Issuu on Google+


Lars Kepler

Paganinijev ugovor


U MIRNOJ, SVIJETLOJ NOCI bez vjetra jedan je brod pronađen kako ga nosi voda kod Jungfru jä rdena u juž nom stockholmskom arhipelagu. More je snene, plavosive boje i lagano se ljulja u magli. Starac vesla u svom č amcu i nekoliko puta zazove, ali mu sve viš e postaje jasno da mu nitko neć e odgovoriti. Sat je vremena s kopna promatrao brod, gledao kako ga struje polagano nose unatrag prema otvorenom moru. Starac pristane č amcem uz brod. Podigne vesla, usidri se uz platformu s koje se mož e skakati u vodu, popne se uz metalne ljestve i prekorač i ogradu. Na palubi je ruž ič asta lež aljka. Na trenutak zastane osluš kujuć i. Niš ta se ne č uje i zato otvori staklena vrata i spusti se do salona. Kroz velike prozore prodire siva svjetlost koja pada na namješ taj od lakirane tikovine i tamnoplavu tkaninu kojom su presvuč ene sofe. Nastavi dolje strmim stepenicama presvuč enima blistavim drvetom, pokraj č ajne kuhinje u mraku i kupaonice, te uđe u veliku kabinu. Slabaš na svjetlost sipi kroz malene prozore uz strop i pada na brač ni krevet u obliku strijele. Uz uzglavlje sjedi mlada ž ena u traper jakni opuš teno naslonjena na zid, sjedi raš irenih nogu, a jednom se rukom oslonila na ruž ič asti jastuk. Gleda starca ravno u oč i upitnim, uplašenim izrazom lica. Prođe nekoliko sekundi prije nego što shvati da je mrtva. U dugač koj, crnoj kosi ima kopč u u obliku bijele golubice, golubice mira. Kad joj priđe i dodirne obraz, glava joj padne prema naprijed i tanki potočić vode iscuri joj iz usta i poteče niz bradu.


Riječ muzika ustvari znači umjetnost muza i potječe od grčkog mita o devet muza. Svih devet bile su kćeri moćnog boga Zeusa i titana Mnemozine, božice sjećanja. Muza glazbe, Euterpa, obično je prikazana s flautom i njezino ime znači Razveseljavanje. Ne postoji općeprihvaćena de inicija za dar koji zovemo muzikalnost. Postoje ljudi koji nemaju sposobnost čuti razne frekvencije tona, a postoje i ljudi koji se rode s golemim darom za glazbu i apsolutnim sluhom, što znači da bez ikakve pomoći mogu reproducirati točan ton. Glazbenih je genija oduvijek bilo, a neki od njih postali su i slavni kao na primjer Wolfgang Amadeus Mozart koji je održavao koncerte po europskim dvorovima od šeste godine života i Ludwig van Beethoven koji je komponirao mnoga svoja velika djela kad je već bio potpuno gluh. Legendarni Nicolo Paganini rođen je 1782. u talijanskom gradu Genovi. Bio je samouk i violinist i skladatelj. Do današnjih dana postoji samo nekolicina violinista koji mogu odsvirati Paganinijeve brze i komplicirane kompozicije. Sve do smrti pratile su ga glasine da je u zamjenu za svoj jedinstveni talent sklopio ugovor s vragom.


1. Predosjećaj

PENELOPE FERNANDEZ leđima prijeđu trnci. Srce joj odjednom ubrzano kuca, baci pogled preko ramena. Mož da je to predosjeć aj onoga š to ć e se dogoditi kasnije tog dana. Iako je u studiju vruć e, Penelope osjeć a da joj je lice hladno. Osjeć a to još otkad su je naš minkali. To je od one hladne spuž vice s tekuć im puderom koja joj je prelazila preko kož e, iz kose su joj izvadili kopč u s golubicom mira i stavili pjenu tako da joj slojevi kovrča sada uokviruju lice. Penelope Fernandez ravnateljica je Svedske udruge za mir i arbitraž u. Sada je tiho uvode u studio Dnevnika i posjedaju pod svjetlo re lektora nasuprot Pontusa Salmana koji je direktor tvrtke za proizvodnju ratnih materijala Silencia Defence d.d. . Voditeljica Dnevnika Stefanie von Sydow promijeni temu, pogleda u kameru i poč ne prič ati o svim otpuš tanjima radnika koja su uslijedili nakon š to je Aktiebolaget Bofors kupio britanski obrambeni koncern BAE Systems Limited, a onda se okrene prema Penelope: „Penelope Fernandez, vi ste se u viš e rasprava vrlo kritič no izjaš njavali o š vedskom izvozu oruž ja. Nedavno ste to usporedili s francuskim skandalom Angolagate. Visoko pozicionirani politič ari i biznismeni osuđeni su na duge zatvorske kazne zbog primanja mita i krijumčarenja oružja... ali tako nešto ipak nismo vidjeli u Švedskoj?” „To se mož e tumač iti na dva nač ina”, odgovori Penelope Fernandez. „Ili naš i politič ari drukč ije funkcioniraju ili naš pravni sustav drukčije funkcionira.” „Vi vrlo dobro znate”, kaž e Pontus Salman, „da mi imamo dugu tradiciju...” „Po š vedskom zakonu”, prekine ga Penelope, „po š vedskom zakonu zabranjena je sva proizvodnja i izvoz ratnog materijala.” „Naravno, tu niste u pravu”, kaž e Salman. „Paragraf 3. i 6. u Zakonu o ratnom materijalu”, precizira Penelope. „Ali Silencia Defence je dobila pozitivnu preliminarnu procjenu”, nasmiješi se on. „Jasno, jer inače bi se radilo o zločinu tolikog opsega da...”


„Kako god, mi imamo dozvolu”, prekine je on. „Nemojte zaboraviti za što služi to oružje...” „Cekajte malo, Penelope”, prekine je voditeljica Stefanie von Sydow i kimne Pontusu Salmanu koji je upravo podigao ruku kako bi dao do znanja da nije završio. „Svi poslovi se unaprijed procjenjuju”, objasni on. „Pregleda ih vlada ili Inspekcija za strateške proizvode, ako ste čuli za njih.” „Francuska ima svoju verziju Inspekcije”, ubaci se Penelope. „Ali je ratni materijal u vrijednosti od osam milijuna kruna svejedno završ io u Angoli, usprkos UN-ovom embargu, usprkos potpunoj zabrani...” „Sada govorimo o Švedskoj.” „Jasno mi je da ljudi ne ž ele izgubiti posao, ali bih svejedno voljela č uti kako opravdavate izvoz goleme količ ine oruž ja u Keniju? A to je zemlja koja...” „Nemate niš ta konkretno”, prekinuo ju je. „Niš ta, apsolutno niš ta, zar ne?” „Nažalost, ne mogu...” „Imate li kakve konkretne podatke?” prekine je Stefanie von Sydow. „Ne”, odgovori Penelope Fernandez i spusti pogled. „Ali...” „U tom sluč aju mislim da mi dugujete ispriku”, kaž e Pontus Salman. Penelope ga pogleda u oč i, ljuta je i frustrirana, ali se prisili da š uti. Pontus Salman se u ispriku nasmiješ i, a onda poč ne prič u o tvornici u Trollhä ttanu. Kad je Silencia Defence dobila dozvolu za poč etak rada otvoreno je dvjesto radnih mjesta. Objasnio je š to znač i pozitivna preliminarna procjena i kako napreduje proizvodnja. Prič a polagano i u detalje tako da ne ostane vremena za njegovu suparnicu u raspravi. Penelope sluš a i pokuš ava ne osjeć ati opasan ponos. Umjesto toga razmiš lja kako ć e uskoro biti s Bjö rnom na palubi njegova broda. Namjestit ć e onaj krevet u obliku strijele u kabini, napuniti hladnjak i mali zamrzivač . Već vidi svjetlucanje ohlađenih č aš a dok jedu razne vrste sleđa, kuhani krumpir, kuhana jaja i dvopek. Postavit ć e stol na pramcu, usidriti se uz neki otoč ić u arhipelagu i nekoliko sati samo sjediti i jesti na kasno poslijepodnevnom suncu. * * *


Penelope Fernandez napusti zgradu Svedske televizije i krene u smjeru ulice Valhallavä gen. Cekala je gotovo dva sata kako bi sudjelovala u nastavku razgovora u jednom drugom jutarnjem programu, ali onda je doš ao producent i rekao joj da su prisiljeni izbaciti razgovor s njom jer moraju prikazati pet brzih savjeta kako dobiti ravan trbuh do ljeta. U daljini na Gä rdetu vidi š areni š ator cirkusa Maximum. Jedan č ovjek zalijeva dva slona vodom iz cijevi. Jedan je slon podigao surlu u zrak tako da mu voda teč e ravno u usta. Penelope ima samo dvadeset i č etiri godine, crna, kovrč ava kosa pada joj na ramena. Oko vrata nosi kratku srebrnu ogrlicu s malim križ em koji je dobila za krizmu. Kož a joj je glatka, zlać ane boje. Poput djevič anskog ulja ili meda, napisao je jedan dječ ak kad su u osnovnoj š koli dobili zadatak opisati jedno drugo. Oč i su joj velike i ozbiljne. Viš e su joj puta rekli da jako slič i na Sophiu Loren. Penelope izvadi mobitel i nazove Bjö rna kako bi mu rekla da stiž e, na Karlaplanu će se ukrcati na podzemnu željeznicu. „Penny? Nešto se dogodilo?” pita on uplašenim glasom. „Ne, zašto?” „Sve je spremno, samo tebe nema, upravo sam ti ostavio poruku na telefonskoj sekretarici.” „Pa nema žurbe, zar ne?” Dok Penelope stoji na dugač kim, strmim pokretnim stepenicama koje vode do podzemne ž eljeznice, odjednom joj srce poč ne ubrzano kucati od neodređene nelagode i ona zatvori oči. Stepenice se spuštaju sve dublje i dublje, a zrak postaje sve hladniji. Penelope Fernandez je porijeklom iz La Libertada, jedne od najveć ih regija u El Salvadoru. Njezina majka Claudia Fernandez bila je u zatvoru za vrijeme Građanskog rata i Penelope je rođena u zatvorskoj ć eliji u kojoj je petnaest zatvorenica č inilo sve š to su mogle da pomognu. Claudia je bila liječ nica i aktivistica u kampanjama informiranja građana. Završ ila je u drž avnom zatvoru za koji nitko nije ni znao zato š to je pokuš ala proš iriti zahtjev za pravom na osnivanje sindikata za Indijance. Penelope otvori oč i tek kad su stepenice doš le do kraja. Osjeć aj klaustrofobije je nestao. Ponovno pomisli na Bjö rna koji je č eka kod kluba na Lå ngholmenu. Obož ava se kupati gola kad je na njegovom


brodu, skočiti ravno u vodu i ne vidjeti ništa osim mora i neba. Vlak uz tutnjavu stiž e, sunč eva svjetlost probija se kroz prozore kad je izašao iz tunela i popeo se gore na stanicu Gamla stan. Penelope Fernandez mrzi rat, nasilje i oruž je. Zbog te ž estoke odbojnosti magistrirala je na temu istraž ivanja mira i kon likata na politič kim znanostima u Uppsali. S Jane Oduyjom je radila za francusku organizaciju humanitarne pomoć i Action Contre la Faim u Darfuru. Napisala je vrlo cijenjen č lanak u dnevnim novinama Dagens Nyheter o ž enama u izbjeglič kim logorima i njihovim pokuš ajima da uspostave normalan ž ivot nakon svakog napada. Prije dvije godine naslijedila je Fridu Blom na č elnoj poziciji Svedske udruge za mir i arbitražu. Na Hornstullu Penelope izađe iz vlaka na sunce, odjednom osjeti neobjaš njivu zabrinutost i potrč i niz På lsundsbacken prema Sö der Mä larstrandu, brzo prijeđe preko mosta do Lå ngholmena i krene lijevom stazom do pristaniš ta za male brodove. Nema vjetra i praš ina stvara izmaglicu. Bjö rnov brod nalazi se u sjeni ispod mosta Vä sterbron, mreš kanje vode baca mrež u svjetlosti koja se zrcali u sivo obojenim č elič nim stupovima koji se protežu u visinu. Vidi ga na pramcu s kaubojskim š eš irom na glavi. Mirno stoji, obgrlio se rukama, podignutih ramena. Penelope stavi dva prsta u usta i zazviž di. Bjö rn se trgne kao da se straš no uplaš io. Pogleda prema stazi i ugleda je. Oč i su mu još uvijek uplašene dok joj se približava. „Što je?” pita ona spuštajući se stepenicama prema marini. „Niš ta”, odgovori Bjö rn, popravi š eš ir na glavi i pokuš a se nasmiješiti. Zagrle se i ona osjeti kako su mu ruke ledene, a koš ulja mokra na leđima. „Skroz si znojan”, kaže. Björn izbjegava njezin pogled. „Ma živcirao sam se jer sam htio da što prije krenemo.” „Jesi li uzeo moju torbu?” On kimne i pokaž e prema kabini. Brod im se malo zaljulja pod nogama, ona osjeti miris ugrijane plastike i lakiranog drveta. „Hej”, kaže mu veselo. „Kuda si nestao?”


Njegova kosa boje sijena strš i na sve strane u malim zapetljanim dreadlocksima. Bistre plave oči su djetinjaste, nasmiješene. „Tu sam”, odgovori i spusti pogled. „Na što misliš?” „Na to da ć emo biti zajedno”, odgovori on i zagrli je oko struka. „Na seks u prirodi.” Poljubi je u kosu. „Tome se dakle nadaš?” prošapće ona. „Da”, odgovori on. Nasmije se njegovoj iskrenosti. „Već ina ljudi... barem ž ena, sigurno misli da je to malo precijenjeno”, kaž e ona. „Lež ati na zemlji medu mravima i kamenjem i...” „To je kao kad se kupaš gola”, tvrdi on. „Pa, možeš me pokušati nagovoriti”, kaže ona izazovno. „I hoću.” „Kako?” nasmije se ona i u tom trenutku joj zazvoni mobitel u platnenoj torbi. Bjö rn kao da se ukoč io kad je č uo zvonjavu. Nestalo mu je boje iz obraza. Ona pogleda na display i vidi da to zove njezina mlađa sestra. „Viola”, brzo kaže Björnu, a onda se javi. „Hola seko.” jedan auto zatrubi i sestra nešto vikne za njim. „Prokleti luđak”, promrmlja. „Što se događa?” „Gotovo je”, kaže sestra. „Prekinula sam sa Sergejem.” „Opet”, doda Penelope. „Da”, odgovori tiho Viola. „Oprosti”, kaže Penelope. „Znam da si tužna.” „Ma nije straš no, nego... Mama mi je rekla da se idete provozati brodom., pa sam pomislila... i ja bih išla s vama, ako smijem.” Nastupi tišina. „Može”, kaže Penelope i čuje kako joj u glasu nema entuzijazma. Björn i ja smo htjeli biti malo sami, ali...”


2. Progonitelj

PENELOPE STOJI ZA KORMILOM u prozrač nom plavom sarongu omotanom oko bokova i bijelom gornjem dijelu bikinija sa znakom mira preko desne dojke. Ljetno sunce je obasjava kroz staklo. Oprezno je tim velikim brodom zaobiš la svjetionik Kungshamn i manevrirala kroz uski tjesnac. Njezina mlada sestra Viola ustane s ruž ič aste lež aljke na krmi broda. Zadnjih sat vremena sjedila je tamo s Bjö rnovim kaubojskim š eš irom na glavi i golemim sunč anim naočalama. Pospanim je pokretima pušila joint. Viola pet puta lijeno pokuš a nož nim prstima podić i kutiju š ibica s poda, a onda odustane. Penelope ne mož e a da se ne nasmiješ i. Viola uđe kroz staklena vrata kabine i pita treba li ona preuzeti kormilo. „Ako ti ne trebam, onda idem dolje napraviti margaritu”, kaž e i produži dolje stepenicama. Na pramcu lež i Bjö rn na ruč niku s dž epnim izdanjem Ovidijevih Metamorfoza pod glavom umjesto jastuka. Penelope vidi da je ograda uz njegova stopala zahrđala na dnu. Bjö rn je od oca dobio brod kao poklon za dvadeseti rođendan, ali nije imao novca za održ avanje. Osim jednog putovanja, taj veliki brod jedini je poklon koji je ikada dobio od oca. Kad je tata navrš io pedesetu, pozvao je Bjö rna i Penelope u jedan od svojih najboljih hotela Kamaya Resort na istoč noj obali Kenije. Penelope je izdrž ala samo dva dana u hotelu prije nego š to je otputovala u izbjeglič ki logor u Kubbumu u Darfuru, u juž nom Sudanu gdje se nalazila francuska grupa humanitaraca Action Contre la Faim. Penelope uspori s osam na pet č vorova dok se približ avaju mostu Skurusundsbron. Od gustog prometa gore se niš ta ne č uje. Taman su uklizali u sjenovitu vodu, kad je uz betonske temelje mosta ugledala crni gumeni č amac. Camac izgleda kao oni koje koristi vojna obalna straža. Gumenjak sa čvrstim dnom i vrlo jakim motorima. Već su gotovo proš li ispod mosta, kad Penelope primijeti da netko sjedi u č amcu. Muš karac se sagnuo u tami, leđima okrenut njoj. Ne zna zaš to joj se puls ubrzao kad ga je primijetila. Bilo je neč eg


zastraš ujuć eg u njegovom vratu i crnoj odjeć i. Imala je osjeć aj da je promatra, iako joj je bio okrenut leđima. Kad je ponovno isplovila na svjetlost, ž marci su joj proš li cijelim tijelom i koža joj je ostala naježena još dugo nakon toga. Ubrzala je na petnaest č vorova kad su proš li Duvnä s. Oba motora bruje, voda se pjeni iza njih i brod brza preko glatke površine vode. Penelopi zazvoni mobitel. Vidi da je zove mama. Mož da je gledala raspravu na televiziji. Penelope na sekundu pomisli kako je mama zove da joj kaž e kako je lijepo izgledala i sve dobro izlož ila, ali zna da su to samo puste želje. „Bok mama”, javi se Penelope. „Joj!”, prošapće mama. „Što je bilo?” „Ma leđa... moram opet na naprapatiju.”, kaž e Claudia dok se č uje zvuk vode kako teč e iz slavine. „Samo sam htjela č uti jesi li prič ala s Violom.” „Tu je s nama, na brodu.”, odgovori Penelope i č uje mamu kako pije. „S vama je, baš lijepo... Mislila sam da bi joj to moglo koristiti.” „Sigurno joj koristi.”, kaže Penelope prigušeno. „Što ćete jesti?” „Navečer će biti sleđa, krumpira, jaja...” „Ona ne voli sleđ.” „Mama, Viola me nazvala zato što...” „Znam da nisi rač unala da ć e i ona ić i s vama”, prekine je Claudia. „Zato i pitam.” „Napravila sam i mesne okruglice.”, strpljivo odgovori Penelope. „Ima li dosta za sve?” pita mama. „Za sve? Pa ovisi...” Utihne i zagleda se preko vode. „Mogu joj dati moju porciju.”, kaže Penelope sabrano. „Samo ako ne bude dovoljno.”, kaže mama. „Na to sam mislila.” „Razumijem.”, kaže ona tiho. „Sad bih te trebala ž aliti?” pita mama nastojeć i obuzdati razdražljivost ”Ma samo... Viola je odrasla osoba i...” ”Stvarno ćeš me razočarati.”


”Oprosti.” ”Ti jedeš moje mesne okruglice za Božić i Ivanje i...” ”Ne moram”, odgovori Penelope brzo. ”Dobro”, kaže odmah mama. „Onda je to riješeno.” ”Samo sam htjela reći da...“ ”Ne dolaziš ovamo za Ivanje“, prekine je mama povišenim glasom. ”Ma mama, zašto moraš...“ Zač uje se klik kad je mama spustila sluš alicu. Penelope odmah utihne i osjeti kako od uzrujavanja sva drhti, pogleda mobitel, a onda ga isključi. Brod polagano plovi preko zelenih odraza drveć a s obale. Stepenice zaš kripe i nakon nekog vremena Viola dotetura do nje sa čašom u ruci. ”Je l' to bila mama?” ”Da.“ ”Boji se da neću ništa jesti?” pita Viola uz smiješak. ”Imamo hrane“ , odgovori Penelope. ”Mama ne vjeruje da se znam brinuti za sebe.” ”Ma, samo se brine”, odgovori Penelope. ”Za tebe se nikada ne brine”, kaže Viola. „Ja se znam brinuti za sebe.” Viola otpije gutljaj margarite, a onda pogleda kroz prozor. „Gledala sam raspravu na televiziji”, kaže. ”Jutros? Kad sam pričala s Pontusom Salmanom?” „Ne, to je bilo... proš li tjedan.”, kaž e ona. „Prič ala si s nekim arogantnim tipom... imao je neko gospodsko ime...” „Palmcrona.”, kaže Penelope. „E da, Palmcrona...” „Naljutila sam se, sva sam se zarumenila, suze su mi krenule na oči, doš lo mi je da izrecitiram Dylanovu Masters oƒ War ili da samo pobjegnem van i zalupim vratima.” Viola gleda Penelope kako se propinje da otvori krovni prozor. „Nisam znala da briješ pazuha“, kaže nonšalantno. „Ma ne brijem, ali puno sam u medijima, pa...” „Uhvatila te taština”, našali se Viola. „Ne ž elim da me otpiš u kao neku lajavu kuju samo zbog par dlaka ispod pazuha.”


„A kako stoji situacija s dlakama tamo dolje?” „Tako-tako...” Penelope podigne sarong i Viola prasne u smijeh. „Björnu se sviđa”, nasmiješi se Penelope. „Pa teško da on ima pravo nešto reći, s tim svojim dreadlocksima.” „A ti briješ cijelo tijelo kako i treba”, prekine je Penelope oš trim glasom. „Za svoje oženjene tipove i idiote s velikim mišićima i...” „Znam da loše biram muškarce”, prekine je Viola. „Bogme točno.” „Nikada ništa od mene.” „Trebala bi samo poraditi na ocjenama i...” Viola slegne ramenima: „Polagala sam završni.” Brod tiho reže prozirnu vodu, galebovi ga slijede na velikoj visini. „I kako je prošlo?” pita konačno Penelope. „Test mi je bio lagan”, kaže Viola i poliže sol s ruba čaše. „Znači dobro je prošlo”, nasmiješi se Penelope. Viola kimne i odloži čašu. „Kako dobro?” pita Penelope i trkne je u rebra. „Maksimalan broj bodova”, kaže Viola spuštenog pogleda. Penelope vrisne od sreće i čvrsto zagrli svoju sestru. „Shvać aš li š to to znač i?” vič e Penelope sva uzbuđena. „Mož eš odabrati š to god hoć eš , otić i na koji god fakultet ž eliš , mož eš birati, hoćeš ekonomiju, medicinu, novinarstvo.” Sestri su obrazi rumeni, nasmije se i Penelope je opet tako jako zagrli da joj padne š eš ir. Pogladi Violu po glavi, zagladi joj kosu kako je uvijek radila kad su bile male, izvadi kopč u s golubicom mira iz svoje kose i prič vrsti je u sestrinu, pogleda je i zadovoljno se nasmiješi.


3. Napušteni brod na Jungfrufjärdenu

Brod rež e glatku površ inu vode poput nož a uz ljepljivi, klokotavi zvuk. Plovi vrlo brzo. Veliki valovi udaraju o obalu. Pod oš trim se kutom sudaraju s drugim valovima, voda prš ti oko broda. Penelope izađe iz zaljeva uz glasno brujanje motora. Pramac rež e bijelu, uspjenušanu vodu. „Ti si luda!”, vikne joj Viola i izvuč e kopč u iz kose, kao š to je to uvijek radila kao dijete, taman kad je frizura napravljena. Bjö rn se probudi kad pristanu uz otoč ić Gå sö . Kupe sladoled i popiju kavu. Viola je pož eljela igrati mini-golf na malom golf terenu tako da je već bilo poslijepodne prije nego što su krenuli dalje. Cijeli se zaljev pred njima otvorio poput ponora, poput velikog kamenog poda. Namjeravali su se usidriti kod Kastskä ra, dugač kog, nenaseljenog otoka suž enog na sredini. Na juž noj se strani nalazi zeleni zaljev gdje će se usidriti, kupati, roštiljati i prenoćiti. „Idem malo odspavati”, kaže Viola zijevajući. „OK.”, nasmiješi se Penelope. Viola siđe niz stepenice, Penelope gleda ravno naprijed. Smanji brzinu promatrajuć i električ ni signal koji upozorava na grebene dok klize prema Kastskä ru. Dubina se naglo smanjila, sa č etrdeset na pet metara. Björn uđe u kabinu i poljubi joj vrat. „Da počnem kuhati?”, pita. „Viola prvo mora malo odspavati.” „Sad zvuč iš k'o tvoja mama”, kaž e njež no. „Je l' te već uspjela nazvati?” ”Je. ” „Da provjeri ide li Viola s nama, zar ne?” „Da.” „Jeste li se svađale?” Penelope odmahne glavom. „Što je onda?” pita je on. „Jesi tužna?”


„Ma ne, nego mama...” „Što?” Penelope se nasmiješi i obriše suze s obraza. „Ne smijem doći kod nje za Ivanje”, kaže ona. Björn je zagrli. „Trebala bi jednostavno prestati obraćati pozornost na nju.” „Pokušat ću”, odgovori ona. Penelope polagano, polagano manevrira brod u zaljev. Motori tiho bruje. Brod je sada tako blizu kopnu da mož e osjetiti miris toplih otočnih biljaka. Usidre se, brod doklizi do stijena. Bjö rn skoč i na kopno, kraj už eta bacio je na strminu i sada ga zavež e oko jednog stabla. Tlo je prekriveno mahovinom. Ostane tamo stajati i promatra Penelope. Nekoliko ptica prhne iz kroš nje, kad se zač ulo zveketanje lanaca sidra. Penelope navuč e donji dio trenirke i bijele tenisice, skoč i na obalu i uhvati ga za ruku. On je zagrli. „Idemo istražiti otok?” „Nisi li me htio na nešto nagovoriti?” pita ona polagano. „To su ti prednosti zakona po kojem svi imamo pravo biti ovdje”, kaže on. Ona se nasmiješ i i kimne, a on joj makne kosu s lica i prstom prijeđe preko izbočenih jagodica i gustih, crnih obrva. „Kako možeš biti tako lijepa?” Nježno je poljubi u usta, a onda krenu prema niskoj šumi. Usred otoka nalazi se visoravan s visokom travom u gustim busenima. Leptiri i maleni bumbari lete preko cvijeć a. Vruć e je, voda svjetluca između drveć a na sjevernoj strani. Stanu, oklijevaju, nasmiješeni se pogledaju, a onda se uozbilje. „Što ako netko dođe?” kaže ona. „Sami smo na otoku.” „Jesi li siguran u to?” „Koliko otoka ima u stockholmskom arhipelagu? Trideset tisuć a? Sigurno i više.”, kaže on. Penelope skine gornji dio Bikinija, izuje cipele i skine kupać e gać ice zajedno s trenirkom i odjednom stoji sasvim gola usred trave. Prvotni osjeć aj nelagode odmah je zamijenio osjeć aj č iste sreć e.


Pomisli kako stvarno ima neč eg uzbudljivog u morskom zraku i toplini koja još uvijek dopire iz tla. Bjö rn je promatra, promrmlja da nije seksist, ali jednostavno mora još malo gledati. Visoka je, ruke su joj miš ić ave, ali ipak njež no zaobljene. Zbog uskog struka i jakih butina izgleda poput zaigrane, antičke božice. Bjö rn osjeti kako mu ruke drhte dok skida majicu i bermude za kupanje cvjetnog uzorka. Mlađi je od nje, dječ ač kog tijela, gotovo da nema dlaka, već je izgorio po ramenima. „Sad ja želim tebe gledati”, kaže ona. Obrazi mu se zarumene i priđe joj nasmiješen. „Ne smijem?” On odmahne glavom, sakrije lice u njenom vratu i kosi. Poč nu se polako ljubiti, stoje priljubljeni jedno uz drugo i ljube se. Penelope osjeć a njegov topao jezik u ustima i tijelom joj prođe drhtaj sreć e. Pokuš a se prisiliti da se ne smiješ i kako bi se mogli i dalje ljubiti. Disanje im se ubrzava. Osjeti kako je Bjö rn dobio erekciju, kako mu srce brž e kuca. Legnu u travu, nestrpljivi, pronađu mjesto između busenova. Njegove usnice traž e njene grudi, smeđe bradavice, ljubi je preko trbuha i raš iri joj noge. Kad je gleda č ini mu se kako njihova tijela blistaju sama od sebe na več ernjem suncu. Odjednom je sve tako intimno i puteno. Ona je već vlaž na kad je poč ne lizati, njež no i polagano, nakon kratkog vremena mora mu odmaknuti glavu. Stisne butine, nasmiješ i se i zarumeni. Proš apć e mu da dođe, privuč e ga sebi, usmjeri ga rukom i pusti da uklizi u nju. On joj teš ko diš e u uho, a ona gleda gore prema ružičastom nebu. Poslije stoji gola na toploj travi i protegne se, a onda napravi nekoliko koraka i pogleda prema drveću. „Što je?”, pita Björn promuklim glasom. Ona ga pogleda dok tako gol sjedi na tlu i nasmiješi mu se. „Ramena su ti izgorjela.” „Kao i svako ljeto.” Oprezno ga popipa po crvenoj koži. „Idemo natrag - gladna sam”, kaže ona. „Samo da se malo okupam.” Ona navuč e gać ice i hlač e, obuje tenisice i ostane stajati s gornjim dijelom bikinija u ruci. Promatra njegova prsa bez dlaka, miš ić e ruku,


tetovažu na ramenu, izgorjela ramena i plav, zaigran pogled. „Drugi put ti ležiš dolje”, kaže mu uz smiješak. „Drugi put.”, ponovi on veselo. „Već sam te nagovorio, znao sam.” Ona se nasmije i odmahne rukom. On legne na leđa smiješ eć i se i pogleda prema nebu. Cuje ga kako zviž di dok hoda kroz š umu prema maloj, strmoj obali uz koju su se usidrili. Zastane i navuč e gornji dio bikinija, a onda produž i dalje prema brodu. Kad se Penelope popne na brod zanima je spava li Viola još uvijek u kabini. Pomisli kako ć e staviti krumpir da se kuha s malo kopra, a onda će se otići oprati i presvući. Začudo, pramac je sav mokar, kao da je padala kiš a. Viola mora da ga je iz nekog razloga oprala. Brod se č ini nekako drukč ijim. Penelope ne mož e toč no reć i zaš to, ali sva se najež ila od nelagode. Ptice su prestale pjevati i sada vlada potpuna tiš ina. Cuje se samo tiho klokotanje vode koja udara o strane broda i priguš eno š kripanje drveta. Penelope odjednom postane svjesna vlastitih pokreta. Siđe niz stepenice i vidi da su vrata kabine za goste otvorena. Svjetlo je upaljeno, ali Viola nije tamo. Penelope primijeti da joj ruka drhti dok kuca na vrata malog zahoda. Otvori vrata, zaviri unutra, a onda se vrati gore na palubu. U daljini zaljeva vidi Bjö rna kako ulazi u vodu. Mahne mu, ali on je nije primijetio. Penelope otvori staklena vrata kabine, prođe pokraj plavih sofa, stolića od tikovine i kormila. „Viola?” poviče tiho. Siđe u kuhinjicu, uzme lonac, ali onda ga odlož i kad osjeti kako joj je srce poč elo divlje lupati. Zaviri u veliku kupaonicu, a onda nastavi dalje do kabine gdje Bjö rn i ona obič no spavaju. Otvori vrata, prijeđe pogledom po mrač noj kabini i isprva joj se uč ini da vidi svoj odraz u zrcalu. Viola nepomič no sjedi na rubu kreveta, ruke polož ene na ruž ič asti jastuk iz second hand dućana. „Što radiš ovdje?” Penelope č uje samu sebe kako pita sestru š to radi u spavać oj sobi, iako je već shvatila da neš to nije u redu. Viola je mutno bijela, lice joj je vlažno, a mokra joj kosa visi u rezancima. Penelope joj priđe, uhvati sestrino lice u ruke, prvo tiho zajeca, a onda joj zavrišti u lice:


„Viola što ti je? Viola!” Ali već je shvatila š to se dogodilo, š to nije u redu, sestra ne diš e, kož a joj je hladna, niš ta nije ostalo od nje, svjetlost ž ivota je ugaš ena. Ta mala prostorija postane mrač nija, sklopi se oko nje. Ispuš tajuć i nepoznate zvukove, Penelope tetura unatrag, ruš i odjeć u, jako udari ramenom o vratnice, okrene se i otrči uz stepenice. Kad je izaš la na pramac jako udahne, kao da se skoro uguš ila. Zakaš lje se i prestravljeno osvrne oko sebe. Sto metara dalje, na obali, vidi nepoznatog muš karca u crnoj odjeć i. Penelope na neki nač in shvati da je sve to povezano. Zna da je to isti onaj muš karac koji se nalazio u sjeni mosta u onom vojnom gumenom č amcu, onaj koji joj je okrenuo leđa kad je prolazila pokraj njega. Shvati da je taj u crnom ubio Violu i da namjerava ubiti i njih. Muš karac stoji na obali i maš e Bjö rnu koji je plivao dvadesetak metara od obale, neš to mu je viknuo i podigao ruku. Bjö rn ga je č uo i zastao, pogledom pretražuje obalu da vidi tko to viče. Vrijeme kao da stoji. Penelope pojuri prema kormilu, kopa po ladici, pronađe nož i otrči natrag na palubu. Vidi Bjö rna kako polako pliva, krugove oko njegova tijela. On upitno promatra onog muš karca. Muš karac mu maš e da dođe do njega. Björn se nesigurno nasmiješi i počne plivati natrag prema obali. „Björn!” zavrišti Penelope iz petnih žila. „Plivaj prema brodu!” Muš karac na obali se okrene prema njoj i potrč i prema brodu. Penelope prerež e už e, posklizne se na drvenom podu i gotovo padne, uspravi se i otetura do kormila i upali motore. Podigne sidro i krene unatrag. Bjö rn mora da ju je č uo jer se okrenuo od obale i zaplivao prema brodu. Penelope usmjeri brod prema njemu i ugleda onog muš karca kako se okrenuo i sada trč i uzbrdo prema drugoj strani otoka. Bez razmišljanja shvati da se usidrio u sjevernom zaljevu. Zna da nema šanse da mu pobjegnu. Uz brujanje okrene veliki brod i krene prema Bjö rnu. Vič e mu, približ i mu se, uspori i spusti dolje motku da se popne. Voda je hladna. Bjö rn izgleda uplaš eno i premoreno. Glava mu cijelo vrijeme nestaje pod vodom. Slučajno ga je udarila vrhom motke i sada mu čelo krvari. „Uhvati se!”, viče mu. Crni gumenjak je već poč eo zaobilaziti otok. Jasno č uje brujanje


motora. Bjö rnu se lice iskrivi od bola. Nakon nekoliko pokuš aja napokon uspije uhvatiti motku. Ona ga brzo privuč e. On se uhvati za rub broda. Motka joj ispadne i potone u vodu. „Viola je mrtva!”, povič e mu i č uje kako joj je glas pun panike i očaja. Čim se Björn uhvatio za ljestve, ona otrči do kormila i dâ gas. Bjö rn prekorač i ogradu i ona ga č uje kako vič e da vozi ravno prema Ornöu. Buka motora onog brzog gumenjaka im se približava. Ona naglo zaokrene, motori jako zatutnje. „Ubio je Violu!”, zacvili Penelope. „Pazi na hridi”, upozori je Björn dok mu zubi cvokoću. Gumenjak je zaobišao Stora Kastskär i ubrzao na otvorenom moru. Björnu teče krv s lica. Brzo se približ avaju velikom otoku. Bjö rn se okrene i vidi da je gumenjak tristotinjak metara iza njih. „Skreni prema molu!” Ona skrene, zagrebe po plitkom dnu i ugasi motore, pramac udari o mol uz glasnu š kripu. Brod se oč eš e o mokre drvene stepenice. Valovi uz prš tanje udaraju o stijenje i povlač e se. Brod se nagne u stranu i razbije drvene stepenice na komadić e. Voda pljusne preko ograde. Brzo napuste brod i izađu na mol. Iza sebe č uju kako brod na valovima udara o mol. Otrč e prema unutraš njosti otoka dok im se gumenjak približ ava uz zagluš ujuć u buku motora. Penelope se posklizne, uhvati se da ne padne i dahć uć i se nastavi penjati uz strminu prema rubu š ume. Tamo dolje motori gumenjaka utihnu i Penelope shvati da imaju samo minimalnu prednost. S Bjö rnom otrč i do drveć a, pojure š to dublje u š umu, dok u panici zvjeraju okolo tražeći mjesto gdje bi se mogli sakriti.


4. Muškarac koji lebdi

PARAGRAF 21. POLICIJSKOG ZAKONA opisuje kako policajac treba pripremiti ulazak u kuć u, sobu ili neko drugo mjesto u sluč aju da postoje sumnje da je tamo netko mrtav, bez svijesti ili iz nekog drugog razloga ne može pozvati pomoć. Razlog zaš to je policajac John Bengtsson te subote u lipnju dobio zadatak da pregleda stan na najviš em katu ulice Grevgatan broj 2, bio je taj š to se generalni direktor Inspekcije za strateš ke proizvode Carl Palmcrona iz nepoznatih razloga nije pojavio na poslu, te propustio zakazani sastanak s ministrom vanjskih poslova. Nije to bio ni prvi, ni zadnji put da John Bengtsson ulazi u stanove u potrazi za mrtvima ili ozlijeđenima. Već inom se radilo o ljudima za koje su rođaci sumnjali da su poč inili samoubojstvo. Tihi, prestraš eni roditelji koji su bili prisiljeni č ekati na stubiš tu dok bi on ulazio unutra i pretraž ivao prostorije. Ponekad je znao pronać i mladić e s gotovo nepostojeć im pulsom nakon predoziranja heroinom, a ponekad mjesta zloč ina, ž ene pretuč ene na smrt u svjetlosti televizora u dnevnoj sobi. John Bengtsson je uš ao kroz ta velika ulazna vrata zgrade noseć i sa sobom alatke za provaljivanje vrata. Odvezao se liftom do petog kata i pozvonio na vrata. Malo je prič ekao, a onda spustio teš ku torbu na pod i prouč io bravu na vratima. Odjednom zač uje kako se netko vuč e po stubiš tu, kat ispod. Zvuč i kao da se netko pokuš ava odš uljati dolje š to je tiš e moguć e. John Bengtsson neko vrijeme osluš kuje, a onda ispruž i ruku i pritisne kvaku: vrata nisu zaključ ana i polagano se otvore na svoje četiri šarke. „Ima li koga kod kuće?” poviče policajac. Prič eka nekoliko sekundi, povuč e torbu preko praga, obriš e cipele na otiraču i uđe u veliki hodnik. Iz susjedne sobe dopire tiha glazba. Krene tamo, pokuca i uđe unutra. Radi se o prostranoj dnevnoj sobi, spartanski namješ tenoj s tri Carl Malmsten sofe, niskim staklenim stolić em i malom slikom na zidu koja prikazuje brod u oluji. Iz plosnatog prozirnog stereo uređaja š iri


se ledeno plavi sjaj. Iz zvuč nika se č uje melankolič na, gotovo upitna melodija violine. John Bengtsson produž i dalje do dvokrilnih vrata, otvori ih i ugleda salon s visokim prozorima u Art Nouveau stilu. Ljetno sunce prodire kroz male okvire na gornjem dijelu prozora. Muškarac lebdi usred te bijele sobe. Izgleda nadnaravno. John Bengtsson stoji i zuri u mrtvaca. Cini se kako je proš la cijela vječ nost prije nego š to je primijetio už e za suš enje rublja prič vrš ćeno na kuku za luster. Elegantno odjeveni muš karac visi sasvim mirno kao da je ostao lebdjeti usred skoka, ruku uz tijelo, vrhova cipela uperenih prema podu. Obješen je, ali ima tu još nečega, nešto je čudno, nešto nije u redu. John Bengtsson ne smije prijeć i prag. Mjesto zloč ina mora ostati netaknuto. Srce mu brzo udara, osjeć a kako mu puls teš ko otkucava, proguta knedlu, ali ne mož e skinuti pogled s tog muš karca koji lebdi u praznoj sobi. Jedno ime mu prođe glavom poput š apata: Joona, moram razgovarati s Joonom Linnom. U sobi nema namješ taja, samo obješ en č ovjek koji je najvjerojatnije Carl Palmcrona, generalni direktor ISP-a. Uže je pričvršćeno za kuku lustera u središtu dekorativnog kruga. Nije se imao na što popeti, pomisli John Bengtsson. Strop je visok barem tri i pol metra. John Bengtsson se pokuš a smiriti i sabrati i sve dobro pogledati. Lice obješ enoga blijedo je poput vlaž nog š eć era i č ini mu se da vidi samo nekoliko krvavih toč kica u izbuljenim oč ima. Muš karac je odjeven u tanki ogrtač preko svjetlosivog sakoa, na nogama ima cipele. Crna torba i mobitel lež e na parketu malo dalje od lokvice mokraće koja se stvorila ravno ispod tijela. Obješeni odjednom zadrhti. John Bengtsson naglo udahne. Sa stropa odjekne glasno lupanje, udarci č ekić em na tavanu, netko gore hoda, ponovno neš to tresne i Palmcronino tijelo zadrhti. Zatim se odozgo zač uje zvuk buš ilice koji ubrzo utihne. Muš ki glas neš to vikne. „Treba duži kabel, namotan”, viče.


John Bengtsson osjeć a kako mu se puls smiruje dok se vrać a natrag kroz salon. U hodniku su otvorena ulazna vrata. Zastane, pomisli kako je siguran da ih je poš teno zatvorio, ali zna da je moguć e da se krivo sjeć a. Izađe iz stana i prije nego š to se javi svom odjelu, izvadi mobitel i nazove Joonu Linnu iz Krim-policije.


5. Odjel za umorstva

Prvi je tjedan u lipnju. U Stockholmu se već nekoliko tjedana ljudi bude prerano. Sunce izlazi u pola č etiri i gotovo cijele noć i su svijetle. Poč etak ljeta bio je neuobič ajeno vruć . Sremza i jorgovani procvali su istovremeno. Teš ki klasovi cvjetova š ire svoje mirise od parka Kronoberg pa sve do ulaza u zgradu policije. Drž avna kriminalistič ka policija je jedina središ nja operativna policija u Svedskoj č iji je zadatak rješ avanje teš kih zloč ina na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Glavni ravnatelj drž avne Krim-policije Carlos Eliasson, stoji uz niski prozor na osmom katu s pogledom prema strmim padinama parka Kronoberg. Uzme telefon, nazove Joonu Linnu, č uje kako biva prebač en na telefonsku sekretaricu, prekine vezu, spusti sluš alicu na pisaći stol i pogleda na sat. Petter Näslund ude u Carlosov ured i oprezno se nakašlje, zastane i nagne se prema plakatu na kojem piš e „Mi ljude č uvamo, kaž njavamo i živciramo.” Iz susjednog ureda dopire umoran telefonski razgovor u kojem se prič a o europskim pravilima o uhić enju i schengenskom informacijskom sustavu. „Pollock i njegovi dečki uskoro stižu”, kaže Petter. „Znam na sat”, odgovori Carlos blago. „Sendviči su napravljeni”, kaže Petter. Carlos se prisili da se ne nasmiješi i pita: „Jesi li čuo da traže nove ljude?” Petter se zarumeni i spusti pogled, a onda se sabere i ponovno pogleda Carlosa. „Trebao bih... Znaš li nekoga tko bi bolje odgovarao u Odjelu za umorstva?” pita on. Drž avni odjel za umorstva sastoji se od š est struč njaka koji pomaž u u istragama umorstva u cijeloj Svedskoj. Odjel vrlo sustavno radi po metodi koju skrać eno zovu PITZ - Policijska istraga teš kih zločina.


Stalni č lanovi odjela pod golemim su optereć enjem. Toliko su traženi da se gotovo nikada nemaju vremena okupiti u zgradi policije. Kad je Petter Nä slund napustio ured, Carlos sjedne na stolac i zagleda se u akvarij s tropskim ribicama. U trenutku kad je ispruž io ruku da uzme limenku s hranom, zazvoni telefon. „Da”, javi se. „Upravo stižu”, reče mu Magnus s recepcije. „Hvala.” Carlos još jednom pokuš a nazvati Joonu Linnu, a onda ustane, pogleda se u zrcalu i napusti ured. U trenutku kad je izaš ao u hodnik, zač uje se zvono lifta i vrata se neč ujno otvore. Pri pogledu na tim Odjela za umorstva glavom mu nakratko prođe sjeć anje na koncert Rolling Stonesa na kojem je bio prije nekoliko godina s par kolega. Grupa koja je izaš la na pozornicu podsjeć ala je na opuš tene biznismene. Upravo kao i č lanovi Odjela za umorstva, svi su nosili tamna odijela i kravate. Prvi je izaš ao Nathan Pollock, sijede kose skupljene u rep, zatim Erik Eriksson s naoč alama ukraš enim dijamantima, š to je razlog zaš to su ga drugi č lanovi grupe zvali Elton, iza njega nonš alantno hoda Niklas Dent pokraj P.G. Bondessona, dok zadnji izlazi kriminalistič ki tehničar Tommy Kofoed, pogrbljen i pogleda prikovanog za pod. Carlos ih uvede u prostoriju za sastanke. Operativni š ef Benny Rubin već sjedi za okruglim stolom sa š alicom crne kave i č eka ih. Tommy Kofoed uzme jabuku iz koš are s voć em i poč ne glasno hrskati. Nathan Pollock ga pogleda uz smiješ ak i odmahne glavom nakon š to se Tommy zaustavio usred zalogaja i upitno ga pogledao. „Dobrodoš li”, započ ne Carlos. „Veseli me da ste svi imali vremena i moguć nosti doć i s obzirom da na dnevnom redu imamo nekoliko važnih točaka za prodiskutirati.” „Ne bi li i Joona Linna trebao biti tu?” pita Tommy Kofoed. „Bi”, odgovori Carlos usporeno. „On radi što god hoće”, objasni Pollock prigušeno. „Joona je razriješ io ono ubojstvo u Tumbi prije koju godinu.”, kaž e Tommy Kofoed. „Stalno mislim na to, kako je bio siguran... kako je znao kojim su se redom ubojstva odvijala.” „Protivno svakoj logici”, nasmiješi se Elton. „Ja znam sve š to treba znati o krim-tehnici”, nastavi Tommy


Kofoed. „Ali Joona je samo uš ao unutra i pregledao tragove krvi, ne razumijem...” „Vidio je cijelu sliku”, kaž e Nathan Pollock. „Stupnjeve nasilja, naprezanje, stres i koliko su koraci izgledali umorno u kuć i za razliku od onih u svlačionici.” „Još uvijek ne mogu vjerovati”, promrmlja Tommy Kofoed. Carlos se nakašlje i spusti pogled na neslužbeni dnevni red. „Pomorska policija se javila jutros”, kaž e im. „Jedan je ribar pronašao mrtvu ženu.” „U svojoj mreži?” „Ne, vidio je veliki sportski brod kako ga nose struje kod Dalarö a pa je otiš ao č amcem do njega, popeo se gore i pronaš ao ž enu kako sjedi na krevetu u kabini.” „Pa teško da je to nešto za nas”, nasmiješi se Petter Näslund. „Je li ubijena?” pita Nathan Pollock. „Možda samoubojstvo.”, odgovori Petter brzo. „Ovo nije hitno.”, kaže Carlos i uzme komad kolača „Ali sam svejedno htio spomenuti.” „Još nešto?” pita Tommy Kofoed mrzovoljno. „Dobili smo upit od policije Vä stra Gö talanda”, kaž e Carlos. „Imate pismeni izvještaj na stolu.” „Ja to ne mogu preuzeti”, kaže Pollock. „Svima je raspored pun - znam”, kaž e Carlos polagano č isteć i mrvice sa stola. „Mož da bismo trebali poč eti razmiš ljati o... o regrutiranju novih ljudi za odjel.” Benny Rubin se osvrne oko sebe oš trim pogledom, a onda objasni da uprava zna koliko su optereć eni i da su zato, kao prvi korak, odvojili sredstva da se tim Odjela za umorstva poveć a za još jednu osobu zaposlenu na puno radno vrijeme. „Ima li netko nešto za reći?” kaže Carlos. „Ne bi li Joona trebao biti prisutan na ovoj raspravi?” pita Tommy Kofoed, nagne se preko stola i uzme jedan od zamotanih sendviča. „Nije sigurno da će uopće doći , kaže Carlos. „Mož emo prvo popiti kavu”, kaž e Erik Eriksson i popravi svoje svjetlucave naočale. Tommy Kofoed skine celofan sa sendvič a s lososom, makne vlat kopra, iscijedi malo limuna, a onda razmota salvetu u kojoj je stajao


pribor za jelo. Odjednom se otvore vrata te velike prostorije i uđe Joona Linna razbarušene kose. „Sjö tilli, pojat”, kaže na finskom uz smiješak. „E da”, nasmije se Nathan Pollock. „Pojedite kopar dječaci.” Nathan i Joona se veselo pogledaju. Tommy Kofoed se zarumeni i odmahne glavom uz osmijeh. „Tilli”, ponovi Nathan Pollock i prasne u smijeh kad je Joona priš ao Tommyju Kofoedu i stavio kopar natrag na njegov sendvič. „Kako bi bilo da nastavimo sa sastankom”, kaže Petter. Joona se rukuje s Nathanom Pollackom, a onda ode do praznog stolca, objesi svoj tamni sako na naslon i sjedne. „Isprič avam se”, kaž e Joona tiho. „Drago nam je da si došao”, kaže Carlos. „Hvala.” „Taman smo htjeli porazgovarati o novom č lanu tima”, objasni mu Carlos. Uš tipne se za donju usnicu, a Petter Nä slund se promeš kolji na stolcu. „Mislim... mislim da ću prepustiti riječ Nathanu”, nastavi Carlos. „OK, mož e, ovo ne govorim samo u svoje ime”, poč ne Nathan Pollock. „Nego... svi smo se slož ili i nadamo se da bi se ti pridruž io našem timu, Joona.” U prostoriji nastupi tiš ina. Niklas Dent i Erik Eriksson kimnu. Petter Näslund je samo crni obris na svjetlosti koja mu pada s leđa. „Stvarno bismo to voljeli”, kaže Tommy Kofoed. „Cijenim vaš u ponudu”, odgovori Joona i prijeđe prstima kroz gustu kosu. „Vi ste jako dobri, to ste i dokazali, i ja poštujem vaš rad...” Svi se nasmiješe spuštenih glava. „Ali ja... ja ne mogu raditi po PITZ metodi”, objasni on. „Znamo, to nam je jasno”, odmah se ubaci Kofoed. „Dosta je rigidna, ali to može biti od pomoći, pokazalo se da...” Utihne. „Svejedno smo te htjeli pitati”, kaže Nathan Pollock. „Mislim da to nije za mene”, odgovori Joona. Svi su spustili glave, neki kimnu, a onda Jooni zazvoni mobitel i on se isprič a. Ustane od stola i napusti prostoriju. Nakon nekoliko minuta se vrati i uzme svoj


sako sa stolca. „Zao mi je”, kaž e. „Stvarno sam htio prisustvovati ovom sastanku, ali...” „Zar se dogodilo nešto ozbiljno?” pita Carlos. „Nazvao me John Bengtsson iz Redarstvene policije”, kaž e Joona. „Upravo je pronašao Carla Palmcronu.” „Pronašao?” pita Carlos. „Obješenog”, odgovori Joona. Njegovo je simetrič no lice postalo vrlo ozbiljno, oč i mu svjetlucaju poput sivog stakla. „Tko je Palmcrona?” pita Nathan Pollock. „Znam ime, ali ne znam otkud.” „Generalni direktor ISP-a.”, odgovori Tommy Kofoed. „On odluč uje o švedskom izvozu oružja.” „Nisu li sva radna mjesta u ISP-u tajna?” pita Carlos. „Jesu.”, odgovori Kofoed. „Onda će to preuzeti netko iz Sigurnosne.” „Ali obeć ao sam Johnu Bengtssonu da ć u doć i.”, odgovori Joona. „Nešto nije u redu.” „Što?” pita Carlos. „Ma... moram to sam vidjeti. „ „Zvuči uzbudljivo.”, kaže Tommy Kofoed. „Mogu s tobom?” „Ako hoćeš”, odgovori Joona. „Onda idem i ja”, kaže Pollock brzo. Carlos pokuš a neš to reć i, da još uvijek traje sastanak, ali shvati da nema svrhe. Njih trojica napuste prostoriju okupanu suncem i izađu u hlad hodnika.


6. Kako je umro?

DVADESET MINUTA KASNIJE inspektor Joona Linna parkira svoj crni volvo na Strandvā genu. Iza njega stane srebrni lincoln towncar. Joona izađe iz auta i prič eka svoje kolege iz Odjela za umorstva. Zajedno skrenu iza ugla i uđu u zgradu na adresi Grevgatan 2. U š kripavom starom liftu koji ih vozi do najviš eg kata, Tommy Kofoed pita Joonu svojim uobič ajenim mrzovoljnim glasom š to je do sada saznao. „ISP je prijavio nestanak Carla Palmcrone”, isprič a im Joona. „On nema obitelj i nitko od kolega se nije druž io s njim privatno. Ali kad se nije pojavio na poslu, Redarstvena policija je pozvana da provjeri o č emu se radi. John Bengtsson je doš ao ovamo, pronaš ao Palmcronu obješ enog i nazvao me. Rekao je da sumnja na zloč in i htio je da odmah dođem.” Izborano lice Nathana Pollocka se stisnulo: „Zašto je posumnjao na zločin?” Lift stane i Joona odmakne ž eljeznu pregradu. John Bengtsson stoji ispred vrata Palmcronina stana. Strpa knjigu u džep i Joona se rukuje s njim. „Ovo su Tommy Kofoed i Nathan Pollock iz Odjela za umorstva”, kaže Joona. U tišini se rukuju. „Dakle, kad sam doš ao, vrata su bila otključ ana”, isprič a im John. „Cuo sam glazbu i pronaš ao Palmcronu obješ enog u jednoj od velikih soba. Već godinama skidam ljude s už eta, ali ovo, mislim... teš ko da se radi o samoubojstvu s obzirom na njegov položaj u društvu tako da...” „Dobro da si me nazvao”, kaže mu Joona. „Jesi li pregledao mrtvaca?” pita Tommy Kofoed mrko. „Nisam ni ušao u sobu”, odgovori John. „Vrlo dobro”, promrmlja Kofoed i zajedno s Johnom Bengtssonom počne razmještati podloške po kojima se mogu kretati. Uskoro i Joona i Nathan Pollock smiju uć i u hodnik. John Bengtsson ih č eka pokraj plave sofe. Pokaž e im na dvokrilna vrata koja su odš krinuta prema svijetloj sobi. Joona nastavi dalje preko


podložaka i odgurne vrata da se širom otvore. Topla sunč eva svjetlost prodire kroz visoke prozore. Carl Palmcrona visi usred te prostrane sobe. Odjeven je u svijetlo odijelo, tanki ogrtač i ljetne cipele. Muhe puze po njegovu bijelom licu, oko oč iju i kutova usana, lijež u mala ž uta jajaš ca i zuje oko lokvice s mokrać om i elegantne aktovke na podu. Tanko už e za suš enje rublja duboko se urezalo u Palmcronin vrat, už e je tamnocrveno, krv mu je curila niz prsa. „Likvidiran”, ustvrdi Tommy Kofoed i navuč e par zaš titnih rukavica. Odjednom viš e nema mrzovolje u njegovu glasu i izrazu lica. Nasmiješen klekne i počne fotografirati obješenoga. „Sigurno ć emo pronać i ozljede vratnih kraljež aka”, kaž e Pollock i pokaže. Joona pogleda prema stropu, a onda spusti pogled na pod. „Dakle, radi se o pokazivanju”, nastavi Kofoed entuzijastič no š kljocajuć i fotoaparatom. „Hoć u reć i, ubojica ne pokuš ava sakriti zločin, nego nam želi nešto reći, poručiti.” „Da, to sam i ja pomislio”, odmah se ubaci john Bengtsson. „Soba je prazna, nema nikakvih stolaca ili ljestava na koje se mogao popeti.” „Dakle, š to nam ž eli poruč iti”, nastavi Tommy Kofoed, spusti fotoaparat i zaš kilji prema mrtvacu. „Vješ anje je povezano s izdajom, Juda Iskariot koji...” „Ma čekaj malo”, prekine ga Joona nježno. Pogledaju ga kako maše prema podu. „Što?” pita Pollock. „Mislim da je to bilo samoubojstvo”, kaže Joona. „Tipič no samoubojstvo”, kaž e Tommy Kofoed i nasmije se malo preglasno. „Poletio je gore i...” „Torba”, nastavi Joona. „Ako je postavio torbu boč no, mogao je dosegnuti do gore.” „Ali ne do stropa”, usprotivi se Pollock. „Možda je ranije pričvrstio uže.” „Možda, ali ja mislim da si u krivu.” Joona slegne ramenima i promrmlja: „Pa još glazba i čvorovi...” „A da malo bolje pogledamo torbu?” pita Pollock mrzovoljno.


„Samo malo, moram se prvo pobrinuti za tragove”, kaže Kofoed. U tiš ini promatraju dok sitni Tommy Kofoed puzi po podu i razvlač i crnu plastič nu foliju s tankim slojem neč ega š to izgleda poput želatine. A onda oprezno istisne film uz pomoć gumenih rola. „Mož eš li mi dodati par kartona i veliki zaš titni papir?” pita i pokaže prema torbi s materijalom. „Valoviti karton?” pita Pollock. „Da, hvala”, odgovori Kofoed i uhvati karton koji mu je Pollock bacio. Osigurao je biološ ke tragove po podu i mahnuo Nathanu Pollocku da može ući u sobu. „Pronać i ć eš otiske cipela na rubu torbe”, kaž e Joona. „Sruš ila se i tijelo se dijagonalno ljuljalo.” Nathan Pollock niš ta ne govori, samo priđe kož noj aktovci i klekne pokraj nje. Njegov srebrnasti rep padne mu preko ramena kad ispruž i ruke i postavi torbu da uspravno stoji. Na crnoj se kož i jasno vide svjetlosivi tragovi cipela. „Što sam ti rekao”, kaže Joona. „Jebote”, kaž e Tommy Kofoed sav impresioniran i nasmiješ i se Jooni umornim licem. „Samoubojstvo”, promrmlja Pollock. „Barem čisto tehnički gledano”, kaže Joona. Stoje i promatraju obješenog. „O č emu se ovdje ustvari radi?” pita Kofoed još uvijek uz osmijeh. „Osoba koja je donosila odluke o izvozu ratnog materijala oduzela si je život.” „Ništa za nas”, uzdahne Pollock. Tommy Kofoed skine rukavice i pokaže na obješenoga. „Joona? Što si mislio s onim o čvorovima i glazbi?” pita. „Ovaj dvostruki č vor”, kaž e Joona i pokaž e prema č voru oko kuke za luster. „To sam povezao s njegovom dugom karijerom u mornarici.” „A glazba?” Joona se zaustavi i zamišljeno ga pogleda. „Što ti misliš o glazbi?” pita. „Ne znam, neka sonata, za violinu”, kaž e Kofoed. „Rano devetnaesto stoljeće ili...” Utihne kad se začuje zvono na vratima. Sva četvorica se pogledaju.


Joona krene prema hodniku i ostali ga slijede, ali onda ostanu u salonu tako da nisu vidljivi sa stubiš ta. Joona produž i dalje hodnikom do ulaza u stan, zaustavi se i razmisli hoć e li pogledati kroz š pijunku, ali odluč i da neć e. Kad ispruž i ruku da uhvati kvaku, osjeti strujanje zraka iz ključ anice. Teš ka vrata se otvore. Na stubiš tu vlada mrak. Svjetlo se automatski ugasilo, sada se vidi samo slabaš ni sjaj crvenosmeđih pravokutnika lampi. Joona odjednom zač uje polagano disanje neke skrivene osobe. Ruka mu krene prema piš tolju i oprezno zaviri van skriven iza poluotvorenih vrata. Na traci svjetlosti u procjepu stoji visoka ž ena s velikim rukama. Ima oko š ezdeset i pet godina. Nepomič no stoji. Na obrazu ima veliki laster boje kož e. Sijeda kosa oš iš ana je u kratku, djevojač ku paž frizuru. Pogleda Joonu ravno u oč i bez ikakve naznake smješka. „Jeste li ga skinuli?” pita.


7. Ljudi spremni pomoći

JOONA JE MISLIO KAKO CE STICI na sastanak s Odjelom za umorstva u jedan sat. Prije toga je namjeravao ruč ati s Disom u vrtu Rosendal u Djurgå rdenu. Stigao je prerano i neko vrijeme samo stajao na suncu i promatrao zrak kako titra nad malim vinogradom. A onda je ugledao Disu kako stiž e s platnenom torbom prebač enom preko ramena. Njezino usko inteligentno lice bilo je prekriveno prvim ljetnim pjegicama, a kosa, koju je uvijek skupljala u dvije nehajne pletenice, ovaj puta je bila raspuš tena i padala joj preko ramena. Sredila se i obukla haljinu na sitne cvjetić e i par ljetnih sandala s punom petom. Oprezno su se zagrlili. „Bok”, rekao je Joona. „Baš si lijepa.” „I ti”, rekla je Disa. Uzeli su hranu sa š vedskog stola i sjeli za jedan stol vani. Joona je primijetio da ima nalakirane nokte. Disa je, kao glavna arheologinja, č esto imala kratke, prljave nokte. Pogled mu je preš ao s njenih ruku na voćnjak. Disa je počela jesti i rekla punim ustima: „Kraljica Kristina je dobila leoparda na poklon od vojvode Kurlanda. Držala ga je ovdje u Djurgårdenu.” „To nisam znao”, rekao je Joona mirno. „Proč itala sam u dvorskim knjigama da je iz riznice plać eno 40 srebrnjaka za pogreb jedne mlade služavke koju je leopard ubio.” Nagnula se i uzela čašu. „Prestani toliko pričati, Joona Linna”, rekla je ironično. „Oprosti”, rekao je Joona. „Ja...” Utihnuo je i odjednom osjetio kako mu sva energija nestaje iz tijela. Što?“ „Molim te, pričaj mi još o leopardu.” „Izgledaš tužan...” „Sjetio sam se mame... juč er je proš lo toč no godina dana otkako je


umrla. Odnio sam bijeli iris na grob.” „Jako mi nedostaje Ritva”, reče Disa. Spustila je pribor za jelo i neko vrijeme šutjela. „Zadnji put kad sam razgovarala s njom, znaš š to mi je rekla? Uhvatila me za ruku”, prič a Disa. „I rekla mi da bih te trebala zavesti i pobrinuti se da ostanem trudna.” „Mogu zamisliti”, nasmijao se Joona. Sunč eva svjetlost je zabljesnula u č aš ama i osvijetlila Disine neobične, tamne oči. „Odgovorila sam joj kako mislim da to neć e ić i, a onda mi je ona rekla da bih te trebala napustiti bez osvrtanja i nikad se ne vratiti.” Kimnuo je, nije znao što da kaže. „Onda bi ostao sasvim sam”, nastavila je Disa. „Veliki, usamljeni Finac.” Pogladio ju je po prstima. „To ne želim.” „Što?” „Biti veliki usamljeni Finac”, rekao je nježno. „Želim biti s tobom.” „A ja te ž elim ugristi, i to poprilič no jako. Mož eš li to objasniti? Uvijek mi zubi počnu trnuti kad te ugledam”, nasmiješila se Disa. Joona je ispruž io ruku da je dodirne. Znao je da već kasni na sastanak s Carlosom Eliassonom i Odjelom za umorstva, ali je svejedno ostao sjediti preko puta Dise, razgovarati i istovremeno razmiš ljati kako bi mogao otić i dolje do Nordijskog muzeja pogledati onu krunu koju nose laponske mladenke. * * * Dok su č ekali Joonu Linnu, Carlos Eliasson je isprič ao timu Odjela za umorstva o djevojci koja je pronađena mrtva na brodu u stockholmskom arhipelagu. Benny Rubin je u zapisnik unio kako istraga nije hitna i da trebaju prič ekati rezultate istrage Pomorske policije. Joona je malo zakasnio i sastanak je već poč eo kad ga je nazvao John Bengtsson iz Redarstvene policije. Poznavali su se već mnogo godina, igrali su loorball jedan protiv drugoga već viš e od desetljeć a. John Bengtsson bio je simpatič an muš karac, ali kad mu je bio dijagnosticiran rak prostate gotovo svi njegovi prijatelji su isparili. Sada je ponovno zdrav, ali je, kao i mnogi ljudi koji su osjetili zadah


smrti, postao nekako krhak i usporen. Joona stoji na hodniku ispred prostorije za sastanke i sluš a sporo prič anje Johna Bengtssona. Glas mu je vrlo umoran kakav obič no bude nekoliko minuta nakon velikog stresa. Opisao mu je kako je upravo pronaš ao generalnog direktora Inspekcije za strateške proizvode obješenog u njegovom stanu. „Samoubojstvo?” pitao je Joona. „Ne.” „Ubojstvo?” „Ne bi li mogao jednostavno doć i ovamo?” pitao ga je John. „Jer ja ne razumijem ovo što vidim. Tijelo lebdi, Joona.” * * * Joona je zajedno s Nathanom Pollockom i Tommyjem Kofoedom upravo konstatirao kako se radi o samoubojstvu kad je netko pozvonio na vrata Palmcronina stana. U mraku stubiš ta stajala je visoka žena koja je nosila vrećice s hranom u velikim rukama. „Jeste li ga skinuli?” pitala je. „Skinuli?” ponovio je Joona. „Direktora Palmcronu”, odgovorila je bez ikakvih osjećaja. „Kako to mislite, skinuli?” „Ispričavam se, ja sam samo domaćica, mislila sam...” Situacija ju je zbunila i krenula je niz stepenice, ali je naglo stala kad je Joona odgovorio na njeno prvo pitanje: „Još uvijek visi.” „A tako”, rekla je i okrenula se prema njemu potpuno neutralnog izraza lica. „Jeste li ga vidjeli ranije danas kako visi?” „Ne”, odgovorila je. „Zaš to ste onda pitali jesmo li ga skinuli? Neš to se dogodilo? Jeste li vidjeli nešto neobično?” „Omču kako visi s kuke za luster u malom salonu”, odgovorila je. „Vidjeli ste omču?” „Naravno.” „I niste se bojali da bi je mogao koristiti?” pitao je Joona. „Umrijeti nije nikakva noć na mora”, odgovorila je ona uz priguš en osmijeh. „Što ste rekli?”


Ali žena je samo odmahnula glavom. „Kako mislite da je umro?” pitao je tada Joona. „Mislim da je omč a namaknuta preko glave”, odgovorila je ona tiho. „A tko ju je namaknuo?” „Ne znam... možda je trebao pomoć”, rekla je upitnim glasom. „Kako to mislite, pomoć?” Odjednom joj je ugledao bjelooč nice i pomislio da ć e se onesvijestiti, ali ona se uhvatila rukom za zid i ponovno ga pogledala. „Svagdje ima ljudi koji su spremni pomoći”, rekla je tiho.


8. Igla

BAZEN U ZGRADI POLICIJE JE je pust i tih, iza staklenog zida vlada tama, a u kafeteriji nema gostiju. Voda u velikom plavom bazenu je gotovo nepomič na. Osvijetljena je odozdo i svjetlost se polagano ljulja preko zidova i stropa. Joona Linna pliva umjerenim tempom nastojeć i ravnomjerno disati. Dok pliva razna mu sjeć anja prolaze glavom. Disino lice kad je rekla da joj zubi trnu kad ga vidi. Joona je stigao do ruba bazena, okrene se pod vodom i odgurne nogama. Nije ni svjestan da je poč eo brž e plivati kad se odjednom sjetio stana Carla Palmcrone u Grevgatanu. Ponovno vidi to tijelo koje visi, lokvicu mokraće, muhe na licu. Mrtvac je bio u kaputu i cipelama, ali si je uzeo vremena da stavi glazbu da svira. Te su č injenice davale Jooni osjeć aj neč ega š to je istovremeno bilo i planirano i impulzivno, što nije neuobičajeno kod samoubojstva. Pliva sve brže, okrene se i još više ubrza i vidi sebe kako hoda kroz Palmcronin hodnik i otvara vrata na koja je netko pozvonio. I onu visoku ž enu s velikim rukama kako stoji sakrivena iza vrata u mraku stubišta. Joona zastane kod ruba bazena, ubrzano diš e, uhvati se za plastič ne reš etke koje prekrivaju odvod. Disanje mu se ubrzo smiri, ali tež ina od mliječ ne kiseline u miš ić ima ramena i dalje raste. Grupa policajaca u trenirkama ude u dvoranu. Nose dvije lutke koje se koriste za vjež banje spaš avanja, jedna lutka je velič ine djeteta, a druga pretile osobe. Umrijeti nije nikakva noć na mora, rekla je ona visoka ž ena uz osmijeh. Joona izađe iz bazena, osjeć a neobič an stres. Ne zna zaš to, ali sluč aj Carla Palmcrone mu ne dâ mira. Iz nekog razloga stalno mu je pred oč ima ta prazna, osvijetljena soba. Tiha glazba violine koja se stapa sa zujanjem muha. Joona zna da se radi o samoubojstvu i pokuš ava samog sebe uvjeriti kako to nije sluč aj za Krim-policiju. Ali svejedno bi najradije ponovno otrč ao tamo i sve još jednom pregledao, proš ao kroz svaku


sobu, provjerio da nije nešto propustio. Dok je razgovarao s domać icom mislio je da je zbunjena, da joj je š ok zamaglio sposobnost racionalnog razmiš ljanja, da je zato smuš ena i sumnjič ava pa odgovara tako č udno i nepovezano. Ali sada Joona pokuš a misliti na drugi nač in. Mož da uopć e nije bila tako zbunjena ni š okirana, nego je precizno odgovarala na njegova pitanja. U tom je sluč aju domać ica Edith Schwartz tvrdila da je Carlu Palmcroni netko pomogao s omč om, da je tu bio netko tko je bio spreman pomoć i. U tom sluč aju, rekla je ustvari da njegova smrt nije nikakvo samoubojstvo, da on nije bio sam kad je umro. Tu nešto ne štima. Zna da je u pravu, ali nikako da shvati o čemu se radi. Joona uđe u muš ku svlač ionicu, otključ a svoj ormarić , izvadi mobitel i nazove glavnog obducenta, Nilsa Åhléna. „Nisam još gotov”, javi se Igla čim je prislonio mobitel na uho. „Radi se o Palmcroni. Koji su ti prvi dojmovi, čak i ako nisi...” „Nisam gotov”, prekine ga Igla. „Čak i ako nisi gotov”, završi Joona rečenicu. „Dođi u ponedjeljak.” „Dolazim sada”, kaže Joona. „U pet idem sa ženom pogledati jednu sofu koju bismo kupili.” „Za dvadeset pet minuta sam kod tebe”, kaž e Joona i prekine vezu prije nego što Igla ponovno kaže da nije gotov. Kad se Joona istuš irao i obukao, zač uje ž amor i dječ ji smijeh i shvati da uskoro počinje škola plivanja. Razmisli o tome š to konkretno znač i to š to je generalni direktor Inspekcije za strateš ke proizvode pronađen obješ en. Osoba koja donosi sve odluč ujuć e odluke o proizvodnji i izvozu š vedskog ratnog materijala je mrtva. Sto ako sam u krivu, š to ako je ipak ubijen, kaž e Joona sam sebi. Moram razgovarati s Pollockom prije nego što odem do Igle, možda su on i Kofoed stigli pregledati rezultate vještačenja. Joona dugač kim koracima prijeđe hodnik, otrč i niz stepenice i nazove svoju pomoć nicu Anju Larsson da sazna je li Nathan Pollock u zgradi.


9. O borbi prsa o prsa

JOONINA GUSTA KOSA još uvijek je mokra kad je otvorio vrata dvorane broj 11. u kojoj Nathan Pollock drž i predavanje za probranu grupu muš karaca i ž ena koji se izuč avaju za izvanredne situacije koje uključuju taoce i njihovo oslobađanje. Na zidu iza Pollocka nalazi se anatomska karta ljudskog tijela projicirana putem rač unala. Na jednom je stolu poredano sedam različ itih vrsta oruž ja, od malog srebrnastog Sig Sauera P238 do crne automatske puš ke marke Heckler & Koch s 40 milimetarskim bacačem granata. Jedan od mladih policajaca stoji ispred Pollocka koji je uzeo nož , drž ao ga sakrivenog uz tijelo, a onda nasrnuo na njega, pokazao gdje bi ga zarezao po vratu, a onda se okrenuo prema grupi. „Nedostatak ovog uboda je u tome š to neprijatelj mož e vikati, pokrete tijela se ne mož e kontrolirati i dugo traje prije nego š to iskrvari zato što je otvorena samo jedna arterija”, objasni Pollock. Ponovno priđe mladom policajcu, zgrabi ga rukom preko lica tako da mu je prekrio usta pregibom lakta. „Ali ako umjesto toga napravim ovo, mogu priguš iti njegovo vikanje, kontrolirati glavu i otvoriti obje arterije jednim potezom noža”, objasni. Pollock pusti policajca i primijeti Joonu Linnu kako stoji uz vrata. Mora da je sada uš ao, dok je pokazivao zahvat. Mladi policajac prijeđe rukom preko usta i sjedne na svoje mjesto. Pollock se š iroko nasmiješ i i mahne Jooni da priđe, ali Joona odmahne glavom. „Trebam samo nakratko porazgovarati s tobom, Nathan”, kaž e tiho. Nekoliko policajaca se okrenulo i pogledalo ga. Pollock mu priđe i rukuju se. Joonin je sako potamnio od vode koja mu curi niz vrat. „Tommy Kofoed je uzeo otiske cipela iz Palmcronina stana”, kaž e Joona. „Zanima me je li pronašao nešto neočekivano.” „Nisam znao da je hitno”, odgovori mu Nathan prigušenim glasom. „Prvo smo fotogra irali sve otiske na folijama, ali nismo stigli


analizirati rezultate. Još uvijek ništa ne znam...” „Ali vidio si nešto”, kaže Joona. „Kad sam prebacio slike u kompjutor... moguć e je da se nazire neki uzorak, ali prerano je za reći...” „Reci jer moram ići.” „Naš li smo otiske dva para cipela i dva kruga oko tijela”, kaž e mu Nathan. „Dođi sa mnom, idem do Igle”, kaže Joona. „Sada?” „Tamo sam za dvadeset minuta.” „Kvragu, ne mogu”, odgovori Nathan i mahne prema prostoriji. „Ali uključen mi je mobitel, ako budeš imao pitanja.” „Hvala”, kaže mu Joona i okrene se prema vratima da ode. „Čuj... imaš li volje barem pozdraviti ovu grupu?” pita Nathan. Svi su se već okrenuli i Joona im kratko mahne. „Ovo je Joona Linna o kojem sam vam prič ao”, kaž e Nathan Pollock glasno. „Pokuš avam ga nagovoriti da vam održ i jedno predavanje o borbi prsa o prsa.” Nastupi tišina, svi gledaju Joonu. „Već ina vas sigurno zna viš e o borilač kim sportovima od mene”, kaž e Joona uz mali osmijeh. „Jedino š to sam nauč io je... da kad dođe do prave borbe, onda odjednom poč nu vrijediti neka sasvim druga pravila, onda je to samo borba, nikakav sport.” „Slušajte ovo”, kaže Pollock napetim glasom. „U stvarnosti č ovjek dobro prođe samo ako ima sposobnost prilagoditi se novim uvjetima i okrenuti ih u svoju korist”, nastavi Joona mirno. „Vjež bajte kako iskoristiti situaciju... mož ete se nalaziti u automobilu ili na balkonu. Soba mož e biti puna suzavca. Pod je mož da prekriven razbijenim staklom. Mož e biti oruž ja ili nož eva. Ne znaš jesi li doš ao na poč etku ili na kraju razvoja događaja. Morate š tedjeti snagu kako biste mogli nastaviti dalje, izdrž ati cijelu noć ... dakle, ne radi se tu o nekoliko udaraca iz skoka ili cool okreta.” Neki se nasmiju. „U borbi bez oruž ja”, nastavi Joona. „Tu se č esto radi o tome da treba prihvatiti puno bola kako bi se sve brzo okonč alo, ali... o tome ne znam puno.” Joona izađe iz predavaonice. Dva policajca zaplješ ću. Vrata se


zatvore i nastupi tišina. Nathan Pollock se nasmiješen vrati za katedru. „Ovo sam ustvari htio sač uvati za kasnije”, kaž e i poč ne klikati po kompjutoru. „Ova snimka je već postala kultna... pljač ka i uzimanje talaca u Nordea banci u ulici Hamngatan prije devet godina. Dva pljač kaš a. Joona Linna je već oslobodio taoce i onesposobio jednog pljač kaš a koji je bio naoruž an uzijem. Doš lo je do prilič no gadne pucač ine. Drugi pljač kaš se sakrio, ali naoruž an je samo nož em. Posprejali su sve nadgledne kamere, ali ova im je promakla. Pogledat ćemo usporenu snimku jer radi se samo o nekoliko sekundi.” Pollock stisne tipku i krene usporena snimka. Zrnata snimka snimana iskosa odozgo prikazuje poslovnicu banke. Brojač polagano otkucava sekunde u kutu snimke. Namješ taj je prevrnut, po podu su rasuti papiri. Joona se polagano kreć e na rubu slike, drž i piš tolj u ispruž enoj ruci. Kreć e se sporo kao da je pod vodom. Pljač kaš je skriven iza otvorenih vrata riznice s nož em u ruci. Odjednom krene na Joonu. joona uperi pištolj ravno u njegov prsni koš i puca. „Piš tolj se zakoč io”, kaž e Pollock. „Metak je ostao blokiran u cijevi.” Zrnata slika zatitra. Joona krene unatrag dok muš karac s nož em juri prema njemu. Sve se odvija u stravič noj tiš ini. Joona pusti da spremnik padne na pod. Traž i novi, ali onda shvati da neć e stić i. Umjesto toga okrene taj neupotrebljivi piš tolj u ruci tako da je cijev sada prislonjena na snažnu kost podlaktice. „Ne razumijem”, kaže jedna žena. „Koristi pištolj kao tonfu”, objasni Pollock. „Što?” „Neku vrstu pendreka... koje koriste američ ki policajci, duž i su i proizvode jači udarac time što je površina udara manja.” Muš karac s nož em je sada stigao do Joone. S oklijevanjem mu priđe. Oš trica nož a bljesne u polukruž nom luku na putu prema Jooninom trbuhu. Druga je ruka podignuta i slijedi okret tijela. Joona uopć e ne gleda nož nego krene prema naprijed, napravi dugač ak korak i udari ga, sve u jednom pokretu. Pogodi pljač kaš a u vrat drškom pištolja, točno ispod Adamove jabučice. Nož u usporenoj vrtnji odleti na pod, a č ovjek padne na koljena, otvori usta, uhvati se za vrat, a onda sruši na pod.


10. Utopljenica

JOONA LINNA SJEDI U AUTU na ulici Fleminggatan, na putu prema institutu Karolinska u Solni i razmiš lja o obješ enom Carlu Palmcroni, napetom užetu, torbi na podu. U mislima pokuš ava postaviti ta dva kruga otisaka cipela na pod oko mrtvaca. Slučaj još nije završen. Joona skrene na Klarastrandsleden prema Solni. Vozi uz kanal gdje je drveć e već dobilo bujne kroš nje koje se naginju prema vodi i spuštaju svoje grane prema površini glatkoj poput zrcala. Pred sobom ponovno vidi domać icu Edith Schwartz u najsitnije detalje, ž ile na velikim š akama koje drž e vreć ice s hranom i kako je odgovorila da svagdje ima ljudi koji su spremni pomoći. Odjel za sudsku medicinu okruž en je drveć em i lijepo uređenim travnjacima na velikom kampusu instituta Karolinska. Zgrada od crvene cigle na adresi Retzius vä g 5, sa svih strana je okruž ena velikim zgradama. Joona skrene na prazno parkirališ te za posjetitelje. Vidi da je obducent Nils Ahlé n, zvan Igla, proš ao svojim bijelim jaguarom ravno preko rubnog kamena i parkirao ispred pokoš enog travnjaka pokraj glavnog ulaza. Joona mahne ž eni na recepciji koja odgovori time š to mu pokaž e palac gore, produž i dalje hodnikom, pokuca na Iglina vrata i uđe. Kao i obič no u Iglinom uredu nema nikakvih nepotrebnih stvari. Zaluzine su spuš tene, ali sunč eva svjetlost ipak prodire unutra. Bliješ ti na svim bijelim površinama, ali se gubi na sivim površinama od brušena čelika. „Napisao sam kaznu jednom nepropisno parkiranom jaguaru vani”, kaže Joona. „Dobro”, odgovori Igla. Joona zastane nasred ureda i uozbilji se; oč i mu postanu srebrnasto tamne. „Kako je umro?” pita. „Palmcrona?”


„Da! ” Telefon zazvoni i Igla gurne izvještaj obdukcije prema Jooni. „Nisi trebao doć i ovamo kako bi dobio odgovor”, kaž e prije nego što podigne slušalicu. Joona sjedne preko puta njega na stolac sa sjedalom od bijele kože. Obdukcija tijela Carla Palmcrone je obavljena. Joona lista po papirima i napreskokce čita: 74. Bubrezi tež e 290 grama. Površ ina glatka. Tkivo sivocrveno. Konzistencija čvrsta, elastična. Vidljiv ovoj. 75. Mokraćni putevi izgledaju normalno. 76. Mokraćni mjehur je prazan. Sluznica bijeda. 77. Prostata je normalne veličine. Tkivo blijedo. Igla popravi naoč ale na svom uskom, orlovskom nosu, završ i telefonski razgovor i podigne pogled. „Kao š to vidiš ”, kaž e i zijevne. „Niš ta neoč ekivano. Uzrok smrti as iksija, dakle, guš enje... iako se pri vješ anju ustvari vrlo rijetko radi o guš enju u standardnom smislu riječ i nego o zač epljenju opskrbe arterija.“ „Mozak se uguš i jer je zaustavljena opskrba krvlju koja je puna kisika.” Igla kimne: „Kompresija arterija, bilateralno zatvaranje karotida, to sve naravno ide jako brzo, č ovjek ostane bez svijesti u par sekundi...” „Ali bio je živ prije nego što je obješen?” pita Joona. „Da.” Iglino usko lice je glatko obrijano i sumorno. „Možeš li procijeniti visinu pada?” pita Joona. „Nema nikakvih fraktura na vratnoj kraljež nici ili lubanji tako da pretpostavljam da se radio samo nekoliko decimetara.” „A tako...” Joona razmiš lja o torbi s otiscima Palmcroninih cipela. Ponovno otvori zapisnik i lista do opisa pregleda kož e na vratu, izmjerenih kutova. „Što te muči?” pita Igla. „Zanima me postoji li moguć nost da je udavljen tom istom omč om,


a onda obješen.” „Ne”, odgovori Igla. „Zašto ne?” pita odmah Joona. „Zaš to ne? Postoji samo jedan utor i taj je savrš en”, poč ne Igla objašnjavati. „Jer kad se osoba objesi, uže joj se zareže u vrat i...” „Ali to je možda i ubojica znao”, prekine ga Joona. „Svejedno, to bi bilo gotovo nemoguć e rekonstruirati... znaš , kod vješ anja omč a oko vrata bude u obliku vrha strijele, s vrhom okrenutim prema gore, točno kod čvora...” „Zato što težina tijela pritegne omču.” „Toč no... i iz istog se razloga najdublji dio utora nalazi toč no nasuprot vrha.” „Znači uzrok smrti je vješanje”, konstatira Joona. „Bez ikakve sumnje.” Mršavi, visoki obducent se ugrize za donju usnicu. „Ali je li moguće da je bio prisiljen na samoubojstvo?” pita Joona. „Ne silom, mislim, ne postoje znakovi koji bi na to ukazivali.” Joona zatvori izvješ taj, paž ljivo zabubnja rukama i pomisli kako je ono š to je domać ica rekla da su drugi ljudi bili umiješ ani u Palmcroninu smrt mož da bilo samo smuš eno brbljanje. Ali svejedno ne mož e zaboraviti ona dva različ ita otiska cipela koje je Tommy Kofoed pronašao. „Znači, siguran si u uzrok smrti?” pita Joona i pogleda Iglu u oči. „A na što si ti računao?” „Na ovo”, odgovori Joona polagano i stavi prst na mapu s izvješ tajem obdukcije. „Toč no sam na to rač unao, ali me istovremeno ipak nešto muči.” Igla se nasmiješi: „Uzmi izvještaj i pročitaj ga prije spavanja kao priču za laku noć.” „U redu”, odgovori Joona. „Ali mislim da mož eš zaboraviti na Palmcronu... neć e tu iskrsnuti ništa uzbudljivo, to je samo samoubojstvo.” Iglin osmijeh zamre, spusti pogled, ali Joonin je pogled još uvijek oštar, koncentriran. „Sigurno si u pravu”, kaže. „Da”, odgovori Igla. „Ako hoć eš mogu i ja malo š pekulirati... Carl Palmcrona je najvjerojatnije bio u depresiji jer nokti su mu bili


iskrzani i prljavi, zube nije oprao nekoliko dana i nije bio obrijan.” „Shvaćam”, kimne Joona. „Možeš ga pogledati ako želiš.” „Ne, nije potrebno”, odgovori Joona i polagano ustane.“ Igla se nagne prema njemu i kao da je samo č ekao ovu priliku, kaže mu napetim glasom: „Jutros sam dobio neš to puno uzbudljivije. Imaš li nekoliko minuta vremena?” Ustane sa stolca i mahne mu da dođe. Joona ga slijedi niz hodnik. Svjetloplavi leptir je zalutao unutra i leprša ispred njih. „Onaj dečko više ne radi?” pita Joona. „Tko?” „Onaj koji je bio tu, onaj s repom i...” „Frippe. Ma ne, ne. Ne mogu ja bez njega. Dobio je slobodno. Megadeth sviraju u Globenu, Entombed je predgrupa.” Prođu ravno kroz jednu mrač nu salu s obdukcijskim stolom od nehrđajuć eg č elika. Osjeć a se jak miris sredstva za dezinfekciju. Produž e u hladniju prostoriju gdje su pregledana tijela stavljena u ohlađene boksove. Igla otvori jedna vrata i uključ i stropno svjetlo. Cijev zatreperi i osvijetli salu s bijelim ploč icama na zidovima i dugač kim obdukcijskim stolom s plastič nim pokrovom i dvostrukim koritom i odvojcima za otjecanje krvi. Na stolu leži mlada, vrlo lijepa žena. Kož a joj je preplanula, crna dugač ka kosa pada joj preko č ela i ramena u gustim, blistavim kovrč ama. Izgleda kao da promatra prostoriju mješavinom oklijevanja i šoka. Ima neč eg vragolastog u izgledu njezinih kutova usana, kao kod osobe koja se često smiješi i smije. Ali sjaja viš e nema u tamnim, velikim oč ima. Već su se poč ele pojavljivati male smeđežute mrljice. Joona stane i promotri ž enu na stolu. Pomisli kako ne mož e imati viš e od devetnaest, dvadeset godina. Još nedavno je bila malo dijete koje je živjelo s roditeljima. A onda je malo narasla i krenula u školu, a sada je mrtva. Iznad grudi, na kož i iznad prsne kosti, vidi se blijeda zaobljena linija, poput osmijeha nacrtanog sivom bojom, oko trideset


centimetara dugačka. „Kakva je to linija?” pokaže Joona. „Nemam pojma, mož da otisak ogrlice ili ruba majice, kasnije ć u se time pozabaviti.” Joona promatra to bež ivotno tijelo, duboko udahne i kao i uvijek, pred tako konkretnim prizorom smrti, obuzme ga sumorno raspoloženje, poput neke bezbojne samoće. Život je tako užasno krhak. Nokti na rukama i nogama namazani su svijetlo-ružičastim lakom. „I š to je tako posebno u vezi s njom?” pita Joona nakon krać e stanke. Igla ga ozbiljno pogleda, naoč ale mu bljesnu kad se ponovno okrene prema tijelu. „Donijela ju je Pomorska policija”, kaž e Igla. „Pronađena je na krevetu u kabini jednog velikog broda kojeg su struje nosile po arhipelagu.” „Mrtva?” Igla ga pogleda i glas mu odjednom postane melodičan: „Utopila se, Joona.” „Utopila?” Igla kimne i nasmiješi se. „Utopila se na palubi broda koji je plovio”, kaže. „Vjerojatno ju je netko pronašao u vodi i stavio u brod.” „Da, ali u tom slučaju te ne bih zamarao”, kaže Igla. „O čemu se onda radi?” „Nema nikakvih tragova vode na ostatku tijela, poslao sam odjeć u na analizu, ali ni Drž avni centar za kriminalistič ka vješ tač enja neć e ništa pronaći.” Igla utihne, malo prolista po preliminarnom izvješ taju o vanjskom pregledu, a onda baci pogled na Joonu da vidi je li mu pobudio radoznalost. Joona nepomič no stoji, lice mu odjednom izgleda drukčije. Promatra tijelo budnim, koncentriranim izrazom lica. A onda brzo iz kutije uzme par rukavica od lateksa i navuč e ih. Igla izgleda vrlo zadovoljno kad se Joona nagne nad djevojku i pažljivo joj podigne ruke i pregleda ih. „Neć eš pronać i nikakve tragove nasilja”, kaž e Igla gotovo neč ujno. „Potpuno neshvatljivo!”


11. U kabini

VELIKI SPORTSKI BROD usidren je kod mola Pomorske policije na otočiću Dalarö. Bijelo blista između dva policijska broda. Visoka metalna kapija koja vodi do luke je otvorena. Joona Linna vozi polagano preko poš ljunč enog puta, prođe pokraj malog kamiona i jedne zahrđale dizalice. Parkira se, izađe iz auta i ode do broda. Pronaš li su ga napuš tenog kako ga struje nose po arhipelagu, pomisli Joona. U kabini je sjedila djevojka koja se utopila. Brod nije potonuo, ali djevojčina su pluća bila puna morske vode. Joona zastane malo dalje od broda i promotri ga. Pramac je poš teno uniš ten, duž stranica se protež u dugač ke ogrebotine i uleknuć a kao nakon jakog sudara, boja je na mjestima oguljena i vide se komadi staklene vune. Nazove Lennarta Johanssona iz Pomorske policije. „Lance”, javi mu se veseo glas. „Razgovaram li s Lennartom Johanssonom?” pita Joona. „Da, to sam ja.” „Moje ime je Joona Linna. Krim-policija.” U slušalici nastupi tišina. Jooni se učini da čuje klokotanje valova. „Onaj sportski brod koji ste preuzeli”, kaž e Joona. „Zanima me, propušta li vodu.” „Vodu?” „Pramac je uništen.” Joona se za nekoliko koraka približ i brodu dok sluš a kako Lennart Johansson rezignirano objašnjava: „O Isuse Bože, kad bi mi netko dao samo jednu krunu svaki put kad neki pijanac razbije brod, bio bih...” „Htio bih pregledati brod”, prekine ga Joona. „Ovako je to otprilike bilo”, kaž e Lennart Johansson. „Imamo grupu mladih iz... ne znam, recimo Sö dertä ljea. Maznu brod, pokupe par cura, malo se vozaju okolo, sluš aju glazbu, tulumare, napiju se k'o svinje. Usred svega toga sudare se s neč im, sudar bude prilič no jak i jedna cura padne u vodu. Deč ki zaustave brod, vrate se natrag,


pronađu je i izvuku na palubu. Kad skuž e da je mrtva uspanič are se i jednostavno pobjegnu.” Lennart utihne i čeka reakciju. „Nije loša teorija”, kaže Joona polagano. „Zar ne?” veselo ć e Lennart „Vjerujte mi i neć ete morati otić i do Dalaröa.” „Prekasno”, odgovori Joona i krene prema brodu Pomorske policije. Radi se o brodu tipa 90H koji je usidren krmom i okrenut prema sportskom brodu. Muš karac od kojih dvadeset i pet godina preplanulih, golih prsa stoji na palubi s mobitelom prislonjenim na uho. „Kako hoć ete”, kaž e. „Samo nazovite i ugovorite termin za razgledavanje.” „Već sam tu - i mislim da vas vidim, ako stojite na palubi broda Pomorske policije...” „Izgledam li kao surfer?” Preplanuli muš karac podigne glavu, nasmiješ i se i poč eš e po prsima. „Više-manje”, odgovori Joona. Prekinu vezu i krenu jedan drugome ususret. Lennart Johansson navuče košulju od uniforme s kratkim rukavima i zakopča je dok hoda prema obali. Joona podigne palac i mali prst u surferski pozdrav. Lennart se nasmije bijelim zubima na preplanulom licu: „Surfam čim bude i najmanjih valova - zato me zovu Lance” „Onda mi je sve jasno”, našali se Joona. „Onda dobro”, nasmije se Lennart. Priđu brodu i zastanu na molu kod mosta. „Storebro 36, Royal Cruiser”, kaž e Lennart. „Dobar brod, ali dosta loše održavan. Registriran na Björna Almskoga.” „Jeste li ga kontaktirali?” „Nismo stigli.” Paž ljivije pogledaju oš teć enja na pramcu broda. Medu staklenom vunom nema algi, izgledaju svježa. „Pozvao sam tehničara, trebao bi uskoro stići”, kaže Joona. „Dobro se poljubio s nečim”, kaže Lance.


„Tko je sve bio na brodu otkada je pronađen?” „Nitko”, odgovori Lance brzo. Joona se nasmiješi i strpljivo ga pogleda. „Ja, naravno”, poč ne Lance polako. „I Sonny, moj kolega. I deč ki iz hitne pomoć i koji su doš li po tijelo. Naš kriminalistič ki tehnič ar, ali je koristio podloške i imao zaštitnu odjeću.” „Jesu li to svi?” „I naravno, stari koji je pronašao brod.” Joona ne odgovori, zagleda se u svjetlucavu vodu i pomisli na djevojku koja je ležala na Iglinom stolu u Odjelu za sudsku medicinu. „Znate li je li tehničar osigurao sve površine?” pita ga zatim. „Gotov je s podom i snimio je mjesto gdje su je pronašli.” „Idem gore.” Uski oš teć eni prijelazni mostić povezuje mol s brodom. Joona se popne na palubu i neko vrijeme ostane stajati na krmi. Polagano se ogleda oko sebe, prelazeć i pogledom po stvarima. Ovo je prvi i jedini put da ć e promotriti mjesto zloč ina kao svjež e, nekontaminirano. Svaki bi detalj mogao biti važ an. Cipele, prevrnuta lež aljka, plahta, dž epna knjiga izblijedjela od sunca, nož sa crvenom plastič nom drš kom, kanta s konopcem, limenke piva, vreć ica s ugljenom za potpalu, korito u kojem je ronilač ko odijelo, boč ice s uljem za sunčanje i losionom. Zaviri kroz veliki prozor i vidi salon gdje se nalazi kormilo i namješ taj od lakiranog drveta. Pod određenim kutom na suncu se na staklenim vratima vide otisci prstiju, svih tih ruku koje su odgurivale vrata, zatvarale ih, hvatale se za njih kad se brod ljuljao. Joona uđe u mali salon. Poslijepodnevno sunce bliješ ti na lakiranim površ inama i kromu. Na sofama prekrivenima modrom tkaninom lež e kaubojski š eš ir i sunč ane naoč ale. Voda buć ka udarajući u brod. Joona prijeđe pogledom preko izlizanog poda u salonu i dolje niz uske stepenice koje vode prema pramcu. Dolje je crno kao u dubokom bunaru. Dok ne uključ i svoju dž epnu bateriju, niš ta ne vidi. Baterija osvijetli blistavi, strmi prolaz svojim ledenim, ogranič enim sjajem. Crveno drvo vlaž no blista, kao unutraš njost tijela. Joona produž i dalje š kripavim stepenicama misleć i na djevojku, zamisli kako je bila sama na brodu, skoč ila s pramca, udarila glavom o kamen i uvukla vodu u


pluć a, ali se ipak uspjela popeti natrag na brod, skinuti mokri bikini i obuć i suhu odjeć u. A onda je mož da osjetila umor i otiš la dolje do svog kreveta ne shvać ajuć i koliko je ozljeda ozbiljna, ne shvać ajuć i da krvarenje brzo pojačava pritisak na mozak. Ali u tom bi slučaju Igla pronašao tragove vode na njezinom tijelu. Nije tako bilo. Joona nastavi dalje stepenicama, prođe pokraj č ajne kuhinje i kupaonice i krene prema velikoj kabini. Iako je tijelo prebač eno na patologiju u Solnu, na brodu se još uvijek osjeća njezina smrt. Osjećaj je uvijek isti. Stvari ga na neki način tiho gledaju, bremenite vrištanjem, borbom i tišinom. Odjednom brod č udno zaš kripi i nagne se na bok. Joona malo pričeka, oslušne, a onda nastavi dalje do kabine. Svjetlost prodire kroz uske prozore uz strop i pada na brač ni krevet kojemu boč ne strane završ avaju u š pic. Tu su je pronaš li kako sjedi. Jedna sportska torba stoji otvorena na podu, iz nje viri toč kasta spavać ica. Kod vrata lež e traperice i tanka vesta. Torba visi na vješalici. Brod se ponovno zaljulja i jedna se staklena boca zakotrlja preko palube iznad njegove glave. Joona fotogra ira torbu svojim mobitelom iz raznih kutova. Od blica cijela prostorija kao da se stisne, kao da su se na trenutak zidovi, pod i strop primakli za korak. Oprezno skine torbu s vješ alice i odnese je gore. Stepenice š kripe pod njim. Vani se č uje metalno zveckanje. Kad je izaš ao gore u salon, neoč ekivana sjenka odjednom padne preko staklenih vrata. Joona brzo reagira i povuče se korak unatrag, u mrak na stepenicama.


12. Neuobičajena smrt

JOONA LINNA STOJI SASVIM MIRNO, samo dva koraka niž e na mrač nim stepenicama koje vode do č ajne kuhinje i prednje spavać e sobe na brodu. S tog spuš tenog polož aja vidi donji dio staklenih vrata i dio palube na krmi. Sjena prijeđe preko praš njavog stakla i odjednom se vidi ruka. Netko polagano puzi. A onda prepozna Erixonovo lice. Kapljice znoja mu cure niz obraze dok prekriva područ je oko vrata želatinskom folijom. Joona ode gore noseć i torbu iz spavać e sobe. Oprezno istrese njezin sadržaj na mali drveni stolić. A onda kemijskom olovkom otvori crveni novč anik. U izlizanom plastič nom omotu nalazi se vozač ka dozvola. Bolje pogleda i vidi lijepo, ozbiljno lice u svjetlosti blica kabine za fotogra iranje. Sjedi lagano nagnuta, kao da gleda gore prema promatrač u. Kosa joj je tamna i kovrč ava. Prepozna djevojku s obdukcijskog stola, ravan nos, oči, latinoameričke crte lica. „Penelope Fernandez”, proč ita na vozač koj i pomisli kako mu se čini da je već čuo to ime. U mislima se vrati do Odjela za sudsku medicinu i golog tijela na lež aju u prostoriji oblož enoj ploč icama, miris mrtvog tijela, opuš tene crte lica osobe koju više nije moguće probuditi. Vani na suncu, Erixonovo golemo tijelo puzi decimetar po decimetar dok osigurava otiske prstiju na ogradi, č etkicom nanosi prah, podiž e traku. Oprezno osuš i vlaž nu površ inu, nakapa otopinu i fotografira otiske kako se pojavljuju. Joona ga č uje kako cijelo vrijeme teš ko uzdiš e, kao da mu je svaki pokret napor i muka, kao da je na izmaku snaga. Joona zaš kilji prema palubi i ugleda kantu sa š pagom zavezanom za ruč ku pokraj jedne tenisice. Odozdo iz č ajne kuhinje osjeć a se vlažni miris krumpira. Ponovno se usredotoč i na vozač ku dozvolu i malu fotogra iju. Gleda usta te mlade ž ene, usnice koje su malo razdvojene i odjednom pomisli da nešto nedostaje. Ima osjeć aj kao da je neš to vidio, kao da je taman htio neš to reć i,


ali mu je misao pobjegla. Joona se trgne kad mu mobitel zazvrč i u džepu. Izvadi ga, pogleda tko zove, vidi da je Igla i javi se. „Joona.” „Ovdje Nils Ahlé n, glavni obducent na Zavodu za sudsku medicinu u Stockholmu.” Joona se nasmiješ i, poznaju se već dvadeset godina i prepoznao bi Iglin glas bez ikakvog predstavljanja. „Je li pretrpila udarac u glavu?” pita Joona. „Ne”, odgovori Igla iznenađen. „Mislio sam da je možda udarila u kamen, kad je skočila u vodu.” „Ne, ništa takvo, utopila se, to je uzrok smrti.” „Siguran si?” uporan je Joona. „Utvrdio sam gljivice u nosu, ozljede sluznice grla, vjerojatno zbog jakog nagona za povrać anjem, bronhijalni sekret u duš niku i bronhijima. Pluć a izgledaju onako kako uvijek izgledaju pri utapanju, puna su vode, povećane težine i dakle, to je to.” Nastupi tiš ina. Joona č uje grebanje, kao da netko vuč e metalni stalak. „Zbog nečega si me nazvao”, kaže Joona. „Da.“ Hoćeš li mi reći? „ „Imala je visok udio tetrahidrokanabinila u mokraći.” „Kanabis?” „Da.” „Ali to nije bio uzrok smrti”, kaže Joona. „Teš ko”, odgovori Igla veselo. „Palo mi je na pamet da ti vjerojatno sada rekonstruiraš kako se sve odvijalo na brodu... i da je to mali dio slagalice za koji nisi znao.” „Zove se Penelope Fernandez”, kaže Joona. „Drago mi je”, promrmlja Igla. „Imaš još nešto?” „Ne.” Igla diše u slušalicu. „Svejedno mi reci”, kaže Joona. „Samo da ovo nije obična smrt.” Utihne. „Što si vidio?”


„Ništa, samo osjećaj...” „Bravo”, kaže Joona. „Sad zvučiš kao ja.” „Znam, ali... Naravno, moguć e je da se radi o mors subita naturalis, nagla, ali sasvim prirodna smrt... Niš ta ne govori protiv te teorije, ali ako je to bila prirodna smrt, onda je to prilič no neuobič ajena prirodna smrt.” Razgovor je završ en, ali Igline riječ i su mu ostale u glavi, mors subita naturalis. Ima neč eg zagonetnog u smrti Penelope Fernandez. Njezino tijelo nije samo pronađeno u vodi i stavljeno na brod. Tada bi lež ala na palubi. Naravno, mož emo zamisliti da je taj koji ju je pronaš ao htio pokazati brigu za mrtvu ž enu, ali onda bi je odnio u salon i polegao na sofu. Zadnja je opcija naravno ta da se za nju pobrinuo netko tko ju je volio, tko ju je htio lijepo ostaviti, poleć i je u njezinu sobu, u njen krevet, razmišlja Joona. Ali ona je sjedila na krevetu. Uspravna. Mož da Igla nije u pravu, mož da je još uvijek bila ž iva kad joj je netko pomogao da se popne na brod i ode do svoje sobe. Pluć a su joj mož da već bila ozbiljno oš teć ena i viš e im nije bilo pomoć i. Mož da se nije dobro osjećala, možda je samo htjela leći i da je svi puste na miru. Ali zašto nema tragova vode na odjeći i ostatku tijela? Na brodu postoji tuš , pomisli Joona i kaž e samom sebi kako mora pregledati ostatak broda, pogledati kabinu na krmi, kupaonicu i č ajnu kuhinju. Još mnogo toga treba utvrditi prije nego š to dobije potpunu sliku. Kad Erixon ustane i odvuč e svoje golemo tijelo par koraka dalje, cijeli se brod ponovno zaljulja. Joona ponovno baci pogled kroz staklena vrata i po drugi put mu pogled zapne za onu kantu sa š pagom koja stoji pored pocinč anog korita u koje je netko bacio ronilač ko odijelo. Skije za skijanje na vodi lež e uz ogradu. Joona ponovno pogleda kantu. Gleda už e koje je zavezano oko ruč ke. Zaobljeni rub korita blista na suncu poput mladog mjeseca. I odjednom sve shvati: sasvim mu je jasno kako se sve odvijalo. Prič eka da mu se srce malo smiri, promisli još jednom o svemu i sada je sasvim siguran da je u pravu. Zena koja je identi icirana kao Penelope Fernandez utopljena je u


koritu. Jooni je pred oč ima onaj zaobljeni ož iljak na kož i iznad prsne kosti koji je primijetio kod patologa i koji ga je podsjetio na nasmiješ ena usta. Ubijena je i stavljena na krevet u svojoj kabini. Sad mu misli lete, adrenalin struji krvnim ž ilama, utopljena je u morskoj vodi koja je bila u koritu i stavljena na svoj krevet. Ovo nije nikakvo obično ubojstvo i ubojica svakako nije običan. Odjednom ga ispuni upitan glas koji brzo postaje sve jasniji i sve usrdniji. Ponavlja tri riječ i, sve brž e i glasnije: Odmah napusti brod, odmah napusti brod. Joona vidi Erixona kroz prozor kako stavlja jedan š tapić za uš i u malu papirnatu vreć icu, zatvara je selotejpom i obiljež ava kemijskom olovkom. „Ku-ku”, nasmiješi se Erixon. „Idemo na obalu”, kaže mu Joona sabrano. „Ne volim brodove, stalno se ljuljaju, a tek sam započeo 5...” „Uzmi stanku”, prekine ga Joona oštro. „Što ti je odjednom?” „Samo dođi i ne diraj mobitel.” Izađu na obalu i Joona odvede Erixona malo dalje od broda i tek onda stane. Osjeć a kako su mu se obrazi zaž arili i kako mu se mir počinje širiti tijelom s težinom u bedrima i listovima. „Na brodu bi mogla biti bomba”, kaže mirno. Erixon sjedne na jedan betonski stupić. Znoj mu curi sa čela. „O čemu pričaš?” „Ovo nije nikakvo obično ubojstvo”, kaže Joona. „Postoji rizik za...” „Ubojstvo? Ništa ne ukazuje na...” „Cekaj”, prekine ga Joona. „Siguran sam da je Penelope Fernandez utopljena u koritu koje stoji na palubi.” „Utopljena? Ma o čemu ti pričaš?” „Utopljena je u morskoj vodi koja se nalazila u koritu i stavljena na krevet”, nastavi Joona. „I mislim da je namjera bila da brod potone.” „Ali...” „Jer onda... onda bi bila pronađena pod vodom u svojoj kabini i s vodom u plućima.” „Ali brod nije potonuo”, kaže Erixon.


„Zato sam i pomislio da ima eksploziva na brodu, eksploziv koji iz nekog razloga nije eksplodirao.” „Vjerojatno se nalazi u spremniku s tekuć inom za potpalu ili cijevima s plinom u č ajnoj kuhinji”, kaž e Erixon polako „Moramo evakuirati sve okolo i nazvati jedinicu za razminiravanje.”


13. Rekonstrukcija

U SEDAM SATI TE VECERI u sali broj 13. Odjela za sudsku medicinu instituta Karolinska sastala su se petorica ozbiljnih muš karaca. Inspektor Joona Linna ž eli obaviti preliminarno vješ tač enje na ž eni koja je pronađena mrtva na brodu u stockholmskom arhipelagu. Iako je subota, pozvao je svog nadređenog Pettera Nä slunda i drž avnog tuž itelja Jensa Svanehjä lma na rekonstrukciju događaja kako bi ih uvjerio da se stvarno radi o ubojstvu. Jedna neonska cijev na stropu treperi i blaga svjetlost titra preko zidova obloženih blistavo bijelim pločicama. „Moram promijeniti cijev”, kaže Igla tiho. „Da”, odgovori Frippe. Petter Nä slund promrmlja neš to nerazumljivo dok stoji naslonjen na zid. Njegovo š iroko, jako lice izgleda kao da podrhtava u treperenju svjetla. Pokraj njega č eka tuž itelj Jens Svanehjä lm, na njegovom se mladom licu mož e iš čitati razdraž ljivost. Izgleda da razmišlja o tome hoće li spustiti kožnu aktovku na pod i nasloniti se na zid u svom lijepom odijelu. U prostoriji se osjeć a jak miris sredstva za dezinfekciju. Jake, strateš ki usmjerene lampe prič vrš ćene su na strop iznad lež aja od nehrđajuć eg č elika s dvostrukim slavinama za vodu i dubokim sudoperom. Pod je prekriven svjetlosivom plastič nom prostirkom. Jedno pocinč ano korito koje slič i onome na brodu, već je do pola napunjeno vodom. Joon Linna neprestano odlazi s kantom do slavine po još vode, koju onda pretoči u korito. „Otkad je zloč in ako je netko pronađen utopljen na brodu”, kaž e Svanehjälm nestrpljivo. „Upravo tako”, odgovori Petter. „Mož e se raditi o nesreć i koja još nije prijavljena”, nastavi Svanehjälm. „Voda u pluć ima je morska voda, ali nema tragova te vode na odjeći i ostatku tijela”, odgovori Nils Åhlén. „Čudno”, kaže Svanehjälm.


„Sigurno postoji neko racionalno objašnjenje”, nasmiješi se Petter. Joona isprazni i posljednju kantu vode u korito, stavi kantu na pod, a onda podigne glavu i zahvali svoj četvorici što su došli. „Znam da je vikend i da svi ž elite otić i kuć i”, kaž e. „Ali mislim da sam nešto shvatio.” „Naravno da ć emo doć i ako ti kaž eš da je važ no”, odgovori Svanehjälm prijateljski i napokon spusti aktovku na pod između nogu. „Napadač se popeo na brod”, poč ne Joona ozbiljno. „Spustio se stepenicama do kabine i vidio Penelope Fernandez kako spava, vratio se gore na palubu, spustio kantu s už etom u vodu i poč eo puniti korito koje je stajalo na krmi.” „Pet, šest kanti”, kaže Petter. „I tek kad je korito bilo puno, otiš ao je do kabine i probudio Penelope. Odveo ju je gore na palubu i utopio je u koritu.” „Tko bi učinio tako nešto?” pita Svanehjälm. „Ne znam još, možda se radilo o mučenju, prividnom utapanju...” „Osveta? Ljubomora?” Joona nakrivi glavu i kaže zamišljenim glasom: „Ovo nije obič an ubojica, mož da je htio dobiti neku informaciju od nje, mož da je htio da mu neš to isprič a ili da neš to prizna prije nego š to joj je na kraju držao glavu pod vodom sve dok se nije utopila.” „Što kaže glavni obducent?” pita Svanehjälm. Igla odmahne glavom: „Ako je utopljena”, objasni, „onda bih pronaš ao tragove nasilja na tijelu, modrice i...” „Prič ekajmo s time”, prekine ga Joona. „Jer taman sam vam htio pokazati kako ja zamiš ljam razvoj događaja. A onda, kad završ im, zajedno ć emo otić i pogledati tijelo i vidjeti ima li dokaza za moju teoriju.” „Zaš to nikada ne mož eš niš ta napraviti kao normalni ljudi?” pita Petter. „Ja moram uskoro kući”, upozori ga tužitelj. Joona ga pogleda ledenosivim blistavim oč ima. U pogledu su nazire vragolast sjaj, osmijeh koji ipak ne narušava ozbiljnost. „Penelope Fernandez”, započ ne. „Sjedila je na palubi i puš ila travu, bio je vruć dan i osjetila je umor te je otiš la dolje leć i i odmoriti se. Zaspala je još uvijek odjevena u traper jaknu.”


