Issuu on Google+

POBAČAJ:

DA ili NE?

JOHN L. GRADY, M.D.

JOHN L. GRADY, M.D. Predgovor SENATOR JESSE HELMS

8. izdanje, SAD. Dozvolom Saint Benedict Press/TAN Books, Todd Aglialoro, 02. 10. 2010. Prvi put objavio John L. Grady, M.D. 1967. godine Copyright © 1979. John L. Grady, M.D. Prijevod s engleskog: Liliana Zovko, Karlovac Korektura: o. Marko Glogović, Karlovac Grafički slog: Boris Šmajgel, Zagreb

„Najmračnija mjesta u paklu rezervirana su za one koji su neutralni u vrijeme moralne krize.“ Dante

Senat Sjedinjenih Američkih Država WASHINGTON, D.C., nr. 20510. Pitanje pobačaja nije samo uzrokovalo brojne rasprave, već je bilo predmetom potpunog dezinformiranja. Na primjer, slogan da je pobačaj ženino pravo da samostalno raspolaže svojim tijelom zvuči u redu... Svaka bi osoba trebala imati pravo biti slobodna od neosnovanih napada na njegovu ili njezinu fizičku cjelovitost - ali otkad „vlastito tijelo“ jedne trudne žene ima dva različita otkucaja srca, dva različita skupa moždanih vijuga i dvije različite krvne grupe? Dr. John Grady je koristio svoje dugogodišnje iskustvo kao liječnik da bi razmotrio ovo pitanje i mnoge složene medicinske i etičke probleme koji okružuju današnju raspravu o pobačaju. Pobačaj - Da ili Ne primljen je s odobravanjem u širokim krugovima liječnika, sudaca, svećenstva, pedagoga, socijalnih radnika, odraslih i tinejdžera, te je bio od neprocjenjive vrijednosti svim onim pojedincima koji iskreno traže činjenično i logičko razumijevanje ovog pitanja - naročito mladim ženama koje možda trebaju donijeti osobnu odluku u vezi pobačaja. Jedna od prvih brošura napisanih na temu pobačaja, redovno je prerađivana i dopunjavana kroz sedam izdanja, od prvog teksta napisanog 1966. do ovog sadašnjeg izdanja objavljenog 1979. To je vjerojatno jedna od najčitanijih i najslušanijih rasprava o pobačaju na svijetu. Dr. Grady izlaže svoju materiju na jasan i razuman način, tako da bilo koja inteligentna osoba, bez stručnog ili tehničkog obrazovanja, može brzo razumjeti činjenice i donijeti razumnu prosudbu. Izvođenje pobačaja jedno je od najvažnijih moralnih pitanja s kojima se američki narod danas suočava. Pozivam vas da odvojite nekoliko minuta koliko je potrebno za pročitati ovu kratku tezu. SENATOR JESSE HELMS 5

POBAČAJ: DA ILI NE UVOD Pobačaj, pravičan ili pogrešan, vrlo je ozbiljna stvar i potrebno ga je objektivno i bez emocija analizirati. Ova teza sadrži jasna stajališta, dakako, ali podržana razumom i činjenicama, nadamo se na vaše zadovoljstvo. Nema krivih navoda, izmijenjenih podataka, bilo kakvih namjernih pogrešnih prikaza. Zaključci i sažeci koji su ovdje sadržani, poduprti su logičkim dokazima i vjerodostojnim mišljenjima uglednih stručnjaka iz različitih područja. Tamo gdje se iskaz odnosi na medicinu ili znanost, naglašena je obrazovna i tehnička pozadina stručnjaka. Tamo gdje iskaz pripada filozofiji ili teologiji, naglašena je osobna ili vjerska pozadina stručnjaka. Nisam namjeravao jednakomjerno obuhvatiti sva stajališta ili poglede na ovo pitanje, niti se to podrazumijeva. Ovu tezu ne predstavljam kao potpuni tekst, niti njezine autore kao nepogrešive. Tražim od vas da budete isto tako iskreni i objektivni dok ju čitate. Imajte na umu da zakoni protiv pobačaja i tradicionalna poimanja u vezi prekida života fetusa postoje stotinama godina. Ovo, kao i značaj ovog pitanja, stavlja teret dokazivanja o potrebnoj promjeni na one koji tu promjenu zahtijevaju.

NOVIJA POVIJEST Prije 1965. o pobačaju se u Americi rijetko raspravljalo, kako javno tako i privatno. Za pobačaj se općenito smatralo da je nešto „loše“ ili „zlo“, a čak i oni koji su na bilo koji način odobravali ili dopuštali pobačaj, smatrali su da je raspravljanje o tom pitanju neumjesno. Međutim, s ubrzanim razvojem našeg današnjeg „liberalnog doba“, nekoliko je organizacija i pojedinaca počelo glasno istupati po tom pitanju i dobivati značajan medijski prostor u vijestima. Američki tisak i televizija, suštinski i pretežito liberalni, postali su zasićeni izvještavajući o 6

tom pitanju kao da se radi o „reformi pobačaja“, te su ubrzo postali zagovaratelji pobačaja i u smjeru izvještavanja i uređivanja. Na taj način zakrivljenim je izvještavanjem u medijima masovne komunikacije stvoreno još jedno „kritično pitanje“. Pobačaj je postao naslovna riječ u novinama i predmetom članaka u časopisima i u dnevnim novinama. Poticao je na rasprave kod kuće, dokazivanje i podjelu u medicinskim i pravnim društvima, i žučnu diskusiju u državnom zakonodavstvu. Protivnici su držali stajalište staro više stoljeća da se radi o nemoralnom, ružnom, sramotnom činu i zločinu. Predlagači su govorili o njemu kao poželjnom, činom milosrđa i samilosti, kojeg treba ozakoniti. Nažalost, većina članaka u časopisima i novinama bila je u cilju pobuđivanja opće pažnje i osjećaja, ali bez činjenica. Također, većina televizijskih izvještaja i dokumentarnih programa bila je nepotpuna, predstavljajući samo jednu stranu ovog pitanja. Prema tome, javno mišljenje koje je oblikovano često je temeljeno na pogrešnim prikazima i ograničenim informacijama. Podaci i statistike koje su obje strane predstavile bili su preuveličani i zloupotrijebljeni. Bez obzira na nečiju iskrenost, motivaciju i sadašnje mišljenje, potrebno je prepoznati da je pitanje pobačaja namjerno izazvano i da je navaljivanje od strane masovnih medija i zakonodavstva bilo planirano i povezano. Budite uvjereni da za ovu činjenicu postoji obilje dokaza u pisanim člancima, uvodnim člancima i izdanjima tiskanim posebno za zakonodavna tijela. Može se nesumnjivo i činjenično tvrditi da nikad nije postojao masovni pokret ili osnovno jačanje javnog mišljenja da se ozakoni pobačaj. Nepobitna je činjenica da je prije 1966. opći zakonski model u svih 50 država bila zabrana pobačaja, osim u slučaju da se sačuva život majke. Ove su zakone jasno razumjeli liječnici, odvjetnici, trudnice i opća javnost. U mnogim državama ovi su zakoni postojali jedno ili više stoljeća i bili su dobro prihvaćeni. Ali, 1967., u 35 država je uveden liberalni zakon o pobačaju u gotovo istovjetnom obliku, ponajprije zahvaljujući naporima triju organizacija - Američkog pravnog instituta, Planiranog roditeljstva i Američke unije za građanske slobode (A.C.L.U.). 7

PRAVNI POLOŽAJ ZAKONA Zakonodavne i sudbene aktivnosti u vezi pobačaja nastavljaju se u tolikoj mjeri da bi bilo kakav sažetak zakona bio neprecizan u vrijeme njegove objave. Ipak, iznijet ćemo kratak sažetak. Od 1966. do 1970., 16 država je izmijenilo svoje zakone o pobačaju, od vrlo malih promjena (Mississippi) do gotovo automatskog pobačaja na zahtjev (New York). U istom tom razdoblju stotine liberalnih prijedloga zakona o pobačaju dokinuto je diljem Sjedinjenih Država. Na početku, snage koje su podržavale pobačaj bile su umjereno uspješne, ali od 1971. i pro-life organizacije su uspješno djelovale. Ni u jednoj državi nije donesen niti jedan važniji zakon o pobačaju u 1971., a liberalni prijedlozi zakona o pobačaju dokinuti su u najmanje 28 država. Neke države koje su donijele nove zakone o pobačaju počele su preokretati svoj liberalni stav. Na primjer, iskustva s dopuštenim pobačajem u New Yorku postala su toliko odbojna da je u svibnju 1972. Državno zakonodavstvo donijelo zakon kojim se ukida dvogodišnji liberalni zakon o pobačaju i uspostavlja stari pisani zakon kojim se pobačaji dopuštaju samo kako bi se spasio život majke. Nelson Rockefeller, tadašnji guverner te države, zabranio je taj zakon. Međutim, kad je pokret koji podržava pobačaj zaustavljen u državnim zakonodavstvima, bitka se preselila u sudnice. Uskoro su se pojavile brojne oprečne odluke i ukidanja odluka od strane državnih vrhovnih sudova i saveznih sudova. Nekoliko je vrhovnih državnih sudova zagovaralo ustavnost svojih davno uspostavljenih i ograničavajućih državnih zakona o pobačaju, dok ih je nekoliko iznenada proglašavalo neustavno nejasnim ili ograničavajućim. U Floridi (1972.) je Državni vrhovni sud, u praksi, dao okvir novog liberalnog zakona i odredio određeni rok u kojem se prihvatljivi zakon o pobačaju trebao donijeti od strane zakonodavstva. Bez obzira na nečiji stav prema pobačaju, ovo se mora prepoznati kao jedan od najdrskijih prisvajanja zakonodavne ovlasti od strane državnog suda u povijesti američkog pravosudnog sustava. 8

