Issuu on Google+


MAREK KRAJEWSKI

Sablasti u Breslauu preveo s poljskog Mladen Martić

Fraktura


Naslov izvornika Widma w miescie Breslau © Marek Krajewski, 2005. Wydanie I, Wydawnictwo W. A. B. Warszawa 2005 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. Iz istog serijala Smrt u Breslauu Kraj svijeta u Breslauu


Istina je kao presuda. Čime sam je zaslužio? Steven Saylor


WROCLAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. CETVRT DO DEVET UJUTRO Kriminalistički komesar Heinrich Mühlhaus uspinjao se polagano stepenicama na drugi kat zgrade Ravnateljstva policije u Schuhbrücke 49. Stajući na sljedeću stepenicu, oslanjao se na nju cijelom težinom tijela da bi provjerio neće li osamnaestostoljetni pješčanik puknuti pod petom njegove blistavo ulaštene cipele. Rado bi bio smrvio stari kamen, razbacao prašinu uokolo, a zatim sišao i upozorio podvornika na nered. Na taj bi način odgodio ulazak u svoj kabinet: ne bi ugledao patničko lice tajnika Von Gallasena, ne bi vidio važnim terminima ispunjen zidni kalendar s prizorom svečanosti otvorenja nedavno podignutog zdanja Technische Hochschule, ali prije svega ne bi svjedočio neugodnoj i nemiloj nazočnosti patologa, doktora Siegfrieda Lasariusa, kojega mu je maloprije najavio policijski teklić. Upravo ta vijest pokvarila je komesaru raspoloženje. Nije volio Lasariusa, koji je mrtvace smatrao najboljim partnerima za razgovor. I oni su njega cijenili, iako se nisu smijali njegovim dosjetkama, ležeći u betonskim koritima Sudsko-medicinskog instituta i namačući se u ledenom potoku vode iz gumenoga crijeva koje je podrhtavalo. Svaki Lasariusov posjet najavljivao je, u najboljemu slučaju, teška pitanja, u najgorem - ozbiljne nevolje. Samo bi zanimljiv spoznajni problem ili nekakva pogibelj navodili Harona na napuštanje svoga posjeda. Komesar je želio vjerovati u ovaj prvi razlog. Osvrnuo se uokolo. Ništa mu nije davalo povoda za odgađanje susreta s mučaljivim medicinarom. Još je jednom pritisnuo stepenicu nogom. Lagano je zaškripala lakirana koža cipela, odražavajući metalno lišće koje se prepletalo oko šipki rukohvata i piramidalnog uzvišenja stepeništa. Iz dvorišta su doprli nekakav štropot i glasne psovke. Mühlhaus je pogledao preko zanemarena asparagusa, čije je fatalno stanje zamjećivala svaka žena koja bi ušla u taj muški svijet. On sam, iako nije bio žena, registrirao je obješene grančice koje su vapile za vodom te se ljutita lica okrenuo i sjurio niz stepenice prema portirnici. No nije


došao do nje. “Gospodine komesaru!” začuo je odozgo gromki Lasariusov glas. Zastao je i ugledao tamnu lepezu šešira i vlažne ornamente rijetkih kovrča na lubanji. Lasarius je veličanstveno silazio. “Nisam vas mogao dočekati.” “Tek je devet za pet.” Mühlhaus je izvadio srebrni sat iz džepa na prsluku. “Zar ne možete, gospodine doktore, pričekati nekoliko sekundi? Je li vaš posao tako žuran da ga moramo raspravljati na stepenicama?” “Ništa nećemo raspravljati.” Lasarius je otvorio kožnu aktovku i pružio Mühlhausu dva lista sa zaglavljem “Izvješće patologa”, nakon čega se zagledao u dvorište, gdje su podvornik i kočijaš zveckali kanistrima s petrolejem. “Nećemo uopće govoriti. Ni riječi. Nikome.” “A osobito Mocku”, nadopunio ga je Mühlhaus nakon što je preletio izvješče. Promatrao je brkatoga kočijaša koji je podvorniku dodavao kanistre i bio tako napuhan da je malo manjkalo da po dvorištu počnu pucati gumbi s njegova prsluka. “Doktore Lasarius, zar vaši hladni pacijenti nemaju imena? Zašto su ovo dvoje anonimni? Ja znam da ne znate njihova imena. U tom slučaju trebate im ih dati. Čak i stoka koja boravi s ljudima ima ime.” “Kod mene, gospodine komesaru Mühlhaus”, progunđao je medicinar, “nema razlike između stoke i ljudi, osim možda po veličini srca ili jetre. A kako je u vašoj profesiji?” “Nazvat ćemo ih...” - policajac je prešutio pitanje i pogledao furgon s naftom na kojem se vidio natpis “Artikli za osvjetljavanje Salomon Beyer” - “...nazvat ćemo ih Alfred Salomon i Catarina Beyer.” “Krstim te u ime Oca i Sina, i Duha Svetoga”, rekao je Lasarius, naslonio aktovku na naslon za ruke, upisao imena u odgovarajuće rubrike i načinio nad papirima znak križa. “Nikome... osobito ne Mocku”, ponovio je zamišljeni Mühlhaus i pružio doktoru ruku. “Ni u mojem zanimanju nema razlike između ljudi i životinja. Ali bez imena se teško vodi kartoteka.”

WROCLAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. DEVET UJUTRO


Kriminalistički asistent Eberhard Mock izašao je nesigurna koraka iz Affertove trafike koja se nalazila u mračnoj veži na sjevernom kraju Ringa. Listopadsko sunce zaslijepilo je zamagljene šarenice njegovih očiju na koje su se svako malo spuštale otečene vjeđe. Zateturavši, naslonio se na ulazna vrata u Ring-Theater i nataknuo na nos cviker žarkožutih stakala. Sve unaokolo oblijevala je jutarnja svjetlost pojačana djelom ruku jenskih optičara koje su stvorile čudesni cviker s kojim se vidjelo i u mraku. Između stakala i bjeloočnica ispresijecanih crvenim žilicama uvukao se jetki cigaretni dim. Mock je zamalo ostao bez daha. Ispustio je dim i nagonski prstima zaklonio oči. Siknuo je od bola - vjeđe su bile klupka neuronskih svršetaka, a ispod vlažne kože pomicale su se tvrde grudice. Držeći se jednom rukom zida, krenuo je gotovo naslijepo. Skrenuo je u Schmiedebrücke. Pod dlanom su mu promicali ostakljeni izlozi Proskaureova dućana s muškom konfekcijom, u oči su ga boli odbljesci koje su odašiljali zlatni satovi izloženi u izlogu Kühnelova dućana, otirao se o hrapave zidove zgrade koju je zauzimala Deutsche Seefischhandels-Aktiengesellschaft, sve dok na kraju nije prošao kroz Nadlerstrasse i namjerio se na ostakljena vrata Heymannove kavane. Ušao je u lokal, koji je u to doba još bio prazan i tih. Po glavnoj sali vrtio se naučnik u bijeloj uštirkanoj pregači i slagao piramide od stolova i stolaca, ispreplećući tu radnju sa spretnim potezima vlažne krpe, koja je skupljala prašinu i cigaretni pepeo što je pokrivao stolove i stolnjake na njima. Ugledavši Mocka, koji se spotaknuo i poletio ravno na krhku piramidu namještaja, dečko je refleksno zamahnuo krpom i prešao njome preko lica ranoga gosta. Zarkožuti cviker zaplesao je na lančiću, Mock je izgubio težište, a stolovi i stolci svoj oslonac. Dečko je zaprepašteno gledao kako stasiti brinet slijeće na stršeće noge i savijene naslone stolaca lomeći ih sa strašnim treskom, a na njegovu se glavu ruše uštirkani ubrusi. U jutarnjem listopadskom suncu zaigrale su čestice prašine. Otvorena soljenka pala je u gustu Mockovu kosu i lagano šumeći prosipala mu niz obraz potočić soli. Kriminalistički asistent u obrambenom je refleksu zatvorio oči i tada osjetio narastajuće žarenje. Radovalo ga je to jer je znao da mu bol neće dopustiti da zaspi, da će djelovati bolje od šest šalica jake kave koje je već stigao popiti od pet ujutro. U Mockovim žilama - unatoč pretpostavkama konobarskog naučnika - nije tekao ni


miligram alkohola. Mock nije spavao četiri dana. Mock je činio sve da ne bi spavao.

WROCLAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA DEVET I PETNAEST UJUTRO Iako Heymannova kavana još nije bila otvorena, u njoj su sjedila dva muškarca i prinosila ustima šalice s crnom kavom koja se pušila. Jedan od njih palio je cigaretu za cigaretom, drugi je - stežući zubima koštani usnik lule - kutovima usta ispuštao u gustiš svoje brade male pruge dima. Konobarski naučnik činio je sve da tamnokosi muškarac kako se pokazalo, policajac - zaboravi nedavnu nezgodu. Pospremio je krš polomljenoga namještaja, poslužio kavu, mlijeko, ponudio na račun kuće poznate friedrichhofske prepržence iz nedaleke slastičarnice S. Brunes, umetao brinetu cigarete u mali cigaršpic u obliku lule i pozorno osluškivao razgovor kako bi mogao unaprijed pogađati želje čovjeka kojega je doveo u tako ozbiljnu pogibelj. U jednome je trenutku žrtva njegova pospremanja izvadila iz unutarnjega džepa sakoa nekoliko presavijenih listova papira i uručila ih bradonji. Ovaj ih je čitao ispuštajući iz lule kratke oblačiće dima. Njegov je sudrug pod nos stavio malu ampulu. Nad stolom se razišao oštar vonj mokraće. Dečko je zgađeno pobjegao za točionik. Bradati muškarac čitao je pozorno, a crte njegova lica i nabori kože uobličivali su se u znak pitanja. “Mock, zašto ste napisali ovako apsurdnu izjavu za tisak? I zašto mi je pokazujete?” “Gospodine komesaru. Ja sam”, Mock je dugo razmišljao o sljedećoj riječi, kao da govori slabo znanim jezikom, “lojalan podčinjeni. Znam da ako... ako neke novine ovo objave, da ću biti otpisan. Da. Otpisan. Izbačen iz policije. Bez posla. Zato vam i govorim o tome.” “I što?” U traci sunčeva svjetla koja se probijala kroz oblake dima jasno su se vidjele kapljice sline kako padaju na Mühlhausovu bradu. “Hoćete da vas spasim od otkaza?” “Ni sam ne znam što hoću”, šapnuo je Mock bojeći se da će začas


sklopiti oči i prenijeti se u krajinu djetinjstva: u Gore Stolowe pokrivene suhim lišćem, ogrijane jesenskim suncem, kamo je odlazio na izlete s ocem. “Ja sam poput vojnika. O ostavci obavještavam svoga zapovjednika.” “Vi ste jedan od ljudi”, zaklokotalo je u Mühlhausovu čibuku, “s kojima želim stvoriti novo povjerenstvo za ubojstva. Bez idiota koji izgaze tragove na mjestu zločina, a jedini im je adut uzorna vojna služba. Bez bivših špiclova koji rade na dvije strane. Ne želim vas izgubiti zbog apsurdne izjave koja bi vas izložila ismijavanju čitavoga Ravnateljstva policije. Suzdržavate se od spavanja već nekoliko dana. Ako ste poludjeli, o čemu svjedoče i ova izjava i vaše ponašanje, ionako neću od vas imati nikakve koristi. Zato mi morate sve ispričati. Budete li šutjeli, smatrat ću vas luđakom i izaći, budete li pripovijedali nekakve besmislice - također ću izaći.” “Gospodine komesaru”, Mock je na stol postavio ampulu s pobuđujućim solima, “ako zaspim, molim vas, gurnite mi je pod nos. Raduje me što vas ne smeta smrad amonijaka. Hej, ti”, obratio se dječaku. “U koliko otvarate ovu rupu? Dostajat će nam vremena, gospodine komesaru”, nastavio je saslušavši odgovor. “I da te više ovdje nisam vidio. Doći ćeš tik pred otvaranje.” Dečko je veselo oslobodio svoje nosnice neugodnih mirisa i istrčao iz lokala. Mock je naslonio laktove na stol, nataknuo svevideće naočale i izložio lice sunčevoj svjetlosti koja je dopirala kroz čipkane zavjese u izlogu. Protrljao je oči i psiknuo od bola, udario se po njima otvorenim dlanom. Ispod kapaka eksplodirali su vatrometi, u kutovima očiju ga je probadalo, cigareta je dogorijevala u pepeljari. “Sada je dobro”, Mock je nakratko predisao. “Sada neću zaspati. Sada vam mogu ispričati. Kako se dosjećate, sve ovo je povezano s našim problemom, sa ‘slučajem četiri mornara’...”


WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. POLA OSAM UJUTRO Mock je otvorio teška dvokrilna vrata i našao se u skoro posve mračnom predsoblju popločenom kamenim pločama. Krenuo je polagano, ne nastojeći prigušiti zveckanje ostruga na čizmama. Odjednom je naletio na baršunastu zavjesu. Razgrnuo ju je i ušao u još jedno predsoblje. Bila je to čekaonica u koju su izlazila vrata nekoliko soba. Jedna od njih bila su otvorena, ali vratnice je zastirala zavjesa slična onoj koja je maloprije zadržala Mocka. Na jednom od zidova čekaonice nisu bila vrata, već prozor. Gledao je, kako se dosjetio Mock, u svjetlik. Na podboju, izvana, stajala je petrolejska lampa čija se prigušena svjetlost jedva probijala kroz prljavo staklo. U toj slabašnoj rasvjeti Mock je opazio nekoliko osoba koje su sjedile u čekaonici. No nije ih dospio bolje pogledati jer mu je pozornost prikovala zavjesa koja je visjela u vratima sobe. Silovito se pomaknula i iza nje je dopro uzdah. Mock je krenuo u njezinu smjeru, ali mu je put prepriječio visoki muškarac s cilindrom. Kada ga je Mock pokušao odgurnuti, muškarac je skinuo pokrivalo s glave. U blijedoj rasvjeti jasno je vidio čvorove ožiljaka na kojima se prelamala svjetlost. Ukrštavali su se i prepletali - umjesto očiju imao je pleter ožiljaka. Mock je pogledao njihove debele linije, tamne pukotine koje su se vidjele na zidu iznad njegova kreveta. Protrljao je oči i okrenuo se od zida. Zavjesa koja je odvajala njegovu spavaću nišu bila je obrubljena sunčanim sjajem. Iza zavjese je dopiralo očevo vrzmanje. Lupkale su šalice, štektale ringle na peći, pucketala je vatra, škripio kruh pod pritiskom noža. Mock je posegnuo za metalnim vrčem koji mu je stajao pored postelje i sjeo da ne prolije vodu. Tekla je u širokoj pruzi, tako da je ovlažila noćnu košulju zavezanu oko vrata vrpcama krutim od štirke. Zahrđale žabice zaškripale su na metalnoj šini, zavjesa se razdvojila i pripustila u zagušljivu unutrašnjost niše jasni snop svjetla. “Izgledaš kao sedam egipatskih pošasti.” Nevisok, dežmekast


muškarac držao je kvrgavim prstima olupanu šalicu. Crte lica u koje su se upile isparine prokuhavanja obućarskoga ljepila, smeđa jetrena boja kože i stroge isprane oči pretvarali su Willibalda Mocka u strašilo za okolnu dječurliju. Eberhard Mock nije se bojao svoga oca, već je odavno prestao biti dijete. Imao je trideset šest godina, komadić metala u bedru, reumu, loše uspomene, slabost prema alkoholu i crvenokosim ženama. Sada je pak ponajprije bio mamuran. Odložio je pod krevet vrč s vodom, mimoišao oca i ušao u suncem oblivenu prostoriju koja je istodobno bila kuhinja i Willibaldova spavaonica. Nekoć je, otprije nekoliko mjeseci pokojni, stric Eduard ovdje skidao goveđi loj, tukao mekane svinjske kotlete i gnječio oblijepljenim prstima jetrenu masu. Na tom je mjestu nadijevao crijeva koja su mirisala na dim krkonoških ognjišta pa vješao prstene kobasica po kuhinji u kojoj je sada njegov brat Willibald podgrijavao mlijeko za mamurnoga sina. “Nemoj toliko piti.” Otac je izašao iz niše. Njegov sijedi brk kostriješio se nad uskim usnicama. “Ja nikada nisam zanemarivao posao. Uvijek sam u isto vrijeme sjedao na postolarski stolčić. Kuckanje u radionici bilo je kao kukavica na satu.” “Nikada vas neću dostići”, rekao je Mock, malčice preglasno, prišao lavoru koji je stajao pored prozora i oplahnuo lice vodom. Zatim je otvorio prozor, objesio o čavao remen za oštrenje britve. “Osim toga danas mi posao počinje kasnije.” “I to mi je posao.” Willibald se mučio s bočicama lijekova. “Loviš kurve i svodnike. Trebao bi obilaziti kvart i pomagati ljudima.” “Daj mira, stari”, rekao je Mock, naoštrio britvu i protrljao sapunom gustu dlaku četke. “Ti si zato udisao smrad tuđih nogu.” “Što si rekao?” Otac je razbijao jaja na gusanu tavu. “Što si rekao? Namjerno govoriš tako tiho jer sam gluh.” “Ništa, to ja sam za sebe.” Mock je strugao britvom pjenu s obraza. Otac je sjeo za stol i teško predisao. Postavio je tavu sa žutom masom na dasku za rezanje kruha s koje je pažljivo pokupio mrvice. Zatim je posložio kriške namazane mašću jednu na drugu. Nastala je pravokutna hrpa. Otac je poravnao njezine strane, tako da nijedna kriška ne strši preko ruba. Eberhard je obrisao pjenu s lica, namazao obraze i podbradak štapićem alaune, odjenuo potkošulju i sjeo za stol. “Kako se može tako lokati?” Otac je škaricama rezuckao stabljiku


vlasca koji je rastao u tegli i posipao kajganu. Zatim je razdvojio već složene kriške i posuo među njih malo vlasca. Zatim ih je stavio jednu na drugu i omotao masnim pergamentom. “Ja se nikada nisam tako nalio. A ti skoro svakodnevno. Sjeti se da mi doneseš natrag taj papir. Sutra ću ti opet u njega omotati jelo.” Mock je s tekom pojeo polutekuću masu jaja urešenih s malo vlasca, zatim je ustao, gurnuo tavu u vodom napunjeno korito koje je stajalo pored umivaonika, navukao košulju, pričvrstio kvadratni ovratnik i zavezao kravatu. Na glavu je nataknuo polucilindar, otišao u kut sobe i otvorio zaklopac u podu. Sišao je stepenicama u nekadašnju mesnicu. Zastao je i pogledao red kuka na kojima su nekoć visjele svinjske polovice, ulaštenu tezgu, blistavu vitrinu i kamene pločice blago nagnute prema odvodu pokrivenom željeznom rešetkom. U tu je rešetku stric Eduard izlijevao toplu životinjsku krv. Gore su se i dalje čuli pištanje očeva disanja i njegov grčeviti kašalj. Mock je osjetio miris kave ulijevane u termosicu. Para iz kave na trenutak je uzela dah ocu - pomislio je - odnosno onom što je od njega ostalo nakon udisanja isparina kuhanja životinjskih kostiju. Izašao je zvoneći mjedenim zvoncem pričvršćenim na zavjesu. Willibald Mock promatrao je sina kroz prozor. Ovaj je kroz stražnji izlaz izašao u dvorište. Naklonio se kućepaziteljici, gospođi Bauert, uhvatio pored pumpe ljubazni osmijeh sluškinje pastora Gerdsa, koji je zauzimao četverosobni stan u frontalnom dijelu zgrade, f'rknuo na mačku skitnicu, ubrzao korak, preskočio baru i raskopčavajući hlače te kunuči suvišak gumba napao zahrđali katanac pa ušao u neveliku prostoriju u kutu dvorišta. Otac je zatvorio prozor i vratio se svojim poslovima. Oprao je tavu, tanjur i posudu u kojoj se grijalo mlijeko te obrisao plastični stolnjak pričvršćen pribadačama za stol. Zatim je popio lijekove i sjedio na trenutak u šutnji na starom stolcu za ljuljanje. Ušao je u Eberhardovu nišu i zagledao se u izgužvanu posteljinu. Sagnuo se da je složi i tada mu je noga naletjela na vrč s ostatkom vode. Vrč se prevrnuo, a voda izlila u jednu od njegovih kožnih papuča. “Sto mu gromova!” vrisnuo je i mahnuo nogom, i papuča je odletjela ravno u lice Eberharda, koji je zatvarao zaklopac na podu. Otac je pao na sinov krevet i grčevito otkopčavao kopče koje su mu pridržavale čarapu. Skinuo ju je i onjušio.


“Nemojte se uzrujavati”, nasmiješio se Eberhard. “Više ne rabim noćnu posudu i ne držim je ispod kreveta. Bila je to samo voda.” “No, dobro, dobro...” gunđao je otac navlačeći s mukom čarapu. I dalje je sjedio na sinovu krevetu. “Što će ti voda pod krevetom? Ja znam zašto. Kada se naločeš, treba ti protiv mamurluka. Stalno ločeš i ločeš...” “Znate li”, sin je dodao ocu papuču, sjeo za stol i prosuo nekoliko prstohvata svijetloga duhana na plastični stolnjak, “da mi rakija pomaže?” “U čemu?” upitao je zbunjen ljubaznim tonom Eberhardova glasa. Obično su prigovori zbog alkohola i ledičnosti ljutili sina. “Da prespavam noć.” Eberhard je zapalio cigaretu i poredao po stolu predmete koji su se uskoro trebali naći u njegovoj aktovki: termosica, sendviči s mašću, vrećica s duhanom i plastični fascikl s izvješćima. “Pa toliko sam vam puta rekao da kada legnem trijezan, sanjam košmarne snove i onda se budim i ne mogu zaspati! Radije sam mamuran nego da imam snomorice.” “Znaš li što je najbolje za san?” Otac je ne razmišljajući počeo slagati sinovu postelju. “Kamilica i toplo mlijeko.” Poravnao je pokrivač i ozbiljno pogledao sugovornika. “Trijezan uvijek imaš noćne more?” “Ne uvijek”, nasmiješio se Eberhard zakapčajući torbu metalnim kopčama. “Ponekad sanjam bolničarku iz Konigsberga. Riđokosu i jako lijepu.” “Bio si u Konigsbergu? Nikada mi nisi o tome pričao.” Otac je pridržavao sako, a sin je gurao svoje masivne ruke u rukave. “Bio sam za vrijeme rata.” Eberhard je mahnuo polucilindrom kao lepezom i posegnuo za satom. “Nema se o čemu pričati. Doviđenja, oče.” Krenuo je prema zaklopcu u podu. Za sobom je čuo gunđanje staroga: “Ne bi toliko lokao. Samo kamilica i toplo mlijeko. Kamilica i toplo mlijeko.” U konigsberškoj bolnici Božjeg milosrđa polomljeni, jednogodišnji kadet Mock dobivao je kamilicu prije spavanja. Lijepa riđokosa bolničarka gledala je zadivljeno ulaštene čizme s ostrugama. Titulirala ga je s “gospodine časniče”, ne znajući da je svaki izvidnik iz topničkoga puka nosio ostruge, jer je jahao na konju. Tako ga


oslovljavajući, ulijevala mu je u usta žličice uvarka. Dvaput ranjeni kadet Mock nije imao snage zanijekati da je časnik, stidio se priznati da nije položio ispit i prošao odgovarajuće vježbe, a da je u rat dospio običnom stavnjom. Stidio se također upitati kako se zove njegova anđelica. Nije imao snage okrenuti glavu da bi je ispratio pogledom. Želeći proširiti kut gledanja, ocrtavao je očima grozničave krugove. Oni su - na žalost - obuhvaćali samo neogotički strop kdnigsberške bolnice. Nisu dopirali ni do vojnika koji su ležali oko njega ni do Corneliusa Rühtgarda, prosijedoga mršavog bolničara kojemu je kadet Mock dugovao život. U dosegu pogleda ranjenoga Mocka riđokosa bolničarka nije se našla više nikada. Znatno kasnije, kada su njegovi polomljeni udovi već srasli, kada se mogao kretati na štakama, kada je na kraju saznao da su njegove rane jasno pokazivale da je morao pasti s velike visine i da ga je bolničar Rühtgard, koji je svojedobno bio liječnik u Kamerunu, idući na posao, pronašao bačenoga pod Litavski bedem, brzo prebacio u bolnicu pa zbrinuo prsni koš i pluća ozlijeđena krhotinama rebara, kada je kadet Mock sve to saznao, krenuo je u potragu za riđokosom bolničarkom. Šepajući, kuckao je štakama po pločama od pješčenjaka i svugdje nailazio na pomanjkanje razumijevanja. Sestre su postajale nestrpljive dok je polomljeni rekonvalescent još jednom opisivao njihovu navodnu riđokosu kolegicu, zagledao im po stoti put u oči i nastojao uhvatiti miris njihovih tijela. Podvornici i čistači vrtjeli su glavama, neki su se lupkali po čelu, kada je govorio o vrućim šalicama kamilice, sve dok napokon bivši doktor Rühtgard degradiran na rang bolničara nije pacijentu objasnio da je riđokosa bolničarka možda samo plod njegove mašte. Osobito zato što halucinacije nisu strane ljudima koji se nalaze upravo u takvom stanju u kakvome je u bolnicu Božjega milosrđa u Konigsbergu dospio kadet Mock. Jer, bio je posve bez svijesti. Ne od pada s velike visine. Od alkohola. Eberhard Mock silazio je u bivšu mesnicu strica Eduarda. “Kamilica i toplo mlijeko. Loče, a to bi mu trebalo”, dopirao je odozgo glas oca, koji je imao lijek za sve sinove boljke. Eberhard je začuo snažnu lupu po prozorskom podboju u stanu iznad. To je sigurno taj kreten Dosche sa svojim šugavim psom, pomislio je, ta će se džukela opet posrati po uglancanom stubištu, a Dosche i moj otac će cijeli dan igrati šah.


Kajgana s vlascem davila ga je kao dlaka zalijepljena u grlu. “Kamilica i toplo mlijeko. Loče li loče.” Mock se okrenuo na stepenicama i vratio gore. Glava mu se pomolila iznad razine poda. Podboj je silovito zabrenčao. Otac je stajao pored prozora i skakao na jednoj nozi, s druge mu je visjela pokrpana čarapa. “Zar ne razumiješ, oče”, zaurlao je Eberhard, “da će mi kamilica i mlijeko drek pomoći?! Ja nemam problema sa spavanjem, nego sa snovima.” Willibald je zurio u sina ništa ne shvaćajući. Torzo se našao iznad površine poda. Stisnute šake. Mamurluk koji šumi u glavi kao more. Kamilica i toplo mlijeko. Otac je problijedio. Nije izustio ni riječ. “I reci tom posranom šahistu Doscheu da ne dolazi sa svojom džukelom i ne lupa tako jako po podboju, jer će požaliti.” Eberhardove noge našle su se u sobici. Ne gledajući oca, prišao je umivaoniku, kleknuo pred njega, skinuo polucilindar i izlio na svoju valovitu kosu nekoliko kutljača vode. Kroz šum u ušima po kojima je curila voda čuo je očev glas: “Ne lupa to Dosche štapom po prozoru, to je netko tvoj.” Eberhard se sagnuo pred starim i navukao mu čarapu na nogu.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. OSAM UJUTRO Kurt Smolorz odnedavno je radio kao Mockov podređeni u Odsjeku za ćudoređe III b wroclawskoga Ravnateljstva policije. Onamo je dospio ravno s ulica Boreka, kojima je patrolirao, ne zna se zapravo zbog čega, jer je taj prelijepi kvart vila koji se nastavljao na Južni park imao sa zločinom isto toliko veze koliko i pozornik Smolorz s pjesništvom. Ipak, jednoga toplog dana 1918. pozornik se baš tamo susreo s pogibeljnim zločincima za kojima je tragala cijela policijska Europa. I za njega je to bio sretan dan. Toga je dana kriminalistički asistent Eberhard Mock bio u rutinskom nadzoru u luksuznoj javnoj kući u Akazienallee. Običavao je on spajati ugodno s korisnim. Nakon pregleda knjige prihoda i zdravstvenih knjižica te ispitivanja bordeldame o ekscentričnijim mušterijama počeo se ogledati za


svojom omiljenom damom, koja je - kako se pokazalo - bila jako zauzeta dvojicom drugih zaposlenica u uljepšavanju života dvojice - tu je bordeldama uzdahnula - vrlo bogatih gentlemana. Mock, zainteresiran konfiguracijom dvojice na tri, pogledao je kroz skriveni prozorčić u unutrašnjost takozvane ružičaste sobe i doživio šok. Istrčao je na ulicu i tamo smjesta naletio na riđokosoga kvartovskog podstražmeštra, koji je pogibeljno zveckao sabljom i tresao za ovratnik nekakvoga nevaljalca koji je maloprije praćkom gađao prolazeće kočije. Podstražmeštar Smolorz, na zapovijed kriminalističkoga asistenta Mocka, kaznio je nevaljalca snažnim šutom u stražnjicu i prepustio ga samome sebi. Zatim je skupa s Mockom provalio u ružičastu sobu ustanove madame Blaschke i protrljavši oči u čuđenju nad složenim i nikada viđenim poretkom tijela - uhitio dvojicu muškaraca za koje se ustanovilo da su europski prvaci u iznudama i haraču, Kurta Wirtha i njegova njemačkoga tjelohranitelja Hansa Zupitzu. Toga se dana puno toga promijenilo u životima glavnih junaka toga događaja. Sve su povezale trajne spone ovisnosti: Wirth je postao Mockov tajni suradnik, za što mu je ovaj velikodušno plaćao zatvaranjem očiju na iznuđivanje krijumčara koji su Odrom švercali austrijsko oružje, tursku kavu i duhan. Mock je postao bogat čovjek i utjecajan u kriminalnom podzemlju, što će mu se jako isplatiti, a Smolorz je - od pozornika postao djelatnikom Ravnateljstva policije, koji slično kao i sve dramatis personae posjeduje povelik konto u dolarima, kojima su svoju slobodu platili najtraženiji kriminalci Europe. Mock se brzo uvjerio u vrline Smolorza kao suradnika. U najvažnije među njima spadala je šutljivost. Smolorz je šutio i sada dok je sjedio pored Mocka u motornom čamcu Wasserpolizei, kojim je upravljao uniformirani narednik, pripadnik navedene postrojbe. Plovili su plitkim poplavljenim područjima Odre među rijetkim drvećem i djelomično poplavljenim poljima. Motornjak je doplovio do provizornog pristana pored ceste pokrivene kaldrmom. “Nowy Dom!” uzviknuo je narednik pa pomogao Smolorzu i Mocku da se uspnu na obalu. Na cesti ih je već čekao fijaker. Mock je prepoznao kočijaša čijim se uslugama često koristila policija. Pružio mu je ruku i bacio se na tapeciranu klupu, zanjihavši kabinu. Smolorz je zauzeo mjesto uz


kočijaša. Fijaker je krenuo. Mock, želeći zaboraviti žeđ koja ga je mučila, promatrao je gospodarske zgrade Nowoga Doma. Iz dva kilometra udaljenog majura Swi^tniki dopirala je rika stoke. U osunčanom zraku dizao se iz Odre vonj vlage. Ubrzo su se našli pored opatowičke brane. Izašli su iz fijakera i prešli po ustavi na Opatowičku adu. Pri opatowičkom jazu, među bodljikavim grmljem trnine, Mock je ugledao cilj svojeg jutarnjeg potucanja po poplavljenim rukavcima Odre i njezine pritoke - Otawe. Pogibeljan vodopad koji je prskao ispod jaza odvajao je radoznalce koji su stajali na drugoj obali pored naselja Biskupin i nastojali vidjeti što je to policija pronašla na otoku na kojemu su si još jučer priređivali pivske piknike. Ulazak na jaz priječila su im široka ramena i prijeteći pogledi trojice žandara sa sabljama i čakama ukrašenima modrom zvijezdom. Na prsima su im blistale medalje s natpisom “Žandarmerijska postaja Swojczyce”. Mock je nostalgično pogledao vitku pseudogotičku zgradu što je stajala na prostoru Wilhelminskog pristaništa i prisjetio se noćnih radosti kojima se još nedavno ondje prepuštao. Sada su ga na udaljene rubove Wroclawa pozivale obveze druge vrste. Pogledao je obalu obrubljenu bodljikavom tminom i hrpu od četiri - kako se domislio Mock - ljudska tijela pokrivena sivim plahtama iz Sudsko-medicinskog instituta kojima su uvijek bile opremljene zaprege i prvi automobili u vlasništvu Ravnateljstva policije. Istražitelja je bilo sedam. Petorica su pregledavala teren oko tijela - čučali su te centimetar po centimetar pretraživali mokru travu i masnu zemlju koja im se lijepila za pete. Istraživši određeni kvadrat zemlje, prenosili su teško predišući težinu tijela s noge na nogu pa - i dalje čučeći - nastavljali potragu. Svi su bili, unatoč jutarnjoj hladnoći, bez jakni. Na glavama su imali polucilindre, ispod kojih su im na brkove curili potočići znoja. Jedan od njih, ne vjerujući točnosti fotografije, precrtavao je otisak obuće koji je pronašao u vlažnom tlu. Dvojica policajaca, za razliku od istražitelja odjevena u jakne, stajala su na policijskom čamcu privezanom za obalu i preslušavala dva maloljetnika u odorama pučke škole koji su drhtali podjednako od hladnoće i uzbuđenja. Jedan od policajaca mahnuo je rukom Smolorzu i Mocku pokazujući im mali kvadrat zemlje na kojemu su ležala trupla pokrivena plahtama. Muškarac koji je izdao nijemi nalog bio je njihov šef,


voditelj Odsjeka za ćudoređe III b, kriminalistički savjetnik Josef Ilssheimer, a teren koji je pokazao bio je već istražen. Mock i Smolorz ušli su u naznačeni sektor i pridignuli polucilindre. Ilssheimer im je krenuo ususret. Podizao je noge visoko i kretao se vrlo brzo. Mocku se činilo kao da će šef začas skočiti u vis i teško pasti na plahtu. Unatoč tim strahovanjima Ilssheimer se zaustavio pored tijela. Sagnuo se i povukao tkaninu. Mock se u prvi tren nije mogao orijentirati u klupku stvrdnutih i modrih udova, koji su se ukrutili u posmrtnoj ukočenosti. Pred njegovim očima pružao se osebujan vidik - kao da je netko složio gorivo za veliku lomaču. Samo, umjesto grančica i suhih klada bila su tu četiri ljudska tijela od kojih su pod različitim kutovima stršile glave, noge i ruke. Usto, svi su ti udovi međusobno ulazili u najrazličitije odnose: tu je ispod nekakvog pazuha virilo stopalo, tamo je nad ključnom kosti izrastalo koljeno, a među polutkama stražnjice izvirivala ruka. Na mnogim su mjestima kožu mrtvaca probijale kosti, a oštri prijelomi koji su stršili iznad površine nestajali u modrim oteklinama. Da bi izmiješane ljudske udove smjestio u osi “gore - dolje” i “desno - lijevo”, Mock je počeo pogledom tražiti nekakvu glavu. Ubrzo je opazio jednu. Zahvaljujući gustoj bradi identificirao je muški spol. Duge napomađene mahune padale su ispod mornarske kape na lice ubijenoga, a kovrčave krute vlasi bujale su na čeljusti i ispod nosa. Taje dlakavost bila slijepljena sasušenim ugrušcima krvi s dodatkom vodnjikave tekućine. Izvor kapanja bile su dvije očne duplje - dva mrtva jezera ispunjena krvlju i komadićima stijenki probijenih očiju. Kada je Mock bio mamuran, mučile su ga razne idiosinkrazije. Nakon što bi pojeo pirjani luk, cijeli dan ne bi ga napuštao delikatni miris paljevine, oštar zadah koji bi udarao od nekakvoga konja ili - još gore - oznojenoga čovjeka izazivao mu je kanalizacijske asocijacije i buru u crijevima, pljuvačka što se cijedila niz rešetku nekakvoga prozora ubrzavala bi mu reakciju izmučenoga želuca... Mamurni Mock - da bi nekako funkcionirao - morao je biti prepušten samome sebi u brlogu svoje postelje, izoliran od svih podražaja. Danas ga svijet nije pazio. Mock je pogledao krvlju slijepljene pramičke što su izvirivali ispod mornarske kape, kovrčave mahune brade, rijetke dlake torza i stidne dlačice što proviruju ispod kožnoga mijeha koji pokriva žrtvine genitalije. Sve te dlake oćutio je u grlu i počeo duboko disati. Gledao je


svijetlo rujansko nebo i ispuštao iz usta kiseli zadah mamurluka, vonj po vlascu, mučan miris kajgane. Stalno je naginjao glavu unazad i brzo predisao. Osjećao je da gubi ravnovjesje. Silovito se trgnuo, zamalo nije srušio Smolorza, koji je stajao tik iza njega na jednoj nozi i džepnim rupčićem otirao zablaćenu cipelu. Smolorz se izmaknuo, i Mock je sjeo u vlažnu travu. Poslije mu nije pomogao ustati, i dalje zauzet prljavim vrhom cipele. Svijet danas nije bio sklon Mocku, svijet ga nije čuvao. Ilssheimer je kimnuo i zagledao se u Wilhelminsko pristanište, iz kojega je isplovljavao mali parobrod. Istražni policajci već su pokupili tragove. Spustili su rukave košulja, obukli sakoe i ispuštali oblake dima u zrak koji je mirisao po rosi. Na drugoj obali zaustavio se veliki furgon, iz kojega su izašla osmorica nosača u kožnim pregačama. Za njima je živahno iskočio četrdesetogodišnji muškarac u pod vratom zakopčanoj liječničkoj kuti i s cilindrom koji mu je jedva pokrivao lubanju te počeo izdavati naloge glasom hrapavim od duhana. Nosači su se okupili u gomilu krčeći šefu put, a nerastvorena nosila služila su im kao koplja za razbijanje zbijene gomile. Za trenutak je ustava zavrvjela od djelatnika Sudsko-medicinskog instituta. Hodali su oprezno, pridržavajući se rukama za napeto uže. S druge, neosigurane strane ustave prskala je voda i vrtložili su se stošci zbijene guste pjene. Policajac, koji je s Ilssheimerom preslušavao dvojicu učenika pučke škole, zatvorio je notes i obuhvatio okupljene vladarskim pogledom. Mahanjem lijevoga dlana otpravio je preslušavane na privezanu brodicu, desni je pružio muškarcu s cilindrom koji je silazio s ustave, viknuvši: “Dobar dan, doktore Lasarius!” Nakon čega je podignuo obje ruke uvis i snažnim glasom poviknuo pozornicima: “Gospodo, molim tišinu!” Govoreći to, pogledao je istražitelje i nosače. Istražitelji su zgazili cigarete u zemlju, učenici su brzo zbrisali, proguravajući se kroz noge nosača, doktor Lasarius skinuo je cilindar i otpočeo pregledavanje trupala prebacujući polomljene udove, njegovi ljudi naslonili su se na nosila kao na koplja, Smolorz je stresao blato s hlača, a Mock se saginjao do Ilssheimerova uha, neprestano ponavljajući pitanje: “Gospodine savjetniče, tko je to?” “Ja sam kriminalistički komesar Heinrich Mühlhaus”, rekao je


policajac koji je izdavao zapovijedi, kao da je čuo Mockovo pitanje. “I novi sam šef komisije za ubojstva. Doputovao sam iz Hamburga, gdje sam vršio sličnu funkciju. A sada ad rem. Dva učenika iz pučke škole iz Zielonega Deba”, Mühlhaus je prešao na stvar, “došla su jutros u pola osam na ustavu popušiti po cigaretu. Pronašli su tijela četvorice muškaraca. Dvojica su ležala na zemlji, a druga dvojica na njima.” Policajac se približio truplima i iskoristio svoj štap za šetnju, koji mu je poslužio kao pokazivač. “Gospodo, kako vidite, pokojnici leže vrlo nepravilno. Ondje gdje je jednome glava drugom su noge. Svi su skoro goli.” Stap je izvodio piruete. “Jedino na glavama imaju mornarske kape, a na genitalijama kožnate mošnje. Ta osebujna odjeća navela me da pozovem na suradnju Odsjek III b Ravnateljstva policije. S nama je njegov šef, kriminalistički savjetnik Ilssheimer”, Mühlhaus je pogledao kolegu s poštovanjem, “sa svojim najboljim ljudima, kriminalističkim pomoćnikom Eberhardom Mockom i kriminalističkim narednikom Kurtom Smolorzom.” Mühlhausov je glas pri pridjevu “najbolji” izražavao, u najmanju ruku, sumnjičavost. “Točno u podne dogovor kod mene u kabinetu. Dotad će već biti obavljena sekcija trupala. Toliko od mene. A sada vi, doktore.” Doktor Lasarius završio je letimičan pregled. Skinuo je cilindar, obrisao čelo prstima kojima je dodirivao trupla, posegnuo pod kutu i nakon duljega vremena odatle izvukao opušak cigare. Prihvatio je vatru od jednoga od nosača i svi su začuli njegov ironični glas: “Hvala gospodinu Mühlhausu što je tako precizno odredio vrijeme izvršenja sekcije trupala. Do danas nisam znao da sam njegov podređeni”, glas je postao ozbiljan. “Utvrdio sam da su ova četvorica mrtva manje-više osam sati. Imaju iskopane oči i polomljene ruke i noge. Mjestimično se na udovima nalaze podljevi koji ukazuju na udarce potplatom cipele. To je sve što sada mogu reći.” Okrenuo se svojim ljudima. “A sada ćemo ih pokupiti odavde.” Doktor Lasarius ušutio je i pratio pogledom kako nosači hvataju trupla za ruke i noge pa ih podižu snažnim zamasima. Tijela su slijetala na nosila. Među raširenim nogama dizali su se kožnati suspenzori. Ubrzo su se čuli tupi udarci trupala o dno policijskoga čamca. Na Lasariusovu zapovijed učenici koji su u njemu stajali odvratili su glave od makabričnog prizora. Doktor je krenuo prema vozilu, ali se začas zaustavio.


“To je sve što mogu reći, gospodo”, ponovio je hrapavim glasom. “Ali mogu vam još nešto pokazati.” Osvrnuo se naokolo i iz grmlja izvukao debelu osušenu granu. Naslonio ju je na veliki kamen i skočio na nju s obje noge. Odjeknuo je suhi prasak. “Sve pokazuje da im je ubojica upravo ovako lomio udove.” Lasarius je prstom ispalio opušak u priodranske trnine. O grm se objesila zaslinjena cigara koju su trenutak prije od usta otrgnuli prsti obilježeni dodirom mrtvaca. Mock je ponovno osjetio dlake u grlu. Pokleknuo je. Policajci, vidjevši njegov grč, zgađeno su se odmaknuli. Nitko ga nije pridržao za oznojene sljepoočnice, nitko mu nije pritisnuo želudac da bi ubrzao njegov napadaj. Danas se svijet nije brinuo za Mocka.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. DEVET UJUTRO U velikome brzome motornom čamcu, koji nije upoznao ratnu paljbu i potjecao je iz rashodovane vojne opreme wroctawske Wasserpolizei, sjedila su šestorica policajaca u civilu. Bocman Martin Garbe, koji je upravljao čamcem, promatrao ih je ispod štitnika kape, a kada bi mu dosadio njihov isprekidani razgovor, ogledao se po nepoznatim mu obalama obraslim drvećem i zaposjednutim masivnim zgradama. Iako je u Wroclawu živio već nekoliko godina, u službu u riječnoj policiji stupio je prije nekoliko tjedana i grad viđen iz perspektive Odre činio mu se opčinjavajućim. Zato se svako malo sagibao do uha policajca koji mu je sjedio najbliže, mršavoga muškarca semitskih crta, i provjeravao je li ispravno prepoznao mjesta pored kojih su prolazili. “Ovo je Zoološki vrt?” upitao je pokazujući visoki zid iza kojega je dopirala rika zvijeri svakodnevno hranjenih porcijom ovčetine. Obrasle obale Odre promicale su polagano. Malobrojni ribiči, uglavnom umirovljenici, vraćali su se kućama s mrežama punim grgeča. Drveće je kiptjelo zelenilom. Priroda nije primala na znanje nadolazak jeseni. “Ovo je vodotoranj, zar ne?” šapnuo je pokazujući kvadratnu


zgradu od opeka koja se protezala duž lijevoga boka čamca. Policajac je kimnuo i obratio se kolegi koji mu je sjedio preko puta i držao zaključanu vreću s natpisom “Dokazni materijal”: “Vidi, Reinert, kako brzo plovimo. Jesam li rekao da ćemo brže stići po Odri.” “Ti si uvijek u pravu, Kleinfeld”, promrmljao je njegov sugovornik. “Tvoj talmudski um ne griješi.” Bocman Garbe pogledao je Carski most što se pružao na čeličnoj paučini i dodao gas. Bilo je vruće i pospano. Policajci u čamcu su ušutjeli. Garbe je svu pozornost usredotočio na konstrukciju mosta, a kada su ga već prošli, na lica putnika. Četvorica od njih imala su brkove, jedan - bradu, a jedan je bio glatko izbrijan. Bradonja je iz lule ispuštao kolute dima koji se spuštao na vodu u pramenovima i razgovarao s brkatim plavušanom što je sjedio do njega. Obojica su svakom svojom riječju i gestom pokazivala da ovdje oni izdaju zapovijedi. I lica Kleinfelda i Reinerta također su bila urešena nevelikim brkovima. Riđi brk ježio se ispod nosa korpulentnog i malorječivog policajca koji je sjedio pored glatko izbrijanog debelog brineta umorna pogleda. Brinet se svako malo naginjao nad vodu i udisao njezin vlažni dah. Zatim bi njegova pluća razdirao kašalj. Ustrajan i suh - kao da mu nešto nadražuje grlo. Brinet se oslanjao o strojnicu kojom je bio naoružan motornjak i zurio u vodu. Bocmanu Garbeu dosadilo je promatranje šestorice mučaljivih muškaraca i pogledao je uvis ispod Lessingova mosta, do kojega su upravo doplovili. Među potpornjima kapala je voda ili konjska mokraća. Garbe je manevrirao tako da nijedna kap ne padne na njegov čamac. Kada su se našli s druge strane mosta, Garbe je shvatio da njegovoj pozornosti izmiče vrlo zanimljiv dio razgovora. “I dalje ne shvaćam, ekscelencijo”, u glasu brineta mogla se čuti jedva zatomljivana uzrujanost, “zašto smo moj čovjek i ja pozvani na taj zločin? Biste li mi to poželjeli objasniti kao moj izravni nadređeni? Je li nam povećan opseg obveza?” “Naravno, Mock”, plavušan s brčićem govorio je diskantom. “Ali najprije da utvrdimo jedno. Ne moram vam ništa objašnjavati. Čuli ste za nešto poput zapovijedi? Rad u policiji temelji se na izdavanju zapovijedi i često zahtijeva jak želudac. A podređeni imaju izvršavati zapovijedi, makar se morali pobljuvati i sto puta u jednom danu.


Razumijemo li se mi, Mock? I nemojte me oslovljavati s ekscelencijo, jer biste valjda željeli biti jako ironični?” “Razumijem, gospodine kriminalistički savjetniče.” Plavi brčič podignuo se u smiješku. “A sada razmislite i odgovorite mi sami: što mislite, zašto smo ja i vi ovdje? Zašto nas je kriminalistički komesar Mühlhaus zamolio za pomoć?” “Gola trupla i kožnate mošnje na jajcima” doprlo je gunđanje ispod riđega brka. “To mogu biti pederi. Mi iz III b poznajemo takve.” “Dobro, Smolorz. Nisam vas pitao, ali pravo zborite. Četiri ubijena pedera. To je stvar povjerenika Mühlhausa i naša, III b. Od danas do okončanja ove istrage vi i Mock ste premješteni u komisiju za ubojstva, pod zapovjedništvo komesara Mühlhausa.” “Ali”, brinet je ustao tako silovito da se lađa zaljuljala, “od naših ljudi se Lembcke i Maraun u homoseksualnom polusvijetu osjećaju sigurnije i najbolje ga poznaju. Smolorz i ja popisujemo djevojke i ponekad provodimo racije u tajnim klubovima. Zašto onda...” “Kao prvo, Mock”, glas je došao iznad čibuka koji je stajao posred brade, “gospodin savjetnik Ilssheimer objasnio vam je što znači zapovijed u policijskom poslu. Kao drugo, ne znamo jesu li ova četvorica mornara bili homoseksualci. Od vas bismo htjeli saznati tko još može nositi kožnate suspenzore. I napokon, kao treće, moj poštovani kolega Ilssheimer puno mi je pripovijedao o vama. I znam da vas ne bih mogao spriječiti da vodite svoju privatnu istragu u ovom slučaju. Zašto biste vodili privatnu istragu ako to možete raditi pod mojim vodstvom?” “Ne shvaćam”, brinet je govorio polagano i promuklo. “Kakva privatna istraga? Zašto bih ja imao voditi bilo kakvu istragu u slučaju nekoliko ubijenih pedera?” “Evo zašto.” Iz prosijede brade izbio je oblak dima od duhana Badia. “Pročitajte ovo. Ovaj papirić je jedan od ubijenih imao utaknut za pojas kožnih gaća. Pročitajte to. Naglas.” Bocman Garbe nije obraćao ni najmanju pozornost na zgradu Šleskoga regentstva pored koje su upravo prolazili, ni na bolnicu Sv. Jozefa od bijelih pečenih opeka koja se pružala s desne strane. Slušao je zagonetno priopćenje koje je polagano čitano s papirića: “‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli. Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš vidjeti više iskopanih


očiju, priznaj zabludu.’” “Što?” uzviknuo je riđobrki. “Govorite sebi?” “Poslušaj me, Smolorz, napregni tu svoju tupu glavu”, brinet je govorio tiho i polagano. “No to je za tebe preveliki napor. Čitaj sam. Pročitaj sam ovaj papirić. No, čitaj, dođavola!” “‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’”, riječi su teško izlazile ispod naježenog riđeg brka. “‘Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš...’” “Gospodine povjereniče, savjetnik Ilssheimer je bio u pravu... U ovom bih slučaju vodio privatnu istragu.” Brinet se zakašljao tako jako kao da u grlu nema dlaku, nego špranju.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. PODNE

Na vedro nebo navukli su se debeli oblaci i pokrili sunce. Na drugom katu zgrade Ravnateljstva policije pri Schuhbrücke 49 u dvorani za sastanke nalazilo se deset muškaraca. Doktor Lasarius u rukama je držao debeli smeđi karton ispunjen kaligrafskim rukopisom. Do njega su sjedila tri policajca kratkih prezimena: Holst, Pragst i Rohs, koji su pretraživali mjesto zločina, a zatim, po Mühlhausovu nalogu, sudjelovah u obdukciji trupala i bilježili njezin tijek. Smolorz i Mock smjestili su se sa strana svoga šefa Ilssheimera; nadesno i nalijevo od Mühlhausa također su sjedili njegovi najpovjerljiviji ljudi - Kleinfeld i Reinert. Pred muškarcima je stajao čaj u šalicama od meissenskog porculana. “To je bilo ovako, moja gospodo.” Lasarius je izvukao cigaru iz kutije ukrašene reklamom Dutschmannove trafike. “Prije toga, oko ponoći, u tijelima te četvorice mornara, svih u dobi između dvadesete i dvadeset pete godine života, našla se vjerojatno konjska doza narkotika. O tome svjedoče ostaci opijuma na prstima ruku. Bilo je toga tako puno da ih je moglo uspavati na mnogo sati. Stoga je ispunilo ulogu narkoze za vrijeme operacije lomljenja udova kojoj su podvrgnuti. Dodajmo da su svi ti ljudi zasigurno bili narkomani, o čemu svjedoče tjelesno propadanje i brojni ožiljci u području oko žila.


Jedan si je uštrcavao morfij čak i u penis... Zato ih nitko nije morao predugo nagovarati da zapale lulu s velikom količinom opijuma.” “Jesu li bili homoseksualci?” upitao je Kleinfeld. “Pregled analnog otvora to ne potvrđuje.” Lasarius nije volio da ga se prekida. “S punom sigurnošću ni s kim od njih tijekom posljednjih dana nisu vođeni seksualni odnosi. Da se vratim prekinutoj niti... Oko ponoći, dok su bili pod utjecajem narkotika, iskopane su im oči i polomljene ruke i noge. Zločinac je slomio šesnaest udova, sve manjeviše na istome mjestu, pri koljenom i lakatnom zglobu.” Lasarius je policajcima primaknuo anatomski atlas te im pokazivao laktove i koljena kostura nacrtanog tušem. “Već sam vam rekao, podljevi su posljedica udaraca obućom...” “Može li to biti cipela s ovakvim otiskom?” ovaj se put upleo Reinert. “Ovaj otisak sam precrtao na mjestu zločina.” “Da, to je moguće.” Ovaj se put Lasarius nije istresao na policajca koji je prekinuo njegovo izlaganje. “Ti podljevi su posljedica snažnoga pritiska koji je mogao nastati zbog skoka cipelom na ud. Moja gospodo”, povukao je dim cigare, nakon čega ju je ugasio u pepeljari, prosipajući iskre, “izgleda da im je ubojica skakao na ruke i noge oslonjene o nekakvu klupu, kamen ili nešto drugo...” “Ali to vjerojatno nije bio uzrok njihove smrti?” upitao je Mock. “Ne, pročitat ću vam svoj nalaz”, puhnuo je izrazito uzrujani Lasarius i zabrzao: “‘Uzrok smrti su ubodne rane u oba plućna krila, krvarenje u lijevoj plućnoj šupljini i hematomi u toj šupljini.’” Lasarius je pogledao Mocka i zahripao: “Ubojica im je utaknuo oštro i dugo oruđe među rebra, a zatim gotovo skroz prošio pluća. Bili su u agoniji nekoliko sati. Sada mi izvolite postavljati pitanja.” “Kakvo je to oruđe moglo biti, doktore?” upitao je Mühlhaus. “Dug, oštar i jednostavan nož”, odvratio je patolog. “Premda postoji još jedno oruđe koje mi se čini vjerojatnije...” Prešao je preko ćele dlanovima izgrizenim od kemikalija. “Ne, to bi bilo apsurdno...” “Recite, doktore!” uzviknuli su skoro istodobno Mock i Mühlhaus. “Tim je ljudima u pluća zabodena igla.” “Kakva igla?” Kleinfeld je skočio sa stolca. “Igla za pletenje čarapa?” “Upravo tako”, oklijevao je nakratko Lasarius, nakon čega je majstorski prešao u kondicional: “Da sam ta trupla ispitivao u


kontekstu liječničke pogreške, rekao bih da im je neki živinar obavio lošu punkciju pluća.” Lasarius je spremio opušak cigare u džep na prsluku. “Baš to bih rekao.” Nastala je tišina. Iz pokrajnje sobe dopirao je ravnomjeran, snažan glas policajca koji je nekoga preslušavao: “Slušaj, ti i tvoji ljudi morate se bolje brinuti... Za što vas plaćamo, stoko jedna? Moramo znati sve što se događa u vašem kvartu, razumiješ?” O prozor su udarile kapi kiše. Policajci su sjedili šutke i grozničavo u mislima tražili neko inteligentno pitanje. Mock je ispružio ruke pred sebe i promatrao zglobove koji su nestajali među naborima kože. “Još jedno pitanje.” Mockovi su se dlanovi podignuli iznad stolne ploče i ponovno pali na nju. “Pregledali ste, doktore, vrlo pozorno mjesto na kojemu su pronađena tijela. Je li to moglo istodobno biti i mjesto na kojemu je počinjen zločin?” “Oko glava žrtava, na zemlji i na travi, nisam pronašao tragove krvi iz očnih šupljina, što znači da su im oči iskopane negdje drugdje. Ostale ozljede izazvala su jedino unutarnja krvarenja, iz kojih se ne može ništa zaključiti u pogledu mjesta zločina. Reda radi ispitat ću još i krv Uhlenhuthovom metodom. Mogu li sada ići?” Lasarius je ustao i ne čekajući odgovor krenuo prema izlazu. “Netko mora raditi.” “Gospodine komesaru”, Mockovi su se dlanovi iznova podignuli i s treskom spustili na ploču stola, “ubojica je napisao papirić koji nosi nekakvu poruku upućenu meni. Trebao bih priznati nekakvu pogrešku, morao bih u nešto povjerovati pod prijetnjom daljnjih ubojstava. Pročitajmo je još jednom. ‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli. Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš vidjeti više iskopanih očiju, priznaj zabludu.’” Mock je zapalio cigaretu i istoga trena to požalio, shvativši da su svi okupljeni vidjeli kako mu se tresu ruke. “Još vas jednom, gospodo, uvjeravam da ne znam o kakvoj se zabludi radi ni što bih trebao priznati. Prije toga osobnoga obraćanja meni imamo biblijski navod. Pođimo tim tragom! To je, ako se ne varam, pozivanje na nevjernoga Tomu, koji je povjerovao tek kada je na vlastite oči ugledao uskrsnuloga Krista.” Mock je prišao ploči na okretanje koja je stajala u kutu dvorane za sastanke, blokirao je i napisao jednolikim kaligrafskim rukopisom: “nevjerni Toma = Mock, Krist = ubojica, ubijeni mornari = znak Mocku”.


“Dvije prve jednakosti su jasne.” Mock je ljutito otresao rukav zaprljan prahom od krede. “Ubojica je religiozni manijak koji daje znak nevjerniku koji sam ja. Kada otkrijem za koju sam ‘zabludu’ kažnjen, otkrit ću ujedno i ubojicu, i moja će ‘zabluda’ postati jasna svima. Jer svatko će upitati: zašto je ta životinja ubila četiri mladića? Odgovor glasi: jer je zbog nečega htio kazniti Mocka. ‘A što je taj Mock učinio?’ svatko će upitati. I tada će pasti odgovor koji ja u ovome trenutku još ne znam. Svi će saznati kakvo je zlo Mock nekoć nanio ubojici, svi će saznati zbog čega je Mock bio kažnjen. I upravo to želi ubojica. Da je ta svinjska njuška ubila nekakvu staricu, ubojstvo bi moglo proći bez odjeka. U Rakowcu su prije tjedan dana vojnici oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva ubili dvije starice. Ukrali su im dvanaest maraka. Predočite si - protuvrijednost dvjema kazališnim ulaznicama! Je li to potreslo javno mišljenje? U najmanjoj mjeri! Koga se tiču ubijene starice?” “Znam o čemu govorite”, prekinuo ga je Mühlhaus. “Ubojstvo mora biti spektakularno, jer će samo na taj način ubojica skrenuti ljudima pozornost na vašu navodnu krivnju. A što može biti spektakularnije od iskopanih očiju četvorici mladih muškaraca u kožnatim gaćama?” “Znate što”, vrlo polagano rekao je Mock, “imam užasan osjećaj... Budući da ne znam što bih trebao priznati, šutjet ću... Neću ništa reći i svijet neće od mene ništa saznati... Aon...” “A u njemu će tada rasti frustracija”, oglasio se Lasarius, koji je stajao u vratima i pozorno slušao Mockovo izlaganje. “Čekat će i čekati na vaše priznanje krivnje... Sve dok se...” Lasarius je tražio odgovarajuću riječ. “Sve dok se žestoko ne raspizdi...” pomogao mu je Smolorz.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. DVA POSLIJEPODNE Nad ulazom u riječnu luku Cäsar Wollheim, Riječno brodogradilište i Plovidbeno društvo u Kozanowu visjeli su veliki transparenti: “Štrajk. Pridružujemo se drugovima iz Berlina” i “Živjela revolucija u Zemlji


Sovjeta i u Njemačkoj”. Na kapiji su stajali radnici s vrpcama na rukavima. Neki su u izrađenim rukama držali karabine mauzer. S druge strane ulice, na području Zapadnoga parka, postavili su se u bojnom poretku vojnici Freikorpsa i mračno zurili u zastave svojih neprijatelja s crvenim zvijezdama. Fijaker koji je vozio Mocka i Smolorza zaustavio se na priličnoj udaljenosti od ulaza u brodogradilište. Putnici su izašli, a kočijaš u najmu Ravnateljstva policije polagano se odvezao u stranu, ispregao ondje konja i dao mu obrok. Mock je promotrio ideološki sukob i priznao da je - kao državni službenik - bliži protivnicima proleterske revolucije. Ne htijući čuti zvižduk metaka oko ušiju, brzo je skupa sa Smolorzom pobjegao s trga, koji je svakoga trena mogao postati područjem ratnih operacija, i prišao zapovjedniku Freikorpsa. Mock se legitimirao i - proklinjuči u mislima svoj hrapavi, mamurlukom povećan i duhanom osušen jezik - prisilio se da izgovori nekoliko pitanja. Nije zahtijevao objašnjenje cijele situacije, trebala mu je samo jedna obavijest: gdje može pronaći ravnatelja riječne luke. Zapovjednik kompanije Hauptmann Horst Engel smjesta je pozvao staroga mornara, kojega je Mocku predstavio kao svoga informatora. Mock je zahvalio Engelu i saginjući se pred nepostojećom ali uvijek mogućom kišom metaka, odveo informatora Ollenborga u fijaker. Stari mornar dao mu je važnu obavijest: u brodogradilištu se baš sada odvija svečano porinuće manjeg putničkog broda Wodan, koji bi trebao ploviti na liniji Opole - Szczecin. Ondje mora da je sada ravnatelj riječke luke Julius Wohsedt. Ollenborg je Mocku usto pokazao i pokrajnju kapiju, koju nisu blokirali nikakvi revolucionari. “O, to je vrlo radin čovjek, naš stari ravnatelj riječne luke Wohsedt”, odgovorio je Ollenborg na Mockovo pitanje ne smeta li ravnatelju štrajk u odvijanju svečanosti porinuća broda. “On mora prodati novi brod, a štrajk si može dopustiti. Zar gospodin policmajstor nije čuo da se od štrajka može osigurati?” “A recite mi, dobri čovječe”, Mock je začuđeno promatrao bršljanom urešen pokrajnji ulaz u brodogradilište, koji je čuvalo nekoliko freikorpsera, nad kojim se vidio nerevolucionarni transparent “Dobro došli”, “tko će mu porinuti novi brod kada svi štrajkaju?” “Ma kakvi svi”, bezubo se nasmiješio stari mornar. “Zar niste čuli,


gospodine policmajsteru, za one koji ne štrajkaju? Naš stari Wohsedt ima veliki utjecaj i na štrajkaše i na štrajkolomce. Uvjerava ih na isti način...” Dovezli su se na trg, na kojemu su bili u potkovu postavljeni Stolovi s bocama, gomilama piletine i vijencima kobasica. Za stolom je sjedio svećenik sa škropionicom, a oko kapelana su se šćućurili - kao postiđeni - lučki službenici te - ponosni i podignutih čela - poslovni ljudi u crnim odijelima i cilindrima. No na licima dama koje su ih pratile Mock nije opazio nikakav drugi osjećaj osim iščekivanja znaka kada će se moći baciti na jelo i piće. Sada nitko nije jeo, svi su nešto čekali. Jedino prodavač sladoleda i limunade koji je stajao pod povelikim suncobranom nije čekao nikoga. Nije morao. Izmučene suncem, mušterije su ispred njegove provizorne tezge stajale u dugom redu. Smolorz, Mock i Ollenborg izašli su iz fijakera i umiješali se u popriličnu gomilu koja je stajala na obali, gdje je bio privezan mali putnički brod s gdanjskom zastavom na kojoj su se isticala dva križa i kruna. Ollenborg se smjesta upustio u razgovor s nekakvim znancem, obraćajući mu se s “Klaus”, a Mock i Smolorz pozorno su prisluškivali. Brzo se pokazalo da ravnatelja riječne luke Wohsedta i njegove supruge, koja je trebala kumovati brodu, još nema i da svi čekaju upravo njih. “Možda prije porinuća broda stari Wohsedt riva svojoj ženi”, smijao se Klaus otvarajući pokvarenim zubima porculanski čep na boci piva sa žigom gradske krčme Nitschke. Mock, vidjevši pjenušavo piće, osjetio je da mu je alkohol narušio ravnovjesje tekućina u organizmu. “Rinuti ženi ili djevojci stari je običaj. To si je, uostalom, mogao poželjeti kupac. Čuo sam za sličan običaj pri kupnji kola. Prije sklapanja posla prodavač poveze ono što će voziti kupac. To bi trebalo biti dobar znak...” “Imaš pravo”, Ollenborg je mogao samo sanjati o uporabi zuba, “tu je porinuće obavezno. To je kao krštenje bordela. Pa tomu će služiti cijeli taj brod...” “Što ti melješ, stari?” Ollenborgu se obratio nekakav mornar govoreći s jakim austrijskim naglaskom. “Čemu bi to trebao služiti ovaj brod? Zar bi trebao biti bordel ili tako nešto? Ja ću ploviti na bordelu? Ja, Horst Scherelick, mornar sa SMS Breslau? Ponovi to još jednom, stari.”


“Ma daj, moj se kolega zabunio. Htio je reći ‘porinuće’, a ne ‘rivanje’”, umirivao je Klaus mornara. “A ti, Ollenborg”, rekao je tiho, “prestani klepetati, jer će ti netko porinuti nož među rebra.” Mock je nekoliko minuta pozorno promatrao umirivanje uzrujanoga mornara Scherelicka. Zatim je pogled prenio na veliku bocu šampanjca koju je držao maleni dječak u mornarskom odijelcu. Razmišljajući je li šampanjac hladan ili topao, ponovno je osjetio kako mu želudac radi naprazno i suhe špranje u grlu. Pozvao je prstom Smolorza i Ollenborga. Obojica su stala pred njega. “Imam molbu za vas, Smolorz”, šapnuo je Mock. “Pronađite toga ravnatelja riječne luke i privedite ga u fijaker. Diskretno. Tamo ću ga preslušati. A s vama ću, Ollenborg, porazgovarati sada.” Smolorz se probio kroz mnoštvo i bacio u potragu za šefom riječne luke. Mock se malo udaljio od gomile, prisjeo na stari sanduk u kojemu su nekoć bili limuni i izvadio tabakeru. Do njega je čučnuo Ollenborg i s užitkom prihvatio cigaretu. Na keju su odjeknuli zvuci marša “Pod punim jedrima”. U taktu glazbe pred brod je domarširao orkestar. Mnogi su mornari ugledavši orkestar počeli klicati i bacati kape uvis. Svećenik je ustao, poslovni ljudi pogledom su potražili majstora ceremonije, a dame - prvoga junaka koji će se bez poziva latiti jela i pića. “Slušajte, mornaru”, rekao je Mock. “Čim se ravnatelj Wohsedt pojavi, imate mi ga pokazati.” “Razumijem, gospodine policmajstoru”, odgovorio je Ollenborg. “Još jedno.” Mock je znao da sada mora vješto uobličiti pitanje. No ipak mu nije bilo do razmišljanja. Bilo mu je do pića. “Jeste li upoznali ili čuli za četiri mlada mornara, dvadeset, dvadeset pet godina. Pristali, bradati mornari. Možda su ovdje tražili posao? Možda su se motali po luci? Nosili su kožne gaće. Ovo su njihove posmrtne fotografije.” “Nikome ja u gaće ne zagledam, gospodine policmajstore”, naljutio se Ollenborg, pozorno razgledajući fotografije. “I ne znam kakve tko nosi gaće. A odakle znate da su bili mornari?” “Tko ovdje postavlja pitanja?” Mock je podignuo glas i pobudio zanimanje plavuše koja je u blizini prolazila u modroj haljini. “Nisam vidio, nisam čuo”, nasmiješio se Ollenborg. “Dopustit ćete ipak, gospodine policmajstore, da vam nešto savjetujem. Barba non


facit philosophum.1 Zašto tako zurite u mene? Zato jer sam učio latinski? Jednom sam za vrijeme plovidbe u Afriku strastveno čitao Bachmannove Geflupelte Worte i znam to djelo skoro napamet.” Mock je zašutio. Nije mu se govorilo. Danas je teško nalazio riječi. Zamišljeno je promatrao mladu plavušu u dugoj modroj haljini i kopreni. Žena je krenula prema stolu, ali je iznenada promijenila smjer, prišla prodavaču sladoleda i limunade i nasmiješila mu se. Ispružila je pritom dugi lijepo oblikovani vrat - skriven iza visokog ukrućenog čipkanog okovratnika - pokriven tamnim mrljama nalik na ljuske. Prodavač je mimo reda dao ženi limunadu. “Gdje li sam vidio tu djevojku hrapavoga vrata?” upitao se Mock. “Sigurno u nekom bordelu”, odgovorio si je. Mock je još jednom u svom dosadnom životu, rastrganom između popisivanja prostitutki, alkoholnih groznica i nadljudskoga napora da iskazuje poštovanje ocu, shvatio da u svakoj ženi vidi bludnicu. No nije ga to zaprepastilo. Bio je već naviknut na nevesele misli, na nešto cinizma za vanjsku uporabu, poznavao je svoje demone. Odjednom se uplašio svoje budućnosti. Što će učiniti kada se njegova dotad vjerna žena vrati noću kući? U njezinim se ustima krije alkoholni dah, u njezinu pogledu pritajila se neiskrenost, u njezinu tijelu drijema sita ispunjenost, na njezinim su prsima tragovi strastvenih ugriza. Što će tada učiniti ovaj odvažni progonitelj ravnodušnih prostitutki i veneričnih svodnika? Mock nije znao kako će se tada ponijeti. Koliko bi bilo bolje da se cijeli ženski rod sastoji od bludnica! Tada Mocka ne bi ništa iznenadilo. Te nevesele misli prekinuo mu je narednik Smolorz. “Ravnatelj riječne luke bio je u svojemu uredu”, rekao je glasno, nastojeći nadvikati orkestar, koji je sada svirao “Njemački marš prisutnosti” iz vremena kolonizacije istočne Afrike. “I što, porivao je ženi?” Ollenborg je ispljunuo opušak. “Valjda jest”, progunđao je Smolorz i pokazao prstom na plavušu koja je pila limunadu iz debele čaše. Ljuskasti ekcem nije se vidio. “Zadovoljna je, zar ne?” “To je žena ravnatelja riječne luke?” zapitao je Mock. “Pronašao sam njegov ured. Ušao sam. Ondje on i ova što upravo pije. Predstavio sam se. Bio je uzrujan. Pozdravio se s njom: ‘Pa, moja ženice. Odmah dolazim.’” “Vodi me u ured.” Mock je skočio na noge i dobio lakoću u govoru.