Mahne Iglinom mladom asistentu koji je čekao na vratima. „Frippe je obećao da će mi pomoći pri rekonstrukciji.” Frippe priđe za korak i š iroko se nasmiješ i. Njegova u crno obojena kosa pada niz leđa u pramenovima, a izlizane kož ne hlač e pune su zakovica. Pedantno zakopč a traper jaknu preko crne majice sa slikom benda Europe. „Gledajte”, kaž e Joona tiho i demonstrira kako je jednom rukom uhvatio oba rukava jakne i tako prisilio Frippea da drž i ruke na leđima, a drugom ga rukom čvrsto uhvatio za dugu kosu. „Sada imam potpunu kontrolu nad Frippeom, a na tijelu mu neć e ostati nijedna modrica.” Joona podigne mladić eve ruke iza leđa. Frippe zacvili i nagne se prema naprijed. „Ej, lakše malo”, nasmije se. „Ti si naravno puno već i od ž rtve, ali svejedno mislim da ć u ti moć i gurnuti glavu u korito.” „Pazi što radiš s njim”, kaže Igla. „Ma, samo ću mu pokvariti frizuru.” „Nema frke”, nasmiješi se Frippe. Demonstriraju tihu borbu. Igla izgleda zabrinuto, dok je Svanehjā lmu bilo neugodno. Petter opsuje. Joona bez već ih problema gurne Frippeu glavu u vodu, nakratko ga drž i pod vodom, a onda ga pusti i odmakne se za korak. Frippe se teturajuć i uspravi i Igla mu brzo donese ručnik. „Zar ne bi bilo dovoljno da si nam to samo opisao”, kaže živčano. Kad se Frippe obrisao, svi u tiš ini odu do susjedne prostorije gdje se u hladnom zraku osjeć a tež ak smrad trulež i. Duž jednog su zida hladnjaci s vratima od nehrđajuć eg č elika u tri reda. Igla otvori vrata broj 16 i izvuč e tijelo van. Na uskom lež aju lež i djevojka. Gola i bezbojna, sa smeđom mrež om ž ilica na vratu. Joona pokaž e na tanku, zaobljenu liniju na njenim prsima. „Skini se”, kaže Frippeu. Frippe otkopč a jaknu i skine crnu majicu. Na prsnom koš u vidi se blijed otisak ruba korita, zaobljena linija koja izgleda kao osmijeh. „O jebote”, kaže Petter. Igla priđe ž eni i pregleda joj korijen kose. Izvadi malu dž epnu bateriju i usmjeri je na blijedu kožu ispod kose.


„Ne treba mi mikroskop, netko ju je jako čvrsto držao za kosu.” Isključi bateriju i stavi je u džep ogrtača. „Drugim riječima...”, kaže Joona. „Drugim riječima, naravno, u pravu si”, kaže Igla i zaplješće. „Ubojstvo”, uzdahne Svanehjälm. „Impresivno”, kaž e Frippe i obriš e tragove olovke za oč i koja mu se razmazala po obrazima. „Hvala”, odgovori Joona odsutno. Igla ga upitno pogleda: „Što je? Joona? Što si vidio?” „To nije ona”, kaže on. „Ha?” Joona pogleda Iglu, a onda pokaže na tijelo pred njima. „Ovo nije Penelope Fernandez, ovo je netko drugi”, kaž e i pogleda u tuž itelja. „Ova mrtva ž ena nije Penelope. Vidio sam njezinu vozač ku dozvolu i siguran sam da to nije ona.” „Ali kako...” „I Penelope Fernandez je mož da mrtva”, kaž e. „Ali u tom je sluč aju još nismo pronašli.”


14. Noćna zabava

PENELOPI SRCE STRASNO BRZO LUPA, pokuš ava tiho disati, ali zrak joj zapinje u grlu. Spusti se niz hrapavu stijenu usput trgajuć i busene vlaž ne mahovine i završ i dolje u guš tiku borova. Sva drhti od straha. Upuzi u najveć u tamu pokraj jednog stabla. Cuje samu sebe kako je zajecala kad se sjetila Viole. Bjö rn sjedi tiho u mraku ispod grana, obgrlio se rukama i stalno nešto mrmlja. Pobjegli su u panici, nisu se osvrtali, spoticali su se i padali, penjali se preko sruš enog drveć a, izranjavali noge, koljena i ruke, ali se nisu zaustavljali nego samo jurili dalje. Penelope viš e ne zna koliko je blizu njihov progonitelj, je li ih već ugledao ili je odustao i odlučio pričekati. Pobjegli su iako Penelope ustvari ne zna zaš to. Ne razumije zaš to ih progoni. Možda je sve samo greška, pomisli. Užasna greška. Puls joj se smiruje. Osjeti mučninu, povraćat će, ali ipak se suzdrži. „Oh Bož e, oh Bož e”, neprestano š apć e. „Ne mož emo ovako, netko nam mora pomoć i, sigurno ć e uskoro pronać i brod i krenuti u potragu za nama...” „Psst”, utiša je Björn prestrašeno je gledajući. Ruke joj se tresu. Kroz glavu joj brzo prolaze slike. Trepć e pokuš avajuć i ih se riješ iti, pokuš ava se koncentrirati na svoje bijele tenisice, smeđe iglice na tlu, Bjö rnova prljava, krvava koljena, ali slike se vrać aju: Viola je mrtva, sjedi na rubu kreveta š irom otvorenih oč iju, ne vidi je, lice joj je blijedo i vlažno, mokra kosa visi u rezancima. Na neki je nač in Penelope shvatila da je muš karac koji je stajao na obali i vikao Bjö rnu da pliva prema njemu, taj koji je ubio njezinu sestru. Osjetila je to, u sekundi je sve povezala. Da nije, sada bi oboje bili mrtvi. Penelope je vikala Bjö rnu da pliva prema brodu. Izgubili su puno vremena, sve je iš lo presporo, a i ozlijedila ga je motkom koju je spustila u vodu da se popne. Gumenjak je već zaobiš ao Stora Kastskä r i ubrzao na otvorenom moru.


Usmjerila je brod ravno prema starom drvenom molu, isključ ila motore kad je pramac udario o stup. Brod se okrenuo u stranu uz š kripu, a oni su iskoč ili van i pobjegli u panici, niš ta nisu uzeli sa sobom, č ak ni mobitel. Penelope se poskliznula na strmini i uhvatila se da ne padne, a kad se okrenula vidjela je kako muškarac u crnom brzo veže gumenjak za mol. Penelope i Bjö rn su pobjegli u borovu š umu, trč ali jedno uz drugo, zaobilazeć i tamno kamenje, Bjö rn je cvilio svaki put kad bi bosim stopalom nagazio na koju oštru granu. Penelope ga je vukla za sobom, progonitelj nije daleko iza njih. Nisu imali plan, nikakvih misli, samo su uspanič eno trč ali kroz guste paprati i grmlje borovnica. Dok je trč ala Penelope je č ula samu sebe kako plač e, jecala je glasom koji joj nije zvučao kao njezin. Jedna ju je velika grana pljesnula preko butina i bila je prisiljena zastati. Poš teno se ogrebala, zajecala, i drhtavim rukama odmaknula granu i vidjela kako joj se Bjö rn približ ava trč eć im korakom. Bol joj je pulsirala u miš ić ima bedara. Nastavila je trč ati, ponovno ubrzala, č ula Bjö rna kako je slijedi i bez osvrtanja ulazila sve dublje u tu gustu šumu. Neš to se dogodi s mislima kad se č ovjek uspanič ari. Jer panika nije konstantna - tu i tamo je prekine racionalno razmiš ljanje. Kao kad isključ iš buku i u tiš ini odjednom neš to shvatiš . A onda ponovno nastupi strah, misli se usmjere samo na jednu stvar, vrte se u krug, želiš samo trčati, pobjeći od progonitelja što je dalje moguće. Penelope neprestano misli o tome kako moraju pronać i ljude, na ovom otoku več eras mora biti na stotine ljudi. Moraju pronać i naseljene dijelove na juž noj strani otoka, moraju dobiti pomoć , moraju doći do telefona i nazvati policiju. Sakrili su se medu guste borove, ali nakon nekog vremena strah je postao nepodnošljiv pa su ponovno potrčali. Penelope je trč ala i ponovno osjetila njegovu prisutnost, č inilo joj se da č uje njegove dugač ke, brze korake. Znala je da on nije prestao trč ati. Stić i ć e ih ako uskoro ne nadu pomoć , ako ne stignu do naseljenih kuća. Tlo se ponovno podiž e, kamenč ić i im se kotrljaju pod nogama i padaju niz strminu.


Moraju negdje pronać i ljude, u blizini mora biti kuć a. Uhvatila ju je histerija, doš lo joj je da stane i samo vriš ti, samo vič e upomoć , ali nije nego se nastavila penjati. Bjö rn je kaš ljao iza nje, glasno dahtao, a onda ponovno poč eo kašljati. Sto ako Viola nije mrtva, š to ako joj je potrebna pomoć ? Ta prestraš na misao proš la joj je glavom. Penelope shvati da tako razmiš lja zato š to je istina puno gora. Znala je da je Viola mrtva, ali to ne mož e shvatiti, sve joj je to samo jedan veliki mrak. Ne ž eli shvatiti, ne može, ne želi ni pokušati. Ponovno su se uspeli uz jednu strmu stijenu, izmetu borova s golemim granama, tlo je bilo pokriveno velikim kamenjem i grmljem brusnica. Uz pomoć ruku uspjela se uspeti na vrh. Bjö rn je bio odmah iza nje, pokuš ao je neš to reć i, ali nije uspijevao doć i do daha, samo ju je povukao dolje. S druge strane nije bilo š ume i put ih je vodio do zapadne obale. Kroz tamno drveć e vidjeli su svijetlu površ inu vode. Nije bila daleko. Krenuli su se spuš tati. Penelope se spoticala i klizala niz strminu, pala i jako tresnula o tlo, ustima je udarila o koljena, ponovno došla do daha i zakašljala. Pokuš ala je ustati, razmiš ljala da nije neš to slomila, a onda je odjednom č ula glazbu, glasove i smijeh. Uz napor je ustala, obrisala usnice i pogledala krv na ruci. Bjö rn je siš ao dolje i vukao je pokazavš i na zabavu tamo dolje. Uhvatili su se za ruke i potrč ali. Kroz mrač ne grane mogli su vidjeti šarene lampice razvučene oko drvene terase koja je gledala na vodu. Oklijevajući krenu dalje. Ljudi sjede oko stola ispred lijepe crvene vikendice. Penelope shvati da je usred noć i, ali nebo je još uvijek svijetlo. Davno su prestali jesti, ali č aš e i š alice s kavom su još uvijek na stolu, kao i tanjurić i i prazne zdjelice od čipsa. Jedni su pjevali, a drugi razgovarali i punili č aš e crnim vinom iz kutija. Zrak je još uvijek titrao od vruć ine iznad roš tilja. Djeca su vjerojatno spavala u kuć i prekrivena dekama. Bjö rnu i Penelope su se č inili kao da su s nekog sasvim drugog svijeta. Bili su veseli i smireni. Zajedništvo ih je štitilo poput staklena zvona. Samo je jedna osoba stajala izvan kruga. Stajao je malo po strani, lica okrenutog prema š umi, kao da nekoga č eka. Penelope je naglo


stala i uhvatila Bjö rna za ruku. Spustili su se na tlo i otpuzali iza jednog niskog bora. Bjö rn je izgledao uplaš eno, nije shvać ao š to se dogodilo. Ali ona je bila sigurna š to je vidjela. Progonitelj je predvidio njihov smjer bijega i stigao do kuć e prije njih. Znao je koliko ć e im neodoljivi biti svjetlost i buka zabave. Znao je da ć e poput noć nih leptira pronać i put do tamo. I zato je č ekao, gledao stiž u li kroz tamno drveć e, htio ih je doč ekati malo dalje, na rubu š ume. Nije se bojao da ć e sudionici zabave č uti krikove, znao je da se neć e usuditi otić i do šume prije nego što bude prekasno. Kad se Penelope odvaž ila podić i glavu i provjeriti situaciju, viš e ga nije bilo. Drhtala je od adrenalina koji joj je strujao tijelom. Mož da je progonitelj pomislio da je pogriješio, pomislila je tražeći ga pogledom. Možda je otrčao u drugom smjeru. Taman kad je pomislila da je bijeg mož da gotov, da ona i Bjö rn mogu otići do ljudi i obavijestiti policiju, ponovno ga je spazila. Stajao je priljubljen uz jedno stablo, nedaleko od njih. Suzdrž anim pokretima izvadio je crni dalekozor s blijedozelenim staklima. Penelope se stisnula uz Bjö rna, pokuš ala se othrvati porivu da samo pobjegne kuda je noge nose, da samo trč i i trč i. Vidjela je muš karca među drveć em, kako podiž e neki optič ki instrument do oč iju, pomislila je kako se mož da radi o detektoru topline tijela ili dalekozoru kojim može vidjeti u mraku. Penelope je uhvatila Bjö rna za ruku i pogrbljena ga odvukla dalje od kuć e i glazbe, povukli su se natrag u š umu. Nakon nekog vremena usudila se uspraviti. Poč eli su trč ati uzbrdo, blago zaobljeno kilometar debelim ledom koji se nekada povlač io preko sjeverne Europe. Nastavili su se probijati kroz guš tiku, zaobiš li veliku stijenu i njezin nazubljen vrh. Bjö rn se uhvatio za debelu granu i oprezno se spustio niz rub. Penelope je srce jako udaralo, miš ić i bedara su joj drhtali, pokuš avala je tiho disati, ali nije mogla. Spustila se niz hrapavu stijenu trgajuć i vlaž nu mahovinu za sobom i sletjela na tlo među gusto grmlje. Bjö rn je bio odjeven samo u kupać e do koljena, lice mu je bilo blijedo, a usnice gotovo bijele.


15. Identifikacija

ISPOD PROZORA GLAVNOG OBDUCENTA Nilsa Ahlé na č uje se zvuk kao da netko neprestano baca loptu o fasadu. On i inspektor Joona Linna u tiš ini č ekaju Claudiju Fernandez. Pozvana je na patologiju rano ujutro te nedjelje kako bi identificirala onu mrtvu ženu. Kad ju je Joona nazvao da joj kaž e kako se boji da je njezina kć er Viola poginula, Claudijin glas bio je neobično miran. „Nemoguće, Viola plovi po arhipelagu sa svojom sestrom”, rekla je. „Na brodu Björna Almskoga?” pitao je Joona. „Da, ja sam joj rekla da nazove Penelope i pita mož e li s njima, mislila sam da će joj dobro doći da se malo makne od svega.” „Je li još netko trebao biti s njima na brodu?” „Björn, naravno.” Joona je utihnuo, nekoliko je sekundi pokuš avao obuzdati tež inu u sebi, a onda se nakašljao i rekao vrlo nježno: „Claudia, htio bih da dođete u Odjel za sudsku medicinu u Solni.” „Zašto?” pitala je. I tako Joona sada sjedi na neudobnom stolcu u uredu glavnog obducenta. Igla je stavio malu sliku Frippea u kut okvira u kojemu je slika njegova vjenč anja. Iz daljine se č uje lupanje lopte o fasadu, gluho i samotno. Joona razmiš lja o tome kako se Claudijino disanje promijenilo kad je na kraju poč ela shvać ati da bi ta osoba koju su pronaš li mrtvu stvarno mogla biti njezina kć er. Joona joj je paž ljivo objasnio situaciju, da je ž ena za koju sumnjaju da je njena mlađa kć er, pronađena mrtva na napuš tenom sportskom brodu u stockholmskom arhipelagu. Poslali su taksi po nju do njezinog stana u Gustavsbergu. Trebala bi stići za nekoliko minuta. Igla je pokuš ao neobavezno razgovarati, ali je ubrzo odustao kad je shvatio da Joona ne namjerava odgovoriti. Obojica su samo htjela da sve bude š to prije gotovo. Pozitivna ident ikacija je uvijek grozna. Covjek u istom trenutku osjeti straš no olakš anje š to sada zna š to se dogodilo i veliku bol jer je sada nestalo


svake nade. Začuju korake u hodniku. Obojica odmah ustanu. Vidjeti mrtvo tijelo č lana obitelji neumoljiva je potvrda najgorih slutnji. Ali istovremeno je to važ an, neophodan dio procesa ž alovanja. Joona je proč itao mnoga svjedoč enja po kojima je identi ikacija i neka vrsta oslobođenja. Viš e nema mjesta za divlje fantazije o tome da je voljena osoba još uvijek ž iva, fantazije koje za sobom ostavljaju samo prazninu i frustraciju. Ali sve su to prazne prič e, pomisli Joona. Smrt je už asna i nakon nje ti ništa ne ostaje. Claudia Fernandez stoji na vratima, ima oko š ezdeset godina. Izgleda uplaš eno. Na licu joj se vide tragovi plakanja i brige, a tijelo joj je stisnuto i ukočeno. Joona je pozdravi. „Moje ime je Joona Linna, policijski inspektor, ja sam vas maloprije nazvao.” Igla samo neč ujno izgovori svoje ime dok se kratko rukuje s njom, a onda joj odmah okrene leđa i pravi se da neš to traž i po fasciklima. Izgleda vrlo mrko i odbojno, ali Joona zna da mu je sve ovo ustvari samo jako mučno. „Pokuš ala sam nazvati moje cure, ali nisam ih mogla dobiti”, prošapće Claudia. „Trebale bi...” „Da uđemo?” prekine je Igla kao da nije čuo njezine riječi. U tiš ini prođu kroz taj poznati hodnik. Jooni Linni se č ini da svakim korakom ima sve manje zraka. Claudiji Fernandez se ne ž uri vidjeti š to joj imaju pokazati. Hoda polagano, nekoliko metara iza Igle č ija izdužena, oštra pojava žuri ispred njih. Joona Linna se okrene i pokuša joj se nasmiješ iti. Ali bolje je da ne vidi njezin pogled. Paniku, molbu, molitve, pokušaj pregovaranja s Bogom. Imaju osjeć aj kao da je vuku do prostorije gdje drž e tijela u hladnjacima. Igla neš to ljutito promrmlja, a onda se nagne, otključ a ladicu od nehrđajućeg čelika i izvuče ladicu. Tu je mlada ž ena, tijelo joj je prekriveno bijelom tkaninom. Oč i su joj tupe, poluotvorene, obrazi upali. Kosa stvara crni vijenac oko njezina lijepog lica. Uz bok se vidi mala bijela ruka.


Claudia Fernandez ubrzano diš e. Ispruž i ruku, dodirne kć erinu ruku, zajeca. Dubok je to jecaj kao da joj se u tom trenutku neš to slomilo u duši. Claudia se poč ne tresti cijelim tijelom, padne na koljena, ljubi kćerinu beživotnu ruku. „Ne, ne”, plače. „Bože, oh Bože, ne Viola. Ne Viola...” Joona stoji nekoliko koraka iza Claudije, vidi kako joj se leđa grč e od plača, čuje glas, očajničke jecaje koji odjeknu pa zamru. Ona obriše suze s lica i ustane još uvijek jecajući. „Mož ete li potvrditi da je to ona?” pita Igla kratko. „Je li ovo Viola Fernandez?” Glas mu nestane i brzo se ljutito nakašlje. Claudia odmahne glavom i oprezno dodirne vrš cima prstiju kćerino lice. „Viola, Violita...” Povuče drhtavu ruku kad Joona polagano kaže: „Moja iskrena sućut.” Claudia samo š to se ne sruš i, ali se uhvati za zid, okrene lice u stranu i prošapće sebi u bradu: „U subotu smo trebale ići u cirkus, htjela sam iznenaditi Violu...” Gledaju mrtvu ženu, njezine blijede usnice, žile na vratu. „Zaboravila sam kako se zovete”, kaž e Claudia tuž no i pogleda Joonu. „]oona Linna”, kaže on. „Joona Linna”, ponovi ž ena hrapavim glasom. „Da vam kaž em kakva je Viola bila. Ona je bila moja mala djevojč ica, moja mlađa kć er, moja vesela mala...” Claudia pogleda Violino bijelo lice i posrne. Igla privuč e stolac, ali ona samo kratko odmahne glavom. „Oprostite”, kaž e. „To je zbog... moja prva kć er, Penelope, ona je dož ivjela svakakve grozne stvari u El Salvadoru. Kad se sjetim š to su mi radili u zatvoru, kako se Penelope bojala, kako je plakala i dozivala me... satima, ali ja joj nisam mogla odgovoriti, nisam je mogla zaštititi...” Claudia pogleda Joonu u oč i, napravi korak naprijed i on je oprezno zagrli. Ona se teš ko osloni na njega, pokuš ava udahnuti, onda se odmakne, pokuš ava ne gledati svoju mrtvu kć er, rukom potraž i


naslon stolca i sjedne. „Moj ponos... bio je to š to se Viola rodila ovdje u Svedskoj. Imala je lijepu sobu s ruž ič astom lampom, igrač ke i lutke, iš la je u š kolu, gledala Pipi Dugu Carapu... Ne znam mož ete li to shvatiti, ali bila sam tako ponosna š to se ona nikada neć e morati smrzavati ili biti uplaš ena. Ne kao mi... ne kao Penelope i ja koje se budimo po noć i jer očekujemo da će nas netko doći mučiti.” Utihne, pa prošapće: „Viola je bila vesela i...” Claudia se nasloni i prekrije lice dlanovima i polagano plače Joona joj nježno stavi ruku na leđa. „Idem sada”, kaže ona usred plača. „Ne morate se žuriti.” Ona se smiri, ali onda joj se lice ponovno izobliči od plača. „Jeste li vi razgovarali s Penelope?” pita. „Nismo je uspjeli dobiti”, odgovori Joona tiho. „Recite joj da hoću da me nazove...” Prekine se usred reč enice, lice joj ponovno problijedi i podigne pogled. „Mislila sam da mi se ne ž eli javiti kad sam je nazvala jer sam... jer sam... rekla sam neš to grozno, ali nisam tako mislila, nisam tako mislila...” „Poč eli smo potragu helikopterom za Penelope i Bjö rnom Almskogom, ali...” „Molim vas, recite mi da je ž iva”, proš apć e ona Jooni. „Recite mi to, Joona Linna.” Joona je stisnuo vilice dok gladi Claudiju po leđima i kaže: „Učinit ću sve što mogu kako bismo...” „Živa je, recite”, prekine ga Claudia. „Mora biti živa.” „Pronaći ću je”, kaže Joona. „Znam da ću je pronaći.” „Recite da je Penelope živa.” Joona oklijeva, a onda pogleda Claudijine tamne oč i, kroz srce mu prozuji nekoliko misli koje se brzo povezuju u privremene kombinacije, i odjednom čuje samog sebe kako kaže: „Živa je.” „Da”, prošapće Claudia. Joona spusti pogled, viš e ne mož e uhvatiti one misli koje su mu


malo prije proletjele glavom i koje su ga navele da promijeni miš ljenje i kaže Claudiji kako je njezina starija kćer živa.


16. Greška

JOONA ISPRATI CLAUDIJU FERNANDEZ do taksija koji ju je č ekao, pomogne joj da ude i ostane tamo stajati dok auto nije nestao s vidika, a onda poč ne kopati po dž epovima traž eć i mobitel. Kad je shvatio da mora da ga je negdje zaboravio, brzo se vrati na Odjel za sudsku medicinu, ude u Iglin ured, uzme telefon s punjač a, sjedne za pisać i stol, nazove Erixona i čeka da se javi. „Pusti ljude da spavaju”, javi se Erixon. „Danas je nedjelja, znaš.” „Priznaj da si na brodu.” „Na brodu sam”, prizna Erixon. „Znači nema eksploziva”, kaže Joona. „Ne, ali bio si u pravu. Moglo je eksplodirati svaki čas.” „Kako to misliš?” „Na jednom je mjestu jako uniš tena izolacija na kablovima, izgleda kao oš teć enje koje je nastalo nakon prič epljenja... metal nije u kontaktu jer inač e bi otiš lo osiguranje, ali se vidi... i kad upališ motor ubrzo bi došlo do prejake indukcije struje... i električnog luka.” „A što bi se onda dogodilo?” „Ti električ ni lukovi imaju temperaturu viš u od 3000 stupnjeva i to bi lijepo zapalilo stari jastuk koji je tu netko ugurao”, nastavi Erixon. „A onda bi vatra otišla sve do cijevi od crpke za gorivo i...” „To bi brzo išlo?” „Pa... električ nom luku treba recimo deset minuta, mož da viš e... a onda bi sve iš lo prilič no brzo - vatra, pa još vatre, eksplozija - brod gotovo odmah ispuni voda i potone na dno.” „Znač i, da je brod imao upaljen motor, vrlo bi brzo doš lo do požara i eksplozije?” „Da, ali to ne mora značiti da je podmetnuto”, kaže Erixon. „Znač i, kablovi mogu biti sluč ajno oš teć eni? I jastuk se tamo slučajno našao?” „Bez sumnje”, odgovori on. „Ali ti ne vjeruješ u to?” pita Joona. „Ne vjerujem.”


Joona razmiš lja o brodu kojega su pronaš li kako ga struje nose po Jungfrujärdenu, nakašlje se, a onda zamišljeno kaže: „Ako je to ubojica učinio...” „Onda to nije običan ubojica”, nadopuni ga Erixon. Joona ponovi tu reč enicu u sebi, nemaju posla s obič nim ubojicom. Obič ni ubojice djeluju u afektu, č ak i ako se radi o planiranom ubojstvu. Uvijek su u igri veliki osjeć aji i ubojstvo uvijek ima neke znakove histerije. Plan se obič no poč ne smiš ljati nakon toga, pokuš aj da se sakriju tragovi i konstruira alibi. Ali u ovom je sluč aju poč initelj izgleda od samog početka slijedio razrađenu strategiju. Ali nešto je ipak pošlo krivo. Joona neko vrijeme zuri u prazno, a onda napiš e Viola Fernandez na prvi list Iglinog bloka za bilješ ke. Zaokruž i njezino ime, a onda ispod napiš e Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog. One su sestre. Penelope i Bjö rn su u vezi. Bjö rn je vlasnik broda. Viola je pitala mož e li poći s njima i u zadnji se čas ukrcala na brod. Do pronalaska motiva za ubojstvo dugač ak je put. Joona zna da je malo prije pomislio kako je Penelope Fernandez živa. Nije to bila nada ili pokuš aj da utješ i njezinu majku. Bila je to slutnja, ali niš ta viš e od toga. Misao mu je proletjela glavom i on ju je uhvatio, ali mu je odmah ponovno pobjegla. Ako bi pratio metodu koju koristi drž avna Krim-policija, onda bi sumnja odmah pala na Violina deč ka, a mož da č ak i na Penelope i Bjö rna zato š to su se nalazili na brodu. Bilo bi tu i alkohola i droge. Mož da je doš lo do svađe, nekog gadnog ljubomornog ispada. Leif G.W. Persson 1 bi ubrzo na televiziji objaš njavao kako je poč initelj netko blizak Violi, vjerojatno sadašnji ili bivši dečko. Joona razmiš lja o namjeri da spremnik s gorivom eksplodira i pokuš ava shvatiti logiku tog plana. Viola je utopljena u koritu na palubi, ubojica ju je odnio dolje i ostavio na krevetu. Joona zna da istovremeno misli o previš e stvari. Mora se pokuš ati obuzdati i strukturirati ono š to zna i odvojiti pitanja na koja tek treba odgovoriti. Ponovno zaokruži Violino ime i počne ispočetka. Ono š to zna je da je Viola Fernandez utopljena u koritu i stavljena na krevet u kabini i da Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog još nisu pronađeni.


Ali to nije sve, kaže sam sebi i okrene list. Detalji. Napiše „mirno more” na papiru. Nije bilo vjetra kad je brod pronađen pokraj Storskära. Brod je imao oš teć enja na pramcu koja su posljedica prilič no jakog sudara. Tehničari su vjerojatno pregledali tragove i napravili odljev da vide čemu oštećenja odgovaraju. Joona svom snagom baci Iglin blok u zid i zatvori oči. „Perkele”, šapatom opsuje na finskom. Neš to mu je upravo ponovno izmaklo, skoro da je neš to shvatio, skoro da je neš to važ no primijetio. Sumnjao je na neš to, skoro da mu je postalo jasno, ali onda mu je ponovno pobjeglo. Viola, pomisli Joona. Umrla si na palubi broda. Zaš to su te premjestili? Tko te premjestio? Ubojica ili netko drugi? Ako ju je netko pronaš ao bež ivotnu na palubi, onda bi je mož da pokuš ao ož ivjeti, nazvao hitnu, tako neš to. A ako je shvatio da je mrtva, da je prekasno, da viš e neć e ož ivjeti, mož da je nije htio pustiti da tamo lež i, htio ju je odnijeti unutra, prekriti je dekom. Ali mrtav čovjek je težak i nezgrapan za prenošenje čak i ako ga dvoje ljudi nosi. Ipak, nije bio preveliki problem prebaciti je u salon. Radi se samo o pet metara, kroz široka staklena vrata i stepenicama dolje. To se dâ obaviti i bez nekog posebnog napora. Ali onda je ne odvuč eš niz strme stepenice, kroz uski prolaz i posjedneš na krevet u velikom salonu. To uč iniš samo ako ti je namjera da ona bude pronađena utopljena u svojoj sobi u potopljenom brodu. „Tako je”, promrmlja sebi u bradu i ustane. Pogleda kroz prozor, ugleda gotovo sasvim plavog tvrdokrilca kako puzi po bijelom limu, podigne pogled i spazi ž enu na biciklu kako nestaje među drvećem i odjednom mu sine što mu je falilo. Joona ponovno sjedne i zabubnja prstima po stolu. Ali nije Penelope pronađena mrtva na brodu, nego njezina sestra Viola. A Viola nije pronađena u svom krevetu, u svojoj sobi na brodu, nego u prednjoj kabini, na Penelopinom krevetu. Ubojica je napravio istu greš ku kao i ja, pomisli Joona i ž marci mu prođu leđima. Mislio je da je ubio Penelope Fernandez.


Zato ju je stavio na krevet u velikoj kabini. To je jedino objašnjenje. A to znač i da Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog nisu krivi za Violinu smrt jer je oni ne bi stavili na krivi krevet. Joona se trgne kad se zalupe vrata ureda. Igla ih je gurnuo leđima. Ulazi unutra unatrag noseć i veliku, izduž enu kartonsku kutiju u rukama. Na prednjoj strani kutije je crtež plamena i tekst „Guitar Hero” „Frippe i ja ćemo...” „Tiho”, prekine ga Joona. „Što se dogodilo?” pita Igla „Ništa, samo razmišljam”, kaže brzo. Joona ustane i napusti ured bez riječ i. Prođe kroz foaje ni ne č uvš i š to mu je rekla ž ena blistavih oč iju na recepciji. Nastavi dalje van na jako sunce i zastane na travnjaku uz parkiralište. Cetvrta osoba, netko tko ne pozna te dvije ž ene, ubio je Violu, razmiš lja Joona. Ubio je Violu, ali je mislio da je ubio Penelope. Sto znač i da je Penelope u trenutku Violine smrti još bila ž iva, jer se ubojica inače ne bi zabunio. Mož da je još uvijek ž iva, pomisli Joona. Moguć e je da lež i mrtva negdje u arhipelagu, na nekom otoč ić u ili na dnu mora. Ali mož emo se nadati da je još uvijek ž iva, vrlo je moguć e da je ž iva, a ako je ž iva, onda ćemo je uskoro pronaći. Joona krene prema autu dugač kim koracima ni ne znajuć i kuda ide. Na krovu auta lež i njegov mobitel. Shvati da mora da ga je tamo stavio dok je zaključ avao auto. Uzme mobitel koji je sada jako vruć i nazove Anju Larsson. Ne javlja se. Otvori vrata, sjedne, stavi sigurnosni pojas, ali onda ostane tako sjediti pokuš avajuć i pronać i greške u svom promišljanju. Zrak je zaguš ljiv, ali konač no mu intenzivni miris jorgovana uz parkirališ te iz nosa ispere kiselkasti smrad leš eva na patologiji. Mobitel mu zazvoni u ruci, pogleda na display i javi se. „Upravo sam razgovarala s tvojim liječnikom”, kaže Anja. „Zašto si razgovarala s njim?” iznenadi se Joona. „Janush mi je rekao da nikako ne dolaziš ”, nastavi ona s optužbama. „Pa nisam imao vremena.”


„Ali uzimaš lijekove?” „Lijekovi su bljak”, našali se Joona. „Ozbiljno... nazvao je jer se brine za tebe”, kaže ona. „Razgovarat ću s njim.” „Kad riješiš ovaj slučaj, je l'?” „Imaš li papir i olovku?” pita Joona. „Ne brini ti za mene.” „Žena koja je pronađena na brodu ne zove se Penelope Fernandez” „Nego Viola, znam”, kaže ona. „Petter me obavijestio.” „Dobro.” „Bio si u krivu, Joona.” „Da, znam...” „Reci”, nasmije se ona. „Uvijek sam u krivu”, kaže on tiho. Nakratko nastupi tišina. „Zar se ne možemo ni šaliti o tome?” pita ona oprezno. „Jesi li saznala nešto o brodu i Violi Fernandez?” „Viola i Penelope su sestre”, isprič a ona. „Penelope i Bjö rn Almskog su u vezi, ili kako se to već kaže, već četiri godine.” „Da, tako nešto sam i ja mislio.” „Aha. Da onda nastavim ili nije potrebno?” Joona ne odgovori, samo nagne glavu na naslon i vidi da je staklo prekriveno prahom s nekog drveta. „Viola nije ni trebala poć i s njima na brod”, nastavi Anja. „Ujutro se posvađala sa svojim deč kom Sergejom Jaruš enkom i nazvala mamu u suzama. Mama je bila ta koja je predlož ila da pita Penelope mož e li otići s njima na izlet brodom.” „Što znaš o Penelope?“ „Pa, prioritet mi je bila žrtva Viola Fernandez zato što...” „Ali ubojica je mislio da je ubio Penelope” „Čekaj Joona, što si rekao?” „Pogriješ io je, mislio je zataš kati ubojstvo tako da izgleda kao utapanje, ali stavio je Violu na sestrin krevet.” „Zato što je mislio da je Viola Penelope” „Moram znati sve o Penelope Fernandez i njezinom...” „Ona je jedna od mojih najveć ih idola”, prekine ga Anja. „Aktivistica koja se bori za slobodu, stanuje u ulici Sankt Paulsgatan


3.” „Raspisat ć emo tjeralicu za njom i Bjö rnom Almskogom preko intraneta”, kaž e Joona. „Služ ba za spaš avanje na moru pretraž uje područje oko Dalaröa s dva helikoptera, ali trebali bismo organizirati i potragu na otocima zajedno s Pomorskom policijom.” „Mogu provjeriti što se događa”, kaže ona. „Netko mora razgovarati i s Violinim deč kom i Billom Perssonom, ribarom koji ju je pronaš ao na brodu. Moramo pregledati brod i zatražiti Državni centar za kriminalistička vještačenja u Linköpingu da požure s obradom.” „Da nazovem Linköping?” „Razgovarat ć u s Erixonom, on ih pozna, ionako ć u se nać i s njim da pregledamo Penelopin stan.” „To sve zvuči kao da ti si ti voditelj preliminarne istrage. Jesi li?”


17. Vrlo opasan čovjek

LJETNO JE NEBO BISTRO, ali zrak postaje sve viš e sparan kao da ć e biti oluje. Joona Linna i Erixon parkiraju ispred stare trgovine opremom za ribolov u č ijem su izlogu uvijek izlož ene slike onih koji su uhvatili najveće losose u stockholmskim vodama. Mobitel zazvoni i Joona vidi da ga zove Claudia Fernandez, ode do zida, stane u usku sjenu uz fasadu i javi se. „Rekli ste da vas mogu nazvati”, kaže ona slabašnim glasom. „Naravno.” „Znam da tako vjerojatno svima kažete, ali mislila sam... moja kćer, Penelope. Mislim... moram znati jeste li nešto pronašli, čak i ako je...” Claudijina glasa nestane. „Halo? Claudia?” „Da, oprostite”, prošapće ona. „Ja sam inspektor... pokuš avam saznati je li doš lo do zloč ina. Služba spašavanja je ta koja traži Penelope”, objasni joj Joona. „Kad će je pronaći?” „Obič no helikopterima poč nu potragu po određenom područ ju, a onda organiziraju i potragu na kopnu, ali to obič no malo duž e potraje... zato počnu helikopterima.” Joona čuje kako Claudia pokušava sakriti da plače. „Ne znam š to da radim... moram... moram znati mogu li ja neš to učiniti, da nastavim zvati njezine prijatelje...” „Najbolje je da ostanete kod kuće”, kaže joj Joona. „Jer Penelope će možda pokušati stupiti u kontakt s vama i onda...” „Neće me ona nazvati”, prekine ga Claudia. „Mislim da...” ”Ja sam uvijek bila previš e stroga prema Penny, ljutila sam se na nju, ne znam zaš to... nisam je htjela izgubiti, ne mogu izgubiti Penelope, ne...” Claudia plač e u sluš alicu, pokuš a se sabrati, brzo se isprič a i prekine vezu.


Preko puta trgovine opremom za ribolov nalazi se kuć a na adresi Sankt Paulsgatan 3, u kojoj stanuje Penelope Fernandez. Joona krene prema Erixonu koji ga č eka ispred izloga prepunog japanskih slova i mange. Na policama je nagurano na stotine Hello Kitty mač aka s velikim, nevinim licima. Cijela trgovina je u zapanjujuć em kontrastu s prljavosmeđom bojom fasade. „Malo tijelo i velika glava”, kaž e Erixon i pokaž e na jednu Hello Kitty kad Joona dođe do njega. „Slatko”, promrmlja joona. „Vidiš , a ja sam to zamijenio, ja se furam na veliko tijelo i malu glavu”, našali se Erixon. Joona mu se nasmiješ i i otvori š iroka ulazna vrata zgrade. Krenu gore stepenicama gledajuć i ploč ice na vratima, prekidač e za svjetlo koji sjaje i zatvorene odvode za bacanje smeć a. Na stubiš tu miriš i po suncu, praš ini i sredstvu za pranje. Erixon se uhvati za sjajni rukohvat tako da je zaš kripio u vijcima kojima je prič vrš ćen dok se sav zadihan penje za Joonom. Kad su stigli na treć i kat pogledaju jedan drugoga. Erixonovo lice podrhtava od napora, kimne i obriš e znoj sa č ela i uz ispriku prošapće: „Žao mi je.” „Sparno je danas”, kaže Joona. Uz zvono je nekoliko naljepnica, jedna sa simbolom protiv atomske energije, fair-trade logo i znak mira. Joona baci pogled na Erixona, a onda mu se oči suze kada prisloni uho na vrata i osluškuje. „Što je?” prošapće Erixon. Joona pozvoni na vrata još uvijek osluš kujuć i. Prič eka neko vrijeme, a onda izvadi malu futrolu iz unutarnjeg džepa sakoa. „Možda nije ništa”, kaže i oprezno provali jednostavnu bravu. Joona otvori vrata i kao da se predomislio, brzo ih ponovno zatvori. Mahne Erixonu da ostane tamo gdje je, iako ustvari ne zna zaš to. Vani se č uje melodija kamiona koji prodaje sladoled. Erixon izgleda zabrinuto i prijeđe rukom preko brade. Jooni prođu ž marci po rukama, ali onda mirno otvori vrata i uđe unutra. Dnevne novine, reklame i pismo ljevič arske stranke lež i na otirač u. Zrak se ne mič e, zaguš ljivo je. Zastori od barš una prekrivaju ormar. U cijevima š uš ka, a onda neš to brzo zakuca u zidovima. Joona ne zna zaš to mu ruka automatski krene prema piš tolju. Dodirne ga


vrš cima prstiju pod sakoom, ali ga ipak ne vadi. Pogledom prijeđe od tamnocrvenih zastora do kuhinjskih vrata. Priguš eno diš e i pokuš a nešto vidjeti kroz mutno staklo na vratima prema dnevnoj sobi. Joona napravi korak prema naprijed, iako bi ustvari najradije napustio stan, neš to mu govori da bi trebao traž iti pojač anje. Iza mutnog stakla prođe tamna sjena. Mobil se ljulja na vjetru, ali bez ikakva zvuka. Joona vidi kako č estice praš ine u zraku mijenjaju smjer, kako slijede novi zapuh zraka. Nije sam u Penelopinu stanu. Jooni srce brž e zakuca. Netko hoda kroz sobe. Osjeć a to, okrene glavu prema kuhinjskim vratima, a nakon toga se sve jako brzo odvije. Drveni pod zaš kripi. Zač uje se ritmič ni zvuk, poput tihih kratkih klikova. Vrata kuhinje su poluotvorena. Kroz pukotine kod š arki Joona vidi da se netko unutra kreć e... Priljubi se uza zid kao u tunelu. Netko se brzo kreć e kroz tamu dugač kog hodnika. Vidi samo leđa, rame, ruku. Pojava mu se brzo približ ava i zavrti. Joona stigne samo ugledati nož poput bijelog jezika. Poletio je poput projektila, dijagonalno odozdo. Kut je toliko neoč ekivan da ne stigne preduhitriti oš tricu. Oš tri mu nož prođe kroz odjeć u i udari o piš tolj. Joona zamahne prema toj osobi, ali niš ta ne pogodi. Cuje kako nož ponovno prolijeć e zrakom i baci se unatrag. Ovoga puta oš trica je stigla ravno odozgo. Joona udari glavom o vrata kupaonice. Vidi odrezan dugač ki komad drveta na vratnicama gdje se zabio nož . Joona posrne unatrag, okrene se i udari nogom u niskom pokretu i neš to pogodi, mož da napadač ev zglob. Otkotrlja se dalje, vadeć i piš tolj. Ulazna su vrata otvorena i niz stepenice odjekuju brzi koraci. Joona se osovi na noge, krene za njim, ali zastane kad zač uje brundanje iza sebe. Odmah shvati o č emu se radi i utrč i u kuhinju. Mikrovalna peć nica je uključ ena. Krcka i unutra se vide crne iskre. Plin je otvoren do kraja na sva č etiri mjesta na š tednjaku i ispunjava kuhinju. S osjeć ajem da vrijeme neobič no sporo prolazi, Joona se baci na mikrovalnu. Sat brzo otkucava. Iskrenje je sve glasnije. U peć nici na staklenom stalku okreć e se boca spreja protiv insekata. Joona istrgne kabel iz struje i nastupi tiš ina. Jedino š to se č uje je monotono š iš tanje otvorenog plina na š tednjaku. Joona ugasi plin. Od kemijskog smrada mu se preokrene ž eludac. Otvori kuhinjski prozor, a onda promotri sprej u mikrovalnoj. Jako se napuhnuo i još uvijek bi mogao eksplodirati i na najmanji


dodir. Joona izađe iz kuhinje i brzo prođe kroz stan. Sobe su prazne, nedirnute. Zrak je još uvijek pun plina. Na stubiš tu ispred vrata lež i Erixon s cigaretom u ustima. „Ne pali”, poviče Joona. Erixon se nasmiješi i umorno mu odmahne da ne brine. „Cokoladne cigarete”, proš apć e. Erixon slabaš no zakaš lje i Joona odjednom primijeti lokvu krvi ispod njega. „Krvariš.” „Nije niš ta straš no”, kaž e Erixon. „Ne znam kako je to uč inio, ali razrezao mi je Ahilovu tetivu.” Joona nazove hitnu pomoć , a onda sjedne uz njega. Erixon je blijed, obrazi su mu oznojeni. Izgleda kao da mu je mučno. „Napao me u pokretu, k'o.... k'o da me pauk napao, jebote.” Nastupi tiš ina dok Joona razmiš lja o onim munjevitim pokretima iza vrata, kako je oš trica nož a brzo i precizno letjela i kako tako neš to nikada prije nije doživio. „Je li ona unutra?” zadihano pita Erixon. „Nije.” Erixon se nasmiješi s olakšanjem, a onda se uozbilji. „Ali on je svejedno namjeravao dići stan u zrak?” pita. „Vjerojatno je htio ukloniti tragove ili neš to š to ga povezuje sa stanom”, kaže Joona. Erixon pokuš a skinuti papir sa cigarete, ali mu ispadne, i na trenutak zažmiri. Obrazi su mu postali sivobijeli. „Dakle, ni ti mu nisi vidio lice”, kaže Joona. „Ne”, odgovori Erixon tiho. „Ali nešto smo morali vidjeli, čovjek uvijek nešto vidi...”


18. Požar

OSOBLJE HITNE POMOCI ponovno kaž e Erixonu da ga sigurno neć e ispustiti. „Mogu ja hodati”, kaže Erixon i zatvori oči. Brada mu zadrhti na svaki njihov korak. Joona se vrati u stan Penelope Fernandez. Otvori sve prozore da plin izađe van i sjedne u udobnu sofu boje marelice. Da je stan eksplodirao to bi najvjerojatnije bilo otpisano kao nesreća zbog istjecanja plina. Joona razmiš lja o tome kako niti jedan fragment memorije ne nestane, kako niš ta š to č ovjek vidi ne bude izgubljeno, samo treba pustiti sjeć anje da zagrebe duboko, kao da vadi olupinu iz morskih dubina. Ali što sam to vidio? Ništa nije vidio, samo brze pokrete i bijelu oštricu noža. Upravo sam to vidio, shvati Joona. Ništa. Upravo č injenica da nije niš ta vidio potvrđuje njegov osjeć aj kako nije riječ o običnom ubojici. Imaju posla s profesionalcem, unajmljenim tipom koji rješ ava probleme, „grobom”. I ranije je to pomislio, ali sad kad ga je sreo, sad je siguran. Siguran je da je osoba na koju je naletio u predsoblju ista ona osoba koja je ubila Violu. Namjera mu je bila ubiti Penelope i potopiti brod tako da sve izgleda kao nesreć a. I ovdje bi uč inio istu stvar da ga nisu iznenadili. Zeli ostati nevidljiv, obaviti š to treba, ali sakriti š to je učinio pred policijom. Joona se polako osvrne oko sebe i pokuša sabrati misli i dojmove. Iz stana iznad č uju se zvukovi kao da se neka djeca klikeraju po podu. Da nije bilo Joone da izvuče kabel iz struje, sada bi svi gorjeli. Pomisli kako nikada prije nije bio izlož en takvom ciljanom i opasnom napadu. Uvjeren je da osoba koja se nalazila u stanu aktivistice Penelope Fernandez nije nikakav ekstremist iz krugova desnice. Te grupe jesu krive za mnoge promiš ljene zloč inač ke akcije,


ali ova je osoba profesionalac, plać eni ubojica na puno viš oj razini od švedskih ekstremnih desničara. Što si radio ovdje, pita se Joona. Kakve veze ima takva osoba s Penelope Fernandez, u što je umiješana, što se tu ustvari događa? Razmiš lja o muš karč evim nepredvidivim pokretima, tehnici baratanja nož em kojom bi se lako othrvao bilo kakvim obranama, uključujući istreniranim udarcima i blokadama policajaca i vojnika. Osjeti drhtavicu kad pomisli kako mu je već taj prvi zamah nož em mogao probuš iti jetru da nije imao piš tolj u futroli pod desnom rukom, a kako bi ga drugi zamah pogodio u č elo da se nije bacio unatrag. Joona ustane iz sofe i ode do spavać e sobe. Promotri uredno pospremljen krevet, križ iznad uzglavlja. Ubojica je mislio da je ubio Penelope, a namjera mu je bila da sve izgleda kao nesreća... Ali brod nije potonuo. Dakle, ubojicu je netko prekinuo u poslu ili je napustio mjesto zloč ina s namjerom da se vrati kasnije i obavi posao do kraja. Ali namjera mu sigurno nije bila da Pomorska policija pronađe brod koji nose struje s utopljenom mrtvom djevojkom u kabini. Neš to je poš lo krivo ili je morao naglo promijeniti planove, mož da je dobio nove zapovijedi, ali jedan i pol dan nakon ubojstva Viole nalazio se u Penelopinu stanu. Mora da si imao dobre razloge da posjetiš njezin stan. Što je bio motiv za izlaganje tolikom riziku? Postoji li nešto u Penelopinu stanu što povezuje tebe ili tvog poslodavca s Penelope? Nešto si učinio, uklonio otiske prstiju, obrisao hard disk, obrisao poruku na telefonskoj sekretarici ili uzeo nešto, razmišlja Joona. To ti je barem bila namjera, ali možda sam te ja omeo. Možda si htio ukloniti tragove podmetanjem požara? To je jedna mogućnost. Joona pomisli kako bi sada trebao Erixona. On ne mož e obaviti istragu mjesta zloč ina nego to mora uč initi kriminalistič ki tehnič ar, on nema pravu opremu, mogao bi uniš titi tragove ako sam krene u potragu po stanu, mogao bi kontaminirati DNK i obrisati nevidljive znakove. Joona ode do prozora i pogleda van na ulicu i prazne stolove


ispred kafića. Shvati da mora otić i u policiju i razgovarati sa svojim š efom Carlosom Eliassonom, mora ga zatraž iti da ga postavi za voditelja preliminarne istrage, to je jedini nač in da dobije novog kriminalistič kog tehnič ara i jedini nač in da dobije pomoć dok je Erixon na bolovanju. Jooni zazvoni mobitel upravo kad je odluč io da to poš teno obavi, da razgovara s Carlosom i Jensom Svanehjä lmom i sastavi mali istražiteljski tim. „Bok Anja”, javi se. „Htjela bih s tobom u saunu.” „U saunu?” „Da, ne bi li nas dvoje mogli otić i u saunu? Mogao bi mi pokazati kako se to radi u pravoj finskoj sauni.” „Anja”, kaž e on oprezno. „Ja praktič ki cijeli ž ivot ž ivim ovdje u Stockholmu.” Joona ode do predsoblja i produži dalje prema ulaznim vratima. „Pa ti si š vedski Finac, znam”, nastavi Anja. „Ima li ič ega dosadnijeg? Zaš to nisi iz El Salvadora? Jesi li proč itao raspravne č lanke Penelope Fernandez? Trebao si je vidjeti, neki dan se na televiziji obrušila na cijeli švedski izvoz oružja.” Joona sluš a Anju kako diš e u sluš alicu dok napuš ta stan Penelope Fernandez. Vidi krvave tragove koje je osoblje hitne pomoć i ostavilo za sobom na odmoriš tu na stubiš tu i najež i se po tjemenu, kad se sjeti kako mu je kolega sjedio tu s razrezanom nogom i kako mu je lice postajalo sve bljeđe i bljeđe. Joona razmiš lja o tome kako je ubojica mislio da je ubio Penelope Fernandez. Taj dio njegova zadatka je obavljen. Drugi je dio bio da, iz nekog razloga, provali u Penelopin stan. Ako je još uvijek ž iva, onda je š to hitnije moraju pronać i jer ubojica ć e vrlo brzo uvidjeti svoju grešku i krenuti u lov. „Björn i Penelope ne stanuju zajedno”, kaže Anja. „Shvatio sam to”, odgovori on. „Ljudi se svejedno mogu voljeti - kao ti i ja.” „Da.” Joona izađe van na jako sunce, sada je sparina još gora. „Možeš li mi dati Björnovu adresu?”


Cuje se kuckanje dok Anjini prsti brzo prelaze preko tipkovnice kompjutora. „Almskog, Pontonjärgatan 47, drugi kat...” „Idem tamo prije nego...” „Cekaj”, kaž e Anja naglo. „Ne mož eš ... sluš aj ovo, sad sam ponovno provjerila adresu... U petak je u kući izbio požar.” „A Björnov stan?” „Cijeli kat je uništen”, odgovori ona.


19. Valoviti krajolik pepela

INSPEKTOR JOONA LINNA se penje stepenicama, a onda zastane i ostane nepomič no stajati, potom zaviri u crnu prostoriju. Pod, zidovi i strop su pougljenili. Osjeć a se oš tar smrad. Od unutarnjih nenosivih zidova nije ostalo gotovo niš ta. Crni stalaktiti vise sa stropa. Pougljeni ostaci vijaka strš e iz valovitog krajolika pepela. Na nekim se mjestima vidi ravno kroz pod u prostorije ispod. Viš e nije moguć e razaznati koji je dio kata bio stan Björna Almskoga. Siva cerada razapeta je preko otvora gdje su nekad bili prozori koji su gledali na ljetni dan i zelenu fasadu s druge strane ulice. U pož aru u ulici Pontonjä rgatan 47. nitko nije ozlijeđen samo zato što je većina ljudi bila na poslu kad je požar izbio. U jedanaest sati i pet minuta stigla je prva obavijest vatrogascima i iako se vatrogasna postaja na Kungsholmenu nalazi vrlo blizu kuć e, vatra se tako brzo širila da su četiri stana već bila potpuno uništena. Joona razmiš lja o razgovoru koji je vodio s voditeljem istrage pož ara Hassanom Sü kü rom. Po njihovom stupnju vrednovanja pož ar je dobio dvojku, a voditelj je rekao kako rezultati ukazuju na to da je pož ar izbio u stanu Bjö rnove osamdesetogodiš nje susjede Lisbet Wiré n. Ona je bila otiš la do obliž nje trgovine kako bi zamijenila mali dobitak na lutriji za dvije nove sreć ke i nije se mogla sjetiti je li isključ ila glač alo. Pož ar se jako brzo proš irio i sve je ukazivalo na to da je započ eo u njezinoj dnevnoj sobi kod ostataka glač ala i stalka za glačanje. Joona prelazi pogledom preko tih pocrnjelih stanova. Od namješ taja su preostali samo pojedini, iskrivljeni metalni dijelovi, ostaci hladnjaka, okvir kreveta, čađava kada. Joona se spusti dolje. Zidovi i strop stubiš ta također su oš teć eni od vatre. Zastane kod policijske trake, okrene se i ponovno pogleda gore prema crnini. Kad se sagne da se provuč e ispod trake, vidi da je istraž iteljima ispalo nekoliko vreć ica koje se koriste za č uvanje tekuć ina. Joona ode dalje do ulaznih vrata od zelenog mramora, izađe na ulicu, krene


prema zgradi policije, izvadi mobitel i ponovno nazove Hassana Süküra. Hassan se brzo javi, a onda stiša radio. „Jeste li pronašli tragove nekih zapaljivih tekućina?” pita Joona. „Ispalo vam je nekoliko vreć ica na stubiš tu, pa mi je palo na pamet...” „Ma, ovako, ako netko neš to zalije zapaljivom tekuć inom onda ta stvar naravno prva izgori...” „Znam, ali...” „Ali ja... obič no ipak nađem tragove”, nastavi on. „Jer č esto tekuć ina zna iscuriti u pukotine u podu, završ iti u temeljima, u staklenoj vuni ili ispod temelja ako su ostali cijeli.” „Ali ovdje nije bilo tako?” pita Joona dok hoda niz strminu ulice Hantverkargatan. „Ništa”, odgovori Hassan. „Ali ako č ovjek zna gdje se tragovi tekuć ine mogu skupiti, onda je to moguće izbjeći.” „Jasno... ja nikada ne bih napravio takvu greš ku da sam piroman”, odgovori Hassan veselo. „Ali uvjereni ste da je u ovom slučaju glačalo prouzročilo požar? „Da, nesretni slučaj.” „Znači, istraga je zaključena?” pita Joona.


20. Kuća

PENELOPE OSJECA kako je ponovno obuzima strah. Kao da je samo duboko udahnuo da bi mogao nastaviti vriš tati u njoj. Obriš e suze s obraza i pokuš a ustati. Hladni joj znoj teč e niz tijelo, između dojki i ispod pazuha. Cijelo tijelo je boli i drhti od napora. Dlanovi su joj prljavi i krvavi. „Ne možemo ostati ovdje”, prošapće i povuče Björna za sobom. U š umi je mrač no, ali noć se već pretvara u jutro. Ponovno brzo krenu prema obali, ali dalje od kuće i zabave. Što dalje od progonitelja. Ipak, znaju da moraju pronaći pomoć, moraju doći do telefona. Suma se polagano otvara prema vodi i oni ponovno potrč e. Među drveć em vide neku kuć u, udaljenu oko pola kilometra, mož da manje. Negdje u daljini tutnji helikopter i polagano nestaje. Bjö rn izgleda smuš eno i ona se uplaš i da neć e imati snage trč ati kad ga vidi kako se hvata za tlo ili drveće za oslonac. Jedna grana zakrcka negdje iza njih, kao da se slomila pod neč ijom težinom. Penelope potrči što brže može. Drveć e se prorijedi i ona ponovno ugleda kuć u, samo stotinjak metara dalje. Svjetlost iz prozora obasjava crveni ford koji je parkiran ispred. Jedan zec se naglo dâ u trk, preko mahovine i paprati. Zadihani, tiho nastave dalje do pošljunčanog puteljka. Osjeć aju probadanje u bedrima od napora, zastanu i osvrnu se oko sebe. Popnu se uz stepenice, otvore ulazna vrata i uđu unutra. „Halo? Trebamo pomoć”, kaže Penelope. U kuć i je toplo nakon sunč ana dana. Bjö rn š epa, njegovi bosi tabani ostavljaju krvave tragove po podu u predsoblju. Penelope brzo prođe kroz prostorije, ali nikoga nema kod kuć e. Vlasnici su sigurno ostali prespavati kod susjeda nakon zabave, pomisli i stane ispred prozora zaklonjena zavjesama i pogleda van. Malo prič eka, ali ne vidi nikakvo kretanje u š umi ili na travnjaku i na


prilazu kuć i. Mož da ih je progonitelj konač no izgubio, mož da ih još uvijek č eka kod druge kuć e. Vrati se u predsoblje, ugleda Bjö rna kako sjedi na podu i pregledava rane na tabanima. „Moraš pronać i par cipela”, kaž e ona. Podigne glavu i odsutno je pogleda, kao da nije razumio što mu je rekla. „Ovo nije gotovo”, kaže ona. „Moraš pronaći nešto za obuti.” Bjö rn poč ne kopati po ormaru u predsoblju, baca van japanke, gumene čizme i stare torbe. Penelope izbjegava prozore, ali se brzo kreć e kroz kuć u traž eć i telefon, pregleda stolić u predsoblju, aktovku na so i, zdjelicu na stolić u i kopa medu ključ evima i pismima od udruge za održ avanje lokalnih cesta na klupi u kuhinji. Nešto se začuje vani, ona zastane i osluškuje. Možda joj se učinilo. Prve ranojutarnje zrake sunca prodiru kroz prozor. Pogrbljena brzo ode do velike spavać e sobe, izvlač i ladice jedne komode i ugleda uokvirenu sliku obitelji kako lež i medu donjim rubljem. Portret snimljen u fotostudiju, muš karac i ž ena i dvije kć eri tinejdž erice. Druge ladice su prazne. Penelope otvori ormar, skine onih nekoliko komada odjeć e koji su visili na vješ alicama, uzme crnu jaknu s kapuljač om koja bi mogla odgovarati nekome od petnaest godina i pletenu vestu. Cuje kako voda teč e u kuhinji i pož uri tamo. Bjö rn se nagnuo nad slavinu i pije vodu. Na nogama ima izlizane tenisice, nekoliko brojeva prevelike. Moramo pronać i nekoga tko nam mož e pomoć i, pomisli ona. Ovo nije normalno, pa svagdje bi trebalo biti ljudi. Penelope priđe Bjö rnu i dâ mu onu pletenu vestu kad zač uju kucanje na vratima. Bjö rn se iznenađen nasmiješ i, navuč e vestu i kaž e da napokon imaju sreć e. Penelope krene prema predsoblju popravljajuć i kosu. Gotovo da je stigla do vrata, kad je primijetila siluetu kroz mutno staklo. Naglo zastane i pogleda sjenu kroz mutni prozorč ić . Odjednom viš e ne mož e ispruž iti ruku i otvoriti vrata. Prepoznaje njegovo držanje, oblik glave i ramena. Nestane joj zraka. Polako se unatrag vrati do kuhinje, osjeć a trzaje u tijelu, najradije


bi potrčala, cijelo tijelo želi potrčati. Zuri u prozorčić, u to nejasno lice, usku bradu. Osjeti kako joj se vrti u glavi, povlač i se unatrag, gazi preko torbi i č izama, ispruž i ruku da se uhvati za zid, prstima prelazi preko tapeta, nakrivi zrcalo na zidu. Bjö rn stane pokraj nje, u ruci ima nož , kuhinjski nož š iroke oš trice. Obrazi su mu blijedi, usta poluotvorena, zuri u prozorčić. Penelope se zabije u stol dok gleda kako se kvaka polako spuš ta. Brzo uđe u kupaonicu, otvori vodu i glasno poviče. „Uđite! Vrata su otvorena!” Bjö rn se trgne, puls mu tutnji u glavi, drž i nož ispred sebe spreman na obranu i napad, kad vidi kako progonitelj polako puš ta kvaku. Obris nestane s prozorč ić a i nekoliko sekundi kasnije mogu č uti korake na š ljunku uz kuć u. Bjö rn pogleda udesno. Penelope izađe iz kupaonice. Pokaž e na prozor u dnevnoj sobi, tiho odu do kuhinje kad ga č uju kako hoda preko drvene terase. Koraci prođu pokraj prozora i stanu kod vrata verande. Penelope pokuš a shvatiti š to progonitelj mož e vidjeti, ima li pod tim kutom dovoljno svjetla da mož e vidjeti razbacane cipele u predsoblju, Bjö rnove krvave tragove po podu. Drveno postolje verande ponovno zaš kripi dok se koraci spuš taju stepenicama prema straž njoj strani kuć e. Bjö rn i Penelope puze po podu, otkotrljaju se ispod prozora i priljube uza zid. Pokuš aju mirno lež ati i tiho disati. Cuju ga kako stiž e do prozora, kako mu ruke prelaze preko prozorske daske i shvate da viri u kuhinju. Penelope vidi odraz prozora u staklu peć nice i mož e pratiti kako ih progonitelj traž i pogledom po sobi. Pomisli da kad bi on sada pogledao prema peć nici, mogao bi je vidjeti. Ubrzo ć e shvatiti da se skrivaju unutra. Lica na prozoru nestane, ponovno se zač uju koraci preko verande koji onda produž e dalje preko š ljunč anog puteljka do prednje strane kuć e. Kad se ulazna vrata otvore, Bjö rn brzo stane uz kuhinjska vrata, tiho odloži nož, okrene ključ u bravi, odgurne vrata i izjuri van. Penelope ga slijedi i izjuri van u vrt u hladno jutro. Trč e preko travnjaka, pokraj komposta i uđu u š umu. Još uvijek je mrak, ali svjetlost zore poč ela se probijati kroz drveć e. Penelope goni strah, tjera je naprijed, ponovno uskovitla paniku u njoj. Izmič e se velikim granama, preskač e nisko grmlje i stijene. Dijagonalno iza sebe č uje Bjö rna, njegovo glasno dahtanje. A iza njega joj se č ini da ih onaj


muš karac prati poput sjenke. Prati ih u stopu i zna da ih namjerava ubiti kad ih uhvati. Sjeti se neč ega š to je jednom negdje proč itala. Jedna je ž ena u Ruandi prež ivjela masakr nad Tutsijima time š to se sakrila u moč varno područ je i svaki dan trč ala, bjež ala je mjesecima dok su trajali pokolji. Nekadaš nji susjedi i prijatelji slijedili su je s mač etama. „Imitirali smo antilope”, objasnila je ž ena u toj knjizi. „Mi koji smo prež ivjeli imitirali smo bijeg antilopa pred grabež ljivicama. Trč ali smo, birali neoč ekivane puteve, podijelili se u grupe i mijenjali smjerove kako bi zbunili protivnika.” Penelope zna da je nač in na koji ona i Bjö rn bjež e potpuno kriv. Bjež e bez plana, bez razmiš ljanja, a to nije prednost za njih nego za njihova progonitelja. Ona i Bjö rn bjež e bez strategije. Zele kuć i, ž ele pronać i pomoć , ž ele nazvati policiju. Progonitelj sve to zna, zna da ć e traž iti ljude koji bi im mogli pomoć i, da ć e krenuti prema kuć ama, da će ići prema kopnu kako bi stigli kući. Jedna otpala grana razdere joj trenirku. Ona zatetura, ali nastavi dalje, samo registrira bol poput užarene omče oko noge. Ne smiju stati, osjeć a okus krvi u ustima, Bjö rn tetura kroz guš tik, promijene smjer kod jednog drveta iščupanog iz korijena, rupa u kojoj je stajalo puna je vode. Dok trči uz Björna odjednom se nečega sjeti, sjeti se događaja kada se isto ovoliko bojala. Poč ne razmiš ljati kako je to bilo kad je bila u Darfuru, sjeti se oč iju ljudi, razliku u pogledu onih koji su traumatizirani, koji viš e nisu imali snage i onih koji su se još uvijek borili i odbijali se predati. Nikada neć e zaboraviti djecu koja su doš la u Kubbum jedne noć i s piš toljem. Nikada neć e zaboraviti strah koji je tada osjećala.


21. Sigurnosno-obavještajna agencija

GLAVNI URED SIGURNOSNO-OBAVJESTAJNE agencije nalazi se na treć em katu velike policijske zgrade s ulazom na ulicu Polhemsgatan. Zviž daljka se č uje s odmoriš ta pritvora koji se nalazi na krovu iste zgrade. Ravnatelj Odjela za poslove sigurnosti zove se Verner Zandé n, visok muš karac š iljata nosa, sitnih, crnih oč iju i vrlo dubokog glasa. Sjedi raš irenih nogu na uredskom stolcu za svojim pisać im stolom i podigne ruku da je smiri. Blijeda svjetlost pada kroz mali prozor koji gleda prema dvoriš tu. Osjeć a se miris praš ine i už arenih ž arulja. U toj neuobič ajeno sumornoj prostoriji stoji mlada ž ena po imenu Saga Bauer. Ona je inspektorica koja je specijalizaciju obavila u grupi za protuterorizam. Saga Bauer ima samo dvadeset i pet godina i zelene, ž ute i crvene komadić e tkanine upletene u svoju dugu, plavu kosu. Izgleda poput š umske vile, kao da je uvijek obasjava zraka sunca na proplanku. Nosi veliki piš tolj u futroli oko ramena ispod raskopč anog gornjeg dijela trenirke s kapuljač om na kojoj piš e Boksač ki klub Narva. „Ja sam vodila cijelu operaciju duž e od godine dana”, moli ga ona. „Pratila sam sve, vikendima i noćima...” „Ali ovo je nešto drugo”, prekine je šef uz osmijeh. „Molim te, molim te... ne možeš me opet odbaciti.” „Odbaciti? Jedan tehnič ar iz Krim-policije je ozbiljno ozlijeđen, jedan inspektor je napadnut, stan je mogao eksplodirati i ...” „Znam, moram odmah otići tamo...” „Već sam poslao Görana Stonea.” „Gö rana Stonea? Ja radim ovdje već tri godine i nikada nijedan sluč aj nisam dovela do kraja, a ovo je moje područ je, ja sam struč njak za to. Göran ništa ne zna o tome...” „Dobro se snašao u pothodnicima.” Saga proguta knedlu, a onda kaže: „I to je bio moj slučaj, ja sam pronašla vezu između...” Verner je prekine, ozbiljan: „Ali onda je postalo opasno i ja još uvijek smatram da sam dobro


postupio.” Obrazi su joj se zarumenili, spustila je pogled, sabrala se i pokuš ala smireno govoriti. „Mogu ja ovo, pa za to sam se specijalizirala...” „Da, ali sada sam drukčije odlučio.” On protrlja nos, uzdahne i stavi noge na kantu za smeć e ispod pisaćeg stola. „Ti znaš da ja nisam rezultat nekog plana za ravnopravnu zastupljenost spolova”, kaž e Saga polako. „Nisam upala ovamo zbog potrebne kvote, bila sam najbolja u svojoj grupi na svim testovima, bila sam najbolja od svih u streljaš tvu, istraž ila sam dvjesto različitih...” „Samo se brinem za tebe”, kaž e on tiho i pogleda u njezine bistre plave oči. „Ali ja nisam nikakva lutkica, nisam ja princeza ili vila.” „Ali kad si tako... tako...” Verner jako pocrveni, a onda podigne ruke u predaju: „OK, ajde, mož e, ti vodiš preliminarnu istragu, ali Gö ran Stone je s tobom, on će te paziti.” „Hvala”, kaže ona i nasmiješi se s olakšanjem. „Ali ovo nije nikakva igra, zapamti to”, kaž e on svojim dubokim glasom. „Sestra Penelope Fernandez je mrtva, ubijena, a Penelope je nestala...” „A ja sam vidjela poveć anu aktivnost među ljevič arskim ekstremistič kim grupama”, kaž e Saga. „Istraž ujemo stoji li Revolucionarna fronta iza krađe eksploziva u Vaxholmu.” „Naravno, najvaž nije je vidjeti postoji li kakva izravna prijetnja”, objasni Verner. „Sada vlada veliko uzbuđenje medu radikalnim grupacijama”, nastavi ona malo prepoletno. „Upravo sam se č ula s Danteom Larssonom iz Vojne tajne služ be i on kaž e kako rač unaju na sabotaž u ovo ljeto.” „Ali koncentrirajmo se sada na Penelope Fernandez”, nasmiješ i se Verner. „Jasno”, složi se Saga brzo. „Jasno.” „U tehnič koj istrazi surađujemo s Krim-policijom, ali u ostalo se ne bi trebali miješati.”


Saga Bauer kimne i malo pričeka, a onda postavi pitanje: „Hoću li ja dovesti ovu istragu do kraja? To mi je važno, jer...” „Dokle god se budeš drž ala na sedlu”, prekine je on, „Ali nemamo pojma gdje će ovo završiti, ne znamo čak ni gdje je počelo.”


22. Neshvatljivo

U ULICI REKYLGATAN u Vä sterå su nalazi se vrlo dugač ak i blistavo bijeli neboder. Ljudima koji tu stanuju je blizu do š kole Lillhagsskolan, nogometnog terena i teniskog igrališta. Iz ulaza broj 11 izađe mladić s motoristič kom kacigom u ruci. Njegovo je ime Stefan Bergkvist i ima skoro sedamnaest godina, ide u srednju strojarsku školu i stanuje s mamom i njezinim partnerom. Ima dugač ku, plavu kosu i srebrnu alkicu u donjoj usnici, odjeven je u crnu majicu kratkih rukava, tenisice i š iroke traperice po kojima gazi dok hoda. Bez ž urbe je odš etao do parkirališ ta, objesio kacigu na upravljač svog kros motora i polako se odvezao po stazi oko kuć e, produž io dalje uz dvostruke ž eljeznič ke trač nice, ispod vijadukta Norrleden u veliku industrijsku zonu, gdje je stao kod jedne kolibe za građevinarce zašarane plavim i srebrnim grafitima. Stefan i njegovi prijatelji se tu obič no sastaju i natječ u na stazi za motokros koju su napravili duž jarka uz prugu, voze preko raznih sporednih pruga, a onda natrag po cesti Terminalvägen. Poč eli su ovamo dolaziti prije č etiri godine, kad su pronaš li ključ eve kuć ice kako vise skriveni na jednom č avlu sa straž nje strane medu č ič cima. U kuć ici nitko nije bio skoro deset godina. Iz nekog je razloga zaboravljena nakon nekog velikog građevinskog projekta. Stefan ostavi motor, otključ a lokot, spusti metalnu pregradu i otvori drvena vrata. Uđe u kolibu, zatvori vrata za sobom, pogleda koliko je sati na mobitelu i vidi da ga je zvala mama. Ne primjeć uje da ga promatra muš karac od š ezdesetak godina u sivoj jakni od antilopa i svjetlosmeđim hlač ama. Muš karac stoji iza kontejnera za smeć e, uz nisku industrijsku zgradu s druge strane pruge. Stefan priđe sudoperu i š tednjaku, uzme vreć icu č ipsa koja lež i na sudoperu, istrese i zadnje mrvice u dlan i pojede ih. Svjetlost prodire u kolibu kroz dva prozora zatvorena reš etkama i prljavim staklima. Stefan č eka svoje prijatelje i lista po hrpi starih č asopisa koji su stajali


na radnom stolu. Na naslovnici erotskog magazina Lektyr pod naslovom „Zamisli da ti plate da te ližu!” je mlada žena golih grudi. Muš karac u antilop jakni mirno napusti svoje skroviš te, prođe pokraj visokih stupova s kojih vise električ ni kablovi i prijeđe preko smeđeg jarka i dvije pruge. Nastavi dalje do Stefanova motora, podigne nogare i odveze ga do vrata kolibe. Zatim se osvrne oko sebe, spusti motor na zemlju i odgurne ga nogom tako da blokira vrata. Otvori tank i pusti benzin da isteč e na tlo. Stefan i dalje lista po starom č asopisu, promatra izblijedjele fotogra ije ž ena u zatvoru. Jedna plavuš a sjedi u zatvorskoj ć eliji š irom raš irenih nogu i pokazuje spolovilo č uvaru. Stefan zuri u sliku, a onda se trgne kad č uje zveckanje izvana. Osluš ne, uč ini mu se da č uje korake i brzo zatvori časopis. Muš karac u antilop jakni je dovukao crveni kanistar s benzinom koji su deč ki sakrili među drveć em pokraj kolibe i poč ne ga prazniti oko kolibe. Tek kad je stigao do straž nje strane kolibe č uju se prvi povici iznutra. Dječ ak lupa po vratima pokuš avajuć i ih otvoriti, njegovi koraci odjekuju po podu, a onda se na jednom prljavom prozoru ukaže njegovo očajno lice. „Otvori vrata, nije smiješno”, poviče. Muš karac nastavi hodati oko kolibe i izlijevati benzin sve dok mu ga nije ponestalo, a onda stavi kanistar natrag na mjesto. „Što to radiš?” viče dječak. Baci se na vrata pokuš avajuć i ih provaliti, ali ona ne popuš taju. Nazove mamu, ali mobitel joj je isključ en. Srce mu jako lupa od straha dok pokuš ava neš to vidjeti kroz prljave prozore, izviruje sad iz jednog, sad iz drugog prozora. „Jesi lud?” Kad odjednom osjeti opori miris benzina, strah ga obuzme i stisne mu se želudac. Hej?” poviče uplašenim glasom. „Znam da si tu!” Muškarac izvadi kutiju šibica iz džepa. „Što hoćeš? Molim te, samo reci što hoćeš i...” „Nisi ti kriv, to je samo noć na mora koju netko treba dož ivjeti”, kaže muškarac ne podižući glas i zapali šibicu. „Pusti me van!” vrisne dječak.


Muš karac baci š ibicu u mokru travu. Vatra bukne kao kad veliko jedro odjednom zapuhne vjetar. Svjetloplavi plamenovi su toliko jaki da je muš karac prisiljen ustuknuti za korak. Dječ ak zove upomoć . Vatra okruž i kolibu. Muš karac se još odmakne, osjeć a vruć inu na licu i čuje prestravljene krikove. U samo nekoliko sekundi koliba je u plamenu i stakla popucaju od vrućine. Dječak zaurla kad mu vrućina zapali kosu. Muš karac krene preko pruge, zastane kod industrijske zgrade i promatra kolibu koja gori poput buktinje. Nekoliko minuta kasnije sa sjevera se poč ne približ avati teretni vlak. Polako dolazi trač nicama uz š kripu i tutnjavu, nizovi smeđih vagona prođu pokraj visokih plamenova dok muš karac u sivoj jakni nestaje niz ulicu Stenbygatan.


23. Kriminalistički tehničari

IAKO JE VIKEND, ravnatelj Drž avne kriminalistič ke policije Carlos Eliasson, nalazi se u svom uredu. S godinama je postao sve viš e povuč en i zato sve č eš će odbija spontane posjete. Vrata su zatvorena, a lampa koja označ ava je li slobodno uć i svijetli crveno. Joona pokuca i odmah otvori vrata. „Moram znati je li Pomorska policija što pronašla”, kaže. Carlos odmakne knjigu na stolu i mirno odgovori: „Ti i Erixon ste bili napadnuti, to je grozno, morate se čuvati.” „Hoćemo”, kaže Joona. „Potraga helikopterom je gotova.” Joona se ukoči. „Gotova? Koliko su veliko područje...? „Ne znam”, prekine ga Carlos. „Tko je vodio potragu?” „Krim-policija nema nikakve veze s tim”, objasni mu Carlos. „To spada u nadležnost Pomorske policije i...” „Ali bilo bi prilič no korisno kada bismo znali istraž ujemo li jedno ili tri ubojstva”, kaže Joona oštro. „Joona, ti niš ta ne istraž uješ . Stvar je sada kod Jensa Svanehjä lma. Slož it ć emo grupu sa Sigurnosnom. Iz Krim-policije dolazi Petter Näslund, Tommy Kofoed će se pridružiti iz Odjela za umorstva i...” „Koji je moj zadatak?” „Ti uzmi tjedan slobodno.” „Neću.” „Onda odi na Policijsku akademiju i održi im predavanje.” „Neću.” „Ne budi tvrdoglav”, kaž e Carlos. „Ta upornost nije tako š armantna kao što...” „Ma fućka mi se što ti kažeš”, kaže Joona. „Penelope je...” „Fuć ka ti se š to ja kaž em”, prekine ga Carlos š okiran. „Ja sam tvoj šef i...” „Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog su mož da još uvijek ž ivi”,


nastavi Joona oš trim glasom. „Njegov stan je zapaljen, a i njezin bi bio da nisam doš ao. Mislim da ubojica neš to traž i, mislim da je pokuš ao prisiliti Violu da mu nešto kaže prije nego što ju je utopio...” „Puno ti hvala”, prekine ga Carlos poviš enim glasom. „Hvala na tim zanimljivim idejama, ali imamo mi... Ne, č ekaj malo. Znam da ti je to teš ko prihvatiti, ali imamo mi još policajaca, Joona. I već ina njih su prilično dobri, znaš.” „Slaž em se”, kaž e Joona polako s oš trinom u glasu. „I trebao bi ih čuvati, Carlose.” Joona pogleda smeć kaste mrlje od Erixonove krvi na svojim rukavima. „Kako to misliš?” „Ja sam sreo poč initelja i mislim da moramo rač unati kako ć e tijekom ove istrage neki policajci izgubiti život.” „Iznenadio vas je, znam da je bilo grozno...” „OK”, kaže Joona oštro. „Tommy Kofoed ć e preuzeti obradu mjesta zloč ina, a ja ć u nazvati Brittis iz Policijske akademije da joj kaž em da ć eš svratiti i biti gost predavač sljedeći tjedan”, kaže Carlos. * * * Kad je Joona izaš ao iz zgrade policije zapljusnula ga je vruć ina. Skine sako i primijeti da mu se netko približ ava odostraga, dolazi ukoso iz sjenki parka i izlazi na ulicu među parkiranim automobilima. Okrene se i vidi da je to Penelopina mama, Claudia Fernandez. „Joona Linna”, kaže ona napetim glasom. „Claudia, kako ste?” pita on ozbiljno. Ona samo odmahne glavom. Oči su joj crvene, a lice izmučeno. „Pronađite je, morate pronać i moju curicu”, kaž e ona i pruž i mu debelu kuvertu. Joona otvori kuvertu i vidi da je puna novč anica. Pokuša joj je vratiti, ali ona je ne želi uzeti. „Molim vas, uzmite novac. To je sve š to imam”, kaž e. „Mogu nabaviti još, mogu prodati kuću, samo je pronađite.” „Claudia, ne mogu uzeti vaš novac”, kaže on. Njezino izmučeno lice se stisne: „Molim vas...” „Već radimo sve što je u našoj moći.”


Joona joj vrati kuvertu koju ona rastreseno uzme, promrmlja da ć e otić i kuć i i č ekati uz telefon. A onda ga zaustavi i ponovno pokuš a objasniti: „Rekla sam joj da nije dobrodoš la kod mene... neć e me ona nazvati.” „Posvađale ste se, to nije kraj svijeta, Claudia.” „Ali kako sam joj to mogla reć i? Razumijete?” pita ga i udari se šakom u čelo. „Tko kaže tako nešto vlastitom djetetu?” „Lako je samo...” Jooni glas zamre, odjednom ga oblije znoj po leđima i prisili samog sebe da ne razmišlja i da se počne kretati. „Ne mogu to podnijeti”, kaže Claudia tiho. Joona je uhvati za ruke i kaže kako čini sve što je u njegovoj moći. „Kćer vam se mora vratiti”, prošapće on. Ona kimne, a onda krenu svatko svojim putem. Joona pož uri niz Bergsgatan i zaš kilji prema nebu dok hoda prema svom autu. Sunč ano je i vlada nekakva sumaglica, još uvijek je jako sparno. Proš lo je ljeto sjedio u bolnici i drž ao svoju majku za ruku. Kao i obič no, razgovarali su na inskom. Rekao joj je da bi trebali otputovati zajedno u Kameliju č im joj bude bolje. Tamo je rođena, u malom selu koje, za razliku od mnogih drugih, Rusi nisu zapalili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Majka mu je odgovorila kako bi bilo bolje da on ode u Kareliju s jednom od onih koje ga čekaju. Joona kupi bocu mineralne vode u ka ić u i popije je prije nego š to sjedne u pregrijani auto. Volan je vruć , a sjedalo mu ž ari leđa. Umjesto da krene prema Policijskoj akademiji, vrati se natrag do Sankt Paulsgatan 3, do stana nestale Penelope Fernandez. Razmiš lja o č ovjeku na kojega je naletio gore u stanu. Kako su mu pokreti bili neobično brzi i precizni, kao da je nož bio živ. Preko vrata je postavljena plavobijela traka s natpisom „policija” i „zabranjen pristup”. Joona pokaž e svoju iskaznicu policajcu u uniformi, a onda se rukuje s njim. Već su se nekoliko puta sreli, ali nikada nisu radili zajedno. „Vruć dan”, kaže Joona. „Zezaš”, odgovori policajac. „Koliko tehnič ara imamo ovdje?” pita i pokaž e glavom prema


stubištu. „Jednog naš eg i trojicu iz Sigurnosne”, odgovori policajac veselo. „Želimo što prije pronaći DNK.” „Neć e niš ta pronać i”, kaž e Joona gotovo sebi u bradu i krene gore uz stepenice. Ispred stana na treć em katu stoji Melker Janos, stariji policajac. Joona ga se sjeć a iz vremena kad je on pohađao akademiju kao ž ivč anog, nepristojnog i napuhanog. Tada je Melkerova karijera bila u usponu, ali nakon gadnog razvoda i povremenih pijanstava, degradiran je, malo po malo, natrag do obič nog policajca. Kad ugleda Joonu pozdravi ga kratko i ž ivč ano, a onda mu otvori vrata ironič nim sluganskim pokretom. „Hvala”, kaže Joona i uđe ne čekajući odgovor. Unutra uz vrata nalazi se Tommy Kofoed, krim-tehnič ki koordinator iz Odjela za umorstva. Kofoed je pogrbljen i mrzovoljan. Dosež e Jooni do prsa. Kad ga je ugledao, usta mu se razvuku u gotovo djetinji osmijeh. „Joona, baš lijepo da si tu. Mislio sam da ćeš otići na akademiju.” „Krivo sam skrenuo.” „Baš dobro.” „Jeste li što pronašli?” pita Joona. „Osigurali smo sve otiske u predsoblju”, kaže on. „Ti vjerojatno odgovaraju mojim cipelama”, kaž e Joona i rukuje se s njim. „I cipelama napadač a”, kaž e Kofoed uz još š iri osmijeh. „Pronaš li smo nekoliko lijepih otisaka. Baš se čudno kretao, zar ne?” „Da”, odgovori Joona kratko. U predsoblju su po podu postavljeni podloš ci za hodanje tako da se ne uniš te otisci. Na jednoj stativi stoji fotoaparat s objektivom uperenim prema podu. Jaki re lektor s aluminijskim zaklonom lež i u kutu omotan kablom. Tehnič ari su traž ili nevidljive otiske cipela uz svjetlo koje je gotovo paralelno s podom. Nakon toga su elektrostatič ki podigli otiske i označ ili korake od kuhinje i kroz predsoblje. Joona pomisli kako takva preciznost nije potrebna s obzirom da su poč initeljeve cipele, rukavice i odjeć a sasvim sigurno već uniš teni ili zapaljeni. „Kako je ustvari trč ao?” pita Kofoed i pokaž e na oznake. „Tamo,


tamo... ukoso prema tamo, a onda ništa sve do ovdje i ovdje.” „Promakao ti je jedan otisak”, nasmiješi se Joona. „Nema teorije. „Tamo”, pokaže Joona. „Gdje?” „Na zidu.” „O jebemu.” Sedamdesetak centimetara od poda vidi se slabaš ni otisak cipele na svjetlosivim tapetama. Tommy Kofoed pozove jednog tehnič ara i kaže mu da napravi želatinski otisak. Smije li se sada hodati po podu?” pita Joona. „Samo nemoj po zidovima”, otpuhne Kofoed.


24. Predmet

U KUHINJI STOJI MUSKARAC u trapericama i svijetlo-smeđem sakou s kož nim zakrpama na laktovima. Prelazi prstima preko svojih plavih brkova, prič a naglas i pokazuje na mikrovalnu. Joona uđe unutra i vidi kako jedan tehnič ar sa š titnikom preko usta i rukavicama stavlja napuhanu limenku spreja u papirnatu vreć icu, dva puta presavije rub, zalijepi ga i označi vrećicu. „Ti si Joona Linna, je l'?” kaž e muš karac s plavim brkovima. „Ako si tako dobar kao što svi kažu, trebao bi prijeći nama.” Rukuju se. „Göran Stone, Sigurnosna”, predstavi se muškarac zadovoljno. „Ti vodiš preliminarnu istragu?” „Da, ja... ili službeno, Saga Bauer, zbog statistike”, naceri se on. „Upoznao sam Sagu Bauer”, kaže Joona. „Činila mi se sposobna...” „A je l'?” Göran Stone prasne u smijeh, a onda prekrije usta rukom. Joona pogleda kroz prozor, pomisli na onaj pronađeni brod pokuš avajuć i shvatiti koga je ubojica dobio u zadatak likvidirati. Svjestan je da je istraga u vrlo ranoj fazi za donoš enje zaključ aka, ali istovremeno, uvijek je dobro imati neku hipotezu od koje mož eš krenuti. Jedina koju je poč initelj vjerojatno traž io bila je Penelope, razmiš lja Joona. Jedina koju vjerojatno nije imao nikakve namjere ubiti bila je Viola, s obzirom da nije mogao predvidjeti da ć e i ona biti na brodu, njezina je prisutnost bila samo nesretna sluč ajnost, kaž e Joona samom sebi, izađe iz kuhinje i ode do spavaće sobe. Krevet je pospremljen, ž uć kasto-bijeli prekrivač glatko ga prekriva. Saga Bauer iz SOA-e stoji ispred laptopa koji je stavila na prozorsku dasku i razgovara na mobitel. Joona je se sjeć a s jednog seminara o protuterorizmu. Joona sjedne na krevet i pokuš a se koncentrirati. Zamisli Violu i Penelope, a uz njih stavi Penelopinog deč ka Bjö rna. Nisu svi mogli biti na brodu kad je Viola ubijena, kaž e sam sebi. Jer onda ubojica ne bi pogriješ io. Da se popeo na brod na otvorenom moru, ubio bi ih svo troje, stavio ih na prave krevete i potopio brod. Zbog te greš ke zna da


Penelope nije bila na brodu. Dakle, mora da su se negdje usidrili. Joona ustane, izađe iz spavać e i ude u dnevnu sobu. Pogledom prelazi preko televizora prič vrš ćenog na zid, sofe s crvenom dekom, modernog stola s hrpama magazina Ordfront i Exit. Priđe polici za knjige koja prekriva cijeli zid, zastane i misli na brod i oš teć ene kablove u strojarnici koji su za nekoliko minuta mogli stvoriti električ ni luk. Punjenje jastuka je stavljeno tamo kako bi se lako zapalilo i privuč ena cijev koja je vodila do crpke s gorivom. Ali brod nije potonuo. Motor vjerojatno nije dovoljno dugo radio. Tu se više ne može raditi o slučajnosti. Bjö rnov stan je progutao pož ar, Viola je ubijena istog dana, a da brod nije bio napušten, sigurno bi eksplodirao. A onda je ubojica pokušao srediti da i Penelopin stan eksplodira. Björnov stan, brod, Penelopin stan. On traži nešto što Björn i Penelope imaju. Počeo je time što je pretražio Björnov stan i kada nije pronašao to što je tražio, zapalio je stan i krenuo u potragu za brodom, a kad je pretražio brod nije ništa pronašao, pokušao je prisiliti Violu da mu dâ tu informaciju, a kad nije dobio odgovora, otišao je do Penelopina stana. Joona uzme par zaš titnih rukavica iz jedne kutije, ponovno stane uz policu s knjigama i promotri tanak sloj praš ine ispred knjiga. Primijeti da na nekim knjigama nema praš ine i pomisli kako to znač i da je netko izvadio te knjige s police posljednjih tjedana. „Neć u da si ovdje”, kaž e Saga Bauer iza njegovih leđa. „Ovo je moja istraga.” „Uskoro idem, moram samo prvo neš to pronać i”, odgovori joj Joona prigušeno. „Imaš pet minuta”, kaže ona. On se okrene: „Možete li fotografirati knjige?” „Već jesmo”, odgovori ona kratko. „Iskosa odozgo tako da se vidi prašina”, nastavi on. Ona shvati na š to cilja, nepromijenjenog izraza lica uzme fotoaparat od jednog tehnič ara, priđe polici i fotogra ira svaki red do kojeg mož e doseć i, a onda kaž e da mož e pregledati knjige na donjih pet redova. Joona izvuč e Kapital Karla Marxa, pogleda knjigu, prolista po njoj,


vidi da je sva ispodvlač ena i puna biljež aka na marginama. Zaviri u procjep u nizu knjiga, ali niš ta ne vidi. Vrati knjigu na mjesto. Pogled mu prelazi preko biogra ije Ulrike Meinhof, raskupusane antologije s naslovom Ključni tekstovi ženske politike i sabranih djela Bertolta Brechta. U predzadnjem redu odjednom otkrije tri knjige koje su oč ito bile nedavno izvađene s police. Ispred njih nema prašine. Lukavost antilopa, svjedoč enje o genocidu u Ruandi, zbirka pjesama Pabla Nerude Cien sonetos de amor i Idejno-povijesni korijeni švedske rasne biologije. Joona vadi jednu po jednu knjigu i prolista po njima, a kad otvori Idejno-povijesne korijene, iz knjige ispadne fotogra ija. Podigne je s poda. Radi se o crno-bijeloj fotogra iji ozbiljne djevojč ice sa č vrstim pletenicama. Odmah prepozna Claudiju Fernandez. Nije tu mogla imati više od petnaest godina i jako sliči na svoje kćeri. Ali tko bi stavio sliku svoje mame u knjigu o rasnoj biologiji, pomisli i okrene sliku. Na pozadini je netko olovkom napisao: No estés lejos de mí un solo día. Joona ponovno izvadi zbirku Nerudinih pjesama, lista i pronađe cijelu strofu: No estés lejos de mí un solo día, porque cómo, porque, no sé decirlo, es largo el día, y te estaré esperando como en las estaciones cuando en alguna parte se durmieron los trenes. Tu je fotografija trebala biti, u Nerudinoj knjizi. To je pravo mjesto, pomisli. Ali ako je ubojica traž io neš to po knjigama, onda je mož da slika ispala van. Stajao je ovdje, pomisli Joona, gledao praš inu na polici, baš kao i ja, brzo listao po ovim knjigama koje su nedavno vađene s police. Odjednom ubojica otkrije fotogra iju koja je ispala van, lež i na podu i on je stavi natrag, ali u krivu knjigu. Joona zažmiri. Mora da je tako bilo, pomisli. Ubojica je tražio među knjigama. Ako zna š to traž i, to znač i da taj predmet mož e stati među listove knjige.


Ĺ to je to onda? Pismo ili testament, fotogra ija, priznanje. MozĚŒ da CD ili DVD, memorijska kartica ili sim kartica.


25. Dijete na stubištu

JOONA IZAĐE IZ DNEVNE SOBE i zaviri u kupaonicu koju upravo detaljno fotogra iraju. Produž i dalje do predsoblja, a onda izađe iz stana na stubište i zastane ispred ograde lifta. Na vratima pokraj lifta piše Nilsson. Joona pokuca i pričeka. Nakon nekog vremena iznutra se zač uju koraci. Okrugla ž ena od š ezdesetak godina odškrine vrata i izviri van. „Da?” „Dobar dan, moje ime je Joona Linna, ja sam policijski inspektor i...” „Pa već sam rekla da mu nisam vidjela lice”, prekine ga ona. „Policija je već bila kod vas? Nisam znao.” Ona otvori vrata i dvije mač ke koje su lež ale na stolić u za telefon skoče na pod i nestanu u dubini stana. „Imao je masku Dracule na licu”, kaž e ž ena nestrpljivo kao da je to već bezbroj puta ispričala. „Tko?” „Tko”, promrmlja ona i uđe u stan. Nakon nekog vremena vrati se s pož utjelim č lankom izrezanim iz novina. Joona baci pogled na dvadeset godina star č lanak o egzibicionistu koji se oblačio u Draculu i maltretirao žene na Södermalmu. „Nije imao ni krpice tamo dolje...” „Ja sam mislio na...” „Nije da sam gledala”, nastavi ona. „Ali to sam vam već sve ispričala.” Joona je pogleda i nasmiješi se. „Htio sam vas pitati nešto sasvim drugo.” Žena razrogači oči: „Pa zašto to niste odmah rekli? „ „Zanima me poznajete li Penelope Fernandez, vašu susjedu koja...” „Ona mi je poput unuke”, prekine ga žena. „Tako divna, tako dobra, dražesna i...”


Naglo utihne, a onda tiho pita: „Je li mrtva?” „Zašto to pitate?” „Zato što mi tu policija postavlja neugodna pitanja”, kaže ona. „Zanimalo me jeste li vidjeli da joj je netko ovih dana neoč ekivano došao u posjet.” „Samo zato š to sam stara ne znač i da š pijuniram i biljež im sve š to se događa.” „Nisam ni mislio, nego me samo zanimalo jeste li mož da sluč ajno nešto vidjeli.” „Nisam.” „Je li se nešto dogodilo, nešto neuobičajeno?” „Nije. To je pristojna i dobra cura.” Joona joj zahvali na razgovoru, kaž e da ć e se mož da vratiti s još pitanja, a onda se odmakne tako da žena može zatvoriti vrata. Na treć em katu nema drugih stanova. Poč ne se penjati stepenicama. Na pola puta vidi da na stepenicama sjedi neko dijete. Izgleda da se radi o dječ aku od oko osam godina, ima kratko oš iš anu kosu i odjeven je u traperice i izlizanu Helly Hansen majicu. U krilu drž i plastič nu vreć icu s bocom mineralne vode sa skoro sasvim oguljenom etiketom i pola francuskog kruha. Joona stane ispred djeteta koje ga sramežljivo pogleda. „Bok”, kaže Joona. „Kako se zoveš?” „Mia.” „Ja sam Joona.” Primijeti da je djevojčica malo prljava po bradi i tankom vratiću. „Je l' imaš pištolj?” pita ga. „Zašto pitaš?” „Rekao si Elli da si policajac.” „Točno, ja sam inspektor” „Imaš pištolj?” „Da, imam”, odgovori Joona neutralno. „Hoćeš probati pucati?” Dijete ga šokirano pogleda. „Zezaš me.” „Da”, nasmiješi se Joona. Dijete se nasmije. „Zašto sjediš tu na stepenicama?” pita on.


„Volim tu sjediti, mogu svašta čuti.” Joona sjedne pokraj djeteta. „Što si čula?” pita je mirno. „Sad sam čula da si ti policajac i da ti je Ella lagala.” „Što mi je lagala?” „Da voli Penelope”, kaže Mia. „A ne voli je?” „Nekad stavi mačji drek u njezin poštanski sandučić.” „Zašto to radi?” Dijete slegne ramenima pipkajući svoju vrećicu. „Ne znam.” „Što ti misliš o Penelope?” „Nekad me pozdravi.” „Ali ne poznaš je?” „Ne.” Joona se osvrne oko sebe. „Stanuješ ovdje?” Djevojčica se pokuša ne nasmiješiti: „Ne, stanujem u stanu na prvom katu s mamom.” „Ali si često ovdje na stubištu?” Mia slegne ramenima. „Najčešće.” „Spavaš li ovdje?” Djevojčica otrgne još jedan komadić etikete s boce i kratko kaže: „Ponekad.” „U petak”, kaž e Joona polako, „rano ujutro Penelope je otiš la od kuće Otišla je taksijem.” „Da, totalno nije imala sreć e”, kaž e dijete brzo. „Sekundu kasnije je došao Björn, taman kad je ona otišla. Rekla sam mu da je otišla.” „A što je on rekao?” „Da nije važno, da je samo došao po nešto.” „Došao po nešto?” Mia kimne. „On mi nekad posudi svoj mobitel da igram igrice, ali sada mu se ž urilo, samo je uš ao u stan i odmah izaš ao van, zaključ ao vrata i otrčao niz stepenice.” „Jesi li vidjela što je uzeo?”


„Ne.” „Što je bilo poslije toga?” „Ništa, otišla sam u školu u petnaest do devet.” „A poslije škole, navečer. Je li se nešto dogodilo?” Mia slegne ramenima: „Mame nije bilo pa sam bila kod kuć e, jela sam makarone i gledala televiziju.” „Jučer? „ „Ni onda je nije bilo, pa sam bila doma.” „Nisi vidjela tko je dolazio i odlazio iz stana.” „Ne.” Joona izvadi svoju posjetnicu i napiše na nju telefonski broj. „Gledaj, Mia”, kaž e. „Tu imaš dva jako dobra telefonska broja. Jedan je moj.” Pokaže na broj otisnut na posjetnici sa znakom policije. „Nazovi me ako budeš trebala pomoć , ako netko bude zloč est prema tebi. A ovaj drugi broj koji sam napisao, 0200-230 230, to je broj Dječ jeg telefona. Njih mož eš nazvati ako ž eliš prič ati o bilo čemu.” „OK”, prošapće Mia i uzme posjetnicu. „Nemoj je baciti č im odem”, kaž e Joona. „Cak i ako ne ž eliš sada nazvati, možda ćeš htjeti neki drugi put.” „Bjö rn je ovako drž ao ruku kad je otiš ao”, kaž e Mia i stavi ruku na trbuh. „Kao da ga boli trbuh?” „Da.”


26. Dlan

JOONA POSJETI I OSTALE SUSJEDE, ali ne sazna niš ta osim toga da je Penelope bila prilič no tiha i gotovo povuč ena susjeda koja je sudjelovala u godiš njem č iš ćenju i na sastancima kuć nog savjeta, ali niš ta viš e od toga. Nakon toga polako se spustio stepenicama do trećeg kata. Vrata Penelopina stana su otvorena. Jedan tehnič ar iz SOA-e je upravo demontirao bravu i stavio kvaku u papirnatu vrećicu. Joona uđe unutra, stane u pozadinu i prati forenzič ku obradu. Uvijek voli biti prisutan kad tehnič ari rade, promatrati kako sve sistematič no fotogra iraju, traž e tragove i vode detaljan zapisnik o svakom stupnju istrage. Kako napreduje istraga mjesta zloč ina sve viš e tragova bude uniš teno, kontaminirano i izbrisano. Važ no je to uč initi toč nim redoslijedom tako da nikakvi dokazi ili stvari ključ ne za rekonstrukciju ne budu izgubljeni. Joona prelazi pogledom preko urednog stana Penelope Fernandez. Sto je Bjö rn Almskog radio ovdje? Doš ao je č im je Penelope otiš la. Sto zvuč i kao da se skrivao negdje kraj njezine zgrade i samo č ekao da ona ode. Mož da je to bila samo sluč ajnost, ali isto tako mož e biti da je nije htio sresti. Bjö rn je pož urio unutra, sreo dijete koje je sjedilo na stubiš tu, nije imao vremena porazgovarati s njom, objasnio da je samo doš ao po nešto i zadržao se u stanu samo nekoliko minuta. Vjerojatno je neš to uzeo, kao š to je rekao djevojč ici. Mož da je zaboravio ključeve broda ili tako nešto što se može staviti u džep. Ili je mož da neš to ostavio tamo. Mož da je samo trebao neš to pogledati, prekontrolirati neki podatak, provjeriti neki telefonski broj. Joona uđe u kuhinju i ogleda se oko sebe. „Jeste li provjerili hladnjak?” Mladić s kozjom bradicom ga pogleda: „Jesi gladan?” pita ga na razvuč enom naglasku iz pokrajine Dalarna.


„To je dobro mjesto za skrivanje stvari”, odgovori Joona ozbiljno. „Nismo još stigli do tamo”, kaže mladić. Joona se vrati u dnevnu sobu i vidi da Saga još uvijek govori u diktafon u kutu sobe. Tommy Kofoed postavlja traku s pronađenim vlaknima na prozirnu foliju, a onda podigne pogled. „Jeste li pronašli nešto neočekivano?” pita Joona. „Neočekivano? Da, otisak cipele na zidu...” „Ali ništa drugo?” „Ono najvažnije obično saznamo u laboratoriju u Linköpingu.” „Hoćemo li dobiti rezultate za tjedan dana?” pita Joona. „Ako im sjedimo za vratom”, odgovori Kofoed i slegne ramenima. „Sad namjeravam pregledati utor gdje se nož zabio u vrata, napravit ću otisak oštrice.” „Ma ne moraš se truditi”, promrmlja Joona. Kofoed to shvati kao šalu i nasmije se, ali onda se uozbilji: „Jesi li uspio vidjeti nož - je li bio od čelika?” „Ne, oš trica je bila svjetlija, mož da sinterirani volframov karbid, to neki više vole. Ali to nas neće nikuda dovesti.” „Koje?” „Istraga mjesta zloč ina”, odgovori Joona. „Neć emo pronać i ni DNK, ni otiske prstiju koji bi nas mogli dovesti do počinitelja.” „Pa što da onda radimo?” „Mislim da je poč initelj doš ao ovamo po neš to i mislim da je bio prekinut u potrazi.” „Hoćeš reći da je ono što je tražio još uvijek ovdje?” pita Kofoed. „To je vrlo moguće”, odgovori Joona. „Ali nemaš pojma što bi to moglo biti?” „Nešto što stane u knjigu.” Joonine granitno sive oč i se na trenutak susretnu s Kofoedovim smeđim oč ima. Gö ran Stone iz Sigurnosne fotogra ira vrata kupaonice, sa strane, vratnice i š arke. A onda sjedne na pod kako bi fotogra irao bijeli strop kupaonice. Joona je upravo htio otvoriti vrata dnevne sobe da ga zamoli da fotogra ira novine na stolić u, kad ga zabljesne blic fotoaparata. Svjetlost ga je iznenadila. Bio je prisiljen stati. Pred oč ima mu se zacrnilo. Onda su se pojavile č etiri bijele toč ke, a onda svjetlucavi, svjetloplavi dlan. Joona se osvrne oko sebe,


ne shvaća otkud sad taj dlan. „Gö rane”, povič e Joona jakim glasom kroz staklena vrata koja vode u predsoblje. „Slikaj još jednom!” Svi u stanu zastanu. Deč ko iz Dalarna izviri iz kuhinje, muš karac koji stoji kod ulaznih vrata zainteresirano pogleda Joonu. Tommy Kofoed skine š titnik s lica i poč eš e se po vratu. Gö ran Stone sjedi na podu s upitnim izrazom lica. „Toč no onako kako si malo prije slikao”, pokaž e mu Joona. „Slikaj ponovno strop u kupaonici.” Gö ran Stone slegne ramenima, podigne fotoaparat i napravi novi snimak stropa. Sijevne blic i Joona osjeti kako mu se zjenice suž avaju i kako mu naviru suze. Zatvori oč i i ponovno vidi crni kvadrat. Shvati da je to staklo na vratima. Da se pretvorilo u negativ. Usred kvadrata vide se č etiri bijele mrljice, a pokraj njih proleti svjetloplavi otisak dlana. Znao je da ga je vidio. Joona zatrepć e, vid mu se vrati i priđe ravno staklenim vratima. Ostatak č etiri komadić a selotejpa tvore pravokutnik, a pokraj njih nalazi se otisak dlana na staklu. Tommy Kofoed mu priđe i stane pokraj njega. „Otisak dlana”, kaže. „Možeš li ga uzeti?” pita Joona. „Görane”, kaže Kofoed. „Trebamo sliku stakla.” Gö ran Stone ustane s poda i pjevuš eć i sebi u bradu dođe s fotoaparatom i pogleda otisak dlana. „Da, netko je tu stajao i sve zamrljao”, kaž e zadovoljno i snimi četiri fotografije. A onda se pomakne i č eka dok Tommy Kofoed tretira otisak cijanoakrilatom koji vež e soli i vlagu, a onda preparatom Basic Yellow 40. Gö ran je prič ekao nekoliko sekundi, a onda snimi još dvije fotografije. „Sad te imamo”, prošapće Kofoed otisku i oprezno podigne karticu. „Možeš li ga odmah provjeriti?” pita Joona. Tommy Kofoed odnese otisak u kuhinju. Joona ostane stajati i promatrati ona č etiri ostatka selotejpa na staklu. Iza jednog od njih je otrgnuti ugao papira. Osoba koja je ostavila otisak nije imala vremena


oprezno skinuti selotejp nego je strgnula papir s vrata tako da je otrgnula jedan ugao. Joona pobliž e pogleda taj ugao. Odmah shvati da se ne radi o običnom papiru nego fotopapiru, za fotografije u boji. Fotogra ija je visila na vratima kako bi je se moglo vidjeti. Ali onda je netko bio u žurbi i nije imao vremena pažljivo skinuti fotogra iju nego je samo odjurio do vrata, oslonio se na staklo jednom rukom i strgnuo fotografiju. „Björn”, kaže Joona tiho. Mora da je došao po tu fotogra iju. Nije držao ruku na trbuhu jer ga boli, nego je sakrio fotografiju ispod jakne. Joona pomakne glavu u stranu tako da mož e vidjeti svjetlosne odsjaje i blag otisak tanke linije dlana na staklu. Ljudski dermis se ne mijenja i ne stari. Za razliku od DNK, č ak ni jednojajčani blizanci nemaju iste otiske prstiju. Joona čuje kako mu se približavaju brzi koraci i okrene se. „E, sada je dosta”, povič e Saga Bauer. „Ovo je moja istraga. Ti ne bi ni trebao biti ovdje!” „Samo sam htio...” „Daj zač epi!” prekine ga ona. „Upravo sam razgovarala s Petterom Nä slundom. Ti nemaš š to raditi ovdje, ne smiješ ni biti ovdje, nemaš dopuštenje za to.” „Znam, brzo ću otići”, kaže on i ponovno pogleda staklo. „Prokleti Joona Linna”, kaž e ona tiho. „Ne mož eš doć i ovamo i čačkati po komadićima selotejpa...” „Tu na staklu bila je zalijepljena fotogra ija”, odgovori on mirno. „Netko ju je skinuo, nagnuo se preko stolca, oslonio se rukom i strgnuo fotografiju.” Ona ga protiv svoje volje pogleda i on primijeti kako ima bijeli ožiljak koji joj siječe lijevu obrvu. „Savršeno sam sposobna voditi ovu istragu”, kaže ona tvrdoglavo. „Otisak vjerojatno pripada Bjö rnu Almskogu”, kaž e on i krene prema kuhinji. „Krivi smjer, Joona.” On je ne sluša, uđe u kuhinju. „Ovo je moja istraga”, poviče ona. Tehnič ari su napravili mali radni centar nasred prostorije. Dva


stolca i jedan stol s kompjutorom, skenerom i printerom. Tommy Kofoed stoji iza Gö rana Stonea koji je priključ io svoj fotoaparat na kompjutor. Sad imaju sliku otiska i rade prve usporedbe s datotekom. Saga je došla za Joonom. „Što vidite?” pita Joona ne obraćajući pozornost na Sagu. „Ne pričajte s njim”, kaže Saga brzo. Tommy Kofoed podigne pogled. „Ne budi smiješ na, Saga”, kaž e i okrene se prema Jooni. „Ovaj put nismo imali sreć e, otisak pripada Bjö rnu Almskogu, Penelopinom dečku.” „On je u našem registru”, kaže Göran Stone. „Za što ga se sumnjičilo?” pita Joona. „Naruš avanje javnog reda i mira, napad na služ benu osobu”, odgovori Göran. „Najgora vrsta”, naš ali se Kofoed. „Vjerojatno je sudjelovao na nekim demonstracijama.” „Jako smiješ no”, uvrijeđeno kaž e Gö ran Stone. „Nisu svi u policiji ludi za tim ljevičarskim demonstracijama i sabotažama i...” „Ne, samo ti nisi lud za tim”, prekine ga Kofoed. „Akcija spašavanja dovoljno govori”, naceri se Göran. „Sto?” pita Joona. „Na š to misliš ? Nisam pratio kako ide spaš avanje - što se dogodilo?”


27. Ekstremisti

KAD JE JOONA LINNA naglo otvorio vrata, ravnatelj Kriminalistič ke policije Carlos Eliasson se trgnuo i prosuo gomilu hrane za ribe u akvarij. „Zaš to ne proč eš ljavaju otoke?” pita oš trim glasom. „Radi se o dva života, a mi ne možemo dobiti nekoliko brodova.” „Pomorska policija se vodi svojom procjenom, to dobro znaš ”, odgovori mu Carlos. „Pretraž ili su cijelo područ je helikopterom i svi se slaž u da su Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog mrtvi ili ne ž ele da ih se pronađe... a nijedna od tih pretpostavki ne znač i da bi se hitno trebalo pročešljati teren.” „Oni imaju nešto što ubojica traži, i stvarno mislim...” „Nema smisla nagađati... Ne znamo š to se dogodilo, Joona. Sigurnosna izgleda misli da su se povukli u podzemlje, da bi do sada već mogli biti u vlaku za Amsterdam...” „Prestani s time”, povič e Joona. „Ne mož eš sluš ati Sigurnosnu kad se radi o...” „Ovo je njihov slučaj.” „Zaš to? Zaš to je to njihov sluč aj? Bjö rn Almskog je bio osumnjič en za narušavanje javnog reda i mira. To ne znači ništa, apsolutno ništa.” „Razgovarao sam s Vernerom Zandé nom i on mi je još onda rekao kako Penelope Fernandez ima veze s ekstremnom ljevicom.” „Mož da, ali ja sam siguran da ovo ubojstvo ima veze s drugim stvarima”, uporno će Joona. „Naravno! Naravno da si ti siguran”, poviče Carlos. „Ne znam sa č ime, ali osoba na koju sam naletio u Penelopinu stanu je plaćeni ubojica, a ne netko tko...” „Sigurnosna misli da su Penelope i Björn planirali atentat. „Sad je Penelope Fernandez još i terorist?” pita Joona u š oku. „Jesi li uopće pročitao njezine članke, ona je pacifist i ograđuje se od...” „Juč er”, prekine ga Carlos, „juč er je Sigurnosna uhitila jednu osobu iz Brigada, taman kad je htio ući u njezin stan.” „Ne znam tko su te Brigade.”


