Page 1

Srijeda, 8. april/travanj 2015.

BH. TEATARSKI DNEVNIK

1


2

Srijeda, 8. april/travanj 2015.

AKTUELNO

Sarajevski ratni teatar SARTR Scena MESS  Igor Štiks “Brašno u venama” - praizvedba Režija: Boris Liješević Dramaturgija: Dubravka Zrnčić-Kulenović Scenografija: Vedran Hrustanović Kostimografija: Lejla Hodžić Muzika: Duško Šegvić Uloge: Klement, otac Vladimira i Igora, Nadijin muž, 78 godina MIKI TRIFUNOV Nadia, Klementova žena, majka Vladimira i Igora, 70 godina KAĆA DORIĆ Vladimir, njihov stariji sin, 48 godina IZUDIN BAJROVIĆ Igor, njihov mlađi sin, 45 godina ADMIR GLAMOČAK Helena, Vladimirova žena, 43 godine SELMA ALISPAHIĆ David, sin Vladimira i Helene, 17 godina JASENKO PAŠIĆ Inspicijent: Goran Filipović Šef tehnike: Damir Fazlagić Majstori svjetla: Nedim Pejdah i Nedim Kukavica Majstori tona: Irhad Hodžić i Sretko Vujić Majstor scene: Nurko Oprašić Rekviziter: Elvis Sijarić Garderoberka: Hava Redžić Šminkerka: Sanela Čatović Dekorateri: Mevludin Džananović i Elvis Sijarić Izrada scenografije: Ramo Pamuk  Izvršna produkcija: Lejla Hasanbegović i Sabina Šabić Producenti: Nihad Kreševljaković i Dino Mustafić

Foto: V. Hasanbegović

Igor Štiks o drami “Brašno u venama”

PROŠLOST JE KAO BUMERANG

P

riča ove drame nastajala je godinama. Prvi motivi su se pojavili još za vrijeme mog boravka u Chicagu gdje sam sretao porodice našeg porijekla u kojima sam vidio duboko generacijsko nerazumijevanje. Djeca nisu mogla u potpunosti razumjeti svoje roditelje, iskustvo i historiju koju su donijeli sa sobom u Ameriku. Usvajala su njihovu mitologiju jednog prošlog svijeta, ali preko toga i njegov brutalni gubitak. Izgledalo je to kao nepravda, da naslijedite sve te traume, a živite i želite se razvijati u svijetu u kojem za njih nema mjesta i čak su prepreka za taj razvoj.

Možda ova priča počinje od Davida, najmlađeg od likova, rođenog u Americi, koji svojim roditeljima, stricu, baki i djedu, ali i svima nama, postavlja ključno pitanje: who are you? Tko ste vi? I što ja imam sa svima vama i s tim što sam dobio kao životni teret lutrijom rođenja? To me je natjeralo da se bavim različitim generacijama, unutar moje porodice također, njihovim nadanjima, uspjesima i porazima. To nerazumijevanje i svi ti sukobi, emotivni i ideološki, ideološki koji su nužno emotivni i emotivni koji dobijaju i ideološku artikulaciju - među različitim generacijama u posljednjih stotinjak godina, od Prvog do Drugog svjetskog rata, nedavnog rata, ali i vremena mira koja zbog toga, kao što znamo, nisu lišena konflikta, postali su temom ovog teksta. Kažem teksta, jer nisam znao koju će formu ova priča konačno pronaći.

Dramska forma, kojom se do sada nisam bavio, nametnula mi se kao jedina moguća. Pokušao sam s prozom, ali nije išlo. Neke priče nije moguće ispričati klasičnim pripovijedanjem već je potrebno pustiti likove ispred sebe, na scenu, da pričaju, da šute, konfuzno, s prekidima i šumovima, s neizgovorenim a bolno prisutnim, sa svim onim željama, težnjama i razočarenjima koji su otporni na protok vremena, s ranama koje se skrivaju a onda se bolno otvaraju, sa zakopanim i iskopanim u nama, s pozvanim i nepozvanim gostima, sa svim onim, ukratko, što sa sobom često nose obiteljska okupljanja. Prošlost je kao bumerang, uvijek se vraća. Moramo naučiti uhvatiti taj bumerang prije nego nas ponovo povrijedi, ne da bismo ga odbacili i zaboravili, već da bismo spriječili da nam osakati budućnost.

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini


Srijeda, 8. april/travanj 2015.

U ŽIŽI

3

DRAMA ČEKANA GODINAMA

Brašno u venama” je komad o porodici koju je rat rasuo po svijetu, a koja se poslije više od 20 godina susreće u jednom gradu, u jednom stanu, u jednoj noći. Sve se promijenilo: grad, država, stanovništvo, etnička slika, ulice, lica, ali su ostale traume koje ni protok vremena, ni promjena prostora ne mogu izbrisati. One su postale pogled na svijet, način razmišljanja, obrazac ponašanja. Vremenom traume postaju poznate i prijatne, a izlazak iz traume bolan i nepoznat. Pojedinac ostaje zarobljen u traumi.

Foto: V. Hasanbegović

SKICA ZA PORTRET SVOJE VLASTITOSTI

J

edna od osnovnih namjena svakog teatra jeste i afirmacija savremenog dramskog stvaralaštva, tako da je praizvedba i čast za teatar što može prvi scenski prezentirati jedan dramski tekst, ali i odgovornost da se, u procesu rada na predstavi, novom dramskom rukopisu pristupi sa posebnim umjetničkim respektom. Dramski tekst Igora Štiksa “Brašno u venama“ prva je njegova napisana drama, iako se radi o autoru koji se potvrdio kao vrstan književnik, tako da je ovoga puta ova umjetnička odgovornost teatra i kompletnog ansambla još i veća.

