Issuu on Google+

PANORAMA REVIJA ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA - SPECIJALNO IZDANJE

VITEZ 2008

PANORAMA

Specijalno izdanje

1

KNJIŽEVNI NATJEČAJ MARKO MARTINOVIĆ NAJBOLJE KRATKE PRIČE 2007/08


2

Specijalno izdanje

PANORAMA

GENERALNI POKROVTELJ ECONOMIC - VITEZ

PANORAMA

Revija za kulturu i društvena pitanja SPECIJALNO IZDANJE, rujna 2008. Nakladnik: Udruga mladih Enter Vitez Studio Albatros Vitez Urednik: Željko Kocaj Uredništvo: Ivan Sajević, Mario Mlakić, Almir Alić, Vatroslav Matić, Borislav Sučić Foto: Željko Kocaj, Zoran Strukar Brzoka, Računalna priprema: Borislav Sučić Tisak: Grafotisak Grude www.vitez.info e-mail: umenter@gmail.com zeljko.kocaj@tel.net.ba Vitez, rujna 2008. godine

POKROVITELJI FOND ZA IZDAVAŠTVO - SARAJEVO MINISTARSTVO PROSVJETE, ZNANOSTI, KULTURE I ŠPORTA KSB - TRAVNIK OPĆINA VITEZ MLADEŽ HDZBIH SPONZORI MINISTARSTVO FINANCIJA KSB TZ SBK/KSB FIS - VITEZ ECOS - VITEZ KRISTAL - VITEZ CM COSMETIC MARKET - VITEZ BOGNER ČELIK - VITEZ AM 2000 - VITEZ HOTEL VITEZ OO HDZBIH - VITEZ AK VITEZ IVA - VITEZ BUBA COMMERCE - VITEZ GP OBZOR - VITEZ OVNAK - VITEZ MAKS - VITEZ ŠARIĆ COMMERCE - VITEZ Izdavanje ove publikacije omogućio


PANORAMA

Specijalno izdanje

3


4

Specijalno izdanje

PANORAMA

UVODNA RIJEČ

R

adi očuvanja uspomene i popularizacije djela pokojnoga književnika Marka Martinovića Cara, Udruga mladih ''Enter'' Vitez i časopis PANORAMA su 2007. godine raspisali nagradni natječaj za kratku priču. Nagrada nosi ime Marka Martinovića Cara, a prema propozicijama natječaja dodijeljene su tri nagrade. Nagradni fond 2007. godine iznosio je 1 000,00 KM. Prvi natječaj rezultirao je sa 70 pristiglih kratkih priča iz sedam zemalja. Prva nagrada pripala je Almiru Aliću, autoru iz Tuzle, za priču ''Ibrica i Marica''. Drugu nagradu osvojila je Jasminka Domaš iz Zagreba, s pričom ''Što je sve nedostajalo Isaku Bergeru u jednom danu'', a treća nagrada pripala je Anti Zirdumu, Vitežaninu, za priču ''Enigmatična banknota''. Organizatori su najavili kako će uložiti maksimalan angažman kako bi ovaj natječaj postao tradicija i jedno od kulturnih obilježja Viteza i Središnje Bosne te su shodno tomu natječaj raspisali i u 2008. godini. Želju i ideju organizatora prepoznao je i Franjo Rajković, vlasnik poduzeća «Economic» iz Viteza, inače pokrovitelj natječaja, te za ovogodišnji natječaj utrostručio nagradni fond. Na ovogodišnji natječaj pristigle su 73 kratke priče vrlo ujednačene kvalitete već afirmiranih autora i onih koji to nisu, od kojih je titula pobjednika zasluženo pripala Anti Zirdumu iz Viteza za priču ''Pehović'', čime se potvrdilo kako Zirdum prošle godine nije slučajno osvojio treću nagradu. Drugo mjesto na ovogodišnjem natječaju osvojio je Loris Gutić iz Zenice s pričom ''Svaki pas ima svoj dan'', a treća nagrada pripala je Momčilu Spasojeviću iz Čelinca za priču ''Povratak''. Pored nagrada za prve tri priče, Udruga mladih Enter, sukladno svome poslanju, i ove je godine osigurala i nagrade za najbolje mlade autore Lašvanske doline, bez rangiranja, u svrhu poticanja književnoga stvaralaštva mladih autora s naših prostora.

Nagrada nosi ime Marka Martinovića, jednoga od prvih značajnijih viteških pisaca. Rođen je 8. ožujka 1933. godine u Polju kod Travnika, a umro 21. rujna 2003. godine u Vitezu. Sahranjen je na Gradskom groblju u Vitezu. Prozaist i pjesnik, objavio je osam naslova. Uvršten je u antologiju „Hrvatska proza u BiH od Matije Divkovića do danas“ (1995.) priređivača Veselka Koromana. Nositelj je Zlatne povelje Matice Hrvatske, koja mu je uručena u Zagrebu 1995. godine za zbirku priča „Isus u podrumu“. Bio je omiljena osoba, društven, duhovit kozer kojeg mnogi smatraju predvodnikom viteških književnih naraštaja. Zbog svega toga, na inicijativu organizatora književne nagrade koja nosi njegovo ime, Općina Vitez je dodijelila Marku Martinoviću posthumno javno priznanje „Zlatna plaketa“ za 2008. godinu. U svakom slučaju ovaj književni natječaj svakako je doprinio sjećanju na našega sugrađanina i prijatelja kakvo on zaslužuje, a također će, vjerujemo, biti i poticaj književnom i svakom drugom stvaralaštvu mladih Lašvanske doline, pa i cijele Središnje Bosne.


PANORAMA

Specijalno izdanje

KNJIŽEVNA VEČER POSVEĆENA MARKU MARTINOVIĆU 2006.

OCJENJIVAČKI SUD 2007.

OBRAĆANJE POBJEDNIKA 2007.

ORGANIZACIJSKI ODBOR SA POBJEDNIKOM I GOSTIMA 2007.

ČLANOVI ENTERA POLOŽILI 70 RUŽA ZA 70 GODINA ŽIVOTA MARKA MARTINOVIĆA

POLAGANJE VIJENCA NA PJESNIKOV GROB 2007.

5


6

Specijalno izdanje

PANORAMA

Almir Alić rođen je 29.5. 1970. godine u Zvorniku. Diplomirao je na ETF u Tuzli, 1995. godine. Pokretač i prvi urednik studentskog časopisa “Spoj” (Tuzla, 1992./93.). Dobitnik je prve nagrade na natječaju kratke priče radija F BiH 1 (Sarajevo, 2003.). Objavljivao je u Omnibusovom književnom žurnalu (Sarajevo, 2005.), Ekran priče_04 (Profil, Zagreb, 2006.), Časopisu za književnost i umjetnost Ostrvo (Tuzla, 2007.)... Roman “Soliter Titanic” (V.B.Z., Zagreb, 2006.) u najužem izboru V.B.Z.-ove nagrade za najbolji roman (Zagreb, 2006.) i najužem izboru godišnje nagrade društva pisaca TK (Tuzla, 2006.). Isti roman se našao u ovogodišnjoj konkurenciji za književnu nagradu “Meša Selimović” (Za najbolji roman regije Zapadni Balkan Tuzla, 2007). Kratki roman “Povratak” u najužem izboru nagrade Hrvatske matice ogranak Osijek (Osijek, 2006). U najužoj konkurenciji za književnu nagradu Fra Grgo Martić, za najbolju neobjavljenu knjigu proze (roman), (Kreševo, 2007). Pobjednik je prvog književnog natječaja za najbolju kratku priču “Marko Martinović”, Vitez 2007. Živi u Tuzli.


PANORAMA

Specijalno izdanje

7

IBRICA I MARICA (Sarajevo- Zagreb) Umorni putnik osjeti jaku mučninu u stomaku, potaknutu iznenadnim prizorom na mokrom kolovozu. Kroz zamagljeno je prozorsko staklo posmatrao bijelo krzno pregažene mačke. Slučaj je htio da životinja baš tu izgubi treću dimenziju, pretvarajući se u svoju beživotnu projekciju na vlažnom asfaltu. Bila je vrlo razvijena - posthumno joj je gotovo pošlo za rukom dvije isprekidane linije kolovozne trake pretvoriti u jednu, punu. Kroz poluspuštene očne kapke putnik nijemo zuri u ekran zamagljenog prozora. Traži smisao u jurnjavi automobila i škripi guma što sistematično raznose komade prljavo-bijele dlake. - Život je neizlječiva bolest, s predvidljivim krajnjim ishodom, - kontemplira putnik, zureći u ono malo jada što ostane kad nas jednom nestane. - Ubrzo će sve tragove na cesti sprati hladne, decembarske kiše. Pogled mu, nesvjesno, odluta ka nebu. Još se čeka prvi, zakašnjeli snijeg. Autobus Centrotransa je napravio novu stajanku u n- tom usputnom restoranu, nazvanom po hladu bjelogoričnog drveta, poštujući tradicionalni deal između vozača i gostioničara koji se poravnavao preko novčanika iscrpljenih punika na relaciji Sarajevo- Zagreb. Adnan Gracić nikada ne izlazi iz autobusa za vrijeme ovakvih prekida vožnje. Navika iz djetinjstva. Pare se nisu bacale za bljutavu doljevušu koju gostioničari besramno nazivaju kavom, pa je navici ostao dosljedan i sada, kad novca u prometu ima još manje. Tako je slučajno u Adnanov vidokrug ušla dvodimenzionalna projekcija mačke na asfaltu i pokrenula neželjene procese u glavi i stomaku. Čelo drži prislonjeno uz prozor. Godi mu ledeni dodir stakla. Glavu, ionako, nikada ne naslanja na sjedište - gade mu se poslovično prljavi i masni prekrivači. Da je odstupio od ovog besmislenog, hipohondričnog pravila, jednostavno bi naslonio glavu i sklopio oči. Duboki san bi ga poštedio prizora presovane domaće životinje i osjećaja mučnine u progresu. Još da ne mora disati, život bi mogao biti podnošljiv. Zrak u autobusu kombinacija je najgorih mogućih mirisa na svijetu. Smrdljivi koktel diesel goriva, ljudskog znoja, upotpunjen je aromom spaljene piletine. Njene posmrtne ostatke sistematično trijebi putnik na susjednom mjestu. Gospodin je otkopčao zadnji gumb na košulji, olabavio čvor kravate s uzorkom Disneyevog miša i razmakao čeljusti poput anakonde - da bi lakše usisao svoj plijen. Masno odijelo mu se, na dnevnom svjetlu, presijava kao kod rudničkog portira. Bez sumnje i on je iz Bosne. Nudi da podIjeli ono što je ostalo, a ostalo je najslađe - trtica i vrat. Saputnik uhvati zamišljen Adnanov pogled, brzo proguta polusažvakan komad piletine (da mu nebi utekla misao), pa progovori zavjerenički intoniranim glasom: - Pogana je to životinja! Moja sestrična je od njene dlake fasovala hematom na mozgu veliki k’o rukometna lopta. Cura lijepa, jedinica u majke! Svi mislili “ono - najgore”, ali sreća pa nije! Zarazile su je neke baje što stanuju u mačjem izmetu, a prenose se preko životinjske dlake. Tematika vlastitog izlaganja ne slabi apetit nezvanom gostu. Žvače i priča o govnima. Ne može ga zbuniti ni Adnanova apsolutna nezainteresiranost da agresivni monolog svojim govorom pretvori u dijalog. Mesožder forsira priču i misli, susjed će omekšati, imat će sugovornika da pričom prekrati vrijeme do dalekog Zagreba. PRVA NAGRADA 2007. GODINE


8

Specijalno izdanje

PANORAMA

- Sad je mala dobro, samo ima poveliki ožiljak na glavi. Pati se k’o Miki Jevremović, valja joj s potiljka navući kosu da pokrije prostor gdje više ne raste. Što ti je život - mačke je voljela više od svega, a danas ih odmah spuca nogom u guzicu. Vozaču što je ovu zgazio, platila bi škembiće i piće! Adnan ništa ne odgovori. Njegova mučnina je neanimalne prirode i to stranac nužno ne mora da zna. Sklopi oči da ne gleda mrtvu mačku i zamrači bolnu asocijaciju na starijeg brata. Na uši postavi slušalice discmana i pusti da se zavrti njegov omiljeni CD - “Amanet”. Znao je jedno, put u tuđinu čine snošljivim zvuci sevdalinke. Stari trik nostalgičara. Pustiš muziku, sklopiš oči i bilo gdje da si u tom trenu, svuda oko tebe nalazi se Bosna. Iz slušalica začu glas oronulog šansonjera što pod stare dane, vješto kao umirovljena prostitutka, koketira sa zvukom sevdaha. Ibrica Jusić je pjesmom plivao uzvodno, vraćao se svojim hercegovačkim korjenima. Sluša Adnan o “bolesti šimšir lista, pod pendžerom lijepe Magbule”, pa mu tuđa bol na tren olakša vlastitu brigu. Na put je pošao nerado, potjeran nevoljom, ispraćen majčinim suzama. Kući treba donijeti mrtvo tijelo brata iz daleke Amerike. Amerika je sjedinila mnoge države, a Latif zalijepio baš u New Jerseyu. Majčina je želja da joj draži sin bude ukopan pored očeve grobnice, na Kovačima, prije dolazećeg Bajrama. Prvo parcelu za mezar odredila, pa tek potom zaplakala. Brojao je Adnan materine suze što impregniraju žensku odlučnost, a činilo mu se da po njega niko ne bi krenuo na ovako dalek put. - Mene bi jednostavno zagrnuli zemljom u prvoj rupi pokraj puta. Ili bi me pokopali u zajedničkoj grobnici bjelosvjetskih siromaha, dva reda iznad Mozarta. Tako razabire ubogi putnik preplašen dalekim putem. Adnanu treba oprostiti. Mlad je i teško razumije fenomen emotivnog odnosa majke i prvorođenog djeteta. Simplificirano promatra događaje, isprepadan brojnim graničnim prijelazima koji mu predstoje. Ratno Sarajevo nikada nije napuštao zbog dugogodišnje barbarske opsade, a nenaviklom namjerniku putovanje dođe kao kazna. On, u svojoj postratnoj percepciji, očekuje da granična policija i svi carinici svijeta imaju duge brade, kokarde i oštru kamu zadjenutu za pojas. Rat je multiplicirao državne granice koje treba preći u nakani da dopremi bratove posmrtne ostatke. Plaši ga predstojeći let iz Zagreba, preko Beča za New York i dalje za New Jersey. Strah valja poduplati. Itinerarij pretpostavlja i povratak kući. Dva dana poslije, istim putem nazad, u društvu odbačenog oklopa koji je trideset godina štitio dušu starijeg brata Latifa. Tehnički, sve to jako dobro zvuči. Nek’ nema magle i nek’ bude kerozina. Niko ne pita Adnana jel’ te, bolan, strah aviona? Niko ne veli hoćeš li se snaći, jado? Uzmi ovo malo novca i hvataj se autobusa do Zagreba, a onda u zrak, pa kako Bog odredi. A Bog, sistematični analitičar svih naših pluseva i minusa, sve okrene na dobro. Okrenuće i ovo, hoće - Inšallah!