„Militantna ljevič arska skupina... Donekle povezana s Antifaš istič kom akcijom i Revolucionarnom frontom, ali su zasebna grupa... ideološ ki kaž u da su blizu Frakciji Crvene armije i ž ele raditi kao Mossad.” „Ali to nije istina”, kaže Joona. „Ti ne ž eliš da je to istina, a to je druga stvar”, kaž e Carlos. „U dogledno vrijeme ć e krenuti u proč eš ljavanje terena i napravit ć emo kartu morskih struja tako da vidimo kako je brod doš ao do tamo. Možemo pretražiti dno, možda uzeti ronioce.” „Dobro”, prošapće Joona. „Ono š to još treba saznati je zaš to su ubijeni... ili zaš to se skrivaju i gdje.” Joona otvori vrata da ode, ali zastane i ponovno se okrene prema Carlosu: „Sto se dogodilo s deč kom iz Brigada koji je pokuš ao uć i u Penelopin stan?” „Pušten je”, odgovori Carlos, „Jesu li saznali što je radio tamo?” pita Joona. „Došao u posjet.” „U posjet”, uzdahne Joona. „I to je sve što je Sigurnosna saznala?” „Ne smiješ istraž ivati Brigadu”, kaž e Carlos odjednom zabrinutim glasom. „To ti je valjda jasno?” Joona izađe iz ureda i odmah u hodniku izvadi mobitel. Cuje Carlosa kako vič e da je to zapovijed, da nema dopuš tenje zadirati u jurisdikciju SOA-e. Joona se odmakne, potraž i broj Nathana Pollocka, stisne gumb za poziv i čeka. „Pollock”, javi se Nathan. „Što znaš o Brigadi?” pita ga Joona dok se otvaraju vrata lifta. „Sigurnosna se već nekoliko godina pokuš ava in iltrirati i popisati sve militantne ljevič arske grupe u Stockholmu, Gö teborgu i Malmö u. Ne znam je li Brigada tako opasna, ali Sigurnosna izgleda misli da posjeduju oruž je i eksploziv. Kako god bilo, viš e je č lanova bilo u popravnim domovima.” Lift zuji dok se spušta. „Koliko sam shvatio Sigurnosna je ispred stana Penelope Fernandez uhitila jednu osobu koja je direktno povezana s Brigadom.”


„Zove se Daniel Marklund, on je dio vodstva” odgovori Nathan. „Što znaš o njemu?” „Ne puno”, odgovori Nathan. „Osuđen je na uvjetnu kaznu zbog vandaliziranja i nezakonitog upada u kompjutore.” „Što je radio kod Penelope?” pita Joona. Lift stane i vrata se otvore. „Bio je nenaoruž an”, kaž e Nathan. „Kad su ga poč eli ispitivati, zahtijevao je prisutnost odvjetnika, nije odgovarao na pitanja pa su ga istog dana pustili na slobodu.” „Znači, ništa ne znamo?“ „Ne.” „Gdje ga mogu naći?” pita Joona. „Nema kuć nu adresu”, objasni mu Nathan. „Sigurnosna kaž e da stanuje s glavnim ljudima Brigade u lokalima kod Zinkensdamma.”


28. Brigada

DOK JOONA LINNA dugač kim koracima hoda prema garaž i ispod parka Rå dhus, sjeti se Dise i odjednom mu jako nedostaje. Zeli dodirnuti njezine tanke ruke, osjetiti miris njene meke kose. Smiruje ga sluš ati je kako prič a o svojim arheološ kim pronalascima, o komadima kostiju koji nisu povezani uz nikakav zloč in, tragovima ljudi koji su živjeli prije mnogo godina. Joona brzo odluč i da mora razgovarati s Disom. Već dugo vremena stalno ima previš e posla. Produž i dolje u garaž u i dok hoda između parkiranih automobila vidi da netko stoji iza betonskog stupa. Netko č eka pokraj njegova volva. Vidi obris osobe koju je gotovo zaklonio jedan kamion. Čuje se samo tutnjanje velikih ventilatora. „To je bilo brzo”, poviče Joona. „Teleportirao sam se”, odgovori Pollock. Joona zastane, zatvori oči i stavi prst na sljepoočnicu. „Boli te glava?” pita Pollock. „Nisam dosta spavao.” Sjednu u auto i zatvore vrata, Joona okrene ključ i iz zvuč nika se zač uje tango Astora Piazzolle. Pollock malo poglasni: zvuč i kao da dvije violine kruže jedna oko druge. „Znaš da nisi od mene dobio informacije”, kaže Nathan. „Znam”, odgovori Joona. „Upravo sam saznao kako Sigurnosna namjerava iskoristiti pokuš aj Daniela Marklunda da uđe u Penelopin stan za napad na njihovo sjedište.” „Moram razgovarati s njim prije toga.” „Onda ti se žuri”, kaže Nathan. Joona krene unatrag, okrene auto i krene uzbrdo van iz garaže. „Koliko mi se ž uri?” pita Joona i skrene desno u ulicu Kungsholmsgatan. „Mislim da su već krenuli.” „Pokaž i mi gdje je ulaz u Brigadu i mož eš se vratiti u policiju i praviti se da ništa ne znaš”, kaže Joona.


„Koji ti je plan?” „Plan?” pita Joona uz osmijeh. Nathan se nasmije. „Plan je samo saznati š to je Daniel Marklund radio u Penelopinu stanu”, objasni mu Joona. „Možda on zna što se događa.” „Ali...” „Nije nikakva sluč ajnost da je Brigada upravo sada htjela uć i u njezin stan, ne vjerujem u to. Sigurnosna je izgleda uvjerena kako ekstremna ljevica priprema atentat, ali...” „Oni uvijek tako misle, to im je posao”, nasmiješi se Pollock. „Kako god, moram razgovarati s Danielom Marklundom prije nego što se prestanem baviti ovim slučajem.” „Ali č ak i ako stigneš prije ekipe iz Sigurnosne, nije sigurno da Brigada želi razgovarati s tobom.”


29. Borbena grupa

SAGA BAUER UBACI trinaest metaka u spremnik, a onda ga gurne u svoj veliki, crni pištolj Glock 21 kalibra 45 milimetara. SOA će upasti u središnjicu Brigade na Södermalmu. Sjedi zajedno s trojicom kolega u minibusu u ulici Hornsgatan ispred zgrade Opere. Svi su u civilu i za petnaest minuta ć e otić i do Nagham Fast Fooda i tamo pričekati borbenu grupu. Sigurnosna je zadnjih mjeseci izvješ tavala o pojač anoj aktivnosti među ekstremnim ljevič arima u Stockholmu. Mož e se raditi o sluč ajnosti, ali njihovi najbolji stratezi smatrali su da se nekoliko militantnih grupa udruž ilo kako bi proveli već u sabotaž u. Upozorili su kako je moguć č ak i teroristič ki č in s obzirom da je ukraden eksploziv iz jednog vojnog skladišta u Vaxholmu. Stratezi su povezali i ubojstvo Viole Fernandez i pokuš aj dizanja u zrak stana Penelope Fernandez s tim planiranim atentatom. Brigada se smatra najopasnijom i najmilitantnijom grupacijom na samom rubu ljevič arskog pokreta. Daniel Marklund je jedan od glavnih ljudi Brigade. Uhić en je kad je pokuš ao uć i u stan Penelope Fernandez i stratezi su smatrali kako bi on mogao biti ta osoba koja je napala inspektora Joonu Linnu i njegova tehničara. Göran Stone se nasmiješi dok navlači tešku pancirku: „Sad ćemo uhvatiti te jebene kukavice.” Anders Westlund se nasmije, ali ne uspijeva sakriti koliko je nervozan: „Ej, totalno se nadam da ć e se opirati pa da jednom zauvijek steriliziram barem jednog komunistu.” Saga Bauer razmiš lja o uhić enju Daniela Marklunda ispred stana Penelope Fernandez. Njezin š ef Verner Zandé n odluč io je da ć e Gö ran Stone voditi sasluš anje. Stone je poč eo agresivno kako bi isprovocirao neku reakciju, š to je samo dovelo do toga da je Marklund zatraž io prisutnost odvjetnika i šutio za vrijeme cijelog saslušanja. Vrata se otvore, Roland Eriksson se vratio s limenkom Coca-Cole i vrećicom čokoladnih banana i sjeo do njih.


„E, ja namjeravam pucati ako vidim kakvo oruž je”, kaž e Roland živčano. „To ide jako brzo, samo treba pucati...” „Postupit ć emo kao š to je dogovoreno”, kaž e Gö ran Stone. „Ali ako dođe do pucnjave, ne morate pucati u noge...” „Nego u usta”, poviče Roland. „A sad se smiri”, kaže Göran Stone. „Bratovo lice je...” „Znamo, Roland, dosta više toga”, prekine ga Anders živčano. „Bomba mu eksplodirala u lice, jebote”, nastavi Roland. „Nakon jedanaest operacija sad može...” „Jesi li ti uopć e spreman za ovo?” prekine ga Gö ran Stone oš trim glasom. „Ma jesam, koji kurac”, odgovori Roland brzo. „Jesi?” „Jesam, jesam.” Roland pogleda kroz prozor i brzo noktom palca otvori poklopac kutijice s duhanom. Saga Bauer otvori vrata da pusti malo zraka u bus. Slaž e se da je ovo prava prilika za upad. Nemaju š to č ekati. Ali istovremeno bi voljela znati kakve veze oni imaju s Penelope Fernandez. Nije joj jasno koja je Penelopina uloga medu ekstremistima i zaš to joj je ubijena sestra. Mnogo je tu upitnika. Trebala bi ispitati Daniela Marklunda prije upada u središ njicu, pogledati ga u oč i i postaviti mu izravna pitanja. Pokuš ala je to objasniti svom š efu i rekla da poslije upada možda više neće imati koga saslušati. Ovo je još uvijek moja istraga, pomisli Saga i izađe iz minibusa na zagušljivu vrućinu pločnika. „Grupa upada ovdje, ovdje i ovdje”, ponovi Gö ran Stone i pokazuje na planu zgrade. „Mi smo ovdje i mož da ć emo biti prisiljeni proć i kroz kazalište...” „Gdje je nestala Saga Bauer?” pita Roland. „Valjda se ustrtarila i dobila mengu”, naceri se Anders.


30. Bol

JOONA LINNA I NATHAN POLLOCK parkiraju u ulici Hornsgatan i brzo bace pogled na loš kompjutorski ispis sa slikom Daniela Marklunda. Izađu iz auta, brzo prijeđu prometnu ulicu i uđu u malo kazalište. Teatar Tribunalen je slobodna kazališ na trupa koja se inancira od prodaje karata, a postavila je na scenu sve - od Orestije do Komunističkog manifesta. Joona i Nathan se ž urno spuste niz š iroke stepenice do prostorije u kojoj se nalazi bar i blagajna za prodaju ulaznica. Zena kose obojene u crno i sa srebrnom alkicom u nosu im se nasmiješ i. Obojica joj prijateljski kimnu, ali produže dalje bez riječi. „Traž ite nekoga?” povič e ona za njima, kad su krenuli gore metalnim stepenicama. „Da”, odgovori Pollock gotovo nečujno. Uđu u pretrpan ured s kopirkom, pisać im stolom, ploč om s obavijestima na koju su zalijepljene recenzije iz novina. Ispred kompjutora sjedi mrš av č ovjek razbaruš ene kose s neupaljenom cigaretom u ustima. „Bok Richard”, pozdravi ga Pollock. „Tko si ti?” pita ga muš karac rastreseno, a onda se ponovno okrene prema kompjutoru. Nastave dalje do garderoba za glumce u kojima je uredno obješena odjeća, stolovi za kojima se šminkaju, a tu je i kupaonica. Na jednom stolu u vazi stoji buket ruža. Pollock se osvrć e oko sebe, a onda pokaž e u jednom smjeru. Prođu ravno kroz metalna vrata na kojima piše „Struja”. „To bi trebalo biti ovdje unutra”, kaže Pollock. „U prostoriji u kojoj se nalaze svi osigurači i sklopke?” Pollock ne odgovori, nego brzo provali bravu. Zavire u tijesnu prostorijicu s brojač em za struju, ormarom s rekvizitima i gomilom kartonskih kutija. Stropna lampa ne radi, ali Joona se popne preko kutija, gazi po papirnatim vreć icama sa starom odjeć om i pronađe još jedna vrata iza obješ enih ljestava. Otvori ih i uđe u hodnik golih


betonskih zidova. Nathan Pollock ga slijedi. Unutra nema puno zraka. Iz daljine dopire glazba, teš ko uhvatljiva melodija. Na podu lež i letak s marksistič kim gerilskim vodom Che Guevarom, glava mu je zapaljeni fitilj. „Brigada se ovdje skrivala par godina”, kaže Pollock tiho. „Trebao sam ponijeti kruh.” „Obećaj mi da ćeš biti oprezan.” „Ma samo se bojim da Daniel Marklund neće biti ovdje.” „Mislim da je on praktički stalno ovdje.” „Hvala ti na pomoći, Nathan.” „A da ipak pođem s tobom?” kaž e Pollock. „Imaš samo par minuta vremena prije nego š to Sigurnosna upadne unutra, a onda bi moglo biti opasno.” Jooni se oči stisnu, ali glas mu je mekan kad kaže: „Samo sam došao u posjet.” Nathan se vrati u kazališ te, zakaš lje se, a onda zatvori vrata za sobom. Joona na trenutak ostane mirno stajati sam u tom praznom prolazu, a onda izvadi piš tolj, provjeri ima li metaka i vrati ga u futrolu. Produž i dalje do metalnih vrata na kraju hodnika. Vrata su zaključ ana i on izgubi nekoliko dragocjenih sekundi na provaljivanje brave. Na vratima je netko plavom bojom napisao Brigada vrlo malim slovima. Cijela riječ nije duža od dva centimetra. Joona stisne kvaku, oprezno otvori vrata i doč eka ga gromoglasna glazba. Zvuč i kao elektronič ki obrađena verzija Jimi Hendrixove Machine Gun. Glazba je zagluš ila sve druge zvukove, gitara zavija u snovitom ritmu valova. Joona zatvori vrata za sobom i produž i polutrč eć im korakom kroz prostoriju pretrpanu stvarima. Hrpe knjiga i naslaganih novina dosež u sve do stropa. Vlada skoro potpuni mrak, ali Joona shvati da te hrpe stvaraju sustav prolaza u prostoriji, labirint koji vodi do još vrata. Brzo prođe kroz prolaz, izađe na blijedu svjetlost, hoda dalje, hodnik se dijeli i on skrene desno, ali se onda brzo okrene. Učinilo mu se da je nešto vidio, nešto se brzo kretalo. Sjenka koju je na sekundu spazio krajičkom oka.


Nije siguran. Joona krene dalje, ali zastane na uglu i pokuš a neš to vidjeti. Sa stropa se ljulja ž arulja na dugač kom kablu. Kroz glazbu Joona odjednom zač uje urlik, kroz zidove prodre vrisak. Zastane, vrati se malo unatrag i zaviri u tijesni prolaz u kojem se hrpa č asopisa sruš ila i sada leže svuda po podu. Joonu zaboli glava, pomisli kako bi trebao neš to pojesti, trebao je ponijeti neš to sa sobom, nekoliko kockica tamne č okolade bile bi dovoljne. Prekorač i preko hrpe novina koja se prevalila i dođe do spiralnih stepenica koje vode na kat ispod. Osjeć a se slatkasti miris dima. Joona se č vrsto uhvati za ogradu, pokuš a sić i š to brž e mož e, ali metalne su stepenice ipak zaš kripale. Kad je stigao do najdonje stepenice, stane pred crnim baršunastim zastorima i stavi ruku na futrolu pištolja. Glazba se ovdje slabije čuje. Kroz prorez u zastorima prodire crvena svjetlost, osjeć a se tež ak miris kanabisa i znoja. Joona pokuš a neš to vidjeti, ali vidno polje mu je ogranič eno. Jedan plastič ni klaun sa crvenom ž aruljom umjesto nosa stoji u kutu. Joona oklijeva par sekundi, ali onda odmakne zastor i uđe u sobu. Pogleda oko sebe i puls mu se ubrza, a glavobolja pojač a. Na betonskom podu lež i dvocijevka i otvorena kutija s mecima teš kim i masivnim patronama koje mogu prouzroč iti velike rane. Na jednom uredskom stolcu sjedi gol muš karac. Puš i zatvorenih oč iju. To nije Daniel Marklund, konstatira Joona. Jedna plavuš a golih grudi sjedi na madracu naslonjena na zid bokova prekrivenih vojnom dekom. Pogleda Joonu, dobaci mu poljubac i ravnoduš no nastavi piti pivo iz limenke. Kroz otvorena vrata ponovno se začuje krik. Joona ih i dalje gleda dok podiž e puš ku, usmjeri cijev prema podu i stane na nju tako da se rasklopi. Žena spusti limenku piva na pod i odsutno se počeše ispod pazuha. Joona oprezno spusti puš ku i krene dalje, prođe pokraj ž ene na madracu i uđe u prolaz s niskim stropom prekrivenim mrež om preko ž utih rola staklene vune. U zraku lebdi tanak sloj dima. U lice mu svijetli jaka lampa, pokuš a ju zakloniti rukom. Na kraju hodnika vise š iroke ž aluzine od industrijske plastike. Joona je zaslijepljen i ne mož e toč no vidjeti š to se događa. Samo vidi da netko hoda i č uje glas kako


oč ajnič ki i uplaš eno odjekuje. Odjednom netko glasno zavriš ti, sasvim blizu. Vrisak iz dubine grla kojeg slijedi brzo dahtanje. Joona se brzo i tiho kreć e prema naprijed, prođe ispod one lampe koja ga je zaslijepila i odjednom vidi u prostoriju iza te debele plastike. Prostorija je sva zadimljena. Jedna niska, miš ić ava ž ena u majici s kapuljač om, crnim trapericama i smeđom majicom kratkih rukava stoji ispred muš karca koji je odjeven samo u gać e i č arape. Ima obrijanu glavu i riječ i „White power” tetovirane na č elu. Ugrizao se za jezik. Krv mu curi niz bradu, vrat i debeli trbuh. „Molim te”, šapće i maše glavom. Joona vidi cigaretu koja se puš i u ž eninoj spuš tenoj ruci. Odjednom mu priđe, utisne cigaretu na tetovaž u na njegovu č elu i on zavriš ti. Debeli trbuh i viseć e grudi podrhtavaju. Upiš ao se, tamna mrlja mu se proširi po plavim gaćama i mokraća mu poteče niz noge. Joona je izvukao piš tolj, približ ava se otvoru u toj š irokoj zaš titnoj pregradi istovremeno pokuš avajuć i vidjeti ima li još ljudi u prostoriji. Ne vidi nikog drugog i otvori usta da vikne, ali odjednom vidi kako mu pištolj ispada na pod. Zazveč i kad tresne o beton i ostane lež ati uz plastič nu pregradu. Joona upitno pogleda vlastitu ruku, vidi da drhti i u sljedeć oj sekundi osjeti straš nu bol. Viš e niš ta ne vidi, samo osjeć a teš ki rasap u č elu. Ne mož e se suzdrž ati i zastenje, prisiljen je uhvatiti se za zid drugom rukom, osjeć a da ć e izgubiti svijest, ali istovremeno č uje glasove iza pregrade. „Ma zajebi to”, urla žena sa cigaretom. „Samo mi reci što si učinio?” „Ne sjećam se”, plače nacist. „Što si učinio?” „Mučio sam jednog dečka.” „Reci mi točno kako!” „Opekao sam ga po oku.” „Cigaretom”, kaže ona. „Desetogodišnjaka...” „Da, ali...” „Zašto? Što je napravio?” „Pratili smo ga od sinagoge do...” Joona ni ne primjeć uje da je sruš io teš ki aparat za gaš enje pož ara sa zida. Izgubi pojam o vremenu. Viš e niš ta ne vidi. Sve š to je preostalo je bol u glavi i visoki ton koji mu zvoni u ušima.


31. Poruka

JOONA SE NASLONI NA ZID, zatrepć e kako bi ponovno progledao i primijeti da netko stoji uz njega, netko je doš ao za njim iz one sobe gdje su bili goli mladi. Osjeć a ruku na leđima i nazire lice kroz crne velove boli. „Što se dogodilo?” pita Saga Bauer tiho. „Jesi li ozlijeđen?“ On pokuš a odmahnuti glavom, previš e ga boli da bi govorio. Ima osjeć aj kao da mu je kuka zabijena ravno kroz glavu, lubanju, moždanu koru i sporoprotočnu moždanu tekućinu. Na koljenima je. „Moraš van”, kaže mu ona. Osjeć a kako mu je Saga podigla glavu, ali niš ta ne vidi. Cijelo mu je tijelo obliveno znojem, osjeć a znoj kako teč e ispod pazuha, niz vrat i leđa, osjeća znoj na licu, u kosi i na čelu. Saga mu pipa po odjeć i, pretpostavlja da se radi o napadu epilepsije pa traž i lijekove po njegovim dž epovima. Osjeti kako mu je izvadila novčanik i traži znak koji nose svi epileptičari. Nakon nekog vremena bol popusti, Joona obliž e usnice i pogleda gore. Vilice mu se napnu i cijelo tijelo ga boli od napada migrene. „Ne možete još ući”, prošapće. „Moram...” „Ma, što se dogodilo?” „Ništa”, odgovori Joona i uzme pištolj s poda. Ustane i krene š to brž e mož e pokraj onih plastič nih pregrada i uđe u prostoriju. Nema nikoga. Na drugom zidu svijetli natpis za izlaz u sluč aju nuž de. Saga ga slijedi i upitno ga pogleda. Joona otvori vrata i vidi strme stepenice koje vode gore do metalnih vrata koja izlaze na ulicu. „Perkele”, promrmlja on. „Reci mi”, kaže Saga ljutito. Joona ne ž eli razmiš ljati o direktnim razlozima za svoju bolest, odbija misliti o onome š to se dogodilo prije mnogo godina i zbog č ega njegov mozak ponekad poč ne pulsirati od boli koja ga u nekoliko minuta mož e potpuno onesposobiti. Njegov liječ nik smatra da se radi


o ekstremnom obliku fizički izazvane migrene. Jedino š to se pokazalo da pomaž e je Topiramat, lijek koji se koristi za prevenciju epileptič nih napada. Joona bi ustvari morao kontinuirano uzimati taj lijek, ali kada treba raditi i jasno razmiš ljati odbija uzeti lijek jer ga č ini umornim i zatupljuje mu misli. Zna da je to rizik, zna da tjednima mož e ž ivjeti bez lijeka da ne dobije napad migrene, ali se isto tako napad mož e ponoviti nakon samo nekoliko dana. „Mučili su jednog dečka, mislim da je neonacist, ali...” „Mučili?” „Da, opekli cigarom”, odgovori i krene natrag kroz hodnike. „Što se dogodilo?” „Nisam mogao...” „Cekaj malo”, prekine ga ona sabrano. „Mož da ne bi trebao, hoć u reći... raditi na terenu, ako si bolestan.” Prijeđe rukom preko lica. „Koje sranje”, prošapće. Joona hoda dalje prema sobi s klaun lampom i č uje Sagu kako ga slijedi. „Kog vraga uopć e radiš ovdje?” pita ona iza njegovih leđa. „Sigurnosna ć e svaki č as upasti ovamo. Ako vide da si naoruž an pucat će, znaš to, bit će mrak, bit će suzavca i...” „Moram razgovarati s Danielom Marklundom”, prekine je Joona. „Ti ne bi trebao ni znati za njega”, kaž e ona i slijedi ga gore spiralnim stepenicama. „Tko ti je rekao za ovo?” Joona krene jednim od hodnika, ali se zaustavi kad vidi da Saga pokazuje u drugom smjeru. Slijedi ju, vidi da je poč ela trč ati, izvadi pištolj, ona zamakne iza ugla i čuje je kako nešto viče. Saga je stala na vratima sobe u kojoj se nalazi pet kompjutora. U jednom kutu stoji bradati mladić prljave kose. To je Daniel Marklund. Usnice su mu vlažne i nervozne. U ruci drži ruski nož. ���Mi smo iz policije, molim te spusti nož ”, kaž e Saga mirno i pokaž e svoju legitimaciju. Mladić odmahne glavom i zamahne nož em ispred sebe, okreć e oštricu pod različitim kutovima. „Moramo poprič ati s tobom”, kaž e Joona i stavi piš tolj natrag u futrolu.


„Pričajte”, kaže Daniel nervoznim glasom. Joona mu priđe i pogleda ga u oči koje zvjeraju na sve strane. Pravi se da nije ni primijetio nož koji je Daniel ispruž io ispred sebe, oš tricu koja fijuče zrakom tražeći ga, naoštreni vrh. „Daniel, ne ide ti baratanje nožem”, kaže Joona uz osmijeh. Jasno osjeć a miris ulja sa sjajne oš trice. Daniel Marklund sad brž e maš e nož em i pogled mu je koncentriran kad kaž e: „Ne ide samo Fincima baratanje...” Joona ga iznenada napadne, uhvati ga za ruč ni zglob, njež nim mu pokretom oduzme nož i uz tresak ga spusti na pisaći stol. Nastupi tiš ina dok gledaju jedan drugoga, a onda Daniel Marklund slegne ramenima. „Ja sam uglavnom zadužen za informatiku”, kaže uz ispriku. „Uskoro ć e nas prekinuti”, kaž e Joona brzo. „Samo mi reci š to si radio kod Penelope Fernandez.” „Bio u posjetu.” „Daniel”, kaž e Joona smrknuto. „Zbog ovoga s nož em mož eš u zatvor, ali ja imam važ nije stvari za obaviti nego uhititi tebe i zato ti dajem mogućnost da mi uštediš malo vremena.” „Pripada li Penelope Brigadi?” pita Saga brzo. „Penelope Fernandez?” nasmiješ i se Daniel Marklund. „Ona je zadrta protivnica.” „Koje onda veze imate s njom?” pita Joona. „Kako to misliš protivnica?” pita Saga. „Radi li se o borbi za moć između...” „Zar Sigurnosna niš ta ne zna?” pita Daniel uz umoran osmijeh. „Penelope Fernandez je totalna paci istica, uvjerena pobornica demokracije. Dakle, ne sviđaju joj se naš e metode... ali nama se ona sviđa.” Daniel sjedne na stolicu ispred dva kompjutora. „Sviđa?” „Poštujemo je”, kaže on. „Zašto?” pita Saga iznenađeno. „Zašto bi...” „Vi ni ne znate koliko nju svi mrze... ono, googlajte si njezino ime za poč etak, ljudi piš u prilič no brutalne stvari... a sad su neki preš li granicu.” „Kako to misliš prešli granicu?”


Daniel ih izazovno pogleda. „Pa valjda znate da je nestala?” „Da”, odgovori Saga. „Dobro”, kaž e on. „To je dobro, iako, iz nekog razloga, ne vjerujem baš da ć e se policija jako truditi da je pronađe. Zato sam otiš ao do njezinog stana, htio sam provjeriti njen kompjutor tako da saznam tko se krije iza svega toga. Svedski pokret otpora je u travnju nesluž beno poslao poziv svojim č lanovima... poziv da otmu komunistič ku kurvu Penelope Fernandez i da od nje uč ine seks robinju za cijeli pokret. Ali pogledajte ovo...” Daniel Marklund tipka po jednom kompjutoru, a onda okrene ekran prema Jooni. „Ovo je povezano s Arijevskim bratstvom”, kaže. Joona preleti pogledom preko už asno vulgarnog chata o arijevskim kurcima i kako će ubiti Penelope. „Ali ova grupa nema nikakve veze s njezinim nestankom”, kaž e Joona. „Nema? A tko onda ima? Nordijski savez?” pita Daniel sav uzbuđen. „Reci! Još nije prekasno!” „Kako to misliš još nije prekasno?” pita Joona. „Pa ono, obič no dok č ovjek reagira već bude prekasno... ali ja sam uhvatio poruku na telefonskoj sekretarici njezine mame. Ono, mislim da je jebeno hitno, ali još nije prekasno, bio sam prisiljen provjeriti njen kompjutor...” „Uhvatio?” prekine ga Joona. „Pokuš ala je nazvati mamu juč er ujutro”, odgovori mladić i živčano se počeše po prljavoj kosi. „Penelope?” „Da.” „Što je rekla?” pita Saga brzo. „Ne zna samo Sigurnosna kako se prisluš kuju telefoni”, kaž e on uz nakrivljen osmijeh. „Što je rekla Penelope?” ponovi Joona glasnije. „Da je love”, odgovori Daniel Marklund utučeno. „Što je točno rekla?” pita Joona. Daniel baci pogled na Sagu, a onda pita: „Koliko imamo vremena prije nego š to nam upadnete u


prostorije?” Saga pogleda na sat: „Između tri i četiri minute”, odgovori. „Onda stignete ovo č uti”, kaž e Daniel Maklund, brzo utipka naredbu u drugi kompjutor i pusti im snimku. U zvuč nicima š uš ti, a onda se uključ i telefonska sekretarica i č uje se snimljena poruka Claudije Fernandez. Cuju se tri kratka tona, a onda jako zakrč i, veza je isprekidana i vrlo loš a. Negdje iza zujanja i krč anja č uje se slabaš an glas. Neka ž ena govori, ali je nemoguć e razumjeti š to. Nakon nekog vremena č uje se muš ki glas kako kaž e „Nađi si posao”, a onda se veza prekine i nastupi tišina. „Oprostite”, promrmlja Daniel. „Moram staviti filtere.” „Vrijeme teče”, promrmlja Saga. On tipka po kompjutoru, gleda ispresijecane vijuge, doda nekoliko brojki i onda im ponovno pusti snimku: Dobili ste Claudiu - ne mogu se sada javiti, ali ako mi ostavite poruku nazvat ću vas što prije mogu. Ona tri tona zvuč e drukč ije, a krč anje je sada samo tiho metalno zveckanje. Odjednom se jasno začuje Penelopin glas: „Mama, trebam pomoć, lovi me...” „Nađi si posao”, kaže muški glas, a onda nastupi tišina.


32. Pravi policijski posao

Saga Bauer baci pogled na sat i kaž e da moraju krenuti. Daniel Marklund promrmlja u š ali kako ć e on ostati na barikadama, ali oč i su mu uplašene. „Napast ć emo vas svim snagama. Ne diraj nož , ne pruž aj otpor, odmah se predaj, nikakvih naglih pokreta”, kaž e mu Saga brzo prije nego što ona i Joona napuste taj mali ured. Daniel Marklund ostane sjediti i gledati za njima, a onda uzme nož i baci ga u kantu za smeće. Joona i Saga napuste labirint sjediš ta Brigada i izađu na ulicu Hornsgatan. Saga se pridruž i policajcima u civilu, grupi Gö rana Stonea koji sada sjede u Nagham Fast Foodu i bez riječ i jedu pomfrit. Oč i su im sjajne i prazne dok čekaju naredbu vodstva operative. Dvije minute kasnije iz č etiri crna kombija istrč i petnaest teš ko naoruž anih pripadnika policije. Borbena grupa provali sva vrata i suzavac se proš iri prostorijama. Pet mladih ljudi, među njima i Daniel Marklund, pronađeni su kako sjede na podu s podignutim rukama. Izvedeni su na ulicu kašljući, s rukama iza leđa u plastičnim lisicama. Oruž je koje je Sigurnosna zaplijenila samo je pokazalo koliko je niska razina militantnosti u Brigadi: stari vojni piš tolj marke Colt, jedna puš ka, jedna iskrivljena dvocijevka, jedna kutija metaka, č etiri noža i dvije metalne zvijezde. * * * Dok se voze duž Sö dra Mä larstranda, Joona izvadi mobitel, nazove ravnatelja Drž avne kriminalistič ke policije i nakon dva signala Carlos mu se javi tako što je olovkom stisnuo gumb na zvučniku: „Kako ti se sviđa na Policijskoj akademiji, Joona?” pita. „Nisam tamo.” „Znam, zato što...” „Penelope Fernandez je ž iva”, prekine ga Joona. „U bijegu je jer je netko želi ubiti.”


„Tko je to rekao?” „Ostavila je poruku na maminoj telefonskoj sekretarici.” U slušalici zavlada tišina, a onda Carlos udahne: „OK, živa je, dobro... Što još znamo? Živa je, ali...” „Znamo da je bila ž iva prije trideset sati kad je nazvala”, kaž e Joona. „I da je netko lovi.” „Tko je lovi?” „Nije stigla reć i, ali... ako je to onaj isti tip na kojeg sam ja naletio, onda stvarno nemamo puno vremena”, kaže Joona. „Misliš da se radi o plaćenom ubojici?” „Siguran sam da je osoba koja je napala mene i Erixona plać eni ubojica, grob.” „Grob?” „Srpski izraz. Takvi su ubojice skupi, uglavnom rade sami, ali na kraju uvijek obave ono za što su plaćeni.” „To zvuči prilično nemoguće.” „U pravu sam”, odgovori Joona tvrdoglavo. „To uvijek kaž eš , ali ako se stvarno radi o plać enom ubojici, onda Penelope ne bi ovako dugo ostala ž iva... proš lo je skoro dva dana”, kaže Carlos. „To što je živa znači da plaćenik ima druge prioritete.” „Još uvijek misliš da nešto traži?” „Da”, odgovori Joona. „Što?” „Nisam siguran, ali možda fotografiju...” „Zašto to misliš?” „To je najbolja teorija koju trenutačno imam...” Joona mu brzo isprič a o knjigama skinutima s police, slici sa stihovima napisanim na poleđini, Bjö rnovoj kratkoj posjeti, kako je drž ao ruku na trbuhu, otisak na staklenim vratima, komadić i selotejpa i ugao fotografije. „Misliš da je ubojica tražio fotografiju koju je Björn već uzeo?” „Mislim da je poč eo time š to je pretraž io Bjö rnov stan, a kad tamo nije naš ao ono š to traž i, zalio je sve benzinom i uključ io susjedino glač alo. Vatrogasci su dobili poziv u 11.05 i dok im je uspjelo obuzdati požar, već je cijeli kat izgorio.”


„Iste te večeri ubio je Violu.” „Vjerojatno je pretpostavio kako je Bjö rn ponio fotogra iju sa sobom na brod i zato ih je pronaš ao, popeo se na brod, utopio Violu, pretraž io brod i planirao ga potopiti, ali se onda iz nekog razloga predomislio, otiš ao odande i vratio se u Stockholm kako bi pretraž io Penelopin stan...” „Ali ti misliš da nije pronašao fotografiju?” pita Carlos. „Ili je Bjö rn nosi sa sobom ili ju je sakrio kod nekog prijatelja... u neki sef ili tako negdje.” U slušalici nastupi tišina. Joona čuje kako Carlos teško diše. „Ali ako mi prvi pronađemo fotogra iju”, kaž e Carlos zamiš ljeno. „Onda je sve sigurno gotovo.” „Da”, odgovori Joona. „Jer... ako smo mi vidjeli fotogra iju, ako je policija vidjela fotografiju, onda to više nije nikakva tajna, nema razloga zašto nekoga ubiti zbog toga.” „Nadam se da je tako jednostavno.” „Joona, ja... ja ne mogu oduzeti istragu Petteru, ali pretpostavljam...” „Da ću otići na akademiju održati predavanje”, prekine ga Joona. „To je sve što trebam znati”, nasmije se Carlos. Na putu natrag do Kungsholmena Joona presluš a svoju telefonsku sekretaricu i otkrije da mu je Erixon ostavio brdo poruka. Prvo mu je mirno objasnio kako mož e raditi i iz bolnice, trinaest minuta kasnije je zahtijevao da i on sudjeluje u akciji, a dvadeset i sedam minuta kasnije je urlao kako ć e poluditi jer nema niš ta za raditi. Joona ga nazove, nakon samo dva signala čuje Erixonov umoran glas: „Kvak...” „Je li prekasno?” pita Joona. „Jesi već poludio?” Erixon samo štucne umjesto odgovora. „Ne znam koliko si shvatio”, kaž e Joona. „Ali ž uri nam se s ovom istragom. Juč er ujutro Penelope Fernandez je ostavila poruku na maminoj telefonskoj sekretarici.” „Jučer?” ponovi Erixon budno. „Rekla je da je love.” „Ideš sada tamo?” pita Erixon. Joona č uje Erixona kako diš e kroz nos dok mu prič a kako


Penelope i Bjö rn nisu zajedno proveli noć na petak. Po nju je doš ao taksi u 6.40 ujutro i odvezao je do zgrade televizije gdje je trebala sudjelovati u jednoj raspravi. Samo nekoliko minuta nakon š to je taksi izaš ao iz njezine ulice, Bjö rn je uš ao u njen stan. Joona isprič a Erixonu o otisku dlana na staklenim vratima, komadić ima selotejpa i otkinutom uglu slike i objasni mu kako je sasvim uvjeren da je Bjö rn samo č ekao da Penelope napusti stan kako bi bez njezinog znanja mogao što je brže moguće uzeti fotografiju. „I mislim da je osoba koja nas je napala plać eni ubojica i da je on tražio tu fotografiju kad smo ga mi iznenadili”, nastavi Joona. „Možda”, prošapće Erixon. „Samo je htio izaći iz stana, nije nas namjeravao ubiti”, kaže Joona. „Jer inače bi već bili mrtvi”, odgovori Erixon. U sluš alici zaš kripi i Erixon kaž e nekome da ga ostavi na miru. Joona č uje ž enski glas kako ponavlja da je vrijeme za izikalnu terapiju i Erixona kako se obrecne na nju da se radi o privatnom razgovoru. „Dakle, mož emo zaključ iti kako ubojica nije pronaš ao fotogra iju”, nastavi Joona. „jer da ju je pronaš ao na brodu, onda je ne bi traž io u Penelopinu stanu.” „A nije bila u njezinom stanu zato što ju je Björn uzeo.” „Mislim da pokuš aj podmetanja pož ara u stanu ukazuje na to da ubojica nije htio uzeti fotografiju, nego ju je samo htio uništiti.” „Ali zaš to je bila zalijepljena na vratima dnevne sobe Penelope Fernandez ako je tako prokleto važna?” pita Erixon. „Pada mi na pamet nekoliko razloga”, kaž e Joona. „Najvjerojatnije je da su Bjö rn i Penelope snimili fotogra iju koja neš to dokazuje, ali ni sami nisu bili svjesni koliko je važna.” „Pa da, pa da”, brzo će Erixon. „Za njih ta fotogra ija nije bila neš to š to je trebalo sakriti, niš ta zbog čega bi netko nekoga ubio.” „Ali onda se Björn odjednom predomislio.” „Mož da je neš to saznao, mož da je shvatio da je opasna i zato je uzeo”, kaž e Joona. „Puno toga ne znamo, a jedini nač in da dobijemo odgovore je da se pošteno primimo posla.” „Točno”, gotovo poviče Erixon. „Mož eš li ti nabaviti popis svih telefonskih razgovora proteklog


tjedna, sms-ove, ispise bankovnih rač una i tako dalje? Rač une, karte za autobus, sastanke, aktivnosti, radno vrijeme...” „Ma, kako ne.” „Ne, ustvari, zaboravi.” „Zaboravi? Kako to misliš zaboravi?” „Pa izikalna terapija”, kaž e Joona uz osmijeh. „Sad imaš izikalnu terapiju.” „Zezaš me?” pita Erixon pokuš avajuć i prikriti koliko je uznemiren. „Fizikalnu terapiju? Koji je to vrag? Drugi izraz za nezaposlenost?” „Ali moraš se odmoriti”, izaziva ga Joona. „Ima drugih tehničara...” „Ej, ja totalno ludim od ovog sjedenja ovdje.” „Na bolovanju si tek šest sati.” „I već sam skroz poblesavio”, požali mu se Erixon.


33. Pretraga terena

JOONA VOZI PREMA ISTOKU i Gustavsbergu. Jedan bijeli pas mirno sjedi uz rub ceste i ravnoduš no promatra auto. Joona pomisli kako bi trebao nazvati Disu, ali umjesto toga nazove Anju. „Trebam adresu Claudije Fernandez.” „Mariagatan 5.”, odgovori ona odmah. „Nedaleko one stare tvornice porculana.” „Hvala”, kaže Joona. Anja ne spušta slušalicu. „Čekam”, kaže nesigurnim glasom. „Što čekaš?” pita on nježno. „Da mi kaž eš da ć emo se ukrcati na Silja Galaxy i otić i za Abo i unajmiti malu kućicu uz more sa saunom.” „Lijepo zvuči”, kaže Joona polako. Vlada siva ljetna izmaglica i jako je sparno dok parkira auto ispred kuć e Claudie Fernandez. Izađe iz auta, osjeti opori miris š imš ira i ribiza i na trenutak ostane nepomič no stajati izgubljen u sjeć anjima. Lice koje mu se pojavilo pred oč ima polako se raspline kad je pozvonio na vrata na kojima visi drvena pločica s imenom kakve djeca rade u š koli na tehnič kom odgoju i na kojoj je dječ jim rukopisom urezano prezime Fernandez. Melodija zvona odjekne u kuć i. On č eka. Nakon nekog vremena čuju se spori koraci. Claudia otvori vrata zabrinutog lica. Kad ugleda Joonu, ustukne i poč ne se povlač iti natrag u predsoblje. Usput sruš i jedan kaput s vješalice. „Ne”, šapće. „Ne Penny...” „Claudia, sve je u redu”, kaže on brzo. Ona izgubi tlo pod nogama i spusti se na pod među cipele i odjeć u koja visi, diše poput uplašene životinje. „Što se dogodilo?” pita prestrašenim glasom. „Ne znamo puno, ali juč er ujutro vas je Penelope pokuš ala nazvati.”


„Živa je”, kaže Claudia. „Da”, odgovori Joona. „Hvala ti dragi Bože”, prošapće ona. „Hvala ti dragi Bože...” „Uhvatili smo poruku na vašoj telefonskoj sekretarici.” „Na mojoj... Ne”, kaže ona i ustane. „Bilo je puno šumova tako da nam je trebala posebna oprema kako bismo joj čuli glas”, objasni Joona. „Samo... neki čovjek me nazvao i rekao mi da nađem posao.” „Da, to je to”, kaže Joona. „Penelope je pričala prije toga, ali nije se čulo...” „Što je rekla?” „Rekla je da treba pomoć . Pomorska policija upravo organizira pretragu terena.” „Ali zar ne možete otkriti odakle je zvala, to bi...” „Claudia”, kaž e Joona mirno. „Moram vam postaviti nekoliko pitanja.” „Kakvih pitanja?” „Da sjednemo?” Odu iz predsoblja u kuhinju. „Joona Linna, mogu vas nešto pitati?” „Pitajte, ali ne znam hoću li moći odgovoriti.” Claudia Fernandez stavi na stol dvije š alice kave. Ruke joj malo podrhtavaju. Sjedne preko puta njega i dugo ga promatra. „Vi imate obitelj, zar ne?” pita ona. U svijetloj, žutoj kuhinji nastupi tišina. „Sjeć ate li se kad ste zadnji put: bili kod Penelope doma?” pita Joona nakon nekog vremena. „Prošli tjedan, u utorak. Pomogla mi je sašiti hlače za Violu.” Joona kimne i vidi kako Claudijina usta podrhtavaju od zatomljenog plača. „Sad dobro razmislite, Claudia”, kaž e on i nagne se prema njoj. „je li se tada na staklenim vratima nalazila neka fotografija?” „Da.” „Što je prikazivala?” pita Joona pokušavajući smiriti glas. „Ne znam, nisam gledala.” „Ali sjećate se da je fotografija bila tamo, u to ste sigurni?” „Da”, kimne Claudia.


„Jesu li na fotografiji možda bili neki ljudi?” „Ne znam, vjerojatno sam mislila da to ima neke veze s njezinim poslom.” „Je li bila fotografirana unutra ili vani?” „Nemam pojma.” „Pokušajte je zamisliti.” Claudia zatvori oči, ali onda odmahne glavom: „Ne ide.” „Pokušajte, važno je.” Ona spusti pogled, razmišlja, ali onda ponovno odmahne glavom. „Samo se sjeć am da sam mislila da je č udno š to je objesila fotografiju na vrata jer to nije lijepo izgledalo.” „Zašto ste mislili da fotografija ima neke veze s njezinim poslom?” „Ne znam”, prošapće Claudia. Joona se isprič a kad mu zazvoni mobitel, izvadi ga iz dž epa sakoa, vidi da ga zove Carlos i javi se: „Da.” „Upravo sam razgovarao s Lanceom iz Pomorske policije kod otoka Dalarö i on kaž e da ć e sutra proč eš ljati teren. Imaju tristo ljudi i skoro pedeset brodova.” „Dobro”, kaže Joona gledajući Claudiju koja je izašla u predsoblje. „A nazvao sam i Erixona da čujem kako je”, kaže Carlos. „Mislim da se dobro oporavio”, kaže Joona neutralno. „Joona, ne ž elim znati š to radite... ali Erixon me upozorio da ć u biti prisiljen priznati da si bio u pravu.” Kad je završ io razgovor, Joona ode do predsoblja i vidi da je Claudia navukla jaknu i gumene čizme. „Cula sam š to je rekao”, kaž e. „I ja mogu pomoć i traž iti, mogu tražiti cijele noći...” Ona otvori vrata. „Claudia, morate pustiti policiju da obavi svoj posao.” „Moja kćer me nazvala da treba pomoć. „ „Znam da je užasno samo čekati...” „Ali molim vas, zar ne bih mogla poć i s vama? Neć u smetati, mogu kuhati i javljati se na telefon tako da ne morate misliti na to.” „Imate li nekoga tko bi mogao biti s vama, rođake ili prijatelje...” „Neću nikoga ovdje, samo hoću Penny”, prekine ga ona.


34. Dreambow

ERIXON U KRILU DRZI FASCIKL i veliku kuvertu koja je dostavljena u njegovu bolnič ku sobu. Mali ruč ni ventilator usmjerio je da mu puš e u lice dok ga Joona vozi u invalidskim kolicima kroz bolnički hodnik. Peta mu je saš ivena i umjesto gipsa stopalo mu je uč vrš ćeno u nekakvu posebnu č izmu u kojoj su mu nož ni prsti okrenuti prema dolje. Promrmljao je da ć e mu trebati baletna cipelica za drugu nogu ako žele vidjeti Labuđe jezero. Joona prijateljski kimne dvjema staricama koje sjede na jednoj so i i drž e se za ruke. One zahihoć u, poč nu se doš aptavati, a onda mu mahnu kao dvije školarke. „Tog jutra kad su otiš li brodom”, prič a Erixon. „Bjö rn je kupio kuvertu i dvije marke na glavnom kolodvoru. Imao je rač un iz kioska u novč aniku koji se nalazio na brodu, a ja sam prisilio Služ bu osiguranja da mi maila video s nadzorne kamere. Bez sumnje, radi se o fotografiji kao što si cijelo vrijeme govorio.” „Znači nekome je poslao sliku?” pita Joona. „Ne vidi se što je napisao na kuverti.” „Možda ju je poslao samom sebi.” „Ali njegov stan je izgorio, nisu čak ni vrata ostala”, kaže Erixon. „Nazovi poštu i provjeri.” Cim su uš li u lift, Erixon poč ne raditi neke č udne pokrete rukama, kao da pliva. Joona ga promatra mirnim pogledom i ništa ne pita. „Jasmin kaže da je to dobro za mene”, objasni Erixon. „Jasmin?” „S njom radim izikalnu terapiju... izgleda k'o mrvica kolač a, ali je prekrasno stroga: Šuti, sjedi uspravno, prestani cendrati. Cak mi je rekla da sam debeljuco”, nasmiješ i se Erixon sramež ljivo. „Znaš koliko se oni dugo moraju školovati za to?” Izađu iz lifta i skrenu u privatnu prostoriju za molitve s glatkim drvenim križ em na metar visokoj stativi i jednostavnim oltarom. Na zidu je platnena slika koja prikazuje Krista i nekoliko svijetlih trokutastih oblika.


Joona izađe u hodnik, otvori ostavu i uzme stalak s velikim blokom i lomastere. Kad se vratio unutra, vidi da je Erixon bez problema skinuo sliku i križ i stavio ih u kut. „Ono š to znamo je da je ta slika nekome vrijedna ljudskog ž ivota”, kaže Joona. „Da, ali zašto?” Erixon prič vrsti na zidove ispise rač una Bjö rna Almskoga, popis telefonskih poziva, kopije autobusnih karti, rač une iz njihovih novč anika i ispise poruka koje su ostavili na telefonskim sekretaricama. „Fotogra ija mora da otkriva neš to š to netko ž eli da ostane tajna, mora da sadrž i neku važ nu informaciju, mož da tajne neke kompanije, povjerljive materijale”, kaž e Joona i poč ne biljež iti razna vremena na papir. „Da”, odgovori Erixon. „Zato idemo sada pronać i tu fotogra iju, pa da sve ovo bude gotovo”, kaže Joona. Uzme flomaster i napiše na velikom papiru: 06.40 Taksi dolazi po Penelope. 06.45 Björn ulazi u Penelopin stan. 06.48 Björn napušta stan s fotografijom. 07.07 Björn šalje fotografiju iz kioska na Glavnom kolodvoru.

Erixon se približ i u kolicima i gleda Joonu š to piš e dok skida foliju sa čokoladice. „Penelope Fernandez napuš ta zgradu televizije i nazove Bjö rna pet minuta kasnije”, kaž e i pokaž e na listu telefonskih poziva. „Karta za podzemnu je poniš tena u 10. 30. Njezina mlada sestra Viola je nazove u 10.45. Tada je Penelope vjerojatno već s Bjö rnom u luci u Långholmenufi” „Ali što radi Björn?” „To ć emo saznati”, kaž e Erixon zadovoljno i obriš e prste u bijelu maramicu. Krene uza zid i pokaže na karte za javni prijevoz: „Bjö rn je napustio Penelopin stan s fotogra ijom. Otiš ao je podzemnom i već u 07.07 kupuje kuvertu i dvije marke na kolodvoru.”


„I pošalje pismo”, kaže Joona. Erixon se nakašlje i nastavi: „Sljedeć e š to imamo je transakcija na njegovoj Visa kartici, dvadeset kruna u internet kafeu Dreambow u ulici Vattugatan u 07. 35.” „Pola osam i pet”, zapisuje Joona u kronologiju. „Gdje je ta Vattugatan, jebote?” „To je jako mala ulica”, odgovori Joona. „Dolje u Klarakvarterenu.” Erixon kimne i nastavi: „Pretpostavljam da se Bjö rn Almskog onda odvezao dalje na istoj karti do Fridhemsplana. Jer nakon toga imamo telefonski razgovor s njegova kuć nog telefona u stanu u Pontonjä rgatan 47. Nazvao je tatu, Gregera Almskoga, ali nitko se nije javljao.” „Moramo razgovarati s tatom o tome.” „Sljedeć a toč ka je novo poniš tavanje karte u 09.00. Vjerojatno je otiš ao busom broj č etiri od Fridhemsplana do Hö galidsgatan na Södermalmu, a onda pješice do broda na Långholmenu.” Joona upiš e i te zadnje podatke na papir, a onda se odmakne i promotri raspored događanja toga jutra. „Bjö rnu se ž uri uzeti fotogra iju”, kaž e. „Ali nije htio prič ati s Penelope i zato č eka dok ona ne ode taksijem i onda utrč i unutra, skine fotogra iju sa staklenih vrata, napusti stan i ode do kioska na kolodvoru.” „Pregledat ću snimke nadzornih kamera.” „Nakon toga Bjö rn ode u internet kafe u blizini”, nastavi Erixon. „Tamo ostane oko pola sata, a onda...” „To je to”, prekine ga Joona i krene prema vratima. „Što?“ „Pa i Penelope i Björn imaju internet kod kuće.” „Zašto onda internet kafe?” pita Erixon. „Idem tamo”, kaže Joona i ode.


35. Obrisani materijal

INSPEKTOR JOONA LINNA SKRENE u Vattugatzan s trga Brunkeberg iza gradskog kazališ ta, parkira i izađe iz auta, prođe kroz neupadljivu ž eljeznu kapiju i dugač kim koracima nastavi dolje niz strmu asfaltiranu stazu. U internet kafeu Dreambow je vrlo mirno. Pod je upravo opran, prostorijom se š iri miris limuna i plastike. Uz uske stolove s kompjutorima stoje blistave stolice od pleksiglasa. Jedino š to se kreć e je polagano pomicanje slova na ekranima. Debeljuš kast muš karac š picaste, crne brade naslonjen je na visoki š ank i pijucka kavu iz velike š alice na kojoj piš e „Lennart znač i lav”. Traperice mu vise, kao i jedna razvezana vezica na Reebok tenisicama. „Treba mi kompjutor”, kaže Joona čim mu se približio. „Stani u red”, naš ali se muš karac i pokaž e mu preko prostorije sa svim slobodnim kompjutorima. „Jedan poseban kompjutor”, nastavi Joona i oč i mu zasvjetlucaju. „Moj prijatelj je bio tu u petak i hoć u koristiti isti kompjutor koji je on koristio.” „Ne znam mogu li dati takve...” Utihne kad se Joona spusti na jedno koljeno i zaveže mu vezicu. „Važno je.” „Pregledat ć u popis od petka”, kaž e muš karac kojemu su sada na obrazima počele izbijati crvene mrlje. „Kako se zove?” „Björn Almskog”, odgovori Joona i ustane. „Broj pet, onaj dolje u kutu”, kaže. „Trebao bih pogledati tvoju iskaznicu.” Joona mu dâ svoju policijsku legitimaciju i muš karac sav zbunjen zapiše njegovo ime i broj. „Možeš početi surfati.” „Hvala”, kaže Joona prijateljski i ode do kompjutora. Izvadi mobitel i nazove Johana Jö nsona, mladog informatič kog


stručnjaka iz Krim-policije. „Čekaj malo”, procijedi promukli glas. „Progutao sam komadić papirnate maramice, ispuhao sam nos, a onda uvukao zrak kroz nos da kihnem... i, ma, ne mogu sad objašnjavati. S kim uopće pričam?” „Joona Linna, inspektor Krim-policije.” „Ma daj, bok Joona, baš cool!” „Već bolje zvučiš”, kaže Joona. „Da, progutao sam, gotovo je.” „Trebam vidjeti što je jedan dečko radio na kompjutoru u petak.” „Nemaš frke!” „Žuri mi se, sjedim u internet kafeu.” „I imaš pristup tom kompjutoru?” „Ispred mene je.” „Onda je jednostavno. Pokuš aj otić i na history, to je sigurno obrisano jer obič no oč iste kompjutor nakon svakog korisnika, ali sve obič no ostane na hard disku, treba samo... ili ustvari, najbolji i najbrž i nač in je naravno da mi ga doneseš i ja pregledam hard disk putem programa koji sam sâm dizajnirao za...“ „Nađemo se za petnaest minuta u prostoriji za molitve u bolnici Sankt Gö ran”, kaž e Joona i isključ i kompjutor, uzme ga pod ruku i krene prema ulaznim vratima. Muš karac koji još uvijek drž i š alicu s kavom u ruci ga zapanjeno pogleda i pokuša mu prepriječiti put. „Kompjutori se ne smiju iznositi... „Ovaj je uhićen”, kaže Joona prijateljski. „Aha, a za što je osumnjičen?” Muš karac ostane stajati blijedih obraza i gledati ga. Joona mu mahne slobodnom rukom i izađe van na sunce.


36. Veza

NA PARKIRALISTU ISPRED BOLNICE Sankt Gö ran je vruć e i už asno sparno. Po prostoriji za molitve Erixon manevrira u svojim invalidskim kolicima. Napravio je cijelu telefonsku centralu i tri telefona sada neprekidno zvone. Joona uđe s kompjutorom u naruč ju i spusti ga na jedan stolac. Johan Jö nson već sjedi na maloj so i. Ima dvadeset i pet godina, odjeven je u crnu trenirku koja mu loš e stoji. Glava mu je obrijana, obrve guste i spojene. Ustane, priđe Jooni, sramež ljivo ga pogleda, rukuje se s njim i skine crvenu torbu za laptop s leđa. „Ei saa peittää”, kaže na finskom i izvadi tanki laptop. Erixon toči Fantu iz termosice u male papirnate čaše. „Obič no stavim hard disk na hlađenje nekoliko sati ako je zdrman”, kaž e Johan. „I samo priključ im SATA sabirnicu za spajanje hard diskova. Mislim, svako radi po svome, imam frenda u Ibasu koji koristi RDRAM, on uopć e ni ne zna svoje klijente, sve obavlja preko kriptirane telefonske linije. Tako uspije sejvati već inu toga, ali ja neć u već inu, ja hoć u sve, takav sam, i najmanju mrvicu, a za to trebaš program koji se zove Hangar 18...” Zabaci glavu unatrag i odglumi smijeh ludog znanstvenika. „Moahahaha... Sâ m sam ga napravio”, nastavi. „Funkcionira kao digitalni usisavač , sve pokupi i restrukturira po vremenu, sve do mikrosekunde.” Sjedne na ogradicu oko oltara i spoji kompjutore. Njegov kompjutor tiho klika. A onda furioznim tempom upiš e komande, gleda ekran, skrola, čita i upiše nove komande. „Koliko ti dugo treba?” pita Joona nakon nekog vremena. „Ne znam”, promrmlja Johan Jönson. „Ne duže od mjesec dana.” Tiho opsuje, upiš e nove komande i promatra brojke kako se izmjenjuju. „Šalim se”, kaže onda. „Shvatio sam”, odgovori Joona strpljivo.


„U roku od petnaest minuta znat ć emo koliko se toga dâ spasiti”, kaž e Johan Jö nson i pogleda na komadić papira na kojemu je Joona zapisao datum i vrijeme kad je Björn Almskog bio u internet kafeu. „Nekoliko su puta obrisali history što je malo zeznuto...” Fragment gra ike prođe preko ekrana obasjanog suncem. Johan Jö nson odsutno stavi duhan pod gornju usnicu, obriš e ruku o hlač e i čeka promatrajući ekran. „Ovdje su sve lijepo poč istili”, kaž e polagano. „Ali niš ta se ne mož e obrisati, ne postoje nikakve tajne... jer Hangar 18 pronađe sobe koje ni ne postoje.” Odjednom njegov kompjutor zapiš ti i on neš to upiš e i pregleda dugač ku tabelu s brojkama. Ponovno neš to upiš e i piš tanje naglo prestane. „Što se događa?” pita Joona. „Niš ta naroč ito”, kaž e Johan Jö nson. „Samo malo sporo ide sa svim tim modernim irewallovima i svakakvim laž nim zaš titama od virusa... Cudo ž ivo da kompjutor uopć e funkcionira sa svim tim zaš titnim programima na sebi.” Odmahne glavom i obliže gornju usnicu na kojoj mu je ostalo zrnce duhana. „Ja nikad nisam koristio nijedan antivirusni program i... Daj nemoj me jebat”, prekine odjednom vlastitu priču. Joona mu se približi i pogleda preko ramena. „Što nam je ovo”, zapjevuši Johan tiho. „Što nam je ovo?” Nagne se i protrlja vrat, a onda neš to upiš e jednom rukom, stisne enter i nasmiješi se. „Evo ga”, kaže. Joona i Erixon se zabulje u ekran. „Samo malo... Nije to tako jednostavno, dolazi u malim komadićima i fragmentima...” Zakloni ekran rukom i č eka. Polako se poč nu pojavljivati slova i komadi grafika s interneta. „Gledajte kako se vrata polako otvaraju... sad ć emo vidjeti š to je Björn Almskog radio na ovom kompjutoru.” Erixon je parkirao invalidska kolica i nagnuo se jako naprijed kako bi mogao vidjeti ekran. „Daj jebote, to su samo neke crtice”, kaže. „Pogledaj u kutu.”


U desnom donjem kutu ekrana vidi se mala šarena zastavica. „Koristio je Windowse”, kaže Erixon. „Vrlo originalno...” „Hotmail”, kaže Joona. „Ulogirao se”, odgovori Johan Jönson. „Sad postaje zanimljivije”, kaže Erixon. „Vidiš li ime?” pita Joona. „Ne ide to tako... samo treba pratiti vremenski slijed”, odgovori Johan Jönson i skrola dolje. „Što je ovo?” pokaže Joona. „Sad smo u folderu za slanje poruka”, odgovori on. „Je li poslao nešto?” pita Joona napetim glasom. Preko ekrana se vide fragmenti reklame za jeftine letove za Milano, New Yk, Lodn, Pris. A dolje u kutu vidi se male svjetlosive brojke, koliko je sati: 07.44.42 PM. „Ovdje je nešto”, kaže Johan Jönson. Na njegovom se kompjutoru sada vide novi fragmenti: d sa kontakt „Javio se na oglas”, naceri se Erixon. „To nikad ne pali, probao sam...” Naglo uš uti. Johan Jö nson pozorno skrola pokraj neshvatljivih komadić a gra ika i onda naglo stane. Odmakne se od kompjutora uz široki osmijeh. Joona sjedne na njegovo mjesto, zaš kilji zbog sunca i proč ita ono što piše nasred ekrana: Carl Palmcr os graf . da sam ada kontakt Joona osjeti kako se najež io po vratu. Zmarci mu se proš ire na ruke i niz leđa. Palmcrona, stalno mu prolazi kroz glavu dok zapisuje fragmente teksta koji se nalaze na ekranu, a onda prijeđe rukom kroz kosu i ode do prozora. Pokuš a se koncentrirati i mirno disati. Osjeti kako ga je neš to probolo kroz glavu, ali brzo prođe. Erixon još uvijek zuri u ekran i psuje. „Jesi li siguran da je Björn Almskog ovo napisao?” pita Joona. „Bez sumnje”, odgovori Johan Jönson.


„Sasvim siguran?” „Ako je on taj koji je u to vrijeme sjedio za kompjutorom, onda je ovo njegov mail.” „Onda je ovo njegov mail”, potvrdi Joona dok su mu misli već negdje drugdje. „Isus mater”, prošapće Erixon. Johan Jö nson promatra te raš trkane fragmente i adresu „crona@isp. se” i popije Fantu direktno iz termosice. Erixon se nasloni u svojim invalidskim kolicima i na sekundu zatvori oči. „Palmcrona”, kaže Joona zamišljenim i koncentriranim glasom. „Ovo nije normalno”, kaž e Erixon. „Koje veze ima Carl Palmcrona sa svim ovim?” Joona zamiš ljen krene prema vratima. Ne kaž e niš ta nego izađe van, spusti se stepenicama dolje, izađe iz bolnice i napusti svoje kolege. Produž i dalje preko parkirališ ta, grabi dugač kim koracima na jakom suncu prema svom crnom automobilu.


37. Jedinice koje surađuju

JOOONA LINNA BRZO HODA hodnikom prema uredu ravnatelja Krimpolicije kako bi ga obavijestio o mailu koji je Bjö rn Almskog poslao Carlu Palmcroni. Na njegovo iznenađenje vrata ureda su š irom otvorena. Carlos Eliasson gleda kroz prozor, a onda ponovno sjedne za stol. „Još uvijek tamo stoji”, kaže. „Tko?” „Mama onih djevojaka.” „Claudia?” pita Joona i priđe prozoru. „Već sat vremena tamo stoji.” Joona pogleda van, ali je ne vidi. Jedan tata u tamnoplavom odijelu i s kraljevskom krunom na glavi hoda zajedno s djevojč icom odjevenom u ružičastu haljinu za princeze. Ali onda, gotovo nasuprot velikom ulazu u zgradu uprave Drž avne kriminalistič ke policije, vidi pogrbljenu ž enu kako stoji pokraj prljavog mazda kombija. To je Claudia Fernandez. Stoji sasvim nepomično pogleda uprtog u ulaz u zgradu. „Otiš ao sam je pitati č eka li koga, mislio sam da si ti mož da zaboravio da ste se trebali sastati...” „Nismo”, kaže Joona tiho. „Rekla mi je da čeka svoju kćer Penelope.” „Carlos, moramo razgovarati...” Prije nego š to mu Jonna stigne reć i za mail Bjö rna Almskoga, zač uje se tiho kucanje na vratima i u ured ude Verner Zandé n, š ef Odjela za sigurnost u SOA-i. „Drago mi je”, kaže taj visoki muškarac i rukuje se s Carlosom. „Dobro došao.” Verner pozdravi Joonu, a onda se osvrne oko sebe. „Kud je sad Saga nestala?” pita dubokim glasom. Ona polako uđe unutra. Njezina mala, svijetla pojava gotovo zrcali srebrnasto svjetlucanje akvarija. „Nisam primijetio da si zaostala”, nasmiješi se on.


Carlos se okrene prema Sagi, ali izgleda kao da se zbunio i ne zna toč no š to uč initi, je li nepristojno rukovati se sa š umskom vilom ili ne. Odluči ustuknuti za korak i mahnuti joj rukom da uđe. „Izvol'te unutra”, kaže čudno veselim glasom. „Hvala”, odgovori ona. „Joonu Linnu poznaš.” Saga stoji tamo sa svojom blistavom kosom koja joj dopire do struka, ali pogled joj je oš tar, a vilice odluč no stisnute. Onaj oš tri ožiljak koji joj presijeca obrvu bijelo joj sjaji na licu. „Osjeć ajte se kao kod kuć e”, povič e Carlos i uspije zvuč ati gotovo srdačno. Saga ukoč eno sjedne na stolac pokraj Joone. Carlos na stol stavi bijelu hrpu papira na kojoj piš e „Strategije za suradnju jedinica”. Verner se naš ali i digne ruku kao š kolarac, a onda pita dubokim glasom: „Formalno cijelu istragu vodi Sigurnosno-obavješ tajna agencija”, kaže. „Ali bez Krim-policije i Joone Linne ne bismo puno napredovali.” Verner pokaž e na hrpu papira, a Saga Bauer se jako zarumeni u licu. „Pa i nismo baš nešto napredovali”, promrmlja ona. „Ha?” pita Verner glasno. „Joona je samo pronašao otisak dlana i ostatke jedne fotografije.” „A ti si... zajedno s njim saznala da je Penelope Fernandez još uvijek ž iva i da je love. Ne kaž em da je sve samo njegove zasluga, ali...” „Pa ovo nije normalno”, zaurla Saga i sruš i hrpu papira na pod. „Kako možete samo njega hvaliti, on nije ni smio biti tamo, nije smio ni znati gdje je Daniel Marklund, mislim stvarno...” „Ali je bio tamo”, prekine je Verner. „Ali ovo je tajni materijal”, nastavi ona s urlanjem. „Saga”, kaže Verner strogo. „Ni ti nisi smjela biti tamo!” „Ne, ali da nisam, sve bi...” Naglo zašuti. „Možemo li sada nastaviti razgovor?” pita Verner. Ona neko vrijeme gleda svog šefa, a onda se okrene Carlosu i kaže: „Ispričavam se, oprosti što sam se razljutila.” Sagne se i poč ne skupljati papire s poda. Na č elu su joj izbile


crvene toč kice od bijesa, Carlos joj kaž e da pusti papire, ali Saga sve pokupi, složi i stavi ih ponovno na stol. „Stvarno se ispričavam”, ponovi. Carlos se nakašlje i oprezno okrene prema njoj: „Mi se svejedno nadamo, zbog doprinosa Joone Linne ili kako da to već nazovem, da ćete ga pustiti da sudjeluje u istrazi”, kaže. „Budimo ozbiljni”, kaže Saga svom šefu. „Ne ž elim biti negativna, ali ne razumijem zaš to bi morali pustiti Joonu u naš u istragu, ne trebamo ga. Prič ate o velikom napretku u istrazi, ali ja ne mislim...” „Slaž em se sa Sagom”, kaž e Jonna polako. „Siguran sam da biste i vi sami pronašli otisak dlana i komadić fotografije i bez moje pomoći.” „Možda bi”, kaže Verner. „Je li to sve?” pita Saga svog š efa sabranim glasom i ustane da krene. „Ali ono š to ne znate”, nastavi Joona, „je to da je Bjö rn Almskog u tajnosti kontaktirao Carla Palmcronu onoga dana kad je Viola ubijena.” U uredu zavlada potpuna tiš ina. Saga se polako spusti natrag na stolac. Verner se nagne prema naprijed, sabere se, a onda nakašlje: „Jesu li smrti Carla Palmcrone i Viole Fernandez nekako povezane?” pita dubokim, vibrirajućim glasom. „Joona?” pita Carlos. „Da, ta dva smrtna slučaja su povezana”, potvrdi on. „Ovo je već e nego š to smo mislili”, proš apć e Verner. „Ovo je velika...” „Dobro si to obavio”, kaže Carlos s nelagodnim smiješkom. Saga Bauer je prekriž ila ruke, gleda u pod i crvene mrljice su joj ponovno izbile na čelu. „Joona”, kaž e Carlos i oprezno se nakaš lje. „Ne mogu sada izbaciti Pettera, on i dalje vodi naš u preliminarnu istragu, ali mogao bih te posuditi SOA-i.” „Što kažeš Saga?” pita Joona. „To bi bilo savršeno”, odgovori Verner brzo. „Ja vodim preliminarnu istragu”, kaže Saga, ustane i izađe iz ureda. Verner se ispriča i krene za njom. Joonine sive oč i ledeno sjaje. Carlos je ostao sjediti, nakaš lje se, a


onda kaže: „Ona je mlada, mož eš pokuš ati... mislim, budi ljubazan, pobrini se za nju.” „Mislim da se ona zna brinuti za sebe”, odgovori Joona kratko.


38. Saga Bauer

SAGA BAUER RAZMISLJA o Carlu Palmcroni i stigne samo malo okrenuti lice. Prekasno je primijetila š aku u letu. Udarac ju je pogodio sa strane. Niski zamah koji joj je preletio preko lijevog ramena, pogodio je u uho i obraz. Posrne. Stitnik za glavu joj se ponovno nakrivio, jedva da š to vidi, ali zna da stiž e novi udarac i zato spusti bradu i zaš titi lice objema rukama. Osjeti jak udarac preko gornjeg dijela rebara. Zatetura unatrag, padne na už ad. Sudac joj pritrč i, ali već se uspjela izvuć i iz zamke. Kreć e se u stranu, prema sredini ringa i stigne procijeniti svoju protivnicu: Svetlana Krantz iz Falkö pinga, š iroka ž ena u č etrdesetima, spuš tenih ramena i s logom Guns'n' Rosesa tetoviranim na ramenu. Svetlana diš e otvorenih usta, slijedi je u skokovima, misli da bi mogla pobijediti nokautom. Saga se povlač i vijuga poput jesenjeg lista preko ringa. Boksati je tako jednostavno, pomisli i odjednom osjeti kako joj se grudi ispunjavaju sreć om. Saga Bauer naglo zastane i tako se š iroko nasmiješ i da joj je skoro ispao š titnik za zube. Zna da je bolja, ali ustvari nije imala namjeru pobijediti Svetlanu. Odluč ila je pobijediti na bodove. Ali predomislila se kad je č ula Svetlaninog deč ka kako joj vič e da razbije tu malu plavu pičku. Svetlana se brzo kreć e u ringu, desnica joj je brza, malo prebrza. Toliko ž eli pobijediti Sagu da viš e ne slijedi tijek meč a nego je već odluč ila da ga okonč a s jednim ili nekoliko udaraca desnicom. Misli da je Saga već dovoljno oš amuć ena da ć e bez problema i obrane uspjeti zadati te udarce. Ali Saga Bauer nije slaba nego samo slabo koncentrirana. Malo skakuć e na mjestu, č eka protivnicu da krene prema njoj, zakloni lice rukavicama kao da se samo ž eli obraniti. Ali u toč no odmjerenom trenutku, iznenada se izmakne ramenom i napravi korak ukoso prema naprijed i tako izmakne napadač ici. Saga je sada sa strane, ali je zamahnula u pokretu tako da je udarac pogodio Svetlanu ravno u solarni pleksus. Osjetila je rub Svetlaninog prsnog koš a kroz rukavicu kad se tijelo okrenulo prema naprijed. Sljedeć i je udarac malo promaš io, Saga je


pogodi u tjeme, ali treć i je bio č ist da č iš ći ne mož e biti, ravno u usta i to jako. Svetlanina glava odleti unatrag. Znoj i bale prsnu u smjeru udarca. Tamnoplavi š titnik za zube izleti joj iz usta. Svetlani popuste koljena i složi se na pod, otkotrlja se i ostane neko vrijeme nepomično ležati. Nakon meča Saga Bauer stoji u svlačionici i osjeća kako joj se tijelo polako poč inje smirivati. Ima neobič an okus u ustima, mješ avina krvi i ljepila. Bila je prisiljena zubima otkinuti platnenu traku koja je drž ala na mjestu vezice na rukavicama. Limeni ormarić gdje joj je odjeć a je otvoren, lokot lež i na klupi. Ugleda se u zrcalu i brzo obriš e suze. U nosu je peč e i pulsira nakon jednog teš kog udarca koji joj je zadala protivnica. Na poč etku meč a je mislila na druge stvari, razgovor sa š efom i ravnateljem Krim-policije i odlukom da ć e ona i Joona Linna surađivati. Na ormarić u je naljepnica s tekstom „Sö dertä lje Rockers” i slikom rakete koja ustvari više sliči nekom ljutitom morskom psu. Ruke joj drhte dok skida š orc, š titnik i gać ice, te crnu majicu na bretele i grudnjak sa š titnicima. Cvokoć uć i ode do poploč ene kupaonice i stane pod tuš . Voda joj curi po vratu i leđima. Prisili se da ne misli na Joonu i ispljune krvavu slinu u slivnik. Kad se vratila u svlač ionicu, tamo je zatekla dvadesetak ž ena. Vratile su se sa sata karate aerobika. Saga ne primjeć uje kako su se druge ž ene zaustavile i kako im se pogled zacaklio kad su je ugledale. Saga Bauer je vrlo lijepa. Toliko lijepa da se onaj koji je gleda sasvim raznjež i. Mož da zato š to je u rodu sa crtač em bajkovitih motiva Johnom Bauerom, ljudi odmah pomisle na vilu. Lice joj je lijepo i skladno, ne š minka se, oč i su joj velike i plave poput ljetnog neba. Saga Bauer je visoka metar i sedamdeset centimetara i tankih udova usprkos svim miš ić ima i modricama. Već ina bi ljudi vjerojatno pretpostavila da je balerina da je sada vide, a ne elitna boksač ica i inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Legendarni crtač i umjetnik John Bauer imao je dva brata, Hjalmara i Ernsta. Mlađi brat Ernst je Sagin č ukundjed. Još uvijek se sjeć a kako joj je djed prič ao o svom ocu i o tome koliko je bio tuž an kad se njegov poznati stariji brat John utopio sa svojom ž enom Esther i malim sinom u jezeru Vä ttern jedne noć i u studenom, samo nekoliko stotina metara od luke u Hästholmenu.


Tri generacije kasnije slike Johna Bauera su izgleda ož ivjele u stvarnosti. Saga sve koji je vide podsjeć a na svjetlucavu princezu Tuvstarr koja stoji pred velikim, crnim trolom bez ikakva straha. Saga zna da je dobra policajka, iako nikada nije uspjela sama provesti istragu do kraja. Navikla je da joj oduzimaju istrage, navikla je da je skinu sa sluč aja nakon viš etjednog rada, navikla je da je pretjerano š tite i da uvijek kad treba krenuti u napad, biraju nekog drugog. Navikla je, ali to ne znači da joj se to sviđa. Saga Bauer je prvo završ ila Policijsku akademiju s odlič nim ocjenama, a onda i specijalizaciju u antiteroristič koj jedinici u Sigurnosno-obavješ tajnoj agenciji, doš la je do titule inspektorice i radi na istragama, ali i operativnim zadacima. Nastavila se obrazovati i istovremeno ić i na vrlo teš ke izič ke treninge. Svakodnevno trč i, boksa najmanje dva puta tjedno i vjež ba pucanje iz svog Glocka 21 i psg 90 svakog tjedna. Saga ž ivi sa Stefanom Johanssonom koji svira klavir u jazz bandu po imenu Red Bop Label koji su izdali sedam albuma za ACT Music. Grupa je osvojila Grammyja za tuž an improvizacijski album A Year Without Esbjărn. Kad se Saga vrati kuć i s posla ili treninga, obič no lež i na so i, jede slatkiš e i gleda ilmove s isključ enim tonom dok Stefan satima svira klavir. Saga izađe iz sportske dvorane i vidi da je njezina protivnica č eka uz betonske stupove. „Samo sam ti htjela zahvaliti i č estitati na pobjedi”, kaž e Svetlana. Saga zastane. „Hvala i tebi.” Svetlana malo pocrveni: „Stvarno si dobra.” „I ti.” Svetlana spusti pogled i nasmiješi se. Između kockasto oš iš anog grmlja oko parkirališ ta ispred ulaza puno je smeća. „Ideš vlakom?” pita Saga. „Da, OK, idem onda.” Svetlana uzme svoju torbu, ali onda zastane, ž eli neš to reć i, ali nikako da kaže.


„Saga... htjela bih se isprič ati za mog deč ka”, kaž e konač no. „Ne znam jesi li č ula, ali svaš ta je vikao. Kako god bilo, ovo je zadnji put da ga vodim sa sobom.” Svetlana se nakašlje, a onda krene. „Čekaj”, kaže Saga. „Ako hoćeš mogu te odvesti do stanice.”


39. Puno dalje

PENELOPE TRCI UZA STRMINU, posklizne se na kamenje koje se kotrlja, otklizi dolje, doč eka se na ruke, osjeti bol u ramenu i leđima, sva je izgrebana i zadihana. Bol joj sijevne od ruč nog zgloba. Nestane joj zraka i poč ne kaš ljati, pogleda iza sebe, dolje medu drveć e, u tamu između stabala, u strahu da će ponovno ugledati svog progonitelja. Bjö rn joj priđe, znoj mu curi niz obraze, oč i su mu zakrvavljene i uplašene, nešto promrmlja i pomogne joj ustati. „Ne možemo ostati tu”, prošapće. Viš e ne znaju gdje je progonitelj, je li blizu ili su mu pobjegli. Prije samo nekoliko sati lež ali su na podu kuhinje dok je on virio kroz prozor. Sada trč e uzbrdo, probijaju se kroz guš tike, osjeć aju topli miris borova i nastavljaju trčati držeći se za ruke. U jednom grmu neš to zaš uš ka i Bjö rn zacvili od straha, naglo skrene u stranu i jedna ga grana udari po licu. „Ne znam koliko još dugo mogu ovako”, zadihano kaže. „Ne misli na to”, uzvrati Penelope. Trč e dalje. Bole ih stopala i koljena. Trč e kroz gustu š umu i š uš kavo liš će, padnu u jarak, probiju se kroz drač i izađu na poš ljunč ani puteljak. Bjö rn gleda oko sebe, š apne joj da dođe, a onda potrč i u smjeru juga, prema najguš će naseljenom dijelu Skinnardalu. Ne mož e biti daleko do tamo. Ona zaostaje nekoliko koraka, ali ga slijedi. Između dvije staze koje su stvorili kotač i automobila, nalazi se krupno kamenje iz kojeg tu i tamo izviruje po koja vlat trave. Put zaobiđe jedan š umarak breza. Trč e jedno uz drugo i kad su zaobiš li ta bijela stabla, odjednom ugledaju dvoje ljudi. Dvadesetogodiš njakinju u kratkoj haljinici i muš karca s crvenim motorom. Penelope povuč e gore patentni zatvarač na svojoj tijesnoj jakni i pokuš a priguš iti dahtanje. „Bok”, kaže. Pogledaju je i ona shvati njihove poglede. I ona i Bjö rn su krvavi i prljavi.


„Imali smo nesreć u”, kaž e ona brzo između udisaja. „Mož emo li posuditi vaš mobitel?” Leptiri lepršaju preko loboda i preslica u jarku. „OK,”, kaže mladić, izvadi svoj mobitel i pruži ga Penelope. „Hvala”, kaže Björn i pogleda duž puta i dalje prema šumi. „Što vam se dogodilo?” pita mladić. Penelope ne zna š to da odgovori, proguta knedlu i suze joj poteku niz prljave obraze. „Nesreća”, odgovori Björn. „Ej, nju znam”, kaž e djevojka u kratkoj haljini svom deč ku. „Pa to je ona koju smo vidjeli na televiziji.” „Koja?” „Ona koja je pričala svakakva sranja o švedskom izvozu.” Penelope joj se pokuš a nasmiješ iti dok zove mamu. Ruke joj toliko drhte da stiš će krive tipke, prekine i poč ne iznova. Djevojka neš to šapne mladiću na uho. Iz š ume neš to zakrcka i Penelopi se odjednom uč ini da vidi nekoga između stabala. Prije nego š to je shvatila da joj se uč inilo, glavom joj prozuji da ć e ih progonitelj pronać i, da ih je slijedio od kuć e. Ruka joj toliko drhti da se boji da će joj mobitel ispasti kad ga prisloni na uho. „Objasni mi neš to”, kaž e djevojka Penelopi napetim glasom. „Smatraš li da oni koji puno rade, koji rade mož da š ezdeset sati tjedno, da bi oni trebali platiti za one kojima se ne dâ raditi, koji samo sjede ispred televizora?” Penelope ne shvać a š to joj ta djevojka pokuš ava reć i, zaš to je ljuta, ne mož e se koncentrirati na njezino pitanje, ne razumije koje to veze sada ima. Misli joj cijelo vrijeme zuje glavom, ponovno traž i pogledom među drveć em dok sluš a kako telefon zvoni s druge strane veze, udaljeni, krckavi signali. „Želiš da se ne isplati raditi?” pita djevojka uznemireno. Penelope pogleda Bjö rna u nadi da ć e joj pomoć i, reć i neš to toj djevojci š to ć e ona prihvatiti. Uzdahne kad č uje mamin glas na telefonskoj sekretarici: Dobili ste Claudüu - ne mogu se sada javiti, ali ako mi ostavite poruku nazvat ću vas što prije mogu. Suze joj teku niz obraze, koljena samo š to joj nisu popustila, tako je už asno umorna. Podigne ruku da dâ znak djevojci da ne mož e sada


razgovarati s njom. „Kupili smo mobitele novcem koji smo zaradili”, kaž e djevojka. „Ti si zaradi svoje novce i kupi si mobitel...” Veza krč i, prijem je loš , ona se pomakne, ali onda je još gore, prekida se, onda nastupi tiš ina i Penelope ni ne zna je li veza prekinuta kad počne govoriti: „Mama, trebam pomoć, lovi me...” Odjednom djevojka opsuje, istrgne joj mobitel iz ruke i dâ ga mladiću. „Nađi si posao”, kaže on. Penelope zatetura, zbunjeno pogleda mladi par, vidi kako djevojka sjeda na motor iza mladića i hvata ga oko struka. „Molim vas”, preklinje Penelope. „Stvarno moramo...” Glas je izda kad se motor upali, kotač i se poč nu okretati i motor naglo krene zapljusnuvši ih šljunkom. Bjö rn vikne „Cekajte!” Potrč e za njima, ali motor nestane u smjeru Skinnardala. „Björn”, kaže Penelope i stane. „Trči”, viče on. Nestalo joj je daha, gleda cestu i misli kako krivo postupaju. On zastane i dahć e, pogleda je, osloni se rukama na bedra i ostane tako nagnut neko vrijeme, a onda krene. „Cekaj, on zna kako razmiš ljamo”, kaž e ona ozbiljno. „Moramo sve drukčije.” Bjö rn uspori, okrene se i pogleda je, ali nastavi hodati natraš ke. „Moramo pronaći pomoć”, kaže. „Ne sada.” On se vrati do nje i uhvati je za ramena. „Penny, do kuć a je mož da samo deset minuta hoda. Znam da sam u pravu.” Ona izvuč e traku iz kose i baci je malo dalje na cestu, a onda skrene s puta, uđe ravno u šumu, dalje od naselja. Bjö rn gleda prema cesti, a onda slijedi Penelope, preskoč i jarak i produž i dalje u š umu. Cuje ga kako hoda za njom. Stigne je i uhvati je za ruku. Trč e jedno uz drugo, ne naroč ito brzo, ali svakom minutom sve se više udaljavaju od ceste i ljudi i pomoći.


Put im prepriječ i uski potok. Dahć uć i uđu u vodu koja im dosež e do bedara i prehodaju tih č etrdesetak metara. Stignu do druge obale i nastave trčati kroz šumu u promočenim cipelama. Nakon deset minuta Penelope ponovno uspori. Zastane, duboko udahne, podigne pogled i osvrne se oko sebe. Po prvi put viš e ne osjeć a ledenu prisutnost njihova progonitelja. Bjö rn obriš e usta i priđe joj. „Kad smo bili u kući”, kaže. „Zašto si mu viknula da uđe?” „Zato što bi inače samo otvorio vrata i ušao - to je jedino na što nije računao.” „Ali...” „Cijelo je vrijeme korak ispred nas”, nastavi ona. „Uplaš eni smo, a on zna kako se uplašeni ljudi ponašaju.” „Ne vič u mu da uđe”, kaž e Bjö rn i na licu mu se ukaž e umoran osmijeh. „Zato nismo mogli nastaviti dalje prema Skinnardalu. Moramo cijelo vrijeme mijenjati smjer bijega, trč ati sve dublje u š umu, prema ničemu.” „Da.” Ona promatra njegovo premoreno lice, bijele, suhe usnice. „Mislim da to moramo uč initi ako hoć emo prež ivjeti. Misliti drukč ije. Mislim da... umjesto da se pokuš amo s otoka prebaciti na kopno, trebali bismo otići još dublje u arhipelag, što dalje od kopna.” „To nitko ne bi učinio.” „Imaš li snage?” pita ona tiho. On kimne i oni potrč e dublje u š umu, sve dalje i dalje od svih puteva, kuća i ljudi.


40. Nasljednik

AXEL RIESSEN POLAKO SKINE dugmad s krutih manž eta koš ulje. Stavi ih u bronč anu posudicu na komodi. Naslijedio ih je od djeda, admirala Riessena. Ali motiv je civilni, znak koji se sastoji od dva ukrštena palmina lista. Axel Riessen se promatra u zrcalu pokraj vrata garderobe. Otpusti kravatu, a onda ode u drugu sobu i sjedne na rub kreveta. U radijatoru šumi i čini mu se da čuje fragmente zvukova kroz zidove. Glazba dopire iz susjednog stana u kojem ž ivi njegov mlađi brat. Usamljena violina, pomisli, i odmah spoji fragmente u svojoj maš ti. U sebi č uje Bachovu prvu violinsku sonatu u g-molu, uvodni dio, adagio, ali puno sporiji od uobič ajenog nač ina sviranja. Axel ne č uje samo tonove koje treba č uti nego už iva i u svakom zavijajuć em dijelu tona i nenamjernom udarcu o tijelo violine. Prsti mu zadrhte kad glazba promijeni tempo, ruke č eznu za tim da uzmu violinu. Dugo je proš lo otkada je zadnji put dopustio prstima da pjevaju zajedno s glazbom, prebiru po žicama uz vrat violine. Glazba u Axelovoj glavi utihne kad zazvoni telefon. Ustane s kreveta i protrlja oč i. Iako je umoran, jedva da je spavao protekloga tjedna. Na displayju piš e broj iz ureda vlade. Axel proč isti grlo, a onda se javi mirnim glasom: „Axel Riessen.” „Moje ime je Jö rgen Grü nlicht, ja sam predsjednik Vladine komisije za vanjske poslove, to možda već znate.” „Dobra večer.” „Ispričavam se što zovem ovako kasno.” „Budan sam.” „Rekli su mi da ć ete biti”, kaž e Jö rgen Grü nlicht i napravi malu stanku prije nego š to nastavi. „Održ ali smo izvanredni sastanak Uprave kad smo donijeli odluku da vas pokuš amo nagovoriti da preuzmete poziciju generalnog direktora ISP-a.” „Razumijem.”


„Ponovno u sluš alici nakratko zavlada tiš ina. A onda Jö rgen Grünlicht brzo kaže: „Pretpostavljam da znate što se dogodilo Carlu Palmcroni.” „Znam ono što sam pročitao u novinama.” Jö rgen Grü nlicht se tiho nakaš lje i kaž e neš to š to Axel nije uspio čuti, a onda glasnije nastavi: „Vi ste upoznati s naš im poslovima i mogli biste, teoretski gledanom – ako prihvatite naš prijedlog – vrlo brzo početi raditi.” „Moram završiti svoje poslove u UN-u”, odgovori Axel. „Je li to problem?” pita Jörgen Grünlicht zabrinuto. „Ne.” „Mož ete pogledati uvjete, ali... tu nema nič ega o č emu još ne bismo mogli pregovarati”, kaž e Jö rgen Grü nlicht. „Kao š to znate, mi bismo vrlo rado da radite za nas, nemamo tu što tajiti.” „Dajte mi vremena da razmislim.” „Imate li vremena za sastanak sutra ujutro?” „Je li nešto hitno?” „Mi si uvijek uzmemo onoliko vremena koliko nam je potrebno”, odgovori Jö rgen Grü nlicht. „Jasno, s obzirom na to š to se dogodilo... Ministar gospodarstva nas proganja oko jednog posla koji se otegao.” „O čemu se radi?” „Nije niš ta č udno... radi se o dozvoli za izvoz. Dobili smo pozitivnu preliminarnu procjenu, Kontrolno vijeć e za izvoz je obavilo svoj dio posla, dokumentacija je gotova, ali Palmcrona nije stigao potpisati.” „A to je morao učiniti?” pita Axel. „Generalni direktor je jedini koji mož e odobriti izvoz materijala za obranu ili proizvoda koji se mogu koristiti u razne svrhe”, objasni mu Jörgen Grünlicht. „Nije li to posao vlade?” „Tek nakon š to generalni direktor ISP–a donese odluku da preda zadatak vladi.” „Shvaćam.” Jedanaest je godina Axel Riessen radio u Ministarstvu vanjskih poslova kao inspektor ratnih materijala u starom sustavu, prije nego š to mu je posao ponudila UN-ova sekcija UNODA - United Nations Of ice for Disarmament Affairs. Sada je neka vrsta viš eg savjetnika za Division of Analysis and Assessment. Riessen ima samo pedeset i


jednu godinu, prosijeda kosa mu je još uvijek gusta. Lice mu je skladno i prijateljsko. Preplanuo je nakon odmora u Capetownu gdje je unajmio jedrilicu i sâm plovio duž visoke, strme obale. Axel uđe u knjiž nicu, sjedne na fotelju za č itanje, zatvori oč i i razmiš lja o smrti Carla Palmcrone, jutros je proč itao vijest o njegovoj smrti u dnevnim novinama. Teš ko je shvatiti š to se dogodilo, ali neš to u tekstu sugeriralo je da je to bilo neoč ekivano. Nije bio bolestan, inač e se takve stvari daju iš čitati između redova. Axel misli o tome kako su se zadnjih godina mnogo puta sreli. Obojica su bila pozvana kao struč njaci kad su se radile pripreme prijedloga koje su dovele do odluke parlamenta da se Inspekcija za ratne materijale i Strateš ka kontrola izvoznih proizvoda ureda vlade ujedine u jednu služ bu – Inspekciju za strateške proizvode. A sada je Palmcrona mrtav. Axel vidi pred sobom tog visokog, blijedog muš karca s vojnič ki kratkom kosom i nekakvim osjeć ajem samoće koji ga je okruživao. A onda se zabrine. U sobi je pretiho. Axel ustane i pogleda prema vratima, osluškuje. „Beverly?” poviče tiho. „Beverly? Ona ne odgovara. Strah raste u njemu. Brzo hoda kroz sobe i dolje do hodnika i uzme svoj sako u namjeri da je ode traž iti, kad je odjednom č uje kako tiho pjevuš i. Hoda bosonoga preko prostirki u kuhinji. Kad ugleda njegovo zabrinuto lice, oči joj se rašire. „Axel”, kaže svojim zvonkim glasom. „Što se dogodilo?” „Samo sam se uplašio da si otišla van”, promrmlja on. „U opasni svijet, je l'?” nasmiješi se ona. „Samo kažem da ne možeš svima vjerovati.” „Pa ne vjerujem ja svima, pogledam ih da vidim je l' sjaje”, objasni mu ona. „Ako se oko njih širi svjetlo, onda znam da su dobri.” Axel ne zna š to da odgovori, pa joj samo kaž e da joj je kupio č ips i veliku bocu Fante. Izgleda da ga nije č ula. On pokuš a iš čitati iz njezina lica kako se osjeća. Želi vidjeti postaje li nemirna, deprimirana ili zatvorena. „Što misliš, hoćemo li se oženiti?” pita ona. „Hoćemo”, laže on. „Problem je samo što kad vidim cvijeće odmah pomislim na mamin sprovod i tatino lice kad...”


„Ne moramo imati cvijeće”, kaže on. „Ali đurđice volim.” „I ja”, kaže on tiho. Ona zadovoljno porumeni i odglumi da zijeva zbog njega. „Tako sam pospana”, kaže i izađe iz kuhinje. „Hoćeš spavati?” „Ne”, kaže Axel Riessen tiho, ali onda ustane i slijedi je. Hoda kroz stan s osjeć ajem da ga dijelovi vlastita tijela pokuš avaju zaustaviti. Osjeća se nezgrapno i neobično usporeno dok je slijedi kroz hodnike, preko mramornog poda i uza stepenice, kroz dva salona i u spavaću sobu. Djevojka je vitka i niska, ne dosež e mu ni do prsa. Kosa joj je poč ela rasti nakon š to je proš log tjedna obrijala glavu. Na brzinu ga zagrli i on osjeti miris karamela iz njezinih usta.


41. Bez sna

PROSLO JE DESET MJESECI otkako je Axel Riessen upoznao Beverly Andersson. Razlog je bila njegova kronič na nesanica. Nakon jednog događaja od prije trideset godina imao je problema sa spavanjem. Dokle god je uzimao tablete za spavanje mogao je funkcionirati, spavao je kemijski san bez snova, možda i bez pravog odmora. Ali, barem je spavao. Bio je prisiljen stalno poveć avati dozu kako bi djelovala. Tablete su stvarale sneno zujanje koje mu je nadglasavalo misli. Obož avao ih je i pio uz skupi, stari viski. Ali nakon viš e od dvadeset godina konzumiranja velikih količ ina tableta brat ga je jednog dana pronaš ao u hodniku bez svijesti, krvareći iz obje nosnice. U bolnici Karolinska utvrdili su mu ozbiljan stadij ciroze jetre. Njegov mlađi brat mogao bi mu donirati dio svoje jetre, ali on je imao tako ozbiljnu aritmiju da njegovo srce ne bi izdrž alo tako veliku operaciju. Nada da ć e pronać i donatora jetre bila je minimalna, ali ako se Axel odrekne alkohola i tableta za spavanje, neć e umrijeti. I uz ravnomjerne doze Konakiona, Inderala i Spironolaktona, jetra je donekle funkcionirala i mogao je živjeti gotovo normalan život. Problem je bio samo u tome š to nije mogao spavati, spavao je maksimalno par sati dnevno. Primljen je u kliniku za poremeć aje spavanja u Gö teborgu, proš ao polisomnogra iju i dobio dijagnozu. Ali s obzirom da nije smio uzimati tablete, jedino š to su mu mogli pruž iti bio je savjet o raznim tehnikama samouspavljivanja, meditacije, predlož ili su mu da isproba hipnozu i autosugestiju, ali niš ta nije pomoglo. Cetiri mjeseca nakon š to mu je jetra kolabirala imao je jedan period kad je bio budan devet dana za redom i doživio psihički slom. Na svoju inicijativu primljen je u privatnu psihijatrijsku kliniku Sankta Maria Hjä rta. Tamo je upoznao Beverly, tada je imala samo četrnaest godina. Kao i obič no Axel je lež ao budan u svojoj sobi, bilo je oko tri sata u


noć i i vladao je potpuni mrak kad je otvorila njegova vrata. Bila je nemirnog duha i hodala noćima po hodnicima klinike. Možda je samo tražila nekoga kod koga bi mogla biti. Ležao je tako, budan i očajan, kad je djevojčica ušla u sobu. Stala je mirno pred njega, spavaćica joj se vukla po podu. „Vidjela sam svjetlo”, prošaptala je. „To ti sjajiš.” A onda je samo priš la i uvukla mu se u krevet. Još uvijek je bio bolestan od nedostatka sna, nije znao š to radi, ali uhvatio ju je č vrsto, prečvrsto, i stisnuo je uza sebe. Ništa nije rekla, samo je ležala uz njega. Oč ajnič ki se uhvatio za njezino maleno tijelo, prislonio lice na njen vrat i odjednom zaspao. Pao je u vodu sna. Prvi se put radilo o samo nekoliko minuta, ali nakon toga mu je počela dolaziti svake noći. Zagrlio bi je, držao je čvrsto uza sebe i sav znojan zaspao. Njegova psihič ka labilnost nestala je poput pare s prozora, a Beverly je prestala lutati hodnicima. Axel Riessen i Beverly Andersson odluč ili su zajedno napustiti kliniku, a ono š to se poslije dogodilo bio je dio njihova preš utnog dogovora. Shvać ali su da istina mora ostati tajna, ali verzija za javnost bila je da je Beverly dobila dopuš tenje svog oca da stanuje u zasebnom dijelu stana kod Axela Riessena dok ne dobije vlastiti učenički stan. Beverly Andersson sada ima petnaest godina i ima dijagnozu granič nog poremeć aja osobnosti. Ne zna mjere kod ophođenja s ljudima i ne zna povuć i granice. Nema uobič ajenog poriva za samoobranom. Djevojke poput Beverly su prije zatvarali u duš evne bolnice, prisilno sterilizirali ili lobotomizirali u strahu od neumjerene seksualnosti i razvratnosti. Djevojke poput Beverly još završ e s krivim muš karcima ili poklanjaju svoje povjerenje osobama koje im ne žele dobro. Ali sreć om, Beverly je pronaš la Axela Riessena. Tako si on obič no objaš njava stvari, on nije pedo il i ne ž eli joj nauditi ili zaraditi na njoj. Treba je samo za spavanje kako ne bi poludio. Ona često priča o tome kako će se udati za njega kad odraste.


Axel Riessen joj dopuš ta da maš ta o vjenč anju jer je to č ini zadovoljnom i smirenom. Uvjerava se da je na taj nač in š titi od svijeta, ali istina je da je istovremeno i iskoriš tava. Srami se, ali ne mož e pronaći drugog izlaza, boji se da ga ponovno ne proguta nesanica. Beverly dođe do njega sa č etkicom za zube u ustima. Mahne glavom prema one tri violine koje vise na zidu. „Zašto ne sviraš na njima?” pita. „Ne mogu”, odgovori on uz osmijeh. „Zar će samo tako visiti? Daj ih nekome da ih svira.” „Volim te violine jer sam ih dobio od Roberta.” „Ali skoro nikada ne pričaš o svom bratu.” „Komplicirano je to...” „On izrađuje violine u svojoj radionici”, kaže ona. „Da, Robert izrađuje violine... i svira u jednom komornom orkestru.” „Je l' bi mogao svirati na naš em vjenč anju?” pita ona i obriš e pastu za zube iz kutova usana. Axel je gleda u nadi da neć e primijetiti ukoč enost na njegovu licu kad kaže: „Kako dobra ideja.” Osjeć a kako ga preplavljuje umor, obuzima mu tijelo, mozak. Prođe pokraj nje, uđe u spavaću sobu i sjedne na rub kreveta. „Prilično sam pospan...” „Jadan ti”, kaže ona ozbiljno. Axel odmahne glavom. „Samo moram spavati”, kaže i odmah mu suze krenu na oči. Ustane i izvadi ružičastu, pamučnu spavaćicu. „Obuci ovo, molim te, Beverly.” „Kako hoćeš.” Ona zastane i promatra veliko platno Ernsta Billgrena koje predstavlja odjevenu lisicu kako sjedi u fotelji u bogataškoj kući. „Strašna slika”, kaže. „Da?” Ona kimne i počne se svlačiti. „Možeš li se presvući u kupaonici?” Ona slegne ramenima i kad je skinula svoju ruž ič astu majicu, on ustane tako da je ne vidi golu. Priđe slici s lisicom, promotri je, a onda


je skine i stavi na pod okrenutu prema zidu. * * * Axel spava teš kim snom, namrš tena lica i stisnutih vilica. Cvrsto drž i djevojku uza sebe. Naglo se probudi, pusti je i udahne kao da se zamalo utopio. Znojan je i srce mu jako udara od straha. Uključi lampu na noć nom ormarić u. Beverly spava opuš teno poput malog djeteta, otvorenih usta i znojna čela. Axel ponovno pomisli na Carla Palmcronu. Zadnji put su se sreli na važ nom sastanku u palač i Riddarhuset. Palmcrona je bio pijan, ponaš ao se pomalo agresivno, ž alio se na sva embarga oruž ja koje je uveo UN i završ io š okirajuć om izjavom: Ako sve ode kvragu, morat ću postupiti kao Algernon kako ne bi doživio svoju noćnu moru. Axel ugasi lampu, legne, ali nastavi razmiš ljati o Palmcroninoj izjavi o Algernonu. Na š to je mislio? O kakvoj je noć noj mori govorio? Je li stvarno to rekao? Doživjeti svoju noćnu moru. Sudbina Carla-Fredrika Algernona predstavlja misterij u Svedskoj. Do svoje smrti Algernon je bio inspektor ratnih materijala u Ministarstvu vanjskih poslova. Jednog siječ anjskog dana imao je sastanak sa š efom koncerna Nobel Industrier Andersom Carlbergom na kojem mu je isprič ao da istraga ukazuje na to da je koncern krijumč ario oruž je zemljama oko Perzijskog zaljeva. Kasnije toga dana Carl-Fredrik Algernon pao je pred vlak podzemne ž eljeznice na Glavnom kolodvoru u Stockholmu. Axelu misli otplove, kruž e sve mutnije oko optuž bi za krijumč arenje oruž ja i uzimanje mita za koje je optuž ena tvrtka Bofors. Zamiš lja muš karca u baloneru kako pada unatrag pred jureć i vlak. Muškarac polagano pada, baloner mu leprša. Beverlyno meko disanje prijeđe na Axela i smiri ga. Okrene se prema njoj i zagrli njezino maleno tijelo. Ona uzdahne kad je privuč e sebi. Axel je č vrsto drž i i san se skuplja poput oblaka, misli se rasplinjavaju i nestaju. Ostatak noć i je proveo u površ nom snu i probudio se oko pet sati, još uvijek je grč evito drž eć i oko tankih nadlaktica. Osjeć a š kakljanje


njezine kratke kose na usnicama i intenzivno pozĚŒ eli da smije popiti tablete.


42. Inspekcija za strateške proizvode

SEDAM JE SATI UJUTRO kad Axel izađe na terasu koju dijeli s bratom. Već u osam trebao bi se sastati s Jö rgenom Grü nlichtom u uredu Carla Palmcrone u Inspekciji za strateške proizvode. Vani je zrak već topao, ali još nije sparno. Njegov mlađi brat Robert je već otvorio vrata stana i sjedi na lež aljci. Još se nije obrijao, samo sjedi dok mu ruke opuš teno vise i zuri u kroš nju kestena. Odjeven je u svoj izlizani svileni kuć ni ogrtač . Isti onaj koji je njihov otac znao nositi subotom ujutro. „Dobro jutro”, kaže Robert. Axel kimne ni ne pogledavši ga. „Popravio sam jednu Fiorini violinu za Charlesa Greendirka”, kaž e mu Robert pokušavajući započeti razgovor. „Sigurno će biti sretan”, odgovori Axel prigušeno. Robert ga pogleda. „Jesi li pod stresom?” „Da iskreno kaž em, da”, odgovori Axel. „Izgleda da ć u promijeniti posao.” „Pa, zašto ne”, kaže Robert rastreseno. Axel pogleda bratovo prijateljsko lice, duboke bore, ć elu. Pomisli kako je njihov odnos mogao biti sasvim drukčiji. „Kako ti je sa srcem?” pita. „Još nije stalo?” Robert se popipa po grudima, a onda odgovori: „Još nije...” „Dobro.” „A tvoja jadna jetra?” Axel slegne ramenima i krene unutra. „Večeras sviramo Schuberta”, kaže Robert. „Baš lijepo.” „Mislio sam da bi i ti možda htio...” Robert utihne, pogleda brata, a onda promijeni temu. „Ona cura koja stanuje gore u sobi...” „Da... Beverly”, kaže Axel. „Koliko ć e još dugo stanovati ovdje?” pita Robert i zaš kilji prema


Axelu. „Ne znam”, odgovori on. „Obeć ao sam joj da mož e tu biti dok ne pronađe stan.” „Da, ti si se oduvijek brinuo za ozlijeđene bumbare i žabe...” „Ona je ljudsko biće”, prekine ga Axel. Otvori visoka balkonska vrata i ugleda odraz svog lica na staklu dok ulazi unutra. A zatim se sakrije iza zavjesa i promatra svog brata Roberta kako ustaje iz lež aljke, č eš e se po trbuhu i spuš ta se stepenicama koje vode od terase sa straž nje strane do malog vrta i ateljea. Cim je Robert nestao s vidika, Axel se vrati u svoju sobu i brižljivo probudi Beverly koja spava otvorenih usta. * * * Inspekcija za strateš ke proizvode je drž avna institucija osnovana 1996. godine. Tada je ISP preuzela odgovornost za sve poslove koji se tiču izvoza oružja i proizvoda dvostruke namjene. ISP ima urede na petom katu svijetloruž ič aste zgrade na adresi Klarabergsviadukten 90. Kad Axel izađe iz lifta, vidi da ga iza velikih staklenih vrata već č eka Jö rgen Grü nlicht iz Ministarstva vanjskih poslova. Nestrpljivo mu kimne, iako je dvije minute do osam, provuč e kartu kroz č itač , ukuca š ifru i otvori Axelu vrata. Grü nlicht je visok muš karac s problemom pigmentacije na licu, bijelim mrljama koje sjaje posvuda po njegovoj crvenkastoj koži. Odu do ureda Carla Palmcrone koji se nalazi na uglu zgrade i ima dva golema prozora koja gledaju na splet cesta od glavnog kolodvora prema jugu i dalje prema jezeru Klara i tamnom kvadratu gradske vijećnice. Usprkos ekskluzivnoj adresi, uredi ISP-a izgledaju prilič no asketski. Podovi su prekriveni plastič nim prostirkama, namješ taj je jednostavan i neutralan, bijeli ili svijetle boje drveta. Kao da se ž ele podsjetiti da je sav izvoz oruž ja moralno sumnjiv, pomisli Axel i prođu ga trnci. Stravič no mu je biti u Palmcroninu uredu tako brzo nakon njegove smrti. Axel č uje visoko zujanje iz neonki na stropu, poput neuš timanog tona na klaviru. Odjednom se sjeti kako je isti takav ton č uo na


koncertu prve sonate kompozitora Johna Cagea. Grü nlicht zatvori vrata i ponudi Axelu Riessenu da sjedne, izgleda napeto, iako se prijateljski smiješi. „Odlič no da ste mogli tako brzo doć i”, kaž e i pruž i mu fascikl s ugovorom. „Naravno”, nasmiješi se Axel. „Sjednite i proč itajte”, kaž e Grü nlicht i mahne prema pisać em stolu. Axel sjedne na strogi stolac, stavi fascikl na stol i podigne pogled. „Pregledat ću ga i javim vam se sljedeći tjedan.” „Radi se o vrlo povoljnom ugovoru, ali ponuda neć e vrijediti zauvijek”, kaže Grünlicht. „Znam da vam se žuri. „Uprava ž eli baš vas na ovom polož aju, s vaš om karijerom, vaš im ugledom, nema boljega od vas, ali istovremeno ne mož emo dopustiti da poslovi stoje.” Axel otvori fascikl i pokuš a zatomiti osjeć aj nelagode, kao da je namamljen u klopku. Grü nlicht izgleda nekako isforsirano, inzistira, ali kao da nešto skriva. Ako potpiš e ugovor, onda je on generalni direktor ISP-a. On je taj koji donosi odluke o š vedskom izvozu oruž ja. Axel je radio u UN-u na razoruž anju ratnih područ ja, smanjenju utjecaja konvencionalnog oružja i rado bi i na ovom poslu nastavio u tom smjeru. Paž ljivo proč ita ugovor i sve se č ini vrlo dobro, gotovo predobro. Dok je čitao nekoliko se puta zarumenio. „Dobro doš li”, nasmiješ i mu se Grü nlicht i pruž i mu kemijsku olovku. Axel zahvali, potpiš e se na ugovor i ustane, okrene leđa Grü nlichtu i pogleda kroz prozor. Vidi tri krune kako sjaje na gradskoj vijeć nici, gotovo da se stapaju s izmaglicom. „Nije loš pogled”; promrmlja Grü nlicht. „Bolji nego iz mog ureda u ministarstvu.” Axel se okrene prema njemu. „Trenutač no imate tri posla koje treba riješ iti od kojih je Kenija najhitnija. Radi se o velikom i važ nom poslu. Savjetovao bih vam da to š to prije pogledate, najbolje bi bilo odmah. Carl je već sve pripremio...”


Utihne, gurne dokumente prema Axelu, a onda ga pogleda neobič nim sjajem u oč ima. Axel ima osjeć aj da bi mu Grü nlicht najradije gurnuo kemijsku olovku u ruku i sam je vodio preko papira. „Siguran sam da ćete biti vrlo dobar Carlov nasljednik.” Ne prič ekavš i odgovor, potapš a Axela po ramenu i brzim koracima krene dalje. Na vratima se okrene i kratko kaže: „Sastanak s referentnom grupom je danas u petnaest sati.” Axel ostane sam u uredu. Gluha tiš ina raste oko njega. Ponovno sjedne za pisać i stol i prelista dokument koji Carl Palmcrona nije potpisao. Pripreme su vrlo detaljne. Radi se o izvozu 1,25 milijuna jedinica 5.56 x 4.45 mm municije u Keniju. Vijeć e za kontrolu izvoza je dalo zeleno svjetlo, Palmcronin preliminarni izvješ taj bio je pozitivan, a Silencia Defence je etablirana i ozbiljna kompanija. Ali tek kada generalni direktor ISP-a donese odluku o izvozu, tek nakon tog zadnjeg koraka izvoz smije biti proveden. Axel se nagne unatrag i sjeti se Palmcroninih zagonetnih riječ i da ć e uč initi š to i Algernon, umrijeti kako ne bi dož ivio svoju noć nu moru.