“Nakon rivanja ženi i porinuća broda ravnatelj riječne luke morat će nam odgovoriti na nekoliko pitanja.” “Ja sam već pitao.” Smolorz je izvadio blok. “I pokazao mu fotografiju. Ubijene nije poznavao. Imam njegov popis. Tu su wroclawski posrednici koji vrbuju mornare za riječne brodove.” “Kako ste znali da sam to htio pitati?” Mock se u mislima divio jezgrovitosti i ljubavi za konkretno kojima se odlikovao njegov suradnik. “Dosjetio sam se. Malko vas poznajem.” Smolorz je posegnuo u džep i izvukao bocu crnog piva s etiketom krčme Biernoth. “I ovog sam se dosjetio. Malko vas poznajem.” “Nenadomjestivi ste.” Mock se nije mogao suzdržati, a da ne stegne ruku Smolorzu. Orkestar je počeo svirati “Podiži njemački barjak”. Iza zgrade je polaganim korakom izišao pedesetogodišnjak crvena lica s cilindrom. Obrazi su mu pucali od suviška krvi, puceta prsluka - od pritiska sala. Prišao je stolu, dohvatio punašnim prstima čašu šampanjca i nazdravio. “To je Wohsedt, ravnatelj Wollheimovog brodogradilišta”, informirao je Mocka Ollenborg. Šum u Mockovim ušima umnožen mjehurićima crnoga piva zaglušivao je Wohsedtov govor. Policajac je čuo samo riječi “krsna kuma”, “moja supruga”. Prema stolu s bocom šampanjca krenula je korpulentna i oniža pedesetogodišnja milostiva, koja je prije toga sjedila pored svećenika. Razbila je bocu o brodski bok, dajući brodu mitološko germansko ime. Plavuša u modroj haljini odložila je čašu s limunadom i pogledavala ceremoniju. Mock je polagano otpijao izravno iz boce crno pivo. Za razliku od Smolorza, koji više ni sam nije znao gdje je žena, a gdje ljubavnica, nije bio ničim iznenađen. Na svoje zadovoljstvo, ustanovio je da se svijet vrača u kolotečinu.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. CETIRI POSLIJEPODNE Fijakerist Helmut Warschkow, kojega je već godinama stalno


unajmljivalo Ravnateljstvo policije, vozio se na svom sjedištu u vrlo neugodnom položaju jer ga je bio prisiljen dijeliti s kriminalističkim narednikom Kurtom Smolorzom, čija je negovorljivost bila obrnuto proporcionalna razmjerima njegova tijela. Pritisnut močnom Smolorzovom rukom uz željezni rukohvat, pucketao je bičem i u sebi bjesnio zbog toga što kabinu njegova fijakera rabi za nečasne ciljeve dužnosnik Odsjeka za čudoređe III b Eberhard Mock. Potonji je pak razvukao krov i - izolirajući se tako od radoznalih pogleda podvrgavao nevino djevojče u modroj haljini, nimalo udvorno pozvano u fijaker na ceremoniju porinuća, ritualu starom kao svijet. Warschkowljeve sumnje bile su ipak neutemeljene. Njihanje kabine nisu skrivili navodni pokreti bedara Eberharda Mocka, već neravnine aleje Zapadnoga parka, kojom je vozio fijaker. Uostalom, sladostrasni Mock, pogledavajući na ljuskavi ekcem na djevojčinu vratu, mislio je na sve, samo ne na ples parenja i njegov nastavak, djevojče pak uopće nije bilo tako nevino, dapače - bilo je vrlo podatno različitim muškim molbama i prijedlozima koje nijedna djevojka ne bi prihvatila. I sada je popustila Mockovim zahtjevima te je - bijući se u jedre grudi prisezala “gospodinu policajcu” da će u svakoj situaciji potvrditi kako je već nekoliko mjeseci Wohsedtova priležnica, tim prije što ju je upravo on zarazio “tom gadošću”. “Preklinjem vas, nemojte me zatvoriti... Moram raditi... Imam malo dijete... Nijedan liječnik mi neće dati potvrdu.” “Imam dva izlaza”, Mock je osjećao gađenje prema bolesnoj djevojci i prema sebi samom zato što je ispunjava strahom, “ili ću te strpati u buturu zbog istekle zdravstvene knjižice, ili to neću učiniti. Ti imaš samo jedan izlaz. Surađivati sa mnom. Je li tako?” “Da, tako je, milostivi gospodine.” “Sada mi se lijepo obraćaš.” “Da, milostivi gospodine. Tako ću vam se obraćati, milostivi gospodine.” “Znači, ti si Wohsedtova priležnica. Imaš i druge mušterije?” “Povremeno imam, milostivi gospodine. On me uzdržava, ali je previše škrt da bi bio jedini.” “Sigurna si da te on zarazio?” “Da, milostivi gospodine. Kada sam s njim bila prvi put, već je to imao. Volio me gristi po vratu. Zarazio me kao bijesni pas.”


Mock je pogledao djevojku. Drhtala je. U plavim očima blistale su suze. Dotaknuo joj je hladan i mokar dlan. Ljuštio se. Slojevi kože ljuštili su joj se po vratu. Mocku se smučilo. U mamurluku je imao različita gađenja. Mamuran nije mogao biti liječnik dermatolog. “Kako se zoveš?” progutao je slinu. “Johanna, a moja se trogodišnja kčerkica zove Charlotte.” Djevojka se nasmiješila navlačeći visoki žabo na vrat. “Muž mi je poginuo u ratu. Imamo i malu kuju boksericu. Volimo je... Zove se...” Mali Eberhard Mock imao je u rodnoj kući u Walbrzychu boksera. Pas bi legao na bok, a Ebi bi privio glavu uz njegovu kratku dlaku. Zimi je životinja najradije ležala pored peći. U Walbrzychu je živio i šinter Femersche. Najviše je mrzio njemačke ovčare i boksere. “Jebe mi se za to kako se zove tvoja džukela!” zaurlao je Mock i izvukao novčarku. “Jebe mi se za tvoje kopile!” Izvukao je snop novčanica i bacio ga na djevojčina koljena. “Zanima me samo jedno: da se riješiš tih gljivica! Tu ti je dovoljno novca da proživiš mjesec dana. Liječnik će biti besplatan. Doktor Cornelius Rühtgard, Landsbergstrasse osam. Prijatelj mi je. Da si mi došla za mjesec dana bez gljivica! Ako to ne napraviš, pronaći ću te i uništiti! Ne vjeruješ? Raspitaj se o meni kod svojih kolegica! Znaš tko sam?” “Znam, milostivi gospodine. Posjetili ste me kada sam radila u kabaretu Princ Blücher u Reuscherstrasse jeđanaest-dvanaest.” “O, to je zanimljivo...” Mock se nastojao prisjetiti te situacije. “Bio sam ti mušterija? Kako sam se ponašao? Što sam govorio?” “Bili ste...” - oklijevala je - “alkoholizirani...” “A što sam govorio?” Mock je osjetio narastajuću napetost. Puno je puta poslije pijanih noći skrivao glavu u pijesak. Onima koji su ga pratili u njegovim eskapadama rekao bi: “Ne podsjećajte me na to. Ne govorite o tome. Ni riječi. Nijedne riječi.” Sada je htio znati. Neka to padne na njega kao presuda. “Milostivi gospodin mi je rekao... da sam slična njegovoj ljubljenoj... bolničarki... Samo da je ona bila riđa...” “Kaže se ‘riđokosa’ ili ‘crvenokosa’. I što još?” “Da od svih pasa najviše volite boksere...”


WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. PET POSLIJEPODNE Fijakerist Warschkow zaustavio se ponovno na keju Wollheimova brodogradilišta, pored danas porinutog Wodana. Društvo se upravo selilo s obale na brod, gdje se trebao održati nastavak svečanosti. Na stolnjacima su ostale krvave mrlje od vina i žute - od piva. U lavor su bacane pačje i gusje oglodane kosti, od kojih je nastajao kostur koji se prosipao, pogrebna lomača crne peradi. Žlicom su bacani pirekrumpir i cikla koji su još maloprije pokrivali pačja tijela, a sada bili sličniji pljuvački sušičavca. Rujansko je sunce obzirno osvjetljavalo to kulinarsko bojno polje. Ništa nije ogoljavalo, već je dodavalo veličajnost. Zakasnjeli slavljenici, koji se još nisu uspjeli rastati s bratvurštima, penjali su se na brod koji je trebao zaploviti Odrom uzvodno. Kada su već htjeli podignuti brodske stepenice, pojavio se posljednji putnik. Bio je to Eberhard Mock. Nitko ga nije pitao za pozivnicu, nitko se nije ni čudio njegovu pomalo lelu javom koraku. Gornju palubu zauzeli su plesni parovi. Orkestar je svirao u posljednje vrijeme jako moderan fokstrot. Žene, odjevene u dekoltirane haljine, nerijetko ukrašene na bedra spuštenim pojasovima tkanine, oslanjale su se na muške ruke i brzo kretale u plesu. Starije dame sve su nadzirale kroz lornjone, starija su gospoda pušila, igrala skat ili činila i jedno i drugo, uz blistavi točionik vrtjeli su se mlađi i ulijevali u svoja bezdana grla sadržaj čaša, od kojih su jedne - kako je u mislima primijetio Mock - imale tešku ljupkost prerezane prizme, druge dvojbenu otmjenost stošca. Ispunjavale su ih raznobojne tekućine. Mock je naručio konjak i ne pijući ga gledao željeznu konstrukciju Poznahskoga mosta. Na njezinoj pozadini opazio je onoga radi kojega je ovamo došao - šefa luke Juliusa Wohsedta. Za njegovom gljivičastom, u što je Mock bio uvjeren, rukom skrivala se supruga i krsna kuma broda - oniža i neobično korpulentna gospođa Eleonore Wohsedt. Njezin je muž bio crven od alkohola i zakopčan do zadnjeg puceta. Nosio se vrlo uštogljeno, iako na glavi nije imao cilindar. Mock je prasnuo u smijeh vidjevši njegovu


rijetku kosu, od koje je pomada načinila maštovit uvojak. Ispraznio je čašu konjaka, podižući u mislima zdravicu skladnom bračnom paru. Ravnatelj riječne luke osjetio je s leđa, na vratu složenom u tri nabora, nečiji dah natopljen alkoholom. Okrenuo se da bi širokim i iskrenim osmijehom obdario jednoga od svojih, kako je držao, gostiju i ugledao nepoznatoga brineta. Muškarac je bio srednjega rasta, imao je lagan suvišak težine i gustu valovitu kosu. Stiskao je čeljusti, a u kvrgavim prstima držao posjetnicu: “Kriminalistički asistent Eberhard Mock, Ravnateljstvo policije, Odsjek za ćudoređe III b”. Wohsedt je pogledao ženu, a Eleonore, zamijetivši ispod oka natpis “Odsjek za ćudoređe”, udaljila se s uljudnim osmijehom. “Bio je netko vaš...” - oglasio se Wohsedt čitajući napisano na posjetnici - “danas kod mene. Vi ste također zbog tih ubijenih mornara?” “Da, vodim tu istragu.” Mock je naslonio dlanove na ulaštenu ogradu. “Moram utvrditi imena žrtava.” Iz džepa sakoa izvadio je veliku omotnicu i pružio je Wohsedtu. “Pogledajte ih još jednom.” Wohsedt je nemarno prebacivao snimke. Dok ih je gurao natrag u omotnicu, nešto mu je privuklo pozornost. Opet je izvukao fotografije, proučavao svaki detalj, okretao ih naopako, čak tražio nešto na njihovoj poleđini. Ubrzo je uzdahnuo i vratio ih Mocku. “Ne poznajem ih”, rekao je i maramicom obrisao oznojenu glavu. “Zaista ih ne poznajem.” “Vi ih ne poznajete, gospodine ravnatelju”, Mock je govorio tiho i izražajno, “ali možda ih vaši podređeni, šefovi, majstori, vaši nadzornici znaju. Možda nešto znaju posrednici za upotpunjavanje posade za unutarnju plovidbu.” “Trebam li ih sve za to pitati?” Wohsedt se nasmiješio nekoj vremešnoj dami i podignuo glas. “Možda biste htjeli da prekinem pregovore sa štrajkačima, prestanem graditi brodove i ujutro uđem u ured s pitanjem na usnama: ‘Znamo li nešto o četvorici ubijenih mornara?’ Trebam li baš tako postupati?” “Da”, rekao je Mock još tiše. “Dobro.” Wohsedt je još jednom zablistao akrilom svojih zuba. “Tako ću učiniti. Kada vam trebam podnijeti prijavak?” “Najdalje za tjedan dana, gospodine ravnatelju.” Mock je spremio snimke u omotnicu na kojoj je njegovim kaligrafskim rukopisom bilo


ispisano: “sušica kože zbog ugriza sušičavca”.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. SEDAM UVECER Putničko-izletnički brod Wodan, sigurno savladavši Mieszczansku i Piaskowu ustavu, uplovljavao je u maleno pristanište nasuprot Piaskowoj adi, u podnožju Holteiskoga brijega. Palubu je napuštalo nekoliko putnika, među njima i Eberhard Mock. Uspinjući se na strmu obalu Odre, oni koji su izašli ostavljali su za sobom rasplesanu i rasvijetljenu palubu po kojoj su lupkale lak-cipele i kuckale visoke pete salonki. Mocka su mučile bolna žeđ i misaona zbrka. Njegovo grlo vapilo je za kristalnim tekućinama, njegov um - za čistim vjetrićem koji bi rastjerao maglu i pramenove dima koji su obavijali uzročno-posljedične veze. Sve je to Mock pronašao u vrtu restorana Na parobrodnom pristaništu, pored Piaskowog mosta. Diveći se suvremenom zdanju tržnice, uživao je u čašici ledene rakije koja je oplemenjivala okus haringe Bismarck sa srebrnom kožicom prošaranom crnim uzorkom. Viljuškom je razrezao vrući krumpir i uronio njegovu polovicu u vrhnje koje je obavijalo haringu. Viljuška je probila komadić krumpira, zatim hrskajući prošla kroz narezak luka, da bi se na kraju zabila u četvrtinu jabuke. Sve te poslastice Mock je s užitkom ubacio u usta i ubrzo žestokom rakijom pomogao probavnom djelovanju organizma. Zatim je srknuo gustu pjenu kulmbachera, ugodno se razvaganio i široko raširio noge. Na obrazima i vratu osjećao je zrake babljega ljeta. Veoma gostoljubivo dočekao je nadolazeći drijemež. Njegovu je stolu prišao visok pristao muškarac. Bez pitanja sjeo mu je nasuprot. Pokrio je uši raširenim prstima između kojih je počela istjecati žuto-crvena tekućina, uši su krvarile, oči istjecale na mornarski okovratnik. Mock je naglo skočio i gurnuo konobara koji je sa šarlotama i čašicama smeđega likera išao prema dvjema distingviranim gospođama. Ovaj je prebacio pladanj iz ruke u ruku, prolijevajući nekoliko kapi pića koje su potekle niz vitku nožicu čašice. Mock se ispričao konobaru i damama, podižući polucilindar,


nakon čega se okrenuo, hoteći obračunati sa sablašću koja mu je omela san. Umjesto nje po stolu je skakutao vrabac i kljucao iz tanjura ostatke krumpira. Mock ga nije potjerao. Smotao je cigaretu od svijetloga duhana Georgia i zapalio slušajući oglašavanje zvona s gimnazijske crkve. Trenutak poslije uplašena ptica što je lepetala krilima u njegovim prsima umirila se. Mockove su se misli razbistrile, a nizovi silogizama postali su čitljivi. Ubojica počinjava spektakularno ubojstvo da bi me prisilio na priznanje nekakve zablude iz prošlosti. “Tu se treba zadržati na dva problema”, objašnjavao je vrapcu koji je skakutao po kruto uštirkanom stolnjaku. “Prvi je neobičnost zločina, drugi - moja pogreška iz prošlosti. Neobičnost zločina mogla je biti previđena da su trupla pronađena kasnije u stanju raspadanja, na primjer za nekoliko mjeseci. Tada bi ona bila čitljiva samo doktoru Lasariusu i njegovim ljudima, koji bi otkrili iskopane oči i prelomljene kosti u mrtvačkoj hladetini. Zašto se dakle ubojica pouzdaje u slučajnost? Ali po čemu je to slučajnost? Preko opatowicke ustave prelazi dnevno puno ljudi na Opatowicku adu, i zatim dalje, na Ksieze Male. Trupla bi zasigurno bila otkrivena, a vijest o četiri ubijena mladića obišla bi najprije cijeli okrug, a zatim grad. Drugo pitanje je moja pogreška iz prošlosti. Ako prihvatimo da bi žrtve trebale naglašavati golemost te pogreške, optuživati me svojim apsurdom, onda nijedan njihov atribut nema sa mnom ništa zajedničko. Zločin je bombastična forma bez tračka sadržaja.” Vrabac je otprhnuo, a Mock je začuđeno i zadovoljno primijetio da njegove misli nisu samo asocijacije, nisu niz kaotičnih slika, već da poprimaju oblik maloga traktata diktiranog pravilnim, složenim rečenicama. Što je bio pijaniji, to je trezvenije razmišljao. Zaboravio je sablast s ušima iz kojih curi limfa, brzo izvadio notes i počeo grozničavo pisati: “Ubijeni imaju dvije odlike koje je ubojica naglasio. Te odlike su, uostalom, jedine koje mogu dovesti do identificiranja žrtava. Ubijeni su mornari i imaju genitalije eksponirane kožnatim nakurnjacima. Prvim aspektom će se pozabaviti Wohsedt, drugim - ja. Wohsedt će ući u mornarsku sredinu, ja u - sredinu bludnika. Za koga se eksponiraju genitalije na tako razvratan način?” Tu je Mock zastao i prisjetio se stanovite ilegalne javne kuće u središtu Ringa na koju je, zahvaljujući informatoru, naletio sa Smolorzom. Taj je potkazivač nastojao uništiti konkurenciju i skrenuti


pozornost policajaca s vlastite kuće, koja je istodobno bila i svojevrstan fotografski atelijer. Mock i Smolorz pomeli su s lica nadodranske metropole oba lokala. I u prvom i u drugom bilo je različite odjeće i remenja. Nije manjkalo ni kožnih gaćica koje su se sastojale samo od trake i suspensora. “Nije važno za koga se ističu genitalije”, nastavljao je pisati Mock. “Važno je gdje se to čini. Odgovor glasi: u bordelima. Javlja se sljedeće pitanje: što su žrtve mogle imati zajedničko s bordelima? Odgovor je dvojak: mogli su tamo ili raditi ili uživati u životnim zadovoljstvima. Na žalost, utrum possibile est. Ako su bili gosti nekakvog bordela te se iz želje za dodatnim uzbuđenjima odijevali u suspenzore, postupak razjašnjenja bi se trebao temeljiti na preslušavanju svih wroclawskih prostitutki.” Mock se začudio kako papir i olovka oplemenjuju navike. Da je nekome usmeno prenosio svoj tijek razmišljanja, rekao bi “wroclawskih kurvi”. “Ako su sami bili zaposlenici bordela i svojom odjećom trebali zadivljivati goste ženskoga spola (ta Lasarius je ustvrdio da nisu bili homoseksualci), ne treba ispitivati nikoga, nego posegnuti u slojeve sjećanja najboljega poznavatelja wroclawskih bordela i upitati ga gdje bi moglo postojati četveročlano muško osoblje kojemu je svrha uljepšati ženski život.” I tu se najbolji poznavatelj wroclawskih bordela upustio u beznadno razmišljanje, koje nije učinila plodnim ni još jedna cigareta. Mogla je to biti samo ilegalna javna kuća, u dubokoj tajnosti i namijenjena samo povjerljivim članicama ili članovima. Do takvoga je zaključka došao Mock osvijestivši sam sebi da još nikada u svojoj petnaestogodišnjoj policijskoj karijeri u Odsjeku za ćudoređe i u brojnim, službenim i neslužbenim, hodočašćima po hramovima boginje Ištar nije naišao na klub u kojemu bi žene bile drugo doli personal, a muškarci bili nešto drugo doli klijenti ili čuvari koji discipliniraju djelatnice. “Usto još i te mornarske kape!” progunđao je Mock za sebe, nesvjestan da upravo ulazi na polje čiju je penetraciju namijenio Wohsedtu. “Mora da je to bio ekskluzivni i zakamuflirani bordel za dame iz visokog društva! U jednoj sobi Kinez, u drugoj mornar, a u trećoj vojnik!”


Konobar, poslužujući Mocku treću čašicu rakije, začuđeno je i zainteresirano saslušao taj monolog. Slične osjećaje dijelile su dvije nemlade gospođe koje su za obližnjim stolom pile liker od kakaa. Mock ih je pozorno pogledao i pokrenuo maštu - evo mu jedna od njih prilazi i pita ga šapćući: “Dragi gospodine, ja bih htjela mornara... gdje ga se može naći?” Pogledao je još jednom svoje susjede i postao svjestan osjećaja lažnosti toga hipotetičnog prizora. Bio je tako oštar da je osjetio gorčinu u ustima. Odlučio ju je isprati rakijom od oskoruše.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. CETVRT DO PONOCI Mock je sjedio za stolom u plesnoj dvorani hotela Kralj ugarski i prislanjajući na oko četvrtastu bocu gina promatrao tri para što su plesala na parketu okruženom šarenim žaruljicama. Oko parketa su bili postavljeni stolovi, koje je sada zauzimalo nekoliko osamljenih muškaraca. Svaki od njih oslanjao je lakat o ogradu koja je okruživala parket, ispuštao oblake dima, ispijao s vremena na vrijeme čašu i promatrao plesne evolucije. Stolovi su okruživali lože koje su se uzdizale nešto više. Neke od njih bile su zatvorene zavjesama boje višnje, druge su bile otvorene. Otvorene su zjapile prazninom, u zatvorenima se razlijegao visoki ženski smijeh. Kada bi natkonobar diskretno udarao batićem po željeznoj prečki o koju su bile obješene baršunaste zavjese, Mock je napinjao uši i naprezao pogled. Natkonobar je razgrtao zavjese, a dame su popravljale frizure i prelazile mršavim prstima po baršunastim nosnicama. U separes je bilo malo muškaraca. Do Mocka su dopirali zapah parfema, vonj znoja i pudera. Dame su potjecale iz viših sfera, što se vidjelo po oholosti s kojom su se obraćale konobarima. Njihov je smijeh međutim bio posve plebejski i jako je razdraživao plebejca Mocka. Orkestar je svirao shimmy u ritmu pogrebnoga marša i vidjelo se da bi se glazbenici najradije vratili poslu koji su već prije obavljali, odnosno umakanju brkova u velike vrčeve piva. Glasoviti radni entuzijazam koji ponedjeljkom osjećaju svi pokazivale su i plesačice


animirke, koje su s prostudiranim šikom okretale u rukama trojicu raskikotanih plesača, ali iz njihovih očiju - što je Mock lako zamijetio pojačavši pogled debelim staklom boce - izvirivale su nevoljkost i ravnodušnost. Taj je pogled skretao Mockove misli prema javnim ženama, koje su - slično kao plesačice umorne od nedjelje - u svojim očima također skrivale uglađenu apatiju. Te bi oči oživjele samo triput tijekom jedne seanse: kada je djevojka prilazila klijentu, kada je glumila užitak i kada je primala honorar. U prve dvije situacije bila je ona općenito loša glumica, u potonjoj - vješt računovođa. Ta ga je misao podsjetila na ono zbog čega je uopće došao u ovaj lokal. Prisjetio se svoga razmišljanja: ubijeni su bili klijenti, ne djelatnici bordela. Takvoj procjeni pripomogla mu je slika koju je stvorio zamišljajući jednu od ne odveć mladih dama što su sjedile pored njega u Michaleovoj restauraciji u situaciji kada traži mornara-pastuha. Ta je slika bila lažna. Osjećajući njezinu lažnost, odlučio je poći teškim i dugim putem, koji će predstaviti na sutrašnjem savjetovanju kod Mühlhausa. Mora preslušati sve prostitutke ovoga grada. Počet će već sada. Natočio si je prvu čašicu gina i objavio da će na tome stati. Nije htio zaspati. Nije uopće htio spavati. Snovi nisu bili njegovi saveznici. Ni u istrazi ni u životu. Racionalist Eberhard Mock upravo je od toga lokala kanio početi preslušavanje prostitutki. Htio ih je uhvatiti u unakrsnu vatru pitanja o klijentima koji su skloni kožnim nakurnjacima. No kada bi ga netko upitao zašto je svoju istragu počeo upravo ovdje, u Kralju ugarskom na Bischofstrasse, ne bi mu znao odgovoriti. Da je bio trijezan, odgovor bi glasio: “Jer je tu lijepa električna rasvjeta, u tom lokalu koji tvore tri uzdignuta kruga - parket, stolovi i separes, najbolji je pogled. Mora početi od nečega takvog da bi kasnije zaronio u mračne rupe zabranjenih kvartova oko Blucherplatza”; da je bio pijan, odgovorio bi “Jer su ovdje najljepše djevojčure, želim ih imati - sve odjednom.” Racionalist Eberhard Mock nije dopuštao ni pomisao da netko može njime vladati, nije htio priznati - u svojoj malograđanskoj svijesti - da se u njegovim hlačama skriva okrutni i kapriciozni demon. Na svoje postojanje podsjetio ga je upravo sada. Mock je odmaknuo hladnu bocu od gorućega obraza i posvjedočio da je tvrdnja o ljepoti ovdašnjih djevojaka duboko istinita. Ustao je i


prišao malim stepenicama koje su vodile na parket. Prolazeći pored jednoga separea, začuo je kako je neka dama nerazgovijetnim i samosvjesnim glasom rekla konobaru: “Pozovi fijakerista!” Mock je prošao separe, a do ušiju su mu dopirali tvrdoglavo: “Hoću kočijaša! Sada! Smjesta!” te konobarov odgovor: “Bit ćete usluženi, milostiva.” Popeo se na parket. Osjetio je na sebi poglede muškaraca čiji su laktovi bili oslonjeni o ogradicu, žarili su ga usredotočeni lorneti i cvikeri koji su pripadali damama u ložama, vabile su ga oči animirki. Pozvao je na ples jednu od njih. Bila je to sitna, mršava i riđokosa djevojka semitske ljepote. Snažno ju je obujmio. Pod tankim materijalom haljine osjećao je kopču grudnjaka. Nakon nekoliko pogrešnih koraka djevojka mu je pomogla da uhvati pravi ritam. Ne zadugo. Mock nije imao dara za ples. Ubrzo je shvatio da ni partneričine plesne sposobnosti nisu velike. Na sreću, orkestar je stao i umorni glazbenici uronili su nosove u pjenušavo piće. Djevojka je bespomoćno stala nasred parketa i nije znala što učiniti sa sobom. Mock joj je utisnuo rukoljub i ponudio joj ruku. Vidio je ironične osmijehe osamljenih pijanaca i zbunjene reakcije dama iz loža. “Poljubio je kurvi ruku”, skoro da je čuo šapat. Djevojka ga je nježno uhvatila pod ruku i dopustila mu da je otprati do njezina stola. Bila je jako pokorna i s velikim je zadovoljstvom gutala nareske i pića kojima ju je ponudio. Slagala se sa svim što je Mock rekao. Bilo je to lako jer nije govorio puno i nije ju uopće pitao za mišljenje. Refleksno je kimala. No nije pristala kada joj je ponudio da provedu noć u hotelu. Pozvala ga je u svoju sobu koju je imala unajmljenu u obližnjoj kući.


1. IX. 1919. Običan, školski dan. Probudili su me povici djece koja su kasnila u školu. Pokušavao sam zaspati. Unatoč golemom umoru nisam uspijevao. Ponekad bude tako. Nadljudski si umoran i nisi u stanju zaspati. Možda ti to ne dopušta tvoj demon. Podne je. Odlazim u gradsku knjižnicu. Uvečer. Preveo sam danas desetak stranica Augustinova djela. Napisano je teškom latinštinom. Kao da kroz autora progovara neki duh. Rečenice isprekidane i nejasne. Cesto manjkaju predikati. No na njih se može pogledati i drugačije. To su bilješke znanstvenika kojima manjka gramatički sjaj, no ispunjava ih sjaj istine. Po njemu, platonske ideje nisu ništa drugo do duše. No to ipak nije primitivna animizacija stvarnosti. Augustin vrši preciznu distinkciju duša. Dijeli ih s jedne strane na aktivne i pasivne, s druge na potencijalne i aktualne. Stvari imaju pasivne duše - odnosno običan odraz idealne, ljudi pak - aktivnu dušu, odnosno nezavisni odraz idealne. Nezavisni, to znači obdaren mogučnošču apstrahiranja. Ono se može odvijati aktualno i potencijalno. Autor postavlja pitanje kako subjekt, odnosno čovjek, može apstrahirati aktivnu dušu, ali, na žalost, ne odgovara na nj. U njegovom zamršenom epistemološkom sustavu, prožetom idejama Christiana Rosenkreuza (nimalo čudno da su živjeli u istom vremenu!), kao da manjka makar i laki priklon na stranu spiritualizma. Nema nikakvih operativnih smjernica: kako postupati, kako apstrahirati dušu iz čovjeka? Noćas sam se vodio smjernicama Gregoriusa Blockhausa i nastojao sam percipirati dušu koja izmiče iz ta četiri tijela u trenutku kada su umirali. Postupao sam sukladno onome što je pisao Blockhaus. Otvorio sam u tim tijelima energetske kanale, uništio blokade u zglobovima i namjestio ih onako kako preporučuje. Preciznim ubodima oduzeo sam im dah. Prema Blockhausu, nemoguće je ne percipirati energiju u takvoj koncentraciji. Ja tu energiju nisam osjetio. Poražen sam. Ne znam jesam li dobro shvatio tešku Augustinovu latinštinu i Blockhausove upute koje mirišu na praznovjerje. Sutra ću


ponovno zasjesti uz Augustinova djela. Možda će novi ulomci sadržavati operativne informacije. Možda Augustin na kraju odbaci svoju uzvišenu masku filozofa i poprimi lik klasičnoga spiritista?


WROCLAW, UTORAK, 2. RUJNA 1919. SEDAM UJUTRO Na malom dvorištu u priwroclawskim Ksiezyma, u Plesserstrasse 24, vladao je jutarnji promet. Sluškinja pastora Gerdsa vješala je na balkonu posteljinu, pazikuća gospođa Bauert laštila je drvene stube koje su vodile u bravarsku radionicu smještenu u stražnjem dijelu male zgrade. Iz zahoda je izašao umirovljeni pismonoša Konrad Dosche. Njegovim se nogama odmah privinuo mali crvenodlaki mješanac i počeo pokazivati divlju radost. Sunčeve pruge presijecale su dvorište, škripala je pumpa, iznad posteljine koju je snažnim dlanovima klofala pastorova sluškinja podizale su se čestice prašine, na dvorište je izašao stariji gospodin. Koža njegova lica i dlanova bila je preorana dubokim brazdama, oči zakrvavljene, disanje pištavo. Sjeo je teško na klupu i zazviždao riđemu psiću. Ovaj mu je pritrčao i počeo se umiljavati, pogledavajući svako malo svoga gospodara. Dosche je prišao starijemu gospodinu i pružio mu ruku. “Srdačan pozdrav, dragi gospodine Mock.” Doscheovo lice zračilo je radošću. “Kako ste spavali?” “Loše”, odgovorio je kratko Willibald Mock. “Nešto mi nije davalo da zaspim...” “Valjda nečista savjest”, nasmijao se Dosche, “koja vas je grizla nakon jučerašnje partije šaha.. “Što trebam učiniti”, Willibald Mock protrljao je oči, čiji su rubovi bili pokriveni grudicama gnoja, “da mi povjerujete da nisam pomaknuo toga lovca dok ste bili u klozetu?” “No dobro, dobro”, Dosche je umirivao prijatelja ne prestajući se smiješiti. “A kako vaš sin? Je li se naspavao? Ustao je?” “Upravo ide.” Na starčevu licu pokazalo se olakšanje. Kroz dvorište je živahno stupao Eberhard Mock. Prišao je ocu i poljubio ga u obraz. Stari nije osjetio znatniju koncentraciju alkoholnih para. Odahnuo je. Eberhard je pružio ruku Doscheu. Nastala je neugodna tišina.


“Baš sam krenuo u ljekarnu”, prekinuo ju je Dosche. “Moj pas ima proljev. Strašan proljev. Treba li vama štogod?” “Kada ste već tako ljubazni, gospodine Dosche”, odgovorio je otac, “kupite nam, molim vas, štrucu Malguthovog kruha. Obavezno Malguthovog.” “Znam, znam, gospodine Mock.” Dosche je kimnuo i rekao svome psu: “Ti ostaješ ovdje, Riđi. Na brizi gospodina Mocka. Po dvorištu možeš srati, ali ne pod klupom!” Dosche je krenuo prema Rybnikerstrasse. Otac se igrao s Riđim. Režeći, lagano ga je povlačio za vrat, a pas je lajao i izmicao se hvatajući nježno zubima staroga za dlan. Eberhard je sjeo pored oca i zapalio prvu cigaretu. Nasmiješio se noćnim uspomenama. Postao je svjestan da nije dospio upitati djevojku za klijente u kožnim gaćicama. Nema veze, pomislio je, sinoć nisam bio na poslu. Pravu istragu počinjem od današnjega dana. Danas ću je pitati za to. “Tako je rano, a već si budan.” Otpuhnuo je dim ravno u sunce. “Stari ljudi rano ustaju. Ne klatare se noću i spavaju u svojim krevetima.” “Jučer sam pio malo. Sljedećih tjedana ću voditi jako važan slučaj. Prebačen sam u odsjek za ubojstva. Više ne popisujem kurve. Trebali biste biti zadovoljni zbog toga.” “Ločeš i kurvaš se.” Starčev ustajali jutarnji zadah obavio ga je kao oblak. “Trebao bi se oženiti. Muškarac treba imati sina koji će mu dodati vrč piva nakon posla.” Mock je položio ruke na koščata očeva ramena i naslonio glavu na zid. Zamislio je idiličan prizor: njegov mu budući sin, Herbert Mock, pruža vrč piva i nasmiješeno se okreće majci, koja stoji pored kuhinjske peći. Žena odobravajući kima, pohvaljuje Herberta: “Dobar sin, dao je tati pivo” i miješa po velikom loncu koji stoji na ringlama. Visoka je i stasita, bujne grudi napinju čistu pregaču, suknja joj dodiruje izribane podne daske. Mock miluje po kosi maloga Herberta, prilazi ženi i grli je oko pasa. Crvena kosa uokviruje njezino nježno lice, pregača je pregača bolničarke, iz lonca, u kojemu se kuhaju injekcije, dopire ukusan miris. Mock podiže poklopac i vidi uvarak od kosti. “Kosti za ljepilo za cipele”, čuje očev glas. Na površinu uvarka isplivavaju velike kuglice - ljudske oči. Osjetio je žarenje na usni, zatresao glavom i ispljunuo opušak.


Ispod polucilindra istekla je pruga znoja. Osvrnuo se naokolo. I dalje je sjedio na klupi pod zidom. Willibald je već nestajao u otvorenim dvorišnim vratima. Mock je ustao, podignuo - da zadovolji pazikuću opušak i krenuo za ocem. Taj je htio doći kući, ali se umorio. Sjeo je na klupu, pored bivše mesnice svoga pokojnoga brata Eduarda. Teško je predisao. Riđi je njuškao oko njega i objesio ružičasti jezik. Mock je pritrčao ocu, dotaknuo mu ruku i rekao: “Odselimo se odavde. Ovdje me muče snomorice. Od početka, kada smo naslijedili taj stan nakon smrti strica Eduarda, muče me teški snovi, od prve noći u toj otrcanoj mesnici... Zato pijem, shvaćate? Kada sam mrtav pijan, ništa ne sanjam...” “Svaki pijanac ima neku ispriku...” “To nije lažna isprika. Noćas sam spavao izvan kuće i nisam imao teške snove, uopće nikakve. A sada, čim sam ovamo došao, zadrijemao sam na trenutak i opet sam usnio nešto ružno...” “Kamilica i toplo mlijeko. To pomaže”, gunđao je otac. Počeo je mirnije disati i vratio se svojem omiljenom, uz igranje šaha, poslu: prijateljskom draženju Riđeg. “Kupit ću psa”, rekao je tiho Mock. “Preselit ćemo se u centar grada i moći ćete šetati sa psom po parku.” “Još nešto!” Stari je uhvatio psa za prednje šape i s užitkom slušao njegov lavež. “Imao bi proljev kao Riđi. Sigurno bi se uneredio u kući... A, uostalom, prestani govoriti gluposti. Idi na posao. Budi točan. Uvijek mora netko dolaziti po tebe, netko te treba podsjećati da je vrijeme za posao... Pogledaj, no, opet su se dovezli.” Mock se osvrnuo i ugledao Smolorza kako izlazi iz fijakera. Nije se nadao dobrim vijestima od njega. Intuicija ga nije prevarila.

WROCLAW, UTORAK, 2. RUJNA 1919. OSAM UJUTRO Do prosekture u Auenstrasse nije dolazila ulična buka, nisu dopirale zrake jakoga rujanskoga sunca, nisu se uvlačili dim i miris vatara paljenih na obližnjim obalama Odre, pored Przepustkowego mosta. U kraljevstvu doktora Lasariusa vladala je tišina koju su jedino škripom


prekidala kolica za prijevoz trupala i ustajali vonj koji je podsjećao na vonj kuhane mrkve. Nitko ovdje nije kuhao povrće. Na kulinarstvo je moglo podsjećati samo oštrenje noževa. Tako je bilo i sada. Asistent doktora Lasariusa naoštrio je nož, približio se pokojniku koji je ležao na kamenom stolu i napravio rez od ključne kosti sve do stidnih dlaka. Koža se razišla na strane, otkrivajući slojeve narančastoga masnog tkiva. Mühlhaus je udahnuo kroz nos. Smolorz je istrčao iz prosekture brzim korakom i, stojeći ispred zgrade, široko otvorio usta, da bi uvukao što više zraka. Mock je stajao na podestu na kojemu su se obično okupljali studenti medicine, zurio u otvoreno tijelo i gutao informacije koje je patolog davao svojemu asistentu. “Muškarac, dob oko šezdeset pet godina”, začuo je Mock i vidio kako asistent upisuje tu informaciju pod imenom “Hermann Ollenborg”. “Visina sto šezdeset centimetara, težina sedamdeset kilograma. Voda u plućima.” Lasarius je uz tihu škripu oštrice odrezao napuhana i tvrda plućna krila i malim škarama dovršavao rez. “Evo, vidite”, pokazao je Mocku suhi mekiš i vodu koja je istjecala iz bronha, “to je tipično za smrt uzrokovanu utapanjem.” Lasariusov asistent malko je podignuo mrtvačevu lubanju, pritisnuo vršak noža iza njegova uha i načinio novi rez. Zatim je uhvatio prerezanu kožu na potiljku i bjeličastu opnu te navukao oba sloja na oči kojih nije bilo. Jer bile su iskopane. “Pišite”, obratio mu se Lasarius. Krv je polagano ispunjavala prsni koš. “Unutarnje krvarenje uz desno plućno krilo. Na plućima ubodi zadani oštrim oruđem...” Noge i ruke trupla počele su podrhtavati. Lasariusov asistent pilio je lubanju pomičući ležeće tijelo. Mock je progutao slinu i izašao van. Mühlhaus i Smolorz stajali su otkrivenih glava na jutarnjem rujanskom suncu i zurili pred sebe u ciglane zgrade medicinskog sveučilišta i na lišće koje je žutjelo na starim platanama. Mock je skinuo polucilindar, razlabavio zakopčani okovratnik i prišao im. “Ribič je pronašao tijelo ispod szczytnicke ustave”, rekao je Mühlhaus i izvukao lulu iz džepa fraka čiji je anakronizam bio predmetom ruganja cijeloga Ravnateljstva policije. “Je li pored njega pronađen neki papirić o meni ili upućen meni?” zapitao je Mock.


“‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.’” Mühlhaus je držao u ispruženoj ruci pincetu, a u njoj je bio papirić, običan, iz bilježnice na kockice. Nataknuo je na nos cviker, približio ga očima i nastavio čitati: “‘Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš više vidjeti iskopane oči, priznaj zabludu.’” Dao je papirić Mocku. “Jeste li poznavali ovoga čovjeka, Mock?” “Da, to je bio policijski doušnik, stanoviti Ollenborg.” Mock je navukao na dlan rukavicu i pozorno proučavao komadić papira. Rukopis je bio iskrivljen i naheren, kao da ga je kopirao analfabet. “Dobro je poznavao okruženje i odnose koji vladaju u luci. Jučer sam ga ispitivao o ‘slučaju četiri mornara’.” “Rukopis je drugačiji”, upao je Smolorz. “Drugačiji nego jučer.” “U pravu ste”, Mock je s priznanjem pogledao Smolorza. “Papirić kod ‘četvorice mornara’ ispisao je urednim kaligrafskim rukopisom netko tko je išao u školu. Ovaj uz Ollenborga napisan je neuredno, nemarno i...” “To može značiti da su tekst pisale same žrtve. Netko od ‘mornara’ išao je u gimnaziju... Objasnite mi nešto, Mock.” Mühlhaus je punio sve dišne kanale duhanom da ubije zadah prosekture. “Kako ste se našli ovdje? Mene je obavijestio dežurni Pragst. Zabranio sam mu da o toj dojavi ikome govori. Za ubojstvo su znali samo ribič, Pragst i ja. To je jako čudno”, zamislio se na nekoliko sekundi. “Jučer su tijela pronađena nekoliko sati nakon ubojstva. Danas isto tako. Možda je te dječake jučer i ribiča danas nekako usmjerio sam ubojica... Trebalo bi ih podrobno ispitati...” “Smolorz, pokažite gospodinu komesaru”, Mock se odmaknuo da propusti škripava kolica s truplom koja je gurao snažni bolničar, “to što mi je danas stiglo...” “Pismo u pretincu Ravnateljstva policije”, proslovkao je Smolorz. “U noći netko ubacio. Kriminalističkom asistentu Mocku. U omotnici ovo.” Gurnuo je Mühlhausu pod nos papirić otrgnut iz računske bilježnice. “Ne morate mi čitati.” Mühlhaus je bijesno sisao zrak iz lule koja se gasila. Znam što je tamo. “Na papiriću iz omotnice iste su riječi kao na papiru pored Ollenborgovog trupla”, progunđao je Mock. “Uz to i kratki dodatak ‘mjesto na kojemu se nalazi leš - szczytnicka ustava’. On sam


obavještava gdje ostavlja trupla.”

WROCLAW, UTORAK, 2. RUJNA 1919. DESET DO DEVET UJUTRO U dvoranu za sastanke komisije za ubojstva Ravnateljstva policije upadale su zrake vrućega rujanskog sunca. Iz prometne Schuhbrücke uzdizali su se prema vedrom nebu topot konjskih kopita, škripa tramvaja i zvrndanje automobila. Uskim pločnicima jurili su gimnazijalci. Svaki je nosio torbu pod pazuhom ili knjige opasane remenom prebačenim preko ramena. Zurili su prema zgradi gimnazije Sv. Mateja da stignu na drugi sat nastave. Neki njihovi kolege tratili su vrijeme, stajali pod spomenikom Sv. Ivana Nepomuka i gađali kamenjem nabrekle lupine kestenja. Neki uzrujani podvornik vikao je na stranke Višega zemaljskog suda koje su u gomili nahrupile na ulicu. Gimnazijalcima se približio stariji muškarac s polucilindrom i strogo ih korio. Sigurno rektor, pomislio je Mühlhaus. Zatvorio je prozor i sa žaljenjem se vratio iz svijeta školskih uspomena. Pogledao je turobna, umorna i nezadovoljna lica svojih podređenih. Osjetio je nalet odbojnosti. Nije mu se dalo obraćati tim tupim mamurnim njuškama. Nije znao kako započeti. “Gospodine komesaru”, Mock ga je izbavio iz nelagode započinjanja. “Možete li sve ove ljude skinuti sa ‘slučaja četiri mornara’. Oni nisu potrebni za njegovo vođenje...” “Ja odlučujem, Mock”, rekao je polagano Mühlhaus, “tko će sa mnom raditi na tom slučaju.” “Tako je, gospodine komesaru.” “Ali iz radoznalosti”, komesar je ponovno prišao prozoru, ali ga još nije otvorio, “zašto smatrate da su ‘svi nepotrebni’? I što to znači ‘svi’? Svi osim vas? To ste mislili, Mock?” “Da, to sam mislio.” “Izvolite to objasniti!” “Ubojica, kako smo već utvrdili, želi da priznam nekakvu zabludu. Ubija s tim ciljem četvoricu mladića s nakurnjacima. To bi trebalo biti spektakularno ubojstvo. Takvo da se o njemu priča po cijelom gradu i


da više nikada ne mogu mirno zaspati. Da mi se u mozak zauvijek ureže slika četvorice ubijenih mladica iskopanih očiju.” “To već znamo, Mock”, oglasio se zasićeni Reinert. “Začepi, prijatelju. Ne ispisuje ta životinja tvoje ime na svoja pisamca.” “Nemojte prekidati kriminalističkoga asistenta Mocka, Reinert”, zarežao je Mühlhaus. “Neka nastavi.” “Smolorz je točno primijetio”, Mock se ozbiljno zagledao u Reinertovo lice, preko kojega su prelazili valovi ljutnje, “da će ubojica i dalje ubijati ako ne priznam svoju zabludu. I bio je, na žalost, dobar prorok. Gospodo, žrtve nemaju među sobom ništa zajedničko...” “Naravno da imaju”, Kleinfeld se oglasio prvi put. “Nekako su povezane vodom. Prva četvorica su mornari ili pseudomornari. Bili su to, kako je ponudio gospodin Mock, raspusni stalni gosti javnih kuća. Postoji nekakav razlog zbog kojega su se odavali razvratu u mornarskim kapama na glavama i s kožnim mošnjama na jajima. Iduća žrtva je stari mornar, tajni suradnik policije. Sve sami mornari, jedni lažni, drugi pravi.” “Ne znam kako ste kanili obrazložiti, Mock”, Mühlhaus nije reagirao na Kleinfeldovu izjavu, “svoj osebujan prijedlog da svi osim vas napuste istražni sastav. Uostalom, i ne zanima me vaše obrazloženje. Ja neću nikoga osloboditi i neću poslati na druge slučajeve. Gospodo, sada nas je osam.” Pogledao je svoje ljude i glasno ih prebrojio. “Holst, Pragst, Rohs, Reinert, Kleinfeld, Smolorz i Mock. Osmorica, i tako će i ostati. A sada prijeđimo na stvar...” Prišao je ploči na okretanje i ispod riječi koje je jučer napisao Mock: “nevjerni Toma = Mock, Krist = ubojica, ubijeni mornari = poruka Mocku” dopisao: “U kojemu bordelu je ubojica susreo četiri mornara?” “Time će se pozabaviti gospodin Smolorz. Kao pripadnik Odsjeka za ćudoređe poznaje sve javne kuće u ovom gradu. Pomagat će vam moji prokušani ljudi Holst, Pragst i Rohs.” Komesar je ispod napisao: “Posljednji Ollenburgovi trenuci”. “Time će se pozabaviti gospoda Kleinfeld i Reinert. U petak vas hoću sve vidjeti u ovoj sobi u devet izjutra. Toliko za danas.” “A ja?” zapitao je Mock. “Što ću ja raditi?” “Pođimo, Mock”, rekao je Mühlhaus. “Nekoga ću vam predstaviti.”


WROCLAW, UTORAK, 2. RUJNA 1919. DEVET UVECER Doktor Kaznicz bio je asistent profesora Hoenigswalda. Specijalizirao je eksperimentalnu psihologiju i smatrao se učenikom Freuda i Wernickog. Na Wroclawskom sveučilištu predavao je i držao vježbe iz psihoanalize. Ovo potonje imalo je karakter eksperimentiranja na studentima. Iz tih je iskustava izvlačio univerzalne zaključke, što je neke zlobnike iz svijeta znanosti navodilo na tvrdnju da je “psihologija koju primjenjuje doktor Kaznicz znanost o studentima”. Njegova pronicava pitanja, koja su se često ticala intimnih ponašanja, isprva su jako uzrujala Mocka. Poslije - shvaćajući da ne smije dopustiti daljnje žrtve - nije se branio i priznao je sve što je znao o ljudima s kojima se ikada susreo u životu i s kojima je ušao u nekakav dodir, ako je takav dodir mogao kod tih ljudi izazvati želju za osvetom. Nijednom riječju nije spomenuo Wirtha, Zupitzu i bolničarku iz konigsberške bolnice Božjega milosrđa. Kazniczev asistent sve je podrobno zapisivao u debelu bilježnicu i pogledom preklinjao svoga učitelja za barem jedno odobravajuće kimanje. No učitelj nije tratio nikakve geste na svoga suradnika, a kimao je samo onda kada je Mock iznosio sve smjelije ispovijesti iz djetinjstva i mladosti. Smiješio se tada poticajno i izgovarao uvijek jednu te istu riječ: “shvaćam”. Mock je čuo tu riječ jasno, čak i dok je ležao u svojoj spavaćoj niši i ljubio bocu konjaka. Grlio ju je i darivao nježnošću kakvu od njega nije dosad upoznala nijedna žena, osim onih iz njegovih misli i snova, osim bolničarke iz Konigsberga, za koju ne znamo je li uopće i postojala. Iza zavjese se otac spremao na spavanje u klimavoj postelji, a u niši je sin milovao bočicu-ljubavnicu. “Shvaćam”, začuo je Mock i prisjetio se zanimljivijih dijelova psihološkog ispitivanja koje je prije osam godina s njim vodio doktor Kaznicz. Zapamtio je psihologov mudri pogled i njegov lagani smiješak u gustišu crne brade dok je Mock govorio o tome kako je na dvorištu walbrzyske osnovne škole zlostavljao debeloga Ericha Huhmanna. Dvanaestogodišnji Mock skupa s ostalom djecom zabija prste u Huhmannov trbuh i prsa. Ovaj se grči, previja, pod kožom njegovih obraza šire se ciglaste mrlje, krv koja curi iz nosa boji zakopčani učenički okovratnik koji je majka


uredno izglačala. Erich Huhmann pada na koljena među grmlje koje obrubljuje dvorište, Erich Huhmann preklinje za milost, Erich Huhmann preklinje nebesa za vatreni mač osvete, Erich Huhmann zabija šiljak u tijela ubijenih mornara. Mock je smatrao apsurdnom pomisao da bi pretili Erich Huhmann, osvećujući se za davna poniženja, mogao nekamo prenositi trupla ubijenih i lomiti im kosti. Ljudi se mijenjaju, pomislio je, postaju muževni, stječu snagu, raspiruju davnu mržnju. Ne obraćajući pozornost na prigovaranje oca, kojemu nije davala zaspati škripa sinova kreveta, posegnuo je za sakoom obješenim o stolac i izvukao iz njega notes. Potegnuo je poveći gutljaj alkohola i zapisao Huhmannovo prezime. “Shvaćam”, Mock je ponovno začuo glas doktora Kaznicza i prisjetio se još jednog današnjeg povjeravanja. Gimnazijalac Eberhard Mock pere retortu i epruvetu, a zatim sjeda za kameni stol u kemijskom kabinetu. Pohvaljen je za dokazivanje da se soli nekih teških metala u zgusnutoj otopini ne otapaju u vodi. Zavidni pogledi. Tijelo ne nalazi uporište, ruke lepeću u stranu, cipele jure naprijed po parketu, dlan se hvata ploče na kojoj stoje reagensi, puca staklo, razlijeva se smrdljiva tekućina, glava udara o rub stolca, koji mu je iz šale izmaknuo Karl Giencke. Zatim Mock vidi sebe kako naslijepo udara daskom: njezin se vrh zabija u Gienckeovu glavu, potočić krvi na vratu pakosnoga učenika. Giencke gubi svijest, Giencke u bolnici, Giencke u invalidskim kolicima, Giencke sada hoda, “Kako taj Giencke smiješno hoda!” I prije toga je smiješno hodao, pomislio je Mock gurajući noge u kožne papuče, ništa se nije promijenilo. Izišao je iz niše u noćnoj košulji na koju je nabacio točkastu kućnu haljinu. U ruci je držao bocu konjaka. Podignuo je zaklopac u kutu sobe i spustio se u nekadašnju mesnicu. Pogledao je mesinganu rešetku izljeva, kleknuo do nje i osluškivao ciku štakora. Ništa nije čuo. Zatim je sjeo na pult i prislonio bocu usnama. Nakon nekoliko gutljaja zavezao joj je grlić konopcem i sakrio u odvodnu cijev, koju je pokrio rešetkom. Otac neće pronaći bocu i neće je izliti. Zatim se popeo po stepenicama. Zatvorio je zaklopac, razmišljajući o štakorima, koje je ponekad viđao u prizemlju. Teško je sjeo na krevet i ugasio svijeću. Bio je siguran da će ga u trenu obuzeti pijanski san: čvrst, gust i lišen košmara. Dobro da


mu nisam ništa rekao o svojim snovima, na trenutak je naklono pomislio na mudre oči doktora Kaznicza i usnuo. Njegove pretpostavke bile su točne. Nije sanjao ništa.


2. IX. 1919. Heureka! Izgleda da sam pronašao putokaz koji sam tako dugo tražio. Danas sam kod Augustina naletio na vrlo zanimljiv ulomak. To je navod iz pisma Plinija Mlađeg. U gimnaziji smo čitali jedno pismo Plinija Mlađeg - nevažno, očaravajuće i dokoličarsko. Bilo je to pri kraju školske godine, nakon cjelogodišnjega čitanja poražavajuće teškog i dosadnog poput Livijevib tripica s uljem. To pismo bilo je za nas predah, i ne samo to - okrutno savršena gimnastika mozga. Bila je to lijepa priča o dječaku koji jaše na dupinu. Nisam znao da je taj Plinije pisao i o duhovima. Navedimo najvažnije ulomke toga pisma u mojem nezgrapnom prijevodu: “Bila je u Ateni kuća velika i prostrana, ali nesklapna i na lošu glasu. U noćnoj tišini razlijegala se najprije kao iz daljine, onda sve bliže, zveka željeza - a ako bi pažljivije poslušao - zveckanje okova. Ubrzo nakon topa pojavljivala se utvara: mršavi starac sa zamršenom bradom i naježenom kosom, prljav i iznuren. Imao je lance na rukama i okove na nogama. Hodajući, tresao ih je. Užasnuti stanari besano su provodili strašne i tjeskobne noći. Besanicu je slijedila bolest, rastuću uznemirenost - smrt. I po danu je, premda bi duh tada odlazio, sjećanje na njega mučilo ukućane. Činilo im se da ih sablast i dalje slijedi pogledom - strah ih je proganjao dulje od njegova povoda. Nenastanjena stoga i osuđena na napuštanje sa svim što je u njoj bilo, kuća kao da je postala vlasništvom toga čudovišta. Zgrada je dana na prodaju - ako bi je netko, nesvjestan tako velikih nesreća, ushtio kupiti ili unajmiti. Pristigao je u to vrijeme u Atenu filozof Atenodor, pročitao obavijest o prodaji ili iznajmljivanju. Zainteresiran niskom cijenom, o svemu se podrobno raspitao i saznavši cijelu istinu - svemu unatoč, a možda i upravo stoga - unajmio tajanstvenu kuću. Kada se počeo spuštati mrak, dao je da mu se postelja prostre u prednjemu dijelu kuće, zatražio je pločice za pisanje, pisaljke i svjetlo.


Svoju je obitelj pak smjestio u unutrašnjim prostorijama. Nastojao je zauzeti misao, oči i ruke isključivo pisanjem, zato da nikakve utvare o kojima je slušao te nepotrebne bojazni ne bi nastale u besposlenu umu. Ispočetka je posvuda vladala tišina, ali ubrzo su se mogli čuti zveket lanaca i tresak pomicanih okova. Filozof nije podizao pogled, nije odložio pisaljku i ostajao je gluh na buku. Ona se pojačala i mogla se čuti već na pragu, već i u samoj sobi... Pogledao je, vidio i prepoznao prikazu o kojoj mu je bilo govoreno. Sablast je stala i pokazivala prstom kao da želi Atenodora prizvati sebi. Ovaj je ipak iznova posegnuo za pisaljkom i voštanim pločicama. Za to je vrijeme duh i dalje zveketao lancima, već zamalo nad plavom filozofa koji je pisao. Atenodor pa je iznova pogledao - a on mu je davao iste znakove kao i prije. Stopa je ustao, podignuo svijeću i pošao za utvarom. Ona je kročila sporim korakom, vukući za sobom teške lance. Skrenuvši na kućno dvorište, iznenada se rasplinula u zraku. - Atenodor je ostao sam. Natrgao je malo lišća i trave - označio je njima mjesto na kojemu je prikaza iščeznula. Idućega dana pošao je službi i zatražio da se dvorište raskopa točno na tome mjestu. Pronađene su lancima opletene kosti - gole i oglodane. Samo one su ostale; tijelo je tijekom vremena sagnjilo u zemlji. Posmrtni ostaci sakupljeni su i službeno sahranjeni. Od toga su događaja duhovi prestali - na sreću - uznemirivati tu kuću.” Koji zaključak proizlazi iz Plinijeva teksta? Duhovni element u čovjeku može biti apstrahiran i zatim percipiran kroz imperativ povratka koji mora biti odgovarajuće programiran. Možda je to rješenje za prostorno aktiviranje duhovne energije? Vidjet ćemo. Izveo sam eksperiment, vrijeme će provjeriti njegove rezultate. Kako sam to učinio? Izolirao sam toga čovjeka i prisilio ga na pisano priznanje preljuba. Za njega je to strašno priznanje jer je do srži prožet građanskim moralom. Priveo sam toga čovjeka na poznato mjesto kasno noću. Bio je okovan i vezan. Oslobodio sam mu desnu ruku. Privezao sam ga za stolac. Tada sam mu još jednom naredio da opovrgne ono što je prethodno napisao i obećao da ću bude li mi poslušan njegovoj ženi dati to drugo pismo. Grozničavo je nešto naškrabao. Uzeo sam to drugo, opovrgavajuće pismo i bacio ga u odvodnu rešetku. Vidio sam njegov bijes i bol. “Vratit ću se ovamo”, govorile su njegove oči. Tada sam iznio toga čovjeka u kola i odvezli


smo se. Zatim sam ga ubio i ostavio tamo gdje će svakako biti otkriven. Njegov duh će se vratiti i skrenuti pozornost stanara na odvodnu reťetku.


WROCLAW, SRIJEDA, 3. RUJNA 1919. DVA POSLIJEPODNE Liječnik za plućne bolesti doktor Cornelius Rühtgard primao je pacijente srijedom u svom peterosobnom stanu u Landsberggasse 8 pored Južnoga parka. Taj je stan zauzimao cijeli prvi kat slobodno stojeće zgrade, njegovi su prozori stoga gledali na sve četiri strane svijeta. Kroz prozore jedne od dvije kupaonice pružao se pogled na park. U njemu je upravo uživala mlada žena koja je nakon podrobnoga pregleda na sebe navlačila dessous vrlo dugih nogavica. Doktor Rühtgard sjedio je u kabinetu i propisivao toj ženi salvarsal. Smijuljio se sjećajući se njezinih gorljivih uvjeravanja da tijekom posljednje godine, odnosno od trenutka pogibije njezina muža u ratu, nije ni s kim imala spolni odnos. Stanje njezina zdravlja jasno je upućivalo na nešto posve drugo, a termin posljednjega i fatalnog po posljedicama prepuštanja spomenutoj aktivnosti doktor Rühtgard mogao je utvrditi s točnošću od nekoliko dana. Pretvarajući se da vjeruje u njezina zaklinjanja, liječnik ju je otpratio do vrata. Zatim se vratio u kabinet i povirio na ulicu. Njegova pacijentica prišla je elegantnom daimleru koji je bio parkiran ispod svjetiljke. Nije ušla u automobil, nego je vidljivo uzrujana objašnjavala nešto osobi koja je sjedila u autu. Rühtgard je znao što će se događati dalje, već je zamalo čuo bijesno urlanje zaraženoga i cviljenje guma silovito pokrenutoga automobila. I sasvim sigurno te bi zvukove i čuo da iz salona pored kabineta nisu dopirale buka i glasovirska kakofonija. Naglo je otvorio vrata salona i njegovu se pogledu ukazao osebujan vidik. Za glasovirom su sjedila dva mladića i četveroručno mlatila po osjetljivoj klavijaturi na kojoj je njegova žena, umrla prije nekoliko godina, oslikavala kristalne pejzaže Goldbergovih varijacija - i precizno izvodila ulomke iz zbirke Das wohltemperierte Klavier. Uz glasovir je u naručju nekakvoga dugonje tancala kći doktora Rühtgarda devetnaestogodišnja Christel. I ona i njezin partner pravili su glupe


izraze lica iz kojih je proizlazilo da im barbarski akordi pričinjavaju neizrecivo zadovoljstvo. Rühtgard je ponjušio i osjetio zadah znoja, koji je mrzio jednako kao i uši što su ga još prije godinu dana mučile na istočnoj bojišnici i spirohete koje su pustošile tijela njegovih pacijenata. Zadah znoja bio je jak i njegov je izvor brzo lokalizirao - tamne mrlje pod pazusima jednoga od svirača. Ovi su brzo primijetili doktora i ustali uljudno se klanjajući. Plesač je prekinuo svoje trzanje, kimnuo i kucnuo potpeticama. Christel je stajala još uvijek nasmiješena i zarumenjela od kretanja koje bi jedino slijepac mogao nazvati plesom. Doktor Rühtgard nije bio ni slijep ni lišen osjetila njuha. Stoga je njegova reakcija bila žestoka. “Kakav je to hotentotski ples?” zaurlao je. “Kakva je to rika divljih zvijeri? Gospodo, doviđenja. Ali smjesta!” “Papa, ispričavamo se.” Christel je bila uplašena njegovom naglom reakcijom. “Naprosto smo se malo glupirali...” “Šuti, molim te.” Doktor nije mogao disati. “I izvoli u svoju sobu. A gospodu pozdravljam! Moram li opetovati?” Mladići su se brzo pokupili, za razliku od zapaha koji su ispuštali. Rühtgard je otvorio prozor i s olakšanjem udahnuo svježi zrak zasićen mirisom kasnoga ljeta. Sjeo je u naslonjač i pogledao Christel. Nije bila nimalo slična njegovoj ženi. Kći nije posjedovala tu toplinu, mekoću i krhkost koje je toliko volio. Christel je bila buntovna, sportskoga izgleda, uglasta, snažna i nezavisna. Vjerojatno je već deflorirana, pomislio je bolno, zamišljajući je pod mužjakom oštroga vonja. “Christel”, rekao je najblaže što je mogao, “salon nije cirkus. Kako si mogla dopustiti tim smrdljivim Hererama da uništavaju glasovir na kojemu je svirala tvoja majka?” “A što bi tatica rekao”, prasnula je, “kada bi jedan od tih divljaka postao tatičinim zetom?” Ne čekajući odgovor, otišla je u svoju sobu, a Rühtgard se rastužio i zapalio cigaru. Osvrnuo se po salonu da pronađe utjehu u ljepoti svoga stana, koji je otprije godinu dana unajmljivao potpuno namješten za poveću svotu od tisuću maraka mjesečno. Pet soba i dvije kupaonice. Knjige otprije stotinu godina. Slike iz osamnaestoga stoljeća. Turski tepisi i arapske tapiserije. A među tim umjetničkim djelima njegova nabildana, mliječna kći s tupim bikom, koji jedino što


zna jest uvaliti se među raširene noge. Rühtgard je pušio cigaru i šetao po stanu. Morao je s nekim porazgovarati. Prisjetio se da je osim kćeri, sluškinje i njega samog u stanu još netko u drugoj kupaonici. Netko u koga ima puno povjerenje. Pokucao je na vrata kupaonice i začuvši gromko “Naprijed!” - ušao. U kadi, čije je dno bilo zastrto plahtom, ležao je solidno građeni brinet s cigaretom u zubima. Bio je to kriminalistički asistent Eberhard Mock.

WROCLAW, SRIJEDA, 3. RUJNA 1919. TRI POSLIJEPODNE Mock i Rühtgard sjedili su za šahovnicom i smišljali majstorske strategije otvaranja. Mock je podignuo pješaka s e4 i postavio ga na e6. “Dobro je tebi, Ebi”, progunđao je Rühtgard pomičuči pješaka s b7 na b5. “Nakon jučerašnjega pijanstva nisi otišao na posao... I neće te snaći ništa loše...” “Bio sam na poslu. Kraće nego obično. Kroz pet sati osim razgovora sa psihologom nisam radio ništa. To je povezano sa slučajem koji vodim.” Mock se oneraspoložio. “Ne želim o tome govoriti. Reci mi”, naglo je živnuo, “je li to s čime sam ti došao nešto opasno? Jesam li pokupio nešto od te djevojke?” “Svrbež bez ikakvih dodatnih simptoma”, doktor se nasmiješio, “ne znači ništa. Može biti samo očajnički zaziv higijene.” “Da stanuješ ondje gdje i ja”, Mock je pomaknuo lovca, “ni ti ne bi Higiji plaćao danak svakodnevno.” “Lijepo rečeno”, Rühtgard se namrštio. “A kako tvoje žrtve Hipnosu?” “Loše spavam”, Mock je izgubio volju za mitološkim poigravanjem. “Imam snomorice. Zato pijem ili se družim s bludnicama. Kada sam naliven, ne sanjam ništa. Kada sam s nekom prostitutkom, ne spavam kod kuće. A snomorice imam samo u njoj. Na žalost, ne mogu se odseliti, jer otac to ne želi. Tamo stanuju njegova dva jedina prijatelja: umirovljeni pismonoša i pismonošin pas.” “Oprosti što se miješam u tvoje stvari, ali zašto ne zamoliš Franza


da barem privremeno uzme oca sebi?” “Otac ima težak karakter. Irmgard, Franzova žena - još teži... Pa poznaješ je. Potiho i uljudno isisava krv iz moga brata. Franz pije, a moj desetogodišnji nećak Erwin stalno boluje. To objašnjava sve.” “Da, sve je jasno.” Rühtgard je napao lovca konjem. “Znaš što, Ebi? Razmišljao sam o tvojim snomoricama i na pamet mi je palo jednostavno rješenje. Nemoj večerati i na neko se vrijeme suzdržavaj od žena. Ja držim vegetarijansku dijetu, uopće ne jedem uvečer i susprežem se od seksa. Čudiš se? U mojemu zanimanju to nije teško. Vidio sam toliko sifilitičnih genitalija. Osim toga stariji sam od tebe sedam godina. Vidjet ćemo hoćeš li i ti biti takav gonič u četrdeset trećoj... Ako već nešto sanjam, to su ugodni snovi erotičnog sadržaja. I još nešto... Nećeš se morati mučiti ni s kakvim svrbežom ni namakati se u mojoj kadi. Znaš li koliko plaćam pazikući za grijanje vode?” Nasmiješio se. “A sada mi reci iskreno: koliko si sinoć pojeo za večeru?” “Puno.” Mock je zaprijetio lovcu bočnim pješakom. “Stvarno puno. Ali ja ne mogu zaspati kada sam gladan.” “Pa onda nemoj spavati. Nećeš imati snomorice.” Liječnik se duboko zamislio. “Ovako ili onako, riješit ćeš se noćnih mora kada počneš drugačije živjeti.” “Ne vjerujem”, Mock se zabrinuo za svoga lovca, “da imam noćne more zbog prejedanja...” “Nije to pitanje vjerovanja.” Rühtgard je podulji tren šutio i razmišljao o odlučujućem potezu. “Dokazat ću ti koliko može utjecati pravilna prehrana. Ali najprije moraš sam povjerovati da tvoji noćni košmari imaju početak u preopterećenim i prezaposlenim crijevima. Uvjerit ću te u to ako me budeš slušao.” Povukao je odlučujući jaki potez. “Predaješ se ili ćeš se još boriti?” “Govoriš li o šahu ili o svojoj terapiji glađu?” “O jednom i drugom.” Mocku se nije igralo, te je u znak predaje položio kralja na šahovnicu.