(Zagreb- Beč)

- Na zagrebačkom aerodromu Pleso možete sresti i ponekog Zagrepčanina! - ironično primijeti Adnan, iznenađen mnoštvom stranaca u haotičnom kretanju aerodromskim atrijem. Posmatra govor, boju tena i položaj očiju okolnih putnika i jasno IBRICA I MARICA


PANORAMA

Specijalno izdanje

9

razaznaje bahate Ruse u masi malenih Kineza i tamnoputih Arapa s bosanskom putovnicom. Mnoštvo je tu poslovnog svijeta, tranzicija ih redom naoružala parnim brojem mobitela, pa hodaju aerodromskim terminalom i razgovaraju s obje ruke prinešene uhu, kao da klanjaju jaciju u pokretu. Prva asocijacija, koja se bosanskom muslimanu učini logičnom, iz ove perspektive izgleda potpuno apsurdno - malo je vjerovatno da iko od prisutnog mnoštva prakticira namaz. Barem ne javno. Danas u europskim zračnim lukama nije popularno biti musliman. Ta je istina Adnanu dobro znana i tjera ga da se još dublje zavuče u ljušturu vlastite nesigurnosti. Aerodromska kakofonija tvori ogromne akustične zidove, koji u potpunosti okružuju i izoliraju bosanskog putnika. Stotine različitih sudbina, gura se u redovima i vuče ogromnu prtljagu oslonjenu na dva malena kotača. Osobnim paradoksom smatra činjenicu da se u ovolikom mnoštvu ljudi osjeća najusamljenijim čovjekom na svijetu. Poluprazni ruksak, s kojim je krenuo na put, privlači pozornost sigurnosnog osoblja. Trpi ispitivačke poglede na sebi. - Kako se vremena mijenjaju. Nekada su sumnjivi bili ljudi s velikom prtljagom, a danas je svaki maleni ranac potencijalna eksplozivna naprava! - razmišlja Adnan dok šalje glupave osmjehe namrgođenim redarstvenicima. Stid ga je odsustva sadržaja u njegovoj transportnoj torbi. Kao da prokleti ranac definira njegov mizerni život. Želio bi imati ogromni Samsonite kovčeg, biti u žurbi, nositi vrećice s natpisom Duty Free Shop, galamiti i imitirati bezbrižan život kao ostali putnici u zračnoj luci. Ali on to nije, jer oni imaju posao, imaju dom s pokošenim travnjakom, u domu svoju obitelj i živog starijeg brata. Bezvoljno ustade i krenu do toaleta. Umi se temeljito, opra ruke i želudac do vrha napuni vodom da bi donekle zavarao sve veću glad. Rukama ispegla umorno lice, skloni šake i pogleda svoj odraz u oljuštenom ogledalu. Tražio je linije koje bi mu vratile sjećanje na Latifa. Izdaleka, počesto su ih znali pomiješati i nazvati imenom onog drugog. Četiri godine razlike izgubilo se negdje u pubertetu. Adnan se približi ogledalu i dah mu zamuti vlastiti lik. Zateče se izgubljen u beskonačnoj petlji amnezije. Sliku brata u misli ne može dozvati. Sjećanje mu opsjedaju besmislene životne situacije, potaknute kontekstom aerodromskog toaleta. Adnan jasno čuje Latifov glas iz kućnog wc-a, kako pjevuši spontano izmišljenu rimu: Ne mogu, ne mogu da se olakšam/ puno suhe hrane jedem u akšam… Ali, bratovog se lika ne može sjetiti. Zato bježi natrag u čekaonicu, da se utopi u masi ljudi s checkiranim avionskim kartama. Metalne klupe u čekaonici mijenjaju svrhu i postaju neudobni kreveti putnicima s kratkim snom i dugim čekanjem leta. Adnan izabra mjesto pored para bijelih sportskih čarapa i spusti umorno tijelo na hladni aluminij. Pogleda i druge klupe u prostoriji tražeći slobodno mjesto pored nekog gospodina s crnim čarapama, koje u principu manje smrde od bijelih. Uzalud. Klupe su ispunjene nervoznim putnicima, koji su vrijeme kratili snom ili čitanjem. I on iz džepa izvadi pogužvanu kuvertu u namjeri da njen sadržaj još jednom utvrdi. Na uši stavi slušalice, pritisnu play i udahnu duboko. Zagleda se u papir i klimnu glavom kao da razumije sve što je napisano. Napisano - ne napisano, Latifa više među živim nema. Ibrica je pjevao o “silnom sultanu što, u Stambolu, na prijestolju sjedi”. Sestra je, mimo njegovog znanja, ljubovala s mlad-vezirom po bratovom haremu, a takve se stvari teško opraštaju. Ova sevdalinka ne pominje bratov gnjev, ni sestrine suze. Sultan je izvađen iz realnog konteksta, širok je i pravdoljubiv. PRVA NAGRADA 2007. GODINE


10

Specijalno izdanje

PANORAMA

Oprašta sve. Ljubav pobjedi uvijek, no samo u pjesmama. Takva je želja običnih ljudi koji pišu stihove, njima trebaju bajkoviti svršeci kakvih u realnom životu hronično manjka. U Adnanovoj pjesmi brat bi Latif bio još uvijek nasmijan i živ, ali sudbina mu nije dodijelila takve rime. Pismo iz Amerike iznenadilo je stanovnike malenog sokaka na Bistriku. Latif se nikada nije javljao kući. Možda ga je bilo stid vlastitog bijega iz opkoljenog Sarajeva. Možda su Gracići predstavljali balast njegovom novom životu, koji je htio započeti daleko od sarajevskog ratnog pakla. Ludima sreće ne manjka, on se jedne ratne večeri jednostavno zavukao u autobusko spremište i sakrio se iza putničkih torbi u vlasništvu jevrejske djece koja su napuštala razoreni grad. U Adnanovom sjećanju se čvrsto urezao posljednji kadar zajedničkog životnog filma - bratov glas koji mu razočarano dovikuje: - Istrijebite se međusobno, međedi jedni! Od tada je prošlo puno Bajrama, a da pismo kući stiglo nije. To bi Adnan mogao oprostiti. Latif nije bio pretjerano sklon pisanju. Oralan tip. Iz nekadašnje JNA su, za dvanaest mjeseci vojničkog roka, majki stigla tek tri pisma. Jedno, ispisano na papirnoj salveti, sazdano od dvije rečenice. Prva - trocifren broj “155”, a zadnja: “Prijatno septembar, muuuuu junci!” Mati je kopnila misleći kako njen prvijenac i zjenica oka pati u Armiji, pa loše vijesti mora šifrovano slati kući! Čula je ona svašta o vojnim bezbjednjacima. “Onima-u-Valjevu ko god dođe iz Sarajeva Mladi je musliman.” Zadnje pismo, smotra vojničkog folklora, mater je još više zbunilo. Mogla je i preseliti, a da ne sazna da Gušter uši ima i da čizma može glavu da sačuva. Presjek Latifa i pisane riječi oduvijek je bio samo prazan skup! Vijesti o Latifu stizale su posredno, dobro uhodanim obavještajnim kanalima mahale. Izvor informacija bio je susjed Mevludin Tokić. Njegov brat Sabahudin radio je u New Jersey kao construction worker, mada je u bosanskoj školi završio samo za zidara. Mevludin brata promovira u sveca - Constuction worker i tačka! - Zna Amerika koliko on vrijedi, a zna i to da ničemu ne služi ova naša škola. Sabahudin je u pismima opisao Latifovu sudbinu u obećanoj zemlji. Mevludin glasno čita sadržaj, dobro pazeći da mu ne promakne koja ružna riječ: - Latif radi u čeličani, kao operater na presi rabljenog metala. Ni američke prese nisu k’o u ostalog svijeta. Ova kompletnog Cadillaca pretvori u metalnu palačinku samo jednim pritiskom na dugme. Automatizacija je hamala zamijenila tasterom. Tu bi Mevludin, nakratko, prekidao čitanje dajući svoje viđenje tehnološkog progresa zapadne civilizacije: - Bože, poštedi nas automatizacije, sačuvaj radna mjesta za svoje dobre Bosance! U početku, svaka vijest o bratu bila je “Latif u čeličanu, Latif iz čeličane”. Između - devet sati škripanja prese od koje trnu metalne plombe u zubima, a u ustima se stvori gorkast okus oksidacije. Jede se ako se šta ponese od kuće. Obrok je topao, ukoliko ga držiš na suncu do polusatne pauze. U jednom od Sabahudinovih pisama provukla se vijest da se Latif priženio Amerikankom. Mevludin se krkanski smije i veli: - ‘Alal vjera! Nije Latif štanc’o samo za presom! Nakon još jedne spontane upadice nastavio je čitati bratov rukopis: - Ukoliko hoćeš Bosanca zajebati, onda ga oženi Amerikankom. Latif je u miraz dobio i dvoje djece. Beverly ne propušta večernje izlaske, a Latif ostane kod kuće i šuti, savio se oko one dvije curice baš k’o da ih je sam napravio. Ujutro stavi djecu u kola, pa pravac Jersey elementary school, a potom još sat vremena IBRICA I MARICA


PANORAMA

Specijalno izdanje

11

vožnje do Eagle Steel Company. Kod Amera nema zajebavanja na poslu. Devet sati rokaj za presom, bez puš pauze i bez odlaska u ćenifu! Svaki dolar ovdje krvavo se zaradi! - Nije Mevludinovom bratu svaka za povjerovati. K’o da je on šta bolji - oženio Makedonku! pravdao je Adnan brata pred nasmijanim susjedstvom. Prvo i jedino pismo koje je Adnanovoj kući stiglo iz Amerike bilo je pisano na engleskom jeziku. Adnan ga je učio u školi osam godina, ali nerado. Ono engleskog što zna naučio je iz filmova. Mevludin je lingvista u bistričkoj mahali. Uz kavu i hurmašice prevede pismo, onako kako ga on razumije: - Ovo pismo piše pravni zastupnik čeličane Eagle Steel Company iz New Jerseya. Muštuluka neće biti. Porodica se zvanično obavještava o Latifovoj tragičnoj smrti ispod uredno podmazanog klipa Caterpillarove hidraulične prese. Pravo je egzaktna nauka, ljudska se sudbina opiše u tri rečenice. - Kompanija se pravno ograđuje od smrti jer je uposlenik, kršeći radnu disciplinu, samoincijativno ušao u komoru prese bez zaštitnog šljema za glavu. Zbog činjenice da isti nije poštovao odredbe Zakona o zaštiti na radu, kompanija nije dužna trpjeti bilo kakav odštetni zahtjev! Iskreno vaš, Michael Gross, legal advisor of Eagle Steel Co.!

(Beč- New York) Svijet je bitno drugačiji, ako ga posmatramo iz ptičje perspektive. Da su stari Slaveni svoju ekspanziju pravili aero-flotom, zasigurno bi prostor brdovitog Balkana zaobišli u velikom luku. Planinski reljef je dominantna geografska struktura, koju razbija tek poneki raštrkani gradić uglavljen u prvu slobodnu kotlinu. Sreća pa Slaveni nisu bili klaustrofobični. Nije im smetalo pustiti korijenje na tijesnom prostoru, okruženom gustim šumama četinara i gologlavim planinskim vrhovima. Iz zraka se jasno uočava početak Austrije. Adnan zadivljeno posmatra malena jezerca s vikend naseljima, tik pored uređenih poljoprivrednih površina, koje se neprimjetno naslanjaju na industrijsku infrastrukturu. Beč, već iz aviona, odaje izgled prave prijestolnice projektovane u cikličnom razvoju od centra prema periferiji, gdje je smještena zračna luka s dugim poletnim stazama. Sivi beton je u potpunosti išaran tragovima kočenja avionskih guma. Jedan par crnih linija ispisao je i zrakoplov Croatia Airlinesa. Bečki aerodrom Adnana podsjeti na davno gledani SF film o megapolisu budućnosti. Usred mermera aerodromskog atrija stoji fontana s bujnom vegetacijom kao u sred Amazona. Puzavice tropskih biljaka pletu svoju gustu strukturu oko stuba fontane. Voda ih zaljeva, padajući na dizajnerov potpis ugraviran u mozaiku na dnu fontane. Zidove ukrašavaju veliki monitori s reklamnim sloganima i plastičnnim ljepoticama s umjetnim osmjehom. Kalkulirana demonstracija topline ne može odagnati dominantan osjećaj alijenacije. Adnan gleda ljude kako se autonomno kreću i govore uhodane fraze, uz kurtoazni osmjeh koji podrazumijeva androidska etika. Raznobojna odjeća predefinira status putnika. Jednostavnim pogledom možeš odrediti ko leti business razredom, a ko će se gurati u ekonomskoj klasi leta. Bogati vrijeme rado troše u aerodromskom restoranu s nemoralnim cjenovnikom, a ostala većina gravitira hladnim klupama za kratak i bolan odmor. Pored njih frekventno prolaze zelene uniforme djelatnika aerodromskog obezbjeđenja. Psi se odlično snalaze u novom biotopu, pažljivo njuše nagomilani prtljag i zijevaju umoreni dosadnom rutinom. Iz usta vire očnjaci veliki kao džamijski crijep. Ljudi ih zaobilaze u velikom luku, za svaki slučaj. S rogatim se nije bosti. Samo se djeci njemački ovčari PRVA NAGRADA 2007. GODINE


12

Specijalno izdanje

PANORAMA

mogu učiniti zanimljivim. - Četvorogodišnji je rat bio vrijeme društvene hibernacije! Bosanci i Hercegovci nemaju ideju koliko se duhovno promijenio vanjski svijet, dok smo se bezobzirno klali poput neandertalaca! Adnan, s nevjericom, posmatra stare aktere u novim, zamijenjenim ulogama. U aerodromskom kafeu sjede tamnoputi Indijci neprekidno tipkajući na svojim prenosnim računalima. Srču kavu iz velikih šalica i bulje u flat screen. Odjenuti su u siva zapadnjačka odijela s čijih ramena bi se pahulje prhuti morale uklanjati grtalicom za snijeg. Kraj fontane, preko puta, sjede i meditiraju britanski i američki državljani s crnim točkama na čelu, uredno ogrnuti u sari živopisnih boja. Kroz opću larmu čuje se: - Om...Om...Om...Om.... Adnan ne želi svoju fascinaciju pretvoriti u isprazno iščuđavanje nad blještavilom aerodromskog enterijera. Odluči pobjeći u svoj intimni svijet, sakriven iza čvrsto nataknutih slušalica portabl discmana. Hipnotiziranim pogledom posmatra veliki zidni displej s treperećim brojevima i uredno ispisanim avionskim polascima, tražeći potvrdu leta za New York. Ibricin drhtavi glas započne novu pjesmu, a titraje membrane mozak posloži u sjetne riječi najdraže sevdalinke: ... Tebi majko misli lete, preko polja i planina, iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina... Pred sklopljene oči dođoše stare slike. Prisjeti se Sarajeva i majčinog u zemlju prikovanog pogleda ispunjenog nevjericom, dok je slušala Mevludinov prevodilački pokušaj. Prevodilac je hvatao zrak ustima ribe uhvaćene u vlažnom blatu plićaka. Ponovo je pročitao dio pisma o Latifovoj nesretnoj smrti i kršenju radne discipline. Majčina šutnja je trajala neugodno dugo. Progovorila je samo jednu isprekidanu rečenicu: - Hoću Latifa... u Sarajevu... prije Bajrama! Nastao je muk što vapi da se prekine mudrom riječju u pogan čas. - Mogli su, vala, umjesto onog papira u kuvertu smotati i poslati Latifa! - izusti Mevludin i odmah se pokaja. Jezik mu uvijek “za prsa” brži od pameti. I još, budala, veli: - Bar je kompaniji uštedio jedan zdrobljen plastični šljem, a oni se njemu ovako zahvaljuju. Lijepo moj brat kaže, svaki se dolar tamo krvavo zaradi. Mati preču Mevludinove riječi i pusti sijelo da se polako raziđe. Tek kada je ostala nasamo s Adnanom našla je snage da tiho izusti: - Na mezaru ćemo se halaliti, a poslije ono pašče da mi u kuću više ne dolazi! Pašče je Mevludin, za tu metaforu Adnanu ne treba prijevod. Poganim jezikom i crnim humorom oduvijek je palio mostove. Mevludin je svakako bio Latifova raja, a njegovo društvo poseban je svijet. Adnan je disao zrak sasvim drugačije atmosfere. Sličnost braće Gracić bila je fizičke prirode, u suštini su rasli po dijametralno različitim obrascima. Pravom braćom su ih smatrali samo najbliži članovi porodice. Latif je slušao rock, a Adnan je obožavao bosansku sevdalinku. Stariji brat je jurio djevojke, a mlađi nogometnu loptu. Prvi brat je, mrtav-hladan, napustio Bosnu, dok je drugi mislio da je borba za domovinu pitanje časti i elementarne ljudskosti. Latif nije pisao pisma, a Adnan svoja napisana nije znao na koju američku adresu da pošalje. To što se Latif oženio Amerikankom trebalo je imponovati primitivnom mentalitetu mahale. IBRICA I MARICA


