Issuu on Google+


JUSSI ADLER-OLSEN

OKUS OSVETE Prevela s danskoga Marina Kopjar Naslov izvornika Afdeling Q, #4


Posvećeno mojoj majci, Karen-Margrethe, i mome ocu, Henryju Olsenu, te mojim sestrama Elsebeth, Marianne i Vippe.


UVOD Studeni 1985.

O

sjećaj ju je obuzeo u trenutku, posve neočekivano. Hladna čaša šampanjca među prstima, žamor glasova, suprugova ruka lagano oslonjena na njezin struk. Izuzev zaljubljenosti, samo je još djelić trenutka iz davnog djetinjstva mogao u njoj izazvati nešto slično. Sigurnost bakina glasa, prigušen smijeh dok je tonula u san, smijeh ljudi kojih već dugo više nema. Nete je stisnula usnice kako bi spriječila da ju osjećaj potpuno ne savlada. Ponekad joj se to događalo. Uspravila se i bacila pogled na šarene haljine i vitka leđa. Svečana večera za ovogodišnje danske dobitnike Velike nordijske nagrade iz medicine privukla je mnogo uzvanika – znanstvenika, liječnika i društvene elite. Društvo u koje, iskreno, nije pripadala rođenjem, ali u kojem se iz godine u godinu sve bolje osjećala. Duboko je udahnula i taman kad se spremala zadovoljno izdahnuti, primijetila je kroz gomilu natapiranih frizura i muškaraca u čvrsto vezanim leptir-mašnama upadljiv pogled prikovan uz sebe. Pogled pun neodređenog i uznemirujućeg električnog pražnjenja koje mogu prenositi samo oči koje nekome žele zlo. Instinktivno se sklonila u stranu, poput progonjene životinje koja traži zaklon u grmlju, položila dlan na suprugovu ruku i pokušala se osmjehnuti, ali oči su joj lutale između svečano obučenih tjelesa i laganih odsjaja svjetiljaka. Veselo se nasmijavši, jedna žena zabaci glavu i time otvori pogled na stražnji zid sale. Tamo je stajao on. Stršao je iznad svih poput svjetionika. Unatoč pognutom držanju i krivim nogama doimao se poput ogromne zvijeri čije su oči klizile preko mnoštva poput reflektora. Cijelim je tijelom ponovno primijetila njegov prateći pogled i sa sigurnošću je znala da će joj se, ako smjesta nešto ne poduzme, život urušiti u trenu.


»Andreas« reče, primivši se za vrat koji je već bio ljepljiv od znoja. »Možemo li ići? Nije mi baš dobro.« Više od toga nije bilo potrebno. Njezin je suprug uzdigao svoje tamne obrve, kimnuo ostalima i udaljio se od gomile uzevši njezinu ruku pod svoju. Zbog takvih ga je stvari voljela. »Hvala ti«, reče. »Nažalost, opet glavobolja.« On kimne. Bilo mu je to jako dobro poznato i iz vlastitog iskustva, te duge večeri u zatamnjenoj prostoriji kad migrena napadne. Uostalom, to ih je i dodatno zbližavalo. Došli su do velikog stubišta sale kad se sa strane pojavio visoki muškarac i stao ispred njih. Primijetila je da je prilično ostario. Prethodno blistave oči sada su bile bezizražajne, kosa neprepoznatljiva. Dvadeset pet godina učinilo je svoje. »Nete, otkud ti ovdje? Tebe bih posljednju očekivao u ovom društvu.« Povukla je supruga želeći ga zaobići, no to nije zaustavilo njezina progonitelja. »Nete, zar me se ne sjećaš?«, čulo se straga. »Ma, sigurno me se sjećaš. Curt Wad.« Dostigao ih je na polovici stubišta. »Jesi li možda kurva direktora Rosena? Jesi li zaista toliko visoko napredovala, tko bi rekao?« Pokušala je povući supruga za sobom, ali Andreas Rosen nije bio poznat kao netko tko zatvara oči pred problemom. »Hoćete li, molim vas, ostaviti moju suprugu na miru?«, reče i poprati odmjerenu izjavu pogledom punim bijesa. »Tako, dakle.« Nepoželjni gost zakorači unatrag. »Namamila si Andreasa Rosena u svoju mrežu, Nete. Odličan ulov.« Uputio joj je nešto što bi ostali protumačili kao iskrivljeni smiješak, ali ona je znala njegovu namjeru. »Potpuno mi je to promaklo. Ne krećem se tako često u ovim krugovima, znaš. Ne čitam ni žuti tisak.« U usporenom filmu vidjela je kako njezin suprug s prijezirom odmahuje glavom. Osjetila je kako je njegova ruka ugrabila njezinu i povukla je za sobom. Na trenutak je ponovno mogla udahnuti. Koraci su pod njima odzvanjali poput neusklađenih međusobnih odjeka. »Pustite nas odavde«, kao da su odjekivali. Došli su skroz do garderobe prije nego li se glas iza njih ponovno


začuo. »Gospodine Rosen! Nisam siguran znate li da vam je supruga kurva. Obična drolja s otoka Sprogø koja ne bira previše pred kime širi noge. Njezin maloumni mozak ne vidi razliku između istine i laži i...« Osjetila je trzaj u zglobu kad se njezin suprug okrenuo. Nekoliko gostiju pokušalo je smiriti muškarca koji je narušio svečanost. Dvojica mlađih liječnika prijeteći su se nagnula nad visokog muškarca kako bi jasno pokazala da je nepoželjan. »Pusti ga, Andreas«, povikala je dok je pristupao grupi koja je okružila njezinog mučitelja, no suprug ju nije slušao. Alfa mužjak je već krenuo označiti svoj teritorij. »Ne znam tko ste vi«, reče. »Ali predlažem da se ubuduće ne pojavljujete u javnosti prije nego li se naučite ponašati među ljudima.« Mršava pojava uspravila se nad muškarcima koji su ga držali. Svi u garderobi usredotoče se na njegove suhe usnice. Žene na garderobi koje su se brinule oko bundi i balonera, ljudi koji su se provlačili sa strane, privatni vozači koji su čekali ispred okretnih vratiju. Zatim se začuje izjava koja nikad nije trebala biti izgovorena. »Pitajte onda Nete o njezinoj sterilizaciji, g. Rosen. Pitajte ju koliko je puta pobacila. Pitajte ju kakav je osjećaj biti pet dana zatvoren u samici. Pitajte nju o tome, a nemojte meni dolaziti s primjedbama o društvenim vještinama. Ostavite druge da se bave time, gospodine Rosen.« Curt Wad se istrgnuo iz gomile i zakoračio u stranu očiju punih mržnje. »Idem!«, povikne. »A ti, Nete!«, reče uperivši prst prema njoj. »Idi dovraga, kamo i pripadaš.« Prije nego li su se okretna vrata zatvorila iza njega, cijela je prostorija brujala. »To je bio Curt Wad«, šapne netko straga. »Studirao je zajedno s večerašnjim dobitnikom nagrade. To je ujedno i jedino dobro što se može reći o njemu.« Svejedno, bila je u zamci, potpuno otkrivena. Oči gomile su ju proučavale i zadržavale se na onom što je moglo otkriti njezino pravo ja. Je li joj izrez bio predubok? Jesu li joj bokovi bili previše vulgarni? A usnice? Topli dah žene koja im je dodala kapute na garderobi doimao se


gotovo otrovnim. Kao da je govorio: »Nisi ništa bolja od mene.« Sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom. Oborila je pogled i primila suprugovu ruku. Ruku čovjeka kojeg je toliko voljela i kojeg se sada nije usudila pogledati. * Slušala je tiho, jednolično brujanje motora. Nisu razmijenili ni riječi, sjedeći svaki zasebno, gledajući pokrete vjetrobranskih brisača i jesensku tamu koja se urezala između njih. Možda je očekivao poricanje s njezine strane, ali to mu nije mogla ponuditi. Možda je ona očekivala da joj izađe ususret, da joj pomogne skinuti ovu luđačku košulju. Da ju samo pogleda i kaže da, bez obzira na sve, nije važno, da je njihovih jedanaest godina zajedno jedino što se broji. Da se onih trideset sedam godina koje je živjela prije toga ne računa. Ali on je upalio radio i ispunio prostor bukom koja ih je dodatno udaljila. Sting ih je pratio južno preko Sjælanda, a Sade i Madonna preko Falstera i Guldborgsunda. Bila je to noć mladih, neobičnih glasova, jedino što ih je sada povezivalo. Sve ostalo je nestalo. Nekoliko stotina metara prije sela Blans i nekoliko kilometara prije imanja skrenuo je i stao uz cestu. »Dakle, slušam«, reče s pogledom duboko ukopanim u tamu ispred. Nijedne tople riječi. Nije joj ni ime izgovorio da ju pokuša umiriti. Samo: »Dakle, slušam!« Zatvorila je oči. Molila ga je da pokuša shvatiti, da su postojale okolnosti koje sve objašnjavaju i da je muškarac koji ju je optužio ujedno i krivac za njezinu nesreću. No, izuzev toga, sve rečeno bila je istina, priznala je tiho. Sve je točno. U mučnom trenutku koji se činio poput vječnosti jedino što se čulo bilo je njegovo disanje. Zatim se, smrknuta pogleda, okrenuo prema njoj. »Dakle, zato ti i ja nismo mogli imati djecu«, reče.


Kimnula je glavom. Stisnula je usnice i rekla kako stvari stoje. Da, kriva je za laži i tajne. Priznala je. Kao djevojka je protiv svoje volje bila zatvorena na otoku Sprogø. Dogodilo se to nakon niza nesporazuma, zlouporaba moći i nesreća. Isključivo zbog toga. I da, imala je pobačaje i sterilizirali su je, ali ona užasna osoba koju su upravo sreli... Položio je dlan na njezinu ruku. Njegova je hladnoća, koja se širila poput električna udara, prekinula njezinu ispovijest. Zatim je ubacio auto u brzinu, otpustio kvačilo, kliznuo kroz grad i naglo ubrzao uzduž livada i mračnog pogleda na vodu. »Žao mi je, Nete. Ali ne mogu ti oprostiti što si me godinama držala u slijepom uvjerenju da možemo zajedno postati roditelji, to jednostavno ne mogu. Što se ostaloga tiče, zgrožen sam onim što sam čuo.« Nakratko je zastao tijekom čega je na čelu osjetila hladni znoj, a na vratu napetost. Podigao je glavu. Arogantno, na isti način kao i kad je pregovarao s ljudima za koje nije smatrao da su vrijedni njegova poštovanja. Samouvjereno, kao kad je zanemarivao loše savjete. »Spakirat ću se«, reče i odviše razgovjetno. »Imaš tjedan dana da nađeš drugi smještaj. S Havngaarda možeš uzeti što god želiš. Ništa ti neće nedostajati.« Polako je odvratila pogled s njega i zagledala se u vodu. Malo je spustila staklo i udahnula miris algi, iscrpljena dubokim crnim valovima koji su je željeli ugrabiti i koji su je prisjetili na usamljene, očajne dane na Sprogøu, gdje ju je to isto valovito more mamilo da okonča svoj bijedni život. »Ništa ti neće nedostajati«, rekao je, kao da je to išta značilo. Onda je zaista nije poznavao. Na trenutak se usredotočila na datum na satu, 14. studenog 1985., i primijeti kako joj se usnica zatresla dok je okretala glavu i pogledala prema njemu. Smrknute oči doimale su se na njegovu licu poput dviju duplji. Zanimao ga je samo zavoj i cesta ispred njega. U tom je trenu polako stavila ruku na volan, uhvatila ga u času kad se pobunio i povukla ga što je jače mogla. Golema snaga automobila bila je posve beskorisna dok je cesta


nestajala ispod njih, a zvuk sudara metala s nasipom nadglasavao posljednje prosvjede njezina supruga. Kad su uronili u more, uÄ?ini joj se gotovo kao da je ponovno kod kuće.


1 Studeni 2010.

C

arl je čuo o noćašnjim događanjima na policijskom radiju na putu iz Allerøda. U normalnim okolnostima ništa ga ne bi zanimalo manje od toga, stvar se ticala moralne policije, ali ovo se ipak činilo drugačije. Vlasnica jedne eskortne službe je bila napadnuta i polivena sumpornom kiselinom u svom stanu u Enghavevejenu, a ekipa na Odjelu za opekline u bolnici Rigshospitalet imala je pune ruke posla. Tražili su očevidce, no zasad uzaludno. Skupina od četiri sumnjiva Litavca već je bila privedena na razgovor, no kako je noć odmicala, postalo je jasno da je samo jedan od osumnjičenih mogući počinitelj, kojega nisu mogli zadržati. Nedostajalo im je dokaza. Napadnuta vlasnica je prilikom primanja u bolnicu izjavila da ne može imenovati počinitelja i sada su morali pustiti cijelu skupinu. Kako li to samo poznato zvuči. Susreo je Brandura Isaksena, »sigu iz Halmtorveta«, iz postaje Station City na putu od uprave prema parkiralištu. »Opet ideš gnjaviti ljude?« dobaci mu Carl u prolazu, što je taj idiot shvatio kao poziv da se zaustavi. »Ovog su puta dohvatili Bakovu sestru«, reče Isaksen hladno. Carl ga zbunjeno pogleda. O čemu on, dovraga, priča? »Stvarno šteta«, uputi mu neodređeni odgovor, prigodan za sve situacije. »Čuo si o napadu na Enghavevejenu? Žena baš i ne izgleda dobro«, nastavi Isaksen. »Liječnici noćas nisu imali predaha. Niste li ti i Børge Bak dobri prijatelji?« Carl zabaci glavu. Jesu li Børge Bak i on prijatelji?! Zamjenik načelnika Sektora A koji je zatražio dopust, a zatim otišao u prijevremenu mirovinu, taj licemjerni seronja i on da su prijatelji? »Bili smo bliski otprilike koliko i nas dvojica«, izusti Carl kroz zube.


Isaksen živčano kimne. Da, ljubav između njih dvojice s oblaka su mogli spustiti samo leptirići. »Poznaješ li i Børgeovu sestru Esther Bak?« upita ga. Carl pogleda prema kolonadi od kuda je Rose nabadala pogrbljena pod torbom veličine putnog kovčega. Što će joj zaboga sad to? Namjerava na godišnji u ured? Primijetio je da Isaksen slijedi njegov pogled pa ga zato odvrati. »Nisam je nikad upoznao, ona ima bordel, zar ne?« odgovori mu. »Uostalom, to je više tvoje područje, nemoj mene u to uvlačiti.« Isaksenove su usnice jedva popustile pod težinom gravitacije. »Računaj na to da će se Bak sigurno sjuriti u postaju i htjeti umiješati u istragu.« Carl je u to sumnjao. Nije li Bak izašao iz policije baš zato jer je mrzio svoj posao i dolazak u policijsku upravu? »Zaželi mu toplu dobrodošlicu«, odgovori mu. »Samo ne kod mene.« Isaksen prođe prstima kroz svoju crnu kosu bez sjaja. »Ne, naravno da ne. Dolje si ionako skroz zauzet karanjem one ondje, zar ne?« Zamahnuo je prema Rose koja je baš zamaknula uz stepenice. Carl odmahne glavom. Nek’ ide dovraga sa svojim sranjima. Karati Rose! Prije bi onda odabrao samostan u Bratislavi. »Carle«, obrati mu se čuvar u kavezu tridesetak sekundi kasnije. »Ona psihologinja Mona Ibsen ti je ostavila ovo.« Oduševljeno mu je kroz vrata pod nos turio sivu omotnicu, kao da se radi o nečem pozitivnom. Carl zbunjeno pogleda omotnicu. Možda i jesu dobre vijesti. Čuvar sjedne. »Čuo sam da je Assad došao već oko četiri. Stvarno si daje vremena za obaviti svoje dolje u podrumu. Planira li trenutno kakav teroristički napad na upravu, ili što?« Načas se nasmije, ali se suzdrži kad je primijetio Carlov smrknut pogled. »Pitaj ga sam«, kaže Carl sjetivši se žene koju su zadržali u zračnoj luci samo zato jer je izustila riječ »bomba«, očiglednu glupost nezamislivih proporcija. Ali ovo je bilo još puno gore od toga. *


Već je na zadnjih nekoliko stepenica primijetio da Rose ima dobar dan. Težak miris karanfila i jasmina šamarao ga je izdaleka, podsjećajući ga na jednu staricu iz Øster Brøndersleva koja bi sve muškarce koji su joj išli u susret uštipnula za stražnjicu. Ovaj Rosin parfem izazivao je glavobolju koja, za promjenu, nije bila uzrokovana njezinim lošim raspoloženjem. Assadova teorija je bila da je parfem naslijedila, dok su ostali smatrali da se radi o onim mučnim, teškim mirisima koji se još uvijek mogu nabaviti u indijskim dućanima kojima nije stalo do stalnih kupaca. »Hej, dođi ovamo!« promrmljala je iz ureda. Carl uzdahne. Što je sad opet? Odgegao je pokraj Assadova nereda, gurnuo glavu u Rosin bolnički čisti ured i odmah uočio divovsku torbu koju je netom prije vukla za sobom. Koliko je mogao procijeniti, ogromna hrpa papira koja je virila iz torbe činila se jednako uznemirujućom kao i Rosin parfem. »Ah, što je ovo?« upita oprezno pokazujući na papire. Pogled koji mu je uputila slutio je na probleme. »Nekoliko starih predmeta koji su ležali uokolo i radili nered na načelnikovu stolu tijekom prošle godine. Kažu da nisu stigli do nas u prvom krugu. Ako itko ima iskustva s ovakvom aljkavošću, onda si to ti.« Zadnju je aluziju popratila grlenim hropcem koji bi se velikodušno mogao protumačiti kao smijeh. »Spisi su greškom dostavljeni Nacionalnom istražnom centru. Upravo sam ih preuzela od njih.« Carl uzdigne obrve. Nekoliko starih predmeta, što je tu zaboga smiješno? »Da, da, znam što misliš: To je loša vijest dana«, preduhitrila ga je. »Ali nisi još vidio ovaj drugi spis. Taj nije iz NIC-a, već me čekao na stolu kad sam došla.« Pružila mu je izlizani kartonski fascikl. Očito je očekivala da ga prolista odmah na licu mjesta, ali nije joj namjeravao pružiti to zadovoljstvo. S takvim se lošim vijestima ne započinje prije prve jutarnje pljuge, nekakav red ipak postoji. Dovraga, pa tek je stigao. Carl odmahne glavom, ode u svoj ured, baci spis na stol i prebaci kaput preko stolice u kutu.


U uredu ga zapuhne miris ustajalosti, a sa stropa posebno jako treperenje fluorescentne žarulje. Srijede su uvijek bile najteže za izgurati. Upali cigaretu i odvuče se do Assadove ostave za metle u kojoj je sve bilo po običaju. Molitveni sag bio je prostrt na podu, a zrak ispunjen gustim isparavanjem mirte. Radio je bio upaljen na nešto što je zvučalo poput glasanja dupina prilikom parenja pomiješanog s gospelskim zborom odsviranim na kasetofonu kojem se zaplela vrpca. Istanbul a la carte. »Dobro jutro«, reče Carl. Assad se polako okrene prema njemu. Izlazak Sunca nad Kuvajtom nije bio ni do koljena crvenilu njegove impresivne njuške. »Zaboga, Assade, stvarno ne izgledaš baš najbolje«, reče Carl i zakorači unatrag. Samo mu je još nedostajalo da ga duboko u ovoj rupi napadne i gripa. »Počelo je jučer«, reče on kroz nos uputivši mu umiljato-molećiv pogled kakvog se ni štene ne bi posramilo. »Idi kući i to smjesta«, reče Carl i uzmakne natrag. Nije bilo potrebe da oteže s razgovorom, Assad ga ionako nije poslušao. Carl se vrati u sigurnost svoga ureda, prebaci noge na stol i po prvi puta u životu počne razmišljati o tome ne bi li sad bilo vrijeme za jedno putovanje na Kanarske otoke. Dva tjedna pod suncobranom s oskudno odjevenom Monom pored njega, zašto da ne? Gripa neka onda divlja po ulicama Kopenhagena koliko joj volja. Nasmije se na tu pomisao, izvadi malenu omotnicu koju mu je Mona dala i otvori je. Već ga je sam njezin miris omamio. Nježan i puten, poput Mone Ibsen u malom. Miljama daleko od Rosine osjetilne ofenzive. »Ljubavi«, glasilo je. Carl se osmjehne. Još otkako je ležao u Brønderslevskoj bolnici sa šest šavova i slijepim crijevom u staklenci pokraj kreveta nitko ga nije oslovio s toliko nježnosti. Ljubavi, Kod mene navečer u 19.30 za Martinje, važi? Obuci sako i donesi crno vino. Za iznenađenja ću se ja pobrinuti.


Pusa, Mona. Carl osjeti kako su mu se obrazi zažarili. Kakva žena! Zatvorio je oči, duboko povukao dim cigarete i pokušao zamisliti što bi moglo stajati iza tih »iznenađenja«. Ono što je zamišljao nije baš bilo za svakoga. »Zašto tu sjediš i cerekaš se zatvorenih očiju?« začuo je straga. »Nećeš pogledati spis koji sam ti dala?« Rose je stajala na vratima prekriženih ruku i pognute glave. Nije namjeravala otići prije nego li dobije odgovor. Carl ispusti dim i dohvati slučaj. Bolje da to obavi odmah, inače će ostati stajati tu dok joj ruke ne srastu zajedno. Radilo se o deset izblijedjelih listova sa suda u Hjørringu. Već je na prvoj stranici znao o čemu se radi. Kako je, dovraga, taj predmet završio na Rosinu stolu? Ovlaš je preletio prvom stranicom. Unaprijed je znao redoslijed rečenica. Ljeto 1978. Čovjek koji se utopio u rijeci Nørreå. Vlasnik velike tvornice strojeva, zaljubljenik u sportski ribolov, član nekoliko različitih klubova. Četiri para svježih tragova stopala oko ribičke stolice i istrošena torba. Ništa od opreme najviše kvalitete nije nedostajalo. Vrijeme je bilo lijepo, a prilikom obdukcije nije pronađeno ništa neuobičajeno, nikakvo zatajenje srca ili krvni ugrušak. Jednostavno se utopio. Da voda na tom mjestu nije bila duboka samo tri četvrtine metra, otpisali bi to odmah na početku kao nesretni slučaj. No, Carl je znao da Rosino zanimanje nije pobudio smrtni slučaj. Znao je da je ne zanima ni to što je slučaj bio neriješen i samim time sada ležao kod njih u podrumu. Zanimalo ju je zato jer je spisu bio priložen niz fotografija, među kojima je na čak dvije bio Carlov portret. Carl uzdahne. Utopljenik se zvao Birger Mørck i bio je Carlov vlastiti stric, veseo i velikodušan čovjek u kojeg su se ugledali i njegov sin Ronny i Carl i s kojim su zato rado išli na male izlete. I toga su dana bili na jednom takvom izletu kako bi naučili nešto o tajnama i trikovima ribolova. Ali tamo su bile i dvije djevojke iz Kopenhagena koje su biciklom prošle cijelu Dansku i sada se bližile svome cilju u Skagenu u tankim


majicama izazovno natopljenima znojem. Pri pogledu na te dvije plavuše koje su uzdisale pod naporom uzvisine Carl i bratić Ronny pali su kao maljem pogođeni, odbacili štapove i poletjeli za njima kao gromom pogođeni. Kad su se dva sata kasnije vratili do rijeke s obrisima tijesnih majica dviju djevojaka vječno urezanima u pamćenje, Birger Mørck već je bio mrtav. Nakon mnoštva saslušanja i sumnji policija u Hjørringu odustala je od slučaja. I unatoč tome što nikada nisu pronašli one dvije djevojke iz Kopenhagena koje su im bile jedini alibi, Ronny i Carl bili su oslobođeni daljnjih optužbi. Carlov otac još je mjesecima bio ljut i očajan, no drugih posljedica vezanih uz taj slučaj nije bilo. »Nisi uopće loše izgledao, Carle. Koliko si godina imao?« začuje Rosin glas s vrata. Pustio je da fascikl padne na stol. Uopće se nije želio prisjećati toga razdoblja. »Koliko godina? Sedamnaest, a Ronny je imao dvadeset sedam.« Uzdahne. »Imaš li kakvog pojma od kuda se taj slučaj odjednom pojavio?« »Od kuda!?« Kucne se po glavi svojim špičastim prstima. »Halo, uspavana ljepotice, buđenje! A čime se mi ovdje bavimo? Starim, neriješenim umorstvima!« »Da, ali kao prvo, predmet je zatvoren kao nesretni slučaj, a drugo, nije mogao sam od sebe iskrsnuti na tvom stolu, je l’?« »Možda mogu upitati policiju u Hjørringu kako je slučaj završio baš kod nas?« Carl uzdigne obrve. Da, zašto ne bi? Okrenula se na petama i kloparajući otišla prema svom brlogu. Shvatila je poruku. Carl se zagleda pred sebe. Zašto se, dovraga, ovaj slučaj morao ponovno pojaviti? Kao da već nije uzrokovao dovoljno problema. Još jednom pogleda svoju i Ronnyjevu sliku i zatim gurne fascikl prema hrpi s ostalim predmetima. Prošlost ostaje u prošlosti i tu se ništa ne može promijeniti, važna je sadašnjost, a prije četiri minute pročitao je Moninu poruku u kojoj ga je oslovila s »ljubavi«. Ipak mora posložiti prioritete. Osmjehne se, izvuče mobitel iz džepa i ljutito pogleda sićušne


tipke. Trebalo mu je deset minuta da natipka poruku Moni, a isto bi toliko mogao sjediti i čekati da mu se javi ako bi je nazvao. Uzdahne i počne pisati sms. Tehnologiju oko tipki na mobitelu očito je osmislio neki patuljčić s makaronima umjesto prstiju, a normalni Skandinavac prosječnih proporcija prilikom tipkanja lijepo se osjeća kao vodenkonj koji svira flautu. Nakon toga pregleda rezultat svoga truda i uz uzdah odluči u poruci ostaviti red pogrešaka. Mona će razumjeti smisao: Njezino Martinje ima mušteriju. Kad je odložio mobitel kroz vrata mu proviri glava. Kosa koju je dotad brižno začešljavao preko ćele sada mu je bila kratko podrezana, a kožna jakna pomalo tijesna, no zato mu je lice bilo jednako izopačeno kao i prije. »Bak?! Što dovraga tebe nosi ovamo?« upita ga automatski. »Kao da već ne znaš«, odgovori mu, očiju teških od manjka sna i golemih podočnjaka.« Na rubu sam živaca. Eto, to me nosi ovamo!« Unatoč Carlovu negodovanju, Bak se svali na stolicu nasuprot. »Moja sestra Esther više nikad neće biti ista, a svinja koja joj je bacila kiselinu u lice sjedi u trgovini u ulici Eskildsgade i slatko se smije. Sigurno shvaćaš da kao bivši policajac nisam baš ponosan na to što mi sestra vodi bordel, ali zar misliš da bi zato taj gad trebao proći nekažnjen?« »Ne znam zašto si došao k meni, Bak. Popričaj s nekim iz postaje City ili barem s Marcusom Jacobsenom ili nekim od ostalih šefova ako si nezadovoljan s tim kako slučaj napreduje. Znaš da se ja ne bavim seksualnim ili moralnim deliktima.« »Došao sam zamoliti tebe i Assada da odete sa mnom tamo i iznudite priznanje iz te svinje.« Carl osjeti kako mu se cijelo čelo naboralo. Je li ovaj skrenuo s uma? »Dobio si jedan novi slučaj, sigurno si već primijetio«, nastavi Bak. »Ja sam ti ga poslao. Dobio sam ga prije par mjeseci od starog suradnika gore iz Hjørringa. Noćas sam ga ostavio kod Rose.« Carl ga je promatrao razmatrajući mogućnosti. Koliko je mogao procijeniti, imao je tri opcije. Jedna od njih bila je da ustane i odvali kretena maljem, nogom u guzicu je bila druga, no Carl se ipak odluči za treću.


»Da, tamo je«, reče pokazujući prokletu hrpetinu na kutu stola. »Bilo bi ipak malo ljepše da si je odmah meni predao.« Bak se osmjehne. »Kada smo nas dvojica time išta postigli? Ma, daj. Htio sam samo biti siguran da je još netko ovdje vidio predmet, kako se ne bi dogodilo da odjednom nestane.« Ponovno mu padnu na pamet one druge dvije opcije. Sva sreća da toga kretena više nije morao gledati svakodnevno. »Čuvao sam ga dok se nije ukazao pravi trenutak, shvaćaš?« »Ništa ja prokleto ne razumijem. Kakav trenutak?« »Trebam tvoju pomoć!« »Ne misliš valjda da ću se baciti na mogućeg počinitelja samo zato jer mi tu pred nosom mašeš slučajem starim trideset godina? Znaš li zašto?« Svaku od sljedećih izjava Carl poprati uzdignutim prstom. »Prvo! Predmet je u zastari. Drugo! Radilo se o nesreći. Stric mi se utopio. Očito mu je bilo pozlilo i pao je u rijeku, što je bio i zaključak istražitelja. Treće! Ni ja ni moj bratić nismo bili tamo kada se to dogodilo. Četvrto! Za razliku od tebe, ja sam obični murjak koji se suzdržava od mlaćenja osumnjičenih.« Zadnja izjava nakratko mu zastane u grlu. Koliko mu je bilo poznato, Bak nije mogao imati ništa inkriminirajuće o njemu, barem ne koliko je mogao iščitati iz izraza njegova lica. »I peto!« Carl podigne svih pet prstiju u zrak te ih zatim stisne u šaku. »Ako baš moram nekoga nalemati, to će biti određeni gospodin koji se igra policajca iako više nije jedan od njih.« Bak se uozbilji. »U redu. Samo da ti kažem, jedan od mojih bivših suradnika u Hjørringu jako voli putovati na Tajland. Dva tjedna u Bangkoku s plaćenim troškovima.« »Što se to pak mene tiče?« zapita se Carl. »Tvoj bratić Ronny isto očito voli tu destinaciju, a voli i zaviriti u čašicu«, nastavi Bak. »I znaš što, Carle? Kad se Ronnyju fino nalije, rado mu se razveže jezik.« Carl duboko uzdahne. Ronny, ta blesava budala! Zar opet problemi s njim? Prošlo je barem deset godina otkako su se zadnji put vidjeli na jednoj krizmi u Odderu koja je ispala potpuni promašaj, a na kojoj se Ronny pošteno posvetio ne samo alkoholu, već i konobaricama. Stvar sama po sebi ne bi bilo tako ozbiljna da jedna od konobarica također


nije bila zainteresirana i, što nije bilo nevažno, još uvijek maloljetna te još k tome i krizmanikova sestra. Skandal su uspjeli zataškati, no ipak je ostao duboko urezan u sjećanje dijela obitelji iz Oddera. Da, Ronny je baš bio beskičmenjak. Carl odmakne rukom. Što ga se, dovraga, tiču Ronnyjeva posla? »Idi k Marcusu pa se deri koliko te volja, ali znaš kakav je on. Ponovit će ti isto ono što sam ti i sam rekao, a to je da se osumnjičene ne tuče i da se bivšim suradnicima ne prijeti ovakvim starim događajima.« Bak se nagne unatrag. »U tom baru na Tajlandu tvoj se bratić u prisustvu svjedoka nadugo i naširoko hvalisao time kako je ubio oca.« Carl zatvori oči. Taj mu se scenarij nije činio posebno vjerojatnim. »Tako dakle, pohvalio se. Mora da je bio pijan ko’ guzica! Pa prijavi ga onda, ako misliš. Ja znam da nije mogao utopiti svog oca jer je, naime, bio sa mnom.« »Također je izjavio da si i ti bio prisutan. Stvarno ti je dobar taj bratić.« Kako se ustao sa stolice, tako su uzdignute bore na Carlovu čelu naglo ustupile mjesto njegovim namrštenim obrvama, a on dubokim uzdahom prebaci cijelu svoju loše raspoređenu težinu u ramena. »Assade, dođi ovamo«, povikne iz petnih žila ravno Baku u lice. Prošlo je samo deset sekundi prije nego li se bolesno siroče šmrcajući pojavilo na vratima. »Assade, dušo moja gripozna, hoćeš li biti toliko drag i zakašljati na ovog ovdje kretena. Samo prije povuci duboko iz pluća.« * »Rose, što je još bilo u hrpi s novim slučajevima?« Na trenutak se činilo kao da mu namjerava odmah uvaliti sav taj nered, ali Carl je već znao s kim ima posla. Nešto joj je sigurno već bilo zapelo za oko. »Onaj slučaj sa svodnicom koja je noćas napadnuta prisjetio me na još jedan slučaj kojeg smo upravo dobili iz Koldinga. Nalazio se u hrpi koju sam preuzela preko iz NIC-a.« »Znaš li da je ta svodnica koju spominješ Bakova sestra?« Rose kimne. »Njega baš i ne znam, ali se glasine šire poput požara.


To je onaj koji je bio tu maloprije, zar ne?« Crno lakiranim noktima prođe po gornjem fasciklu i zatim ga otvori. »Sad slušaj, inače ćeš sam čitati sav ovaj otpad.« »Da, da«, reče Carl dok mu je pogled lutao njezinim aerodinamičnim sivo-bijelim uredom. Skoro da mu je nedostajao ružičasti pakao njezina alter ega Yrse. »Radi se o ženi pod imenom Rita Nielsen, >umjetničkog imena<...« Rose u zraku naznači navodnike, »... Louise Ciccone. Tim se imenom koristila jedno vrijeme u osamdesetima kada je organizirala takozvani...« Ovdje ponovno naznači navodnike. »... >erotski ples< u noćnom klubu u Trekantsområdetu. Nekoliko je puta kažnjavana zbog prijevare i kasnije još zbog vrbovanja i svodništva. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih imala je eskort agenciju u Koldingu, nakon čega je 1987. u Kopenhagenu jednostavno nestala s lica zemlje. Istražitelji su njezin nestanak istraživali prvenstveno u porno krugovima na središnjem Jutlandu i u Kopenhagenu, no nakon tri mjeseca slučaj je zatvoren uz napomenu da se vjerojatno radi o samoubojstvu. U međuvremenu se pojavilo mnoštvo novih ozbiljnih zadataka, tako da se više nisu mogli posvetiti predmetu, stoji u dokumentu.« Odloži fascikl na stol i zauzme kiseli izraz lica. »Neriješen predmet. Isto će se dogoditi i s noćašnjim slučajem Esther Bak, to garantiram. Ili si ti možda vidio koga da grozničavo juri okolo nastojeći pronaći ološ koji je nesretnoj ženi ono učinio?« Carl slegne ramenima. Jedino grozničavo što je jutros vidio bilo je kiselo lice njegova posinka Jespera nakon što ga je u sedam probudio i zamolio da se odvuče u Gentofte na pripreme za maturu. »Koliko vidim, u slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na sklonost samoubojstvu«, nastavi Rose. »Rita Nielsen sjela je u svoj lijepi, bijeli Mercedes 500 SEC, kao i nebrojeno puta prije toga, i otišla od doma. Nekoliko sati nakon toga propala je u zemlju i to je to.« Izvuče fotografiju i baci je pred Carla. Fotografija je prikazivala automobil potpuno uništene kabine ostavljen uz rub ceste. Koja mašina. Na haubi bi mogla pozirati polovica nestašnih dama iz Vesterbroa u svojim teško zarađenim bundama od umjetna krzna. Neusporedivo s njegovim otpisanim službenim autom. »Zadnji je put viđena u petak, 7. rujna 1987. Po računima s


kreditne kartice vidi se njezin put od prebivališta u Koldingu u pet sati ujutro, preko Fyna, gdje je natočila gorivo, ukrcaj na trajekt preko Storebælta i dolazak u Kopenhagen, gdje je u 10.10 sati na kiosku u ulici Nørrebrogade kupila cigarete. Nakon toga je nitko nije vidio. Mercedes je pronađen nekoliko dana kasnije na Kapleveju, većim dijelom opustošen iznutra. Nedostajala su kožna sjedala, rezervna guma, radio, kasetofon i mnogo drugih stvari. Čak je i volan ukraden. Ostavili su samo par kaseta i nekoliko knjiga u suvozačkom pretincu.« Carl se počeše po bradi. »Tada nije bilo mnogo trgovina koje su imale uređaje za plaćanje kreditnom karticom, a pogotovo ne kiosci na Nørrebrou. Čemu cijela ta gnjavaža oko plaćanja karticom? Sigurno je morala provući karticu kroz uređaj i potpisati isječak, a sve radi običnog paketa cigareta. Za to ti stvarno treba živaca.« Rose slegne ramenima. »Možda nije voljela gotovinu. Možda nije željela dirati novac. Možda je voljela da joj je novac u banci i tako ubirati kamate. Možda je imala samo krupnu novčanicu koju joj vlasnik kioska nije imao čime razmijeniti, možd...« »Stani, stani. To je dovoljno.« Carl odmahne rukama. »Nego, reci mi: Otkuda im teorija o samoubojstvu? Je li bila teško bolesna ili u novčanim problemima? Je li zato cigarete kupila kreditnom karticom?« Ona slegne ramenima skrivenima negdje ispod njezina tamnosiva preteška pulovera. Vjerojatno Yrseinih ruku djelo. »Eh, dobro pitanje, to je zapravo malo čudno. Rita Nielsen, poznata i kao Louise Ciccone, bila je imućna dama koju, sudeći po njezinu zavidnu životopisu, nije bilo lako slomiti. Njezine su ju >cure< iz Koldinga opisale kao tešku i veoma izdržljivu osobu. Jedna je izjavila da je Nielsen bila tip osobe koja bi prije izbrisala sve ostale s lica zemlje negoli žrtvovala sebe.« »Hm!« Carl osjeti kako mu se budi interes i to ga razdraži, no bilo je prekasno. Pitanja su mu sama navirala. Između ostalih i ovo s cigaretama. Bi li netko kupio cigarete netom prije samoubojstva? Da, možda radi smirenja i opuštanja. Dovraga! U glavi su mu se misli već počele vrtjeti puno parom, što mu je to sad trebalo? Ako se sada primi ovog slučaja, zatrpat će ga dodatnim poslom, i što je onda time postigao? »Misliš da se, unatoč mišljenju naših brojnih kolega, radi o zločinu? Ima li uopće ičega što bi ukazivalo na ubojstvo sa ili bez


predumišljaja?« Zastane i pusti da mu pitanja sjednu. »Osim što predmet nije zaključen, već samo neriješen, otkuda da čovjek uopće krene?« Ramena zarobljena ogromnim puloverom ponovno se slegnu. Ni ona nije imala pojma otkuda početi. Carl se zagleda u fascikl. Fotografija Rite Nielsen ispod spajalice na prvoj stranici zračila je posebnom energijom. Uska brada i široke jagodice, oči koje su zračile inatom i borbenošću. Očito je nije bilo ni najmanje briga za identifikacijsku pločicu na prsima. Sigurno joj nije bio ni prvi put da je se fotografira za policijski arhiv. Prijetnja zatvorom nije imala nikakvog utjecaja na ženu poput nje, ona je bila sposobna preživjeti bilo što, to su rekle i cure iz njezina kupleraja. Zašto bi onda, dovraga, počinila samoubojstvo? Carl privuče fascikl i otvori je ignorirajući Rosin iskrivljeni osmijeh. Znači novi slučaj mu je ponovno pronašla ova mračna utvara.


2 Studeni 2010.

Z

eleni kombi stigao je točno u 12.30., kako je i dogovoreno. »Danas moram obići još pet mjesta tu na Sjællandu, gospodine Wad«, reče vozač, »zato se nadam da je sve riješeno.« Bio je dobar čovjek taj Mikael. U deset godina koliko radi za njega nije postavio ni jedno jedino pitanje. Uredan, uglađen i pristojan čovjek. Tip čovjeka kojeg »Jasne granice« žele da ih predstavlja među običnim ljudima. Baš su ljudi poput njega u drugima budili želju za pridruživanjem njihovoj stranci. Mirni i pouzdani, plavih očiju i topla pogleda. Uvijek uredne, svijetle, valovite kose. Smireni i staloženi i u najnapetijim okolnostima, kao i onda prije mjesec dana tijekom nereda u Haderslevu prilikom jednog od osnivačkih skupova stranke. Tom su prilikom prosvjednici s transparentima punima govora mržnje imali priliku naučiti da se ljude kojima je srce na pravom mjestu ne može lako ignorirati. Zahvaljujući ljudima poput Mikaela sve se riješilo i izgladilo još prije dolaska policije. Ne, ti ih prosvjednici zasigurno više neće uznemiravati. Curt Wad otvori vrata zgrade bivših staja Jahačke škole, odgurne u stranu staru oplatu na zidu iznad zamrzivača i na zaslon iza, kao i nebrojeno puta prije toga, unese devetoznamenkasti kod. Zatim pričeka na trenutak dok se sa stražnjeg zida ne začuje poznati zvuk otvaranja, a zatim njegov srednji dio klizne u stranu. Unutar goleme mračne dvorane nalazilo se sve ono što su, osim njega, još samo njegovi najbliži istomišljenici smjeli vidjeti. Zamrzivač pun ilegalno pobačenih ljudskih embrija i ormari za spise, popisi članova, prijenosna računala koje je koristio na kongresima i stari spisi iz doba njegova oca na kojima se temeljio sav njihov rad. Curt otvori zamrzivač, izvadi spremnik pun plastičnih vrećica i odmah ga proslijedi vozaču. »Ovdje su embriji koje ćemo sami kremirati. Nadam se da zamrzivač u autu još nije skroz pun.«


Vozač se osmjehne. »Nije, ima još dovoljno mjesta.« »A ovo je pošta za naše ljude. Već ćeš vidjeti za koga sve.« »U redu«, reče vozač ovlaš gledajući omotnice. »Nažalost, tek sam sljedeći tjedan ponovno u Fredensborgu. Baš sam jučer prošao cijeli Sjeverni Sjælland.« »U redu, to nije toliko važno, glavno da dođeš do Århusa. Sutra si tamo, zar ne?« Vozač kimne i baci pogled na plastični spremnik. »Za ovo ću se odmah pobrinuti. Jesu li tu i embriji za krematorij u Glostrupu?« Curt Wad zatvori klizna vrata dvorane i ode do zamrzivača u prethodnoj prostoriji u kojem nije bilo ničeg sumnjivog. »Da, unutra su«, odgovori mu dižući poklopac zamrzivača iz kojega izvuče još jedan plastični spremnik. Odloži spremnik na pod i izvuče plastičnu omotnicu s police iznad zamrzivača. »Ovo su pripadajući papiri.« Pruži omotnicu vozaču. »Sve je kako treba.« Mikael stavi svaku pojedinu vrećicu u spremnik s pripadajućim otpremnicama. »Sve je po propisima, tu nema problema«, reče i odnese sve do kombija, raspodijeli sadržaj dviju spremnika svaki u svoj prijenosni zamrzivač, razvrsta poruke u pretince za različite udruge i pristojno pozdravi položivši ruku na rub kape. Ruka Curta Wada još je bila ispružena u pozdrav dok je kombi već nestao niz Brøndbyøstervej. »Pravi je Božji dar to što u ovim godinama još mogu biti od pomoći u radu za našu stvar«, zadovoljno pomisli. »Ah, ne bi čovjek nikad rekao da si upravo navršio osamdeset osam godina«, stalno su mu govorili i bili su u pravu. Kad se promatrao u ogledalu i sam bi primijetio da izgleda petnaestak godina mlađe od svoje dobi, a točno je znao i zašto. »Važno je živjeti u skladu s osobnim idealima«, bilo je geslo njegova oca. Bile su to mudre riječi kojih se i sam pridržavao, što je, naravno, imalo svoju cijenu, no dok se god dobro osjećao u glavi, dotad će ga i tijelo pratiti. Curt prođe kroz vrt i, kao i uvijek u vrijeme primanja pacijenata, uđe na stražnja vrata. Otkada su ga u klinici naslijedili drugi, prednji dio kuće više nije bio njegovo područje, kako to već biva. Uostalom,


imao je i više no dovoljno posla s podizanjem stranke. Vrijeme kada je on bio odgovoran za zatiranje nepodobnih je prošlo, sada su to jednako dobro i predano radili njegovi sljedbenici. Privuče aparat za kavu i prstom izravna zagrabljenu kavu taman do ruba žličice. Na to je obratio posebnu pažnju jer je Beatin želudac u posljednje vrijeme postao veoma osjetljiv. »Znači, tu si u kuhinji, Curte?« Na vratima je stajao Karl-Johan Henriksen, jedan od njegovih sljedbenika. Poput Curta, i on je volio nositi izglačane i čiste kute. Koliko im god inače liječnik bio nepoznat, svježe izglačana i čista kuta izazivala je kod pacijentica osjećaj autoriteta i navodila ih da im spokojno povjere svoje živote u ruke. Prostodušne idiotkinje. »Mala zezancija sa želucem«, reče Henriksen dohvativši čašu iz ormarića. »Vrući kesteni, maslac i crno vino odlična su kombinacija, ali ne sjedaju baš najbolje na želudac.« Osmjehne se, napuni čašu vodom i u nju istrese vrećicu sode bikarbone. »Vozač je bio ovdje, Karl-Johane, tako da su oba zamrzivača sada prazna. Možeš ponovno početi s punjenjem.« Curt se osmjehne svome učeniku, njegova je izjava bila posve suvišna. Henriksen je možda i učinkovitiji, nego što je on ikada bio. »Da, uskoro opet počinjem. Danas su mi na redu još tri pobačaja. Dva standardna i jedan druge vrste«, Henriksen uzvrati osmjeh dok se sadržaj čaše živahno pjenio. »O čemu se radi?« »Somalka iz Tåstrupgårda koju je poslao Bent Lyngsøe. Rečeno mi je da se radi o blizanačkoj trudnoći«, reče uzdignute obrve i otpije gutljaj iz čaše. Da, Karl-Johan Henriksen je bio dobar čovjek. Dobar i za stranku i za rad »Tajne borbe«. * »Zar ti danas nije dobro, draga moja?« oprezno upita, ušavši s poslužavnikom u dnevnu sobu. Prošlo je već deset godina otkako mu je zadnji put uspjela odgovoriti, no još se uvijek mogla osmjehnuti. Iako je postala


neizmjerno osjetljiva i unatoč tome što su je mladenačka ljepota i duh odavna napustili, Curt se nije mogao pomiriti s tim da će jednog dana, po svoj prilici vrlo brzo, morati život nastaviti bez nje. »Barem da doživi dan kad ćemo za govornicom u parlamentu spomenuti njezino ime i iskazati joj zahvalnost za njezin doprinos«, pomisli primivši je za ruku, laganu poput pera. Prigne glavu i, oprezno je poljubivši, primijeti kako joj ruka blago podrhtava. To mu je bio dovoljan znak. »Evo, dušo moja«, reče lagano pušući u tekućinu i prinese joj šalicu ustima. »Ni prevruće ni prehladno, baš kako voliš.« Beate napući utonule usnice koje su s toliko nježnosti njega i oba njihova sina ljubile uvijek kad im je to bilo najpotrebnije, te polako i bešumno otpije gutljaj. U očima joj se vidjelo da joj kava prija. U te bi se oči, koje su već toliko toga vidjele, njegov pogled udubio kada bi ga u rijetkim trenucima obuzela ikakva sumnja. »Kasnije ću biti na televiziji, Beate. Zajedno s Lønbergom i Caspersenom. Pokušat će nas stisnuti uza zid, ali neće im poći za rukom. Danas ćemo obrati plodove desetljeća rada i pridobiti glasove, Beate, mnoštvo glasova naših istomišljenika. Novinari možda misle da smo trojica starih, zadrtih starkelja.« Nasmije se. »Istina, jesmo. No, oni će biti uvjereni da nismo skroz svoji u glavi, da pričamo nepovezane besmislice i gluposti.« Rukom je pogladi po kosi. »Upalit ću ti televizor da možeš gledati.« * Jakob Ramberger bio je sposoban i dobro pripremljen novinar. Bilo bi nerazumno tvrditi drugačije s obzirom na kritike usmjerene na brojne mlake intervjue u posljednje vrijeme. Pametan novinar boji se gledatelja više nego poslodavaca, a Ramberger je spadao u tu skupinu. Javno je rešetao poznate političare i razotkrivao tajkune, rock zvijezde, neodgovorne i rastrošne menadžere i kriminalce. Stoga je Curt bio oduševljen što će ih intervjuirati baš Ramberger jer mu ovoga puta, za promjenu, neće poći za rukom da ikoga razotkrije, a to će napraviti lijep odjek u njihovu malomu kraljevstvu. Ramberger i njegovi gosti razmijene uljudne pozdrave u prostoriji


do studija u kojoj su njegovi suradnici pripremali nadolazeće vijesti, ali čim je Ramberger obavio rukovanje, svaki od njih već se povukao na sigurnu udaljenost. »Upravo ste obavijestili Ministarstvo unutarnjih poslova da su Jasne granice skupile dovoljan broj potpisa za kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima«, izjavi novinar nakon kratka i ne odviše laskava predstavljanja. »Na tome vam moram čestitati, no istovremeno vas moram pitati što, po vašem mišljenju, stranka Jasne granice može ponuditi danskom biraču, a da mu postojeće stranke već ne nude?« »Obraćate li se to danskim biračima u muškom rodu, iako vam je poznato da većinu birača čine žene«, osmjehne se Curt Wad i kimne prema kameri. »Ne, ozbiljno: Ima li danska biračica ikoji drugi izbor osim skidanja starih stranaka s vlasti?« Ramberger ga pogleda. »Vas trojica koji ste ovdje više baš i niste u cvijetu mladosti. Prosječna vam dob iznosi sedamdeset i jednu godinu, a vi, gospodine Wad, sa svojih osamdeset i osam godina tu brojku neosporno dižete prema gore. Recite mi iskreno: Ne mislite li da sa željom za političkim utjecajem na Dansku kasnite otprilike četrdeset ili pedeset godina?« »Koliko se sjećam, najutjecajniji čovjek u Danskoj je skoro deset godina stariji od mene«, odgovori Wad. »Svi Danci kupuju u njegovim trgovinama, toče njegovo gorivo i kupuju robu dovezenu na njegovim brodovima. Kad skupite hrabrost pozvati tog velikog čovjeka u emisiju i ismijavati ga zbog njegovih godina, dobrodošli ste me ponovno pozvati i postaviti mi isto pitanje.« Novinar kimne. »Samo sam htio reći da mi je teško predočiti si kako bi prosječni danski građanin doživio da ga u parlamentu zastupa čovjek generaciju ili dvije stariji od njega. Ni mlijeko ne kupujemo ako mu je rok trajanja istekao još prije mjesec dana, zar ne?« »Ne, ne kupujemo ni voće nezrelo poput političara koji su trenutno na vlasti. Mislim da bismo se trebali ostaviti prehrambenih metafora, gospodine Ramberger. Nas trojica se ionako nećemo kandidirati za parlament. U našemu je programu jasno istaknuto da će se sazvati osnivački sastanak na kojemu se predaju potpisi i na osnovu toga se zatim izabiru naši kandidati za parlament.« »Kad smo već na vašem stranačkom programu, tu se radi


prvenstveno o moralnim normama, idejama i ideologijama koje prizivaju sjećanja na vremena koje bismo radije ostavili u prošlosti, i na političke režime koji su svjesno progonili manjine i slabije, mentalno hendikepirane, etničke manjine i socijalno ugrožene građane.« »Ne, pogrešno, to se uopće ne može uspoređivati«, ubaci se Lønberg. »Baš suprotno, u našemu se programu radi o tome da ćemo svojim utjecajem, polazeći odgovorno i humano, vrednovati svaki pojedini predmet zasebno i suzdržavati se od toga da problematična stajališta samo pometemo pod tepih, već ćemo im pristupiti ozbiljno i temeljito. Zato nam je i slogan jednostavan: »Promjena nabolje.« A ta će promjena biti posve drukčija od ovoga što ste vi sugerirali.« Ramberger se osmjehne. »Zvuči odlično, ali pitanje je samo hoćete li se uopće uspjeti domoći ikakvog utjecaja. Da sada ne iznosim samo vlastite tvrdnje, ali tisak opetovano piše da se vaš stranački program najbolje može usporediti s nacističkim programima o rasnoj čistoći – sve same zagrižene dogme prema kojima se svijet sastoji od različitih, viših i nižih rasa u vječnoj međusobnoj borbi i da će više...« »I da će više rase nestati ako se počnu miješati s manje vrijednima«, ubaci se Caspersen. »Vidim da ste se i vi i oba dnevna lista informirali o nacizmu na Googleu, gospodine Ramberger. No, naša se stranka protivi diskriminaciji, nepravdi i nečovječnosti koje su nacisti nekada provodili, a koje neonacisti provode još i danas. Naprotiv, mi samo tvrdimo da nema razloga na životu održavati one koji nemaju priliku za barem donekle dostojanstven život. Moraju postojati granice tereta kojemu su liječnici i obični ljudi izloženi i kojeg podnose u takvim okolnostima. Moraju postojati neke granice patnje koju podnose obitelji i troškova koje država izdvaja u takvim slučajevima samo zato jer se političari u sve miješaju bez da su upoznati s posljedicama koje takvi postupci za sobom nose.« Nakon toga je uslijedila dugačka rasprava popraćena pozivima prosječnih Danaca o različitim temama – o prisilnoj sterilizaciji kriminalaca i onih koji se zbog mentalnih poteškoća ili smanjene intelektualne sposobnosti ne mogu brinuti o svojoj djeci. O socijalnim rezovima kojima bi velikim obiteljima oduzeo niz potpora. O kriminalizaciji klijenata koji koriste usluge prostitutki. O zatvaranju granica i zabrani ulaska u zemlju neobrazovanim useljenicima te o još


mnogo drugih tema. Rasprava je bila veoma žestoka. Mnogi su gledatelji po završetku bili nevjerojatno bijesni, no jednako ih je toliko bilo oduševljenih. Emisija je bila pun pogodak. »Ubuduće će ljudi naše snage i uvjerenja biti ti koji odlučuju«, reče Caspersen na povratku. »Hmm, da, ali sve je moguće«, reče Lønberg. »Nadajmo se samo da smo danas dobro utabali stazu za dalje.« »Jesmo«, nasmije se Caspersen. »U svakom slučaju, ti si, Curte, ostavio dobar trag.« Curt je znao na što je ciljao. Novinar ga je pitao je li točno da je tijekom godina u različitim okolnostima imao bliske susrete s predstavnicima zakona. Pitanje ga je razbijesnilo, ali to nije pokazao. Umjesto toga je odgovorio da se svaki liječnik s vještim rukama i mudrom glavom tijekom svoga života suoči s kršenjem etičkih načela, inače nije ni dostojan nazivati se produženom rukom Boga. Lønberg se osmjehne. »Da, to je Rambergera malo ostavilo bez riječi.« Wad mu ne uzvrati osmjeh. »Bio je to glup odgovor. Imao sam sreće što nije naveo pojedinačne slučajeve. Moramo pozorno pratiti što će možda pronaći, jasno? Ako i najmanja informacija dođe do medija, učinit će sve u svojoj moći da nas unište. Znate i sami da izvan vlastitih redova nemamo prijatelja. Trenutna situacija je za nas identična onoj Stranke oporavka i Danske stranke prije, kada ih još nitko nije uzimao za ozbiljno. Možemo se samo nadati da će nas mediji i političari ostaviti na miru dovoljno dugo da izgradimo stranku, jednako kao što su svojevremeno i njih.« Caspersen nabora obrve. »Posve sam siguran da sljedeći put ulazimo u parlament, bilo kakvim sredstvima. Znate što mislim. I pod cijenu žrtvovanja rada u Tajnoj borbi. Vrijedno je toga.« Wad ga pogleda. Svaka je skupina imala svoga Judu. Caspersen je bio poznat kao tužitelj i po svom radu na lokalnoj političkoj sceni i to mu je organizacijsko iskustvo osiguralo mjesto u njihovim redovima, ali onog dana kad počne brojati Judine škude, leti van. Za to će se već Wad pobrinuti. Nitko ne smije ni taknuti rad Tajne borbe bez njegova dopuštenja.