WROCLAW, SRIJEDA, 3. RUJNA 1919.


DESET UVECER

U plesnoj dvorani hotela Kralj ugarski u jednom od diskretnih separes natkonobar je primao golemu narudžbu. Dolazila je od mršavoga elegantnog muškarca čija bi vitka silueta mogla upućivati na posve drugačije prehrambene navike od onih koje je natkonobar bilježio u svoj službeni blok. Drugi muškarac - šutljiv i nekoliko godina mlađi od naručitelja - kimao je prihvaćajući kulinarske odluke svoga sudruga. “Da, kako sam ti govorio, Eberharde”, rekao je naručitelj otpravljajući konobara nemarnom gestom. “Najprije bolni dio terapije. Znaš li kako se mladi pušači odvikavaju od ovisnosti? Naredi im se da uvuku dim u pluća i zakašlju... Pokušaj to učiniti, no, pokušaj...” Eberhard je povukao dim i zakašljao. Osjetio je bol u plućima, a usta su mu se ispunila gorkom žuči. Podulje je hvatao zadimljeni zrak, a cigareta mu je dogorijevala u velikoj pepeljari. Orkestar je svirao fokstrot, na parketu su dvije zgodne animirke plesale jedna s drugom, namigivale su žarulje oko pozornice, a osamljeni i postariji muškarci čašicama su prizivali smionost za ples i za raspusnost. Iz loža s navučenim zavjesama dopirali su kikot i dahtanje - “Dame sigurno uvlače nosovima bijeli prah”, rekao je konobar konobaru. U Eberhardovoj loži razlegnuo se hropac - “Sigurno se guši neki astmatičar”, odrezao je konobar konobaru. “Daj mi mira, Cornelius”, prostenjao je Eberhard. “Jesi me sredio...” “Tako si osjetio odvratni okus duhana”, rekao je Cornelius pogledavajući plesačice. “Ali ne želimo u tebi uništiti tu naviku... Želimo u tebi uništiti naviku večeranja, večernjeg prežderavanja brdima mesa... Danas ćeš se na vlastitoj koži, točnije na vlastitoj jetri, uvjeriti u strašne posljedice oblapornosti. Tvoj mozak će primiti znakove od umornih crijeva i odgovoriti onim čime te može opomenuti - košmarnim snovima... Mock, jesi li sada gladan?” “Užasno sam gladan.” Mock je posegnuo u pepeljaru i pritisnuo opušak u hrpicu sipkog pepela. “Učinio sam kako si rekao. Nisam jeo ništa od popodnevne kave i kolačića kod tebe.” “Onda se sada najedi koliko hoćeš, dosita.” Cornelius je promatrao kako konobar puni stol predjelima. “Sjeti se našega razgovora u opkopima kod Dyneburga. Tada nismo razgovarali ni o čemu


drugome... Samo o jelu... O ženama se nismo usuđivali... Nismo ih još tako dobro poznavali.” Cornelius je dohvatio litrenu karafu rakije za vitki vrat i napunio čašice. “Mogao si satima opisivati šleske rolade, a ja sam ti uzvraćao odlikama iverka na križarski, koji je tako prijao srednjovjekovnim vitezovima.” Mock je u sebe ulio gorući potočić Rrsinkove limunovače i uronio nož u debelu kocku maslaca ukrašenog peršinovim grančicama. Namazao je njime krišku pšeničnoga kruha, nakon čega je viljuškom prodro u delikatnu hladetinu od svinjskih nožica. Kvadratični i romboidni oblici hladetine u kojima su se skamenile osmine jaja, česna češnjaka i trake svinjetine nestajali su u Mockovim ustima. Kada je progutao, dotaknuo je viljuškom rubove obiju praznih čašica izazivajući plemeniti zvuk. “Cak, cak”, rekao je Mock gledajući uljanu konzistenciju zaleđene limunovače koju je točio, “u tvoje zdravlje Rühtgard. U zdravlje onoga tko časti.” Zatim je ispraznio čašicu držeći je za krhku nožicu te se bacio na pržene haringe koje su na duguljastom ovalu ležale u octenoj marinadi. Radosno je zubima drobio njihove komade veseleći se što su njihove kosti razmekšane octom savitljive i bezopasne. “Tako je to bilo”, dvije dvostruke rakije jasno su se prepoznavale u Rühtgardovu glasu. “O ženama smo razgovarali znatno kasnije. Kada se više nismo stidjeli vlastitih osjećaja. Kada smo...” “...spoznah što je prijateljstvo.” Mock je viljuškom zaškripio po praznom ovalu i ugodno se opustio na kauču. “Kada smo shvatili da u svijetu šrapnela, gelera, gamadi samo ono ima smisao. Ne domovina, ne osvajanje novih prostora barburicuma, nego drugarstvo...” “Nemoj biti tako patetičan, Mock, stari moj ratni druže”, Rühtgard se nasmiješio ugledavši dvojicu konobara koji su na stol postavljali srebrne pladnjeve pokrivene kupolastim poklopcima urešenim dvoglavim austrijskim orlom. “Vidi”, tu je podignuo poklopac i očigledno ga kanio nasaditi na glavu, “ovakve smo kacige nosili...” Mock se glasno nasmijao vidjevši kako kap vruće masti ispod poklopca curi na Rühtgardov vrat. Dok se ovaj naglo udario po tome mjestu kao da ga je ugrizao komarac, Mock je napunio prazne čaše, postupno povećavajući udaljenost između boce i kupice. Posljednje kapi uletjele su u čašu s udaljenosti od najmanje deset centimetara.


“Patos je najgora pozadina onoga što smo doživjeli tijekom te dvije godine.” Rühtgard je ustao i navukao zavjese na njihovu ložu: “To je lažno. Prijateljstvo i drugarstvo ne rađaju se u obličju smrti. Tada se nema prijatelja. Svatko stoji sam pred smrću i smrdi od straha. Naše drugarstvo se cementiralo u svakodnevnom poniženju, u svakodnevnom preziru koji smo doživljavali. Znaš li kada sam to shvatio?” “Kada?” zapitao je Mock podižući poklopce plitica. “Kada smo morali srati na zapovijed.” Rühtgard je zastao da bi se kucnuo s Mockom i progutao žestoku tekućinu. Njegov je jednjak to obavio s naporom. “Dolazio je satnik Mantzelmann i zapovijedao cijelome vodu istodobno sranje. Čak i meni, sanitarcu. Vrijeme za sranje bilo je onda kada on odluči. Čučali smo u rovovima, a ledeni vjetar nas je rezao po stražnjicama. Mantzelmann je određivao vrijeme sranja. Šteta da nam nije određivao vrijeme umiranja. Mock, dođavola!” uzviknuo je. “Samo smo nas dvojica na tom svijetu! Ti i ja!” “Tiho, nemoj više piti.” Mock je pod vratom privezao uštirkani ubrus. “Ne večeraš, pa ne možeš ni puno piti. Tri dvostruke su ti dovoljno.” Na Mockov tanjur spustila su se četiri zarumenjena guščja vrata. Narezao je taj specijalitet na ploške, a zatim ih poredao po hrskavim policama krumpira. Guska je bila punjena nadjevom od luka, jetre i guščje masti. Mock je na te piramide položio mekane prstene pirjanoga luka i upustio se u usredotočeni napad. Jeo je polagano i metodično. Najprije je umakao zalogaje u pliticu u kojoj su veliki komadi pečene svinjetine plivali u gustom bogatom umaku pojačanom zaprškom i vrhnjem. Na komad pečenja naboden na viljušku slagao je brežuljak od krumpira i peradi. Nakon što je progutao tu složenu kompoziciju, nagrtao je na viljušku, kao na lopaticu, sloj pirjanoga kupusa s čvarcima. Tanjuri su se polagano praznili. “O ženama smo razgovarali kasnije.” Rühtgard je zapalio cigaretu. “Kada su Rusi počeli pjevati svoje elegične pjesme. Tada smo zurili u zvjezdano nebo i svaki je od nas pomišljao na topla ženska tijela, na meke grudi, na glatke udove...” “Corneliuse, prestani fantazirati.” Mock je odgurnuo prazne tanjure, zapalio cigaretu i izlio iz karafe još dva pića. “Nismo razgovarali o ženama, nego o ženi. Svaki od nas o jednoj ženi. Ja sam ti


pričao o svom romantičnom idealu, o tajanstvenoj, crvenokosoj i nepoznatoj Lorelei iz konigsberške bolnice, ti si pak govorio samo o...” “Svojoj kćeri, Christel.” Rühtgard je ispio ne čekajući Mocka. “O svojoj malenoj kraljevni Christel, koja sada koketira s muškarcima, koja oko sebe širi miris parenja...” “Daj mira.” Mock je sada osjetio jaku žeđ. Odmaknuo je zavjesu da bi pozvao konobara sa zapjenjenim vrčem. “Tvoja malena kraljevna već je odrasla gospodična i treba se udati.” Rühtgard je raskopčao sako i zatim počeo raskapčati prsluk. “Mock, brate!” uzviknuo je. “Naše prijateljstvo je poput prijateljstva Patrolda i Ahileja! Razmijenimo prsluke kao Homerovi junaci oružje!” Rekavši to, Rühtgard je zbacio prsluk i teško sjeo. U trenu se na njega spustio duboki san, brat smrti. Mock je izašao iz lože i počeo se ogledavati za konobarom. Umjesto njega ugledao je pijani smiješak djevojke semitske ljepote koja se njihala na parketu - osamljena, s torbicom obješenom o vrat. Vidio je i prolivenu rakiju, zamrljane ubruse, bijeli prah kokaina, primijetio nekakvoga soldata koji je ispod šinjela skrivao letke, vidio svoga prijatelja doktora Rühtgarda, koji mu je svojedobno u gradu na Pregoli spasio život. Zapucketao je prstima i pojavio se mladi konobar. “Budi tako dobar”, Mock je s naporom izgovarao slogove i prebrojavao novac u novčarki, “i potraži fijaker za mene i za moga prijatelja... A onda mi pomozi da ga odnesem do njega...” “Ne mogu to učiniti, blagorodni gospodine”, rekao je mladić spremajući u džep novčanicu od deset maraka, “zato jer naš ravnatelj gospodin Bilkowsky ne dopušta unajmljivanje fijakera. Njihovi konji uneređuju kolnik pred lokalom. Za važne goste - među koje spadate i vi, već vas drugi put vidim, jučer i danas, i vaš prijatelj - naručujemo automobil... Baš je nedavno vozač stigao pred naš lokal i valjda je još uvijek slobodan...” Mladi je konobar nestao. Mock se vratio u separe, platio natkonobaru večeru, a zatim dugo vezao cipele, pri čemu mu je jako smetao trbuh napunjen teško probavljivim specijalitetima. Dašćući i teško predišući, transportirao je doktora Rühtgarda do lijepoga opela, čiji je krov resila zastavica s austrijskim orlom i nazivom hotela “Kralj ugarski”. Automobil se povezao kroz grad. Noć je bila topla.


Wroclawljani su se spremali na poÄ?inak. Samo jedan od njih spremao se na susret sa sablastima.


WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. DVA NOCU Vjetar je nadimao zavjesu u otvorenom prozoru. Mock je sjedio za stolom i osluškivao očevo hrkanje. Za prozorom, na kvadratnom dvorištu, snop svjetla iz plinske svjetiljke osvjetljavao je pumpu pored koje je stajala sluškinja pastora Gerdsa i lijeno se protezala pogledavajući nasmiješeno na Mockov prozor. Zatim je pogladila ručicu pumpe i prilegla uz nju cijelim tijelom. Pumpa je usred noći zasvirala zahrđalu pjesmu. Voda se ulijevala u vjedro, a pastorova se sluškinja i dalje smiješila Mockovu prozoru njišući se na ručici. Kada je vjedro već bilo puno, spustila se niže i čučnula držeći se rukama za gornji dio ručice pumpe. Noćna joj se košulja napela na polutkama stražnjice. Između njih provirila je ručica pumpe. Još jednom je nasmiješeno pogledala u prozor kriminalističkoga asistenta, uzela vjedro i krenula prema ulaznoj veži. Mock je osluškivao. Vjedro je kucnulo o stakleni izlog nekadašnje mesnice. Zvono je zazvonilo vrlo delikatno. Na stepenicama je Mock začuo lagane korake. Ustao je i pogledao oca, koji je čvrsto spavao. Zatim je tiho ušao u svoju spavaću nišu, legao na postelju i podignuo noćnu košulju na prsa. Napeto je iščekivao. Zaškripio je zaklopac na podu. Čekao je. Prozorsko krilo, gurnuto vjetrom, udarilo je o zid. Zaklopac u kutu sobe gluho je tresnuo o pod. Otac je nešto promrmljao u snu. Mock je ustao da zatvori prozor i tada začuo ono čega se bojao. Niz stepenice se kotrljalo limeno vjedro. Svaka stuba izvlačila je iz njega prodoran zveket. Prazno vjedro zazveketalo je po kamenim pločama i upalo u kaljužu. “Moraš li toliko lupati, dovraga?” Otac je otvorio oči i smjesta ih zatvorio. Okrenuo se na drugu stranu i zahrkao. Mock se pogrbio kako bi sakrio uzbuđenost, ponovno se zagrnuo noćnom košuljom i - hodajući na prstima - prišao zaklopcu. Znao je kako ga otvoriti, a da ne zaškripi. Toliko je puta to napravio kada se vraćao pijan i nije htio slušati očevo “ločeš i ločeš”. Odškrinuo je


zaklopac i pogledao u bezdan mesnice. Lagani koraci na stubama. Iz crnoga kvadrata promolili su se glava i vrat. Ostaci napomađene kose bili su vješto zamotani u uvojak. Vrat je ovijao ljuskasti ekcem. Glava se savila unazad da pokaže skorenu crvenkastu masu koja je iscurila iz očiju. Usta su se otvorila i ispljunula mjehur krvi. Za njim su se pojavljivali drugi i bezglasno pucali. Ravnatelj Julius Wohsedt izgledao je puno manje uspješan nego za vrijeme porinuća broda Wodan. Mock je silovito odskočio od zaklopca i spotaknuo se o košaru s drvima. Mašući rukama, srušio je staklenku s petrolejem. “Ebi, probudi se, dođavola!” Otac ga je tresao za ruku. “Gledaj što si napravio!” Eberhard se osvrnuo naokolo. Sjedio je među krhotinama razbijene staklenke. Na nogama i stražnjici osjećao je žarenje nekoliko rana. Na površini petroleja vijugali su potočići njegove krvi. Zaklopac je bio zatvoren. “Valjda sam mjesečar, oče”, zakrkljao je izbacujući iz sebe zadah četiri deci rakije. “Loče i loče.” Stari je odmahnuo rukom i odšljapkao do kreveta. “Počisti to jer smrdi i ne da mi spavati. Trebat će prozračiti.” Otvorio je prozor i pogledao u nebo. “Ti si pijanac, a ne mjesečar. Danas nema mjeseca, idiote.” Zijevnuo je i uvukao se u toplo sklonište pokrivača. Mock je ustao, skinuo sa zida priručnu ljekarnu koju je njegov otac vlastoručno postavio useljavajući se u ovaj stan. “Da se ne zakači nijedan inspektor”, argumentirao je tada stari. “Svaka zanatska radnja mora imati priručnu ljekarnu. To je po zakonu o radu.” Zabijajući čavle u svijetle daske, nije htio ni čuti da taj stan nije zanatska radnja, a on sam već odavno nije postolar. Mock je pokupio ostatke staklenke, skinuo noćnu košulju i obrisao njome pod. Odjednom je osjetio prodornu hladnoću. Nije čudo, pomislio je, kada sam gol. Navukao je na sebe stari kaput koji mu je služio za zimske odlaske do nužnika, uzeo u kuhinji svijeću utaknutu u željezni svijećnjak i otvorio zaklopac. Osjetio je mravce po leđima. U slaboj svjetlosti svjetiljke koja je stajala ispred lokala vidio je stube. Prazno i mračno. Proklinjući za sebe vlastitu bojažljivost, osvjetljavao si je svijećom put. Dolje nije bilo ni vjedra ni traga prolivene vode. Mock je čučnuo i zavirio u rešetku odvoda na podu. Osluškivao je štakorsku ciku. Ništa. Tiho. Po zidu je promaknula sjenka. Mock je


osjetio priljev adrenalina, nakostriješila mu se kosa i počeo se znojiti. Kroz Plesserstrasse je prošao pismonoša Dosche sa svojim psom razdešenih bubrega. Mock je osjetio zapuh hladnoga vjetra. Odjednom se prisjetio vlastite bake Hildegarde, koja je u mekoj perini vidjela lijek za sve. U ulaštenoj kuhinji u Walbrzychu ututkavala je perinom maloga Franza i maloga Eberharda govoreći “Skrijte glave pod perinu. U sobi je hladno. A tamo gdje je hladno su i loši duhovi. Daju znak od sebe.” Mock je sjeo na pult i otvorio priručnu ljekarnu. Ovlažio je komadić vate vodikovim peroksidom i pri slaboj svjetlosti svijeće obrisao ranice na nozi i stražnjici. Onda je ustao i približio se odvodnoj rešetki. Potkopao je noktom jednu od pločica i pomaknuo je otkrivajući kvadratnu rupu. Mock je znao lijek za sve - protiv loših duhova i hladnoće. Taj je lijek skrivao ispod pločice. U ruci je osjetio poznati oblik plosnate boce. Izvukao ju je ne rabeći svijeću koja je dogorijevala na pultu. Te je radnje mogao izvesti i po mraku. U rupi je nešto zašuštalo. Je li štakor? promaknulo mu je glavom. Podignuo je svijećnjak. Unutra je bio izgužvani papir. Papirić s kockicama istrgnut iz računske bilježnice. Podignuo ga je prema plamenu. Počeo je čitati. Na ovome svijetu bilo je stvari kojima Mock nije znao lijeka.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. CETIRI NOCU Mock je sjedio pored Smolorza u pokrivenom gigu za dvije osobe koji je prije puno godina bio napravljen u tvornici kola Hermanna Levina po narudžbi policije i blagoslivljao solidnost građevinskih radnika koji su postavljali kaldrmu na Kaiser-Wilhelm-Strasse. Zahvaljujući njihovu dobro obavljenom poslu nije se morao držati za trbuh i proklinjati svoju proždrljivost, kako je to činio još sat prije - od trenutka kada je pronašavši pismo Juliusa Wohsedta u odvodnoj rešetki bivšega dućana Eduarda Mocka napola odjeven istrčao na ulicu i uhvatio fijaker. Sinoć ispijena četiri decilitra rakije bila su neutralizirana brdima masnoga jela i nisu se trebala - u Mockovu tijelu vičnom alkoholnim bitkama - burkati i pjeniti. Pa ipak su se javljali


dok je fijaker jurio neravnim ulicama Maloga Ksi^ža, naglo skretao, kočio i kada je na kraju zauvijek stao, jer se stara raga poskliznula na mokroj kocki i padajući slomila rudo. Mock je proživljavajući želučane muke, napokon dospio u komesarijat XV. revira u Ofenerstrasse 30, nazvao odvjetnika, gospodina Maxa Grotzschla, koji je proklinjući noćne pozive sišao nekoliko katova niže da bi prenio poruku svojemu susjedu Kurtu Smolorzu. Mock je u komesarijatu posudio službeni bicikl, na kojemu je odvezao svoj olovom napunjen trbuh na Schuhbrucke, u Ravnateljstvo policije. Tamo ga je na boku brze bričke za dvije osobe, koja je stajala u dvorištu, čekao njegov kočijaš Kurt Smolorz. Tijekom ta dva noćna sata Mock nije imao vremena još jednom pročitati pismo koje je pronašao u kanalizaciji svoje kuće. Ruke su mu bile zauzete ili uzburkanim trbuhom ili upravljačem bicikla. Sada, dok je Smolorz vrlo vješto vozio po kaldrmi orošenoj toplom kišom, Mock je mogao još jednom pročitati neobični tekst. “Za Eleonore Wohsedt, Schenkendorfstrasse 3. Ta svinja na glavi ima kapuljaču krvnika” - Mock je primaknuo papir očima i s mukom čitao nečitljiv rukopis. Zadaću mu nisu olakšavale ni pruge svjetlosti i sjene koje su prelazile preko papira dok je zaprega prolazila pored svjetiljki što su stajale uz Kaiser-Wilhelm-Platz. “Ne bih ga prepoznao. Zlostavljao me. Prisilio da priznam bračnu nevjeru. To nije istina, moja draga ženo, Eleonore. Pismo koje ćeš primiti od njega iznuđeno je. Nemam i nikada nisam imao ljubavnicu. Volim samo tebe. Julius Wohsedt”. Približavali su se raskrižju s Kürassierstrasse. S obje njezine strane tekli su široki kolnici, a između njih je bio nogostup duž kojega su s obje strane bili posađeni jaseni i platane. Ta vrst komunikacijskih arterija ispilila se iz militariziranih mozgova njemačkih arhitekata koji su taj pojas zelenila projektirali imajući na umu časničke jahačke šetnje. Jedan upravo takav snažno građeni jahač u odori kirasira jahao je ulicom posvećenom njegovoj postrojbi. Naglašeno zlovoljno propustio je jureću bričku dobacujući Mocku neprijazni pogled. Mock to nije opazio jer je bio previše zauzet promatranjem skupine pijanaca koji su izlazili iz krčme skrivene u dvorištu iza Kellingove bojadisaonice. Nekoliko muškaraca promatralo je bitku dviju žena koje su se častile torbicama.


Mock je naložio Smolorzu da stane. Žene su se prestale mlatiti i pogledale policajce. Ironično i izazovno. Kroz slojeve pudera koji su pokrivali lice jedne od njih probijale su se igle jutarnje brade. Mock je mahnuo rukom i naložio Smolorzu da nastavi s vožnjom, da bi nakon skretanja udesno zapovjedio zaustavljanje. Smolorz je privezao uzde za svjetiljku i zazvonio. Nepotrebno. U velikoj kući osvijetljenoj električnim svjetlom nitko nije spavao. A sasvim sigurno nije spavala gospođa Eleonore Wohsedt. Ogrnuta kariranim pledom stajala je u pratnji dvojice slugu pred ulazom i zurila u policajce koji su se uspinjali stepenicama. Sobari su bili spremni odbiti napad. U očima im je bila dobrohotnost kobri. Gospođa Wohsedt se sva tresla. U vunenom pokrivaču i bez umjetnoga zubala izgledala je poput kramarice koja će začas početi lupkati nogama da otjera hladnoću. Rujansko jutro bilo je hladno i kristalno. “Kriminalistička policija.” Mock je gurnuo iskaznicu gospođi Wohsedt pod nos i nekoliko trenutaka pogledavao u lica slugu, koja su se opuštala. “Pomoćnik Mock i narednik Smolorz.” “Da, osjećala sam. Znala sam da ćete doći. Stojim tako već dva dana i čekam ga”, rekla je gospođa Wohsedt i rasplakala se. Tiho i obilno. Njezino krupno i mekano tijelo pratilo je oči. Šmrcajući, skupljala je prstima suze i brisala ih o kožu sljepoočnica. U Mockovoj glavi odjednom se pojavila pomisao koja je bila tako odbojna i apsurdna da je osjetio odvratnost prema sebi samom. Brzo ju je otjerao. “Zašto niste prijavili mužev nestanak ako je nestao prekjučer? Kamo je mogao otići?” Mocku ta odbojna pomisao i dalje nije davala mira. “On se ponekad nije vraćao. Izašao bi navečer u šetnju s našom kujicom i otišao s njom u brodogradilište. Radio je u birou cijelu noć i dolazio kući na ručak sutradan. Prekjučer je otišao u šetnju sa psom”, alt se spustio u šapat, “oko šest poslijepodne. I nije se vratio na ručak...” “Koje rase je pas?” upitao je Smolorz. “Bokserica.” Gospođa Wohsedt brisala je posljednje suze. Mock je zamislio prizor: mala djevojčica igra se s dvije kuje bokserice, a iza pregrade na željeznom krevetu igraju se ljudi prekriveni ekcemom - pretili, trofaldasta Wohsedtova šija počiva


među bujnim Johanninim grudima. “Je li ovo rukopis vašega muža?” Mock joj je pokazao papirić koji je pronašao u odvodu. Sada je počivao među listovima prozirnoga krutog pausa. “Pročitajte, samo vas molim da papirić dodirujete preko pausa.” Gospođa Wohsedt stavila je naočale i počela čitati mičući upalim ustima. Ubrzo se njezino lice razvedrilo. “Da, to je njegov rukopis”, rekla je tiho i iznenada radosno povikala: “Ja sam mu vjerovala! Ja sam mu vjerovala i nisam pogriješila! Znači, ono što je napisao u onom pismu nije istina...” “U kojem pismu?” upitao je Mock. “U onom koje sam primila jučer.” Gospođa Wohsedt počela se vrtjeti u krug. “Nije istina, nije istina...” “Smirite se, molim vas.” Mock ju je uhvatio za ruke i prijeteći pogledao sobare spremne na skok. “U ovom, u ovom.” Izvukla je ispod pleda omotnicu, otela se iz Mockovih ruku i nastavila se vrtjeti u radosnom plesu. Na njezinu se vratu otkrio ljuskasti ekcem. “Imate rukavice, Smolorz”, Mock je upalio prvu današnju cigaretu, “pa uzmite ovo pismo od gospođe Wohsedt i glasno ga pročitajte.” “‘Moja draga ženo’”, Smolorz je napravio što mu je bilo rečeno. “‘Imam ljubavnicu koju uzdržavam. Ona stanuje u Reuscherstrasse...’” “‘Pismo koje ćeš primiti od njega je iznuđeno’”, glas gospođe Wohsedt prelazio je u pjevanje. “‘Nemam i nikada nisam imao ljubavnicu. Volim samo tebe. Julius Wohsedt.’” “‘Možeš to lako provjeriti’”, čitao je dalje Smolorz. “‘Ima ekcem isto kao ja. Julius Wohsedt’.” “Kada ste primili ovo pismo?” upitao je Mock. “Oko osam.” Usta gospođe Wohsedt iskrivila su se u potkovu. Očigledno je došla do dijela o mučenju. “Čekala sam Juliusa na terasi. Brinulo me što ga još nema.” “Došao je pismonoša i dao vam ovo pismo?” “Ne, ogradi se približio nekakav odrpanac na biciklu. Bacio je omotnicu na stazu. Zatim se brzo odvezao.” “Gospodine Mock”, Smolorz nije dopustio šefu da postavi pitanje o izgledu “odrpanca”. “Ovdje ima još nešto...” Mock je pogledao list papira s kockicama. Prešao je vrškom jezika


po hrapavim desnima i osjetio silnu žeđ. Iz njegova organizma oslobađale su se lake pare alkohola, glava je navlačila teške kiseline mamurluka. “Znate li govoriti, Smolorz?” zasiktao je Mock. “Koga mi vraga to pokazujete? Pa maloprije ste mi to pročitali.” “Ne sve.” Svijetlo i pjegavo Smolorzovo lice postalo je ružičasto. “S druge strane ima još nešto...” “Pa čitajte onda, dođavola!” “‘Blago onima koji če vjerovati, a da nisu vidjeli. Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš vidjeti više iskopanih očiju, priznaj zabludu.’” Smolorz je poprimio boju purpura. “Tu je još dopisano: ‘Južni park’.” “Nisam li rekla, nisam Ii rekla”, gospođa Wohsedt ispuštala je visoke, pjevne zvukove. “Pa rekla sam vam da je izašao sa psom u Južni park...” “Dugo već šeće”, progunđao je Smolorz, a Mock je počeo svim silama tjerati gnusnu pomisao koja mu je zasjala u glavi. Izašli su iz kuće ravnatelja luke i sjeli u bričku. Kada su krenuli u smjeru Kaiser-Wilhelm-Strasse, Smolorz je rekao Mocku: “Možda je to glupo, gospodine Mock, ali nije čudo da je ravnatelj imao drugu.” Mock je šutio i nije htio čak ni samome sebi priznati da je izrečena gadna pomisao koja ga je mučila od trenutka kada je ugledao gospođu Wohsedt.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. PET UJUTRO Južni park u to je doba bio potpuno prazan. U aleji koja je vodila iz smjera Kaiser-Wilhelm-Strasse pojavio se ženski lik u dugoj haljini. Pored nje je skakutao i vukao u stranu veliki pas. Hladan, blijedoružičasti bljesak boginje Eos izoštrio je sliku: ženinu glavu pokrivala je noćna kapica, a njezino tijelo ne haljina, nego dugi kaput ispod kojega su virili krajevi noćne košulje. Išla je živahnim korakom, ne dopuštajući psu da se dulje zadrži i ostvari temeljni cilj koji je pred


njim za vrijeme jutarnjih šetnji. Prošla je pored ribnjaka i potrčala preko brvna. Njezine kretnje ubrzao je pogled na muškarca u kačketu koji je stajao pored drveta. Pritrčala mu je i bacila mu se u zagrljaj. Prepušten sam sebi, veliki šnaucer s olakšanjem je prihvatio odluku svoje gospodarice. Muškarac je zavrnuo brk, okrenuo ženu i podignuo joj noćnu košulju. Žena se sagnula, naslonila rukama o drvo i s olakšanjem ustanovila da ne gori nijedno svjetlo u golemoj zgradi hotela i restauracije Južni park. Odjednom je pas zarežao. Čovjek u kačketu prekinuo je raskapčanje hlača i obazreo se naokolo. Nekih pedeset metara od njih kroz grmlje su se probijala dva muškarca. Obojica su imala polucilindre na glavama i cigarete u zubima. Niži je svako malo zastajao, hvatao se rukama za trbuh i glasno stenjao. “Tiho, Bert”, šapnula je žena i pogladila psa. Bert je tiho režao i motrio dva čovjeka koja su s odjeće stresala krupne kapi rose. Niži je skinuo polucilindar i obrisao znoj s čela. Išli su dalje prema ribnjaku, na kojemu su se pojavili tusti labudovi. Odjednom je niži zastao i nešto glasno rekao, žena je to razumjela kao “O, kvragu!”, a njezin partner kao: “O, kurva!” Muškarac koji je stenjao pružio je polucilindar i kaput višemu, nakon čega se - čvrsto stišćući nogu uz nogu - probio u grmlje i čučnuo. Neispunjeni ljubavnik odlučio je nastaviti vječnu ljudsku djelatnost, ali je njegova partnerica bila drugačijega mišljenja. Privezala je psa za drvo, a zatim se sakrila iza njega. Vireći odatle, nemirno je promatrala čučećeg muškarca. Taj je prešao prstima po obrazu te ih ozbiljno pogledao, a zatim podignuo pogled. Još je jednom izbacio onu riječ koju su služavka i njezin amant tako različito percipirali, ali je njegov glas sada bio pojačan preneraženošću. U krošnji stare platane njihao se čovjek obješen za noge. Pas je zaskvičao, žena je kriknula, a njezin partner ugledao pred nosom pištolj koji je držala pjegava ruka pokrivena riđim dlačicama. Jutarnja šetnja završila je potpunim neuspjehom.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. POLA SEST UJUTRO


Mock je dobro poznavao desno krilo zgrade restorana Južni park. U tom je krilu bio smješten hotel u kojemu su dvije sobe bile uvijek rezervirane. Kada je prije nepunih godinu dana, zajedno s Corneliusom Rühtgardom - na svoje iskreno zadovoljstvo - bio poljskim vlakom odvezen u Varšavu, gdje su ih Poljaci razoružah, obojica su osjetila povoljan vjetar u leđa i pošla kroz Lodž i Poznah u šlesku metropolu, koja je u usporedbi s Konigsbergom - kako je uvjeravao Mock - poput debeloga šarana naspram suhog bakalara. Došavši u Wroclaw, obojica su se nastanila kod Franza, Mockova brata, i još su istoga toga dana svi zajedno posjetili restoran Južni park. Sjedili su na jezercu uz kamene stepenice koje su vodile u vodu. Jesensko sunce bilo je iznimno jako. Razgovor nije išao jer ga je svako malo prekidao osmogodišnji Mockov nećak Erwin, kojemu su brzo dosadile stričeve ratne priče i hranjenje ravnodušnih labudova. Svi su se pretvarah da su nesretni zbog izgubljenog rata, ah su zapravo razmišljali o svojim problemima: Franz o bezosjećajnoj ženi, Irmgard o sklonosti maloga Erwina plaču i melankoliji, Erwin o pištolju koji je, kako je držao, bio skriven u stričevoj neraspremljenoj naprtnjači, Rühtgard o svojoj kćeri Christel, koja je te godine trebala maturirati u hamburškom internatu za gospođice iz boljih obitelji i koju je trebao preseliti u Wroclaw, Eberhard Mock - o svojoj majci koja umire u Walbrzychu dok pored nje sjedi stari postolar Willibald Mock i pokušava učiniti sve da njegova žena ne opazi suze što teku niz njegovo izborano lice. Franzova obitelj brzo se oprostila i krenula na obližnje tramvajsko okretište, Mock i Rühtgard ostali su šutke sjediti. Netragom je nestalo raspoloženje vesele ophodnje elegantnim varšavskim gostionicama, lodžskim špelunkama što mirišu po luku i zaparenim poznanskim restoranima. Dok su praznili svoj drugi vrč piva toga dana, prišao im je natkonobar urešen dojmljivim brkovima. Mijenjajući pepeljaru, cmoknuo je i namignuo im. Mock je znao što to znači. Ne oklijevajući dugo, platili su i pošli na prvi kat hotela, gdje su u društvu dviju mladih dama proslavili svršetak rata. Taj isti natkonobar sjedio je sada na recepciji. Nije namigivao i nije cmokao. Vjeđe i usta bili su mu slijepljeni snom. Mock mu nije trebao pokazati iskaznicu. Tijekom protekle godine natkonobar Bielick dobro je upoznao kriminalističkog asistenta Mocka iz Odsjeka za ćudoređe Ravnateljstva policije i nije mu bilo do smijeha.


“Koliko je ljudi iz osoblja, a koliko gostiju u hotelu?” upitao je bez uvoda Mock. “Od osoblja sam samo ja. U šest trebaju doći vratar, kuharice i sobarica”, rekao je Bielick. “A koliko gostiju?” “Dva.” “Sami su?” “Ne. Jedan od njih je u četvorci s Kitty, drugi u šestici s Augustom.” “Od koliko sati su ovdje?” “Ovaj s Kitty od ponoći, onaj drugi - od jučer poslijepodne. August, jadničak”, zakikotao se Bielick, “neće moći sjediti.” “Zašto si me slagao da si samo ti od osoblja?” Mock je govorio vrlo blago, ali mu je glas podrhtavao. “Pa tu su još i Kitty i August.” Zapalio je cigaretu i podsjetio se na postojanje bolesti koja se zove prepijanje. “Odavno nisam bio kod vas, Bielick”, progunđao je. “Nisam znao da ovdje imate i bordel za pedere.” “O tome sam obavijestio izravno gospodina savjetnika Ilssheimera.” Bielick je bio malo zabrinut. “I on se suglasio.” “Idem posjetiti Kitty i Augusta. Daj mi ključeve!” Mock se zveckajući ključevima popeo stepenicama na prvi kat. Uspinjući se po tepihu boje višnje, nije primijetio da je Bielick posegnuo za telefonskom slušalicom. Na polukatu je Mock zastao i pogledao kroz prozor. Grane platane su se pomicale. Policajac koji je skidao truplo bio je nevidljiv. Savršeno se vidio Smolorz, koji je preslušavao nesuđene ljubavnike. Vidljiv je bio i Mühlhaus, kojemu je Smolorz pokazivao hotel. Vidljivo je bilo i padajuće truplo - pretilo s crvenim otečenim vratom. S te se udaljenosti ekcem nije vidio. Mock je ušao na prvi kat i otvorio vrata označena brojem četiri. Soba je bila uređena kao elegantni osamnaestostoljetni budoar. U njemu su visjela zrcala u pozlaćenim okvirima, pred kojima su stajale gumene kruške s puderom, bili su u njemu velika postelja s baldahinom i veliki pauk lustera koji je još uvijek gorio. Pored kreveta stajala je haljina. Stajala, jer se držala na konstrukciji od kitove kosti s koje se spuštao donji dio. U krevetu su ležale dvije osobe. Suhonjavi i neveliki muškarac privio se uz raskošne ženske grudi utisnute u steznik. Njihova vlasnica teško je hrkala, otvarajući usta nad kojima je pogled privlačio madež nacrtan ugljenom. Žena je na glavi imala


visoku periku, obilno napudranu. Izgledala je kao da je upravo prenesena iz vremena Luja XIV. Mock je ugasio svjetlo, prišao stolcu na kojemu je visjelo muškarčevo odijelo i izvukao njegov novčanik. Teško se spustio za stolić za kavu. S njegove mramorne ploče laktom je zbacio damsko rublje i ispisao muškarčeve personalije: “Horst Salena, špediter, Marthastrasse 23, dvoje djece”. Zatim je ustao, svukao sa spavača pokrivač i pregledao muškarca. Ležao je na leđima, a rebra su mu stršila visoko iznad gaća. Bio je previše mršav i neugledan. Mogao je napraviti sve, samo ne povući stokilogramsko Wohsedtovo tijelo na visoko drvo. Probudili su se oboje. Žena je nešto opsovala za sebe i navukla na sebe pokrivač. Mock je ozbiljno pogledao uplašeno špediterovo lice. “Nestani odavde, Salena, ali odmah!” Salena se bešumno odjenuo i brzo udaljio, skoro ne dišući. Mock je izašao na hodnik, zaključao Kitty u njezinoj sobi, a sam pristupio forsiranju vrata prostorije u kojoj je rezidirao August. Ključ nije odgovarao. Mock je opsovao recepcionara Bielicka i spustio se bijesna lica na recepciju. Izgledao je tako opasno da je recepcionar bez riječi gurnuo pravi ključ po pultu. Mock ga je pokupio i otrčao gore. U hodniku je tresnuo prozor. Začuo se zvuk padajućega tijela. Izvukao je mauzer i bacio se prema prozoru. Preko travnjaka je šepajući trčao kriminalistički savjetnik Josef Ilssheimer. Bio je bez polucilindra i s kaputom nemarno prebačenim preko ramena. Mock je začuđeno protrljao oči i otrčao u Augustovu sobu. Otvorio je vrata. Mladi muškarac u kućnom haljetku nije bio nimalo uplašen i promatrao je uljeza smiješeći se. Mock se osvrnuo naokolo i na vješalici opazio polucilindar. Skinuo ga je i pozorno pregledao. Unutra su se na proznojenoj vrpci vidjeli ušiveni inicijali “J. I.” - Josef Ilssheimer, skakač s Augustova prozora. Mock je sada znao zašto ga recepcionar Bielick nije obavijestio o promjeni usluga u hotelu Južni park. Mock je progutao gorku slinu. Činilo mu se kao da mri je razderala suho grlo. Položio je polucilindar na pod i nekoliko puta zabio u njega potpeticu. Zatim ga je šutnuo u kut sobe. Prestalo ga je danas bilo što čuditi. Nakon što je u kanalizacijskom odvodu kod sebe u kući pronašao Wohsedtovo pismo, nakon što je otkrio njegovo truplo obješeno o drvo u Južnom parku, nije ga više ništa čudilo, pa čak ni to da je


oženjeni otac četvero djece savjetnik Ilssheimer pratio pogledom kretanje svojeg otvorenog dlana - kako se otiskuje na Augustovu obrazu, kako se povlači, ostavljajući žareći crveni trag. “Čemu se, kurvo, smiješ?” upitao je Mock i ne pričekavši odgovor izašao iz sobe. Kittyin salon već je bio pospremljen, a žena - odjevena. Zaboravila je samo skinuti visoku periku. Sjedila je za stolićem, skromno spustivši pogled. Mock joj je sjeo nasuprot i zabubnjao prstima po mramornoj ploči usađenoj u srebrni okvir. Pristojna imitacija osamnaestostoljetnog stola, pomislio je, sve je tu osamnaestostoljetno. “Otkad si bila s njime, Kitty?” “S kime, gospodine kriminalistički pomoćniče?” “S ovim kojega sam istjerao.” “Valjda od šest. Tada je došao ovamo. Platio je unaprijed za cijelu noć. Dobra mušterija. Kupio je karafu višnjevače i poslužio večeru. Dobra mušterija. Stanovao je tu u blizini...” “Dobra mušterija.” Tako se govorilo za Mocka kada bi propijao plaću u Kralju ugarskom. Tako se za njega govorilo kada bi odvodio dvije djevojke u sobu i obilno im platio, iako - u svojemu pijanstvu nije mogao maknuti rukom, nogom, niti ičim drugim. Klanjali su mu se kada bi ulazio u omiljene židovske krčme na Antonienstrasse i godinama stajao za točionikom - šutljiv, bijesan i turoban. Ta mu se djevojčura također klanjala izdaleka kada je u nedjelju šetao s ocem po Južnom parku. Tako je bilo još prije nekoliko mjeseci. Zatim su počeli Mockovi snovi i očeva apatija prekidana samo igranjem sa psom pismonoše Doschea. Dobra mušterija krčmi i bordela. Dobra mušterija s kojom nitko nije suosjećao - nijedan krčmar i nijedna prostitutka. A i zašto bi trebali suosjećati? Pa i ne znaju da nekakva životinja ubija ljude i piše mu pisamca! Ne zanima ih to i čuvaju vlastite stražnjice. Imaju svojih briga. Mock je otjerao nevesele misli i makinalno upitao Kitty: “Stanovao je u blizini?” “Da. Jednom mi je došao sa psom.” “Kako to sa psom?” “Izišao je u šetnju i došao meni. Pas je ležao pored kreveta, a mi na krevetu...” “I nadam se da pas nije ležao s vama... A je li dolazio debeli


muškarac koji se zove Julius? Na vratu je imao odvratni ekcem...” “Moje mušterije se ne predstavljaju... A takvoga s ekcemom se ne sjećam... Ne... Takav nije bio... Takvoga, uostalom, ne bih ni prihvatila...” “Probirljiva si, Kitty.” Mock je ustao. “A bi li mene prihvatila?” Prišao je prozoru i promatrao Mühlhausa, koji je preslušavao nesuđene ljubavnike, i Lasariusa, koji je čučao pored trupla. Mühlhaus je nešto upitao Smolorza, a ovaj je rukom pokazao na hotel. Komesar je živahno krenuo prema zgradi kao da vidi Mocka kako stoji iza zavjese. “U svakom trenutku, gospodine Mock”, Kitty se koketno nasmiješila. Mock je s bolom pomislio kako je ta lijepa žena u nakrivljenoj perici nekoć bila malo dijete koje je netko grlio i cjelivao. “Hoćete li me golu ili u nekom kostimu? Imam još i rimsku odjeću... I razne dodatke rublju... Za mušterije također...” Mock je šutke gledao djevojku. U glavi su mu bučale riječi: “u kostimu...”, “u nekakvom kostimu...” “Poslušaj, Kathe”, obratio joj se njezinim pravim imenom. “Odavno nisam bio ovdje kod vas. Nisam znao da dolaze i pederi. Nisam znao ništa o prerušavanju... Tko je to izmislio? Vaš novi šef?” “Da, gospodin Nagel.” “I August se isto kostimira za mušterije?” “Rijetko”, Kathe se zlobno nasmiješila. “Ali neki si to žele.” “A u koga se prerušava August?” “U gladijatora, radnika”, zamislila se. “Kao da ja znam u koga još... Najčešće u gladijatora... Jednom je jedna pijana mušterija urlala”, i tu je Kitty povikala oponašajući pijansko petijanje jezikom: “Hoću gladijatora!” Mock je vjerovao u došaptavanje intuicije i automatizam misli, toliko u posljednje vrijeme moderan u avangardnoj umjetnosti, cijenio je tokove asocijacija, pa makar bili i najčudniji, vjerovao je u profetsku vrijednost nizanja slika. Nije smatrao Duchampove manifeste neistinitima i degeneriranima. Vjerovao je u policijske predosjećaje i preduvjerenja. Znao je da mu je i sada intuicija podmetnula to pitanje o Augustovim prerušavanjima. Zatvorio je oči i nastojao izazvati u sebi nekakve asocijacije. Ništa. Žeđ. Mamurluk. Umor. Neprospavana noć. Kitty je oponašajući pijanca uzviknula


“Hoću gladijatora!” Dama u separeu vrištala je glasom izobličenim od alkohola: “Hoću kočijaša! Sada. Smjesta!” Mock je začuo zvukove fokstrota. Da, to se događalo prije nekoliko dana, kada je oteščao od džina grlio vitku figuru animir-plesačice. Bilo je to u Kralju ugarskom. Tamo je mladi konobar pomažući nositi Rühtgarda objašnjavao Mocku. “Naš ravnatelj gospodin Bilkowsky ne dopušta unajmljivanje fijakera. Njihovi konji uneređuju kolnik pred lokalom.” Dama je vikala. “Hoću kočijaša!” Tada je konobar odgovorio... Što je odgovorio? Da, odgovorio je: “Odmah, poštovana gospođa će biti smjesta uslužena.” “Reci mi, Kathe”, Mock je znao, već je osjećao trag kojega će se uhvatiti, “prerušava li se August u kočijaša? A možda u mornara?” Kitty je niječno zavrtjela glavom i začuđeno promatrala kako se Mock - unatoč njezinu negativnom odgovoru - radosno smiješi i istrčava iz sobe, umalo ne razbivši visoko, puderom posuto zrcalo.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. SEST UJUTRO Mock se sudario s Mühlhausom na hotelskim vratima. Novi šef komisije za ubojstva zubima je stezao usnik lule i prstima vrtio prosijedu bradu. Uhvatio je Mocka pod ruku i poveo ga vrlo polagano prema mjestu gdje je nađeno truplo. Raspjevane ptice najavljivale su vrući rujanski dan. Nad platanama se pojavio žuti kolut sunca. “Prošetat ćemo malo, Mock. Volite rane šetnje parkom?” “Samo onda kada na drveću ne vise leševi.” “Vidim da ste dobro raspoloženi, Mock. Obješenjački.” Mühlhaus je izvadio lulu iz usta i štrcnuo u grmlje smeđu slinu. “Recite mi, imamo li posla sa serijskim ubojicom?” “Ne razumijem se u kriminalističku teoriju i ne znam postoji li ona uopće i kako definira serijska ubojstva...” “A tako po vašem ukusu...” “Mislim da imamo.” “Žrtve serijskih ubojstava imaju nešto što im je zajedničko. Kao prvo, ubojica ih ostavlja na takvim mjestima na kojima će sigurno biti


otkrivene. Trupla mornara na ustavi, truplo obješeno o drvo na omiljenom mjestu za šetnje... I kao drugo, što je zajedničko žrtvama ‘Mockova neprijatelja’, kako najčešće zovu toga zločinca?” “Gdje ‘najčešće’?” “Zasad kod nas, u Ravnateljstvu policije... Uskoro u wroclawskim novinama i po cijeloj Njemačkoj. I pored tajnosti postupanja, prije ili kasnije, procurit će u tisak. Ne možemo svakoga držati u šahu kao ovu sluškinju u parku i njezinog dragog. Postat ćete slavni...” “Što ste me pitali?” Mock je htio napraviti s Mühlhausom ono što je prije napravio s Augustom i otići, pobjeći, poletjeti onamo gdje svodnici nude muške prostitutke prerušene u mornarska odijela. Umjesto toga morao je skakutati oko Mühlhausa te udisati grizući i dimom aromatizirani vonj duhana Badia. Osjećao je da ga svrbe prsti i leđa. Znao je da mu nikakvo češanje neće pomoći. Taj ga je osjećaj prožimao vrlo često i nikada nije mogao za njega pronaći pravu riječ. Sada se prisjetio Livijeva odlomka u kojemu se pojavljivao latinski pridjev koji je odlično odražavao sadašnje stanje njegova duha impotens (poludio od nemoći). “Pitao sam vas što je zajedničko žrtvama ‘Mockovog neprijatelja’?” “Taj osebujni naziv zločinca već je odgovor. Zašto pitate ono što već odavno znamo?” “Mogao bih vam odgovoriti oštro, ‘Ja sam taj koji ovdje postavlja pitanja, Mock’, ali neću to učiniti. Poigrat ću se Sokrata, a vi ćete sami doći do istine...” “Nemam vremena...” rekao je Mock, naglo otišao od Mühlhausa i odlučno krenuo duž ribnjaka. “Stanite!” uzviknuo je Mühlhaus. “To je zapovijed!” Mock se zaustavio, skrenuo prema ribnjaku, kleknuo na samoj obali i dlanovima zagrabio vodu. “Nemate vremena, ha? No od danas imate puno vremena. U Odsjeku za ćudoređe nema toliko posla. Ne radite više kod mene. Vraćate se Ilssheimeru.” “Zašto?” Po Mockovu licu tekli su potočići vode. Kroz njih je vidio namrštene crte Mühlhausovih očiju. Zamislio je svoju budućnost u Odsjeku za ćudoređe. Eto biseksualca Ilssheimera kako otpušta svojega demaskatora, a kao argument navodi neizvršenje obveze zbog pijanstva. “Zaposlio sam vas iz dva razloga. Kao prvo, ubojica želi nešto od


vas. Mislio sam da znate što on hoće i da ćete se baciti na njega kao bijesni pas, osvećujući se za smrt nevinih ljudi...” “Bijesni pas osvete.” Mock je s obraza brisao kapi vode. “Poznajete Auweilerovo pjesništvo?” “No vi ne znate što ubojica hoće. Psihološka seansa s doktorom Kazniczem nije donijela nikakav napredak u istrazi...” “I zato me otpuštate?” Mock je promatrao stupove magnezija ispaljene u nebo na mjestu pronalaska leševa udaljenom desetak metara. Odatle je otišao Smolorz i noseći bilješke s preslušavanja nesuđenih ljubavnika, krenuo prema Mocku i Mühlhausu. “Bijesni pas osvete pokazao se već nekorisnim, je li?” “Ne zato, Mock.” Mühlhaus ga je ponovno uzeo pod ruku. “Ne zato. Niste mi odgovorili na pitanje. Neću se igrati Sokrata, a vi nećete biti moj Alkibijad...” “Da, osobito jer je ovaj potonji dosta jadno završio...” “Kao drugo, što povezuje žrtve? Ubojičina mržnja spram Mocka. To povezuje svih šest žrtava. Što povezuje dvije posljednje žrtve?” Mühlhaus je podignuo glas i pogledao Smolorza, koji se približavao. “No, govorite, dođavola, što povezuje dvije posljednje žrtve? Staroga mornara Ollenborga i riječnoga lučkog kapetana Wohsedta?” “Obojicu je ispitivao gospodin kriminalistički asistent Mock”, rekao je Smolorz. “U pravu ste, narednice.” Mühlhaus je odobravajući pogledao Smolorza. “Ta svinja nam hoće reći: ‘Ubit ću svakoga koga preslušaš, Mock. Nemoj nikoga preslušavati, Mock. Nemoj voditi istragu, Mock.’ Znate li sada zašto vas skidam s istrage? Koga ste još preslušavali, Mock? Koga ste otrovali? Tko će još poginuti u ovom gradu?”

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. CETVRT DO SEDAM UJUTRO Pred hotel Južni park dovezao se policijski furgon za uhićenja. Iz njega su izašla dva policajca u odorama. Bodro su utrčali u hotelsku zgradu zveckajući pripasanim sabljama. Trenutak poslije izašli su držeći pod rukama Kitty. Ona se otimala i trzala nastojeći ih ugristi. Jednomu od


njih nakrivio se kalpak na glavi. Mühlhaus, Mock i Smolorz ozbiljno su promatrali cijeli prizor. Kitty je s mržnjom uprla pogled u Mocka. Tada joj je on prišao i šapnuo: “Shvati, Kitty, to je za tvoje dobro. Nekoliko dana ćeš odležati u odvojenoj, najboljoj, grijanoj ćeliji, a onda ćeš izaći.” Primaknuo joj se i šapnuo joj još tiše: “A zatim ću ti sve nadoknaditi...” Na Kitty to obećanje nije ostavilo ni najmanji dojam. Pljunula je prema Mocku. Pljuvačka ga je pogodila u rukav sakoa. Osvrnuo se naokolo. Svi su se policajci krišom smiješili, računajući s brutalnom reakcijom kriminalističkog asistenta. Prevarili su se. Mock je prišao Kitty, skinuo joj periku s glave i poravnao malo zamašćenu kosu. “Posjetit ću te, Kathe, u ćeliji”, rekao je. “Sve će biti dobro.” Policajci u odorama bez ikakvih su problema ugurah Kitty u furgon za uhićenja. Jedan od njih ušao je za njom pod ceradu, drugi zauzeo mjesto na kočijaškom sjedištu i ošinuo konja bičem. “Gospodine komesaru”, Mock je velikim papirom brisao slinu s rukava, “možemo ubojici postaviti klopku. Ta on me sigurno uhodi. Odakle bi znao koga treba ubiti? Bit će dovoljno da nekoga preslušam, a zatim toga nekog stavimo pod pasku. Na primjer Kitty. Pustimo je na slobodu. Nemojmo je ispuštati iz vida ni danju ni noću i na kraju ćemo dograbiti tu životinju. A osim toga... ja želim raditi kod vas. Ne moram, naravno, voditi ovaj slučaj, mogu drugi...” “Nisam sajamski propovjednik. Ne govorim dvaput.” Mühlhaus je presavio na četvero Smolorzove bilješke. “Osim toga mi sada nemamo nijedan drugi slučaj osim ‘slučaja četiri mornara’. Cijela policija u gradu ima ‘slučaj četiri mornara’, a zapravo ‘šest mornara’, računajući Ollenborga i Wohsedta. Lučki kapetan Wohsedt imao je i počasni naslov kontraadmirala. Doviđenja, gospodo.” Mühlhaus je krenuo prema opelu parkiranom pred hotelom. Ušao je, a za njim se ugurao i stativom opterećeni fotograf Ehlers. Ljudi doktora Lasariusa ubacivali su nosila s truplom u svoje vozilo. U horchu je zabrujao motor i ispalio oblak dima iz ispušne cijevi. Auto je krenuo, ali nije se odvezao daleko. Zaustavio se pored Mocka i Smolorza. “Objasnite mi samo jednu stvar”, kroz prozorčić se promolila Mühlhausova brada, “zašto na Wohsedtovom tijelu nema tragova mučenja, a u pismu vama je napisao da... valjda se tako izrazio, ‘čovjek


u kapuljači krvnika me mučio’?” “Možda je mislio na psihičko mučenje”, na Mockovu su se licu pojavile bore koje je nemilosrdno otkrivalo žuto sunce. “Wohsedt je bio čovjek koji se lako slama...” “Sigurni ste u to?” “Naravno. Dostajao je jedan medicinski termin i smjesta je pristao na suradnju sa mnom. Skoro se popišao od straha.” “Koji je to termin bio?” “Sušica kože nakon ugriza sušičavca”, rekao je Mock i u tom trenutku problijedio. Smolorz je znao zašto. Postojala je još jedna osoba koju je Mock osudio na smrt jer ju je preslušavao u “slučaju četiri mornara”.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. POLA OSAM UJUTRO U zadnjem od unutarnjih dvorišta uz Reuscherstrasse bila je smještena tvornica cigara Thieman & Co. Budući da je radila punom parom do noćnih sati, ispuštala smrdljive isparine i bukom strojeva ometala poslijepodnevni odmor stanara dvorišnih zgrada, oni nisu prestajali sa svojim žalbama, prosvjedima, pa čak i manifestacijama i pokušajima blokade poduzeća. U toj situaciji vlasnici zgrada, Niepoldovi potomci, prisili su upravu tvornice da svoje poduzeće otvara sat kasnije, a zatvara sat ranije. Zaposlena ovdje već dvadeset godina, još od vremena starijega gospodina Thiemana, Hildegarda Wilck nije se mogla priviknuti na novu organizaciju rada, te se klepetanje njezinih nanula po unutarnjim dvorištima moglo čuti bez promjene još prije sedam ujutro. I danas - kao i svakoga dana - pedesetogodišnja gospođica Wilck stajala je pred zatvorenom praonicom i ćaskala s pazikućom gospođom Annemarie Zesche. Njihovi beskrajni razgovori bili su predmet podrugljive kritike u prizemlju nastanjenog stolara Siegfrieda Franzkowiaka, koji se nije mogao načuditi elokvenciji obiju frajli. “Kako te babe mogu dugo brbljati ni o čemu”, govorio je za sebe. Danas stolar Franzkowiak nije bio raspoložen za šale. Pola noći nije mogao spavati jer je mala Charlotte Voigten, koja je stanovala


iznad njega, plakala. Dječji plač pratilo je zavijanje psa. Franzkowiak je nekoliko puta u noći kucao na vrata jednosobnoga stana koji je Charlotteina majka Johanna unajmljivala otprije dva mjeseca skupa sa svojom kćeri i psom. Majke nije bilo, što nije čudilo stolara, jer je cijela zgrada znala da je noćni grad njezino normalno radno mjesto. Ipak bi se uvijek netko od dobrih ljudi pozabavio djetetom - nerijetko je to bila Franzkowiakova žena - a neobično povjerljiva djevojčica uvijek se davala umiriti svojim dadiljama. Na kraju je oko četiri pred jutro dijete usnulo. U stanu je zavladala tišina, a Franzkowiak je radosno položio umornu glavu pored svoje zakonite. Nije čudo da se žestoko razljutio kada je sada, nakon nekoliko sati sna, začuo galamu obiju žena. “No, recite, gospođo Zesche, u kakvim to vremenima živimo. Dijete spava za paravanom, a majka s tuđim muškarcem...” “Mora od nečega živjeti, draga gospođice Wilck. Vi perete, a ona živi od muškaraca...” “Ti muškarci su takve živine, gospođo Zesche, oni bi se samo šepirili...” “A vi biste samo brbljale!” zaderao se stolar Franzkowiak naginjući se s prozora svoga stana. “Spavati, nesreće, čovjeku ne daju!” “A i ovaj mi je nešto!” Flildegarda Wilck o muškarcima je imala izgrađeno mišljenje. “Vidjela sam ga kako odlazi k njoj! Živina jedna! Ništa bolji od ostalih!” “A ti čuvaj svoje dupe, a ne tuđe!” Gospođa Franzkowiak također se pomolila kroz prozor, priskočivši mužu u pomoć. “Oboje pomažemo toj jadnoj ženi! Valja biti čovjek, a ne zvijer!” Vika na dvorištu očigledno je probudila dijete, jer se odjednom razlegao plač male Charlotte, a zatim zveket otvaranja prozora. Iznad podboja pojavila se glavica djevojčice koja je nešto zazivala, jecajući, ali je to ostalo prigušeno zavijanjem psa. Na dvorištu su se skupljali ljudi. Charlotte je uz prozor prislonila stolac i stala na njega. Na njezinu okruglu lišcu suze su urezale prljave tragove. Noćna košuljica bila je žuta od mokraće. Iz smjera ulice začulo se brujanje automobila. Veliki horch uvezao se u stražnje dvorište. Vozač, krupno građeni brinet, pritisnuo je trubu i iskočio iz auta. Prodoran zvuk ispunio je bunar dvorišta - sada zbog putnika auta, riđokosoga brkonje. Dijete je utihnulo, utihnuli su ljudi,


utihnuo je čak i pas. Dvojica muškaraca utrčala su u vežu. U nastaloj tišini jasno se čuo glas gospođice Wilck: “Vidite, gospođo Zesche? To je jedan od njezinih ljubavnika. Vidite kakva mu je njuška od pića?” U zgradi su se začuli tresak provaljivanih vrata, šum prosipanja žbuke, uplašeni cvilež psa. Prozorskom je podboju pritrčao onaj brinet i uzeo dijete u ruke. Charlotte ga je uplašeno pogledala i pokušala se otrgnuti ispruženim rukama. U njezinu je plaču Siegfried Franzkowiak, obdaren dobrim sluhom, začuo uzdah olakšanja. Začuo je i komentar gospođe Zesche: “Vidite, draga gospođice Wilck, kako se dijete umirilo. To je sigurno otac malene. Vidite kako joj je sličan? I čak mu suze cure po licu.” “Njezin otac je poginuo u ratu, nesrećo jedna!” riknuo je stolar Franzkowiak.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. CETIRI POSLIJEPODNE Mock se probudio u zatvorskoj ćeliji broj tri u Ravnateljstvu policije u Schuhbrücke 49. Osjećao se teško i umorno. Zatvorio je oči i pokušao se prisjetiti sna. Uspio je bez većega napora. San je bio maglovit, nestvaran i melankoličan. Livada, šuma i tratina ispresijecane potočićima vode. Bila je ondje i nekakva prilika: lijepa, crvenokosa, blagih očiju i suhih, mekih dlanova. Mock je posegnuo za šalicom nezaslađene metvice koju mu je skuhao tamničar Achim Buhrack. Popio je gutljaj i ustanovio da mu taj napitak nije potreban. Mamurluk je ispario - i tu je Mock osjetio priliv krvi u glavu - zajedno s jutarnjim doživljajima. Prisjetio se kapi krvi koja mu je iz Wohsedtove glave kapnula na obraz dok je čučao pored ribnjaka u Južnom parku, upamtio je riječi komesara Mühlhausa: “Znate li sada zašto vas skidam s istrage? Koga ste još preslušavali, Mock? Koga ste otrovali? Tko će još poginuti u ovome gradu?”, sjećao se dobro očaja djevojčice, koja ga je najprije odgurivala, a zatim se privila uz njega, proživljavao je još jednom prizor ispitivanja stanara mračnih unutarnjih dvorišta u


Reuscherstrasse, “Nitko ništa ne zna, ona je često noću izlazila, ali se uvijek vraćala, i jučer se vratila oko četiri”, sjećao se kako mu je Smolorz nasilu otimao prestrašeno dijete i govorio “Uhvatit ćemo ga, s Mühlhausom ili bez njega, ali ćemo ga uhvatiti, sada je prerano, napravit ćemo to poslijepodne.” Posljednji prizori koje je prizvao bili su iskrivljeni i nejasni - Smolorz ga ugurava u automobil i govori: “Niste spavali cijelu noć, ispavajte se, za malu će se pobrinuti stolar”, šalica metvice i zatvorska ćelija broj tri. Mock je ustao s prične i napravio nekoliko čučnjeva. Prišao je vratima ćelije i nekoliko puta udario po njima. Stari tamničar Achim Buhrack otvorio je vrata i rekao s jakim šleskim naglaskom: “Prvi put vidim policajca koji nije pijan, a spava u ćeliji broj tri.” “Neki se ponekad nemaju gdje naspavati.” Mock je prešao dlanom preko tvrde čekinje obraza. “Imam još jednu molbu, Buhrack... Ima li ovdje neka britva...”

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. SEST POSLIJEPODNE U Kralju ugarskom bilo je još malo gostiju. Samo jedan separe bio je odnedavno zauzet i zaslonjen teškom zavjesom. Nekoliko - sudeći po visokim glasovima - dama nikako se nije u njemu moglo smjestiti. Zavjesa se ljuljala, ograda koja je odvajala ložu od ostatka lokala svako je malo zvonila, kao da netko po njoj udara štapom. “Ne mogu pronaći mjesta za svoje kišobrane”, šapnuo je Mocku Adolf Manzke, mladi konobar koji mu je jučer pomagao prebaciti neprisebnog Rühtgarda u auto. Manzke nije bio zadovoljan što Mock danas ne naručuje alkohol, ali njegovu bojazan oko napojnice otjerala je prva novčanica od dvadeset maraka, kojom je stalni gost platio bečki odrezak ne zahtijevajući ostatak. “Kako se zovete, mladiću?” upitao je Mock i saslušavši odgovor nastavio. “Objasnite mi nešto, Manzke. Jučer sam zatražio fijaker, a vi ste pozvali auto koji obično odvozi supijane goste. Je li bilo tako?” “Tako je bilo”, odgovorio je Manzke i sagnuo se još bliže Mocku, vidjevši da ovaj presavija na četvero još jednu veliku novčanicu od


dvadeset maraka. “Fijakerski konji vam prljaju kolnik pred lokalom. Jeste li tako rekli?” “Tako je”, konobaru se već kočio vrat. “Gospodine... gospodine... Ne znam vam ni ime ni titulu...” “Zovite me Periplektomenos”, Mock se prisjetio razvratnoga gentlemana iz Plautove komedije Hvalisavi vojnik. “Kako onda objasniti ponašanje jednoga konobara iz vašega lokala koji je udovoljio zahtjevu jedne dame? Dama je zatražila kočijaša, a on joj je obećao ispuniti molbu. Objasnite mi to, Manzke.” “Možda je htio toga kočijaša dovesti izdaleka, a dama je bila odgovarajuće širokogrudna”, konobar je pogledao presavijenu novčanicu koju je Mock premetao među prstima. “A, uostalom, trebalo bi zapitati toga konobara...” “Da, Mancke, u pravu ste.” Mock mu je turnuo novčanicu u džepić na prsluku. “Ali ja ne znam koji je to konobar... Hoćete li mi pomoći da ga nađem?” Manzke je kimnuo ukočenom glavom i pošao među stolove. Glazbenici su se naklonili publici i puhnuli u trube. Nekoliko animirplesačica, od kojih se jedna, crnokosa, široko nasmiješila Mocku, počelo se ljuljati u ritmu glazbe, ne napuštajući svoje stolce. Trojica postarijih muškaraca, koji su u međuvremenu - poput Mocka - zauzeli mjesta oko parketa u drugom krugu, procjenjivala su djevojke kroz pruge cigaretnog dima koji su ispuštali. Jedan od njih napokon se odlučio i prišao crnokosoj plesačici. Polagano je ustala, ne poštedjevši Mocka razočaranoga pogleda. Kriminalistički asistent prihvatio se guščje paštete. U uživanju delikatne mesne smjese prekinuo ga je konobar Manzke. Na stol je položio ubrus i brzo se udaljio. Pod ubrusom je bio čisti komadić papirnate vrpce za blagajnu. Na papiriću je bilo napisano: “Poljubi me u dupe.” Mock je protrljao oči i zapalio cigaretu. Pogledao je još jednom komadić papira i začuo zvonjavu u ušima. Prignječio je opušak, ustao i pošao duž stolova. Ušao je u salu s barom i - vođen alkoholnim instinktom - brzo lokalizirao točionik. Za njim je stajao Manzke i prihvaćao od barmena vitke zapjenjene čaše. Ugledavši Mocka, bacio se prema preklopnim vratima koja su vodila u kuhinju. Mock je bio brži. Konobar Manzke nije dospio sam otvoriti vrata.