PANORAMA

Specijalno izdanje

13

Adnanu nije. Smetalo mu što je Beverly ostavila muža - američkog vojnika, dok se još borio u zaljevskom ratu. Od postanka svijeta ženska je sveta obaveza da čeka povratak muža-ratnika, a ovu vragolanku je nimalo patriotski zasvrbilo među nogama, pa je zaskočila prvu bosansku izbjeglicu. ...U tuđini ja sam sada daljina nas rastavila da li ću te ikad više ja vidjeti majko mila... Muka je Adnanu od gladi, puta i tuđeg svijeta. Dodatnu nervozu unose dresirani psi, koji ga neprestano njuše tražeći skriveni eksploziv. Barbar se crveni na schengenskom graničnom prijelazu. Glumi nekog ko istinski pripada ovom izmišljenom svijetu. Psi odustaju, privučeni karakterističnim mirisom tijela tamnoputih muškaraca. Zelene uniforme maltretiraju kurdske žene i njihove muževe u kariranim blejzerima. Djeca plaču sklonjena u drhtavom majčinom naručju, dok očevi mole visoke plave policajce na Adnanu nerazumljivom jeziku. Previše loših znakova, ali on ne gubi nadu. Nada je kapetan što posljednji napušta nakrivljeni brod. Adnan ima bijelu boju kože, Adnan sluša muziku, u ruci drži pismo pisano alfabetom i nikog ne provocira. Neće mu valjda uzeti za zlo to što izdiše ugljični dioksid, dok provjetrava svoja umorna pluća. Sabahudin ga je nazvao iz Amerike, prije samog polaska na put, i dao mu jedinstven turistički savjet: - Kad putuješ avionom nemoj se kurčiti i budi krajnje kooperativan. Od 11-tog rujna, svijet više nije onaj stari. Stoga zaboravi na ponos, klimaj glavom i glumi budalu veću nego što jesi. To je najbolji način da skratiš maltretiranja od strane aerodromskog osoblja i dospiješ tamo kud si naumio! Nakon tri sata upornog čekanja, sintetički ženski glas pozva putnike da se pripreme za let broj 1427. Adnan pristupi dugoj koloni putnika s avionskim kartama do New Yorka. Trncima nadražene noge počeše ga izdavati. U ruci je držao bosanski pasoš koji putnika inkriminira bez počinjenog grijeha. Prepozna analogiju s ratnim događajima i opsova prokletsvo svog naroda - bosanskim su muslimanima u ratu sudili mržnjom zadojeni Srbi, a danas ponovno poniženi stoje u redovima za vize prepušteni na milost egzekutorima europske birokracije. Službenik aerodromskog obezbjeđenja u civilnom odijelu poziva sve američke državljane da u letjelicu uđu preko reda. Debeli putnici u bijelim snikersicama polako krenuše put tamnog koridora razerviranog samo za odabrane. U poseban red stadoše putnici s američkim vizama. Adnana obuze lagana panika. Šta ako otkriju da je musliman? Europa je, u vlastitom strahu, jasno postavila znak jednakosti između islama i terorizma. Šta odgovoriti kad ne zna ni kuda ide, ni ko će ga tamo dočekati? Vratiće ga kući ovako gladnog i izmrcvarenog, a ko će onda bratovo tijelo donijeti iz dalekog svijeta? Kako će stati pred majku, pogledati one njene oči i reći: Pare sam potrošio, a Latifa kući nisam vratio? Carinski je službenik listao putovnice, zagledao pečate prethodnih putovanja, pa onda nepristojno dugo zadržavao pogled na licima preplašenih putnika. Tamnoputi stanovnici azijskog potkontinenta privukli su njegovu pozornost. Hindusi s turbanima pretrpješe detaljan pregled. Zbog izgubljenog vremena, ostatak reda je prošao skraćenu proceduru pregleda. Adnan je propušten bez zadržavanja. Bjelina njegove kože bila je službeniku potreban i dovoljan argument za nesmetan prolaz. Adnan požuri da pristigne kolonu ljudi koja se ukrcavala u unutrašnjost letjelice Austrian Airlinesa. Strah PRVA NAGRADA 2007. GODINE


14

Specijalno izdanje

PANORAMA

poče lagano da popušta, ustupajući mjesto zatomljenom osjećaju gladi. Obradova se skorašnjem ručku što ga, uz osmjeh, služe stjuardese u tijesnim crvenim odorama. U avionu se smjesti do prozora i kao svaki funkcionalni vjernik zamoli Boga da letjelicu poštedi turbulencija i da na usko susjedno sjedište guzove ne spusti neko iz gomile debelih putnika, imunih na sva maltretiranja aerodromskih kontrolnih punktova. - Neće valjda sjesti kraj mene, oni ne putuju ekonomskom klasom! Skovao je rezervni plan. Ako ga krene maler, i Svevišnji ga od buke mlaznih motora ne uspije čuti, na glavu će nabiti slušalice i jednostavno prespavati let. Od prevelikog umora mu se oči same sklapaju. Lagano baci pogled i kroz poluspuštene očne kapke primjeti putnika kako se parkira na susjednom mjestu. Ugodno se iznenadi. - Allah je jedan, sve vidi i sve čuje! Upravo je pored njega pozicionirao prelijepu djevojku, utegutu u tijesni top Gapove trenirke. Patent zatvarač se mučio da obuzda nestrpljive ženske grudi u nakani da provale napolje. Adnan se sjeti erotskog filma Emanuella i nezaboravne ljubavne scene tokom noćnog leta avionom. Film je gledao skupa sa starijim bratom. Latif je kupio karte jer Adnan nije imao potrebnih dvanaest godina da bi gledao erotski film u kinu Apolo. Sjeća se bratovog trjumfalnog osmjeha dok pojašnjava scenu s obnaženom glumicom zavaljenom u stolicu od pletenog pruća: - Gledaj, lafčino, i dobro upamti! Ovakve koke karaju odlikaši! Lagano podrhtavanje letjelice Adnana vrati u surovu realnost. Djevojka se konačno smilovala sopstvenim grudima i otkopčala trenirku. Ispod nje se ukazaše dvije nestvarne dojke stiješnjene bijelom pamučnom majicom. Silikonska intervencija ne smije biti isključena kao opcija. Na bijelom se pamuku vijori američka državna zastava, a ispod nje natpis: “I ADORE OUR SOLDIERS!” Još jedan vatreni pobornik rata u Zaljevu. Ukrućene bradavice dodale su još dvije zvijezde na Zvijezdama posuti stijeg (Stars sprangled banner). Adnan uputi kurtoazan osmjeh, pa brzo spusti uputstvo u slučaju pada letjelice na svoje krilo u namjeri da prekrije spontanu erekciju. Ponovo je zavrtio discman i krajičkom oka pratio nadimanje djevojčinih grudi. Dizajnirane su u savršenu hiperbolu estetske hirurgije i mogao bi ih gledati sve do sudnjeg dana. Putnica se u avionu osjećala kao kod kuće. Očito nije letjela prvi put. Pila je bijelo vino iz malih flašica, konstantno tražeći novu isporuku. Srk, srk pa onda: - Another bottle, please! Adnan zna za besplatan ručak, ali nije siguran da li se piće plaća tokom leta. Pije vodu i mjerka Amerikankine grudi. Još jedna riđokosa Britney. Sudeći po bratovom iskustvu Amerikanke bi trebale imati slabost prema stasitim Bosancima. Ta mu je spoznaja dala hrabrosti da prihvati igru tjelesnih signala. Gledao je saputnicu u oči, smješkajući se pri svakom novom gutljaju vina. Kad bi putnica okrenula glavu da naruči još vina, Adnan bi spustio pogled niz obnaženi stomak saputnice. Ispod pupka probušenog srebrenom alkicom nazirala se traka malenih svijetlih dlačica, koje su nestajale ispod metalnog gumba pripijenih traperica. - Al’ ga ova pije. Mora da joj se gadno upalio ručak! Adnan sluša muziku i povremeno škilji, odlučan da igra na kartu vremena. Latif je, za vrijeme pijanih derneka, izmišljao nove zakone termodinamike. Tvrdio je da elastičnost gume ženskih gaćica IBRICA I MARICA


PANORAMA

Specijalno izdanje

15

opada proporcionalno brzini unošenja alkohola u organizam. - Već poslije druge čaše nađu se ispod koljena, a da vlasnica to i ne osjeti. Poslije toga, jedini limit vaša je mašta! Da, opet se vraćaju riječi i događaji, ali bratov lik još uvijek ne može dozvati u sjećanje. Latif bi ovakvu prigodu već davno eksploatirao u vlastitu korist. - Vino bi pili iz jedne čaše i gugutali ljubavne fraze, izbodeni Amorovim strelicama kao general Custer kod Little Big Horna! - pomisli verbalno hendikepirani putnik. Adnanov engleski jezik, pokupljen iz hollywoodskih filmova, nije dovoljan za ovakvu vrstu komunikacije. Mora se osloniti na svoj, karijesom nagrđeni osmjeh i vitko tijelo izgladnjelog gladijatora. Protok vremena je stvarao električne naboje. Pijana ženka odluči da preuzme inicijativu. Pokaza prstom na slušalice Adnanovog discmana i on shvati da bi Amerikanka željela čuti ono što normalan svijet u njegovoj mahali povazdan sluša. Kavalirskom manirom postavi slušalice na riđokosu glavu. Djevojka uputi osmjeh zahvalnosti i prepusti se orijentalnim zvucima. Ibricu je zatekla u klimaksu refrena pjesme “U Stambolu, na Bosforu”: ...ALLAH ILELAH SELAM ALEJKUM, AAAALLLLAAAAHHHH ILELLLLAH SELAM ALEJKUM! Djevojku obuze putničko blijedilo. Turbulencija zraka i alkohol nespojiva su kombinacija. Naglo ustade sa sjedišta i žurno odgega u pracu toaleta. Adnan pomisli na kiselkasti smrad povraćanja i to uništi goreću požudu koju je osjećao od početka leta. Topla piletina servirana uz nezačinjenu rižu polako mu je počela obarati pritisak. Očni kapci dobiše težinu olova. Konačno ga je sustigao nagomilani umor i stresne situacije kojima je bio izložen proteklog dana. - Ipak ću prespavati ostatak puta, a grudi djevojke-patriote neka miluju žuljevite ruke američkih marinaca! Spavao je dugo sanjajući Latifovu pjesmu iz zaključanog wc-a, sranje u Iraku, svoju mahalu što ga na put zlurado ispraća i 11. rujan. Iscrpljen putovanjem probudi se kasno, iznenađen odsustvom buke avionskih motora. Neugodno se iznenadi kad primjeti da se nalazi sam u utrobi letjelice. - Nisu me valjda odveli dalje od posljednje stanice! U zraku više nije, u to je siguran. Ili u Americi cukama rastu krila. Izvana se čuo uporan lavež pasa, pa ga znatiželja natjera da prstima protrlja oči i uvjeri se da više nije u snu. Pogleda kroz prozor i osjeti kako se, pred velikim čudom, opuštaju mišići donje vilice. Gledao je dvije crne policijske marice ofenzivno parkirane ispred letjelice. Pristup avionu bio je blokiran mnoštvom policajaca u crnim uniformama i neprobojnim prslucima. U nevjerici je zurio u crno-bijele varijante iste facijalne grimase, poklopljene tamnim vizirima zaštitnih šljemova. U tom se trenu, potaknut paničnim strahom, po prvi put jasno prisjeti Latifovog lika. Prizor je trajao kratko. Bratova slika nestade usljed režanja pasa i krčanja policijskih motorola. Ugleda i pijanu saputnicu, u stiješnjenoj majici američkog patriote, kako prstom pokazuje u pravcu njegovog prozora. Policajci su jedva uspijevali obuzdati bijesne njemačke ovčare u naporu da se otmu čvrsto stegnutoj uzici i potrče ka avionu. Adnan zbroji dva i dva. Razdraženi psi dugo su i gromko lajali u slavu i čast američke demokracije!

PRVA NAGRADA 2007. GODINE


16

Specijalno izdanje

PANORAMA


PANORAMA

Specijalno izdanje

17

Što je sve nedostajalo Isaku Bergeru u jednom danu? Jasminka Domaš

Užurbanost mu je bila svojstvena. «Ti voziš sto na sat» opominjao ga je otac, moleći ga da uspori korak dok su šetali uz obalu. Ali, Isaku to jednostavno nije polazilo za rukom, jer je uvijek usporedo radio barem tri, četiri stvari. Punim srcem uvaljivao bi se što u svoje projekte i zamisli i barem u jednako toliko onih koje su drugi pokretali pouzdajući se u Isaka koji će sve to sjajno gurati. A on bi sve projekte i ideje držao u glavi kao u uredno odvojenim policama trudeći se između njih održavati red i pravo prvenstva, ne dajući im da se miješaju i proizvode kaos. Njegova je omiljena uzrečica bila: «Kada misliš o jednom, ne misliš o drugom…» I tako je uspijevao kontrolirati trudeći se da projekti ne kontroliraju njega. Pogledom je poput skenera prelazio preko malih kafića i restorančića gusto poredanih uz obalu mora i samo ih je razlikovao prema bojama suncobrana i različitim oblicima stolica. Tako je zamijetio u jednom kutu slobodan stol i prije nego su otac i on sjeli i naručili piće znao je čime će on započeti razgovor i čime ga dovršiti. «Isak, krajnje je vrijeme da se oženiš. Prešao si već trideset šestu». Ali njega ta želja obitelji da se napokon skrasi i da ga konačno vide pod vjenčanim baldahinom nije previše brinula i zaokupljala. Znao je da se neće oženiti, «jer mu je vrijeme za ženidbu i potomke». Ipak, sjedajući za stol licem okrenut prema prolaznicima i dokonim šetačima, na vrh jezika mu je bilo da kaže ocu: «Zaljubio sam se. Napokon zaljubio». Želio je tu svoju tajnu barem još neko vrijeme sačuvati samo za sebe. I ljubomorno ju je skrivao od svih koje je poznavao kako bi što manje pričao o svojoj dugo očekivanoj ljubavi, a što više u njoj uživao. I dok je ocu i sebi naručivao hladan sok od papaje i ananasa, poželi da je Debora kraj njega, poželi da gleda njezina usta i bijele zubiće koji se smiju. Vidio je njezin vragoljasti osmijeh i već je naučio da sve izvrće na šalu što se moglo izvrnuti. Običavala je pritom podignuti ramena kao da mu se zbog toga ispričava, ne znajući jeli možda u nečem pretjerala. Gledala bi ga kao što dijete gleda iznenadno uhvaćeno u nekom prekršaju, a Deborine tamne oči govorile bi mu: «A što ti ja tu mogu, sa mnom ti je uvijek tako, jidiše humor». Jedva je čekao da je upozna s bakom koja došavši iz Poljske u Izrael nikad nije zaboravila taj jezik koji je ponijela sa sobom poput rijeke i sasvim osebujne i dragocjene poputbine. I dok bi djed ustrajao na tome da međusobno što više pričaju na ivritu, ona bi se izazovno postavila ispred njega i pitala ga, ne dajući se omesti: «Shojn fargessen?» Jesi li već zaboravio? Sad će baka sa Deborom imati svoj schmoz, chat, pa neka pričaju i čavrljaju do mile volje i šapuću jedna drugoj: «Da, draga moja, ti to razumiješ, taj je jezik ustvari neprevodiv»! Debora bi klimala glavom i baka, dodajući joj još jedan kolač sigurno će izvući na svijetlo dana svoj krunski argument: «I Singer je primajući u Švedskoj Nobelovu nagradu svoj slavni govor posvetio jidišu», čekajući naravno njezinu bezrezervnu podršku. «Što li sada radi Debora, gdje je? Da li da joj kažem koliko mi nedostaje i kako bez nje sve u životu gubi smisao i značenje ili pronicava i inteligentna to zna i bez toga». «Kuda ideš poslije podne? Hoćeš li doći nama na večeru?» upitao je otac. «Ne, idem u teretanu i na plivanje». «Što nalaziš u tome?» «Kondiciju», odgovori Isak. No, otac nije odustao:”Hoćeš mi reći da novaca i pameti već imaš dovoljno pa ti sada samo mišići nedostaju?” «Ali tata, ostavi se toga. Tu mir a toiver», učini mi to zadovoljstvo, odgovori mu Isak i zaprepasti se zašto i zbog čega je i on počeo odjednom misliti i govoriti na jidišu. DRUGA NAGRADA 2007. GODINE


