i kakav kontakt, pa drugi, pa tredi… Ponekad se sigurno javi i grižnja savjesti, jer duh osjeda da nešto ipak nije u redu. No, brzo te uvjere da je sve nenormalno u stvari normalno, i krug se nastavlja… „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja“ (Fil 2, 12) kaže Pismo. Podliježeš li napastima pornografije, dovodiš u pitanje spasenje svoje besmrtne duše. „Požuda odvrada od Krista“ (usp. 1 Tim 5, 11 i „guši Božju Riječ“ (Mk 4, 19) te zasigurno „nije od Oca“ (1 Iv 2, 16). Nadalje, objašnjava sv. Pavao: „Bog ih je po pohotama srdaca njihovih predao nečistodi te sami obeščašduju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja… Predao ih je sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno opdenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili

145


naravno opdenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu pladu svoga zastranjenja… Puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zlode; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti… klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešdutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.“ (Rim 1, 24-32) Požuda izražena kroz pornografiju nije ni šala ni igra: ona ima mod uništiti čovjeka, ubiti mu dušu. Pornografija mijenja čovjekovu svijest: iskrivljuje mu pojam žene (ili muškarca), muža (supruge), obitelji, tijela (postaje stvar), dostojanstva čovjeka, njegove duhovnosti a ne samo tjelesnosti. Oči pune seksa i preljuba, postaju oči koje ne vide lijepo ni dobro. Riječ je o teškom grijehu koji teško ranjava bide i osobnost pojedinca. „Nemojte se varati! Ni bludnici ni idolopoklonici, ni preljubnici ni pohotnici, ni oskvrnitelji dječaka… Nede baštiniti Kraljevstva Božjega!... Tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina i Gospodin za tijelo... Bježite od bludnosti! Bludnik griješi protiv vlastitog tijela. Zar ne znate da je tijelo vaše hram Duha Svetoga? … Proslavite Boga svojim tijelom!“ (1 Kor 6, 9-20) Naša djela na ovome svijetu određuju bududnost na drugome svijetu: „Bludnicima je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom, a to je druga smrt“ (Otk 21, 7) Danas, kad se naše društvo vratilo poganskim običajima moralno i u svakom drugom pogledu propalog starog Rima i Grčke, kad su oživjele stare filozofije „dobre prostitucije“ i „spolnih sloboda“ sigurno je teško sačuvati dudorednu čistodu i kršdanski način življenja, ali nije nemogude! Svima koji su upali u ropstvo pornografije, Crkva šalje modnu poruku Kristove pobjede i sile Njegove Krvi. Kloniti se grešne prigode, moliti, postiti, hodočastiti, utjecati se zagovoru Marije Majke Božje i svetaca, čitati Sveto Pismo, raskinuti s grešnim prijateljstvima, boriti se s kušnjama… Ostaje jedini lijek i protuotrov. Isus govori da je bolje „odrezati ruku i kljast udi u Kraljevstvo, nego ostaviti tu ruku i biti bačen u pakao“. Naravno, Gospodin misli na ruku koja tipka po tipkovnici i koja okrede stranice časopisa s nečistim slikama… „Odsjedi“ znači prekinuti, prestati, dok je vrijeme, dok okovi ne postanu preteški i dok tama ne proguta svjetlo. Ozbiljna je ovo stvar. Pitajmo zlostavljane, silovane, rastavljene, ponižene, depresivne, povrijeđene, razočarane, maloljetne trudnice, otetu i oskvrnjenu djecu, zaražene spolnim bolestima, žrtve abortusa. Oni de to potvrditi. Nažalost. Imaš izbor: biraj život i blagoslov!

146


SUTONJARE

Z

nam neke, koji su neprestano u vijestima.

Dnevno čitaju razne vrste novina, slušaju i gledaju sve važnije informativne vijesti, a mnogo je i onih koji isto dobivaju dnevno preko mobitela, odnosno traže po internetu. Žalim ih i molim dragog Boga da ne upadnem sam u tu zamku. Dobro je znati osnovna svjetska i domada događanja, ali hraniti se bez prestanka time, dovodi do teškog trovanja. Do informatičke sepse i anafilaktičkog šoka. Jer, izgleda da živimo u totalnom mraku, nema nikoga i ničega dobroga, sve se ruši. Gdje bismo bili, da svemu tomu zaista i vjerujemo? Sjedamo se, na primjer, panike i pomutnje oko tzv. „svinjske gripe“. Koliki stravični naslovi, najcrnje prognoze, pol-metarska upozorenja otisnuta masnom tintom na naslovnicama, tjeskoba u ljudima, strah u školama i bolnicama… Odjednom, nema gripe, ne treba se cijepiti, sve je ok. Ma zaista, što je previše je previše. Sjedam se naslova iz tog doba: „OČEKUJE SE MILIJARDA MRTVIH!“ No, ti su naslovi nestali, ti novinari šute, ta gripa postala je prošlost. Čudno, prečudno. Toliko buke, pa tišina. I nikome ništa. Važno da su se novine dobro prodavale. Ne znam je li to zbog toga da se prikrije ova tema, ili je to morbidna potreba tiskovina da se svako malo istaknu neke posebne teme te se onda razvlače neko određeno vrijeme, ali očito je, da smo ove godine dobili jednu novu preokupaciju, a to je pedofilija među klerom. „U ustima djece i dojenčadi hvalu si sebi priredio, Gospodine!“ (Ps 8, 3) Neupitna je Božja ljubav prema djeci i skrb Crkve kojoj su djeca bududnost. No, iako se samo u Južnoj Americi godišnje ukrade, preproda i zlostavlja više od sto tisuda djece i mladih, iako pedofila u neizmjerno vedem broju ima među drugim zvanjima i poslovima, iako na Zapadu postoje ved političke stranke i udruge koje glasno i jasno zahtijevaju legalizaciju dječje pornografije i pedofilskih odnosa (oni to nazivaju „međugeneracijski seks“) krivci su samo i isključivo posvedeni članovi Katoličke crkve, koji u svom mračnjačkom celibatu nasrdu na djecu. Tako nas podučavaju mediji. Ako pisnemo drugačije, nema za nas Unije. Ako ste vjerovali svinjskoj gripi, vjerujte i ovome. Bog je postao dijete, u Isusu. Od davnine naš Bog osuđuje na propast i prokletstvo one narode i ljude, koji su se predali demonskom iživljavanju nad djecom, koji su „okrutni ubojice djece“ (Mdr 12, 5) i koji „djecu učiniše svojim robljem“ (1 Mkb 1, 32) No, budimo sigurni, da „Bog čuje plač djeteta“ (Post 21, 17) i da nijedan pedofil, ma gdje on bio i kim god on bio, nede prodi nekažnjeno. Pakleni paklu, tama tami, zli Zlomu. Svakako da kukolj postoji i u pšenici Crkve. Zar nije sam Isus imao Judu blizu sebe? Zar u Edenu nije siktala zmija? Crkva je sveta, članovi su grešnici. Za neliječene, opravdavane, nekažnjavane, sakrivane osobe pedofilskih sklonosti unutar klera trebaju odgovarati i pojedinci i institucije. No, nikako da svjetovne novine ponove ono što čitamo u mjerodavnim crkvenim glasilima: toga je užasnog zla bilo, no zaista sporadično i uistinu se Crkva odlučuje na punu suradnju s vlastima, da se staro riješi a novo nikada ne dogodi. Međutim, osobno sumnjam da iza cijele hajke i medijskog linča, postoji zakulisna igra nekih organizacija, koje žele srušiti posljednju utvrdu poštenja, solidarnosti, morala i vjere, Crkvu. Stoga se koordinirano pokrenula akcija na svim stranama svijeta, po kojoj se ved upada u paranoju; cilj joj je oduzeti Crkvi svako pravo na odgoj djece i svaki dodir s

147


djecom i mladima. Jednom, kada budu oslobođeni „spona vjere“, modi de poslušno vršiti zahtjeve gospodara svijeta… Nije njima do djece. Njima je samo jedno bitno: na svaki način, pa i lažima, preuveličavanjem, klevetama ocrniti te uništiti Crkvu. Koja je jedina ostala čvrsto u obrani života i najmanjih, bez obzira što su neki njezini članovi nažalost, dopustili da budu opsjednuti sotonskim duhom pedofilije i ostalih sličnih nastranosti. Naravno, o pedofilskim skandalima homoseksualaca ne smije se govoriti, jer to je homofobija. A ovo nije klerofobija? Sve su granice pale, ništa više nije sveto. Ako je masakriranje nerođenog djeteta u majčinoj utrobi „izbor“, onda idemo prema tome da i „međugeneracijski seks“ postane izbor. Kao u doba stare Grčke i Rima (pročitajmo pedofilske „uratke“ od Vergilija, Horacija ili Ovidija, i povradajmo). Sveti Maksimilijan Kolbe je prorekao, da de kraj svijeta dodi, kada sve zemlje ozakone abortus. Mi dodajemo, kada se ozakoni i pedofilija. Jer, 666 je broj Zvijeri, ali i simbolično broj lažnog pobožanstvenja čovjeka: čovjek postaje bog, sve mu je dozvoljeno, on može i mora ostvariti sve što mu otrovano srce nalaže. „Samo de onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno“ (Ps 24, 4) vidjeti Gospodina. Još nešto; nitko se ne rađa kao pedofil. Ukloniti uzroke, znači ukloniti i posljedice. U svijetu u kojemu postoji samo zakon „udovoljiti tijelu“ i kroz medije u kojima je, uz crnu kroniku, druga tema tijelo i blud, možemo očekivati samo eskalaciju nemorala, nasilja i nepravde. Zato budimo pažljivi. Krivce treba nadi i liječiti, odnosno kazniti. Žrtvama pomodi, na svaki način. Ali znajmo i prepoznati organizirani napad, jer ako povjerujemo da su svedenici pedofili, to je kao da povjerujemo da su Hrvati ustaše. A nekima to paše, zar ne? Dakle, istina oslobađa, piše u Bibliji, ali i boli. No, da bi oslobodila, pa i kroz bol, mora biti istinita. Znamo li u masi podataka i informacija čitati između redaka? Ako ne, bolje je zatvoriti novine i ugasiti tv.

148


SLOBODOLJUPCI

P

ojam „sloboda“ jedan je od najuzvišenijih pojmova, za čije su ostvarenje

nebrojeni u svim krajevima svijeta i u svim kulturama i kroz sva razdoblja davali svoje živote. Sama riječ budi u svakom iole prosvijetljenome čovjeku jedne plemenite, tople osjedaje i misli. Biti slobodan! Ideal i mladoga i staroga! Kršdani znaju: „Za slobodu vas je Krist oslobodio!“ kako reče Pavao, a Ivan nadodaje: „Ako vas Sin Božji ne oslobodi, niste uistinu slobodni!“ No, pojam slobode ima i svoju drugu stranu. Možemo redi, da je osobito danas ta sloboda vrlo diskutabilna. Nekako kao da je postala božanstvom. Tolike udruge, organizacije bez broja, bore se za slobodu. Toliko emancipiranih, slobodoumnih, oslobođenih raznih okova tradicionalizma i duhovno-duševnih, dakle ne samo tjelesnih, ropstava, a opet nikada više nesigurnih, povrijeđenih, depresivnih, prestrašenih i grubo izigranih ljudi, ranjenih do srži, praznih, ispražnjenih. Čini se, da u igri „slobodnih zidara“ (evo ga opet, udri pope po masonima, mašala) ipak sloboda nije za svakoga, ili čak: sloboda nije sloboda? Eto, primjera radi, slobodno je vršiti preljube, to je kul (cool), to rade dobrostojedi pjevači, poznati glumci, razvikani tajkuni. Budi slobodan, budi slobodana, to jest: radi što misliš da je u redu, živi maksimalno, uzmi sve što ti se pruža, nosi spiralu, abortiraj, imaj povremene seks-avanture, kljukaj se kontracepcijom, ali važno je da jedeš zdravo, jer ugljikohidrati i ldl-kolesteroli de te koknuti. Ali nije slobodno grijeh nazvati grijehom i javno ga raskrinkati, to bi bio „srednjovjekovni užas“ i blasfemija za moderan stil života. Sloboda u umjetnosti, to je npr. vršenje velike nužde godinama, s produktima iste u staklenoj posudi, a križ u sredini. Da, istinito. Takvu je „maštovitu instalaciju“ i „sjajni performans“ priredio jedan „renomirani umjetnik“ vrlo „osebujnog i slobodoumnog izričaja“, koji je zgrozio šačicu „kršdanskih mračnjačkih protivnika svega naprednoga“. Neki mu je klinac sasvim slučajno naletio u galeriji na tu „divotu“ i kako čitamo, sve se raspalo, jao, po podu… Sveti je križ oslobođen, a izmet je okaljao inače savršeno čistu i mirišljavu prostoriju. I savršeno čiste i mirišljave posjetitelje, izvana. Slobodno je popljuvati katoličke vrednote, no bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi npr. islamski svijet reagirao na slične bljuvotine. U našem je društvu i inače sve prihvatljivo, nadvisujude i super kod drugih religija, feng-shui pali, dok slika Majke Božje smeta u idealno uređenom interijeru. Slobodno spašavamo životinje, što je i u redu, ali nije slobodno odgovoriti djevojku od abortusa, jer to je zadiranje u pravo na odlučivanje o njezinom tijelu. No, nije nam slobodno redi, da tijelo nedužnog djeteta nije njezino tijelo i njezino pravo. Slobodno je, dakle, činiti pobačaj, ali veliki je grijeh pušiti na javnim mjestima. Nije poželjno promicati nauk Crkve, a Papa je svakako samo ljupka figura koja ipak ima opasne namjere i izjave. Slobodno je promicati partnerski ljubavni odnos „braka prije braka“ no nije slobodno veličati kršdansku bračnu vezu; to je stvar mrske prošlosti. Medijski je slobodno ocrnjivati i proglasiti krivim one kojima krivica nije dokazana, dok nije slobodno promicati kršdansko dobro. Pretjerivanje? Dajem vlastito svjedočanstvo. Dobivši veliku kudu koju smo nazvali „Obitelj svetog Josipa“, u Karlovcu, namijenili smo ju za smještaj samohranih majki i trudnica, te djece u životnim poteškodama. Odmah su mi se javile redakcije tri velika dnevna lista, koji su nanjušili zanimljivu priču. Ok, rekoh, ali pod uvjetom da me citirate od

149


riječi do riječi, da imam pravo na autorizaciju teksta, i da na kraju ubacite i apel za pomod, sa žiro-računom udruge. Kad je sve bio napisano, nijedan od tih dnevnih listova priču nije objavio… Zašto, pitate se? Zato jer se ne smije pročuti sljedede; da postoji angažirani svedenik, koji želi činiti dobro, da pobačaj nikada nije rješenje, da ima mnoštvo dobrih ljudi, i vjernika i nevjernika, koji su u tri mjeseca uspjeli sakupiti preko 200 000 kuna za tu akciju, da Crkva radi nešto vrlo konkretno i vrlo spasonosno, da nikoga ne osuđujemo i svakoga primamo. Eh, da se otkrilo da imam dvoje djece s dvije žene u dvije države, i da sam pripit u nekoj obitelji nakon derneka na kojem su kreštale cajke priznao okupljenom društvancu da sam u mladosti pušio „travu“… To bi bila priča! To bi bilo masno i slasno! To se traži! „Eto ih, kakvi su, barabe, a tu prodaju maglu napadenoj raji!“ Da, divan je taj pojam slobode. I različito ga tumačimo. Demokracija ipak ne može biti demon-kracija, jer kako de nam onda završiti Kroacija? Sloboda isto ima neke granice i neka mjerila, jer i sama može postati kaotična. Istinska sloboda nalazi se u Deset Božjih zapovijedi. Može nam se to činiti smiješnim, ali to je tako. Slobodu određuju dvije prave, autentične ljubavi - ona prema Bogu i ona prema čovjeku. Bez ta dva krila, ptica ne može letjeti. Onda ona postaje kokoš, slobodna doduše u svojih par metara, koja zoba bačene mrvice i koja ubrzo završava na tanjuru. Slobodni smo u našim odlukama. Ne dajmo se u ropstvo.

150


LAŽI ME

N

egdje pročitah, da kada više od tri minute čovjek bulji u televizor, mozak

upada u stanje slično hipnozi. A hipnotizirani ljudi spremni su slijepo slijediti svoje naredbodavce. Ne želim, dakako, redi da je TV medij koji je nastao u kuhinji pakla niti želim ulaziti u razne teorije zavjere, jer sam svjestan da u medijima ima i mnogo dobra, iako naši senzori za selekciju ved dobrano drhte i posrdu. Stotine puta ponavljana laž, postaje istinom; ako smo neprestano povezani s „božanskim ekranom“ u dubokoj prostraciji i adoraciji pred njim, naravno da lako otupimo i prestajemo razmišljati svojom glavom, te razmišljamo onako, kako nam serviraju. A zaista nam svašta podmedu. Imam osjedaj da su ljudi danas prestali misliti svojom glavom, jer mediji su, a osobito TV, ved toliko ušli u naše moždane vijuge i vrtloge, da uistinu izgledamo kao hodajudi televizori. Također mislim, da je to sve jedan veliki pokus nad mozgovima, koji se ubrzano razvija. U prošlosti je npr. Hitlerova propaganda učinila čuda, sotonska čuda nad ljudskom sviješdu. Što nas tek u bududnosti čeka? U ponekim znanstveno-fantastičnim filmovima prikazana su bududa vremena i u tom kontekstu: narod je omamljen slikom i zvukom, te tako hipnotiziran, radi sve što mu se naredi. Nije to samo fantastika, nego je i znanstveno, ponavljam, dokazano da nam osobito TV može mijenjati svijest, a mozak bilježi i skrivene, tajne poruke koje se preko tog „svemodnog aparata“ šalju. Zar nije istina da i naša djeca, koja neprestano zure u krvave igrice, u stvarnom životu postaju nasilna i nekontroliranih emocija i ispada? Nisu li i mladi podložni raznoraznim smicalicama tzv. „zvijezda“ koje ih čine svojim duplikatima, u ponašanju, odijevanju, životnim stavovima? Nije li mogude, da mediji postanu uistinu jedno glavno i vodede mjerilo naših postupanja i svekolikog življenja, jer znamo da danas gotovo svaka obitelj ima barem jedan televizor i čita barem jedne novine tj. časopis? Modno oružje, nema što, modnije od bombi! Možda je baš zato Blažena Djevica Marija, kad je ranih sedamdesetih godina progovorila poznatom katoličkom svetom svedeniku iz Italije, don Stefanu Gobiju, osnivatelju Svedeničkog Marijanskog pokreta, u jednoj od prvih svojih poruka rekla: „Od sada više ne čitaj svjetovne novine i ne gledaj televiziju…“ Tko fudka Bibliju i tko šljivi kršdansku literaturu, kad je ovozemaljsko kudikamo primamljivije, šarenije, uzbudljivije, stvarnije. I tako, onima koji me sada osuđuju u srcima kao zatucanog ultra-klero-inkvizitora, mogu samo postaviti pitanje: nije li, pa čak i kršdanski svijet, pod silnim utjecajem medija, povjerovao u mnoštvo laži, koje su se mjesecima i godinama vrtjele kao istine? Čovjek gleda, na primjer, izrezane nožice i ručice u mljevenoj krvavoj masi i naivno i jadno ponavlja za „veleumovima“ ovoga svijeta, „ta to je samo operacija, bezazlena, to su nakupine stanica, to nije dijete“ i stvar, umjesto pravim imenom- čedomorstvo- nazove abortusom, i sve je ok. Ili, zar nam nisu isprali mozak kad smo masovno povjerovali da nam je „u komunizmu bilo puno bolje nego sada“ i kao papagaji to mnogi ponavljaju, uopde ne razmišljajudi o čemu pričaju? Netko ili neki su učinili da milijuni ljudi zaborave da je taj isti krvavi politički sistem samo kod nas pogubio, bez suđenja i pravde, preko 600 svedenika i redovnika, mičudi iz svijesti zlo i tragediju Bleiburga, Golog otoka, Udbinih zatvora i mučilišta, tisuda (da, TISUDA) jama-masovnih grobnica, progonstava potpuno nevinih sunarodnjaka,

151


emigracijskih poniženja i muka, kontrole prosvjete i kulture, zabrane hrvatskih nazivlja i pojmova i simbola, da ne nabrajamo dalje. Suptilnim ali neprestanim duševnim i duhovnim pritiskom postignuto je uskrsnude crvene zvijezde, iako su istu još ne tako davno na šljemovima nosili neprijateljski vojnici paledi, pljačkajudi i masakrirajudi po Vukovaru i po tolikim drugim mjestima. Ved se godinama, polako ali konstantno, širu masu ljudi pokušava preodgojiti i podmetanjem laži, da smo mi krivi za domovinski rat i da su naši vojnici u biti zločinci. O, iznenadili bismo se, koliki dobri ljudi iz našega naroda ved ozbiljno to i prihvadaju. Nasjeli smo i lažima o našoj Crkvi, koja se prikazuje kao mafijaška organizacija puna bludništva i pohlepe. Stavljeni smo pred zid: ili prihvatiti sve što nam kažu, ili nismo normalni. Ako se naši mladi i djeca ne ponašaju kao njihovi idoli preko oceana, nešto nije u redu s njima. Ako ne prihvatimo mjerila i vrijednosti raznih „stručnjaka“ s područja „morala“ nema nam probitka. Demokracija vrijedi za sve, osim za bijedne, mračne, ofucane katolike. Modni su mediji. Oni odabiru predsjednike i guraju svoje, oni smišljeno slažu kockice i ankete i mijenjaju mentalitete. Dobro je i o tomu razmisliti! Kažu, da je prosječan Hrvat 4 sata dnevno pred TV. Ta je mašinerija očito zamijenila i obiteljsko druženje, zajedničke objede, molitvu, igru. E, pa treba se jednom i probuditi. Dok još možemo, dok još imamo snage. Nekada krunica u ruci, danas daljinski upravljač. Ako ga više ne možeš kontrolirati, jao tebi. Ved si u mreži.

152


153


RADITI ISTINU

K

ad god bih čitao evanđelje po Ivanu, zastao bih kod tvrdnje: „Tko čini istinu,

dolazi k svjetlosti…“ (3, 21) Baš neobičan pojam „činiti istinu“. U normalnom se govoru ne služimo ovakvim rečeničnim sklopom, kažemo „govoriti istinu“ ili „biti istinit“ ali nikada „činiti istinu“. Očito evanđelist tvrdi, da je potrebno istinu, koja je nekako kao „u zraku“, koja je samo kao jedna ideja, učiniti stvarnom, utjeloviti je. A to nije lako. Jer, ako činedi istinu, prema Ivanu, dolazimo k svjetlosti, istovremeno odlazimo od tame, a Ivan nešto prije svjedoči da su „ljudi više voljeli tamu…“ (3, 19) Grijeh je tama, hladna poput Isusova groba, teška poput Njegova križa, okrutna poput farizejske tvrdoglave licemjernosti, proždiruda kao požar ili potop. Ipak, svi smo grešnici i svi imamo problema s grijehom. Pravi se problem u biti pojavljuje tek onda kada grijeh skrivamo ili ne priznajemo da smo mu skloni. Zato Ivan također piše, da ako tvrdimo da nemamo grijeha „sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1 Iv 1, 8) Tko je u grijehu, nije u istini. Bog sasvim sigurno želi da se „svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4) jer koliko je istine u nama, toliko smo sličniji Isusu, koji je sebe samoga nazvao „Istinom“. Dakle, jedna je Istina - nema ih sto… Razmišljao sam malo, kako mi ljudi zapravo bježimo od istine, kad god možemo i stignemo. Nevjerojatno. Tražimo istinu od drugih, spremni smo na npr. rastavu braka, nasilje, osvetu, ogovaranje ili i štogod gore, ako nam bližnji lažu, ali zapitajmo se koliko sami činimo istinu i u njoj živimo? Ne lažemo li si neprestano, kada si umišljamo da demo, recimo, vječno živjeti, vječno biti mladi, vječno biti lijepi, da de „sutra biti bolje“, da „mene ta i ta bolest nede dohvatiti, ja živim zdravo“, ili kada tvrdimo, da „nemam vremena za duhovno“ i mnogo drugih sličnih laži? Ovo nije samo naš problem, ved su Adam i Eva imali istu nevolju! Vidjevši da su sagriješili ne slušajudi Gospodina, On pita Adama za razlog, on prebacuje krivnju na Evu, a Eva na zmiju. Mogli su jednostavno redi: „Bože, oprosti nam, nismo Te slušali, mislili smo da mi znamo bolje“. I ostali bi u Edenu. No, nisu priznali grijeh, nego su ga prebacili na drugoga. Evo jednog istog primjera, samo iz našeg vremena. Dolazi mi žena, koja ima problema sa suprugom i djetetom. Opisujudi muževljevo ponašanje, dodaje fantastične opaske: „Da ga samo vidite. Kad poludi, oči su mu skroz staklene, krvavo staklene. Ruke mu požute a lice potamni. Baš kao da neka sila zavlada njime… Onda ode van i ne vrada se do jutra. Nikada nije bio takav, itd.“ Imam ved „njuh“ za takve stvari, pa shvadam, da gospođa želi sugerirati, kako se vjerojatno radi o nekakvom „uroku“ bačenom na njezinu obitelj. Naime, danas je to vrlo moderno, sveprisutno mišljenje. Ako mi nešto krene krivo u životu, dođu bračni sukobi, bolest ili otkrijem da mi dijete pije ili se drogira, sigurno je netko na nas bacio „urok“. Daljnja je procedura poznata: ispituje se svaka moguda mogudnost, osoba i događaj, koji bi bio sumnjiv. Često se „otkrije“ kako je „vjerojatno susjed kriv… Uvijek su bili nekako čudni prema nama…“ Na vrhu popisa „krivaca za uroke“ osim susjeda (apsolutni number one !) obično slijede ljuta svekrva (ili drska, bezobrazna i bahata snaha) pa neki (uglavnom) ljubomorni prijatelji ili čak

154


kumovi. Oni bi mogli biti bijesni jer su za krizmu morali potrošiti dvije tisude eura, pa se sada osveduju. Tredi je korak traganje za lijekom; nažalost, vedina traga na skroz krivim mjestima, a mali broj ljudi uopde i uspije nadi spas. Sve zbog jednoga; ne priznaju istinu. Vratimo se k onoj ženi s početka priče. Kad sam natuknuo da mislim da nisu „uroci“ u pitanju, odahnula je. No, rekoh, nešto je mnogo gore. Naime, grijeh. Objasnio sam joj, kako nema blagoslova za obitelj koja se pri popisu pučanstva izjasnila kao „kršdani rimokatolici“ a ne žive svoju vjeru. Zabezeknula se, kad sam joj otkrio sve grijehe njezine obitelji, uvjeravajudi ju usput, da nisam vidovit niti imam „bioenergiju“. „Stvar je jasna“ rekoh „jer ne živite Božjim zapovijedima: ne poštujete dan Gospodnji, ne molite, ne sudjelujete u sakramentima Crkve, ne čitate Bibliju, niste oprostili neprijateljima, a vjerojatno se tu i tamo potkrade pokoja bogopsovka…“ Da, VI ste problem, ne susjedi. Ovi „uroci“ to su ustvari vaši grijesi tj. njihova posljedica. Kada bi ih iskreno pred Bogom priznali, pokajali se i donijeli čvrstu odluku o promijeni života (to Isus naziva „obradenjem“) i počeli prakticirati svoju vjeru, stvari bi se promijenile, sto posto! Ali, hode li ova žena imati snage za promjenu? Hode li imati ustrajnosti i strpljivosti? Hode li modi ovu radosnu vijest prenijeti iz glave u srce? Ne znam. Teško je ponovno graditi kudu na drugim temeljima. Teško je izadi iz začaranog kruga ovisnosti o krivim božanstvima… Ali nije nemogude! Dakle, sve ovisi o istini. Ako znamo istinu, blagoslovljeni i sretni smo ljudi, ved sada proživljavamo u jednom stupnju Nebo. Ako smo u lažima, tonemo. Možemo se kratko i uhvatiti za kakav „šlauf“ ali što kad se i on ispuše…? Gospodin je jasno rekao, da de nas istina osloboditi. Sloboda se daje onima, koji priznaju svoja robovanja.

155


GLEDANJE U SUTRA

Č

ini se da smo u Hrvatskoj u barem jednoj stvari ved dostigli savršenstvo: u

praznovjerju. Mislim da je naše društvo na vrhuncu što se toga tiče, te da gore izgleda ne može biti. Praznovjerje, pod koje demo svrstati gatanje, tarot karte, vračanje, viskove i hamajlije, piramide i zapise, čitanje bududnosti i bioenergiju, te ostale slične tehnike i metode, prisutno je upravo svugdje. U novinama, na TV, u filmovima i serijama, u ozbiljnim i neozbiljnim emisijama - krcato je ljudima s „posebnim modima“ koji dijele savjete, „liječe“ ili „skidaju uroke“… Neki su istaknuti i poznati, neki su znani samo u svojoj maloj sredini. Neki „tretiraju“ zvijezde i političare, pa su njihove kugle zlatne a viskovi kristalni, a neki slove kao obični, seoski mađioničari. Ljudi im vjeruju. Slomljeni, povrijeđeni ljudi, ranjeni raznim teškim životnim okolnostima, još im i više vjeruju. A što redi o medijima, koji silno podupiru tu vjeru? Odnedavno, svako prijepodne možemo „uživati“ u seansama nazovi-iscjelitelja i gatara na nekim televizijskim kanalima, očito uz veliki blagoslov šefova TV- kuda. Jer, na lakovjernosti ljudi i na njihovoj patnji uvijek se lijepo zarađuje. Nitko se niti ne usudi pitati, ima li ikakve etičnosti u svoj toj prodaji gluposti? Na primjer, u jednim je novinama tiskan oglas, preko cijele stranice, s pompoznim naslovom: „Pomogla sam tisudama ljudi diljem svijeta da osvoje milijune… Sada bih željela pokazati da tako mogu pomodi i vama: dobitak od više od 1800 000 kuna u samo mjesec dana!“ Naravno, nudi se i talisman koji de pridonijeti ovomu, a gospođa de napraviti i horoskop svakomu posebno, uz malu novčanu naknadu. Ispričavam se, ali meni je ovo čisto, nedvojbeno kriminalno djelo prijevare i obmane. No, časopis i dalje čini isto, jer institucije šute. Tko zna, kolike su se tisude zaista uvukle u ovo zlo, izgubivši i novce a često i zdravlje, a uvijek duševni i duhovni mir. Jer, kako kršdani znaju, vračare i gatare nisu samo obmanjivači malovjernih, šarlatani a opet profesionalci u izvlačenju novaca, ved su i oruđe zlih duhova. Naime, u Bibliji čitamo: „Neka se kod tebe ne nađe nitko… tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom, nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obradao na pokojnike. Jer, tko takvo što čini, gadi se Gospodu“ (Pnz 18, 9) i „Neka ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakoga mjeseca proriču ono što de te snadi. Gle, biti de poput piljevine, oganj de ih sažedi. Ni sami sebe nede izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Takvi de biti vrači tvoji… Podi de svaki svojim putem i nikoga nede biti da te spasi“ (Iz 47, 12 itd.) Prorok Jeremija dodaje: „Ne dršdite pred znacima nebeskim, jer pred njima dršdu samo bezbošci“ (10, 2). Čitamo u Pismu i jasnu zabranu: „Ne obradajte se na vračare, ne pitajte ih za savjet! Oni bi vas učinili poganima. Ja sam Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19, 31) Bog kaže, da napušta one, koji šuruju s magijom: „Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare… Ja du se okrenuti protiv takva čovjeka i odstraniti du ga iz njegova naroda“ (Lev 20, 6). I u Novomu zavjetu više puta možemo nadi jasne, nedvosmislene, za kršdane obvezujude zabrane i upozorenja, da je gatanje i vračanje uistinu zlo i da de nastradati svaki, koji im povjeruje i upusti se u koketiranje sa silama koje stoje iza ovakvog načina života. Pa ipak, mnogo je kršdana, koji su zaboravili prvu Božju zapovijed i povjerovali ljudima s nekakvim kartama i viskovima. Neka takvi i nose križeve: to što sam u garaži, reče netko,

156


nisam automatski automobil. Oni nisu Kristovi. Oni nemaju veze s našim Gospodinom Isusom Kristom - neka to bude sasvim jasno. Vidovnjaci, astrolozi, objašnjivači sudbine, oni koji se bave bijelom magijom, proricanjem… Oruđa su demona, koji se s njima igraju, na propast njima samima i njihovim „mušterijama“. Ajmo logično razmišljati! Kako je mogude, da netko poznaje bududnost? Kako je to uopde zamislivo? Tko je čovjek, da može upravljati situacijama koje se još nisu dogodile? Kakvu vlast imamo nad svojim sutra? Baš nikakvu. Sve je to evidentna laž i zabluda, u koje se uvlače naivni ljudi, male ili nikakve vjere, razočarani životom, spremni na sve, samo da im krene bolje u polovnom ili ljubavnom planu. No, pitanje je, smije li se to činiti čovjeku? Tko de prevarenim osobama vratiti taj silni potrošeni novac? Zašto država to dopušta, legalizira laž, varanje i obmanjivanje svojih građana? Zašto se reklamira tako očita prijevara? Zar to nije najočitije kriminalno djelo? Čovječe, spusti se na koljena. Priznaj svoje grijehe pred Bogom jedinim. Obrati se. Počni se moliti. Počni postiti. Živi sakramentalnim životom, čini dobra djela. Vjeruj samo Bogu, samo Svevišnjemu. Visak ti ne može spasiti život. Karte ti ne mogu vratiti mir i radost. Piramida te nede blagosloviti. To su samo idoli, to su laži i smicalice. Otrijezni se više i upoznaj svoju vjeru. Jer, zapetljat deš se i kasnije de možda biti prekasno za dobre odluke. A radi se o tvojoj duši.

157


LJUŠTURE

B

aš je neobična ova riječ, ljuštura. Nekako je „sirova“ a opet zanimljiva.

Ljuštimo orahe i mahune, ali sam se pojam kao imenica može upotrijebiti i za ljudsko tijelo, iako zvuči pomalo sarkastično. Upravo mi je ta riječ pala na pamet, dok sam hipnotiziran (znanstvenici tvrde da nakon 3 minute gledanja TV padamo u stanje slično hipnozi) gledao jednu tzv. kriminalističku seriju u ranim večernjim satima na našem programu. Oni koji konzumiraju naše „vrsne“ večernje programe, znaju o čemu pričam. Ta, nije tajna, postoji barem pet - šest (o čuda, sve from Amerika) televizijskih serija u ovom trenutku, koje glavnu okosnicu radnje vrte oko policije, forenzičara, rješavanja ubojstava i tomu slično. Uz njih, Bože smiluj se, možemo pratiti još nekoliko dokumentarnih serija ili također onih filmskih, u kojima nam se nudi slična tematika: obrada tijela, operativnim zahvatima i kirurškom „preuredbom vanjštine“. Ne vrijedi više ona prastara „Zdrav duh u zdravom tijelu“, jer duh je najočitije izbačen, ostaje nam meditacija nad novim maksimama: „Živi metak u ubijenom tijelu“ ili „Nepotrebno salo u potrebnom savršenom mesu“. U prvom tipu serija scenarij je više - manje (naglasak na „više“) sljededi: nakon lijepog uvoda, čovjeka nalaze mrtvog, onda ga otvaraju i iznutrice moče u raznim kemijskim tekudinama, ispituju krv ili sjeme, zatim nađu ubojicu, zatvore ga i to je to. Dojmljive su zaista scene, koje uključuju rezanje tijela, vađenje organa, sjeckanje i razvlačenje pojedinih dijelova tijela, uz nezaobilazan patetičan izraz lica forenzičarke - kirurginje koja uz izvlačenje krvnih žila i mozga priča o sinodnjem ludom provodu na njezinom kudnom tulumu. Ok, TV uprava je stvarno fer prema dječici koja baš oko 20h uključe TV, što piše u uglu slike, da se dotični uradak ne preporuča gledati onima ispod 12 godina. Tako, naletim oko 20. 15h na „čaroban prizor“: nekog su čovjeka zli ljudi ubili prerezavši mu grkljan, a tijelo zavezali za noge i ruke, te ga objesili da visi sa stropa, te su mu - nema što - domišljato, u usta stavili jabuku i povezali povezom. Ne znam trebam li naglasiti ili zaobidi i činjenicu, da je u očima imao dvije strijele. O krvi da i ne govorim. Hvala dragom Bogu, što su naša djeca i mladi iznad 12 godina spremni na ovakve scene!!! Druga vrsta zanimljivih nam emisija opisuje tužne živote ljudi koji imaju malo širi trbuh, krivi nos ili vede uši, zašiljenu bradu ili „jače“ bokove. Naravno da se ne želim rugati, znam da postoje ljudi kojima je takvo nešto velika prepreka u životu, da pate zbog izgleda, da mogu i psihički oboljeti zbog neprihvadanja svojih proporcija. U redu. No, ipak moram dometnuti, da je upravo čudno što sličnih problema nemaju isti ljudi, na primjer, u Africi. Kada bismo i mi u Europi ili u SAD-u gledali kako dnevno osigurati malo hrane i kakav posao, vjerojatno nas ne bi smetale tjelesne nesavršenosti… No, dobro, kad ved postoji plastična ili korektivna kirurgija, zašto ju ne iskoristiti? Da, ali zašto mi svi moramo to gutati? Redi deš, velečasni, promjeni program ili odi u kapelicu i moli, nas pusti na miru da gledamo kako neka jadna žena iz okolice Londona dobiva nove zube i kosu. Da li i novi život? Uistinu, puno bi mi bolje bilo da odem u kapelicu i pustim da me božanski Kirurg operira i podari mi novo srce, svoje Srce! U ovim je „poučnim“ emisijama scenarij malo drugačiji, naime ne radi se o mrtvacima nego o živim ljudima. Prvo upoznajemo njihov život i frustracije oko njihovog tjelesnog izgleda, što ih odavna muči, te iako su mahom svi u braku

158


i odgajaju djecu i imaju posao, nisu zadovoljni, baš naprotiv, mrze sebe zbog izgleda svoga tijela. Drugi je korak iskaz oduševljenja, suze i neopisiva radost, kada otkriju da su baš oni, između mnogih, izabrani da im doktori promijene izgled, a time i život. I trede, odlaze na tretmane koji traju uglavnom nekoliko tjedana, da bi se ondje oslobodili staroga tijela i dobili nešto novo. Vradaju se k svojima, koji plaču od ponosa i veselja. Dalje ne znamo što se događa, priča prestaje, ali se gledatelj nada da de novo tijelo izdržati starog čovjeka a svaki se od nas potajno pita u duši, što bismo „pod mus“ mi trebali mijenjati… Možda s vremenom uvedu i u Hrvatsku ovakvu igru, joj oprostite, ovakvu vrst pomodi ljudima. Naravno, nije važna gledanost nego samo da ljudi dobe što žele. Kako nas TV voli! Ne bih više duljio, samo da zaključim u manirama dobrog starog rimokatoličkog nauka: ljudsko je tijelo, kaže Biblija, hram Duha Svetoga. Čovjek je i duh i duša i tijelo, piše sv. Pavao u Poslanici Solunjanima. Ovo što se danas prikazuje, prešlo je sve granice i ukusa i nature i morala i običaja. Tijelo je postalo obično meso, koje nema nikakve cijene; kao da je stvoreno samo za seks ili samo za masakriranje. Nije tako, ne smije biti tako! Poštujmo svoje tijelo, prikažimo ga Bogu, njegujmo ali ne fanatički i bolesno… Budi bez brige, dobit deš novo tijelo, kada uskrsnemo, u novom životu nakon smrti! Moja je najsrdačnija preporuka, poštedimo barem svoju djecu nodnih mora i besmislenih kompleksa, kontrolirajudi u što zure iza večere oko 20h…

159


160


ZA KRISTA! ZA NAJMANJE! Ovdje mi se čini zgodnim umetnuti jedan od intervjua koje sam udijelio tijekom 2009., a riječ je o poznatom vjerskom časopisu RHEMA, koji je proizašao iz iskustva karizmatskih seminara u Hrvatskoj, kao jedna „produljena ruka“ istih. Mislim da metodom pitanja-odgovori najbolje mogu objasniti svoju pasiju za nerođene. Neka se proslavi Gospodin jedini! RHEMA: Zna se da je pobačaj narodni zločin Hrvata koji vodi u moralnu i svaku drugu propast. Kako i kada se u Vama rodila karizma da se borite protiv ovog grijeha?  Dobro ste to rekli, karizma. Naime, svedeništvo je moj poziv, a borba za najmanje Kristove, moje poslanje. To je dar, kojega nisam tražio, niti molio za njega, a nisam ga, ljudski gledajudi, ni trebao. Tijekom školovanja, nisam imao pojma, što je abortus i koje su posljedice ovoga grijeha. Nisam shvadao ono što shvadam danas, da svi mi imamo veze s pobačajem, jer, ako ništa drugo, rođeni smo u hrvatskim bolnicama, gdje se neprestano prolijeva ova nevina krv. Ili, možda imamo veze tako što šutimo te svojom šutnjom stvaramo još vede mogudnosti zlomu, da mrzi život i razara ga. Ili, možda ne činimo ono što ama baš svi možemo činiti, a to je- moliti za prestanak ove strašne pošasti, koja našoj domovini i svijetu čini ono, što je koplje vojnika učinilo Srcu Isusovom. I tako, 1996. sjedim u crkvi našeg novicijatskog samostana u Poljskoj i bezazleno slušam, sada ved jednog pokojnog pavlina (umro na glasu svetosti) koji s puno žara i ljubavi govori o Majci Mariji, na predavanju nama novacima. Kad, iznenada, njegovo se lice skroz nezemaljski snuždilo od neke silne duhovne muke, a meni je istoga trenutka srce također silno počelo lupati... Pater je zapitao, znamo li zašto Majka plače danas najviše i najžalosnije? „Pobačaj. To su suze Gospine. To je rat protiv Nje i Njezina Sina, Jaganjca. Nerođeni su Jaganjčevi najmanji anđeli“. Zapisao sam si to, zajedno s datumom, u svoju bilježnicu za razmatranje, koju i danas čuvam. Često ju otvorim i prisjetim se tog „trenutka milosnog poziva“ jer, na pitanje ovog svetog pavlina „Tko de pomodi najmanjima...?“, odgovorio sam, ni sam ne znam kako i zašto, JA. Otada su nerođena dječica smisao mog života, moja ljubav, moja misija, vatra koja gori u meni i koju ne mogu obuzdati. Zapravo, to su osjedaji samoga Gospodina, koje je On meni predao, po svojoj Mami. RHEMA: Očito je da je briga za nerođenu djecu i karizma pavlina u Hrvatskoj. Djelujete u nekoliko smjerova (duhovno posvojenje nerođenih, različiti centri, udruge, zajednice, seminari). Možete li nam redi o njima i o toj povijesnoj dimenziji rasta i razvoja te brige o nerođenoj djeci i o svima onima koji su u užem smislu dotaknuti tim problemom?  Ove godine obilježavamo desetu godišnjicu našeg apostolata. Početkom smatram svoj prvi intervju na radio Mariji, u Zagrebu, u rujnu 1999. Tada sam uputio u eter poziv slušateljima, da mi pomognu tiskati naš prvi letak, tzv. Duhovno posvojenje nerođenog djeteta. Silno sam želio prevesti letak s poljskoga, te predstaviti ljudima u nas, ovo sjajno djelo ljubavi prema najmanjima bližnjima u majčinoj utrobi. Istim su moji pavlini započeli u Poljskoj dva desetljeda prije, s nepojmljivim uspjehom (sve župe,

161


biskupi na svojim godišnjim zasjedanjima, samostani službeno mole Duhovno posvojenje; u toj zemlji abortus je pravno ilegalan!) ali bio sam još tek bogoslov(-čid), s dobrim idejama ali bez imalo novaca... Nedugo nakon emisije, jedan gospodin Željko zvoni na vrata stana u Ilici i svečano mi uručuje svoju ušteđevinu, nemali iznos! Otada do danas, isključivo dobrotom mnogih vjernika, tiskano je milijun i pol ovih letaka, koji su nam ostali prvi po važnosti, a raširili su se baš posvuda. U deset smo godina pokrenuli još mnoge molitvene i karitativne inicijative, osnovali udruge, podigli molitvene zajednice, ušli u bolnice i ambulante, u škole, diskoteke, domove. Trenutno, u sklopu naše Udruge „Betlehem“ imamo oko pedeset zajednica molitve i žrtve za nerođene „Trede srce“ (uz Isusovo i Marijino, i moje srce kuca za nerođene), širimo letke i brošure, a uskoro mi izlazi i deseta knjiga. U ponekim bolnicama pokušavamo otvoriti savjetovališta za trudnice… U desetak hrvatskih bolnica organizirali smo tjednu ili mjesečnu molitvu za spas nerođenih pred pobačajem… Osnovana je i Udruga „Gabrijel“ s ciljem pomaganja rođenoj djeci i obiteljima koji su se oduprli napasti usmrdivanja djeteta… Osnovali smo Molitveni Pokret Tješitelja Milosrdnog Isusa, koji širi tzv. Bijelu krunicu ili krunicu Nevine Dječice (priznatu od crkvenih vlasti, specifičnu krunicu apostolata za život) i čiji članovi vode mjesečna nodna molitvena bdijenja… Nudimo mogudnost „kumstva“ majci/ocu, koji su zbog siromaštva razmišljali o pobačaju, no ipak su rodili začeto dijete, a sada im je potrebna novčana i druga pomod… Radosno se uključujemo u proslavu krštenja spašene djece, pripremajudi krstitke ili rođendane… Promičemo „Mali krug srca za nerođene“ odnosno malene molitvene zajednice u kojoj svaki član jedan dan u tjednu moli za ove velike nakane, kao i druge molitvene inicijative… Skupljamo po župama i drugdje pomod u odjedi i hrani za naše bebe i njihove obitelji, osobito kroz akcije u adventu i korizmi… Uz blagdane naših nebeskih zaštitnika (Sv. Josip, Betlehemska Nevina dječica, Sv. Mihael, Bl. Majka Terezija, Papa Ivan Pavao II i Sv. Faustina) i na važnije obljetnice organiziramo predavanja, koncerte, izložbe, na temu „život za nerođene“… Širimo pobožnost Krunice Suza Majke Marije kao i „Milosnu medalju“, a svaki naš molitelj dobiva posebno obilježje apostolata; medaljicu Majke Nerođenih i bedž sa našim logom… Uključeni smo i u educiranje supružnika o prirodnom planiranju obitelji… Želimo pomodi svima, bez obzira na vjeru ili narodnost. Želimo, da se sva dječica sretno rode- zato osobito molimo i za trudnice u rizičnim trudnodama, kao i za neplodne bračne parove. Na godišnji skup Udruge, zvani „Molitveni Sabor za nerođene“ dolaze autobusi iz cijele Hrvatske… Vodimo i posebne seminare za izlječenje rana pobačaja, zatvorenog tipa, nazvane „LJUBAV LIJEČI ŽIVOT“, gdje se učimo uz pomod Božje Riječi osloboditi krivnje i povjeriti se Milosrđu Božjem.

RHEMA: Ispričajte nam važnost molitve bijele krunice i ružarija za nerođene... Kako se javilo u Vama to Božje nadahnude?  Pavlini su Red duhovnosti nadahnute na životima pustinjskih otaca, osobito sv. Pavla Tebanskog. Kroz stoljeda smo prolazili različite transformacije, tako da smo se bavili i školstvom i umjetnošdu... Ali molitva i nježna privrženost Bogorodici, naše su nepromjenljive stvarnosti. Vodedi se za onim „moli i radi“ uvijek smo se pitali, što je danas, u ovom vremenu, naša zadada. Tako su se naši oci krajem Drugog svjetskog rata pitali, što je moglo prouzročiti onoliku nevinu krv... Te su zaključili: samo druga nevina krv. Spoznavši Božje vodstvo, započeli su moliti i raditi sve u svojoj modi,

162


da nestane zla pobačaja. Danas u našim Konstitucijama piše, kako je pavlinska karizma, između ostaloga, molitvom štititi nerođene i kršdanskim djelovanjem svjedočiti Gospodnju ljubav prema životu Njegove djece. Dakle, molitva ostaje prvo i glavno „oružje“ protiv lukavština „civilizacije smrti“, kako je mentalitet protiv djece nazvao Papa Wojtyla. Bijela je krunica nastala spontano, iznenada, u molitvi pred čudotvornom Gospinom slikom. 31. ožujka 2008., na Blagdan Navještenja BDM (Blagovijest - toga se dana izvanredno slavio na ovaj datum), koji se slavi i kao međunarodni dan Nerođene djece, u crkvi Hrvatske Katoličke misije u središtu Klagenfurta (Austrija), jedan je hrvatski bračni par u zajedništvu sa mnom, molio krunicu nakon svete Mise. Upravo je toga trenutka, u jednom nadahnudu, nastala zamisao ove krunice. U svega smo nekoliko minuta točno znali, kako de krunica izgledati, kako de se moliti… Nije nevažno napomenuti, da je moliteljica krunice pod svojim srcem tada nosila nerođeno dijete! Tada sam, otvorivši Bibliju, dobio jasnu poruku, pročitavši Riječ Božju: „OTVARAJ USTA SVOJA ZA NIJEMOGA I ZA PRAVO SVIJU NESRETNIKA ŠTO PROPADAJU“ (Izreke 31, 8) Zar se ovaj biblijski redak ne odnosi ponajprije upravo na nerođene? Čitajudi strašne statistike, saznajemo, da se godišnje pobačajem u svijetu usmrte deseci milijuna nerođene dječice… Taj „zahvat“ neopisivo boli dijete. Nakon njega, majka pa i šira obitelj, snose bolne posljedice na duši, duhu i tijelu. Nijedan kršdanin ne može ostati hladan na strahotu pobačaja. Ako i ništa drugo ne možemo činiti, možemo MOLITI! „Bijela krunica“ jedan je u nizu nebeskih pomodi, pruženih nama u ovoj „suznoj dolini“ da pobijedimo zlo i sačuvamo mnoge živote najmanjih Božjih anđela. Ova je divna pobožnost dobila dozvolu od crkvenih vlasti, a može se nabaviti kod nas. RHEMA: Recite nam o zajednicama koje redovito mole za nerođene. U kojoj mjeri je raširena ova molitva u Hrvatskoj i zašto baš na poseban datum u mjesecu i u posebno vrijeme (mislim na 18. u mjesecu i Sv. Faustinu).  Pročitajmo zajedno tekst iz Dnevnika sv. Sestre Faustine (od 16. IX. 1937. , br. 1276.), pa de nam sve biti jasnije: „Danas sam imala žarku želju održati Sveti sat pred Presvetim Oltarskim sakramentom. Ali, Božja je želja bila drugačija. U osam sati dobila sam tako žestoke bolove, da sam odmah morala podi u krevet. Tri sam sata provela u tim bolovima- do jedanaest navečer. Nisu pomogli nikakvi lijekovi. Što sam uzela, morala sam povratiti. Neko su mi vrijeme ti bolovi oduzeli svijest. Isus mi je dao spoznati, da sam time sudjelovala u Njegovom umiranju i da je On sam pripustio te patnje kao zadovoljštinu pred Bogom za djecu ubijenu u majčinom tijelu. Te sam muke podnijela ved tri puta. One započinju uvijek u osam i traju do jedanaest sati navečer. Nijedan mi lijek ne može ublažiti te bolove… Slijededeg se dana osjedam jako slabom… Liječnici nisu mogli utvrditi što je to. Nijedna injekcija i nijedan lijek ne pomažu… Sad razumijem zašto su ti bolovi, jer Gospodin mi je dao spoznati… Kad pomislim, da bih mogude opet slično trpjela, obuzima me groza… Kad bih makar jednu dušu ovim patnjama mogla sačuvati od smrti!“ Čim sam pročitao ovo svjedočanstvo, znao sam, nešto se mora poduzeti! Osnovali smo, dakle „Tješitelje Milosrdnog Isusa“, molitelje, koji ved na mnogim mjestima organiziraju bdijenje 18. u mjesecu (dan kada srce nerođenog djeteta počinje kucati), moledi sve četiri krunice s posebno opisanim otajstvima. Ova se bdijenja održavaju od 20-23h, prema vremenu u kojemu je s. Faustina trpjela bolove, zbog- očito je- najvede boli Spasitelja, a to je pobačaj. Zašto toliko molitve? Zašto ne bismo samo skupljali novce ili pelene, ili održavali tribine? Zato, što je Gospodin naglasio, da se posebno zlo izgoni samo

163


posebnim načinom- molitvom i postom. A zlo je pobačaja zaista specifično; ubija ne samo dijete, nego i obitelj i društvo. Ranjava i dušu i tijelo. Sestre su Družbe, kojoj je i Faustina pripadala, bile oduševljene kada sam im javio za ovaj pokret. Rekle su mi, da ništa slično ne postoji na svijetu. U znak potpore, naš je „Betlehem“ dobio izvanredan dar- relikviju kosti sv. Faustine, koja je naše najdragocjenije blago! RHEMA: Osjedaju li se plodovi molitve? Kako je to među vjernicima koji bi trebali biti poučeni o pobačaju kao teškom grijehu i onima koji to nisu, a ipak postaju svjesni težine svoga čina?  Saznavši za slučaj, kada majka razmišlja o pobačaju, kredemo u akciju. Javljamo zajednicama i mnogim individualnim osobama, da mole, da poste. Onda pokušavamo stupiti u vezu s tom djevojkom, ženom, ili s njezinima. Upravo sam sinod razgovarao s jednom ženom, rodom iz Dalmacije. Ved je majka dvoje djece, situirana, ali smatra „da trede dijete ne može roditi jer nema više snage za to“. Razgovarali smo jako dugo. Molio sam ju, vapio, objašnjavao sa svih mogudih strana, što de učiniti sebi, djetetu, pa i svojoj obitelji... Apelirao sam na njenu savjest, na katoličanstvo koje ispovijeda. Upozorio sam je na posljedice, na silu smrti koja ima strašnu mod nakon učinjenog pobačaja. Pozivao sam se na njenu ljubav prema ved rođenoj djeci, nudio razgovor sa suprugom, obedao novčanu pomod preko raznih dobrih ljudi... I ništa. Ujutro gledam poruku, ipak je podlegla ovoj užasnoj kušnji. Sve je više sličnih slučajeva i sve je teže odgovoriti ljude, da ne čine ovo zlodjelo sebi i svojemu djetetu. Nekako kao da čovjek današnjice nipošto ne želi trpjeti, živi u strahu, praznina je u duši pregolema. Nemaju snage oduprijeti se kušnji, makar i bili svjesni posljedica. No, u nebrojenim smo slučajevima uspjeli, slava Isusu! Ako vjernici zaista mole, ako slamaju svoje srce pred Gospodinom, ozbiljno ulazedi u molitvenu borbu, ali s puno ljubavi prema onima koji su kušani, onda Gospodin i odgovara. Ako ne molimo, uzalud nam sve ostalo. Ako nas nema na Golgoti, pod križem, gubimo bitku. Ako osuđujemo abortere i bez ljubavi ulazimo u rat protiv zloduha koji stoji iza pobačaja, možemo potpuno skrenuti. Meni je važno, da spašavamo jedno po jedno dijete. Kada doznam za ugroženo djetešce, sve ostalo mi je manje važno. Ja du moliti, a Gospodin neka odluči.

RHEMA: Opišite nam kako pristupate ženama koje su se upustile u pobačaj i kakve su povratne reakcije tih žena, pa možda i njihovih muževa, nakon spoznaje da postoji Božja prilika za pokajanje, povratak i obradenje i nov život u miru s Njim? + možda neko svjedočanstvo  Ved nekoliko godina organiziramo seminare za izlječenje od rana pobačaja. Nevjerojatno je, koliki bolni ožiljci ostaju na duši žene, ali često i muškaraca, koji imaju iskustvo abortusa na savjesti. Bolesti, traume, depresije, gubitak smisla, samo-optuživanje, samo-sažaljenje, ovisnosti, nemogudnost opraštanja, prekidi veza i brakova, nagon k samoubojstvu, samo-destruktivnost... Sve se to, a i mnogo više, svodi pod zajednički naziv: „Post-abortivni sindrom“. Pokušavamo ga dotaknuti molitvom, upoznavanjem s Bogom koji je ljubav i oprostom. Naime, moramo sebi oprostiti. Nema drugoga puta. Moramo se suočiti s našim ranama i dozvoliti da ih ogrne Božje milosrđe. Ova su dječica i dalje živa, jer duša im je besmrtna, stoga izabiremo ime i molimo i njih za oproštenje. Naravno, proces ozdravljenja ovisi o mnogočemu, a

164


različito izgleda i kod muškaraca. Ipak, drago mi je što smo započeli s ovim seminarima, što napredujemo, i što su mnogi povratili vjeru i zadobili mir. Bogu jedinomu hvala. RHEMA: Pobačaj je najpodlije nadahnude sotone i veliki duhovni boj. Vodite borbu sa zlim duhovima. Što mi vjernici možemo učiniti da Vam pomognemo u tom boju?  Uvijek naglašavam, da ne smijemo ostati pri suzama, zgražanju ili šoku. Da, istina je, da je život čovjeka sve manje vrednovan, da se pobačaj promiče, odobrava, potiče, opravdava, banalizira, a naša se zalaganja ponekad ismijavaju, pa čak i osuđuju. No, radost koju dijelimo s roditeljima koji se predomisle i dozvole djetetu da se rodi, je neopisiva!! To je vrijedno svakoga prijezira, progona, svakoga truda! Pitanje je, što JA mogu učiniti, da se nerođeno dijete ipak rodi, da ne bude usmrdeno bolnim, nečovječnim, sotonskim „zahvatom“ pobačaja-čedomorstva? Naše zgražanje ne donosi ništa. Trebamo moliti, trpjeti i ljubiti. Trebamo djelovati. Evo, ja sam uvijek konkretan. Pozivam drage čitatelje, ako suosjedaju s našim srcem, da nam pomognu u konkretnom poduhvatu! Naime, ove godine želimo podidi prvo spomen-obilježje nerođenoj dječicimučenicima, na gradskom groblju u Karlovcu. Zamislite, koja utjeha za majke, koje su jednom sagriješile, a sada se kaju. Koja utjeha za one, koji su izgubili dijete u spontanom pobačaju. Koje upozorenje onima, koji su dosad smatrali, da su nerođeni pobačeni samo „biološki otpad“ - kada vide spomenik, možda shvate da je dijete-uvijek samo dijete! Stoga, pozivam bradu i sestre da mi pomognu podidi ovaj prvi spomenik nerođenoj djeci. Iako je to sasvim normalna stvar u drugim zemljama, kod nas de ovo biti prvo takvo obilježje, a možda i ostali gradovi krenu za nama... Isto tako, planiramo osnovati „Obitelj sv. Josipa“, dom za trudnice i samohrane majke, sasvim novog tipa u nas. Hvala od srca svima, koji nam pomažu molitvom i žrtvom, savjetom, novcem, hranom i pelenama, odjedom za naše spašene bebe. Sve što vas zanima možete saznati na donjoj adresi, dobrodošli i u našu kapelu Marije Majke nerođenih u Karlovcu. Na kraju, svim dragim čitateljima želim blagoslovljen Uskrs koji dolazi: da svi budemo poput Magdalene, koja susrede Gospodina i prestaje plakati! Božji blagoslov!

 „BETLEHEM“ je nevladina i profitabilna Udruga, kojoj je cilj molitvom, savjetom, žrtvom i na svaki drugi kršdanski način pomodi, da se djeca određena za pobačaj, spase. U tom smislu, pomažemo na sljedede načine:  savjetovanjem trudnica, razgovorom sa obitelji  tiskanjem letaka  osnivanjima molitvenih zajednica „Trede srce“  održavanjem duhovnih obnova  osobnom ispovijeđu, duhovnom pomodi  razgovorom s liječnicima-kršdanima  obaviješdu o domovima za prihvat trudnica  organizacijom godišnjeg skupa- Molitvenog Sabora za Nerođene  gradnjom kapela Marije Majke života, Zaštitnice Nerođenih  zalaganjem za spomen-obilježja Nerođenim pobačenim Mučenicima  zalaganjem da se tjelešca pobačene djece dostojno pokopaju  prezentacijom filmova i slično, na temu pobačaja i radosti života  prikupljanjem pelena i hrane, odjede za najmanje i njihove materijalno ugrožene obitelji

165


  

molitvom za neplodne bračne parove molitvom za one koje proživljavaju teškode u trudnodi organiziranjem privremenog smještaja za majke s djecom i trudnice u potrebi

166


BIJELA, KAO ONI

Z

namo da postoje različite krunice.

Želim predstaviti jednu posebnu krunicu, koja se još nije raširila i za koju su tek malobrojni čuli… Zato, jer je tek potvrđena od crkvenih vlasti. To je „Bijela krunica“. Nazvana je bijelom, iz želje da bude prepoznatljiva, te stoga, što je bijela boja simbol svetosti i nevinosti, a puni je naziv ove pobožnosti „Krunica Nevine Dječice“. Krunica je posvedena Nevinoj Dječici iz Betlehema, koju je, tražedi tek rođenoga Isusa, u svome strahu i bešdutnosti dao ubiti kralj Herod, kako čitamo u evanđelju. Ova su Dječica prvi sveci naše Crkve, prvi mučenici, koji su dali život zbog Krista (slave se 28. prosinca). „Bijela krunica“ posvedena je i današnjoj nevinoj dječici, odnosno djeci u majčinim utrobama, koja su neželjena i kojima se planira smrt pobačajem, te onima koji su ved pogubljeni na taj neljudski način. Prema kršdanskom nauku, svaki je pobačaj (abortus) zapravo čedomorstvo, koje okrutno lišava života najmanjeg Božjeg čovjeka, koji od začeda posjeduje besmrtnu dušu i stvoren je „na sliku Božju“. „Zaista, zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje brade, Meni ste učinili! (Matej 25, 40) Isus je bio nerođeno dijete! Ako smo zaista Kristovi, dužni smo bezuvjetno poštivati i braniti život nevinih, najmanjih, naših bližnjih u utrobi. Svojim životnim stavovima, djelovanjem i molitvom, razgovorima i svjedočenjem, pozvani smo od samoga Gospodina i po Crkvi učiniti sve, da se svetost i dostojanstvo Nerođenih nikada ne dovede u pitanje! Božja Riječ jasno kaže: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo, ŽIVOT DAKLE BIRAJ!“ (Ponovljeni Zakon 30, 19) kako je nastala „Bijela krunica“? 31. ožujka 2008., na Blagdan Navještenja BDM (Blagovijest; te se godine slavio na taj dan, a inače 25. ožujka), koji se slavi i kao međunarodni dan Nerođene djece, u crkvi Hrvatske Katoličke misije u središtu Klagenfurta (Austrija), jedan je hrvatski bračni par u zajedništvu sa svedenikom iz Domovine, molio krunicu nakon svete Mise, pred milosnom slikom Majke Marije s Djetetom Isusom. Upravo je toga trenutka, u jednom nadahnudu, nastala zamisao ove krunice. U svega nekoliko minuta, ovi su molitelji znali kako de krunica izgledati, kako de se moliti… Nije nevažno napomenuti, da je moliteljica krunice pod svojim srcem tada nosila nerođenu bebu! Svedenik je u Svetom Pismu dobio jasnu poruku, pročitavši Riječ Božju: „OTVARAJ USTA SVOJA ZA NIJEMOGA I ZA PRAVO SVIJU NESRETNIKA ŠTO PROPADAJU“ (Izreke 31, 8) Zar se ovaj biblijski redak ne odnosi ponajprije upravo na Nerođene? Čitajudi strašne statistike, saznajemo, da se godišnje pobačajem u svijetu usmrti gotovo 80 milijuna nerođene dječice… Taj „zahvat“ neopisivo boli dijete. Nakon njega, majka pa i šira obitelj, snose bolne posljedice na duši, duhu i tijelu. Nijedan kršdanin ne može ostati hladan na strahotu pobačaja. Ako i ništa drugo ne možemo činiti, možemo moliti! „Bijela krunica“ jedan je u nizu nebeskih pomodi, pruženih nama u ovoj „suznoj dolini“ da pobijedimo zlo i sačuvamo mnoge živote najmanjih Božjih anđela. Biskup Ivan Milovan, Ordinarij biskupije Poreč-Pula, gdje je i nastao naš apostolat za Nerođene, na spomendan sv. Bernardice Soubirus,

167


16. travnja 2008. Odobrio je i blagoslovio „Bijelu krunicu“. Znakovita je činjenica, da je upravo toga dana, Parlamentarni odbor Vijeda Europe („PACE“) pozvao sve zemlje članice EU na pravno ozakonjenje pobačaja. Članovi su istog odbora, kako navode mediji, podlegli ovom evidentnom izrazu kulture smrti (102 glasa za ovu rezoluciju, 69 protivno - hrvatska je zastupnica glasovala „za“ - pitamo se, tko ju je ovlastio, zar vedinski katolički puk naše zemlje?) zahtijevajudi da „žena koja dolazi na pobačaj treba dobiti odgovarajudu financijsku naknadu, medicinsku i psihološku pomod te iznad svega, zadovoljavajude uvjete“. Koliko se god zlo legaliziralo i nametalo, branitelji života, usprkos svemu, ipak vjeruju, da de i ova krunica, sa svojim specifičnim zazivima i simbolikom, biti još jedno snažno sredstvo u velikoj borbi za život, prepoznato od Crkve, gorljivo šireno među svima, koji shvadaju ozbiljnost pobačaja i koji znaju, da se samo uz pomod Neba možemo oduprijeti tom zlu. Kako izgleda „izvana“ ova posebna krunica? Bijela zrnca - simboliziraju nevinost nerođene djece i njihovo dostojanstvo, nedodirljivost, svetost i svjetlo koje unose u svijet svojim postojanjem. Crvena zrnca- označuju Krv Jaganjčevu kao i krvavo mučeništvo Nerođenih, koji su Mu slični. Plava vrpca- plava je boja Marije; podsjeda nas na Njezin nebeski zagovor i majčinsku pomod. Medalja krunice ima sliku srca s nerođenim djetetom, što je oznaka apostolata za život, pokrenutog u Hrvatskoj 1999. od strane otaca Pavlina. Gospodin beskrajno ljubi najmanje. Palme su oko ovog znaka starokršdanski simbol mučeništva, pobjede, nagrade u Kraljevstvu nebeskom zbog svjedočanstva za Krista. Dva sveta Srca na poleđini: Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino; ova Srca kucaju za najmanje, a mi želimo biti „Trede srce“ pridruženo Njima u ovoj borbi. Dva Srca, kao dva Zavjeta Biblije, koja svjedoče za život! Tu je i ljiljan, znak čistode, nevinosti, nježnosti, često prikazan u ikonografiji uz Gospu i sv. Josipa, Njenog prečistog Zaručnika. Na kraju, jasno izražena slova I+M+J, tj. početna slova imena ISUS+MARIJA+JOSIP. Njima je upudena ova molitva za spas nerođene dječice, ova sveta imena jamstvo su naše pobjede i naše vlastite svetosti.

168


NAJ-NEVINIJIMA

K

ako moliti „Bijelu krunicu“?

Postoje dva načina: prikaži „redovitu“ tj. Gospinu krunicu, bilo koje otajstvo, na niže napisane nakane, ili moli ovako: Znak križa. Poljubi medalju. Reci s ljubavlju: EUHARISTIJSKO SRCE ISUSOVO, SMILUJ NAM SE! PREŽALOSNO SRCE MARIJINO, MOLI ZA NAS! BETLEHEMSKA NEVINA DJEČICE, ZAGOVARAJTE NAS!

Prvo crveno zrno: Oče naš… Tri sljededa zrna: Zdravo Marijo… Zadnje crveno zrno i sva ostala crvena zrna, moli „Molitvu prikazanja“: OČE NEBESKI, PRIKAZUJEMO TI RANE I KRV ISUSA KRISTA, JAGANJCA BOŽJEG, KOJI ODUZIMA GRIJEHE SVIJETA, SUZE MAJKE MARIJE I LJUBAV SVETOG JOSIPA, MOLEDI MILOSRĐE ZA NAS I ZA

Sva bijela zrna: ISUSE, MARIJO, JOSIPE, JA VAS LJUBIM I MOLIM- SPASITE NEROĐENE! Nakon posljednje „Molitve prikazanja“ izmoli tri puta Slava Ocu… Reci još: Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!Anđeli Čuvari Nerođenih, molite za nas! Blažena Majko Terezijo, moli za nas! Slugo Božji Ivane Pavle II, moli za nas! Pet desetica… Kao pet rana Kristovih… Kao peta, središnja Božja zapovijed: NE UBIJ! „Bijela krunica“ započinje zazivima: Euharistijskom Srcu Isusovom i Prežalosnom Srcu Marijinom. Otajstvo, naime, svete Mise iscjeljuje sve naše rane, a Marijino Srce nazivamo „prežalosnim“ zbog milijuna pobačaja kojima je Njeno Srce bolno dotaknuto. Molitva prikazanja“ je kratka ali sadržajna molitva, u kojoj Stvoritelju svijeta i ljudi prikazujemo Rane i Krv Njegova Sina (Nerođeni-ubijeni slični su zaklanom Jaganjcu Božjem), koji „nije došao osuditi svijet, ved je došao da svijet spasi“ (Ivan 12, 47), Gospine Suze, koje je isplakala tijekom muke i smrti Sina te veliku ljubav svetog Josipa, koji je bio zaručnik Marijin i poočim Isusov, te prvi koji je ugledao novorođenoga Kralja. U ovoj molitvi ponizno, skrušeno molimo Svemogudeg Boga, koji je naš dobri Otac nebeski, da iskaže milosrđe nama grešnicima i nerođenoj dječici; da svojom modu intervenira u pitanje njihova rođenja i spasenja. Zaziv Isusu, Mariji i Josipu, lako pamtljiv, poznat je u krugovima boraca za život diljem svijeta; molimo svetu Nazaretsku Obitelj da svojom zaštitom spasi Nerođene.Tri „Slava Ocu“ na kraju krunice molimo na čast Presvetog Trojstva. Usprkos svom zlu kroz vjekove, On, Bog Trojedini, pobjeđuje i vlada. „Ti si me satkao u krilu majke…“ (Psalam 139, 13) „Bijela krunica“ odgovor je na „bijelu kugu“ odnosno na mentalitet svijeta, koji u djeci vidi teret i živi samorazarajudim egoizmom. Stoga prikazujemo ovu molitvu za: prestanak pobačaja kod nas i u svijetu, za majke trudnice u rizičnim trudnodama, za neplodne supružnike, kao duhovnu pomod osobama ranjenima pobačajem, za povratak u crkveno zajedništvo onih koji su sudjelujudi u pobačajima, iz njega izopdeni (ekskomunicirani), za obradenje medicinskog osoblja, zakonodavaca, političara i svih koji promiču, odobravaju, nagovaraju i vrše abortusčedomorstvo, otkrivanje istine o kontracepciji i umjetnoj oplodnji, spirali i svim sličnim zlima koja uništavaju najmanje, za utjehu roditeljima koji su izgubili djecu u spontanim pobačajima… Papa Ivan Pavao II je rekao: Narod koji ubija vlastitu djecu, nema bududnosti… Patnja nevinih, nerođenih, odrediti de sudbinu svijeta… Žurno je potrebna jedna velika, svjetska molitva za nerođenu djecu! A Blažena Majka Terezija: Nema mira u svijetu, dok se ubijaju nerođeni… Oni su najsiromašniji među siromašnima… Ako i ne možeš spasiti sve, možeš spasiti barem jedno nerođeno dijete! Spasi ga! Onima, koji su se ogriješili o život, Ivan NEROĐENE! AMEN.

169


Pavao II je u enciklici „Evanđelje života“, između ostaloga poručio: Ne dopustite da vas zahvati obeshrabrenje i ne ostavljajte nadu. Znajte razumjeti, prije svega, to što se dogodilo i protumačite to u svoj istini. Ako to još niste učinili, otvorite se ponizno i povjerljivo pokajanju: Otac svakog milosrđa očekuje vas, da bi vam ponudio svoj oprost i svoj mir u sakramentu pomirenja… O teškim posljedicama pobačaja jasno govori sadašnji papa Benedikt XVI, u nagovoru sudionicima Skupa o žrtvama pobačaja u Rimu 5. travnja 2008., kada kaže: Drama namjernog pobačaja ostavlja duboke a katkada i neizbrisive tragove, ponajprije na ženi koja ga je počinila, na njezinoj okolini, ali i proizvodi razorne posljedice na obitelj i na društvo. Koliko su sebična sudioništva često u korijenu mučne odluke, s kojom su se tolike žene morale same suočiti i od kojih u duši još nose neizlječivu ranu… Molitelju „Bijele krunice“, sjeti se, dok moliš ovu molitvu, da moledi za nerođenu dječicu i njihovo spasenje za ovaj i drugi svijet, moliš ujedno i za njihove roditelje! Moliš za njihovo obradenje, te za iscjeljenje rana koje mnogi nose nakon pobačaja. Svima koji trpe zbog čina pobačaja, pozvani smo iskazati našu kršdansku ljubav, nikako osudu. „Milosrdni budite, da baštinite milosrđe“ rekao je Gospodin Isus. Majko Marijo, dovedi sve ranjene pobačajem do pokajanja i do novoga života! Sveti Josipe, zagovaraj sve očeve, mladide i muževe, koji su krivi za smrt svoje nerođene djece, da spoznaju svoj grijeh i da ga se odreknu! Uz osobnu molitvu, pozivamo na ostale oblike nastojanja, da se nerođena djeca spase pred pobačajem: uključi se u molitvenu zajednicu, moli s bližnjima… Prikaži svete Mise na ove nakane… Daruj trudnice u materijalnim poteškodama… Novčano, hranom, odjedom ili savjetom, utjehom, svojom prisutnošdu budi blizu majkama i očevima, obiteljima koje žive u potrebi… Skupi prijatelje i za Blagdane učinite dobro djelo djeci, rođenoj i nerođenoj… Naruči naše letke i dijeli ih… Nauči druge moliti „Bijelu krunicu“… Učini kakvu akciju, predavanje, svjedočenje, predstavu ili sl. u svojoj župi, školi, u molitvenoj zajednici… Piši, pjevaj, pričaj o životu, oduševi bližnje za ŽIVOT!S jednim spašenim djetetom, spasio/la si i naraštaje koji slijede nakon njega!Djeca se rađaju ne samo za ovaj svijet, nego i za Nebo!Gledaj: Bog je postao nerođeno Dijete… Da nas spasi. Sveti je Mihael Arkanđeo ustao u obranu trudne Žene i njezina Djeteta (Otkrivenje 12), neka brani i štiti i sve molitelje ove krunice!