Učinio je to nekako mimo svoje volje, težinom svoga tijela, koje je gurnulo Mocka. Upao je u predvorje kuhinje, ali je tu - umjesto da bježi pred razbjesnjelim Mockom - stao pred stolom za kojim je sjedio ćelavi konobar bez sakoa i prebrojavao svoje napojnice. Manzke je značajno pogledao na ćelu kolege, začuđenog cijelim metežom, i ispričao se Mocku što mu nije na vrijeme donio bocu džina. Nitko nije rekao ni riječi. Kriminalistički asistent izišao je iz kuhinjskoga predvorja i uputio se prema vratima toaleta. Stojeći u maloj kabini, otkinuo je listić toaletnog papira i napisao na njemu “Ćelavi, debeli konobar”. Izašao je, podmirio račun, dajući diskretno Manzkeu poveću napojnicu. Uručio mu je također i listić toaletnog papira i pokazao očima Smolorza, koji je sjedio u sali s točionikom. Manzke je požurio prema Smolorzu, Mock - prema izlazu iz lokala. Trebalo bi tog Manzkea zaposliti u policiji, pomislio je, zasad kao tajnoga suradnika; dovitljivo mi je pokazao konobara koji je damama podvodio kočijaše.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. OSAM UVECER Konobar Helmut Kohlisch završio je danas posao u osam. Bio je umoran i zlovoljan. Prošao je kroz kuhinju i popeo se stepenicama uskoga unutarnjega stubišta koje je vodilo u skladišta i smočnice. Raspoloženje mu nisu popravljale ni mrlja od piva na košulji ni pomisao na ono što će ubrzo vidjeti u svojem vlažnom jednosobnom stanu u Mesarskoj ulici, utisnutom između dućana s kolonijalnom robom i tiskare. Eto, vidi Lisbeth, svoju osamnaestogodišnju kćer u uznapredovaloj trudnoći, njezina nezaposlena muža Josefa, komunističkog agitatora, kojega ima na oku svaki policajac, i svoju sušičavu ženu Luisu kako ulijeva kutljačom juhu u tanjure. Bilo bi to hranjivo jelo da u sebi ima nešto više od vode, nekoliko grudica krumpira i otužnih komadića kupusa. Svi će posrkati juhu, a pogledom provaljivati u njegov džep u potrazi za napojnicama. Kohlisch je ušao u prostoriju za osoblje i skinuo se u potkošulju i gaće. Službeni frak složio je vrlo pomno, a hlače je odlučio objesiti tek kada su njihovi pregibi idealno prilijegali jedan uz drugi. Službenu


odjeću objesio je o vješalicu. Košulju, koju mu je umrljao murjak, proprao je i spremio u torbu. Otvorio je ormar i u njemu ugledao jednog od svojih današnjih gostiju. Prije nego što se dospio iznenaditi, primio je prvi udarac. Napadač ga je pogodio u čeljust, i on je poletio daleko prema praznim sanducima. Htio je napeti mišiće kako bi amortizirao udarac leđima o hrpu sanduka, ali nije morao. Netko ga je snažno zgrabio pod pazuha i izveo mu na vratu dvostruki nelson. Osjećao je kako mu slabe mišići vrata. Pod utjecajem pritiska povio je glavu prema podu. Iz ormara se iskobeljao riđokosi gost, iz džepa izvadio maramicu i obrisao pjegavo, ružičasto lice. Kohlisch se bacakao u stranu nastojeći se oteti napadaču. Doveo je samo do toga da je ovaj pojačao pritisak i prisilio Kohlischa na proučavanje vlastitih poderanih čarapa. Tada se prisjetio da se iz dvostrukoga nelsona može iskliznuti podizanjem ruku uvis i istodobnim padom na koljena. Učinio je to i uspio. Na trenutak je klečao na podu. Tada je primio drugi udarac. Straga. Začuo je pad sanduka na svoju glavu i osjetio potočiće krvi koja mu je tekla po ćeli. Tek se zatim javio bol. Na nekoliko trenutaka ogrnula ga je tama. Napadač mu je s leda nabio na glavu sanduk bez dna, a zatim ga nabio na njegove ruke. Kohlisch se nije mogao maknuti. Klečao je pred riđokosim gostom, a sanduk mu je stezao tijelo u visini trbuha. Pokušavao se okrenuti, ali ga je napadač s leđa uhvatio za uši i usmjerio mu lice prema riđokosom. “Poslušaj, Kohlisch”, čuo je za leđima. “Nećemo ti ništa ako budeš pristojno odgovarao na pitanja.” Tada je Kohlisch zaurlao i smjesta požalio zbog toga. Peta cipele riđokosoga pogodila ga je u usta i zdrobila mu donji zub. Slina pomiješana s krvlju zamrljala je pod. Kohlisch se malo njihao u okovu od staroga sanduka, a onda je tresnuo. Naokolo je čuo šum. Netko mu je obmotao glavu njegovom košuljom, koja je ispuštala snažan pivski zadah. “Nećeš više urlati?” “Neću”, zrak je zviždao kroz rupu koja je ostala nakon zuba. “Obećavaš?” “Da.” “Reci ‘obećavam’.” “Obećavam.”


“Otkada podvodiš muške prostitutke bogatim damama?” “Kakve prostitutke?” “Muške. Prerušene. Jedan kočijaš, drugi mornar, treći radnik...” “Ne znam o čemu vi...” Sljedeći udarac bio je jako bolan. Kohlisch je skoro čuo tresak nekakvog predmeta po svojoj ličnoj kosti. Netko mu je stao na trbuh teškom cipelom. Iz Kohlischovih usta i nosa iscurile su izlučevine. Košulja koja mu je omatala glavu ovlažila se. “To je bio bokser. Hoćeš li još jednom upoznati njegovu snagu ili ćeš možda početi govoriti?” “Barunica naručuje mladiće...” Netko mu je podrobno obrisao lice košuljom. Oteklina na obrazu zaklonila je sliku koju je mogao vidjeti lijevim okom. Desnim je ugledao riđokosoga, koji je s odvratnošću odbacio mokru košulju. Prasak žigice i izdali dima. “Prezime te barunice!” “Ne znam.” Kohlisch je pogledao riđokosoga i kriknuo. “Nemoj me tući, ti kurvin sine! Reći ću sve što znam o njoj!” Riđokosi je nataknuo bokser na prste i upitno pogledao iznad dršćućega Kohlischa prema strani s koje je dopirao miris dima. Dobio je odgovor na svoje nijemo pitanje, jer je skinuo bokser. Kohlisch je odahnuo. “No, što znaš o barunici?” čuo je toga nevidljivog. “Znam da je barunica jer joj se tako obraćaju.” “Tko joj se tako obraća?” “Kolegice.” “Kako se barunica zove?” “Već sam rekao... Ne znam... Zbilja ne znam... Shvati, čovječe”, zatulio je Kohlisch vidjevši bokser na ruci riđokosoga. “Pa ta kurva mi se ne predstavlja kada hoće dečka...” “Uvjerio si me”, ispitivač je pljunuo na pod. Zapištala je cigareta. “Moraš mi ipak reći nešto po čemu je mogu identificirati.” “Grb”, zaječao je Kohlisch. “Grb na kočiji... Buzdovan, zvijezda i strijela...” “Dobro. Pronađite taj grb u Grbovniku šleskoga plemstva koji imamo u svome arhivu.” Kohlisch se domislio da je taj nalog dan riđokosom. “A sada još jedno, Kohlisch. Objasni mi što podrazumijevaš


pod ‘barunica naručuje mladiće’.” “Barunica se doveze i telefonira odavde nekamo”, Kohlisch je skoro šaptao. “Pred lokal dolazi fijaker s prerušenima. Barunica ili neka od njezinih kolegica poželi si na primjer kočijaša... Tada ja odlazim po njega do fijakera... Kao da ga sprovodim... To je takva igra...” Kohlisch je prestao govoriti. Nitko ga nije ništa pitao. Tresnula su vrata u sobi za osoblje. Kohlisch se bacio svojim tustim tijelom pa pogledom obuhvatio sobu i porazbacane sanduke. U prostoriji su stajala dva muškarca. Kohlisch ih je vidio prvi put u životu. Jedan od njih, nevisok, uskoga lisičjeg lica, rukom je izdao nalog drugome - divu bujnih obrva. Pokret ruke govorio je: “Pobrini se za njega!” Div je ispustio neartikulirani zvuk, prišao Kohlischu, zbacio mu s ruku provizorni okov i prislonio na nos maramicu s opojno slatkim, a istodobno i oštrim mirisom, koji je podsjećao na bolnicu. “To je za tvoje dobro, nekoliko dana ostat ćeš kod nas”, bilo je posljednje što je Kohlisch čuo toga dana.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. DEVET UVECER Vila barunice i baruna Von Bockenheima und Bielaua stajala je na kraju Wagnerstrasse. Pred masivnu željeznu kapiju ukrašenu grbom na kojemu se bršljan ovijao oko štita s buzdovanom i zvijezdom prebijenom napola pernatom strijelom dovezla su se dva automobila. Iz vrta smještenog iza kuće dopirali su dječja vika i zvuci glasovira. Te je glasove osluškivao riđokosi muškarac, koji je izašao iz prvoga auta. Trenutak poslije pritisnuo je dugme zvonca i zadržao ga podulje. Iz vile je veličanstveno izmarširao komornik u fraku. Njegovo lice okruženo zulufima zračilo je mirom, a duge rodine noge u prugastim hlačama kretale su se plesnim korakom. Približio se kapiji i pogledao riđokosog - kojega je držao pokućarom - prezirnim pogledom. Ispružio je prema uljezu srebrni pladanj i dopustio mu da ovaj ispruži ruku kroz rešetke i na nju položi posjetnicu s imenom “Josef Bilkowsky, hotel Kralj ugarski, Bischofstrasse 13”. Na posjetnici se


vidio i natpis “Verte”. Komornik se vraćao polagano, visoko podižući noge. Nakon nekoliko sekundi nestao je iza golemih vratnica. Riđokosi je ušao u automobil i odvezao se. Ubrzo se na prilazu vili pojavio elegantno odjeveni par. Tridesetineštogodišnja žena imala je na sebi crnu haljinu Chanel s ekstravagantnim meandriranim prugama, šešir s bijelom krizantemom i krznenu stolu, a nešto stariji muškarac - frak i bijeli prsluk koji je odražavao svjetla svjetiljki što su stajale na prilazu. Prišli su kapiji i pogledali naokolo. Muškarac je otvorio kapiju i izašao na pločnik. Osim jednoga automobila koji je stajao na stanovitoj udaljenosti, Wagnerstrasse je bila prazna. Žena je u zaustavljeni auto upiljila pomalo razigrani pogled. Pogled njezina pratitelja nije bio baš prijazan. Oboje je u unutrašnjosti automobila razabralo četvoricu muškaraca. Za volanom je sjedio čovječuljak sa šeširom nabijenim na nos. Pored njega se zavalio krupni brinet. Dim iz njegove cigarete vijao se po unutrašnjosti auta. Na njega su se mrštila dvojica muškaraca posjednutih straga. Jedan od njih imao je omotano lice kao da ga bole zubi, dok se drugi - jedva smjestio na stražnje sjedište. Brinet se okrenuo prema njima, zgrabio omotanoga za vrat i pokazao prstom elegantnu ženu. Nešto ga je upitao. Čovjek bolnih zuba potvrdno je kimnuo. Brinet je dotaknuo vozačevo rame i automobil je silovito krenuo. Nakon nekoliko trenutaka iščeznuo je s vidika profinjeno odjevenom paru. Žena u crnoj haljini i muškarac u fraku vratili su se u dvorište vile. Komornik ih je začuđeno pogledao. Gospodin u fraku bio je lagano uzrujan, žena u crnoj haljini - ravnodušna.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. DEVET I PETNAEST UVECER U vili barunice i baruna Bockenheima und Bielaua kinderbal u povodu osmoga rođendana jedne od kćeri baruna Rüdigera II. približavao se svršetku. Roditelji pozvane djece sjedili su pod baldahinom opremljenim barun ovim grbom te umakali usta i jezike u čaše Philippijeva šampanjca. Gospođe su razgovarale o bečkom uspjehu Hauptmannovih Tkalaca, gospoda o Clemencauovim prijetnjama koje


zahtijevaju promjene u njemačkom ustavu. Napuhana novoplemićkim ponosom svojih gospodara, posluga se kretala polagano i svečano. Prvi od dvojice slugu nosio je pladanj s praznim, drugi - s punim čašama. Djeca - odjevena u mornarska odijelca ili kostime od tweeda i kačkete a la Norfolk - trčala su po vrtu usredotočujući na sebe pozornost dadilja. Nekoliko djevojčica stajalo je oko glasovira i pjevalo Beethovenovu Odu radosti u brzom ritmu koji je iz klavijatura izbijao dugokosi glazbenik. Lampioni - slično kao razgovor - polagano su se gasili. Gospoda su odlučila zapaliti oproštajnu cigaru, gospođe ispiti posljednji gutljaj šampanjca koji je - kako je primijetila jedna od dama - “svojim mjehurićima dodavao zanimljivu gorčinu slatkim bečkim savijačama”. Domaćica barunica Mathilde von Bockenheim und Bielau odložila je čašu na pladanj koji joj je primaknuo komornik Friedrich. S ljubavlju je promatrala kćer Louise, koja je trčala poprijeko kroz vrt, ne hoteći izgubiti iz vida malog zmaja koji se vidio u svjetlosti lampiona. Barunica je krajičkom oka opazila prazne čaše na pladnju. Okrenula se s odbojnošću. Zar taj starac Friedrich nije primijetio da je svoju već odložila? Zar ne zna da se treba pozabaviti ostalim gostima? Možda mu se nešto dogodilo? Tako je star... Uznemireno je pogledala Friedricha. Stajao je pred njom i gledao je pogledom u kojemu se ogledala spremnost da položi život za svoju gospodaricu. “Želiš li nešto od mene, Frederic?” upitala je vrlo blago. “Da, blagorodna gospođo.” Friedrich je pogledao malu Louise von Bockenheim und Bielau, za kojom je raširenih ruku trčala guvernanta pozivajući je jakim engleskim naglaskom: “Nemoj trčati tako brzo, mala barunice, oznojit ćeš se previše!” “Nisam smio prekinuti taj trenutak kontemplacije dok ste se divili tom živom srebru, maloj barunici...” “Nisi čuo moje pitanje, Frederic?” rekla je još blaže barunica. “Telefon za vas”, objavio je Friedrich. “Zove onaj čovjek koji vam je prije nekoliko minuta uručio čudnu posjetnicu.” “Trebao bi se suzdržati od riječi ‘čudna’, dragi Frederic”, zasiktala je barunica. “Nisi ovdje da daješ komentare.” “Razumijem, blagorodna gospođo.” Friedrich se naklonio, a njegove su oči odavale nešto manju spremnost na žrtvovanje života za svoju poslodavku. “Što da kažem gospodinu pri telefonu?”


“Razgovarat ću s njim.” Ispričala se na trenutak sugovornici i požurila kroz vrt dijeleći naokolo osmijehe. Najsrdačnijim je obdarila muža, baruna Rudigera II. von Bockenheima und Bielaua. Uspinjući se stepenicama na kat vile, pogledala je još jednom na posjetnicu s natpisom “Verte!” Na poleđini su se vidjele riječi: “U vezi s kočijašima i fijakeristima”. Gospođa barunica prestala se smiješiti. Ušla je u svoj budoar i podignula slušalicu. “Neću se predstaviti”, začula je hrapavi muški glas. “Postavljat ću vam pitanja, a vi ćete mi odgovarati istinu. U suprotnome barun će upoznati tajni život svoje žene... Zašto šutite?” “Jer mi nisi postavio nikakvo pitanje.” Barunica je izvadila cigaretu iz kristalne doze za cigarete i zapalila je. “Dajte mi adrese muškaraca koji vam se pridružuju nakon posjeta hotelu Kralj ugarski. Prerušeni su - jedan u kočijaša, drugi fijakerista. Mene zanimaju samo oni koji su maskirani u mornare.” “Voliš mornare, ha?” Barunica se nasmijala tiho i biserno. “Htio bi da te opale, ha?” Uzbuđivale su je vulgarnosti. Htjela je čuti kletvu iz sugovornikova grla hrapavoga od duhana. Voljela je kletve i vonj jeftinoga duhana. “Znaš nešto o tome, ha? Odgovorit ćeš mi, stara flundro, ili da nazovem gospodina baruna?” U muškarčevu dahu zazvučao je novi ton. “Već si nazvao”, odgovorila je barunica. “Odazovi se, dragi, tom jadnom ucjenjivaču!” “Ovdje barun Rüdiger von Bockenheim und Bielau”, u slušalici je odjeknuo duboki glas. “Ne pokušavajte ucjenjivati moju suprugu, dobri čovječe. To je nisko i podlo.” Barun Rudiger von Bockenheim und Bielau odložio je slušalicu i izašao iz svoga kabineta. Usput je susreo ženu i poljubio je u čelo. “Ispratimo goste, moja ljubljena zoro”, rekla je.

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. JEDANAEST UVECER Barunica Rüdiger von Bockenheim und Bielau sjedila je u budoaru za


sekreterom i pisala pismo-upozorenje svojoj prijateljici i posjetiteljici Kralja ugarskoga Lauri von Scheitler, čiji su naslov i grb bili posve svježi - slično kao i njezini vlastiti. Nakon što je napisala kratko pismo, poprskala je njegovu poleđinu parfemom i uložila ga u omotnicu. Zatim je povukla zvonce i - utrljavajuči u alabastrenu kožu kremu, kupljenu jučer u Hoppeovoj Trgovačkoj kuči za astronomsku svotu od tristo maraka - sjela pred zrcalo toaletnoga stolića. Čekala je komornika Friedricha. Začula je kucanje na vratima. “Entre!” doviknula je i nastavila utrljavati kremu u bujni dekolte. Pogledala je u zrcalo i ugledala dva dlana na svojoj nježnoj koži. Jedan od njih, hrapav i kvrgav, osjetila je na ustima, drugi ju je povukao za kosu. Barunica je oćutjela prodorni bol kože na glavi i sletjela na šezlong. Opkoračio ga je riđokosi muškarac. Koljenima joj je pritisnuo ruke na sofu, jednim dlanom ponovno pokrio usta, a drugim odmjerio snažni šamar. “Bit ćeš tiho? Ili još jednom?” Barunica Rüdiger von Bockenheim und Bielau pokušavala je kimnuti. Riđokosi je dobro razumio njezin pokret. “Adresa tih mornara”, čula je barunica i shvatila da je s tim muškarcem razgovarala telefonom. “Muških prostitutki prerušenih u mornare. Ali smjesta!” “Alfred Sorg”, rekla je tiho. “Tako se zove moj mornar, dat ću ti njegov telefonski broj. On podvodi i druge muškarce.” Riđokosi je otpuhnuo i s očiglednim žaljenjem sišao s barunice. Ustala je, napisala na papiriću telefonski broj i poprskala poleđinu parfemom. Napadač je zgrabio papirić. Otvorio je prozor i iskočio na travnjak. Barunica je promatrala kako se penje na ogradu. Začula je buku motora i škripu guma. Povukla je još jednom skrletnu vrpcu zvona i sjela pred zrcalo. Namazala je ruke debelim slojem kreme. “Znam da si ga ti pustio, Frederic”, rekla je blago kada se pored nje pojavio komornik. “Od sutra te ne želim vidjeti u svojoj kući.” “Ne znam o čemu izvolijevate govoriti, blagorodna gospođo barunice”, Friedrichov glas bio je pun ozbiljnosti i zabrinutosti. Barunica se okrenula od svoga sluge i pogledala ga duboko u oči. “Samo na jedan način možeš sačuvati svoje namještenje, Frederic”, okrenula je lice zrcalu i uzdahnula. “Dajem ti zadnju priliku.” Prolazile su sekunde i minute. Barunica je raščešljavala kosu, a


Friedrich stajao napet kao struna. “Slušam, visokoblagorodna gospođo”, njegov je glas sada izražavao nemir. “Izgubit ćeš posao”, pogledala je zadovoljno svoj odraz i poderala pismo barunici Scheitler, “ako mi do jutra ne dovedeš to riđokoso čudovište.”

WROCLAW, CETVRTAK, 4. RUJNA 1919. PONOC

U pivnici Kod tri krune u Kupferschmüederstrasse br. 5-6 dizao se težak vonj stvoren od mješavine duhanskog dima, pržene masti, zagorjelog luka i ljudskog znoja. Taj se vonj izvijao pod lučne svodove lokala i zamagljivao pseudoromaničke prozore koji su gledali na dvorište kuće Pod modrim orlom. Teško ozračje pivnice nisu popravljali malobrojni zapusi hladnog noćnog zraka dok su se otvarala vrata propuštajući nove goste. U pivnici je promet tekao samo u jednom smjeru. Nitko iz nje nije sada izlazio. Kada bi netko izašao, ostali bi ga smatrali izdajicom. U pivnici Kod tri krune održavao se skup wroclawske postrojbe Freikorpsa. Mock i Smolorz stali su na kraju dvorane i priviknuli oči na jetku izmaglicu. Za teškim stolovima sjedili su muškarci oteščali od piva. Lupali su vrčevima po hrastovim pločama stolova mokrim od pjene, dozivali konobare pucketajući prstima i stišavali se međusobno. Imali su različita pokrivala za glavu, koja su uvježbanom policijskom pogledu precizno označavala društveni status svojih vlasnika, kao i vojna odličja. Tako su za stolovima sjedili radnici s platnenim kapama lakiranih štitnika ili nepromočivim džokejskim kapicama. Njihovu društvenu klasu dodatno su podcrtavale košulje bez okovratnika podvijenih rukava. Malo sa strane držali su se sitni trgovci, birtaši i službenici. Njihov znak raspoznavanja bili su polucilindri, a dodatni atribut kruti okovratnici, od kojih su mnogi zahtijevah posjet praonici. Ti su pili manje i nisu lupali vrčevima, ali su zato ispuštali iz svojih cigara i lula najveće oblake dima. Treću, najbrojniju skupinu činili su mladi ljudi koji su na glavama nosili kacige i - Mocku savršeno


poznate - okrugle vojničke kape bez štitnika zvane Einheitsfeldmützen. Na ove potonje kriminalistički je asistent obraćao budnu pozornost. Njegov ozbiljan pogled prodirao je kroz dimnu zavjesu i procjenjivao njihove sive odore, na kojima su tu i tamo bile pričvršćene medalje. Upravo se vlasnik jedne od njih, mlad i pristao čovjek, popeo na podest na kojemu je u vrijeme slobodno od okupljanja Freikorpsa nekoliko glazbenika olakšavalo gutanje mljevenih odrezaka koji su bili specijalitet lokala. Sada se na podiju našao posjednik medalje koja je Mocka podsjećala na takozvani Baltički križ, koji je i on sam dobio za bitke u Kurlandiji. “Kamaradi! Suborci!” izderao se nositelj Baltičkoga križa. “Ne možemo dopustiti da komunisti truju naš narod. Da boljševički Azijci i njihove sluge ponize naš ponosni germanski rod!” Mock je isključio čulo sluha. Da to nije učinio, popeo bi se na podij i opalio mladome čovjeku, čija je borbena gorljivost bila jednako autentična kao i njegov Baltički križ, žestoki šamar. Dobro je poznavao govornika, znao da je cijeli rat odradio kao hrabri informator političke policije, koja je zagriženo suzbijala svaku pojavu defetizma i pada morala među civilstvom. Dok je Mock trijebio uši u rovovima, dok je skupa s Corneliusom Rühtgardom izlagao stražnjicu ledenim zapusima sjevernoga vjetra i srao na zapovijed satnika Mantzelmanna, dok su ispumpavali iz glava Kalmika fontane krvi, dok su gledali u melankolične oči umirućih ruskih zarobljenika, dok su iz inficiranih rana izvlačili debele larve, dotle je taj govornik, Alfred Sorg, obilazio krčme i hrabro prisluškivao ogorčene ljude, radišno hvatao za okovratnik dječake koji su hulili protiv cara i odvodio ih u najbližu policijsku postaju, muževno ucjenjivao mlade žene koje su psovale Reich; tada je Sorg odvažno ostavljao tim ženama što su čeznule za svojim muževima da odaberu: ili zatvor, ili trenu tak zaborava svega - a prije svega vjernosti mužu. Netko je gurnuo Mocka u lakat i uručio mu snop letaka govoreći “Šalji dalje.” Mock ih je pogledao. Nagovarali su na stupanje u GardeKavallerie-Schützen-Division. Na jednom od njih član Freikorpsa pokazivao je prstom lijep gradić iznad kojega je širio krila olinjali bijeli poljski orao s odvratnim kandžama i odbojno razjapljena kljuna. Drugi freikorpser zamahnuo je na tu beštiju bajunetom. Pod crtežom


je stajao navod iz Ernsta von Salomona: “Njemačka zemlja plamtjela je u umornim umovima. Nijemci su uvijek bili tamo gdje se borilo, gdje su naoružane ruke posezale za njemačkim vlasništvom, njemačka zemlja širila je utjecaj tamo gdje su borci za njezinu obranu prolijevali posljednju krv.” Ma je li njemačka zemlja bila u rovovima pred Dyneburgom, mislio je Mock, ma je li Von Salomon pišući o posljednjoj krvi vidio moju braću po oružju kako umiru od difterije, a iz njihovih nogavica istječe krvavi proljev. Policajac je pogledao drugi letak, na kojemu se vidio američki predsjednik kako puše balončiće od sapuna. Jedan od njih bio je opremljen natpisom “Maštarije predsjednika Wilsona”. “Čini ono što moraš!” grmio je s podija policijski agent Alfred Sorg. “Pobijedi, ili umri i ostavi Bogu posljednju odluku!” Mock je nastojao ne slušati i s nevjericom zurio u karabin Mauser 98 s pet naboja ostentativno naslonjen na stol. Prisjetio se kako je jedan izvidnik pod Dyneburgom dojavio zapovjedniku pukovnije Von Thiedemu za okupljanje ruskih špijuna u židovskoj krčmi. Mock je skupa sa svojim izvidničkim vodom otvorio vrata lokala. Izbila je galama. Zapovjednik voda kapral Heinze zapovjedio je da se puca. Mock je pritisnuo otponac Mausera 98, koji je izrigao gustu paljbu. Pala je mrtva tišina. Spustio se dim. Komunisti su ili bili ženskoga spola ili su imali najviše deset godina. Kapral Heinze poslije je pucao od smijeha, smijao se čak i kada mu se bajuneta zavrtjela u crijevima. Netko od ljudi iz njegova voda koji je pacificirao stožer navodnih špijuna izgubio je poštovanje spram svoga Führera. Kada je Heinze pronađen kako s rasporenim trbuhom leži u blatu pored svoga kvartira, Mock, kao policajac u civilistvu, dobio je zadaću da provede istragu. Počinitelji nisu pronađeni. Mock je bio prilično spor. Nakon mjesec dana zapovjednik pukovnije Von Thiede degradirao ga je zbog nevještog vođenja istrage. Budući da je Mock bio lako ranjen, Von Thiede ga je poslao u Konigsberg nadajući se da se buntovnički raspoloženi policajac više neće vratiti u njegovu pukovniju. Tamo je Mock pao s prozora, a zatim, kao rekonvalescent, dopao nekamo drugamo - satniku Mantzelmannu, ljubitelju hladne higijene Sjevera. Govornik je sjeo za prvi stol pored mlade djevojke koja je Mocka navela da zadrhti. Dobro ju je poznavao - upravo njoj bile su posvećene ratne priče njegova prijatelja Rüchtgarda. Zagrizao je


usnice i zatomio u sebi ponovnu želju da išamara Alfreda Sorga. Djevojka, zagledana u vatrenoga govornika, oduševljeno je pljeskala kao i svi u pivnici Kod tri krune - svi osim dvojice policajaca iz Odsjeka III B koja su u potrazi za lažnim mornarima upala u gnijezdo Freikorpsa. Mock nije pokazivao oduševljenje, jer su ga obuzele nevesele misli. Smolorz nije pljeskao jer mu je ruka bila nepokretna. Obujmio ju je s obje ruke čovjek sa zulufima komornika i šaptao mu nešto na uho. Smolorz ga je poznavao i pozorno slušao.


WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. JEDAN NOCU Nakon skupa Freikorpsa iz pivnice su izlazili gosti koji su bili podjednako natočeni patriotizmom i pivom. Jedan od njih pio je malo jer je te noći imao planove čijemu bi ostvarenju naškodila prevelika količina alkohola. Alfred Sorg grlio je vitko tijelo djevojke koja je bila s njim i osjećao da demon u njegovim hlačama ćudljivo zahtijeva žrtvu. Sorg je razmišljao o svojim džepovima, u kojima nije bilo ničega čime bi se moglo platiti sobu na sat i o svojoj jadnoj izbi, u kojoj će uskoro hrkati dva člana takozvane Erhardove brigade, ilegalne u Bavarskoj. Osvrnuo se po ulici i opazio među kućama tamnu pukotinu koja je vodila u dvorište. Taj mračni vlažni procjep probudio je u njemu niz asocijacija, koje su ga iznova uzbudile. Zastao je, obujmio djevojku i utisnuo u njezina usta pivski poljubac. Raširila je usne i noge. Sorg joj je istodobno gurnuo jezik u usta i koljeno između bedara. Podignuo ju je i ubrzo se oboje sakrilo u uskom procjepu između kuća. Sorga nije iznenadio vlažni zadah dvorišta, ali ga je zato zbunio oštar vonj češnjaka koji je osjetio. Sekundu poslije osim olfaktornih dojmova oćutio je i dodirne i zvučne. U uhu mu je odjeknula zvonjava, a usna školjka počela naticati od snažnoga udarca. Sorg je bio gurnut iz procjepa i našao se na dvorištu, u zaleđu trafike Franza Krzywanije, pred gnjevnim licem. Nije mu bilo posve nepoznato. Stajao je ispred nabitoga, dobro građenog muškarca čiji je stas bio sredina između niskoga čovječuljka lisičjega lica i visokoga dugajlije koji je mahanjem polucilindra hladio lice urešeno riđim brkovima. Iz procjepa je izašao div, pridržavajući teturavu djevojku. “Mirno s njom, Zupitza”, rekao je nabijeni. “Odvedi gospođu u auto i nastoj odvraćati od nje svoj dah.” “Ti smrade, ti Zidove! Što kaniš s njom napraviti?” Sorg je odlučio svima pokazati da je pravi muškarac i bacio se na Zupitzu. “Pusti je, ili


ću te...” Zupitza se nije ni osvrnuo na napadača. Sorg je tresnuo na tlo spotaknuvši se o nogu muškarca lisičjega lica. Htio je ustati, ali je primio jak udarac u drugo uho. Zupitza je nestao skupa s djevojkom. Sorg je pao na utabanu zemlju dvorišta i na trenutak premišljao o razlici između oba udarca. Već je znao. Drugi je bio zadan cipelom i zadao ga je netko drugi. Sjeo je na pod i zurio u nabijenoga muškarca koji je maramicom brisao vršak svoje ulaštene cipele. Sorg je odnekud poznavao vlasnika elegantnih cipela, ali nije znao odakle. “Slušaj me, ratni junače.” Promuklost njegova krvnika također mu se učinila poznatom. “Sada ćeš mi nešto reći. Dat ćeš mi nekoliko obavijesti. Platit ću ti za njih.” “Dobro”, rekao je brzo Sorg. Prisjetio se svoga sugovornika. Godina 1914. Početak rata. Ucjenjivao je jednu udanu ženu, koja svojim tupim mozgom nije mogla dokučiti povijesne događaje, a netom objavljeni rat asocirao ju je jedino na neđostajanje njezina mobiliziranoga muža u kući. Sorg joj je obećao da neće nikome spomenuti njezine antidržavne izjave ako ga obdari onim čime ju je priroda darežljivo opremila. Žena je pristala i toga istog dana otišla u povjerenstvo za ćudoređe wroctawske policije da se prituži. Tamo je naišla na puno razumijevanje. Sutradan u dogovoreno vrijeme Sorg je začuo kucanje na vratima. Pritrčao im je, spreman primiti nesretnu žrtvu, otvorio ih i ugledao nekoliko muškaraca odjevenih u crno. Jedan od njih, nabijeni brinet, napao ga je tako bijesno da Sorg umalo nije izgubio život pod blistavim ulaštenim cipelama. “Pitajte.” “Prerušavaš se u mornara i napaljuješ dame iz višega društva?” “Da.” “Namještaš tim damama i druge maskirane tipove? Kočijaše, fijakeriste, gladijatore...” “Ne ja, netko drugi...” “Jedna dama je rekla da naziva tebe, a ti sređuješ.” “Tako je. Ali ja nazivam nekog drugog i sređujem druge žigole.” “Plaćen si za to?” “Da, imam proviziju.” Ispitivač je prišao Sorgu, koji je i dalje sjedio na podu i zgrabio ga za kosu. Sorg je osjetio kiseli zadah mamurluka.


“Koga nazivaš za dečke?” “Norberta Rissea.” Sorg nije više htio osjećati zadah mamurluka i brzo je iz sebe izbacivao riječi. “Toga pedera. Posluje na brodu Wolsung. To je ploveći bordel.” “Evo ti”, ispitivač mu je dobacio nekoliko novčanica. “Unajmi si sobu u hotelu Sieh dich führ u Klaingroschstrasse i uzmi neku jeftinu djevojčuru. Nemaš za gospođicu koja ti je pravila društvo.” Muškarci su odlazili, a Sorg je i dalje sjedio na tlu. “Sada ćete se odvesti na taj brod, Smolorz”, začuo je Sorg. “Saznajte sve o četiri mornara. Ovdje su vam njihove slike.” Sorg je krajičkom oka vidio kako njegov krvnik uručuje Smolorzu omotnicu i udaljava se brzim korakom. “Gospodine Mock!” zazvao je Smolorz i pokazao Sorga. “A što s ovim? Pa vi ste ga osobno ispitivali... Još će ga ta životinja ubiti...” “Neće mu biti ništa... Vidite li negdje ubojicu, Smolorz?” Mock se vratio i približio žrtvi. Čučnuo je i otrgnuo mu Baltički križ s odore. Prišao je prolazu između zgrada i nagnuo se nad rešetku odvoda. Podzemne vode grada tiho su bućnule. “Kupi si novi na sajmištu”, zaključio je Smolorz. “Odvezite se, Smolorz, tom Risseu, a ja ću pokupiti djevojku”, rekao je Mock, ne komentirajući pogled svoga podređenog. Za trenutak su iza Krzywanijeve trafike ostali samo Sorg i Smolorz. “To ti je pravda”, rekao je za sebe Smolorz gužvajući u ruci posjetnicu koju je dobio u krčmi od čovjeka sa zulufima i manirama sobara. “On s djevojkom, a ja - pederu.” Sorg je šutio i prstom ispitivao materijal na odori - na mjestu gdje je do maloprije visio Baltički križ.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. POLA DVA NOCU Wirth je pokrenuo motor. Mock se teško spustio na stražnje sjedište auta, tik do djevojke. Njegovo odijelo bilo je prožeto zadahom duhana, od njega je dopiralo sjećanje na alkohol i skupu kolonjsku vodu. Djevojka je bila zaintrigirana čovjekom s kojim još nikada nije


razgovarala, iako ga je često viđala u svojoj kući. Njezino zanimanje raslo je zbog okolnosti njihova susreta: mračna noć, poljupci u slijepoj uličici i ljudi koji su izgledali poput ubojica. Odjednom ju je obuzela nelagoda. Misli joj je zaokupio krvnik Alfreda koji - ponižen i prebijen - pokušava doći k sebi u jednom od najodvratnijih kutaka ovoga grada! Zgađeno se okrenula od Mocka. “Neću ništa reći tvojemu ocu, Christel.” Mock je htio položiti ruku na djevojčino rame, ali se na vrijeme suzdržao. “Možete pričati što god vam se sviđa”, zarežala je Christel Rühtgard i zagledala se u vojno groblje na uglu Kirschallee i Lohestrasse. “Nije me briga što mislite vi i moj otac...” “Nisam to rekao”, uzdahnuo je Mock, “da bih pridobio tvoju simpatiju ili te umirio nakon ljubavne scene u mirisnoj slijepoj uličici...” “A zašto ste onda to rekli?” Christeline su oči plamtjele. “Jer nisam znao kako započeti razgovor.” Mock je pogledao njezine bujne grudi i malo se odmaknuo, prestrašen svojim mislima. “Ne započinjite ga uopće! Nemam o čemu s vama razgovarati.” Nastala je tišina. Mock je bio umoran i najradije bi bio razmaženu gospođicu prebacio preko koljena te joj odmjerio dobar udarac. Pomisao koje se maloprije prestrašio bila je vrlo nevina u usporedbi s time kako je Mock zamislio posljedice vrućega udarca. Prilijepio je obraz uz hladno staklo i tupo zurio u Južni park, u koji su ulazili. Sklapale su mu se oči. Pod kapcima su se pomicala svjetla pivnice Kod tri krune, zatim tiha groblja. Negdje u daljini šumorilo je drveće, zviždala stolarska blanja, plakalo malo dijete koje je stiskalo svoje lišće mokro od suza uz lice umornoga muškarca. Sada ga je ručicama grlilo oko vrata i nastojalo nešto reći, povlačilo ga za ruku, kriveći od uzrujanosti usta i vikalo uzbuđenim glasom: “Gospodine Mock, probudite se! Vozač pita kamo se vozimo!” Mock je protrljao oči, iz džepa izvukao sat i pogledao iznervirano lice Christel Rühtgard. “Htio sam te odvesti kući”, progunđao je. “Da ne budeš izvrgnuta dobacivanjima pijanaca.” “Takvih poput vas?” Mock je izašao iz horcha i osvrnuo se naokolo. Bili su pri kraju Hohenzollernstrasse. S desne strane vjetar je puhao kroz krošnje


drveća Južnoga parka. S lijeve su snom pravednika spavah siti stanovnici suvremenih obiteljskih kuća i velebnih vila. Nitko od njih nije primao užasne poruke iz ruku mahnitih ubojica, nikoga nije grlilo oko vrata dijete koje je iznenada ostalo samo, a možda i siroto, nije im određivana makabrična pokora za izmišljene grijehe. Mock je obišao automobil, otvorio vrata i pružio ruku djevojci. Ona je pak prezrela njegovu uslužnost i sama vješto iskočila na pločnik. “Takvih poput mene”, odgovorio joj je. “Takvi su osobito pogibeljni.” “Nemojte od sebe praviti demona”, rekla je gospođica Rühtgard i krenula prema parku. “Stanujem nedaleko. Ne želim da me pratite.” “Nedaleko odavde”, povikao je za njom, “moji su ljudi jutros pronašli čovjeka nogama obješenog o drvo!” Christel Rühtgard zaustavila se i pogledala Mocka s takvom odbojnošću kao da je upravo on vlastoručno dekorirao drveće mrtvacima. Na trenutak su stajali bez riječi. “U ovom parku nije sigurno kao na promenadi uz gradski bedem u nedjeljno jutro”, rekao je Mock. “Kada ljudi poslije crkve idu na sladoled. Ovdje je noću strašno, a trupla vise po drveću ili isplivavaju iz ribnjaka.” “Zbilja nećete ništa reći mojemu ocu o meni i Frediju?” upitala je tiho Christel. “Pod uvjetom da te otpratim do kuće.”

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. DVA NOCU Hodali su šuteći kroz mračni park, u kojemu se tu i tamo pojavljivao otočić svjeda koje je padalo s malobrojnih svjetiljki. Mock je zapalio cigaretu. “Ne znate kako započeti razgovor”, nasmijala se tiho gospođica Rühtgard. Hodala je ponosno i opušteno. Odbojnost je zamijenila lagana veselost. “Znam kako započeti, ali ne znam hoćete li razgovarati sa mnom o onom što me zanima.”


“Neću s vama razgovarati o Alfredu Sorgu. Zanima li vas neka druga tema?” “Inteligentna si, mlada damo. S tobom se može razgovarati o svemu.” Mock je postao svjestan da joj je izrekao kompliment i postidio se kao školarac. “No da bi se pokrenula razna pitanja, treba se bolje upoznati...” “Htjeli biste me bolje upoznati? Nije vam dovoljno to što vam o meni govori moj otac?” “Sjećam se što je govorio tvoj otac u rovovima pod Dyneburgom. Bila si mu jedina šansa za preživljavanje. Spasila si ga, draga Christel.” Mock je zastao i snažno strugnuo potplatom cipele po površinskom sloju aleje. Kada je ustanovio da je ugazio u uspomenu kakve ostavljaju u parkovima Bert i njegova braća, potisnuo je kletvu. Zatim je obrisao potplat o travu i vratio se prekinutoj niti. “Ali ne samo njega. Spasila si i puno ruskih vojnika. Da nije bilo tebe, tvoj bi se otac bacio sam s karabinom na ruske rovove i poubijao puno njih, nakon čega bi i sam poginuo...” “Zašto smatrate cia je imao samoubilačke pomisli?” Christel je u slabom svjetlu promatrala kako Mock vadi kockastu maramicu i briše prašinu sa zaprljanoga vrška cipele. “Puno nas je imalo samoubilačke pomisli”, progunđao je. “Puno nas je naprezalo maštu i nije vidjelo kraj rata. Tvoj otac je vidio. Ti si za njega bila kraj rata.” “Pričao vam je o meni?” “Neprestano.” “A vi ste ga ozbiljno slušali? Suosjećali s njime? Koliko znam, nemate svoje djece... Koliko se može slušati o nečijoj djeci, o dečkima koje rastura energija i o osjetljivim djevojčicama?” “Za njega nisi bila osjetljiva djevojčica.” Mock je ovaj put izvukao bijelu uštirkanu maramicu i obrisao njome čelo pod polucilindrom. Rujanska noć bila je skoro vruća. “Bila si idejom voljenoga djeteta. Idejom u platonskom smislu. Uzor, arhetip... Nakon razgovora s njim zavidio sam mu... I sam sam htio imati takvo dijete...” “A nakon današnje večeri”, Christel je pogledala Mocka očajnički, “i dalje biste htjeli imati takvu kćerku?” “Jedna večer ne briše cijeli život.” Iako je to izrekao vrlo brzo, Mock je bio siguran da je djevojka čula “ne” u njegovu odgovoru. “Ne


znam kako je među vama za svaki dan...” Mock joj je ponudio ruku. Christel ga je nakon trenutka oklijevanja delikatno primila pod ruku. Hodali su oko ribnjaka. “Prebili ste mi prijatelja”, rekla je tiho. “I trebala bih vas mrziti. A ipak ću vam reći kakav je moj otac za svaki dan... On je samoživ. U svakom dečku s kojim se sprijateljim, koji me posjeti, vidi svoga suparnika... Jednom mi je rekao da sam nakon smrti svoje majke, imala sam tada dvije godine, skakala od veselja... Radovala sam se jer je umrla moja mama, moja navodna suparnica... Obratite pozornost... Na njegovom pisaćem stolu uvijek leže Freudove knjige. U jednoj od njih je debelo podcrtao izlaganje tvorca psihoanalize o Elektrinom kompleksu. Čitave stranice naškrabane odvratnim, razmazanim tušem...” “Shvati svoga oca.” Mock se osjećao neugodno zbog djevojčine blizine. Mlade dame trebale bi se susretati s mladićima u pratnji gardedama. Ne bi trebale sudjelovati u okupljanjima na kojima su pripiti, požudni muškarci iz plebsa. Christel je pustila Mockovu ruku i rastreseno se osvrnula. “Ponudite me, molim vas, cigaretom”, zatražila je. Mock joj je pružio tabakeru i kresnuo žigicom. “Muškarci uvijek kresaju žigice prema sebi, znate li to? I vi ste tako napravili. Vi ste stopostotni muškarac.” “Svatko bi se osjećao stopostotnim muškarcem da šeće u blagu noć kroz park u društvu mlade i lijepe dame.” Mock je odjednom postao svjestan da opet udvara kćeri svoga najboljeg prijatelja. “Ispričavam se, gospođice Rühtgard, nisam to htio reći. Sada sam uz vas prije kao Kerber nego Romeo.” “Ali ta druga uloga definitivno je draža svakoj ženi”, nasmijala se gospođica Rühtgard. “Zbilja?” zapitao je Mock i blagoslovio sjene parka koje su pokrile njegovo rumenilo. Grozničavo je tražio neki prikladan kalambur, duhovitu dosjetku, ali ga je pamćenje izdalo. Prolazile su minute. Gospođica Rühtgard nevjesto je pušila cigaretu i nasmiješeno ga pogledavala čekajući odgovor. Obuzela ga je ljutnja na samoga sebe i ovo derle koje ga vrti oko maloga prsta. Najviše ga je ljutilo što mu takva uloga odgovara. “Prestani, draga moja”, neznatno je podignuo glas odustajući od


forme “gospođice Rühtgard”. “Nisi žena. Još uvijek si dijete.” “Jesam li?” upitala je nestašno. “Djetetom sam prestala biti u Hamburgu. Možda želite znati u kakvim okolnostima?” “Želim znati nešto drugo”, rekao je Mock protiv sebe. “Poznaješ li kolege Alfređa Sorga koji se maskirani predaju na dispoziciju bogatim damama?” “Što to znači ‘na dispoziciju’?” upitala je gospođica Rühtgard. “Ne znam o čemu govorite? Još sam dijete.” Mock je zastao i obrisao znoj s čela. Odmaknuo se malo od svoje pratiteljice. Bio je svjestan da suvišak cigareta ne popravlja vonj njegova daha. Iritiralo ga je što mu se Christel primaknula, a oči su joj postale velike i naivne. “Što to znači ‘na dispoziciji’?” ponovila je pitanje. “Poznaješ li četvoricu mladića”, Mock se odmaknuo od djevojke i prestao vladati sobom, “koji se maskiraju u mornare i seksualno ugađaju bogatim damama? To su kolege tvojega prijatelja Alfreda Sorga. Možda se i sam Alfred prerušava i jebe ih? Prerušava li se tako i za tebe?” Mock se ugrizao za jezik. Bilo je već prekasno. Nastala je tišina. Iznad ribnjaka dizala se hladnoća. Gasila su se svjetla u restauraciji Južni park. Služavka je čekala prvi bljesak zore da izađe s Bertom u šetnju. Mrtvaci su visjeli na drveću i podizali se iz vode. Mock se osjećao podlo i nije gledao prema gospođici Rühtgard. “Isti ste kao i moj otac. On se stalno pita tko me posljednji okrenuo.” Njezino lice bilo je skamenjeno od bijesa. “Začas ću mu reći da to zanima i vas. Prenijet ću mu cijeli naš razgovor. Tada će shvatiti da ljudi ne prestaju biti muškarci i žene, premda nosili na prsima natpis ‘otac’ ih ‘kći’. Čak i vi, uvijek tako suzdržani, dali ste se ponijeti i opijali se riječju ‘udovoljiti’. Činili ste mi se posve drugačijim...” “Ispričavam se.” Mock je zapalio posljednju cigaretu. “Upotrijebio sam neprimjerene riječi, gospođice Rühtgard. Molim vas da mi oprostite. Nemojte reći za naš razgovor ocu. To bi uništilo naše prijateljstvo.” “Trebali biste dati oglas u Schlesiche Zeitung”, zamišljeno je rekla Christel. “Glasio bi: ‘Lišavam ljude iluzija, Eberhard Mock’.” Mock je sjeo na klupu i - da bi povratio nadzor nad sobom - počeo u mislima prizivati prve stihove Lukrecijeve poeme De rerum natura,


na čiju je temu svojedobno pisao seminarski rad. Kada je stigao do prizora ljubavnih zanosa Marsa i Venere, obuzeo ga je bijes. Iznenada je postao svjestan da se nije divio Lukrecijevim heksametrima, već se pitao kako su ljubavnici sputani Vulkanovom mrežom izvodili ljubavne pokrete. “Trebam li se osjećati krivim zato jer sam pred tobom ogolio tu kreaturu Sorga?” rekao je glasom piskavim od uzrujanosti. “Što sam te spasio od liječnika za venerične bolesti? Ne mora te brinuti sifilis, ha? Pa u bliskom si dodiru s jednim od najistaknutijih specijalista za ‘kavalirske bolesti’! Trebam li imati grizodušje zato što sam ti ukazao kako je tvoj vitez na bijelom konju de facto krevetni potrčko?” “Kako je to tipično!” kriknula je gospođica Rühtgard. “Vitez na bijelom konju! Kakvi stereotipi! Ne shvaćate da ne čekaju sve žene na kraljevića iz bajke, već na nekoga tko je...” “Tko će ih valjano obraditi”, upotpunio je Mock bijesno. “Nisam na to mislila”, zanijekala je tiho gospođica Rühtgard. “Htjela sam reći ‘tko će je zavoljeti’.” Ugasila je cigaretu o korijen drveta. “Fred je drag momak, ali znam da je protuha. Niste me lišili iluzija o njemu, već o sebi samom. Otvorila sam vam srce, a vi me niste htjeli saslušati. Izrekli ste lijepi tekst o gardedamama. Niste htjeli... Samo me opominjete i upozoravate. Kao pravi policajac. Kada ćete prestati biti policajac? Poslije smrti? Laku noć, gospodine policajče. Molim vas da me ne pratite. Više volim društvo obješenjaka i utopljenika. Draže mi je od vašeg.”

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. CETVRT DO DEVET UJUTRO Mock se probudio u zatvoreničkoj ćeliji broj tri. Kroz prozorčić s rešetkama provlačila se jutarnja svjetlost. S dvorišta Ravnateljstva policije dopirali su zvuci uobičajenoga jutarnjega kretanja. Zarzao je konj, o kamenu ploču tresnulo je nekakvo staklo, netko je nekome zazvao sto tisuća gromova. Mock je s naporom sjeo na prični i protrljao oči. Bio je žedan. Na svoju radost, opazio je vrč na stoliću pored prične. Iz njega je dopirao intenzivan miris mente. Vrata su se


otvorila i u njih je stao čuvar Achim Buhrack. U ruci je držao ručnik i britvu. “Neprocjenjivi ste, Buhrack”, rekao je Mock. “Sve pamtite. I britvu, i buđenje na vrijeme, čak i mentu...” “Iako vam zapravo danas nije trebala.” Buhrackove oči izražavale su čuđenje. “Danas vam neće...” “Neće trebati”, Mock je uručio Buhracku šalicu, “ni danas, ni nikada više. Prestat ću se opijati i neću biti mamuran.” Iz druge je šalice nalio vodu u lavor, uzeo od Buhracka ručnik i britvu. “Što, ne vjerujete mi, Buhrack? Ćuli ste već puno takvih izjava?” “Joj, puno, puno...” progunđao je čuvar i izašao prije nego što mu je Mock dospio zahvaliti. Kriminalistički asistent skinuo je košulju, oprao se ispod pazuha i sjeo na pričnu. Iz džepa je izvadio vrećicu pudera. Zaronio je u nju ruke i utrljao puder pod pazuha, a zatim ga obilno usuo u cipele. Idućih deset minuta skidao je čekinju s lica, što nije bilo jednostavno uzevši u obzir tupu britvu. Posao mu nije olakšavala ni uporaba običnoga sapuna, koji se brzo sušio i skrućivao. Mock je s nelagodom odjenuo jučerašnju košulju. Otac sigurno brine, pomislio je. Zamislio je oca kako skakuće na jednoj nozi s čarapom koja mu visi s drugoga stopala. “Loče i loče”, začuo je čangrizavi glas. Mock je iznenada osjetio žudnju za bocom i gluhom, praznom noći nakon velikoga pijanstva. Obukao je cipele, ustao i izašao iz ćelije. Srdačno se rukovao s Buhrackom i krenuo sumornim hodnikom posred jutarnjih zvukova iz ćelija: dahtanja, zveckanja porcija, zijevanja i puštanja vjetrova. S olakšanjem je napustio zatvorsko krilo i počeo se penjati stepenicama. Išao je polagano, razmišljajući kako će na dim prve današnje cigarete reagirati teški katran koji mu je obložio pluća i zavukao se pod lubanju.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. DEVET UJUTRO U Mühlhausovu kabinetu svi su se pojavili točno na vrijeme. Mühlhausov tajnik Von Gallasen poslužio je na stol vrč s vrućim čajem


i devet čaša u visokim metalnim košaricama. Rujansko sunce peklo je vratove istražitelja posjednutih leđima prema prozoru i rasvjetljavalo pruge duhanskoga dima. Mock je zastao na pragu s nezapaljenom cigaretom u ustima i pogledao nazočne. Osjetio je snažan ubod u prsima. Nije bilo Smolorza. “Što vi radite ovdje, Mock?” Mühlhaus je oslobodio usta viška dima iz lule. “Pa vraćeni ste u ćudorednu komisiju. Jučer ujutro u Južnom parku otkazao sam vaš premještaj u komisiju za ubojstva. Zar ste zaboravili? Jeste li se danas prijavili svom šefu savjetniku Ilssheimeru?” “Gospodine komesaru”, Mock je bez poziva sjeo između Reinerta i Kleinfelda, “na ovom se svijetu puno ubijalo u ime Boga i cara. Ubijaju se ljudi s imenom vladara na usnama. Tijekom posljednja tri dana u ovome gradu ubijalo se u moje ime. Ime Eberharda Mocka postalo je zaštitni znak te životinje. Ubio je šestoricu ljudi i možda osirotio djetešce koje mi je jučer plakalo na rukama. Oprostite, ali ne želim danas popisivati svodnike i provjeravati zdravstvene iskaznice prostitutkama. Sjedit ću ovdje s vama i razmišljati kako uništiti toga kurvinog sina koji ubija u moje ime.” Nastala je tišina. Mock i Mühlhaus odmjeravali su se pogledom. Ostali su zurili iznad zaparenih čaša u šefa komisije za ubojstva. Mühlhaus je odložio lulu prljajući spise mrvicama svijetloga duhana Virginia. “O tome tko će ovdje sjediti”, rekao je tiho, “odlučujem isključivo ja. Nije tajna da vas smatram izvrsnim policajcem. Da vas želim vidjeti u svojoj komisiji. Ali nakon ‘slučaja četiri mornara’. Tek tada.” Mühlhaus je gurnuo u lulu šiljak za čišćenje i silovito ga vrtio u čibuku. “Odmorite se i izađite odavde”, Mühlhausov je ton za razliku od izraza njegovih očiju bio neobično blag. “Na neko vrijeme. Dok ne završi istraga. Ne želim više mrtvaca. Zato ne možete nikoga preslušavati... Ne znamo neće li ta svinja izmisliti nešto novo... Neće li početi ubijati svakoga s kim porazgovarate... Kasnije, kada ga zatvorim u ćeliju, pozdravit ću vas među svojim ljudima. Razgovarao sam o tome sa savjetnikom Ilssheimerom. Rado se suglasio s vašim premještajem. Ali sada morate otići. Nemojte misliti da nam nećete pomagati u istrazi. Otići ćete doktoru Kazniczu. Razgovarat će s vama i


možda naleti na ubojičin trag u vašim sjećanjima.” Mock je pogledao kolege posjednute oko stola. Svi su proučavali boju vrućega napitka koji je ispunjavao njihove čaše. Bili su naučeni slušati nadređene. Nisu poznavali riječi protivljenja, nisu imali osjećaj krivnje, u njihove uštirkane okovratnike odavno nije plakalo nijedno dijete. “Nemoj se sažalijevati, Mock. Nisi vrijedan ni mrve sažaljenja.” “Svi znamo”, Mock je i dalje sjedio, “da je ubojica započeo spektakularnim zločinom, a zatim ubio još dvije osobe koje sam ispitivao. Poslušajte me, gospodo! Predlažem...” “Ne zanima nas što predlažete, Mock”, prekinuo ga je Mühlhaus. “Hoćete li nam dopustiti da radimo ili vas moram izbaciti? Moram li vas kazniti stegovno?” Mock je ustao i približio se Mühlhausu. “Najprije kaznite svoga tajnika Von Gallasena. I on je pogriješio. Donio je dvije čaše viška. Vas je sedmorica. Smolorza još nema, mene više nema.” Prišao je stolu i zbacio rukom dvije čaše, koje su ispustile posljednji zveket na kamenom podu. Naklonio se i izašao iz kabineta šefa komisije za ubojstva.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. POLA DESET UJUTRO Prozori velikoga kabineta kriminalističkoga savjetnika Josefa Ilssheimera gledali su na Ursulinenstrasse - točnije rečeno - na dvovodni krov hotela Stadt Leipzig. Ilssheimer je volio gledati jednoga u njemu zaposlenog službenika koji je u slobodnim trenucima slagao u ladici raznobojne olovke u stanovitom stalnom i nepromjenjivom poretku, zatvarao oči i naslijepo vadio jednu od njih, nakon čega je povlačio na papiru crtu provjeravajući je li izvukao pravu olovku. I sada je Ilssheimer promatrao službenikovo natjecanje s vlastitim prostornim pamćenjem. Sefu komisije za ćudoređe to je ipak dosadilo brže no obično, pa se sjetio da već nekoliko minuta za njegovim okruglim stolom sjedi Eberhard Mock i šutke čeka zapovijedi i naputke. Ilssheimer je obuhvatio pogledom svoj kabinet, od poda do stropa


zatrpan spisima slučajeva koje je pod njegovim vodstvom tijekom dvadeset godina vodila komisija za ćudoređe wroclawskoga Ravnateljstva policije. Ponosio se redom koji je tu vladao i nije dopustio - unatoč sugestijama niza ravnatelja policije - da se ta građa prenese u glavni arhiv, smješten u prizemlju zgrade. “Zao mi je, Mock”, počeo je Ilssheimer, “što vise ne vodite ‘slučaj četiri mornara’. Nedvojbeno to nije ugodna situacija za vas.” “Hvala na riječima utjehe.” “No ipak nećete biti posve uklonjeni s istrage.” Ilssheimer je bio malo pogođen zato jer Mock obraćajući mu se ne rabi izraz ‘gospodine savjetniče’. “Razgovarat ćete s doktorom Kazniczem. On će od vas izvući informaciju koja će Mühlhausu pomoći da uhvati ubojicu.” “Već sam preživio jednu psihoanalitičku seansu s doktorom Kazniczem i iz toga nije proizašlo ništa.” “Isuviše ste nestrpljivi, Mock.” Ilssheimer se nagnuo nad svoga sugovornika i prevario se: nije oćutio zadah alkohola. Započeo je šetnju po svom kabinetu ruku prekrštenih na leđima. “A sada me ozbiljno poslušajte. Izdajem vam službeni nalog. Sutra ćete otputovati u Kudowu s doktorom Kazniczem. Ostat ćete ondje onoliko dugo koliko bude potrebno...” “Ne želim imati ništa s doktorom Kazniczem.” Mock je osjećao da ovaj razgovor neće proći bez teških i bolnih argumenata. “Ne želim ga vidjeti. Mislite li, gospodine savjetniče, da od mene može nešto izvući čovjek kojemu ne vjerujem i kojega ne volim...” “Ja vas posve razumijem, Mock”, Ilssheimer je sav procvao čuvši svoju titulu. “I doktor je svjestan da mu niste skloni. Zato je odlučio promijeniti metodu...” “O, to je zanimljivo”, progunđao je Mock. “Više neće sa mnom razgovarati kako sam krao jabuke s tezge, više me neće pitati što sam osjećao dok sam kao šestogodišnjak prskao sifonom prolaznike pod svojim prozorom?” “Ne.” Mockove riječi očito su zabavile kriminalističkoga savjetnika. “Doktor Kaznicz će vas podvrgnuti hipnozi. On je izvrstan stručnjak na tom području.” “Ne sumnjam. Ipak neka nekoga drugog podvrgava svojim metodama. Ja sam policajac i želim voditi normalnu istragu”, Mock je sa svakom riječi bio sve uzbuđeniji. “Pogibaju ljudi s kojima sam bio u


dodiru za vrijeme istrage u ‘slučaju četiri mornara’. Ne moram ni sa kim razgovarati osobno, ne moram nikoga ispitivati. To može raditi netko drugi... Mogu to obavljati telefonski... Imam sjajnu i jednostavnu ideju...” “Ne shvaćate, Mock, da s vama nitko ne kani raspravljati? Ponavljam, izdao sam vam službeni nalog i ne tiče me se hoćete li gledajući Kaznicza plakati i lupati nogama od ljutnje.” Nastala je tišina. Ilssheimer je kroz prozor pogledao službenika koji je vježbao pamćenje. Odlučio je nastaviti. “Puno pijete, Mock.” Naslonio je glavu na dlanove i upro pogled u svoga podređenog. Postojala su vremena kada su se zločinci povijali pod Ilssheimerovim pogledom. “Puno policajaca previše pije, a njihovi nadređeni to toleriraju. Ali ja ne!” zaurlao je. “Ja ne toleriram alkoholizam, Mock! Alkoholizam vas vodi otkazu! Razumijete, do sto đavola?!” Ilssheimer je upiljio svoje crne oči u Mockovo lice. Nekoć bi pogledom progorio rupe u otvrdnulim savjestima kriminalaca. Pomalo ironičan izraz Mockova lica govorio mu je da su ta vremena već odavno prošla. Mock je ustao i borio se s valom gnjeva koji se prikupljao u njemu. Prvi je put nakon puno godina osjetio da ima prevagu nad Ilssheimerom, da će jedna njegova riječ uništiti šefa moralke. Mock je stavio ruke na leđa i prišao prozoru. To mi neće proći, to mi neće uspjeti, mislio je primjenjujući načelo obrambenog pesimizma. Prišao je vješalici za šešire i počeo vrtjeti šefov polucilindar u ruci. Novo novcato pokrivalo za glavu bilo je proizvedeno, kako je obavještavala unutarnja vrpca, u Hitzijevoj tvornici. “Kupili ste polucilindar?” upitao je, svjesno izostavljajući titulu. “A gdje vam je stari?” “Što vas se tiče, Mock! Jeste li poludjeli? Nemojte mijenjati temu!” Ilssheimer nije ni trepnuo. “Ja imam vaš stari polucilindar.” Mock se opijao svojom nadmoći. “Pronašao sam ga u sobi Augusta iz hotela Južni park.” “Ne shvaćam vas.” Ilssheimerove oči postale su zamišljene i odsutne. “Kao policajac iz komisije za ćudoređe ispitivao sam mušku prostitutku Augusta Strehla... To je istina... Mora da sam kod njega ostavio šešir.”


“Ne samo šešir. Ostavili ste, gospodine savjetniče, i neizbrisive uspomene u Augustovom srcu. Do toga stupnja neizbrisive”, Mock je blefirao misleći: ionako neću uspjeti, “da ih je August napisao. Vrlo zanimljive uspomene...” Mock je oslonio dlanove o Ilssheimerov stol i rekao vrlo polagano: “Zar ne mislite, gospodine savjetniče, da doktor Kaznicz sljedećih dana neće imati previše vremena? A osim toga znate li da sam slabo podložan hipnozi?” Ilssheimer je pogledao službenika, koji ovaj put nije iz ladice izvukao onu olovku koju je htio, i - uvidjevši svoju pogrešku - bijesno tresnuo registrator o zid. “Stvarno”, rekao je Ilssheimer, a izraz njegova lica nije se promijenio ni za dlaku. “U posljednje je vrijeme doktor Kaznicz vrlo zauzet...”

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. PODNE

Wirth i Zupitza zaustavili su svoj horch pored dućana s kolačićima u blizini sveučilišta. Izašli su iz automobila i krenuli prema osamnaestovjekovnom zdanju Ravnateljstva policije. Usput je Zupitza ušao u krčmu Opieli, gdje je kupio cigarete Silano. U predvorju zgrade Ravnateljstva solidna ograda onemogućivala je ulazak na stubište. Na njoj se vidjela strelica koja je sve one što ulaze bez i najmanje dvojbe usmjeravala do portirnice, gdje su s ratničkim izrazima lica i nakostriješenim brkovima sjedila dva podvornika: Handke i Bender. Jedan od njih telefonski je najavljivao nepoznate posjetitelje Ravnateljstva, drugi ih je podozrivo svrdlao očima kao da u zjenicama ima rendgenske zrake. Wirtha i Zupitzu nisu zaustavili ni pretraživali pogledom. To nisu činili nikada kada bi dolazak stranke najavio visoki policijski službenik. Bender i Handke, gledajući onižega kicoša i sumornog dugonju, konstatirali su da ili je prije sat vremena savjetnik Ilssheimer opisao više nego dobro. “Odnekud poznajem te njuške”, promrmljao je Handke promatrajući pridošlice, koji su nestajali iza ostakljenih vrata glavnoga predvorja.


“Poznajemo razne odvratne njuške”, odgovorio je Bender. “Takav nam je posao...” Wirth i Zupitza prešli su preko dvorišta i ušli u otvorenu kapiju u koju je upravo iz Ursulinenstrasse ulazio uhićenički furgon. Kružnim stubištem popeli su se na drugi kat i stali pred solidnim vratima opremljenim pločicom: “Odsjek III b. Šef: kriminalistički savjetnik, doktor Josef Ilssheimer, policajci: kriminalistički asistent Eberhard Mock, kriminalistički sekretari: Herbert Domagalla i Hans Maraun, kriminalistički narednici: Franz Lembke i Kurt Smolorz”. Zupitza je snažno pokucao. Nakon nekoliko sekundi otvorio im je tridesetogodišnjak sklon ćelavosti i - ne pitajući ništa - poveo ih uskim hodnikom. Ubrzo su se našli pred obličjem Eberharda Mocka. U velikom kabinetu stajala su tri radna stola. Za jednim od njih raširio se uspavani Mock, drugi je bio prazan, za treći - najbliže vratima s pločicom “Dr. Josef Ilssheimer” - sjeo je muškarac koji ih je uveo i nastavio prekinuti telefonski razgovor. Mock je pridošlima pokazao dva teška stolca. Šutke su sjeli. “Vruće, ha?” Mock se odlučio za ne baš originalni pozdrav. “Imam molbu na vas, Domagalla”, obratio se tridesetogodišnjaku sklonom ćelavljenju koji je telefonirao. “Biste li našim gostima mogli donijeti soda-vode?” Domagalla je bez traga čuđenja kimnuo, odložio slušalicu i izašao iz sobe. “Slušajte me sada pozorno.” Mock je ustao od stola i nezadovoljno protrljao svoj loše obrijani obraz. “Zajedno sa mnom činite istražiteljsku ekipu. Osim nas u njoj je i Smolorz. Naša baza će od sutra biti vaš ured, mjesto gdje držite kurvu Kitty i toga konobara iz Kralja ugarskoga. Tamo ćemo se naći na dogovoru svakoga jutra u devet.” Mock se iznenada zapiljio u Zupitzu. “Čemu se smiješ? Tome što ćeš se igrati policajca? Objasni mu to, Wirth!” Wirth je izveo nekoliko pokreta dlanovima koji su proizveli ozbiljan izraz na Zupitzinu licu. “Nakon završetka današnjeg dogovora”, nastavio je Mock, “tražimo Smolorza. Kada ga pronađemo, razdvajamo se. Smolorz će preuzeti zadaće koje ću mu odrediti. Zatim ću ja pješice i polagano hodati, a vi ćete za mnom i pozorno gledati slijedi li me netko. Čim ugledate nekoga sumnjivog, zgrabite ga za vrat. Razumjeli?” Kada je


Wirth kimnuo, Mock je iz sebe počeo izbacivati brze naloge. “Otići ću do plovećeg bordela Norberta Rissea. Znate taj bord?” Dobivši Wirthovu potvrdu, nastavio je: “Tamo će preslušati šefa. Nakon toga vi i vaši ljudi nećete ga ispuštati iz vida. Imate ga slijediti nepogrešivo i diskretno štititi. Izlažemo ga kao mamac. Netko će ga htjeti ubiti. Toga nekog ćete uhvatiti i zatvoriti kod sebe. A zatim ću ga ja htjeti upoznati. Sve jasno?” U sobu je ušao Domagalla sa sifonom i čašama. Poslužio je sve na praznom stolu, sjeo za svoj i rasprostro pred sobom plahtu Berliner Zeitunga. Na naslovnici je vrištao naslov uvodnika: “Tučnjave i obračuni na wroclawskom glavnom trgu”. Nikome nije bilo do pića. “Što si maloprije rekao svojemu pajdašu?” iznenada je upitao Mock. “Da ne zijeva bez potrebe”, odgovorio je Wirth. “To je sve?” “Ne, još nešto...” Wirth je oklijevao. “No, govori!” Mock je postao nestrpljiv. “Rekao sam da su ponekad policajac i bandit jedno te isto.” “Sveta istina”, dobacio je Domagalla preko novina.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. POLA JEDAN POSLIJEPODNE Podvornici Bender i Handke dugo su razmišljali hoće li propustiti sljedećeg pridošlicu. Njihovu sumnju nije pobuđivala njegova osoba dobro su ga poznavali - već njegovo stanje. Kriminalistički narednik Kurt Smolorz nije zaudarao po alkoholu, ali se njihao i glupo smješkao. Podvornici su zadržali Smolorza u svojemu malom uredu, stavili pred njega šalicu vrućega čaja, stali pored prepreke i počeli se savjetovati tihim glasovima. “Sredio je mamurluk pivicom”, promrmljao je Handke Benderu. “Ali zašto od njega ne zaudara rakija?” “Vrag će ga znati”, odgovorio je Bender. “Možda se nečega nažderao. Čuo sam da peršin ubija svaki zadah.” “Da”, laknulo je Handkeu. “Sigurno se nažderao peršina. Osim toga


nismo dobili nalog da zadržimo svakog pijanog policajca. Ovaj uopće nije pijan, nego nekakav...” “U pravu si”, razvedrio se Bender. “Otkuda da znamo je li policajac pijan ili je dobre volje? Samo po zadahu. A ovome iz gubice ne smrdi po rakiji...” “Najbolje da nazovemo Mocka.” Handke se smrknuo. “Nikako Ilssheimera. Ta stjenica ne podnosi alkohol. Ali Mock je čovjek na mjestu. On će odlučiti što će napraviti s kolegom.” Što su odlučili, to su i učinili. Ubrzo je Mock otrgnuo svoga podređenog od šalice s čajem i - diskretno ga pridržavajući pod ruku poveo nadesno, hodnikom do kraja, gdje se nalazio toalet. Jedna kabina bila je zauzeta, o čemu je svjedočio natpis “Zauzeto” koji se pomicao okretanjem brave iznutra. U drugu su ušli Mock i Smolorz. Stajali su bez riječi i čekali da se susjedna isprazni. Uskoro su čuli dugo očekivani zvuk potezanja lanca i šum vode koja je istjecala iz kotlića. Lupnula su vrata kabine, lupnula su vrata toaleta, zaškripali su od bijesa Mockovi zubi. “Gdje si bio, gade?!” zarežao je Mock. “Gdje si se tako nalio?!” Smolorz je sjeo na školjku i zagledao se u smeđu lamperiju zida. Šutio je. Mock ga je uhvatio za revere sakoa, podignuo i pritisnuo o zid. Ugledao je nasmijane oči s crvenim bjeloočnicama, vlažne nosnice i krive zube. Prvi je put primijetio da je Smolorz ružan. Vrlo ružan. “Gdje si bio, kurvin sine?!” zaurlao je Mock. Osmijeh je rastegnuo ružičastu Smolorzovu kožu, svijetle pjege na obrazima prestale su se razlikovati, na brkovima su se bijeljela zrnca praha, vrat je ispuštao udaljeni miris skupih damskih parfema. Smolorz je bio odvratan. Mock je zamahnuo, ali je istoga trena spustio ruku. Izišao je iz kabine i tresnuo njezinim vratima tako snažno da je reza poskočila i nad kvakom se pojavio natpis “Zauzeto”. Smolorz je pokušavao otvoriti vrata, ali se reza savinula i nije se dala pomaknuti. Začulo se lupanje po vratima. Mock je prišao zaključanoj kabini. Njegove ulaštene cipele glasno su zalupkale. Ispod vrata kabine ispružila se Smolorzova ruka. Na podnim pločicama pojavila se posjetnica. “Tamo sam bio”, odjeknuo je glas utamničenoga, a zatim je položio drugu posjetnicu. “A ovdje su stanovali ubijeni mornari.” Mock je podignuo obje. I na jednoj i na drugoj osim otisnutoga


stajale su i rukom ispisane bilješke. Na prvoj, urešenoj grbom, bilo je otisnuto: “Barunica Mathilde von Bockenheim und Bielau, Wagnerstrasse 13”, na naličju je pak bio nalog ispisan okruglim ženskim rukopisom: “Izvolite me posjetiti danas u mom budoaru, u protivnom slučaju donositelj ovoga pisma izgubit će posao kod mene.” Na naličju druge posjetnice s otisnutim “Dr. Norbert Risse, organizacija zabava i plesnih igara, brod Wolsung” Mock je prepoznao neuredni Smolorzov rukopis: “Četiri mornara, Gartenstrasse 46”. Izašao je iz toaleta i zapalio cigaretu. Krenuo je bodro, osjećajući da njegova pluća i glava dobro reagiraju na već deseti današnji priljev nikotina. Prolazeći pored vratarnice, rekao je podvornicima: “Smolorz će malo prosjediti na zahodu. Ne osjeća se najbolje.” “Takav posao...” progunđao je portir Bender.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. TRICETVRT DO JEDAN POSLIJEPODNE Mock je ušao u svoju sobu mašući posjetnicom Norberta Rissea. Wirth i Zupitza još su sjedili na teškim stolcima. Zupitza je držao sifon i štrcao soda-vodu u visoke čaše. Jednu od njih pružio je Wirthu, drugu - Mocku, koji je upravo ulazio. Taj je iskapio sadržaj čaše zamalo u jednom gutljaju i bacio Risseovu posjetnicu na stol. “Odvest ćemo se tamo”, pokazao je kratkim prstom na adresu koju je nažvrljao Smolorz. “Napravit ćete ono što sam vam rekao, s jednom iznimkom: nećete pratiti Rissea, već onoga koga ću ispitati na toj adresi, shvaćate? Na primjer kućepazitelja ili nekoga od susjeda.” Za vratima koja su vodila u Ilssheimerov kabinet čulo se gnjevno urlanje. Mock je prišao vratima i počeo prisluškivati. “Kakav je to nered, dođavola!” Ilssheimerov glas bio je dubok i oteščao od bijesa. “Vi ste policijski pisar, Domagalla, i dužni ste čuvati red u našem arhivu!” “Gospodine savjetniče, ta djevojčura je mogla napraviti tetovažu nedavno.” Mock je u Domagallinu glasu osjetio snažno susprezanje. “U našem katalogu imamo abecedni red, prema prezimenima, ne prema posebnim znacima.”


