Z D R A V S T V O
od plućnih bolesti potvrđuje svaki treći pušač, a i pasivnom pušenju izloženo je više od trećine odraslog stanovništva. Zabrinjava činjenica o visokoj učestalosti rizičnog ponašanja s obzirom na to da 95,7% naših sugrađana ima ispravne stavove i mišljenje o uticaju faktora rizika na zdravlje. Intenziviranje drumskog saobraćaja povećava nivo buke i zagađenost gasovima iz auspuha te SZO preporučuje veću upotrebu javnog prevoza stanovnika koji žive u prigradskim naseljima
je kompleksan sistem u okviru koga se odvijaju brojne interakcije. Donosiocima odluka nisu potrebni samo bolji podaci o složenosti faktora koji utiču na zdravlje u procesima zaštite životne sredine i razvoja, već i bolje razumijevanje veza kako bi mogli znati na koji način da ostvare ciljeve i aktivnosti. Novi istraživački alati, metode i saznanja kao što su geografski informacioni sistem (GIS) i drugi GPS uređaji, mali senzori za mjerenje ekspozicije životne sredine, daljinsko praćenje ekspozicije i procjene uticaja na zdravlje mogu ponuditi ove vrste informacija. Ekološka održivost je u srcu težnji javnog zdravlja za XXI vijek. Modeli javnog zdravlja pokušavaju prevazići biomedicinski pogled na zdravlje koji se fokusira samo na simptome, bolesti i pacijente. Koncept ekološkog javnog zdravlja nije nepoznat ni nov. U osamdesetim i devedesetim godinama posvećena je posebna pažnja suštini kako se ekološko javno zdravlje može primijeniti na održivi razvoj i promociju zdravlja. Otavskom poveljom se prihvatilo da „neraskidive veze između ljudi i njihovog okruženja predstavljaju osnovu za socio-ekološki pristup zdravlju“ (SZO, 1986). Nedavno se ekološko javno zdravlje ponovo pojavilo kao suštinska nit urbane ekološke održivosti kao modernog načina življenja i zdravlja u vezi sa ekološkom transformacijom koju prate klimatske promjene, ali i u vezi sa načinom promocije zdravlja. Pristupi problemu su različiti, ali se zbog slo-
Urbani park u Šangaju
i uvođenje programa „biciklom do posla“ i „biciklom do autobusa“ što je uveliko prisutno u zdravim gradovima. Za takvu vrstu aktivnosti su neophodne biciklističke staze i prethodno dobro urbanističko planiranje rekreativnih zona. Međutim, urbano okruženje
ženosti problema češće vraćamo samo na „životni stil“. Kritike novog javnozdravstvenog pokreta su usmjerene na kampanje promocije javnog zdravlja koje se fokusiraju samo na smanjenje rizičnog individualnog ponašanja u vezi s pušenjem, konzumiranjem alko-
hola, fizičkom aktivnosti i ishranom sa osnovnim strateškim ciljem: „Ponašajte se drugačije“. Ovakve kampanje u perspektivi, čak ni u najboljem slučaju, neće dovesti do održivog poboljšanja zdravlja stanovništva s obzirom na socijalnu i zdravstvenu nejednakost. Ekološko zdravlje razmatra mnogo više šta učiniti socijalnim i ekološkim determinantama, kako bismo imali na nivou populacije zdravlje, dobrobit, socijalnu pravdu i održivi ekosistem. Ovom pristupu bliski suprincipi iz Povelje za zemlje: druženje (poštovanje i briga za zajednicu); pravičnost (socijalna i ekonomska pravda); održivost (ekološki integritet) i globalna odgovornost (demokratija, nenasilje i mir). Upravo su ovi principi u mogućnosti da pruže put u koncept ekološkog javnog zdravlja. Postoji saglasnost u pogledu promocije zdravlja i urbane ekologije, s obzirom na to da se i Otavskom poveljom za promociju zdravlja ističe da se zdravlje stvara i živi kod ljudi u sredini gdje je njihov svakodnevni život, gdje su igra, učenje, rad i ljubav. Otpornost definisana kao „kapacitet sistema za apsorpciju poremećaja podliježe promjenama, i dalje zadržava istu funkciju, strukturu i povratne informacije“ je ključ održivosti u kompleksnim adaptivnim sistemima i daleko bolji način razmišljanja o održivosti i zdravlju. Danas, u cilju stvaranja „živih i održivih“ zajednica, šetnju, biciklizam i upotrebu javnog prevoza preporučuje javno zdravstvo, sektor transporta i gradske uprave. Jedan od posljednjih prijedloga lokalnih zajednica su urbani vrtovi za gajenje povrća, voća i cvijeća u Njemačkoj, Japanu i Kini. Politikom unapređivanja zdravlja stanovništva Republike Srpske do 2020. godine predloženi osnovni ciljevi su usmjerenost na uključivanje građana u donošenje odluka o zdravlju i stvaranje zdravih lokalnih zajednica, unapređivanje zdravstvene bezbjednosti, kontrola nezaraznih bolesti i kreiranje zdravog podsticajnog okruženja za zdravlje i blagostanje stanovništva, kao i jačanje javnozdravstvenih kapaciteta i pripremljenosti za vanredna stanja uz promovisanje i usvajanje pristupa “zdravlje u svim politikama“. U budućnosti se, pored ciljanih intervencija za vodeće faktore rizika javnog zdravstva, očekuju aktivnosti drugih vladinih i nevladinih sektora, kako bi se povećao zdravstveni potencijal i unaprijedilo zdravlje na neki od inovativnijih pristupa koji su karakteristični za smart cities. 33