43. Klonirani kompjutor

GORAN STONE SE NASMIJESI Jooni Linni, a onda izvadi jednu omotnicu iz svoje torbe, otvori je i na dlan istrese ključeve. Saga Bauer stoji ispred vrata lifta spuš tene glave. Nalaze se ispred stana Carla Palmcrone u Grevgatanu 2. „Naši tehničari stižu sutra”, kaže Göran. „Znaš li u koliko sati?” pita Joona. „U koliko sati, Saga?” pita Göran. „Mislim da...” „Misliš?” prekine je. „Pa moraš znati u koliko sati.” „Deset”, odgovori ona tiho. „I valjda si im rekla da ja hoću da počnu s IT-om i telefonijom?” „Da, rekla sam...” Gö ran je utihne pokretom ruke kad mu zazvoni mobitel, javi se i spusti nekoliko stepenica niž e, stane u niš u sa crvenosmeđim prozorima i prič a. Joona se okrene prema Sagi i pita je priguš enim glasom: „Zar nisi ti voditeljica istrage?” Saga odmahne glavom. „Što se dogodilo?” pita Joona. „Ne znam”, odgovori ona umorno. „Uvijek tako bude, ovo č ak nije ni Göranovo područje, on nikada nije bio dio antiterorističke jedinice.” „Što ćeš poduzeti u vezi toga?” „Ne mogu ništa...” Utihne kad se Gö ran Stone vrati do njih nakon obavljena razgovora. Saga ispruži ruku da joj dâ ključ Palmcronina stana. „Ključ”, kaže ona. „Ha?” „Ja vodim istragu.” „Što kažeš na to?” nasmije se Göran i pita Joonu. „Nemam niš ta protiv tebe, Gö rane”, kaž e Joona. „Ali nedavno sam bio na sastanku s naš im š efovima i pristao sam raditi sa Sagom Bauer...”


„Ona smije ić i s nama”, kaž e on brzo. „Kao voditeljica istrage”, kaž e Saga. „Je l' se vi to mene pokuš avate riješ iti, u č emu je stvar?” pita Gö ran Stone uz zapanjen i uvrijeđen osmijeh. „Smiješ s nama ako hoćeš”, odgovori Joona mirno. Saga uzme ključ iz Göranove ruke. „Nazvat ću Vernera”, kaže on i krene niz stepenice. Cuju njegove korake na stubiš tu dok razgovara sa š efom na telefon, kako mu glas postaje sve viš e uznemiren i kako je na kraju povikao „u pičku materinu”, tako da je odjeknulo na stubištu. Saga suzdrž i smiješ ak, sabere se i stavi ključ u bravu, okrene ga dvaput i otvori ta teška vrata. Policijska traka je uklonjena kad su otpisane sumnje da se radi o ubojstvu. Preliminarna je istraga prekinuta č im su dobili izvješ taj obdukcije Nilsa Ahlé na: obdukcija je po svim toč kama potvrdila Jooninu teoriju kako je samoubojstvo izvedeno. Carl Palmcrona si je oduzeo ž ivot time š to se objesio na už e za suš enje rublja zavezano za kuku lustera u svom domu. Istraga mjesta zloč ina je prekinuta, uzorci koji su skupljeni u stanu i poslani u Drž avni centar za kriminalistič ka vještačenja u Linköpingu nisu analizirani. Ali sada se saznalo da mu je dan prije nego š to je pronađen obješen, Björn Almskog poslao mail. Kasnije te več eri na Almskogovom je brodu ubijena Viola Fernandez. Bjö rn je poveznica izmeć u ta dva smrtna sluč aja. Dva smrtna sluč aja koja bi bila otpisana kao samoubojstvo i nesreć a, i da je brod potonuo, nikada ne bi bila povezana. Saga i Joona udu u predsoblje i utvrde da nije bilo nikakve nove poš te. Osjeć a se miris sredstva za pranje podova. Nastave hodati kroz velike prostorije. Sunč eva svjetlost prodire kroz prozore. Bliješ ti na crvenom limenom krovu kuć e preko puta. S erkera se vidi svjetlucanje vode u zaljevu Nybroviken. Podloš ci za hodanje su uklonjeni, a pod ispod kuke u tom praznom salonu je opran. Polako hodaju po parketu koji š kripi. Zač udo, u stanu se viš e ne osjeć a da je tu netko poč inio samoubojstvo. Cak se ni ne osjeć a da je stan napuš ten. Joona i Saga imaju isti osjeć aj. Te velike, gotovo prazne


sobe, ispunjene su nekakvim ugodnim mirom. „Ona još uvijek dolazi”, kaže Saga odjednom. „Toč no”, kaž e brzo Joona i nasmiješ i se. Domać ica je bila ovdje i počistila, prozračila, donijela poštu, stavila čistu posteljinu. Oboje pomisle kako to ni nije tako neobič no u sluč ajevima iznenadne smrti. Covjek odbija prihvatiti da mu se ž ivot promijenio. Umjesto da prihvati novo stanje stvari, nastavlja se ponaš ati kao i prije. Netko pozvoni na vratima. Saga se malo uznemiri, ali ipak prati Joonu do vrata. Ulazna vrata otvori muš karac obrijane glave u velikoj, crnoj trenirci. „Joona mi je rekao da bacim hamburger i odmah dođem”, kaž e Johan. „Ovo je Johan Jönson iz IT-a”, objasni joj Joona. „Joona rek'o hop”, kaž e Johan koristeć i pretjerani inski naglasak. „Ja odma' skočio.” „Saga Bauer je inspektorica u Sigurnosnoj”, kaže Joona. „Prestani s tim glupiranjem”, kaže Saga. „Moramo pregledati Palmcronin kompjutor”, kaže Joona. „Koliko ti vremena treba?” Krenu prema radnoj sobi. „Hoćete li ga koristiti kao dokaz?” pita Johan Jönson. „Da”, odgovori Joona. „Znači hoćete da kloniram komp?” pita Johan Jönson. „Koliko ti vremena treba za to?” pita Joona. „Stigneš isprič ati Sigurnosnoj nekoliko viceva”, odgovori on, ali se ne miče s mjesta. „Što je tebi?” pita Saga naživcirano. „Smijem li pitati je l' imaš deč ka?” pita Johan Jö nson i nasmiješ i se kao da mu je neugodno. Ona ga pogleda u oč i i ozbiljno kimne. On spusti pogled, neš to promrmlja, a onda ude u radnu sobu Carla Palmcrone. Joona od Sage posudi zaš titne rukavice, navuč e ih i pregleda poš tu, ali ne pronađe niš ta posebno. Nema puno poš te, nekoliko pisama od banke i knjigovođa, informacije iz ureda vlade, nalazi specijalista za leda i zapisnik s proljetnog sastanka udruge stanara.


Vrate se u sobu u kojoj je svirala glazba kad je Palmcrona pronađen mrtav. Joona sjedne na jednu od sofa Carla Malmstena i polako mahne rukom ispred ledenoplave zrake iz stereo uređaja. Iz zvuč nika odjednom zasvira melodija jedne violine. Virtuoz izvodi krhku melodiju u najviš im registrima s temperamentom nervozne ptice. Joona pogleda na sat, ostavi Sagu uz uređaj i ode do radne sobe. Johan Jö nson nije tamo nego sjedi u kuhinji sa svojim tankim laptopom na stolu ispred sebe. „Jesi li uspio?” pita Joona. „Što?” „Jesi li kopirao Palmcronin kompjutor?” „Jasno - radi se o preciznom kloniranju”, odgovori kao da nije baš shvatio pitanje. Joona zaobiđe stol i pogleda ekran. „Hoćeš li moći vidjeti njegov mail?” Johan Jönson otvori program. „Ta daaa”, kaže. „Pregledat ć emo njegove mailove u zadnjih tjedan dana”, nastavi Joona. „Da počnemo s primljenim porukama?” „Može.” „Misliš da se sviđam Sagi?” pita Johan Jönson odjednom. „Ne”, odgovori Joona. „Tko se tuče taj se voli.” „Onda je probaj povuć i za pletenicu”, kaž e Joona i pokaž e na kompjutor. Johan Jö nson otvori mail i š iroko se nasmiješ i. „Jackpot”, kaž e Johan. Joona vidi tri maila od skunk@hotmail.com. „Otvori ih”, prošapće Joona. Johan Jö nson klikne na prvi i poruka Bjö rna Almskoga pojavi se na ekranu. „Jesus Christ Superstar”, prošapće Johan i odmakne se.


44. Mailovi

JOONA PROCITA MAIL, ostane neko vrijeme stajati bez riječ i, a onda otvori i druga dva maila, proč ita ih dva puta i ode do Sage Bauer koja se još uvijek nalazi u sobi u kojoj svira glazba. „Jeste li što pronašli?” pita ona. „Da... drugi lipnja”, poč ne Joona. „Na kompjutor Carla Palmcrone je s anonimne adrese stiglo ucjenjivačko pismo Björna Almskoga.” „Dakle, radi se o ucjeni”, uzdahne ona. „Nisam baš siguran u to”, odgovori Joona. Nastavi joj prič ati o posljednjim danima Carla Palmcrone. S Geraldom Jamesom iz Vijeć a za tehnič ka i znanstvena pitanja Palmcrona je posjetio tvornicu oruž ja Silencie Defences u Trollhä ttanu. Najvjerojatnije je proč itao prvi mail Bjö rna Almskoga tek kad je naveč er doš ao kuć i jer je poslao odgovor tek u 18.25. U tom mailu Palmcrona upozorava ucjenjivač a kako bi to moglo dovesti do ozbiljnih posljedica. U vrijeme ruč ka sljedeć eg dana Palmcrona š alje drugi mail ucjenjivač u u kojem zvuč i kao da se potpuno predao. Nakon toga je vjerojatno prič vrstio omč u za kuku na stropu i rekao domać ici da mož e otić i kuć i. Kad je otiš la, uključ io je glazbu, uš ao u mali salon, stavio svoju aktovku na pod, popeo se na nju, stavio omč u oko vrata i prevrnuo aktovku. Ubrzo nakon njegove smrti na njegov server stiže drugi mail Björna Almskoga, a dan poslije toga i treći. Joona kronološki posloži tih pet mailova na stol i Saga stane pokraj njega i pročita cijelu korespondenciju. Prvi mail Björna Almskoga, poslan u srijedu, drugog lipnja u 11.37: Poštovani Carl Palmcrona Pišem vam da vas obavijestim kako sam došao u posjed jedne nezgodne fotogra ije. Slika vas prikazuje kako sjedite u privatnoj loži i pijete šampanjac s Raphaelom Guidijem. S obzirom da znam da vas ta fotogra ija tereti, spreman sam vam je prodati za milijun kruna. Čim uplatite taj iznos na broj računa 837-9 222701730 fotogra ija će vam biti


poslana, a dokazi ove korespondencije izbrisani. Uz prijateljske pozdrave skunk Odgovor Carla Palmcrone, srijeda, drugog lipnja, 18.25: Ne znam tko ste, ali znam da ne razumijete u što se upuštate, nemate pojma. I zato vas upozoravam, ovo je vrlo ozbiljno, preklinjem vas i molim: dajte mi fotografiju prije nego što bude prekasno. Sljedeći mail Carla Palmcrone, četvrtak, trećeg lipnja, 14.02: Sad je prekasno, obojica ćemo umrijeti. Drugi mail Björna Almskoga, četvrtak, trećeg lipnja, 16.02: Odustajem, učinit ću što tražite. Treći mail Björna Almskoga, petak, četvrtog lipnja, 07.45: Poštovani Carl Palmcrona Poslao sam vam fotogra iju. Zaboravite da sam vas ikada kontaktirao. Uz prijateljske pozdrave, skunk Nakon š to je dva puta proč itala sve mailove, Saga ozbiljno pogleda Joonu, a onda kaže da to dopisivanje pokazuje jezgru cijele tragedije: „Bjö rn Almskog je htio prodati Palmcroni kompromitirajuć u fotogra iju. Oč ito je da Palmcrona vjeruje kako fotogra ija postoji i isto je tako oč ito da je ta fotogra ija puno ozbiljnija nego š to je to Bjö rn pretpostavio. Palmcrona upozori Bjö rna, ne namjerava mu ponuditi novac nego izgleda smatra da je sâ mo postojanje te fotografije opasno za obojicu.” „Što misliš da se dogodilo?” pita Joona. „Palmcrona č eka odgovor, putem maila ili poš te”, kaž e Saga. „Kad ne dobije odgovor, poš alje drugi mail u kojem mu kaž e da ć e obojica


umrijeti.” „A onda se objesi”, kaže Joona. „Kad je Bjö rn doš ao u internet kafe i proč itao Palmcronin drugi mail: Sada je prekasno, obojica ć emo umrijeti, uplaš io se i odgovorio da će učiniti što Palmcrona kaže. „Ne znajući da je Palmcrona već mrtav.” „Toč no”, kaž e ona. „Već je prekasno i sve š to je nakon toga uč inio je zapravo bilo uzalud...” „Izgleda da ga je nakon drugog Palmcronina maila uhvatila panika”, kaž e Joona. „Prekida sve planove o ucjeni, samo se ž eli izvući.” „Ali problem je što fotografija visi na vratima u Penelopinu stanu.” „Tek kad je otiš la na televiziju kako bi odradila intervju, dobio je priliku uzeti fotogra iju”, nastavi Joona. „Ceka vani, vidi Penelope kako odlazi taksijem, utrč i unutra, sretne onu djevojč icu na stubiš tu, uđe u stan, strgne fotogra iju s vrata, odveze se podzemnom, poš alje fotogra iju Palmcroni, maila mu, odveze se do svog stana u Pontonjä rgatan 47, uzme torbu, ode autobusom do Sö dermalma, a onda pješice do broda na Långholmenu.” „A zašto misliš da se tu radi o nečemu većem od obične ucjene?” „Bjö rnov je stan uniš ten u pož aru samo tri sata nakon š to je otiš ao”, kaž e Joona. „Tehnič ari su uvjereni da je uzrok bio zaboravljeno glačalo u susjednom stanu, ali...” „Prestala sam vjerovati u slučajnosti”, kaže Saga. „I ja”, nasmiješi se Joona. Ponovno pogledaju mailove i Joona pokaž e na Palmcronine poruke. „Palmcrona mora da je bio u kontaktu s nekim između svog prvog i drugog maila”, kaže. „Prvi je upozorenje”, kaž e Saga. „Drugi kaž e da je prekasno, da ć e obojica umrijeti.” „Mislim da je Palmcrona nekoga nazvao kad je dobio ucjenjivač ki mail, jako se uplaš io, ali se još uvijek nadao da mu netko mož e pomoć i”, kaž e Joona. „Tek kad je shvatio da mu nema spasa, napisao je drugi mail u kojem jednostavno konstatira da će umrijeti.” „Dat ć emo nekome u zadatak da provjeri njegove telefonske pozive”, kaže Saga.


„Erixon to već radi.” „Još nešto?” „Moramo provjeriti onu osobu koju je Bjö rn spomenuo u prvom mailu”, kaže Joona. „Raphael Guidi?” pita Saga. „Čula si za njega?” „Svi ga zovu anđeo Raphael”, kaž e Saga. „Talijanski biznismen koji ugovara trgovinu oružjem na Bliskom istoku i Africi.” „Trgovanje oružjem”, kaže Joona. „Raphael je aktivan već trideset godina i izgradio je cijeli imperij, ali ne vjerujem da je on umiješ an. Interpol nikada nije pronaš ao niš ta za što bi ga mogao teretiti, bilo je sumnji, ali to je bilo sve.” „Je li čudno što se Carl Palmcrona susreo s njim?” pita Joona. „Ustvari nije”, odgovori ona. „To je dio njegova posla, iako se č ini stvarno neumjereno nazdravljati šampanjcem.” „Ali to nije niš ta zbog č ega bi se č ovjek ubio ili nekoga ubio”, kaž e Joona. „Nije”, nasmiješi se ona. „U tom slučaju, mora da je još nešto na fotografiji, nešto opasno.” „Ako je Björn poslao Palmcroni fotografiju, onda bi ona trebala biti tu u stanu”, kaže Saga. „Pregledao sam pristiglu poštu...” Naglo utihne, Saga ga upitno pogleda. „Što je? Čega si se sjetio?” pita. „Tamo su bila samo osobna pisma, nije bilo reklama, ni rač una”, kaže on. „Pošta je već razvrstana.”


45. Poslije autoceste

DOMACICA EDITH SCHWARTZ nema telefon. Stanuje sedamdesetak kilometara sjeverno od Stockholma, u blizini Knivste. Joona sjedi u tiš ini pokraj Sage. Ona vozi umjerenom brzinom duž cijelog Sveavä gena. Izađu iz centra preko Norrtulla i nastave dalje autocestom pokraj odvojka za bolnicu Karolinska. „Sigurnosna je završ ila pregled Penelopina stana”, prič a mu. „Pregledala sam kompletni materijal i sudeć i po svemu ona nema nikakve veze s ljevič arskim ekstremistima. Upravo suprotno, ograđuje se od njih, ona je proklamirana paci istica i uvijek u raspravama istič e kako je protiv njihovih metoda. Pregledala sam i ono malo materijala koji imamo o Bjö rnu Almskogu. Radi u Debaseru na trgu Medborgarplatsen, nije politič ki aktivan, ali je priveden na jednoj uličnoj zabavi koju je organizirao Reclaim the City.” Projure pokraj crne ograde koja vodi do groblja Norra i zelenila parka Haga. „Pregledala sam naš e arhive”, kaž e Saga polako. „Sve š to imamo o ekstremnim ljevič arima i desnič arima u Stockholmu... trebalo mi je skoro cijelu noć . Materijal je tajan, ali, da znaš , SOA je pogriješ ila: Penelope i Bjö rn nisu umiješ ani u nikakvu sabotaž u ili tako neš to. Ustvari su smiješno nevini.” „Znači napustila si taj trag?” „Uvjerena sam, baš kao i ti, da ovdje istraž ujemo neš to š to je na sasvim drugoj razini, daleko iznad ekstremista, desnih ili lijevih.... vjerojatno i puno iznad SOA-e i Drž avne krim-policije”, kaž e ona. „Mislim, Palmcronina smrt, pož ar u Bjö rnovu stanu, Violina smrt itd. Tu se radi o sasvim drugim stvarima.” Nastupi tiš ina i Joona se sjeti domać ice, kako ga je pogledala u oč i i pitala jesu li već skinuli Palmcronu. „Kako to mislite skinuli?” „Ispričavam se, ja sam samo domaćica, mislila sam...” Pitao ju je li vidjela nešto neobično. „Omču kako visi s kuke za luster u malom salonu”, odgovorila je.


„Vidjeli ste omču?” „Naravno.” Naravno, misli Joona dok gleda autocestu koja je s desne strane ograđena crvenom ogradom koja od buke š titi privatne kuć e i nogometno igrališ te. Kako je domać ica oš tro rekla to „naravno” zadrž alo mu se u glavi, neprestano se na to vrać ao dok je razmiš ljao o njezinom licu kad joj je objasnio da ć e morati doć i u policijsku postaju na razgovor. Nije ju to zabrinulo kao što je očekivao, samo je kimnula. Prođu pokraj Rotebroa gdje su iz vrta Lydie Evers iskopali deset godina stare posmrtne ostatke Johana Samuelssona dok su traž ili Benjamina, sina Erika Marie Barka. Tada je bila zima, sada je sve zeleno oko hrđavosmeđe brklje kod ž eljeznič ke pruge, parkinga i oko kuća u nizu i privatnih kuća u daljini. Joona nazove Nathana Pollocka iz Odjela za umorstva i nakon samo dva signala začuje njegov pomalo nazalni glas: „Nathan.” „Ti i Tommy Kofoed ste pregledali tragove ispod Palmeronina tijela?“ „Istraga je prekinuta”, odgovori Pollock i Joona ga č uje kako istovremeno tipka po kompjutoru. „Da, ali sada...” „Znam”, prekine ga on. „Razgovarao sam s Carlosom, isprič ao mi je kako se sve razvija.” „Možeš li ponovno baciti pogled?” „Upravo to radim”, odgovori mu Pollock. „Dobro”, kaže Joona. „Kad misliš da ćeš biti gotov?” „Sada���, odgovori on. „Tragovi su Palmcronini i njegove domać ice Edith Schwartz?” „I nikoga drugoga?” „Nikoga drugoga.” Saga drž i brzinu od 140 km/h dok vozi dalje prema sjeveru autocestom Europaväg 4. Joona i Saga su zajedno na policiji presluš ali snimku sasluš anja Edith Schwartz i istovremeno pratili rukom pisane komentare Johna Bengtssona. Sada Joona vrti cijelo sasluš anje u glavi: nakon uvodnih formalnosti, John Bengtsson je objasnio da se ne radi o nikakvoj


sumnji da je poč inila zloč in, ali da se nada kako bi im mogla pomoć i da shvate razloge Palmcronina samoubojstva. Nastupila je tiš ina, č uo se tihi š um ventilatora, stolac bi povremeno zaš kripao, kemijska zagrebala po papiru. U zapisniku je John Bengtsson zapisao kako je zbog oč ite ravnoduš nosti Edith Schwartz odluč io prič ekati da ona progovori. Proš lo je viš e od dvije minute prije nego š to je neš to rekla. To je dugo vremena za sjediti za pisać im stolom preko puta policajca, na snimci se čuje samo tišina. „Je li direktor Palmcrona skinuo kaput?” pitala je zatim. „Zašto to pitate?” odgovorio je John Bengtsson prijateljski. Ona ponovno uš uti, tiš ina potraje oko pola minute prije nego š to je John prekine: „Je li bio u kaputu kad ste ga posljednji put vidjeli?” pita. „Da!“ „Inspektoru Linni ste ranije rekli da ste vidjeli omč u kako visi sa stropa.” „Da.” „Za što ste mislili da će je koristiti?” Ona ne odgovori. „Koliko je dugo tamo visila?” pita John. „Od srijede”, odgovori ona mirno. „Znač i vidjeli ste omč u naveč er drugog lipnja, otiš li kuć i, vratili se sljedeć eg jutra, treć eg lipnja, ponovno vidjeli omč u, razgovarali s Palmcronom, napustili stan i vratili se u 14.30 petog lipnja... i tada ste sreli inspektora Linnu.” U zapisniku piše da je Edith na to slegnula ramenima. „Možete li mi svojim riječima opisati te dane?” pita John Bengtsson. „U srijedu sam doš la u stan direktora Palmcrone u š est sati ujutro. Samo ujutro smijem koristiti ključ jer Palmcrona spava do pola sedam. Jako se drž i svog rasporeda, nikada ne spava duž e, č ak ni nedjeljom. Sameljem kavu u ruč nom mlincu, razrež em dvije ž emlje, namaž em ih slanim maslacem Bergott, stavim gore dvije š nite jetrene paš tete s tartu ima, kiseli krastavac i sa strane jednu š nitu cheddar sira. Postavim stol s uš tirkanim stolnjakom, tanjurić ima i š alicama koje se koriste po ljeti. U jutarnjim novinama ne smije biti nikakvih reklamnih broš ura, ni sportskog dijela, i moraju biti presavijene i


stavljene s desne strane stola.” Vrlo je detaljno opisala pripremu juneć ih odrezaka s umakom za večeru u srijedu i pripreme za ručak u četvrtak. Kad je doš la do subote, kad se vratila sa ž ivež nim namirnicama za vikend i pozvonila na vrata, utihne. „Znam da vam je ovo zasigurno teš ko”, kaž e John Bengtsson nakon nekog vremena. „Ali sluš ao sam vaš opis svega š to ste radili u srijedu i č etvrtak, svaki detalj, ali nijednom riječ ju niste spomenuli niš ta š to se tiče iznenadne smrti Carla Palmcrone.” Ona šuti, ne daje nikakvo objašnjenje. „Moram vas zamoliti da se prisjetite”, nastavi John Bengtsson strpljivo. „Jeste li znali da je Carl Palmcrona mrtav kad ste pozvonili na vrata?” „Ne”, odgovori ona. „Niste li pitali inspektora Linnu jesmo li ga već skinuli?” pita John, određena doza nestrpljivosti mu se sada čuje u glasu. „Jesam”, odgovori ona. „Jeste li ga već vidjeli mrtvog?” „Ne.” „Pa kako onda”, obrecne se John naživciran. „Dajte mi jednostavno isprič ajte š to znate. Zaš to ste pitali jesmo li ga skinuli? Jer pitali ste to! Zaš to ste to uč inili ako niste znali da je mrtav?” U izvješ taju je John Bengtsson napisao da je naž alost poč inio greš ku i bio isprovociran njezinim izvrdavanjem. Ona se nakon tog njegovog ispada zatvorila kao stupica. „Jesam li optužena za nešto?” pitala je hladno. „Ne.” „Onda smo gotovi.” „Stvarno bi nam pomoglo kada biste...” „Ne sjećam se više ničega”, prekinula ga je i ustala. Joona pogleda Sagu, ona gleda pred sebe na autocestu i kamion ispred njih. „Razmišljam o saslušanju domaćice”, kaže Joona. „I ja”, odgovori ona. „Naž ivcirala je Johna, smatrao je da ona sama sebi proturječ i. Tvrdio je kako je znala da je Palmcrona mrtav kad je pozvonila na


vrata”, kaže Joona. „Da”, kaže Saga ne gledajući ga. „Ali rekla je istinu, nije znala da je mrtav. Mislila je da bi mogao biti, ali nije znala”, nastavi on. „Zato je tako odgovorila na njegovu tvrdnju.” „Edith Schwartz je izgleda posebna osoba.” „Mislim da bez laganja pokušava nešto sakriti od nas”, kaže Joona.


46. Fotografija

I JOONA I SAGA SUMNJAJU kako ć e nagovoriti domać icu Edith Schwartz da im kaž e neš to od već e važ nosti, ali mož da ih mož e odvesti do fotografije, a to bi zaključilo cijeli slučaj. Saga uključ i desni ž migavac, side s autoceste i uspori, a onda skrene lijevo na cestu broj 77, prođe kroz vijadukt ispod autoceste u smjeru Knivste, a onda skrene na makadam paralelan s autocestom. Polja su ispresijecana š umarcima s niskim drveć em. Zazidani rub jedne pregrade u kojoj se nalazi gnojivo je popustio i limeni krov nakrivljeno visi. „Već bismo trebali biti tamo”, kaže Saga gledajući GPS. Polako dođu do zahrđale brklje i stanu. Kad Joona izađe iz auta, čuje promet na autocesti poput beživotne ritmične tutnjave. Dvadeset metara dalje stoji jednokatnica od prljavož ute cigle, zatvorenih prozora i s azbestnim krovom prekrivenim mahovinom. Dok se približavaju kući čuje se neobično zveckanje. Saga pogleda Joonu. Polako hodaju prema ulaznim vratima, odjednom su na oprezu. Iza kuć e opet zazveč i, a onda se č uje metalno roštanje. Zvuk se brzo približ ava i odjednom se na njih baci veliki pas. Ostane stajati na straž njim nogama otvorene gubice samo metar od Sage. A onda se povuč e, spusti na sve č etiri i poč ne lajati. Radi se o velikom njemač kom ovč aru zapuš tena krzna. Agresivno laje, zabacuje glavom i trč i koliko mu to lanac dopuš ta. Tek sada vide da je zavezan za dugač ak lanac. Dok trč i lanac klizi po razvuč enoj ž ici uz roš tanje i zveckanje. Pas se ponovno okrene i pojuri u Jooninu smjeru, ali ga lanac povuč e natrag. Nekontrolirano laje, ali naglo utihne kad se kroz zidove začuje glas. „Nils”, poviče ženski glas. Pas zacvili i hoda u krug s repom među nogama. Cuje se kako š kripi pod, a onda se vrata otvore. Pas otrč i iza kuć e uz zveckanje lanca. Edith izađe na stepenice odjevena u ruž ič asti, izlizani


bademantil i pogleda ih. „Trebali bismo razgovarati s vama”, kaže Joona. „Već sam rekla sve što znam”, odgovori ona. „Smijemo li ući?” „Ne.” Joona joj zaviri iza ramena u mrač nu kuć u. Hodnik je pun posuda i tanjura, vidi se siva cijev usisavača, odjeća, cipele i zahrđali kavezi. „Možemo i ovdje razgovarati”, kaže Saga prijateljski. Joona pogleda svoje bilješ ke i započ ne pitanjima da provjeri detalje iz sasluš anja. Radi se o rutinskoj metodi kako bi se pronaš le moguć e laž i ili ispravci jer je obič no teš ko sjetiti se detalja koji nisu istiniti i koje je osoba izmislila tijekom saslušanja. „Što je Palmcrona jeo u srijedu?“ „Teleće šnicle u umaku”, odgovori ona. „S rižom?” pita Joona. „Krumpirom. Uvijek s kuhanim krumpirom.“ „U koliko ste sati u četvrtak došli u Palmcronin stan?“ „U šest.“ „Što ste trebali obaviti kad ste napustili njegov stan u četvrtak?” „Dao mi je slobodno.” Joona je pogleda u oč i i pomisli da je najpametnije da ne okoliš a s važnim pitanjima. „Je li Palmcrona objesio omču na strop već u srijedu?“ „Nije”, odgovori Edith. „Tako ste rekli našem kolegi Johnu Bengtssonu”, kaže Saga. „Nisam.” „Imamo snimljeno cijelo sasluš anje”, kaž e Saga pokuš avajuć i suzdržati razdražljivost, ali onda naglo utihne. „Jeste li rekli Palmcroni nešto o omči?” pita Joona. „Nismo nikada razgovarali o privatnim stvarima.” „Ali, nije li č udno ostaviti nekoga samog u stanu s omč om na stropu?” pita Saga. „Pa, nisam mogla ostati i gledati”, odgovori Edith uz mali osmijeh. „Ne”, kaže Saga mirno. Cini se da je Edith tek sada poš teno pogledala Sagu. Bez imalo zadrš ke pogled joj prelazi preko Sagine ispletene kose sa š arenim vrpcama, nenašminkana lica, izblijedjelih traperica i tenisica.


„Onda ne shvaćam”, kaže Saga umorno. „Naš em ste kolegi rekli da ste vidjeli omč u u srijedu, a sada, kad sam vas ja pitala, tvrdite suprotno.” Joona pogleda u svoje bilješ ke i pogleda š to je zabiljež io kad je Saga postavila pitanje je li Palmcrona objesio omču još u srijedu. „Edith”, kaže Joona. „Mislim da razumijem što ste rekli.” „Dobro”, odgovori ona tiho. „Na pitanje je li Palmcrona objesio omč u još u srijedu odgovorili ste ne, zato što on nije bio taj koji je objesio omču.” Ona ga oštro pogleda, a onda strogo kaže: „Pokuš ao je, ali nije uspio, leđa su mu još uvijek bila ukoč ena nakon operacije prošle zime... Pa me zamolio da ja to učinim.” Ponovno nastupi tiš ina. Drveć e nepomič no stoji na statič koj sunčevoj svjetlosti. „Dakle, vi ste zavezali už e u omč u i prič vrstili je za kuku od lustera?” pita Joona. „On je zavezao čvor i držao mi ljestve.“ „A onda ste odnijeli ljestve, vratili se svojim uobič ajenim poslovima i u srijedu navečer, kad ste oprali suđe nakon večere, vratili ste se kući”, kaže Joona. „Da.” „Vratili ste se tamo sljedećeg jutra”, nastavi on. „Ušli u stan kao i obično i pripremili doručak.“ „Jeste li onda znali da on ne visi obješen?” pita Saga. „Provjerila sam mali salon”, odgovori Edith. Preko ravnodušnog lica joj na sekundu prijeđe posprdni osmijeh. „Već ste nam rekli da je Palmcrona doruč kovao kao i obič no, ali ni tog jutra nije otišao na posao.” „Sjedio je u glazbenoj sobi barem sat vremena.“ „I slušao glazbu?“ „Da”, odgovori ona. „Prije ruč ka je nakratko s nekim razgovarao telefonom”, kaž e Saga. „To ne znam, bila sam u svojoj sobi sa zatvorenim vratima, ali prije nego š to je sjeo za stol i pojeo kuhanog lososa, zamolio me da naruč im taksi za dva sata.“ „Trebao je otići u zračnu luku Arlanda”, kaže Joona.


„Da.” „U deset do dva ga je netko nazvao?“ „Da, već je bio u kaputu i u hodniku kad se javio.” „Jeste li čuli što je rekao?” pita Saga. Edith mirno stoji češući se po flasteru, a onda stavi ruku na kvaku. „Umrijeti nije nikakva noćna mora”, kaže tiho. „Pitala sam vas jeste li čuli što je rekao”, kaže Saga. „Isprič avam se, ali moram ić i”, kaž e Edith kratko i poč ne zatvarati vrata. „Čekajte”, kaže Joona. Vrata se zatvore do pola i ona ga pogleda, ali ne otvara ponovno vrata. „Jeste li stigli razvrstati njegovu današnju poštu?” pita Joona. „Naravno.” „Donesite mi sve što nisu reklame”, kaže Joona. Ona kimne, uđe u kuć u, zatvori za sobom i ubrzo se vrati s plavom plastičnom kantom punom pošte. „Hvala”, kaže Joona i uzme kantu. Ona zatvori i zaključ a vrata. Nakon nekoliko sekundi ponovno se č uje zveckanje pseć eg lanca. Dok se vrać aju prema automobilu č uju agresivno lajanje. Saga pokrene auto, ubaci u brzinu i okrene se. Joona navuč e rukavice, lista po pismima u kanti, izvadi bijelu kuvertu s rukom napisanom adresom, otvori je i oprezno izvadi fotogra iju zbog koje je umrlo najmanje dvoje ljudi.


47. Četvrta osoba

SAGA BAUER ZAUSTAVI AUTO uz rub ceste. Visoka trava u jarku dodiruje prozor. Joona Linna sjedi sasvim mirno i promatra fotografiju. Osim neke sjene u gornjem kutu, fotogra ija je vrlo oš tra. Fotoaparat je vjerojatno bio skriven, a fotografija potajice snimljena. Slika prikazuje č etvero ljudi u prostranoj lož i koncertne dvorane. Tri muš karca i jedna ž ena. Lica im se dobro vide. Samo je jedan od njih okrenut od fotoaparata, ali je još uvijek dobro vidljiv. U kanti s ledom stoji boca š ampanjca, a stol je postavljen kao da ć e jesti i razgovarati dok slušaju glazbu. Joona odmah prepozna Carla Palmcronu s uskom č aš om šampanjca u ruci, a Saga identificira još dvoje. „Ovo je Raphael Guidi, trgovac oruž jem koji je spomenut u ucjenjivač kom mailu”, kaž e i pokaž e na proć elavog č ovjeka. „A ovaj koji je napola okrenut je Pontus Salman, direktor Silencia Defence.“ „Oružje”, kaže Joona tiho. „Silencia Defence je ozbiljna tvrtka.” Pod svjetlima re lektora na sceni iza muš karaca u privatnoj lož i, vidi se gudač ki kvartet, dvije violine, jedna viola i č elo. Svi glazbenici su muš karci. Sjede u polukrugu, okrenuti jedan prema drugome, mirnih, sjajnih lica. Ne mož e se razabrati jesu li im kapci samo spuš teni ili zatvoreni, gledaju li u note ili sluš aju tonove zatvorenih očiju. „Tko je ova žena koja je s njima?” pita Joona. „Sjetit ć u se”, odgovori Saga zamiš ljeno. „Poznata mi je, ali... kvragu...” Saga utihne i gleda ženu na fotografiji. „Moramo saznati tko je ona?” kaže Joona. „Da.” Saga pokrene automobil i u trenutku kad izađe ponovno na autocestu, sjeti se: „Agathe al-Haji”, kaž e brzo. „Vojna savjetnica predsjednika Omara


al-Bashira.” „Sudan”, kaže Joona. „Da.” „Koliko mu je dugo ona savjetnica?” pita Joona. „Petnaest godina, možda i duže, ne sjećam se.” „U čemu je onda stvar s fotografijom?” „Ne znam, niš ta, mislim... nije nikakvo č udo da su se njih č etvero sastali i raspravljali o moguć im poslovima”, objasni Saga. „Takvi su sa stanci normalan dio posla. Mož da je ovo bio uvodni sastanak. Ljudi se sastanu, objasne svoje namjere i mož da zatraž e preliminarnu procjenu od Carla Palmcrone.“ „A pozitivna preliminarna procjena znač i da ć e ISP najvjerojatnije dati konačnu dozvolu za izvoz?“ „Točno, upućuje na to.” „Izvozi li Švedska inače oružje za Sudan?” pita Joona. „Ne, mislim da ne”, odgovori ona. „Moramo razgovarati s nekim tko se razumije u to područ je. Mislim da su Kina i Rusija najveć i izvoznici, ali mož da viš e nije tako, jer u Sudanu su 2005. godine proglasili mir, pa pretpostavljam da se onda trž iš te u potpunosti otvorilo.” „Sto onda ustvari znač i ova fotogra ija? Zaš to se zbog nje Carl Palmcrona ubio? Mislim, jedino š to se tu vidi je da se sastao s tim osobama u nekoj loži.” U tiš ini voze praš njavom autocestom prema jugu dok Joona promatra fotografiju, okreće je, proučava otrgnuti ugao i razmišlja. „Znači ta fotografija sama po sebi nije ni najmanje opasna?” pita. „Ne, ja mislim da nije.“ „Je li se Palmcrona ubio zato š to je shvatio da ć e onaj tko je to slikao otkriti neku tajnu? Fotogra ija je mož da samo uvodno upozorenje. Možda su Penelope i Björn važniji od fotografije?“ „E, stvarno ništa ne znamo.“ „Ma znamo”, kaž e Joona. „Problem je samo š to nam ne uspijeva spojiti komadić e koje znamo. Još uvijek samo nagađamo koji je bio zadatak ubojice, ali izgleda da je traž io ovu fotogra iju kako bi je uništio i da je ubio Violu Fernandez jer je mislio da je ona Penelope.” „Mož da je Penelope snimila fotogra iju”, kaž e Saga. „Vjerojatno je tako, ali njemu nije bilo dovoljno da je samo ubije.“


„Da, toč no o tome sam i ja razmiš ljao. Ne znamo š to je bilo prvo... Vodi li fotogra ija do fotografa kojega smatraju pravom prijetnjom? Ili fotograf vodi do fotografije koja je prava prijetnja?” „Ubojičin prvi cilj bio je Björnov stan.” Sljedeć ih se pola sata voze u tiš ini, a kad su skoro stigli do zgrade policije na Kungsholmenu, Joona ponovno pogleda fotogra iju. Cetiri osobe u lož i, hrana, č etiri glazbenika na sceni iza njih, instrumenti, teški zastori, boca šampanjca, podignute čaše. „Gledam fotogra iju”, kaž e Joona. „Vidim č etiri lica... i mislim da je jedan od njih iz te lože odgovoran za ubojstvo Viole Fernandez.“ „Da”, odgovori Saga. „Palmcrona je mrtav, tako da njega mož emo praktič ki isključ iti. Dakle, ostaje ih troje... a dvoje od njih neć emo moći ispitati, oni su daleko izvan naše jurisdikcije.” „Trebamo dobiti Pontusa Salmana da progovori”, kaž e Joona kratko. „Da ga privedemo na saslušanje?”


48. Mladenkina kruna

Teš ko je doć i do nekoga iz Silencie Defencea. Svi dostupni brojevi telefona završ avaju u istom labirintu unaprijed snimljenih melodija i informacija, ali nitko se ne javlja. Ali na kraju Saga dođe do č ovjeka s druge strane veze time š to je utipkala broj devet i zvjezdicu kako bi doš la do trgovca. Spojili su je s trgovč evom tajnicom, no ona ignorira pitanja i samo objasni zaš to je nazvala. Tajnica isprva utihne, a onda kaž e Sagi da je dobila krivi broj i da je radno vrijeme telefonskih konzultacija završilo. „Slobodno se javite sutra između devet i jedanaest...“ „Samo pripremite Pontusa Salmana na posjet Sigurnosnoobavješ tajne agencije danas u dva sata”, prekine je Saga poviš enim glasom. Začuje se oprezno kuckanje po tipkovnici kompjutora. „Naž alost”, kaž e tajnica nakon nekog vremena. „Cijeli dan je na sastancima.“ „Ali ne u dva sata”, kaže Saga nježno. „Je, tu piše...“ „Jer tada razgovara sa mnom”, prekine je ona. „Prenijet ću mu vaše želje.“ „Puno hvala”, kaže Saga, prekine veze i pogleda Joonu preko stola. „U dva?” pita on. „Da!“ Tommy Kofoed ž eli pogledati fotogra iju”, kaž e Joona. „Vidimo se u njegovom uredu poslije ručka, a onda krećemo zajedno.” Dok Joona ruč a s Disom, tehnič ari Krim-policije uveć aju fotogra iju. Lica č etiri osobe u lož i rasplinu se do neprepoznatljivosti. Disa se smiješ i dok vadi posudu iz kuhala za riž u. Pruž i je Jooni i promatra ga dok namač e ruke kako bi probao je li se riž a dovoljno ohladila kako bi je mogao početi oblikovati u male jastučiće. „Jesi li znao da je Stockholm imao svoju Golgotu?” pita ona. „Golgotu? Zar to nije...“ „Golgota”, kimne Disa, otvori ormarić u Jooninoj kuhinji, pronađe


dvije čaše i natoči vino u jednu i vodu u drugu. Disino je lice opuš teno. Prve ljetne pjegice su potamnile, a kuš trava kosa joj je skupljena u neurednu pletenicu. Joona opere ruke i izvadi č istu kuhinjsku krpu. Disa stane ispred njega i stavi mu ruke oko vrata. I on nju zagrli. Nasloni lice na njezinu glavu, udahne njen miris dok osjeća kako ga njene ruke miluju po leđima i vratu. „Zar ne bismo mogli pokušati?” prošapće ona. „Što kažeš?” „Mogli bismo”, odgovori on tiho. Cvrsto ga zagrli, č vrsto, č vrsto, a onda se oslobodi njegova zagrljaja. „Ponekad budem tako ljuta na tebe”, promrmlja i okrene mu leđa. „Disa, ja sam takav kakav sam, ali...“ „Dobro je da ne živimo zajedno”, prekine ga ona i izađe iz kuhinje. Cuje kako se zaključ ala u kupaonicu, razmisli da li da krene za njom, pokuca na vrata, ali zna da ona ž eli da je malo pusti na miru. I zato nastavi pripremati hranu. Uzme komadić ribe, stavi ga oprezno na dlan, a onda ga prekrije wasabijem. Nekoliko minuta kasnije otvore se vrata kupaonice i Disa se vrati u kuhinju, stane na vratima i promatra ga dok on priprema suši. „Sjeć aš li se”, kaž e Disa veselim glasom, „kako je tvoja mama uvijek vadila ribu iz suš ija i prž ila ju prije nego š to bi je ponovno stavila natrag na rižu.“ „Da!“ „Da postavim stol?“ „Ako želiš.” Disa odnese tanjure i š tapić e u veliku sobu, zastane kraj prozora i pogleda dolje na ulicu Wallingatan. Nekoliko kroš nji blista zelenilom. Pogledom prelazi preko lijepog kvarta oko trga Norra Bantorget u kojemu Joona Linna stanuje već godinu dana. Postavi sve potrebno za jelo na njegov mutno-bijeli stol, a onda se vrati do kuhinje i otpije gutljaj vina. Viš e nema onu ž estinu koja ustvari ovisi samo o tome koliko je hladno. Suzbije jak poriv da sjedne na lakirani drveni pod i pita ga ne bi li mogli jesti na podu, ispod stola, poput djece. „Pozvana sam van”, kaže umjesto toga. „Van?”


Ona kimne, odjednom osjeti ž elju da bude malo zloč esta, ali onda je prođe. „Reci mi”, kaž e Joona mirno i odnese posluž avnik sa suš ijem do stola. Disa uzme čašu i kaže veselim tonom: „Jedna osoba iz muzeja me pitala prije nekih pola godine dali bi htjela nekad s njim otići na večeru?“ „To se još uvijek radi? Zove dame na večeru?” Disa se nasmiješi uglom usana: „Jesi li ljubomoran?“ „Ne znam, malo”, kaž e Joona i priđe joj. „Lijepo je biti pozvan na večeru.“ „Da.” Disa mu grubo prođe prstima kroz kosu. „Je li zgodan?” pita Joona. „Ustvari je.“ „Fino.” „Ali ja ne ž elim ić i van s njim”, nasmiješ i se Disa. On ne odgovori, samo mirno stoji, lica okrenuta od nje. „Ti znaš što ja želim”, kaže Disa nježno. Lice mu je odjednom neobič no blijedo, ona vidi kako su mu graš ci znoja poč eli izbijati na č elu. On polagano podigne glavu i pogleda je, ali ima nečega u njegovim očima, crne su i oštre i duboke. „Joona? Zaboravi”, kaže ona brzo. „Oprosti...” Joona otvori usta da neš to kaž e, zakorač i prema njoj, ali mu onda odjednom noge popuste. „Joona!”, usklikne Disa i slučajno sruši svoju čašu sa stola. Spusti se na pod pokraj njega, zagrli ga i kaž e mu da ć e sve brzo proći. Nakon nekog vremena, lice mu se promijeni, izraz bola malo po malo nestaje. Disa pomete krhotine čaše, a onda u tišini sjednu za stol. „Ne uzimaš lijekove”, kaže ona nakon nekog vremena. „Od njih mi se spava. Moram moć i jasno razmiš ljati, sada mi je važno da mogu jasno razmišljati.” „Obećao si mi da ćeš piti lijekove.“


„I hoću”, kaže on. „To je opasno, znaš”, prošapće ona. „Počinjem ih uzimati čim riješim ovaj slučaj.“ „A ako ga ne riješiš?” * * * Iz daljine Nordijski muzej izgleda kao ukrasna igurica izdjeljana od slonovač e, dok je sama zgrada sagrađena od pješ čenjaka i vapnenca. Graciozni renesansni san s gomilom reljefa i tornjić a. Muzej je trebao slaviti suverenitet nordijskog naroda, ali kad je otvoren, jednog kišnog dana u ljeto 1907., unija s Norveš kom se već raspala, a kralj bio na samrti. Joona brzo prođe kroz ulaz muzeja i tek kad se popeo stepenicama, stane i sabere se, dugo gleda dolje prema ulazu, a onda polako nastavi dalje duž osvijetljenih vitrina. Niš ta mu ne privlač i pogled. Samo hoda dalje, izgubljen u sjećanjima i čežnji. Čuvar je već postavio stolac ispred vitrine. Joona Linna sjedne i promatra krunu kakvu nose laponske mladenke s osam vrš aka i dvije spojene ruke. Kruna blago blista u svjetlosti iza tankog stakla. Joona č uje glas u sebi, vidi lice koje mu se smiješ i dok sjedi za volanom i vozi tog dana kad je kiš ilo i sunce sjalo u lokvicama vode na cesti kao da gori iz podzemlja. Okrene se prema stražnjem sjedalu da provjeri je li Lumi dobro zavezana. Kruna izgleda kao da je napravljena od svijetlih grana, kož e ili spletene kose. Promatra to obeć anje ljubavi i sreć e i misli na ozbiljne usnice svoje žene, svijetlu kosu koja joj je pala na lice. „Kako si?” Joona zač uđen pogleda č uvara. Već mnogo godina radi ovdje. Sredovječni muškarac s kratkom bradom i zakrvavljenim očima. „Ne znam točno”, promrmlja Joona i ustane. Dok izlazi iz muzeja u glavi mu je još uvijek sjeć anje na Luminu malu ruku i osjeć aj koliko mu nedostaje. Samo se okrenuo kako bi provjerio je li dobro zavezana i odjednom osjetio kako mu je dodirnula prste.


49. Nejasno lice

JOONA LINNA I SAGA BAUER sjede u autu na putu do glavnog ureda Silencia Defence kako bi porazgovarali s Pontusom Salmanom. Ponijeli su fotogra iju koju su krim-tehnič ari uveć ali. U tiš ini se voze prema jugu po cesti broj 73 koja poput prljavog puta vodi prema luci Nynäshamn. Prije dva sata Joona je promatrao oš tru fotogra iju koja prikazuje č etiri osobe u lož i: Raphaelovo mirno lice, njegovu rijetku kosu; Palmcronin opuš teni osmijeh, naoč ale metalnih okvira; Pontus Salman koji izgleda prijateljski i dječ ač ki i Agathe al-Haji naboranih obraza i inteligentnog, teškog pogleda. „Imam ideju”, kaž e Joona polako i pogleda Sagu. „Kad bismo pogorš ali kvalitetu slike i tako je obradili da se Pontusa Salmana viš e ne da prepoznati...” Utihnuo je i nastavio razrađivati ideju u glavi. „Što time postižemo?” pitala je Saga. „On ne zna da mi imamo oštar original, zar ne? „To ne mož e znati, vjerojatno ć e misliti da smo uč inili sve kako bismo poboljšali oštrinu slike, a ne obrnuto.“ „Toč no, uč inili smo sve š to smo mogli kako bismo identi icirali te č etiri osobe na slici, ali uspjelo nam je samo s troje jer č etvrta je osoba malo okrenuta i lice je bilo previše nejasno.“ „Misliš , da mu damo moguć nost da laž e”, rekla je Saga brzo. „Da laž e i kaž e da nije bio tamo, da se nije sastao s Palmcronom, Agathe al-Haji i Raphaelom.“ „Jer ako porekne da je bio tamo, onda to znač i da je sâ m sastanak osjetljiva stvar.“ „A kad počne lagati, onda ga imamo u klopci.” Odmah poslije Handena skrenu na jednu sporednu cestu i uđu u industrijsku zonu okruženu mirnom šumom. Glavni ured Silencie Defence je tamnosiva hladna zgrada od betona koja izgleda sterilno, gotovo kreposno. Joona promatra tu golemu zgradu, pogled mu polagano klizi preko


crnih prozora sa zatamnjenim staklima i ponovno pomisli na onu fotogra iju č etvero ljudi u lož i, fotogra iju koja je prouzroč ila lanac nasilja koji je za sobom ostavio ubijenu djevojku i oč ajnu majku. Mož da su i Penelope Fernandez i Bjö rn Almskog mrtvi zbog te slike. Izađe iz auta i vilice mu se stisnu kad pomisli da se Pontus Salman, jedan od ljudi s te zagonetne fotografije, sada nalazi u toj zgradi. Fotogra ija je kopirana, a original poslan u laboratorij Centra za kriminalistič ka vješ tač enja u Linkö pingu. Tommy Kofoed je obradio kopiju tako da izgleda staro i izlizano. Jedan ugao fali, a na drugima se vide ostaci selotejpa. Kofoed je uč inio da su Salmanovo lice i jedna ruka mutni, da izgledaju kao da su snimljeni usred pokreta. Salman ć e pomisliti da je samo on imao sreć e da je mutan i neprepoznatljiv na slici, razmiš lja Joona. Niš ta ga ne mož e povezati sa sastankom s Rapahelom Guidijem, Carlom Palmcronom i Agathe alHaji. Jedino š to treba uč initi da ga se ne povež e s tim sastankom je reć i da to nije on. To nije č ak ni zloč in, ne prepoznati samog sebe na mutnoj slici i ne sjećati se da si se sastao s nekim ljudima. Joona krene prema ulazu. A ako to bude tako onda znamo da laž e, znamo da ne ž eli da se nešto sazna. Užasno je vruće i sparno. Saga ozbiljno kimne Jooni dok ulaze kroz blistava, teška vrata. A poč ne li Salman lagati, razmiš lja Joona, onda ć emo se pobrinuti da nastavi lagati, da se skroz zaplete u laži dok se više ne može izvući. Ušli su u veliku, hladnu prostoriju gdje se nalazi recepcija. Kad Pontus Salman pogleda fotogra iju i kaž e da ne mož e identi icirati osobu, mi ć emo reć i da je š teta š to nam nije mogao pomoć i, razmiš lja Joona. Spremit ć emo se da odemo, ali onda ć emo se zaustaviti i zamoliti ga da još jednom pogleda fotogra iju s poveć alom. Tehnič ar je ostavio vidljiv prsten na jednoj ruci. Pitat ć emo Pontusa Salmana prepoznaje li mož da odjeć u, cipele ili prsten na malom prstu. Tada ć e vjerojatno biti prisiljen i to poreć i, i te ć e oč ite laž i biti dovoljan razlog da ga privedemo na policiju na sasluš anje i da ga pritegnemo. Iza recepcije sjaji crveni znak s imenom kompanije i zmijolikim logom ispunjenim runama. „Borio se dokle god je imao oružja”, kaže Joona.


„Znaš čitati rune?” pita Saga skeptično. Joona pokaž e na tablicu s prijevodom, a onda se okrene prema recepciji. Iza pulta stoji blijedi muškarac tankih, suhih usnica. „Pontus Salman”, kaže Joona kratko. „Imate li dogovoren sastanak s njim?“ „U dva sata”, kaž e Saga. Recepcionar pogleda u svoje papire, lista i čita. „Da”, kaže tiho i podigne pogled. „Pontus Salman vam je ostavio poruku.” „Nismo je dobili”, kaže Saga. „Trebamo njegovu pomoć...“ „Stvarno mi je žao.“ „Nazovite ga i recite mu da se radi o nesporazumu”, kaže Saga. „Tražim ga, ali mislim da nije.... da je na sastanku.” „Na četvrtom katu”, ubaci se Joona. „Petom”, odgovori recepcionar automatski. Saga sjedne u jednu od fotelja. Sunce prodire kroz velike prozore i š iri joj se po kosi poput vatre. Joona ostane stajati dok recepcionar stavlja sluš alicu na uho i označ i jedan broj u kompjutoru. Dugo zvoni i recepcionar odmahne glavom kao da mu je žao. „Spustite slušalicu”, kaže odjednom Joona. „Idemo ga iznenaditi. „Iznenaditi?” ponovi recepcionar uz nesiguran pogled. Joona samo ode do staklenih vrata koja vode u hodnik i otvori ih. „Ne morate mu reći da dolazimo”, kaže uz smiješak. Crvene mrljice prekriju obraze mladog recepcionara. Saga ustane iz fotelje i krene za Joonom. „Čekajte”, kaže muškarac. „Pokušat ću...” Hodaju dalje hodnikom, uđu u lift i stisnu dugme za peti kat. Vrata se zatvore i lift nečujno krene gore. Pontus Salman stoji i č eka ih ispred vrata lifta. U č etrdesetim je godinama i ima nečeg umornog u njegovom izrazu lica. „Dobrodošli”, kaže tiho. „Hvala”, odgovori Joona. Pontus Salman prijeđe pogledom preko njih. „Inspektor i princeza iz bajki”, konstatira. Dok ga slijede kroz dugač ki hodnik, Joona još jednom u mislima prođe sve toč ke svoje stupice, o tome kako su odluč ili predstaviti


mutnu fotografiju. Jooni ž marci prijeđu leđima - kao da je Viola Fernandez upravo otvorila svoj pretinac u hladnjač i na patologiji i pogledala ga s iščekivanjem. Prozori u hodniku su zatamnjeni i stvaraju osjeć aj bezvremenosti. Ured je vrlo velik, sa stolom od brijesta i svjetlosivom garniturom oko crnog staklenog stolića. Sjednu svaki u svoju fotelju. Pontus Salman se tuž no nasmiješ i, sklopi ruke da mu se vršci prstiju dodiruju i pita: „O čemu se radi?“ „Znate li da je Carl Palmcrona iz ISP-a mrtav?” pita Saga. Salman kimne nekoliko puta. „Samoubojstvo, koliko sam shvatio. „Istraga nije završ ena”, kaž e Saga prijateljski. „Sada istraž ujemo jednu fotogra iju koju smo pronaš li, jako bismo rado identi icirali osobe oko Palmcrone.“ „Troje njih se jasno vidi, ali č etvrta je osoba jako mutna”, kaž e Joona. „Htjeli bismo da vaš e osoblje pogleda sliku, mož da ga netko prepoznaje. Jedna ruka mu se jasno vidi.” . „Razumijem”, kaže Salman i napući usnice. „Mož da bi netko izvana mogao znati o kome se radi”, nastavi Saga. „Mislimo da vrijedi okušati. „Bili smo u Patriji i u Saab Bofors Dynamicsu”, kaže Joona. „Ali tamo nitko nije znao o kome bi se moglo raditi.” Umorno lice Pontusa Salmana ne pokazuje nikakve osjeć aje. Joona pomisli da mož da uzima neke tablete kad je tako smiren i samouvjeren. Neš to je č udno bež ivotno u njegovu pogledu, nedostatak povezanosti između izraza lica i osjeć aja, neš to nedokučivo zbog čega izgleda potpuno nedostupan. „Mora da to smatrate važnim”, kaže Salman i prekriži noge. „Da”, odgovori Saga. „Mogu li vidjeti tu neobič nu fotogra iju?” pita Pontus Salman svojim lakonskim, hladnim tonom. „Osim Palmcrone identi icirali smo trgovca oruž jem Raphaela Guidija”, objasni mu Joona. „I Agathe al-Haji koja je vojna savjetnica predsjednika al-Bashira... ali četvrtu osobu nitko nije prepoznao.”


Joona izvadi fascikl, pruž i mu plastič nu omotnicu s fotogra ijom. Saga pokaž e na mutnu osobu u kutu lož e. Joona vidi njezin koncentrirani pogled, kako je spremna uhvatiti svaki pokret ž ivca, svaki drhtaj Pontusa Salmana kad počne lagati. Salman ponovno obliž e usnice, obrazi mu problijede, a onda se nasmiješi, kucne po fotografiji i kaže: „Pa to sam ja!” „Vi?” „Da”, Salman se nasmije tako da mu se vide dječji prednji zubi. „Ali... „Sastali smo se u Frankfurtu”, nastavi sa zadovoljnim osmijehom. „Sluš ali smo predivnu... Ne sjeć am se viš e š to su svirali, mislim Beethovena...” Joona pokuša shvatiti to iznenadno priznanje i kratko se nakašlje. „Sasvim ste sigurni?“ „Da”, odgovori Salman. „Onda je ta zagonetka riješ ena”, kaž e Saga toplim tonom koji ni na koji način ne otkriva da su se preračunali. „Možda bih trebao tražiti posao u SOA-i”, našali se Salman. „Zbog čega ste se sastali?” pita Joona. „Ako nam smijete reći?“ „Naravno”, nasmije se Salman dok gleda Joonu, „ta je fotogra ija snimljena u proljeć e 2008., raspravljali smo o slanju municije za Sudan. Agathe al-Haji je pregovarala u ime njihove vlade. To je područ je trebalo stabilizirati nakon proglaš enja mira 2005. godine. Pregovori su već bili u zaključ noj fazi, ali onda je sav posao propao nakon ljeta 2009. Bili smo potreseni, mislim, jasno vam je... I nakon toga naravno nismo imali nikakve veze sa Sudanom.” Joona pogleda Sagu jer nema pojma š to se dogodilo u ljeto 2009. godine. Njezino je lice potpuno neutralno, pa on odluči da neće pitati. „Koliko ste se puta sastali?” pita Joona. „Samo jednom”, odgovori on. „Tako da je malo č udno da direktor ISP-a pije šampanjac.” „A tako?” kaže Saga. „Pa nismo imali š to slaviti... ali, mož da je samo bio ž edan”, nasmiješi se Salman.


50. Skrovište

PENELOPE I BJORN VISE NE ZNAJU koliko su se dugo u tiš ini skrivali u jednom dubokom utoru u stijenama. Sve do druge noć i sjedili su stisnuti ispod stabla jednog srušenog bora. Viš e nisu imali snage bjež ati, bili su potpuno iscrpljeni i na izmaku snaga, ali spavali su u smjenama kako bi netko uvijek bio na straži. Ranije je njihov progonitelj uvijek toč no znao kuda ć e krenuti, ali sada imaju osjeć aj da im viš e nije na tragu, već ga dugo nisu č uli š to im je neobič no. Onaj stravič ni osjeć aj, ona ledena slutnja da netko trč i za njima, nestala je č im su napustili stazu koja je vodila prema guš će naseljenom područ ju, pa su i odluč ili uč initi neš to š to on nije mogao pretpostaviti, a to je krenuti ravno u šumu, dalje od ljudi i obale. Penelope nije sigurna je li uspjela ostaviti poruku na maminoj telefonskoj sekretarici. Ali uskoro bi netko trebao pronać i Bjö rnov brod, razmiš lja ona. A onda ć e policija krenuti u potragu. Jedino š to trebaju uč initi je sakriti se tako da ih progonitelj ne pronađe. Zaobljena stijena prekrivena je zelenom mahovinom, ali utori su goli i na nekoliko mjesta kapa čista voda. Polizali su vodu i ponovno se sakrili u sjenkama. Dan je bio vrlo vruć , sjedili su sasvim mirno i dahtali, ali prema več eri, kad je drveć e zaklonilo vruće sunce, ponovno su zaspali. Penelope se snovi i sjeć anja miješ aju u glavi. Cuje Violu kako svira Blistaj, blistaj zvijezdo mala na svojoj maloj frulici s naljepnicama koje označ avaju gdje treba staviti prste i vidi je kako maž e kapke ružičastim sjenilom i uvlači obraze pred zrcalom. Penelope naglo udahne i probudi se. Björn je obgrlio koljena rukama i drhti. Kako prolazi i treć a noć viš e ne mogu izdrž ati, toliko su gladni i slabi da moraju napustiti skrovište i krenuti dalje. Već je gotovo jutro kad Bjö rn i Penelope stignu do obale. Crvene zrake sunca već obasjavaju rubove dugač kih oblaka koji sada už areno blistaju. Voda je mirna i svijetla u zoru. Dva grbava labuda klize po


površ ini jedan uz drugoga. Polako se kreć u prema otvorenom moru usporenim pokretima nogu. Björn ispruži ruku da pomogne Penelope doći do vode. Koljena mu odjednom popuste od umora, on posrne, posklizne se, ali se uhvati za jednu stijenu i ponovno uspravi. Penelope zuri ispred sebe dok izuva cipele i zaveže vezice i prebaci cipele oko vrata. „Dođi”, proš apć e Bjö rn. „Idemo plivati, neć emo misliti o tome, samo ć emo plivati.” Penelope mu ž eli reć i da č eka, nije sigurna da ć e imati snage za to, ali on je već krenuo prema vodi. Ona zadrhti i pogleda prema drugoj strani otoka, u daljini stockholmskog arhipelaga. Krene za njim, osjeti kako joj hladna voda obgrli zglobove i bedra. Dno je puno klizavog kamenja, strmo se spuš ta u dubinu. Ne stigne oklijevati nego samo klizne u vodu za Björnom. Uz bolne ruke i teš ku odjeć u poč ne plivati prema suprotnoj obali. Björn je već daleko odmakao. Naporno je, svaki zamah ruku je gotovo neizdrž iv, miš ić i traž e odmor. Pješ čani sprud otoč ić a Kymmendö nalazi se ispred njih. Ona maš e umornim nogama, ide dalje, održ ava se na površ ini. Odjednom je zaslijepe prve zrake sunca koje su izvirile iznad drveć a i prestane plivati. Nije je uhvatio grč nego ruke viš e nemaju snage, jednostavno su odustale. Radi se o samo nekoliko sekundi, ali mokra odjeć a je već poč ne povlač iti prema dnu prije nego š to je ruke ponovno poč nu sluš ati. Kad izroni van i udahne jako je uplaš ena, adrenalin joj pumpa tijelom, diš e brzo i izgubila je orijentaciju, ogleda se oko sebe. Oč ajnič ki maš e nogama i okreć e se, pokuš a se obuzdati da ne zavriš ti, a onda konač no ugleda Bjö rnovu glavu kako poskakuje jedva se održ avajuć i na površ ini pedesetak metara dalje od nje. Penelope nastavi plivati, ali ne zna hoć e li imati snage doplivati do drugog otoka. Cipele koje je objesila oko vrata joj otež avaju zamahe rukama, pokuš a ih se riješ iti, ali vezice su se zaplele za križ ić koji nosi oko vrata. Tanki lanč ić odjednom pukne i križ nestane u dubini vode, zajedno s cipelama. Nastavi plivati, tijelo joj pulsira od lupanja srca, u daljini vidi Björna kako je ispuzao na obalu.


Voda joj prsne u oč i, a onda ugleda Bjö rna kako se uspravio na obali. Gleda prema vodi da vidi gdje je ona umjesto da se sakrije. Njihov progonitelj bi se upravo sada mogao nalaziti na sjevernoj obali otoka Ornö ili bi mogao stajati negdje iza njih i promatrati područ je dalekozorom. Penelopini pokreti postaju sve sporiji i slabiji, osjeć a kako su joj noge teš ke i usporene dok se mliječ na kiselina š iri bedrenim miš ić ima. jedva pliva, ti zadnji metri joj se č ine nedokuč ivima. Bjö rnov pogled je uplaš en, kad se približ ila obali on ude u vodu po nju. Ponovno je skoro odustala, ali zamahne rukama još nekoliko puta, pa još nekoliko i odjednom osjeti dno pod nogama. Bjö rn stoji u vodi, uhvati je za ruku i vuče, izvuče ju van na kamenu obalu. „Moramo se sakriti”, dahće ona. On joj pomogne da se dokopaju borova, ona ne osjeć a noge i stopala, toliko joj je hladno da sva drhti. Krenu dalje u š umu i stanu tek kad viš e ne mogu vidjeti more. Umorni se spuste na mahovinu i grmlje borovnica i zagrle se sve dok im se disanje ne smiri. „Ne možemo više ovako”, zacvili ona. „Pomoći ćemo jedno drugome.“ „Smrzavam se, moramo pronać i suhu odjeć u”, uspije Penelope izgovoriti dok cvokoće priljubljena uz njegova naježena prsa. On joj pomogne ustati i ukoč enih nogu krenu dalje kroz š umu. Bjö rnove mokre tenisice š ljapkaju sa svakim korakom. Penelopina blijeda stopala sjaje na tlu. Trenirka joj visi s tijela, mokra i hladna. U tiš ini hodaju prema istoku, dalje od otoka Ornö . Nakon dvadeset minuta stigli su do druge obale. Sunce je sada već visoko na nebu i zasljepljujuć e svjetluca na glatkoj površ ini mora. Toplije je. Penelope stane ispred teniske loptice koju je pronaš la u visokoj travi. Zutozelena i č ini joj se vrlo neobič na. Tek kad ponovno podigne pogled, ugleda kuć u. Gotovo sakrivena iza gustih nasada jorgovana nalazi se mala crvena kuć a s lijepom verandom koja gleda na vodu. Zavjese su navuč ene na svim prozorima, a u vrtu je mrež a za spavanje bez jastuka. Travnjak je zarastao, a jedna slomljena grana starog stabla jabuke leži ravno preko puteljka od svjetlosivih kamenih ploča. „Nema nikog kod kuće”, prošapće Penelope. Doš uljaju se do kuć e još uvijek oč ekujuć i lavež psa ili ljutite povike. Zavire kroz procjepe u zavjesama, hodaju okolo i oprezno


pokuš aju otvoriti ulazna vrata. Zaključ ana su, Penelope se osvrne oko sebe. „Moramo uć i, moramo se odmoriti”, kaž e Bjö rn. „Morat ć emo razbiti prozor.” Uza zid stoji jedna tegla u kojoj je posađen mali grm tankih, blijedozelenih listova. Penelope osjeti slatkasti miris lavande kad se nagne prema naprijed i izvadi jedan kamenč ić iz tegle. Kamen je ustvari plastič an, a s donje strane se nalaze mala vrataš ca. Otvori ih, izvadi ključ i stavi plastični kamen natrag u teglu. Otključ aju vrata i uđu u hodnik s podom od borovine. Penelope osjeć a kako joj noge drhte, samo š to se ne sruš i. Traž i oslonac rukom. Zidovi su prekriveni barš unastim tapetama s uzorkom medaljona. Penelope je toliko umorna i gladna da joj se kuć a č ini nestvarnom, kao kuć a od paprenjaka. Posvuda vise uokvirene fotogra ije s napisanim posvetama. Potpisi i pozdravi napisani zlatnim lomasterom ili crnim tuš em. Prepoznaju lica s televizije: Siewert Oholm, Bengt Bedrup, Kjell Lö nnå , Arne Hegerfors, Magnus Härenstam, Malena Ivarsson, Jakob Dahlin. Krenu dalje, prođu kroz dnevnu sobu i uđu u kuhinju, pohlepno traže pogledom. „Ne možemo ostati ovdje”, prošapće Penelope. Björn priđe hladnjaku i otvori ga. Police su pune svježih namirnica. Kuć a nije napuš tena kao š to su mislili. Bjö rn pogleda š to ima, a onda izvadi sir, pola salame i tetrapak mlijeka. Penelope u ostavi pronađe jedan francuski kruh i kutiju corn lakesa. Groznič avo rastrgaju kruh rukama, dodaju si sir i gutaju ga velikim zalogajima zajedno s kruhom. Bjö rn otpije nekoliko velikih gutljaja mlijeka iz tetrapaka, curi mu iz kutova usana i niz vrat. Penelope jede salamu zajedno s pahuljicama, uzme mlijeko od njega, popije malo, zagrcne se i nakaš lje, a onda otpije još malo. Nervozno se nasmiješ e jedno drugome, odmaknu se od prozora i nastave jesti, a onda se smire. „Moramo pronać i i suhu odjeć u prije nego š to nastavimo dalje”, kaže Penelope. Dok traž e po kuć i osjete kako im se tijelom š iri neobič an, topao osjeć aj od hrane koju su pojeli. Tijelo se budi, srce snaž no udara, želudac boli, krv teče žilama. U najveć oj spavać oj sobi sa staklenim vratima koja gledaju na vrt s


jorgovanima, jedan zid prekrivaju ugradbeni ormari sa zrcalima na vratima. Penelope požuri do njih i odmakne jedna klizna vrata. „Što je ovo?” Veliki je ormar pun neobič ne odjeć e. Zlatnih sakoa, crnih, š ljokič astih steznika, tu je jedan ž uti smoking i jedna kratka, mekana bundica. Penelope je iznenađena i kopa po gomili minijaturnih bikinija, prozirnih, s tigrastim i kamu laž nim uzorkom i kukič anih tangi. Otvori druga vrata ormara i pronađe jednostavniju odjeć u, majice, jakne i hlač e. Brzo traž i i izvadi nekoliko komada. Teturajuć i skine mokru trenirku i bikini i izvuč e se iz tijesne majice s kapuljač om i prljavog gornjeg dijela bikinija. Odjednom se ugleda u zrcalu. Cijelo joj je tijelo prekriveno modricama, kosa joj visi u crnim rezancima, ima ranice po licu, posjekotine i modrice po nogama, jedna rana na bedru još uvijek krvari, a kuk joj je izgreban nakon pada niz strminu. Navuč e zguž vane hlač e od odijela, majicu kratkih rukava na kojoj piš e „Jedite viš e kaš e” i pletenu vestu. Vesta je velika, dosež e joj do koljena. Sad joj je tijelo još toplije i ž eli se opustiti. Penelope odjednom zaplač e, ali se brzo smiri, obriš e suze s obraza i ode do hodnika potraž iti nekakve cipele. Pronađe plave buce i vrati se do spavać e sobe. Vidi kako je Bjö rn sav blatan i mokar, ali je samo navukao par ljubič astih barš unastih hlač a preko sve te prljavš tine. Stopala mu už asno izgledaju, blatna i prepuna rana, dok hoda za njim ostaju krvavi otisci. Navuč e plavu majicu i uski plavi kož ni sako širokih revera. Penelopi ponovno krenu suze, sve jednostavno navre iz nje, preumorna je, nema snage obuzdati plač . Sav strah od njihova bezglavog bijega sada je navro van. „Što se to događa?” zajeca ona. „Ne znam”, prošapće Björn. „Nismo mu vidjeli lice. Sto hoć e od nas? Sto uopć e hoć e? Niš ta ne razumijem. Zašto nas lovi? Zašto nam želi nauditi?” Obriše suze rukavom. „Mislim”, nastavi, „mislim... mož da je Viola neš to napravila, neš to glupo. Jer znaš da je njezin deč ko, Sergej, onaj s kojim je prekinula, možda neki kriminalac, znam da je radio kao izbacivač.“


„Penny...“ „Mislim, Viola, ona je tako... možda je učinila nešto što se ne smije.” „Nije”, prošapće Björn. „Kako to misliš nije, ništa ne znamo, ne moraš me tješiti.“ „Moram...“ „Taj tip koji nas slijedi... mož da samo ž eli razgovarati s nama. Znam da to nije istina, ali mislim... ne znam što da mislim.“ „Penny”, kaže Björn ozbiljno. „Sve što se dogodilo je moja krivica.” Pogleda je. Oč i su mu zakrvavljene, obrazi rumeni nasuprot blijede kože. „Što? Što to govoriš?” pita ona tiho. On polako proguta knedlu, a onda krene objašnjavati: „Napravio sam nešto užasno glupo, Penny.” „Što si napravio?” „Ona fotografija”, odgovori on. „Sve je to zbog one fotografije.” „Koje fotografije? One s Palmcronom i Raphaelom Guidijem?” „Da, kontaktirao sam Palmcronu”, prizna joj Björn. „Rekao sam mu da imam fotografiju i da hoću novac, ali...” „Ne”, prošapće ona odmah. Penelope zuri u njega i poč ne uzmicati, sluč ajno sruš i noć ni ormarić na kojem je stajala čaša vode i radio-budilica. „Penny...“ „Ne, šuti”, poviče ona. „Ne razumijem. Sto to govoriš ? Ma š to to govoriš ? Nisi... nisi... pa ti nisi normalan, ucjenjivao si Palmcronu? Iskoristio si...“ „Sluš aj me! Pož alio sam, to nije bilo u redu, znam to, dobio je sliku, poslao sam mu sliku.” Nastupi tiš ina. Penelope pokuš ava shvatiti š to je upravo č ula. U glavi joj vlada kaos. Nastoji shvatiti što joj je to Björn upravo priznao. „To je moja fotografija”, kaže polagano dok se pokušava sabrati. „Mogla bi biti važ na. Mož da to i je važ na fotogra ija. Dobila sam je u povjerenju, netko možda zna nešto o...“ „Samo sam htio izbjeć i da moram prodati brod”, proš apć e on i izgleda kao da će zaplakati. „Ali ne razumijem... i poslao si fotografiju Palmcroni?“ „Zato š to sam bio prisiljen, Penny, shvatio sam da sam krivo


postupio... morao sam mu dati fotografiju.“ „Ali... meni treba ta fotogra ija”, kaž e ona. „Kako ti to nije jasno? Sto ako me nazove ta osoba č ija je fotogra ija i hoć e je natrag? Tu se radi o ozbiljnim stvarima, š vedskom izvozu oruž ja. Ne radi se o tvom novcu, to nema nikakve veze s nama, to su ozbiljne stvari, Björn.” Penelope ga gleda sva očajna, glas joj postaje sve kreštaviji: „Radi se o ljudima, o njihovim ž ivotima. Razoč arana sam”, kaž e teš kim glasom. „Tako sam jebeno ljuta na tebe, mogla bih te izmlatiti, ali sad nemam snage.” „Ali, Penny, nisam znao”, kaž e on. „Kako sam to mogao znati? Niš ta mi nisi rekla, rekla si da je fotogra ija neugodna za Palmcronu, nisi rekla da...“ „Koje to veze ime”, prekine ga ona. „Mislio sam samo...“ „Začepi!” zaurla ona. „Ne želim čuti tvoje izvlačenje, ti si ucjenjivač, najobičniji pohlepni ucjenjivač, ne poznajem te, ni ti ne poznaš mene.” Ona utihne i ostanu tako stajati gledajuć i jedno u drugo. Preko vode se zač uje krik jednog galeba kojemu se onda pridruž i još nekoliko, poput prigovarajućeg eha. „Moramo dalje”, kaže Björn slabašno. Penelope kimne i u sljedeć oj sekundi zač uje kako se otvaraju ulazna vrata. Nisu se ni pogledali, nego se samo automatski poč eli povlač iti prema natrag, u spavać u sobu. Cuju kako je netko uš ao unutra, njegove korake. Bjö rn pokuš a otvoriti vrata koja vode u vrt, ali zaključ ana su. Penelope drhtavim rukama otkvač i kukice da otvori prozor, ali prekasno je za bijeg.


51. Onaj koji pobijedi

PENELOPE NAGLO UDAHNE. Muš karac stoji na vratima spavać e sobe. Björn traži nešto što bi mogao koristiti kao oružje. „Kog vraga tu radite?” pita ih muškarac promuklim glasom. Penelope shvati da to nije njihov progonitelj, nego vjerojatno vlasnik kuć e. Radi se o niskom, podebljem, korpulentnom muš karcu. Njegovo lice joj je nekako poznato, kao da ga je nekada davno poznavala. „Narkići?” pita on zainteresirano. Odjednom joj sine tko je to. Provalili su u kuć u Ossiana Wallenberga. Prije deset godina bio je vrlo popularan televizijski voditelj zabavnih emisija koje su se prikazivale vikendom – Zlatni petak, Uz zidove, Lavüa več er. Ossian Wallenberg je obič no vodio natjecanja s gostima i nagradama iza svjetlucavih paravana. Svaki Zlatni petak završ avao je na isti nač in – Ossian bi pokuš ao podić i svog gosta. Nasmiješ en i crvenog lica. Penelope se sjeć a kako ga je kad je bila dijete vidjela kako diž e majku Terezu. Ta krhka starica izgledala je sasvim preplaš eno. Ossian Wallenberg je bio poznat po svojoj zlatnoj kosi, ekstravagantnoj odjeći, ali i po svojoj proračunatoj zlobi. „Imali smo nesreću”, kaže Björn. „Trebali bismo nazvati policiju.” „A tako”, kaže Ossian ravnodušno. „Nažalost imam samo mobitel.“ „Možete li nam ga posuditi, hitno je.” Ossian izvadi svoj mobitel, pogleda ga, a onda ga isključi. „Što to radite?” pita Penelope. „Radim što hoću”, odgovori on. „Ali stvarno bismo trebali vaš telefon”, kaže ona. „Onda vam treba moj pin”, nasmiješi se Ossian. „Što to radite?” Naslonio se na vratnice i promatra ih. „Zamisli da su neki narkići našli put ovamo, do maloga mene.“ „Nismo mi...“ „Koga briga”, prekine je Ossian.


„Ma daj, idemo”, kaže Penelope Björnu. Zeli krenuti, ali Bjö rn izgleda vrlo umorno, obrazi i usnice su mu blijedi, pridržava se rukom za zid. „Isprič avamo se š to smo vam uš li u kuć u”, kaž e Bjö rn. „Platit ć emo vam za ovo š to smo uzeli, ali sada nam stvarno treba vaš mobitel, situacija je kritična i...“ „A kako se ti zoveš?” prekine ga Ossian uz osmijeh. „Björn.” „Lijepo izgledaš u tom sakou, Bjö rn, ali zar nisi vidio kravatu? Uz taj sako ide i kravata.” Ossian priđe ormaru i izvadi plavu kož nu kravatu iste nijanse kao i sako i polako je zaveže Björnu oko vrata. „Vi mož ete nazvati policiju”, kaž e Penelope. „Recite da ste uhvatili dvoje provalnika.“ „To nije cool”, odgovori Ossian potišteno. „Što ustvari hoćete?” pita ona. On se odmakne nekoliko koraka od njih i promotri ih. „Ne sviđa mi se ona”, kaž e Ossian Bjö rnu. „Ali ti si lijep i ino izgledaš u mom sakou. Ona mož e zadrž ati tu ruž nu vestu. Zar ne izgleda kao sova? I ne izgleda kao Šveđanka nego...“ „Prestani”, kaže Björn. Ossian mu priđe ljutitog izraza lica i zamahne pesnicom Bjö rnu ispred lica. „Znam tko si ti”, kaže Penelope. „Dobro”, nasmiješi se Ossian. Bjö rn upitno pogleda nju, a onda muš karca. Penelope osjeti mučninu i sjedne na krevet i pokuša mirno disati. „Čekaj malo”, kaže Ossian. „I ja tebe znam... vidio sam te na televiziji.“ „Sudjelovala sam u nekoliko televizijskih rasprava...“ „A sad si mrtva”, kaže on uz osmijeh. Cijelo tijelo joj postane napeto i oprezno kad je č ula te neobič ne riječ i. Pokuš a shvatiti na š to on to cilja dok pogledom traž i kako bi pobjegla. Bjö rn stoji uza zid i odjednom se skljoka na pod. Lice mu je sasvim bijelo, ništa ne uspijeva reći. „Ako nam ne ž elite pomoć i”, kaž e Penelope. „Onda ć emo pitati


nekoga drugoga tko...“ „Želim, naravno da želim”, prekine je on. Ossian izađe u hodnik, a onda se vrati s plastič nom vreć icom, izvadi š teku cigareta i več ernje novine. Baci novine na krevet i odnese cigarete i vreć icu u kuhinju. Na naslovnici novina Penelope vidi svoju sliku, već u sliku Viole i sliku Bjö rna. Preko Violine slike piš e „mrtva”, a preko njihovih „nestali”. Drama na brodu – tri moguće žrtve, glasi naslov. Penelope pomisli na svoju mamu, zamisli je izvan sebe od straha, uplakanu. Sasvim nepomič nu, kako se obgrlila rukama, kao onda u zatvoru. Pod zaškripi i Ossian Wallenberg ponovno uđe u sobu. „Natjecat ćemo se”, kaže uzbuđeno. „Kako to misliš...“ „E, baš sam raspoložen za natjecanje!“ „Natjecanje?” procijedi Björn s nesigurnim izrazom lica. „Zar ne znaš što je natjecanje?“ „Znam, ali...” Penelope gleda Ossiana i shvati koliko su ranjivi sve dok nitko ne zna jesu li još uvijek ž ivi, dok se još uvijek ne zna š to se dogodilo. Mogao bi ih ubiti jer ionako svi misle da su mrtvi. „Želi dokazati kako ima moć nad nama”, kaže Penelope. „Ako pristanemo, hoćeš li nam dati mobitel i pin?” pita Björn. „Ako pobijedite”, odgovori Ossian dok ih promatra blistavim očima. „A ako izgubimo?” pita Penelope.


52. Poruka

AXEL RIESSEN PRIĐE PROZORU blagovaonice, zastane i pogleda preko grmlja ruž a prema ž eljeznoj ogradi uz ulicu i stepenice koje vode do crkve. U trenutku kad potpiš e ugovor o zaposlenju preuzet ć e sve zadatke i obaveze pokojnog Carla Palmcrone. Nasmiješ i se kad pomisli kako se ž ivot zna promijeniti, a onda se odjednom sjeti da je zaboravio na Beverly. Odmah mu se ž eludac stisne. Jednom je rekla da ide do trgovine, ali kad se nakon č etiri sata još nije vratila, krenuo ju je traž iti. Dva sata kasnije pronaš ao ju je u jednoj š upi ispred muzeja zvjezdarnice. Bila je vrlo zbunjena, smrdjela po alkoholu i bila bez gać ica. Netko joj je zalijepio ž vakać u gumu u kosu. Rekla je da je u parku upoznala neke dečke. „Bacali su kamenje na ozlijeđenu grlicu”, objasnila je Beverly. „Pa sam mislila da ć e prestati ako im dam novac. Ali imala sam samo dvanaest kruna. To nije bilo dosta. Htjeli su da onda neš to uč inim. Rekli su da će zgaziti grlicu ako to ne učinim.” Utihnula je. Oči su joj zasuzile. „Nisam htjela”, prošaptala je. „Ali bilo mi je tako žao ptice.” Axel izvadi mobitel i nazove njezin broj. Dok zvoni on pogledom prelazi preko ulice, preko zgrade u kojoj je prije bilo kinesko veleposlanstvo i sve do one tamne kuć e u kojoj se nalazi š vedska središnjica katoličke mreže Opus Dei. Braća Axel i Robert Riessen dijele veliku kuću u ulici Bragevägen. Kuć a se nalazi usred Lä rkstadena, ekskluzivnog dijela grada između Ostermalma i Vasastana gdje kuć e sve slič e jedna na drugu, poput brać e. Kuć a obitelji Riessen sastoji se od dva velika odvojena stana, svaki na tri etaže. Njihov otac Erloff Riessen, koji je umro prije dvadeset godina, bio je veleposlanik u Parizu, a onda i Londonu, dok je njihov stric Torleif Riessen bio vrhunski pijanist koji je nastupao u Symphony Hallu u Bostonu i Grosser Musikvereinsaal u Beč u. Plemenitaš ka obitelj


Riessen velikim se dijelom sastojala od diplomata i ilharmonič ara. Zanimanja koja u osnovi imaju mnogo toga zajednič kog — oba zahtijevaju veliku poslušnost i predanost. Brač ni par Alice i Erloff Riessen imao je č udan, ali logič an dogovor. Rano su odluč ili da ć e se njihov stariji sin Axel posvetiti glazbi, dok ć e mladi sin Robert krenuti oč evim stopama u diplomaciju. Ali taj se dogovor naglo preokrenuo kad je Axel poč inio tu sudbonosnu greš ku. Bilo mu je sedamnaest godina kad je bio prisiljen prestati se baviti glazbom. Poslan je u vojnu akademiju, a Robert je preuzeo glazbenu karijeru. Axel je prihvatio svoju kaznu, smatrao ju je poštenom i odonda nije svirao violinu. Nakon toga š to se dogodilo, tog tuž nog dana prije trideset i č etiri godine, majka je prekinula svaki kontakt sa sinom. Cak i kad je lež ala na samrtnoj postelji nije ga htjela vidjeti. Kaš ljuć i, Beverly se konač no javi nakon š to joj je mobitel zazvonio devet puta. „Halo?“ „Gdje si?” „Tu..” Okrenula je lice od slušalice tako da nije čuo nastavak. „Ne čujem te”, kaže on i od stresa mu glas zvuči grubo i napeto. „Zašto si ljut?“ „Reci mi gdje si”, moli je on. „Ma š to ti je”, kaž e ona i nasmije se. „Pa tu sam, u svom stanu. Sto nije u redu?“ „Samo sam se zabrinuo.” „Otkud ti te gluposti, upravo se spremam gledati emisiju o princezi Victoriji.” Ona prekine vezu, a on ostane s mobitelom na uhu još uvijek zabrinut zbog njezinog sumnjivog tona. Pogleda mobitel i pomisli da bi je mož da trebao ponovno nazvati. Odjednom mobitel zazvoni, on se trgne i javi: „Riessen.“ „Dobar dan, Jörgen Grünlicht na telefonu.” „Dobar dan”, kaže Axel pomalo upitnim tonom. „Kako je prošao sastanak s referentnom grupom?” „Činio mi se vrlo korisnim”, odgovori Axel.


„Nadam se da ste dali prioritet Keniji.“ „I konač noj potvrdi od strane Nizozemske”, kaž e Axel. „Puno je toga bilo na dnevnom redu i ne ž elim donijeti odluku prije nego š to sve pozornije proučim...“ „Ali Kenija”, prekine ga Jö rgen Grü nlicht. „Zar još niste potpisali dozvolu za izvoz? Pontus Salman mi sjedi za vratom i gnjavi me zaš to se to razvlač i. To je prokleto veliki posao koji već kasni. ISP im je dao pozitivnu preliminarnu ocjenu tako da su mogli krenuti s kompletnom proizvodnjom. Sad je to gotovo, idu iz Trollhä ttana za luku u Gö teborgu, brodovlasnik dolazi sutra kontejnerskim brodom iz Paname, tijekom dana sve utovare, a sljedeć i su dan spremni utovariti municiju.” „Jö rgene, sve mi je to jasno, pregledao sam papire i... naravno da ć u potpisati, ali tek sam stupio na polož aj i važ no mi je da budem temeljit.” „Ali i ja sam pregledao cijeli taj posao”, kaž e Jö rgen Grü nlicht oštrim tonom. „I nisam pronašao nikakvih nejasnoća.” „Ne, ali...” . „Gdje ste sada?“ „Kod kuće”, kaže Axel upitnim glasom. „Poslat ć u vam dokumente po kuriru”, kaž e Jö rgen Grü nlicht kratko. „Kurir ć e prič ekati da ih potpiš ete tako da ne gubimo viš e vremena.“ „Ne, pregledat ću ih sutra.” Dvadeset minuta kasnije Axel ode u hodnik da otvori vrata kuriru Jö rgena Grü nlichta. Muč i ga š to ovaj toliko inzistira, ali ne vidi nikakvog razloga da još odugovlači.


53. Potpis

AXEL OTVORI VRATA i pozdravi kurira na biciklu. U kuć u navre topli zrak i tutnjanje glazbe koja dopire sa zabave arhitektonskog fakulteta za kraj godine. Uzme fascikl i odjednom mu bude neugodno potpisati ugovor pred kurirom, kao da je netko tko ć e bilo š to uč initi kad ga se dovoljno pritisne. „Samo malo”, kaže Axel i ostavi kurira da stoji u hodniku. Vrati se hodnikom, a onda skrene lijevo, pokraj donje knjiž nice i do kuhinje. Prođe pokraj blistavih radnih ploha od tamnog kamena, crnih ormarić a koji se presijavaju i priđe hladnjaku s dvoja vrata i aparatom za led. Izvadi malu bocu mineralne vode i malo popije, otpusti kravatu i sjedne za visoki šank i otvori fascikl. Cini se da je sve u redu, svi dodaci su tu, izjava Vijeć a za kontrolu izvoza, klasi ikacija, pozitivna preliminarna ocjena, kopije iz Ministarstva vanjskih poslova i izvještaj o ponudi. Prouč ava dokument koji se tič e dozvole za izvoz, odluč ujuć i dokument, lista sve dok ne dođe do linije na koju se mora potpisati generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode. Tijelom mu prođe drhtavica. Velik je to posao, važ an za drž avnu trgovinu, rutinski posao koji kasni zbog samoubojstva Carla Palmcrone. jasno mu je da je Pontus Salman u vrlo nezgodnoj situaciji, posao bi mu mogao iskliznuti iz ruku ako se i dalje bude odugovlačilo s potpisivanjem ugovora. Ali istovremeno shvati da ga prisiljavaju da dopusti izvoz municije za Keniju, iako osobno ne može jamčiti da je to ispravna odluka. Axel je odlučio i odmah se bolje osjeća. Posvetit ć e nekoliko sljedeć ih dana ovom poslu, a onda ć e potpisati dozvolu. Potpisat ć e, zna to, ali ne još . Nije ga briga š to ć e biti ljuti i uznemireni. Ipak je on taj koji odluč uje, on je generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode. Uzme kemijsku olovku i na liniju koja je predviđena za njegov


potpis nacrta veselog čovječuljka koji nešto govori. Axel se vrati do hodnika s ozbiljnim izrazom lica, preda fascikl kuriru, a onda se popne stepenicama do salona. Zanima ga je li Beverly stvarno tamo ili mu se nije usudila reći da se išuljala van. Što ako se išulja van i nestane. Axel uzme daljinski upravljač sa stolić a i stavi kompilaciju ranih pjesama Davida Bowieja. Stereo izgleda poput staklenog poklopca koji blijedo sjaji. Bež ič ni je, a zvučnici su instalirani u zidovima i potpuno nevidljivi. Axel ode do vitrine, otvori zaobljena staklena vrata i pogleda blistave boce. Nakratko oklijeva, a onda izvadi numeriranu bocu viskija Hazelburn iz Springbank Distillery. Destilerija se nalazi u okolini Campbeltowna u Skotskoj. Axel je bio tamo i sjeć a se stotinu godina stare bač ve koja se još uvijek koristi. Troš na je i obojena crvenom bojom, nema čak ni poklopca. Axel Riessen odč epi bocu i pomiriš e viski: duboko zemljan i taman poput neba kojega paraju munje. Ponovno zač epi bocu, stavi je natrag na policu i čuje kako je stereo izabrao pjesmu s ploče Hunky Dory. But her friend is nowhere to be seen. Now she walks through her sunken dream, to the seat with the clearest view, and she's hooked to the silver screen, pjeva David Bowie. Vrata bratova stana se zalupe. Axel pogleda kroz velike prozore koji gledaju na uski vrt. Pomisli da ć e Robert mož da doć i do njega i u tom trenutku začuje kucanje na vratima. „Uđi”, vikne bratu. Robert otvori vrata i uđe u salon zabrinutog izraza lica. „Znam da slušaš to smeće samo da mi se narugaš...” Axel se nasmiješi i zapjeva: Take a look at the Lawman, heating up the wrong guy. Oh man! Wonder if he'll ever know: he's in the best selling show... Brat malo zapleš e, a onda priđe otvorenoj vitrini i pogleda boce s viskijem. „Izvoli, posluži se”, kaže Axel mrzovoljno. „Hoć eš li pogledati mog Strossera - mogu li ovo na trenutak ugasiti?” Axel slegne ramenima, Robert stisne dugme za pauzu i glazba se


stiša, a onda nježno sasvim nestane. „Već si gotov sa Strosserom? „Radio sam cijelu noć ”, odgovori Robert uz š iroki osmijeh. „Jutros sam stavio žice.” Nastupi tiš ina. Njihova je majka dugo bila sigurna da ć e Axel biti slavni violinist. Alice Riessen je također bila profesionalna glazbenica, deset je godina svirala drugu violinu u orkestru stockholmske opere i otvoreno favorizirala svog prvog sina. Svemu je doš ao kraj kad je Axel studirao na Muzič koj akademiji i postao jedan od troje inalista na natjecanju Johan Berwald za mlade soliste koji se smatra ulaznim vratima za svjetsku elitu. Nakon natjecanja Axel se u potpunosti prestao baviti glazbom i krenuo u vojnu akademiju u Karlsborgu. Njegov mladi brat Robert morao je preuzeti mjesto glazbenika u obitelji. Kao i već ina mladih koji su proš li izobrazbu na Kraljevskoj muzič koj akademiji, Robert nikada nije postao vrhunski violinist. Ali svirao je u jednom komornom orkestru i postao cijenjeni graditelj violina koji je dobivao narudžbe iz cijelog svijeta. „Pokaži mi je”, kaže Axel nakon kratke šutnje. Robert kimne i ode po instrument, usku violinu lakiranu vatreno crveno s dnom od prugastog javora. Stane pred brata i poč ne svirati vibrirajuć u melodiju Bé le Bartó ka koju je skladatelj napisao na putovanju po Mađarskoj. Axel je oduvijek volio Bartó ka. Bio je otvoreni protivnik nacizma i bio prisiljen napustiti svoju zemlju. Kao skladatelj, on je mislilac kojemu ponekad uspije doč arati trenutke sreć e. To je melankolič na narodna glazba medu rasistima nakon katastrofe, razmiš lja Axel kad je Robert odsvirao komad. „Zvuč i prilič no dobro”, kaž e Axel. „Ali moraš pomaknuti duš icu naprijed jer inače zvuči pomalo gluho...” Bratovo lice odmah postane hladno. „Daniel Strosser je rekao da... hoć e da tako zvuč i”, objasni kratko. „Hoće da mu violina zvuči kao mlada Birgit Nilsson.“ „Onda svakako moraš pomaknuti duš icu naprijed”, nasmiješ i se Axel. „Ne znaš ti to, samo sam htio...“ „Jer sve drugo je apsolutno divno”, Axel brzo doda.


„Pa čuješ zvuk - suh i oštar i...” „Nisam ništa negativno rekao o zvuku”, nastavi Axel. „Samo sam rekao da u samom središ tu zvuka ima neš to š to nije živo i što... „Zivo? Naruč itelj instrumenta je veliki poznavatelj Bartó ka”, nastavi Robert. „Pričamo o Bartóku, nije to Bowie.“ „Možda sam krivo čuo”, kaže Axel tiho. Robert otvori usta da mu odgovori, ali se zaustavi kad č uje svoju ženu Anette kako kuca na vrata. Ona otvori vrata i nasmiješi se kad ga vidi kako sjedi s violinom. „Jesi li isprobao svog Strossera?” pita puna očekivanja. „Da”, odgovori Robert suho. „Ali Axelu se ne sviđa.” „To nije istina”, kaž e Axel. „Sasvim sam siguran da ć e klijent biti vrlo zadovoljan. Ono o č emu sam govorio je mož da samo u mojoj glavi...“ „Ne sluš aj ga, ne zna on niš ta”, kaž e Anette naž ivcirano. Robert ž eli krenuti i odvesti ž enu sa sobom, ne ž eli predstavu, ali ona krene prema Axelu. „Priznaj da si izmislio tu grešku”, zakriješti ona. „Nije to nikakva greška, samo dušica...” „A kad si ti zadnji put svirao? Prije trideset, č etrdeset godina? Tad si bio samo dijete. Mislim da bi se trebao ispričati.“ „Ma pusti”, kaže Robert. „Ispričaj se”, zahtijeva ona. „OK, ispričavam se”, kaže Axel i osjeti kako se zarumenio. „Zato š to si lagao”, nastavi ona. „Zato š to si lagao jer ne ž eliš pohvaliti Robertovu novu violinu.“ „Ispričavam se za to.” Axel ponovno uključ i svoju glazbu i to prilič no glasno. Isprva zvuč i kao obično nabadanje dvije neuštimane gitare i pjevača koji slabašnim glasom pokušava pogoditi pravi ton: Goodbye love, goodbye love... Anette promrmlja neš to o tome kako Axel uopć e nije nadaren, ali onda joj Robert kaž e da prestane i odvuč e je iz sobe. Axel još pojač a ton i bubnjevi i bas preokrenu pjesmu i sad zvuč i kako treba: Didn't know what time it was, the lights were low oh oh. I leaned back on my radio ah oh. Axel zatvori oč i i osjeti ž arenje pod kapcima. Već je jako umoran.


Ponekad odspava samo pola sata, a ponekad uopć e ne zaspe iako Beverly lež i uz njega. Tada se obič no zamota u deku i sjedne na ostakljenu verandu s pogledom na lijepo drveć e u dvoriš tu u vlaž nom svjetlu zore. Naravno, Axel Riessen sluti o č emu bi mogao ovisiti njegov problem. Zaž miri i vrati se u mislima u te dane koji su mu promijenili život.


54. Natjecanje

PENELOPE I BJORN POGLEDAJU jedno drugo umornim, ozbiljnim oč ima. Kroz zatvorena vrata č uju kako Ossian Wallenberg pjeva Zelite li vidjeti zvijezdu Zare Leander dok razmješta namještaj. „Možemo ga savladati”, prošapće Penelope. „Možda.” „Moramo pokušati.” „A onda, što ćemo onda? Zar ćemo ga mučiti da nam dâ pin?“ „Mislim da bi nam rekao pin č im se odnosi snaga promijene”, kaž e Penelope. „A ako nam ne kaže?” Ona priđe prozoru teturajuć i od umora i poč ne ga otvarati. Prsti su joj izranjavani i slabi. Zastane i promotri vlastite ruke na svjetlosti, vidi prljavš tinu ispod slomljenih noktiju, prste sive od zemlje i blata, prekrivene skorenom krvi iz mnogobrojnih rana. „Ovdje nećemo dobiti pomoć, moramo dalje”, kaže ona. „Ako odemo dalje obalom...” Utihne kad pogleda Bjö rna koji pogrbljen sjedi na rubu kreveta u plavom kožnom sakou. „Dobro”, kaže on. „Idi.“ „Neću te ostaviti.” „Ali ja ne mogu Penny”, kaž e ne podiž uć i glavu. „Moje noge, neć u moć i trč ati, mogao bih mož da pola sata hodati, ali rane mi još uvijek krvare.“ „Pomoći ću ti.“ „Mož da na otoku nema viš e telefona, to ne znamo, nemamo pojma.” „Ne namjeravam sudjelovati u njegovoj odvratnoj...” „Penny, mi... moramo nazvati policiju, moramo dobiti njegov mobitel.” Ossian otvori vrata uz š iroki osmijeh. Odjeven je u sako leopard uzorka, a oko struka mu je zavezana krpa istog uzorka. Teatralnim pokretima pokaž e im da odu do velike sofe. Zastori su navuč eni i odgurao je namješ taj uza zidove tako da se mož e slobodno kretati po


sobi. Ode do dvije podne lampe, stane obasjan njihovom svjetloš ću i okrene se. „Dragi slavljenici, vrijeme leti kad se zabavljamo”, kaž e on i namigne. „Već je doš lo vrijeme za natjecanje i ovo su naš i več eraš nji slavni gosti. Prljava komunistica i njezin malodobni ljubavnik. Neskladan par, ako mene pitate. Vještica i mladić isklesanog torza.” Ossian se nasmije i napne mišiće pred imaginarnom kamerom. „Idemo!” povič e Ossian i trč i na mjestu. „Kreć emo! Jeste li spremni, prsti na tipkama? Na redu je... Boca istine! Ossian Wallenberg izaziva Vješticu i Komada!” Ossian stavi praznu bocu vina na pod i zavrti je. Okrene se nekoliko puta, a onda se zaustavi, grlić pokazuje prema Björnu. „Komad!” povič e Ossian uz osmijeh. „Komad nastupa prvi! Evo pitanja: Jesi li spreman reći istinu i ništa drugo do istine?” „Apsolutno”, uzdahne Björn. Ossianu kap znoja padne s vrha nosa dok otvara kuvertu i glasno čita: „Na koga misliš dok se seksaš s Vješticom?” „Jako smiješno”, promrmlja Penelope. „Daš mi mobitel ako odgovorim?” pita Björn sabrano. Ossian djetinjasto napući usnice i odmahne glavom. „Ne, ali ako publika vjeruje da govoriš istinu, dobit ć eš prvi broj pina.“ „A ako neću odgovoriti?“ „Onda se natječ eš protiv mene i publika bira”, kaž e Ossian. „Vrijeme nam teče, tik, tak, tik, tak. Pet, četiri, tri, dva...” Penelope gleda u Bjö rna pod tim jakim svjetlom, njegovo prljavo lice, bradu i kosu koja visi u rezancima. Nosnice su mu crne od skorene krvi, a oči umorne i zakrvavljene. „Mislim na Penelope dok se seksamo”, odgovori Björn tiho. Ossian povič e buuuu, slož i zgađen izraz lica i otrč i pod svjetlost lampi. „Trebao si reć i istinu”, zaurla. „Ovo nije ni blizu istini. Nitko u publici ne vjeruje da misliš na Vješ ticu kad se seksate. To ć e biti jedan, dva, tri minus boda za Komada.” Ponovno zavrti bocu koja odmah stane i ovoga je puta grlić okrenut prema Penelope.


„O joj joj”, povič e Ossian. „Posebno pitanje! A š to to znač i? Toč no! Odmah zadatak. Nema odugovlač enja. Odmah u akciju! Otvorit ć u prozorčić da čujem što će mi nilski konj šapnuti.” Ossian uzme sa stola malog nilskog konja izrađenog od tamnog, lakiranog drveta i drži ga uz uho, sluša i kima glavom. „Misliš na Vješ ticu?” pita i ponovno sluš a. „Razumijem, gospodine nilski konju. Da. Puno vam hvala.” Ossian oprezno spusti nilskog konja i smiješ eć i se okrene se prema Penelope. „Vješ tica ć e se natjecati s Ossianom! A tema je striptiz! Ako zapališ publiku bolje od Ossiana, dobit ć eš cijeli pin - ako ne, onda te Komad mora šutnuti u guzicu što jače može.” Ossian odskakuć e do glazbene linije, stisne jedno dugme i nakon nekog vremena začuje se Teach me Tzyer. „Ovakvo sam natjecanje jednom izgubio od Loe Falkmana”, prošapće Ossian teatralno dok njiše bokovima u ritmu muzike. Penelope ustane sa sofe, približ i mu se za korak, a onda ostane stajati tako u bucama, hlač ama od odijela na tanke pruge i u velikoj, pletenoj vesti. „Hoć eš da se skinem?” pita ona. „O tome se radi? Hoć eš me vidjeti golu?” Ossian prestane pjevati, zastane, razoč arano razvuč e usnice i ledeno je pogleda prije nego što odgovori. „Da me zanima pič ka neke kurvice izbjeglice, onda bih si naruč io jednu preko interneta.” „A što te onda zanima?” Ossian joj opali jak š amar. Ona zatetura, skoro padne, ali se ipak održi na nogama. „Bit ćeš pristojna”, kaže on ozbiljno. „OK”, promrmlja ona. Uglovi usana mu se na sekundu razvuku u osmijeh, a onda joj objasni: „Ja sam osoba koja se natječ e s poznatima s televizije... a tebe sam vidio samo na trenutak prije nego š to sam stigao prebaciti na drugi program. Ona pogleda njegovo zacrvenjeno, uspaljeno lice. „Ti nam ne misliš dati mobitel, zar ne?”


„Obeć avam, pravila su pravila, dobit ć ete ga, ali moram ja prvo dobiti ono što hoću”, odgovori on brzo. „Ti znaš da se nalazimo u kritičnoj situaciji i iskorištavaš to zato...“ „Da, iskorištavam”, zavrišti on. „OK, nema veze, ajde, malo ć emo se skidati, a onda mi daš mobitel.” Ona okrene leđa Ossianu, skine vestu i majicu. Jako svjetlo obasjava ogrebotine po lopaticama i bokovima, modrice i prljavš tinu. Okrene se i prekrije grudi rukama. Bjö rn zaplješ će i zazviž di, pogled mu je tuž an. Ossian je sav znojan u licu, pogleda Penelope, a onda stane osvijetljen ispred Bjö rna. Vrti bokovima, a onda odjednom strgne krpu s bokova, okrene je i provuč e između nogu, a onda baci na Bjö rna. Ossian mu dobaci poljubac i pokaže rukom da će ga nazvati. Bjö rn ponovno zaplješ će, glasnije zazviž di i nastavi pljeskati dok gleda kako Penelope uzima š ipku od lijevanog ž eljeza sa stalka pokraj kamina. Lopatica za skupljanje pepela se zanjiš e i zazveč i kad udari o velika kliješta. Ossian pleše poskakujući u zlatnim, šljokičastim gaćama. Penelope uhvati š ipku objema rukama dok se približ ava Ossianu iza leda. Ossian njiše bokovima ispred Björna. „Na koljena”, kaže Björnu šapatom. „Na koljena, Komad!” Penelope podigne tu teš ku š ipku i udari ga preko bedara š to jač e mož e. Udarac odjekne i Ossian se sruš i i zaurla. Drž i se za bedro, kotrlja se po podu od bola i tuli. Penelope nastavi ravno dalje do sterea, razbija ga uz četiri jaka udarca dok konačno ne nastupi tišina. Ossian sada nepomič no lež i, ubrzano diš e i cvili. Ona mu priđe i on je uplaš eno pogleda. Ona ostane tako stajati neko vrijeme. Teš ka se šipka od lijevanog željeza polagano njiše u njezinoj desnoj ruci. „Gospodin nilski konj mi je š apnuo da mi moraš dati mobitel i pin”, kaže mirno.


55. Policija

U KUCICI OSSIANA WALLENBERGA je jako vruć e i zaguš ljivo. Bjö rn stalno ustaje sa stolca, odlazi do prozora i gleda prema vodi i molu. Penelope sjedi na so i s mobitelom u ruci i č eka da je policija nazove. Zaprimili su njezin poziv u pomoć i obeć ali da ć e je nazvati na taj broj kad im se približ i brod Pomorske policije. Ossian sjedi u fotelji drž eć i Veliku č aš u viskija i promatra ih. Popio je tablete protiv bolova i prigušenim glasom rekao da će preživjeti. Penelope gleda u mobitel, vidi da je signal sve slabiji, ali je još uvijek tu. Policija ć e uskoro nazvati. Nasloni se. Už asno je zaguš ljivo. Majica joj je mokra od znoja. Zatvori oč i i sjeti se Darfura, vruć ine u autobusu dok je putovala za Kubbum kako bi se pridruž ila Jane Oduya i Action Contre la Faim. Hodala je prema barakama u kojima su bili uredi organizacije, a onda naglo zastala. Spazila je nekoliko djece koja su igrala neku č udnu igru. Izgledalo je kao da stavljaju igurice od blata na cestu u nadi da ć e ih zgaziti auti koji prolaze. Oprezno im se približ ila kako bi toč no vidjela š to rade. Smijali su se svaki put kad bi koja od igurica bila pregažena: „Ubio sam još jednog! Jednog starog! Ja sam ubio jednog Fura!” Jedno od djece je brzo ponovno istrč alo na put i postavilo još dvije igurice. Veliku i malu. Kad su jedna kola prevrnula malu iguricu, a kotač je zgazio, djeca su zaklicala: „Dijete je mrtvo! Kurvino dijete je mrtvo!” Penelope je pris�� la djeci i pitala ih š to to rade, ali joj nisu odgovorili nego su samo pobjegli. A ona je ostala stajati i zuriti u ostatke igurica od blata na crvenom putu. Okolina Darfura dobila je svoje ime po narodu Fura. To je prastaro afričko pleme koje je gotovo istrijebljeno zbog terora Janjawida. S obzirom da su afrič ki narodi tradicionalno zemljoradnici, oduvijek je bilo trzavica između njih i nomadskog dijela stanovniš tva. Ali pravi uzrok Građanskog rata je nafta. Nafta je pronađena na teritoriju gdje ž ivi staro afrič ko stanovniš tvo i sada jednostavno ž ele


da ta sela nestanu. Iako je Građanski rat na papiru završ io, Janjawidi i dalje provode nasilje, siluju ž ene, ubijaju muš karce i dječ ake, a onda im spaljuju kuće. Penelope je gledala arapsku djecu dok su bjež ala, a onda je priš la i podigla posljednju iguricu s ceste koja je ostala cijela kad je netko povikao: „Penny! Penny!“ Trgnula se od straha, okrenula i ugledala Jane Oduyju kako joj maš e. Jane je bila korpulentna, niska ž ena u ispranim trapericama i ž utoj jakni. Penelope ju je jedva prepoznala. Lice joj je jako ostarilo i naboralo se u samo nekoliko godina. „Jane!” Čvrsto su se zagrlile. „Nemoj razgovarati s tom djecom”, promrmljala je Jane. „Oni su kao i svi drugi, mrze nas zato š to smo crni, ne mogu to shvatiti. Mrze crnu kožu.” Jane i Penelope krenu prema izbjeglič kom logoru. Svuda stoje grupice ljudi koji jedu ili piju. Miris zagorjelog mlijeka miješ a se sa smradom iz zahoda. Plave plastič ne cerade UN-a su posvuda, koriste se za razne stvari, kao zavjese, za zaš titu od vjetra, kao plahte. Stotine š atora Crvenog križ a trzalo se na vjetru koji je prelazio dolinom. Penelope je slijedila Jane u veliki bolnič ki š ator. Sunč eva je svjetlost prodirala kroz bijelu tkaninu i postajala siva. Jane je zavirila kroz otvor prekriven najlonom u odjel kirurgije. „Moje medicinske sestre su postale dobri kirurzi”, rekla je tiho. „Provode amputacije i lakše operacije skroz samostalno.” Dva tanaš na dječ aka od oko trinaest godina unijela su u š ator veliku kartonsku kutiju sa zavojima i paž ljivo je spustila uz još nekoliko takvih kutija. Priš li su Jane koja im je zahvalila i rekla da pomognu ž enama koje su upravo stigle, trebale su vodu da oč iste rane. Dječ aci su otiš li i ubrzo se vratili s vodom u velikim plastič nim bocama. „Oni su pripadali arapskoj vojsci”, objasnila je Jane mahnuvš i glavom prema dječ acima. „Ali sada je sve mirno. Nastala je nekakva ravnotež a kad im je nestalo municije i dijelova oruž ja, ljudi ne znaju


toč no š to da rade, pa su mnogi poč eli ovdje pomagati. Imamo š kolu za dječake koju pohađa nekoliko mladića iz vojske.” Na jednom je lež aju djevojka zajaukala i Jane je pož urila do nje i pogladila je po č elu i obrazima. Nije mogla biti starija od petnaest godina, no bila je u poodmakloj trudnoć i, a jedna joj je noga bila amputirana. Cijeloga je dana Penelope radila uz Jane, radila je sve š to joj je reč eno, nije postavljala nikakva pitanja, nije niš ta prič ala, samo je č inila sve kako bi Janeino liječ nič ko znanje moglo biti maksimalno iskorišteno, kako bi što više ljudi moglo dobiti pomoć. Jedan Afrikanac tridesetih godina s lijepim licem i miš ić avim ramenima prišao je Jane s malom bijelom kutijicom. „Trideset novih doza antibiotika”, rekao je sav blistajući. „Stvarno?” Kimnuo je uz smiješak. „Dobro si to obavio.“ „Još ć u malo gnjaviti Rossa, rekao je da bismo ovaj tjedan mogli dobiti tlakomjer.“ „Ovo je Grey”, rekla je Jane. „On je ustvari učitelj, ali ja bez njega ne bih mogla izdržati.” Penelope mu je pružila ruku, muškarac ju je vragolasto pogledao. „Penelope Fernandez”, rekla je. „Tarzan”, predstavio se i blago joj stisnuo ruku. „Kad je doš ao ovamo inzistirao je da ga zovu Tarzan”, nasmijala se Jane. „Tarzan i Jane”, nasmiješio se on. „Ja sam njezin Tarzan.“ „Na kraju sam pristala da se mož e zvati Greystoke”, prič ala joj je Jane. „Ali svima je to prekomplicirano za reć i, tako da se na kraju morao zadovoljiti samo s Grey.” Odjednom se ispred š atora zač ulo trubljenje kamiona i svo troje su istrč ali van. Crvenkasta praš ina uskovitlala se oko zahrđalog vozila. Na otvorenom dijelu lež ala su sedmorica ranjenih muš karaca. Stigli su sa zapada, iz jednog sela u kojem je izbila pucnjava oko izvora. Ostatak je dana bio posveć en hitnim operacijama. Jedan muš karac je preminuo. Grey je u jednom trenutku zaustavio Penelope. Pruž io joj je bocu s vodom. Penelope je samo odmahnula glavom sva u stresu, ali on joj se mirno nasmiješio i rekao: „Stigneš piti.”