170


BEBICE

P

ostoji li što ljepše i dragocjenije od malenoga djeteta?

Nježno i krhko bide, potpuno ovisno od roditelja, „upakirano“ u ružičaste ili plavkaste haljinice, kao pravi dar Božji, stiže svojoj obitelji koja ga nestrpljivo čeka četrdeset tjedana. Kosica, ručice, nožice, okice, prstidi, nosid, ustašca… Sve je maleno, slatko, simpatično, neodoljivo privlačno. Svi bi bebu ljubili i mazili, držali i divili joj se. Problemčidi oko grčeva, promjene pelena, „rodice“ na čelu, izbijanja zubida… Sve je to ništa u usporedbi s njegovim ili njezinim smiješkom i čudnovatom ljubavlju, koje pruža, a da i ne zna za pojam ljubavi. „Najmanji su najvedi“. Zaista je tako! Sudbina svijeta ne nalazi se u političarima niti u projektima raketnih štitova a niti o cijeni nafte; maleno, bespomodno dijete - ono je i danas i jučer i sutra svijeta. Njega, slabašnoga, boji se taman svijet, koji pedeset milijuna puta godišnje oduzme majčinoj utrobi ovaj blagoslov i sredu, u namjernim pobačajima. Trend straha pred djecom ved je odavna došao i u naše krajeve. Nevjerojatno je što sve moramo „gutati“ čitajudi neke medije! Eto na primjer, u vodedem hrvatskom dnevniku, zablistao je deset-centimetarski naslov, bombastične izjave nekog „super-uma“ u kojemu stoji, da jedno dijete u tri godine potroši 100,000 kuna svojih roditelja na hranu! Koji biser! Ako bismo tako razmišljali, zašto da i sve ostalo ne zbrajamo i oduzimamo, kao da je život jedna puka matematika, fizika ili kemija? A koliko odrasli potroše na hranu? A koliko mačke i psi potroše na hranu? A koliko benzina trošimo, i vode, i struje, i kemikalija i…? No, to očito nije važno; važno je sljedede, da mladim obiteljima i brakovima omrzne rađanje. Ta, tko bi pametan išao rađati za „tu cijenu“ i „u ovo teško vrijeme?“ Da, kao da su druga vremena bila laka! Nevjerojatno, koliko smo si svi dozvolili ispiranje mozga. Djecu mjerimo novcem! Brado, opasno je to, igramo se s Božjim zapovijedima, i to ne može izadi na dobro. Jedna mi se gospođa žali, kako su danas životinje privilegirane: imaju svoje tv i radio-emisije, svoje hotele, frizere, časopise, pa čak i groblja. Pita se, zašto ne bismo slušali o dječici u tim silnim emisijama koje nam se nude i pameti nam sude, pretvarajudi nas u - pomalo lude? Volim ja životinje, u samostanskom vrtu držimo dva psa i jednog mačka. Ne računajudi miševe i slično. Ali, dijete je dijete a životinja je životinja. Ispada, da životinje imaju više prava i popularnosti nego dječica! Nedavno mi se jedna žena „hvali“ da joj njezin „pesek“ jede iz usta. Kod drugih sam u kudi zatekao sedam mačaka, sve po stolu i krevetu… Više se i ne čudimo, kada čujemo tepanje dragim „dlakavcima“ poput: dođi, beba, zlato, srce, dušo moja, itd. U redu, neka svatko misli što hode, ali shvatimo da životinje nisu ljudi. Djetešce je naše „zlato, i srce i duša“. Djeca traže i trebaju ljubavi, a onda tu ljubav i uzvradaju. Životinje imaju nagon, dječica imaju besmrtnu dušu, osjedaje, razum. Dijete je osoba, pas i mačka nisu! Moja draga prijateljica Vesna, koja je posvojila nekoliko napuštene djece i s njima odlučila „oživiti“ jedan naš gotovo mrtvi otok, muku muči s provedbom svoje ideje. Žali mi se, kako od vlasti ne dobiva nikakav poticaj, jer potiče se samo sadnja maslina, uzgoj magaraca, obrađivanje zemlje i otvaranje farmi ovaca. Kaže mi pomalo ogorčeno, da njezina djeca nisu ni biljke ni životinje, ali što de, „uzalud joj se bosti s rogatim“. Siguran sam, da je kojim slučajem na brigu uzela nekoliko pasa, imala bi dobrotvore. To je

171


žalosno i to je užasno. Ali to je naša stvarnost. Biblijski gledano, djeca su izraz Božjeg najvedeg blagoslova i naklonosti. Ništa nije toliko vrijedno, kao djeca. U ničemu se žena toliko ne ostvaruje, kao u začedu i rađanju i odgoju djece. Danas, kada baš sve možemo imati (sto vrsta salama, čokolade s okusom lubenice i mlijeko s okusom Coca-Cole, nebrojene prehrambene ili odjevne ili tehnološke artikle o kojima smo nekod samo sanjati mogli) bojimo se djece. To je zato, jer je čovjek postao zatvoren u sebi, drži se grijeha i živi u smrti. Gradi si svoje malo kraljevstvo, ali gradi na pijesku, kako Isus jednom reče. Koliko je tomu kriv mali čovjek, a koliko sustav, društvo? Ne znam ali znam masu kršdana, koji se groze kada netko rodi trede dijete. Imaju vremena za silne sapunice i psihoterapije, a nemaju vremena za odgoj svojih potomaka. Mislim, kada bismo se mi kršdani obratili i istinski vjerovali u Boga koji je sve stvorio i sve hrani i uzdržava, da bismo uspjeli barem malo promijeniti odnos svijeta prema dragoj dječici. U Pismu piše: „Blago majci djece brojne!“ Je li se Gospod zabunio ili možda nije mislio i na današnje vrijeme, dok je to rekao? Ne, istina je uvijek istina, Božji je naum uvijek isti. Blagoslov dolazi po djeci, zdravoj i bolesnoj, bijeloj i crnoj, kršdanskoj i muslimanskoj, bogatoj i siromašnoj. Bojim se da, ako to ne shvatimo, sutra može biti prekasno. Okrenimo se oko sebe: kude velike a prazne, dvorišta u cvijedu, ali bez dječje galame… Bog postoji. I silno želi naše obitelji ispunjene dječjim smijehom!

172


POZVANI SLUŽITI

J

edan sam dan vodio zaista zanimljivi telefonski razgovor.

Sugovornica je bila stanovita gospođa, koju sam nazvao na preporuku i molbu druge stanovite gospođe, jer da ova ima mnoge probleme, pa treba razgovor. Dobro, rekoh, kad je ova druga toliko uporna, nazvat du ovu prvu, pa da svo troje budemo sretni i zadovoljni. No, ova prva nije bila baš prezadovoljna upletanjem druge, a kamoli tredega u njezin život. No, kako bilo da bilo, i taj me razgovor nečemu naučio. Gospođa X, nakon što se verbalno iskalila na gospođu Y, dala si je oduška i nad gospodinom Z, odnosno niže potpisanom personom. „Ja sam kršdanka! Gdje je naša Crkva, kad treba pomagati siromašne, tko traži i liječi narkomane, zašto politiziramo propovjedaonicu a ne čujemo niti ne vidimo jauk i bijedu mladih, starih i djece… Tko se brine za malog čovjeka… Vi sigurno ne. Od svedenika mogu čuti samo moraliziranje, itd.“ I sve tako, u istom tonu. Nisam se branio. Ima i istine u njezinim riječima. No, ipak sam se usudio zaključiti jedno, vrlo važno: „Gdje je Crkva u svim tim prilikama i među svim tim ljudima? Redi du vam: Crkva, to ste vi. Ti ljudi čekaju vas. Tamo gdje ja ne mogu ili ne stignem, poslani ste vi. Krenite!“ „E da, lako je vama govoriti…“, i krenula je, ali sa samoopravdavanjima i isprikama. KRIVO. Isus nije poslao samo apostole u službu, nego sve vjernike. Nema izgovora, nema bijega. Ili činimo dobro- ili ne činimo dobro. Nema sredine. Eto, naša molitvena zajednica ove godine za dolazedi Advent priprema jednu divnu akciju. Možda ovaj člančid potakne i kojeg čitatelja, da nam se radosno pridruži. Tiskali smo oglas, evo ga ovdje, pa čitajmo! „Velika adventska akcija ljubavi: „NAŠIM MINI-ANĐELIMA“. Brado i sestre kršdani, mir i blagoslov! Amen! Svi znamo najvedu biblijsku istinu, središnju poruku naše vjere, najljepšu „definiciju“ našeg Gospodina i Stvoritelja: „BOG JE LJUBAV“ (1 Iv 4, 16) Čuli smo je nebrojeno puta. Čitali smo je nebrojeno puta. Razmatrali smo je nebrojeno puta. A sada Boga, koji je Ljubav, želimo posvjedočiti svojom ljubavlju prema Njemu i bližnjima, svojom brigom i pažnjom. Uđimo svim srcem u ovu akciju! KADA? Kroz vrijeme Došašda. Da bismo za Božid uistinu doživjeli i primili maloga Isusa, kroz četiri demo tjedna otkrivati svoje „veliko ja“, i oslobodivši ga se, radosno dočekati Spasiteljev rođendan! Da bismo činili dobro, trebamo dobro imati u sebi. Svako dobro dolazi od Boga. KAKO? Činedi jedno osobito djelo ljubavi. S riječi na djela! Odričudi se svojega, zbog ljubavi prema drugima, u kojima gledamo Krista. „Vjera, ako nema djela, mrtva je sama po sebi“ (Jak 2, 17) Nebeski nam je Otac dao sve u svome Sinu Isusu. Dijelimo se s onima, koji nemaju. ZAŠTO? Zato, što smo Kristovi. Ako zaista jesmo, pozvani smo činiti Njegova djela. „Jer, njegova smo tvorevina, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja unaprijed pripravi Bog da u njima hodimo“ (Ef 2, 10) Vrijeme je za akciju!! KOMU? „Tko primi jedno ovakvo malo dijete u moje ime, prima mene i onoga koji me poslao!“ (Lk 9, 48) Odlučili smo: pomodi demo NAJMANJIMA i njihovim obiteljima! Čitaj dobro: u sljededih nekoliko mjeseci, zahvaljujudi Božjoj milosti te molitvama i žrtvama mnogih, rodit de nam se PETERO mališana, kojima je, nažalost, bio namijenjen pobačaj. No, pobijedila je ljubav! Ipak, nije dovoljno samo DUHOVNO pomagati roditelje u krizi i napasti… Sada, kad se rode ova dječica, MI smo im pozvani pomodi KONKRETNO- da osjete našu kršdansku ljubav

173


na djelu! Sva ta djeca dolaze iz siromašnih obitelji! Nema boljeg blagdana, od onoga provedenog znajudi da smo i drugima pomogli da dožive toplinu Božida. GDJE I NA KOJI NAČIN? Svakoga četvrtka, od 20h, u molitvenoj dvorani ispod kapele Blaženog Alojzija Stepinca na TURNJU, možeš donijeti: pelene (za najmanje bebe), higijenske potrepštine za majke i djecu, hranicu i slično, te anonimno ostaviti u velikoj kutiji pri ulazu u dvoranu, na kojoj piše „BEBE“. Imena dobročinitelja ne demo zapisivati, čitati, veličati, ugravirati u zidove crkve, pisati zahvalnice. Sorry… Rado su viđene i kovertice, na kojima možeš napisati „Za naše MINI-ANĐELE“ i ubaciti u istu kutiju ili u prilog koji se kupi potkraj molitve četvrtkom. Veliko hvala, u ime naših beba-mini anđela, u ime njihovih dragih i sretnih roditelja! I nebeski ti anđeli pjevuše: hvala, hvala! RIJEČ BOŽJA KAŽE: Blaženije je darivati nego primati, Bog ljubi vesela darivatelja, Pustite dječicu k meni, takvih je Kraljevstvo nebesko. Ne možemo spasiti svu dječicu, osuđenu na pobačaj. Žalimo strašno zbog toga. No, onu koja se rode, zbog naše molitve i savjeta, dužni smo podržati, koliko možemo, kroz život. MI; to ne znači sam svedenik ili samostan ili neki tamo Karitas. To znači: TI i JA. Mi smo Crkva. Pozivam Te: OTVORI SVOJE SRCE NAJMANJIMA! Oni su zaista Božji ANĐELI! Tebe, koji deš srcem i novčanikom, radom i idejama sudjelovati u ovom plemenitom projektu, neka obilno blagoslovi Otac i Sin i Duh Sveti, po zagovoru Majke Marije. „ Sigurno, da uvijek možemo činiti dobro, ne samo kroz Došašde. Isto tako, dobro smo pozvani činiti svima, ne samo bebama. No, nas je Duh Sveti nadahnuo za ovo i za sada. Pridruži nam se. Možda je upravo to ono što trebaš; obogatiti svoj život, darivajudi bližnje!

174


PRVO HRVATSKO SPOMEN-OBILJEŽJE NEROĐENIMA

Članak je objavljen u Kani, za mjesec listopad, a razgovor je vodila gđa. Matija Vekid. Pater Kornelije Marko Glogovid mladi je pavlinski redovnik, koji je osnovao i vodi pavlinski Centar za nerođeni život „Betlehem“ i molitvenu zajednicu za nerođene „Trede srce“. Trenutno je župni vikar i vjeroučitelj u Kamenskom kod Karlovca, voditelj je višednevnih seminara za ozdravljenje od rana pobačaja i župnih molitvenih zajednica te duhovnik časnih sestara i Udruge „Gabrijel“. Tajnik je hrvatske pavlinske Provincije. Napisao je više knjiga, molitvenika i brošura na temu borbe za nerođeni život. Njegovom zaslugom na dan sv. Faustine Kowalske, 5. listopada ove godine, na karlovačkom groblju Jamadol postavljen je i blagoslovljen prvi spomenik nerođenoj i nevinoj dječici u Hrvatskoj. Stoga smo ga zamolili za razgovor. 1. Poštovani oče Marko, možete li nam redi ukratko je li čest slučaj u svijetu da se nerođenoj djeci podižu spomenici i tko je bio nositelj te ideje kod nas? Na koju se sve djecu tu misli? Diljem svijeta, osobito na Zapadu, aktivisti za život podižu raznih oblika spomen obilježja za nerođene, koja su vedinom religioznog izričaja, no podižu se i spomenici koji u sebi ne nose vjerska obilježja odnosno jasnu vjersku poruku. Spomenike nerođenoj djeci, kada ih postavljaju katoličke organizacije, redovito blagoslivljaju biskupi, kojima, osobito u SAD-u, nije neobično niti sudjelovati u „hodnji za život“ ili u molitvi ispred abortivnih klinika. Osobno sam posjetio nekoliko takvih spomen-mjesta, na grobljima i ispred crkava (zadnji put to je bilo na groblju u Klagenfurtu u Austriji) i shvatio, da i Hrvatska treba žurno i nužno, za početak barem jedno takvo mjesto na kojemu de se jasno i vidljivo iskazati pijetet djeci usmrdenoj „užasnim zlodjelom“, kako abortus naziva Katekizam. Mi smo proširili značenje spomenika, tako da je podignut s ciljem da se sjetimo, pomolimo, isplačemo svu malenu djecu: nestalu u namjernom ili spontanom pobačaju, u trenutku poroda ili u prvim danima života, u djetinjstvu; zlostavljanu, izmučenu nasiljem, nastranostima, ratovima, prisilnim radom, glađu i bolestima. Dakle, spomen-obilježje se odnosi na sve njih, najmanje, nevine, a želi biti jedna stvarna pomod i njihovim bližnjima, koje de spomenik pozvati ili na obradenje i pokajanje, ili na molitvu za njihovu djecu, kojoj se često ne zna grobno mjesto… 2. Zašto je bolje/potrebnije podizati takve spomenike na grobljima nego u crkvama?

175


Razmišljali smo gdje bi bilo najbolje mjesto za takav, prvi u nas, spomenik. Odlučili smo se za groblje, jer u crkve dolaze samo neki, dok na groblja (gotovo) svi. mnogi koji pate i žale za svojom nerođenom dječicom, nikada ne dođu u crkvu. Željeli smo i njima poslati veliku, sjajnu poruku milosrđa i Božje beskrajne ljubavi. Crkve su ved ionako ispunjene različitim slikama i kipovima. No, postoji i drugi razlog; naime, nerođena se djeca, uglavnom, pokapaju na gradskim grobljima, te je i stoga ovaj bijeli kip postavljen na pravome mjestu, u blizini pokopane bjeline onih koje svijet hladno naziva embrijima i fetusima, a Stvoritelj ih zove svojom ljubljenom dječicom. 3. Zašto baš spomenik Milosrdnog Isusa? Koja je simbolika tog kipa? Kip je velik 180 cm i težak 800 kg. Kada ga je naš karlovački gradonačelnik g. Damir Jelid otkrivao, iz okupljenog se mnoštva čuo uzdah iznenađenja. Malo ih je prije vidjelo kip, te sam i očekivao takvu reakciju! Bilo je tu i onih, kojih je privukla puka znatiželja, novinara, pripadnika vojske i policije, dužnosnika Grada, drugih udruga, molitvenih zajednica… No, i deset prisutnih svedenika ostalo je u čudu, gledajudi Milosrdnog Isusa koji u jednoj uzvišenoj ljepoti i dostojanstveno blagoslivlja one koji Mu dolaze, pokazujudi na svoje otvoreno Srce iz kojega teku zrake milosti. Spomenik je živi svjedok crkvenog poslanja da miri čovjeka s Bogom i poruka, da je Spasiteljevo milosrđe vede od svakoga zla i grijeha i da Njemu, Kralju kraljeva, Jaganjcu i Otkupitelju, može dodi baš svatko, kakav god teret na duši nosio i što god u životu proživio. Svetoj Faustini je to vrlo jasno objavljeno, naša je molitva i želja, da to svi shvate i prihvate.

4. Tko je autor kipa Milosrdnog Isusa? Kip je u bijelom mramoru načinio umjetnik, kipar i slikar, Franjo Haramina, rodom iz Marije Gorice kod Zaprešida, koji je napravio i nekoliko drugih kipova ove tematike: Marija Majka života, Zaštitnica nerođenih nalazi se u posebnim kapelama u Svetom petru u Šumi i u Kamenskom, te u crkvi na otvorenom u Županji, a taj je kip ondje blagoslovio kardinal Vinko Puljid. Jedna je statistika izrekla tužan podatak, da je oko 30 posto naših žitelja izravno dotaknutih pobačajem, samo namjernim. Svakodnevno se susredem s ženama, djevojkama, mladidima i muževima koji trpe zbog toga. Sada imaju mjesto, gdje mogu slobodno dodi, oplakati i pomiriti se sa svojom djecom, a mnoge de, vjerujem, Milosrđe Božje potaknuti i na sakramentalno rasteredenje savjesti. Kip nije ni u kom slučaju podignut da bi nekoga povrijedio ili da bi bio prigovor ili prijetnja. Vodili smo se isključivo milosrđem i ljubavlju. Crkva neprestano ponavlja, da grijeh i grešnik nije isto. No, legalizirano zlo (pobačaja) i dalje ostaje zlo. A Gospodin je došao zbog grešnika, bolesnih, ranjenih, iznemoglih. 5. Tko je otkrio i blagoslovio spomenik?

176


Spomenik je otkrio karlovački gradonačelnik g. Jelid, koji je stigao u 15h („ura milosrđa“) zajedno s dvoje dogradonačelnika i s drugim uglednicima, a blagoslovio ga je i blagoslov popratio dirljivim riječima i spontanom molitvom g. dekan karlovačkog dekanata, preč. Ferdinand Vražid. Nažalost, u mnogim medijima, koji su izvijestili o podizanju spomenika, od nikoga nije došla potpora, jer izgleda da je u Hrvatskoj sve što dolazi od Crkve automatski nepoželjno i nepotrebno. Iz govora su izvučene manje važne riječi, ponegdje i potpuno krivo citirane. Kao da se smišljeno htjelo osmiješiti događaj odnosno prikazati ga „bizarnim, bolesnim i glupim“ kako se netko izrazio. No, bili smo na to spremni, jer ipak riječ je o prvom takvom spomeniku a sile su bezboštva i tame danas uistinu jake, pa nas ni to nije začudilo. Ne shvadam, doduše, kako pametni, učeni ljudi ne vide u nerođenom djetetu čovjeka (a sami su takvima bili) i kako je pohvalno podizati spomenike životinjama, „nepoznatim ratnicima“, likovima iz bajki i crtida, filmskim zvijezdama… A za žrtve pobačaja i za nevinu dječicu opdenito, nema se osjedaja. 6. Za kraj bi Vas pitala kako ste se odlučili za svedeništvo-redovništvo i posebno za apostolat dizanja glasa za nerođene? To je duga priča, ali kratko odgovaram, da se moj pavlinski Red ved pola stoljeda uključuje aktivno u spašavanje nerođenih. Moj je poziv svedeništvo a moja je misija „rad za život“. U Hrvatskoj djelujemo tek deset godina, kroz mnoge muke i osluškivanje Božjeg vodstva postali smo prepoznatljivi po svojem zalaganju za spas najmanjih. Nedavno smo dobili i kudu, nazvanu Obitelj sv. Josipa, u koju demo smještati trudnice u životnim poteškodama. Upravo se spremamo u London, vidjeti kako to slično tamo funkcionira. Ovo je težak, mukotrpan i zahtjevan rad. Ne znam što bih učinio, da nemamo tolikih dobrih ljudi, dobročinitelja, suradnika, a prije svega, molitelja. Podupire nas 50 molitvenih zajednica za nerođene. Molitva i pokora, post i žrtva: bez toga nema pobjede, jer borimo se protiv zloduha, koji lukavo i agresivno nagovara na grijeh, a ne protiv ljudi. Ne mogu opisati sredu, koju osjedamo kad spasimo djetešce od bolne smrti abortusom! Zbog te srede isplati se trpjeti i mnogo, mnogo više. Slava Bogu. 7. Koje su Vaše želje i nade? Imam neke konkretne planove za bududnost, i to skoru, jer kako je krenulo u svijetu (nisam pesimističan nego objektivan) za očekivati je da de se granice legalnog pobačaja pomicati; prvo s 10 na 12 tjedana, onda s 12 na 24… Također, spušta se granica „prikladne dobi“: ved se vrlo mladim maloljetnicama u svijetu omogudava ovaj „zahvat“… U nekim je krajevima mogude izvršiti pobačaj, umorstvo nerođenog djeteta, i do devetog mjeseca trudnode (pogledati na web-u: „partial birth abortion“)… Izmišljaju se pilule koje trenutno usmrduju začeto dijete, opravdavaju se razno razne metode oplodnje, prenatalne selekcije, pa čak i manipulacija genskim obilježjima djetešca… U nekim se krajevima sve glasnije čuje, da

177


su kršdani sa svojim naukom o dostojanstvu života (u to ulazi i ozbiljno pitanje eutanazije) prijetnja demokraciji; naši se prosvjednici zatvaraju, šikaniraju, javno izvrdu ruglu, gube posao, klevedu u medijima itd. Možda de udariti i na samu Bibliju, jer nije podobna za „civilizaciju smrti“? Dakle, sve de se više pobačaj promicati, odobravati, banalizirati (u Beču u jednom hipermarketu postoji ambulanta za abortus). To je i prorokovao sv. Maksimilijan Kolbe, rekavši da de „prije drugog Kristovog dolaska prethoditi posvemašnji prezir prema nerođenoj djeci, očitovan masovnim ubojstvima nerođenih, baš kao što je prvom dolasku Isusa slijedio pokolj malih Betlehemaca“. No, mi se na damo i ne demo posustati, uz pomod Boga-Životvorca. Konkretno, želim osnovati mrežu kuda „Obitelji sv. Josipa“ po cijeloj Hrvatskoj, želim otvoriti „hrabri telefon“ za žene u kušnji pobačaja i za razgovor nakon te traume, za njih i njihove partnere, želio bih pokrenuti specijalizirani časopis, koji bi se bavio samo tom temom, želio bih također da se dogovori s bolnicama da se tjelešca nerođenih dostojno pokopaju, želio bih i mrežu udruga za život i više radio emisija i objaviti još mnoge publikacije u našem novonastalom izdavaštvu „Nonnatus“… I još mnogo toga. No, trebam jako mnogo molitve, trebamo i dobročinitelje, a i podršku subrade svedenika. Naša je također želja, da 24. travanj, dan kada je Sabor potvrdio legalizaciju pobačaja, koji je donio toliko suza našem narodu, bude od naše Crkve proglašen danom tihe molitve, pokore i posta zadovoljštine za ovaj grijeh, koji, ako mu se ne odupremo, može uistinu uništiti Lijepu Našu.

178


179


U SPOMEN NAJMANJIMA

O

tkrivanju prvog hrvatskog spomen - obilježja nerođenoj i nevinoj dječici 5. X.

2009., prisustvovali su brojni gosti, kako iz samog Karlovca i okolice, tako i iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske. S nama su bili dragi prijatelji, simpatizeri Pokreta za život te svedenici na čelu s prečasnim dekanom karlovačkim, koji je, na veliku čast i radost sviju, blagoslovio kip. Događaj su, također, svojom prisutnošdu uveličali, gospodin gradonačelnik Karlovca sa svojim najbližim suradnicima. Tada sam rekao sljedede: „Otkriveno spomen-obilježje je prvo takvo u Hrvatskoj! Do sada, kod nas nije postojalo ništa slično; ni običan kamen niti križ koji bi imao bilokakav znak, riječ ili citat koji se odnosi na nerođeno dijete. Neki postavljaju pitanje, zašto nam je taj događaj toliko poseban i važan? Odgovor mogu dati brojke kojima raspolažemo, a one govore da se u svijetu, svakodnevno, pod srcem majki usmrti oko 120 000 nerođene djece. To su zaprepašdujude brojke koje je potrebno upamtiti, jer se radi o žrtvama, o jednom „otajstvu zla“, kako navodi apostol Pavao u jednoj svojoj poslanici, a ono svakako obuhvada i zlo abortusa. Riječ je o 120 000 nevine dječice, naših Maja, Marija, Davida, Petri..., koji svakodnevno nestaju kirurškim zahvatima, legalno, pod različitim okolnostima, koje mi ne želimo osuđivati. Potrebno je redi kako u našoj domovini svakog dana život izgubi 30-50 mališana (foetus, lat. = mališan) I, upravo je iz tog razloga nastao spomenik nerođenoj i nevinoj dječici; da ih se sjetimo, da im se molimo, jer vjerujemo da su spašeni. Mi vjerujemo da gledaju lice nebeskog Oca, da nas pred Njime zagovaraju i da demo ih upoznati kada dođemo u nebesko Kraljevstvo, u „Novi Jeruzalem“. Na spomeniku stoji natpis: “Svoj nerođenoj i nevinoj dječici!“ Dakle, nevinima i nerođenima domovine i svijeta. Taj je kip podignut u čast i na spomen ne samo pobačenoj dječici, mučenicima, te onima kojima nije dozvoljeno živjeti i koji su odbačeni još prije rođenja, nego i svoj djeci koja su umrla u spontanom pobačaju. Kip je također posveden svoj dječici umrloj u trenutku rođenja, prerano ili nakon rođenja zbog različitih bolesti, nesretnih slučajeva, umrloj u zlostavljanjima, nasilju, gladi i žeđi. Za primjer, 25 000 djece svakog dana umire od gladi samo u Africi. Eto,zato ovaj kip! Željeli smo i planirali da mjesto na kojem de spomenik biti podignut, bude mjesto molitve i jednog tihog hodočašda, na koje de se modi uputiti svatko tko želi, tko je ranjen ili nije ranjen pobačajem. Svatko de tu modi zapaliti svijedu, pomoliti se, ispričati i pomiriti s Bogom. Tu de se modi isplakati, oprostiti sebi i, zapravo, učiniti sve ono što je ljudski. Taj spomenik pokazuje Milosrdnog Isusa, koji ne želi nikoga osuditi niti ikome prijetiti, ne kori, ne proklinje, ved blagoslivlja. To je Milosrdni Isus čije su ljepota, bjelina i simbolika toliko snažne, a uzdignutom desnicom On blagoslivlja groblje, grad Karlovac, županiju i cijelu našu lijepu domovinu. Kip je mogao stajati ispred ili pokraj crkve, međutim, odlučili smo da to ipak bude groblje gdje de ga svi modi vidjeti. Svatko de modi zastati i upitati se: “Što znači taj znak? Što znači ta ruka? Zašto Isus rukom pokazuje na srce?“ Brado i sestre, srce je simbol ljubavi, a Gospodin Isus je sama ljubav i On za nas, “velike i male“, nema ništa drugo osim ljubavi. To je poruka tog mjesta i samog kipa! Želja nam je bila dovršiti spomenik i prije blagdana Velike Gospe, međutim, okolnosti su htjele

180


da se blagoslov dogodi na sam spomendan sv. Faustine Kowalske, velike svetice kojoj je Isus uputio najtoplije riječi koje možemo zamisliti. Pozivam vas da pročitate Dnevnik sv. Faustine i da se sami u to uvjerite. Isus joj je rekao: “Ti si srce mog srca. Tvoja ljubav, Faustino, meni je važnija od ljubavi nebeskih anđela. Ti si tajnica moga milosrđa.“ 1930. joj je povjerio jednu veliku tajnu svog srca, rekavši „Faustino, reci svijetu da je najveda žalost mog srca, upravo pobačaj.“ Isus je poručio da se radi o ubojstvu nevinih u utrobama majki. Iako bismo to ponekad željeli i drugačije nazvati, ne možemo. Sam Isus je tako rekao. Međutim, isto tako ,Isusovo milosrđe ne poznaje granice i trebamo također znati da je rekao i ovo: “Faustino, svijet de se zaprepastiti mojim milosrđem, kada vidi silna djela moje ljubavi.“ Inače, kip je napravljen od bijelog mramora. Visok je 187 cm, a težak 800 kg. Izradio ga je kipar, gospodin Franjo Haramina iz Marije Gorice, kraj Zaprešida. Kada ga pogledate, možete osjetiti da je rađen više srcem, nego rukama i očima pa je i to bio dodatan razlog zašto smo ga odabrali. Mnogo je koštao, ali sva sredstva za njegov nastanak i uređenje dugujemo dobroti brojnih donatora i molitelja iz cijele Hrvatske i inozemstva, jer se naš pokret raširio u, sada ved možemo redi, desecima tisuda srdaca diljem Lijepe Naše, susjednih zemalja i svijeta. Svakodnevna pisma, poruke, mailovi, razgovori, telefoni dokazuju da ljudi zaista pate i pitaju se, što se dogodilo s njihovom djecom, kako izadi iz takvih trauma, kako moliti, kako pomodi bližnjemu, kderki, sestri, prijateljici da izađu iz te velike traume i žalosti? Jedno od rješenja je, svakako, molitva te uključivanje u naš apostolat.“ Slijedila je meditacija uz pro-life pjesme, dolazak dječice u bjelini i polaganje bijelih ruža uz spomenik, otkrivanje spomenika i molitva uz njega… svi smo bili duboko potreseni, ali i radosni zbog ovoga znaka Božje dobrote i milosrđa. Na svetkovinu Svih Svetih iste godine, stotine su svijeda gorile oko kipa… Toliko se puta vidjelo ljude da pred njim mole, razmišljaju… Trag od crvenog ruža na Isusovoj bijeloj haljini, znak je da smo učinili dobru, plemenitu, potrebnu stvar. Da barem i drugi gradovi krenu za našim primjerom!

181


SVETKOVINE

S

lava Bogu, u ove posljednje dane, biblijski govoredi,

(vidi 2 Timoteju 3!), mnogi kršdani dobivaju nevjerojatne darove i objave, na proslavu našega Gospodina. No, ne govorim o viđenjima i halucinacijama, nego o objavi Riječi Božje. Duh Sveti zaista puše i mnogima je dozvolio da otkriju predivne, sjajne stvari o kojima čitamo u Bibliji, ali nekako ne ulazimo u bit i zapravo ostajemo slijepi. Jedan je američki svedenik, moledi se i pomno čitajudi, proučavajudi otkrio upravo zadivljujudu poruku Svetoga Pisma, koja se skriva iza židovskih vjerskih blagdana. Mislim, da je vrijedno da to zajedno proučimo, u dva nastavka, jer se radi o zaista neizrecivim dubinama Božje ljubavi. O čemu je riječ? Bog je stvorio razvojni proces nerođenog djeteta, koji se odnosi na stare blagdane Izraela i koji se događaju baš na te dane blagdana. Divna je ta uzvišenost žene i majke; Božji plan za život leži u ženinom tijelu, od trenutka oplodnje, preko implantacije i rasta djeteta, do rođenja, kada se novo Božje stvorenje, beba sa vječnom dušom od trenutka začeda, rađa na svijet. Nerođeno je dijete posebno u Božjim očima jer je tako detaljno i s toliko ljubavi Bog isplanirao njegov razvoj. Nerođeno je dijete osoba koja se treba, dakle, bezuvjetno cijeniti i zaštititi da nikada ne bude uništeno abortusom. Počnimo slijededim redoslijedom: prvo naziv blagdana- onda objašnjenje i primjer te zaključak, koji se odnosi na Isusa Krista i nas, Njegovu Crkvu. Prvi blagdan: PashaPasha se slavila u prvom mjesecu, 14. dana mjeseca Abiba ili Nisana (Levitski Zakonik 23:5). Bio je to spomen spasa Izraelove djece od smrti – vjerom u krv (pashalnog) janjeta, te početak novoga života u Obedanoj zemlji, po Božjem izbavljenju Izraela preko Mojsija iz egipatskog ropstva. Ovulacija- Ako se uzima mjesec kada žena zatrudni prvim mjesecom trudnode, do ovulacije dolazi 14. dana prvoga mjeseca. Ovulacija je prapočetak novoga života, koja vodi do slijededeg koraka – oplodnje. Novi život- Bog je poslao svoga Sina Isusa, da bi dao svima koji vjeruju u Njega vječni život (Ivan 3:16; itd.) Pavao je nazvao Isusa našim pashalnim Jaganjcem (1Korindanima 5:7). Svakome tko prihvati vjerom žrtvu Isusovu, daje se život vječni s Njime u Nebu (Ivan 3:1-21; itd.) Drugi blagdan: Blagdan Beskvasnih kruhova- slavio se dan nakon Pashe (Levitski Zakonik 23:6). Ovaj blagdan označava žurbu Izraelaca u trenutku napuštanja Egipta (nije bilo vremena da se kruh digne) te simbolizira potrebu, da se makne kvasac iz kuda (kvasac je metafora za grijeh, prema evanđelju).Oplodnja- Do oplodnje majčinog jajašca (ovum) očevom spermom – doslovno – usadnjom očeva sjemena – dolazi unutar jednog dana ovulacije, ili se to jajašce raspada i do trudnode ne dolazi tog mjeseca. Sjeme- Isus je pokopan u manje od jednog dana nakon razapinjanja. Sjeme (Isus) je pokopano – posađeno – u grob. Sjeme svake biljke treba biti posađeno u zemlju da bi izraslo i donijelo plod. Naše Sjeme, Isus, posađen je da bi ustao kao prva žetva uskrsnuda (1 Korindanima 15: 20-23; itd.), kao dokaz i obedanje za one koji vjeruju u Njega, da de također uskrsnuti iz smrti (Jakov 1:18; itd.) Isus je bio potpuno slobodan od grijeha. Tredi je blagdan: Prva žetva- Taj se blagdan slavio u nedjelju nakon Pashe (Lev. Zakonik 23:9-14), a žetva se obavljala 2. ili 6. dana poslije Pashe. Slavilo se tako, da se prinosilo Bogu prvi snop koji je požnjeven, kao znak vjere i zahvalnosti Božjeg naroda,

182


pouzdanja u Boga koji de skrbiti za sve njihove potrebe. Implantacija- Nakon oplodnje, oplođeno jajašce se polako krede do maternice (uterus) oko otprilike 2 do 6 dana, dok se ne usadi u utrobu, gdje de biti hranjeno i gdje de se razvijati do rođenja. Isusovo uskrsnude- Isus, naš Kruh Života (Ivan 6:35), je ustao od mrtvih tredeg dana nakon svog raspeda (Ivan 24:7; itd.) Posijano u grob Sjeme je izraslo tj. uskrsnulo, kao PRVI koji je uskrsnuo i koji je postao naša euharistija, doslovno «zahvala». Četvrti je židovski blagdan, Blagdan Sedmica- Shavuot ili Pentekost, koji se slavi 50 dana nakon Prve Žetve (Lev. Zakonik 23:15-16). Ovaj je blagdan bio žrtva prikaznica Bogu u zahvalu za ljetnu žetvu. Novo stvorenje - kako se oplođeno jajašce nastavlja razvijati, on ili ona se prepoznaje po ljudskim crtama otprilike 50 dana nakon začeda. Žetva- kršdanska Crkva – Tijelo Isusa Krista – rodila se na Dan Pentekosta (Pedesetnice), 50 dana nakon Isusovog uskrsnuda (Ivan 14:16-20; Djela apostolska 2). Od toga dana nadalje, Crkva de žeti veliku žetvu duša za Kraljevstvo Božje (Joel 2: 28-29), s vjernicima koji de u snazi Isusova Duha biti preobraženi u novo stvorenje (2 Korindanima 5:17; itd.) U sljededem broju nastavljamo prikaz još nekoliko židovskih blagdana, otajstveno vezanih uz nastanak svakoga čovjeka.

183


BLAGDANI

N

astavljamo razmatrajudi čudesne Božje poteze u stvaranju čovjeka,

otkrivajudi Njegovu neizmjernu mudrost, sadržanu u svetkovanju starih izraelskih blagdana. Čitali smo, kako kroz četiri prva velika blagdana, Bog otkriva i važnost svakoga čovjeka. Sve se savršeno poklapa, sve je isprepleteno Božjim savršenstvom i genijalnošdu. Peti je blagdan: tzv. Prvi dan Sedmog mjeseca; Trube- Blagdan truba, tj. Yom Teruah, slavio se prvoga dana sedmog mjeseca, naziva Ethanim ili Tishri (Lev. Zakonik 23: 23-25; Brojevi 29:1-6) Toga se dana zvukom trube spominjala Božja prisutnost na zemlji, te se trubilo još kroz dva sveta dana koja su slijedila u mjesecu, označavajudi kraj Božjeg plana za godišnju žetvu (broj 7 je simbol svršetka djela Božjeg; sedam dana stvaranja, sedam darova Duha Svetoga, sedam svetih sakramenata…) Sluh- Sluh nerođenog djeteta je potpuno razvijen do sedmog mjeseca nakon začeda, tako da on ili ona mogu raspoznati zvukove, zvukove Božje trube, tj. poziva, da dođe k Njemu. Uskrsnude/uzašašdevjernika: Isus de se vratiti da uskrisi svoje preminule vjernike i uzme žive, da budu zajedno s Njime na Nebu (Djela 1:11; 1 Korindanima 15:5154) Ovaj događaj de pratiti Božja truba, kako Pavao piše, odnosno snažni poziv vjernicima da uziđu k Bogu. Šesti je blagdan, tzv. Dan pomirenja- tj. Yom Kippur, a slavi se 10. dana sedmog mjeseca (Lev. Zakonik 23: 26-32; Brojevi 29:7-11). Ovaj svečani dan pomirenja čovjekovih grijeha po ispovjedi i pokajanju uključivao je prolijevanje krvi žrtvenih životinja. Naime, dva su se janjca prinosila za žrtvu. Krv janjaca, određenih za Gospodina bila je posuta pepelom- uzeli su grijehe zajednice i bili isključeni iz zajednice (da odnesu grijehe) i ubijeni (da nikada više ne griješe). Tako je to postalo simbol Božjeg obedanja da de oprostiti i zaboraviti grijeh, nakon ispovjedi i kajanja. Krv- Hemoglobin je protein koji sadržava željezo, crvene stanice, koje donose za život potreban kisik djetetovim stanicama. Tijekom rane trudnode, nerođenom djetetu je potreban poseban hemoglobin, hemoglobin F, da raznosi kisik iz majčine posteljice. Nakon rođenja, bebi je potreban drugi hemoglobin, za odrasle, hemoglobin A, da raznosi kisik iz pluda. Do promjene sa fetalnog (F) na odrasli (A) hemoglobin dolazi tijekom sedmog mjeseca trudnode. Tako, promjena djetetove krvi – hemoglobina – priprema dijete na vanjski svijet, svijet izvan utrobe; kao što je i Isusova žrtva pripremila vjernika na život izvan ove zemlje, na Nebu. Otkupljenje- Otkupljenje od grijeha – za Židove kao i za poganedolazi samo osobnim prihvadanjem žrtve Isusa na križu (Efežanima 1:7; Kološanima 1:14; itd.), kroz Njegovu Krv. Kao i simbolično janje Staroga Zavjeta, Isus je svojim raspedem (žrtva krvi) uzeo naše grijehe na sebe, otklonio ih od nas, uz naše pokajanje i ispovijed (Izaija 53; 2 Korindanima 5: 21 itd.) Sedmi blagdan: Blagdan Sjenica, slavi se 15. dana sedmoga mjeseca (Lev. Zakonik 23: 33-43). Ovaj je blagdan slavio vrijeme kada su Izraelci živjeli u sjenicama tijekom putovanja kroz pustinju prema Obedanoj zemlji, vrijeme radosti i slavlja za sve što je Bog dao svome narodu. Pluća- pluda nerođenog djeteta se počinju razvijati u sedmom mjesecu trudnode, tako da mogu bolje disati nakon rođenja. «Duh» i «dah» (ruah) su riječi koje se isto pišu na hebrejskom u Bibliji; Bog je udahnuo svoj Duh u Adama da mu udahne život (Postanak 2:7). Kada se Duh Sveti spustio

184


nad vjernike na rođendan kršdanske Crkve na dan Pedesetnice, jedna od manifestacija Duha je bio «huk vjetra» (Djela ap. 2:2). Novi Zavjet prevodi grčku riječ «pno-aj» kao «vjetar», a ta riječ dolazi od «pneh», što znači «duboko disati». Kraljevstvo- Isus de se vratiti na zemlju i uspostaviti svoje Kraljevstvo (Izaija 9:7; Otkrivenje 20: 4-6; itd.) U ovome vremenu, Isus tjelesno prebiva sa svojim narodom na zemlji u svetohraništu. Tajna naše vjere je ta, da je Gospodin uzašao na nebo, a ipak je ostao s nama. Kruh na oltaru postaje Tijelo Kristovo djelovanjem Duha Svetoga, po pomazanim svedeničkim rukama. Osmi je blagdan: Hanukkah- ovaj blagdan, prorokovan u Danijelu 8: 9-14, slavio je čišdenje Hrama nakon što je bio osvojen od Antioha Epifana u II stoljedu. Ovaj blagdan se slavio nakon 10 lunarnih krugova – tj. 280. dana židovske godine. Hanukkah danas predstavlja 9 lampica menore- svijednjaka, koje simboliziraju pobjedu i novi život. Vječni život- Dijete je rođeno nakon otprilike 280 dana od začeda. To dijete (on ili ona) ima vječnu dušu. Ta de duša živjeti vječno – ili u radosti u Nebu ili u žalosti u paklu. Vječnost- Blagdan Hanukkah prisjeda i čudo koje se tada dogodilo; u svjetiljci Hrama bilo je ulja samo za jedan dan, no ulje je dostajalo za još osam dana. Isus je Svjetlo svijeta (Ivan 8:12) Jedan dan u našim očima je kao tisudu godina u Božjim očima (Psalam 90: 4). Tako se vječnost smatra «osmim danom stvaranja», odnosno dovršetkom svega u Isusu Kristu, koji dolazi sa svojim anđelima, da vlada u novom Nebu i novoj Zemlji. Kako čudesno! Sve se slaže! Ti i ja smo ljubljena i očekivana, najmilija djeca Božja!

185


DO KRAJA!

U

Rimu se 16. svibnja 2004., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, čulo gromoglasno

pjevanje, pljeskanje i uzvici stotina tisuda ljudi-hodočasnika. Uz ostale je kandidate za oltare, posebnom pažnjom bila iščekivana kanonizacija bl. Ivanke Berette Molle, majke, liječnice, supruge. Četrdeset i dvije godine nakon žrtve svog života, nakon herojske smrti za svoje četvrto dijeto, dana je kršdanskom puku kao uzor i nebeska zagovornica. Njezin je suprug, 92-godišnji Petar s njihovom djecom prisustvovao ovom nevjerojatnom događaju za njihovu obitelj; njegova je žena i majka njihove djece postala službeno svetom! Sada de se milijuni moliti pred njezinim oltarom i slikama, slaviti Misu u njezinu čast, vapiti joj za zagovor u nebu u teškim trenucima života. Nekako sam se spontano sjetio ove svetice, slučajno pogledavši na trenutak megapopularni show, Big Brother. Naime, za ovogodišnju krilaticu ove ultra-poučne televizijske reality sapunice, uzet je upravo ovaj povik, poziv, cilj, geslo: «Do kraja». Naime, kako pišu novine, dosadašnji su BB. obilovali doduše prostačenjem, golotinjom, besposličarenjem i ljenčarenjem, pipkanjima i prenemaganjima (koja škola za djecu i mlade!) ali ipak nije bilo «onoga», da se tako izrazimo. Stoga, sve u plemenitoj želji za vedom gledanošdu i zaradom, ove su se godine dogovorili: seks, pa «kud puklo da puklo». Eto baš se ovih dana to i dogodilo, kako, opet, čitam u dnevnim listovima. Hvala Bogu, da nas izvještavaju o tako sudbonosnim stvarima. Neka nam ljudi gladuju, al' važno je da nas site ovakvi showovi. Sjetih se, dakle, svete Ivanke. Zašto? U njenom je životu ovo geslo «do kraja!» imalo sasvim drugu dimenziju. Ivanka je rođena u Italiji 1922. Svakodnevno duboka, iskrena molitva, čitanje Biblije, dobrotvori rad i pomaganje bližnjima, velika odricanja, prakticiranje katoličanstva u školi, na poslu i u obitelji, bogati duhovni život, ljubav prema Isusu i Mariji odražena životom...Te mnogi drugi razlozi učinili su Ivanku svetom. Međutim događaj po kojemu je postala živi uzor svetosti, mučenica ljubavi, dogodio se pod kraj njezina života. Žarko je željela još djece, tako da joj je četvrta trudnoda donijela mnogo radosti. U potpunosti otvoreni na život, prihvadajudi svako dijete kao neprocjenljiv Božji dar, supružnici Molla molili su i zahvaljivali Gospodinu koji ih je ponovno nagradio i razveselio. Međutim, ved u drugom mjesecu trudnode, nastale su teške komplikacije: otkriven je tumor na maternici, koji je brzo rastao i ugrožavao napredovanje djeteta. Boli je podnosila strpljivo, prikazujudi ih Bogu za potomka. Kao liječnica, u takvoj je prilici točno znala ponuđene joj mogudnosti: vađenje maternice zajedno s tumorom (dijete bi umrlo, ona više nikada ne bi mogla zatrudniti), prekinuti trudnodu i izvaditi tumor (imala bi možda još djece, ali ovo bi trebala pobaciti) te vađenje samog tumora, koje je bilo vrlo rizično i vjerojatno bi završilo smrdu i majke i djeteta. Ali, za Ivanku nije bilo druge mogudnosti, osim onoga što je više puta odlučno ponovila: «Zahtijevam od vas, da spasite moje dijete!» Dakle odabrala je tredu mogudnost, koja je značila operaciju, u ono vrijeme krajnje tešku i rizičnu. Bez obzira na sve, liječnicima strogo nalaže: »Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte se ni najmanje dvoumiti, jer ja zahtijevam da spasite dijete!» Operacija je duga i mukotrpna, ali uspješna. Tumor je izvađen, iako Ivanka nije izliječena. Kroz sedam de mjeseci jako trpjeti na svim razinama svoga bida. Zna dobro da ima

186


jedva 10 % šanse da preživi. Sa svojih 39 godina, uz supruga kojega je tako ljubila i sa četvero dječice koja trebaju majku... Teško je bilo, usprkos svoj vjeri i pouzdanju u Boga, ostaviti taj svijet i voljene. Ivanka svakodnevno moli da joj Gospodin da snage da izdrži do kraja, a dijete da se zdravo rodi. Na Veliku Subotu oko 11 sati Ivanka rađa djevojčicu, kojoj otac daje ime: Ivanka Emanuela. Nakon poroda nastaju novi bolovi i komplikacije. Temperatura povišena, puls slab, stanje polu-svijesti. U svome je bolničkom krevetu kao Isus Raspeti na križu. Tjedan dana nakon poroda, umire. Beskompromisno je ušla u borbu za život i pobijedila. Njezina je smrt Emanueli darovala život, a tisudama i milijunima majki nadu i ohrabljenje. To je život. Bez šminke, laži i masaka. To je ono Isusovo «nošenje križa» i «blago vama, koji sada trpite… Nije besmisleno, nije uzalud!» Pouka je Ivanke; Izdrži do kraja, s Isusom, s Marijom! Čeka te život vječni! Bog je ljubav-On je jači od svih strahova i bolesti, razočaranja i tame! Vjeruj i ljubi-to je sve! Eto, to je kršdanski «do kraja», jedan od nebrojenih primjera. Znate što? Sliku i relikvije sv. Ivanke uskoro demo dobiti i izložiti u crkvi na Turnju. Hajmo zajedno gledati u nju, a ispraznosti nekih tv- ponuda ostavimo onima, koji ne znaju zašto žive.

187


ZA ŽIVOT!

K

ako 2. veljače slavimo „Dan života“, dobro de nam dodi ova dva sljededa

svjedočanstva: medicinske sestre i liječnika, koji su prije obradenja bili uključeni u strašne zločine protiv nerođene djece. Ovo je uvijek aktualna tema, i treba biti. Ne postoji ta sila na kugli zemaljskoj, koja bi mogla zanijekati tako očitu činjenicu - dijete koje trudnica nosi, čovjek je. Međutim, od 1970. do 2000. u svijetu se pobačajem uništilo oko milijardu djece! (Svjetska zdravstvena organizacija tj. WHO). Ivan Pavao II više je puta ponovio, da narod koji ubija vlastitu djecu, nema bududnosti, kao i potresnu rečenicu: „O patnji nerođenih ovisi sudbina svijeta“. Molimo za obradenje onih, koji pod srcem majki ne čuju kucanje još jednog, malenog srca… „Počela sam raditi u klinici za abortuse prvoga tjedna u siječnju 1990. godine. Prije toga nisam bila svjesna što je to zapravo abortus. Nikada u životu nisam razmišljala o svetosti života. Radila sam tamo kao „zdravstveni djelatnik“. Obavljala sam određene ambulantne poslove kao što su: pripremanje skupine žena na tzv. abortus (danas znam da je to uistinu- čedomorstvo), asistiranje kod tih „zahvata“ (pomagala sam liječniku), te provjeravanje nalaze li se svi ostaci ubijenoga djeteta u spremniku određenom za tu svrhu. Zauvijek de mi ostati u pamdenju slika ved dobro formiranoga stopala djeteta ubijena u drugom tromjesečju. Morala sam potvrditi dob djeteta uspoređujudi stopalo s odgovarajudim na tablici… Kao i drugi naši djelatnici, i ja sam ismijavala ljude koji su protestirali protiv abortusa ispred klinike. Na taj sam način potiskivala svoju savjest, gušila je. Misli o tome, što se uistinu događalo na mojemu poslu izazivale su u meni tjeskobu, pa sam nastojala proceduru u kojoj sam sudjelovala ne shvadati ozbiljno. Usprkos mojoj tvrdokornosti, Gospodin Bog je kucao na vrata moga srca. Počela sam pregledavati materijale koje su branitelji života ostavljali u ambulanti, tražila sam dodatne publikacije o toj temi. Pred mojim se očima počela otvarati sasvim nova dimenzija mojega rada. Vidjela sam prava ljudska bida u ubijanoj djeci. Bilo mi je vrlo teško prihvatiti tu istinu. Do tada sam morala, zbog posla, ostavljati razum i savjest kod kude, kako bih uopde mogla raditi. No, počela sam se polako otvarati prema Bogu. Katkad sam svradala u crkvu te čitala Bibliju. Znam, da je jedina stvar koja mi nije dopuštala prihvatiti Isusa Krista bila činjenica mojeg sudjelovanja u ubojstvima onih koji su bili stvoreni na sliku Božju. Nakon pet mjeseci rada u toj klinici nisam više mogla odbacivati svoga Stvoritelja. Upravo me On prosvijetlio i ukazao sve zlo abortusa. Postala sam svjesna činjenice, da se kod svakoga abortusa ne ubija samo jedno ljudsko bide - dijete, ved istodobno umire i dio majke. U svibnju 1991. konačno sam prestala raditi i time bila uvjerena da zatvaram taj dio svoga života ispunjena strahotama abortusa. Tek sam tada mogla početi živjeti sa svojom savjesti i pozvati Boga u svoj život. Nakon više godina traženja i spoznaja našla sam svoj pravi dom u Katoličkoj crkvi. Dana 2. travnja 1994. pristupila sam Prvoj svetoj Pričesti. Nedugo zatim sam se udala i postala sretna majka. Kad sam bila u blaženome stanju uporno su mi se vradale misli o zločinačkim zahvatima u kojima sam sudjelovala. Sada znam da je to bio sindrom abortusa, vrlo bolan, jer sam imala svijest o tome da sam sudjelovala u stotinama zločina. Na sredu, Bog me nije ostavio samoj sebi: iskazao mi je svoju milost. Uvjerio me, da kad je On meni

188


oprostio, pa moram i ja sebi. Početkom 1994. javno sam se počela angažirati u borbu za život, držala sam predavanja u kojima sam na osnovi vlastitoga iskustva govorila o velikome zlu - ubijanju nerođene djece. Zahvaljujem Bogu što me spasio tame zla i poveo svjetlu. Pokazao mi je kakvo je okrutno zlo abortus. Otkrio mi je istinu: život je dragocjen. Pokazao mi je da je svaki začeti čovjek Njegovo dijete i nitko nema pravo oduzimati mu život. Pokazao mi je da su u Njemu ozdravljenje i oprost. Abortus nije izbor, nego uništavanje, oduzimanje života koje rađa bol i gubitke za sve one koji u tome sudjeluju.“ (Dina Madsen). Evo i svjedočanstva jednog liječnika: „Kao liječnik u gradu Troy u državi New York, osam sam godina obavljao pobačaje u svojoj ordinaciji. Bio sam uvjeren da žena ima pravo na „izbor“ i odluku o ubijanju vlastita djeteta. Usprkos tomu što postupak čedomorstva nije bio glavna djelatnost moje ordinacije, uzrokovao je sve dublji konflikt u mojoj savjesti. Davno smo žena i ja odlučili posvojiti dijete. Svaki put kada sam bacao u koš leševe 9 ili 10 tjedana starog ubijenoga djeteta, pitao sam se bi li nam neka od mojih „pacijentica“ dala svoje dijete da ga je rodila. Naša je molba za posvojenje prihvadena i usvojili smo djevojčicu Heather. Naša je sreda bila kratkoga vijeka. Dana 23. lipnja 1984. Heather je udario automobil. Od posljedica te nesrede naša je djevojčica umrla. Kada se izgubi vlastito dijete, život postaje sasvim nešto drugo, sve se mijenja. Od tada sam promijenio svoje mišljenje o abortusima. Kao nikada do tada postao sam svjestan da je dijete koje sam ubijao pri svakogam abortusu, bilo zapravo nečije dijete. Zbog gubitka svojega djeteta još sam snažnije spoznao vrijednost ljudskoga života. Osjedao sam se kao pladeni ubojica. Stvarno sam to i bio! Kako sam izgubio osjedaj vlastite vrijednosti, tako je moj interes za abortuse slabio. Na kraju, godine 1985. konačno sam dokončao strašnu praksu ubijanja začete djece. Sada, kada javno priznajem svoje obradenje na put civilizacije života, želim da svi znaju da je svako začeto dijete ljudsko bide. Od početka“ (dr. David Brewer).

189


190


191


ONI FARAONI

K

ako se ovaj svijet bliži kraju (polako, bez straha, ne prorokujem konkretno!),

jer iako ne znamo, kako reče Gospodin Isus, točan datum toga događaja, sigurno je da de se dogoditi, a svakim smo danom, logično, sve bliže tomu, prepoznavat demo mnoge karakteristične znakove. Ne bih sada o evanđeoskim nagovještajima potresa, ratova, bolesti i gladi (Matej, 24 itd.) nego o jednom znaku, kojega smo svjedoci gdje god pogledamo. To je „pobožanstvenje čovjeka“ odnosno kult čovjeka. Biblija spominje na više mjesta zagonetnog Antikrista, koji je ujedno i „anti - čovjek“ i „anti-vjernik“, koji pripada Zvijeri iz Otkrivenja, a opet je drugačiji, koji je „jedan između nas, a nije od nas“ kako upozorava apostol Ivan. Možda čak „kršdanin“, a u biti nije. Možda je riječ o sustavu, ne o čovjeku? Ovaj je specifičan kult korak dalje od pukog kulta tijela. Taj smo kult prozreli, očito nas pritišde sa svih strana, pod krinkama „zdravog života“, ili yoge, ili „vječne mladosti i ljepote“, što nam prodaju modne farmaceutske korporacije. Taj kult najviše, čini mi se, pogađa mlade, jer oni jednostavno moraju izgledati in, sexy i cool. No, ni drugi nisu pošteđeni, jer reklama je silna stvar. Propaganda je ubojita, lukava, zavodljiva. Kultu je tijela potrebno dvoje: „oslobođenje“ od vjernosti Bogu i novac. Tako, slabi padaju i novac postaje bog. Ok, to nam je jasno. No, kult čovjeka kao takvoga, kulminirat de do besvijesti u „posljednja vremena“. Nešto smo od toga mogli vidjeti pri zadnjim američkim izborima. Naglašavam, da nipošto ne ulazim u politiku ili u privatnost osobe novoga predsjednika, samo me zanima jedna činjenica: njegovi prvi potezi. Svi smo se uvjerili, da je gospodin B. O. sjajno, fantastično izgradio javno mišljenje o sebi, potpomognut bojnom medijskom i inom mašinerijom. Zar ga deseci milijuna nisu dočekali kao mesiju? Zar ga gotovo cijeli svijet (pa i protivnici) nisu okitili lovorikama, poklonili mu se kao spasitelju? On je jednostavno najbolji, nema mu ravna. On je gospodar. On je rješenje za sve američke i svjetske probleme. Oko njegove je osobe, obitelji, pa čak i psa, stvorena bajka, legenda, on je institucija. Nismo ni svjesni, što njegovo veličanstvo znači za kuglu zemaljsku… On je neponovljiv, neizbrisiv, neokaljan, nepobjediv. On je gotovo nestvaran! Kleknimo i divimo se, zapalimo tamjan. No, je li baš tako? Možda nam je blještavilo milijardi konfeta zaslijepilo oči? Možda su nam „profesionalne analize“ eksperata svjetskog glasa zaustavile rad vlastitog mozga? Tko de nama, kršdanima, objasniti sljedede: druga po redu odluka novoga predsjednika SAD-a bila je ukidanje tzv. „meksičke direktive“ (stvorene 1984. nakon Summita UN-a u Meksiku) koja je zabranila državno financiranje svjetskih organizacija koje promiču abortus! Dakle, drugi je (doslovno) potpis novi šef najmodnije države, stavio na dokument kojim se dopušta, da milijarde dolara budu upotrijebljene za masakr nevine dječice u utrobama majki, širom svijeta. Zamislimo! U jeku recesije i drugih kriza, Obama hitno, ved tredi dan svoje vladavine, potpisuje ovo tragično, pakleno dopuštenje. Izgleda, da mu je to bilo najvažnije, važnije i od teške ekonomske stvarnosti. Dokument pisan krvlju nevine dječice, ne tintom. Od sada de tisude agencija, s blagoslovom države, novčano potpomagati i širiti „civilizaciju smrti“ da se izrazimo riječima Pape Wojtyle. Dan prije u Washingtonu se održao godišnji „Marš za život“, s više stotina tisuda molitelja i radnika u „pro-life“ pokretima.

192


Ovaj im je potpis došao kao sol na ranu. „Evo, pokazao sam vam. U mojim je rukama život. Ja imam mod, ne vi.“ E, moj Obama (o, srama!) malo morgen. Ti si samo čovjek. Ne bi ti imao nikakve modi, da ti nije dana odozgor (kako Isus napomenu Pilatu). Jadan si i bijedan, kad u nerođenoj djeci vidiš prijetnju, a u abortusima i kontracepciji napredak i bududnost. Kako me podsjeda na… Heroda. I on je tako „okrunio“ svoju vladavinu. Ili, još bolje, sličan je faraonu, iz Knjige Izlaska. Taj je super - kralj naredio židovskim babicama, da ubiju dijete, čim ugledaju kojega je spola; dječaci u smrt, djevojčice smiju živjeti. Morale su to činiti, dok je dijete još bilo pupčanom vrpcom spojeno s majkom, dakle čim bi vidjele, o kojemu je spolu riječ. To bismo danas mogli opisati kao „pobačaj djelomičnim porođenjem“ - o, čuda, i tu užasnu vrstu ovoga zločina, poznatu u Americi (partial birth abortion), novi predsjednik želi vratiti, jer ga je stari dokinuo. Babice su se zvale Šifra i Pua, što na hebrejskom znači „Sjajna i Lijepa“. Odbile su činiti to zlo, bile su neposlušne faraonu, a „Bog im je to nagradio“, kako piše. Branitelji života - imaju sjaj i ljepotu. Ne ubojice. Dokument potpisan nalivperom, sutra postaje nož (kireta) u rukama faraonovih poslušnika. Neki nazoviprorok iz davne prošlosti (Nostradamus?) najavio je, da kraj svijeta dolazi s „crnim papom“. Hm, hm, hm. Možda je krivo vidio, možda nije papa u pitanju… Dalje ne bih. Dalje treba moliti. Jer, faraonima ništa ne može ljudska sila. Dalje treba moliti, jer jedno se proročanstvo zaista polako ostvaruje: „Isus de ponovno dodi, u sličnim okolnostima kao i prvi put… Tada je Herod ubio nevinu dječicu, a drugom de dolasku Spasitelja prethoditi pokolj nevinih u utrobama majki“ (Sv. Maksimilijan M. Kolbe) Pa mi prosudimo.

193


GROZOTA PUSTOŠI

U

proroštvu starozavjetnog proroka Danijela postoji izraz, koji nam se može

činiti zanimljivim: „grozota pustoši“. Osim Danijela, o ovome su zlu pisali i Jeremija (32, 34), pisac Prve knjige o Makabejcima (1, 54) i poneki drugi. Gospodin je poručio Danijelu: „Čete de njegove dodi i oskvrnuti svetište-tvrđu, dokinuti svakidašnju žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. Svojim de spletkama navesti na otpad one koji se ogrešuju o Savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat de postojani i vršit de i dalje svoje…“ (11, 31 itd.) Postoje mnoge teorije o tome što bi ova „grozota pustoši“ mogla biti i kada i kako bi se mogla dogoditi. Naravno, ostaje mogudnost da se ved i dogodila, nekada prije, u povijesti. Kako to meni izgleda, objasnio bih ove retke na sljededi način. „Njegove čete“ to su demoni Lucifera i njihovi poklonici među ljudima. Demoni zarobljavaju Božju djecu i grijehom ih iskvare do te mjere, da sami misle da su bogovi i ne prežu ni pred čime. A obično su roblje. Pojam „čete“ označuje, da ih je vrlo mnogo. Da su organizirani, da imaju zapovjednike, da marširaju teritorijima i pobjeđuju ondje gdje je protivnička, Jahvina vojska slaba. Zanimljivo, kao prvi neprijatelj ovih četa nije naveden Parlament, stožer vojske ili neke vojarne: SVETIŠTE je prvo koje treba uništiti! Ovo je svetište u biti, kaže Pismo, „tvrđava“. Shvadam, da Bog govori vrlo jasno, kako je Crkva jedna granica, jedan autoritet i sila, jedna moralna norma, utvrda koju gradi molitva, sakramenti, Riječ Božja, hijerarhija i tradicija, svedenstvo i vjernički puk, sveci i blaženici. Ova je utvrda postavljena za spas duša, ova tvrđa je tvrda jer mora biti tvrda: kao u srednjovjekovnim utvrđenim gradovima, Krv Kristova okružuje ovu tvrđu - svetište, poput jezera ili rijeke. U nju se ulazi po mostu, a to je pokajanje i obradenje. Čim se tvrđava „omekša“ prestaje služiti svrsi; kad Crkva upada u kompromise, tvrđava biva rušena, gažena, paljena. Padaju moralne norme, padaju duše koje tvrđava štiti. Idemo dalje. Proroštvo kazuje, da de nakon oskvrnuda svetišta, demoni uz pomod vjernih slugu „dokinuti svagdanju žrtvu“. Ne moramo biti „rimski i papinski teolozi“ da shvatimo što je „svagdanja žrtva“. Očito je riječ o SVETOJ MISI. Naime, ono što svetište – tvrđu čini živom i snažnom jest žrtva i gozba Jaganjčeva! Dragi katolici, počujte me, bijednog vašeg svedenika: čim vidite da u vašoj župnoj crkvi nema svakodnevne svete Mise, znajte, tvrđava je pala! Govoredi o današnjim vremenima, vidimo da se ovaj plan pakla polako i ostvaruje. U mnogim su dojučerašnjim katoličkim zemljama i gradovima Zapada, svete Mise gotovo ukinute… Znam mnoge kolege svedenike, koji na godišnjem odmoru ne slave Misu. Poznati su nam slučajevi biskupa, koji su odredili Mise samo u nedjelje, dok sveta Misa svakoga dana nije više potrebna i nužna. Mogli bi nabrajati… Ne zato što bi koga osudili, nego zato što želimo činjenice. Nikoga ne smijem osuditi, jer sam du biti suđen! Jedan mi je subrat pripovijedao, kako je u jednoj zapadnoj zemlji prisustvovao svetoj Misi, za koju „nije bio siguran je li uopde katolička“, iako ju je predvodio lokalni biskup. Naime, kraj njega je pri oltaru stajala neka žena, odjevena u misno ruho, koja je označavala nekakav „ženski element“ u Misi, kako su mu kasnije objasnili. Svetohranište se nalazilo daleko od oltara, skriveno pogledima vjernika, a Misnu su Krv nakon pretvorbe iz bokala odnijeli u sakristiju, no ne želim izredi što su

194


ondje s Predragocjenom Krvlju učinili. Na najsvetiji čin Pretvorbe, cijelo je župsko vijede ispružilo ruke prema oltaru, jer „i oni simbolički sudjeluju u Pretvorbi, kao prvi pomodnici župnika“. Ovdje napominjem, da sam čitao kako u nekim župskim vijedima u Italiji i Francuskoj namjerno postoje protestantski i vijednici islamske vjeroispovijesti, „zbog ekumenizma i drukčijih stajališta, koja su dobra za Crkvu“. Naši su mi patri iz Belgije pričali, kako su ponegdje na župama izbacili čitanja iz Staroga Zavjeta a umjesto njih čitaju „Malog princa“ ili slično štivo. Navodno je SZ pun krvi i nasilja, što vjernici ne mogu slušati! Diskutabilno je i ovo sveprisutno uzimanje svetih čestica na ruku. Htjeli ili ne htjeli priznati, time se gubi poštovanje prema Pričesti, djeca otresaju čestice po sebi i o zemlju, mnogi dolaze s prljavim rukama, sotonisti lako mogu ukrasti Presveto Otajstvo: nestaje dostojanstvenost i mističnost toga neopisivog čina. Čim nestane Mise na danom području, taj isti teritorij pada u ruke neprijatelja, koji onda može divljati koliko god i kako mu god paše, i to je sasvim sigurno i neupitno. Čitamo dalje, kako de se umjesto svagdanje žrtve u Crkvu postaviti „grozota pustoši“. Je li to neka tajanstvena šifra za sve navedeno ili za možda i nešto drugo? Je li to nepoštivanje svetinja? Jesu li to nakazne slike i kipovi, ultramoderni prikazi Gospe i svetaca, na kojima se ne prepoznaje što je glava a što ruke? Jesu li to križevi bez Krista i propovjedaonice bez Biblije, s čudnovatim znakovima new-agea izrezbarenim po njihovim plohama? Jesu li to wc-i gotovo u samoj crkvi (vidio na vlastite oči) ili crkve iz kojih su izbačene ispovjedaonice, križni putovi i slično ( i to vidjeh)? Ili je riječ, možda, o ređenju homoseksualaca i pedofila, te njihovo ponosito bahadenje po svetim mjestima? A možda je to sve, plus mnogošto drugoga? Prije nekoga sam vremena gledao na Internetu neobično zanimljiv dokumentarni film iz Amerike, točnije iz San Franciska (vidi: http://vimeo.com/5942048). U filmu nam je pokazano činjenično stanje u ovom poznatom američkom gradu, središtu tzv. gay-kulture. Nota bene, grad je gotovo potpuno uništen u razornom uraganu, kako se sjedamo iz informativnih emisija od prije nekoliko godina. Kao Sodoma… No, u tom filmu šokantno otkrivamo pravo lice homoseksualnih organizacija; nasilničko, abnormalno nenormalno, bolesno lice jadnih ljudi dezorijentirane seksualnosti, koji različitim SPLETKAMA (vidi gornji citat!) uvode svoje zakone, truju mlade i djecu, ulaze u sve pore društva i rade što god im je volja. Gradske su vlasti, policija, sudstvo, firme… u njihovim rukama i imaju svi slobodu raditi što god požele. Ovaj je „gay-lobby“ toliko jak i toliko napadan, toliko agresivan, da pomalo otkriva svijetu svoje pravo lice: ili nam sve dajte, ili vas nema. Jedan je baptistički pastor savršeno opisao spregu medija i hollywoodske mašinerije, koja desetljedima propagira i uspješno preodgaja savjesti likovima feminiziranih muškaraca i muškobanjastih žena. Snažno djeluju preko mode, časopisa, kozmetike, navodne „borbe za ravnopravnost i slobodu“ i udruga koje poput papiga ponavljaju do besvijesti da se „diskriminacija ne smije provoditi“ i „da svi imaju pravo živjeti kakao žele“. Ok, ali odakle onda bombe, napadi na crkve i službenike Crkve, govor mržnje, pornografija na ulicama i stotinu sličnih nasilja nad onima koji vjeruju Božjoj Riječi koja za svu vječnost jasno kaže, brak je zajednica jednog muškarca i jedne žene? Žalosno je kako je đavao uspio uvjeriti ljude, pa i dio Crkve, da u biti ne postoji. To mu je najslađa prijevara. U spomenutom filmu vidimo s koliko žara, emocija i odlučnosti rade homoseksualci na svojim projektima. Pomislio sam, da je barem

195


nama toliko energije! Ipak, strašno je vidjeti kako su ti ljudi iznutra isprazni i siromašni, kako su gorko prevareni, slabi da prihvate istinu, zarobljeni jeftinim trikovima i prepuni gorčine i ljutnje. Žalosno ih je slušati, dok se teškim riječima i mržnjom obračunavaju s kršdanstvom i kršdanima. A jedino ih kršdani zaista ljube, u Kristu. Jedino ih Crkva, služedi se zaslugama Krista Isusa, može osloboditi i iscijeliti; to je istina. Kad god požele mogu se vratiti i bit de im oprošteno i zaboravljeno. Međutim, kako Crkva zna što radi, osuđujudi homoseksualizam kao ideju, a ne homoseksualce kao osobe, tako i sotona znade što radi, vrlo dobro. Ova svirepa inteligencija, osoba koja je prezrela Boga i stvorila pakao na zemlji i u duhovnom prostoru, malo po malo gradi društvo koje de u ime lažne „slobode“ potlačiti sve koji znaju što je istinska sloboda djece Božje. Ne radi se, dakle, samo o afirmaciji homoseksualizma: zlo de napredovati svakodnevno još dalje svojim „širokim putem u propast“ kako reče Gospodin. Nakon uvjeravanja javnosti da je nenormalno zapravo normalno, „grozota pustoši“, ako uzmemo da je riječ o homoseksualizmu, uvjeravat de ljude da je svaki brak – brak, pa tako i „brak“ dviju osoba istoga spola. Nadalje, tredi je korak posvajanje djece, odnosno surogat – majke, koje rađaju djecu i prepuštaju ih homo-parovima. Dalje, otvara se široka mogudnost različitih ne-etičkih manipulacija, abortusa, rastava s basnoslovnim odštetama, plodno tlo za ubojstva i samoubojstva. Vratit demo se u vremena staroga Rima, kada se moralno opravdavala pedofilija (glasovi se ved itekako čuju u npr. Nizozemskoj, gdje postoje političke stranke koje to gnjusno zlodjelo promiču itd.) i ostala „slobodoumlja“ poput poligamije i slično. Na kraju, zbog privilegiranog položaja i beneficija na svim razinama, zbog slobode koju de uživati, zbog podrške politike, mode, medija, dovest de se u pitanje i sama opstojnost i opravdanost tradicionalnog poimanja bračne zajednice i morala koji se uz nju veže. Tko ne bi pozavidio „sretnim“ homoseksualcima, koji mogu sve i svašta činiti, i koji s prijezirom gledaju na zastarjele, zatucane, konzervativne, nemoderne, glupe heteroseksualce? Mladi, kojima je slika oca i majke ved dobrano narušena, ozbiljno preispituju u sebi, nemaju li možda i oni homoseksualne sklonosti, što bi im otvorilo vrata visokog društva, zabava i privilegija. Jedno je ipak i predobro poznato: Bog de pobijediti. Što god zli činio, pobjeda je Božja. Isto tako, nije sav svijet iskvaren. Riječ je zapravo o Zapadu, o Europi, SADu. Dok se u nas ljudi bore za spas pasa i mačaka, u Africi i Aziji se bore da imaju štogod za doručak staviti u usta. Hvala Bogu, do njih ne dopiru blockbusteri i face-bookovi i slične zabave pretilih Zapadnjaka. Dok Zapad ubija vlastitu djecu u utrobi, bacajudi ih u kanalizaciju, afrikanke rađaju dječicu koja de jednom naseliti naše puste gradove. Amen. „Svojim de spletkama navesti na otpad one koji se ogrešuju o Savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat de postojani i vršit de i dalje svoje…“ govori nadalje Pismo, koje je i samo jedna snažna tvrđa. Spletke bogatih i modnih poljuljat de one, koji nisu upoznati sa Savezom, opisanim u Bibliji. Ako ne znamo Riječ Božju, kaže sv. Jeronim, ne poznajemo ni Krista. Tu je zamka, tu je tragedija. To je početak pada. Zato demon zna da mora napasti i oslabiti, a onda i srušiti i ovu tvrđavu. Ved postoje naznake da se Biblija pokuša staviti „izvan zakona“ kao Knjiga u kojoj ima mnogo nepravde, prolijevanja krvi, krivog odgoja, kao dokument koji govori izrazito protiv pobačaja i homoseksualizama, a zagovara bračnu vjernost, poštivanje života, umjerenost i svetost življenja. Ved sada jedva 5 % katolika,

196


prema anketama, svakodnevno čita Bibliju. Koliko ih proučava i studira Bibliju? Koliko se nas zna služiti Biblijom, obraniti Biblijom, hraniti Biblijom? Koliko katolika uđe dublje ispod površine, otkrivajudi duboki smisao svake biblijske riječi i poruku svake biblijske pripovijesti? Oni koji se „ogrešuju o Savez“ u biti su članovi Crkve koji ne mare za Božju ljubav, nije im životno bitno približiti se Stvoritelju ved se nemilice trse ugoditi sebi; ne razmišljaju o prolivenoj Kristovoj Krvi za nas grešnike, nego sklapaju saveze sa svijetom. No, svijet ne zasiduje čovjeka, ved nakon jedne rane slijedi druga, a ranjeni de čovjek ranjavati druge. Zato nevjerovanje rađa oholost, oholost bludnost, bludnost rađa pobačaj, a pobačaj vodi prema eutanaziji, itd. „Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji“ ne može stati samo na manipulaciji embrijima i jajnim stanicama, idi de i dalje, sve do futurističkih klinika u kojima de bogatiji modi „kupiti“ djecu ili „izmisliti“ ih na osnovu svojih osjedaja danog trenutka: „Dajte nam djevojčicu, plave kose i crnih očiju, koja de u mladenaštvu težiti maksimalno 45 kg, imati gene neke spisateljice i biti otporna na bolesti štitnjače…“ Na kraju, opet se pitamo, što je uistinu definicija „grozote pustoši“? Moj odgovor glasi: to je prihvadanje od strane Kristova Tijela, Božjeg naroda, Crkve, mentaliteta ovoga svijeta. To je obezvrjeđivanje i oskvrnude svetinja, sakramentalnog života, dogmi-vjerskih istina. To je zabluda, za kojom de krenuti milijuni, prije drugog Kristova dolaska, predvođeni tajnovitom pojavom, Antikristom, o kojemu govori Gospodin, a i Ivan u svojim poslanicama i u Apokalipsi. Kada vidimo svedenike i biskupe koji de se ponositi homoseksualnom orijentacijom (kao što je ved običaj u Anglikanaca i u ponekim drugim, protestantskim zajednicama) i kada vidimo da službenici Crkve prestanu vjerovati u čuda, u stvarnu Kristovu Prisutnost u Hostiji (tj. On jest Hostija), kada čujemo da se s oltara negira postojanje đavla i da se opravdavaju nemoralne i ne-etičke mode svijeta… Tada znajmo, kraj je blizu. Međutim, nikada nije sve crno. Uvijek postoji jedan „Ostatak“ koji de izdržati, izboriti se, ostati čvrst. Bog de do samoga kraja slati glasnike, proroke, pastire po svome Srcu. Gospodin de uvijek, do kraja svijeta i vremena imati svoje izabranike i svoje stado, koje de piti s izvora Biblije i hraniti se zdravom, jednostavnom, vjekovječnom naukom Crkve. Isus Krist de kraljevati bez zadrške i kompromisa uvijek nad onima, koji traže istinu. Pisano je, da de „oni koji ljube Boga ostati postojani“. Ljubav je, dakle, ta sila koja de dušama davati poleta i milosti. Ljubav prema Bogu neizostavno znači i ljubav prema čovjeku. Ljubav prema Bogu de u „posljednjim vremenima“ biti jedina osobna iskaznica vjernika, ona de se „čitati“ u njihovim djelima i u njihovoj hrabrosti. Sve do prolijevanja vlastite krvi. Jer, gdje postoji ljubav prema Bogu, tamo se pokazuje i mržnja prema Njegovima. Usporedo s dolaskom „grozote pustoši“ kršdani de biti sve više progonjeni, napadani, omalovažavani i ismijavani, degradirani i šikanirani. No, treba nas držati ona Kristova riječ: „Nije učenik vedi od učitelja“. A ako budemo raspeti kao On, nedemo li s Njime i USKRSNUTI?! Da! Slava Bogu!