Likovi iz “Brašna u venama” poniru u sjećanje, pričaju o onome što je bilo, kako se dogodilo, kako je moglo biti, mnogo više znaju ko su bili onda, nego li ko su danas. A ko smo nakon dvadeset godina? – pitanje je koje se direktno, baš kao strijela, zabada u ranjiva mjesta sjećanja svakog pojedinca. “Sve je kao san. Samo se kulise mijenjaju”, kaže Igor Štiks u drami “Brašno u venama”, misleći na događanja u prošlosti koja tkaju i određuju živote njegovih likova danas, a dramaturgija snova i sjećanja remeti propisani dramaturški red. Portretirajući jednu porodicu, oca, majku i njihove sinove, autor oslikava likove čija je sudbina zbir u kolopletu porodičnih i povijesnih događanja, BH. TEATARSKI DNEVNIK

sudbina gotovo jedanaka sudbini svake porodice sa ovih prostora. Strahovi, nadanja, razočarenja i gubici ostaju kao tragovi na minuli, kao i na sve prošle ratove. Grižnja savjesti, osjećaj povrijeđenosti, ljutnja, lutanja, nemiri, traženje oprosta, postratni je usud. U opkoljenom gradu se ostajalo, iz njega bježalo ili bilo protjerano, a sada se, nakon dvadeset godina, vraćamo (najčešće zbog toga što nas od tamo tjeraju) ili želimo otići iz grada gdje smo bili ostali ili, pak bolno, prihvatamo izgnanstvo kao trajno ishodište. Likovi iz “Brašna u venama” poniru u sjećanje, pričaju o onome što je bilo, kako se dogodilo, kako je moglo biti, mnogo više znaju ko su bili onda, nego li ko su danas. A ko smo nakon dvadeset godina? – pitanje je koje se direktno, baš kao strijela, zabada u ranjiva mjesta sjećanja svakog pojedinca. Možda je, stoga, bilo teško dramaturški strukturirati ovu dramu koja se događa jedne večeri, za trpezarijskim stolom oko kojeg je ponovo, nakon dvadeset i dvije godine, okupljena porodica. No, zasigurno je ovo ograničenje prostorom i vremenskim trajanjem, koje je postavio sam, autoru omogućilo da postupkom apstrahiranja nebitnosti (iako scenski atraktivnoj datosti) otvori prostor za duše svojih likova u kojima se, htjeli mi to ili ne, prepoznajemo. Taj osjećaj identifikacije pratio nas je kroz cijeli proces rada na predstavi. Reditelj Boris Liješević, koristeći se različitim metodama improvizacije, otkrivao je zajedno s glumcima te duboke ponore sjećanja, jačinu emocija od ljubavi do prijekora, od razočarenja do skrušenosti, od grižnje savjesti do oprosta, te je omogućavao glumcu da počene živjeti sudbinu lika koji je sve više postajao skica za portret vlastitosti... Na jednoj probi sam zapisala: ne znam više gdje oni glumački oblikuju lik, a gdje otkrivaju sebe... Piše: Dubravka Zrnčić-Kulenović

Foto: V. Hasanbegović

Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali decenijama. Drama povratka, susreta, progovaranja, krivice, prevazilaženja, raspleta i na kraju pomirenja. Na Balkanu gdje ratovi kreiraju istoriju, geografiju, ekonomiju, kulturu, politiku, obrazovanje, trauma postaje nacionalno blago, identitet, političko sredstvo, tradicija, vaspitanje. Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali decenijama. Drama povratka, susreta, progovaranja, krivice, prevazilaženja, raspleta i na kraju pomirenja. Pomirenje postaje prijetnja jer zahtijeva suočenje, prihvatanje i otvaranje nove i nepoznate stranice. Pomirenje se pokazuje kao dugotrajan proces za koji je potrebno vrijeme, zrelost i hrabrost. Piše: Boris Liješević

Foto: V. Hasanbegović

Boris Liješević je rođen u Beogradu 1976. godine. 2004. godine diplomirao je režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, gdje radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju. Njegove najvažnije predstave koje je režirao su “Prisustvo”, Atelje 212; “Greta stranica 89”, SNP Novi Sad; “Dragi tata”, JDP; “Zverinjak”, SNP Novi Sad; “Jare u mleku”, Pozorište mladih, Novi Sad; “Čekaonica”, Atelje 212 i KC Pančevo, “Povodom galeba”, Pozorište mladih, Novi Sad i “Elijahova stolica”. Dobitnik je najznačajnijeg priznanja Udruženja dramskih umjetnika Srbije za pozorišnu režiju - “Bojan Stupica” za 2013. godinu.


4

Srijeda, 8. april/travanj 2015.