18

Specijalno izdanje

PANORAMA

«Očito se spremaš očarati baku» primijeti otac plaćajući njihove sokove i obješenjački mu gurnu ostatak novca u ruku. «Za sladoled» reče i to ih obojicu podsjeti na vrijeme njihovih nedjeljnih šetnji kad bi navraćali u trgovine poznanika i prijatelja i na putu natrag do kuće redovito se častili obilnim porcijama sladoleda. Isak pun nježnosti pozdravi oca i odluči navratiti u svoj ured kako bi poslao još nekoliko e-mailova i obavio dva, tri telefonska poziva. Dok se hitro uspinjao stepenicama do kancelarije pomisli: «Mogao bi kasnije kupiti nove cipele». Uvijek mu je bilo stalo do toga da ima, ne samo ugledne, nego i lijepe cipele. U obližnjoj knjižari kod Stemackog kupujući knjige, nije propuštao priliku, unatoč negodovanju prodavačica, usput prelistati i nekoliko modnih časopisa. «Izraelac u trendu» podsmjehivao bi se sam sebi, noseći kući vrećice s novim hlačama, cipelama, majicama… Klima uređaj radio je gotovo bešumno i zadovoljno se smjestio za svoj radni stol. Pogled mu se zadrži na fotografiji obale Tel Aviva. Zagleda se u bijelu, plastičnu stolicu na slici, odnesenu daleko u more i ukotvljenu u pijesku. Volio je povremeno usred noći sjediti usred mora. Promatrao bi beskrajno nebo osuto zvijezdama osluškujući valove. Pri tom nije mislio ni o čemu određenom. Samo bi uronio u golemu prazninu koja mu je govorila: «Pogledaj Beskonačnog i u beskonačnom shvati što je važno, a što nije.» Isak bi sjedeći satima na stolici u moru ostajao tih i udaljen od svakodnevne vreve znajući da postoji Onaj Netko tko zna gdje je bio, gdje jeste i gdje će biti. Ipak, jedno pitanje ga je neprekidno mučilo: «Zašto više ne mogu slikati? Nekada sam slikao s toliko strasti.» Onome tko bi ga krišom gledao moglo se učiniti da će se pretvoriti u boju, ući u nju i nestati. Uvijek bi se dogodio trenutak zanosa kada bi morao ostaviti kist i sliku bi dovršavao prstima. «Što mi se dogodilo da više ne mogu slikati?» pitao se po tko zna koji put, premda je dobro znao da je odgovor na to pitanje u njemu a ne izvan njega. U boli koju je doživio, u razočaranjima koja su jedno vrijeme sustizala bez odmora i predaha razapinjući ga kao platno između straha i ljubavi. U slijedećem trenu ugleda se u Sinajskoj pustinji kako se naginje nad tijelom poginulog prijatelja, a pijesak od kojeg ne može otrgnuti pogled guta krv koja lipti iz tijela i ponire, neprekidno ponire kao da je pod njim nemam koja samo proždire pijući krv i nikada se neće zasititi i nasititi ranjenih i mrtvih. Isak zatim ulazi u tenk i vozi dalje dok mu se između prstiju kore ostaci krvi mrtvog prijatelja, pretvarajući crvenu boju pustinje u boju rđe. «Uključi razum, isključi osjećaje ako misliš preživjeti», dobaci mu vodnik, prepoznavši na njegovu licu sleđeni grč koji se urezao u dvije duboke bore na čelu. Vrativši se iz vojske kući, više nije mogao slikati, kao da se u njemu samom nešto bitno pretvorilo u mrtvu prirodu, zaglavilo i potonulo. Kada bi stao pred platno i poželi slikati sav bi ubamro, a u njemu je oživjela slika zapaljenog tenka iz kojeg se u posljednji trenutak uspio izvući s opekotinama po cijelom tijelu. I činilo mu se da njegova duša živi u milijardama rasutih komadića koje više nikad neće moći skupiti. Pozva u pomoć Deboru i pomoću njezina imena sprži se ponovo u stvarnost. 18 sati i 27 minuta pokazao je sat na glavnoj autobusnoj stanici. Jadan vojnik izvadio je iz džepa ŠTO JE SVE NEDOSTAJALO ISAKU BERGERU U JEDNOM DANU?


PANORAMA

Specijalno izdanje

19

molitvenik, zastao je kraj betonskog stuba i počeo moliti. Samo nekoliko koraka dalje slijepac je držao u ruci kutijicu i zveckao novčanicama pozivajući tako prolaznike da u nju nešto ubace. Na novinskom kiosku kupio je Ma ariv, Večernjak i ušao u autobus. Čekajući da krene otvorio je novine proučavajući TV program. Pogleda još jednom na sat. «Možda da stignem na vrijeme kući», pomisli «da vidim dokumentarac o Al Qa idi.» Zatim sklopi novine i prisloni lice uz prozorsko staklo promatrajući vrevu na ulicama u danu koji još nije zamirao. Iznenada zasvijetli, bljesne, autobus zatetura i kroz dim propne se u zrak u eksploziji bombe i razlomi. Isak leži usred tišine na ogromnom bijelom i prozračnom jastuku. On sam kao otok na otoku. Kraičkom oka gleda nadglednika Hada i čuvara izgubljenog Raja koji ga pita: «Isak, što ti je sve nedostajalo u jednom danu?» Kola hitne pomoći jurila su gradom i uz prodoran zvuk sirene čas su se naginjala na lijevu, čas na desnu stranu. Liječnik je pokušavao namjestiti ranjeniku masku sa kisikom. A ovaj, da li njemu ili nekom drugom reče: «Samo da preživim»! Anđeo Uriel uto se nasmiješi i podari Isaku vrijeme u kojem će njegovo srce ipak naći put da ostvari želje.

DRUGA NAGRADA 2007. GODINE


20

Specijalno izdanje

PANORAMA


PANORAMA

Specijalno izdanje

21

ENIGMATIČNA BANKNOTA Anto Zirdum

Antonyo Čakić sjedio je u svom uredu na 29 katu najmoćnije svjetske financijske organizacije. Put do 29. kata nije bio nimalo lak, ali sad je imao svoj veliki vlastiti ured ispred kojeg je sjedila tajnica. Na velikom unikatnom stolu, gdje veliki poslovni ljudi drže fotografije dragih osoba, imao je stakleni nosač naročitog oblika, u koji se slika uvlačila između dva stakla. Kad god se želio odmoriti gledao bi u tu grafičku tvorevinu koja je već 137 godina bila u obitelji Čakić. To zapravo nije bila slika već jedan neobičan vrijednosni papir - banknota na kojoj je pisalo “ Zehn Millionen Mark” izdata 1. listopada 1923.g. u Berlinu. Na njoj je pored dva pečata bilo devet potpisa, svih direktora državnih banaka tog vremena. Tom banknotom država je donositelju garantirala isplatu navedene sume uz odgovarajuću kamatu. Nekih osamdesetak godina netko iz obitelj je pokušavao naplati nešto od tog novca. No, nikada nisu uspjeli, jer je to za vrijeme njegovog čukundjeda Ante Čakića zvaniog DID bila tolika suma da je ni moćna država kao što je Njemačka nije mogla isplatiti bez problema. Naime, kad bi se rečena država dosljedno ponašala prema onome što je na njoj pisalo to bi s pripadajućom kamatom bila ogromna suma novca. Ta banknota odredila je i njegov život. Postao je bankarom s nadom da će on uspjeti jednog dana riješiti ono što njegovim precima i prethodnicima nije uspjelo. Postavši bankarom shvatio je iluzornost očekivanja lakog rješenja, kao su to zamišljali njegov čukundjed, pradjed, djed, pa i otac. Svoga sina nije htio opterećivati bremenom koje je nosila obitelj za cijelo vrijeme od kada su znali za potencijalno veliki novac koji bi mogli dobiti. Za razliku od njih, njegov sin je živio prilično situirano i nije se morao hraniti nadom da će jednom dobiti veliko bogatstvo. Za razliku od svih njih, on je sasvim drugačije shvatio posljednju poruku strica svoga čukundjeda, koju im je rekao, nešto prije nego je nenadano poginuo, ne otkrivši im potpuno tajnu banknote. Riječi koje je Nikola Čakić rekao svome bratu kada mu je predao papir, računajući da će kod brata biti na sigurnijem, za njega su imale drugačije značenje. Posljednju poruku obitelji je prenijela čukundjedova majka, priprosta žena koja je rano ostala udovica, jer joj je muž poginuo u Drugom svjetskom ratu boreći se za državu koju su Hrvati dobili poslije dugo vremena. Ona je pouzdano tvrdila da je od djevera čula slijedeće: “ Čuvaj ovaj papir dobro. On je ključ koji vam jednog dana može donijeti veliko bogatstvo”. Slutio je da se iza tih riječi krije nešto dublje. Anto Čakić Did, poznati fotograf i fotoreporter našao je taj papir kada je rušio staru kuću, jer je pored nje napravio novu. Njegova majka mu je tada ispričala sve o stricu i ocu što je znala i o tome kako je čuvala te papire s važnim obiteljskim dokumentima još od stare Jugoslavije i još nekim papirima od NDH koji baš i nisu smjeli vidjeti svjetlo dana. Od cijele te priče, koja se prenosila s koljena na koljeno, posebno je anticipirao riječ “ključ”, i kad god bi uhvatio malo vremena i želio se odmoriti od napornog posla i građenja karijere, gledao je taj papir kao točku za meditaciju. Jedne prigode njegova tajnica je nehotice prolila malo alkohola na dvoslojno staklo. Nitko to nije primijetio zbog njezina šarma i ljubeznosti. Poslije nekoliko dana Antonyo primijeti malu mrlju na papiru. Tečnost se uvukla između stakla i došla do papira. Uzeo je nosač u ruke da bolje osmotri štetu obiteljskoj relikviji i taman je htio svoju ljutnju iskaliti na tajnici, kad mu u oči pade nešto što se na poleđini isticalo iz same mrlje. Nešto kao crta, dio slova. “Nevidljiva tinta” sinu mu u glavi. “Zar je moguće da je tu poruka napisana nevidljivom tintom”, pomisli dok mu je ushićenje raslo. Tako je otkrio čudnu poruku strica svoga čukundjeda u kojoj je stajalo slijedeće: “Broj na banknoti je TREĆA NAGRADA 2007. GODINE


22

Specijalno izdanje

PANORAMA

šifra kojom se otvara sef u jednoj banci u Švicarskoj. Moji potomci znat će pronaći tu banku ako odgonetnu što je to karakteristično za našu obitelj. Onaj tko to otkrije bit će među najbogatijim ljudima svijeta”. Kada je to pročitao Antonyu strelovito poraste tlak i za trenutak osjeti kako se gubi. U posljednji tren shvati kako se mora smiriti i pribrati inače će tajnu morati odgonetati netko od njegovih potomaka. Kad se malo smirio počeo se smijati glasno, gotovo histerično, shvativši da je Nikola Čakić, austrougarski časnik, kupio tu banknotu za nekoliko dolara kako bi sačuvao šifru sefa u kojem je bilo pravo blago. Njegov čukundjed, pradjed, djed i otac proživjeli su gotovo u bijedi nastojeći da od Njemačke države dobiju makar koji milijun maraka, ako ne cijelih 10 milijuna ili mnogo više kad se na to doda pripadajuća kamata. Kad se dobro ismijao, shvatio je da se nalazi pred novom enigmom. Trebalo je pronaći banku u Švicarskoj gdje je pohranjeno blago. On je bio iskusan bankar i znao je da se to ne može pronaći nazivajući telefonom 3000 banaka u Švicarskoj. Također nije se mogao osloniti na to da ode od banke do banke i u svakoj otvori svoj sef, kako bi prepoznao šifarski sustav, iz prostog razloga što su banke vjerojatno mjenjale svoje sustave u tako dugom periodu. Najednom se pobojao da nije zdravo ni puno se raspitivati, jer bi mogao skrenuti pozornost neke mafijaške organizacije na sebe. Morao je dokučiti što je to karakteristično za Čakiće a što će mu pomoći da pronađe banku. * Prvo je počeo od imena. Potražio je sve pojmove koji u osnovi imaju ČAK nebi li naišao na nešto karakteristično. ČAKANAC ili klepac je omanji čekić, specifično istanjenih vrhova, kojime se otkivaju kose. Sjetio se što je to kosa jer je jednom kod djeda u Busovači vidio tu starinsku napravu kojoj su ljudi kosili travu. ČAKMAK ili ognjilo, odnosno kresalo je gvozdena naprava koja se nasadi na veliki prst i kažiprst i povijenim djelom udara u kremen da istjera varnicu kojom se potpaljuje trud. Imali su njegov pradjed i čukundjed neke veze s kristalima, jer je u Busovači bilo poznato nalazište hijalofana, ali takova naprava je bila vezana za daleku prošlost i mogla je s Čakićima imati veze bar petsto godina prije nego je njegov čukundjed bio živ. ČAKŠIRE ili hlače, odjevni predmet od debelog sukna s uskim nogavicama i velikim turom koje su se nosile u Bosni sve dok industrijska roba nije ušla i u najzabačenije selo, a to je bilo još za života čukundjeda. Slike s motivima srednjovjekovne Bosne prikazivale su takve hlače kao uobičajenu odjeću, a koja se sada mogla pronaći samo u etnografskim muzejima i u folklornim skupinama, koje su gajile običaje i igre iz doba kada su se čakšire nosile. ČAKARAST znači razrok, škiljav, ali i plavook, zelenook. Nitko u Čakića nije bio zrikav i razrok, a svi su imali izrazito plave oči. ČAKIJA ili džepni nožić su više imali veze s Švicarskom kao zemljom gdje se džepni nožić s velikim brojem korisnih dodataka prodavao kao nacionalni suvenir, nego s Čakićima. Istini za volju neka mjesta su bila poznata u Bosni kao čakijarska mjesta a za stanovnike nekih sela se znalo reći da su čakijari. No, Čakići njemu nisu ni po čemu ličili na čakijare. ČAKLJA je motka s kukom s kojom se privlače udaljeni predmeti. Imala je i značenje trklje, ali u Čakića nitko nije bio izrazito visok i štrkljast, kako se nekada govorilo za visoke i mršave ljude. ČAKAR ili ČAKARA je vrsta sokola za lov, a ČAKIR je lovac sokolar. Taj način lova bio je odavno izumro, a on nije nikda čuo da Čakići spominju sokole. Proanalizirao je još neke pojmove ali nije našao ništa što bi moglo biti karakteristično s osnovom ČAK. Morao je tražiti dalje. Prvo se dao na to da sazna nešto više o Nikoli Čakiću, osobi koja je kupila banknotu. U jednoj staroj knjizi koja se zvala ISUS U PODRUMU, koju je naslijedio od čukundjeda, književnik Marko Martinović napisao ENIGMATIČNA BANKNOTA


