Issuu on Google+

Stihijski žig *Silence Copyright ©2011-2012


Stihijski žig Iznad trnja osušenih, plavih ruža propinje se moja britka svijest dok krvarim iznutra, rastvorena mirisom svježe krvi opijena.

Prolijevam se na više strana iako tečna sam u tvojim venama ispijena, iscrpljujućim emocijama tiho kopnim u riječima, zarobljena.

Iznad utisnutih tragova stopa lebdim u vječnosti, nedorečena stihijskim žigom još u tebi sam ostvarena, kao kap ljubavi skorena.

Djelujem u trenucima postojanja mirisna sam u tvojim nozdrvama nikad prežaljena, prolazna Žena nekoć sam te ipak mekano voljela.


Šutnja Stradala sam glasno u vrisku vlastitog bunila, sablasne boli što periodično ulazi u moje kosti i lomi me postojano u struku.

Željela sam u sebi saznanje neizbrisive površnosti zbilje jedan stvaran trenutak istine i konačno, grubo buđenje.

Vidam svoje površinske rane brižno skrivajući one unutarnje šutnjom obostranom oplođene sjećanjem oštrim rasječene.

Stradala sam tiho i nijemo u šutnji, nedorečenosti uma iako bih se ulovila za nekoliko snažnih riječi i objesila se njima.


Svježa pjesma Ispijam punu čašu tople krvi grizem zrelu emociju stvarne boli udišem supstancu razočaranja i pljujem žilavo – gorke stihove.

Ne volim ovu svježu pjesmu utrobe trule, lica bezličnog strofe upakirane u čežnju neizrecivog mišljenja istine.

Krv mijenjam za suho vino sladim se emocijom biranih riječi što pronalaze put do mene iz nutrine tvoje vidno rastvorene.

Dati ćeš mi sebe onako kako želim pljunuti moje krnje, loše rečenice istinskom mišljenju podat ću se čitatelju, bez uljepšavanja istine.


Zaboravi me

Ne želim te više u svojim porama na potiljku mojeg nemira i želja u fazama apstinencijskog sječiva maštom obljubljena, progonjena.

Zaboravi kakvog sam okusa koliko lomna u struku, pokretljiva divlja i zanesena, prokleto željna postojanih tragova uzbuđenja.

Nećeš opstati u mojim dubinama niti ćeš bdjeti kao sveta ikona zakucana u mekoj stijeni srca što pulsiralo je strasno noćima.

Zaboravi da sam ti pripadala ispod pupka i iznad njega sva gotovo savršeno prisna i podatna krnjoj želji prolaznog uzbuđenja.


Posjekotine strasti

Ne želim bol, ali ona je ovdje periodično čvrsne, oštra biva u tvom tijelu noćima me uzima razderavši međicu moje čežnje.

Želim te u sebi iako se otimam uspomeni na noći vlažne i znojne u vrelini neobuzdane potrebe obostranim vrhuncem žigosane.

Ostali su tragovi čvrstih ugriza s unutarnje strane mojih bedara sitne posjekotine strasti na leđima i skorene kapi u udubini trbuha.

Sve još miriše na tvoju muškost nesputanim pokretima oslobođenu neukrotivu, nepresušnu nam ljubav krhotine izlomljenih uzdaha i želja.


Voljena Osjećam ljubav dodirom prvih riječi rasipanih s usana koje smjelo ljubim prisustvom svojim u tebi, dostupna ti i živim svoje vlažne, podatne snove.

Oblikuješ me toplinom svoga tijela divim se sigurnim kretnjama želje nježno se rasipajući pod dlanovima istinski uživam u svim tvojim čarima.

Zavoljela sam raspršen miris tvoj poglede kojima oslobađaš me rublja uzdišući za mojim osjetljivim grudima željan ugriza strasti i njenih zvukova.

U naručju tvom sretnom ženom bivam voljena sam iznova, razgolićena i topla jutra dočekujem zapletena u dlačicama na tvojim grudima čije srce mi pripada.


Emotivno predana životu

Uskoro brojim dvije stotine prijeđenih koraka utisnutih tragova što ostavila sam ovdje i osvrćem se na putevima stvaralaštva opisanih mi emocija i htijenja, nestvarnih želja.