DUPLERICA

Izudin Bajrović, glumački sugestivan, iako u procesu rada pun sumnji i traganja za duboko skrivenim značenjima, o Vladimiru: Gdje sam pogriješio? Šta učiniti? Ne znam. Pri kraju sam. U žurbi pokušavam objasniti svaki svoj postupak. Radost susreta postaje opomena. Imam li šanse ispraviti grešku... previše pitanja. Zbunjen sam. Uplašen. Uvijek u iščekivanju. Biće bolje, biće bolje... prokletstvo nasljeđenog. Pomalo sam umoran. Prazan. Sam. Šta znači biti roditelj? Požrtvovanje? Odanost? Porodica je bogatstvo, da li? Kažu iskustvo je sve, a prošlost je uvijek sa nama. Mi smo porodica, volimo se, razumijemo, podržavamo jedni druge. I ne pričamo o ružnim stvarima, stvarima koje nas bole. U stvari, ja ne pričam o tome. Govore mi da sam kriv za bratovu smrt, meni mogu to reći. Šta to znači? Da sam ja ostao i poginuo, to bi onda bilo u redu. I ne ide mi se na tu večeru, ali Helena insistira. Ona hoće da održi prodicu. Zašto ona? Pa, ona ju je sjebala. Vratili smo se... Helena me je natjerala. I Davidu je teško, ljut je i ne želi razgovarati, osjećam da me mrzi. Mislio sam da ne pripadam više ovdje, a sada mi se čini kao da nisam ni otišao. Ni starci me više ne nerviraju takvi kakvi su. Vjerovatno sam ostario, iako se tako ne osjećam.

ZAPISI SA PROBA Miodrag Trifunov, protagonista u prvoj SARTR-ovoj predstavi „Sklonište“ Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića, teatarski zaljubljenik, snažne glumačke ekspresije, o Klementu: Ovo je jedan od onih dana kada vam ništa ne polazi za rukom. Sve vam se čini besmislenim. Onda vas iznenadi činjenica da ste roditelj, sinovi su vam već odrasli ljudi. Imam li moralno pravo da ih osuđujem? Teška noć. Pravim se važan, ali godine čine svoje. Dolaze Vladimir i Helena i moj dragi unuk David. Dugo su bili izvan ovog grada. A Igora nema 20 godina, 20 godina ništa ne znam o njemu. Čudno da ga ni u razgovoru ne spominjemo. I onda, trenutak radosti, dolaze moji. Da li Davida, unuka, opteretiti prošlošću? Ali život samo tako dobija smisao. Imam osjećaj da nismo rekli sve. Kako dalje? KLEMENT: Nisam želio otvoriti oči. A morao sam! Ja sam kriv. Morao sam vas zaštititi, a nisam. Morao sam vidjeti kuda to ide, morao sam vidjeti kada se sve počelo raspadati. Ali, ja naprosto nisam želio vjerovati da je to moguće. Nisam.

Kaća Dorić, igrala heroine klasične i avangardne dramske literature, karakterne uloge, s posebnim darom za komiku, glumački snažna i emotivno precizna, pedagoginja i rediteljica, o Nadiji: Pokušavam pronaći tačku od koje ću početi da mislim, da osjećam... Nadam se da će doći, šta će biti kada dođu, a šta ako ne dođu? Ne znam odakle da počnem... moji sinovi... NADIA: Dvadeset i nešto godina živim u tišini. Neću u tišini i umrijeti. To da vam je svima jasno!

VLADIMIR: Ja sam se spasio. Željeti živjeti znači biti kukavica. A ja sam htio živjeti! Je li to tako strašno? (...) Želio sam otići tamo gdje ne kopaju kosti da razdvoje “svoje” od “tuđih”, gdje mi ne analiziraju prezime niti krv tražeći razloge za odstrel. Gdje se može biti neko drugi, negdje drugdje. Tamo gdje nema velikih ideja niti slike djede Oskara! Moj sin kaže da sam pobjegao i od tamo, čim je zagustilo. Nisam, ne ovoga puta. Tamo radiš kao konj skoro dvadeset godina i misliš kako se to tamo cijeni, tamo gdje je zrak bolji. A onda, kada je budžet ispao manji od planiranog, tebe prvog izbace. A otkako smo se vratili ovamo, imam osjećaj da teško dišem.

Admir Glamočak, u zreloj glumačkoj fazi, suzdržan u ekspresiji, precizan u odnosu prema partneru, pedagog i reditelj, o Igoru: Nisam dobro. Gledajući neki ratni dokumentarac vidio sam ljude u prolazu izbrazdanih lica. Onda groblje “Lav”i nepregledni nadgrobni spomenici. Kao muzej mrtvih... Ništa nas ne može saprati, očistiti naše mozgove, oprati naše duše. Uznemiren sam. Godinama pokušavam ne osjećati ništa. Izdaje... mrtvi... buka, živim s tim i hoću da mislim da mi je dobro. Zašto mi je dobro na vrhu zgrade? Valjda zato što svaki tren mogu pasti dolje i onda nema više ništa: ni ljubavi, ni oca, ni bola. Ni budućnosti. Ući ću, kontrolisati disanje i uroniti u njihove oči. Neću se pravdati, neću tražiti objašnjenje. Uzeću njihovu bol, progutaću njihovu sreću. Hoću li onda pobjeći i čutati zauvijek? Helena se smije, Vladimir računa koliko ima, Majka je pomalo luda, a David mi daje dim cigarete. Tjeraju me da lažem. Putujem, stjuardesa ima Helenin osmijeh... popiću tabletu i viski. Zaspaću, možda se ne probudim više. IGOR: Imena ulica više nisu ista. Pokušavao sam naučiti nove, a sjetiti se starih naziva. Gledam u lica prolaznika. Ne prepoznajem nikoga. Zanimalo me ko će biti prva poznata osoba koju ću sresti. (...) Možda je to moja kazna na svijetu da tražim taj metak koji je odabrao njega, a ne mene. Ne mogu ga pronaći, oče. Ipak, i bez metka, nešto je umrlo tamo, na tom asfaltu: onaj koji sam bio - glupi, tašti, nadmeni mladić umro je tamo uz svog brata.