Zahvalila je, otpila vode, a onda mu pomogla da podigne jednog ozlijeđenog muškarca na ležaj. Naveč er su Penelope i Jane iscrpljene sjedile na verandi uz jednu od baraka i jele kasni obrok. Još uvijek je bilo vrlo toplo. Razgovarale su i gledale na cestu između kuć a i š atora, na ljude koji su obavljali zadnje stvari prije nego što padne mrak. Kad je pao mrak, naseljem se proš irila zlokobna tiš ina. Penelope je isprva još č ula ljude kako se povlač e u svoje š atore, š iš tanje iz zahoda i tu i tamo nekoga kako se š ulja u mraku. Ali ubrzo je zavladala potpuna tišina, nije se čuo čak ni dječji plač. „Svi se još uvijek boje da ć e doć i trupe Janjawida”, rekla je Jane i skupila tanjure. Uš le su unutra, zaključ ale i zabarikadirale ulazna vrata, a onda oprale sude. Zaž eljele su jedna drugoj laku noć i Penelope je otiš la do gostinjske sobe na kraju hodnika. Dva sata kasnije Penelope se naglo probudila. Zaspala je odjevena i sada je lež ala i sluš ala moć nu darfursku noć . Nije znala š to ju je probudilo. Srce joj se taman počelo smirivati kad je začula krik izvana. Ustala je i priš la malom prozoru s reš etkama i pogledala van. Mjeseč ina je obasjavala cestu. Odnekud je dopirao ž ivč ani razgovor. Trojica tinejdž era hodali su pored ceste. Bez ikakve sumnje, pripadali su vojnim trupama Janjawida. Jedan od njih je nosio revolver. Penelope ga je č ula kako vič e neš to da treba ubiti robove. Stari Afrikanac koji je obič no pekao slatki krumpir nad vatrom i prodavao ga za dva piastra, već je sjedio na svojoj deki ispred UN-ova skladiš ta. Dječ aci su mu priš li i pljunuli na njega. Onaj mrš avi dječ ak podigao je revolver i pucao starcu ravno u lice. Pucanj je č udno odjeknuo među kuć ama. Dječ aci su vikali, uzeli nekoliko krumpira, malo jeli, a ostatak nogama zatrpali u pijesak pokraj mrtvog starca. Zatim su izaš li na cestu, osvrnuli se oko sebe, pokazali i krenuli ravno prema baraci u kojoj su stanovale Penelope i Jane. Penelope se sjeća kako je zadržala dah dok ih je slušala kako se bučno penju preko verande, uzbuđeno razgovaraju i lupaju na vrata. Penelope odjednom naglo udahne i otvori oč i. Mora da je zaspala na Ossianovoj sofi. Čuje se gluha grmljavina u daljini. Nebo je postalo tamno. Björn stoji na prozoru, a Ossian pijucka viski.


Penelope pogleda mobitel, nitko nije nazvao. Pomorska policija bi uskoro trebala stići. Grmljavina se brzo približ ava. Stropna lampa se ugasi, ventilator u kuhinji utihne, nestalo je struje. Prve kapi kiš e poč nu lupkati po krovu i prozorskim daskama, a onda se odjednom spusti pravi pljusak. Nestane signala mobitela. Munja osvijetli sobu, a onda uslijedi jaka grmljavina. Penelope se nasloni i sluš a kiš u, osjeć a kako kroz prozor dopire hladniji zrak, ponovno zaspe, ali se probudi kad Björn nešto kaže. „Ha?” pita. „Brod”, ponovi on. „Policijski brod.” Ona brzo ustane i pogleda van. More izgleda kao da kuha na tom jakom pljusku. Veliki brod je već blizu, kreć e prema molu. Penelope pogleda mobitel. Još uvijek nema signala. „Požuri!”, kaže Björn. Pokuš a staviti ključ u bravu vrata koja vode na verandu. Ruke mu drhte. Policijski brod dokliže do mola, potrubi im. „Ne paše”, vikne Björn. „Krivi ključ.” „O joj”, nasmiješ i se Ossian i izvadi svoj bunt ključ eva. „Onda mora da je ovaj.” Bjö rn uzme ključ , stavi ga u bravu, okrene i č uje metalni klik kad se mehanizam otvori. Teš ko je vidjeti brod kroz kiš u, kad je Bjö rn otvorio vrata, brod se već počeo udaljavati od mola. „Björn”, poviče Penelope. Motor tutnji i stvara bijelu pjenu iza broda, Bjö rn maš e i trč i kroz kiš u š to brž e mož e preko poš ljunč anog puteljka koji vodi nizbrdo do mola. „Ovdje smo”, viče. „Ovdje gore.” Bjö rnu je odjeć a sasvim promoč ena na ramenima i bedrima. Siđe do mola i vidi kako motori usporavaju uz pulsirajuć u podvodnu buku. Torba s opremom za prvu pomoć stoji na pramcu. Kroz prozor vidi policajca. Nova munja obasja nebo. Grom zagluš ujuć e zatutnji. Policajac izgleda prič a na radio. Kiš a se odbija o krov kabine. Valovi udaraju o obalu. Bjö rn vič e i histerič no maš e. Brod se polagano vrati i bokom udari


o mol. Bjö rn zgrabi mokre ljestve i popne se na palubu i spusti prolazom koji vodi do metalnih vrata. Brod se ljulja. Bjö rn zatetura, otvori teška metalna vrata i uđe unutra. Kabinu ispunjava slatkasti metalni miris, kao nafta i znoj. Prvo š to Bjö rn ugleda je preplanuli policajac koji lež i na podu razbijena č ela. Oč i su mu š irom otvorene. Ispod njega se š iri gotovo crna lokva krvi. Bjö rn ubrzano diš e, osvrć e se oko sebe u mraku među svom tom policijskom opremom, kabanicama i magazinima za surfere. Cuje neki glas kroz buku motora. To mu Ossian Wallenberg neš to vič e s puteljka. Sepajuć i se približ ava molu, drž i ž uti kiš obran iznad glave. Bjö rn osjeć a kako mu puls udara u sljepooč nicama i shvati da je pogriješ io, upao je u klopku. Vidi krv po unutarnjoj strani stakla i pipa traž eć i kvaku. Stepenice zaš kripe i on se okrene i ugleda svog progonitelja kako mu se približ ava iz mraka. Odjeven je kao policajac, lice mu je koncentrirano, gotovo radoznalo. Bjö rn shvati da je prekasno da pobjegne. Brzo zgrabi jedan odvijač s police iznad instrument ploč e kako bi se obranio. Progonitelj se drž i za rukohvat stepenica, uđe u kabinu, zatrepć e od jake svjetlosti i pogleda prema prozoru koji gleda na obalu. Kiš a udara po staklu. Bjö rn odmah nasrne na njega. Nacilja odvijač em na srce, baci se prema naprijed, ali onda se dogodi neš to č udno. Samo mu rame zadrhti. Izgubi osjeć aj u ruci od udarca koji je doš ao sa strane. Ruke kao da viš e ni nema. Odvijač padne na pod i otkotrlja se iza aluminijske kutije s alatom. Progonitelj ga i dalje drž i, za sada, bež ivotnu ruku, vuč e ga naprijed, izokrene mu tijelo i š utne ga u noge koje popuste pod njim i gurne ga tako da Bjö rn svom tež inom tresne licem o tlo i o oslonac za noge kod upravljač a. Od sudara mu se slomi vrat uz priguš en, krckav zvuk. Ne osjeć a niš ta, ali vidi nekakve č udne iskrice, oblač ić e dima koji se pojavljuju u mraku, sve polaganije i ugodnije. Lice mu se na trenutak zatrza i samo sekundu kasnije, Björn je mrtav.


56. Helikopter

PENELOPE STOJI NA PROZORU. Nebo blica od munja, a gromovi tutnje preko mora. Kiš a pljuš ti. Bjö rn se popeo na policijski brod i uš ao u kabinu. Voda je sva zapjenjena od jake kiš e. Vidi Ossiana kako tetura prema moru sa ž utim kiš obranom u ruci. Otvore se metalna vrata kabine i policajac u uniformi izađe na palubu, skoč i na mol i priveže brod. Tek kad policajac krene prema kući, Penelope vidi o kome se radi. Progonitelj ni ne odgovori na Ossianov pozdrav, samo ispruž i lijevu ruku i zgrabi ga za bradu. Penelope ni ne primijeti da joj je mobitel ispao iz ruke. Odluč no i brzo uniformirani muš karac okrene Ossianovo lice u stranu. Zuti kiš obran padne na tlo i otkotrlja se nizbrdo. Sve se odvilo u samo nekoliko sekundi. Progonitelj gotovo da se nije ni zaustavio kad je slobodnom rukom izvadio kratki bodež . Još malo okrene Ossianovo lice, a onda mu munjevitom brzinom zabije bodež u vrat, iznad prvog vratnog kralješ ka, ravno u mož dano stablo. Poput ugriza zmije. Ossian je mrtav i prije nego što je pao na tlo. Progonitelj u policijskoj uniformi produž i dalje prema kuć i dugač kim koracima. Blijeda svjetlost munje mu odjednom obasja lice i Penelope i on se pogledaju u oč i kroz kiš u. Prije nego š to ponovno nastupi tama vidjela je zabrinute crte lica. Umorne, tuž ne oč i i usta s dubokim ož iljkom. Zač uje se grmljavina. Muš karac hoda prema kuć i. Penelope samo stoji na prozoru. Ubrzano diš e, ali ne mož e pobjeć i, ukočila se od straha. Kiš a tabanâ po prozorskoj dasci i staklu. Vanjski svijet joj se č ini neobič no dalekim, ali odjednom se iza muš karca ukaž e drukč ije, jako ž uto svjetlo. Mol, voda i nebo zasljepljujuć e sjaje. Plamen se podiž e s policijskog broda, poput velikog hrasta vatre. Metalni dijelovi lete u zrak. Vatreni oblak raste i pulsira sve intenzivnijim bojama. Toplina od eksplozije zapali š aš i mol kad udarni val dopre do kuć e. Penelope se trgne tek kada prozorsko staklo ispred nje popuca od jednog do drugog ruba. Kiš a pljuš ti na crni dim koji suklja iz ostataka broda iza


progonitelja koji i dalje brzim koracima hoda prema kuć i. Penelope se okrene, protrč i kroz kuć u, popne se preko pomaknute fotelje, izađe u hodnik gdje vise svi oni potpisani portreti, otvori ulazna vrata i potrč i ukrivo preko mokrog, zaraslog travnjaka. Posklizne se, nastavi trč ati u kiš i, š to dalje od kuć e po izgaž enoj stazi, iza jednog š umarka breza i dalje na livadu. Tamo naleti na obitelj s djecom koji nose š tapove za pecanje i lourescentno ž ute prsluke i kabanice. Jednostavno protrč i kroz tu grupicu i krene dolje prema obali. Nestaje joj daha, nekontrolirano dahć e, č ini joj se da ć e se onesvijestiti. Mora stati, ne zna kuda da krene, uvuč e se iza jedne male š upe, povrati u koprive i š apć uć i poč ne moliti Oč e naš . Iz daljine se zač uje grmljavina. Drhti cijelim tijelom, ali ipak ustane i rukavom obriš e kiš u s oč iju. Oprezno se nagne prema naprijed i zaviri iza ugla i preko livade. Progonitelj je upravo stigao iza š umarka, zastao kod one obitelji koji odmah pokaž u u njezinom smjeru. Ona otpuž e natrag, spusti se niz stijenu i potrč i prema obali sve dok ne stigne do pješ čane plaž e. Otisci njenih stopala bijelo sjaje na mokrom pijesku. Nastavi trč ati preko vrlo niskog pontonskog mosta, dalje, š to dalje. Odjednom zač uje teš ku tutnjavu helikoptera. Nastavi dalje mostom, vidi svog progonitelja kako trč i među drveć em dolje prema plaž i. Iz spasilač kog helikoptera spusti se čovjek u fluorescentnoj odjeći, sleti na sam kraj mosta, voda oko njega prš ti u krugovima. Penelope otrč i do njega po klizavom mostu, on joj vikne kako mora stajati, a onda prič vrsti už e oko nje i dâ znak pilotu helikoptera. Zajedno se podignu s mosta, lete nisko iznad površ ine vode, a onda ukoso odlete gore. Zadnje š to Penelope vidi od obale prije nego š to je zakloni borova š uma je progonitelj kako pada na koljena. Ispred njega lež i crni ruksak. Sigurnim pokretima sklapa oruž je. A onda ga viš e ne vidi. Samo gustu, zelenu š umu. Površ ina vode brzo prolazi ispod nje. Odjednom zač uje kratak pucanj i krckanje odozgo. Už e se jako zaljulja, ž eludac joj se stisne. Muš karac koji je drž i vič e neš to pilotu. Už e se sada trgne iz drugog smjera, helikopter se jako nakrivi i Penelope shvati š to se dogodilo. Progonitelj mora da je ustrijelio pilota. Bez razmiš ljanja, Penelope otkvač i sigurnosnu kopč u, otvori je, ispetlja se iz remenja i padne. Pada dok helikopter gubi na visini i naginje se i poč ne se ruš iti. Už e na kojem visi njezin spasilac zapetlja se u veliku elisu. Zač uje zagluš ujuć u buku, a onda už asno pucanje kad se golemi krak otkine s rotora.


Penelope padne u vodu s dvadesetak metara visine. Potone duboko. Dugo tone u tu hladnu vodu, a onda krene prema površini. Maš e nogama, izroni van i uvuč e zrak u pluć a, osvrne se oko sebe i počne plivati što dalje od otoka, ravno prema otvorenom moru.


57. Nevrijeme

NAKON KRATKOG SASTANKA s direktorom Pontusom Salmanom, Joona Linna i Saga Bauer napuste Silencia Defence. Postavili su mu klopku. Ali Pontus Salman ih je iznenadio kad se odmah identi icirao i objasnio im okolnosti. Fotogra ija je snimljena u proljeće 2008. godine u koncertnoj dvorani u Frankfurtu. Pontus Salman je rekao da su, kad je slika snimljena, raspravljali o slanju municije u Sudan. Poslovi su već bili u završ noj fazi kad se neš to dogodilo u ljeto 2009. š to je onemoguć ilo provedbu. Salman je očito smatrao da Joona i Saga znaju na što se referira. Rekao im je da je to bio jedini sastanak sa Sudanom i da su poslije sve mogućnosti za nastavak pregovora bile isključene. „Znaš li ti o č emu je Pontus prič ao?” pita Joona. „Sto se dogodilo 2009.?” I prije nego š to su skrenuli na cestu Nynä svä gen, Saga Bauer je izvadila mobitel i nazvala Simona Lawrenca iz Sigurnosne. „Pretpostavljam da me ne zoveš da se dogovorimo za sudar”, kaž e Simon polagano. „Ti se baviš sjevernom Afrikom pa pretpostavljam da znaš š to se dogodio u Sudanu 2009. godine?“ „Na što misliš?“ „Nakon toga Svedska iz nekog razloga viš e nije mogla izvoziti oružje u Sudan.“ „Zar ne čitaš novine?“ „Čitam”, odgovori ona tiho. „U srpnju 2009. Međunarodni sud za ratne zloč ine u Haagu izdao je zahtjev za uhićenje sudanskog predsjednika Omara al-Bashira.“ „Predsjednika?“ „Da.“ „To nije mala stvar.” „Odluka je donesena zbog predsjednikove izravne umiješ anosti u provođenje pljač ki, silovanja, protjerivanja, muč enja, ubojstava i etničkog čišćenja tri naroda u Darfuru.“


„Razumijem”, kaže Saga. Prije nego š to su završ ili razgovor Simon Lawrence joj je ukratko ispričao o situaciji u Sudanu. „O čemu se dakle radi?” pita Joona. „Međunarodni sud u Haagu izdao je nalog za uhić enje predsjednika al-Bashira”, kaže ona i napeto pogleda Joonu. „To nisam znao”, kaže Joona. „UN je uveo embargo na oruž je za Janjawide i druge naoruž ane paravojne grupacije u Darfuru 2004. godine.” Voze se po Nynä svä genu prema sjeveru. Ljetno nebo postaje sve mračnije. „Nastavi”, kaže Joona. „Predsjednik al-Bashir je cijelo vrijeme poricao da ima ikakve veze s paravojnim grupacijama”, prič a mu ona. „A nakon UN-ova embarga izvoz je bio dopušten samo direktno sudanskoj vladi.” „Zato što nisu imali veze s militantnim grupama u Darfuru.“ „Upravo tako”, kaž e Saga. „A 2005. je sklopljen sveobuhvatni mirovni ugovor, Comprehensive Peace Agreement koji je znač io kraj najduž eg Građanskog rata u Africi. Nakon toga viš e nije bilo nikakvih prepreka za izvoz š vedskog oruž ja za sudansku vojsku. Uloga Carla Palmcrone bila je da procijeni koliko je to sigurno i politički važno.” „Ali Međunarodni je sud drukčije procijenio”, kaže Joona oštro. „Da, skroz drukč ije... oni su vidjeli direktnu vezu između predsjednika i naoruž ane paravojne grupe i zahtijevali njegovo uhićenje zbog silovanja, mučenja i etničkog čišćenja.” „Što je bilo poslije toga?“ „Sad u travnju su imali izbore i al-Bashir je i dalje predsjednik. Sudan oč ito nema namjere uč initi š to Međunarodni sud zahtijeva, ali sada je naravno potpuno isključ eno izvoziti oruž je za Sudan i poslovati s Omarom al-Bashirom i Agathe al-Haji.“ „Baš kao što je Pontus Salman rekao”, kaže Joona. „Zato su prekinuli poslove.“ „Moramo pronać i Penelope Fernandez”, kaž e Joona u trenutku kad prve kišne kapi padnu na staklo automobila. Voze po jakom pljusku, vidljivost je vrlo loš a. Lijeva kao iz kabla i lupa po krovu automobila. Joona je prisiljen usporiti na pedeset km/h na autocesti. Sasvim je mrač no, nebo samo ponekad obasjaju munje iz


daljine. Brisači brzo rade. Odjednom Jooni zazvoni mobitel. To je Petter Nä slund, njegov neposredni nadređeni koji mu nervoznim glasom prenese da je Penelope Fernandez prije dvadeset minuta nazvala policiju. „Zašto mi niste prije javili?“ „Bilo je važ nije da poš aljemo Pomorsku policiju, već su na putu. Poslao sam i jedan helikopter spasilač ke služ be da ih š to prije preveze kući.“ „Dobro, Petter”, kaže Joona i vidi da ga Saga upitno gleda. „Znam da ž eliš š to prije saznati kako su Penelope Fernandez i Björn Almskog.“ „Da”, odgovori Joona. „Nazvat ću te čim saznam u kakvom su stanju.“ „Hvala.“ „Kolege iz Pomorske policije bi trebali stić i do Kymendö a svaki čas... Čekaj, nešto se dogodilo, čekaj samo malo.” Petter spusti telefon i Joona ga č uje kako razgovara s nekim. Cuje kako je Petter sve viš e uznemiren i na kraju vič e „Pa probaj ponovno”, a onda uzme slušalicu. „Moram prekinuti”, kaže Petter kratko. „Što se događa?” pita Joona. Grmljavina zatutnji i polako utihne. „Nemamo kontakt s kolegama na brodu, ne javljaju se. To je onaj prokleti Lance, vjerojatno je ugledao val na kojem je morao probati surfati.“ „Petter”, kaž e Joona glasno i ozbiljno. „Sluš aj me, moraš brzo reagirati. Mislim da je brod potopljen i da...“ „Nemoj sada...“ „Zač epi i sluš aj”, prekine ga Joona. „Naš i kolege iz Pomorske policije su vjerojatno već mrtvi. Imaš samo nekoliko minuta da okupiš jedinicu i preuzmeš odgovornost za hitnu operaciju. Nazovi centralu s jednog telefona i Bengta Olofssona s drugog, pokuš aj dobiti dvije patrole antiteroristič ke jedinice i traž i pojač anje jednog helikoptera 14. iz flote koja je najbliže tamo.”


58. Nasljednik

NEVRIJEME STIZE U STOCKHOLM, grmi, munje paraju nebo i pljuš ti kiš a. Udara o prozore velikog stana Carla Palmcrone. Tommy Kofoed i Nathan Pollock su nastavili s prekinutom kriminalističkom obradom. Toliko je mrač no da su prisiljeni uključ iti stropne lampe. U jednom od ormara koji dopiru do stropa u Palmcroninoj garderobi, ispod nizova sivih, plavih i crnih odijela, Pollock pronađe sjajnu kož nu mapu. „Tommy”, poviče. Kofoed ude, pogrbljen i mrzovoljan. „Što je?” Nathan Pollock kucne na mapu prstima u rukavici. „Mislim da sam nešto pronašao”, kaže. Odu do visoke, duboke prozorske niš e i Pollock paž ljivo otkvač i trake i otvori mapu. „Nastavi”, proš apć e Kofoed. Pollock paž ljivo odmakne prvi list na kojem piše: Carl Palmcrona -testament. Citaju u tiš ini. Dokument je datiran prvog ož ujka prije tri godine. Palmcrona je testamentom ostavio sve š to ima jednoj osobi: Stefanu Bergkvistu. „Tko je sad taj Stefan Bergkvist?” pita Kofoed kad su proč itali do kraja. Palmcrona nije imao rođake, koliko sam shvatio nije imao ni prijatelje, nije imao nikoga.” „Stefan Bergkvist ž ivi u Vä sterå su... u vrijeme kad je ovaj dokument napisan”, kaž e Pollock. „U ulici Rekylgatan 11. u Vä sterå su i...” Pollock zastane usred rečenice i podigne glavu: „To je dijete. Sudeć i po matič nom broju, ima samo š esnaest godina.” Testament je sastavio Palmcronin odvjetnik iz ureda Wieselgreen i sinovi. Pollock lista po dodacima testamentu koji preciziraju š to sve Palmcrona posjeduje. Radi se o č etiri mirovinska fonda, iznajmljenoj š umi od samo dva hektara površ ine, jednog podijeljenog imanja u Sö rmlandu koje je zadnjih deset godina iznajmljeno i vrlo vrijednom


stanu u Grevgatan 2. Velika novč ana sredstva se izgleda nalaze na rač unu u Standard Charter banci na Jerseyju, č iju je vrijednost Palmcrona procijenio na devet milijuna eura. „Izgleda da će Stefan biti bogat”, kaže Pollock. „Da“ „Ali zašto?” Tommy slegne ramenima: „Neki ostave sve što imaju svom psu ili treneru iz teretane.“ „Nazvat ću ga.“ „Tog dječaka?“ „A što da drugo radimo?“ Nathan Pollock izvadi mobitel, nazove jedan broj i zatraž i broj Stefan Bergkvista iz Rekylgatan 11. u Vä sterå su, sazna da je na toj adresi upisana Siv Bergkvist i pomisli da je to vjerojatno dječ akova mama. Nathan gleda van u kišu koja pljušti po krošnjama. „Siv Bergkvist”, javi se promukli ženski glas. „Moje ime je Nathan Pollock, ja sam policijski istraž itelj... jeste li vi majka Stefana Bergkvista?“ „Da”, prošapće ona. „Mogu li razgovarati s njim?“ „Molim?“ „Ne morate se brinuti, samo bih ga htio pitati...“ „Gonite se kvragu”, poviče ona i prekine vezu. Pollock ponovno nazove isti broj, ali nitko se ne javlja. Pogleda kroz prozor na blistavu ulicu i ponovno nazove. „Micke”, javi se suzdržani glas. „Moje ime je Nathan Pollock i...” „Što hoćete?” Nathan č uje ž enu kako plač e u pozadini, neš to kaž e muš karcu, a on joj odgovori da će on ovo srediti. „Ne”, kaže ona. „Ja ću...” On joj preda slušalicu i čuju se koraci kako se udaljuju. „Halo”, kaže žena tiho. „Stvarno bih trebao...” „Stefan je mrtav”, prekine ga ona kreš tavim glasom. „Kako mož ete ovako nazvati i reći mi da hoćete razgovarati s njim, nemam snage...”


Ona plače, nešto tresne na pod. „Oprostite”, kaže Pollock. „Nisam znao...“ „Ne mogu”, kaže ona plačući. „Ne mogu više.” Čuju se koraci, a onda se muškarac ponovno javi. „Sad je dosta”, kaže on. „Cekajte”, kaž e Pollock brzo. „Mož ete li mi reć i š to se dogodilo? Važno je...” Tommy Kofoed promatra Nathana dok sluš a, a onda vidi kako je problijedio i prešao rukom po prosijedom repu kose.


59. Kad život dobije smisao

VISE SE POLICAJACA OKUPILO u hodnicima policijske zgrade. Nervoza se osjeć a u zraku. Svi nestrpljivo č ekaju nove izvješ taje. Prvo je centrala izgubila kontakt s brodom Pomorske policije, a onda je nestala i radioveza s helikopterom spasilačke službe. Gore u Odjelu krim-policije, Joona stoji u svom uredu i č ita razglednicu koju mu je Disa poslala s konferencije na Gotlandu. „Prosljeđujem ti ljubavno pismo od tajne obož avateljice. Grli te Disa”. Pretpostavlja da je morala dugo traž iti da pronađe razglednicu od koje ć e se sav najež iti. Stisne zube i okrene razglednicu. Na slici piš e „Sex on the beach” i prikazuje bijelu pudlicu sa sunč anim naoč alama i crvenim pićem u visokoj čaši. Zač uje se kucanje na vratima i Joonina osmijeha nestane kad ugleda ozbiljno lice Nathana Pollocka. „Carl Palmcrona je oporuč no ostavio cijelu imovinu svom sinu”, počne Nathan. „Mislio sam da on nema obitelj.“ „Sin je mrtav, imao je samo š esnaest godina, izgleda da se juč er dogodila nesreća.“ „Jučer?” ponovi Joona. „Stefan Bergkvist je ž ivio samo tri dana duž e od Carla Palmcrone”, kaže Nathan polako. „Što se dogodilo?” „Nisam baš toč no shvatio, neš to s njegovim motorom”, kaž e Pollock. „Zatražio sam preliminarni izvještaj...” . „Što znaš?” Žilavi muškarac sa sijedim repom sjedne na uredski stolac. „Nekoliko sam puta razgovarao s njegovom mamom, Siv Bergkvist i njezinim partnerom Mickeom Johanssonom... i saznao sam da je Siv radila na zamjeni kao Palmcronina tajnica dok je on radio za Cetvrtu borbenu lotilu. Kratko su bili u vezi. Ostala je trudna. Kad mu je rekla, on joj je rekao da abortira. Siv se vratila u Vä sterå s, rodila dijete i odonda uvijek govorila da je otac nepoznat.”


„Je li Stefan znao da je Carl Palmcrona njegov otac?” Nathan odmahne glavom i sjeti se majč inih riječ i: „Rekla sam malome da mu je tata mrtav, da je umro prije nego što se on rodio.” Zač uje se kucanje na vratima i Anja Larsson uđe u ured i stavi na stol izvještaj još topao od printera. „Nesretni slučaj”, kaže Anja i bez daljnjeg objašnjenja napusti ured. Joona uzme plastič nu mapu i poč ne č itati izvješ taj preliminarne kriminalistič ke obrade. Zbog velike vruć ine, uzrok smrti nije bilo trovanje ugljič nim monoksidom nego opekotine. Prije nego š to je dječ ak umro, kož a mu se raspucala od dubokih rana i svi miš ić i izgorjeli. Vruć ina je prouzroč ila puknuć e lubanje i dugač kih kostiju. Obducent je ustvrdio hematome od opeklina, sakupljanje krvi između lubanje i tvrde kore mozga do čega je došlo zato što je krv prokuhala. „Stravično”, promrmlja Joona. Istraga je bila otež ana zbog toga š to u nač elu niš ta nije ostalo od š upe u kojoj su pronađeni ostaci Stefana Bergkvista. Samo gomila pepela koja se puš ila, crni dijelovi metala i bodljikavi ostaci pougljenjenog tijela u zgrč enom polož aju na mjestu gdje su bila vrata. Prvotna teorija policije bazirala se na jednom svjedoku, vozač u lokomotive koji je nazvao vatrogasce. On je vidio zapaljeni motor kako blokira ulaz u š upu. Rezultati su upuć ivali na to da se š esnaestogodiš nji Stefan Bergkvist nalazio unutra kad mu se motor sluč ajno sruš io i blokirao vrata. Cep na rezervoaru nije bio dobro zatvoren pa je benzin poč eo curiti van. U vrijeme pisanja izvješ taja još nisu znali š to je dovelo do toga da se benzin zapali, ali vjerojatno se radilo o odbačenoj cigareti. „Palmcrona umre”, kaž e Pollock polagano. „Ostavi cijelu svoju imovinu svom sinu, i tri dana kasnije, i sin je mrtav.” „Onda ostavština ide majci?” pita Joona. „Da.” Utihnu i zač uju spore korake kako se vuku po hodniku, a onda Tommy Kofoed ude u Joonin ured. „Otvorio sam Palmcronin sef ”, kaž e Kofoed zlovoljno. „Niš ta nisam pronašao, osim ovog.” Podigne bilježnicu s lijepim kožnim uvezom. „Što je to?” pita Pollock. „Biogra ija”, kaž e Kofoed. „Sto je prilič no uobič ajeno za osobe


njegove društvene klase.” „Hoćeš reći, dnevnik?” Kofoed slegne ramenima. „Prije su to nekakvi nepretenciozni memoari, nisu namijenjeni objavljivanju. Ustvari bi samo trebali malo bolje objasniti povijest obitelji. Pisano je rukom... Poč inje obiteljskim stablom, karijerom njegova oca, a onda samo dosadno nabrajanje gdje je iš ao u š kolu, fakultet, vojsku i poslovne karijere... Nekoliko je puta krivo investirao novac pa mu se imovina jako smanjila, prodao je zemlju koju je imao i privatne stvari. Sve je vrlo suhoparno opisano...“ „A sin?“ „Odnos sa Siv Bergkvist je kratko opisan kao nesreć a”, odgovori Tommy Kofoed i duboko udahne. „Ali ubrzo je poč eo spominjati Stefana u biogra iji, a zadnjih osam godina sve se bilješke tiču sina. Izdaleka je pratio sinov život, znao je u koju š kolu ide, koji su mu hobiji, s kime se druž i. Nekoliko puta spominje da ć e imati š to ostaviti sinu. Cini se da je sav novac š tedio za sina. Na kraju piš e samo o tome kako mu se namjerava javiti č im on navrš i osamnaest godina. Piš e kako se nada da ć e mu sin oprostiti i da ć e se moć i pobliž e upoznati nakon svih tih godina. To je jedino o č emu misli... A onda su odjednom obojica mrtva.“ „Koja noćna mora”, promrmlja Pollock. „Što si rekao?” pita Joona podigavši glavu. „Ma samo mislim kako je to prava noć na mora”, odgovori Pollock. „Radio je sve za sinovljevu buduć nost, a onda se pokaž e da ć e ga sin nadživjeti za samo tri dana i nikada neće ni saznati tko mu je bio otac.“


60. Malo više vremena

BEVERLY VEC LEZI u njegovu krevetu kad Axel ude u spavać u sobu. Prošle je noći spavao samo dva sata i osjeća vrtoglavicu od umora. „Koliko treba Evertu autom do ovamo?” pita ona zvonkim glasom. „Tvom tati? Oko šest sati.” Ona ustane iz kreveta i krene prema vratima. „Što radiš?” pita Axel. Ona se okrene. „Mislila sam da možda sjedi u autu i čeka me.“ „Znaš da on neće doći u Stockholm”, kaže Axel. „Samo bih htjela pogledati kroz prozor, da provjerim.“ „Možemo ga nazvati, hoćeš da ga nazovemo?“ „Već sam probala.” On ispruž i ruku i oprezno je pogladi po obrazu, ona ponovno sjedne na krevet. „Jesi li umoran?” pita ona. „Osjećam se skoro bolesno.“ „Hoćeš da spavamo zajedno?“ „Da, molim te.“ „Mislim da će tata sutra htjeti razgovarati sa mnom”, kaže ona tiho. Axel kimne: “Sutra sigurno.” Oči su joj velike i blistave i zato izgleda mlađa nego što je. „Lezi”, kaže ona. „Lezi i spavaj, Axel.” On umorno zatrepć e i gleda je dok polako lijež e na svoju stranu kreveta. Spavać ica joj miriš e po č istom pamuku. Kad legne iza nje, dođe mu da zaplač e. Htio bi joj reć i da ć e pronać i psihologa za nju, da ć e joj pomoć i da prebrodi tu fazu, da ć e sve biti bolje, da sve uvijek bude bolje. Zagrli je oko nadlaktice, a drugu ruku stavi na njezin trbuh i č uje je kako je zacvilila kad ju je privukao sebi. Priljubi lice na njen vrat, duboko diš e i č vrsto je drž i. Nakon nekog vremena osjeti kako je njeno brzo disanje postalo lakš e. Nepomič no lež e, postaju topli i znojni, ali on je ne pušta.


* * * Ujutro Axel rano ustane, spavao je č etiri sata i osjeć a bolove u mišićima. Stoji uz prozor i promatra tamne klasove jorgovana. Kad dođe na svoje novo radno mjesto još uvijek se osjeć a nekako promrzlo i umorno. Juč er samo š to nije potpisao onaj ugovor mrtvog prethodnika. Trebao je staviti svoju č ast u ruke č ovjeka koji se objesio, vjerovati njegovoj procjeni i zanemariti svoju. Laknulo mu je kad je odluč io prič ekati, ali sad mu se č ini da je ipak bilo glupo nacrtati onog čovječuljka na ugovor. Zna da ć e sljedeć ih dana morati odobriti izvoz municije za Keniju. Otvori fascikl s dokumentima i poč ne č itati o š vedskoj trgovini u toj regiji. Sat vremena kasnije vrata njegova ureda se otvore i uđe Jö rgen Grü nlicht, privuč e stolac pisać em stolu i sjedne. Otvori fascikl, izvadi ugovor, pronađe stranicu na koju se treba potpisati i pogleda Axela. „Bok”, kaže Axel. Jö rgen Grü nlicht ne mož e a da se ne nasmiješ i s obzirom da nacrtani č ovječ uljak raskuš trane kose slič i na Axela Riessena i š to u oblačiću koji mu izlazi iz usta piše Bok. „Bok”, kaže Jörgen. „Bilo mi je prerano”, objasni Axel. „Shvatio sam, nije mi bila namjera maltretirati vas, iako nam je stvarno hitno”, kaž e Jö rgen Grü nlicht. „Ministar trgovine me opet gnjavio, Silencia Defence me zove par puta dnevno. Ali razumijem vas, znate. Novi ste i... želite biti temeljiti.” „Da. „I to je naravno dobro”, nastavi on. „Ali znate da mož ete predati taj posao vladi ako niste sigurni što bi trebali učiniti.“ „Nije u tome stvar”, odgovori Axel. „Nego samo nisam gotov.” „Ne, problem je u tome... što se njima čini da sve neobjašnjivo dugo traje.“ „Odgodio sam sve druge poslove i mogu reć i da sve š to sam do sada proč itao dobro zvuč i”, odgovori on. „Ne namjeravam zabraniti Silenciji Defence da natovare brod, ali nisam gotov.” „Prenijet ću svima vaš pozitivan odgovor.“ „Možete, jer mislim, ako ne pronađem nikakvih primjedbi onda...“


„Nećete ih pronaći, osobno sam pregledao sve dokumente.“ „Onda u redu”, kaže Axel tiho. „Neć u vam viš e smetati”, kaž e Jö rgen i ustane. „Kad mislite da biste mogli biti gotovi?” Axel ponovno spusti pogled na dokumente. „Rač unajte na par dana jer ć u mož da biti prisiljen sam istraž iti neke stvari o Keniji.“ „Naravno”, nasmiješi se Jörgen Grünlicht i napusti ured.


61. Ono o čemu uvijek razmišlja

AXEL NAPUSTI ISP već u deset sati i ode raditi od kuć e. Ponese sa sobom sve dokumente koji se tič u dozvole za izvoz. Od umora mu je hladno i gladan je, odveze se do Grand Hotela i kupi brunch za dvije osobe. Uđe u stan i odnese hranu ravno u kuhinju. Beverly sjedi nasred kuhinjskog stola i lista po časopisu Mladenka i vjenčanja. „Jesi li gladna?” pita je on. „Ne znam ž elim li biti u bijelom na svom vjenč anju”, kaž e Beverly. „Možda bih radije svijetloružičasto...” „Ja volim bijelo”, promrmlja on. Axel stavi hranu na posluž avnik, a onda oboje odu do male crvene rokoko garniture uz velike prozore u salonu. Između njih je osmerokutni stolić iz osamnaestog stoljeć a. Na površ ini je intarzija, kao š to je to bilo popularno u to doba. Motiv predstavlja vrt s paunovima i ženom koja svira kinesku citru. Axel postavi tanjure i š alice s obiteljskim znakom srebrnastog oruž ja, sive lanene ubruse i teš ke č aš e za vino. Natoč i Coca-Colu u Beverlynu čašu i mineralnu vodu s kriškom limete u svoju. Beverly ima tanak vrat, a brada joj je malena i lijepa. S obzirom da joj je kosa tako kratka, vide se blaga zaobljenja glave. Sve je popila i lijeno se protegnula. Lijepom, djetinjastom gestom. On pomisli kako će to isto raditi i kao odrasla žena, možda čak i kad bude stara. „Pričaj mi ponovno o glazbi”, kaže ona. „Gdje smo stali?” pita Axel i uperi daljinski upravljač prema stereu. Superiorna, osjeć ajna izvedba Alexandera Maltera Aline Arva Pä rta zač uje se iz zvuč nika. Axel spusti č aš u s mineralnom vodom u kojoj prš te mjehurić i i pož eli da ponovno mož e piti, pož eli š ampanjac uz šparoge, a onda Propavan i Stesolid prije noći. Axel joj natoč i još Coca-Cole. Ona ga pogleda i tiho zahvali. On gleda ravno u njezine velike, tamne oč i i ne primijeti da je previš e natoč io sve dok pjena ne poč ne curiti preko stola. Cijeli kineski motiv se zatamni, kao da je sunce zaš lo za oblak, zbog mokrog vela park s paunovima zablista.


Ustane i vidi kako se Beverly zrcali u prozorskom staklu, vidi liniju njezine brade i odjednom shvati da slič i na Gretu. Cudno kako je to tek sada primijetio. Axel bi se najradije samo okrenuo i pobjegao van iz kuć e, ali se prisili da ode po krpu i čeka da mu se lupanje srca smiri. Nisu jednake, ali Beverly podsjeća na Gretu po mnogim stvarima. Zastane i drhtavom rukom prijeđe preko usta. Svaki dan misli na Gretu, pokušava ne misliti na nju svaki dan. Progoni ga tjedan prije finala violinskog natjecanja. Bilo je to prije trideset i č etiri godine, ali mu je bacilo sjenu preko cijelog ž ivota, bio je tako mlad, samo sedamnaest godina, ali je mnogo toga već bilo završeno.


62. Slatki san

NATJECANJE JOHAN FREDRIK BERWALD je bez sumnje najprestiž nije natjecanje za mlade violiniste u sjevernoj Europi. Iznjedrilo je nekoliko svjetski poznatih virtuoza i postavilo ih ravno pod zasljepljujuću svjetlost velikih reflektora. U inalu su preostala samo tri solista. U š est je krugova pred ž irijem nastupalo sve manje violinista, ali sada ć e se inale održ ati u koncertnoj dvorani pred velikom publikom i zajedno s koncertom kojim će dirigirati Herbert Blomstedt, a prenosit će televizija. U glazbenim je krugovima senzacija bila da su dvoje inalista, Axel Riessen i Greta Stiernlood, bili polaznici Kraljevske muzič ke akademije u Stockholmu. Treći finalist bio je Shiro Sasaki iz Japana. Za Alice Riessen koja je isto bila profesionalna glazbenica koja nikada nije postala slavna, uspjesi sina Axela bili su golem trijumf. Pogotovo nakon š to je dobila niz upozorenja od ravnatelja š kole zbog Axelovih izostanaka, ponekad ga nije bilo cijeli dan, a kad je i bio tamo, bio je dekoncentriran i nemaran. Nakon š to su proš li u treć i krug, Axel i Greta su dobili dopuš tenje da ne moraju dolaziti na nastavu kako bi se mogli u potpunosti posvetiti vjež banju za sljedeć i krug natjecanja. Upoznali su se za vrijeme natjecanja, veselili se uspjehu onoga dugoga i prije inala počeli se sastajati kod Axela kako bi pružili podršku jedno drugome. Zadnji dio natjecanja bila je izvedba kompozicije koju je violinist sam odabrao uz pomoć svog mentora. Axel i njegov mladi brat Robert imali su na raspolaganju sedam soba na gornjem katu te velike kuć e u Lä rkstadenu. Axel praktič ki nikada nije vjež bao, ali je obož avao svirati, pokuš avati svirati nove kompozicije, isprobavati tonove koje nikada prije nije č uo i znalo se dogoditi da svira do kasno u noć istraž ujuć i sve melodije koje violina može proizvesti sve dok ga prsti ne bi počeli peći. Preostao je još samo jedan dan do inala. Sutra ć e Axel i Greta nastupiti u inalu u Koncertnoj dvorani. Axel je sjedio i razgledavao omote ploč a koje su bile rasute po podu ispred njegova gramofona.


Bila su to tri LP-ja Davida Bowieja - Space Oddity, Alladin Sane i Hunky Dory. Njegova je mama pokucala na vrata i uš la unutra s bocom CocaCole i dvije č aš e s kockicama leda i kriš kama limuna. Axel je zahvalio pomalo iznenađen, uzeo poslužavnik i stavio ga na stolić. „Mislila sam da vježbate”, rekla je Alice gledajući po sobi. „Greta je otišla kući jesti.“ „Pa možeš vježbati i sâm.” „Pričekat ću je.” „Znaš da je sutra inale”, rekla je Alice i sjela na pod pokraj sina. „Ja vježbam najmanje osam sati na dan, ponekad i deset.” „Ja nisam ni budan deset sati na dan”, našalio se Axel. „Axel, ti si nadaren.“ „Kako znaš?“ „Znam. Ali to nije dovoljno, to za nikoga nije dovoljno”, rekla je. „Mama, pa vježbam k'o luđak”, lagao joj je. „Odsviraj mi nešto”, zamoli ga ona. „Neću”, odmah je odbije. „Jasno mi je da neć eš da te mama uč i, ali mogao bi mi dopustiti da ti pomognem”, nastavila je Alice strpljivo. „Zadnji put kad sam te sluš ala, to je bilo prije dvije godine na bož ić nom koncertu, nitko nije shvatio što si to svirao...” „Bowiejevu Cracked Actor.“ „To je bilo nezrelo... iako prilič no impresivno za petnaestogodiš njaka” priznala je i ispruž ila ruku da ga potapš a. „Ali sutra...” Axel se izmaknuo majčinoj ruci: “Nemoj gnjaviti.” „Zar ne smijem znati ni koju si kompoziciju odabrao?“ „Klasičnu”, odgovori on uz široki osmijeh. „O hvala bogu.” On slegne ramenima ni ne pogledavš i je. Kad se zač ulo zvono na vratima, napusti sobu i odjuri niz stepenice. Poč eo je padati mrak, ali zbog snijega još uvijek izgleda svijetlo, kao da se mrak vani još nije sasvim probio. Greta stoji pred vratima u kaputiću i s francuskom kapom na glavi. Prugasti šal omotan joj je oko vrata. Obrazi su joj crveni od hladnoć e, a kosa koja pada preko


ramena puna je snjež nih pahuljica. Odlož ila je kutiju s violinom na komodu u hodniku, uredno objesila kaput, odvezala vezice na crnim bakandžama i iz torbe izvadila papuče. Alice Riessen je siš la dolje i pozdravila je, bila je vrlo uzbuđena i obrazi su joj bili rumeni od veselja: “Dobro je što pomažete jedno drugome vježbati”, rekla je. „Moraš biti stroga prema Axelu, on se brzo ulijeni.“ „Primijetila sam to”, nasmijala se Greta. Greta Stiernlood bila je kć er industrijalca koji je imao velikog udjela u dionicama Saab Scanie i Enskilda Banken. Greta je odrasla bez majke - roditelji su joj se rastali kad je bila mala i poslije viš e nikada nije vidjela mamu. Vrlo rano - mož da i prije nego š to se rodila njezin je tata odlučio da će biti violinistica. Kad su se vratili gore u Axelovu glazbenu sobu, Greta je priš la klaviru. Blistava, kovrč ava kosa padala joj je preko ramena. Bila je odjevena u bijelu bluzu i kariranu suknju, tamnoplavi pulover bez rukava i prugaste najlonke. Izvadila je violinu, prič vrstila podbradak, obrisala ž ice pamuč nom krpicom, zategnula ih i stavila note na stalak. Brzo je provjerila da se žice nisu slučajno krivo zategle zbog hladnoće i vlage. A onda je poč ela vjež bati. Svirala je kao i uvijek, poluzatvorenih oč iju i zamiš ljena. Dugač ke trepavice bacale su uzdrhtale sjenke preko njena rumena lica. Axel je dobro poznavao taj komad: prva violina u Beethovenovom 15. gudač kom kvartetu. Ozbiljna, pro injena tema. Sluš ao je nasmiješ en i razmiš ljao o tome kako Greta ima smisla za glazbu i iskrenost u svojoj interpretaciji zbog koje je osjeć ao poštovanje. „Lijepo”, rekao je kad je završila. Promijenila je papir s notama i puhnula u bolne prste. „Ali ne mogu se odluč iti... znaš , tata se raspitao š to bih trebala svirati, kaže da bi trebala svirati Tartinija, violinsku sonatu u g-molu.” Utihnula je, zagledala se u note, pratila ih pogledom, izbrojala šesnaestinke i memorirala komplicirani legato. „Ali nisam sigurna...“ „Mogu čuti?” pitao je Axel. „Zvuči grozno”, rekla je i zarumenila se.


Zadnji je dio odsvirala napetog izraza lica, zvuč alo je lijepo i tuž no, ali je na kraju izgubila tempo u trenutku kad su se tonovi violine trebali podići visoko poput divlje vatre. „Kvragu”, proš aptala je i stavila violinu pod ruku. „Prespora sam, vježbala sam kao luda, ali moram bolje kod šesnaestinki i triola...“ „Meni se sviđalo ljuljanje, zvuč alo je kao da si savila veliko zrcalo prema...“ „Krivo sam odsvirala”, prekinula ga je i još viš e pocrvenila. „Oprosti, ti si samo htio biti pristojan, znam, ali ne mož e to tako, moram toč no odsvirati. Ovo nije normalno, sjedim tu več er prije natjecanja i ne mogu odluč iti da li da uzmem lagani komad ili se odvažim svirati teški.” „Znaš oba pa...“ „Ne, ne znam, to bi bilo na sreću”, rekla je. „Ali daj mi nekoliko sati, tri sata, i sutra ću se možda usuditi svirati Tartinija.” „Nemoj to učiniti samo zato što tvoj tata misli...“ „Ali u pravu je.“ „Nije”, rekao je Axel i polagano smotao joint. „Ovaj lagani znam”, nastavila je. „Ali to mož da nije dovoljno, to ovisi o tome što ćete odabrati ti i onaj Japanac.“ „Ne možeš tako misliti.“ „A kako da mislim? Tebe nisam ni vidjela da vjež baš . Sto ć eš svirati - jesi li uopće odlučio?“ „Ravela”, odgovori on. „Ravela? Bez vježbanja?” Nasmijala se. „Daj, stvarno”, pitala je. „Ravelovu Tzigane i ništa drugo.” „Axel, oprosti, ali i sam znaš da je to totalno lud izbor, to je prekomplicirano, prebrzo, ludo smiono i...“ „Svirat ću kao Perlman, ali bez žurbe... jer ustvari ni ne ide brzo.“ „Axel, ide užasno brzo”, nasmiješila se ona. „Da, za zeca kojeg love... ali za vuka ide polagano.” Umorno ga je pogledala. „Gdje si to pročitao?“ „To je navodno Paganini rekao.“ „Aha, onda se samo moram brinuti za mog japanskog protivnika”,


rekla je i stavila violinu na rame. „Ti ne vjež baš , Axel, ne znaš svirati Ravelovog Tzigane.“ „Nije tako teško kao što svi kažu”, odgovorio je on i pripalio joint. „Da?”, nasmiješila se i ponovno počela svirati. Ubrzo je prekinula sviranje i ozbiljno ga pogledala. „Svirat ćeš Ravela?“ „Da.” Uozbiljila se. „Jesi li mi lagao, vjež bao taj komad č etiri godine ili o č emu se radi?“ „Sad sam odlučio, kad si pitala.“ „Kako možeš biti tako glup?” nasmijala se. „Nije mi stalo, mogu biti zadnji”, rekao je i legao na kauč. „Meni je stalo”, rekla je ona jednostavno. „Znam, ali bit će još prilika.“ „Ne za mene.” Ponovno je poč ela svirati onaj teš ki Tartinijev komad, sad je iš lo bolje, ali je ipak prekinula i još jednom odsvirala onaj teški dio. Axel je zapljeskao, stavio na gramofon ploč u Davida Bowieja The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars i odabrao pjesmu. A onda je legao, zažmirio i počeo pjevati. Ziggy really sang, screwed up eyes and screwed down hairdo. Like some cat from Japan, he could lick'em by smiling. He could leave'em to hang. Greta je oklijevala, ali onda je spustila violinu, priš la mu i uzela mu joint iz ruke. Povukla je nekoliko dimova, zakašljala se i vratila mu. „Kako je moguć e biti tako glup kao ti?” pitala je i odjednom ga pogladila preko usnica. Nagnula se i pokuš ala ga poljubiti u usta, ali je završ ila na krivom mjestu i poljubila ga u obraz, proš aptala oprosti i ponovno ga poljubila. Ljubili su se, oprezno, upitno. Skinuo joj je pulover, kosa joj je zapucketala od statič kog elektriciteta. Streslo ga je kad joj je dodirnuo obraz, brzo je povukao ruku. Nervozno su se nasmiješ ili jednog dugome i ponovno poljubili. Otkopč ao je dugmad na njezinoj bijeloj, izglač anoj bluzi i popipao malene grudi kroz jednostavni grudnjak. Pomogla mu je da skine majicu. Njezina dugač ka, kovrč ava kosa mirisala je na snijeg i zimu, ali tijelo joj je bilo toplo poput tek


ispečena kruha. Otiš li su do spavać e sobe i spustili se na njegov krevet. Drhtavim rukama je odmotala suknju, a onda č vrsto drž ala gać ice da joj se ne skinu dok je on vukao njezine debele, prugaste štrample. „Što je?” prošaptao je. „Da stanemo?“ „Ne znam - ti hoćeš da stanemo?“ „Ne”, nasmiješio se. „Samo sam malo nervozna”, rekla je iskreno. „Iako si starija od mene.“ „Tako je, ti imaš samo sedamnaest godina - ovo skoro da je pomalo nepristojno”, nasmiješila se. Axelu je srce ludo udaralo dok joj je skidao gać ice. Lež ala je sasvim nepomič no dok joj je ljubio trbuh, malene grudi, vrat, bradu, usnice. Oprezno je raš irila noge, a on je legao na nju, osjetio kako je polagano priljubila bedra uz njegove bokove. Obrazi su joj se jako zarumenjeli kad je uklizao u nju. Privukla ga je sebi, gladila ga po vratu i leđima i tiho uzdisala svaki put kad bi potonuo u nju. A kad su se zadihani umirili, njihova gola tijela prekrivao je tanki sloj toplog znoja. Lež ali su zagrljeni u njegovu krevetu zatvorenih očiju i ubrzo zaspali.


63. Natjecanje Johan Fredrik Berwald

VANI JE BILO SVJETLO kad se Axel probudio na dan kad je sve izgubio. On i Greta nisu navukli zavjese nego su samo zaspali i prespavali cijelu noć zagrljeni, umorni i sretni. Axel je ustao iz kreveta, pogledao Gretu koja je spavala sasvim smirenog lica zamotana u debelu deku. Krenuo je prema vratima, a onda zastao ispred zrcala i nakratko promotrio svoje golo, sedamnaestogodiš nje tijelo, a onda produž io dalje prema glazbenoj sobi. Paž ljivo je zatvorio vrata, priš ao klaviru i izvadio svoju violinu iz kutije. Stavio ju je na rame, stao uz prozor i pogledao van na zimsko jutro, na snijeg koji je puhao s krovova u dugač kim velovima, a onda po sjećanju počeo svirati Ravelova Tzigane. Komad poč inje tuž nom romskom melodijom, polaganom i bremenitom, a onda se tempo ubrzava. Melodija stvara svoj sve brž i eho poput munjevitih, svjetlucavih sjećanja iz ljetne noći. Neopisivo je brza. Svirao je zato š to je bio sretan, bez razmiš ljanja, samo je pustio prste da prebiru, plešu s tim prštavim, klokotavim potočićem. Axel se nasmiješ io kad se sjetio slike koju je njegov djed drž ao u salonu. Tvrdio je da je to najblistavija verzija slike Näcken Ernsta Josephsona. Kao dijete Axelu su se sviđale bajke o tom bić u koje je lijepim sviranjem violine mamilo ljude da se utope. Axel je pomislio da on sad slič i na Nä ckena, golog mladić a koji svira u vodi. Velika razlika između Axela i Nä ckena na Josephsonovoj slici bila je ta što je Axel bio sretan. Gudalo je plesalo preko ž ica, mijenjalo brzine. Fuć kalo mu se š to je jedna struna visjela s gudala. Ovako treba svirati Ravela, pomislio je. Treba ga svirati sretno, a ne egzotično. Ravel je sretan skladatelj, mlad skladatelj. Zadnji je ton odzvanjao sobom, kovitlao poput snijega kojeg je vjetar vani nosio s krovova. Spustio je gudalo i taman se htio nakloniti zimi kad je primijetio da netko stoji iza njega. Okrenuo se i ugledao Gretu kako stoji na vratima. Bila je zamotana


u deku i gledala ga neobič nim, mrač nim pogledom. Zabrinuo se kad je vidio kako joj je lice ozbiljno. „Što je bilo?” Nije mu odgovorila, samo je progutala knedlu. Niz obraze joj je poteklo nekoliko velikih suza. „Greta, što je?” ponovio je. „Rekao si da nisi vježbao”, rekla je jednoličnim glasom. „Ne, ja... ja”, mucao je. „Pa rekao sam ti da lako uč im nove kompozicije.“ „Čestitam.“ „Nije ono što misliš.” Odmahnula je glavom. „Ne razumijem kako sam mogla biti tako glupa”, rekla je. Spustio je violinu i gudalo, ali ona se vratila u spavać u sobu i zatvorila vrata za sobom. Navukao je traperice koje su bile prebač ene preko naslona jednog stolca, otišao do vrata i pokucao. „Greta? Smijem li ući?” Nije odgovorila. Osjeć ao je sve već i, crni i teš ki nemir. Nakon nekoliko minuta izaš la je van odjevena. Nije ga ni pogledala, samo je prišla klaviru, uzela svoju violinu i ostavila ga samog. * * * Koncertna dvorana bila je dupkom puna. Greta je nastupala prva. Nije ga ni vidjela, niti ga je doš la pozdraviti. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu od baršuna, a oko vrata je nosila jednostavnu ogrlicu sa srcem. Axel je sjedio u lož i i č ekao poluotvorenih oč iju. Vladala je potpuna tiš ina. Culo se samo tiho š uš tanje praš njavog plastič nog ventilatora. Prišao mu je njegov mladi brat Robert. „Zar nećeš sjediti s mamom?” pitao je Axel. „Previš e sam nervozan... ne mogu te gledati dok sviraš , radije ć u ovdje sjediti i čekati.“ „Je li Greta počela svirati?“ „Da, dobro zvuči.“ „Koji je komad odabrala, onu Tartinijevu violinsku sonatu...” „Ne, nešto Beethovenovo.“ „Dobro”, promrmljao je Axel. Sjedili su u tiš ini, viš e niš ta nisu rekli. Nakon nekog vremena č ulo


se kucanje na vratima. Axel je ustao i otvorio vrata ž eni koja mu je rekla da je uskoro on na redu. „Sretno”, rekao je Robert. „Hvala”, odgovorio je Axel, uzeo violinu i gudalo i krenuo za ženom u hodnik. Sa scene se č uo glasan pljesak i Axel je na sekundu vidio Gretu i njezinog oca dok su brzo ulazili u svoju ložu. Axel je proš ao hodnikom, a onda morao prič ekati iza paravana iza scene dok ga je najavljivač predstavljao. Kad je č uo svoje ime izaš ao je van u zasljepljujuć u svjetlost re lektora i nasmiješ io se publici. Dvoranom je proš ao ž amor kad je rekao da ć e svirati Tzigane Mauricea Ravela. Stavio je violinu na rame i podigao gudalo. Poč eo je svirati melankolič ni uvod, a onda podigao tempo do nemoguć eg. Publika je zadrž ala dah. Cuo je kako zvuč i apsolutno briljantno, ali ovoga puta melodija nije poskakivala poput vode u planinskom potoku. Nije svirao sretno nego kao pravi Nä cken. Svirao je s histerič nom, groznič avom tugom. Nakon otprilike tri minute, dok su tonovi padali poput noć ne kiš e, poč eo je namjerno preskakati pokoju notu, usporio je tempo, nešto krivo odsvirao, a onda stao. U dvorani je vladala tišina. „Ispričavam se”, prošaptao je i sišao sa scene. Publika je pristojno zapljeskala. Njegova majka je ustala sa svog mjesta i krenula za njim i zaustavila ga u prolazu. „Dođi, sine moj”, rekla je i zagrlila ga. Pogladila ga je po obrazu, a glas joj je bio topao i promukao koliko je bila dirnuta: „To je bilo nevjerojatno, najbolja interpretacija koju sam ikada čula.“ „Oprosti, mama.“ „Ne”, odgovorila je ona i okrenula mu leda i napustila tu veliku koncertnu dvoranu. Axel je krenuo do lož e po svoju odjeć u, ali ga je zaustavio poznati dirigent Herbert Blomstedt. „Zvuč alo je jako dobro sve dok nisi namjerno poč eo krivo svirati”, rekao mu je prigušenim glasom.


* * * Kad se Axel vratio kuć i, tamo je vladala potpuna tiš ina. Već je bilo kasno. Popeo se gore do potkrovlja, proš ao kroz glazbenu sobu i uš ao u spavać u i zatvorio vrata. U glavi je još uvijek č uo glazbu. Cuo je samog sebe kako preskač e nekoliko tonova, kako neoč ekivano usporava i prestaje svirati. Glavom mu je stalno iznova odjekivao taj trenutak kad je prestao svirati. Legao je na krevet i zaspao pokraj svoje kutije s violinom. Ujutro ga je probudila zvonjava telefona. Netko je hodao kroz blagovaonicu, parket je tiho škripao. A onda su se zač uli koraci po stepenicama i hodniku. Bez kucanja, mama mu je ušla u sobu. „Ustani”, rekla je Alice ozbiljno. Uplaš io se kad ju je ugledao. Plakala je, obrazi su joj još uvijek bili mokri. „Mama, ne shvaćam...” , „Šuti”, rekla je tiho. „Nazvao me ravnatelj škole i...“ „Mrzi me zato što sam...” „Šuti”, viknula je Alice. Ušutio je, drhtavom je rukom prekrila usta dok su joj suze tekle niz obraze. „Radi se o Greti”, uspjela je konačno reći. „Ubila se.” Axel ju je gledao pokušavajući shvatiti što je rekla. „Ne, ja sam...“ „Sramila se”, prekinula ga je Alice. „Trebala je vjež bati, obeć ao si, ali znala sam, ustvari sam odmah znala... Nije trebala biti ovdje... ne kaž em da je tvoja krivica Axel, nije. Iznevjerila je samu sebe u važ nom trenutku i nije mogla izdržati...“ „Mama, ja...“ „Šuti”, ponovno ga je prekinula. „Gotovo je.” Alice je izaš la iz sobe, a Axel je kao u izmaglici, dok mu je zujalo u uš ima, ustao iz kreveta, zateturao, otvorio kutiju s violinom, uzeo taj lijepi instrument i svom ga snagom razbio o pod. Vrat je pukao, a s komadić a tijela su visjele otrgnute ž ice, nagazio je na violinu tako da su se komadići drveta razletjeli na sve strane.


„Axel! Što radiš?” Njegov brat Robert uletio je u sobu i pokuš ao ga spriječ iti, ali Axel ga je samo odgurnuo. Robert je leđima udario u veliki ormar, ali je onda ponovno krenuo prema Axelu. „Axel, krivo si svirao, koje to veze ima?” pokuš ao je Robert. „Pričao sam s Gretom, i ona je nešto krivo odsvirala, svi mogu...“ „Začepi”, zaurlao je Axel. „Više mi je nikada nemoj spomenuti.” Robert ga je pogledao, a onda se samo okrenuo i izaš ao iz sobe. Axel je nastavio gaziti komadić e sve dok se viš e nije moglo razabrati da se radi o violini. Shiro Sasaki iz Japana pobijedio je na natjecanju. Greta je odabrala laki Beethovenov komad, ali je svejedno krivo odsvirala. Kad se vratila kuć i popila je puno tableta za spavanje i zaključ ala se u sobu. Pronađena je u krevetu tek ujutro kad nije sišla na doručak. Axelova sjeć anja potonu poput podvodnog grada, u mulj i morsku travu, š to dalje od misli. Pogleda Beverly koja ga gleda velikim Gretinim oč ima. Pogleda krpu za suđe koju drž i u ruci i vodu na stolu, blistavu sliku žene koja svira citru. Svjetlost izvana pada preko Beverlyna zaobljena potiljka kad se okrene da promotri violine koje vise na zidu. „Htjela bih znati svirati violinu”, kaže ona. „Možemo zajedno na tečaj”, nasmiješi se on. „Voljela bih to”, odgovori mu ona ozbiljno. On stavi krpu na stol i osjeti kako ga preplavljuje beskrajni umor. Sviranje klavira odjekuje kroz sobu, sviranje bez priguš ivač a i tonovi se sanjivo prelijevaju jedan u drugi. „Jadni Axel, tebi se spava , kaže ona. „Moram raditi”, promrmlja on tiho. „Navečer”, kaže ona i ustane.


64. Liftom dolje

KRIMINALISTICKI INSPEKTOR Joona Linna nalazi se u svom uredu u Drž avnoj krim-policiji. Sjedi za pisać im stolom i č ita autobiogra iju Carla Palmcrone. U jednoj, pet godina staroj bilješ ci Palmcrona opisuje kako je otiš ao u Vä sterå s kako bi prisustvovao sinovljevu završ etku š kole. Stajao je malo dalje od svih koji su se okupili u š kolskom dvoriš tu pod kiš obranima i otpjevali psalam Stiž e vrijeme cvjetanja. Palmcrona je opisao sinove bijele traperice i bijelu traper jaknu, dugač ku plavu kosu i kako su ga dječ akove „crte lica oko nosa i oč iju gotovo nagnale na plač ”. Zatim se vratio autom u Stockholm razmiš ljajuć i kako je sin vrijedan svega š to je do sada uč inio i š to ć e još trebati učiniti. Zazvoni telefon i Joona se odmah javi. Zove ga Petter Nä slund koji sjedi u autobusu i vodi jedinicu za Dalarö. „Upravo sam razgovarao s jedinicom u helikopteru”, kaž e mu uzbuđenim glasom. „Upravo lete preko zaljeva Erstaviken, Penelope Fernandez je s njima.“ „Živa je?” pita Joona i osjeti kako mu je laknulo. „Plivala je ravno prema otvorenom moru kad su je pronaš li”, pojasni mu Petter. „Kako je? Je li dobro?” „Izgleda da je na putu su za bolnicu Söder.“ „To je preopasno”, odmah ga prekine Joona. „Neka je prebace ovamo u policiju, a mi ćemo dovesti tim liječnika iz Karolinske.” Cuje kako Petter nekome govori da uspostave vezu s helikopterom. „Znaš li išta o ostalima?” pita Joona. „To je bio totalni kaos. Izgubili smo ljude, Joona. Ovo nije normalno.“ „Björn Almskog?” pita Joona. „Nije pronađen, ali... ne mož emo dobiti nikakve informacije, niš ta ne znamo.” „Je li napadač nestao?”


„Uskoro ć emo ga uhvatiti, otok je mali. Imamo naš e deč ke na terenu i u zraku, imamo i brodove iz spasilač ke služ be, a i Pomorska policija je na putu.“ „Dobro”, kaže Joona. „Misliš da ga nećemo uhvatiti?” „Ako ga niste odmah uhvatili, onda je već nestao.“ „Je li to moja krivica?“ „Petter”, kaž e Joona mirno i blago, „da nisi tako brzo reagirao Penelope Fernandez bi bila mrtva... a bez nje ne bismo niš ta imali, nikakva objašnjenja oko fotografije, nikakvog svjedoka.” Sat vremena kasnije dva liječ nika iz bolnice Karolinska pregledavaju Penelope Fernandez u zaš tić enoj podzemnoj prostoriji ispod zgrade policije. Previju joj rane i daju joj neš to za smirenje i hranu i tekućinu na infuziju. Petter Nä slund obavijesti ravnatelja Krim-policije Carlosa Eliassona da su identi icirana tijela obojice kolega - Lennarta Johanssona i Gö rana Sjö dina. Još je jedno tijelo pronađeno medu ostacima policijskog broda, vjerojatno se radi o Bjö rnu Almskogu. Ossian Wallenberg je pronađen mrtav ispred svoje kuć e, a ronioci su na putu prema mjestu gdje se sruš io helikopter spasilač ke služ be. Petter kaže da pretpostavlja da je svo troje članova posade poginulo. Policija nije uhvatila progonitelja, ali Penelope Fernandez je ž iva. Spustili su zastave na pola koplja ispred zgrade policije i ravnateljica Okruž ne policije Margareta Widding i ravnatelj Krim-policije Carlos Eliasson održ ali su sumornu konferenciju za tisak u prostoriji za tu namjenu, okruženoj staklenim zidovima u prizemlju zgrade. Inspektor Joona Linna nije bio na sastanku s novinarima, umjesto toga su on i Saga Bauer otiš li dolje liftom do podzemnog kata kako bi porazgovarali s Penelope Fernandez u nadi da ć e dobiti odgovore na sva neodgovorena pitanja i saznati zašto se sve ovo dogodilo.


65. Ono što su oči vidjele

PET KATOVA ISPOD najmodernijeg dijela policijske zgrade nalazi se prostor s dva stana, osam gostinjskih soba i dvije sale za spavanje. Taj prostor služ i za sigurno stanovanje za policijski vrh u kriznim i iznimnim situacijama i katastrofama. Gostinjske sobe se zadnjih deset godina koriste i za zaš titu svjedoka koji su izlož eni velikoj prijetnji. Penelope Fernandez lež i u bolnič kom krevetu i osjeć a hladnoć u u ruci kako se ubrzava rad infuzije. „Dajemo ti tekuć inu i hranu”, objasni joj liječ nica Daniella Richards. A onda joj blagim glasom objaš njava š to radi dok joj prič vrš ćuje kateter za ruku. Penelopi su oč istili i previli rane, ozlijeđena lijeva noga je sada zamotana i zaš ita, posjekotina na leđima oč iš ćena i prekrivena, a duboku ranu na kuku su morali zašiti s osam šavova. „Dat ću ti malo morfija za bol.“ „Mama”, proš apć e Penelope i obliž e usnice. „Zelim razgovarati s mamom.“ „Razumijem”, odgovori Daniella. „Prenijet ću im to.” Tople suze teku niz Penelopine obraze, završ avaju u kosi i uš ima. Cuje liječ nicu kako kaž e jednoj medicinskoj sestri da pripremi injekciju s 0,5 mililitara morfij-skopolamina. Soba izgleda kao obič na bolnič ka soba, samo š to je mož da malo viš e ukraš ena. jednostavan buket cvijeć a stoji na noć nom ormarić u, svijetle slike vise na ž utim zidovima. Polica od svijetlog brezovog drveta prepuna je raskupusanih knjiga. Ovdje su ljudi imali vremena za č itanje, to je oč ito. Soba nema prozora, ali je lampa uključ ena iza jedne draperije koja izgleda poput zavjesa kako bi se odagnao dojam da se čovjek nalazi duboko u bunkeru. Daniella Richards joj prijateljski objasni da ć e je sada ostaviti samu, ali da pritiskom na sjajno dugme uvijek mož e pozvati nekoga ako joj nešto treba. „Netko ć e cijelo vrijeme biti tu ako ž eliš neš to pitati ili ako trebaš


društvo”, kaže ona. Penelope Fernandez ostane sama u toj svijetloj sobi. Zatvori oč i dok joj se tijelom širi topli mir morfija i povuče je u ugodan san. Cuje se tiho š kripanje kad ž ena u crnom niqabu zgazi dvije male igurice od sasuš ena blata. Djevojč ica i njezin mali brat postanu samo mrvice i praš ina pod njenom sandalom. Zena nosi teš ku vreć u ž ita na leđima i nije ni primijetila š to je uč inila. Dva dječ aka zazviž de i smiju se, vič u da su djeca robovi mrtva, da je ostalo još samo nekoliko beba, da će svi Furi umrijeti. Penelope potisne slike iz Kubbuma iz glave i prije nego š to zaspe, na trenutak osjeti kako se tona kamenja, zemlje, blata i betona sruč ila na nju. Kao da pada ravno u središte zemlje, pada i pada i pada. * * * Penelope Fernandez se probudila, ali nema snage otvoriti oč i, tijelo joj je još uvijek teš ko od mor ija. Sjeti se da lež i u bolesnič kom krevetu u zaš tić enoj sobi ispod zgrade policije. Viš e ne mora bjež ati. Olakš anje slijedi veliki val boli i č ež nje. Ne zna koliko je dugo spavala, pomisli da će ponovno pasti u san, ali onda ipak otvori oči. Otvori oči, ali u podzemnoj sobi vlada mrak. Zatrepć e, ali niš ta ne vidi. Ne svijetli č ak ni ono dugme pokraj kreveta. Mora da je nestalo struje. Taman je htjela viknuti, ali onda su se vrata odjednom otvorila i ona se prisili da š uti. Zuri u mrak, č uje otkucaje vlastitog srca kako odjekuju. Cijelo tijelo joj zatitra, miš ić i se napnu. Netko joj dodirne kosu. Gotovo neprimjetno. Lež i sasvim nepomič no i osjeć a kako netko stoji uz njen krevet i oprezno je gladi po kosi. Prsti polagano prolaze kroz kovrč e. Taman je htjela poč eti moliti, kad je ta osoba č vrsto zgrabi za kosu i izvuč e iz kreveta. Ona zavriš ti kad je netko svom snagom baci o zid tako da se uokvirena slika na zidu razbije, a stalak s infuzijom padne na pod. Sruši se na pod okruž ena komadić ima stakla. On je još neko vrijeme drž i za kosu, odvuč e je natrag, okrene je, udari joj licem o kotač kreveta, a onda izvuče nož crne oštrice. Penelope se probudi kad je pala na pod, vrata se otvore i medicinska sestra brzo uđe unutra. Sve lampe su upaljene i Penelope shvati da je to bila noć na mora. Sestra joj pomogne da ponovno legne u krevet, pokuš ava je smiriti, a onda podigne okvire sa strane kreveta


tako da ne može više pasti. Nakon nekog vremena znoj po tijelu postane hladan. Ne usuđuje se pomaknuti, ruke joj se paraliziraju. Samo lež i na leđima s gumbom za hitne pozive u ruci i zuri u strop, kad zač uje kucanje na vratima. Mlada žena sa šarenim vrpcama upletenim u dugačku kosu uđe unutra i pogleda je blagim, ali ozbiljnim oč ima. Iza nje stoji visoki muš karac plave, raskuštrane kose i skladnog, prijateljskog lica. „Moje ime je Saga Bauer”, kaž e ž ena. „Ja sam iz Sigurnosnoobavješ tajne agencije. Ovo je moj kolega Joona Linna, on je iz Drž avne krim-policije.” Penelope ih promatra bezizraž ajna lica, a onda spusti pogled na svoje ruke u zavojima, sve ogrebotine i modrice i kateter u pregibu ruke. „Zao nam je zbog svega š to ti se dogodilo zadnjih dana”, kaž e ž ena. „I shvać amo da samo ž eliš da te svi puste na miru, ali morat ć emo puno razgovarati s tobom i već sada moramo poč eti s prvim pitanjima.” Saga Bauer privuč e stolac od malog pisać eg stola i sjedne uz krevet. „On me još uvijek traž i - zar ne?” pita Penelope nakon nekog vremena. „Ovdje si sigurna”, odgovori Saga. „Reci mi da je mrtav.” „Penelope, moramo...” „Niste ga mogli zaustaviti”, kaže ona slabašno. „Uhvatit ć emo ga, obeć avam ti to”, kaž e Saga Bauer. „Ali moraš nam pomoći.” Penelope duboko uzdahne i zatvori oči. „Ovo ć e ti biti naporno, ali trebamo odgovore na par pitanja”, nastavi Saga. „Znaš li zašto se sve ovo dogodilo?” „Pitaj Björna”, promrmlja ona. „On možda zna.” „Što si rekla?” pita Saga. „Rekla sam da bi to trebala pitati Bjö rna”, proš apć e Penelope i polagano otvori oči. „Pitaj Björna, on možda zna.” Pauci i male bube mora da su doš le s njom iz š ume, puze posvuda po njoj, Penelope se poč ne č eš ati po č elu, ali Saga joj mirno zaustavi ruke.


„Progonio te”, kaž e Saga. „Ne mogu zamisliti kako grozno to mora da je bilo, ali moramo znati jesi li prepoznala progonitelja. Jesi li ga prije vidjela?” Penelope neprimjetno odmahne glavom. „To smo i mislili”, kaž e Saga. „Mož eš li nam reć i kako je izgledao, je li imao tetovažu ili nešto po čemu bismo ga mogli prepoznati?“ „Ne”, prošapće Penelope. „Ali mož da bi nam mogla pomoć i da napravimo fotorobota, za to ne treba puno, tako da ga možemo početi tražiti preko Interpola.” Približ i joj se muš karac iz Krim-policije, oč i su mu neobič no svjetlosive, poput kamenč ić a koje je oblikovala voda planinskog potoka. „Izgledalo je kao da si malo prije odmahnula glavom”, kaž e mirnim glasom. „Kad te Saga pitala jesi li i prije vidjela progonitelja, je li to točno?” Penelope kimne. „Znač i mora da si ga vidjela”, nastavi Joona prijateljski. „Jer inač e ne bi mogla znati da ga nikada prije nisi vidjela.” Penelope zuri ispred sebe i sjeti se kako se ubojica kretao kao da mu se uopć e ne ž uri, a svejedno se sve odvijalo už asno brzo. Vidi ga kako je sjeo i naciljao dok je visjela s už eta iz helikoptera. Vidi ga kako podiž e oruž je i puca. Bez ž urbe, bez nervoze. Ponovno vidi njegovo lice kad ga je obasjala munja i kad su pogledali jedno drugo. „Znamo da se bojiš”, nastavi Joona. „Ali mi...” Penelope zacvili i okrene se od njih, sakrije lice u jastuk. Sestra joj za utjehu stavi ruku na rame. „Neću”, plače Penelope. „Neću...” U sobu brzo uđe još jedna medicinska sestra i objasni da ć e joj dati još sredstva za smirenje kroz kateter. „Moram vas zamoliti da odete”, kaže sestra brzo Sagi i Jooni. „Vratit ć emo se kasnije”, kaž e Joona. „Mislim da znam gdje je tvoja majka. Sve ću srediti.” Penelope je prestala plakati, ali još uvijek ubrzano diš e. Cuje kako sestra priprema infuziju i pomisli kako je soba podsjeć a na zatvorsku ć eliju. Njezina mama neć e htjeti doć i ovamo. Penelope stisne zube i pokuša zadržati suze. Ponekad joj se č ini da se sjeć a prvih godina svog ž ivota. Smrad


uparenih, prljavih tijela odmah je vrać a natrag u ć eliju u kojoj se rodila, kao i svjetlost baterije koja prelazi preko lica zatvorenica i kako je mama daje nekome drugome koji odmah nastavi pjevuš iti u njezino uho dok mamu odvode stražari.


66. Bez Penelope

CLAUDIA FERNANDEZ SIĐE s autobusa kod hotela Dalarö Strand. Dok hoda uz luku č uje zvukove helikoptera i sirene kako nestaju u daljini. Potraga još uvijek nije gotova. Moraju nastaviti traž iti. Vidi nekoliko policijskih brodova u daljini na moru. Osvrne se oko sebe. U luci nema nijednog trajekta, a ni automobila. „Penelope”, zavrišti u prazno. „Penelope!” Jasno joj je kako to mora izgledati, kako se č udno ponaš a, ali bez Penelope ništa joj nije preostalo. Hoda uz vodu. Trava je suha i smeđa, posvuda smeć e. U daljini se č uje krik galebova. Potrč i, ali nema puno snage pa ubrzo ponovno samo hoda. Prazne drvene vile nagurane su na strmini. Zastane kod jedne table na kojoj bijelom bojom piš e „Privatni posjed”. Nastavi dalje i ode do kraja betonskog mola i zagleda se prema velikim stijenama. Nema ljudi, pomisli i ponovno se okrene prema luci. Jedan muš karac hoda po poš ljunč anoj stazi i mahne joj. Tamni obris, jakna mu leprš a. Neš to joj vič e. Claudia ga zbunjena gleda. On ubrza korak i ona sada vidi da ima prijateljsko lice. „Claudia Fernandez”, viče on. „Da, to sam ja”, kaže ona i pričeka ga. „Moje ime je John Bengtsson”, kaž e on kad joj je priš ao. „Joona Linna me poslao. Rekao je da ste vjerojatno ovdje.“ „Zašto?” pita ona slabim glasom. „Kćer vam je živa.” Claudia gleda muškarca koji ponovi: „Penelope je živa”, i nasmiješi joj se.


67. Kuda ide novac

ATMOSFERA U POLICIJI je jako napeta, gotovo da se osjeć a mrž nja. Uspoređivali su ove događaje s ubojstvima policajaca u Malexanderu 1999. godine i bestijalnoš ću Josefa Eka pretproš le godine. Novine su pisale o drami koja se odvijala u arhipelagu, poč initelja su zvali koljač em policajaca, novinari su svaš ta nagađali i gnjavili svoje izvore unutar policije da im daju informacije. Joona Linna i Saga Bauer ć e izvijestiti o stanju stvari pred ravnateljem Krim-policije Carlosom Eliassonom, ravnateljem SOA-e Vernerom Zandé nom, viš im istraž iteljem Petterom Nä slundom, š efom operative Bennyjem Rubinom, te Nathanom Pollockom i Tommyjem Kofoedom iz Državnog odjela za umorstva. Hodaju kroz hodnik i razgovaraju o Penelopi Fernandez i o tome kako bi im mogla pomoći da napreduju u istrazi. „Mislim da će uskoro progovoriti”, kaže Joona. „To nije sigurno, isto tako bi se mogla sasvim zatvoriti”, odgovori Saga. Anja Larsson stoji korak ispred svog ureda i nesretna promatra Joonu i Sagu. Kad je Joona primijeti, široko se nasmiješi i mahne joj, ali ne vidi kad je napravila srce od kaž iprsta i palč eva prema njemu prije nego što je ušao u konferencijsku dvoranu. Zatvore vrata, sjednu i tiho pozdrave ljude koji već sjede oko stola. „Zelim poč eti time š to ć u reć i da su otpisane sve sumnje kako se radi o atentatu radikalnih ljevičara”, kaže Saga u uvod. Verner nešto šapne Nathanu Pollocku. „Zar ne?” kaže Saga povišenim glasom. Verner podigne pogled i kimne. „Da, tako je”, kaže i nakašlje se. „Počni od početka”, kaže Carlos Sagi. „Dobro... Penelope Fernandez je aktivistica i ravnateljica Svedske udruge za mir i arbitraž u”, nastavi Saga svoje izlaganje. „U dugogodiš njoj je vezi s Bjö rnom Almskogom koji je konobar u klubu Debaser na Medborgarplatsenu. Ona stanuje u Sankt Paulsgatan 3, a


on u Pontonjä rgatan 47. Penelope Fernandez na staklenim vratima između dnevne sobe i predsoblja ima zalijepljenu jednu fotografiju.” Preko laptopa Saga Bauer projicira kopiju slike na ilmsko platno koje prekriva jedan zid prostorije. „Fotogra ija je snimljena u proljeć e 2008. u Frankfurtu”, kaž e ona. „Palmcronu prepoznajemo”, kaže Carlos. „Da”, kaž e Saga i nastavi pokazivati na osobe u lož i. „Ovo je Pontus Salman, direktor tvornice oruž ja Silencia Defence. A ovo nije nitko drugi nego Raphael Guidi, poznati trgovac oruž jem... u branš i ga zovu Arkanđelom i on sređuje poslove prvenstveno u Africi i na Bliskom istoku.“ „A dama im je za zabavu?” pita Benny Rubin. „Njezino je ime Agathe al-Haji”, kaž e Saga ne nasmiješ ivš i se. „Ona je vojna savjetnica sudanske vlade i bliska suradnica predsjednika Omara al-Bashira.” Benny lupi jako dlanom po stolu, a kad ga Pollock naž ivcirano pogleda, iskezi mu zube. „Je li to uobičajeno?” pita Carlos. „Da se tako sastaju?“ „Da, pretpostavljam da je”, odgovori Saga. „Na ovom su sastanku dogovarali veliku odobrenu poš iljku municije sudanskoj vojsci. Posao je dobio odobrenje i bio bi bez sumnje proveden da Međunarodni sud u Haagu nije izdao zahtjev za uhićenjem predsjednika al-Bashira.“ „To je bilo 2009. zar ne?” pita Pollock. „To nisam znao”, kaže Carlos. „Nije se baš puno pisalo o tome”, kaž e Saga. „Ali zahtjev za uhić enjem izdan je zbog direktne umiješ anosti u muč enja, silovanja i etnička čišćenja u Darfuru.“ „Znači ništa od posla”, konstatira Carlos. „Točno”, odgovori ona. . „A fotografija? Kakve ona veze ima? Nikakve?” pita Verner. „Penelope Fernandez je oč ito nije smatrala opasnom s obzirom da ju je zalijepila na vrata”, kaže Saga. „A istovremeno nije nevaž na s obzirom da je drž i na tako istaknutom mjestu”, naglasi Carlos. „Ne znamo, mož da joj je služ ila samo kao podsjetnik kako svijet funkcionira”, nagađa Saga. „Da se na samom dnu š ač ica ljudi bori za slobodu, dok na vrhu moćnici nazdravljaju šampanjcem.“


„Nadamo se da ć emo uskoro moć i ispitati Penelope Fernandez, ali prilič no smo sigurni da je Bjö rn Almskog to uč inio bez njezinog znanja”, nastavi Joona. „Mož da zna viš e o fotogra iji od Penelope, mož da je to bio samo pokuš aj, ali drugog lipnja Bjö rn je s anonimne adrese iz jednog internet kafea poslao ucjenjivač ko pismo Carlu Palmcroni. Taj je mail uvod u kratku korespondenciju: Bjö rn mu je napisao da zna da je fotogra ija nezgodna za Palmcronu i da ju je spreman prodati za milijun kruna.” „Klasična ucjena”, promrmlja Pollock. „Bjö rn koristi riječ nezgodna”, nastavi Saha, „zbog č ega ne vjerujemo da razumije koliko će to sve Palmcrona ozbiljno shvatiti.” „Bjö rn misli da kontrolira situaciju”, kaž e Joona. „I zato ga je jako iznenadilo kad je proč itao Palmcronin odgovor u kojem ovaj upozorava svog ucjenjivač a. Palmcrona mu je ozbiljno objasnio da nije svjestan u š to se upuš ta i na kraju ga molio da mu poš alje fotografiju prije nego što bude prekasno.” Joona otpije malo vode. „Kakav je ton tog maila”, pita brzo Nathan Pollock. „Kaž eš da je ozbiljan, ali je li i agresivan?” Joona odmahne glavom i podijeli oko stola kopije korespondencije. „Ne, mailovi mi se nisu činili agresivnima, samo vrlo ozbiljnima.” Tommy Kofoed proč ita mailove, kimne, protrlja svoje roš ave obraze i nešto zapiše. „Što je onda bilo?” „Prije nego š to je u srijedu otiš la kuć i, domać ica je pomogla Palmcroni da pričvrsti omču za kuku na stropu.” Petter se nasmije: „Zašto?” „Zato š to to nije mogao sam uč initi nakon svoje operacije leda”, odgovori Saga. „A tako”, kaže Carlos uz kratki osmijeh. „Sljedeć i dan, oko podneva... nakon š to je doš la poš ta, pretpostavljamo”, nastavi Joona. „Palmcrona je nazvao jedan broj u Bordeauxu i...“ „Nije moguć e pronać i toč an broj, to je sve š to znamo”, ubaci se Saga.


„Broj bi mogao ić i preko neke centrale i biti dalje prebač en u neku sasvim drugu zemlju, drugi dio svijeta ili natrag u Svedsku”, kaž e Joona. „Kako god bilo, radilo se o vrlo kratkom razgovoru, č etrdeset i tri sekunde. Mož da je samo ostavio poruku na automatskoj sekretarici. Vjerojatno je isprič ao o fotogra iji i š to mu je ucjenjivač napisao i zatražio pomoć.“ „Jer nakon toga... nekoliko minuta kasnije, Palmcronina je domać ica nazvala taksi služ bu i naruč ila taksi za dva sata na ime Palmcrona za zrač nu luku Arlanda. Toč no jedan sat i petnaest minuta nakon tog kratkog telefonskog razgovora zazvonio je telefon. Palmcrona je već obukao kaput i cipele, ali se svejedno vratio natrag i javio. Poziv iz Bordeauxa. Isti onaj broj koji je on nazvao. Ovaj je razgovor trajao dvije minute. Palmcrona je zatim poslao posljednji mail svom ucjenjivač u sljedeć eg sadrž aja: Sada je prekasno, obojica ć emo umrijeti. Domać ica je dobila slobodno, platila je taksistu š to je doš ao i otiš la kuć i. Ne skidajuć i kaput Carl Palmcrona uš ao u mali salon, stavio svoju torbu uspravno na pod, popeo se na nju i objesio se.” Oko stola je nastupila tišina. „Ali to nije kraj prič e”, kaž e Joona polagano, „jer Palmcronin je telefonski razgovor neš to pokrenuo... Unajmljen je plać eni ubojica. Poslan je da počisti sve tragove i nade fotografiju.“ „Kako č esto... mislim u Svedskoj, imamo posla s plać enim ubojicama”, kaž e Carlos skeptič no. „Mora da je u igri bilo puno novca kad su krenuli u ovako veliku akciju.” Joona ga bezizražajno pogleda: „Da.” „Palmcrona je vjerojatno na telefon proč itao ucjenjivač ev mail u kojem je Björn naveo broj žiro računa u banci”, kaže Saga. „Pa nije naroč ito teš ko pronać i osobu preko bankovnog rač una”, promrmlja Verner. „Otprilike u isto vrijeme kad je Palmcrona odgurnuo nogom aktovku i objesio se, Bjö rn Almskog se nalazio u internet kafeu Dreambow”, nastavi Joona. „Otiš ao je na mail i vidio da je dobio dva odgovora od Carla Palmcrone.“ „Vjerojatno se nadao da je Palmcrona napisao da mu je spreman platiti milijun kruna za fotografiju”, kaže Saga.


„Umjesto toga vidi Palmcronino upozorenje, a onda onu kratku poruku u kojoj piše da je već prekasno i da će obojica umrijeti.” „I sada su mrtvi”, kaže Pollock. „Mož emo samo pretpostaviti koliko se Bjö rn uplaš io”, kaž e Saga. „On nije bio vič an ucjenjivanju, nego je samo iskoristio priliku kad mu se pružila.“ „Što je učinio?” Petter ih gleda otvorenih usta. Carlos mu natoči malo vode. „Björn se predomislio, odlučio je poslati Palmcroni fotografiju, htio je samo da sve bude gotovo.” „Ali Palmcrona je već mrtav kad mu je Bjö rn u mailu objasnio da odustaje, da će mu poslati fotografiju”, kaže Joona. „Problem je samo š to fotogra ija visi na vratima kod Penelope”, kaže Saga. „A ona ne zna ništa o ucjeni.” „Mora se domoć i fotogra ije, a da joj ne otkrije š to je pokuš ao učiniti”, kimne Tommy Kofoed. „Ne znamo kako je mislio objasniti Penelope kuda je slika nestala”, kaže Saga uz osmijeh. „Vjerojatno je bio u panici, samo je htio da je svemu kraj, nadao se da ć e se sve zaboraviti dok se on bude skrivao na brodu negdje u arhipelagu.” Joona ustane i priđe prozoru i pogleda van. Jedna ž ena hoda ploč nikom noseć i dijete u naruč ju i gurajuć i kolica puna vreć ica s hranom ispred sebe. „Sljedeć eg jutra Penelope odlazi taksijem do televizije gdje je nastupala u jednoj raspravi”, nastavi Saga. „Cim je otiš la, Bjö rn joj ude u stan, strgne fotogra iju s vrata, otrč i do stanice podzemne ž eljeznice na Slussenu, uputi vlakom do Glavnog kolodvora, kupi kuvertu i marku na kiosku, poš alje pismo Palmcroni, otrč i do internet kafea i napiše zadnju poruku Palmcroni da je poslao fotografiju. Onda se vrati do svog stana, uzme svoju i Penelopinu torbu i ode do broda koji je usidren u luci za male brodove na Lå ngholmenu. Kad je Penelope bila gotova, otiš la je podzemnom od Karlaplana sve do Hornstulla, odakle je pješice otišla do Lăngholmena.” „U to je vrijeme plać eni ubojica već pretraž io Bjö rnov stan i podmetnuo požar koji je u potpunosti uništio cijeli kat zgrade.“ „Ali ja sam pregledao izvješ taj... Vatrogasci su utvrdili da je uzrok


pož ara bilo zaboravljeno uključ eno glač alo u susjednom stanu”, usprotivi se Petter. „Što je sigurno točno”, kaže Joona. „Baš kao š to je eksplozija plina bila uzrok pož ara u Penelopinu stanu”, kaže Saga. „Ubojič in je plan oč ito bio ukloniti sve tragove”, nastavi Joona. „Kad nije pronaš ao fotogra iju u Bjö rnovu stanu, podmetnuo je pož ar i otišao za njim na brod.“ „Kako bi potraž io fotogra iju”, dopuni ga Saga. „I kako bi ubio Björna i Penelope i sredio da sve izgleda kao nesreća.“ „Ono š to ubojica nije znao je da se plan promijenio u posljednjoj sekundi i da je Penelopina sestra s njima na brodu.” Joona utihne i nakratko pred sobom vidi ž enu u mrtvač nici. Njezino mlado, ranjivo lice. Crveni ožiljak preko prsnog koša. „Mislim da su se mladi usidrili uz neki otok u Jungfru iä rdenu ispred Dalarö a”, nastavi Joona. „I prije nego š to je ubojica doš ao, Penelope je, iz kojeg god razloga, otiš la na otok. Kad je ubojica doš ao na brod, sreo je Violu. Misleć i da je ona Penelope, utopio ju je u kanti i stavio na krevet u kabini. Cekajuć i Bjö rna vjerojatno je traž io fotogra iju, a kad je nije pronaš ao, pripremio je sve tako da brod odleti u zrak. Imate Erixonov izvješ taj pred sobom. Tu sad ne znamo toč no š to se dogodilo, ali na neki su nač in Penelope i Bjö rn uspjeli pobjeći ubojici.“ „A brod s mrtvom Violom Fernandez je napušten.” „Ne znamo kuda su bjež ali, ali u ponedjeljak su se nalazili na Kymmendöu.” Bennyju se usnice rastegnu u osmijeh. „Kod Ossiana Wallenberga? On je totalno dobar, ali naravno, ne paše baš za ovu zemlju.” Carlos se tiho nakašlje i natoči još kave. „Kad je ubojica shvatio da ih je izgubio, otiš ao je do Penelopina stana kako bi potražio fotografiju”, nastavi Joona kao da ništa nije čuo. „Erixon i ja smo doš li tamo i prekinuli ga u poslu. Tek u tom trenutku, kad sam bio suoč en s njim, shvatio sam da imamo posla s grobom, plaćenim ubojicom svjetske klase.” „On vjerojatno ima pristup u naš e sustave, mož e sluš ati komunikaciju preko RAKEL-a i tako dalje”, kaže Saga. „Tako je i pronaš ao Bjö rna i Penelope na Kymmendö u?” pita


Petter. „To ne znamo”, odgovori Joona. „Kako god bilo, jako je brzo reagirao”, kaž e Saga. „Pretpostavljamo da se vratio na Dalarö da potraž i Penelope odmah nakon susreta s Joonom i Erixonom u stanu.” „Dakle, kad sam ja razgovarao s Pomorskom policijom, on je već bio tamo”, kaž e Petter nagne se preko stola i pomakne papir s dnevnim redom. „Što se dogodilo?” pita Carlos. „Rekonstrukcija je tek započ ela”, kaž e Petter. „Ali na neki je nač in potopio brod Pomorske policije, ubio Lennarta Johanssona i Gö rana Sjö dina, otiš ao do Kymmendö a, ubio Bjö rn Almskoga i Ossiana Wallenberga, digao policijski brod u zrak, slijedio Penelope i sruš io helikopter spasilačke službe.“ „I nestao”, uzdahne Carlos. „Ali zbog Petterovog vješ tog vođenja operacije, Penelope Fernandez je spaš ena”, kaž e Joona i vidi kako se Pollock zainteresirano okrenuo prema Petteru. „Toč an razvoj događaja ć e naravno biti istraž en u detalje”, kaž e Petter oš trim glasom koji ipak nekako ne uspijeva sakriti koliko mu je drago zbog pohvale. „To će jebeno dugo potrajati”, nasmiješi se Kofoed tužno. „A fotografija? Ona ipak mora nešto značiti”, kaže Carlos. „Ma to je samo fotografija”, uzdahne Petter. „Sedmero ljudi je umrlo zbog nje”, kaž e Joona ozbiljno. „I još ć e ih umrijeti ako ne...” Joona utihne i zagleda se kroz prozor. „Fotografija je možda brava za koju trebamo ključ”, kaže. „Kakav ključ?” pita Petter. „Fotografa”, kaže Saga. „Penelope Fernandez, je li ona fotograf?” pita Pollock. „To bi objasnilo cijelu tu potjeru za njom”, usklikne Carlos malo preglasno. „Naravno”, kaže Saga polako. „Ali?”, pita Carlos. „Što se protivi toj teoriji?” pita Benny. „To š to Joona ne vjeruje da je Penelope to fotogra irala”, kaž e Saga.


„Ma daj ”, Petter gotovo vikne. Carlos stisne usnice, gleda u stol i mudro šuti. „Penelope je naravno sada u š oku tako da još uvijek ne znamo koja je njezina uloga”, objasni Saga. Nathan Pollock se nakaš lje i poš alje oko stola kopije oporuke Carla Palmcrone. „Palmcrona je imao račun u banci na Jerseyju”, kaže. „Raj za porezne obveznike”, kimne Petter Nä slund i izvadi duhan ispod usnice. Obriš e palac o stol ne primijetivš i Carlosov umoran pogled. „Znamo li koliko je imao na tom računu?” pita Verner. „Nije moguće dobiti pristup njegovim transakcijama”, kaže Joona. „Ali kako piše u njegovoj oporuci, radi se o devet milijuna eura.“ „Njegove su inancije bile dosta loš e tako da ne znamo kako je legalno mogao zaraditi takvu sumu”, kaže Pollock. „U kontaktu smo s Transparency Internationalom, globalnom organizacijom koja se bori protiv korupcije, ali oni nemaju niš ta o Carlu Palmcroni ili nekome drugome iz ISP-a, apsolutno ništa.” „Oporukom je sve ostavio š esnaestogodiš njaku po imenu Stefan Bergkvist za kojeg se pokazalo da je Palmcronin sin, sin kojeg nikada nije upoznao... ali sin je poginuo u pož aru u Vä sterå su samo tri dana nakon Palmcronina samoubojstva.” „Dječak nikada nije saznao tko mu je pravi otac”, doda Saga. „Po preliminarnom izvješ taju policije radi se o nesreć i”, kaž e Carlos. „Da, ali vjeruje li itko da je vatra koja je ubila sina Carla Palmcrone tri dana nakon njegova samoubojstva samo slučajnost?” pita Joona. „Kako bi mogla biti”, kaže Carlos. „Ovo stvarno nije normalno”, kaž e Petter crvenih obraza. „Zaš to bi netko ubio njegova sina kojega nikada nije ni upoznao?“ „O čemu se tu ustvari radi?” pita Verner. „Palmcrona je poveznica”, kaž e Joona i kucne prstom na nasmiješ enog muš karca na slici. „On je na fotogra iji, njega su ucjenjivali, on je pronađen obješ en, njegov sin je poginuo i on ima devet milijuna cura na računu.” „Novac je ono zanimljivo”, kaže Saga. „Istraž ili smo njegov ž ivot”, kaž e Pollock. „Nema obitelji, nema


hobija, nije investirao novac, nema dionica ni...“ „Ako je istina da se ovoliki novac nalazi na njegovom rač unu, onda to mora na neki nač in biti povezano s njegovim polož ajem glavnog direktora ISP-a”, kaže Joona. „Mož da se bavio nekim insajderskim poslovima preko nekog trećeg”, kaže Verner. „Ili je ipak primao mito”, kaže Saga. „Trebamo slijediti novac”, prošapće Pollock. „Moramo razgovarati s Palmcroninim nasljednikom u ISP-u, Axelom Riessenom”, kaž e Joona i ustane. „Ako je u Palmcroninim odlukama bilo nekih sumnjivih stvari, on ih je morao pronać i do sada.”


68. Nešto za proslaviti

IZ DALJINE, IZ SMJERA Tehnič kog fakulteta, Joona č uje trubljenje, zviž danje i gluho i brzo bubnjanje velikih bubnjeva. Niz ulicu Odengatan spuš ta se velika povorka prosvjednika. Radi se o grupi od sedamdesetak mladih ljudi koji nose antifaš istič ke simbole. Imaju velike plakate kojima protestiraju protiv postupanja SOA-e prema č lanovima Brigade. Joona vidi jednu š arenu zastavu duginih boja sa srpom i č ekić em kako leprš a u zraku i č uje kako skandiraju zvonkim, mladim glasovima: SOA smrdi na fašizam, država prakticira terorizam! Uznemireni glasovi s Odengatana se viš e ne č uju kad Joona Linna i Saga Bauer skrenu u idilič nu Bragevä gen, strmu ulicu koja vodi gore do crkve Engelbrektskyrkan. Kontaktirali su ISP i saznali da generalni direktor ovog prijepodneva radi od kuće. S lijeve strane nalazi se ta lijepa privatna vila u kojoj ž ive brać a Riessen u dva odvojena stana. Fasada impozantno izgleda s tamnom, rukom obrađenom ciglom, prozorima s olovnim okvirima, ukusno izvedenim drvenim ukrasima i zelenom patinom na bakrenim okvirima izbočenih prozora i dimnjaka. Priđu jednim blistavo crnim vratima na kojima se nalazila ploč ica od mesinga na kojoj piš e Axel Riessen. Saga kaž iprstom stisne zvono. Nakon nekog vremena ta masivna vrata otvori visoki preplanuli muškarac prijateljskog izraza lica. Saga se predstavi kao inspektorica u Sigurnosno-obavješ tajnoj agenciji i ukratko mu objasni zaš to su doš li. Axel Riessen paž ljivo pregleda njezinu legitimaciju, a onda podigne pogled: „Sumnjam da ću vam moći puno pomoći, ali...“ „Svejedno, uvijek je užitak doći u posjet“, kaže Joona Linna. Axel ga iznenađeno pogleda, a onda se nasmije na š alu i pozove ih da udu u svijetli hodnik visokih stropova. Odjeven je u tamnoplave hlač e od odijela, svjetloplavu koš ulju otkopč anu oko vrata i papuč e. Izvadi još dva para papuč a iz niskog, blistavog ormarić a i dâ ih Sagi i Jooni.


„Predlažem da sjednemo u zimski vrt, tamo je malo hladnije.” Slijede Axela kroz veliki stan, pokraj š irokih stepenica od mahagonija i panela od tamnog drveta i prođu kroz dva salona za redom. Zimski vrt je ostakljena vanjska prostorija koja gleda prema vrtu u kojem visoko grmlje stvara zelene sjenke i zid uzbibanog liš ća. Orhideje i zač insko bilje stoje uredno poredani na bakrenim stolić ima i površinama prekrivenim pločicama. „Izvolite, sjednite”, kaž e Axel i pokaž e im na stolce. „Taman sam htio skuhati č aj i pojesti crumpets, bilo bi lijepo kad bi mi se pridružili.“ „Crumpets, to nisam jela još otkad sam bila u Edinburghu na teč aju engleskog”, nasmiješi se Saga. „U tom sluč aju, idem po njih”, kaž e Axel zadovoljno i napusti prostoriju. Vrati se nakon par minuta s metalnim posluž avnikom. Stavi č ajnik, tanjurić s kriš kama limuna i posudicu za š eć er nasred stola. Topla peciva lež e na lanenoj krpi pokraj posude za maslac. Axel im svima ponudi, raspodijeli š alice i tanjurić e, stavi laneni ubrus uz svaki tanjurić, a onda im natoči čaj. Kroz vrata i zidove dopire tiha glazba violine. „Recite, kako vam mogu pomoći?” pita Axel. Saga paž ljivo spusti š alicu na stol, nakaš lje se i onda kaž e jasnim glasom: „Trebali bismo vam postaviti nekoliko pitanja o ISP-u i nadamo se da ćete nam pomoći.“ „Naravno, ali u tom sluč aju moram prvo obaviti jedan telefonski poziv da provjerim je li sve u redu”, objasni im on prijateljski i izvadi mobitel. „Naravno”, kaže Saga. „Ispričavam se, zaboravio sam kako se zovete.“ „Saga Bauer.” „Mogu li ponovno dobiti vašu legitimaciju, Saga Bauer?” Ona mu je pruž i, on ustane i uđe u kuć u. Cuju ga kako kratko prič a, a onda se vrati u zimski vrt i preda joj legitimaciju. „Proš le godine ISP je dao dozvolu za izvoz u Juž noafrič ku Republiku, Namibiju, Tanzaniju, Alž ir, Tunis”, nastavi Saga kao da se


niš ta nije dogodilo. „Radilo se o municiji za teš ko naoruž anje, nosive bacače granata, takve stvari...” „I naravno borbeni zrakoplov JAS Gripen”, odgovori Axel. „Švedska već dugo surađuje s tim zemljama.” „Ali ne i sa Sudanom?” On je ponovno pogleda u oči i licem mu prijeđe sjena osmijeha: „To mi je teško zamisliti.“ „Mislim na vrijeme prije zahtjeva za uhić enje predsjednika alBashira”, objasni ona. „Shvatio sam”, odgovori on uz osmijeh. „Inač e bi to bilo sasvim nezamislivo, to je ono š to zovemo nepremostiva prepreka, tu se nema što diskutirati.” „Vjerojatno ste stigli pregledati dosta odluka koje je potpisao Palmcrona”, kaže Saga. „Jasno”, odgovori Axel. „Jeste li naišli na nešto čudno?” „Kako čudno?“ „Odluke koje se čine neobičnima”, kaže Saga srčući čaj. „Imam li razloga sumnjati na tako nešto?” pita on. „To mi vas pitamo”, nasmiješi se ona. „U tom slučaju kažem ne.“ „Koliko ste daleko u prošlost stigli?” Joona sluš a Sagina uvodna pitanja o klasi ikaciji, preliminarnim procjenama i dozvoli za izvoz dok promatra mirno, koncentrirano lice Axela Riessena. Odjednom se ponovno č uje glazba violine. Dopire izvana, iz otvorena prozora koji gleda prema dvoriš tu. Mazurka, visokih, tuž nih tonova. A onda glazba naglo utihne, poč ne ispoč etka, pa opet naglo utihne, a onda nastavi. Joona sluš a glazbu i razmiš lja o fotogra iji onih č etvero ljudi u privatnoj lož i. Odsutno se nagne prema svojoj torbi u kojoj ima kopiju slike. Misli na Palmcronu kako je visio sa stropa s už em za suš enje rublja oko vrata, o oporuci i smrti njegova sina. Joona vidi da Saga kima glavom na neš to š to je Axel rekao. Zelena pruga titravo prijeđe preko Axelova lica, odsjaj neč ega s posluž avnika na stolu. Palmcrona je odmah shvatio koliko je situacija ozbiljna, razmiš lja


Joona. Jedino š to je Bjö rn Almskog trebao spomenuti u svojoj ucjeni je da je Palmcrona fotogra iran u lož i zajedno s trgovcem oruž ja Raphaelom Guidijem. Carl Palmcrona ni na trenutak nije posumnjao u autentičnost fotografije. Možda je već znao da ona postoji. Ili je mož da to š to je ucjenjivač znao za sastanak u lož i bio dokaz da fotografija postoji. Inače ne bi znao za nju. Tu nešto nije u redu, pomisli Joona. Pontus Salman je znao toč no kad je bio taj sastanak. Nije se č inilo da on misli da je fotografija problematična. Zašto je onda za Palmcronu bila tako ozbiljna? Cuje Axela i Sagu kako raspravljaju o tome kako se zakoni za siguran izvoz mijenjaju ovisno o tome je li nekoj zemlji uklonjen ili stavljen embargo. Joona promrmlja, „aha”, tako da misle da prati razgovor, dok ustvari i dalje razmišlja o fotografiji. Stol u toj privatnoj lož i bio je postavljen za č etiri osobe, i na slici se vide č etiri osobe. To znač i da peta osoba, ona koja je slikala, nije pripadala gostima, nije pozvana za stol i ponuđena šampanjcem. Ta peta osoba bi mogla imati odgovore na sva pitanja. Moramo nagovoriti Penelope Fernandez da nam š to prije kaž e sve š to zna, pomisli Joona. Jer č ak i ako ona nije snimila tu fotogra iju, mogla bi biti ključ zagonetke. Ponovno pomisli na osobe na fotogra iji: Carl Palmcrona, Raphael Guidi, Agathe al-Haji i Pontus Salman. Sjeti se sastanka s Pontusom Salmanom kad je pokazao sebe na fotogra iji. Po njemu je jedina neobič na stvar u vezi slike bila ta š to Carl Palmcrona nije odbio š ampanjac zato š to nisu imali š to za slaviti s obzirom da se radilo o prvom sastanku. Ali što ako su imali nešto za slaviti. Jooni se ubrza puls. Sto ako su svi č etvero u sljedeć em trenutku podigli č aš e i nazdravili. Pontus Salman je prepoznao sebe na fotogra iji i isprič ao im o čemu se radilo na sastanku, gdje se odvijao i kada. Kada, pomisli Joona, kada je fotogra ija snimljena, mož da ne tada kad je on rekao.


Znamo samo ono š to je Pontus Salman rekao i da je do sastanka došlo u proljeće 2008. u Frankfurtu. Moramo dobiti pomoć Penelope Fernandez. Joona gleda svoje ruke na torbi. Pomisli kako bi trebalo biti moguć e identi icirati glazbenike u pozadini fotogra ije, lica su im vidljiva. Netko će ih prepoznati. Jer ako identi iciraju glazbenike, onda mož da mogu utvrditi toč no vrijeme susreta. Sviraju četiri osobe, dakle, kvartet. Mož da su te č etiri osobe samo jednom svirale zajedno. Tada bi bez ikakve sumnje mogli utvrditi vrijeme sastanka. Naravno, kaž e sam sebi. To su već trebali uč initi. Pomisli kako bi trebao ostaviti Sagu kod Axela Riessena i otić i do policije, razgovarati s Petterom Nä slundom, pitati jesu li pomislili da bi im ta grupa glazbenika mogla pomoći da utvrde točno vrijeme sastanka. Pogleda Sagu, vidi kako se smiješ i Axelu Riessenu, a onda ga pita o konsolidaciji američ ke obrambene industrije. Spomene dva velika koncerna: Raytheon i Lockheed Martin. Kroz otvoreni se prozor ponovno zač uje violina. Ovoga puta jedna brž a kompozicija. Naglo se prekine, a onda zvuč i kao da se dvije ž ice natječu. „Tko to svira?” pita Joona i ustane. „Moj brat Robert”, odgovori Axel malo iznenađenim glasom. „A tako, je li on violinist?” „Ponos obitelji... ali prvenstveno je graditelj violina, ima atelje tu u kući, sa stražnje strane.” „Mislite li da bi bilo moguće da ga nešto pitam?”