Bila sam ovdje dušom i tijelom predana ponekad potpuno razgolićena i vlažna brišući slano iz oka i mirisno s prepona mojih izlijeva stvarnih, opipljivih emocija.

Oduvijek sam emotivno predana životu stihovima koje nižem kao plave perle blistavih kristala brižno sačuvanih za nas i svo ono vrijeme koje bilježi prolaznost.

Jednom zaustaviti ćeš se ovdje i osjetiti kakve misli sneno čuvam duboko u sebi kada lutam pogledom u potrazi za mjesecom tragajući još i danas za ljubavlju čistom.


Lavina sjećanja

Sada kada bi i želio pokrenuti lavinu tužnog sjećanja na nas ne možeš uslijed spoznaje kako pamtiš samo sneno i lijepo.

Prekriven toplim osjećajima ispod prekrivača isprepletenih niti neporecivog ti užitka što pružih ti svakim dodirom ženstvenosti.

Bila sam ti Žena i bit ć u zauvijek ispunjena tvojim mirisom i kapima obilježena, osvojenog teritorija danas znaš gdje je pripadnost moja.

Ponekad diram pitanja bez odgovora - imaš li sada život potpun i svoj ? onaj za kojim si tragao, izgubivši me na kratkom proputovanju kroz mene.


Šetači u magli

Zaogrnuta tamom i tugom kročim opustošenom dolinom izgubljenog svijeta u nepovrat s ove strane moje svijesti.

Bosim stopalima gazim putem isušenih polja, prolivenih suza daleko od zajedničkih koraka utisnutih tragova bez povratka.

Sve ponuđene staze kretanja danas su sjenama prekrivene nebo ne ljubi zemlju kao prije razorenih svjetova u nama.

Postali smo stranci bez srca na pustopoljini ugasle ljubavi posrnuli šetači u magli života sada bivamo vječno usamljeni.


Minuli sati praznine Nije želio prigrliti me na svoje grudi dovoljno snažno stisnuti u sebi posvetiti mi pažnju potrebnu dostatnu da osjećam se posebno.

Prošao je strasno mojim tijelom bez i jednog svitanja u dvoje zanemarivši moje sve izvan postelje odgurnuvši me od sebe prije zore.

Bila sam slagalica njegovom nagonu raspoređena u minulim satima povremeno uzeta i potrošena snagom animalne želje mužjaka.

Ništa izvan svijeta obljubljenog praznina prohujala u njemu beskrajna tišina nedorečenosti jasno predočene mi bezobzirnosti.


Živim u zidovima

Ozidana sadašnjost omeđila me jasno odredivši puteve kretanja iscrpljenog mi tijela, gladna sam gutljaja suza i zalogaja zaborava.

Živim u stamenim zidovima nesalomljivim uspomenama razapeta kao lunarna svjetlost titrajući čeznutljivo bez spokoja.

Još uvijek te u meni gorko ima peče me spoznaja ništavila nisam imuna na mirise vremena postojeće slike u kutu oka.

Razgolićena ispred postelje na koljenima, tetoviram misli kojima bih te i ovu noć vabila u sebe, sklopivši tople dlanove.


Lascivne riječi

Rušim sve zidove nespokoja prigrlivši novi početak ludila što obuzima me uslijed pisanja i osjećam se kao kurva ocvala.

Potrošila sam nešto vremena ne naplativši poštenu cijenu svog prisustva u stihovima za misao ispisanu bez krinke.

Gutala sam lascivne riječi punila utrobu dodira željnu i miješala svjetove strasno u ogledalu lažnoga srama.

Večeras se prodajem stranče u bescjenje između redova geta moje žudnje, obljubljena simbiozom mašte i želja.


Kostur poezije

Riječi izlomljenih zglobova ostale su visjeti na vješalici spontane želje za stvaranjem klateći se kao kostur poezije.

Svaka misao kuje se u meni bez cenzure, u trenu porođena izmiješana nečistom mi krvlju čistih, nesavršenih misli i želja.

Ponekad spretno oblikovana s potpisom plavog pečata nesmotreno servirana, sirova biva poezijom moga srca.

Razapela sam riječi što vape za oprostom i ljubavlju toplom ispisala mnoge stvarne pjesme i žive ih zakopala duboko u sebi.