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini


Srijeda, 8. april/travanj 2015.

DUPLA STRANA

5

Foto: V. Hasanbegović

Selma Alispahić, prvakinja SARTR-a, kreativno i emotivno snažna, uvijek temeljita i precizna, glumački uzbudljiva, pedagoginja, o Heleni: Da li da izgovorim ili ne? Guta u grlu. Popiću kafu. Da mi je pobjeći u neku rupu. Večera u 7. Otkud ja u svemu ovome? Tita mi, nisu normalni. Rekla... Oprati Davidu trenerku. SAMA! Poslati Vladimiru poruku da ga Volim?!?!?! Sama!!! Ništa!!! Ne znam šta mi je ovo trebalo. Bolje da smo ostali kući i gledali TV. Rasturiću Vladimira i ne znam hoćemo li nakon svega ovoga biti isti. Možda je i bolje da ne budemo. Voljela bih da se naljuti na mene, ovako nikada ne znam šta zaista misli. Pa neka već odjednom sve ide do vraga. Možda bi tako bilo najbolje za sve nas. David je svakako vezan za mene, ako dođe do frke znam koga će izabrati. Nemam šta da izgubim. Ako trebam da čekam Igora da se svako malo vrati sa ratišta, čekaću. Onda neće biti više dosadnih i ljubaznih večera kod Klementa i Nadije. Dovraga, nisam umrla, živa sam, da mi je da ponovo volim. Ne znam ide li mi ova košulja uz farmerke? Ili možda da obučem suknju, ide mi uz godine. E gluposti... gdje sam to odlutala?! Moram Davidu reći da baka i djed nemaju wi-fi. HELENA: Ja sam učinila sve. Nemam si šta prebacivati. Čekala sam te. Otišla sam tvom bratu u Ameriku jer me on zvao, za razliku od tebe. Davida nismo htjeli opterećivati sa tom pričom. Željeli smo da on raste slobodno, željeli smo mu najbolje.(...) Nagovorila sam Vladimira da se vratimo. Željela sam da mi dijete ima baku i djeda. Da nam dolaze u posjete. Da mi idemo k njima, kao večeras. Pisala sam ti jer želim da mi dijete ima strica i da brat ima brata. (...) Mi smo porodica. Imamo samo jedni druge! BH. TEATARSKI DNEVNIK

Klementa. No, 1941. godine Oskarovi “mutni” korijeni (mješavina Nijemca i Mađara, Slavena i Židova) sudbonosno su ga odredili i Oskar po drugi puta postaje logoraš kojeg su ukrcali u kamion, ovoga puta u konvoj smrti.

Jasenko Pašić, glumac SARTR-a, spreman da svaki zadatak iskoristi kao novi umjetnički izazov, o Davidu: Idemo kod babe i dede. Mama kaže da se strpim i lijepo ponašam. Samo trpim i lijepo se ponašam. Ponekad govorim što ne mislim i radim što ne želim. Što mi više govore da budem finiji, ja gori. Šta mi god kažu ja sam protiv, samo zato što su dosadni i naporni. Ne znam kako da se borim s njima, jer niti imam gdje otići, niti s kim pričati. Oni jednostavno ne razumiju da sam sam. A baba i deda nisu krivi što su dosadni. Hoću kući! Kaže Vladimir da će mi jednom sve biti jasno i onda opet zašuti, natoči viski i toliko od njega. Nije da ne želim znati sve o porodici, ali mi se čine toliko sjebani, da ne znam šta bi mi ta spoznaja donijela. Hoću kući! Mislio sam da je ovako zbog povratka, ali ne, ni tamo nisam bio sretan. Treba mi nešto drugo, ali ne znam šta. Neko drugi, ali ne znam ko. DAVID: Da, tu smo. Na vrhu zgrade. To je jedino što je sigurno. (...) Kada si iznad grada kao da nisi tu, zar ne?

Sve je kao san. Samo se kulise mijenjaju.

KO JE OSKAR? Sa 17 godina (1914. godine) Oskar je otišao ravno na Istočni front. Rusi su ga zarobili i poslali u Tatarstan kod bogatih zemljoposjednika da siječe drva. U doba Oktobarske revolucije, Oskar se probijao kroz Rusiju, kroz građanski rat, ne birajući stranu ni crvenih ni bijelih. Vratio se kući u maleni grad gdje više ništa nije bilo isto. Otac Pal mu je pronašao posao i Oskar je krenuo prema jugu. Oženio se, postao uspješan trgovac i dobio sina

Njegov sin Klement čuva fotografiju svoga oca iz 1914. godine, te prepričavajući Oskarovu životnu priču svojim sinovima, Vladimiru i Igoru i sedamnaestogodišnjem unuku Davidu, i ne sluti koliko je njihova porodica obilježena sudbinskim kolopletom, kao u snu, u cikličnim povijesnim događanjima u kojima se samo kulise mijenjaju. KLEMENT, gledajući Oskarovu sliku: Mog oca odavno nema, ali njegove oči, ove oči naslikane prije stotinu godina, ove oči pune očekivanja i strepnji... su još žive. Gledale su cijelo stoljeće, išle za nama kao neka opomena koju nismo znali protumačiti. Vidjele su te oči kako odvode jednog starijeg, uplašenog Oskara, zauvijek... i kao da su se čudile našoj vjeri da se ti dani više nikada neće vratiti.


6

Srijeda, 8. april/travanj 2015.