197


POB(I)JEDNICI

I

ma li riječ „pobjeda“ u sebi korijen „bijeda“, pitanje je sad?

Možda. U nekim slučajevima, svakako. Ne pobjeđuju, naime, uvijek samo oni koji zaslužuju pobjedu, koji se pošteno bore i natječu, oni koji svojim snagama i talentima uspijevaju isplivati iznad drugih. Postoje i pojmovi poput „gorka pobjeda“ ili „Pirova pobjeda“ itd. Dakle, ne pobjeđuju uvijek istinski pobjednici, treba to pamtiti i o tome razmišljati, dok buljimo u razno-razne igre, natjecanja, utakmice. Evo primjera par exellance. Čitam u jednim inozemnim novinama (sumnjam da su naše dotično prenijele) kako je na izborima za Miss SAD-a 2009., favoritkinja Carrie Prejean izgubila u samom finalu i postigla drugo mjesto. Mnogi su se šokirali, tvrde novine, jer su svi pokazatelji jamčili njezinu pobjedu. Međutim, što se uistinu dogodilo? Kandidatice za titulu „najljepše Amerikanke“ prije završne su večeri bile još jednom ispitivane od strane žirija, koji je pomno pratio njihove odgovore. I tako, nesretnu su Carrie (tj. Keri) pitali, što misli o „sklapanju brakova između gejova i lezbijki“, da citiram izvor. Ova je djevojka, inače Miss Kalifornije, trenutno odgovorila, na svoju „nesredu“: „Smatram da brak tvore jedino muškarac i žena. Tako sam odgojena i tako živi moja obitelj. Ne želim nikoga uvrijediti, ali to je moje mišljenje“. Zbog ovoga je stava jedan član žirija, inače i sam javni homoseksualac, stopirao njezino proglašenje „najljepšom“ i uz pomod još ponekih, degradirao ju na drugo mjesto. Novinari, koji su momentalno nahrupili, mogli su iz usta Carrie čuti sljedede, kao i cijela država, jer je „ljepotica“ govorila za nacionalnu TV: „Nije mi žao zbog mojeg odgovora. To je moje mišljenje i ponovno bih rekla isto. Ne planiram ga povudi niti se ikomu ispričavati. Sada vidim, da je to pitanje bio zapravo jedan test, kojega mi je poslao Bog: test mojeg karaktera i moje vjere. Osjedam se kao prava pobjednica!“ Bravo, Kerica, priključujem se desecima tisuda ljudi koji su ti čestitali na hrabrosti, mejlajudi i esemesirajudi ti poruke podrške i poštovanja! Uistinu, ti si prava pobjednica! Rekla si istinu, stala u obranu svojih stavova i Božjeg nauma s ljudima, i - ostala si živa, makar dobrano popljuvana. I za to, Bogu hvala. Milijuni su mogli čuti i pročitati, da jedna mlada i lijepa Miss nije samo mlada i lijepa, nego i duhovna i pametna. Kako bi rekao Gospodin, „velika je tvoja plada na nebesima“, iako deš ovdje imati porugu, a vjerojatno je i zbog iskrenosti došao kraj tvoje karijere. Neka, ima dobri Bog još milijardu drugih radnih mjesta za tebe i slične… Zašto bi kršdani morali uvijek šutjeti i ponizno prihvadati agresivnost nekih drugih? Mene ne zanima što kaže neki političar ili sociolog, zanima me što o ovim važnim stvarima čovjeka i čovječanstva kaže Stvoritelj u svojoj Riječi! U početku, kako čitamo na prvim stranicama Biblije, Bog je stvorio čovjeka, muško i žensko i rekao je da de čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit de njih dvoje jedno tijelo. U poslanici Hebrejima 13:4 piše: “Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana, jer de bludnicima i preljubnicima suditi Bog”. Cijela Biblija opominje: ženidba neka bude najviše cijenjena među svima, među onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, intimni (spolni) odnosi izvan braka su grijeh koji razara dušu i egzistenciju, brakove i društvo. Božja Riječ, opominje djecu Božju, “Bježite od bludnosti! Svaki (drugi) grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela”. I onda ih podsjeda: “Ili zar

198


ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga?” - i za mnoge neugodna istina - “Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1 Korindanima, 6:18-20) Blud dolazi od grčke riječi porneia, i može se manifestirati na različite načine, a za težak grijeh homoseksualizma Bog progovara u Levitskom zakoniku, 18:22: “Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota.” I u poglavlju 20:13, dodaje: “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se lijega sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo...”. Griješiti na taj način, dakle, pred Bogom je „odvratnost“. Oni koji su se ovomu predali, krivo smatraju da žive „slobodno“. Ali to nije sloboda. Biti slobodan ne znači raditi sve ono što osjedamo u tom trenutku; uistinu smo slobodni kada činimo Božju volju. Svi oni koji se nisu odrekli grešnog života još uvijek robuju grijehu. Upravo je zato Isus Krist dao svoj vlastiti život kao žrtvu tako da svi oni koji žele mogu biti oslobođeni od ropstva grijeha i mogu primiti vječni život. Pravu slobodu ne možemo pribaviti sami, ako želimo biti stvarno slobodni trebamo Boga, u protivnom ostajemo robovi grijeha. Samo Isusova Krv nas čisti od svakoga grijeha (1Ivanova poslanica, 1:7). Mlada je Missica posvjedočila pred svijetom ove svete istine, koje nikakva ljudska moda ne može dokinuti, one su vječne, nedodirljive, one su granica: ako se ta granica prijeđe, jao ljudima. Jer, po drugoj strani granice ne čeka Bog. Čeka jedan drugi.

199


PRAVA I OBVEZE

N

eki su ljudski običaji baš lijepi.

Evo na primjer, obilježavanja pojedinih dana u godini, kada se na poseban način sjedamo neke osobite skupine. Tako imamo dan bolesnika, pa dan umirovljenika, pa dan pokojnika, pa dan liječnika itd. Naravno, to ne znači da samo toga dana mislimo ili činimo dobro ovoj grupi ljudi, ali baš taj dan oni su na prvome mjestu, i to je zaista lijepo. Toga se dana održavaju različite manifestacije, od kulturnih i sportskih sve do molitvenih, preko kojih se društvo senzibilizira na poneke teške aspekte života danih osoba, ili im se jednostavno želi izredi velika - hvala. Evo, imali smo i Dan žena. Danas se ovaj dan malo drukčije slavi nego u prošlosti, kada je imao jedan blaži i nježniji prizvuk. Sudedi prema slikama iz medija, sve je više „in“ radikalni feminizam, povezan s ateizmom i nihilizmom, te destruktivnim i agresivnim antagonizmom, da se izrazim jednostavno. Dame koje su marširale središtem Zagreba nosedi transparente u ovogodišnjem vojnom, pardon, osmomartovskom mimohodu, nisu sa smiješkom grlile dobivenu ružu od muških prolaznika, nego su više bacale trnje na njih. No, šalu na stranu, vidjeli smo na TV kako su iste žene, udružene u neke nevladine udruge, došle pred Kaptol i tamo, baš oko nedjeljne svete Mise, održale svoj show. Naoružane transparentima, izvikivale su parole protiv Crkve, svedeništva a upadljive su bile i poruke protiv samoga - Boga. Pisalo je: „Bez Boga. Bez gospodara“. Baš krasno. U biti, teološki bi bilo ispravno: „Bez Boga. S đavlom“ . Zanimljivo, kako sve zlo vide baš u Crkvi, koju katolička tradicija naziva Majkom ali i Zaručnicom Jaganjčevom. Osim toga, zar i sama Crkva nije „dijete“ jedne osobite Majke, Blažene Djevice Marije? Dakle, Crkva itekako poštuje žene. Što im toliko smeta: kršdanski moral koji jednoznačno osuđuje ovisnosti, bilo kakvo nasilje, preljube, i koji uzdiže do svetosti ljudsko tijelo, brak i obitelj? Zar su toliko slijepe, da ne vide da je današnje društvo uistinu bolesno i iskvareno, jer se upravo kršdanski temelji besmisleno ruše i bezobzirno omalovažavaju? Pitam se, zašto ove drage žene nisu otišle protestirati pred izdavačkim kudama, koje masovno promiču pornografiju u svojim novinama? Zar je u redu, da se danas reklamira pohota prema ženskom tijelu u gotovo svim časopisima? Zašto se ne pobune protiv tih groznih slika, koje krešte čak i sa stranica dnevnih novina, a prikazuju žene i djevojke kao obično meso, objekt požude, stvar? Ili, zar nisu mogle promarširati ispred velikih trgovačkih lanaca, gdje su lancima sapete tisude žena, koje nemaju prava na vlastitu obitelj, odmor, zdravlje? A mogle su s transparentima obidi i apoteke i farmaceutske firme, u kojima upravo ženama nude maglu, ismijavajudi njihovu pamet, jer ako kupe njihovu kremu, u tri dana de im nestati bore? Nije li to sramotno, ponižavajude i primitivno? Ali ne, okomile se na Crkvu. Jer znaju, da im Crkva nede nauditi. Nede ih suditi. A ljudi iza pornografije bi mogli. Mogle su dodi ispred kakve škole i viknuti konačno glasno, ono što svi znaju a nitko ne govori javno: stop nasilju nad učitelji(ca)ma! Da, djeca imaju sva prava, a učitelji, tko za njih pita? Kuda sve to vodi… Bojim se pomisliti, što de biti za desetljede dva, kad je danas ved ovako. Zanimljiva je bila parola: „Naše je tijelo naše vlasništvo. Pobačaj je pravo žene“. U potpunosti se slažem s prvom tvrdnjom. Naša su tijela naše vlasništvo. Ali, nerođeno dijete nije tvoje ili moje tijelo, ved je

200


ono posebno tijelo, poseban čovjek, i nemamo ga prava usmrtiti. Čini se, da su ove drage žene upravo na ovome području najviše pogođene. Crkva im i u tome želi i može pomodi, kroz sakrament ispovijedi, kroz pokajanje, kroz molitvu. Zašto to odbacuju i produbljuju svoju bol, ne prihvadajudi oproštenje i ustrajavajudi u tvrdodi srca? Ako se pobačaj učinio, priznaj, iskreno se pokaj i vrati se Bogu. On uvijek oprašta. Napadati druge, da se opravda ili prikrije sebe, to nije dobro, to vodi u psihoze i depresije. Istina nas oslobađa, rekao je Gospodin. Isus je u evanđelju pokazao što Bogu znači žena. Naime, svojoj je majci govorio: „Ženo!“ Marija, bez grijeha, poslušna Bogu, Ona koja rađa, odgaja i ljubi, koja prati Isusa i s Njim je pod križem; Ona je Žena. Isto tako, nazivom „žena“ Isus je počastio Mariju Magdalenu. Da, grešnicu, ali obradenu grešnicu. Vrativši joj ljudsko dostojanstvo, obnovio joj je i ženstvenost i ranjenu osobnost. Bog joj je oprostio, te je ona mogla oprostiti bližnjima i samoj sebi. Žalosno je gledati koliko su pojedini ljudi danas izmanipulirani, opranih umova, a i savjesti. Sve više vjerujemo, da žena mora izgledati kao u američkim filmovima. Bogata, bahata, bez djece, savršena tena i „slobodna“ u „ljubavi“. Svi nekako pričaju o pravima, a što je s obvezama? Zanima me što bi bilo, kada bi netko osnovao npr. Mušku mrežu i kada bi stotinjak muškaraca izašlo pred Vladu s transparentima: Zahtijevamo majke svojoj djeci, Hodemo ponekad topli ručak, Želim biti muž jedne žene, ili slično? Zar muškarci nemaju svojih prava? Zapravo, pravo je pitanje: zašto se prava moraju sukobljavati, ne mogu li se složiti? Daj Bože.

201


SAMO HRABRO!

B

aš mi se „potrefilo“ da u nekoliko dana razgovaram s raznim ljudima na istu

temu. Nekako to dođe samo po sebi, valjda imamo neki sakriveni, gotovo mistični kod u sebi, koji nam šalje signale, a kojega imenujemo „šestim čulom“ ili „predosjedajem“ ili „onim nečim“. U kriznim vremenima (a koje nije?) taj „čip“ u nama reagira i stvaraju se „priče“. I tako, pričaju mi ljudi, kako se danas svega boje. Kao da je zavladao taj neki čudnovati strah, koji svoje tajne niti širi „od srca do srca“ i ne možemo ga se riješiti. Evo, analizirajudi taj problem u ovoj kratkoj i jezgrovitoj kvazi-psihološkoj studiji, dođoh do zaključka, kako postoje razne vrste strahova kojima smo podložni. Dakle, strahove dijelimo na primarne i sekundarne; prvi se tiču egzistencije čovjeka, a drugi manje bitnih stvari i situacija. Onda, možemo ih uvjetno raščlaniti na duhovne, duševne i tjelesne strahove. Nadalje, seciramo ih na racionalne i iracionalne, a rekao bih i na pozitivne i negativne. Naime, nije sve što se čini lošim baš uvijek i kod sviju loše! Dobro je na primjer, „bojati se Boga“ kako stotine puta valjda piše u Bibliji. Dobro je bojati se Njega napustiti ili prezreti, dobro je bojati se kazne za grijehe i sukladno tomu, za njih se kajati. Postoje i strahovi zdravih ali i bolesnih ljudi. Strahovi od poznatog i od nepoznatog itd. Evo, vradam se na tvrdnju nekih dragih persona, danas se svega bojimo. Čega se naš čovjek (našega podneblja) boji? Bojimo se krpelja, jer mogu nam prenijeti zarazu od koje demo dugo patiti, a možda i umrijeti. Bojimo se i vedih životinja i stoke; svinja i njihovih kuga i gripa, krava i njihovih ludila, ptica… Bojimo se da ne bukne ponovno rat. Bojimo se da nam se djeca vrate u nedjelju rano ujutro iz diska razbijene glave ili probodenih rebara. Bojimo se otkaza i nezaposlenosti, srozavanja životnog standarda. Bojimo se voziti po cesti, jer imamo velike izglede da naletimo na „divljake“ pod utjecajem alkohola ili hormona. Bojimo se da nas susjedi ili ljuta svekrva ne bi slučajno „urekli“ a „skidanje uroka“ košta i novaca i živaca, a na kraju možda demo morati svratiti i k „popu“ u crkvu, a bojimo se da de nam održati prodiku zakaj nas nema od vjenčanja… Bojimo se drugog i, o strahote, tredeg djeteta u braku. Bojimo se, ako ne pobijedi naša stranka na izborima, da demo snositi radne, financijske, društvene i ine posljedice. Bojimo se, naravno, bolesti i trpljenja i smrti, osobito „neočekivane“, zaboravljajudi da je dosadašnjih oko 800 milijarda ljudi na svijetu (kako vele stručnjaci) umrlo, s tim da je malo tko znao svoj datum. Bojimo se povisivanja cijena u dudanima, nestašice pitke vode i svježe i zdrave hrane, zagađenosti zraka, ekoloških katastrofa. Neki se boje pogledati sebi u dušu, i u lice. A neki drugima. Bojimo se elektronskih čipova u rukama i glavama, koji polako dolaze. I tako bismo mogli redati strahove… Zaista, što se to događa? Odakle svi ti teški osjedaji, u ovim divnim vremenima, kad imamo plazme i LCDije, barem tri-četiri „mobača“ u kudi, struju na dodir i toplu tekudu vodu, pune škrinje mesa, višestranačje i prava životinja, psihoterapeute, masu zabavnih emisija, Internet i parfeme po 30 000 kuna? Odakle taj silan strah u čovjeku današnjice? Moram, jasno, profesionalno odgovoriti: od našeg udaljavanja od Stvoritelja. To je tako očigledno. Čovjek je stvoren da poznaje i ljubi Boga, mi nismo nastali iz ničega, nastali smo iz ljubavi i očekuje se od nas, da tu ljubav živimo i vratimo je Onomu od koga je došla. Bez Boga, uistinu ništa

202


nema smisla; radimo, trošimo, bolujemo, umiremo. Nestaje Bog, nastaje strah. Ovaj je strah od smrti (smrt osjedaja, smrt bližnjih, smrt naših sigurnosti, oslonaca, nadanja, ideala, bogatstva…) tako jak, da ima mod okovati, paralizirati i uništiti ljudska bida (kao zmija, koja prije otrovnog ugriza hipnotizira žrtvu!) Ne dajmo se u ropstvo straha! Strah nije Božji plan za nas, nije Božja volja, nije Božja metoda djelovanja! Povratkom čovjeka k Bogu, strah polako nestaje! „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, čega da se bojim? Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim?“ (Psalam 27) Duh straha nema autoriteta nad zrelim, svjesnim kršdanima. Jesi li ti takav, čitaoče? Kako ga se osloboditi, kako ponovno uživati u miru? Tri koraka: prvo, prepusti se u potpunosti Bogu. On vodi tvoj život. On je „štit i pomod naša“ kako piše u Njegovoj Riječi. Drugo, prihvati činjenično stanje: preslabi smo da mijenjamo svijet i njegov poganski mentalitet, fokusiraj se na mijenjanju sebe! Prihvati ljude kakvi jesu i životne situacije koje imamo sada i ovdje. Sve je drugo područje panike i fikcije, obmane i zablude. Trede, ponavljaj srcem i mozgom molitvu, koju je Isus Milosrdni povjerio svetoj sestri Faustini Kowalskoj iz Poljske (umrla 1933.), kao „oružje borbe vjernih za posljednja vremena“, a to je jednostavan a modan zaziv: Isuse, uzdam se u Te! Sam je Gospodin obedao, da tko s razumijevanjem i vjerom moli ovim riječima, nede propasti i nede izgubiti boj za dušu! Dakle, sad kad sve znamo, preostaje ove tri točke utjeloviti u djelo. Hrabro! Još jednom, hrabro! Usprkos svemu, gledaj u Gospodina i još jednom - hrabro!

203


204


SVETINJA BRAKA

A

ko je išta u današnje vrijeme podvrgnuto napadima i obezvrjeđivanju, onda

je to kršdanski brak, dakle sakrament koji sklapaju isključivo muškarac i žena, pred Crkvom. Ništa čudno, ništa neočekivano, ništa u biti novo. Bez normalne bračne zajednice, ništa drugo ne može biti normalno, a upravo je to cilj mnogih „naprednih“ udruga i pojedinaca: slomiti staro, da bi nastalo novo. Da, no stari su temelji ipak temelji, a kuda bez temelja nede izdržati vjetrove i oluje, kako je sam Isus objasnio u evanđeljima. Zato se brak želi pokazati kao jedna zastarjela, nepotrebna institucija, koju guraju konzervativni katolici i koju de „novo društvo“ preustrojiti po vlastitoj „bibliji“. Sve u ime neke „slobode“. Sve, samo da se odbaci autoritet Božji. Da čovjek postane bog, kojemu je sve slobodno, sve dobro, sve smije i može učiniti, prema vlastitim pravilima i zakonima. Ponekad mi dolaze osobe koje se muče u sebi sa sklonostima, koje su u očitom sukobu sa svetošdu bračne zajednice. Nazvali su ih „homoseksualci“ ali Crkva ih tako nigdje ne naziva, pozvani smo dapače osobe s ovim sklonostima poštivati, ljubiti, pomagati ih molitvom i savjetom u njihovim kušnjama. Sama sklonost, tisudu puta ponavlja Učiteljstvo, nije grijeh, ali je sigurno i nedvojbeno „odvratnost pred Bogom“ prakticiranje istih sklonosti. Iako mediji, reklame i filmovi sasvim jasno podupiru i promiču takav način življenja, same osobe koje u sebi nose borbu između poziva na brak i kušnje za „istospolnom zajednicom“ nisu uvijek tako vesele, neopteredene i ravnodušne u odnosu na svoje duševno i duhovno trpljenje, kako nam to majstori propagande žele prikazati. Naprotiv, često jako pate. Ne samo zbog društva koje, barem u nas, još uvijek u vedini ipak ne prihvada homoseksualnost, nego i zbog nedoumica i tjeskobe koju osjedaju sami u sebi. Zašto, jednostavno, ne podlijedi napasti, ne prihvatiti ovaj grijeh kao način života, i predati se tom mentalitetu? Odgovorit demo riječima Svetoga Pisma, jedinim mjerodavnim dokumentom kojega je Stvoritelj ostavio zauvijek ljudima, koji Ga trebaju i traže. Božja Riječ se ne mijenja, uvijek je ista i ono što je u njoj zapisano jedina je istina. Iako naše društvo dopušta promiskuitet, homoseksualizam i razne slične načine ponašanja, Bog nije promijenio mišljenje i mi koji smo u Kristu isto tako ne smijemo mijenjati stavove sukladno s današnjom modom. U poslanici Rimljanima 1:18, zapisano je: “S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošdu”. Bog se protivi grijehu i nepravdi. Božja Riječ smatra da je tjelesni odnos među muškarcima nešto sramotno. Pavao piše: ”Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno opdenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno opdenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršedi - muškarci sa muškarcima - sramotne stvari i na sebi primajudi pravednu pladu za svoje zablude” (Rimljanima 1:26,27). Upravo stoga što je u srce i tijelo čovjeka upisan Božji zakon, ljudi koji popuste zlim sklonostima osjedaju i prolaze prazninu, osjedaje iskorištenosti, žalost, ljubomoru, ovisnosti, tjeskobu. Stvoreni smo „na sliku Božju!“ Kad se udaljimo od Njega, udaljavamo se i od sebe samih! Kršdani koji su nanovo rođeni ne žive sami za sebe, ved žive novi život u Kristu Isusu koji nam je dao vječni život. Oni koji se obrate i prihvate

205


Isusa u vlastito srce više ne žive u grijehu, dapače mrze i boje se grijeha. Naravno, vjernik također griješi ali nije isto griješiti namjerno ili pasti u kušnji bez namjere da se to dogodi. Onaj koji živi namjerno u grijehu, opravdava ga i nastavlja sa grijehom, on je u vlasti zloga, riječ je Gospodnja. No vjernik koji se obratio i živi za Krista, ako mu se i dogodi da sagriješi odmah se kaje moledi Gospodina za oproštenje. U njegovom srcu sada vlada Isus a ne grijeh i zato vjernik ne može živjeti u grijehu. Sotona je zavodnik i kruži oko kršdanina, pokušavajudi na sve načine da ga natjera da sagriješi i ponekad, zbog njegove tjelesnosti, slabosti, ispraznosti, i uspije, ali život u grijehu nije više ono što želi onaj koji voli Isusa. Oni pak, koji svjesno i dobrovoljno, slobodno bludno griješe ne mogu biti opravdani. Božja Riječ je jasna: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju a dobro zlom” (Izaija 5:20). Činjenica da izvanbračni spolni život i homoseksualizam nisu više smatrani grijehom ne znači i da pred Bogom nisu grijeh. Ne smijemo dopustiti da nas drugi uvjere da to nije grijeh. Mi se kršdani ne smijemo prilagoditi vrijednostima ovoga svijeta. Trebamo obudi “svadbeno ruho” (Matej 22:11-14), odnosno živjeti u čestitosti, u čistodi, kao Kristova Zaručnica koja živi za Njegov povratak. Da zaključimo, brak je zaista sveta zajednica muškarca i žene odsjeva nebesku ljubav i izražava odnos između Isusa Krista i Crkve. Ne smijemo oskvrnuti duhovne vrijednosti koje posjeduje brak. Bez obzira na pritiske i galamu pogana. Božja Riječ je neosporna, ako se osobe s nečistim sklonostima ne obrate i ne pokaju, nede baštiniti Božje kraljevstvo. Zapisano je: “Ne znate li da oni koji čine zlo nede baštiniti Božje kraljevstvo? Nemojte se zavaravati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni homoseksualci, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni varalice nede baštiniti Božjeg kraljevstva. I neki od vas bili su takvi…” (I Korindanima 6:9-11). Slava Bogu, koji voli grešnika i vrada ga na ispravan put.

206


HOD U ISTINI

U

protekloj sam kolumni želio, na temelju Božje Riječi, objasniti razliku

između kršdanskog poimanja bračne zajednice i današnjih novotarija, koje promiču zakulisne svjetske sile. Kao katolički svedenik poučavam stavove naše Crkve i očito je da se svi drugi ne moraju s time slagati, no dobro je i da drugi znaju što mi mislimo, jer živimo u tzv. demokraciji. Ipak, čak i među kršdanima, kažu mi čitatelji, postoje oni koji podupiru i odobravaju „slobodu seksualnih životnih izbora“ i život izvan čvrste, tradicionalne zajednice koju blagoslivlja svedenik pred oltarom. Što redi o takvima? Pokušajmo odgovoriti svetopisamskim protuotrovom. Bilo je, piše davno apostol Petar, “u Izraelu i lažnih proroka, kao što de i među vama biti lažnih učitelja. Oni de kradomice unijeti među vas pogubna krivovjerja. Zanijekat de Gospodina koji ih je otkupio i tako na sebe navudi brzu propast” (II. Petrova 2:1-2). Šteta koju oni (lažni učitelji) nanose je velika ali Gospodin je za njih “namijenio kaznu na Dan suda - osobito onima koji idudi za prljavim požudama ugađaju puti i preziru Božju vlast. Ti su ljudi oholi i umišljeni. Usuđuju se vrijeđati Slave” (Tamo, 2: 9-10). Čitamo nadalje, da su “Ti lažni učitelji poput nerazumnih životinja koje se povode za nagonom… Vrijeđaju strašne sile o kojima tako malo znaju … Gledaju žene preljubničkim očima. Nikad im nije dosta bludnosti.... Njihova je sudbina prokletstvo!” (2: 12,14) “Ti su ljudi jalovi poput usahnulih izvora i oblaka gonjenih vjetrom koji ne daju kišu - mnogo obedavaju, a ništa ne daju. Sudbina im je mrkla tmina. Bahatim i praznim hvastanjem, putenim požudama i razvratnošdu mame natrag u grijeh one što su se tek izbavili od takva života u zabludi. Obedavaju slobodu, a i sami su robovi grijeha i pokvarenosti. Jer čovjek je rob svemu što njime vlada. Onima koji su zaista upoznali Gospodina Isusa Krista i tako umaknuli pokvarenostima svijeta, a onda se opet zapleli u njih i dali se svladati, gore je nego što im je bilo prije… ” (2:17-22). Ne moraliziramo; i mi smo nekada živjeli u grijehu i taj grijeh opravdavali svojim ranama i slabošdu. Sagriješili smo mnogo i sada nas je sram tih grijeha. Zbog tih grijeha ne bismo nikada, da nismo otkupljeni Krvlju Jaganjčevom, mogli baštiniti Božje kraljevstvo. Tko je od nas bez grijeha? Zapisano je, “Nema ni jednoga jedinog pravednika. Jer svi smo zgriješili”(Rimljanima 3:10,23). Ali mi smo se pokajali i obratili se Isusu Kristu. Od kada smo prihvatili Isusa Krista u naše srce, vrijedi sljedede: “O bludu, kojekakvim prljavštinama i pohlepi neka među vama ne bude ni govora” (Efežanima 5:3). Sada kada pripadamo Kristu, znamo da de “neposlušne ljude snadi Božji gnjev. S takvima se nemojte čak ni družiti! Jer iako su vam srca nekod bila puna tame, sada ste ispunjeni Gospodnjim svjetlom pa zato tako trebate i živjeti. Plod te svjetlosti je svaka vrsta dobrote, pravednost i istina. Trudite se činiti što je Gospodinu ugodno. Ne sudjelujte u jalovim djelima tame, nego ih, naprotiv, razotkrivajte!” (Tamo, 5:6-11) Dakle, što odgovaramo na pitanje, kako to da postoje „kršdani“ koji potpisuju spolne nastranosti, pobačaje, razvode, drogu, pornografiju, preljube, a čak ih i pokušavaju opravdati nekim izdvojenim citatima iz Biblije?! Vidimo, da nas je Gospodin ved na početku Crkve upozorio da de se takvi pojavljivati. Drugo, moramo sami biti dobro potkovani u istinama Svetoga

207


Pisma, da nam nitko ne soli pamet svojim mudrovanjem. Trede, uvijek neka svijetli istina: nije važno što tvrdi moda, politika, mudrost ovoga svijeta ili mediji, važno je isključivo ono što nam govori Bog. A On govori kroz objavljenu Riječ (Bibliju) i ustanovu Crkve, koja tumači Riječ. Naime, to tako mora biti. Zamislimo da imamo samo Ustav RH, a nemamo Sabor i Vladu. Ustav bi tada bio bez značenja, bez objašnjenja, bez provedbe. I posljednje, u odnosu na „lažne učitelje“ ili „zavedenu bradu“ sjetimo se što kaže Pavao u Prvoj Poslanici Korindanima, 5:9-13: “U prijašnjoj sam vam poslanici napisao da se ne družite s bludnicima. Nisam pri tome mislio na bludnike opdenito, na nevjernike iz svijeta koji su bludnici, ili lakomci, ili varalice, ili idolopoklonici - jer inače biste morali izidi iz svijeta”. Bog nam ne kaže da se ne smijemo družiti sa bludnicima i sa skinheadsima i sa homoseksualcima i sa sado-mazohistima. Dapače, treba im obznaniti radosnu vijest, tako da se mogu pokajati i obratiti; trebamo ih privudi k evanđelju. “Mislio sam da se ne družite s ljudima koji sebe nazivaju kršdanima, a bludnici su, ili lakomci, ili idolopoklonici, ili klevetnici, ili pijanci, ili varalice. Nije na meni da sudim one koji su vani. Ali onima u Crkvi koji tako griješe trebate suditi. Onima koji su vani sudit de Bog”. Ali u Svetome pismu piše: “Isključite opakoga iz svoje sredine”. Mi ipak moramo osuditi ponašanje onih koji se nazivaju bradom u vjeri. U Crkvi se ne smije tolerirati nikakav grijeh i nikakva nečistoda zato što su vjernici „svjetlost svijeta“ kako nas je sam Gospodin nazvao. Znajmo se suprotstaviti krivim i lažnim učiteljima. Ako vidiš jasno, da i tvoj brat ili sestra ali i tvoj pastir govori ili čini nešto nedostojno evanđelja, opomeni ga. Probaj ga urazumiti, razgovarati, svakako i moliti za njega tj. nju. Odgovorni smo za svoju bradu! Slobodno prijeđi preko ljudskih obzira i izgubi obraz ako je potrebno, ali opomeni one koji se smatraju kršdanima a žive nedostojno Krista. Sa svom ljubavlju i poštovanjem, ali jasno i glasno potvrdi Božju istinu i skini maske. “Ne, brate, to što ti tvrdiš nije istina i nije od Boga. Ne daj se zavarati i obmanuti modernizmima. Jednom deš stati pred lice Božje i ja ti želim spasenje.“ U Bibliji nema mjesta „dekriminalizaciji lakih droga“. Droga je droga, abortus je abortus, blud je blud. Ne bojmo se osude svijeta. Bojmo se ostaviti Božju ljubav. Jer onda smo zaista izgubljeni. Biti kršdanin, znači „biti Kristov“, ne samo „biti kršten“.

208


NAKON DRUGOG DANA

I

„ dite i recite onom liscu: Evo izgonim zloduhe i iscjeljujem danas i sutra, a tredeg du dana završiti djelo! Ali danas, sutra i prekosutra moram putovati, jer ne doliči se proroku da drugdje uđe u smrt negoli u Jeruzalemu.“ (Luka 13, 32-33) Tim se riječima Gospodin obratio farizejima, koji su Ga upozorili da bježi jer Mu prijeti smrt od strane kralja Heroda. Nešto prije, slično burno odgovara svom prvom apostolu, Petru, koji Ga pokušava odvratiti od spasiteljske misije, ne uzimajudi uopde u obzir da Mesija može i treba umrijeti. Heroda naziva „liscem“ a Petra „sotonom“. Dakle, Pisma su se morala ispuniti, nije bilo druge. Kralj se morao začeti u Djevici, roditi u štalici, krstiti u Jordanu, umrijeti na križu… Ali i uskrsnuti nakon strašne muke. Za sve, baš za sve što nas okružuje i dotiče najvažniji je ovaj tredi dan, temelj kršdanske vjere i života svakoga koji se odlučuje kročiti za Jaganjcem Božjim. I mi smo pozvani, kako Isus reče, „putovati danas, sutra i prekosutra“ a to znači trpjeti, boriti se i ljubiti, a „tredega se dana završava djelo“, ulazimo u Kraljevstvo. Preko tame groba u svjetlo Neba, preko hladnode smrti u radost i toplo života vječnoga. Što je u biti uskrsnude, što slavimo svake godine u crkvama i obitelji? Zašto si čestitamo? Naime, čitajudi novinarske članke i pratedi tv-emisije, stječe se utisak, da je Uskrs blagdan kada katolici bojaju jaja-tzv. pisanice i kite svoje dnevne sobe plišanim zečidima i grančicama mica-mace. O Uskrsu se govori u kontekstu „dolaska proljeda“, čujemo ushideno „budi se priroda“, nude se popusti u trgovačkim centrima. Što pomisle nevjernici ili inovjerci, dok gledaju kako mi slavimo Uskrs? Zar im nije to, u najmanju ruku, smiješno i neozbiljno? Meni jest. Još k tomu, spretno se ved godinama prelazi preko žrtveno-dobrotvorne strane korizme, koja prethodi Uskrsu. Ispada, da kršdani samo za onih nekoliko dana Božida daruju jedni druge, rade akcije za siromašne, pomažu beskudnicima, bolesnoj djeci i zatvorenicima. A što je s Uskrsom, s korizmom? Nekako se izvukosmo od djela ljubavi za ovaj (najvedi) blagdan ljubavi, raspete i uskrsnule Ljubavi. Malo tko poziva na darivanje onih koji nemaju ili imaju manje, smatrajudi valjda, da smo obavili svoje u prosincu, i „ubilo bi nas“ da isto ponovimo u travnju. Osobito velike firme. Važno je da se kupi umjetna trava i jajčeka u njima. I da se postave na bogati stol. O, kada bi barem za taj stol i sustolnike potekla molitva zahvale i blagoslova, barem to, barem malo! Dakle, razbijmo iluzije, Uskrs kršdana nije ovaj Uskrs svijeta. Jaja i zečeve pustimo poljoprivrednicima ili djeci, a mi se zapitajmo, što nam svetkovanje Kristova uskrsnuda zaista znači. Jedan je pobijedio smrt! Pogledajmo na sve druge mislioce, iscjelitelje i osnivatelje religija, svima je tijelo u grobu, do kraja svijeta. Jedini je Isus Nazaredanin ustao iz groba, a vidjelo Ga je „petsto i više brade“ kako piše apostol Pavao. Vedina je „velikih ljudi“ umrlo u kakvom-takvom poštovanju, okruženi štovateljima i poklonicima, u svome krevetu, ili radedi, ili moledi. Svi, osim Isusa. Postoje kipidi –i doli jednog takvog duhovnog velikana s dalekog Istoka, koji (malo punašniji) sjedi u lotosovom položaju, smije se od uha do uha i pun nadnaravnog entuzijazma pokazuje svoj pupak. I on je, očito zadovoljen i smiren meditacijom, ostavio svoje tjelesne ostatke u zemlji, kao i ostali. No, nažalost, kao što svi dobro znamo i osjedamo i vidimo, život nije sklop osmijeha i meditacije, ved ima i svoju vrlo ozbiljnu stranu

209


patnje i ne-sretnosti. Upravo to nazivamo „grobom“. Rastava nekod dobrog braka, kidnapirano dijete, prometna tragedija u obitelji, bolne rane pobačaja, jedinice u školi, otkaz na poslu, depresija i tumori, samoda i poteškode u starosti, zarobljenost ovisnošdu o alkoholu, bulimiji i nasilju… I još stotine križeva, na kojima visi čovjek i čovječanstvo, ozbiljna su i nepobitna situacija našeg postojanja. Na njima krvarimo iz otvorenih rana, koje se ne uklanjaju meditacijom niti energijom a niti pozitivnim mišljenjem. Čovjek treba stvarni uzor, treba Nekoga, tko je sve to prošao i sve to pobijedio. Čovjek treba Isusa Velikog petka i Isusa uskršnjeg jutra. Zato, Uskrs je slavlje pobjede; On je ušao u sve ove naše grobove i rasvijetlio ih nebeskim sjajem! On nam govori, da svi ti križevi imaju neki smisao, da vjerom možemo prodrijeti u otajstvo Golgote i da naši problemi ne moraju biti „točka na i“ našega životnog traganja! Uskrs je ulazak sile Božje u slabosti čovjeka, eksplozija ljubavi nasuprot beznađu i bijedi grijeha! Uskrsli Isus vratio se svojima, pokazujudi ožiljke rana, da posvjedoči kako nas nikada nede napustiti, kako svi imamo pravo na svoj „tredi dan“! Naš je Gospodin prolio svu svoju Krv, da nas spasi od kandža zloga. Nije filozofirao i umro moralizirajudi; On je ponio svoj križ i primjerom potvrdio da je sve što je govorio - istina, i samo istina, i jedina istina. Ne postoje dvije, tri ili deset istina, samo je jedna. Ako znamo istinu, slijedimo je! Znam, nije lako, ali križni se put jednostavno mora prodi. Još imamo šanse, u grobu je više nedemo imati. Stoga, blago onima koji trpe s Kristom, ne proklinjudi, ne posustajudi. Blago onima koji s Njime uzlaze na Kalvariju i s Njime umiru. Blago njima, jer s Njime de i kraljevati, preobraženi, spašeni, otkupljeni i od muka izbavljeni.

210


211


VRLO VJEROJATNO!

P

oznate su nam maksime, poput one: Svijet je globalno selo, ili: Na Zapadu

ništa novo i slično. Također nam je poznato da sve što dolazi izvana, mora se obvezatno, pod mus, kopirati i u nas. Ako neki dečko u Americi (Sjevernoj, dakako) stavi na sebe hlače koje mu vise skoro do koljena, to isto očekujemo vidjeti i u našem dvorištu, najkasnije za mjesec dana. Takav se zove reper, iako nema veze s istonazivnom biljkom (ima s drugom). Osim što pomalo vegetira. No, ne radi se samo o kopiranju ili komiranju (od „koma“ ili užas, op. aut.) mode, nego i životnih stavova i cjelokupnog mentaliteta. Tako, između mase bezvezotarija sada nam se namedu i ozbiljniji uzori ponašanja i mišljenja, sve, naravno, svedeno pod nekakvu nedefiniranu „slobodu izričaja“. Da, „slobodu“ koja zarobljava, tlači i razdire. Smjeram na natpise, koji su se pojavili na javnim mjestima u nekim gradovima Europe i svijeta, a evo i neki su naše gore listovi pokušali biti „osviješteni i emancipirani“, iako ne baš i originalni, pa su našim tramvajima u Zagrebu ponudili ved kušano na Zapadu, tzv. ateističke natpise. Čitamo u tisku, kako u Londonu i drugdje ved mjesecima traje javna kampanja protiv Boga i vjere. Šteta, da nije protiv gladi i siromaštva ili slično. U tom smislu, dosjetiše se da svoju gorčinu i ljutnju iskažu na svima vidljiv način: natpisima i plakatima, na kojima prolaznici mogu (tj. moraju, hode-nede) „uživati“ u raznim ateističkim sloganima. Na primjer, pišu: „Bez Boga. Bez gospodara… Bog vjerojatno ne postoji, ne trebate se više bojati, živite slobodno“ i tomu slično. Zabezeknuti pješaci i ne-pješaci sigurno su se fest šokirali. Jer, umjesto polu-golih žena koje reklamiraju čaj, kekse, kreme, čarape, automobile i vodokotlide, odjednom nagla, neočekivana revolucija, bezbožni natpisi, i to bez golotinje! Stvarno, inovacija! Nevjerojatno, ali istinito. Baš čudno, što te natpise ne drži neka ljepotica, samo u štiklama ili slično, sigurno bi šok bio kudikamo manji. Ali, šalu na stranu, stvar bi mogla biti ozbiljna. Kažem, mogla bi, da su idejni tvorci, bez sumnje inteligentni i dobrostojedi, iako Bogom i božjim frustrirani ljudi ili umjetnici, na primjer napisali po tramvajima i autobusima sljedede: „Allaha nema, ne brinite više… Muhammed alejhi-s-selam, nije Allahov prorok, odahnite od njega… Budha je samo nasmijani samozadovoljni zlatni kip, poštedite se divljenja, nema smisla… Krišna je najvjerojatnije obična legenda, zato budi cool i zanemari pričice“. No, kako nisu napisali konkretno, uvrijedili su sve ali i nikoga. A zna se, da kršdani nede posebno reagirati, pa su se mudro izvukli. A možda je ipak ovo samo početak, možda ispituju teren, možda de za neko vrijeme iskočiti pred oči natpis o nepostojanju dragog Allaha dženushalluhu, pa da vidimo, do kuda smijemo? Moram kreatore ovih natpisa razočarati, ali Bog sigurno postoji. Nažalost, vjernicima su (bilo koje vjeroispovijesti) ovakve „umotvorine“ samo poziv, da mole za njihove, ranjene u dušu, idejne kreatore. Što su mislili, da de nekakav natpis pokolebati vjeru u srcima ljudi, vjeru koju ni sibirski gulazi nisu uništili, a ni kineska partija ne može iskorijeniti? Oni kojima jedan plakat može uništiti „vjeru“, nisu je niti imali. To je jasno k'o sunce. Drugo, ne vidim svrhe ovakvog izjašnjavanja. Ako imam novaca, mogu dakle sve što želim napisati na javnoj površini? Dam petnaestak tisuda kuna (kažu mediji) i mjesec de dana na

212


tramvaju pisati: „Želimo slobodu, želimo se vjenčati s konjima, mogao je car Kaligula u Rimu, možemo i mi ovdje“. Zar to nije besmisleno? Vjenčaj se ti s konjem, baš nas briga, ako treba poslat demo vam i buket cvijeda, ali nemoj vala sve maltretirati svojim „biserima“! Trede i najvažnije, u najviše citiranom natpisu tj. poruci, stoji: Boga vjerojatno nema itd. Podcrtajmo riječ „vjerojatno“. A što, ako Ga ipak ima? Vjerojatno ne znači- sigurno, kaj ne? Moja je srdačna, topla preporuka tvorcima ovog „mudroslovlja“ a i njihovim obožavateljima (uglavnom „kremi društva“ jer sirotinji je jasno da Bog itekako postoji) da ipak uzmu u obzir i Božje postojanje. Neka se priupitaju, bar u onim kratkim trenucima trezvenosti, dok su u samodi, kad se ne klanjaju zlatnom teletu Zapada, što ako Bog ipak postoji, što ako je ipak istina koju Biblija propovijeda, što ako smo besmrtni, te nas čeka raj ili pakao, što ako kršdanski moral ipak spašava a svjetovno bezbožništvo ipak ubija dušu i tijelo? Što ako… Barem se pitajmo, ako ništa drugo. A u meditaciji nad ovim svevremenskim pitanjem, može nam poslužiti i citat iz Pavlove poslanice Rimljanima. Osim što je bio svetac, Pavao je bio i intelektualac. Ako prezireš sveca, nemoj intelektualca! „Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošdu. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova mod i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradedi se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistodi te sami oskvrnjuju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen… I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog iskvarenu umu te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zlode; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavadi, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljadi zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešdutni, nemilosrdni. (Rim 1, 18-25. 28-31) Ateizam očito, ima svoje plodove. Ako im Bog nije gospodar, ostaje pitanje - tko jest?

213


ZABORAVNI

R

azmišljajudi nad aktualnim „vrijednostima“ koje se namedu u medijskom

svijetu, poznati američki ilustrator i karikaturist Charles Schultz, tvorac Peanutsa i Charlie Browna (upudeni znaju tko su ti likovi a neupudeni neka se raspitaju) ponudio je javnosti jedan zanimljivi kviz. Donosim ga ovdje u izvornom obliku, jer mi se čini zaista zanimljivim i poučnim. Ne moramo zbilja odgovarati na pitanja. Samo pročitajmo do kraja i shvatit demo poruku. Dakle, prvo pitanje: nabroji petero najbogatijih ljudi na svijetu. Slijedi drugo pitanje: nabroji pet najuspješnijih svjetskih nogometaša, onih koji su dali najviše golova. Trede, nabroji imena zadnjih pet pobjednica natječaja za „Miss svijeta“. Četvrto pitanje: nabroji desetero ljudi koji su dobili prestižnu Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu, te posljednje pitanje: nabroji dobitnike američke akademske nagrade „Oscara“ za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina. I, kakav je rezultat, pita nas ovaj čovjek? Stvar je u tome da nitko od nas ne pamti jučerašnje senzacije! Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svome području. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuda padaju u zaborav. Pohvale i povelje zaboravljaju se zajedno s njihovim dobitnicima. Evo još jednog kviza, da vidimo kako demo sada prodi: prvo pitanje, nabroji tri prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo teško. Drugo, nabroji petero ljudi od kojih si nešto važno naučio-la u životu. Trede, razmisli o nekoliko ljudi koji su učinili da se osjedaš važnim. Četvrto, nabroji nekoliko onih ljudi, čije mailove s nestrpljenjem čekaš i otvaraš. Peto, pomisli o petoro ljudi s kojima se rado družiš. Nevjerojatno… Uopde ne trebamo razmišljati! Isti je gospodin zaključio: „Ne brinite o mogudem smaku svijeta danas. U Australiji je ved ionako sutra“. Ova su pitanja pomod u prepoznavanju istinskih životnih vrijednosti, situacija i osoba, koje nam nešto zaista znače. Gledajudi naše TV programe, čovjek ostaje zapanjen, koliko nam se u biti „ničega“ nudi. Počevši od mase reklama, koje pozivaju na trošenje teško zarađenog novca na npr. čudotvorne kreme, koje de u nekoliko dana skinuti celulit sa stražnjice, što se skupljao godinama. Stječemo također dojam, da je život ili jedna užasna i nesavladiva muka (zaključak iz informativnih emisija i vijesti) ili jedna neprestana zabava, u kojoj sudjeluju ekstremno zanimljivi „jetsett“ bogataši i liposuktirano-botoksirani-ekstenzirani manekeni koji se bore s anoreksijom i s kroničnom anksioznošdu i preko tzv. live - showova pokazuju pred cijelim svijetom tankodutnost svojih životnih razmišljanja. No, pitamo se, gdje su istinske vrijednosti? Gdje su oni „pravi“ ljudi, ne izmišljeni, ne „fotokopirani“ nego originalni i istinski sretni, oni kojima ne trebaju kamere i reklame da bi rasli u očima drugih, jer posjeduju živu samosvijest o vrijednosti vlastitog duha i djelovanja? Jer, ponavljamo za Ch. Schultzom, svjetla pozornice se jednom moraju ugasiti, party mora stati, žuja-prijatelji moraju otidi i šminka se mora otopiti… Što „zvijezde“ proživljavaju, kada ostanu same? Što biva s njihovim tijelom, kada više ni najbolje kreme ni operacije ne pomažu, ili, još bolje, što biva s njihovom besmrtnom dušom, kada to isto tijelo pokrije zemlja ili spali vatra krematorija? Želim redi sljedede: istinske su vrijednosti u srcu. Istinski su plodovi

214


samo oni koji sazrijevaju nakon brižljivog okapanja, uređivanja, navodnjavanja i plijevljenja korova. Nema pravog, slatkog, ispunjavajudeg zadovoljstva bez mukotrpnog rada nad sobom. U ispraznom se načinu života javlja teški strah; oni, koji sve imaju, boje se da to sve ne izgube. Neprestano se moraju boriti da zadrže imidž, da povedavaju bogatstvo, da se svima sviđaju, da ne budu ismijani ili odbačeni od svijeta, kojemu služe. Vjernik znade drugo: „Tko se boji Gospoda, ne boji se ničega i ne plaši se, jer je Gospod nada njegova… On ne odvrada očiju od onih koji ga ljube, on im je modna zaštita i snažna potpora, štit od vjetra pustinjskoga i sjena u jari podnevnoj, obrana od posrtaja i oslon protiv pada. On je radost srcu i svjetlost očima, on je zdravlje, život i blagoslov… Bog sluša molitvu potlačenoga… Molitva poniznoga prodire kroz oblake“ (Sirah 34: 14.1617; 35: 13.17) Dakle, vrijednosti ovoga svijeta (bogatstvo, prestiž, krasno tijelo, slava, karijera itd.) sasvim su suprotne vrijednostima koje nam je Gospodin zacrtao kroz svoju Riječ. Bog, naprotiv, cijeni poniznost i ustrajnost u dobru, mukotrpno izgrađivanje svoje savjesti, higijenu duše, skromnost i samozatajnost, težak ali plodonosan rad, poštenje, opraštanje, molitvu i duhovnost, djelotvornu ljubav prema bližnjima, poslušnost Božjem vodstvu, post i žrtvu vlastitog „ja“, umjerenost u jelu, pidu, zabavljanju, borbu protiv poroka i zlih sklonosti. Upoznaj takvog čovjeka i bit deš mu najsretniji prijatelj na svijetu! Traži takvu osobu i hrani se vječnim vrijednostima, pa deš upoznati i bolje samoga sebe. Gledaj i nasljeduj takve ljude, te nedeš vječno gladovati uz pokvarljivu, umjetnu hranu onoga što ti svijet nudi pod izlikom „sve brzo prolazi, sve brzo i maksimalno iskoristi, važan si samo TI“. Ne, najvažnije je znati da „uzak put vodi u Kraljevstvo, a širok put u propast“ kako nam je govorio Isus Krist. Važno je prepoznati tko i što se zapravo krije iza maski glamura i slave. Blago onomu tko otkrije prave vrijednosti i one, koji njima žive! Blago onima koji znaju didi pogled sa stvari ovog prolaznog svijeta prema Nebu i vape Onomu koji je sve stvorio zbog čovjeka; da čovjek vlada stvorenjem a ne stvorenje čovjekom. Sjajan je ovaj kviz. Ako ne znaš odgovore na prvih pet pitanja, super. Još dakle ima u tebi Božje originalnosti i „uzak put“ je otvoren pred tvojim nogama. Blago tebi.

215


NE EGO, NEGO…

M

eđu knjigama Staroga zavjeta, knjiga Mudrosti zauzima posebno mjesto.

Relativno kratka, sa svojih devetnaest poglavlja, mogla bi se brzo pročitati. Mogla, da nije napisana tako, da svaka rečenica ostavlja čitatelja u šoku ili divljenju, u meditaciji ili molitvi. Naime, različito čitamo biblijske knjige koje opisuju ratovanja Izabranog naroda ili proroštva nekog od šesnaest proroka, od mudrosnih knjiga, od jedne ljubavne Pjesme nad pjesmama ili pak Psalama, koji su zapravo vjerske pjesme. Eto, koliko samo mudrosti sadržava jedno, recimo, 2. poglavlje spomenute Knjige. Citirajmo ga cijeloga: „Jer krivo misle i ovako mudruju: "Kratkovjek je i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj i još nije poznat tko bi se iz Podzemlja izbavio. Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije demo biti kao da nikad nismo ni bili, jer samo je dim ono čime dišu naše nosnice, a misao je tek iskra od kucaja našega srca. Kad se ona utrne, pretvorit de se tijelo u pepeo, a duh de se rasplinuti kao lagan zrak. Ime de nam se s vremenom zaboraviti i nitko se nede sjedati djela naših; i život de nam prodi kao pramenje oblaka i nestat de ga kao magle što je gone zrake sunčane i pritiskuje žega njihova. Jer život naš kao sjena odmiče, iz naše smrti nema povratka, zapečadeno je i nitko se ne vrada. Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja, koristimo se stvorovima sa žarom mladosti. Nauživajmo se odabranih vina i mirisa i neka nas ne mimoiđe ni jedan cvijet proljetni, okrunimo se ružama prije no što uvenu. Neka svaki od nas sudjeluje u pijanki našoj, ostavimo svuda znake našeg veseljenja: to je naš dio i to je naša baština. Potlačimo ubogoga pravednika, ne štedimo udovice, ne poštujmo starca ni sjedina od mnogih godina. Nek' naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo nije ni za što. Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti. On svršetak pravednika proglašava sretnim i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav de biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On de se za nj zauzeti i izbavit de ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer de mu, kako veli, dodi izbavljenje." Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloda njihova zasljepljuje. Oni ne znaju tajna Božjih, ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju u naknadu čistim dušama. Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišdu došla smrt u svijet i nju de iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ A sada, još jednom, polako pročitajmo ovo poglavlje��� A onda, zaustavimo se nad onom riječju, rečenicom ili pojmom, koji nas pogađa, koji nam nešto važno govori… Na kraju, „osudimo“ svoj život pred Riječju Božjom; tiče li se išta osobno mene, u čemu sam se osobno prepoznao, što mi kroz ovo poglavlje Bog egzistencijalno poručuje… Zamislio sam se upravo nad ovim riječima Pisma, jer su toliko bogate i poučne, osjedam kako

216


Duh Sveti jasno i beskompromisno daje na znanje, da je život ozbiljna borba i ozbiljna odluka. Nema slučajnosti. Postoje uzroci i postoje posljedice. Postoji čovjek, sa svojim izborima, i postoji Bog, koji naše izbore ili blagoslivlja ili ne odobrava. Naime, zar nisu malo čudne neke stvari, koje nam se u posljednje vrijeme sve više namedu kroz medije, u razgovorima, u promišljanjima? Eto, na primjer, svako malo izađe kakav članak o ubojstvima ili samoubojstvima. Vjerojatno i svakodnevno. Ono, što nam je čudno, jest sljedede; veliki broj osumnjičenih ili osuđenih u takvim aferama i nesredama bili su „dobri ljudi“. Susjedi se zgražaju, ta „bio je tako mio i drag mladid“. Roditelji ne mogu dodi k sebi, jer „imala je sve što je poželjela i nikada se nije žalila“. Rodbina, šokirana, potvrđuje navode prijatelja i kolega: „Nikad prije trostrukog ubojstva nožem nije pokazivao nikakve znakove agresivnosti“. Župnik objašnjava, kako je taj i taj „redovito dolazio na Misu“, poslodavcu nikako ne ide u glavu, da je dotični, „uvijek miran, simpatičan, staložen i kulturan radnik“ mogao hladnokrvno presuditi svojoj djevojci… Opa, nešto nije u redu, očito nije. Mudrost nam govori, da je, zapravo najvažnije odrediti se prema životu. Onaj, koji vjeruje u Božji život u čovjeku i u nastavak života u punini, nakon ovoga prolaznog življenja, nede posegnuti za tuđim životom. Ne može, jer zna, da je život svetinja. Postoji i egoizam - moj je život u mojim rukama, tuđi je život u mojim rukama, ja sam važan i najvažniji, ja odlučujem i o sebi i o bližnjemu. Oprez! Bog postoji, On de nam i suditi. Isus je u evanđelju rekao, da je samo Bog dobar (Lk 18, 18). Možemo biti dobri jedino i samo tada, kada imamo Gospodina. „Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života“ (1 Iv 5, 12) Zato se mnogi varaju, misledi, da mogu graditi svoje postojanje, obitelj, brak, posao, zdravlje… Bez Boga. Čisto ljudska dobrota vene bez zalijevanja Božjom snagom i svjetlom. Ona samo „izvanjska“ dobrota puca pod pritiskom nutarnje praznine i nedostatka intimnosti sa Spasiteljem. Ne dajmo se zavesti - ustrajmo u ljubavi prema Stvoritelju, pa de naša ljubav prema Njegovim stvorenjima biti autentična.

217


218


KARIZMATICI

O

d godine 1964., počevši od SAD-a, nešto se predivno događa u Katoličkoj

crkvi. Naime, Duh Sveti je preko svega nekolicine katoličkih studenata pokrenuo lavinu događaja, koje su pape, još od Pavla VI, nazivale „Novom Pedesetnicom“. Crkva je, kao mnogo puta u povijesti, i tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeda, proživljavala svojevrsnu krizu. Svijet je poludio za svakakvim „slobodama“. Mnoge su situacije pozitivno krenule naprijed, kao svijest o ljudskim pravima, no mnoge su uvele milijune u zablude, očaj i osiromašenje duha te u upropaštenje tijela. Istovremeno s „buđenjem emancipacije od tradicija“ (često putem „oslobađanja“ od temeljnog dudoređa, preko „slobodnog seksa“, „slobodnog uživanja droga“, „slobodnog abortusa“ i ostalih sličnih „sloboda“), Bog je u svojoj dobroti otvorio prozore na nešto zahladnjeloj iliti prašnjavoj Crkvi i unio dašak novoga vjetra, kroz obnovljeno poimanje molitve, zajedništva, djelovanja. Slobodno možemo redi, da je katoličko kršdanstvo (jer postoji i ono pravoslavno i ono protestantsko) u tim godinama, pa sve dosad, doživjelo nevjerojatno probuđenje. Oživjeli su novi apostolati. Digli su se na noge uspavani laici. Svedenstvo je postalo kreativnije, gorljivije, svetije. Zapaljen je oganj, koji gori i širi se diljem zemaljske kugle, ubirudi kao plod svakodnevno nove oduševljene Kristove učenike, kojima je život totalno promijenjen, preobražen. Upravo to je ta „Nova Pedesetnica“, novi silazak Duha, novo pokretanje suhih kostiju, koje oživljavaju zahvaljujudi Božjoj intervenciji, kako opisuje prorok Ezekijel. Pedesetnica ili Pentekost je originalno, židovski blagdan, a u kršdanstvu to je rođenje Crkve, koje se dogodilo pedeseti dan od Isusova Uskrsnuda, deset dana nakon Njegovog Uzašašda u Nebo. U „gornjoj su sobi“, po riječima Pisma, bili okupljeni učenici, njih 120 na broju, koji su molili i čekali „Obedanje Očevo, da de poslati Duha Branitelja, Duha Tješitelja“. Pedeseti se dan, dakle, rodila Crkva. A Crkva, to nisu lijepe građevine, muzeji baroknih kipova, u kojima neki stari svedenik, mumija, izgovara latinske fraze pred nekoliko sredovječnih žena u crnini, koje preplašene drže krunicu i nijemo promatraju dim tamjana kako se mistično unosi pod starodrevne svodove. Tako je, naime, Crkva izgledala onima „izvana“. Crkva, to su živi ljudi, to je živi organizam, to je zajedništvo u služenju i služenje u ljubavi. Crkva, to je Majka, koja nas hrani i odijeva, ponekad ukori, ali odgaja, za Kraljevstvo Kralja Jaganjca. Na jednom su, dakle, sveučilištu u Americi studenti čitali Bibliju, i zapanjeni otkrili, da u njoj pišu mnoge stvari, koje su tada bile potisnute ili zaboravljene ili, jednostavno, nepoznate. Čitali su, da de „Isus krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Našli su, da je Rana Crkva slavila Boga živo, gotovo urnebesno, govoredi „u jezicima“. Zaključili su, o čuda, da je Sveto Pismo puno izvještaja o nekom „polaganju ruku“ i iscjeljenjima, ozdravljenjima i

219


obradenjima, oslobođenjima od demonskoga tlačenja, po toj gesti ljubavi i bliskosti. I, aleluja, htjeli su sami doživjeti silu i slavu Krista Uskrsnuloga, koji lomi okove i izvlači iz grobova svoje miljenike, ljude. Nas. Molili su, zamolivši pastore i svedenike, da jednostavno i bez nekih ekshibicija, polože ruke na njih, te su bili „odjeveni u silu odozgor“ upravo kako piše u Objavljenoj Riječi Božjoj. Dobili su izuzetan dar molitve, slamali svoje srce pred Gospodinom, svjedočili brojnim čudesnim znamenjima i milostima, za koje su mislili da pripadaju biblijskom pluskvamperfektu. Varali su se; Isus je bio živ i snažan, i onda a i sada, isti u vijeke, amen! Dobili su dar novih jezika… Uglavnom, da ne duljimo i ne uđemo slučajno u komplicirane teološke floskule (koje ni ja baš ne razumijem), val Obnove je započeo… I traje do dana današnjega, brate. Stotine milijuna katolika širom svijeta imaju identična iskustva Duha Svetoga, iskustva oslobođenja, oživljenja vjere, izlječenja, pobjede u Ime Isusovo. Oni su grupirani u zajednice, koje se nazivaju karizmatskima. Priznate su i blagoslovljene od Crkve, iako na terenu to, naravno, izgleda drugačije. Naime, mnogi svedenici od svojih vjernikažupljana, nerealno očekuju, da budu „vedi katolici od pape“. Da imaju sjajnu, izvrsnu teološko-filozofsku naobrazbu. Da nikada ne griješe, da uvijek budu na raspolaganju i da uvijek bez pitanja, sve prihvadaju. E nedeš majci. Vjernik, koji nakon životnih lutanja i opiranja, uistinu otkrije blago svoje vjere, tek je „mala beba“. Takve bebe rade nešto u pelene. Crkva, kao Majka, bebe premata, ne tuče ih, jer su „to“ učinile. Samo mrtvi ne griješe. Tako je i s novim ili starim katoličkim pokretima. Znam da su malo dosadni i čudni, jer žele ulaziti u crkvu, kad je zatvorena. Pitamo se u šoku, zašto to rade, zar im nije dosta onih pola sata dnevno, kad je crkva otvorena? Malo su naporni, jer nas stalno moljakaju da ih podučavamo Bibliji, da se s njima klanjamo pred Isusom u Otajstvu, da im tumačimo otajstva krunice i sl. Elem, u sljededa du tri nastavka predstaviti jedan takav Pokret, unutar naše crkve, pokret obnove i radikalizma, novosti i blagoslova. karizmatike. Ovo je bio samo kratak i (ne)jasan uvod. Nastavak slijedi. Tko su ti čudni, naoko obični, katolici? Ima li ih među nama? Kakvom se to egzotičnom rabotom bave, jesmo li svi mi u opasnosti, da nas zaraze svojim veselim pjesmama?

220


PEDESETI DAN

N

astavljamo razmišljanja o suvremenom katoličkom duhovnom gibanju,

izraženom u pokretu Obnove u Duhu Svetom, koja se još naziva „Karizmatskom Obnovom“. Možda je najbolje, da o ovoj stvarnosti čujemo što kažu sami „karizmatici“. „U našem gradu (Karlovcu), u crkvi na Turnju, ved nekoliko godina postoji i moli molitvena zajednica karizmatskog tipa, nazvana „Isus, Sin Marijin“. O njoj duhovno brinu pavlini s Kamenskog, a njezini se članovi slažu: „Mi smo molitvena zajednica Obnove u Duhu Svetom ili Karizmatske Obnove, katoličkog pokreta raširenog po cijelome svijetu. Obični smo ljudi iz običnih obitelji i s običnim poslovima, koji su doživjeli ipak nešto neobično - silu Duha Svetoga, koja nas je promijenila. Upoznali smo ISUSA KRISTA kao živoga, stvarnoga Boga, koji je Ljubav i koji ima mod našim životima podariti smisao, snagu u nošenju križa, opraštanje neprijateljima; On je obnovio naše brakove, uredio naše obitelji, dao nam radost i mir za kojim smo tragali, neki od nas na potpuno krivim putovima. Međutim, Božje MILOSRĐE bilo je jače od našeg grijeha, slava Bogu!!! „Charisma“ na grčkom znači „milosni, besplatni dar Duha Svetoga“. Kad je osnovana Crkva, na blagdan Pedesetnice, u Jeruzalemu, apostoli su s Marijom bili svjedoci silnog spuštanja Duha Svetoga na prvu zajednicu Kristova Tijela - Crkve. „Tada iznenada dođe neka huka s neba, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kudu u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te nad svakoga od njih siđe po jedan. Svi se oni ispuniše Duhom Svetim te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je ved Duh nadahnjivao da govore“ (Djela apostolska 2, 2-4) Naša je zajednica „karizmatska“, što znači da je svjesna darova i milosti koje Duh i danas daruje svojoj Crkvi, na dobrobit svih članova. Ono što te prvo može zatedi pri dolasku na naše susrete jest radosno slavljenje Boga, spontanost u molitvi, istinsko zajedništvo brade i sestara, žar i gorljivost u svjedočenju i radu za Gospodina. No, to je, rekli bismo, samo okvir - ponovno otkrivena snaga sakramentalnog života (ispovijed, sveta pričest), svakodnevni razgovor s Bogom, proučavanje Njegove Riječi, a po tome i obnova svega što jesmo i imamo… To je srž karizmatskog pokreta. Otkrivamo, da Bog zaista postoji, stvarno nas beskrajno ljubi i ima rješenja za naše životne probleme! Svjetovne nas stvari nisu mogle zadovoljiti i usrediti, Gospodin, koji nas je stvorio i spasio, dao nam je istinski ŽIVOT! „Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje objava Duha na opdu korist… nekima drugi jezici… ” (1 Kor 12, 411) No, apostol Pavao dodaje i sljedede: „Kada bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči“ (1 Kor 13, 1) Ipak, jasno nam poručuje: „Vrude čeznite za duhovnim darovima! Jer, koji govori tuđim jezicima, ne govori ljudima, nego Bogu; nitko ga, naime, ne razumije_ duhom govori otajstvene stvari… Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi… Ne branite govoriti tuđim jezicima! Ali, sve neka bude pristojno i uredno!“ (1 Kor 14) U molitvi i poniznosti pred Bogom bivamo „kršteni Duhom Svetim i ognjem“, kako nas uči evanđelje, a vidljivim znakom toga je govor ili pjevanje u drugim jezicima. Kada netko dođe na naše bogoslužje, najprije ga to „šokira“… To je molitva duha, kada

221


prelazimo iz misaonog i recitiranog načina komunikacije s Bogom i počinjemo slobodno, nesputano, tepanjem ili uzvicima, u radosnom zanosu, ali u punoj svijesti, slaviti, zahvaljivati, klicati… Kao mala djeca svojemu nebeskom Tati. To nije sakrament krštenja. To nije neka katolička magija ili slično. To je iskustveno proživljavanje Božje svetosti i modi, popradeno velikom radošdu i ushitom. Naime, sami se ne možemo odredi zlih djela, sklonosti, poroka. Sami ne možemo prestati živjeti u grijehu. Samo nas Božja ljubav i sila mogu izmijeniti, dotadi, iscijeliti rane. Kad se čovjek prepusti Bogu, kad zatraži svim srcem Njegovu blizinu i odluči se obratiti, Duh Sveti dolazi i poput plašta Njegova se prisutnost spušta na nas… Krštenje Duhom snažan je doživljaj te prisutnosti i početak je istinskog zaokreta; od hladnoga kršdanina, kojemu je Crkva „nužno zlo“ i koji mnogo od nje i u njoj ne razumije, postajemo radosni svjedoci evanđelja i čeznemo za svakim trenutkom prebivanja u Božjoj nazočnosti. To je jedna „zaljubljenost“ i oduševljenje, jer spoznajemo, da smo grešnici koje Bog neizmjerno ljubi i treba. Naš svedenik i neki od brade polažu ruke na bolesne i tlačene od zloduha, na sve koji su u nekoj krizi, žalosti, tami. Isus je polagao ruke i naučio apostole, da tako čine. Po polaganju ruku molimo za ozdravljenja i oslobođenja ljudi. Dotičudi slabe i ranjene, Bog ih dotiče po nama. Svi se sakramenti, uz ostalo, služe polaganjem ruku. To je jedan oblik blagoslivljanja. Ponekad se preko polaganja ruku događaju neke manifestacije, koje su samo znakovi. Nipošto nije riječ o „energijama“ ili magičnim dodirima u svrhu „predavanja kozmičke sile“ ili slično. Mnogi šarlatani, gatari, vračari, energetičari i slični, za koje nas Biblija strogo upozorava da vode u propast, polaganjem ruku samo imitiraju tisudljetnu praksu katoličke Crkve…“

222


SNAGA DUHA

K

arizmatska Obnova u Duhu, katolički pokret koji je od šezdesetih godina

prošloga stoljeda unio pravu duhovnu revoluciju u nebrojene župe, samostane, ustanove, pravi je dar Neba Crkvi današnjice. Pape su ga nazivale „Novom Pedesetnicom“, a nekoliko stotina milijuna katolika, ne brojedi milijune protestanata, doživjeli su kroz ovo „novo izlijevanje snage Božje“, radikalnu promjenu u svojim životima i stavovima. „Na našim deš molitvenim sastancima često primijetiti tzv. polaganje ruku. U karizmatskom pokretu polaganjem ruku mole svedenici i redovnici i laici, koji žive svoju vjeru. Uzalud je vjerovati, da demo samo po toj gesti biti svega oslobođeni, da bismo opet mogli živjeti po starome… Ljudi koje muče bolesti i životna razočaranja, dolaze naprijed, do oltara, moledi da po polaganju ruku budu iscijeljeni. No, prije toga, treba shvatiti bit naše patnje. Bolest, tragedije i smrt nisu Božje djelo i nisu u Njegovom planu za čovjeka. Živedi u grijehu, daleko smo od Boga i Njegove milosti, te smo izloženi djelovanjima zlih duhova, koji žele uništiti i naša tijela i naše duše. Velika vedina bolesti dolazi od našeg odvradanja od Božjeg zakona i od života u kojemu nema mjesta za molitvu, dobra djela, opraštanje, sakramente. Vjerujudi u praznovjerja, u raznorazne viske, amulete, hamajlije, piramide, kristale, terapije, „sunca“, tzv. zaštite, energizirane vode, tarot i horoskope, te sudjelujudi u opasnim i pogubnim istočnjačkim duhovnostima koje se nude pod izlikom zdravlja i relaksacije ili spasonosnih tretmana (yoga, pokret Krišne, transcendentalna meditacija, Sai Baba i cijela gama sličnih uništavajudih zavodljivosti) čovjek se otvara na sile koje ne može kontrolirati, a koje rađaju još goru depresiju, padove, ovisnosti, gubitak volje za život, beznađe, mržnju, bolesti duha, duše i tijela. U karizmatskom pokretu Katoličke crkve nalazimo Božju zaštitu i ustrajno molimo, da Bog presiječe svaku vezu s ovim i sličnim uzrocima moralnog i tjelesnog pada lakovjernih ljudi, vrlo često i kršdana. Bog je Ljubav. Bog se objavio u Isusu svome Sinu, koji je „Put, Istina i Život“. No, postoji i neprijatelj duša, koji je „ubojica i lažac od početka“ (1 Iv 8, 44) i koji lukavo djeluje na sve mogude načine, ne bi li odvukao čovjeka od prisnosti s Bogom. U našim zajednicama imamo jaku svijest postojanja zloga, te ga u ime Isusovo po molitvi i slavljenju Gospodina, po postu i pokori, vežemo i šaljemo na Golgotu, pod Isusov križ, da ga On uništi svojom Predragocjenom Krvlju. U našoj su zajednici mnoga brada nekada bili robovi ovisnosti, strahova, neopraštanja, vračanja, uroka, neurednog života, nepoznatih i dugotrajnih bolova, žalosti. GOSPODIN USKRSNULI LOMI SVAKO PROKLETSTVO; ALELUJA!!! Mnogi su ozdravili, mnogi prekinuli s grešnim životnim stilom, mnogi postali potpuno novi ljudi! Samo i isključivo milošdu našega Gospodina! Ovakva zajednica pozvana je činiti konkretna djela ljubavi prema siromašnima, gladnima i beskudnicima. Pri svakom susretu, donosimo pomalo prehrambenih i higijenskih

223


potrepština za siromašne, to je naš Karitas, to je izuzetno važno - dijelimo se s onim, što je nama Božja Providnost udijelila. Kip Gospe Kraljice mira tjedno odlazi u obitelji zajednice. Postoji tzv. zagovorna molitva, za osobe u problemima, kada brada mole nad njima u ljubavi i brizi. Imamo sastanke na kojima donosimo odluke za daljnji hod zajednice. Često ugošdujemo poznate evangelizatore, učitelje vjere, glazbenike… Koji nam svjedoče o Božjim čudesnim zahvatima u njihovom životu. Prije zajednice molimo krunicu; naša je zajednica euharistijska i marijanska! Zajednica održava i cjelodnevno klanjanje u kapelici na Kamenskom svakoga petka. Dobra kršdanska biblioteka nudi na posudbu odlične knjige, kazete, dvd-ove i cd-ove s kršdanskom porukom… Pomažemo obiteljima i djeci, starcima i nemodnima, posjedujemo sve koji trebaju konkretnu kršdansku ljubav. Osnovali smo u tome smislu i Udrugu Gabrijel, koja radi na promicanju i poštivanju dara života. Slijededi Božja nadahnuda, naša je specifičnost borba za nerođeni život u opasnosti pobačaja. Tiskamo mnoge letke i knjige, organiziramo godišnji Molitveni Sabor za nerođene, naši članovi predvode mnoge akcije s tim ciljem- klanjanja u karlovačkoj bolnici (utorkom prijepodne) i u kapeli pavlinskog samostana (petkom kroz cijeli dan), pomažemo pri seminarima za izlječenje od rana pobačaja na Sveticama kraj Ozlja (također pavlinski samostan), iskazujemo ljubav prema životu nevinih i najmanjih protivno „kulturi smrti“ koja djeluje po „kontracepciji“, umjetnim oplodnjama, pobačajima. U dvorani na Turnju postoji prvi hrvatski spomenik Nerođenoj dječici- mučenicima. Naši su članovi i članovi Obiteljskog ureda HBK u Zagrebu. Darujemo trudnice pelenama i drugim potrepštinama, svjedočimo o užasnom zlu abortusa i o ozdravljujudoj ljubavi Božjoj. Uz službu oslobođenja, molitve za bolesne, karitativno djelovanje i pouke iz Svetoga Pisma, rat protiv zloduha smrti u obliku pobačaja, naša je dakle, specifična misija.“ Dakle, Pedesetnica se ponavlja. Bog traži ozbiljnost u vjeri. Gospodin traži zrelo kršdanstvo.