Bilo je neizbježno da će se o ovom pitanju konačno voditi parnica i na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država. U svom prvom pristupu ovom pitanju, Vrhovni sud je nastojao podržati ustavnost postojećih državnih zakona i ukazati na potrebu postojanja zakona koji će štititi nerođeno dijete. Međutim, ova se odluka odnosila na određenu i ograničenu primjenu zakona i sud je pristao ponovno opsežno ocijeniti cijelo pitanje. Konačno, u ponedjeljak, 22. siječnja 1973., odlučivši sedam naprama jedan, Vrhovni sud je oborio sve ograničavajuće zakone protiv pobačaja i, u praksi, zabranio državama da imaju bilo kakav snažan interes da zaštite fetus dok ne bude „održiv“ ili „sposoban za smisleni život“. To je značilo pobačaj na zahtjev kroz prvih šest ili sedam mjeseci trudnoće. Nadalje, nakon toga, država nije mogla spriječiti pobačaj koji se izvodi zbog očuvanja „zdravlja“ majke, koje prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije podrazumijeva potpunu socijalnu dobrobit - fizičku, emocionalnu, psihološku, obiteljsku, starosnu i opću dobrobit. Prema tome, očito je da je Vrhovni sud naložio pobačaj na zahtjev. Dok su snage koje zagovaraju pobačaj slavile potpunu i konačnu pobjedu, većina pro-life organizacija radilo je na donošenju ustavnog amandmana, kojim bi se štitilo pravo na život svim građanima od trenutka začeća do prirodne smrti. Dok se mnogi koji se protive odluci Vrhovnog suda prihvaćaju golemog i teškog zadatka promjene ustava, drugi vjeruju da Kongres može sam riješiti ovaj problem. Uvaženi dekan Clarence Manion, cijenjeni stručnjak za Ustav, naglasio je da Kongres ima moć „reguliranja, ograničavanja ili potpunog ukidanja nadležnosti podređenih Saveznih sudova“ kao i moć „nadzora nad žalbenom nadležnošću Vrhovnog suda“. Prema tome, ako bi Kongres ukinuo nadležnost Saveznih sudova po bilo kojem pitanju (kao što je pobačaj, obrazovanje, prevoženje đaka u dalje škole da se ujednači rasni sastav škola, molitva u školama, itd.), odlučivanje o tom pitanju bi se tada vratilo u pojedine države. Neki drugi stručnjaci za ustavno pravo, kao što je T. David Horton iz Nevade, tvrde da je sama odluka Vrhovnog suda bila neustavna, utoliko što samo državno zakonodavstvo ima ustavne ovlasti da donosi ili ukida državne zakone. Prema tome, postupak Vrhovnog suda Sje9

dinjenih Država bio je ultra vires (tj. nezakonit) čin, jer ovakvim postupkom to državno tijelo prekoračuje ustavne ovlasti. Prema tome, državni zakoni koji ograničavaju pobačaj ostaju na snazi. Isto ovo mišljenje iznijelo je i nekoliko glavnih državnih odvjetnika. Kakav god bio pravni položaj tog zakona danas, i bez obzira kako se on tumači i prihvaća od strane protivnih snaga, jedna je stvar jasna - bitka je tek počela.

DEFINICIJE Websterov rječnik definira pobačaj kao „prijevremeno istjerivanje ljudskog fetusa.“ Medicinski rječnik ga slično definira, ali navodi nekih dvadeset dva svrstavanja ili vrste pobačaja; na primjer, nehotični, kazneni, habitualni (ponavljani), izazvani, u slučaju zaraze, prirodni i terapijski. Očigledno je da se zakonodavstvo u ovom slučaju nije bavilo uobičajenim nehotičnim ili prirodnim uzrocima pobačaja ili „spontanog pobačaja“ kao što su intrauterina infekcija, oslabljeni grlić maternice, ozljeda, i slično. Pitanje koje se sada postavlja ljudima i zakonodavcima jest, da li ili ne postaviti ograničenja na ono što Websterov riječnika naziva aborticid (nasilno ili umjetno izbacivanje zametka iz maternice); to jest, čin uništavanja fetusa u utrobi, ili izravnim korištenjem instrumenata ili korištenjem kemikalija ili „lijekova“ koje ubijaju fetus i/ili uzrokuju njegovo izbacivanje.

RAZVRSTAVANJE ARGUMENATA ZA POBAČAJ Većina argumenata u korist pobačaja ulazi u jednu ili više sljedećih medicinskih, socijalnih ili ekonomskih kategorija ili situacija koje prikazuju teškoće i rizike trudnoće i zaključuju da će liberalizacija tradicionalnih zakona protiv pobačaja omogućiti rješavanje sljedećih problema:

10

1. Dijete predstavlja prijetnju majčinoj fizičkoj i mentalnoj dobrobiti. 2. Dijete je posljedica silovanja ili incesta. U ovu kategoriju, kod liberalnijih prijedloga, spada i „neželjeno dijete“ - neželjeno jer je nezakonito, ili zato jer je majka „premlada“ (predložena starost za automatsko ispunjavanje uvjeta za pobačaj je obično 16 godina). Dodatni navedeni razlozi su da bilo koji ili oba roditelja posjeduju nisku inteligenciju ili loš karakter, ili da bi dijete bilo ekonomski „teret“ za obitelj ili za državu. 3. Postoji mogućnost da će dijete biti fizički deformirano, mentalno zaostalo ili na neki drugi način nesavršeno. Spomenuti slučajevi obično pretpostavljaju da je fetus bio izložen nekom lijeku, kemikaliji ili bolesti (kao Talidomid, LSD ili njemačke ospice) koji može uzrokovati fizičko oštećenje. Oni se često nazivaju „fetalnim indikacijama“ za pobačaj. 4. Majka bi sama trebala imati ovlast ili pravo odlučiti da li će trudnoću iznijeti do termina i koliko će, ako su začeta, žive djece roditi; da je pobačaj osobno pitanje između žene i njezinog liječnika; te da ona ima pravo riješiti se svake neželjene trudnoće. Nadalje, tvrdi se da je pobačaj podrška za neuspješnu kontracepciju, i kao takav, on je i prihvatljiv način reguliranja broja stanovnika. 5. Pobačaji su se uvijek izvodili diljem Sjedinjenih Država. Neke su obavljali liječnici u bolnicama, kršeći zakon. Međutim, u prošlosti, većinu pobačaja je izvodilo nemedicinsko osoblje izvan bolnice - to su krivični pobačaji. Nadalje, žena ili djevojka koja je imala krivični pobačaj bila je podložna mogućoj ozljedi ili čak smrti, zbog infekcije ili drugog fizičkog oštećenja zbog nepravilnog ili nesterilnog postupka, budući da liječnik nije mogao izvesti pobačaj u bolnici. Navodi se da bi ozakonjenje pobačaja uklonilo krivične abortere. Dalje se tvrdi da, budući da je pobačaj zakonit u nekim drugim zemljama, trebalo bi ga dopustiti i u Sjedinjenim Državama.

11

IZVOĐENJE POBAČAJA Metode koje koriste ili iskušavaju krivični aborteri su raznolike i često nepodesne, iako su tehnike slične onima zakonitih abortera (tj. onima koje koriste liječnici i paramedicinsko osoblje). Dodatno tome, nedavno su se pojavili članci ili upute o tehnikama „uradi sam“ pobačaja. Nemamo niti prostora niti želje opširno pisati o ovim jadnim i nesavjesnim postupcima. Nedavno je razvijena metoda pobačaja uz primjenu hormonske kemikalije (prostaglandin) koja, kad se primjeni oralno ili putem injekcije, uzrokuje ljuštenje stijenke maternice, čak i kad nema trudnoće. U ranoj trudnoći, ona potiče spontano pražnjenje maternice. Otuda naziv M-Pill (tableta za menstruaciju) ili A-Pill (tableta za pobačaj). Ovaj lijek tek ulazi u širu primjenu u Sjedinjenim Državama, a zagovornici pobačaja su oduševljeni njegovim potencijalom. Općom i redovnom upotrebom, mogao bi ukloniti potrebu za kontracepcijom, mogao bi se koristiti mjesečno za izazivanje redovitih menstrualnih krvarenja, te bi navodno umanjio ženinu tjeskobu i krivnju zbog počinjenja pobačaja - jer ona nikad ne bi znala je li trudna ili nije. Obično je ljudski zametak star najmanje četiri do šest tjedana kad se trudnoća prvi put potvrdi. Tehnike pobačaja koje se trenutno koriste ovise prvenstveno o fazi trudnoće, kako slijedi: Do dvanaestog tjedna, uobičajena metoda pobačaja je sukcija, tehnika dilatacije i kiretaže, ili kombinacijom ovih dviju. U postupku isisavanja, cerviks (ušće maternice) se širi (rasteže) uvođenjem progresivno većih instrumenata dok nije dovoljno širok za uvođenje cijevi koja je spojena na snažan aparat za sukciju. Zametak, ili maleni fetus, isisan je u staklenku za skupljanje, smrskan ili jako rastrgan dok se isisava, i trenutačno umire od ozljede i gubitka dovoda krvi i kisika. Kiretaža (struganje i čišćenje maternice) se obično izvodi zajedno sa ili nakon tehnike sukcijom, kako bi se osiguralo cjelovito izvođenje postupka. Kad se koristi samo metoda dilatacije i kiretaže, nakon dilatacije cerviksa u maternicu se uvodi oštar instrument u obliku žlice (kireta), fetus, placenta i ovojnice su izrezani i izvučeni van, a unutarnja stijenja maternice se čisti struganjem. U petom tjednu fetus ima oči, uši, 12