“Vi nemate pojma o našem katalogu!” vrisnuo je Ilssheimer. “Sam sam uvodio razne potkataloge, među inim i katalog posebnih znakova prepoznavanja. To me zamolio Mühlhaus! Da bi se u slučaju problema s identifikacijom trupla neke prostitutke moglo pozvati na taj katalog! A sada kada je nekakva uličarka napravila samoubojstvo Mühlhaus mi se obraća i kaže: ‘Pogledajte u svoj izvrsni arhiv i pronađite mi uličarku sa sunašcem tetoviranim na stražnjici.’ I što? A ja mu govorim: ‘Na žalost, gospodine savjetniče, nemam takvu, u mojemu arhivu vlada nered.”’ Domagalla je rekao nešto tako tiho da Mock nije mogao čuti. “Do sto đavola!” zaurlao je Ilssheimer. “Nemojte mi samo reći da je ta kurva doputovala na gostovanje za vrijeme rata i da je zato nema u našem arhivu! Za vrijeme rata ja sam ovdje radio i vodio registar kako valja!” Domagalla je opet nešto promrmljao. “Gospodine Domagalla...” Mock je prislonio uho uz vrata. Ilssheimer je siktao, što je bilo dokaz najvećeg afekta. “Ja znam da u zatvorskom arhivu imaju točne opise svih tetovaža...” Mock više nije slušao. Ne, to je nemoguće, pomislio je, to sigurno nije Johanna, ljubavnica ravnatelja Wohsedta. Ona nije nigdje “gostovala”, bila je čestita Penelopa koja čeka svoga Odiseja. Kada se ovaj nije vratio iz Velikoga rata, tek se tada počela baviti bludničenjem. Sigurno nije sjedila u zatvoru, gdje bi si dala napraviti tetovažu na stražnjici. Odlučio je primijeniti nepogrešivu metodu koja se danas pokazala uspješnom u razgovoru s Ilssheimerom. Sigurno ju je ta svinja dograbila, mislio je, sigurno ju je ubio, iskopao joj oči i objesio je; naslađivao se pogledom na njezine patnje; najprije joj je zapovjedio da mi napiše pismo, govoreći da će je to spasiti, a zatim joj je lomio ruke i noge onako kako je to učinio mornarima. Mocka su opsjele tako sugestivne slike da ih se užasnuo. Prošla ga je jeza. Smrt mi je zavirila u oči, pomislio je. Pokucao je i - začuvši glasno rezanje koje je protumačio kao “naprijed” - ušao u šefov kabinet. “Volens nolens prisluškivao sam vaš razgovor, gospodo”, rekao je. “Ispričavam se, gospodine savjetniče, ali mogu li saznati nešto više o tome samoubojstvu?”


“Govorite, Domagalla”, uzdahnuo je Ilssheimer. “Nazvao me kriminalistički sekretar Von Gallasen”, rekao je Domagalla. “Poslali su ga na samoubojstvo. Vjerojatno prostitutka, sudeći po odjeći i šminki. Na stražnjici ima zatvorsku tetovažu. Sunce s natpisom. ‘Kod mene će ti postati vruće’. Upravo pregledavam naš arhiv da bih ubrzao identifikaciju trupla.” “Gdje se to dogodilo?” upitao je Mock. “Na Marthastrasse. Vjerojatno je skočila s krova zgrade.” “Koliko je imala godina?” “Po izgledu - debelo preko trideset.” Od uzdaha olakšanja koji se oslobodio iz Mockovih usta zatreperilo je lišće palme koja je stajala u kutu Ilssheimerova kabineta. Struja zraka pomaknula ga je ponovno kada je Mock za sobom zatvorio vrata. “Idemo”, rekao je Mock Wirthu i Zupitzi, “u Marthastrasse.” “A ne u Gartenstrasse, kako piše na posjetnici?” upitao je Wirth. “Ne”, rekao je Mock uzrujano. “Von Gallasen je vrlo mlad. Njemu životom uništena dvadesetineštogodišnjakinja može izgledati kao četrdesetogodišnjakinja.” Wirth nije ništa shvaćao, ali nije više postavljao pitanja.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. JEDAN POSLIJEPODNE Mock je sjedio pored Wirtha u horchu i proklinjao rujansku vrućinu. Uzrujavali su ga prašina koja se podizala s kaldrme, zadah konja i njihova izmeta te niti babljega ljeta koje su se lijepile za njegove loše obrijane obraze. U trenucima iritacije i ljutnje obično je prizivao ulomke antičkih pisaca koje je analizirao prije puno godina kao student i gimnazijalac. Ponavljao je nekoć napamet naučene patetične i jezgrovite Senekine fraze, lepršave Homerove heksametre i zvučne poante Ciceronovih fraza. Sklopio je vjeđe i ugledao sebe u gimnazijskoj odori kako sjedi u prvoj klupi i pomno sluša jednostavne, zvučne i kristalne zvuke govora starih Rimljana. U ulični žamor probio se moćni glas njegova


učitelja latinskoga Ottona Morawjetza deklamirajući do boli točan ulomak iz Senekina djela O blagosti: Quid est enim novi hominem mori, cuius tota vita nihil aluid, quam mortem iter est.2 Mock je otvorio oči. Nije htio čuti ništa o smrti. U kiosku okićenom reklamama na uglu Feldstrasse i Am Ohlauufer mah dječak dao je prodavaču snop novčanica i zauzvrat dobio Die Woche skupa s dječjim dodatkom. Desetogodišnji Eberhard Mock trči prema kiosku na walbrzychskom kolodvoru stišćući u ruci kovanicu od jedne marke za nedjeljni dječji dodatak u Die Woche. Začas će čitati o pustolovinama Billyja Kida na Divljem zapadu, začas će saznati što se dogodilo sa svjetskim putnikom doktorom Volkmerom - hoće li izbjeći ljudožderski kotao? Prodavač vrti glavom. “Nema, već je prodano, potraži negdje drugdje.” Mali Ebi trči s nadom do kioska pored svoje škole, začas će kupiti, pročitati, ali i ovdje opet ispričavajući osmijeh, vrtnja glave. Ebi se vraća kući s noge na nogu. Sada zna da treba misliti negativno. Treba ustrajno ponavljati: ovo neće uspjeti, ovo će završiti fijaskom, neću pročitati pustolovine Billyja Kida, neću saznati što će se dogoditi sa svjetskim putnikom doktorom Volkmerom. Tridesetšestogodišnji Eberhard Mock s naporom udiše wroclawsku prašinu i čudi se dubini svojih djetinjih razmišljanja. Defanzivni pesimizam najbolje je polazište, misli, jer je jedino razočaranje koje čovjek doživi ugodno. Mock - duhovno okrijepljen - gledao je konjsku zapregu s bačvama i sanducima s natpisom “Willy Simson. Pravo bavarsko franjevačko pivo”, koja je sprečavala ulazak u Marthastrasse. Dva radnika u šiltericama i prslucima prebacivala su teret na trokolicu. Mock je zamislio da je to furgon Sudske medicine i da u bačvama i sanducima umjesto pjenušava pića pod ceradom leže posmrtni ostaci prostitutke Johanne. U očima trupla krvavo more, pored njega mala djevojčica i pas koji zavija. Djevojka povlači ruku. Da zna čitati, saznala bi s papirića uguranog među pokojničine prste da je za njezinu smrt kriv stanoviti Eberhard Mock, koji bi trebao priznati zabludu, ali to ne želi učiniti, pa će ginuti još i drugi. Našli su se u tihoj uličici Marthastrasse opkoljenoj visokim zgradama. Mock je dotaknuo Wirthovu ruku, a ovaj je zaustavio automobil na udaljenosti od nekih sto metara od gomile koja se


okupljala na pločniku pred brojem deset, pored Justove gostionice, u koju se - kako je Mock savršeno znao - ulazilo kroz dvorište. Kriminalistički asistent izašao je iz horcha, a Wirth i Zupitza - u skladu s njegovim nedvosmislenim nalogom - ostali su unutra. Ušao je u vežu, pokazao jednome od policajaca u odori svoju iskaznicu i počeo se uspinjati stepenicama. S obje strane stepeništa bile su pravokutne niše u kojima su po tri para vrata vodila u tri stana. U tim svojevrsnim zajedničkim predsobljima bili su prozori koji su gledali na svjetlik. Osim njih u svjetlik su izlazili i prozori svih kuhinja. Tako se u posljednje vrijeme gradilo stanove za neimućne stanare - jeftino, štedljivo i vrlo tijesno. U prizemlju zgrade uz prozor svjetlika stajala su dvojica muškaraca. Jedan od njih, policajac u odori, na čijoj je velikoj lubanji stajao cako urešen zvijezdom, odgovarao je na pitanja mladog, elegantno odjevenog muškarca. Mock je pružio ruku jednom i drugom. Poznavao ih je obojicu vrlo dobro. Uniformiranoga je posljednji put vidio prije nekoliko mjeseci, civila - jutros. Prvi se zvao Robert Stieg i bio je pozornik u tom kvartu, drugi - Gerhard von Gallasen, Mühlhausov pomoćnik. Mock je pogledao u svjetlik, na čijemu dnu je ležao mali zavežljaj pokriven plahtom. Bio je on nekoć žena - mislio je intenzivno - imao je malo dijete i kuju boksericu. “Jeste li saznali kako se zvala?” upitao je Mock odgovarajući si u mislima: sigurno se zvala Johanna. “Jesu li joj oči iskopane?” “Ne znamo kako se zvala”, odgovorio je Von Gallasen, začuđen što se Mock maloprije rukovao s običnim pozornikom. “Nitko od radoznalaca nije ju poznavao. Vaš kolega Domagalla iskopao je adresu stanovitoga makroa koji živi u blizini...” “Upravo ga privode”, pozornik Stieg pokazao je na dvojicu policajaca u odori, pored kojih je tapkao nevisoki ofucani plavušan s cilindrom. Svi su se penjali stražnjim stubištem. “Upitao sam vas jesu li joj oči iskopane.” Mock si je odgovarao u mislima: da, zabio joj je bajunetu u očnu duplju i nekoliko je puta okrenuo. “Ne... Zašto... S očima je sve u redu”, progunđao je pozornik Stieg. “Tieske, neka je taj s cilindrom pogleda, a zatim ga daj ovamo! Brzo!” viknuo je uniformiranima. “Stieg, ispričajte mi sve ab ovo!” zatražio je Mock, na nezadovoljstvo Von Gallasena, koji je bio iznad Stiega, činom, rastom i


rođenjem, pa je smatrao da bi sukladno višemu rangu njega trebao pitati prvog. “Što?” Stieg nije znao što se od njega traži. “Od početka”, objasnio mu je Mock. “Niste u školi učili latinski?” “Jutros je Christianne Seelow iz stana broj dvadeset četiri na četvrtom katu”, izvijestio je pozornik Stieg, “vješala opranu robu na krovu. Puhnuo je vjetar i otpuhnuo njezinu plahtu u svjetlik. Sišla je i ugledala truplo. Kućepazitelj Alfred Titz dotrčao je u komesarijat. Toliko. Želite je pogledati?” Mock je odrečno zavrtio glavom i zamislio da vidi Johannino tijelo koje je milostivi vjetar pokrio plahtom otpuhnutom s krova. Pored njih se našao otrcani plavušan s cilindrom, koji ugledavši Mocka nije pokazao previše veselja. “Poznaješ je, Hoyer?” zapitao je Mock i začuo u mislima svodnikov odgovor: “Da, zove se Johanna, prezime ne znam.” “Ne, gospodine komesaru”, odgovorio je svodnik Hoyer. “Nije bila iz našeg kvarta. Jednom sam je vidio u gostionici u dvorištu, ali su je moje djevojke brzo istjerale. Ne volimo konkurenciju.” “Što, bila je tako lijepa?” zapitao je Mock. “Nije bila loša”, Hoyer se nasmiješio svojim vlažnim uspomenama. “Istinu govoreći, na njoj se moglo dobro zaraditi... Htio sam je unovačiti, ah je moje djevojke nisu voljele. Dodijavale su joj.” Hoyer se opet nasmiješio, ovaj put Mocku. “Imam pod zaštitom šest djevojaka. Ponekad im popuštam. Ne možeš se istodobno svađati s njih šest...” “Dobro”, progunđao je Mock i nadignuo šešir na pozdrav. Napinjala ga je radost. To nije bila Johanna. Defenzivni pesimizam najbolje je stajalište spram svijeta, mislio je, jer postoji li išta gore od neugodnog razočaranja, od bolnoga iznenađenja? “Kako su joj dodijavale?” Mock je začuo pitanje koje je Von Gallasen postavio Hoyeru. Dečko želi upitati makar što, pomislio je, voli ispitivati, još će mu dosaditi. “Dali su joj nadimak.” “Kakav?” upitao je istražitelj početnik. Mock je zastao na stubama da čuje odgovor. “Ekcem”, nasmijao se Hoyer.


3. IX. 1919. Moje su misli u posljednje vrijeme bile zaokupljene anticipacijom događaja. Večeras, prolazeći pored urarske radnje, ugledao sam slikanju koja je reklamirala sat s remenćićem koji se ovija oko zgloba i zakapča. Ti satovi i dalje predstavljaju novost i često se reklamiraju po robnim kutama. Na slikariji je crni remenčić omatao preplanuli muški zglob. Istoga trena to me asociralo na žensku nogu odjevenu u čarapu. Taj crni remenčić sata podsjetio me na crnu podvezicu. Ubrzo sam ušao u restauraciju i naručio večeru. Konobar je diskretno položio na moj stol posjetnicu neke javne kuće. Na njoj se vidio crtež - djevojka u kratkoj suknjici ispod koje se pružaju noge u čarapama ovjenčanim crnim podvezicama. Povečerao sam i otišao pred kuću u kojoj je nestala prostitutka koju sam uhodio prekjučer. Čekao sam. Izašla je oko ponoći i značajno mi namignula. Trenutak kasnije bili smo u fijakeru, a za četvrt sata na mjestu gdje polažemo žrtve duhovima svojih predaka. Skinula se sama, za obilnu nadoknadu dopustila je i da je svežem, nije prosvjedovala ni kada sam joj začepio usta. Imala je gadan ekcem na vratu. To je bilo ispunjenje anticipacije. Pa jučer sam znanosti žrtvovao ravnatelja W.-a, šezdeset godina, koji je imao identičan ekcem. I također na vratu! Ubrzo sam započeo predavanje. Slušala je, slušala i odjednom počela smrdjeti od straha. Odmaknuo sam se od nje i nastavio suptilnu interpretaciju dvaju Augustinovih pasusa. Sada ću sažeti ono što sam rekao. Inkarnacije duha - piše Augustin - pojavljuju se u prostoru koji im je neprijateljski. Duh koji je sam po sebi dobar, jer je identičan s idejom čovjeka, jer je sam eo ipso emanacija duhovnog počela, koji ex definitione ne može biti zao, jer se ex definitione suprotstavlja onome što je supstancijalno, ergo tjelesno, ergo zlo; stoga duh inkarnira tamo gdje se oglašava počelo zla da bi uravnotežio atribut zla koji se nalazi u njemu. Tako emanacija duha stvara prirodnu harmoniju, to jest božanstvo. A sada djelomična, empirička potvrda Augustinovih teza.


Duh toga podlog ravnatelja W.-a, šezdeset godina, pojavio se ondje gdje je pao kao žrtva mučenja - u toj kući, ti prizemlju. I upravo je on, duh, pokazao mjesto na kojemu je ravnatelj W. pohranio lažljivo ali opravdavajuće pismo svojoj ženi. I to se ne slaže s Augustinovim idejama, budući da je duh ostao himben - isti kakav je u tom čovjeku bio i za života, duh je i dalje činio zlo, jer je uvjeravao suprugu kako njezin muž uopće nije bio bestidni preljubnik, već anđeo. Ipak duh uništava zlo, kakvo je, uostalom, ispravna, sumnja žene ravnatelja W.-a, i uzrokuje da ona tone u blagu nesvjesnost. Blaga nesvjesnost je odsutnost zla, ergo - dobro. Na primjeru prostitutke htio sam provjeriti je li duh pronicljiviji od mene - koji njime upravljam, ili pak može li - prema Augustinovim riječima - dement um spirituale postati nezavisan od onoga tko ga zaziva. A evo kako je tekao pokus. Kada sam tu ženu doveo u raspoloženje straha i užasa, započeo sam eksperiment. Lomio sam joj ruke i noge, a nakon svakoga loma rekao da je za njezinu patnju kriv Eberhard Mock, sa stanom u Ksiežu Malom, Plesserstrasse 24. Nisam joj iskopao oči jer sam u njima htio ugledati strah i žudnju za osvetom. Osim toga napravio sam to is drugim ciljem. Htio sam da me njezin duh dobro upamti. Kome će doći? Meni koji sam je mučio ili njemu koji je glavni krivac za njezinu smrti Zanima me imam li vlast nad njezinim duhom i mogu liga usmjeriti prema kući toga čovjeka koji za nas predstavlja najveće zlo. Ako se na toj adresi pojave manifestacije duhovne energije, bit će to dokaz da vladam s elementum spirituale. Bit ću tvorac nove teorije materijalizacije. Teorije - dodajmo - valjane, jer se može provjeriti.


WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. POLA DVA POSLIJEPODNE Kokain je napokon prestao djelovati na živčani sustav Kurta Smolorza. Veseljak koji je još maloprije pucao od smijeha zbog toga što se našao zatvoren u zahod, sada je razmišljao o metodama kako da se izvuče iz zatvora. Najprije je odlučio obavijestiti o svome stanju nekoga tko će ući u toalet. Prolazile su minute, četvrti sata, a svi policajci koji su osjećali nužnost plaćanja duga prirodi odlučili su izbjeći toalet u prizemlju. Smolorz je pokrio školjku, sjeo na nju i proklinjao dvojicu ljudi odgovornih za njegovu plakanja vrijednu situaciju - Mocka i projektanta toaleta koji je udaljenost donjeg ruba vrata kabine izračunao na nekih deset centimetara, dok je između gornje ivice vrata i stropa projektirao prepreku koja se sastojala od osam malih kvadratnih prozora te, u jednu riječ - na dulje onemogućio Smolorza u kretanju. Smolorz je pogledao na sat i postao svjestan da u svom zatvoru sjedi već više od sata. To je značilo da je Mock obavijestio podvornike o zalupljenim vratima, što je nadalje značilo da je Mock odlučio kazniti svoga podređenoga. Pod utjecajem te misli Smolorzu je krv navrla u glavu. U tom trenutku njegova žena Ursula sigurno poslužuje ručak dvojici malih Smolorza ne znajući je li njihov otac još živ ili je pao u nekoj mračnoj uličici ili pak umire u bolnici... Mogao se vratiti pred jutro kući, uvući se pod ugrijanu perinu i priviti uz ženina leđa. Umjesto toga usisao je nosom bijeli prah. Kokain ga je lišio obiteljskih osjećaja i pretvorio u nasmijanoga glupana koji se valjao po svilenoj posteljini barunice Von Bockenheim und Bielau. Sjetio se u kakvoj napetosti živi njegov šef, koji donosi smrt nevinim ljudima, sjetio se svojega noćnog nevaljalstva i osjetio gađenje prema samom sebi. Skinuo je sako, omotao njime ruku i stao na školjku. Snažnim udarcem izbio je dva stakla. Zvuk pada krhotina na pod bio je prodoran. Smolorz je čekao da netko uđe u toalet. U nadi je osluškivao zvukove s dvorišta i iz hodnika. Ništa. Pomislio je na životni stav svoga


šefa. Dobro je pamtio njegovu bit. Bude li rekao sam sebi “Nitko me neće čuti”, ovdje će se smjesta okupiti gomila ljudi. Smolorz je zamahnuo i nekoliko puta udario po drvenom stupiću koji je sada razdvajao praznine na mjestu izbijenih stakala. Nakon petoga udarca stupić je s praskom puknuo i ubrzo su Smolorzove pete škripeći drobile staklo prosuto po podu. Izišao je iz toaleta i potrčao gore - u sjedište komisije za moral. Otključao je vrata. Mocka nije bilo. U sobi je sjedio samo Domagalla. Teško ga je bilo opaziti među brdima fascikala i registratora. S nadom je pogledao kolegu koji je ulazio. “Pomozite mi, Smolorz”, rekao je. “Moramo identificirati prostitutku na temelju tetovaže. Sunašce na dupetu i natpis ‘Kod mene ćeš se ugrijati’. Moramo pregledati sve kartoteke.” Smolorz je pogledao Mockov stol. Tamo je ležalo pismo u smeđoj omotnici. “Od kada je ovo pismo?” upitao je. “Maloprije ga je donio portir Bender”, odgovorio je Domagalla. Smolorz je posegnuo za omotnicom. “Pa to nije vama upućeno!” uzbunio se Domagalla. Smolorz je otvarao omotnicu i govorio si u mislima: “To je sigurno pismo od ubojice. Sigurno je ubijena ona Johanna s ekcemom.” “Znate li što je privatnost korespondencije?” Domagalla nije odustajao. “‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli. Mock, priznaj zabludu, priznaj da si povjerovao. Ako ne želiš više vidjeti plač male djece. Johanna Voigten’”, pročitao je tiho Smolorz. Podsjetio se određenja “defenzivni pesimizam” i u istom trenutku prestao vjerovati u psihološke teorije Eberharda Mocka.

WROCLAW, PETAK, 5. RUJNA 1919. TRI POSLIJEPODNE Wirth je - po Mockovu nalogu - zaustavio horch pored Crvene krčme na Karl-Marx-Strasse. “Možete se vratiti svojim slučajevima.” Mock je izašao iz


automobila. “Kraj istrage.” Krenuo je polagano prašnjavim nogostupom. Rujansko sunce grijalo mu je vrat i ramena. Skinuo je polucilindar i prebacio sako preko ramena. Osjećao je da mu se noge kližu u tvrdim polucipelama. Ponjušio je i osjetio kako intenzivno zaudara. To otkriće navelo ga je da promijeni plan i obiđe Crvenu krčmu u širokom luku. Vukao se s noge na nogu gledajući nevisoke zgrade s lijeve strane. Iza njih su se protezali, znao je to, kvartovski vrtovi. Iz obližnje veže izvezao se na biciklu neki dječak. Upravljao je jednom rukom, u drugoj držao vjedro jabuka. Kraj istrage, kraj neprospavanih noći, kraj s alkoholom. Više nitko neće poginuti zbog mene. Iz Kellingove bojadisaonice izlazili su radnici prve smjene. Rukovali su se i dijelili u manje skupine. Promijenit ću posao, istupiti odavde. Iz evangeličke škole izašao je pastor Gerds i naklonio se Mocku. Prašina, vrućina, bablje ljeto i Johanna koja leži u svjetliku. Jesu li se oko nje počeli skupljati štakori koji se penju po zidovima takvih otvora za ventilaciju i traže hranu odloženu na prozorskim daskama. S olakšanjem je napustio Karl-Marx-Strasse i krenuo kroz Plesserstrasse. Bila je to prazna, popločena ulica obrasla akacijama. Kuća u kojoj je živio bila je prva zgrada na lijevoj strani. Uspeo se stepenicama u nekadašnju mesnicu strica Eduarda, a zatim se popeo na prvi kat u svoju izbu. Nije bilo nikoga. U kuhinji su stajali ostaci objeda: juha od krastavaca i krumpir začinjen čvarcima. Otvorio je prozor i začuo režanje psa listonoše Doschea. Otac je sjedio na klupi u hladovini i igrao se s Rotom dajući mu da grize njegov štap za šetnju. Mock je mahnuo ocu i prisilio se na osmijeh. Starac je ustao i ljutita izraza krenuo kući. Mock je unio umivaonik iza svoje pregrade i napunio ga hladnom vodom iz vjedra. Objesio je odjeću o krevetni naslon, pod krevet bacio rublje i čarape pa stao nad posudu - gol i uronjen u zvukove koji su dopirali odozdo: škripu stepenica, tresak zaklopca, zviždanje očevih pluća. “Opet si se nalio”, sustigao ga je očev glas. Nasapunao se oko vrata i pod pazusima. Progunđao je nešto i sjeo u umivaonik osjećajući kako mu se od hladnoće stežu testisi. Za zavjesu je upao Rot mašući repom, stao na dvije šape. Mock ga je mokrom rukom počešao po njušci i vratio se svojem ispiranju. “Što je to, dođavola?! Što to treba značiti?!” urlao je otac lupajući


ringlama. “Gdje si bio noćas?” Mock je oprao noge i vodom iz vrča sprao sapunicu. Pod je bio posve mokar. Omotao se starom kućnom haljinom i izašao iz svoje niše. Sijeda očeva kosa stršila je prijeteći na sve strane. Iza cvikera je dobacivao bijesne bljeskove. Mock na to nije obraćao pozornost. Donio je krpu od peći i obrisao vodu s poda. Legao je na krevet i gledao u strop. Pukotine na stijeni slagale su se u nekakve obrise lica. Mock je napregnuo maštu, ali crte mu se nisu činile poznatima. Nakon današnjega dana trebao bih svugdje vidjeti lice ubijene Johanne, mislio je. Osjećao je grizodušje zato jer nije bilo tako. “Dođi na juhu!” pozvao je otac. Mock je ustao, sjeo za stol i posegnuo za žlicom. Prvi gutljaj dotekao mu je do okamenjenoga želuca. Drugi se negdje zaustavio. Mock je odložio žlicu. “Pojest ću kasnije.” “Kasnije će se ohladiti. Moram ti ponovno grijati? Misliš da sam tvoja kuharica?” Mali Ebi Mock sjedi u kuhinji i guta valjuške od krumpira. “Jedi, jer će se ohladiti”, govori otac paleći lulu. Ebi ispija kiselo mlijeko i osjeća da glinene kugle povećavaju obujam. Tijesno mu ispunjavaju jednjak i usta, raste sivo tijesto, lijepi mu se za nepce, ne može disati... “Tatice, ne mogu više.” “Nećeš ustati od stola dok ne pojedeš. Valjušci su preukusni, što ti sebi zamišljaš, govnaru jedan, ne držimo svinje! Sve treba pojesti! Pogledaj kako Franz sve smaže!” “Ne jedem.” Mock je odgurnuo tanjur juhe. “Nemoj mi kuhati. Toliko sam ti puta rekao.” Ustao je, ušao u svoju nišu, otvorio ormar i položio na krevet čistu košulju i gaće. “Tako odguruje tanjur, gad jedan.” Zviždanje u očevim plućima prelazilo je u krkljanje. “A ti, stari moj, rintaj za njega...” Mock se pomno odjenuo, podignuo zaklopac i zalupkao petama po stepenicama. Izašao je iz kuće i stao na puno sunce. Izgubio je volju za posjet Crvenoj krčmi. Sjeo je na klupu ispod akacije i zapalio cigaretu.


Začuo je Rotov lavež i očeve korake na stepenicama. Za trenutak se Willibald Mock pojavio na malom trijemu na kojemu su se nekoć na dane klanja gužvale mušterije njegova brata Eduarda. U ruci je držao limeni tanjur napunjen vrućim krumpirima. “A možda bi ovo pojeo?” upitao je. Eberhard Mock ustao je i krenuo. Noga preko noge. Prošao je kuću. Okrenuo se i pogledao oca. Stajao je na trijemu. Omalen. Bespomoćan. U njegovoj ruci isparavao se restani krumpir.


WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. TRI UJUTRO Riđokosa bolničarka pogladila je Mocka po dlanu. Koža joj je bila tako svijetla i glatka da mu se učinilo kao da će suza koja je upravo padala s njezinih trepavica u jednoj stotinki sekunde kliznuti niz nagib obraza. Sestra je skinula kapicu i raspustila kosu. Debeli bakrenasti valovi rasuli su se s laganim šumom po uštirkanom okovratniku kute. Sagnula se nad Mocka. Tada je osjetio miris njezina daha. Dotaknuo je lagano materijal koji su napinjale velike grudi. Djevojka se silovito trgnula i prevrnula stolčić koji je stajao pored kreveta. Mock je očekivao oštar i metalan zvuk. No bio je mukao i malo prigušen. Odjednom je zvuk eksplodirao. Podsjetio je na lupanje šakom po drvenim vratima. Mock je sjeo na krevetu i odmaknuo zavjesu koja je zaklanjala njegovu nišu. Osjetio je prodoran hladni drhtaj. To je sigurno od gladi, pomislio je, pa jučer nisam ništa jeo. Bilo je posve mračno. Zapalio je svijeću i ogledao se po sobi. Otac je tiho hrkao, pas listonoše Doschea ozbiljno ga je gledao, a njegove su oči prijateljski sjajile u tami. Mock je posegnuo pod jastuk, gdje je iz ratne navike držao svoj mauzer i stao nasred sobe. Prisegnuo bi da je buka koja ga je probudila bila uzrokovana zaklopcem koji je odvajao stan od nekadašnje mesnice. Legao je na pod, odškrinuo zaklopac, ali zavirio je kroz najmanju pukotinu na mjestu gdje su bile šarke. Znao je da će napadač ili uljez napasti tamo gdje će prorez biti najširi. Naglo je otvorio cijeli zaklopac i odskočio. Nitko nije napadao. Mock - i dalje osjećajući na leđima hladne žmarce - gurnuo je u otvor svijeću. Nije puno vidio - samo nekoliko gornjih stepenica. Pogledao je psa, koji je mirno položio glavu na ispružene prednje šape i žmirkao pospanim očima. Ponašanje četveronošca svjedočilo je o odsutnosti pogibelji. Mock je sišao stepenicama i visoko podignuo svijeću. Nekadašnja mesnica bila je prazna. Usmjerio je svjetlost svijeće prema kanalizacijskoj rešetki i - ne pronašavši ništa - izašao na trijem. Rujanska noć bila je vedra ali hladna. Provjerio je jesu li vrata dućana


dobro zatvorena i popeo se. Zijevnuo je, zapaljenu svijeću postavio na stol i legao u krevet ne navukavši zavjesu. Pred očima su mu počele promicati slike: nekakva rasprava na ulici, djelići razgovora, konj koji šepa uz fijaker, nekakav nosač koji gura dvokolicu. S dvokolice nešto pada i bučno udara o kaldrmu. Mock je skočio na noge pa pogledao oca i psa. Otac je hrkao, pas režao. Osjetio je drhtaj - životinja je zurila u klapnu i kesila zube. Mock je sjedio u krevetu s mauzerom u džepu i osjećao toplu vlažnost pod pazusima. Rot je naglo ustao i počeo mahati repom. Podignuo se na stražnje noge i nekoliko se sekundi vrtio u krug, slično kao prije nekoliko sati kada se pozdravljao s Mockom, koji se prao za zavjesom. Zatim je legao na spavanje na svome mjestu. Mock dulje vrijeme nije čuo ništa osim muklih udaraca u prsima. Za razliku od psa nije zaspao do jutra.

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. SEDAM UJUTRO Kroz otvoreni prozor kabineta doktora Corneliusa Rühtgarda dopirao je ptičji pjev. Mock je stao uz prozor i uđisao hladne ispadne koje je uzrokovalo djelovanje sunčeva svjetla na vlažnu travu. Iz kupaonice, koja je bila do kabineta, dopirao je pjev doktora Rühtgarda nepogrešiv znak da dobro naoštrena britva valjano skida jutarnju čekinju. Doktorov poslužitelj pokucao je na vrata kabineta pa - ne čekajući nikakvo dopuštenje - bešumno ušao i postavio na stolić pored pisaćega stola pladanj sa servisom za kavu. Mock se prestao naslađivati okrepljujućim mirisima parka koji se budi, okrenuo se od prozora, zahvalio poslužitelju kimanjem i sjeo u naslonjač pored stolića. Lupkajući nespretno kljunom vrča i posude za mlijeko po rubu šalice, primijetio je drhtanje svojih ruku. Da bi odagnao tu slabost onih što pate od nesanice, usredotočio se na divljenje walbrzychskom porculanu, čije su podrijetlo odavala tri slova TPM. Uvlačeći nosom aromu kave Kainz, začuo je zvuk koji ga je uznemirio: prigušeni jecaj. Odložio je kavu na mramornu ploču stolića, oslonio o njegovu ivicu svoje kratkoprste dlanove i počeo osluškivati. Pjevanje koje je


dopiralo iz kupaonice jačalo je i tihnulo dok je - kako se domišljao Mock - doktor Rühtgard uzimao vodu u usta da bi sprao prašak za zube. U jednom od trenutaka tišine Mock je izašao iz kabineta u predsoblje. Novi jecaj dopro je iza vrata pored kuhinje. Prišao je tim vratima i oslobodio sva svoja osjetila. Sluh mu je govorio da se iza vrata netko okreće u postelji i plače, a nakon svakog jecaja udara nečim po jastuku. Njuh je hvatao slabašan miris parfema i sobe zagušljive od sna. “Nadam se da ne kaniš posjetiti moju kćerku u njezinoj spavaćoj sobi.” Doktor Rühtgard stajao je na kraju hodnika u prošivenoj kućnoj haljini bordo boje s baršunastim manšetama i ljutito gledao Mocka. Nije izgledao poput čovjeka koji je maloprije pjevušio kuplet iz Ascherove operete O temu sanjaju djevojke. Ušao je u svoj kabinet i snažno zalupio vratima. Mock nije uspio objasniti ponašanje svoga prijatelja. U njegovoj glavi bolnoj od nesanice pojavila se misao o preksinoćnoj šetnji s buntovnom gospođicom koja ga je isprovocirala na grubijansku reakciju. U njegovim ušima, koje su maloprije tako izoštreno hvatale zvukove prigušivana djevojačkoga očaja, zazvučali su različiti oblici glagola “maziti” i “praviti red”, kojima je preksinoć udivljavao mladu ženu razapetu između ljubavi prema nježnom nevaljalcu i nametljivom ocu. Shvatio je da je toga nevaljalca preksinoć ispitivao i prepustio na milost i nemilost ubojici. Zamislio je kako iza zatvorenih vrata svoje spavaće sobe Christel Rühtgard gura glavu u jastuk da bi prigušila raskidajuće jecanje. Posegnuo je za slušalicom telefona koji je stajao u predsoblju i okrenuo Wirthov privatni broj. Ne obazirući se na služavku koja je upravo ušla u stan s košaricom toploga peciva, Mock je prohripao u slušalicu: “Znam da je rano, Wirth. Ne govori, samo slušaj. Alfreda Sorga ćeš zatvoriti u ‘spremište’. To je onaj kojega sam ispitivao na dvorištu iza Tri krune. Naći ćeš ga baš tamo ili kod Četiri godišnja doba.” Odložio je slušalicu i spazio da na vratima svoje spavaće sobe stoji Christel Rühtgard. Ljutnja koju su emanirale njezine otečene oči činila ju je sličnom ocu. “Zašto želite zatvoriti Alfreda?! Što vam je on napravio?!” začuo je Mock dok se okretao i kretao prema kabinetu njezina oca. “Vi ste podlo čudovište! Jadna pijana kreatura!” vrištala je dok je zatvarao


vrata za sobom. Doktor Rühtgard naginjao se kroz prozor i izlijevao na travnjak toplu kavu iz šalice iz koje je maloprije pio Mock. Okrenuo se ulazećemu. “Svoju si kavu popio, Mock. A sada izlazi odavde!” “Ne ponašaj se kao uvrijeđena grofica.” Mocku se očigledno sviđala ta usporedba jer je osjetio iznenadnu veselost i na njegovu se licu pojavio smiješak. “Pusti te melodramadčne geste i reci što se dogodilo! I to bez dosjetki tipa T ti još pitaš?!’” “Moja se kćerka vratila preksinoć s koncerta. Bila je smetena.” Rühtgard je stajao s praznom šalicom po čijim su stijenkama kapale uspomene na aromatičnog Kainza. “Rekla je da te srela na šetnji na koju je otišla poslije koncerta. Bio si pijan i uporan u tome da je odvedeš kući. Dok si je pratio, bio si prema njoj grub. Ovo shvati kao zabranu dolaska u moju kuću.” Mock je napregnuo pamćenje, ali mu nije pao na pamet nijedan latinski stih, nijedan odlomak proze koji bi ga mogao umiriti. Pogledao je na zid, na bakrorez što prikazuje evanđeoski prizor ozdravljenja opsjednutoga. Ispod je bila upisana godina 1756. Mock je smislio kako stišati svoj bijes. Prisjetio se gimnazijske scene: profesor Morawjetz dobacuje učenicima nadnevke iz povijesti Njemačke, a oni te nadnevke brzo prevode na latinski. “Anno Domini millesimo septijgentesimo quinquagesimo sexto”, rekao je Mock i srušio se u naslonjač. “Jesi poludio, Mock?” Rühtgard je od čuđenja otvorio usta, a šalica mu se prevrnula na uski i prolila nekoliko kapi kave na pisaći stol. “Ako vjeruješ svojoj kćeri, daljnji razgovor nema smisla.” Mock je ustao iz naslonjača i naslonio se na stol. Zurio je netremice u Rühtgardove oči. “Da nastavim ili da poslušam tvoj domaćinski nalog i napustim tvoju kuću?” “Nastavi”, prodahtao je Rühtgard i spustio ruku na glavu rode koja je stajala na glasoviru od mahagonija. Glasovir se otvorio, roda se sagnula i zgrabila kljunom cigaretu, koja se pojavila umjesto glasovirske klavijature. Rühtgard je izvukao cigaretu iz ptičjega kljuna i zalupio poklopac glasovirske tabakere. “U izvješću tvoje kćeri samo jedno odgovara istini. To da sam uporabio neprimjerene riječi prema gospođici iz dobre kuće. Neću ih


ponoviti. Ne zato što sam joj dao časnu riječ da ću sačuvati diskreciju. Mogao bih si lako dodijeliti dispensu... Ne zato... Netko je rekao da je istina ponekad poput kazne. Ti nisi zaslužio kaznu.” Rühtgard je minutu pohlepno uvlačio cigaretu i ispuštao dim kroz nos. Nad stolnom pločom nadvila se modrikasta magla. “Natoči si kave”, rekao je tiho. “Ne zanima me što je radila moja kćerka... Sigurno isto ono što je toliko voljela njezina majka... Nisam ti nikada pričao...” “O njezinoj majci nikada. Samo to da je umrla od kolere u Kamerunu. Još prije rata, kada si tamo dobio dobro plaćeni posao.” “I to sam rekao previše.” Rühtgard nije gledao Mocka, nego je škiljio nekamo u kut sobe. “Trebao ju je progutati vječiti muk.” Mock je teško pao u prostrani naslonjač. Šutnja. Rühtgard je naglo ustao, prišao walbrzychskom servisu i natočio Mocku kavu. Poslije toga je pritisnuo rodinu glavu i utaknuo dobivenu cigaretu Mocku u usta. Potom je izašao iz kabineta, ostavljajući sugovornika s neupaljenom cigaretom u ustima.

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. POLA OSAM UJUTRO Mock i Rühtgard sjedili su u blagovaonici i uranjali žličice u polutekuća jaja koja su skupa s komadićima maslaca i nekoliko listića peršina ispunjavala visoke čašice od stakla graviranog uzorkom vitkih ljiljana. “Pričaj, Ebbo”, Rühtgard je na hrskavu žemlju izlio malo meda, “zašto si mi došao?” “Gladovanje mi nije pomoglo.” Mock je s tekom usisao sadržaj jajeta i stavio si na tanjur dvije dimljene teleće kobasice. “Unatoč gladovanju mučile su me noćne more. Kazat ću ti sada nešto što može izazvati tvoj podsmijeh, a u najboljem slučaju nevjericu”, Mock je spustio glas i ušutio. “Govori onda.” Rühtgard je nožićem za voće napao mekanu krušku. “Sjećaš li se kako smo se na bojišnici ponekad zabavljali


nevjerojatnim pričama?” Dočekavši Rühtgardovu gunđavu potvrdu, nastavio je: “Sjećaš li se priče kaprala Neymanna o njegovoj opsjednutoj kući?” Rühtgard je opet potvrdio. “U mojoj kući nešto straši. Shvaćaš, Rühtgard? Straši.” “Mogao bih upitati: ‘Kako to straši?’” rekao je Rühtgard. “Ali, kao prvo, ne voliš takva pitanja, a kao drugo, ubrzo moram u bolnicu. No to ne znači da te neću saslušati. Razgovarat ćemo putem do bolnice. Pa zato pitam: kako se manifestira to ‘strašenje’?” “Šumovi...” Mock je progutao komadić kobasice. “Noću me bude šumovi. Sanjam ljude iskopanih očiju, a zatim me iz sna budi nekakva lupa po podu.” “To je sve?” Rühtgard je propustio Mocka na vratima blagovaonice. “Da”, Mock je od sluge prihvatio svoj polucilindar. “Ništa više.” “Poslušaj me pozorno, Eberharde”, rekao je polagano Rühtgard kada su se našli na stepenicama. “Nisam psihijatar, no kao i svi danas zanimam se za teorije Freuda i Junga. Držim da imaju vrlo dobrih mjesta.” Izašli su na suncem okupanu Landsbergstrasse i krenuli duž parka. “Osobito u odnosu na veze između roditelja i djece. Oba znanstvenika pišu o paranormalnim pojavama, Jung ih je, navodno, i sam iskusio u svojoj kući u Beču... I Freud i Jung preporučuju u takvim situacijama hipnozu... Bi li je možda okušao?” “Ne shvaćam zašto?” Skrenuli su ulijevo, u Kleinburgstrasse; Mock je zastao da bi propustio mladu ženu s djetetom u velikim pletenim kolicima, a zatim živahno krenuo ostavljajući za sobom zgradu pučke škole, vrt i igralište. Nakon dulje šutnje rekao je: “To se zbiva u mojoj kući, ne u mojoj glavi!” “Za studija medicine čitao sam nekoliko Hipokratovih traktata na grčkom.” Rühtgard se nasmiješio i poveo Mocka udesno, u Kirschallee, prema masivnom vodotornju. “Nešto iz tvoga područja... Strašno sam se namučio s tim grčkim tekstovima... Više se ne sjećam u kojemu je od njih opis mozga koze oboljele od padavice. Naravno, ne znamo je li to doista bila padavica. Hipokrat je secirao taj mozak i utvrdio da u njemu ima previše vlage. Jadna životinja je možda imala nekakve vizije, a bilo je dovoljno samo joj iz mozga ukloniti malo vode. Tako je i kod tebe. Za buku u tvojoj kući i za košmarne snove odgovorno je neko područje tvoga mozga. Dovoljno je utjecati na njega - možda


pomoću Jupnoze? - i sve će završiti. Više nikada nećeš usniti te ubijene slijepce čijeg ubojicu sada progoniš.” “Hoćeš reći”, Mock je stao, skinuo polucilindar i obrisao čelo maramicom, “da ti užasavajući duhovi čuče u mom mozgu? Ne postoje objektivno?” “Naravno da ne”, uzviknuo je veselo Rühtgard. “Čuje li ih tvoj otac? Čuje li ih tvoj pas?” “Otac ih ne čuje jer je gluh.” Mock se nije micao s mjesta. “Ali pas čuje. Reži na nekoga, umiljava se nekome...” “Pas reagira na tebe, čovječe.” Rühtgard se čak zacrvenio u žaru rasprave. Prošli su vodotoranj i pošli uskom stazom između sportskog igrališta i luteranskoga groblja. Uhvatio je Mocka pod ruku i ubrzao korak. “Hajde, požurimo, jer ću zakasniti u bolnicu. A sada me poslušaj. Nešto te budi, nešto što je u tvojoj glavi, ti pak budiš psa. Pas, vidjevši gospodara na nogama, jednostavno ga pozdravlja. Shvaćaš? On se ne umiljava duhu, on se umiljava tebi...” Šutjeli su podulje. Mock je nastojao odabrati riječi. “Drugačije bi govorio da to vidiš.” Približavali su se golemoj zgradi bolnice Wenzela-Hanckea, u kojoj je doktor Rühtgard radio na odjelu zaraznih bolesti. “Pas je daleko od mene, stoji pored zaklopca u podu i maše repom.” “Znaš što?” Rühtgard je zastao na bolničkim stubama i ozbiljno pogledao Mocka, na čijemu je licu nemilosrdno rujansko sunce otkrilo sve bore i podbuhlost od nespavanja. “Dokazat ću ti da sam u pravu. Danas ću prenoćiti kod tebe. Imam vrlo lagan san, probudi me najmanji šum. Ako duhovi objektivno postoje, danas ću to saznati. Do viđenja večeras! Dolazim poslije večere! Prije ‘vremena duhova’, odnosno pred ponoć!” Rühtgard je otvorio velika vrata bolnice i već je trebao odgovoriti na pozdrav staroga vratara, kada je začuo Mockov glas, a zatim opazio robusni lik svoga prijatelja koji se uspinjao stepenicama. Policajac ga je uhvatio za rukav. Izraz mu je bio neumoljiv, a pogled netremičan. “Maloprije si spomenuo ubijene slijepce. Reci mi odakle znaš za istragu koju sada vodim?” U Mockovu je glasu zazvučao užas. “Sigurno sam ti se izbrbljao u srijedu pijan. Je li tako bilo?” “Ne. Nije bilo tako.” Rühtgard je čvrsto stegnuo Mockovu ruku. “Pijan si radio puno gore stvari, koje si potisnuo u podsvijest. Za


ubojstva pak znam od male Elfriede iz Reuscherstrasse.” “Od koga? Što ti petljaš, dođavola?!” Mock je pokušavao izvući dlan iz čeličnoga stiska. “Savršeno poznaješ zgrade u Reuscherstrasse.” Rlihtgard nije puštao Mockov dlan. “One okružene unutarnjim dvorištima. Da u podne izađeš iz nekoga od tih dvorišta, što bi čuo, Ebbo?” “Ne znam... Vjerojatno viku djece koja se igraju na povratku iz škole... Buku iz nekoliko tvornica i krčmi koje su tamo...” “Razmisli, što još?” “Sigurno zvrndanje vergla.” “Imaš pravo.” Rlihtgard je pustio prijateljev dlan. “Jedan od verglaša zove se Bruno. Slijep je. Izgubio je vid u ratu. Od eksplozije. On svira, a pjeva njegova kćerka, mala Elfriede. Dok Elfriede pjeva, iz Bruninih praznih očnih duplji teku suze. Otiđi onamo i saznaj o čemu pjeva Elfriede.”

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. PODNE

Mock je sjedio u svojoj sobi u Ravnateljstvu policije i pokušavao prigušiti opsesivan glazbeni rondo koji se već dulje od sata vrtio u njegovoj glavi - od trenutka kada se vratio iz sumorne šetnje labirintima unutarnjih dvorišta između Reuscherstrasse i Antonienstrasse. U mračnim uličicama iz kojih ni vruće rujansko sunce nije moglo istjerati pljesnivu vlagu, u kojima su svoje provizorne tezge rasklapali prodavači tava, tamo su brusački kotači zviždali u siktaju iskara, a verglaši postavljali svoje škrinje i na njima svirali gradske balade koje su imale ili lupeški ili romantični karakter. Dvorišni moralitet koji je otpjevala devetogodišnja kćerka verglaša Brune nije se dao svrstati ni u jednu od te dvije kategorije. U gradu Wroclawu nakon Velikoga rata Više nitko ne može siguran bit, Jer eto vampir, vampir užasni, Kao pauk ispreda svoju krvavu nit.


Mock je pogledao kolegu Herberta Domagallu, koji je zvonio valjkom pisaćega stroja marke Torpedo i pretvarao izjavu prostitutke koja mu je sjedila nasuprot u ritmično skandiranje dobro podmazane mašinerije. Mock je uhvatio olovku u dlan i slomio je s praskom. Mali je iver pogodio prostitutku u obraz. Ljutito je pogledala Mocka. I on je gledao nju, ali je nije vidio. Umjesto nje vidio je sebe jučerašnjeg: policajca punog energije koji - ucjenjujući svoga šefa - dobiva carte blanche za svoje djelovanje, a zatim glave pune ideja kreće tragom ubojice sa svojim nerazdvojnim pomoćnicima iz svijeta podzemlja. Taj se policajac pod utjecajem smrti lišajevima pokrivene prostitutke mijenja u izgubljenu, cmizdravu dušicu koja odustaje od djelovanja i drhti u noći od straha pred izmaštanim sablastima. Ta plačljiva i krotkca animula melodramatizirat će sutradan svoje doživljaje u nazočnosti druga iz frontovskih rovova. Vampir ubija u mračnim ulicama, A policajci mu prate tragova tok. Iz nekih razloga istragu vodi Hrabri komesar Eberhard Mock. Odmah ću vam reći, dragi moji, Koji su razlozi tome, Ali zasad se moram suzdržati. Jer drhtaji straha prolaze mnome. Mock je jednom šakom podupro bradu, a drugom udario po pisaćem stolu. Poskočili su tintarnica i koštani stalak za olovke s tragovima zuba, zanjihala se stara pjeskovnica s grbom Wroclawa, zašuštale su novine presavijene u rolu koje su vrištale velikim naslovom “Povraci naših zarobljenika”. Prostitutka je opet pogledala Mocka. “Da si me mogla jučer vidjeti”, rekao joj je i spustio glas. “Molim?” upitali su istodobno Domagalla i njegova ispitanica. Mock nije odgovorio i završio je u mislima: ...vidjela bi kretena koji se zapetljava u proturječnim odlukama. Čas prepušta Aifreda Sorga na milost i nemilost ubojici, a zatim ga zatvara u “spremište” kod Wirtha. Čas hoče napasti zločinca, a zatim se umalo ne oblijeva suzama od straha jer čim nekoga ispita, taj netko pogiba. Dobio sam adresu


“četvorice mornara”. Zašto nisam otišao onamo? Jer se bojim da ču nekoga ubiti. Ja sam poput Meduze. Ubijam pogledom. Bušim pogledom rupu u želucu i probijam pluća. Kako da onda, dođavola, vodim ovu istragu?! Da ne gledam ljude? Da ih ne ispitujem? Da samo pišem? Nakon toga pitanja došao je odgovor. “Vodi je telefonski”, odgovorio je sam sebi, ne iznenađujući više ni Domagallu ni njegovu sugovornicu. Oči iskopane, srca probijena Tako vampir stvara žrtve svoje. Oh, komesaru, kada će završiti Toga vampira zločinačka pjesma. To zna komesar, samo on jedini, na cijelom svijetu on sam, Oh, komesaru - kada će prestati? Zašto ubija? Reci to nam. Mock je zavrtio broj Smolorzova susjeda gospodina odvjetnika Maxa Grotzschla i zamolio da obavijesti kriminalističkoga narednika da ga treba, nakon čega ga je deset minuta poslije uljudni glas, iscizeliran na sudskim raspravama, obavijestio kako uplakana gospođa Ursula Smolorz nema ni najmanjeg pojma kamo je jučer izašao njezin jako alkoholizirani muž. Mock je zahvalio gospodinu Grotzschlu i bijesno objesio slušalicu, umalo ne prevrnuvši cijeli aparat. Za razliku od Smolorzove žene savršeno je znao da se njezin muž posljednja dva dana kreće u wroclawskim aristokratskim sferama. Vampir šalje pisma Eberhardu, U kojima objavljuje motive svoje. Pročitaj sva svojim sugrađanima, Odaj Wroclawljanima strašni sadržaj. Nova misao utišala je na trenutak zanovijetanje male verglašice u Mockovoj glavi. Smolorz nije jedini član njegove neformalne istražne skupine. Ima i drugih kojima može bezgranično vjerovati. Okrenuo je broj špediterske tvrtke Bimkraut & Eberstein. Nakon dva zvona u slušalici je začuo glas koji nije pripadao ni Bimkrautu ni Ebersteinu -


nije mogao pripadati nijednom od njih jer su obojica već odavno mrtva, dok su njihova prezimena, nepogrešivo prepisana s nadgrobnih ploča na starom groblju Sv. Bernardyna, poslužila za naziv pri registriranju poduzeća čiji je stvarni šef bio netko posve drugi i čija djelatnost nije imala puno toga zajedničkog sa špedicijom. “Poslušaj, Wirth”, rekao je Mock ispraćajući pogledom odlazeću prostitutku, koja je s očaravajućim osmijehom nešto šapnula na uho Domagalli. “Što? Što ti govoriš? Nemoj biti vulgaran... Kaže se: ‘Sorg i Kohlisch dosađuju gospođici Kathe’!... Da, izoliraj je od njih! A sada mi prestani dodijavati glupostima i slušaj! Krećemo u akciju...” Mock je pogledao Domagallu, koji je izlazio sa svojom štićenicom i počeo brzo izdavati naloge. U njegovoj je glavi verglašica Elfriede otpjevala zadnju strofo. Kada prestane moj vergl Tužnu priču žalosno svirati. Koliko će još dugo, o komesaru, U muci još tvoj grad bivati?

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. DVA POSLIJEPODNE Erich Frenzel, kućepazitelj četvrti kuća zatvorene između Gartenstrasse, Agnesstrasse, Tauentzienstrasse i Schweidnitzerstrasse, sjedio je na dvorištu za koje je bio nadležan i naprezao svoj cijeli nekomplicirani mozak nad jednako nekompliciranim problemom: provesti subotnju večer upravo ovdje, u Bartschovoj krčmi, uz vrč i tanjur krvavica s grahom i slaninom, ili pak u stražnjim prostorijama Orlicove kavane uz orahovaču i kupus s čvarcima. Prva mogućnost činila mu se izazovnom s obzirom na nazočnost novoga harmonikaša kod Bartscha, koji je - slično kao Frenzel - potjecao iz Svapske i svirao lijepe zavičajne melodije, drugu je pak mogućnost zagovarala Frenzelova ljubav prema hazardu. Jer ondje su se u prikrivenoj prostoriji u stražnjem dijelu Orlichove kavane u Gartenstrasse 51


okupljali snagatori koji su za stolovima ukrštali svoje snažne ruke, napinjali mišiće, ne obazirući se na kibiccrc sldone hazardu poput Frenzela koji su im visjeli nad glavama. Podsjetivši se da u Wroclaw dolazi adet iz Poljske i svog prošlotjednog sramotnoga gubitka, polagano se priklanjao ovom drugom rješenju. No nije donio konačnu odluku jer mu je pozornost privukao veliki furgon koji se dokotrljao u dvorište kroz prolaznu vežu iz smjera Agnesstrasse. Furgon je bio prazan. Cerada s nazivom tvrtke, koji kratkovidni Frenzel nije pročitao, slobodno je lamatala na vjetru otkrivajući praznu unutrašnjost. Kućepazitelj je ustao, zakopčao gumbe na sakou, popravio kačket sa slomljenim štitnikom i osjećajući se kao vojnik - snažno zalupkao po kamenoj kocki dvorišta svojim visokim čizmama sjajnim od paste. Raspinjala ga je ljutnja na bezobraznoga kočijaša koji se usudio uvesti u dvorište pored jasnoga znaka zabrane obješenog nad vežom u Agnesstrasse. Njegova nazočnost - koja je bila jednostavno nedopustiva u tom dvorištu! - nije mogla biti ničim opravdana jer u kvartu zgrada nije postojala nikakva tvrtka kojoj bi robu dostavljao bilo kakav furgon. Frenzel je frknuo od ljutnje i prošao pored tri djevojčice od kojih su dvije vrtjele debeli konop, a treća je skakala preko njega, izvodeći različite akrobacije. Pocrvenio je od bijesa kada je opazio da s kočijaškoga sjedala skače omanji muškarac, staje u raskorak pred starom lipom koju je posadio još Frenzelov otac i raskapča hlače. “Hej, ti pogrebniče!” zaurlao je Frenzel i bacio se prema furgonu. “Tu se ne piša, smeće jedno! Tu se igraju djeca!” Oniži kočijaš začuđeno je pogledao pazikuću koji mu se približavao, zakopčao rasporak i molećivo sklopio ruke. Ta gesta nije međutim na Frenzela ostavila ni najmanji dojam. Približavao se prijeteće naježenog brka. Opet se osjetio topnikom Frenzelom, koji je puno toga preživio i može savladati poprilično toga. Zamahnuo je medom. Oniži nije ni trznuo, neuplašen prijetećom gestom. Frenzel je zamahnuo još jednom i odmjerio udarac u uljezovu glavu. No metla se blokirala. Pazikuća je zurio u svoj alat, koji je izgledao vrlo malen u rukama snažno građenog muškarca odjevenog vrlo slično Frenzelu: u kačket, prsluk i visoke cipele. Ta je slika bila posljednji vidni osjet koji je Frenzel osjetio toga sanjivog poslijepodneva. Zatim je pala tama.


WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. TRI POSLIJEPODNE Na Schuhbrucke oblivenu vrućim rujanskim suncem polagano je izašao Eberhard Mock. Osvrnuo se naokolo i polagano krenuo pločnikom prema velikoj gromadi gimnazije Sv. Mateja. Kestenovi oko spomenika Sv. Ivana Nepomuka poprimali su novu jesensku boju. Mock, razmišljajući o prirodnim mijenama, ušao je gimnazijsku crkvu Sv. Mateja. Ubrzo je ispred vrata iza kojih je nestao kriminalistički asistent stao visoki muškarac i počeo sumnjičavo promatrati svaku osobu što se približavala crkvi. U jednom je trenutku vratima Božje kuće prišla postarija gospođa odjevena u crno. Muškarac joj je prepriječio put. “Danas je crkva zatvorena”, rekao je uljudno. Postarija dama iskolačila je oči od čuđenja. Ubrzo je došla k sebi i rekla pokroviteljskim tonom: “Dobri moj čovječe, pa nije ovo dućan da bude zatvoren. Crkva je uvijek otvorena i uvjeravam te da u njoj ima mjesta i za tebe.” “Gospice, hoćeš li se sama pokupiti ili te trebam šutnuti nogom u dupe?” upitao je jednako uljudno crkveni kerber. “Ti prostače!” vrisnula je gospica i ogledala se naokolo. Ne vidjevši niotkuda pomoći, okrenula se i odmarširala u smjeru Ursulinenstrasse, ljutito njišući pozamašnom pozadinom. Sličan stražar stajao je i kod vrata crkvene sakristije koja su vodila u gimnazijski vrt. Iznenada su se vrata otvorila. Čovjek koji je pazio na njih ugledao je Mocka i župnika, koji su se rukovali. Za tren je Mock stajao pored stražara. “Nikoga?” upitao je. “Nikoga”, čuo je. “Duksch stoji pred glavnim ulazom u crkvu. Reci mu da je slobodan. I ti možeš otići.” Mock je uskom uličicom izašao na Burgstrasse. Gimnazijski podvornik za njim je zatvorio ulazna vrata. Mocku je za leđima ostala zgrada gimnazije, pred očima mu je bio - zidić iza kojega je polagano tekla mutna Odra. Na trenutak je promatrao ulični promet u Burgstrasse. Trenutak poslije pretrčao je preko kolnika, pošao duž


zidića, promatrajući ravnomjernu struju Odre, kao i ljude koji su prolazili ulicom. Pri ulazu na Piaskowi most zastao je, naslonio se na oglasni stup oblijepljen plakatima koji su obavještavali o seansama bezdodirne telepatije Loa Kittaya i nepomično stajao oko dvadeset minuta. Svi ljudi koje je vidio na Burgstrasse već su uspjeli iščeznuti, a Mock je ostajao i pogledom neprestano provjeravao prometnu ulicu. Iznenada je brzim korakom pošao preko Piaskowog mosta. Ostavio je iza sebe nekoliko kuća, vodeni mlin Phonix i našao se na Bielarskoj adi. Ne obraćajući pozornost na gomile gimnazijalaca iz Sv. Mateja, koji su cigaretnim dimom reagirali na stresove proizašle iz slaboga znanja o jednadžbi elipse i o sintaksi latinskoga konjunktiva, prošao je pred Hennigove pecare i skočio na mostić koji je vodio u Matthiasstrasse. Ćim se našao na drvenim daskama, iza njegovih su se leđa pojavila dva policajca u odorama. Svojim masivnim tijelima zapriječili su ulaz na mostić, ne puštajući nikoga tko bi - poput Mocka - htio prijeći na drugu stranu rijeke. Mock je pretrčao preko mostića lagano ga zanjihavši, nakon čega se našao na širokom priobalnom bulevaru. Uz rubnik je stajao veliki horch. Mock je uskočio u automobil i pokrenuo motor. Silovito je krenuo prema Schultheissovoj pivovari, koja se dimila u daljini. Bio je siguran da ga nitko ne slijedi.

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. PET POSLIJEPODNE Frenzlu je skinut pokrov s glave. Duboko je udahnuo i osvrnuo se naokolo. Bio je u polukružnoj prostoriji čije su ciglene, neožbukane stijene bile osvijetljene dvama prozorčićima. Sjedio je na jednostavnom tabureu - jedinom namještaju u tom interijeru. U prvi tren njegove su oči, nenaviknle na svjetlost, uhvatile dva druga predmeta, od kojih bi jedan Frenzel odredio kao ormar, drugi pak kao oniži tkalački stan. Ubrzo je u obličju ormara raspoznao čovjeka koji je zaustavio njegov udarac medom, u tkalačkom stanu pak raspoznao je nevisokoga kočijaša koji je u njegovu dvorištu pokušao obaviti malu nuždu. Iz džepa je izvukao sat. Kazaljke i njegova bolna križa nedvojbeno su svjedočili da je drmusajući se u furgonu, a zatim


penjući se po nebrojenim stepenicama proveo tri sata. Ustao je i protegnuo ruke. Neodlučno je krenuo prema jednom od prozora. Ormar se brzo pomaknuo. Frenzel je uplašeno stao. “Neka si pogleda panoramu grada”, oglasio se tiho drugi muškarac i izveo nekoliko zagonetnih pokreta dlanom. Frenzel je prišao prozoru i ostao bez daha. Jesensko narančasto sunce naglašavalo je onižu četvrtastu zgradu crkve Ivana Krstitelja na Hohenzollernstrasse, klizilo niz razigrana pročelja pošte i Juventusove palače, ostavljajući u mekoj sjeni pristale zgrade koje su secesijskim vijencem okruživale Kaiser-Wilhelm-Platz. Podalje su se uzdizale crkva Karla Boromejskog i skromne kućice radničke četvrti Gajowice. Frenzel je sada htio pogledati na istok prema šumovitu groblju iza Lohestrasse, ali to nije učinio jer su do njega doprli novi zvukovi. Netko je isprekidanim i hrapavim glasom izdavao nekakve zapovijedi i gunđao nešto u znak pristajanja. Frenzel se okrenuo i u polumraku uočio snažno građenog muškarca u svijetlom salonskom kaputu s polucilinđrom. Pod prelomljenim krilcima blistavo bijelog okovratnika uzdizao se grubi čvor svilene kravate, čije je crnilo bilo poprskano tamnocrvenim cik-cakom. Cjelinu su nadopunjavale pomno ulaštene lakirane cipele. Ili pastor koji se potajice sprema na kurve ili gangster, pomislio je Frenzel. “Iz policije sam”, kicoš je hrapavim glasom rastjerao Frenzelove dvojbe. “Ne pitaj zašto te preslušavam ovdje, jer ću ti odgovoriti da te se to ne tiče. Ne pitaj ništa. Samo odgovaraj, može?” “Razumijem”, odgovorio je službeno kapral. “Stoj na tom svjetlu da te mogu dobro vidjeti.” Policajac je sjeo na stolac, uzdahnuo, raskopčao kaput, skinuo polucilindar i odložio ga na koljeno. Njegov prsni koš činio je s trbuhom jedinstvenu masu. Na licu su mu se vidjele najave gojaznosti. “Ime?” “Erich Frenzel.” “Zanimanje?” “Kućepazitelj.” “Radno mjesto?” “Nadzirem dvorište u Gartenstrasse, iza Hirschovog dućana s namještajem.” “Poznaješ ih?” Kicoš je Frenzelu gurnuo pod nos fotografiju.


“Da, da”, ponavljao je Frenzel zureći u ukočena lica “četvorice mornara”. “Kvragu, zato ih nema već tjedan dana... Znao sam da će ovako skončati...” “Tko su bili ovi ljudi? Imena?” “Ne znam im prava imena. Stanovali su u dvorišnoj zgradi uz Gartenstrasse. Točnije, Gartenstrasse četrdeset šest, stan dvadeset. Na samom vrhu. Najjeftiniji stan...” “Kako to da ne znaš kako se zovu? Morali su se nekako prijaviti. Kome se prijavljuju? Kućevlasniku? Tko je kućevlasnik?” Frenzela je zalijevala kiša pitanja. “Vlasnik je gospodin Rosenthal, Karlsstrasse dvadeset osam. U toj zgradi sam mu desna ruka. Stan je ostao prazan. Gospodina Rosenthala je to brinulo. U lipnju su došla ova četvorica. Banda skitnica - kao i drugi otpušteni iz vojske poslije rata. Bili su lagano pripiti, na pogled - bez groša u džepu. Rekao sam im da nema stanova. Pristojno su molili. Jedan od njih pokazao je novac i rekao: ‘Tatice, ovo je dobro mjesto. Ovdje ćemo voditi svoje poslove i uredno ti plaćati.’ Nekako me nagovorio. Pristao sam. Od gospodina Rosenthala dobivao sam proviziju za svakog novog stanara.” “Nisi zahtijevao imena?” “Zahtijevao sam. I odgovorili su: Johann Schmidt, Friedrich Schmidt, Alois Schmidt i Helmut Schmidt. Tako sam zapisao. Rekli su da su braća. Nisu bili slični. Poznajem život, gospodine komesaru. Zar je danas malo takvih poslije rata? Kradu, klatare se, nemaju nikakvog posla... Radije skrivaju svoja prava imena...” “I za par groša riskirao si prijavljujući tko zna koga, možda nekakve kriminalce?” “Da imam takvo odijelo kao vi, ne bih prijavljivao nikoga...” tiho je prozborio Frenzel i užasnuo se svoje drskosti. “I jesu li redovito plaćali?” Primjedba nije ostavila ni najmanjeg traga na ispitivačevu licu. “Da. Vrlo redovito. Taj koji me oslovljavao ‘tatice’ dolazio je uvijek pred kraj mjeseca s najamninom. Predavao sam je gospodinu Rosenthalu, a on je bio jako zadovoljan.” “Čime su se bavili?” “Dolazile su im dame.” “Kakve dame i po što?”