JET SET

BORBA SA STVARNOŠĆU KOJU NISMO IZABRALI Iz intervjua koji je s Igorom Štiksom vodila Špela Močnik i časopis Asymptote. S engleskog prevela Duška Amidžić Ideja mjesta je u književnosti snažna pokretačka snaga za mnoge autore. Vi ste dijete više nacija: rođeni ste u Sarajevu, živjeli u Zagrebu, Parizu, Chicagu i trenutno ste u Edinburghu. Na koji način ovo iskustvo utiče na osjećaj mjesta u Vašoj prozi? Ekstremno nasilje uništava postojeća mjesta i odsijeca osobu od njegove ili njene prošlosti, prošlosti kojoj nije bilo dozvoljeno da se prirodno razvije. Kad to iskusite, gubitak onog što je uistinu postojalo, udružuje se sa osjećajem gubitka onog što je trebalo da se desi, onog što je moglo biti. Imao sam četrnaest godina kada je počeo rat u Bosni. Život mi je izgledao pun obećanja. Šok koji sam pretrpio bio je izraženiji zbog (imaginarnog i stvarnog) gubitka i mjesta i prošlosti vezane za njega. Tome se pridružio i osjećaj da ste kidnapirani u nečiju drugu realnost. Nisam bio usamljen u toj patnji. U proteklih 20 godina, većina ljudi u Bosni i drugdje na Balkanu bori se sa stvarnošću koju nisu izabrali. Naučio sam da borba često ima različite oblike – prihvatanje, asimilacija, mimikrija i egzil, ali i otpor. U svakom slučaju, šteta je učinjena. Moje djetinjstvo je postalo ‘izgubljena zemlja’ usprkos tome što je Bosna geografski tamo gdje je i bila. Nakon što jednom prođete kroz to iskustvo, svejedno je da li ćete kasnije ostati zakovani za jedno mjesto, jer ste bespovratno gurnuti u egzil iz stvarnosti, mjesta i vremena koje ste nekada znali. Drugim riječima, niko se u tim mjestima više ne osjeća kao kod kuće. Ja, a često i moji likovi, živim između različitih historijskih i geografskih mjesta. Vremensko i fizičko izmiještanje postaje stoga to ‘mjesto’ u kojem provodimo većinu svog vremena. Je li Vaš rad u cjelini način procesuiranja rata na Balkanu – razumjeti ga da bi izvukli smisao iz ove tragedije? Svakako. Bilo bi to teško poreći. Moje priče se bave temama koje se lako povezuju sa traumatičnim događajima kao što je rat na Balkanu. Samo zamislite devedesetogodišnju osobu koja nikada nije napuštala svoje rodno mjesto, recimo, u nekoj pograničnoj regiji na Balkanu ili Srednjoj Evropi. Ta osoba, ako bude dovoljno sretna da je ostala živa, morala je živjeti u najmanje šest ili sedam država, mijenjati svoja službena dokumenta barem deset puta i sve vrijeme je vjerovatno bombardirana sa još barem toliko različitih političkih simbola. Štaviše, ta osoba je morala živjeti u tri ili četiri različita ideološka režima, dvije ili tri različite ekonomske administracije, pod upravom na tri ili četiri različita jezika i vjerovatno s članovima porodice koji danas imaju različit nacionalni identitet. To su upravo promjene kroz koje smo i moja porodica i ja morali da prođemo. To je sama srž književnosti; materijal sa kojim se fikcija bori i ponekad ga ne može apsorbirati.

Foto: I. Hrkač

Kao neko ko govori nekoliko jezika i čiji su romani prevedeni na nekoliko jezika, smatrate li da jezici zaista oblikuju način na koji uređujemo naše živote? Vjerujem da hibridi, nomadi ili bilingvalni ljudi mogu dati odgovor na to pitanje. Jasno, logika i funkcije jezika mogu učiniti (ne)mogućim da izrazimo određene stvari i misli. Njegova struktura može nam pomoći da razumijemo svijet oko nas – kao što može ograničiti naše razumijevanje. Krećući se između jezika i različitih lingvističkih mjesta vaše biće se može promijeniti. Način na koji vidim svijet može se stoga najbolje opisati kao osobni esperanto: jezik koji ne postoji, ali koji je meni itekako stvaran. Ponekad kad se probudim mogu da imenujem stvari samo na dalmatinskom dijalektu moje majke – možda zato što je standardnom registru potrebno izvjesno vrijeme da profunkcionira. U drugim prilikama mogu se precizno izraziti samo na francuskom. Međutim, ne mogu pisati na tom osobnom jeziku pošto on postoji samo u mojoj glavi. Tako da sam proces pisanja za mene postaje čin konstantnog internog prevođenja. To je stalan pokušaj kanalisanja različitih ‘osobnih’ jezika’ u, nadajmo se, obogaćenu prozu samo jednog jezika. Moj esperanto. Pojavio se i nalet kreativnih radova koji predstavljaju traumu balkanskog iskustva. Šta Vi mislite o ovom trendu? Veza između rata i književnosti je stara, a možda je čak temeljna za književnost. Rekreiranje traumatične prošlosti fikcijom – iako ne predstavlja realnost kakva je bila – može imati moćan uticaj na ljude i njihovu memoriju, često mnogo snažniji uticaj od historiografije. Usprkos svim trenutnim sukobima u svijetu, balkanski sukob iz 90-tih i dalje je snažno prisutan kao važan događaj u suvremenoj historiji i umjetničkoj imaginaciji, sa Sarajevom kao simbolom Jugoslavije i njenog uništenja. To je zaista sukob koji nije dobro intelektualno ili politički svaren; on nas proganja do dana današnjeg. Dugo vremena nisam želio baviti se njime direktno. Tek kada sam se preselio u Pariz početkom 2000-tih osjetio sam snažan impuls da konačno pišem o ratu. Pisanje Elijahove stolice je za mene, također, bio način da krenem naprijed, u tom smislu postalo je i terapeutska aktivnost. Mislim da sam donekle uspio da predstavim balkansku tragediju široj javnosti upravo zato jer ništa u toj tragediji nije bilo naročito ‘balkansko’; to je bila ljudska tragedija koja se desila na Balkanu.