ruke, noge, nokte na prstima ruku i nogu, i sve organe. U ovoj fazi fetus se može micati i osjećati bol. Nakon dvanaestog tjedna (vidjeti sliku - jjudski fetus), glava i udovi su često preveliki da se izvuku cijeli, pa ih se izreže ili smrska pincetom prije vađenja. Uobičajena metoda pobačaja nakon 12-14 tjedna je izazivanje preuranjenog poroda. Ovo se može izvesti intravenoznom ili intramuskularnom injekcijom oksitocina, ali najčešće se izvodi injekcijom strane supstance u šupljinu maternice. Dugačka igla uvodi se kroz abdomen i stjenku maternice u maternicu. Normalna se amnionska tekućina koja okružuje bebu izvlači i zamjenjuje glukozom (šećer), fiziološkom otopinom (sol) ili drugom kemijskom otopinom. Ovaj „postupak usoljavanja“ obično ubije bebu prije, ili za vrijeme poroda koji slijedi. Međutim, dijete može biti porođena i živa, a često je dovoljno velika i jaka da uz maksimalnu brigu može preživjeti. Najmanje korištena je metoda histerotomiije, koja se izvodi samo kod uznapredovale trudnoće. Kroz rez na abdomenu ulazi se u maternicu i uklanja se dijete. Histerotomija je identična carskom rezu, osim što se u ovom potonjem dijete spašava; u prethodnom se ubija i odbacuje. U slučajevima pobačaja kad je dijete izvađena živa, ubija se jednim od nekoliko načina: stavljanjem u plastičnu vreću (gušenje), ostavljanjem u posudi na operacijskom stolu ili u hladnjaku (izloženost niskoj temperaturi) ili stavljanjem u posudu s vodom ili formaldehidom (utapanje). Potom se spaljuje u spalionici. Međutim, u nekim medicinskim centrima, fetusi koji su živi nakon pobačaja koriste se i kao živi uzorci za istraživanja. Zabilježeni su i slučajevi pobačaja u kojima je novorođenčad rođena živa i toliko velika i jaka da su preživjeli pobačaj i odnijeti su u bolnički inkubator. Kasnije su ove bebe dane na posvojenje roditeljima koji su ih dočekali s ljubavlju.

13

NIKAD NIJE IMALO PRILIKU!

Ovo je dijete ubijeno i pobačeno u 19. tjednu injekcijom solne otopine u maternicu. (Slika otisnuta uz dopuštenje, Handbook on Abortion, Wilke, Hiltz Publishing Company.)

SVAKODNEVNI POSAO!

Ove bebe pobačene su žive, histerotomijom, u jednom prijepodnevu u velikoj, velegradskoj sveučilišnoj bolnici. (Slika otisnuta uz dopuštenje, Handbook on Abortion, Wilke, Hiltz Publishing Company.) 14

ARGUMENTI PROTIV POBAČAJA Oni koji se protive liberalizaciji zakona o pobačaju zauzimaju stav da je fetus, ili dijete, živo ljudsko biće i kao takvo ima pravo na život. Oni to tvrde jednostavno i odlučno, iznoseći brojne argumente koji pokazuju zakonski, moralno i medicinski da je ovo bilo opće prihvaćeno poimanje kroz cjelokupnu povijest zapadnjačke civilizacije. Oni se pozivaju na Povelju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, pisanoj 1948. godine, koja jamči pravo na život svakoj osobi; posebno razmatranje u okviru zakona za djecu; te pravo na život prije i poslije rođenja. Dodatno tome, protivnici pobačaja iznose sljedeće protu-argumente protiv gore navedenih kategorija upućenih od strane predlagača pobačaja:

MEDICINSKE INDIKACIJE Protivnici pobačaja tvrde da postoje zaista malobrojni slučajevi gdje dijete stvarno ugrožava život majke. Ovu tvrdnju lako podupiru činjenicom da su mnogi priznati medicinski stručnjaci na području ginekologije i porodništva jasno izjavili da uz današnju vrhunsku medicinsku i kiruršku njegu rijetko postoji situacija gdje je potrebno žrtvovati bebu da bi se sačuvao život majke. Možda je najpoznatija izjava koja se odnosi na pobačaj ona Dr. Roya S. Heffernana sa Sveučilišta Tufts, upućena Skupštini Američkog kirurškog zbora: „Svatko tko izvodi terapijski pobačaj ili nije upućen u moderne metode liječenja komplikacija u trudnoći ili nije voljan uzeti vremena da ih koristi.“ Prema Dr. Josephu P. Donnellyu, bivšem medicinskom direktoru Bolnice Margaret Hague, iz New Jerseya, „Pobačaj nikad nije neophodan da bi se spasio život majke.” Između 1947. i 1961. godine u ovoj bolnici obavljeno je 115.000 poroda, a da nije izveden niti jedan pobačaj. Dr. Edwin DeCosta, professor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Northwestern (koji je naklonjen pobačaju iz socijalnih i ekonomskih razloga) navodi, „Strogo govoreći i s gledišta porodničkih i medicinskih indikacija, danas postoji 15

malo razloga za izvođenje terapijskih pobačaja.” Dr. Leo T. Heywood, profesor ginekologije i porodništva i predsjednik odjela na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Creighton u Omahi je izjavio, „Ja sam protiv pobačaja. On nije neophodan u medicinskoj praksi, a uništava upravo ono čemu se liječnik posvetio, tj. štititi - ljudski život.“ Dr. Bernard J. Pisani, profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u New Yorku navodi, „Medicinski razlozi za izazivanje pobačaja gotovo ne postoje. U stvari, ne postoji podloga na medicinskoj osnovi koja bi zaista bila prihvatljiva.“ Dodatno tome, tisuće liječnika diljem Sjedinjenih Država, od kojih se svaki brinuo za stotine majki i djece u svojim godinama prakse, čvrsto navode da u ovim tisućama trudnoća nikad nisu vidjeli ijedan slučaj gdje je bilo potrebno žrtvovati dijete da bi se spasila majka, niti su ikad vidjeli situaciju gdje je majka izgubljena zbog toga jer liječnik nije izveo pobačaj. U stvari, u više od trinaest godina porodničke prakse, nikad nisam izgubio majku iz bilo kojeg razloga. Štoviše, u tom je razdoblju u javnoj bolnici u kojoj sam bio zaposlenik porođeno na tisuće dijete i, koliko ja znam, nije izveden niti jedan terapijski pobačaj. Prema tome, uz današnje napredno medicinsko znanje i praksu, „terapijski“ pobačaj nije nikad neophodan, jer stručni liječnici, uz upotrebu najnovijih medicinskih i operativnih tehnika, mogu sačuvati živote i majke i djeteta.

PSIHIJATRIJSKE INDIKACIJE Nakon odluke Vrhovnog suda, kojom se dopušta pobačaj u osnovi na zahtjev, indikacije mentalnog zdravlja odnose se na čak 97% ukupnog broja izvedenih pobačaja. Liječnici koji su protivni pobačaju strogo tvrde da nitko nikad nije ustanovio uzročno-posljedičnu vezu između trudnoće i mentalne bolesti. Žene koje su emotivno nestabilne ostaju trudne, ali trudnoća nije uzrok njihovoj bolesti. Ovi liječnici smatraju argument da trudnoća može ugroziti mentalnu dobrobit majke neodređenim, temeljenim na situaciji koja je vrlo rijetka, te će sigurno biti iskorištavan od strane „razdražljivih majki“ i „pohlepnih liječnika“. Protivnici poba16

čaja smatraju da „emocionalni stres“ majke nije dovoljan razlog za opravdano uništavanje njezine bebe. John Phelan, M.D., nastavnik psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Miamiju, tvrdi, „Dijelim mišljenje mnogih mojih kolega da ne postoje psihijatrijske indikacije za pobačaj. Slušamo da je pobačaj potreban da bi se sačuvalo mentalno zdravlje majke ili da, ukoliko se ne izvede pobačaj, pacijent će počiniti samoubojstvo. Ovaj pristup je pogrešan i nije prihvatljiv u okviru statističkog i kliničkog promatranja.“ Dr. Howard C. Taylor, Jr., direktor ginekologije i porodništva na Prezbiterijanskom medicinskom centru Columbia, u New Yorku, tvrdi „Nikad u svojoj praksi nisam naišao na samoubojstvo u trudnoći kod pacijentice koja je bolovala od anksiozne depresije.“ Dr. Milton Halpern, glavni medicinski vještak u New York Cityu, tvrdi da se on „… jedva može sjediti obdukcije u slučaju smrti samoubojstvom u zadnjih 25 godina u kojoj je bila otkrivena trudnoća.“ Također, mrtvozornik za Grad Birmingham istraživao je sva samoubojstva koja su počinile žene od 1950. do 1956. godine i zaključio, „Nije zabilježeno da je ijedna žena koja je počinila samoubojstvo bila trudna.“ Precizna desetogodišnja studija provedena je u Engleskoj o nevjenčanim majkama koje su zatražile pobačaj i bile odbijene. Otkriveno je da je stopa samoubojstava u ovoj grupi bila manja nego kod prosječnog stanovništva. Psihijatar Robert J. Campbell, M.D., iz New York Citya, ističe da za mnoge pacijentice trudnoća i rođenje djeteta djeluju povoljno na njihovo mentalno stanje. Nadalje tvrdi da, „Vrlo nestabilne osobe izgleda osobito dobro podnose trudnoću… Bolje nego što podnose terapijski pobačaj.“ Dr. Theodore Lidz, profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Yale, se izgleda slaže: „Praktički je nemoguće ... predvidjeti kada pobačaj neće biti štetniji za mentalno zdravlje nego nositi dijete do poroda.“ Ovdje je mišljenje Dr. Bena Shepparda iz Miamija, nacionalno poznatog liječnika, odvjetnika, suca na sudu za maloljetnike, predavača, pisca i Predsjednika Nacionalnog vijeća o kriminalu i delikvenciji: „Mlade adolescentice koje su imale pobačaje mogu govoriti o 17