69. Gudački kvartet

JOONA HODA POKRAJ AXELA po mramornim ploč ama u dvoriš tu sa straž nje strane kuć e. Osjeć a se jak miris jorgovana. Odu do ateljea i pokucaju. Sviranje violine prestane i vrata otvori sredovječ ni muš karac rijetke kose i prilič no lijepog, inteligentnog lica, te tijela koje je nekada bilo mršavo, ali su godine učinile svoje. „Policija želi s tobom razgovarati”, kaže Axel ozbiljno. „Osumnjičen si za uznemirujuće ponašanje.“ „Sve priznajem”, kaže Robert. „Drago mi je”, kaže Joona. „Je li to sve?“ „Imamo dosta slučajeva koji već dugo nisu riješeni”, kaže Joona. „Sigurno sam kriv za sve.” „Zahvaljujem”, kaž e Joona i rukuje se s Robertom. „Joona Linna, Krim-policija.“ „O čemu se radi?” pita Robert uz osmijeh. „Upravo istraž ujemo jedan neoč ekivani smrtni sluč aj, onaj bivš eg generalnog direktora ISP-a, zato sam doš ao porazgovarati s vaš im bratom.“ „O Palmcroni znam samo ono što je pisalo u novinama.“ „Mogu li ući?“ „Naravno.” „Ja se vraćam vašoj kolegici”, kaže Axel i zatvori vrata za sobom. Strop ateljea je nizak i ukoš en, kao u potkrovlju. Izgleda da je cijela prostorija sagrađena na mjestu nekadaš njeg podruma jer lijepe lakirane drvene stepenice vode dolje do radionice. Doč eka ga jak miris tek ispiljenog drveta, smole i terpentina. Posvuda vise dijelovi violina, odabrani komadi drveta, izrezbarene glave violina, specijalne alatke, blanje veličine čepa za vino i zaobljeni noževi. „Kroz prozor sam vas čuo kako svirate”, kaže Joona. Robert kimne i pokaže na jednu lijepu violinu. „Treba je još malo uštimati.“ „Vi ste je napravili?“


„Da.“ „Neopisivo je lijepa.” „Hvala.” Robert uzme violinu i pruž i je Jooni. Taj blistavi instrument gotovo da ništa ne teži. Joona je okrene i pomiriše. „Lak je moja tajna”, prokomentira Robert i stavi instrument u kutiju obloženu tamnocrvenom podstavom. Joona otvori svoju torbu, izvadi plastič nu omotnicu i pruž i mu fotografiju koju je Björn Almskog poslao Carlu Palmcroni. „Palmcrona”, kaže Robert. „Da, ali prepoznajete li osobe u pozadini, glazbenike?” Robert ponovno pogleda sliku i kimne glavom. „Ovo je Martin Beaver”, pokaž e. „Kikuei Ikeda... Isomura i Clive Greensmith na čelu.“ „Poznati glazbenici?” Robert se nesvjesno nasmiješi na to pitanje: „Oni su praktički legende... Tokyo String Quartet.“ „Tokyo String Quartet - i isti glazbenici uvijek sviraju u njemu?” „Da.” „Uvijek?“ „Već jako dugo - dobro im ide.“ „Vidite li nešto posebno na slici?” Robert pažljivo promatra sliku. „Ne”, kaže nakon nekog vremena. „I oni ne sviraju samo u Tokiju?” pita Joona. „Sviraju po cijelom svijetu, ali vlasnik instrumenata je jedna japanska zaklada.“ „Je li to uobičajeno?“ „Da, kad se radi o vrlo posebnim instrumentima”, odgovori Robert ozbiljno. „A ovi koje mož ete vidjeti na slici bez sumnje spadaju u najbolje na svijetu.“ „Razumijem.“ „Paganinijev kvartet”, kaže Robert. „Paganinijev kvartet”, ponovi Joona i ponovno pogleda glazbenike na slici. Svjetlo se re lektira na drvu, a crna odjeć a glazbenika se odražava na laku instrumenata.


„Stradivarius ih je izradio”, kaž e mu Robert. „Najstariji instrument je Desaint, violina iz 1680. godine... Kikuei Ikeda je svira. Martin Beaver ima violinu koju je grof Cozio de Salabue prepustio Paganiniju.” Robert utihne i upitno pogleda Joonu, ali Joona mu kimne kao da hoće da nastavi pričati: „Sva č etiri instrumenta bila su vlasniš tvo Nicola Paganinija, ne znam koliko znate o Paganiniju, bio je virtuoz, violinist i kompozitor... napisao je djela koja su bila smatrana smiješ nima zato š to ih nitko nije mogao odsvirati sve dok se on ne bi primio violine. Nakon njegove smrti proć i ć e sto godina prije nego š to ć e netko moć i odsvirati njegove kompozicije... neke od njegovih tehnika se još uvijek smatraju nemoguć ima... da, postoji mnogo š aljivih prič a o Paganiniju i njegovim violinskim duelima.” Nastupi tiš ina. Joona ponovno pogleda fotogra iju, tu č etvoricu koji sjede na pozornici u pozadini. Gleda njihove instrumente. „Znači Tokyo String Quartet često sviraju na tim instrumentima?“ „Da, održavaju nekih osam, devet koncerata mjesečno.” „Kada mislite da je ova fotografija slikana?“ „Ne mož e biti starija od deset godina, mislim, sudeć i po Martinu Beaveru, njega sam nekoliko puta sreo.“ „Mož da biste mogli znati kad je to bilo kad bi vam rekao gdje se koncert održao?“ „Ovo je Alte Oper u Frankfurtu.“ „Sigurni ste?“ „Znam da tamo sviraju svake godine”, kaž e Robert. „Ponekad nekoliko puta godišnje.” „Perkele”, opsuje Joona tiho na finskom. Mora postojati neki nač in da utvrdi toč no vrijeme kad je fotogra ija snimljena, da konač no odbaci ili potvrdi prič u Pontusa Salmana. Joona otvori plastič nu omotnicu da stavi sliku, pomisli kako je Penelope vjerojatno jedina koja bi mogla razjasniti situaciju. Ponovno pogleda fotogra iju, jednog violinista, pokret gudala, podignuti lakat, a onda podigne glavu i pogleda Roberta svojim svjetlosivim očima. „Sviraju li iste kompozicije kad su na turneji?” pita Joona.


„Iste? Ne... odsvirali su sve Beethovenove kvartete, a to su poprilič no velike varijacije. Ali naravno, sviraju i svaš ta drugo, ponekad Schuberta i Bartoka. I da, Brahmsa. Popis je dug, Debussyja, Dvoř áka, Haydna, puno Mozartovih djela i Ravela i tako dalje, i tako dalje.” Joona bulji ispred sebe, a onda ustane, napravi nekoliko koraka po ateljeu, a onda stane i okrene se prema Robertu. „Neš to mi je palo na pamet”, kaž e Joona odjednom sav uzbuđen. „Bi li se moglo, samo po slici, gledajuć i ruke glazbenika... bi li se po tome moglo utvrditi što sviraju?” Robert otvori i zatvori usta, odmahne glavom, ali onda ipak sa smiješ kom pogleda fotogra iju: Pod svjetloš ću re lektora, na pozornici Alte Oper svira Tokyo String Quartet. Usko lice Clivea Greensmitha izgleda upadljivo krhko, visoko č elo mu sjaji. A Kikuei Ikeda svira neki visoki ton, mali prst lijeve ruke na vratu violine. „Naž alost to nije moguć e, moglo bi se raditi... o bilo kojim tonovima, taman sam htio reći, ali...“ „Ali s povećalom... Jer vide se prsti, žice, vratovi instrumenata...“ „Naravno, teoretski, ali...” Uzdahne i odmahne glavom. „Poznajete li nekoga tko bi mi mogao pomoć i”, nastavi Joona uporno. „Nekog glazbenika ili profesora na Muzič koj akademiji koji bi možda mogao analizirati fotografiju za nas?” „Volio bih kad bih...” „To nije moguće, zar ne?” pita Joona. „Ne vjerujem”, odgovori Robert i slegne ramenima. „Ako to Axel ne može reći, onda mislim da nije ni moguće.” „Axel? Vaš brat?“ „Zar on nije pogledao fotografiju?” pita Robert. „Ne”, odgovori Joona. „Ali razgovarali ste s njim. „Ne o glazbi - pa vi ste glazbenik”, nasmiješi se Joona. „Svakako porazgovarajte s njim”, kaže Robert. „Zašto bi...” Joona utihne kad se zač uje kucanje na vratima. U sljedeć em trenutku Saga Bauer uđe unutra. Sunce joj sjaji kroz kosu. „Je li Axel ovdje?” pita.


„Ne”, odgovori Joona. „Još policajaca?” pita Robert uz osmijeh. „SOA”, kaž e Saga kratko. Nastupi malo duž a tiš ina, Robert izgleda ne mož e prestati gledati u nju. Ne mož e je se zasititi, njezinih velikih, nestvarno plavih očiju i punih, svijetloružičastih usnica. „Nisam znao da Sigurnosna ima odjel za vile”, kaž e on i ne mož e se suzdrž ati da se š iroko ne nasmiješ i, a onda se uozbilji: „Oprostite, nisam tako mislio, ali stvarno izgledate kao vila ili princeza s Bauerovih slika.” „Izgled vara”, odgovori ona suho. „Robert Riessen”, predstavi se on i pruži joj ruku. „Saga”, kaže ona.


70. Osjećaj

JOONA LINNA I SAGA BAUER izađu iz kuć e obitelji Riessen i sjednu u auto. Sagin mobitel zavibrira, ona pročita poruku i nasmiješi se. „Ručat ću kod kuće”, kaže Saga i odmah pocrveni. „Koliko je sati?“ „Pola dvananest”, odgovori ona. „Ti nastavljaš raditi?” „Ne, idem s prijateljicom na podnevni koncert u kazalište Söder.” „U tom sluč aju je l' bi me mogao prebaciti do Sö dera, stanujem u Bastugatanu.” „Mogu te odvesti kući ako hoćeš”, kaže on. Joona je otiš ao do ateljea Roberta Riessena, ali Saga je ostala kod Axela. Taman joj je poč eo prič ati o svojoj karijeri u UN-u kad mu je zazvonio mobitel. Pogledao je na display, isprič ao se i izaš ao iz prostorije. Saga ga je č ekala, ali kad je proš lo petnaest minuta krenula ga je tražiti. Kad ga nije pronašla, otišla je do ateljea Roberta Riessena. A onda su svi zajedno krenuli u potragu za Axelom i utvrdili da nije kod kuće. „Što si ustvari trebao Axelova brata?“ „Imao sam nekakav osjećaj”, počne Joona. „Hura”, promrmlja Saga. „Osjećaj.“ „Znaš ... Pokazali smo fotogra iju Pontusu Salmanu”, nastavi Joona. „Odmah je rekao da je to on, otvoreno prič ao o sastanku u Frankfurtu, poslovnim dogovorima sa sudanskom vladom i da su sve poslovne veze prekinute kad je Međunarodni sud u Haagu izdao zahtjev za uhićenjem...” Prekine kad mu zazvoni mobitel, traž i ga po dž epovima ne skidajući pogleda s ceste, a onda ga izvadi i javi se: „To je bilo brzo.” „Datum je toč an”, kaž e Anja Larsson. „Tokyo String Quartet je svirao u Alte Oper i Pontus Salman je bio u Frankfurtu.“ „Shvaćam”, kaže Joona. Saga ga pogleda, vidi kako sluš a š to mu netko prič a, kima glavom i zahvali, a onda prekine vezu.


„Znači Pontus Salman je govorio istinu?” pita Saga. „To ne znam.“ „Ali datum je potvrđen?“ „Samo to da je Pontus Salman otputovao u Frankfurt i da su Tokyo String Quartet svirali u Alte Oper... ali Pontus je puno puta bio u Frankfurtu, a Tokyo String Quartet sviraju u Alte Oper barem jednom godišnje.” „Zeliš li mi reć i kako misliš da je lagao iako si dobio potvrdu za ono što je rekao?” „Ne, ali... ne znam, kao š to sam rekao, imam neki osjeć aj”, kaž e Joona. „Imao bi jake razloge da laž e ako su on i Carl Palmcrona pregovarali s Agathe al-Haji nakon odluke Međunarodnog suda.“ „To bi bilo protuzakonito, pa to bi izgledalo kao da su izvozili oruž je direktno za paravojne trupe u Darfuru, bilo bi to krš enje međunarodnog zakona i...“ „Vjerujemo Pontusu Salmanu zato š to je rekao da je on na slici”, kaž e Joona. „Ali to š to je tu rekao istinu ne znač i da uvijek govori istinu.“ „Je l' to taj tvoj osjećaj?“ „Ne, nego neš to u Salmanovu glasu... kad je rekao da je jedino čudno na slici to što Carl Palmcrona nije odbio šampanjac.“ „Zato što nisu imali što slaviti”, kaže Saga. „Da, tako je to on formulirao, ali meni osjeć aj kaž e da su naprotiv imali neš to za slaviti, da su nazdravljali š ampanjcem jer su upravo nešto dogovorili.“ „Sve činjenice govore suprotno tvojoj tvrdnji.“ „Ali sjeti se slike”, uporan je Joona. „U lož i vlada nekakvo raspoloženje i njihova lica zrače, kao da su ugovori potpisani.” „Ali č ak i ako je to istina, ne mož emo utvrditi kad je to toč no bilo bez Penelope Fernandez.” „Što kaže njezina liječnica?” pita Joona. „Da ć emo vrlo uskoro moć i poprič ati s njom, ali da je još uvijek mentalno iscrpljena.“ „Ustvari nemamo pojma što ona zna”, kaže Joona. „Ne, ali što nam je drugo preostalo?“ „Fotogra ija”, odgovori Joona brzo. „Jer u pozadini se vide č etiri glazbenika i mož da se iz polož aja njihovih ruku mož e vidjeti š to


sviraju i na taj način utvrditi točan datum.” „Joona”, uzdahne ona. „Da”, nasmiješi se on. „To je totalno ludo, to ti je valjda jasno.” „Robert je rekao da bi to teoretski trebalo biti moguće.“ „Pričekajmo da se Penelope malo oporavi.“ „Nazvat ć u ih”, kaž e Joona i izvadi mobitel, nazove policiju i zatraž i da ga spoje sa sobom U12. Saga promatra njegovo mirno lice. „Moje ime je Joona Linna, ja sam...” Utihne i licem mu se proširi široki osmijeh. „Naravno da te se sjeć am, tebe i tvog crvenog kaputa”, kaž e, a onda sluša. „Da, ali... Mislio sam da ćeš predložiti hipnozu?” Saga čuje kako se liječnica smije s druge strane veze. „Ne”, kaže on. „Ozbiljno - stvarno bismo trebali popričati s njom.” Lice mu se uozbilji. „Razumijem, ali... najbolje bi bilo kad bi je nagovorila da... OK, sredit ćemo nekako... Bok.” Prekine vezu i skrene u ulicu Bellmansgatan. „Razgovarao sam s Daniellom Richards”, kaže Sagi. „Što kaže?“ „Misli da za par dana mož emo ispitati Penelope, ali da joj prvo moraju pronać i novi smješ taj - ona odbija ostati u toj podzemnoj sobi i kaže...“ „Nema sigurnijeg mjesta od tog.“ „Ali ako odbija”, kaže Joona. „Onda joj moramo objasniti da je opasno.“ „To zna bolje od nas”, kaže on.


71. Sedam milijuna opcija

DISA I JOONA SJEDE jedno preko puta drugoga za stolom u blagovaonici Mosebacke Etablissementa. Sunce prodire kroz goleme prozore koji gledaju na Gamla stan, Skeppsholmen i more koje svjetluca. Jeli su peč enog sleđa s pire-krumpirom i brusnicama i upravo natoč ili ostatak bezalkoholnog piva u č aš e. Na maloj sceni ispred crnog klavira sjedi Ronald Brautigam, a desni lakat Isabelle van Keulen je podignut nakon š to je zadnji put povukla gudalom preko žica. Glazba utihne, zadnji tonovi violine još titraju u zraku sve dok klavir ne okonča svoju dionicu visokim, vibrirajućim tonom. Joona i Disa nakon koncerta napuste restoran, popnu se gore do trga Mosebacke i zastanu, pogledaju jedno drugo. „Sto je to s Paganinijem?” pita ona i popravi mu kragnu. „I ti si ga nedavno spominjao.“ „On je nježno uhvati za ruku. „Htio sam te vidjeti...“ „Tako da mogu vikati na tebe što ne uzimaš lijekove?” „Ne”, odgovori on ozbiljno. „Uzimaš li lijekove?” „Uskoro ću početi”, odgovori on s trunkom netrpeljivosti u glasu. Ona niš ta ne kaž e na to, samo ga neko vrijeme gleda svojim svjetlozelenim očima. A onda udahne i kaže da je bolje da krenu. „Kako god, koncert je bio baš lijep”, kaž e Disa. „Glazba je nekako odgovarala uz svjetlo vani, sasvim blaga. Uvijek sam mislila da je Paganini... znaš , uravnotež en i brz... jednom sam č ak sluš ala Yngwiea Malmsteena kako svira Caprice br. 5. u zabavnom parku.“ „Kad si hodala s Benjaminom Gantenbeinom.” „Nakon svih tih godina sad smo opet prijatelji preko Facebooka.” Hodaju Slussenom drž eć i se za ruke i sidu dolje prema Skeppsbronu. „Mož e li se vidjeti koje tonove glazbenik svira na violini samo po položaju njegovih prstiju?” pita Joona.


„Misliš, bez da čuješ glazbu?“ „Na fotografiji.“ „Pretpostavljam da dá , otprilike... to vjerojatno ovisi o tome koliko dobro čovjek poznaje instrument”, kaže ona. „Ali koliko se to točno može znati?“ „Mogu pitati Kaja ako ti je važno”, kaže ona. „Kaja.“ „Kaj Samuelsson, predaje znanost o glazbi. Uč io me voziti, poznam ga preko tate.“ „Možeš li ga odmah nazvati?“ „OK”, kaže Disa i malo podigne obrve. „Hoćeš da ga sad nazovem?“ „Da”, odgovori Joona. Pusti njegovu ruku, izvadi mobitel, potraž i broj u imeniku i nazove profesora. „Ovdje Disa”, kaže uz osmijeh. „Prekidam li vas u ručku?” Joona č uje veseli muš ki glas. Nakon š to su neko vrijeme razgovarali, Disa ga pita: „Čujte, moj prijatelj bi vam htio postaviti jedno pitanje.” Nasmije se na nešto što joj je rekao, a onda ga izravno pita: „Je li moguć e vidjeti koje tonove glazbenik svira... ne, ne.... mislim, po prstima.” Joona promatra Disu koja sluš a namrš tena č ela. Negdje iz ulič ica Gamla stana dopire glazba marša. „OK”, kaže Disa nakon nekog vremena. „Znate što, Kaj, mislim da je najbolje da popričate s njim.” Bez riječi pruži mobitel Jooni. „Joona Linna.” „O kojem mi je Disa toliko prič ala”, nadopuni ga Kaj Samuelsson veselim glasom. „Violina ima samo č etiri ž ice”, poč ne Joona. „Tako da ustvari nije moguće odsvirati toliko puno različitih tonova...” „Kako to mislite odsvirati?” pita profesor. „Najniž i ton mora biti g-ž ica”, kaž e Joona mirnim glasom. „A negdje mora postojati i najviši ton...” „Dobra ideja”, prekine ga profesor. „Francuski znanstvenik Mersenne izdao je 1636. godine Harmonie Universelle. I u tom je djelu


spomenuo kako najbolji violinisti mogu odsvirati č ak oktavu viš e od svake ž ice. Sto znač i da je raspon od malog g do e... š to nam daje, sve skupa, trideset i četiri tona u kromatskoj ljestvici.” „Trideset i četiri tona”, ponovi Joona. „Ali ako dođemo do glazbenika u modernom dobu”, nastavi Samuelsson, po glasu mu se č uje da se dobro zabavlja, „onda se opseg poveć ava u skladu s novim polož ajem prstiju... kad su poč eli rač unati da su mogli doseć i i a 3 i time dobili kromatsku ljestvicu s trideset i devet tonova.“ „Nastavite”, kaž e Joona dok gleda Disu kako stoji ispred izloga galerije s neobičnim, razmrljanim slikama. „Ali č im je Richard Strauss revidirao Berliozove postavke o instrumentima iz 1904., g 4 je naveden kao najviš i moguć i ton za violinista, što znači četrdeset i devet tonova.” Kaj Samuelsson se nasmije jer Joona samo šuti. „Gornja granica nije ni blizu još dosegnuta”, objasni mu profesor. „Osim toga tu se može dodati cijeli registar harmonija i četvrtinki.” Prođu pokraj novosagrađenog vikinš kog broda kod mola Slottskajen i približavaju se parku Kungsträdgården. „A na čelu?” prekine ga Joona nestrpljivo. „Pedeset i osam”, odgovori profesor. Disa ga nestrpljivo pogleda i pokaže na terasu jednog kafića. „Ono š to mene ustvari zanima je biste li mogli pogledati jednu fotogra iju č etiri glazbenika, dvije violine, viola i č elo”, kaž e Joona. „Biste li iz oš tre fotogra ije, samo gledajuć i njihove prste na ž icama i vratovima instrumenata, mogli pogoditi koji komad sviraju.” Joona čuje kako si Kaj Samuelsson nešto mrmlja u bradu. „Bilo bi tu gomila opcija, na tisuće...” Disa slegne ramenima i ode dalje ne gledajući ga. „Sedam milijuna kombinacija”, kaž e Kaj Samuelsson nakon nekog vremena. „Sedam milijuna”, ponovi Joona. U slušalici nastupi tišina. „Ali na mojoj fotogra iji”, nastavi Joona tvrdoglavim glasom, „jasno se vide prsti i žice tako da se lako može isključiti jako puno opcija.” „Rado ć u pogledati sliku”, odgovori mu profesor. „Ali neć u moć i pogoditi tonove, to nije moguće...” „Ali...“


„A i zamislite, Joona Linna”, nastavi on veselo. „Zamislite da ste uspjeli prepoznati otprilike o kojim se tonovima radi... kako biste ih onda pronaš li među tisuć ama gudač kih kvarteta, Beethovenom, Schubertom, Mozartom...” „Shvaćam, nemoguće je”, prekine ga Joona. „Da budem iskren, da”, kaže Kaj. Joona mu zahvali i ode sjesti pokraj Dise koja ga č eka na zidić u fontane. Ona mu nasloni obraz na rame. On je zagrli i u tom mu trenutku padnu na pamet riječ i Roberta Riessena: Ako to Axel ne može reći, onda mislim da nije ni moguće.


72. Zagonetka

DOK JOONA LINNA brzim koracima grabi po ploč niku ulice Bragevägen, začuje dječji smijeh i povike iz smjera Njemačke škole. Pozvoni na Axelova vrata i č uje kako je lijepo zazvonilo unutra. Nakon š to je neko vrijeme č ekao, odluč i otić i do straž nje strane kuć e. Odjednom zač uje prodoran, už asan zvuk. Zvuk potječ e od gudač kog instrumenta. Netko stoji u sjeni ispod drveta. Joona zastane na dobroj udaljenosti. Na mramornim ploč ama ispred kuć e stoji djevojka s violinom. Mož e joj biti oko petnaest godina. Kosa joj je jako kratka, a ruke iš arane. Pokraj nje stoji Axel Riessen koji kima i zainteresirano sluš a dok ona povlač i gudalom po ž icama. Izgleda da prvi put drž i violinu u ruci. Mož da je to Axelova kć i ili unuka, jer je on netremice gleda toplim, zainteresiranim pogledom. Gudalo prelazi ukrivo preko žica uz razvučeni cvilež. „Vjerojatno uopć e nije ugođena”, predlož i ona objaš njenje za te grozne zvukove. Nasmiješi se i pažljivo mu doda instrument. „Za sviranje violine treba imati sluha”, kaž e Axel prijateljski. „Slušaš, čuješ glazbu u sebi i samo je prebaciš u stvarnost.” On stavi violinu na rame i odsvira uvodnu melodiju La seguidille iz Bizetove opere Carmen, a onda ustane i demonstrativno joj pokaž e violinu. „Sad ć u malo zategnuti ž ice, malo ovu ovako, a ovu onako”, kaž e i okreće vijke u raznim smjerovima. „Zašto...“ „Sad je violina totalno raš timana”, nastavi on. „I da sam samo mehanič ki nauč io svirati taj komad, s toč nim polož ajem prstiju, baš kao što sam malo prije odsvirao, onda bi to ovako zvučalo.” Ponovno odsvira La seguidille i sada to zvuč i grozno, gotovo neprepoznatljivo. „Lijepo”, našali se ona. „Ali ako umjesto toga sluš aš ž ice”, kaž e on i nategne e-ž icu. „Cuješ ? Preniski ton, ali to nema nikakve veze, to mož eš kompenzirati time da odsviraš ton više na vratu.”


Joona gleda Axela Riessena kako ponovno stavlja violinu na rame i ponovno svira isti komad na sasvim raš timanoj violini, neopisivo č udnim polož ajem prstiju, ali toč nim tonovima. La seguidille odjednom opet zvuči savršeno . „Ti si čarobnjak”, nasmije se djevojka i zaplješće. „Bok”, kaže Joona, priđe im i rukuje se s Axelom i djevojkom. Pogleda Axela koji drži tu raštimanu violinu. „Impresivno.” Axel slijedi njegov pogled na violinu i odmahne glavom: „Nisam svirao trideset i četiri godine”, kaže neobičnim tonom. „Vjeruješ li u to?” pita Joona djevojku. Ona kimne, a onda zagonetno odgovori: „Zar ne vidite sjaj?“ „Beverly”, kaže Axel tiho. Ona ga pogleda s osmijehom, a onda ode do drveća. Joona kimne Axelu: „Trebao bih porazgovarati s vama.“ „Isprič avam se š to sam onako samo nestao”, kaž e Axel i poč ne ugađati violinu. „Ali radilo se o hitnom poslu.” „Nema problema, ja sam se vratio.” Joona vidi kako Axel promatra djevojku koja bere drač sa sjenovitog travnjaka. „Imamo li kakvu vazu?” pita ona. „U kuhinji”, odgovori on. Ona odnese unutra buketić bijelih paperjastih kugli maslačaka. „Njezino omiljeno cvijeć e”, objasni Axel dok sluš a g-ž icu, okrene vijak, a onda spusti violinu na stol s mozaičnom površinom. „Htio bih da pogledate ovo”, kaž e Joona i izvadi fotogra iju iz plastične omotnice. Sjednu za stol. Axel izvadi naoč ale iz dž epa na prsima i pozorno promotri fotografiju. „Kad je to snimljeno?” odmah pita. „Ne znamo, ali navodno u proljeće 2008.”, odgovori Joona. „Da”, kaže Axel i izgleda kao da mu je laknulo. „Prepoznajete li te osobe?” pita Joona mirno. „Naravno”, kaž e Axel. „Palmcrona, Pontus Salman, Raphael Guidi i... Agathe al-Haji.“


„Ali ja sam ustvari doš ao zbog toga š to bih htio da pogledate glazbenike u pozadini.” Axel ga upitno pogleda, a onda ponovno spusti pogled na fotografiju. „Tokyo String Quartet... oni su dobri”, kaže neutralno. „Da, ali mene bi zanimalo... razmiš ljao sam o tome bi li struč na osoba mogla procijeniti... samo po slici, što sviraju.“ „Zanimljivo pitanje.“ „Je li to uopć e moguć e? Kaj Samuelsson misli da nije, a kad je vaš brat Robert pogledao sliku rekao je da to nikako nije moguće.” Joona se nagne prema naprijed, pogled mu postane blag i topao u sjenci krošnje. „Vaš je brat rekao da to nitko ne mož e procijeniti - ako vi ne možete.” Na Axelovom se licu proširi osmijeh. „Znači to je rekao?” „Da”, odgovori Joona. „Ali ja nisam shvatio na što je mislio...” „Ni ja”, kaže Axel. „Svejedno bih volio kad biste pogledali sliku s povećalom.” „Mislite da ć ete tako moć i utvrditi toč no vrijeme održ avanja tog sastanka”, kaže Axel ponovno ozbiljan. Joona kimne, izvadi povećalo iz torbe i pruži ga Axelu. „Sad biste trebali vidjeti njihove prste”, kaže Joona. Mirno sjedi i promatra Axela koji gleda fotogra iju i ponovno pomisli ako je slika snimljena prije naredbe za uhić enjem sudanskog predsjednika Omara al-Bashira u srpnju 2008., onda ga je njegov osjećaj sasvim prevario. Ali ako je to bilo poslije, onda je u pravu i radi se o ilegalnoj djelatnosti. „Vidim prste”, kaže Axel polako. „Možete li pogoditi koje tonove sviraju?” pita Joona prigušeno. Axel uzdahne, vrati mu fotogra iju i poveć alo. Odjednom otpjeva č etiri tona. Prilič no tiha, ali sasvim č ista č etiri tona. Neko vrijeme razmiš lja, a onda uzme violinu sa stola i odsvira dva visoka, vibrirajuća tona. Joona Linna ustane. „Šalite se?” Axel Riessen ga pogleda:


„Martin Beaver svira c 3, Kikuei svira c 2. Kazuhide Isomura ima stanku, a Clive svira č etverotonski pizzicato. To sam otpjevao: veliki e, veliki a, mali a i cis 1.” Joona sve bilježi, a onda ga pita: „Koliko točno mislite da ste pogodili?“ „Nisam pogađao”, odgovori Axel. „Sto mislite, postoji li upravo takva kombinacija tonova u mnogo djela? Mislim... da li bismo, uz pomoć tih tonova, mogli ustvrditi š to je Tokyo String Quartet tada svirao?“ „Tako raspoređeni tonovi postoje samo u jednom djelu”, odgovori Axel. „Kako znate?” Axel pogleda prema prozoru. Velika, uzdrhtala kroš nja zrcali se u staklu. „Molim vas, nastavite”, kaže Joona. „Sigurno nisam čuo sve što su oni ikada svirali...” Axel slegne ramenima u ispriku. „Ali mislite da baš ove tonove mož ete pronać i u jednom djelu?” pita Joona ponovno. „Toč no ovakva kombinacija postoji samo na jednom mjestu za koje znam”, objasni mu Axel. „Takt 156. prvog dijela drugog gudač kog kvarteta Béle Bartóka.” Ponovno uzme violinu i prisloni je na rame. „Tranquillo... glazba postane tako predivno mirna, poput uspavanke. Slušajte prvu violinu”, kaže i počne svirati. Prsti mu se njež no kreć u, tonovi vibriraju, blago se ljuljaju, visoki i glatki. Nakon samo četiri takta prestane svirati. „Obje violine slijede jedna drugu, isti tonovi, samo druge oktave”, objasni on. „Skoro da je prelijepo, ali u kombinaciji s a-dur akordom č ela, violine proizvode disonancu... iako to mož da mnogi ni ne primijete jer se radi o nekakvih prijelaznim tonovima koji...” Prekine se, utihne i odloži violinu. Joona ga gleda. „I sasvim ste sigurni da glazbenici na ovoj fotogra iji sviraju Bartókov drugi gudački kvartet?” pita tiho. „Da.“ Joona napravi nekoliko koraka, a onda zastane kod jorgovana i kaž e sam sebi da je to š to je upravo č uo vjerojatno sve š to mu treba


kako bi utvrdio kad se održao taj sastanak. Nasmiješ i se i sakrije osmijeh dlanom, okrene se, uzme crvenu jabuku iz zdjele na stolu i pogleda Akela koji ga upitno gleda. „Sigurni ste?” pita ponovno. „Stvarno ste sigurni?” Axel kimne i Joona mu dâ jabuku, isprič a se, izvadi mobitel iz džepa sakoa i nazove Anju. „Anja, hitno mi je...“ „Ovaj smo vikend trebali ići u saunu”, prekine ga Anja. „Trebam pomoć.” „Znam”, zahihoće ona. Joona pokuša zatomiti stres u glasu: „Mož eš li provjeriti repertoar Tokyo String Quarteta zadnjih deset godina?” „Već sam ga provjerila.“ „Jesi li pronašla da su svirali u Alte Oper u Frankfurtu?“ „Da, svake godine, ponekad i više puta.“ „Jesu li koji put svirali Bélu Bartóka - drugi gudački kvartet?” Nastupi tišina, a onda ona odgovori: „Da, samo jednom. Opus sedamnaest” „Opus sedamnaest”, ponovi Joona i pogleda Axela koji mu kimne. „Što?” pita Anja. „Kada?” pita Joona ozbiljnim glasom. „Kad su svirali Bartoka?“ „Trinaestog studenog 2009.“ „Jesi li sigurna?” pita Joona. Osobe na fotogra iji sastale su se č etiri mjeseca nakon š to je izdana odredba za uhićenjem sudanskog predsjednika, razmišlja on. Pontus Salman nam je lagao. Sastali su se u studenom 2009. Zato se sve ovo dogodilo. Toliki mrtvi, a možda će ih biti i još. Joona ispruž i ruku i dodirne ljubič aste klasove jorgovana, osjeti miris roš tilja iz nekog od susjednih vrtova i pomisli kako mora pronaći Sagu i reći joj što je saznao. „Je li to sve?” pita ga Anja na mobitelu. „Da.” „I kako se kaže?“ „Da, oprosti... Dobiješ pusu u zahvalu”, kaže Joona i prekine vezu. Pontus Salman nam je lagao, pomisli ponovno. Kad se sreo s


Palmcronom, Raphaelom i Agathe al-Haji vladao je potpuni embargo na oruž je. Svi poslovi takve vrste bili su zabranjeni, nije bilo nikakvih iznimki ili rupa u zakonu. Ali Agathe al-Haji je htjela kupiti oruž je, a drugi su htjeli zaraditi. Fućkalo im se za ljudska prava i međunarodne zakone. Pontus Salman im je u oč i lagao o vremenu sastanka. Mislio je da ć e nekoliko neoč ekivanih istinitih č injenica sakriti laž . Time š to je bez oklijevanja priznao da je to on na slici, vjerovao je da ć emo bez pogovora prihvatiti laž o vremenu održavanja sastanka. Joona vidi pred sobom Salmana kako prič a nepomič na lica, sivoblijedog i s dubokim borama. Odglumljena iskrenost kad je pokazao sebe na slici i rekao kad se sastanak održavao. Krijumč arenje oruž ja, prolazi mu glavom. Tu se radio krijumč arenju oruž ja, sve je to zbog toga, fotogra ija, ucjena i mrtvi ljudi. Vidi Sagu Bauer kako ustaje nakon razgovora sa Salmanom i kako su otisci njezinih pet prstiju ostali na pisać em stolu poput nijemih suvenira. U srpnju 2009. godine Međunarodni je sud u Haagu izdao zahtjev za uhić enjem sudanskog predsjednika Omara al-Bashira zbog njegove direktne umiješ anosti u etnič ko č iš ćenje tri naroda u Darfuru. Nakon toga je prestala dostava oruž ja iz svijeta. Sudanska je vojska imala svoje oruž je, bacač e granata i mitraljeze, ali ć e im uskoro nestati municije. Prvi koji ć e osjetiti taj nedostatak su naravno paravojne trupe u Darfuru. Ali Carl Palmcrona, Pontus Salman, Raphael Guidi i Agathe al-Haji stavili su se iznad međunarodnog zakona. Susreli su se u studenom usprkos tome š to je predsjednikova umiješ anost u etnič ko čišćenje obznanjena četiri mjeseca ranije. „Što ste saznali?” pita Axel i ustane. „Molim?” pita Joona. „Jeste li utvrdili vrijeme održavanja sastanka?” „Da”, odgovori Joona kratko. Axel ga gleda u oči. „Što nije u redu?” pita. „Moram ići”, promrmlja Joona. „Jesu li se sastali poslije zahtjeva suda da uhite al-Bashira? To je nemoguće. Ako je tako bilo, onda moram znati!”


Joona podigne glavu i pogleda ga u ocĚŒ i, mirnim, blistavim pogledom.


73. Posljednje pitanje

SAGA BAUER LEZI NA TRBUHU na č upavom svijetlom tepihu. Zatvorila je oč i dok je Stefan polagano ljubi po leđima. Kosa joj pada poput svjetlucavog vela preko poda. Stefanovo toplo lice joj prelazi preko kože. Još, misli ona. Laki dodir usana zaš kaklja je između lopatica. Prisili se da ostane ležati i naježi se od ugode. Iz sterea dopire Carl Unander-Scharinov erotski duet za violonč elo i mezzosopran. Glasovi se neprestano iznova ritmič ki ispreplić u poput dugačke svjetlucave zrake u tamnom planinskom potoku. Saga lež i mirno i osjeć a sve već e uzbuđenje. Diš e kroz poluotvorena usta i obliž e usnice. Njegove joj ruke klize preko struka, bokova i lagano joj podignu straž njicu. Nijedan muš karac s kojim sam bila nije me tako njež no dodirivao, pomisli Saga i nasmiješ i se. Promatra je i ona raš iri noge. Osjeć a už areno ritmič ko pulsiranje. Cuje samu sebe kako stenje kad je osjetila njegov jezik. Pažljivo je okrene. Tepih joj je ostavio pruge preko trbuha. „Još”, prošapće ona. „Ili pucaš”, kaže on. Ona kimne i nasmiješ i se, iskrenim, sretnim licem. Stefanu crna kosa zaklanja lice, tanki rep koji je zavezao pada mu preko prsa. „Dođi, dođi”, kaž e Saga. Uhvati ga za glavu i poljubi, osjeti njegov topao, vlažan jezik. On brzo skine gać e i legne gol na nju. Ona podigne noge i osjeć a ga kako ulazi. Zastenje, a onda na trenutak uspore, zadihani. Osjeć aju se toliko blizu jedno drugom. Stefan se njež no gura u nju. Njegovi uski bokovi se polagano pomič u. Saga povlač i prste preko njegovih lopatica, leđa, stražnjice. I tada zazvoni mobitel. Naravno, pomisli ona. Tonovi Blue Jeans Blues ZZ Topa dopiru iz hrpe odjeć e na so i, negdje ispod bijele majice na bretele, gaćica i izokrenutih traperica. „Neka zvoni”, prošapće ona.


„To je tvoj poslovni mobitel”, kaže on. „Fuć ka mi se, niš ta nije važ no”, promrmlja ona pokuš avajuć i ga zadržati. Ali on se izvuč e iz njezinog zagrljaja, klekne i kopa po dž epovima njezinih traperica traž eć i mobitel. Ne mož e ga pronać i, glazba i dalje svira. Na kraju izokrene hlač e naglavce i istrese mobitel na pod. Utihnuo je. Tihi ton im kaže da je ostavljena poruka. * * * Dvadeset minuta kasnije Saga trč i kroz hodnike policijske zgrade. Vrhovi kose su joj mokri nakon kratkog tuš iranja. Tijelo joj još uvijek titra od nezadovoljene požude. Gaćice i traperice je neugodno žuljaju. Saga vidi upitno okruglo lice Anje Larsson iznad ekrana kompjutora dok utrč ava u Joonin ured. On stoji usred prostorije s fotogra ijom u ruci i č eka je. Kad vidi njegov oš tri, ledenosivi pogled, trnci nelagode predu joj leđima. „Zatvori vrata”, kaže on. Ona odmah zatvori, ode do njega i čeka. Diše brzo i tiho. „Axel Riessen se sjeć a sve glazbe koju je ikada č uo, svakog tona, svakog instrumenta u simfonijskom orkestru...“ „Ne razumijem.“ „Znao je š to glazbenici na slici sviraju, drugi gudač ki kvartet Bé le Bartóka.“ „OK, bio si u pravu”, kaž e ona brzo. „Znač i mož e se vidjeti š to sviraju po slici, ali...” „Fotogra ija je snimljena 13. studenog 2009.”, prekine je Joona oštrim glasom. „Znač i ti prokletnici su prodavali oruž je Sudanu i nakon naloga za uhićenje al-Bashira”, kaže ona tiho. „Da.“ „Znali su da će municija završiti u Darfuru”, prošapće ona. Joona kimne stisnutih vilica. „Carl Palmcrona nije smio biti u toj lož i”, kaž e on. „Pontus Salman nije smio biti tamo, nitko nije smio biti tamo i...“ „Ali sad ih imamo na fotogra iji”, kaž e ona suzdrž ano. „Raphael Guidi sklapa velike poslove sa Sudanom.“ „Da”, odgovori Joona i pogleda Sagu u oči.


„Velika riba je naravno zla”, konstatira Saga. „Mnogi su to i prije govorili, mnogi sumnjali na to... ali ovi najveći se uvijek izvuku.” Stoje bez riječ i i promatraju fotogra iju, č etiri osobe u lož i Alte Oper, šampanjac, njihova lica, glazba i Paganinijevi stari instrumenti. „Sad smo riješ ili prvu zagonetku”, kaž e Saga i duboko udahne. „Znamo kako fotogra ija svjedoč i o tome da je Sudan pokuš ao kupiti oružje usprkos zabrani.“ „Palmcrona je bio tamo, onaj novac koji je imao na rač unu je sigurno od mita”, kaž e Joona polako. „Ali istovremeno... Palmcrona nije potpisao dopuš tenje za izvoz oruž ja za Sudan nakon onoga s predsjednikom, to bi bilo sasvim nemoguće, to nikada ne bi usp....” Prekine se kad mu mobitel odjednom zavibrira u dž epu sakoa. Javi se, sluša bez riječi, a onda prekine vezu. Pogleda Sagu. „To je bio Axel Riessen”, kaž e Joona. „Tvrdi da zna u č emu je stvar s fotografijom“


74. Savršen plan

USAMLJENI DJECAK OD ZELJEZA, samo petnaestak centimetara visok, sjedi obgrlivš i rukama koljena u dvoriš tu inske crkve u staroj gradskoj jezgri Gamla stan. Tri metra od dječ aka stoji Axel Riessen naslonjen na zid oker boje i jede kinesku tjesteninu iz kutije. Usta su mu puna hrane kad Joona i Saga uđu u dvoriš te pa im samo mahne štapićima. „Što ste to shvatili?” pita Joona. Axel kimne, odlož i kutiju s hranom na prozorsku niš u, obriš e usta papirnatom salvetom, a onda se rukuje sa Sagom i Joonom. „Rekli ste da ste shvatili o č emu je stvar s fotogra ijom”, ponovi Joona. Axel spusti pogled, duboko uzdahne, a onda ponovno podigne glavu. „Kenija”, kaž e. „Te č etiri osobe u lož i nazdravljaju š ampanjcem zato što su dogovorili veliku isporuku municije za Keniju.” Na trenutak utihne. „Nastavite”, kaže Joona. „Kenija je kupila 1,25 milijuna jedinica municije 5.56 X 45 mm.“ „Za automatske puške”, kaže Saga. „Izvoz ide za Keniju”, nastavi Axel teš kom mukom. „Ali municija nije za Keniju. Nego ide dalje za Sudan, za vojsku u Darfuru. Odjednom mi se sve slož ilo. Jer sasvim je oč ito da ć e municija ić i za Sudan s obzirom da je zastupnica kupaca Agathe al-Haji.“ „Ali koja je tu uloga Kenije?” pita Joona. „Njih č etvero se sastalo nakon š to je izdan nalog za uhić enjem predsjednika al-Bashira. Zar ne? Bartó kov drugi gudač ki kvartet je sviran samo jednom. Zabranjeno je izvoziti u Sudan, ali ne i u Keniju, još uvijek nije problem izvoziti u susjednu zemlju na jugu.“ „Kako možete biti toliko sigurni u to?” pita Saga. „Carl Palmcrona je poč inio samoubojstvo i poslovi su ostali meni. Ovo je bio njegov zadnji zadatak i nije ga izvrš io. Obeć ao sam da ć u danas potpisati dozvolu za izvoz”, odgovori Axel potišteno.


„To je ista municija, isti posao. Nakon zahtjeva za uhić enjem predsjednika samo su prekriž ili Sudan na papirima i umjesto toga napisali Kenija”, kaže Saga. „I sve je po zakonu”, kaže Axel. „Sve dok netko nije fotografirao sastanak”, kaže mu Joona. „Kad se Palmcrona ubio, svi papiri su već bili pripremljeni, svi su vjerojatno mislili da je on već potpisao dozvolu za izvoz”, kaže Axel. „Vjerojatno su pod velikim stresom kad su shvatili da nije”, nasmiješi se Joona. „Cijeli posao je ostao visiti u zraku”, kaže Saga. „Mene su jako brzo postavili na položaj”, priča Axel. „Praktič ki su mi stavili kemijsku olovku u ruku i rekli mi da potpišem ugovor.” „Ali?“ „Htio sam napraviti vlastitu procjenu.” „I napravili ste je.” „Da.“ „I sve je izgledalo u redu?” pita Saga. „Da... i obeć ao sam da ć u potpisati š to bih bez sumnje i uč inio da nisam vidio tu fotografiju i sve povezao s Kenijom.” Stoje bez riječ i i promatraju tog malog dječ aka od ž eljeza, najmanji kip na otvorenom prostoru u Stockholmu. Joona se nagne i potapš e ga po glavi. Metal je topao nakon cijelog dana na suncu. „Upravo vrše utovar u luci u Göteborgu”, kaže Axel tihim glasom. „To znam”, kaže Saga. „Ali bez dozvole za izvoz...“ „Ta municija neće izaći iz Švedske”, kaže Axel odlučno. „Rekli ste da oč ekuju kako ć ete danas potpisati dozvolu”, kaž e Joona. „Mož ete li odugovlač iti? Jer za naš u je istragu vrlo važ no da im ne date nikakvu potvrdu.“ „Oni neće samo sjediti i čekati.“ „Recite im da još niste gotovi”, kaže Joona. „Mogu, ali bit ć e teš ko. Jer posao već kasni zbog mene, ali mogu pokušati”, kaže Axel. „Ne radi se tu samo o naš oj preliminarnoj istrazi nego i o vaš oj sigurnosti”, objasni. Axel se nasmiješi i pita skeptičnim glasom:


„Mislite da će mi prijetiti?” Joona mu uzvrati osmijeh. „Dokle god oč ekuju da ć ete potpisati nema nikakve opasnosti”, odgovori on. „Ali ako odbijete, onda će ljudi izgubiti neopisive količine novca koji su investirali. Ne mogu ni zamisliti o kojim se tu ciframa radilo kako bi se dobilo ljude na polož ajima u Keniji da zaž mire na to što se događa.“ „Ali neć u moć i unedogled odugovlač iti, Pontus Salman cijeli dan pokuš ava doć i do mene. Ti ljudi znaju branš u, nije ih moguć e prevariti”, kaže Axel i upravo u tom trenutku zazvoni mu mobitel. Pogleda na display i ukoči se. „Mislim da je to ponovno Pontus Salman...“ „Javite se”, kaže Joona. „OK”, kaže Axel i javi se. „Već sam vas nekoliko puta zvao”, kaž e Salman svojim otegnutim glasom. Znate... kontejneri su utovareni na brod, zadrž avanje u luci koš ta, brodovlasnik pokuš ava doć i do vas, izgleda da nije dobio dozvolu za izvoz.“ „Žao mi je”, kaže Axel i pogleda Joonu i Sagu. „Nažalost nisam imao vremena pregledati i zadnje...“ „Razgovarao sam s uredom vlade, kaž u da ste danas trebali potpisati.” Axel oklijeva, razne mu se misli roje glavom, najradije bi samo prekinuo vezu, ali umjesto toga se tiho nakaš lje, isprič a se, a onda mu laže: „Bio sam zauzet drugim poslom.” Axel č uje kako mu se po glasu č uje da laž e, napravio je malo predugu stanku prije nego š to je odgovorio. Doš lo mu je da kaž e istinu, da neć e biti nikakve dozvole jer oni planiraju proš vercati municiju za Darfur. „Ja sam mislio da je sve trebalo biti gotovo najkasnije danas”, kaž e Salman ne skrivajući razdražljivost. „Riskirali ste”, kaže Axel. „Kako to mislite?“ „Bez dozvole za izvoz neće biti izvoza...” „Ali mi smo... Oprostite.“ „Vi ste dobili dozvolu za izradu municije, dobili ste pozitivnu


preliminarnu procjenu i ja sam vam dao pozitivne signale, ali to je sve.“ „Puno je toga u igri”, kaž e Salman pomirljivo. „Imate li š to za poruč iti brodovlasniku? Mož ete li mož da procijeniti koliko ć ete još vremena trebati? On mora znati koliko ć e još dugo morati provesti u luci, radi se o cijeloj logistici.“ „Ja sam još uvijek za izvoz, ali još jednom moram provjeriti i zadnje podatke, a onda ćete dobiti potvrdu”, kaže Axel.


75. Mamac

SAGA BAUER JE PRESKAKALA UZE pedeset minuta u policijskoj teretani kad joj je priš ao jedan zabrinuti kolega i pitao je kako se osjeć a. Lice joj je oznojeno i stisnuto, ali stopala joj i dalje pleš u kao da nemaju nikakve veze s brzim pokretima užeta. „Previše se forsiraš”, kaže on. „Ne”, odgovori ona i nastavi preskakati čvrsto stisnutih vilica. Dvadeset i pet minuta kasnije Joona Linna uđe u teretanu i priđe joj. Sjedne na jednu zaobljenu klupicu uz utege. „Koje sranje”, kaž e ona, a da nije prestala skakati. „Sva municija ć e završiti u Darfuru i mi tu ne možemo kurca učiniti.“ „Sada barem znamo o č emu se radi”, odgovori Joona mirno. „Znamo da žele sve obaviti preko Kenije i...“ „Ali š to da napravimo?”, pita ona skač uć i. „Da privedemo tog jebenog Pontusa Salmana? Da kontaktiramo Europol zbog Raphaela Guidija?“ „Još uvijek ne možemo ništa dokazati.” „Ovo je velika stvar, puno veća nego što bi to itko htio. Čak ni mi ne ž elimo da je tako velika”, govori ona dok joj už e prolijeć e iznad glave i udara o pod. „Carl Palmcrona je umiješ an, Pontus Salman iz Svedske... Raphael Guidi, on je gigant... ali i netko u kenijskoj vladi, inač e to sve ne bi funkcioniralo... možda i netko u švedskoj vladi...“ „Nećemo uspjeti doći do svih”, konstatira Joona. „Najpametnije bi vjerojatno bilo odustati od istrage”, kaže ona. „Onda, odustanimo.” Ona se nasmije na šalu i nastavi skakati stisnutih usta. „Palmcrona je vjerojatno godinama primao mito”, kaž e Joona zamiš ljeno. „Ali kad je dobio ucjenjivač ko pismo Bjö rna Almskoga uplaš io se da je zabavi doš ao kraj... i onda je nekoga nazvao, vjerojatno Raphaela... Ali za vrijeme razgovora shvatio je da nije nezamjenjiv... i da je sada zbog fotogra ije postao problem. Postao je problem za ljude koji su investirali u te poslove. Oni nisu bili spremni izgubiti svoj novac i riskirati svoje živote za njega.”


„I zato se ubio”, kaže Saga i počne još brže skakati. „Njega nema... sad je preostala samo fotografija i ucjenjivač.“ „I onda unajme profesionalnog ubojicu”, kaže ona sva zadihana. Joona kimne i ona počne skakati podignutih koljena. „Da Viola nije u zadnji č as završ ila na brodu, ubio bi Bjö rna i Penelope i potopio brod”, kaže on. Saga još malo ubrza, a onda prestane skakati. „A mi... mi bi sve otpisali kao nesreć u”, dahć e ona. „A on bi uzeo fotogra iju, oč istio sve kompjutore i napustio zemlju bez tragova, potpuno nevidljiv.” „Iako se meni č ini da se on ustvari ne boji da ga otkriju, samo je praktič an”, kaž e Joona. „Lakš e je riješ iti probleme ako policija nije umiješ ana, problemi su to na š to se koncentrira... Inač e ne bi podmetnuo pož ar u oba stana. Jer to privlač i puno pozornosti, ali htio je biti temeljit i to mu je bio prioritet.” Saga se oslonila rukama na butine, znoj joj kapa s lica. „Naravno da bismo prije ili kasnije povezali pož are s potonuć em broda”, kaže i uspravi se. „Ali tada bi već bilo prekasno”, odgovori on. „Njegov je zadatak bio uništiti sve tragove i sve svjedoke.” „Ali sada mi imamo fotogra iju i Penelope”, kaž e ona uz osmijeh. „Nije uspio riješiti sve probleme.” „Još nije...” Ona blago udari po vreć i za boks koja visi sa stropa, a onda upitno pogleda Joonu. „Na akademiji sam gledala ilm na kojem si ti sredio pljač kaš a banke uz pomoć neispravnog pištolja.” „Imao sam sreće”, odgovori on. „Da.” Nasmije se i ona mu se približ i, malo skač e oko njega, a onda stane. Ispruž i ruke otvorenih dlanova i pogleda ga u oč i. Mahne mu da joj priđe mekim pokretima prstiju. Hoć e da je proba udariti. On se nasmiješ i, kad shvati da ona glumi Bruce Leeja kad tako maš e. Odmahne glavom, ali je i dalje gleda. „Vidio sam kako se krećeš”, kaže on. „Onda znaš”, odgovori ona kratko. „Brza si i sigurno bi me uspjela prva udariti, ali poslije toga...”


„Poslije toga me nema”, nadopuni ga ona. „Dobra ideja, ali...” Ponovno mu mahne da dođe, ovoga puta nestrpljivije. „I vjerojatno ć eš ”, kaž e on ne prikrivajuć i osmijeh, „prejako napasti.“ „Neću”, odgovori ona. „Probaj pa ćeš vidjeti”, kaže Joona mirno. Ona mu mahne da dođe, ali on se samo okrene i krene prema vratima. Ona brzo krene prema njemu, slijedi ga i zamahne desnom rukom. On samo savije vrat tako da mu udarac prođe iznad glave. I kao nastavak tog malog pokreta okrene se, izvuč e piš tolj i sruš i je na pod i nagazi joj na koljeno. „Moram nešto reći”, kaže Saga brzo. „Da sam ja bio u pravu, to si mislila reći.“ „Nemoj si umiš ljati”, odgovori ona i uz mrzovoljan pogled ustane s poda. „Kad čovjek prejako napadne...“ „Nisam prejako napala”, prekine ga ona. „Zaustavila sam se jer sam se sjetila nečeg važnog...“ „U tom slučaju, razumijem”, nasmije se on. „Ma fuć ka mi se š to ti misliš ”, kaž e ona. „Palo mi je na pamet da bismo mogli iskoristiti Penelope kao mamac.” „O čemu govoriš?“ „Razmiš ljala sam o tome kako ć e se ona preseliti u drugi stan i taman kad sam te htjela udariti, neš to mi je palo na pamet. Zato sam se zaustavila, jer ne mogu te srušiti kad moramo razgovarati.” „Onda reci”, kaže on prijateljski. „Shvatila sam da ć e Penelope biti mamac za ubojicu htjeli mi to ili ne, ona će ga privući sebi.” Joona se prestane smiješiti i zamišljeno kimne. „Nastavi.“ „Ne znamo prisluš kuje li ubojica naš u komunikaciju preko radija ili je li č uo sve š to je reč eno preko RAKEL-a... ali to je vrlo moguć e s obzirom da je pronašao Penelope na Kymmendöu”, kaže Saga. „Da.” „Ja mislim da ć e je on već nekako pronać i. I bit ć e mu svejedno š to


ona ima policijsku zaš titu. Uč init ć emo sve š to mož emo da njezino mjesto boravka bude tajna, ali, mislim, kako da je zaš titimo bez komunikacije preko radija.“ „Pronaći će je”, potvrdi Joona. „Pa sam ovako mislila... Penelope ć e biti mamac, pitanje je samo hoć emo li biti spremni kad on dođe ili neć emo. Ona ć e naravno dobiti potpunu zaš titu kao š to je i planirano, ali ć emo istovremeno staviti policiju da nadgleda okolinu i tako možda možemo uhvatiti ubojicu.“ „Potpuno si u pravu... ispravno misliš”, kaže Joona.


76. Sigurna kuća

CARLOS, SAGA I JOONA BRZO HODAJU kroz dugač ke hodnike koji vode do ureda SOA-e. Verner Zandé n već sjedi na udobnom kauč u i č eka ih. Ne gube vrijeme na pozdravljanje nego odmah zatvore vrata za sobom i počnu pričati: „Klara Olofsdotter iz Međunarodne odvjetnič ke komore se pridruž ila timu... Ovo je velika stvar za Krim-policiju i SOA-u, ali koga to, kvragu, pokušavamo uhvatiti?” „Ne znamo puno”, odgovori Saga. „Ne znamo č ak ni radi li sam, mož e se raditi o profesionalcima iz Belgije, Brazila ili struč njaka iz KGB-a, ili iz bilo kojeg dijela istočnog bloka.” „A i nije neki veliki problem prisluš kivati naš u radiokomunikaciju”, kaže Carlos. „Ubojica naravno zna da nagledamo Penelope Fernadez, da ć e biti teš ko doć i do nje”, kaž e Joona; „Ali vrata ponekad treba otvoriti, mora joj se donijeti hrana, posjetit ć e je majka, psiholog, Niklas Dent koji radi na fotorobotu i....” Utihne kad mu zazvoni mobitel, baci kratak pogled na display i isključi ga. „Prioritet nam je naravno zaš tititi Penelope”, kaž e Saga. „Ali time š to ć emo to uč initi dobivamo i moguć nost da uhvatimo č ovjeka koji je ubio nekoliko naših kolega.” „Pretpostavljam da vas ni ne moram podsjeć ati da je opasan”, kaž e Joona. „Nitko od nas neće nikada susreti opasniju osobu.” Sigurna kuć a nalazi se na adresi Storgatan 1. s prozorom prema ulici Sibyllegatan i pogledom preko trga Ostermalmstorg. Nema nikakvih stanova preko puta, najbliž a kuć a udaljena je viš e od stotinu metara. Saga Bauer pridrž ava č elič na ulazna vrata u zgradu dok liječ nica Daniella Richards oprezno izvodi Penelope Fernandez iz sivog policijskog autobusa. Okružuju ih teško naoružani specijalci. „Ovo je najsigurniji stan koji se ne nalazi pod zemljom u cijeloj Švedskoj”, objasni joj Saga.


Penelope ne reagira na njezine riječ i. Samo slijedi Daniellu Richards do lifta. Posvuda na ulazu i stubiš tu nalaze se nadzorne kamere. „Instalirali smo detektore pokreta, vrlo napredan alarmni sustav i imamo dvije kriptirane direktne linije za centralu”, prič a joj Saga dok se voze gore. Na treć em katu Penelope provedu kroz jaka protuprovalna vrata do pregrade kod koje sjedi straž arica u uniformi. Ona otvori još jedna sigurnosna vrata i pusti ih u stan. „Stan je u potpunosti osiguran od pož ara, ima svoj izvor struje i vlastitu ventilaciju”, kaže Saga. „Ovdje si sigurna”, kaže Daniella Richards. Penelope podigne glavu i pogleda liječnicu praznim očima. „Hvala”, prošapće gotovo nečujno nakon nekog vremena. „Mogu ostati ovdje ako želiš.” Penelope odmahne glavom i Daniella izađe iz stana zajedno sa Sagom. Penelope zaključ a vrata, a onda stane uz jedan od prozora s neprobojnim staklima koji gledaju na trg. Na prozor je prič vrš ćena neka vrsta folije zbog koje nitko izvana ne mož e vidjeti unutra. Pogleda van i pomisli kako su neki od ljudi koji se kreć u dolje po trgu vjerojatno policajci u civilu. Oprezno dodirne prozor. Izvana se ništa ne čuje. Odjednom se začuje zvonjava na vratima. Penelope se trgne i srce joj počne ludo udarati. Priđe monitoru i stisne dugme za portafon. Policajka koja sjedi ispred pogleda gore u kameru i kaže joj da joj je mama došla u posjet. „Penny? Penny?” začuje majčin glas iza policajke. Penelope otključ a, č uje kako je mehanizam kliknuo i otvori ta teška, čelična vrata. „Mama”, kaž e s osjeć ajem da njezin glas ne mož e nadglasati veliku tišinu koja vlada u stanu. Pusti mamu unutra, zatvori vrata i ponovno ih zaključ a, ali onda ostane stajati pred vratima stisnutih usta i osjeć a kako drhti, ali pokušava zadržati neutralan izraz lica. Baci kratak pogled na mamu, ne usuđuje se pogledati je u oč i. Zna da će je mama optužiti što nije zaštitila sestru.


Claudia napravi nekoliko opreznih koraka u hodniku i polako se osvrne oko sebe. „Brinu li se za tebe, Penny?” pita. „Sad mi je dobro.” „Ali moraju te štititi.“ „Štite me, ovdje sam sigurna.“ „To je jedino važno”, kaže Claudia gotovo nečujno. Penelope proguta knedlu pokuš avajuć i zaustaviti suze. U grlu je boli i peče. „Toliko toga moram obaviti”, nastavi njezina mama i okrene glavu. „Ne... ne mogu shvatiti, jednostavno ne mogu shvatiti da moram organizirati Violin pogreb.” Penelope polagano kimne. Odjednom mama ispruž i ruku i dodirne joj obraz. Penelope se instinktivno trgne i mama brzo povuče ruku. „Kaž u da ć e sve uskoro biti gotovo”, kaž e Penelope. „Policija namjerava uhvatiti tog muškarca... koji je... ubio Violu i Björna.” Claudia kimne i ponovno se okrene prema kć eri. Lice joj je otvoreno i ranjivo, na svoje iznenađenje, Penelope vidi da se mama smiješi. „Ali ti si ž iva”, kaž e Claudia. „Imam tebe i niš ta drugo nije važ no, ništa...“ „Mama.“ „Curice moja mala.” Claudia ponovno ispruži ruku i ovoga puta Penelope ne ustukne.


77. Operacija

U NISI PROZORA jednog stana na treć em katu ulice Nybrogatan 4A sjedi voditeljica operacije Jenny Gö ransson i č eka. Sati prolaze, ali nitko niš ta ne izvješ tava. Sve je mirno. Pogleda dolje prema trgu, gore prema krovu iznad Penelopina stana, pa prema krovu Sybillegatan 27 s kojega uzlijeće nekoliko golubica. Tamo je na polož aju Sonny Jansson. Vjerojatno se pomaknuo i preplaš io ptice. Jenny mu se javi i dobije potvrdu da se pomaknuo kako bi mogao vidjeti u jedan stan. „Uč inilo mi se da sam vidio tuč u, ali nije nego Wii, stoje i mlate se pred televizorom.“ „Vrati se na položaj”, kaže Jenny kratko. Izvadi dalekozor i ponovno pregleda onaj mrač ni prostor između kioska i brijesta koji je procijenila kao nesigurno mjesto. Javi joj se Blomberg koji je odjeven u smeđu trenirku i dž ogira niz ulicu. „Vidim nešto na groblju”, kaže napetim glasom. „Što vidiš?” „Netko hoda pod drveć em, desetak metara od ograde prema ulici Storgatan.“ „Prekontroliraj o č emu se radi, Blomberg, ali budi oprezan”, kaž e ona. On protrč i pokraj stepenica s boč ne strane Vojnog muzeja, a onda polagano uđe na groblje. Ljetna noć je topla, posvuda zelene kroš nje. Neč ujno hoda po travnjaku uz poš ljunč anu stazu, pomisli kako uskoro mora stati i odglumiti da se rastež e, ali ipak samo nastavi dalje. Među drveć em se č uje tiho š uš kanje. Grane zaklanjaju svijetlo nebo, medu nadgrobnim spomenicima vlada tama. Odjednom ugleda lice sasvim uz tlo. Zena od dvadesetak godina. Ima kratku kosu obojenu u crveno, maslinasto zeleni ruksak je stavila pokraj glave. Sretno se smiješ i dok joj druga ž ena uz smijeh povlač i majicu prema gore i poč ne joj ljubiti grudi. Blomberg se oprezno povuč e natrag, a onda obavijesti Jenny


Göransson: „Lažna uzbuna, ljubavni par.“ Proš la su tri sata, Blomberg zadrhti, postaje hladno, rosa se stvara na tlu i temperatura pada. Napravi još jedan krug i završ i ispred sredovječ ne ž ene umornog lica. Izgleda jako pijana, stoji i ljulja se drž eć i dvije pudlice na uzici. Psi veselo njuš kaju okolo, htjeli bi krenuti dalje, ali ona ih mrzovoljno povuče natrag. Uz rub groblja prođe ž ena odjevena kao stjuardesa, kotač ić i njezinog malog, tamnoplavog kovč ega lupkaju po ploč niku. Ravnoduš no pogleda Blomberga, a on se pravi da je nije ni primijetio iako su kolege već više od sedam godina. Maria Ristonen nastavi dalje sa svojim kovč egom prema ulazu u postaju podzemne ž eljeznice kako bi prekontrolirala osobu koja stoji skrivena u ulazu susjedne zgrade. Cuje kako lupkanje njezinih potpetica odjekuje među zidovima. Kovč eg joj zapne o rubni kamen i nakrivi se, prisiljena je stati i istovremeno promotri tu osobu. Radi se o prilič no elegantno odjevenom muš karcu č udnog izraza lica. Izgleda kao da neš to traž i, ž ivč ano je pogleda. Mariji Ristonen srce poč ne ubrzano kucati, okrene se, a onda zač uje u sluš alici u uhu glas voditeljice operacije jenny Göransson: „I Blomberg ga je spazio, dolazi”, kaž e Jenny. „Cekaj Blomberga, Maria. Čekaj Blomberga.” Maria uspravi kovč eg, ali ne mož e se viš e tu zadrž ati, prisiljena je krenuti dalje. Pokuš a hodati sporije, približ ava se muš karcu ž ivč anog pogleda. Bit ć e prisiljena proć i pokraj njega i nastaviti dalje okrenuta mu leđima. Kad se približ i, muš karac se povuč e dublje u ulaz. Drž i jednu ruku skrivenu u odjeć i. Maria Ristonen osjeć a kako joj adrenalin pumpa ž ilama kad muš karac odjednom zakorač i prema njoj i izvadi taj predmet koji je drž ao skriven ispod kaputa. Iza njegova ramena Maria vidi kako je Blomberg podigao oruž je spreman pucati, ali ga odmah i spusti kad mu je Jenny u uho povikala da se radi o lažnoj uzbuni, muškarac nije naoružan, ima samo limenku piva u ruci. „Pičko”, kaže muškarac i zalije je pivom. „Bož e”, uzdahne Jenny u sluš alicu. „Nastavi samo dalje prema podzemnoj, Maria” Noć prolazi a da se niš ta nije dogodilo, zadnji klubovi se zatvaraju, a onda su na nogama još samo rijetki vlasnici pasa i sakupljač i


limenki, raznosač novina i još vlasnika pasa i dž ogera. Jenny Gö ransson poč ne č eznuti za krajem svoje smjene u osam sati. Pogleda prema crkvi Hedviga Eleonora, a onda prema nepropusnim prozorima Penelope Fernandez, zatim niz ulicu i prema kuć i u kojoj ž ive sveć enici i u kojoj je odrastao redatelj Ingmar Bergman. Izvadi nikotinsku ž vakać u gumu i prouč ava trg, klupe u parku, drveć e, kip s ženom i muškarcem raširenih nogu s komadom mesa na ramenu. Odjednom Jenny Gö ransson vidi kako se netko kreć e na ulazu s visokom č elič nom kapijom koja vodi u prostor ö stermalmske trž nice. Mrak je, ali slabaš no blistanje stakla isprekidalo je neč ije brzo kretanje. Jenny Gö ransson pozove Carla Schwirta. On sjedi s dvije vreć e za smeć e pune limenki na jednoj klupi u parku medu drveć em gdje se nekada nalazio ulaz u Narodno kazalište. „Ne, ništa ne vidim”, odgovori on. „Ostani sjediti.” Pomisli da bi mož da mogla poslati Blomberga s njegovog polož aja kod crkve da otrč i dolje do Humlegå rdena i prekontrolira o č emu se radi. Jenny ponovno pogleda prema ulazu, izgleda kao da netko tamo kod kapije kleč i u mraku. Jedan ilegalni taksi je krivo skrenuo i sad se okreć e na ulici Nybrogatan. Jenny brzo izvadi dalekozor i prič eka dok svjetlost farova prelazi preko crvenog ciglenog zida trž nice. Svjetlost prijeđe preko vrata, ali sada tamo niš ta ne vidi. Auto stane i prebaci u rikverc. „Nespretnjaković ”, promrmlja ona kad vidi kako auto vozi jednim kotačem preko pločnika. Ali farovi odjednom obasjaju jedan izlog malo dalje i bace odsjaj natrag na vrata tržnice. Netko je unutra, unutar visoke željezne ograde. Jenny treba samo sekunda da shvati š to je vidjela. Muš karac pričvršćuje dalekozor na pušku. Brzo spusti dalekozor i pozove centralu preko radija. „Opasna situacija, vidim oruž je”, gotovo povič e. „Vojno oruž je s dalekozorom, snajperist na vratima trž nice... Ponavljam: snajperist na razini tla na uglu kvarta raskrižja Nybrogatan i Humlegårdsgatan.” Muš karac se nalazi iza reš etkaste ograde. Neko je vrijeme promatrao prazan trg, č ekao da ode onaj sakupljač limenki koji sjedi na klupi u parku, ali onda ga ignorirao kad je shvatio da namjerava


tamo prenoć iti. Pod zaš titom mraka stavio je usadnik i razvukao cijev puš ke Modular Sniper, poluautomatskog oruž ja boje pijeska za ciljeve do dva kilometra i s preciznom municijom. Bez ž urbe je namontirao priguš ivač od titana na cijev, a onda prič vrstio spremnik i spustio prednje nogare. Uš ao je u trž nicu minutu prije nego š to su zatvarali, sakrio se u jednom skladiš tu, č ekao da prođu č istač i i zaš titari. Cim je ugaš eno svjetlo i nastupila tišina, izašao je u prostor tržnice. Iznutra je isključ io alarm velikih ulaznih vrata na uglu, a onda otiš ao do vanjskog ulaznog prostora koji je od ulice š titila jaka ograda s reš etkama. Iza te ograde stajala su duboko usađena vrata poput male prostorije, zaklon iz kojeg mož e pucati. Zaš tić en je sa svih strana, a ima otvoren prazan prostor ispred sebe. Kad mirno stoji uopć e se ne vidi. Ako netko priđe ogradi, on se samo povuč e unutra u mrak. Uperi snajper prema kuć i u kojoj se nalazi Penelope Fernandez i pretraž i prostorije elektrooptič kim dalekozorom. Radi to polagano i sistematič no. Dugo je č ekao, skoro ć e jutro i uskoro ć e biti prisiljen napustiti svoje mjesto i ostaviti cijelu akciju za sljedeć u noć . Jer zna da ć e ona nekada prić i prozoru kako bi pogledala van na trg, vjerujuć i da je neprobojno staklo štiti. Popravi dalekozor, obasja ga svjetlost farova jednog automobila, povuč e se nakratko unutra, a onda se ponovno vrati pregledavanju stana na adresi Storgatan 1. Gotovo odmah otkrije izvor topline iza jednog mrač nog prozora. Prijem je slab i zrnat zbog velike udaljenosti i neprobojnog stakla. Gori nego š to je rač unao. Pokuš a dobiti bolje vanjske rubove slike i pronaći centar. Svijetloružičasta sjenka kreće se na ljubič astoj pozadini iš aranoj mrljama, stanjuje se i ponovno postaje gušća. Odjednom kretanje na trgu ispred njega: dva policajca u civilu trč e prema njemu s pištoljima skrivenima uz tijelo.


78. Tržnica

PENELOPE SE RANO PROBUDILA i viš e nije mogla zaspati, dugo je lež ala, ali onda je ustala i uključ ila televizor. Razmiš lja o policiji, kako ć e samo nekoliko dana moć i održ avati operaciju koja uključ uje toliko mnogo ljudi. A onda to viš e neć e biti ekonomski isplativo. Da njezin progonitelj nije ubio policajca, ne bi ni bili ovdje, u tom sluč aju ne bi bilo resursa. Sa š tednjaka skine posudu s vodom koja kuha, natoč i je u č ajnik i stavi unutra dvije vreć ice č aja od limuna. Odnese č ajnik i š alicu u mrač nu dnevnu sobu, stavi ih u niš u prozora, uključ i svjetiljku sa zelenim staklenim sjenilom koja visi s prozora i pogleda dolje na pusti trg. Odjednom ugleda dvije osobe kako trč e preko ceste, a onda padnu i ostanu lež ati. To neobič no izgleda. Brzo ugasi svjetlo. Lampa se zaljulja i zagrebe po staklu. Ponovno pogleda van i pomakne se u stranu. Grupa policajaca trč i niz Nybrogatan i odjednom primijeti kako je neš to zasvjetlucalo s jednog ulaza blizu trž nice i u istoj sekundi zač uje zvuk kao da je netko bacio mokru krpu o prozor. Jedan metak probije neprobojno staklo i zabije se u zid iza nje. Penelope se baci na pod i stisne. Komadić i stakla od lampe na prozoru leže na podu, ali ona nije ni primijetila da se porezala po dlanovima. Stewe Billgren je upravo premješ ten s mirnog posla u operativnu jedinicu Sekcije za specijalne operacije kriminalistič ke policije. Sad sjedi na suvozač kom sjedalu uz svoju š e icu Miru Carlsson u al i, civilnom autu koji polagano vozi ulicom Humlegå rdsgatan. Stewe Billgren nikada nije bio u opasnoj situaciji, ali je mnogo puta razmiš ljao kako bi u tom sluč aju postupio. To ga je poč elo zabrinjavati, pogotovo otkada je njegova partnerica izaš la iz kupaonice proš log tjedna nasmiješ ena i pokazala mu pozitivan test za trudnoću. Stewe Billgren je umoran nakon nogometne utakmice prethodnog dana. Već sada osjeć a tež inu u miš ić ima bedara i listova, bol ć e uskoro nastupiti.


Vani se č uje nekoliko priguš enih pucnjeva i Mira je jedva stigla pogledati kroz prozor i prozboriti: „Koji vrag...” A onda je utihnula kad je glas preko policijskog radija zavriš tao da su dvojica kolega ubijena na Ostermalmstorgu i da zovu grupu 5. iz Humlegårdsgatana. „Imamo ga”, kaž e operativni koordinator SOA-e poviš enim glasom. „Postoje samo četiri ulaza u tu prokletu tržnicu...” „Jeste li sigurni u to?” prekine ga Jenny Göransson. „Ulaz s Nybrogatan, jedan na uglu i dva s ulice Humlegårdsgatan“ „Šaljite pojačanje, treba nam još ljudi”, viče Brolin nekome. „Radimo na tome da dobijemo kartu tržnice.“ „Pomaknite grupe 1. i 2. do prednjih vrata”, vič e netko drugi. „Grupa 2. ulazi, grupa 1. čuva vrata.“ „Brzo, brzo, brzo!“ „Grupa 3. na pokrajnje ulaze kao podrš ka grupi 4.”, kaž e Jenny koncentriranim glasom. „Grupa 5. je već dobila naredbu da uđe u tržnicu, morat ćemo koristiti civilnu alfa, oni su tamo u blizini.” Koordinator operacije Ragnar Brolin u centrali pozove alfu, Stewe Billgren zabrinuto pogleda Miru Carlsson i javi se. Brolin im ž ivč anim glasom kaž e da odu do ulice Majorsgatan i tamo č ekaju daljnje naredbe. Brzo im objasni da su proš irili područ je operacije i da ć e vjerojatno morati dati oružanu podršku grupi 5. Koordinator nekoliko puta ponovi kako se radi o opasnoj situaciji, osumnjičena osoba se nalazi u prostorima tržnice. „Sranje”, proš apć e Stewe. „Ne bih ni trebao biti ovdje, kako sam glup...“ „Smiri se”, kaže Mira. „Cura mi je trudna, prošli tjedan sam saznao da ću postati tata. „Čestitam.” On ubrzano diš e, grize nokat na palcu i zuri pred sebe. Tri teš ko naoruž ana policajca protrč e ravno ispred njihova auta iz smjera trga dolje niz ulicu. Zastanu ispred prvog boč nog ulaza u trž nicu i provale unutra. Dvojica stave snajperske puš ke na rame i uđu unutra. Treć i otrč i do drugog bočnog ulaza i provali vrata. Stewe Billgren prestane gristi nokat i sav problijedi kad se preko


radija začuje Brolinov glas: „Alfa, prijem!“ „Javi se”, kaže Mira Steweu. „Alfa, alfa”, nestrpljivo viče glavni koordinator. „Daj, što čekaš!” „Alfa ovdje”, javi se Stewe nevoljko. „Ne stignemo poslati ljude”, Brolin praktič ki vič e. „Odmah upadamo unutra, morate dati podrš ku grupi 5. Ponavljam, idemo unutra, vi ste podrška grupi 5. Jasno?“ „Da”, odgovori Stewe i osjeti kako mu je srce počelo jako lupati. „Provjeri oružje”, kaže Mira napeto. Kao u usporenom ilmu, on izvadi svoj piš tolj, izvadi spremnik i prekontrolira metke. „Zašto...“ „Kreni!” kaže Mira nervozno. Stewe odmahne glavom i promrmlja: „Taj ubija policajce k'o muhe...“ „Kreni!” kaže ona strogo. „Ja ću postati otac i možda bih trebao...” „Ja idem”, prekine ga Mira. „Stani iza auta, nadgledaj vrata, budi u neprestanom kontaktu, budi spreman kad on istrči van.” Mira Carlsson otkoč i svoj Glock i izađe iz auta ne gledajuć i svog kolegu. Otrč i do najbliž eg ulaza s provaljenom ogradom, brzo zaviri unutra, a ona povuč e glavu. Njezin kolega iz grupe 5. stoji na najgornjoj stepenici i č eka je. Mira udahne, osjeti kako joj strah prolazi tijelom, a onda uđe. Unutra je mrač no i osjeć a se blagi smrad smeć a iz skladiš ta ispod trž nice. Kolega je pogleda, mahne joj da ga slijedi i kontrolira desnu stranu. Prič eka nekoliko sekundi, a onda poč ne odbrojavati prstima: tri, dva, jedan. Lice mu je odluč no i koncentrirano kad se okrene prema trž nici i utrč i unutra. Baci se u zaš titu š tanda koji se nalazi ravno ispred vrata. Mira uđe i pogleda desni prolaz da vidi kreć e li se itko tamo. Kolega se priljubio uz š tand sa sirevima velikima poput kotač a. Brzo diš e i javlja stanje operativnom vodstvu. Sjajna crvena toč ka s njegovog snajpera podrhtava na podu ispred njegovih nogu. Mira otrč i do š tanda desno i pokuš a neš to vidjeti. Sivkasta svjetlost dopire s krovnih prozora dvadeset metara iznad njih. Podigne piš tolj i preko niš ana vidi blistave


površ ine od nehrđajuć eg č elika. Golemi goveđi odrezak lež i u staklenoj vitrini. Neš to se isprekidano kreć e u odsjaju stakla. Cini joj se da vidi usku pojavu krhkih krila. Anđeo smrti, pomisli u trenutku kad tamni zidovi trž nice bljesnu u odsjaju pucnjave iz automatske puške s prigušivačem. Stewe Billgren stoji pogrbljen iza civilnog policijskog auta pojač anih vrata i prozora. Izvukao je svoj Sig Sauer kojega je stavio na haubu dok pogledom prelazi između oba boč na ulaza u trž nicu. Iz nekoliko se smjerova približ avaju zvukovi sirena. Ispred glavnog ulaza na trgu okupljaju se teš ko naoruž ani policajci. Odjednom između zidova odjeknu dva kratka pucnja iz piš tolja. Stewe se trgne i poč ne se moliti da mu se niš ta ne dogodi. Pomisli kako bi bilo najbolje pobjeći odavde, prestati raditi kao policajac.


79. Kad se dogodi

JOONA LINNA SE PROBUDI u svom stanu u ulici Wallingatan. Otvori oč i i pogleda prema prozoru i svijetloj ljetnoj zori. Nikada ne navlač i zavjese, više voli prirodno svjetlo. Rano je jutro. Upravo kad se okrenuo u krevetu kako bi još malo odspavao, zazvoni mu mobitel. Zna o č emu se radi i prije nego š to je sjeo i javio se. Uzme mobitel, posluš a histerič ni izvješ taj o dosadaš njoj operaciji dok otvara sef i vadi svoj piš tolj, srebrnasti Smith & Wesson. Osumnjič eni se nalazi u ö stermalmskoj trž nici i policija je upravo upala u zgradu bez ikakve razrađene strategije. Proš lo je samo š est minuta otkako je policija obaviješ tena, a poč initelj nestao unutra u trž nici. Operativno vodstvo sada pokuš ava organizirati operaciju, ograditi š ire područ je i razmjestiti grupe tako da se ne smanji nadgledanje stana Penelope Fernandez. Nova jedinica uđe na ulaz s ulice Nybrogatan. Odmah skrenu lijevo pokraj š tanda sa č okoladama i ribljeg restorana sa stolcima podignutima na stolove, hladnjacima s jastozima i ivercima na ledu. Brzi koraci policajaca odjekuju preko poda dok pogrbljeni jure naprijed, rasprš e se i stanu u zaklon stupova. Dok č ekaju nove zapovijedi, č uju kako netko stenje dalje u mraku, jedan je kolega ozbiljno ozlijeđen i lež i u lokvi krvi iza š tanda sa suhomesnatim proizvodima. Ljetno se nebo poč elo pojavljivati na č ađavim krovnim prozorima trž nice. Miri srce jako brzo lupa. Upravo su ispaljena dva teš ka hica koja su slijedila č etiri brza pucnja iz piš tolja, a onda ponovno dva teš ka hica. Jednog se policajca ne č uje, drugi je ozlijeđen, vič e da je pogođen u trbuh, da treba pomoć. „Zar me nitko ne čuje?” zapomaže. Mira promatra odraz u staklu, osobu koja se kreć e iza š tanda s obješ enim fazanima i dimljenim mesom jelena. Dâ znak kolegi da se netko nalazi dijagonalno ispred njih. On pozove centralu i tiho pita


znaju li nalazi li se koji policajac u srednjem prolazu. Mira obriš e znojne ruke, ponovno uzme piš tolj i prati to neobič no kretanje. Sagnula se i oprezno se približ ava priljubljena uz š tand s povrć em. Osjeti miris perš ina i krumpira. Glock joj podrhtava u ruci, spusti ga, duboko udahne i približ i se rubu š tanda. Kolega joj dâ znak. Koordinira akciju s troje drugih kolega koji su uš li na ulaz iz Nybrogatan. Vuč e se prema zloč incu duž pulta s mesom divljač i. Odjednom se zač uje brzi rafal ispaljen prema restoranu. Mira zač uje mokri, ljepljivi zvuk kad je metak proš ao kroz pancirku starijeg kolege, kroz ploč e od borovog karbida i u mekano tijelo. Prazna čahura zazvoni kad padne na kameni pod u neposrednoj blizini. Ubojica vidi kako je njegov prvi hitac pogodio policajca u prsa i izaš ao van između lopatica. Mrtav je i prije nego š to je pao na pod. Ubojica ga ni ne gleda dok se ruš i u stranu i povlač i jedan stol za sobom. Male posudice za sol i papar padnu na pod i otkotrljaju se ispod stolice. Ubojica se ne zaustavlja, brzo se povlač i prema unutra dok profesionalno nadgleda prostor. Zna da se još jedan policajac skriva iza zida od cigle uz š tand s ribom. Treć i se približ ava prolazom sa zeč evima i jelenjim mesom, vidi se toč kica njegova snajpera. Ubojica se okrene i ispali dva brza hica, a onda nastavi dalje prema kuhinji ribljeg restorana. Mira č uje još dva hica i vidi kako je tijelo mladog kolege zadrhtalo i krv prsnula iz izlaznih rana na leđima. Automatska puš ka padne na pod. On posrne unatrag i padne svom tež inom tako da mu je kaciga odletjela s glave i otkotrljala se. Svjetlost njegove puš ke sjaji ravno u Miru. Ona se odmakne i stisne na podu uz š tand s voć em. Odjednom u trž nicu upadnu dvadeseti č etiri policajca, po š estoro na svaki ulaz. Ona pokuš a javiti svoj polož aj, ali nitko joj se ne javlja. U sljedeć em trenutku vidi ubojicu samo desetak metara dalje. Kreć e se neobič no brzo, elastič no i precizno. Ulazi u kuhinju ribljeg restorana kad Mira podigne svoj Glock, nacilja i ispali tri metka u njega. Ubojicu metak pogodi u lijevu nadlakticu upravo kad je ulazio u mrak kuhinje. Nastavi dalje uz č isti stol za rezanje mesa, sruš i nekoliko nož eva i prođe ravno kroz uska č elič na vrata. Osjeć a kako mu topla krv curi niz ruku. Ozlijeđen je. Bio je to dum-dum metak i on zna da ima ozbiljnu ozljedu na straž njoj strani ruke, ali arterija je


ostala cijela. Bez zastajkivanja ili pregledavanja ozljede otvori vrata lifta za namirnice, prođe ravno kroz njega, otvori vrata drugog lifta, izađe u uski prolaz i nogom sruš i siva limena vrata. Izađe van na jutarnju svjetlost na asfaltirano dvoriš te u kojem je parkirano osam automobila. Veliki, visoki zid trž nice je ž ut i gladak. Poput straž nje strane kulisa. Sklopi cijev puš ke, otrč i do starijeg, crvenog volva koji nema alarm, razbije straž nji pokrajnji prozor, ispruž i ruku i otvori vozač eva vrata. Iz trž nice se zač uju pucnji iz automatske puš ke. Sjedne u auto, otrgne zaš titni poklopac i sigurnosnu bravu, strgne stražnji dio brave i upali auto oštricom noža.


80. Udarni val

STEWE BILLGREN JE UPRAVO VIDIO kako dvanaest teš ko naoruž anih policajaca utrč ava u prostor trž nice. Stajao je s piš toljem uperenim u najbliž a vrata još otkako je Mira uš la unutra zajedno s kolegom iz grupe 5. prije manje od deset minuta. Sad je dobio podrš ku. S olakš anjem se uspravi i sjedne na vozač ko mjesto svog automobila. Plavo svjetlo blica preko zidova zgrada dolje prema ulici Sturegatan. Stewe pogleda policijski radio, tu blijedu svjetlost RAKEL sustava koji se nalazi iznad obič nog S70M radija. Odjednom u retrovizoru spazi neko neoč ekivano kretanje. Na ulazu u dvoriš te kuć e pokraj trž nice pojavi se crveni volvo. Vozi sporo preko ploč nika, a onda skrene desno u Humlegå rdsgatan. Auto mu se približ ava straga, a onda prođe pokraj njega i skrene u Majorsgatan toč no ispred njega. Nebo je svijetlo i bliješ ti tako da nije moguć e vidjeti vozač a. Ponovno pogleda gore prema trgu i vidi voditeljicu operacije kako govori na radio. Stewe pomisli kako bi mogao otić i gore do nje i pitati za Miru, kad mu se odjednom sve š to je vidio neoč ekivano slož i u glavi. Muš karac u crvenom volvu je skroz pustio volan kako bi promijenio brzinu. Nije koristio lijevu ruku. Crna jakna je sjajila. Mokra, pomisli Stewe dok mu srce poč ne sve brž e lupati. Lijeva ruka mu je bila mokra, a nebo se nije odraž avalo u straž njem prozoru. To svijetlo nebo zbog č ijeg zrcaljenja nije mogao vidjeti vozač evo lice nije se zrcalilo i u tom prozoru, zato š to prozora nije bilo. Na straž njem su se sjedalu vidjeli komadić i razbijena stakla. Prozor je razbijen, a vozač eva je ruka krvava. Stewe Billgren reagira brzo i ispravno. Pozove voditeljicu operacije preko radija u trenutku kad crveni volvo skreć e gore u Majorsgatan. Kad ne dobije odgovora, odluč i slijediti to sumnjivo vozilo. Ne radi se o nekoj konkretnoj odluci, prije je to instinktivna reakcija, nije mislio na vlastitu sigurnost. Upali auto i ubaci u brzinu. U trenutku kad uđe u Majorsgatan, crveni volvo ispred njega ubrza. Vozač je shvatio da je otkriven. Gume zacvile. Oba auta sad jure uzbrdo te uske ulice, pokraj neogotič ke crkve sv. Trojstva i prema raskriž ju. Stewe ubaci u č etvrtu, približ ava se volvu, pomisli kako


mora doć i paralelno uz njega i natjerati vozač a da stane. Svijetla fasada ravno ispred njega približ ava mu se munjevitom brzinom. Volvo skrene desno u Linnegatan, ali skrenuo je tako naglo da je auto završ io na ploč niku i ispod crvene tende. Golemom snagom auto skrš i nekoliko stolova na terasi ka ić a. Komadić i drveta i metala lete zrakom. Lijevi branik mu visi i grebe po asfaltu uz prš tanje iskrica. Stewe ga slijedi, još viš e ubrza u toj uskoj ulici, dođe do križ anja, prikoč i, skrene i dobije nekoliko sekundi u zavoju. Ponovno promijeni brzinu i poč ne se približ avati crvenom volvu. Oba automobila jure velikom brzinom niz ulicu Linnegatan. Branik volva otpadne i tresne o Steweov prozor. On malo uspori, ali onda ponovno ubrza. Jedan taksi koji stiž e iz pokrajnje ulice dugo trubi za njima. Obojica voze u suprotnoj traci i prođu pokraj dva sporija automobila. Stewe krajič kom oka primijeti kako su krivo stavili ograde oko trga. Već su se poč eli skupljati znatiž eljnici. Ulica se š iri kod Povijesnog muzeja i Stewe ponovno pokuša dobiti centralu preko radija. „Civilno alfa”, viče. „Čujem te”, javi se glas. „Slijedim ga u autu po Linnegatan i prema Djurgå rdenu”, vič e Stewe na radio. „Vozi crveni volvo...” Steweu ispadne radio i završ i negdje na podu ispred suvozač kog sjedala u trenutku kad mu auto udari u drvenu pregradu ispred hrpe pijeska. Prednja desna guma se podigne s tla, on okrene volan ulijevo, zaobiđe rupu na asfaltu, auto zaokrene i sklizne na suprotnu traku, ali onda ponovno zadobije kontrolu nad vozilom i nagazi na gas. Lovi volvo dolje prema cesti s dvostrukim trakama Narvavä gen č ija se zelena aleja križ a s Linnegatan. Jedan jutarnji autobus bio je prisiljen naglo prikoč iti da se ne zabije u volvo. Isklizne na raskrš ću i straž njim dijelom udari u stup ulič ne rasvjete. jedan auto pokuš a izbjeć i autobus i zaleti se ravno u autobusnu postaju. Kiš a komadić a stakla pada preko travnjaka i ploč nika. Jedna se ž ena izmakne da to izbjegne i padne. Vozač autobusa pokuš ava koč iti, kotač i tutnje, krov autobusa otkine veliku granu jednog drveta. Stewe slijedi volvo u smjeru Berwaldhallena, dostigne ga, vozi paralelno s njim i vidi da je vozač uperio piš tolj u njega. Prikoč i u trenutku kad metak prođe kroz prozor i decimetar od njegova lica. Cijelu unutraš njost auta zaspu komadić i stakla. Volvo pregazi jedan


bicikl koji je bio zavezan za reklamnu tablu za Lindin ka ić . Zač uje se tresak i bicikl buč no preleti preko haube i krova automobila i odleti dalje. Padne na tlo ispred Steweova auta. Zakrcka ispod guma i felge poskoče. Voze vratolomnom brzinom na oš trom zavoju desno prema Strandvä genu, ravno preko otoč ić a za pješ ake između drveć a. Stewe doda gas na kraju zavoja. Kotač i lete preko asfalta. Jure dalje kroz prvi jutarnji promet, č uje se cviljenje koč nica i tupi udarac, a onda skrenu lijevo pokraj Berwaldhallena, preko travnate staze koja dijeli ulicu i na cestu Dag Hammarskjölds văg. Stewe podigne piš tolj i stavi ga među krhotine stakla na suvozač kom sjedalu. Pomisli kako bi mogao stić i volvo na Djurgå rdsbrunnsvä genu i prić i mu s lijeve strane i pokuš ati onesposobiti vozač a ukoso odostraga. Protutnje pokraj američ kog veleposlanstva sa svojom visokom, sivom ogradom brzinom od 130 km/h. Odjednom volvo side s ceste i skrene lijevo uz š kripu guma, toč no iza norveš kog veleposlanstva, popne se gore na ploč nik i uđe na stazu između drveć a. Stewe reagira malo prekasno i prisiljen je nespretno skrenuti, jedva izbjegne autobus i prijeđe preko ploč nika, gore na travnjak i kroz nisko grmlje. Gume udare o rubni kamen kad je zaobiš ao Talijanski kulturni institut. Prijeđe preko ploč nika i skrene lijevo u Gärdesgatan i odmah ugleda volvo. Stoji nepomič no na cesti stotinjak metara dalje, usred križ anja sa Skarpögatan. Stewe vidi vozač evu siluetu kroz straž nji prozor. Uzme piš tolj sa sjedala, otkoč i ga i oprezno priđe bliž e autom. Plava svjetlost rotirki nekoliko policijskih automobila vidi se na cesti Valhallavä gen iza zgrade televizije. Muš karac u crnom izađe iz crvenog volva i potrč i niz cestu prema njemač kom i japanskom veleposlanstvu. Stewe pritisne gas upravo u trenutku kada volvo odleti u zrak. Osjeti udarni val na licu i eksplozija ga zagluš i. Svijet je neobič no tih kad se autom popne na ploč nik, kroz crni dim koji kulja i preko zapaljenih dijelova automobila. Nigdje ne vidi ubojicu. Nije imao kuda pobjeć i. Ubrza i vozi između visokih ograda, stane kad je stigao do kraja ulice, izađe iz auta i potrči natrag s pištoljem u ruci. Vozač je nestao. Sve je tiho, č uje samo neko č udno zujanje, kao od zapuha jakog vjetra. Stewe gleda niz ulicu s veleposlanstvima iza


svjetlosivih, č elič nih ograda. Nije mogao daleko dospjeti u tako kratko vrijeme. Mora da je uš ao na područ je nekog od veleposlanstava, imao šifru za otvaranje kapije ili je preskočio visoku ogradu. Ljudi izlaze iz kuć a da vide š to je to eksplodiralo. Stewe se osvrć e oko sebe, napravi nekoliko koraka i ponovno se osvrne. Odjednom vidi ubojicu u dvoriš tu njemač kog veleposlanstva, u blizini glavne zgrade. Nonš alantno hoda kao da se niš ta nije dogodilo, mirno otvori glavni ulaz i uđe unutra. Stewe Billgren spusti piš tolj, pokuš a se smiriti, usporiti disanje. U uš ima mu poč ne zvoniti visoki ton. Zna da strana veleposlanstva imaju zakone koji zabranjuju ulaz na njihov teritorij š to ga sprječ ava da odmah krene za ubojicom. Mora stati, ne mož e niš ta uč initi, ovlasti švedske policije prestaju kod ograde veleposlanstva.


81. Njemačko veleposlanstvo

JEDAN POLICAJAC U UNIFORMI stoji deset metara ispred ograde na ulici Sturegatan kod Humlegå rdena, kad mu se velikom brzinom približ i auto Joone Linne. Policajac mu pokuš ava mahnuti da skrene i ode drugim putem, ali Joona samo nastavi ravno, stane uz rub ceste i izađe iz auta. Brzo se legitimira, sagne se i prođe ispod policijskih traka koje označ avaju ograđeni prostor i potrč i uzbrdo ulicom prema tržnici. Proš lo je samo osamnaest minuta otkako je dobio poziv, ali pucnjava je već završila i počela su pristizati kola hitne pomoći. Voditeljica operacije Jenny Gö ransson upravo sluš a izvješ taj okonč ane potjere u diplomatskom dijelu grada. Ubojica je mož da uš ao u njemač ko veleposlanstvo. Saga Bauer stoji ispred trž nice i razgovara s kolegicom koja je zaogrnuta dekom. Pogleda Joonu i mahne mu da dođe. Joona im priđe i kimne Sagi. „Mislio sam da sam prvi”, kaže. „Prespor si, Joona.” „Da”, odgovori on uz osmijeh. Žena s dekom ga pogleda i pozdravi. „Ovo je Mira Earlsson iz Specijalaca”, kaž e mu Saga. „Ona je jedna od prvih koja je ušla u tržnicu i misli da ga je pogodila.“ „Ali mu nisi vidjela lice”, kaže Joona. „Ne”, odgovori Mira. Joona pogleda ulaz u tržnicu, a onda se okrene prema Sagi. „Rekli su da će sve okolne zgrade biti osigurane”, promrmlja. „Stratezi su vjerojatno smatrali da je udaljenost prevelika...” „Krivo su mislili”, prekine je Joona. „Da”, odgovori Saga i pokaž e na trž nicu. „Nalazio se iza ograde ovog ulaza i ispalio jedan hitac prema njenom prozoru.“ „Čuo sam, imala je sreće”, kaže on tiho. Područ je oko velikog ulaza u ö stermalmsku trž nicu je ograđeno, mali papiri s brojkama označ avaju prve stvari koje su pronađene kod pregleda mjesta zloč ina: otisak cipele i jedna prazna č ahura metka


američ ke municije za snajpere. Malo dalje kroz otvorena vrata Joona mož e vidjeti nekoliko rajč ica koje su se otkotrljale na pod i savijeni spremnik švedske jurišne puške AK5. „Stewe Billgren”, prič a mu Saga. „Kolega iz Specijalaca... onaj koji je slijedio osumnjič enog do veleposlanstava tvrdi da ga je vidio kako je ušao na glavni ulaz njemačkog veleposlanstva.” „Je li moguće da je krivo vidio?“ „Moguć e je... U kontaktu smo s veleposlanstvom i oni tvrde da nije...”, Saga pogleda u svoje bilješ ke, „...tvrde da nije bilo nikakvih neuobičajenih aktivnosti u okruženju.” „Jesi razgovarala s Billgrenom?“ „Da.” Saga ga ozbiljno pogleda: „Auto je odletio u zrak i on skoro niš ta ne č uje, ali potpuno je siguran u ono š to je vidio, jasno je vidio ubojicu kako ulazi u veleposlanstvo.“ „Možda se iskrao van kroz stražnji izlaz.“ „Kako god bilo, imamo ljude oko cijele zgrade, imamo i helikopter u zraku. Čekamo potvrdu da možemo ući.” Joona živčano baci pogled prema tržnici: „To bi moglo potrajati.” Izvadi mobitel i kaže tiho, kao za sebe: „Razgovarat ću i s Klarom Olofsdotter.” Klara Olofsdotter je glavna tuž iteljica Međunarodne odvjetnič ke komore. Javi se na drugi signal. „Znam da si to ti, Joona Linna”, kaž e bez pozdrava. „I znam o č emu se radi.“ „Onda sigurno znaš i da moramo ući unutra”, kaže Joona. Grubi ton njegove užasne tvrdoglavosti čuje mu se u glasu. „To nije tako jednostavno. Oprosti, ali ovo je jako osjetljiva stvar. Razgovarala sam telefonom s tajnicom veleposlanstva”, objasni Klara Olofsdotter. „I ona tvrdi da je u veleposlanstvu sve u redu.“ „Mi mislimo da je on unutra”, uporan je Joona. „Ali kako bi mogao ući u veleposlanstvo?“ „Mož da je njemač ki građanin koji je traž io pomoć konzula, tek su otvorili, mož da je Sveđanin koji tamo povremeno radi, pa ima iskaznicu ili tako neš to... mož da ima nekakav diplomatski status,


mož da imunitet, mož da ga netko š titi, još ne znamo, mož da je bliski rođak vojnog atašea ili Joachima Rückera.“ „Ali vi ni ne znate kako on izgleda”, kaž e ona. „Nema svjedoka, kako da uđemo u veleposlanstvo ako ne znamo...“ „Dovest ću vam svjedoka”, prekine je Joona. Na vezi nastupi tišina. Joona čuje disanje Klare Olofsdotter. „Onda ću se pobrinuti da uđete unutra”, kaže ona.


82. Lice

JOONA LINNA I SAGA BAUER stoje u sigurnom stanu uz trg Ostermalmstorg. Sve lampe su ugaš ene. S prozora dopire svijetlost jutarnjeg neba. Penelope Fernandez sjedi na podu, s leđima prema unutarnjem zidu stana i pokaže prema prozoru. „Da, tamo je ušao metak”, potvrdi Saga prigušeno. „Lampa me spasila”, kaže Penelope tiho i spusti ruku. Pogledaju ostatke lampe koja je bila na prozoru, ž icu koja visi i razbijeno plastično grlo za žarulju. „Ugasila sam svjetlo da bolje vidim š to se događa na trgu”, kaž e Penelope. „Lampa se zaljuljala i on je pomislio da sam to ja, zar ne? Mislio je da se ja mičem, da je to toplina mog tijela.” Joona se okrene prema Sagi. „Zar je imao elektrooptički nišan?” Saga kimne i kaže: „Tako bar kaže Jenny Göransson.” „Što?” pita Penelope. „U pravu si - lampa ti je vjerojatno spasila ž ivot”, odgovori joj Joona. „Dragi Bože”, zacvili ona. Joona je mirno gleda, njegove sive oči svjetlucaju. „Penelope”, kaž e ozbiljno. „Ti si vidjela njegovo lice, zar ne? Ne sada nego prije. Rekla si da nisi. Razumijem da se bojiš , ali... ž elim znati možeš li ga opisati.” Ona brzo obriš e obraze, a onda pogleda gore u tog visokog inspektora i odmahne glavom. „Možeš li nam dati bilo što?” pita Saga oprezno. Penelope razmiš lja o inspektorovu glasu, njež nom inskom naglasku i pita se kako on mož e znati da je vidjela napadač evo lice. Vidjela ga je, ali ne zna mož e li ga opisati. Sve se tako brzo odvijalo. Vidjela ga je samo na trenutak, lica mokrog od kiš e, sekundu nakon što je ubio Björna i Ossiana. Voljela bi kad bi to mogla zaboraviti.


Ali njegovo umorno, gotovo zabrinuto lice stalno joj se pojavljuje u mislima obasjano munjom. Saga Bauer ode do Joone koji stoji ispred prozora s rupom i č ita dugačku poruku na svom mobitelu. „Klara Olafsdotter je razgovarala s glavnim odvjetnikom koji je razgovarao s veleposlanikom”, kaž e Joona. „Za sat vremena tri osobe će imati pristup u veleposlanstvo na četrdeset i pet minuta.“ „Trebali bismo odmah otići tamo”, kaže Saga. „Nema žurbe”, kaže Joona dok gleda prema trgu. Novinari se guraju ispred policijskih prepreka oko tržnice. „Jesi li rekao tuž iteljici da moramo dobiti oruž anu pratnju?” pita Saga. „Razgovarat ćemo o tome s njemačkim stražarima.“ „Tko ide unutra? Kako da to odaberemo?” Joona se okrene prema njoj. „Zanima me... kolega koji ga je slijedio...“ „Stewe Billgren”, kaže ona. „Da, Stewe Billgren”, kaž e Joona. „Da li bi ga on mogao identificirati?” „Nije mu vidio lice, nitko mu nije vidio lice”, odgovori Saga, a onda priđe Penelope i sjedne pokraj nje na pod. Sjedi neko vrijeme uz nju naslonjena na zid baš kao i ona, polagano diše, a onda postavi prvo pitanje. „Sto je htio od tebe? Taj koji te lovi - znaš li zaš to se sve ovo događa?“ „Ne”, odgovori Penelope oprezno. „Zeli dobiti fotogra iju koju si ti zalijepila na vrata u svom stanu”, kaže Joona još uvijek okrenut leđima. Ona spusti pogled i jedva primjetno kimne glavom. „Znaš li zašto želi tu fotografiju?” pita Saga. „Ne”, odgovori ona i počne plakati. Saga malo pričeka, a onda kaže: „Björn je pokušao ucijeniti Carla Palmcronu i...“ „Ja nisam niš ta znala”, prekine je Penelope mirnim glasom. „Ja nisam bila dio toga.“ „To smo shvatili”, kaže Joona. Saga nježno stavi ruku na Penelopinu.


„Jesi li ti snimila tu fotografiju?” pita je. „Ja? Ne... Fotogra ija je samo doš la u udrugu... ja sam ravnateljica i...” Utihne. „Je li fotografija stigla poštom?” pita Joona. „Da.” „Od koga?“ „Ne znam”, odgovori ona brzo. „Nije bilo nikakvog pisma uz fotografiju?” pita on. „Ne, mislim da nije, mislim, nisam vidjela nikakvo pismo.“ „Samo fotografija u kuverti?” Ona kimne. „Imaš li još uvijek tu kuvertu?“ „Ne.“ „Što je pisalo na njoj?“ „Samo moje ime i Svedska udruga... nije bila adresa naš eg poštanskog sandučića - 2088 - nego samo ime.” „Penelope Fernandez”, kaž e Saga, „Svedska udruga za mir i arbitražu.” „Otvorila si kuvertu i izvadila fotogra iju”, kaž e Joona. „Sto si tada vidjela? Što ti je ta fotografija značila?“ „Značila?” „Što si vidjela kad si je pogledala? Jesi li prepoznala osobe na njoj?“ „Da.... troje njih, ali...” Utihne. „Reci nam što si pomislila kad si vidjela sliku?“ „Da me netko vidio na televiziji”, kaž e ona i na trenutak utihne dok se ne sabere, a onda nastavi. „Pomislila sam - kako tipič no... Palmcrona koji bi trebao biti neutralan, š to je najvaž nije... a on nazdravlja š ampanjcem u operi sa š efom Silencia Defencea i trgovcem oružjem koji radi u Africi i Bliskom istoku... pa to je pravi skandal.“ „Što si namjeravala učiniti s fotografijom?” „Niš ta”, odgovori ona. „Nisam znala š to bih uč inila, tako stvari stoje, ali istovremeno... Sjećam se da sam pomislila... sada barem znam kakav je Palmcrona” „Da.” „To me podsjetilo na one idiote iz Centra za useljenike, kad je to


ono bilo, one koji su slavili ruskim š ampanjcem kad su odbili jednoj obitelji ulazak u zemlju. Slavili su kad su odbili obitelj koja je traž ila pomoć i azil u Švedskoj, obitelji s bolesnim djetetom...” Penelope ponovno utihne. „Znaš li tko je četvrta osoba na slici? Ona žena?” Penelope odmahne glavom. „Agathe al-Haji”, kaže Saga. „To je Agathe al-Haji?“ „Da.“ „Zašto...” Penelope utihne i zuri u nju velikim tamnim očima. „Znaš li kad je slika snimljena?” pita Saga. „Ne, ali zahtjev za uhićenjem al-Bashira izdan je u srpnju 2009. i...” Penelope ponovno naglo utihne, a onda joj lice jako pocrveni. „Što je?” pita Saga gotovo šapatom. „Snimljena je poslije toga”, kaž e Penelope, glas joj podrhtava. „Zar ne? Snimljena je nakon š to je izdan zahtjev za uhić enjem predsjednika.“ „Zašto tako misliš?” pita Saga. „Zar ne da je tako?” ponovi Penelope. „Tako je”, odgovori Joona. Boja joj nestane iz obraza. „Poslovi s Kenijom”, kaž e Penelope dok joj usta drhte. „Na slici se nazdravlja poslovima s Kenijom, u tome je stvar, to slika prikazuje, potpisan je ugovor s Kenijom, to Palmcrona slavi, prodaju municiju Keniji. Znala sam da nešto nije kako treba, znala sam.“ „Nastavi”, kaže Joona. „Jer Kenija ima č vrste ugovore s Velikom Britanijom. Sudan je taj koji ž eli kupiti municiju. Poš iljke ć e samo ić i preko Kenije za Sudan i Darfur.” „Da”, kaže Saga. „I mi mislimo da je tako.“ „Ali to je zabranjeno, to je gore.... to je prava izdaja, i krš i međunarodne zakone, tu se radi o zločinu protiv čovječnosti...” Ponovno utihne. „Znač i zato se sve ovo dogodilo”, kaž e zatim sasvim mirno. „A ne zato što ga je Björn pokušao ucijeniti.” „Zbog njegove su ucjene ove osobe saznale da postoji fotogra ija


koja bi ih mogla razotkriti.” „Mislila sam da je fotogra ija neugodna za gledati”, kaž e Penelope. „Sramotna, ali ne više od toga.“ „S njihove strane sve je poč elo time š to je Palmcrona nazvao i isprič ao im za ucjenu”, objasni joj Saga. „Prije toga nisu ni znali da fotogra ija postoji. Palmcrona ih je uznemirio. Nisu mogli znati koliko fotogra ija uopć e otkriva. Naravno, bilo im je jasno da to nije dobro. Ne znamo kako su rezonirali. Mož da su mislili da ste ih ti ili Bjö rn fotografirali u toj loži.“ „Ali...“ „Nisu mogli znati koliko vi uopće znate. Ali nisu htjeli riskirati.“ „Razumijem”, kaže Penelope. „A to je ista stvar, zar ne?” „Da.” Penelope kimne. „U njihovim oč ima ja bih mogla biti jedini svjedok tog posla”, kaž e ona. „Uložili su velik novac u ugovor s Kenijom.“ „Ne smiju”, prošapće ona. „Što kažeš?” Penelope podigne glavu, pogleda Sagu u oči i kaže: „Ne smiju poslati municiju u Darfur, ne smiju, dva puta sam bila tamo...” „Njima nije stalo, za njih se tu radi samo o novcu”, kaže Saga. „Ne, radi se o... radi se o puno viš e od toga”, kaž e Penelope i okrene lice prema zidu. „Radi se o...” Utihne i sjeti se zvuka kad je igurica od blata bila razmrvljena pod kozjim papcima. Jedna mala ž ena od sasuš ena blata postala je samo hrpa mrvica. jedno se dijete nasmijalo i viknulo da je to Nu ijeva gadna mama. „Svi Furi ć e umrijeti, sve treba istrijebiti”, vikala su druga djeca veselih lica. „Što želiš reći?” pita Saga. Penelope je pogleda, zadrž i pogled na njoj nekoliko sekundi, ali ne odgovara. Ponovno potone u sjeć anja na taj mjesec u Keniji i jugozapadnom Sudanu. * * * Nakon duge i vruć e vož nje autom stigla je do logora u Kubbumu,


jugozapadno od Nyale u Janub Darfuru u juž nom Sudanu. Od prvog se dana borila, zajedno s Jane i muš karcem kojeg su zvali Grey, da pomognu žrtvama racija Janjawida. Probudila se po noć i jer su trojica tinejdž era koji su pripadali vojsci vikala kako ć e ubiti robove. Hodali su posred ceste, jedan od njih imao je revolver u ruci. Penelope je stajala na prozoru i gledala ih kad su naglo prišli jednom starcu koji je pekao krumpire i ubili ga. Dječ aci su izaš li na ulicu, osvrnuli se oko sebe, pokazali i nastavili ravno prema baraci u kojoj su stanovale Penelope i Jane. Penelope je zadrž ala dah kad ih je č ula kako buč no hodaju po verandi i uzbuđeno razgovaraju. A onda su iznenada provalili vrata barake i uš li u hodnik. Penelope je nepomič no lež ala skrivena pod krevetom i tiho molila Oč e naš . Ruš ili su namješ taj, neš to je lupilo o pod, neš to se razbilo. A onda je ponovno č ula dječ ake vani na cesti. jedan od njih se smijao i vikao da ć e robovi umrijeti. Penelope je dopuzala do prozora i provirila van. Oteli su Jane i vukli je za sobom za kosu i bacili je nasred ceste. Vrata druge barake su se otvorila i Grey je izaš ao van s mač etom u ruci. Mrš avi mu je dječ ak krenuo ususret. Grey je bio barem trideset centimetara viši od dječaka i jačih ramena. „Što hoćete?” pitao je Grey. Lice mu je bilo ozbiljno i sjajilo od znoja. Mrš avi dječ ak nije odgovorio na njegovo pitanje, samo je podigao revolver i pucao mu u trbuh. Hitac je odjeknuo među kuć ama. Grey je pao na leđa, pokuš ao se uspraviti, ali onda ostao nepomič no lež ati s rukom na trbuhu. „Mrtav Fur”, povikao je dječak koji je držao Jane za kosu. Drugi dječ ak joj je nasilu raš irio noge. Borila se i neprestano im se obrać ala č vrstim, mirnim glasom. Grey je neš to viknuo dječ acima. Mrš avi se vratio do njega, neš to viknuo, prislonio mu cijev revolvera na č elo i pritisnuo okidač . Kliknuo je jednom, pa još jednom, ali viš e nije bilo metaka, ispalili su već š est. Na cesti je nastupio trenutak oklijevanja, a onda su se otvorila vrata drugih baraka i izaš le su afrič ke ž ene. Tinejdž eri su pustili Jane i poč eli bjež ati. Penelope je vidjela pet ž ena kako ih love. Strgnula je deku s kreveta, otključ ala vrata, odjurila niz hodnik i van na cestu. Otrč ala je do Jane i zamotala je u deku, pomogla joj ustati.