224


ZRELA VJERA

M

nogi su kršdani ponovno otkrili, da „biti kršdanin“ ne znači samo „biti

kršten“, da je zapravo krštenje tek jedan početak… Nažalost, mnogi ostanu samo na tome, ili „obave“ još ponešto od religioznih obaveza, skačudi od pričesti na krizmu i od krizme na vjenčanje, pre-skačudi vrijeme između. No, vjera nije isto što i religija! Možemo vršiti obrede i izvršavati zakone, a ne imati uopde vjere. Posljedice takvog zahlađivanja, ravnodušnosti i magijskog shvadanja religioznosti vidimo posvuda oko sebe; „kršdani“ i „katolici“ kradu, lažu, bludniče, pronevjeruju, zlostavljaju, optužuju, ne mole, ne ljube, ne praštaju, psuju i proklinju, ne brinu za bližnje u potrebi… Ali, kad se mora, prekrižit de se a za Božid otidi čak i na Polnodku. Ne, Bogu to nije drago. „Bez vjere se ne možemo Bogu svidjeti“, stoji jasno napisano u Bibliji. Postoje i drugačiji kršdani. Naglašavam; ne „bolji“ nego „drukčiji“. U zadnjim smo navratima pisali o njima, a sada još nadodaju: „Kako možeš svoju vjeru učiniti - vjernom? Kako možeš rasti, napredovati, postajati zrelim kršdaninom, onim koji de u svojoj vjeri nadi mir i radost, koji de živjeti u skladu s Božjom Riječju i tako graditi svoju istinsku sredu? Naša ti molitvena zajednica u tome može pomodi! Dođi i vidi! Redovitim dolaskom na naša bogoslužja četvrtkom, barem kroz šest mjeseci, te slušanjem seminara „u Duhu Svetom“ koji se godišnje organizira za nove članove, a traje nekoliko tjedana, postaješ članom te zajednice. Upoznaj se s voditeljima zajednice i s duhovnikom. Uključi se aktivno u jednu od službi, kako smatraš da te Duh Sveti upuduje (slavljenički tim, služba održavanja dvorane, karitativni tim, itd.) Nabavi Bibliju i POČNI OZBILJNO ČITATI I PROUČAVATI RIJEČ BOŽJU! Slušaj oglase i uključi se u naše aktivnosti koje često organiziramo u gradu i županiji. Upiši se za seminare koje zajednica posjeduje, kao i na naša hodočašda. Sigurno, da je prije svega, potrebno ono temeljno; sudjelovati nedjeljom i blagdanima na sv. Misi, svjedočedi vjeru u svojoj župi. Osim toga, apsolutno je nužno odredi se i izbaciti iz stana i iz života sve knjige, predmete, video zapise i slično, okultnog sadržaja, sve što ima veze sa tzv. bioenergijom, gatanjem, vračanjem, pornografijom, agresivnom vrstom glazbe, istočnjačkim religijama ili sektama… „Za slobodu nas je Krist oslobodio“- riječ je Božja! Uz sve nabrojano, jedan kršdanin i molitelj, dotaknut Duhom Boga živoga, vjeran Božjim zakonima, ako želi rasti i napredovati u mudrosti, svetosti i živjeti svoje spasenje, ako želi hodati sada i ovdje u Kraljevstvu Božjem, mora svakako svakodnevno: moliti, trpjeti, ljubiti. Moliti; u zajedništvu obitelji („Samo obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno“ Bl. Majka Terezija) čitati Sv. Pismo, moliti krunicu, moliti u jezicima, učiti djecu molitvu iz srca, zahvaljivati, buditi se i lijegati s mišlju na Gospodina. Trpjeti; Isus je rekao, da ako želimo biti Njegovi učenici, moramo uzeti svoj životni križ i slijediti Njega. Što je tvoj križ? Kakav je tvoj odnos prema njemu? Što bi Isus učinio na tvome mjestu? Znaš li, da nema idealnih prilika i ljudi… Trpio je Gospodin, trpjeli su i razbojnici na Golgoti, visedi do Njega. Jedan je trpio proklinjudi, drugi blagoslivljajudi. Izaberi! Ljubiti; „Tko ne ljubi svoga brata, kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega ne vidi?“ (1 Iv 4, 20) Potrebni smo jedni drugima, kao podrška, kao brada i sestre u Kristu. Često smo sami preslabi da molimo, sami se teško odupiremo kušnjama i napastima, sami smo podatni na

225


laži i zablude, te možemo pomisliti, da nas je Bog napustio i da trpimo bez razloga. Sam čovjek je nesposoban za borbu sa zlom, jer ga nitko ne upuduje, ne ispravlja i ne podiže. Zajednica je mjesto gdje demo biti također kušani; drugi je veliko bogatstvo, ali često i križ, blagoslovljeni križ. No, u zajednici rastemo i pomalo postajemo zreli kršdani. Tragedija je, ako jedan katolik ostaje cijeli život na razini svoje prve svete pričesti… U zajednici toliko toga učimo i Gospodin nas stavlja na uski put prema Vječnosti, a upravo u tom svetom zajedništvu na zemlji imamo predokus vječnog zajedništva u Novom Jeruzalemu, u Nebesima. Četvrtkom od 20h, u dvorani ispod kapele Bl. Alojzija Stepinca, naša Ti zajednica ISUS, SIN MARIJIN nudi: sv. Misu, karizmatsko slavljenje i biblijske pouke, Marijanske večeri (krunica i otajstva uz razmatranje), euharistijsko klanjanje, večeri svjedočenja, molitve za ozdravljenje i oslobođenje…, „Duhovne radionice“, zanimljivi i poučni gosti, jedno drugačije, duhovno osvježenje, za mlade i stare, za sve koji traže ISTINU. Vrijeme bogoslužja: četvrtkom u 20h. Dođi na Turanj!“ Kako smo radosni, videdi da se Isusova obedanja danas ostvaruju; slijepi progledaju, hromi hode, očajni dobivaju smisao života, bolesni ozdravljaju, grešnici se kaju, patnici prihvadaju svoje trpljenje u sasvim novom svjetlu, mladi se uspješno suprotstavljaju kušnjama današnjice… Kao svedenik, u ovoj sam zajednici dobio novu snagu, novi polet. Služba mi nije samo obveza, natezanje s nezgodnim ljudima i trka za materijalnim sredstvima za izgradnju crkve. Duh Sveti je Bog, živi, stvarni, veličanstveni, pobjedonosni, divan Bog koji je Ljubav! I daje se svakomu, koji Ga traži i treba… Poznaješ li Njega? Bez Njega je nemogude biti kršdaninom. Ključ istinske vjere i životne srede nalazi se u intimnosti s Bogom. Ne samo za blagdane!

226


KRUHA I IGARA

N

ašao sam nešto vremena danas, kada Crkva proživljava ovogodišnji Veliki

četvrtak, i pišem ove retke nakon razmatranja događaja ovoga dana, otprije dva tisudljeda. Mjesto zbivanja: Jeruzalem, najvjerojatnije kuda učenika Marka, vrijeme: oko 30. godine, sudionici: Isus Gospodin i dvanaest apostola. Započinje prva Sveta Misa (Posljednja Večera), Juda, opsjednut đavlom, izlazi u nod, bježi iz zajednice, odlazi s euharistije. Učitelj i Mesija, nedugo prije krvave muke, ostavlja kao testament-posljednju volju, najdragocjenije što ima- sebe samoga u otajstvu Kruha i Vina tj. Tijela i Krvi, te od apostola čini prve svedenike. Ovo je i moj dan, jer sam i sam svedenik Krista Jaganjca. U sebi nosim kolebljivost Petra, nježnost Ivana apostola, podvojenost izdajice Jude, gorljivost Tome (na jednom mjestu u evanđelju on govori: „Idimo i mi s Njime, da s Njime umremo“), bahatost sinova Zebedejevih („Možemo li s Tobom vladati, Isuse?“), sveti gnjev Jakova („Da li da spustimo oganj u Tvoje ime na ovo neposlušno selo?“)… Iako o tome ništa ne piše u Pismu, ali mnogi iz starine tvrde, da je Večeri prisustvovala i Majka Marija, uzor i Zaštitnica svedenstva. Molim Ju, da svojim suzama s Golgote opere moje slabosti, varljivosti, drskosti i hule, te da mi podari svoju blagost i šutljivost, poniznost i zagledanost u Njezina božanskog Sina. Ne bih sada ulazio u daljnje meditacije nad svedeništvom, razvojem ovog zvanja kroz povijest, kontroverze i intrige današnjice, promjene stavova samih vjernika prema dotičnima i slično; ostavljamo to za neki drugi put. Zanima nas jedan konkretan, bolan primjer. Svedenik Josip ubijen je na Cvjetnicu u svom župnom uredu. Vijest koja je mnoge šokirala, otvorila masu pitanja i probudila strahove. Možemo si misliti, kako je onim stotinama sličnih pastira, koji žive sami na kakvom osamljenom „farofu“. Eto, dogodilo se, na veliki blagdan njegove Crkve, netko ili neki učinili su teško kriminalno djelo, koje bi sigurno ostavilo iste osjedaje, bez obzira o kome se radilo. Međutim, ved je prvo javljanje reportera s terena bilo neshvatljivo mučno: „u kuloarima se priča, kako je ovaj župnik bio bludnik i mafijaš“, to se izreklo, javno, samo naravno, malo biranijim pojmovima. Slušali su to njegovi roditelji i prijatelji, njegova čitava župa. Blatilo se njegovu osobu, pištoljem pogubljenu, dodavajudi uz njegovo ime riječi „ljubavnica, tisude eura, birtija“. Sljededi dan, u novinama velik naslov: Župnik je volio žene. Hvala Bogu, dobro da ih nije mrzio, ne mrzim ni ja žene. Da, to je glavno. To je srž svega, cijeli njegov život i rad: ljubav prema ženama. Naravno, u članku se ne spominju imena (spominje se samo njegovo, lako je baratati mrtvima) ali se više puta naglašava, da „se pričalo“ ili da „izvori koji žele ostati anonimni to tvrde“. Najlakše je biti anoniman, kada se ocrnjuje. Neka ih je sram, neka ih je strah pred Bogom svemogudim. Uopde ne očekujem, ne više, ne danas, da de svijet kroz svoje institucije, poput medija, imati katolički osjedaj za tajnu, za ispovijed, za sakrament. Baš naprotiv, svijet zanimaju samo prljavštine i sočnosti iz prošlosti, nagađanja, manipulacije, laži. U istom članku možemo čitati, kako su „vjernice pred crkvom, s maslinovim grančicama u ruci, proklinjale ubojicu“ (poruka: eto vam vjernika, divota!), te kako je „u pepeljari pokojnika bilo samo pepela“ (poruka: em je bio ženskaroš, em tajkun, em pušač k tome, užas, gotovo je ovo i zaslužio). Pitam se, kako bi se osjedali ovi dični novinari, da se slično dogodilo članovima njihove obitelji? Eto

227


npr. naslova: Ubijena majka novinara XY, žena četvero muževa, prije 30 godina odležala kaznu za čedomorstvo u Gradiški, ili slično. Nije bitno, je li to istina, zašto je tako bilo, niti je li to uopde važno za istragu, za ovu žalosnu situaciju, važno je očito, da se prljavština iznosi, komentira, da se naslađujemo nad mrtvima, da postajemo hladni za tragedije. Ako je u pitanju svedenik, onda je još slađe… A mnogi su katolici skloni zbog nekih izbjegavati sve; ako je ovaj velečasni takav i takav, vjerojatno je i naš. E pa dragi novinari, imam za vas nekoliko moralnih zaključaka: povijest duša jasno pokazuje, da se svaka laž i bladenje vradaju, onima koji to čine bližnjima. Ni članstvo u PEN-u ne oslobađa odgovornosti. Isto tako, ne znam za čovjeka, sori (starohrvatski se točno piše: sorry), koji nema tajne iz prošlosti, neku crnu mrlju, grijeh. „Budite milosrdni, da biste baštinili milosrđe“ reče Isus Krist. Oni koji se sablažnjavaju nad padovima drugih, i sami su padali i skrivaju svakojake greške i sklonosti, pod maskama pravednosti i stručnosti. Dok su novine prepune golotinje, raskalašenih i bahatih zvijezda koje žive u konstantnom bludu, ljudi ultra bogatih koji rasipaju novac na besmislice i žive totalno isprazno - a takve se veliča i odobrava - krajnje nemoralno i bezobzirno piskaranje o neprovjerenim grijesima jednog mrtvog, ubijenog svedenika je dvolično, podlo i jadno. Ja bih se stidio staviti svoj potpis pod takve članke. Velečasni Josipe, počivaj u miru, neka ti sudi milosrdan Bog, On sve zna, On je milostiv, za razliku od ljudi. Ne branim tvoje grijehe, niti mogu niti hodu, ali kao grešnik, jer to jesam, poštujem tvoju osobu i tvoju smrt. Milijuni su ljudi čuli za tvoje rekla-kazala slabosti, ali ti oprosti onima koji su pokraj tolike krvi i užasa izvukli samo najgore, te time nahranili mase, koje ove gadosti prepričavaju. Zanima me, konačno, jedno- ako se u ovoj i sličnim prilikama, ustanovi, da su se novinari prevarili ili namjerno lažno predstavljali činjenice, hode li se i ispričati? Ili de ostati sve na lažima? Ja se samo molim, da zbog takvog izvještavanja, ne dođe do sljededih zločina. Jer kazna je ipak stvar Stvoritelja, ne ljudi.

228


U DALJINI

D

esetak sam dana proveo u hrvatskim katoličkim misijama u Austriji i

Njemačkoj, točnije u mjestima i gradovima: Frankfurtu, Villachu, Spitalu, Hemagoru, Freillassingu, Trauenreutu, Burkhausenu, Bad Reichenaueru i u još nekoliko manjih mjesta, kojih su mi nazivi teško čitljivi a još teže izgovorljivi. Još sam prepun dojmova, koje je teško iznijeti ukratko, a sve sam snažno doživio i proživio, jer sam po prvi put bio pozvan da održim duhovne obnove našima u tuđini, na Zapadu. Dakle, sve je različito - od hrane, preko prakticiranja vjere, do mentaliteta ljudi. Prekratko sam bio ondje, da bih mogao dati objektivan prikaz njihovih situacija i egzistencije, ali zato sam se sav „pretvorio u uho“ dok su mi mnogi otvarali srca i dijelili sa mnom svoja iskustva s tih strana svijeta. Tako blizu, relativno blizu gledano kilometarski, a ipak tako daleko od nas ovdje. Iako sam ved desetke puta prolazio tim zemljama, ovoga sam puta ondje zapravo živio, zato mi je sve bilo važno i moje su sive stanice bilježile čak i naoko nevažne detalje, dostatne da se napiše desetak kolumni, što ipak ne du učiniti. Prvo me zabljesnula ljepota; alpskih livada i jezera, srnica koje skakudu uokolo na svakom koraku, čisti gorski zrak i vrhovi planina zamotani u snježni pokrivač, obasjan suncem. Austrija mi je izgledala sva savršena - čak je i trava nekako neobično uredno uređena, šumsko drvede „ko po špagi“, a prekrasne, velike, opet savršeno i maštovito uređene kude i imanja ostavljaju dojam kulture, bogatstva i stila. Čudilo me, što u selima nema blata, lutajudih mačaka i ofucanih pasa, nego je sve dotjerano i našminkano. Reče mi misionar, da je to zato, što nema djece. I zato, što nitko ne posjeduje komad-dva stoke, nego se sva „prljavština“ u tom pogledu premjestila u farme i velike štale „negdje izvan“. Lijepo. Ali sjetih se momentalno naše Bosne i prljavih, prašnih sokaka, kopriva uz putove, mukanja kravica koje slobodno šedu po avliji, vrela, mirisa gnoja i dudovog drveta pred bakinom kudicom (oronulom, bez tekude vode, ali tako slatkom i divnom) koje je svoje gnjecave plodove sipalo po tarabi i uokolo, i tako radio „nered“. Sjetih se nostalgično hrpe dječurlije sa štapovima, neki bosi, svi prljavi sve u šesnaest, kako vode ratove po livadama i šljivicima, po baščama i tuđim dvorištima, hvatajudi pilide i bježedi od poludjelog oroza. Ova su mi sela izgledala dostojanstveno,simpatično, ali prazno i nekako otužno, uz svu masu cvijeda i mercedese pred garažama. Neka, Bogu hvala. Gradovi slični, sve je moderno, čisto, gotovo svaka zgrada ima neku povijesnu vrijednost, mali i veliki, stari i novi dvorci. Prekrasne crkve, nijedna koju posjetih nije imala ispucanu fasadu ili izgrebene klupe, pregorjelu žarulju ili neispravan mikrofon. Pa ipak, te se crkve prodaju, iznajmljuju, pretvaraju u izložbene prostore i restorane, jer sve je manje i svedenika i vjernika. U dva samostana časnih sestara naišao sam na starice, koje više ne mogu primati pomladak, te samo čekaju smrt i dirljivo me gledaju, žaledi što nemaju svojih mladih fratara. Ljudi su izrazito kulturni, kamo god dođeš, za što god pitaš, što god naručiš. A sve moraš platiti. Smješka se konobarica , ljubazna je, ali pladaš, pa čak i dodatnu grudu šlaga na torti, što sam u svojoj gnusnoj pohlepi bio naručio. Zakon i red, to je alfa i omega. Nema da deš vozit’ 55 tamo gdje piše 50, jok ba. Odma’ te „ufate” kamere ili ljudi u plavom. Posjetio sam zaista ogromne samostane, prazne, svetišta, u kojima nije bilo hodočasnika,

229


čak su nam se čudili što želimo ondje imati svetu Misu. No, naša raja u tom dijelu Zapada ipak je našla svoje mjesto pod suncem. Oko tisudu Hrvata slušalo me i uistinu srdačno primilo, za što sam im beskrajno zahvalan. Trebalo ih je sve posjetiti… Načinih 1800 km, slavedi Misu na deset različitih mjesta. Naši dragi misionari nedjeljama se ozbiljno namuče, putujudi i služedi vjernicima. Slave pet nedjeljnih misa, bez obroka, bez duljeg odmora, a automobilom godišnje prijeđu, kako mi rekoše, oko pedeset tisuda kilometara, po misiji. Naši ljudi rado dolaze na bogoslužja, crkve su uglavnom pune, da nije karakterističnog interijera, ne bi čovjek pomislio da je „vani“. No, naša djeca, što primijetih studiozno, češde govore njemački nego materinjsi, barem između sebe… Nakon središnjih Misa, ljudi spremaju agape, tj. bratski susret pri stolu. Ajme veselja! Jednom smo do ponodi sevdisali i feštali, uz razdragane naše, koji su harmonikom i gitarom barem nakratko na kroatisch - način razveselili dušu. Gledam ih zadnji dan i mislim si tužno, kako ja odlazim, a oni ostaju. Nije da se nisu snašli, slava Bogu, nije da teško pate, iako neki i jesu, ali domovina je ipak domovina. Možda još nije u Uniji, možda je još ne špijuniraju, oh pardon, mislih napisati – čuvaju, zrakoplovi NATO-a, možda još nemamo dobre porodiljne zakone, možda su nam ulice i zgrade sumorno boljševističkog stila, ili možda još smijemo pušiti na javnim mjestima… Ali naša je domovina ipak naša domovina, lijepa, najljepša, nesavršena, puna živcirajudih okolnosti, ali je naša. Zato su mi svi govorili jedno najsvečaniji je i najočekivaniji dan kada se krede na godišnji u eRHa ili u Sjedinjene Bosanske Države. Svaka čast tuđini, ali tu se lakše diše.

230


SVETA EMA

N

astavljam sagu o putovanjima Zapadom, ne divljim, ved ovim, našim,

susjednim. Tijekom, dakle, svoga boravka u Austriji, vidio sam mnoge, za nas čudne, ali nadasve zanimljive stvari. Na primjer, na ulasku u manja mjesta i sela, redovito stoji ploča, odmah uočljiva, na kojoj se posjetitelji i putnici obavještavaju, kada i gdje se održava nedjeljna sveta misa i/ili (ako postoji) protestantsko bogoslužje. Možda, doduše, nije tako svagdje, ali u Koruškoj je svakako prisutan ovaj zanimljivi detalj. Inače, ovi ljudi neobično cijene svedenike. Možda je to zato, što su svedenici tamo „vrsta pred izumiranjem“, ne znam, ali znam da sam u svakom restoranu imao besplatno jelo (tamo se sasvim normalno posjeduju restorani nakon misa, kod nas bih bio na naslovnici dnevnih novina s naslovom od pola metra: Svedenik se opijao i štipao konobaricu u seoskoj kafani, ili slično) a ljudi su se posvuda srdačno smješkali i činili raznorazne usluge. Doduše, vedina je mislila da sam Poljak, jer Poljaka ima mnogo, a mladih svedenika Poljaka isto tako lijep broj, no oni su „posuđeni“. U gradovima sam svjedočio savršeno uređenim parkovima, a pravo je iznenađenje bilo vidjeti malena dječja igrališta, čiji je pod napravljen od posebnog, mekanog materijala, tako, ako djeca padnu u igri, da se ne mogu ozlijediti! A što je još ljepše, igračke (tobogani, kudice, konjidi itd.) nisu razbijeni, pokvareni, hrđavi, pa ček niti obojani vulgarnim grafitima. Ipak, imaju malo djece… A mnogo, premnogo pobačaja. Čitao sam statistiku; oko tristo tisuda djece u Njemačkoj se godišnje pogubi namjernim, kirurškim pobačajem. Tek svaki pedeseti brak ima jedno dijete. No, zato su životinje uistinu povlaštene i svagdje dobrodošle. Imao sam dojam, da svaka druga osoba biva šetana od psa - pardon, da svaka druga osoba šeta psa. A isti može ulaziti u trgovine, kafide, banke. I svi ga glade i umiljato mu se smiješe. S druge strane, jedna mi se Hrvatica povjerila, da je najveda čudakinja u svojoj zgradi, jer ima troje djece. Jedva je, baš zbog toga, dobila stan, a zbog toga baš, ne može dobiti posao. Kao, ako imaš više djece nego jedno, dvoje, a k tome nemaš psa, nije nešto u redu s tobom. Nažalost, nešto od tog mentaliteta juri i k nama. U novijim stanovima, primijetih, postoje otvori po hodnicima, kroz koje stanari bacaju smede, tako da ne trebaju stalno silaziti. Nema malih prehrambenih trgovina, samo hipermarketi, obiteljska „svetišta“, u kojima se provodi i po cijeli dan. No, ostavimo svjetovno. Ima i duhovnih čuda. Jedno je od njih i svetište svete Hemme, tj. Eme, u predivnom mjestu u kotlini, Gurku, nekih stotinjak kilometara od Klagenfurta, okruženo planinama rajske ljepote. Ogroman samostan, kakvog ne možemo vidjeti u nas, s crkvom sa dva tornja, sve okruženo zidinama. Nažalost, zbog starosti redovnika, i oni odlaze s ovoga predivnog i neopisivog mjesta. Svetica, čije se tijelo ondje nalazi i uspomena časti, navodno se rodila davne 995, vjerojatno u Sloveniji. Umrla je 1045. Bila je plemkinja, udana, majka dvojice sinova, koje su ubili nezadovoljni rudari, koliko sam shvatio. Ema se nakon tragedije odlučila posvetiti Bogu, pravednosti i siromasima. Satima je sjedila na jednom kamenu, te kao s prijestolja dijelila pravdu, savjete, novac, kako je tko i što trebao. Bila je omiljena među narodom, a čuda je počela činiti ved za života. Rijeke hodočasnika slijevaju se u ovo životopisno mjesto, no samo tijekom ljetnih mjeseci. Njezin se grob nalazi u kripti

231


crkve, među prelijepim arkadama. Djeca i mršaviji hodočasnici imaju stoljetni običaj, da se provlače ispod kamenog lijesa, da tako „dobe blagoslov“. Ja se nisam usudio, nekako mi je bilo preusko. Ovdje se nalazi i onaj kamen, na kojemu je sjedila i vladala Ema. Kako k njoj dolaze trudnice, moledi za svoje dijete, one ali i ostali, sjedaju na taj kamen i mole sjededi na njemu. Mnogi su hromi i bolesni sjeli i ustali potpuno zdravi, prema eksponatima (štake) sudedi. I ja sam sjedio, iako nisam trudnica. Ali molio sam za sve drage trudnice, koje su mi se preporučile. Crkva iznad kripte je veličanstvena, sva u zlatnim oltarima, glomaznim, zaista nevjerojatno. Međutim, samo svetohranište i oltar gdje se slavi misa, neobični su. Naime, umjetnik je htio na najbolji mogudi način dočarati mrtvog Isusa u naručju žalosne Majke, te je zaključio, da jedino olovo, kao materijal odgovara, zbog ozbiljnosti, tamne boje, hladnode. Kako je radio taj oltar, umro je od trovanja olovom, a drugi su ga dovršili. Zanimljivo. Iznad barokne propovjedaonice postoji interesantan detalj, kojemu, vjerujem, nema sličnog na svijetu. Figura protestantskog-luteranskog pastora, okrenuta naglavačke, pred simbolima Katoličke crkve. To bi značilo pobjedu nad „krivobožačkom novotarijom“ kako su naši gledali na luterane u prošlosti. Mislim, da se u toj crkvi ne održavaju ekumenska slavlja, ha ha. Eto, sveta Emo, moli za nas, a osobito za majke trudnice, posebno za one, koje imaju problema u trudnodi. Odabrana je za zagovornicu upravo trudnica, jer je tragično izgubila dva sina, pa su vjernici, za njezina života promatrali njenu bol, a nakon smrti počeli ju zazivati kao svetu majku. Tužno je samo to, da je takav biser od crkve stalno zatvoren, tijekom godine nitko ne dolazi, sve je prazno, propada. Ne u materijalnome smislu, jer austrijske su crkve savršeno čuvane, nego u duhovnom. E moja Emo, što de biti sa svima nama? Hrabro!

232


233


OPREZ!

U

z namjerni prekid trudnode- pobačaj, prolijevanje krvi najmanjih, nevinih, uz

pogubnu kontracepciju i rastudi nemoral, najveda je tragedija našega naroda, bez sumnje, pošast bogopsovke. Diljem domovine, nebrojeni žitelji Hrvatske, svih dobi i staleža, vrijeđaju i proklinju kršdanske svetinje: presveto Ime Božje, Blaženu Djevicu Mariju, Nebo i svete. Druga je Božja zapovijed, objavljena čovječanstvu na Sinaju: Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud! (Izlazak 20, 7) Što je „bogopsovka”? Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: „Psovati znači: protiv Boga- u nutrini ili izvanjski- izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema Njemu u svojim odlukama, zlorabiti Ime Božje” (br. 2148). „Psovka (hula) je po svojoj naravi težak grijeh” (Zakonik kanonskog prava, kanon 369). Svjedoci smo strašnoga psovanja Boga, koje kod mnogih sunarodnjaka postaje ne samo ružna navika, nego i natjecanje, u kojemu ova duhovna zaraza poprima zaista oblik demonske umjetnosti. Psuje se sve što je povezano s Bogom, psovka se iskazuje kao istinski govor pakla, koji rađa gorke, tragične posljedice. Znaj i shvati, s najvedom ozbiljnošdu: bogopsovka je javno, jasno, svojevoljno odreknude od Boga, odbacivanje Božje milosti i blagoslova, teško pogrdan izraz kojim se Bogu na simboličan način oduzimaju čast i dostojanstvo, zazivanje prokletstva na domovinu, obitelj, posao, brak… Uzrok ratnih i drugih sukoba, rastava brakova, neplodnosti, spontanih pobačaja… Uzrok bolesti na duhu, duši i tijelu, prirodnih katastrofa, predanje svojih materijalnih dobara, osjedaja, odnosa s bližnjima- đavlu, ulazak u područje smrti, nesreda, bijede, početak teških ovisnosti, poroka, navezanosti, beznađa, očaja, strahova, često povezana s nasiljem, mržnjom i svađama u obitelji, nadahnude zloduha; duh bogopsovke vezan je često uz duha spolne nastranosti, bludnosti i alkoholizma, rodoskvrnuda, duha samoubojstva i nagle smrti… Govor zloduha; kod dugogodišnjih, teških psovača dolazi i do pravog sotonskog opsjednuda! Nisi sretan, nisi zadovoljna? Gubiš smisao života? Progone te nemiri? Boluješ li neprestano, neobjašnjivo? Obitelj ti se raspada? Nemaš uspjeha u ljubavi, poslu, zaradi…? Osjedaš li bijes, beznađe, ne možeš pobjedi od svojih zlih sklonosti i robovanja idolima, strastima, porocima? Nipošto ne hrli lažnim iscjeliteljima, gatarama, vidovnjacima, raznim „terapeutima” i „energičarima”; ne okrivljuj odmah druge za «uroke», nego provjeri je li prokletstvo bogopsovke na tvom životu, nad tvojom obitelji! Zatim dođi iskreno i s pokajanjem k ISUSU KRISTU i biti deš ozdravljen, ispunjen, blagoslovljen! "Sada, dakle, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim, jer ja sam nježnost sama i milosrđe" (Joel 2,12-13). Uđi u Kraljevstvo Božje! Obrati se i živi pobjedom Uskrsa! Živi slobodan od zla! Ubudude, izbjegavaj društvo i osobe koje proklinju i psuju. Njihov otrov brzo se širi, ostaje u srcu i umu, osobito lako prelazi na djecu i mlade, poput zaraze, požara. Psovka, jednom ukorijenjena, ubija vjeru, poštenje i dudoređe. Posveduj svoje i sebe Bezgrešnoj Djevici Mariji! Zagovaraj Domovinu s «Odvjetnicom Hrvatske»!Ne čekaj sutra, obrati se!Ne čekaj sutra, počni sada moliti za obradenje bogopsovača! Mnogi s ovim teškim grijehom odlaze u smrt,

234


nepomireni sa Stvoriteljem… Mnogi očevi i majke teško psujudi, u ime svojih obitelji okredu leđa Gospodinu… Naše vojarne, škole, bolnice, uredi, mediji, javne osobe, ulice… Svjedoče masovno o bolnom vrijeđanju dobroga Boga, o ponovnom razapinjanju Isusa Krista, o novom otvaranju Njegovih rana ovim grijehom. Biblija nam svjedoči o postojanju anđela, čistih nebeskih duhova, koji su Božji glasnici, zaštitnici, branitelji, izvršioci Božjih zapovijedi. Anđeli su čuvari, u katoličkoj predaji, dodijeljeni svakom vjerniku, obitelji, župi, pa i državi. Mihael, knez nebeski, bori se protiv zlog anđela u Knjizi proroka Danijela, 10. U Knjizi Otkrivenja sv. Ivana također doznajemo, da Crkve u raznim gradovima imaju svoje Anđele. Prije ukazanja Bl. Dj. Marije u Fatimi, 1916. djeci se vidiocima ukazao Anđeo Čuvar Portugala. Mnogi sveci i mistici potvrđuju, da je Bog u svojoj dobroti svakoj zemlji darovao anđela-branitelja. Naprimjer, francuski je svetac, slavni Ivan M. Vianney-Župnik Arški, tvrdio da svaka župa ima svoga Anđela te je gorljivo promicao pobožnost Anđelu svoje župe. Stoga, vjerujemo da ga i Hrvatska ima! Molimo ga, da naše molitve i pokore prikaže Svevišnjem, čije Lice u vječnosti gleda. Često, kroz dan, gdje god i kada god možeš, ponavljaj vapaj: Presveto Srce Isusovo, smiluj se onima koji Te vrijeđaju! Bezgrešno Srce Marijino, moli za obradenje onih koji Te žaloste! Anđele Čuvaru domovine, izmoli nam milost i blagoslov! Važno je otkriti uzroke postojanja bogopsovke kod osoba za koje molimo ili koje čujemo da proklinju i psuju. Mnogi su ranjeni, povrijeđeni. Ranjeni čovjek ranjava druge. Mnogi žive u neopraštanju i zlopamdenju, što ih iznutra uništava. Mnogi su rasli u takvom okruženju, nikada nisu sreli Boga i doživjeli Njegovu ljubav. Mnogima je psovanje kao jedna maska, kojom žele sakriti svoje slomljeno srce i nutrinu koja trpi. Zato; dobrim pobjedi zlo! Razgovaraj, upuduj na pokajanje, na sakramentalno pomirenje s Gospodinom, uzroke bogopsovke stavi u Rane Isusove, blagoslivljaj, moli, pitaj sam/a sebe: „Što bi na mojemu mjestu Krist učinio?” Ne stidi se svoje vjere. Gospodin je vjeran, pomodi de ti. Mi možda ne možemo učiniti mnogo- ali ON MOŽE, ON HODE! Hrabro!

235


O KRUNICI

K

ako nam se bliži svibanj, započinjemo jedan niz razmišljanja o najpopularnijoj

marijanskoj molitvi, to jest- krunici. Naime, u katoličkoj tradiciji, ovaj je mjesec posveden Gospi, a najviše poznat i prepoznatljiv oblik pobožnosti Majci Isusovoj i našoj, upravo je krunica. To je dobro poznati katolički oblik pobožnosti i ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, star stotinama godina, izašao iz prakse moljenja psalama „na kamenčide“ ranokršdanskih pustinjskih otaca. S Gospom promatramo Isusov život, smrt i uskrsnude, razmatrajudi četiri otajstva, moledi pet desetica pri svakom otajstvu. Krunica se stoljedima razvijala, a danas postoje i mnoge krunice, koje izgledom sliče Gospinoj, ali sadržajem su drugačije. Te „drugačije“ krunice objavljivane su svecima, moljene u redovničkim zajednicama, prilagođene različitim apostolatima. Vedina vjernika, koji ne mole krunicu, ne mole na njoj zbog problema s ponavljanjem. Naime, teško ima je razumjeti, zašto se pedeset puta treba ponavljati ista molitva- nije li to samo puko nabrajanje i nepotrebno formaliziranje molitve? Čujmo što kaže jedan poznati teolog i pisac: „Ponavljanje ima istinski smisao. Nije li ono dio svakoga života? Što li je drugo kucanje srca, nego ponavljanje? Uvijek jednako stezanje i širenje, no ono čini, da krv kola tijelom. Što li je drugo disanje, nego ponavljanje? Uvijek isti uzdah i izdah, ali po njemu živimo. Ta nije li čitav naš život uređen i nošen izmjenom i ponavljanjem? Uvijek iznova izlazi i zalazi sunce, te bivaju dan i nod… Sav se život ostvaruje u ritmovima vanjskih uvjeta i nutarnjeg ispunjenja, zašto onda ono što je za sve dobro, ne bi bilo dobro i u vjerskom životu? A krunica je utvrđen oblik vjerskog života“ (R. Guardini: „Krunica Naše Gospe“). Donosimo konkretno svjedočanstvo o krunici, napisano od jedne vjernice, koja opisuje svoju ljubav prema ovoj pobožnosti. „Krunica je molitva koja se stoljedima moli u Katoličkoj Crkvi. Ružarij je naziv uzet iz latinskog, a označava „vijenac ruža“ Gospi u čast; to su sva četiri otajstva krunice u jednome. Molitvom krunice prolazimo s Marijom kroz Isusov život, smrt i uskrsnude. Krunica je molitva koja daje snagu da se sruše sve prepreke, ona veže i pobjeđuje sotonu. Molitva krunice smiruje molitelja, razrješava napeto stanje duha; nisi više usredotočen na sitne brige, strahove i agresije; ne držim se više grčevito uza svoje sebično „ja“, svoje želje i požude. S krunicom u ruci rješenje je ponuđeno, zlo pobijeđeno. Nema problema ni potrebe koju se s krunicom ne može riješiti. Krunicu sam počela moliti prije 25 godina. Slabo sam je razumjela, nisam imala osjedaja ni žara, ali nakon svake izmoljene krunice, nešto je bilo drugačije u meni. Kada su počeli moji životni problemi, kušnje i trpljenja, kada nisam vidjela izlaza ni rješenja, uzimala sam krunicu, molila i uvijek sam dobila utjehu. Kad sada razmišljam o svom životu, jasno vidim da je Bog mnoge patnje dopustio, zapravo u nastojanju, da me dovede k sebi i našoj majci Mariji. Krunica mi je najdraža molitva, u molitvi krunice razgovaram s Marijom i iskustveno doživljavam svoga Spasitelja Isusa Krista. S molitvom krunice zadobila sam mnoge milosti. Molim je u svako doba i u svakoj potrebi; što sam više molila to su kušnje bile vede, ali znajudi da je moj Spasitelj pobijedio zloga, ustrajala sam u molitvi, iako nisam uvijek bila raspoložena, znala sam da moljenjem i razmatranjem otajstava krunice imam potpunu zaštitu i pomod Isusa i Marije. Molitvu krunice preporučila bih svim

236


vjernicima, koji su u vedim ili manjim potrebama, kojima ne ide kako bi htjeli, ali i onima, kojima je u životu naizgled sve dobro. Tom prekrasnom molitvom dobivamo neizmjerne darove, milosti i mnoga čuda. Situacije i događaji koji djeluju nerješivo i crno, moljenjem krunice srcem, uistinu se rješavaju. Meni je Gospodin po krunici dao obilje milosti i puno čudesa. Po molitvi krunice dobila sam mir srca, strpljenje u bolesti, milost vjere i sigurnost u zaštitu svoga Spasitelja. Velika čudesa sam zadobila u mnogim situacijama a posebno što se tiče moje djece i obradenja članova obitelji. Jedno od čudesnih događaja dogodilo se 1986., kada sam rodila svoje drugo dijete. Rodila sam sina u osmom mjesecu trudnode, koji tri dana nije zaplakao, pluda su mu bila nerazvijena i liječnici su tvrdili da de umrijeti. Porod sam imala na carski rez te nisam mogla iz kreveta, ostalo mi je samo pouzdanje u Boga. Krunicu sam molila na prste jer tada smo morali skrivati nabožne predmete. Djevica je Marija po krunici izmolila od Isusa milost, da moj sin ostane živ, bez posljedica, iako su liječnici uporno govorili, da de posljedice biti teške zbog maksimalne doze kisika koji su mu morali dati, da mu pluda izdrže. Moj sin je sada dečko od 22 godine, potpuno zdrav. Što je najvažnije, praktičan je vjernik koji sa mnom sudjeluje u molitvenoj zajednici te redovno sluša misu, moli krunicu i slavi Mariju i Isusa. Najvede čudo, zahvaljujudi molitvi i žrtvi, dogodilo se sa mojim mužem. Bio je ateist, ismijavao je vjeru i branio mi odlazak u crkvu, nije dozvoljavao da vodim djecu u crkvu. Ustrajno sam molila za njegovo obradenje. Gospodin se proslavio, u potpunosti ga zahvatio, njegova je duša doživjela obradenje, sada u autu i u kudi sluša duhovnu glazbu, odlazi u zajednicu i na euharistiju. Razgovaramo o Gospodinu i čitamo Bibliju. Moj brak je bio u dugogodišnjoj krizi, kušnje neizdržive. Djeca i ja smo jako patili. Bez krunice bi sigurno došlo do raspada obitelji. Slava Isusu, mi sada razgovaramo, molimo i ponovo živimo. Zahvaljujudi krunici i milosti Oca nebeskog koju smo zadobili po Isusu, došlo je proljede u našu obitelj!“

237


ŽIVOT U MLADIMA

Z

amolio sam jednoga mladog župljanina, koji je tek dostigao punoljetnost, da

nam napiše svoj pogled i razmišljanje o životu, osobito onom još u utrobi. Naime, stječe se lažni dojam, da su svi mladi „isti“ i da imaju negativne stavove prema moralu, vjeri, tradiciji. Ovaj je mladid aktivni član jedne zajednice (Neokatekumenski Put), ali je ipak mladid, pa neka nas njegovo svjedočanstvo ojača!“ Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže - prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i nede da se utješi jer više ih nema (Evanđelje po Mateju 2,16-18) Čitajudi ovaj odlomak Matejevog evanđelja, napisan po nadahnudu Duha Svetoga, spoznajemo tešku istinu- i u vremenu Isusovog rođenja, Božja stvorenja tj. ljudi, činili su zla bližnjima. Herod, bojedi se za svoju, rekli bismo danas - fotelju, odlučuje pogubiti svu djecu mlađu od dvije godine. Zašto? Uvijek postoji ovo pitanje: zašto? Odgovor je, kako ja to vidim, vrlo jednostavan; ako je ovo dijete zaista Sin Božji, to znači da ja nedu više biti gospodar. Propadaju sve one ideje o lijepom i veselom životu, propada naša sigurnost, kada dolazi ovo dijete na svijet. Poznajem jednu mladu obitelj, koja, naravno, živi u mentalitetu ovoga svijeta i nemaju djece, ali zašto? Suprug radi u jednoj poznatoj svjetskoj tvrtci i putuje, žena radi po cijele dane i jedino kada imaju vremena jedno za drugo je vikend. I oni govore: „Kako da imam djecu, a što s poslom, rođendani, razne fešte, kako demo to izdržati?“ Ovi ljudi žele sigurnost, slobodu i ne žele prihvatiti ovaj najvedi Božji dar, ovo maleno djetešce, a s takvim stavom nasljeduju Heroda. „Izgubit demo sve, ako se rodi dijete, nede više biti dugog spavanja i uživanja… Ali, to nije život, to je smrt, u takvom životu nema radosti, nema zadovoljstva i što je najgore, ovaj brak nema blagoslova! Poznajem djevojku, koja slično razmišlja, očarana i začarana ovim svijetom, misledi da pozna pravu slobodu, a živi u običnom ropstvu. Roditelji rade, a ona je prepuštena sama sebi, i naravno, vrlo lako se pretvara, pomalo, u istog Heroda. Kako? Ne razmišljajudi ulazi u zle situacije, isprobavajudi sve i svašta (ponajprije udobnost kreveta) gradedi na grijehu daljnji život. I kad se „dogodi“ dijete, onda je gotova, jer nema ovu svijest, da je ono, što nosi pod srcem, ljudsko bide obdareno besmrtnom dušom. I postaje Herodom. Njezinog mladida nije najmanje briga, što de se dogoditi, ne razmišlja, da je spolni čin svetinja, da je Bog osmislio ovaj sveti čin stapanja u jedno dvoje tijela, zbog rođenja njihove dječice. Zbog toga nastaju i toliki divni osjedaji koje prethode braku, ta silna slast ljubavi, predanja, odgovornosti. A što mi smo od tog napravili- nažalost, jednu trgovinu. Svijet misli: ako neki mladid „spava“ s pet, šest djevojaka, onda je faca, a ako je u djevičanstvu do braka, nikakav je, nije normalan. Ako jedna djevojka „spava“ sa oženjenim muškarcem, ona je faca jer je on oženjen. Ona postaje Herod. Preko nje đavao uspijeva učiniti nešto grozno. Dragi roditelji, zašto se ponekad ne zapitate, što mi to zapravo svojoj djeci ostavljamo. Nažalost, vedina ne ostavlja i ne svjedoči ono najvažnije,

238


a to je vjera. Glavno, da moje dijete ima dobru marku odjede, finu hranu i karijeru, da ono ima što više igračaka, a na kraju imamo dijete koje je razmaženo i ne vidi dalje od vlastitog nosa. Herod je dao pobiti svu dječicu u Betlehemu i okolici, a što rade mnoge mlade djevojke svakoga dana, što rade na tisude tako dragih nam liječnika. Što? Recimo otvoreno, bez uvijanja- ubijaju na tisude nevine dječice, iz dana u dan. Govore, mudruju, izmišljaju, da je dijete nakupina stanica koja se vrlo lako odstranjuje. Molim!! Što smo mi, nakupina stanica?! Što su naši roditelji, pradjedovi, brada… Nakupina stanica? NE i NE! Mi smo djeca Božja! Kolika djeca svijeta gladuju, kolika su djeca po zatvorima, po prihvatilištima. Kolika djeca nemaju što odjenuti. Zašto samo mnogo pričamo? Ti, koji ovo čitaš, pomisli samo, da si mogao kao dijete završiti u sirotištu, u zatvoru, umrijeti od gladi, raditi teške fizičke poslove… Jedina nada za ovu nevinu dječicu danas, koju progoni oholi Herod u mnogim ljudima i organizacijama, jest naša molitva i naš glas! Vrijeme je, da se probudimo i ustanemo iz tog plitkog života, kad jasno vidimo što se događa sa dječicom u Africi, Aziji, ali ne samo tamo, nego i ovdje, kod nas. Maloljetnice odlaze na pobačaj, dok ih njihovi dobri, dragi, često kršdanski roditelji odvode i pladaju ovu grozotu, što se odobrava, a u isto vrijeme ako se ubije neka zaštidena životinja dobiva se kazna i zatvor, ali za ljudsko bide, Božje dijete, ne postoji pravda i milosrđe. Ne želim izgledati kao da osuđujem ove ljude, moje vršnjake, koji žive za petak i subotu, za opijanje i drogiranje, za neobavezni seks. Ne, oni nisu sami krivi, kriv je onaj koji se prvi odijelio od Boga i koji vara cijeli svijet a mi to prihvadamo. Ja mogu ovo govoriti jer sam bio u istim grijesima, poput mnogih mladih, ali Bog me spasio.“ Osamnaest mu godina tek. Pa si mi mislimo.

239


ENERGIJA DANA

I

zabrah ovaj čudan naslov, iz dva razloga.

Naime, iskustvo mi govori, da kad se danas negdje spomene „energija“, ljudi se momentalno zaustavljaju, prekidaju posao i razmišljanja, razgovore i kupovinu, pripremanje jela i popravak auta, samo da bi doznali tko ima to, gdje se može nabaviti i koliko košta. Na žalost. Na tisude samozvanih modernih „proroka“ vještim manipulacijama i ponudama ozdravljenja i modi, ljubavnih i financijskih najviše, obmanjuju slabe u vjeri a sklone praznovjerju, da sve svoje egzistencijalne poteškode riješe „čudesnim“ napicima, kartama, piramidama, viskovima i slično. Zato s punim pravom kažemo, jer tako vidimo, da se energije dobro prodaju. Stoga se nadam, da de sastavak pod takvim naslovom, iako ga piše jedan ne-moderan tip, svedenik naime, privudi vedi broj čitatelja, nego da na istom mjestu piše, npr. Uskrsnuo je Gospodin, aleluja! Drugi je razlog jedna reklama za neko pide, koja se ved mjesecima, a ko ne i dulje, vrti na našim malim odnosno velikim ekranima. Prođu me trnci od glave do pete, kad iskoči pred nama, nepripremljenima na takvu naglu stravu i užas. Pod sloganom „Iskusi energiju nodi“ neki nam ljudi nude neko pide, u crnoj limenci, sa slikom plamena na njoj. Razgovarao sam s mnogim ljudima na temu ove reklame… Gotovo su svi, a nisu svi kršdani, odmah viđeno povezali s jednim mjestom i stanjem dušepaklom. Da, paklom. U vatrenom a opet tako mračnom vihoru, stapaju se milijuni ljudskih silueta, duhovnih, iako tjelesnih, koje gore, obavijene plamenom i tamom, strašdu i pohotom. U prvom su planu, čini se, dvije djevojke tj. žene, zagrljene i zaljubljene, spojene u jedno u požudi tijela, poput razgolidenih đavlovih ropkinja, koje opet postaju jedno s cijelim tim živim a mrtvim organizmom. Teško je o duhovnim stvarima govoriti na materijalan način. U tom, vrlo očitom, paklu, mjestu prokletih, mjestu vječnih muka, nema osmjeha, radosti, odmora, mira. Odlično je prikazan! Savršeno, baš kako ga opisuje Sveto Pismo i katolička tradicija. Nema mira, sve je u nekom sablasnom gibanju, potaknutom grijehom i iskvarenošdu, sve odjeveno u golo tijelo i besmisao. U ovoj crnoj reklami pida, ove nage individue ništa ne rade, samo „uživaju“, zarobljene svojim egoizmom i glazbom, koja ih tjera na vječni iscrpljujudi ples, dok Lucifer dirigira orkestrom svojih demona. Masa ovih vatrenih, međusobno isprepletenih, tjelesa, bezosjedajnih u činu neosobnog, hladnog seksualnog odnosa, nekako se agresivno i naglo pretvara u rijeku, magmu, zapaljenu ovim crnim pidem, ovom „energijom nodi“. A sve se to odigrava, ah zašto se ne čudimo, u nekom čovjeku, u njegovoj nutrini. Dakle, i ova je granica pala, i tu smo se emancipirali- došlo je vrijeme, eto, kad se i sam pakao slobodno, razdragano nudi, bez maski, reklamira, uvlači u našu podsvijest, širedi zlu magiju na naše mozgove, osobito one mlade. Kako domišljato, bravo! Reklamirati nod. Što bi bila, uostalom, ta „energija nodi“? Zar to nije sila (energija upravo to i znači) koja ujedinjuje sve što nod donosi i predstavlja; nasilja, silovanja, razbojstva, opijanja, ubojstva, pljačke, preljube, javne kude, drogu… Sve ono, što se po danu zbog vidljivosti ne smije činiti („…jer koji se opijaju, nodu se opijaju… A mi, koji smo od dana, budimo trijezni, odjenimo oklop vjere i ljubavi, i kacigu- nadu spasenja“ (1 Sol 5, 7) Nod je vrijeme grijeha i straha. Međutim, Bog govori svojima: „Nedeš se

240


bojati strašila nodnoga!“ (Ps 91, 5) Isus je mnoge nodi provodio u molitvi (np. Lk 6, 12), zagovarajudi one, koji nodu pre(o)daju svoje živote zlomu. Njega je Juda izdao u nodi, Njega su vojnici u nodi uhvatili i u nodi Mu se sudilo pred Kajfom. No, za nas je kršdane važno jedino ovo- da ne bismo malaksali, kad ove „energije“ dobivaju na snazi danas- Riječ Božja kaže sljedede: „NODI VIŠE BITI NEDE“ (Otk 22, 5), ona de biti pobijeđena, tj. ono, što nod predstavlja. U Vjerovanju govorimo o Uskrslom Gospodinu Isusu: „Vjerujem… koji je sašao nad pakao“. Teološki, ovaj članak Vjerovanja znači, da je Isus pobjednički, u Uskrsnudu, sašao nad duše pokojnika i sve dobre izveo u Slavu, u Nebo, u Kraljevstvo. To je bio prvi plod Njegova Uskrsnuda. Pakao je izgubio snagu, „energiju“. Janjetova Krv s Golgote ugasila je mod paklenih ognjenih jezika… Ti i ja ne moramo onamo dodi! To nam je navijestio Uskrsnuli Spasitelj! Ovo je užasno, strašno mjesto muka i vapaja izgubilo mod nad nama, pakao je pobijeđen ljubavlju i žrtvom Kralja nad kraljevima, Raspetim i Uskrsnulim Otkupiteljem! Kad, dakle, gledaš ovakve reklame i plakate, oglase i znakove, ne gubi hrabrosti i nade, nego reci: „Uzimam kao kršdanin autoritet Imena Isusova i snagom Njegova Uskrsnuda, naređujem svakoj zloj sili što mi progovara kroz ovo - odstupi, pobijeđena si, umukni, satrvena si, nestani, nemaš vlasti nada mnom ni nad mojim domom, amen, amen, amen, aleluja!“ Tako neka bude. Isus je uskrsnuo, zaista je uskrsnuo!

241


242


SRETNA TRINAESTICA

K

aže stara poslovica, gdje nema vjere, tamo cvjeta praznovjerje.

Teško nam se oteti dojmu da je nažalost tako i u nas. Sve manje susredemo istinske vjernike, koji bez obzira na sve podmukle napade svijeta, ustrajno rade na spašavanju duše, beskompromisno vjerujudi Bogu i radosno vjerujudi u Boga. Religija nije isto što i vjera! Religiozan čovjek pali svijede i tamjan, obavlja obrede i živi u formama bogoštovlja, ali ostaje samo pri tome; ne ulazi srcem i cjelovitošdu života u ispovijedanu ustima vjeru. U tom su pogledu religije svijeta slične; hinduisti, budisti, muslimani i kršdani imaju svedenstvo, svete knjige, rituale, hramove. Religiozan de čovjek drhtati pred božanstvom, očekujudi pomod u nevolji, zaštitu pred zlom, vršit de izvanjske oblike pobožnosti, nadajudi se smilovanju Svevišnjeg. No, vrlo de često biti ogorčen na Boga, kada mu isti ne usliši molitve, uzme dijete, dopusti karcinom. Takvi vjernici „obavljaju sakramente“, ostajudi na derneku nakon krizme i s olakšanjem zaključujudi, da su „sada mirni do vjenčanja“. Takvi de „vjernici“ nositi zlatni lanac (4 cm) oko vrata s divnim križem optočenim smaragdnim intarzijama, istovremeno psujudi istoga Boga, ne poštujudi Dan Gospodnji, a „popove-lopove“ silit de da mu izdaju dokument s tri pečata, da je „dostojan da bude krsni kum“ inače de završiti u Latinici ili slično. Eto, to je puka religioznost. Ona postoji u svim narodima i svim religijama. Čak i oni koji danonodno čitaju i mašu Biblijom i kunu se u pravovjernost svoga nauka, mogu biti religiozni. Jer, duh religioznosti je prikriveni, lukavi, zamaskirani duh kojega nije lako otkriti a užasno ga je teško uništiti. U tom ozračju duha, lako je upasti u praznovjerje. Ako kršdanin ne moli ozbiljno (a to je najmanje sat vremena dnevno, da, da brate), ne čita ustrajno Pismo, ne čini djela ljubavi, nema Duha Isusa Krista u sebi, može lako prisvojiti praznovjerne običaje. Djetelina s četiri lista, konjska potkova, zrcalo, gumb i dimnjačari, ljestve, i još „mali milijun“ sličnih bisera, vrte se stoljedima i po glavama našeg naroda. Sve je pojačano astrologijom, osnaženo tarotima, zaokruženo bio-energijama, homeopatijama, radiestezijama… Ah, tko bi više mogao i nabrojati sve što nam se nudi! Samo da nema križa, samo da nema Krista, sve je drugo dobro, sve demo prihvatiti, u sve povjerovati. „Navijestio sam vam Krista, i to raspetoga! Tko li vas dakle opčini te se ne pokoravate istini…“ viče Pavao u poslanici Galadanima (usp. 3, 1) Praznovjerje se čini šalom, ponekad igrom, zabavom. Međutim, nije. Isus nije uzalud prolio svoju Krv, nije se šalio dok je za tebe i mene umirao u strašnim mukama na križu Golgote. Ili vjeruj ili ne vjeruj. Ili budi istinski kršdanin ili budi poganin. Nema sredine. Praznovjerje i religioznost, lišena iskrene, življene vjere, želi biti sredina. Krist takve ne poznaje, piše u Riječi. No, da malo „zasladimo“ stvar, evo zanimljivosti! Zaista, nevjerojatno otkride nekog marljivog anonimnog istražitelja. Znamo, naime, da je brojka 13 nepravedno, po cijelome svijetu smatrana zlom, nesretnom, zloslutnom. Izbjegavaju se dani u mjesecu s tim brojem, i masa sličnih idiotarija (ispričavam se na izrazu, ali ne mogu smisliti blaži). Međutim, broj 13 nije broj đavla i smrti… Baš naprotiv, smatramo ga nekako posebnim, Marijinim brojem! Da, brojem Blažene Djevice Marije, koja se 13. svibnja ukazala pastirima u portugalskoj Fatimi. E sad, čitajmo pažljivo! Sjedamo se Marijinog velikog pape,

243


Ivana Pavla II? Dakle, na poljskom (materinskom) jeziku, njegovo ime glasi „Jan Pawel Drugi“. Ime ima 13 slova. Kad je izabran za papu, imao je 58 godina. Zbroj 5+8, daje nam opet- 13. Njegova služba u Vatikanu trajala je točno 9301 dana; 9+3+0+1 daje opet brojku 13. Atentat na papu dogodio se 13. svibnja. Papa je preminuo u 13. tjednu u godini. Kada je odlazio u Vječnost, imao je 85 godina (8+5, opet 13). Papa je umro 2. 4. 2005. Zbrojimo li ovo: 2+4+2+0+0+5, dobivamo ponovno 13. Naš je dobri pastir umro točno u 21. 37h, pogađamo- ako zbrojimo 2+1+3+7, ispada nam broj 13. Još nešto; Karol Wojtyla je bio točno 265. Papa od sv. Petra, a zbroj ovih brojeva (2+6+5) isto daju 13. Dakle, nešto nevjerojatno, ali istinito. Ne znam u biti, što bih mislio o ovome. Siguran sam, da nema netočnosti u ovim navodima, ali mislim da nema niti slučajnosti. Htio sam samo pokazati, da broj 13 i nije tako nesretan broj, kad je ved cijeli život i pontifikat svetog pape bio obilježen tim brojem! U svakom slučaju zanimljivo, pa i simpatično. No, o tome ne ovisi naša vjera. Numerologija je jedno, vjera je drugo. Ipak, brojevi se često pojavljuju u Bibliji. Zašto baš 12 apostola, zašto 40 Izraelovih godina u pustinji, zašto 144, 000 spašenih u Harmagedonu, zašto je broj 666 broj Zvijeri…? Bog nam govori preko svega. Sve ovo ima neko svoje značenje. Međutim, sve ovo nije potrebno za spasenje. „Ako ustima svojim priznaš Isusa Gospodinom i srcem uzvjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit deš spašen“ (Rim 10, 9) Eto, to nas spašava. I od praznovjerja i od pretjerane radoznalosti, i od duha krive religioznosti i od vječne smrti. Samo to.

244


GUSANI

P

oznat je onaj izričaj velikog nam Radida „ …kao guske u magli…“

Koristimo ga kada želimo izraziti mišljenje, da neka stvar, odluka ili situacija nije u redu, da nede dobro svršiti, da ne demo stidi na planirani cilj. Mogli bismo se sporiti, zašto je dotični upotrijebio izraz „guske“ kad ima toliko drugih životinja i peradi koje pašu u istu priču, ali sigurno nije htio namjerno uvrijediti ove divne ptice, koje imaju svoje kvalitete… Vrlo su vjerne, brane žestoko svoje mlade, ne zahtijevaju mnogo brige, a i u tanjuru nisu loše. Oprostit demo Stjepanu, jer u njegovo vrijeme nije bila tako visoko razvijena svijest o dostojanstvu i pravima životinja, kao danas kod nas. No, ipak je trebao razmisliti, je li mudro one koji srljaju u ništavilo nazvati u ženskom rodu, kad postoje i gusani. Kao što postoje i kokoti i purani i patkovi, ali nekako su verbalno zaštideni, dok se u uvredljivom govoru iliti prepirkama, mi ljudi častimo nazivima njihovih ljepših polovica („gusko jedna“, „kokoško“, „tuko“ i sl.) Pustimo sad to, nego zaista, ne idemo li u maglu, ili još bolje, nismo li ved zaglibili u nju? Naime, jedan mi prestravljen prijatelj javlja, da je tijekom uobičajene šetnje Zagrebom, u izlogu te i te knjižare, vlastitim očima ugledao i šokiran proučio knjigu, pod nazivom „Kako se ubiti“. Dodaje, kako je istaknuta na najvidljivije mjesto, dostupne cijene, privlačnog omota, a pokraj te knjižare dnevno prođe na desetke tisuda ljudi, smatra isti. Dakle, divno. U novinama svakodnevno čitamo o samoubojstvima, sastaju se stručni timovi, vode se ozbiljne statistike, rade se seminari na regionalnim i nacionalnim, internacionalnim razinama na temu suicida, a evo ovdje, prodaje se udžbenik koji podučava kako to učiniti. Mašala. Ipak, ne treba nam knjiga da saznamo te makabrične i morbidne stvari. Možemo se ubiti („ubiti u pojam“ - na to smjeram) gledajudi neke naše emisije. I tako, jedne večeri, želedi se malkice opustiti, „palim televizor“ (možda bi ga stvarno trebalo zapaliti) i baš naletim na poznati uradak domade produkcije, koji je u najgledanije vrijeme, nama svima priuštio nezaboravnu debatu na temu Crkve i biznisa. Pamet stane, kada vidiš dokle se sve ide, da bi svoj otrov i gorčinu čovjek prenio na druge, i to na šire mase! U pomno iskonstruiranim reportažama, koje su obilovale polu-istinama i neistinama, naša je vjerska zajednica prikazana kao oličenje zla, tvornica korupcije, manipulatorska organizacija koja ne preže pred najgorim mogudim metodama, samo da iz napadenog naroda izvuče i zadnji novčid. Kad nam se serviraju obmane, malo tko provjerava imaju li uopde smisla… Tako, jedan novinar, koji „sve zna“ i u „sve se razumije“, sudi Zajednici staroj dvije tisude godina, žaledi se, da je od „trideset i devet kontaktiranih osoba iz Crkve, samo njih nekoliko pristalo odgovoriti na pitanja“. No, treba li mu vjerovati? Odakle znam, da je zaista kontaktirao tolike ljude i odakle znam, da su oni bili ljudi Crkve? Naime, postoji masa samozvanih crkvenjaka, nekakvih „teologa“ i slično, koji nemaju veze s našom Crkvom. Jedna anegdota kaže, da nismo automobili ako uđemo u garažu. Ili volovi, ako smo u štali. Umjesto pravične rasprave, ista je sasvim onemogudena, jer je majstorski pozvano više ljudi, a gdje su mnogi, tu su nadvikivanja i nadmudrivanja, pa umjesto o srži problema, nema se vremena uistinu raspravljati i iznijeti svoje stajalište. Zar je mogude, a iz reportaža smo vidjeli da jest, da u našoj Crkvi nema baš ništa dobroga? Zar je mogude, a

245


nametnulo nam se da jest, da je u biskupijama i župama jedina sila i cilj- novac? Tko bi u tako kratko vrijeme i mogao odgovoriti na sve optužbe, opravdati sve novčane izdatke, sve navodne investicije… Ali, važno je, da se to nabrojilo, manje je važno, ima li u svemu istine. Čak je i kamera, kao po naređenju, u krupni plan stavljala blijeda lica dvojice omraženih ljudi Crkve, dok su dobivali pljusku po pljusku, u modernom inkvizicijsko -medijskom paležu. Nakon rata, nota bene, naš se samostan obnavljao punih dvanaest godina, u što su utrošeni milijuni kuna. Možda smo trebali ostaviti ruševinu, jer ipak je važniji taj novac nego barokna ostavština starih pavlina? Strašna je i činjenica, da neki svedenik, koji je iz temelja obnovio šest porušenih crkava, vozi terenca… A jedan bistri i sveznajudi kolega reče u istoj emisiji, kako bi Crkva „trebala biti siromašna i za siromašne“. Bravo! Kako se naš kardinal toga nije sjetio! Neka po svijetu hoda u trapericama i vozi fideka, sigurno demo tako modi više pomodi našim misijama, sirotištima, bolnicama, školama, udrugama, pokretima, mladima i starima, nemodnima, ovisnicima… Važno je, da Crkva bude ušutkana, da se ponižava bez mogudnosti obrane, da ju svi mogu ocrnjivati a da ne snose odgovornost. Zašto bi nam smetala casina, javne kude, nodne diskoteke s obiljem droge i alkohola, investicije npr. ogromnih trgovačkih kuda, hotela i sličnoga, kad imamo pravi problemCrkvu, mafijašku i pokvarenu. Zato nas treba uništiti. Na kraju radosna vijest- ved je dvije tisude godina tako! Nikad nismo mirovali. Sam je Gospodin rekao, da ne demo biti mirni, dok smo u svijetu. A s druge strane, ima i dobroga u svemu tome. Možemo biti i bolji. Možemo se suočiti sa svojim slabostima. Možemo se obratiti! Zato, oprostimo ali i čuvajmo svoje duše. Istina se, konačno, potpuno nalazi jedino u Bibliji. Ne na Televiziji.

246


BILANCA TJEDNA

D

ok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo

govoredi: "Reci nam kada de to biti i koji de biti znak tvojega Dolaska i svršetka svijeta?" Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi de doista dodi u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge de zavesti. A čut dete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod de ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit de gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova.Tada de vas predavati na muke i ubijati vas. I svi de vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi de se tada sablazniti, izdavat de jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat de mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat de se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit de spašen. I propovijedat de se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada de dodi svršetak." (Matej 24, 3-14) Nismo paničari, zar ne? Ali nismo ni slijepi. Kršdanin čita znakove vremena, razmišlja o njima i čeka dolazak Kralja. Blažena je Djevica Marija u Međugorju više puta naglasila, da je došla posljednji put, prije kraja. Žalosna je, jer ljudi nisu prihvatili poruku pokore, obradenja i molitve. Nema dvojbe - a nismo pesimisti, nego objektivisti- svijet se tako snažno zapleo u spiralu zla, nemorala, udaljenosti od Božjih zakona, tama obuhvada sve više politiku, ekonomiju, medije, školstvo i zdravstvo… Crkva postaje „Ostatak ostataka“, Crkva koja plače, slama se u molitvi i kajanju, u traženju Božjeg Lica. Kršdanstvo treba svijetliti u tami, no ponekad se čini, da je postalo mlako ili slabo, nemodno pred navalom protivština. Uvijek su Kristovi istinski svjedoci bili progonjeni. Zato je grčka riječ za svjedoke istoznačnica pojmu „mučenik“, martyrum. Je li Dolazak blizu? Eto bilance događaja u samo jednom tjednu, samo nekih, probranih svjetskih situacija, iščitanih iz naslova i članaka naših novina. Čuli smo za strahoviti ciklon Nargis, koji je opustošio Burmu (Mianmar), ostavivši stotine tisuda mrtvih, gladnih, očajnih ljudi iza sebe. A prijetnja novim ciklonima, te unutarnje političko-gospodarstvene prilike ne slute na poboljšanje. U Kini deseci tisuda poginulih pod ruševinama potresa. Kina ima probleme i s vrlo opasnim zaraznim enterovirusom tipa VI71, koji je ubio ved nekoliko desetaka djece, a zaraženo ih je na desetke tisuda. Hode li, usprkos tomu i usprkos nepojmljivim gaženjima ljudskih prava (zatvaranja i mučenja kršdana, okupacija Tibeta, partijsko jednoumlje…) svijet veselo gledati Olimpijske igre? Veliki novinski naslov donosi vijest: „Beirut u Libanonu postao je grad straha, kaosa i smrti“. Zaradene strane krvavo se odupiru mirnim rješenjima, djeca i svi ostali slojevi pučanstva drhte u podrumima, ostavljeni, shrvani, prestravljeni. U Čileu, na drugome kraju Zemlje, vulkan koji je mirovao čak devet tisuda godina, naglo je proradio… Isto se događa i s vulkanima po nekim drugim zemljama. Sljededa vijest; u jednoj siromašnoj indijskoj pokrajini, tisude seljaka u proteklih nekoliko godina počinilo je samoubojstvo, zbog krajnje bijede i „krize koja se pripisuje nemaru vlasti prema poljoprivredi“. Doznajemo, da riža kao namirnica „nestaje i

247


dvaput poskupljuje“, a u „cijeloj Aziji panika zbog nestašice riže traje mjesecima“. Objašnjava se, da je cijena riže počela vrtoglavo rasti zbog velike krize sa pšenicom. Naš je Konzum čak izdao priopdenje kupcima, u kojemu stoji: „…nedavne nagle klimatske pojave uzrokovale su poremedaje u ponudi i potražnji za rižom, jednom od najosnovnijih prehrambenih namirnica. Željeli bismo vas izvijestiti, da je unatoč nestašici riže na svjetskom tržištu, Konzum za vas osigurao dovoljne količine kvalitetne riže prve klase. Bududi da nema potrebe za stvaranjem zaliha u vašem domadinstvu, preporučujemo da se jednokratno ne kupuje više od 3 kg riže po osobi…“ Sanjamo li? Ne. Evo još jednog sjajnog naslova: „Videoigrice ipak ne stvaraju male ubojice“. Nego što ih stvara? Vjeronauk u školi? Australska se vlada bori protiv piercinga djece po intimnim dijelovima tijela, čak su donijeli zakon koji to želi spriječiti! Milijuni djece umire od gladi, od vode zatrovane lešinama životinja, a ovdje ista djeca imaju „egzistencijalne probleme“ oko bušenja tijela naušnicama. Pišu nam novinari, kako presađivanje pluda košta između sto tisuda i milijun eura. Spasenje duše- o tome ne pišu- košta jednu kaplju Krvi Jaganjca Božjeg na križu. Domade vijesti nisu puno bolje: „Titovi partizani ubili 50 svedenika u Istri“, nitko nije kriv. Valjda su krivi ti isti svedenici, ta tko bi drugi? Čitamo o nekoliko tvornica koje odlaze u stečaj, o štrajku glađu nezadovoljnih, dovedenih do ruba egzistencije, otpuštenih radnika. Jednu su ženu našli mrtvu u stanu u zgradi, nakon 35 godina! Susjedi nisu primijetili… U televizijskom programu, ipak, možemo nadi dovoljno krvi, nasilja, seksa i zabave, da novine i ne trebamo čitati. Imali smo divne uratke, poput „Vještice iz Salema“, a za manje izbirljive, tu je jedno desetak sapunica. U kojima nema djece, ali ima pudlica, preljuba, rastava, tučnjave, ljubomore… Bilo je i dobrih vijesti, poput izvještaja o obitelji koja ima čak osamnaestero djece, iz Amerike. Malo su čudni društvu, nije im lako, ali idu naprijed. Da su imali isto toliko abortusa, nikom ne bi bili ni čudni ni zanimljivi. Eto, prostor priječi daljnje analize. Međutim, nije pitanje kada de Isus dodi ponovno. Pitanje je sljedede: očekujem li Ga ja? Kako ja gledam na sve ove očite znakove, da čovječanstvo pati, trpi, umire? Gledajmo s nadom, bez panike, gledajmo moledi i ispitujudi svoj život. Strašno je, da mirno jedemo večeru, dok na TV prikazuju leševe dječice, raskomadane bombama negdje u Palestini. Kršdanin zna što mu je činiti. Ljubiti, do kraja. Ljubiti, kroz molitvu i dobra djela. Ljubiti, bez straha. Ljubiti, ljubiti, ljubiti. Dajmo!