olakšanju kako bi ugodile odraslima, ali ovo nikad nije njihov unutarnji osjećaj. Njihova psihička trauma i gubitak osobnog morala ostat će s njima do kraja života.“ Velika većina liječnika koji se bave porodništvom nikada nisu imali trudnu ženu koja bi postala otvoreno psihotična i počinila samoubojstvo. Oni ističu da se stanje mnogih žena koje su u strahu, uznemirene su ili su možda čak i prijetile samoubojstvom u ranoj trudnoći, u biti popravlja kako napreduje trudnoća. Ovo je naročito istina za neudane žene. Dr. Walter Dillon, profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu Stritch i predsjednik Ginekologije i porodništva u Bolnici South Shore u Chicagou, navodi da, „Trudnoća kod nevjenčanih žena uzrokuje trenutke uzrujanosti, ali se pacijentice na odgovarajući način prilagode. Nekoliko sam godina vodio kliniku za nevjenčane djevojke i mentalni poremećaji nisu bili problem... Ja osobno ne mogu opravdati izravan pobačaj iz bilo kojeg razloga ... Fetus ima pravo da bude rođen.“ Postoje mnogi slučajevi gdje majka govori o pobačaju u ranoj trudnoći, a kasnije izražava zahvalnost liječniku jer nije izveo pobačaj. Činjenica je da većina žena koje su bile nesretne kada su saznale da su trudne, budu najsretnije s bebom koja je rezultat te trudnoće. S druge strane, proučavao sam povijest bolesti udanih žena koje su postale uznemirene, uništene krivnjom i razvile izrazite psihijatrijske probleme nakon, i uslijed, pobačaja. Vjerujem da se može sa sigurnošću tvrditi da pobačaj uzrokuje dublje usađenu krivnju, depresiju i mentalnu bolest nego što može izliječiti.

SILOVANJE - INCEST - NEZAKONITOST Protivnici pobačaja odmah se slažu da je trudnoća koja rezultira iz silovanja ili incesta tragedija. Štoviše, u ovim slučajevima, kao i kod nezakonitosti, postoji emocionalna kao i društvena stigma. Ali, nije li psihički ožiljak koji je već zadan majci još više izmiješan s krivnjom zbog uništenja tog živog bića, koje je barem napola bilo njezino? Razlog za uništenje nerođenog djeteta može se činiti dobrim, ali 18

može li se na bilo koji način izjednačiti sa zlom počinjenim uništenjem djeteta? Čine li dva zla dobro? Stoljećima je tradicionalni židovski zakon jasno navodio da ako otac sagriješi protiv svoje kćeri (incest), to ne opravdava drugo zlo - pobačaj ploda tog grijeha. Ovo je potvrđeno od strane Ortodoksnog rabinskog vijeća iz New Jerseya 1969., kad je objavljeno da „Čak i ako je fetus plod incesta ili silovanja, ili se predviđa bilo kakva abnormalnost, još uvijek ima pravo na život.” Pravo bebe na život svakako nadvisuje dozvolu roditelja, liječnika ili neke druge osobe da ga istrijebi. „Čak i ako je nad djevojkom počinjen društveni zločin, kao što je slučaj sa silovanjem, nerođeno dijete je nevino biće koje nije ni na koji način odgovorno za taj prekršaj i ne bi smjelo biti kažnjeno za taj zločin ili pogrešan sud bilo kojeg roditelja. Kroz povijest, trudnim ženama, koje su bile osuđene na smrt zbog ovog ili onog zločina, bilo je odgađano smaknuće do rođenja djeteta. Sudovi su tvrdili da se ne može kazniti nevino dijete za zločin njegove majke. Iako trudnoće mogu biti posljedica nasilnog silovanja, neke žene „izmišljaju silovanje“ nakon dobrovoljnog spolnog odnosa, kad otkriju da su trudne. Ovo se nikad ne bi smjelo dopustiti kao izgovor za pobačaj. Međutim, potrebno je učiniti sve da bi se spriječila trudnoća kod žrtava stvarnog silovanja. Potrebno je provesti dodatno istraživanje u ovom području. Ali, ovdje govorimo o sprječavanju trudnoće, a ne o okončanju života. Kad se dogodilo stvarno silovanje, žrtvu je potrebno odmah liječiti vaginalnom irigacijom i spermicidima kako bi se spriječilo začeće, te antibioticima za sprečavanje infekcije. Pa ipak, trudnoća nakon silovanja se vrlo rijetko događa. U normalnim ljudskim okolnostima, trudnoća se događa prosječno jednom na svakih 250-350 spolnih odnosa. Kod silovanja, trudnoća se događa još rjeđe, u stvari, gotovo nikad, zbog čimbenika stresa. Prema tome, statistički rijedak problem uzdignut je na razinu vrlo emocionalnog pitanja. Vrijeme je da skrenemo na uzrok naših problema. Roditelji bi trebali 19

svojoj djeci pružiti koristan seksualni odgoj. A istovremeno bismo trebali biti oštriji prema pornografiji i filmovima „za odrasle“. Očistimo naše kioske za prodaju novina, našu književnost i naše televizijske programe koji potiču zločin i uporabu droga, te se rugaju moralu i dobrom ponašanju i na taj način pridonose silovanju i nezakonitosti. Pozivam da prestanemo biti popustljivi i usmjerimo našu pažnju na sprečavanje ovih problema, i to ne samo pobačaja. Nitko ne osporava da je nesreća kad se dogodi trudnoća kod neke djevojke, vrlo mlade ili mentalno zaostale. Trudnoća može biti velika nevolja kod siromašnih s velikim obiteljima, ili u područjima gdje postoji takozvani „brzi rast stanovništva“. Ali, znači li to što trudnoća nije željena, da mi smijemo usmrtiti nerođeno dijete zbog vlastite pogodnosti? Prvo, kroz povijest je vidljivo da su mnoge od najvećih osoba rođene kao posljedica neočekivanih ili neželjenih trudnoća. Zaista, mnogi od nas koji danas živimo vjerojatno nisu bili planirani ili željno iščekivani. Drugo, što je s pravima nerođenih? Hoćemo li sada vratiti prethodni zakon koji je držao da je dijete u maternici osoba pred zakonom i ima prava - prava vlasništva, traženje odštete, te osnovna pripadna ustavna prava? Podsjetimo se na one važne američke dokumente, Deklaraciju nezavisnosti i Ustav (14. amandman), koji jasno navode da je „svim ljudima Stvoritelj podario određena neotuđiva prava... Život, slobodu i traženje sreće,“ i da „nijedna država neće primjenjivati bilo kakav zakoni koji bi... Lišavao bilo koju osobu života, slobode ili imovine bez obaveznog zakonskog postupka.“ Kod pobačaja, tko zastupa nerođeno dijete? Gdje je njegov branitelj? Gdje je njegov obavezni zakonski postupak, uključujući pravo na žalbu zbog osude na istrebljenje?

FETALNE INDIKACIJE Argumenti za pobačaj izazivaju mnogo emocija kad se spomene mogućnost deformiranog fetusa. Ovom pogledu na pobačaj pridano je mnogo pažnje zbog deformacija koje je prije nekoliko godina izazivao lijek Talidomid, zbog opasnosti koja danas prijeti od LSD-a, te relativno velikog broja deformacija fetusa koje još uvijek nastaju zbog njemačkih ospica. Poznato je da, u nekim slučajevima, neke majke uzi20

