Časopis za feminističku teoriju i umjetnost BONA by Bona Časopis

ISSN 2490-3744

Impressum Naslov publikacije: Časopis za feminističku teoriju i umjetnost “Bona” Godina izdanja: 2017. Broj: 2 Izdavač: Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Za izdavača: Sandra Zlotrg Urednice: Selma Asotić i Marina Veličković Dizajn i priprema za štampu: Nađa Čengić Ilustracije: Jagoda Micović, Milica Rakić Lektura: Sandra Zlotrg Tiraž: 100 ISSN: 2490-3744 Podržavamo slobodno preštampavanje, kopiranje i distribuciju časopisa.

SADRŽAJ Uvodna riječ

ELNA KURTOVIĆ | Pjesme

STEPHANIE STELKO | Uspješno (i) žensko

LAMIJA BEGAGIĆ | Nema zemlje za radnice

LIDIJA DEDUŠ | Weltschmerz

TEA HADŽIRISTIĆ | Protagonistkinja u borbi protiv eksploatacije

JANA AŽIĆ | Moja mati bijelo platno tka

ANES OSMIĆ | Ulfetina stolica

ANKICA ČAKARDIĆ | Putem neoliberalizma: Uspon feminizma slobodnog izbora

UVODNA RIJEÄ&#x152;

Okvirna tema drugog broja Bone je Feminizam i radnički pokret. U prvom broju (i na Boninoj online platformi) radile smo na stvaranju prostora za feminističko pisanje i djelovanje, a u drugom broju smo ga htjele iskoristiti da se uhvatimo u koštac sa naslijeđima socijalizma. Taj novonastali intelektualni (ali i opipljivi, fizički) prostor smo htjele ispuniti narativima koji se istovremeno bore protiv dogme i revizionizma, jer ni historija ni sadašnjost nisu potpune bez analize ženskog tlačenja, bitki i trijumfa. Htjele smo vidjeti šta naše sagovornice misle o radničkom pokretu danas, o (de)politizaciji feminizma, o ulozi države, društva i o svojoj ulozi u stvaranju narativa, brisanju i otkrivanju činjenica i reprodukciji sopstvene i sistemske opresije. U drugom broju Bone željele smo govoriti upravo o sprezi rodnog i klasnog i doći do odgovora na pitanje: kako možemo ujediniti borbu protiv neoliberalnih politika koje se trenutno provode u državama regiona sa feminističkom borbom, te kako preokrenuti depolitizaciju i kooptaciju feminizma. Konkurs za radove smo objavile 14. aprila, a rok za predaju je bio 15. maj. Ovaj put je odabir, opremanje i prelamanje radova trajalo nešto kraće – put pred nama već nam je bio poznat. U broj su uvršteni radovi devet autorica i jednog autora koji na različite načine i kroz različite medije propituju poziciju žene kao radnice, naslijeđe socijalizma i antifašističkog otpora, te posljedice privatizacije. Elna Kurtović i Lidija Deduš u svojoj minimalističkoj poeziji hirurški precizno oslikavaju surovu monotoniju i beznađe ljudi koje je neko, nekada uvjerio da od života mogu i smiju uzeti samo mrvice. Junakinja u kratkoj priči Stephanie Stelko prkosi svojim odbijanjem da pristane na društvenu apatiju, a Ulfeta u priči Anesa Osmića ne pristaje na nepravdu, na ugnjetavanje i izrabljivanje, suočavajući nas sa surovošću koja se rađa u nedostatku solidarnosti. Zahvaljujući Tei Hadžiristić imamo priliku pročitati sjajan intervju sa umjetnicom Adelom Jušić o njenom višegodišnjem radu i angažmanu u različitim medijima

kojim propituje položaj žena u narativima socijalističkog naslijeđa, i kritički se osvrće na rodna tlačenja koja se prikazuju kao prirodna. Lamija Begagić u svojoj narativnoj pjesmi izlaže historiju tri generacije žena iz jedne radničke porodice. Bona je obogaćena i teorijskim radovima zahvaljujući Jani Ažić, koja je pisala o tranzicijskom, postsocijalističkom pljačkanju i pustošenju društvene svojine, i Ankici Čakardić, koja razotkriva liberalne koncepte ženskog poduzetništva i slobodnog izbora, te naglašava potrebu za ujedinjenjem antikapitalističkih i feminističkih nastojanja (rad je izvorno pisan na engleskom, a za Bonu ga je prevela Aida Knežević). Jagoda Mićović i Milica Rakić upotpunjuju ovaj broj fantastičnim, provokativnim vizuelnim uracima. Zahvaljujemo se svim autoricama koje su nam poslale svoje radove, kao i našim nesebičnim, beskrajno strpljivim drugaricama Nađi i Sandri na prelomu časopisa i lekturi. Pred nama je dug put, ali volimo misliti da razloga za optimizam ima. Masovni protesti širom svijeta, štrajkovi i pobune opovrgavaju tezu o “kraju historije” i konačnom trijumfu zapadne liberalne demokratije. Sve više ljudi, svakog dana svoja iskustva stavlja u političke i sistemske okvire, uključuje se u politiku i priključuje borbi protiv nejednakosti i nepravde. U ovim burnim vremenima okrećemo se, kao i uvijek, našim prethodnicama, onima koje su sanjale velike snove i dizale velike revolucije. A historijske činjenice su jasne i neumoljive: borba protiv kapitalističkog ugnjetavanja i izrabljivanja nije moguća bez borbe za žensko oslobođenje, baš kao što ni žensko oslobođenje nije moguće bez borbe protiv kapitalizma. Iz njihovog iskustva crpimo lekcije koje će nam pomoći da preobrazimo svoju sadašnjost, stupimo na pozornicu historije, i preuzmemo kontrolu nad vlastitom sudbinom, sve vrijeme ponavljajući, najprije šapatom, a onda snažnim, nezaustavljivim urlikom: moguće je! Drugarski,

Marina i Selma

OVDJE OVDJE SVE ČEGANA SE PIJACI SJEĆAM SHREK

poezija

Elna Kurtović

Kontrasti kao blic s aparata zasljepljuju stvarnost. Učimo slagati svilene prekrivače tehnikom komplikovanijom od metodike nastave. Treba zaustaviti dah kada čistiš osamnaestouglasto sječene Swarovski kristale, kupcu reći da ste od njihove energije mlade i nasmijane. Pokretne stepenice prevoze duše u ritmu pjesama koje se ponavljaju. Po stubovima LCD ekrani oponašaju slapove. Betovenova 9. simfonija odjekuje kao uvreda. Bog je utisnut na upaljače i kupuje se na kiosku. Demoni u restoranu neumorno se smiju. Čokoladna para crpi umorna čula kuharica. Sati klize kao kapljice znoja u kolač. Na cigaret-pauzi odmaramo osmijeh Šutimo i gledamo uživo prenos vjenčanja princa u Britaniji Petnaesti radni sat ističe. Dante, ovdje je pakao.

SHREK NA PIJACI

Danas sam vidjela Shreka na pijaci. Iznad naših glava i filmski ukočenih tijela pronio je smijeh iz trbuha, vreću krompira u desnoj, a vreću luka u lijevoj ruci. Vraćam se kući. Dok mislim o težini vrećica žalim što sam zakržljalo Shrekovo dijete i što kada otvorim usta to nikoga ne uplaši.

SVEČEGA ČEGASE SESJEĆAM SJEĆAM SVE 6

Dva visoka kreveta mirisa čiste posteljine njihova ledenog dodira krpene slike na zidu cvokotanja zuba i kikotanja pred sne jutarnje naredbe roditelja koja nas šalje van kuće da se umijemo nemoći frotirne pidžame dok upija vjetar. (Jesmo li slutili da nas sanjive dolje šalju da svjedočimo život slast sitnih koraka po nedirnutoj stazi promjenjivost ledenih oblika česme koja dočekuje i ispraća naše bose noge u prevelikim gumenim kaljačama.) Kvasili bismo kažiprste pa njima ovlaš uglove očiju. Ko će prije do plave kapije? Na stolu nas čeka vruć hljeb i šolja mlijeka

Milica RakiÄ&#x2021;

proza

Stephanie Stelko

USPJEŠNO (I) ŽENSKO The simple act of caring is heroic. Edward Albert

Dragana je užurbano hodala prema restoranu u centru grada, za njene pojmove daleko preskupom. Ali, Suzana ga je predložila, a Vesna i Danijela prihvatile bez kolebanja, pa nije imala izbora. Suzana, Vesna i Danijela bile su Draganine najbolje prijateljice iz gimnazijskih dana. One su bile s njom kada je prvi put bojala kosu, s njima je išla u prve večernje izlaske, ispijala prve kapi alkohola i dijelila tajne o raznim drugim prvim avanturama. Njihovo je prijateljstvo izdržalo prvu godinu fakulteta, a zatim je – pa, nije baš puklo, ali se rasplinulo. Počele su se nalaziti na piću ili večeri svake dvije do tri godine, čisto kako bi održale kontakt, kako bi barem otprilike znale što se ostalima zbiva u životu. Dragana bi ponekad slučajno srela neku od njih u gradu i tada bi rekle „Ajme, moramo se obavezno čuti i vidjeti ovih dana“, no to se nikada ne bi dogodilo sve dok Suzana ne bi „sazvala“ okupljanje. A to se uvijek – igrom slučaja, kako je ironično naglasila Dragana kada je ovo zapažanje iznosila svom nevjenčanom suprugu Marinu – događalo onda kada bi se Suzana okitila novim životnim postignućem. Kada je položila pravosudni ispit, kada je dobila posao odvjetnice u ogromnoj korporaciji u kojoj je njen otac radio kao menadžer, kada je kupila novi Audi i stan s jacuzzijem, kada se tri mjeseca nakon poroda vratila na posao jer je njen suprug preuzeo brigu o njihovoj kćeri.

No, hodajući prema restoranu, Dragana nije razmišljala o vlastitoj lošoj financijskoj situaciji, o djetetu koje su ona i Martin tako žarko priželjkivali, kao ni o biološkom satu koji je, kada bi navečer ostala u tišini, mogla čuti svakim danom kako kuca sve glasnije. Razmišljala je o Oliveru. Danas je ponovno napravio kaos, pa je dobila uspaničeni poziv iz škole neka dođe što je prije moguće. Brzinski je srknula još vrelu tursku kavu koju je baka Marijana upravo bila skuhala, pa si malo spržila jezik, te joj se ispričala što će morati odgoditi šoljicu razgovora. Srce joj se slamalo nad razočaranim pogledom drage usamljene starice, ali morala je poći. Ovo je bila krizna situacija. „Drugi put ću ostati dulje, bako, obećavam“, pokušala je utješiti i nju i sebe. Nije morala navući jaknu na sebe prije nego što izađe na ledeni zrak koji je štipao kožu – u kući bake Marijane sjedila je u jakni jer se njen skromni oganj nije mogao nositi s nadmoći hladnoga zraka. Vozeći se blatnom cesticom od ovoga zaselka zaboravljenog od bogova, gradonačelnika, pa čak i izletnika, pomislila je kako ju baka Marijana nikada nije molila za novac, hranu, drva ili toplu odjeću. Sve što je ikada tražila bilo je da sjedne i popije s njom kavu. U školi su ju dočekali raširenih ruku i s očiglednim olakšanjem u pogledu. „Oliver je u ravnateljevu uredu, ali ne možemo iz njega izvući ni riječ“, rekla je pedagoginja,„Vi ste jedina koja s njim zna izaći na kraj.“„Nazivali smo Oliverovu mamu, ali, naravno, nije se javljala“, obavijestila ju je dalje, prateći ju prema ravnateljevu uredu. „Sva sreća da ste nam dali svoj osobni broj, do koliko bi samo komplikacija došlo da smo morali službeno zvati Centar“, zahvalno joj je rekla pedagoginja prije nego što su otvorile vrata iza kojih je sjedio Oliver. Dječaka je poznavala već gotovo deset godina, bio je jedan od njenih prvih štićenika kada je tek počela raditi u Centru za socijalnu skrb, nakon završetka studija. Tada je vjerovala da može doprinijeti stvaranju bolje

budućnosti za Olivera. Vjerovala je da će biti uzoran učenik, da se neće dati zavesti od ceste i svega što ona nudi, da će za sebe poželjeti bolji život od onoga svojih roditelja. Kroz godine je posvjedočila takvim primjerima, ali nisu bili pravilo. Oliver nije bio takav. Dragana je uzdahnula. S vremenom je naučila da ne možeš pomoći osobi ako ona ne želi da joj se pomogne. To nije značilo da neće uvijek biti tu, biti potpora bilo kakve vrste u trenucima kada je to potrebno. Oliver ju je trebao, znala je, iako on to vjerojatno nije znao. Ili barem ne bi nikada priznao. Njeno je strpljenje bilo bezgranično. Bilo bi tako lijepo kada bi završio školu, razmišljala je približavajući se restoranu. Imala je plan. Mogao bi upaliti, ali trebat će vremena i još više strpljenja. To je bilo u redu. Dragana je uvijek imala vremena i strpljenja za svoje štićenike. Bili su to štićenici Centra, ali s godinama ih je počela nazivati svojima. Misli joj je odvratio tek vlastiti odraz u vratima restorana. Nije se još ni susrela s prijateljicama, a već se osjetila nezgrapnom, prejednostavno obučenom. Kosu je prije izlaska pažljivo isfenirala, ali danas joj se vlaga uvukla kroz odjeću do kosti, pa kako ne bi i u kosu. Nabubrila je poput gljive i više nije bilo ni traga od njegovane frizure. „A jebem ti vlagu“, promrmljala je naglas. Još je jednom pokušala zagladiti kosu, duboko je udahnula i zatim ušla. „Cure moje, odmah da vam kažem prije nego što naručimo“, svečano je najavila Suzana nakon što su se izljubile. „Izaberite koje god jelo želite, večeras je sve na meni. Nedavno sam pošteno omastila brk“, zadovoljno je namignula.„U jednoj od tvornica u vlasništvu kompanije spremali su se neredi“, nastavila je važnim, povjerljivim tonom. „Radnici su se žalili – zapravo, u toj su tvornici većinom radnice – zato su mene i poslali tamo, kao ja ću se bolje znati nositi sa ženama. Uglavnom, prijetile su raznim tužbama i da je cijela stvar došla na sud ili još gore u javnost, šef bi bio baš u gadnim problemima. Ali“, značajno je zastala, „Ja sam sve ispregovarala s tim babama