248


(NE)ZDRAVO

I

ma stvari, osoba i situacija, koje jednostavno ne možeš ne - vidjeti, ne - čuti, pa

i ne - komentirati. Tako je i s ovom, kojoj posvedujem daljnje retke. Bombastična vijest, u jednim našim super novinama, sudedi po veličini slika i teksta, najvažnija (važnija i od tisuda mrtvih u Kini i Burmi, važnija i od spomen-proslave na Bleiburgu…) udica za strasti željne čitatelje: „U Zagreb stiže Madona“. Ne radi se, naravno, o Blaženoj Djevici, Bogorodici Mariji, nego o američkoj estradnoj zvijezdi, koja je bogohulno uzela ovo sveto Ime, da li iz mržnje, gorčine, zajedljivosti ili samo zbog mode (moderno je, naime, blatiti sveto) ili zvučnosti, to ne znamo, ali vjerojatno ima od toga svega pomalo. Njezina je „veličina“, kako doznajemo od oduševljenog pisca članka, u „tvrdim bombonima“ kojima sladi publiku, a briljira „neopisivim showom“ na pozornici, nema joj, Bogu hvala, ravne! „Izaziva pobunu Crkve“ (strašno, zar je mogude! Kako smijemo!) zbog svojih razapinjanja na križ, pljesak, kada „ljubi djevojke“, osude Vatikana (sigurno od samog Pape, koji nema drugog posla), kontroverze zbog tiskanja knjige o seksu itd. Koncert nede biti besplatan, doznajemo, jer ulaznice mogu stajati i do stotinu eura. Za to de se, jamačno, nadi novca, nije to beznačajni događaj, vrijedi više od otvaranja novih škola ili obnove sirotišta. Zovu je „Kraljicom popa“. Eto, presretni smo što nam ova sjajna zvijezda dolazi, da nas moralno osnaži, da nam prenese veličanstvenu poruku srca i pouči mlade i stare pravim, istinskim, iskonskim vrijednostima. Mi jednostavno moramo, u totalnoj ekstazi, pokloniti se ovom Čudu, ljubedi tragove guma njezina vozila, kadedi njezine plakate, nepojmljivo uživajudi u svirci, čije de nas popratne riječi ispuniti za cijeli život. Budimo kul i in, to se očekuje od nas. Pokažimo ovoj ženi, da smo beskrajno zahvalni što dolazi u našu zatucanu zemlju, koju de prosvijetliti samom svojom prisutnošdu. Ali, stanimo malo. Imamo i mi svoju inačicu Madone! S gotovo istim žarom, objavljeno je našem puku, da izlazi nova ploča, zvučnog imena „Zdravo Marijo“, naše poznate pjevaljke. Evo, kako glasi pjesma, po kojoj album nosi ime, koja aludira na pozdrav anđela Gabrijela našoj Gospi: „Rakija se liječi vinom, marihuana kokainom, sve ostalo… Severinom. Škorpija, i ti i ja, paz' da se ne spotaknemo, do sada se ni jedna nije žalila, u, da te ne ureknemo. Nod, dvije, malo mi, paz' da se ne naviknemo, sviđa mi se tvoja anatomija… Nekad si mi dobar, nekad ne valjaš, valjaš… Momak, da me zabavljaš. Molite se cure, molim se i ja, aleluja. Daj nam Bože, više muškaraca nego godina, aleluja. Zdravo Marijo, neka bude volja tvoja, da ne budem stara cura, bez avantura, aleluja… Nevinija, ali prija. Hajde da se dotaknemo, bit de nodas maratonija… Škorpija, i ti i ja, paz' da se ne spotaknemo, do sad se ni jedna nije žalila, u, da te ne ureknemo.“ Malo sam skratio, jer neki se izrazi ponavljaju, ali i ovako sasvim jasno vidimo, da se radi o „pravom literarnom biseru“, koji sili na duboko razmišljanje, zadivljujudi slušatelje oštroumnošdu, zabavnošdu, životnošdu. Ne znam samo, koliko je zabavno obiteljima alkoholičara (rakija i vino) kojima dječica plaču, ili onima koji se bore s ovisnošdu o drogama (marihuana, kokain),

249


koje su im od života načinile pakao. Ne znam, što Svevišnji, Sveti Bog kaže, kad svoje najsvetije Ime, kojemu se klanjaju nebrojeni anđeli, a koje je sadržano u pokliku „Aleluja“ (HalleluJAHve- „Sveto je i strašno ime Njegovo“ Psalam 111, 9) čuje ponavljano u ovom uratku, koji veliča tijelo, seksualni promiskuitet, gazedi nevinost i vjernost, predstavljajudi pojam žene, koja u sebi prezire ženstvenost i majčinstvo. Od milijardu drugih mogudih tema, naša pjevačica odabire podli napad na Ženu i Majku Spasitelja, Isusa Krista, čije je ime i zaziv zaista pogrdno, ukomponirano u ovu, nazovipjesmu. Zašto? Zašto današnje zvijezde crvenih tepiha smeta, puni odvratnošdu i straši baš Djevica Marija, najljepša, najnježnija, najsvetija između svih ljudi? Nečisti (zloduh, đavao, sotona, Lucifer) MRZI Mariju. Ona mu „satire glavu“ kako čitamo u Pismu. Ona mu je prijetnja i nodna mora. A propos „nodi“, spomenutoj u pjesmi, apostol nas Pavao uči, da nismo od nodi nego od dana (1 Sol 5, 5). „Kultura nodi“ je kultura silovanja, pljački, opijanja, drogiranja, abortusa, mržnje, bludništva, smrti, a tama koja nakon života u takvim djelima ulazi u dušu, može završiti vječnom smrdu. Primjedujemo, nadalje, snažan kult vlastitog „ja“, koje ponosno sjedi na prijestolju. „Škorpija“, osim toga što nije hrvatski naziv (mi kažemo škorpion ili štipavac) u Bibliji je isključivo, uvijek, jedino simbol - sotone. On bode, kružedi oko žrtve, u nju puštajudi svoj smrtonosan otrov. Ali, kršdanine, ne boj se, nas Gospodin Bog provodi kroz „zemlju plamenih zmija i škorpiona“ (Pnz 8, 5) i oni nemaju vlasti nad nama. „Pjesma“ pogrđuje molitvu, koja je, znamo iz vjeronaučne definicije, „razgovor s Bogom“. „Pjevačica“ kaže: „Molim se i ja“, no Isus nas uči, da nede „svatko, koji govori „Gospodine“ Gospodine“ udi u Kraljevstvo Božje“ (Mt 25, 31-46). Seks je označen trima pojmovima: zabava-avantura-maratonija (nodna). Zanimljivo, da se na latinskom (jedan od triju biblijskih jezika) brojka 6 piše „seks“. Zanimljivo je da nam ispada 666, kad nabrajamo ove pojmove. „Paz' da se ne spotaknemo“, gle koincidencije - ta u evanđelju baš i piše „tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“! Lijepo je „stajati“ dok se ima novca, zdravlja, prijatelja… Kad se spotaknemo, sve nas boli. Spomenuti su i uroci, naravno. Gdje je napad na vjeru, bojimo se praznovjerja. Mogli bismo i dalje komentirati… No, nije potrebno. Potrebno je, da kad čujemo ovo na radiju, naučimo sebe i naše mlade i djecu ponavljati sljedede: Odričem se đavla, vjerujem u Boga, vjerujem u Isusa, rođenog od Marije. Ovakvi prolaze, pljesak je i glamur kratak. A mi demo pjevati pjesmu hvale u Nebu, u Vječnosti, pred Isusom i Marijom, jedinom Kraljicom, jedinom lijepom, kojoj nikakva, baš nikakva prljavština ne može oduzeti ni mrvicu ljepote!

250


PRAVEDNOST

N

egdje u Svetom Pismu piše: „Tražit du račun (Ja, Gospodin) za ljudski život“.

Osim toga što je naš Bog milosrdan, On je i pravedan. Pravednost zahtijeva, da se zločini kazne, a dobro da se nagradi. Pravedan Bog ponekad nema druge mogudnosti da zabrine savjesti koje odlaze u nepovratnu propast (pakao), nego da iste upozori i natjera na razmišljanje i obradenje, pripuštajudi neku žalost. Svjedoci smo strašnih prirodnih nesreda po cijelome svijetu, ponajprije u Kini. Nažalost, u ovoj zemlji ne postoje vjerske i građanske slobode, ljudska su prava očito i nekažnjeno gažena. Dobro je o tome znati, dok budemo uživali Olimpijskim igrama koje de se održavati u toj zemlji. Ondje pučanstvo gladuje, tisude vjernika, između kojih su biskupi i svedenici, zatvoreno je po okrutnim zatvorima, gdje su mučeni poradi Krista. Ne samo to, ondje najviše pate još nerođena djeca. Evo zanimljivog osvrta na prirodne katastrofe, koje se poklapaju s velikim pripremama za Olimpijadu u tom napadenom kraju (prijevod članka objavljenog 15. svibnja 2008. u „Spirit Daily“, američkim elektroničkim katoličkim novinama): „Mislite li, da je strašno ovo Božje kažnjavanje u Kini?... Kineski ministar za stanovništvo svojevremeno je donio pravilo- zakon o jednom djetetu, koje datira od 1979., čime je spriječeno rađanje 400 milijuna djece. CNN izvještava, da je kineska politika jednog djeteta usko povezana s gubitkom roditeljskog osjedaja nakon strašnog potresa koji je ovaj tjedan zadesio sjeverozapadnu Kinu. Kada bilo gdje djeca umiru, to je uistinu strašna tragedija. Kada dijete umre u Kini, to je za obitelj koja ima samo jedno dijete dvostruko veda tragedija. Zbog kineske politike jednog djeteta, bol koja nastaje smrdu djeteta je udvostručena. To je posljedica zla pobačaja, kontrole rađanja i sterilizacije, koje Kina provodi zadnjih tridesetak godina. Naravno, od toga su izuzeti samo bogati koji mogu namaknuti novac za pladanje globe- kazne za svako daljnje dijete koje rode. I kao što je uobičajeno, oni dobrostojedi i modni izbjegnu na taj način patnje i nevolje koje pogađaju samo siromašne… 400 milijuna pobačenih! To je upravo onoliko ljudi, muškaraca, žena i djece, koliko je danas stanovnika u SAD- u: 400 milijuna svjetlucavih očiju, nasmiješene djece, koja bi bila brada i sestre svim tim jedincima i jedinicama u Kini. Kakav li se to povijesni rat, kuga ili pandemija može usporediti s Kinom, koja je to učinila vlastitoj djeci? crna kuga u Europi tijekom Srednjeg vijeka? Tada je pomrlo „samo“ 75 milijuna ljudi i to i odraslih i djece. Godine 1918. pandemijska gripa, tzv. španjolka? Pomrlo je oko 100 milijuna muškaraca, žena i djece. Drugi svjetski rat? Smrtno su stradala 72 milijuna muškaraca, žena i djece… A od 1979. u Kini je 400 milijuna djece pobačeno… Trebali bismo najvjerojatnije zbrojiti žrtve svih prirodnih katastrofa i nesreda, zaraza i ratova u zadnjih 100 godina, da bismo dosegli tih 400 milijuna ubijene dječice. A Kina je sada dosegla taj broj, u nepunih 30 godina. Svi zločini Staljina, Hitlera i nebrojenih drugih kraljeva, diktatora, despota sasvim su blijedi u usporedbi s tim brojem… Razmislite o tome, što bi se u svijetu dogodilo, kada bi društvo postavilo ograničenje rađanja na samo jedno dijete! Znači, da nema brade koja bi se igrala. A nema ni osjedaja bratskog zajedništva.

251


Nema ni sestara da zajedno sanjare… U rodbinskome pogledu, nema nedaka i nedakinja s kojima se često boravi na praznicima ili se slave blagdani. Nema tu dragih tetaka i stričeva koji nas posjeduju ili kojima odlazimo u goste. Nema šire obitelji koja se okuplja i slavi rođendane i blagdane, koja se brine za vas ako se što dogodi vašim roditeljima. Kakvo de to biti društvo sljededih generacija? Što de se, gledano dugoročno dogoditi' To je grozan eksperiment s ljudima nepoznat do danas u ljudskoj povijesti. To je eksperiment koji je načinila zemlja koja bi trebala, kako vjerujemo, voditi svijet ved u ovom stoljedu, nakon što oslabi snaga Amerike. Kada je Bog naredio u Knjizi Postanka 1, 28: „Plodite se i množite“, On je zaista za to imao razloga. To je bila zapovijed, a ne zahtjev. Kada je predao zapovijed Mojsiju u Izlasku 20, 13: „Ne ubij“, On je zaista imao razloga za to. To je bila zapovijed, a ne zahtjev. A zapovijed zahtijeva da se vrši, to nije neki osobni izbor, sklonost ili državna politika. Božji zakoni nisu stol s hranom s kojega se može izabrati i samo to uzeti, najesti se samo zapovijedima koje ti se sviđaju, a od drugih, koje ti se ne sviđaju, jednostavno odustati. Bezbožna je Kina pogazila dvije osnovne Božje zapovijedi. A sve u ime kontrole rađanja i u cilju ostvarenja demografskog nadzora… Koliko bi bilo plodonosno i mnogostruko učinkovitije, koliko bi bilo ne - ubilački, kada bi imali povjerenja u Boga i u Njegovog Duha Svetoga, koji bi im pokazao kako riješiti pitanje prenapučenosti zemlje… Kao što se to vidi kod Izraela u Starome zavjetu, Božja srdžba nad onima koji nisu slijedili Njegove zakone može biti pravedna, nesmiljena i brza. Neki kažu da su prirodne nezgode koje su pogodile Aziju upravo Božja kazna. Ali jedan potres ili tajfun, koje smo vidjeli u nekoliko zadnjih tjedana, mogao bi se učiniti malom kaznom za ubojstvo 400 milijuna djece. Nitko ne bi trebao željeti da Božja srdžba zadesi bilo koga i na bilo kojemu mjestu. Ali ako je Bog izabrao kazniti Kinu za genocid, za ubijanje nerođenih, ili Europu i Ameriku za to isto, jer ubijaju svoje najmlađe, jednostavno je nevjerojatno da je samo potres ili tajfun cijena koju treba platiti. U biblijskim razmjerima, cijena bi trebala biti daleko veda, mnogo, mnogo veda.“ Zanimljivo, zar ne? Uvijek za nesrede krivimo druge, pa i Boga. Ovdje nas autor poučava, da su nesrede posljedica naših grijeha. Vrijedno je razmisliti. I donijeti dobre odluke.

252


253


NEUBROJIVOST BROJEVA

B

ože dragi, kako je ovaj svijet zanimljiv, koliko je samo tema o kojima bismo

mogli pisati i pisati i da živimo i više stotina godina, teme se ne bi iscrpile! Svaki susret, svaki čovjek, svaka životna situacija jedna je zanimljivost, vrijedna komentara ove duhovno-neduhovne kolumne. Nekad smo ozbiljni, ponekad i nismo, tu i tamo odabiremo ležernije teme, a u svakoj se nazire crtica Onostranog. Pa tako i danas, kada demo se posvetiti razmatranju jednog brojabroja 11. Upozoravam, ovo nisam ja dokučio- učinili su to neki drugi, anonimni ljudi. Ne moramo se složiti s pročitanim, ali svakako je interesantno. Citiram, kako je napisano u jednim novinama. Pa, krenimo. „Radi se o svima dobro poznatom, tragičnom događaju terorističkog napada na tornjeve „Blizance“ u New Yorku. Ime se ovoga grada (puni naziv: New York City) sastoji od 11 slova, to je prva jedanaestica. Idemo dalje. Država Afghanistan također ima 11 slova, u originalu. Terorist, Afganistanac, koji je 1993. neskriveno i javno prijetio Americi da de uništiti „Blizance“, zove se Ramsin Yuseb, a zbroj slova u njegovom imenu je opet- 11. Kao i u imenu George W. Bush, predsjednika u čijem je mandatu svijet potresao ovaj bezumni čin. Znamo li, da je New York točno 11. država SADa, prema njihovom principu nabrajanja saveznih država? Nadalje, prvi avion koji se obrušio na tornjeve bio je avion leta pod brojem- 11. U tom je avionu bilo 92 putnika (9+2= 11). Drugi avion (broj leta 77) koji je također udario u zgradu, imao je 65 putnika (6+5=11). Tragedija se dogodila u rujnu, 11. dana toga mjeseca. Amerikanci pišu prvo mjesec pa dan, tako da datum 9/11 ispada kao njihov SOS telefon, odnosno 911. Je li ovo čista slučajnost? A još nismo gotovi… Točno 254 osobe u otetim avionima izgubile su život toga dana. Pažnja: 11. rujan je točno 254. dan u godini! A zbroj brojki u tom datumu ponovno iznosi- 11 (2+5+4=11). Sljededi se teroristički napad dogodio u Madridu, 11. 3. 2004. (1+1+3+2+4=11). Napad se u Madridu dogodio točno 911 dana nakon napada na „Blizance“!! Sada dolazi najzanimljiviji dio. Naime, SAD imaju nekoliko nacionalnih simbola: zvijezde i linije na zastavi, a u grbu orla. U Kur'anu, svetoj Knjizi Islama, u suri 9, ajetu 11 (9. poglavlje, 11. redak= 911) piše: „Ovako je zapisano: sin Arapa probudi strašnog Orla. Orlov se gnjev raširi po cijeloj zemlji uzvišenog Allaha, sve dok neki ne padoše u očaj, a nakon toga sve više ljudi postat de sretni; Orlov gnjev očisti zemlju uzvišenog Allaha i tada zavlada mir.“ Na kraju, od ovoga nas može uhvatiti jeza: koji imaju kompjutore, mogu učiniti sljedede: napiši Q33 NY. To je oznaka prvog leta koji je svoje putovanje završio udarom u toranj Svjetskog trgovačkog centra. Sada, uvedaj font slova na 48.trede, promijeni font slova na WINDINGS 1, lako deš ga nadi u izabiru fontova slova. Što vidiš? Što sada kažeš? Zar nije strašno?“ Osobno potvrđujem, osim navoda iz Kur'ana, sve sam provjerio i točno je! Učinio sam i posljednji korak, na svom kompjuteru, i zaista sam se naježio. Ne znam tko je ovo otkrio, ali ima smisla, istina je, da se broj 11 svugdje misteriozno pojavljuje. E sada, pitamo velečasnog: što nam to govori? Moramo li biti zabrinuti obzirom na brojeve, kojima smo svakodnevno okruženi? Što naša Crkva govori o takvoj numerologiji, ako to uopde pripada ovoj grani pseudoznanosti? Sigurno, malo je mjesta za temeljno proučavanje i za odgovor na pročitano. No, svedenik odgovara: brado, bez brige, u rukama smo Božjim.

254


Nikakvi brojevi ne određuju našu „sudbinu“. Bog je dobar Otac, On je iznad ljudskih zakonitosti i logika. Možda je i kroz ove nizove „slučajnosti“ poslao jednu tajnu poruku, koju je svijet prekasno dešifrirao? Ne znam, ali znam sasvim sigurno, da se brojeva ne trebamo bojati, niti ih ovako raščlanjivati, inače demo upasti u psihozu i paranoju. A to nije Božji plan za Njegovo ljubljeno dijete, tebe i mene. Da, zastrašujudi su ovi podaci, ali mislim da bismo i u mnogim drugim događanjima ili ljudima svijeta mogli nešto slično iščeprkati. Ne preporučam da se mučimo time. Imamo tisude drugih, važnijih poslova za obaviti. O brojevima ne ovisi naše spasenje, naše duše. U Kraljevstvo Božje ne ulaze odlični matematičari, nego ponizni, maleni, trpedi ljudi, koji s mukom zarađuju svoj kruh, zahvaljujudi Gospodinu i vršedi Njegovu volju u svojim životima. Koliko god izgledalo točno, ovo gore ne mora biti točno. Ako i jest točno, kršdanima su ipak važniji brojevi Svetoga Pisma, brojevi poglavlja i redaka Riječi Božje. Jer, čovjek izmišlja i kombinira, a Bog je uvijek istinit i ne igra se s nama. No, ako iza ove spektakularne jednadžbe oko terorističkog čina ne stoji dobri Bog, mislim da znamo odgovor, tko stoji. A taj uvijek zbunjuje i unosi nemir i strah. Zato, uzmi Bibliju i pročitaj sljedede, jer ovi su brojevi spasonosni: Poslanica Rimljanima 8, 28. I zbroj ovoga je 18, a 18 je zbroj i 6+6+6. Ono, što pobjeđuje zloga, je naša ljubav i Božja dobrota. A to se ne može izbrojati.

255


RADOSNA VIJEST

N

edavno sam imao priliku držati u rukama i čitati jedne posebne novine,

izgledom sasvim jednake našim dnevnim novinama, ali po sadržaju radikalno drugačije. Tiskali su ih brada protestanti, te besplatno dijelili prolaznicima, koji su ih sa zanimanjem prelistavali. Bez obzira na vjersku denominaciju koja stoji iza ove inicijative, u ovim se novinama nije propagirala njihova doktrina ili Crkva, ved Krist i kršdanstvo opdenito, prikazivani kroz novinske članke i foto-uratke, kažem, identično onome što vidimo u svakodnevnim novinama. Međutim, razlika je frapantna - to su novine bez negativnosti, bez crnih kronika, bez izvještaja o krizama, recesijama, nasilju i osvetama. U njima nema glamuroznih pričica o estradnim zvijezdama i njihovim skandalima, kao ni političkih prepucavanja. Nema ničega, osim- dobrih vijesti. Zanimljivo! Članci govore o dobrim ljudima i dobrim stvarima, o spasonosnim životnim situacijama, o ljubavi i pažnji, o hvalevrijednim i plemenitim osobama i njihovim djelima, a sve upuduje na Dobroga, koji stoji iza svega dobra. Bože moj, kada bismo svakodnevno čitali takve novine! Zar nam ne bi duh bio snažniji i duša vesela, a onaj osjedaj praznine ili tjeskobe, koji slijedi nakon čitanja uobičajenih tiskovina, ne bi postojao, jer bi nas uzdiglo zadovoljstvo životom, i ono bi nas držalo u milosti i radosti. Možemo kritizirati i redi, da takve novine nisu realne- ali, zar je realno da nas obasiplju gotovo samim negativnostima? Evo, i mi (kršdanski) novinari i pisci i opdenito medijski zaposlenici, često upadamo u ovu kobnu kolotečinu: čekamo zle vijesti, pa ih komentiramo, borimo se protiv zla, pišudi o zlu, a na kraju ostajemo shrvani jer shvadamo, da zlo pisanjem ne možemo pobijediti. Zato, za danas jedna divna, radosna vijest! Naime, naš je Karlovački Tjednik izravno sudjelovao u spašavanju jedne bebe od pobačaja. Kako sjajna vijest, nema ljepše i bolje! Kada sam prije nekog vremena napisao i stavio na stranice Tjednika oglas, u kojemu pišem, da mogu i želim i hodu pomodi majkama-trudnicama u nevolji, a koje su u kušnji da podlegnu strahoti abortusa, znao sam i vjerovao, da de taj oglas imati smisla. Ako se reklamiraju mnoge ispraznosti pa i evidentna zla (npr. pornografija) zašto onda, mislio sam, ne bismo dali reklamu životu? Isplatilo se! I tako, zove me žena u ranim tridesetim godinama, majka jednog djeteta, koja otkriva da i drugo nosi pod srcem. No, zbog raznoraznih životnih peripetija, pomanjkanja sredstava za život, obiteljske nesloge, na nagovor svoga liječnika (neka mu se Bog smiluje) i prijateljice, odlučuje za posuđene dvije tisude kuna učiniti najstrašnije mogude djelo- odstraniti svoje djetešce, uzeti mu darovani život. Ipak, nekoliko dana prije odlaska u bolnicu, prelistava Tjednik i nailazi na oglas! Milost Duha Svetoga u tom trenutku počinje snažno djelovati na njezino srce… Shvada, da je ovo nerođeno dijete njezino drago dijete, potpuno isto onom rođenome. Ima besmrtnu dušu od začeda, želi živjeti, a pobačaj bi ga prvo zaista bolio a onda i zaista ubio. Razgovara sa svojim suprugom, javljaju se meni, te odlučuju zadržati svoju predivnu bebicu! Zajedno s ovom odlukom, problemi se rješavaju, tako da danas, ovo prelijepo djetešce mirno spava u zagrljaju mame, opskrbljeno svime što mu je potrebno, pa čak i suviškom! Evo, naš Tjednik bio je posrednik u ovoj dirljivoj pobjedi života! Zar nije ovo najbolja vijest? Pa ipak, nažalost, ne znam bi li ju neki „obični“ novinar usudio objaviti… Zanimljivije je pisati o lažnim veličinama i o

256


novim filmovima i o skupocjenim haljinama razmaženih glumica… No, nema veze, nama je važno da se rodila beba, koja se nije trebala roditi, da smo spasili čitave generacije bududih ljudi, jer ovo de dijete jednom imati svoju djecu a djeca njegove djece svoju… A možda smo spasili kakvog bududeg svedenika, koji de za tridesetak godina pisati u Tjedniku svoju kolumnu? Stvarno radosna vijest! Vidimo, na nama je da stvaramo dobro; dobro je jedan izbor. Liječnik je u bolnici mogao pobačajem usmrtiti našeg mališana- a isti je liječnik bebu porodio. Imamo izbor. MI stvaramo bolje danas i bolje sutra. Nitko to nede učiniti umjesto nas! I dozvoljeno nam je maštati, da možemo uvijek više i uvijek bolje. Tako, ja vjerujem, da demo spasiti još mnoge bebe posredstvom naših novina i našega stava. Vjerujem, da du nadi dobre ljude koji de mi omoguditi, da podignem kudu za trudnice u poteškodama, da ih zaštitimo od napasti ubojstva vlastitog djeteta. Trebam samo par gorljivih srdaca i sitnicu od sto tisuda eura. Slobodno mi, čitatelju, pomozi… Ako je Gospodin preko nekoliko redaka u novinama mogao spasiti nerođeno dijete, može učiniti i da sagradimo jednu kudu, u kojoj demo imati mnogu takvu dragocjenu Božju djecu… Amen!

257


SVUDA OKO NAS

N

adahnut poznatom pjesmom „Magla svuda, svuda oko nas…“ ponovno, po

ne znam koji put, kredem u otužno meditiranje nad hrvatskom nacionalnom pošasti i smrtonosnom zarazom, zvanom bogopsovka. Ovo je u biti gorudi problem- neiskazano vedi od recesija i ekonomskih kriza. Naime, sve više roditelja slušaju kako im djeca izgovaraju pogrdu Božjeg imena, sve više mladih ulazi kroz iste izričaje u područje prokletstva, sve mi se više ljudi žali, da jedva izdržavaju na radnim mjestima, koliko im dušu i uši paraju hule od kojih se iole normalnim homo sapiensima ježi koža i ledi krv. No, ne trebaju mi njihova svjedočanstva. Nažalost, uđem sam u kakvo društvo (pa čak i pri pseudo-religioznim susretima, npr. ručak nakon krizme) ili u restoran ili u poštu ili jednostavno hodam ulicom, ili na hodniku škole ili stojedi u redu u banci, ili na tržnici… Kad iznenada, kao munja, opali, opeče i onesvijesti me psovka, od koje se sigurno i anđelima zamagli pred očima. A da se utakmice i ne spominju! Zaista, jedna hladna i jezovita magla, oko srca našega naroda. Nevjerojatno, kako je u kratko vrijeme, ružan običaj, od čiste, nepoželjne, sramotne vulgarnosti, prešao u „opijum za mase“ da se tako izrazim. Dok sam bio dečko, samo najgori od najgorih kolega u školi znali su tu i tamo prorešetati zrak gadnim vrijeđanjem Boga, a ostali bi se pobunili i nekako ih izolirali. Međutim, evo danas smo svjedoci, da sve mlađi posežu za ovim duhovnim pljuvanjem po Stvoritelju i Spasitelju, vjerojatno nemajudi pojma o čemu govore. A bogopsovka, brate i sestro, i nije govor. Ona je toliko ozbiljna stvar, da se ta ozbiljnost i težina samoga grijeha iste jedva može opisati riječima. Psovači prizivaju nesredu i prokletstvo na sebe i na svoju okolinu. Onaj tko psuje Boga, Božje sveto Ime i slično (Isusa, Gospu, križ…), otvara se na bolesti, ovisnosti, nasilje i smrt. Ne mislim samo na materijalnu smrt: psovka ubija radost, ljubav, pamet, međusobne odnose itd. Izgovarajudi psovku uperenu protiv Boga, čovjek dolazi u kontakt sa Sotonom, koji pomalo počinje preuzimati sve dimenzije njegovog života, osobnosti, obitelji, posla. Ved je opasno i nimalo bezazleno upotrebljavati kao običnu poštapalicu Ime Isusovo, još pogubnije je koristiti se riječima: „Do zla Boga“, „Boga ti dragog poljubim“, „Ubit du Boga u tebi“, „Bogme ili bogte“, „Bogati“… A najgore je ipak, izravno udariti po Božjoj ljubavi proklinjudi Njegovo Ime psovkom. Pljuneš li na nebo- na koga de tvoja pljuvačka pasti? Što se radi sa psom, koji reži na svoga gazdu? Odsjeci granu drveta na kojoj sjediš, gdje deš završiti? Poznati su nam ovo primjeri, a opet, nešto jače i vede sili mnogobrojne Hrvate i Hrvatice da bez straha upravo to čine: pljuju po sebi i svojoj djeci, reže i sikdu na Onoga koji ih hrani i čuva, odsijecaju granu i bolno udaraju o tlo. Zašto? Zašto je lakše psovati dobrog Boga, nego npr. kamen? Zar oni ne znaju, da Gospodin sve vidi i čuje i da Mu je duša žalosna, povrijeđena, istinski ranjena ovim zlom? Psovači de se automatski ograditi slabašnom izlikom, nešto kao: „Ah, pa to mi je samo ružna navika, ja ni ne primjedujem…“ Nebo i pakao itekako primjeduju. Ružna navika? Ne, to je sve drugo samo ne „samo ružna navika“. To je najozbiljnije prizivanje Zloga, to je svojevrsno opsjednude. To je sotonizam. To je odjek bolnih, stravičnih jecaja i krikova duša koje vječno proživljavaju svoje gorčine u paklu i u neugasivom duhovnom, mračnom ognju smrti, umiru svakoga trenutka iznova, bez nade i

258


želje za spasom. Eto, mene de Gospodin pitati jesam li govorio Njegovima istinu, pa ju sada kažem; golu istinu, u ovom trenutku istine. Da ne bi netko ustrajao u zabludi, da može slobodno psovati jer se radi o ružnoj „navici“. Da ne bi tkogod mislio, da bogopsovka nema svoj tragični danak. Nuspojave su jasne; čovjek postaje nasilan, bolesno ohol, srdit, ljubomoran ili depresivan ili bolesno umoran od života, poseže za drogom ili alkoholom, upada u svađe koje prerastaju u mržnju i tvrdo, nepokolebljivo neopraštanje, pristaje na preljub i abortuse, sve manje posjeduje crkvu i molitva mu postaje čudno opteredujuda, životari nosedi teške križeve a nema pojma kako i zašto, te, na kraju, psuje sve oko sebe a ne samo Onoga koji je to sve stvorio. Pitaj psovača, želi li tako živjeti? Objasni mu, da od magle bogopsovke, nema šanse da vidi divno Božje svjetlo. Radost i mir. Zaveden je; možda je kao mlađarac želio nekomu imponirati, jer uz psovanje, on je „netko i nešto“, no vremenom, svijet mu se ruši a on ne razumije zašto. Dovedi takvoga ili takvu do Milosrđa. Ako se iskreno ispovijedi i pokaje, Gospodin de mu dati snage za obradenje i pomalo de mu život postajati blagoslov. Nemogude nam je upozoriti sve psovače, ili sve njih obratiti. No, možemo barem jednoga. Možda tada ni njegova djeca nede udi u ovaj zločin prema vlastitoj duši, možda onda ni njihovi prijatelji… Krug dobra jači je od kruga zla. Biblija kaže, da i sami demoni strepe pred Božjim Imenom i ne usuđuju Ga se vrijeđati. A mi smo Božja ljubljena djeca. To je naša privilegija ali to je i naša odgovornost. Blagoslovljeno Ime Božje!

259


TERMITI

P

osljedica je plod uzroka“, tako su nekako uobličili stari grčki filozofi svoja

razmišljanja o nekim onodobnim zbivanjima. Radi se o čistoj logici. Na primjer, posijemo li pšenično zrno u dobru zemlju, jasno nam je, da demo nakon rasta stabljike i žetve dobiti brašno od kojega se radi kruh. Da nije bilo sjetve, ne bi bilo kruha. Svakako, uvijek se nešto može izjaloviti, mogude su prirodne nepogode ili razni ljudski faktori, koji bi učinili, da usprkos sjetvi, pšenica ne nikne, a onda, posljedično, ne bude ni kruha. Ponavljamo stara grčka razmatranja, prenosedi se u današnje doba, u naše društvene (ne)prilike. I tako, upravo u vrijeme tragičnih mafijaških obračuna i pogibija nevinih ljudi, okrutno ubijenih na kudnom pragu, baš u trenucima opde narodnog zgražanja nad uzoholjenim zlom koje je, poput Zvijeri iz Apokalipse svetog Ivana, diglo svoje nasilničke glave sa brojnim rogovima, događa se nešto izvanredno čudno, ako nas uopde još nešto i može začuditi. Naime, dok sa svih strana Domovine stižu šokirani glasovi osude bombi pod automobilima i smaknuda jedne nedužne djevojke, u organizaciji jednih dnevnih novina, koje demo nazvati kodnim imenom List Sumraka, izlazi u ogromnoj nakladi bojanka, koju demo, ponovno, šifrirano nazvati Termiti, za koju doznajemo, da je posuđenica iz susjedne Italije („sve izvana je bolje“). Kako ja laički shvadam, bojanke su namijenjene djeci u predškolskom, rekli bismo, najranjivijem, razdoblju, odnosno onoj dječici koja još u biti ne znaju čitati niti pisati, pa im se pristupa više na neke vizualne načine; dok bojom ispunjavaju slike, istovremeno se i zabavljaju i uče, izražavaju i igraju. Bojanke se ne tiskaju, naravno, za srednjoškolce ili studente. No, ovo nije bojanka sa simpatičnim humaniziranim ili ne, životinjama, bajkovitim nikom-škodljivim maštovitim likovima iz legenda ili priča (patuljci, štrumfovi, letede kornjače ili dugonose lutke) ili „obična tj. normalna“ bojančica u kojoj malena djeca mogu šarati po drvedu i cvijedu. Ne, ovo je nešto „napredno“! Ovo je zlobez maske, puko veličanje đavolskog, koliko god to nemoderno zvučalo. Ved na samoj naslovnici primjedujemo poznatu ikonografiju tame: zloguko nas proniču zaista demonske, žute oči, pune bijesa i svireposti, usađene u crveno, vatreno lice, dok je na čelu istaknut nekakav magični crtež. Prelistavajudi ovu ljupku bojanku, koju de mnoga mila, naivna, slabašna dječica uzeti u ruke, saznajemo, da se u biti radi o prikazima šest plemena, koja „vladaju prirodom“ (ova šestica vjerojatno nema veze s poznate nam tri biblijske šestice!) te se djeca pozivaju, da sakupe 42 (ova brojka vjerojatno isto nema veze s biblijskim pokoljenjima; od Adama do Isusa bilo ih je upravo toliko!) stvorenja, čije se slike nalaze na stranicama iste. Kako je ova bojanka prva u seriji, eto izgleda, da de ih biti i još, satro ih Gospod. Uzmimo samo jednu polu-zvijer (ne znam kako bih inače opisao te zastrašujude pojave), koja se zove Geo, a u objašnjenju piše, da je on „Prvorođeni… pun mudrosti… njegova je mod najveda“. Da ne gledam zmijske glave, kamenog monstruma sa šiljcima na šakama, pomislio bih da je riječ o Gospodinu, kojega Sveto Pismo opisuje upravo istim pojmovima! No, radi se ipak o čudovištu. Drugi se zove Magor (aluzija na Gomor-u?), a u podnaslovu piše: „GOSPODAR ZLA“, dok čitamo opis: „Mod, magija i veličina čine ga neupitnim vladarom Vulkana… Nedodirljiv je i uvijek zaštiden crnom magijom… Kamena sječiva na repu su mu smrtonosna!“

260


Evo i Laviona, koji je, citiram, „tako strašan u svojoj okrutnosti, da mu se i stijene klanjaju dok prolazi“. Petar je stijena, prema evanđelju- možda Petar (Crkva) treba drhtati pred Zlim? Sad, zamislimo pustoš i tragediju, koja se u ved u najranijoj dobi upisuje, usijeca u nevine dušice ove dječice! Zlo, crna magija, vatra, smrt… Ne govoredi uopde, da ovaj „gospodar“ odgovara savršeno Sotoni, koji je svojim „repom skinuo tredinu zvijezda s neba“ (Otkrivenje, 12). Sljededi se zove „Gospodar TERORA“… Nema veze, Hrvatska je članica zemalja koje izrazito stoje protiv terora… Ova djeca sigurno nede biti teroristi, ovo je „samo igra“! Ima tu još „bezazlenih“ naziva, poput: „Okrutni Zaštitnik, Probadač, Osvetnik, Strašnozlik, plameni Anđeo, Hvatač misli…“ Kao „zatucani katolički svedenik“, ja nažalost u ovome vidim sile pakla i katastrofu za nevine dječje savjesti i duše. Posebno me zabrinjava demon, koji se zove „Nemilosrdna Mantra“- čime se našu djecu želi podmuklo uvesti i u istočnjačke religioznosti, kao „dolje molitva- živjela mantra!“ Zamislimo, u što pretvaraju našu djecu vrtičke dobi te stravične slike, pojmovi, duhovi koji se kriju u pozadini! Čudimo se i zgražamo nad nasiljem, a javno besramno stvaraju nasilnike! Sablažnjeni smo okrutnošdu mladih i starih, a evo djeci dozvoljavamo da se hrane istom okrutnošdu! Jadna dječica! Jadna hrvatski maleni! Tko zna, koliko de ih se buditi u znoju, vrisku i nodnim morama… Koliki de roditelji uzalud iste potomke voditi psihijatrima… Koliki de od njih morati u specijalne razrede, za hiper-emotivno-aktivne (ne demo redi „zločeste“) učenike… Koliko demo se u zbornicama čuditi: „A iz tako je dobre obitelji!“ Jasno tvrdim: mržnja, strah, tjeskoba i grč čeka djecu kojoj de život „obojati“ ova bojanka. Zanima me, odakle ti silni novci za to silno trovanje? Nema za vrtide, nema za pelene, nema za siročad, ima za zloduhe. I još me nešto vrude zanimaima li kršdanskih roditelja, koji bi digli glas u obranu svojih najdražih? Jer, glas se jednog svedenika sve slabije čuje.

261


ZVIJEZDE I ZVIJEZDICE

D

jeca i mladi, a možda i poneki stariji, uglavnom silno žele postati „zvijezde“.

Istu težnju vidimo na svim kontinentima i u svim rasama svijeta, bez iznimke. U nama je nešto neodoljivo, što nas nuka, da težimo učiniti nešto više i bolje, nešto drugačije. Možda bi jedni rekli, da je to odjek onoga iz Edena: „Bit dete kao bogovi“, ali osobno mislim, da ova snažna želja da nadiđemo sebe nije zla u sebi, i nije zločin; ali sigurno da može imati i neželjene plodove. Pa tako, naši domadi mladi misle, da „biti zvijezda“ znači „biti slavna i bogata osoba, kojoj se masa klanja i koja može sve što poželi“. „Zvijezde“ se definiraju Hollywoodom, glamurom i modom. Prijestolja su crveni tepisi, a zlatno je tele zamijenio zlatni Oscar. Američki san sanjaju i hrvatski sanjari, dok mediji majstorski, lukavo dolijevaju ulje na vatru, hranedi otrovom naravne čežnje mladih za boljitkom, blagostanjem i sredom, a sve vođeno pohlepom novca i vlastitim probitkom. I tako, naše „zvijezde“ u svemu izgledaju kao one iz New Yorka, a mladenački zanos pred kamerama uskoro zamjenjuju tužne fotografije paparazza, na kojima znatiželjno pratimo „zvijezde“ po njihovim putovima anoreksije i bulimije, rastava brakova, opijanja do besvijesti, a da bijeli prah i slično i ne spominjemo. Kako brzo padaju zvijezde… Ako proanaliziramo prastaru hrvatsku katoličku pjesmu (hehehe)„Zvijezda tjera mjeseca“, a shvadamo tko su „zvijezde“, što je onda- mjesec? Eto, čini mi se, da je „mjesec“ pojam pod kojim mislimo na vrline vjere, pouzdanja u Boga, istinske ljubavi. Kada to troje, opisano u Prvoj Poslanici apostola Pavla Korindanima (13), nestane, nema ni poštenja ni pravde, a niti prave zabave; sve je prazno i isprazno, a zvijezde neizbježno padaju, bolno udarajudi o tlo… Kaže se, Hrvatska traži zvijezdu. U redu, ja ih odmah pronalazim bar desetak. Hodete li malu T., osmi razred, koja se četiri godine liječi od leukemije i sada ne može hodati, na morfiju je i nakon nebrojenih operacija i maltretiranja po bolnicama i kod nas i vani, liječenje ne daje rezultate? Na svom krevetu boli i muke, ona mi kaže: „Pater, ne treba mi baš ništa… Osim da opet hodam…“ Evo još jedne zvijezde: K., usprkos zgražanju „kršdanske“ okoline, rađa jedanaesto dijete i ne žali zbog nijednog poroda… Ili E., teška dijabetičarka, koja svakodnevno prosi po našem gradu, jer ona i njen sin, branitelj s PTSTP-om nemaju što jesti? Ili možda V., 17-godišnjakinja, koja je odlučila ne pristati na abortus, nego hrabro zadržava svoju bebu, makar su svi uokolo užasnuti i šokirani, jer iako su „veliki vjernici, od stoljeda sedmog“, zaboraviše da je i Marija rodila Isusa u njezinim godinama… Ili stotinama puta pretučena samohrana majka P., koju je nasilni suprug tukao raspelom sa zida i gasio na njoj opuške, te se sada mora skrivati negdje u nekoj sigurnoj kudi i živjeti do kraja života u strahu i tjeskobi? Ima takvih „zvijezda“ napretek, ali nisu nam zanimljive, jer nas optereduju i dosađuju, a volimo spavati čiste savjesti, tj. što ne znamo- to nas ne dira. O ovakvima se doduše snimi film, glumci pokupe svoje milijune dolara, uzmu priznanja u haljinama vrijednim jednog vrlo dobrog automobila, u multiplexima kapne koja suza i idemo kudi, umrljani kokicama. Čitam, 3 milijuna djece u indijskom Bombayu natjerano je na prostituciju, od koje prerano umiru zaraženi spolnim bolestima, od rana zadanih zlostavljanima. Preko sto tisuda djece i mladih godišnje biva oteto i prodano bogatim bludnicima, pedofilima,

262


nekakvim izopačenim brutalnim umobolnicima, koji se „zabave“ i bace „meso“ svojih žrtava, kao da nisu u pitanju ljudi, te kredu u nove slične „avanture“. Dok na Zapadu roditelji jednog djeteta, ugušeni zabavama i karijerama, očajnički traže tzv. super-dadilje da im smire razmaženog potomka, na drugoj strani Zemlje, neka palestinska obitelj s osmero djece živi od milostinje, jer nažalost, nemaju sina nogometaša koji bi zaradio deset milijuna eura i tako ih nahranio. Meni su ovo prave zvijezde. Ljudi, koji se bore, muče, nose svoj križ, padaju i dižu se, a usprkos problemima i nevoljama, imaju srce i dušu. Njihove su životne priče uistinu dojmljive, razmišljanja poticajna, a druženje i suživot s njima daje okus i našim životima. Prave su zvijezde, Božje zvijezde. Možda sada jedva preživljavaju, ali zaslužuju život vječni, u potpunoj radosti i miru. Kako su to divne „zvijezde“! Sjaje jednim posebnim sjajem, nevidljivim oku, ali srce vidi i osjeda. Ne nose Armani, ne šetkaju se u Pradi, ne jedu kavijar i ne treba im naslovnica nekog časopisa. Ne razmišljaju o tristo kuna vrijednim kremama za bore, niti su opteredeni izgledom obrva. To su stvarni ljudi. Bez maski, bez lažnog blještavila. Nama trebaju „zvijezde“ koje de činiti dobro, promicati vrijednosti, biti uzor djeci i mladima u ne-nasilju, ne-alkoholiziranju, u ne-drogiranju, koje de pjevati svojim životom, ne samo glasom. Repatica je pokazala mjesto Kristova rođenja: istinska „zvijezda“ također pokazuje na istinski život, sve umjetno nije trajno, vremenom gubi okus i boje, a s time i smisao. Budi Božja zvijezda, mladidu i djevojko! Ne deš možda imati reflektore ni šampanjac s jagodama za doručak u 11h, ali imat dešživot. Pravi život. Prava majka, pravi radnik, pravi problemi, pravi Bog. Biblija kaže: „Što de ti cijeli svijet, ako izgubiš svoju dušu?“ Hrabro! Jer, Gospodin čuva duše svojih ZVIJEZDA!

263


264


265


MOLITVA POUZDANJA

P

obožnost Svetoj Maloj Mariji?

Iako možda prvi put čuješ, ova je pobožnost prilično poznata i rasprostranjena na Zapadu, osobito u Italiji i Francuskoj. Blagdan Rođenja Bl. Dj. Marije (Mala Gospa) omiljen je blagdan kršdanskog puta, a ustanovljen je ved u 6. st. Časne sestre, posvedene upravo Maloj Mariji (Maria Santa Bambina), u središtu Milana, u gradu koji od 1007. časti Malu Mariju, upravljaju poznatim Njezinim svetištem, u kojemu se časti Djevica Marija pod ovim nježnim nazivom. Ondje se nalazi i čudotvorni kipid Svetog Djeteta Marije, koji se časti nekoliko stotina godina, a pred kojega dolaze nebrojene majke i roditelji, čitave obitelji, da izmole sretno rođenje potomaka. Ovaj je kip načinila jedna sveta sestra klarisa, 1735. U tom neobično lijepom svetištu postoje nebrojena svjedočanstava blagoslovljenog ishoda ustrajne, požrtvovne molitve i vapaja vjernih. Mala se Marija zaista zauzima za djecu u utrobi i za one ved rođene, predstavljajudi njihove živote, zdravlje i poteškode svome Sinu Isusu Kristu, Spasitelju! Ne znamo zapravo ništa o Marijinom rođenju i djetinjstvu. Znamo ipak, najvažnije: Ona je Bezgrešno Začede. Možemo zamisliti, da je odrastala kao i sva ostala djeca… Dok je Jahve Bog pripremao Njezino neokaljano bide za otajstveni silazak svoga Duha na Njezinu utrobu. Kako je neopisiva ta tajna; Djevica de začeti sina… Majka Otkupitelja, Kraljica anđela, jednom je bila maleno dijete. Djetešce, svetošdu prožete duše, sva ispunjena milošdu i nadnaravnom ljepotom. Takva je i ova pobožnost, jer gledajudi Nju, učimo se biti Njoj i slični. Uzmi Malu Mariju u naručje, predaj Joj svoje srce, da ga Ona prikaže Srcu svoga Sina. Probudi u sebi onu uzvišenu, djetinju ljubav, jer dok moliš s takvim žarom, Njezin zagovor liječi sve rane i tvoga djetinjstva… Netko reče: Najbolja je marijanska pobožnost: Nju nasljedovati… Danas su mnogi u potrebi… Najvedi Božji dar i čudo stvaranja ježivot. Nasuprot svetosti života: ljubavi, braka, obitelji, začeda, rođenja, odgoja u vjeri i čovječnosti… Postoji i veliko zlo, koje pustoši duše i krade blagoslov na svim životnim područjima: pobačaj- pogubljenje nevinih, najmanjih; „prenatalna ispitivanja“, u svrhu uništenja bolesne djece; spirale, kontracepcija, umjetne oplodnje; nemoral, nasilje, ovisnosti; bogopsovka, magija, razne energije… Sve je nekako povezano, jer čovjek, kada napusti Božje zapovijedi, pada. Evo odgovora, evo pomodi! U liku i poruci Svete Male Marije, Njezinim zagovorom! Radim u bolnici. Ono, što me ved mjesecima muči, to je spoznaja tolikih kritičnih trudnoda. Danas zaista mnoge majke u blagoslovljenom stanju to proživljavaju, nažalost. Redaju se pitanja, u njihova srca ulazi strah, tjeskoba. Hrabro! Dobri Bog pomaže, imamo put spasenja i ozdravljenja: sakramente, Sv. Pismo, krunicu, molitvene zajednice, post… Gospodin nam je stavio u srce, da molimo upravo za njih! Zastupajmo ih u zagovornoj molitvi pred Licem Božjim, u zajedništvu s Malom Marijom! Te majke i očevi, njihovi bližnji, prolaze vrlo teške trenutke, u žalosti i nemiru, u bolnom vapaju i suzama. Ova pobožnost može im donijeti radost i sigurnost, može ih približiti vjeri u svemod Gospodina i pomodi, da na svijet rode

266


živu i zdravu dječicu! Puni kršdanske suduti, molimo i za majke koje su u pobačajima izgubile svoje najmanje… Preporučimo i sve neplodne supružnike… Neka im blizina i nježnost Male Marije donese novu snagu, nebesku podršku i dodir Milosrdne Ljubavi, raspete na križu. Pomoli se ovako ili slično… Dolazim k Tebi, Mala Marijo! Prepuna pouzdanja, utječem se Tvom svetom zagovoru! Ti, Majko Isusova, dobro znaš moje (ili: njezine, reci ime osobe za koju moliš) poteškode i boli. Tišti me zabrinutost za dijete koje nosim. Ono je najvedi dar i blagoslov meni i mojoj obitelji… Međutim, pojavila se bolest i slabost, bojim se za to nerođeno djetešce pod mojim srcem! Ne želim vjerovati lošim predviđanjima, odbacujem u Isusovo Ime zle savjete, bježim od svega što nije Božje i što mi moja Crkva ne preporuča. Pred milosrđe Očevo stavljam sve svoje grijehe i kajem se, iskreno i skrušeno. S pomodu Tvojom, o Sveta Mala Marijo, želim se boriti za život svoga djeteta! Stoga sada, „jačam se u Gospodinu i u modi snage Njegove! Stavljam na se svu bojnu opremu Božju, da se mogu oprijeti lukavstvima neprijatelja. Opasujem bokove svoje istinom, oblačim se u oklop pravednosti, obuvam se spremnošdu za evanđelje mira, a iznad svega uzimam štit vjere; um prekrivam spoznajom spasenja i prihvadam mač Duha, to jest Riječ Božju, odupirudi se svakoj zloj misli i namjeri!“ (usp. Ef 6, 10-18) Mala Marijo, moja Zaštitnice, moja Pomodnice, moja ljubavi! Pomozi! Pogledaj milostivo na mene i moje dijete u utrobi, izmoli nam zdravlje kod Spasitelja! Zagovaraj moj sretan porod. Podrži me u molitvi i obrani u kušnjama. Kako su bili radosni Tvoji roditelji, sveti Ana i Joakim, dobivši Tebe; učini kod Gospodina, da i ja doživim istu sredu! Učini, da moj suprug i ja možemo zajedno klicati riječi Tvoga hvalospjeva „Veliča duša moja Gospodina!“ Mala Marijo, ja vjerujem, ja Te ljubim, ja vapim: pomozi mi! Hvala Ti što me čuješ i krijepiš! Amen. Hodočasti

Maloj Mariji u našoj samostanskoj kapeli Majke nerođenih! Ako trebaš pomod, utjehu, molitvu… Dođi!

267


MOŽEMO BOLJE!

P

oznato je, da mi, homo sapiensi imamo različita ograničenja, koja nas prate

kroz cijeli život. Kršdanstvo nas želi rasvijetliti, da je jedno od onih najtežih, naša duhovna sljepoda. Naime, rijetko vidimo i priznajemo svoj grijeh, a često smo zagledani i sablažnjeni do krvi tuđim grijesima. Ne pomaže niti pobožno udaranje u prsa (čak tri puta!) na početku sv. Mise, kada govorimo skrušeno „Moj grijeh…“ Da, daleko od toga da ja ne griješim, ali što su moje slabosti nasuprot onih strahota koje čini moja susjeda! Jesam grešnik, ali bome one komunjare u prvoj klupi… Dod'e maca na vratanca. Jedan svetac kaže, da je vedi grijeh od samoga grijeha, ne priznati grijeh. Tragedija duha. Ako i imamo teret duše, često smo u napasti, da ga opravdavamo: griješim, ali kaj mogu drugo kod takvog muža; ili- da imate takvu svekrvu (takvu djecu, susjeda, šefa…) bili biste još gori od mene! Nekima se grijeh svodi na smrt i okolicu: „Nisam ubio, nisam bludničio, nisam tukao, nisam krao (kao onaj…)“ Sve „nisam“. A na pitanje, što „jesi“, svetački počinju litanije: „jesam išao na misu, jesam molio skoro svaki dan, jesam svima sve opraštala“. Slušajmo, pa demo to zaista i čuti u našim razgovorima: hvaljenje, samo-veličanje. Onima bez grijeha, koji se time javno hvale, treba odbrusiti: Na koji da te oltar u crkvi stavimo? Ipak, najviše grijeha imaju javne osobe. Ajde, nemojte redi, da nikada niste komentirali riječi, ponašanje, naglo bogadenje, izvanbračne afere naših političara, glumaca, pjevača i ostalih koje svi vide i svi znaju? Međutim, pitanje je, znamo li mi zaista svu istinu o grijesima javnih osoba? Osim toga, tko nas je ovlastio, da budemo suci? Otkrit du veliku tajnu i šokantnu istinu: vađenjem tuđih grijeha na svjetlost dana, slabosti, mana, zlih sklonosti i poroka, mi zapravo skrivamo svoje! Zašto da JA budem slab, malen, jadan, prezren, kad sve to, i više, može biti drugi? A tako nas Isus nije učio… Nepredani grijeh je ne-oprošteni grijeh. Živedi dugo u grijesima, počinjemo ih opravdavati i naša srca postaju tvrda i neprobojnim zidom okružena za milost i obradenje. Eto, u društvu se, počesto i katoličkom, nakon političara loptica prebacuje brzo na svedenstvo. Ja osobno, po pričicama, imam ved nekoliko djece, masu žiro i tekudih računa, a da o drugim stvarima i ne govorimo. Razmišljajudi neki dan o tome koliko se laž brzo i efikasno širi i kako nikako ne možemo, mi svedenici, ugoditi bradi i sestrama, dođe mi u ruke jedan zanimljivi članak: „Svedenik… Ako propovijeda preko deset minuta, predugo je. Ako manje od deset minuta, nemaran je, nikad se ne priprema. Ako je u župnoj blagajni podosta zaliha, on je biznismen, ako je blagajna prazna, radova mnogo, traži novce… Lopov je. Ako župnik često posjeduje svoje župljane, samo hoda okolo i Bog zna s kime i što radi. Ako je stalno u župnom uredu, umišljen je i boli ga briga za narod. Ako organizira bilo što u župi, samo dosađuje i hode neka čudesa. Ako ništa ne poduzima, lijen je i živi samo za sebe i svoju trbušinu. Ako ispovijeda dulje, zbog ozbiljnijih savjeta i vodstva duša, onda idemo k drugomu, koji ne filozofira. Ako ispovijeda kratko, onda ga boli đon za ljude i njihove probleme. Ako svetu Misu slavi pobožno, mirno, polako… Onda je monoton, dosadan, bolestan. Ako u liturgiju unosi cijeloga sebe, osjedajno i živopisno, onda glumata i prenemaže se. Ako započne Misu na vrijeme, sat mu je prebrz, ako kasni: uvijek kasni, nema osjedaja, zadržava nas bez veze. Ako glasno pjeva, on je hvalisavac

268


koji želi biti i centru pažnje. Ako šuti, uopde ga se ne tiče kako izgleda sveta Misa. Ako uređuje crkvu svake nedjelje, nepotrebno troši lovu. Ako nema cvijeda, crkva bi se po njemu mogla i srušiti, baš ga briga! Ako je mlad, neiskusan je. Ako je star, vrijeme ga je pregazilo. Kad umre, svi de redi: takvog nismo nikada imali, tko zna, koga de nam sada poslati…“ Malo karikirano, ali ima u tome puno istine. Teško nas je zadovoljiti, samo sam ja savršen i ništa mi ne nedostaje, drugi moraju hitno promijeniti sebe i svoj život. Brate i sestro, pusti drugoga. Ne petljaj se u tuđe živote. Ostavi grijeh bližnjega. Gospodin nas je učio, da bližnje ljubimo, da opraštamo, da opravdavamo. Koliki su zatvoreni na Riječ Božju, upravo zato što im kršdani zatvaraju uši, svojim ogovaranjima, kritikantstvom i osuđivanjem! Ne smijemo tako. Budimo milosrdni i milosrđe demo baštiniti. Nema savršenih ljudi, brakova, obitelji, poslova. Nema! Nema! Nema! Dobro de biti tek u Nebu. Ali i tu, na zemlji, može biti bolje…

269


BLAGOSLIVLJAJTE!

Č

itajudi evanđelje, upoznajemo osobu i djelovanje Isusa Krista, Sina Božjega.

Nemogude je poznavati Isusa, a ne poznavati Njegovo evanđelje, odnosno Radosnu vijest. Sve što trebamo znati o Bogu i o čovjeku, sve što nam se u životu događa, zapisano je na stranicama ove Knjige, koja je cijela i završena objava ljubavi Božje prema ljudima, koje je stvorio. Novi je zavjet, uzmimo to kao primjer, nešto poput našeg državnog Ustava. U njemu su zapisani principi na kojima je građena domovina kao zajednica ljudi koje veže mnogo istih interesa; živimo na istom teritoriju, govorimo istim jezikom… No, sam Ustav nije dovoljan, potrebni su i Zakoni koji bi sačuvali vjerodostojnost istoga i jamčili provođenje ustavnih odredbi. Tako, uz biblijsku objavu, katolici vjeruju da nam Bog govori i po predaji, odnosno tradiciji. «Pohvaljujem vas, što me se u svemu sjedate, i držite se predaje kako vam predadoh», piše sv. Pavao apostol (1 Korindanima 11, 5). Dio je predaje i nastao objašnjenjima Svetoga Pisma, a dio kroz nauk apostola: «Brado, budite dakle, postojani i držite se predaja u kojima ste poučeni, bilo riječju bilo poslanicom» (2 Solunjanima 2, 15). No, Isus nas poučava, na više mjesta, da ljudska predaja ne može zamijeniti Božansku objavu i da ne napuštamo Božje stvari, da bismo slijedili čisto ljudske tradicije, koje su često loše same u sebi. U mnogim je slučajevima, zapravo, ljudska tradicija baš skroz suprotna Božjoj volji za čovjeka, objavljenoj u Pismu. Htio bih danas opisati jednu katoličku tradiciju, koja je aktualna baš u ovo vrijeme, i neke devijacije u vezi istoga, koje nas «bodu u oči». Božja je želja, da živimo u blagoslovu. «Blagoslivljajte, jer ste na to i pozvani- da baštinite blagoslov» piše Petar u svojoj prvoj poslanici (3, 9) Blagoslivljati, znači drugome misliti, željeti, planirati, ostvarivati dobro. Blagoslivljati, znači druge činiti slobodnima od mojih neopraštanja i ogovaranja, psovki i duhovnih nereda. Blagoslov je i sreda i blagostanje, i ispunjenje ljudskih traganja i milost koja kao blagi melem pada na naše rane… Isusov učenik ne poznaje granice blagoslivljanja: «Blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas mrze!» (Luka 6, 28) Bez granice, a često i bez logike: «Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!» (Rimljanima 12, 14) Osveta, proklinjanje, mržnja, zlovolja i neopraštanje jesu velika zla, koja nanose štetu i razdor, suze i tamu objema stranama u danom sporu. Blagoslov dotiče svaku od tri ljudske dimenzije: duh, dušu i tijelo. Crkva blagoslivlja u svakome sakramentu i u svakome obredu. Roditelji-kršdani, pozvani su da blagoslivljaju riječima, znakom križa, polaganjem ruku svoju djecu, svakodnevno. U ovo se božidno vrijeme blagoslov proteže i na obitelji, kude, vozila, stvari, prostorije, na svaki dan nove građanske godine. Blagoslivljaju se i predmeti vezani uz molitvu i kult; slike, krunice. Božidni blagoslov obitelji nije blagoslov praznoga stana. Jedan mi se župljanin jako žurio u grad, pa me zamolio da mu «na brzinu, izvana poškropim kudu». Jedna mi je obitelj rekla, da «što bolje skinem uroke svetom vodom». Jedni su mi ljudi, druge vjere, priznali, da «baš i ne znaju, o čemu se radi, ali da sigurno ne može škoditi….» Blagoslov se, nadalje, ne kupuje. Novac pri blagoslovu kuda ide ŽUPI za mnogobrojne izdatke, kao dar vjernika. No, taj dar nije sine qua non uvjet, da bi svedenik ušao u kudu. Pa ipak, bolno je doživjeti kada se blagoslov izruguje. Primjer: žena koja živi s

270


nekoliko mačaka, kupuje im svakodnevno mačju hranu, vodi na pedikiranje i manikiranje, priprema kupke, kaže mi, da nema dara za crkvu. Usput mi objašnjava, kako mačja hrana puno košta, da su to veliki izdaci. Ali, zauzvrat njene mačke svakog Božida od firme koja proizvodi tu hranu, dobivaju božidnu čestitku…!! Ne znam, koliko takvima znači blagoslov i imaju li uopde pojma zbog čega postoji ta tradicija? Zašto uopde otvaraju vrata svedeniku, kada nikada ne dođu slaviti Boga u crkvu s ostalom bradom? No, kad ne bismo došli, bio bi to veliki skandal, dostojan naslovnice nekih dnevnih novina. Bilo kako bilo, pozvani smo blagoslivljati i živjeti blagoslovom i Bog nam ga sigurno želi obilno davati. Ne zaboravite; to nije posao samo svedenika… Blagoslovi svakoga dana sebe, svoje bližnje, svoj posao. Blagoslivljaj i Boga, zbog Njegove dobrote i ljubavi. Neka se na Tvoj blagoslov otvore nebesa i Duh Sveti osvjedoči, da si ljubljeno dijete Božje! Blagoslov je ogromna, sveta sila, pred kojom bježe demoni i kojom Crkva živi. Ne odustaj! Vjeruj Božjoj riječi i slijedi dobre crkvene tradicije. Prihvadaj ih razmišljajudi, a ne samo pro-forma. I vidjet deš divna djela Gospodnja! Tebe, koji čitaš, blagoslovio i vodio kroz život, štitio i tješio Bog koji je Ljubav i Život: Otac, Sin i Duh Sveti!

271


LAŽIRANJA

N

edavno sam pročitao nešto vrlo zanimljivo, vezano uz pošast današnjice,

pobačaj. Američki liječnik, Bernard Nathansonn, koji je godinama zagovarao pravo na pobačaj i sam vlastoručno izveo oko 15 000 pobačaja, često i po cijelome svijetu govori o načinu propagiranja protu-životnog stava u Americi i o stravičnim brojkama koje pokazuju razmjer zla pobačaja. Čujmo njegovu poučnu priču, koja se može odnositi i na štošta drugo... «Bio sam jedan od osnivača nacionalne udruge za ukidanje zakona o pobačaju «NARAL». To je bila prva politička akcijska skupina za pobačaj u SAD-u, osnovana 1968. godine. Bilo je nevjerojatno smjelo utemeljiti takav pokret, takvu političku akcijsku skupinu. Bili smo sidušna skupina s budžetom od 7.500 dolara za prvu godinu naše djelatnosti; i kao što sam ved rekao bila je potrebna znatna mjera drskosti, da bi se uopde samo i govorilo o reformi zakona o pobačaju. Da se tada provelo reprezentativno ispitivanje javnog mnijenja, bilo bi možda oko 99,5% ljudi protiv legalnog pobačaja. Ali mi, ta mala skupina sa sitnim budžetom i samo četvoro aktivnih članova, postigli smo u kratkom vremenskom razdoblju od dvije godine, da je u državi New Yorku bio ukinut 140 godina star zakon o pobačaju i time učinili New York glavnim gradom pobačaja u Americi. Tri godine kasnije uvjerili smo Vrhovni sud, da donese sudsku odluju koja je legalizirala pobačaj u svih 50 država. A kako smo to učinili? Za moje je slušatelje veoma važno da shvate koje su taktike bile primjenjivane, jer se te taktike, uz pokoju malu preinaku, primjenjuju u čitavom zapadnom svijetu. Nijedno društvo nije otporno na tu pošast. Naša je skupina znala, one 1968. godine, kako bismo, da se provelo brižljivo, savjesno ispitivanje javnog mnijenja Amerikanaca o pobačaju, pretrpjeli jasni, poražavajudi neuspjeh. Stoga smo postupili ovako: dali smo medijima i javnosti lažne brojke, uz objašnjenje da smo proveli ispitivanje i da je doista 50 ili 60% Amerikanaca za legalizaciju pobačaja. To je bila dakako veoma korisna i uspješna taktika proročanstva koje je samo sebe ispunjavalo. Jer, kad se javnosti dosta dugo govori da je svatko za legalizaciju pobačaja, tada je automatski s vremenom doista svatko za pobačaj. Tek je malo ljudi rado u manjini. Često smo lažirali ankete i želio bih svojim slušateljima svakako savjetovati da budu veoma oprezni i veoma kritični prema svim anketama o kojima čitaju u tisku i o kojima slušaju u vijestima. Ta je metoda i danas aktualna u pokretu za pobačaj. Mi smo isto tako znali: budemo li dovoljno dramatizirali situaciju, pobudit demo dovoljno simpatije, te demo tako modi prodati naš program legalizacije pobačaja. Zato smo činili sljedede: krivotvorili smo broj ilegalnih pobačaja što su godišnje izvršeni u SAD-u. Znali smo, da je stvarni ukupni broj istih u SAD-u iznosio oko sto tisuda godišnje. Ali broj što smo ga mi opetovano davali javnosti i medijima bio je uvedan na milijun. Ponavlja li se velika laž dovoljno često, uvjerit de javnost, kao što je to dokazao Hitler u Njemačkoj. Mi smo isto tako znali, da je broj žena koje su u SAD-u godišnje umirale pri ilegalnim pobačajima, iznosio između 200 i 250. A broj što smo ga mi uporno davali medijima bio je 10.000. Ti su brojevi počeli utjecati na javnu svijest u Americi i bili su najbolje sredstvo da se Ameriku uvjeri kako se postojedi zakoni o pobačaju moraju ukinuti. Druga taktika kojom smo se koristili, kako bismo uvjerili javnost, bila je tvrdnja da bi se i uz zabranu pobačaja

272


još uvijek izvršavalo jednako toliko pobačaja, ali ilegalno. A to jednostavno nije točno! Kad bismo danas zabranili pobačaj, ne bismo više imali 1,55 milijuna pobačaja. Važna se taktika sastoji u tome da moramo poricati znanstveni dokaz koji nepobitno dokazuje da život počinje začedem. Moramo ustrajati pri tome da je pitanje kada počinje ljudski život teološko, pravno, etičko, pa i filozofsko samo ne znanstveno. Život počinje začedem, oplodnjom, i otada je začeta osoba ljudsko bide. Ne postoji točka na kojoj bi se dogodila promjena; od ništa u nešto: od ne-osobe u osobu. Vjerujem da dopuštanje pobačaja znači plansko uništavanje onoga što je jasno i nepobitno ljudski život. Vjerujem da je to neoprostiv čin smrtonosnog nasilja. Mora se priznati da je neželjena trudnoda veoma teška dilema, no ipak je abortus sramotno prihvadanje nasilja. Kao znanstvenik znam - ne mislim, nego znam - da ljudski život počinje začedem. Iako formalno nisam vjernik, vjerujem svim srcem da postoji božansko Bide koje od nas zahtijeva da konačno i neopozivo zaustavimo to beskrajno tužno i neizrecivo sramotno zlodjelo.» Poznato? Iste se metode koriste i u mnogim drugim granama. 90% Hrvata misli da je rat bio nepotreban, 80% misli da je i pokojni Franjo kriv… Samo 5% naših odobrava nauk Crkve o celibatu… Polovica nezaposlenih živi bolje od zaposlenih… Gdje je ISTINA? Možda da ipak počnemo čitati Božju riječ; ondje nema postotaka…

273


PAPIRNATI BOG

Z

animljive su rasprave, jedne od trenutačno najaktualnijih, o radu nedjeljom.

Svaka politička stranka, svake novine, gotovo svaki naš čovjek ima svoje mišljenje, kojega zastupa i uporno tjera… Neki misle, da se trebamo ugledati na Zapad, neki bi radije neku istočnu varijantu. Neki smatraju, da je naša Crkva preglasna i bezobrazno se petlja u ono što na nju ne spada, neki opet smatraju, da Kaptol preslabo protestira, obzirom na toliki broj katolika. Ima i onih koji misle, da je rad nedjeljom nužno i dopušteno zlo, koje nema veze s religijskim konotacijama, a neki pak vide u tome skoro «smak svijeta». Ostaje pitanje, komu se podložiti i zbog čega? Hodemo li slušati Evropu- u kojoj se nedjeljom uglavnom ne radi, ili naše biznismene, koji bi radili i deset dana u tjednu, da toliko tjedan ima dana. Komu se podrediti, čijem mišljenju? Ako jesmo vjernici, nekako mi se čini zgodno priupitati što Stvoritelj kaže o tome. A kaže sasvim jasno i jednoznačno: «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!» I basta. Isus kaže, također: «Caru carevo, a Bogu Božje». Care, imaš šest dana za poslove, lovu, probitke i boljitke, sedmi dan daj Gospodinu. Ako je sam Stvoritelj svijeta i ljudi jedan dan odmarao, kako piše knjiga Postanka, zar mi taj dan imamo pravo ukinuti? Ako je Isus Krist uskrsnuo u nedjelju, te tako označio dan koji je posebno bremenit značenjem, dan u kojemu je crkva, molitva, obitelj, odmor, zajedništvo iznad svega… Ne bi li kršdani trebali taj dan provesti u tom smislu? Nije lako samo s vjerskim razlozima «tudi» po današnjem mentalitetu kupuj-prodaj- trošizarađuj. Mnogima, pa i «uvjerenim katolicima» razlog Božjeg mišljenja i zapovijedi čini se smiješnim, nerealnim. Mi znamo bolje, mi demo određivati pravila. Zar da ne radimo nedjeljom, samo zato što Biblija tako kaže?! A od čega demo živjeti… Podsjedam, Gospodin je rekao za sebe u evanđelju: «Ja sam… Život». Povijest pokazuje, da čovjek gubi ravnotežu i pada kad zanemari vječni, mudri plan svoga Tvorca. Ved smo se oglušili na tolike Božje zapovijedi, i je li nam dobro zbog toga? Pokažite mi ljude koji žive u preljubima, u promiskuitetu, s pobačajima, razvodima, s krađama, s mržnjom u duši, a da su s time sretni, i sve povlačim. Nema srede ni blagoslova ondje gdje se prezire volja Božja. Ne može biti sretan čovjek koji izbaci Boga iz svog života. Tražedi demo nadi tisudu razloga za rad nedjeljom, sigurno. Najvedi smo razlog mi sami sebi! Dok ja trubim s propovjedaonice o poštivanju Božjih želja, onih 5-7% katolika koji dođu na misu, nakon mise se u velikom broju pridruže «sezonskim» katolicima u krstarenju hiper i mini marketima. Na Zapadu se ved otvaraju molitveni prostori u velikim trgovačkim centrima, pišu novine. Naime, čovjeku ipak treba malo mira i odmora, jer lako poludiš i od cijena i od šarenila ponude. Maleni, zvučno izolirani molitveni prostor u nekoj mega robnoj kudi odlično dođe, da se čovjek skoncentrira i nakon par minuta, odmoren i svjež, vrati grabljenju artikala bez «kojih se ne može živjeti». Kao što slušamo «groblja se šire, rodilišta zatvaraju», tako slušamo i «crkve se prazne a trgovački centri niču k'o gljive nakon kiše». Zašto je to tako, iako smo još nedavno sasvim normalno kupovali kruh i mlijeko u subotu, za nedjelju? Možda nepoznavanje biblijskog Boga, tanka i povremena vjera («kad zagusti»), velečasni koji su potjerali svojim ispadima ljude iz župnih zajednica… Ili/i čovjekova ultra čežnja za dobitkom, tajkunska glad i raznorazna

274


opravdavanja i smicalice bogatih i bahatih… Ne znam. No, jedno mi je jasno; možemo se buniti koliko god hodemo, možemo pisati peticije i oštro prosvjedovati, pa i mahati Sinajskim zapovijedima… Ved nam je materijalno i prolazno ušlo jako, jako u krv. Sveti Pavao to opisuje kao «Bog im je trbuh, slava u sramoti». Novac, papirnato božanstvo zbog kojega demo sve učiniti, pa makar nas savjest teško optuživala. Najvažnije je da imamo, da skupljamo, da držimo sakriveno, da gomilamo. Najveda je sramota biti siromah. Oni se čak ne smiju niti roditi, bolje ih je abortirati, ubiti odmah po začedu. Je li zaista vrijedno zbog bilo kojeg razloga- evropskog ili našeg- izgubiti nedjelju? Je li stvarno nužno imati otvorene trgovine svih sedam dana, dok kukamo da nam se djeca otuđuju, da ne razgovaramo, da nemamo vremena jedni za druge, da smo preumorni, u stresovima… Čim je nestalo molitve, nestalo je i nedjelje. Mislim da nema radikalnog povratka na stare vrijednosti. Ako tolikima ama baš ništa ne znači što Bog misli i kaže, onda ni naša moraliziranja i filozofiranja nemaju učinka. Meni je osobno ipak drago što znam volju i zapovijed svoga Stvoritelja. Dosta mi je, da On tako kaže. On me stvorio, On zna što je najbolje za mene. On postavlja uvjete i granice; ta tko sam ja? On pokazuje put mira i blagoslova, i čini to iz ljubavi. Baš me vrude zanima kuda demo stidi ako nam je sve važnije nego On?