PANORAMA

Specijalno izdanje

23

je priču pod naslovom “Ništice protiv Njemačke”. Tu je njegov predak ušao u literaturu, ali vrlo šturo. “Bilo je to davno, nekako u vrijeme kad se trebao roditi proizvođač vapna Ivo Biljaka. U Busovaču je iz Njemačke stigao Nikola Čakić s punom jutanom vrećicom sjajnih zlatnika. Svome bratu, Didovom ocu i sestrama kupovao je zemlju gdje je stigao. Preostali dio trošio je na svoj potrošeni momački život po kavanama i bordelima Sarajeva i Zagreba. O podrijetlu silnog zlata nikome nikada nije pričao taj austrougarski časnik koji je sve dao od sebe da to carstvo ne propadne. Jednog sajamskog dana zametnuo je kavgu s trojicom Muslimana iz Kaćuna pa je nakon sedam dana preminuo u miru Božjem, od zadobivenih rana. Didov otac je znao da Nikola ima jednu čudnu banknotu na deset milijuna maraka, uzeo ju je i dugo promatrao i pokazivao ljudima dok je nije, ubačenu u oveću smeđu kuvertu, zajedno s papirima o kupnji zemlje, raznim potvrdama i krsnim listovima za petoro djece, zauvjek negdje zaturio Kako nikada nije čvrsto vjerovao u taj bratov novac, nije ni očajavao što ga je izgubio i moglo bi se reći da su svi pozaboravili šareni njemački papir. Svi osim Dida”. Priča je zapravo bila o Ivi Biljaki i Didu i samo ovlaš, vrlo površno je spomenula Nikolu Čakića, a on je zapravo bio ključ svega, po njegovom mišljenju. Godine se ne spominju i iz toga dijela priče ništa se nije moglo zaključiti. No, bio je jedan podatak koji se mogao provjeriti. Ako je Nikola bio časnik Austrougarske vojske, onda negdje u vojnim arhivima moraju postojati podaci o njemu. Godinu dana je tragao za tim podacima, jer oni nisu bili u kompjutorskim datotekama već starim prašnjavim vojnim arhivama u koje se nije moglo lako prodrijeti. A kad je već prodro onda je trebalo tragati, jer nije imao nikakvih podataka osim imena i prezimena. No trud se isplatio. Saznao je nešto više o Nikoli Čakiću. Rođen je 4. srpnja 1894 godine. U Prvi svjetski rat je ušao kao poručnik. Početak rata, 1914. godine bio je u Srbiji kao časnik u 5. armiji. U travnju 1915. godine borio se na zapadnom frontu s činom nadporučnika, a već krajem svibnja 1915. godine, po ulasku Italije u rat, našao se na Soči. U bitkama na Soči tjekom 1916. istaknuo se kao hrabar i odlučan zapovjednik i tu je dva puta promaknut u viši čin. U bici kod Kaporeta krajem listopada 1917., kada su snage Centralnih sila probile talijanski front i izbacili Italiju iz rata sve do samog kraja, stekao je čin pukovnika Austrougarske vojske. A pukovnik biti nikada nije bila mala stvar. Poslije toga nalazio se u stožeru feldmaršala Borojevića sve do lipnja 1918. kada mu se pomalo počinje gubiti trag u evidencijama carske vojske, da bi mu se od 24. listopada 1918. za vrijeme bitke kod Vitoria Veneta izgubio svaki trag u vojnim evidencijama. Po svoj prilici je bio zadužen za dragocjenosti koje su bile ratni plijen časnika stožera 5. Armije (sočanske), odnosno stožera grupe armija Borojević, a koje je netko morao sklanjati na sigurno. Nigdje se to nije moglo eksplicitno utvrditi, ali iz dužnosti koju je obnašao od 1917. i često odsustvovanje iz evidencija krajom 1918. godine, moglo se zaključiti da je obavljao neke povjerljive zadatke. Njegov misteriozni nestanak u metežu raspadnutog carstva također je zanimljiva pojava. Pedantne evidencije Austrougarske vojske nisu bile bez važnih napomena. Bilo je dezertiranja u tom ratu, ali o tome je vođena precizna evidencija do zadnjeg dana. O njemu nije bilo nikakve napomene da je dezertirao, da je ranjen ili poginuo. Nekad je netko spominjao da je on po svoj prilici bio i u legiji stranaca. Antonyo je izgubio dosta vremena i novca da bi saznao samo to da je izvjesni pukovnik Austrougarske voske, rodom iz Bosne, bio od 1923. do 1928.g. u Legiji stranaca. Kodeks Legije stranaca nije dozvoljavao da se kaže ime i nije bilo novca kojim bi se to moglo kupiti, a živih svjedoka već odavno nije bilo. To je imalo logike ako se zna da je banknotu kupio te godine prije stupanja u Legiju stranaca. Ako je njegov povratak padao u vrijeme kada se Ivo Biljaka “postariji mršavi šeširdžija” rodio, a koji je još prodavao vapno po tržnicama, onda je TREĆA NAGRADA 2007. GODINE


24

Specijalno izdanje

PANORAMA

imalo logike da je to bilo negdje oko 1928. godine. No, što je bilo između 1918. i 1923. godine to je ostala nepoznanica. Najvjerojatnije je pukovnik Čakić živio negdje u Švicarskoj, kao protivnik ideje o ujedinjenju Slovenije Hrvatske i Bosne u kraljevinu SHS. Još godinu dana je potrošio da bi ustanovio gdje je Nikola Čakić živio u Švicarskoj. Zapravo, pronašao je samo podatak da je 1922. godine boravio nekoliko mjeseci u poznatom hotelu Savoy u Zürichu. Zapravo u hotelu je samo spavao, a hranio se u restoranu Kroppf, stotinjak metara od hotela, u jednoj uskoj uličici. Vlasnik tog restorana bila je obitelj Huber, ali od tadašnjeg nasljednika nije mogao saznati ništa o vremenu iz 1922. godine. Iz te napomene u knjizi gostiju, koju su pedantni Švicarci čuvali kao muzejsku vrijednost, jer su u te knjige bili upisani mnogi znameniti ljudi, moglo se zaključiti da se Nikola na izvjestan način skrivao. Novca je sigurno imao čim je odsjeo u tako skupom hotelu tako dugo, ali ako se skrivao onda sigurno nije dugo boravio u skupim hotelima. Dalja potraga po knjigama gostiju bila je besmislena. I to što je otkrio bilo je zanimljivo, ali nije našao ništa znakovito. Poslije tri godine traganja već je pomalo počeo gubiti volju i nadu. Posao je počeo trpiti, iako je doista pazio da ne uništava svoju karijeru. No, više nije izgarao na poslu kao nekada i već su ga bili upozorili. Zapravo nudili su mu drugo, lakše radno mjesto. Supruga, Talijanka koju je upoznao na studiju, i dvoje djece, također su primijetili da nešto s njim nije kao uobičajeno. Često se zatvarao u radnu sobu i listao neke knjige, što prije nikada nije radio. Slao je i primao neobična pisma. Sa ženom je izbjegavao svaki razgovor o tome što radi. Jedne prigode, njegov sin Nikolo, koji je dobio talijansku varijantu jednog od dva najčešća imena u obitelji Čakić, došao je ranije kući i kako nije dugo vidio oca pošao ga pozdraviti. Kada je ušao u radnu sobu zatekao je oca s kopijom njemu poznatog papira. - Nešto puno radiš oče u posljednje vrijeme - reče mu na tečnom Hrvatskom, jer je s ocem često razgovarao onako kako je naučio u Bosni, kada je bio na ljetovanju kod djeda. - U pravu si Nikolo. Proučavam povijest naše obitelji i mogu ti reći da to i nije tako lako - odgovori mu ni sam ne znajući zašto sinu daje do znanja čime se bavi. - Još uvijek pokušavaš riješiti problem te famozne banknote - reče mu Nikolo, mladić koji je bio pred krajem studija, a znao je cijelu priču o tom papiru i o nemogućnosti da se naplati tako velika suma novca. - Ovaj papir nije više onaj koji je bio u posljednjih 130 godina. Otkrio sam nešto o čemu nikome nisam govorio. On je cijelo vrijeme bio ključ kojim se dolazi do velikog blaga - odgovori mu otac. Kad je vidio da se mladić zainteresirao za temu, ispričao mu je sve što je uspio saznati. - Nažalost, još nisam došao do ključa enigme koja će me uputiti na ime banke. Stalno tragam za time što je karakteristično za obitelj Čakića, ali jednostavno sam zapeo. - Čuj, i meni je nešto zapelo za oko, ako smijem primijetiti. To je nadimak koji su nosili svi naši preci, osim tebe, jer si mlad napustio rodni kraj i nisi se vraćao. Svi oni su imali nadimak DID. Kad sam bio u Bosni i kad sam rekao da sam unuk Nikole Čakića, ljudi bi malo stali, a onda pitali: “Jel DIDOV”. Jesi li o tome razmišljao? - Jesam. Did je bio biskup bogumila, paterena ili kako u knjigama piše “crkve bosanskih krstjana”. Najvjerojatnije su Čakići dobili taj nadimak po nekom pretku koji je bio Did crkve bosanske. No, ne mogu tu pronaći neku vezu. Razmišljao sam o protestantskoj banci, o Kalvinu, Cvingliju, Luteru, ali oni su živjeli mnogo kasnije od bogumila. Nema tu logike. - Riječ DID je kratka i mora asocirati na neku skraćenicu - reče Nikolo zamislivši se za trenutak. ENIGMATIČNA BANKNOTA


PANORAMA

Specijalno izdanje

25

Društvo Industrijskih Dioničara. Ima li neka banka SIC ili GIA u Švicarskoj? - Ima - dreknu Antonyio, da se mladić skoro prepao. - Bog te tvoj, kako se nisam sjetio - reče on dok je ustajao da zagrli sina. - Svaka ti čast, pravi si Čakić. Napokon smo riješili enigmu obitelji, a ako bude kako ja pretpostavljam bit ćemo bogati. Hajdemo popiti u to ime. Nikolo je bio toliko zbunjen, da nije mogao progovoriti. Otac je živio sa snovima i iluzijom o stvarnom bogastvu koje je skupljeno još 1918. godine. Zapravo je više bio oduševljen otkrićem ključnog problema, nego spoznajom da mogu biti iznimno bogati. Njega je sve to zateklo. Došao je sebi tek kada ga je žestoki alkogol opržio po grlu i utrobi. - Nikolo sine, slušaj dobro. Nikome ni riječ o ovome. Ponašaj se normalno. Ja ću uzetui godišnji odmor na poslu, a ti nekako dobij tjedan dana slobodno na fakultetu. Idemo u Švicarsku. Trebamo još samo otkriti u kojoj filijali te banke je deponirano blago. To nam neće biti teško. Kada vidimo s čim raspolažemo, tad ćemo odlučiti što dalje da radimo. Molim te još jednom, ponašaj se i radi kao da se ništa nije dogodilo. Čakići su živjeli i bez tog bogastva i nemojmo dozvoliti da nam ono pomuti razum i osjećanja. - Ni majci, ni sestri da ne govorim?! - Tako je sine! Pogotovo njima ne ako ne želimo pakao od života. Tko zna što je u tom sefu? Možda samo danas bezvrijedni novac.

TREĆA NAGRADA 2007. GODINE


26

Specijalno izdanje

PANORAMA

ANTO ZIRDUM rođen je 4. lipnja 1956. godine u Plehanu, općina Derventa. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Do sad objavio: zbirke pripovjedaka „Jahači svjetlosti”, „Brončani mač”, “Medico laureato”. „Bijeli put - crna zima”, „Čuvari dostojanstva”; romane: „Bistuanska kronika”, „Ne možeš iz svoje kože”, „Obeskrovljeni otok”, „Saga o dva mača”, „Robinja i martolozi”, ‘’Elkastrandin kompleks’’ te prozu „Začudnost u cik zore”. Pobjednik je drugog književnog natječaja za najbolju kratku priču “Marko Martinović”, Vitez 2008. Aktivan je kulturni javni radnik. Živi u Vitezu.