Oslobođen okova predrasuda

Jednom će moje toplo sve u tebi skriveno, utisnuto biti vječno te mamiti, postojati zadržati, i opstati bezvremeno.

Omamljen mojom žudnjom jednom ćeš se zrelo otvoriti dostupan svim mojim željama oslobođen okova predrasuda.

Potisnutih strahova, razočaranja smjestiti ću se pod tvoje dlanove dodirnuta prisustvom bdijenja budnosti muškarca svjesnoga sebe.

Tada ćemo otići daleko, od zidova zatočenih osjetila, razuzdani izvan svih poznatih nam granica voljeti se grčevito, čvrsto sljubljeni.


Kraljica noći Oslobađajući tijelo dodira svile podatnog ukrasa erotizma teatralnim kretnjama zavodim te i u oku tvom kraljicom noći bivam.

Postavljena sam na tron tvoje želje Ženu senzualnu u sebi budim nesputana u zanosnim kretnjama vabim te ženstvom u svoj svijet.

Zovem te u sebe pokretima tijela napetim bedrima željnih dodira strastvenom energijom ispunjena spremna za noć obostrane predaje.

Jednostavnost muške želje oblikujem maštovitošću, istinski sam gladna vreline dodira, divlja i neukrotiva u želji da okusim, isprobam tvoje sve.


Želim tvoje sve

Biram riječi u opisu emocije dok nošeni smo strujom svaki svojom, ususret nama čežnjom spajajući svijeta dva.

Tvoj dlan zrači toplinom usne su ti gladne okusa miris kože zavodljiv, požudan ulaskom u mene, na nozdrve.

U trenutku želim tvoje sve dlanovima da oblikuješ me usnama ljubiš moju kožu ugrizima hraniš svoju strast.

Prebirem po riječima u opisu prvog dodira što pripada ti oslobađajući me okova moje pripadnosti samoći.


Ljubila bih te

Upravo sada, upravo ovdje opstala sam gorda i ponosna u svojim osjetljivim željama dosljedna sebi i tebi, pjesniče.

Ne tražim nemoguće, previše tek dovoljno je da pustiš me pod usne svoje i dlanove u misli ti otvorene, nama posvećene.

Maštajući izvirem, ključajući strastveno na preponama tvojim puneći se užitkom neprolaznim osjećajima mi potrebnim.

Tvojom mišlju bivam svakom kretnjom kojom vodiš me ususret sebi, pod okrilje tvoje istinske predaje svijetu mom.


Izvan svemira

Neporeciv u mojem bivstvu i ovo jutro ulaziš u odaje samo tebi otvorene i dostupne u svojoj raskoši maštovite Žene.

Uredila sam kutak tvoje žudnje kako oduvijek maštom puniš se pretvorivši tvoje sanje u stvarnost bedrima mojim zarobljen u meni.

Očarana emocijom privlačnosti ulovljena u mreži neprolazne ljubavi ponudila sam nesebično svoje sve gladna unutrašnjosti tvoje.

Kreirajući stvarnost nezaježljivu savršeno podatnu nam sudbinu što veže nas neraskidivim sponama i izvan vječnosti, izvan svemira.


Mjesto za čekanje

Esencijom dodira pisanom riječju kreirala sam nekoliko svjetova u suštini vlastite mi čovječnosti krvava i topla, života željna.

Putovala sam bosa i sama godinama bez pratnje mirisa tvog zaustavljala se na usputnim stanicama na mjestu za čekanje.

Zalutala sam u stvarnosti izgubivši vrijeme bespovratno živjela sam u slikama, riječima oblikovanih djela, nedovoljno smjela.

Danas stojim na tom istom mjestu osvrćući se preko ramena svog i pitam se hoćeš li me sutra sustići na putu samotnom.


Skromne želje

Život me oštetio kao lutku porculansku, lomnu strukturu i sada iznova tragam za onim što sastavljao bi me pažljivo.

Vraćam se nazad na tračnice klizeći šinama, naga putujem ususret tebi i želim te primiti u sebe, skrivajući svoje ožiljke.

Moje su želje skromne, podatne sad glatka sam, nježna i dostupna divlja mi strana odavno ukroćena mnogobrojnim razočaranjima.