275


NEDAJ BOŽE

N

edavno smo u našim jutarnjim molitvama u samostanu čitali izvadak iz

Knjige o Makabejcima, iz Staroga zavjeta. Sjedam se, da sam se zaustavio u razmišljanjima nad jednim zanimljivim pojmom: «sveti gnjev». Naime, stari je Matatija, pun «svetog gnjeva», navalio i ubio nekog sunarodnjaka, koji je pod pritiskom poganske politike pošao žrtvovati idolima. Bila su to teška vremena; kralj Antioh Epifan je odredio da svo carstvo mora imati jednu religiju, da se svi moraju podvrdi istom štovanju kipova i idola, da sve dotadašnje tradicije moraju ustupiti mjesto novotarijama… Jedan novac, jedna religija, sve mogude slobode… A mi mislili, da toga nije bilo prije Unije! Jest, i ne samo u Izraelu. No, šačica ljudi se usprotivila, digla na noge, pobunila narod i u ime vjere otaca izvojevala pobjedu. A sve je počelo od «svetog gnjeva». Mislim da je autor te knjige htio zapravo redi, da je otpor u samoobrani pravedan. Istoga dana, kada smo to čitali, čuo sam strašnu priču jedne moje drage župljanke. Dijele nas tisude godina i ne pozivam na linč, ali slušavši njezinu štoriju, obuzeo me stvarno isti «sveti gnjev» kao Matatiju Makabejca. Elem i daklem, ova gospođa radi u jednoj našoj poznatoj firmi. U obitelji ih živi sedmero. Kako nemaju prijevoza, mora nešto pješke a nešto autostopom do posla. Karta bi ju koštala desetinu plade, stoga ništa od javnog prijevoza. Opisivala mi je zorno uvjete rada: po cijeli dan nosi neke pakete, diže teške kilograme, stoji na propuhu, samo jednom smije na polusatni gablec, jednom na wc. Ne smije telefonirati, ne smiju pričati, sve je nadzirano kamerama. Izuzetno neljubazan šef rijetko se pojavi, pazedi da svoje Armani odjelce ne uprlja prašinom, dok ga skromni autid od kojih stopedeset tisuda eura čeka da odviče svoje i vrati se u komociju grijanog sjedala. Dok je jadnica pričala ove i mnoge druge pikanterije s posla, meni su se u mislima redale slike konc-logora, gulaga i sličnih «radno-odgojnih» ustanova. Naravno, ne smije priznati da je iznemogla, iscrpljena, bolesna. Jednom je radila punom parom sa gotovo 40 stupnjeva temperature. Nema majci. Ako prizna, doviđenja, sestro. Prekovremeni je posao rijetko pladen; «Ne sviđa ti se? Znaš gdje su vrata… mnogi jedva čekaju da dođu!» I tako, za neku crkavicu ova dobra žena gubi dostojanstvo, snagu i razum. U jednoj Lijepoj Našoj, ne govorim-podsjedam- o Kini. Njezin boss je ipak dobar, saznajem. Kao «uvjereni Hrvat rimokatolik» pomaže i crkvene projekte, a tu i tamo, u svojoj velikodušnosti, kapne koja kuna i humanitarno-karitativnim organizacijama. Lijepo, nema što. Ne znam komu takvi muljaju oči- sebi, Bogu ili društvu? Jer, stvar je očita. Biblija nam kaže, da je lišavanje običnih ljudi ili siromaha njihovih plada težak grijeh, koji vapi u Nebo za osvetom (vidi: Ponovljeni Zakon 24, 14) Sveto Pismo daje odgovor, u Psalmu 37., što Gospodin misli o onima koji na tuđoj muci, nepravedno, oholo i bezobzirno profitiraju, iako imali anđeoski izgled. Pročitajte ga kod kude u cijelosti, jer je izuzetno vrijedan čitanja i razmatranja: «Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: kao trava brzo se osuše, k'o mlada zelen brzo uvenu. U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru. Sva radost tvoja neka bude Jahve: on de ispuniti želje tvoga srca! Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on de sve voditi... Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima srede, na čovjeka koji spletke kuje. Stišaj svoj

276


gnjev i ostavi se srdžbe, ne žesti se da zlo ne učiniš. Jer de biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju, baštinit de zemlju. Još malo i nestat de bezbožnika: mjesto deš njegovo tražiti, a njega više nema. Zemlju de posjedovati krotki, obilje mira oni de uživat'. Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrgude na njega. A Gospod se njemu smije, jer vidi da dan njegov dolazi… Mač potežu bezbošci i zapinju lukove da obore jadnika i siromaha, da pokolju one koji hode pravim putem. Mačem de vlastito srce probiti, slomit de se njihovi lukovi. Bolje je i malo u pravednika, no golemo blago u zlotvora: jer de se ruke zlotvora slomiti, a Jahve je oslonac pravedniku…» Mislim, da bi se «mač i lukovi» dalo danas prevest sa «firme i lova». Dragi satrveni radnici, zapamtite jedno: ima Boga, ima Boga! Ne mrzite, ne osuđujte, molite, borite se s mirom za svoja prava, ustrajte u dobru. Vi dete baštiniti blagoslov, vi dete ugledati Gospodina i Njemu se radovati. A jao onima koji vas ugnjetavaju, kako se god deklarirali i što god pričali. Božanska pravda dodi de na svoje. Bogatstvo i bahatost ne traju vječno. Znam da vam je izuzetno teško. Znam da vas riječi i parole ne mogu nahraniti. Ali, znam i da je Bog dobar. Ne odlazite od Njega, vjerujte, pouzdajte se… Dodi de i vaše vrijeme. Bog vidi vaše suze i patnje, bolesti. On de vam itekako naplatiti prekovremeni posao. Uostalom, pogledajte križ Isusa, i sve de vam biti jasno.

277


U DUHU I ISTINI

N

e znam, hodemo li se svi složiti, ali nekako nam se danas sve poremetilo,

izokrenulo… Čovjek živi dulje i bolje nego ikada prije; imamo tv u boji i kompjutere, male ručne telefone a skoro svaka obitelj i barem nekakav auto. Cijeli tjedan prosječni građanin može jesti meso, a ovoga je ljeta avionska karta za London koštala 20-tak eura. Obolijevamo, ali medicina je itekako uznapredovala, a krkamo se i raznoraznim vitaminima, koji nam se obilato nude. Tehnologija, kompjuterizacija, vjerske i ine slobode, modernizam u svim granama civilizacije, mnogobrojni stručnjaci i stvari «da ti pamet stane»… A opet, ogromna masa naših ljudi, bez obzira i na zdravlje i na novac, nekako su prazni i nezadovoljni, egzistencijalno satrveni i depresivni. Zašto? Kao svedenik, znam odgovor: badava nam sve, ako nemamo živi odnos s Bogom koji je Ljubav. A da Njega se dolazi kroz molitvu. Postoji jedna posebna vrst molitve, koju smo mi katolici ponegdje i zanemarili. Zove se klanjanje. U župi Kamensko, u kapelici ispod samostana, svakoga petka u godini održava se molitva klanjanja, cijeli dan, od 8 sati. Kroz dan, mnogi ljudi navrate da nađu Gospodina u tišini klanjanja, a navečer završavamo taj dan zajednički. Majka Terezija je rekla svojim sestrama: «Obavezno demo imati euharistijsko klanjanje, sat vremena dnevno. U izvanrednim slučajevima, kada nas poslovi i obaveze pritisnu, imat demo dva sata». Što je «klanjanje»? Zašto kršdanin gleda Lice Otajstvenog Isusa u svetom Kruhu i kako nam ova molitva daje mir? Neka nam to objasni veliki pokojni fra Slavko Barbarid, međugorski franjevac. Znao sam ga osobno, a na njemu samome se zaista moglo vidjeti, da klanjanjem živi i sjaji. Isus je jednom rekao: «Moj Otac traži klanjatelje u Duhu i Istini». Voliš li, trebaš li, želiš li upoznati Isusa Krista? Probaj na koljenima. Uvijek uspijeva! «Tražite i nadi dete, kucajte i otvorit de vam se! Jer svaki koji moli, prima; koji traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se!« ( Matej 6, 7-8) Kada bi se samo na tome završavala naša molitva, onda bi ona bila bezbožna, jer ne traži najprije Boga, nego jedino i isključivo ono što nam od Boga treba. Bog nije samo zato s nama da se Njime poslužimo kad nam je teško, nego da s Njim budemo u svako vrijeme… Mnogi kršdani doživljavaju krizu molitve. Oni su uvjereni da ne mogu moliti ili da nemaju vremena. A zapravo je nešto drugo istina. Svoje probleme nastoje riješiti na druge načine pa, ako nikako ne ide, onda pokušaju s Bogom. To bi bilo svođenje Boga na «hitnu pomod», a čim te potrebe nestanu, Boga stavljaju u stranu i ne traže Ga. Stoga se može redi, da je pravi problem molitve naš stav prema Bogu, odnosno naša vjera. Postoje različiti oblici i načini molitve. U nas je najizraženija usmena molitva, s mnogo riječi, tekstova, pjesama. To je dobro, ali ne zadovoljava više dušu modernoga čovjeka. Duša se svakodnevno puni najrazličitijim informacijama, slikama, te joj je potreban mir, smirenje, da bi se mogla susresti s Bogom. Stoga je smisao mnogih riječi, pjesama, zaziva u tome da duša i srce uđu u novi, božanski ritam, te da budu sposobni ostati u miru s Bogom. A za to je najprimjerenija molitva klanjanja. Dok smo rekli da svaka naša molitva može biti bez-božna, jer ne tražimo Boga, nego nešto od Boga, molitva klanjanja je ipak nešto posebno. Čim nađem vremena za Isusa u oltarskom sakramentu, te provedem jedno vrijeme pred Njim i s Njim u klanjanju, tražim Njega, jer On je tu, On je Emanuel, tj. Bog s

278


nama. Ne tražim Ga zato, jer mi može nešto dati, jer me može uslišati. Čim se počnem klanjati, pokazujem da najprije Njega tražim i slavim, hvalim, Njega blagoslivljam i Njemu zahvaljujem, s Njime boravim, jer On je Jahve. Stoga su za klanjanje uvjeti: vjera i ljubav. Mi ne možemo izdržati susret s nekim, ako u njega nemamo povjerenja, ako ga ne ljubimo. To se odnosi i na Boga i na ljude. Ljubav i povjerenje rastu boravkom jednih s drugima, kao i osjetljivost jednih prema drugima. I što ljubav prema nekome više raste, to se s manje riječi sporazumijevamo, a više prostora ostaje za šutnju, koja prodire u dubinu duše i srca i donosi smirenje u Bogu, a ne u «stvarima» koje je On dao… U praznom duhovnom prostoru, kada mnogi kršdani ostaju prazni, osamljeni, u strahu i tjeskobi, bez svjetla i bez puta, u gorčini i muci, bez nutarnjih sadržaja koje Bog daje, klanjanje je prijeko potrebno. Priznati u srcu Boga, prepustiti Mu prvo mjesto, slušati Ga, boraviti s Njime, s Njime se jednostavno odmarati, u srcu stvarati prostore za Njega i živjeti u Njemu, raditi svjestan povjerenih darova, osluškivati i prepoznavati se u Njemu- to je prijeka potreba kršdanina. Prepoznati Boga u Njegovim stvorenjima, s ljubavlju Ga prihvatiti i surađivati s Njime može čovjek samo po klanjanju… « Tako je, dakle, pisao legendarni fra Slavko. Eto, Kamensko je blizu. Isus je cijeli dan s nama, gledamo Ga i ispunjavamo se Njime. Ljudima koji su Isusa tražili, na njihovo pitanje: «Učitelju, gdje stanuješ?», On je odgovorio, kako čitamo u evanđelju: «DOĐI I VIDI!» Pa, poslušajmo Učitelja!

279


280


UDRI PA KUKAJ

O

tempora, o mores! A na hrvatskom bismo rekli: O vremena, o običaji!

Uzviknuo je to neki stari latin, možda malo iz čuđenja, možda malo iz frustracije. Naime, svim je ljudima svih vremena bilo teško. Ne postoji niti jedan jedini mali, sitni, ljubičasti trenutak postojanja svijeta i čovjeka, kada bar negdje, blizu ili daleko, nije bilo ratova i sukoba, otimačine, paleža, nepravdi, čudnih divljih modernizama i modernog čudnog divljanja. Ništa novo pod suncem, napisao je više puta ojađeni ali i mudri Propovjednik u Bibliji. Uz negativno nasljeđe praroditelja Adama i Eve, do dana današnjeg, kao i u bududnosti, ako nam ju Gospod podari, nije nikada bilo i ljudi i krajeva koji su mislili, željeli i činili dobro. Neki sam dan u nekoj literaturi naišao na tako čest nekada pojam, koji se tu i tamo vrada: „mračni srednji vijek.“ Htjelo se redi, kako je postojalo jednom dulje vrijeme, u kojemu je vladao mrak, u srcima i djelima ljudi. Grozne vlasti, mračnjačka Crkva, raskalašeni vitezovi, još gori fratri, nadriliječnici-alkemičari, i još stotinjak „jao njima“ pojmova. Bez obzira tko je izmislio ili raširio ili tko ponavlja tu sintagmu, ona nije točna. Zapravo, ona je laž. Nema mračnih razdoblja, kao što nema ni svijetlih razdoblja. No, postoji onaj novozavjetni termin „punina vremena, u kojemu Bog posla Sina svoga…“ (Galadanima, 4) Nama je kršdanima to vrijeme najvažnije, jer nam se začeo i rodio Netko, tko vlada vremenom i tko i najgore situacije i ljude može i hode promijeniti. Zar, slijedom gornje misli, „mračni srednji vijek“ nije rodio divne mislioce, svete svedenike, velike reformatore sudstva, medicine, politike? Po čemu bi taj vijek bio mračniji od današnjega, u kojemu imamo na tisude raketa s nuklearnim glavama i odbrojavamo ved sasvim očite dane, kada de nekom Nabukodonozoru pasti na ludu pamet, da ih upotrijebi? Ne, vremena i ljudi su uvijek isti. Adam, Eva, Kain, Abel… Oni se ponavljaju, oni su u nama. Zauvijek de biti i grijeha i grešnika, i milosti i milosrđa. A na svakom je osobno i posebno, da se opredijeli. Jednom je Isus radosno prokomentirao: „Blago vašim očima jer vide i ušima što čuju, ono što su vremena i ljudi prije vas htjeli žarko vidjeti i čuti, a nisu mogli, jer Me još nije bilo s vama.“ Obratimo malo pozornost na ovo „danas i tu“ našeg trenutka. Je li mogude, da uz svu tehnologiju, dvd, cd, mp3, bluetooth, i ne znam ni ja kakve sve ne realno-nadrealne virtualne i interakcijske vradžbine, mi ne vidimo, ne čujemo i nismo svjesni temeljnih, po život važnih činjenica? Mogude je. Možda je mogude, baš stoga što sve to imamo i ulazedi u www svijet, izlazimo iz onog stvarnoga. Tako čitam nedavno, kako u Njemačkoj, nekad za nas rajskom zemljom, država ima problema u pronalasku putova odnosa prema starijoj djeci, zvanoj na čisto hrvatskom, tinejdžerima. Naime, netko je tamo registrirao čak oko 600,000 ovisnika o kompjutorskim igricama i play-stationu (plej-stejšnu, svi znaju što je to, naturlich), među spomenutom populacijom!! Oko 90% između njih su dječaci, a 90% ih je staro između 12 i 13 godina. To je postao tako alarmantan problem, da se osnivaju diljem zemlje mnoga lječilišta i komune za odvikavanje od tih igrica. Prava ovisnost, koja traži profesionalnu pomod i zaštitu, kao da se radi o heroinu ili alkoholu. Istovremeno, iste se igrice posvuda reklamiraju, šire, promoviraju. Dok sam radio u jednoj školi u Istri, pitao sam ravnatelja, tko je i zašto postavio pet kompjutora na školske hodnike, jer-umjesto

281


da u vrijeme odmora djeca idu van, trče, hodaju, igraju se, udišu zrak, ona sjede i bulje u igrice. Ravnatelj je slegnuo ramenima i nešto promrmljao, kao: „Direktiva odozgor“. Odakle? Tko? Zašto? Stvaraju se ovisnici, a onda se kuka. Jok, ne može se normalno živjeti bježedi u nenormalno. Svijet i život su bližnji, priroda, zrak, sport, razgovori, rad, igra, problemi, kušnje, padovi i uzdignuda. Nekad si mislim, zašto čekamo bombe, da nas trgnu iz sna? Što de biti s ovih preko pola milijuna djece koje spomenusmo? A radi se o jednoj državi. Koliko su njihovi roditelji čekali i spavali, dok nisu primijetili da nešto stvarno nije u redu s djecom? Nekako je jako teško u nedjelju ustati u 10. 30 i spremiti se u crkvu… Na sat vremena. Nekako je vrlo lako sjediti od 22h do 2.00 pred nečim sjajnim, blještavim, tako dobrim, tako prijateljskim… No, je li dobro ono što mislim, da je dobro, ili je dobro, ono što oprezno provjeravam, ima li dobroga u sebi? Nije dobro sve što nam serviraju (servus- rob, latinski). Potreban je veliki oprez, mudro razmišljanje, potrebna je i vjera. Ako je tvoje dijete slučajno rob igrica, možda da se pitaš, čega si ti rob? Ako nismo slobodni, još uvijek se možemo osloboditi! Postoji Jedan, koji je bio mrtav, a oživje. Ne bi li bilo dobro, da Ga ove korizme zamolimo, da nam pokaže naša ropstva i izvede nas na slobodu? O svakome od nas ovisi, hode li ovo vrijeme biti mračno ili svijetlo. Hrabro!

282


UROTA

P

od velikim smo mentalnim utjecajem medija, osobito nebrojenih filmova, koji

nam, htjeli-ne htjeli, ostavljaju psihološke tragove i učinke na naše izranjene mozgove. Prosječno američko dijete, kaže statistika, godišnje na malim i velikim ekranima gleda oko 150 tisuda puta neki čin nasilja, ubojstva ili silovanja. Dodajmo k tome još i ono što pročitaju, svu crnu kroniku o kojoj čuju, ili su joj sami svjedoci… Ovo vrijedi za djecu, koliko tek snažnije za odrasle! No, ni izvan Amerike, zemlje snova, nije bolje. Ipak, njihovi su filmovi nekako posebni. Vrhunska kvaliteta, specijalni efekti od kojih ostajemo bez daha, akcije koje nas barem tih 90tak minuta drže u stalnoj fokusiranosti i kontemplaciji platna/plazme. A sve to ostaje duboko u nama. I u svijesti i u podsvijesti. Zanimaju me danas tzv. «filmovi urote». Uz filmove katastrofe, u kojima SAD uništavaju svemirci, ogromni kometi i asteroidi, u kojima megapolisi uz more bivaju potopljeni i slično, često imamo prilike pogledati i nešto mudrije hollywoodske uratke, čije su okosnice vezane uz tajne ali učinkovite konspiracije. Naime, navodno postoje «vlade u sjeni», tajni programi kontrole ljudi, polulegalne ili ilegalne akcije uklanjanja ili promjene identiteta i mnoštvo sličnih zanimljivosti. Članak koji sam primio mailom, na tragu je još jedne senzacije. Radi se o čipu, o kojemu se tu i tamo može pročitati, a na nama je da mozgamo, može li to biti istina? Pročitajmo: «VeriChip, podružnica tvrtke Applied Digital, ved godinama proizvodi čipove namijenjene implantaciji u stoku i kudne ljubimce. Ljudi tvrtke tvrde, da je razvoj čipa namijenjen isključivo u medicinske svrhe, no hode li tako i ostati? VeriChip je vrlo mali radio-identifikacijski čip (tzv. RFID), veličine zrna riže. Može se ugraditi u tijelo, a posebna obloga osigurava da se "suživi" sa tkivom i ostane na mjestu. Posebni RFID čitač odašilje signal, a antena u VeriChipu koristi energiju signala kako bi odaslala vlastite podatke. VeriChip je pasivan RFID čip - pošto mu za rad ne treba baterija, vijek trajanja mu je doslovno neograničen. Zagovornici ove tehnologije nalaze povedi broj mogudnosti primjene RFID čipa i- kod ljudi: od pladanja namirnica u dudanima samo skeniranjem podataka o kreditnoj kartici pohranjenih na RFID čipu, pa do očitavanja medicinskih podataka kod pacijenata primljenih bez svijesti ili u teškom stanju u bolnice. Primjerice, ako bi se neka osoba koja boluje od Alzheimorove bolesti izgubila, puno bi je lakše našli ako bi imala usađeni ovaj čip. S druge strane, mnogo je onih koji se protive uporabi čipova kod ljudi, poglavito zbog opasnosti od špijuniranja istih od strane njihovih vlada i tajnih službi, ali i od strane trgovaca u supermarketima. Za sada se zna, da su dva lokala: nodni klub u Španjolskoj i pub u Škotskoj eksperimentalno ponudili svojim mušterijama mogudnost ugradnje RFID čipova radi brže i jednostavnije naplate, što su neki od njih i prihvatili. Tako, ukoliko želite biti VIP gost u Baja Beach Clubu u Barceloni, jedini način da to postanete jest da ugradite jedan VeriChip za samo 125 eura. Kolumbijski je predsjednik Alvaro Uribe, pri posjetu američkim senatorima Jeffu Sessionsu iz Alabame i Arlenu Specteru iz Pennsylvanije, predložio da bi se mikročipovi mogli koristiti za pradenje sezonskih radnika. RFID čipovi ugradili bi se u radnikovu desnu nadlakticu, a 'čitao' bi ih uređaj sličan kartičnom čitaču. Za sada, u široj primjeni su samo "životinjski čipovi". Štoviše, u mnogim zemljama to

283


je i zakonski obavezno. I u Hrvatskoj de doskora, ukoliko pristupi EU, svi kudni ljubimci morati imati ugrađen čip. U EU to ved jest stvarnost. Čip se zove "Tracer Animal Coder". Neki smatraju da i Biblija govori o čipovima! Naime, u posljednjoj knjizi Biblije – Otkrivenju, tj. Apokalipsi, autora sv. Ivana evanđelista, nalazimo sljedede stihove: «Ona (Zvijer) postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina» (13:16,17). Knjiga Otkrivenja je posljednja knjiga Novoga Zavjeta i svojim simboličkim jezikom donosi proročku poruku za naša vremena. Najavljen je konačni sukob dobra i zla, kako u duhovnoj, tako i stvarnoj, vidljivoj sferi našeg života, čemu de prethoditi nemiri, ratovi, ali i "žig Zvijeri"! Najavljuje se Antikrist, kao posljednji svjetski diktator koji bi trebao zavladati ujedinjenim svijetom. Iz nekih biblijskih stihova može se vidjeti, da bi u prvom dijelu svoje vladavine Antikrist trebao donijeti «mir» u svijetu. Zbog toga de ga ljudi masovno prihvadati i davati mu povjerenje. No, u drugom dijelu vladavine, pokazao bi svoje pravo lice. Između svih gadosti koje de činiti, biti de i prisila nad ljudima, da prime famozni žig bez koga nitko nede modi ni kupovati ni prodavati. Tko odbije primiti žig bit de pogubljen. Biblija govori da de oni koji prime taj žig biti osuđeni na ognjeno jezero (slika pakla) u kojem de biti mučeni čitavu vječnost.» Što ja osobno mislim o ovome? Mislim, da je sve mogude. Kako je novac postao pravo božanstvo, sve je mogude. No, ne treba paničariti. Bog je uvijek jači i vedi. Zar ne?

284


PAMET U GLAVU

Z

ove me nedavno jedna djevojka, ako se dobro sjedam, stara 25 godina.

Nije važno odakle, niti kako joj je ime, ali je važno zbog toga što sličnu priču mogu ispričati tisude sličnih djevojaka u sličnim životnim prilikama. Ako barem jednoj takvoj pomogneš, aleluja, ne zoveš se uzalud „kršdaninom“. Dakle, živi u tzv. divljem braku, vezi bez obveze, u „slobodnoj ljubavi“ sa svojim dečkom, u prizemlju kude njegovih roditelja. Iako deklarirani katolici, nisu imali srca zabraniti svome sinu, nešto starijem od nje, da se skrasi s djevojkom u tih nekoliko prostorija, koje su i tako zjapile prazne i neiskorištene. A kako je ljubav ipak sila koja pokrede svijet, bilo bi glupo, neukusno, nemoderno a čak i nazadno zabraniti tako uzvišenu vezu, koju su pred ponekim zgranutim licemjerima logički i umno opravdavali sveprisutnim tumačenjem: „I drugi to rade“. Amen. Bez obzira, što su tu i tamo nedjeljom, na najvede blagdane, stojedi daleko od oltara, pod korom s orguljama, znali čuti svoga župnika kako jadničak iz petnih žila pokušava objasniti, da nam drugi nisu mjerilo ponašanja i života, te kako svatko posjeduje glas Božji u sebi- savjest, koja se treba formirati slušanjem Riječi Božje, primanjem sakramenata, molitvom i dobrim djelima… Ipak su mislili „razumno“ i „suvremeno“, jer, treba priznati, ljudi u crnom i s kockicom oko vrata, nisu baš kompetentni u tim stvarima. Makar samo objašnjavali Bibliju. Koju je puno teže čitati od dnevnog tiska. Dakle, nakon dvije godine života u neobaveznoj uživanciji, nešto naglo puca… On je zaposlen, nema ga po čitave dane, ona sama sjedi doma, susredudi tri puta dnevno „svekrvu“ na kavici, malo pospremajudi, šeta psa, sprema ručak, gleda sapunice. Izvana idila, iznutra neki nemir, neko čudno egzistencijalno nezadovoljstvo. Zapravo - što ih veže zajedno? U čemu je smisao takvoga životarenja? Koji je njen, uostalom, status u toj vezi? Čuvarkuda, spremačica, lutkica, ukras, dokaz zrelosti, pokoji izlazak na rijetke ved pizze i koncerte, nodi sa sve manje strasti, sivilo svakodnevice, neka jadna tjelesnost koja kričavo izbija iz razgovora, postupaka, stavova, svađa i mirenja, svega… Tada je odlučila prekinuti stanje neizvjesnosti, i- zatrudnjela je. Međutim, tek sada počinju problemi! Dečko nije spreman da bude tata, naporno radi za vedu pladu, još su mladi, još mogu uživati, zna li ona, uopde, kakva je obaveza i muka imati malu bebu?! Predlaže joj najlakše rješenje: „očisti to“. Još nitko ne zna, još je to samo krv, pa i… Drugi to rade (tatin sin). No, za nju „to“ je plod njihove ljubavi, „to“ je njihovo dijete koje je živo i raste i uskoro de zaplakati u njezinom naručju. Dečko postaje agresivan, dosad je dobivao što je htio i to odmah, bez pogovora, a sada se ova buni. Koja nezahvalnost! Ta, zar joj nije pružio ljubav, stan, novac, auto, sigurnost? U međuvremenu, đavao ide korak dalje u svome lukavstvuubacuje mu misao; što, ako dijete nije njegovo? Istina, vedinu je vremena doma sama, nekoliko vikenda nije ga bilo, nisu u braku pa i nisu stoga obvezatni na vjernost… Da skratimo, razišli su se, ona de uskoro roditi, on si je našao drugu, za utjehu, a njegovi roditelji smatraju da je odrastao čovjek i ima pravo na svoje mišljenje i postupke. Brak! Kako veliki sakrament. Okosnica obitelji. Čuvar vjernosti. Neraskidiva ljubav. Ljubav koja rađa najvede blagoslove, potomke. Govorim o kršdanskom braku; u njemu supružnici svakodnevno mole, govore si u oči istinu, opraštaju si, hrane se Tijelom Kristovim, da ne bi podlegli tjelesnim TV-

285


rješenjima i instant-sredama. Mnogi danas žive zajedno, bez braka. To nije volja Božja za Njegovu djecu. Takav je život lišen milosti i zaštite. U njemu nema blagoslova, makar ne znam tko tvrdio drugačije. Biblija započinje stvorenjem muškarca i žene (žena je nastala iz Adamova rebra; rebro je najkrhkija kost, najbliža srcu- žena!), Isusovo prvo čudo dogodilo se na svadbi u Kani Galilejskoj. Crkva je, po riječima Pisma, Zaručnica Jaganjčeva. Što nam je činiti, da naši bližnji shvate svetost i radost bračne obveze i odgovornosti, ali i radosti i sigurnosti braka? Molimo, i trpimo. Ljubav uvijek ide uz trpljenje, inače nije istinska ljubav. Trpljenja roditelja i brade koji gledaju svoje sinove, kderi i bradu u vezama koje nisu veze jer žive grijehom, koji je uvijek poguban i razoran, treba prikazivati za njihovo obradenje. Jer, ako riječi često ne znače ništa, molitva iskrena srca i nakane, biti de svakako uslišana. Pavao piše: grijeh rađa smrt. Smrt veze, smrt ljubavi, smrt odnosa. Isus je pobijedio smrt uskrsnudem! Dopusti Mu da isto učini i u tvojem životu.

286


SILA DUHA SVETOGA

Č

etiri sam dana boravio u jednom slavonskom gradu, pozvan od jednih

redovnika na jedan seminar duhovne obnove. Imao sam ved mnogo sličnih seminara, vezanih uz moje životno poslanje - molitvu i žrtvu za nerođenu djecu u opasnosti pobačaja - kao i onih s temom duhovnosti u svakodnevnom životu. Tražedi po Bibliji, tumačim Riječ Božju, donosim vlastito iskustvo te svjedočim kako je Gospodin mene osobno dotaknuo i unio svjetlo u moje tame. Prošle sam godine, na primjer, propovijedao na tridesetak takvih obnova, duhovnih vježbi, posjeta župama i raznim molitvenim zajednicama itd. Uvijek gledam, da prenošenje Božje poruke bude jednostavno, lako shvatljivo svima, ali posebno želim i molim da se sila Božja očituje nakon što narod posluša Njegovu Riječ. Tako je radio i Gospodin; prvo je poučavao a onda molio za bolesne, opsjednute, ranjene, uništene, odbačene, ljude u krizama i tjeskobama, te bi kroz znamenja i čudesa zapravo potvrđivao ono što je govorio. Nije, naime, dovoljno samo deklarirati „Isus je Gospodin“ ili „Isus Krist ima mod osloboditi te okova navezanosti, ropstva i grijeha“ ili „Isus je ozdravljao bolesne i vradao nadu onima koji su pokleknuli“ i slično. Ako to ved činim, snagom svedeničkog reda u meni nedostojnome, osjedam i znam: imam pravo i obavezu moliti i vapiti, da se taj navještaj Božje ljubavi, Radosne Vijesti (evanđelja) i ostvari! Inače, kakve koristi od pukih riječi, koje mogu biti i moja nekakva fikcija. O, da, ja želim vidjeti silu Božju na djelu! Želim dodirnuti Spasitelja! Želim da On danas, kao i jučer, ostvari ono zašto je i došao na svijet: „Da uništi djela đavolska, da ozdravi bolesne, da pozove nepravedne i grešne na obradenje, da izvede slijepe iz tame, da oslobodi zarobljene!“, kako lijepo i jasno piše u Pismu. Ovoga puta, poruku o milosrđu Božjem i o slobodi djece Božje, kako sam govorio, naučavajudi iz Biblije, slušalo je oko pet stotina ljudi! Kad sam vidio to mnoštvo u crkvi, malo su mi se potresla koljena klecava, ali sam se ubrzo i oduševio, vidjevši kolika glad Riječi i Božje blizine postoji u Njegovom narodu. Jednog sam popodneva punih šest sati poučavao, svjedočio, molio i bio s njima. Stojedki, aleluja! Ta što su proširene vene, nasuprot spašavanja duša! Pročitah na kraju ulomak iz Djela Apostolskih: „I evo sada, Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošdu navješdivati riječ tvoju! Pruži ruku svoju, da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa." I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješdivati riječ Božju smjelo. U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnudu Gospodina Isusa…“ (4, 29-34) Pitao sam i sebe i vjernike, zašto se isto ne bi dogodilo i sada, ako vjerujemo da je istina ono što Pavao piše u Hebrejima, da je „Isus isti i jučer i danas i zauvijek“? Pozvao sam sve te stotine naprijed, do oltara, pred Isusa-Hostiju (Žrtvu, lat.), pred Isusovo euharistijsko Srce sakriveno u svetom Kruhu, te sam nad svakim posebno molio, polažudi ruke, kako nas podučava Gospodin i Crkva, dok su svi radosno pjevali. Toliki problemi, tolike rane, neizvjesnosti, kušnje… Mnogi su plakali, i zbog svojih poteškoda, samode, bolesti, smrti bližnjih… Ali i dirnuti činjenicom, da su tako blizu Isusu u

287


Pričesti, Isusu koji na njih polaže svoje ruke po svedeniku, Isusu koji ih je ondje „operirao“ svojom ljubavlju. Sljededi su dan, da se promijene uloge, svjedočili ljudi. Rijeka je veselih svjedoka sile Duha Svetoga htjela glasno uzviknuti gdje ih je i kako Bog dotaknuo. Marijan je došao sa štakama a otišao bez njih, jedan je mladid bacio drogu i bez krize izdržao nod, drugih je nekoliko posvjedočilo o nebeskom miru i sigurnosti u dušama, koje su dobili kroz molitvu, iako u teškim životnim prilikama, koje su ih nagonile u očaj. Dario se naglo oporavio, nakon deset dana duboke kome u bolnici, dok je majka satima vapila za ozdravljenje. Jedna je djevojka odlučila dalje živjeti, a došla je gotovo na silu, vođena prijateljima, mučena zloduhom samoubojstva. Majka petero djece me grlila i skoro ugušila, jer joj je suprug, teško obolio od PTSTP-a, prvu nod nakon više godina mirno spavao, da ga je jedva probudila… Nekoliko kolumni ne bi bilo dovoljno da se opišu svjedočanstva ovih dragih ljudi, svjedočanstva Božje sile danas. Eto, još nekoliko nas tjedana dijeli od rođendana Crkve, od svetkovine silaska Duha Svetoga. Ja znam, ja sam sto posto uvjeren, da Gospodin, Duh Sveti, Bog, i danas čini da u vjernicima sjaji Njegovo svjetlo i mod, Njegova ljubav i pomod. Zašto da ne moliš za Njegovo vodstvo? Pusti bioenergiju, tarote i magiju. Pusti „rješenja“ problema koje nude sapunice i pseudo-iscjelitelji. Upoznaj Duha Svetoga, Životvorca, Duha Oca i Sina, Ljubav Oca i Sina! On te zaista želi dotaknuti i blagosloviti, dati ti novi život, učiniti nešto silno u tvom životu! Vjeruj mi! „Ne možemo šutjeti o onome što smo sami vidjeli i čuli“, pišu apostoli u Djelima. Vjeruj i obrati se!

288


„DA, VJERUJEM!“

K

ad se Isus približi i ugleda grad- Jeruzalem, zaplaka nad njim govoredi:

"O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Dodi de dani na tebe, kad de te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit de te i pritijesniti odasvud. Smrskat de o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I nede ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja." (Luka 19, 41-44) Približimo si tu sliku: Gospodin Isus Krist, Sin Božji, plače nad Jeruzalemom, svetim gradom u kojemu je bio hodočasnik, propovjednik, ozdravitelj, naučitelj, nad gradom u kojemu de slaviti prvu euharistiju i posljednju večeru s prijateljima-apostolima, te na kraju biti ubijen također na području toga grada. Svakom Hebreju Grad Mira (to upravo znači naziv Jerushalaim) znači neopisivo mnogo, u svakom, a osobito u duhovnom pogledu. Zapravo, ta židovska ljubav prema jedinom, najsvetijem, najuzvišenijem Gradu je mistična, neizreciva i neobjašnjiva nama koji nismo pripadnici Izabranog Naroda. Taj Grad je početak, vrhunac, svjetlo, odrednica, os svega, nepresušan izvor, blagoslov. Grad mira prepun nemira i razdora, oduvijek, do danas. To je slika čovjeka- Božji plan za nas bio je savršen, prijevarom zmije i našim dijalogom s njom, potomcima Adama krenulo je nizbrdo… Samo suze, samo Krv nevinog Jaganjca može taj mir povratiti i obnoviti. Isus plače, ne zbog sebe, ne zbog skorašnje muke, ved zbog Grada, zbog ljudi, zbog ljubljene djece našeg zajedničkog nebeskog Oca. Prorokuje što de se dogoditi, kada Jeruzalemci (čitaj: mi), odbace milost i Njega. Dok je to govorio, još je sve bilo u redu… Možda je i u tvojemu životu još sve u redu… Ali, dodi de dani… Dodi de neminovno vrijeme, kad du se ja, osobno, morati suočiti sa svojim životnim izborima! „Okružiti i pritijesniti odasvud“, kako su to strašne riječi. Mislim, da smo ih ponekad svi iskusili na vlastitoj koži. Gdje god se okreneš, samo zidovi, samo problemi, samo očajnički pokušaji bijega i traženje malo zraka u zagušljivosti neriješenih, nagomilanih neprilika. Gospodin spominje „kamenje“. Kaže, da de svo kamenje biti srušeno. Da, hode. Ne samo u materijalnom smislu (70. god. Jeruzalem je bio do temelja srušen od Rimljana), ved prije svega u duhovnom. Naime, kamen- to je naše kameno srce, to je naš grijeh i hladnoda. Drugim riječima- nema mira, nema napretka, nema blagoslova dok naša SRCA nisu obradena, dok nisu „od mesa“, kako spominje prorok Ezekijel. Sve, dok god naš odnos s Bogom počiva na božidnoj misi i brzopletom znaku križa kad prolazimo pokraj groblja, nema mira. Jeruzalem, koji razapinje svoga Mesiju, bit de predan neprijateljima. A oni nemaju milosti. Tako, razmišljam o ovim retcima (ili redcima? Ili recima?Ako su djeca zbunjena, smijem i ja biti) dok čitam vjerojatno najdojmljiviju knjigu koja mi je ikad pala u ruke. Tema je aktualna. Problem je gorudi, da kažemo- selilački, zarazan, jer sve se uvozi iz Amerike, isn't it? Knjiga se zove „Rekla je DA“, a radi se o djevojci koja je postala nenadana mučenica, žrtva pomahnitalih vršnjaka, koji su prije nekoliko godina upali u svoju školu, do zuba naoružani svim vrstama vatrenog oružja, te mučki poubijali svojih petnaestero kolega. Opis cijelog događaja više je nego potresan. Zamislimo samo tu situaciju: obična, prosječna srednja škola, nastava ide svojim tijekom, učenici zijevaju ili marljivo prepisuju s ploče, profesori tumače gradivo i potajno gledaju na sat, ne bi li brže došlo

289


vrijeme za kavicu u zbornici… A tada naglo u razred upadaju dvojica poznatih vršnjaka, koji psujudi, izrugujudi se, vičudi iz sveg glasa sotonističke poruke, s demonski izobličenim licem pucaju u te mlade ljude… Nakon krvavog pohoda, primjeduju Cassie ispod stola, sklupčanu, u šoku od jezivog događanja. Dolaze joj bliže, stavljaju pušku na čelo, te podrugljivo, neočekivano, pitaju: „Vjeruješ li ti u Boga?“ Ona jasno i glasno odgovara: „Da, vjerujem!“ Ostala je na mjestu mrtva. Knjiga opisuje njezin cijeli život, osobito lutanja, drogu, ljubavi, strasti, obradenje. Njezina majka hrabro i s puno vjere opisuje sve što je prethodilo toj tragediji. Policija je izrešetala ta dva momka, koji ničim nisu odskakali od ostalih. Bili su uobičajeno buntovni, slušali žešdu muziku, protivili se kršdanstvu i smatrali, da je nasilna smrt rješenje životnom sivilu. No, tako mnogi slični žive i misle, uostalom ovo nije bio ni prvi ni posljednji takav događaj. Premnogi filmovi i glazba prenose upravo takve poruke: iskaži se nasiljem i buntom. Duboko me potresla ova mučenička smrt i priznanje vjere jedne djevojke. Klečim i molim, da nas dobri Bog poštedi takvih žalosti. Međutim, što se danas toj djeci nudi, kako nam hrane te mlade! Šokantno- nakon svega, jedna je skupina tiskala majice s natpisom: „Još uvijek vodimo! 2:15!“ Ovo su samo posljedice nečega, razaranju Jeruzalema nešto je prethodilo. Bojim se, iskren sam. Bojim se, gledajudi kako tijelo, moda, glazba, umjetnost uopde, novac, mediji itd. preobražuju djecu Božju u nasilnike i razaratelje mira. Bojim se, ali i znam Božju riječ koja kaže: „U ljubavi nema straha!“. Ljubimo, volimo i vodimo u pravom odgoju i ljubavi našu djecu i mlade. Ako zaista upoznaju Isusa, nad njihovim Jeruzalemom (dušom) On nede plakati. A ni mi. Cassie, moli za nas.

290


291


SUNCHANICA

O

d istoka sunčeva do zalaska hvaljeno bilo Ime Gospodnje!“ (Ps 113, 3)

Amen! Toplo je, ulazimo polako u ljeto, pa demo ovoga puta pisati o- suncu. No, ne baš o običnom suncu. Naime, prije nekoga vremena, jedna se osoba, potaknuta mojom propovijedi, odrekla svog idolopoklonstva, te mi je donijela neke zanimljive „stvarčice“ iz poznatog zloduhovskog (nazovimo stvar po imenu) miljea- piramide, talismane, viskove. Između tih silnih „zaštita“ i „blagoslova“, Bogu je na poklon, aleluja, donijela i nešto neobično, po prvi put viđeno mojim očima. Znak sunca. Maleni, zlatni znak razgranatog u više krakova sunca, na zlatnom lančidu. Slava Bogu, skupila je hrabrosti i odrekla se i sve đavolske literature, a ponajviše knjiga o tom istom suncu i njegovu „izumitelju“, nekom gospodinu iz Zagreba, kojega masa ljudi obožava i smatra ga spasiteljem, što je težak grijeh u očima pravoga Boga. Vjerujte mi, imao sam i previše susreta sa Zlim. Znam njegovu taktiku, poznate su mi njegove smicalice i zavođenje slabovjernih. Savršeno mi je jasno, da gdje nema vjere - nastupa praznovjerje. No, ovo je „sunce“, taj znak- amajlija, talisman, amulet, kako god ga nazvali, nešto ipak posebno. Proučavajudi dotično, ostavio sam (prvi i zadnji put!) taj simbol u svojoj sobi. Tri nodi za redom nisam oka sklopio, a bile su tu i druge situacije, al ne bih sada plašio drage čitatelje. Kako bilo da bilo, pitao sam Gospodina, zašto imam takve nodne krize tih dana. Pogled mi pade na „sunce“. Blagoslovio sam tu vračku znakom križa i zazvao modnu Krv Kristovu te odložio to u svoj ured. Te nodi spavah kao janješce. U nekoliko tjedana, sve više je ljudi dolazilo s takvim „suncem“, a ponekad sam ih primjedivao i u crkvi. Stoga, pišem ovih par opomena. Podsjedam, da sam katolički svedenik. Ako kao katolik više vjeruješ susjedi, novinama, tzv. izliječenim ljudima, onda okreni drugu stranicu. Ovo pišem onima, koji su u opasnosti, a da i ne slute kakvima. Pišem u silno, Isusovo ime. Samo po sebi, naravno, sunce nije zlo! „Pravednici de zasjati poput sunca“, piše u evanđelju (Mt 13, 43). Sunce je planeta- važna, velika, zanimljiva, lijepa, ali ipak samo planeta. Neki su sunce u starini štovali kao božanstvo, ali Božja riječ, riječ spasenja je jasna: „Porazbijat de spomenike hrama Sunca…“ (Jer 43, 13). Kršdanin se klanja jedino Stvoritelju, nikako stvorenjima. Zbog Njegove veličanstvenosti, Pismo ponekad uspoređuje: „Jahve Bog sunce je i štit…“(Ps 84, 12). Naša Crkva je proročanski opisana u St. Zavjetu kao „Sjajna poput sunca“ (Pnp 6, 10) Dodi de dan, kada sunce više nede sjati… „Sunce de se promijeniti u tminu“ (Joel 3, 4), jer de sve stvoreno nestati. Čak je i sam Isus od Zaharije naviješten kao „mlado Sunce s visine“ (Lk 1, 78). S biblijskim Propovjednikom, vidjevši silno praznovjerje našega naroda, možemo ponoviti: „Vidjeh teško zlo pod suncem“ (5, 12). Svako prokletstvo vračanja i gatanja, uroka i nazoviiscjelitelja satrt de Marija, Majka Gospodinova, jer Ona je „…na nebu Žena odjevena suncem“ (Otk 12, 1). Međutim, očito da je našim ljudima dano da ih „sunce pali ognjem“ (Otk 16, 8), i to ognjem neznanja i ludosti. Spalite, maknite, uništite sve amajlije! Preko tih stvari djeluju zli duhovi, kažem vam u ime Kristovo! To su vrlo opasne igre, vrlo lukavi idoli, vrlo pogibeljna sredstva u rukama modernih vračeva, jer čitamo: „U posljednje de dane zli ljudi i vračari sve

292


više napredovati“ (2 Tim 3, 13). Oni i oni koji im odlaze, krše prvu Božju zapovijed, navlače zlo na sebe i bližnje, izlaze iz Božjeg blagoslova i ulaze u prokletstvo. Štoviše, dovode u pitanje i svoje vječno spasenje: „Izvan zidina Kraljevstva Božjeg ostaju… vračari…“ (Otk 22, 15) Biblija nedvosmisleno i vrlo jasno idole, opsjenare, lažne ozdravitelje opisuje kao zlo (npr. Izaija 19, 3), a sam Bog kaže, da de biti „spreman svjedok protiv vračara“ (Mal 3, 5). Kršdanin nema što tražiti kod takvih ljudi! Skinite sunca, stavite križ! Đavao je lukav- kroz te privjeske, daruje trenutno olakšanje u bolovima, a onda udara još silnije ili na drugo mjesto! Nekad si bio nedjeljom u crkvi… Sada, „oboružan“ amajlijama od svakakvih sumnjivih nazovi-iscjelitelja, polako ali sigurno počinješ sve više kritizirati Crkvu, mrziti svedenstvo, ogovarati vjernike… Vidiš, što Zli radi. Ponavljam, kao svedenik- povjeruj Božjoj riječi i odbaci idole! Ne navlači nesredu na sebe i svoje. Bog liječi, Bog ima putove iscjeljenja, budi strpljiv, obrati se. Uđi u molitvu, ispovijedi svoj grijeh „duhovnog bluda s drugim bogovima“, kako kaže Pismo. Jedan je Bog. Poslušaj me, želim ti dobro. Nikakvo ti „sunce“ ne može pomodi, ali zloduh po njemu može uništiti tvoju obitelj i vjeru i zdravlje i duše i tijela. Sto posto. Govorim ti iz ljubavi - napusti ODMAH sve što nije od Krista. Ne klanjaj se čovjeku i njegovim „modima“. Pitaj se, odakle pojedinim „ozdraviteljima“ ta čudesna snaga? Tko iza nje stoji? „Tebi Bog brani slušati vračeve i gatare!“ (Pnz 18, 14) Nije slučajno, da su stari Egipdani obožavali sunce. Izraelci su bili robovi - Egipdana. Jahve ih je izveo iz tog ropstva! Dopusti da izvede i tebe! Neka se On smiluje svima koji su ved duboko u to ušli.

293


NEKAD I SAD

S

asvim sigurno, nema boljih i lošijih vremena, ali ima boljih i lošijih različitosti u

vremenima. Evo, u zadnje su mi dane dolazili mnogi roditelji koji jednostavno ne mogu izadi na kraj sa svojom djecom u odrastanju. Slušajudi njihove probleme i tjeskobe, zaista sam se u šoku pitao: kako ovo riješiti? Što se dogodilo toj djeci današnjice? Ono malo što možemo iščitati iz novinskih članaka, upravo je tek neznatni dio patnje djece i roditelja podjednako, pa i cjelokupnog društva, a mislim da je zapravo težina opdenite situacije daleko, daleko veda i raširenija… U ljudskoj je naravi, tražiti krivca. Je li kriva Eva, jer je povjerovala zmiji? Ili Adam, jer je povjerovao Evi? Ili zmija, jer je zavela oboje? Ili dragi Bog, jer je baš morao staviti ono drvo usred Edena? Ili netko otajstveni, neki nedefinirani Peti element? I tako kroz cijelu povijest. Da, tko je kriv što nam ved trinaesto- godišnjaci iskazuju neviđenu buntovnost prema svim mogudim normama, autoritetima i moralima? Tko je natjerao djecu i one vrlo mlade, da su neprestano opsjednuti seksom, drogama, zabavama, uživanjima, alkoholom, raskalašenostima, samoranjavanjima, agresivnošdu, duhovno-duševnim poremedajima i bolestima? S jedne strane silni abortusi, kontracepcija, borba za novac i prestiž. Božanstvo karijere, tijela, super-zdravlja, super-ljepote, super-provoda. S druge strane, „samoostvarena i samosvjesna, emancipirana“ djeca, sva u depresiji i ispraznostima, puna lutanja i nemodi da se odupru niskim strastima i bezvoljna za pošten, radin život. Obitelj, brak, Crkva; mediji vrište- nemoderno, patetično, dosadno, jednolično, zastarjelo, konzervativno. Sve nas potiče na „slobodu“, a na kraju, od „slobode“ ostaju samo suze i samoda, promašeni ciljevi i životne rešetke na prozorima ogoljenog duha, da se izrazim pjesnički. Nešto radikalno nije u redu… U našem gradu imamo salone za uljepšavanje kudnih ljubimaca, a stotinjak djece ostaje bez mjesta u vrtidima, kojih nema dovoljno! Kafidi su prepuni maloljetnika s „travom i cugom“, ved osnovne škole postaju mjesta čak i oružanih okršaja. Roditelji ne smiju ukoriti dijete, žive u strahu od punoljetnosti, kad de ved „biti prekasno“. Učitelj, liječnik, svedenik, policajac; niti nam se priznaje trud, niti nas tko shvada ozbiljno. A nismo li i mi tomu krivi? Priznajem iskreno, ne znam što i kako učiniti, da nam se djeca u odrastanju opamete, da shvate što je život, da prihvate savjet starijih, da uvaže iskustvo iskusnijih. Sve su se granice pomakle, na štetu sviju. I dok razmišljam o povijesti jednog tipičnog dečka- slike stanja danas, koji se uvukao u crninu (14 god.), u crnu muziku, crnu odjedu, crne misli, crno društvo, crni rječnik i crne stavove, osim molitve, ne znam što drugo činiti. Da, tko je kriv? Kako se jedna slabašna majka i dezorijentirani otac mogu oduprijeti čitavoj pogubnoj mašineriji „slobode“ koja je zarobila mlade generacije, koja tutnji zaglušujudom bukom iz medijskih lonac kuhara u… crnom? Zgodno, u jednim sam crkvenim regionalnim novinama naišao na članak, simpatičan i originalan, jedno promišljanje o prošlim i današnjim vremenima. Malo sam ga i preradio, ali bit je ostala. „Naše su majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile, radile do zadnjeg dana trudnode i nikad nisu bile testirane na dijabetes… A ipak su nas rodile normalne. Kao djeca, vozili smo se autima bez pojasa i zračnih jastuka, i nismo morali nositi kacige na glavama kad smo se vozili biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za

294


zalijevanje vrta, dijelili flašicu Cole sa prijateljima, i nitko nije zbog toga umro. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili šederna pida, ali nismo bili debeli- jer smo se cijelo vrijeme igrali vani. Izlazili smo iz kude ujutro i igrali se cijeli dan skrivača, graničara, pikulanja, partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca, Zagora, fantoma i svega ostaloga što je dječja mašta bila u stanju smisliti. Nerijetko, nitko nas nije mogao nadi po cijeli dan, i nije bilo problema… Nismo imali imaginarne prijatelje niti probleme sa koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Nismo poznavali play-station, nintendo, xbox, video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo 2), video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutore, Internet, chat-rooms… Imali smo prijatelje i vani smo se s njima družili. Padali smo s drveda, znali se posjedi na staklo, slomiti zub ili nogu, ali naši roditelji nikad nisu išli na sud zbog toga. I još mnogo, mnogo toga… Blago djeci koja su imala pravo biti djeca!“ Ja se sjedam ovoga vremena. I na osnovu toga, znam što nam uglavnom uništava djecu- sve imaju. A mi im sve pružamo. Možda u dobroj namjeri, ali ostaje glavno pitanjejesmo li im dali Boga? Još nije kasno. On čeka.

295


MIROVANJE I KUMIROVANJE

A

vaj, teška tema. Pojam „kumir“- nema veza sa krsnim kumovima, kumicama

s placa, niti s glagolom „kumiti“ (npr. kumim te najdražom ti mačkom iz ovogodišnjeg okota, ili slično). Kumiri, također, nemaju ništa zajedničko s međimurskim kumpirima. Otvorimo li, daj Bože, Sveto Pismo, dosta demo naidi, na ovu neobičnu riječ. Prema hrvatskom prijevodu, oko sto puta ovaj se pojam upotrebljava u Bibliji, a od toga, svega na tri mjesta u Novom Zavjetu. „Kumiri poganski, srebro i zlato, ljudskih ruku djelo“ (Ps 135, 15) „Ne klanjaj se njihovim kumirima!“ (Pnz 7, 16) „Proklet bio, tko načini kumir“ (Pnz 27, 15) „Ne obratiše se… da se više ne klanjaju demonima i… kumirima…“ (Otk 9, 20) Kumir je zamjenska riječ za idola, za kip, sliku, spomenik kojemu se daje čast i slava, ali i za manje pseudo-religijske poganske „zaštite“ i materijalno-duhovne kultne i okultne simbole i stvari, poput današnjih amuleta, amajlija, piramida, kristala… Kumir ili idol užasna je stvarnost u očima Stvoritelja, te Jahve redovito služenje istima naziva „bludništvom“ ili „otpadništvom“, kažnjava tu tamnu praksu i osuđuje ju s velikom žestinom i ozbiljnošdu. Dakle, jasno je. No, problem tek slijedi… Naime, nedavno sam posjetio jednu dragu obitelj kršdana, koji nisu katolici. Slučajno ili ne, ondje se zatekla grupica mladih ljudi, jako zaljubljenih u Gospodina Isusa, ali još više, kako sam se uvjerio, ispunjenih negativnošdu i neznanjem, predrasudama o katoličkoj Crkvi, našim obredima, povijesti, stavovima. U društvance je ubrzo upao i još jedan mladid, pa sam se uskoro našao u totalnom okruženju, a večer koja je trebala biti ispunjena ugodnim i laganim razgovorom, pretvorila se u „rat svjetova“, da citiram naslov jednog novijeg hollywoodskog uratka. Zamislimo ovo: mlad, slabašan katolički svedenik, doslovno okružen s desetak ljudi; pentekostalaca, adventista i baptista. Svi kršdani, a svi nažalost, tako daleko jedni od drugih. Ah, široka je ova tema, no zaustavit du se samo na jednom „ispaljenom metku“ u moj rimokatolički psihosomatski sustav: „Vi ste idolopoklonici. Vi se klanjate slikama i obožavate kipove. Vi ljubite kumire. Vi tako kršite osnovnu zapovijed Božju!“ Joj, kako ih volim, neopisivo! Sve bih ih bio izgrlio, tako mlade i gorljive, al ne smijem nažalost nikoga grliti, jer sam katolički svedenik. Ali zaista, tako su me razveselili svojom upornošdu, i molio sam Gospodina, da i nama podari sličnih mladih vojnika, ražarenih vjerom i znanjem, i aktivnim sudjelovanjem u Crkvi! No, bili su i oštri, o da. Dakle- jesmo li mi katolici, kumiraši, idolopoklonici? Ne, nismo. „Riječ je tijelom postala…“ Dakle, nešto tjelesno smijemo i možemo dočarati i kistom i dlijetom. Isus je i Bogo-čovjek; Njegovo čovještvo možemo prikazivati našim ljudskim metodama, jer nam je tako lakše doživjeti ono božansko. Židovsko je načelo: drži sve zapovijedi, ili nijednu. Ako ne smijemo raditi slike/kipove onda bismo morali i subotu držati kao danas nedjelju, jer zapovijed je jasna: „Sjeti se da svetkuješ dan subotni!“ (Izl 20, 8) Adventisti se osmjehnuše, baptisti se smrkoše, a ja ispih kavicu do kraja. Ako demo doslovno tumačiti Riječ, što je i sa sljededom zapovijedi- „Ne izgovaraj uzalud ime Gospodnje, jer Jahve to ne oprašta“? Fundamentalistički gledano, brada protestanti najviše krše ovu zapovijed- svaka druga riječ im je „Aleluja“, koja sadrži najsvetije Ime- naime, hallelu-JAH, znači „slava Jahvi“. A što je sa popularnim kršdanskim znakom-

296


ribom? Taj se simbol Isusa koristi ama baš svugdje, a jasna je zapovijed- „…ne pravi sebi lika… ničega što je u VODI“. Gledajmo, ista Knjiga koja donosi Božje zapovijedi, Knjiga Izlaska, nekoliko poglavlja dalje zapovijeda ljudima da načine zlatne kipove kerubina i da ih postave u- samo središte Hrama!!! (Izl 25, 18; 1 Ljet 28, 18; Ez 41, 18) U vrijeme napada zmija na pustinji, sam Jahve govori istom Mojsiju, kojemu je dao Zapovijedi: „Napravi zmiju i stavi ju na stup… I načini Mojsije zmiju otrovnicu od mjedi…“ (Br 21, 8) Spočitava nam se, da štujemo relikvije… Ta zar ne čitamo u Djelima apostolskim, kako su ljudi uzimali maramice sv. Pavla i njima doticali bolna mjesta, pa ozdravljali? (Dj 19, 11) Kako mi tumačimo pojam „slika, lik“ u Božjoj zapovijedi? Kao sliku tj. lik! Ne činimo sebi SVOJIH SLIKA u glavi, u srcu, slika Boga, koje nisu realne! Jedina ispravna slika Božja je zapisana u Bibliji!! Bog nije ono što JA mislim da jest (možda strogi sudac, možda mlako, daleko božanstvo, možda neprisutni, nezainteresirani životni režiser kojega ne zanimaju previše glumci, mi) jer JA kroz životnu povijest i rane stvaram krive slike o Njemu! Eto, nismo kumiraši. Ima katolika koji nerazumno i pretjerano iskazuju poštovanje osobama, koje im slike predstavljaju. No, i to je ljudski. Koliko si puta poljubio sliku svoje bebe u novčaniku? Nego, hajmo mi, brado kršdani početi ljubiti jedni druge i istraživati što su pričice a što istine. Jer, kaže Pismo, ako nemamo ljubavi, nismo Kristovi. I još, ako se grizemo i glođemo, pazimo da se ne požderemo!

297


LJEPŠA OD SVIH DRUGIH

N

eke su duhovne teme jako teške za razgovor ili opisivanje, osobito ako se

radi o nebeskim stvarnostima. Ima tomu više razloga; prvi je, što smo sami dosta (netko više, netko manje) tjelesni, te nam je jezik Neba stran i dalek, pa muku mučimo kako ono što ne vidimo objasniti, pojasniti, učiniti dostupnim onima koji gledaju kroz prizmu materijalnog. Naši se razgovori i problemi uglavnom vrte oko ovozemaljskog, pa kada dođe na red nešto onostrano, često zamuknemo. Drugi je razlog vjerojatno taj, što je Nebo sinonim za dobro, za radost, mir, nepresušnu ljubav, odnosno za samoga Boga. Kako smo tjelesni, tako uglavnom gledamo samo „jednu stranu medalje“, umjesto da očima vjere otkrivamo Božju logiku i putove koji se kose s našima. Naime, istina je, i to gorka, da danas najčešde naše priče i druženja protječu u negativnostima- zlo više vidimo, više komentiramo i više naglašavamo nego dobro. Čak se i sam, iako svedenik, uhvatim ponekad u takvim razmišljanjima: koliko je lakše uočiti ratove i terorizam, korupciju i nepravde, divljanje demona bludnosti u medijima, ovisnosti, ljudske mane i nasilja, krv abortiranih bližnjih, samoubojstva tinejdžera te cijeli beskrajni niz groznih, užasnih i mučnih situacija, u koje je počesto, silom iste tjelesnosti, upletena naposljetku i naša Crkva. A to smo mi. Međutim, odvažimo se pogledati i „gore, gdje Krist sjedi s desne Ocu“, svrnimo svoj pogled duha na Jednu, tako važnu osobu, tako divnu, netaknutu čak ni sjenom zla, Onu, u kojoj se jedinoj mogao začeti Sin Triput Svetog Jahve. Da, zaustavimo se bar nakratko, ovoga svibnja, Njezinog mjeseca, uz Mariju… Ako demo s Njom gledati na svijet i život, sigurno demo vidjeti mnogo više nego nam serviraju na TV, doživjeti neopisivo ljepša iskustva nego što uopde mislimo da postoje u ovoj „dolini suza“, kako kaže jedan stari koral. Marija, Mirjam… Samo Njezino ime je tako lijepo, tako blago. Sav se rastopim razmišljajudi, kako imamo modnu i nepobjedivu, a opet tako nježnu Mamu na nebesima; znam da nijedna ljudska riječ ne može dočarati ni najmanji dio Njezine snage, ljepote i uloge u kršdanskom životu; dapače, naše jadne riječi samo mogu slabo dotaknuti otajstvo koje se krije iza pojmova: Bogorodica, Djevica, Majka, Kraljica. Mirjam… Tako Ju je zvao Josip, tako su Joj se obradali sunarodnjaci, učenici Isusovi, prijatelji. Tiha je i skrovita na stranicama Evanđelja, ali srcem Ju možeš osjetiti pri svakom istupu Sina. Isus je dobio od svoje Majke ne samo fizičku sličnost, nego još više i stavove, jer dijete s majčinim mlijekom i odgojem prima i jednu mističnu vezu, neobjašnjivu riječima. Nije puno pričala, nije raspravljala s Mesijom začetim u Njenoj prečistoj utrobi, ali Ju vidimo pod križem, na Golgoti, dok su drugi pobjegli. Zar nije Njena molitva „Veliča duša moja“ najljepši novozavjetni himan Bogu, najkrasnije slavljenje Gospodina? Što za nas danas znači Majka Isusova? Kip, sličica, krunica… Ili nešto daleko više. Ne da bi ikone i slično bile loše, baš obrnuto. Zašto ne bismo imali sliku One, koja nam je rodila Spasitelja! Bio sam tužan posjetivši neke kršdanske dvorane, gdje sam dobio dojam, da je čovjek u središtu svega. Nema slike ni Isusovog tijela na križu, a upravo te male stvari, nama uobičajene, zapravo su vrlo važne. Križ je znak patnje u koju ulazi Bog, a slika ili kip Majke simboli su nježnosti i zagovora najljepše među ženama. Danas, kada gledamo kako raste kult obnaženog tijela i požude, itekako smo pozvani gledati u čistu Djevicu, koja svojom poniznošdu i ljubavlju stoji snažno nasuprot đavlovoj slici žene-zmaja, koja je ohola, posesivna,

298


lažno emancipirana, buntovna, lascivna, te na kraju okrutna, jer ne donosi na svijet „plod utrobe svoje“ nego ga predaje u ruke krvnicima. Da, trebamo gledati i moliti se Djevici. Čitam, da je neki „umjetnik“ u prepunom zagrebačkom kazalištu, gol, rezao vene i prolijevao krv po sebi, plačudi. Na kraju je i tu krv unovčio, za 120 kn. Članak je glorificirao predstavu, kao vrhunac slobode i ljepote. Užas, užas. Veliča se pakao i pakleni, zato se još više trebamo duhom povezati s Onom, koja je „zmiji satrla glavu“. Svibanj je, Majka sada dijeli posebne milosti. Ona nije bog ni božanstvo, ali Ona je rodila Boga, o Njoj pjeva kralj David: „Kraljica ti je po desnoj strani, sva u zlato odjevena“. Kao što ljudi dolaze nama svedenicima i kažu: „Pomolite se za mene“, tako i mi Mariju molimo: „Moli za nas Gospodina“. Sva sjajna, sva lijepa, neopisiva… Gospa! Zavoli Ju, približi Joj se, posveti Joj se. Zaista, gledaj s Njom na svijet- nede izgledati isto!

299


300


ZAKON BR. 0

D

ivota, kako se svakakva poruka može nametnuti kroz reklamu.

TV očito sve prima, sve trpi. A mi sve upijamo. Priča mi liječnik u bolnici, kako su jedva uspjeli spasiti jednu djevojku, koja je s društvom slavila rastanak s osnovnom školom. Da bi pokazali kako su zreli nakon početnog školovanja, odlučili su se na danas omiljeni način zabave: opijanje do besvijesti. Čudom nije upala u rijeku, skočila pod auto, lupila glavom o kamen i slično. A mogla je, jer jedna nesreda slijedi drugu, kaže narodna mudrost, provjerena. U zadnji su čas „partyjaneri“ pozvali hitnu pomod, te tako spasili curu od kome i smrti. Poznato? Da, čitamo ovo stalno u crnim kronikama svih časopisa i novina; religijskih, svjetovnih, stručnih. Namedu se pitanja- zašto, kako, tko je kriv, što činiti, da nam djeca i mladi ne pokleknu pred alkoholnom zvijeri? Još je jako davno, kako čitamo u Starom Zavjetu, Jahve Bog izričito i besprigovorno naredio sljedede vršiteljima hramskih dužnosti: „Jahve reče Aronu: "Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pida, ni ti ni tvoji sinovi s tobom! Tako nedete poginuti. To je trajan zakon za vaše naraštaje; da možete lučiti posvedeno od običnoga, čisto od nečistoga; da možete učiti Izraelce svim zakonima što ih je Jahve predao preko Mojsija." (Lev 10, 9) Dobro, možemo redi, to je u redu, za svedenstvo. No, princip je jasan i vrijedi za sve: pijan čovjek ne razlučuje grijeh od milosti, situacije blagoslova od situacija prokletstva, stvarnost od iluzije, poroke od vrednota. Štoviše, opijen alkoholom čovjek je u vlasti Zloga. Zaista jest, garantirano. Svi radimo izbore; ili se odlučujemo za dobro ili za zlo, ili za Boga ili za đavla. Anđeo Gabrijel govori Zahariji, ocu Ivana Krstitelja: „Bit de velik pred Gospodinom. Sigurno- nede piti ni vina ni opojnih pida; ispunit de se Duhom Svetim još u majčinoj utrobi“ (Lk 1, 15) Jasna je granica i poruka- ili možemo biti ispunjeni duhom alkohola ili Duhom Božjim. Problem je danas, što se opijanje proširilo poput neke kuge. Prečesto se isto pokazuje kao „fora i kul“ u našim medijima. Počesto i sami roditelji i stariji prešutno odobravaju „nevinu zabavu“, ta, kao uredu je da si mladi malo popiju. Često i sama djeca stvaraju ovakvo ozračje- ne piješ s nama, nisi „faca“. Uistinu je đavolska stvar, vođena samo materijalnim dobitkom, proglasiti pivo prehrambenim proizvodom. Koji se može reklamirati, naravno. Pišem to kao onaj koji voli popiti tu i tamo istu pivu, ali mi nikako nije jasno da svijet divlja protiv npr. pušača, a s druge strane, prelazi olako preko pijanaca. Pivo se jednostavno nudi, vape s malog ekrana da ga se uzme, izmišljaju sve mogude trikove, ne bismo li nasjeli i upali u zamku opijanja. Ne mogu svi poštivati granice; posebno mladi, ne znaju kada stati! A sigurno je, da je u kršdanskom smislu, vrlo važno poznavati granice koje je Stvoritelj odredio. U Pismu piše, da „vino veseli srce čovječje“, sam je Isus prvo čudo učinio- s vinom, no isto tako Pavao nas upozorava: „Pristojno hodimo, ne u pijančevanju i bančenju“ (Rim 13, 13), te: „Pijanice nede baštiniti Kraljevstva Božjeg“ (1 Kor 6, 10) znaju li to oni, koji određuju cijene alkoholu? Strašna je stvarnost, da sokovi koštaju više od vina i piva u dudanu, pa i u kafidima. Zar nije alkohol kriv i za tolike prometne nesrede? Duh se alkohola obično vrlo dobro razvija u duha proždrljivosti, nasilja, bludnosti, požude, samoubojstva, bogopsovke itd. Prorok Hošea to potvrđuje: „…a kad završe pijanku, bluda se prihvadaju“ (4, 18) Poslušaj

301


razboritost, baš kako savjetuje mudri starac Tobija u Bibliji, koji kaže: „Ne pij vina do pijanosti, neumjerenost uklanjaj sa svoga puta!“ (4, 15) Toliki su poginuli i umrli od pida… To je stoga, što đavao uživa kad se djeca Božja pate i uništavaju. Preokrede i izvrde Božje slike i poruke; zato iz Pisama razaznajemo, da je mlado vino simbol radosti u Duhu Svetom, izlijevanja sile nebeske, vino se koristilo kao melem za rane, kao antibiotik, kao lijek za trbušne probleme… Ali prijeđena granica, uz dosadni šapat Zloga, donosi samo nevolju i tragediju. „Pazite, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti i pijanstvu!“ (Lk 21, 34), moli nas sam Isus u evanđelju. Dakle- pazite, to je prvi korak prevencije, pažnja. Ne vjeruj svemu što nam govore i što pišu. Iza mnogih takvih stvari stoje modne trgovačke korporacije, kojima božanstvo financija nalaže, da prihvadamo nešto, što nam zaista šteti. Drugo- Isus spominje „srce“. To je naša nutrina, bide, ono nešto duhovno, beskrajno, divno, vječno. To trebaš braniti svom silinom, najozbiljnije. Oružja su poznata- pet kamena kralja Davida, kojima je ubio Golijata- post, molitva, sakramenti, Biblija, krunica. Gledajudi tolike filmove, dodi demo do zaključka, da mladi uživaju u porocima, da moraju sve probati, da mladenaštvo mora imati i takve sjajne elemente, poput droge i alkohola. Aha, da. Valjda samo u Americi. Za Gospodina i za kršdane ovakva raskalašenost dovodi do kome, infuzija, povradanja, nesvijesti, očaja, pa i smrti. Nema ništa lijepoga u tome. No, kako to prenijeti našim mladima, odnosno djeci? Država bi mogla povisiti cijene alkohola. Crkva bi mogla „opijati“ malo više živim Isusom, ne samo vjeronaukom i naredbom „moraš u crkvu“. Svi bismo mogli malo jače moliti i slamati svoja srca, na koljenima, pred Bogom zagovarajudi tu djecu. Ali, najvažniji je primjer. Sigurno je- djeca Božja imaju svoje sveto dostojanstvo. Neumjerenost u alkoholu želi ga satrti. Ne dopusti si to.

302


PITAM SE PITAM

S

jedim ja u nekom društvancu i smo čekam, kad de me počet bombardirat

pitanjima. Ma ne bojim se pitanja, nego je mučno uvijek iznova slušati iste pričice, a zapravo „ispitivači“ ne žele čuti drugi odgovor, od onoga kojega su si utuvili u glavu. Polako kafendišem i psihički se pripremam na paljbu. Hode li početi s celibatom („ja bih vam svima dala da se ženite“- kao da ju ja pitam za mišljenje) ili s pedofilijom („što se ovo događa s današnjim svedenicima?“razapeli su samo dvojicu u nas u novinama, ali nije važno, svi smo takvi, naravno), ili možda s politikom („ah, i nama i vama prije je bilo bolje“- reci to mojim kolegama kojih je na stotine pobila bez suđenja „narodna vlast“, u ime slobode i pravde). Aman, baš se iznenadih, kada me zapade teološko pitanje. Iz neba u rebra. Zaista, dobar materijal za razmišljanje, i privatno i javno. „Pater, jednu stvar ne shvadam. Zašto su nama, koji redovito činimo sve što Crkva traži, često životne situacije tako gorke? Evo gledam susjede, koji nikada ne odlaze na misu, proklinju svetinje, a sve im u životu ide dobro! Sva veza s kršdanstvom, kod njih je samo primanje svedenika na božidni blagoslov. A i to čine iz magijskih razloga. Mi molimo, primamo sakramente… No, neprestano imamo muke: u braku, s poslom, sa novcima, svugdje i u svemu.“ Mislim, da smo si i mi mnogi drugi, postavili ponekad ovo pitanje. Zaista, zašto mi, koji smo Kristovi, moramo prolaziti tolike kušnje, a pogani uživaju u životu? Prvo, to nije cjelovita istina. Nema čovjeka, kojemu je sve ravno i posuto laticama ruže. Skloni smo preuveličavati stvari: niti smo mi savršeni kršdani, niti su „ti drugi“ određeni za pakao. Nitko ne zna, što se točno događa iza zidova susjedove kude… A pogotovo ne, što se nalazi u njihovim dušama. Svakako, jedno je sigurno; Isus nam je zabranio osuđivati! Riječ Božja također poznaje ovo pitanje. Pravedni je Job muku mučio s nerazrješivom dilemom- on, pravedan, pati „k'o cucak“, a grešnicima je super. Sotona nas vara: ne, nipošto grešnicima nije super. Drugo - i ti i ja smo grešnici, jer „svi su sagriješili i svi su lišeni slave Božje“, piše Pavao apostol. U Psalmu konkretno čitamo: „Kako je dobar Bog čestitima, Bog onima koji su čista srca! A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše, jer zločincima zavidjeh motredi sredu grešnika. Nikakvu patnju ne snose, pretilo je tijelo njihovo. Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju. Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu, a nasilje haljina koja ih pokriva. Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama. Podsmjehuju se i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo. Ustima na nebo nasrdu,a jezik se njihov obara na zemlju. Zato moj narod za njima leti i srče obilne vode, pa veli: "Kako da dozna Bog?Spoznaje li Svevišnji?" Eto, takvi su grešnici: uvijek spokojni, bogatstvo zgrdu… Prozreh kakav im je svršetak. Zaista, na klizavu stazu ti ih postavljaš, u propast ih obaraš. Kako učas propadoše, nestaše, užas ih izjede!“ (Ps 73, 1-12, 18-19) Vidimo jasno, kako de svatko odgovarati na kraju za svoj grijeh protiv Boga i bližnjih. Gospodin nas sve podjednako voli - možda čak na jedan poseban način one, koji lutaju i gube se u svjetovnim zlima. On ih traži i doziva natrag, u svoj zagrljaj, na različite načine. Jedan od načina je i prosperitet: kao da Stvoritelj želi redi: „Evo, pogledaj, sve sam ti dao, spoznaj

303


da sam JA izvor tvog bogatstva i zdravlja, da te JA blagoslivljam… Zato prekini svoje nasilje i bunt i vrati se k Ljubavi. Osim ovog materijalnog, želim te obdariti, kudikamo više, duhovnim bogatstvima!“ Bog, dakle, ima svoju logiku. Kad smo u patnji, smatramo krivo, da nas je On napustio, kaznio, da nas ne ljubi. Đavao je „otac laži“ (Iv 8, 44) i kao takav naslađuje se našim kušnjama i podbada, da vjerujemo njemu, dok nas on zauzvrat ispunja još vedim strahom i gorčinom. Kršdanin mora biti svjestan, da od patnje nede pobjedi, koliko god se trudio. Naš križ je i svojevrstan ispit. Kako ga nosimo, kako ga prikazujemo, pokazuje istovremeno, čiji smo uistinu. Lako je biti Božji, kad sve ide dobro. No, Isus Krist je, prema shvadanju svijeta i njegove logike, bio najgori gubitnik i stvarno je sramotno završio. On, Sin Božji Jedinorođeni! On, Kralj kraljeva, Mesija! On, potpuno bezgrešan, a toliko je trpio. Kako je sam rekao- nije učenik iznad Učitelja. Da, trpimo i mi. No, naša trpljenja ipak imaju drugačiju pozadinu, tijek i silovitost. Mi zbilja vjerujemo, da nas Gospodin u sekundi može izbaviti od svih muka. Mi trpimo, gledajudi u Njega, nismo sami! Snaga naše patnje ublažena je Janjetovom Krvlju i snagom Uskrsnuda! Naše patnje su kao gnoj, koji je neophodan da neka biljka urodi plodom. Sve to, ipak, ne možemo prihvatiti ako samo „idemo u crkvu“. Tradicija i forma nas ne mogu spasiti same po sebi. Zato trebamo silu Duha Svetoga! Kroz molitvu i čitanje Pisma Bog liječi naše rane, otvara nas na druge, iscjeljuje naše srce. Grijeh zaista vodi u propast, kad-tad. Milost zaista vodi u Kraljevstvo. Nisam neki vudreni teolog, ali to mi je sasvim jasno. Je li i Tebi?