“Bogate, što se vidjelo po haljinama. Imale su vela. A po što? Što vi mislite, gospodine komesaru - po što?” Policajac je zapalio cigaretu i prodorno se zagledao u Frenzela. “Sjećaš li se što sam rekao na početku našeg razgovora? Koji sam princip razgovora izložio?” Frenzel je teško izdisao prašinu koja se vrtložila u svjetlu što je padalo s prozora. Napregnuo je um, ali nije imao pojma kako odgovoriti na to pitanje. Znao je samo jedno, da će za dva sata za stol kod Orlicha sjesti hrvač iz Poljske. “Ja ovdje postavljam pitanja, Frenzel, ne ti. Razumiješ?” “Oprostite”, prisjetio se Frenzel. “Ne sjećam se što ste pitali.” “Pitao sam po što su im dolazile dame. Odgovaraj kratko i nemoj birati riječi.” “Dolazile su”, bezubi osmijeh razvedrio je Frenzelevo lice, “na hopa-cupa.” “Otkud znaš?” Na ispitivačevu licu nije s vidio ni trag veselju. “Prisluškivao sam ispred vrata.” “Koliko u tom stanu ima soba?” “Jedna soba i kuhinja.” “Dama bi bila s jednim dečkom u sobi, a ostali su sjedili u kuhinji?” “Ne znam vam ja, nisam bio unutra. Dame su dolazile pojedinačno, ponekad po dvije. Ponekad bi netko od Schmidtova izlazio za vrijeme tih posjeta. Ponekad su svi bih u stanu. Različito...” “Susjedima nije smetalo?” “Bile su samo dvije pritužbe na ciku i vrištanje dama... Jer, istina, tih dama i nije bilo tako puno. Jedva nekoliko...” “Jesi li ih nekad vidio maskirane?” “Maskirane?” Frenzel nije razumio. “Kako?” “Jesi li ikada bio u kazalištu, Frenzel?” “Nekoliko puta.” “Jesu li se Schmidtovi prerušavali kao glumci u kazalištu, na primjer u Zoroa, viteza, i tako dalje?” “Da, ponekad jesu, kada je po njih dolazio onaj debeli.” “Koji debeli?” “Ne znam. Debeli, naparfimirani. Dolazio je automobilom na kojemu je bio natpis ‘Razonoda’ ili nešto takvo... Nisam siguran jer slabo vidim.”


“Kako često se pojavljivao taj debeli?” “Nekoliko puta.” “Debeli je dolazio njima gore?” “Da, nakon čega bi oni ušli u njegov auto i nekamo se odvezli. Mora da im je dobro plačao jer bi nakon toga dvostruko pili i zabavljali se nedaleko odavde, kod Orlicha.” “Jesu li Schmidtove posječivali i neki drugi muškarci?” “Još jedan. Ali taj nije dolazio sam. Bile su s njim dvije žene. Jedna u invalidskim kolicima. Sam je vukao kolica s bogaljicom gore.” “Prepoznao bi toga muškarca?” “I tipa i žensku bih prepoznao. Nisu skrivali lica.” “A ta u kolicima?” “Bogaljica je imala veo.” “Kako je izgledao taj čovjek i ta druga, nebogaljica?” “A što ja znam. On visok, ona riđokosa. Lijepa ženska.” “Koje dobi?” “On - oko pedesete, ona - oko dvadesete.” “Nije te iznenadio nestanak te četvorice? Zašto nisi prijavio policiji?” “Što se tiče čuđenja, čudilo me, jer su ponekad pili po dva dana kod Orlicha i vračali se kući, a sada ih nije bilo cijeli tjedan... A što se tiče policije... Oprostite, ali ja ne volim policajce... Ali, ionako bih to prijavio danas...” “Zašto danas?” “U subotu bi uvijek bih ovdje, jer je subotom dolazio onaj tip s djevojkom i bogaljicom.” “Hoćeš reći da su dolazili redovito, svake subote?” “Da, svake subote. U isto vrijeme. Ali ne skupa. Najprije tip s bogaljicom, a nekoliko minuta iza njih i riđokosa.” “U koliko su dolazili?” “Doći će za nekih pola sata.” Frenzel je izvadio sat iz džepa. “Uvijek u šest.” “Bili su prošle subote?” “Da. Ali bez riđe.” “Tada si Schmidtove vidio zadnji put?” “Ne, vidio sam ih dan ranije. Dovezao se po njih debeli. Zapregom. Nekamo su se odvezli.”


“Otkuda znaš da su u subotu bili kod kuće ako si ih zadnji put vidio u petak?” “U subotu dečke nisam vidio, ali sam ih čuo u stanu.” “Prisluškivao si?” “Da.” “I što si čuo?” “Njihove glasove i ječanje bogaljice.” “Jesi li čuo i muškarca u pratnji bogaljice?” “Tipa nisam.” “Slobodan si”, policajac je izvadio sat, a zatim pokazao Frenzelu vrata. “Imaš tu za fijaker”, dobacio mu je dvije novčanice od deset maraka. “Možeš ići kući. Ali pamti da će te ovaj veliki”, pokazao je na čovjeka-ormar, “nekoliko dana držati na oku. Pričekaj još jedno... Reci mi zašto ne voliš policajce.” “Jer su previše sumnjičavi, čak i kada im čovjek dolazi dragovoljno i želi nešto prijaviti.” Opet se uplašio svoje drskosti. “Ali to se ne tiče vas, gospodo... Zbilja... Uostalom, vi i ne izgledate kao policajac...” “Nego kao tko?” “Kao pastor”, odgovorio je Frenzel, dodajući u mislima “koji se sprema na kurve”. Izašao je na spiralno stubište, a zatim se vratolomno sjurio dolje. Kada se našao na čvrstom tlu, ispred zgrade, osjetio je da sav njegov umor nestaje. Otrčao je na najbliže raskrižje i zazviždao na dva prsta fijakerima u prolazu, ne pokazujući ni najmanje zanimanje za veliku višekatnicu u kojoj je maloprije bio. Frenzel je mislio samo kako najbrže dospjeti kući, uzeti novac i otići na nadmetanje hrvača na stolu oblivenom pivom u stražnjim prostorijama Orlichove kavane.

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. TRICETVRT DO SEST POSLIJEPODNE Stepenice su škripale pod teškim koracima trojice muškaraca. Mock, Wirth i Zupitza popeli su se napokon na četvrti kat zgrade u Gartenstrasse 46. Predišući, stali su pred vratima stana broj 20 i zgađeno njuškali. Neugodni vonj dolazio je iz zahoda na polukatu.


“Sigurno zaštopana školjka”, progunđao je Wirth i rukom odjevenom u rukavicu otpiračem otvorio vrata stana. Mock je svojom lakiranom cipelom udario odškrinuto vratno krilo - vrlo lagano, tako da ne ogrebe cipelu. Iz stana je izbio smrad. Nabrao je nos osjećajući mrski vonj koji ga je podsjećao na gimnastičku svlačionicu u gimnaziji. Izvukao je mauzer i pokretom glave naložio Zupitzi da učini isto. Ušao je u mračno predsoblje. Napipao je električni prekidač i okrenuo ga, zalijevajući predsoblje prljavožutim sjajem. Naglo je odskočio u stranu, izbjegavajući možebitni napad. Nitko ga nije napao. Obojene smeđe podne daske zaškripale su pod njihovim cipelama. Zupitza je silovito otvorio veliki ormar. Ničega u njemu nije bilo osim kaputa i odijela. Mutna svjetlost žarulje omotane novinama nije dopuštala podrobniji pregled odjeće u ormaru. Mock je pokazao Wirthu i Zupitzi sobu, sam je pak osvijetlio kuhinju. Rasvjeta se pokazala jednako jadnom kao u hodniku. Mogao se ipak vidjeti nered kakav obično vlada u stanovima lišenim ženske ruke. Gomile tanjura pokrivenih skorenim jezerima umaka, šalice s crnim talogom kave, sasušeni mekiš peciva i okrhnute čaše s mrljama smolaste tekućine. Sve je to ležalo u dubokom polukružnom slivniku, na stolu, na stolcima, čak i na podu. Mock se nije uopće začudio vidjevši nekoliko zlaćanih muha zunzara koje su na njegovu pojavu poletjele, a zatim sjele na lamperiju kojom je bio obložen zid i izvezenu kuhinjsku krpu s natpisom “Morgenstunde hat Gold im Munde.” Unatoč otvorenu prozoru u kuhinji je vladao smrad mokrih krpa. “Nikoga!” začuo je iz sobe Wirthov glas. S olakšanjem je napustio kuhinju i ušao u sobu, koja je - kako je smatrao - bila znatno čišća, kao što se i pristoji radnome mjestu na kojemu je higijena prilično važan element. Nije se prevario. Soba je izgledala onako kako bi trebala izgledati svaka prostorija čiji prozor gleda na prometnu ulicu i koju tjedan dana nije nitko pospremio. Dva velika željezna kreveta bila su uredno pokrivena prekrivačima s izvezenim crvenim ružama. Između njih je stajao noćni stolić sa svjetiljkom umjetnički izrađenog sjenila. Nikakvih slika na zidovima. Bezdušna soba, kao u jeftinom hotelu, gdje se može samo ležati na krevetu, zuriti u svjetiljku i tjerati od sebe samoubilačke misli. Mock je sjeo na jedan od kreveta i pogledao svoje ljude. “Zupitza, otiđi pazikući i drži ga na oku ostatak večeri i cijeli


sutrašnji dan.” Pričekao je da Wirth gestama i dlanovima prevede njegov nalog, a zatim se obratio prevoditelju. “Ti češ, Wirth, otići do Smolorza, u Opitzstrasse trideset sedam i dovući ga ovamo. Ako ne bude kod kuće, otići ćeš u vilu baruna i barunice Von Bockenheim und Bielau, Wagnerstrasse trinaest, i predati komorniku pismo za Smolorza.” Mock je izvukao notes, otkinuo list i napisao ravnomjernim ukošenim rukopisom, čija su slova bila znatno manja od klasične sütterlinovske kaligrafije: “Kurt, da si došao što žurnije u Gartenstrasse 46, stan 20”. “A ja ću”, rekao je polagano Mock odgovarajući na Wirthovo nijemo pitanje, “pričekati riđokosu djevojku.”

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. CETVRT DO SEDAM UVECER Mock je odavno uočio da nakon napuštanja konigsberške bolnice snažno reagira na riđokose žene. Ne htijući povjerovati da je riđokosa bolničarka koja ga je njegovala samo plod njegove mašte, fantom, koji je u život prizvala njegova uobrazilja pobuđena morfijem, zagledao je pozorno svaku pyrrhokomes (kako ju je nazivao) koju je sreo. Idući ulicama, često je pred sobom viđao raspuštene riđe uvojke koji su virili ispod šešira ili vatrene debele pletenice koje lupkaju - pod utjecajem brzoga hoda - o pokretljive lopatice. Jurio je za takvim ženama, prestizao ih i zagledao im u lica. Podizao bi šešir i - šapćući “Ispričavam se, s nekim sam vas zamijenio” - odlazio praćen pogledima punim straha, poruge ili razočaranja - ovisno o tome je li dama bila neiskusna djevica, zaljubljena supruga ili razuzdana sluškinja. Samoga je Mocka najčešće u takvim slučajevima obuzimalo veliko razočaranje, da se ne kaže - frustracija. Jer riđokose su žene otkrivale pred Mockom svoja obličja, a nijedno od njih nije bilo slično licu bolničarke iz njegovih snova. Sada nije osjećao frustraciju, iako uopće nije bio siguran je li djevojka koja stoji na pragu ona o kojoj je pričao Rlihtgardu za ledenih moći u Kurlandiji. Iz stana “četvorice mornara” dopiralo je


tako malo svjetla da bi svaka žena što stoji na pragu izgledala poput silovite prikaze. “Oprostite zbog zakašnjenja, ali”, tu je djevojka spustila glas vidjevši lik nepoznatoga joj muškarca. “Izvolite.” Mock se odmaknuo od vrata od kojih je maloprije doprlo lagano kucanje. Djevojka je neodlučno ušla. Nemirno se ogledala po praznom stanu, ugledavši prljavu kuhinju, neznatno je gadljivo nabrala napudrani prćasti nosić. Mock je nogom zatvorio vrata, uhvatio je ispod ruke i uveo u sobu. Skinula je šešir s velom, zatim odbacila ljetni ogrtač na jedan od kreveta. Na sebi je imala crvenu haljinu, sežuću do listova, koja se uznemirujuće napinjala na njezinim bujnim grudima. Haljina je bila pomalo staromodna, nije otkrivala ništa i, na Mockovu stanovitu iritaciju, završavala nabranim žaboom. Djevojka je sjela na krevet pored bačenoga ogrtača i prebacila nogu preko noge otkrivajući visoke cipele s vezicama. “Što će se sada dogoditi?” upitala je pretvarajući se da je uplašena. “Što ćete mi napraviti?” “Kriminalistički asistent Eberhard Mock”, odgovorio je sklapajući oči. Ništa više nije rekao. Nije mogao. Djevojka ga je nasmiješeno gledala. Mock se nije smiješio. Mock nije disao. Mocku je gorjela koža. Mock se znojio. Mock uopće nije bio siguran je li djevojka koja sjedi pred njim slična bolničarki iz njegovih snova. U tom je trenu kontura crvenokosog anđela iz Konigsberga bila zamućena, nejasna, nečista. Stvarna je bila samo ova djevojka koja mu se smiješila - ljupko, prezirno i koketno. “No, i što s tim, Herr Kriminaltissistent?” Lakat desne ruke naslonila je na unutrašnjost lijevog dlana i ispružila dva prsta kažiprst i srednjak - moleći tom nijemom gestom cigaretu. “Hoćeš cigaretu?” prokrkljao je Mock, i kada je u njezinim zelenim očima ugledao razveseljenost, počeo je prevrtati džepove sakoa u potrazi za tabakerom. Pronašao ju je i otvorio tik pred njezinim nosom. Cak se uplašio kada je primijetio da poklopac umalo nije ogrebao nježne nosnice. Iza vrpce poklopca spretno je izvukla cigaretu, a zatim prihvatila od Mocka vatru, pridržavajući njegovu drhtavu ruku dugim vitkim prstima. Mock je također zapalio i prisjetio se savjeta staroga komesara


Ottona Vyhlidala. On ga je dodijelio Odjelu III b, pododjelu s dva djelatnika, koji se poslije - nakon ratne eksplozije prostitucije pretvorio u službeno povjerenstvo za ćudoređe. Vyhlidal je, znajući da mladi policajac može biti neotporan na ženske draži, govorio: “Zamisli si, Mock, da je ta žena nekoć bila dijete koje je uz grudi privijalo plišanoga medvjedića, zamisli si da se njihala na konjiću za ljuljanje. Zatim si zamisli da to nekadašnje dijete privija uz prsa sifilisom prožderan kurac i skače po stidnim dlakama, gojaznim, mokrim i punim ušiju.” Drastične Vyhlidalove riječi upozoravale su ga sada dok je gledao riđokosu djevojku. Pokrenuo je maštu i ugledao samo prvu sliku: slatko crvenokoso dijete privija glavu uz njuškicu umiljatoga boksera, nije mogao vidjeti to dijete prljavo, pokvareno i uništeno sifilisom. Mašta je Mocku odbila poslušnost. Pogledao je djevojku i odlučio da svoju uobrazilju neće ni na što prisiljavati. Sjeo je na drugi krevet, nasuprot svojoj sugovornici. “Rekao sam ti tko sam”, nastojao je da mu glas zvuči što blaže. “A sada te molim da mi uzvratiš.” “Erika Kiesewalter, Orgienassistentin”, rekla je djevojka zamalo djetinjm glasom. “Duhovita si.” Mock se pod utjecajem njezina glasa, oprečna razuzdanu sadržaju, prisjećao opomene staroga Vyhlidala i polagano vraćao vlast nad sobom. “Voliš jezične igrice?” “Da.” Snažno je uvukla dim. “Volim igrice jezikom...” Mock nije čuo tu dvosmislenu izjavu jer mu je um oblila strašna pomisao: da eto svojim ispitivanjem osuđuje ovu djevojku na smrt, na iskopavanje očiju, na ubod čeličnim šiljkom u pluća. Da bih je spasio, mislio je, morat ću je izolirati u “garderobi”. A što onda ako nikada ne uhvatim ubojicu? Hoće li morati čamiti u starom Wirthovom uredu godinama, dok će njezina bijela baršunasta koža venuti i borati se? Još je mogu spasiti! Neću je ništa pitati. Ali ubojica, ako me uhodio, ne zna jesam li je ispitivao ili nisam. Ionako će je ubiti. Ali bez njezinog iskaza možda ga neću uhvatiti i primorat ću je na boravak u starom uredu, gdje će njezinu uvenulu kožu pokriti mrlje i nabori. Uostalom - ne bude li ubojica uhvaćen - svi će ti ljudi “odloženi” kod Wirtha ostarjeti, ne samo ova djevojka. “Prestani mi se glupo ceriti i glupo govoriti”, zarežao je


prisiljavajući se na pomisao: što me se tiče nekakva djevojčura i njezina alabastrena koža! “Odgovaraj na pitanja! I samo to.” “Dobro, gospodine policajce.” Erika je ustala, prišla prozoru, otvorila ga i istresla pepeo u toplu jesensku večer koja se oglašavala škripom tramvaja i topotom konjskih kopita. Haljina je imala tanki pojas koji je padao na njezina bedra i naglašavao njihovu zaobljenost. Mock je oćutio silnu napetost koja tinejdžere budi iz najdubljega sna, a ostarjelim muškarcima pokazuje da u životu još nije sve izgubljeno. Postavit ću joj pitanje, pomislio je, i ona će mi odgovoriti, postavit ću joj iduće, i obuzet će me spokoj. “Odgovaraj na pitanja”, ponovio je promuklo. “I to brzo. Pitanje prvo: tvoje zanimanje?” “Hetera”, odgovorila je djevojka krenuvši prema krevetu. Ovaj put sjela je skromno, a lice joj nije odavalo ništa osim usredotočenosti. “Odakle znaš taj izraz?” Mock je začudivši se osjetio pad napetosti. “Čitam pomalo”, na njezinu se licu pojavio osmijeh, koji je Mock procijenio besramnim. “Osobito se zanimam za antiku. U amaterskom kazalištu sam čak igrala Medeju. Okušavam se u glumi.” “Zašto si došla ovamo? U ovaj stan.” Mock je zažmirio da bi sakrio proturječne osjećaje koji su ga razdirali. “Dolazila sam ovamo svake subote. Otprije nekoliko tjedana.” “Obavljala si ovdje... svoj posao?” Mock je dugo birao riječi. “Posao obavljamo, ne onaj o kojemu sanjamo.” “A o kojemu sanjaš?” “O glumi”, šapnula je i porumenjela. Stisnula je zube kao da želi suzdržati plač. Zatim se podrugljivo nasmijala. “Moraš mi sada podrobno opisati što si ovdje radila”, rekao je Mock, misleći: ona je valjda psihički bolesna, “prošle subote.” “Ono što i svake druge.” “Ispričaj sve potanko.” “To vas uzbuđuje?” upitala je oponašajući dječji glas. “Ne moraš mi pričati pojedinosti. Govori općenito.” “Ja ne znam što znači općenito...” i opet osmijeh. “Pričaj, dođavola!” zaurlao je Mock. “Ta četvorica koja su ovdje živjela su mrtva. Razumiješ?” “Oprostite.” Mock je htio vjerovati da je strah vidljiv na njezinu licu uzrokovala njegova vika, a ne njezine glumačke sposobnosti. “Govorit


ću. Unajmljivao me imućan gospodin. Ne znam kako se zove. Upoznala sam ga u Eldoradu, gdje sam animir-plesačica. Imao je bradu. Taj gospodin je plesao sa mnom, a onda smo pošli u moju sobu. Predložio mi je stalni aranžman. Sudjelovanje u razvratu. Pristala sam pod uvjetom da se nakon prvoga puta mogu povući ako mi se ne svidi.” Djevojka je ušutjela i vitkim prstima gužvala pokrivač. “Nastavi.” Mock je to rekao vrlo tiho da bi prikrio hripanje. “Ne vidim prvi put takvu poput tebe i ne nadražujem se... pričama hetera... Prošlo je vrijeme kada me uzbuđivalo Alkifronovo djelo.” “Šteta”, rekla je ozbiljno. “Zašto ‘šteta’?” U Mocku je rasla ljutnja. Osjećao se manipuliranim od domišljate prostitutke. “Stid me o tome govoriti”, rekla je istim ozbiljnim tonom. “Da vas to uzbuđuje, obavljala bih jednostavno svoj posao koji se sastoji u uzbuđivanju gospode. A ovako, ni sama ne znam kako da kažem...” “Koristi se izrazom ‘baviti se’ za određenje radnje kojoj si se odavala u svojem poslu.” “Dobro”, prošaptala je i ispričala sve. “Taj je gospodin prihvatio moj uvjet i dao mi adresu. Trebala sam ovamo dolaziti svake subote iza šest. Naglasio je ‘iza šest’. Dolazila sam. Nisam radila ništa izopačeno. U sobi je bilo šest osoba. Gospodin koji me unajmio, mlada djevojka u invalidskim kolicima i četiri mlada mornara. Ti mornari su ovdje živjeli. Mislim da nisu bili nikakvi mornari, nego da su se prerušavali. Mornari žive na brodu, a ne iznajmljuju se kao... Na zahtjev svoga klijenta sam se razodijevala. Sa mnom se bavio jedan mornar. Moj klijent je prenosio djevojku iz kolica na krevet, a zatim su se njome bavili preostali mornari. Djevojka je gledala mene i moga... Toga koji je bio sa mnom i to je na nju očigledno snažno djelovalo, jer - kada bi se već nagledala - s velikom se voljom bavila s trojicom mornara istodobno. Tako je bilo uvijek.” “A tvoj klijent se nije bavio tobom?” Mock je glasno progutao slinu. “Ni djevojka u kolicima?” “Sačuvaj Bože!” uzviknula je Erika. “Zašto nisi bila s njima prošle subote?” “Bila sam indisponirana.” “Znači da su se četvorica mornara zabavila s bogaljicom?” “Valjda jesu. Ne znam. Nisam bila ovdje.”


Netko je energično pokucao. Mock je izvukao mauzer i krenuo prema vratima. Kroz okance je ugledao Smolorza. Pustio ga je u predsoblje uvlačeći u nosnice vonj alkohola. Smolorz se lagano ljuljao na nogama. “Slušajte, Smolorz, da ste pazili na ovu djevojku”, pokazao je glavom na Eriku, “dok je ne odvezemo u ‘garderobu’. Da ste je pratili čak i u nužnik. I još jedno. Ne smijete je ni prstom taknuti! Dođite za sat vremena. Ne znam kako ćete to napraviti, ali da ste bili trijezni. Razumjeli?’ Smolorz je kimnuo i izašao. Nije raspravljao, nije se opirao. Dobro je poznavao svoga šefa i znao što znači ako mu se obraća po imenu kao u poruci koju mu je poslao: to zasigurno nije značilo ništa dobro. Mock je za njim zatvorio vrata, ušao u sobu i pogledao Eriku. Izraz joj je bio promijenjen. “Gospodine”, šapnula je. “U kakvoj garderobi? Gdje me kanite zatvoriti? Ja moram raditi. Ovaj angažman mi je gotov. Moram ići plesati u Eldorado.” “Ne”, Mock je također šaptao. “Nećeš raditi u Eldoradu. Radit ćeš ovdje.”

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. CETVRT DO OSAM UVECER Mock je ležao pored Erike, naprezao pamćenje i brojio žene koje je imao u životu. No nije to činio da bi u svoj spomenar upisao još jedan trofej. Nisu to bili nikakvi trofeji! Uglavnom prostitutke, najčešće u pijanstvu, najčešće bez ikakva zadovoljstva. Mock je brojio žene koje je imao i nije ih mogao izbrojiti. Ne zato što ih je bilo neizmjerno mnogo, već zato jer se puno toga dogodilo u pomračenju, u vrućici i nije se sjećao bi li ih se moglo podvesti pod općepoznati finis coronat opus. Stoga je dodirujući toplo Erikino bedro odlučio sjetiti se onih žena s kojima je imao odnos koji se sa sigurnošću moglo odrediti latinskom maksimom. Erika ga je obgrlila oko vrata i nešto tiho promrmljala. Tonula je u san. Mock je prestao išta brojiti i o bilo čemu razmišljati. U jedno je bio siguran - do ovoga trenutka, do danas, do


ove večeri provedene s riđokosom prostitutkom u sobi ubijenih muških djevojčura, nije znao što je zapravo to o čemu maštaju tinejdžeri, i što uzrokuje da ostarjeli muškarci prestanu vjerovati u sebe. Danas mu je tu tajnu odala Erika. Ne rabeći riječi. Ustao je i pokrio svojim sakoom vitko djevojčino tijelo. Nije se mogao suspregnuti da ne prijeđe rukom po njezinoj bijeloj koži poprskanoj tu i tamo otočićima pjega, nije se mogao suzdržati da ne gurne dlan pod njezino pazuho i ne dotakne usnule grudi, koje su još maloprije bile pune života i nasrtljivo se nametale sa svojim potrebama. Stajao je samo u gaćama i promatrao njezin plitki san. Neočekivano se prisjetio stanovitoga prizora iz Lukrecijeve poeme O prirodi stvari: čovjeka oblijeva znoj, lome mu se glas i jezik, a uši se pune šumom. Upravo u takvom stanju bio je on sam. Obamro je. Njegov gimnazijski profesor Morawjetz nazivao je taj prizor “patografskim” i analizirao ga na izvannastavnom kružoku klasičara. Pritom ga je uspoređivao s čuvenim stihovima Sapfe i Katula o tome kako na ljudsko tijelo djeluju snažni osjećaji. Mock je obamro, ne na pomisao o profesoru Morawjetzu, nego na pomisao o riječima kojima je nastavnik karakterizirao taj prizor kod Sapfe i Katula. “Patografija ljubavi”, izrekao je glasno taj termin. “Pa tu nema nikakve ljubavi. Ne volim tu domišljatu djevojčura.” Prišao je Eriki i skinuo s nje sako. Probudila se. “Ne volim tu domišljatu djevojčura”, rekao je odlučno. Nasmiješila mu se. “Tako si domišljata?” Mock je osjećao plamen gnjeva. “Čemu se smiješ, mudra djevojčuro? Izazivaš me?” “Sačuvaj Bože!” Erika je to rekla vrlo tiho. Umaknula je pogledom. Mock je osjetio njezin strah. Plamen gnjeva na samoga sebe raspirio se i praskao u njegovim grudima. Boji se, domišljata djevojčura! Mock je stisnuo šaku. Tada se začulo kucanje na vratima. Sporo-sporo-sporo, stanka, sporo-sporo-sporosporo-brzo-brzo. Mock je, prepoznavši dogovoreni znak, ritam “Pjesme Slezana”, otvorio vrata i propustio Smolorza, koji više nije zaudarao po alkoholu, nego je širio miris sapuna. Bio je skoro posve trijezan. “Nažderali ste se sapuna?” Mock se bez i najmanje neugode


odijevao pred Smolorzom. Erika se omotala haljinom. “Vode sa sapunicom”, rekao je Smolorz. “Da se izbljujem. Da se otrijeznim.” Mock je nataknuo polucilindar i izašao iz stana. Na stepenicama je zastao. Zapahnut smradom iz zaštopanoga nužnika, osjetio je slabost. Brzo je strčao niz stube. Stao je pored veže i nekoliko puta vrlo duboko udahnuo. Slabost se povukla, ali su mu se usta svako malo punila slinom. Poznavao je taj osjećaj gađenja prema samome sebi. Začuo je svoj glas: “Izazivaš me, mudra djevojčuro?” i dosegnuo ga je bojažljivi Erikin pogled, pogled djeteta koje ne zna za što će biti udareno. Crvenokose djevojčice koja voli uroniti lišće u dlaku veseloga boksera. Začuo je njezin odgovor: “Sačuvaj Bože!” Udario se dlanom po čelu i još jednom pojurio gore. Na vratima je još jednom otkucao takt iz “Pjesme Šlezana”. Otvorio mu je Smolorz. Sjedio je na stolcu u predsoblju. Iz kuhinje je izbijao smrad krpa i dopiralo brenčanje zunzara. “Dovedite ovamo pazikuću, Smolorz.” Mock je nabrao nos i dao svom podređenom smotak novčanica. “Platite mu da pospremi kuhinju. I neka donese toj djevojci nekakvu posteljinu. No, idite, što čekate?” Smolorz je izašao. Vrata sobe bila su zatvorena. Mock ih je otvorio. Erika je sjedila na krevetu ogrnuta ljetnim kaputićem i drhtala od hladnoće. “Zašto si rekla ‘Sačuvaj Bože’?” Prišao joj je i položio dlanove na njezina krhka ramena. “Nisam vas htjela izazivati.” “Ne sada. Ranije, kada sam te upitao je U se tvoj klijent bavio tobom ili djevojkom u kolicima, uzviknula si ‘Sačuvaj Bože’. Zašto?” “Da se bavio sa mnom, bilo bi pola jada. Ali djevojka u kolicima mu se obraćala s ‘tata’.”

WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. POLA JEDANAEST UVECER “Što će vam moj pas noću?” listonoša Dosche začuđeno je pogledao


Mocka. Sjedili su na klupi u dvorištu kuće u Plesserstrasse i zurili u osvijetljeni prozor stana Mockovih. Vidjeli su jasno dvije glave pognute nad stolom: ostriženu sijedu grivu Willibalda Mocka i idealni, godinama usvršavani razdjeljak Corneliusa Rühtgarda. “Što oni rade?” upitao je Dosche zaboravljajući na trenutak čudnu Mockovu molbu. “Ono što vi svakodnevno radite s mojim ocem”, odgovorio je Mock. “Sahiraju. No da se vratimo mojoj molbi...” “Točno. Što će vam moj pas?” “Vidite?” Mock je pokazao na nebo. Na njemu je visio nabujali mjesec, a njegova je blijeda svjetlost klizila po mračnim prozorima kuće, po vratnicama nužnika i kosoj ručici dvorišne crpke. “Pun je, zar ne?” “Jest.” Dosche je odlučio posljednji put toga dana zapaliti lulu, te je iz džepa izvadio vrećicu s duhanom. “Reći ću vam sada”, Mock je izražajno pogledao sugovornika. “Ali to mora ostati u strogoj konfidenciji. Shvaćate? Tiče se istrage koju vodim...” “Ah, onoga o čemu svi trube?” “Pssst...” Mock je stavio prst na usta i prodorno psiknuo. “Razumijem.” Dosche se udario u grudi, a usta su mu ispustila oblak dima. “Prisežem da neću nikome ništa kazati!” “Prvo ubojstvo izvršeno je prije mjesec dana...” “Mislio sam da je prije tjedan...” “Pssst...” Mock se osvrnuo naokolo i vidjevši zainteresirani Doscheov izraz, nastavio. “Dakle prvo ubojstvo počinjeno je za punoga mjeseca, ovakvog kakav je danas. Imam jednoga osumnjičenog koji nema alibi. Ako je ubio, morao je truplo nekoliko dana držati u svome stanu. Nemojte pitati zbog čega! Ne mogu vam to reći, dragi gospodine Dosche.” Zapalio je cigaretu i otpuhnuo dim prema šahistima, koji su lupkali spremajući figure u kuhinju. “Osumnjičeni ima psa. Tvrdi da nije mogao truplo nekoliko dana držati kod sebe jer bi zavijanje psa uzbunilo susjede. Pseće zavijanje, shvaćate li, dragi gospodine Dosche? Pas zavija u prisutnosti trupla, to tvrdi osumnjičeni. Moram to danas provjeriti! S vašim psom!” “Ali, gospodine Mock”, Dosche je zakrkljao svojom starom lulom, “odvest ćete nekamo moga Rota? Nekakvom truplu? Kamo?”


“Pssst... Ako opit uspije, povest ću onamo i vas. Hoćete?” Doscheova lula sijevnula je iskrama. Pružio je Mocku povodac. “Dobro, dobro, uzmite ga. Samo pssst...” Mock je uhvatio povodac i izvukao ispod klupe zaspaloga Rota. Pružio je ruku Doscheu i uputio se kući. Na trijemu nekadašnje mesnice stajao je Rühtgard i palio cigaretu. “To je naš senzor koncentracije duhova?” pokazao je užarenim štapićem psa, koji ga je nepovjerljivo promatrao. “Tko je pobijedio?” Mock je napravio kiseli izraz čuvši Rühtgardovu šalu. “Četiri partije, tri prema jedan.” “Za tebe?” “Ne, za Mocka seniora. Tvoj otac igra jako dobro.” Mock je osjetio ponos. “Idemo spavati?” upitao je. “Idemo. Tvoj otac je već vjerojatno legao.” Rühtgard se nesigurno ogledao naokolo. “Gdje mogu baciti cigaretu? Ne želim ti praviti smeće pred kućom...” “Ovamo”, Mock je otvorio vrata. “U bivšem dućanu moga strica Eduarda je odvodna rešetka. Sumnjao sam čak da buku prave štakori koji tuda ulaze u lokal.” Rühtgard je ušao iza tezge, podignuo rešetku i ubacio opušak. Zatim se popeo stepenicama. Mock je pažljivo zakračunao vrata. Drvenim žaluzinama zamračio je dućanske izloge, nadopunio petrolej u svjetiljci i objesio je ispod stropa. Prostorija je bila dobro osvijetljena. Uspeo se stepenicama u sobu, vukući za sobom pomalo nevoijkoga psa. Zaklopac je ležao bespomoćno na podu. Nije ga zatvarao. Otkačio je povodac, prigušio fitilj svjetiljke i tek se tada obazro po polumraku sobe. Prekriven dekom, Rühtgard je ležao zatvorenih očiju na očevu drvenom krevetu. Preko naslona su bile prebačene pomno složene hlače, sako, košulja i kravata. Otac je spavao u niši okrenut prema zidu. Mock se svukao do gaća, složio svoju odjeću na stolac, jednako pažljivo kao i njegov prijatelj, a cipele je ostavio u pripremi pored postelje. Pod jastuk je gurnuo mauzer pa legao pored oca. Zatvorio je oči. San nije dolazio. Zato je nekoliko puta dolazila Erika Kiesewalter. Naginjala se nad Mocka i - unatoč načelima prostitutki - ljubila ga u usta. Jednako nježno kao večeras.


WROCLAW, SUBOTA, 6. RUJNA 1919. PONOC

Mocka je probudio smijeh koji je dopirao odozdo. Bio je to pakostan smijeh - kao da je netko nekome priredio glupu šalu. Mock je izvukao mauzer i sjeo na postelji. Otac je spavao. Iz bezubih upalih usta dolazio je astmatični zvižduk. Rühtgard je hrkao, pas se cijeli tresao podvukavši rep. Zaklopac je bio otvoren - onako kako ga je ostavio prije spavanja. Potresao je glavom. Nije mogao povjerovati u taj smijeh. Prišao je s otkočenim revolverom do zaklopca u podu i legao pored njega. Pas je zatulio i pobjegao pod stol, Mock je spazio sjenku koja se pomicala pod stropom staroga dućana, pas je zacvilio, nešto je protrčalo pored polegnutoga Mocka, nešto veće od štakora, nešto veće od psa - umaknulo pred zamahom njegove ruke pod krevet. Dohvatio je petrolejku i odgrnuo plahtu mokru od njegova znoja koja je zaklanjala pogled na prostor između kreveta i poda. Ondje je sjedilo dijete. Smiješeći se, raširilo je nosnice. Iz djetetova nosa izletjela je blistava zelena zunzara. Odozdo je opet dopro pakostan smijeh. Mock je naglo ustao i, brišući znoj s prsa i vrata, bacio se prema otvorenom zaklopcu. Zakačio je stolac opterećen odjećom. Pao je udarivši o umivaonik. Slušajući metalni odjek, sletio je niz stepenice na stražnjici, derući gaće. Dolje nije bilo nikoga. Iz smjera odvodne rešetke začuo je nekakav zvuk. Uskočio je brzo za tezgu i podignuo rešetku. Nešto se u njoj micalo. Mock je onamo usmjerio cijev mauzera. Čekao je. Iz rešetke se promolila Johannina glava. Ljuske na njezinu vratu tiho su šuštale. U njezine oči bile su zabijene dvije igle. Pucao je. Stan se zatresao od buke. Mock se doista probudio.


WROCLAW, NEDJELJA, 7. RUJNA 1919. CETVRT DO JEDAN NOCU Mock je stao pored Rühtgardova kreveta s revolverom u ruci i gledao ga ravno u oči. Doktor je pospano žmirnuo. “Čuo si ovo?” zapitao je Mock. “Ništa nisam čuo”, Rühtgard je s naporom rabio jezik ukočen od sna. “Zašto onda ne spavaš?” “Jer se naginješ nad mene i zuriš mi u oči.” Obrisao je naočale i nataknuo ih na nos. “Uvjeravam te da intenzivno zurenje može probuditi spavača. Tako se često bude pacijenti iz hipnotizerskih seansi.” “Zbilja nisi ništa čuo? Pa stolac se prevrnuo na umivaonik i načinio buku, pucao sam Ekcemi u glavu...” Mock je ponjušio. “Ne osjećaš zapah baruta?” “To je bio samo san, Ebbo.” Rühtgard je sjeo na krevet i spustio na pod mršave noge koje su izvirivale iz noćne košulje. Izvukao je iz Mockove ruke pištolj i primaknuo ga svom velikom nosu. “Nema nikakvog mirisa baruta. Pomiriši. Nikakvog hica nije bilo jer bi probudio oca. Vidiš kako slatko spava? I stolac stoji na svome mjestu.” “Ali pogledaj”, u Mockovu je glasu zazvučala satisfakcija. “Pas se čudno ponaša...” “Stvarno.” Doktor je ozbiljno promatrao životinju koja je podvijena repa sjedila ispod stola i tiho režala. “Ali tko može znati što je sanjao pas? I oni imaju košmare. Kao i ti.” “No dobro”, Mock nije odustajao. “Ali uzeo si u obzir da je moj otac nagluh, nisi li? A osim toga, čak i kada je bio mlađi, imao je čvrst san. Nijedan pucanj ga ne bi probudio. Znači, pucao sam, a on je ostao spavati.” “Pomiriši svoj pištolj”, ponovio je Rühtgard glasom koji je odavao dosadu. “A sada ćemo napraviti pokus.” Ustao je, prišao otvorenom zaldopcu i bučno ga zalupio. Otac je uzdahnuo u snu, a zatim otvorio


oči. “Što je, đođavola!” Za čovjeka koji je netom probuđen imao je jak glas. “Što to radiš, Eberharde? Klatariš se po noći? Jesi li se nalio? Muka jedna...” Krevet se zanjihao, a onda je otac izrazio prezir spram noćne buke snažnim prdežom. Mock je osjetio slabost pomislivši da će morati leći pored njega. “Oprosti”, Rühtgard nije mogao suspregnuti smijeh. “Dobio si nezasluženi ukor. Ali i sam vidiš, pucanj bi ga probudio.. “Izlazim odavde”, Mock se počeo odijevati. “Poslušaj, Ebbo.” Doktor je posegnuo u džep sakoa i odatle izvukao tabakeru i notes. “Nema duhova...” Mock je zastao pozorno slušajući. “Oni postoje samo u tvojoj glavi... Nakon našeg današnjeg jutarnjeg razgovora naložio sam svom asistentu u bolnici da malo istraži na temu takozvanih paranormalnih pojava. I evo rezultata njegovih istraživanja.” Rühtgard je zapalio cigaretu i otvorio notes. “Nisam ti htio o tome govoriti ranije... Sačuvao sam to kao presudni argument za sam kraj...” “Govori onda.” “Duhovi postoje u oštećenoj moždanoj kori, takozvanoj vidnoj kori na desnoj polutki. Problemi s moždanom korom na tom mjestu utječu na vid. Pojavljuju se sablasti, prikaze... Za zvukove međutim odgovara slušna kora. Kada bih ti otvorio glavu i dotaknuo tu koru, začuo bi glasove, možda i glazbu... Jedan je skladatelj naginjao glavu i zapisivao glazbu koju bi čuo. Ako usto dođe i do oštećenja desnog čeonog režnja, imamo pravi pandemonij. Jer taj je režanj odgovoran za razlikovanje onoga što je objektivno od onoga što je subjektivno. Kada dođe do ozljede, ‘ljudi’, kako je to jednom netko rekao, ‘svoje misli smatraju osobama i stvarima’. Najvjerojatnije imaš lako oštećenje mozga, Ebbo. Ali to se da popraviti... Pomoći ću ti... Zatražit ću pomoć najistaknutijeg specijalista na tom području, profesora Bumkea sa sveučilišta...” “Neće me uvjeriti ta tvoja znanstvena objašnjenja”, rekao je Mock zamišljeno. “Jer kako će tvoja neurologija objasniti da me ti strahovi, ti košmari susreću samo u ovoj kući, nigdje drugdje... Dođavola!” podignuo je glas. “Moram napustiti ovu kuću...” “Napravi to! Preseli se skupa s ocem u drugi stan. U bolji stan s kupaonicom!”


“Otac ne želi na to pristati. On želi živjeti samo ovdje i hoće ovdje umrijeti. Tako mi je jednom rekao...” “Onda napusti taj stan na neko vrijeme!” Rühtgard je ugasio opušak u pepeljari, ustao od stola, spustio ruke na Mockova ramena zbijena u moćnu masu. “Poslušaj me! Iseli se odavde na dva, tri tjedna. Uzmi odmor i otputuj! Odmorit ćeš se od svega - od leševa i duhova... Prikupit ćeš snage, ispavat ćeš se... Otputuj na more... Ništa ne umiruje bolje od presipanja pijeska i jednoličnog šuma. Ako hoćeš, poći ću s tobom. Otputovat ćemo u Konigsberg i svakog ćemo dana jesti iverke. Podvrgnut ću te hipnozi. Meni možeš vjerovati. Doprijet ćemo do izvora svih tvojih problema...” Mock je šutke zakapčao gumbe na košulji. Stavljajući iglu na manšetu, ubo se u prst. Siknuo je i nenaklono pogledao Rühtgarda kao da ga je on ozlijedio. “Hajde, odjenimo se i pođimo...” “Kamo, do vraga?” U Rühtgardovu glasu zvučala je uvrijeđenost. “Molim te, odjeni se i pođimo... U tvoju bolnicu...” “Po što?” Mock se nasmiješio svojim mislima. “Po kutu i bolničarsku kapicu...” “Molim?!” doktor se s mukom savladao. Mock se ponovno nasmiješio. “Napokon sam je sreo.

WROCLAW, NEDJELJA, 7. RUJNA 1919. DVA NOCU Mock je stao pred vratima s brojem 20 i drugi put odlupkao ritam “Pjesme Slezana”. “Tko je?” začuo je glas snenoga djeteta. “Eberhard Mock.” Vrata su se odškrinula. Erika je bila odjevena u dugu i preširoku spavaćicu. Ostavila je otvorena vrata i ušla natrag u sobu. Mock ih je zatvorio za sobom i onjušio zrak. Nije osjećao nikakav neugodan miris. Na kuhinjskom stolu ležala je plahta, a na njoj su stajali


preokrenuti tanjuri i čaše u vlažnim krugovima koje su na platnu ostavili njihovi rubovi. Pod je još bio mokar. Ušao je u sobu i položio na stolac veliki šuštavi zamotak. Erika je sjedila na krevetu i bojažljivo ga motrila. Mock nije bio siguran u svoje osjećaje, ni svoje riječi. “Je li ti moj čovjek donio posteljinu?” upitao je da bi prekinuo tišinu. “Donio je.” “Tko je oprao suđe?” “Kurt”, strah je polagano nestajao iz Erikinih očiju, “učinio je to vrlo pažljivo. Ne voli prljavštinu...” “Oslovljavate se po imenu?” nervozno je reagirao ne mogavši se prisjetiti ničega na čemu bi se temeljila Smolorzova sklonost pretjeranoj čistoči. “Koliko dobro ste se upoznali?” “Nikoliko.” Na Erikinim usnama pojavio se blijedi osmijeh. “Jednostavno volim kako zvuči ime ‘Kurt’. Zašto se uzrujavate? Ja sam samo prostitutka. Kako ste ono rekli? ‘Domišljata djevojčura’. Zašto ne bih trebala vrlo blisko upoznati slatkoga Kurtiča?” “Gdje je on?” Mock nije odgovorio na pitanje. “Možda sat nakon što ste otišli”, Erika se uozbiljila, “došao je ovamo veliki tip. Jako veliki. Nije ništa govorio, samo je nešto napisao na papir. Kurt je to pročitao i istrčao s tim velikim. Zabranio mi je da ikome otvaram.” Nastala je šutnja. Po stropu su promicala svjetla i sjene automobila. Neonska reklama “Gramophon-Spezial-Haus” na suprotnoj strani ulice filtrirala je svoju šarenu svjetlost kroz zavjesu. Erika je sjedila, pokrivena zelenim i crvenim mrljama svjetlosti, i gledala Mocka bez traga smiješka. “Zašto ne sjednete pored mene?” zapitala je tiho i ozbiljno. Mock je sjeo. Začuđeno je promatrao svoj dlan koji je kliznuo po njezinu bijelom ramenu. Još nikada nije vidio tako bijelu kožu, još nikada mu prepone dižući se nisu oduzimale dah na tako dugo, nikada dotad nije osjećao takav bol u bedrima. Fiat coitus etpereat mundus.3 S velikom je nevjericom osjećao kako se njegove ispucale usnice otvaraju da bi prihvatile njezin sitni jezik, nije mogao vjerovati da njegovi kvrgavi prsti podižu njezinu noćnu košulju. “Zašto me ne uzmete?” upitala je jednako ozbiljno. Podignula se na čistoj posteljini i otvorila pred njim.


Mock je otpuhnuo, ustao i prišao stolcu. Raspakirao je šuštavi papir. O naslon stolca objesio je bolničarsku kapicu i uštirkanu kecelju. “Odjeni to”, rekao je hroptavim glasom. “Rado.” Erika je iskočila iz kreveta i oslobodila se spavaćice. Kada je podignula ruke, neonski svjetlaci zaplovili su po njezinim bujnim grudima. Splela je kosu u provizornu punđu i stavila kapicu. Mock je raskopčao hlače. Tada su u stan ušli Smolorz, Wirth i Zupitza. Erika je brzo uskočila u krevet, Mock je šutnuo vrata. Približio se krevetu i smaknuo pokrivač s djevojke. Za trenutak su nečiji prsti na vratima otkucali ritam “Pjesme Slezana”. Mock je otpuhnuo i, prišavši prozoru, na trenutak zurio u svjetiljku koja je osvjetljavala frizersku radnju. Zatim se približio djevojci i pogladio je po kosi. S oba mu je dlana uhvatila ruku. Sagnuo se i poljubio je u usta. “Pričekaj malo”, progunđao je i izašao u predsoblje. Smolorz je stajao uz vrata i spremao se ponovno zakucati, a Wirth i Zupitza sjedili su u kuhinji za stolom natrpanim vlažnim posuđem. “Smolorz, zašto otkucavate naš znak?” Mock je s naporom prigušivao nezadovoljstvo u glasu. “Pa vidio sam da ste ušli. A sada nestanite odavde! Svi! Od ovoga trenutka ću osobno čuvati ovu djevojku.” “Pazikuća Frenzel...” rekao je Smolorz ispuštajući miris sapuna. “Nema ga.” “Ispričaj sve, Zupitza”, Mock je siktao kroz stisnute zube. “Sjedio sam kod pazikuće”, Zupitza je pustio dlanove u promet, koji je Wirth zatim pretvarao u svoj njemački s austrijskim naglaskom, “i držao sam ga cijelo vrijeme na oku. Bio je nemiran. Osvrtao se kao da hoće nekamo izaći. Zato sam još jače pazio na njega. Otišao sam s njim u zahod. Stajao sam pred vratima. Dugo je to trajalo. Na kraju sam pokucao. Nekoliko puta, i ništa. Razvalio sam vrata. Prozor je bio otvoren. Pazikuća je pobjegao kroz prozor. Dalje može pričati gospodin Smolorz.” “Nisi čuo što je rekao Wirth?” zarežao je Mock na Smolorza. “Govori!” “Zupitza je napisao ovo.” Smolorz je pružio Mocku papirič s krupnim švrakopisom. “Zatim ispitivanje susjeda. Nitko ne zna gdje je Frenzel. Jedan je priznao da je pazikuća hazarder. Pročešljali smo


okolne kockarnice. Ništa.” Još jedno truplo. Sutra ili za nekoliko dana ubojica će poslati pismo Mocku. Otići će na navedenu adresu i pronaći Frenzela s iskopanim očima. Mala verglašica zapjevat će još jednu strofu. A ti, Mock, vraćaj se kući, porazgovaraj s ocem i popravi sve što si pokvario. Priznaj da si pobijeđen, Mock. Izgubio si. Prepusti drugima ovu istragu. Onima koji nisu pali ni u kakve zablude koje se kažnjavaju iskapanjem očiju i probadanjem pluća iglom. Mock je polagano prišao do stola i uhvatio se za njegovu ivicu. Ploča se zatresla i poskočila, nakon čega se u trenu našla u zraku. Wirth i Zupitza pobjegli su do zida, posuđe je tresnulo na pod, pucalo je staklo, tanjuri su ispuštali prodorne jauke, čili kale su šalice. Zvuk je bio zastrašujući i postao je neizdrživ kada je na prevrnuti stol s nogama uvis skočio osamdesetpetkilogramski Mock. Komadići stolnoga servisa ispuštali su posljednji zveket, razbijenu jadikovku, škrgutavi requiem. Zadihani Mock sišao je sa stola i položio glavu u željezni slivnik. Hladna mu je voda prskala glavu, vrat i goruće uši. “Ručnik!” zaurlao je iz vlažne i hladne udubine sudopera. Netko mu je na ruke položio plahtu. Mock se uspravio i pokrio glavu. Potočići vode slijevali su mu se za okovratnik. Osjećao se kao u šatoru. Htio bi sada biti u šatoru, odvojen od svega. Ubrzo je otkrio glavu i pozorno proučavao uznemirena lica. “Završavamo ovu istragu, moja gospodo”, izgovorio je vrlo polagano. “Dalje će je voditi kriminalistički komesar Heinrich Mühlhaus. Sada ću uzeti izjavu ove ovdje Erike Kiesewalter. Predat ćete je, Smolorz, komesaru Mühlhausu. On će znati da treba pronaći čovjeka s kćerkom u invalidskim kolicima. No, zašto pravite takva lica? Pročitat ćete izjavu, pa ćete znati o čemu je riječ.” “A što je s ljudima u ‘garderobi’? Pustiti ih?” upitao je nervozno Wirth. “Odvest ćete ih u policijski pritvor. Noćas. Čekat će vas stražar Achim Buhrack. Preuzet će ljude od vas. Još neko pitanje?” “Gospodine kriminalistički asistentu”, progunđao je Smolorz. “A što s njom? U ‘garderobu’ ili odmah Buhracku?” Šutjeli su. Mock je pogledao Eriku, koja je stajala na vratima. Na glavi joj se nakrivila bijela bolničarska kapica. Usta su joj drhtala, a


organi za artikulaciju namještali su se da iz sebe istisnu upitnu rečenicu. Ali mijeh pluća nije istiskivao zrak. Ostala je bez daha. “Što će biti”, Smolorz je postao neuobičajeno govorljiv, “ako je Mühlhaus poželi osobno preslušati?” Mock je gledao Eriku. Zadrhtala je kada je sat u predsoblju otkucao triput. Drhtanje nije prestajalo iako je bila ogrnuta pokrivačem. Pogledao je uštirkanu bolničarsku kutu, nezdravo uzbuđenoga Smolorza i odlučio. “Bude li kriminalistički komesar Mühlhaus htio ispitati svjedoka, gospođicu Eriku Kiesewalter, morat će se potruditi na more.”


DARLOWKO, UTORAK, 9. RUJNA 1919. PODNE

Erika je stisnula zube. Za tren je polagano pala na Mocka i utisnula lice između njegova vrata i ključne kosti. Disala je teško. Mock je s njezine sljepoočnice maknuo vlažnu kosu. Ubrzo je njezina obamrlost minula i pomaknula se s muškarčeva tijela prema uzglavlju. “Dobro je da nisi vrištala”, rekao je, s naporom svladavajući podrhtavanje glasa. “Zašto?” zapitala je tiho. “Recepcionar nije povjerovao da smo bračni par. Nije vidio prsten. Da si vrištala, sigurno bi se učvrstio u sumnji.” “Zašto?” ponovila je sanjivo svoje pitanje i zatvorila oči. “Jesi li ikada vidjela bračni par koji ne izlazi iz kreveta petnaest sati?” Mock nije dočekao odgovor. Ustao je, navukao gaće, hlače, a zatim snažno nategnuo naramenice i otpustio ih. Glasno su pljesnule po golom torzu. Zazviždao je poznatu pjesmu “Frau Luna”, otvorio prozor s pogledom na more i udisao mirise koji su ga prenosili u davna konigsberška vremena, kada nitko od njega nije tražio da priznaje nepoznate krivnje, niti ga je ucjenjivao truplima bez očiju. Valovi su snažno udarali o pijesak ražaren suncem i o dva mola sagrađena na brdima moćnoga kamenja. Mock je promatrajući tu građevinu koja kao da je rukama grlila luku osjećao na usnama mikroskopske slane kapljice. Iz obližnje ribarnice dopirao je vonj koji je ovoga fanatičnoga ljubitelja ribe doveo u stanje živčane drhtavice. Progutao je slinu i okrenuo se prema Eriki. Više nije spavala. Očigledno ju je iz drijemeža prenulo pljeskanje naramenica. Naslonila je glavu na koljena i promatrala ga. Iznad njezine kose visio je model jedrenjaka i njihao se u slanom povjetarcu. “Jesi li za sušenu ribu?” zapitao je. “Da, jako”, bojažljivo se nasmiješila. “No, hajde, idemo.” Mock je zakopčao dugmad na košulji i


odmjeravao na svijetloj košulji kravatu kupljenu jučer u Koszalinu po Erikinu izboru. “Ne ide mi se nikamo.” Ustala je iz kreveta i rastežući se nakon kratkoga sna, pritrčala nekoliko koraka. Zagrlila je Mocka oko vrata i vitkim ga prstima pogladila po mišićavoj, širokoj šiji. “Tu ću jesti...” “Da ti donesem?” Mock se nije mogao savladati da je ne poljubi i ne prijeđe rukom po njezinim golim leđima i stražnjici. “Kakvu ribu hoćeš? Jegulju? List? A možda lososa?” “Ne idi nikamo.” Pomičući usnicama, dodirivala je njegova usta. “Hoću jegulju. Ali tvoju.” Privila se uz njega snažno i poljubila ga u uho. “Bojim se”, Mock je šaptao maloj mekanoj usnoj školjki zapletenoj u mrežu riđe kose, “da neću moći... Nemam više dvadeset godina...” “Prestani brbljati”, ukorila ga je strogim glasom. “Sve će biti dobro...” Imala je pravo. Sve je bilo dobro.

DARLOWKO, UTORAK, 9. RUJNA 1919. DVA POSLIJEPODNE Izašli su iz hotela i Kupali��noga zavoda Friedrichsbad držeći se za ruke. Pred trijemom te masivne zgrade bila su parkirana dva fijakera i veliki katni omnibus, koji je - kako je oglašavala na njemu pričvršćena limena ploča - prometovao između Darlowa i Darlowka. U blizini hotela stajala je skupina osnovnoškolaca, a njihov se krupni ćelavi učitelj hladio šeširom i polagano pripovijedao svojim štićenicima da je u tom kupalištu za vrijeme napoleonskih ratova u kupelji uživao knez Hohenzollern; korpulentni preceptor uporabio je svoj prst pokazujući na zidu ploču s natpisom. Mock je obratio pozornost i na lijepu djevojku koja je osamljena sjedila ispred kupališta i pušila cigaretu. Predugo je radio u povjerenstvu za ćudoređe, a da ne bi znao kojega je zanimanja. Prošli su pored nekoliko kuća uz Georg-Bütner-Strasse i zaustavili se ispred sladoledarnice. Erika se bacila poput djeteta na hladni štapić napravljen od maline i počela ga gristi, na čuđenje Mocka, koji je -


gledajući je - osjećao prodoran bol vlastitih zuba. Škripa brklje objavila je da je pomični most već spušten. Prešli su preko njega i našli se na Skagerrak Strasse. Hodali su lijevom stranom ulice. U prvoj kući na uglu Mock je ušao u gostionicu i naručio od krčmara, gospodina Roberta Pastewskog - takvo je barem prezime bilo istaknuto iznad ulaza - tuce cigareta Reichsadler za sebe i isto toliko engleskih cigareta Gold-Flake za Eriku. Silinu vrućega rujanskoga sunca slabio je povjetarac s mora koji je mrsio kosu Eriki, koja je stajala na uskom pločniku. “Gladna sam”, rekla je prijekorno i izražajno pogledala Mocka. “Ali sada...” Mock je bio smućen. “Morali bismo se vratiti u hotel...” “Sada ne rabim metafore.” Vjetar je bacio uvojak kose na njezine oči. “Zbilja sam gladna.” “Idemo onda na pravu dimljenu jegulju”, rekao je. “Ali najprije ću ti kupiti neko pecivo. Pođimo...” Ušao je u obližnju pekarnicu. U prostoriji što je mirisala po svježem kruhu jedini gosti bila su dva mornara koja su se naslanjala na tezgu urešenu uštirkanim tabletićem i razgovarala o nečemu s debelim pekarom. Govorili su primorskim dijalektom tako brzo da Mock gotovo nije razumio njihov govor. No jedno je znao: da nitko od njih ništa ne kupuje, a da pekar na njega ne obraća ni najmanju pozornost. Mock je osjetio neodređeni nemir. Nije mogao otkriti što ga uzrokuje. Sigurno ta dva mornara, pomislio je, ne četvorica, već dva mornara. “Što će poštovani gospodin?” zapitao je pekar sa snažnim primorskim naglaskom. “Dvije pokladnice molim. S kakvim su nadjevom?” “S divljom ružom.” “Dobro. Dvije.” Pekar je inkasirao marke, predao mu vrećicu s pokladnicama i vratio se razgovoru s mornarima. “Čuj, Zach”, Mock je izlazeći čuo glas jednoga od njih. “Koji je ovo?” Kao odgovor zazvonio je zvoncem ispod stropa i pogledao pomalo neraspoloženu Eriku. Vrškom cipelice risala je nekakve figure na pijesku kojim je bio obilno posut neravni pločnik. Mock joj je dao vrećicu, nehotice izbrisavši tajanstvene zapise. “Noli turbare circulos meos.”4 Erika je zamahnula, ali nije udarila,


već je pogladila Mocka po glatko obrijanom obrazu. Osvijestio je izvor ljutnje. Što bih trebao odgovoriti, pomislio je hodajući pored nje bez riječi. Trebao bih je zapitati odakle zna tu sentenciju, je li pohađala gimnaziju, a, uostalom, svaka budala je znade, to uopće ne svjedoči o njezinom obrazovanju ili načitanosti. “Ja sam hetera”, odgovorila je na pitanje o zanimanju, pravilno upotrebljava pojam “metafora”, navodi Cicerona. Tko je ta prostitutka? Ta mala domišljata djevojčura? Možda bi htjela da je počnem ispitivati o njezinoj prošlosti, roditeljima, braći i sestrama, možda hoće da je požalim i prigrlim. I iskušava me. Delikatno i suptilno. Najprije se pari kao uspaljena mačka, a zatim citira latinske sentencije, koje joj zvone negdje u glavi, iz koje je razvrat pomeo sve. “Predavala sam se razvratu”, rekla je. Tko zna da li kao ona bogaljica - s trojicom u isti mah. Hodali su šutke. Erika je s tekom jela drugu pokladnicu. Kada je prolazio pored oveće kabaste kuće s velikim zelenim vratima s natpisom “Udruga pomoći pomorskim brodolomcima”, Erika je zgužvala praznu vrećicu i bacila je ne razmišljajući: “Zanima me postoji li nekakva udruga za pomoć životnim brodolomcima?” Domišljata djevojčura. Hoće da se smilujem nad njom, hoće da u njoj vidim dijete koje privija lišće uz vrat umiljatoga boksera. Mock se zaustavio pred sušionicom i izgovorio nešto zbog čega je poslije dugo žalio. “Poslušaj me, Erika”, vladao je svojim tonom, ali nije vladao sadržajem, “nisi kurva zlatnoga srca. Nema takvih. Jednostavno si kurva. I to je to. Ne povjeravaj mi se, ne pričaj mi o svojemu uništenom djetinjstvu, ne govori o očuhu-čudovištu i majci koju je zlostavljao. Ne pričaj ništa o svojoj sestri koja je u dobi od petnaest godina abortirala. Ne pokušavaj istisnuti iz mene suze. Radi ono što najbolje znaš i ne govori ništa.” “Dobro, pazit ću se”, rekla je, a u njezinim očima nije bilo nikakve najave suza. “Idemo li u tu sušionicu ili ne?” Prošla je pored Mocka i krenula prema improviziranoj tezgi na kojoj je prodavač s gumenom pregačom i s mornarskom kapom na glavi slagao jegulje koje su mirisale po dimu. Gledao joj je sitna leđa, koja su se nekoliko puta zatresla. Pritrčao joj je, okrenuo je i nagnuo


se da joj poljubi suze. No ipak to nije učinio. Erika nije plakala, već se tresla od smijeha. “Moje djetinjstvo je bilo normalno i nitko me nije silovao”, gušila se. “A govoreći o životnim brodolomcima, nisam mislila na sebe, već na stanovitog muškarca.” “Sigurno muškarca zvanog Kurt? Da, izgovori to!” Mock je vikao ne obazirući se na sućutan pogled mornara koji je govorio “Tako je to s mladim ženama.” “Zato toliko voliš ime Rurt, ha? Govorila si mi to prekjučer! Kurtić, ha? Tko je bio Kurtić?! Govori, đođavola!” “Ne.” Erika se uozbiljila. “Taj se muškarac zove Eberhard.”


8. IX. 1919. Posebna je bila ta konferencija okultista koju je organizirao profesor Schmikali, predstavnik reda Thule u Wroclawu. Tko sve nije bio pozvan?! Sam Ludwig Klages, Lanz von Liebenfels i sam Walter Friedrich Otto! No nije im se dalo mutiti do šleske zabačene provincije. Umjesto topa prvi je poslao svoga asistenta, nekakvog frfljavog jadnička koji je održao potpuno nerazumljivo predavanje o kultu Velike Boginje Majke kod Pelazga. Usto je neprestano sugerirao da je majstor Klagesa Friedrich Nietzsche bio u neprestanom duhovnom kontaktu s Magna Mater. Upravo mu je ona, navodno, trebala podmetnuti pomisao da Jahvu i Isusa nazove uzurpatorima božanskosti. Kritizirao je pritom okrutno mladoga Engleza Roberta Gravesa, koji se na nekom predavanju usudio ustvrditi da je on sam autor toga određenja u odnosu na židovske bogove. Za nasmijati se! Referat o tome tko je bio prvi u izmišljanju nekakve banalne formulacije! Iz reda novih templara nije došao Von Liebenfels, nego stanoviti doktor Fritzjdrg Neumann, koji je najavljivao povratak Wotana. Njegovo izlaganje nije bilo nagrađeno pljeskom zbog žestokih antisemitskih i antikršćanskih napada, već poradi predavačeva ustrajnog naglašavanja potpore koju koncepcijama Wotanove paruzije da je načelnik generalštaba carske vojske Erich von Ludendorff. Nije čudo da su nakon Neumannova iskaza sljedeću predavačicu, inteligentnu mladu Židovku Doru Lorkin, dočekali hladnoća i prezir. O, profanosti! O, idioti s prezimenima kojima prethodi “Von”! O, zavađeni poglavice koji ne sežete pogledom izvan svoga tupog plemena! Ne uspijevate cijeniti istinsku mudrost! Jer kroz tu je mladu ženu progovarala Atena! Dora Lorkin bila je predstavnica politeističnoga spiritualizma W. F. Otta. Iz pronicljivih teorija njezina uzora koje je prikazala proizlazilo je da je ljudska duša polje neprestanih djelovanja grčkih bogova, koji su jedini pravi bitak, dok su ini bogovi samo mit. Izostavljam njezine ontološke argumente. Oni nisu bitni. Najveći dojam


na mene je ostavila nimalo nova - kako su joj poslije izlaganja neki predbacivali - ali vrlo adekvatna koncepcija Erinija kao grizodušja. Nekoliko rečenica na tu temu uvelo me u duboka razmišljanja i omogućilo mi da modificiram djelo na kojemu sam sada radio. Jer do ovoga trenutka naš zagriženi neprijatelj nije priznao krivnju, nije priznao svoju pogrešku. Jer sam, eto, najprije oslobodio duhovnu energiju iz četiri mlada muškarca. Ta ga je energija trebala usmjeriti na pravilnu putanju razmišljanja. Iskopane oči i biblijski citati trebali su mu biti očigledni. Naš neprijatelj u svojoj zagriženosti nije priznao ništa. U njegovoj kući, u nekakvoj staroj zatvorenoj mesarskoj radnji, primorao sam duhovnu energiju staroga razvratnika da se vrati i muči stanare. I dalje nije bilo priznanja krivnje. Na kraju sam našemu djelu žrtvovao lišajevima prekrivenu bludnicu. Priznajem - nisam joj iskopao oči. On je ionako morao znati što hoćemo od njega! Krmeljive bjeloočnice priležnice nisu ga morale ni o čemu osvješćivati! A on i dalje šuti. Tek sada, poslije predavanja Dore Lorkin, shvatio sam da moram na njega navesti istinsko zlo - Erinije. Tada će njegova muka dosegnuti zenit i sve će priznati. U kući sam pogledao na policu s djelima antičkih autora i skinuo s nje Eshilovu tragediju. Nakon višesatnoga čitanja shvatio sam. Navest ću Eriniju na našega neprijatelja, prinijevši mu kao žrtvu njegova oca. Erinije su proganjale Oresta jer je ubio svoju majku. Eshil jasno piše da nisu slušale Orestova objašnjenja i njegovu molbu za milost. Njima je važno bilo samo jedno: kazniti ga i osvetiti prolivenu roditeljsku krv. U tom se trenutku u meni pojavila sumnja. Ta naš zagriženi neprijatelj neće biti ocoubojica, jer ću njegova oca kao žrtvu prinijeti ja. Hoće li ga se onda dočepati Erinije? A, uostalom - ta on je sam de facto osudio svoga oca na smrt, ostavljajući ga sada skupa s bludnicom. On je prepustio oca sudbini, budući da se otac morao suprotstaviti demonima koje sam oslobodio u njihovoj kući. Kada otac ostane posve sam i od mene sazna da je njegov sin otputovao ljubakati s nekakvom kurtizanom, osjetit će ljubomoru. Bit će ljubomoran na kurvu, na najniže smeće u građanskoj hijerarhiji. Kada mi je ta misao došla na um, prisjetio sam se da sam negdje čitao da je jedna od Erinija, valjda Megera ili Tizifona, bila personifikacija bijesne ljubomore. Odmah sam znao što mi je činiti. U najgorem slučaju, neće uspjeti. Istinsko znanje nije nerazumljiva


raščlamba baroknih mistika! Istinsko znanje ne leži u Danielu von Czepeku i Anđelu Slezaninu! Istinsko znanje se stječe iskustvom. I upravo će moj idući argument pokazati je li bio u pravu Aristotel kada je napisao: “Duša je na neki način sve što postoji.” Uvjerit ćemo se postoji li Erinija, ako tako hoće Otto.