Mašti voljenog, privržena sam vjerna, iako snivam u vatri bolna i suviše često zanemarena sirovim životom nahranjena.


Ledena prašina Danas kiše imaju gorak okus usana. Ovaj mjesec nije mi bio privržen vrijeme je zaustavljeno prije ponoći između dva svitanja, budna sam.

Udišem mirise nadolazeće zime propustivši u sebe ledenu prašinu neuspješno potisnutih emocija u teško preboljenom doživljaju.

Ranjiva iznutra, fragilna izvana još ponekad sam bolno probuđena i bezglasno trpim žarenje dodira zalutala u neprolaznom sjećanju.

Jedna me zima izlomila u struku. U skupljenim nozdrvama zadržan je miris odbojne istine svijesti, nesuđene nam sudbine.


Ponekad sanjam stvarnost

Probao si me ispod pupka dodirivao mi leđa jezikom istraživši skrivene predjele od pogleda znatiželjnika.

Tebi sam dostupna u noći jutrom snena, probuđena razigrana, emocija puna dodira nestvarno željna.

Mišlju i željom te oblikujem pod jezikom ukrutivši strast što pripada mi dodirom usana udahom neodoljivog mirisa.

Zajedno budimo novi dan pod kapima tople vode nagi u ogledalu svoje duše pritiskom tijela uza zid.


Sužanjstvu podčinjena

Ostani, kako bi shvatio moje snove sužanjstvu podčinjena, zagrljena ispunjena nježnim emocijama, pohotna vječno gladna topline, kože uz kožu.

Pripada ti moja misao u začetku raspršene skrivene želje dodira mala stopala ususret svitanju tvom rasipani mi uvojci po usnama ti vrelim.

Svaki vlažan procijep tvoje žudnje obline osjetljive na dodir čvrst vršak zaigranog jezika, usne željne okusa sokova iscijeđenih tvojom strašću.

Želim te u sebi, neporecivo ! Nesputano svoja, divlja i ukroćena pod težinom tvog tijela, sljubljena i očarana mirisom muškarca mog.


Muškarac u sjeni

Danima skupljam komadiće razbijenog iluzornog svijeta u neprikrivenim fantazijama osjetljive kože na podražaje.

Nemirna na postelji vlažim se mislima, dostupna snazi neostvarenih htijenja sljubljena s praznom posteljom.

Osvaja me nepostojeći dodir rapsodija erotskih prizora i ples sjena na zidu iznad uzglavlja uredno složene mi postelje.

Osjećam te u sebi sklopivši oči u dupljama moje žudnje podajući se muškarcu sazdanom od pokretljivih sjena.


Od kada ljubim

Kad mogla bih ovo vrijeme spremiti tražila bih put između uma i srca jednog pedlja ispod lijeve bradavice.

Oštricom bih rastvorila svoju kožu prstima dodirnula meso ovdje smjestivši uspomene naše prije no što zatvorim se zauvijek.

Od kada ljubim Tvoje usne u meni nema mjesta novim izazovima želje za drugačijim dodirima iscijeđenim noćima.

Istisnula sam potrošene emocije iz utrobe mi tople svu bol koju mi je nanosio On život, grubo me pritisnuvši uza zid.


Želim tvoju prič u u sebi

Ne, ja ne znam tvoju priču ne poznajem tvoj unutarnji svijet želje ti potisnute, nikad ostvarene skrivene od pogleda, nježnog dodira.

Ne mogu prodrijeti u tebe ne pustiš li me dovoljno blizu da kušam tvoje sve otkrivajući koliko si i sam gladan.

Ulaziš mi na nozdrve diraš me mirisima svojim lučenjem strastvene želje nesvjestan kako probat ću te.

Želim tvoju prič u u sebi svakim pokretom otkrivam te dodirom, miješajući svjetove naše dostupna ti, divlja i krotka.


Osjetilna floskula

Gdje prava muškost se kuje čvrsta i neodoljiva snaga muškarca sigurnog u sebe i svoje želje ne uzmičući pred izazovom, Žene.

Kako da te oblikujem kad mekan si neiskren i neodlučan, nimalo privlačan prebirući po svojim emocijama ne zadovoljivši snažno moja osjetila.