304


IMA BOGA

E

vo teme: kako nam je Bog dobar i kako smo mi često slijepi na tu dobrotu.

Premjestimo se mislima na trenutak svemirskim brodom „Enterprise“ u nepregledna svemirska prostranstva. Osobno, uvijek su mi najbolji SF filmovi, sa svim onim izvan-zemaljskim svjetovima i rasama, a ponajbolje od svega je to, što svi govore engleski! Sjednimo za upravljački most i pogledajmo kroz veliki ekran u crni beskraj, ispunjen milijardama zvijezda, planeta i mjeseca, zvjezdane prašine, crnih rupa, meteora i meteorita… Pred nama je Zemlja. Kad gledamo tako, ne vidimo drugo osim veliku mješavinu plavoga i zelenoga. Iz svemira ne vidimo gradske ulice, ljude pred semaforima, mrave ili ljuljačke po vrtovima. Međutim, kada bismo se polako spuštali u našu atmosferu pa s teleskopa postepeno prelazili u mikroskope, koliko bismo toga vidjeli, doživjeli, spoznali! Milijarde ljudi, sudbina, životnih priča, jezika, kultura, stavova. Flora i fauna u svom svojem obilju i divoti, koja služi tom čovjeku. Kontinenti, civilizacije, tolike različitosti čak od sela do sela, kamoli tek od države do države. A dobri Bog svakoga poznaje osobno. Znate, što je najveda tragedija mnogih pojedinaca u svim zakucima ovog fantastičnog svijeta? Misle da su sami. Nikad se nisu izdigli dalje od svoje kudice, avlije i kapije. Nikad se nisu u mašti vinuli put svemira i gledali zadivljeno u kuglicu na kojoj živimo. Ne. Samo: moj trbuh, moj džep, moja sreda, moj prosperitet, moj tur, s oproštenjem. Istina, mi ne živimo u Africi, na primjer. Ipak, mi jesmo povezani i s ljudima tog dijela svijeta. Jednostavno zato, što smo i mi i oni dio istog čovječanstva. Stoga, jedno pitanjce: kako reagiraš, kad gledaš i slušaš o patnjama drugih naroda? On ili ona su možda crni i nose šarene haljine i žive u kolibama. Možda imaju turban na glavi a žene feredžu. Možda hodaju polu-goli a njihov cijeli svijet je krava i njezino tele…? No, i oni imaju obitelj, brakove, osjedaje, želju za boljitkom, brige oko djece, probleme s mladima, grade kude, idu na posao, posjeduju rodbinu, obolijevaju od sličnih boleština, vole odmor i pitaju se ista pitanja o životu i smrti. Da, jako si sličimo, iako nas dijele kontinenti! Dakle, što osjedamo kada vidimo eto ovu sliku: maleno dijete, pogrbljeno od iznemoglosti i gladi, sklupčano na užarenom pijesku, u očaju pruža rukice, a nekoliko metara dalje mirno stoji lešinar, čekajudi najbolju priliku za napad. Vjerujem, da je to najgora slika koju sam u životu vidio. A istinita je; riječ je o trogodišnjem dječačidu iz Sudana. Kako su mu najbliži umrli od gladi, sam se iz kartonske kudice uputio ka izlazu iz izbjegličkog logora, u potrazi za mrvom hrane i vode, za zagrljajem. Ne znam, kako je završio. Nadam se da su ipak zapadnjački fotoreporteri spriječili strahotu. Kakve JA imam veze s ovime? Pa, mogli bismo ovu sliku predočiti našoj djeci, s objašnjenjem, da nije najvede zlo ako im tata i mama ne mogu priuštiti cipele od 800 kuna ili svakodnevni džeparac ili najnoviji mobitel. Možda se, kad bi vidjeli ovu stravičnu sliku realnosti djece u mnogim krajevima svijeta, ne bi durili na preobilnu slavonsku ili dalmatinsku kuhinju, plačudi za fast-foodom. Misionar iz Južne Amerike mi priča, kako je prije nekog vremena, a ne prvi ni zadnji put- nažalost- našao potpuno golu curicu na ogromnoj hrpi smeda, bačenu ondje, jer ju obitelj nije mogla izdržavati. Ovo maleno tjelešce, koje bi kod nas ved sjedilo u drugom razredu s punom torbom knjiga i imalo organizirano ljetovanje u nekom morskom kampu, ved su dobro

305


izgrizli crvi i štakori, a svedenik ju je spasio i barem joj ponudio dostojanstvenu smrt u svojoj jadnoj bolnici (bez stručnih odjela i aparata) jer ju više nisu mogli spasiti. Možda bi bilo dobro u našim novinama bar spomenuti slične kolege i njihov krvavi trud. Ali ne, nama su zanimljive samo neutemeljene optužbe o nekakvim župnicima, o kojima se pišu stranice i stranice, hranedi narod sotonskim lažima, da smo svi svedenici jednaki- lopovi, bludnici, lažovi. Opet, sve je to posljedica naših uskih svjetova. Prije nekoliko dana, samo u jednom bombaškom napadu u Afganistanu, poginulo je 90 civila, među kojima mnogo dječice. „Slučajno“, s isprikom dodaju zbunjeni vojnici jedne zemlje, koja uvodi red i disciplinu po cijelome svijetu. Ako je „slučajno“, naravno, nema krivaca, nema odgovornih. Afganistan je, podsjetimo se, jako, jako, jako daleko od Sjeverne Amerike. I od nas. A opet, tako smo si blizu. Danas, kad ti sin ili kder dođu s igre ili izlaska (u 4 ujutro) sjeti se ovih stvarnih slika. Zagrli ih, izljubi ih. Blagoslovi ih, pričaj s njima. Zahvali im, što postoje, zahvali Bogu, što vam ih je darovao. Ta djeca nisu „naša“, ona su Njegova. On ih želi ljubiti i grliti svu Vječnost, u Nebu. Ona su stvorena za Nebo, kao i mi, malo starija Božja djeca. Jako je važno da nauče, da nisu centar svijeta, da nisu sami na Zemlji. Da ne moraju odmah sve imati. Da nije najvažnije prodi s pet. Naučimo ih, da budu Božji. Da se znaju zaustaviti na ovim primjerima iz drugih zemalja, da donesu ispravne životne odluke. Poučimo ih, da budu zahvalni a ne zahtjevni. Učinimo to „oči u oči“, u onim nažalost rijetkim trenucima, kad ne bulje u omiljene zapadne serije, konzumirajudi zablude, da moraju biti milijunaši i savršena tijela, da bi bili sretni. Barem pokušajmo; ostalo ostavimo Gospodinu.

306


307


308


BLAGO BLAGU

U

vijek pišem o ljudima i ljudskim problemima.

Danas du biti moderniji, pišem o životinjama. Naime, prisjetih se zanimljive saborske rasprave od prije nekih desetak dana, koja se u cijelosti odnosila na ta Božja stvorenja. Radilo se o usklađivanju naših propisa o životinjama i propisa EU, naše budude Majke i Gospodarice. Blago nama, kad satima možemo slušati o ovakvim temama, koje svojom važnošdu zasjenjuju probleme npr. nezaposlenosti, branitelja, plada, školstva i zdravstva. Životinje su najvažnije. Njih trebamo voljeti, poštovati, štititi. Otkrivena nam je «spasonosna istina»; životinje imaju dostojanstvo! Samo je malo nedostajalo, da netko pođe i korak dalje i ustvrdi da imaju i besmrtnu dušu, kao mi, ljudi. Prije svega, želim redi kako osobno volim jako životinje, gotovo sve. U samostanu imamo mačka, psa i kuju. I crkvene miševe, naravno. Ptičice nas bude svojim cvrkutom svako jutro, a žabe iz Kupe krekedu kad je vani vrudina. No, jedno je voljeti ih, drugo je činiti iz njih idole. Prva strana Biblije govori o stvaranju svijeta, te Stvoritelj potvrđuje da je sve što je stvoreno, dobro. «I reče Bog: «Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci-svoj zemlji- i svim gmizavcima što pužu po zemlji!... plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte… svim živim stvorovima što puze po zemlji… I vidje Bog sve što je učinio i bijaše dobro» (Postanak 1, 26. 28. 30) Samo smo mi, dakle, slični Bogu, po besmrtnoj duši i po sasvim osobitom dostojanstvu, jer smo Njegova ljubljena djeca. Životinje nam služe- ne služimo mi njima. Bog nam nije odredio scenarij filma «Planet majmuna», nego nas je naučio kako obrađivati zemlju i uzgajati domade životinje za našu korist, te kako postupati sa zvijerima; ili od njih bježati i pustiti ih na miru, jer imaju svoju svrhu, ili ih loviti i koristiti za prehranu i odjedu, ako je mogude. To nije grijeh. To je zapisano u našu ljudsku prirodu i to je normalno. Ono što nije normalno postalo nam je normalno. Naime, nije normalno da supružnici koriste tablete ili podvezuju jajnike ili rade vazektomiju bježedi od odgovornosti rađanja i odgajanja djece, te šedu svog milog dragog peseka, umjesto da drže za rukicu svoje djetešce. Ili, imaju jedno dijete («A kaj de nam više!») i nekoliko mačaka kojima poklanjaju svu svoju ljubav. Koliko se buke diže oko udomljavanja pasa i mačaka, oko njihovog zbrinjavanja i slično! Kad bi se barem pola toliko buke činilo u vezi nezbrinute djece, bolesnih i starih. Udruge za prava životinja glasnije su od udruga za prava ljudi. Kao katolički svedenik molim i tražim da nerođena djeca imaju barem tolika prava kao životinje! Nerođeni se ubijaju na desetke tisuda godišnje u Lijepoj Našoj i to je u redu. Ajd ti ubij kera i ideš u zatvor. Je li to normalno? Jest, onome koji je skrenuo sa Božjeg puta i muči sebe i druge glupostima dok mu duša ostaje prazna i hladna. Naši sugrađani kopaju po kontejnerima za smede, naši branitelji u očaju vrše samoubojstvo, naša se nerođena djeca zbog nekakve bolesti komadaju i bacaju, ali ako cucak pati zbog slomljene noge, ustaju državne institucije! Dragi moji, znamo li koliko se novaca baca na njegu i ishranu životinja? Koliko koštaju pseda i mačja hrana, kozmetika, igračke, rezanje noktiju, a ponegdje i njihova sahrana ili čuvanje u hotelima kad «tate i mame» nema doma? E, da nam je pola toga novca, sagradili bismo dovoljno kuda i za sirotinju i za beskudnike i za zlostavljane žene i djecu.

309


No, glavno je, da je jedan saborski zastupnik uskliknuo u euforiji: «Konačno je kolinju odzvonilo!» Odzvonit de jednom i njemu, a i meni, a i svima. Lijepo je sitom i napojenom, punih džepova uzvikivati ovakve parole. Jer, njemu je dovoljno otidi u dudan po šunku, niti ne misli o trudu uzgoja svinje, strepnji hode li sve biti dobro, pa ne može ni shvatiti veselje kad se sve dobro završi finim kobasicama, koje hrane obitelj cijelu godinu. Vjerojatno je gradsko dijete pa je kolinje vidio samo na TV. Jasno je, što nam žele oduzeti! Zajedništvo, obitelj, veselje, pjesmu, druženje rodbine i susjeda, okupljanje uz svirku, zahvalnost Bogu za dobar plod i urod i ljepotu narodnih običaja! To nam žele ukrasti, to, ne puko kolinje! Njima je to «barbarsko», a nije im barbarsko ono što polako žele uvesti; legaliziranje droga, prostitucije, eutanazije, istospolnih «brakova» i svih ostalih zala koja, nažalost, čine samo ljudi, ne životinje. Volimo životinje, poštujmo ih kao Božji dar koji nam služi i za hranu i za odjedu i za razonodu. Ali ne ulazimo u opsesiju i idolopoklonstvo! Slušajmo i glas razuma a ne samo glasove nekih izopačenih hinduskih mistika i zapadnjačkih «prosvjetljenika». Jer zna se odakle dolazi ova «kuhinja».

310


BOGU NIJE SVEJEDNO

D

irnula me neki dan izjava jedne potištene, žalosne djevojke iz našega grada.

Sa samo 20 godina, ved je siroče bez oca, s bolesnom majkom, s pobačajem na duši i dečkom koji ju je ostavio i prezreo. Nema posla, nema nade. Kaže, da nema ni prijatelja, nema utjehe a nema ni bududnosti. Očito, prvenstveno nema Boga. Želi od svega pobjedi, ali kamo i kako? I da pobjegne u drugu zemlju, i da počne ispočetka, zar bi pobjegla od sebe same i svojih rana? Pametna je to cura, talentirana, ali prerano nekako uključena u gorčine i jade života. Bog se, veli, njome ne zanima, pa se ni ona ne zanima Njime. Teško bi bilo razgovarati s takvom osobom, da nije u takvoj tjeskobi. Naime, Isus je došao «spasiti grešnike, izliječiti bolesne, osloboditi zarobljene, podidi pale». Time, ovo dijete Božje postaje Njegov privilegirani problem. Dok ona plače, Gospodin silazi s Neba i širi ruke, govoredi: «Pogledaj moje rane, to sam dobio za svoju dobrotu. Rođen u hladnodi i odbačenosti Betlehemaca, od majke koju je moj poočim kanio napustiti, izbjeglica u Egiptu ved kao novorođenče, siromašan radnik u Nazaretu, popljuvan i ubijen u Jeruzalemu. Ipak, ja sam uskrsnuo. Možeš i ti, samo ako želiš. Daš mi ruku? Ne boj se…» Ranjeni Isus, ranjeni ljudi. O da, On se itekako brine za svoje, nije Mu svejedno kako živim i što radim od svoga života, i kako du završiti. Ušao je u ljudsku patnju i pokazao da nismo sami u svojim trpljenjima. Bez Boga je nemogude trpjeti, a ne proklinjati, kao što je nemogude bez Njega istinski oprostiti onima koji su nas povrijedili i unesredili. Evo, naša Zemlja u posljednjih nekoliko godina strašno trpi, čini se više nego ikada prije. Potresi, poplave, požari, ratovi, nesrede, ubojstva, terorizam… Na sve strane. Adam, prvi čovjek, nosi ime koje doslovno znači «zemlja». Kad čovjek («Adam») trpi, i zemlja («adam») trpi. U nama bukte požari strasti, lažne slobode, koja zarobljava, u nama je poplava ovisnosti i poroka, u nama je srce koje terorizira bližnje, u nama se događaju ratovi, koji završavaju pobačajem, rastavom, samoubojstvima. Pa ipak, radosna je vijest ta, da smo mi koji vjerujemo, pouzdajemo se i ljubimo Stvoritelja, sigurni na dlanu Njegove ruke! Kao što trpi ova mlada žena, tako trpi i svijet. Čitamo u dnevnom tisku, da nam perspektive za skore mjesece i nisu najbolje; ptičja gripa mogla bi pobiti više milijuna ljudi, ako ne-kako jedni pišu- i više, pa čak do milijarde stanovnika naše planete! Ved je davno prorok Jeremija vidio i zapisao: «Zbog opačine stanovnika zemlje, ugiba stoka i ptice. Jer govore ¨Bog ne vidi naših putova¨» (Jer 14, 2) Jučer «lude krave», danas bolesne ptice, a sutra…? Imamo praktički sve, savršenu tehnologiju i fantastična civilizacijska dostignuda. Ipak, Isus kaže: «Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet dobije, a sam sebe upropasti ili izgubi?» (Luka 9, 25). Međutim, kad kršdanin čita, gleda i sluša crnu kroniku današnjice, prisjeda se onoga, što je njegov Učitelj govorio: «Čut dete za ratove… Ne uznemirujte se! … Biti de gladi i potresa zemlje na raznim mjestima… Ustat de mnogi lažni proroci i mnoge de zavesti. Razmahat de se bezakonje i ljubav de kod mnogih ohladnjeti. Ali, tko ustraje do kraja, bit de spašen.« (Matej 24) Bog ljubi ovaj svijet i nas koji na njemu živimo. Zanima se za svakog pojedinog od nas, želi da budemo sretni i da ne brinemo tjeskobno za ono «sutra». Često na misi, vjerskoj pouci i slično, čujemo riječ «providnost Božja». Gospodin proviđa; dakle, dolazi u pomod potrebnima, liječi bolesne na duhu, duši

311


i tijelu, priskrbljuje novčana i materijalna sredstva svojoj djeci, bdije nad našim spasenjem, čuva nas od zlih putova, uči nas živjeti u poštenju i radosti. Providnost Božja - to je bogatstvo, milost i Njegov blagoslov. On, koji je sve stvorio i sve drži, koji ljubi jer je Ljubav sama (1 Ivanova 4, 16), nede dozvoliti da «ijedan propadne, koji vjeruje u Njega», kako reče Mesija. Djevojci s početka ovog razmišljanja rekoh sljedede: ponizi se pred Bogom. Priznaj Mu svoj grijeh, prihvati činjenicu da si učinila zlo i to se sada vrada. Svi smo odgovorni za svoja djela. Nadalje, glava gore! Uvijek postoji rješenje, baš uvijek! Ako je zatvorio jedan put, dobri de Bog otvoriti drugi! Ne misli na jučer i sutra, da ti Zli ne ukrade ovo danas. Obrati se i vjeruj Evanđelju, tj. počni ozbiljno moliti (=komunicirati s Bogom), donesi odluku oproštenja svima koji su te ranili, pokušaj! Budi slobodna od zla, kojeg su ti bližnji nanijeli. Uđi u jedno intimno zajedništvo i predanje nebeskom Ocu. «Povjeri Mu svoje brige a On de sve riješiti», piše u Psalmu. Kad Ga bolje upoznaš, kad Ga iskreno zavoliš, kad primiš odrješenje grijeha, spast de ti ljuske s očiju, kao u slučaju obradenja sv. Pavla apostola. Vjeruj Božjoj Riječi i providnosti: dodi de novi čovjek u tvoj život, koji de te ljubiti i voljeti u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, do smrti. Dobit deš posao i snagu da brineš o mami. Bog nikada ne laže, On te ljubi i želi ti sve najbolje. Znam, to sve nije lako i ne ide brzo. Porušena se kuda gradi ciglu po ciglu. Hrabro, uspjet deš! Usprkos svemu, ni u najtežim trenucima, Gospodin nas ne ostavlja same i u strahu. On je naš Stvoritelj; kako ne bi brinuo za svoje drago stvorenje!

312


313


ILI JESMO ILI NISMO

N

ekoliko me posljednjih razgovora s mladima natjeralo da dotaknem jedno

pitanje u ovoj našoj kolumni. Čim svedenik priča o «onim stvarima», svijet automatski okarakterizira to kao «kontroverzno i provokativno upletanje u ljudsku intimu», te navodno mi ne smijemo, uz tisude drugih stvari (politika, ekonomija, mediji…) davati komentare o tome. Ja nemam djecu, ja nemam ženu, ja ne znam ništa o tome i slično. Ali, ja imam svoju Bibliju, ja imam autoritet- iako osporavan, on je stvaran - Isusa Krista, ja imam predaju staru više tisuda godina i ja imam malo soli u glavi. Zato smijem i zapravo moram govoriti i o spolnosti, jer, npr. i liječnici koji liječe ovisnike o drogama sami se ne drogiraju, ali znaju postaviti dijagnozu i odrediti lijek, zar ne? Eto, nakon bučne rasprave o predbračnim odnosima, rekoh nekolicini mladih jednu jedinu rečenicu, kao zaključak, pa nek' si razmatraju doma: «Đavao prije braka tjera u krevet, a u braku tjera iz kreveta». Zašutjeli su. Jer, svi znamo statistike, svi poznamo rastavljene, svi se čudimo kako netko nakon deset godina hodanja i ljubavi naglo prekine i «nema im više života». Očito, jako očito, nešto nije u redu. Danas je sve slobodno, sve je dobro, sve se smije, nema granica, nema razmišljanja o posljedicama loših djela. Biblija nas upozorava, sasvim jasno, da je tijelo hram Duha Svetoga, a ne stvar. Da postoji granica spolnosti, a to je brak, da blagoslov dolazi na one koji pred Bogom uzmu jedno drugo i hrabro i s vjerom krenu u obiteljski život. No, danas je malo drugačije. Imati više partnera, isprobavati zajednički život bez braka, eksperimentirati sa nekakvim nastranostima i neprirodnostima, kršiti sve «tabue» je poželjno, moderno, normalno. Bez obzira što takav život donosi veliku patnju, tjeskobu, nerazumijevanja i rane duše, duha pa i tijela. Duh bludnosti opsjeda i mlado i staro. Toliki roditelji ved sve i svašta dopuštaju svojoj djeci, čini se da nam se nametnuo novi, divni, savršeni bog, kojemu je ime Tijelo. Samo ono je važno, samo za tijelo trebamo brinuti i njemu se klanjati. Zašto bi seks prije braka bio loš, pitaju mnogi? Evo kršdanskog odgovora, koji ostaje istinitim i vjerodostojnim, makar ga cijelo čovječanstvo nazvalo nazadnim, srednjovjekovnim i zatucanim. Moj Bog je Ljubav! Ne strast, požuda, ne životarenje; On je Ljubav! Kao Ljubav daruje neke granice, jer zna da smo jako ranjivi i bez njih izloženi zloduhu, da nama mlatara kako god hode. Dakle, spolni odnosi prije braka mogu zadržati partnere samo na tjelesnoj razini, što dovodi često do sloma kasnijih brakova; stvaraju ovisnost, a prava ljubav čeka i ne zarobljava; zbog ovisnosti o seksu, mladi se onesposobljavaju za istinsku ljubav i vjernost. Predbračni odnosi stvaraju negativne duševne veze; ne vole se više, ali ne mogu se rastati, bez ljubavi ulaze u brak koji kasnije puca. Razara se nježnost, tretira se tijelo kao igračku, povrjeđuje i optereduje prijateljstvo, obično se događa brzo, u skrovitosti i u strahu; ne ostavlja mjesta slobodi i plodu ljubavi -novome životu, zbog kontracepcije, koja je u intimi uvijek treda stvar, nešto umjetno i strano, postavljeno između dvije osobe, ne usreduje i ne postiže ostvarenje osobe (prostitutke bi u suprotnome bile najsretnije osobe na svijetu, a nema jadnijih i tužnijih ljudi od njih), Biblija kaže; dvoje ljudi u intimnom odnosu postaju jedno tijelo, ali se spajaju i na duševnoj i duhovnoj razini- seks je i

314


duhovna stvar, ne samo tjelesna. Biblija uči; sveti savezi pečate se krvlju: djevičnjak (himen) pri prvom odnosu u djevojke puca i razlije se krv. Sklopljen je SAVEZ! Oni koji «spavaju» zajedno, zauvijek de ostati u duhovnoj dimenziji zajedno, makar promijenili sto partnera. Spolnost nije igra ni šala. Dolazi do «brakova na probu». Uživanje prije braka dovodi u pitanje uživanje u braku. Takav seks zasljepljuje, dovodi često do pretjerane ljubomore i posesivnosti, bijesa i ljutnje, napada strahova svih vrsta (npr. «Nismo u braku. Što du ako me ostavi? Moram je imati, moram je zadržati...!»). Spolne bolesti su često posljedica grešne ljubavi -ne «kazna Božja» nego i «kazna prirode». Ako se godinama koriste gume, tablete, spirale: kako zdravlje ne bi patilo? Abortus nakon neželjenog začeda, ili rođenje izvanbračnog, neželjenog djeteta, kojemu se spoznaja o tome duhovno i otajstveno ocrtava u duši i jednom u bududnosti nastaju problemi. Odnos prije braka rađa osjedaj krivnje i grižnje savjesti; opteredenje mlade preuranjenom ozbiljnošdu čina, jer spolna zrelost ne jamči duševnu, karakternu zrelost itd. Da, duh bludnosti je neobično snažan i nadilazi snage čovjeka. Toliko je u stanju zaslijepiti ljude, da izgube sve osjedaje za moralne norme, prožima intelekt i na temelju tog prožimanja gradi se život potpuno oprečan Božjem planu za čovjeka. Ali: «Bog je zaštita moja, milosrđe moje!» (Ps 59, 18) Ili jesi ili nisi u braku. Ili jesi ili nisi kršdanin. Odluči! Božji blagoslov i pamet u glavu!

315


KAD SE ZLO DOGODI DOBRIMA

O

vogodišnje du božidne i novogodišnje blagdane pamtiti, nažalost, ne samo

po lijepim i dobrim događajima. Gledajudi maloga Isusa u jaslicama, gledam utjelovljeno Dobro. Istovremeno, u duhu promatram tog istog Spasitelja tridesetak godina kasnije: razapet, krvav, usmrden u teškim mukama na križu. Kraj jaslica Marija, pod križem Marija. Ponovno i ponovno postavlja mi se jedno pitanje, kako je mogude da je Gospodin Isus Krist tako završio svoj zemaljski život? On, koji je propovijedao i živio ljubav, ozdravljao bolesne, oslobađao svoj narod od zla, uskrisivao mrtve i donosio božansku nadu, bijednima, potlačenima, žalosnima- biva smaknut od istoga naroda kao zadnji zločinac i prokletnik. Jer, pisano je: «Proklet onaj koji visi na drvu križa». Mojoj su dobroj prijateljici i dobročiniteljici našega samostana, koja živi u Njemačkoj, u tjednu prije Badnjaka u pola bijelog dana, iz vrtida ukradena djeca. Blizanci, petogodišnji Anđelko i sestrica mu Anđelina. Par dana prije Božida, isti mali anđeli nađeni su u jednoj šumi, zadavljeni. Prije toga, mučki su silovani i unakaženi. Njihova je majka jedva preživjela ovu stravičnu nesredu, koja nas je sve do srži pogodila. U mislima mnogih, pa tako i mene, prvo što se pojavilo bilo je pitanje: o Bože zašto?! Moledi se i razmišljajudi u besanim nodima o ovoj strahoti, došao sam do zaključka da pitanje «Zašto, o Bože?» nije pitanje koje bi me trebalo mučiti. Zapravo, treba se pitati kako je mogude da je čovjek dozvolio da tako nisko padne, te zašto čovjek dopušta da zlo u njemu čini takve stvari? Je li to Božja volja ili čovjekov slobodan izbor da živi daleko od Boga i čini zlo? Zašto smo MI dopustili da pornografija i nasilje zavladaju u našem društvu? Zašto mi dopuštamo da nam djeca igraju krvave, sotonske igrice na kompjuteru? Kako smo dopustili da nam gradovi i mjesta budu oblijepljeni golotinjama i plakatima požudnih sadržaja? Kako nam promiče da gotovo da i nema filma u kojem nisu prisutni seks i nasilje? Zašto se slavi, propagira i brani npr. homoseksualizam, a uporno se prešuduju zločini tog istog načina života? Takav je način života hranio i odgojio i ove ljude – zvijeri koji su oduzeli život malim mučenicima Anđelku i Anđelini. Slučaj drugi: baš oko Božida teško je nastradalo više mladih iz naše župe, kao posljedica prometnih nesreda. Dvoje mladih je i poginulo. Neopisivo je teško izraziti osjedaje koji dolaze u glavu i u srce, gledajudi šesnaestogodišnjeg Ivicu koji leži u komi u bolnici, bespomodno prikovan uz krevet i priključen na aparate. Jedan izvrstan dečko, vjernik, simpatičan mladi čovjek s lijepom životnom perspektivom. U jednoj sekundi, sve je prekinuto udarom jurišajudeg automobila u novogodišnjoj nodi. Dok neprestano molimo i zazivamo Božji milosrđe, gledamo nijemo njegove roditelje i sestru i pitamo se: zašto? Međutim, ni ova tragedija nije Božja volja za Njegovo ljubljeno dijete. Pitanje je ponovo obrnuto; što je nagnalo mladog vozača da se zaleti u povedu skupinu ljudi, vozedi gotovo sto kilometara na sat više od dozvoljene brzine? Zašto je tinejdžeru «fora i cool» imati skupi, brzi auto kojim de se praviti važan po cestama? Zašto je postalo normalno, da mladi čitave nodi provode po zadimljenim lokalima prepunim alkohola i narkotika? Pretjerivanje u alkoholu, droga, nasilje, spolno iskorištavanje i nastranosti, te sve ono što Bog i Njegova Crkva smatraju zlim i nedostojnim čovjeka, nije samo nešto

316


što uništava «zle», nego se snaga istih na jedan duhovan način širi i na «dobre». Obitelj u kojoj se psuje i proklinje Bog, biti de nesretna i slaba da se bori sa zlom koje dolazi kao posljedica tog proklinjanja. Obitelj u kojoj su se vršili pobačaji, stavljena je u nemilost đavla, koji uživa kad se nerođeno dijete baci kao otpad u smede iza bolnice. No, zlo se događa i «dobrima», koji nemaju blage veze s navedenim grijesima. I to svakodnevno, i to tisude puta. Zašto? Odgovor demo dobiti u Nebu. Je li to kušnja vjere, je li to jedna nama nerazumljiva metoda Božjeg odgoja, je li to nesreda ili bolest koja de biti «na proslavu Boga», kako kaže Isus… Ne znam. Znam jedno; kroz velike nam je borbe i teškode udi u Kraljevstvo Božje. To je napisao apostol Pavao, to nam govori vjera. A bez vjere naše žalosti i jade i tragedije ne demo preživjeti. Stoga, hrabro! Tješimo se Slavom koja je pred nama, koja čeka Božje borce i vjerne Njegovom putu. Putu spasenja, koji vodi kroz KRIŽ.

317


KODNO IME: LAŽ

D

igla se strašna buka oko nekakvog filma, buka u kojoj sudjeluju svi, koji

trebaju i ne trebaju, prozvani i neprozvani. Naravno, «DaVincijev kod» zanimljiv je prvenstveno zbog novca. Izmišljaju se rasprave, pišu se knjige, rade se čak i video-igrice, sve s ciljem da se masno zaradi. Svakome je jasno, komu to želi biti, da film nema blage veze sa stvarnošdu. Proslavljeni stručnjaci svih mogudih znanstvenih disciplina jasno poručuju, da povijesno gledano, ovaj je film izmišljotina, temeljena na totalno krivim postavkama i lažnim informacijama. Svakako da danas u svijetu postoje sile, koje na sve legalne i ilegalne načine žele poljuljati vjeru u narodima, oblatiti Crkvu, pa i uništiti sveti lik samoga Isusa Krista u dušama ljudi. Pogledajmo samo koliki novinski članci ocrnjuju nas svedenike, podmedu, lažu, varaju, klevedu, kritiziraju. Pa i onda kada smo krivi, a često i jesmo, način na koji se obračunavaju s nama je ispod svake razine. Kao da smo meta, u koju svi trebaju pucati, pljuvati i naslađivati se našim padovima i slabostima. Kako je Bog drugačiji! Naše grijehe sluša u tihoj, skrovitoj ispovijedi, zatvara ih u svoje Srce i oprašta. A čovjek ne miruje dok drugoga ne vidi unesredena, ponižena i upropaštena. Nekada su možda pojedinci i manje grupe ljudi, razočaranih postupanjima svedenstva dizali bune i nastupali više ili manje agresivno. Danas su čitave organizacije u igri; šire laži, šire mržnju i ne biraju sredstva da Crkvu stave u podzemlje. No, Isus reče: »Ni vrata paklena nede je nadvladati». I nede. Jer eto, pomriješe i Luteri i Kalvini, i Staljini i Tite, a još uvijek se raja moli Bogu i ljubi svoju Majku, kojom je Crkva. Nije li zanimljivo, da se u napadima, u medijima, u razgovorima optužuje i ocrnjuje upravo gotovo uvijek samo katolička Crkva?! Naše svetinje se proklinju, naše pobožnosti ne valjaju, naša Gospa je lažna, naša liturgija je ismijavana, naši vjernici su predmet sprdnje. Nisam gledao niti jedan anti-Isusov film, a da isti nije imao anti-katoličku pozadinu. Jasno, Islam se ne smije pipnuti, Pravoslavlje je egzotično, protestantizam je neškodljivo zanesenjaštvo. Ali katolici… Mi smo stalno i svugdje na udaru. Svi ispadamo pedofili, homoseksualci i alkoholičari. Ne štede se ni papa ni biskupi. Prepuni smo zavjera i intriga. Meni je osobno to ved i dosadno. To natjecanje, koji de novinar ili scenarist gore oskvrnuti osobe ili djela Crkve. Pitamo li se, zašto je to tako? Stvar je jasna: Istina je nepoželjna, moral je nepodudan, normalnosti su stvar koju treba zatirati do istrebljenja. Treba stvoriti Novoga Čovjeka, po mjeri Novoga Doba. Nova Religija. Religija uma, tijela, novca i prestiža. U toj Religiji nema mjesta za poštenje, svetost i dudoređe. Svi smo samo hrpa mesa, bez duše, i to meso može se prodavati, tudi, mijesiti i bacati. Život počinje, kažu, rođenjem, ne začedem. Kontejneri iza bolnica, prepuni bebica, sa pravim, stvarnim ručicama i glavicama, dokaz su našeg velikog napretka. Legalizirana prostitucija, legalizirane droge, eutanazija, pokazatelji su emancipacije i modernog, poželjnog načina novog života. Života u kojem se, poput europskog Ustava, Bog ne smije niti spomenuti. Jer, Njega nema. No, kad Njega nema, ima itekako jednog drugoga. Oholost, srditost, lijenost, bludnost, neumjerenost, zavist, lakomost udaraju na poniznost, darežljivost, čistodu, ljubav, umjerenost, strpljivost i revnost. Život u grijehu, samo tjelesan život,

318


odvaja nas od Boga i donosi veliku patnju. Uzmimo samo jedan primjer, žene. U filmu s početka članka jedna od glavnih protagonistica je slavna Marija Magdalena. Ne zanimaju nas sada laži i muljaže oko nje, nego ona kao osoba, kao žena. Ta je žena zaista voljela Gospodina. On ju je ozdravio, vratio joj dostojanstvo i puninu osobnosti. Bila je pod križem, prva je susrela Uskrsloga. U Božjim očima žena je privilegirano stvorenje, stvoreno iz ljubavi, tako satkanih organa i duše, da može začinjati, rađati i odgajati djecu. U tome je ljepota žene, majke! To je ono čudesno i predivno u njoj! Ali, što nam se danas nudi kao ideal? Žena, neudata, polugola umjetna ljepotica, koja ni ne razmišlja o zastarjelom braku i napornoj djeci, koja pati putujudi iz veze u vezu, koja mora imati karijeru i uvijek biti «in». Kad shvati, negdje u četrdesetoj, da je prevarena, sama, jadna i da nema koga zagrliti kad dođe s posla, ved je kasno. Otkriva, začudo, kako joj je seks postao malo važan a bore oko očiju ne prekrivaju ni najbolje francuske pomade od fetalnog tkiva! Tko bi bila Magdalena bez Isusa? Tko je današnja žena bez Boga? Okrenimo se malo okolo, pa demo vidjeti. Stoga, prije gledanja bilo kojeg filma o Bogu ili Crkvi, uzmi Sveto Pismo i uđi u molitvu. Bog de ti sam objaviti istinu. Ili radije vjeruješ slijepo hollywoodskim «stručnjacima» potpomognutim organizacijama Novoga Doba? Ja im ne vjerujem. I sretan sam u svojoj Crkvi i u svojoj vjeri. I ne bojim se smrti ni križa.

319


MAGLA SVUDA OKO NAS

B

«

lago onima koji peru svoje haljine da imaju dio u stablu života i da mognu

udi u nebeski Grad kroz njegova vrata! Vani de ostati… vračari, bludnici i ubojice, idolopoklonici i svi koji laž ljube i čine» (Knjiga Otkrivenja 22, 14-15) «Izbacite ga van; u tamu, tamo gdje je plač i škrgut zubi» (Matej 25, 30) Neki dan vozim prema našem samostanu. Odmah pri izlasku iz naplatnih kudica ugledam plakat s golišavom ženom, očito pozivajudi na neki striptiz ili slično. Vozim dalje. Kod željezničkog kolodvora višemetarski, jumbo plakat firme «Lisca», na kojemu u strastvenoj i puzedoj pozi, zavodljivog pogleda neka mlada polu-gola žena skrede pozornost vozača i prolaznika. Svega nekoliko desetaka metara dalje, plakat s reklamom za antene: još obnaženija žena, ponovno na koljenima, «reklamira» dotični proizvod. Istoga dana uključujem TV, svaka druga reklama, bez obzira reklamira li se mlijeko, šampon ili parfem; uglavnom mlada, razgolidena, dotjerana tjelesa, koja pozivaju na požudno kupovanje i konzumiranje proizvoda, «bez kojih se ne može živjeti». Razmišljam malo o toj sveopdoj pomami za tijelom i erotiziranosti društva. Ja se više ne mogu ničim sablazniti, a kao kršdanina i svedenika to me samo potiče na još jaču molitvu i sažaljenje onih koji se time hrane i poje. Međutim, strašno mi je kad pomislim, da su to agresivno prisiljeni gledati naši starci. Naviknuti na pristojnost, čednost, na intimu koja ostaje u krugu obitelji i doma. Gledaju i jadni se crvene. Vide to i upijaju naši mladi. U glavi im ostaju super zgodne manekenke, nauljenog torza manekeni i savršenih proporcija vršnjaci, koji svojim razvratnim smiješkom svjedoče:»Mi smo uspjeli! Postali smo meso i dobro zarađujemo!» Kasnije ti isti mladi padaju u depresije, bulimije i anoreksije, jer ne mogu prihvatiti svoju ograničenu ljepotu i prosječan izgled. Prosječan, odnosno normalan. Nasludujudi da je to nešto «posebno» i veseledi se bududnosti u kojoj de «prijedi granice», ove slike gutaju očima i dušama i nevina nam dječica. Ved, dakle, od malena dobivaju skroz krivu sliku o spolnosti i spolnoj ljubavi. Na kraju de «povradati od seksa», nikada ne dopirudi do njegove biti: Stvoritelj daruje spolnost koje je granica jedino blagoslovljeni brak, a ta spolnost podupire i nadopunjava bračnu ljubav iz koje se rađaju i plodovi, djeca. Žao mi je i osjedam bol Gospodina u srcu, jer oni koji žive od tijela i za tijelo, ved su mrtvi. Nemaju jednu iskrenu, vječnu ljubav, nego eksperimentiraju s mnogima, upadajudi u ovisnost o strastima. Nemaju djecu, jer kad ih prođe vrijeme ludovanja i životarenja, shvate da su prestari i bezvoljni. Golotinjom i načinom života u ispraznostima navode na grijeh druge, truju srca koja nikada ne nalaze mira. Ako, ne daj Bože slučajno zatrudne, uklanjaju nedužno djetešce pod srcem, koje završava kao običan otpad u kontejnerima iza naših bolnica. I tako redom; zlo na zlo, rana na ranu. Pretpostavljam da su autori tih i sličnih plakata i reklama u velikom broju «kršdani». Tako oni barem misle. No, Isus Krist nema blage veze s njima. Osim što ih ljubi i poziva na obradenje. «Sve mi je dopušteno-ali, nije sve korisno. Naše tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina.»(1 Korindanima 6, 12) Sve se vrada, sve se plada: bludnost zarobljava i ponižava dostojanstvo djece Božje! Bludnost razara čistodu misli, nakana i djelovanja, kao zmija se ovija oko bračnog prstena i ugriza vjernost, usmrduje

320


ljubav i poštenje. Okovi pornografije mogu tako stegnuti život ljudi, da se isti guše i uguše, potpuno onemodali i prevareni. Bludnost krade blagoslov, bludnost ubija milost Božju u dušama! Pročitajmo što piše Pavao apostol: « Upoznaše Boga ali Mu nisu iskazali čast ni zahvalnost… Zato ih Bog predade sramotnim strastima… da bi činili što je nedolično: puni su svake nepravednosti, pokvarenosti, lakomosti, zlode, zavisti, ubojstva, svađe, lukavštine, podmuklosti, ogovaranja, klevete; mrze Boga, nasilni su, oholi, umišljeni, čine nedjela, neposlušni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez ljubavi, bez milosrđa. Oni, iako poznaju odredbu Božju, prema kojoj vršitelji takvih stvari zaslužuju smrt, ne samo da to čine nego i odobravaju onima koji to čine. «( Rimljanima 1, 26 itd.) Brado, nemojmo se zavaravati; nemoralnost i sveopda bludnost nije nešto normalno. Nismo stvoreni samo radi seksualnog užitka. Spolnost je dar Božji i neprocjenljivo blago. Ne dajmo se zavesti, usprkos božanstvu tijela koje želi zakraljevati u mislima i životima našega naroda. Borimo se; Bog tu borbu blagoslivlja i podupire. A nagrada je život u miru, u radosti, u poštenju i zdravlju. Nagrada je život vječni, život u punini. Čuvajmo svoje oči i svoje duše!

321


NEBESKI GOST

B

aš nekako u vrijeme kada su naši katolici očekivali silazak Duha Svetoga,

odnosno proslavu svetkovine Pedesetnice, u našem smo gradu ugostili poznatog indijskog gurua, duhovnjaka, učitelja yoge i mnogo više od svega toga, čovjeka dugog imena i s više prezimena (valjda), poznatog kao Svamiđi. Zovu ga i «Njegova božanska milost», «Svetost» i kako ved sve ne. Osnovao je pokret «Yoga u svakodnevnom životu» i vrlo si je dobar s našim predsjednikom države (odlikovao ga je!) i s mnogim drugim manje ili više poznatim i važnim građanima. Sjedamo se, kako je nazadnjačka i ultrakonzervativna Crkva u Hrvata reagirala, na opde zgražanje «modernih», na prijedlog od prije par godina, da se yoga uvede u naše škole… Kao bezopasna vježba tijela i uma, pogodna za opuštanje, duševan i duhovan mir, staloženost, koncentraciju i još mnogo diribu-diriba. Svaka čast Indiji i njezinim stanovnicima, duhovnosti i povijesti. Trebamo imati uvide i u druge religije, poznavati druge narode. Neka slobodno dolaze i predstavljaju svoje programe. No, neka se čuje i druga strana. Dok čitah novinski izvještaj o susretu našeg gradonačelnika i velikog Učitelja, nije mi promakla opaska istoga, da nije dobro zamatati darove u celofan ili što je ved bilo, jer je dar istome naš gradski čelnik darovao umotan u taj «neprirodan» materijal. Baš lijepo da nam se gosti iz daleka brinu o ekologiji. Nadam se, da s istom ozbiljnošdu i žarom ukazuje u vlastitoj zemlji vlastitim glavarima na probleme kudikamo vedeg značaja, s kojima se ondje bore. Naime, dolazi iz zemlje u kojoj u velikoj mjeri vlada vjerska nesnošljivost, gdje se brakovi uglavnom dogovaraju u mladosti, gdje se ljudi klanjaju životinjama a umiru nemilice zbog gladi i nehigijene, gdje je cjelokupno društvo podijeljeno u ponižavajude kaste, iz zemlje čija su božanstva likovi štakora, slonova i majmuna, doslovno. Eto, on se brine o nekakvom celofanu, hvala mu. Sjajno stanje u Indiji i okolici opisano je u izvanrednoj knjizi «Smrt jednog gurua», u izdanju Eurolibera, Split. Navodim ga samo zbog toga što smatram da bi u današnje vrijeme opde pomutnje i pomame za svime što je s dalekog ili bliskog Istoka trebao pročitati svaki kršdanin. Naime, što je de facto ta yoga, razvikana metoda navodnog opuštanja? Pišem, dakako, kao katolički svedenik, pa «'ko voli nek' izvoli». Iako se predstavlja kao tjelovježba, yoga je i otajstveno i stvarno, duboko povezana s hinduskom mitologijom i duhovnošdu. U Indiji se časti nekoliko stotina tisuda (!!) «bogova», mnogi su od njih okrutni, zastrašujudi i nakazni. Slike i kipovi polu-ljudi i polu-životinja kojima se klanjaju i koje mole za blagoslov, odraz su nečega mnogo gorega; iza ovih se «bogova» kriju, prema kršdanstvu, zlodusi, tj. demoni. Zarobljuju ljudski um, unose strahove i nemire, priječe napredak i namedu teške duhovno-duševno-tjelesne okove cijelim porodicama pa i narodima. U poznatom, ogromnom hramu u Kalkutti, hramu boga-štakora, tisude i tisude ovih životinja dolazi jesti mlijeko i hranu koju im narod svakodnevno donosi, dok im djeca skapavaju od gladi po nečistim ulicama. Yoga je povezana duhovno sa svom tom bijedom ljudskog duha. Mnogi su mi se ljudi, godinama vježbajudi yogu, žalili na smetnje u molitvi, u braku, u obitelji i poslu. Zašto ne mogu spavati, zašto ih muče strahovi, zašto im je nelagodno u crkvi, ako ne zbog zloga koji pod krinkom «vježbi» uvježbava duše

322


da se otvaraju na stvarnosti kojih bi se svako pametan trebao kloniti? Imaš Isusa Krista, koji je dao svoj život za tebe na križu! Ne treba ti netko s dugom bradom i u narančastoj haljini objašnjavati mistiku potpuno stranu našem podneblju. A nije ni besplatno, a propos. Imaš Njegovih pet svetih rana; ne slušaj budalaštine o nekakvim «čakrama» u tijelu! Bježi od stare zmije, kako piše u Bibliji- ne dozvoli da te svlada «kundalini», sila u obliku zmije koja je navodno u našoj kralježnici! Niti ne dotiči «sveti prah vibuti», znajud da pepela ima tamo gdje i vatre… U paklu. Mantra? Imaš divnu, snažnu kršdansku molitvu i meditaciju, saznaj nešto više o svojemu bogatstvu, prije nego uđeš u opasne vode orijentalnih čarobnjaštava! Karma? Reinkarnacija? Ne, nego vjera u jedinoga Boga, dobra djela, pokora koja svladava napasti i besmrtna duša! Bog me toliko ljubi… Sigurno ne du biti pas u «sljededem životu»! Kraljevat du s Njim u Nebu! Sviđa ti se Indija? Prouči malo život Majke Terezije, te ga usporedi s ovim putujudim «božanstvima». O, kolika razlika! Imam i ja poruku za cijenjenog gosta iz daleka, kao što i on nas katehezira: Svamiđi, Isus te voli! Obrati se, pusti yoge i pogledaj u križ i biti de ti sve jasno. On de ti dati «vijenac života», kako kaže Knjiga Otkrivenja; neusporedivo vrjednije od odličja koje si dobio od našeg Predsjednika u Zagrebu. Hvala na trudu, ali mislim da Hrvati ipak više vole Isusa i Mariju, nego bogove s 6 ruku i 10 očiju. Nas drži Duh Sveti a ne vježbanje yoge.

323


O LJUBAVI

T

ežak je nekako srpanj ove godine Gospodnje, 2006. Zbog nekih svjetskih

tragedija, mnogi se mogu pitati, je li zaista ova godina- Gospodnja? Ili pripada nekome drugome… Dok čitamo ove retke, preko pola milijuna ljudi bježi sa svojih ognjišta u Libanonu, ostavlja svoje poslove, prijatelje, kude, svoju svakodnevicu, svoje planove za bududnost. Ljudi poput tebe i mene, težnje poput tvojih i mojih. Hode li se ikada vratiti, pitaju se, hode li ikada popraviti do temelja uništene domove i vrtove, crkve i džamije, škole i vrtide, bolnice? Sreo sam jednu kršdansku hodočasničku grupu iz Libanona, u Međugorju, prije nekoliko godina. Živo su mi se upisali u sjedanje, jer su u mnoštvu raznih drugih grupa iz cijeloga svijeta, bili neobično glasni, radosni i «prirodni». Pjevali su pjesme Gospi, a Bogu su u liturgiji istočnjački «zavlačedi» govorili Allah. Da, jer Allah- znači Bog. Jedan, i za kršdane, i za muslimane i za Židove. Jedan Bog, tri vjere, tisude granata i bombi. Eto, što čovjek može učiniti, u ime vjere i Boga. A On s tim nema veze. Nevjerojatna je zavjera šutnje oko ovoga rata; veliki promatraju i odugovlače, dok se čitava jedna divna država pretvara u ruševine. Samo me zanima, hode li nakon izraelske pobjede, tamo zavladati mir? Mislim da nede. Usporedno s obnovom zemlje, obnavljat de se i mržnja prema susjedima, jer mentalitet Istoka ne zaboravlja lako, osobito ne krv dječice i srušene bogomolje. Prisjetimo se: Židovi su «Izabrani narod», Isus je bio Židov, kao i Marija, kao i Josip, kao i apostoli. U Svetome Pismu stoji napisano, da ih je Jahve izabrao kao svoju baštinu i svojinu, zbog njihove malobrojnosti i grešnosti. Želio je silno udi u njihove živote i povijest, dajudi im zakone i objavljujudi svoju Riječ. A u punini vremena, ta je Riječ postala Tijelom; rodio se Ješua, sin Mirjam. Isus je umro na križu s riječima oproštenja, propovijedajudi ljubav prema Ocu i bližnjemu do kraja. Kako Ljubav ne može umrijeti- Isus je uskrsnuo, te sasvim sigurno nikada, baš nikada ne odobrava i ne potiče prolijevanje krvi, ratove, suze nevinih, bilo kakvo nasilje. Što je onda ovo, sukob koji je izmaknuo Božjoj kontroli, ili, možda, kazna Božja za tolika zla koja ljudi danas čine? A što de biti, ako se upotrijebe nuklearne bombe, ako ostatak svijeta uđe u rat, ako de se žrtve brojati u milijunima? Siguran sam, da Bog čuva svoje. Siguran sam, da Ljubav ima svoje načine da obrati i potakne ljude da se ostave mržnje i zla. Znam i «da mi je dolinom smrti prodi, ne bojim se, jer je On sa mnom», kako čitamo u psalmu 23. Znam i da «nismo od ovoga svijeta, naša je domovina na nebesima», kako pišu Ivan i Pavao u Novome Zavjetu. Nemamo se čega bojati, zlo ne može pobijediti. Bog zna, zašto je dopustio ovaj i sve ostale ratove, a na nama je da molimo, ljubimo i budemo spremni na susret s Njime. Svijet je nepravedan, svijet je u grijesima, zlo je ojačalo-da, ali Bog je i dalje Ljubav, Bog nas i dalje voli i ne napušta. Neprijatelj duša zamede ratove, i jadni oni koji mu povjeruju! Prebacimo se malo i na drugi kraj svijeta, u Nizozemsku. Nekako s viješdu o ratu u Libanonu, nas je u Europi zadesila vijest o osnivanju i legaliziranju pedofilske političke stranke! Vjerni de se čitatelji ove kolumne sjetiti, da sam prije pola godine proročki, a zapravo logički, predvidio jednom ozakonjenje ovoga strašnoga zla. No, nisam se nadao da de to biti tako brzo! Zamislimo: jedna moderna, uzor-

324


država, uz sve mogude druge slobode (abortusi, eutanazija, homo-«brakovi» itd.) ide korak dalje; priznaje pravo na «ljubav s djecom»! Pravi sotonski, pakleni plan kojim se želi u bududnosti pomaknuti sve granice i u ime strasti i požude dozvoliti svakakvim bolesnicima da oskvrnjuju djecu! Eto, kuda vodi grijeh i kako čovjek može nisko pasti, zaveden Zlim. Hode li sve članice Europske Unije, koja se diči ljudskim slobodama, jednom pristati na ovaj nizozemski model? Kako de objasniti da spolno opdenje s djecom, nije zločin, kako? Koliko de se granica godina, jer žele da od 12. godine djeca više ne budu smatrana djecom, ved odraslima, modi održati, dok se ne spusti na 11, 10, 9…? Normalnom čovjeku ježi se koža. Kršdani, postanite Kristovi, ako dosada niste bili! Ako vam ove dvije (izabrane) srpanjske tragedije ne otvaraju oči, onda ne znam što je još potrebno. Ne čekaj nuklearni rat da se obratiš, da se počneš ozbiljno moliti i hodati u prisutnosti Božjoj. Uđi u svoju sobu, po riječima Spasitelja, i zagovaraj u vapajima svoju djecu, naše mlade, naše političare! Zazivaj blagoslov i zaštitu nad našom zemljom, nad svedenicima, nad svima koji rade u ljubavi za Ljubav. U molitvi doživi obradenje, mir i radost, jer de ti po molitvi Gospodin udijeliti sigurnost u Njegovu pobjedu. Vremena možda nisu dobra, ali Bog ostaje dobar. Ljudi su možda sve gori i udaljeniji od Stvoritelja, ali On ostaje Ljubav. Da nemamo Njega, kakav bi to život bio! Kako bismo izdržali pritisak zla? Isuse, budi nam milostiv.

325


326


OTAJSTVO NAŠE VJERE

P

«

jevaj hvale, Magdaleno, jer uskrsnu Janješce!

Trgnu iz sna ljudstvo sneno, svlada tmine modi zle. Zdravo, zdravo spasa cijeno, zdravo Janje pomirbeno!» To su riječi jedne od starih uskrsnih hrvatskih pjesama. Melodija ove pjesme je lagana, mistična, u sebi ima nešto veličanstveno i posebno lijepo. Prisjeda nas sve, na doživljaj prve svjedokinje Isusovog uskrsnuda, Marije Magdalene, onog davnog nedjeljnog jutra u blizini Jeruzalema. Evo točnog opisa događaja, koji je promijenio svijet: «Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše. Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kudi. A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo - jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: "Ženo, što plačeš?" Odgovori im: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" Misledi da je to vrtlar, reče mu ona: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja du ga uzeti." Kaže joj Isus: "Marijo!" Ona se okrene te de mu hebrejski: "Rabbuni!" - što znači: "Učitelju!" Kaže joj Isus: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj bradi i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.» (Evanđelje po Ivanu, 20; 1-18) Evo što čini ljubav! Dva su učenika, najstariji i najmlađi, vidjevši prazan grob otrčali s mjesta čuda, no Marija je ostala, i plakala. Žena i grešnica, opsjednuta sa «sedam zlih duhova», kako piše na drugom mjestu u evanđelju, upoznavši Isusa potpuno se mijenja i prihvada dostojanstvo i ljepotu, koje joj Mesija vrada. Svjedokinja Njegove bolne patnje i strašne smrti, poškropljena pod križem Njegovom Krvlju, ova vjerna učenica ostaje pri grobu Učitelja, zbunjena i prestrašena, žalosna zbog- kako je mislila- krađe svetog tijela. Koliko je u satrvenom duhu bila zagledana u Ljubljenoga, kada nije ni primijetila da razgovara s anđelima, kojih malo prije ondje nije ni bilo! Okrenuvši se, kaže «vrtlaru» dojmljivu stvar: «JA du ga uzeti». Ona bi Ga uzela, ona, onako slaba i slomljena, kad nikog drugog nema ondje…Važan joj je samo Isus. Nedostaje joj samo Isus. Ljubi samo Isusa. Traži samo Isusa. Čezne samo za Isusom, iako joj toliko toga nije jasno… Isti Isus Gospodin stoji kraj nje, ali Ga suzne oči i ranjena duša ne prepoznaju. No, glas Jedinoga budi Magdalenu i na zvuk njezina imena, izgovorenog samo onako kako

327


je to On znao izgovoriti, ona se okrede od groba i prepoznaje Uskrsnuloga! Da, sada više nema sumnje; to je Isus, u proslavljenom tijelu, to je Isus koji nosi one iste rane ali sada zatvorene silom nebeskog života i nebeske ljubavi. Gospodin joj je sve rekao i objasnio, u samo toj jednoj jedinoj riječi- nazvavši ju njezinim imenom. Mirjam (na hebrejski; Ljubljena od Boga) joj je bilo dosta da shvati: Isus je živ i nije ju zaboravio, On je tu i nikada više nede umrijeti, ponijevši u hladan grob svoju ljubav i milosrđe! Nema vremena za dulje razgovore, pred Njime su još mnoga očitovanja učenicima, pred Njime je još četrdeset dana do Uzašašda k Ocu, u kojima mora vidjeti i ohrabriti svoje malo stado. Daje joj zadatak i Marija odmah posluša, kao prva koja je svjedočila o nezaboravnom susretu. Nekada grešnica, udaljena od Boga, ropkinja grijeha i demona, sada apostolica i navjestiteljica Uskrsnuda! Kršdani! Zar ne shvadamo? Zar možemo biti gluhi na zvuk Tvog i mog imena, koje i danas Uskrsnuli izgovara s nježnošdu i blagošdu? I Ti i ja imamo svoj zadatak- navijestiti Krista našim bližnjima. Krista, koji je pobijedio smrt i otvorio nam vrata Raja. Raspeta je ljubav uskrsnula, aleluja! Isus živi, On je tu, On je u svetom Kruhu i sakramentima, On je u svojoj Crkvi, On želi biti u svojima, da nijedan ne propadne, nego da ima život vječni! Svima koji Ga ljube i slave, traže i slušaju, od srca želim da se okrenu od grobova i tame i susretnu Spasitelja! Nema smrti za Njegove! Nema prokletstva i straha; ISUS JE USKRSNUO!! Blagoslovljen Uskrs!

328


POTRAGA ZA ISUSOM

N

edavno se vratih iz Engleske.

U masi ponuda, nude se i razni oblici, forme, slike, viđenja Boga. Kršdanskog Boga. Sudjelovao sam u protestantskom bogoslužju, koje de mi ostati u pamdenju po jednostavnosti i radosti, nesputanom slavljenju i čestom korištenju Biblije. Gledao sam zadivljen velike katedrale i bazilike, nažalost gotovo prazne nedjeljom, a ispunjene turistima svagdanom. Katolici, anglikanci, metodisti, baptisti, luterani, kalvinisti, pentekostalci, prezbiterijanci, episkopalci, Božje Crkve, Kristove Crkve, čak i Slobodne Crkve, Zborovi Božji… Koliko naziva i koliko grana iste vjere! Svi se trude privudi, poučiti i opravdati svoje tradicije. Malo me to zbunilo, jer kod nas nismo navikli na takvo šarenilo. Vidio sam crkve bez križa i crkve prepune križeva, slika i kipova. Pomislih, kako se svi trsimo prenijeti svijetu veličinu Božju, ostaviti nešto iza sebe, privudi čim više ljudi, sagraditi Mu velebna zdanja, pa i zadiviti druge svojim «otkrivenjima». Kako god se nazivali i što god za Gospodina činili, ostaje uvijek pitanje: «Znamo li Ga doista?» Sveto Pismo predstavlja našega Boga prvo kao- Dijete. Maleno, obično, slabašno Dijete. Njegovi su komplicirani, ali On je tako jednostavan. Poznaješ li svojega Boga, koji je došao kao Dijete? «Kada dođe punina vremena, posla Bog sina svoga; od žene bi rođen, podložan Zakonu…» (Gal 4, 4) Kakvo veličanstveno i neobjašnjivo otajstvo: Bog je postao čovjekom! Dogodilo se to u Nazaretu, nakon pristanka Blažene Djevice Marije: «Neka mi bude po riječi tvojoj» (Lk 1, 38). Majka Marija začinje Isusa Krista po snazi Duha Svetoga, nosi Ga devet mjeseci pod srcem, poput svih ostalih majki i rađa Ga u Betlehemu, kako su navijestili proroci Staroga Zavjeta. Iako još neudana, gotovo ostavljena od zaručnika Josipa, u skromnosti života (Nazaret-mala siromašna seoska sredina), vrlo mlada, u zemlji okupiranoj od Rima, Ona prihvada odgovornost i uzvišen poziv majčinstva, Bogomajčinstva. Odmah po čudesnom začedu hiti svojoj rođakinji Elizabeti, gdje se dvoje DJECE, nerođeni Isus («embrij») i nerođeni Ivan nazvan kasnije Krstiteljem («fetus») susredu, pri čemu Ivan «zaigra od radosti», a majka mu prva glasno i jasno svjedoči o Gospi: «Otkuda to, da MAJKA GOSPODINA MOJEGA dolazi k meni?» (Lk 1, 43) Rođen u štalici ili spilji, u hladnodi betlehemske nodi, u gradidu u kojem nije bilo mjesta za njih (Lk 2, 7). Priprosti pastiri prvi Mu se dođoše pokloniti… A onda i mudraci s Istoka, jer rodila se utjelovljena Mudrost! Dijete Isus, nadalje, odrasta kao dječak uz majku Mariju i poočima Josipa, provodedi dane u nazaretskom domu, uz rad i molitvu, uz ritam života koji je okrenut Jahvi Sabaotu, obitelji i sinagogi, rodbini, igri, učenju. Stoljedima katolici štuju lik Isusa Krista-Spasitelja, upravo u obliku malenoga Djeteta. Gospodin u Hostiji- Jaganjac Božji, Gospodin kako navjestitelj Radosne vijesti, kao božanski iscijeljitelj i kao Dobri Pastir, kao Raspeta Ljubav na Golgoti. Kao Uskrsnuli Pobjednik. Ali, prije svega, kao Mali Isus. Milijuni su i danas zaljubljeni u ovaj Isusov lik; on u sebi nosi neku nepojmljivu, svetu nježnost, blagost, ljupkost. Svi se u Njega mogu pouzdati, osloniti, zaljubiti. Svi su dobrodošli u Njegov zagrljaj i svi su pozvani da se ugriju pri vatri betlehemskog Svjetla. Isus, Marija i Josip- nazaretska Obitelj,

329


uzor svih obitelji i blagoslovljeni znak Prisutnosti Svevišnjega u svakidašnjici svakoga čovjeka na zemlji. Kad gledaš oči toga Djeteta, vidiš Nebo. Kad Mu daruješ poljubac, stostruke primaš natrag! Kad Mu šapdeš svoje molitve, pruža Ti ručice i želi Ti redi: «Uzmi me, prihvati me, ne boj me se, došao sam zbog Tebe, jer Te želim spasiti i otkupiti, pomodi Ti da ljubiš Mene i sebe…» U Njegovom su Srcu na poseban način prisutni svi iznemogli, oslabljeni, svi koji padaju i teško se dižu, svi ostavljeni i bijedni. Kasnije de redi: «Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opteredeni i ja du vas okrijepiti» (Mt 11, 28). U Srcu Maloga Isusa nalaze se i svi oni, kojima je ukraden dar i blagoslov- život- nerođeno dijete. Svi, kojima je kušnja abortusa sada na misli. Svi, koji u svome bezumlju, slabosti ili sljepodi odobravaju i promiču, nagovaraju i potiču na pobačaj, čine ga opravdavajudi pokolj nevine dječice (kao u Betlehemu od Heroda) nekakvim «razlozima». Ne postoji takav razlog… I nikada ne de postojati. Kao što ne postoji razlog za nas, kršdane, ako se mrzimo i ne poštujemo. Kršdanin je onaj, koji čini djela Kristova. Onaj, koji je Njegova slika danas u svijetu. Bog ne gleda jesmo li katolici ili pravoslavni ili protestanti. Ali gleda ima li Njegovog Sina u nama. Jer, ako Ga nema, uzalud nam i zgrade i bogoslužja. Kršdanstvo nisu nekakvi nazivi i lijepe maske. To je život. Prije nego počneš kritizirati i odustajati od svoje vjere, zapitaj se, poznaješ li Boga koji je došao kao Dijete…?

330


PROKLETSTVO BOGOPSOVKE

U

pastoralnom radu nailazim na mnoge ljude, deklarirane kršdane, koji su

uvjereni, zbog svoje teške ili vrlo teške životne prilike, da su «pali u prokletstvo», da je netko «bacio urok na njih i obitelj». Prvo, trebamo znati da je čovjek po prirodi sklon razloge svojih problema tražiti u drugome. Zar nije tako od početka, kad je Adam krivnju svoga posezanja za onim što je Bog zabranio (radi isključivo njihova dobra!) svalio odmah na Evu (Post 2, 12: «Žena, koju sistavio uza me - ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo») Kad bismo htjeli, za sve bismo mogli okriviti «uroke», jer – svatko ima nekog svog neprijatelja, a i mediji su prepuni raznih «iscijeljitelja» koji «skidaju uroke» stoga je taj termin postao nešto normalno i uobičajeno. Nije stvar u urocima, stvar je u NAMA, u našem srcu. Naravno, ljudi nas mogu mrziti, mogu proklinjati i «postavljati nogu», ali ako je moje kršdanstvo iskreno i snažno, prokletstvo se odbija o njega kao metak o pancirnu košulju. Ono što ljudi nazivaju «urokom», često je jednostavno posljedica bogopsovke! Što je to «bogopsovka»? Stvorenje proklinje, vrijeđa Stvoritelja, Isusa, Blaženu Djevicu i Svete! Kad nekog psujem i napadam, on odlazi, jer je nepoželjan. Bogopsovka čini, kao strašan grijeh, upravo to: Isus odlazi, a dolazi onaj koji se time priziva, demon. Pročitajmo sljedede: «Doista, ako Bog anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud; ako staroga svijeta ne poštedje, nego sačuva samo Nou, glasnika pravednosti, sručivši potop na svijet bezbožni; ako gradove Sodomu i Gomoru u pepeo pretvori, osudi i za primjer bududim bezbožnicima postavi; ako pravednog Lota, premorena razvratnim življenjem onih razularenika, oslobodi – pravedniku se doista dan za danom duša razdirala dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima je boravio – umije Gospod i pobožnike iz napasti izbaviti, a nepravednike za kaznu na Dan sudnji sačuvati, ponajpače one koji u prljavoj požudi idu za puti i preziru Veličanstvo. Preuzetnici, drznici, i ne trepnu pogrđujući Slave, dok anđeli, iako jakošću i snagom od njih veći, ne izriču protiv njih pred Gospodinom pogrdna suda. Oni pak kao nerazumne životinje, po narav irođene za lov i istrebljenje, pogrđju što ne poznaju. Istim de istrebljenjem i oni biti istrebljeni; zadesit de ih nepravda, plada nepravednosti. Užitkom smatraju razvratnost u pol bijela dana. Ljage i sramote! Naslađuju se prijevarama svojim dok se s vama goste. Oči su im pune preljubnice, nikako da se nasite grijeha; mame duše nepostojane, srce im uvježbano u lakomstvu, prokleti sinovi!» (2 Pet 2, 4-13) Kome je sličan bogopsovač? Čitajmo i zapamtimo, jer piše jasno da jasnije ne može biti; «Tada ona (Zvijer) otvori usta da izgovori uvrijede protiv Boga i psuje Njegovo ime, Njegovo prebivalište i nebeske stanovnike» (Otk 13, 6) Proklinje Zvijer i njezini. Proklinje se Boga, ali iz ovoga proizlazi da je prokletstvom obuhvaden i čovjek, jer među nama, ljudima je Božje prebivalište (usp. Ps 132, 14). Bogopsovka je strašno prokletstvo! Ljudi nisu ni svjesni da time čine

331


neopisivo zlo sebi i bližnjima. «Izbacite iz svojih usta psovku i sramotne riječi!» (Kol 3,8) Kršdanin nije kršdanin ako proklinje Boga, jednostavno nije, jer ne može biti. Može biti kršten, može davati milostinju i paliti svijede za mrtve... Ali, ako proklinje Gospodina i Boga našega, NIJE KRISTOV. Mi smo pozvani da budemo slika Isusa Krista u ovome svijetu, Onoga kome se «po usnama milina prosula» (Ps 45,1). Naglašavam, da Isus svojima nije obedao bezbrižan, lagan život, u kojemu demo samo uživati. Nevolje moraju dodi, «nije učenik nad Učiteljem» (Lk 6, 40), ako je On došao do križa i mi demo. Postoji obedanje, te molim i vjerujem da de se ispuniti, jer prorok Sefanija piše: «Dat du narodima usne čiste… » (Sef 3, 9) Neka nam ovo bude uvijek na pameti, kao istina i kao utjeha: «Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz sviju izbavlja» (Ps 34,20) Vrijeme je korizme; možda Te Gospodin poziva upravo na jedan trajan post od psovanja i proklinjanja? Odbaci taj strašan «urok» od sebe i obitelji, sada, ne sutra, nego ved danas!

332


SEVDAH U AKŠAMLUK

I

madoh divnu mogudnost i sredu da drugu nedjelju došašda proslavim s našom

dragom katoličkom rajom u - Sarajevu. Naime, pozvan sam ondje držati predavanja i propovijedi na nekoliko mjesta, a čak mi je bilo dano podulje razgovarati s kardinalom Puljidem. Prvi put u šeher Saraj'vu, mašala. Čim prijeđoh granicu, proradila mi moja polu-bosanska krvca i noga mi je sama počela tupkati u ritmu «Sve behara i sve cvjeta» sevdalinke, iako kroz prozor autobusa vidjeh da «Snijeg pade na behar, na vode», kako opet kazuje druga pjesma. Kad konačno stigosmo, nakon sati i sati vožnje kao u nekom teretnom kamionu, uz dim cigarete koju je vozač pušio cijele nodi, nakon nekoliko mahala, dođe napokon očekivana sarajevska kasaba! Baš je izlazilo sunce i obasjavalo nježno grad koji se počeo buditi i otvarati vrata svojih nebrojenih ašdinica, buregdžinica, kafana. Čim stadoh na asfalt kolodvora, prolomi se prvi ezan sabah-namaza s minareta neke od oko 130 džamija, kao i prvo zvono neke od desetak crkvi nas 'Rvata-«daura», kojima krenuh u pohode. «Ajd bolan, vadi kufer, moram dalje!», bile su prve riječi šofer-insana, koje su me pozdravile u glavnom gradu «Sjedinjenih Bosanskih Država», kako u šali običavamo redi. Svima koji imaju bilo kakve predrasude, htio bih to odmah razbiti; Sarajevo je prekrasan, moderan, normalan grad s jednim posebnim čarom, obnovljen nakon nesretnog rata, izgrađen, dobro uređen, evropski. Da, evropski. Jer, ako francuski Marseille, koji imade preko 800 džamija spada u Europu, onda spada i Sarajevo. U razgovoru s našima, pamtim neke činjenice. Naprimjer, prije rata ovdje je živjelo oko 40 tisuda Hrvata, danas je broj prepolovljen. Uz oko 4 tisude Srba, brojku do 400 tisuda građana popunjavaju Muslimani, Bošnjaci, kako ih danas ved desetljede nazivaju, iako se mnogima to ne sviđa i ne osjedaju neki vedi hair kad to čuju. Kažu: mi smo svi samo i jednostavno Bosanci. Medresa, katedrala, Saborna pravoslavna crkva… Sve jedno do drugoga. A ipak, od '92-'95 ovaj je grad nemilice razaran i uopde je čudo da je preživio i da se digao. Samo je bosanski inat, ponos i ljubav mogao Sarajevo obraniti i obnoviti. Prolazim Markalom… Tržnica, na koju je bačena granata i ubila oko 70 ljudi… Tijekom bombardiranja, više od 12 tisuda Sarajlija ostavilo je svoje živote na ulicama voljenog grada. Rulja divljaka uvezenih od tko zna gdje, gađala je rahat grad sa svih strana, ne štededi ništa i nikoga, a imali su lak krvavi «posao», jer grad je na Miljacki u kotlini, potpuno okružen brdima i gorama. Kako žive naši? Kao i svugdje drugdje manjina, jer to jesu. Stvaralačka, povijesno jaka, uvažena, ali ipak manjina. Rane su duboke, podijele velike; dio ljudi žali rahmetli Aliju, dio ga mrzi, jedni klanjaju samo džumu petkom, drugi pet namaza dnevno, tredi nikako, neki dilberi ašikuju s Hrvaticama a mualime ponosno šedu gradom, u feredžama i sarama, ne prihvadajudi drugi pozdrav uz onaj e-s-selam ualejkum. Čujem, da je dolazilo do sporadičnih napada na svedenstvo; nekoga bi pljunuli, nekome razbili prozor, nekome viknuli «ustašo, idi odakle si došao» i slično. Međutim, elhamduillallah, ja sam četiri dana hodao u svojoj redovničkoj uniformi, i dapače, bijah svugdje rado dočekan i viđen. Fratar pod sahat-kulom! Na baščaršiji, u jednoj od uličica uz Ferhadiju, gdje sve miri cimetom, halvom i

333


šerbetom, u prodavnici džezvi, ibrika, graviranih bismilla, nargila i ponjavica, simpatičan me Vedad pozvao i na kahvu. Čak smo zapjevušili tiho «Afedersum», pjesmu koja govori o toploj mirisnoj, pravo bosanskoj kavici. Tu je pjesmu ispjevao legendarni sevdalija Zaim Imamovid, a dan kasnije upoznah mu sina, opet na čaršiji. Posjetih crkve i bogoslovije, katedralu, vjernike u nekoliko župa, imah predavanje mladima o pobačaju… Bilo im je tako drago, da netko iz matice misli na njih, voli ih, blagoslivlja, shvada. Zajedno smo molili, zahvaljivali Bogu, družili se, umjereno meračili uz zeljanicu, rahatluk i kadaif. Bosnu treba voljeti, da bi je se shvatilo i prihvatilo. Tko se želi stvarno odmoriti, upoznati kulturu koja nije ograničena stresom, vremenom i obvezama (iako i to ved prodire), probat prave devape, bez aditiva i soje, zalit ih kojom kapljom slatke šljive iz čoljke… Nek me uzme za vodiča, jer bolan odma bi se sutra vratio u Saraj'vo, inšallah, daj Bože. Gospodine, blagoslovi svu tu dragu raju, i naše i njihove i one trede, čuvaj mi Mirzu, Adema, Salka i Ahmeta, daj mir i radost njihovim srcima i obiteljima, cijelome gradu koji diše trima pludima; gradu koji živi s tri duše, koji je, usprkos tragedijama, ostao ipak onaj stari. Aman, aman, ofaman!