tako da budu kao zadovoljne, a da zapravo sve ide u korist šefa i on je to i-te-kako znao cijeniti. U svakom slučaju, svota koju sam ja dobila je nezamjetna u odnosu na svotu koju bi izgubio da se cijela stvar razbuktala“, dodala je nonšalantno, ispivši gutljaj vina. „Kako ti inače ide, budući da si jedna od rijetkih žena u tom korporativnom svijetu?“ upitala ju je Danijela očito zadivljeno, a Dragani se pitanje učinilo gotovo dogovorenim. „Moraš naučiti igrati po muškim pravilima“, spremno je odgovorila Suzana. „Ja svima odmah dam do znanja da sa mnom nema zajebancije. Na početku kao misle da će, zato što sam žena, od mene moći izmamiti slobodan dan za svaku glupost, ono, ispraćam sina koji se seli u inozemstvo, kći mi ima temperaturu. Molim?!“ posprdno se nasmijala, „I ja imam malo dijete doma, pa me to ne sprječava da izvršavam radne obveze.“ „A ovo?“ nasmijala se Vesna podižući Suzaninu skupocjenu torbicu, „Ovo je isto dio igre po muškim pravilima?“ „Ne, oni to ne primjećuju, to je moje sitno zadovoljstvo“, odgovorila je. „Ali ovo“, zavodljivo ih je pogledala i rukama uokvirila bogati duboki dekolte, „Ovo je dio igre po muškim pravilima. Inače, zvali su me baš nedavno s nacionalne televizije. Pripremaju emisiju o uspješnim ženama, žele da sudjelujem“, obznanila je, izazvavši uzdahe ostalih. „A kući isto šefuješ?“ zadirkivala ju je dalje Vesna. „Kući šefujem suptilno“, nasmijala se Suzana. „Mužu dam dojam da je odluka njegova, ali navedem vodu na svoj mlin. Tako je najbolje.“ „A Romanu, šefuješ li njemu?“ nastavila je Vesna. Suzana je prasnula u samozadovoljan smijeh. „Tko je sad Roman?“ upitala je Dragana. „Novi kolega s kojim ostajem u uredu prekovremeno“, odgovorila je Suzana, što je izazvalo novu lavinu smijeha. „Ali imamo još jednu dobru vijest za proslaviti“, prekinula je Suzana smijeh položivši ruku na Vesnu. „Šef je bio oduševljen dizajnom moga stana, tako da je naša Vesna dobila angažman oko njegove nove vile!“ objavila je. „A to je naravno izazvalo niz novih poziva“, dodala je Vesna uzbuđeno, pa

počela šaptom nabrajati poznata imena ljudi čije je pozive primila. „I ja sam se počastila!“ rekla je na kraju, sada podignuvši svoju novu skupocjenu torbicu. „A ti, Danijela? Što ima kod tebe?“ nastupila je Suzana kao moderatorica razgovora. „Ništa posebno novo“, mirno je odgovorila. „Zadnji put kad smo se vidjele si taman bila otvorila svoju ljekarnu, jelda?“ „Da, šogor mi je uletio s parama nakon vjenčanja da otvorim svoju ljekarnu. Super mi je sada, kada želim miksam sama neke preparate, putujem posvuda na seminare, mogu na godišnji kada god želim… a lova je u tim vitaminčićima i kremicama, s te strane isto odlično ide“, odgovorila je Danijela kratko i jasno, kao i uvijek. Nakon što je naglasila koliko joj je drago za Danijelu, Suzana se ispričala i otišla na toalet. „Strašna je ova Suzana“, rekla je oduševljeno Vesna nakon kratke šutnje. „Da, stvarno, svaka joj čast“, složila se Danijela. Dragana se samo nasmiješila, pokušavajući prikriti povrijeđenost. Akutno je osjećala manjak novca i višak kila u svom životu, te otečene jezične pupoljke opečene vrelom kavom ranije toga dana. Suzana se vratila i zauzela svoje mjesto njišući dotjeranom kosom. Ta je žena čak i vlagu uspijevala pobijediti, pomislila je Dragana prije nego što ju je Suzana upitala što se zbiva u njenom životu. „Na poslu je dosta dobro. U zadnjih pet godina 43% štićenika završilo je srednju školu, što je jako dobro“, iznosila je, znajući da ljudi vole statistike. „Zaista to mogu smatrati i osobnim uspjehom. Dosta sam radila s tim mladima, sad baš imam jednog dečka koji mi je često u mislima, toliko potencijala, a počeo je petljati s drogom…“ „Baš mi je žao, draga“, prekinula ju je Suzana, „svaki dan s tim jadnim siromašnima, prljavima, nadrogiranima… Možda bi trebala pronaći neki hobi, da se baviš nečim lijepim u životu.“ Dragana je voljela svoj posao i uživala u njemu. Dobro je radila svoj posao. Iskreno je brinula za svoje štićenike i oni su to osjećali. Mnogima je pomogla

ili im bila potpora i znala je da je voljena u Centru. Dobiti priliku učiniti nešto dobro za druge njoj je bilo lijepo. Osmijesi tih ljudi bili su nešto najljepše što je vidjela. Mogla je još mnogo učiniti da nije bilo administrativnih kočnica, da je postojao netko tko bi čuo njezine prijedloge i shvaćao njene riječi ozbiljno. No u ovome je trenutku ostala bez riječi. „A kako Marin? Je li to još uvijek velika ljubav?“ pitala je Danijela. „Naravno“, ozarila se Dragana. Uvijek bi se ozarila na pomisao o Marinu. Nije on bio samo njena velika ljubav. Bio je i osoba kojoj se najviše divila, osoba koja joj je pružala bezgraničnu podršku, njen najbolji prijatelj. „Nisi zadnji put govorila da planirate imati djece?“ upitala je Vesna. „Da, planirali smo… planiramo još uvijek. Ali nikako da se stvari poslože, njegova mama se bila razboljela, još uvijek otplaćujemo kredit za stan i još ne znamo hoće li Marinu produžiti ugovor iduće školske godine… stalno je po nekim zamjenama, ali nikako da mu uleti neki stalni posao“, tiho je objašnjavala dok su njih tri kimale glavama pune sažaljenja. Izašavši iz restorana, nije ni otvorila kišobran usprkos kiši. Kosa joj je ionako već bila u kaosu zbog vlage; nek’ ode u kurac, nije me briga, pomislila je. Promatrajući Suzanu kako se ponosno udaljava prema svome Audiju, nije se željela pomaknuti s mjesta jer je imala osjećaj da će se, pomjeri li se, jednostavno koprcati u vlastitom izmetu. Nije se osjećala neuspješnom ili bezvrijednom u prosječnom danu, dapače, znala je koliko doprinosi. Zašto njih tri nisu njenu vrstu doprinosa smatrale uspjehom? Zašto se njen posao ne smatra važnim, zašto je ona imala toliko problema s otplaćivanjem kredita? Kiša se na njenim obrazima miješala sa suzama; zbog sebe i Marina, zbog bake Marijane i njene ledene kolibe, zbog Olivera, zbog Sonje kojoj je Centar oduzeo dijete jer se bavi prostitucijom usprkos Draganinom protestiranju, zbog gospodina Vrtarića koji je počeo skupljati odbačene plastične boce po kontejnerima jer već sedam mjeseci nije dobio mirovinu…

Jagoda Mićović

poezija

Lamija Begagić

NEMA ZEMLJE ZA RADNICE

Radi po četiri sata I ni ona ni mama tada Ne znaju da se to zove Part-time job, Ni da je onaj dedin U kovačnici KP Doma full time, Ali znaju očistiti onaj sto Onaj za kojim sam i ja jela sirno jaje Kasnije kad sam došla na svijet, Obrisati ga krpom vlažnom pa suhom, Pa na njega ređati novčanice, Brižljivo razvrstane po apoenima Desetice, stotice i hiljade Na kamarice i gomilice Novčanice zarađene za njihovih Dvanaest radnih sati po danu Šezdeset po sedmici kada je subota neradna (I sedamdeset i dva kada je radna) Za kovanje čelika i motrenje zatvorenika Za ispisivanje čekova i virmana U kancelariji Zeninga U čijem sam akronimskom imenu Oduvijek prepoznavala samo ime rodnog grada Svog i maminog, ali ne i njenog. Za pažljivo očišćenim stolom Prvo vlažnom, pa suhom krpom, Ona drži olovku, Jer ona je oduvijek držala olovku, Nakon što je četrdeset i pete Iz ruku pustila pušku, I rasplela nekoć sleđene pletenice, Nabacila trajnu I sjela za stol u Zeningu Ono je ing. možda imalo veze S inžinjerima kakvi su U rodni grad

Moj, i mamin, ali ne i njen Dolazili raditi full time i više još A to se više, Znale su to i ona i mama, i ja čak, Čim sam na svijet došla, Zvalo udarništvo A s udarcima je imalo veze Dugo sam mislila na svijet tek (dobro)došla ja, Udarcima džinovskog čekića O vreli rastočeni čelik.

MA J K A

Radi po četiri sata I ni ona ni ja tada Ne znamo da se to zove Part-time job (Ja naročito ne znam jer mene još Na svijetu nema) Radila bi i osam, radila bi Ali ima trajno oštećen sluh Jer bombe, mitraljezi, detonacije I narodnooslobodilačka borba O kojoj je rijetko pričala I kasnije, kad sam na ovaj svijet došla, Kao i ranije, mami, i tetki, I svakoj koja je htjela znati a nije saznala Ništa više od smrznutih pletenica I dede zamalo ukrcanog Na voz za Jasenovac.

Olovkom piše cifre I mnogo sićušnih nula Ne čuje dobro, ali odlično vidi I brojke su sitne, sitne, A nula sve više i više, Režije, hrana, cipele tetki, Knjige za mamu, Uvijek toliko knjiga za mamu, Uvijek toliko Knjiga. Uvijek toliko meni stranih Knjiga, Bez slova i kićenih rečenica, S ciframa, i linijama, Nulama i jedinicama Za mladu inžinjerku, Za ambicioznu profesoricu Škole učenika u privredi Akronimski Šup, Bez Ze, bez ing. Kad odloži olovku, Ona podvuče dugačku crtu I zatvori blokić Vrati ga u ladicu I ustane od stola A deda ostane i polako prikuplja kamarice Hrpicu po hrpicu I mota ih u papire Na dugačke i uske kockice Ispisane već njenim sitnim rukopisom Voda struja cipele knjige fasunga Za dvanaest sati u danu, Za osam plus pola od osam, Za jedan i po život, I jedan i po rat Jer u pola je drugog umrla, Već sedam godina u penziji Trajno oštećenog sluha Praveći se da ne čuje, Praveći se da ne zna, U pola drugog i sasvim na vrijeme, Ili možda ipak, dvije godine prekasno, barem dvije, barem pola od četiri.

Njen glas, oduvijek i svuda njen glas, glas sa radija, savršena dikcija i glasni, gromki smijeh, kakvog tek odavno, kao zakašnjelu uspomenu na nju, ima i moja mama čak i kad se pokuša nasmijati ispod glasa, on joj, gotovo izdajnički, istrči iz grla i preplavi prostor.

Studio oblijepljen školjkama od jaja, Njen smijeh u akustičnom prostoru I psovke što istrče van čim se ugasi lampica I prestane joj glas putovati u eter Psovke koje mama nije izgovarala nikad, Ni one najbenignije, čak Psovke koje se nisam usuđivala ponoviti, Ali koje jedino iz njenih usta Nisu zvučale strašno i pogrešno. Psovke i smijeh i Ona sva u tom smijehu Dok trči iz tog studija na teren Ili kupuje tišinu za priču s mamom, priču u šiframa, Dajući meni kaseticu Koja se smije presnimavati I diktafon. I sati snimanja, i stiskanja tipki Rec i play Istovremeno S dva prsta jako I gledanje u crvenu lampicu I ushit nad vlastitom posebnošću Jer tolike su radničke tetke Radile po fabričkim pogonima I nisu u spavaćim sobama Čuvale diktafone i kilometre Traka s materijalima.

Njen glas, Glas s radija, I naše osluškivanje kako će se danas Predstaviti u eter Da li djevojačkim prezimenom (Nije dobro) Ili i svojim, i tetkovim (Nije sjajno) Ili samo onim udatim (Sve je uredu).

Otići preko glave.

TETKA

Glasan glas, glas gdje god da smo iz zvučnika starih dvokasetaša i iz visoke nove linije kakvu smo jedino mi imali, arijevci i buržuji, jedino mi, u cijelom neboderu, visoka srebrenkasta linija na točkiće, što vrti kasete, ploče, dolby stereo, snimanje i presnimavanje i tetkin glas sa radija.

Njen glas u slušalici javne govornice Prljavoj slušalici koju ne pritišćem uz uho Kao što ni ona ne pritišće Bolnički telefon Glas koji tako iz njenih dalekih usta Putuje do mog dalekog uha I to kako u eufemizmima govori Kako više nema psovki Cijelog arsenala psovki Kako tom tumoru tepa Dok govori Mogla ti je tetka Mogla je zamalo Otići Preko Glave.

Njen glas, Sve tiši i tiši, I to kako mi Godinama poslije Sve više fali Dok polazim na studij Koji je pohađala – nikad završila Uposlivši se kao mlada učiteljica U seoskoj školi Gdje je upoznala tetka Pa onda rođak Pa onda radio, studio, teren, Pa onda rat, dopisništva, I prezir koji mi raste iz stomaka Kada je moj tadašnji dečko I drug mi iz gimnazijske klupe U svečanoj sali gimnazije Glasno i grlato pita Dok vodi omladinsku tribinu Nije li boja njenog kaputa Mnogo više od samo boje I zna li da je vrijeme Jednoumlja prošlo. I to kako crvenim u licu Crvenim kao kaput Crvenim kao jednoumlje Koje je prošlo Kako smo prošli i mi, on i ja, U trenu, u hipu, Bučno i glasno, Bez krvi, crvene krvi, Ali uz psovke koje jedino tad Nisu zvučale strašno i pogrešno. Jedino tad, I koji mjesec kasnije, Kada je, Ne umirivši ga blagim riječima, Ne odobrovoljivši ga smijehom, Otišla preko, Preko glave. Komemoracija s njenim imenom I prezimenom samo udatim (Sve je uredu, Bit će uredu).