* Sjedila je ispred TV-ekrana, kako ju je i ostavio prije odlaska. Njegovateljica ju je samo presvukla i dala joj nešto za piće. Stajao je promatrajući je iz udaljenosti. Svjetlost s lustera svjetlucala joj je u kosi poput dijamanata. Lice joj je zračilo lakoćom, kao i onda kad je prvi puta plesala za njega. Možda je sanjala o nekom drugom vremenu kad je život još uvijek čekao na njih. »Jesi li vidjela emisiju, anđele?« upita tiho da je ne uplaši. Beate se na trenutak osmjehne, no pogled joj je i dalje bio odsutan. Znao je da je jasnih trenutaka bilo malo i da se između Beatina duha i života koji je okružuje ispriječilo moždano krvarenje, ali svejedno je imao osjećaj da ga je možda ipak malo razumjela. »Spremit ću te na spavanje, Beate. Već si odavno trebala biti u krevetu.« Rukama podigne krhko tijelo. Dok su bili mladi mogao ju je podići takvom lakoćom kao da diže pahulju. Zatim su stigle godine kad mu snaga nije dostajala za popunjenu zrelu ženu, ali sada ju je ponovno mogao podići kao od šale. Možda je trebao biti sretan što je u stanju podići je, ali ga to nije veselilo. Kad ju je spustio u krevet i on zadrhti. Kako li je samo brzo sklopila oči, jedva da joj je glava dodirnula jastuk. »Vidim, najdraža, život je na izmaku. Uskoro će naš red.« Kad se vratio u dnevnu sobu isključi televizor i nalije si čašu konjaka. »Za deset ću godina još biti živ, to ti obećajem, Beate«, reče sebi u bradu. »Prije nego se ponovno sretnemo, sve će naše zamisli biti ostvarene.« Kimne i popije sadržaj čaše u jednom gutljaju. »I nitko, ali baš nitko nas u tome neće spriječiti.«


3 Studeni 1985.

P

rvo što je primijetila bilo je strano tijelo u njezinu nosu. Nakon toga su došli glasovi. Prigušeni, ali snažni. Jasni i blagi. Oči su joj iza kapaka lutale kao da traže kut u kojem bi moglo ležati neko dublje znanje. Zatim klone i prepusti se mračnim i smirenim udisajima. Javljali su joj se prizori sunčanih ljetnih dana i bezbrižne igre. A zatim ju posred kralježnice pogodi snažna bol. Glava joj se uslijed naglog trzaja zabaci unatrag, a donji se dio tijela stopi u dug i bolan grč. »Pokušat ćemo još pet puta«, začula je glasove dok su udaljavali u izmaglicu, ostavivši je u istoj praznini kao i ranije. * Nete je bila željeno dijete. Najmlađe dijete i jedina djevojčica u čoporu djece kojemu unatoč lošijim životnim uvjetima ništa nije nedostajalo. Njezina je majka bila brižna i marljiva žena, velikodušna na nježnostima i okretna u kućanskim poslovima. Nete je bila njezina slika i prilika, smiona djevojčica u kariranoj haljinici koja je morala gurnuti nos u sve što se zbivalo na njihovoj maloj farmi. Kad su joj bile četiri godine, njezin je otac uz smijeh dovukao jednog pastuha ispred okućnice, dok je njezin najstariji brat po kaldrmi doveo njihovu kobilu. Blizanci su se stali cerekati vidjevši kako se pastuhov ud počeo trzati. Nete nehotice zakorači unatrag dok se golema životinja popela na njihovu dragu Molly i pritisnula donji dio tijela uz njezin. Željela je viknuti da je ostave na miru, ali njezin se otac samo nasmijao rekavši da će uskoro biti bogatiji za još jednog radnog konja. Nakon toga je Nete shvatila da život često počinje jednako dramatično kao što i završava i da čar leži u tome da između te dvije


krajnosti u svemu uživa najbolje što može. »Dobro je živjela«, rekao bi njezin otac svaki put kad bi zario nož u vrat svinje koja se otimala. Isto je rekao i za Netinu majku kad je već u svojoj trideset i osmoj godini ležala na odru. Te su riječi morile Nete kad je napokon došla k sebi u metalnu bolničkom krevetu i zbunjeno pogledala oko sebe u tami. Oko nje su treperili svjetlo i aparati. Ništa joj je nije bilo poznato. Okrene se tek neznatno, ali je učinak toga pokreta potpuno zatekne. U trzaju zabaci vrat unazad nakon čega punim plućima oslobodi glasnice. Bolovi u nogama toliko su sve nadjačali da krikove nije doživjela kao svoje, ali ih je dobro čula. Jedna se vrata iznenada otvore i preko tijela joj klizne prigušeno svjetlo. Odjednom se sve pretvori u košmar svjetala koja su treperila poput neispravnih flourescentnih žarulja dok su se njezinim tijelom bavile odlučne ruke. »Smirite se, Nete Rosen«, reče glas, poprativši umirujuće riječi ubodom igle. Ovoga se puta nije izgubila. »Gdje sam?« upita dok joj je drhtava toplina preuzimala donji dio tijela. »U bolnici u Nykøbing Falsteru, Nete. U dobrim ste rukama.« Krajičkom oka je vidjela kako medicinska sestra uzdignutih obrva okreće glavu prema kolegi. U tom se trenutku sjetila što se bilo dogodilo. * Izvukli su joj cjevčicu za kisik iz nosnice i počešljali joj kosu unazad, kao da je moraju dotjerati za konačnu presudu. Presudu da je njezin život sada završen. Tri liječnika stajala su uz njezin krevet dok joj je viši liječnik sivih očiju ispod urednih obrva prenio vijest. »Vaš je suprug stradao na licu mjesta, gospođo Rosen«, bilo je prvo što je izustio. »Žao nam je«, došlo je na red tek kasnije. Trebalo je najprije odgovarajuće podatke slaviti u odgovarajući kontekst. Andreasa Rosena najvjerojatnije je ubilo kućište motora koje je prilikom udara dopola prikliještilo vozačevo sjedalo. Umjesto da spašavaju njega kojemu ionako nije bilo


pomoći, usredotočili su se na to da izvuku Nete. Reakcija službe za spašavanje bila je besprijekorna. Rekao je to kao da bi zbog toga trebala imati osmijeh na licu. »Spasili smo vam noge, gospođo Rosen. Vjerojatno ćete malo šepati, ali i to je bolje od amputacije.« U tom se trenutku isključila. Andreas je bio mrtav. Bio je mrtav, a nju nije poveo za sobom na drugu stranu i sada mora živjeti bez njega. Bez jedine osobe koju je voljela potpuno, svim srcem. Jedine osobe zbog koje se ikada osjećala potpunom. Ona ga je ubila. »Ponovno je zaspala«, pogrešno reče jedan od ostalih liječnika. Samo se bila skroz povukla u sebe, gdje su se očaj, poraz i njihovi uzroci stapali u jedno, a lice Curta Wada plamtjelo jasno poput paklenog ognja. Cijeli bi njezin život bio potpuno drugačiji da nije bilo njega. Samo da nije bilo njega i ostalih. Nete priguši krikove i suze koje su trebale van iz nje i obeća samoj sebi da će svi oni zajedno na vlastitoj koži osjetiti što su joj skrivili prije nego napusti ovaj svijet. Čula je kako liječnici odlaze iz prostorije. Već su je bili zaboravili. U mislima su već bili prešli na sljedeću sobu. * Nakon majčina sprovoda, ton obraćanja u Netinoj kući postao je grublji. Nete je tada imala pet godina i upijala je sve oko sebe. Božja riječ i poruke bile su rezervirane za nedjelje, govorio je njezin otac, te je tako Nete zarana naučila riječi s kojima su se ostale djevojčice upoznale tek mnogo kasnije. Kolaboracioniste koji su radili za Nijemce i popravljali im opremu u Odenseu nazivali su »prokletim izdajničkim govnima«, a one koji su za njih radili »smrdljivim šupcima«. U njihovu su se domu stvari nazivale njihovim pravim imenima. Tko se želio lijepo izražavati, mogao je otići nekamo drugdje. Već je prvoga dana škole Nete naučila što je to pljuska. Šezdesetak učenika stajalo je postrojeno u nizu ispred zgrade, s njom na čelu.


»Prokleto puno djece ovdje«, rekla je glasno i, osim što se upoznala s učiteljičinom energičnom desnicom, još je zaradila i učiteljičinu trajnu mrzovolju i gnjev. Kasnije, kad se crvenilo na obrazu pretvorilo u modricu, na nagovor nekolicine mangupa iz trećeg razreda seoske škole ispričala je kako joj je stariji brat pričao da iz kurca štrcne ako potežeš kožicu naprijed-natrag. Iste večeri sjedila je u boravku i kroz plač pokušala objasniti ocu otkuda joj modrice na licu. »Prokleto si ih zaslužila«, reče otac i time je slučaj za njega bio završen. Bio je na nogama od tri ujutro i sad je već padao s nogu od umora. Takav je bio svakoga dana, još otkad se najstariji sin zaposlio na imanju u Birkelseu, a blizanci na moru u Hvide Sandeu. Pritužbe iz škole na Netino ponašanje nastavile su redovno stizati i nakon toga, ali se njezin otac nikad nije ozbiljno pozabavio problemom. A maloj Nete više ništa nije bilo jasno. * Tjedan dana nakon nesreće jedna od mladih medicinskih sestara sjela je uz njezin krevet i upitala postoji li netko koga bi mogli kontaktirati. »Mislim da si jedina na odjelu koju nitko ne posjećuje«, reče. Pitanje je zasigurno postavila da je pokuša dozvati iz ljušture u koju se Nete bila zavukla, no time ju je samo još više udaljila. »Ne, nemam nikoga«, reče i zamoli da je ostave na miru. Tu večer je posjeti mladi odvjetnik iz Mariboa, predstavivši se kao izvršitelj oporuke njezina muža, i obavijesti je da će uskoro trebati par potpisa kako bi mogli započeti s ostavinskim postupkom. U njezino stanje nije ulazio. »Jeste li već razmišljali želite li nastaviti posao vašega supruga, gospođo Rosen?« upita je kao da se radi o nečemu o čemu su ranije raspravljali. Nete odmahne glavom. Kako joj je uopće mogao postaviti takvo pitanje? Ona je laboratorijska tehničarka i svoga je supruga upoznala kao njegova zaposlenica, to je bilo to. »Hoćete li biti u stanju prisustvovati sutrašnjem pogrebu?« upita


zatim. Nete primijeti kako je naglo zagrizla u donju usnicu. Disanje joj se zaustavilo, a s njime i svijet. Svjetlo sa stropa odjednom je postalo presnažno. »Pogreb?« Više od toga nije uspjela izustiti. »Da. Tina, sestra vašega supruga, i naš odvjetnički ured su se za sve pobrinuli. Upute vašega supruga su veoma jasne tako da će se pogreb i sve vezano uz to održati u crkvi u Stokkemarkeu sutra u 13 sati. Prema njegovoj želji, pogreb će se obaviti u tišini, tako da će prisustvovati samo najbliži.« Više od toga nije bila u stanju slušati.


4 Studeni 2010.

N

ovi telefon u Assadovu uredu bio je priča za sebe. Zvonjava nalik onoj u lunaparku krenula bi svom snagom i, ukoliko Assada nije bilo tamo da se javi, naslušali biste se milog zvuka prije nego li bi zvonjava prestala. Carl ga je već dvaput zamolio da ga se otarasi, no Assad je tvrdio da telefon iz Uprave šumi, a kad već ima ovog ovdje, zašto ga ne bi i koristio. »Među prijateljima ćeš pronaći najgore neprijatelje«, pomisli Carl kad su mu noge poskočile ispod stola nakon što je telefon ponovno zazvonio. »Stvarno moraš dati zamijeniti tu glupost«, povikne dok je Assad nešto mrmljao u slušalicu. »Jesi li čuo što sam rekao maloprije?« upita Carl kad se šmrcava okrugla glava pojavi na vratima. Nije mu odgovorio. Možda mu je sluz začepila slušne kanale pred neželjenim pitanjem. »Baš me nazvao Bak«, reče Assad. »Kaže, stoji u Eskildsgade pred podrumom gdje je vidio da živi onaj Litvanac koji je napao njegovu sestru.« »Što? Børge Bak? Dovraga, poklopio si mu slušalicu, zar ne?« »Nisam, poklopio je sam, ali je prije rekao da, ako ne dođemo, bit će to lošije po tebe, Carl.« »Po mene? Zašto je, zaboga, onda tebe nazvao?« Assad slegne ramenima. »Ja sam bio tu večeras, kad je došao i ostavio dokumente kod Rose. Njegova sestra je napadnuta, znao si to?« »Jesam, da.« »Rekao je, zna tko je to bio, a ja sam rekao da to ne bi trebao trpjeti.« Carl ga pogleda u njegove tamne oči izmučene vrućicom. Gdje mu je bila pamet? Ima li u glavi propuh umjesto pameti, ili što?


»Zaboga, Assade! On više nije policijski službenik. Na danskom se to u čemu on želi da sudjelujemo zove odmazda i kažnjivo je. Znaš li što to znači? Znači puni pansion tijekom prilično dugog razdoblja, osim toga znači i da, kad se napokon odjaviš iz hotela Ćuza, više ti nitko neće dati ni za kruh. Adios, amigo.« »Ne znam za taj hotel o kojem pričaš, Carl, i zašto sad pričaš o hrani? Ja ne mogu ni zinuti kad sam ovako ohlađen.« Carl odmahne glavom. »Prehlađen, Assade. Kaže se prehlađen.« Je li mu prehlada sada udarila i na vokabular? Carl se ispruži prema telefonu i odabere broj šefa Odjela za umorstva. I na tom broju mu inače razgovjetan glas odgovori pomalo šmrcajući. »Da, da«, reče Marcus Jacobsen nakon što ga je Carl obavijestio o Bukovu pozivu. »Bak je u osam bio u mom uredu i tražio svoj stari posao natrag. Samo tren...« Carl je osam puta čuo kihanje prije nego li se nesretnik vratio na liniju. Još jedno zaraženo područje koje mora izbjegavati pod svaku cijenu. »Stvar je u tome što je Bak u pravu. Linas Verslovas, taj Litvanac, već je osuđen za sličan napad u Vilniusu i nema sumnje da mu prihodi dolaze od prostitucije. Međutim, to jednostavno trenutno ne možemo dokazati«, nastavi on. »U redu. Čuo sam na policijskom radiju da je rekla kako ne može navesti tko ju je zlostavljao, ali sigurno je rekla bratu?« »Ne, on tvrdi da nije, ali je ranije već imala problema s tim Verslovasom, to je bio siguran.« »I sada Børge Bak stoji vani na Vestbrou i igra se policajca.« Ponovno se začuje kihanje. »Ako je tome tako, trebao bi otići do njega i u tome ga spriječiti. Toliko mu ipak dugujemo kao bivšem kolegi.« »Dugujemo li mu zaista?« odvrati Carl, no Marcus Jacobsen je već bio završio razgovor. Pun nos može svladati čak i šefa Odjela za umorstva. »I, šta sad?« upita Assad, ističući očito. Ionako je već stajao zamotan u svoju pernatu jaknu. »Rekao sam Rose da smo nekoliko sati od tamo, ali nije me doživjela. Samo misli na onu Ritu Nielsen.« Neobičan tip, taj Assad! Kako je uopće u tom stanju mogao i


razmišljati o izlasku na ovakvu kišu? Vladaju li mu osjetilima još uvijek pustinjski geni? Carl uzdahne i uzme kaput sa stolca. »Samo još nešto«, reče dok su se penjali stepenicama. »Zašto si došao tako rano? Čuo sam da si bio tu već oko četiri.« Očekivao je konkretan odgovor, nešto poput: »Čavrljao sam s ujakom preko Skypea. To mu vrijeme najviše odgovara«, a ne ovaj molećiv pogled čovjeka koji očekuje optužbu za sve patnje svijeta. »Jel’ važno?« upita Assad. Takve odgovore Carl nije tolerirao. »Jel’ važno« je bilo sranje koje bi si ljudi dozvoljavali reći kad su stvari bile sve samo ne nevažne. Još su mu samo izrazi poput »nemam volje« i »da, dakle« bili gori od toga. »Ako želiš malo podići kvalitetu našeg razgovora, Assade, morat ćeš prestati sjediti na ušima. Kad te nešto upitam, onda mi ne odgovaraš s »jel’ važno.« »Šta kažeš, na čemu da sjedim?« »Ma, samo mi odgovori«, reče Carl nervozno navlačeći rukav kaputa. »Zašto si došao tako rano? Nešto u vezi s obitelji?« »Da.« »Slušaj, Assade. Ako je riječ o svađi sa ženom, ne tiče me se. Ili ako želiš razgovarati sa stricem ili s kim već na računalu, zar baš moraš preduhitriti pijetla? Nemaš računalo doma, na kraju krajeva?« »Kakve veze imaju pijetlovi s tim?« Carl taman navuče i drugi rukav. »Zaboga, Assade, tako se kaže. Nemaš kod kuće računalo?« Assad slegne ramenima. »Ne, nemam baš sad. Teško je to sve objasniti, Carl. Nećemo li onda ići do Baka?« * Davno prije, kad bi Carl izvadio svoje bijele rukavice i krenuo u jutarnju ophodnju u tom dijelu Vestrbroa ljudi bi se naginjali kroz prozore i dobacivali mu na svom kopenhaškom dijalektu nek’ si jebeni murjak s Jutlanda navuče klompe i vrati se natrag u žabokrečinu iz koje je i došao. Tada ga je to znalo štrecnuti, ali sada mu je nedostajalo sav taj folklor. Danas mu se, dok je promatrao četvrt oko sebe, to razdoblje činilo svjetlosnim godinama daleko. U ovim su


odvratno ružnim betonskim blokovima, djelu arhitekata bez trunke talenta koji su uspjeli zavesti općinske političare bez trunke pameti, sada stanovali samo oni koji nisu imali baš nikakva drugog izbora. Oni koji su ovdje stanovali ranije sada su, naprotiv, u svojim stanovima u još tužnijem Ishøju, sanjali o povratku. Ako ste željeli vidjeti čvrste ciglene zgrade s lijepim prozorskim okvirima i čađavim zidanim dimnjacima natražili biste se sporednim ulicama oko Istedgade. No, ako su vas zanimale betonske ljušture, šuškave trenirke spuštene na guzici i muškarci sa sumnjivim licima, bili ste na pravome mjestu. Ovdje su se nigerijski svodnici trljali rame uz rame s istočnoeuropskim prevarantima. I najmanji, krajnje neobični oblici kriminala ovdje su nailazili na plodno tlo. Børge Bak služio je svoj rok u ovim četvrtima dulje od bilo koga drugoga iz Odjela za umorstva pa je dobro poznavao sve zamke. Jedna od njih bila je da nikad, baš nikad ne ulaziš u zatvorenu prostoriju bez kolege koji ti čuva leđa. Carl i Assad stajali su na kiši koja je lila kao iz kabla i promatrali tužnu, praznu ulicu u kojoj nije bilo Baka. Dakle, upao je u zamku. »Rekao je, čekat će nas tu«, reče Assad pokazujući na ulaz u podrum već potpuno trošne trgovine s mutnim staklima. »Siguran si za adresu?« »Je li bomba sigurna, Carl?« »Sigurno je krivo shvatio tu izreku«, pomisli Carl čitajući cedulju izblijedjelu od sunca i pričvršćenu na vrata podruma na kojoj je stajalo »Kaunas Trading/Linas Verslovas«. Na prvi se pogled činilo sasvim nevino, ali takve su tvrtke obično propadale jednako brzo kao što su se i pojavljivale, a vlasnici su često bili spletkaroši mutniji od vode u Hirtshalskoj luci. Na putu ovamo Assad je čitao izvatke iz Verslovasova dosjea. Nekoliko je puta priveden u policijsku upravu i svaki put pušten na slobodu. Opisivali su ga kao potpuno bezobzirnog psihopata s nevjerojatnom sposobnošću uvjeravanja glupavih i naivnih Istočnoeuropljana da za neki jadan sitniš preuzmu odgovornost za njegova sranja. Zatvor Vestre Fængsel bio je naprosto pun takvih likova. Carl uhvati kvaku i gurne vrata nakon čega se iznad ulaza začuje zvonce. Pred njima se otvorila izdužena prostorija u kojoj, osim


praznih paketa i izgužvanog papira koje je bivši vlasnik ostavio za sobom, nije bilo ničega. Uto iz stražnje prostorije začuju prigušenu buku. Zvučalo je kao da se radi o udarcima šakom, ali bez uobičajenog stenjanja koje ih obično prati. »Bak«, povikne Carl. »Jesi li tamo?« Stavi ruku na pištolj spreman da ga izvuče i repetira. »Dobro sam!« začuje se iza izgrebanih vrata. Carl ih oprezno gurne i sagleda prizor koji ga je dočekao. Oba su muškarca dobila svoju porciju batina, ali je mršavi, žilavi Litavac ipak izvukao puno deblji kraj. Tetovaža zmaja koja mu je vijugala oko vrata doimala se gotovo trodimenzionalno uokvirena svježim ljubičastim podljevom. Carl osjeti kako mu se lice skuplja u grimasu. Sva sreća da on ne mora hodati po svijetu s takvom facom. »Bak, što to, dovraga, radiš? Jesi li poludio, čovječe?« »Ubo me nožem.« Bak glavom kimne prema podu na kojem je ležao krvavi nož. Jedan od onih prokletih skakavaca koji iskoči u jednom potezu. Carl je mrzio ta govna. Da se njega pita, svatko zatečen s takvim nožem na licu mjesta trebao bi pljunuti pola milijuna kruna. »Jesi u redu?« Bak mu potvrdno kimne. »Površinski ubod u podlakticu, ništa ozbiljno. Radilo se o samoobrani, možeš to staviti u izvješće«, reče i udari Litavca u nos šakom tako žestoko da je Assad poskočio. »Kvragu«, zaurla blijeda prilika s teškim naglaskom dok se Carl krenuo ispriječiti između njih dvojice. »Vidjeli ste! Nisam učinio ništa. Samo je upao tu. Samo me udario. Šta sam trebao napravit’?« Litavac jedva da je imao dvadeset i pet godina, a već je bio prepun govana. Čovječuljak u isprekidanim frazama nastavi tvrditi da je potpuno nevin. Da nema nikakva pojma o nikakvu napadu na nekoga u nekom tamo bordelu i da je to i policiji rekao već tisuću puta. »Dođi, Bak, odlazimo. SMJESTA!« reče Carl, što Bak poprati još jednim udarcem koji Litavca prebaci preko stola. »Neće se tek tako izvući. Unakazio mi je sestru.« Bak se okrene prema Carlu. Svaki mišić lica mu je podrhtavao. »Jesi li znao da će izgubiti vid na jednome oku? Da će joj cijela jedna strana glave biti


golemi ožiljak? Ne, Carle, ovog se tipa treba riješiti.« »Bak, nastaviš li s ovim, zovem ekipu iz Cityja pa ćeš onda ti pokupiti batine kad dođu.« Carl je mislio ozbiljno. Assad odmahne glavom. »Samo malo«, reče, zaobiđe Carla i toliko snažno povuče Baka da su mu popucali šavovi na kožnoj jakni. »Makni ovog crnog idiota s mene«, povikne Litavac kad ga je Assad zgrabio i odvukao prema još jednim vratima u dnu prostorije. Litavac nastavi s prijetnjama da će ih, ako odmah ne prekinu, sve poubijati, da će im razrezati utrobe i odsjeći glave. Prijetnje koje bi se morale ozbiljno shvatiti kad ih izgovori osoba poput njega i koje su same za sebe bile dovoljne da ga se strpa u zatvor. Uto ga Assad primi za ovratnik toliko čvrsto da mu iz grla više nije mogla izaći nijedna prijetnja, nogom otvori vrata stražnje prostorije i odvuče ga za sobom unutra. Bak i Carl se pogledaju dok je Assad udarcem zatvorio vrata. »Assade, nemoj ga ubiti, čuješ li me?« poviče Carl iz predostrožnosti. Tišina iza vrata bila je uznemirujuća. Bak se nasmije. Carlu je bilo jasno što to znači. Sada su mu bila oduzeta sva sredstva. Nema mahanja pištoljem. Nema zvanja Station Cityja. Bak je dobro znao da Carl ni u kom slučaju neće svoga pomoćnika izložiti mogućim problemima. »Živciraš se, Carle.« Bak kimne, zavrne rukav i promotri ubod na podlaktici. Da, trebat će mu nekoliko šavova. Izvuče korišteni rupčić iz džepa i čvrsto ga zategne oko rane. Na njegovu mjestu, Carl to ne bi uradio, ali dobro, nije njegova ruka. Ako pokupi trovanje krvi možda će iz toga nešto i naučiti. »Poznata mi je tvoja prošlost, Carle. Ti i Anker znali ste bolje od ikog drugog kako natjerati ološ da propjeva. Vas ste dvojica zaista bili lijep tim. Da vam se Hardy nije pridružio lako je sve moglo poći po zlu. Zato mi se nemoj sada praviti uvrijeđen.« Carl pogleda prema vratima koja su vodila u stražnju prostoriju. Što je, zaboga, Assad unutra radio? Zatim se okrene prema Baku. »Nemaš ti pojma ni o čemu, Bak. Ne znam otkuda ti sve te teorije, ali možeš biti siguran da si u zabludi.« »Malo sam se raspitao uokolo. Stvarno je čudo da si uspio izbjeći disciplinski postupak. No, mora vam se priznati, stvarno ste imali


vrhunske rezultate prilikom ispitivanja. Vjerojatno si zato i izbjegao disciplinsku.« Bak odvrne rukav košulje. »Želio bih se vratiti u Upravu. Mislim da bi mi ti trebao pomoći u tome. Znam da se Marcus protivi, ali znam i da mu tvoje mišljenje dosta znači. Vrag će ga znati zašto.« Carl odmahne glavom. Ako i postoji urođeni osjećaj za trenutak, u Bakovim je genima on potpuno i spektakularno izostao. Učini nekoliko koraka i otvori vrata stražnje prostorije. Iza vrata ga dočeka krajnje miroljubiv prizor. Litavac je sjedio na rubu stola i gotovo hipnotizirano gledao u Assada. Prethodno razdraženo i izobličeno lice sada mu je bilo smrtno ozbiljno. Krvi na licu više nije bilo, a ramena su mu opet bila u normalnom položaju. Na Assadov znak ustane, prođe kraj Baka i Carla bez da ih pogleda i bez riječi podigne sportsku torbu s poda, ode do ormara i izvuče ladicu. Iz ladice izvadi odjeću, cipele i maleni svežanj novčanica i sve zajedno ubaci u torbu. Assad je nijemo stajao par metara dalje, promatrajući ga još uvijek crvena nosa i vlažnih umiljatih očiju. Zaista se nije radilo o prizoru koji bi ikoga uplašio. »Mogu sad to dobit«? upita Litavac pokazujući Assadovu šaku. Assad mu preda dvije fotografije i novčanik. Litavac otvori novčanik i provjeri pretince u kojima se nalazila lijepa svota novaca i mnogo različitih kartica. »Daj mi i vozačku«, reče. Assad odmahne glavom. Očito su o tome već razgovarali. »Onda idem«, reče Litavac. Bak se krene usprotiviti, ali Assad je već ponovno odmahnuo glavom. Imao je situaciju pod kontrolom. »Imaš trideset sati, ni sekunde više! Jesi razumio!?« reče Assad smireno. Litavac kimne glavom. »Koga vraga radiš, čovječe! Čekaj malo! Ne možeš ga samo tako pustiti!« povikne Bak, ali se zaustavi nakon što mu Assad smireno reče: »Od sad pa nadalje on je moj čovjek, Bak, nije ti jasno? Zato više ne trebaš misliti na njega, važi?« Bak problijedi na trenutak, no boja mu se ubrzo počela vraćati u lice. Assad je isijavao poput upravo aktivirane atomske bombe. Bak se pomirio s tim da je stvar sada van njegova dosega. Zadnje što su vidjeli od Litavca kad je otvorio vrata i nestao iz prednje prostorije bila je tetovaža zmaja. U žurbi je također skoro


izgubio jednu cipelu. Promjena je bila potpuna. Maska mu je pala i on je ponovno bio dvadesetpetogodišnji mladić koji je trčao koliko ga noge nose. »Možeš sada reći sestri da ste dobili svoju osvetu«, reče Assad šmrcajući. »Nećete ga više nikad vidjeti. Garantiram!« Carl se namršti, ali sve dok nisu došli do kombija, ne reče ništa. »Što je to bilo, Assade?« upita ga. »Što si mu učinio? I što ti je značilo ono s trideset sati?« »Carl, samo sam ga malo jače zgrabio za ovratnik i rekao mu par imena. Par tipova koji se mogu nabrusiti na njega i njegovu familiju, ako odmah ne nestane iz zemlje. Da je mene baš briga šta će napraviti, ali nek’ se dobro sakrije ako neće da ga nađu.« Assad kimne. »Ali ionako će ga pronaći ako žele.« U pogledu kojim je Bak promatrao Assada vidjele su se godine nakupljenog nepovjerenja. »Ruska mafija je jedino čega se njih četvorica boje«, reče Bak. »Nećeš mi mazati oči s tim da si mu imao čime zaprijetiti.« Čekao je Assadov odgovor, ali uzalud. »Što znači da si ga pustio da pobjegne, idiote.« Assad nagne glavu na stranu i crvenim očima pogleda Baka. »Ja samo kažem, reci sestri da je sad sve dobro. Idemo natrag, Carl? Stvarno trebam jedan topli čaj.«


5 Studeni 2010.

C

arlov je pogled lutao između dosjea na stolu i ekrana na zidu. Nijedno mu nije osobito zaokupljalo pažnju. Na vijestima drugog programa ministrica vanjskih poslova nabadala je uokolo na visokim petama pokušavajući izgledati sposobno dok su pitomi novinari samo kimali glavama i sklanjali se pod njezinim oštrim pogledom, a na stolu pred njim je ležao dosje o nesretnom utapanju njegova strica iz 1978. Kao da izabire između kuge i kolere. Počeše se iza uha i zatvori oči. Koji prokleto usrani dan. Nimalo osvježavajuće besposlen i neorganiziran kako se isprva bio nadao. Na polici je bio metar novih slučajeva od kojih je dva Rose već izdvojila. Osobito se zainteresirala za slučaj Rite Nielsen, vlasnice bordela nestale u Kopenhagenu, a to nije ukazivalo na dobro. A da ni ne spominje Assada koji je odmah preko puta šmrcao svakih sedam sekundi pa su bakterije iz njegove ostave za metle štrcale u pravim oblacima. Bolest ga je bila potpuno pokosila, ali je svejedno prije nešto manje od sat i pol tako učinkovito pritisnuo prekaljenog kriminalca uza zid da je tip preneraženo pobjegao glavom bez obzira. Otkuda mu, zaboga, to? Čak ni njegov stari prijatelj Anker to nije mogao tako izvesti, a taj je zaista znao kvalitetno slediti ljudima krv u žilama. I sad ovaj prokleti slučaj iz davnina. Zašto se Ronny u nekoj tamo tajlandskoj krčmi krenuo hvalisati da stričeva smrt nije bila nesretni slučaj kad je Carl znao da se stric uistinu jest slučajno utopio? I zašto je rekao da je on sam ubio oca kad je to bilo posve nemoguće? On i Carl stajali su jedan pored drugoga na cesti za Hjørring i zurili u dva para kopenhaških grudi kad se to dogodilo, dakle nemoguće da ga je Ronny ubio. A sada ta budaletina Bak priča kako je Ronny izjavio da je i Carl bio umiješan. Carl odmahne glavom i ugasi televizor, a s njime i šupljoglavu, samozadovoljnu, živčanu ministricu vanjskih poslova te dohvati


telefon. Obavi četiri uzaludna poziva na četiri različite adrese. Zatim provjeri nešto u matici građana pa obavi još par poziva koji nisu vodili nikamo. Ronny je imao nevjerojatnu sposobnost nestajanja među stalnim dnom društva. Dakle, morat će zamoliti Lis da ga iskopa iz proklete rupe u kojoj se trenutno nalazio. Čekao je da netko podigne slušalicu pola minute nakon čega živčano ustane. Zašto se tajnica sad nije javljala na telefon? Na putu na drugi kat prođe pored više utučenih crvenonosih ljudi. Dovraga, gripa ih je baš ozbiljno pokosila. Desnu ruku podigne ispred lica kao da poručuje »Marš od mene, gripo!« Prolazeći hodnikom samo je pognuto kimao šmrcavim kolegama koji su s patničkim izrazima lica i staklastih očiju kašljali u prolazu, izgledajući kao da će im se svijet istog časa srušiti. Gore u Odjelu za umorstva bilo je, naprotiv, mirno kao u grobu. Kao da su se svi ubojice kojima je ekipa s odjela tijekom godina stavila lisice udružili s bakteriološkim oružjem i zajedno krenuli u osvetnički pohod. Jesu li svi s odjela bili potpuno ubijeni, u skladu s njegovim imenom? Za stolom uglavnom nije bilo seksi Lis s njezinim zavodljivim pokretima, a još je nevjerojatnije bilo to što nije bilo ni gospođe Sørensen, čangrizave prikaze koja je od stola ustajala samo ako je trebala do toaleta. »Gdje su, dovraga, svi?« povikne da se sve zatreslo. »Ah, začepi, Carle«, grakne netko iza otvorenih vrata usred hodnika. Carl gurne glavu u ured potpuno zatrpan papirima i izlizanim namještajem. U usporedbi s time, njegova je rupa u podrumu sličila raskošnu apartmanu na kruzeru. Kimne glavi iza gomile papira i ispali svoje pitanje prije nego Terje Ploug uopće uspije podići svoje prehlađeno lice prema njemu. »Nego, gdje su svi? Je li ih sve gripa poharala?« Sve mu je bilo jasno nakon što ovaj strateški četiri puta kihne i sve još poprati s malo kašlja i curenjem iz nosnica. »Dobro!« reče Carl s naglaskom na zadnjem slogu i zakorači unatrag.


»Lars Bjørn je u sobi za sastanke zajedno s jednim od timova, a Marcus je na terenu«, obavijesti ga Ploug šmrcajući. »Ali kad si već tu, dobili smo novi trag u slučaju s pneumatskim pištoljem. Baš sam ti htio javiti.« »Aha.« Carl odvrati pogled s njegova crvena nosa i zagleda se u jednu točku. Prošlo je mnogo vremena od napada na njega, Ankera i Hardyja u trošnoj straćari na Amageru. Zar će se zauvijek morati prisjećati tog događaja? »Jutros su srušili drvenu kolibu u kojoj su vas upucali nakon što ste pronašli Georga Madsena s čavlom od pneumatskoga pištolja u glavi«, reče mu šturo. »U redu, bilo je i vrijeme.« Carl gurne ruke u džep, hladne kao led. »Bageri su je potpuno sravnili sa zemljom, skinuli su cijeli gornji sloj zemlje.« »Da, i? Što su pronašli?« upita Carl. Već mu je bilo dosta tog prokletog slučaja. »Drveni sanduk pribijen čavlima marke >Paslode<, a u njemu vreću s dijelovima tijela u različitim stanjima raspadanja. Otkrili su ga prije sat vremena i odmah obavijestili policiju. Marcus i tehničari su već na terenu.« Dovraga i s tim. Izgleda da Hardyja i njega neće tako skoro ostaviti na miru. »Nema sumnje da su ubojstva Georga Madsena i one dvojice u Sorøu koji su također ubijeni pneumatskim pištoljem povezana s truplom iz sanduka«, reče Ploug brišući suzne oči maramicom koju bi bilo pametnije spaliti pod stručnim nadzorom. »Po čemu to zaključujete?« »U lubanji trupla smo našli razmjerno dugačak čavao.« Carl kimne. Kao i u ostalim truplima. Logičan zaključak. »Htio bih te zamoliti da za pola sata pođeš sa mnom do mjesta zločina.« »Baš moram? Što ću vam ja? To više nije moj slučaj.« Ako je bilo suditi prema izrazu lica Terjea Plouga, Carl mu je jednako tako mogao reći da će odsada nositi samo ružičaste pulovere od devine dlake i da će se baviti isključivo slučajevima vezanima uz tronoge dalmatinere. »Marcus misli drugačije«, bilo je jedino što mu je Ploug na to


odgovorio. Naravno da je to bio i Carlov slučaj. Žarkocrveni ožiljak na jagodici svakodnevno ga je na to podsjećao. Kainov znak i dokaz njegova kukavičluka i inercije u presudnom trenutku njegova života. Carlov je pogled lutao zidovima Plougova ureda, po fotografijama s različitih mjesta zločina. Bilo ih je dovoljno za ispuniti jednu kutiju srednje veličine. »U redu«, reče na to. »Ali idem svojim autom«, doda nešto dubljim glasom od uobičajenog. Nema šanse da se kao slijepi putnik vozi u Plougovoj bakteriološkoj mješalici. Radije će pješačiti. »Zaboga, zar si ti ovdje?« začuje glas gospođe Sørensen kad je nekoliko trenutaka kasnije promarširao pokraj njezina stola s mislima još uvijek na nesretnu danu kada je Anker izgubio život, a Hardy ostao oduzet. Glas joj je na neki prijeteći način zvučao gotovo blago i susretljivo. Carl se polako okrene prema njoj, spreman na verbalni protunapad. Stajala je tek dva metra od njega, ali djelovala je toliko drugačije da ju je isto tako mogao promatrati kao točkicu sa stotinjak metara udaljenosti. Razlika nije bila u odjeći drukčijoj od uobičajene koju je nosila na sebi. I dalje je izgledala kao da je prošla kroz second-hand dućan s povezom preko očiju. Oči i presušena, tamna i sada prilično kratka kosa iznenada su joj blistale poput svečanih lakiranih cipela. Najgore od svega bile su dvije crvene mrljice na obrazima koje se same nisu mogle pripisati funkcionalnu krvotoku, već su nagovještavale da je u njoj više života no što bi se isprva očekivalo. Blagi Bože, rekla je »drago mi je da te vidim.« Ovo je skoro nadrealno. »Hmmm«, promrmlja Carl. Drugo se nije usudio. »Znaš li možda gdje je Lis? Je li i ona bolesna zajedno sa svima ostalima?« upita oprezno, spreman na bujicu verbalne kiseline i žuči. »U sobi za sastanke, vodi zapisnik. Kasnije će morati u arhiv. Da je zamolim da te dođe dolje škicnuti?« Carl se skoro zagrcne. Je li zaista rekla »škicnuti«? Je li on to zaista čuo da je sadistica Ilsa, poznata i kao gospođa Sørensen, rekla »škicnuti«? U trenutku potpuna iznenađenja uputi joj drveni osmjeh i odlučno


se uputi prema stepenicama. * »Da, šefe«, šmrcne Assad. »O čem’ želiš pričati sa mnom?« Carl stisne oči. »Skroz je jednostavno, Assade. Ispričat ćeš mi što se točno dogodilo u stražnjoj prostoriji u ulici Eskilsgade.« »Što se dogodilo? Ništa posebno, tip je samo konačno izvadio vatu iz ušiju.« »Dobro, zašto? Čime si mu zaprijetio? Ne možeš baš zastrašiti baltičke kriminalce Andersenovim bajkama, ili?« »Joj, ali znaju bajke biti skroz strahovite. Na primjer ona s otrovanom jabukom...« Carl uzdahne. »Hans Christian Andersen nije napisao Snjeguljicu, Assade, u redu!? Čime si mu to zaprijetio, tko ga traži?« Assad je na trenutak oklijevao, a zatim duboko udahne i pogleda Carla ravno u oči. »Samo sam rekao da, kad zadržim njegovu vozačku, to je zato da je faksiram nekim ljudima s kojima sam prije radio i da onda treba otići doma svojoj familiji i spakirati ih iz kuće jer ako netko bude u kući kad ti ljudi dođu, ili ako još uvijek tada bude u Danskoj, kuću će potpaliti.« »Potpaliti? Mislim da tu informaciju ne smijemo dalje proslijediti, Assade, u redu?« Carl načini pauzu radi umjetničkog dojma, ali Assad se nije dao pokolebati. »I tip ti je očito povjerovao?« nastavi Carl. »Ali zašto? Tko je taj primatelj faksa kojega se Litavac toliko boji?« Assad iz džepa izvuče komad papira na kojem je pisalo »Linas Verslovas«. Ispod toga stajala je vjerna, iako ne baš laskava fotografija, nekoliko kratkih podataka i gomila gluposti na jeziku od kojeg Carl nije razumio ni riječ. »Iskopao sam neke informacije o njemu, prije nego smo otišli tamo i popričali s njim«, reče Assad oponašajući u zraku prstima znak navodnika. »Došle su od par prijatelja, koje imam u Vilniusu. Oni mogu ući u policijske arhive, kad to hoće.« Carl nabora čelo. »Hoćeš reći da si ih dobio od litavskih obavještajaca?« Assad potvrdno kimne, a nos mu procuri.


»I ti ljudi su ti telefonski preveli sadržaj dosjea?« Ponovno kimajuće curenje iz nosa. »Aha. Ovo što stoji u dosjeu baš i ne zvuči najljepše. Znači zaprijetio si Linasu Verslovasu tajnom policijom, ili kako se već prokleto zovu, koja će tražiti odmazdu protiv njegove obitelji? Je li ti stvarno imao razloga povjerovati?« Assad slegne ramenima. Carl ispruži ruku preko stola i dohvati plastični fascikl. »Imam tvoje dokumente iz Odjela za imigraciju još od onoga dana kada si došao k meni, Assade. Sada sam se konačno dospio detaljnije njima pozabaviti.« Primijeti kako ga njegove tamne oči intenzivno promatraju. »Koliko vidim, sve o tvojoj prošlosti je u detalj isto kao što si mi i sam ispričao.« Carl pogleda svoga pomoćnika. »A nego šta, Carl?« »Ali nema ni ničeg drugog osim toga. U dokumentima ne stoji što si radio prije nego si došao u Dansku. Ništa o tome zašto si dobio boravišnu dozvolu ni na čiji ti je poticaj tako iznimno brzo odobren zahtjev za azilom. Nema ničega o datumima rođenja tvoje supruge i djece ili o njihovu životu uopće. Samo su im navedena imena, i to je to. Krajnje neuobičajen i nepotpun set podataka. Čovjek bi pomislio da je netko malo dirao i uređivao papire.« Assad ponovno slegne ramenima. Ramena su mu očito tečno govorila univerzalni jezik s cijelim nizom značenjskih nijansi. »A sada mi kažeš da imaš prijatelje među litavskim obavještajcima i da ti oni mogu pomoći s prijetnjama i povjerljivim podacima, a na tebi je samo da digneš slušalicu. Znaš što to znači, Assade?« On ponovno slegne ramenima, ali mu je pogled ovoga puta ipak bio oprezniji. »To znači da ti možeš nešto što ne može ni šef Danske sigurnosne i obavještajne službe.« Ponovno slegne ramenima. »To je moguće, Carl. Šta hoćeš reći s tim?« »Što želim reći?« Carl se uspravi i baci fascikl na stol. »Želim reći: Kako si, u ime svih prokletih svetaca, ipak došao do tog položaja? To je ono što bih rado htio znati, a što ovdje ne piše.« »Carl, daj me malo poslušaj. Zar nam nije lijepo ovdje skupa? Zašto


da sad kopamo u to?« »Zato jer si danas sam prekoračio granicu na kojoj prestaje obična ljudska znatiželja.« »Kako to?« »Zaboga, čovječe. Zar mi ne možeš jednostavno ispričati da si radio za sirijsku obavještajnu službu i da si svojevremeno napravio hrpu sranja, zbog čega se sada ne možeš vratiti doma jer će ti u protivnom skinuti glavu te da si ovdje obavljao usluge za policijsku obavještajnu službu ili za vojnu obavještajnu službu ili za nekog od ostalih razbijača, pa su ti se odužili poslavši te da za odgovarajuću plaću tumaraš ovim podrumom? Zašto mi jednostavno sve ne ispričaš?« »Da, mogao bih to, da je to što pričaš, inače točno, ali to nije skroz točno, Carl. Ali ono što je točno, je da sam na neki način radio nešto za Dansku, i zato sam ovdje i zato ti isto ne mogu ništa reći. Ali možda jednog dana, Carl.« »Znači imaš prijatelje u Latviji. Gdje još imaš prijatelja, možeš li mi barem to reći? Moguće da bi nam mogli biti od pomoći ubuduće, ako znam za njih, zar ne?« »Reći ću ti to, kad dođemo do toga, Carl. Idi se u to kladiti.« Carl opusti ramena. »Kaže se >možeš se u to kladiti<, Assade.« Pokušao se osmjehnuti svome bolesnome pomoćniku. »Ali ubuduće nemoj izvoditi nešto poput ovoga danas bez da mi prije daš neki mig, jasno?« »Neki šta?« »Neki znak, Assade. Moraš mi reći prije nego izvedeš nešto takvo, u redu?!« Assad isturi donju usnicu i kimne. »Samo još nešto, Assade. Možeš li mi reći što ipak radiš tu u Upravi tako rano ujutro? Nešto o čemu ne smijem ništa znati, budući da se odvija u gluho doba noći? I zašto te ne smijem posjetiti kod tebe doma u Konegevejenu? Zašto sam te vidio da se svađaš s drugim muškarcima s Bliskog istoka? Zašto se ti i Samir Ghazi iz policije u Rødovreu krvite svaki put kad se vidite?« »To su privatne stvari, Carl.« Odrješit način na koji je to rekao dojmio se Carla. Kao da je povukao ruku dotad ispruženu na pozdrav, jasno označivši svoju


granicu. Koliko god toga imali zajedničkoga, Carl mu se nikad sam neće uspjeti približiti. Carl jednostavno nije pripadao svijetu u koji bi Assad zakoračio nakon što se odjavi na izlazu iz zgrade. Za to je bilo potrebno povjerenje kojega Assad nije imao. »Nisam mislio da ćete vas dvojica komada ovdje sjediti i ugodno čavrljati?« začuju iz prolaza poznat glas. Lis rastegne usnice u zavodljiv osmjeh i namigne im s vrata. Stvarno je izabrala loš trenutak. Carl pogleda Assada koji je odmah zauzeo opušteniju pozu i oduševljen izraz lica. »Ah, jadničak moj«, reče Lis, napravi par koraka i nježno pogladi Assada po blijedome obrazu. »Zar si i ti bolestan? Oči su ti potpuno staklaste.« »I ti ga takvog prisiljavaš da radi, Carle. Zar ne vidiš da je jadnik skroz bespomoćan?« Prijekorna se pogleda okrene prema Carlu. »Ploug ti poručuje da te čeka vani na Amageru.«


6 Kolovoz 1987.

T

ek kad je stigla skroz do kraja ulice Korsgade i sjela na klupu ispod kestenova pred ulazom u kuću, pogleda usmjerenog prema jezeru Peblinge, osjećala se potpuno slobodnom od gradske osude i zatvora u kojem joj se tijelo nalazilo. Ulicama su vladala lijepa, stasita tijela, barem ih je ona takvima doživljavala, a to joj je u njezinoj situaciji teško padalo. Osobito na dan poput današnjeg. Zatvori oči, uhvati se za potkoljenicu i oprezno je protrlja. Položi jagodice prstiju na kosti i sjeti se svoje stare mantre: »Ja sam dovoljno dobra. Ja sam dovoljno dobra.« No, danas je zvučala gotovo šuplje, bez obzira na to koji dio naglasila. Mnogo je vremena prošlo otkad ih je zadnji put bila izgovorila. Nagne se unaprijed, rukama obujmi koljena i pritisne čelo u krilo, nježno tapkajući stopalima kao da svira udaraljkama. Obično bi joj to pomagalo kod užasnih napada bolova. Šetnja do robne kuće Daell i natrag do Peblinge Dosseringa uzela je svoje i uzrokovala joj bolove u slomljenoj potkoljenici koja joj je stopalo gurala prema unutra i u gležnju koji je morao preuzeti teret onih nekoliko centimetara za koje joj je noga bila skraćena u bedru. Boljelo je, ali to se još dalo izdržati. Kad je hodala ulicom Nøregade, gledala je ravno ispred sebe pokušavajući se suzdržati od šepanja, itekako svjesna uzaludnosti tog pokušaja. Bilo joj je to teško prihvatiti. Prije samo dvije godine bila je privlačna i okretna žena, a sada je samo sjena osobe kakva je nekad bila. No, sjene ugodno žive u sjeni, smatrala je, a grad joj se za to činio mnogo pogodnijim od sela. Zato je i prije skoro dvije godine bila pobjegla u Kopenhagen, čim dalje od srama, tuge i ledene hladnoće koju je susretala kod lokalnog stanovništva na Lollandu. Pobjegla je s Havngaarda tražeći zaborav. I onda se dogodilo to. Nete pritisne usnice gledajući dvije mlade žene koje su veselo


prošle pokraj nje gurajući dječja kolica. Odvrati pogled i zagleda se prvo u lokalnog štemera koji se približavao paradirajući sa svojim ružnom, neposlušnom i ubojitom džukelom na povodcu, a zatim u jata ptica iznad jezera. Prokleti bio i taj život. Prije samo tričetvrt sata dvadeset sekundi provedenih u dizalu robne kuće Daell bilo je dovoljno da je uzdrmaju iz temelja. Dulje od toga nije bilo ni potrebno. Dovoljno je bilo i tih dvadeset. Zatvori oči i ugleda ponovno pred sobom cijeli prizor. Korake prema vratima dizala na četvrtome katu. Pritisak dugmeta. Olakšanje što neće morati čekati više od nekoliko sekundi prije negoli se vrata otvore. Olakšanje koje se sada u njoj pretvorilo u snažni grč. Ušla je u krivo dizalo. Da je barem izabrala dizalo na drugom dijelu kata, mogla je nastaviti živjeti kao i dosada, samo se izgubiti među neboderima i vijugavim ulicama Nørrebroa. Odmahne glavom. Sve se promijenilo. U tim sudobnosnim sekundama nestao je i posljednji djelić Nete Rosen. Nete Rosen bila je mrtva, nestala, izbrisana. Sada je ponovno bila Nete Hermansen, djevojka sa Sprogøa, zajedno sa svime što je to nosilo sa sobom. * Osam tjedana nakon nesreće otpustili su je iz bolnice bez velikih oproštaja, a narednih je mjeseci živjela sama na Havnngaardu. Odvjetnici su imali pune ruke posla s imetkom, a u jarcima i grmlju su povremeno u zasjedi vrebali fotografi. Kad jedan od najznačajnijih ljudi danskog gospodarstva strada u prometnoj nesreći novine se same prodaju, a tko bolji za prodaju od ucviljene udovice na štakama. No, Nete je navukla zavjese i povukla se od svijeta. Dobro je znala što su ljudi mislili o njoj. Da je uboga sirotica iz pokusnog laboratorija koja se na sadašnji, nezasluženi položaj progurala preko šefova kreveta. Da sve što je postigla u životu duguje isključivo suprugu i novcima, ničemu drugom. Još joj se uvijek tako činilo. Čak su i pojedine patronažne sestre jedva susprezale prijezir koji je iz njih isijavao, no takvih se brzo otarasila.


Zadnjih su se mjeseci priče oko smrti Andreasa Rosena stalno ukrašavale novim glasinama i iskazima svjedoka. Prošlost se poput obruča stezala oko nje. I kad su je odveli u policijsku postaju u Maribou, ljudi iz sela nasmiješeno su virili kroz prozore. Sada su svi iz sela znali da su stanari kuće nasuprot mjesta nesreće u autu vidjeli nešto slično komešanju, nakon čega je vozilo probilo ogradu i završilo okomito u vodi. No, Nete se nije dala slomiti i svoju krivnju nije priznala ni sugrađanima ni nadležnim tijelima. Priznala ju je samo u sebi. Ne, neće je uhvatiti na krivoj nozi jer je već odavna naučila stajati čvrsto, čak i za najgorih oluja. Zato je jednostavno sve ostavila iza sebe. * Polako se razodjene u spavaćoj sobi ispred prozora s pogledom na jezero i mirno sjedne na stolac ispred ogledala. Ožiljak iznad stidne kosti, na mjestu gdje joj dlake više nisu tako gusto rasle, sada je bio uočljiviji. Jedna gotovo neupadljiva, tanka, bjelkastoljubičasta linija koja je označavala granicu između sreće i nesreće, života i smrti. Ožiljak koji joj je ostao kad su je sterilizirali. Protrlja svoj neplodni, opušteni trbuh i stisne zube. Nastavi sa trljanjem sve dok joj koža ne pocrveni i noge ne zadrhte, dišući sve brže i brže dok su joj misli jurile glavom. Prije samo četiri sata sjedila je u kuhinji i, listajući »Jesenski katalog 1987.«, zaljubila se u ružičasti pulover s pete stranice, ispod naslova »Elegantno pletivo«. Promatrala je tu rozu divotu pijuckajući kavu i razmišljala kako bi je taj pleteni pulover u kombinaciji s bluzom s jastučićima na ramenima mogao malko pomoći da okrene novu stranicu. Uostalom, iako je njezina bol bila golema, pred njom je stajalo još mnogo godina života i na to je bila spremna. Zato je prije dva sata zadovoljno stajala u dizalu s vrećicom u ruci. Prije točno sat i pedeset i devet minuta dizalo se zaustavilo na trećem katu i u njega je ušao visoki muškarac i stao joj toliko blizu da je mogla osjetiti njegov miris. Nije je udostojio ni pogleda, ali ona je zato njega dobro vidjela.


Promatrala ga je uznevjereno, zadržavajući dah stisnuta u kut dizala, obraza crvenih od bijesa, istovremeno se nadajući da se neće okrenuti prema njoj i uhvatiti njezin odraz u zrcalu. Na prvi je pogled bilo očito da se radi o čovjeku veoma zadovoljnom samim sobom. Imao je sve pod kontrolom, reklo bi se. Kontrolu nad životom i, unatoč svojim pozamašnim godinama, kontrolu nad budućnošću. Svinja. Prije jedan sat, pedeset i osam minuta i četrdeset sekundi na drugome katu izašao je iz dizala i ostavio Nete da stisnutih šaka hvata dah. U dugim minutama koje su uslijedile nije doživljavala ništa oko sebe. Vozila se gore-dolje ne primjećujući zabrinuta pitanja drugih kupaca. Usredotočila se samo na to da sredi misli i smiri otkucaje srca. Kad se ponovno našla vani na ulici, u ruci više nije držala vrećicu. Što će joj rozi pulover i košulja s jastučićima na ramenima tamo kamo joj se život zaputio? I sada je sjedila u svome stanu na četvrtom katu, obnažena i oskvrnuta tijelom i dušom, i razmišljala kako se najbolje osvetiti i na koga sve tu osvetu usmjeriti. Na trenutak se osmjehne. A možda uopće nije ona bila ta koja nije imala sreće? Možda je nije imala baš ta prokleta zvijer koju je sudbina u tom trenutku nanijela na njezin put? I tako je provela prve sate nakon što je Curt Wad ponovno ugazio u njezin život. * S ljetom je obično u posjet dolazio i bratić Tage, razuzdan momak kojega ni škola ni ulice Assensa nisu mogle zauzdati. »Previše mišića, a premalo mozga«, govorio je njezin ujak, ali Nete je voljela njegove posjete. Tada je barem nekoliko tjedana imala nekoga uz čiju su joj pomoć radovi na imanju brže prolazili. Hranjenje kokoši je pristajalo maloj djevojčici, ali ostali poslovi baš i ne toliko, a Tage je volio dobro uprljati ruke pa bi za to vrijeme svinjac i mala staja postale njegovo područje. Tek je kad bi Tage bio kod njih mogla navečer leći u krevet bez bolova u rukama i nogama i zato ga je voljela. Možda ga je zbog toga čak voljela malo previše.


»Tko te naučio govoriti takve prostote?« zakriještala bi učiteljica nakon ljetnih praznika. Da, uvijek bi najviše šamara pokupila neposredno nakon ljetnih praznika. Tageove omiljene riječi, poput »jebanja« i »karanja«, nisu baš bile česte u učiteljičinu osamljenu svijetu. Riječi poput tih i Tageovo ravnodušno pjegavo lice bile su prvi korak na glatkom putu prema Curtu Wadu. * Ustala je sa stolca i ponovno se obukla, sastavljajući u glavi popis. Popis imena na čiji su joj spomen na vratu iskakale vene, a lice smrkavalo. Negdje vani na slobodi bili su ljudi koji ne zaslužuju nesmetano živjeti. Ljudi koji su uvijek gledali samo preda se, nikada unatrag. Poznavala ih je nekoliko. Pitanje je bilo samo kakve bi zato trebali snositi posljedice. Izađe iz sobe i na kraju dugačka hodnika uđe u blagovaonicu sa stolom koji je naslijedila još od svoga oca. Za tim je stolom jela najmanje tisuću puta s ocem koji je, tih i ogorčen, umoran od života i bolova sjedio nagnut nad tanjurom. Rijetko je kada podigao pogled pokušavši joj se osmjehnuti, ali čak ni za to nije imao dovoljno snage. Da nije bilo nje, bio bi uzeo uže i skratio si muke još godinama ranije, prije nego su ga artritis, samoća i mentalni slom potpuno slomili. Pomiluje tamni rub na koji je uvijek naslanjao laktove i pusti da joj prsti kliznu prema sredini gdje je, još otkako se doselila prije skoro dvije godine, ležala smeđa omotnica. Toliko ju je puta dosad bila otvarala i proučavala njezin sadržaj da je omotnica već bila skroz izgužvana i izlizana. »Gospođica laboratorijska tehničarka Nete Hermansen, Tehnička škola u Aarhusu, Halmstadgade, Aarhus N.« pisalo je na omotnici. U poštanskom su uredu crvenom olovkom dodali kućni i poštanski broj, na čemu im je nebrojeno puta bila veoma zahvalna. Oprezno prstima prođe preko poštanske markice i pečata. Prošlo je gotovo sedamnaest godina otkad ju je pronašla u svome


poštanskom sandučiću. Cijeli ju je jedan život dijelio od toga vremena. Otvori omotnicu, izvadi pismo i raširi ga. Najdraža Nete, zaobilaznim sam i čudnim putevima dočuo kako se tvoj život odvijao otkada si nam na kolodvoru u Bredebrou s vlaka onomad veselo mahala na pozdrav. Želio bih da znaš da ti ne mogu ni opisati koliko me sve što sam doznao o tvom daljnjem životnom putu posljednjih šest godina od srca obradovalo. Sada znaš da si dovoljno dobra, zar ne? Da se tvoje poteškoće s čitanjem mogu savladati i da za tebe također postoji mjesto na ovome svijetu. I to kakvo mjesto! Tako sam ponosan na tebe, draga moja Nete. Maturirala s najboljim ocjenama, završila laboratorijski smjer na Tehničkoj školi Aabenraa kao najbolja u razredu i sada uskoro završavaš za laboratorijskog tehničara u Aarhusu, pa to je zaista prekrasno. Vjerojatno se pitaš kako li znam sve ovo pa ću ti ispričati. Utemeljitelj i vlasnik tvrtke Interlab A/S, u kojoj si zaposlena od prvog siječnja, moj je stari prijatelj Christopher Hale. Njegov sin Daniel moje je kumče, tako da se viđamo redovito, a zadnji put smo se vidjeli na godišnjem obiteljskom okupljanju prve nedjelje adventa. Pitao sam ga čime se bavi u zadnje vrijeme i, možeš li zamisliti, rekao mi je da je baš prošao kroz ogroman broj prijava za posao i pokazao mi one koje je odabrao. Možeš li si uopće zamisliti kakvo je iznenađenje bilo među njima vidjeti tvoje ime? I, oprosti mi na smjelosti, kakav je osjećaj bio pročitati tvoju prijavu i životopis? Iskreno da ti kažem, krenule su mi suze radosnice. No dobro, Nete, ne želim te više zamarati izljevima osjećaja jednog starog gospodina, samo znaj da smo Marianne i ja neizmjerno sretni zbog tebe i da spokojno i s ponosom cijelome svijetu možeš naglas objaviti onu malu izreku koje smo se sami sjetili prije mnogo godina: Ja sam dovoljno dobra! Nemoj to nikad zaboraviti, draga moja! Želimo ti sav zamisliv uspjeh i sreću na tvom daljnjem životnom putu.