PANORAMA

Specijalno izdanje

27

PEHOVIĆ - - -

Tako svi kažu – čuo je Munever glas iza svjetiljke čija svjetlost ga je već bola u oči Nemam pojma o čemu govorite.... nikad čuo....nikad vidio... nikad bio... toga smo se mi naslušali.. Ama, ljudi, vi ste mene zamijenili s nekim… - zakuka on po tko zna koji put obraćajući se nevidljivim ljudima u mračnoj prostoriji. - Eto vidiš. I toga se ovdje dosjete. Hajde da vidimo jesmo li te zamijenili. Jesi li ti Munever, sin Avde Šipčića, rođen 1. aprila 1962. godine? - Jesam. - Je li tvoj nadimak Šipak? - Jeste. Od malih nogu sam brao šipke za pekmez. - Je li te rodila majka Mejra? - Jest. - Imaš li ženu Neru, sina Sanela i kćerku Sanelu? - Imam. - Je li tvoja kuća ispod Volovske glavice? - Nije to moja kuća, to je babina kuća. - Stanuješ li ti s babom Avdom? - Stanujem. - Je li tvoj prvi komšija Halil Puzavac? - Jest. - Je li tvoj drugi komšija ispod puta Bogoljub Popović? - Jest. - Jesi li ti dobio kravu od talijanskog Caritasa? - Jesam. - Je li te Muradif El Nair dovezao do tvoje kuće 9. aprila 1997. godine u 23 sata. - Jest. Došao sam kasno iz Sarajeva autobusom, napio se od muke, a on mi je stao i povezao me kući. - Jesi li s njime razgovarao tada na svojoj kapiji? - Jesam. Ugodan neki čovjek. Vidio da mi je teško pa stao da malo popričamo. - Jesi li opsovao Papu? - Ama, ljudi, meni je crkla krava, a ja sam potrošio cijelu plaćicu da dođem do papira da to dokažem jer su oni naumili tražiti tele… Tad sam se napio od muke i svašta sam psovao… - Eto vidiš, mi tebe nismo zamijenili ni sa kime. To si ti. Samo reci jesi li ti pripadnik terorističke grupe EL MUDŽAHEDIN, koja je spremala atentat na Papu? - Ama, ljudi, meni je crkla krava čim sam je dobio. A potpisao sam da ću vratiti tele… Ona humanitarka sinjora Đovana je pričala kako su te krave došle kao pomoć s blagoslovom Svetog oca Jovana Pavla sekonda drugog. Ja sam rek'o: svaka čast Papi, ali da su oni mafijaši koji su nama podijelili bolesne krave, a došli su tražiti zdravu telad… Kako je ona to razumila nemam pojma… A nikakve teroriste ja ne znam… - Tako svi kažu – ču on glas iza svjetiljke, a istog trena je znao što slijedi. Od udarca teške šake po vratu izgubio je svijest i pao zajedno sa stolicom za koju je bio privezan. Hladna voda slivala mu se niz lice dok je polako dolazio svijesti. No, tada shvati da neće preživjeti te PRVA NAGRADA 2008. GODINE


28

Specijalno izdanje

PANORAMA

batine ako ne bude lukaviji. Nije se uopće trudio da dođe sebi. U tom polunesvjesnom stanju Muneveru u sjećanje dođe maj '96. kad je babo doveo kući kravu. U staroj štali nije bilo trunke sijena, ali djeca su se obradovala. I majka se obradovala. Samo je njegova blentava žena to s čuđenjem gledala. Ona se već navikla da živi gradskim životom i nije joj se svidjela zamisao da čisti štalu, što je čitav život radila dok se nije udala za njega. Sreća, trava je već bila dobro potjerala te je krava prva tri dana lijepo pasla, a mlijeka je bilo toliko da su odnijeli i komšiji Bogoljubu Popoviću, učitelju u mirovini, s kojime su se pazili tijekom cijelog rata kao s dobrim susjedom. Komšija nije imao svoje djece. Oženio se učiteljicom Milicom, koja mu je u brak dovela i dvoje svoje djece. Milica je umrla, a pastorčad odrasla i razišla se po svijetu. Tu i tamo odnekud bi mu poslali po sto maraka, a susjed Bogoljub nikada nije zaboravio kako se u ratu i grijao i skrivao u njihovoj kući i kako su sve dijelili što je god tko imao. Ponudili su mlijeka i susjedu Halilu, ali ovaj nije htio uzeti ponuđeno mlijeko jer je bio ljut na babu Avdu što je on dobio kravu, a on nije. Krava zapravo nije bilo ni blizu onoliko koliko je bilo goluždravih interesanata koji su tijekom rata ostali bez igdje ičega. A ako se tomu dodaju kojekakvi lažnjaci i kriminalci koji su krave htjeli preprodati pohlepnim mesarima, sasvim je čudno da je krava zapala i Avdu. Sjetio se kako je Halil pričao kako je sretan što nije dobio tu kravu jer se radi o pošiljci krava iz Engleske…a on će dobiti od njemačkog Caritasa kravu iz Češke. Nije on shvatio kakve veze ima to što je njihova krava iz Engleske, ali kasnije je shvatio da to ima neke veze. Dok je ležao tako ošamućen, više se pretvarajući nego što stvarno jest bio, napregnuo je sluh da locira gdje je njegov isljednik i koliko još ljudi ima u prostoriji. Tad mu se učini da čuje tihi razgovor…Na nekom stranom jeziku…Koliko je on mogao dokučiti, bio je to engleski, kojega on nije znao jer je učio ruski. No, yes, yes… craysi kau, to svatko razumije i shvaća da je to ili engleski ili američki. Negdje mu je u glavi odzvanjalo craysi kao nešto poznato. Craysi hors sjeti se on odakle mu je to poznato. A onda shvati da je Craysi kau luda krava. Negdje je čitao ili čuo da je kau-boy mladić koji čuva krave. Izgubit ću na kraju glavu zbog neke lude krave koja je crkla peti dan kod nas…pomisli on, a onda ga iznenadi pljusak hladne vode po licu. Netko je još bio u prostoriji tko je vodio računa da ga osvijesti. Taj je podigao i njega i stolicu. Ponovno je sjedio pod svjetiljkom. - Jesi li ti Munever zvani Šipak? - Jesam. - Dobro, Munevere, ajde ti nama sad reci šta je bilo s kravom? - Četvrti dan krava je pasla kod komšije Bogoljuba. Imao je on uređenu ledinu na kojoj je prije rata sijao djetelinu. Okolo je trava tek potjerala, a jedino je njegova djetelina već poskočila. Uvečer je krava bila naduta i čudno je otresala glavom. Mislili smo da je od djeteline i da će do sljedećeg dana sve biti u redu. Sutradan sjedim ja u kafani «Na stanici» kad dođe moj Sanel i veli: «Babo, zove te dedo, odma', krava nije dobro…» Vidim da je ozbiljno kad je Sanel obiš'o pola mjesta da me nađe, ukrešem jetu i sa Sanelom kući. Kad tamo, babo pokunjeno gleda u kravu, koja se muči s dušom i pokazuje znakove koje ničije iskustvo nije prepoznavalo. Vidim ja da nema druge nego po veterinara. U stanici nikog nije bilo. Samo na vratima cedulja: dolazim za pet minuta. Hod'o sam sat vremena okolo i vidim da telefon u govornici, pitaj boga kako, radi. Uđem ja da nazovem svoga druga Edu, koji zna sve ljude i šta se radi u svim situacijama. Kad tamo, papir na kojem piše: ako vam treba veterinar, nazovite broj...ne sjećam se više. Nazovem. Čovjek se javi, veli: idi ti kući, ja odmah dolazim. Nije prošlo po sata kad dođe čo'jek u staroj bubi. Ima torbu. Nisam ga poznavao, ali babo se s njime pozdravio. On je kravi dao injekciju i naplatio to 80 maraka, plus 30 PEHOVIĆ


PANORAMA

Specijalno izdanje

29

maraka njegov izlazak. Platim ja, nemam kud. Sutradan krava crkla. - I šta ste uradili s kravom? - Zakopali. - Kako? - Fino. U rupu. Sjatile se komšije, donijele budake i lopate i kopaj rupu. Doš'o i komšija Halil. Stalno je govorio kako je on znao da ta krava neće dugo… - Kako je on to znao? - Nemam ja pojma šta je on znao i kako, ali znam da mu je bilo drago što je nama krava crkla. - Sjećaš li se kad je to bilo? - Znam. Kako se neću sjećati. Bio je ponedjeljak kad je krava crkla. - Bravo! Bio je to 7. april. Je li tako? - Je. - E, reci ti nama, Munevere, jesi li ti 9. aprila išao u Sarajevo? - Jesam! - Fino. A zašto si išao u Sarajevo tri dana pred dolazak Pape u Sarajevo? - Muka me natjerala. - Kakva muka? Da te nije netko natjerao da ideš izvršiti atentat na Papu? - Ama, ljudi, šta je vama?! Kad smo kravu zakopali komšija Bogoljub došo i pročitao ugovor koji smo potpisali sa sinjorom Đovanom. Veli da ugovor nije povoljan jer smo dužni davati mlijeko Merhametovoj kuhinji, a poslije godinu dana vratiti tele. U slučaju da se kravi štogod dogodi, mora se imati potvrda od veterinara. Tako ja odem u veterinarsku stanicu. Radila je. Velim ja da je krava crkla, a oni pitaju kakva krava, koji veterinar je dao injekciju? Stvarno, među njima nije bilo onoga. Vele da je taj lažni veterinar i da će oni dati potvrdu. Došli oni, mi otkopali kravu. Uzeli oni uzorak: malo jetre, malo mozga, malo dlake i sve zapakirali u kesu. Vele: naš izlazak košta 30 maraka, a ti moraš uzorak odnijeti na analizu na Veterinarski fakultet u Sarajevu. Kad dobijemo nalaz i mišljenje s fakulteta, mi ćemo ti izdati potvrdu. Sutradan ja nalijem dvajest maraka goriva i u Sarajevo. Ono plaćice što mi je ostalo ponesem da se nađe. - Aha, jesi li otišao pravo na Veterinarski fakultet? - Nisam nigdje stao. Edo mi je rek'o kako ću doći do fakulteta. Nekako sam od prve naš'o fakultet, ali parkinga nisam mogao naći. Čudo je to koliko se auta vozi u Sarajevu. Sve puno k'o šipak. Vidim ja mjesto odmah blizu portirnice. Popnem se na trotoar i parkiram. Na portirnici neki fin čovjek. Šero se zove. Uzeo uzorak i veli da će on to odnijeti. Ljudi takvu analizu čekaju po sedam dana, ali kako sam ja iz daleka, on će meni srediti odmah. Samo 100 maraka i nešto na kafu. Kontam ja da sam ipak dobro proš'o, zahvaljujući tom Šeri. Odem na burek, najedem se, prošetam po gradu i gledam kako svijet živi. Vrvi k'o u košnici. Svijet se kreće. Neko pognute glave, k'o i kod nas, ali ima ljudi koji hodaju dignute glave. K'o da vide nešto dobro u sutrašnjici. - Jesi li se tada s nekim susreo? - Koga ću ja poznavati u tom mravinjaku i još da ga sretnem u taj sat vremena?! - Naše je da pitamo, a tvoje je da jasno odgovoriš! - Jasno vam kažem da sam se vratio na PRVA NAGRADA 2008. GODINE


30

Specijalno izdanje

PANORAMA

portirnicu Veterinarskog fakulteta. Nisam odmah vidio da mi nema auta. Prvo sam se javio Šeri, on mi je dao neki papir, objasnio šta znače riječi na latinskom, uzeo 100 maraka i gledo me onako šeretski. Dadnem mu ja 10 maraka na kafu. Ostalo mi još 10 maraka u džepu. Krenem ka autu, kad njega nema. «Gdje je auto»? pitam ja Šeru. «Jel to bio tvoj? – čudio se on, a morao je vidjeti da sam samo ja mogao s njime stići. «Pauk» veli on. «Kakv pauk!?» «Policija. Ovo ti je brate glavni grad. Šta bi bilo da svako parkira kako hoće». «Ama kako ću ja kući?» Onda on nazove neki broj i veli da je njegov rođak u policiji i da odem na Koševo, a rođak će mi pomoći da vratim auto. Klapim ja na Koševo, nađem pauka. Traže samo 60 maraka, a neće mi naplatiti još 50 kazne. To mi mogu srediti. Ja imam još 10 maraka. Neće ni da čuju jer, kad auto uđe na parking, više se ništa ne može srediti. «Jebem ti auto, i onako je već dao sve od sebe, a za dva dana mu ističe registracija» velim ja pa na autobus. - Jesi li se i s kim sreo na putu do autobusne stanice? - Nisam nikoga poznatog sreo ni u autobusu. Do našeg mjesta autobus je došao skroz kasno. Bio je samo taj jedan autobus, a i njega su zaustavili jer je policija vršila uviđaj. Neko je dočekao kamiončić s povrćem na cesti i ubio vozača jer je imao tablice s ljiljanima. Tek u bifeu ''NA STANICI'' sam sreo Edu, koji mi je pozajmio 10 maraka. Napio sam se i onaj bradati Muradif me dovezao do kuće. - Dobro, Munevere, a reci ti nama zašto nisi otišao u Sarajevo po svoj auto. - Pa kako ću otići i čime platiti kad sam sljedeći dan potrošio još jednu platu unaprijed. Otišao sam u Veterinarsku stanicu i odnio papir. Kad su pročitali, doktori su skočili k'o opareni. Napisali su da se ona crknuta krava što je ostala otkopana mora hitno izvaditi i odvesti na sigurnu lokaciju te duboko zakopati. Čitav dan je trajalo to seljenje strvine, a na kraju je meni stigao račun skoro ko cijela moja plaća. Pozajmio sam od Ede, jer mi je bilo nezgodno opet od komšije Bogoljuba tražit', platio i stegao sve kajiše u kući. Djeca nisu imala mlijeka, zelen još nije potjerala, a Merhamet nije htio dati ako neko u kući radi. Kako da odem po auto kojemu je i registracija istekla? A znaš li ti kol'ka je moja plata? - Nismo mi ovdje da razgovaramo kolika je čija plaća. - Možda to vas ne interesuje, ali ja u RADU dobijem 150 maraka i 50 kila brašna. - Dobro, dobro. Reci ti meni jesi li se još kad susretao s Muradifom El Nairom? Munever je počeo odmahivati glavom i već je vidio kako se ljudeskara iza svjetla zateže da mu odvali još jednu kad se vrata prostorije otvoriše. Netko je ušao i prišao onoj dvojici što su sasvim bili u sjenci. Isljednik se opustio i gledao u drugu stranu. Došljak je tiho, gotovo šapatom govorio nešto, ali Muneveru se učini da je čuo kako je rekao susjed Bogoljub je posvjedočio...Čuo je to i isljednik pa je otišao do nevidljive trojke. No, Muneveru osta u glavi intonacija, duh poruke Bogoljub je svjedočio, jer je u njoj čvrsto stajalo uvjerenje da svjedočenje toga učitelja u penziji ne ostavlja mjesta nikakvim dvojbama. Čitao je on negdje kako u Americi nastavnici poslije 15 godina rada u nastavi ne mogu biti porotnici ili svjedoci... ali, eto, tom učitelju s 40 godina staža se vjerovalo. Sjetio se i kako je u ratu jednom zamalo izgubio glavu spašavajući Bogoljuba od razbješnjelog Ibre kojemu je brat poginuo i on je htio naplatiti njegovu krv od bilo koga tko je iz onog drugog jata, bez obzira na to što je čovjek ostao s nama i nije bio vojni obveznik. Nikada mu nije bilo žao što je tada rizikovao glavu, ali uvijek se pitao bi li još jednom stao pred otkočenu pušku bijesna čovjeka. Sad mu je bilo jasno da bi to opet učinio. Dok je on tako malo osluškivao nevidljive i glasove svoje savjesti, osjeti da se vrata otvoriše i onaj što je ušao iziđe. - Moliš li se ti, Munevere, Bogu? – upita ga isljednik koji se vratio do njega. PEHOVIĆ


PANORAMA

Specijalno izdanje

31

- -

To me je pitao i onaj vehabija Muradif. Muradifa više nikada ne spominji, a nemoj ga ni slučajno sresti, a pomoli se Alahu i za komšiju Bogoljuba. Tebi su kola krenula nizbrdo, ali on se našao na dnu brda kada se tebi sve stumbalo. Spasio te da ne padneš u duboku provaliju. - Fala Allahu i dobrom komšiji Bogoljubu, a recite mi ko je mene prijavio da sam terorista. - Ajde, Muradife, ne paraj vraga. Ti si samo još jedan pehović koji se našao kod nas. Možeš ići. Dok je izlazio, Munever je čuo trećega sudionika njegove sirotinjske drame kako pita onu ženu koja je tu bila kao prevoditeljica: - What it meens pehovic? Nije čuo kako je prevoditeljice kratko rekla: - Simply said: looser! Žurio je odmaknuti se od te čudne zgrade, osvrćući se da vidi je li ga tkogod primijetio. Dok je prevoditelj objašnjavao strancu što bi to bio pehović i pokušavo prevesti još neke sinonime kao popušander, popušlić kojih su se sjetili isljednik i njegov pomoćnik, napolju se začu škripa kočnica i udar. Isljednik ode do prozora, odškrinu tamnu zavjesu i pozva stranca i prevoditeljicu da dođu pogledati.

PRVA NAGRADA 2008. GODINE


32

Specijalno izdanje

PANORAMA

- Udario ga auto dok je izlazio. On je pravi pehović. - Looser! - Da, lucer.