Foto: V. Hasanbegović

Igor Štiks se rodio 1977. godine u Sarajevu. Živio je i školovao se u rodnom gradu, Zagrebu, Parizu, Čikagu, Edinburgu i Beogradu. Za svoj prvi roman “Dvorac u Romagni” (Durieux, 2000; drugo izdanje Fraktura, 2007) dobio je nagradu Slavić za najbolju debitantsku knjigu. Ovaj je roman do sada objavljen na njemačkom, engleskom, španjolskom i turskom jeziku. Njegov drugi roman “Elijahova stolica” (Fraktura, 2006) dobio je nagrade K. Š. Gjalski i Kiklop za najbolje prozno djelo godine, a preveden je do sada na trinaest jezika. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu po ovom je romanu napravljena predstava, u režiji Borisa Liješevića, koja je osvojila Grand Prix BITEF-a 2011. Njegova prva knjiga poezije “Povijest poplave” (Fraktura) izlazi 2008. Sa Srećkom Horvatom je objavio politički esej “Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora” (Fraktura, 2010) kao i zbornik “Welcome to the Desert of Post-Socialism” (Verso, London, 2015). Njegovu studiju “Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship” objaviti će londonski Bloomsbury u 2015. Radi kao istraživač na Univerzitetu u Edinburgu. Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje ‘Vitez umjetnosti i književnosti’. “Brašno u venama” njegov je prvi dramski tekst. 20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini


Srijeda, 8. april/travanj 2015.

SARAJEVSKI RATNI TEATAR U POTRAZI ZA MIROM Kultura je mješavina. Kultura znači mješavinu stvari iz raznih izvora. Orhan Pamuk

O

d svog nastanka do danas, Sarajevski ratni teatar SARTR nastoji biti ne samo teatar, već jedna ideja. Ta ideja baštini tradiciju u kojoj su kultura, umjetnost i teatar važno sredstvo u borbi za ljepši i pravedniji svijet. Naša priča počinje 17. maja 1992. godine, samo 15 dana nakon što je oko Sarajeva stegnut obruč sa namjerom da uguši svaku misao o slobodi. U septembru iste godine, Sarajevski ratni teatar realizirao je teatarsku premijeru predstave Sklonište. Od svog nastanka do danas, nastojimo biti slobodna teritorija oslobođena od straha bilo koje vrste. U središtu Sarajevskog ratnog teatra je uvijek čovjek, bilo da se radi o glumcu/ici, liku kojeg gledate ili nekom od vas koji sjedite u našoj publici. U toku svog postojanja Sarajevski ratni teatar realizirao je preko 80 vlastitih produkcija, a među njima i predstave koje su stekle status kultnih, poput spomenutog Skloništa, predstava Ay Carmela, Čežnja i smrt Sylviae Plath, Tajna džema od malina, Životinjska farma... Sve vrijeme nastojimo biti mjesto otvoreno za nove ideje, mjesto susreta, različitih programa i prije svega razgovora među ljudima. Osnovna ideja Sarajevskog ratnog teatra je slaviti različitost svijeta u kojem živimo, te biti mjesto gdje se ohrabruje komunikacija. Sarajevski ratni teatar je proteklih godina ostvario jaku suradnju sa drugim teatrima u Bosni i Hercegovini, sa Akademijom scenskih umjetnosti Sarajevo, Festivalom MESS, te s prijateljima širom svijeta. Prošle godine imali smo i dva važna internacionalna koprodukcijska projekta u suradnji sa berlinskim Hebbel Am Uffer Berlin – HAU i Nothingham Playhouse. Bez obzira na uvjete u kojima radimo, nastojimo održati dignitet ne samo našeg teatra, već teatarske umjetnosti i naše kulturne realnosti uopće. Želimo pokazati da je veliki dio posla baziran na posvećenosti, radu i kreativnosti, a u čemu kao Sarajevski ratni teatar imamo vrlo važno iskustvo obzirom na okolnosti u kojima smo nastali. Od našeg osnivanja, mi smo svjedočanstvo o fenomenu duhovnog, kulturnog otpora fašizmu i agresiji. Danas mi, ne samo da čuvamo uspomenu na taj period, već nastojimo još snažnije afirmirati univerzalne vrijednosti. Kao takvi, mi smo bili i ostali mjesto naše savjesti i hrabrosti da se suprotstavimo nepravdama i svim devijacijama vremena u kojem živimo. Sarajevski ratni teatar je danas ne ogledalo stvarnosti, već ogledalo budućnosti. Ona se čini čas mračnom, a čas svijetlom. Kakva će biti to zavisi u dobrom djelu i od nas samih. Znamo da nikad ne treba dići ruke u zrak i predati se općem beznađu, depresiji i pesimizmu, već naprotiv. BH. TEATARSKI DNEVNIK