Najsrdačniji pozdravi, Marianne i Erik Hanstholm Bredebro, 14. prosinca 1970. Triput je pročitala pismo i triput se zadržala na riječima: Sada znaš da si dovoljno dobra. »Dovoljno sam dobra!« reče zatim naglas, zamislivši ispred sebe nasmijano lice Erika Hanstholma. Bile su joj samo dvadeset i četiri godine kad je prvi puta čula tu izreku, a sada je imala pedeset. Kamo su nestale sve te godine? Da mu je barem pisala dok je još bilo vremena. Duboko udahne, nagne glavu i pokuša u glavu utisnuti nagib slova, velika slova i svaku pa i najmanju mrljicu koju je njegovo nalivpero ostavilo na papiru. Zatim iz omotnice izvadi drugi papir i stane ga promatrati sa suzama u očima. Otada je dobila još mnogo diploma i potvrda, ali ova je bila prva i najveća u njezinu životu. Za nju ju je izradio Erik Hanstholm, bilo je to zaista predivno od njega. Na vrhu je otmjenim tiskanim slovima stajalo »DIPLOMA«, a odmah ispod je u četiri retka preko cijelog lista pisalo: »Onaj tko može pročitati ovdje napisano, ne može se proglasiti nepismenim«. Točno je tako pisalo. Obriše suze s očiju i stisne usnice. Kako je mogla biti toliko nemarna i egoistična da mu nikad nije pisala natrag? Kako bi se njezin život bio odvijao da nije bilo njega i njegove supruge Marianne? A sada je bilo prekasno. Preminuo nakon duge i teške bolesti, tako je stajalo u osmrtnicama prije tri godine. »Nakon duge i teške bolesti«, štogod to značilo. Pisala je Marianne Hanstholm sa izrazima sućuti, ali pisma su joj se vraćala. Možda je i ona također već preminula, pomislila je tada Nete. Tko je uopće još bio prisutan u njezinu životu, osim onih koji su joj ga uništili? Nitko. Nete presavine pismo i diplomu te ih vrati natrag u omotnicu. Zatim ode do prozorske daske, uzme s nje metalni tanjur i stavi smeđu omotnicu na njega. Nakon što je omotnica planula, a dim se počeo širiti po gipsanim


ukrasima na stropu, Nete po prvi puta nakon nesreće više nije osjećala sram. Pričeka da se žeravica ugasi i zatim smrvi ugarke u pepeo. Vrati metalni tanjur natrag na prozorsku dasku u dnevnom boravku i na trenutak zastane i promotri biljku s ljepljivim listovima. Još uvijek nije prejako zaudarala. Zatim istrese pepeo u lonac oko biljke i okrene se prema pisaćem stolu, na vrhu kojeg se nalazio svežanj omotnica s pripadajućim listovima papira cvjetnoga uzorka. Jedan od onih neizbježnih poklona za domaćice. Uzme šest omotnica, sjedne za stol i označi svaku jednim imenom. Curt Wad, Rita Nielsen, Gitte Charles, Tage Hermansen, Viggo Mogensen i Philip Nørvig. Jedno ime za svako razdoblje njezina života u kojem su se stvari razvijale u pogrešnom smjeru. Ovako raspoređena ispred nje, imena joj se uopće nisu činila značajnima, doimala su se gotovo nevažnima. Ljudi koje je mogla izbrisati iz života jednim potezom. Nažalost, u stvarnosti nije bilo tako. Imena su bila sve samo ne beznačajna jer su te osobe, ako su još bile na životu, bile jednako slobodne kao i Curt Wad. Nisu dublje promišljale o svojim prošlim postupcima i ljigavu tragu koji je iza sebe ostavio njihov životni put. Ali ona će ih prisiliti da se zaustave i ogledaju iza sebe. I to pod njezinim uvjetima. Zatim podigne slušalicu i odabere broj matice stanovnika. »Dobar dan, Nete Hermansen na telefonu. Možete li me, molim vas, uputiti kako da pronađem nekoliko osoba od kojih imam samo vrlo stare adrese?«


7 Studeni 2010.

V

jetar je bio snažan i Carl već izdaleka osjeti miris trupla koji je teško ispunjavao vlažni jesenski zrak. Iza dvaju bagera spuštenih grabilica ekipa iz odjela za umorstva u bijelim zaštitnim odijelima savjetovala se s forenzičarima. Znači već su toliko odmakli u poslu da su Falck i nosači iz Sudske medicine mogli nastaviti sa svojim dijelom. Terje Ploug stajao je s dosjeom pod rukom i pućkao lulu, dok je Marcus Jacobsen pušio cigaretu, no slabo im je to pomagalo. Jadnik kojeg su polegli na vječni počinak na takav nedoličan način već je odavno bio u raspadnutom stanju, šireći nepodnošljiv smrad. U neku je ruku bila sreća u nesreći što je većina prisutnih hodala uokolo začepljenih dišnih puteva. Carl se približi stisnutih nosnica i pogleda sanduk koji je još uvijek bio u zemlji, ali sada otkriven i otvorena poklopca. Bio je manji nego što ga je zamišljao, samo tričetvrt metra sa svake stranice, ali svejedno i više nego dovoljno mjesta za uredno raskomadano tijelo. Sanduk je bio čvrst, načinjen od starih, lakiranih podnih dasaka sastavljenih utor-pero metodom. Očito se radilo o kovčegu koji je u zemlji mogao provesti godine i godine prije raspadanja. »Zašto ga jednostavno nisu bacili izravno u zemlju?« reče Carl s ruba jame. »I zašto baš na ovom mjestu?« Pokaže područje oko sebe. »Ništa ne fali ovom terenu, ili?« »Pogledali smo podne daske izbijene iz daščare.« Šef odjela za umorstva zategne šal oko ovratnika kožne jakne i pokaže prema hrpi dasaka iza nekolicine građevinskih radnika u narančastim kombinezonima. »Tako da sada točno znamo gdje su sanduk spustili kroz pod«, nastavi Marcus Jacobsen. »Na mjestu skroz u kutu uz južni zid. Vide se tragovi kružne pile. Tehničari kažu da nisu stariji od pet godina.« Carl kimne. »U redu. Znači, žrtva je ubijena i raskomadana na


nekom drugom mjestu i nakon toga dovezena ovamo.« »Da, po svemu sudeći«, reče Marcus šmrcajući s dimom cigarete oko glave. »Možda opomena Georgu Madsenu da se drži po strani ako ne želi završiti zajedno s ovim jadnikom iz sanduka.« Terje Ploug kimne. »Tehničari kažu da je kovčeg bio zakopan ispod spomenuta dijela u dnevnoj sobi. Koliko mogu procijeniti iz nacrta u izvješću...«, pokaže na tlocrt u svome zapisniku, »... to je točno ispod stolice na kojoj ste našli Georga Madsena s čavlom u glavi. Gdje su i vas upucali.« Carl se uspravi. Sve u svemu, nije se radilo o podacima koji bi mu ovu srijedu osigurali vrhunski provod. Bilo je očito da je pred njima na stotine sati istrage i prekopavanja događaja koje je Carl najradije želio zaboraviti. Da se njega pitalo, okrenuo bi se i otišao na licu mjesta. Zatim bi otišao do Aerodromske zalogajnice i bacio pod zub par pečenih kobasica s kruhom i puno kečapa, strpljivo i mirno čekajući da kazaljke na satu pokažu da su prošla tri-četiri sata nakon čega bi otišao kući spremiti se za Martinje kod Mone. Ploug ga je promatrao kao da zna o čemu razmišlja. »U redu«, reče zatim Carl. »Dakle, znamo da je muškarac ubijen na drugom mjestu i zatim vjerojatno uz znanje Georga Madsena zakopan ispod poda njegove dnevne sobe. Koji nam detalji još nedostaju?« Počeše se po obrazu i zatim sam sebi odgovori. »Eh, sad. Ne znamo samo motiv ubojstva, tko je ubijeni muškarac, a tko počinitelj, zar ne? Ništa lakše! Riješit ćeš to s jednom rukom i povezom na očima, je l’ da, Ploug?« progunđa Carl dok mu se nemir uvlačio u kosti. Na ovome je crnome komadu zemlje prije dvije godine skoro izgubio život. Odavde su ljudi iz hitne pomoći odvezli Ankerovo truplo i Hardyevo smrskano tijelo. Ovdje je Carl ostavio svoje prijatelje na cjedilu i paralizirano ostao ležati na podu poput ranjene preplašene životinje, dok su njegove drugove rješavali po kratkome postupku. Za koji trenutak, kad ovaj kovčeg ode na svoj posljednji put na odjel za sudsku medicinu, sva opipljiva svjedočanstva o tadašnjim događajima nestat će s lica zemlje. Bilo je to istovremeno i pogrešno i ispravno. »Dogodilo se najvjerojatnije uz znanje tog Georga Madsena, ali ako je zakapanje trupla trebalo biti upozorenje njemu, onda bi se mirno moglo reći da ga zapravo nije poslušao«, reče šef odjela za umorstva. Carl pogleda pored Marcusa prema otvorenom sanduku.


Lubanja je ležala postrance na crnoj vreći za otpad u koju su još uvijek donosili dijelove trupla. Ako je suditi prema veličini lubanje, istaknutoj čeljusti i spojenoj, slomljenoj nosnoj kosti, nije bila riječ tek o običnom muškarcu, već o čovjeku koji je prošao gotovo sve. I eto, sada leži ovdje, bez zubi i s vlasištem u raspadajućem stanju, a kroz sluzavu masu truleži nazire se glava galvanizirana i prilično čvrsta čavla. Čavao koji je bez sumnje bio identičan onom pronađenom u lubanji Georga Madsena i dvojice mehaničara iz autoradionice u Sorou. Šef odjela za umorstva skine zaštitnu odjeću i kimne fotografima. »Za nekoliko sati pogledat ćemo sadržaj kovčega na Sudskoj medicini pa ćemo vidjeti ima li čega što bi nam pomoglo identificirati žrtvu«, reče za kraj, koračajući prema svome vozilu gore na makadamskoj cesti. »Napiši izvješće, Ploug«, povikne preko ramena. Carl zakorači nekoliko metara unatrag i pokuša se otarasiti smrada trupla nekoliko puta duboko udahnuvši dim koji se širio oko Plougove lule. »Zaboga, s kojom si me svrhom dovukao ovamo, Terje?« upita ga. »Želio si vidjeti hoću li se slomiti?« Ploug mu umjesto odgovora uputi umoran pogled. Boljela ga je briga hoće li se Carl slomiti ili neće. »Koliko se sjećam, susjedova koliba nalazila se odmah pored«, reče i pokaže na još jedno građevinsko zemljište. »Morao je onda nešto čuti ili vidjeti kad su ljudi vukli toliki kovčeg u susjednu kolibu, a nakon toga još i brnčanje kružne pile po daskama Georga Madsena, ili? Sjećaš li se je li susjed rekao što o tome?« Carl se nasmije. »Dragi moj, kao prvo, susjed je, prije nego je Madsen ubijen, tamo živio tek deset dana, tako da ga nije poznavao. Koliko ja, a i tehničari, možemo zaključiti prema smrdljivoj masi, truplo je u svakom slučaju ležalo zakopano pet godina, znači tri godine prije Madsenova ubojstva, tako da susjed nikako nije mogao znati nešto o tome. Uostalom, nisi li ti bio zadužen za istragu nakon što su mene otpremili u bolnicu? Zar nisi razgovarao s čovjekom?« »Ne, čovjek se srušio od srčanog udara malo kasnije istoga dana i preminuo odmah tamo kraj rubnika, još dok smo se spremali s mjesta zločina. Ubojstvo, njegove okolnosti i gomila policije očito su bili


previše za njega.« Carl izbaci donju usnicu. Tako dakle! Konačni zbroj mrtvih koje je ona svinja s pneumatskim pištoljem imala na savjesti ipak nije bio baš malen. »Eh, to znači nisi znao.« Ploug izvadi notes iz unutarnjeg džepa. »Ne znaš ni to da smo nedavno dobili informacije o nizu sličnih ubojstava u Nizozemskoj. U svibnju i rujnu prošle godine U Schiedamu, stambenoj četvrti izvan Rotterdama, pronađena su dva muškarca, također likvidirana pneumatskim pištoljem. Dobili smo hrpu fotografija od tamo.« Otvori fascikl i pokaže fotografije dviju lubanja, dok su policajci osiguravali nalazište policijskom trakom. »U sljepoočnicama su im pronađeni čavli od devet centimetara, kao i kod žrtava tu na Sjællandu. Malo kasnije danas ću ti poslati kopije materijala. Vratit ćemo se natrag na slučaj kad stigne nalaz sa Sudske medicine.« »U redu«, pomisli Carl. »Hardy će onda ponovno imati na čemu trenirati sive stanice.« * Pronašao je Lis ispred Rosina ureda, ruku prekriženih na prsima. Kimajući je slušala Rosina promišljanja o životu općenito, osobito onom podrumskom. Načuo je dijelove razgovora poput »loši uvjeti«, »atmosfera kao u grobnici« i »smiješno šefovsko ponašanje«. Gotovo da je i on krenuo potvrdno kimati prije nego shvati da Rose priča o njemu. »Khm«, nakašlja se u nadi da će to trznuti Rose, ali ga ona ni ne pogleda. »Evo nam božanstva glavom i bradom«, reče bez imalo srama pruživši mu par papira. »Pogledaj ovo što sam zabilježila u dosjeu Rite Nielsen i budi sretan što dolje u rupetini imaš suradnike koji paze na dućan dok se drugi skiću uokolo.« O, Bože. Jesmo li do toga došli? Još malo pa će ponovno iskrsnuti i njezina takozvana sestra blizanka Yrsa. »Pitao si za mene gore«, reče Lis nakon što je Rosina sjena zamakla natrag u ured.


»Pokušao sam pronaći svog bratića Ronnya, ali bez uspjeha, pa sam mislio...« »Aha, to.« Na trenutak je izgledala razočarano. »Bak nam je ispričao nešto malo, nevjerojatna priča. Vidjet ću što se da napraviti.« Uputi mu osmijeh od kojeg su mu koljena zaklecala i krene prema arhivu. »Samo malo, Lis«, zausti Carl. »Koji se vrag dogodio sa Sørensenovom tamo gore? Odjednom se čini tako... eh, skoro pa bih rekao srdačna.« »Trenutno ide na NPL-tečaj.« »NPL-tečaj? Što je pak sad to...?« Uto Carlu zazvoni mobitel. Na ekranu je pisalo Morten Holland. Što je, zaboga, ipak njegov podstanar sad trebao? »Da, Morten«, reče i kimne Lis koja nastavi prema arhivu. »Smetam?« oprezno se začuje. »Je li santa leda smetala Titanicu? Ili možda Cezar Brutu? Što je? Nešto nije u redu s Hardyjem?« »Eh, moglo bi se reći. Dobra ti je bila ova s Titanicom, ha ha! No, Hardy bi želio razgovarati s tobom.« Čuo je kako je slušalica kliznula do Hardyjeva jastuka. Bila je to Hardyjeva i Mortenova nova loša navika. Prije je bilo dovoljno da Carl i Hardy navečer malo pročavrljaju uz uzglavlje njegova kreveta, ali sada to očito više nije bilo dovoljno. »Čuješ me, Carle?« Carl je jasno pred sobom vidio velikoga, oduzetoga muškarca s Mortenom kako mu drži prislonjenu slušalicu na uhu. Njegove poluzatvorene oči, naborano čelo i suhe usnice. U glasu je loše skrivao zabrinutost. Znači, sigurno je već razgovarao s Terjeom. »Ploug me nazvao«, reče. »Dobro znaš o čemu se radi, zar ne?« »Da.« »U redu, o čemu se onda točno radi, možeš li mi ispričati, Carle?« »Radi se o tome da su tipovi koji su nas upucali skupina hladnokrvnih ubojica koji disciplinu u vlastitim redovima održavaju nasiljem i igricama moći.« »Dobro znaš da nisam na to mislio.« Načini kratku stanku, jednu od onih neugodne vrste koje uglavnom završavaju svađom. »Znaš što ja mislim o tome? Mislim da je Anker bio do grla


umiješan u to sranje. Znao je da se u kolibi nalazi mrtav čovjek još prije nego smo se tamo zaputili.« »Aha. Na osnovu čega to misliš, Hardy?« »Jednostavno znam. U to vrijeme se bio dosta promijenio. Počeo je trošiti mnogo više nego prije, karakterno se skroz promijenio. I toga se dana nije držao propisa.« »Kako to misliš?« »Otišao je raspitati se kod susjeda i prije nego smo uopće ušli u kuću Georga Madsena. Tada još nismo mogli sa sigurnošću znati da je unutra mrtvac.« »Pa susjed je to prijavio.« »Carle, zaboga. Koliko smo samo puta izlazili na takve pozive, a kasnije se pokazalo da se radi o mrtvoj životinji ili buci s radija ili televizora? Anker je uvijek ulazio i provjeravao radi li se o lažnoj uzbuni prije nego bi krenuo s raspitivanjem po susjedstvu. Osim toga dana.« »I zašto mi to sada pričaš? Ne čini ti se da si i ranije imao priliku da mi to kažeš?« »Sjećaš li se kad smo Minna i ja primili Ankera k sebi, onda kad ga je žena bila izbacila?« »Ne.« »Bilo je skroz na kratko, ali Anker je tada bio do grla u govnima. Šmrkao je kokain.« »Da, shvatio sam to, rekao mi je onaj jebeni psiholog Kris kojega mi je Mona uvalila. Ali tada to nisam znao.« »Jedne je večeri bio umiješan u tučnjavu, prilikom izlaska u grad. Sva mu je odjeća bila krvava.« »I, šta s tim?« »Bio je skroz natopljen, a ne malo zakrvavljen. I nakon toga je bacio tu odjeću.« »I sad vidiš vezu između trupla koje smo danas pronašli i tog događaja?« Ponovno stanka. Hardy je, dok je još bio na nogama, bio među najboljim istražiteljima koje je policija imala. »Znanje i intuicija«, tako je to sam objašnjavao. Ta njegova prokleta intuicija. »Vidjet ćemo što će obdukcija pokazati, Hardy.« »Lubanja iz kovčega nije imala zube, ili?«


»Nije.« »A truplo je bilo skroz raspadnuto?« »Da, tako nekako. Nije skroz prošlo u drugo agregatno stanje, ali skoro.« »Onda sigurno nećemo saznati ime proklete žrtve.« »Da, vjerojatno će tako i biti, Hardy, zar ne?« »Dobro si to rekao, Carle. Ipak, ti ne ležiš s crijevom u utrobi zureći u strop iz dana u dan, ili? Ako je Anker bio umiješan u to govno, onda je to što sada nepomično ležim ovdje i njegova jebena krivnja. Zato te zovem, Carle. Drži taj prokleti slučaj na oku. I ako Ploug počne brljaviti, jebeno duguješ svom starom partneru barem toliko da mu opališ jednu za uši, jasno?« Nakon što je Morten Holland ispričavajući se prekinuo vezu, Carl se zatekao kako sjedi na rubu stolice, s Rosinim papirima na krilu. Nije imao apsolutnog pojma kako je uopće došao u ured. Na trenutak zatvori oči i pokuša pred sobom zamisliti Ankera. Već su mu sada crte lica bivšega partnera bile skroz u magli. Kako da se onda tek sjeti Ankerovih zjenica, njegovih nosnica, njegove boje glasa i svega ostaloga što je ukazivalo na zlouporabu kokaina?


8 Studeni 2010.

J

esi li pogledao što je Rose zabilježila u dosjeu Rite Nielsen, Carl?« Carl podigne pogled i na jedvite jade obuzda smijeh. Pred njim je stajao Assad mašući s malim snopom papira. Očito je bio pronašao lijek protiv curenja iz nosa jer su mu iz nosnica stršala dvije loptice vate čije su dimenzije ujedno i objašnjavale zašto su mu dotad ionako odsutni piskavi suglasnici sada bili još nerazgovjetniji. »Kakve bilješke, gdje?« reče Carl gutajući smijeh. »U slučaju o onoj, nestaloj u Kopenhagenu. Onoj ženskoj iz bordela, Riti Nielsen.« Baci na stol snop fotokopija. »Rose se baš sprema nazvati sad negdje, tako da do tad trebamo to pogledati, tako je rekla.« Carl uzme fotokopije i pokaže prstom na loptice vate. »Ne mogu se koncentrirati dok imaš te tampone u nosu.« »Inače curim, Carl.« »Neka onda curi. Samo pazi da curiš na pod.« Zadovoljno kimne kad je vata odletjela u smeće i zatim baci pogled na fotokopije. »Kakve bilješke?« Assad se nagne prijeteće blizu i prolista par stranica naprijed. »Ove«, reče i pokaže mnoštvo crveno istaknutih crta. Carl ovlaš preleti stranicom. Radilo se o policijskoj procjeni stanja u kojem je pronađen napušteni Mercedes Rite Nielsen, a Rose je zabilježila onih par stvari pronađenih u suvozačevu pretincu: turistički vodič po Sjevernoj Italiji, kutiju pastila za grlo, paket papirnatih maramica, par brošura o Firenci i četiri Madonnine kasete. »Madonna u to vrijeme očito nije spadala u vruću glazbenu robu u pljačkaškim krugovima Nørrebroa«, pomisli Carl primijetivši da je Rose posebno debelo kemijskom olovkom podcrtala navod »kaseta >Who’s that girl?< pronađena bez sadržaja.« »Smiješan odabir riječi«, pomisli nasmijavši se. »Pronađena bez sadržaja.« Ništa neobično za Madonninu kasetu.


»U redu«, reče zatim. »To su uistinu velike novosti, Assade. Znači, pronađena je besadržajna Madonnina kaseta. Da onda iz ovih stopa nazovemo novinare?« Assad ga zbunjeno pogleda. »I na sljedećoj stranici ima još malo. Da, stranice su malo pomiješane.« Pokaže na još jednu bilješku ispod telefonske prijave od 6. rujna 1987. o nestanku Rite Nielsen. Nestanak je prijavila Lone Rasmussen iz Koldinga, jedna od Ritinih zaposlenica, zadužena za javljanje na telefon i rezervaciju djevojaka. Zabrinula se jer se Rita u subotu nije vratila u Kolding kao što je bilo predviđeno. U dosjeu je također stajala napomena da je Lone Rasmussen otprije poznata policiji iz nekoliko slučajeva prostitucije i zlouporabe narkotika. Podcrtana rečenica glasila je: »Prema Lone Rasmussen, Rita Nielsen trebala je donijeti nekakvu odluku u nedjelju jer su taj i sljedeći dan u njezinu kalendaru iz salona za masažu, koji je Lone Rasmussen zvala »ured za cure«, bili prekriženi crvenim crtama. »U redu«, reče Carl naglasivši posljednji slog i nastavi proučavati dosje. Dakle, Rita Nielsen imala je sastanke u narednim danima od svog nestanka koje su istražitelji pobliže proučili, ali bez rezultata. Ništa nije upućivalo na to što se moglo dogoditi toga petka kada je nestala. »Mislim, da Rose baš sad pokušava pronaći tu Lone Rasmussen«, izusti Assad kroz nos. Carl uzdahne. Događaj se zbio prije dvadeset i tri godine. Ako je suditi prema njezinu matičnu broju, Lone Rasmussen sada je bila u srednjim sedamdesetima, što je veoma visoka dob za ženu s takvom prošlošću. U slučaju da je i dalje bila živa, što je još uopće nakon tolikih godina mogla dodati ovoj već ionako šturoj izjavi? »Gledaj ovo, Carl.« Assad ponovno prolista dosje, pokaže jednu izjavu i pročita je punoga nosa. »Prilikom pretraživanja stana Rite Nielsen desetog dana nakon njezina nestanka, pronađena je mačka u toliko teškom stanju da smo je morali uspavati.« »Stvarno bolesno«, reče Carl. »Da, i ovo.« Assad pokaže na dno stranice. »Nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na kazneno djelo. Među papirima, dnevnicima i ostalome također nije pronađeno ništa što bi upućivalo na nekakvo


ozbiljno stanje. Stan Rite Nielsen izgleda uredno, ali malo djetinjasto uređen s mnogo kičastih ukrasa i neobično mnogo uramljenih Madonninih fotografija izrezanih iz časopisa. Sve u svemu ništa što bi ukazivalo na samoubojstvo, a kamoli ubojstvo.« Rose je ponovno bila dvaput podcrtala jednu od izjava: »neobično mnogo uramljenih Madonninih fotografija izrezanih iz časopisa.« Zašto je baš to podcrtano? Carl obriše nos. Je li i njemu sad počeo curiti? Ma ne, sigurno nije ništa strašno. Prokletstvo! Nada se da se neće razboljeti do navečer. Mona ga čeka. »Nije mi jasno zašto Rose misli da je ovo s Madonnom toliko važno«, reče Carl. »Ali ovo s mačkom bi većinu natjeralo da se zapita.« Assad kimne. Bilo je nečega u tim mitovima o neudanim ženama i njihovu odnosu s kućnim ljubimcima. Ako imaš mačku, za nju se onda ipak dobro pobrineš prije nečeg toliko drastičnog poput samoubojstva. Ili idete u smrt zajedno, ili na vrijeme udomiš životinju u dobre ruke. »Pretpostavljam da je kolegama iz Koldinga isto to već palo na pamet«, reče Carl, no Assad odmahne glavom. »Ne. Pretpostavka je bila ta, da je ona vjerojatno učinila iznenadno samoubojstvo«, prozbori kroz nos. Carl kimne. Jasno, to je bila jedna od mogućnosti, ipak dugo nije provjerila stan i mačku. Nikad se ne zna. Kroz hodnik zagrmi Rosin glas. »Vas dvojica, dođite odmah ovamo. Smjesta!« U ime svih svetaca, zar im je sad počela i naredbe bacati? Nije joj više dovoljno što sama odlučuje o tome koje će slučajeve rješavati? Ako im se i nadalje namjeravala obraćati na ovaj način, krajnje je vrijeme da joj kaže što je ide, pa i pod cijenu toga da ih umjesto nje ponovno zaskoči Yrsa. Doduše, Rosina druga ličnosti nije bila baš najbistrija, ali opet nije bila ni skroz blesava. »Idemo, Carl«, reče Assad povlačeći ga za ruku. Očito je Assad imao deblju kožu od njega. Od glave do pete u crnom, Rose je poput dimnjačara stajala nasred sobe pokazujući rukom na slušalicu, posve ravnodušna na Carlov stisnuti, neodobravajući pogled. »Imam Lone Rasmussen na liniji«, prošapće. »Čut ćete što ona kaže. Kasnije ću vam sve objasniti.«


Nakon toga odloži slušalicu na stol i prebaci je na zvučnik. »U redu, Lone, sada su pokraj mene moj šef Carl Mørck i njegov pomoćnik. Hoćete li, molim vas, ponoviti ono što ste meni maloprije ispričali?« U redu, oslovila ga je kao šefa. Dakle, i dalje je znala tko tu donosi odluke. I to je bilo nešto. Carl joj kimne s odobravanjem. Unatoč svemu, pronašla je Lone Rasmussen. Skroz neloš rezultat. »Daaa«, začuje se otezanje iz telefona. Imala je lijen i promukao glas s kakvim na kraju najčešće završe narkomani, ako ne prestanu s zlouporabom na vrijeme. Glas joj zapravo uopće nije zvučao staro, samo neizmjerno istrošeno. »Čujete me sad?« Rose potvrdi. »Znači, samo sam rekla da je voljela tu usranu mačketinu i da ju je jedna druga kurva, ne mogu se sad sjetiti kako se zvala, obišla jednom, ali je nakon toga skroz zaboravila pa je Rita totalno poludjela i glupu kuju poslala kvragu. Onda sam se ja brinula o životinji kad Rite nije bilo, obično bih joj dala nekakvu konzervu i to samo kad je ne bi bilo duže od jednog ili dva dana, inače je mačka mogla biti i sama. Da, tada je znala zakenjati cijeli stan, ali to bi Rita obično počistila.« »Dakle, želite reći da Rita nikad ne bi napustila mačku bez da zaduži nekoga da se za nju brine«, vrati je Rose natrag na temu. »Da, nema šanse! Skroz smiješno. Ja nisam mislila da je mačka u stanu, a osim toga nisam ni dobila ključ, Rita mi ga nije davala tek tako. Inače bih znala da jadno stvorenje umire od gladi, jasno vam je, ne?« »Da, razumijemo Lone. A ono drugo što ste mi maloprije ispričali, možete li i to ponoviti? Ono o Madonni.« »Aha, to. Rita je bila zaluđena njome. Skroz na skroz zaluđena.« »Rekli ste da je Rita bila zaljubljena u nju.« »Da, dovraga. Nije o tome nikada pričala, ali svi smo to znali.« »Dakle, Rita je bila lezbijka?« ubaci se Carl. »Što je sad to bilo, nečiji muški glas«, zakriješti Lone promuklo. »Znači, Rita bi pojebala i muhu u letu.« Tu se naglo zaustavi nakon čega se u Rosinu puritanskom uredskom okolišu začuje zvuk teškog gutljaja koji je nastojao utažiti neizmjernu žeđ. »Ako mene pitati, ne mislim da je Rita ikada nekome rekla ne«, nastavi nakon još par gutljaja. »Jedino onda kada je to još radila za novac pa jebač, ili tko


već, ne bi imao dovoljno.« »Dakle, ne vjerujete da je Rita počinila samoubojstvo?« nastavi Carl. Kao odgovor začuju dugu, promuklu provalu smijeha popraćenu jednim »Dovraga, nikako!« »I nemate pojma što se s njom moglo dogoditi?« »Nikakvoga. Sve je tako smiješno. Ali mora da je bilo nešto u vezi novca, iako se, nakon što je ostavinski postupak napokon završen, pokazalo da ga je imala hrpu. Da, mislim da je to trajalo dobrih osam godina.« »Oporučno je sva sredstva i svoj stan ostavila >Prijateljima mačaka<, zar ne?« ubaci se Rose. »Opet te mačke«, pomisli Carl. ne, takva žena nikad ne bi dopustila da joj vlastita mačka umre od gladi. »Da, to je stvarno bilo frustrirajuće. Meni bi stvarno bilo dobro došlo par od tih silnih milijuna«, začuje se s druge strane malo slabije. »U redu«, reče Carl. »Da ponovimo još jednom. Rita je u petak otišla u Kopenhagen, a vi ste mislili da će već u subotu ponovno biti doma. Zato se niste trebali brinuti o mački. Zatim ste računali na to da je u noći na nedjelju spavala doma u Koldingu i da će u sljedećih par dana ponovno nekamo ići te da ćete možda tada trebati obići mačku, ali niste znali je li mačka uopće u stanu, je li to točno?« »Daaa, tako nekako.« »Je li se nešto slično već ranije događalo?« »Da, jest. Voljela je otići nekamo na par dana. Otišla bi u London ili tome slično, pogledala neke mjuzikle ili šta već. Voljela je to. Tko to ne bi htio? Ali ona si je to mogla i priuštiti.« Zadnje su joj rečenice bile veoma nerazgovjetne pa se Assad sav upre, pokušavajući se potpuno usredotočiti, škiljeći kao da se nalazi usred pješčane oluje. Ali Carl je zato čuo sve. »Samo još nešto. Rita je zadnjeg dana kad je viđena svojom karticom u Kopenhagenu kupila cigarete. Znate li možda zašto ih nije platila gotovinom? Ipak se radi o zaista malom iznosu.« Lone Rasmussen se nasmije. »Država ju je jednom doma zatekla sa stotinama tisuća u ladici što ju je skupo koštalo jer, kao što možete pretpostaviti, nije mogla objasniti otkuda joj taj novac. Otada je sav svoj novac bacala u banku i kod sebe nikad nije imala ni krunu


gotovine. Sve je plaćala karticama. U mnogim radnjama radi toga uopće nije mogla kupovati pa je od takvih potpuno odustala. Dobro se pobrinula da joj se tako nešto više nikada ne dogodi. I nije se.« »U redu«, reče Carl. To je riješeno. »Šteta što niste dobili njezin novac«, reče Carl gotovo iskreno. Iako bi to najvjerojatnije značilo kraj za Lone Rasmussen, ali bi barem sve bilo brzo gotovo. »Da, ali dobila sam njezin namještaj i sve iz stana, >Prijatelje mačaka< to nije zanimalo. Sreća da nije jer su moje stvari stvarno bile teška krama.« I sam si je to mogao predočiti. Zahvale joj i prekinu vezu. Dobrodošli su ponovno je nazvati, dodala je na kraju. Carl kimne. Da, onda bi i njezin život bio malo uzbudljiviji. Rose ih obojicu dobro promotri, znajući da su zagrizli. Slučaj je bio stvarno sočan i isplatilo ga se temeljito proučiti. »Što još imaš u rukavu, Rose?« upita Carl. »Hajde, na sunce s tim.« »Ne znaš puno o Madonni, je li, Carle?« šturo odgovori. Umorno je pogleda. U očima Rose i njoj sličnih, koji su na životu bili nešto kraće od njega, očito je vrijedilo da su ljudi u tridesetima čvrsto ukorijenjeni u vlastitim krugovima, a da oni iznad četrdesete nikad ni nisu imali mladost. Kako takvi, dovraga, tek doživljavaju one u pedestima ili šezdesetima ili još starije od toga? Slegne ramenima. Unatoč svojim pozamašnim godinama, znao je dosta o Madonni, ali se Rose nije ticalo kako ga je jedna od njegovih djevojaka izluđivala s »A Material Girl« ili kako mu je Vigga kao od majke rođena plesala među poplunima dok se uz senzualno njihanje bokova derala »Papa don’t preach, I'm in trouble deep. Papa don’t preach, I've been losing sleep.« Zasigurno se nije radilo o gledištu kojeg bi s nekim želio podijeliti. »Da, znam nešto malo«, odgovori Carl. »Postala je nešto religiozna u zadnje vrijeme, zar ne?« Rose nije bila impresionirana. »Rita Nielsen osnovala je svoju eskort agenciju i salon za masažu u Koldingu 1983., a lokalnim se porno krugovima predstavila kao Louise Ciccone. Što ti to govori?« Assad podigne ruku u zrak. »Ciccone, probao sam to. Nekakva tjestenina s mesom, ne?« Rose ga ozlojeđeno pogleda. »Madonnino pravo ime je Madonna


Louise Ciccone. Lone Rasmussen mi je ispričala da su u salonu puštali isključivo njezine ploče i da je Rita vječno nastojala imitirati Madonninu šminku i frizure. Kada je nestala imala je onu kovrčavu, plavo obojenu kosu po uzoru na Marilyn Monroe kakvu je Madonna imala na svojoj turneji >Who’s that girl.< Pogledaj sam!« Klikne mišem i pred njima se otvori veoma provokativna fotografija Madonne u profilu, s mrežastim čarapama i u tijesnom crnom trikou, s opuštenim mikrofonom u opuštenoj ruci i lijepo našminkane u stilu osamdesetih, s tamnim obrvama i platinastom kosom. Da, izvrsno se toga sjećao. Kao da je bilo jučer. »Točno je tako izgledala, rekla mi je Lone Rasmussen. Tamno sjenilo i krvavocrveni ruž. To je bila Rita Nielsen kada je nestala. Starija od Madonne, naravno, ali veoma oku ugodna, tako je rekla.« »Točno«, reče Assad. Znao je kako kratko i jasno izreći mišljenje. »Zadržala sam se na sadržaju suvozačeva pretinca«, nastavi Rose. »Imala je sve Madonnine albume na kasetama, kao i soundtrack filma >Who’s that girl<, iako je sama kaseta nedostajala. Najvjerojatnije je bila u utoru ukradenog kasetofona. Tu su još bile i brošure o Firenci i turistički vodič po Sjevernoj Italiji. Sve se nekako slagalo jedno s drugim pa mi je nešto palo na pamet. Pogledajte ovo.« Pritisne ikonu na ekranu računala i pred njima se ponovno otvori ista Madonnina fotografija, ali se sada na jednoj strani fotografije nalazio još i niz datuma na koje Rose pokaže prstom. »June 14 and 14 Nashinomiya Stadium, Osaka, Japan«, pročita Assad naglas. »Skoro kao rođeni Japanac«, pomisli Carl. »Stvarno kriminalno loše.« »Da, stadion se zapravo zove Nishinomiya, prema svim mojim drugim izvorima, ali skroz nebitno«, s Rosinih crnih usnica dala se iščitati određena nadmoć. »Ne, pogledajte na dno popisa, nećete vjerovati.« Carl ponovno začuje Assada. »September 6 Stadio Comunale, Firenze, Italy.« »U redu«, reče Carl. »O kojoj je godini riječ? Pretpostavljam 1987.?« Ona kimne, sad već skroz u elementu. »Da, ona nedjelja koju je Kita u svome kalendaru zabilježila poprečnim crvenim crtama. Ako se mene pita, namjeravala je ići na zadnji Madonnin koncert na turneji


>Who’s that girl.< Posve sam u to sigurna. Morala je brzo iz Kopenhagena doma kako bi se spakirala i odmah nastavila za Firenzu da stigne na nastup svoga idola.« Assad i Carl se pogledaju. Brošure, briga oko mačke, zaluđenost pjevačicom, sve se poklapalo. »Možemo li kako doznati je li rezervirala kartu za let s Billunda 6.9.1987.?« Rose ga razočarano pogleda. »Već sam pokušala, nemaju tako stare podatke u sustavu. Ni u stanu nije ništa pronađeno, tako da moramo pretpostaviti da je karte za let i za koncert prilikom nestanka imala kod sebe.« »Dakle, teško da se ovdje radi o samoubojstvu«, reče Carl kratko, jedva lagano potapšavši Rose po ramenu. * Carl pročita Rosine bilješke o Riti. Rose očito nije imala većih problema s praćenjem njezinih dostignuća. Još od nevinih dana svoga djetinjstva za dobrobit Rite Nielsen brinule su se sve nadležne javne institucije – centar za socijalnu skrb, mentalne ustanove, policija, bolnice i zatvorski sustav. Rođena je 1. travnja 1935., kao kći prostitutke koja je nastavila raditi na ulici, dok je Ritu odgajala udomiteljska obitelj s dna socijalne ljestvice. Već je u petoj godini krala po trgovinama, a tijekom svih šest godina školovanja bavila se sitnim kriminalom. Boravila je po popravnim domovima, djevojačkim domovima i usporedno nastavila s kriminalom. Počela se prostituirati s petnaest, u sedamnaestoj je prvi puta zatrudnjela i obavila pobačaj, nakon toga na neko vrijeme zadržana na promatranju zbog problema u ponašanju i poteškoća s učenjem. Obitelj se tada već bila odavno raspala. Nakon perioda provedenog u udomiteljskoj obitelji, vratila se prostituciji i zatim provela određeno vrijeme u mentalnoj ustanovi Kellerske Anstalter u Brejningu. Dijagnosticirana joj je smanjena intelektualna sposobnost, a zatim je, nakon niza pokušaja bijega i nasilnih ispada, između 1955. i 1961. završila u odgojno-popravnom domu za žene na Sprogøu. Nakon toga je ponovno kod udomitelja, a nakon još nekih kriminalnih aktivnosti od ljeta 1963. pa do sredine


sedamdesetih godina nestaje iz sustava. Taj je period očito provela kao plesačica u različitim većim europskim gradovima. Zatim je otvorila vlastiti salon za masažu u Aalborgu, bila osuđena zbog svodništva, nakon čega se smirila i nastojala izbjegavati probleme. Očito je bila naučila svoje jer je, zahvaljujući poslu s bordelom i escort službom, uspjela zgrnuti pravo bogatstvo nijednom se ne sukobivši s policijom. Plaćala je porez i ostavila za sobom tri i pol milijuna kruna, iznos koji bi prema današnjem tečaju bio barem trostruko veći. Carl je čitajući razmišljao svoje. Ako je Rita Nielsen imala smanjene intelektualne sposobnosti, onda je on u svakom slučaju poznavao još kojeg takvog. U tom trenutku se laktom nasloni u lokvicu na stolu i shvati da mu nos cijelo vrijeme tako mirno i tiho curi da bi lako mogao napuniti šalicu. »Kvragu i s tim sad«, uzvikne i zabaci vrat, dok su mu prsti pokušali napipkati nešto u što bi mogao ispuhati nos. Dvije minute kasnije stajao je u hodniku gdje su Assad i Rose pričvršćivali kopije dosjea o slučaju Nielsen na najmanju od velikih oglasnih ploča. Carl pogleda prema drugoj oglasnoj ploči obješenoj između vrata Assadove ostave za metle i Rosina ureda. Na njoj je bio pričvršćen po list papira za svaki neriješeni slučaj koji su dobili od osnivanja Sektora Q, Slučajevi su bili poredani kronološki, a nekoliko ih je bilo povezano obojenim uzicama koje su označavale njihovu moguću međusobnu povezanost. Bio je to Assadov veoma jednostavan sustav. Plave uzice stavljao je između slučajeva za koje je mislio da bi mogli biti povezani, a crvenobijele između slučajeva koji su zaista bili povezani. Trenutno je na ploči bilo par plavih uzica, ali nijedna crvenobijela, činjenica koju je Assad zasigurno pokušavao promijeniti. Carl pusti da mu pogled klizi slučajevima. Nakupilo se tu postepeno najmanje stotinjak listova papira. Svaki pojedini slučaj, a među njima sigurno i cijela gomila onih koji nisu ni pripadali ovamo. Kao da u plastu sijena pronađeš i iglu i konac, ali nakon toga još moraš u mrklom mraku taj konac provući kroz iglu. »Idem doma«, reče. »Mislim da sam pokupio isto sranje kao i ti. Assade. Ako ste namjeravali još ostati, mogli biste nabaviti novine iz


razdoblja oko Ritina nestanka. Predlažem tjedan od 4. pa sve do 15. rujna 1987., pa da vidimo što se događalo u to vrijeme. Ja se više stvarno ne mogu sjetiti.« Rose stane pred njega s rukom na bedru. »Misliš da ćemo odjednom naletjeti na nešto što nisu uspjeli naći prilikom mučne policijske istrage?« Rekla je »mučne«. Zvučalo je smiješno dolazeći iz tako mladih usta. »Ma ne, naravno. Ne mislim na ništa osim na par sati u toplom krevetu doma prije Martinja«, reče i ode.


9 Kolovoz 1987.

N

etina majka uvijek joj je govorila da ima vješte ruke. U njoj nije postojala ni najmanja sumnja da će trud ruku njezine kćeri ljudi jednoga dana itekako prepoznati. Uz pametnu glavu, takve vješte, male ruke najvažnije su oruđe koje je Bog podario čovječanstvu, a to je i njezin otac jako dobro znao iskoristiti kad je nakon njezine smrti na farmi ostao sam s Nete. Kad bi se ograda prevrnula, Nete je bila ta koja ju je podigla natrag, kao što je i zatvarala pukotine u koritima za hranjenje kad bi počela propuštati. Sastavljala je stvari i opet ih rastavljala kad bi došlo vrijeme. I baš su te vješte ruke na Sprogøu postale njezino prokletstvo. Ruke koje bi bile do krvi izgrebane kad bi grmlje prekrilo polja i koje su morale cijelih dana raditi ne dobivši zauzvrat ništa. U svakom slučaju ništa dobra. Zatim su došle bolje godine tijekom kojih su dobile malo mira, ali sada će ponovno morati na posao. Nete je pomno izmjerila sobu u najudaljenijem dijelu svoga stana, skroz na kraju hodnika, istim metrom kojega je koristila kod šivanja. Metar po metar mjerila je sobu po visini, širini i duljini. Prozore i vrata oduzela je od ukupne kvadrature i potom sastavila svoju narudžbu. Alat, boja, kit, silikon, letvice, čavli, dovoljno deblje plastične folije na valjku, brtve, kamena vuna, podne ploče i dovoljno gipsa za dva sloja. Trgovina građevinskog materijala u Ryesgade obećala je isporuku sljedećega dana, što joj je odlično odgovaralo jer, s obzirom na razvoj događaja u zadnje vrijeme, ionako više nije mogla čekati. Čim je sve uneseno u stan, pobrinula se da sobu izolira i dovrši tijekom dana, kad je susjed ispod bio na poslu, a susjeda do u kupovini ili u šetnji oko jezera sa svojim malim tibetanskim lajavcem. Nitko ne smije čuti što se odvija na četvrtome katu s lijeve strane. Nitko je ne smije vidjeti s čekićem ili pilom u rukama. Nitko ne smije


doći zabadati sa znatiželjnim pitanjima. Već je dvije godina u stanu živjela potpuno anonimno i željela je da tako i ostane do kraja njezina života. Bez obzira na to čime se bavila. * Kad je soba dovršena, stane na vrata i zadovoljno promotri rezultat svoga rada. Strop je bio najteži za izolirati i prekriti, ali, uz vrata, ujedno i najvažniji. Pod je podigla i izolirala s dva sloja plastične folije i kamene vune, a vrata prilagodila tako da se otvaraju i prema unutra, iako je na pod postavila tepih. Izuzev razlike u visini s hodnikom, nije bilo ničega što bi privlačilo pozornost. Soba je bila spremna. Izravnana, svježe oličena, sa dobro zabrtvljenim vratima i prozorima i uređena identično kao i prije. Na zidovima su bile slike, na prozorima raznorazni ukrasi, a na sredini, naravno, stol sa čipkastim stolnjakom i šest stolica od kojih je samo njezina, na čelu stola, imala naslone za ruke. Okrene se prema biljci na prozorskom okviru i vrhovima prstiju oprezno protrlja jedan list. Miris je bio loš, ali ne i neugodan. Taj miris bunike ulijevao joj je sigurnost. * Sve djevojke na Sprogøu pričale su o Gitti Charles kad je usred ljeta 1956. stigla na otok poštanskim brodom. Netko je rekao da je završila za medicinsku sestru, ali to nije moglo biti točno. Možda njegovateljica, ali medicinska sestra sigurno ne. Nete je znala da osim upraviteljice, nitko od službenika na otoku nije završio baš ništa. Djevojke su se najviše došaptavale jer je napokon na otok stigao netko oku ugodan. Dok se onako izazovno kretala, koračajući dugim, žustrim koracima, neke je djevojke podsjećala na Gretu Garbo. Zaista je bila posebna. Bila je posve drukčija od sredovječnih, ogorčenih kuja koje su bile ili usidjelice ili rastavljene ili udovice prisiljene tražiti posao na ovome prokletome mjestu. Gitte Charles držala se veoma uspravno, plavu kosu, kakvu je imala i Nete, držala je lijepo podignutu otkrivajući kratke plave


dlačice na vratu, što si čak ni upraviteljica nikada nije dopuštala. Ženstvena i spretna, sve ono što su Nete i mnoge druge djevojke sanjale da će postati. Djevojke su Gitti bacale zavidne, a neke čak i pohotne poglede, ali ubrzo su saznale da se iza nježne vanjštine krije sam đavao. Svi su se, izuzev Rite, zato držali podalje od nje. Kada se Charles, kako su je zvali, umorila od Ritina društva, bacila je svoje plave oči na Nete. Obećavala joj je pomoć u dnevnim poslovima, sigurnost, a možda i mogućnost odlaska s otoka. Sve je ovisilo o tome koliko će se lijepo Nete ponašati sa Charles. A u slučaju da nekome poželi ispričati čime se njih dvije zajedno bave, bolje joj je da, ako joj je život mio, više nikad ne popije ni kap tekućine. Tko zna, u piću bi se možda mogla naći bunika, rekla joj je Gitte Charles. Tom je odvratnom prijetnjom Charles upoznala Nete s bunikom i njezinim užasnim svojstvima. »Hyoscyamus niger«, izgovorila je Charles dramatičnim i sporim glasom da istakne težinu svoga iskaza. Već ju je i od samoga imena prošla jeza. »Ljudi su pričali da su je i vještice koristile za let do Đavolje gore«, nastavi. »A kad bi ih uhvatili, svećenici i krvnici istu su biljku koristili za omamljivanje tijekom mučenja. Tako je i dobila ime >vještičja mast<, zato ti je bolje da budeš na oprezu. Ne bi li ti onda bilo pametnije da mi povlađuješ?« Nakon toga Nete se mjesecima pokoravala njezinoj volji i to joj je razdoblje na Sprogøu bilo na svaki zamisliv način najgore. Promatrajući more, Nete pred sobom nije vidjela samo valove koji su je mogli odnijeti u slobodu, daleko od otoka, vidjela je i valove koji su je mogli povući za sobom u dubinu. U tamu u kojoj je više nitko neće moći pronaći, u kojoj joj nitko više neće moći nauditi. * Sjeme bunike jedino je što je Nete ponijela sa sobom sa Sprogøa nakon što je napokon napustila otok. Nakon četiri godine mučenja i patnje, to je bilo sve što je dobila. Godinama kasnije, kada je već završila laboratorijsku školu, čula je


za iskapanja oko raznih samostana prilikom kojih je niknulo stotinama godina staro sjemenje bunike. Nakon toga posijala je svoje staro sjeme u lonac i stavila ga na osunčano mjesto. Uskoro je iz zemlje poput Feniksa niknula čvrsta zelena biljka pozdravljajući je poput stare prijateljice koja se nakon duge odsutnosti ponovno vratila. Prvo je nekoliko godina rasla na tlu Havngaarda pa je ova današnja biljka iz njezina stana u Nørrebrou zapravo nasljednica njezinih nasljednika. Sve je prethodne sama osušila i sakrila s odjećom koju je imala na sebi kad je napokon otišla. Bile su ostatak nekog drugog vremena. Otpali listovi, zrna sjemena, osušene stabljike i sasušeni ostaci nečega što je jednom bio najljepši bijeli cvijet tamnih žilica i crvenim okom u sredini. Sakupila je dvije vrećice organskog materijala s biljke i točno je znala kako ih upotrijebiti. Možda ju je baš prisutnost bunike i njezinih neistraženih tajni potaklo da nastavi s obrazovanjem za laboratorijsku tehničarku. Možda se baš zato okrenula kemiji i svemu što s njom ima veze. S dubljim je poznavanjem tvari i njihova djelovanja na čovjeka u svakom slučaju mogla bolje razumjeti kakva je to čudesna i ubojita sredstva priroda stvarala na Sprogøu. Nakon nekoliko pokušaja uspjela je u kuhinji na svome četvrtome katu iz biljke izvući tri najvažnija aktivna sastojka koja je već prije u malim, blagim dozama bila isprobala na sebi. Hiosciamin je izazivao potpuni zatvor, suhoću u ustima, blago naoticanje lica i usne šupljine te blagu aritmiju, no bez ozbiljnih posljedica po zdravlje. Više se bojala skopolamina. Znala je da je već samo 50 miligrama dovoljno za smrtni ishod. Čak i u malim dozama skopolamin je imao snažno uspavljujuće i euforično djelovanje. U takvu tromu stanju bilo vam je svejedno što govorite i mislite, stoga nije ni čudilo da se za vrijeme Drugoga svjetskog rata upotrebljavao kao serum istine. I na kraju atropin, također bezbojni kristalni alkaloid iz porodice pomoćnica. Možda Nete s njegovim uzimanjem nije bila tako oprezna kao s druge dvije tvari jer je iskusila smetnje u vidu, teške poteškoće u govoru, groznicu, crvenilo i žarenje kože te halucinacije od kojih se umalo onesvijestila. U dovoljno visokoj koncentraciji, koktel sastavljen od tih triju tvari


sigurno je bio smrtonosan i Nete je znala kako to postići. Trebalo je samo zakuhati mješavinu kao da se priprema jaki čaj i zatim iz nje destilirati 95 posto vode. Nete je stajala u kuhinji s ovećom bocom dobivene esencije u rukama, okružena zamagljenim prozorima, dok je gorkasti, teški zrak ispunjavao svaku sobu njezina stana. Sad je samo još trebalo odrediti odgovarajuću dozu za svaku od ciljanih osoba. * Nete nije koristila računalo svoga supruga otkad se odselila. Čemu? Nije imala nikoga kome bi pisala, niti je imala o čemu pisati. Odavno je prošlo vrijeme kada se još bavila pisanjem računa, poslovnih dopisa, proračunskih tablica ili obradom teksta. No, tog ga je četvrtka u kolovozu 1987. godine ponovno upalila. Slušajući njegov šum dok se zeleni zaslon polako učitavao, osjetila je trnce u cijelome tijelu, a u prsima probadanje. Nakon što napiše i pošalje pisma, više neće biti povratka. Netin životni put sve se više sužavao, neizbježno srljajući u slijepu ulicu u koju je svjesno i planirano ulazila. Napisala je nekoliko inačica pisma koje je namjeravala poslati, ali se naposlijetku ipak odlučila za sljedeću: Dragi/a..., prošle su mnoge godine otkada smo se posljednji put vidjeli. S ponosom mogu reći da je tijekom tih godina život prema meni bio dobar. Svih sam tih godina razmišljala o svojoj sudbini i došla do zaključka da stvari nisu ni mogle ispasti drugačije te da, kad se sve zbroji, shvaćam da dio krivice i sama snosim. Stoga me bivši događaji, teške riječi i nesporazumi više ne more. Upravo suprotno. Gledajući unatrag, ispunjava me velikim zadovoljstvom što sam sve to uspjela prebroditi. Sada je došlo vrijeme za pomirenje. Kao što ti je vjerojatno i poznato iz medija, niz sam godina bila udana za Andreasa Rosena. Nasljedstvo koje mi je ostavio


učinilo me veoma imućnom ženom. Kako to već, nažalost, obično biva, dijagnosticirana mi je neizlječiva bolest i sada ležim u bolnici na liječenju te mi je stoga vrijeme veoma ograničeno. Budući da nisam mogla imati vlastitih nasljednika, odlučila sam podijeliti svoje bogatstvo s ljudima koje sam susrela na svome životnom putu, bilo u dobru ili zlu. Iz tog te razloga želim pozvati da u petak, 4. rujna 1987. u... sati, dođeš u moj dom u ulici Peblinge Dossering 32 u Kopenhagenu. Bit će prisutan i moj odvjetnik koji će se odmah pobrinuti da primiš 10 milijuna kruna. Naravno, taj će darovani iznos biti oporezovan, ali time se ne moraš zamarati, za sve će se pobrinuti moj odvjetnik. Sigurna sam da ćemo nakon toga moći malo porazgovarati o našim ludim životima. Budućnost mi, nažalost, ne nudi mnogo toga, ali zauzvrat barem imam priliku uljepšati tvoju, što će me od srca obradovati i umiriti. Nadam se da si zdrav/zdrava i spreman/spremna na naš susret. Kao što sam već spomenula, to bi me veoma obradovalo. Shvaćam da je datum veoma blizu, ali sigurna sam da će ti se, neovisno o tvojim postojećim planovima za taj dan, ovo malo putovanje itekako isplatiti. Molim te da doneseš ovu pozivnicu i dođeš točno u navedeno vrijeme jer moj odvjetnik i ja toga dana imamo još neke obaveze i sastanke. Pozivnicu prilažem i tisuću kruna u bariranom čeku za tvoje putne troškove. Radujem se našem susretu. Meni, a nadam se možda i tebi, to će donijeti određeni mir. Srdačni pozdravi Nete Hermansen Kopenhagen, četvrtak, 27. kolovoza 1987. »Dobro pismo«, pomisli Nete i kopira ga u šest datoteka, svaku


označi personaliziranim zaglavljem s pripadajućim imenom i točnim vremenom sastanka, a zatim ih isprinta te brižljivo i stručno potpiše, tako da ga nijedna od tih šest osoba nije mogla povezati s nekim od njezinih prijašnjih potpisa. Šest pisama. Po jedno za Curta Wada, Ritu Nielsen, Gittu Charles, Tagea Hermansena, Vigga Mogensena i Philipa Nørviga. Na trenutak je razmatrala ne bi li pisala i dvojici svoje braće koji su još bili na životu, ali na kraju odbaci tu ideju. Ionako su tada bili premladi i nisu je baš dobro poznavali. Sada su, uostalom, sigurno bili na moru, a stariji brat Mads više nije bio među živima. Ne, njih nije mogla ništa kriviti. Šest omotnica sada je ležalo ispred nje. Zapravo ih je trebalo biti devet, ali ju je smrt triput pretekla. Znala je da je ta tri poglavlja još prije nje zatvorilo vrijeme. Njezinu osnovnoškolsku učiteljicu, glavnoga liječnika i upraviteljicu na Sprogøu smrt je dohvatila prije nje. Oni su se izvukli. Njih troje koje pokazivanje milosti ne bi stajalo baš ništa. Ako već ništa drugo, da su se barem onda prema njoj odnosili pravedno. Umjesto toga, svo joj je troje nanijelo nepravdu i počinilo užasne pogreške, umrijevši u uvjerenju da su joj učinili veliku uslugu i da njihov rad nije bio samo na dobrobit cijeloga društva, već i nesretnika za koje su bili zaduženi. I baš je ta činjenica mučila Nete najviše od svega. * »Nete, odmah dođi ovamo«, izderala se njezina učiteljica. Nakon što je Nete stala oklijevati, ona je za uho odvuče cijelim putem oko školske zgrade tako snažno da se sve oko njih prašilo. »Ti nesretno malo čudovište. Glupo, zaostalo derište, kako se usuđuješ?« povikne i opali je koščatom rukom po licu. Nakon što je Nete plačući povikala da ne razumije zašto je tuče, učiteljica je počasti još jednim šamarom. Ležeći na podu pogleda oko sebe. Bijesno lice njezine učiteljice nadvilo se nad nju. Mislila je na to kako joj se haljina sada zaprljala i kako će se otac zbog toga naljutiti jer je sigurno bila veoma skupa. Pokušala se sakriti iza cvjetova jabuka koji su visjeli s drveća, iza


cvrkutanja ševa koje su brujale visoko iznad njih, iza bezbrižna smijeha svojih razrednih kolega s druge strane zgrade. »Sada je bilo dosta, ne želim više čuti za tebe, čuješ li me, derište jedno odvratno? Bezbožna, prosta djevojčuro!« Ali Nete nije razumjela. Igrala se s dječacima i oni su je pitali mogu li gledati kako podiže haljinu. Kada ju je uz smijeh doista i podigla i otkrila par velikih, ružičastih gaćica koje je naslijedila od majke, svi su se zajedno slobodno nasmijali na to koliko je ta radnja bila jednostavna i nevažna, sve dok se između njih nije progurala učiteljica i sve ih rastjerala zalijepivši svima uokolo po šamar. Nakon što su se ostali rastrčali, Nete i ona ostale su same. »Ti mala prostakušo«, povikne učiteljica. Nete je znala što to znači pa je zato odgovorila da ona to nikako nije i da su prostaci i prostakuše zapravo oni koji je za to optužuju. Odgovor kod učiteljice istoga časa izazove živčani slom. Zbog tog ju je odgovora tako žestoko udarila iza škole, bacila joj šljunak u lice i zaurlala da odsad pa nadalje više ne ide kod njih u školu i da će je, ako ikada ponovno dobije priliku, naučiti kako se pravilno odgovara na pitanja. Da s obzirom na njezino svakodnevno ponašanje u školi, Nete u životu nije zaslužila ništa dobra i da se ovo što je upravo učinila nikad, ali baš nikad više ne može ispraviti. Za to će se ona sama pobrinuti. Kako je rekla, tako je na kraju i bilo.


10 Studeni 2010.

J

oš tri i pol sata i onda se samo treba pojaviti kod Mone svježe oprane kose i izglačane košulje, nalik osobi s kojom bi netko možda i poželio provesti vruću noć. Nakon što je, parkirajući auto ispred svoje kuće u Allerødu, u retrovizoru bacio obeshrabren pogled na svoje sivo lice, taj mu se zadatak činio kao nemoguća misija. »Dva sata u horizontali bi trebala pomoći«, pomisli Carl i uto spazi Terjea Plouga kako izlazi iz kuće prema parkiralištu. »Što je sad, Ploug?« dovikne mu izlazeći iz auta. Ploug slegne ramenima. »Slučaj s pneumatskim pištoljem, znaš već. Morao sam čuti i Hardyjevu verziju priče.« »Čuo si je već najmanje pet puta.« »Da, ali možda se nakon ovog zadnjeg raspleta događaja sjetio čega novoga.« Ploug i njegov nepogrešiv nos očito su nanjušili trag. Terje je bio jedan od najtemeljitijih istražitelja u upravi. Nitko spremniji od njega voziti trideset i pet kilometara radi i najmanje sitnice koja mu je mogla pomoći pritisnuti osumnjičenika. »I, je li se sjetio čega?« »Možda.« »Kako to sad, kvragu, misliš možda?« »Pitaj ga sam«, reče Ploug i u pozdrav prisloni dva prsta na sljepoočnice. * Već na ulazu mu ususret doleti Morten Holland. Doista nije bilo jednostavno zadržati privatnost uz takvog podstanara. Morten pogleda na sat. »Super što si danas došao tako rano, Carić, odlično. Doma se stvarno puno toga dogodilo. Ja ne znam ništa, ako se


ičega i mogu sjetiti.« Zvučao je potpuno zadihano servirajući kratke, odrezane rečenice. Carlu je u ovome trenutku samo još to nedostajalo. »Eh...«, reče Carl, ali to nije zaustavilo gorostasa od sto dvadeset kilograma u njegovom žustrom verbalnom izljevu. »Punih sat vremena sam bio na telefonu s Viggom. Potpuno nevjerojatna stvar, moraš je odmah ovoga časa nazvati.« Carl nagne glavu unaprijed. Ako se dosad još nije potpuno razbolio, nakon ovoga zasigurno hoće. Kako je, zaboga, uopće moguće da njegova žena, s kojom ne živi već godinama, još uvijek može tako jako utjecati na njegov imunitet? »Pa što ti je rekla?« upita ga umorno. Morten samo podigne svoje blijede ruke u obranu i plaho odmahne. Carl će to zaista morati sam saznati. Još i to. »Što se još dogodilo, osim što je Terje Ploug maloprije bio ovdje?« prisili se upitati. Bolje da to sve odmah sada obavi, prije nego skroz padne u nesvijest. »Da, Jesper je nazvao s priprema za maturu. Rekao je da su mu ukrali novčanik.« Carl odmahne glavom u nevjerici. Odličan mu je taj njegov posinak! Nakon gotovo tri godine navlačenja u gimnaziji Allerød on odustane neposredno uoči dva završna maturalna ispita. Ocjene su mu bile kriminalne. Sada, kad je bio na drugoj godini pripremnog tečaja za maturu u Gentofteu, svako se malo iz protesta seljakao između Viggine vrtne kuće u Islevu i njegove u Allerødu, a svakog drugog dana u sobu dovodio nove djevojke. Sve to uz stalno tulumarenje začinjeno s vječnim problemima i svađama. Ali tako to već ide, zaključi Carl rezignirano. »Koliko je imao u novčaniku?« upita. Morten nekoliko puta brzo trepne očima. Znači, prilično mnogo. »Već će to sam riješiti«, reče Carl i uđe u dnevnu sobu. »Zdravo, Hardy«, smireno ga pozdravi. Nedostatak ikakva pokreta u krevetu prilikom ulaska možda je bio i najgori od svega. Ni najmanjeg pokreta ispod pokrivača, ni ruke ispružene ruke prema njemu u pozdrav. Već po navici pogladi svoga paraliziranog prijatelja po čelu. Iz njegovih se plavih očiju dalo jasno iščitati da sanja vidjeti bilo što drugo osim ovoga što ga okružuje.