DARLOWKO, UTORAK, 16. RUJNA 1919. PET POSLIJEPODNE Erika i Mock prošli su pored svjetionika i skrenuli nadesno prema istočnoj plaži. Erika je naslonila glavu na Mockovo rame i na trenutak se okrenula prelazeći ravnodušnim očima po kućama s druge strane kanala. Mock je slijedio njezin pogled. Iako je njegovo zanimanje za primorsku arhitekturu bilo jednako veliko kao pitanje civiliziranja Slavena i Kašuba - o čemu su često vrištale novinske naslovnice - ipak je, na svoje čuđenje, registrirao puno tehničkih pojedinosti: kuće su općenito bile sagrađene od zida s kosturom od drvenih potpornja i pokrivene krovnom ljepenkom, što je pomalo čudilo Mocka, naviklog na šlesko krovopokrivačko umijeće crijepom. Jednom se raspitao o tim primorskim krovovima u gostionici s ražnjem na kojemu su cvrčali bornholmski lososi i čuo od staroga mornara priču o nevjerojatnoj silini morskoga vjetra i letećim crepovima koji se razbijaju o zidove kuća i glave prolaznika. “Sjećaš li se, Erika, onoga starog mornara koji nam je pričao o pokrivanju krovova u Primorju?” Osjetio je na ramenu potvrdno kimanje glavom. “Kada si izašla u šetnju, pričao mi je o još jednom djelovanju morskoga vjetra...” “Kakvom?” Erikina glava odvojila se od njegova ramena. Djevojka je radoznalo pogledala Mocka. “Kada vjetar puše dugo, dovodi ljude do ludila, i do samoubojstva.” “Onda je dobro što sada ne puše”, rekla je ozbiljno i privila se uz njega. Iza njih je zasjalo oko svjetionika. Sirena postavljena na njemu jednolično je najavljivala maglu koja se trebala spustiti na luku za toploga jesenskog dana. Galebovi su upozoravajuće kriještali. Pored obalne kavane sišli su na plažu. U Eriku je ušla energija. Potrčala je po pijesku ispod kavanske terase i jurnula prema damskoj svlačionici. Mock ju je na trenutak izgubio iz vida. Noseći pletenu košaricu napunjenu kruhom, vinom, prženim mariniranim haringama


i polovicom pečenoga pileta, jedva ju je slijedio. Dahtao je i širio nikotinski zadah preopterećenih pluća. Na kraju se dovukao na istočnu plažu. Nekoliko je šetača prije večere bodrim hodom izoštravalo apetit. Neki junačina u tijesnome kupaćem trikou rezao je lagane valove čvorovima svojih mišića. Na mostiću koji je vodio do velebne damske svlačionice, poduprte višemetarskim kolcima zabijenim u plažu, stajala je Erika i razgovarala s nekom mladom ženom. Mock je vrhom dlana obrisao znoj koji mu je zalijevao čelo i pozorno pogledao Erikinu sugovornicu. Prepoznao ju je. Bila je to prostitutka što je stolovala u Kupališnom zavodu, u kojemu je - kako se Mock stigao uvjeriti - djelovala ekipa od četiri korintske profesionalke. Kud će svoj nego svome, pomislio je i krenuo prema istoku, ne obraćajući pozornost na Eriku. Ona se oprostila od kolegice po fahu i veselo potrčala za njim. Sjeli su na pješčanu dinu. Erika je izložila lice dašcima slanoga vjetra, Mock je prepustio svoj mozak proždirućem osjećaju bijesa. Kud će svoj nego svome, valjda sam poludio spetljavši se s tom kurvom. Erika nije obraćala pozornost na muškarca koji je ležao kraj nje i s rukama ispod glave promatrao djevojku kako silazi s mostića što je povezivao svlačionicu s plažom. Sišavši s nazubljene linije valobrana, podignula je malko haljinu i krenula polagano, bušeći pijesak iskrivljenim potpeticama. Mocka je počela napuštati ljutnja. Tako hoda i hoda po cijele dane, nikada je nisam vidio ni s jednim klijentom. Haljina pokrpana, pete iskrenute, kišobran s potrganim žicama, oči kravlje, mutne, glupe. Jeftina djevojčura. Iznenada se sažalio na nju - u praznom primorskom lječilištu iskrivljava svoje cipele po kaldrmi, progonjena zlobnim krikovima galebova. Okrenuo je glavu i pogledao Eriku. Poželio ju je zagrliti iz zahvalnosti što ona nije jeftina, poražena djevojčura koja besciljno tumara. Potisnuo je tu želju i promatrao njezine duge prste kako obujmljuju nadlaktice na mjestu gdje je on sam imao - nekoć moćne - bicepse. “Znaš. Potječem iz sličnog primorskog sela”, rekla je Erika zatvorenih očiju. “Kada sam bila djevojčica...” prestrašila se i plašljivo pogledala Mocka, očekujući njegovu oštru reakciju. “Prihvati se večere, Eriko”, progunđao je i sklopio oči. Zamišljao je kako na bijelom pijesku prostire dekicu, a na njoj - nadmećući se s laganim vjetrićem - širi čisti ubrus s izvezenim ribama. Zatim vadi iz


košarice haringe, pile i vino. Otvorio je oči i pogledao svoju zamišljenu sličicu. Mahnuo je rukom pozivajući. Privila se uz njega i osjetila poljubac u jedno i u drugo oko. “Mogu sve predvidjeti, što ćeš učiniti i reći”, začula je. “Ispričaj mi onda o svom primorskom selu.” Erika se nasmiješila i oslobodila Mockova zagrljaja. Vršcima prstiju uhvatila je pileći batak i s naporom ga odvojila od tijela. Pružila ga je Mocku. Taj je zahvalio i zderao zubima zlaćanu, hrskavu koricu, a zatim se probio do sočnoga mišića pokrivenog skliskom oblogom masti. “Kada sam bila mala, zaljubila sam se u našega susjeda.” Erika je jagodicama prstiju podignula prema ustima savitljivi filet haringe. “Bio je glazbenik, kao i moji roditelji. Sjedila sam mu na koljenima, a on je na glasoviru svirao Saint-Saensov Karneval životinja. Poznaješ to djelo?” “Da”, promrmljao je i usisao zrak, odvajajući zadnji komadić mesa od kosti. “On je svirao, a ja sam pogađala o kojoj se životinji u skladbi u određenom trenutku radi. Naš susjed je imao prosijedu, ravno podrezanu, njegovanu bradu. Voljela sam ga svim svojim gorućim, osmogodišnjim srcem... Ne boj se”, promijenila je na trenutak temu, vidjevši bljesak nemira u Mockovim očima. “Nije mi učinio ništa loše. Ponekad bi me poljubio u obraz, a ja sam u njegovoj bradi osjećala miris dobroga duhana... S vremena na vrijeme kartao se s mojim roditeljima. Sjedila sam na koljenima, ovaj put vlastitoga oca, zaneseno zurila u karte, ništa nisam shvaćala od igre, ali sam svim srcem željela da otac gubi... Htjela sam da pobjeđuje naš susjed, gospodin Manfred Nagler... Uvijek su mi se sviđali stariji muškarci...” “Lijepo je to čuti.” Mock joj je pružio vino i gledao kako nevjesto pije ravno iz boce. “Studirala sam na konzervatoriju u Rigi, znaš?” Brzo je predisala, ispijanje vina na trenutak ju je ostavilo bez daha. “Najviše sam voljela svirati Karneval životinja, iako je moj profesor grmio protiv SaintSaensa. Tvrdio je da je to primitivna ilustrativna glazba... Griješio je. Svaka glazba nešto ilustrira, zar ne? Na primjer Debussy ilustrira more ugrijano suncem, Dvorak - zamah i snagu Amerike, a Chopin stanja ljudske duše... Hoćeš još mesića?”


“Da. Molio bih.” Pogledao je njezine vitke prste, položio joj glavu na rame i primaknuo se, imajući pred očima more sunčevih pjegica. Iz drijemeža ga je trgnuo Erikin glas koji je nešto uporno ispitivao. “Zbilja, pristaješ? Zbilja?” šaptala je usrećena Erika. “No, napokon! Reci mi datum svog rođenja! Točan, sa satom!” “Što će ti?” Mock je protrljao oči i pogledao na sat. Spavao je ne dulje od četvrt sata. “Pa kimao si glavom, slagao si se sa svim što sam govorila.” Erika je bila malo razočarana. “Naprosto si spavao i fućkalo ti se za bapsko brbljanje...” “No dobro, dobro...” Mock je zapalio cigaretu. “Mogu ti dati točan datum i sat svoga rođenja... Što me priječi? Osamnaestog rujna osamsto osamdeset treće. Oko podne...” “O, prekosutra ti je rođendan. Moram ti nešto darovati...” Erika je zapisala datum na mokrom pijesku. “A mjesto rođenja?” “Walbrzych. Šleska. Hoćeš mi napraviti horoskop?” “Ne ja.” Erika je naslonila glavu na njegovo koljeno. “Moja sestra... Astrologinja je. Pa pričala sam ti...” “Dobro, dobro...” progunđao je. “Zašto si tako dobar prema meni?” Nije ga gledala u oči, nego niže. Nos? Usta? “Već tjedan dana me ne nazivaš ‘kurvom’... Obraćaš mi se po imenu... Slušaš moje priče iz djetinjstva, premda ti dosađuju... Zašto?” Mock se na trenutak borio sam sa sobom. Razmišljao je o odgovoru. Razmatrao je sve njegove posljedice. “Jednostavno ne puše vjetar”, izbjegao je pravi odgovor. “I nema u meni agresije, ni ludila.”


17. IX. 1919. Nisam mogao provesti svoj plan jer sam morao ishoditi odobrenje Velike skupštine. Daljnje polaganje žrtava može biti pogibeljno, napisao mi je prije nekoliko dana Majstor kada sam mu iznio svoj plan utemeljen na buđenju Erinija. Osim toga Majstor je iznio i druge dvojbe i naložio sazivanje Vijeća. Održalo se noćas, kod mene. Majstor mi je ispravno prigovorio nedosljednost. Ona se sastoji u pomanjkanju preciznosti u definiranju pojma “Erinije”. Prema mojemu planu, u Eriniju će se pretvoriti duhovna energija koja će isteći iz žrtvovanoga tijela oca našeg zadrtog neprijatelja. Možemo li biti sigurni da će biti tako? pitao je Majstor. Otkud znamo da “Erinijom” neće biti neki djelić duše zadrtoga neprijatelja ili neko duhovno biće neovisno o našemu zadrtom neprijatelju ili njegovom ocu. Neki demon kojega ćemo probuditi? A kojim više nećemo moći upravljati? To je odveć pogibeljno. Što onda učiniti? Rasplamsala se rasprava. Jedan od naše braće ispravno je zamijetio da su u antičkim vjerovanjima postojale tri Erinije. Jedna od njih, Megera, bila je Erinija zavisti. Stoga bismo dakle u Megeru ili Tizifonu mogli pretvoriti - uz pomoć Augustinovih formula - duhovnu energiju koja nestaje iz tijela oca našega neprijatelja. Druga Erinija, Tizifona, ona je “osvetnica ubojstva”, treća pak, Alekta, “postojana u osveti”. Moramo prinijeti još dvije žrtve, zajedno tri - oca našeg zadrtog neprijatelja i dvije druge, koje on voli i koje će biti Tizifona i Alekta. Svi su se suglasili s tim uvjerljivim dokazivanjem. Kada tri Erinije spopadnu našega najvećeg neprijatelja, on će se obratiti nekom okultistu u ovom gradu. Tada ćemo doprijeti do njegova uma i osvijestit ćemo mu strašnu krivnju. To će biti konačni udarac. Ne možemo mu izravno napisati koja je to krivnja. On se sam mora u nju najdublje uvjeriti. Zato je naš plan samoosvještenja najbolji od svih mogućih. Preostaje problem dviju Erinija - Tizifone i Alekte. Tko bi to mogao biti? Koga on voli osim oca? Voli li uopće ikoga? Jer valjda ne voli prostitutku s kojom je otputovao - on, koji je upoznao sve odvratne tajne prostituirane duše? Odlučili smo stvar podrobno proučiti u


antiÄ?kim rukopisima i sresti se za tri dana kako bismo sve uglavili.


DARLOWKO, PETAK, 26. RUJNA 1919. PODNE

Mock i Erika sjedili su na terasi kavane na istočnoj strani lučkoga kanala i šutjeli zagledavši se u uzburkano more kroz pravokutna, nevelika stakla šibana sitnom kišom. Oboje su bili jako zauzeti: Erika kavom i savijačom od jabuka, Mock - cigarom i okruglom čašicom konjaka. Šutnja koja je pala među njima najavljivala je iznenadni kaos, navjestitelj promjene, neumoljivi znak svršetka. “Ovdje smo već dulje od dva tjedna”, započeo je Mock i ušutio. “Ja bih rekla da smo već skoro tri tjedna.” Erika je poravnavala salvetu na mramornoj ploči stolića. “Ovaj konjak za tebe je puno alkohola”, Mock je pomaknuo čašicu promatrajući kako se jantarna tekućina slijeva niz oble stijenke, “jer ga ima podosta. A za mene je to samo jedan gutljaj - začas ću ga ispiti i neće ga biti.” “Da. Po tome se razlikujemo”, rekla je Erika i zatvorila oči. Ispod njezinih dugih trepavica prema uglovima usta potekla su dva potočića suza. Mock je upiljio pogled u staklo zaliveno kišom i začuo zavijanje vihora iznad valova. Vihor je mahnitao i u njegovim grudima te mu donosio u glavu riječi koje nije kanio izgovoriti. Osvrnuo se naokolo i zadrhtao. Na terasi kavane osim njih je sjedila i prostitutka s polomljenim kišobranom koju je poznavao iz viđenja. Zurila je u staklo zaliveno kišom, strugala žličicom pa šalici. Na terasi se našla još jedna osoba. Hotelski boy. Brzo je pritrčao stoliću za kojim su sjedili Erika i Mock. “Preporučena pošiljka za gospođu Eriku Mock”, snažno je lupnuo petama. Erika je preuzela pismo, boy - nekoliko sitnih kovanica, a Mock nekoliko trenutaka predaha. Djevojka je otvorila omotnicu nožićem za voće i počela čitati. Na licu joj se pojavio lagani osmijeh. “Što je to?” nije izdržao Mock.


“Slušaj”, položila je pisamce na stolić i pritisnula svojeglavi ugao papira pepeljarom. “‘Muškarac rođen osamnaestog rujna tisuću osamsto osamdeset treće godine u Walbrzychu tipična je zodijačka Djevica - puna skanjivanja i neosviještenih težnji. Na njegovu psihu snažan su trag ostavili neki tužni trenuci koje je proživio nedavno, možda neka nesretna ljubav.’” Erika je zainteresirano pogledala Mocka. “Reci mi, Eberharde, o kakvoj se to nesretnoj ljubavi radi... Ne govoriš ništa o sebi. Ne želiš se povjeravati domišljatoj djevojčuri... Ali barem sada, na kraju ova prelijepa tri tjedna... Reci mi nešto o sebi...” “Nije to nikakva nesretna ljubav”, Mock je nespretno dotaknuo rukom Erikinu bradu i začas palcem grubo obrisao suze koje su se pojavile u kutovima njezinih očiju. “To je rat. Godine tisuću devetsto šesnaeste bio sam unovačen. Borio sam se na istočnoj bojišnici, pod Dyneburgom. Stradao sam za vrijeme odmora u Konigsbergu. Pao sam s prozora na prvom katu. Bio sam pijan i ničega se ne sjećam. Shvaćaš, djevojko?” Mock nije mogao odvojiti prste od njezinih obraza. “Nije me pogodio nikakav ruski šrapnel, nego sam pao s prozora. To je smiješno i mučno. Zatim sam se vratio pod Dyneburg i ondje proživio teške trenutke... Tko je sastavio taj horoskop?” “Moja sestra mi ga je poslala iz Rige. I što, slaže se?” “Dosad je toliko općenit da se mora slagati. Svaki čovjek ima zbrkanu osobnost i puno čudnih žudnji. Čitaj dalje!” ‘“U mladosti ga je netko duboko razočarao. Lišio ga je sanja...’” nastavljala je Erika. “O čemu si sanjao u mladosti, Ebi?” “O znanstvenoj karijeri. Čak sam napisao nekoliko rasprava na latinskom.” Mock se u mislima vratio studentskim godinama, kada je stanovao s još petoricom u potkrovlju koje je prokišnjavalo. “Ali nisam doživio nikakvo razočaranje. Prilično rano sam odustao od studija. Zaposlio sam se u policiji jer nisam htio trpjeti neimaštinu u nekakvoj mračnoj sobici u kojoj je jedan od mojih kolega platio krvavim ispljuvcima svoje prijevode Teognida iz Megare, a drugi izvlačio iza peći kožice slanine, skidao s njih prašinu, podgrijavao ih nad svijećom, rezao u komadiće i punio si želudac. Ne razmišljajući, bacio ili je nekoliko tjedana ranije za peć...” ‘“Karakterizira ga iritantna pedanterija, prekomjerna sitničavost. Kao nadređeni, predbacivat će podređenima nemarno odijevanje, jednako kao i zanemarivanje na primjer zalijevanja cvijeća...’”


“Glupost”, prekinuo ju je Mock. “Nemam nijedan cvjetić, ni u svom uredu, ni kod kuće.” “Ne radi se tu o cvijeću”, objašnjavala mu je Erika. “Radi se o tome da podređene gnjaviš zbog sitnica... Osim toga tu je i sjajan apropos... ‘Primjer s cvijećem nije prikladan. Kao posve praktičan čovjek, smatrat će da u teglama treba saditi krumpir, jer od njega barem ima neke koristi. To je čovjek golubinjeg srca, koji prigrli svako izgubljeno i prestrašeno stvorenje, čovjek koji bi se mogao angažirati u dobrotvornom ili misionarskom radu. Njegovo toplo srce doživljava veliku ljubav jednom u sedam godina. To je upozorenje za dame njegova srca...’” Mock nije više slušao jer mu je u glavi počeo zavijati hladni vjetar. Vidi, koja domišljata djevojčura. Sama je napisala taj horoskop. Htjela bi da se golubić Mock pobrine za nju i privije na grudi njezino izubijano srdašce. Gospodin velikog i toplog srca trebao bi podignuti smeće koje vjetar valja po jarku, osušiti ga poljupcem, uviti perinom ljubavi! Bilo bi najbolje kada bismo se vjenčali, imali četvero slatke djece - od nje bi naslijedila ljepotu - a ja bih pune glave koračao po wroclawskim ulicama i u svakom prolazniku vidio svoga “šogora”. Evo me na plesu i netko je predstavlja nekakvom bezveznjaku: “Ovo je žena kriminalističkoga savjetnika Mocka.” “Mi se odnekud, čini se, poznajemo.” Evo nas na trkama u Partynicama, a igrač na sjedalu do mene palaca mojoj ženi zakrivljenim vrškom jezika... Vjetar je divlje zaurlao i Mock je tresnuo po stolu otvorenim dlanom. Poskočili su tanjurići; prostitutka koja je sjedila nekoliko stolića dalje škiljila je iznad svoje šalice. “Ne čitaj više te gluposti”, rekao je tiho. “Priredimo si oproštajni bal. Utroje.” “A tko bi trebao biti treći?” Erika je presavila na četvoro Mockov horoskop i popravila šešir. “Ne treći, nego treća”, siktao je Mock. “Tvoja poznanica koja sjedi s nama na terasi.” “Molim te, nemoj. Ne mogu to učiniti”, rekla je mirno i rasplakala se. Mock je zapalio novu cigaru i zagledao se u prostitutku. Podignula je glavu iznad šalice i nasmiješila mu se bojažljivo.


“Nisam te dijelila ni sa kim ova tri tjedna.” Erika se brzo smirila, izvadila čipkanu maramicu i prešla njome preko nosića. “I htjela bih da tako i ostane.” “Dva tjedna”, ispravio ju je Mock. “Ako nećeš, kupi prnje.” Iz džepa je izvadio novčanik. “Evo ti novac za kartu. Sve ću ti platiti. Koliko iznosi tvoj honorar?” “Volim te”, rekla je mirno, ustala i prišla djevojci koja je sjedila u blizini. Razgovarale su nakratko, a zatim se Erika vratila Mocku. “Čekamo te u damskoj svlačionici. To je njezina soba za randevue.” Okrenula se, obgrlila djevojku oko pasa i zajedno su se spustile na plažu. Vjetar je zavijao i trgao batrljak kišobrana. Ubrzo su se našle na mostiću koji je vodio u svlačionicu. Prostitutka je otvorila prvu kabinu i za sekundu su obje iščeznule u njoj. Mock je platio konobaru i također izašao na plažu. Vjetar i sitna kiša zastrašili su šetače, što je umirilo Mockovu građansku savjest. Stajao je na trenutak, ogledao se naokolo, nakon čega je pognut pretrčao preko plaže, popeo se stepenicama koje su vodile na valobran i isprskan morskom pjenom prešao preko mostića i ušao u kabinu. Na klupi su sjedile, drhteći od hladnoće, dvije gole žene. Ugledavši muškarca, počele su se milovati i grliti. Na njihovim bedrima i rukama naježila se koža. Erika je poljubila djevojku, ne spuštajući pogled s Mocka. Kroz pukotine dasaka prodirala je hladnoća. Galebovi su razdirali zrak svojom krikom. Erika ga je i dalje gledala, prostitutka dozivala pokretom ruke. Mock je osjećao sve osim erotskoga uzbuđenja. Posegnuo je u hlače i izvukao iz njih novčanicu od sto maraka. Pružio ju je prostitutki. “To je za tebe. Odjeni se i ostavi nas na trenutak”, rekao je tiho. “Hvala vam, ljubazni gospodine”, rekla je s jakim primorskim naglaskom i počela navlačiti rublje, a zatim namještati nabore suknje. Za trenutak su bili sami. “Zašto si je otpravio, Ebi?” Erika je sjedila i dalje gola, ogrnuvši se haljinom. “Reci mi na kraju našega mjeseca... Medenoga i istodobno zadnjega... Reci, zašto sije otpravio... Reci da me ne želiš ni sa kim dijeliti za vrijeme ovih sretnih darlowskih dana. Slaži i reci da me voliš...” Mock je zaustio da kaže istinu, no u tom je trenutku netko snažno zalupao na vrata garderobe. Odahnuo je s olakšanjem i otvorio vrata.


Pred njim je stajao hotelski boy. Podalje se stiskala od hladnoće prostitutka u iskrivljenim cipelama. “Gospodine, brzojav za vas”, rekao je boy, radoznalo zavirujući u unutrašnjost kabine. Mock mu je dao nekoliko kovanica i glasno zalupio vrata ispred nosa. Sjeo je pored Erike, otvorio brzojav i pročitao: “OTAC VAM JE IMAO NESREĆU STOP PAO JE NIZ STEPENICE U STANU STOP STANJE TEŠKO STOP U BOLNICI JE STOP ČEKAM PRI TELEFONU MAXA GROTZSCHLA STOP KURT SMOLORZ”.


20. IX. 1919. Svi su bili točni. Točnost je, uostalom, načelo našega bratstva koje proizlazi iz poštovanja prema vremenu koje protječe, prema nepromjenjivim prirodnim zakonima. Deus sive natura - pisao je Spinoza i bio bespogovorno (par excellence!) u pravu. Ali na stvar. Nakon erudicijskih prikaza neke naše braće (a erudicija je bila crpljena iz Roscherova mitološkog leksikona) saznali smo puno o antičkim osvetnicama - Erinijama crne koze i odjevenim u crne halje. Te su se boginje osvete - kako smo saznali od brata Eckhardta iz Praga - krile u jutarnjoj magli ili letjele u crnim, olujnim oblacima, a njihove su kose i halje bile snažno naelektrizirane jer, kako piše Plutarh, “vatra je plamtjela u njihovim haljama i zmijskim spletovima kose”. Te “kuje Stiksa” svojim su zloslutnim lavežom vodile u ludilo, otrovnim su dahom okuživale proklijalo zrnje, svojim su bičem šibale one koji su odstupali od prirodnih zakona. (Kako se to sjajno slaže s našom doktrinom Natura Magna Mater!!!) A kako se najbolnije vrijeđaju zakoni prirode? Ubojstvom one koja daje život, ubojstvom majke zaključivao je brat Eckhardt. Na tom je načelu prirodne etike nastalo poznato antičko predočavanje Erinija - kao boginja osvete. Nakon predavanja brata Eckhardta iz Praga rasplamsala se žestoka rasprava. Prvo pitanje bilo je univerzalizam Erinija. Brat Hermann iz Marburga je upitao: jesu li Erinije nezavisni bici ili su pripisane određenom ubijenom? Ta - argumentirao je brat Hermann Homer piše da nakon samoubojstva Jokaste, Edipove majke, ovoga nisu mučile Erinije “općenito”, “Erinije kao takve”, već Erinije njegove majke. Kod Eshila čitamo da su Oresta morile najprije Erinije njegova oca, koga je ubila majka, a tek kasnije, kada se Orest osvetio svojoj majci, mužoubojici Klitemnestri, ubivši je onako kako je umro njegov otac, pojavile su se Klitemnestrine Erinije. Prve, Agamemnonove Erinije, prisilile su njegova sina Oresta da osveti očevu smrt, druge, Klitemnestrine Erinije, morile su majkoubojicu. Stoga su Erinije - kako je tvrdio brat Hermann - djelići određene, konkretne duše, u ne


nezavisnu i univerzalna bića. Argumentacija brata Hermanna bila je uvjerljiva i nitko nije s njime polemizirao. Uzeo sam riječ i potvrdio da ćemo nakon žrtvovanja oca svoga zadrtoga neprijatelja osloboditi konkretnu Eriniju, točnije dušu staroga. Rekao sam usto da pojava Jokastinih Erinija, koje proganjaju Edipa, uvjerljivo svjedoči da progonjeni ne mora vlastoručno ubiti (ta Jokasta je napravila samoubojstvo), već je dovoljna njegova krivnja (a krivnja je nesumnjivo ležala na strani Edipa!). To je temeljno načelo materijalizacije Erinija! Dobio sam pljesak i okupljeni su postavili drugo pitanje, koje se pojavilo nakon izlaganja brata Eckhardta iz Praga. Naime: mogu li Erinije osvetiti također i ocoubojstvo ili samo majkoubojstvo? Majstor je dokazao utemeljenost ovoga prvog pogleda. Citirao je odgovarajuće ulomke iz Homera i Eshila. Iz njih je jasno proizlazilo da Erinije Laja, kojega je ubio njegov sin Edip, proganjaju ubojicu pa je stoga ocoubojstvo također gaženje prirodnih zakona. Nakon Majstorova izlaganja sve se razjasnilo: žrtvovanje oca našega zadrtoga neprijatelja bit će pravilno. No on pritom mora biti uvjeren da pogiba zbog svoga sina. Objasnit ćemo mu to pred smrt, rekao sam, onako kako sam to objasnio onoj prostitutki pokrivenoj lišajem. Tada se oglasio brat Johann iz Münchena. Vratio se starom pitanju koje nas je ovdje okupilo i koje smo trebali razjasniti oslanjajući se na antičku književnost, to jest: budući da su postojale tri Erinije - Alekta, Megera i Tizifona - je li nužno prinijeti tri žrtve, od kojih bi svaka odgovarala “bitnim” karakteristikama određene Erinije? Većina je na to pitanje odgovorila negativno. Kao prvo, dokazivao je brat Johann, trostruke i individualizirane Erinije pojavljuju se tek u Euripida, odnosno već su vremenski odvojene od davne predodžbe, od najprvotnijih (pa dakle i najautentičnijih!) vjerovanja, kao drugo pak u ranijoj književnosti (poglavito rimskoj!) one se uzajamno miješaju i jedna dolazi na mjesto druge. Na primjer u jednoga autora personifikacijom “neumoljive zavisti” jest Megera, u drugoga - Tizifona. Iz toga nedvojbeno proizlazi da bi naša druga, i treća žrtva bile žrtvovane naslijepo, bez dubljega utemeljenja, drugim riječima - bile bi nepotrebne žrtve. Završna je riječ pripadala Majstoru. On je podržao poglede Johanna iz Münchena i izdao mi nalog: žrtvovati samo oca našega zadrtog neprijatelja.


Kada su svi izašli, obuzda me uzrujanost. Majstor mi nije dao riječ! Nisam dospio reći da Erinije ne moraju biti dijelovi duša isključivo roditelja. Jer u Sofoklovim Trahinjankama Erinije su pozvane protiv Dejanire, koja je nesvjesno ubila svoga ljubavnika, Herakla! A u Elektri istoga autora Erinije trebaju osvetiti bračnu nevjeru! Odlučio sam: ubit ću tu koja ljubi našega najvećega neprijatelja, i otkrit ću joj pred smrt da pogiba zbog njegove zablude i zbog njega! Tada ću osloboditi ne samo Eriniju njegova oca već i Eriniju žene zaljubljene u njega! Na taj ću način okončati sve. Usmjerit ću na njega dvostruki napad Erinija. One će tada u njegovoj glavi otpjevati svoju sumornu pjesan, koja će ga - poput pjesme tirolskih snježnih djevica - dovesti do ludila. I samo u tom slučaju on će se obratiti za pomoć nekom okultistu. I samo tada on će spoznati istinu i osvijestiti svoju grešku!


WROCLAW, PETAK, 26. RUJNA 1919. CETVRT DO JEDAN POSLIJEPODNE Kurt Smolorz sjedio je za mramornim stolićem u čekaonici svoga susjeda, odvjetnika doktora Maxa Grotzschla i lijeno pregledavao Ostdeutsche Sport-Zeitung. Sadržaj članaka nije ga posebno zanimao. Smolorza nije moglo zainteresirati ništa osim jednog: na koji će način nalozi koje će mu danas izdati Mock zakomplicirati njegov večernji susret s barunicom Von Bockenheim und Bielau. Trebao je to doznati uskoro, jer je na mramornoj ploči upravo poskočio i glasno zazvrčao telefonski stalak. Smolorz je skinuo okruglu slušalicu sa stalka i prislonio je na uho. Drugom je rukom uhvatio stalak i približio ga ustima. S izrazom svjetskoga čovjeka nagnuo se na naslon stolca. “Mogu li govoriti s doktorom Grotzschlom?” začuo je tihi ženski glas. Nije znao kako reagirati. Obično je u takvim trenucima neznanja svoje reakcije svodio na nulu. Tako je bilo i sada. Pogledao je slušalicu i odložio je na viljušku. Ubrzo je telefon zazvonio drugi put. Sada Smolorz nije bio u takvoj neprilici kao maloprije. “Govorite, Smolorz”, začuo je hrapavi Mockov bas. “Govorite, što je s mojim ocem?” “Noću buka u stanu”, progunđao je Smolorz. “Pošao je provjeriti i pao niz stepenice. Slomljena noga i rana na glavi. Pas je lajao i probudio susjede. Stanoviti Dosche ga je dovezao u bolnicu elizabetinki. Dobro je zbrinut. Bez svijesti. Infuzija.” “Smjesta nazovite doktora Corneliusa Rühtgarda. Broj telefona sedamnaest-šezdeset tri. Ako ne bude kod kuće, nazovite bolnicu Wenzela-Hanckea. Recite mu da ga molim da se pobrine za moga oca.” Mock je umuknuo. Ni Smolorz se nije oglašavao, već je proučavao bit telefonske veze zagledavajući u tuljak u koji je maloprije govorio. “Kako je s našom istragom?” začuo je Smolorz. “U cijelom Wroclawu dvadeset mladih žena-bogalja u kolicima. Vozili smo Frenzela njima...” “Frenzel je pronađen?” hrapavi bas u slušalici zadrhtao je od radosti.


“Da. On je hazarder. Kladio se kod Orlicha. Obaranje ruku. Izgubio je i za dva dana prokartao stan.” “I što? Pokazivali ste te žene Frenzelu? Valjda diskretno?” “Da. Diskretno. Izdaleka. Frenzel u autu, žena u kolicima na ulici. Prepoznao je. Loiuse Rossdeutscher, kći liječnika, doktora Horsta Rossdeutschera. Otac - krupna zvjerka. Poznaje ga komesar Mühlhaus.” “Taj Rossdeutscher je ispitan?” “Ne. Mühlhaus oteže. Krupna zvijer.” “Što to znači, dođavola, ‘krupna zvijer’?!” slušalica je zarežala. “Objasnite mi to, Smolorz!” “Komesar Mühlhaus je rekao ‘važna osoba’.” Smolorz se nije mogao načuditi da preko telefona hvata sve emocije u Mockovu glasu, iako je taj udaljen od Wroclawa stotinama kilometara. “‘Treba djelovati oprezno. Poznajem ga.’ Tako je rekao.” “Rossdeutscher je pod nadzorom?” “Da. Cijelo vrijeme.” “Dobro, Smolorz.” U slušalici je odjeknuo prasak upaljene žigice. “Sada slušajte. Sutra u sedam i četrnaest uvečer stižem u Wroclaw. Točno u to vrijeme imate me čekati na Glavnom kolodvoru. S vama trebaju biti Wirth, Zupitza i deset njihovih ljudi. Pokazat ćete djevojci s kojom ću biti - znate, to je ta crvenokosa Erika - sliku Louise Rossdeutscher... Ako nemate njezinu fotografiju, kontaktirajte Helmuta Ehlersa i prenesite mu moju molbu: do sutra ima fotografirati lice Louise Rossdeutscher. Zapamtite - sutra u sedam i četrnaest na kolodvoru. I nemojte planirati ništa drugo... Cijelu večer i noć bit ćete mi na dispoziciji. Do sutra imate prikupiti sve obavijesti o tom doktoru. Znam da to može biti teško jer smo službeno skinuti s istrage, a Mühlhaus se odnosi prema osumnjičenom kao prema jajetu na meko, ali napravite sve što je u vašoj moći. Imate neko pitanje?” “Da. Rossdeutscher je osumnjičen za sva ta ubojstva?” “Razmislite, Smolorz.” Duhanski dim ispuhnut iz pluća udario je u membranu. “‘Četvorica mornara’ su prije smrti nafilana morfijem. Tko ima puno morfija? Liječnik. Ne znam je li Rossdeutscher osumnjičen. Znam da su najvjerojatnije on i njegova kći bili posljednji ljudi koji su vidjeli te maskirane. Hoću Rossdeutschera na pladnju.” “Još jedno pitanje. Zašto Wirth i Zupitza?”


“Kako biste odredili postupak Mühlhausa prema Rossdeutscheru?” ovaj put Smolorz je začuo glas dobrohotnog učitelja koji ispituje tupoga učenika. “Boji ga se preslušati, govori o njemu šapatom ‘važna osoba’ i tako dalje... Kako biste nazvali takvo postupanje.” “Da mu podilazi.” “Dobro, Smolorz”, Mockov je glas prestao biti dobrohotan. “Mühlhaus mu podilazi. Mi mu nećemo podilaziti. Zato Wirth i Zupitza.”


WROCLAW, SUBOTA, 27. RUJNA 1919. CETVRT DO JEDAN POSLIJEPODNE Vlak iz Szczecina ulazio je na wroctawski Glavni kolodvor. Erika Kiesewalter gledala je kroz prozor. Kroz suze, koje je struja vjetra istiskivala iz njezinih očiju, promatrala je jureće peronske ploče, tezge s cvijećem, moćne željezne potpornje koji su pridržavali stakleni svod te kioske s cigaretama i novinama. Bijeli stupovi pare bili su ispuhivani na perone i obavijali su toplim oblakom ljude koji su ondje čekali. Obično su to pojedinci, općenito elegantno odjevena gospoda u baršunastim rukavicama i s buketima cvijeća omotanog u hrapavi pergament. Bivale su i egzaltirane dame, koje su ugledavši čeznutljivo i dugo očekivana lica iza stakala vagona naglo rastvarale kišobrane ili otkidale od usana dlanove šaljući cjelove u zrak. Takvih ljudi ni sada nije manjkalo na peronu. S njima je u izrazitom kontrastu bila skupina od trinaest muškaraca sumorna izgleda, među kojima je većina nosila kačkete i biciklističke kape nabijene na glave. Spavaći vagon zaustavio se točno pred njima. Erika je sa stanovitim strahom gledala te ljude kriminalnoga izgleda, ali se ubrzo umirila ugledavši poznatu, riđom krutom kosom uokvirenu glavu Mockova podređenog. Eberhard, povjerivši prtljagu služniku, izašao je na peron i - na čuđenje svoga suradnika - gurnuo ruke pod Erikina pazuha, zavrtio je poput djeteta i postavio na peron. Pružio je ruku riđokosom i još dvojici muškaraca, koji su - iako dijametralno različita stasa - imali jednu zajedničku odliku: obojica su bila ružna i odbojna. “Imate fotografiju, Smolorz?” zapitao je Mock. Smolorz je izgledao pijano. Ljuljao se na nogama i besmisleno smješkao. Bez riječi je iz torbe izvukao veliku fotografiju i pružio je Eriki. Pogledala je djevojku na fotografiji i bez pitanja odgovorila: “Da, poznajem je. Ona je dolazila sa svojim ocem u stan u Gartenstrasse.” “Dobro”, progunđao je Mock i kritički pogledao Smolorza. “A sada na posao. Prate li Mühlhausovi ljudi Rossdeutschera? Gdje leži moj


otac?” “U bolnici Wenzela-Hanckea, pod skrbi doktora Rühtgarda”, odvratio je Smolorz odgovarajući na pitanja po hijerarhiji njihove važnosti. “Ne znam kako stoje stvari s Rossdeutscherom. U našem arhivu o Rossdeutschera ništa. Baš ništa. Samo gdje stanuje. Karlowice, Korsoallee pedeset dva. Evo što sam o njemu saznao.” Pružio je Mocku list papira ispunjen ravnomjernim rukopisom. “Dobro, Smolorz.” Mock je pročitao i promijenio se u licu. “Izgleda da je naš Rossdeutscher bio optužen od wroclawske Liječničke komore za primjenu okultističkih metoda na svojim pacijentima. Uspješno se obranio od optužbi. Vrlo je utjecajan...” Mock se osvrnuo naokolo. Njihova je skupina izazivala zanimanje. Pogledavao ih je nekakav kolporter, nekakav ih je prosjak molio nekoliko maraka. “Rastjerajte ih, Wirth.” Mock je pogledao nevisokog muškarca u polucilindru, a taj je njegovu zapovijed prenio jednim pokretom ruke divu koji je stajao pored njega. Taj je krenuo prema radoznalcima, a oni su nestali u oblacima pare. “Smolorz”, Mock je pogledao Eriku, “odvest ćete gospođicu Kiesewalter u stan u Gartenstrasse. Imate je paziti dok vas ne smijenim. I danas više ni kapi, razumijete? A mi svi”, pogledao je Wirtha, “polazimo. Najprije u bolnicu, a zatim na Kariowice posjetiti doktora Rossdeutschera.” Prišao je Eriki i poljubio je u usta. “Hvala što ste rekli ‘gospođica Kiesewalter’”, šapnula je uzvraćajući poljubac. “Ane naprosto ‘odvedite je, Smolorz’. Hvala što niste rekli ‘nju’...” “Zbilja sam tako rekao?” Mock se nasmiješio i prešao grubim dlanom preko njezina bjeloputog obraza.

WROCLAW, SUBOTA, 27. RUJNA 1919. OSAM UVECER Smolorz je otvorio stan “četvorice mornara”, ušao prvi i zalupio vrata Eriki pred nosom. Zapalio je sva svjetla i podrobno provjerio sve


prostorije. Tek tada je ponovno otvorio. Uhvatio je Eriku pod ruku i uveo je u stan. Zabravio je vrata i teško sjeo za kuhinjski stol. Izvukao je iz torbe bocu gdanjskoga likera Losos i natočio si poveću porciju u čistu čašu. Pijuckajući malim gutljajima jetku tekućinu, gledao je kako Erika vješa u predsoblju kaput, a zatim - odjevena u šeširić i tijesnu haljinu boje višnje - ulazi u sobu, saginje se nad krevetom i popravlja prekrivenu posteljinu, koju nitko nije promijenio tri tjedna. Erikina bedra i izgužvane plahte, koje, kako je mislio Smolorz, još odaju djevojčin miris, na trenutak su mu zamaglili misli. Prisjetio se barunice koja se izvija u mokroj postelji i njezina muža koji zainteresirana izraza stoji pored ložnice. Eto baruna Von Bockenheima und Bielaua kako nosom uvlači bijeli prah, a zatim kašlje raspršujući uokolo gorke oblake. Još jedan gutljaj Lososa nije mu baš prijao. Za to je okrivio predodžbu uljudnog i uzvišenog baruna koja mu je bila pred očima. Da bi poboljšao okus pića, usmjerio je misli osobama koje su u njemu pobuđivale tople osjećaje. Što sada radi moj mali Arthur? Igra li se autićem? Liker je bio savršen. Kleči li sada u kuhinji u svojim debelim hlačama na stražnjici pojačanim kožnom zakrpom i jezdi malim modelom daimlera po jednoj od čisto ulaštenih dasaka? Čistoća u njegovoj kuhinji asocirala ga je na suprugu, gospođu Ursulu Smolorz. Evo je kako kleči na kuhinjskom podu i riba praškom Ergon glatke daske. Njezine snažne ruke, lagano uzbibane grudi, uplakano pjegavo lice, njezin razdirući jecaj, dok je Smolorz, odgurnuvši je, zalupio vratima i u slijepom pomračenju pošao prema naočitoj vili u Wagnerstrasse, gdje je na njega čekala barunica u baršunastoj posteljini mokroj od znoja. Mali je Arthur plakao dok mu je majka bijesno, suspregnutim glasom tumačila da ga tatica ne voli jer voli nekakvu flundru. “Što je to flundra, mamice?” “To je zla zmija, đavolica u ljudskoj koži”, objašnjavala je. Arthur Smolorz bježi od oca dok ga ovaj želi uzeti na ruke, vrišti prodorno. “Ne želim te, idi flundri!” Kriminalistički narednik posegnuo je za bocom. Znao je što je najbolje protiv grizodušja.

WROCLAW, SUBOTA, 27. RUJNA 1919.


OSAM UVECER

Sestra Hermina, dežurna na kirurškom odjelu bolnice WenzelaHanckea, odložila je telefonsku slušalicu. Bila je srdita kao osa. Još je jednom toga dana dobila nalog od doktora Corneliusa Rühtgarda i još je jednom u tišini svoga srca zbog toga negodovala. Što to treba značiti! Otkada joj to liječnik s drugoga odjela izdaje naloge?! Odlučila je potužiti se svom izravnom nadređenom, predstojniku kirurškoga odjela doktoru Karlu Heintzeu. Kakva drskost! Ta Rühtgard, kao dermatolog, trebao bi se ograničiti na svoje već za života sagnjile prostitutke i pohotne građane što se raspadaju od trećeg stadija sifilisa! Sestra Hermina odagnala je zle misli, neprilične njezinoj blagoj naravi, prekaljenoj godinama u službi bližnjih, i ispratila pogledom kroz prozorčić sobe za dežurstva kako dva bolničara guraju kolica na kojima zamračen morfijem, trbušasti gospodin Karl Hadamitzky putuje prema dvorani za operacije - na susret tampona i skalpela koji treba izrezati kanceroznu izraslinu s njegova bubrega. Za kolicima je trčao neki gospodin u raskopčanom sakou i hladio se polucilindrom. Sestra Hermina zagledala se na trenutak u njega: njezino zanimanje pobudili su preplanula muškarčeva koža zatamnjena jakom sjenkom čekinja, njegova široka ramena i crna, valovita kosa. Prošao je pored njezine sobe za dežurstva bez riječi objašnjenja tko je i što ovdje radi. To je prevršilo mjeru. “Stanite, gospodine!” proderala se snažnim, zamalo muškim glasom. “Idete li u posjet nekom od naših bolesnika?! Najprije se morate prijaviti meni!” “Eberhard Mock”, rekao je muškarac hrapavim basom. “Tako je, idem posjetiti svoga oca, Willibalda Mocka.” Rekavši to, pokrio je glavu polucilindrom i zatim ga podignuo, klanjajući se na taj način sestri Hermini. Taj je naklon bio koliko udvoran toliko i ironičan. Ne pričekavši dopuštenje, omalovaživši bilo kakvu njezinu reakciju, hitro je krenuo hodnikom. “Mock Willibald, Mock Willibald”, ponavljala je razljučena sestra prelazeći prstom po stupcu prezimena. Začas se prst zaustavio. Ah, to je taj koji se našao na našemu odjelu po nalogu doktora Rühtgarda, to je taj pacijent na posebnoj skrbi! Što to znači na posebnoj skrbi? Svi iziskuju najbrižniju skrb! Ne samo stariji gospodin Willibald Mock!


Već ću ja to obuzdati! Sestra Hermina posegnula je za telefonom i okrenula broj kuće profesora Heintzea. “Stan doktora Heintzea”, začula je u slušalici dobro uvježban muški glas. “Zove sestra Hermina iz gradske bolnice Wenzela-Hanckea. Mogu li govoriti s gospodinom doktorom?” Sobar se nije potrudio odgovoriti, već je položio slušalicu pored telefona. Tako se ponašao uvijek - što je znala - kada bi čuo prezime kojemu nije prethodio nikakav znanstveni naslov. Ćula je zvukove glasovira, vesele glasove i zveket čaša. Uobičajeni zvuci subotnjega primanja kod doktorskog bračnog para. “Slušam vas, sestro”, glas doktora Heintzea nije bio previše prijazan. “Gospodine profesore, taj doktor Rühtgard s odjela za zarazne bolesti ponaša se samovoljno i izdaje mi naredbe glede toga...” “Ah, već znam o čemu je riječ, sestro”, prekinuo ju je pomalo iritirani doktor Heintze. “Slušajte me pažljivo. Svi nalozi doktora Rühtgarda moji su nalozi. Jeste li me razumjeli?” Tresnula je slušalica odložena na viljušku. Sestra Hermina više nije bila uzrujana, već zainteresirana. Tko je taj stariji gospodin s potresom mozga i nogom slomljenom na dva mjesta? Nedvojbeno neka važna osoba. Odatle Rühtgardovi zahtjevi da ga se premjesti u jednokrevetnu sobu i da ga se - unatoč manjku osoblja - nadzire dan i noć. A sada i taj njegov sin... Elegantan i arogantan. Sestra Hermina krenula je hodnikom prema zasebnoj sobi u kojoj je ležao stariji gospodin Mock. Suštanje njezine uštirkane kute i pogled na slomljena krila njezine sestrinske kapice poticali su bolesnike da požive i ispunjavali ih nadom. Uspravljali su se na svojim krevetima i nisu se obazirali na bol znajući da će ih za trenutak sestra Hermina jednom injekcijom i jednim sućutnim pogledom uvesti u krajinu blagosti i mira. No njihova su nadanja bila uzaludna. Sestra Hermina pokucala je na vrata zasebne sobe i ušla u nju, ne dobivši nikakav odgovor. Nije čudo da nitko nije odgovarao. Stariji gospodin Mock ležao je bez svijesti, a njegov je sin ljubio očevu ruku izbodenu iglama. Pogledala je gospodina Mocka mlađeg i osjetila gnušanje.


Uvijek je osjećala gnušanje kada bi vidjela muškarce koji plaču.

WROCLAW, SUBOTA, 27. RUJNA 1919. JEDANAEST NOCU Sestra Hermina približavala se s guskom vratima zasebne sobe i otvorila ih širom, uvjerena da će ponovno ugledati dva usnula gospodina. Jednog od njih primirila je, kako si je pomalo patetično objašnjavala sestra Hermina, bol tijela, drugog - bol duše. Ovaj je put sestru Herminu izdala njezina inače nepogrešiva intuicija. Nijedan od njih nije spavao. Stariji gospodin Mock ugledavši je prekinuo je neku dulju izjavu i prihvatio od nje gusku s vidljivim olakšanjem. Mlađi gospodin Mock izišao je na hodnik, ne htjevši očigledno smetati ocu, i zapalio cigaretu. Sestra Hermina iznijela je neugodan predmet i pamteći oštre riječi doktora Heintzea - nije se osmjelila upozoriti pušača na neumjesnost prepuštanja pogubnoj ovisnosti na tome mjestu. Mlađi gospodin Mock - kao da je telepatski primao njezine misli - ugasio je opušak petom, zamotao ga u komadić papira i vratio se u zasebnu sobu. Sestra je gurnula gusku pod kolica puna čiste posteljine ostavljena u hodniku, skinula svoju kapicu dojmljive veličine i primaknula uho ključanici na vratima. “Da si tada bio kod kuće”, začula je prigušeno bolesnikovo jadanje, “potjerao bi tog provalnika koji je bučio po noći...” “Nije to bio provalnik, oče”, prekinuo ga je hrapavi bas. “Provalnik ne pravi buku... Da ste pristali na preseljenje iz te kuće, da niste tako tvrdoglavi, ne bi bilo ove nesreće...” “Da sam, da sam...” starac je očigledno prikupljao snagu, budući da je tako uspješno oponašao sina. “Podlac jedan... Govori mi da sam za sve kriv ja... Da? Ja? A tko je otputovao s nekakvom djevojčurom tko zna kamo i ostavio staroga samog bez ikakve pomoći? Tko? Duh? Ne, moj vlastiti sin, Eberhard... Nitko nego on... A ti, stari, krepaj, vrijeme ti je... Tako se odužio ocu...” “A za što bih vam se ja trebao odužiti?” Sestra Hermina više je puta čula taj ton, taj prigušeni timbar. Tako su govorili oni koji saznavši za smrt svojih bližnjih očajnički nastoje zatomiti slabost. Intonacija


razapeta između dijametralno suprotnih nota - poput mutiranja odrastajućeg dječaka. Zapala je šutnja. Tiho je pištala para u sterilizatorima, bolesnici su stenjali u snu, u operacijskoj dvorani zveknula je o kameni pod limena posudica isptmjena kanceroznim tkivom gospodina Hadamitzkog, bolnica se uspavljivala, budili su se žohari pod slivnicima i u vlažnim zakucima među kanalizacijskim cijevima. U pukotini vrata koja nisu bila zatvorena do kraja, uz uho se pojavilo i oko sestre Hermine. Bolesnik je snažno stezao sinovu ruku. Imali su jednake dlanove kratkih debelih prstiju. “Imaš pravo”, starčev je glas sličio hroptaju umirućega. Preko lica su mu prelazili valovi bola. “Guziti i ploditi može svaki magarac. Imaš pravo... Samo na tome mi zahvaljuješ...” Sin je stegnuo očev dlan tako snažno da bi se sestra Hermina bila zaklela da mu je od toga stiska zadrhtala noga pokrivena tvrdim daščicama. “Više te nikada neću ostaviti”, rekao je sin. Ustao je i silovito se bacio prema vratima. Sestra Hermina je odskočila. Izlazeći je prošao pored nje s čudnim sjajem u očima. Morao je zamijetiti moju smetenost, pomislila je popravljajući kapicu. Njezini suhi obrazi pokriveni svijetlim maškom crvenjeli su se. - Još bi mogao pomisliti da gubim glavu pred njim. Sestra Hermina se varala. Bila je zadnja osoba o kojoj je sada razmišljao kriminalistički asistent Eberhard Mock.

WROCLAW, SUBOTA, 27. RUJNA 1919. CETVRT DO PONOCI Na Korsoallee, nasuprot velebnoj vili doktora Rossdeutschera, stao je suvremeni adler. O nazočnosti putnika koji su sjedili u autu svjedočila su četiri užarena vrška cigareta. Slični plamičci žarili su se i pod dvjema velikim lipama koje su stajale uza samu ogradu vile koja je završavala šiljcima u obliku plamena. Prozori na kući bili su osvijetljeni, a iza djelomično spuštenih roleta dopirali su povišeni glasovi - kao da se netko svađa ili polaže svečanu prisegu.


Na tihoj ulici pojavio se osamljeni muškarac. U kutu njegovih usta također se žarila cigareta. Približio se autu i silovito otvorio stražnja vrata s vozačeve strane. “Pomaknite se, Reinert”, rekao je promuklo. “Nisam više tako vitak da bih stao pored vas.” “Evo, Mock”, rekao je Reinert i poslušno ustupio mjesto. Mock se osvrnuo po mračnoj unutrašnjosti automobila i prepoznao druge policajce iz komisije za ubojstva: za volanom je sjedio Ehlers, stražnju klupu zauzimali su nerazdvojni Reinert i Kleinfeld. Do vozača je svoje debele noge razvalio neki Mocku nepoznat čovjek u cilindru. “Recite mi, gospodo”, šapnuo je Mock, “što vi tu radite? I što rade ti vješti agenti pod drvećem? Njihove se cigarete vide već s obale Odre. Svi koji izlaze iz krčme Kod Stare Odre postavljaju si pitanje: tko su ta dvojica što vrebaju ispod drveća? Mislite da slično pitanje ne postavlja i posluga doktora Rossdeutschera?” “Posluga nije kod kuće”, rekao je Ehlers. “Kuharica i sobar napustili su kuću oko šest.” “Tko je to?” oglasio se gospodin u cilindru, a u njegovu je srditom oku bljesnuo monokl. “I odakle mu pravo da postavlja pitanja?” “Kriminalistički asistent Eberhard Mock, doktore Pyttlik”, rekao je hladno Ehlers. “To je čovjek koji više od ikoga ima pravo postavljati takva pitanja. A našom je obvezom odgovarati na njih.” “Nemojte me učiti mojim obvezama, Ehlers.” Monokl je pao na rever razljućenoga doktora Pyttlika. “Ja sam vam ovdje nadređen kao predstavnik gradske vlasti. Znam tko je Mock i kakvu žaljenja vrijednu ulogu igra u ovom slučaju. Znam također da je Mock skinut s istrage i da je na odmoru.” Doktor Pyttlik naglo je na stolcu okrenuo svoje stokilogramsko tijelo, a adler se zaljuljao na svojim amortizerima. “Mock, što vi tu, dođavola, radite?! Trebali biste brati gljive ili pecati...” Mock je osjetio na licu dah zasićen dimom loše cigare. Nabrojio je u mislima na latinskom do dvadeset i pogledao iritirano obličje doktora Pyttlika. “Rekli ste, gospodine Pyttlik...” Mock je i dalje šaptao. “Doktore Pyttlik”, ispravio ga je vlasnik znanstvene titule. “Rekli ste, gospodine Pyttlik, da znate kakvu žaljenja vrijednu


ulogu igram u ovom slučaju. A kakvu rolu igrate vi? Je li jednako žalosna?” “Koje smeće!” zagrcnuo se razbjesnjeli Pyttlik. “Recite, Kleinfeld, zašto sam ja ovdje...” “Možete mu reći i sami”, nasmiješio se Kleinfeld. “Niste mučaljivi Mojsije za kojega je morao govoriti elokventni Aron.” “Ovdje sam kao opunomoćenik gradonačelnika”, podignuo je glas Pyttlik. “I moram paziti da se privođenje doktora Rossdeutschera izvede u skladu sa zakonom. Osim toga ja zapovijedam ovom akcijom i ja ću izdati zapovijed za njezin početak.” “On je zapovjednik? On je ovdje šef?” Mock si je odmjerio lagani šamar, kao da se hoće otrijezniti. “Ovo je novi ravnatelj policije?” “Bez odluke gospodina Pyttlika...” oglasio se Ehlers. “Doktora Pyttlika”, opunomoćenik je bio jako uzrujan. “Gospodin Pyttlik odlučuje.” Ehlers nije na opunomoćenika obratio ni najmanju pozornost. “Takva je zapovijed kriminalističkog komesara Mühlhausa.” “Gdje je Mühlhaus?” Mock je protrljao oči. “Što vas se tiče, Mock?” Pyttlik je spustio glas do šapata. “Odvezite se nekamo, odmorite se... Pođite brati gljive ili na pecanje...” “Gdje je Mühlhaus?” Mock je pogledao Reinerta u oči. “Pregovara”, progunđao je Reinert. “Moli gradonačelnika da dopusti privođenje i preslušavanje doktora Horsta Rossdeutschera.” “Sada, noću, pregovara?” ovaj put Mock je pogledao Pyttlika. “Sada ne”, puhnuo je rezignirani opunomoćenik. “Na žalost, ne. Sada je gospodin gradonačelnik na nekakvom primanju i komesara Mühlhausa će primiti tek sutra. A mi moramo ovdje sjediti i čekati do jutra na odluku gospodina gradonačelnika. Jer ne možemo otići od ove kuće...” Pogledao je čeznutljivo obližnju gostionicu. Mock je izašao iz automobila i zalupio vratima. Stajao je na trenutak na pločniku i zurio u prozor vile. Odatle su dopirali zvuci nekakve pjesme. Odjednom se visoki ženski glas izvio nad druge. Do ušiju policajaca doprla je visoka inkarnacija. Sirenski pjev. Ta je asocijacija pomogla Mocku da vrati duševni mir nakon Pyttlikove izjave. Pred očima mu se pojavio gimnazijski kabinet klasičnih jezika. Među zemljovidima Italije i Helade, među gipsanim poprsjima na kojima su učenici ostavljali tragove školskih jada, među grčkim i


latinskim konjugacijskim tablicama odgovara mladi Eberhard Mock. Deklamira ulomak Odiseje i kroz prozračne heksametre probija se slika za jarbol privezanog Odiseja, kojeg doziva sirenski pjev zavodnica. U mračnoj uličici Korsoallee odjednom su zazvonile Homerove strofe. “Ovima je veselo. Pjevaju i pjevaju”, rekao je Pyttlik pokazujući na osvijetljene prozore Rossdeutscherove vile. “A onaj, što?” sada je prstom pokazao na Mocka. “Poludio je? Što on tamo priča?” Mock je obišao auto i prišao prozoru iz kojega je virio cilindar. “Hvala vam na objašnjenjima, doktore Pyttlik”, rekao je Mock. “Imam još jedno pitanje. Htio sam biti siguran. Ne znam da li znate... Doktor Rossdeutscher je čovjek koji se koristio uslugama četiriju ubijenih muških prostitutki, čovjek koji ih je najvjerojatnije zadnji vidio. Treba ga ispitati. Nitko to ne čini. Umjesto toga gradonačelnik šalje vas, doktore, čini vas odgovornim za cijelu akciju, drugim riječima - povjerava vam obveze komesara Mühlhausa, a za samoga komesara Mühlhausa danas nema vremena. Je li baš tako, doktore Pyttlik?” “Ne dopuštam”, Pyttlik se bacaknuo u autu, koji je ponovno sjeo na nove, savršeno podešene amortizere. “Vaše insinuacije spram gospodina gradonačelnika iznimno su...” Mock je triput zazviždao. Zatim je raširio prste na podlivenom Pyttlikovu licu i odgurnuo ga snažno prema Ehlersu. Začuo se prasak zgnječenoga cilindra. U uličicu je uletjelo šest muškaraca iz smjera gostionice i sedam iz smjera parka. Dva agenta napustila su svoje položaje pod drvećem i zbunjeno prišla adleru. Pyttlik se sa zdrobljenim cilindrom nastojao iskoprcati iz automobila. “Sada ja preuzimam vodstvo”, rekao je Mock ravno u razbjesnjelo lice nerasta i nogom zapriječio vrata. “Ovo je nasilje!” zaurlao je Pyttlik ne mogavši izaći iz auta. “Napad na predstavnika gradonačelnika! Odgovarat ćeš mi za to, Mock. Gotov si, Mock! Držite ga!” proderao se dvojici agenata koja su napustila svoje položaje ispod lipa i sada promatrala cijeli događaj s ravnodušnim izrazima. “Uhitite ga!” “Ne mičite se”, dobacio im je iz auta Ehlers. “Ovo je napad, doktore Pyttlik. Sami ste to rekli. Podvrgnuti smo teroru.” “Napao me! Atakirao!” urlao je Pyttlik i ponovno zaljuljao adler.


“Uzimam vas za svjedoke!” “Vidio si nešto, Kleinfelđ?” upitao je pospano Reinert promatrajući Mocka, koji je pomoću golemoga snagatora forsirao ogradu s pogibeljnim šiljcima. Mockovi su ljudi bez napora preskakali preko prilaza i razletjeli se oko vile doktora Rossdeutschera. Div je otpiračem - kako se činilo Reinertu - otvorio kuhinjska vrata. Mock je nešto tiho prozborio onižemu muškarcu u polucilindru, a taj je to s nekoliko pokreta dlanom prenio ljudeskari. Mock je ušao u kuću, a za njim su uklizali njegovi ljudi. “Jesi li nešto vidio, Kleinfelđ?” ponovio je Reinert. “Je li netko nekoga napao?” “Ma kakvi!” promrmljao je Kleinfeld. “Vidim samo da gospodin Pytdik nikako da se smjesti u autu. Stalno se vrti kao Jona u kitovom trbuhu.”


27. IX. 1919. Uvečer se trebao održati skup na kojemu smo trebali dobiti odobrenje bogova. Zazivanje Erinija nije izgledalo kao nešto teško, ali učiniti to protivno volji Najviših bilo bi strašno bogohuljenje. Moja zadaća, kao kroničara našega bratstva, jest podrobno opisati obrede prihvaćanja. Na sastanak su došli: Majstor i braća Eckhardt iz Praga, Hermann iz Marburga i Johann iz Münchena. Nakon molitve upućene prema Natura Magna Mater, započeli smo inicijacijske obrede. Himna Cybeli, a zatim staroindijske mantre u čast Gaure, uvele su naše medije u trans. Ubrzo se božanstvo odazvalo svojim visokim glasom. Brat Jobann iz Münchena je prevodio, a brat Hermann iz Marburga zapisivao božansku poruku. Naš medij ima veliku snagu. Kći ima u sebi svu moć oca. To je nedvojbeno. Treba samo tu silu osloboditi. Medij je uspio osloboditi sve bitke koji su ga okruživali. Bio je u stanju iz stvarnosti uhvatiti nadosjetilne snažne snopove duhovne energije. Ćuli smo šapat i glasove oko i unutar kuće [nastavak nečitljivo].


WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. CETVRT IZA PONOCI Mock je stajao na vratima velike sobe i promatrao ljude koji su se okupili u njoj. Mogao je to činiti otvoreno i bez ikakvoga ustručavanja, jer su okupljeni bili posve i slijepo usredotočeni na ženu u invalidskim kolicima, a njihovi pogledi bili su upereni u njezina usta. Ta je žena nešto vriskala visokim glasom - i tada se nadimao veo koji je ovijao njezinu veliku glavu, koja je bila obrijana, ili oblijepljena usko zalizanom kosom. Filološki Mockov um registrirao je siktave i šumne glasove u uzvicima bogaljice, koji su gradili cijele fraze nabijene izrazitim, dinamičnim ritmom. U golemoj sobi zidova obloženih lamperijom pocrnjelom od starosti, koja je bila prazna izuzev sedam kožnih naslonjača i trometarskog stola s gomilom starih tiskovina, sjedila su sedmorica muškaraca. Svi su bili odjeveni večernje - u frakove, u čijim su izrezima bliještali snježnobijeli prsluci. Najstariji među okupljenima ekstatično je prevodio bogaljičine jecaje, pedesetogodišnji bradonja službeničkoga izgleda bilježio je njegov prijevod, a ostali su napetih pogleda zurili u obogaljenu proročicu. Mock je stekao dojam da žena deklamira nekakvu poemu na nepoznatome mu jeziku. Osjetio je istinsko divljenje prema starome muškarcu koji je ex abrupto prevodio izgovarano, a činio je to tako polagano i točno da je bradati tajnik posjednut do njega bez najmanjega napora sve podrobno bilježio i svako malo odbacivao listove na hrpu drugih, spojenih čeličnom spajalicom. Mock je ušao u sobu i glasno pljesnuo rukama. “Stanka, draga gospodo”, uzviknuo je. Nitko nije stao ni sa čim. Bogaljica je i dalje iz sebe izbacivala mračne tautologije, a veo joj se lijepio za usta vlažeči se od sline. Okupljeni nisu skidali pogled s nje. Predsjedatelj sastanka pogriješio je u prijevodu, a bradati tajnik nešto je križao u bilješkama. Mocka nije nitko ni pogledao.


“Koji je od vas, gospodo, doktor Rossdeutscher?” zapitao je Mock. Odgovorili su mu krikovi hrome Sibile. Zagrcavala se i gušila skupinama suglasnika koje nije prekidao nijedan samoglasnik, nije razbijala nijedna anaptiksa. Mock je obišao okupljene i približio se tajniku. Posegnuo je za snopom papira i skinuo spajalicu. Izvukao je nekoliko listova iz sredine. Počeo je čitati. “To je on”, prevodio je predsjedatelj, a njegov tajnik revno zapisivao. “On je ovdje. Naš najveći neprijatelj. On je ovdje!” “Izvršio sam eksperiment, vrijeme će potvrditi njegove rezultate. Kako sam to napravio? Izolirao sam toga čovjeka i prisilio ga da napiše priznanje preljuba. To je za njega strašna izjava, jer je do srži prožet građanskim moralom. Doveo sam toga čovjeka na poznato mjesto u kasnu noć. Usta sit mu bila začepljena i bio je vezan. Oslobodio sam mu desnu ruku. Privezao sam ga za stolac. Tada sam mu još jednom naložio da opovrgne ono što je ranije napisao i obećao mu da ću, bude li mi poslušan, njegovoj ženi dati ono drago pismo. Grozničavo je nešto nažvrljao. Uzeo sam mu drugo pismo i ubacio ga u rešetku odvoda. Vidio sam njegov bijes i bol. ‘Ja ću se ovamo vratiti’, govorile su njegove oči. Tada sam odnio toga čovjeka u vozilo i odvezli smo se. Zatim sam ga ubio i ostavio ondje gdje će zasigurno biti pronađen. Njegov duh će se vratiti i usmjeriti pozornost građana na odvodnu rešetku” - pročitao je Mock. Medij je počeo zavijati. Trljao je iskrivljena koljena, slinio i bacakao glavom. Veo se polagano smicao s glatite lubanje. Ruka odjevena u rukavicu sunula je među nabore suknji. Vrisak koji je podsjećao na štektanje bijesne kuje zarazio je prevoditelja. “To je on! To je on!” prevodio je tumač. “Ubiti ga! Ubiti!” “Večerao sam i otišao do kuće u kojoj je nestala prostitutka koju sam uhodio preksinoć. Čekao sam. Izašla je oko ponoći i značajno mi namignula. Trenutak kasnije bili smo u fijakeru, a za četvrt sata na mjestu gdje polažemo žrtve duhovima svojih predaka. Razodjenula se sama, za obilatu nadoplatu dopustila je i da je vežem, nije prosvjedovala kada sam joj začepio usta. Imala je odvratan ekcem na vratu. Bilo je to ispunjenje anticipacije. Ta jučer sam znanosti žrtvovao ravnatelja W.~a, šezdeset godina, koji je imao jednaki ekcem. I također na vratu!” - čitao je Mock. Odložio je snop papira i pogledao bradatog tajnika. U Korsoallee


stizali su policijski automobili. Mocka su odasvud napadali oštri zvukovi. Cuo je tuljenje sirena, prodorno zavijanje kuje, šum morskoga vjetra. Uhvatio je pisara za grlo i pritisnuo ga o naslon fotelje. Njegova ćelava glava tupo je udarila o drveni šiljak koji je ovjenčavao naslon. “Ti si ovo pisao, kurvin sine?!” Mock je isturio donju čeljust i pokrio gustu tajnikovu bradu kapima svoje sline. Odjednom je osjetio udarac po bedru. Okrenuo se i skamenio. Biće u invalidskim kolicima imalo je rijetku zalizanu kosu. Među vlasima su se probijali bijeli komadići kože. Bili su tu i tamo pokriveni tamnim mrljama čije su rožnate ivice bile obrasle rijetkim čupercima slijepljene dlake. U otvorenim, razbrbljanim ustima vibrirao je vršak jezika. Jajolika glava bacakala se u stranu i udarala čas jednom, čas drugom sljepoočnicom o naslon invalidskih kolica. “Zaklati ga! Zaklati! Rastrgnuti!” Mock je podignuo ruku i zamahnuo. “Ne tuci je!!!” začuo je tajnikov povik. “Ona će ti sve reći!!! Spoznat ćeš svoju zabludu, Mock! Pogriješio si tada u Ktinigsbergu! Priznaj svoju zabludu!” Na trenutak se Mockova glava našla u pregibu između lakta i ramena. Udario je. Osjetio je bol u zapešću. Bogaljica je širom otvorila oči i - prevrćući se unatrag skupa s kolicima - ispljunula iz usta pregrizeni jezik. Više se nije davila nerazumljivim skupinama suglasnika, davila se vlastitom krvlju. Tajnik joj je pritrčao, kleknuo i prevrnuo je na stranu. Bogaljica je kopala iskrivljenim nogama u agoniji. Tajnik je od njezine glave odmaknuo svoj okrvavljeni obraz i zagledao se u Mocka. Nabreknuta pruga presijecala mu je lice. Blistalo je oko obrubljeno vrpcom sukrvice. “Zovem se doktor Horst Rossdeutscher.” Obrisao je krv s lica i pokazao prstom na ležeće stvorenje. “A ovo je moja kćerka Louise Rossdeutscher. Ubio si je, Mock. Najmoćniji medij koji je ikada postojao. Ja sam joj ispunjavao sve prohtjeve, zadovoljavao joj sve potrebe, a ti, postolarski sine, ubio si ju jednim udarcem svoga kopita.” Na stepenicama su se razlegli koraci potkovanih cipela. Doktor Pyttlik i komesar Mühlhaus uspinjali su se na kat.