Ona nešto oko vode, govorim Premalena da očima bar Obuhvatim fabriku, A nekamoli mislima, Oko vode ona, a tata oko struje, To rade, govorim, I nije da je koga briga Da su Vodoprivreda i Elektroremontne Prava imena njihovih pogona, Oko vode, oko struje, Oko fabrike, oko čelika, Ništa naročito, ništa posebno, Kao toliki među nama, Kao tolike. Kad prošli su tek toliki Poslovi, čekanja, otkazi, Infarkti, bajpasi, stentovi, Jeftini sendviči po školskim kuhinjama, Ćevapi na električnom roštilju Limenog kioska u predgrađu,

MAMA

Radi osam sati dnevno Ali u smjenama Četverobrigadno, kaže, Tako se to zove, To svi znaju, Osim mene koja imam premalo za brojati Premalo za shvatiti dugačko i zamršeno Dvanaest dvadeset četiri Dvanaest četrdeset i osam Jer brojim neki prosti jednocifreni rođendan I volim samo one dane kad ne ide na posao I ne znam kakve su to brigade u fabrici, Nisu li brigade u udžbenicima, Nisu li u ratu i u radnim akcijama, U davnim prošlim vremenima I dosadnim filmovima nedjeljom.

Limenog kioska u predgrađu, Toliki tehnološki viškovi, Propadanja crne metalurgije I procvati crnog tržišta, Toliki neuplaćeni doprinosi, I jedva zarađena invalidska penzija, Kad prošli su, i prošlo je, Ratovi, poraća, tranzicije, Kad prošlo je devet života u jednom, Mogla je obrisati čelo dlanom i reći Ko zna za šta je to dobro, I svako zlo za neko dobro I još koju misao iz naroda Kojom bi tješila sebe i nas, Što onda, dok sam se kupala u utrobi joj, Nije rekla da na poziv univerziteta Malog gradića na jugu, Što je umjesto za katedru Otišla u grotlo željezarsko Što je pristala na njegovo ne, Njegovo kategorično ne, Jer kako će ostaviti sve, Grad sivi, metalurgiju crnu I prijatelje očiju vodenih Okupljene oko kafanskog stola Za kojim je brižljivo pio Ko zna za šta je to dobro, Stan su nam nudili u centru Tik tamo do robne kuće A ona je, kaže, U ratu stradala prva i Još je na njenom mjestu zgarište I ko zna za šta je to dobro, Za neko je dobro sigurno I ovih tristo i osamnaest Plus invalidnina Od sedamdeset Za uhar je. Za uhar.

i mora li se uvijek tako ne znati kad, ne znati gdje, ne znati koliko i zvati se honorar, a ne plata kao kod onih ponekih što je još imaju mora li se tako uvijek kad voliš i jesi li mogla negdje nešto što ne moraš da ne voliš ali da bar voliš malo manje dovoljno manje da imaš više ili si mogla negdje negdje gdje može i jare i ovca i para i novca, kao u izrekama naroda i znaš li za šta znaš li za šta je, ako je izašta, to dobro?

Nije to zaoprave To kad možeš bilo gdje I kad možeš bilo kada I kad je uopšte to tvoje kada i iskradaš li mi se to slučajno kasno noću kad me uspavaš, iz kreveta da pišeš?

poezija

Lidija Deduš

WELTSCHMERZ možda je stiglo vrijeme da odeš. da spakiraš kofere i zaboraviš na posao nedostatna primanja i velike kredite za male kvadrate na ljude, poštare i pse koje si navikla sretati od kuće do posla po uhodanoj rutini pet dana u tjednu. možda bi tamo mogla zaboraviti kako te ono ovdje bolio svijet i kako si s tom boli živjela od danas do sutra. možda bi tamo mogla početi zdravije. biti luzer u nekom luzernu umjesto u ovoj balkanskoj provinciji gdje vrijeme nije moglo stati jer nikad nije niti išlo. tako misliš svjesna da te svijet koji te boli drži na kratkoj lajni i da si njegov doživotni talac. da ćeš oboljela od štokholmskog sindroma biti zaljubljena u svoju bol i ovdje i tamo i da nema te rupe u koju bi se od nje mogla skriti niti te točke na karti svijeta na kojoj bi bez nje mogla biti sretna.

PROTAGONISTKINJA U BORBI PROTIV EKSPLOATACIJE

intervju

Tea Hadžiristić

Jedan dio rada “Komunista sam i to je sve što ćete od mene saznati” je replika maramice na koju je imena ubijenih drugova izvezla partizanka Rada Nikolić, zatvorena u logoru Banjica za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prikazana u galeriji Brodac u Sarajevu, u zgradi gdje je nekada bio gradski zatvor i gdje su komunisti mučeni za vrijeme njemačke okupacije, instalacija ponovo u prostor grada upisuje prkosne glasove žena u antifašističkom otporu. Autorica rada je Adela Jušić. Njena umjetnost je društveno angažirana i jedinstvena na našim prostorima. U svom multimedijalnom radu, uključujući tu i performans, bavi se temama feminizma, prošlosti, rata i socijalizma. Adela Jušić je svoj rad prikazala na više od stotinu međunarodnih izložbi, prikupila razne nagrade, i opisana je kao “jedna od najaktivnijih mladih umjetnica iz Bosne i Hercegovine.” Za Bonu je sa Adelom o reproduktivnom radu, naslijeđu ženskog aktivizma u bivšoj Jugoslaviji, ulozi arhivskih dokumenata u njenim radovima, boravku u Turskoj, i položaju žene umjetnice u BiH razgovarala Tea Hadžiristić.

Janez KlenovĹĄek

BONA: U radu “Rad ljubavi” koji si radila sa Andrejom Dugandžić poentirate da je ženski rad maskiran kao rad iz ljubavi kako bi se ekonomski obezvrijedio. Mnoge feministkinje tvrde da prvi val feminizma na Zapadu nije uspio da se izbori za rodnu ravnopravnost u privatnoj sferi, gdje je narativ ljubavi i dužnosti ostao dominantan nad narativom prava i privilegija. Danas je ipak diskurs rada sve prisutniji kada se govori o nejednakoj raspodjeli njege, emocionalnog te kućnog rada. Koliko misliš da norme ‘ljubavi’ i dalje pružaju okvir za devaluaciju ženskog rada u privatnoj sferi i kako to utiče na vrednovanje ženskog rada u javnoj sferi? ADELA: Rad ljubavi smo Andreja Dugandžić i ja producirale prvi put za grupnu izložbu Moja kuća je i tvoja kuća, 2014. u Sarajevu, na zidu Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine, te smo ga producirale još i na izložbi MUNDUS VADIT RETRO, u Kibla portalu, u Mariboru, u Loft Project Etagi, u Saint Petersburgu i na festivalu Rdeče Zore, u Metelkovoj u Ljubljani. Rad je inspirisan djelovanjem Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federici i pokreta Nadnice za kućni rad. Radi se o digitalnom kolažu velikih dimenzija sa tekstualnim intervencijama. Motivi za kolaž su dijelovi knjige “Knjiga za svaku ženu” koja je izlazila u Jugoslaviji od 1952. duže od 30 godina u milionskom tiražu, dok se tekstualne intervencije oslanjaju na tekstove Mariarose Dalla Coste, Selme James i Silvie Federici. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatralo se da kućni rad nije produktivan. Mariarosa Dalla Costa je 1972. problematizirala ovaj stav i tada je prvi put kućna sfera prepoznata kao ključno mjesto ženske opresije. Zahtijevanje nadnica za kućni rad bilo je jedno od tad ponuđenih rješenja za borbu protiv ove opresije. Poenta nije bila samo dobiti nadnice za kućni rad, kako je to rekla Silvia Federici na predavanju kojem sam prisustvovala 2016. na Ohridu (School for politics and critique Regional Political Forum on Marxist Theory and Practice in the Southeast Europe). Ideja je bila šira – restrukturiranje društvenih odnosa, odnosno borba protiv dodijeljenih društvenih uloga. Kako su u svom radu objasnile Dalla Costa, Selma James i Silvia Federici, neplaćeni rad žena u sferi kuće je stub oko kojeg je razvijena eksploatacija žena. Žena besplatno reproducira najvažniju kapitalističku robu – radnu snagu. Ovaj rad nije prepoznat kao društveno-ekonomska aktivnost, već je mistificiran kao prirodni resurs ili lična usluga žene, spoljašnja u odnosu na kapital. Kapitalizam je stvorio modernu porodicu i ulogu domaćice unutar nje. Domaćica obavlja mnoštvo društvenih usluga koje bivaju pretvorene u privatiziranu aktivnost. Ona je izolirana u kući, prisiljena obavljati rad koji se smatra nekvalificiranim i nevještim, a to je rad rađanja, podizanja, discipliniranja i servisiranja radnika za proizvodnju. Njezina uloga u ciklusu društvene proizvodnje ostaje nevidljiva, jer je samo produkt njenog rada, radnik, vidljiv.

Kućni rad nije ženski rad po prirodi. Kada čisti ili pere, žena nije više ispunjena, niti se iscrpljuje manje od muškarca koji obavlja istu radnju. Jako je važno, takođe, da su domaćice, odsječene od društveno organizirane proizvodnje, lišene iskustva učenja o vlastitim kapacitetima i vlastitoj moći, društvenog iskustva organiziranja. One su lišene iskustva socijalne pobune. Izolacija koju su žene pretrpjele potvrdila je za društvo mit o ženskoj nesposobnosti. Denaturalizacija kućnog rada je političko pitanje. Ne trebamo postati savršene domaćice, već protagonistkinje u borbi protiv eksploatacije. Nije potrebno trošiti vrijeme svaki dan peglajući posteljine i zavjese, čisteći pod, brišući prašinu. Pa ipak, mnoge žene još uvijek to čine, zato što samo u tom poslu mogu ostvariti svoj identitet koji im je kapital oduzeo izolirajući ih od procesa društveno organizirane proizvodnje. Uloga kućanica, iza čije izoliranosti je skriven društveni rad, mora biti uništena. Radile smo dovoljno. Oprale smo posuđe bezbroj puta, obrisale milione podova, odgojile cijelo čovječanstvo.. Izazov ženskog pokreta je pronaći načine borbe koji oslobađaju žene iz kuće, ali istovremeno izbjegavaju dvostruko ropstvo unutar kapitalističkog aparata. Sedamdesetih, kada je pitanje neplaćenog kućnog rada problematizirano kroz pokret Nadnice za kućni rad, na tržištu rada žene su još uvijek bile velika manjina. Tada je već bilo jasno da njihov izlazak na tržište rada neće riješiti probleme eksploatacije unutar sfere doma. Naprotiv, žene su postale duplo eksploatirane, na radnom mjestu, ali i kod kuće. Često su radile za jako niske plate, dok su iste poslove muškarci obavljali za ponekad duplo veće plate. Uz to su kod kuće radile besplatno i često obavljale iste količine posla kao i kad su bile isključivo domaćice. Danas svjedočimo istim problemima kako u Bosni, tako i u regiji. Patrijarhalne norme, čini se, postale su još snažnije u postratnom periodu. Uloga žene u nacionalističkim agendama vladajuće elite je jasna, ona je majka, njegovateljica i poslušna domaćica. Ona je religiozna, odana svom plemenu i ne traži nikakva prava za sebe. Naša prava nisu dio programa političkih opcija, niti se o njima previše diskutuje, osim kada se šire desničarske ideje ponovnog uskraćivanja već izvojevanih nam prava, kao što je npr. pravo na abortus. U društvu u kojem vlada velika nezaposlenost, mi smo te koje su bez posla prije nego muškarci ili smo te koje prve dobijaju otkaz, bilo da se radi o višku radne snage ili npr. o situaciji u kojoj radnica zatrudni. Najniže plate i nikakva radnička prava imaju žene koje uglavnom rade “na crno”, kao bejbisiterke, njegovateljice, čistačice i slično, odnosno na onim poslovima koji se smatraju “radom (iz) ljubavi”, koji predstavljaju samo produžetak neplaćenog kućnog i reproduktivnog rada.

Janez Klenovšek BONA: U svojim radovima si se dosta bavila Antifašističkim frontom žena (AFŽ) i njihovim radom u ratnoj i poslijeratnoj Jugoslaviji. Odmah nakon rata, AFŽ je organizovao javne praonice, komunalne restorane i brigu za djecu kako bi se žene oslobodile teških poslova u kući, da bi se mogle pridružiti radnoj snazi. Ipak, ovaj pokušaj kolektivizacije kućnih poslova i rješavanja dvostrukog tereta nije uspio. Zašto misliš da jugoslovenske politike nisu bile u mogućnosti da riješe problem eksploatacije ženskog rada unutar sfere doma i reproduktivnog rada? ADELA: Tokom Drugog svjetskog rata na frontu se borilo oko 100 000 Jugoslovenki, a u pozadini, uglavnom kroz rad AFŽ-a, nekih dva miliona njih. Rat bi bez nas bio teško izvojevan. Nakon rata, žene su se masovno uključivale u radne akcije izgradnje razrušene zemlje. Pod krilaticom “heroizam rada” one su gradile puteve, pruge, škole, nosile balvane i kamenje, bez da se dovodila u pitanje ikakva moguća razlika između spolova kada je u pitanju fizička snaga za obavljanje ovih teških poslova.