»Gledaš DR Update«, primijeti i kimne prema ekranu u kutu. Hardy rastegne kutove ustiju prema dolje. Što mu je drugo uopće preostalo? »Terje Ploug je baš bio ovdje«, reče. »Znam, sreo sam ga vani. Spomenuo je da si se sjetio nečeg novog u vezi slučaja, ako sam ga dobro shvatio?« Osjetivši škakljanje u nosu, Carl se nagne malo unatrag, ali se poriv za kihanjem ipak povuče sam od sebe. »Oprosti, bolje je da se držim malo podalje, samo što se nisam razbolio. Skoro cijela uprava je bolesna.« Hardy se pokuša osmjehnuti. Prema riječi »bolestan« više nije imao nikakav stav. »Ploug mi je ispričao o truplu koje su danas pronašli.« »Da, bilo je u zaista užasnom stanju. Raskomadano i razdijeljeno u male vreće za smeće. Vreće su donekle usporile raspadanje, ali svejedno bih rekao da je proces veoma uznapredovao.« »Ploug kaže da su pronašli jednu manju vrećicu koja je, izgleda, bila u nekoj vrsti vakuma«, reče Hardy. »Smatraju da se u njoj nalazio topli zrak koji se zatim naglo ohladio. Dijelovi koji su se nalazili u njoj su u svakom slučaju jako dobro očuvani.« »Aha. Onda će u njoj sigurno pronaći i dobre tragove DNA. Možda ćemo se napokon malo približiti razrješenju našega slučaja, Hardy. Mislim da bi nam obojici to dobro došlo.« Hardy ga pogleda ravno u oči. »Rekao sam Plougu da pokušaju istražiti je li žrtva bila drukčijeg etničkog podrijetla.« Carl nagne glavu i primijeti kako mu nos ponovno počne curiti. »Zašto?« »Zato jer mi je Anker rekao da se one noći kada se k Minni i meni vratio sav krvav potukao s nekim prokletim strancem. I nije se radilo samo o blago zakrvavljenoj odjeći kao nakon prosječne tučnjave, kažem ti. Barem ja to dosad nisam vidio.« »Kakve to jebene veze ima s ovim slučajem?« »I ja se pitam. Ali nešto mi govori da je Anker bio do grla umiješan, kužiš? O tome smo već pričali.« Carl kimne. »Pričat ćemo o tome ujutro. Sada moram u krevet ubiti oko na par sati da izbacim ove proklete klice iz sebe. Navečer idem k Moni na Martinje s iznenađenjem, kako mi je rekla.« »Lijepo se provedi«, reče mu Hardy gotovo ogorčeno.


* Carl se izvali na krevet, prisjetivši se liječenja šeširom. Bila je to terapija koju je njegov otac još uvijek prakticirao kad bi bio bolestan. »Legni u krevet s dvije noge na koje možeš objesiti šešir«, govorio je uvijek. »Objesi šešir na jednu nogu i uzmi bocu žestice koju uvijek moraš imati kraj kreveta i pošteno nagni sve dok se šešir ne pojavi i na drugoj nozi. Obećajem ti da si sljedećeg dana garantirano zdrav. Ili će ti barem biti skroz svejedno.« Lijek je zaista djelovao svaki put, ali što učiniti u slučaju da za par sati moraš sjesti za volan? I što ako ne želiš zaudarati na alkohol? U takvome ga stanju Mona posve sigurno neće dočekati raširenih ruku. Nekoliko puta uzdahne i, pun sažaljenja nad samim sobom, dohvati bocu Tullamore viskija te srčano potegne par gutljaja. Nije moglo hiti na odmet. Zatim na mobitelu odabere Viggin broj, duboko udahne i zadrži dah. To ga je donekle smirivalo. »Oho, lijepo što si nazvao«, zacvrkuta Vigga. Odmah mu je bilo jasno da ga čeka neko veliko sranje. »Pljuni, Vigga, da čujem. Previše sam umoran i bolestan za čavrljanje.« »Ma zar si bolestan! Pa možemo onda razgovarati i neki drugi put.« Evo, opet zavlačenje! Dobro je znala da on zna da ne misli ozbiljno. »Je li nešto u vezi novca?« upita je. »Ma daj, Carle!« Zvučala je odviše razdragano zbog čega Carl iz boce potegne još jedan brzi gutljaj viskija. »Gurkamal me zaprosio.« U tom se trenutku zagrcne viskijem koji mu izađe na nos, pošteno mu pritom žareći sluznicu. Carl nekoliko puta zakašlje, obriše sluz s vrha nosa i zanemari oči koje su mu snažno suzile. »Ali Vigga, pa to se onda zove prokleta bigamija! Udana si za mene, sjećaš se?« Ona se nato nasmije. Carl se uspravi na krevetu i odloži bocu. »Sada zaozbiljno! Želiš li na taj način doći do razvoda? Zar si mislila da ću ovu božju srijedu sjediti na krevetu i srdačno se radovati dok mi ti govoriš da mi se cijeli svijet urušava? Ne mogu si priuštiti


prokleti razvod, Vigga, znaš to dobro. Nakon podjele imovine neću moći zadržati ovu kuću u kojoj živim. Kuću u kojoj, uz mene, živi i tvoj sin i dva podstanara. Ne možeš to tražiti od mene, Vigga. Zar se ti i taj Gurkemajer ne možete zadovoljiti zajedničkim životom, zašto se baš morate vjenčati?« »Naš Anand Karaj će se održati u Patiali, tamo mu živi obitelj, zar to nije fenomenalno?« »Čekaj, čekaj, samo malo. Zar ne čuješ što ti govorim? Kako misliš sada provesti ovo s razvodom? Zar se nismo složili da ćemo se zajedno dogovoriti kada do toga dođe? I što ti sad znači taj >anan kari<, o čemu ti pričaš? Uopće te ne mogu pratiti.« »Anand Karaj, budalo. Tada se klanjamo pred knjigom Guru Granth Sahib kako bismo javno pokazali svoju želju za vjenčanjem.« Carlov pogled munjevito prođe zidom spavaće sobe. Na njemu su još visjele male prostirke iz vremena kad se Vigga zarazila hinduizmom i misterijima Balija. Postoji li uopće još koja religija s kojom tijekom godina nije očijukala? »Uopće ne shvaćam, Vigga. Zar stvarno želiš da odnekud izmislim tristo-četiristo tisuća kruna da bi se ti mogla udati za čovjeka s kilometar i pol čupe pod turbanom pa da te nakon toga mogu potlačivati po cijele dane?« Smijala se poput školarke koja se naslađuje time što je dobila dozvolu da si probuši ušne resice. Ako nastavi s ovakvim ponašanjem, uskoro će se onesvijestiti. Ispruži se prema papirnatom rupčiću na noćnom ormariću i ispuhne nos. Začudo, više ništa nije izlazilo van. »Carle, vidim da zaista nemaš pojma o nauku gurua Nanaka. Sikhizam znači ravnopravnost, meditaciju i zarađivanje za život na pošten način. Znači dijeliti svoje sa siromašnima i visoko cijeniti rad. Naprosto nećeš naći pročišćeniji način života od ovoga koji slijede sikhi.« »U redu, ako već dijele sa siromašnima, onda bi Gurkemajer za početak mogao malo podijeliti sa mnom. Što kažeš, dvjesto tisuća kruna pa smo poravnali račune?« Ponovno začuje onaj beskrajni smijeh. »Smiri se, Carle. Posudit ćeš novac od Gurkamala i zatim ga dati meni. Uz veoma povoljnu kamatu, ne brini. Za procjenu vrijednosti kuće sam unajmila jednog


posrednika nekretninama. Kuće u nizu u Rønneholtparkenu u sličnome stanju začas se prodaju za 1,9 milijuna kruna. Mi već dugujemo šesto tisuća, tako da ćeš dobiti polovicu od preostalih 1,3 milijuna, a možeš zadržati i svo pokućstvo.« Polovicu! Šesto pedeset tisuća kruna! Carl se nasloni i sklopi mobitel. Osjećao se kao da mu je šok istjerao virus iz tijela i zamijenio ga s trideset i dva utega čvrsto pritisnuta na njegov prsni koš. * Osjetio je njezin miris i prije nego su se vrata otvorila. »Uđi«, reče Mona povukavši ga za ruku. Sreća je potrajala još tri sekunde prije negoli je naglo otišla u blagovaonicu i suočila ga s pojavom u tijesnoj, kratkoj crnoj haljini koja je nagnuta nad stolom palila svijeće. »Ovo je Samantha, moja najmlađa kći«, reče Mona. »Drago joj je što te napokon upoznala.« Pogled koji ga je dočekao od Monine dvadesetak godina mlađe kopije nije pokazivao iskazanu razinu oduševljenja. Naprotiv, munjevito je odmjerila Carlovu prorijeđenu kosu, obrise tijela koje je sad već bilo blago izvan forme i čvor njegove kravate koji mu je odjednom postao preuzak. Prizor je nije ni najmanje impresionirao, toliko mu je bilo jasno. »Zdravo, Carle«, reče Samantha. Način na koji ga je pozdravila jasno je ukazivao na odbojnost prema lovini koju je njezina majka dovukla kući. »Zdravo, Samantha«, reče i pokuša osmijehom otkriti zubalo nastojeći pogoditi izraz koji bi nalikovao oduševljenju. Što je, dovraga, Mona pričala o njemu da je izraz razočaranja u pogledu njezine kćeri bio toliko očit? Nažalost, stvari su otuda samo nastavile nizbrdo kada je u prostoriju dojurio dječak, nakon čega se progurao do Carlovih koljena i krenuo ih mlatiti plastičnim mačem. »Ja sam opasni razbojnik«, poviče plavo, kovrčavo čudovište zvano Ludwig. Dođavola, kako je tek ovo preplašilo prehladu. Još koji ovakav šok


danas i uskoro će biti potpuno zdrav. Izdržao je predjelo s osmijehom na licu i stisnutih očiju. Tu je foru pokupio iz nebrojenih repriza filmova s Richardom Gereom. No, kad je na stol stigla guska, Carl primijeti Ludwigov vrebajući pogled. »Kaplješ u umak«, reče pokazujući prstom Carlov nos, izazvavši time kod Samanthe nekoliko nekontroliranih grčeva u prsima. Kad je dječak počeo brbljati o ožiljku na Carlovoj sljepoočnici, rekavši mu kako je gadan, i nakon što mu je odbio vjerovati da ima pištolj, Carl je već bio spreman na protunapad. »Please«, reče očiju okrenutih prema nebu. »Ako mi sada ne pomogneš, jedan će dječak za deset sekundi dobiti po turu.« Buka koja ga je na kraju spasila nije bila posljedica osjećaja za situaciju lijepe bake, ni odgojnih mjera mlade majke. Upravo suprotno, spasonosna je buka dolazila iz Carlova stražnjega džepa, što je značilo da je gotovo s mirom za večeras, hvala nebesima! »Ispričavam se«, reče i podigne jednu ruku u znak isprike a drugom dohvati mobitel. »Da, Assade«, reče vidjevši ime na ekranu. Ovoga je trenutka bio spreman odgovoriti na bilo kakvu glupost, samo da se izbavi odavde. »Ispričavam se za smetnju, Carl. Ali možeš li mi reći, koliko ljudi svake godine se prijavi kao nestali u Danskoj?« Zagonetno pitanje na koje je mogao dati zagonetan odgovor. Savršeno. »Mislim da oko sto pedeset. Gdje si ti sada?« Odgovor koji je uvijek dobro zvučao. »Rose i ja smo još uvijek ovdje u podrumu. A koliko od tih sto pedeset misliš da još fali, nakon što godina prođe, Carl?« »To se razlikuje. Najviše deset osoba, rekao bih.« Carl ustane od stola i pokuša izgledati nevjerojatno zauzet. »Novi razvoj događaja u slučaju?« Još jedno dobro pitanje. »Ne znam«, odgovori Assad. »Ti meni reci. Jer samo u tom tjednu kad je ona ženska s bordelom, Rita Nielsen, nestala, još su dvije osobe prijavljene kao nestale, onda još jedna tjedan nakon toga i nitko od njih nikad više nije pronađen. Ne misliš da je to jako čudno, četiri u tako malo dana, Carl, šta kažeš? To je isto koliko ih normalno nestane u pola godine.« »Svemogući Bože, dolazim odmah iz ovih stopa!« Fenomenalan


završni odgovor, iako se Assad činio malo začuđen. Kada je zadnji puta tako žustro reagirao? Carl se okrene društvu. »Ispričavam se! Primijetili ste da sam danas malo odsutan. Dijelom je to zato što sam veoma, veoma prehlađen, pa se zaista nadam da nisam uspio nikoga zaraziti.« Jednom šmrcne kako bi to dodatno naglasio i ustanovi da mu je nos potpuno suh. »Hmm, a dijelom zato što baš imamo četiri slučaja nestalih osoba i neobično okrutno ubojstvo na Amageru kojima se moramo pozabaviti. Stvarno mi je jako žao, ali morat ću sada otići. Inače bi stvari mogle otići u krivom smjeru.« Usredotoči svoj pogled na Monu koja je sada izgledala veoma zabrinuto. Posve drukčije od onog kada se sama nalazila u liječničkoj fotelji. »Je li to onaj stari slučaj u koji si i sam bio umiješan?« upita ga ignorirajući njegove pohvale za predivnu večeru. »Budi oprezan. Znaš i sam koliko to još uvijek duboko utječe na tebe?« Carl kimne. »Da, radi se i o tom slučaju. Ali nemoj se uznemiravati, ne namjeravam upasti u nevolju. U redu sam.« Ona nabora obrve. Dovraga i s ovom usranom večeri. Ovo su bila dva koraka unazad. Kakvo loše predstavljanje obitelji. Njezina ga je kći mrzila. Carl je pak mrzio unuka. Gusku jedva da je i okusio, sluz mu je iz nosa kapala u umak, a sad je još i Mona morala spomenuti taj prokleti slučaj. Sad će mu zasigurno ponovno uvaliti onog nadripsihologa Krisa za vrat. »Skroz sam u redu«, reče na kraju, ciljajući dječaka prstima oblikovanima u pištolj i sa smiješkom povuče okidač. Sljedećeg će se puta radije malo detaljnije raspitati o tome što se skriva iza Moninih iznenađenja.


11 Kolovoz 1987.

T

age začuje zvuk zatvaranja sandučića i počne psovati. Otkako je pričvrstio znak »Molimo vas da ne ostavljate reklame« poštu je dobivao samo od porezne uprave, a pošta od njih je obično značila loše vijesti po njega. Što je bilo tako prokleto strašno u mizernom sitnišu koje bi skupio krpajući gume, čisteći dečkima svjećice i karburatore mopeda, to nikad neće razumjeti. Zar bi im bilo draže da stane u red za socijalnu u Middelfartu ili da krade po vikendicama oko Skarupa poput ostalih dečkiju s kojima se opijao? Ispruži se prema jednoj od boca vina koje su se nalazile između kreveta i sanduka piva koji mu je služio umjesto noćnog ormarića i provjeri je li tijekom noći čime napunio bocu. Zatim bocu približi međunožju i popiša se u nju do vrha, otare ruke u posteljinu te polako ustane. Polako mu je bilo žao što ona Mette Stamme stanuje kod njega jer se zahod nalazio skroz iza njezine sobe u samoj kući. Ovdje u radionici ispred kuće, gdje je živio on, podne daske bile su trule, vjetar je prodirao kroz svaku pukotinu, a zima će doći i prije negoli se okrene. Tage pogleda oko sebe. Stari posteri razgolićenih cura s duplerica s motornim uljem na grudima i istrošeni zidovi. Kotači i dijelovi mopeda bili su posvuda, a betonski je pod bio umrljan sasušenim tragovima motorna ulja. Nije to baš bilo neko mjesto kojim bi se mnogi ponosili, ali je barem bilo njegovo. Ispruži ruku prema gore i s regala dohvati pepeljaru prepunu opušaka. Izabere jedan u najboljem stanju, upali ga i mirno povuče dim dok je žar klizio posljednjih desetak milimetara prema njegovim zamašćenim prstima te ga zatim ponovno ugasi. Zatim uskoči u gaće i po hladnome podu ode do vrata. Ako samo malo zakorači van, moći će prstom doseći poštanski sandučić od iverice čiji se poklopac nakon svih ovih godina udvostručio u volumenu.


Naprije je dobro sa svih strana promotrio ulicu. Nije želio da mu netko dođe cendrati zato što izbačena trbuha i u prljavim gaćama stoji nasred Brenderupa, ne ponovno. »Uskogrudne babetine koje ne mogu podnijeti pogled na muškarca u najboljim godinama«, kako je običavao govoriti dečkima na klupici. »Uskogrudne«, kako je to prokleto otmjeno zvučalo. Na njegovo iznenađenje, pismo koje je izvukao iz sandučića nije bila poznata omotnica iz porezne uprave ili općine, nego obična bijela s poštanskom markicom na sebi. Prošlo je mnogo godina otkada je zadnji puta primio takvo pismo. Tage se uspravi, kao da ga imaginarni pošiljatelj u tom posebnom trenutku odnekud promatra ili, što je bilo vjerojatnije, kao da ga je samo pismo sposobno vidjeti i procijeniti je li primatelj vrijedan poruke koja se u njemu skriva. Rukopis mu je bio nepoznat, ali mu se kitnjast rukopis koji je elegantno uokvirivao njegovo ime na papiru veoma svidio. Okrene omotnicu i u trenu osjeti kako mu venama struji navala adrenalina. Vrućina mu zažari obraze kao zaljubljenom tinejdžeru, a oči mu se širom otvore, kao u progonjene životinje. Pismo je bilo od Nete, posljednje osobe od koje bi ga očekivao. Od njegove sestrične Nete Hermansen, s pripadajućom adresom i svime. Ni u najluđim snovima ne bi pomislio da će mu se ona ikada više javiti i to s dobrim razlogom. Duboko udahne i nekoliko trenutaka stane razmatrati da vrati pismo natrag u sandučić, kao da će ga vjetar, vrijeme i sam sandučić spremno progutati, zgrabiti iz njegovih ruku da se ne mora suočiti s njegovim sadržajem. Kroz praksu stečenu radom na očevu posjedu Netin je najstariji brat Mads naučio da se i ljudi, kao i sva druga živa bića, mogu podijeliti u dvije skupine, mužjake i ženke. Dok je god čovjek toga svjestan, ne mora znati ništa drugo, sve će se ostalo srediti samo od sebe. Te su dvije skupine među sobom podijelile tajne života – ratovanje, obitelj, rad i sve ono što se odvija unutar četiri zida. Sve je bilo određeno tako da se ni muški, ni ženski dio čovječanstva ne mora brinuti oko poslova za koje je onaj drugi zadužen. I tako je Mads jednog dana oko sebe na dvorištu okupio svoju mlađu braću, sestru i bratića, potegne hlače prema dolje i pokaže


svoje spolovilo. »Ako imaš ovakvoga, onda si u jednoj skupini, a ako umjesto toga imaš crticu, onda si u drugoj skupini. Jednostavno.« Na to su se braća i Tage stali smijati, pri čemu Nete također potegne gaćice prema dolje da na taj djetinji način pokaže određenu solidarnost i razumijevanje. Tage je to iskustvo posebno lijepo doživio jer se ondje od kuda je on dolazio svo razodijevanje obavljalo iza zatvorenih vrata. Iskreno, dotad Tage nikad nije u potpunosti razumio u čemu je razlika između muškarca i žene. Bilo je to Tageovo prvo ljeto kod strica, mnogo bolje od vrućih dana u luci i uskim uličicama Assensa u kojima se igrao s drugim dječacima i sanjao kako će se jednoga dana otisnuti na dugu plovidbu. Nete i on dobro su se slagali. I blizanci su bili dobro društvo, ali Nete je bila najbolja, iako je bila skoro osam godina mlađa od njega. Bila je tako jednostavna. Smijala se čim bi povukao usnicu prema gore, a samo je jedna njegova riječ bila dovoljna da izvede i najluđe gluposti. Prvi puta u njegovome životu netko se ugledao na Tagea i to mu se jako sviđalo. Zato se i trudio pomoći joj u poslovima koje je morala obaviti na imanju. Kad su blizanci i Mads napustili njihovo malo imanje, Neti je preostao još samo otac i ljetni dani s Tageom. Još se uvijek jasno sjećao koliko joj je tada bilo teško, osobito zbog povremenih seoskih ogovaranja i očeva nepredvidljiva raspoloženja te njegova teška, a ponekad čak i nepravedna ponašanja. Nete i on nisu bili zaljubljeni jedno u drugo, ali su bili veoma bliski prijatelji pa je iz te prisnosti vrebalo uzbuđujuće, prikriveno pitanje o onim dvjema skupinama ljudi i tome kako se one jedne prema drugima ponekad odnose. I tako je Tage bio taj koji je Nete naučio kako ljudi kopuliraju i tako postao osoba koja joj je nehotice uzela sve. * Svom težinom sjedne na krevet i baci pogled na bocu na tokarskom stroju pokušavši procijeniti što bi mu sad bolje pomoglo – da dobro


potegne iz boce s vinom prije ili nakon što pročita Netino pismo. Uto iz dnevne sobe začuje kašalj svoje podstanarke Mette, popraćen nekakvim premetanjem. Nisu to baš bili zvukovi koje bi čovjek inače želio povezati sa ženskom osobom, ali već se bio priviknuo, a dobro mu je došla i ispod pokrivača tijekom hladnih zimskih dana. Jedino je važno da općina ne pomisli da su možda zaista zajedno i da ih varaju za socijalnu pomoć. Izvaže omotnicu rukom i zatim iz nje izvuče pismo, lijep komad papira ukrašen cvijećem, dvaput presavinut. Kad ga je krenuo otvarati očekivao je da će ga ponovno dočekati rukopis, ali pismo je bilo otisnuto strojno. Cijelo ga munjevito pročita nastojeći čim prije završiti tu agoniju i, taman kad se spremio popiti gutljaj vina, dođe do mjesta na kojem je stajalo da mu želi darovati deset milijuna kruna, ako je spreman susresti se s njom u naznačeno vrijeme i na naznačenom mjestu u Kopenhagenu. Tage ispusti pismo i stane promatrati kako polako pada na beton te uto na dnu primijeti ček pričvršćen spajalicom na kojemu je stajalo njegovo ime i iznos od dvije tisuće kruna. Toliko novca nikada ranije nije imao u rukama u ovom dijelu mjeseca, bilo je jedino na što je mogao misliti jer se sve ostalo doimalo nestvarnim. Milijuni, Netina bolest, sve! Dvije tisuće kruna! Čak ni dok je radio kao mornar na kraju mjeseca nije imao toliko novca. Ni dok je radio u tvornici prikolica, još prije nego su se preselili u Nørre Aaby i uručili mu otkaz zbog problema s alkoholom. Odvoji ček od spajalice i nježno ga povuče. Da, bio je prokleto stvaran. * Nete je bila vesela i zabavna, a Tage zdrav i čio. Kada su bika dovukli do jedine krave na imanju upitala ga je može li i on tako ukrutiti pimpek poput bika i kad joj je pokazao da može, zaurlala je od smijeha, kao da se radi o nekom od viceva koje su njezina braća blizanci recitirali. Čak i kad su se ljubili je bila neozbiljna i bezbrižna, što je Tagea veoma veselilo. Dolazio je da s njom stekne iskustvo jer je uvijek o njoj razmišljao na taj način, iako je tek bila počela dobivati


obline. Bio je vitak i naočit u svojoj lijepoj, smeđoj uniformi s kapom zataknutom za epoletu te se činilo da je, zahvaljujući biku i kravi, ponovno stiglo doba godine za neizbježne rituale. Neti se Tage činio tako odrastao i dobar da, kad ju je gore na tavanu zamolio da se skine i učini ga sretnim, nije nimalo oklijevala. A zašto i bi? Svi su govorili da se to tako radi između ženke i mužjaka. Kako im nitko nije rekao da prestanu, povremeno su ponavljali naučeno – da se ništa ne može usporediti s užitkom koji pruža dodir i blizina dvaju tijela. S petnaest je godina zatrudnjela. Iako ju je vijest razveselila, nakon što je rekla Tageu da će sada ostatak života biti zajedno, on je porekao i najmanju naznaku očinstva. Ako je zaista bilo istina da je on otac njezina kopileta, poviče, to će ga uvaliti u nevolju jer je ona još maloljetna, tako da je to kažnjivo. Neće u jebeni zatvor zbog nečega takvog. Netin je otac vjerovao u njezino obrazloženje sve dok nije prebio Tagea na mrtvo ime, tijekom čega je ovaj još uvijek nastavio sve poricati. Njegovi sinovi nikada nisu tako reagirali na taj način ispitivanja tako da mu je, naravno, povjerovao. Otada je Tage više nije vidio. S vremena na vrijeme bi čuo nešto o njoj, osjećajući u međuvremenu golem sram. Na kraju je odlučio jednostavno sve zaboraviti. * Pripremao se dva dana. Namakao je grube ruke u mazivom ulju, trljao i masirao sve dok mu napukla koža nije ponovno postala ružičasta i mekana. Brijao se nekoliko puta dnevno sve dok mu lice ponovno nije postalo glatko i čisto. Kod frizera su ga dočekali poput izgubljenog sina, stručno ga ošišali, oprali mu kosu i još k tome velikodušno namirisali kako to samo izučeni obrtnici znaju. Zube je istrljao sodom bikarbonom sve dok mu zubno meso nije prokrvarilo, nakon čega je u ogledalu napokon mogao nazrijeti djelić osobe iz nekih boljih vremena. Ako će već primiti deset milijuna, učinit će to sa stilom. Nete ga treba doživjeti kao nekoga tko je vodio častan život, nekoga tko ju je jednom davno mogao nasmijati i kome je s ponosom mogla pristupiti.


Zadrhtao je pri toj pomisli. Kako da se on, sada u svojoj pedeset i osmoj godini, podigne s dna i stane pred ljude kao potpuna osoba koja ne mora strepiti nad njihovim prijezirom. Noću je sanjao o poštovanju, zavisti i boljim vremenima u novom okruženju. Dovraga i sa svime, ako će nakon toga nastaviti živjeti u ovome jadnom društvu koje ga je doživljavalo samo kao obična parazita. Dovraga sa svime, ako će živjeti u gradiću s četrnaest tisuća stanovnika i propalom željeznicom, čiji je jedini ponos bila tvornica prikolica, sada već odavno preseljena drugamo i koji je sad čak dobio i novu visoku školu pretenciozna imena »Nordijska škola za mir«. U najvećoj trgovini muške odjeće u Bogenseu kupio je lijepo sjajno odijelo prošarano plavom bojom po zadnjoj modi, kako mu je s iskrivljenim osmijehom rekao trgovac. Nakon žestoka popusta od par kruna odijelo ga je stajalo toliko da mu je na čeku taman ostalo dovoljno novca za malo goriva za moped i povratnu kartu s Ejbyja u Kopenhagen. Kad je sjeo na svoj Velosolex i projurio naseljem bio je to najveći trenutak njegova života. Nikad ranije nije tako uživao u pogledima koji su ga slijedili. Nikada ranije nije bio spremniji na život i sudbinu koja mu se smiješila iza ugla.


12 Kolovoz 1987.

T

ijekom osamdesetih Curt Wad je s velikim zadovoljstvom promatrao kako javnost sve više skreće u desno. Sada, krajem kolovoza 1987. gotovo su svi mediji na izborima prognozirali pobjedu desnog građanskog krila. Bilo je to zaista odlično vrijeme za Curta Wada i njegove istomišljenike. Stranka oporavka je propovijedala protiv stranaca i, malo po malo, sve se više kršćanskih društava i nacionalno nastrojenih udruga počelo okupljati oko ambicioznih populističkih zagovornika koji su vješto verbalnim bičem mahali prema moralnom propadanju bez i najmanje pomirljivosti i osjetljivosti na općeustaljena načela ljudskih prava. Osnova je tih govora uvijek bila jednaka – da ljudi nisu rođeni s jednakim sposobnostima i jednakim prilikama, s time se trebaju pomiriti te se u skladu s tim naučiti ponašati. Da, bila su to dobra vremena za Curta Wada i njegove ideje. Njegovo je razmišljanje polako uzimalo maha i u parlamentu i u mnogim takozvanim »pokretima vraćanja korijenima«, a novac se slijevao u njegov najdraži projekt, društvo Jasne granice, kojeg je svim snagama nastojao razviti u stranku s brojnim lokalnim ograncima i parlamentarnim zastupstvom. Nova promjena u moralnim načelima gotovo da je bila povratak u tridesete, četrdesete i pedesete. U svakom slučaju, bilo je to daleko od odvratnih šezdesetih i sedamdesetih, razdoblju tijekom kojeg su gomile bučne mladeži na ulicama propovijedale slobodnu ljubav i socijalizam, beskorisni pojedinci s dna društva dizani u nebesa, a asocijalno ponašanje opravdavano državnom i društvenom nebrigom. Ne, srećom više nije bilo tako. Sada u osamdesetima svatko je bio kovač vlastite sreće i mnogi su svoju veoma vješto iskovali jer su Curtove Jasne granice baš svakoga dana primale dobrovoljne priloge od poštenih građana i raznih udruga i društava.


Rezultati također nisu izostali. Već su sada u gradu imali dvije zaposlenice koje su vodile računovodstvo Jasnih granica i slale materijale o stranci, a članstvo najmanje četiri od devet lokalnih ogranaka raslo je za pet novih članova tjedno. Napokon se primijetilo jače širenje mržnje prema homoseksualcima, narkomanima, maloljetničkom kriminalu, promiskuitetu, širenju lošeg genetskog materijala, prema useljenicima i izbjeglicama. Tu je još uskočio i AIDS, prisjećajući ljude na ono što je u kršćanskim krugovima naziva »Božji prst upozorenja«. Da bi se ljude upozorilo na društvena zla, takva ključna pitanja više nije trebalo podizati u tolikoj mjeri kao što je to bio slučaj u pedesetima, iako su tada u tu svrhu kao protumjere na raspolaganju imali znatno učinkovitija sredstva. No, kao što je već spomenuo, bila su to dobra vremena. Ideje koje su stajale iza Jasnih granica širile su se brzinom munje, iako se glavna misao vodilja nije javno izgovarala: Loša krv ne smije se miješati sa onom dobrom. * Društvo za zaštitu moralnih vrijednosti i rasne čistoće danskog naroda imalo je tijekom godina tri različita imena. Osnovao ga je Curtov otac tijekom četrdesetih, ustrajan u borbi za očuvanje rasne čistoće i podizanja moralnih vrijednosti prosječna danskog građanina. Osnovano je pod imenom »Odbor protiv razvrata«, nakon toga je preimenovano u »Savez Danaca« i na kraju u »Jasne granice«. Zamisao osmišljena u glavi liječnika s Fyna koju je zatim prigrlio i njegov sin tako je odavno prestala biti samo njihova privatna stvar. Udruga je sada brojila dvije tisuće članova koji su drage volje plaćali visoku članarinu. Članovi su bili ugledni građani, od odvjetnika, liječnika i policijskih dužnosnika pa sve do njegovatelja i svećenika. ljudi koji su u svom svakodnevnom radu vidjeli mnoge stvari vrijedne kritike i koji su imali mogućnosti poduzeti nešto po tom pitanju. Da je Curtov otac kojim slučajem još bio živ, bio bi danas veoma ponosan time koliko je daleko njegov sin odveo njegove ideje, kao i njegovom brigom za projekt koji su njih dvojica tijekom godina nazvali Tajna borba. Unutar Tajne borbe on i njegovi istomišljenici


obavljali su još uvijek nezakonite radnje koje su se jednom, uz pomoć Jasnih granica, nadali napokon ozakoniti. Tamo su si dopuštali odvojiti one embrije koji nisu zaslužili život od onih koji jesu. Curt je upravo bio obavio telefonski intervju o ključnim idejama Jasnih granica, kad supruga pred njega ravno na osunčani dio hrastova stola odloži gomilu pošte. Takve su hrpe uvijek bile sastavljene od svega i svačega. Anonimna pisma Curt odmah baci ravno u smeće. Takvih je bila otprilike trećina. Nakon toga je tu bilo uobičajenih prijetećih pisama i pisama mržnje čije je pošiljatelje zabilježio i nakon toga stavio na arhiviranu hrpu za žene iz njihova gradskog ureda. U slučaju da one tijekom usputnog pregleda adrese primijete da se neki od tih pošiljatelja često ponavljaju, Curt bi nazvao glasnogovornike lokalnih ogranaka, koji bi se zatim pobrinuli da se takve prepiske više ne ponavljaju. To se postizalo na mnogo načina jer većina ljudi skriva nešto što radije ne bi obznanili, a lokalni odvjetnici, liječnici i svećenici imaju bogate i duboke arhive. Neki bi ljudi to nazvali ucjenom, no Curt je to nazivao nužnom samoobranom. Među pošiljateljima je također bilo i onih koji su se raspitivali oko ulaska u društvo. S takvima je trebalo biti na posebnom oprezu jer bi protivnička infiltracija za njih bila pogubna te je stoga trebalo još na početku poduzeti sve da je se spriječi. Curt Wad je vlastoručno otvarao svu poštu baš iz tog razloga. Napokon, bilo je tu i tipičnih pisama najrazličitije tematike, od hvalospjeva do cendranja i gnjeva. U toj posljednjoj hrpici Curt je pronašao i Netino pismo. Nije mogao suspregnuti osmijeh kada je vidio ime pošiljatelja. Tijekom svih ovih godina, njezin je slučaj bio jedan od najuspješnijih koje je ikada imao. Čak je dvaput u svome životu uspio zaustaviti razvratno ponašanje te male kurve i njezin štetan utjecaj na društvo. Čime ga je ipak ta jadnica sada željela zamarati? Suzama ili lekcijama iz pristojnosti? Zapravo mu je bilo posve svejedno. Za njega je Nete Hermansen oduvijek bila nitko i ništa. Na činjenicu da je ostala sama nakon što joj se onaj kreten od muža ubio u prometnoj nesreći iste one večeri kad ju je on posljednji put susreo, mogao je samo slegnuti ramenima.


Bolje nije ni zaslužila. Baci njezino neotvoreno pismo među ostale bezvezarije na arhiviranoj hrpi. Za razliku od slučaja davno, davno prije, ovoga puta nije osjetio ni najmanju znatiželju. * Za Nete Hermansen prvi je puta čuo kad je predstavnik škole došao u ordinaciju njegova oca s vijestima o djevojci koja je nakon pada u rijeku krvarila iz međunožja. »Zvuči kao da bi se moglo raditi o pobačaju«, reče predstavnik. »Sudeći prema glasinama, djelo je to nekoliko momaka iz škole, no ne treba to uzeti za sigurno. Radi se o nesreći i ako ih se nazove kod kuće, doktore Wad, treba ih obavijestiti da, ako i ima znakova traume, mogu biti sigurni da su oni nastupili nakon djevojčina pada u rijeku.« »Koliko je djevojka stara?« upita njegov otac. »Dobrih petnaest godina.« »U tom slučaju trudnoća baš i nije normalna pojava«, reče doktor Wad. »Ni sama djevojka nije baš najnormalnija«, nasmije se predstavnik. »Prije nekoliko je godina zbog različitih gadosti izbačena iz škole. Pozivanje na blud s dječacima, prostačenje, a uz to je još bila tupava i agresivna prema kolegama iz razreda i učiteljici.« Nakon tih riječi Curtov otac s punim razumijevanjem zabaci vrat unatrag. »Aha, znači jedna od tih«, reče. »Malo slaboumna, pretpostavljam?« »Apsolutno«, odgovori predstavnik. »Ima li među tim školarcima koje ta jadnica želi optužiti možda netko koga gospodin predstavnik osobno poznaje?« »Da«, odgovori on i uzme jednu od cigara poredanih u kutiji nasred stola. »Jedan od momaka je najmlađi sin šogorice moga brata.« »Aha. Da, onda možemo mirno reći da se tu radi o sukobu društvenih klasa, nije li tako?« Curtu je tada bilo trideset godina i već je bio gotovo spreman preuzeti očev posao, ali se dotada još nije susreo s vrstom pacijenata kojoj je pripadala djevojka u pitanju.


»Čime se bavi ta djevojka?« upita Carl uz očev odobravajuć mig. »Eh, ne znam sad točno sve, ali vjerojatno pripomaže ocu u poslovima na imanju.« »A tko je otac?« upita doktor Wad. »Koliko se sjećam, on se zove Lars Hermansen. Jači čovjek. Skroz prosječan.« »Da, mislim da ga znam«, reče doktor Wad. Naravno da ga je znao, asistirao je na porodu njegove kćeri. »Otac je malo pomaknut u glavi, što se još samo pogoršalo nakon ženine smrti. Prilično zatvoren i čudan tip. Nije nikakvo čudo da je i cura ispala malo na svoju stranu.« I na tome je ostalo. Doktor Wad bio je, očekivano, pozvan na imanje, gdje je ustanovio da se djevojka spotaknula i pala u rijeku, nakon čega se, nošena strujom koja ju je bacakala na sve strane, izudarala na granju i kamenju ispod površine. Ako je kojim slučajem njezina verzija događaja drukčija, to je zbog šoka i buncanja. Zaista je šteta što je krvarila. Je li djevojka kojim slučajem bila trudna?, upitao je njezina oca. Curt je također bio prisutan, kao i prilikom svih ostalih očevih posjeta pacijentima u posljednje vrijeme, i jasno se sjećao kako je nakon toga pitanja lice djevojčina oca problijedilo i koliko je polako protresao glavom. Nije bilo potrebe za policijom, rekao je Lars Hermansen. Stoga se po tom pitanju dalje nije više ništa poduzelo. Navečer je opet bilo vrijeme za aktivnosti u njegovu društvu. Curta Wada to je veoma veselilo. Za deset minuta će se susresti s tri najangažiranija člana Jasnih granica koji nisu samo bili usko povezani s ljudima iz stranaka desnog krila, već su imali i dobre veze među službenicima u ministarstvu pravosuđa i ministarstvu unutarnjih poslova koji također nisu blagonaklono gledali na smjer u kojem se razvijalo stanje u državi, osobito po pitanjima useljavanja i spajanja obitelji. Objašnjenje njihova angažmana bilo je, kao i kod svih članova i njihovih veza, skroz jednostavno i logično – već se sada u zemlji nalazilo previše stranih elemenata, inferiornih i nepoželjnih osoba. »Prijetnja svemu danskom«, začuje se s nekoliko mjesta i Curt Wad se s time slagao. Sve je bilo pitanje gena, a ljudi kosih očiju ili smeđe kože sad odjednom nagrđuju prekrasnu sliku danskih


djevojaka i mladića plave kose i visokih, snažnih tijela. Tamilci, Pakistanci, Turci, Afganistanci, Vijetnamci. Kao i svu prljavština, i njih treba zaustaviti odmah na granici. Bez ikakva oklijevanja. Te su večeri dugo međusobno razgovarali o tome kojim sve sredstvima mogu pribjeći u radu za Jasne granice, a nakon što su se ostala dvojica oprostila, Carl je ostao sam s onim kojega je najbolje poznavao. Izvanredna osoba i liječnik s odličnom, unosnom ordinacijom sjeverno od Kopenhagena. »Već smo dosada mnogo puta razgovarali o Tajnoj borbi, Curte«, reče muškarac uputuvši mu dugi pogled prije negoli je nastavio. »Poznavao sam tvoga oca, on me i uputio u moju dužnost kad sam ga upoznao tijekom svog stažiranja u bolnici u Odenseu. Bio je zaista dobar čovjek, Curte. Mnogo sam od njega naučio, kako u liječničkim, tako i u etičkim pitanjima.« Kimnu jedan drugome s odobravanjem. Curta je neizmjerno radovalo što je u društvu svoga oca mogao uživati čak do svoje šezdeset i druge godine. Sad su prošle već tri godine od njegove smrti u poodmakloj dobi od devedeset i sedam godina. Kako je vrijeme letjelo. »Tvoj je otac govorio da se tebi obratim ako se želim aktivno uključiti u rad društva«, reče njegov gost i ponovno načini dugu stanku, kao da je bio potpuno svjestan da će njegov sljedeći korak dovesti do beskrajnog broja teških pitanja i zamki. »To me jako veseli«, reče Curt napokon. »Ali zašto baš sada, ako smijem pitati?« Gost uzdigne obrve i ostavi si malo vremena za odgovor. »Iz više razloga, naravno. Naš mali razgovor večeras jedan je od njih. Osim toga i kod nas gore u Nordsjællandu dolazi mnogo stranaca, često useljenika koji su u bliskom rodu, ali se svejedno međusobno žene. Već znamo da uopće nije rijetkost da se iz takvih slučajeva razmnožavanja bliskih rođaka rađaju bolesna djeca.« Curt kimne. Točno, iz takvih zajednica se u svakom slučaju rađa previše djece. »U takvim bih slučajevima rado htio obaviti što je u mojoj moći.« Curt ponovno kimne. Još jedan stručan i pravedan čovjek u njihovim redovima. »Jasno ti je da ćeš se u tom slučaju upustiti u posao o kojem do


kraja svog života nikad i ni pod kojim okolnostima ne smiješ razgovarati ni sa kime osim s onima koje smo odobrili baš za taj posao?« »Da, to sam i pretpostavljao.« »Samo mali djelić onoga čime se bavimo u Tajnoj borbi ikad ugleda svjetlo dana, ali to si već i sam znao. Puno je toga za nas na kocki.« »Da, znam to.« »I mnogi bi te radije vidjeli kako nestaješ s lica zemlje, nego da vide da nisi sposoban držati jezik za zubima ili ne uspijevaš svoj posao obavljati dovoljno diskretno i pažljivo.« On kimne. »Da, to je itekako razumljivo. Na njihovu bih mjestu i sam želio isto.« »Dakle, sada si spreman upoznati se s postupkom vrbovanja žena čije bi trudnoće, prema našem mišljenju, trebalo prekinuti i koje zatim razmatramo za sterilizaciju?« »Jesam.« »Imamo posebnu terminologiju i riječi kojima se služimo u takvim okolnostima. Imamo popise adresa i posebno razrađene metode izvođenja pobačaja. Ako te uputimo u to, postaješ punopravni član društva, je li ti to jasno?« »Jest. Što moram učiniti da me odobrite?« Curt ga dobro promotri. Postoji li u njemu potrebna volja? Hoće li mu oči biti jednako mirne ako će se morati suočiti sa zatvorom i sramotom? Jesu li mu leđa bila dovoljno čvrsta da izdrži pritisak izvana? »Tvoja rodbina ne smije znati ništa, osim ako i sami aktivno ne sudjeluju u našem radu.« »Moja se supruga na zanima za moj posao, tu možeš biti miran.« Njegov se gost osmjehne. Curt se nadao baš u tom trenutku razgovora dobiti takav osmijeh. »Odlično. Idemo sada do moje ordinacije gdje ćeš se skinuti da i tebe i tvoju odjeću pregledam radi prislušnih uređaja. Zatim ćeš zapisati nekoliko činjenica o sebi za koje ne želiš da itko na svijetu osim nas zna. Siguran sam da imaš neki mali kostur u ormaru, kao i većina nas, zar ne? I bilo bi odlično da ima veze s tvojom liječničkom djelatnošću.«


Njegov gost nato kimne, što baš i nije radio svatko. »Shvaćam. Trebate prljave tajne kojima me možete pritisnuti u slučaju da se predomislim?« »Da, sigurno imaš nečega takvoga?« Gost ponovni kimne. »Imam hrpetinu.« Nakon što ga je Curt pretražio i nadgledao kako svojim rukopisom navodi tražene podatke, počne s obaveznim strogim upozorenjima o važnosti odanosti i šutnje o radu i idejama Tajne borbe. Gost se ni nakon toga nije činio zaplašen pa mu Curt zatim u kratkim crtama ispriča kako izazvati spontane pobačaje bez izazivanja sumnje i, na kraju, koliko je vremena potrebno proći između takvih tretmana da se pobudi znatiželju kolega liječnika i policije. Zatim su izmijenili riječi zahvale i oprostili se. Curt sjede i nasloni se s veličanstvenim osjećajem da je još jednom učinio stvar u najboljem interesu za njegovu zemlju. Natoči si čašu konjaka, sjedne za hrastov stol i pokuša se prisjetiti koliko je puta sam bio aktivan. Bilo je tu mnogo slučajeva, među ostalima i onaj Nete Hermansen. Ponovno baci pogled na njezino pismo na vrhu gomile i zatvori oči, uživajući u prisjećanju na njegov prvi, nezaboravan slučaj.


13 Studeni 2010.

O

vakvog mračnog dana u studenome prozori koji su poput svijetlećih očiju s debelih zidova gledali na dvorište policije doimali su se gotovo obećavajuće. Unutar tih zidova uvijek je bilo ureda sa slučajevima koji nisu mogli čekati jer je grad baš u ovakvim noćnim satima pokazivao svoje oštre zube. U ovo su vrijeme kurve dobivale batine, a prijatelji izlazili u pohod po krčmama nakon čega bi jedni na druge povukli noževe. Ovo je bilo vrijeme kada su bande tražile sukobe, a novčanici nestajali. Carl je u ovoj zgradi proveo na tisuće sati dok su ulične svjetiljke gorjele, a pošteni građani čvrsto i sigurno spavali. Sad je od toga već bilo prošlo određeno vrijeme. Da barem nije bilo onog užasnog mučenja ranije na večeri kod Mone. Da je barem umjesto ove propale večeri sada sjedio na rubu Monina kreveta gledajući duboko u njezine smeđe oči. Da su se kojim slučajem stvari odvijale tako, ne bi mu bilo palo na pamet odgovoriti na tako kasan poziv. No, stvari su se odvijale malo drukčije i Assadov mu je poziv došao gotovo kao spas u zadnji čas i zato se sada spuštao stubištem u podrum, odmahujući glavom Rosi i Assadu koji su mu dolazili ususret. »Čime se vas dvoje, za Boga miloga, točno bavite?« upita proguravši se pokraj njih. »Je li ti jasno da si sad već devetnaest sati na poslu, Assade?« Pogleda ih preko ramena. Ni Rosin se korak nije baš činio odviše energičan. »A ti, Rose? Zašto si ti još uvijek ovdje? Nadate se da ćete na osnovu ovoga dobiti slobodan dan?« reče lansirajući kaput na stolicu u uredu. »Zašto slučaj Rite Nielsen nije mogao čekati do sutra?« Assad uzdigne svoje guste obrve, i skoro šokira Carla crvenilom u svojim bjeloočnicama. »Ovo su novine koje smo pregledali«, reče i istovari hrpu na rub Carlova stola.


»Da, ali nismo ih baš detaljno pregledavali«, doda Rose. Koliko ju je Carl poznavao, to je bilo, blago rečeno, netočno, a sudeći po Assadovu osmijehu, oboje su sigurno pročešljali uzduž i poprijeko, sve dok se stranice nisu potpuno izlizale, u to se dao kladiti. A prije toga su još prošli i sve dosjee odjela za nestale o osobama nestalima u rujnu 1987. Znao ih je oboje jako dobro. »U tom razdoblju nema ničega što bi ukazivalo na nekakav obračun u narko krugovima, ničega što bi moglo imati veze sa silovanjem ili nečim sličnim«, reče Rose. »Je li se netko možda sjetio da je Rita Nielsen svoj Mercedes moguće ostavila na nekom drugom mjestu. Možda ona nije bila ta koja ga je parkirala na Kapelveju?« upita Carl. »Možda uopće ne trebamo tražiti u Kopenhagenu. Ako ga nije sama tamo ostavila, onda je mogla nestati bilo gdje na putu s trajekta preko Storebælta do grada.« »Da, razmatrali su i to«, odgovori Rose. »Ali gledaj, prema policijskom izvješću, čovjek iz kioska na Nørrebrou jasno je se sjećao kad su došli popričati s njim o njezinoj kreditnoj kartici. Sigurno je bila na Nørrebrou toga prijepodneva.« Carl stisne usnice. »Zašto je otišla od kuće tako rano? Jeste li razmišljali o tome?« upita Carl. Assad kimne. »Sigurno zato jer je imala sastanak, mislim.« I Carl je tako mislio, baš zbog ranog vremena putovanja. Nitko ne izlazi iz kuće u pet ujutro osim ako za to ne postoji veoma dobar razlog, a pogotovo ne netko Ritina zanimanja u kojem se posao uglavnom odvija pod okriljem noći. Teško da je njezin rani izlazak imao ikakve veze i s vremenom otvaranja trgovina u glavnome gradu subotom jer je i za to bila otišla mnogo prerano, tako da im je jedino ostala mogućnost da je toga jutra jednostavno imala sastanak u Kopenhagenu. »Ili se u Kopenhagenu s nekim susrela, a u tom slučaju taj netko zna puno više o njezinu nestanku od nas, ili uopće nikad nije stigla na sastanak, što je također netko morao primijetiti«, reče. »Što mislite, jesu li za njom dovoljno tragali?« »Dovoljno?« Assad pogleda Rose koja je također izgledala prilično zbunjena. Nakon ovako dugog dana jednostavno su već bili skroz pregorjeli. »U svakom slučaju dovoljno da su ljudi koji su s njom bili u vezi


trebali znati za njezin nestanak«, reče Rose. »Slušaj, Carle«, nastavi ona. »Naši kolege tri su dana išli od vrata do vrata. Pisalo se o tome u svim nacionalnim i regionalnim listovima, vijest o potrazi za njom bila je na televiziji i na nacionalnim i lokalnim radio postajama. Unatoč tome, nitko se živ osim tog vlasnika kioska nije oglasio.« »Zato vjeruješ da zapravo postoji netko tko zna nešto više o njezinu nestanku, ali to ne želi obznaniti. Ako sam dobro shvatio, misliš da su ti ljudi možda odgovorni za njezin nestanak?« Rose svečano udari petama te mu salutira, dodavši: »Dakako, Uzoriti.« »Dakako tebi. Kažete da je tih dana nestalo neuobičajeno mnogo osoba koje kasnije nikada nisu pronađene, je li, Assade?« »Da, i sad smo našli još jednu osobu, koju nisu našli«, reče Assad. »Naručili smo još cijeli jedan tjedan novina, da vidimo da li ima još nečega, što nije navedeno u popisima, koje su nam dali iz policije.« Carl ponovno preokrene svoju posljednju rečenicu. »Znači... imamo pet osoba, uključujući Ritu, koje nikada kasnije nisu viđene? Pet osoba nestalih bez traga unutar dva tjedna, zar ne?« »Da, u cijeloj je zemlji u tih četrnaest dana na koje smo se usredotočili prijavljeno pedeset pet traženih i nestalih osoba, od čega ih je deset mjeseci kasnije još uvijek nedostajalo pet. Do danas, dvadeset pet godina kasnije, tih se petero još uvijek vodi pod nestale«, reče Rose. »Mislim da je to skoro pa danski rekord u najviše nestalih u tako malom vremenskom razdoblju.« Carl pokuša procijeniti narav tamnih krugova ispod njezinih očiju. Jesu li bili rezultat umora ili maskare koja se tijekom dana jednostavno razmazala? »Daj da vidim«, reče i krene prstom preko imena na Rosinom popisu. Zatim uzme kemijsku olovku i precrta jedno od imena s popisa. »Nju sigurno možemo preskočiti«, reče ukazavši na ženinu dob i okolnosti njezina nestanka. »Da, i nama se učinilo da je prestara«, reče Assad. »I to kažem, iako je sestra moga oca dvije godine starija, osamdeset pet će joj biti na Božić, i još uvijek cijepa drva svaki dan.« »Doista mnogo riječi ni o čemu«, pomisli Carl. »Slušaj, Assade!


Žena je bila senilna i nestala je iz doma za umirovljenike, tako da mi se baš i ne čini da je cijepala puno drva. Ali što je s ostalima s popisa? Jeste li njih provjerili? Jesu li njihovi nestanci i nestanak Rite Nielsen ikako povezani?« Tu Carlovu izjavu njih dvoje dočekaju s osmijesima od uha do uha. »Ajmo, na sunce s tim. Što te saznali?« Assad lagano gurne Rose u ruku, dakle ona je bila ta koja je nešto iskopala. »Odvjetnik Philip Nørvig iz odvjetničkog ureda Nørvig i Sønderskov u Korsøru«, reče Rose. »Dan uoči najvažnije rukometne utakmice svoje kćeri tinejdžerke, obavijestio ju je da će, nažalost, umjesto njega morati povesti majku, iako joj je još davno bio obećao da će je bodriti s tribina. Kao ispriku joj je samo naveo jedan izuzetno važan sastanak u Kopenhagenu koji se ne može pomaknuti na neko drugo vrijeme.« »I on je nestao?« »Da. Istoga jutra krenuo je vlakom iz Halvsskova i oko pola jedan je vjerojatno već bio na Glavnom kolodvoru, i to je to. Nestao s lica zemlje.« »Je li ga itko vidio kako silazi s vlaka?« »Jest, nekoliko ljudi koji su se ukrcali s njim još u Korsøru ga je prepoznalo. Surađivao je s mnogim društvima u Korsøru, tako da ga je poznavalo dosta ljudi s toga područja.« »Aha, sad mi je malo poznatije«, reče Carl ne obazirući se na nos koji je i dalje uporno curio. »Nestanak ugledna odvjetnika iz Korsøra. Dosta se pisalo o tom slučaju. Zar ga nisu kasnije pronašli u jednom od kopenhaških kanala?« »Ne, još je među nestalima«, odgovori Assad. »Vjerojatno misliš na nekog drugog.« »Nije li taj slučaj već bio na našoj ploči?« Assad potvrdno kimne. Dakle, crvena vrpca s bijelim prugama sigurno se već nalazila između toga i slučaja Rite Nielsen. »Vidim da imaš nešto o slučaju na tom svom papiru. Što piše o tom Nørvigu, Rose?« »Rođen 1925.«, uspjela je izreći prije nego je Carl prekine. »1925. Dovraga!« reče Carl. »Znači da je 1987. imao šezdeset i nešto sitno. Prilično star otac za jednu tinejdžericu koja igra


rukomet.« »Hajde prvo poslušaj ostatak, prije nego me ponovno prekineš, Carle«, reče Rose umorno. Treptanje njezinih očiju podsjećalo je na ono ocvalih rock pjevačica koje jedva gledaju ispod teško našminkanih kapaka. Činilo se da će im svakog časa zaspati pred očima. »Rođen je 1925.«, nastavi Rose. »Državni pravni ispit položio je 1950. u Århusu, odvjetnički vježbenik kod Laursena i Bondea u Vallensbæku od 1950. do 1954., samostalni odvjetnik u Korsøru od 1954., a od 1965. ovlašten na Prizivnom sudu. Supruga Sara Julie Knevoldsen kojom se oženio 1950. i od koje se rastao 1973. Iz toga braka ima troje djece. Nakon toga je 1974. oženio svoju tajnicu, Miu Hansen. U tom je braku dobio još jedno dijete, kći Ceciliju, koja je rođena iste godine.« Na ovom mu mjestu znakovito pogleda ispod obrva. Time je, dakle, riješeno pitanje njegova kasnog očinstva. Klasična, dobro poznata priča o seksu s tajnicom. Philip Nørvig očito je bio čovjek koji zna što želi. »U više se navrata kandidirao za predsjednika lokalnih sportskih društava, a triput je na tu poziciju i izabran. Na kraju je uz to sjedio i u crkvenom vijeću, sve do 1982. kada je bio prisiljen dati ostavke na svoje dužnosti zbog optužbi za zlouporabu položaja i ovlasti u svome odvjetničkom uredu. Optužbe su ga dovele pred sud, ali zbog pomanjkanja dokaza nije osuđen. To ga je ipak stajalo mnogih klijenata i kada je pet godina kasnije nestao, financijski je bio u potpunom minusu, a vozačka dozvola bila mu je oduzeta zbog vožnje pod utjecajem alkohola.« »Hmmm.« Carl isturi donju usnicu razmišljajući kako bi mu sada par cigareta baš lijepo pomoglo u bržem ozdravljenju i boljem razmišljanju. »Ne, Carle. Nećeš sada zapaliti, ne dolazi u obzir«, reče Rose. Carl je zapanjeno pogleda. Kako je to, u ime svih svetaca...? »Ne znam otkuda ti sad to, Rose.« Carl zakašlje. Sada ga je i u grlu počelo škakljati. »Nego, reci Assade, imaš li možda što čaja u onom tvom samovaru?« Smeđe Assadove oči nakratko živnu, ali začas se ponovno ugase. »Ne, nemam. Ali zato možeš dobiti malo moje fine kave, šta kažeš?«


Carl proguta slinu. Assadova će fina kava gripu sigurno prestraviti do kosti. »Nemoj prejaku, Assade«, reče mu uz molećiv pogled. Njegova ga je kava zadnji put stajala pola role toaletnog papira. Nije to želio ponovno riskirati. »Dakle, jedino što povezuje ova dva slučaja je to što su oboje nestali pod sličnim okolnostima«, reče. »Oboje su toga dana išli u Kopenhagen. Ne znamo točno zašto je Rita Nielsen išla, ali je zato Nørvig jasno najavio da ide na sastanak. Dakle, nemamo baš puno toga, Rose.« »Zaboravio si vrijeme nestanka, Carle. Oboje su nestali istoga dana i skoro u isto vrijeme. To je ono što je neobično.« »Nisam baš nešto previše uvjeren u to, Rose. Što ima u ostala dva slučaja na popisu?« Rose spusti pogled na papir. »Imamo Vigga Mogensena o kojemu ne znamo ništa. On je samo nestao. Posljednji je put viđen u luci u Lundeborgu otkuda se u svom skuteru otisnuo prema Storebæltu.« »Bio je ribar?« »Ne baš, brod je bio malen. Ranije je imao baš brod za ribolov, ali taj mu je otpisan. Vjerojatno zbog nekog idiotskog EU-propisa.« »Jesu li pronašli njegov brod?« »Jesu, u Warnemündeu. Prisvojila su ga dva Poljaka koji su rekli da je brod, prije nego su ga oni uzeli, dugo vremena ležao u Jyllingeu. U svakom slučaju nisu smatrali da se tu radi o krađi.« »A što su rekli ljudi iz luke u Jyllingeu?« »Rekli su da to nije točno i da tamo nije bio nikakav brod.« »Možda su onda Poljaci čovjeku ukrali brod, a njega jednostavno gurnuli preko palube?« »Nisu, u razdoblju od kolovoza do listopada 1987. radili su u Švedskoj. Uopće nisu bili u Danskoj u to vrijeme kad je Mogensen nestao.« »Koliko je brod bio velik? Je li mogao biti ostavljen na nekom zabačenom mjestu?« »To ćemo još doznati«, začuje se s vrata na kojima je Assad stajao s lijepo ukrašenim poslužavnikom od imitacije srebra u rukama. Carl s užasom baci oko na veličinu šalica. Čim manja šalica, tim gore po njegovu probavu, a ove su šalice zaista bile sićušne.