maju drogu ili kemikalije, izvrgnu se radijaciji ili se zaraze nekom bolesti, kao što je rubeola (njemačke ospice), što može oštetiti dijete kojeg nosi. Međutim, je li razumno podvrgnuti sve izložene bebe pobačaju zato jer će određeni postotak njih imati fizičke nedostatke? Možda jedan od najoštrijih argumenata izložio je prije nekoliko godina jedan istaknuti liječnik i medicinski pedagog, koji je posjedovao diplome s područja javnog zdravlja i preventivne medicine. Ovaj pedagog je izjavio da „od svih žena koje imaju njemačke ospice za vrijeme trudnoće, dvojbeno je da će više od jedne na svakih deset imati bebe s ozbiljnim fizičkim oštećenjima. Dakle, pitam vas, imamo li pravo odlučiti da boležljivi nemaju pravo na život? Mislim da ne. Ali, da bismo razmotrili tu mogućnost, kažimo da je oštećene fetuse potrebno uništiti. Čak i tada, slijedi li da je potrebno prekinuti devet normalnih trudnoća, zajedno s onom abnoralnom? Bilo bi devedeset posto humanije čekati da se rodi svih deset dijete, a zatim ubiti onu oboljelu.“ Ne postoje dokazi koji bi ukazivali na to da bi dijete s urođenim nedostacima radije bilo ne-rođeno, budući da ga se ne može pitati za mišljenje. Ovaj dokaz mogao bi postojati da su samoubojstva česta kod ljudi s urođenim smetnjama. Međutim, suprotno tome, ovi ljudi čini se cijene život, jer su slučajevi samoubojstva kod njih manji nego kod šire populacije. Razmotrimo odluku Vrhovnog suda New Jerseya iz 1967., koja u jednom dijelu navodi, „Ako bi se nerođeno dijete moglo pitati da li bi trebalo ugasiti njegov život prije završetka razdoblja trudnoće, naša prirodna intuicija nam govori da bi gotovo sigurno odabralo život s nedostacima nego nikakav život... Pravo na život je u našem društvu neotuđivo... Svetost jednostavnog ljudskog života je odlučujući čimbenik u ovom slučaju ...” Andre E. Hellegers, M.D., iz Bolnice John Hopkins, u svom odličnom članku o pobačaju, tvrdi da „Iako je lakše smatrati da se pobačaj izvodi za dobrobit fetusa, čestitost od nas zahtijeva da priznamo kako se izvodi za odrasle.“ A Dr. Herbert Ratner, Direktor javnog zdravstva u Oak Parku, u Državi Illinois, tvrdi da „Većina liječnika smatra da kod terapijskog pobačaja postoji nešto nezdravo i neprijatno, jer kolikogod bio dobar za majku, oni znaju da očito ne može biti vrlo terapijski za bebu.“ 21

Pobačaj je negativan pristup „fetalnim problemima“. Predlažem da zauzmemo pozitivan pristup. Ubrzajmo imunizaciju protiv rubeole. Primijenimo oštre mjere protiv zlouporabe lijekova. Potaknimo liječnike da budu odgovorniji prema izdavanju, dostupnosti i korištenju lijekova. Danas postoje odgovarajući, djelotvorni lijekovi za brigu o trudnim ženama, pa se ne moraju koristiti novi i neiskušani lijekovi. Konačno, moramo uzeti u obzir buduće i osobne implikacije: ako sad odlučimo da možemo ubiti nerođene, zbog fizičkog oštećenja, zašto ne bismo mogli i one već rođene? Jer, ako se može prekinuti trudnoća i pobaciti dijete (jer će predstavljati mentalni ili ekonomski stres za majku ili obitelj, ili će dijete biti „nesavršena“), što je onda s onim slučajevima gdje je sada živo dijete slijepo ili gluho ili osakaćeno? U stvari, što je sa starima, koji su postali teret društva? Što ćemo s njima učiniti? Budući da više nisu nezavisni, kao niti dijete u maternici, trebamo li i njih podvrgnuti eutanaziji? I ako liječnik, majka i zakonodavac mogu zajedno odlučiti da dijete ne smije živjeti, tko će onda odlučiti u kojem slučaju ne mogu živjeti majka, liječnik ili zakonodavac?

MAJČINO PRAVO NA POBAČAJ Postoje oni koji tvrde da bi majka sama trebala imati pravo odluke koliko će imati djece. Ovaj je argument pogrešan utoliko što potpuno isključuje muža, kao da on nema nikakvog interesa ili prava prilikom osnivanja obitelji. (A svakako se držimo tradicionalnog stajališta da bi se djeca trebala začeti u braku i podizati u obiteljskom domu.) Međutim, ovaj argument je potpuno bespredmetan jer zamjenjuje „kontrolu rađanja“ s pobačajem i unosi zbrku. U ovoj tezi ne raspravljamo o pitanju kontrole rađanja ili kontracepcije, koji se odnose na to koliko će djece neka žena začeti. Pitanje je kolikima će biti dopušteno živjeti nakon što su začeta? Svaki čitatelj će sigurno uvidjeti da između „planiranja obitelji“ i „odstranjivanja bebe“ postoji razlika života i smrti. Kako tvrdi protestantski teolog, profesor Helmut Thielicke sa Sveučilišta u Hamburgu, „Kad se jednom dogo22

di začeće, više nije riječ o tome imaju li dotični roditelji odgovornost za moguće roditeljstvo; oni su već postali roditelji.“ Ako se muškarac i žena upuste u spolni odnos kad se može dogoditi trudnoća, moraju isto tako prihvatiti odgovornost za trudnoću kao posljedicu tog odnosa. Argument da „žena ima pravo raspolagati svojim tijelom“ može zvučati ispravno, ali u ovom trenutku nije riječ o tome. Jer, kad jednom zatrudni, nerođeni je potpuno odvojen, zaseban i jedinstven. On nije dio njezinog tijela, već samo ovisan o njezinom tijelu za hranu i sigurnu okolinu. Mnogo slušamo o pravima i željama majke i društva općenito, ali vrlo malo o pravima nerođenih. Dr. Eugene Diamond, profesor kliničke pedijatrije na Sveučilištu Loyola, govori ovako o fetusu: „Govorim u ime nerođenog djeteta, savršenog ili deformiranog, željenog ili neželjenog, nezakonitog ili plemenitog roda. Ja sam za život i za očuvanje života. Vjerujem da svaki život ima neprocjenjivu vrijednost i da ova vrijednost nije značajno umanjena okolnostima u kojima je taj život započeo. Vjerujem da je ovo poštivanje života temelj zapadnjačke kulture. Vjerujem da našim pacijentima najbolje služe medicinska etika koja drži ovo načelo svetim.“ Velečasni Charles Carroll, episkopalni svećenik i kapelan Sveučilišta u Kaliforniji, Medicinskog centra u San Franciscu, u svom sjajnom pismu o pobačaju navodi: „Držim da je osnovni cilj države da zaštiti nevine i one koji se ne mogu sami zaštititi. Nemamo li dalekovidnost, suosjećanje i načine da se brinemo za majku, spasimo dijete, smjestimo ga u obitelj bez djece ako treba, i pružimo mu pravo na život? Pravo koje nije potrebno pravomoćno izglasati većinom! Ne protive se samo katolici „liberaliziranom“ pobačaju, već i mnogi drugi kršćani i židovi koji poštuju opći zakon naslijeđen od anglo-američkog sudstva. Koliko bi se nevinih osudilo na smrt kroz legalizaciju pobačaja? Nemojmo činiti nesvjesno ono što su nacisti činili namjerno.“ Kad su njemački liječnici podčinili svoju etiku Hitlerovom planu, postali su, kako je tvrdio Dr. Andrew C. Ivy u Nurnbergu „… državni robovi, iscjelitelji s jedne strane, ugledni ubojice s druge.“ Upravo je gubitak ovog principa od strane medicinske struke kasnije pota23

knulo Ženevsku deklaraciju Svjetske zdravstvene organizacije, koja navodi: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začeća; niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.“ Dr. E. J. Daniels, baptistički pastor i nacionalno priznati evanđelist, javno je izjavio: „Želim da bude jasno da dijelim mišljenje Dr. Gradya. Pobačaj nije ništa manje nego ubojstvo. Osim toga, ljudi to shvaćaju duboko u sebi, jer su mi dolazile žene koje su bile bake u emocionalnom rasulu, opsjednute sjećanjima na pobačaje koje su počinile ranije u životu.“ Dr. George Huntston Williams, profesor bogoslovlja na Sveučilištu Harvard, tvrdi da pored postizanja mira u svijetu, sljedeće važno moralno pitanje u našem društvu treba biti odlučno suprotstavljanje pobačaju i eutanaziji. Rabin Meyer Cohen, izvršni direktor Saveza ortodoksnih rabina Sjedinjenih Država i Kanade, izjavio je da je pobačaj grijeh protiv vjere i čovječnosti, kršenje židovskog zakona, te dvostruko grešan i odbojan jer je nerođeno dijete nevino i bespomoćno. Dr. Percy Collette, misionar ne-vjerskih stranih misija Boa Vista, piše: „Neka indijska plemena u Južnoj Americi izvodila su pobačaje stotinama godina. Ona plemena koja su izvodila pobačaje postala su gotovo istrijebljena, propadajući do malenih sadističkih grupa, većinom muškaraca, gubeći mogućnost reprodukcije; dok su ona koja su imala visoki moralni kodeks preživjela, množila se i bila zdravija. Život počinje kod začeća, i uništiti ovaj Bogom-darovani dar čovjeku znači uništiti cijeli ljudski smisao. Oduzeti život nerođenom djetetu, bez obzira na to koliko se dana razvijao, je ubojstvo.“