OGLASI

7

Ponosni smo što su nas prepoznali kao “pozorište duše” i to želimo ostati. Nastojimo da ljudi sa kojima radimo nisu samo kolege/ice, već naši prijatelji/ce. Večeras, u koprodukciji sa Festivalom MESS, predstavljamo našu novu predstavu – Brašno u venama. Autor teksta je pisac i intelektualac Igor Štiks. Predstavu je režirao Boris Liješević, jedan od trenutno najznačajnijih reditelja u Srbiji. Glumačka ekipa je od početka bila garancija da ćemo napraviti važnu i dobru predstavu. Boris je okupio neke od naših najznačajnijih glumaca i glumica različitih generacija. Iz našeg teatra dolazi naša prvakinja Selma Alispahić i glumac Jasenko Pašić. Kao gosti su nam došli veoma dragi ljudi, prijatelji i vrhunski predstavnici svoje profesije: Kaća Dorić, Miki Trifunov, Izudin Bajrović i Admir Glamočak. Tu su i Dubravka Zrnčić-Kulenović (dramturginja), Lejla Hodžić (kostimografija), Vedran Hrustanović (scenografija), Dušan Šegvić (muzika)... Okupili smo se svi da pokažemo i dokažemo da je teatar i danas ono što je uvijek bio – osnovna ljudska potreba! U svojoj suštini teatar i kada nas uzdrma, za cilj ima donijeti mir! Piše: Nihad Kreševljaković, direktor Sarajevskog ratnog teatra

REPERTOAR SARTR-a Igor Štiks: “Brašno u venama”, režija: Boris Liješević Sarajevski ratni teatar i Scena MESS George Orwell “Životinjska farma”, režija: Dino Mustafić Doruntina Basha “Prst”, režija: Sabrina Begović “Janje / Kokoš /Orao”, režija: Anica Tomić / Selma Spahić / Ana Tomović Scena MESS, BITEF Teatar, Zagrebačko kazalište mladih, u partnerstvu sa Sarajevskim ratnim teatrom Džejna Avdić “Mama 22”, Teatarski observatorij Sarajevski ratni teatar, Studio lutkarstva Sarajevo i Akademija scenskih umjetnosti Sarajevo “Vesela večer u Sarajevu”, režija: Dubravka Zrnčić-Kulenović Karim Zaimović: “Tajna džema od malina”, režija: Selma Spahić Sarajevski ratni teatar, u koprodukciji sa Fondacijom Karim Zaimović, WARM Centrom i Scenom MESS “Još jedno pismo preko Crvenog krsta”, autorice: Elma Selman i Sanela Krsmanović Scena MESS i Sarajevski ratni teatar “Skupština”, režija: Selma Spahić Narodno pozorište Sarajevo, Sarajevski ratni teatar, Kamerni teatar ‘55 “Bio je lijep i sunčan dan”, režija: Tanja Miletić Oručević Sarajevski ratni teatar i Scena MESS Jose Sanchis Sinisterra “Ay, Carmela”, režija: Robert Raponja George Orwell “1984.”, Teatarski opservatorij

Foto: V. Hasanbegović

S

cena MESS je zamišljena kao prostor pozorišne slobode. Zamišljena je kao mjesto gdje umjetnici/e mogu da istražuju nove forme, da propituju i dekonstruišu književnu klasiku, stvaraju tekstove ili rade praizvedbe, kreiraju autorske projekte. Možda, prije svega toga, zamišljena je kao prostor gdje mogu da rizikuju, jer duboko vjerujemo da se umjetnost ne može razvijati ako pred sebe ne stavljamo izazove i ne ulazimo u nepoznate i neistražene sfere. To znači da će rezultati biti nepredvidljivi i različiti, ali nikada nezanimljivi ili površni. Cilj Scene MESS je kreiranje uslova u kojima su umjetnički timovi koji stvaraju predstave sastavljeni prema zajedničkom senzibilitetu. Scena MESS nema stalni glumački ansambl. Scena MESS nema stalni autorski tim. Svaka predstava okuplja novi tim umjetnika i umjetnica. Kada smo osnovali Scenu MESS prošle godine, najavili smo je kao naš utopijski projekat. Novo pozorište u Sarajevu. Nakon godine dana, imamo svoj mjesečni repertoar, deset živućih predstava i četiri projekta u planu samo u 2015. godini. Pored praizvedbe teksta “Brašno u venama” Igora Štiksa, u režiji Borisa Liješevića, i koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom, ove godine realizirat ćemo “Nevidljive” u režiji Nermina Hamzagića, “Antigonu” u režiji Lenke Udovički i u saradnji sa Teatrom Ulysses sa Brijuna i HNK Ivan pl. Zajc iz Rijeke, te autorski projekat Andraša Urbana, u saradnji sa Kamernim teatrom ‘55. Scena MESS do sada egzistira u brojnim teatarskim prostorima, jer su nam naše kolege/ice iz bh. teatarskih kuća otvorile vrata. Naš plan je da u budućnosti i vas i naše kolege/ice iz drugih pozorišnih kuća ugostimo u našem prostoru. Da stvorimo sjecište regionalnih i internacionalnih saradnji u Sarajevu, mjesto koje diše različitošću, bogatstvom drugosti. I sigurni smo da ćemo to i ostvariti. A večeras, u Pozorištu duše, Sarajevskom ratnom teatru, gledamo predstavu u režiji jednog od najboljih regionalnih reditelja, pozorišnog monaha Borisa Liješevića. Gledamo fantastične glumice i glumice Kaću Dorić i Mikija Trifunova, Selmu Alispahić, Admira Glamočaka, Izudina Bajrovića i Jasenka Pašića. Ja ne mogu da dočekam, a vi? Piše: Selma Spahić, Umjetnička direktorica Internacionalni teatarski festival MESS - Scena MESS