34 26

“Ideja osobnog osnaživanja i subjektiviranja na kojoj je počivala kampanja za opismenjavanjem žena i izlazak na izbore, a kasnije i projekt društvene integracije, ustuknula je pred partijskom retorikom radne borbenosti (...) Ideja kako će povećani broj radnih sati, te natjecateljski duh riješiti sve probleme nagle industrijalizacije zaostale poljoprivrede ponekad je graničila s apsurdom: [Mljekarice će] postati... borci za veći prinos mlijeka i u toj će borbi nastojati da pribave kravi što više hrane, tj. da uzgoje što više krmnog bilja, da zasijavaju livade, kako bi dobile više sijena (...) naše će žene uspjeti da uzgoje takve krave, koje će dati i do 16.000 litara mlijeka godišnje.” (Renata Jambrešić Kirin, “Žene u formativnom socijalizmu”) Žene Jugoslavije su u dotad najvećem broju ušle na tržište rada u nove fabrike nove Jugoslavije. Trend povlačenja žena iz javne sfere počinje 1950-ih, a tome se kao glavni uzrok navodi uvođenje dječijeg dodatka, zbog kojeg žene postaju demotivisane za rad u privredi. Bilo je nekih pokušaja podruštvljavanja poslova koji se obavljaju u domaćinstvu, te je krajem pedesetih godina bilo sve više uslužnih servisa. Ipak, ove usluge koristio je mali broj žena. Osnivani su i restorani društvene ishrane, ali su njih uglavnom koristili muškarci samci. Donesena je uredba da fabrike i ustanove koje zapošljavaju više od 20 žena majki imaju dužnost osnovati dječije jaslice i vrtić, ali se ova uredba nije poštovala. Dvostruka opterećenost žena radnica i majki bila je jedna od tema Titovog govora 1950. na Trećem kongresu AFŽ-a Jugoslavije, gdje on govori o ženi koja se trga na dvije strane, “jer ne bi željela da izgubi obraz napredne žene Jugoslavije, a istovremeno ne bi htjela da njena djeca stradaju ili se unesreće kod kuće.” Ovaj govor nam potvrđuje kako je vladalo vjerovanje da brigu o djeci treba da vodi i dalje samo žena, čak i ako je zaposlena. Kampanje koje je vodio AFŽ o društvenoj ulozi jugoslovenske žene bile su nažalost upućene samo ženama, ne i muškarcima, i to je bila greška, ista ona koja je napravljena i kada su vođene kampanje za skidanje zara. (Žene su zbog skidanja zara osjećale stid pred muškim pogledima. Zbog tih osuda one su se osjećale ogoljeno i poniženo, te je shodno tome kampanje o osvještavanju trebalo kreirati i za muškarce, podjednako kao i za žene.) U oblasti proizvodnje žene su najviše zapošljavane u tekstilnoj i kožnoj industriji – najmanje plaćenoj. One su dalje najprisutnije u oblasti obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva i ugostiteljstva, dakle, na onim poslovima koji su se smatrali logičnim produžetkom njihovog rada u kući, tzv. “ženskim poslovima”, radom ljubavi. Na rukovodećim poslovima bilo ih je jako malo. Dugo su čekale na unapređenja, ukoliko su ona bila moguća. Lični dohodak žene u prosjeku je bio niži od ličnog dohotka muškarca sa odgovarajućom stručnom spremom. Radilo se o različitim oblicima diskriminacije žena na tržištu rada. “Nepisano je pravilo da se čak i u radnim organizacijama sa velikom većinom ženske radne snage na rukovodećim mestima nalaze muškarci”, kaže Slobodanka Nedović u svom istraživanju.

35 27

Zanimljiv primjer tzv. dvostruke eksploatacije je dokumentarni film “Od 3 do 22”, Kreše Golika, gdje vidimo Jugoslovenku, radnicu, majku i domaćicu koja ustaje u tri ujutru, sprema hranu za dijete i muža, sprema krevete, kuhinju, oko pet doručkuje s mužem kojeg je tek probudila, te zajedno s njim odlazi na posao u fabriku. Po završetku dugog i napornog dana provedenog na fabričkoj traci, oboje idu kući u isto vrijeme. On zatim odmara s nogama u vazduhu, dok ona sprema ručak ili večeru, pere veš, provodi vrijeme s djetetom i tako sve do kasno uvečer kada umorna liježe u krevet, na nekoliko sati, dok sat ne zazvoni i ne probudi je kako bi opet počela svoj dan u tri ujutru, ponavljajući sve isto. Renata Jambrešić Kirin piše o jugoslovenskim politikama spram ženske društvene uloge od 60-ih naovamo i kaže: “Rivalitet dva kolektivistička projekta (patrijarhalnoga i komunističkog) koji su disciplinirali, socijalizirali i iskorištavali žensku radnu snagu i reproduktivnu moć za očinsko ili opće dobro, sada je pronašao zajednički interes u obnovi diskursa ženstvenosti i kućevnosti (...) Ubrzani privredni razvoj i relativni prosperitet tijekom 50-ih, uz početak proizvodnje kućanskih aparata i artikala široke potrošnje, sintetičkih materijala i plastike, ženama je zasigurno olakšao svakodnevni život i odškrinuo vrata socijalističke utopije (...) sugeriralo im se da svoju težnju za srećom, blagostanjem i boljom budućnošću ostvare tamo gdje imaju relativnu moć i kontrolu: u prostoru svog doma i u materijalu vlastitog tijela čiju su (auto)erotičnost, utilitarnost i političku funkcionalnost tek trebale osvijestiti.” Najveća greška je bila misliti da se klasna borba i feministička borba, odnosno borba za ženska prava vode na istom frontu, odnosno da će klasna borba riješiti i “žensko pitanje”. Mislilo se tako, ne samo u Jugoslaviji, već širom svijeta. Ove su borbe trebale i trebaju i danas da se vode paralelno, na dva fronta, i obje su za žene podjednako važne. Nažalost, patrijarhalne vrijednosti i shvatanja opstale su i u socijalističkom projektu, odnosno ideal socijalističke porodice bio je na njima zasnovan. BONA: U umjetnosti često koristiš tekst i oslanjaš se na arhivske dokumente. Čini se da tako omogućavaš zaboravljenim glasovima iz prošlosti da odjekuju. Tako često koristim narativ-tekst u svojim radovima da ponekad pomislim da zapravo nisam vizualna umjetnica. Ženska historija je zapravo oralna historija, to nije historija u slikama, niti je historija koja je zapisana. Svojim radom pokušavam da obznanim i problematiziram taj nevidljivi dio ženske historije, i da ga sačuvam od zaborava, odnosno da ga kroz umjetnost pokušam upisati u historiju. Radovi koji se bave učešćem žena u Drugom svjetskom ratu i ženskom historijom neposredno nakon rata oslanjaju se uglavnom na arhivske materijale koje sam u saradnji sa Andrejom Dugandžić prikupljala za online Arhivu antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije (www.afz.org). Bitno je da ženska iskustva sačuvamo od zaborava kako bi se ženski pokret na našim prostorima nastavio i dalje razvijao.

36 28

BONA: Oduševio me tvoj nedavni post na Facebooku o boravku u Izmiru. Kao i mnogi drugi gradovi u ovom dijelu svijeta, Izmir / Smyrna ima povijest kulturne razmjene i multikulturalizma, raseljavanja i egzila, ali i bogatu zajednicu armenske i grčke dijaspore, koja je prikrivena homogenom idejom turske nacije. Voljela bih da čujem koji dio života u Izmiru ti se čini poznat. ADELA: Izmir je grad sa četiri miliona stanovnika, od kojih, kažu, ima oko više od milion Kurda, te oko sto hiljada Roma. Broj sirijskih izbjeglica koje su se smjestile u ovom prelijepom gradu nije poznat, ali ih, iz iskustva znam, ima jako, jako puno. To je već sasvim dovoljno različitih nacionalnosti, jezika i kultura na jednom mjestu, a pritom niti Kurdi, niti Romi nisu zaista nacionalna manjina, u pravom smislu te riječi. Možda je prisutnost različitih nacija i etniciteta jedna od polaznih tačaka za pronalaženje sličnosti i eventualne komparacije sa Sarajevom. Ali čim malo porazmislimo, sljedeća stvar koja nam pada na pamet je da u Sarajevu ne možemo govoriti o različitim kulturama, jezicima, niti možemo razlikovati lica Srba, Hrvata ili Bošnjaka, te je jedino po čemu se uistinu razlikujemo religija koja je do apsurda pomiješana sa nacionalizmom i etničkom pripadnošću.

Kurdi su u Turskoj, iako su u velikom broju, građani drugog reda, te su generalno i siromašniji od Turaka. Bosna je siromašna zemlja, ali mislim da sam pravu sirotinju vidjela tek u Izmiru, i to baš na vrhu Izmira, na antičkoj tvrđavi Kadifekale, gdje kurdske porodice žive u slamovima.

Adela Jušić

U Izmiru je danas religija ono što povezuje ljude različitih etničkih pripadnosti, ne ono što ih razdvaja. Ali, puno je lakše za jednu monoteističku religiju da povezuje ljude ako u blizini nema pripadnika/ca drugog “plemena”, odnosno druge monoteističke religije. Gdje su danas u Izmiru, Smirni pripadnici drugih religija? Oni su nekada bili tu, znamo iz bogate istorije ovog antičkog grada. Zašto ih više nema? Koje su to politike i poricani genocidi, poput onog nad Armenijcima, učinili da Turska danas ima procenat od više od 90 posto muslimana? Koje su to metode korištene proteklih stoljeća u ovoj zemlji da bi se danas konačno turske lične karte počele praviti bez oznake religijske pripadnosti?

29 37

BONA: Rekla si da si kao umjetnica u BiH registrovana na birou da bi imala pristup osnovnim socio-ekonomskim pravima. U svom eseju “Kako pjesnikinja zarađuje novac [How does a poet put bread on the table]?”, Adrienne Rich govori o tome kako materijalna anksioznost u kapitalizmu može ugušiti kreativnost, jer od umjetnika_ce oduzima vrijeme. Sa druge strane, postoji narativ kako je u socijalizmu umjetnost sputavana cenzurom. Kako vidiš položaj umjetnika_ce u ‘kapitalističkoj’ postsocijalističkoj zemlji?

Adela Jušić

ADELA: Kada bi moja umjetnost bila cenzurisana, mislim da bih bila sretna.. Najgore što se umjetniku_ci može desiti je da se njegov ili njen rad ignorira.

38 30

Makar i pokušaj cenzure nekog rada u Bosni danas značio bi da smo konačno stigli do nivoa na kojem je ono što radimo nekome važno, odnosno ima politički potencijal. Nažalost, imam osjećaj da skoro i ne postojimo za vladajuću elitu. Nedavno mi se desilo nešto što je bio izvjestan pokušaj cenzure. Jedan od radova koji sam namjeravala realizirati u suradnji sa Sorajom Ćehić bio je odbijen zbog eventualnih problema koje bi mogao izazvati. Ipak, rad nije cenzurisan od strane vladajuće političke elite već, nažalost, od strane mladih kulturnih radnika_ca koje vidim kao oportuniste bez imalo ambicije da budu politični u svom kulturnom djelovanju. Stara bosanska poslovica “ne talasaj” nažalost nije prava cenzura, već je samo način na koji se ovdje guši svaki pokušaj da se bude političan zbog privatnih interesa, strahova, konformizma, dodvoravanja i sl. Položaj umjetnika_ca u postsocijalističkoj tranzicijskoj atmosferi korupcije i potpunog ekonomskog i kulturnog kraha, gdje i ono malo novca koji država daje za kulturu biva razgrabljeno između politički i ekonomski podobnih festivala i drugih kulturnih događaja, zaista je krajnje mizeran.

Jana Ažić

MOJA MATI BIJELO PLATNO TKA

teorija

Položaj žena u društveno-ekonomskom sustavu uvjetovan je preprekama proizašlim iz ukorijenjenih patrijarhalnih odnosa (Prlenda i Šinko, 2009). Kapital je, riječima Gayatri Spivak (1999), falogocentričan. Uzevši muškog radnika kao ideal, kapitalizam se odredio androcentričnim (Fraser, 2009), no feministička ekonomija osporava ovu vrstu rodnog normiranja (Barker i Feiner, 2004). Nejednakost je potrebna ekonomiji, a feminizacija siromaštva (Diana Pearce u Barker i Feiner, 2004) potvrđuje dominaciju patrijarhata. Muškarci bez posla u javnom prostoru nemaju svrhu, stoga je lakše odreći se žena kao radnica u poslovnim krizama. Kompetitivni pritisak stvoren privatizacijom, fleksibilizacijom i liberalizacijom tržišta za posljedicu ima mnogo part time i nestalnih poslova. U tim uvjetima rod i rasa postaju ključna određenja u dobivanju relativno dobrih poslova (Barker i Feiner, 2004). U ovom radu pokušat ćemo analizirati položaj radnica u neoliberalnom kapitalizmu kroz prizmu feminističke političke ekonomije, a kao ilustrativan primjer poslužit će nam situacija u tvornici Kamensko u Hrvatskoj u periodu od 1994. do danas.

U Hrvatskoj je ekonomska kriza otkrila rodne podjele u strukturi i percepciji industrijskog sektora. Primjerice, brodogradnja kao dominantno muška industrija povlači više pozornosti od tipično ženskih industrija (Prlenda i Šinko, 2009). Iako valja istaći i velike žrtve kroz koje brodogradnja i dalje prolazi, potražnja za radnicima u toj vrsti industrije je tolika da se radna snaga uvozi (tu su, dakako, na djelu i drugi razlozi), dok tekstilne industrije i potrebe za zapošljavanjem radnica u njoj – nema, zbog uvoza već gotovih tekstilnih proizvoda (Milat, 2011).1 Do 2011. godine u Hrvatskoj je s radom prestalo 120 tvornica, čime je 100 000 ljudi ostalo bez posla, od čega je 86% žena, osobito iz tekstilne industrije (Milat, 2011). Propadanjem tvornica radnice postaju nezapošljive žene. I Hrvatska slijedi tipičnu svjetsku situaciju siromaštva niskoobrazovanih žena, samica i onih starije dobi (Mildrag-Šmid u Borić i dr., 2009). Radna podjela u industrijskom sektoru ukorijenjena je u patrijarhalnom uređenju društva, a kapitalističkim se angažmanima još intenzivnije podcjenjuje rad žena (Milat, 2011). Transnacionalni kapital slobodno zapošljava radnike, odnosno većinom radnice, čiji je rad definiran kao jeftin i zamjenjiv (Harrison, 2005). Suvremeni je kapitalizam osnažio transnacionalnu industriju odjeće koja perpetuira patrijarhalne pretpostavke o ženskim poslovima koji ne zahtijevaju posebne vještine, osposobljavanje ili naknadu (Harrison, 2005). Šivanje nije stručno kao što su to poslovi koji pripadaju muškarcima i koji pak zaslužuju naknadu za, primjerice, tjelesnu snagu. Prema podacima iz 2009., 70% zaposlenih u proizvodnji tekstila su žene, i to s plaćom 31% nižom od plaće muškaraca (Šokćević u Borić i dr., 2009). Iznos plaće pokazuje vrednovanje rada. Radnice uglavnom obavljaju najjednostavnije i najniže plaćene poslove, dok radnici zbog složenijih poslova imaju više plaće (Šokćević u Borić i dr., 2009). Samo patrijarhalna matrica može biti odgovor na pitanje zašto su žene manje plaćene; to je ono što prethodi ženskom tlačenju. Uzmimo za primjer tvornicu Kamensko kojoj je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam uništila poslovanje (Milat, 2011) i u kojoj je također postojala podjela prema spolu – muškarci su bili majstori, direktori, a žene “obične” radnice. Tvornica Kamensko osnovana je 1949. godine, a 2010. objavljuje stečaj. Kamensko je većinu svoje proizvodnje radilo za najveće svjetske marke. Stalno se pratio