»U zdravlje, Carl«, reče Assad grozničavih očiju, izgledajući kao da bi mu dobro došlo jedno umjetno disanje. Carl saspe kavu u sebe u jednom gutljaju i pomisli kako i nije bila tako strašna. Taj mu se osjećaj zadrži pune četiri sekunde prije nego osjeti uzbunu u cijelom tijelu, kao da je umjesto kave konzumirao mješavinu ricinusova ulja i nitroglicerina. »Fina, je l’ da?« reče Assad. »Može proći«, frkne Carl kroz nos. »Vigga Mogensena ćemo još malo ostaviti sa strane. Nešto mi govori da taj slučaj nije povezan s onim Rite Nielsen. Je li i slučaj Vigga Mogensena već na ploči, Assade?« Assad odmahne glavom. »Zaključili su da se vjerojatno radilo o slučajnom utapanju. Čovjek je bio veseljak koji je rado zavirivao u čašicu. Nije bio popičutura, samo se volio malo proveseliti.« »Ispičutura, Assade. Kaže se ispičutura i nemoj me pitati zašto. Što još imamo?« Pogleda Rosin papir, nastojeći potisnuti nelagodu koja je nastupila nakon što mu je kava stigla do želuca. »Imamo još i nju«, reče Rose pokazujući ime. »Gitte Charles, rođena 1934. u Thorshavnu, kći trgovca Alistaira Charlesa. Nakon očeva bankrota neposredno nakon rata, roditelji joj se rastaju, otac se vraća natrag u Aberdeen, a Gitte se, zajedno s majkom i mlađim bratom, seli u Vejle. Jedno je vrijeme provela u školi za medicinske sestre, ali je od nje odustala i završila u ustanovi za duševno oboljele u Brejningu. Zatim je imala razdoblja kada je radila kao njegovateljica diljem zemlje, nakon čega je na kraju završila u bolnici na Samsøu.« Rose polako kimne, bacivši pogled na ostatak teksta. »Nastavak je tipičan kao i kod drugih osoba koje jednoga dana iznenada nestanu«, reče. »Pazi ovo. Radila je u bolnici u Tranbjergu na Samsøu od 1971. do 1980., gdje očito nije dobila otkaz, iako je nekoliko puta na posao došla skroz pijana. Pružena joj je pomoć u odvikavanju od alkohola u čemu dobro napreduje, sve dok je jednoga dana nisu zatekli u krađi bolničkog alkohola. Pokazalo se da ne može kontrolirati svoj teški problem s alkoholom i zato svako malo dobiva otkaze. Nakon nekoliko mjeseci zapošljava se kao kućna njegovateljica i biciklom obilazi različite starije i bolesne osobe na otoku i vodi o njima brigu sve dok se jednoga dana ne otkrije da ih potkrada, nakon čega ponovno dobiva otkaz. Od 1984. pa sve do


svoga nestanka je nezaposlena i živi od socijalne pomoći. I nije baš neka zavidna karijera.« »Samoubojstvo?« »Pretpostavljaju. Viđena je kako se ukrcava na trajekt za Kalundborg, zatim kako se s njega iskrcava i to je to. Bila je dobro obučena, ali nije ni s kim razgovarala. I tako je slučaj vraćen natrag u ladicu.« »Dakle, ni taj se ne nalazi na našoj ploči, Assade?« On odmahne glavom. »U čudnom svijetu živimo«, odgovori. Istina, tako je. Čudno je bilo i to što se Carlu činilo da mu je prehlada skroz popustila, ali su mu zato crijeva na koljenima vapila za milost. »Samo malo«, reče Carl, izleti u hodnik te se malim, kratkim koracima i stisnutih guzova zaleti prema toaletu. Tako mu svega, ovo je zaista zadnji put da je popio to sranje. Sjedne na školjku napola spuštenih hlača i spusti čelo na koljena, pitajući se kako je moguće takvom munjevitom brzino van potjerati ono što je pojeo prije toliko vremena. Bio je to jedan od životnih misterija koji zaista nije želio da mu itko razjasni. Obriše znoj sa čela nastojeći skrenuti misli na nešto drugo. Slučaj mu se ionako bio uvukao u glavu, samo ga je trebalo izvući. Ribar s Fyna, njegovateljica, kurva iz Koldinga i odvjetnik iz Korsøra. Ako su ovi predmeti kojim slučajem nekako međusobno povezani onda se on zove Mads. Statistika je sama po sebi dovoljno čudna pa ga ne bi pretjeralo iznenadilo da su tijekom istoga vikenda četiri osobe nestale bez traga, neovisno jedna o drugoj. Zašto ne? Tako to ide sa slučajnostima. Najviše ih ima baš kada ih najmanje očekuješ. »Našli smo nešto, Carl«, začuje se s druge strane zahodskih vrata. »Samo tren, Assade, začas sam gotov«, odgovori mu iako nije imao ni najmanju namjeru ustati sa školjke prije nego mu popuste grčevi u trbuhu. Nije vrijeme za riskiranje. Začuje kako su vrata prema hodniku zalupila. Duboko i smireno udahne, čekajući da mu prestanu peristaltička kretanja u crijevima. »Našli su nešto«, rekao je Assad. Carl stane razmišljati dok mu se iz glave nije počelo dimiti, svjestan da mu negdje unutra čuči neki detalj ili nešto u vezi Gitte Charles, ali što točno?


Jedan mu je zajednički detalj u ova četiri slučaja upao u oči, a to je dob nestalih. Rita Nielsen imala je pedeset i dvije godine, Philip Norvig šezdeset i dvije, Gitte Charles pedeset i tri, a Viggo Mogensen pedeset i četiri. Nije se radilo o nekoj dobi u kojoj ljudi obično nestaju bez traga. Obično se to događa ranije, kad je čovjek mlad, nemiran i pretjerano emocionalan ili pak kasnije, kad nastupe bolesti, samoća i kad se jave životna razočaranja. Ali ova četvorka nije bila ni mlada ni stara, bili su taman između, a opet se iz svega toga nije dao izvući nikakav zaključak. Kao što je i spomenuo, statistika baš i nije bila tako jednostavna. Najmanje dva kilograma lakši i s bolovima u pozadini, Carl nakon pola sata napokon podigne hlače i stegne remen. »Kuhaš prejaku kavu, Assade«, reče i zavali se na stolicu. Ovaj mu se sočno naceri. »Nije moja kava, Carl. Samo imaš isto što i mi drugi. Kašalj, kihanje, govana ko na traci i možda uz to još i crvene oči. Traje dva dana, ali ti si, izgleda, malo brži. Svi u policiji su zalijepljeni za školjku. Osim Rose, ja mislim. Ona sigurno ima čelično zdravlje jednogrbe deve. Takvoj zvjerki možeš bacati hidrogenske bombe i ebolu ravno u njušku i neće joj ništa biti, samo će još dodatno ojačati.« »Gdje je ona sada, Assade?« »Išla je na internet nešto pogledati. Za sekundu je opet tu.« »Što ste to pronašli?« Carl je bio sumnjičav prema Assadovu objašnjenju za želučane tegobe jer mu je i sam pogled na šalicu ponovno izazvao jednaku reakciju. Uz Assadovu nevjericu prekrije šalicu komadom papira. »Da, znači, ono s Gittom Charles. Na jednom od poslova je radila s mentalno prikraćenima. Tu smo nešto saznali.« Carl nagne glavu u stranu. »I?« reče začuvši poznati klepet cipela u hodniku. Rose bane u ured lica potpuno razvučena od zijevanja. »Pronašli smo vezu između Rite Nielsen i Gitte Charles. Nalazi se ovdje«, reče i stavi prst nasred crno-bijele kopije karte Danske, tamo gdje je stajalo »Sprogø«.


14 Kolovoz 1987.

N

epomično je sjedila na klupi, pogleda usmjerena prema starom bunkeru u ulici Korsgade. Još koji trenutak i proći će narkić sa svojim odvratnim mješancem. Pas se zvao Sotona, a to mu je ime i više nego odgovaralo. Jučer je ta neman dohvatila koker španijela i samo ga je brza intervencija jednog tipa s čvrstim klompama prisilila da ga ispusti iz zubi. Narkić mu je, naravno, odmah počeo prijetiti da će ga premlatiti i da će na njega pustiti psa, ali je, srećom, sve ostalo samo na prijetnjama jer je dotada scenu već bilo promatralo previše gledatelja, među njima i Nete. Pas ne zaslužuje trčkarati gradom, razmišljala je i stoga odlučila ubiti dvije muhe jednim udarcem. U kobasicu ostavljenu na kraju Korsgade kod starog betonskog bunkera još iz doba rata ubrizgala je više no dovoljno ekstrakta bunike. Pohlepna zvijer je neće moći izbjeći jer ju je ostavila baš na mjestu oko kojega je uvijek njuškao prije obavljanja nužde. Dobije li takav pas jedan ovakav obrok u gubicu, nema te osobe koja bi ga mogla spasiti. Nete, doduše, nije ni mislila da bi njegov vlasnik to mogao, za razliku od ostalih vlasnika, nije se ni činilo da ga je pretjerano briga kakve mu ostatke životinja raskapa i pronalazi uokolo. Čekala je još par minuta i zatim ugleda kako lajava zvijer vuče svoga vlasnika pločnikom iza sebe. Trebalo je manje od deset sekundi da nanjuši plijen i istoga ga trenutka munjevito usiše u sebe. Koliko je uspjela vidjeti, nije je ni jednom zagrizao. Nakon što su prošli kraj nje, Nete mirno i tiho ustane, pogleda vrijeme na ručnome satu i krene za njima. Znala je da mu je velika šetnja oko sva četiri jezera previše, ali i manje od toga će biti dovoljno. Brzinom kojom se kretao, za šetnju oko jezera Peblinge trebat će mu četvrt sata, a to bi trebalo biti i više


no dovoljno vremena da jaka koncentracija otrova koju je stavila u kobasicu napravi svoje. Već se na mostu Dronning Louise činilo da pas ne može držati smjer. Vlasnik ga je nekoliko puta morao povući uzicom što je samo dodatno potaklo tvrdoglavu životinju da ga povuče na potpuno suprotnu stranu. Nakon što su prešli preko mosta, tip odvuče psa do pješačke staze uz jezero i počne se na njega izderavati, smatrajući valjda da mu pas namjerno prkosi, ali prestane čim pas počne režati, okrenuvši se prijeteći prema vlasniku. Minutu ili dvije stajali su u tom zamrznutom položaju jedan nad drugim, dok se Nete naslonila na kičastu ogradu mosta, praveći se zauzeta pogledom na jezero i paviljon na drugoj strani. Njezina hinjena zauzetost imala je drugu svrhu. Krajem oka vidjela je kako se pas teško izvalio na tlo i počeo izgubljeno zvjerati oko sebe, kao da je potpuno izgubio orijentaciju. Jezik mu je sada već visio iz njuške, što je bio jedan od simptoma trovanja. »Začas će odjuriti u jezero popiti vode«, pomisli, ali tu je fazu izgleda već bio preskočio. Tek kad se pas teško dišući izvalio na bok i na kraju posve umirio, idiot s druge strane uzice shvati da s psom nešto ozbiljno nije u redu. Izrazom koji je vjerojatno trebao pokazati i zbunjenost i nemoć povuče uzicu i zadere se: »Sotono, diži se«, ali Sotona ga nije doživio. Kobasica i bunika su učinile svoje u nepunih deset minuta. * Sat je vremena sjedila i slušala klasiku na drugom programu radija. Klasična glazba davala joj je toliko potreban mir za razmišljanje. Sada je znala kakav je točno učinak njezina ekstrakta bunike tako da o tome više nije morala brinuti. Jedino što ju je još brinulo bilo je pitanje pridržavanja vremena naznačena na pozivnicama. Nije ni najmanje sumnjala da će mamac upaliti. Deset milijuna kruna zaista je ogroman novac, a u Kraljevini Danskoj su ionako svi znali da ona ima love na bacanje. »Ne, nema sumnje, tko bi odbio toliki iznos«, pomisli dok je na radiju počinjao dnevnik. Vijesti nisu bile osobito uzbudljive. Jedan od ministara posjetio je


DDR, a Izraelcu koji je proslijeđivao tajne podatke o atomskom oružju upravo je počelo suđenje. Nete je upravo bila ustala s namjerom da ode do kuhinje i napravi si doručak, kad na radiju začuje ime Curta Wada. Na sam njegov spomen zadrhti kao nožem probodena i nesvjesno zadrži dah. Glas je bio isti kao i onda prije deset godina – ohol, jasan i samouvjeren, ali je zato tema bila nova. »Jasne granice su mnogo više od borbe protiv društvene popustljivosti oko imigracijskih pitanja. Bavimo se i demografskom politikom najnižih i najslabijih društvenih skupina. Djeca rođena u socijalno ugroženim obiteljima, bilo da se radi o djeci koja su rođena duševno zaostala, onoj koja se bave zlouporabom narkotika ili onoj koja pokazuju jednake asocijalne sklonosti kao i njihovi roditelji, odgovorna su za velik dio problema s kojima se danas suočavamo u ovoj zemlji i koje nas istovremeno stoje milijarde kruna«, reče ne dopustivši novinaru da mu se ubaci u riječ. »Zamislite koliko bismo uštedjeli kad bi se roditeljima s kriminalnom prošlošću uskratilo pravo na djecu. Ured za socijalnu skrb postao bi suvišan. Zatvori bi bili pusti. Zamislite da više nemamo tolike luđačke izdatke za nezaposlene useljenike koji ljenčare i guraju obje ruke u državnu blagajnu, dovlačeći za sobom cijele obitelji i puneći naše škole djecom koja ne razumiju ni nas jezik, ni naše običaje. Zamislite što bismo samo postigli da višečlane obitelji, koje žive od državnih izdataka i zanemaruju svoju djecu, više odjednom ne bi imale pravo na svijet dovoditi toliko djece. Djece za koju se ionako ni na koji način ne mogu brinuti. Radi se o...« Nete se svom težinom izvali na stolac i zagleda se kroz prozor u krošnje kestenova. Unutar nje vladao je potpuni košmar. Tko je bio on da se postavlja za arbitra života i smrti? Curt Wad, naravno. Tko drugi. Na trenutka je pomislila da će morati povratiti. * Nete je stajala nasuprot ocu. Nikada ga ranije nije vidjela toliko smrknuta i ogorčena lica.


»Branio sam te tijekom cijelog tvog školovanja, znaš to, zar ne Nete?« Ona kimne. Itekako je to dobro znala. Više ni sama ne zna koliko su ga puta zvali na razgovor u onu mračnu učionicu gdje ju je branio od ravnateljevih i učiteljičinih prijetnji da bi se na kraju postupno smekšao dovoljno da sasluša optužbe, i u Netino ime obeća da će se stvari promijeniti nabolje. Obećao bi da će je naučiti da se boji pred Bogom i da vodi brigu o tome kakve joj riječi izlaze iz usta. I, naravno, da će je izvesti na pravi put i obuzdati njezino raskalašeno ponašanje. No, Nete nikada nije shvatila zašto je on sam smio tako grubo psovati i što je točno loše u razgovoru o mužjacima i ženkama kad se na imanju o tome stalno pričalo. »Rekli su mi da si glupa, da imaš pogan jezik i da kvariš sve oko sebe«, reče joj otac. »Izbacili su te iz škole, pa sam za tebe morao unajmiti privatnu učiteljicu koja me skupo koštala. Da si barem nakon toga svega naučila čitati, ali čak ni to nisi bila sposobna. Kamo god da idem, ljudi me gledaju s prijezirom. Za njih sam onaj farmer s kćeri koja sramoti cijelo naselje. Svećenik, škola, svi su digli ruke od tebe, a time i od mene. Nisi krizmana, a sada si još i trudna i tvrdiš da je za to odgovoran tvoj bratić.« »Kad jest. Zajedno smo to uradili.« »Ali nije tako, Nete! Tage kaže da s tobom nije imao ništa, o kome se onda radi?« »Tage i ja smo za to odgovorni.« »Klekni na pod, Nete.« »Ali...« »Klekni!« Nete učini kako joj je rekao gledajući kako teškim koracima odlazi po vrećicu koja je ležala na stolu. »Evo«, reče joj i prospe rižino zrnje pred nju na hrpicu na pod. »Jedi!« Zatim pored hrpe doda vrč vode. »I pij!« Nete pogleda uokolo. Pogled joj prijeđe preko fotografije njezine majke, nasmijane i vitke u svojoj vjenčanici, preko vitrine s tanjurima i zidnoga sata koji je već odavna bio stao. Ništa je u prostoriji nije moglo utješiti ni pokazati izlaz. »Reci s kim si se kurvala ili jedi!«


»S Tageom. Samo s njim.« »Evo ti«, izdere se otac i drhtavih ruku joj silom u usta ugura prvu šaku riže. Riža ju je ubadala u grlu, iako je pila koliko god je mogla. Sljedeći ju je zalogaj probadao još više. Malena, šiljasta, oštra zrna razasuta po podu poput šećerna pokrivača. Kad je otac plačući zario lice u šake i stao ju preklinjati da mu kaže tko ju je to ostavio trudnom, Nete zbriše kroz vrata koliko su je noge nosile razbivši pritom vrč s vodom. Četiri koraka i bila je vani, na sigurnom jer je znala da je brza, lagana i da okolicu poznaje bolje od bilo koga drugoga. Iza sebe začuje očeve povike koji se, kako je odmicala, pretvore u krikove, ali je ni oni nisu mogli zaustaviti. Zaustavila ju je bol u trbuhu nakon što joj je riža počela bubriti u želucu i prisilivši je da napokon stane i zabaci glavu hvatajući zrak. »To je bio Taaaaagggggee«, poviče preko trske i rijeke koja je mirno tekla pokraj nje. Zatim padne na koljena i svom snagom zabije šake u trbuh, nakon čega joj je bol malo popustila, ali želudac se svejedno nastavi širiti. Pokuša izbaciti sadržaj gurnuvši prst u grlo, ali uzalud. »Bio je to Tage, majko, reci ocu da je bio Tage!« plakala je očiju uprtih u nebo. No, umjesto majčina, dočekali su je pogledi petorice dječaka s ribičkim štapovima. »To je Pimpek-Nete«, zadere se jedan od njih. »Pimpek-Nete, Pimpek-Nete«, pridruže mu se ostali. Nete zatvori oči. Sve joj se činilo skroz pogrešno. U prsima i trbuhu i u dijelovima njezina tijela za koje dosad nije ni znala da postoje. Prvi je puta primijetila duboko pulsiranje koje se kretalo iz jednoga oka preko lubanje i osjetila miris vlastita znoja. Sve je u njoj krikovima nastojalo otjerati bol i ozdraviti tijelo. Unatoč tom porivu, vrištati nije mogla, ma koliko to željela. Nije mogla ni odgovoriti dječacima kada su je pitali hoće li malo podići haljinu da bolje vide ispod. Vrlo je dobro čula loše prikriveno nadanje u njihovu dobacivanju. U tom su trenutku pokazali svoje pravo lice – lice nekolicine malih, glupavih, neupućenih balavaca koji su uvijek radili samo i isključivo ono što su tatice od njih tražili. Izostanak njezina odgovora nije ih


samo razbijesnio, već i posramio, a to je bilo ono najgore što im se moglo dogoditi. »Koja krmača«, poviče jedan. »Treba je baciti u rijeku da se opere.« Istog je trena bez pitanja prime za noge, ramena i struk i bace je u rijeku najdalje što su mogli. Svi su čuli tupi zvuk udarca kada je trbuhom udarila kamen na dnu i vidjeli kako mlatara rukama dok je krv počela mijenjati boju vode između njezinih nogu. Nitko nije reagirao. Odnosno, nešto jesu svi učinili. Pobjegli su glavom bez obzira. U tom trenu, usred hladne vode, napokon uspije istisnuti krik. Prateći njezin krik, otac dotrči, izvuče je iz rijeke i odnese je kući na svojim snažnim rukama, odjednom tako nježnima. I on je vidio krv i shvatio da se više nije u stanju sama braniti. Položi je u krevet, stavi joj obloge na trbuh i stane je preklinjati da mu oprosti njegov težak karakter, no od Nete nije bilo odgovora. Probadajući bolovi u glavi, utrobi i želucu nisu joj dali do riječi. Nikada više ni jednom riječi nije spomenuo ništa o njezinoj trudnoći i ocu njezina nerođena djeteta jer bilo je očito da djeteta više nema. Netina je majka također imala spontane pobačaje, nije to bila nikakva tajna, i simptomi su bili potpuno očiti. I Nete je to znala. Navečer kad se Netino čelo ozbiljno zažarilo, otac pozove doktora Wada u kućni posjet. Doktor je stigao za sat vremena, zajedno sa svojim sinom Curtom, očito nimalo iznenađen Netinim stanjem. Ustanovio je samo da se poskliznula i pala u rijeku, tako je čuo od drugih, a koliko može vidjeti po njezinu stanju, tako se i dogodilo. Nažalost, djevojka je krvarila, rekao je doktor Wad i upitao njezina oca je li trudna. Nije se ni potrudio sam provjeriti. Nete je vidjela kako otac odmahuje glavom, lica gotovo oduzeta od srama i nemoći. »To bi bilo nezakonito«, reče otac mirno. »Naravno da nije. Ne trebamo u ovo miješati policiju. Nezgoda je nezgoda.« »Oporavit ćeš se«, reče doktorov sin, gladeći joj ruku malo predugo dok su mu vrhovi prstiju naizgled nehotice dodirivali njezine malene grudi. Bio je to prvi put da vidi Curta Wada i već je tada u njegovoj


prisutnosti osjećala veliku nelagodu. Po njihovu odlasku otac je dugo promotri, sabere se i odluči uništiti i njezin i svoj život. »Ne možeš više biti ovdje, Nete. Morat ćemo ti pronaći neke udomitelje. Sutra ću razgovarati sa socijalnom službom.« * Nakon što je telefonski intervju s Curtom Wadom završio, Nete je još dugo ostala sjediti na stolici nasred svoje dnevne sobe nabrana čela. Čak je ni »Proljeće na Fynu« Carla Nielsena, ni Bachovi preludiji nisu mogli smiriti. Netko je toj zvijeri dao pristup medijskom prostoru. Pokušali su ga prekinuti nametljivim pitanjima, ali on je svaku sekundu svoga vremena u potpunosti iskoristio. Odvratno! Stavovi su mu ostali isti kao i nekada, samo pojačani u tolikoj mjeri da ju je to prestravilo. Curt Wad je javno, bez da je trepnuo, objavio ciljeve kako svoga djelovanja, tako i rada svoga društva, ciljeve koji su toliko očigledno pripadali nekom prošlom vremenu. Vremenu u kojem su ljudi pozdravljali s »Heil!« i udaranjem peta, u kojem su ubijali zbog svoga poremećena uvjerenja da su neki ljudi bolji od drugih i da zato imaju pravo podijeliti ljude u dvije skupine – one dostojne života i one nedostojne. Morala je pod svaku cijenu to čudovište namamiti u svoj stan. Cijelim ju je tijelom prolazila jeza kad je tražila njegov broj telefona. Tek ga je nakon nekoliko pokušaja uspjela ispravno unijeti. Još ga je triput pokušavala prije negoli se linija napokon oslobodila. Izgleda da su i drugi čuli intervju i pokušali nazvati, s obzirom na njezinu zauzetost. Nadala se samo su ga zvali ljudi poput nje, spremni izraziti svoj prijezir prema njemu i njegovim uvjerenjima. Kad joj je napokon podigao slušalicu, glas mu nije zvučao ni najmanje bijesno. »Curt Wad, Jasne granice«, reče izravno, bez imalo stida. Nakon što mu se predstavila, srdito je upita kako se dovraga usuđuje trošiti njegovo vrijeme piskaranjem pisamaca, a sada ga je još i zivkati počela. Taman joj se spremao tresnuti slušalicu kad mu svim snagama


sabrano uspije reći: »Smrtno sam bolesna i samo sam željela reći da sam se pomirila sa svime što se dogodilo između nas. Poslala sam vam pismo u kojem stoji da ćete vi ili vaše udruge primiti veći iznos novca. Ne znam jeste li pročitali moje pismo, ali smatram da biste to u svakom slučaju trebali učiniti i odlučiti što ćete napraviti po tom pitanju jer više nije ostalo mnogo vremena.« Zatim mirno spusti slušalicu i pogleda bocu s otrovom. Migrena joj je napokon popuštala. Još samo pet dana.


15 Studeni 2010.

C

arl se probudio obraza naslonjena na stražnjem uglu ureda. Probudio ga je oštar, egzotičan smrad u nosu u kombinaciji s istraživačkim pogledom i dvodnevnom bradom ravno ispred njegova nosa. »Evo, Carl«, reče Assad zamahnuvši pred njim čašom u kojoj je vruća tekućina valjda još ključala. Carl se trzne unatrag i uto u vratu osjeti probadajuću bol, kao da mu ga netko pritišće u škripcu. Dovraga, kako je taj čaj odvratno zaudarao. Carl pogleda oko sebe i sjeti se koliko su jučer kasno ostali na poslu i kako je procijenio da mu se povratak kući ne isplati. Jutros je zato, gurnuvši nos pod pazuhe, požalio tu odluku. »Pravi čaj iz Ar Raqqaha«, reče Assad promuklo. »Ar Raqqah«, ponovi Carl. »Zvuči užasno. Siguran si da se ne radi o nekoj bolesti? Nekoj s gomilom sluzi u grlu?« Assad se nasmije. »Ar Raqqah je lijepi grad uz rijeku Eufrat.« »Eufrat? Tko je ikada čuo za čaj iz Eufrata? A u kojoj se zemlji nalazi taj grad, ako smijem pitati?« »Siriji, naravno.« Assad u čaj ubaci par žličica šećera i pruži mu šalicu. »Assade, koliko je meni poznato u Siriji se ne uzgaja čaj.« »Biljni čaj, Carl. Puno si kašljao noćas.« Carl protegne vratne mišiće, uz posve kontraproduktivan rezultat. »A što je s Rose? Je li ona otišla doma?« »Ne. Provela je skoro cijelu noć na WC-u. Sad je i ona došla na red.« »Pa nije bila bolesna navečer.« »Sad je.« »Gdje je ona sada?« Na sigurnoj udaljenosti, nadao se. »U Kraljevskoj biblioteci, išla je vidjeti knjige o Sprogøu. Noćas


kad nije bila na zahodu, sjedila je i čitala o tome na Internetu. Evo, tu je nešto od toga«, reče i doda Carlu pričvršćen bunt papira. »Smijem li prije toga popiti malo vode, Assade?« »Da, da, a dok čitaš, možeš pojesti koliko god možeš ovih ovdje. Kupljeni su isto gdje i čaj. Jako, jako, jako su fini.« »Malo se previše zanio s tim >jako< u izjavi«, pomisli Carl pogleda prikovana uz kutiju oblijepljenu arapskim znakovima i slikom keksa pred kojim bi i brodolomac na pustom otoku oklijevao. »Hvala«, reče i otetura do toaleta na jedno kamiondžijsko kupanje iz umivaonika. Za doručak je ipak imao druge planove. Lis je gore na drugom katu sigurno negdje u ladici imala neku poslasticu. * »Baš dobro što si došao«, reče Lis i razoružavajućim osmijehom pokaže svoje blago nakošene sjekutiće. »Uspjela sam pronaći tvoga bratića Ronnyja. Moram ti priznati da to nije bio nimalo lak posao. Čovjek mijenja prebivalište češće nego drugi potkošulje.« Carlu se uto pred očima pojavi prizor njegovih dviju starih, ispranih potkošulja koje je izmijenjivao. »Gdje je Ronny sada?« upita nastojeći ispasti osjetljiviji nego što je bio. »Unajmio je stan u Vanløseu, evo broja mobitela. Kartica mu je na bonove, samo da znaš.« Prokleto nevjerojatno! Vanløse, pa prolazio je onuda svaki prokleti dan. Kako je svijet malen. »Gdje nam je naša gđa. Mrgud, i ona je bolesna?« upita pokazujući na mjesto gospođe Sørensen. »Nije, nju isto nije tako lako pokositi s nogu.« Lis rukama pokaže prazne urede. »Za razliku od ovih mlakonja uokolo. Ne, Cata je na NPL-tečaju. Danas joj je zadnji dan.« Cata? Nemoguće da se gospođa Sørensen zvala Cata. »Cata, je li to gospođa Sørensen?« Lis kimne potvrdno. »Zapravo se zove Catarina, ali mi je rekla da joj je draže Cata.« Carl se odvuče natrag prema stubištu u podrum. Ovdje gore na drugom katu je sve bilo naopačke.


* »Jesi li pročitao ono što sam isprintala?« upita ga Rose iste sekunde kad ga je ugledala. Stvarno je izgledala loše. »Žao mi je, nisam još. Ne misliš li da bi trebala otići kući, Rose?« »Kasnije, moramo razgovarati o nečemu.« »I mislio sam si. Što je na kraju s tim Sprogøom?« »Gitte Charles i Rita Nielsen bile su tamo u isto vrijeme.« »Da, i...« reče kao da se ne radi o nečem pretjerano značajnom, iako je itekako bio svjestan važnosti njezina otkrića. Bio je to vraški dobro obavljen posao, znali su to jako dobro svo troje. »Morale su se poznavati«, reče Rose. »Gitte Charles bila je jedna od djelatnica, a Rita štićenica u domu.« »Kako to točno misliš, štićenica?« »Ne znaš baš puno o Sprogøu, zar ne, Carle?« »Znam da je to otok između Sjællanda i Fyna kojim prolazi most preko Storebælta i da ga se prije, kad još nije bilo mosta, prilikom prelaska Storebælta vidjelo s trajekta. Nasred otoka nalazi se svjetionik, postoji jedan brežuljak i gomila trave.« »Da, i nekoliko kuća, zar ne?« »Da, točno. Otkad su preko otoka izgradili most, zgrade su jasno vidljive, pogotovo ako se dolazi od strane Sjællanda. Žute su, zar ne?« Uto stigne Assad, ovoga puta uredno počešljan i sa svježim porezotinama od brijanja. Nabava novih žileta mu možda i ne bi bila toliko blesava ideja. Rose nagne glavu ukoso. »Čuo si već za dom za žene na tome otoku, zar ne, Carle?« »Naravno da jesam. Neko su vrijeme tamo dovodili promiskuitetne žene, zar ne?« »Tako nekako. Samo ću ukratko ispričati pa me poslušaj. To vrijedi i za tebe, Assade.« Kažiprst podigne u zrak poput učiteljice. Rose je sada bila u svom elementu. »Sve je počelo 1923. s određenim Christianom Kellerom, glavnim liječnikom danske socijalne službe. On je godinama bio na čelu različitih ustanova za slaboumne, između ostalih je bio i na čelu Brejninga, koji je pod njegovom upravom preimenovan u Kellerske Anstalter. Jedan od onih liječnika toliko slijepo uvjerenih u vlastitu


nepogrešivost da si je dao za pravo vrednovati i odabirati ljude koji, prema njemu, nisu bili sposobni zauzeti takozvana »odgovarajuća mjesta« u danskome društvu. U pozadini osnivanja ustanove na Sprogøu su ondašnje ideje iz eugenike i pokreta za društvenu higijenu o »lošem genetskom materijalu«, rađanju retardirane djece i još masa takvih govana.« Assad se nasmije. »Eugenika! Da, da, znam što je to. To je ono kad dječacima odrežu testise, tako da mogu visoko pjevati. Takvih je bilo mnogo u starim haremima na istoku.« »To su eunusi, Assade«, ispravi ga Carl tek tada primijetivši Assadov prepreden izraz lica. Kao da to nije znao. »Ne, Carl, ja se samo šalim. Tražio sam noćas to. Riječ eugenika dolazi iz grčkog jezika i znači >dobro porijeklo<. Znam to. To je učenje o tome kako se ljudi dijele prema porijeklu i okolini.« Prijateljski tresne Carla po ramenu. Nema sumnje da je o temi znao mnogo više od Carla. Uto mu s lica nestane osmijeh. »I znaš šta? Mrzim to«, odgovori. »Mrzim kad se neki osjećaju kao bolji ljudi od drugih. Rasno nadmoćni, shvaćaš. Kad dijele ljude na više i manje vrijedne.« Pogleda ravno u Carla. Bio je to prvi put da se Assad dotaknuo ovakvih tema. »Ali o tom se i radi, kad si čovjek, ne?« zaključi. »Da se osjećaš bolji od svih ostalih, tako to ide. Svi nastojimo biti takvi, ne?« Carl kimne. Dakle, Assad je na vlastitoj koži osjetio diskriminaciju. Naravno. »Liječnici su se tada bavili čistim šaralatanstvom«, nastavi Rose. »Zapravo nisu imali blagog pojma. Ako se koja žena asocijalno ponašala, odmah bi se našla pod povećalom javnosti. Osobito je to vrijedilo za takozvane >lake žene.< Pričali su o lošem seksualnom moralu i upirali prstom u te žene, ističući ih kao one koje šire spolne bolesti i rađaju retardiranu djecu. Da ih se riješe, jednostavno bi ih na neodređeno bacili na Sprogø, sve bez ikakve pravne osnove. Liječnici su otvoreno smatrali da je to ne samo njihovo pravo, već i dužnost. Ipak su oni bili liječnici, oni su bili normalni, a ne žene.« Rose ušuti na tren kako bi njezina sljedeća rečenica dodatno dobila na težini. »Ako se mene pita, sve su to samo usrani, ograničeni šarlatani opsjednuti samima sobom i svojim iluzijama o pravedničkom gnjevu


koji bi pojurili u pomoć čim bi se neka župa poželila otarasiti žene koja se sukobila s građanskim ćudoređem. Na taj su način sebe uzvisivali na razinu božanstava.« Carl kimne. »Da, prije na razinu Sotone«, doda. »Mislio sam da su žene na otoku bile slaboumne, da budem iskren. Što, naravno, ne opravdava način na koji su se prema njima odnosili« požuri nadodati. »Upravo suprotno.« »Ma«, uzvikne Rose. »Slaboumne, da, to su oni govorili. Vjerojatno zbog idiotskog, primitivnog testa inteligencije koji su liječnici sastavili. Tko je, dovraga, njih ovlastio da te žene proglašavaju slaboumnima. Vjerojatno su cijeli život proživjele bez ikakvih poticaja s bilo koje strane. Najvećim se dijelom radilo o socijalnim slučajevima, ali su se prema njima odnosili kao prema kriminalcima i manje vrijednima. Naravno da je među njima bilo i slaboumnih i onih smanjenih sposobnosti, no ni izbliza to nisu bile u tolikom broju. Uostalom, koliko je meni prokleto poznato, u Danskoj nikad nije bilo kažnjivo biti glup. Da je tako, jedva da bi nam itko ostao u Vladi. To što su si dopuštali bilo je nedopustivo zlostavljanje ljudi. Europski sud za ljudska prava i Amnesty International im zasigurno ne bi ponudili priznanje za humanitarnu djelatnost, a tako mi svega, ne bi me ni najmanje začudilo da se nešto slično u Danskoj još uvijek događa. Sjeti se samo svih onih koje remenjem vežu za krevete. Onih obnevidjelih od lijekova i svih sranja kojima ih kljukaju dok potpuno ne istrunu. Onih kojima se uskraćuje državljanstvo jer ne znaju odgovoriti na neko idiotsko pitanje.« Posljednju rečenicu gotovo da je ispljunula iz sebe. »Ili joj opasno manjka sna ili su joj oni dani u mjesecu«, pomisli Carl tražeći u džepu kekse kojima ga je Lis snabdjela. Ponudi je jednim, ali ona odmahne glavom. Ah, da, ona ima problema s probavom, sad se sjetio. Zatim ponudi Assada, koji također nije bio zainteresiran. Tim bolje, ostat će više za njega. »Slušaj ovo, Carle. Sa Sprogøa žene nisu mogle pobjeći. Bilo je to za njih ulazak u potpuni pakao. Smatrali su ih bolesnima, ali nisu primale nikakvo liječenje jer to nije bila bolnica. S druge strane, nije bio ni zatvor, tako da su ih tamo zadržavah neograničeno dugo. Neke od njih skoro su cijeli život provele tamo bez ikakvog kontakta s obitelji ili vanjskim svijetom. I to se odvijalo sve do 1961. Dovraga,


Carle, to je već bilo u tvoje vrijeme, shvaćaš li to?« U Rosi se probudila ogorčenost, tu nije bilo sumnje. Htio joj se usprotiviti, ali bila je u pravu. To se jest odvijalo još u njegovo vrijeme i tom je činjenicom bio iznenađen. »U redu«, kimne Carl. »Dakle, taj Christian Keller je slao te žene na Sprogø jer je smatrao da ne zaslužuju normalan život, zar ne? Zato je i Rita Nielsen tamo završila?« »Da, kvragu, cijelu noć sjedim i čitam o tom gadu i njegovu nasljedniku, Wildenskovu. Njih su dvojica tamo vladali od 1923. pa sve do 1959., dvije godine uoči zatvaranja 1961. U tih skoro četrdeset godina, tisuću petsto žena završilo je na otoku na neograničeno vrijeme, a tamo ih definitivno nije dočekao krevet posut ružinim laticama. Čekalo ih je grubo liječenje i težak fizički rad. Osoblje je bilo loše obučeno i smatralo >djevojke<, kako su ih zvali, nižim bićima, brutalno ih maltretiralo, nadzirući ih dan i noć. Imali su samice koje su koristili kad bi djevojke bile neposlušne. Višednevna izolacija. U slučaju da se neka od djevojaka možda ponadala izvući s otoka, morala je prvo računati na sterilizaciju. Prisilna sterilizacija! Nisu im samo oduzimali spolni život, nego i spolne organe, Carle!« Zabaci glavu u stranu i udari nogom u zid. »Dovraga, što su si oni dopuštali.« »Jesi li dobro, Rose?« upita je Assad oprezno položivši ruku na njezino rame. »Radi se jednostavno o jednoj od najgorih zamislivih zlouporaba moći«, reče s izrazom lica s kakvim je Carl dosada još nije vidio. »Biti osuđen na život na pustom otoku na kojem zatim možeš još jedino istrunuti. Nismo mi Danci ništa bolji od onih nad kojima se najviše zgražamo«, prosiktala je. »Isti smo kao i oni koji kamenuju preljubnice, isti smo kao i nacisti koji su ubijali slaboumne i teško hendikepirane. Zar se događaji sa Sprogøa ne mogu usporediti sa sovjetskim psihijatrijskim bolnicama za prijestupnike i disidente ili sa rumunjskim takozvanim domovima za mentalno oboljelu djecu. Još kako! Nismo ni mrvu bolji od njih, jasno?!« Nakon toga se okrene i ode prema toaletu. Muke po želucu očito još nisu posve prošle. »Uf«, reče Carl. »Da, bila je i noćas sva raspaljena od svega toga sa Sprogøom, Carl«, reče Assad tiho. Nije želio riskirati da ga Rose čuje. »Zapravo,


bila je malo previše čudna oko cijele stvari, ja mislim. Možda ćemo se uskoro opet družiti s Yrsom umjesto s njom.« Carl stisne oči. Sumnja mu se povremeno javljala i prije, ali sada je ponovno bila prisutna. »Misliš li da je i Rose doživjela slično zlostavljanje, Assade?« On slegne ramenima. »Samo kažem, da u njoj ima nešto, što žulja kao cipela s kamenom unutra.« * Carl se nakratko zagleda u slušalicu prije nego je podigne i odabere Ronnyjev broj. Nakon što je dovoljno puta odzvonilo s druge strane, spusti slušalicu, pričeka dvadesetak sekundi i ponovno nazove. »Halo?« začuje se istrošeni, umoran glas iscrpljen od godina, alkohola i neredovita spavanja. »Dan, Ronny«, odgovori Carl samo. Bez odgovora. »Carl je.« Još uvijek bez odgovora. Zatim Carl malo povisi glas, nakon toga ga povisi još malo. S druge strane slušalice kao odgovor se čulo poluroktajuće hvatanje zraka i pušački kašalj pun sluzi, zasigurno posljedica onih šezdeset cigareta čiji su opušci vjerojatno ležali u pepeljari. »Što ste rekli, tko je to?« napokon progovori. »Carl, tvoj bratić. Dan, Ronny.« Ponovno začuje napadaj kašlja. »U koje to prokleto vrijeme zoveš, koliko je sati?« Carl pogleda na sat. »Devet i petnaest.« »Devet i petnaest! Jesi li ti potpuno poludio, čovječe! Nisam te čuo deset godina i onda me nazoveš u devet ujutro!« Zadere se i zatim tresne slušalicom. Ništa novo. Carl ga je mogao zamisliti pred sobom. Osim čarapa, koje nikad nije skidao, sigurno na sebi nije imao ništa drugo. Predugi nokti i loše održavana, oštra brada. Veliki muškarac s velikim tijelom, koji se, gdje god se nalazio, najbolje osjećao u polumraku, sa suncem na pola snage. Njegovi česti boravci na Tajlandu sigurno nisu bili iz


ljubavi prema sunčanju. Carl pričeka deset minuta prije nego ga ponovno nazove. »Kakav je to broj, Carle? Otkuda zoveš?« »Iz svog ureda u policijskoj upravi.« »Dođavola.« »Načuo sam neke stvari o tebi pa moramo malo popričati, u redu?« »Što si to čuo?« »Čuo sam da okolo po sumnjivim lokalima diljem svijeta pričaš o smrti svoga oca i u sve to još miješaš i mene.« »Tko to, dovraga, kaže?« »Drugi policajci.« »Onda ti nisu baš svi svoji u glavi.« »Možeš li doći do mene?« »U policiju?! Tebi isto nisu baš sve na broju. Jesi li posenilio otkad smo se zadnji put vidjeli? Ne, ako ćemo se igdje nalaziti, onda to mora biti negdje gdje će mi se isplatiti.« Želio mu je predložiti nešto što će ga dobro koštati, što će Carl morati platiti. Nešto što se može popiti. »Može pivo i nešto za prigristi u Hali Tivoli, ha? To ti je ionako u blizini.« »Ne znam to mjesto.« »Preko puta Ria Brava, za Rio Bravo znaš. Na uglu ulice Stormgade.« Kad mu je već bilo poznato da Carl zna gdje je Rio Bravo, koga vraga onda ta budala nije predložio da se tamo nađu? Nakon što su se dogovorili za vrijeme, Carl stane razmišljati što da točno kaže tom idiotu, a da mu se usadi u tu glupu tikvu. »Sigurno je Mona«, pomisli kad ponovno začuje zvonjavu telefona. Pogleda na sat. Pola deset, njoj bi takvo što moglo pasti na pamet. Od same ga te pomisli tijelom prođu ugodni trnci. »Daaa«, javi se, ali glas koji ga je dočekao s druge strane nije bio ni Monin, a ni seksi. Kao da mu je netko pokazao srednji prst ravno u lice. »Možeš li odmah doći gore, Carle?« Bio je to Tomas Laursen, poznat kao najbolji forenzičar postaje u Vestegnenu sve dok ga gađenje na poslu i veliki dobitak na lotu, ubrzo izgubljen u neuspješnim ulaganjima, nisu prisilili da napusti posao. Koliko je Carl


čuo, sada je radio kao prokleto dobar upravitelj kantine na četvrtom katu. Ionako je bilo vrijeme da se odvuče do gore pa zašto onda ne sada odmah? »O čemu se radi, Tomase?« »O truplu pronađenom jučer na Amageru.« * Nakon što je uprava odlučila osuvremeniti prostor kantine, jedino zajedničko što joj je ostalo sa starim prostorom bila je činjenica da se još uvijek radi o zapanjujuće skučenome mjestu. »Kako ide?« Upita Carl ogromnog muškarca koji mu odgovori kimanjem glave. »Eh, mislim da ipak neću tako brzo otplatiti onoga Ferrarija kojeg sam jučer naručio«, reče s ironičnim osmijehom i odvuče Carla za sobom u kuhinju. U kuhinji mu osmijeh nestane s lica. »Znaš li koliko ljudi znaju biti glasni kad dođu u kantinu na ručak, Carle?« prošapće Tomas Laursen. »Moram priznati da ja toga nisam bio svjestan sve dok nisam došao ovamo.« Laursen otvori bocu piva i doda ga Carlu bez pitanja. »Slušaj, Carle. Ima li što u onom što sam načuo da ste ti i Bak skočili jedan drugome za vrat oko slučaja u Amageru?« Carl otpije gutljaj. Trenutno je imao gomilu stvari za isprati. »Nismo se baš dohvatili zbog toga slučaja, zašto pitaš?« »Bak je u svakom slučaju jučer ovdje nekolicini svojih bivših kolega sugerirao da mu je sumnjivo kako si se ti izvukao iz napada na Amageru bez većih posljedica, dok je Anker izgubio život, a Hardy ostao oduzet. Rekao je da si se samo pravio napadnut, da te udarac koji ti je ostavio taj ožiljak na sljepoočnici nikako nije mogao onesvijestiti i da je na tako kratkoj udaljenosti bilo lako simulirati takav pucanj.« »Koji prokleti šupak. Vjerojatno je to pričao taman prije nego sam mu pomogao u slučaju napada na njegovu sestru. Jebena nezahvalna kretenčina. I tko sad dalje širi takve glasine uokolo?« Laursen odmahne glavom. Dakle, nije mu to želio odati. Ovdje su se ljudi očito trebali osjećati dovoljno sigurno da mogu nesmetano


ogovarati koliko ih volja. U redu, sve dok se te glasine nisu ticale njega. »Bojim se da mnogi ovdje to misle o tebi, ali to još nije sve, Carle.« »Što još?« Carl odloži pivo na hladnjak. Nije namjeravao još i zaudarati na pivo, ako će uskoro morati stajati pred šefom odjela za umorstva, dodavajući ulje na vatru. »Sudska medicina je pronašla nekoliko značajnih stvari u džepu jučerašnje žrtve. Jedna od njih je savijena kovanica. Radi se o kovanici od jedne krune, da budem točan. Zapravo su u džepu pronašli pet danskih kovanica, ali je ova bila najnovija.« »Kada je izdana?« »Nije toliko stara. 2006. Tijelo je, dakle, moglo biti u zemlji najviše četiri godine. Ali ima još.« »Da, i pretpostavio sam. Što su još pronašli?« »Dvije od tih kovanica bile su zamotane u plastičnu foliju na kojoj su se nalazili otisci prstiju. Otisci desnih kažiprsta dviju različitih osoba.« »U redu. Jesu li iz toga što saznali?« »Jesu. Otisci su bili prilično jasni i dobro očuvani. Rekao bih da je plastična folija očito poslužila svojoj svrsi.« »Čiji su to na kraju otisci?« »Jedan je otisak Ankera Højera!« Carl razrogači oči. Na trenutak pred sobom ugleda Hardyjevo sumnjičavo lice i ogorčen glas kojim je pričao o Ankerovoj konzumaciji kokaina. Laursen ponovno pruži Carlu pivo, uputivši mu pritom upitan pogled. »Drugi otisak je tvoj, Carle.«


16 Kolovoz 1987.

C

urt Wad otvori pismo Nete Hermansen s jednakom ravnodušnošću s kojom je otvarao i promotivni materijal farmaceutskih tvrtki. Jednom je Nete bila među onima koje su pobudile njegovu žudnju za nasiljem, ali otada je imao još na desetke takvih slučajeva. Čemu se onda uopće sada zamarati tom beznačajnom seljančicom? Zašto misli da bi ga njezina gledišta i razmišljanja uopće mogla zanimati? Nekoliko puta pročita pismo te ga zatim sa smiješkom odloži sa strane. Vidi ti malu krmaču, priča o milosrđu i opraštanju, to stvarno nije očekivao. Zašto bi vjerovao i jednoj jedinoj riječi koju je napisala? »Dobar pokušaj, Nete Hermansen. Ali ipak ću te provjeriti.« Zatvori gornju ladicu stola sve dok se na začuje klik. Zatim blago gurne gornju dasku stola koja nato popusti, klizne u stranu i otkrije šupljinu duboku jedan centimetar koja je čuvala njegove najvažnije adrese i brojeve telefona. Otvori jednu od prvih stranica adresara, odabere broj i predstavi se. »Možete li mi pomoći pronaći jedan matični broj? Radi se o Nete Hermansen, moguće da se nalazi pod njezinim vjenčanim prezimenom, Rosen, s prebivalištem na adresi Peblinge Dossering 32, četvrti kat, Nørrebro, Kopenhagen. Da, to je ona, tako je. Sjećate je se? Da, muž joj je bio odličan stručnjak, iako smatram da mu moć prosuđivanja o nekim stvarima posljednjih godina nije bila jača strana. Već ste pronašli broj? Stvarno ste brzi.« Zahvali se i zabilježi matični broj Nete Rosen. Podsjetio je svoju kontaktnu osobu da će im s najvećim zadovoljstvom uzvratiti uslugu ako se za to pokaže potreba. Takva su već pravila u njihovu bratstvu. Nakon toga u svom adresaru potraži sljedeći broj, odabere ga, vrati adresar natrag na njegovo mjesto i vrati dasku stola na mjesto.


»Zdravo, Svenne. Curt Wad na telefonu«, reče osobi s druge strane. »Treba mi jedna informacija o Nete Rosen, imam njezin matični broj. Prema mojim podacima, ona bi trenutno trebala biti na liječenju u jednoj od bolnica, molio bih te da mi to provjeriš. Da, najvjerojatnije u Kopenhagenu. Koliko će ti vremena trebati za provjeru? Eh, bio bih ti jako zahvalan ako mi to uspiješ doznati još danas. Pokušat ćeš? Odlično. Puno ti hvala.« Zatim se nasloni i još jednom pročita cijelo pismo. Bilo je iznenađujuće dobro napisano, bez ijedne pravopisne pogreške. Čak su i interpunkcijski znakovi bili besprijekorno postavljeni, nema sumnje da joj je netko morao pomoći u pisanju. Znao je da je disleksična, ograničena i neobrazovana. Vara se ako misli da ga može zavarati. Cinično se osmjehne. Bilo je očito da joj je odvjetnik pomogao. Ionako je u pismu stajalo da će odvjetnik prisustvovati sastanku ako Carl prihvati poziv. Naglas se nasmije. Kakva ideja, kao da bi mu to ikada palo na pamet. »Dobro se zabavljaš, Carle?« Okrene se prema svojoj ženi i odmahne glavom. »Samo sam dobro raspoložen«, reče obujmivši je oko struka nakon što je došla do njega. »Za drugo nemaš ni razloga, dušo. Stvari stvarno odlično napreduju.« Curt Wad kimne glavom. I sam je bio i više no zadovoljan. Nakon što mu se otac umirovio, Curt je preuzeo njegovu ordinaciju, pacijente, njihove zdravstvene kartone i različite dokumente koje su prikupili još Odbor protiv razvrata i Savez Danaca. Za Curta su ti dokumenti bili posebno važni, u pogrešnim bi rukama bili pogubni. No, od dokumenata je daleko pogubniji bio posao koji su ga zamolili da preuzme – rad u Tajnoj borbi. Posao se nije sastojao samo u pronalaženju trudnica čiji fetusi nisu zaslužili život, već se sastojao i od mukotrpna zadatka pridobivanja čim više stručnjaka u njihov krug. Stručnjaka koji ni pod cijenu života ne bi riskirali odati ciljeve njihova tajnoga društva. Nekoliko je godina Curtova ordinacija na Fynu odlično djelovala kao sjedište društva. S vremenom je, kako se sve više pobačaja odvijalo oko glavnoga grada, odlučio nadoknaditi propušteno i


preseliti ordinaciju u Brøndby, ne baš pretjerano atraktivno predgrađe Kopenhagena, ali zato odlično sjedište za njegovu djelatnost. Nalazilo se u blizini najvećih bolnica, najstručnijih liječnika i specijalista s velikim ordinacijama i klinikama. Naodmet nije bila ni činjenica da je tamo živjelo i mnogo klijentele na koju je Tajna borba usmjerila svoju djelatnost. U tom je predgrađu sredinom šezdesetih upoznao i svoju suprugu Beate, izvanrednu ženu, koja je usto bila i medicinska sestra. Žena odličnih gena, dubokih nacionalnih osjećaja i pobjednička duha koji je Curtu često bio od velike koristi. U posao ju je uputio još prije braka, objasnivši joj ciljeve i zadatke Tajne borbe. Računao je na određeni otpor, u najboljem slučaju i uznemirenost oko posla, ali suprotno svim očekivanjima, Beate je pokazala nevjerojatno razumijevanje i inicijativu. Zapravo je ona zaslužna za njihove čvrste veze s medicinskim sestrama i primaljama. U samo godinu dana u pokret je pridobila najmanje dvadeset i pet novih, kako ih je ona zvala, pristaša i od toga je trenutka sve zapravo i krenulo. Ona je bila ta koja se sjetila imena Jasne granice i predložila da, uz praktični dio posla u Tajnoj borbi, pojačaju i politički rad na njihovim ciljevima. Bila je ideal žene i majke. * »Vidi ovo, Beate.« Pruži joj Netino pismo, koje ona zatim, smješkajući se, pročita. Bio je to isti onakav pobjednički osmijeh kakvog je proslijedila i njihovim dvama prekrasnim dječacima. »Stvarno lijepa propovijed. I, što ćeš joj odgovoriti na to, Curte?« upita ga. »Ima li što u tim bljezgarijama? Stvarno raspolaže tolikim novcem?« On kimne. »Nema sumnje, ali možeš biti sigurna da joj nije u prvom planu mene obogatiti.« Curt ustane i povuče zavjesu koja je prekrivala cijeli stražnji zid, iza koje se nalazilo pet velikih ormara za spise od tamnozelena metala koje je godinama brižno čuvao i skupljao. Za mjesec dana, kad veliki sef kojega je naručio bude gotov, sve će preseliti u staru gospodarsku zgradu kojoj nitko osim najužeg kruga suradnika neće imati pristup.


»Još uvijek se sjećam broja kartona«, reče s osmijehom i izvuče ladicu iz drugog ormarića. »Evo«, reče i baci sivobijeli fascikl pred nju. Davno je bilo kad ga je posljednji put imao pred sobom, a i čemu? Ipak, kad je vidio prvu stranicu zabaci glavu unatrag i pusti da mu pogled na trenutak odluta daleko. Šezdeset i tri prethodna kartona i anamneze pripadale su njegovu ocu i njemu, ali ovaj je zato bio samo njegov. Prvi slučaj koji je obavio za Tajnu borbu. »Zdravstveni karton 64«, stajalo je na prvoj stranici. »Rođena je 18. svibnja 1937. Pa onda je samo tjedan dana starija od mene«, reče njegova supruga. Curt se nasmije. »Da, ali je razlika u tome što si ti žena od pedeset godina koja izgleda kao da joj je trideset i pet, a ona je žena od pedeset koja zasigurno izgleda kao da joj je šezdeset i pet.« »Vidim da je bila zatvorena na Sprogøu. Kako to da se onda tako dobro izražava?« »Mislim da joj je netko pomogao.« Povuče Beate prema sebi i stisne je za ruku. Njegova izjava nije bila istinita. Beate i Nete bile su neobično slične. Obje su bile tip žena kakve je najviše volio – svjetlokosi, plavooki nordijski tipovi s podatnim oblinama i posvuda proporcionalne, glatke kože i usnica, tip žene od kojeg se ubrzava disanje. »Kažeš, smatraš da joj nije u prvom planu tebe obogatiti. Zašto? Piše u kartonu da joj je 1955. obavljena kiretaža, to se ne čini pretjerano ozbiljnim.« »Nete Hermansen oduvijek je imala nekoliko ličnosti koje je onda bila sklona izvlačiti prema potrebi i situaciji. Naravno, to je rezultat gluposti, psihopatskih obilježja i iskrivljene slike o vlastitoj ličnosti i s takvima znam izaći na kraj, ali svejedno se držim svojih mjera opreza.« »Kojih to?« »Dao sam da je istraže preko društva. Na taj način ćemo vidjeti je li zaista toliko ozbiljno bolesna koliko stoji u njezinu pismu.« *


Curt Wad već je sljedećeg jutra na svoje pitanje primio odgovor koji je potvrdio njegove slutnje. Osoba s navedenim matičnim brojem nije uvedena u evidenciju nijedne javne bolnice ni privatne klinike još od prometne nesreće koju su Nete i njezin suprug doživjeli u studenom 1985. U njezinu kartonu od boravka u bolnici Nykøbing Falster i nekoliko šestomjesečnih kontrola u toj i bolnici Rigshospitalet, nije bilo ničega drugog. Što je, dovraga, željela ta Nete Hermansen? Zašto je lagala o svojoj bolesti? Da, jasno, željela ga je namamiti u svoju mrežu nudeći mu lijepe riječi i uvjerljiva objašnjenja o tome zašto baš sada. Ali što je namjeravala u slučaju da se pojavi u njezinu stanu? Hoće li ga kazniti? Ili je to zapravo bio pokušaj da ga razotkrije? Zar je mislila da se nije sposoban sam zaštititi? Je li mislila da mu može podvaliti skriveni magnetofon i pokušati iz njega izvući tajne i ispovijesti? Curt se nasmije. Stvarno je bila obična mala glupa koza koja ga želi namamiti u zamku. Kako se uopće usudila pomisliti da može otkriti što joj je svojevremeno napravio i što je odvjetnik Nørvig već odavno opovrgnuo? Nasmije se pri samoj pomisli. U manje od deset minuta mogao je okupiti skupinu snažnih mladića koji dijele njegove stavove i kojima nije bilo strano prema potrebi malo žešće priprijetiti onima koji izazivaju probleme. Vidjelo bi se tko bi bio kažnjen, a tko iznenađen da prihvati poziv Nete Hermansen i na vratima joj se pojavi okružen četvoricom takvih. Samozadovoljno se nasmije. Ideja mu je zvučala veoma primamljivo, ali baš su toga dana imali osnivački sastanak u novom regionalnom ogranku u Hadstenu pa je zabava, nažalost, morala ustupiti mjesto važnijim poslovima. Gurne njezino pismo preko ruba stola ravno u kantu za smeće, odlučan da joj sljedeći put kad pokuša nešto slično, jednom za svagda pokaže tko tu koga drži u šaci i kakve to posljedice ima. Nakon toga uđe u svoju ordinaciju i polako i pažljivo obuče liječničku kutu. U takvoj je urednoj, bijeloj uniformi isijavao maksimalnim autoritetom i znanjem. Zatim sjedne za stakleni stol, izvuče raspored i pogleda današnje pacijente. Dan mu nije bio pretjerano zatrpan. Jedna uputnica za


pobačaj, tri savjetovanja o plodnosti, još jedna uputnica za pobačaj i za kraj samo jedan slučaj za Tajnu borbu. Prva pacijentica koju je primio bila je lijepa i veoma suzdržana mlada žena. U njezinom mu je slučaju liječnik uputio zdravu, dobro odgojenu maturanticu koja je željela pobaciti jer ju je dečko napustio i zbog prateće depresije koja se uslijed toga javila. »Zoveš se Sofie?« upita je smiješeći se. Djevojka stisne usnice. Već je tada bila na rubu sloma. Curt Wad ju je šutke promatrao. Imala je lijepe, plave oči, nježno, visoko čelo, lijepe obrve i pravilne uši koje su joj stajale uz glavu. Bila je dobro građena, u formi, nježnih ruku. »Mladić te napustio, to je doista veoma žalosno, Sofie. Jasno mi je da ti je bio veoma drag.« Djevojka šutke kimne. »Bio je dobar i naočit momak?« Ona ponovno kimne. »Vjerojatno je i posve glup, kad je već kao najjednostavnije rješenje izabrao svemu okrenuti leđa?« Kao što je i pretpostavljao, djevojka se usprotivi. »Ne, nije glup. On studira na sveučilištu, što i ja uskoro namjeravam.« Curt Wad nakrivi glavu. »Ne sviđa ti se baš ovo, zar ne, Sofie?« Djevojka pusti da joj glava padne na prsa prije negoli njome odmahne. Krenule su prve suze. »Trenutno radiš u dućanu cipela koji drže tvoji roditelji, zar to nije odličan posao?« »Jest, ali to je samo za sada. Namjeravala sam na studij.« »Što tvoji roditelji kažu na pobačaj, Sofie?« »Ne kažu ništa. Kažu da je odluka na meni. Ne žele se miješati, barem ne na negativan način.« »A ti si odlučila?« »Jesam.« Curt ustane, sjedne u naslonjač pored nje u uzme njezinu ruku u svoju. »Slušaj, Sofie. Zdrava si i mlada žena i dijete koje želiš ukloniti u ovom trenutku potpuno ovisi o milosti tvoje odluke. Ja znam da ćeš tom djetetu moći priuštiti krasan život, ako se na to odlučiš. Što kažeš da nazovem tvoje roditelje i malo popričam s njima o tome što oni


doista misle o svemu? Čine se kao zaista odlični roditelji koji te ne žele na ništa prisiljavati. Ne misliš li da zato ne bi bilo loše čuti što oni imaju za reći? Što kažeš?« Djevojka oprezno, nevoljko i prepuna dvojbe podigne glavu prema njemu. Curt Wad ne reče ništa. Znao je da je sada najvažnije suzdržati se. * »Kako ide zasada, Curte?« upita Beate, dodajući mu još pola šalice čaja. »Three o'clock tea«, tako je to zvala. Trenuci poput ovih bili su najbolji dio imanja ordinacije i prebivališta u istoj zgradi. »Dobro. Jutros sam odgovorio jednu lijepu i pametnu djevojku od pobačaja. Potpuno se slomila kad sam joj ispričao da je njezini roditelji silno žele podržati u svemu. Da bez problema može roditi dijete i raditi u njihovoj trgovini kako joj odgovara i da to uopće ne mora utjecati na njezin studij.« »Zvuči odlično, Curte.« »Da, doista draga djevojka. Potpuno nordijski tip. Bit će to lijepo dijete za dobrobit Danske.« Beate se osmjehne. »A što te sada čeka? Nešto malo drukčije, pretpostavljam. Je li doktor Lønberg uputio one ljude koji sjede u čekaonici?« »Zar je toliko očito?« Osmjehne se. »Jest, Lønberg ih je poslao. Odličan čovjek za naše društvo. Petnaest sličnih slučajeva u samo četiri mjeseca. Stvarno si nam osigurala nevjerojatno učinkovite ljude, ljubavi.« * Petnaestak minuta kasnije, dok je Curt proučavao uputnicu, otvore se vrata čekaonice. Kratko pogleda pacijente i ljubazno im kimne uspoređujući podatke s papira s onim što je vidio pred sobom. Opisi su bili kratki, ali nadasve slikoviti. »Majka, Camilla Hansen, trideset i osam godina, trudna pet tjedana«, stajalo je na uputnici. »Šestero djece sa četiri različita muškarca, prima socijalnu pomoć. Petero djece prati nastavu po


prilagođenom programu, a najstarije se trenutno nalazi u domu. Otac nerođena djeteta, Johnny Huurinainen, star dvadeset i pet godina, prima socijalnu pomoć, triput pritvaran zbog krađe, ovisnik o opojnim drogama na metadonima. Oba roditelja imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje. Zadnjih tjedana Camilla Hansen žali se ne bolove prilikom mokrenja. Uzrokovano je klamidijom, ali pacijentica o tome nije obaviještena. Predlažem zahvat.« Curt kimne sebi u bradu. Stvarno odličan čovjek u svakom pogledu, taj Lønberg. Zatim podigne pogled prema neuglednom paru. Nasuprot njemu sjedila je buduća majka, čisti stroj za razmnožavanje. Računala je tako pretila ženetina, žudeći za cigaretom i neuredne i masne kose, da će joj on pomoći na svijet donijeti još jedno potpuno beskorisno dijete kakvih je rodila već šest prije toga. Ako je mislila da će joj dopustiti da napuni ulice Kopenhagena s još pojedinaca bijedna genetska materijala naslijeđena od tih dvaju inferiornih bića, grdno se varala. Na njegov prijateljski osmijeh par odgovori tupim izrazima lica s iskešenim redovima loših zubi. Zar čak ni kad se smiju ne mogu izgledati kako spada? Stvarno jadno. »Imate problema prilikom mokrenja, Camilla, je li tako? Hoćemo li onda najprije pogledati o čemu se radi? Vi za to vrijeme možete pričekati vani u čekaonici, Johnny. Siguran sam da će vam moja supruga donijeti šalicu kave, ako želite.« »Radije kolu«, odgovori on. Curt se osmjehne. Dobit će svoju kolu. Nakon pet ili šest takvih kola dobit će svoju Camillu natrag, blago uplakanu jer je liječnik bio prisiljen izvesti kiretažu i u potpunom neznanju da je to ujedno i zadnji puta da za tim ima potrebe.