REPERTOAR SCENE MESS Igor Štiks: “Brašno u venama”, režija: Boris Liješević Sarajevski ratni teatar i Scena MESS “Janje / Kokoš /Orao”, režija: Anica Tomić / Selma Spahić / Ana Tomović Scena MESS, BITEF Teatar, Zagrebačko kazalište mladih, u partnerstvu sa Sarajevskim ratnim teatrom Karim Zaimović: “Tajna džema od malina”, režija: Selma Spahić Sarajevski ratni teatar, u koprodukciji sa Fondacijom Karim Zaimović, WARM Centrom i Scenom MESS “Još jedno pismo preko Crvenog krsta”, autorice: Elma Selman i Sanela Krsmanović Scena MESS i Sarajevski ratni teatar “Bio je lijep i sunčan dan”, režija: Tanja Miletić Oručević Sarajevski ratni teatar i Scena MESS Heinrich von Kleist: “Pobunjenik M.K.”, režija: Nermin Hamzagić Narodno pozorište Sarajevo i Scena MESS Dževad Karahasan: “Koncert ptica”, režija: Aleš Kurt Kamerni teatar ‘55 i Scena MESS Biljana Srbljanović: “Mali mi je ovaj grob”, režija: Dino Mustafić Heartefact Fund, BITEF Teatar, Teatar Ulysses, Testament Films, Kamerni teatar ‘55, u partnerstvu sa Scenom MESS Martin McDonagh: “Gospodin Jastuk”, režija: Luca Cortina Pozorište mladih Sarajevo i Scena MESS Almir Bašović, Almir Imširević, Doruntina Basha: “Balkanski rekvijem”, režija: Stevan Bodroža Bosansko narodno pozorište Zenica, Wien Kultur, bmukk, Trembles Verein für freies Theater Hundsturm, Scena MESS “Jesus”, autori: Babilonia Teatri Babilonia teatri, La Nef / Fabrique des Cultures Actuelles Saint-Dié-desVosges, Scena MESS


8

FAKAT ZADNJA STRANA

Srijeda, 8. april/travanj 2015.

IZ TEKSTA Foto: V. Hasanbegović

IGOR Ova muzika... podsjeća me na jednu urbanu legendu. Možda i istinitu. Jednom, sedamdesetih mislim, jedan je poznati svjetski džezer došao u Jugoslaviju. Ne znam gdje. Zagreb, Beograd, Sarajevo... svejedno. Legenda kaže da je želio nabaviti heroin. Našao se tu odmah neki diler. Obavili su transakciju. Muzičar je pripremio stvar, ufiskao se i kolabirao. Srećom su ga brzo našli, odveli ga u hitnu. Jedva su ga spasili. DAVID Overdose? IGOR Ne. Brašno. Smije se. Heroin s brašnom! Svi se nasmiju. KLEMENT zamišljeno Brašno u venama. NADIA Baš kao i nama, zar ne? KLEMENT Kako to misliš? NADIA Vene su nam pune brašna. KLEMENT Vene pune brašna. NADIA Ali za razliku od tog džezera, za nas nema pomoći. Ništa ga neće očistiti iz naše krvi. DAVID I prenosi se djeci, kao bolest. HELENA I dani su nam ponekad teški kao olovo. VLADIMIR I ponekad je svaki ukradeni dah pobjeda. IGOR I ponekad čak i kisik zaboli kad stigne do pluća. KLEMENT I srce nam ponekad stane. NADIA Pa krene dalje... čudeći se da još uvijek kuca.

Javna ustanova Sarajevski ratni teatar SARTR – Sarajevo, BiH Adresa: Gabelina 16 Tel / Fax: +387 33 66 51 89 Tel: 033 66 40 70 Email: teatarsartr@yahoo.com Web: www.sartr.ba

Javna ustanova MES - MEĐUNARODNI TEATARSKI FESTIVAL - SCENA MESS Adresa: Maršala Tita 54/I Tel: +387 33 20 03 92 Fax: +387 33 21 19 72 Email: info@mess.ba Web: www.mess.ba

Direktor: Nihad Kreševljaković Marketing: Hana KaraDŽA Pravna služba: Nermin Klapuh Računovodstvo: Medina Aganović Sekretarica: Jasmina Mešić Spremačica: Senija Mujak

Direktor: Dino Mustafić Direkcija: Dajana Gurda, Lejla Hasanbegović, Ira Isović, Belma Jusufović, Mirna Ler, Aida Mujković, Bojan Mustur, Selma Spahić, Mirsada Škrijelj Odnosi s javnošću: Una Bejtović, Emir Muhamedagić

Premijera “Brašno u venama” 8. april 2015. godine Urednica: Dubravka Zrnčić-Kulenović Dizajn: Bojan Mustur Fotografija: Velija Hasanbegović Prijevod: Bojan Popić

20 i kusur godina najtiražnija novina u bosni i hergegovini

The Flour in Our Veins / BOS  

Official brochure/newspaper design for a theater play "Brašno u venama / The Flour in Our Veins" Director: Boris Liješević International The...

The Flour in Our Veins / BOS  

Official brochure/newspaper design for a theater play "Brašno u venama / The Flour in Our Veins" Director: Boris Liješević International The...

Advertisement