KRIVIČNI POBAČAJ Jedan od najčešćih argumenata koji se može čuti je taj da, ne dopuštajući pobačaje u našim bolnicama, „prisiljavamo“ da nekvalificirano osoblje izvodi tisuće pobačaja u sporednim ili nekim drugim prostorijama; i da bismo, ljudski gledano, postupili pravedno prema ženama, ako bismo ih zaštitili na način da stručno medicinsko oso24

blje izvodi pobačaje, iz prije navedenih razloga. Protivnici pobačaja ne poriču da se krivični pobačaji izvode u velikom broju, kao što su se uvijek izvodili, i da je sigurno da pobačaj što ga izvede liječnik u ovlaštenoj bolnici postiže željeni rezultat na brz i uglavnom siguran način. Međutim, nijedan pobačaj, naročito nakon prvih nekoliko tjedana trudnoće, nije bezopasan postupak, bez ikakve opasnosti i komplikacija, kao što je dokazano podacima Dr. Ratnera: „1963. u cijelim Sjedinjenim Državama bilo je 275 smrtnih slučajeva koji se mogu pripisati bilo kojoj vrsti pobačaja. Od toga, 114 ih je bilo zbog pobačaja koji su bili krivični, samo-izazvanI ili bez zakonskih indikacija, a 161 je bio zbog zakonitih pobačaja.“ Drugim riječima, više je žena umrlo kao rezultat „sigurnih“ zakonitih pobačaja nego od nezakonitih. Osim toga, teško da se može reći da ga treba ozakoniti zato što se izvodi. Isti način razmišljanja može se primijeniti za krađu, ubojstvo, ili neki drugi zločin. Činjenica da će neki ljudi, čak i mnogi ljudi, učiniti nešto ako mogu, ne znači da je to ispravno, niti da bi im se to trebalo olakšati. Istina, ne možemo ozakoniti moralnost; ali, naprotiv, naši zakonodavci i sudovi mogu, a ponekad to i čine, ozakoniti aktivnosti i postupke koji olakšavaju nemoral. Statistički se može dokazati da, u zemljama i državama gdje je pobačaj ozakonjen, broj zakonitih pobačaja je daleko premašio broj onih koji su trebali biti izvedeni iz „istinski valjanih“ razloga, kako su tvrdili oni naklonjeni pobačaju. Dodatno tome, došlo je do golemog porasta krivičnih pobačaja, i od strane liječnika i od strane nestručnog osoblja izvan bolnica. Da citiramo urednika časopisa o ginekologiji i porodništvu (Obstetrical and Gynecological Survey) „Kolikogod to nerado kažemo, postoji priličan broj lakovjernih kolega u medicinskoj profesiji - naročito kad je uključen novac...” I dopustite mi da ponovno citiram velikog Dr. Ratnera: „Ne zaboravimo da sloboda izvođenja pobačaja čini liječnika bogom više nego što je dobro za njega. Pobačaji su i vrlo unosni. Znamo da, u nastojanju da udovolje pacijentima, neki su pripadnici profesije nadareni za spuštanje do najnižeg zajedničkog 25

nazivnika. Ako danas neki ovlašteni liječnici zaposleni u ovlaštenim bolnicama zanemaruju slovo i duh zakona izvodeći pobačaje kad oni ni na koji način nisu neophodni za očuvanje majčinog života, kako možemo vjerovati da će sutra, ako zakon bude liberalniji, liječnici imati više poštovanja prema tom zakonu? Čut ćemo tada onaj stari pripjev, „Ako to ne učinim ja, učinit će netko drugi.“ Svaki liječnik će priznati da, bez obzira koliko se temeljito nadzire medicinsko društvo ili osoblje bolnice, uvijek će postojati nekoliko liječnika koji su neetički, ili koji izvode medicinske ili operativne zahvate za koje je upitno da su neophodni ili etički. Kad su pravila opuštenija, ove osobe to iskorištavaju, uglavnom ih novčanih razloga. Tužan primjer je komercijalno zarađivanje koje se dogodilo u New Yorku u prve dvije godine liberalizacije zakona o pobačaju. „Specijalisti za pobačaje“, „klinike za pobačaje“ i „agencije za upućivanje na pobačaj“ počele su masovno nicati; a liječnici su širom Sjedinjenih Država bili preplavljeni oglasima od agencija i bolnica koje su im nudile posao. Državna zdravstvena vlast je procijenila da je prve godine pobačeno 250.000 dijete. Sa $500,00 po svakom, uključujući putne troškove, naknade liječnicima, troškove klinike i bolnice, naknade za upućivanje i oglašavanje, dolazi se do $125 milijunske „zakonite“ (ne uključujući nezakonitu) djelatnosti istrebljivanja djece u utrobi u New Yorku u jednoj jedinoj godini. Danas, ta je djelatnost mnogo veća i mnogo raširenija. Liječnici nikad ne bi smjeli zaboraviti veliku Hipokritovu zakletvu, stoljećima vodeće načelo za liječnike, koja glasi, „Nikom neću dati smrtonosni lijek čak i ako ga traži, niti ću davati takve savjete. Također, neću davati ženama lijek koji izaziva pobačaj. Svoj život i svoje umijeće čuvat ću u čistoći i svetosti.“

JE LI ČOVJEK? Moramo sada razmotriti ključnu stvar cijele rasprave o pobačaju: je li maleni zametak ili fetus ljudsko biće ili tek komad tkiva, bez postojanja, života ili prava? Oni koji su naklonjeni pobačaju zauzimaju 26

ovaj drugi stav, tvrdeći da ne izgleda kao čovjek i nema sve ljudske osobine, kao što je potpuno razvijen vid, ljudsku veličinu i oblik, moć razmišljanja ili nezavisnost. Kako još ne može preživjeti izvan maternice, to nije „dijete“. Prema tome, nije čovjek - i ako se uništi nije počinjena nikakva šteta. Pogrešni prikazi i nedostatak razumijevanja od strane obrazovanih ljudi kad se radi o nerođenom djetetu, neshvatljivi su. Na državnom zakonodavnom saslušanju o pobačaju na Floridi, neki studenti i pedagozi na državnom sveučilištu svjedočili su da „Fetus nije čovjek. To je masa protoplazme… Nakupina stanica… Tkivna masa. To je parazit koji nema pravo na život.“ Osobno sam raspravljao na radiju i televiziju s državnim senatorima, liječnicima i drugim zagovornicima pobačaja, koji su javno tvrdili da „U 20-om tjednu trudnoće, fetus u razvoju se ne razlikuje od raka ili hrpe mesa.“ (Upravo suprotno, pogledajte sliku - ljudski fetus).

LJUDSKI FETUS - STVARNA VELIČINA

27

Iz Razvojne anatomije - udžbenika o embriologiji, autora Leslie B. Areya, Ph. D., Sc. D., Ll. D. Protivnici pobačaja ističu da su u stvari sve osobine koje će ljudsko biće ikad imati sadržane u genima jajašca i spermija, čim se ujedine. Kao zametak, stalno se razvija. Sve što mu je potrebno je vrijeme i hrana, i otvorena su mu samo dva puta: bit će rođen kao živo ljudsko dijete ili pobačen kao mrtav ljudski fetus. U svakom slučaju, to je čovjek - je li itko ikad poznavao neku ženu koja je rodila neku drugu vrstu? Razvoj ljudskog zametka i fetusa je ubrzan i nevjerojatan. Nedavnih godina, vrlo je dobro dokumentiran kroz unutar-materničnu fotografiju, kardiografiju, elektroencefalografiju, mikroskopiju i druge tehnike. S osam tjedana može se pratiti i zabilježiti rad mozga i srca. 28

Udžbenik o embriologiji dr. Areya, svjetskog stručnjaka o ljudskom razvoju, navodi da se od 5. do 8. tjedna trudnoće uzdiže glava, razvija se lice, pojavljuju oči, uši i nos, a prsti postaju razgraničeni. Od 8. do 12. tjedna, fetus je već razvio svoja ljudska obilježja. Oblikuju se nokti, a spol se može razaznati s vanjske strane. Do 16. tjedna, lice ima izražajan izgled i mogu se prepoznati osobne razlike. Dr. William Lynch, ginekolog i porodničar iz Bostona kaže, „Ne možete imati dvije oprečne tvrdnje. Medicinski znanstvenici tvrde da mogu stvoriti ljudski život u epruveti. Ne možete ga nazivati nečim drugim kad je u maternici.“ Dr. Richard V. Jaynes, iz Američkog odbora za ginekologiju i porodništvo, liječnik iz Detroita i prezbiterijanac po vjerskom uvjerenju, „nepromjenjivi protivnik liberalizacije zakona o pobačaju,“ pripovijedao je o ljudskoj prirodi fetusa kad je ispred Odbora senata države Michigan opisao postupak pobačaja gdje „nakon 10 do 12 tjedana dijete je dovoljno veliko da glava i veći dijelovi moraju biti smrskani ili izrezani u komade i izvađeni dio po dio.“ Kako fetus baš ne liči na dječaka, tako niti dijete baš ne liči na starca. Ljudski život je jedan neprekinuti niz staničnih promjena, počevši od začeća i završavajući smrću. Zakonski i filozofski, kroz povijest, nerođeno se dijete smatralo čovjekom. Ovo stajalište je jasno dano u citatima iz sudskih odluka u nekoliko država: „Dijete se ne samo smatra ljudskim bićem, već kao takav od trenutka začeća - u biti i jest“ - Kolumbijski distrikt 1946. „Medicinske vlasti su davno priznale da dijete postoji od trenutka začeća“ - Illinois 1961. Nerođeno dijete se definira kao „ljudsko biće od trenutka začeća dok se ne rodi živo“ - kako je definirao Pisani zakon o pobačaju države Wisconsin, Kazneni zakonik 904.04 „Fetus koji je dostigao dob kad je održiv smatra se ljudskim bićem u sadržaju pisanih zakona o ubojstvu u državi Kaliforniji“ - Kalifornija

29

JE LI OSOBA ILI STVAR?

Fetus star 18 tjedana, sada dugačak 15 centimetara, siše palac u maternici. (Trajanje trudnoće kod prosječne pune trudnoće je 40 tjedana.)