17 Studeni 2010.

N

akon što se Carl malo oporavio od šoka nakon saznanja da je na raspadajućem truplu pronađena kovanica s njegovim otiskom prsta, prijateljski potapša Lauresena po ruci i zamoli ga da drži oči otvorenima u slučaju da ponovno iskrsne nešto slično. Novi tragovi koje bi odjel mogao poželjeti držati podalje od Carla, mišljenja kolega koji u kantini razgovaraju o tome, bilo što što bi se moglo ticati Carla. Želi znati svaki detalj. »Gdje je Marcus?« upita Lis kad se vratio na drugi kat. »Daje uputstva dvama timovima«, odgovori mu kratko. Je li mu se to učinilo da Lis nastoji izbjeći njegov pogled ili je već počinjao biti paranoičan? No, zatim podigne glavu i vragolasto ga upita: »I onda, jeste li jučer dobro napunili gusku, Carle?« Pitanje je popratila cerekom kojeg bi u nekom filmu iz pedesetih zasigurno potpuno cenzurirali. U redu, ako ju je zanimalo je li jučer kod njega bilo kakve akcije pod plahtama ili nije, onda teško da je glasina o njegovu otisku na kovanici već postala glavna tema razgovora u odjelu. Bane u ured za sastanke ignorirajući oko tridesetak pari očiju čvrsto zalijepljenih na sebe. »Oprosti, Marcuse«, reče blijedom, iscrpljenom šefu odjela za umorstva koji ga je u čudu promatrao uzdignutih obrva i glasno, da ga svi čuju, doda: »Postoji par stvari koje moramo raščistiti prije negoli izmaknu kontroli.« Okrene se prema ostalima u prostoriji. Na dosta njih su proljev i rijeke sluzi koje su ih pokosile posljednjih dana itekako ostavile traga. Izgledali su gotovo prijeteće tako upalih obraza i crvenih očiju. »Ovuda se šire glasine o mojoj ulozi u pucnjavi na Amageru koje me ocrtavaju u takvom svjetlu u kakvom se prokleto ne zaslužujem nalaziti. Zato to spominjem sada i nakon toga ne želim više čuti ni riječ o tome, je li to jasno? Nemam blagog pojma kako su se kovanice s


mojim i Ankerovim otiscima našle u džepu trupla. Ako dobro i pažljivo razmislite tim svojim prehlađenim glavama, bit će vam jasno da su tamo i stavljeni s namjerom da ih se prije ili kasnije pronađe zajedno s truplom. Pratite li me?« Ogleda se po prostoriji. Ne bi se reklo da je kod njih izazvao pretjerano srčanu reakciju. »No, dobro. Ali slažemo se da je tijelo moglo biti zakopano na nekom drugom mjestu, zar ne? Mogli su ga, na primjer, zakopati izravno u tlo, ali očito nisu. Sve ukazuje na to da je truplo tu samo sporedno, a da je počiniteljima važnije bilo navesti istražitelje na krivi trag, zar ne?« Još uvijek ni najmanje reakcije u prostoriji. »Dovraga. Da, znam da imate svoje teorije o tome koji se đavao dogodio tijekom pucnjave na Amageru i o tome zašto sam se otada držao podalje od toga slučaja.« U tom trenu pogleda izravno u Terjea Plouga u trećem redu. »Ali, Ploug, razlog zašto se više jednostavno ne želim prisjećati slučaja je taj što se sramim događaja koji su se tada dogodili, u redu? Ne mislite li da možda baš zbog toga Hardy sada leži u mome dnevnom boravku umjesto doma kod nekog od vas? To je moj način suočavanja sa stvarima. Ne namjeravam ostaviti Hardyja na cjedilu, ali je zato moguće da tada nisam učinio ono što sam trebao.« Nekoliko se ljudi namjesti u stolicama. Možda je to bio znak da su polako počeli shvaćati. S druge strane, tko zna, možda ih samo muče hemoroidi. Sa službenicima na dužnosti nikad ne znaš. »Samo još nešto. Što mislite, kakav je osjećaj kad vam, u razmaku od dvije sekunde, oba partnera odjednom leže jedan na drugome u lokvama krvi? I to nakon što su i vas upravo bili pogodili? Mislim da biste se trebali malo zamisliti nad tim. Takvo vam se što odražava na psihu.« »Nitko te ni za što ne optužuje«, reče Ploug. Napokon nekakva reakcija. »Uostalom, trenutno niti ne raspravljamo o tom slučaju.« Carl preleti pogledom po prostoriji. Bog zna što se trenutno odvijalo u tim šutljivim tikvama. Neki od njih mrzili su ga svim srcem, što im je on uvelike uzvraćao. »No, dobro! Ali onda ne bi bilo loše da u ime svim prokletih svetaca u crkvenom kalendaru fino umuknete i promislite prije nego izvalite neku glupost! To je sve što sam imao za reći.« Otvori vrata takvom žestinom da je odzvanjalo cijelom zgradom i


odmaršira kroz zgradu zaustavivši se tek kod svog stola. Zgrabi šibice sa stola s namjerom da pripali prokletu cigaretu koja mu je podrhtavala u uglu usnica. U džepu trupla je pronađena kovanica s njegovim otiskom prsta, a on nije imao pojma kako se i zašto ona tamo našla. Kakva nevjerojatna gomila sranja. »Zašto, zašto, zašto?« vrtjelo mu se glavom. Sada više nije mogao zaboraviti na slučaj. Dovraga, kako mu je bilo muka od svega. Duboko udahne kroz stisnute zube i osjeti kako mu se puls i otkucaji srca ubrzavaju. »Misli na nešto drugo«, reče sam sebi. Nema proklete šanse da se ponovno nađe na podu s pritiskom u prsima koji bi istisnuo život i iz ljudi u puno boljoj formi od njega. »Usredotoči se na nešto drugo«, pomisli i zatvori oči. U ovom je trenutku jedna osoba više od bilo koga drugoga zaslužila da je uragan koji je divljao u njemu odnese kvragu, a to je bio Bak. »Pobrinut ću se da jebeno shvatiš da se o Carlu Mørcku takvi prokleti tračevi ne šire«, reče naglas dok je prekopavao po telefonskim brojevima. »Što radiš, Carl? Sjediš tu i tako pričaš sa sobom«, reče Assad s vrata, čela naborana poput sharpeia. »Ništa za što bi se ti trebao brinuti, Assade. Samo ću Baku održati prodiku zbog sranja koja okolo širi o meni.« »Aha. Ipak, mislim da me trebaš prvo poslušati, Carl. Baš sam nazvao čovjeka koji se zove Nielsen, iz Policijske akademije, i s njim malo popričao o Rose.« Stvarno je pogodio fantastično vrijeme za to. Taman kad je potpuno poludio na onaj prekrasan konstruktivan način dogodi se nešto ovakvo da ga ohladi. »Hajde, reci onda, ako ne može čekati. Što je rekao?« »Sjećaš se kad je Rose prvi put došla k nama, Marcus Jacobsen nam je ispričao da nije postala policajka jer je vozila auto kao muha bez noge i zato pala na vozačkom?« »Muha bez glave, Assade. Da, sjećam se, našto u tom stilu.« »Istina je, da je loše vozila. Nielsen je rekao da je izletjela iz zavoja i totalno razbila tri krasna auta.« Carl zadivljeno kimne. »Ma da! Tri auta, kažeš?«


»Da, onaj u kojem je sjedila, onda auto voditelja tečaja vožnje po skliskim cestama, i još jedan, koji je bio na putu.« Carl pokuša zamisliti scenu pred sobom. »Stvarno dojmljivo, moram priznati. Dakle, moramo paziti da joj ne dajemo ključeve službenog auta.« »To nije sve, Carl. Usred svega toga joj je iskrsnula Yrsa. Dok su auti ležali tresnuti sa strane na cesti.« Carl osjeti kako mu se vilica otvara, ali su zato riječi koje su iz nje izašle vodile vlastiti život: »Aleluja i jackpot!« reče ne misleći to na taj način. Ako je Rose u takvim situacijama glumila svoju sestru blizanku Yrsu, znači da to nije bilo iz vica ili kao rezultat iskrivljenog shvaćanja situacije već u tom slučaju ona uopće nije bila u dodiru sa stvarnošću. »Hm, to baš i ne zvuči dobro. Kako su reagirali nastavnici u policijskoj akademiji?« »Doveli su joj psihologa. Tada je već opet bila Rose.« »Dragi Bože, Assade, nadam se da nisi s njom razgovarao o tome?« Assad ga blijedo pogleda. Naravno da nije pričao o tome s Rose. »Ima još, Carl. Ona je radila u uredu u Station Cityju, prije nego je došla k nama. Sjećaš se što je Brandur Isaksen tada o njoj rekao?« »Slabo. Nešto o tome da se iz rikverca zabila u auto kolege i da je uništila važne dokumente.« »Da, i još ono s pićem.« »Da, na jednom božićnom domjenku je malo pretjerala s alkoholom i poševila se s par kolega. Brandur mi je tada ispričao da joj se ne smije nuditi alkohol. Taj mali čistunac.« Carl se na trenutak s nostalgijom prisjeti Lis iz starih dana, prije negoli je upoznala onog svog Franka. U njezinu slučaju malo alkohola na božićnom domjenku nije bilo na odmet. Na tu se pomisao nesvjesno osmjehne. »Ali Brandur je samo bio ljubomoran na kolege kojima je Rose otkrila svoje inače dobro skrivene ženske čari, ne misliš tako? Što Rose radi na božićnom domjenku tiče se isključivo nje i onih koji su u to bili umiješani. Brandur, ja ili bilo tko drugi se tu nema što upletati.« »Da, ne znam za domjenak i te nestašne pričice, Carl. Ali znam, ono što je učinila na zadnjem domjenku tamo, kad je odjednom ponovno postala Yrsa. Baš sam popričao s par ljudi u Station Cityju, i svi se sjećaju.« Assadove obrve polete prema čelu, kao da mu poručuju da


promisli malo o tome. »U svakom slučaju nije bila Rose jer je govorila skroz drukčijim glasom i ponašala se skroz drukčije, tako su mi rekli. Možda je mogla biti i netko treći, nisu skroz sigurni u to«, reče i ponovno spusti obrve. I kako da ona čovjek ostane smiren nakon ovakve informacije. Treća ličnost, Bog im pomogao! Carl osjeti kako se jezikova juha koju je namijenio Børgeu Baku pomalo ohladila. Koja prokleta šteta, zaista ju je bio zaslužio. »Znaš li možda što o tome zašto je takva?« »Nije bila hospitalizirana, Carl, ako misliš na to. Ali imam broj Rosine majke, pa onda možeš sam pitati.« »Broj Rosine majke?« Uopće nije bio blesav taj Assad, odmah se tako baciti u srž problema. »Odlično, Assade! A što tebe sprječava u tome?« »Jednostavno...« On molećivo pogleda Carla. »Jednostavno radije ne bih. Ako Rose za to sazna, onda je bolje da poludi na tebe, je l’ da?« Carl podigne ruke u znak predaje. Danas očito nije bio jedan od onih dana na čiji tijek može utjecati. Assad mu doda broj telefona u ispruženu ruku, nakon čega mu Carl da znak da se može pokupiti, odabere broj i pričeka. Bio je to jedan od onih starih telefonskih brojeva koji je počinjao s 45. Dakle, koliko je njemu bilo poznato, radilo se o Lyngbyju ili Virumu. Dan je doista bio potpuno usran, ali mu se barem s druge strane linije netko javio. »Yrsa Knudsen na telefonu«, začuje se iz slušalice. Carl nije mogao vjerovati vlastitim ušima. »Oh, Yrsa?!« zastane na trenutak, prije nego podalje u hodniku začuje kako Rose doziva Assada. U redu, i dalje je bila tu na poslu. »Da, ispričavam se«, nastavi Carl. »Carl Mørck na telefonu, Rosin šef Razgovaram li s Rosinom majkom?« »Ne, ne.« Smijeh s druge strane zvučao je prilično duboko. »Ja sam joj sestra.« Tako mu svega, dakle zaista postoji sestra s tim imenom? Glas je zvučao donekle slično Rosinom oponašanju Yrse, ali ipak drukčije. »Rosina sestra blizanka?« »Ma ne.« Ponovno se začuje smijeh. »Nemamo blizanaca u obitelji, ali smo zato četiri sestre.«


»Četiri!!« Možda mu je ipak izletjelo malo preglasno. »Da. Rose, ja, Vicky i Lise-Marie.« »Četiri sestre... A Rose je najstarija? Nisam to znao.« »Da, samo je godina razlike između nas. Mama i tata su to nastojali obaviti u jednom potezu, ali kako nakon četvero djece još nisu bili dobili nijednog sina, majka je rekla ne daljnjim pokušajima.« Završila je rečenicu roktavim smijehom, gotovo isto kao i Rose. »Da, ispričavam se. Zapravo sam nazvao da porazgovaram s vašom majkom. Mogu li je, molim vas, dobiti na telefon? Je li kod kuće?« »Ne, nažalost. Majka već više od tri godine nije bila kod kuće. Ipak joj mnogo više odgovara stan njezina novog muža na Costi del Sol.« Ponovno se začuje nazalni zvuk. Yrsa je očito bila cura vedra karaktera. »U redu, da prijeđem na stvar. Mogu li s vama razgovarati u povjerenju? Kažem u povjerenju jer Rose ne smije nikako saznati da sam vas nazvao.« »Ne, ne mogu to obećati.« »Oh, aha! Znači, namjeravate reći Rose da sam zvao? Žao mi je to čuti.« »Ne, nisam tako mislila. Rose uopće ne viđamo u posljednje vrijeme, ali spomenut ću drugim sestrama. Mi si ništa međusobno ne tajimo.« Zaista neobično, tko bi to rekao. »Aha, tako! Onda bih vas želio pitati je li Rose ikada imala psihičkih problema ili poremećaje ličnosti? Znate li možda je li ikada bila na kakvoj terapiji?« »Ah, pa je, na neki način. Nažalost, ne znam što bih vam rekla o tome. Popila je većinu tableta koje je majka dobila nakon očeve smrti, popušila gomilu trave, ušmrkala i popila masu toga, tako da je neki oblik terapije primila. Sad, koliko je pomoglo, doista ne znam.« »Pomoglo u vezi čega?« »U vezi toga što u teškim trenucima nije mogla izdržati biti Rose te se radije pretvarala u neku od nas ostalih ili čak nekog četvrtog.« »Želiš reći da je bolesna, zar ne?« »Bolesna! Ne znam je li bolesna, ali je u svakom slučaju malo osebujna.«


Toliko mu je već i samome bilo jasno. »Je li oduvijek takva?« »Koliko se ja sjećam, jest. Ali se nakon očeve smrti još pogoršalo.« »Aha, tako dakle. Iz nekog posebnog razloga? Jao, ispričavam se, ovo je malo grubo zvučalo, nisam tako mislio. Je li vaš otac umro u nekim posebno teškim okolnostima?« »Da, stradao je u nesreći na radu. Stroj ga je povukao u sebe, tako da su ga nakon toga morali sastavljati na ceradi. Jedan od prijatelja mi je rekao da su ga djelatnici hitne dovezli na odjel za sudsku medicinu uz riječi: »Možete li što napraviti iz ovoga?« Izgovorila je to zapanjujuće smireno, gotovo cinično. »Jako mi je žao to čuti, apsolutno je užasno izgubiti život na takav način. Mogu si zamisliti kako je to moglo grozno utjecati na sve vas. Ali, koliko vidim, na Rose je to ostavilo najviše traga?« »Ona je tada radila kao ljetna zamjena u uredu valjaonice pa je vidjela kako vuku ceradu preko dvorišta valjaonice. Tako da ste u pravu, na Rose se to najviše odrazilo.« Zaista stravična priča, tko nakon toga ne bi ostao traumatiziran? »I zatim odjednom više nije mogla biti Rose, samo tako. Jedan je dan glumila pankericu, drugi elegantnu damu ili neku od nas sestara. Doista ne znam je li bolesna, ali Lise-Marie, Vicky i ja više jednostavno ne možemo biti u njezinoj blizini kad se odjednom pretvori u jednu od nas. Vjerojatno i sami to možete shvatiti.« »Što mislite, zašto je postala takva?« »Već sam vam rekla. Malo je osebujna. I sami to već sigurno znate, inače me ne biste ni zvali.« Carl kimne. Rose nije bila jedina u obitelji koja je znala dobro izvoditi zaključke. »Samo još pitanje ili dva da zadovoljim znatiželju. Imate li plavu, kovrčavu kosu, volite li ružičastu boju i nosite li plisirane suknje?« S druge se strane začuje grohotan smijeh. »Nemojte me zezati, dakle već ste me upoznali preko nje. Da, plava, kovrčava kosa, tako je. I ovo s bojom je točno, baš sad također imam svjetlorozi ruž i lak na noktima. Ali plisiranu suknju nisam nosila već godinama.« »A kariranu?« »Da, to je bilo cool razdoblje, takve sam nosila nakon krizme.« »Ako pogledate u ormar, ili kamo ste je već bili strpali, vjerujem da ćete otkriti kako ta suknja više nije u vašem vlasništvu.«


Nakon razgovora se nasmije u stolici. Istina, nije znao mnogo o ostalim dvjema sestrama, ali nisu mogle biti tako loše da Assad i on ne bi s njima mogli izaći na kraj u slučaju da iskrsnu u Rosinoj izvedbi. * Hala Tivoli se zaista nalazila nasuprot Ria Brava, ali jedva se tu radilo o nekakvoj hali. Dosad još nikad nije čuo da se podrum od dva metra visine naziva halom. Carlov je bratić sjedio na kraju lokala, kod izlaza na ulicu i u ugodnoj blizini toaleta. Dakle, u skorije se vrijeme nije namjeravao ni pomaknuti osim možda do WC-a. Na taj mu je način mjehur mogao držati korak s aktivnostima koje se odvijaju gore u drugom dijelu njegova pohlepna tijela. Ronny podigne ruku u zrak, kao da ga Carl inače ne bi prepoznao. Istina, dosta je ostario, a dosta se i proširio, ali ostatak je, nažalost, ostao potpuno isti. Zalizana kosa i frizura u stilu ne baš najboljeg rock’n’rolla pedesetih davala mu je izgled šansonjera iz argentinske sapunice za uboge kućanice iz predgrađa. Slijepljen, tako bi Vigga opisala njegov stil u koji je još ulazila tijesna, mafijaška jakna od sjajna materijala i kaubojske hlače u totalnom neslaganju s ostatkom kombinacije i samim Ronnyjem. Ogromna guzica na tankim nožicama koja bi zasigurno krasno izgledala na izazovnoj šinjorini iz Napulja. Šiljaste cipele s kopčama na sve su to još došle kao točka na »i«. Stil koji se ukratko mogao opisati kao »svega previše«. »Naručio sam«, reče Ronny pokazujući prazne boce piva. »Pretpostavljam da je jedno od tih bilo moje«, odgovori Carl dok je Ronny odmahnuo glavom. »Još dva«, dovikne i nagne se prema Carlu. »Lijepo te ponovno vidjeti, bratiću.« Krene stisnuti Carlove ruke, ali ih on na vrijeme izmakne povukavši ih prema sebi. Nekoliko drugih gostiju je to primijetilo i barem imalo što za komentirati. Carl ga pogleda ravno u oči i u dvije mu rečenice servira izjavu Børgea Baka o Ronnyjevom razvezanom jeziku u tajlandskom baru. »Da«, reče Ronny. »Pa što onda?« Lik nije ni pokušao negirati. »Previše piješ, Ronny. Zar ti trebam rezervirati termin u klinici za odvikavanje po Minnesota modelu? Ako nastaviš ovako javno


baljezgati o tome da si ubio svoga oca te da sam tom događaju i ja bio prisutan, lako je moguće da ćeš na odvikavanje skroz besplatno, na račun države, u jedan od ljupkih zatvora koji ti velikodušno stoje na raspolaganju.« »Ma, baš mi nešto mogu, taj je slučaj već odavno u zastari.« Ronny se osmjehne starijoj ženi koja mu je donijela narudžbu i dva piva. Bakalar, naravno. Carl baci pogled na jelovnik. Sto devedeset i pet kruna stajalo je riblje veselje. Sigurno najskuplje jelo na jelovniku, ali dovraga ako neće natjerati Ronnyja da sam plati račun. »Hvala, piva nisu za mene«, reče Carl, i odgurne oba piva pred svog bratića. Nije želio nikakvu nedoumicu oko toga kome treba ispostaviti račun. Okrene se prema Ronnyu. »U Danskoj za ubojstva ne postoji zastara«, reče suho ne obraćajući pozornost na konobaričinu nevjericu. »Stari moj«, reče Ronny nakon što su ponovno ostali sami. »Ne mogu ništa dokazati, zato se samo opusti i ostavi to na miru. Otac je bio prokleti gad. Lako je moguće da je prema tebi bio drag, ali prema meni zasigurno nije, u slučaju da to misliš. Odlasci u ribolov bili su samo predstava za zavaravanje neprijatelja i impresioniranje tvoga oca. Nije njemu bilo do ribe. Čim smo mi odjurili za curama po glavnoj cesti, on se sa svojim pljugama i brljom udobno smjestio u stolicu na rasklapanje. Boljelo je njega za ribu. Neke od tih koje je >ulovio<«, tu u zraku napravi znak navodnika, »donio je sa sobom od kuće, Carle. Jesi li to znao?« Carl odmahne glavom. Priča jednostavno nije odgovarala čovjeku kojega je njegov otac toliko volio i od kojega je Carl toliko naučio. »Nemoguće, Ronny. Riba je bila svježe ulovljena, a obdukcijski nalaz je jasno pokazao da tvoj otac nije konzumirao alkohol. Zašto pričaš takva sranja?« Ronny uzdigne obrve i zagrize usnicu. »Ti si tada još uvijek bio pomalo naivan dečko, Carle. Vidio si samo ono što si htio. A koliko vidim, još si uvijek malo naivan. Ako te istina ne zanima, plati i nosi se.« »U redu, daj da čujem tu istinu. Ispričaj mi kako si ubio svog oca i to dok sam ti ja držao svijeću.«


»Samo se trebaš sjetiti svih onih postera u tvojoj sobi.« Kakav je to sad prokleti odgovor? »Kakvi posteri?« Ronny se nasmije. »Nemoj me sad zezati da ih se ja sjećam, a ti ne.« Carl duboko udahne. Čovjeku je očito alkohol potpuno ispio mozak. »Bruce Lee, John Saxon, Chuck Norris.« U zraku izvede nekoliko karate-pokreta. »Tres, tres. Enter the Dragon. Fist of Fury. Ti posteri, Carle.« »Posteri karate-filmova?! Dosta sam ih kratko imao. Već su bili odavno uklonjeni kad se to dogodilo. Što oni imaju s time?« »JEET KUNE DO«, poviče on iznenada uslijed čega su njemu iz usta letjeli komadići bakalara, a gostima za okolnim stolovima gotovo poispadale čaše. »To je bio tvoj borbeni uzvik, Carle. Aalborg, Hørring, Frederikshavn, Nørresundby, gdje god se prikazivao film s Bruceom Leejom, tamo si bio i ti. Zar se ne sjećaš, čovječe? Čim si u kinu smio gledati filmove koji nisu bili samo za djecu, već si stajao na blagajni. Dakle, to nije moglo biti toliko davno prije, je li? Koliko se sjećam, takve se filmove moglo gledati s navršenih šesnaest godina, a tebi je kad je otac umro bilo sedamnaest.« »Koga vraga ti pričaš, Ronny? Kakve to veze ima sa smrću tvoga oca?« Ronny se nagne preko stola. »Od tebe sam naučio udarac ispruženim dlanom, Carle. A nakon što si gore na cesti ugledao cure, više nisi ni pogledao iza sebe. Tada sam ga udario po vratu. Ne baš luđački snažno, ali ipak onoliko koliko si mi rekao da je potrebno, a da ipak ne slomiš vrat onom koga udaraš. Vježbao sam na ovcama doma na selu. Naciljao sam mu arteriju, odvalio udarac i zatim ga još šutnuo nogom. Tako nekako!« Carl primijeti kako je rukom uhvatio rub stola. Nije mu valjda sada namjeravao izvesti i demonstraciju. »Malo se odmakni da me ne zapljuješ bakalarom«, reče mu. »Znaš što, Ronny. To je nemoguće. Zašto pričaš takva sranja? Pozdravio sam tvog oca i zatim smo istovremeno otišli. Zar zaista imaš takve traume od oca da moraš izmišljati takve laži kako bi mogao živjeti sam sa sobom? Stvarno jadno od tebe.« Ronny se nasmije. »Vjeruj što god želiš. Hoćeš neki desert?«


Carl odmahne glavom. »Ako još koji put čujem da pričaš o toj nesreći, demonstrirat ću ti >Jeet Kune do.<« Nakon toga ustane i ostavi Ronnyja s ostacima ribe i, bez sumnje, u ozbiljnu razmišljanju kako da se sada izvuče od plaćanja računa. Desert će ovaj put ipak morati preskočiti. * »Trebaš otići gore do Marcusa Jacobsena«, reče mu čuvar na povratku. »Ako mi se sada opet sprema neko sranje, onda mi je stvarno već puna kapa«, pomisli Carl na putu prema Jacobsenovu uredu. »Odmah ću prijeći na stvar, Carle«, reče Marcus i prije nego je zatvorio vrata ureda. »I molim te da mi odgovoriš potpunu istinu. Znaš li tko je Pete Boswell?« Carl uzdigne obrve. »Ne, ime mi ne govori ništa.« »Danas popodne smo dobili anonimnu prijavu o truplu na Amageru.« »Dobro. Mrzim anonimne prijave. O čemu se radi?« »Žrtva je Englez. Pete Boswell, dvadeset i devet godina, crnac jamajkanskih korijena. Nestao je u jesen 2006. Bio je smješten u hotelu Triton i zaposlen u tvrtki registriranoj pod imenom Kandaloo Workshop. Tvrtka se bavi trgovinom indijskih, indonezijskih i malezijskih ukrasnih predmeta i namještaja. Govori li ti to išta?« »Ni najmanje.« »Onda je stvarno čudno što je anonimni poziv također spomenuo da ste ti, Anker Høyer i Pete Boswell na dan kad je nestao imali sastanak.« »Sastanak?« Carl osjeti kako mu se obrve povlače prema sredini. »Zašto bih, zaboga, imao sastanak s čovjekom koji uvozi namještaj i tričarije? Imam isti namještaj otkada sam se uselio u kuću. Uopće si ne mogu priuštiti novi namještaj, a u slučaju da mi nešto treba, idem u Ikeu kao i sav ostali svijet. O čemu se, dovraga, tu radi, Marcuse?« »Da, i ja se također pitam. Ali pričekajmo malo. Kod anonimnih poziva rijetko kada sve ostane samo na jednom«, reče on. Ni riječi o Carlovu ranijem, ničim izazvanom prekidanju sastanka.


18 Kolovoz 1987.

G

itte Charles bila je poput slike koja je u svoje vrijeme oduševila svoga stvaratelja, a koja je sada s već mutnim potpisom visjela kod nekog preprodavača tričarija. Doma u Torshavnu ju je već i samo njezino ime činilo posebnom, a kao odrasla djevojka obećala je samoj sebi da nema tog udvarača zbog kojega će se ona odreći svoga imena. Dijete pod imenom Gitte Charles bila je snažna i samouvjerena djevojka i u Gittinu je sjećanju i dalje stajala visoko uzdignute glave. Bilo kakva prosječna sredina nije bila vrijedna spomena. Kad ti vlastiti otac bankrotira i potom napusti obitelj, svijet ti se uruši i velika očekivanja se pretvaraju u prašinu. Barem je tako bilo s Gitte, njezinom majkom i mlađim bratom. U Vejleu su našli sigurnu, iako ne baš laskavu zamjenu za prijašnji život u stanu, bez pogleda na luku ili more i tako se obitelj odjednom sastojala samo od tri elana od kojih je svaki ubrzo ravnodušno krenuo vlastitim smjerom. Od svoje šesnaeste godine, dakle prošlo je već otada trideset i sedam godina, nije vidjela ni majku ni brata i to joj je savršeno odgovaralo. »Njih dvoje, srećom, nemaju pojma kako mi je život jadno ispao«, pomisli Gitte i povuče dim cigarete duboko u pluća. Još od ponedjeljka nije bila ništa popila i to ju je izluđivalo. Ne zbog toga jer je bila potpuno ovisna o alkoholu jer to uopće nije bilo istina, nego zbog onog ugodnog osjećaja, onog malog naleta kroz mozak i kratkog žarenja na jeziku koje ju je podizalo iz ništavila. Da je imala novca, što na kraju mjeseca nikada nije, mogla bi sada u jednoj jedinoj boci džina blaženo uživati par dana. Više od toga joj nije bilo potrebno, ipak ona nije bila ovisnica. Samo joj je bilo malo žao što nema ničega kod kuće. Gitte nakratko razmisli o tome da biciklom ode skroz do Tranebjerga i provjeri ima li još uvijek koga od poznanika iz dana kada je radila kao kućna njegovateljica koji je se možda sjećaju po dobru. Ako je tko od njih pozove na šalicu kave, možda bi se ćaskanje


o dobrim vremenima zatim moglo dopuniti čašom vina od višnje, nekog likera ili porta. Zatvorenih očiju gotovo da je mogla okusiti njihovu žestinu na jeziku. Da, jedna jedina čašica nekog pića i odmah bi joj bilo lakše dočekati socijalnu pomoć. Dovraga, zašto čekanje između dvaju isplata traje toliko dugo. Pokušala je zamoliti zavod da joj socijalnu pomoć isplaćuju na tjednoj osnovi, ali tu su njezinu ideju socijalni radnici odmah odbacili. U tom bi im slučaju već za par dana ponovno bila pred nosom s ispruženim dlanom i prazna džepa. Ovako, kad joj pomoć isplaćuju jednom mjesečno, barem je nisu morali gledati do kraja mjeseca. Morala je i sama priznati da je to bilo praktično rješenje. Nije ni ona bila glupa. Pogleda preko polja i jasno razazna poštanski automobil koji je dolazio iz smjera crkve u Nordbyju po Maarup Kirkeveju. U ovo doba godine na otoku se nije mnogo toga događalo. Turisti su već bili otišli, brača koja su bila vlasnici gotovo svega na otoku posvetili su se svojoj stanici za najam poljoprivrednih strojeva, a svima ostalima je preostalo samo da čekaju TV-dnevnik i dolazak sljedećeg proljeća. Skoro je dvije godine živjela na ovom proširenom imanju čiji joj je vlasnik još uvijek bio nepoznat. Mjesto je bilo veoma osamljeno, ali Gitte je na to bila naviknuta. Život na otoku je na neki način bio stvoren za nju. Godine koje je provela na Farskim otocima, Sprogøu i sada na Samsøu bile su daleko bolje od godina provedenih u velikim gradovima u kojima su svi gazili jedni preko drugih držeći se podalje od svih. Ne, otoci su bili kao stvoreni za ljude poput nje. Tu je stvari mogla lakše kontrolirati. Poštanski automobil zaustavi se na njihovu imanju, a iz njega izađe poštar s pismom u ruci. Nije se baš često događalo da susjed primi poštu. On je više bio tip kojemu su bili dovoljni reklamni leci trgovina, o čemu se u ovom slučaju nije radilo. Gitte se trgne. Je li to poštar pismo ubacio u njezin sandučić? Je li se možda zabunio? Kad je vozilo ponovno otišlo, Gitte zategne kućni ogrtač, u papučama odgega do sandučića i podigne poklopac. Adresa je bila pisana rukom, takvo pismo već godinama nije primila.


Duboko udahne od uzbuđenja, okrene pismo i od silna iznenađenja i zbunjenosti osjeti pritisak u prsima. Na pismu je stajalo Nete Hermansen. Još nekoliko puta pročita ime i adresu pošiljatelja te zatim sjedne za kuhinjski stol i dohvati cigarete. Dugo je sjedila i promatrala pismo razmišljajući što bi u njemu moglo biti. Nete Hermansen! Kako je to davno bilo. * U kasno ljeto 1956., točno pola godine nakon njezina dvadeset i drugog rođendana, Gitte se ukrcala na poštanski brod iz Korsøra na Sprogø prepuna očekivanja. Unatoč tomu, o mjestu koje će joj sljedećih nekoliko godina biti dom nije znala gotovo ništa. Osobno je posjetila glavnog liječnika u Brejningu i upitala ga bi li to bilo dobro mjesto za nju. Pogled koji joj je liječnik kroz debela stakla naočala uputio svojim toplim i mudrim očima bio je i više nego dovoljan odgovor. Mlada, zdrava i srčana djevojka može na takvome mjestu učiniti mnogo dobra, rekao joj je. Time je stvar bila odlučena. Sa slaboumnima je imala iskustva. Neki od njih znali su biti prilično agresivni, ali s većinom ih je ipak lako izlazila na kraj. Rekli su joj da na otoku djevojke nisu ni bile tako glupe kao pacijenti s njezina odjela u Brejningu, što joj je veoma odgovaralo. Djevojke su u svojim kariranim, dugačkim haljinama stajale u grupici na molu i nasmijano i strastveno mahale, dok je ona razmišljala samo o tome kako su im osmjesi prenapadni, a kosa užasna. Po dolasku je saznala da je žena koju zamjenjuje najomraženija osoba u ustanovi i da su djevojke odbrojavale dane do dolaska broda koji će je napokon odvesti s otoka. Možda su je zato primile raširenih ruku i tapkanjem po cijelome tijelu. »Oooo, ti mi se sviđaš«, uzvikne djevojka triput veća od svih ostalih grleći Gitte tako snažno da su joj tragovi ostali još sljedeća tri dana. Zvala se Viola i njezina će joj velikodušna priroda uskoro postati malo previše. Dakle, s nestrpljenjem su je očekivali. »Vidim u dokumentima iz Brejninga da se nazivaš medicinskom sestrom. Što se toga tiče, neću podržati takvo nazivlje, ali se neću ni


usprotiviti ako se nastaviš tako zvati. Ovdje nemamo obrazovanog osoblja pa možda možemo malo podići kvalitetu rada, ako se ostali djelatnici imaju na koga ugledati. Hoćemo li onda učiniti tako?« U upraviteljičinu uredu nije bilo mjesta za smijeh, ali se zato na dvorištu ispod prozora nalazila skupina djevojaka koja se napadno smijala i kriomice joj dobacivala vragolaste poglede. Nalikovale su strašilima ošišanima na kahlicu kreveljeći joj se tako iz dvorišta. »Vaši dokumenti su u redu, ali vam moram napomenuti da vaša duga kosa kod djevojaka može izazvati neželjene potrebe. Molim vas da je stoga podignete i stavite pod mrežicu kad ste među njima. Pobrinula sam se da vas soba dočeka čista i uredna, ali očekujem da se za te stvari odsada sami brinete. Ovdje polažemo malo više pažnje na red i čistoću negoli je to bio slučaj tamo otkuda ste stigli. Odjeća vam uvijek mora biti čista, isto vrijedi i za djevojke, a jutarnja higijena je obavezna.« Kimne Gitti očekujući da i ona njoj odvrati kimanjem glave, što ona i učini. * Prvi put je primijetila Nete nekoliko sati kasnije, kad su je kroz blagovaonicu za djevojke vodili do one za djelatnike koja se nalazila odmah do nje. Sjedila je kraj prozora i gledala vodenu površinu kao da za nju ništa drugo ne postoji. Ni ostale djevojke koje su sjedile oko nje i bezbrižno čavrljale, ni velika Viola koja se zaderala Gitti na pozdrav, ni hrana na stolu nisu je mogle trgnuti iz njezina sanjarenja. Svjetlost joj je padala oblikujući joj na licu sjene koje kao da su na vidjelo izvlačile njezine najskrivenije misli i već je taj kratki trenutku bio dovoljan da Gitte ostane potpuno očarana njome. Kad je upraviteljica predstavila Gitte djevojkama one počnu pljeskati i izvikivati svoja imena pokazujući na sebe. Samo su Nete i djevojka nasuprot nje reagirale drukčije. Nete okrene glavu i pogleda Gitte ravno u oči, kao da se oko nje nalazio oklop koji je najprije trebalo probiti, a djevojka nasuprot je pogleda izazovnim pogledom koji je lutao i upijao svaki djelić Gittina tijela. »Kako se zove ona mirna djevojka koja je sjedila kraj prozora i


gledala van?« upita nakon što je sjela za stol s ostalim djelatnicama. »Ne znam na koga misliš«, odgovori upraviteljica. »Ona koja je sjedila nasuprot djevojke koja je očijukala?« »Nasuprot Rite? Aha, mislite na Nete«, reče njezina susjeda. »Uvijek sjedi tamo u kutu i gleda more i galebove koji bacaju dagnje. Ako misliš da je ona mirna, grdno se varaš.« * Gitte otvori i krene čitati Netino pismo dok su joj ruke sa svakim novim retkom sve više podrhtavale. Kad je stigla do dijela u kojem je Nete navela da joj želi dati deset milijuna kruna morala je odložiti pismo hvatajući zrak. Nekoliko je minuta kružila svojom malom kuhinjom ne usudivši se nastaviti s čitanjem. Umjesto toga počne poravnavati kutije za čaj, prijeđe preko stola kuhinjskom krpom, pažljivo osuši ruke na bokovima i tek tada skupi hrabrost i ponovno pogleda pismo. Deset milijuna kruna, a na kraju pisma je pisalo da je se u omotnici nalazi i ček za putne troškove. Gitte uhvati omotnicu i vidi da je to istina. Na prvi ga pogled nije primijetila. Sjedne svom težinom i pogleda trošnu sobu oko sebe dok joj je usnica drhtala. »Od Nete je«, reče nekoliko puta sama sebi i zatim napokon skine kućni ogrtač. Ček je glasio na dvije tisuće kruna. Mnogo više nego što su stajale povratne karte za trajekt i vlak do Kopenhagena. Nije ga mogla unovčiti u banci u Tranebjergu jer je njima bila dužna i više od toga, ali je zato mogla nagovoriti susjeda da ga otkupi za tisuću petsto kruna. Nakon toga će biciklom odmah požuriti do trgovca u Maarupu. Ovakav događaj nije mogla obaviti bez malo opipljive tekuće asistencije, a izbor pića u trgovini bio je i više nego dobar.


19 Rujan 1987.

N

ete pokupi kataloge koji su bili uredno poredani na stoliću i stavi ih na prozorsku dasku. U njima je bila uzbudljiva ponuda krasnih trosobnih stanova u Santa Ponsi, Andratxu i Porto Cristou, nekoliko kuća u nizu u Son Vidi i Pollenci te jedan penthaus u San Telmu. Dobra ponuda razumnih cijena. Snovi koji su dugo čekali na svoj red uskoro će se i ostvariti. Uvijek kad bi stigla zima željela je pobjeći iz Danske. Zato joj se Mallorca činila kao odličan izbor. U lijepom otočnom krajoliku obrati će plodove rada svoga muža i dostojanstveno ostariti. Prekosutra, kada sve bude gotovo, rezervirat će kartu za Palma de Mallorcu i na licu mjesta krenuti u lov na odgovarajuću nekretninu. Još tjedan dana i bit će daleko odavde. Ponovno izvuče i pogleda popis s imenima prolazeći u glavi cijeli tijek događaja. Ništa nije smjela prepustiti slučaju. Na popisu je stajalo: Rita Nielsen 11.00 – 11.45 • Čišćenje: 11.45 – 12.30 Tage Hermansen 12.30 – 13.15 • Čišćenje: 13.15 – 13.45 Viggo Mogensen 13.45 – 14.30 • Čišćenje: 14.30 – 15.00 Philip Nørvig 15.00 – 15.45 • Čišćenje: 15.45 – 16.15 Curt Wad 16.15 - 17.00 • Čišćenje: 17.00 – 17.30 Gitte Charles 17.30 – 18.15 • Čišćenje: 18.15 – Nakon što si je predočila dolazak svakog od uzvanika, zadovoljno kimne. Da, dobro je isplanirala.


Kako će joj koji od njih dolaziti u stan, tako će pritisnut tipku portafona da spriječi moguću zvonjavu. Čim onaj koji je bio u stanu više neće moći pružati otpor, ponovno će ga uključiti. Ako sljedeći uzvanik kojim slučajem urani, preko portafona će ga zamoliti da se vrati kasnije u dogovoreno vrijeme. Ako netko možda zakasni, gurnut će ga na kraj reda i predložiti mu da za to vrijeme ode do Søpavilonena i pojede nešto na njezin račun. Oni će se njoj morati prilagoditi, okolnosti i nagrada koja ih očekuje nisu za zanemariti. Ako se kojim nesretnim slučajem tko od njih sretne na ulaznim vratima pobrinula se da na popis jednog iza drugog stavi one koji se po mogućnosti nisu poznavali od prije. Curt Wad i Gitte Charles možda su se i poznavali iz bolničkih i liječničkih krugova, ali opasnost da čovjek poput Curta Wada neće doći točno u dogovorenu minutu bila je iznimno niska. »Dobro da sam Gitte stavila na kraj«, reče Nete naglas. S njom se nikad nije znalo. U njezinu se točnost Nete nikada nije pouzdavala. Dakle, stvari je dobro isplanirala, s dovoljno vremena za svakog od njih ponaosob. Ostali stanari u ulazu zasigurno neće pustiti u zgradu nikoga čiji posjet sami ne očekuju. Za to su se već bili dovoljno pobrinuli narkomani dolje na Blågårds Pladsu svojim pokušajima krađa. Takvi su primjeri stanarima već ulili dovoljno straha. Nakon što sve bude gotovo, imala je još cijelu večer i noć da riješi ostalo. Jedino joj je još preostalo uvjeriti se da je prostorija potpuno zabrtvljena, što je zahtijevalo još jedan posljednji test. Uzme vrećicu za kupovinu i odvijač iz kutije s alatom, izađe van i u hodniku klekne ispred ulaznih vrata stana. Usjek u jednom vijku na pločici s njezinim imenom bio je izlizan, ali ga uz lagan pritisak uspije olabaviti i potom skinuti cijelu pločicu. Nakon što ju je stavila u vrećicu, spusti se stubištem i izađe van. Odluči najprije otići do radionice za izradu ključeva i postolarske popravke u Blågårdsgade, a zatim do drogerije u Nørrebrogade. »Pokušat ću«, reče postolar iza tezge proučavajući Netinu pločicu. »Ali trebat će mi najmanje sat vremena da napravim novu. Moram najprije zakrpati nekoliko pari cipela.« »Vraćam se za točno sat i pol. Pazite da slova budu ista kao i na


staroj pločici i da ispravno napišete ime.« »To je to«, pomisli hodajući ulicom. Na portafonu glavnoga ulaza još je uvijek stajalo Nete Rosen, ali to će sama ispraviti jednom malom naljepnicom i markerom. Odsada je njezino ime bilo Nete Hermansen, već je potpisala i poslala dokumente. Stanari zgrade će se možda pitati o čemu se radi, ali za to je nije bilo briga. »Trebaju mi neke stvari snažna mirisa«, reče Nete zaposleniku drogerije na Nørrebrogade. »Učiteljica sam biologije i sutra će učenici naučiti nešto o osjetilu njuha. Stvari ugodna mirisa već imam kod kuće, a sada bi mi trebalo još nešto oštra i prodorna mirisa.« Zaposlenik joj se vragolasto nasmije. »Dakle, terpentin, amonijak i petrolej. Još bih vam preporučio da možda skuhate par jaja i uzmete bocu octa sa sobom u školu, tek će tada djeci krenuti suze na oči.« »Hvala, uzet ću uz to još i četiri, pet boca formalina.« Nete i djelatnik se nasmiju jedno drugome i on joj uruči vrećicu. Time je i to bilo riješeno. Dva sata kasnije, nova pločica s imenom Nete Hermansen već je bila pričvršćena. Nije željela da ime Rosen stoji na vratima iza kojih će uskoro zadovoljiti svoju želju za osvetom. Zaključa se u stan i uđe u kuhinju. Iz ormarića uzme osam dubokih tanjura i odnese ih do prostorije na kraju hodnika. Na stolu je za svaki slučaj bila rasprostrla novine na koje sada posloži tanjure i svakog od njih napuni mirisnom ili smrdljivom tekućinom; kolonjskom vodom, lavandinom vodicom, terpentinom, petrolejem, benzinom, octom, alkoholom za kućanstvo i, na kraju, amonijakom. Kad je napunila i posljednji tanjur nevidljivi oblak isparavanja gotovo je obori s nogu, bolno joj nadražujući nosnice i grlo. Nete ostavi boce i što je brže mogla pobjegne iz prostorije, pazeći da za sobom dobro zatvori vrata. »Uf«, uzdahne i otrči u kupaonicu dobro umiti lice u hladnoj vodi. Kombinacija mirisa koja je isparavala iz tih tvari bila je doista užasna i odbijala je nestati. Činilo se skoro kao da je kroz nosnice dopirala ravno do mozga. Prođe sve prostorije u stanu i širom otvori sve prozore da provjetri stan od plinova koji su zajedno s njom izašli kad je napustila izoliranu prostoriju i onih koji su se možda još zadržali na njezinoj


odjeci. Nakon sat vremena zatvori sve prozore, pospremi boce s formalinom na dno kuhinjskog ormarića pokraj kutije s alatom, izađe iz stana i sjedne vani na klupu pored jezera. Dok je tako sjedila, kutke usana nabora joj diskretni osmijeh. Sve će ispasti kako treba. * Nakon sat vremena bila je spremna za povratak u stan. Nosnice su joj sada već slobodno slobodno disale, a odjeću je dobro provjetrio blagi kasnoljetni povjetarac. Osjećala se dobro i spokojno svjesna koliko je daleko došla. Ako se na stubištu i u stanu, suprotno svim očekivanjima, osjeti i najmanji miris ičega, cijele će noći morati raditi na popravku. Zadatak je bio jasan – nije mogla znati hoće li njezin plan s formalinom proći onako kako je planirala, stoga je prostorija morala biti potpuno izolirana. U protivnom je mogla otpisati svoj odlazak na Mallorcu, što nikako nije željela. Uđe na stubište i počne njuškati. Osjetio se samo blagi miris parfema i susjedova psa, ništa drugo, a njezin je osjet njuha dosad još nije iznevjerio. Isti je pokus izvela na svakom sljedećem katu uz jednake rezultate. Kad je stigla na četvrti kat, spusti se na koljena ispred svojih ulaznih vrata, širom otvori utor za poštu i duboku udahne. Na licu joj se pojavi osmijeh. Još uvijek ni traga nikakvu mirisu. Zatim uđe u stan gdje je dočeka isti onaj svježi zrak koji je prostrujio prozorima prije sat vremena. Na trenutak se potpuno usredotoči na osjet koji je dijelio potpuni neuspjeh od uspjeha – još uvijek bez ikakva traga. Nakon što ni sljedećih sat vremena nije bilo traga nikakvu mirisu, Nete napokon uđe u izoliranu prostoriju na kraju hodnika. Manje od sekunde po njezinu ulasku, suze su se već slijevale iz njezinih očiju. Oštar smrad je poput pravog bojnog otrova pronalazio put do svake pore njezine raskrivene kože. Čvrsto stisne oči i primi se za usta probijajući se do prozora te širom rastvori okna. Nagnula je glavu kroz prozor poput utopljenika koji je jedva


izbjegao smrt i sumanuto kašljući hvatala zrak. U roku od petnaest minuta sadržaj svih osam tanjura bio je bačen u zahodsku školjku uz višekratno puštanje vode. Zatim ponovno širom otvori sve prozore u stanu i temeljito opere tanjure. Kako je stigla večer, Nete zaključi da je pokus bio uspješan. Nakon toga na stol u izoliranoj prostoriji rasprostre bijeli stolnjak i postavi na njega svoj najbolji porculan, kristalne čaše i srebrninu, a na svako mjesto doda malu pomno označenu cedulju. Pobrinut će se da atmosfera bude svečana jer se ipak o svečanosti i radilo. Kad je to završila, pogleda van u krošnje kestena čije je lišće već počelo žutjeti. Sva sreća da će uskoro otići odavde. Prije nego je otišla na spavanje, zatvori prozore u izoliranoj prostoriji i još jednom prijeđe slojem prozirnog silikona po rubovima prozorskih okvira te zadovoljno pogleda rezultat svoga rada. Mnogo će vremena proći prije nego se ovi prozori ponovno otvore.


20 Studeni 2010.

C

rni, prijeteći oblaci nadvili su se nad Carlovu glavu: slučaj s pneumatskim pištoljem i Haryjeve sumnje u vezi toga, kovanice s otiscima, Viggino vjenčanje i njegov utjecaj na Carlovu financijsku situaciju, Assadova prošlost, Rosine mušice, Ronnyjeva idiotska bljezgarenja i potpuno promašeno Martinje. Još ga nikad istovremeno nije opterećivalo toliko problema. Jedva da se stigao premjestiti s jedne strane guzice na drugu, a već bi se na njega svalila sljedeća katastrofa. Takva akumulacija problema uopće nije pasala uz inače izvanrednog državnog odgonetača zagonetki koje ostali nisu mogli ni načeti. Ne bi uopće bila loša ideja da se osnuje odjel čija bi glavna zadaća bila rješavanje njegovih problema. Carl duboko uzdahne, uzme cigaretu i pripali prije vijesti na drugom programu; bilo je nekako umirujuće vidjeti da ima i onih u mnogo dubljim problemima od njega. Već ga je jedan pogled na ekran vratio u stvarnost. Petorica odraslih muškaraca raspravljala su o ekonomskim vrludanjima vlade, što je uopće moglo biti dosadnije od toga? Ionako su se samo vrtjeli u krug. Carl uzme papir koji mu je Rose ostavila na policijskom izvješću dok je on ćaskao sa šefom odjela za umorstva. Mizernih rukom ispisanih pola stranice podataka, zar je to bilo sve što je uspjela naći o Gitti Charles, medicinskoj sestri sa Sprogøa? Ono što je pročitao nije bilo ohrabrujuće. Iako se Rose posvuda raspitivala, nitko se u centru za kućne njegovatelje na Samsøu nije sjećao ničega o nekoj Gitti Charles, što znači da se nitko nije sjećao ni njezina potkradanja starijih i nemoćnih koje je bila obilazila. Ni iz bolnice u Tranebjergu gdje je također bila radila nisu uspjeli ništa saznati jer je bolnica u međuvremenu napuštena, a osoblje se raspršilo svatko na svoju stranu. Majka joj je već odavna bila mrtva, a brat se odselio u Kanadu, gdje je prije


nekoliko godina i umro. Jedina prava veza s njezinim životom bio je muškarac koji joj je iznajmio stan u Maarup Kirkeveju na Samsøu prije dvadeset i tri godine. Rosin opis iznajmljivača bio je veoma slikovit. »Čovjek je totalno glup i tvrdoglav. Od vremena Gitte Charles taj sićušni stan od dvadeset i jednog kvadrata iznajmio je u međuvremenu još petnaest do dvadeset puta. Odlično je se sjeća, ali nije imao nikakvih loših iskustava s njome. Jedan od onih seljačina s drekom na čizmama i hrđavim traktorima u dvorištu koji vjeruje da je novac zarađen na crno jedini pravi novac.« Carl odloži papir i zatim iz dosjea uzme rezultate policijske istrage u slučaju Gitte Charles. I taj je materijal bio veoma tanak. Slika na ekranu nekoliko se puta prebaci i na njemu se naglo izmijene isječci iz nekoliko većih parlamentarnih zasjedanja i lica dvaju staraca s osmijesima od uha do uha. Novinar koji je komentirao prilog nije pokazao pretjerano poštovanje prema onome što je čitao u reportaži. »Sada kad je stranka Jasne granice, nakon nebrojenih pokušaja, napokon uspjela skupiti dovoljno potpisa za izlazak na sljedeće parlamentarne izbore, postavlja se pitanje je li danska politika napokon dosegnula dno. Još od doba Stranke oporavka nije bilo stranke s toliko upitnim ciljevima i toliko kontroverzna, osude vrijedna karaktera. Danas na osnivačkom sastanku utemeljitelj stranke, često ozloglašen i radikalni specijalist za plodnost Curt Wad, javno je objavio svoje kandidate za parlament na sljedećim izborima. Za razliku od Stranke oporavka nekada, među tim se kandidatima nalazi niz istaknutih i obrazovanih osoba veoma uspješnih karijera. Prosječna dob kandidata je četrdeset i dvije godine čime tvrdnje drugih stranaka o tome kako jasne granice zastupa gerijatrija dobivaju novu perspektivu. Utemeljitelj stranke, Curt Wad, kojemu je osamdeset i osam godina, kao i nekoliko članova izvršnog odbora stranke već su odavno u mirovini.« Na tom mjestu prikažu snimku visoka muškarca sijedih zalizaka koji se doimao mnogo mlađim od osamdeset i osam. »Curt Wad, liječnik i utemeljitelj stranke«, pisalo je na dnu ekrana. »Jesi li pogledao moje bilješke i policijsko izvješće o nestanku Gitte Charles?« upadne mu Rose u ured.