razvoj tehnologije i investiralo se u proizvodni pogon (Milat, 2011). Promjene su se počele nazirati kada je kontrolu nad radnim procesom preuzela uprava umjesto radnika. Radničko je vijeće ukinuto 1994. godine, što je simptomatično za šire socioekonomske promjene 1990-ih – zakoni su omogućili pretvaranje društvenih poduzeća u privatna.2 Privatizacija i neoliberalizacija pokazale su svoju okrutnost oduzimajući radnicama (i radnicima) temelj postojanja tvornica kao takvih – društveno vlasništvo – koje se baziralo na pravu upravljanja, raspolaganja i korištenja. Tokom tranzicije se kolektivni interes radnika i radnica svodi na individualna prava: prestaju raditi za društvo i jedni za druge, i počinju raditi za preživljavanje. U Kamenskom se počelo raditi tako da se iz prve smjene znalo ići u treću, po 16 sati. Radilo se noću, a prekovremeni se rad nije plaćao, već se “očekivalo” ostajanje i nakon radnog vremena. Riječ je o vrsti posla gdje se jedva izdrži osam sati. No, norma se stalno dizala, i što se napravilo u osam sati rada, sljedeće godine se očekivalo da se napravi za, primjerice, pet. Padom proizvodnje povećao se broj kontrolorki koje su stvarale pritisak na radnice. Prijavile bi ih za svako razgovaranje, za odlazak na toalet više od dva puta, koliko je bilo dopušteno, a sve propušteno moglo se vidjeti na snimci – radnice su snimali. Kontrolorke su bile bivše radnice koje bi bile otpuštene da nisu prihvatile tu poziciju. Morale su zapisivati koliko je puta kojoj što ispalo da bi ih se kaznilo smanjivanjem plaće. Prije privatizacije rad je bio cijenjen, uprava je ovisila o radnicama. Situacija se radikalno promijenila dolaskom menadžera koji gube kontakt s pogonom te i samim radnicama i radnicima. Njihovim se dolaskom potpuno zaboravilo da su ljudi ti koji proizvode, da imaju svoje potrebe i da nisu strojevi. Proizvodni se proces partikularizirao na najsitnije operacije (Milat, 2011). Zahtijevala se maksimalizacija proizvodnje otuđenjem od završnog proizvoda. Mnoge radnice nakon završene škole radile bi jednu te istu radnu operaciju. Svaka je trebala raditi samo jedan dio, primjerice, samo peglati. Neke su kršile pravila pa bi učile nove radnice sve operacije kako bi jedna mogla zamijeniti drugu. Jer, ukoliko bi otišle na bolovanje, sljedeća tri mjeseca dobivale bi 30% manje plaće. S vremenom se i to ukinulo, postavili su se sindikalni povjerenici, ali postavili su ih šefovi, ne radnice. Uslijedila je borba za zadržavanje radnih mjesta, a radnice nisu pristajale na gubitak i zbog identifikacije sa tvornicom – neoliberalno nepojmljivom ostavštinom društvenog vlasništva (Milat, 2011). Iako je taj rad predstavljao i noćni rad i smjenu od 16 sati u komadu, iako su se još 1996. godine prestali

plaćati prekovremeni sati, iako bi se odmah smijenile osobe koje bi se zalagale za radnice i radnike (Milat, 2011). Od 2006. godine Kamensko je počelo propadati. Uslijedilo je razdoblje sve većih kršenja radničkih prava u kojem radnice nisu imale nikakvu kontrolu niti uvida u poslovanje (Milat, 2011). Štrajk upozorenja radnica Kamenskog rezultirao je momentalnim otpuštanjem 11 žena. Legalan im je štrajk “dopušten” kada su se sredili imovinski papiri i zakonske knjige. I to su se radnice same organizirale, neovisno o sindikatu koji nije pristao biti uz njih. Njihovu, kao i pozornost šire javnosti pokušale su opet privući krajnjim mjerama, štrajkom glađu. Za početno nezadovoljstvo sustav je pronašao rješenje; djelatnice su proglašavane neradnicama, a uredno su radile; kupci su plaćali isporuke, no govorili su im da nema novaca za njihove plaće (Milat, 2011). Borba radnica Kamenskog obilježila je radničku borbu općenito. Bilo je važno bar nakratko probuditi kapitalizmom uspavanu solidarnost drugih. Radna je snaga sam izvor kapitala, no istovremeno i ono vanjsko kapitala, mjesto na kojem se zasniva nada za oslobođenjem (Hardt i Negri, 2003). Radnički štrajkovi posljednji su izdisaji radničke klase na umoru (Hardt i Negri, 2003). Nekolicina otpuštenih tekstilnih radnica propale industrije Kamensko 2011. godine osnovala je udrugu Otvoreno Kamensko sa svrhom zajedničkog djelovanja i međusobne podrške. Riječ je o ženama u dobi iznad 50 godina, tekstilnim radnicama koje posjeduju niz vještina od osmišljavanja modela i krojenja do šivanja (stoji u opisu udruge). Od ukupno 63 članice, njih šest prima plaću radeći za šivaćim strojevima, a četiri volontiraju i bore se za pravdu nakon uništavanja tvornice i pobjede tajkunskih medijskih i građevinskih lobija koji su sustavno uništavali Kamensko i egzistenciju radnica i njihovih obitelji (Grgurinović i dr., 2016). Ovo društvo kao takvo iz temelja treba mijenjati, a država se prva mora odreći svojih potraživanja, sve su to oni omogućili svojim zakonima. Svi su oni krivi – i vlast i oporba – temeljno društvo treba mijenjati (…) Nije nas nitko na taj surovi kapitalizam pripremio. Đurđa Grozaj, predsjednica udruge i bivša radnica u tvornici Kamensko (u Grgurinović i dr., 2016).

Milica RakiÄ&#x2021;

Anes Osmić

Mani me se, ba, karanfila. Daj nam stolicu – odgovara Ulfeta Gospodinu S. na ispruženi cvijet povodom Osmog marta, dok ostale radnice brže-bolje izlaze iz magacina trčeći svaka za svojim poslom. Gospodin S. i Ulfeta ostaju sami. On, iznenađen njenom reakcijom, spušta karanfil na paket riže gledajući je zbunjeno. Šta fali, bolan, da imamo stolicu za kasom? – nastavlja Ulfeta istrajno i Gospodinu S. postaje jasno da mora ponuditi objašnjenje koje će Ulfetu ućutati barem na neko vrijeme. Servira joj pitanje da li je udata. Ona vraća lopticu mirno odgovorom da jeste. Onda Gospodin S. počinje da igra prljavo. Dođu ti gosti nekad? – pita podižući glavu i isturajući prsa naprijed. Dođu. Pa kako ih dočekaš, bogati? Ulfeta šuti. Ne razumije kakve veze imaju gosti sa stolicom na radnom mjestu. Je l ih dočekaš sjedeći il na nogama sa osmijehom? Na nogama s osmijehom. Pa kako bi bilo da mušterija uđe i vidi vas zavaljene u stolici? Izvalile se ko gospođe i boli vas neka stvar za kupce. Onda zastane, pa doda: Eto, haj pođi od sebe. Šta bi ti mislila o kući u kojoj te tako dočekuju? Ulfeta gleda u šefa poslovnice ne odgovarajući ništa. Izlazi iz magacina obećavajući samoj sebi da će se nasaditi na glavu ako treba, ali će učiniti sve da ima stolicu za kasom. Za njom na paketu riže ostaje crveni karanfil koji Gospodin S. uzima i stavlja u torbu. Poklonit će supruzi dva jer još uvijek, hvala Bogu – razmišlja dok

STOLICA

ULFETINA

proza

izlazi iz magacina i kreće se po supermarketu – ima žena koje znaju cijeniti muškarčevu pažnju i ne zapitkuju kao ova ovdje. Na kraju smjene, dok se presvlače, Ulfeta ostatku kolektiva govori kako će pisati nadređenima da zahtijevaju stolice. Da zahtijevamo, baš tako ćeš reći – zapitkuje Majda preplašeno. Ko smo mi, draga ženo, da nešto zahtijevamo – nadovezuje se bespomoćno Ramiza. Piši u svoje ime. Ja imam dva kredita. Bez stolice mogu, ali bez posla mi je štrik i da se vješam – odrešitim tonom će Munira. Ružo, tebi ne treba stolica? – pita je Ulfeta buljeći u proširene vene na njenim nogama. Kako ne razumijete. Ne radi se samo o stolici. Radi se o tome da te neko tretira ko insana. Šta smo mi ovdje? Hajvani? Ostatak žena oborenih glava šuti. Munira izlazi okrznuvši Ulfetu o rame. Dobro, onda ću pisati samo u svoje ime – zaključuje Ulfeta kopčajući jaknu. Nemoj da se ljutiš. Znaš, djeci treba napuniti frižider – pravda se Ruža Ulfeti na putu do kuće moleći je opet da joj Ulfetina sestra iz Njemačke pošalje gel za proširene vene. Čovječe, opet ću bit nizašta kad dođem kući – prekida Munira sutradan naglo razgovor s Ramizom kad ugledaju Ulfetu pored sebe. Od jučer je sve ijedna izbjegavaju i po ćoškovima se kao i obično, dok nema Gospodina S. u blizini, jedna drugoj žale kako ih psihički ubija što se ne mogu nigdje pomjeriti od kase ni kada nema mušterija, kako svi očekuju da budu vesele, ljubazne i kad im nije do života, kako moraju sve sa osmijehom i kad rade prekovremeno, a sad se još i ova našla nešta žalit u ime svih nas. Dok radnice međusobno jedna drugoj tako ližu rane, Ulfeta šalje službeni upit na sve više instance firme s pitanjem na koji način se odlučuje da li će radnici imati stolicu ili ne. Vrijeme prolazi. Ulfeta iščekuje ili odgovor ili raskid radnog odnosa. Ne stiže ni jedno ni drugo. Kolegicama više ništa i ne govori. Nema ni potrebe. Poslije onog okršaja s Gospodinom S. samo je Ruža na putu do kuće ponekad upita kako je, i to tonom kao da boluje od neizlječive bolesti pa joj treba nekakva lažna utjeha. Poslije nekoliko mjeseci, Ulfeta tačno zna i koliko dana, sati i minuta, Gospodin S., šef poslovnice, umjesto karanfila uručuje Ulfeti otvorenu kovertu. Ništa ne kaže. Samo pruži kovertu i izađe. Ostatak radnica ovaj put se ne razbježi nego s velikim nestrpljenjem ostane da čuje šta piše. Trgovina je djelatnost koja zahtijeva

kretanje i fizičku aktivnost. Kao i uvijek, prevencija je najvažnija i mi u skladu sa tim kroz niz mjera nastojimo omogućiti našim zaposlenicima optimalne uslove za rad, što se u ovom konkretnom slučaju odnosi na nabavku i korištenje stolica za rad na kasi. Da li se stolice koriste ili ne zavisi od frekvencije korištenja same kase i vremena provedenog za kasom i sastavni je dio interne organizacije unutar poslovnice. Nit je Ulfeti jasno do kraja šta je pročitala niti ostatku radnica šta su čule. I poslije trećeg čitanja gledaju se zbunjeno. Narednih dana na pauzama sve zajedno s Ulfetom kao puzle slažu smisao dobivenog odgovora. Četvrti dan, kada je trebalo donijeti konačni zaključak i s njim izaći pred šefa poslovnice, Ulfeta primjećuje da kolegice ne učestvuju u raspravi sa istim žarom. Nešto se desilo. Pita ih šta. Poslije duže šutnje, Munira odgovara da je Gospodin S. pričao sa njima i rekao im da u trgovačkim poslovnicama u kojima one rade stolice zaista postoje, ali da su radnici ti koji odlučuju da li će ih koristiti ili ne. To! Jesam vam rekla. Vidite da možemo i mi o nečemu odlučivati – vrisnu Ulfeta radosno. Ostatak kolegica je već odlučio da im ne trebaju stolice za kasom – začuje iza sebe glas Gospodina S. Evo, ovdje su sve potpisale da im ne trebaju stolice i još jučer sam odluku većine proslijedio na istu adresu na koju ste pisali prije par mjeseci, draga kolegice. U Ulfeti prokipti bijes. Poželi da olupa glavu Gospodina S. o zid i baci je kolegicama ispred nogu kao psu kost. Poželi da im iz sve snage pljune svima u facu izlazeći zauvijek iz ovog usranog magacina. No, njeno lice ne otkri nikakvu emociju. Samo mirno u oči pogleda kolegice odreda. Jednu po jednu. Polako i sigurno. Ulfeta, dok slaže robu ili provlači artikle na kasi narednih dana, razmišlja kako Gospodin S. nije morao uložiti velik napor da uvjeri ostatak radnica da se potpišu. Nije morao ništa reći. Nije ih morao čak ni prisiliti. Dovoljno je bilo da se samo onako stasit pojavi pred njima i one bi potpisale sve što im se kaže. I ne osjeća ona sada ništa ružno prema njima. Osjeća samo veličinu sebe male u ovom kolektivu. Po drugi put se zarekne da će kroz par mjeseci biti jedina žena u ovom supermarketu koja će za kasom sjediti na stolici, i to crvenoj. I stavit će tada i karmin na usne. Crveni. I imat će maramu oko vrata. Crvenu. Baš kao radnice u banci koje te uvijek tako sređene i na stolici dočekaju. Radnice su pristale da rade bez stolica, a ja sam ih izbacio iz magacina jer su, naprosto, smetale. I to je konačan odgovor, Ulfeta. Pomiri se s tim – dobacuje Gospodin S. pobjedonosno poslije dvije sedmice Ulfeti vraćajući je još jednom da obriše pod. No, Ulfeta još sutradan piše generalnom direktoru firme da bez obzira šta većina radnica ne želi, prema članu 23. Pravilnika o poslovanju ona i dalje ima pravo na stolicu za kasom koju ovom prilikom po drugi put zahtijeva.