PANORAMA

Specijalno izdanje

33

SVAKI PAS IMA SVOJ DAN Loris Gutić

Čika Toma je tog jutra usnio čak tri nemoguće stvari. Prva je bila rijeka Zambezi koja se, sasvim neočekivano i posve neprikladno, uz mnogo buke i izmaglice, survavala niz liticu u jezero Iri. Druga je bila pustinjska oaza naglo otjelovljena u središtu grada, između teta Martinog kioska i skretanja za Gundulićevu, u kompletu s blistavim jezercetom i kupolastim čadorima iznutra zastrtim tapiserijama pred kojima su, za kolčić poboden u asfalt razmekšan od vrućine, bile vezane dvije jednogrbe kamile. Treća se svodila na most Golden Gate u San Franciscu na kojem je, prislonjen uz ogradu, stajao jedan od onih hladnjaka za vodu kakve zatičemo u odvjetničkim uredima iz američkih serija, i na kojemu je radio samo pipac za jako vruću vodu, iako se čika Tomi jezik lijepio za suho, ispucalo nepce. Da je neko, netom po buđenju, upitao Tomu kako je znao da je rijeka koju je u snu vidio upravo Zambezi, a jezero upravo Iri, on bi zasigurno razmislio i rekao da ne zna, ali je uvjeren da ni rijeka ni jezero nisu mogli nositi druga imena budući da bi u tom slučaju san nosio sobom mnogo više vjerovatnoće, i ne bi ga ostavio zbunjenim, nesigurnim, niti, kako je shvatio kad je pokušao rastvoriti slijepljene usne, žednim. Uistinu, čika Toma je bio i više nego žedan; pokraj osjećaja, neizostavno praćenog suhim grlom i hrapavim kašljem koji zvukom podsjeća na gutanje šljunka, gnijezdio se još jedan zbog čijeg se neugodnog djelovanja Toma nemirno vrpoljio u krevetu. Radilo se o pritisku unutar Tomina tijela, tupoj boli koju je ćutio nekih dvadesetak centimetara ispod lijeve dojke, i ta je bol u sprezi s mozgom pred njegove bunovne oči gurala sliku zahodske školjke na kojoj, Toma je muškom zluradošću zamijetio, poklopac nije bio spušten. Požalio je što nema posao. Tada sigurno ne bi oklijevao. Budilicu je, poput čovjeka svjesnog svoje lijenosti, držao daleko, na stoliću ispod prozora. Da je zvonila ovog kao što se oglašavala mnogih prethodnih jutara, morao bi ustati, opsovati, protrljati penis više iz navike nego zbog stvarne ukrućenosti, utišati nesnosnu spravu i zaputiti se u kupaonicu. Potom bi urinirao, prateći da li će mokraća poprimiti crnu, crvenu ili uopće bilo koju drugu boju do prirodne, bljedunjave žute. Uvjeren u vlastito zdravlje pustio bi vodu, oprao ruke, istrljao lice sapunom i umio se, te posvetio naredne minute trljanju zuba požutjelih od duhana. Sve su ove namjere tog neradnog dana rabile kondicional sadašnji. U prezentu, Toma nema posao i, umjesto higijenom, bavio se pronalaženjem razloga za ustajanje snažnijeg od mokraće, buntovno uzburkane u bešici. Mogao je doručkovati da mu je želudac kruljio. Mogao je i skuhati kafu, zapaliti cigaretu, sjesti za stol i praznoj blagovaonici sipati poruglice o ljudima koji, znao je, sada užurbano prolaze ulicom, kupujući novine, gledajući na sat i ubrzavajući korak ka tvrtkama, što je bio spoljni Tomin ritual dok je još radio. Gonjen, možda, baš tom mišlju, bacio je pogled na budilicu. Sedam sati i nešto minuta. Dobro vrijeme za buđenje. Ranoranilačko. Zdravo. Mogao bi ustati, navući trenerku i otrčati do parka. Nije važno što trenerka nije oprana. Neće se zadržavati pored ljudi. Ni ljudi se neće željeti zadržavati pokraj njega, ne oni ljudi koji ugledavši oznojeno lice osjete vonj trulih jaja, a na jeziku okus gnjileži, stresaju se i jure dalje, promrmljavši tihi pozdrav i zadržavajući dah. Toma se nasmiješio umornim razvlačenjem usana od kojeg mu se lice jače naboralo. Možda će se i zadržati pored tih ljudi; zavidjet će mu, više nego što on zavidi njima. Iako oni vole svoj posao i žele ga sačuvati, pomisao da bi mogli trčati u parku, ili piti kafu lijeno zureći kroz prozor blagovaonice, razjedit će ih dovoljno da se nezadovoljstvo usadi i potraje do kraja radnog vremena. Vrijedilo je ustati, zbog ludog grohota nad grimasama. Umor se javio naglo, na prvi pokret noge spremne stupiti na tanki sag, najprije u stopalu, DRUGA NAGRADA 2008. GODINE


34

Specijalno izdanje

PANORAMA

zatim u listovima i butinama, i prije nego je uspio dovršiti kretnju, počeo se uvjeravati u besmisao podviga. Čemu grohot? Njihova grimasa trajat će sat, ili dva, potom će je smijeniti dnevne brige. Njegov ushit potrajat će i kraće od njihova jada. Sve što preostane bit će tinjanje u mišicama, nervoza, uspuhanost, smrad ustajalog znoja, i konačno spavanje. Proćerdat će dan, ni za što. Može ustati, to sigurno može. Nisu potrebne naročite sposobnosti. Jedna noga, druga noga, tijelo će slijediti noge kao što je sigurno da sjena slijedi tijelo. Onda će se odvući u kupaonicu, završiti što je potrebno i napiti se vode. Ili mlijeka. Ili kafe. Možda sve to. Vode ima u kafi, a u šoljicu uvijek može dodati i malo mlijeka. Junački je mahnuo nogama i spustio ih na pod. Taaako. Dolje su. Trup se opirao. Upotrijebio je ruke, i podigao se na laktove. Kakvo mučenje! Morat će uhvatiti zalet. Ustavši, nakon tri ili četiri minute batrganja, stupio je na hladne pločice. Nekoć je preko njih htio prostrijeti debele prekrivače, od one vrsti koja se kupuje u kompletu od tri komada. Dio se postavlja preko poklopca školjke, dio ispred školjke, a posljednji ispred umivaonika. Mozgao je, i iznašao da bi mu to samo produžilo vrijeme provedenu u održavanju ugodnog mirisa. Nije volio predugo stajati na ledenoj keramici, i sve što se moralo učiniti u kupaonici išlo je mnogo brže kada tabani vape za mekoćom i toplinom saga u dnevnoj sobi. Spustio je pidžamu na bedra, olakšao se i pustio vodu. Nije spustio poklopac. Radije je požurio prebaciti se pred umivaonik i osvježiti zgužvano lice. Okrenuo je pipac. Ništa nije teklo. Misli su mu bile zbrkane. Je li moguće da je voda tako prozirna, da je zapravo ne vidi? Prsti su odsutno prošetali bjelinom. Ne, tu nema nikakvog toka, vidljivog ili nevidljivog. Voda je nestala. - O, Bože! - promrmljao je, odmah se zakašljavši. Struganje u grlu nije jenjavalo. Istrčao je u kuhinju, zgrabio čašu i, otvorivši pipac, shvatio da je trka bila suvišna. Iz kuhinjske slavine nije izašla ni kap. Otvorio je frižider, izvukavši kutiju u kojoj je trebalo biti mlijeko. I bilo bi da ga je sinoć u trgovini pokupio zajedno s kilogramom faširanog mesa, kesom tjestenine i dvjema sijalicama. Grlo mu se trzalo, prevrtalo, nastojalo iskočiti kroz usta zajedno s plućima i pogled mu je, trgan očajem, zapeo za jedinu stvar koja je mogla teći i umiriti hripanje. Uzeo je flašu, otrgnuo čep, bacio ga na pod i povukao dobar, dug gutljaj. Glatka, gusta masa kliznula je, kao što bi se prevukla preko uzburkanog mora stišavajući ga, i naleti jezovitog struganja povukoše se pred blagotvornim učinkom. Disati, disati, najprije disati, upozoravao se Toma, gutajući vazduh kojeg je i u neprozračenoj prostoriji bilo dovoljno da se razmili plućima. Kašalj je popustio; žeđ nije. Mučnina od ulja mu je podrivala mir i ništa u tom trenutku nije želio kao bočicu mineralne vode. Osjetio je blagi ugriz u grlu na tu pomisao, čuo je balončiće kako pucketaju razlijevajući se jezikom, te je morao otresti glavom da otjera omamljujuće vizije. Nema mineralne, ni obične, pa čak ni destilirane vode koju je sipao u peglu. Znao je to jer posljednja dva tjedna nije peglao ništa, ni košulju, sakrivajući neugledne nabore pod tankim mantilom. Ne može skuhati kafu, a nije ju više ni želio, budući da ga je uzbunila ideja da će se, kada bi je uistinu skuhao i sjeo na stolicu smještenu do prozora, sjedalo nasuprot kočiti prazninom. Mogao je umrijeti od kašlja, mogao se ugušiti, mogao je pasti grčeći se, bez snage da se dovuče do jedinog telefona u spavaćoj sobi, a tjednima poslije neko bi primijetio da za račune više nema mjesta u poštanskom sandučiću, da čika Tomu nisu vidjeli danima, da se, približi li se nečiji nos do proreza između vrata i praga, iz njegova stana osjeti neugodan zadah. U novinama bi člančić zadjeven u ugao crne kronike izvijestio o starcu, pronađenom u uznapredovalom stadiju raspadanja, pominjući usput zasebnost, odijeljenost, SVAKI PAS IMA SVOJ DAN


PANORAMA

Specijalno izdanje

35

štoviše i ravnodušnost suvremenog društva zaslijepljenog buđenjem, ustajanjem, vožnjom kroz špicu, dolaskom na posao, odlaskom s posla, plaćanjem računa. Na spomeniku, zabačenom iza dvije goleme grobnice, nevidljivo prolazniku, stajalo bi zlatnim slovima urezano “Bože moj, pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan.” Prikladan epitaf starcu stradalom u samoći, jer on je sam. Jeka je, bez pitanja, bacala kratku riječ i razbijala je o ogoljene zidove bez slika. Nema slike, nema goblena vezenih vrijednim rukama marljivih pionirki. I to je vrijeme nestalo, umrlo, s nešto većim bljeskom nego će se to zbiti s njegovim pronađenim tijelom (“Kakve gluposti govorim”, pomislio je Toma, “ta ja nisam mrtav.”), ali ne i s manje gadnim vonjem. Na natkasli nije počivao ni čipkani stolnjak. Tu će morati staviti neku uramljenu fotografiju. Svoje bivše supruge? Vrlo bivša, jer ju nije vidio najmanje petnaest godina i, uostalom, vrlo pokojna, te ga neće moći žaliti na vijest o tome da Toma pati za negdašnjim vremenom, držanjem za ruke, šetnjom uz obalu ( “Koju obalu, glupane?”, pitao se, “Vode nema nadaleko.” ) i zajedničkim objedovanjem. Ali i da je sada živa, u drugom gradu, ili makar u susjednoj ulici, ko bi joj prenio vijest? Ko se smuca njegovom spavaćom sobom? Neka žena? Jedva. Neki muškarac? Poštar, ili liječnik kojeg pozovu da potpiše umrlicu. Bože, mora izaći odavde. Izaći brzo, prije nego ga spopadne kašalj. U plastičnoj boci ostao je svega prst debeo sloj, dostatan da umiri jedan, možda i dva napada. Pritrčao je prozoru. Bilo je nužno vidjeti svijet udaljen svega nekoliko stepenica, znati da će, vrisne li, neko podići pogled i osmotriti prozore tražeći porijeklo buke. Produžit će potom, naravno, ali za taj tren, vrlo vrijedan tren, posjedovat će Toma nečiju pažnju i neko će se zapitati, “Zašto starac stoji na prozoru i urla, zašto me traži i doziva li mene, baš mene?”. Kao za pakost, promet je bio u oseci; pločnikom se vukla bakica, oslonjena na ostrugani štap i, doprijevši do ulaza u susjednu zgradu, stala je pozvonivši na interfon. Toma je čuo udaljeno zujanje. Željezna vrata progutala su bakicu. Ostao je sam s ulicom. Neki je pas dokaskao u ulični eter, dižući i spuštajući šape, mlateći asfalt jastučićima. Nešto mu se svidjelo u kutu u kojem su se zgrada i nogostup sastajali; ostao je njuškajući, plašljivo se osvrnuvši kao da provjerava, činilo se Tomi, da mu neko neće zamjeriti što obitava baš na tom mjestu, baš u tom trenutku. Nijedno dijete nije se bacilo da ga gnjavi, ničija noga nije se dizala na udarac. Pločnik je, barem za sada, bio sigurno mjesto u psećim očima. Gomila žute dlake strovalila se na beton, dašćući u sparini koja je slutila na jesenju kišu. I on je žedan, pomislio je Toma. Hoće li brzo ustati? Hoće li tražiti vodu? Sam je. Nema psećeg druga za igru, nedostaju zubi koji bi ga nestašno i nježno grabili za vrat ili mu natjerali umrtvljeni rep da razigrano poskakuje. Ništa da mu odvrati pažnju od vrućine koja se podvlačila pod krzneni kaput. Pas je i dalje dahtao; ispružio je šape i protegnuo se. Ustat će. Tomine su oči napeto buljile. Ne, odustao je. Čekaj, ipak ustaje! Diže se! Šape su ga dovukle do ruba ceste. Toma osjeti stezanje u želucu. Bilo je to od žeđi, pomalo i od gladi, ali najviše od strepnje da će automobil, ničim izazvan, proletjeti cestom i pokupiti nesretno stvorenje, šaljući ga na jedno od onih mjesta u kojima psi nalaze posvemašnji mir. No, pas kao da je znao za opasnosti koje vrebaju na kolniku te se prijetećoj zoni nije suviše ni primicao. Još se jednom obazreo, za svaki slučaj, prije nego je spustio glavu i zario jezik u tamnu mrlju. Ružičasti listić je mlatio lokvu i Toma se nakostriješi od bijesa. Đavo ga odnio, on pije! On pije DRUGA NAGRADA 2008. GODINE