30

Prizivni sud 1969. „… Pod ‘dijete’ treba podrazumijevati ljudsko biće nakon začeća i za vrijeme trudnoće, kao i ono stvarno rođeno“ - Vrhovni sud države Colorado 1936., i ponovno izjavljeno u mišljenju iz kolovoza 1969. Rabin Tibor Stern iz sinagoge zajednice Cohen u Miamiju, navodi da, „Stoljeća tradicionalnog židovskog zakona jasno utvrđuju ljudsku prirodu nerođenog djeteta i nemoralnost pobačaja. Oni židovi koji podržavaju ozakonjenje pobačaja izbrisali su svaki trag židovskog zakona iz svoje vjere.“ Profesor Otto Piper sa Bogoslovije u Princetonu (protestant) navodi, „Mi nemamo nikakvo pravo uništiti novi život.“ A profesor Karl Barth (protestant), iz Basela, „Onaj tko uništi život koji klija, ubija čovjeka.“ Dietrich Bonhoffer, luteranski teolog kojeg je Hitler pogubio, piše: „Pobačaj nije ništa drugo nego ubojstvo.“ A Nauk dvanaest apostola (Didache), jedno od najranijih poznatih kršćanskih tekstova, sa svojom naredbom: „Ne uništi djeteta pobačajem“ sve to potvrđuje. Čak je i časopis Life, čija uređivačka politika je podržavala pobačaj, naveo u „The Drama of Life Before Birth“ (Drama o životu prije rođenja) - prekrasnoj priči u slikama o razvoju ljudskog fetusa, „Rođenje ljudskog života zapravo se događa u trenutku kad je majčino jajašce oplođeno jednom od očevih spermijskih stanica.“ Dodatno tome, časopis Medical World News, u članku u slikama od 15. ožujka, 1968., naslovljenim „Close-up of Human Life Before Birth,“ (Pogled izbliza na ljudski život prije rođenja), prikazuje 11 tjedana star fetus, nesumnjivo ljudski, s tekstom ispod slike: „Svi tjelesni sustavi u 7 centimetara dugačkom fetusu već rade.“ Dr. Robert J. Luby, bivši profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Nebraski, a danas profesor i pomoćni direktor na Medicinskom fakultetu u Creightonu, tvrdi, „Uvjeren sam da nakon začeća ovo biće dijeli ljudsku sudbinu i ima isto pravo na život kao i svi mi. Popustljivo zakonodavstvo koje podržava pobačaj predstavlja poricanje ovog prava.“ Mogli bismo citirati radove stotina drugih znanstvenih, zakonskih 31

i vjerskih grupa u kojima se utvrđuje ljudska priroda fetusa, osuđuje pobačaj, ili protivi liberalnom ozakonjenju pobačaja, uključujući: Anglikanski biskupi Australije; Episkopska konferencija Sjeverne Indiane; predsjednik Saveza ortodoksnih židovskih kongregacije Amerike; predsjednik Rabinskog vijeća Amerike; katolički biskupi Amerike; svjetski poznati kardiolog, Dr. Christian Barnard; Dr. J. Robert Nelson, profesor teologije na Sveučilištu u Bostonu; Dr. Albert C. Outler, profesor teologije na Južnom metodističkom sveučilištu; poznati evangelist, Dr. Billy Graham; te mnogi drugi. Pa ipak, završimo ovo poglavlje citatom velečasnog Armina Polstera, bivšeg odvjetnika, luteranskog svećenika iz Daly Cityja u Kaliforniji: „Tvrdnja da ljudski život počinje kod začeća ima jak oslonac u biološkoj znanosti. Ne mora li zakon smatrati fetus u maternici ljudskim bićem i dodijeliti mu ista prava i zaštitu koju naši zakoni pružaju svakom ljudskom životu? Postupati s ljudskim životom kao da nema nikakvu vrijednost ne može biti ispravno u očima Boga ili čovjeka. Dar života je dar od Boga. Može li biti milosrđe uništiti život? Ili će „liberalizirani“ pobačaj dobiti svoje pravo ime - ubojstvo“?

KUDA TO VODI? Mora se priznati da je popustljivi apetit nemoguće zadovoljiti, i da je bilo kakva liberalizacija zakona o pobačaju tek prvi korak za mnoge koji najžešće predlažu pobačaj. Počinje s „dopunjavanjem zastarjelih zakona o pobačaju“ ili „reformom pobačaja,“ a slijede slobodni pobačaj, pobačaj na zahtjev u bilo kojoj fazi trudnoće, čedomorstvo i, konačno, eutanazija. Program više nije otvoren za nagađanja. Okrutan, nečovječni, ateistički „novosvjetski poredak“ postaje stvarnost - znanstveno, kompjutorizirano društvo, u kojem se upravlja svakim vidom naših života - čak i našim rođenjem, životom i smrću. Jedan znanstvenik, dobitnik Nobelove nagrade, predložio je da se novorođenčad podvrgne testovima i razdoblju procjene. Oni koji zadovolje standarde dobili bi rodne listove - drugi bi bili uništeni i smatralo bi se da nisu zakonski rođeni. Voditelj Pedijatrije na jednom od naših sveučilišta napisao je da je naklonjen zakonitom pobačaju i dodao 32

da preporučuje i čedomorstvo „... gdje bi se zdravo rođena ili manje oštećena djeca mogla uništiti prije 12-og mjeseca života nakon poroda ne uzrokujući zabrinutost društva kao cjeline.“ Postoje mnogi drugi stručnjaci u medicini, sociologiji, reguliranju broja stanovnika i vladi, koji bi nas htjeli odvesti u novi svijet upravljanja životom i smrću. Ova prijetnja je danas prisutna svugdje, ali ovaj plan nigdje nije jasnije iznesen nego u jednom članku u službenom časopisu Kalifornijskog medicinskog udruženja u rujnu, 1970. Opsežno ga citiram: „Tradicionalna zapadnjačka etika uvijek je jako naglašavala pravu vrijednost i jednaku važnost svakog ljudskog života. Ova etika imala je blagoslov judeo-kršćanskog nasljeđa i bila je temelj većine naših zakona i socijalne politike, a bila je i osnovni princip zapadnjačke medicine… Ova tradicionalna etika je očito još uvijek dominantna, ali mnogo toga ukazuje na to da je nagrižena u svojoj srži i možda će u konačnici biti i odbačena… Kako stara etika nije još potpuno istisnuta, bilo je potrebno razdvojiti pojam pobačaja od pojma ubojstva, koji nastavlja biti društveno mrzak. Rezultat je bilo neobično izbjegavanje znanstvene činjenice, koja je svima poznata, da ljudski život počinje kod začeća i da je neprekidan, unutar ili izvan maternice, do smrti. Prilične semantičke vještine, koje su potrebne da bi se pobačaj mogao shvatiti kao nešto drugo od oduzimanja ljudskog života bile bi smiješne, kad ih se ne bi često isticalo pod društveno nepogrešivim okriljem. Navodi se da je ovo šizofreničko okolišanje potrebno, jer dok se usvaja nova etika stara još nije odbačena… Uloga medicine u pogledu promjene stavova prema pobačaju mogla bi biti prototip onog što će se tek dogoditi… Može se očekivati daljnji razvoj ovih uloga dok se problemi kontrole rađanja i odabira rađanja neizbježno proširuju na odabir smrti i kontrolu smrti, bilo od strane pojedinca ili društva . . . Nije prerano da naša profesija razmotri novu etiku i pripremi se za njezinu primjenu u racionalnom razvoju za postignuća i napredak čovječanstva u onom što će gotovo sigurno biti biološki usmjereno svjetsko društvo.“

33

Međutim, ljudi s većom vizijom, u svim profesijama i iz svih nacija, upozorili su nas, ljudi poput Dr. R. A. Gallopa, profesora i predsjednika Odjela za znanost o hrani na Sveučilištu u Manitobi (Kanada) i međunarodnog stručnjaka o zagađenju, opskrbi hranom i demografiji. Prema njemu, logika je nepobitna - kad se jednom dopusti ubijanje nerođenih dijete, neće biti zaustavljanja, neće postojati starosno ograničenje, neće postojati sigurnosti ni za koje živo ljudsko biće. Naposljetku, vi ćete biti žrtva. Ubit će vas čak i vaša djeca - jer ste vi dopustili ubijanje njihove braće i sestara ili zbog vašeg novca i imetka. Ako to sudovi dopuste za neke, dopustit će to i za vas. Ako će liječnik ubiti bebu u maternici za naknadu, ubit će i vas iglom kad vaša djeca ili vlada plate. Ovo je vaša strašna noćna mora.