Znaš li što tvoja Žena zaista želi prije svitanja, nakon njega umorna s razlivenim sokovima tvojim pod jezikom ne utaživši svoju iskonsku žedj.

Nedovoljan je komad toplog mesa što nemirno titra među tvojim nogama površna pažnja zamućenog ti pogleda na sve ono što jesam, kad Tvoja sam.


Propuh u meni

Tužno je danas dobro promotriti tvoj svijet u kojem padaš ničice pred vlastitim lažima udišući trulež svog patološkog straha suočen s mogućom samoćom u dolasku po tvoje ostarjele kosti.

Uzimaš život što ne voliš srcem svim. Tek prolaznik si u sjenama Njenog pogleda prekrivenim velom nikad izrečene istine kojom će jednom biti pokopana istinska emocija u duboku raku bez oproštaja.

Ne žalim više niti jednu tvoju riječ pogled pun želje i strasti, dodire posebne misao kojom sam te postavila na tron iluzije svjesna kako si ništa, do propuh u meni nošen u nepovrat podsmijehom bunila.


Sjene na zidu

Ti, ne možeš više osjetiti kako ljubim tvoj dlan udubinu između dvije koščice na vratu položivši glavu na tvoje rame, usnula i tiha zadovoljena u smiraju noći pred zoru.

Ti, nikada više nećeš ljubiti moje usne i oči dodirivati pregibe na vratu mom kliziti pogledom niz putanju napetih leđa Žene oslonjene na koljenima, rasipane kose.

Ti, biti ćeš s vremenom primoran zametnuti sve tragove što podsjećaju te na miris Ženstva mog, okus kože meke zatomivši vapaj što skuplja se u grlu tvom.

Ti, patiti ćeš u svojoj tišini, intenzivno i dugo promatrajući sjene na zidu svom što podigao si između nas zauvijek uskraćen za život što pružit ću, voljenom.


31. Prosinac

Izlomila sam svih dvanaest pari rebra rasjekla kožu rastvorivši utrobu izvadila bubrege i šuplji mišić noktima razdijeljen na pola.

Cijedila se u malim kapljama vruća gusta bol.

Grčevito sam izvlačila tetive u metrima izvadila zube sve i grkljan kroz usnu šupljinu skinula sam i lubanju s ramena razbacavši svoje ostatke.

Pustopoljinom prazne postelje u nezaboravnoj novogodišnjoj noći sama, zakucavši tišinu čavlima u zid - nikada više ista, Tvoja.


Otrovana iluzijom Halapljivo trpajući u usta meso, finih sočnih emocija hranila sam se zabludom otrovana iluzijom.

Danas je gorak okus posrnuća mog besprijekornog kad nataknuta sam grubo na realnost svoju, svjesna.

Nestalo je dostojanstvo muškarca, željnog stvarnosti iskrenog pogleda, oči u oči kurvi sudbini, obmanjujući me.

Raspršio se u meni kao dim nošen propuhom moje boli pogleda mi bistrog na krhotine lažnog privida sreće.


Ulaskom u samoću Večeras te oblikujem mrtvim sjenama prošlosti u pustinji nepresušne tišine gdje odnosi te vjetar istine.

Ne zanosim se više tek polovinom nas čekajući trenutak predaje u ruke lažljive sudbine.

Sada uistinu znam gdje je moje mjesto dok kročim kroz zidove ulaskom u samoću.

Izgubio si me u pokušaju površnog spajanja svjetova razlivenih mi zabluda u rasulu emocija.


Na kraju puta

Ovdje sam na kraju kukavne sage suočena konačno s istinom svojom stojim potpuno naga u oku stranca oslobođena rapsodije krinki.

Potamnjelom čežnjom, minulog sjaja ne želim prekriti nagost moje duše u očima slučajnih prolaznika kroz utrobu rasječenu, istinski bolnu.

Ne tražim samilost na koljenima kletve svjesna kako je život ponekad kurva prodajući se u bescjenje za mrvu strasti u kutu misli znatiželjnika, bez dodira.

U podnožju minulih sati praznine samoće, iz pepela izmrvljene duše možda već svitanjem ovim budim se dostojanstvena, Tvojem dodiru dostupna.


*Silence Copyright ©2011-2012



Stihijski žig