36

Specijalno izdanje

PANORAMA

vodu s ulice! Prljava, masna, gadna vodurina i pas ne oklijeva njome utažiti žeđ. Pas, najbolji čovjekov prijatelj, ushićeno se valjao u kalu, ne mareći za konvencije, prezirući skupljene usne i prijekorne poglede. Nije ga bilo briga; nekoliko minuta će proteći u laptanju i on ide dalje, bez straha, meki jastučići razdirat će se na neravnom putu, ali on će živjeti napojeno. Odstupio je od prozora, ljutito odmahujući glavom. Čovjek je zaista postao od majmuna, to je jasno, čim si može dopustiti da ga pogled na zadovoljnu životinju uznemiri. Da, čovjek je postao od majmuna. Naučnici su to znali dokazati. Tisuće i tisuće godina ranije, svi smo pili iz iste lokve... Trgnuo se tako da mu je vrat prožela oštra bol. Još i to! Nije dovoljno što ga u trgovini ne pitaju treba li štogod za gospođu, nije dostatno što ga kelner u restoranu uvijek vodi za isti stol i znao je da bi se taj isti kelner zgranuto zabuljio u njega ukoliko bi zatražio stol za dvoje. Toma se oštro zagledao u frižider, gnjevno stežući obrve, kao da tim pogledom osuđuje kelnerovo zaprepaštenje. - Da, rekao sam stol za dvoje.- Ispljunuo je rečenicu tonom koji je obećavao da te večeri neće biti napojnice. Naprasno izbačeni zrak zaorao je grlom, izazivajući novo kašljanje. Ovo je posljednje, pomislio je Toma stežući si grlo, ovo je kraj. Čovjek ovako ne može živjeti. Neće uzeti ulje, neće popiti ulje jer mu je muka od mirisa, od okusa, od kašlja i od telefona koji mu je predaleko, od ruke koja neće zgrabiti slušalicu da ga spasi, jer te ruke nema u blizini. Podigao je pogled lica pomodrjela od napora. Vrata su kuhinje bila širom otvorena; vrata hodnika također, baš kao i vrata kupaonice. Nije ugasio svjetlo. Nije spustio poklopac. Nije više imao snage da se tome raduje. Jedino što je opažao u nagom prostoru, jedini oblik koji nije izgubio svoje konture, možda i zato što ga je obasjavalo jarko svjetlo, bila je zahodska školjka. Bljuvati; to je nada. Izbaciti iz sebe ovo što ga guši. Istjerati đavla koji, cereći se, vuče k sebi uzice zakačene za naspramne stijenke grla i steže ga. Odgurnuo se koljenima i dočekao laktovima; napravio je taj prvi, dječiji pomak. Još malo, još samo malo. Uvijek je vjerovao da se sjeća izlaska iz majčine utrobe. Ovo je bilo veoma slično. Zidovi su se primicali. Zamalo će svjetlo, uskoro će kroz zamrla pluća prostrujati svježi zrak i trijumfalni krik nad uspjehom će zaglušiti napaćeno stenjanje. Uplovio je u svjetlo i zjenice su ga zaboljele od blistavog udarca. Zagrlio je školjku. Dolje, đavle, dolje! Napeo je trbušne mišiće, ono što je od njih ostalo, ali ništa sem podrigivanja nije se survavalo u plitki otvor. Znoj se slijevao niz lice; trzajem šake pokupio je malo vode i poškropio uzavrelo čelo, zabacujući kosu prema tjemenu. Nekoliko kapi spuznulo je niz usne i palo na isplaženi jezik. Znoj, to je znoj, govorio si je Toma grabeći vodu šakom i pljuskajući lice. Jezik mu se uvukao bacajući zalutale kapi u grlo. Osjetio je tekućinu koja je hladnim, metalnim dodirom škropila nutrinu. U magnovenju, Toma je na dnu ugledao vodu. Nije bilo ničega drugog; grlo mu je vapilo, on je umirao, davilo ga je, a na dnu čudnovato oblikovane zdjele drhtavo se ljeskao njegov odraz, iskrivljen i nejasan. Spustio je glavu, nisko, još niže, dok mu nos nije dotakao dno; jezik više nije treperio. Tresao se. Trzao se. Trzao se gore-dolje, povlačeći za sobom duge, žedne gutljaje. Nakon nekoliko minuta Toma je, živ i pribran, sjedio na hladnom podu kupaonice, po prvi put istinski požalivši što za nekog od sati provedenog u trgovini nije kupio i debele prekrivače, od one vrsti koja se kupuje u kompletu od tri komada. Bilo je tako udobno sjediti tu, pokraj zdjele čudnovatog oblika iz koje mu je naizgled nepresušni izvor utažio žeđ i misliti da je, poslije svega, učinio nešto korisno i vrijedno divljenja. Možda bi mu se grlo isuviše stezalo da je nad njim stajala nečija prilika, da je njen dlan stezao njegovo znojno čelo i branio mu spustiti ga niže, niže, do izbavljenja. Mogućno SVAKI PAS IMA SVOJ DAN


PANORAMA

Specijalno izdanje

37

je ( a to je bila samo mogućnost ) da ga je nečije bivstvo uz njegovo moglo usmrtiti. Stresao se na tu pomisao; bila je dovoljno ljigava i neugodna da je poželi zbaciti sa kože niz koju je kliznula poput vode koja je mogla, iako ne baš tog jutra, kliznuti niz njegovo ogoljeno tijelo. Dobro je biti sam, uvjeravao se Toma. I pas je bio sam, a to nije spriječilo njegov rep da poskakuje i njegove šape da otkaskaju u ostatak dana. Moglo je proći i gore. Iz zidova, pomalo prljavih i zapuštenih, čulo se šuštanje. Voda je klizila cijevima vraćajući se ožednjelom puku.

DRUGA NAGRADA 2008. GODINE


38

Specijalno izdanje

PANORAMA


PANORAMA

Specijalno izdanje

39

POVRATAK

Momčilo Spasojević Čovjeku je sve dato samo na trenutak Luj Aragon Probudio sam se odmoran i, začudo, gotovo veseo. Jarka sunčana svjetlost već je uveliko obasjavala prozorska stakla mog malog stana. Protegao sam se, zijevnuo i odsutno zagledao u tavanicu. Juče sam sahranio oca. Sitna kiša počela je da pada već oko podne, a kada smo spuštali kovčeg prosula se kao da se samo nebo pocijepalo. Crvenkasta ilovača oko rake dizala se za nogama. Za daće sjedio sam ćuteći uvrh stola, ne slušajući razgovore jalove i nepotrebne. Od svega, primjećivao sam samo brojna krezuba usta puna kuvanog mesa. Oko stola su tromo promicale ženske oteknute noga s gustim spletovima crnih vena. Ne čekajući da odu još dva-tri pijana ukopnika, digao sam se i požurio da stignem na lokal. Po mraku i blatu trebalo mi je sat hoda do željezničke stanice. Do dvorišne kapije ispratio me Jovan, najbliži komšija i rodjak. Oprostili smo se bez riječi. Dobrostiv i miran kakav je bio, volio me je i žalio. Nije pitao šta ću s imanjem, a da jest, ne znam šta bih mu odgovorio, jer mi je bilo svejedno. Po mraku, uskim puteljkom prolazio sam pored usnulih njiva na kojima sam toliko puta napasao stoku, a kada sam poodrastao, s ocem ih orao i kosio. U grlu me je silno gušilo, ali sam se upinjao da prihvatim realnost trenutka i ostanem miran i pribran. Ne znam otkuda sam se baš tada sjetio scene iz nekog filma, koji sam davno, kao student, gledao sa sestrom Radom čije se lice, puno tihog ponosa i životne radosti, dok se taj prizor odigravo, namračilo a osmjeh naglo ugasio. Negdje u afričkoj savani lav bijesno kidiše na krdo zebri i ubija jednu. Preplašene životinje neko vrijeme panično bježe, a onda se zaustavljaju i nastavljaju da pasu. Tog trenutka nametalo se pitanje: imaju li drugog izbora?! U Radinim krupnim očima blistale su suze i nemir mladosti. Bila je odlična učenica Muzičke škole ’’Isidor Bajić’’ u Novom Sadu. Kada bih je, nedjeljama i praznicima, ponekada, izvodio u šetnje dunavskim kejom, mamila je tople osmjehe slučajnih prolaznika. Onako krhka i nježna predstavljala je sjajan primjer ustreptale ljepote i radosti. Tokom raspusta, izmedju trećeg i četvrtog razreda, naglo se razboljela i monaški tiho umrla. Sva ta nestvarna strahota trajala je i okončala se za samo tri sedmice. Od tog dana nosim je u oku kao vječno neotrtu suzu. Dok sam prolazio zaparloženim poljima kojim se širio mokri miris sirove zemlje, srce mi se tiho punilo prošlim dobom. Nekada, s jeseni, kad se ukloni rod, po njima se znalo prosuti na desetine raštrkanih stada ovaca i goveda. Tih srećnih godina očevo imanje bilo je najuglednije u selu. Istina, kuća nam se nalazila na osamljenom raskršću, izmedju polja i sela, pa je bogobojažljiva majka, i pored toga što smo živjeli u stalnom dodiru s obiljem, zabrinuto, i kao ni sama ne vjerujući, često znala kazati da raskršća kad-tad donesu nesreću. Ne osvrćući se na te zloslutne riječi, mukotrpno, ali s voljom, radili smo od svitanja do mrkle večeri (Koga suce ujutro zatekne u krevetu, sedam dana mu je nazatka, tim jednostavnim riječima podsticao nas je otac). Pored zemlje, oko koje se valjalo kao oko djeteta baviti, trebalo se starati i o mnogoj stoci, voćnjacima i uvijek punom dvorištu peradi. U tom vremenu sigurnosti, s nama djecom, i kuća je rasla. O slavama i u drugim svečanim prilikama, kuća se punila veseljem i mnoštvom uzbudljivih zbivanja. Razdragane tetke, uz majku lica boje meda, spretno su mijesile gomile mirisnih kolača, a svježe obrijan otac iz malih buradi, gotovo svečano, točio je najbolja vina i rakiju. Za tih neponovljivih trenutaka naučio sam da bogatstvo života čine jednostavna zadovoljstva i sitne radosti. TREĆA NAGRADA 2008. GODINE


40

Specijalno izdanje

PANORAMA

Iz dubokog zanosa trgao me je oštar i zaglušujući pisak lokomotive teretnog voza iz predgradja, a potmuli bol u stomaku podsjetio da, osim pijenja kave, gotovo tri dana ništa nisam jeo. Prekjuče, kad sam se pripremao da izadjem iz kancelarije i nešto pojedem, stigao je od Jovana telegram: Otac ti je umro, dolazi odmah! Kao pravnik znao sam da u slučaju smrti bližeg srodnika radnik ima pravo na tri slobodna dana. Uostalom, taj pravilnik sam uradio sam. Javio sam se šefu i odmah otputovao. Vratio sam se sinoć, kasno, s mislima teškim kao olova i željama popadalim po tlu noći poput ukočenih mrtvih leptirova, bogatiji za još jednu bol. Ustao sam prekidajući izležavanje i u neopran lončić nasuo vodu za kavu. Nisam znao šta da radim s još jednim preostalim slobodnim danom. S osjećanjem krivice bio sam siguran da mi niko neće navratiti. Otkako sam život počeo po nesrećama da pamtitim, sasvim sam se zatvorio u sebe i udaljio od ljudi. Ono malo strpljivih prijatelja što mi je još bilo preostalo neko vrijeme je navraćalo pa onda i oni razočarano odustali. Ravnodušno srčući kavu, u dokolici, dohvaćam jednu od knjiga nemarno poredjanih na nekoliko iskrivljenih polica. Listajući je, sasvim slučajno, obraćam pažnju na rečenicu: - Desno od svakog jada nalazi se istinska radost, a veći je vrh te radosti nego što je duboko dno jada. Tu knjigu, s naslovom Mobi Dik, znajući da neobično volim da čitam, poklonio mi je brat Radovan, samo mjesec dana prije nego što će mu mašina u fabrici u kojoj je radio zdrobiti desnu ruku. Da bi mu spasili život, hirurzi su je odsjekli pri samom ramenu. Sve dotle otac se nadao da će baš on preuzeti domaćinstvo. Ali poslije sakaćenja Radovan, inače osjetljiv i plah, nije se trijeznio. Zahvaćen migrenom očaja bacao se u ponore beznadja preko kojih se najbrže stizalo do samouništenja. Nije prihvatao razgovor o sebi. Sa saosjećanjem u glasu pokušavao sam mu reći da je život pun mogućnosti. Mrzovoljna izgleda, nezdravo blijedog i mršavog lica, gledao me je mutnim upalim očima punim tuposti, ništa ne videći. Iz njega su bazdili vino i praznina, i ništa se nije moglo mjeriti s njegovom skrivenom tugom. U tako nerećnom stanju nije dugo izdržao. Jedne noći, dok je naokolo cvjetao maj, pregazio ga je neki od teretnih vozova što su tutnjeći prolazili ispod sela. Nije stigao ili namjerno nije htio da se skloni, ali sada je svejedno. Da li bi bilo drugačije da je pročitao rečenicu koja mi je upravo pred očima ili da je znao koliko je Isus volio nesrećne?! Slomljena gubitkom, nesposobna za stvarne nesreće, majka je, još od prvog njegovog udesa, krišom počela da pije. Radovan je bio njen ljubimac. Posivio u licu, tražeći daljnju svrhu života, otac je često ponavljao poslovicu: Kad djavo kuca na vrata, ti radi. Ali, uprkos svemu, punoća propadanja uvlačila se u svaki ćošak kuće i imanja. Nesreća radja nesreću. Tri jeseni po bratovoj, javili su mi i za majčinu smrt. Tog dana nešto teško i ogromno otkinulo mi se u grudima. Tu prazninu i pustoš osjećam i danas. U selo sam stigao kasno, noću. Padale su novembarske kiše, hladne i neprijatne. Dugo sam stajao u dvorištu pod starom trešnjom, ne ulazeći u kuću. Selo je ćutalo dubokom tišinom odvojeno od cijelog svijeta. Bilo mi je još teže kada su rekli da se objesila. Desilo se to u staroj kući, baš u sobi u kojoj je rodila Radovana. Njegovu sliku iz ranog djetinjstva našli su joj u džepu kecelje. Teška su mi ta sjećanja. Napolju se počeo hvatati suton. Dugo već hodam gore-dolje svojom podstanarskom sobicom i razmišljam o očevoj iznenadnoj smrti. Odnekuda, sasvim iznenada, iskrsavaju riječi pokojne majke, izgovorene da bi ublažile neku našu, dječiju, nevolju: - Već sutrašnji dan može svakome da promijeni život. Glavno je da smo zdravi. POVRATAK


PANORAMA

Specijalno izdanje

41

S tom mišlju u glavi izašao sam van. Kao i obično, večerao sam u jevtinom restoranu, ali bez apetita. Na ulici je mirisala lipa. Bezbrižni i dokoni ljudi šetali su, smijali se, sjedjeli u baštama restorana ispod još sirovog lišća u krošnjama drveća, živo razgovarali i pili kao da ne postoji smrt, već samo život. Vratio sam se i odmah legao. Prepun neugodnih osjećanja prevrtao sam se po postelji i napeto trzao, opsjednut davnom majčinom poukom, koja me je udaljavala od sna. U njenu razboritost nisam sumnjao, ali sam pouzdano znao da nam se ništa, baš ništa ne može desiti bez nas samih. A onda, naglo sam skočio i otvorio prozor. Trebalo mi je zraka. Negdje je promuklo lajao pas. S neba su zamorno sjale zvijezde. Vrela noć je lagano odmicala, a nemir pojačavao. Odjednom, kao rukom odnesena, nestala je tjeskoba i osjetio sam se sasvim čio i lak. Volja i snaga su mi se sjedinile. S prašnjavog ormara skinuo sam olinjale kofere i stao da pakujem stvari. Obavio sam to vrlo brzo (i siromaštvo ima svojih dobrih strana). Ta pustolovna i nagla nepromišljenost činila mi se sasvim prirodnom i logičnom. Tog ranog jutra bio sam jedini putnik koji je izašao na pospanoj željezničkoj stanici. Dan je počinjao zlatnom svjetlošću, rosom i paperjastim oblačićima. Dok sam išao prema selu, usput su me presretali mrki i ćutljivi pogledi radnika što su žurili na jutarnji lokal za grad.

TREĆA NAGRADA 2008. GODINE


42

Specijalno izdanje

PANORAMA


PANORAMA

Specijalno izdanje

43


44

Specijalno izdanje

PANORAMA

Vitezu ...laste nikad ne zaborave povratak do tvojih bijelih zgrada u središtu grada, do tvojih prozora što druguju sa svanućima u kojima se uvijek umiješ za početak novog dana. ...a tvoji pjesnici, tvoji glazbenici, tvoji slikari i noćobdije ponovo nalaze riječ, zvuk i boju da te uvijek slave. Ja imam nade ja imam dušu misao imam za ovaj grad.

M. Martinović


Panorama_special_08