Carl okrene glavu prema njoj. Nakon što je razgovarao sa stvarnom sestrom Yrsom, bilo mu je teško biti sto posto ozbiljan prema njezinu nastupu. Jesu li i ovi crni slojevi materijala, šminke i cipele kojima je u dvije sekunde mogla raskomadati kobru također bile samo fasada? »Ah, jesam, preletio sam ih.« »Osim tog policijskog izvješća koje smo odmah na početku dobili od Lis, nema puno o toj Gitti Charles. Policiji je potpuno nedostajalo ikakvih tragova nakon njezina nestanka te su samo objavili da je se traži. Na vidjelo su izašli Gittini problemi s alkoholom i, iako začudo nije bilo otvoreno rečeno da je alkoholičarka, pretpostavilo se da je negdje putem stradala uslijed pijanstva. Kako nije imala ni rodbine ni prijatelja, sve je veoma brzo otišlo u zaborav.« »Navedeno je da je viđena kako se ukrcava na trajekt za Kalundborg. Ima li kakve mogućnosti da je jednostavno pala s palube?« Rose ga pogleda razdraženim pogledom. »Ne, Carle, viđena je kako se iskrcava s trajekta, rekla sam ti to već ranije. Vidim da si čitanju izvješća posvetio čak nekoliko sekundi, je li?« Odlučio se oglušiti na njezinu zadnju izjavu. Isključujući odgovori bili su njegova specijalnost. »Što je iznajmljivač rekao o njezinu nestanku?« upita. »Morao se zapitati što je s njom nakon što je stanarina izostala.« »Nije, stanarina se isplaćivala izravno iz socijalne pomoći, rekli su mi da bi inače ionako sve novce zapila. Ne, iznajmljivaču, kretenu kakav već jest, nije palo na pamet nadležnim službama prijaviti njezin nestanak, sve dok je stanarina stizala, bilo mu je potpuno svejedno. Trgovac je prijavio njezin nestanak. Rekao je da je Gitte Charles 31. kolovoza došla u trgovinu s tisuću petsto kruna u džepu držeći se pomalo oholo. Rekla mu je da naslijedila bogatstvo i da ide po njega u Kopenhagen na što se on samo nasmijao. Kaže da ju je to uvrijedilo.« Carl nabora čelo. »Nasljedstvo, kažeš? Ima li u tome istine?« »Nema, provjerila sam ostavinsku raspravu. Nije bilo nikakva nasljedstva.« »Hmmm. Bilo bi to ipak malo previše senzacionalno.« »Da, ali svejedno moraš čuti ovo.« Uzme dosje sa stola i potraži nešto otprilike na sredini policijskog


izvješća. »Evo. Tjedan dana kasnije, trgovac je prijavio njezin nestanak jer mu je bila ostavila novčanicu od petsto kruna rekavši da je slobodno može zadržati, ako se ona u roku od tjedan dana ne vrati deset milijuna kruna bogatija. U slučaju da se vrati, vratit će joj tih petsto kruna i uz to dodati šalicu kave sa žesticom. Tako da on nije imao baš nešto puno za izgubiti u toj okladi, zar ne? Baš je zato i prihvatio njezinu okladu.« »Deset milijuna!« Carl ispusti zvižduk. »Dobro, onda se stvarno bila preselila u zemlju mašte.« »Jasno. Ali poslušaj ovo. Kada je trgovac tjedan dana kasnije pronašao njezin bicikl dolje u luci, svejedno još nije bio skroz načistu.« »Shvaćam, još uvijek je imao njezinih petsto kruna. Gitte nije bila među onima koji su si tek tako mogli dopustiti spiskati petsto kruna«, reče Carl. »Točno. U izvješću stoji: >Trgovac Lasse Bjerg kaže da joj se, osim u slučaju da je doista dobila svojih deset milijuna kruna, jednom zauvijek okrenula leđa svome prijašnjem životu i krenula u novi, dogodilo nešto strašno.< I sad dolazi ono što sam htjela naglasiti: >Tih je petsto kruna za Gitte Charles bio ogroman novac. Zašto bi ga onda svojevoljno tako olako nekome dala?<« »Vrijeme je za jedan izlet na Samsø. Malo ćemo popričati s njim i iznajmljivačem te malo razgledati uokolo«, reče Carl. A i malo će se maknuti od svega ostaloga. »Neće biti neke koristi od toga, Carle. Trgovac je u staračkome domu, potpuno dementan, s iznajmljivačem sam ja već razgovarala i on je totalni kreten, a Gittinih stvari više nema. Idiot ih je prodao na buvljaku ubrzo po njezinu nestanku i na taj način izvukao još par kruna.« »Dakle, potpuno hladan trag.« »Leden!« »U redu, što onda imamo? Sada znamo da su dvije osobe koje su se poznavale istoga dana u nepoznatim okolnostima nestale bez traga. Gitte Charles i Rita Nielsen. Gitte Charles iza sebe nije ostavila baš ništa, a u slučaju Rite Nielsen njezina je bivša zaposlenica Lone Rasmussen još uvijek imala neke njezine stvari, iako ništa što bi nam


puno pomoglo u slučaju.« Krene izvući cigaretu iz kutije, ali mu se prsti na pola puta zaustave uslijed Rosina ledena pogleda. »Mog i bismo razmisliti o tome da odemo do Lone Rasmussen i prošvrljamo malo ostacima, ali tko će sada voziti do Vejlea samo zbog toga?« »Ne stanuje više u Vejleu«, reče Rose. »Nego?« »Sada je u Thistedu.« »Pa to je još dalje od Vejlea.« »Da, ali u svakom slučaju više ne živi u Vejleu.« Taman kad je Carl svejedno uzeo cigaretu krenuvši je zapaliti, Assad uleti u ured rukama energično odmahujući još nepostojeći dim. Čovječe, kako su svi odjednom postali prokleto osjetljivi. »Jeste li popričali skupa o toj Gitti Charles?« upita Assad. Oboje potvrdno kimnu. »Ja nisam nikamo došao s onim ribarom Viggom Mogensenom«, nastavi Assad, »ali gotov sam s Philipom Nørvigom. Dogovorio sam sastanak s njegovom udovicom, koja još živi u kući u Halsskovu.« Carl zabaci glavu. »Kada bi taj sastanak trebao biti? Ne sada, nadam se?« Rose teškom mukom podigne kapke iznad zjenica. Izgledala je potpuno iscrpljeno. »Pokušaj malo upotrijebiti tu tikvu, Carle. Ne misliš li da smo već dovoljno dugo ovdje?« Carl pogleda Assada. »Dakle sastanak je sutra?« Assad podigne palac u zrak. »Možda bi ja onda mogao voziti kola«, reče. Da, to bi bilo super, samo neka nastavi sanjati. »Zvoni ti mobitel, Carle«, reče Rose pokazujući vibrirajući predmet na stolu. On pogleda ekran na kojemu je bio njemu nepoznat broj, uzme ga sa stola i prinese uhu. S druge ga strane linije dočeka ne pretjerano prijateljski nastrojen ženski glas. »Da, dobar dan, pričam li s Carlom Mørckom?« upita ga. »Da, ja sam.« »Zamolila bih vas da dođete do Hale Tivoli i platite račun koji je vaš bratić ostavio nepodmiren.« Carl izbroji do deset. »Kako se to, pobogu, mene uopće tiče?« »Imam u rukama salvetu od sendviča na kojoj je napisan cijeli


roman. Evo, pročitat ću vam. >Veoma mi je žao, ali prisiljen sam požuriti kako bih stigao na svoj let. Moj bratić Carl Mørck, zamjenik policijskog nadzornika u odjelu za umorstva u Policijskoj upravi, obećao je uskoro svratiti i podmiriti račun. Već ga znate, on je muškarac koji je sjedio i pričao sa mnom za stolom. Zamolio me da ostavim njegov broj mobitela ako u međuvremenu bude zauzet, pa da se zajedno dogovorite oko plaćanja.<« »Što?« uzvikne Carl. Nije imao snage za više od jedne riječi. »Salvetu smo pronašli na stolu kad smo ga otišli pitati želi li još što naručiti.« Osjećaj koji je te sekunde prožeo Carla najbolje bi se mogao opisati kao »smiješno«. Otprilike kao onda kada te kao novopečena izviđača vođa patrole privolio da hodaš kilometar i pol po upaljač dok kiša lije kao iz kabla. »Dolazim«, reče i odluči se vratiti obilaznim putem preko Vanløsea kako bi određenog gospodina pod imenom Ronny Mørck udostojio ljubazna posjeta. * Stan koji je Ronny iznajmio i nije bio nešto posebno impresivan. Čak bi i »predsoblje tavana« bio prelaskav opis za to mjesto. Zahrđale metalne stepenice penjale su se zidom bez fasade, vodile preko prljava betonskog platoa do čeličnih vrata na visini jednog i pol kata. Gotovo kao predložak za ulaz u prostorije filmskog operatera u nekom starom, napuštenom kinu. Carl nekoliko puta udari po vratima i začuje povik iznutra, a nakon pola minute i zvečanje ključeva u bravi. Ovoga je puta Ronny bio malo ujednačenije odjeven – na sebi je imao donje rublje s uzorkom zmajeva koji rigaju vatru i ništa drugo. »Već sam otvorio dva piva«, reče Ronny i povuče Carla u zadimljenu prostoriju dijelom osvjetljenju svjetiljkama s rotirajućim vodopadima na sjenilima, a dijelom šarenim lampionima od rižina papira s veoma smionim erotskim motivima. »To je Mae, kako je obično zovem«, reče i pokaže na Azijatkinju čije bi se tijelo zasigurno moglo triput smjestiti u Ronnyjevo. Žena se nije okretala. Sa svojim je malim, tankim, mašućim


rukama zauzeto stajala nad loncima čije je isparavanje ispunjavalo zrak mirisom predgrađa Pattaye uz dodatak dviju žličica ugljena s roštilja doma u Allerødu. »Ima posla. Uskoro je vrijeme za ručak«, reče Ronny i sjedne na rasklimani, izlizani trosjed prekriven odjevnim predmetima nalik sarongu curry-žute boje. Carl sjedne nasuprot njemu i uzme pivo koje je Ronny stavio na stolić od ebanovine između njih. »Duguješ mi šesto sedamdeset kruna i objašnjenje kako si već u stanju ponovno jesti nakon obroka kojeg si usisao u Hali Tivoli.« Ronny se nasmije i pljusne po trbuhu. »Dobro je utreniran«, reče, nakon čega se Tajlanđanka okrene prema njemu s bijelim osmijehom kakvoga Carl već dugo nije vidio. Drugačijim od ostalim uvezenih Tajlanđanki od dvadeset i pet godina s licima glatkim poput ogledala. Za razliku od njih, ona je na licu imala znakove vremena, bore smijalice i oči pune razumijevanja. Jedan-nula za Ronnyja, pomisli Carl. »Ti si mene pozvao, Carle. Rekao sam ti to još na telefonu. Pozvao si me na sastanak usred radnog vremena, a to, kao što ti je poznato, ima svoju cijenu.« Carl duboko udahne. »Pozvao sam te? Za vrijeme radnog vremena? Smijem li pitati čime se to baviš, Ronny? Otvorio si obrt za profesionalno rastezanje potkošulja S veličine?« Primijeti kako se Tajlanđanka stresla od smijeha iznad lonaca dok se Ronny široko nacerio. Osim što je imala smisla za humor, očito je razumjela i danski. »Uzdravlje, Carle«, reče Ronny. »Lijepo te ponovno vidjeti.« »Dakle, ništa od mojih šesto sedamdeset kruna?« »Ništa. Ali zato možeš dobiti najbolji thom kha gai koji možeš zamisliti.« »Zvuči otrovno.« Tajlanđanka se ponovno strese iznad lonaca. »To je juha od kokosa i piletine s čilijem, limetom i korijenom galangala«, reče Ronny. »Slušaj, Ronny.« Carl uzdahne. »Dobro, danas si me ogulio za šesto sedamdeset kruna, ali ostavimo to sa strane. To ti je zadnji put da si izveo tako nešto. Ali već imam gomilu problema za vratom i naš me


današnji razgovor malo uznemirio. Želiš li me ucjenjivati, Ronny? U tom slučaju ti moram reći da ćete i ti i mala Mae u roku od pet minuta moći birati između suda i povratka u Thom Kha Gai, ili otkuda ste već ispuzali.« Žena se nakon Carlova odgovora okrene i počne vikati nešto Ronnyju na tajlandskom. On nekoliko puta protrese glavom i odjednom se učini veoma ljut, kao da su mu guste obrve vodile vlastiti život i odgovarale umjesto njega. Okrene se prema Carlu. »Želio bih ti samo dati do znanja da si, kao prvo, ti meni jutros prvi pristupio i da te, kao drugo, moja žena MayYing-Thahan Mørck ovoga časa prekrižila s popisa gostiju.« * Ni punu minutu kasnije Carl je već stajao s druge strane ulaznih vrata. Žena je očito bila iskusna u mahanju kuhinjskim posuđem s ciljem zastrašivanja drugih. »Putevi nam se ponovno razilaze, Ronny«, pomisli, iako mu je nešto potajno govorilo da se možda vara. Uto osjeti kako mu mobitel vibrira u džepu. I prije nego je pogledao ekran, znao je da je Mona. »Zdravo, dušo«, reče pokušavajući zvučati pomalo prehlađeno, ali ne toliko da ga zbog toga ne bi pozvala u spontani posjet. »Ako si možda raspoložen još jednom pokušati s upoznavanjem moje kćeri i Ludwiga, sutra imaš priliku za to«, reče Mona. Bilo je očito da joj je to veoma važno. »Naravno«, odgovori joj i s više entuzijazma nego je bilo potrebno. »Odlično. Sutra u sedam kod mene. Još sam da ti kažem da sutra u petnaest sati imaš dogovor s Krisom u njegovu uredu. Bio si već kod njega.« »Jesam li? Onda se baš i ne sjećam dobro«, slaže joj. »Ma, sjećaš se. I Carle? Potreban ti je taj razgovor, poznati su mi znakovi.« »Ali sutra sam u Halsskovu.« »U petnaest sati nećeš biti, u redu?« »Mona, dobro sam. Ne javljaju mi se više nikakva prisjećanja na paniku, prešao sam preko slučaja s pneumatskim pištoljem.« »Razgovarala sam s Marcusom Jacobsenom o tvom današnjem


histeričnom ispadu u sobi za sastanke.« »Histeričnom ispadu?« »I želim biti sigurna da je muškarac kojega sam polako izabrala kao svog stalnog romantičnog partnera i psihički to sposoban biti.« Carl svim svojim moždanim vijugama pokuša izvući prigodan odgovor, ali bez uspjeha. Ovog bi trenutka svoje osjećaje, najbolje mogao izraziti s nekoliko latinskoameričkih plesnih pokreta, kad bi ih uopće znao. »Situacija je takva da će sljedeće razdoblje za tebe biti prilično teško. Marcus Jacobsen zamolio me da ti proslijedim novosti u slučaju i moram ti reći da su u kovčegu s truplom pronašli još nešto.« Carl prestane s unutarnjim stepom. »Ispod trupla su pronašli komad papira. Radi se o fotokopiji fotografije zamotanoj u plastiku. Na fotografiji se nalazi ubijeni Pete Boswell između tebe i Ankera s rukama oko vaših ramena.«


21 Studeni 2010.

I

zgledaš umorno, da ja vozim kola, ha, Carl?« upita Assad sljedećega jutra. »I jesam umoran i ne, nećeš voziti auto, Assade. Svakako ne dok sam ja u njemu.« »Loše si spavao?« Carl mu ne odgovori. Odlično je spavao, iako samo dva sata. Cijelu noć nije mogao spavati od razmišljanja. Večer prije Marcus Jacobsen mu je e-mailom poslao fotografiju žrtve rame uz rame s njim i Ankerom i time potvrdio ono što mu je Mona rekla ranije toga dana. »Forenzičari trenutno pokušavaju otkriti radi li se možda o krivotvorini. Bilo bi odlično kad bi se pokazalo da je to istina, oko toga se slažemo, zar ne?« napisao mu je Marcus u e-mailu. Da, naravno. Jasno da bi bilo najbolje da se radi o krivotvorini jer si i radi o krivotvorini. Je li Marcus Jacobsen ovim putem od njega očekivao izmamiti neku vrstu priznanja? Tako mu svih svetaca, nikada u životu nije bio u blizini ubijenoga, uopće ga nije poznavao, no unatoč svemu tome, stvar ga je ipak stajala neprospavane noći. Ako forenzičari ne uspiju dokazati da se radi o fotomontaži, čeka ga sigurna suspenzija. Svi su znali kako Marcus rješava takve stvari. Carl pogleda kolonu automobila ispred njihova službena auta. Mišići čeljusti su mu nervozno radili. Da je malo bolje procijenio, mogli su krenuti pola sata kasnije. »Puno auta na cesti«, reče Assad. Čovjek je zaista imao nevjerojatnu moć zapažanja. »Da. Ako se jebena kolona uskoro ne raziđe, tek ćemo u deset biti u Halsskovu.« »Da, ali imamo cijeli dan još pred nama, Carl.« »Ja nemam, moram biti natrag u policiji u petnaest sati.« »Aha. Onda mislim da ovo trebamo baciti na pod«, reče pokazujući


GPS uređaj. »Odemo s autoceste i onda smo tamo za tren oka. Ja ću ti govoriti kuda da ideš, Carl. Vidim već tu na karti.« Ta ih je primjedba stajala još sat vremena. U trenutku kad su ulazili na prilaz kuće udovice Philipa Nørviga, na radiju počnu vijesti u 11. »Veliki prosvjedi ispred kuće Curta Wada u Brøndbyu«, pročita spiker. »Zajednička akcija različitih aktivističkih pokreta pokrenuta je s ciljem svraćanja pozornosti na nedemokratska načela za koja se zalažu Jasne granice. Curt Wad je izjavio...« U tom trenu Carl ugasi motor i zakorači na šljunčani put prilaza. * »Da, da nije bilo Herberta...!« Udovica Philipa Nørviga kimne muškarcu, svom vršnjaku u srednjim sedamdesetima, koji joj je baš došao u posjet. »... Cecilie i ja jednostavno ne bismo bile u mogućnosti stanovati ovdje u kući.« Carl ljubazno pozdravi muškarca koji se primakne kako bi sjeo. »Jasno mi je da je to za vas bilo teško razdoblje«, odvrati Carl. »Teško razdoblje« je bila blaga riječ za njezinu ondašnju situaciju. Osim što joj je suprug bio potpuno bankrotirao, još se i uslijed svega toga udostojio nestati bez traga. »Pitat ću vas izravno, gospođo Nørvig.« Carl tu na trenutak zastane, oklijevajući. »To je još uvijek vaše ime, zar ne?« Žena stane trljati dlan jedne ruke. Pitanje joj je očito izazvalo neugodu. »Da, Herbert i ja nismo u braku. Ja sam nakon Philipova nestanka bila u potpunom financijskom rasulu, tako da to jednostavno nismo mogli.« Carl joj pokuša uputiti osmijeh pun razumijevanja, no ni najmanje ga nije bilo briga za njihov bračni status. »Je li moguće da je vaš muž jednostavno zbrisao od svega, da je sve to bilo previše za njega?« »Ne ako time ciljate na to da je počinio samoubojstvo. Philip je bio preveliki vjernik za takvo nešto.« Odgovor je zazvučao pomalo grubo, ali možda bi zapravo radije da joj se muž užem objesio na jedno od stabala u vrtu. Takav bi rasplet i po nju bio mnogo bolji. »Ne, mislim je li moguće da je doslovno pobjegao od svega. Da je


negdje sa strane čuvao određenu svotu novca, digao sidro i odselio se nekamo u nedođiju.« Ona ga iznenađeno pogleda. Zar joj zaista ta mogućnost nikada nije pala na pamet? »Nemoguće. Philip je mrzio putovati. Tu i tamo sam ga uspjela nagovoriti na neke kraće izlete, autobusom do Harzena, na primjer. Samo na par dana, ali ne, nije to bilo za Philipa. Mrzio je nova mjesta. Zašto mislite da bi inače svoj odvjetnički ured vodio iz ove rupe? Jer se nalazi dva kilometra od mjesta u kojem je odrastao, zato!« »Dobro, ali možda je jednostavno bio prisiljen otići, s obzirom na situaciju. Lako se izgubiti u argentinskim pašnjacima ili brdskim naseljima na Kreti kad imaš problema kod kuće.« Mie Nørvig frkne nosom i odmahne glavom. Ta joj je pomisao očito bila potpuno nezamisliva. Uto im se u razgovor priključi i muškarac, kojeg je zvala Herbert. »Ispričavam se, samo bih htio dodati da je Philip bio školski kolega moga najstarijeg brata. Moj je brat uvijek govorio da je Philip utjelovljenje slabića.« Znakovito pogleda svoju partnericu, zasigurno s ciljem da ojača svoj položaj uvjerljivo bolje partije nego je to bio njegov prethodnik. »Jednom kad je njegov razred išao u Bornholm, Philip nije želio s njima. Rekao je da ne razumije ni riječ onoga što oni tamo pričaju i da to nije za njega. Iako su učitelji bili ljuti na njega, nije se dao. Philipa nisi ni na koji način mogao nagovoriti na nešto što nije želio.« »Hm, meni to ne zvuči baš kao karakteristika slabića, ali možda je ovdje stajalište o tome drukčije. Dobro, pustimo sad to. Nije riječ o samoubojstvu, nije pobjegao u drugu državu. Preostaje nam samo nesreća ili ubojstvo. Što se vama čini izglednijim?« »Ja mislim da ga je dalo ubiti ono prokleto društvo čiji je bio član«, reče udovica gledajući Assada. Carl okrene glavu prema Assadu čije su se tamne obrve sada nalazile skroz uz rub kose, zajedno s gomilom ostalih bora. »Ma ne, mislim da to ne možeš reći, Mie«, reče Herbert s trosjeda. »O tome ne možemo znati ništa.« Carlov je pogled bio usredotočen na ženu. »Ne razumijem o čemu pričate. Kakvo društvo?« upita ih. »U policijskom dosjeu se ne spominje nikakvo društvo.«


»Ne, ni ja to nisam ranije spomenula.« »Aha. Možete li mi možda malo razjasniti o čemu točno pričate?« »Mogu. Društvo se zvalo Tajna borba.« Assad izvuče notes. »Tajna borba, stvarno živopisno ime. Zvuči skoro kao neki stari krimić sa Sherlockom Holmesom.« Pokuša se osmjehnuti, ali u njemu su se pobudili skroz drugačiji osjećaji. »Što je točno Tajna borba?« upita ih. »Mie, mislim da ne bi trebala...« ubaci se Herbert, ali Mie Nørvig se nije obazirala na njegovo upozorenje. »Ne znam baš puno o društvu jer Philip nikada o tome nije pričao, sigurno nije ni smio. Ali svejedno sam tijekom godina načula različite stvari. Nemojte zaboraviti da sam bila njegova tajnica«, odgovori i odmakne ruku koju je Herbert podigao u prosvjed. »Kakve stvari?« upita Carl. »Da neki ljudi zaslužuju imati djecu, a drugi ne. Da je Philip ponekad pomagao pravno provući i opravdati neku prisilnu sterilizaciju. To je radio niz godina, prije nego je mene zaposlio. Često su razgovarali o jednom starom slučaju kad bi Curt došao u posjet. Radilo se o njihovu prvom zajedničkom slučaju, slučaj Hermansen, tako su ga zvali. U kasnijim je godinama Philip bio veza raznim liječnicima i drugim odvjetnicima. Brinuo se o cijeloj mreži ljudi.« »Tako znači. Ali to je sve bilo u duhu toga vremena, zar ne? Hoću reći, zašto bi vaš muž zbog toga bio u opasnosti? Mnogo je slaboumnih osoba tijekom godina sterilizirano uz odobrenje i blagoslov institucija.« »Da, ali oni su dosta često sterilizirali i prisilno sterilizirali i neke koje nisu bile slaboumne, na taj su ih se način željeli najlakše riješiti. Ciganke, na primjer. Žene s obiteljima s puno djece koje su primale socijalnu pomoć. Prostitutke. Ako ih je Tajna borba uspjela namamiti na liječnički stol, te su žene često iz ordinacije izlazile podvezanih jajovoda, a u svakom slučaju bez fetusa u maternici, ako su ga imale.« »Morate mi ovo još jednom objasniti. Kažete da su obavljali ozbiljne, radikalne, a prema onome što sam čuo, i veoma nezakonite zahvate na ženama, a sve to bez njihova znanja?« Mie Nørvig podigne čajnu žličicu i promiješa sadržaj šalice, što je bilo posve nepotrebno jer je kava ionako već bila hladna i crna. Dakle,


to je bio njezin odgovor. Daljnje će zaključke morati sami izvući. »Ima li bilo čega o tom društvu? Zapisnici, adrese, liječnički kartoni, dnevnici, izvješća?« »Nema, ne izravno o tome, ali još imam Philipove slučajeve i isječke dolje u njegovu starom uredu u suterenu.« »Iskreno, Mie, misliš li da je to pametno? Kome će to sada koristiti?« upita je Herbert. »Hoću reći, ne bi li nam svima zajedno bilo pametnije da ne kopamo po prastarim stvarima?« Mie mu nato ne odgovori. Uto se Assad javi za riječ polagano dignuvši ruku u zrak uz bolan izraz lica. »Ispričajte me. Ima li možda kakav zahod kojim se čovjek može poslužiti?« * Carl se u normalnim okolnostima ustručavao probijati kroz hrpe starih papira, za taj je posao, na kraju, i imao druge. No, kako je jedno od njih sjedilo na zahodu, a drugo čuvalo ured, morao se sam primiti posla. »Gdje da počnemo?« upita ženu koja je stajala nasred ureda i znatiželjnim pogledom tražila uokolo, kao da je ona bila ta kojoj je ured bio nepoznat. Carl očajno uzdahne nakon što Mie otvori par ormara za spise i otkrije bezbroj dupkom punih fascikala. Bilo je posve neizvedivo pregledati ih sve pa je to želio izbjeći kako je god moguće. Ona slegne ramenima. »Doista godinama nisam zavirila u te ormare. Zapravo, nakon Philipova nestanka mrzim ulaziti ovamo. Razmišljala sam o tome da bacim svo to smeće, ali radi se o povjerljivim podacima, tako da se to mora obaviti na određeni način, a to je tako zamorno. Zato radije zaključam vrata i zaboravim na to, ionako imamo dovoljno mjesta u kući.« Na trenutak zastane i ogleda se oko sebe. »Da, stvarno pravo veselje«, ubaci se Herbert. »Možda bi bilo bolje da Mie i ja polako i na miru sve pregledamo. Ako pronađemo nešto što bi vas moglo zanimati, možemo vam poslati, zar ne? Samo nam trebate reći što točno trebamo tražiti.« »Aha, sad se sjećam«, uzvikne Mie i uperi prst u veliki ormar od


svijetla drva teško natovaren kutijama punima otisnutih omotnica, posjetnica i formulara. Okrene ključ i roletna se vrata uz šuštavi zvuk strovale poput oštrice giljotine. »Ova ovdje«, reče pokazujući plavu spiralnu bilježnicu A2-formata »Vodila ju je Philipova prva žena. Nakon 1973., kad su se Philip i Sara Julie razveli, izresci više nisu zalijepljeni, nego su samo umetnuti unutra.« »Ali i vi ste također pogledali unutra, ako sam dobro shvatio?« »Da, jesam. Kasnije sam ja umetala članke za koje me Philip zamolio da ih izrežem iz novina.« »A što ste mi željeli pokazati?« upita Carl primijetivši da je Assad ušao u ured. Više nije izgledao onako sumnjivo blijedo za osobu arapskog podrijetla. Možda je posjet WC-u doista pomogao. »Jesi li dobro, Assade?« upita ga. »Samo malo povraćanje, Carl.« Oprezno si opipa trbuh ukazujući na mogućnost daljnih nekontroliranih peristaltičkih kretnji. »Evo«, reče Mie Nørvig. »Izresci su iz 1980. Ovo je onaj na kojega mislim«, reče prstom pokazujući novinski članak. »Curt Wad. Nisam ga mogla podnijeti. Nakon što je bio ovdje u posjetu ili kad je s njim telefonski razgovarao, Philip bi se u potpunosti promijenio. Znao je biti veoma krut nakon njihovih razgovora. Ne, kriva riječ, ne krut, nego samo tvrd kao kamen, kao da nema nijednog osjećaja u tijelu. Meni i našoj kćeri bez ikakva se razloga znao obraćati nevjerojatno hladnim tonom. Kao da mu se osobnost potpuno promijenila jer je inače zaista bio drag. Tada smo se često znali svađati.« Carl pogleda članak. »Jasne granice osnivaju lokalni ogranak i Korsøru«, glasio je naslov ispod kojeg se nalazila fotografija Philipa Nørviga u kariranom sakou od tvida, a kraj njega muškarac u elegantnom crnom odijelu i čvrsto zategnute kravate. »Philip Nørvig i Curt Wad s velikim su autoritetom vodili sastanak«, glasio je tekst ispod slike. »Pa to je prokleto nevjerojatno!« uzvikne Carl i uputi domaćinima ispričavajuć pogled. »To je onaj tip koji je u posljednje vrijeme posvuda. Da, sad mi je poznato ime Jasne granice.« Na slici je bilo ponešto mlađe izdanje Curta Wada od onoga koje je vidio na TV-u dan prije. Zalisci su mu još bili potpuno crni. Visok, lijep


muškarac u najboljim godinama, a kraj njega drugi, slabašan s oštrim, pozorno ispeglanim crtama na odijelu i pomalo umjetnim osmijehom kojeg očito nije često koristio. »Da, to je on, Curt Wad«, kimne Mie. »Trenutno pokušava dovesti Jasne granice u parlament, zar ne?« Ona ponovno kimne. »Da, nije mu ni prvi put da to pokušava. Čini se da bi mu ovaj put to moglo i uspjeti, što je strašno jer se radi o čovjeku bez ikakvih skrupula, prilično moćan, a ideje su mu potpuno bolesne. Nikako se ne smiju dalje širiti.« »Ali ne znaš ništa o tome, Mie«, ponovno se uključi Herbert. »Ovo je stvarno uporno zabadalo«, pomisli Carl. »Da, znam«, odgovori Mie pomalo razdraženo. »A znaš i ti! Pratio si novine jednako pozorno kao i ja. Sjeti se samo one kolumne Louisa Pettersona o kojoj smo pričali. Curt Wad i njegovi sljedbenici godinama su provodili užasne pobačaje i sterilizacije koje je on nazivao nužnim kiretažama. Radio je zahvate za koje žene nisu ni znale da su im provedeni.« Herbert se nato počne buniti jače nego je to bilo potrebno. »Moja žena... dakle, Mie je opsjednuta time da je Wad kriv za Philipov nestanak. Znate, bol zna biti...« Carl namršti obrve i obrati pažnju na Herbertov izraz lica nakon što Mie Nørvig ne obrati ni najmanju pozornost na njegovu upadicu, kao da je sve argumente odavna iscrpio. »Dvije godine nakon te novinske fotografije i nakon tisuće sati posla obavljena za Jasne granice, izbacili su ga iz stranke. Ovaj tu...!« Pokaže na Curta Wada. »... osobno je došao ovamo i izbacio Philipa bez ikakve prethodne obavijesti. Rekli su mu da je pronevjerio novac društva, što nije bila istina. Netočno je i da je Philip zloupotrijebio svoj položaj u uredu, on to ne bi ni u snu učinio. Samo nije baš bio dobar s brojevima.« »Mislim da ne možeš baš samo tako Philipov nestanak povezati s Curtom Wadom i tim događajima, Mie«, reče Herbert, ovaj put mnogo staloženije. »Uzmi u obzir da je čovjek još živ.« »Više se ne bojim Curta Wada, pričali smo već o tome!« Bijesno odgovori dok joj je kroz fino napudrane obraze probijalo crvenilo. »Nemoj se miješati u raspravu, Herberte. Pusti me da pričam, može?« On se povuče. Bilo je očito da će kasnije iza zatvorenih vrata o


tome itekako detaljno popričati. »Ti si isto možda član Jasnih granica, Herbert?« upita Assad iz kuta ureda. Čovjeku se nato trzne čeljust, ali ništa ne kaže. Carl upitno pogleda Assada koji mu pokretom glave pokaže uramljenu potvrdu na zidu. Carl se približi. »Zahvalnica«, pisalo je na njoj. »Dodjeljuje se Philipu Nørvigu i Herbertu Sønderskovu, iz odvjetničkog ureda Nørvig i Sønderskov u znak zahvale za sponzorstvo stipendije grada Korsøra 1972.« Assad stisne oči i gotovo neprimjetno kimne prema partneru Mie Nørvig. Carl mu odvrati jednako neprimjetnim kimanjem glave. Assad je to odlično primijetio. »I vi ste odvjetnik, zar ne, Herberte?« upita ga Carl. »Ah, duga je to priča«, odgovori on. »Ali da, bio sam. Otišao sam u mirovinu 2001. Dotad sam bio aktivan na Prizivnom sudu.« »A vodili ste i ured zajedno s Philipom Nørvigom, zar ne?« »Da, da, odlično smo surađivali sve dok 1983. nismo odlučili svaki otići na svoju stranu«, odgovori mu ponešto dubljim glasom. »To je, pretpostavljam, bilo nakon optužbi protiv Philipa i njegova raskida s Curtom Wadom«, nastavi Carl. Herbert Sønderskov namršti obrve. Taj je blago pogrbljeni penzioner imao godine iskustva u skidanju optužbi s leđa svojih klijenata i to je iskustvo sada upotrijebio u svoju obranu. »Naravno, Philip se upustio u stvari koje mene nisu zanimale; ali naš je raskid bio više praktična karaktera.« »Da, dosta praktično. Dobio si njegove klijente i njegovu ženu«, ubaci se Assad hladno. Možda ipak malo presmiono od njega. »Jeste bili dobri prijatelji u vrijeme kad je on nestao? I gdje si ti točno bio kad se to desilo?« »Aha, sad ćemo malo u tom smjeru?« Herber Sønderskov okrene se prema Carlu. »Mislim da biste ovom svom pomoćniku trebali objasniti da sam tijekom godina imao posla s mnogim policijskim službenicima i da sam se skoro svakodnevno susretao s ovakvim provokacijma i doskočicama. Ja nisam optužen za ništa, niti sam to ikad bio, je li to jasno? Uostalom, u tom sam razdoblju bio na Grenlandu. Radio sam tamo oko pola godine, a vratio sam se tek


nakon njegova nestanka. Mislim da je to bilo oko mjesec dana nakon nestanka, što, naravno, mogu i dokazati.« Tek se tada okrene prema Assadu kako bi provjerio je li njegov protunapad na Assadovu licu izazvao odgovarajući pokajnički izraz, ali uzalud je tražio. »No, dobro. A u međuvremenu je i žena Philipa Nørviga postala slobodna, ne?« reče Assad. Začudo, Mie Nørvig nije komentirala Assadove neumjesne primjedbe. Možda je i sama bila pomislila isto? »Ne, slušajte, sad bi stvarno bilo dosta.« Herbert Sønderskov odjednom se učini mnogo stariji, no to ga nije sprječavalo da pokaže svoju nekadašnju žestinu. »Pustimo vas u svoj dom i iskažemo vam dobrodošlicu i onda nam servirate ovakvo nešto. Ako se policija danas zaista služi ovakvim metodama, mislim da bih doista trebao žrtvovati pet minuta i potražiti broj ravnatelja policije. Kako ste ono rekli da se zovete? Assad? ....A prezime?« »Moram malo ublažiti situaciju«, pomisli Carl. Nakon svih sranja koja su ga snašla posljednjih dana, zaista mu nije trebalo još i ovo. »Ispričavam se, gospodine Sønderskov, moj je asistent malo pretjerao. Posudili su nam ga iz jednog drugog odjela u kojem su navikli razgovarati s malo surovijom klijentelom.« Okrene se prema Assadu. »Hoćeš li me, molim te, pričekati gore u autu, Assade? Dolazim začas.« Assad slegne ramenima. »U redu, šefe. Ali nemoj zaboraviti provjeriti da li ima možda nešto o Riti Nielsen u svim tim ladicama.« On pokaže na jedan od ormara. »Na vratima od ovoga piše >L do N<.« Nakon toga se okrene i otetura kroz vrata izgledajući kao da je dvadeset sati sjedio na konju ili kao da možda ipak nje uspio dovršiti sav posao na zahodu.« »Da«, reče Carl okrenuvši se prema Mie Nørvig. »Tako je. Želio bih vas zamoliti za dopuštenje da pogledam ima li u tom ormaru išta o jednoj ženi koja je nestala istoga dana kao i vaš muž. Zvala se Rita Nielsen. Smijem li?« Ne čekajući odgovor, Carl izvuče ladicu označeno s »L do N« i zagleda se u hrpetinu fascikala. Bilo je prokleto mnogo Nielsena. Istoga trenutka straga mu priđe Herber Sønderskov i gurne ladicu natrag.


»Bojim se da vas ovdje moram zaustaviti. Ovo su povjerljivi slučajevi i ne mogu dopustiti da se klijentima krši njihovo pravo na privatnost. Molio bih vas da sada odete.« »Onda ću morati nabaviti nalog za pretres«, reče Carl izvukavši mobitel iz džepa. »Da, učinite tako. Ali najprije otiđite.« »Mislim da to ne bi bilo pametno. Ako se u ladici nalazi dosje s imenom Rite Nielsen, za sat vremena ga možda više neće biti, tko zna? Takvi dosjei znaju odjednom dobiti dobiti noge i pobjeći.« »Ako ja kažem da odete, onda ćete tako i učiniti, je li to jasno?« reče mu Herbert hladno. »Moguće da ćete nabaviti nalog za pretres, ali o tom potom. Poznajem zakon.« »Gluposti, Herberte.« Njegova partnerica nato pokaže tko to ipak nosi hlače u njihovoj kuci i tko ga u bilo kojem trenutku može istovariti ispred TV-a gdje će sljedećih tjedan dana moći samo sanjati o nekoj tamo večeri. Pred sobom je imao dokaz da je suživot vrsta ljudskog odnosa u kojem su mogućnosti različitih sankcija najveće. Mie Nørvig izvuče ladicu i stručno prezentira svoju vještinu prekapanja po fasciklima stečenu još davnih dana. »Evo«, reče i izvuče jedan dosje. »Najbliže Riti Nielssen što sam uspjela naći.« Pokaže mu dosje na kojem je stajalo ime Sigrid Nielsen. »Dobro, hvala vam, vidjet ćemo o čemu se radi.« Carl kimne Herbertu koji ga je bijesno promatrao. »Gospođo Nørvig, hoćete li, molim vas, biti toliko ljubazni i pogledati ima li možda i kakav dosje o ženi koja se zove Gitte Charles i muškarcu koji se zove Viggo Mogensen? Nakon toga ću vas ostaviti na miru.« Dvije minute kasnije bio je vani. U ormarima nije bilo ni Gitte Charles ni Vigga Mogensena. * »Ne čini mi se baš da ćeš Sønderskovu ostati u lijepome sjećanju, Assade«, naceri mu se Carl u autu na povratku u Kopenhagen. »Neću. Ali kad čovjek kao on postane histeričan, onda se ponaša kao gladna deva, koja jede čičke. I žvače i žvače to sranje, ali ne usuđuje se pošteno zagristi. Vidio si, kako se izmotavao, ne? Samo mislim, da je čudan.«


Carl ga pogleda. Čak se i iz profila vidjelo da se cereka od uha do uha. »Nego, reci mi, Assade, jesi li uopće bio na zahodu?« Assad se nasmije. »Ne, kopao sam okolo po kući i onda našao ovo tu puno fotografija.« Podigne trbuh prema krovu kabine, zavuče ruku ispod remena duboku prema svojim prostim predjelima. »Evo«, reče izvukavši omotnicu. »Pronašao sam to u ormaru u spavaćoj sobi Mie Nørvig. Bila je u onakvoj kutiji od kartona u kakvima uvijek stoje zanimljive stvari. Uzeo sam cijelu omotnicu, jer je to nije tako sumnjivo kao da uzmem samo nekoliko komada«, reče otvorivši je. Krajnje blesava logika, ali dobro. Carl zaustavi auto sa strane ceste i uzme prvu fotografiju koja je očito prikazivala skupinu ljudi koji su slavili neki veseli događaj. Čaše šampanjca bile su visoko podignute prema fotografu, sve osmijeh do osmijeha. Assad prstom pokaže na sredinu fotografije. »Tu stoji Philip Nørvig s nekom drugom ženom, a ne s Mie. Mislim, da možemo reći, da mu je to prva žena. A vidi ovo«, reče i pomakne prst malo u stranu. »Tu su Herbert Sønderskov i Mie i nisu tako stari kao sada. Ne misliš da izgleda kao da je bio lud za njom već onda?« Carl kimne. Sønerskovova je ruka čvrsto obavijala Mieina ramena. »Vidi iza, Carl.« On okrene fotografiju. Na pozadini je pisalo »4. srpnja 1973. Proslava pete godišnjice odvjetničkog ureda Nørvig i Sønerskov.« »A vidi drugu fotografiju, što sam našao.« Pruži Carlu fotografiju. Boje su bile izblijedjele i bilo je očito da je nije snimio profesionalni fotograf. Radilo se o slici s vjenčanja Mie i Philipa Nørviga ispred vijećnice u Korsøru. Ona je imala već lijepo ispupčen trbuh, a Philip Nørvig pobjednički osmijeh, dok ih je par koraka iznad sa stepenica promatralo ogorčeno lice Herberta Sønderskova. »Vidiš sad što mislim, Carl?« On kimne. »Philip Nørvig ševio je Sønderskovovu malu drugaricu i napravio joj dijete. Tajnica se, dakle, ševila s obojicom, ali samo je Nørvig uspio osvojiti pehar.« »Da. Moramo istražiti, je l’ Sønderskov stvarno bio na putu, kad je


Nørvig nestao«, reče Assad. »Da, ali mislim da doista jest bio na putu. Trenutno me više zanima zašto je tako gorljivo branio tog Curta Wada, kad ga njegova žena očito stvarno mrzi. A iskreno, ni taj Curt Wad ne zvuči baš kao neki dragi lik, ne? Mislim da Mijinu žensku intuiciju oko nestanka njezina muža trebamo malo pobliže ispitati.« »Ispitati?« »Istražiti, Assade. Pobliže istražiti. Rose ćemo zadužiti za to, ako joj se da, naravno.« * Kad su stigli do McDonaldsova znaka koji je mamio vozače na autocesti u Karlstrupu, Rose ih odgovori na poziv. »Ne misliš valjda da bih ja sada u pet sekundi trebala istražiti lik i djelo tog šupka Curta Wada, ha? Lik ipak ima milijun godina, još sam malo i rekla. A tijekom tog se vremena definitivno nije dosađivao, u to možeš biti siguran.« Glas joj stigne do granice na kojoj je bilo pametnije prekinuti je i malo umiriti. »Ne, ne, Rose. Treba mi samo u grubim crtama. Detaljima ćemo se kasnije baviti, ako se za to ukaže potreba. Samo mi reci postoji li nekakav izvor koji donekle sažima njegov život. Neki članak ili nešto u tom stilu. Curt Wad u odnosu na tisak, državne zakone i njegov posao općenito, takvo nešto. Koliko sam čuo, žestoko su ga kritizirali.« »Ako ti treba kritika Curta Wada, trebao bi porazgovarati s novinarom koji se zove Louis Petterson. On ga je zaista pročešljao uzduž i poprijeko, u to možeš biti siguran.« »Da, točno, već su ga ranije danas naveli. Je li napisao što novo u zadnje vrijeme?« »Ne baš. Većinom je sve od prije pet-šest godina, a nakon toga je prestao.« »Onda možda priča nije bila baš obećavajuća?« »Naprotiv. Uostalom, i mnogi su drugi novinari pokušali pročačkati čime se to Curt Wad sve bavio. Ali taj Louis Petterson je stvarno imao nekoliko velikih, sočnih naslova.«


»Dobro, gdje stanuje taj Louis Petterson?« »U Holbæku, zašto?« »Daj mi njegov broj, molim te.« »Halo? Halo? Što je to bilo? Što si to rekao?« Carl je razmišljao servirati joj neku foru, ali na kraju odustane. Ionako nije imao nijednu dobru. »Molim te, to sam rekao.« »Aleluja!« povikne Rose i da mu broj. »Ako misliš razgovarati s njim, potrazi ga u Vivaldiju u ulici Ahlgade 42 jer se trenutno tamo nalazi, tako mi je rekla njegova žena.« »Kako to znaš? Jesi li ga već pokušala nazvati?« »Da, naravno da jesam! Što misliš, s kim razgovaraš?« reče mu i spusti slušalicu. »Sranje«, reče i pokaže na GPS. »Assade, unesi Ahlgade 42 u Holbæku, idemo u pivnicu«, reče mu zamišljajući pred sobom Monin izraz lica kad je začas nazove i obavijesti da mora otkazati susret s Krisom, njezinim prijateljem psihologom. Sigurno joj neće biti drago. * Zamišljao si je neku otrcanu birtiju koja nikad nije vidjela svjetlo dana i kojoj su izmučeni novinari iz nedokučivih razloga bili posebno skloni. No, Café Vivaldi tome je bio sušta suprotnost. »Nisi rekao pivnica?« upita Assad kad su ušli u naljepšu zgradu glavne ulice, s tornjevima i svim popratnim sadržajima. Carl se ogleda uokolo u velikom, krcatom lokalu i tek se tamo sjeti da nema pojma kako čovjek izgleda. »Nazovi Rose i pitaj je kako tip izgleda«, reče promatrajući prostoriju. Elegantno, neprozirno staklo, ukrasi na stropu, uređeno s mnogo ukusa, odlična rasvjeta, fenomenalni stolci i klupe i još gomila drugih detalja. »Dam se kladiti da je to on«, pomisli promatrajući muškarca koji je sjedio u grupi sredovječnih tipova na uzvišenju nasred prostorije. Tipičan ravnodušan, pomalo istrošen, izraz lica i vječno nemiran pogled koji je lutao uokolo. Carl pogleda Assada koji je stajao i kimao Rosi na telefonu. »Onda, koji je on, Assade? Je li onaj tamo?« reče i pokaže svog


čovjeka. »Nije.« Assad brzo skenira šaroliku ponudu ženskih grupica i njihovih salata, zaljubljenih parova prstiju isprepletenih oko šalica i pojedince s novinama pod nosom i punim čašama piva. »Mislim da je ono«, reče pokazujući na mladića crvenoplave kose koji je sjedio na crvenoj klupi skroz dolje u kutu kod prozora i igrao tavlu s nekim vršnjakom. »On mi ne bi pao na pamet ni za sto godina«, pomisli Carl. Stanu tik do dvojice mladića koji su pomicali figure po ploči. Nakon što ih očigledno uopće nisu primijetili, Carl se nakašlje i reče: »Jeste li vi Louis Petterson? Možemo li nakratko razgovarati s vama?« On ih pogleda i u desetinki sekunde se mentalno prebaci iz stanja duboke koncentracije u adrenalinom nabijenu stvarnost. U manje od sekunde uočio je njihovu različitost i zaključio da su sigurno policijski službenici. Zatim vrati pogled na igraću ploču i nakon još par žustrih poteza upita prijatelja mogu li napraviti malu stanku. »Mislim da ova gospoda ne stoje tu radi ljepote igre, Mogense.« »Nevjerojatno kako je tip staložen«, pomisli Carl dok je njegov prijatelj kimnuo i nestao u gomili na drugoj strani krcatog podija. »Više ne radim s policijskim materijalom«, reče im mirno okrećući čašu bijela vina među prstima. »Aha. Došli smo do vas jer ste dosta pisali o Curtu Wadu«, reče Carl. On se nasmije. »Tako dakle, vi ste iz policijske obavještajne službe. Davno je bilo kad ste me zadnji puta posjetili.« »Ne, mi smo iz odjela za umorstva u Kopenhagenu.« Mladićev se izraz lica uz pomoć samo jedne bore promijeni iz blago superiornog u krajnje oprezan. Netko s manje godina iskustva za pojasom od Carla to ne bi ni primijetio. Novinar u stalnom lovu na nove slučajeve ne bi tako reagirao, već bi mu se na takvu izjavu lice potpuno ozarilo. Pomisao na dobro plaćene retke u velikim dnevnim novinama uvijek je vrebala skrivena iza riječi poput ubojstvo i zločin. Ali Petterson sada uopće nije izgledao kao da traži takvo nešto i to mu je dovoljno govorilo. »Kao što sam spomenuo, došli smo se raspitati o Curtu Wadu, o kojem ste vi dosta pisali. Imate li deset minuta vremena?«


»Da, nema problema, ali već pet godina nisam napisao ništa o njemu. Napustio me entuzijazam.« »Je li, stari? Zašto onda već trideseti put okrećeš tu čašu među prstima?« pomisli Carl. »Malo smo vas istražili«, slaže mu Carl. »Ne primate pomoć, čime se onda trenutno bavite, Louise?« »Zaposlen sam u jednoj organizaciji«, odgovori on pokušavajući procijeniti koliko Carl zapravo zna. Carl kimne. »Znamo. O kakvoj se točno organizaciji radi, možete li nam reći?« »Eh. Mogli biste, na primjer, najprije vi meni reći kakvo to točno ubojstvo istražujete?« »Jesam li rekao da istražujemo neko ubojstvo? Ne, sigurno nisam. Jesam li, Assade?« Assad odmahne glavom. »Samo se smiri«, reče Assad. »Ne sumnjičimo te za ništa posebno.« To je bilo točno, ali je izjava na mladića svejedno imala određeni utjecaj. »Koga onda sumnjičite i za što točno? Mogu li vidjeti vaše isprave?« Carl izvuče svoju značku taman dovoljno visoko da i svi ostali u blizini mogu uživati u prizoru. »Želite onda vidjeti i moju?« upita Assad odvažno. Sudeći po Pettersonovu odmahivanju glavom, to, hvala nebesima, nije bilo potrebno. Možda je ipak došlo vrijeme da Assadu nabave neki oblik identifikacije. Bilo što. I posjetnica s malim znakom policije poslužila bi svrsi. »Istražujemo četiri slučaja nestanka odjednom«, reče Carl. »Govori li vam što ime Gitte Charles? Bila je medicinska sestra i živjela na Samsøu.« On odmahne glavom. »Rita Nielsen? Viggo Mogensen?« »Ništa«, on ponovno odmahne glavom. »Kada su ti ljudi nestali?« »Početkom rujna 1987.« Lice mu se razvuče u osmijeh. »Tada sam imao dvanaest godina.« »Da, onda si ti van svake sumnje«, nasmije mu se Assad. »A ime Philip Nørvig, znači li vam to išta?«


Petterson zabaci glavu na naslon praveći se duboko zamišljen, ali Carl se nije dao zavarati. Petterson je dobro znao tko je bio Philip Nørvig, isijavalo je iz njega poput neonske reklame. »Da vas malo uputimo – bio je odvjetnik u Korsøru, s prebivalištem u Halsskovu. Ranije je bio aktivni član Jasnih granica, izbačen iz stranke 1982., ali vi ste tada imali samo sedam godina, tako da vas ni za to ne sumnjičimo«, nastavi Carl s osmijehom. »Ne, ni to mi ime trenutno ne znači baš puno. Bi li trebalo?« »Eh, sad, napisali ste članaka i članaka o Jasnim granicama, niste li možda koji put naletjeli na njegovo ime?« »Daaa, možda. Nisam siguran.« »A zašto nisi siguran, stari moj?« pomisli Carl. »No, dobro. Možemo provjeriti u novinskom arhivu. Policija se jako dobro snalazi s novinskim člancima, no to vam je već ionako poznato?« Petterson odjednom više nije izgledao toliko crvenoplavo. »Što si pisao o Tajnoj borbi?« upita ga Assad. Pitanje mu je izletjelo puno prerano. Petterson odmahne glavom, poručujući im time »ništa«, što je vjerojatno bila istina. »Jasno vam je da ćemo to provjeriti, Louise? I još bih vam sada na licu mjesta želio reći da ste nam svojim govorom tijela jasno dali do znanja da znate mnogo više nego što nam želite reći. Ne znam točno što, možda se radi o potpuno bezazlenim stvarima, ali u tom slučaju mislim da biste si odmah sada trebali olakšati dušu. Radite li za Curta Wada?« »Louise, je li sve u redu?« upita njegov prijatelj Mogens koji im se bio mrvicu približio. »Da, da, sve je u redu. Ova dvojicu su samo na posve krivome putu.« Zatim se okrene prema Carlu i smireno mu reče: »Ne, nemam ništa s tim čovjekom. Radim za organizaciju pod imenom Benefice. To je neovisna organizacija financirana dobrovoljnim donacijama. Moj je zadatak prikupljanje podataka o pogreškama danskih stranaka na vlasti tijekom zadnjih deset godina. Mogu vam reći da tu ima hrpa posla.« »Da, siguran sam da s tim imate više no dovoljno posla. No, hvala, Louise, lijepo od vas. Ne moramo dalje po tome. A za koga skupljate te


podatke?« »Za sve koji nas zamole da ih vide.« Petterson se uspravi na sjedištu. »Znate što, stvarno mi je žao što vam ne mogu više pomoći. Ako vas zanima više o Curtu Wadu, možete pročitati moje članke. Očito ih imate, a ja sam otada prešao na druge stvari. Stoga, osim ako nemate neka konkretna pitanja o ta četiri slučaja nestanka koje istražujete, moram vam reći da je meni danas slobodan dan.« »Ovo je bio neočekivan razvoj događaja«, reče Carl pet minuta kasnije vani na ulici. »A samo sam želio sažete informacije o tom Curtu Wadu. Čime se, zaboga, taj tip bavi?« »Ja ću ti to sad reći, Carl. Tip baš sjedi i reda poziv do poziva. Nemoj se okrenuti. On drži pogled na nama kroz prozor. A da pitamo Lis, da nam sazna, koga on to sad zove?«


22 Rujan 1987.

T

og se jutra Nete u svom stanu probudila s užasnom glavoboljom. Nije mogla procijeniti je li to rezultat pokusa sa smrdljivim tekućinama u hermetički zatvorenoj prostoriji dan ranije ili svijesti o tome da će ovoga dana, presudnoga za ostatak njezina života, prije nego prođe dvanaest sati ubiti šestero ljudi. Ali, zato je dobro znala da će sve pasti u vodu ne uzme li svoje pilule za migrenu. Vjerojatno bi joj i dvije bile dovoljne, ali je za svaki slučaj ipak uzela tri. Zatim je sat ili dva sjedila gledajući na sat i čekala da joj se moždane kapilare smire, a da se svjetlo koje joj je padalo na mrežnicu prestane doimati poput strujna udara. Nakon toga je izvadila šalice za čaj na komodu od mahagonija u svojoj lijepoj dnevnoj sobi, uredno u niz posložila srebrne žličice i postavila bocu s ekstraktom bunike tako da je bez problema može izvuci i neprimjetno ulijati sadržaj u šalice kad za to napokon dođe vrijeme. Po deseti je put ponovila tijek bitke te nakon toga sjela i čekala uz otkucaje velikog engleskog sata iza sebe. Sutra poslijepodne ukrcat će se na let za Mallorcu, a odraz bujna zelenila Valldemosse smirit će joj psihu i otjerati prošlost i sve njezine demone. Prije toga je samo trebalo ispuniti grobnicu koju je pripremila. * Udomiteljska obitelj, na koju su Netina oca usmjerili nakon njezina spontana pobačaja u rijeci, primila ju je poput otpadnice, što je za njih i ostala do kraja. Njezina je soba bila udaljena od ostalih, a dnevni raspored poslova za koje je bila zadužena veoma zahtijevan. Jedini dijelovi dana koje je provodila s udomiteljima bili su prilikom obroka i to u potpunoj tišini. Čim bi otvorila usta odmah bi je ušutkali, bez obzira na to koliko se iz


svih snaga trudila lijepo izražavati. Ni kćer, ni sin udomitelja, njezini vršnjaci, nisu uputili ni jedan jedini pogled na njezinu stranu. Nete je za njih bila stranac, a prema njoj su se ipak ponašali kao da imaju neograničenu moć nad njezinim životom. Nikad nijednog ugodnog iskustva ili lijepe liječi iz njihovih usta, ali zato nisu štedili na zahtjevima, zadaćama i opomenama. Samo je dvadeset kilometara dijelilo obitelj Netinih udomitelja od doma u kojem je odrasla. Biciklom bi joj do doma trebalo sat vremena, no bicikl nije imala. Preostalo joj je samo svaki se dan uzalud nadati da će njezin otac najaviti svoj dolazak. Nakon što je kod udomitelja već bila provela skoro godinu i pol, jednog su je dana pozvali u svoj otmjeni salon u kojem je policijski službenik veselo razgovarao s njezinim udomiteljem, no čim je primijetio njezin ulazak, promijenio je izraz lica. »Nete Hermansen, veoma mi je žao što te moram obavijestiti da se tvoj otac prošle nedjelje kod kuće objesio. Nadležne službe su stoga odlučile da će članovi ove krasne obitelji odsada biti tvoji stalni skrbnici, što znači da odgovaraju za tebe sve dok ne navršiš dvadeset jednu godinu. Mislim da bi doista trebala biti sretna zbog toga, tvoj je otac inače iza sebe ostavio samo dugove.« Bilo je to cijelo kratko priopćenje, bez ikakvih iskaza sućuti ili obavijesti o detaljima pokopa. Kratko joj kimnu glavom dajući joj do znanja da je njezina audijencija gotova, a njezin život potpuno urušen. Plakala je na polju dok su se ostale djevojke i momci došaptavali njoj iza leđa, kako se to već običava raditi za one koji ne pripadaju društvu. Ponekad je bila toliko osamljena da ju je to fizički boljelo. Ponekad je toliko čeznula za dodirom da je željela iskočiti iz kože. I mali iskaz nježnosti, milovanje po obrazu bilo bi dovoljno, ali Nete je morala naučiti živjeti bez toga. Kada je tog vikenda godišnji sajam posjetio njihovo mjesto, ostale djevojke s imanja bez ijedne riječi otišle su na njega seoskim autobusom. Stoga je Neti preostalo jedino da stane uz cestu s dvije krune u džepu i ispruži palac. Automobil s izgrebanim teretnim prostorom i istrošenim sjedalima koji joj je stao nije bio odviše impresivan, ali je zato barem vozač bio nasmiješen.