ZAKLJUČAK Sigurno je da su mnogi zakonodavci i liječnici koji su zagovarali slobodni pobačaj imali dobre namjere, i razmotrio sam i njihove iskrene motive i argumente kojima podupiru svoje stajalište. Međutim, temeljita i logička analiza mora dovesti do ovih zaključaka: Život - neka vrsta rastućeg, metaboličkog organizma, koji ima sve potencijale potrebne da se razvije, potpuno i jedino, u ljudsko biće počinje kod začeća. Zakonski, filozofski i znanstveno ovaj život se uvijek smatralo ljudskim. Moderna medicinska znanost danas jasno pruža dokaze o ljudskoj prirodi ovog života. Pobačaj se osuđivao kroz povijest u zakonu, medicini i judejsko-kršćanskom nauku. Za pobačaj ne postoji medicinska potreba, fizička ili mentalna. Ako je usputni rezultat liječenja majke i nije namjeravan, da; istinska potreba, ne. Pravo nerođenog djeteta na život mora prevagnuti želje drugih da ga unište, bez obzira na čemu se ove želje temeljile. 34

Liberalizacija zakona o pobačaju danas, u konačnici će dovesti do ozakonjenog istrebljivanja drugih ljudskih bića, te će predstavljati sljedeći korak u propadanju moralnih vrijednosti našeg društva. Osim toga, slažem se s pokojnim Dr. Edwardom Lauthom da društvo može riješiti problem s nezakonitim aborterima kroz bolje provođenje zakona. Društvo i liječnik mogu riješiti problem silovatelja i incestnog muškarca boljim mogućnostima mentalnog liječenja i ranijim liječenjem. Liječnici su vrlo sposobni pomoći bolesnoj i poremećenoj majci kroz trudnoću, te uz dobru prosudbu i uz pomoć istraživanja spriječiti deformacije kod njezine bebe. Liječnici pripadaju plemenitoj profesiji iscjeljenja, a ne bijednom biznisu s pobačajima. Odličan liječnik i humanitarac, Dr. Albert Schweitzer, jasno je rekao: „Poštovanje prema životu, svim vrstama života, prvo je načelo civilizacije.“ Nijedan liječnik, roditelj, bolnička grupa, nijedan zakonodavni skup ili vlada nema pravo oduzeti nevini život. Kako je izjavio jedan senator kad su članovi Senata u Floridi raspravlji o tome da li bi odluku o „prekidu trudnoće“ trebalo ostaviti liječnicima ili odvjetnicima, „Ja nudim treće rješenje - da to ostane u rukama Boga, i dopusti se djetetu da živi.“

35

ŠTO MI MOŽEMO UČINITI? Potpuno razumjeti informacije i argumente iznijete u Pobačaj: Da ili Ne, tako da možete iznositi dokaze o tom pitanju kad se ukaže prilika. Podijeliti ovu brošuru crkvama, građanskim društvima, srednjim školama, školama za bolničare i liječnike, knjižnicama, vjerskim grupama i organizacijama koje se zalažu za pravo na život. Dajte primjerak ove brošure mladim ljudima koji postavljaju pitanja i onima koji su neutralni po pitanju ili čak naklonjeni pobačaju - naročito ženama. Ovu brošuru dajte i vjenčanim parovima i onima koji razmišljaju o braku. Naročito, dajte kopiju ove brošure ženama koje bi mogle počiniti pobačaj. Napišite kratka, jasna i učinkovita pisma uredniku vaših lokalnih novina i bilo kojih drugih izdanja u kojima imate priliku iznijeti vaše stavove. Pohađajte radio emisije kadgod je to moguće. Dopušteno je koristiti citate iz Pobačaj: Da ili Ne, pod uvjetom da su korišteni ili otisnuti točno onako kako su napisani, te da je naveden naslov i autor. Informacije u ovoj brošuri mogu se koristiti bilo kada i bilo kako, ako vam mogu pomoći u vašoj borbi protiv pobačaja. Pozivamo vas da pišete vašem zastupniku i državnim zakonodavcima, tražeći ih da ponište ili opozovu sve zakonske propise koji su u korist pobačaja i sve zakone koji zagovaraju ubijanje iz milosrđa u bilo kojem obliku. Zatražite da donesu zakon ili odluku kojom pozivaju na pro-life ustavnu promjenu. Potičite vaše zastupnike i predstavnike da podržavaju ustavnu promjenu za zaštitu prava na život svih građana, od trenutka začeća do prirodne smrti. Sa zlom se ne može pregovarati, čak i ako sudovi prosude da je dobro. Pridružite se našem naporu da branimo prava i dostojanstvo ljudskog života i pomažemo sačuvati ovu moćnu naciju i našu civilizaciju. Šaljite vaše narudžbe za Pobačaj: Da ili Ne na: Dr. Grady će vam rado pribaviti širok izbor materijala i izdanja, važnih za vas i vašu obitelj. Mnoge od ovih informacija nisu lako dostupne kroz javne medije. Možete mu pisati na: 36

Americans For The Right To Life John L. Grady, M.D., Chairman Benton, Tennessee 37307 Americans For The Right To Life (Amerikanci za pravo na život) je neprofitna, volonterska organizacija, koja ne isplaćuje plaće i nema fiksnih troškova. Svi prilozi namijenjeni su za izdavanje i distribuciju ove brošure i sličnih materijala. Zahvalni smo za svaku donaciju i pažljivo ju koristimo. Osobe koje prilože $5 ili više dobit će trajno doživotno članstvo u Americans For The Right To Life i lijepo uvjerenje u tom smislu.

37

HOĆE LI BITI OVO?

38

ILI ĆE BITI OVO?

39

O autoru John Grady je doktor medicine koji je proveo 15 godina kao obiteljski liječnik, s mnogo pacijenata u porodništvu i pedijatriji. Za to vrijeme, obnašao je dužnost predsjednika Odjela za porodništvo i ravnatelja u Općoj bolnici u okrugu Glades. Danas se specijalizira kao liječnik na traumatologiji. Jedan od prvih koji se usprotivio i razotkrio pokret protiv života, Dr. Grady je utemeljitelj i prvi predsjednik Odbora za pravo na život u državi Floridi. On je nacionalni predsjednik Amerikanaca za pravo na život. Ovaj liječnik je služio deset godina kao medicinski vještak za državnog odvjetnika i bio priznati svjedok-stručnjak na sudovima. Bivši ratni pilot u Američkoj mornarici, služio je kao zapovjednik Američke lige ogranak 20, predsjednik Građana za zakon i doličnost u državi Floridi, predsjednik Odbora za zakonodavstvo i istraživanje u državi Floridi, državni predsjednik Uduženja američkih liječnika i kirurga, te tri puta gradonačelnik Belle Gradea u Floridi.

40

Nazovi naš BEBA-FON i pomozi udruzi BETLEHEM: 060 800 336 Možeš spasiti nerođeno dijete… Vidjet ćeš, kako je to sjajan osjećaj i čin! Doživi radost Neba zbog rođenja djetešca koje se ‘nije smjelo roditi’ i postani njegov/njezin duhovni pratitelj i pomoćnik u daljnjem životu! Udruga »Centar za nerođeni život - BETLEHEM« (Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta) Samostan Pavlina, Kamensko 53, pp 113., 47000 Karlovac 047/745 378; 091/788-5340; 095/ 5545 102 www.stopabortus.com Žiro-račun: 2484008-1104754353 E-mail: udruga.betlehem@gmail.com Pomozi našim kućama za samohrane majke i djecu: »Obitelj Svetog Josipa« Karlovac i Lešće na Dobri Pomozi nam podignuti još takvih kuća! Pomozi nam otkupiti zapuštene i nenastanjene kuće, u našim selima, pomozi nam ih obnoviti da majke s djecom i siromašne obitelji mogu započeti novi život u njima! Proslavi s nama u rujnu godišnji Molitveni sabor za nerođene! Uključi se u naše zajednice molitve i žrtve za nerođene »Treće srce« u mnogim našim gradovima! Bdijmo zajedno mjesečno s Molitvenim pokretom »Tješitelja Milosrdnog Isusa« za spas nerođenih! Trebaš pomoć u zacjeljivanju poslije-pobačajnih rana? Dođi na seminar »Ljubav liječi život«! Mladi… povežite se na facebooku STOPABORTUS grupi! Pridružite se udruzi »Mladi za život«! Sudjeluj s nama u godišnjem hodočašću na Mariju Bistricu! 41

Posjeti prvo hrvatsko spomen-obilježje nevinoj nerođenoj dječici, Gradsko groblje Jamadol, Karlovac. Uključi se u godišnji glazbeni festival „Pjesmom za najmanje“ uz blagdan sv. Josipa Radnika, u Zagrebu! Sudjeluj u „Beba-rock festivalu“ alternativne muzike, u Rijeci! Usudi se s nama pokrenuti Katoličku Žensku udrugu za zlostavljane majke i djecu! Uključi se u ekumensku molitvenu inicijativu za život („ŽIVIM“) svake prve subote u mjesecu! Posti s nama na naše nakane svakog prvog petka u mjesecu! Promiči BIJELU KRUNICU za nerođene! NARUDŽBE knjiga i molitvenika s tematikom »za život«: NONNATUS, d.o.o., Karlovac, Stjepana Radića 28, tel./fax: 047/601 399

42

„Pitanje pobačaja nije samo uzrokovalo brojne rasprave, već je bilo predmetom potpunog dezinformiranja. Na primjer, slogan da je pobačaj ženino pravo da samostalno raspolaže svojim tijelom zvuči u redu... Svaka bi osoba trebala imati pravo biti slobodna od neosnovanih napada na njegovu ili njezinu fizičku cjelovitost - ali otkad „vlastito tijelo“ jedne trudne žene ima dva različita otkucaja srca, dva različita skupa moždanih vijuga i dvije različite krvne grupe? Dr. John Grady je koristio svoje dugogodišnje iskustvo kao liječnik da bi razmotrio ovo pitanje i mnoge složene medicinske i etičke probleme koji okružuju današnju raspravu o pobačaju. Pobačaj Da ili Ne primljen je s odobravanjem u širokim krugovima liječnika, sudaca, svećenstva, pedagoga, socijalnih radnika, odraslih i tinejdžera, te je bio od neprocjenjive vrijednosti svim onim pojedincima koji iskreno traže činjenično i logičko razumijevanje ovog pitanja - naročito mladim ženama koje možda trebaju donijeti osobnu odluku u vezi pobačaja.“ (Iz Uvoda senatora Jesse Helmsa )


Abortus DA ili NE?