Plata nam je redovna. Uplaćuju nam sve doprinose. Znaš kako moja Lela. Radi u butiku već tri godine i nema baš ništa. I to još za 450 maraka. Šuti. Nama je još i dobro kako je drugima. Hoćeš kod mene na kafu uz po jedno medeno srce – govori Ruža Ulfeti dok se vraćaju s posla ne znajući više koga tješi ovim riječima, sebe ili nju. Dani Ulfeti opet prolaze u iščekivanju odgovora koji nikako da stigne. Prolazi vrijeme, a Ulfeta radi i čeka. Ponekad bi, osvrćući se oko sebe po supermarketu, s dubokim uzdahom zaključivala da nije ništa više od ostalih radnica. Da je kao i sve one samo ruka za slaganje robe. Plus, radi sve što i one za iste, nikakve pare. I nema velike razlike što ona nešto zahtijeva, a ove šute. Samo je tako na sebe još navukla zlovolju šefa poslovnice, pa sad samo njoj prebacuje svaki dodatni zadatak. Ali tješi je misao na crvenu stolicu za kojom sjedi, dok joj se ostatak radnica joj se divi što je ustrajala sama u svemu i moli je ponekad dok Gospodin S. nije tu da i one malo odmore noge. A Ulfeta ih pušta jer njena borba je oduvijek bila njihova borba. I zamišlja kako pred Gospodinom S. namjerno pući usnice i stavlja crveni karmin u znak pobjede. Al jest hudo. Nikakva vijest ne pristiže. Ulfeta ponekad okrene i broj. Ali generalnog direktora nikad nema. Uvijek ženski prijatan glas kaže da bude strpljiva, da će dobiti svoj odgovor. U vezi stolice – to uvijek ženski umiljati glas doda kao da Ulfeta traži deset puta veću plaću, a ne samo stolicu koja će jedina dočekati njeno umorno tijelo. Neka odgovor dođe na poslovnicu – govori još Ulfeta ženskom prijatnom glasu jer želi da Gospodin S. sam pročita svoj poraz pred svima. No, odgovora nikako nema. Ulfeta sve nervoznija i nesigurnija. Plače skrivena od svih gledajući sa strahom krv u stolici poslije obavljene nužde. Jednog dana, ne zna više ni kojeg tačno, kad je svaki ista muka iščekivanja, u magacinu na kraju smjene zatiče Gospodina S. kako čita ženama razasutim po kutijama kojekakvih namirnica: U malim prodavnicama do sada nije bila praksa da blagajnice imaju stolice, iz razloga što je manja frekvencija kupaca, jedna je blagajna aktivna, djelatnici rade naizmjenično i udio radnog vremena provedenog na blagajni je mnogo manji. Također, bitno je naglasiti da određen broj blagajnica u maxi i super prodavnicama ne želi koristiti stolicu iz opravdanih razloga: tipa ergonomskih, brzine rada, ali i veće mogućnosti krađa, jer iz te pozicije nisu u mogućnosti da vide šta se nalazi u kolicima. Onda šef zastane, prijetećim pogledom pređe preko radnica, unese se Ulfeti u facu i kaže: Ako još jednom budeš pisala generalnom, potrudit ću se da i kući ostaneš bez ijedne stolice. Žene šute kao ukopane. Ulfeti se trese brada. Ne može je nikako zaustaviti. Iz petnih žila se suzdržava suza. Ne želi nikako da izdajice preliju oči i jasno pokažu ovom gadu bol i razočarenje. Zatim Gospodin S. cijepa i baca dopis u kantu za smeće ne pročitavši do kraja odgovor generalnog direktora u kojem u posljednjoj rečenici jasno stoji da se radnici koja dva puta zahtijeva stolicu za kasom ista i dodijeli.

Jagoda Mićović

teorija

Ankica Čakardić

prevod

Aida Knežević

PUTEM NEOLIBERALIZMA: USPON FEMINIZMA SLOBODNOG IZBORA O r i g i n a l n i t e k s t n a e n g l e s ko m p i s a n j e z a A M J o u r n a l o f a r t a n d m e d i a s t u d i e s

Sažetak: Ideologija slobodnog izbora nalaže da je svaki izbor koji žena napravi feministički čin. Ideja da lični izbor, zajedno sa neospornim potencijalom osnaživanja žena, pretpostavlja i garantuje daleke horizonte slobode čini centralnu poziciju kritike iznesene u ovom eseju. Rad je podijeljen na dva dijela. Prvi dio (1) će pružiti kratki pregled osnovnih pretpostavki neoliberalizma, kako bismo a) iskoristili ih kao temelj za argument o njihovoj afirmaciji unutar feminizma. Pokušat ćemo b) dočarati vezu između neoliberalizma i feminizma koristeći primjer ženskog poduzetništva, koje se uglavnom tumači kao strategija neosporive emancipacije. Konkretan odgovor “neoliberalnom feminizmu” ćemo pružiti u drugom (2) dijelu eseja, gdje ćemo ukazati na progresivni potencijal teorije društvene reprodukcije i socijalističko-feminističku praksu koja se iz nje može razviti. Budući da namjera ovog teksta nije da izloži detaljnu historijsko-komparativnu analizu feminizma, samo ćemo koristiti konkretne primjere da bismo dočarali vezu između feminizma i neoliberalizma i izradili mapu feminističkog preokreta od ranog drugog vala feminizma do politike identiteta i dominacije kulturološkog narativa koji će progutati kritiku političke ekonomije. Ključne riječi: neoliberalizam, kapitalizam, ideologija slobodnog izbora, žensko poduzetništvo, feminizam, teorija društvene reprodukcije

1. “Najbrže se kreće ona koja se kreće sama”: Tandem neoliberalizma i feminizma Ne postoje čiste teorije niti čiste ideje; one ne nastaju iz vedra neba bez prostornog ili vremenskog temelja. Niti mogu politička misao i politička teorija biti neutralne, jer su i one začete u određenoj tački u vremenu, unutar određenog društvenog okvira. Teorijski rad je uglavnom ideološki, i samim tim neizbježno zagovara određenu poziciju ili istinu, ili brani neki određeni klasni interes. U konačnici, teorijski projekt može dosegnuti potpuno značenje tek onda kada uspije da izvede autonomnu samokritiku koja može – ili barem pokušava – objasniti vlastiti postanak i transformacije kroz historiju. A feministička teorija, zajedno sa svojim razvitkom, historijom i političkim pozicioniranjem koje je koristila kako bi potvrdila određene klasne interese ili ideologije u određenom vremenskom periodu, također ne smije biti pošteđena svoje samokritične dužnosti. Kada Perry Anderson u svojoj knjizi “Razmatranja o zapadnom marksizmu” upozorava na probleme zapadnih marksističkih teorija, njegov argument je da one ignorišu svoju početnu politizaciju i da artikulišu kulturološku analizu koja je bez društveno-ekonomskog ili klasnog konteksta.1 Ista kritika se može koristiti za analizu feminističke teorije i prakse u periodu od 1970-ih do danas. Ako nas zanima društveno značenje potencijala feminističke emancipacije, i ako ćemo se baviti feminizmom kao političkom teorijom i pokretom koji je usmjeren prema kolektivu, onda postaje jasno da feminizam nije i ne može biti skup različitih, rasutih, individualnih pozicija. Feminizam kao društveno-politička borba se susreće sa kontradikcijom ako postane pitanje individualnog djelovanja, to jeste, ličnog interesa koji se koristi kako je kome pogodno, za ispunjenje ličnih koristi ili preferenci. To ne znači da se lična iskustva ugnjetavanja smatraju epistemološki nevažnim, ili da lično nije političko; naprotiv. Uostalom, moramo zapamtiti da je izbor utjelovljenje političkog zahtjeva za pravo na abortus. Ovdje se susrećemo sa problemom opsega individualizma: ako se držimo deskriptivnog pristupa ličnim iskustvima i slogana “Radi šta hoćeš – to je osnažavajuće!”, onda s vidika gubimo sistemske uzroke ugnjetavanja i moć artikulisanja društveno-odgovornih praksi kao sredstvo potencijala za emancipaciju. Uostalom, ne smijemo zaboraviti da u kapitalističkom načinu proizvodnje sloboda jedne osobe se često postiže na štetu druge. U sljedećem dijelu pokušat ćemo dočarati posebnu vezu između neoliberalizma i feminizma, i fokusirat ćemo se na tvrdnju da strategija ženskog poduzetništva predstavlja neosporiv aspekt emancipacije. Uokvirit ćemo ovu diskusiju pristupom koji se uglavnom bazira na opoziciji između individue i klase, koja je duboko obilježila drugi val feminizma u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi.2 Ova opozicija također je prouzrokovala raskol u feminističkom poimanju problema ugnjetavanja žena, kao i pristupima rješavanju ovog problema.3 Grubo rečeno, s jedne strane se formirala rodno-identitetska metodološka pozicija koju je prigrlila radikalna feministička tradicija. S druge strane se našla liberalno-feministička, koja se također tumači identitetski, lišena bilo kakve klasne perspektive. A s treće strane nalazi se socijalističko-feministička4 pozicija, koja pored rodno-identitetskog okvira također uključuje i klasnu analizu ugnjetavanja žena unutar okvira historijskog materijalizma i rodnog historiziranja.5 Stoga, možemo se složiti sa tvrdnjom Nancy Fraser koja kaže da “historija drugog vala feminizma izgleda kao drama u tri čina”: U prvom činu, feministkinje [insistiraju] da je lično političko, ovaj pokret je otkrio kapitalistički androcentrizam i tražio je da se društvo promijeni iz korijena. Kasnije [...] feminizam drugog vala biva uvučen u orbitu politike identiteta. U drugom činu, njegovi transformativni impulsi su usmjereni na novu

političku imaginarnost koja je u prvi plan stavljala različitost. U okretu od preraspodjele prema prepoznavanju, pokret je pažnju preusmjerio na kulturološku politiku [...] U trećem činu [...] pokret će vratiti svoj ustanički duh, i u isto vrijeme produbiti svoja ključna saznanja: strukturnu kritiku kapitalističkog androcentrizma, sistemsku analizu muške dominacije, i rodno osjetljivu reviziju demokratije i pravde.6 Budući da u ovom tekstu ne namjeravamo izložiti detaljnu historijsko-komparativnu analizu feminizma, samo ćemo iskoristiti nekoliko konkretnih primjera da bismo dočarali vezu između feminizma i neoliberalizma i mapirali feministički preokret od ranog drugog vala do politike identiteta i dominacije kulturološke promjene narativa koji će progutati kritiku političke ekonomije. Kako je rekla Nancy Fraser: “Zar je stvarno puka slučajnost da su feminizam drugog vala i neoliberalizam procvjetali u tandemu?”7 Korisni zaključci Nancy Fraser i Hester Eisenstein o vezi između neoliberalizma i kulturološko-identitetskog feminizma i podudarnosti njihovog razvoja mogu znatno olakšati shvatanje historijskog taloženja kolektivističkog potencijala feminizma i afirmacije njegove individualističke ideologije. Štaviše, moramo se zapitati šta zapravo predstavlja neoliberalnu društvenu paradigmu; da li je moguće upotrijebiti posebnu vezu između feminizma i individualizma kako bi se razumjelo neoliberalno prisvajanje feminističke borbe? Kako tumačiti regresivne tendencije neoliberalizma, i kako su one povezane sa feminizmom?8 Započnimo diskusiju tako što ćemo definirati šta tačno mislimo pod terminom “neoliberalizam”. a) Šta je neoliberalizam? U knjizi “Kapitalizam i sloboda”,9 Milton Friedman pobožno tvrdi da su i izgradnja demokratije i jamčenje slobode neosporivo vezani za kapitalizam. Štaviše, svoj konzervatizam je odveo u toliku krajnost da je tvrdio da je konkurentni kapitalizam obavezan uslov za uspostavljanje demokratije i slobode. Njegova teorija naglašava kako, u odnosu između slobode i jednakosti, sloboda uvijek ima prednost i uslovljava jednakost. Ukratko, Friedman zaključuje da su individualna sloboda – koja uvijek započinje u ekonomskoj sferi kako bi omogućila političku – i pravo na lični izbor neophodni za napredak pojedinca kao samog temelja društva. On kaže: “Najbrže se kreće onaj koji se kreće sam.”10 Ili, kako bi rekao Friedrich Hayek: “Individualnu slobodu [...] je najbolje posmatrati kao moralno načelo političkog djelovanja. Kao sva druga moralna načela, mora se prihvatiti kao vrlina samo po sebi.” 11 Neoliberalna ideologija se umnogome oslanja na Friedmanova i Hayekova tobože obazriva načela, kojim nam se poručuje da je veličanstveno emancipovati se od države i njene vlasti, i da trebamo insistirati na slobodi ličnog izbora. Međutim, bilo bi netačno reći da neoliberali sasvim odbijaju ulogu države u procesu vlastitog utemeljenja. Ustvari, radi se o jako izraženom intervencionizmu. Uz pomoć jake države, neoliberali pokušavaju uspostaviti oblik tržišta koji je najbolji po njihovoj stručnoj procjeni. To su posebne ovlasti, “magični realizam, i druge neoliberalne zablude.”12 Tržište posjeduje posebne mehanizme samoregulacije koji, zajedno sa neometanom poduzetničkom energijom, mogu riješiti sve probleme naše civilizacije: “Svaki problem, ekonomski ili ne, ima tržišno rješenje.” 13 Uz ovo dolazi ideja slobodnog društva u kojem demokratija mora biti ograničena i provedena na “higijenski način” kao metoda promoviranja slobode:

Demokratija ima zadatak, kojeg ja nazivam “higijenskim”, jer osigurava da se svi politički procesi provedu na higijenski način. Ona nije sama sebi svrha. Riječ je o načinu postupanja kojim se promoviše sloboda. Međutim, demokratija se ni u kom slučaju ne smije postaviti u isti rang sa slobodom. Slobodi je potrebna demokratija, ali ja bih radije privremeno, i opet ponavljam – privremeno, žrtvovao demokratiju prije nego što bih se odrekao slobode, čak i na tren.14 Neoliberali, čiji uticaj raste od sredine 1970-ih, odbacuju temelje moderne socijalne države.15 Neoliberalizam, što više može, ohrabruje individualizam, dok ignoriše društvene probleme koji (u njegovom pogledu) imaju negativan uticaj na individualnu suverenost i slobodu. Takav neoliberalni koncept se ne završava samo na očiglednom ukidanju socijalnih prava, nego je snažno usmjeren na pojedince i njihovu poduzetnost, čime se reprodukuje antagonizam između rada i kapitala kao temelja društveno-ekonomske strukture kapitalističkog društva. Kakvo rasuđivanje stoji iza ove tvrdnje, i na šta se tačno odnosi poduzetnički individualizam, da parafraziram C.B. Macphersona? Philip Mirowski naglašava da se okvir neoliberalnog projekta više odnosi na preobličavanje države, a ne na njeno ograničavanje: “Primarna ambicija neoliberalnog projekta je da ponovo definiše oblik i funkciju države, ne da je uništi.”16 Nasuprot mitu koji su promovisali i neoliberalni i ljevičarski autori, Paul Heideman, koji se direktno poziva na Mirowskog, ističe da su neoliberali kroz historiju uradili mnogo više od pukog iskorištavanja države za potvrdu i popularizaciju tržišta: “Nasuprot tome, neoliberali su se čvrsto uhvatili ove ideje, i stoga žele da ponovo oblikuju sve društvene institucije, pogotovo državu, za potrebe promocije tržišta. Rast neoliberalizma ne podrazumijeva povlačenje države, već njeno preobličavanje.” 17 Takav neoliberalni princip preobličavanja, ili prema Davidu Harveyju, “kreativnog uništenja”,18 oduvijek je bio zasnovan na otvorenoj diskusiji i spremnosti da se novi teorijski koncepti uključe ili isključe iz osnovnog okvira.19 Ključni primjer ovog principa su različita shvatanja individue u klasičnom liberalizmu i neoliberalizmu. Dok u temelju liberalizma leži koherentna individua, u neoliberalizmu individua predstavlja beskrajne mogućnosti aktiviranja poduzetničkog duha, promjenjive čestice ljudskog kapitala, i računa se na stalnu promjenu individualnih interesa izazvanu tržištem i njegovim vrijednostima. Ovo je temelj poduzetničkog individualizma: pozicija u kojoj je individua uvijek podešena i spremna na ličnu metamorfozu, poboljšanje i inovaciju, što otkriva posebnu snagu metode koja se koristi kako bi se potvrdio “svakodnevni neoliberalizam”, kako ga je nazvao Mirowski. Suptilno i neprestano prepravljanje svakodnevnice i individue koja se unutar nje aktualizira znatno ometa borbu protiv neoliberalizma, i donekle objašnjava nedavne neuspjehe ljevice na tom polju.20 Iako je Mirowski u svojoj analizi predvidio niz stvari, naprimjer činjenicu da je tržište rada stvarni teren na kojem se neoliberalni projekt provodi, i samim time ostavio argumentaciju lijeve kritike “gotovo ispraznom i nepotpunom”,21 važno je razmotriti njegov lijevo intonirani prigovor teoriji ljevice. Naime, ljevica u svom istraživanju neoliberalizma još uvijek nije uspjela ukazati na iznimno blisku vezu između neoliberalizma i države, baš kao što nije uspjela ni primijetiti da se ova veza formira u samom srcu društvenih institucija. Pokušat ćemo artikulisati određene društve-

no-političke fenomene koji do sada uglavnom nisu bili prisutni u feminističkoj teoriji, što je rezultiralo sadašnjim savezom neoliberalizma i feminizma. Šta je ključni problem ideologije slobodnog izbora? b) “Slobodan izbor je sam po sebi feministički čin.” Ideologija slobodnog izbora nalaže da je svaki izbor koji žena napravi feministički čin. Ideja da lični izbor pretpostavlja i garantuje daleke horizonte slobode i neosporni potencijal osnaživanja žena čini centralnu poziciju ove ideologije. U suštini, zagovara se pravo na samoostvarenje prema vlastitim potrebama i sistemu vrijednosti, što se očigledno tumači kao prodor u prostor slobode, pluralizma i različitosti – jasan primjer neoliberalne ideologije. U namjeri da ožive radikalniju feminističku analizu, urednice nedavno objavljene zbirke “Freedom Fallacy: The Limits of Liberal Feminism” su s punim pravom oštro izjavile u uvodu: Ova verzija populističkog feminizma utjelovljuje ideje osnaživanja, izbora, i individue iznad svega. [...] Individualizam se nalazi u samom srcu liberalnog feminizma, koji promovira prednosti izbora i ideju da je sloboda nadohvat ruke, ili pak da je sloboda već tu ukoliko se žene opredijele za nju. ... Više izbora, ili čak veća mogućnost izbora, ne mora nužno značiti više slobode.22 Kada se vratimo na prethodnu diskusiju neoliberalizma i njegovog temelja u filozofiji individualizma koji je uvijek otvoren prema novim mogućnostima i promjenama, postaje jasnije kako se feminizam slobodnog izbora lijepo uklapa u procedure svakodnevnog neoliberalizma. Nas ovdje zanima zašto su konzervativci svesrdno prigrlili individualnu autonomiju i osnaživanje. Ideologija slobodnog izbora se ne oslanja na političku filozofiju izbora i istraživanje načina na koje strukturna nejednakost ograničava slobodu, već je zasnovana na individualnom pristupu pravu na izbor, koji se shvata kao očigledno osnažujući bez obzira na to o kakvom izboru se radi. Na šta mislimo kada kontekstualiziramo instrumentalizaciju feminizma koji je baziran u ideologiji slobodnog izbora ženskog poduzetništva? Prva stvar koje moramo biti svjesni je da se ovaj tip neoliberalnog feminizma pokušava na sve moguće načine prezentirati kao kritika konzervativizma. Tu leži moć otvorenosti i nepotpunosti neoliberalnog projekta. Neometano se širi sa desne na lijevu stranu političkog spektra dok glumi da je ideološki neutralan, iako je ideologija tu sasvim prisutna. Unutar “Lean In”23 ideologije, žensko poduzetništvo se uglavnom predstavlja kao projekat ženskog osnaživanja, kao subverzija rodnih stereotipa i kao liberalni odgovor na rodno podijeljen rad.24 Adrienne Roberts kaže: Tokom zadnjih deset godina, sve veća koalicija kapitalističkih država, regionalnih i međunarodnih institucija za razvoj, nevladinih organizacija, transnacionalnih korporacija se kolektivno složila da treba promovisati rodnu jednakost. Ideološka podloga ove koalicije se nalazi u poslovnom argumentu za rodnu jednakost, gdje se naglašava korist koja će zadesiti žene, zajednice, državne ekonomije i privatne firme ukoliko budu ulagali u žene i djevojčice. Ulaganje u žene i djevojčice nije važno samo po sebi, nego je i primjer “pametne ekonomije”.25 Žensko poduzetništvo obuhvata više od “poslovnog argumenta za rodnu jednakost”, i uvijek se prezentira kao pravna

i politička prilika, moralno i civilizacijsko ostvarenje koje čini sastavni dio moderne liberalne demokratije, projekt slobode, ravnopravnosti i pravde, logički nastavak klasičnog liberalnog projekta. Međutim, marksističko-feminističke naučnice na poljima međunarodnih odnosa, međunarodne političke ekonomije, feminističke ekonomije i razvojnih studija upozoravaju da neoliberalni projekt ženskog poduzetništva predstavlja samo još jednu reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje.26 Pored toga, žensko poduzetništvo u ženama gradi posebnu neoliberalnu racionalnost koja rezultira veoma specifičnim upravljanjem, tj. filozofijom upravljanja u kojoj žene, po vlastitom izboru i postulatima racionalne ekonomije, rade na sebi i napreduju unutar ekonomske hijerarhije. Budući da se u ahistorijskom diskursu o ženskoj poduzetnosti i praksi koja iz njega proizilazi problem poima prvenstveno na nivou identiteta, postaje veoma lako ignorisati činjenicu da upravo žensko poduzetništvo održava postojeću poziciju žena u društvu, kao i klasne odnose. Ova neoliberalna novotarija, baš kao i muško poduzetništvo, izmišljena je kako bi se radnička klasa ubijedila da im je uspjeh zagarantovan i da će im se sva vrata otvoriti, ako se samo malo potrude. A opet, u kapitalističkom načinu proizvodnje ni poduzetnička etika niti njen duh nije rezultat racionalno podešene volje i pametno uloženog napora, nasuprot svemu u što nas neoliberalna ideologija pokušava uvjeriti. U kapitalizmu, stabilnost poduzetnika ili poduzetnice uglavnom ovisi o njihovoj prošloj i sadašnjoj socio-ekonomskoj pozadini. Početni kapital ne pada s neba, i nemamo svi istu početnu poziciju. Samim tim, ne postoji osnovna razlika između ženskog i muškog poduzetništva – cilj i jednog i drugog je da nastave izrabljivanje radničke klase. Žensko poduzetništvo pomaže u legitimizaciji i reprodukciji istog neoliberalnog, makroekonomskog okvira koji uslovljava rodnu nejednakost i sisteme ugnjetavanja koji su tipični za kapitalistički način proizvodnje. Mora se naglasiti da kada se poduzetnice i žene u korporativnom sektoru bore za svoju poziciju, u pitanju nije zajednička feministička borba, nego individualna volja i lični interes. Ako analiziramo žensko poduzetništvo kao metafizičko pravo na slobodan izbor, koje se nalazi izvan konteksta političke ekonomije, i ako kategoriju roda posmatramo na ahistorijski i depolitizirani način, osuđene smo na poziciju u kojoj postaje nemoguće posmatrati ovaj projekt kao sve jaču, duboko prožimajuću strategiju koja pomaže u legitimizaciji kapitalizma i šireg neoliberalnog makroekonomskog okvira koji je kreirao i održao rodno zasnovanu nejednakost i ugnjetavanje.27 Štaviše, ako na žensko poduzetništvo gledamo van polja ekonomije i ignorišemo klasne posljedice, i prezentujemo ga kao priliku za veću rodnu jednakost koja će nam pomoći uvesti pravedniji, društveno pravičniji i održiviji kapitalizam koji će koristiti i ženama i kapitalistima, onda ignorišemo opasnu činjenicu da ovaj tip neoliberalnog feminizma igra važnu ulogu u reprodukciji akumulacije kapitala i učestvuje u legitimizaciji kapitalističkih odnosa dominacije i eksploatacije. Koje su feminističke strategije moguće u borbi protiv ovakve ideologije slobodnog izbora? Kratko rečeno, u ovom tekstu pokušavamo osporiti forme neoliberalnog feminizma, otkrivajući okvir koji strukturno podupire političko-ekonomski projekt ženskog poduzetništva. 2) Teorija društvene reprodukcije protiv neoliberalnog feminizma Kroz historiju, socijalističke feministkinje su razvijale teoriju i politiku tako što su svoju borbu usmjeravale protiv

kapitalizma i klasno redukcionističkih buržujskih inicijativa, metodološki utemeljujući svoje analize u historijskom materijalizmu.28 Susan Ferguson i David McNally su sumirali: “Socijalističke feministkinje su u velikoj mjeri bile odane namjeri da tumače ugnjetavanje žena kao rezultat društveno-materijalnih odnosa koji su sastavni dio kapitalizma, a ne kao puki proizvod stavova, ideologija i ponašanja. Okrenule su se teorijskom pristupu koji je vezan za Marxov materijalistički koncept historije.”29 Jedna od ključnih metodoloških i teorijskih razlika između marksizma i buržujskih društvenih teorija je odanost istraživačkom procesu koji se bavi produkcijom i reprodukcijom ljudske prakse unutar okvira društveno-materijalne realnosti. Zahvaljujući ovom pristupu razvijen je marksistički analitički okvir teorije društvene reprodukcije u kojem se ukazuje na odnos između rada i radne snage unutar kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, to ne znači da je ovaj historijsko-materijalistički zadatak gotov. Kao što je primijetila Ellen Meiksins Wood: “Prvobitna namjera historijskog materijalizma je bila da pruži teorijsku podlogu za tumačenje svijeta kako bismo ga promijenili... Njegova svrha je bila da pruži način analize koja bi bila posebno opremljena za istragu terena na kojem se političko djelovanje mora odvijati.”30 Pored svoje materijalističke interpretativne moći, da li se teorija društvene reprodukcije može koristiti kao okvir za artikulisanje progresivne političke borbe protiv neoliberalizma i njegovog prisvajanja feminizma? Što je osnova ove teorije? Počevši od marksističke analize problema reprodukcije, u teoriji društvene reprodukcije dalje se razvija argument da se radnička snaga proizvodi van kapitalističkog kruga proizvodnje robe. Društvo se mora reproducirati kako bi preživjelo. Reprodukcija se može odnositi na proces regeneracije uslova produkcije koji omogućuju društvu da preživi, ili pak na regeneraciju ljudske rase. Da pojednostavimo, koristeći primjer industrijskog rada, to znači da se reprodukcija koristi kako bi se osigurao rad, njegova redovitost, ulaganje u mašine, tvornice i sirovine. Kada se mašine pokvare moraju se popraviti, zamijeniti ili kupiti nove. Štaviše, mora se osigurati radna snaga koja obavlja produkciju i reprodukciju odnosa unutar društva. Kao i mašine, radnici koji ostare ili preminu bivaju zamijenjeni, dok oni radno sposobni moraju jesti, odmoriti se i obnoviti snagu da bi bili potpuno spremni za rad. U kapitalističkom načinu proizvodnje, kapitalista kroz tržište osigura sredstva potrebna za rad tvornice i platu radnika. Plaćeni rad omogućava radničkoj klasi da osigura/konzumira stvari i usluge koje su neophodne za život poput hrane, odjeće i režija. Međutim, te potrebe se ispunjavaju unutar domaćinstva, ne na tržištu. Povrh toga, za potrebe ishrane moramo uračunati pripremu hrane, a kupljena odjeća se mora prati i održavati. Također, tjelesna njega se mora pružiti starijim članovima porodice ili djeci. Nasuprot radu u “produktivnoj” sferi društva, kućni rad pripada “reproduktivnoj” sferi.31 Možemo zaključiti da su i kapitalisti i radnici, na jedan ili drugi način, ovisni o nekoj vrsti reproduktivnog rada; konzumiraju hranu koja se pripremi kod kuće, njihova odjeća se mora oprati. Samim time, njihovim životom i radom u produktivnoj sferi posreduje čitav niz aktivnosti koji pripada kućnoj sferi. Neoliberalizam je u potpunosti zauzeo društveno tkivo, i produktivnu i reproduktivnu sferu, i po tome je specifičan. Osnova za razumijevanje kapitalizma u cijelosti se nalazi u razlici između produktivnog i reproduktivnog rada, a pogotovo u analizi specifičnih osobina kapitalizma od 1970-ih. Treba istaći dvojnost ovog problema, koji ovisi o tome da li razgovaramo o “produktivnom radu u globalu” ili “produktivnom radu za kapital”.32