“Ali dostići će te osveta, Mock”, kriknuo je Rossdeutscher i gurnuo ruku u unutarnji džep fraka. “Dosegnut će te Erinije, koje će se roditi iz trupala najbližih ti osoba.” Rossdeutscher je izvukao revolver i gurnuo ga u usta. “Osoba koje voliš, Mock...” zafrfljao je preko revolverske cijevi. “Reci, Mock, gdje su one sada...” Pritisnuo je otponac. Sirene su zamuknule.

WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. POLA DVA NOCU Mock je preskakao po tri stepenice penjući se na četvrti kat dvorišne zgrade u Gartenstrasse. Glasan topot njegovih cipela na drvenim stepenicama budio je stanare i njihove pse. Svladavao je kat za katom vučen lavežom, kletvama i smradom što je dopirao iz prljavih kuhinja i nezatvorenih zahoda. Našao se napokon pred vratima obilježenim brojem 20. Otkucao je ritam “Pjesme Slezana”: polagano-polagano-polagano, stanka, polagano-polagano-polagano-brzo-brzo. Nakon trenutka potpune tišine zapjevao je tiho “Kehr ich einst zur Heimat wieder”. Uvjerivši se da je dobro upamtio ritam, otkucao ga je još jednom. Odgovorilo mu je psovanje susjeda s kata niže koji je otvorio vrata i iz puna grla izbacivao uličarske kletve. Mock je sišao kat niže, gledao čovjeka koji se motao po hodniku i dopustio mu da psovke teku dalje. No kada se - očigledno pijan susjed odjeven u rublje posve razigrao te krenuo na Moclea s lopaticom za ugljen, ovaj je izgubio strpljenje. Osjetio je zviždanje zraka oko glave. U posljednjem trenutku sagnuo se pred lopaticom i špicom ulaštene cipele opalio napasnika u potkoljenicu. Udarac nije bio snažan, iako je bio prilično bolan - dovoljno da se vlasnik lopatice uhvati rukom za pogođeno mjesto. Na trenutak su mu obje ruke bile zauzete. Jedna trljanjem bolne noge, druga držanjem lopatice u bojnoj pripravnosti. Mock je uzeo zamah, vrlo sličan onom koji je primijenio za vrijeme spiritističke seanse odmjeravajući udarac bogaljici. Rubom dlana pogodio je napadačevu ključnu kost. Danas već natruđena šaka žestoko ga je zapekla i Mock je osjetio drobljenje sitnih koščica


zapešća. Mockov protivnik ispustio je lopaticu iz ruke i uhvatio se za vrat. Zatim je još samo čuo prodoran zvuk rasparane tkanine i paljbu gumba košulje po zidovima hodnika. Dok je padao niz stepenice i udarao u vrata zahoda na polukatu, nije više čuo nikakav zvuk. Mock je ustrčao natrag na zadnji kat. Odupro se cijelim tijelom o nesigurni rukohvat i bacio na vrata stana 20 ciljajući plećima u mjesto iznad brave. Odjeknuo je žestok prasak, ah vrata nisu popustila. Umjesto tih otvarala su se druga, na svim katovima. Na stubište su izlaziti stanari i njihovi četveronožni ljubimci. Mock se zaletio još jednom, bacio se na vrata i - upadajući u stan - čuo kako komadići žbuke kuckaju po njegovu polucilindru, a prašina mu sipi za okovratnik košulje. Ležao je na vratima, na podu predsoblja i iz toga se položaja osvrtao po stanu. Ležao je i Smolorz, na podu u kuhinji. Smješkao se kroz san i dahom zamagljivao praznu keramičku bocu likera koja mu je ležala pred ustima. Mock je zavrtio glavom, ustao i ušao u sobu. Bila je prazna, samo je na naslonu fotelje visio Erikin šešir. Uhvatio ga je s dva prsta. Na krevetu je sjedio Rossdeutscher i urlao: “Dostići će te osveta, Mock, dograbit će te Erinije, koje će se roditi iz trupala najbližih ti osoba. Osoba koje voliš, Mock... Reci, Mock, gdje su one sada...” Mock je pao na krevet i pokušavao uhvatiti Erikin miris u čistoj posteljini, koja je ovdje ležala tri tjedna i još nije izgubila miris štirke. Ni uz najveći napor nije mogao osjetiti ništa osim sterilnog mirisa čistoće. Nije bilo Rossdeutschera, nije bilo Erike. Susjedi “četvorice mornara” nesigurno su stajali na vratima i promatrah dvojicu muškaraca od kojih se jedan s naporom podizao s poda, dok se drugi nije htio dići s kreveta. Iznenada je na pragu zatulio i razlajao se nekakav pas. Mock je ustao i pogledao ljude nagomilane uz vrata. “Gonite se odavde!!!” riknuo je, dohvatio stolac koji je stajao u predsoblju i zamahnuo njime. “Hajdemo odavde, hajdemo”, požurivao je svoje susjede kućepazitelj Frenzel. “Poznajem ga. To je murjak. Bolje mu je ne stati na put...” Susjedi su odskočili od vrata, a stolac je pogodio u glavu Smolorza. Riđokosi Mockov podređeni uhvatio se za čelo, a između njegovih prstiju potekli su crveni potočići. Mock je podignuo stolac još jednom.


Razlegao se tresak. Mock je gledao kako na potiljku, gdje se kod Smolorza ocrtavala povelika ćela, raste i puca veliki krvavi podljev. Odbacio je stolac u kut kuhinje i dohvatio žarač koji je ležao u vjedru na hrpici ugljena. Zamahnuo je i udario. Smolorzova ušna hrskavica glasno je zapucketala pod spiralom žarača. Smolorz se držao objema rukama za glavu i ležao na boku u embrionalnom položaju. Mock ga je uhvatio za ruke i odvukao do kuhinjskih vrata. Gurnuo mu je glavu uz dovratak i uhvatio kvaku. Snažno je zamahnuo i zalupio vrata svom snagom, slušajući kako puca Smolorzova lubanja. No nije to pukla Smolorzova lubanja, nego su pukla kuhinjska vrata, čiji je donji dio naletio na žarač. Prosulo se triješće, a Smolorz je podigao pijane oči. “Ispričavam se”, zahroptao je rakijskim baritonom. “Trebao sam je čuvati... Ničega se ne sjećam...” Mock je kleknuo na pod i polagano izdisao iz sebe bijes. Po vratu su mu tekli potočići znoja i namakali svijetli sloj šute koja je pokrivala okovratnik njegove najbolje košulje. Manšete su mu bile crvene od Smolorzove krvi, cipele izguljene od udaranja, sako - razderan od razbijanja vrata, ruke - crne od čađe žarača. “Oprostite”, Smolorz se sklupčao pod vratima. Nešto loše zbivalo se s njegovim lijevim okom - bilo je otvoreno, zakrvavljeno i tako veliko da ga kapak nije mogao pokriti. “Boga mi, duše mi moga Arthura...” “Kurvin sine”, prosiktao je Mock. “Nikada se ne zaklinji na dijete!” “Duše mi”, zaječao je Smolorz. “Nikada više alkohola...” “Kurvin sine”, ponovio je Mock i zabacio glavu u stranu. Kapi znoja obojile su čisto ulašten pod. “Ustaj, loči sapunicu i na posao. Reći ću ti što ćeš napraviti...” Kako je Mock govorio, tako se Smolorz trijeznio. Sa svakom Mockovom riječi bio je sve začuđeniji.

WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. TRI NOCU Sestra Hermina danas je već drugi put ugledala mlađega gospodina


Mocka. Ovaj je put na nju ostavio puno lošiji dojam. Odijelo mu je bilo zaprašeno i poderano na rukavu, košulja zakrvavljena, a lakirane cipele izgrebene na vršcima. Po obodu polucilindra kotrljale su se nekakve kamene krhotine - nešto poput ostataka šute. Gospodin Mock utrčao je u hodnik kirurškoga odjela i mrmljao nešto što sestra Hermina nije jasno čula. Kao da je govorio: “Osobe koje... gdje su one sada...?” “Gospodine Mock”, viknula je za njim kada je mrmljajući čudnu rečenicu projurio pored njezine sobe za dežurstva. “Kamo ćete?” Ne obraćajući pozornost na nju, otrčao je u očevu jednokrevetnu sobu. Sestra Hermina pokrenula je mršavo i visoko tijelo pa čvrsto zalupkala potpeticama po bolničkom hodniku. Njezina sestrinska kapica s četiri pregiba naginjala se na sve strane poput jedrenjaka što hvata pravi kurs. Bolesnici, čuvši zvuk koji su ispuštale njezine potpetice, budili su se iz bolne obamrlosti, koju nitko od njih ne bi nazvao snom, uspravljali se na posteljama i čekali milostivu injekciju, blagi dodir njezine suhe, hladne ruke, uviđavan, umirujući osmijeh. No telepatski receptori sestre Hermine nisu sada primali nijeme žalbe i molbe pacijenata, bili su izoštreni na strah i nemir crnokosoga muškarca koji je teturao od zida do zida i hitao u smjeru prazne jednokrevetne sobe. Gospodin Mock uletio je u nju i zalupio vratima. Sestra Hermina začula je prigušeni krik. Možda to neki od njezinih pacijenata dijeli s drugima svoju bol? Nije to bio nijedan pacijent. Gospodin Mock - sin ležao je na trbuhu raširenih ruku na čistom, svježe presvučenom krevetu i ječao. Pritrčala mu je i protresla ga. “Vašega oca je prije sat vremena odveo doktor Cornelius Rühtgard”, rekla je. “Stari gospodin se osjećao znatno bolje i doktor Rühtgard ga je odveo sebi doma...” Mock je prestao misliti, prestao je išta osjećati. Izvukao je iz džepa nekoliko novčanica od deset maraka. “Biste li, sestro, mogli nekoga zamoliti”, prošaptao je i bljesnuo zakrvavljenim pogledom, “da mi očisti odjeću?” Pao je na jastuk i zaspao. Sestra Hermina pogladila ga je po obrazu, koji su probijale tvrde jutarnje iglice brade, i izašla iz jednokrevetne sobe.


WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. DESET UJUTRO Mock je izašao iz bolnice Wenzela-Hanckea i zamišljeno zastao pored kioska s novinama na uglu. Svako malo gurkala su ga malena dječica u nedjeljnim odijelcima i haljinicama. Pločnikom su stupale cjele obitelji, žureći u evangeličku crkvu Sv. Ivana Krstitelja na prijepodnevnu misu. Koračali su radini očevi, a u njihovim su pozamašnim trbusima probavni sokovi rastvarali nedjeljne sardelice; kraj njih su tapkale majke, pocrvenjele od sunca i oznojene, i kišobranima okupljale stada neposlušne djece. Mock se nasmiješio i sklonio iza kioska kako bi propustio četiri mlada građanina koja su se držala za ruke i pjevala rudarsku pjesmu. Gluck auf! Glück auf! Der Steiger kommt! Und er hat sein helles Licht Und er hat sein helles Licht Bei der Nacht Schon angezund’t.5 Iza djece koračala je djevojčica od dvanaestak godina u poderanim debelim čarapama. Pred sobom je nosila buket ruža i gurala ga pod nos ljudima koji su stajali na ulazu u bolnicu. Mock je pogledao svoje očišćeno odijelo i salonske cipele na kojima je debeli sloj paste pokrio ogrebotine. Rukav sakoa bio je valjano prišiven, a polucilindar očišćen nad parom, o čemu je svjedočila neobična mekoća filca. Pozvao je djevojčicu prstom. Pritrčala mu je s buketom ruža, vidljivo hramajući. Mock je kritički razgledao cvijeće. “Odnijet ćeš ovaj buket u bolnicu, sestri koja je noćas bila dežurna”, uručio je djevojčici deset maraka i kartončić s natpisom “Eberhard Mock, Ravnateljstvo policije”, “i dat ćeš joj moju posjetnicu.” Djevojčica je odšepala u bolnicu, a Mock se sjetio bogaljice koju je jučer ubio, i prazne Erikine postelje. Dijafragma mu se podignula, a


jednjak ispunila jetka žuč. Smučilo mu se. Pridržao se rukom za ogradu. Sve je vidio u iskošenoj perspektivi. Reprezentativna Neudorfstrasse iskrivila se u žuto-crnim odrazima. Masivne zgrade sa složenim ornamentima gurale su se i pritiskale jedna drugu. Naslonio je glavu na prečke ograde koja je okruživala bolnicu i zatvorio oči. Glava mu je pucala. Osječao se kao da je mamuran. Najgora mamurnost bila je bolja od grizodušja - od iskrivljenih nogu bogaljice koje udaraju po podu i od prazne postelje u kojoj nije bilo ni traga Erikina mirisa. Mock je htio biti mamuran, htio je patiti, samo da ne čuje režanje Erinija. Podignuo je pogled i ugledao suncem oblivenu ulicu u pravoj perspektivi. Među natpisima nad radnjama na kraju ulice izdvajao se natpis: “M. Horn. Kolonijalna roba”. Mock je poznavao vlasnika i znao da če ga moči uvjeriti da mu proda bocu likera čak i na neradni dan. Pošao je prema dućanu, ali se zaustavio na rubniku. Vladao je veliki promet. Prema središtu grada jurile su zaprege i automobili odvozeći građane u crkvu, na suprotnu stranu putovali su oni koji su željeli uživati u jesenskoj šetnji u Južnom parku. Odjednom se stvorila zbrka. Neki fijaker umalo nije rudom udario u automobil koji je vozio prilično brzo. Konj se trgnuo u ormi, a kočijaš je psovao šofera i pokušao dohvatiti bičem finoga gospodina koji je sjedio u otkrivenom automobilu. Iskoristivši zbrku, Mock je iskočio na ulicu i potrčao prema dućanu gdje su na policama stajale boce pune raznobojnih poslastica. Ipak nije dospio do njih, jer ga je ispred Hornova dućana presreo kolporter. “Posebno izdanje Breskmer Neueste Nachrichten”, proderao se dječak u kačketu. “Wroclawski vampir počinio samoubojstvo!” Mock je vidjevši članak na prvoj stranici zaboravio na alkohol: “VAMPIR VIŠE NE PRIJETI GRAĐANIMA WROCLAWA Noćas za vrijeme spiritističke seanse počinio je samoubojstvo poznati wroclawski liječnik dr. Horst Rossdeutscher. U samoubojičinu stanu pronađeni su zapisi, svojevrstan dnevnik ubojice, u kojemu zločinac priznaje okrutno ubojstvo četvorice dotad neidentificiranih muškaraca te ravnatelja brodogradilišta Juliusa Wohsedta i mlade


prostitutke Johanne Voigten. Ta ubojstva, počinjena tijekom prva četiri dana rujna, imala su - kako proizlazi iz zapisa - ritualni karakter. Kako nas je obavijestio šef povjerenstva za ubojstva Ravnateljstva policije kriminalistički komesar Heinrich Mühlhaus, Rossdeutscher je za vrijeme spiritističkih seansi pozivao duše ljudi koje je ubio te ih zatim pomoću okultističkih praksi usmjeravao da nanose zlo jednom od dužnosnika povjerenstva za ćudoređe. Ni komesar Mühlhaus ni sam taj dužnosnik, kriminalistički asistent Eberhard Mock - navedimo njegovo ime, jer o njemu ionako pjevaju wroclawski verglaši! - ne znaju zašto je Rossdeutscher plamtio tolikom mržnjom spram Mockove osobe. Jučer u ponoć, kao rezultat uspješne policijske akcije koju su vodili kriminalistički komesar Mühlhaus i gradonačelnikov opunomoćenik dr. Richard Pyttlik, kojega je gradonačelnik odaslao upravo poradi nadzora toga slučaja, uhićeni su sudionici spiritističke seanse, koji su kako proizlazi iz zapisa - bili članovi tajnog okultističkog bratstva posvećenoga štovanju starogrčkih božanstava. Među uhićenima našli su se istaknuti predstavnici znanosti, kao na primjer poznati hetitolog s jednog od najstarijih i najglasovitijih njemačkih sveučilišta. Oni su zadržani do razjašnjenja, ali neslužbeno saznajemo da Rossdeutscherovi zapisi, koji sadržavaju nerazgovijetna i nejasna mitološka razmatranja, ne mogu predstavljati temelj za podizanje optužbe protiv njih. Za vrijeme navedene seanse dogodio se i nesretan slučaj. Krhka Rossdeutscherova kćerka, dvadesetogodišnja Louise, koja se kretala u invalidskim kolicima, a koju je otac koristio kao medij što je povezivao članove bratstva sa svijetom mrtvih, podlegla je smrtonosnoj nezgodi ispavši iz kolica. Vidjevši smrt svoje voljene kćeri, Rossdeutscher se ustrijelio. Okončan je užasan kriminalistički slučaj koji su policajci nazivali ‘slučajem četiri mornara’. Osobe koje su iz stanovitih razloga bile osuđene na smrt od vampirske ruke te ih je zbog toga policija izolirala oslobođene su. Grad je odahnuo s olakšanjem. No rađa se pitanje: što se događa s društvom čiji se istaknuti predstavnik, kirurg poznat u svijetu znanosti, prepušta praznovjerju koje ga gura u strahovite zločine? Bilo bi razumljivo da oslonac u natprirodnim silama traži neki ekscentrični aristokrat ili trgovac izmučen pobjesnjelom inflacijom, ali


svijetli predstavnik znanosti? Sic transit gloria mundi.6 Na dnu stranice bila je smještena velika slika mlade žene s potpisom “Erika Kiesewalter”, a ispod nje tekst: “U noći s 27. na 28. rujna nestala je dvadesettrogodišnja Erika Kiesewalter, glumica i plesačica iz restorana Eldorado. Kosa prirodno tamnocrvena, rast srednji, građa tijela vitka. Bez posebnih znakova. Ako netko može pružiti informaciju o sadašnjemu mjestu boravka nestale, moli se da stupi u dodir s Ravnateljstvom policije. Obavijest koja omogući pronalaženje izgubljene Erike Kiesewalter bit će nagrađena svotom od petnaest tisuća maraka.”

WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. JEDANAEST UJUTRO Mock se popeo na prvi kat naočite, slobođnostojeće zgrade uz Južni park i energično pokucao na vrata jedinoga stana na katu. Otvorio ih je osobno domaćin, doktor Cornelius Rühtgard. Odjeven je bio u kućni haljetak boje višnje s baršunastim reverima i u smeđe papuče od prešane kože. Između baršunastih revera virio je crni čvor kravate. “Uđi, uđi, Ebi”, širom je otvorio vrata. “Otac ti je znatno bolje.” “Kod tebe je?” upitao je Mock odlažući polucilindar na vješalicu. “Kod mene je u bolnici”, odgovorio je prihvaćajući Mockov štap za šetnju. “Sestra mi je rekla da je kod tebe.” Mock je krenuo po dobro mu poznatom hodniku prema doktorovu kabinetu, u kojemu su se za tren našla obojica. “Zato jer je kod mene.” Rühtgard je zauzeo mjesto za malim stolom za kavu i pokazao Mocku mjesto na suprotnoj strani. “Kod mene u bolnici.” “Možda je rekla i tako.” Mock je rezačem odrezao vrh Hacifove cigare kojom ga je ponudio Rühtgard. “Valjda je tako rekla... Bio sam toliko umoran i smožden da nisam dobro razumio.” “Znam, sve sam pročitao u Breslauer Neueste Nachrichten.” Rühtgard je ustao. “Sada je gotovo. Ne bi trebao biti smožden. Sada je gotovo. Više nitko neće zapjevati tužnu baladu o wroclawskom


vampiru. Skuhat ću ti kavu. Posluga danas ima slobodno. Ni Christel nije kod kuće. Otišla je na izlet koji je organiziralo gimnastičko društvo Frisch auf.” Pogledao je ozbiljno prijatelja. “Reci mi, Ebbo, kako je stradala ta krhka djevojka?” “Ubio sam je.” Mock se zagledao u kesten koji je šumio za prozorom i štedro darivao zemlju svojim žutim lišćem. “Nehotice.” Sumio je vjetar, letjelo je žuto lišće, na moru je sigurno nevera i puše, mislio je. “Udario sam je kada me napala. Odgrizla je jezik i ugušila se u vlastitoj krvi. Je li to moguće, Corni?” “Naravno.” Rühtgard je zaboravio na kavu, otvorio kredenc i izvukao iz njega karafu Edelbranntweina i dvije čašice. “Ovo će za tvoje stanje biti bolje od kave i kolača”, natočio je uvježbanom kretnjom. “Naravno da je moguće. Utopila se u vlastitoj krvi. Ako čovjeku otvoriš usta i uliješ mu odjednom čašu vode, zagrcne se i može se utopiti u toj količini. A krvi nakon odgrizanja jezika ima zasigurno više od jedne čaše.” “Ubio sam je.” Mock je osjetio peckanje ispod očnih kapaka. “I ubio sam još jednu ženu, iako ne izravno.” Prešao je prstima po kapcima i osjetio pod njima pijesak neispavanosti. “Ženu koju sam zavolio... Bila je kurva i plesačica... Bio sam s njom tri tjedna u Darloweku...” “To je ta Kiesewalter?” upitao je Rühtgard posežući za novinama. Njegovo lice izražavalo je strašnu napetost. Mock je imao dojam da ga gleda skamenjena maska boli. Sagnuo se prema Mocku i uhvatio ga za bicepse. Prsti su mu bili snažni kao onda kada je podizao polomljenoga Mocka s konigsberške ulice. “Što se dogodilo, Corni?” Mock je odložio neispijenu čašicu. “Brate”, protisnuo je Rühtgard. “Kako mi te žao... Pa ta je djevojka”, skočio je iz naslonjača i udario dlanom po fotografiji otisnutoj na prvoj stranici Breslauer Neueste Nachrichten, “to je tvoja maštarija, to je djevojka iz tvojih snova, to je tvoja nepostojeća bolničarka iz Konigsberga...” Mock je ustao i vrhom dlana protrljao mokro čelo. Kabinet doktora Rühtgarda izdužio se i smanjio. Prozor je postao daleka, svijetla točka. Slike na zidovima iskrivljavale su se romboidalno, Rühtgardova glava spuštala se među ramena. Mock je ustao i teturajući upao u kupaonicu, koja se nalazila pored kabineta,


spotaknuo se i tresnuo na pod, udarivši glavom o porculanski rub zahodske školjke. Udarac je bio tako snažan da su mu se oči napunile suzama. Sklopio ih je. Osjećao je kako mu na čelu pulsira topla oteklina. Otvorio je oči i čekao da se raspline zavjesa od suza. Proporcije su se vratile. Na vratima je stajao Rühtgard, a glava mu je bila normalnih razmjera. Mock je kleknuo i izvukao mauzer iz sakoa. Provjerio je je li nabijen i procijedio kroza zube: “Ili ću ubiti sebe ili onoga kurvinog sina koji ju je trebao čuvati...” “Pričekaj trenutak.” Rühtgard ga je uhvatio za zapešća svojim čeličnim prstima. “Ne ubijaj nikoga. Sjedni tamo na kauč i sve mi mirno ispričaj... Pronaći ćemo neki izlaz, vidjet ćeš... Pa ta je djevojka samo nestala, možda je još živa...” Povukao je Mocka silom do sofe koja je stajala u kabinetu. Baršunom obložen namještaj bio je prekratak da bi se na njega Mock mogao slobodno položiti. Rühtgard je zato prijateljevu glavu smjestio na visoki jastuk, a noge mu naslonio na suprotni naslon. Skinuo mu je cipele i prislonio na oteklinu hladni nož koji je obično služio za rezanje pisama. “Ništa ti neću reći.” Njegovateljska Rühtgardova nastojanja donijela su Mocku znatno olakšanje. “Ne mogu o tome govoriti, Corni... Ne mogu...” “Čovječe, nemaš pojma koliko pomaže razgovor s osobom koja suosjeća s tobom...” doktor je bio jako ozbiljan. Njegova sijeda, ravno poštucana brada ježila se naklono, a naočale su izbacivale modre bljeskove. “Poslušaj me, znam dobru terapiju koja pomaže kada je pacijent blokiran, kada ne želi ili ne može dokraja vjerovati psihologu...” “Ti nisi psiholog, Rühtgard.” Mock je osjetio nadolazak pospanosti. “A ja nisam tvoj pacijent... Ako dosad nisam uhvatio sifilis...” “Ali si moj prijatelj.” Sada je Rühtgard bio vidljivo blokiran i prošlo je nekoliko sekundi prije no što je izbacio iz sebe: “Jedini, uostalom, kojega sam imao i imam.. “Kakva je to metoda?” Mock se pretvarao da ne čuje izrečeno priznanje. “Metoda koja će dopustiti da uđeš u svoju podsvijest... koja otkriva ono što je u čovjeku neosviješćeno i potisnuto. To što si nekoć proživio i to čega se stidiš... Ta te metoda može na primjer osvijestiti


da oca voliš više od ikoga na svijetu, a da ta izgubljena djevojka predstavlja samo prolaznu očaranost... Shvatiš li sam sebe, ništa te neće izvesti iz ravnovjesja... Živjet ćeš i postupati onako kako hoće tvoje najdublje biće. Gnothi seauton!7 Ta metoda je hipnoza... Ne boj se, ja sam vješt hipnotizer. Ovladao sam umijećem hipnoze. Neću ti naškoditi, isto kao što nisam naškodio ni vlastitoj kćeri dovodeći je u trans. Zar bih mogao naškoditi najdražoj osobi?” Mock nije čuo posljednje Rühtgardove riječi. Jesenski vjetar koji je u wroclawskom Južnom parku tjerao hrpe žutog lišća da polete pretvorio se u morski vihor, a rijeka čije su mračne i uzburkane vode tekle nedaleko od Rühtgardove kuće, prestala je biti lijena Odra i pretvorila se u Pregolu uzburkanu slanim smorcem. Mock se našao u Konigsbergu.


KONIGSBERG, SUBOTA, 28. STUDENOG 1916. PONOC

Razvodnik Eberhard Mock nije se mogao popeti uz stepenice zgrade u Kniprodestrasse 8 ne zato što bi one bile iznimno strme ili skliske. Razlog je bio posve drugi - Mock, napumpan sa šest decilitara litavske travarice Trizdiwinis, nije bio u stanju sjetiti se ni datuma svoga rođenja. Vukući se po rukohvatu, nastojao je - da bi samoga sebe uvjerio u vlastitu trezvenost - pravilno izrecitirati prvih dvadeset stihova Eneide. Dospijevao je samo do pasusa o Kartagi i opet se vraćao kao eho na početak epopeje “Arma virumque cano”.8 Pravilnost latinskih heksametara uvela je stanovit red u njegov mozak, koji je te zimske večeri plivao u rakiji gorkoj poput pelina, a ne u moždanoj tekućini. Signal koji je dolazio od mozga dospio je do udova i Mock se na kraju popeo na prvi kat, zveckajući ponosno ostrugama. Premda je bio degradirani desetar, imao je pravo na ostruge kao bivši vojnik izviđačkog voda. Ispred vrata svoga stana osjetio je golemi priljev stida što se ne može probiti dalje od dvanaestog stiha. Lupnuo je petama, izazivajući prodoran zvuk ostruga, i zaderao se: “Ispričavam se, gospodine profesore Morawjetz! Nisam naučio za danas, ali sutra ću već sve znati! Svih pedeset stihova!” Prepona mu se podigla i kroz Mockovo grlo prošao je snažan štucaj. Izvadio je ključ iz džepa i gurnuo ga u ključanicu. Zaškripalo je. Osjetio je snažan otpor metala. Ljuljajući se, izvukao je iz džepa metalni pribor za lulu i gurnuo ga u ključanicu. Pritisnuo je svom snagom tu primitivnu polugu, i čuo se tresak puknutoga pribora. U njegovoj se ruci našao pištolj Mauser 98. Usmjerio je cijev u bravu i pritisnuo otponac. Prasak je potresao zgradu. Pootvarala su se vrata stanova. Netko je odozgo zaurlao na Mocka: “Što to radiš, pijana svinjo?! Stanuješ kat više!” Mock je potpeticom raspalio po bravi i ušao u predsoblje stana.


“Jeste li čuli taj prasak poput hica?!” netko je viknuo. “To je on! Evo ga!” Mock je, zveckajući ostrugama, nesigurno stajao unutra. Polagano se pomaknuo. Iznenada je naletio na baršunastu zavjesu. Odmaknuo ju je i ušao u još jedno predsoblje. Bila je to čekaonica iz koje je više vrata vodilo u nekoliko prostorija. Jedna od njih bila su otvorena, ali u vratnicama je visjela debela zavjesa, slična onoj koja je maloprije zaustavila Mocka. Na jednom od zidova čekaonice nije bilo vrata, nego prozor. Izlazio je, kako se dosjetio Mock, na svjetlik. Na prozorskom podboju, izvana, stajala je petrolejska lampa, čija se prigušena svjetlost jedva probijala kroz zaprljano staklo. U toj slabašnoj rasvjeti Mock je opazio nekoliko osoba koje su sjedile u čekaonici. Nije ih dospio zagledati, jer je svu pozornost usredotočio na zavjesu koja je visjela u vratima sobe. Ona se silovito pokrenula i iza nje su doprli uzdah i hladan povjetarac. Mock je pošao prema njoj, ali mu se na putu ispriječio visoki muškarac s cilindrom. Kada ga je Mock pokušao odgurnuti, ovaj je skinuo pokrivalo s glave. U blijedoj svjetlosti jasno se vidio zavinuti ožiljak na kojemu se lomilo svjetlo. Brazgotine su se ukrštale i prepletale. Ispunjavale su muškarčeve očne duplje. Umjesto očiju imao je pleter brazgotina. Mock se povukao, ali nije bio uplašen. Gurnuo je slijepca na zid. Nasmijao se glasno i dohvatio ugao zavjese, kroz koju su sada dopirala dva glasa - muški i ženski - koja su ispuštala neartikulirane zvukove. Mock je strgnuo platno i ostrugom zakačio nekakvu neravninu na podu. Tresnuo je na ploče od pješčenjaka, a debeli zeleni baršun otkinuo se sa zveketom žabica i spustio na Mockovo tijelo poput mrtvačkoga pokrova. Mock se pridignuo i krenuo četveronoške prema starijoj ženi koja je sjedila u sobici iza zavjese i hripala. Bila je odjevena u do poda dugu tamnu halju. Svjetiljka na prozoru osvjetljavala je njezina bezuba usta iz kojih je izlazila bijela pruga i spuštala se do njezinih nogu u pregibe i nabore. “Ektoplazma!” začuo je visoki ženski poklik. “Materijalizirala ju je!” Mocka je potresao prigušeni štucaj. Bio je tim jači jer ga je pratio pijanski nekontrolirani smijeh. U stanu se začuo topot nogu radoznalih susjeda. “Kakva ektoplazma?!” Mock se valjao po podu od smijeha. Ustao je i spotičući se krenuo prema mediju ukočenom u transu. Ne osjećajući


nikakvo gađenje, počeo je iz staričinih usta izvlačiti bijela vlakna. “To je običan zavoj!” “Zavoj! To je običan zavoj!” začuo je prigušeni muški glas. “Banda varalica, ne spiritista! I vi ste htjeli mene uvjeriti! Sve ću objaviti u Konigsberger Allgemeine Zeitungu!” “On se vara, taj pijanac”, odgovorio mu je snažan glas. “‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli’! Ja nemam oči, a vjerujem...” Mock je razmatao zavoj, kada je osjetio udarac u trbuh. Uhvatio se za želudac, nije mogao povjerovati u silinu udarca bezube starice. I dalje je žmirila kada mu je odmjerila novi udarac - u bradu. Čizme i ostruge razletjele su se na zavoju mokrom od sluzi i sline. Mock je poletio prema prozoru. Nije bio zatvoren. Pod stražnjicom je osjetio podboj. Bilo je to posljednje što je osjetio.


WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. PODNE

“A sada ustani i sjedni za stol”, rekao je Rühtgard. Mock je bio poslušan. Ustao je, sjeo za pisaći stol i prekrižio ruke. Pogled je zapiljio u stolnu ploču obloženu zelenom kožom. Rühtgard je pred njega položio kruti list ručno napravljenog papira s vodenim žigom i nalivpero marke Colonia. Zatim je iz unutarnjega džepa sakoa izvukao lisnicu ukrašenu grbom Konigsberga. Rastvorio ju je ispred sebe. “Piši to što ću ti diktirati.” Rühtgard je govorio glasno i jasno. “Ja, niže potpisani Eberhard Mock, pri zdravoj snazi i pameti, izjavljujem da sam dana dvadeset osmog prosinca tisuću devetsto šesnaeste godine u gradu Konigsbergu na Pregoli bio svjedokom spiritističke seanse. Vođen lošim raspoloženjem i pod utjecajem alkohola, nastojao sam uhvatiti ektoplazmu koju je iz usta izlučivao medij, gospođa Nataša Vorobjeva. Kada to nisam uspio, uvjeravao sam sve okupljene da sam uhvatio zavoj, a da je cijela spiritistička seansa prevara. Moj postupak naveo je novinara Konigsberger Allgemeine Zeitunga gospodina Harryja Hempflidha da dana trideset prvog studenog u svojim novinama objavi opširni članak usmjeren protiv spiritizma. Ovime izjavljujem da su informacije koje je objavio H. Hempflich, a koje su bile utemeljene na mojim navodnim saznanjima, neistinite i proizlaze iz mojega materijalističkog i scijentističkog svjetonazora. Također izjavljujem da duboko vjerujem u postojanje duhova i sablasti, budući da sam se uvjerio u njihovo djelovanje u svojem domu u Plesserstrasse. Istodobno preuzimam na sebe odgovornost za smrt šest osoba, odnosno Juliusa Wohsedta, Johanne Voigten i četvorice mornara. Ubijeni su navlastito stoga da bi meni bilo dokazano postojanje duhova. Da nisam bio skeptičan, te bi osobe bile žive. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeh. Eberhard Mock.” Mock je završio pisanje. Rühtgard je spremio lisnicu u sako. List koji je ispisao Mock, presavio je na četvero i uložio u


omotnicu. Položio je omotnicu pred policajca koji je sjedio za pisaćim stolom i naložio mu jakim glasom: “Adresiraj. Gospodin Harry Hempflich, glavni urednik Konigsberger Allgemeine Zeitunga. A sada ustani i otiđi do vrata!” Mock je stajao pred vratima, i dalje zatvorenih očiju. “Idi po hodniku, a zatim uđi na prva vrata nalijevo!” Mock je ušao u salon, a za njim se pojavio Rühtgard. “Priđi balkonskim vratima, otvori ih i izađi na balkon!” Mock je naletio na glasovir, ali je ubrzo pronašao put do balkona. Otvorio je balkonska vrata i izašao na malu terasu. “Izađi na rub balkona i skoči!” Mock je s naporom prešao preko balkonskog praga. Jednom rukom držao se za vratnice, drugu je gurnuo u veliku teglu koja je na metalnoj kuki visjela s ruba balkona. Tegla se otrgnula i pala na pločnik, između ograde sa šiljcima u obliku strijela i zida zgrade. Mock je izgubio ravnotežu i svom se težinom srušio na balkonski pod. “Stani na rub!!!” Mock je podignuo nogu i stao na kamenu balustradu držeći se rukom za zid s takvom lakoćom kao da mu je ekvilibriranje kruh svagdanji. “A sada skoči tako da se nabiješ na ogradu!!!” Mock je skočio.

WROCLAW, NEDJELJA, 28. RUJNA 1919. JEDAN POSLIJEPODNE Mock je skočio. Trup mu se ipak nije nabio na ogradu, a noge se nisu objesile niz željezne šiljke i nisu u agoniji udarale po željeznim šipkama. Mock je zamahnuo rukama i skočio... - s balustrade na balkon. No nije to učinio svojevoljno. Kada je zgrčio noge da bi se odrazio od balustrade i u širokom luku poletio na šiljke ograde, visoki lik koji je čučao u kutu balkona naglo se uspravio. Snažna pjegava ruka, pokrivena gustim crvenim dlačicama, uhvatila ga je za rever sakoa i snažno privukla sebi. “Što radite, gospodine Mock!” zarežao je Smolorz. “Zašto to?”


Rjđokosi Mockov podređeni bio je strašno mamuran. Pekao ga je jednjak, u želucu mu plamtjela vatra, golemo smeđe uho udareno žaračem grijalo mu je obraze, a modrica na vrhu glave i oteklina na čelu kuhale su se pod tankom opnom pokožice. Smolorz se razljutio. Na Mocka i cijeli svijet. Uhvatio je svoga šefa za ovratnik i uvukao u sobu. Prislonio je potplat na njegov svijetli sako i gurnuo ga pod glasovir. “Da si tu ležao, kurva”, progunđao je i bacio se za Rühtgardom, koji je nestao u predsoblju, zalupivši vratima salona. Smolorz je pucao od bijesa. Otvorio je vrata tako energično da ih zamalo nije otrgnuo iz šarki. U predsoblju je začuo glas tijela koje pada. U trenu se našao ondje pa ugledao tepih odgurnut do zida i prevrnuti stolić s telefonom. Rühtgardov lik promaknuo je kroz ulazna vrata. Smolorz je istrčao na hodnik i ugledao bjegunca - već na polovini stubišta. Raskuhan alkoholom, Smolorzov se mozak pokrenuo. Zašto je tepih u predsoblju bio pomaknut, a stolić i telefon razbacani po podu? “Jer se Rühtgard okliznuo”, odgovorio si je Smolorz i u hipu utvrdio daljnji tijek svoga djelovanja. Snažno je dohvatio tepih koji se spuštao niz stepenice pridržavan u pregibima metalnim šipkama. Snažno je povukao njegov kraj. Zazveketale su metalne prečke u tišini hodnika, zakotrljale se niz stepenice, noge doktora Rühtgarda izgubile su dodir s podlogom. Pao je na polukat štiteći glavu od sudara sa zidom. Ubrzo ju je štitio i pred udarcima prečkom. Smolorz je bio uistinu bijesan i Rühtgard je taj bijes osjećao.


WROCLAW, PONEDJELJAK, 29. RUJNA 1919. JEDAN NOCU Posred velike sobe, okružene galerijom, sjedio je doktor Cornelius Rühtgard. Micao je natečene zglobove u koje se usijecao dlakavi konop i privikavao oči na oštru električnu svjetlost koja je tukla iz stolne svjetiljke i zalijevala mu oči. Maloprije mu je s glave skinuta vreća koja je smrdjela po nečemu što ga je podsjećalo na nevoljena jutra u sveučilišnoj prosekturi u Konigsbergu - formalin i još gori vonj koji nije želio čak ni identificirati. “Čudno je, Rühtgard”, začuo je iz mraka Mockov glas, “kako se ti gadiš tih trupala, a liječnik si...” “Ja sam venerolog, Mock, nisam patolog.” Rühtgard je proklinjao trenutak kada je ležeći u rovovima, između bljeska snijega i bljeska zvijezda, jedini put Mocku povjerio užas tih trenutaka proživljenih za vrijeme vježbi u prosekturi - njegovi kolege demonstrativno su jeli žemlje s kobasicom, a on se držao za uzbunjeni želudac i u stari slivnik povraćao pruge žuči. “Pogledaj malo muzej patologije”, rekao je tiho Mock, “a ja ću si malo pročitati...” Raširio je vlastoručno napisani demanti. “Vidjet ću mijenjaju li se u hipnozi značajke rukopisa.” Rühtgard je pogledao staklene vitrine i problijedio. Iz staklenke s formalinom pogledavao ga je embrij s okom pokrivenim bijelom opnom. Do njega je bio razapet pravokutni komad kože - iznad busena stidnih dlaka ponosno su se šepirile utetovirane riječi “Samo za krasne gospe”, ispod kojih je strelica usmjerena nadolje pokazivala što vlasnik tetovaže stvarno namjenjuje lijepom spolu. “Reci mi, Rühtgard”, Mockov glas bio je vrlo miran. “Gdje su moj otac i Erika Kiesewalter? U tvojoj bolnici, kako sam se i mogao dosjetiti, za njih nisu ni čuli...” “Prije nego što ti kažem”, Rühtgard je promatrao odrezanu ruku koja je bila stavljena u staklenku da bi svaki student mogao vidjeti tetive i mišiće, “odgovori mi na pitanje: kako si me otkrio?”


“Tko ovdje postavlja pitanja, svinjo?” Mockov glas nije se promijenio ni za jotu. Njegov masivni lik krio se u sjeni koju je stvarala svjetiljka. “Moram to znati, Mock.” Rühtgardov pogled zastao je na staklenoj polici na kojoj su bile poredane prostrijeljene lubanje. - Moram znati nije li me izdao neki od članova moga bratstva. Dat ću ti sada jednu adresu, a ti ćeš onamo poslati svoje ljude. Što ćemo raditi dok će tvoji hrabri izviđači pretraživati podrum u kojemu su moji uznici? Razgovarat ćemo, Mock, zar ne? Čekanje ćemo si kratiti razgovorom. I svaki od nas će odgovarati na pitanja i postavljati ih. Nitko neće reći: ‘Ja ovdje postavljam pitanja.’ Bit će to spokojan razgovor dvojice starih prijatelja, dobro, Mock? Biraj - na jednoj strani vage imaš moju šutnju i svoju žalosnu ambiciju murjaka koji se dere ‘ja ovdje postavljam pitanja’, a na drugoj - adresu i miran razgovor. Mock, jesi li razborit ili toliko ispunjen gnjevom da bi najradije lupao o zid svojom kvadratnom glavurdom? Što ćeš odabrati, Mock?” “A zašto se ja ne bih odvezao sa svojim ljudima u taj podrum? Jako želim vidjeti oca i Eriku. Tebe uvijek stignem preslušati...” “Joj...” - Rühtgard je zatvorio oči da ne vidi osebujne izloške “...zaboravio sam adresu. Sjetit ću se kada mi obećaš da ćeš ostati ovdje sa mnom... Što ti smeta, Mock? Ispričat ću ti o Konigsbergu i o drugim stvarima... Ti ćeš mene preslušati, ja ću tebe poslušati...” Mock je dugo šutio, sve dok na kraju nije izgovorio jednu jedinu riječ: “Adresa.” “Razbor je nadvladao bijes. Loschstrasse osamnaest, podrum broj deset.” Rühtgard je osjetio gušenje u grlu kada je ugledao veliki akvarij ispunjen formalinom u kojemu je stajao dvometarski albino negroidnih crta. “Reci mi onda, kako si mi ušao u trag.” Mock je ustao, izašao iz sobe i viknuo: “Loschstrasse osamnaest, podrum broj deset. Smjesta! Povesti nekakvu bolničarku!” Odjeknuo je topot čizama po stepenicama. “Kako si mi ušao u trag?” Rühtgard je osjetio čudno zadovoljstvo zbog manipuliranja Mockom. “No, otkrij mi svoju glasovitu, nepogrešivu logiku!” “Sjećaš li se kako sam ti povjeravao svoje noćne nemire?” Prasnula je žigica, i oštra je svjetlost presjekla stup dima. “Sve si svodio na


područja mozga od kojih je jedno odgovorno za ovo, a drugo za ono. Upitao si me tada čuju li buku moj otac i moj pas. Nikada ti nisam govorio o psu. Nisam spominjao da ga imam, jer ga nisam imao. Otkud si to mogao znati? Jer si jedne od noći bio kod mene. Pitao sam se: što je Rühtgard mogao raditi kod mene noću? Nisam znao odgovor.” Mock je drhtavim rukama zapalio cigaretu. “Kada si noćio kod mene, zapalio si prije spavanja cigaretu. Opušak si odbacio u odvod. Odakle si znao da je tamo - iza stare tezge, u kutu? Odgovorio sam si: jer je već bio ondje. Nisam mogao povjerovati da si ti ubojica i da si ti gurnuo pismo ravnatelja Wohsedta u rešetku. Mogao sam napraviti samo jedno: držati te na oku. Na žalost, na to sam došao dosta kasno tek jučer. Tijekom tri tjedna provedena na moru odvikao sam se od razmišljanja. Od jučer te pratio Smolorz. Tiho se uvukao u tvoj stan i sakrio na balkonu. Naredio sam mu da te cijelo vrijeme motri. Smolorz je jednostavan momak i sve shvaća doslovno. Zato nije stajao pred vežom, ali te i ovako imao na oku.” Mock je ustao i prišao kosturu koji je stajao u vitrini. “Sada ja postavljam pitanja”, rekao je. “Tko je ubijao? Tko me uhodio? Tko je znao koga preslušavam?” “Rossdeutscher i njegovi ljudi su te pratili.” Rühtgard se polagano privikavao na strašni dekor. “Čak i ne znaš koliko ih ima...” “Ne znam.” Mock je ponovno sjeo za pisaći stol. “Ali ćeš mi ti sve reći. Dat ćeš mi imena i adrese...” “Ne zaboravi na prijateljsku formulu razgovora. Ne možeš me ni na što prisiljavati!” “Nisam više tvoj prijatelj, Rühtgard. Pojavio si se pored mene još u Konigsbergu... Je li to bilo zato...” “Da... Ponudi me cigaretom! Nećeš? Što se može. Znaš da mi je u Konigsbergu zapovjeđeno da se zaposlim u bolnici Božjega milosrđa kratko nakon što si se ti našao u njoj. Braća su mi naložila da te uvjerim da napišeš taj demanti. Na žalost, to nije bilo moguće u bolnici. Nisi htio čuti ni za što osim za bolničarku iz svojih snova. Morao sam za tobom na bojišnicu, a zatim ovamo, u ovaj prokleti grad gdje ljeti ni najlakši povjetarac ne rastjeruje malarični zrak. Braća su mi unajmila stan i organizirala liječničku praksu. I ne slutiš koliko među nama ima liječnika... Ali ja tu pričam i pričam, i ne dopuštam ti da dođeš do riječi... Pitanje za pitanje, Mock. Reci mi, jesi li ti zbilja


zavolio tu... Eriku Kiesewalter?” Mock se sklonio u sjenu svjetiljke. Rühtgard je sklopio oči i prebrojavao ljubičaste mrlje ispod očnih vjeđa, koje su bile refleks svjetla uperenog u njegove oči. “Zbilja”, začuo je. “Pa zašto joj nisi to rekao na plaži u Darloweku?” Rühtgard bi puno dao da vidi Mockovo lice. “Pa pitala te nakon neuspjelog pokušaja aranžiranja ljubavnoga trokuta.” Rühtgard je ustao i udario rukom po raspaljenom sjenilu svjetiljke. Pala je sa stola i bacila snop svjetlosti na omču koja je sada visjela na stalku, a nekoć se stezala na ljudskim vratovima. Mock je sjedio nepomično s mauzerom uperenim u Rühtgardova prsa. “Ti si idiot, Mock!” zaurlao je Rühtgard, a zatim, zureći u tamnu rupu cijevi, počeo polagano cijediti riječi. “Svojedobno smo Rossdeutscher i ja razmišljali kako iskoristiti tvoje opsesije i fobije u svoju korist... U korist spašavanja časti bratstva... Rekao sam Rossdeutscheru da si lud za crvenokosom bolničarkom iz Konigsberga. Tada mi je pokazao Eriku u Eldoradu. Nije se dala dugo nagovarati... Bila je idealan mamac - crvenokosa, vitka, a istodobno bujnoga poprsja, načitana antičkih autora...” “Koja greška, koja strašna greška...” Mock je i dalje ciljao u prsa onoga kojega je preslušavao. “Domišljata djevojčura, domišljata djevojčura...” “Napravio si jako veliku pogrešku. Ali ne zato što si joj povjerovao... Već zato što joj nisi rekao da je voliš. Htjela je to izvući iz tebe na plaži, ali ti si šutio... Sigurno si smatrao da izjaviti ljubav djevojčuri nije dostojno tebe... Time si je pogubio... Upitao sam je: ‘Je li ti Mock izjavio ljubav?’ Odgovorila je: ‘Ne.’ Više mi nije bila potrebna... Da si joj priznao svoje prave osjećaje, bila bi tamo gdje je i tvoj otac, a ne na dnu Odre...” Mock je opalio. Rühtgard se bacio u stranu i izbjegao metak. No nije ga izbjegao albino. Pukla je staklena ploča, formalin je zapljusnuo Rühtgarda sklupčanog na podu, a snažni bljedoliki crnac slomio se u visini koljena i ispao iz vitrine. Mock je skočio na stol da bi izbjegao formalin i ponovno naciljao pištoljem. Shvatio je da to nije potrebno. Rühtgard je ležao otvorenih usta, a oči su mu izražavale krajn ji užas. Njegov je sako bio prekriven grudicama albinova trupla. Rühtgard je


izgledao poput čovjeka koji je doživio srčani udar.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 29. RUJNA 1919. POLA DVA NOCU “Živ je”, rekao je doktor Lasarius dodirujući Rühtgardov vrat. “U šoku je, ali živ.” “Hvala vam, doktore”, Mock je duboko odahnuo. “Napravit ćemo ono o čemu sam vam govorio.” Doktor Lasarius izašao je u svoj kabinet i viknuo u dubinu mračnoga hodnika. “Gawlitzeki Lehnig! Kmeni!” U muzej patologije ušla su dva visoka muškarca u gumenim pregačama. Glave su im bile prerezane širokim razdjeljcima na jednake polovice, a iznad usana ponosno su im se kočili brkovi. Jedan od njih spretno je očistio Rühtgardovo lice od ostataka formalina i albinova razmekšanoga tkiva, drugi ga je posadio na stolac i odmjerio mu snažan šamar. Udareni je otvorio oči i osvrtao se u nevjerici po sobi punoj makabričnih izložaka. “Svucite ga!” dobacio je kratko Lasarius. “U bazen s njim!” Mock i Lasarius spustili su se s kata u prizemlje i krenuli hladnim hodnicima ukrašenim blijedozelenom lamperijom. Uza zidove su stajala kolica na kojima su mrtvaci posljednji put putovali doktoru. Mock nije mogao izbrojiti skretanja koja su prošli. Na kraju su se našli u opločenoj prostoriji čiji se pod spuštao u dva metra dubok bazen. U bazenu se tresao od hladnoće doktor Cornelius Rühtgard. Lasariusovi podčinjeni upravo su okretah teške zavore i punili bazen vodom koja je vonjala po formalinu. “Hvala vam, gospodo!” rekao je podčinjenima Lasarius i uručio im nekoliko novčanica. “A sada kući! I uzmite fijaker na moj trošak! Ostalo je za vas!” Lehnig i Gawlitzek kimnuli su i nestali u beskrajnim hodnicima. Lasarius je pošao za njima. Mock je ostao sam. Pogledao je Rühtgarda, koji je stajao u vodi do pojasa, i zavrtio kotačem zavora kao kormilom. Rühtgard se tresao od hladnoće. Dlake na njegovu tijelu


spajale su se u mokra povjesma. “Bojiš se leševa, ha, Rühtgard?” viknuo je Mock navlačeći gumenu pregaču. “Vidiš ovaj zaklopac?” pokazao je rukom ispust koji se nalazio na ivici bazena. “Ovuda ću početi u bazen ispuštati krupne ribe... Ubrzo će ih biti jako puno. Onda ću opet pustiti vodu pomiješanu s formalinom sve dok se bazen ne napuni do ruba. Voliš zadah formalina, ha, Rühtgard? Sjećaš li se kako si u Konigsbergu nakon prvih vježbi u prosekturi jeo juhu od krastavaca? Podignuo si žlicu do usta i oćutio ispod noktiju taj posebni vonj. Pričao si o tome prepuštajući mi pod Dyneburgom svoju porciju juhe od krastavaca. Odgovaraj na pitanja, jer te inače čeka plivanje u formalinu s debelim ribama koje se raspadaju.” “Budeš li me mučio”, viknuo je Rühtgard iz bazena, “prije ili kasnije ćeš me ubiti. Prvo truplo koje upliva u bazen izazvat će kod mene srčani udar. Idiote!” proderao se. “Ubij me tek onda kada ih oslobodiš iz podruma...” “Rekao si ‘njih’.” Mock je čučnuo uz rub bazena. “Imaš moga oca. Zašto onda govoriš njih? Pa”, osjetio je priljev nade, “rekao si da je Erika na dnu Odre. Zar blefiraš?” “Ignorante”, u pocrvenjelim Rühtgardovim očima bljesnula je veselost, “Erinije dviju osoba snažnije su od Erinije jedne... To je nedvojbeno... To je jednostavna aritmetika... Morao sam pronaći još jednu osobu koju voliš... Osim tvoga oca i u zamjenu za prostitutku kojoj nisi htio izjaviti ljubav...” “I koga si pronašao?” Mock je osjetio silni nemir. “Ima jedna takva.” Rühtgard se smijao kao opsjednut i poskakivao pljeskajući se dlanovima po blijedim bedrima pokrivenim modricama. “Šetao si s njom noću po parku, adorirao je, komplimentirao je... Ona tvrdi da si se zaljubio u nju...” “Ti bezumna životinjo!” Mock nije suspregnuo užas i uhvatio se za glavu. “Ubio si vlastitu kćer? Vlastitu voljenu kćer?!” “Još nisam ubio.” Rühtgard je savio ruke u trubu i glasno vikao sa dna bazena: “Zasad sam samo zasužnjio svoju Christel... Kćer... Služila mi je za hipnotizerske eksperimente, kako je najbolje znala. A sada... Skupa s tvojim ocem je negdje tamo... I ona i tvoj stari su jamstvo moje nedodirljivosti.” “Zato si se tako promijenio u licu kada sam prije hipnoze rekao da


sam zavolio Eriku Kiesewalter”, rekao je Mock tiho. “Shvatio si da si nepotrebno zasužnjio vlastitu kćer... Mogao si zasužnjiti Eriku, a njezinu bi smrt preživio lakše od smrti vlastitoga djeteta...” “Točno.” Rühtgard se rukama uhvatio za rub bazena i pridignuo. Lice mu se našlo pred Mockovim. Pogledao je policajca duboko u oči. “Ali prestao sam voljeti Christel... Prečesto me iznevjeravala. Osim toga postala je beskorisna... Nije se više htjela podvrgavati hipnozi... Govorila je da je boli... Mrzi me... Ubrzo će me ostaviti radi nekakvog smrdljivca...” Mock se zgađeno okrenuo od Rühtgarda. Ovaj je izveo nagli pokret, ispruživši ruke na rubu bazena, uspio je na njih osloniti torzo. Još jedan pokret, i popeo se na rub koljenom. Mock ga je udario u lice - voda je glasno pljusnula. “Ne pokušavaj se izvući odavde”, rekao je mirno. “I odgovaraj na pitanja. Tko je na kraju pisao cijeli taj dnevnik ubojice. I tko je za vrijeme seanse zapisao: ‘Treba bježati’?” “Cijeli taj, kako si rekao, ‘dnevnik’”, Rühtgard je stajao na dnu bazena i trljao obraz pocrvenio od udarca; rane koje mu je zadao Smolorz izgledale su poput čira na bijeloj koži, “pisao sam ja. Rossdeutscher je zapisivao samo obrede. Ja sam bio kroničar bratstva, ali obrazloženja Majstora mogao je zapisivati samo Rossdeutscher. Kada sam vas čuo, načrčkao sam nešto i sakrio se pod pisaći stol. Moji su zapisi pali u tvoje ruke. Mislio si da ih je napravio Rossdeutscher. Ne poznaješ moj rukopis. Na sreću, u našim njemačkim gimnazijama osim grčkih i latinskih slova - vrlo se strogo vježba i sütterlinovska kaligrafija. Svi imamo vrlo slične rukopise: i ti, i ja, i Rossdeutscher. Nijedan sud neće povjerovati grafološkoj ekspertizi.” U podzemnim hodnicima Sudsko-medicinskog instituta odjeknuli su snažni i odlučni koraci. U prostoriju s bazenom ušao je Kurt Smolorz. “Nema”, prodahtao je, “u podrumu nikoga. Samo na vratima natpis.” Posegnuo je u džep i dao Mocku papirić. “Gnothi seauton”, pročitao je Mock grčki natpis. “Upoznaj samoga sebe.” Mock je ravnodušno pogledao Rühtgarda i izdao nalog Smolorzu: “Otvorite ovaj zavor, a zatim podignite ovaj zaklopac! Govori, kurvin sine, gdje mi je otac?!”


Smolorz je okrenuo zavor i voda s formalinom pljusnula je ravno u otvorena Rühtgardova usta. Kriminalistički narednik podignuo je zaklopac, koji je svojim rubom bio naslonjen na ivicu bazena, tvoreći tako svojevrsnu premosnicu, pa se zgađeno odmaknuo. Pod zaklopcem se nalazio napuhnuti zeleni mrtvac. “Poslušaj me, Mock...” Rühtgard se ponovno pridignuo na rukama, ali je ovaj put iznad ruba bazena ostavio samo bradu. “Nemaš ništa protiv mene. Rossdeutscher je napravio samoubojstvo. To je tvoj ubojica... A ja sam nedodirljiv. Premalo imaš. A ja tebe držim u šaci. Pošalji u Konigsberger Allgemeine Zeitung i Breslauer Zeitung svoj demanti i oslobodi me. Najviše što ćeš izgubiti jest posao u policiji. No spasit ćeš vlastitog oca i moju kćerku. Što ti je skrivila ta mlada djevojka? Sjećaš se kakav si dojam ostavio na nju za vrijeme noćne šetnje po parku? Možeš je imati, možeš je dovoditi u red koliko god želiš...” Mock se odmaknuo od bazena i posegnuo za debelim gumenim crijevom. “Ne izlazi, jer ćeš dobiti mlazom vode po gubici”, rekao je mirno. “A kako mogu biti siguran da ćeš ih pustiti? Možda ćeš mi se osvetiti i ubiti ih...” “Pa neću ubiti vlastitu kćerku, makar koliko je mrzio.” Rühtgard je zgađeno promatrao zeleno truplo koje se zaglavilo na ispustu. “Oslobodi me, Mock, i sve će biti dobro. Samo ćeš ostati bez posla u policiji. I toliko će donijeti tvoj demanti. Demanti, Mock. Mogu tobom upravljati - onako kako sam upravljao u hipnozi. Nedodirljiv sam. Cak i da sam pred tvojim očima sredio tu djevojčuru Kiesewaltericu, ne bi mi ništa učinio, jer te držim u šaci... Valjda sam se zabunio u adresi toga podruma, ah sada ću ti dati točnu...” Mock je dao znak Smolorzu. Ovaj je zgađeno povukao truplo za kosu i zeleni je leš skliznuo u vodu uz tihi pljusak. Mrtvac je imao crno izgorjelo lice i gustu smeđu kosu. Stidne dlake počinjale su mu već ispod pupka. Mock je prsnuo mlaz vode Rühtgardu u lice, i ovaj se ponovno našao u bazenu. U struji vode i formalina vrtjelo se golemo truplo. Rühtgard je urlao iz sve snage. Iznad površine je bila još samo njegova glava. “Gdje mi je otac?” upitao je Mock. Rühtgard se opet popeo na rub bazena. Podlaktice je položio na


pločice i naslonio bradu na dlanove. Zurio je u Mocka zakrvavljenim očima. “Situacija je pat, Mock”, rekao je. “Čovjek bez vode umire za četiri dana. Pošalji demanti u tisak.” “Reci mi još jedno”, Mock kao da nije čuo taj ultimatum, “odakle su dolaziti moji košmari, moji snovi?” “To nisu bili snovi. To su bile Erinije. Stvarni bici, objektivno postojeći. Duhovi, sablasti ili snomorice, kako više voliš.” I dalje je naslanjao bradu na dlanove, a dolje se u kupelji vrtio krupni željezničar koji se prije nekoliko dana pomokrio s vijadukta na visokonaponske žice. “Zašto si onda dokazivao da duhovi postoje samo subjektivno?” “Bio sam đavolji odvjetnik zato da bih tebe učvrstio u vjeri... Zato da priznaš svoju grešku s punim uvjerenjem... Da kažeš: to je bila prava ektoplazma!” “Zašto si im iskapao oči i zabijao šiljak u pluća?” “Jesi li tako glup ih se samo pretvaraš?” Rühtgardove zjenice širile su se i sužavale poput fotografskog zaslona. “Napni malo svoj alkoholizirani mozak! ‘Ako je tvoje oko razlog grijehu, iskopaj ga!’ To je Sveti Matej. Poslušaj i Svetoga Ivana, istaknutoga vizionara, koji je napisao: ‘Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.’” “A šiljci u plućima?” “Oduzimao sam im dah, oduzimao sam im duh!” Mock se prisjetio sveučilišnih predavanja iz komparativne lingvistike i začuo glas profesora Rossbacha. “Bio je u pravu Marko Terencije Varon”, izlagao je profesor, “da je latinska animus{duša) u srodstvu s grčkim anemos (vjetar). Ziv čovjek diše, iz njegovih usta izlazi vjetar, mrtvac pak ne diše. U živom čovjeku je duša, mrtav čovjek ne posjeduje dušu. Odatle jednostavno, rekli bismo ‘zdravorazumsko’, identificiranje duše s disanjem. Slično je u slavenskim jezicima, gdje je duša etimološki srodna s izdisaj, udisaj. Identična je jezična situacija i u hebrejskom. Jer tamo ruah istodobno označava i duha i vjetar, premda - tu se moram udariti u prsa - pojam ‘disanje’ izražava se posve drugom riječi, odnosno nefeš. Vidite dakle, moja gospodo, da su etimološka istraživanja jedan od puteva što vode do duhovne kulture, kulture - dodajmo - koja je zajednička i Indogermanima i Semitima.” Glas profesora Rossbacha zašutio je u


Mockovoj glavi. Umjesto njega razleglo se očevo gunđanje. “Kamilica i toplo mlijeko.” “Gdje je moj otac?!” Mock je pogledao Smolorza, a ovaj je kroz ispust propustio mršavog muškarca s krvavim podijevi ma na tijelu. Zaplesala su dva trupla u struji vode i formalina. Mock je naciljao crijevom. Guma je pljesnula po Rühtgardovu tijelu. Doktor je upao u bazen. Površina vode bila je za pola metra niža od ivice bazena. “Sjećaš li se, Mock?” Rühtgard je isplivao kraj zaklopca i nastojao nadvikati šum vode. “Uvijek si sanjao trupla ljudi poginulih zbog tebe. To su bile tvoje Erinije. A sada nemoj zaspati, jer će ti doletjeti Erinije tvoga oca i moje kćeri. Ti više nikada nećeš usnuti. Dokle god ne budeš spavao, oni će živjeti. Čuvaj se sna, Mock, odaberi dragovoljnu nesanicu...” Izvukao se ponovno nad rub bazena i podigao na ispruženim rukama. “Blagoslovljeni krotki!” zaurlao je. “Neću reći gdje ti je otac. Ja umirem, ali u Wroclawu su moja braća. Nakon objavljivanja demantija oslobodit će zatvorene. Pamti - nemoj zaspati. Tvoj san je njihova smrt. Pogledaj što sam naučio na seansi...” Rühtgard je gurnuo jezik među zube i povukao ruke s ruba bazena. Noge, ruke i cijeli trup skliznuli su u zavrtloženu vodu, dok mu je brada udarila o rub bazena. Odgrizeni jezik zaplesao je pod Mockovim nogama kao živa životinja. Rühtgard se zagrcnuo. Sutradan je doktor Lasarius ustanovio da je nemoguće nedvosmisleno dijagnosticirati je li se Rühtgard udavio vlastitom krvlju ili pak vodom s formalinom.


WROCLAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. DESET UJUTRO Heymannova kavana bila je već otvorena. Među stalnim mušterijama, koje su se uglavnom sastojale od službenika Deutsche Seefischhandels-Aktiengesellschafta, koji bi prije sati najvećega prometa skoknuli na kavu i savijaču s tučenim vrhnjem, sjedila su i dva muškarca te prinosila ustima šalice iz kojih se dizala para. Jedan od njih pušio je cigaretu za cigaretom, drugi - stežući zubima koštani usnik lule, ispuštao kutovima usana male pruge dima. Brinet je iz unutarnjega džepa sakoa izvukao nekoliko listova papira i uručio ih bradonji. Ovaj je čitao ispuštajući iz lule kratke oblačiće dima. Njegov sudrug podmetnuo je pod nos malu ampulu. Nad stolom se razišao oštar vonj mokraće. Nekoliko gostiju namrštilo je nosove s vidljivim gađenjem. Stariji muškarac bio je crven od uzrujanosd i visokog đaka. “Znam već, Mock, odakle to apsurdno priopćenje za tisak. Znam i”, Mühlhaus je dlanovima obuhvatio Mockovo lice, “puno više. Da, puno, puno više... Više to ne moraš objaviti...” Mühlhaus je iz svoje torbe izvukao dva lista papira sa zaglavljem “Izvješće s obdukcije” i pružio ih Mocku. Ovaj je kimajući nastojao usredotočio pogled na razigranu Lasariusovu kaligrafiju. “Muškarac od oko sedamdeset pet godina, visine metar i šezdeset centimetara, težak šezdeset dva kilograma. Vidljiv prijelom bedrene kosti na dva mjesta. Žena oko dvadesete, visina metar i pedeset devet centimetara, teška pedeset osam kilograma. Pronađeni u podrumu kuće u Paulinenstrasse 18. Smrt od dehidracije.” Mock je vrtio glavom i naslanjao se taktovima na stol. Zurio je u zaglavlja obaju papira u koje je Lasarius upisao kosim rukopisom “Alfred Salomon i Catarina Beyer”. “To nisu oni”, šapnuo je Mock. “Zovu se drugačije...” Mühlhaus ga je obgrlio oko vrata i prislonio mu glavu na rame. “Spavaj, Mock”, rekao je. “I nemoj ništa sanjati, ništa sanjati...”


Wroclaw - Antonin, 2004.


Nagrađivani poljski lingvist i autor kriminalističkih romana Marek Krajewski rođen je 4. rujna 1966. Klasičnu je filologiju diplomirao na sveučilištu u Wroclawu, gdje je 1999. i doktorirao. Iste je godine napisao i prvi kriminalistički roman. Premda inspiraciju pronalazi i u britanskim autorima, uzor mu je Raymond Chandler, američki pisac detektivskih priča čiji je protagonist Philip Marlowe postao sinonim za privatnog detektiva. Marek Krajewski do danas je objavio niz kriminalističkih romana u kojima je glavnu ulogu i zadatak istražitelja povjerio policajcu Eberhardu Mocku. Cijeli je ciklus smješten u poljski grad Breslau, kako se zvao Wroclaw do Drugoga svjetskog rata, kad je bio šesti najveći grad u Njemačkom Carstvu. U svojim se detektivskim pričama Krajewski strogo drži povijesti te pazi da ostane vjeran topografskim i povijesnim činjenicama.


Mladen Martić (Zagreb, 1949.), književni prevoditelj, dramaturg i kazališni kritičar. Kazališne kritike počinje objavljivati 1968. u Poletu i Studentskome listu, a kasnije i u Večernjem listu, Vjesniku u srijedu, Prologu te do potkraj devedesetih na sva tri programa Radio Zagreba i Hrvatskoga radija Zagreb. Od 1977. do 1990. dramaturg Teatra ITD. S poljskoga preveo 35 drama (Mrožek, Glowacki, Iredyüski, Rozewicz, Grochowiak, Bardijewski, Gombrowicz...) koje su igrane u gotovo svim hrvatskim kazalištima, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskome ljetu te u dramskim programima Radija i TV Zagreb, Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije. Višegodišnji vanjski dramaturg Dramskoga programa Televizije Zagreb, filmski i televizijski scenarist, stalni recenzent Filmske redakcije HTV-a, jedan od utemeljitelja i višegodišnji tajnik manifestacije Pasionska bakina te Dana hrvatskoga filma. Kreator i urednik dječjega programa Limačijada prve hrvatske nezavisne televizije Z3. Objavljeni su mu i prijevodi romana Solaris Stanislawa Lema i Zrcala Malgorzate Saramanowicz te drame Opereta Witolda Gombrowicza, kao i više knjiga za djecu i slikovnica. Prijevode drama objavljivao je i u časopisima Dubrovnik, Prolog, Kazalište i dr. Za prijevod komedije Četvrta sestra, žiri Dana satire 2003. nagradio ga je posebnim priznanjem. Član je Hrvatskoga društva književnih prevodilaca. Godine 2009. za svoj je prijevod Gombrowiczeva romana Trans-Atlantik nagrađen godišnjom nagradom Iso Velikanović.


1 Brada ne čini filozofa, (lat.) 2 Što je čudno kada umire čovjek? Pa njegov život nije ništa drugo do put prema smrti, (lat.) 3 Neka nastupi odnošaj, a zatim neka propadne svijet (lat.) - travestija poznatog Fiat iustitia etpereat mundus, najčešće prevođenog kao “Pravda mora biti izvršena makar svijet propao.” 4 Ne diraj moje krugove, (lat.) 5 Veseli se! Veseli se! Dolazi nadzornik! On je svoje jasno svjetlo On je svoje jasno svjetlo Već zapalio. 6 Tako prolazi slava svijeta, (lat.) 7 Upoznaj samoga sebe. (grč.) 8 Oružje pjevam i muža. (lat.)


Sablasti u breslauu marek krajewski