„Uđi unutra”, rekla je Jane. „Mogu se vratiti s još municije, ne smiješ biti ovdje vani...” Cijelu je noć i jutro Jane stajala za operacijskim stolom. Tek je u deset sati ujutro otiš la do svoje barake i legla u krevet. Tada je bila sigurna da je spasila Greyu ž ivot. Naveč er je već radila kao i obič no, a dan poslije stanje se u bolnici vratilo u normalu. Mali dječ aci su joj pomagali, ali su bili viš e na oprezu i ponekad su se pravili da ne č uju što im kaže, kad bi im se činila previše zahtjevna. * * * „Ne”, prošapće Penelope. Što želiš reći. ponovi Saga. Penelope razmiš lja o tome kako ne smiju izvoziti municiju u Sudan. „Ne smiju”, kaže i utihne. „Bila si sigurnija u onoj podzemnoj sobi”, kaže Saga. „Sigurnija? Nitko me ne može zaštititi”, odgovori Penelope. „Znamo gdje je on, nalazi se u njemač kom veleposlanstvu. Okruž ili smo zgradu...” „Ali niste ga uhvatili ”, prekine je Penelope glasno. „Izgleda da je ozlijeđen, ustrijeljen, ući ćemo unutra i...“ „Hoću s vama”, kaže Penelope. „Zašto bi...“ „Zato što sam mu ja vidjela lice”, odgovori ona. I Joona i Saga se trgnu. Penelope pogleda Joonu. „Bio si u pravu”, kaže ona. „Vidjela sam ga.” „Nemamo puno vremena, ali stignemo napraviti fotorobota”, kaž e Saga nervoznim glasom. „To nema nikakve veze”, kaž e Joona. „Ne mož emo uhititi osobu na teritoriju pod jurisdikcijom druge drž ave na osnovi slič nosti s fotorobotom.“ „Ali ako ga svjedok pokaž e”, kaž e Penelope i ustane i mirno ga pogleda u oči.


83 . Počinitelj

PENELOPE STOJI između Sage Bauer i Joone Linne iza blindiranog policijskog kombija na ulici Skarpö gatan ispred japanskog veleposlanstva. Samo su pedesetak metara udaljeni od ulaza u njemač ko veleposlanstvo. Osjeć a tež inu pancirke na ramenima i pritisak preko prsa. Za pet minuta tri ć e osobe dobiti pristup područ ju veleposlanstva na č etrdeset i pet minuta kako bi pokuš ali identi icirati i uhititi osumnjičenog. Penelope bez riječ i pristane na to da Joona stavi još jedan piš tolj u futrolu na njezinim leđima. Joona nekoliko puta prilagodi kut kako bi ga što lakše mogao uzeti. „Ona to ne želi”, kaže Saga. „U redu je”, kaže Penelope. „Ne znamo š to nas č eka unutra”, kaž e Joona. „Nadam se da ć e sve proći mirno, ali ako ne bude tako, ovo bi oružje mogli biti vrlo važno.” Cijelo područ je je prepuno š vedskih policajaca, ljudi iz Sigurnosne, specijalnih jedinica i osoblja hitne pomoći. Joona promatra ostatke izgorenog volva. Ostala je samo š asija. Dijelovi su rasuti po cijelom raskriž ju. Erixon je već pronaš ao upaljač i ostatke nitroamina. „Vjerojatno heksogen”, kaže i popravi naočale koje su mu skliznule s nosa. „Plastični eksploziv”, kaže Joona i pogleda na sat. Jedan njemač ki ovč ar kruž i oko nogu jednog policajca, a onda legne na asfalt i dahće isplažena jezika. Specijalne jedinice isprate Sagu, Joonu i Penelope do ograde gdje ih čekaju četiri pripadnika njemačke vojne policije bezizražajnih lica. „Ne brini”, kaž e Saga njež no Penelopi. „Samo moraš identi icirati ubojicu, a kad to uč iniš ispratit ć emo te van. Osoblje iz osiguranja veleposlanstva ć e prič ekati i neć e ga izvesti van dok ti ne budeš na sigurnom.” Njemač ki policajac jake građe i pjegava lica otvori im ogradu,


pusti ih u dvoriš te, prijateljski ih pozdravi i predstavi se kao Karl Mann, odgovoran za osiguranje. Slijede ga do glavnog ulaza. Jutarnji je zrak još uvijek prohladan. „Ovdje se radi o ekstremno opasnoj osobi”, kaže Joona. „Razumijemo, obavijestili su nas o tome”, odgovori Karl Mann. „Ali ja sam bio ovdje cijelo jutro i tu su samo diplomati i njemač ki državljani.“ „Možete li nam dati popis?” pita Saga. „I da vam kaž em da pregledavamo snimke nadglednih kamera”, kaž e Karl Mann. „Jer ja mislim da je vaš kolega krivo vidio. Mislim da je poč initelj proš ao kroz ogradu, ali nije uš ao u kuć u nego je zaobiš ao veleposlanstvo i nastavio dalje preko travnjaka, gore prema zgradi Švedskog radija.“ „Moguće”, kaže Joona mirno. „Koliko se ljudi nalazi u veleposlanstvu?” pita Saga. „Sada primamo stranke, radi se na četiri slučaja.“ „Pet osoba?“ „Da.“ „Koliko je zaposlenih u veleposlanstvu?” pita Saga. „Petnaest.“ „A koliko ljudi iz osiguranja? „Nas je trenutačno pet”, odgovori on. „I to je sve?” „Da.“ „Nema nekih majstora koji nešto popravljaju ili farbaju...“ „Ne“ „Znači sve skupa dvadeset i pet osoba”, kaže Saga. „Želite li prvo sami pregledati zgradu?” pita Karl Mann mirno. „Voljeli bismo kad biste išli s nama”, kaže Saga. „Koliko ljudi?” pita Karl. „Što je više moguće i što bolje naoružanih”, odgovori Joona. „Vi oč ito stvarno mislite da je opasan”, nasmiješ i se on. „Mogu vam dati još dvoje ljudi.” „Ne znamo što nas čeka ako...“ „Mislite da je ustrijeljen u rame”, kaž e Karl Mann. „Ne mogu reć i da me strah.” „Mož da nikada nije ni uš ao unutra, mož da je već napustio


veleposlanstvo”, kaž e mu Joona priguš eno. „Ali ako je još uvijek ovdje, onda moramo računati na gubitke.” Joona, Saga i Penelope u tiš ini hodaju kroz hodnike u prizemlju u pratnji tri policajca s automatskim puš kama i š ok-granatama. Zgrada veleposlanstva je nekoliko godina bila renovirana i tada se radilo iz ureda u ulici Artillerigatan. Ali usprkos tome š to renoviranje još nije sasvim gotovo, u proljeć e su se preselili natrag. Unutra miriš e po boji i tek ispiljenom drvetu, a neki su podovi još uvijek prekrivenih zaštitnim papirom. „Prvo bismo htjeli vidjeti stranke, ljude koji nisu dio tima”, kaž e joona. „Jasno”, kaže Karl Mann. Neobič no mirna Penelope hoda između Sage Bauer i Joone Linne. Iz nekog razloga ne mož e vjerovati da ć e sresti svog progonitelja ovdje u veleposlanstvu. Ovdje je nekako previše obično i mirno. Ali primjeć uje kako je Joona postao oprezan, kako su mu kretnje drukčije i kako pozorno promatra sva vrata i otvore za ventilaciju. Odjednom se zač uje piš tanje alarma i svi stanu. Karl Mann podigne radio i kratko popriča s kolegom na njemačkom. „To je alarm jednih vrata koja zapinju”, objasni im onda na š vedskom. „Vrata su zaključ ana, ali alarm reagira kao da su bila otvorena trideset sekundi.” Nastave dalje hodnikom i Penelope Fernandez postane svjesna pištolja koji je, sa svakim korakom, lupka po leđima. „Tamo je ured Martina Schenkela, on je ataš e za trgovinu”, objasni Karl Mann. „Roland Lindkvist mu je došao u posjet.“ „Rado bismo ih upoznali”, kaže joona. „Zamolio je da ga ne smetamo prije ručka.” Joona ne odgovori. Saga uhvati Penelope za nadlakticu i one stanu dok ostali nastave dalje do zatvorenih vrata. „Pričekajte trenutak”, kaže policajac Jooni i pokuca na vrata. Zač uje odgovor, neko vrijeme prič eka, a onda dobije dopuš tenje da ude. Otvori vrata, uđe unutra i zatvori ih za sobom. Joona pogleda u drugom smjeru prema sobi bez vrata. Ulaz prekriva sivi najlon kroz koji se mogu vidjeti hrpe gipsanih ploč a naslaganih unutra. Najlon se napuhnuo prema van poput jedra i tiho


š uš ka. Zakorač i prema tamo, ali onda se neš to zač uje iza zatvorenih vrata ataš eova ureda, glasovi i glasan tresak. Penelope ustukne, ž eli pobjeći. „Pričekat ćemo ovdje”, kaže Saga tiho i izvuče pištolj. Penelope razmiš lja o tome kako je ovo veleposlanstvo u proljeć e 1975. okupirala frakcija Kommando Holger Meins. Drž ali su dvanaest osoba kao taoce. Citala je da su zahtijevali da Andreas Baader, Ulrike Meinhof, Gudrun Ensslin i još dvadeset i troje zatvorenika iz frakcije Crvene armije budu puš teni iz zatvora u Zapadnoj Njemač koj. Po ovim su hodnicima trč ali i dovikivali se, ovdje su vukli veleposlanika Dietricha Stoeckera za kosu i gurnuli krvavo tijelo Heinza Hillegaarta niz stepenice. Ne sjeć a se š to je reč eno, kako su izgledali pregovori, ali nakon š to je njemač ki premijer Helmut Schmidt obavijestio š vedskog premijera Olofa Palmea da neć e udovoljiti zahtjevima, dvoje ljudi je ubijeno. Karl-Heinz Dellwo urlao je da ć e svaki sat ubiti po jednu osobu sve dok ne bude udovoljeno njihovim zahtjevima. Sada Penelope gleda kako se Joona Linna okreć e i prilazi vratima ataš eova ureda. Ona dva policajca nepomič no stoje. Joona izvadi veliki, srebrnasti pištolj, otkoči ga i pokuca na vrata. Neki se č udan miris š iri hodnikom, kao da je netko zaboravio hranu na štednjaku. Joona ponovno pokuca, sluš a i č uje monoton glas koji zvuč i kao da neprestano ponavlja istu frazu. Prič eka nekoliko sekundi, a onda sakrije pištolj iza leđa i stisne kvaku. Zapovjednik policajaca Karl Mann stoji toč no ispod stropne lampe dok mu automatska puš ka visi uz bok. Pogleda Joonu, a onda se okrene prema toj drugoj osobi koja sjedi u fotelji u dubini prostorije. „Gospodine Schenkel, ovo je švedski inspektor”, kaže on. Knjige i fascikli su razbacani po podu, kao da ih je netko u napadu bijesa sruš io sa stola. Ataš e Martin Schenkel sjedi u fotelji pogleda uprtog u televizor i direktni prijenos nogometne utakmice iz Pekinga između njemačke i kineske reprezentacije. „Nije li vam Roland Lindkvist bio u posjetu?” pita Joona odmjereno. „Otiš ao je”, odgovori Martin Schenkel ne skidajuć i pogleda s televizora. Nastave dalje hodnikom. Karl Mann je loš e volje, izdaje naredbe


svojim policajcima mrzovoljnim glasom. Jedna ž ena u svjetlosivoj pletenoj haljini brzo hoda preko smeđeg zaš titnog papira koji je postavljen po tek ispoliranom podu u sljedećem hodniku. „Tko je to?” pita Joona. „Veleposlanikova tajnica”, odgovori Karl Mann. „Želimo porazgovarati s njom i...” Odjednom u cijeloj zgradi poč ne odjekivati piš tanje alarma, snimljeni glas na njemač kom ponavlja kako se ne radi o vatrogasnoj vježbi i da svi moraju odmah napustiti zgradu i ne koristiti liftove.


84. Vatra

KARL MANN S NEKIM BRZO POPRICA preko radija, a onda krene prema stubištu. „Gori na katu”, kaže kratko. „Veliki požar?” pita Joona dok hoda uz njega. „Još ne znaju, ali evakuirat ć emo veleposlanstvo, gore je jedanaestero ljudi.” Karl Mann izvadi jedan aparat za gaš enje pož ara iz ormarić a s crvenim vratima i izvuče osigurač. „Ja idem van s Penelope”, vikne mu Saga. „On je podmetnuo pož ar”, kaž e Penelope. „I pobjeć i ć e dok oni pokušavaju ugasiti vatru.” Joona slijedi tri policajca do stubiš ta. Koraci im odjekuju među hladnim betonskim zidovima. Bez riječ i se trč eć i popnu stepenicama na hodnik drugog kata. Doč eka ih jak miris i sivi velovi dima ispod stropa. Karl Mann otvori jedna vrata i zaviri u prazan ured. Joona otvori sljedeća vrata, ali ni tamo nema nikoga. Nastave dalje. „Izgleda da gori u dvorani Schiller, ispred nje je kuhinja”, kaž e Karl Mann i pokaže. Na kraju hodnika ispod dvokrilnih vrata ravnomjerno nadire crni dim. Dim teč e poput prljave vode uz vrata i zidove i š iri se preko stropa. Negdje vrisne neka ž ena. Vrisak tupo odjekne u zgradi, poput grmljavine u samim temeljima kuć e. Odjednom neš to tresne iza dvokrilnih vrata kao da je veliki prozor prsnuo od vrućine. „Moramo izvesti ljude van”, kaže Joona. „Ovo je...” Karl Mann ga utiš a pokretom ruke jer ga netko zove preko radija. Spusti aparat za gaš enje pož ara na pod i javi se, kaž e nekoliko riječ i na njemačkom, a onda se okrene prema grupi. „Sluš ajte”, kaž e mirnim glasom. „Osiguranje je na svojim monitorima otkrilo muš karca odjevenog u crno, nalazi se u muš kom WC-u, u umivaoniku je pištolj.“


„To je on”, kaže Joona. Karl Mann tiš im glasom pozove sobu iz koje nadgledaju veleposlanstvo kamerama da čuje gdje se ta osoba točno nalazi. „Dva metra desno od vrata”, kaž e Karl Mann. „Jako krvari iz ramena, sjedi na podu... ali prozor je otvoren, moguć e je da ć e pokušati pobjeći tim putem.” Potrč e preko smeđeg zaš titnog papira, pokraj ljestava za soboslikare i stanu iza Karla Manna. Ovdje je osjetno toplije i dim se š iri po stropu poput blatne vode. Sve š kripi i tutnji, imaju osjeć aj da im pod podrhtava pod nogama. „Kakvo oružje ima?” pita Joona prigušenim glasom. „Vidjeli su samo pištolj u umivaoniku, ali ne...“ „Pitaj ima li ruksak sa sobom”, pita Joona. „Jer nosi...“ „Ja vodim operaciju”, obrecne se Karl Mann. Karl Mann dâ znak svojim ljudima, oni na brzinu provjere svoje automatske puš ke, a onda ga slijede u garderobu. Joona ih gleda kako nestaju unutra i najradije bi ih ponovno upozorio. Zna da njihove standardne procedure neć e funkcionirati u susretu s plać enim ubojicom. Sada su samo muhe koje se približ avaju pauku. Jedan po jedan završit će u mreži. Joona osjeti kako ga oči peku od dima. Pauk plete svoju mrež u s dvije vrste niti, pomisli. Ljepljive niti za hvatanje i niti po kojima on hoda. Pauk se sjeć a kako ju je spleo i zato može trčati preko svoje mreže da se ne zalijepi. Joona otkoč i svoj Smith & Wesson, a onda oprezno slijedi policajce. Oni već stoje u formaciji ispred vrata muš kog WC-a. Jedan od njih, dugač ke plave kose ispod kacige, istrgne osiguranje na š okgranati. Otvori vrata, ubaci unutra granatu tako da se otkotrljala preko poda prekrivena ploč icama, a onda brzo zatvori vrata. Zač uje se priguš eni tresak i drugi policajac otvori vrata i uperi puš ku u mrak. Karl Mann mu mahne rukom da krene unutra. Bez oklijevanja policajac plave kose utrč i unutra s podignutom puš kom i kundakom prislonjenim na rame. Jooni se srce stisne od straha. A onda č uje kako policajac neš to kaž e uplaš enim glasom. Zvuč i gotovo kao dijete. U sljedeć em trenutku odjekne jaka eksplozija. Policajac izleti iz prostorije u oblaku dima i komadić a zida. Vrata se otrgnu s vratnica. Drugom policajcu ispadne puš ka, posrne i završ i s jednim koljenom na


tlu. Joonu udarni val odnese jedan korak unatrag. Plavokosi policajac lež i na leđima u hodniku. Usta su mu otvorena i krv nadire između zuba. Lež i bez svijesti, veliki š rapnel mu je zabijen u bedro. Sjajna crvena krv lipti i pljuska na pod. Joona odjuri do njega i odvuč e ga malo dalje, osjeć a toplinu preko ruke od krvi kad je na brzinu napravio povoj od muškarčeva remena i smotanog rukava košulje. Jedan od policajaca se sruši. Plače uplašeno, drhtavim glasom. Dvojica policajaca pomaž u sjedokosom muš karcu u hodniku, lice mu je č ađavo i jedva hoda. jedna je ž ena zavezala vestu preko usta i trči hodnikom, oči su joj velike i razrogačene. S piš toljem u ruci Karl Mann uđe u WC, krhotine od zrcala i ploč ica krckaju mu pod nogama. Pronađe ubojicu kako lež i na podu. Još uvijek je ž iv. Noge i ruke mu se trzaju. Bradu i već i dio lica raznijela je eksplozija. Karl Mann se osvrne oko sebe, ugleda ž icu i utvrdi da je muš karac vjerojatno htio napraviti klopku, povezati je s ruč nom granatom, ali ga je iznenadila š ok-granata pa mu je ispala njegova granata. „Evakuirajmo ostatak ljudi”, šapne Karl Mann i izađe iz WC-a. Joona obriš e krv s ruku, pozove centralu i zatraž i da poš alju hitnu pomoć . Ugleda kako Penelope dolazi sa stubiš ta. Saga je slijedi kroz hodnik. Penelopine oč i izgledaju crne kao da je satima plakala. Saga je pokušava smiriti, zadržati, ali ona se istrgne. „Je li to bio on?” pita Penelope očajnim glasom. „Hoću ga vidjeti.“ „Moramo van”, povič e Joona. „Hodnik bi se uskoro mogao zapaliti.” Penelope samo produž i pokraj njega, dođe do WC-a i zaviri u tu prostoriju uniš tenu eksplozijom, ugleda muš karca na podu, tijelo koje drhti, krvavo lice. Zacvili, povuč e se unatrag, izađe u hodnik, rukom traž i zid da se pridrž i, sruš i uokvirenu sliku premijera Willyja Brandta. Slika padne na pod i staklo se razbije, a slika ostane stajati naslonjena na zid. Penelope jako brzo diš e, osjeti muč ninu, proguta knedlu i osjeti kako je Saga pokušava zagrliti, odvesti do stubišta. „To nije on”, zacvili Penelope. „Moramo van”, tješi je Saga i odvede je sa sobom. Osoblje hitne pomoć i sa zaš titnim maskama odnese ozlijeđenog, plavokosog policajca. Zač uje se još jedna eksplozija zbog topline,


poput dubokog izdisaja. Kroz hodnike lete komadić i stakla i drveta. Jedan muš karac se spotakne, padne i ponovno se uspravi. Dim nadire kroz jedna otvorena vrata. Jedan jaki muš karac nepomič no stoji u hodniku dok mu krv curi iz nosa preko koš ulje i kravate. Vojni policajci vič u svima da krenu prema izlazu za nuž du. Vatreni jezici izlaze kroz vrata jednog ureda. Zaš titni papir na podu se zapalio i srolao od topline. Dvije pogrbljene osobe trč e drž eć i se za ruke. Jedna ž ena vriš ti, haljina joj gori i jedan je policajac brzo poprska bijelom pjenom. Joona kaš lje od dima, ali ipak uđe u muš ki zahod i promotri kaos koji je prouzroč ila granata. Ubojica sada nepomič no lež i, lice mu je provizorno previjeno kompresama i zavojima. Tamnocrvena krv nadire iz ramena crne jakne. Ormarić s opremom za prvu pomoć lež i na podu, lasteri i komprese su ispali van i lež e rasuti među praš inom i bijelim krhotinama ploč ica. Zidovi su č ađavi i mnogo je ploč ica otpalo. Zahodske pregrade su demolirane, zrcala razbijena, voda curi po podu iz puknute cijevi. U jednom umivaoniku nalazi se sedam spremnika i piš tolj marke Heckler & Koch. Iza jednog kotlić a kod zahodske š koljke lež i muškarčev prazni ruksak od grube, crne najlonske tkanine. Cuju se povici, uplaš eni glasovi i brze naredbe. Karl Mann stigne do zahoda s osobljem hitne pomoći. „Hoć u da ga netko nadgleda”, kaž e Joona pokazavš i prema ubojici dok osoblje podiže tijelo na nosila i veže ga. „Umrijet ć e prije nego š to stignu do bolnice”, odgovori Karl Mann i zakašlje u dlan. „Svejedno hoć u da ga nadgledate dokle god se nalazi u okrugu veleposlanstva.” Karl Mann pogleda Joonu u oč i, a onda brzo naredi jednom od svojih ljudi da ga nadgleda i preda švedskoj policiji. Gust, crni dim suklja iz hodnika, č uje se glasna tutnjava i š kripanje. Ljudi vriš te i kaš lju. Svi ž urno izlaze van pogrbljeni i uplaš enih lica. Karla Manna pozovu na radio, javi se, čučne da dim ne dopire do njega i obavi kratak razgovor. „Jedna osoba još uvijek nedostaje, trebao bi biti ovdje gore”, kaž e i zakašlje se. Joona prekorač i preko vrata koja lež e na podu i priđe zatvorenim


vratima i stavi ruku na kvaku. Svjetlo zablica, a onda nestane. Po hodniku punom dima sada se vidi samo odsjaj vatre i iskre koje u kovitlacu izlaze kroz jedna vrata. Jako tutnji i grmi, škripi i lupa, kao da se metal izokreće i trga. Joona pogleda Karla Manna i mahne mu da se makne unatrag. Izvadi piš tolj i otvori vrata nekoliko centimetara, makne se, malo pričeka, a onda ponovno zaviri u mrak. Niš ta ne vidi, samo crne obrise uredskog namješ taja i spuš tene žaluzine, blag nalet zraka uz pod i Joona se skloni u stranu. „Ispraznite prostorije”, viče netko iza njega. Joona se okrene i ugleda č etiri vatrogasca kako trč e hodnikom, rašire se i počnu sustavno pretraživati prostorije. Prije nego š to ih je stigao upozoriti, jedan od vatrogasaca uperi jaku bateriju u ured, dva oka bljesnu i jedan labrador umorno zalaje. „Mi preuzimamo”, kaž e jedan od muš karaca. „Mož ete li sami izać i van?” „Jedna osoba nedostaje”, kaže Karl. „Budite oprezni”, kaže Joona i pogleda mladog vatrogasca u oči. „Dođi”, vikne mu Karl. „Samo da nešto provjerim.” Joona kaš ljuć i ponovno uđe u muš ki WC, vidi krv na podu i zidovima, otrči do zahodske školjke i zgrabi ubojičin crni ruksak.


85. Lov progonjenog

PENELOPE NOGE KLECAJU, stoji i rukom se drž i za ogradu, pogleda spuš tenog na tlo. Pokuš ava suzdrž ati nagon za povrać anjem. Slika iz muš kog WC-a titra joj pred oč ima. Ostaci lica, zubi i krv. Pancirka joj je toliko teš ka da bi najradije sjela na zemlju. Zvukovi iz okoline dopiru do nje u valovima. Zač uje se tuljenje sirena drugih kola hitne pomoć i. Policajci se dovikuju, komuniciraju preko radija. Vidi osoblje hitne pomoć i kako trč i s nosilima. To je muš karac iz WC-a. Lež i na leđima. Lice mu je prekriveno, ali krv je već probila kroz komprese. Saga se približ ava Penelopi s jednom medicinskom sestrom. Kaž e da misli kako je Penelope u šoku. „To nije bio on”, plače Penelope dok je zamotavaju u deku. „Jedan liječ nik ć e te uskoro doć i pregledati”, kaž e sestra. „Ali ja ti mogu odmah dati neš to za smirenje. Imaš li kakvih problema s jetrom?” Kad Penelope odmahne glavom, sestra joj dâ plavu kapsulu. „Progutaj je cijelu... To je pola miligrama Xanora”, objasni. „Xanor”, ponovi Penelope i pogleda kapsulu u ruci. „Smirit će te i nije opasan”, objasni joj sestra i ode dalje. „Donijet ću ti vode”, kaže Saga i krene u smjeru policijskog vozila. Penelope osjeć a kako su joj prsti hladni. Pogleda svoju ruku i tu malu plavu kapsulu. Joona Linna je još uvijek u zgradi. Novi č ađavi ljudi kaš ljuć i izlaze iz zgrade. Sokirani diplomati okupili su se uz ogradu japanskog veleposlanstva i č ekaju transport za bolnicu Karolinska. Jedna ž ena u tamnoplavoj suknji i vesti sjedne na pod i nekontrolirano plač e. Jedan policajac sjedne uz nju, zagrli je i pokuš ava smiriti. Jedan od diplomata obliž e usnice i neprestano briš e ruke o ruč nik, kao da nikako da se oč isti. Jedan stariji muš karac u zguž vanom odijelu razgovara telefonom ukoč ena lica. Vojni ataš e, sredovječ na ž ena kose obojene u crveno, obrisala je suze i pokuš ava, kao u bunilu, pomoć i drugima. Odsutnog pogleda stoji i drž i vreć icu s krvlju dok osoblje hitne pomoć i prebacuje jednog pacijenta. Jedan muš karac sa


zamotanim opeklinama na rukama neko je vrijeme sjedio s dekom prebač enom preko ramena i rukama preko lica. Sada je ustao, deka je pala na tlo, i polagano, zamišljeno krenuo pločnikom uz ogradu. Jedan vojni policajac stoji drž eć i se jednom rukom za stup za zastavu i plač e. Muš karac s opeč enim rukama produž i dalje na jakom jutarnjem suncu i iza ugla skrene desno u ulicu Gärdesgatan. Penelope odjednom naglo udahne. Cijelo joj se tijelo zaledi kao da je dobila injekciju ledene vode. Nije mu vidjela lice, ali je vidjela leda. Muš karca s ozlijeđenim rukama. Zna da je to on, njezin progonitelj, koji sada hoda prema Gä rdetu, udaljavajuć i se od policajaca i hitne pomoć i. Ne treba mu vidjeti lice, jer leda i vrat mu je i ranije vidjela, iz broda ispod mosta Skurusundsbron, dok su Viola i Björn bili još živi. Penelope otvori šaku i pusti plavu kapsulu da padne na tlo. Dok joj srce ludo udara krene za njim, skrene u Gä rdesgatan, deka joj sklizne s ramena, baš kao i njemu, i ubrza korak. Potrč i kad ga vidi kako umornim pokretima ž uri da uđe u š umarak ispred sebe. Izgleda slab, vjerojatno je izgubio puno krvi kad je ustrijeljen u rame, i ona već sada zna da joj neć e moć i pobjeć i. Nekoliko č avki prhne iz kroš nji i odleti dalje. Penelope uđe u š umarak, osjeć a se puna snage, hoda velikim koracima kroz travu i ugleda ga pedeset metara dalje. Zateturao je i uhvatio se za jedno drvo kao oslonac. Komprese su se odmotale i vise mu s prstiju. Ona potrč i i vidi ga kako je izaš ao iz š umarka. Tetura na suncu na velikoj livadi. Bez zastajkivanja izvuč e piš tolj koji joj je Joona Linna stavio na leđa, pogleda ga, otkoč i, nastavi dalje među drveć em, uspori i nacilja ispruž enom rukom u njegove noge. „Stani”, prošapće i pritisne okidač. Odjekne pucanj, osjeti udarac u ruci i ramenu, barut ju je malo opekao po dlanu. Metak nestane u daljini i Penelope vidi kako progonitelj pokuš ava brže trčati. Nisi mi trebao dirati sestru, pomisli. Muš karac prijeđe preko jedne staze, zastane, uhvati se za rame i krene dalje preko trave. Penelope potrč i, izađe na sunce, prijeđe preko te iste staze i ponovno podigne oružje. „Stani”, poviče.


Odjekne hitac i ona vidi kako je metak istrgnuo busen trave desetak metara ispred njega. Penelope osjeć a kako joj adrenalin pumpa tijelom, osjeć a kako mož e jasno i koncentrirano misliti. Nacilja mu u noge i zapuca. Cuje pucanj, osjeti udarac u ruci i vidi kako mu je metak proš ao kroz koljeno i izaš ao van na drugu stranu. On zaurla od bola i padne u travu, pokuš a puzati dalje, ali ona mu se približ ava, hoda velikim koracima dok ga gleda kako se pokuš ava uspraviti oslanjajući se o jednu brezu. Stani, pomisli Penelope i ponovno podigne pištolj. Ti si ubio Violu, ti si je utopio u kanti, ti si ubio Bjö rna. „Ti si ubio moju mlađu sestru”, ponovi ona glasno i puca. Metak mu ovaj put pogodi lijevo stopalo i krv prsne preko trave. Kad mu priđe, on sjedi naslonjen na stablo, glava mu visi, brada mu je naslonjena na prsa. jako krvari, dahć e poput ž ivotinje, ali se ne miče. Ona stane ispred njega, stoji raš irenih nogu u travi u sjeni ispod drveta i nacilja u njega pištoljem. „Zašto?” pita tiho. „Zašto je moja sestra mrtva, zašto je...” Utihne, proguta knedlu, nagne se i klekne tako da mu mož e vidjeti lice. „Hoću da me gledaš dok pucam.” Muš karac obliž e usnice i pokuš a podić i glavu. Preteš ko je, ne mož e. Izgleda da ć e uskoro izgubiti svijest, izgubio je previš e krvi. Ona uperi piš tolj u njega, zaustavi se, ispruž i drugu ruku, podigne mu bradu i promotri ga. Stisne zube kad je ponovno ugledala te umorne crte lica koje je vidjela na svjetlosti munje kroz kiš u na Kymmendö u. Sada se sjeć a smirenosti pogleda i dubokog ož iljka preko usta. I sada je jednako miran. Penelope pomisli kako je č udno da je se uopć e ne boji, kad je on odjednom napadne. Pokreti su mu neoč ekivano brzi, uhvati je za kosu i povuč e prema sebi. Ruka mu je vrlo jaka i ona padne prema naprijed i udari č elom u njegova prsa. Ne stigne se izmać i i on je zgrabi za ruč ni zglob, istrgne joj piš tolj iz ruke. Ona svom snagom raš iri ruke i oslobodi se, padne na leđa u travu i kad pogleda gore, on već cilja u nju pištoljem i ispali dva brza hica.


86. Bijela kora breze

TEK KAD JE INSPEKTOR Joona Linna izaš ao iz stubiš ta veleposlanstva i potrč ao kroz hodnike u prizemlju, osjetio je napor u pluć ima i kako ga oč i peku. Mora izać i na zrak, mora disati. Kaš lje, drž i se rukom za zid, ali hoda dalje. S kata odjekne još jedna eksplozija i jedna stropna lampa se otkvač i i tresne na pod ispred njega. Izvana se č uju sirene. Brzo prijeđe i zadnji dio do glavnog ulaza u veleposlanstvo. Na asfaltiranom platou toč no ispred vrata stoji š est njemač kih vojnih policajaca. Nadgledaju provizornu sigurnosnu kontrolu. Joona uvuč e č isti zrak u pluć a, zakaš lje se i pogleda oko sebe. Dva vatrogasna vozila prislonila su svoje ljestve uz zgradu. Ispred ograde je sve puno policajaca i liječ nika. Karl Mann lež i na travi dok se jedan liječ nik nagnuo nad njega i sluš a mu pluć a. Penelope Fernandez hoda uz ogradu do japanskog veleposlanstva s dekom prebač enom preko ramena. Joona se u zadnji č as vratio do muš kog WC-a i uzeo ruksak koji je bio uguran iza jednog kotlić a. Instinktivno je reagirao. Nije mu bilo jasno zaš to bi ubojica htio sakriti prazni ruksak ako je piš tolj i š arž ere ostavio na vidljivom mjestu u umivaoniku. Ponovno zakaš lje, otvori ruksak od grubog najlona i pogleda unutra. Ruksak nije sasvim prazan. U njemu se nalaze tri različ ite putovnice i kratki nož sa svježom krvi na oštrici. „Koga si porezao?” pita se Joona. Ponovno pogleda nož , bijelu oš tricu od obrađenog metala na kojoj je krv već poč ela koagulirati, a onda ponovno pogleda oko sebe, na kola hitne pomoć i i ljude s druge strane ograde veleposlanstva. Jedna ž ena s nagorenom haljinom lež i na nosilima, druga je ž ena drž i za ruku. Stariji muš karac č ađava č ela razgovara na mobitel odsutna pogleda. Joona shvati svoju greš ku, pusti da mu ruksak i krvavi nož padnu na tlo i otrči do ograde, zaurla na stražara da ga pusti van. Izjuri iz dvorišta veleposlanstva, pokraj nekoliko kolega, prekorači plastič ne trake koje ograđuju područ je, progura se kroz grupu


novinara i izadre ravno na cestu. Stane ravno ispred ž utog vozila hitne pomoći koje upravo kreće. „Jeste li pregledali nekoga s ranom na ruci?” podigao je svoju legitimaciju i viče. „Što kažete?” pita vozač. „Jednog pacijenta ozlijeđenog u eksploziji, imao je ozljedu ramena i...“ „To teško da je sada prioritet s obzirom na...“ „Moram pogledati ozljedu”, prekine ga Joona. Vozač je taman htio ponovno protestirati, ali zbog neč ega u Jooninu glasu se predomislio i samo učinio što mu je rečeno. Joona zaobiđe kola i otvori straž nja vrata. Muš karac na nosilima ima cijelo lice prekriveno kompresama, kisik u nosnicama i pumpicu u ustima. Jedan od bolnič ara brzo razrež e njegovu crnu jaknu i koš ulju i razotkrije mu ranu na ramenu. Nije prostrijelna rana nego je bez sumnje uč injena nož em, radi se o dubokom ubodu. Joona otrč i dalje, brzo pretraž uje područ je, odjednom usred svih ljudi i automobila ugleda Sagu. Ona drž i plastič nu č aš u s vodom u ruci, ali čim ga je ugledala, baci čašu i krene prema njemu. „Ponovno ć e nam pobjeć i”, kaž e on sam sebi. „Ne smije nam pobjeći.” Joona gleda oko sebe, pomisli kako je malo prije, kad je istrč ao iz veleposlanstva, vidio Penelope Fernandez uz ogradu japanskog veleposlanstva, imala je deku prebač enu preko ramena i skretala u Gärdesgatan. „Uzmi oružje”, poviče Joona i potrči. Prati ogradu, skrene desno, osvrne se oko sebe, ali nigdje ne vidi ni Penelope, ni ubojicu. Jedna je ž ena pustila svoje lijepe dalmatinere da slobodno trč e po travnjaku iza Talijanskog kulturnog instituta. Joona trč i uz blistavo bijelu fasadu vadeć i piš tolj i pomisli kako su ubojicu spasili iz zadimljenog veleposlanstva sa svima ostalima. Saga neš to vič e iza njega, ali on je ne č uje, srce mu prebrzo lupa, u glavi mu šumi. Još viš e ubrza, trč i u smjeru malog š umarka i odjednom zač uje pucanj iz piš tolja. Posklizne se u jedan jarak, nastavi dalje uzbrdo i


utrči među drveće. Još jedan pucanj, hici su kratki i oštri. Joona se probija kroz guste grane i izađe na livadu obasjanu suncem. Tristo metara dalje vidi Penelope ispod jedne breze i uspori. Jedan muš karac sjedi ispod drveta spuš tene glave. Neš to je povuč e prema naprijed, a onda sruš i na leđa. Muš karac je uperio piš tolj u nju. Joona potrč i i podigne piš tolj i uperi ga u njega, ali udaljenost je prevelika. Zastane, drž i piš tolj s obje ruke dok ubojica ispaljuje dva hica Penelopi u prsa. Ona se sruš i i ostane lež ati na leđima. Joona potrči. Ubojica je umoran, ali ponovno nacilja pištolj u nju. Joona ispali jedan metak, ali promaš i. Dotrč i bliž e i vidi kako Penelope udara nogama kako bi se oslobodila. Ubojica pogleda Joonu, ali onda ponovno spusti pogled na Penelope. Gleda je u oč i i uperi joj piš tolj u lice. Odjekne pucanj. Joona č uje snaž an hitac iza sebe. Prozujao mu je pored desnog uha i u istoj sekundi kaskada krvi prsne iza ubojice preko bijele kore breze. Metak s pancirnim zrnom mu je proš ao ravno kroz prsni koš i srce. Joona nastavi dalje, cijelo vrijeme drž eć i uperen piš tolj u ubojicu. Odjekne još jedan pucanj i Joona vidi mrtvog č ovjeka kako se trznuo kad mu je metak pogodio prsa, samo nekoliko centimetara iznad prvog metka. Joona spusti piš tolj, okrene se i vidi Sagu Bauer kako stoji na rubu š umarka s puš kom na ramenu. Njezina dugač ka, plava kosa svjetluca pod zrakama sunca koje se probijaju kroz krošnje, lice joj je još uvijek koncentrirano dok spušta pušku. Penelope ustane i kaš ljuć i se odmakne od njega i izađe na sunce. Zuri u mrtvog č ovjeka. Joona mu priđe, š utne piš tolj dalje od njega i popipa ga po vratu kako bi se uvjerio da je stvarno mrtav. Penelope otkopč a pancirku i pusti je da padne na tlo. Joona joj priđe. Ona zakorač i prema njemu, izgleda kao da ć e se onesvijestiti. On je zagrli i osjeti njezin umor kad je naslonila obraz na njegova prsa.


87. Pogrešan trag

MUSKARAC SMRSKANOG LICA kojega su pronaš li u muš kom WC-u u njemač kom veleposlanstvu, umro je samo sat vremena nakon dolaska u bolnicu. Identi iciran je kao Dieter Gramma, tajnik ataš ea za kulturu. Pri vanjskom pregledu glavni obducent Nils Ahlé n pronaš ao je tragove ljepljive trake po njegovoj odjeć i, ož iljke i rane po ruč nim zglobovima i vratu š to je ukazivalo na to da je u trenutku eksplozije bio vezan. Kad je uvodno vješ tač enje mjesta zloč ina bilo obavljeno i snimke s nadzornih kamera analizirane, bilo je moguć e prilič no toč no rekonstruirati razvoj događaja: Nakon š to je uš ao u svoj ured na drugom katu veleposlanstva, Dieter Gramma je uključ io svoj kompjutor i pregledao poš tu. Nije odgovorio ni na jednu poruku, ali je od njih označ io tri. Zatim je otiš ao do blagovaonice, uključ io aparat za espresso i produž io do muš kog WC-a. Upravo je htio otvoriti vrata jedne od pregrada kad je primijetio da jedan muš karac lica skrivena maskom stoji ispred zrcala kod umivaonika. Taj muš karac u crnom bio je ozlijeđeni plać eni ubojica koji je uz pomoć svoje njemač ke putovnice uš ao u veleposlanstvo kako bi pobjegao od policije i dobio na vremenu. Ubojica je brzo u zrcalu procijenio građu Dietera Gramme, a onda je sasvim mirno prekrio kameru ljepljivom trakom. Dieter Gramma oč ito nije uspio niš ta reć i kad mu je ubojica uperio piš tolj u prsa, prisilio ga da se spusti na koljena i stavio mu ljepljivu traku preko usta. Ubojica je tada obukao Dieterov sako, a njemu navukao svoju crnu jaknu, zavezao ga za vodovodnu cijev u č uč eć em polož aju, leđima okrenut kameri. Izvukao je nož i zario vrh kroz rupu od metka u jakni duboko u lijevo rame Dietera Gramme. Dieter Gramma vjerojatno od boli, straha i naleta endor ina u krvi nije znao š to se poslije toč no dogodilo. Ubojica je odrezao komad ž ice kliješ tima i zamotao je oko njegova vrata. Kroz omč u je provukao duž u ž icu, izvadio ruč nu bombu tipa 2000, prič vrstio jedan kraj te tanke ž ice na bombu, a onda izvukao osigurač , ali ga zadrž ao dolje rukom. Da ga je pustio, odmah bi iskoč io van i tri sekunde kasnije


bomba bi eksplodirala. Ali ubojica je ljepljivom trakom prič vrstio bombu tako stisnutu na prsa Dietera Gramme, a onda razvukao ž icu koja je iš la od omč e oko njegova vrata, oko cijevi umivaonika i ispred vrata tako da ć e se onaj tko ude o nju spotaknuti. Namjera je bila da ć e netko uć i unutra i detonirati bombu i da ć e onda policija, u cijelom tom kaosu, misliti da je muš karac s rupom od metka u jakni i smrskana lica, onaj kojega love. Ubojica vjerojatno nije bio naroč ito brz zbog toga š to je izgubio već puno krvi, ali cijelo postavljanje klopke nije trajalo duž e od č etiri minute od trenutka kad je Dieter Gramma uš ao u WC do onda kad je ubojica stavio piš tolj i nekoliko spremnika u umivaonik, bacio ljepljivu traku, sakrio torbu s krvavim nož em iza kotlić a jednog zahoda, skinuo traku s nadzorne kamere, prekorač io ž icu ispred vrata i izašao iz zahoda. Oteturao je niz hodnik do prostorije za sastanke, otvorio dvokrilna vrata, uš ao unutra i podmetnuo pož ar, izaš ao van i pokucao na vrata ureda služ benika Davida Meyera, bio puš ten unutra i taman mu isprič ao neku laž zaš to treba diplomatsku pomoć kad se oglasio protupožarni alarm. Gotovo dvadeset i pet minuta Dieter Gramma je kleč ao, č vrsto zavezan s bombom na prsima prije nego š to je otkriven preko nadzornih kamera. Oč ito se pokuš avao glasati, a da ne riskira da se bomba odlijepi. Obdukcija je pokazala da su mu krvne ž ile u grlu prsnule i da si je progrizao usta. Vrata muš kog WC-a su se otvorila i š ok-granata je odskoč ila od poploč ena poda, granata koja ne izbacuje komadić e i metalne kuglice poput obič ne granate, nego samo proizvede jako poveć anje tlaka u zatvorenoj prostoriji. Sok-granata je eksplodirala i Dieter Gramma je udario glavom o cijev i ploč ice na zidu i onesvijestio se. Mladi vojni policajac po imenu Uli Schneider utrč ao je kroz vrata s podignutim oruž jem. WC je bio pun dima od prve granate tako da mu je trebalo nekoliko sekundi previš e da shvati š to je znač ila ta ž ica preko koje se spotaknuo. Bomba je izvuč ena s ljepljive trake na Dieterovim prsima i sigurnosni osigurač je iskoč io van. Bomba se pomaknula u omč u ravno ispod njegove brade, spustila se malo kad se onesvijestio, a


onda razorno eksplodirala.


88. Posjetitelj Joonu

LINNU, SAGU BAUER I PENELOPE FERNANDEZ voze u blindiranom vozilu kroz Stockholm, š to dalje od kvarta s veleposlanstvima, Strandvägena i svjetlucavog mora. „Vidjela sam ga”, kaže Penelope jednoličnim glasom. „Znala sam da nikada neće odustati, da će me loviti i loviti...” Utihne i zuri pred sebe. „I na kraju me ubiti”, kaže. „Da”, uzvrati Saga. Penelope zatvori oči, mirno sjedi i osjeća blago kretanje vozila. Prođu pokraj onog neobič nog spomenika u sjeć anje na Raoula Wallenberga. Izgleda poput zapjenjenih valova ili hebrejskih slova koje je donio vjetar. „Tko je on?” pita Penelope. „Taj koji me lovio?“ „Plać eni ubojica”, odgovori Joona. „Takve zovu grob ili onaj koji rješava probleme.“ „Ni Europol, ni Interpol ne znaju ništa o njemu”, kaže Saga. „Plać eni ubojica”, ponovi Penelope polako. „Znač i, netko ga je poslao?“ „Da”, odgovori Saga. „Bez sumnje, ali neć emo uspjeti pronać i tko ga je unajmio.“ „Raphael Guidi?” pita Penelope tiho. „Je li on? Ili Agathe al-Haji?“ „Mi mislimo da je Raphael Guidi”, kaž e Saga. „Jer za Agathe al-Haji ustvari niš ta ne znač i ako ć eš ti svjedoč iti da je ona pokuš ala kupiti municiju...“ „Jer nije nikakva tajna čime se ona bavi”, nadopuni je Joona. „Znač i Raphael Guidi je poslao ubojicu, ali... š to je htio? Znate li vi? Zar je sve ovo bilo zbog fotografije? Stvarno?“ „Raphael Guidi vjerojatno misli da si ti fotograf, misli da si ti svjedok, da si vidjela i čula stvari koje bi ga mogle razotkriti.” „Još uvijek tako misli?“ „Vjerojatno.”


„Znači poslat će novog ubojicu?“ „Bojimo se da bi moglo biti tako”, odgovori Saga. „Koliko ć u dugo imati policijsku zaš titu, hoć u li dobiti novi identitet?“ „Moramo razgovarati o tome, ali...” „Progonit ć e me dok viš e ne budem imala snage bjež ati”, kaž e Penelope. Prolaze pokraj robne kuć e NK ispred č ijeg elegantnog ulaza sjedi troje mladih i protestira. „On neć e odustati”, potvrdi joj Joona ozbiljno. „Zato moramo razotkriti cijelu aferu, jer ako to uč inimo... onda viš e nema nikakvog razloga da te progoni.“ „Neć emo uspjeti doć i do Raphaela Guidija, toga smo svjesni”, kaž e Saga. „Ali mož emo puno toga uč initi u Svedskoj tako da i on osjeć a posljedice...“ „Kao što?” „Mož emo poč eti time da onemoguć imo onaj posao”, kaž e Saga. „Jer brod neć e izać i iz luke u Gö teborgu bez dozvole za izvoz od Axela Riessena.“ „A zašto mislite da on neće potpisati dozvolu?“ „To sigurno neć e uč initi”, odgovori joj Joona. „Jer on zna sve š to i mi znamo.“ „Dobro”, prošapće Penelope. „Onemogućit ćemo taj posao i privesti Pontusa Salmana i sve druge koji su uključeni”, kaže Saga. U automobilu nastupi tišina. „Moram nazvati mamu”, kaže Penelope nakon nekog vremena. „Uzmi moj mobitel”, kaže Saga. Penelope ga uzme, malo oklijeva, ali onda ukuca broj i čeka. „Bok mama, ja sam, Penny. Onaj muškarac koji...” „Penny, netko mi zvoni na vratima, moram...“ „Mama, č ekaj!” prekine je Penelope nervoznim glasom. „Tko zvoni?” „Ne znam.“ „Očekuješ li posjet?“ „Ne, ali...“ „Ne smiješ otvoriti”, prekine je Penelope.


Mama nešto kaže i odloži slušalicu. Penelope č uje njezine korake po podu i ponovno zvonjavu na vratima. Vrata se otvore i č uju se glasovi. Penelope ne zna š to da radi. Pogleda Sagu i Joonu koji je napeto promatraju. Veza krč i i č udno tutnji, a onda ponovno začuje mamin glas. „Jesi li tu, Penny?” „Da.” „Tu je jedna osoba koja te traži”, kaže mama. Penelope obliže usnice. „OK mama. Daj joj slušalicu.” Na vezi zakrči, a onda Penelope čuje ženski glas kako kaže: „Penelope?” „Da”, odgovori ona. „Moramo se sastati.“ „S kim razgovaram?” pita Penelope. „Ja sam ti poslala onu fotografiju.” „Nisam dobila nikakvu fotografiju”, odgovori Penelope. „Dobar odgovor”, kaž e ž ena. „Ne poznamo se, ali ja sam ti poslala fotografiju.” Penelope šuti. „Moram se još danas sastati s tobom, š to je prije moguć e”, nastavi ž ena nervoznim glasom. „Poslala sam ti fotogra iju na kojoj su č etiri osobe u jednoj lož i, ja sam ih potajice snimila trinaestoga studenog 2009.. Jedna od te četiri osobe je moj muž, Pontus Salman.”


89. Sastanak

KUCA PONTUSA SALMANA nalazi se u ulici Roskullsvä gen u elitnom predgrađu Lidingö . Radi se o vili izgrađenoj š ezdesetih godina koja, iako izgleda pomalo nagriž ena zubom vremena, ipak zrač i kvalitetom gradnje. Parkiraju na poploč enom prilazu garaž i i izađu iz auta. Netko je kredama nacrtao penis na vratima garaže. Dogovore se da ć e Joona prič ekati s Penelope u autu, a Saga pozvoniti na vrata. Vrata su otvorena, ali Saga svejedno pozvoni na veliko zvono u obliku lavlje glave. Zač uju se tri ugodna tona, ali niš ta se ne događa. Saga izvadi svoj Glock, provjeri metke, otkoč i ga, ponovno pozvoni i uđe u kuću. Prostorije se nalaze u suterenu i hodnik vodi do velike kuhinje s blagovaonicom. Kroz visoke prozore puca prekrasan pogled na prilaz otočića Lidingö. Saga prođe kroz kuhinju, zaviri u prazne spavać e sobe, a onda se vrati do hodnika i spusti dolje stepenicama, kad odjednom zač uje glazbu iza jednih vrata na kojima na ploč ici od mesinga piš e R & R. Otvori vrata i glazba se sada glasnije čuje, radi se o Verdijevoj operi La Traviata s Joan Sutherland. Na kraju poploč enog hodnika vidi se plavič asto bljeskanje osvijetljenog bazena. Saga se priš ulja bliž e, pokuš ava č uti ima li nekoga tamo. Cini joj se da čuje korake, bose noge kako hodaju po pločicama. Drž i piš tolj uz tijelo, približ i se još malo, vidi namješ taj od ratana i listove palme. Zrak je topao i vlaž an. Jak miris klora i jasmina. Saga priđe velikom bazenu oblož enom svjetloplavim ploč icama i s velikim staklenim zidom koji gleda van prema vrtu i vodi. Vitka ž ena od pedesetak godina stoji za š ankom u zlatnom kupać em kostimu i s čašom vina u ruci. Kad ugleda Sagu spusti čašu i priđe joj. „Dobar dan, moje ime je Saga Bauer.“ „Koja agencija?” „Sigurnosna.” Zena se nasmije, izljubi Sagu u obraze i predstavi se kao Marie-


Louise Salman. „Jesi li ponijela kupaći kostim?” pita je u povratku do šanka. Njezina stopala ostavljaju dugač ke, uske tragove po ploč icama boje terakote. Tijelo joj je vitko, izgleda u vrlo dobroj formi. Ima neč eg promiš ljenog u njezinom hodu, kao da ž eli dati moguć nost Sagi da je dobro pogleda. Marie-Louise Salman uzme č aš u, okrene se i baci radoznao pogled na Sagu kao da želi provjeriti gleda li je ona stvarno. „Čašu Sancerra?” pita hladnim, odmjerenim tonom. „Ne, hvala”, odgovori Saga. „Plivam da održ im formu, iako sam se prestala baviti manekenstvom. U toj je branš i lako postati narcis. Ma, znaš i sama. Zena se skroz š ugavo osjeć a kad joj viš e nitko ne ž eli pripaliti cigaretu.” Marie-Louise se nagne prema naprijed i teatralno prošapće: „Imam aferu s najmlađim deč kom iz Chippendalesa. Znaš tko je to? Ma nema veze, ionako su svi oni pederi.“ „Ovdje sam da porazgovaramo o fotografiji koju ste poslali...“ „Znala sam da neć e moć i š utjeti o tome”, povič e s odglumljenom uznemirenošću. „Tko?“ „Jean-Paul Gaultier.“ „Dizajner?” pita Saga. „Da, dizajner, onaj u prugastoj majici, dizajner sa zlać anom bradicom i stisnutim, malim ustima. Još uvijek me mrzi. Znala sam.” Saga se strpljivo nasmiješ i i pruž i joj bademantil kad vidi da joj se koža naježila. „Volim se smrzavati... jer to me č ini neodoljivom. Barem mi je tako Depardieu rekao proš log proljeć a ili... ne sjeć am se, mož da je to bio onaj slatkiš Renaud. Ma nije važno.” Odjednom se zač uju koraci u hodniku ispred bazena. Marie-Louise odjednom izgleda nervozno i osvrć e se oko sebe kojim bi putem pobjegla. „Hej?” viče ženski glas. „Saga”, viče Joona. Saga krene prema hodniku i ugleda Joonu i Penelope kako ulaze u prostor bazena s jednom ž enom od pedesetak godina, kratke kose ošišane u lijepu dječačku frizuru.


„Marie-Louise”, kaže žena uz zabrinut osmijeh. „Što radiš ovdje?” „Samo sam htjela malo plivati”, odgovori ona. „Trebalo mi je da se rashladim između nogu.“ „Znaš da hoću da me nazoveš prije nego što dođeš.” „Ah da, oprosti, zaboravila sam.” „Marie-Louise je Pontusova sestra, moja š ogorica”, objasni ž ena, a onda se okrene prema Sagi i predstavi se: „Veronique Salman.“ „Saga Bauer, Sigurnosna policija.“ „Idemo sjesti u knjiž nicu”, kaž e Veronique i krene natrag prema hodniku. „Mogu se okupati kad sam već ovdje?” vikne Marie-Louise. „Ne gola”, odgovori Veronique bez okretanja.


90. Fotografkinja

SAGA, JOONA I PENELOPE je slijede kroz razne prostorije u prizemlju dok ne dođu do knjiž nice. To je prilič no mala soba s malim ž utim, smeđim i ruž ič astim prozorima u olovnim okvirima, knjigama u vitrinama, smeđim kož nim namješ tajem, otvorenim kaminom i samovarom od mesinga. „Isprič avam se š to vas nisam nič ime ponudila, ali jako mi se ž uri, za sat vremena putujem...” Veronique Salman se nervozno osvrne oko sebe i poravna suknju prije nego što nastavi. „Moram... samo moram reć i neke stvari”, kaž e priguš eno. „Neć u svjedočiti, a ako me prisilite poreći ću sve, koje god da su posljedice.” Popravi sjenilo lampe, ali ruke joj se toliko tresu da ga je samo još više nakrivila. „Putujem bez Pontusa, on ne ide sa mnom”, kaže gledajući u pod. Usnice joj podrhtavaju i treba joj nekoliko sekundi da se sabere, a onda nastavi. „Penelope”, kaž e i pogleda je u oč i. „Razumijem da misliš da je Pontus gad, ali on to stvarno nije, stvarno nije.“ „Nisam rekla...“ „Samo malo, molim te”, prekine je. „Samo ž elim reć i da volim svog muž a, ali da... da viš e ne znam š to da mislim o njegovim poslovima. Prije sam si govorila da su ljudi oduvijek trgovali oruž jem. Trgovanje oruž jem postoji otkako je ljudi. Ovo nije isprika. Dugo sam godina radila na poslovima sigurnosti u Ministarstvu vanjskih poslova. A kad č ovjek tamo radi, mora prihvatiti da smo jako daleko od utopije o svijetu bez oruž anih kon likata. U stvarnosti sve zemlje moraju imati svoje obrambene snage, ali... postoje nijanse, tako barem ja mislim...” Priđe vratima, otvori ih, pogleda van i ponovno ih zatvori. „Izvoziti oruž je u zemlje u kojima je rat, u centre nemira, potpiriti konflikte dodavanjem još oružja, to se ne smije raditi.” „Ne”, prošapće Penelope. „Razumijem biznismena Pontusa”, nastavi Veronique Salman. „Jer


Silencia je stvarno trebala taj ugovor. Sudan je velika zemlja s loš om opskrbom municijom za svoje automatske puš ke, oni koriste gotovo isključ ivo Fabrique Nationale, a po svemu sudeć i Belgija im ne izvozi nikakvu municiju. Njih se pozorno nadgleda, ali Svedska nikada nije bila kolonijalna sila, imamo dobar status u regiji i tako dalje. Pontus je ugrabio priliku i brzo djelovao kad je Građanski rat u Sudanu završ io. Raphael Guidi je dogovorio cijeli posao. Trebali su potpisati ugovor. Sve je bilo gotovo kad je Međunarodni sud za ratne zloč ine u Haagu odjednom izdao zahtjev za uhić enjem predsjednika al-Bashira zbog umiješanosti u etnička čišćenja u Darfuru.“ „Izvoz bi se protivio međunarodnom zakonu”, kaže Saga. „To su svi znali, ali Raphael nije odgodio posao, samo je rekao da je pronaš ao nove interesente. Proš lo je nekoliko mjeseci, a onda je objasnio da taj posao ž eli preuzeti kenijska vojska. Radilo se o istoj količ ini municije, istoj cijeni i tako dalje. Pokuš ala sam razgovarati s Pontusom, rekla sam mu da je oč ito da ć e municija otić i za Sudan, ali Pontus je samo odgovorio da je Kenija iskoristila priliku, da je to dobar posao i da oni trebaju municiju. Ne znam je li on sam vjerovao u to, mislim da nije, ali prebacio je cijelu odgovornost na Carla Palmcronu i ISP. Ako Palmcrona dâ dozvolu za izvoz onda je sve u redu, smatrao je i...” „Tako je lijepo oprao ruke od svega i riješ io se odgovornosti”, kaž e Penelope. „Zato sam i snimila tu fotogra iju, htjela sam znati tko sjedi u toj lož i, samo sam uš la unutra i snimila sliku mobitelom, rekla sam da pokuš avam nekoga nazvati, a onda sam rekla Pontusu da se loš e osjećam pa ću se vratiti taksijem do hotela.“ „To je bilo hrabro”, kaže Penelope. „Ma tada nisam ni znala koliko je to bilo opasno, inač e to ne bih ni uč inila”, kaž e Veronique. „Bila sam ljuta na Pontusa, htjela sam ga nagovoriti da se predomisli. Otiš la sam iz Alte Oper usred koncerta i pogledala sliku u taksiju, to mi je bilo stvarno už asno, kupce je predstavljala Agathe al-Haji. A ona je vojna savjetnica sudanskog predsjednika, mislim, municija je iš la ravno za Građanski rat o kojem nitko nije htio da se priča.“ „Etničko čišćenje”, prošapće Penelope. „Kad smo doš li kuć i rekla sam Pontusu da se mora povuć i iz tog


posla... Nikada neć u zaboraviti njegov pogled kad mi je rekao da to nije moguć e. Obvezao sam se Paganinijevim ugovorom rekao je, i kad sam vidjela njegov pogled, uplaš ila sam se. Bio je prestravljen. Bojala sam se imati tu sliku u mobitelu i zato sam je isprintala, obrisala s memorijske kartice i hard diska kompjutora i poslala tebi.” Veronique Salman stoji ispred Penelope spuš tenih ruku i umorna lica. „Nisam znala š to ć e se dogoditi”, rekla je tiho. „Kako samo to mogla znati? Strašno mi je žao, ne mogu ti ni reći koliko...” U sobi na trenutak nastupi tiš ina, iz daljine se č uje zujanje iz smjera bazena. „Što je Paganinijev ugovor?” pita Joona. „Raphael posjeduje nekoliko violina neprocjenjive vrijednosti”, kaž e Veronique. „On skuplja instrumente na kojima je Paganini svirao prije viš e od stotinu godina. Neke od violina drž i kod kuć e, a druge posuđuje dobrim glazbenicima i...” Nervozno prijeđe rukom kroz kosu i nastavi pričati. „Ovo s Paganinijem... to nisam baš sasvim razumjela, ali Pontus kaž e da Raphael povezuje Paganinija s ugovorima, kaž e da su njegovi ugovori vječ ni, da je u tome stvar. Nisu potpisani nikakvi papiri, nego... Pontus mi je isprič ao da je Raphael sve pripremio. Imao je sve cifre u glavi, znao je logistiku, i toč no kako i kada ć e posao biti proveden. Svakome je pojedinač no rekao š to se od njih traž i i koliko ć e zaraditi. Nakon š to si mu poljubio ruku, viš e nema izlaza. Ne mož eš pobjeći, ne možeš dohiti zaštitu, ne možeš ni umrijeti...“ „Zašto ne?” pita Joona. „Raphael je tako... ne znam... ovo je už asno”, kaž e ona dok joj usnice podrhtavaju. „Uspije mu izvuć i... izvuč e od svih uključ enih kako... kako zamišljaju svoju najgoru noćnu moru.“ „Molim?” pita Saga. „Pontus je tako rekao, rekao je da Raphael ima tu sposobnost“, odgovori ona ozbiljno. „Ali što misli pod noćna mora?“ pita Joona. „Pitala sam Pontusa je li on neš to isprič ao, naravno da sam ga pitala”, rekla je muč enič kim izrazom lica. „Ali nije mi htio odgovoriti, ne znam što da mislim.” U maloj je knjiž nici nastupila tiš ina. Pod pazusima bijele bluze


Veronique Salman vide se velike znojne mrlje . „Vi ne mož ete zaustaviti Raphaela”, kaž e ona nakon nekog vremena i pogleda Joonu u oč i. „Ali morate se pobrinuti da municija ne stigne u Darfur.” „Hoćemo”, kaže Saga. „Jasno vam je... da poslije izbora nemiri u Sudanu ne prijeđu u potpunu katastrofu ovisi o nedostatku municije... hoć u reć i, ako se situacija tamo ponovno razbukta, tada ć e organizacije humanitarne pomoći napustiti Darfur.” Veronique Salman pogleda na sat, kaž e Jooni da uskoro mora do zrač ne luke, a onda priđe prozoru i zastane zamiš ljeno gledajuć i kroz obojeno staklo. „Moj deč ko je mrtav”, kaž e Penelope i obriš e suze s obraza. „Moja sestra je mrtva, i ne znam koliko još osoba.” Veronique Salman se okrene prema njoj. „Penelope, nisam znala kome da se obratim, imala sam tu fotogra iju, mislila sam da su najbolje š anse da ć eš ti znati tko su ti ljudi u lož i”, objasni ona. „Mislila sam da ć eš shvatiti š to znač i kad Agathe al-Haji kupuje oruž je, ti si bila u Darfuru, imaš kontakte tamo i zalažeš se za mir i...“ „Ali bila si u krivu”, prekine je Penelope. „Poslala si fotogra iju krivoj osobi, č ula sam za Agathe al-Haji, ali nisam imala pojma kako izgleda.“ „Nisam mogla poslati fotogra iju policiji ili uredniš tvima novina, oni ne bi shvatili što ona znači, koliko je važna, ne bez objašnjenja, a ja ne bih mogla objasniti okolnosti, kako bih to mogla uč initi, to je nemoguć e, jer jedno mi je bilo jasno, da se mene ne smije povezati s fotogra ijom i zato sam je poslala tebi. Htjela sam je se riješ iti, a znala sam da nikada ne smijem razotkriti da imam nekakve veze s tom fotografijom.“ „Ali sada ste to učinili”, kaže Joona. „Da, zato što... zato...“ „Zašto?” pita on. „Zašto ste se predomislili?“ „Zato što napuštam zemlju i moram...” Ona utihne i spusti pogled na svoje ruke. „Što se dogodilo?” „Ništa”, kaže ona i zaplače.


„Možete nam reći”, kaže Joona. „Ne, to je...“ „Slobodno recite”, prošapće Saga. Veronique obriše suze s obraza i podigne pogled: „Pontus me nazvao iz vikendice i samo plakao, govorio je oprosti i ne znam š to je mislio sa svim tim, ali rekao je da ć e uč initi sve samo da ne doživi svoju noćnu moru.”


91. Zadnja mogućnost

CAMAC OD LAKIRANOG MAHAGONIJA ljulja se na mirnim vodama jezera Malmsjö n iza jednog velikog poluotoka. Puš e blag povjetarac s istoka i donosi sa sobom miris gnojiva s imanja s druge strane jezera. Pontus Salman je podigao vesla, ali č amac nije preš ao viš e od deset metara u sat vremena. Pomisli da je znao da ć e mu trebati toliko puno vremena da se ubije, ponio bi nešto za piti. Dvocijevka mu leži na koljenima. Jedino š to se č uje je tiho klokotanje vode oko č amca i blagi š um vjetra kroz krošnje drveća. Zatvori oč i, nekoliko puta duboko udahne, a onda otvori oč i, spusti puš ku na dno č amca, uglavi je uz drvenu daš čicu. Uhvati cijev toplu od sunca i pokuš a je usmjeriti u č elo. Ruke mu se toliko tresu da mora malo prič ekati. Sabere se i ovoga puta usmjeri cijev u srce. Lastavice su poč ele nisko letjeti, love insekte uz samu površ inu vode. Vjerojatno će noćas padati kiša, pomisli on. Zrakoplov iscrtava bijeli trag preko neba i Pontus ponovno pomisli na svoju noćnu moru. Odjednom ima osjeć aj da se cijelo jezero smrač ilo, kao da je voda odozdo pocrnila. Ponovno se okrene prema puš ci, stavi cijev u usta, osjeti kako mu je zagrebala o zube, osjeti okus metala. Ispruž i ruku do okidač a, kad zač uje zvuk automobila. Srce mu jako zakuca. U sekundi mu stotinu misli prođe glavom, ali onda shvati da to mora da je njegova ž ena jer ona je jedina koja zna gdje se nalazi. Ponovno spusti puš ku, osjeti kako mu puls odjekuje tijelom, osjeć a da se trese dok pokušava nešto vidjeti kroz drveće prema vikendici. Neki muškarac hoda po stazi koja vodi do mola. Nakon nekog vremena Pontus shvati da je to onaj inspektor koji je doš ao u njegov ured i pokazao mu fotogra iju koju je Veronique snimila. Ali kad ga je prepoznao novi mu oč aj ispuni tijelo. Reci da nije prekasno, neprestano ponavlja u sebi dok vesla prema obali. Reci da


nije prekasno, reci da ne moram dož ivjeti svoju noć nu moru, reci da nije prekasno. * * * Pontus Salman nije doveslao skroz do mola. Bijel je u licu i samo je odmahnuo glavom kad mu je Joona Linna rekao da priđe. Drž ao se podalje obale i okrenuo čamac u smjeru jezera. Joona je sjeo na raspucanu drvenu klupu izblijedjelu od sunca na samom kraju mola. Zelenilo se pari od vruć ine iz zemlje, a voda nježno klokoće. „Što hoćete?” pita Pontus uplašenim glasom. „Upravo sam razgovarao s vašom ženom”, kaže Joona mirno. „Razgovarali ste?“ „Da, i...” „Razgovarali ste s Veronique?” pita Pontus zabrinuto. „Trebam odgovor na neka pitanja.“ „Nema vremena za to.” „Ne morate ž uriti s ovim”, kaž e Joona bacivš i pogled na puš ku u čamcu. „Što vi znate”, promrmlja Pontus. Vesla se polagano pomiču u vodi. „Znam da je municija za Keniju namijenjena Sudanu”, kaže Joona. Pontus Salman ne odgovori. „Znam da je vaša žena snimila onu fotografiju u loži.” Pontus sjedi spuš tena pogleda, podigne vesla s kojih kapa voda i osjeti kako mu voda teče sve do ruku. „Ja ne mogu spriječ iti taj posao”, kaž e tiho. „Previš e mi se ž urilo, trebale su mi odredbe...” „Pa ste potpisali ugovor.“ „Bio je savrš en. Cak i ako se sve otkrije, svi bi mogli tvrditi da su imali najbolje namjere, da nisu znali, nitko ne bi bio kriv.“ „Ali svejedno je sve pošlo krivo”, kaže Joona. „Da.” „Razmišljao sam da pričekam s vašim uhićenjem...“ „S obzirom da ne možete ništa dokazati”, kaže Pontus. „Nisam razgovarao s tuž iteljem”, nastavi Joona. „Ali siguran sam da vam mož emo ponuditi blaž u kaznu ako budete svjedoč ili protiv


Raphaela Guidija.“ „Svjedoč iti, neć u ja svjedoč iti”, vikne Pontus. „Ne razumijete vi o č emu se tu radi. Ja sam potpisao poseban ugovor i da nisam ovakva prokleta kukavica već bih postupio isto kao i Carl Palmcrona” „Pružit ćemo vam zaštitu, ako budete svjedočili”, kaže Joona. „Palmcrona se izvukao”, proš apć e Pontus. „Objesio se i sada sljedeć i direktor mora potpisati ugovor. Palmcrona Raphaelu viš e nije bio zanimljiv i nije morao doživjeti svoju moru...” Pontusovo beživotno lice odjednom obasja osmijeh. Joona ga pogleda i pomisli kako nije istina da se Palmcrona izvukao jer njegova je noćna mora zasigurno bila da mu sin umre. „Stiž e psihologinja”, objasni mu Joona. „I ona ć e vas pokuš ati uvjeriti da samoubojstvo nije nikakav izlaz...” Pontus Salman ponovno počne veslati prema sredini jezera. „Pontuse, trebam odgovore na još neka pitanja”, kaž e Joona glasnije. „Kaž ete da ć e sljedeć i direktor ISP-a biti prisiljen potpisati dozvolu za izvoz, a š to ako odbije? Zar ne mož e samo odbiti uć i u taj Paganinijev ugovor? Zar ne može jednostavno odbiti?” Pontus Salman prestane veslati, č amac nastavi kliziti u tom smjeru, vesla se vuku kroz vodu. „Da, može”, odgovori on mirno. „Ali ne želi...”


92. Otkriven

AXELA PROBUDI TELEFON koji zvoni na noć nom ormarić u. Zaspao je tek pred jutro uz Beverlyno znojno tijelo. Sada promatra njezino mlado lice i ponovno vidi Gretine crte lica, njene usnice i kapke. Beverly proš apć e neš to u snu i okrene se na trbuh. Axela preplavi osjeć aj njež nosti pri pogledu na njezino č vrsto, malo tijelo, njeno tako mlado tijelo. Sjedne u krevetu i uzme tanku knjiž icu Friedricha Dü rrenmatta Die Panne kad se odjednom začuje kucanje na vratima spavaće sobe. „Čekaj”, kaže Axel u istom trenutku kad Robert uđe u sobu. „I mislio sam da si budan”, kaž e njegov brat. „Trebam tvoje mišljenje o novom instrumentu koji sam...” Robert ugleda Beverly i naglo se zaustavi. „Axel”, zamuca. „Što to radiš, Axel?” Beverly probudi njegov glas. Kad ugleda Roberta sakrije se pod pokrivač. Axel ustane i navuč e kuć ni ogrtač , dok Robert unatrag hoda prema vratima. „Fuj, kako možeš”, kaže tiho. „Kako možeš...“ „Nije ono što...” „Iskorištavaš je?” Robert praktički vikne. „Bolesnu djevojčicu?“ „Mogu objasniti”, pokuša Axel reći. „Gade jedan”, prošapće Robert i odgurne ga u stranu. Axel izgubi ravnotežu, zamahne rukom i sruši lampu na pod. Robert izađe iz sobe. „Cekaj”, kaž e Axel i krene za njim. „Znam kako to izgleda, ali krivo misliš. Možeš pitati...“ „Vodim je na policiju”, kaž e Robert izvan sebe. „Nisam mislio da bi ti mogao...” Nestane mu glasa koliko je uznemiren, oči mu se ispune suzama: „Ja nisam pedo il”, pokuš ava mu Axel objasniti priguš enim glasom.


„Vjeruj mi. Samo trebam...“ „Samo trebaš iskoristiti dijete”, prekine ga Robert, izgleda potpuno očajno. „Iskorištavaš osobu koju si obećao štititi i brinuti se o njoj.” Axel stane ispred njega u knjiž nici. Robert se spusti na kauč , gleda svog brata i pokušava smiriti glas: „Axel, pa mora ti biti jasno da je moram odvesti u policiju”, kaž e on. „Da”, odgovori Axel. „Jasno mi je.” Robert ne mož e ni gledati brata, prijeđe rukom preko usta i uzdahne. „Najbolje je da to odmah i učinim”, kaže. „Idem po nju”, kaže Axel i uđe u spavaću sobu. Beverly sjedi na krevetu nasmiješena i vrti nožnim prstima. „Obuci se”, kaže on ozbiljno. „Ideš s Robertom.” Kad se vrati u knjižnicu, Robert odmah ustane s kauča. Stoje bez riječi gledajući u pod i čekaju. „Ti ćeš ostati ovdje”, kaže Robert tiho. „Da”, prošapće Axel. Nakon nekog vremena dođe Beverly. Odjevena je u traperice i majicu kratkih rukava. Nije naš minkana i izgleda još mlađa nego š to je.


93. Gretina smrt

ROBERT VOZI U TIŠINI, stane na semaforu i čeka zeleno svjetlo. „Už asno mi je ž ao zbog tebe”, kaž e priguš eno. „Brat mi je rekao da ti pomaž e da imaš gdje stanovati dok ne dobiješ uč enič ki stan, ne razumijem, ne mogu vjerovati da je...“ „Axel nije pedofil”, kaže ona tiho. „Neću da ga braniš, ne zaslužuje to.” „Nije me ni pipnuo, tako da znaš, nikada me nije ni pipnuo.” „Što onda radi?” „Drži me”, odgovori Beverly. „Drži”, ponovi Robert. „Rekla si da te nije...” „Drž i me kako bi mogao spavati”, kaž e ona svojim zvonkim, iskrenim glasom. „Kako to misliš?” „Ne radi ništa ružno - ja nisam ništa takvo primijetila. Robert uzdahne i kaže da je najbolje da sve ispriča policiji. Ponovno mu se grudi stisnu od očaja. „Radi se o njegovom snu“, objasni mu Beverly polagano. „Ne mož e spavati bez tableta, ali ja ga smirujem...” „Ti si maloljetna”, prekine je Robert. Beverly gleda ravno naprijed. Svjetlozeleno liš će u kroš njama treperi od ljetnog povjetarca. Nekoliko trudnih ž ena s velikim trbusima š etaju i razgovaraju. Jedna starija gospoda nepomič no stoji lica okrenutog prema suncu. „Zašto?” pita Robert odjednom. „Zašto ne može spavati?” „Kaže da mu je već sto godina tako.“ „Da, uništio si je jetru svim tim tabletama.“ „Ispričao mi je sve o tome dok smo bili u bolnici”, kaže Beverly. „Nešto mu se dogodilo, ali...” Robert stane ispred pješ ač kog prijelaza. Jedno je dijete ispustilo dudu na ulici, ali mama to nije primijetila i samo hoda dalje. Dijete joj se istrgne i potrč i natrag. Mama oč ajnič ki zavriš ti, ali onda vidi da je Robert vidio dijete i shvatio š to ć e se dogoditi. Mama nosi dijete koje


se otima preko ceste. „Jedna djevojka je umrla”, kaže Beverly polako. „Tko?“ „On nikada ne želi pričati o tome, samo je tada, u bolnici...” Ona utihne, ispreplete prste i počne si bubnjati po nogama. „Reci mi što ti je rekao”, kaže Robert napetim glasom. „Proveli su jednu noć zajedno, a nakon toga se ona ubila”, kaž e Beverly i baci pogled na Roberta. „Ja sličim na nju, zar ne?” „Da”, odgovori Robert. „U bolnici mi je rekao da ju je on ubio”, prošapće Beverly. Robert kimne, a onda se ponovno okrene prema njoj. „Kako to misliš?” pita. „Rekao mi je da je umrla zbog njegovih postupaka.” Robert je gleda otvorenih usta. „To je rekao... rekao je da je on kriv?” Beverly kimne. „To je bila njegova krivica”, nastavi Beverly. „Jer trebali su vjež bati sviranje na violini, ali umjesto toga su spavali i ona je mislila da ju je on prevario kako bi mogao pobijediti na natjecanju.“ „To nije bila njegova krivica.“ „Je”, odgovori ona. Robert utone u sjedalo. Protrlja lice. „Bože dragi”, prošapće. „Moram...” Auto zavijuga, netko ž ivč ano potrubi iza njega i Beverly ga zabrinuto pogleda. „Što je?” pita ga. „Moram... moram mu neš to isprič ati”, kaž e Robert i poč ne okretati auto. „Jer ja sam ostao tamo iza pozornice kad su svirali i znam š to se dogodilo, Greta je svirala prije njega, ona je bila prva i...“ „Ti si bio tamo?“ „Cekaj”, prekine je Robert. „Sve sam č uo... Gretina smrt nema nikakve veze s Axelom...” Toliko je uznemiren da mora ponovno zaustaviti auto, lice mu je bijelo poput pepela kad se okrene prema Beverly i prošapće: „Oprosti, ali moram...“ „Jesi li siguran?“ „Molim?” pita i pogleda je.


„Jesi li siguran da nije Axelova krivica?” „Jesam”, odgovori on. „Pa što se onda dogodilo?” Robert obriše suze i oprezno otvori vrata auta. „Samo sekundu, moram... moram razgovarati s njim”, kaž e tiho i izađe iz auta i stane na pločnik. Velike lipe uz ulicu Sveavă gen praš e automobile i ljude svojim sjemenom koje pleš e na suncu. Robert se odjednom š iroko nasmiješ i, izvadi mobitel i nazove Axela. Nakon tri signala smiješ ka nestane, vrati se do auta s mobitelom na uhu. Tek kad je prekinuo vezu kako bi ga pokuš ao dobiti na mobitel, otkrije da je auto prazan, Beverly je nestala. Osvrne se oko sebe, ali je nigdje ne vidi. Gradski promet bruji, studentski auti buč e tamo kod trga Sergels torg. Zalupi vrata, pokrene auto i polagano krene dalje u potrazi za Beverly.


94. Bijeli šuškavi najlon

AXEL RIESSEN NE ZNA KOLIKO je dugo stajao na prozoru i gledao za Robertom i Beverly nakon š to su se odvezli. Misli su mu se stalno vrać ale u proš lost. Kako bi pobjegao od njih priš ao je stereu i stavio A stranu Bowiejeve ploč e The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars i pojačao ton. Pushing through the market square... Axel produž i do bara i iz svoje zbirke viskija izvadi jednu od najskupljih boca. Radi se o Macallanu iz 1939., prve rane godine. Natoč i pola č aš e i sjedne na sofu. Spuš tene glave sluš a glazbu, mladi glas i nehajni klavir i osjeć a miris teš kih hrastovih bač ava i mrač nih podruma, sijena i citrusa. Pije i jak mu alkohol opeč e usnice i ispuni usta. Pić e je č ekalo generacijama, svjedoč ilo promjenama vlade, ratovima i primirjima, dok mu je okus postajao sve profinjeniji. Axel pomisli da je mož da dobro š to se to dogodilo, mož da ć e Beverly sada dobiti pomoć koju zasluž uje. Pož eli nazvati brata i reć i mu da ga voli, ali onda mu se usnice stisnu od takve patetič ne misli. Neć e se ubiti, samo ć e se suoč iti s onim š to ga č eka u ovom trenutku i pokušati ostati na nogama. Odnese viski u spavać u sobu i pogleda razbacan krevet. Odjednom zač uje kako mu mobitel vibrira u dž epu sakoa koji visi preko jednog naslona stolca, ali i š kripanje poda pod neč ijim koracima u salonu i zato se okrene. „Beverly”, kaže iznenađen. Prašnjava je u licu i drži paperjasti maslačak u ruci. „Nisam htjela pričati s policijom...” „Gdje je Robert?” Stopirala sam natrag”, kaž e ona. „Nije bilo opasno, sve je dobro prošlo...” „Zašto to radiš? Trebala bi...“ „Nemoj se ljutiti, nisam niš ta krivo uč inila, moram ti neš to jako važno ispričati...”


Mobitel mu ponovno zazvoni u džepu. „Čekaj Beverly, moram se javiti...” Traži po džepovima, pronađe ga i brzo se javi: „Axel Riessen.” Začuje se glas iz daljine: „Halo?“ „Halo”, kaže Axel. „Ovdje Raphael Guidi”, kaž e glas na engleskom s jakim stranim naglaskom. Ispričavam se zbog loše linije, ali na moru sam.” „U redu je”, odgovori Axel pristojno i vidi kako je Beverly sjela na krevet. „Prijeć i ć u odmah na stvar”, kaž e Raphael Guidi. „Zovem da vas pitam jeste li potpisali dozvolu za izvoz u Keniju. Rač unao sam da je brod već trebao isploviti.” Axel drž i mobitel na uhu, ode do salona, ali ne č uje niš ta osim vlastitog disanja. Pomisli na fotogra iju s Raphaelom Guidijem, Carlom Palmcronom, Agathe al-Haji i Pontusom Salmanom. Kako je Palmcrona podigao č aš u sa š ampanjcem i smijao se tako da mu se vidjelo zubno meso. „Jeste li tu?” pita Raphael Guidi dok linija krči. „Neć u potpisati dozvolu”, odgovori Axel kratko i trnci mu prijeđu leđima. „Mož da vas mogu nagovoriti da se predomislite”, kaž e Raphael. „Razmislite ima li nešto što bih vam mogao ponuditi što bi moglo...“ „Nemate vi ništa što ja želim.” „Tu mislim da niste u pravu, kad ja potpiš em ugovor s nekim onda je to...” Axel prekine vezu i nastupi tiš ina. Stavi mobitel natrag u dž ep sakoa i odjednom osjeti straš nu nelagodu, kao nekakav predosjeć aj i krene prema vratima hodnika koji vode do stepenica. Kad pogleda kroz prozor vidi da se neš to kreć e u parku, poput prozirne sjenke među grmljem koja hoda prema kuć i. Axel se okrene prema drugom prozoru, ali sada viš e niš ta ne vidi. Iz prizemlja neš to zazveč i, kao da je mali prozorč ić napukao. Axel pomisli: ovo je apsurdno, ali ipak shvać a š to se dogada. Srce mu jako brzo kuca, tijelo se puni adrenalinom i postane vrlo svjestan svega, hoda š to brž e mož e, a da ne trč i. uđe ravno u Beverlynu spavać u sobu. Lijepa sunč eva svjetlost


prodire kroz procjep na zavjesama. Poput zida od hrapava stakla koji prolazi ravno kroz sobu sve do njezinih stopala. Skinula se i legla na nepospremljen krevet s Dü rrenmattovim kratkim romanom na trbuhu. „Axel”, kaže ona. „Došla sam ti ispričati jednu dobru stvar...“ „Nemoj se uplaš iti”, prekine je on smireno. „Ali moraš se sakriti pod krevet. Odmah. I ostani tamo barem sat vremena.” Ona odmah reagira, niš ta ne pita, samo upuž e pod krevet. On zač uje brze korake po stepenicama. Radi se o barem dvije osobe, pomisli. Na fotelji su Beverlyne traperice i majica. On ih brzo uzme i baci pod krevet. Srce mu jako lupa, gleda oko sebe, ne zna š to uč initi. Stotinu mu se misli roji glavom. Izvadi mobitel iz sakoa, brzo izađe iz sobe i ode do salona. Iza sebe č uje korake kroz hodnik u smjeru knjiž nice. Drhtavim rukama otključ a telefon i zač uje kako pod š kripi dok netko trč i mekim koracima. Nema vremena nazvati. Pokuš a doć i do prozora prema ulici kako bi zazvao u pomoć , ali netko ga zgrabi za desni ruč ni zglob i prisloni mu neš to hladno na vrat. Ne zna da se radi o elektroš okeru. 69.000 volti prođe mu tijelom. Cuje se električ no pucketanje, ali Axel osjeć a samo seriju jakih udaraca, kao da ga netko ž eljeznom cijevi udara po vratu. Ne zna da je vrisnuo jer mu se mozak isključ io i vanjskog je svijeta nestalo. Muš karac mu je već zavezao krpu oko usta kad mu se pomalo poč ne vrać ati svijest. Lež i na podu dok mu se tijelo trza od grč eva, noge i ruke mu drhte. Už arena rana na vratu probudi se i luđač ki ga zaboli. Ne mož e se braniti, miš ić i kao da su oduzeti. Brzo i odluč no muš karci mu zavež u ruke, bedra i zglobove i umotaju ga u bijeli najlon. Najlon tiho š uš ka i on pomisli kako ć e se uguš iti, ali zraka ne nestane. Omotaju ga ljepljivom trakom i podignu. Pokuš a micati tijelom, ali ne mož e, nema kontrolu nad vlastitim miš ić ima. Muš karci ga sasvim mirno odnesu niz stepenice van kroz ulazna vrata i ubace u kombi koji čeka.


95. Nestao

JOONA POKUSA DOZVATI Pontusa Salmana da se vrati. Camac klizi sve dalje. Joona otrč i s mola u susret psihologinji i dvojici kolega iz Sö dertä ljea. Vrati se s njima do mola i kaž e im da budu oprezni, ali da on ne vjeruje da će Pontus Salman nauditi sebi, a ni ikome drugome. „Samo ga č uvajte, ja ć u se javiti š to prije mogu”, kaž e i pož uri natrag do svog auta. Dok vozi po mostu preko zaljeva Fittjaviken, misli na Pontusa Salmana, kako je sjedio u č amcu i rekao da je uvjeren kako ć e Axel Riessen pristati na Paganinijev ugovor. Joona je pitao nije li moguć e odbiti, ali Pontus je odgovorio da on neće htjeti odbiti. Dok zove Axela Riessena pred sobom vidi Veronique Salman, Pontusovu ž enu. Razoč arane linije oko usana i strah u oč ima dok je prič ala kako kad jednom poljubiš ruku Raphaelu Guidiju, viš e nema povratka. Cijelo se vrijeme ponavljaju riječ i noć na mora, pomisli Joona. Palmcronina domać ica je to rekla, Veronique Salman isto, a Pontus Salman je tvrdio kako je Palmcrona uspio izbjeć i svoju moru time š to se ubio. „Nije morao doživjeti svoju noćnu moru”, tako je rekao. Joona razmiš lja o tome kako Stefan Bergkvist nikada nije saznao da mu je Carl Palmcrona otac. Pomisli na to kako mu je meso izgorjelo s kostiju, krv prokuhala, kako je dječakova lubanja pukla. Paganinijev ugovor ne možeš okončati vlastitom smrću. Joona ponovno pokuš a dobiti Axela Riessena na mobitel, a onda proba na njegov broj u ISP-u. „Tajnica generalnog direktora Axela Riessena”, javi se ženski glas. „Trebam Axela Riessena”, kaže Joona brzo. „Trenutačno nije dostupan”, odgovori ona. „Ja sam policijski inspektor i moram hitno razgovarati s njim.“ „Razumijem, ali...” „Ako je na sastanku, prekinite ga.”


„Nije ovdje”, kaž e ona poviš enim glasom. „Nije jutros doš ao na posao, a ne mogu ga dobiti na telefon.“ „Onda znam”, kaže Joona kratko i prekine vezu. Joona parkira svoj volvo u ulici Brahegatan ispred kuć e Axela Riessena. Taman je uspio vidjeti kako netko zatvara vrata bratova ulaza. Joona potrč i do vrata, stisne zvono, brava zaš kljoca i vrata se ponovno otvore. „Aha”, kaže Robert Riessen kad ugleda Joonu. „Bok.“ „Je li Axel kod kuće?“ „Trebao bi biti, ali ja sam se upravo vratio”, odgovori on. „Neš to se dogodilo?” „Pokušao sam ga dobiti na mobitel.“ „I ja”, kaže Robert i pusti Joonu unutra. Popnu se stepenicama na polukat i uđu u veliki foaje s ruž ič astim staklenim stropnim lampama. Robert pokuca na jedna vrata, a onda uđe u Axelov stan. Bez riječi požure gore do privatnog stana. „Axel!” poviče Robert. Ogledaju se oko sebe, hodaju po sobama. Sve je kao i obič no, stereo je tih iako svijetli, jedna knjiga engleske enciklopedije Britannica leži na kolicima u knjižnici. „Mislite li da je možda nekuda otputovao?” pita Joona. „Ne znam”, kaž e Robert neobič no umornim glasom. „Ali on radi puno čudnih stvari.“ „Kao što?” „Čovjek misli da ga pozna, a ustvari... Ne, ne znam.” Joona uđe u spavać u sobu, brzo se osvrne oko sebe, vidi veliku uljanu sliku naslonjenu na zid s pozadinom okrenutom prema sobi, vidi paperjasti maslač ak u č aš i za viski, vidi nepospremljen krevet i knjigu. Robert je već krenuo niz stepenice i Joona ga slijedi dolje do velike kuhinje.


96. Raphael Guidi

JOONA PARKIRA UZ PARK KRONOBERG, brzo prijeđe preko travnatih površ ina i uđe u policijsku zgradu, dok istovremeno zove policiju u Sö dertä ljeu. Neš to ga je poč elo muč iti, brine ga š to nije imao vremena ostati tamo kad su se trebali pobrinuti za Pontusa Salmana. Zlokobni predosjeć aj se još viš e pojač a kad mu kolega iz Södertäljea kaže da ne zna tko je Pontus Salman. „Nazvat ć u te ponovno”, kaž e muš karac s gotlandskim naglaskom. „Daj mi par minuta.“ „Ali pobrinuli ste se za njega?” pita Joona. „Valjda jesmo”, kaže muškarac s oklijevanjem. „Dao sam jasne naredbe da ga treba zadržati na policiji.“ „Ne ž ivciraj se”, kaž e muš karac. „Siguran sam da su kolege dobro obavili svoj posao.” Ukuca neš to u kompjutor, promrmlja sebi u bradu, a onda opet neš to ukuca i odgovori Jooni „Da, ovdje je i oduzeli smo mu oruž je, Winchesterku 400.“ „Dobro, zadrž ite ga tamo, ja ć u poslati auto po njega”, kaž e Joona i uč ini mu se da osjeć a blag miris bazena kad je proš ao kroz velika staklena vrata. Odveze se liftom gore, brzo prođe hodnicima i već je gotovo stigao do ureda Carlosa Eliassona, kad mu zazvoni mobitel. Disa. Ustvari se nema vremena javiti, ali se ipak javi. „Bok”, kaže Disa. „Dolaziš sutra?“ „Rekla si da ne želiš slaviti rođendane.” „Znam, ali mislila sam... samo ti i ja.” „Dobro zvuči , kaže Joona. „Imam ti nešto važno za reći“, objasni ona. „OK”, kaže Joona, sad je pred vratima. „Ja...“ „Oprosti Disa”, prekine je on. „Ali nemam sad vremena razgovarati. Imam važan sastanak.“ „Imam iznenađenje”, kaže ona.


„Disa, sad moram prekinuti”, kaže on i otvori vrata. „Ali...”, kaže Disa. „Stvarno mi je žao, ali nemam vremena.” Uđe u Carlosov ured, zatvori vrata za sobom i sjedne na kauč na kojem već sjedi Saga Bauer. „Nismo pronaš li Axela Riessena i bojimo se da bi to moglo imati veze s dozvolom za izvoz”, kaž e Joona. „Mislimo da Raphael Guidi stoji iza svega toga i zato moramo što prije dobiti zahtjev za uhićenjem...“ „Zahtjev za uhić enjem?” prekine ga Carlos zapanjen. „Axel Riessen se dva sata ne javlja na telefon, jutros nije doš ao na posao i vi mislite da ga je oteo Raphael Guidi, bogati biznismen koji nikada nije bio optužen ni za kakav zločin.” Carlos podigne ruku i poč ne brojati na prste, kao da se obrać a nekome tko ne shvaća. „Svedska policija nema niš ta o njemu, Europol nema niš ta o njemu, Interpol nema niš ta, razgovarao sam s policijom u Francuskoj, Italiji i Monaku.” „Ali ja sam razgovarao s Anjom”, kaže Joona uz osmijeh. „Ti si razgovarao s...” Carlos utihne kad se otvore vrata i Anja Larsson uđe u ured: „U deset godina ime Raphaela Guidija pojavilo se u š est preliminarnih istraga koje su se ticale oruž anih zloč ina, gospodarskog kriminala i smrtnih slučajeva”, kaže ona. „Ali to su preliminarne istrage”, usprotivi se Carlos. „To ne znači...“ „Mogu li ispričati što sam saznala?” prekine ga ona. „Da, naravno.” „Sumnje na Raphaela Guidija bile su otpisane u ranim stadijima gotovo svih istraga tako da nikada nije dospio do suda.“ „Ništa”, kaže Carlos. „Njegov je koncern zaradio 123 milijuna dolara na operaciji Pustinjska oluja time š to je opskrbio borbene zrakoplove Nighthawk samonavođenim raketama zemlja-zrak AGM-65 Maverick”, nastavi Anja nakon š to je bacila pogled na svoje papire da provjeri podatke. „A jedna od njegovih tvrtki kć eri opskrbila je srpske snage raketnom artiljerijom kojom su rušili zrakoplove za vrijeme rata na Kosovu.” Anja im pokaž e fotogra iju Raphaela s naoč alama sa ž utim staklima. Obuč en je casual - intenzivno plave hlač e i lijepo izglač ana


koš ulja iste boje koju nije stavio u hlač e. Nasmiješ en stoji između dvojice tjelohranitelja odjevenih u crno ispred Lamborghini Diabla boje dima. „Raphaelova supruga... ona je bila poznata violinistica Fiorenza Colini”, kaž e Anja. „Samo godinu dana nakon š to je rodila njihova sina Petera dobila je rak dojke, proš la sve moguć e tretmane, ali je umrla kad je dječaku bilo sedam godina.” U jednom č lanku iz novina La Repubblica je slika Fiorenze Colini s lijepom crvenom violinom na ramenu, cijeli orkestar La Scale vidljiv je u pozadini, dirigent Riccardo Muti stoji pokraj nje dok mu valovita kosa sjaji pod svjetloš ću re lektora. Fiorenza Colini odjevena je u usku haljinu koja blista poput platine sa srebrnastim vezom i staklenim prizmama, smiješ i se teš kih kapaka. Desni lakat je spuš ten, gudalo je u silaznoj putanji, lijeva se ruka ispružila preko violine, svira visoki ton. Na naslovnici Newsweeka Raphael Guidi stoji pokraj Alicea Coopera i pokazuje svog novorođenog sina pod naslovom „Billion dollar baby”. Na jednom drugom isječ ku iz novina stoji u svijetlom odijelu i prič a sa Silvijom Berlusconijem dok se iza njih vide tri plavuš e u minimalnim bikinijima kako stoje oko bazena od ruž ič astog mramora u obliku srca. „Raphael Guidi ž ivi u Monaku, ali ako ga ž elite sresti trebate ga potraž iti na moru, koliko sam shvatila”, prič a Anja. „U zadnje vrijeme provodi svo svoje vrijeme na svojoj megajahti Theresi, š to je razumljivo. Jahtu je sagradio Lü rssen iz Bremena prije petnaest godina i tada je bila najskuplja na svijetu.” Na maloj slici iz francuskog Voguea vidi se bijela jahta u obliku strelice na otvorenom moru, poput vrha koplja od porculana, a veliki prilog pod naslovom „Lion en Cannes”, Lav u Cannesu, prikazuje zabavu s ilmskog festivala u Cannesu koja se odvijala na toj luksuznoj jahti. Svi muš karci su u smokinzima. Glumac Kevin Costner razgovara sa Salmom Hayek, a Raphael Guidi stoji između svoje ž ene i poznatog Playboy modela, Sveđanke Victorie Silvstedt. Iza njega stoje dva tjelohranitelja bezizraž ajnih lica. Kroz mnogobrojne prozore u blagovaonici vidi se luka u daljini. Krletke s tukanima vise sa stropova, a usred blagovaonice nalazi se kavez s velikim lavom. Vrate isječke iz novina Anji koja mirno kaže:


„Da posluš amo ovo svi zajedno... Belgijska tajna služ ba snimila je ovaj razgovor između talijanskog tuž itelja Salvatorea Garibaldija, koji je bio general u Esercito Italiano - talijanskoj vojsci.” Podijeli im prijevod koji je nabrzinu napravljen, a onda stavi USB u Carlosov kompjutor, nagne se i klikne na mapu. Program se odmah otvori i jedan glas poč ne brzo govoriti. Monotonim glasom je na francuskom izverglao č injenice o razgovoru: mjesto, datum i vrijeme. A onda se začuo metalni klik i tihi ton spajanja veze. Nakon kratkog krčanja začuo se jasan glas: „Sluš am i spreman sam započ eti preliminarnu istragu”, kaž e tužitelj. „Ali ja nikada neću svjedočiti protiv Raphaela, ni da me muče, ni...” Glas Salvatorea Garibaldija nestane, veza zakrč i, nastupi potpuna tiš ina, a onda se ponovno č uje, ali slab, kao da govori kroz zatvorena vrata. „... s koč nicama koje sprječ avaju trzaj i bestrzajnim raketnim sustavima... i jebeno puno mina, nagazne mine, protutenkovske mine... Raphael ne bi nikada... kao u Ruandi, bilo mu je svejedno. Tu su u igri bila koplja i mač ete - niš ta na č emu mož eš puno zaraditi. Ali kad su se stvari preokrenule i sukob se prelio u Kongo, onda je htio biti dio svega, rekao je da je tek onda postalo dinamič no. Prvo je naoruž ao ruandski rež im RPF da poš teno pritegnu Mobuta, a onda je ponovno poč eo prodavati teš ko oruž je Hutuima kako bi se imali č ime obraniti od RPF-a.” Kroz š um se č uje č udno piš tanje, veza se prekida, ali onda se ponovno začuje glas. „Ovo s noć nom morom, nisam vjerovao da je to istina. Stajao sam pokraj nje i drž ao je za znojnu ruku... Moju kć er, imala je č etrnaest godina... Tako lijepa, tako mila... Raphael... on je to uč inio, htio ju je porezati nož em, vikao je da je on vlasnik moje noć ne more. Neshvatljivo.” Cudno zakrč i i č uje se vikanje u daljini, razbijanje stakla, snimak preskače. „Zaš to bi htio uč initi tako neš to... Uzeo je nož od jednog od tjelohranitelja... kćerino lice, njezine lijepe, lijepe...” Salvatore Garibaldi glasno plač e, jeca, a onda zavriš ti da samo ž eli umrijeti, ništa drugo.


Traka zakrč i i tu je kraj snimke. U uredu Carlosa Eliassona vlada potpuna tiš ina. Zaigrana svjetlost prodire kroz uske prozore koji gledaju na zelene brežuljke parka Kronoberg. „Ova snimka”, kaž e Carlos nakon nekog vremena. „Ona niš ta ne dokazuje... na poč etku je rekao da neć e svjedoč iti pa pretpostavljam da je tužitelj prekinuo preliminarnu istragu.“ „Tri tjedna nakon ovog telefonskog razgovora, jedan je č ovjek, dok je š etao psa, pronaš ao glavu Salvatorea Garibaldija”, kaž e Anja. „Ležala je u jarku uz Viale Goethe, iza hipodroma u Rimu.“ „Što je bilo sa kćeri?” pita Joona tiho. „Što se dogodilo?” „Cetrnaestogodiš nja Maria Garibaldi se još uvijek vodi kao nestala”, kaže Anja kratko. Carlos uzdahne, promrmlja neš to sebi u bradu, priđe akvariju i neko vrijeme promatra svoje tropske ribice, a onda se okrene prema ostalima. „Sto da uč inim? Ne mož ete dokazati da je ta municija namijenjena Sudanu, i ni na koji nač in ne mož ete povezati nestanak Axela Riessena s Raphaelom Guidijem”, kaže. „Dajte mi barem nešto i porazgovarat ću s tužiteljem, ali trebam nešto konkretno, a ne samo...“ „Znam da je to on”, prekine ga Joona. „A ne samo da Joona kaže da zna”, završi Carlos. „Trebamo ovlast i resurse da uhitimo Raphaela Guidija za zloč ine protiv švedskog i međunarodnog zakona”, nastavi Joona uporno. „Ne bez dokaza”, kaže Carlos. „Pronaći ćemo dokaze”, kaže Joona. „Morate nagovoriti Pontusa Salmana da svjedoči.“ „Danas idemo po njega, ali mislim da ć e ga biti teš ko nagovoriti, još uvijek je previš e uplaš en... toliko je uplaš en da se htio ubiti”, kaž e Joona. „Ali ako uhitimo Raphaela, onda ć e se mož da usuditi prič ati. Mislim, ako se sve smiri”, kaže Saga. „Ne mož emo samo tako uhititi osobu poput Raphaela Guidija bez ikakvih dokaza ili svjedoka”, naglasi Carlos. „Kog da onda vraga radimo?” pita Saga. „Moramo pritisnuti Pontusa Salmana, to je sve što možemo...” „Ali ja mislim da je Axel Riessen u opasnosti ”, kaž e Joona. „Previš e nam se žuri da...”


Svi utihnu i pogledaju prema vratima, kad glavni tuž itelj Jens Svanehjälm uđe u prostoriju.


97. Bijeg

KLIMA JE RASHLADILA AUTO. Pontus Salman osjeć a kako mu ruke drhte na volanu. Već je na pola mosta Lidingö bron. Jedan trajekt je krenuo za Finsku, a iza Millesgårdena netko pali lišće. Prije samo par sati sjedio je u svom malom č amcu i pokuš avao staviti cijev puš ke u usta. Još uvijek osjeć a okus metala poput zastrašujućeg sjećanja, ono grebanje po zubima. Jedna ž ena raš čupane kose doš la je na mol zajedno s policijskim inspektorom, viknula mu je da im priđe. Cinilo se kao da mu ima neš to važ no za reć i. Imala je č etrdesetak godina, plavič astu punk frizuru i crveni ruž. Kad je sjedio preko puta nje u maloj, sivoj sobi, saznao je da se zove Gunilla i da je psihologinja. Razgovarala je s njim strogo i ozbiljno o pušci, o tome što je htio učiniti tamo na jezeru. „Zašto si htio umrijeti, Pontus?” pitala je Gunilla. „Nisam htio”, odgovorio je iskreno. U sobici je nastupila tiš ina. A onda su nastavili razgovor i dok je odgovarao na njezina pitanja postajao je sve viš e uvjeren da ne ž eli umrijeti, da bi puno radije pobjegao. Poč eo je razmiš ljati o tome da nekuda otputuje, samo nestane i započne novi život kao netko drugi. Auto je sada preš ao most. Pontus Salman pogleda na svoj ruč ni sat i osjeti toplo olakš anje u grudima. Veroniquin zrakoplov mora da je već napustio švedski zračni prostor. Razgovarao je s Veronique o Francuskoj Polineziji i mož e je zamisliti kako izlazi iz zrač ne luke sa svjetloplavom platnenom torbom u ruci, pridržavajući široki šešir da ga ne otpuše vjetar. Zašto ne bi i on mogao pobjeći? Jedino š to mora uč initi je pož uriti natrag do kuć e i uzeti putovnicu iz ladice pisaćeg stola. Ne ž elim umrijeti, pomisli Pontus Salman dok promet juri oko njega. Odveslao je na jezero kako bi pobjegao od noć ne more, ali jednostavno nije mogao pucati u sebe.


Pobjeći ću bilo kojim zrakoplovom, razmišlja. Mogu otići na Island, u Japan ili u Brazil. Da me Raphael Guidi stvarno namjeravao ubiti, onda teško da bih sada bio živ. Pontus Salman parkira auto na prilazu garaž i. Udahne miris toplog asfalta, ispušnih plinova i zelenila. Ulica je prazna, svi rade, a djeci u kvartu još nekoliko dana traje škola. Pontus Salman otključ a vrata i uđe unutra. U kuć i vlada mrak, žaluzine su spuštene. Putovnica mu je u radnoj sobi i zato krene niz stepenice. Na donjem katu se zaustavi usred koraka, osluš kuje i č uje č udan zvuk, kao da netko vuče mokri ručnik preko popločenog poda. „Veronique?” pita jedva čujnim glasom. Pontus Salman vidi kako se mirna svjetlost iz bazena ljulja preko bijelih kamenih zidova. Polako krene dalje dok mu srce jako lupa.


98. Tužitelj

GLAVNI TUZITELJ JEENS SVANEHJALM tiho pozdravi Sagu Bauer, Joonu Linnu i Carlosa Eliassona i sjedne. Materijal koji je Anja Larsson iskopala lež i na niskom stolić u ispred njega. Svanehjä lm otpije svoju soja-kavu, pogleda gornju sliku, a onda se okrene prema Carlosu. „Mislim da će vam biti teško nagovoriti me”, kaže. „Ali će nam uspjeti”, nasmiješi se Joona. „Ajde, da vidimo”, kaže tužitelj. Svanehjä lmov tanki vrat bez vidljive Adamove jabuč ice i uska, spuš tena ramena ispod dobro krojenog odijela samo dodatno pojač avaju dojam da se radi o dječ aku koji se odjenuo kao odrasla osoba. „Stvar je prilič no komplicirana”, poč ne Saga. „Mi mislimo da je Axel Riessen iz ISP-a otet i da je to sve dio ovoga što se događa zadnjih dana.” Utihnula je kad je Carlosu zazvonio telefon. „Oprosti, mislio sam da sam rekao da ne ž elim da nam smetaju”, kaže, podigne slušalicu i javi se. „Da, Carlos Eliasson...” Sluš a, obrazi mu se zacrvene, promrmlja da razumije, a onda zahvali i polako spusti slušalicu. „Ispričavam se”, kaže Carlos. „U redu je”, odgovori Jens Svanehjälm. „Ne, isprič avam se š to sam ti oduzeo vrijeme ovim sastankom”, objasni Carlos. „To je bila tajnica Axela Riessena iz ISP-a, tijekom dana sam bio u kontaktu s njom... Upravo je razgovarala s Axelom Riessenom.“ „Što je rekla, je li otet?” pita Svanehjälm uz osmijeh. „Nalazi se na jahti Raphaela Guidija kako bi raspravili o zadnjim detaljima oko dozvole za izvoz.” Joona i Saga se kratko pogledaju. „Jeste li zadovoljni s tim odgovorom?” pita tužitelj. „Axel Riessen je oč ito zahtijevao da se sastane s Raphaelom Guidijem”, kaže Carlos.


„Trebao je razgovarati s nama”, kaže Saga. „Tajnica mi je rekla da obojica cijeli dan sastanč e na brodu kako bi razjasnili i zadnje nejasnoć e oko posla koji se otegao i da Axel Riessen računa na to da će još večeras moći faksirati potpisani ugovor ISP-u.” „Dozvolu za izvoz?” kaže Saga i ustane. „Da”, nasmiješi se Carlos. „A što će raditi poslije sastanka?” pita Joona. „Onda će...” Carlos utihne i iznenađeno pogleda Joonu. „Kako znaš da ć e neš to raditi poslije sastanka?” pita. „Tajnica je rekla da je Axel Riessen uzeo godiš nji i da namjerava jedriti duž obale do Kaliningrada. Posudit će jedrenjak Forgus od Raphaela Guidija.“ „Zvuči divno”, kaže Svanehjälm i ustane. „Idioti”, sikne Saga i š utne kantu za smeć e. „Kako vam nije jasno da su ga natjerali da nazove.“ „Kako bi bilo da se ponaš amo kao odrasle osobe”, promrmlja Carlos. Podigne kantu i pokupi smeće koje se rasulo po podu. „Gotovi smo, je l'?” kaže Svanehjälm ozbiljno. „Axel Riessen je zatoč en na jahti Raphaela Guidija”, kaž e Joona. „Daj nam resurse da možemo otići po njega.” „Mož da sam idiot, ali ne mogu pronać i niti jedan razlog za poduzimanje bilo kakvih mjera”, kaž e Jens Svanehjä lm i izađe iz ureda. Gledaju ga dok polako zatvara vrata za sobom. „Oprosti š to sam poš izila”, kaž e Saga Carlosu. „Ali ovdje neš to smrdi, sigurna sam da Axel Riessen ne bi potpisao dozvolu za izvoz.“ „Saga, stavio sam dva pravnika da rade na tome”, objasni joj Carlos mirno. „Sve š to su rekli je da je priprema za izvoz koju je obavila Silencia Defence savršena, da je sve vrlo detaljno pregledano i...“ „Ali mi imamo fotogra iju na kojoj su se Palmcrona i Salman sastali s Raphaelom Guidijem i Agathe al-Haji kako bi...“ „Znam to”, prekine je Carlos. „To je odgovor na zagonetku i sad to znamo, ali bez dokaza ne mož emo dalje, moramo dokazati š to znamo, a tu fotografija nije dovoljna.” „Znač i samo ć emo stajati i gledati dok brod napuš ta Svedsku iako znamo da je municija namijenjena za etnič ko č iš ćenje u Sudanu?” pita


Saga uznemireno. „Samo dovedite ovamo Pontusa Salmana”, odgovori joj Carlos. „Nagovorite ga da svjedoč i protiv Raphaela, obeć ajte mu š to god hoć e, samo da svjedoči...“ „A ako neće, ako odbije?” pita Saga. „Onda ne možemo ništa učiniti.“ „Imamo još jednog svjedoka”, kaže Joona. „Tog bih svjedoka rado upoznao”, kaže Carlos skeptično. „Moramo ga samo dovesti prije nego š to ga pronađu kako pluta u moru kod Kaliningrada.“ „Ovoga puta neće biti po tvome, Joona.” „Hoće.“ „Neće.” „Hoće”, kaže Joona grubo. Carlos tužno pogleda Joonu. „Nema teorije da uspijemo nagovoriti tuž itelja na ovo”, kaž e nakon kratke stanke. „A s obzirom da ja ne mogu do kraja ž ivota sjediti ovdje i govoriti neće, dok ti govoriš hoće...” Utihne, uzdahne, neko vrijeme razmišlja, a onda kaže: „Dajem ti dopuš tenje da sam potraž iš Axela Riessena kako bi se uvjerio da je dobro.” „Joona treba podršku”, kaže Saga uznemireno. „Ovo nije policijska operacija, ovo je samo nač in da dobijem Joonu da prestane gnjaviti”, odgovori Carlos i mahne rukom. „Ali Joona će...“ „Hoć u”, prekine je Carlos. „Hoć u da mi dovedete Pontusa Salmana iz Sö dertä ljea, baš kao š to sam rekao... Jer ako dobijemo pravog svjedoka, onda ć u se ja pobrinuti da svom snagom napadnemo Raphaela Guidija i uhitimo ga jednom zauvijek.” „Nemamo vremena za to”, kaže Joona i ode do vrata. „Ma mogu sama ispitati Pontusa Salmana”, kaže Saga. „A Joona? Što će...“ „Ja idem u posjet Raphaelu”, kaže on i izađe iz ureda.