334


SVI U KINO!

S

usredem jako simpatične, jednostavne ljude, koji se ne sablažnjavaju čim čuju

da svedenik nije onakav «kakav bi trebal biti». Jedna mi bakica veli: «Pa kaj, velečasni, i vi ste krvavi ispod kože», nakon što sam u propovijedi pokušavao objasniti vjernom puku, da sam i sam grešnik i da nisam pao s Marsa, nego sam se rodio tu nedaleko, u Zagrebu, u normalnoj obitelji. Neki su ostali šokirani i tko zna kaj su si pomislili, i više nikad u njihovim očima ne du biti onaj stari, dobri, bezgrešni pop. Da, teško je prihvatiti neke situacije, a govorim o onima koje su postale najnormalnije i sveprisutne, ne govorim o grijehu ili porocima. Stoga, nailazim i na «bisere», na također simpatične ljude, koji se ne mogu načuditi da Božji čovjek ima mobitel, gleda televiziju ili čak- o grozote!- ode koji put u kino! «U moje vrijeme, svedenik je jahao konja» kaže mi barba Tone u Istri. E, barba, i ja bih, da ga imam gdje parkirati u gradu! No, stvarne šale na kraj, prije par dana bio sam čak dva puta u kinu. Pogledao sam ultra poznati i naširoko reklamirani nastavak filma o malom magu Harryju Potteru. Znam da je to malo i više čudno, ali jednostavno nisam mogao odoljeti poticajima naših župskih mališana .Što redi o filmu? Da sam kojim slučajem roditelj, a nisam, ne bih dopustio da mala djeca gledaju ovu tvorevinu, prepunu mraka, čudovišta, šokantnih prizora, duhova i demonskih sila. Smatram, da je snaga zla u tom filmu prenaglašena i opdenito mislim da jeza i tama koje izbijaju iz tog djela sedme umjetnosti nisu dobra za miran i blagoslovljen san. Zmije, paukovi i zmajevi, privlačna magija i gospodar nodi, čije se ime ne smije izgovoriti, vrlo neskriveno podsjedaju na luciferijanske rekvizite, kao i metode njegovog djelovanja. No, nasuprot tome i malima i velikima od srca preporučujem čudesan film «Kronike iz Narnije».Nemam dovoljno dobrih riječi da opišem poučnost, zanimljivost, nježnost, i snagu ovog filmskog djela. Konačno jedan kršdanski film koji je prožet Isusovim duhom i na pravi način opisuje borbu između dobra i zla. Naime, engleski pisac Lewis, prema čijoj je knjizi načinjen ovaj film, bio je istinski Kristov vjernik. Mnogi su elementi tod filma zapravo slika znanih svetopisamskih istina. Naprimjer: samo su djeca ušla u fantastičan svijet zemlje Narnije, jer kako kaže Isus, samo ako budemo kao djeca možemo udi u Kraljevstvo Božje. Zla vještica, koja se drznula okupirati Narniju (kao što đavao želi zagospodariti dušama-a Isus kaže, da je Njegovo Kraljevstvo među nama) istovremeno je strašna a i lijepa. Upravo kao grijeh; primamljiv, a smrtonosan i razoran. Kralj Aslan, prikazan kao lav koji govori i predvodi vojsku Dobra, slika je Gospodina Isusa. Mesija se u Staro Zavjetu naziva «lavom Jude». Ovaj plemeniti kralj vlada pravedno i milosrdno, te daruje svoj vlastiti život u zamjenu za život jednoga od djece, koja su u filmu nazvana «sinovi Adama i kderi Eve». Okrutna vještica ubija veličanstvenog vladara i to na kamenom stolu. Vjerojatno shvadamo da je to oltar. Međutim, kralj pobjeđuje smrt i oživljuje u punoj snazi odlazi u borbu i, naravno, i veličanstveno pobjeđuje. Nakon pobijede, vrada život svima kojima ga je oduzela hladna , zla čarobnjakinja. Koliko je onaj prvi film mračan toliko je ovaj drugi pun neke otajstvene svjetlosti i radosti, usprkos borbi koja se vodi. Ovdje pobjeđuje ljubav

335


a ne magija. Ovdje pobjeđuje snaga Božja, a ne domišljatost i čiribu –čiriba nekog vješca. Bogu hvala, povukao sam mišljenje, da nam sa Zapada dolaze isključivo uradci na velikom platnu ispunjeni presočnim prizorima nasilja i golotinje. Zanimljivo, da se jedan ovakav film s kršdanskom, zdravom tematikom tako visoko izdigao na svjetskim rang-listama. Obično se kršdanstvo ismijava, a kršdanske vrijednosti smatraju zaostalima i mentalitetom slabida i onih manje inteligentnih, no ovakav film zaista budi nadu da de i još poneki svjetski umjetnici postati svojevrsni buntovnici, te se uzdignuti iznad sveprisutnog duha krvi, erotike i glupiranja i načiniti filmska djela za svaki uzrast, djela koja de poučavati i nadahnjivati a ne samo prikupljati novce.

336


U LJUBAVI NEMA STRAHA

I

nače, ovaj naslov nije oriđiđi moj, ved je upravo to, davno, prije dva tisudljeda,

napisao apostol Pavao, u svojoj poslanici, blago opominjudi i sokoledi kršdane da ustraju u dobru, usprkos svom zlu oko njih. Ili u njima. Nema straha… Ako se zaista ljubi, ljubavlju Božjom, ljubavlju u dimenziji križa, ljubavlju koja traga i koja se pouzdaje u Providnost dobrog nebeskog Oca. Ljubav, u pravom, istinskom značenju, uvijek je vezana za Boga. Tako, potvrđuje se jedna misao nekog mislioca, koju sam negdje prije pročitao: «Bježali mi od Boga ili Ga tražili, uvijek je On u središtu. Htjeli ili ne htjeli to.» No, ipak se bojimo, i to počesto i skoro svega. Evo, neki dan Bruno, sinčid naše kuharice Goge našao pred samostanom, u travi, uginulu ptičicu. Došao je u kuhinju mami i mirno ustvrdio, da se tu i tu nalazi «mrtva ptičica». Dok sam ga ja momentalno stao educirati o tome da životinje krepavaju, ugibaju i crkavaju, a samo ljudi su «mrtvi» tj. umiru, njegova je mama panično ali nježno viknula, da ode oprati ruke i da bježi od «ptičurine», jer «može biti da je zaražena onim vragom». Skamenjen, Bruno je triput oprao ruke, mama je nadgledala, a ja sam krenuo u inspekciju. Kad tamo, ptice više nema. Ali blizu mjesta nesrede, sada mjesta zločina, stajao je naš cucak (pas, ker) i sumnjivo se oblizivao. O, strahote. Brzo je otpremljen u svoj boks, ali nakon višesatne- a nakon toga i višednevne- opservacije, nismo primijetili ništa neobično; niti je letio, niti cvrkutao, niti je kašljao. Dakle, nije bila u pitanju ptičja gripa. Evo, bojimo se gripa i ludila, epidemija, pandemija i neizlječivih boleština. S druge strane, neizvjesnosti poput: hode li Izrael napasti Iran, hode li SAD napasti Iran, hode li Kina napasti Tajvan, hode li kriza u Bjelorusiji, Francuskoj itd. i nas na neki način zadesiti… Atomska bomba; kada, gdje, ako uopde? Ima i drugih strahova, kao: strah od nedolaska plade, strah od ispita u školi, strah od sutrašnjice, od agresivnog susjeda, od grešne prošlosti, od zloduha, od nagle smrti, od starenja, od mraka itd. Možda je najgori od svih strahova- strah od suočavanja se sa sobom. Možda zato toliki ljudi hodaju u maskama, pretvarajudi se da su hrabri i odvažni (a nisu), da su sveti i pobožni (a nisu), da nisu gramzljivi, bahati i osvetoljubivi (a jesu), da nisu zavidni, škrti, srditi i lijeni (a jesu) i slično? Suočiti se sa sobom i pobijediti svoje strahove- evo izazova! Bila bi to i dobra korizmena odluka tj. borba. Uskoro demo po crkvama, na Veliki tjedan, slušati izvještaje evanđelista o muci i smrti Isusa. Upast de nam u oči zasigurno jedan zanimljivi lik, koji je zapravo, sve to pokrenuo. Zove se Juda Iškariotski. Njegov je osobni strah rezultirao najgorim mogudim scenarijem: posljedično, ubio je Gospodina i samoga Judu. Bez obzira što je oko tri godine hodao uz Učitelja, slušao Ga, pa čak- kako evanđelja kažu- primio od Isusa mod da liječi, izganja zle duhove, propovijeda u Njegovo ime i uskrisuje mrtve, Juda je duboko u sebi bio podijeljen i nezadovoljan. Radio je kao za Kraljevstvo Božje, a ustvari za svoje malo, privatno «kraljevstvo». Njegova je tragedija bila u tome, što se nije s Isusom s time podijelio, što Mu se nije povjerio. Dugo je nosio u sebi neki jad i pritisak, te je na kraju, sve to puklo. Strahovao je, da ne izgubi ugled, uspjeh, novac (bio je, znamo, novčar, skupljao je sve što su apostoli dobili, u zajedničku kasu), sebe,

337


svoje, vlastite planove i ideje. Zanimljivo, Juda izdaje Isusa na prvoj svetoj misina posljednjoj večeri, te piše, da je «otišao u nod». Ta nod, tama, zavladala je njegovim srcem i dušom. Poljupcem (sveti znak ljubavi!) izdaje Spasitelja, i to u Maslinskom vrtu. Jednom davno prije, još je jedan vrt uništen izdajom, Eden. Vrt postaje pustinja. Život smrt. U korijenu Judina imena je riječ Jah(ve), dakle- Bog. Juda (Judejah) nosi sliku i ime Boga u sebi, a ipak Ga napušta. Apostoli, pak, pišudi o Judi, nigdje ga ne osuđuju ili proklinju, nego samo konstatiraju da je «izdao Isusa». Tako i Crkva; nikad nije Judu «stavila» u pakao, jer o vječnom prokletstvu kao kazni, nismo sigurni za nikoga. Kraj je Judin bio strašan, ubio se, jer je shvatio što je učinio, a povratka nije bilo. Objesio se o drvo. Krivo drvo. Postoji jedno i jedino drvo-drvo križa, na kojemu je spas i ako smo na križu zajedno s Isusom usmrdeni, zajedno demo s Njime kraljevati, kaže Pavao. Adam i Eva jedu s pogrešnog drveta, Juda završava na drvetu. Naši strahovi i naši su križevi; ili demo se po njima otrijezniti i spasiti, ako ih priznamo i predamo Bogu, ili demo se upropastiti. U ljubavi nema straha. Ljubi Boga i bližnjega, što god to koštalo, ljubi poštujudi tuđe dostojanstvo i slobodu. I ne budi poput Jude, koji nije mogao ljubiti, jer je bio zarobljen svojim strahovima. Još uvijek je korizma, još uvijek Bog zove i daje milosti…

338


NE SAMO KARIKATURE

Z

adnjih smo tjedana svjedoci neobično snažne reakcije islamskog svijeta na

objavljivanje pogrdnih karikatura Poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, ključne osobe muslimanske vjeroispovijesti. Brada muslimani neopisivom ljubavlju i poštovanjem časte njegov lik i duhovnost, na sebi svojstven način, ali ne činedi nikakav kult istoga. Prorokove riječi i djela, njegove objave, njegovo zalaganje da se ukine idolopoklonstvo te da se slavi jedini i jedan Bog, Allah dženušaluhu, stvorile su otajstvenu auru svetosti i nedodirljivosti, posvuda gdje postoji njegov ummet, gdje se vrši sunnet, gdje se sluša ezan. «Samo je jedan Bog, Muhammed je Njegov prorok» čuje se milijune puta dnevno s minareta nebrojenih džamija diljem svijeta. Nominalnih pripadnika ove religije ima oko milijardu i 200 milijuna, a taj je broj u stalnom porastu. Katolička se Crkva odnosi s poštovanjem i uvažavanjem prema ovoj monoteističkoj vjeri, iako ne prihvada mnoge stavove islamske teologije i dogmatike. Sjetimo se, blagopokojni je papa Wojtyla u nekoliko navrata posjetio njihove bogomolje, u Palestini je prekinuo govor, sve dok mujezin nije završio učiti svoje tespihe i bismille. Kršdani dalekog istoka također govore «Allah», jer ta riječ i znači «Bog». Sigurno, da postoje velike razlike između muslimana u Kuvajtu i onih u Bosni, ili onih u Americi. No, jedno je nedvojbeno jasno: istinski muslimani ne obožavaju svoga Proroka, ali ga vole i cijene toliko snažno, da je nama, racionalistima, modernistima, tehnološkim i kulturološkim perfekcionistima to (gotovo) neshvatljivo. Mi smo se na «civiliziranom» Zapadu ved lijepo privikli da ne postoji ništa sveto, da su sve vrijednosti duha zapravo super mamac za vrijeđanje i izrugivanje. Bog, Crkva i popovi, sveci i sakramenti… Ved odavno u tisku, na filmovima, u reklamama, na svim mogudim mjestima odlični su materijal za sprdnju i zezanciju. Iako im metode protestiranja nisu baš vjerske, smatram da sam protest protiv vrijeđanja Muhammeda ima svoj smisao. Mene u cijeloj toj situaciji ipak najviše dira sljedede: Prorok je bio i ostao samo čovjek. Nije činio čudesa, nije bio razapet i nije uskrsnuo od mrtvih. I sam nur Kur'an opisuje Isu (Isusa) kao onoga koji je rođen od hezreti Merjeme- dakle, od djevice Marije. Isus Krist je Bogočovjek, On je Sin Božji, On je Kralj i Pomazanik. Kad bismo barem mi kršdani ljubili svoga Gospodina, kao što muslimani ljube svoga Proroka! A naš je Gospodin Bog, ne samo čovjek. Utjelovljen u naše tijelo, savršen u čovječanstvu kao i u božanstvu. Uzmimo kao primjer strahotu bogopsovke. Brada muslimani (oni koji klanjaju, ne piju alkohol, vrše sve obaveze i iskreno služe Bogu) uopde ne poznaju taj pojam, kao što ne mogu uopde zamisliti npr. pobačaj. Možda u nekim krajevima i žive kao i prije dvije tisude godina, ali su vjerni Božjoj Riječi i Bog im je apsolutno najvažniji i najvedi autoritet. Dok, eto, slušam malo naš narod, Hrvate katolike, i krv mi se ledi u žilama. U našem narodu postoje psovke i proklinjanja Boga, kakva može izmisliti samo sila pakla, samo đavao sam. Psuju i mladi i stari, i muškarci i žene, pa i djeca. Psuje se i vrijeđa Bog, Isus, Bogorodica, sveci i svedenstvo, te svi atributi i simboli Božji, poput Krvi Kristove ili Srca Isusova. Psovka je strašnija od karikatura i stripova; ona se širi, pronosi, ubija duše. Stravično, užasno, bijedno i

339


nevjerojatno; psuje se sama Dobrota i Ljubav, Bog koji nas je stvorio, otkupio, spasio, posvetio. Bog, koji nas hrani i odijeva, koji nas čeka u vječnom Kraljevstvu radosti i mira. Tko može opsovati našu dragu Gospu, najčistiju, najnježniju, najsvetiju Ženu i Majku? Tko, ako ne onaj koji je ili opsjednut nečistim duhom, ili skroz nesvjestan što time čini. Svaka bogopsovka donosi tragediju u obitelj, u domovinu. Zatvara vrata Božjem blagoslovu i milosti, a u živote poziva sotonu, neprijatelja čovjeka i ubojicu od početka, kako ga zove Isus. Gdje se proklinje Bog, nema srede, nema mira, nema ljubavi i poštivanja, nema blagostanja, nema plodnosti, nema života vječnoga. Muslimani ustaju, jer je izvrijeđan Prorok. Kršdanine, ti klekni, jer je vrijeđan masovno i svakodnevno tvoj Bog. Ne pali tuđe zastave, bolje spali u sebi grijeh ognjem Božje ljubavi. Društva u kojima se ništa sveto ne poštuje, na kraju kad-tad propadnu. Ne dajmo se, Bog nas ljubi neizmjerno, borimo se za spas naših duša, jer sve ostalo nestaje, a duša je vječna.

340


341


ZAŠTO NAM ZAROBLJUJU DJECU?

K

ako smo ušli u došašde i očekujemo radosno «tihu, svetu nod», gledajudi

maleno Božansko Dijete u jaslicama, dobro je progovoriti o nekim pojavama koje mogu teško povrijediti baš te najmanje među nama-djecu. Isus Krist nam dolazi kao dijete, Sveto Pismo na brojnim mjestima naglašava neprocijenjljivu vrijednost svakog djeteta, a i odrasle vjernike naziva jednostavno «djecom Božjom». Poznate su riječi samoga Spasitelja, kako nam donose evanđelja: «Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, prima mene i onoga koji me poslao… Ako ne postanete kao ovo malo dijete, ne dete udi u Kraljevstvo nebesko… Jao onome tko sablazni najmanjega… Što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili…» Mogli bismo redati još mnoge biblijske citate, osobito iz Staroga Zavjeta. Znamo, nažalost, kako stvari stoje; dvoličnost svijeta hladno čini neljudsku selekciju- dijete u majčinoj utrobi zapravo i nije dijete, može ga se «čistiti», može ga se poput otpada baciti u smede, ako za to postoje dobri «razlozi». Jao bebi koja je pod srcem majke bolesna; nema prava na život. Jao bebi začetoj «slučajno», neželjeno i usprkos divnim planovima za život nekog para: pod svaku se cijenu uljez mora maknuti. No, Gospodin nadodaje; jao tebi, koji ubijaš ono što sam Ja stvorio, jao tebi. Posljedice su pobačaja strašne i dolaze i svjesnima i nesvjesnima. Zli mrzi nerođene, oni su potencijalna velika opasnost za njega i njegove. Ali, mrzi i ved rođenu djecu. Dopustite da se s vama podijelim samo jednim vidom te mržnje. Razgovaram s roditeljima jednog devetogodišnjeg dječaka. Ne znaju više od muke što bi s njim; hiperaktivan, zločest, bahat, bezobrazan, neposlušan, a uz svu agresivnost sada ne može spavati zbog nodnih mora. Što je posrijedi, da li se to riješiti, pitaju zabrinuti tata i mama? Odgovaram, da dobrom Bogu nije ništa nemogude, ali… Traži našu suradnju. Moraju se vratiti redovitoj ispovijedi, svake nedjelje sudjelovati u svetoj misi (potpuno! s pričešdu!), svakodnevno u obitelji moliti i često blagoslivljati maloga. Međutim, ni to nije dosta. Doznajem, ovaj dječak uživa igrati se tzv. magičnim kartama! Promatram ih dok ovo pišem: nekakve japanske spodobe, crni vragovi, zmajevi krvavih zubi, zmije koje se omotavaju oko čovjeka, vatra i kosturi u njoj, vrtlozi i munje, neke rogate poluživotinje, tajanstveni brojevi i slova i engleske riječi poput «božanstvo ognja» ili «zvijer koje se boje i koju poštuju». Neki demon na sličici drži visak… Majko Marijo, viknuo sam, zaštiti nam dječicu od sila pakla! Naime, budimo sto posto uvjereni i sigurni- te su kartice i sličice djelo sotone. Neka mi se smiju, neka me smatraju zastarjelim ultrakonzervativnim popom, ja ne smijem šutjeti i nedu ublažavati: roditelji, ako vam dijete ima nešto takvo u ruci i u kudi, znajte da to nije šala ni igra, to je demonski pokušaj da naša djeca prihvate sotonu i pakao kao nešto lijepo i zabavno! Sasvim mi je jasno, da su djeca nakon igre s ovim «anđelima tame» nasilna, drska i da se ne mogu koncentrirati te da imaju nodne more. To je normalno; demon donosi laž, grijeh, oholost, nemir, žalost, nasilje. Poneki učenik, kad mu u vrijeme vjeronauka uzmem ove karte, plače i viče, jer bez njih se ne može zamisliti. Mijenjaju se,

342


hvale svojim osobitim primjercima, vode «ratove» bacajudi kartu na kartu. Kad sam ja bio dijete, ovakve su me zvijeri, krv i kosturi plašili, i hvala Bogu što smo se igrali indijanaca i kauboja. Djeca danas ovaj rječnik i metode borbe tih demona podsvjesno usvajaju, da bi kasnije u životu zatvarali uši na propovijedi, ako svedenik slučajno spomene đavla. Ta, to je samo igra, on ne postoji, on je simpatična životinja koju sam dobio uz čokoladu u dudanu. Kasnije, priviknuti na krv i vatru, nede se mnogo uznemirivati kad to isto vide u stvarnom životu. Danas, vaše vam dijete od devet godina govori pogrdne i vulgarne riječi, sutra de to isto činiti šefu na poslu, svojoj supruzi itd. Zato, spriječite to sada! Kako je uopde došlo do toga, da vam dijete u drugom razredu osnovne škole naređuje što da mu kupujete, ucjenjuje vas i duri se ako mu ne udovoljite? Prorok Sirah piše: «Tko ljubi svoje dijete, nede štedjeti šibe» (Sirah 30, 1) Dijete se ne voli novcima i poklonima, još manje dozvolama da čini što i kada hode. Dijete se voli ispravnim odgojem. Ako si kršdanin, ove deš kartice lijepo uzeti, spaliti i još to spaljeno poškropiti blagoslovljenom vodom. Dodi deš svome svedeniku i zamoliti za blagoslov. Posvetit deš svoju obitelj Srcima Isusa i Marije. A đavla deš potjerati tamo gdje mu je i mjesto-daleko od svoje obitelji. Moj zadnji savjet-pogledajte sami čime vam se dijete igra. Nije li to ona ista zmija koju gazi Gospa u vašoj crkvi, na slici glavnoga oltara?!

343


BOG JE LJUBAV

S

rce kršdanske vjere je izjava «Bog je Ljubav», zapisana u prvoj Ivanovoj

poslanici 4, 16. Apostol Ivan je dobro znao o čemu govori, jer je godinama bio svjedok Isusovog naviještanja Radosne vijesti, Njegove žrtve na križu i jedan od prvih koji je vidio Uskrsnuloga. Na posljednjoj je večeri bio najbliže Gospodinu, privinut uz Njega, kao Isusov «ljubljeni učenik», kako sam piše. Ljubav je Božju iskusio osobno, promatrajudi kako Učitelj propovijeda, liječi, kako primjerom potvrđuje svoj nauk i oslobađa sve zarobljene grijehom. Duboki doživljaj Boga kao Ljubavi stvorio je u Ivanu hrabrost da na Golgoti, jedini od učenika, drži Majku Mariju, i samu izmučenu mukom Sina, koju mu Gospodin s križa predaje, kao u svojevrsnom testamentu. Dakle, Bog je Ljubav; On ne proklinje, ne stvara pakao, ne uživa u patnjama svoga naroda, ne odbacuje nikoga tko Mu dolazi. Treba nam vjere, prave vjere, ne samo religioznosti, da prihvatimo tu objavljenu istinu, kad gledamo sve što se oko nas događa. Bog je Ljubav… A toliki ratovi bijesne, toliki umiru od gladi, tolika se užasna zla posvuda događaju, toliki se osjedaju iznevjereni i ostavljeni od Ljubavi! Ljubav je govorila, u evanđeljima i sljedede: «Uzak je put u Kraljevstvo… U svijetu dete imati patnju… Obratite se, jer dete svi slično nastradati…» Dakle, osim ljubavi, koja je od Boga, postoji i tamna strana života, koju nudi i sponzorira neprijatelj, zli. Iza svega što uništava duh, dušu i tijelo stoji đavao. Mi smo u sredini, te nam život ovisi o izboru- ili Ljubav ili mržnja, žalost, ispraznost, besmisao. Na tom «uskom putu» zaista svašta možemo doživjeti te često susredemo umorne, isfrustrirane ljude koji kažu: «Zašto da živim pošteno, da idem u crkvu, da se molim, kada oni koji to ne čine žive puno bolje od mene?» Naravno, to je varka i zabluda. Nitko, ama baš nitko, tko ne poznaje Boga, ne može biti u potpunosti sretan i miran. To je zato, što nismo samo tjelesni, ved imamo i dušu. Ne može nas zadovoljiti puko uživanje, trošenje novaca, jelo i pide, modne revije i osigurana materijalna situacija. Mi imamo dušu! Mladost? Prodi de. Ljepota? Relativna je. Bogatstvo? Neki neuki seljak iz Afrike može biti sretniji sa svojih desetero djece i malom kolibom, nego tajkuni sa zapada, koji imaju sve što požele i nikada im dosta. Ne, nije bolje onima koji su daleko od Stvoritelja. To je laž onoga, kojega sam Isus naziva «ocem laži i ubojicom od početka» (Ivan 8, 44) To je samo prividna sreda i život u stalnoj neizvjesnosti. Jer, iako nam podmedu da je čovjek bog i da se smrt može odgađati, da je najvažnije kako izgledamo i koliko imamo u novčaniku… Svi dobro znamo, da ne demo vječno hodati ovom zemljom! I na to kažem «Aleluja!», slava Gospodinu! Radujem se, jer je Bog-Ljubav za nas stvorio nepregledna nebeska prostranstva, mjesto koje nazivamo Rajem, u kojemu nema više suza, muka i križeva! Danas je moderno psovati toga Boga, ne primati sakramente, ne sudjelovati na misi, ismijavati se od vjere i vrijeđati «popove». Moderno je biti u izvanbračnoj vezi, činiti pobačaje, sprječavati začede. Moderno je podupirati «istospolne ljubavi», proglašavati raznorazne tzv. slobode, dozvoljavati da djeca od najmanje dobi čine što im se prohtije. Moderno je puštati mlade ljude da se do besvijesti opijaju u diskotekama, po cijele nodi, gubedi norme i u glavi i u

344


srcima. Cijela je Europa moderna! Pjesma-pobjednica Eurovizije, koju pjevaju ljudi maskirani u zloduhe, a govori o osakadenim svecima i palim anđelima, baš je cool stvar. Golotinja, silikoni i ekstenzije, usiljeni smijeh i mikro-minice… Moderno je danonodno govoriti, maštati i hvaliti se seksom. Zamislimo takav svijet, za nekih deset-dvadeset godina. Sve je dopušteno, sve je dobro. A čovjek propada, umire, grči se u nezadovoljstvima, nikad nasiden i nikad ostvaren. Neka mi sve uzmu, neka padaju bombe, neka se sve izokrede, ja znam i vjerujem dalje: moj Bog je Ljubav! Odlazim k Njemu, u Njemu imam mir, On je moja prava, istinska radost, On mi je sve. Nijedno Ga bogatstvo ne može zamijeniti, nijedan kratkotrajni doživljaj strasti, nijedan zakon niti ljudske pokvarenosti… On je uvijek tu, u mom srcu, liječi mi rane i daje snage da hodam uspravno, jer sam njegov, jer sam kršdanin. I sa tumorom i u samodi, i u kušnjama i u nemodima, ja du klicati; moj Bog živi, moj je Isus uskrsnuo, moja nada nije mrtva! Bog me ljubi, besplatno i beskrajno, poštuje moju osobnost, brine za moje potrebe. U Njemu imam prijatelja, utjehu, Branitelja. Daje mi svojega Duha, da me ne zgazi duh ovoga svijeta. Jesi li sada u krizi? Hrabro! Bog ne ostavlja svoje! Spusti se na koljena i priznaj Mu grijehe, obrati se i vjeruj u Onoga koji reče:»Dođite k meni svi umorni i opteredeni, i ja du vas okrijepiti!» Odmori se u Ljubavi: dalje od svijeta, bliže Njemu!

345


BORBA NA KOLJENIMA

N

emamo svi vlastitu obitelj, ali ipak svi potječemo iz obitelji.

Obitelj je jedno zajedništvo; otac, majka i dijete tj. djeca tvore zajednicu, po čemu obitelj posjeduje sličnost sa Stvoriteljem. Naime, i Bog je zajedništvo triju Osoba; Otac, Sin i Duh Sveti. Znamo razne definicije, kao onu, da je «obitelj temeljna društvena jedinica». Ako netko želi zatrovati i razoriti neko društvo, prvo udara u obitelji. Stari su Rimljani imali poslovicu: «Zavadi pa vladaj (divide et impera)», što se učinkovitim pokazalo i kroz daljnja stoljeda, sve do danas. Neki su zločinci ubijali čitave obitelji u Auschwitzu, neki u sibirskim gulazima. Danas su obitelji zavađane i nadvladane perfidnijim metodama, kojih je plod također smrt, ali ona duhovna i duševna. U brak se ulazi nakon probnog predbračnog života, ako se uopde uđe. Često si mladi dopuštaju malo dulje «uživanje», tamo negdje do 35., jer «ima vremena». Samo, čim su stariji, teže im je rađati i odgajati djecu, teže im je prihvatiti tog drugog partnera, s njegovim manama i navikama, teže se odlučuju na jedno «smirenje», nakon «ludovanja». A život nemilosrdno brzo leti dalje, te se brzo ispostavi, da ipak više «nema vremena». Kad se isprobaju razne osobe, pitanje je kasnije- koju izabrati? Spolni život nije neka igra i šala; uz tjelesno sjedinjenje dolazi i do duhovno-duševnog sjedinjenja, koje ostavlja posljedice. Mnogi smatraju, nadalje, da je život kao u braku ali prije braka nešto sasvim normalno, zaboravljajudi pritom, da je kršdanski brak zajednica blagoslovljena od Boga i Njegove Crkve. Dakle, ako nema braka, nema ni blagoslova. Za nekoliko demo godina imati i istospolne zajednice, koje de modi usvajati djecu. Dakle, mijenja se kompletna slika, svrha i cilj braka i obitelji. Tolike obitelji zapravo ne žive, nego životare… Muče se ljudi oko novaca, karijera, godišnjih odmora. Sve je važnije od vjere, od Božjih zakona. A onda iznenada dođe neka bolest ili životno razočaranje, npr. sa sinom, koji pobjegne u Austriju i više se gotovo nikada ni ne javi. Nešto se poremetilo, nešto nije u redu… No, ono što sam danas zapravo htio dotaknuti, to je pitanje molitvenog života jedne kršdanske obitelji. Majka Terezija je jednom prilikom izjavila, da «obitelj koja moli, ostaje zajedno». Zašto mi svedenici neprestano na to pozivamo i podsjedamo? Molitva je hrana duši. Molitva je naš način komunikacije s Gospodinom, naša zaštita pred zlom i naša snaga da činimo dobro. Nije istina, da nemamo vremena za molitvu. Usporedimo samo vrijeme provedeno pred televizorom, razgovore uz kavicu, putovanja ili duge telefonske pričice, i zapitajmo se: ako imam vremena za ono što nije životno važno i temeljno, kako to da nemam pola sata dnevno za prebivanje u prisutnosti Božjoj? Molitva je istinski odmor cijeloga čovjeka, u njoj nalazimo osvježenje i ohrabljenje. Molitva donosi mir, po njoj Bog otvara razna zatvorena vrata i nudi rješenje. Dok obitelj moli, sigurna je u dlanovima milosrdnog nebeskog Oca. Moledi jedni za druge, iskazujemo svoju ljubav i prema Bogu i prema bližnjemu. Kad smo na koljenima, priznajemo tim samim činom da postoji Netko viši, vedi od nas i naših problema, Netko tko nas ljubi i odgaja i ima vlast nad nama. U molitvi naša kuda postaje Njegova kapela, Njegovo svetohranište naša su srca. Vapaj umorne majke-

346


radnice, molitvica malenog djeteta, blagoslov oca obitelji, krunica u ruci bake… Sve to olakšava naše hodočašde ovom zemljom, i priprema nas na Vječnost. Ako nema molitve, što možemo predati svojoj djeci? Koje i kakve vrijednosti? Drage obitelji, ne posustajte! Molitva je i jedna borba; treba se odredi možda neke tvserije, treba isključiti mobitele, treba slomiti našu lijenost i ono ljudsko «učinit du to sutra». No, ta borba donosi samo dobro. Pa čak i onda, kada nam se čini da nas Bog ne čuje. Ogromna je razlika između bolesnika s tumorom, koji umire, a ne zna Gospodina, i istoga, koji umire s nadom i vjerom. Ogromna je razlika između obitelji koja sve ima a nema Boga (mira, radosti, ljubavi), i one obitelji koja živi u siromaštvu, ali ustrajno gleda u Nebo. Isus kaže: «Dođu vjetrovi, bujice, tajfuni i orkani, ali kudi sazidanoj na stijeni ništa ne bude. Kuda na pijesku pak, propada…» Počnimo, nikada nije kasno. Počnimo makar od znaka križa. Ne sramimo se svoje vjere, odgajajmo naše mlade tako, da znaju da je Bog Ljubav i da samo od Njega dolazi blagoslov i punina života. Uđimo u tu borbu radosno, i vidjet demo, kako Gospodin silno djeluje!

347


DAN GOSPODNJI ZA NAS

U

zadnje je vrijeme, ako malo pratimo događanja u nas, ponovno postalo

aktualno pitanje nedjelje. Jake se struje bore za rad nedjeljom, mnogi ustaju u obranu dana obitelji i odmora. Za nas kršdane, to je dan kada i obitelj i odmor svoj smisao i ispunjenje nalaze u Bogu. Naime, i Stvoritelj je sedmoga dana, nakon stvaranja, otpočinuo, a na Sinaju je ozbiljno upozorio, naredio i uobličio u izraz svoje volje: «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji». Dakle, zapravo i nema dileme, nedjelja je zaista dan Bogom danim za cjelovitost i ravnotežu čovjekovog čovještva. Mi nismo stvoreni da samo i bez prestanka radimo. Čovjek nije robot, kojemu je smisao života zaraditi i potrošiti. Rad nas oplemenjuje, disciplinira, čini zadovoljnima, tvori zajedništvo među ljudima koji si radom i proizvodnjom međusobno pomažu. U radu postoji jedan red: netko, npr., sije drvo, drugi ga siječe, tredi ga prerađuje, četvrti nešto dodaje ili oduzima, peti od toga radi papir, a deseti tiska novine. Ljudski rad, sposobnosti i urođena težnja za boljitkom učinili su da imamo kudu, struju, kompjutore i perilice. To sve je učinio čovjek, stvorenje Božje, svojim radom. Ponekad sve to uzimamo «zdravo za gotovo». Nešto jest, tako je bilo i tako de biti. A što kada bismo, primjera radi, samo tjedan dana ostali bez-struje? Utihnuli bi domovi bez televizije i radija, gradovi bi postali kaotična masa prestrašenih ljudi, koji bi ostali bez semafora, večernjih izlazaka i trgovina, dijelom i bez grijanja… Dok bi bande mladih i starih, siromašnih i obijesnih harale mračnim ulicama. Zato, ne zavaravajmo se da možemo donositi pravila koja su iznad Božjih, te tako biti sretni. Savršena američka tehnologija i najbolja svjetska logistika u svakom smislu, nisu pomogle New Orleansu kad je navalio uragan i zbrisao ga s lica zemlje. Naš rad i napredak imaju dobre plodove jedino onda, kada poslušamo savjete Boga, koji nas ljubi i želi nam dobro. A Bog nam govori, i po Pismu i po crkvi, i po zdravoj pametinedjelja je za Mene, za tvoju obitelj i za tebe! Bez nedjelje, čovjek de poludjeti. Zar itko može ostati normalan, samo živedi od rada i za rad? Znam mnoge koji su upali u tu zamku, te kao relativno mladi, završili u raznim stresovima i rakovima, a neki i u grobu. Netko reče: priroda ne oprašta… Ne samo za tijelo, ved je rad nedjeljom prvenstveno opasnost za dušu. Stavlja nam glavne vrijednosti života u pozadinu, vjera trpi, obitelj pati, nemir i turobna tjeskoba uvlači se u misli, dok se borim sa željom da uvaljen u trosjed držim djecu na koljenima i spoznajom da kasnim u dudan na posao. Nažalost, ovi što radi bogadenja i življenja po devizi «vrijeme je novac» guraju takve zakone, vjerojatno su «veliki Hrvati rimokatolici». Oni što im u Saboru idu na ruku, sigurno su iste deklaracije. No, zar bi i jedni i drugi uspjeli, da nema onog silnog mnoštva dragih župljana, koji nakon nedjeljne mise (ili bez nje) odlaze po kruh i mlijeko ili na ugodno poslijepodnevno kupovanje (shopping; čistim hrvatskim) u NOVE HRAMOVE BOGA NOVCAhipermarkete? Do nedavno smo mogli izdržati jedan dan bez svježeg kruha, ili su ga mame i bake pekle, ili smo osnovno kupovali dan prije. Ti, koji si Kristov- kad u sljededu nedjelju dođeš na kasu svoga dudana, molim te, dobro se zagledaj u oči iscrpljene prodavačice! Vidjet deš u njima djecu koja čekaju mamu, muža koji

348


poslužuje nedjeljni obiteljski stol i umor koji de ti redi «jedva čekam da dođem doma, imam hrpu veša za oprat i opeglat». Društvo se ruši, kada nestaju provjerena pravila i normalne ljudske vrijednosti, čak ne samo kršdanske. Ništa što je građeno i rađeno nedjeljom i blagdanima, ne donosi blagoslov. Eliminacijom Boga iz nedjelje, dobivamo djecu i mlade kojima je vrhovni autoritet njihovo «ja». Radom i kupovinom nedjeljom nastaju obitelji koje se raspadaju, jer članovi više ne komuniciraju. Odmor postaje riječ koja se ne koristi. A kad se slomimo od svega toga, tko de nam pomodi? Vjerojatno de po trgovačkim centrima otvoriti i hitnu pomod, možda i psihološku ordinaciju. Ili bioenergetsku. Ipak, crkve de i dalje stajati na istome mjestu i pozivati… Pa čak i onda kada ukinu zvona zbog «buke», što se ved događa. Bog te ljubi, nedjelja je dan milosti; promisli o tome!

349


GOOD MORNING

U

glađeno je pozdravila stjuardesa (ne mogu se sjetiti hrvatskog prijevoda ove

riječi) u avionu (ili zrakoplovu?) kojim sam, zajedno sa svojim redovničkim subratom prije dva tjedna krenuo na put za Englesku. Za samo 25 eura (plus još osamdeset nekakvih taksi) poletjesmo i vratismo se sa zanimljivog i poučnog putovanja u zemlju druida, Henrika VIII., volana na desnoj strani auta (ili vozila?) i, offcourse, Beckhama. Spletom raznih okolnosti, naša divna učiteljica engleskog jezika, koja je isti predavala na našem fakultetu u Krakovu, ved nas godinama zove da u stvarnosti vidimo ono, što nam je pokušavala predočiti putem udžbenika i fotografija. Draga Miss Mary, Bog ju blagoslovio, desetak je dana zaista dala sve od sebe, da se dva 'Rvata snađu u dosta nam čudnoj i svakako neobičnoj tuđini. Dojmova je mnogo, različiti su i ne znam zapravo od čega da počnem. Nedu modi pobjedi od subjektivizma, ali niti ne želim, zašto bi to bilo i loše? Možda nekome i dobro dođu ove putopisne crtice iz daleke zemlje, koja nam se često i u mnogim situacijama postavlja kao uzor… Šokantan, priznajem, i po dobrome i po lošemu. Pa eto, prvo što nas je šokiralo, bile su cijene. Ogladnivši od zračnih turbulencija i gledanja oblaka (apropos, jednom mi je neka ženska tumačila da ne vjeruje u Boga, jer je putovala avionom i uvjerila se «da gore ništa i nikog nema», ali ja sam siguran da ipak ima, jer sam se tako lijepo molio 11 000 km u zraku, kao nikad na zemlji, a to sigurno nije bilo (samo) od straha nego i zbog Njegove blizine!) htjedosmo nešto prigristi, ali… Biste li vi dali gotovo petsto kuna za 3 pizze, 2 piva (0, 44) i čašu gustog soka? Ne, ne bismo ni mi, ali našoj je Mary, Bože daj joj svako dobro, to bilo normalno, pa smo ipak siti nastavili put. Osim cijena, u oko nam je, a zapravo u uho, upala zaista neobična «uljudbena mnogorječivost» Engleza. Gdje god da pođeš i s kim god da pričaš, može te zapljusnuti bujica kulture; sto puta ponove «hvala, molim, izvolite» i slično, uvijek se smješkajudi i činedi dojam, da su do groba zahvalni samo zato jer sam nekome pridržao vrata ili sklonio se s puta zakrčene londonske ulice, da se ne sudarimo. U vlaku smo se, nekoliko dana nakon dolaska, skoro grohotom smijali, kad nam je kondukter (ili provjeravatelj karata?) rekao: «Dobar vam dan želim, hodete li, molim vas, biti tako ljubazni i pokazati mi vaše putne karte, ako biste mogli…» I tako svugdje. Blažena naša domovina. Mi se savršeno razumijemo s malo ili čak s nimalo riječi. Inače, karta za vlak za London, na nekih dvjesto kilometara, koštala je dvostruko više nego naša povratna avionska karta. To me malo podsjetilo na neke Božje principe u našem životu. Ni u Gospodnjim putovima ne izgleda uvijek sve logično. Ponekad nam je skupocjenije i više spasonosno ono što je «daleko», nego ono što je «blizu». Naprimjer, čovjek cijeli život može zaobilaziti crkvu, 5 minuta udaljenu od vlastite kude. A onda ode «slučajno» (kažu da u kršdanstvu ne postoji «slučajnost» nego providnost Božja) ode, opet naprimjer, u Međugorje. Udaljeno cijeli dan i nod vožnje od obiteljskog doma. Kad tamo, nakon jednog dana pobožnosti, vrati se kudi i više ne može živjeti bez molitve i dubokog, osobnog kontakta s Gospodinom i Majkom Marijom. Tako je i meni bilo u Engleskoj. Kad smo se vratili, tek smo uvidjeli što

350


ovdje imamo. Naš čovjek ne shvada kolika je blagodat, recimo, imati tržnicu. Tamo te ruralne ostavštine nema. Za večeru je Mary, smiluj joj se Bože, iz hladnjaka (tj. frižidera) izvukla vredicu, u kojoj je, na naše zaprepaštenje, bila obična zelena salata, lijepo izrezana i očišdena. Iz vredice! Prije toga pojeli smo juhu, iz vredice. Uz salatu servirani su nekakvi čudni, mali, neoguljeni krumpiri, iz vredice. Preliveni super-light majonezom, da slučajno ne bismo podigli razinu kolesterola, na što se tamo jako, jako, jako pazi. Pili smo mlijeko s 0, 1% masti (u prijevodu, bijela voda). Na tost se maže maslac potpuno oslobođen masnode (čitaj: okusa), uz jogurt koji, također, nema štetnih tvari, koje su naši preci, oh gadosti li nepojmljive, nekada jeli. Tamo se živi, rekao bih, pomalo bolesno zdravo, na svakom koraku. E da, stvarno ne znamo koja je blagodat imati tržnicu s friškim jajcima, mlijekom, putrom, sirom i velikim, sočnim paradajzima i s poslugom simpatičnih kumica koje de, uz navedeno, prodati i koju šalu, trač, ili pak neku konstruktivnu jadikovku. Ali, kaže Isus, da ne živimo samo o kruhu, što je i točno. Živimo i od božanskih prilika, i od duhovnih stvarnosti, a kakve su one u Velikoj Britaniji? Možda velike, a možda i male. Doznajmo to u sljededem broju naših novina. Ako «Tjednik» ne kupujete zbog cijene, samo dodajem, da sam sličnog formata novine vidio s cijenom od (u prijevodu) oko 30 kuna. Yes, good morning, Zapade.

351


JEDAN JE VELIKI BRAT

Č

ini mi se, da je sveti Franjo jednom sotonu nazvao «majmunom».

Nije se tom tvrdnjom htio samo narugati zlomu, kao što su i inače sveci činili, jer su ga smatrali «psom koji reži, ali je na lancu», nego je tim nazivom pokušao okarakterizirati njegovu bit. Naime, đavao je oponašatelj, imitator Boga, naravno u svojoj zloj domeni. Što bi to značilo? Evo, kao što Bog ima svoje službenikesvedenike, koji npr. u sakramentima polažu ruke, to isto ili slično čine i razni bioenergičari, vračari, gatari, spiritisti, sveprisutni «iscjeljitelji» i mago-terapeuti. To su oni, podsjedam, koji pune čitave stranice naših novina i časopisa. Bog stvara i ljubi, sve stvoreno ljubi, a stvara ljubavlju. Oponašatelj Boga mrzi i uništava djela Božja, ali sve također pod krinkom ljubavi i života, zdravlja i koristi. On je «otac laži i ubojica od početka» (Ivan 8, 44), kaže Pismo. Lukavo izigrava i razara duše onih kojih je vjera mala, a pouzdanje još manje. Staroslavenski prijevod onoga što mi molimo hrvatski u «Očenašu», tj «…nego izbavi nas od zla», glasi «…izbavi nas od lukavago». Dakle, đavao je prije svega i iznad svega lukav. Nikada ne nudi svoje «vrijednosti», pokazujudi što je zapravo u pitanju, nego obrnuto; upravo poput ribara, koji baca udicu s crvom; riba vidi hranu («život»), zagrize i ubrzo ugiba na suhome. Tako i naš neprijatelj, koji nudi smrt pod krinkom života, uživanja, modi, vlasti, raskoši, samoostvarenja itd. Đavao kao majmun oponaša pojmove, geste i obrede («crna misa», «svedenici Lucifera») otkriveno, ali i sakriveno, preuzete iz katoličke prakse. Koliko sam puta čuo: «Ali, pater, taj i taj ima sliku Majke Božje, liječi križem, dao mi je blagoslovljenu vodu…». Oprez! Taj «majmun» oponaša, laže i ubija. «Došao je samo da otme, zakolje i ubije ovce» (Ivan 10, 10). Nije mi cilj napadati stanovitu popularnu emisiju na jednom našem TV kanalu. Ved je mnogo toga napisano i rečeno o toj problematici, a istinski kršdani zasigurno znaju što su istinske, nebeske vrijednosti, pa te gluposti ni ne gledaju. Međutim, pogledajmo kako je zli zakamufliran na jednom, dotičnom primjeru. «Big Brother», odnosno «Veliki Brat», ved u samom imenu sadrži udarac: Bog kršdana je ujedno i naš Veliki BratIsus Krist. Mi smo Njegova brada, jer je postao jedan od nas, po Mariji, ženi Izraela, koja nije niti boginja niti anđeo, ved čovjek, poput nas. 12 kandidata živi u Kudi. Koliko je bilo Isusovih apostola? Svaki tjedan otpada po jedan «Juda», a na kraju ostaje samo jedan… Samo je Ivan ostao pod križem, samo on nije pretrpio mučeništvo. Ni taj jedan u «Kudi» ne trpi na kraju, dobivajudi milijun kuna. Za psovke, golotinju, pušenje, ogovaranje i primitivizam. Ali, važan je novac. Novac je bog. Novac je život. Dajte mi milijun kuna i otvorit du najljepše, najbolje sirotište za ostavljenu dječicu, gdje de rasti u ljubavi i radosti! No, za to nemamo novca… Dalje, što bi bila ta «Kuda»? Nije li to jadna aluzija na ono što Pavao naziva «Domovinom (na nebesima)», tj. o čemu sam Gospodin kaže: «Mnogo je stanova u kudi moga Oca (na nebesima)»? Ako nema Boga, nema ni Neba, nema ni Kude koju je izgradila Njegova ljubav, postoji samo ovozemaljski dom, kojega trebam graditi na novcu, ljudskim obzirima, ljepoti i savršenstvu. Zanimljivo je, da «Veliki Brat» ima i svoju, doslovno, «ispovjedaonicu». To ne trebam komentirati, valjda. Biblija samog Boga naziva El Roy, tj. Svevid. U džinglu ove nazovi emisije

352


možemo upravo to, i sto puta dnevno, ushideno čuti: «BB vidi sve!!» Tko-što je tu Bog? Ja i dalje ljubim i vjerujem samo jednome Velikom Bratu, mojemu Isusu, mojemu jedinom Gospodinu. A ti se zapitaj… Pitamo se, odakle ovaj svedenik zna sve to, nije valjda da i on to gleda, pa poslije moralizira, kao što to i inače svedenici čine? Da, gledao sam nekoliko ovih «bisera», kad sam primijetio da moji vjeroučenici odlično poznaju sve kandidate, pa čak i njihove horoskopske znakove! Imao sam, zaista, što vidjeti. No, nisu oni krivi. Krivi su oni koji sa tom djecom više ne mole «Anđele Čuvaru mili» prije spavanja, nego im uključuju televizore s tom sramotom za «laku nod». Što de im uostalom pusa za laku nod, kad se oni kandidati i tako neprestano ljubakaju? «Bit dete kao bogovi, imat dete sve što poželite, svi de vam se diviti i klanjati vam se, a vi činite ama baš sve što hodete…» reče stanovita zmija u Edenu. Izraelci su se pod Sinajem klanjali zlatnom teletu. Danas se klanjamo TELEviziji. Nažalost, oni koji «bulje» u «majmuna», na kraju postanu… Samo se ludo zavaravamo, ako mislimo da svijet i život izgrađen na nemoralu i duhovnoj bijedi može donijeti dobre plodove! Na Titaniku je pisalo; «Ni Bog ga ne može potopiti». I nije ga potopio On. Potopila ga je santa leda. Pazimo, brado, da nam se srca ne zalede dok bezbrižno mijenjamo program s izvješda o 300 000 poginulih od tsunamija, na Velikog Brata. Tito je jednom zavikao na nekom kongresu: «Mi nismo brada, kao što govore popovi. Jer, uvijek postoji vedi brat. Mi smo drugovi…!» Brate Isuse, smiluj nam se!

353


354


355


356


LJETNE TURBULENCIJE

M

ore… Sunce… Plaža… Preplanulost… Odmor… Galebovi… Hoteli… Kokteli…

Sve nam se uzburka u duši na zvuk ovih blaženih pojmova. Ima, naravno, i onih koji misle drugačije, te s dozom uglađenog gađenja i kisele face kude svenarodni običaj «roštiljanja» na suncu, svugdje vide smrdljive algetine i meduzetine te panično traže hladovinu zbog tumoroidnih sunčanih zraka. Poštujmo razlike, dakako. Ljeti pijemo puno vode i manje jedemo, te imamo užitak promatrati, kako nam se masne naslage oko razgolidenih pupaka postepeno tope. A tope se i naslage u novčaniku. Ipak, odmor je odmor. Neka malo drugi trče oko nas, neka se malo valovi Jadrana otimaju u blagoj masaži umornih udova i napetih živaca. Ta, zar i sam Gospodin Isus nije rekao apostolima, kako piše u evanđelju: «Idite i malo otpočnite!» Ako je tako izjavio sam Spasitelj, 87% hrvatskih katolika i inih kršd-hrišdana imaju i božansku potvrdu svojih morskih tendencija, a njoj se svakako ne smijemo odupirati. No, ne mogu svi na more, jok bolan. Oveda masa običnih radnika, radnica, stečajnih ne-pladenika, dekintiranih studenata, djece i mladih koji čekaju jesenske popravne rokove, raznoraznih bolesnika, umirovljenika i mnogih drugih niti ove godine nede uživati u pravome moru, osim čitajudi o njemu u novinama ili gledajudi ga na televiziji. Za utjehu takvima, niti ja ved tredu godinu ne plivam ni ne izigravam crnca, jer sam, o čuda, primijetio da mogu bez toga. Ipak, žao mi je što barem tolika djeca ne mogu skoknuti na par dana i rashladiti se u beskrajnom plavetnilu kakvog vide na filmovima. Ali eto, nije svima dano. U nekim slučajevima, tako je i bolje. Evo, naprimjer, čitamo ovih dana po našim dnevnim novinama, o pojavi koja se na novohrvatskom naziva «brijanje». Neupudenima treba objasniti, da to nema veze sa žiletima i aparatima. «Brija» je sinonim za nesputano, raskalašeno ludovanje, opijanje do delirija, bacakanje po pjeni i blatu, za iživljavanje po svome i tuđem tijelu i cjelonodna tulumarenja uz divlju muziku i putenosti. I za mlade i za stare. To je sada «in», svi bi «brijali», kako doznajemo iz medija. Nova hrvatska Sodoma, plaža Zrde na Pagu, postala je simbol «slobode i zabave». Plodovi su takve zabave i igranja sa zmijom tek kasnije vidljivi. Prošle mi je godine, nakon ljetovanja na navedenom «raju na zemlji», sva jadna došla djevojka, koja je tek u tredem mjesecu postala svjesna da pod srcem nosi plod ove «slobode», ali se nije sjedala- od koga! Bogu hvala i slava, bilo joj je prekasno za «najbolje i jedino rješenje», tj. rezanje i bacanje djetešca u smede (tzv. abortus), a kako je sav novac utrošila u studij, nije mogla prihvatiti cijenu od 14 tisuda kuna, za koliko bi joj dobri, brižni privatni ginekolog skratio muke. Kad sada gledam njezinog predivnog sinčida, sav se naježim od dragosti i miline, ponosan na njegovu hrabru mamu, koja je uspjela prevladati svijet u sebi i vratiti se jedinim pravim vrijednostima, Božjim. Hvala Mu, još jednom, što ju je odvratio od, kako piše sv. Pavao, «dijela tijela»: «Po Duhu živite pa nedete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hodete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoda, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti,

357


pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam ved rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega nede baštiniti… Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.» (Galadanima 5, 18-24) Odmor, da! Pakao, ne! Čitamo novine, prepune polugolih umjetnih ljepotica, često maloljetnih, ali to izgleda, nikome ne smeta. A poslije se čudimo pedofiliji. Što je to toliko lijepo u njima? Tijelo? Premazano svim mogudim mastima, vjerojatno ispunjeno silikonima i kolagenima, često rasadište klamidija i HIV-ova, često grobnica malene djece, «slučajno začete», to tijelo koje se nečedno pokazuje, pogrđuje, koje je predmetom požude i dvosmislenih šala raznih muškarčina… Kako samo čovjek, stvoren na sliku Božju, može biti zaveden! Danas nam se namede kult tijela; moraš biti najljepša, najzgodniji, bogat i moderna. Duša- što je to? To su izmislili popovi. A kad tamo, kad prođe ljeto, kad ostanu sami, kad završi TV program, kad bulje u strop, kad ishlape sve Žuje… Pitaju se, «Zašto je moj život prazan?» Zašto im se raspada veza i brak, zašto više ne razgovaraju, zašto ih ni novac više ne usreduje, zašto si naglo izgledaju tako tužni i ružni u ogledalu…? Brado u Kristu, koji jeste, želim vam ugodan odmor i toplo ljeto. Oprez: grijeh može sve pokvariti. Grijeh umara i uništava. Ne moraš biti «kao svi drugi». Nije ni Isus bio. A On te jako, jako voli i žali kad u svome tijelu ne primjedujemo nešto gdje On želi živjeti. To nešto je tvoja i moja duša.

358


NAŠA MALA K…APELICA

N

eki dan čitali smo u crkvi evanđelje, koje opisuje jednu vrlo ljudsku stranu

Bogočovjeka Isusa. Naime, Isus se kao umorio od mnoštva ljudi i mnoštva problema, ostavio je apostole u nekom selu i otišao «u osamu, na pusto mjesto, da moli». Gospodin je imao svoju malu, privatnu oazu molitve i mira, mjesto više kao bijega «k» (Ocu) nego bijega «od» (ljudi). Ne, On nije bježao od problema u neku lažnu utjehu ili lažni odmor, kao što to činimo ti i ja, nego je jednostavno znao kada je dosta, kada treba odahnuti i stati. I tada je ulazio u pravi odmor, u Bogu, u Ocu. Njegova je osama bila zapravo zajedništvo s Onim koji je Ljubav. Razgovarao bi s Njim, tražio rješenja od Njega, povjeravao Mu svoje brige i svoje poslanje, prikazivao Mu svoje učenike i sve koje je dotakla Njegova riječ. «Petre, sotona je dobio dopuštenje da vas izrešeta kao pšenicu; ali hrabro, ja sam molio Oca da vam da snage…», zapisano je u Pismu. Pavao apostol potvrđuje; «Imamo zagovornika pred Bogom, Isusa Krista…» Dakle, zagovorna molitva pred Očevim licem nije prestala zajedno s Isusovom smrdu, ona i dalje traje. Promislimo malo, s čim se sve svakodnevno susredemo i što sve ne proživljavamo… U glavi informacije iz raznih medija. Tu su trgovačke ponude nekih dvadesetak prirodnih mineralnih voda, obogadenih s CO2 u boci. Tu su mnogi ratovi, krvavi međuetični sukobi negdje na crnom kontinentu, tu su zanimljiva saznanja o imovinskim stanjima naših saborskih otaca, po život važna spoznaja o jelovniku hollywoodskih zvijezdi, tu je euforična obavijest građanstvu, da su dvojica super nadobudnih mladida, učinili oriđiđi remek-djelo dubokoumne urbane kulture, koje de udi u anale visokocivilizacijskih dostignuda Karlovčana; naravno, radi se o snježnoj skulpturi velikog muškog spolnog organa koji je osvanuo na Švarči. Jako originalno, nema što, svaka čast! Opdenito, tako je malo besramnosti i bluda u našoj zemlji, da smo zaista presretni što imamo u našemu gradu ovu domišljatu rukotvorinu, i to ispred dječjeg vrtida. Treba djecu od malih nogu privikavati na gadosti. (Blago ovim «umjetnicima», sigurno ih čeka blistava karijera.) Dalje, promislimo kolika vidimo lica, koliko čujemo interesantnih tračeva, koliko mislimo o jučer-danas-sutra događajima. Koliko imamo samo zvukova u glavi… Od ženine «gasi cigaretu, sarma je na stolu», preko šefove «stari, fakturiraj mi ovo i ovo», do susjedove neumoljive glazbene torture a la' «Kad me slome sve samode, u kafanu ja du podi…» i tisudu sličnih radosti. Dobro su nam znane i svakodnevne brige oko zarađivanja i trošenja zarađenog novca. Brige, stres, fast food. Živimo kao danas, a zapravo za sutra: kad de konačno dodi ljeto i odmor u ilegalnom raju planetarno poznatog otoka Vira? A tek kad upadnemo u virove razno-raznih neugodnih iznenađenja i naglih obrata ustaljenih situacija, kao što je npr. pojava neke bolesti ili susret sa smrdu u obitelji… Mislim i znam jedno: svatko od nas treba imati svoju malu oazu, poput Isusove. Nudim jedno od mogudih rješenja: na Kamenskom, u dvorani ispred našeg samostana, nalazi se naša mala kapelica. Ta je kapelica pravo mjesto za odmor i pozitivni holistički tretman duše, nudi sjajnu relaksaciju i učinkovitu terapiju, fitnes duha i liposukciju otrovnih svjetovnih naslaga na savjesti. A sve vrlo, vrlo povoljno, zapravo, besplatno! Višetisudgodišnje iskustvo, praksa i garancija kvalitete! Svakoga petka, od 8 ujutro, ovdje je izložen sam živi Gospodin, kojemu mnogi

359


dolaze da u tišini čuju Njegov glas. U 18h prekidamo klanjanje, zbog svete mise, a onda ponovno, sada zajednički, od 20h nastavljamo naše druženje s Knezom mira, s Kraljem kraljeva, s Mesijom i Utjelovljenom Riječi Božjom… S najboljim Prijateljem i Bratom. Svrati, dođi, pokloni se, nađi malo vremena za sebe i za Njega. Vidjet deš kako je zaista lijepo osvježenje koje nudi Onaj koji za sebe kaže: «Ja sam Dobar Pastir, ja sam put, Istina i Život». Svrati, izađi iz svoje ustaljene, sive svakodnevice. Dođi i kušaj radost prebivanja s poniznim, čistim, dobrim Isusom. Pusti na trenutak svijet i mobitele; dođi i poslušaj šapat Svevišnjega. On tebe neizmjerno ljubi i želi da tvoj život bude ispunjen i sretan. Uđi na tren u tišinu i samodu, ne boj se! U borbama i olujama, skloni se pod okrilje Boga koji je Ljubav! Dođi i uvjeri se da je Isus ono što tražiš i ono što trebaš. On je tu i treba tebe, da tvojima objavi svoju slavu.

360


NEBO I NEBESNICI

P

red nama je još jedna svetkovina Svih Svetih.

Neki de ju proslaviti po sedamdeseti put, neki po trideseti, neki po deseti. I, bez obzira na starost, svima de nam se nametnuti ponovno pitanja koja demo nakon svega, opet potisnuti, do sljededeg studenog. Koje Nebo, kakvo Nebo, gdje je Nebo, zašto Nebo? Licem u lice sa smrdu, koju svakodnevno gledamo u obilju na filmovima, u Dnevniku i reportažama, na našim autocestama… Pitanja koja si postavljamo su u redu, nezaobilazna su i potrebna. Jer, ako je život samo ono što vidimo i doživljavamo, ako je smrt djeteta od bombe u Iraku kraj, ako je smrt desetaka tisuda pod ruševinama grada u Pakistanu kraj, ako je smrt stotina u naletu orkana u Americi kraj, ako je prometna nesreda mladida od 19 godina kraj… Onda smo zaista jadni i bijedni. Zašto se onda uopde truditi, mučiti, rađati, odgajati djecu, zarađivati, ako «iza» ništa ne postoji? No, ako postoji to Nebo o kojemu pričaju kršdani, tada se sve mijenja i dobiva svoj smisao. Naime, Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt, uništio je njezinu mod straha, kakvu je imala nad čovjekom. Isus nam govori da smrti više nema! Razumijemo li to; smrt ne postoji!! Postoji mjesto-koje nije mjesto, i vrijeme-koje nije vrijeme, nešto što nadilazi naša ljudska shvadanja i mogudnosti percepcije, postoji Nebo, odnosno «ono, što oko ljudsko nije vidjelo, uho ljudsko nije čulo i srce ljudsko ne može dokučiti», kako piše Pavao apostol. To Nebo, to je stan Božji. Novi Jeruzalem. Kraljevstvo vječne ljubavi, radosti i mira; dakle, svega onoga za čime smo na zemlji žudili, a nikada savršeno nismo posjedovali. To Nebo je sam Bog, Njegova slava, najdublja dubina njegove srži- a «On je Ljubav» (1 Ivanova 4, 16). Svijet i njegova prolaznost ne mogu zadovoljiti, usrediti u potpunosti Božje stvorenje. Svijet više nije Eden, sigurno, dobro, mirno mjesto gdje čovjek uživa bez zla, u harmoniji s prirodom. Stara zmija je sve pokvarila, uplela se u čovjekove misli, oplela djela, zatrovala namjere. I vrlo često od mnogih životnih situacija načinila pravi pakao. Bog nam je, ipak, darovao nešto što i On sam ima: besmrtnu dušu, od trenutka začeda, sve do prirodne smrti. Dok sam još bio mikroskopalni embrij, bio sam Netko, imao sam dušu, koja živi vječno. Nebo je izraz Stvoriteljeve beskrajne, vječne ljubavi, stoga Nebo nazivamo i Vječnošdu. Sveto Pismo nas uvjerava, da je Nebo ispunjeno svetim dušama, očišdenim ovozemaljskom mukom, ili čistilišnom onostranom vatrom. Jer, ništa nesveto ne može stati pred Boga. Ondje žive sveci, ondje je Marija, ondje su anđeli. U Bogu, i s Bogom, i za Boga. Ako je On stvorio ovako divan svijet na kojemu sada živimo, sa nevjerojatnim ljepotama flore i faune, ljudskog duha, umjetnosti, mašte, povijesnog razvoja i tehnike, kulture i domišljatosti, kakvo de tek Nebo biti…!Bi li naša ovozemaljska ljubav, naše rodbinske veze, naša prijateljstva imala ikakav smisao, da nema Neba? Sve bi se završavalo smrdu i plačem. A naši križevi? U bolnici na Švarči, gdje dežuram i nudim svoju pomod onima koji žele abortirati, često vidim strašne posljedice bolesti; iznemogli, izmučeni ljudi, užasne boli, lomovi i operacije, krv i suze. Da nema Neba, kako bismo to mogli preživjeti i trpjeti? Isus nam je otvorio Nebo ključem kojim je Njegov križ. To je jedini ključ koji Nebo otvara. Kršdanin se ne boji smrti, ne živi kao da je ovo sve što imamo i jedino što nam je dano! Čeka nas Nebo! Čekaju nas naši dragi, čeka nas prije

361


svega veličanstvena ljubav Boga Oca i Sina i Duha Svetoga! Čeka nas Njegov zagrljaj, koji de nam momentalno objasniti sva naša pitanja; zašto mi se dogodilo ono, zašto sam izgubila ovo, zašto smo trpjeli… Ove dane, dok demo gledati u zemlju groba, svijede i cvijede, sjetimo se: to nije kraj. To je novi početak. Isus je uskrsnuo i smrt je pobijeđena, zauvijek.

362


ODGOJ ZA NEBO

P

itaju me jedni roditelji, što učiniti s buntovnim sinom.

Završio je školu, živi «na njihovoj grbači», ali nema afiniteta ni prema poslu niti prema braku. A svako malo dolazi mu djevojka u posjet i dugo borave iza zatvorenih vrata… I to sve pred roditeljima i sestrama. Nije mi teško bilo odgovoriti. Judeo-kršdanski stavovi o odgoju djece i više su nego jasni. Odgajamo ih za Vječnost, ne samo za ovozemaljske uspjehe. Odgaja im se i duša, ne samo tijelo. Grijeha pod krovom kršdana ne smije biti, ne onoga koji je javan, odobren, na štetu i sablazan manjih i slabijih. Dok roditelji u svemu- u najvažnijemu popuštaju, dijete im gubi dušu. Dok se brinu o mišljenju drugih i o stvarima poput «kako ga/ju usrediti i učiniti savršenom slikom nas nesavršenih» dijete im može vrtoglavo padati u vrijednosti ovoga svijeta i zatvarati se na Nebo. A to je istinska tragedija. Zato tu nema kompromisa; dok je dijete pod tvojim krovom, dok ti zarađuješ i skrbiš o njemu, dok nije ušao u brak i osnovao/la svoju obitelj, ili poštuje roditeljske odredbe, ili neka slobodno ide. Dopuštajudi sinu da u njihovom domu vodi spolni život izvan blagoslovljenog braka, što je očito tako, šutke odobravaju grijeh koji se nede zaustaviti samo na njemu… Time njegov grijeh postaje i njihov grijeh. A ondje gdje kraljuje grijeh, nema blagoslova i nema srede. Ovako je pisao mudri starozavjetni Sirah (30, 1-13), a ja dodajem svoj komentar u zagradama. Pa neka svatko prosudi za sebe. «Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom, da se na koncu u njemu obraduje. (Iako Sirah piše «sin», možemo prevesti slobodno ovu riječ i s «dijete». Nekoliko rečenica kasnije, i nalazimo taj termin. Sinovi su u prošlosti bili više privilegirani i više željeni, što u društvu čestih ratova i teškog rada nije čudno. «Biti šibom» ne znači besmisleno i krvavo mladenje nego strogost bez koje sve krede krivim putem. Nezamislive su «slobode», npr. na poslu, ali u obitelji…) Tko valjano odgaja svog sina, imat de od njega koristi i ponosit de se njime među znancima svojim. (Ponos dolazi nakon dobrog odgoja, ne nakon «radi što hodeš, kad hodeš, gdje i s kim hodeš.» To vodi u sramotu i žalost.) Tko pouči sina svoga, čini zavidnim neprijatelja svoga i raduje se pred prijateljima svojim. (Biblija je duhovna knjiga. Naši najgori neprijatelji su zli duhovi; neprijatelji našega spasenja. Najbolji su nam prijatelji anđeli čuvari. Đavao je oduvijek zavidan na čovjekovu sredu i odnos ljubavi i poštovanja između čovjeka i Boga i obrnuto.) Pa i umre li otac, kao da i nije umro, jer ostavlja sina sebi slična. Za svojeg se života radovao gledajudi ga i na samrti se svojoj ne žalosti… (U našoj duhovnosti, glava obitelji je otac. On je oslonac ženi i djeci, on upravlja kudom, on u ljubavi treba donositi ispravne odluke. I u zajedništvu sa svojom suprugom, koja obitelji daruje svoju nježnost, blagost, emotivnost, usreduje zajednički život svojom ženstvenošdu i darom majčinstva. Otac se raduje, jer de djeca i u njegovoj smrti nastaviti živjeti dobro, poštujudi Boga i bližnje. Tako je siguran da de pred Licem Božjim biti opravdan.) Tko miluje sina svoga, zavijat de mu rane i na svaki de mu se njegov jauk potresati srce. (Tamo ga tuče, ovdje ga miluje! Da, strogodom stavlja stvari u red a nježnošdu iskazuje ljubav, povija rane koje kroz život dijete zadobiva od svoje okoline. Otac je slika nebeskog Oca koji tako postupa s grešnicima.) Neukroden konj postaje dudljiv, a zapušten sin postaje tvrdoglav. Razmazi dijete svoje, pa de te zaprepastiti; igraj se

363


s njim, pa de te u tugu zaviti. (Ako je sve dopušteno, gdje je kraj toj «slobodi»? Budi fer i stalan u odgoju; ne poigravaj se s dječjim osjedajima i idealima, talentima i prijateljstvima. Što vrijedi za jednoga, vrijedi za svu djecu i slično. «Transparentnost!», kako vrlo često govori naš premijer. Dragi.) Ne smij se njim ako ne želiš plakati s njim i na koncu škrgutati zubima. Ne daj mu slobode u mladosti i ne praštaj mu pogrešaka njegovih. (Dobro zaslužuje nagradu a zlo kaznu. Ako opraštaš lutanja i padove, bez riječi, bez pouke, bez kritike, onda jao vama.) Savij mu šiju dok je mlad i nagnječi mu rebra dok je malen, da ti ne bude buntovan i neposlušan i ne ožalosti te duboko. Odgoji sina svojega i dotjeruj ga, da ti ne bi trpio zbog njegove drskosti. (Ne poziv na brutalnost, nego je slika stvarnosti: ako djeca nisu u mladosti dobro odgajana, što demo učiniti kad dođu kušnje i revolti mladosti? Naravno da ne demo tudi malu djecu; ta i Isus ih je grlio i blagoslivljao. Ovo je slika svega što je maleno- ukrotiti male požude, male laži, male krađe, male psovke, dok ne postane ozbiljno i veliko.)» Može se i sve ovo zanemariti i pustiti da nam djecu odgaja ulica ili TV. Pa i tada, zapamtimo jedno: Bog nas čeka na povratak i uvijek nudi spasonosna rješenja onima koji Ga za to mole. Obitelj je zajedništvo osoba; otac, majka, dijete. Bog je zajedništvo Osoba; Otac, Sin, Duh Sveti. Ostanimo u njihovom blagoslovu, vjerujudi Božjoj Riječi!

364


MOJ BLIŽNJI U POTREBI

G

ledam neki dan emisiju o materijalnom stanju našega naroda.

Mnogi nezaposleni, nezadovoljni, mnogi zaista žive u neopisivim i neljudskim uvjetima. Neki, s druge strane, ne znaju što bi s novcem, pa ga nemilice troše na besmislice i ispraznosti. Gledajudi reportažu o sedmeročlanoj obitelji smještenoj u jednu vlažnu, hladnu šupu, sjetih se Isusove prispodobe o bogatašu i Lazaru. Evo je u cijelosti: "Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Ode Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijedi odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.' Nato de bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kudu oca moga. Imam petero brade pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on de: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit de se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, nede povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'" ( Luka 16: 19-31) Mnogo toga naučimo od onih koji odu u nebo, a nazivamo ih svecima. U prispodobi o bogatašu i Lazaru, učimo lekciju od onoga koji završi u paklu. Zašto je bogataš bio osuđen? Zar zbog toga jer je imao mnogo? Zar je bilo nečega grešnoga u grimizu i lanu u koje je bio odjeven, ili u zabavama u kojima se gostio? Ne. Bogataš je završio u paklu zbog toga što je zanemario bližnjega. Nije bio osuđen zbog onog što je učinio, ved zbog onog što nije učinio. Nije prepoznao Lazara i nije se ponašao prema njemu kao prema bližnjemu, kao prema svome bratu. Umjesto toga, mislio je da Lazar, zato što nije imao ništa vrijednog, ne vrijedi. Prosjakov je plač ostao neprimijeden. Priča nas potiče na razmišljanje o tome što bismo mi učinili da smo bili na njegovom mjestu? Brado i sestre, mi JESMO na njegovom mjestu. Vi i ja imamo sastanak sa Lazarom danas, i suditi de nam se prema odgovoru. Taj Lazar danas je među nama, u siromašnima, zabrinutima, starima, dosadnima, osobama koje su manje i slabije od nas, i u osobama koje su drugačije i izgledaju manje vrijedne. Na poseban je način Lazar 21. stoljeda naš nerođeni brat ili sestra. Ta osoba je odbačena od društva, osoba koja moli za pomod da živi, no čiji se plač odbija oko 60 milijuna puta na godinu. Ta osoba je raskidana i odbačena abortusom. Bogataš je osuđen zato jer se nije odnosio prema Lazaru kao prema bratu. I mi demo biti osuđeni ako se ne odnosimo prema svim sličnim siromasima kao prema bradi tj. sestrama. Mnogi govore: «Ali, tko sam ja da pomažem…» Danas du ti redi tko si. Ti si brat, sestra, tog siromaha! «Tko sam ja da se miješam u njihov život?» Ti si ljudsko bide koje se mora usuditi redi «NE!» izrabljivanju, ponižavanju, osiromašivanju bližnjih. Ti si

365


osoba koja ima dovoljno mudrosti da shvati da je nepravda prema jednom ljudskom bidu nepravda prema svim ljudskim bidima, i da je tvoj život siguran ako je siguran onaj tvoga bližnjega. Mislim da je Ghandi rekao kako je lako voljeti cijeli svijet, a teško je voljeti konkretnoga čovjeka. Blažena Majka Terezija dodaje: «Ne možeš nahraniti 100 siromaha? Nahrani jednoga!» Ti si sljedbenik Onoga koji je rekao: «Štogod učiniste najmanjima od moje brade, meni učiniste.» Zar ne vjerujemo da, ako dopustimo da osoba umre od gladi, dopuštamo da Krist umre od gladi? Zar ne vjerujemo da, ako pustimo bolesnoga potrebnoga njege, napuštamo Krista? Ne moramo li onda vjerovati da svaki put kada