Od ranih 1970-ih pa do sada, sistem socijalne zaštite se ojačao tako što su se domaćinstva uključila u tržišni opticaj. Čitava paleta ekonomskih aktivnosti je bila usmjerena na kućni rad, njegu i druge slične usluge koje do tada nisu bile pružene na kapitalistički način. Neoliberalizacija tržišta kroz uvođenje ugovora sa skraćenim radnim vremenom, fleksibilizacija radne snage i deregulacija zakonodavstva vezana za rad i socijalnu pomoć, sve su fenomeni vezani za stagflaciju i krizu 1970-ih, kada je neoliberalni režim formalizovan, djelomično kroz rad žena i komodifikaciju kućnog rada. Proces reprodukcije radne snage unutar okvira neoliberalizma predstavlja veoma važan temelj za brojne borbe. Ako šire pogledamo načine na koje neoliberalizam aktivira svoje političke i socio-ekonomske strategije, susrećemo se sa dvije paralelne crte unutar kojih se implementira neoliberalna metoda. U jednu ruku, neoliberalizam utiče na produktivnu sferu (bez obzira da li je riječ o sistemskoj deindustrijalizaciji, ili uništenju sindikata i postignuća radničkog pokreta), a u drugu ruku snažno razjeda socijalne dimenzije države koje su vezane za sistem reprodukcije radničke klase – pristup hrani, skloništu, socijalnim uslugama. Ova metoda uključuje i mjere štednje.33 Kako bi potencijal antikapitalističkog pokreta bio ispunjen njegova strategija mora uključiti borbu koja se tiče svakodnevne društvene reprodukcije, a samim time i reprodukciju radničke klase. Pitanje održive kućne mikroekonomije, borba za javni prostor i javna dobra (voda, hrana, struja, sklonište) i socijalizacija njegovateljskog rada mora biti sastavni dio trenutne borbe koja je usmjerena na bolje radne uslove i veća primanja. Tu leži revolucionarna snaga teorije društvene reprodukcije: simultano povezuje političke i društvene nivoe otpora, u isto vrijeme prerasta svoju naročitost i posjeduje moć da ujedini radničku klasu upravo jer je usmjerena na sferu svakodnevnih problema koji utiču na svaku individuu. Moramo se složiti sa Tithi Bhattacharya: “U sferama životnih problema možemo istinski osjetiti bijes, borbenost, i stoga i sam potencijal čitave radničke klase. Muškarci, žene i djeca, koje je kapital doveo do same granice, izlaze na ulice da testiraju granice kapitala.”34 Kao odgovor na ‘slobodni izbor’ i njegov metafizički temelj, bilo je važno naglasiti da individualizam kao pretpostavka koja je osnov ideologije slobodnog izbora igra važnu ulogu u konzervativnoj revoluciji i naginjanju feminizma prema neoliberalnoj desnici, koju također utjelovljuje žensko poduzetništvo. Kako ne bismo ostavili ovu diskusiju na nivou puke kritike, uveli smo teoriju društvene reprodukcije kao važno analitičko sredstvo u borbi protiv konzervativnog prisvajanja feminizma, i kao podsjetnik na emancipatorne potencijale ovog pristupa. Kratko rečeno: antikapitalistička strategija borbe jedino može biti uspješna i potpuna ako obuhvata, u organizacijskom smislu, i borbu koja se direktno odnosi na formalnu ekonomiju, i borbu koja se odnosi na one izvan nje. Klasna borba se mora simultano odvijati u sferama domaćinstva i radnog mjesta. Kada se naša feministička borba primarno bavi seksualnom orijentacijom, rasizmom, ili seksizmom, moramo uključiti i radničku borbu za veća primanja ili bolje radne uslove. A kada je naš otpor primarno usmjeren na rad i primanja, tu moramo uključiti i borbu za reproduktivnu pravdu i emancipaciju podređenih društvenih grupa. Tu leži posebna i neiscrpna moć socijalističkog feminizma: fokus na promjeni čitavih društvenih odnosa, i povezivanje različitih progresivnih saveza u ujedinjenu antineoliberalnu, ili konkretnije, antikapitalističku borbu.

Moja mati bijelo platno tka 1. Najglobaliziranija industrija upravo je ona industrijskog tekstila (Milat, 2011). 2. http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-krajevi/radnice-borca-i-naslijedje-drustvene-svojine-3115 LITERATURA 1. Barker, Drucilla i Feiner, Susan. 2004. Liberating Economics – Feminist Perspectives on Families, Work and Globalization. The University of Michigan Press. 2. Bebel, August. 1913. Žena i socijalizam. Zagreb: Jugoslavenska socijalistička nakladna tiskara. 3. Borić Rada, Šinko Marjeta i Prlenda Sandra (ur.). 2009. Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke. Zagreb: CZS. 4. Vorst, Jesse i dr. (ur). 1991. Race, Class, Gender: Bonds and Barriers. Canada: Socialist studies. 5. Fraser, Nancy. 2011. Feminizam, kapitalizam i lukavstvo istorije. Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, 2/2011: 1-11. 6. Haralambos, Michael i Holborn Martin. 2002. Sociologija. Teme i perspektive. Zagreb: Golden marketing. 7. Hardt, Michael i Negri, Antonio. 2003. Imperij. Zagreb: Arkzin d.o.o. & Multimedijalni institute. 8. Harrison, Faye V. 2005. Nasilje siromaštva i rodno određena politika: uvidi s Jamajke. Treća, VII/1-2: str 65-78. 9. Hromadžić, Hajrudin. 2008. Konzumerizam. Potreba, životni stil, ideologija. Zagreb: Jasenski i Turk. 10. Klein, Naomi. 2002. No logo. Zagreb: VBZ. 11. Milat, Andrea. 2011. Pobuna radnica Kamenskog i kako se oduprijeti kapitalizmu. Treća, XII/2: 55-85. 12. Mildrag-Šmid, Jagoda. Žene i rad u Hrvatskoj (31-40) u Rada Borić, Marjeta Šinko i Sandra Prlenda (ur.). 2009. Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke. Zagreb: CZS. 13. Prlenda, Sandra i Šinko, Marjeta. Rodno specifični izazovi u tekstilnoj industriji (55-60) u Rada Borić, Marjeta Šinko i Sandra Prlenda (ur.). 2009. Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke. Zagreb: CZS. 14. Spivak, Gayatri. 1999. A Critique of Postcolonial Reason: Toward a History of the Vanishing Present. USA: Harvard Collage. 15. Grgurinović Anja, Jurak Karlo i Tomašegović Nikola: https://www.radnicki.org/gdje-smo-mi-tu-je-kamensko/, 2016. (8.5.2017.) 16. https://www.facebook.com/otvorenokamensko/ (12.5.2017.) 17. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=16327 (2.6.2017.) 18. http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-krajevi/radnice-borca-i-naslijedje-drustvene-svojine-3115 (2.6.2017.) Putem neoliberalizma: Uspon feminizma slobodnog izbora 1. Perry Anderson, Considerations on Western Marxism, London, Verso, 1987. 2. cf. Hester Eisenstein, Feminism Seduced: How Global Elites Use Women’s Labor and Ideas to Exploit the World, Boulder, Paradigm Publishers, 2010; Nancy Fraser, Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis, London, Verso, 2013. 3. cf. Zillah Eisenstein, The Radical Future of Liberal Feminism, New York, Longman, 1981; Olive Banks, Faces of Feminism: A Study of Feminism as a Social Movement, New York, St. Martin’s, 1981. 4. U ovom tekstu, termin “socijalistički feminizam” će se koristiti kada se bude govorilo o tri historijska fenomena: (1) Socijalistički feminizam kasnog 19. i ranog 20. stoljeća (koji je na mnoge načine nasljedstvo Druge internacionale); (2) “Prvi val” teorije društvene reprodukcije iz 1970-ih, koja pokriva polje marksističko-feminističkog rada u kontekstu debate o kućnom radu; (3) Konačno, “drugi val” teorije društvene reprodukcije koji započinje 1980ih s radom Lise Vogel i njenom “unitarističkom teorijom.” 5. cf. Karen Offen, Defining Feminism: A Comparative Historical Approach, Signs, Chicago, 1988, svezak 14, 119–157. Nancy Fraser, Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis, London, Verso, 1. 6. Nancy Fraser, Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis, London, Verso, 1. 7. Ibid., 218. 8. Kako bismo izbjegli površne razlike između neoliberalizma, neokonzervatizma, a također izbjegli i preuranjeno povezivanje jedne škole neoliberalnog mišljenja sa cjelinom, moramo prepoznati brojne transnacionalne poveznice i dimenzije neoliberalizma. Iako je ponekad teško razlikovati neoliberalizam i neokonzervatizam, razlika koja se između njih predstavlja u ovom tekstu je ona koju je definisao Phillip Mirowski, cf. The Thirteen Commandments of Neoliberalism, u: Philip Mirowski, Never Let a Serious Crisis Go To Waste: How Neoliberalism Survived the Financial Meltdown, London, Verso, 2013. 9. Milton Friedman, Capitalism and Freedom, Chicago, University of Chicago Press, 2002 [1962]. 10. ibid., 73. 11. Friedrich A. von Hayek, The constitution of liberty, u: Ronald Hamowy, Chicago, The University of Chicago Press, 2011 [1960], 129.

12. Corey Robin, Magical Realism, and other neoliberal delusions, Dailykos, http://www.dailykos.com/story/2016/4/17/1516494/-Corey-Robin-Magical-Realism-and-other-neoliberal-delusions, pristupljeno. 11. 05. 2016. 13. Mont Pèlerin: the making of the neoliberal thought collective, Cambridge, Harvard University Press, 2009, 439 14. Friedrich Hayek citiran u: Philip Mirowski, Defining Neoliberalism, 446. 15. O ovome sam više pisala u: Minimalna država i neoliberalne strategije kapitalizma, u: Miloš Jadžić, Dušan Maljković i Ana Veselinović (ur.), Kriza, odgovori, Levica, Beograd, Rosa Luxemburg Stiftung, 2012, 159–179. 16. Philip Mirowski, Defining Neoliberalism, 436. 17. Paul Heideman, Bulletproof Neoliberalism, Jacobin, https://www.jacobinmag.com/2014/06/bulletproof-neoliberalism/, pristupljeno. 13. 05. 2016. 18. David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford, Oxford University Press, 2005. 19. Bez obzira na otvorenost i savitljivost karaktera neoliberalizma, trebamo ga posmatrati kao konkretnu političku doktrinu sa jasnim ciljem i čvrstom institucionalnom jezgrom. Na primjer, argumentacija Mirowskog počinje s činjenicom da iza velikog neoliberalnog projekta stoji najveći međunarodni think-tank konzervativne proturevolucije - Mont Pèlerin Society (MPS), društvo osnovano 1947. u Švicarskoj. Cf. The road from Mont Pèlerin: the making of the neoliberal thought collective. 20. cf. Mirowski, Never Let a Serious Crisis Go to Waste. 21. cf. Heideman, Bulletproof Neoliberalism. 22. Miranda Kiraly i Meagan Tyler, Freedom Fallacy: The Limits of Liberal Feminism, Ballan, Connor Court Publishing, 2015, x—xii. 23. Referenca na knjigu Lean In: Women, Work and the Will to Lead (2013.) autorice Sheryl Sandberg, koja je dobila žestoke kritike zbog odsustva intersekcionalnosti i ignorisanja sistematske diskriminacije žena na radnom mjestu (prim. prev.). 24. cf. Sheryl Sandberg, Lean In: Women, Work, and the Will to Lead, New York, Knopf, 2013. 25. Adrienne Roberts, The Political Economy of ‘Transnational Business Feminism’, Problematizing the Corporate-Led Gender Equality Agenda, International Feminist Journal of Politics, 2015, svezak 17, broj 2, 209. 26. Roberts, Financial Crisis, Financial Firms... and Financial Feminism? The Rise of ‘Transnational Business feminism’ and the Necessity of Marxist-Feminist IPE; Geeta Chowdhry, Engendering Development? Women in Development (WID) in International Development Regimes, u: Marchand, M. i Parpart, J. (ur.), Feminism/Postmodernism/Development, London, Routledge, 1995, 26—41; Geeta Chowdhry i Sheila Nair (ur.), Power, Postcolonialism and International Relations, London, Routledge, 2002; Suzanne Bergeron, The Post-Washington Consensus and Economic Representations of Women in Development at the World Bank, International Feminist Journal of Politics, 2003, svezak 5, broj 3, 397—419; Marianne A. Ferber i Julie A. Nelson, Feminist Economics Today: Beyond Economic Man, Chicago, The University of Chicago Press, 2003; Katharine N. Rankin, Governing Development: Neoliberalism, Microcredit, and Rational Economic Woman, Economy and Society, 2001, svezak 30, broj 1, 18—37. 27. Adrienne Roberts, Financial Crisis, Financial Firms... and Financial Feminism? The Rise of ‘Transnational Business feminism’ and the Necessity of Marxist-Feminist IPE, Socialist Studies / Études socialistes, Victoria, 2012, svezak 8, broj 2, 92—93. 28. Čitateljice i čitatelji koje zanima opsežan i detaljan pristup socijalističkom/marksističkom feminizmu mogu pogledati: Lise Vogel, Marxism and the Oppression of Women. Toward a Unitary Theory, Chicago, Haymarket Books, 2013 [1983]; Cinzia Arruzza, Dangerous Liaisons: The Marriages and Divorces of Marxism and Feminism, Pontypool, Merlin Press, 2013; Susan Ferguson i David McNally, Capital, Labour-Power, and Gender-Relations: Introduction to the Historical Materialism Edition of Marxism and the Oppression of Women, u: Lise Vogel, Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory, Chicago, Haymarket Books, 2013, xvi—xxi. 29. Ferguson i McNally, Capital, Labour-Power, and Gender-Relations: Introduction to the Historical Materialism Edition of Marxism and the Oppression of Women, xviii. 30. Ellen Meiksins Wood, Democracy against capitalism. Renewing historical materialism, Cambridge, Cambridge University Press, 2000, 19. 31. Detaljnije sam o ovome pisala u: From theory of accumulation to social reproduction theory: A case for Luxemburgian feminism, objavljeno u Historical Materialism. 32. Savran Sungur i Ahmet E. Tonak, Productive and Unproductive Labour: An Attempt at Clarification and Classification, Capital and Class, London, 1999, svezak 23, broj 2, 113–152; Sergio Cámara Izquierdo, A value-oriented distinction between productive and unproductive labour, Capital and Class, London, 2006, svezak 30, broj 3, 2006, 37–63. 33. Više o ovome u: Ankica Čakardić, Women’s Struggles and Political Economy: From Yugoslav Self-management to Neoliberal Austerity, u: Srećko Horvat i Igor Štiks (ur.), Welcome to the Desert of Post-socialism. Radical Politics After Yugoslavia, London, Verso, 2015. 34. Tithi Bhattacharya, The IMF Makes a Class Warriors of Us All, Public Seminar, http://www.publicseminar.org/2016/04/the-imf-makes-class-warriorsof-us-all/#.WNbTulcX77g, pristupljeno. 22. 04. 2016.