99. Nagrada

NAKON STO JE NEPOMICNO lež ao u prtljaž niku automobila, Axel Riessen je napokon smio izać i van. Nalazi se u privatnoj zrač noj luci. Pista je betonska i okruž ena visokom ogradom. Ispred kuć e koja izgleda poput barake s visokim jarbolom čeka helikopter. Krič anje galebova odjekuje dok Axel hoda između ona dva muš karca koja su ga otela. Još uvijek je odjeven samo u koš ulju i hlač e. Nemaju o č emu razgovarati, on ih samo slijedi i uđe u helikopter, sjedne i zavež e sigurnosni pojas oko trbuha i preko ramena. Druga dvojica sjednu u cockpit helikoptera, pilot uključ i instrumente, a onda okrene mali, sjajni ključ na instrument ploč i, uključi još nekoliko instrumenata i stisne pedalu. Muškarac pokraj pilota uzme kartu i raširi je na koljenima. Na prednjem staklu je komad selotejpa koji se počeo odljepljivati. Motor zabruji i nakon nekog vremena pokrene se rotor. Uske elise se sporo zavrte, sunce bliješ ti na staklu. Rotor se okreć e sve brž e i brže. Jedna plastična čaša se otkotrlja od helikoptera. Motor se zagrijava. Proizvodi zagluš ujuć u buku. Pilot drž i upravljač desnom rukom, upravlja kratkim trzajima i odjednom se odlijepe od tla. Helikopter se isprva diž e ravno gore, gotovo njež no. A onda se nagne prema naprijed i ubrza. Axelu se stisne ž eludac kad prolete pokraj ograde, gore iznad drveć a, a onda tako naglo skrenu ulijevo da mu se č ini da ć e se helikopter prevrnuti u stranu. Brzo prolijeć u iznad zelenog tla, nekoliko cesta i jedne kuć e s blistavim limenim krovom. Motori tutnje, a krakovi svjetlucaju ispred stakla. Kopna nestane i pod njima je zapjenjeno, plavo-sivo more. Axel ponovno pokuš ava shvatiti š to mu se to dogodilo: Poč elo je telefonskim razgovorom s Raphaelom Guidijem koji se nalazio na svom brodu u Finskom zaljevu, na putu za Botanič ki zaljev, dolje


prema Latviji. Nije proš lo viš e od minute otkada je Axel objasnio Raphaelu da ne namjerava potpisati dozvolu za izvoz do onda kad su ova dvojica provalila u njegovu kuć u i prislonili mu elektroš oker na vrat. Cijelo vrijeme su bili vrlo pažljivi i pazili da se ne ozlijedi. Nakon pola sata vožnje su stali i odnijeli ga u drugi auto. Otprilike sat vremena kasnije, hodao je po asfaltiranoj pisti s flekama od ulja i ušao u helikopter. Monotono more poput autoceste brzo prolazi ispod njih. Nebo iznad izgleda nepomič no, oblač no i vlaž no bijelo. Lete na visini od pedeset metara velikom brzinom. Pilot je na radio vezi s nekim, ali nemoguće je čuti što kaže. Axel je zaspao tako da nije mogao procijeniti koliko je dugo let trajao, kad je ugledao velič anstvenu luksuznu jahtu na uzburkanom moru. Radi se o golemom bijelom brodu sa svjetloplavim bazenom i nekoliko paluba. Helikopter se nakrivi i počne spuštati. Axel se sjeti da je Raphael Guidi straš no bogat, pa se nagne da bolje vidi jahtu. Nikada nije vidio tako nevjerojatan brod. Prekrasan i zaš iljen poput plamena, bijel poput š eć erne glazure. Dugač ak je barem stotinu metara, a dva kata iznad pramca nalazi se pompozni zapovjedni most. Spuš taju se uz tutnjavu prema krugovima kojima je označ eno mjesto za helikopter. Valovi koje stvara brod se poremete od naleta vjetra od elise i budu rastjerani. Slijetanje je gotovo neprimjetno, helikopter lebdi, polagano se spuš ta, a onda blago se ljuljajuć i, sjedne na platformu. Cekaju dok rotor usporava. Pilot ostane u cockpitu dok drugi muš karac odvede Axela Riessena preko platoa s nacrtanim krugovima. Hodaju pogrbljeni pred naletima vjetra sve dok ne prođu kroz staklena vrata. Unutra se buka helikoptera jedva č uje. Prostorija u kojoj se nalaze izgleda poput elegantne č ekaonice s kauč ima, stolcima, stolić ima i ugaš enim televizorom. Jedan muš karac odjeven u bijelo pož eli im dobrodošlicu i mahne Axelu da sjedne. „Želite li nešto popiti?” pita taj u bijelom. „Vodu, hvala”, odgovori Axel. „Mineralnu ili običnu?”


Prije nego š to Axel stigne odgovoriti kroz vrata uđe još jedan muškarac. Izgleda kao onaj koji je sjedio uz pilota. Obojica su visoki i š iroki, neobič no slič nih, usklađenih tijela. Ovaj novi ima vrlo svijetlu kosu i gotovo bijele obrve, nos mu je bio slomljen. Prvi je sjedokos i nosi naočale s debelim okvirima. Kreć u se bez riječ i, uč inkovitim, minimalnim pokretima dok vode Axela u kabine ispod palube. Luksuzna jahta je neobič no pusta. Axel stigne vidjeti da je bazen prazan, mora da već nekoliko godina nije bio napunjen vodom. Na dnu lež i nekoliko potrganih komada namješ taja, jedna sofa bez jastuka i nekoliko odbačenih uredskih stolaca. Axel Riessen primijeti kako je onaj lijepi namješ taj od ratana na maloj sceni sasvim uniš ten. Isprepletene š ibe su se raspukle i strš e na sve strane iz stolica i stola. Sto dublje ulaze u brod, to postaje jasnije da je on samo prazna, napuš tena ljuš tura. Axelovi koraci odjekuju na izgrebanom mramornom podu hodnika. Prođu kroz dvokrilna vrata na kojima je u tamnom drvetu elegantno urezano „Sala da pranzo”. Blagovaonica je golema. Kroz panoramske prozore ne vidi se niš ta osim otvorenog mora. Siroke stepenice prekrivene crvenim tepihom vode gore na kat. Sa stropa vise raskoš ni kristalni lusteri. Prostorija je napravljena za velike zabave, ali na stolu sada stoje kopirka, faks, dva kompjutora i veliki broj fascikala prepunih papira. U dubini blagovaonice za jednim manjim stolom sjedi nizak muš karac. Kosa mu je prosijeda, a nasred tjemena sjaji ć ela. Axel odmah prepozna trgovca oruž jem Raphaela Guidija. Odjeven je u svijetloplavu, š iroku trenirku, na jakni piš u brojevi na prsima i leđima. Na nogama ima bijele tenisice bez čarapa. „Dobro došao”, kaže na engleskom lošeg naglaska. U dž epu mu zazvoni mobitel, izvadi ga, pogleda broj, ali se ne javi. Sekundu kasnije ponovno zazvoni i ovaj put se javi, kaž e nekoliko kratkih riječ i na talijanskom, a onda pogleda Axela Riessena. Mahne prema prozorima i prema tamnom, valovitom moru. „Nisam došao svojom voljom”, počne Axel. „Žao mi je, ali nije bilo vremena za...“ „Što hoćeš?“


„Hoću pridobiti tvoju lojalnost”, odgovori Raphael kratko. Nastupi tiš ina, ona dva tjelohranitelja se nasmiješ e spuš tenih glava, a onda se ponovno uozbilje. Raphael otpije gutljaj ž utog vitaminskog napitka, a onda tiho podrigne. „Lojalnost je jedina važ na”, kaž e tiho i pogleda Axela ravno u oč i. „Ranije si rekao da ja nemam ništa što bi ti htio, ali...” „To je istina.“ „Ali ja mislim da imam dobru ponudu”, nastavi Raphael s tuž nom grimasom koja bi trebala predstavljati osmijeh. „Kako bih zadobio tvoju lojalnost znam da ti moram ponuditi neš to š to stvarno ž eliš , ustvari, ono što možda želiš najviše na svijetu.” Axel odmahne glavom: „Ni ja ne znam što želim najviše na svijetu.“ „O, mislim da znaš ”, kaž e Raphael. „Zeliš da mož eš ponovno spavati, prespavati cijelu noć bez...” „Kako znaš...?” Axel naglo utihne i Raphael ga pogleda s hladnom netrpeljivošću. „Onda sigurno znaš da sam već isprobao sve moguć nosti”, kaž e Axel polako. Raphael napravi ravnodušnu gestu: „Dobit ćeš novu jetru.“ „Već sam na listi č ekanja za novu jetru”, kaž e Axel ne mogavš i suzdrž ati osmijeh. „Zovem liječ nike svaki put kad imaju sastanak vijeć a, ali s obzirom da sam ja sâ m prouzroč io ozljede svoje jetre, a moje tkivo je rijetke vrste, u načelu nema baš donatora...“ „Ja imam jetru za tebe, Axel Riessen”, kaž e Raphael hrapavim glasom. Nastupi tiš ina i Axel osjeti kako mu je lice postalo toplo, a uš i mu se zažarile. „A u zamjenu?” pita Axel i proguta knedlu. „Hoć eš da potpiš em dozvolu za izvoz u Keniju.“ „Da, hoću da nas obvezuje Paganinijev ugovor”, odgovori Raphael. „Što je...“ „Bez ž urbe, mož eš razmisliti, radi se o velikoj stvari, moraš pažljivo provjeriti podatke o donatoru jetre i tako dalje.” Axelu misli munjevito prolijeć u glavom. Kaž e samom sebi da bi mogao potpisati dozvolu za izvoz, a kad dobije jetru, svjedoč iti protiv


Raphaela Guidija. Dobit ć e zaš titu, to zna, mož da ć e biti prisiljen dobiti novi identitet, ali će barem moći ponovno spavati. „Da nešto pojedemo? Ja sam gladan, jesi li ti gladan?” pita Raphael. „Možda...“ „Ali prije jela, hoć u da nazoveš svoju tajnicu u ISP-u i kaž eš joj da si ovdje.”


100. Pontus Salman

SAGA DRZI MOBITEL NA UHU i zastane u hodniku uz jednu veliku plastič nu kantu za recikliranje papira. Odsutno gleda u ostatke jednog leptira koji izgledaju poput lista kako leži i trza se na podu od propuha iz ventilacije. „Je l' vi u Stockholmu nemate nikakvog drugog posla?” pita je muš karac s jakim gotlandskim naglaskom kad su je spojili s policijom u Södertäljeu. „Radi se o Pontusu Salmanu”, kaže ona jako živčanim glasom. „Da, već je otišao”, kaže policajac zadovoljno. „Kako to misliš?” pita ona povišenim glasom. „Mislim, ja sam samo razgovarao s Gunillom Sommer, psihologinjom koja je otišla s njim do hitne.“ „Da.“ „Smatrala je da se nije ozbiljno namjeravao ubiti pa ga je pustila kući, nemaju oni hrpe slobodnih kreveta tamo...” „Raspiši tjeralicu za njim”, kaže Saga brzo. „Zašto? Zato što se nakratko malo poželio ubiti?” „Samo se pobrini da ga nađete”, kaže Saga i prekine vezu. Krene prema liftovima kad joj Gö ran Stone prepriječ i put raš irenih ruku. „Ti si htjela ispitati Pontusa Salmana, zar ne?” pita je š aljivim tonom. „Da”, odgovori ona kratko i ponovno krene, ali on je ne pušta. „Trebaš samo malo zavrtiti guzicom”, kaž e on. „I mož da malo mahnuti kosom i odmah će te unaprijediti ili...” „Makni se”, kaž e Saga mrač no i crvene pjege od bijesa izbiju joj po čelu. „OK, oprosti š to ti ž elim pomoć i”, kaž e Gö ran Stone uvrijeđenim glasom. „Ali upravo smo poslali č etiri vozila do Salmanove kuć e u Lidingöu zbog...“ „Što se dogodilo?” pita Saga brzo. „Susjedi su nazvali policiju”, nasmiješ i se on. „Oč ito su č uli neku


pucnjavu i vikanje.” Saga ga odgurne i potrči. „Puno ti hvala, Görane!”, vikne on za njom. „Baš si srce, Görane!” Dok vozi prema Lidingö u Saga pokuš ava ne razmiš ljati o tome š to se mož da dogodilo, ali misli joj se stalno vrać aju na snimke muš karca koji im je plačući pričao o svojoj kćeri. Saga kaž e samoj sebi da ć e več eras puno vjež bati, a onda rano otići u krevet. Nije uspjela stić i do Roskullsvä gena, na ulici je toliko ljudi da je prisiljena parkirati nekoliko stotina metara dalje od Salmanove kuć e. Radoznalci i novinari guraju se ispred plavo-bijele policijske trake i pokuš avaju zaviriti u kuć u. Saga se progura kroz njih isprič avajuć i se nervoznim glasom. Plavo svjetlo policijskih rotirki pulsira preko zelenog drveć a. Kolegica Magdalena Ronander nagnula se prema tamnosmeđem zidu i povraća. Automobil Pontusa Salmana parkiran je na prilazu garaž i. Radi se o bijelom BMW-u bez krovnog prozora. Mali, krvavi komadić i stakla rasuti su po karoseriji i oko automobila. Kroz krvavi prozor vidi se muško tijelo. To je Pontus Salman. Magdalena je pogleda umornim oč ima, obriš e usta maramicom i zaustavi je kad je krenula kroz vrata. „Nemoj, nemoj”, kaže hrapavim glasom. „Ne želiš to vidjeti.” Saga stane, pogleda tu veliku kuć u, a onda se okrene prema Magdaleni da je neš to pita, ali onda pomisli kako bi trebala nazvati Joonu i ispričati mu da više nemaju svjedoka.


101. Djevojčica s maslačcima

JOONA TRC1 KROZ TERMINAL za dolaske helsinš ke zrač ne luke Vanda kad mu zazvoni mobitel. „Saga, što se događa?“ „Pontus Salman je mrtav, sjedi u svom autu ispred kuć e, izgleda da se ustrijelio.” Joona izađe van, ode do prvog taksija u redu, kaž e vozač u da ide do luke, a onda sjedne na stražnje sjedalo. „Što si rekao?” pita Saga. „Ništa.” „Nemamo svjedoka”, kaže Saga živčano. „I što da sad radimo?“ „Ne znam”, kaže Joona i zatvori oči. Osjeć a kretanje automobila, blago poskakivanje. Taksi izađe iz područja zračne luke, ubrza i izađe na autocestu. „Ne možeš otići na Raphaelov brod bez podrške...“ „Djevojka”, kaže Joona odjednom. „Ha?” „Axel Riessen je svirao violinu s jednom djevojkom”, kaž e Joona i otvori oči. „Možda je ona nešto vidjela.“ „Zašto to misliš?“ „Jer je maslačak bio tamo, u čaši...” „Što bulazniš?” pita Saga. „Pokušaj je pronaći.” Joona se ponovno nasloni i sjeti kako je Axel stajao s violinom u ruci, kad je djevojka doš la s buketić em paperjastih maslač aka. A onda se sjeti maslač ka kojemu se stabljika savila preko ruba č aš e u Axelovoj spavaćoj sobi. Bila je tamo i možda je nešto vidjela. * * * Joona se popne na sivi nadzorni brod Kirku koji je Finska mornarica preuzela od obalne straž e prije š est godina. Dok se rukuje sa


zapovjednikom broda Pasijem Rannikkom, padne mu na pamet Lennart Johansson iz Pomorske policije na Dalarö u. Onaj koji je volio surfati i zvao se Lance. Pasi Rannikko izgleda isto kao Lance, mlad, preplanuo muš karac intenzivno plavih oč iju. Ali za razliku od Lancea, on svoj posao shvać a vrlo ozbiljno. Oč ito je da ga muč i taj neoč ekivani zadatak ispred teritorija Finske. „Ništa u vezi ove ture me ne veseli”, kaže Pasi Rannikko. „Ali moj zapovjednik je frend tvog š efa... i to je oč ito bilo dovoljno.” „Rač unam na to da ć emo dobiti tuž iteljevu odluku dok budemo na putu tamo”, kaž e Joona i osjeti vibracije kad se brod odlijepio od mola i glatko kliznuo preko vode. „Cim dobiješ tu odluku kontaktirat ć u Hanko. To je raketna topovnjač a s dvadeset mornara i sedmoricom koji služ e vojnu obvezu.” Pokaže topovnjaču na radaru. „Ona mož e postić i do 35 č vorova, neć e joj trebati ni dvadeset minuta da dođe do nas.” „Dobro.” „Jahta Raphaela Guidija je proš la otok Dagö i nalazi se u blizini Estonije... Nadam se da si svjestan da mož emo uć i na brod dok je u estonskim vodama samo u hitnom sluč aju ili ako se radi o oč itim kriminalnim aktivnostima.“ „Da”, odgovori Joona. Uz brujanje mašina brod napusti luku. „Evo cijele posade”, kaže Pasi Rannikko ironično. Golemi muš karac plave brade popne se na palubu. On je prvi i jedini o icir i predstavi se kao „Niko Kapanen, k'o onaj hokejaš ”. Pogleda Joonu, počeše se po bradi, a onda oprezno pita: „Zašto je ustvari osumnjičen taj Guidi?” „Otmicu, ubojstvo, ubojstvo policajca, krijumč arenje oruž ja”, kaž e Joona. „I Švedska pošalje jednog policajca?“ „Da”, nasmiješi se Joona. „A naš je doprinos nenaoružana stara kanta od broda.” „Cim dobijemo tuž iteljevu odluku, imat ć emo cijeli vod”, kaž e Pasi


Rannikko jednolič nim glasom. „Razgovarao sam s Urhom Saarinenom na Hanku, oni mogu biti ovdje za dvadeset minuta.“ „A inspekcije”, kaž e Niko. „Pa jebemu, mož emo valjda pregledati...“ „Ne u estonskim vodama”, prekine ga Pasi Rannikko. „A u kurac”, promrmlja Niko. „Sve će biti u redu”, kaže Joona.


102. Kad okrene sliku

AXEL RIESSEN LEZI ODJEVEN na krevetu u spavać oj sobi koja je dio apartmana od pet soba koji mu je dodijeljen na megajahti Raphaela Guidija. Pokraj njega lež i fascikl s detaljnim podacima o donatoru jetre, muš karcu koji je u komi nakon neuspješ ne operacije. Sve je savrš eno - tip tkiva savrš eno odgovara Axelovom. Axel zuri u strop i osjeć a kako mu srce jako lupa. Trgne se kad zač uje kucanje na vratima. To je onaj muš karac u bijelom koji ga je primio nakon š to je izašao iz helikoptera. „Večera”, kaže kratko. Zajedno prođu kroz prostor za wellness. Axel krajič kom oka primijeti da je zelena, spuš tena kada prepuna praznih boca i limenki piva. Ruč nici zamotani najlonom još uvijek lež e na elegantnim policama od bijelog mramora koje prekrivaju zidove. Iza zida od mutnog stakla vidi se teretana. Jedna dvokrilna vrata od mat metala se neč ujno razdvoje kad prođu dio za relaksaciju s bež tapisonom, lež aljkama i niskim, ali masivnim stolom od ispoliranog vapnenca. Prostorija je ispunjena neobič nim, tamnim svjetlom koje stvara varljive sjenke i mrljice po zidovima i podu. Axel podigne pogled i vidi da se nalaze ispod onog velikog bazena. Dno bazena je od stakla, a kroz smeće i odbačen namještaj vidi se blijedo nebo. Raphael Guidi sjedi na so i odjeven u isti donji dio trenirke kao i prije i bijelu majicu kratkih rukava koja mu se rastegnula preko trbuha. Potapš e mjesto pored sebe i Axel dođe do njega i sjedne. Ona dva tjelohranitelja stoje iza Raphaela kao sjenke. Nitko niš ta ne govori. Raphaelu zazvoni mobitel, on se javi i započne dug razgovor. Nakon nekog vremena vrati se onaj muš karac u bijelom s kolicima za serviranje hrane. U tiš ini na niski stolić stavi tanjure i č aš e, veliki posluž avnik s hamburgerima, kruhom i pomfritom, bocu keč apa i veliku plastič nu bocu Pepsi Cole. Raphael ne diž e pogled nego samo nastavi razgovarati na mobitel. Neutralnim glasom u detalje raspravlja o brzini proizvodnje i logistici. Nitko niš ta ne govori, svi strpljivo č ekaju. Nakon petnaest minuta Raphael Guidi završ i razgovor i mirno


pogleda Axela Riessena. A onda mu se obrati, blago i smireno. „Mož da hoć eš č aš u vina”, kaž e. „Za par dana mož eš dobiti novu jetru.“ „Nekoliko sam puta proč itao podatke o donatoru”, kaž e Axel. „Savršeno, impresioniran sam, sve odgovara...“ „Zanimljivo je to sa ž eljama”, odgovori Raphael. „Sto č ovjek ž eli najviš e na svijetu. Ja ž elim da je moja ž ena ž iva, da mož emo biti zajedno.“ „Razumijem.“ „Ali za mene su ž elje povezane s onim š to je suprotno od njih”, kaže Raphael. Uzme hamburger i koš aricu s pomfritom, a onda gurne poslužavnik prema Axelu. „Hvala.” „Zelje na jednoj strani vage, noć ne more na drugoj”, nastavi Raphael. „Noćne more?“ „Mislim... ž ivimo ž ivote ispunjene prizemnim stvarima, imamo ž elje koje nikada ne budu ispunjene i mnoge koje se nikada ne ostvare.“ „Možda”, odgovori Axel i odgrize komad hamburgera. „Tvoja želja da možeš ponovno spavati može se ostvariti, ali kako... Zanima me kako zamiš ljaš drugu stranu vage, kako izgleda tvoja najgora noćna mora?“ „Stvarno ne znam”, nasmiješi se Axel. „Čega se bojiš?” pita Raphael i posoli svoj pomfrit. „Bolesti, smrti... i velike boli.“ „Naravno, boli, slaž em se”, kaž e Raphael. „Ali kod mene, to sam poč eo shvać ati, radi se o mom sinu. On je već skoro velik i poč eo sam se bojati da će se okrenuti od mene, da će me napustiti.“ „Samoće?“ „Da, mislim da dá ”, kaž e Raphael. „Potpuna samoć a, to je vjerojatno moja noćna mora.“ „Ja sam već sâm”, nasmiješi se Axel. „Najgore se već dogodilo.” „Nemoj tako govoriti”, šali se Raphael. „Ali da se ponovi...” „Kako to misliš?”


„Ma ništa, zaboravi, ne želim pričati o tome.“ „Da ponovno budeš uzrok samoubojstva jedne djevojka”, kaž e Raphael polako i spusti nešto na stol. „Da.” „Tko bi počinio samoubojstvo?” „Beverly”, proš apć e Axel i vidi da je stvar koju je Raphael spustio na stol ispred njega jedna fotografija. Slika je okrenuta prema dolje. Axel ispruž i ruku iako to ustvari ne ž eli. Prsti mu drhte dok okreć e sliku. A onda povuč e ruku i naglo udahne. Na fotogra iji je Beverlyno iznenađeno lice u sjaju blica. On zuri u sliku pokuš avajuć i shvatiti. Jasno mu je da bi mu to trebalo biti upozorenje, da je fotogra ija snimljena prije nekoliko dana, u njegovoj kuć i, u kuhinji, kad je Beverly pokuš avala svirati violinu, a onda uš la unutra da pronađe vazu za maslačke.


103. Bliže

NAKON DVA SATA NA BRODU Finske mornarice Joona po prvi put ugleda luksuznu jahtu Raphaela Guidija kako klizi na horizontu. Na sunčevoj svjetlosti izgleda poput iskričavog kristalnog broda. Zapovjednik Pasi Rannikko se vrati, stane pokraj njega i pokaž e glavom prema toj velikoj jahti. „Koliko da se približimo?” pita sabrano. Joona ga pogleda svjetlucavim sivim pogledom. „Toliko blizu da mož emo vidjeti š to se događa na palubi”, kaž e mirno. „Trebam...” Utihne kad odjednom osjeti ubode u sljepooč nicama. Uhvati se za ogradu i pokuša mirno disati. „Što je?” pita Pasi Rannikko veselo. „Imaš morsku bolest?“ „Nije ništa”, kaže Joona. Ponovno ga probode, č vrsto se uhvati za ogradu i uspije ostati na nogama dok mu se glava raspada od bola. Zna da nikako ne smije sada popiti lijekove, to bi ga učinilo rastresenim i umornim. Joona osjeti kako mu hladni povjetarac hladi kapljice znoja na č elu. Sjeti se Disina pogleda, njezinog ozbiljnog, prozirnog lica. Sunce svjetluca na glatkoj površ ini mora kad mu se pred oč ima odjednom pojavi ona kruna za laponske nevjeste. Blista u svojoj vitrini u Nordijskom muzeju, blago se presijavajuć i po isprepletenim vrhovima. Pomisli na miris poljskog cvijeć a i crkvu spremnu za ljetno vjenč anje, srce mu tako jako udara da isprva nije ni č uo da mu se kapetan obratio. „Kako to misliš?” Joona zbunjeno pogleda Pasija Rannikka koji stoji pored njega, a onda u daljinu prema velikoj, bijeloj jahti.


104. Noćna mora

AXEL VISE NE MOZE JESTI, osjeć a muč ninu. Pogled mu se neprestano spušta na Beverlynu fotografiju. Raphael umače pomfrit u malu lokvicu kečapa na rubu tanjura. Axel odjednom primijeti kako jedan mladić stoji na vratima i promatra ih. Izgleda umorno i uplašeno. Drži mobitel u ruci. „Peter”, poviče Raphael. „Dođi ovamo!“ „Neću”, kaže mladić slabašnim glasom. „To nije bilo pitanje”, nasmiješ i se Raphael naž ivciran. Dječ ak im priđe i sramežljivo pozdravi Axela Riessena. „Ovo je moj sin”, objasni Raphael kao da se radi o obič nom pozivu na večeru. „Bok”, kaže Axel prijateljski. Muš karac koji je sjedio pokraj pilota u helikopteru sada stoji uz š ank i baca kikiriki veselom, č upavom psu. Njegova sijeda kosa izgleda metalno, a naočale mu bijelo sjaje. „Nije mu dobro kad jede kikiriki”, kaže Peter. „Nakon jela bi mogao donijeti violinu, ha?” pita Raphael odjednom umornim glasom. „Naš gost voli glazbu.” Peter kimne, blijed je i oznojen, kolobari oko oč iju su gotovo ljubičasti. Axel se pokuša nasmiješiti. „Kakvu violinu imaš?” Peter slegne ramenima. „Pre ina je za mene, Amati violina. Moja mama je bila glazbenica, to je njezin Amati.” „Amati?” „Koji instrument je ustvari najbolji?” pita Raphael. „Amati ili Stradivarius?” „To ovisi o tome tko ga svira”, odgovori Axel. „Ti si iz Svedske”, kaž e Raphael. „U Svedskoj postoje č etiri violine koje je izradio Stradivarius, ali ni na jednoj nije svirao Paganini... i mislim si...“


„Vjerojatno si u pravu”, odgovori Axel. „Ja skupljam gudač ke instrumente koji se još uvijek sjeć aju kako... Ne”, prekine se usred reč enice. „Da to preformuliram... Kad se ove instrumente ispravno koristi, onda mož eš č uti ž udnju za izgubljenom dušom.” „Možda”, odgovori Axel. „Neć u te zaboraviti podsjetiti na to kad bude doš lo vrijeme za potpisivanje ugovora”, nastavi Raphael i tuž no se nasmiješ i. „Skupit ć u sve ljude, sluš at ć emo glazbu, taj jedinstveni, tuž ni zvuk, a onda ć emo potpisati ugovor u zraku, s naš im ž eljama i noć nim morama kao ulog... to je Paganinijev ugovor.” „Shvaćam.“ „Stvarno?” pita Raphael. „Jer njega se ne mož e prekrš iti, on ne prestaje vrijediti č ak ni nakon potpisnikove smrti. Jer onaj tko pokuš a prekrš iti dogovore ili oduzeti si ž ivot, mora znati da ć e u tom sluč aju doživjeti svoju najgoru noćnu moru.“ „Što hoćeš da kažem?” pita Axel. „Samo kaž em... To nije ugovor koji se mož e prekrš iti, a ja... kako da se izrazim?” pita se on polako. „Ne znam koliko bi koristilo mojoj djelatnosti da me ti krivo smatraš dobrom osobom.” Raphael priđe velikom televizoru koji visi na zidu. Izvadi zasljepljujuć i disk iz dž epa i stavi ga u DVD player. Peter sjedne na rub jedne sofe. Bojaž ljivo promatra muš karce u sobi. Svjetlokos je i uopć e ne lič i na oca. Tijelo mu nije š iroko i nabijeno, ima tanaš ne ruke i noge i osjećajno lice. Slika zatitra, pojave se sive pruge. Axel osjeti pravi, izič ki strah kad je ugledao tri osobe koje su izaš le iz vrata jedne vile. Odmah prepozna dvije od tih osoba: kriminalistič ki inspektor Joona Linna i Saga Bauer. Treć a je osoba mlada ž ena juž noamerič kih crta lica. Axel gleda snimku i vidi kako Joona Linna vadi mobitel i nekoga zove. Izgleda da se nitko ne javlja. Sumornih, nervoznih lica uđu u auto i odvezu se. Kamera se podrhtavajuć i kreć e prema vratima, vrata se otvore, svjetlosti nestane i kamera prilagodi osvjetljenje u tom mraku koji je iznenada nastupio. U hodniku stoje dvije velike putne torbe. Kamera nastavi dalje prema kuhinji, zatim skrene lijevo i produž i dolje niz stepenice, kroz poploč eni hodnik u veliku prostoriju s bazenom. Jedna


ž ena u kupać em kostimu sjedi u naslonjač u, a druga ž ena kratke, dječačke frizure stoji i razgovara na telefon. Kamera se uplaš eno povuč e natrag, č eka da razgovor završ i, skriva se dok ž ena kratke kose ne prekine vezu, a onda krene dalje. Cuju se koraci i ž ena s mobitelom okrene svoje umorno i tuž no lice prema kameri i ukoči se. Lice joj je prestravljeno. „Mislim da više ne želim gledati, tata”, kaže sin slabašnim glasom. „Tek sada počinje”, odgovori Raphael. Televizor se odjednom zamrač i, kamera je isključ ena, ali slika se vrati već u sljedeć oj sekundi, zatitra i smiri se. Kamera je sada stavljena na stativu i obje ž ene sjede jedna do druge na podu uz poploč eni zid. Na stolcu ispred njih sjedi Pontus Salman. Izgleda da ubrzano diše, tijelo mu se nelagodno meškolji na stolcu. Sat na snimci pokazuje da je snimljena prije sat vremena. Jedan muškarac u crnom, lica skrivenog maskom, priđe Veronique, zgrabi je za kosu i dovuče do kamere. „Oprosti, oprosti, oprosti”, zapišti Raphael. Axel ga upitno pogleda, a onda čuje glas Veronique Salman. „Oprosti, oprosti, oprosti.” Glas joj preskače od straha. „Nisam znala”, zapišti Raphael i pokaže na televizor. „Nisam znala”, preklinje Veronique. „Slikala sam to, ali nisam mislila ništa loše, nisam znala koliko je to glupo, samo sam mislila...“ „Moraš odabrati”, kaž e muš karac s maskom Pontusu Salmanu. „Kome da pucam u koljeno? Tvojoj ženi... ili tvojoj sestri?“ „Molim te”, šapće Pontus. „Nemoj.” „U koga pucam?” pita muškarac. „Moju ženu”, prošapće Pontus gotovo nečujno. „Pontus”, preklinje ga žena. „Molim te, ne daj mu...” Pontus počne grčevito plakati. „Boljet će je”, upozori ga muškarac. „Ne daj mu da to učini!” panično vrišti Veronique. „Jesi li se predomislio? Da pucam u tvoju sestru?” „Ne”, odgovori Pontus. „Moli me.“ „Što si rekao?” pita Pontus iskrivljena lica. „Lijepo me zamoli da to učinim.”


Nastupi tišina, a onda Axel čuje kako Pontus Salman kaže: „Molim te... pucaj mojoj ženi u koljeno.“ „Mogu joj propucati oba kad me tako lijepo moliš ”, kaž e muš karac i prisloni pištolj na nogu Veronique Salman. „Ne daj mu”, vrišti ona. „Molim te, Pontus...” Muš karac puca, zač uje se kratki hitac i noga joj zadrhti. Krv prsne preko ploč ica. Oko piš tolja se stvori oblač ić barutnog plina. Veronique vriš ti dok joj glas ne pukne. On ponovno puca. Cijev piš tolja poskoč i gore nakon ispaljena hica. Druga noga je pogođena i iskrivi se pod nemoguć im kutom. Veronique ponovno zavriš ti, grč evito i divljač ki, cijelo joj se tijelo trza od boli, krv teče po pločicama ispod nje. Pontus Salman povrati, a muš karac ga pogleda upitnim, zamišljenim pogledom. Veronique se prevali u stranu, ubrzano diš e i pokuš ava dodirnuti svoje ozlijeđene noge. Druga ž ena je izgleda u š oku, lice joj je zelenkasto, a oči samo velike, crne rupe. „Tvoja sestra je psihič ki poremeć ena, zar ne?” pita muš karac radoznalo. „Misliš da razumije što se dogada?” Potapše Pontusa Salmana utješno po glavi, a onda kaže: „Da silujem tvoju sestru ili da ti ubijem ženu?” Pontus ne odgovara, č ini se da gubi svijest. Oč i mu se izokreć u, muškarac ga ošamari. „Odgovori mi, da ti ubijem ženu ili silujem sestru?“ Pontusova sestra odmahuje glavom. „Siluj je”, proš apć e Veronique kroz teš ke udisaje. „Molim te, molim te Pontus, reci mu da je siluje.” „Siluj je”, prošapće Pontus. „Što?“ „Siluj moju sestru.” „OK, uskoro”, odgovori muškarac. Axel gleda u pod među svoja stopala. Pokuš ava sluš ati neš to drugo, a ne cviljenje s ilma, preklinjanje, neljudsko, straš no vriš tanje. Pokuš ava ispuniti glavu sjeć anjima na glazbu, pokuš ava shvatiti sobe koje se stvaraju kod Bacha, sobe ispunjene svjetlošću, jakim zrakama. Na kraju nastupi tiš ina. Axel podigne pogled prema ilmu. Zene lež e mrtve uza zid. Vidi muš karca kako dahć uć i stoji i drž i nož u jednoj ruci i pištolj u drugoj.


„Dož ivio si svoju noć nu moru, sad se mož eš ubiti”, kaž e muš karac na filmu, a onda baci Pontusu pištolj i nestane iza kamere.


105. Svjedok

SAGA BAUER OSTAVI Magdalenu Ronander kod zida, vrati se natrag i prekorač i preko policijske trake. Okupilo se još viš e radoznalih, doš la je i drž avna televizija s velikim kombijem, jedan policajac u uniformi pokušava razmaknuti ljude kako bi moglo proći osoblje hitne pomoći. Saga sve to ostavi za sobom, hoda po poploč enoj stazi u neč ijem vrtu i pokraj drveta jasmina. Hoda sve brž e i zadnji dio puta otrč i, ravno preko nečijeg travnjaka. „Djevojka”, rekao je Joona odjednom. „Moraš pronać i tu djevojku. Ona stanuje kod Axela Riessena. Zvao ju je Beverly. Razgovaraj s Robertom, njegovim bratom. Ona ima oko petnaest godina, sigurno je možemo naći.“ „Koliko vremena imam da o svemu ovome obavijestim tužitelja?“ „Nemaš puno”, odgovorio je Joona. „Ali stigneš.” Dok Saga vozi prema Stockholmu, nazove Roberta Riessena, ali nitko se ne javlja. Zatim nazove centralu policije i zamoli da je povež u s Jooninom pomoć nicom, onom punaš nom ž enom koja je jednom osvojila olimpijsku medalju u plivanju i koja uporno pretjeruje s namazanim noktima i sjajilom za usne. „Anja Larsson”, začuje se nakon pola signala. „Bok, ovdje Saga Bauer iz Sigurnosne, nedavno smo se srele kod...” „Da, znam”, kaže Anja hladno. „Htjela sam te pitati ako mož eš pronać i curu koja se mož da zove Beverly i...” „Da za to pošaljem račun Sigurnosnoj?” „Ma kako god hoć eš , samo nađi taj jebeni telefonski broj prije nego...“ „Pazi kako se izražavaš, mlada damo.“ „Ma, zaboravi.” Saga opsuje i dugo trubi jednom autu koji nije krenuo iako je na semaforu zeleno, i taman je htjela prekinuti vezu, kad Anja kaže: „Koliko je stara?” „Oko petnaest godina.“


„Nema mobitela na ime Beverly Andersson. Moguć e je da ima mobitel bez preplate, nije upisana u nikakve telefonske imenike... jedino što imam je telefon njenog oca.“ „OK, nazvat ću onda njega. Možeš mi poslati broj SMS-om?“ „Već jesam.“ „Hvala, hvala ti Anja... Oprosti š to sam nestrpljiva, samo se brinem za Joonu, da će napraviti nešto glupo ako ne dobije podršku.“ „Jesi li razgovarala s njim?“ „On mi je rekao da potraž im tu djevojku. Ja je nikada nisam upoznala, ne znam... On računa da ću ja to srediti, ali ja...“ „Nazovi Beverlynog tatu, a ja ć u nastaviti traž iti”, kaž e Anja i spusti slušalicu. Saga skrene uz rub ceste u Hjorthagenu, pogleda broj koji joj je Anja poslala. Pozivni 0418 to je negdje u Skå neu. Mož da Svalö v, pomisli dok sluša kako zvoni.


106. Tata

U JEDNOJ DRVENOJ KUHINJI usred pokrajine Skå ne, jedan se muš karac trgne kad zazvoni telefon. Upravo je uš ao u kuć u nakon š to se sat vremena bavio jednom junicom koja je preš la preko električ ne ž ice i zaplela se u susjedovu bodljikavu ž icu. Evert Andersson obriš e krvave prste o plavi kombinezon. Prljave ruke nisu jedina stvar koja ga sprječ ava da se javi, nego osjeć aj da u ovom trenutku ne ž eli ni sa kim razgovarati. Nagne se, pogleda broj koji zove i vidi da se radi o skrivenom broju, vjerojatno neki prodavač isforsiranog glasa. Ceka da prestane zvoniti, ali č im je prestao, ponovno zazvoni. Evert Andersson ponovno pogleda na display, a onda se javi. „Andersson.” „Dobar dan, moje ime je Saga Bauer”, č uje nervozni ž enski glas. „Ja sam policajka, inspektorica u Sigurnosno-obavješ tajnoj agenciji. Trebala bih vašu kćer, Beverly Andersson” „Što se dogodilo?” „Nije niš ta uč inila, ali mislim da ima važ ne informacije koje bi nam mogle pomoći.“ „Nestala je?” pita on tiho. „Mislila sam da možda imate njezin broj mobitela”, kaže Saga. Evert pomisli kako je nekada davno mislio da ć e ona biti njegova nasljednica, ona koja ć e nastaviti tradiciju, brinuti se za njegovu kuć u, njegove š tale, gospodarske zgrade i njegova polja. Hodat ć e po imanju kao š to je to č inila njezina majka, s kož nom pregač om i pletenicom prebačenom preko ramena. Ali Beverly je već kao malo dijete bila drukčija i plašila ga. Kako je rasla postajala je sve viš e drukč ija. Drukč ija od njega, drukč ija od svoje majke. Jednom je uš ao u š talu kad je bila još dijete, imala je samo osam, devet godina. Sjedila je u praznoj pregradi na prevrnutoj kanti i pjevala zatvorenih oč iju. Izgubljena u zvuku vlastita glasa. Htio je zaurlati na nju da uš uti, da se prestane glupirati, ali zaveo ga je smiren izraz na djetetovu licu. Od tog je trenutka znao da ima neč ega u njoj š to on nikada neć e shvatiti. I prestao je prič ati s


njom. Čim bi joj pokušao nešto reći, ponestalo bi mu riječi. Kad joj je majka umrla, na imanju je nastupila potpuna tiš ina. Beverly je poč ela lutati uokolo, nije je bilo satima, jednom cijeli dan. Policija ju je dovodila s mjesta na koje nije znala kako je dospjela. Otišla bi s bilo kime, bilo je dovoljno da joj se samo pristojno obrate. „Nemam joj ja š to reć i. Sto ć e mi onda broj mobitela?” kaž e on na svom grubom, mrzovoljnom skånskom dijalektu. „Jeste li sigurni...“ „Ne mož e to neki Stockholmac razumjeti”, prekine je i spusti slušalicu. Gleda svoje prste koji drž e telefon, krv oko zglobova, prljavš tinu pod noktima, uz rub noktiju, u svakoj bori i pori. Polako ode do zelene fotelje, uzme prilog iz tabloida i poč ne č itati. Več eras ć e vjerojatno prikazati program u sjeć anje na televizijskog voditelja Ossiana Wallenberga. Evertu novine ispadnu na pod kad ga iznenade vlastite suze. Odjednom se sjetio kako je Beverly znala sjediti pokraj njega na sofi i smijati se glupostima iz Zlatnog petka.


107. Prazna soba

SAGA BAUER GLASNO OPSUJE, a onda ostane sjediti u autu. Zaž miri i nekoliko puta udari rukama po volanu. Polako si ponavlja da se mora koncentrirati i nastaviti traž iti prije nego š to bude prekasno. Toliko se zamislila da se trgnula kad joj je zazvonio mobitel. „Opet ja”, kaže Anja Larsson. „Spojit ć u te s Herbertom Saxé usom iz bolnice Sankta Maria Hjärta”, kaže kratko. „OK, o čemu se...“ „Saxé us je bio zaduž en za Beverly Andersson tijekom dvije godine koje je provela u klinici.“ „Hvala, to mi...” Ali Anja je već prebacila Sagu na drugu liniju. Saga č eka, č uje kako telefon zvoni. Sankta Maria Hjä rta, razmiš lja i sjeti se da se ta bolnica nalazi u Torsbyju, istočno od Stockholma. „Da, Herbert na telefonu”, kaže joj topao glas na uho. „Dobar dan, moje ime je Saga Bauer, ja sam inspektorica u Sigurnosno-obavješ tajnoj agenciji. Trebala bih pronać i djevojku koja je bila vaša pacijentica, Beverly Andersson.” U slušalici tišina. „Je li ona dobro?” pita doktor nakon nekog vremena. „Ne znam, moram razgovarati s njom”, kaž e Saga brzo. „Jako je hitno.“ „Ona stanuje kod Axela Riessena koji... on je kao nesluž beno odgovoran za nju.“ „Znač i ona tamo stanuje?” pita Saga brzo, okrene ključ i pokrene auto. „Axel Riessen joj je dao sobu dok ne pronađe svoj stan”, odgovori on. „Ona ima samo petnaest godina, ali ne bi bilo u redu pokuš ati je prisiliti da se vrati kući.” Promet nije gust tako da Saga može brzo voziti. „Smijem li znati zašto ste liječili Beverly?” pita. Liječnik udahne, a onda kaže dubokim, prijateljskim glasom:


„Ne znam koliko je to zanimljivo... Kao liječ nik odgovorio bih da je imala ozbiljan poremećaj osobnosti kad je došla ovamo, Skupina B.“ „Što to znači?“ „Niš ta”, odgovori Herbert Saxé us i nakaš lje se. „Ali ako me pitate kao č ovjeka, onda ć u odgovoriti da je Beverly zdrava, zdravija od već ine ljudi... Znam da ovo zvuč i kao fraza, ali nije ona ta koja je bolesna.“ „Nego svijet.“ „Da”, uzdahne on. Saga mu zahvali, prekine vezu i skrene u Valhallavä gen. Naslon sjedala se lijepi za njezina znojna leda. Mobitel joj zazvoni upravo kad je projurila kroz crveno kod Olympia stadiona. „Mislila sam da bih i ja mogla pokuš ati porazgovarati s Beverlynim tatom”, kaž e Anja. „On je ustvari drag č ovjek, samo je imao naporan dan, morao se pobrinuti za ozlijeđenu junicu. Utješ iti je, kako je rekao. Njegova obitelj oduvijek ž ivi na tom imanju. Sada je ostao sam. Razgovarali smo o knjizi Čudnovato putovanje Nilsa Holgerssona i na kraju je donio nekoliko pisama koje mu je Beverly poslala. Još su bila neotvorena, zamisli tvrdoglavog č ovjeka. Beverly mu je napisala svoj broj mobitela u svakom pismu.” Saga Bauer nekoliko puta zahvali Anji, a onda nazove taj broj. Stoji ispred kuć e Axela i Roberta Riessena dok sluš a kako zvoni mobitel Beverly Andersson. Zvoni i zvoni, ali nitko se ne javlja. Sunce sjaji kroz praš inu ispred crkve. Saga osjeć a kako joj tijelo drhti od napora, vrijeme neumitno prolazi, Joona ć e se na kraju morati sasvim sam suoč iti s Raphaelom Guidijem. S mobitelom na uhu priđe ulaznim vratima Roberta Riessena i pozvoni. Odjednom u mobitelu klikne i čuje se tiho šuškanje. „Beverly?” pita Saga. „Jesi to ti?” Čuje kako netko diše. „Javi se, Beverly”, kaže Saga najnježnije što može. „Gdje si?“ „Ja...” Ponovno tišina. „Što si rekla? Što si rekla Beverly, nisam te dobro čula.“ „Ne smijem još izaći van”, prošapće ona i prekine vezu.


* * * Robert Riessen je tih i blijeda lica dok puš ta Sagu u sobu Beverly Andersson i zamoli je da zatvori vrata za sobom kad bude gotova. Soba izgleda gotovo prazno. Tamo je samo nekoliko komada slož ene odjeć e u ormaru, par gumenih č izama, jedna zimska jakna i punjač za mobitel. Saga zatvori vrata za sobom i siđe dolje do stana Axela Riessena kako bi pokuš ala shvatiti na š to je Joona mislio, zaš to bi djevojč ica mogla biti svjedok. Prođe kroz dnevnu sobu, salone i tihu knjiž nicu. Vrata spavać e sobe Axela Riessena su odš krinuta. Saga hoda preko debelog, kineskog tepiha uz krevet i uđe u kupaonicu. Zbog neč ega je napeta. Nekakva neugodna atmosfera vlada u sobi i Saga stavi ruku na svoj piš tolj u futroli. Na stolu se nalazi č aš a i u njoj uveli ostaci maslačka. Praš ina polagano pleš e na suncu, namješ taj i stvari su teš ki i tihi. Kad jedna grana odjednom zagrebe po prozoru, srce joj brže zakuca. Priđe nepospremljenom krevetu, promatra nabore na plahtama, jastucima. Uč ini joj se da č uje oprezne korake iz knjiž nice i taman se htjela iš uljati tamo kad je netko zgrabi za nož ni zglob. Netko lež i pod krevetom. Istrgne se, odmakne, i dok izvlač i piš tolj sruš i stol sa č aš om. Saga se spusti na koljena i nacilja, ali odmah spusti oruž je. Iz tame ispod kreveta gleda je djevojka velikim, uplaš enim oč ima. Saga stavi pištolj u futrolu i duboko uzdahne. „Ti sjajiš”, prošapće djevojka. „Beverly?” pita Saga. „Smijem li sada izaći?“ „Jamčim ti da je sigurno, smiješ izaći”, kaže Saga mirno. „Je l' proš lo sat vremena? Axel mi je rekao da smijem izać i tek kad prođe sat vremena.“ „Prošlo je puno više od sat vremena, Beverly? Saga joj pomogne da se izvuče van. Djevojč ica je samo u donjem rublju i sva je ukoč ena od dugog nepomič nog lež anja. Kosa joj je kratka, a ruke pune crtež a i slova išaranih tintom. „Sto radiš pod Axelovim krevetom?” pita Saga nastojeć i da joj glas mirno zvuči.


„On je moj najbolji prijatelj”, odgovori Beverly tiho i navuč e traperice. „Mislim da je on u velikoj opasnosti, moraš mi ispričati što znaš.” Beverly stoji s majicom u ruci. Lice joj se odjednom zacrveni, a suze pojave u očima. „Nisam...” Beverly utihne, usnice joj podrhtavaju. „Smiri se”, kaž e Saga pokuš avajuć i zatomiti stres u glasu. „Poč ni od početka.“ „Lež ala sam u krevetu kad je Axel uš ao u sobu”, kaž e Beverly tihim glasom. „Odmah sam shvatila da se neš to dogodilo, bio je sav blijed u licu. Mislila sam da je tužan jer sam stopirala, a to ne smijem raditi.” Utihne i okrene lice od Sage. „Molim te Beverly, nastavi, malo nam se žuri.” Beverly proš apć e „oprosti”, brzo obriš e obraze majicom i pogleda Sagu, oči su joj vlažne, a vrh nosa crven. „Axel je uš ao u sobu”, isprič a Beverly, sad se sabrala. „Rekao mi je da se sakrijem pod krevet i da ne izlazim barem sat vremena i... onda je izjurio u dnevnu sobu i ne znam... samo sam im vidjela noge, ali dva su strič eka doš la iza njega. Neš to su mu už asno napravili. Vrisnuo je, a oni su ga bacili na pod i zamotali ga u bijeli najlon i odnijeli ga van. Sve je iš lo jako brzo. Nisam im vidjela lica... ne znam ni jesu li to bili ljudi...“ „Cekaj malo”, kaž e Saga i izvadi mobitel. „Moraš poć i sa mnom i sve to ispričati jednom čovjeku koji se zove Jens Svanehjälm.” Saga nazove Carlosa Eliassona, ruke joj drhte od stresa. „Imamo svjedokinju koja je vidjela kako je Axel Riessen odveden protiv svoje volje. Imamo svjedokinju”, ponovi ona. „Vidjela je kako su Riessena napali i odnijeli, to mora biti dovoljno.” Saga pogleda Beverly dok sluša reakciju s druge strane veze. „Dobro, odmah stižemo”, kaže ona. „Dovedite Svanehjälma, a on neka stupi u vezu s Europolom.”


108. Lojalnost

RAPHAEL GUIDI HODA kroz blagovaonicu s crnom kož nom mapom u ruci, a onda je stavi na stol i gurne prema Axelu Riessenu. „Salmanova noć na mora je bila, kao š to si mož da shvatio, da ć e biti prisiljen birati između ž ene i sestre”, objasni. „Ne znam, prije mi se nije č inilo potrebnim biti tako eksplicitan, ali... Kako da to kaž em? Dož ivio sam da su si neki umislili da mogu izbjeć i svoju noć nu moru time š to ć e umrijeti. Nemoj me krivo shvatiti, već inom je sve vrlo ugodno i civilizirano, ja sam vrlo velikoduš an prema onima koji su mi lojalni.“ „Prijetiš mi da ćeš povrijediti Beverly.“ „Mož eš birati između nje i brata, ako bi radije tako?” kaž e Raphael, otpije gutljaj vitaminskog napitka, obriš e ugao usana, a onda kaž e Peteru da donese violinu. „Jesam li ti rekao da posjedujem samo instrumente na kojima je svirao Paganini?” pita. „Samo mi je do toga stalo. Kaž u da je Paganini mrzio svoje lice... i ja osobno mislim da je prodao duš u za to da bude obož avan. Zvao je samog sebe majmunom... ali kad je svirao ž ene bi plazile po njemu. To je bilo vrijedno cijene. Svirao je i svirao dok ne bi počeo mirisati na vatru.” Axel gleda kroz velike prozore na golemu vodenu masu koja nepomič no stoji. Kroz manji prozor prema pramcu vidi krajič ak bijelog helikoptera koji ga je dovezao na jahtu. Misli mu se vrać aju na onaj grozan film, a onda na to kako bi mogao pobjeći. Osjeć a se straš no umoran, samo nepomič no sjedi i sluš a Raphaela koji prič a o violinama, Stradivariusovoj usmjerenosti na svijetle tonove, čvrstoći drveta, lipama i borovima koji sporo rastu. Raphael prestane pričati, beživotno se nasmiješi i kaže: „Dokle god mi budeš lojalan mož eš už ivati u onome š to se nalazi na jednom kraju vage, dobit ć eš zdravu jetru, dobro spavati i ž ivjeti svoj život, a jedino što trebaš učiniti je ne zaboraviti na naš ugovor.” „I hoćeš da potpišem dozvolu za izvoz.” „To ć u svejedno dobiti ali ne ž elim te prisiljavati, ne ž elim te ubiti to bi bio nepotreban gubitak života, hoću tvoju...”


„Lojalnost”, nadopuni ga Axel. „Misliš da je to glupo?” pita Raphael. „Razmisli malo, a onda mi nabroji osobe u tvom životu koje su ti u potpunosti lojalne.” Nastupi tišina. Axel zuri pred sebe. „Eto vidiš”, kaže Raphael nakon nekog vremena uz tužan pogled.


109. Ugovor

AXEL OTVORI KOZNU MAPU koja stoji na stolu i vidi da su u njoj svi dokumenti potrebni da kontejnerski brod Icelus dobije dozvolu napustiti göteboršku luku sa svojom velikom pošiljkom municije. Jedino što nedostaje je njegov potpis. Sin Raphaela Guidija, Peter, uđe u prostoriju, stisnuta, blijeda lica. Nosi vrlo lijepu violinu, crvenosmeđi instrument zakrivljena tijela. Axel odmah vidi da se radi o Amatiju, vrlo dobro uščuvanom Amatiju. „Kao š to mislim da sam već rekao, smatram da određena glazba odgovara uz ovo š to ć emo sada uč initi”, kaž e Raphael blago. „Ova je violina pripadala njegovoj majci... a puno prije toga svirao ju je Nicolo Paganini.” „Napravljena je 1657.”, kaž e Peter, izvadi ključ eve i mobitel iz dž epova i stavi sve na stol, a onda stavi violinu na rame. Dječ ak prisloni gudalo na ž ice i poč ne svirati. Axel odmah č uje da je to uvod u Paganinijevo najpoznatije djelo 24 Capricci. To se smatra najtež om kompozicijom za violinu na svijetu. Dječ ak svira kao da je pod vodom. Jako presporo. „Ovo je povoljan ugovor”, kaže Raphael tiho. Vani je još uvijek dan, kroz velike prozore u salon prodire siva svjetlost. Axel pomisli na Beverly, kako se popela u njegov krevet u onoj psihijatrijskoj klinici i prošaptala: „Vidjela sam svjetla, to ti sjajiš.“ „Jesi li odlučio?” pita Raphael. Axel ne mož e gledati u Raphaelove zlokobne oč i, izbjegava njegov pogled i uzme kemijsku olovku koja lež i pred njim. Cuje kako mu srce lupa i pokuša sakriti ubrzano disanje. Ovoga puta neć e nacrtati č ovječ uljka koji kaž e Bok, napisat ć e svoje ime i moliti se da to Raphaelu Guidiju bude dovoljno da ga pusti da se vrati u Svedsku. Axel osjeć a kako mu kemijska drhti u ruci. Pridrž i ruku drugom rukom kako bi je smirio, udahne i oprezno primakne vrh kemijske olovke praznom mjestu na papiru. „Cekaj”, kaž e Raphael. „Prije nego š to iš ta potpiš eš ž elim znati


hoćeš li mi biti lojalan.” Axel podigne glavu i pogleda ga u oči. „Ako si stvarno spreman dož ivjeti svoju noć nu moru ako naruš iš ugovor, potvrdi to time što ćeš mi poljubiti ruku.“ „Molim?” prošapće Axel. „Sklapamo li ugovor?“ „Da”, odgovori Axel. „Poljubi mi ruku”, kaž e Raphael iskrivljenim glasom, kao da glumi budalu u nekoj staroj predstavi. Sin mu svira sve sporije, pokuš ava dobiti prste da ga sluš aju, promijeni brzinu, ali krivo svira na teš kim prijelazima, zapne i odjednom samo odustane. „Nastavi”, kaže Raphael ni ne pogledavši ga. „Preteško je, ne zvuči dobro.” „Peter, razmaženo je odustati prije nego što si uopće...“ „Onda ti to odsviraj”, prekine ga sin. Raphaelovo lice postane ukočeno i strogo poput prašnjave stijene. „Učinit ćeš što sam rekao”, kaže isforsirano mirno. Dječak stoji nepomično, spuštena pogleda. Raphaelova desna ruka podigne se do patentnog zatvarač a jakne od trenirke. „Peter, meni je zvučalo baš lijepo”, kaže sabrano. „Kobilica ti je nakrivljena”, kaže Axel gotovo šapatom. Peter pogleda violinu rumenih obraza. „Može li se popraviti?” pita. „To je lako prilagoditi, ja to mogu učiniti, ako želiš”, kaže Axel. „Je l' to dugo traje?” pita Raphael. „Ne”, odgovori Axel. Spusti kemijsku olovku, uzme violinu, okrene je, osjeti kako je lagana. Nikada prije nije drž ao pravog Amatija na kojemu je svirao Paganini. Raphaelu Guidiju zazvoni mobitel. Uzme ga i pogleda display, ustane i izađe van, sluša nekoga. „To ne može biti”, kaže čudnim izrazom lica. Sokirani osmijeh mu prijeđe preko usana, a onda neš to kaž e tjelohraniteljima napetim glasom. Oni izađu iz blagovaonice i pož ure uza stepenice zajedno s Raphaelom.


Peter promatra Axela dok opuš ta ž ice. Instrument š kripi. Suhi zvuk njegovih prstiju pojač ava rezonantna kutija. Axel oprezno podigne kobilicu, a onda nategne žice preko nje. „Je l' sve u redu?” pita Peter šapatom. „Da”, odgovori Axel dok uštimava violinu. „Probaj sad da čuješ.” „Hvala”, kaže Peter kad je uzeo violinu. Axel vidi da Peterov mobitel leži na stolu i kaže: „Nastavi svirati, stigao si taman do početka pizzicata. „Sad mi je neugodno”, kaže Peter i okrene se od njega. Axel se nagne prema stolu, oprezno ispruž i ruku iza leđa, vrš cima prstiju dodirne mobitel i malo ga gurne tako da se zavrtio na stolu. Peter mu je okrenut leđima, stavi violinu na rame i uzme gudalo. Axel uzme mobitel, sakrije ga u ruci i pomakne se malo u stranu. Peter spusti gudalo na ž ice, ali onda se zaustavi, okrene se i pokuša vidjeti nešto iza Axela. „Moj mobitel”, kaže. „Je li iza tebe?” Axel pusti mobitel da mu isklizne iz ruke na stol, a onda se okrene i uzme ga. „Možeš li provjeriti jesam li dobio poruku?” pita Peter. Axel pogleda mobitel i vidi da je signal dobar, iako su nasred mora. Shvati da brod mora imati satelitsku vezu. „Nema poruke”, kaže i stavi mobitel natrag na stol. „Hvala.” Axel ostane stajati uz stol, a Peter nastavi svirati Capricci br. 24, polagano i sve više ispada iz ritma. Nije da Peter nema talenta, puno je vjež bao, ali ne mož e odsvirati to djelo. No, zvuk violine je tako predivan da bi Axel už ivao u njemu da i malo dijete samo natež e ž ice. Nasloni se na stol i sluš a, ponovno se pokuša dokopati mobitela. Peter se bori da svira ispravno, ali gubi tempo, prestane svirati, pa poč ne ispoč etka dok Axel pokuš ava dosegnuti mobitel. Polagano se pomič e u stranu, ali ga ne stigne uzeti. Peter krivo odsvira, spusti gudalo i okrene se prema Axelu. „Ovo je teško”, kaže i ponovno pokuša. Ali ponovno pogriješi. „Ne mogu”, kaže i spusti violinu. „Ako držiš prstenjak na a-žici, onda je lakše stići...“


„Možeš li mi pokazati?” Axel pogleda mobitel koji lež i na stolu. Izvana neš to bljesne i Axel se okrene prema prozorima. More je neobič no mirno i prazno. Iz strojarnice se čuje tutnjava koju do sada nije primijetio. Peter mu pruž i violinu i Axel je prisloni na rame, još malo zategne ž ice, a onda poč ne svirati djelo otpoč etka. Tuž an uvod brzim tempom poteč e prostorijom. Zvuk violine nije snaž an, već prekrasno blag i č ist. Paganinijeva glazba poč ne loviti samu sebe u sve brž im i glasnijim krugovima. „Bože”, prošapće Peter. Takt je odjednom vrtoglav, prestissimo. Zaigrano lijep, a istovremeno ispresijecan naglim promjenama ž ica i oš trim skokovima među oktavama. Axel ima svu tu glazbu u glavi, samo je treba pustiti van. Svi tonovi nisu savrš eni, ali prsti još uvijek znaju pronać i put preko vrata violine, prelaze preko drveta i žica. Raphael neš to povič e sa zapovjednog mosta i neš to tresne o pod tako jako da kristalni lusteri zazveckaju. Axel nastavi svirati - zvonki, veseli prijelazi svjetlucaju poput sunca preko morske površine. Odjednom se zač uju koraci na stepenicama i Axel ugleda Raphaela znojna lica s krvavim vojnim nož em u ruci. Naglo prestane svirati. Sjedokosi tjelohranitelj hoda uz Raphaela s podignutom zelenom automatskom puškom belgijske marke Fabrique Nationale SCAR.


110. Na brodu

JOONA LINNA STOJI s Pasijem Rannikkom i onim o icirom plave brade i dalekozorom, promatraju tu golemu luksuznu jahtu koja mirno stoji na moru. Vjetra je tijekom dana nestalo. Talijanska zastava nepomič no visi. Cini se kako se na brodu niš ta ne događa. Kao da posada i putnici spavaju snom Trnoruž ice. Baltič ko more je mirno, voda zrcali visoko svjetloplavo nebo. Sve rjeđe polagani val malo podigne glatku površinu vode. Odjednom Jooni zazvoni mobitel. On pruž i dalekozor Niki, izvadi mobitel i javi se. „Imamo svjedoka”, vič e Saga Bauer. „Cura je naš svjedok, sve je vidjela. Axel Riessen je bio otet, tuž itelj je već reagirao, smijete ga otići potražiti na brod!“ „Dobro si to obavila”, kaže Joona mirno. Pasi Rannikko ga pogleda kad je završio razgovor. „Imamo tuž iteljev zahtjev za uhić enjem Raphaela Guidija”, kaž e Joona. „Osumnjičen je za otmicu.” „Idem uspostaviti vezu s Ankom”, kaž e Pasi Rannikko i odjuri do komunikacijske centrale. „Ovdje su za dvadeset minuta”, kaže Niko uzbuđeno. „Ovo je zahtjev za podrš ku”, vič e Pasi Rannikko na mikrofon. „Imamo tužiteljev zahtjev da odmah uđemo na brod Raphaela Guidija i uhitimo ga... Da, točno... Da... Požurite! Ali ono, stvarno požurite!” Joona ponovno pogleda kroz dalekozor, slijedi stepenice obojene u bijelo od platforme na krmi, pa na donju palubu i gore na palubu na krmi sa svim onim sklopljenim suncobranima. Pokuš ava neš to vidjeti u mrač nim prozorima blagovaonice, ali sve je crno. Slijedi pogledom ogradu, a onda mu se pogled popne gore uz još jedne stepenice do velike terase. Zrak titrajuć i izlazi iz cijevi za ventilaciju na krovu zapovjednog mosta. Joona uperi dalekozor u crne prozore i zastane. Uč inilo mu se da je vidio kako se nešto kreće. Nešto bijelo miče se s unutarnje strane stakla. Prvo pomisli da se radi o golemom krilu, savijenim perima


pritisnutima o staklo. U sljedeć oj sekundi mu to viš e slič i na komad presavijene tkanine ili bijelog najlona. Joona zatrepć e da bolje vidi i odjednom ugleda lice koje zuri u njega i podiže dalekozor do očiju. Metalna vrata zapovjednog mosta se otvore i svjetlokosi muš karac u tamnoj odjeć i izađe van, brzo se spusti niz stepenice i izađe na palubu. To je prvi put da Joona vidi nekoga na Raphaelovu brodu. Muš karac u tamnoj odjeć i ode gore do helikoptera, otkvač i remenje i otvori vrata cockpita. „Slušaju našu radiokomunikaciju”, kaže Joona. „Mijenjamo kanal”, poviče Pasi Rannikko. „To sada nije važ no”, objasni mu Joona. „Neć e ostati na brodu, izgleda da namjeravaju pobjeći helikopterom.” Pruži dalekozor Niki. „Za petnaest minuta stiže pojačanje”, kaže Pasi Rannikko. „Stižu prekasno”, brzo će Joona. „Netko je u helikopteru”, potvrdi Niko. „Raphael je saznao da imamo tuž iteljevu dozvolu da odemo na brod”, kaž e Joona. „Mora da je dobio informaciju istovremeno kad i mi.“ „Da nas dvojica odemo na brod?” pita Niko. „Morat ćemo”, kaže Joona i baci pogled prema njemu. Niko ubaci spremnik u svoju automatsku puš ku crnu poput nafte, radi se o modelu Heckler & Koch s kratkom cijevi. Pasi Rannikko izvadi pištolj iz futrole i pruži ga Jooni. „Hvala”, kaž e Joona, provjeri municiju, a onda brzo pregleda pištolj kako bi ga znao koristiti. Radi se o poluautomatskom piš tolju M9A1. Izgleda kao M9 koji je koriš ten u Zaljevskom ratu, samo je spremnik malo drukč iji i ima mjesto na kojem se mogu pričvrstiti lampa i laserski nišan. Bez riječ i Pasi Rannikko usmjeri brod prema krmi luksuzne jahte. Kad joj se približ e shvate koliko je jahta divovska, izgleda poput zgrade. Motor uspori, prikoč i uz pjenjenje mora. Niko objesi bokobrane preko ograde, trupovi broda se sudare, čuje se škripanje. Joona se popne na brod, brodovi se sada odvajaju, voda pljuska


među njima. Niko skoč i i Joona ga uhvati za ruku. Automatska puš ka zvekne o ogradu. Brzo se pogledaju, a onda krenu prema stepenicama, proguraju se pored nekoliko potrganih stolaca od ratana i starih kutija od vina i krenu prema gore. Niko se okrene i mahne Pasiju Rannikku koji je sada okrenuo brod i odmiče se od jahte.


111. Izdajica

RAPHAEL GUIDI STOJI na zapovjednom mostu zajedno s tjelohraniteljem kratke, sijede kose i s naoč alama debelih okvira. Čovjek koji upravlja brodom uplašeno ih gleda i gladi se po trbuhu. „Što se događa?” pita odmah Raphael. „Dao sam naredbu da pripreme helikopter”, kaž e on. „Mislio sam...” „Gdje je taj brod?“ „Tamo”, kaže i pokaže prema krmi. Sasvim blizu, iza palube na kojoj se nalazi bazen i č amci za spaš avanje, vidi se nenaoruž ano plovilo obalne straž e. Valovi udaraju o raspucani, sivi trup broda, a voda se pjeni oko propelera. „Što su rekli, što su točno rekli?” pita Raphael. „Rekli su da je hitno, traž ili su pojač anje, rekli su da imaju zahtjev za uhićenjem.” „Ništa od toga nije točno”, kaže Raphael i gleda oko sebe. Kroz prozor vide da pilot već sjedi u helikopteru i da se elisa upravo poč ela okretati. Odjednom se iz blagovaonice ispod njih zač uje Paganinijev Capricci broj 24. „Ovdje se nalazi njihovo pojač anje”, kaž e č ovjek koji upravlja brodom i pokaže na radar. „Vidim, koliko vremena imamo?” pita Raphael. „Drže brzinu od oko 33 čvorova, ovdje su za deset minuta.“ „Nema problema”, kaž e tjelohranitelj gledajuć i helikopter. „Stignemo otpraviti tebe i Petera na vrijeme, najmanje tri minute prije nego...” Drugi, plavokosi tjelohranitelj utrč i kroz staklena vrata. Njegovo blijedo lice odaje veliki stres. „Netko je ovdje. Netko je na brodu”, poviče. „Koliko ih ima?” pita sjedokosi tjelohranitelj. „Vidio sam samo jednog, ali ne znam... nosio je automatsku puš ku, ali nikakvu posebnu opremu.“ „Riješi to”, kaže sjedokosi kratko svom kolegi.


„Daj mi nož”, kaže Raphael brzo. Tjelohranitelj izvadi nož male, sive oš trice. Raphael ga uzme i približi se čovjeku koji upravlja brodom napeto ga gledajući. „Zar nisu trebali č ekati pojač anje?” zaurla na njega. „Rekao si da ć e pričekati pojačanje!“ „Kako sam ja shvatio...“ „Koji onda kurac rade ovdje? Nemaju me za š to optuž iti”, kaž e Raphael. „Nemaju ništa!” Muš karac odmahne glavom i poč ne se povlač iti unatrag. Raphael mu se približava. „Koji onda kurac rade ovdje ako nemaju niš ta?” urla. „Nema ničega...“ „Ne znam, ne znam”, odgovara muš karac sa suzama u oč ima. „Samo sam ti ispričao što sam čuo...” „Što si točno rekao?” „Rekao? Ne shvaćam...“ „Nemam vremena”, zaurla Raphael. „Reci mi š to si im toč no rekao!” „Ništa nisam rekao.” „Čudno je to, prokleto čudno, zar ne? Zar ne?” „Prisluš kivao sam njihove kanale, baš kao š to mi je reč eno, nisam...“ „Pa je l' ti tako teš ko priznati”, zaurla Raphael i brzo zakorač i prema njemu i zabije mu nož u trbuh. Gotovo bez ikakvog otpora, nož probije koš ulju, tkivo i crijeva. Krv prsne iznad oš trice i preko Raphaelove ruke i rukava trenirke. Covjek zapanjena izraza lica pokuš a napraviti korak unatrag da se odmakne od nož a, ali Raphael ga slijedi, a onda neko vrijeme stoji i gleda ga u oči. Sviranje violine dopire iz blagovaonice: veseli, svjetlucavi tonovi. „Mož da je Axel Riessen”, kaž e sjedokosi tjelohranitelj odjednom. „Možda nosi mikrofon ili je u vezi s policijom preko...” Raphael izvuče nož i otrči niz široke stepenice. Muš karac ostane stajati s rukom na trbuhu dok mu krv kapa na crne cipele, pokuš a zakorač iti, ali se posklizne i padne, ostane lež ati pogleda uprtog u strop. Sjedokosi tjelohranitelj slijedi Raphaela s podignutom puš kom i


gleda kroz velike prozore blagovaonice. Axel prestane svirati kad Raphael uđe unutra i pokaže na njega krvavim nožem. „Izdajico”, zaurla. „Kako možeš biti tako jebeno...” Sjedokosi tjelohranitelj odjednom ispali salvu metaka iz svoje automatske puš ke uz zagluš ujuć u buku. Meci prođu ravno kroz prozore i komadići stakla uz zveckanje popadaju niz stepenice.


112. Vatra iz automatskog oružja

DUGACKIM, OPREZNIM KORACIMA Joona i Niko hodaju stepenicama koje se š ire prema van preko donje palube i gore na golemu palubu na krmi. Tiho se more š iri u svim smjerovima poput beskrajne staklene ploč e. Odjednom Joona zač uje glazbu violine. Pokuš a neš to vidjeti kroz velika staklena vrata. Iza staklenih ploha koje zrcale nebo naziru se tamni obrisi. Vidi djelić blagovaonice. Ne vidi ljude. Glazba grozničavo svira. U daljini, kao u snu, prigušena prozorima. Joona i Niko prič ekaju nekoliko sekundi, a onda brzo pretrč e preko otvorene površ ine s bazenom bez vode, zamaknu ispod terase i dođu do metalnih stepenica. S terase iznad njih se zač uju koraci i Niko pokaž e na stepenice. Priljube se nečujno uza zid kod stupa koji nosi stepenice. Brzi, zaigrani zvuci violine sada se bolje č uju. Svira dobar violinist. Joona oprezno zaviri u golemu blagovaonicu s uredskom opremom na stolovima, ali ne vidi nikoga. Taj koji svira mora da se nalazi s druge strane širokih crvenih stepenica. Joona dâ znak Niki da ga slijedi i č uva mu leđa i pokaž e na zapovjedni most iznad njih. Odjednom glazba naglo utihne usred lijepog prijelaza na najviš i registar. Jako naglo. Joona se baci iza stepenica u trenutku kad odjekne priguš ena pucnjava iz automatskog oruž ja. Brzi, teš ki hici. Meci s pancirnim zrnom izreš etaju stepenice na kojima je maloprije stajao, odbiju se i razlete u svim smjerovima. Joona otpuž e dublje u zaklon stepenica, osjeć a kako mu adrenalin struji tijelom. Niko se sklonio iza dizalice za č amce za spaš avanje i uzvratio vatru. Joona se pogrbljen pomakne dalje i ugleda niz rupa od metaka na tamnim prozorima, poput zamrznutih krugova oko crnih zjenica.


113. Oštrica noža

SJEDOKOSI TJELOHRANITELJ KRENE niz stepenice s oruž jem još uvijek uperenim u prozore s nizom rupa od metaka. Iz puš ke se puš i, a prazne čahure se uz zveckanje kotrljaju niz stepenice. Peter se stisnuo i stavio ruke na uši. Tjelohranitelj neč ujno izađe iz blagovaonice kroz jedna pokrajnja vrata. Axel se pomakne među stolovima s violinom i gudalom u ruci. Raphael pokaže na njega nožem. „Kako si mogao biti tako jebeno glup?” vič e dok hoda za njim. „Razrezat ću ti lice i...” „Tata, što se događa?” vikne Peter. „Odi po moj pištolj i ukrcaj se u helikopter, napuštamo brod!” Dječ ak kimne, lice mu je blijedo, a brada drhti. Raphael krene među stolovima prema Axelu. Axel uzmiče, prevrne jedan stolac između njih. „Napuni ga Parabellumom”, kaže Raphael. „Jedan spremnik?” pita dječak sabrano. „Da, to je dovoljno i daj požuri!” odgovori Raphael i šutne stolac. Axel pokuš ava otvoriti vrata na drugoj strani prostorije, okreć e bravu, ali vrata se ne miču. „Mi još nismo gotovi”, zaurla Raphael. Axel vuč e vrata slobodnom rukom i vidi zasun visoko gore. Raphael je samo nekoliko metara udaljen. Približava se s nožem u ruci i Axel instinktivno reagira. Okrene se i baci violinu na Raphaela. Okreć e se u zraku crvena i blistava. Raphael brzo zakorač i u stranu i spotakne se o stolac koji lež i na podu kako bi uspio spasiti instrument. Gotovo je uhvati, no ipak mu isklizne iz ruke, ali pad nije tako strašan. Violina padne na pod uz neobičan zvuk. Axel otvori vrata i izjuri u zakrč en hodnik. Tu je toliko stvari da se teš ko kretati. Popne se preko brda jastuka za naslonjač e i probija se posrćući među ronilačkim odijelima. „Stiž em”, kaž e Raphael i slijedi ga s violinom u jednoj i nož em u


drugoj ruci. Axel padne preko smotane teniske mrež e, noga mu zapne u potrganim rupicama, puzi š to dalje od Raphaela koji se približ ava dugačkim koracima kroz hodnik, maše nogom kako bi se oslobodio. Vani se zač uje vatra iz automatskog oruž ja, serija kratkih, glasnih hitaca. Raphael ubrzano diš e i pokaž e nož em, ali ne stigne niš ta reć i, Axel se uspio izvuć i iz mrež e. Brzo se osovi na noge, potrč i unatrag i sruš i stolni nogomet ispred Raphaela. Odjuri do sljedeć ih vrata, petlja po bravi i zasunu, nešto blokira vrata, uspije ih malo odgurnuti. „Ništa od toga”, poviče Raphael. Axel se pokuš ava provuć i kroz odš krinuta vrata, ali pretijesno je. Vrata blokira velika polica na kojoj su naslagane prazne tegle. Ponovno se baci na vrata i polica se pomakne nekoliko centimetara. Axel osjeć a Raphaela za leđima, zna da se približ ava. Trnci mu prođu leđima, gurne vrata i provuč e se unutra. Ogrebe se na zasun, ali ne obraća pozornost na to, mora pobjeći. Raphael ga pokuš a dohvatiti nož em, zamahne i vrh oš trice zagrebe po Axelovom ramenu. Zapeče. Axel utetura u svijetlu prostoriju sa staklenim stropom. Izgleda poput zapuš tenog staklenika. uđe unutra, popipa si rame i vidi krv na prstima, sudari se s jednim uvelim drvetom limuna u tegli. Zuri dalje, pogrbljen hoda kroz prolaze između sasuš enih biljaka smeđih listova. Raphael svom snagom udara vrata nogom, sa svakim udarcem zastenje, teglice zazveče i polica se polako odmiče. Axel zna da se mora sakriti i brzo upuž e ispod jedne klupe i uvuč e se ispod prljave cerade još dublje među raznolike kante. Nada se da će Raphael uskoro odustati i samo napustiti brod sa svojim sinom. Na vratima zabubnja i nekoliko tegli tresne o pod i razbije se. Raphael uđe unutra glasno dahć uć i i uhvati se za jednu ogradicu sa sasušenom vinovom lozom. „Dođi mi poljubiti ruku”, viče Raphael. Axel pokuš a disati š to tiš e, puzi unatrag, ali onda se zaustavi. Put mu je prepriječio veliki metalni ormar. „Obeć avam da ć u održ ati svoja obeć anja”, nasmiješ i se Raphael i


pogledom traž i među klupama i sasuš enim mrtvim grmljem. „Jetra tvog brata te čeka, samo mi trebaš poljubiti ruku i dobit ćeš je.” Axelu pozli, drhti od oč aja dok sjedi naslonjen na metalni ormar. Srce mu brzo lupa. Pokuš ava biti tih. U glavi mu tutnji. Gleda oko sebe kuda bi pobjegao i otkrije da se samo pet metara od njega nalaze klizna vrata koja vode do pramca jahte. Čuje tutnjavu helikoptera. Motori su se ugrijali. Axel pomisli da bi mogao otpuzati ispod stola na kojem su teglice ispunjene zemljom, a onda otrč ati do vrata. Poč ne se vrlo oprezno pomicati u stranu. Vrata su izgleda samo zatvorena zasunom. Malo podigne glavu da bolje vidi i pomisli kako bi za nekoliko sekundi mogao biti vani na palubi, kad odjednom osjeti kao da mu je srce stalo. Hladna oš trica nož a prislonjena mu je na vrat. Peč e ga gdje mu dodiruje kož u. Raphael ga je pronaš ao i doš uljao mu se iza leđa. Nalet adrenalina prođe mu tijelom. Kao da je rashlađen iznutra. Tek sada č uje Raphaelovo disanje i osjeti miris njegova znoja. Oš trica mu žari vrat.


114. Završna borba

SJEDOKOSI TJELOHRANITELJ tiho izađe iz blagovaonice, prođe kroz vrata, a onda brzo otrč i duž staklenog zida palube s puš kom na ramenu. Naoč ale mu bliješ te. Joona vidi da je krenuo prema Niki i da će mu za nekoliko sekundi stići iza leđa. Niko je potpuno nezaštićen s te strane. Tjelohranitelj podigne svoju automatsku puš ku i stavi prst na okidač. Joona se brzo uspravi, priđe mu za korak da bolje vidi i ispali mu dva hica u prsa. Sjedokosi zatetura unatrag, zamaš e rukom i uhvati se za ogradu da ne padne. Osvrne se oko sebe, ugleda Joonu i podigne pušku. Joona tek sada vidi da ispod crne jakne ima pancirku. Ali već je stigao do njega, jednom mu rukom izbije puš ku iz ruke i istovremeno ga opali piš toljem ravno u lice. Jak udarac preko korijena nosa i naoč ala. Tjelohranitelju noge popuste, udari glavom o ogradu uz tupi zvuk, znoj i bale prsnu van i sruši se na pod. Joona i Niko krenu dalje prema pramcu jahte, svaki s jedne strane blagovaonice. Elisa helikoptera okreće se sve brže i brže. „Ajde! Ulazi unutra!” viče netko. Joona trč i uza zid. A onda uspori i oprezno prijeđe zadnji dio i pogleda prema otvorenoj palubi. Sin Raphaela Guidija već sjedi u helikopteru. Sjenke krakova prelaze preko trupa i ograde broda. Joona č uje glasove sa zapovjednog mosta iznad i krene još malo naprijed kad shvati da ga je spazio Raphaelov drugi tjelohranitelj. Plavokosi muš karac stoji dvadeset i pet metara dalje s piš toljem uperenim u Joonu. Nema vremena reagirati prije nego š to odjekne kratak pucanj. Jooni se č ini kao da ga je netko udario bič em preko lica, a onda sve postane bijelo. Sruš i se preko lež aljki, ravno na metalni pod. Udari vratom o ogradu terase, ruka s piš toljem mu lupi o š ipke. Ruč ni zglob mu se skoro slomi i piš tolj mu izleti iz ruke i uz zvonki zvuk otkliže kroz ogradu i padne dolje. Joona zatrepć e, vid mu se vrać a i otpuž e iza zida. Ruke mu drhte,


ne shvać a š to se dogodilo. Topla mu krv curi niz lice, pokuš a ustati, Niko mu mora pomoći, moraju vidjeti gdje je taj tjelohranitelj. Brzo prijeđe rukom preko obraza. Jako ga zapeč e dok opipava ranu prstima i shvati da mu je metak samo prozujao pokraj sljepoočnice. Ima površinsku ranu, to je sve. U lijevom uhu mu čudno zvoni. Srce jako lupa u grudima. Kad je ustao u zaklonu metalnog zida, osjeti jaku glavobolju. Zvonjenje migrene se pojača. Joona pritisne palac na č elo između obrva i zaž miri, pokuš a potisnuti tu strašnu bol. Pogleda prema helikopteru, pokuš ava vidjeti gdje je Niko, pogled mu prelazi preko pramca i ograde. Naoruž ani brod mornarice približ ava im se straga poput tamne sjenke na blistavom moru. Joona istrgne dugač ku metalnu š ipku iz potrgane lež aljke kako bi imao nekakvo oružje kad tjelohranitelj dođe. Priljubi se uza zid i odjednom vidi Raphaela i Axela na pramcu. Stoje jedan uz drugoga, hodaju unatrag prema helikopteru. Raphael je desnom rukom obgrlio Axela. U ruci drži nož čija je oštrica prislonjena na Axelov vrat. U drugoj ruci drž i violinu. Odjeć a i kosa im lete od vjetra koji proizvodi helikopter. Tjelohranitelj koji je pucao u Joonu tiho se pomič e kako bi ga vidio iza zida. Nije siguran da ga je pogodio u glavu, sve je išlo tako brzo. Joona zna da ga tjelohranitelj traž i i pokuš a se povuć i unatrag, ali glavobolja ga usporava. Mora stati. Ne sada, pomisli i osjeti kako mu znoj curi niz leđa. Tjelohranitelj dođe iza ugla, podigne oruž je, ugleda Joonino rame, nacilja mu u vrat i glavu. Odjednom Niko Kapanen izjuri s druge strane s podignutom automatskom puš kom. Tjelohranitelj je brz, okrene se i puca. Serija od č etiri hica. Niko nije ni primijetio prvi metak koji ga je pogodio u rame, ali je zastao kad mu je drugi prostrijelio trbuh i proš ao kroz tanko crijevo. Treć i ga promaš i, ali ga č etvrti pogodi u prsa. Noge mu popuste i Niko padne na bok iza pregrade platoa za slijetanje helikoptera. Ozbiljno je ozlijeđen i vjerojatno nije ni svjestan da je


stisnuo okidač dok pada. Meci ijuč u bez pravog cilja. Ispraznio je cijeli spremnik u dvije sekunde preko mora dok puška ne utihne. Niko pokuš a udahnuti, zakoluta oč ima, sklizne na leđa i ostavi krvavi trag preko pregrade, puš ka mu ispadne iz ruke. Osjeć a jaku bol u prsima. Nakratko zatvori oč i, a onda pogleda gore i vidi velike vijke s donje strane platoa. Primijeti kako je hrđa prodrla kroz bijelu boju dok mu se desno plućno krilo puni krvlju. Slabaš no zakaš lje, uskoro ć e izgubiti svijest, ali odjednom ugleda Joonu kako stoji skriven iza zida blagovaonice s metalnom š ipkom u rukama. Pogledi im se sretnu, Niko skupi posljednje snage i š utne pušku prema Jooni. Axel se boji, srce mu jako udara, hici mu odzvanjaju u uš ima, tijelo drhti. Raphael ga vodi kao š tit. Zateturaju i oš trica mu se malo zabode u vrat. Axel osjeć a kako mu krv teč e niz prsa. Vidi kako se zadnji tjelohranitelj približ ava skroviš tu Joone Linne, ali ne mož e niš ta učiniti. Joona se brzo baci prema naprijed, zgrabi toplu automatsku puš ku i privuč e je sebi. Tjelohranitelj ispred platoa ispali dva metka prema njemu. Odbiju se od zidova i ograde. Joona izvadi prazni spremnik, Vidi kako Niko traž i po dž epovima još municije. Niko teš ko diš e, jako je slab, rukom stisne krvavi trbuh. Tjelohranitelj povič e Raphaelu da uđe unutra. Helikopter je spreman za polijetanje. Niko kopa po dž epu na bedru i izvuč e ruku. Jedan papirić od bombona odleti na vjetru, ali u ruci mu je ostao jedan metak. Niko tiho zakaš lje, pogleda metak, a onda ga zakotrlja preko poda prema Jooni. Metak se uz zveckanje otkotrlja po metalnom podu, mesingani prsten čahure i bakreni vrh zasvjetlucaju na suncu. Joona ga uhvati i brzo stavi u spremnik. Niki su oč i sada zatvorene, jedan mjehurić krvi pojavio mu se na usnicama, prsa se još uvijek podižu pri ubrzanim udisajima. Začuju se tjelohraniteljevi teški koraci. Joona stavi spremnik u puš ku, podigne je i prič eka nekoliko sekundi, a onda izađe van. Raphael hoda unatrag drž eć i Axela pred sobom. Sin mu neš to vič e iz helikoptera, a pilot mu maše da dođe. „Trebao si mi poljubiti ruku dok si još imao priliku”, šapne Raphael Axelu u uho.


Žice violine zazvone od udarca. Tjelohranitelj se približ ava Niki velikim koracima, nagne se preko ruba i uperi mu pištolj u lice. „Jonottakaa”, poviče Joona na finskom. Vidi kako je tjelohranitelj sada uperio oruž je u njega i brzo se izmakne pokuš avajuć i pronać i pravi kut, mora pogoditi tim jedinim metkom. Radi se o sekundama. Ravno iza tjelohranitelja stoji Raphael i drž i nož Axelu na vratu. Odjeć a im leti na vjetru koji proizvodi helikopter. Kapljice krvi prolijeću zrakom. Joona se malo spusti, podigne cijev i puca. Jonottakaa, pomisli. Stanite u red. Hitac odjekne i on osjeti udarac kundaka u rame. Metak izleti iz puš ke brzinom od 800 metara u sekundi. Bez ikakva zvuka prođe tjelohranitelju kroz vrat, izađe sa straž nje strane i ne gubeć i puno na brzini prođe ravno kroz Raphaelovo rame i dalje prema moru. Ruka mu zadrhti i nož, uz zveket, padne na tlo. Axel Riessen se spusti na koljena. Tjelohranitelj iznenađeno pogleda Joonu, krv mu curi niz prsa, lelujavo podigne piš tolj, ali nema snage. Cudno zahriplje, zakaš lje se i krv mu prsne preko usta i brade. Sjedne, pipa rukom po vratu, dva puta trepne, a onda mu oč i ostanu otvorene. Raphaelu su usnice blijede, stoji pod tim jakim udarima vjetra prislonivši violinu na krvavo rame i zuri u Joonu. „Tata”, poviče sin iz helikoptera i dobaci mu pištolj. Pištolj tresne o pod, odbije se i zaustavi ispred Raphaelovih nogu. Axel sjedi zamuć ena pogleda uz ogradu i pokuš ava zaustaviti krvarenje iz vrata. „Raphael! Raphael Guidi!”, povič e Joona jakim glasom. „Doš ao sam te uhititi.” Raphael stoji pet metara od svog helikoptera s piš toljem ispred nogu. Trenirka mu leprš a na vjetru. Uz napor se sagne i podigne pištolj. „Osumnjič en si za krijumc�� arenje oruž ja, otmicu i ubojstvo”, kaž e Joona. Raphael je znojan u licu, pištolj mu se trese u ruci.


„Spusti oružje”, viče Joona. Raphael drž i taj teš ki piš tolj, ali srce mu poč ne ubrzano kucati kad vidi Joonin miran pogled. Axel bulji u Joonu i pokuš ava mu viknuti da bjež i. Joona mirno stoji. Sve se dogodi istovremeno. Raphael nacilja piš toljem u Joonu i stisne okidač , ali piš tolj samo klikne. Pokuš a ponovno i naglo uzdahne kad shvati da sin nije stavio novi spremnik kao š to je rekao da ć e uč initi. Raphaela obuzme straš an osjeć aj samoć e, poput zime. Shvati da je prekasno da spusti oruž je i preda se, u tom trenutku tijelo mu uzdahne. Tri blaga udarca, jedan za drugim. A onda pucnji odjeknu preko mora. Raphael osjeć a kao da ga je netko jako udario u prsa, a onda ga probode takva bol da posrne unatrag i izgubi kontrolu nad nogama. Helikopter viš e ne č eka, krene bez Raphaela Guidija i uz tutnjavu se podigne u zrak. Veliki raketni brod Finske mornarice FNS Hanko stoji uz jahtu. Još jednom tri snajperista istovremeno zapucaju. Svi meci završ e u Raphaelovu trbuhu. Cuje se samo jedan hitac. Raphael napravi korak unatrag i padne, pokuša sjesti, ali ne može. Leđa su mu topla, ali noge su već sasvim ledene. Raphael zuri u helikopter koji se brzo podiž e prema zamagljenom nebu. Peter sjedi unutra i gleda dolje na jahtu koja postaje sve manja. Njegov tata leži na okruglom platou unutar krugova kao na meti. Raphael Guidi još uvijek drž i Paganinijevu violinu u ruci. Lokva crne krvi brzo se širi pod njim, ali pogled mu je već mrtav. Joona je jedini koji još uvijek stoji na pramcu broda. Mirno stoji dok bijeli helikopter ne nestane. Nebo blista kristalnim, praznim sjajem. Na glatkom moru stoje tri broda: kao da su napušteni i samo plutaju jedan uz drugoga. Uskoro ć e stić i helikopteri Finske spasilač ke služ be, ali sada još uvijek vlada tiš ina i neobič an mir, kao trenutak na koncertu kad odjeknu zadnji tonovi, a publika je još uvijek oč arana glazbom, zaslijepljena tišinom koja je uslijedila.


115. Kraj

JOONA LINNA, AXEL RIESSEN, NIKO KAPANEN i sjedokosi tjelohranitelj prebač eni su helikopterima spasilač ke služ be na kirurgiju u Helsinkiju. još u bolnici Axel je jednostavno morao pitati Joonu zašto je ostao stajati kad je Raphael podigao pištolj s poda. „Zar nisi čuo da sam vikao?” pitao je Axel. Joona ga je samo pogledao u oč i i objasnio da je već primijetio snajperiste na brodu i vjerovao kako će oni pucati prije Raphaela. „Ali nisu”, rekao je Axel. „Ne možeš uvijek biti u pravu”, odgovorio je Joona uz osmijeh. Niko je bio pri svijesti kad su Joona i Axel uš li u njegovu sobu da se oproste. Naš alio se kako se osjeć ao kao Vanhala u romanu Nepoznati vojnik. „Bravo za Svedsku”, rekao im je. „Ali... mala, slabaš na Finska je na odličnom drugom mjestu!” Nikove su ozljede bile vrlo ozbiljne, ali mu ž ivot viš e nije bio u opasnosti. Sljedeć ih ga je dana č ekalo nekoliko operacija, ali već za dva tjedna će se moći vratiti svojim roditeljima u invalidskim kolicima. No proć i ć e skoro godina dana prije nego š to ć e ponovno moć i igrati hokej sa sestrom. Tjelohranitelj Raphaela Guidija je uhić en i odveden u zatvor Vanda u oč ekivanju suđenja, a Joona Linna i Axel Riessen su se vratili u Stockholm. * * * Veliki kontejnerski brod Icelus nikada nije napustio göteboršku luku. Velika poš iljka municije je istovarena s njega i odvezena u skladište carine. Jens Svanehjä lm je vodio dugo suđenje, ali osim neimenovanog tjelohranitelja Raphaela Guidija, svi su drugi sudionici bili mrtvi. Nije bilo moguć e dokazati da je itko osim Pontusa Salmana u kompaniji Silencia Defence bio umiješ an u ilegalnu djelatnost. Jedini


koji je poč inio zloč in u Inspekciji za strateš ke proizvode bio je bivš i generalni direktor Carl Palmcrona. Jö rgen Grü nlicht je bio osumnjič en za davanje mita i organiziranje priprema za ilegalnu djelatnost, ali na kraju nije osuđen ni po jednoj toč ki optuž nice. Zaključ ak je bio da je Kontrolno vijeć e za izvoz i svi š vedski politič ari koji su imali neke veze s tim izvozom bili prevareni i da su vjerovali da ispravno postupaju. Preliminarne istrage zbog uzimanja mita dvojice kenijskih politič ara predana su Rolandu Lidondeu, voditelju borbe protiv korupcije i drž avnom tajniku Governance and Ethics, ali vjerojatno ć e na kraju ispasti da ni kenijski politič ari nisu znali š to rade i da su mislili da ispravno postupaju. Brodovlasnik Intersafe Shippinga nije bio svjestan da ć e municija biti prebač ena iz luke u Mombasi u juž ni Sudan, a kenijski transporter Trans Continent nije znao da gnojivo koje je trebao prevesti kamionom za Sudan, nije gnojivo nego municija. Svi su mislili da ispravno postupaju.


Axel Riessen

AXEL RIESSEN OSJECA kako ga š avovi na vratu zatež u dok izlazi iz taksija i prehoda taj zadnji dio puta do kuć e uzbrdo ulicom Bragevä gen. Sunce je tako jako da asfalt izgleda blijed, gotovo bijel. U trenutku kad je stavio ruku na kvaku kapije, otvore se ulazna vrata. Robert izađe van, stajao je na prozoru i čekao ga. „U š to si se upetljao?” pita Robert i odmahne glavom. „Razgovarao sam s Joonom Linnom i ispričao mi je, zvuči skroz ludo...“ „Pa valjda znaš da nije lako slomiti tvog starijeg brata”, nasmiješ i se Axel. Čvrsto se zagrle i krenu prema kući. „Postavili smo stol u vrtu”, kaže Robert. „Kako ti je sa srcem? Još nije stalo?” pita Axel dok slijedi svog brata unutra. „Dobio sam termin za operaciju sljedeć i tjedan”, odgovori mu Robert. „Nisam znao”, kaže Axel i osjeti kako se naježio po vratu. „Kako bi mi ugradili pacemaker, mislim da ti to nisam rekao...“ „Operacija?“ „Na kraju je odgođena.” Axel pogleda brata i osjeti kako mu se duš a stisla. Shvati da je Raphael dogovorio Robertovu operaciju, da je unaprijed odluč eno da ć e neš to poć i jako krivo, da je ideja bila da Robert umre na operacijskom stolu a on dobije njegovu jetru. Axel mora zastati u hodniku i smiriti se prije nego š to mož e krenuti dalje. Lice mu gori, a grlo mu je stisnuto, na rubu je plača. „Ideš?” kaže Robert sretno. Axel ostane tako stajati i duboko disati, a onda krene za bratom kroz kuć u i do vrta sa straž nje strane. Na mramornim ploč ama u sjenci velikog drveta postavljen je stol. „Dobro smo se zabavljali kad smo bili djeca”, kaž e Robert ozbiljnim izrazom lica. „Zaš to smo prestali razgovarati? Kako se to dogodilo?”


Axel iznenađeno pogleda brata, bore u uglovima oč iju, raskuštranu kosu oko golog tjemena. „Nešto se dogodi u životu...“ „Čekaj... ovo ti nisam htio reći telefonom”, prekine ga Robert. „Što?“ „Beverly je rekla da ti misliš da je tvoja krivica š to si je Greta oduzela život, ali ja...“ „Ne želim pričati o tome”, prekine ga Axel odmah. „Moraš ”, kaž e Robert. „Ja sam bio tamo na natjecanju, sve sam č uo, č uo sam razgovor između Grete i njezinog tate, cijelo je vrijeme plakala, krivo je odsvirala i tata je bio užasno ljut...” Axel se oslobodi bratove ruke. „Već znam sve što...” „Pusti me da kažem što moram”, prekine ga Robert. „Dobro onda, reci.“ „Axel... da si barem neš to rekao, da sam barem znao da ti misliš da je tvoja krivica š to je Greta umrla. Ja sam č uo njezinog tatu. Bila je to njegova krivica, samo njegova... už asno su se posvađali, č uo sam ga kako joj je izrekao straš ne stvari, da ga je osramotila, da viš e nije njegova kć er. Rekao joj je da mora napustiti njegovu kuć u, da ć e je ispisati iz š kole i da ć e se morati preseliti kod svoje mame narkomanke u Moru.“ „To je rekao?” „Nikada neć u zaboraviti Gretin glas”, nastavi Robert tiho. „Kako je uplaš eno zvuč ala dok mu je pokuš avala objasniti da se to događa, č ovjek krivo odsvira, da je svirala najbolje š to je mogla, da to nije ništa strašno, da će biti još natjecanja...“ „Ali ja sam uvijek...” Axel gleda oko sebe, ne zna š to uč initi, sva snaga mu je napustila tijelo, samo se polagano spusti na mramorni pod i prekrije lice rukama. „Plakala je i rekla tati da ć e se ubiti ako joj ne dopusti da ostane u kući i nastavi svirati.“ „Ne znam što da kažem”, prošapće Axel. „Zahvali Beverly”, odgovori Robert.


Beverly Andersson

SPUSTIO SE PLJUSAK dok Beverly stoji na peronu ž eljeznič kog kolodvora u Stockholmu. Vlak prema jugu vozi kroz ljetni krajolik u sivoj kiš noj izmaglici. Tek se kod Hä ssleholma ponovno ukaž e sunce. Nakon š to je presjela u drugi vlak u Lundu, a onda sjela na autobus u Landskroni, stigla je u Svalöv. Već dugo nije bila kod kuće. Pomisli kako joj je doktor Saxéus obećao da će sve biti u redu. „Razgovarao sam s tvojim tatom”, rekao je doktor. „Ovoga puta misli ozbiljno.” Beverly prijeđe preko praš njavog trga i vidi samu sebe prije dvije godine kako tu lež i i povrać a. Nekoliko dječ aka ju je nagovorilo da popije domać u rakiju. Slikali su je, a onda je ostavili na trgu. Nakon tog događaja tata više nije htio da ona živi s njim. Krene dalje. Stisne joj se ž eludac kad ugleda seoski put koji vodi prema tri kilometra udaljenom imanju. Na toj bi je cesti obič no pokupili auti. Sad viš e ne zna zaš to je htjela poć i s njima. Cinilo joj se da vidi nešto u njihovim očima. Kao neku svjetlost, tako je razmišljala. Beverly prebaci tešku torbu u drugu ruku. U daljini bruji auto. Ne čini li joj se nekako poznat? Beverly se nasmiješi i mahne. Evo tate, evo tate.


Penelope Fernandez

CRKVA ROSLAGS-KULLA je mala drvena crkva crvene boje s velikim, lijepim zvonikom. Nalazi se na livadi kod Vira bruka, udaljena od vrlo prometnih cesti u opć ini Osterå ker. Nebo je plavo, a zrak č ist, vjetar donosi miris poljskog cvijeća preko tihog groblja. Bjö rn Almskog je juč er sahranjen na groblju Norra u Stockholmu, a sada č etiri muš karca u crnim odijelima nose Violu Mariu Liselott Fernandez na njen posljednji poč inak. Iza njih hodaju dva ujaka i dvije rođakinje iz El Salvadora, a onda Penelope Fernandez i njezina majka Claudia sa svećenikom. Zastanu kod otvorenog groba. Jedna rođakinja, djevojčica od devet godina, upitno pogleda svog oca. Kad joj on kimne, izvadi lautu i počne svirati psalam broj 97 dok polako spuštaju lijes u raku. Penelope Fernandez drž i mamu za ruku dok sveć enik č ita iz Otkrivenja. Bog će obrisati sve suze. I smrti više neće biti. Claudia gleda Penelope, popravi joj kragnu i potapš e je po obrazu kao da je malo dijete. Dok se vrać aju prema automobilima, Penelopi zavibrira mobitel u maloj crnoj torbici. Zove je Joona Linna. Penelope se paž ljivo izvuč e iz mamine ruke i ode do sjene ispod jednog velikog drveta i javi se. „Bok Penelope”, kaž e Joona svojim karakteristič nim naglaskom, pjevnim, ali ozbiljnim. „Bok Joona”, odgovori Penelope. „Mislio sam da možda želiš znati da je Raphael Guidi mrtav.” „A municija za Darfur?” „Zaustavili smo brod.” „Dobro.” Penelope prelazi pogledom preko rođaka, prijatelja, mame koja stoji tamo gdje ju je ostavila, mame koja ne skida pogleda s nje. „Hvala”, kaže. Vrati se majci koja je č eka uplaš ena lica, ponovno je uhvati pod ruku i zajedno se vrate do ljudi koji ih čekaju kod automobila.


Penelope. Zastane i okrene se. Uč inilo joj se da je č ula sestrin glas iz blizine. Najež i se po vratu dok sjena polako prelazi preko tanke, zelene trave. Mala djevojč ica koja je svirala lautu stoji između nadgrobnih spomenika i gleda je. Izgubila je vrpcu i kosa joj sada leti na sve strane na ljetnom povjetarcu.


Saga Bauer i Anja Larsson

TI LJETNI DANI NEMAJU KRAJA; noć sjaji poput sedefa sve do zore. Policija je organizirala zabavu za zaposlenike u baroknom vrtu ispred dvorca Drottningholm. Joona Linna sjedi sa svojim kolegama za dugač kim stolom ispod velikog drveta. Na pozornici ispred podija za ples od crvenog drveta stoji grupa u bijelim odijelima koja svira švedsku narodnu glazbu za ples. Petter Nä slund pleš e s Fatimom Zanjani iz Iraka. Kaž e joj neš to uz osmijeh i ona izgleda sretno. Pjesma ustvari govori o tome kako je vrag tako lijepo svirao violinu da mladi nisu htjeli prestati plesati. Plesali su cijele noć i, a kad su zgriješ ili i nisu pokazali poš tovanje prema zvonu crkve u nedjelju, viš e nisu mogli prestati plesati. Bili su toliko umorni da su plakali. Cipele su im se izlizale, stopala izlizala, na kraju su ostale samo glave koje su skakutale uokolo uz glazbu violine. Na jednom sklopivom stolcu sjedi Anja u plavoj haljini na cvjetić e. Zuri u parove koji pleš u. Njezino okruglo lice je potiš teno, razoč arano. Ali kad ugleda Joonu kako ustaje sa svog mjesta, obrazi joj se zarumene. „Ugodno ljeto ti želim, Anja”, kaže on. Među drveć em poskakuje Saga Bauer. Lovi mjehurić e od sapunice s blizancima Magdalene Ronander. Njezina gusta plava kosa sa š arenim vrpcama blista na suncu. Dvije sredovječ ne ž ene zastanu i promatraju je u čudu. „Moje dame i gospodo”, kaže pjevač nakon pljeska. „Dobili smo posebnu narudžbu...” Carlos Eliasson se nasmiješi i pogleda nekoga iza pozornice. „Ja sam porijeklom iz Oulua u Finskoj”, kaž e pjevač uz osmijeh. „I vrlo rado ću vam otpjevati jedan tango koji se zove Satumaa.” Magdalena Ronander ima vjenč ić od cvijeć a na glavi dok se približ ava Jooni i pokuš ava mu privuć i pozornost. Anja spusti pogled na svoje nove cipele.


Grupa poč ne svirati č eznutljiv tango. Joona se okrene prema Anji, malo se nakloni i tiho pita: „Mogu li moliti?” Anji se č elo, obrazi i vrat jako zacrvene. Pogleda ga u oč i i ozbiljno kimne. „Možeš”, kaže. Uhvati ga pod ruku, baci ponosan pogled na Magdalenu i popne se na podij s Joonom visoko uzdignute glave. Anja koncentrirano pleš e, ozbiljna je i mala joj se bora pojavila na č elu. Ali ubrzo njezino okruglo lice postane smireno i sretno. Jako nasprejana kosa slož ena joj je u elegantnu punđu na vratu. Tijelo joj se opusti i pusti da je Joona vodi. Kad je sentimentalna pjesma skoro završ ila, Joona odjednom osjeti kako ga je Anja ugrizla za rame, ne naroč ito jako. Ponovno ga ugrize, ovoga puta jače i on je prisiljen pitati: „Što to radiš?” Oči su joj sjajne, staklaste. „Ne znam”, odgovori iskreno. „Samo sam htjela probati š to ć e se dogoditi, čovjek nikada ne zna dok ne proba...” U tom trenutku glazba utihne. On spusti ruke i zahvali joj na plesu. Prije nego š to ju je stigao otpratiti natrag na njezino mjesto, presretne ih Carlos i pozove je na ples. Joona neko vrijeme stoji po strani i promatra svoje kolege kako plešu, jedu i piju, a onda krene prema automobilu. Ljudi u bijelom sjede na dekama ili šetaju među drvećem. Joona ode do parkinga i otvori vrata svog volva. Na straž njem sjedalu je golemi buket cvijeća. Sjedne u auto i nazove Disu. Njezina se sekretarica uključi nakon četvrtog signala.


Disa Helenius

DISA SJEDI ISPRED KOMPJUTORA u svom stanu na Karlaplanu. Ima naoč ale za č itanje, a preko ramena je prebacila deku. Na pisać em stolu lež i njezin mobitel pokraj š alice ohlađene kave i peciva sa cimetom. Na ekranu kompjutora nalazi se slika ruš evne hrpice kamenja usred divljeg zelenila ostaci groblja kolere na Skanstullu u Stockholmu. Zapiš e svoje bilješ ke u jedan dokument u kompjutoru, protegne se i podigne š alicu s kavom, ali onda se predomisli. Ustane skuhati novu kavu kad joj mobitel zavibrira na stolu. Ni ne pogledavš i tko je zove isključ i mobitel, a onda ostane stajati uz prozor. Praš njave pruge sjaje na suncu. Disi srce brzo i jako lupa kad ponovno Sjedne za kompjutor. Viš e nikada neć e razgovarati s Joonom Linnom.


Joona Linna

U STOCKHOLMU VLADA VIKEND atmosfera i promet je rijedak dok Joona sporo vozi niz ulicu Tegné rgatan. Odustao je od pokuš aja da dobije Disu. Isključ ila je mobitel, pa pretpostavlja da hoć e da je pusti na miru. Joona zaobiđe Plavi toranj, zgradu u kojoj je stanovao Strindberg, i produž i dalje dijelom ulice Drottninggatan koji je pun antikvarijata i duć ana. Ispred New Age knjiž are Vodenjak stoji starica i pravi se da gleda izlog. Kad Joona prođe pokraj nje, ona napravi znak prema staklu, a onda ga počne slijediti. Proš lo je neko vrijeme prije nego š to je primijetio da ga slijedi. Okrenuo se tek kad je već stigao ispred ograde crkve Adolf Fredrik. Samo deset metara iza njega stoji osamdesetogodiš nja starica. Ozbiljno ga gleda i podigne nekoliko slika. „Ovo si ti, zar ne?” kaž e i pokaž e jednu sliku. „A ovo je kruna za mladenku.” Joona Linna joj priđe i uzme slike. Radi se o igrać im kartama iz prastare švedske igre, jedne od najstarijih kartaških igara u Europi. „Što hoćete?” pita on mirno. „Niš ta ja neć u”, kaž e ž ena. „Ali imam poruku za tebe od Rose Bergman.“ „To mora da je neka greška, ne poznam nikoga tko se tako zove...” „Pita zašto se praviš da ti je kćer mrtva.”


Epilog

RANA JE JESEN U KOPENHAGENU, zrak je č ist i prohladan kad jedno diskretno druš tvo stigne u Gliptoteku u č etiri zasebne limuzine. Muš karci se popnu stepenicama, uđu unutra, produž e dalje kroz bujni zimski vrt ispod visokog staklenog stropa i uđu u raskošnu salu. Publika već č eka i Tokyo String Quartet sjedi na niskoj pozornici sa svojim legendarnim Stradivariusovim instrumentima, instrumentima na kojima je nekada davno svirao Nicolo Paganini. Cetiri posljednja gosta zauzmu mjesta oko stola u prolazu od stupova, postrani od ostale publike. Najmlađi od njih je tanaš an, svjetlokos muš karac po imenu Peter Guidi. On je još gotovo dječ ak, ali izrazi na licima ostalih gostiju govore drukč ije, jer uskoro ć e mu svi oni poljubiti ruku. Glazbenici kimnu jedni drugima i počnu svirati Schubertov gudački kvartet broj 14. Uvod je veliki patos, potisnut osjeć aj, suzdrž ana snaga. Jedna violina odgovori bolno i lijepo. Glazba udahne posljednji put, a onda samo navre van. Melodija je sretna, ali ti crveni instrumenti istovremeno zvuče tužno zbog one četiri izgubljene duše. * * * Svaki se dan proizvede trideset i devet milijuna metaka za različ ita oruž ja. Minimalni vojni izdaci u svijetu iznose 1.226 milijarde dolara godiš nje. Usprkos tome š to se neprestano proizvode enormne količ ine ratnog materijala, potraž nju je nemoguć e zadovoljiti. Devet najveć ih izvoznika konvencionalnog oruž ja su: SAD, Rusija, Njemač ka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Italija, Švedska i Kina.


O autoru

Lars Kepler pseudonim je knjiž evnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistič ki roman Hipnotizer, a 2010. jednako uspješ an nastavak Paganinijev ugovor, treć i dio serijala o inspektoru Joonu Linni Svjedok vatre u Svedskoj je objavljen koncem 2011. Serijal Larsa Keplera objavljuje se u 35 zemalja a prodan je u viš e od deset milijuna primjeraka. Film snimljen po romanu Hipnotizer, svjetsku premijeru imao je na festivalu u San Sebastianu 2012. Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u š vedskoportugalskoj obitelji. Odrasla je u Helsingborgu. Knjiž evna je kritič arka i trenutač no piš e doktorsku disertaciju o Fernandu Pessoi. Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom Catapult. U Švedskoj je prodan u više od 10.000 primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina objavljena je 2006., a treć i roman Master 2009. U svojim djelima bavi se istraž ivanjem č ovjekova sukoba sa znanosti, religijom i politikom. Zivi sa suprugom i tri kć eri u Stockholmu. Alexander Ahndoril š vedski je dramaturg i romanopisac. Rođen je 1967. u Stockholmu. Autor je osam romana i petnaest kazališ nih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.), prič a o redatelju Ingmaru Bergmanu.


1 Poznati š vedski pisac krimić a omiljen zbog svog cinič nog humora i zbog toga š to je jedini pisac “koji zna o č emu prič a” - Persson je profesor kriminologije na stockholmskom sveuč iliš tu. Ima svoju emisiju na državnoj televiziji u kojoj analizira neriješene zločine.