Dakle, on još nije znao tko je ona. Rekao je da se zove Viggo Mogensen i da dolazi skroz iz Lundeborga. Straga u teretnom prostoru vozi dimljenu ribu za jednoga trgovca koji ju je prodavao na štandu na sajmu. Dvije kutije pune ribe koja je mirisala na more, dim i novo iskustvo. Kad su je ostale djevojke vidjele kako prolazi između vrtuljaka i streljačkih štandova sa sladoledom u ruci i naočitim mladićem pod rukom, pogledi su im bili puni nečega što Nete nikada prije nije vidjela. Kasnije je to protumačila kao zavist, ali u tom ju je trenutku samo uplašilo i to s dobrim razlogom. Dan je bio vruć, kao i nekadašnja ljeta s Tageom, a Viggo je tako zaneseno pričao o moru i slobodnom životu, izazivajući u Nete osjećaj kao da je sve to i sama doživjela. Preplavio ju je topli osjećaj sreće koji je Viggu znatno pojednostavio zadatak nego što bi to bio slučaj da su okolnosti bile drukčije. Zato mu je dopustila da stavi ruku na njezino rame na putu kući. Zato ga je gledala očiju punih nade i zacrvenjenih obraza kad je zaustavio auto u šumarku pokraj ceste i približio je k sebi. I zato joj se nije činilo opasnim kad je navukao kondom i rekao da će im na taj način biti samo lijepo, bez ikakve opasnosti. Osjećaj je potrajao sve dok prilikom izlaska iz nje nije ustanovio da je kondom puknuo. Upitala ga je li sada ostala trudna, pomalo se nadajući da će joj on odvratiti da je to moguće i da će je u svakome slučaju povesti sa sobom kući. Uzalud se nadala tom odgovoru, ali trudna je ipak ostala, što su ostale djevojke s imanja veoma brzo primijetile. »Tko povraća u žito, taj ima iznenađenje u trbuhu«, doviknule su joj cerekajući se sve zajedno dok nisu popadale s nogu. Pola sata nakon toga stajala je ispred udomiteljice koja joj je drhtavim glasom prijetila batinama i policijom ako se odmah ne riješi fetusa. Istoga je dana na dvorište stigao taksi koji je odveo njihova sina s imanja. Nisu željeli da ih išta povezuje s tom svinjarijom koju im je Nete priredila. Ona im je tvrdila da se radi o dragom mladiću iz Lundeborga kojega je upoznala na sajmu, ali uzalud jer su djevojke koje su je vidjele s njim tvrdile da se, naprotiv, radi o onom tipu šarlatana koji je svoju muževnost traži pod djevojačkim suknjama s


ciljem vlastite razonode i ničeg drugog. Na kraju toga razgovora postavljen joj je ultimatum – ili će se ponovno kod svog starog liječnika otarasiti tog sranja ili će morati zamoliti socijalnu službu da slučaj proslijede policiji i ostalim nadležnim službama. »Već si se jednom pokušala riješiti trudnoće«, rekla joj je udomiteljica bez imalo suosjećanja, nakon čega ju je njezin udomitelj odvezao i ostavio ispred liječnikove kuće. Kad je gotova, može se vratiti autobusom, nije on imao vremena cijeli dan zbog toga čekati. Nije joj zaželio ni uspjeh ni sreću, ali učinilo joj se da se malko osmjehnuo umjesto isprike. Ili je to bilo iz naslade. Nete nikad nije saznala što je točno mislio. * Dugo je sjedila u zelenoj čekaonici, čekajući i ljuljajući se na stolici i stiskajući koljena jedno u drugo. Miris kamfora i lijekova izazivao je u njoj slabost, a pomisao na medicinske instrumente i stol za pregled pobuđivala joj je strah dok su se minute otezale u beskraj, a kašljući pacijenti izmijenjivali iza zatvorenih vrata. Čula je liječnikov glas koji je zvučao duboko i mirno, ali ne i umirujuće. Kad je došao red na nju, posljednju pacijenticu toga dana, liječnik mlađi od onoga kojeg je očekivala uzme je za ruku i pozdravi s toplinom u glasu. Zbog toga je glasa u njoj popustila ona prvotna suzdržanost, a nakon što je dodao da je se dobro sjeća i upitao je li joj dobro u novoj obitelji, mirno je kimnula i prepustila se na njegovu milost. Nije se zapitala zašto je tajnicu poslao kući, ni zašto je zaključao vrata. Zato se pomalo pitala zašto se sada ispred nje nalazi sin, a ne otac, promatrajući je kao da su već stari znanci. Uostalom, samo su se jednom ranije sreli, onda kada joj je stari liječnik došao u kućni posjet nakon spontana pobačaja. »Imaš veliku čast biti moja prva ginekološka pacijentica, Nete. Moj mi je otac baš prepustio svoju ordinaciju, tako da sad možeš mene zvati doktorom.« »Dobro, ali moj je udomitelj nazvao vašega oca, gospodine doktore. Znate li što treba napraviti?«


On ustane i pregleda je na način koji joj se nije pretjerano svidio. Zatim ode do prozora i spusti zavjese i okrene se prema njoj s pogledom koji joj je govorio da se iza njegove liječničke kute i očiju skriva nešto veoma tajnovito. »Da, znam«, odgovori joj naposljetku, nakon što je sjeo nasuprot nje i napokon spustio pogled s njezina tijela. »Stvari, nažalost, stoje tako da se prekidi trudnoće u ovoj zemlji baš ne mogu izvoditi samo tako, stoga možeš biti sretna što sam jednako milostive naravi kao i moj otac. Ali to već ionako znaš, zar ne?« reče joj položivši ruku na njezino koljeno. »A znaš i to da ćemo oboje biti u gadnim problemima ako ijedna riječ o našem današnjem sastanku izađe iz ove ordinacije.« Nete smireno kimne i pruži mu ruku s omotnicom u kojoj je, osim onih pet kovanica od po dvije krune koje je imala u džepu, bio sav novac koji je uspjela uštediti u protekle dvije godine i uz to još i novčanica od sto kruna koju joj je dala udomiteljica. Sveukupno četiristo kruna. Nadala se da će to biti dovoljno. »Pričekajmo malo s tim, Nete. Najprije ćeš se popeti gore na stol. Gaćice možeš odložiti tamo na stolac.« Učinila je kako joj je rekao. Promatrala je držače za noge na stolu misleći kako neće moći doseći tako visoko. Na trenutak se zahihoće, usprkos strahu kojega je osjećala. Cijela joj se situacija činila tako nestvarna i komična. »Hopsa-sa«, reče i podigne joj noge na držače, dok se ona, ležeći tako gola, pitala zašto je potrebno toliko vremena prije negoli se nešto dogodi. Na trenutak podigne glavu sa stola i ugleda ga kako zuri u njezino međunožje. »Samo lezi skroz mirno«, reče joj i promeškolji donji dio tijela, kao da je tog trena otkopčao hlače i pustio ih da mu kliznu oko gležnjeva. Sekundu nakon toga shvatila je da joj se dobro učinilo. Najprije je osjetila njegova dlakava bedra na svojima koja su je na trenutak zaškakljala, kojeg odmah potom poprati i nasrtaj na njezino međunožje koji joj je gurnuo tijelo unatrag poput praćke. »Au«, povikne Nete kad se povukao natrag da bi se odmah nakon toga iznova i iznova još jače zabijao u nju, čvrsto ju držeći za koljena da ne može niti povući noge prema sebi, niti se izmaknuti iz položaja. Šutio je, raširenih očiju zureći između njezinih nogu.


Pokušala ga je zaustaviti povicima, ali glasnice su je potpuno izdale. Naposljetku se svom težinom svali na nju, s licem točno na njezino, bezizražanjih i mrtvih očiju. Uopće nije bilo lijepo kao s Tageom i Viggom. Ni blizu tome. Već joj je sam njegov miris izazivao mučninu. Nije mu dugo trebalo da mu se blago zatvorene oči podignu prema stropu, a usnice odvoje kako bi propustile njegov urlik. Zatim zakopča hlače i polako je pomiluje preko njezinih bolnih, sluzavih prepona. »Sada si spremna«, reče. »Tako se to radi.« Nete zagrize usnicu. U tom se trenutku u nju zavukao stid koji je sve otada nije napustio. Osjećala je da su tijelo i um odjednom dvije odvojene cjeline koje mogu okrenuti jedna protiv druge i zbog toga se osjećala nesretno, bijesno i veoma, veoma usamljeno. Vidjela je kako priprema uređaj za anesteziju i na trenutak pomisli kako mora pobjeći odavde. Zatim joj nosnice preplavi slatki miris etera i, kako je tonula u izmaglicu, uspije nakratko prisjetiti samu sebe da, kad se sve ovo završi, iskoristi onih deset kruna koje su joj ostale za vlak do Odensea i tamo pronađe udrugu koju su zvali »Pomoć majkama.« Čula je da oni nude pomoć ljudima poput nje, a za ovo što joj je upravo učinio Curt Wad će morati platiti. Time je bio položen temelj za njezinu cjeloživotnu nesreću. Sljedeći su dani bili ispunjeni porazom do poraza. Žene u Pomoći majkama u početku su bile veoma susretljive, nudile joj čaj, uzele je za ruku i, sve u svemu, djelovale kao da joj mogu pomoći. Ali, nakon što im je ispričala o silovanju, prekidu trudnoće koji je uslijedio nakon toga i novcu koji je dala za zahvat, lica su im se uozbiljila na jedan posve drukčiji način. »Kao prvo, mora ti biti jasno da su ovo što si nam navela veoma ozbiljne optužbe, Nete. I drugo, nije nam jasno zašto si prvo obavila pobačaj, a tek nakon toga došla k nama. Sve se zajedno čini skroz pogrešno i prisiljeni smo prepustiti slučaj nadležnim institucijama, nadam se da ti je to jasno. Moramo se držati slova zakona.« Nete je razmišljala da im kaže kako su udomitelji željeli da to učini, da svakako nisu željeli da djevojka pod njihovim starateljstvom njihovu djecu i djevojke i momke zaposlene na imanju izlaže takvim svinjarijama i nemoralu. Ali Nete je to ipak prešutjela, toliko je još bila


odana svojim udomiteljima. Kasnije će saznati da joj tu odanost neće ni približno uzvratiti u jednakoj mjeri. Ubrzo nakon toga u uredu se pojave dva uniformirana policajca i zamole je da pođe s njima. Trebala je podnijeti obrazloženje u postaji, ali prije toga će s njima svratiti do bolnice kako bi se uvjerili da njezine tvrdnje drže vodu. Kad sve to obave, moći će prenoćiti u gradu pod stručnim nadzorom udruge Pomoć majkama. Temeljito su je pregledali i utvrdili da je na njoj ranije doista izveden određeni ginekološki zahvat. Muškarci u kutama gurali su svoje prste u nju, a zatim su je žene s oznakama medicinskih sestara obrisale. Postavili su joj ključno pitanje na koje im je iskreno odgovorila nakon čega je primijetila njihove ozbiljne izraze lica popraćene zabrinutim došaptavanjem u uglu prostorije. Zbog toga je bila uvjerena da su ovi liječnici i medicinske sestre na njezinoj strani i zato se veoma uplašila kad ju je u sobi za saslušanje u policijskoj postaji dočekao slobodan i nasmijan Curt Wad. Bilo je očito da je potpuno opušteno i prijateljski razgovarao s ona dva uniformirana policajca, a bilo je očito i da je muškarac pokraj njega, koji se predstavio kao njegov odvjetnik Philip Nørvig, bio i više no spreman zagorčati joj život. Zamolili su je da sjedne i zatim kimnuli dvjema ženama koje su ušle u prostoriju. Jednu je prepoznala iz Pomoći majkama, a druga se nije predstavila. »Razgovarali smo s gospodinom doktorom Curtom Wadom i dobili potvrdu da ti je izvedena kiretaža maternice, Nete Hermansen«, reče druga žena. »Imamo ovdje karton doktora Wada.« Žena položi mapu na stol ispred nje. Na prvoj je stranici bila riječ koju nije mogla pročitati, a ispod nje broj 64, toliko je ipak mogla shvatiti. »Da, ovdje je tvoj liječnički karton koji je ispunio doktor Wad nakon što si napustila njegovu ordinaciju«, reče odvjetnik. »Iz njega je jasno vidljivo da ti je izvedena kiretaža nakon snažna i nepravilna krvarenja i da se to stanje najvjerojatnije može pripisati spontanu pobačaju kojeg si imala prije skoro dvije godine. Osim toga je navedeno da si, usprkos svojoj dobi nedavno spolno općila s


nepoznatim muškarcima, što potvrđuju i tvoji udomitelji. Je li to istina?« »Ne znam što je kiretaža, ali znam da mi je doktor radio stvari koje nije smio.« Stisne usnice da obuzda njihovo podrhtavanje. Nije im željela dopustiti da je vide kako jeca. »Nete Hermansen, ja sam, kao što ti je poznato, odvjetnik Curta Wada i molim te da pripaziš s iznošenjem optužbi koje ne možeš dokazati«, reče joj Nørvig smrknuta lica. »Rekla si da ti je doktor Wad izveo prekid trudnoće, a ovdašnji liječnici u bolnici u Odenseu prilikom pregleda nisu vidjeli nikakve dokaze za to. Curt Wad je savjestan i veoma stručan liječnik kojemu je cilj pomagati ljudima, a ne izvoditi ilegalne radnje poput pobačaja. Izvedena ti je kiretaža, to je točno, ali to je bilo za tvoje vlastito dobro, zar ne?« Naglo je pomaknuo tijelo kao da je želi udariti glavom, ali to Nete nije moglo prestrašiti više nego se već bila bojala. »Legao je na mene i spario se sa mnom, a ja sam vikala da prestane. Tako je bilo, tako mi svega.« Nete pogleda oko sebe. Reakcija je bila kao da se obraćala stablima u šumi. »Mislim da bi se trebala suzdržati od upotrebe ovakvih riječi, Nete«, reče žena iz Pomoći majkama. »Time ništa nećeš postići.« Odvjetnik se znakovito ogleda oko sebe. Nete ga nije mogla podnijeti. »I zatim si također izjavila da te doktor Wad navodno napao«, nastavi on. »Nato je doktor Wad prijateljski odvratio da je anestezija na tebe veoma snažno djelovala i da u takvim slučajevima često dolazi do halucinacija. Je li ti poznata ta riječ, Nete?« »Ne, a nije ni važno. Učinio mi je ono što nije smio prije nego mi je stavio masku.« Svi se zajedno međusobno pogledaju. »Nete Hermansen. Ako je nekome u takvoj situaciji već cilj napastovati pacijenta, onda će zaista pričekati da pacijent izgubi svijest, zar ne?« ubaci se žena koju nije poznavala. »Teško je vjerovati u ono što kažeš, samo ću ti to reći. Osobito sada.« »Ali točno je tako bilo.« Nete pogleda uokolo i u tom trenutku shvati da nitko od prisutnih nije bio na njezinoj strani. Zatim ustane i osjeti nelagodu u trbuhu i vlagu na gaćicama.


»Želim ići kući«, reče. »Vratit ću se autobusom.« »Bojim se da neće ići tako lako, Nete. Ili ćeš povući svoju optužbu ili ćemo te morati zamoliti da ostaneš ovdje«, reče jedan od policajaca. Gurne pred nju list papira koji nije znala pročitati i prstom pokaže crtu na dnu. »Samo potpiši ovdje i zatim možeš ići.« Bilo je to lako reći. Za takvo je nešto ipak trebalo znati čitati i pisati. Netin pogled klizne sa stola na visokog muškarca koji je sjedio nasuprot nje. Kad su im se pogledi sreli, u očima Curta Wada primijetila je tračak povjerljivosti koju nije željela. »Učinio je sve baš onako kako sam rekla«, reče. Zamolili su je da sjedne za stol u kutu prostorije dok su se ostali međusobno savjetovali. Osobito su žene cijelu stvar shvatile veoma ozbiljno, te je Curt Wad nekoliko puta odmahnuo glavom kad bi se okrenule prema njemu. Naposljetku ustane od stola i svakom pruži ruku u pozdrav. Dakle, on je smio otići bez zadrške. Dva sata kasnije sjedila je na krevetu u maloj sobi jedne kuće za koju nije znala gdje se nalazi. Rekli su joj da će brzo pozabaviti slučajem i da će joj dodijeliti pravnog savjetnika. Također su je obavijestili da će joj udomitelji poslati njezine stvari. Dakle, nisu je više željeli natrag na imanju. * Prošlo je nekoliko tjedana prije negoli se optužnica protiv Curta Wada našla pred sudom, a nadležne institucije u međuvremenu nisu uzalud tratile vrijeme. Posebno je Philip Nørvig bio vješt u prebacivanju krivnje na suprotnu stranu, a nadležni su ga i više no spremno slušali. Ispitivali su Netinu inteligenciju, pozivali svjedoke i vodili zapisnike. Tek je dva dana prije zakazanog ročišta Nete prvi put vidjela pravnog savjetnika kojeg su joj dodijelili kao zastupnika. Imao je šezdeset pet godina i bio veoma drag, i to je ujedno sve što se o njemu moglo reći.


Tek kad je stigla u sudnicu postalo joj je potpuno jasno da joj nitko ne želi vjerovati i da je slučaj postao previše ozbiljan da bi ga se samo tako ignoriralo. Nitko od svjedoka nije ni pokušao okrenuti glavu u njezinu smjeru prilikom davanja iskaza. Atmosfera u sudnici bila je ledena. Njezina odvratna osnovnoškolska učiteljica pričala je o podignutim suknjama, vulgarnim riječima, gluposti, lijenosti i općenito o njezinu promiskuitetu, a svećenik koji je krizmao njezine školske kolege o njezinoj bezbožnosti i đavoljim sklonostima. Zaključak je već bio postignut – »asocijalno slaboumna.« S takvim snažnim asocijalnim sklonostima, Nete je jednostavno bila moralno iskvarena i mentalno retardirana, jedna od onih lspodprosječnih članova zajednice za koje je najbolje da poštede društvo svoje prisutnosti. Bila je sklona laganju i prepredena, unatoč školi i svim odgojnim mjerama. »Raspuštene i hirovite naravi«, tako su je uvijek iznova opisivali. Nijedne olakotne ili pozitivne riječi. Tome su odmah dodali i naljepnicu osobe koja potiče druge na perverzije, pa čak i neposluh i to da su njezine odvratne, snažne erotske sklonosti oduvijek bile veliki problem. Posebno su sada, nakon što je Nete dosegla punu spolnu zrelost, njezini nagoni postali prava prijetnja za okolinu. Nakon što su ustanovili da je na Binet-Simonovu testu inteligencije postigla rezultat od 72.4, zaključili su da je Curt Wad žrtva grubih kleveta i prljavog pokušaja narušavanja njegova ugleda unatoč njegovim dobrim namjerama. Usprotivila se i rekla da su pitanja u testu inteligencije bila glupa i zatim dodala kako je Curtu Wadu za prekid trudnoće dala točno četiristo kruna, nakon čega je njezin udomitelj kao svjedok izjavio da Nete nikako nije mogla uštedjeti toliko novca. Nete je ostala potpuno šokirana. Ili je lagao, ili ga njegova supruga nije obavijestila o tome da joj je pridodala novac. Zato je Nete zavikala neka pita svoju ženu nije li to istina, ali ona nije bila prisutna u sudnici, kao što nije bila prisutna ni volja za utvrđivanjem istine. Zatim je na red došao načelnik župnog vijeća, čiji je član obitelji bio roditelj mladića koji je bio prisutan kad su Nete bacili u rijeku, koji je izjavio da bi dom za djevojke ili, još bolje, odgojno-popravna ustanova bili bolje rješenje od nove udomiteljske obitelji. To se znalo još onda kada je lijegala sa svakim koga bi srela i izazvala pobačaj


bacivši se na oštro kamenje, rekao je. Bila je ruglo njihove mirne župe. Točke optužnice protiv Curta Wada sud je odbacio jednu za drugom. Neti je jedan pogled bio dovoljan da vidi kako je Philipu Nørvigu ovo bila odskočna daska u daljnju karijeru po sudnicama, dok je cijelo to vrijeme na samopouzdanu licu Curta Wada visio ciničan osmijeh. Jednog od posljednjih ledeno hladnih dana u veljači, sudac je još jednom sagledao sve dokaze za i protiv i iskazao Curtu Wadu žaljenje suda zbog situacije u kojoj se zatekao i kroz što je sve morao proći, a sve zbog jedne lažljive i asocijalne djevojčure. Kad je hodajući prema izlaznim vratima nadmeno prošao pokraj Nete, kratko joj je kimnuo kako bi sud vidio njegovu velikodušnost, rezervirajući osjećaj potpune pobjede i ruganja koji se nalazio u rubovima njegovih očiju samo za nju. Otprilike je u tom trenutku sudac institucijama preporučio da tu sedamnaestogodišnju maloljetnicu prebace na brigu Službe za skrb o mentalno zaostalima, kako bi se to pokvareno stvorenje izvelo na pravi put i kasnije vratilo u društvo kao bolja osoba na korist cijele zajednice. Nakon još dva dana odveli su je u mentalnu ustanovu Kellerske Anstalter u Brejningu. Glavni liječnik ju je obavijestio da je ne smatra posve nenormalnom i da će, ako se pokaže da nije maloumna, obavijestiti župni ured i otpustiti je iz ustanove. No, Rita se pobrinula da se to ne dogodi.


23 Studeni 2010.

O

snivački sastanak Jasnih granica pretvorio se u pravu proslavu i Curt je s ponosom i kroz rijetki nalet suza radosnica promatrao okupljene pred sobom. Sada, u jesen njegova života, napokon su uspjeli skupiti dovoljno snaga za osnivanje prave političke stranke i zato je sada pred njim stajalo gotovo dvije tisuće pravednih, nasmijanih Danaca, gorljivo mu pljeskajući. Dakle, još ima nade za zemlju njegovih sinova. Da je barem Beate mogla sada stajati pored njega. »Hvala nebesima što si uspio zauzdati onog novinara prije negoli nam je uspio naštetiti svojim prljavim pamfletom«, reče mu čelnik jednog od lokalnih ogranaka. Curt kimne. Ako je čovjek spreman zauzeti se za stavove i ideje koje izazivaju otpor i stvaraju neprijatelje, važno je oko sebe imati snažne ljude koji se s tim mogu uhvatiti u koštac kad se za to ukaže potreba. Ovoga je puta to obavio bez njih, ali sljedeći će put, a do toga će zasigurno doći, za to zadužiti svoje ljude za prljave poslove. Ovoga je puta situacija riješena veoma brzo i ostatak sastanka je prošao potpuno ugodno s odličnim prezentacijama izbornih planova Jasnih granica i njihovim kandidata za parlament. »Radite na izgradnji fašističke stranke, zar ne, gospodine Wad?« doviknuo mu je novinar probijajući se kroz mnoštvo s diktafonom usmjerenim prema njemu. Curt je odmahnuo glavom uz osmijeh, kako se to već radilo kad bi mu se netko suviše približio. »Naravno da ne«, povikne mu u odgovor. »Ali hajdemo radije porazgovarati u nekim mirnijim uvjetima kada ću te moći dovesti na pravi put i ispričati ti sve što te zanima.« Čuvarima je dobacio kratki pogled prije negoli su uopće dohvatili novinara te su se oni zatim povukli unatrag, nakon čega je novinara ponovno progutalo mnoštvo. Od običnih idiota i svadljivaca treba se


braniti, ali novinare na zadatku nije se smjelo fizički napadati, to im je morao istaknuti. »Tko je on?« upita Lønberga iza zatvorenih vrata stare sobe za sastanke. »Nitko važan. Jedan iz Slobodnog tiska, oni skupljaju artiljeriju za suprotnu stranu. Zove se Søren Brandt.« »Onda znam o kome se radi. Držite ga na oku.« »Već ga pratimo.« »Hoću reći, doista ga pozorno držite na oku.« Lønberg kimne, a Curt ga kratko potapša po ramenu i otvori vrata manje sobe za sastanke u kojoj ga je čekao povlašteni, izabrani krug od dobrih stotinjak muškaraca. Stupio je na mali podij i pogledao svoje odane pristaše koji su se, plješćući, uspravljali u naslonjačima. »Dakle, gospodo«, obrati im se. »Zar ovdje sjedi elita, a pušenje je svejedno zabranjeno?« Nekolicina mu uputi široke osmijehe, a jedan se ispruži, ponudivši mu cigaru iz svoje kožne tabakere. Curt Wad se osmjehne i rukom odmahne na ponudu. »Hvala ti, ali ipak moram pripaziti na zdravlje. Više nisam baš u cvijetu mladosti.« Publika se srdačno nasmije. Odlično se osjećao među njima. Oni su bili izabrani, ljudi u koje se mogao pouzdati. Stručnjaci od kojih su mnogi već godinama radili odličan posao u Tajnoj borbi. Ono što im se sada spremao priopćiti neće im se nimalo svidjeti. »Da, osnivački je sastanak doista prošao fenomenalno, mislim da možemo očekivati priličan broj mandata na sljedećim izborima, ako se ovo nevjerojatno pozitivno raspoloženje održi u širem dijelu danskog stanovništva.« Uto se svi ustanu servirajući mu navale pljeska popraćene pobjedničkim povicima. Curt ih nakon par trenutaka malo smiri pokretima ruku i duboko udahne. »Mi koji ovdje sjedimo činimo temelj i najužu jezgru Jasnih granica. Mi smo ti koji smo godinama stajali na barikadama i obavljali posao koji je trebalo obaviti. Mi smo bili prvoborci morala i razuma, spremni taj posao obavljati u potpunoj tišini i diskreciji. >Najveću čast će požeti onaj kojemu je jedina želja žeti za Gospodina<, govorio je moj otac uvijek.« Ponovno mu zaplješću.


Curt se osmjehne. »Hvala. Otac bi bio veoma sretan da je danas ovdje.« Spusti glavu i pogleda one koji su mu sjedili najbliže. »Vaš rad na sterilizaciji i izvođenju pobačaja na ženama koje nisu u stanju stvoriti potomstvo dostojno naše domovine ima dugu i dobru tradiciju. Kroz taj smo rad svi mi ovdje prisutni uvidjeli da od ravnodušnosti nema baš nikakve koristi.« Obje ruke podigne prema okupljenima u znak priznanja. »Mi okupljeni u ovoj prostoriji nismo bili ravnodušni.« Pojedinci ponovno zaplješću. »A sada je iz naših temeljnih načela i ideja niknula stranka koja će političkim putem stvoriti društvo u kojem će rad koji smo dosada obavljali poskrivećki i ilegalno u skoroj budućnosti postati standardni postupak, javan i legalan.« »Tako je!« poviče netko. »No, bojim se da će dotada naš krug morati nakratko prekinuti sa svojim aktivnostima.« Izjava je izazvala priličan nemir. Mnogi od okupljenih sjedili su nepomično s upaljenim cigarama među prstima. »I sami ste vidjeli kako je onaj novinar pokušavao prikupiti materijal protiv nas dolje u dvorani. Takvih poput njega bit će još i naš je glavni zadatak da ih u tome onemogućimo. Zato na određeno vrijeme moramo obustaviti rad koji obavljamo u našem krugu.« Začuje se žamor koji utiša podizanjem ruke. »Jutros smo čuli da si je jedan od naših najboljih prijatelja, Hans Christian Dyrmand iz Sønderborga, da, vidim da mnogi od vas ovdje prisutnih osobno poznaju Hansa Christiana, oduzeo život.« Curt pogleda lica ispred sebe. Neka od njih bila su zaprepaštena, dok su druga bila skroz zamišljena. »Znamo da je Hans Christian posljednja dva tjedna bio pod istragom Odbora za zdravstvo. Jedan od njegovih pobačaja, kasnije popraćen sterilizacijom, izveden je tako nemarno da je djevojka morala potražiti pomoć u bolnici u Sønderborgu. Takve su komplikacije moguće, iako se one nama ne smiju događati. Hans Christian se stoga odlučio suočiti s posljedicama - uništio je sve svoje kartone i osobnu dokumentaciju te se zatim odlučio na konačni izlaz« S različitih se strana začuju komentari koje Curt nije mogao pojedinačno razlučiti. »Možemo si samo zamisliti posljedice po naše društvo da je kojim slučajem članstvo Hansa Christiana u Tajnoj borbi izašlo na vidjelo.


Toga je i on sam zasigurno bio svjestan. Naš bi rad u Jasnim granicama bio potpuno uništen.« Tijekom duge stanke koja je uslijedila nije se začula ni riječ. »Takve slabosti apsolutno su nedopustive u trenutnoj situaciji u kojoj se preko Jasnih granica nastojimo probiti i pozicionirati u danskome narodu«, reče. Mnogi su mu nakon toga pristupili i obavijestili ga da su unatoč njegovu upozorenju namjeravali nastaviti s njihovim tajnim radom, ali će se pobrinuti da pregledaju sve svoje dokumente kako ništa ne bi ugrozilo njihovu stvar. Točno je to Curt želio postići – sigurnost prije svega. »Ideš li na Hans Christianov pogreb?« upita ga Lønberg. Curt se osmjehne. Dobar čovjek, taj Lønberg. Uvijek u lovu na slabosti u tuđoj moći rasuđivanja, ni Curt toga nije bio pošteđen. »Naravno da ne, Wilfride. Ali će nam nedostajati, zar ne?« »Da.« Lønberg kimne. Sigurno mu nije bilo lako nagovoriti jednog od njihovim dobrih, starih prijatelja da proguta one tablete za spavanje. Ne, to mu zasigurno nije bilo nimalo lako. * Kad se vratio kući, Beate je već bila u krevetu. Upali iPhone kojeg mu je sin dao i utvrdi da na njemu ima gomilu poruka. »Morat će pričekati do jutra«, pomisli. Sada je bio preumoran za to. Nakratko sjedne na rub kreveta i blago stisnutih očiju pogleda Beatino lice kako bi s njega izravnao grube crte vremena. U njegovim je očima i dalje bila lijepa, učinio je to samo da zaboravi koliko je krhka uistinu postala. Zatim je poljubi u čelo, svuče odjeću i ode u kupaonicu. Ispod tuša godine su mu se jasno vidjele. Samo tamo nije mogao ignorirati propadanje tijela. Kad bi pogledao na svoje tijelo, primijetio bi da su mu se listovi skroz smanjili, a koža postala blijeda i gola, ni sjena one nekadašnje, prekrivene snažnim, tamnim dlakama. Sapun mu preko trbuha više nije prolazio onako glatko kao nekada, a ruke


su mu jedva dosezale iza do leđa. Zabaci vrat unatrag u pokušaju da ispere tugu, dok mu je mlaz grubo udarao u lice. Starenje nije bilo nimalo lako, kao što nije bilo lako ni popustiti uzde. Istina, danas je primio priznanje svoga društva, ali ga je primio kao čovjek iz zaleđa. Kao onaj koji je isporučio ono što je trebao. Nominalni vođa na kojemu je samo da sjedi na svome prijestolju i ništa drugo. Od danas su u ime stranke govorili drugi. On ih je još mogao savjetovati, naravno, ali na osnivačkom sastanku istaknuti su oni koji će ubuduće predstavljati njihovu stranku, a tko kaže da će oni uvijek slijediti njegove savjete? »Uvijek«, reče naglas sam za sebe. Kakva neobična riječ za nekog od osamdeset i osam godina. Kako se veličina riječi poput »uvijek« odjednom može učiniti tako vremenski ograničeno. Bas kad je rukama obrisao višak vode s prsa, pokušavajući se ne poskliznuti na vlažnome podu, u džepu hlača na sjedalu zahodske školjke mu zazvoni iPhone. »Da«, javi se, dok mu se voda slijevala na kupaonski tepih. »Herbert Sønderskov na telefonu. Cijeli te dan pokušavam dobiti.« »Dobro«, odgovori mu Curt. »Dugo se nismo čuli, prijatelju. Ispričavam se, ali mobitel mi je cijeli dan isključen. Danas smo imali veliki osnivački sastanak u Tåstrupu.« Sønderskov mu čestita, ali mu je glas bio sve samo ne radostan. »Curte, danas nas je posjetila policija u vezi s nekoliko slučajeva nestanka, između ostalog i Philipova. Neki detektiv Carl Mørck iz policijske uprave. Mie te nekoliko puta spomenula. Spomenula je i Tajnu borbu.« Curt na trenutak zastane kao ukopan. »Što Mie zna o tome?« »Ne puno. Od mene u svakom slučaju nije saznala ništa, a sigurno ni od Philipa. Načula je ponešto tu i tamo. Spomenula je i Louisa Pettersona. Nije htjela prestati, iako sam je upozorio. U zadnje je vrijeme postala malo tvrdoglava.« Ovo nije zvučalo nimalo dobro. »Reci mi točno što im je sve ispričala?« Curt je osjetio ledenu hladnoću u cijelome tijelu, a svaka mu se i najmanja dlačica potpuno naježila. Saslušao je Sønderskovo izvješće bez ijedne riječi. Tek se po završetku njegova izlaganja ponovno oglasio.


»Znaš li je li taj istražitelj već stupio u vezu s Louisom Pettersonom?« »Ne znam, želio sam provjeriti, ali nemam njegov broj mobitela. Nije da ga se baš samo tako može pronaći na Internetu, je li?« Tu nastupi duga stanka tijekom koje je Curt pokušao sagledati moguće posljedice. Ovo je stvarno bilo loše. Stvarno loše. »Herberte, još nikada dosada naš rad nije bio toliko ozbiljno ugrožen, zato pokušaj shvatiti ovo što ću te sada zamoliti. Ti i Mie ćete otići na put, čuješ li me. Vratit ću ti troškove toga puta kasnije. Otići ćete na Tenerife. Na zapadnom otoku postoje visoke litice koje se zovu Acantilado de Los Gigantes. Veoma su strme i nalaze se izravno iznad mora.« »Oh, Bože«, začuje se slab glas s druge strane. »Herberte, slušaj me! Nema drugog rješenja. Izgledat će kao nesreća, Herberte, čuješ me!« Na drugoj se strani začuje nekoliko teških udisaja. »Herberte, u pitanju je tvoj brat, ti sam, gomila tvojih prijatelja, dobrih kolega i poznanika. U pitanju su godine uzaludna rada i politički krah. Mnogo će ljudi nastradati, ako ne zaustaviš Mie. Govorimo o beskrajnim sudskim postupcima, užasno dugim zatvorskim kaznama, sramoti i bankrotu. Sav naš rad i trud da organizaciju postavimo na noge bit će izgubljen. To su tisuće sati i donacije u iznosu od mnogo milijuna kruna. Danas smo imali osnivački sastanak Jasnih granica, na sljedećim izborima sigurno ulazimo u parlament. Mie i ti sve ćete to upropastiti ako nešto ne poduzmeš.« S druge strane se još uvijek čulo samo teško disanje. »Jesi li se na kraju pobrinuo za Philipovu dokumentaciju, kako smo se bili i dogovorili? Jesi li uništio sve dokumente iz kartoteke?« Herbert nije odgovorio na pitanje, što Curta potpuno prestravi. Dakle, morat će se sam riješiti tih dokumenata. »Curte, ne mogu to učiniti. Zar ne možemo samo otputovati na neko vrijeme, dok se situacija ne smiri?« zamoli ga Herbert, kao da nije bio svjestan da od toga nema nikakve koristi. »Dvoje starih ljudi s danskim putovnicama, što je tebi, Herberte? Pa to je van pameti. Kako ćete se vas dvoje utopiti u masi? Policija će vas zasigurno pronaći. A ako ne oni, onda sigurno mi.«


»O, Bože!« začuje se ponovno. »Imaš dvadeset četiri sata da odeš. Avionske karte možeš kupiti ujutro u Star Touru, a ako kojim slučajem više nema polazaka ili mjesta, ukrcajte se na let za Madrid i od tamo domaćim letom nastavite za Tenerife. Kad stignete svakih pet sati mi e-mailom pošalji sliku mjesta na kojem se nalazite da mogu pratiti kuda se krećete. I nakon toga više nikad ne želim čuti o tome, jasno?« Herbert mu oklijevajući odgovori: »Ne brini, nećeš.« Time su završili ovaj razgovor. »Moramo ih provjeriti«, reče sam sebi. »A moramo i izvući proklete dokumente iz kuće i spaliti ih jednom za svagda.« Curt pogleda opis posljednjih poziva na ekranu iPhonea. Herbert je govorio istinu, zvao ga je još od pola jedan u razmacima od po pola sata, a uz to je imao i petnaest propuštenih poziva od Louisa Pettersona. Tako mu svih svetaca, ovo nije mirisalo na dobro. Policijska istraga Nørvigova nestanka nije ga nimalo uznemirila, s tim ionako nije imao ništa. Brinulo ga je sve ostalo što je Mie ispričala policiji. Zar svojevremeno nije upozoravao Philipa na tu ženu? A nakon Philipa je upozoravao i Herberta. Nije li ih na to bio upozorio? * Prošlo je pola sata krizna stanja i bezbroj neuzvraćenih poziva prije negoli ga je mladi novinar napokon nazvao. »Da, oprosti, ugasio sam mobitel nakon svakog poziva tebi da mi ne uđu u trag«, reče mu. »Jednostavno radije ne bih riskirao poziv tog Carla Mørcka i njegova zastrašujućeg pomoćnika.« »Informiraj me na brzinu«, reče Curt, nakon čega mu novinar sve ispriča. »Gdje si sada?« upita ga Curt zatim. »Na odmorištu malo izvan Kiela.« »Kamo ideš?« »Ne moraš znati.« Curt kimne.


»Ništa ne brini, uzeo sam sa sobom sve Beneficeove slučajeve i dokumente.« Dobar momak. Nakon što su se pozdravili, Curt se ponovno odjene. Krevet će ipak morati pričekati. Popne se u prostoriju na prvome katu koja je služila kao čajna kuhinja i radionica. Izvuče jednu od ladica ispod ploče s alatom, izvadi plastičnu kutiju s vijcima na radnu površinu i uzme iz nje stari Nokijin mobitel koji se nalazio na dnu. Priključi mobitel na punjač, unese prepaid bon i upali uređaj te zatim odabere Caspersenov broj. Na odgovor je čekao samo dvadesetak sekundi. »Kasno je, Curte. Zašto me zoveš s toga broja?« »Kriza«, odgovori mu Curt. »Zapiši si broj i nazovi me s prepaid broja za točno pet minuta.« Caspersen uradi kako mu je rečeno i sasluša Curtovo izvješće u potpunoj tišini. »Imamo li koga od povjerenja u policijskoj upravi?« upita ga Curt na kraju. »Nemamo. Ali imamo nekoga u Station Cityju«, odgovori mu Caspersen. »Stupi s njim u vezu i reci mu da imamo policijsku istragu koju odmah treba zaustaviti pod svaku cijenu. Reci mu da ćemo biti veoma velikodušni, samo da neutraliziramo tog Carla Mørcka.«


24 Studeni 2010.

C

arl pogleda na sat skrećući na policijsko parkiralište s brisačima koji su strugali po staklu. Bilo je 15.45, dakle samo je četrdeset i pet minuta zakasnio na maloumni sastanak s psihologom Krisom. Navečer će zbog toga zasigurno od Mone dobiti jezikovu juhu. Zašto se, dovraga, sve moralo tako glupo odvijati? »Bolje da si uzmemo ovo s nama«, reče Assad hvatajući sklopivi kišobran iz pretinca u vratima. Carl ugasi motor. »Trenutno stvarno nisam raspoložen s ikime dijeliti kišobran«, pomisli sve dok se nije našao na izlazu iz betonske grdosije i vidio da vani lije kao iz kabla i da mu pogled seže otprilike do ruba nosa. »Dođi ispod, Carl. Baš si bio bolestan«, dozove ga Assad. Carl s negodovanjem pogleda točkasti kišobran. Što to ipak nagna jednog muškarca koji je dosegao spolnu zrelost da kupi ovakav užas? I to još u ružičastoj boji? Ugura se ispod tog govna i zajedno s Assadom počne plesati oko lokvi. Uto pred njima iz kiše iskrsne jedan kolega i krene prema njima vragolasto im se smiješeći, kao da ih sumnjiči za nešto više od samih suradnika. Zaista skroz kompromitirajuće. Carl s isturenom bradom zakorači naprijed na kišu. Nije on bio jedan od onih muškaraca koji nose kišobrane i u prirodi ručaju gola torza. »Dakle, stvarno si se fino natopio, Carle«, dobace mu stražari dok je projurio pokraj njih ispuštajući pritom zvuk identičan onom odčepljivača odvoda. * »Može li odmah provjeriti tko stoji iza organizacije Benefice, Rose?« upita je ignorirajući njezine dovitljive komentare o nasukanim


kitovima i prevrnutim kadama. Površno se osuši toaletnim papirom i obeća sam sebi da će za njihov WC nabaviti par sušila za ruke. Takva bi mu stvarčica začas tjelesnu temperaturu vratila u normalu. »Jesi li razgovarao s Lis, Assade?« upita ga tričetvrt role toaletnog papira kasnije, dok se Assad savijao po prostirki za molitvu u svome spremištu za metle. »Hoću, Carl. Prvo molitva.« Carl pogleda na sat. Da, uskoro će polovica uprave otići kući, a s njima i Lis. Netko se ipak treba i pridržavati radnog vremena. Zgrčeno sjedne za svoj uredski stol i nazove Lis. »Halooo«, zapjeva glas koji je jasno zvučao poput gospođe Sørensen. »Eh, Lis?« »Ne, Lis je na ginekološkom pregledu. Cata je, Carle.« Takve je informacije stvarno mogla i preskočiti. »Aha. Jeste li možda provjerile koga je onaj Louis Petterson nazvao oko tri?« »Jesmo, stari moj.« »Stari moj«, to mu je rekla? Na kakvom je to, dovraga, tečaju bila? Velikom tečaju lizanja dupeta? »Zvao je Curta Wada u Brøndbyju. Želiš li njegovu adresu?« * Dva poziva Louisu Pettersonu nisu dala nikakav rezultat osim poruke da je korisnik trenutno nedostupan, no što je drugo mogao i očekivati? U protivnom bi se Carl malko zabavio suočivši Pettersona s pitanjem zašto je zvao čovjeka za kojeg je tvrdio da s njim nema nikakve veze. Uz uzdah baci pogled na oglasnu ploču i na maloj cedulji pronađe broj mobitela psihologa Krisa. Nije to baš bio neki broj kojeg bi čovjek zapisao u imenik, ali bolje mu je da ga ipak upotrijebi, nego da po ovakvu usranu vremenu gazi ulicom Ankera Heegaarda. »Kris la Cour«, javi mu se glas s druge strane. Zaboga, zar čovjek ima i prezime? »Carl Mørck na liniji«, odgovori mu.


»Ne mogu sada razgovarati s tobom, Carle, baš očekujem pacijenta. Nazovi me sutra rano ujutro.« Dođavola i s tim. Bit će veselo navečer kod Mone. »Oprosti Kris, oprosti, molim te«, požuri mu reći. »Užasno mi je žao što danas nisam mogao stići na vrijeme, bio sam do grla u leševima i vodi. Molim te da me u zamjenu primiš u ponedjeljak popodne. Za tada sam siguran da mi odgovara.« Stanka s druge stranke činila se jednako užasna kao i razlika u riječima »usidrenje« i »svjetionik«. Nije ni najmanje sumnjao da će taj samouvjereni namirisani kicoš o svemu ovome izvijestiti Monu. »Hmm, jesi li siguran?« reče mu napokon. Carl skoro odgovori »siguran u što?« prije nego je shvatio pitanje. »Apsolutno. Vjerujem da će mi razgovor s tobom mnogo pomoći«, odgovori mu misleći u tom trenutku prvenstveno na pristup Moninu u svakom pogledu darežljivu tijelu, a ne na psihološku procjenu svojih moždanih vijuga. »U redu, onda u ponedjeljak. Može u 15 sati, kao i danas, važi?« Carl pogleda u strop. A što mu drugo preostaje? »Hvala ti«, reče i poklopi slušalicu. »Imam dvije stvari za tebe, Carle«, začuje glas iza sebe. Osjetio je parfem i prije nego je išta izustila. Stajao je u zraku agresivno poput omekšivača nakon pranja i prožimao sve oko sebe. Bilo ga je nemoguće ignorirati. Carl se okrene prema Rosi koja je stajala na vratima s hrpom novina pod rukom. »Kakav je to parfem?« upita je, svjestan da bi se, ako ne pripazi, sljedeće riječi lako mogle pretvoriti u smrtonosne ubode. »Ah, to! Ma to je Yrsin.« Tako je i to utvrđeno, i na tome je i ostalo. Yrsu će, izgleda, i nadalje morati imati u vidu. »Prvo, provjerila sam onog Herberta Sønderskova kojega ste danas upoznali u Halsskovu. Kao što je i sam izjavio, on ne može biti povezan s nestankom Philipa Nørviga jer se od 1. travnja do 18. listopada 1987. nalazio na Grenlandu. Tamošnja ga je samouprava zaposlila kao pravnika.« Carl kimne, dok su mu se u predjelu crijeva stvarala neugodna kretanja.


»I drugo, Benefice je institut za analizu, financiran uglavnom iz fondova. Osim par političkih analitičara koji za njih rade kao slobodnjaci, imaju samo jednog stalno zaposlenog novinara, Louisa Pettersona. Rade po sustavu takozvanih >privitaka<, što znači da proizvode kratke informativne bilješke zahvaljujući kojima se zatim lijeni političari koji se koriste njihovim uslugama u par sekundi mogu uputiti u najnovije događaje. Veoma populistički i proračunat posao, a ako mene pitaš, i krajnje neiskren.« »Uopće ne sumnjam«, pomisli Carl. »Tko stoji iza organizacije?« »Neka Liselotte Siemens. Ona je predsjednica odbora, a njezina sestra je izvršna direktorica.« »Hm, nije mi poznata.« »Ni meni. Ali išla sam je malo provjeriti. Zapravo sam morala pretraživati dvadeset pet godina unatrag po njezinim različitim adresama iz matice stanovništva prije nego sam uopće uspjela nešto pronaći.« »I, što si pronašla?« »U to je vrijeme živjela u Hellerupu, pod istim krovom kao i jedan jako poznat liječnik za neplodnost koji se zove Wilfrid Lønberg. On je, naime, otac tih dviju sestara. Jako zanimljivo, ako malo razmisliš.« »Aha.« Carl se malo nagne prema naprijed. »Kako to misliš?« »Jer je Wilfrid Lønberg jedan od utemeljitelja Jasnih granica. Nisi ga vidio na TV-u?« Carl ga se pokuša sjetiti, ali crijeva u mu u međuvremenu prekinula vezu s moždanom korom. »Dobro. A što je s tim novinama koje imaš?« »Assad i ja ćemo još jednom pročešljati razdoblje u kojem su one osobe nestale, ali ovoga puta u drugim novinama. Želimo biti sigurni da smo stvarno ulovili sve što se dalo.« »Odličan posao, Rose«, reče pokušavajući izračunati udaljenost do zahoda u skokovima. Deset minuta kasnije stajao je pred Assadom mrvicu manje blijed. »Idem sada kući, Assade. Trbuh me totalno ubija.« »Sada će sigurno reći: A što sam ti rekao?« pomisli Carl. Ali, umjesto toga Assad stavi ruku ispod stola, izvuče kišobran i pruži ga Carlu rekavši: »Probleme ima deva, koja ne može kašljati i


kenjati istovremeno.« Što mu je, dovraga, to sad trebalo značiti. * Put kući mu je, zahvaljujući potpunoj pobuni u trbuhu, bio kombinacija okidanja po gasu i neprekidna kupanja u vlastitu znoju. Da ga je kojim slučajem zaustavio kolega iz prometnog odjela, rekao bi mu da je na snazi viša sila. Čak je i razmišljao da upali plava policijska svjetla, ipak su prošla desetljeća otkako se zadnji puta usrao u gaće i želio je i nadalje zadržati tu statistiku. Kad je, stoga, primijetio da su ulazna vrata zaključana, bio ih je spreman razvaliti. Koji se idiot toga sjetio! Nakon pet oslobađajućih minuta na zahodu, napokon se smirio. Samo dva sata prije nego se morao nacrtati kod Mone s osmijehom od uha do uha i glumiti umiljatog strica malom čudovištu od njenog unuka. Hardy je bio budan kad je Carl ušao u sobu. Ležao je gledajući kišu koja se slijevala preko začepljenih oluka. »Koje usrano vrijeme«, reče Hardy čuvši Carlove korake. »A dao bih milijun da na samo dvadeset sekundi izađem van.« »Dobar dan i tebi, Hardy.« Carl sjedne kraj njegova uzglavlja i prstima prođe po njegovu obrazu. »U zadnje vrijeme posvuda samo problemi. Ovo mi je vrijeme na vrat navuklo još i prokletu crijevnu virozu.« »Stvarno? I za to bih trenutno isto dao milijun.« Carl se nasmije i poprati Hardyjev pogled. Na pokrivaču je ležalo otvoreno pismo čijeg je pošiljatelja Carl odmah prepoznao. I sam je uskoro očekivao jedno takvo. »Dakle, vidim, država je odobrila tvoj i Minin razvod. Kako se ti nosiš s time, Hardy?« Hardy stisne usnice i pokuša gledati bilo kamo, samo ne u Carlovo suosjećajno lice. Bilo je zaista bolno gledati ga takvoga. »Mislim da zaista ne mogu pričati o tome, Carle«, odgovori mu nakon minute potpune tišine. Carl ga je razumio bolje nego itko drugi. Mina i Hardy su imali odličan brak. Najbolji od svih koje je Carl imao prilike vidjeti u svome


društvenom krugu. Za nekoliko mjeseci su trebali imati srebrnu godišnjicu, ali je ono prokleto zrno i to onemogućilo. Carl kimne. »Je li ti ga Mina sama donijela?« »Jest. Dovela je i našeg sina. Oni su dobro.« Hardy ju je potpuno razumio. Zašto se život njegove voljene žene ne bi mogao nastaviti, ako je već njemu to bilo onemogućeno? »Najveća ironija u tome svemu je što sam baš danas dobio sićušnu novu nadu.« Carl osjeti kako su mu obrve nehotice kliznule prema gore. Odmah se ispričavajući osmjehne, ali već je bilo prekasno. »Da, da, znam što misliš, Carle. Misliš da sam blesav i da se ne želim suočiti sa stvarnošću, ali prije pola sata Mika mi je učinio nešto što me, iskreno da ti kažem, zaboljelo k’o sam vrag. Morten je nakon toga počeo plesati po sobi od veselja.« »Tko je sad pak Mika?« »Dobro, stvarno te nije bilo doma u posljednje vrijeme. Ako ne znaš tko je Mika, bilo bi ipak najbolje da pitaš Mortena osobno. Ali svakako prvo pokucaj na vrata. Trenutno su u privatnoj fazi.« Hardy ispusti nekakav žubor koji se mogao protumačiti kao smijeh. * Carl je tiho poput bubice stajao ispred Mortenova podruma, sve dok ga prigušen smijeh s druge strane vrata nije ohrabrio da pokuca. Oprezno uđe u sobu. Pomisao na prizor mlohava Mortena u ljubavnom klinču s osobom koja se zove Mika svakoga bi prestravio. Dvojica muškaraca zagrljeno su stajala ispred otvorenih vrata nekadašnje saune. »Hej, Carle. Baš Miki pokazujem svoju zbirku Playmobil-igračaka.« Carl osjeti koliko mu je zasigurno neugodno u ovome trenutku. Je li se Morten Holland zaista odvažio kući pozvati tamnokosa ljepotana samo da mu pokaže svoju zbirku igračaka!? U tom je slučaju to višestruko premašivalo sve trikove kojim je on svojevremeno pokušavao namamiti dame u svoju mrežu. »Bok«, reče Mika pruživši mu ruku dlakaviju od njegovih prsiju. »Mika Johansen. Ja također kolekcionar.« »Aaa«, prozbori Carl u potpunom nedostatku suglasnika.


»Dobro, Mika ne skuplja Playmobil ili figurice iz Kinder-jaja poput mene, ali vidi što mi je dao.« Morten ispruži kartonsku kutijicu na kojoj je pisalo »3218-A Bauarbeiter«. I zaista, u kutijici se nalazio mali, plavi čovječuljak s crvenom kacigom i nečim što je trebalo predstavljati ogromnu medu. »Lijepo«, reče Carl vrativši mu kutijicu. »Lijepo!?« Morten se osmjehne i čvrsto zagrli svoga gosta. »Ne da je lijepo, nego je fantastično, Carle. Sada imam cijelu zbirku majstora, sve od 1974. kad su ih počeli proizvoditi, pa sve do danas. A i kutija je kao nova. Apsolutno nevjerojatno.« Carl u ove skoro tri godine otkada se Morten uselio, svog podstanara još nikada nije vidio ovako razdragana. »A što ti skupljaš?« upita Carl tog Miku, iako ga odgovor zapravo uopće nije zanimao. »Ja skupljam antikvarna djela o središnjem živčanom sustavu.« Carl uzalud pokuša složiti odgovarajući izraz lica dok se tamni Adonis smijao. »Da, znam, malo neobičan hobi. Ali moram dodati da sam ja ujedno i obrazovani fizioterapeut i ovjeren akupunkturist, tako da moj interes zapravo i nije toliko čudan.« »Upoznali smo se prije dva tjedna, kad mi se ukočio vrat. Ne sjećaš se da mi je glava bila skroz zabetonirana za vrat, Carle?« A kada Mortenu glava nije bila zabetonirana za vrat? Očito mu je to posve promaklo. »Jesi li razgovarao s Hardyjem?« upita ga. »Da, zato sam i došao do tebe. Spomenuo je nešto o nečemu što ga je, blago rečeno, zaboljelo k’o sam vrag.« Okrene se prema Miki. »Jesi li mu zabio iglu u oko?« Pokuša se nasmijati, ali je u tome ujedno bio i jedini. »Nisam, ali ubo sam ga u živce koji su mu očito aktivni.« »I reagirao je?« »Da, itekako«, odgovori Morten. »Pokušat ćemo ga dovesti do sjedećeg položaja«, reče Mika. »Ima osjet u nekoliko dijelova tijela, u jednoj točki na ramenu i u dvije točke na području palca. Doista ohrabrujuće.« »Ohrabrujuće na koji način?« »Siguran sam da nitko od nas ne može ni zamisliti koliko se Hardy


trudio pobuditi te osjete, ali postoji velika šansa da će se moći naučiti pomicati palac, ako nastavi s ovakvim naporima.« »Dobro, palac! Što to znači?« Mika se osmjehne. »To znači nevjerojatno mnogo. Znači održavanje veza s ljudima, posao, transport i sposobnost da donosi odluke sam za sebe.« »Pričaš o kolicima na električni pogon?« Tu nastupi stanka tijekom koje je Morten očarano promatrao svoj trofej. Carl osjeti navalu vrućine, dok su mu se otkucaji srca sve više pojačavali. »Da, o tome i još mnogo drugih stvari. Imam dosta veza u zdravstvu, a Hardy je čovjek za kojeg je borba moguća i za kojeg se ona isplati. Posve sam siguran da mu se život ubuduće može iz temelja preokrenuti.« Carl je stajao bez riječi. Imao je osjećaj da se prostorija urušava oko njega. Nije znao ni gdje su mu se noge nalazile, ni kamo da usmjeri pogled. U tom je trenutku bio jednako potresen kao i dijete koje je odjednom postalo svjesno svijeta oko sebe. Osjećaj mu je bio gotovo nepoznat pa mu nije preostalo ništa drugo nego da zakorači unaprijed i čvrsto zagrli čovjeka. Želio je reći hvala, ali su mu riječi zapinjale u grlu. Zatim osjeti tapšanje po ramenu. »Da«, reče taj anđeo spušten na zemlju. »Znam kako se osjećaš, Carle. Ovo je velika stvar, nevjerojatno velika.« * Hvala nebesima što je bio petak pa je trgovina igračaka na trgu u Allerødu još uvijek radila punom parom. Taman je imao dovoljno vremena da pronađe nekakvu glupost za Monina unuka, samo je trebao pripaziti da ne uzme nešto čime bi ga mogao udariti. »Hej«, reče malo kasnije dječaku koji je stajao u Moninu ulazu. Izgledao je kao da je i više no sposoban udarati bez ikakvih pomagala. Pruži mu poklon kojega dijete zgrabi brzinom svjetlosti, poput zmije koja napada lovinu. »Odlični refleksi«, reče Moni nakon što je dječak odjurio sa svojim ulovom i približi je k sebi toliko čvrsto da između njih više ne bi stala


ni vlat trave. Doista je bila nevjerojatno privlačna, a mirišala je izuzetno primamljivo. »Što si mu to poklonio?« upita ga i poljubi. Kako da se, dovraga, uopće sjeti takvih gluposti s tim predivnim smeđim očima tako blizu sebe. »Eh, mislim da je... nešto što se zove Phlat Bali. Neka igračka koju spljoštiš poput palačinke, a koja zatim ponovno poskoči u oblik lopte. Mislim da se čak može namjestiti i vrijeme.« Mona ga sumnjičavo pogleda, kao da si pokušava zamisliti kako će Ludwig otkriti različite funkcije igračke na čiji odabir Carl nije potrošio više od pet minuta. Ovoga je puta Monina kćer Samantha bila malo bolje pripremljena te mu je pružila ruku bez odmjeravanja svih njegovih manje laskavih dijelova tijela. Imala je majčine oči. Zaista mu nije bilo jasno kako je, dovraga, itko imao srca ostaviti tu boginju samu s djetetom. Tako je mislio sve dok nije progovorila. »Nadamo se da ti večeras neće curiti iz nosa u umak, Carle«, reče mu uz srčan i neumjesan smijeh. Carl se pokuša priključiti zabavi, ali mu je izmakla točna visina smijeha. Sjeli su za večeru za koju se Carl i više no dobro pripremio. Četiri pilule iz ljekarne začepile su crijevne vratolomije, a glava mu je bila potpuno bistra i spremna na otpor. »Onda, Ludwiže, što kažeš na Phlat-loptu?« upita ga. Dječak mu ne odgovori, vjerojatno zato jer su mu iz ustiju virile dvije šake pomfrita. »Lansirao ju je van kroz prozor odmah čim ju je raspakirao«, odgovori Samantha. »Otići ćeš dolje u dvorište po nju odmah nakon večere, je li to jasno, Ludwig?« Dječak ni na to ništa ne odgovori. Ako ništa, barem je bio dosljedan. Carl pogleda Monu koja mu odvrati slijeganjem ramena. Dakle, očito je još uvijek bio na testiranju. »Je li ti iscurilo nešto mozga iz rupe u koju su te pogodili?« upita ga dječak nakon još par šaka pomfrita pokazujući ožiljak na njegovoj sljepoočnici.


»Samo mrvica«, odgovori mu. »Zato sam sada dvostruko mudriji od našeg premijera.« »To baš i ne govori mnogo«, progunđa njegova majka sa strane. »Ja sam dobar u matematici, a ti?« upita ga klinac usmjerivši po prvi puta svoje velike oči na Carla. Reklo bi se da je uspostavio kontakt. »Odličan sam u matematici«, slaže Carl. »Znaš li ono s brojem 1089?« upita ga Ludwig. Nevjerojatno je da uopće zna tako veliki broj. Koliko je ono uopće imao godina? Pet? »Možda će ti trebati komad papira, Carle«, reče mu Mona i dohvati notes i olovku iz ladice komode iza sebe. »Dobro«, reče dječak. »Zapiši bilo koji troznamenkasti broj.« Troznamenkasti. Otkud jednom petogodišnjaku takva riječ? Carl kimne i zapiše broj 367. »Sad preokreni broj.« »Da ga preokrenem. Kako to misliš?« »Pa napiši 763, zar ne? Jesi li siguran da ti ipak nije iscurilo malo više mozga nego što misliš?« ubaci se dječakova očaravajuća majka. Carl napiše 763. »Sada oduzmi manji broj od većega«, uputi ga plavokosi, kovrčavi genije. 763 minus 367. Carl sakrije blok rukom kako drugi ne bi vidjeli da još uvijek oduzima onako kako je naučio u trećem razredu osnovne škole. »Onda, koliko si dobio?« Ludwigove oči se ozare. »Eh, 396, je l’ da?« »Sad preokreni taj broj i dodaj ga broju 396. Koliko si dobio?« »693 plus 396, na to misliš? Koliko je to?« »Da.« Carl zapiše brojeve zaklonivši ponovno papir rukom. »To je 1089«, odgovori nakon još malo gnjavaže s brojevima. Dječak je zavrištao od smijeha kad je Carl pogledao. Bio je svjestan koliko je iznenađeno izgledao u tom trenutku. »Ovo je stvarno nevjerojatno, Ludwig. I rezultat je isti s kojim god brojem da počnem?« Dječak ga razočarano pogleda. »Da, pa nisam li to i rekao? Ako je, na primjer, početni broj 102, nakon prvom oduzimanja dobit ćeš 99. I


onda ne pišeš 99, nego 099. Nemoj zaboraviti da broj uvijek mora biti troznamenkast.« Carl polagano kimne. »Pametan momak«, reče Samanthi uz osmijeh. »Sigurno je na majku.« Samantha mu ništa ne odgovori, što znači da je očito bio u pravu. »Samantha je jedna od najnadarenijih matematičara u zemlji. Ali izgleda da će Ludwig biti čak i bolji od nje«, reče Mona pruživši mu lososa. Dakle, majka i sin, očito dva prsta iste ruke. Petnaest posto nadarenosti, deset posto crvi u guzici i šesnaest posto bezobrazluka, kakav spoj. Neće mu biti nimalo lak zadatak osvojiti ovu obitelj. * Nakon još par intelektualnih zadataka Carl je bio pošteđen daljnjih izazova. Nakon još dvije porcije pomfrita popraćene trima kuglicama sladoleda, dječak se konačno umorio te se Samantha i on pozdrave s njima. Mona je sada stajala ispred njega sa sjajem u očima. »U ponedjeljak imam dogovor s Krisom«, požuri je obavijestiti. »Nazvao sam ga i ispričao mu se što danas nisam stigao do njega, ali na poslu je doista još od jutros užasna strka.« »Ne brini se sad o tome.« Privuče ga k sebi toliko čvrsto da je umalo zakuhao. »Mislim da si spreman za malo valjanja pod plahtama«, reče zavukavši ruku na mjesto po kojem svi čili momci petljaju po cijele dane. Carl polako povuče dubok uzdah kroz zube. Kakvu je samo moć zapažanja imala ta žena. Možda je to naslijedila od svoje kćeri. Nakon obaveznih uvodnih radnji koje su završile tako da je Mona otišla u kupaonicu »srediti se«, Carl sjedne natrag na rub kreveta zajapurenih obraza i nabreklih usnica, u gaćama koje su mu trenutno bile puno premale. Uto mu zazvoni mobitel. Prokletstvo, bio je to Rosin broj iz uprave. »Da, Rose«, javi se pomalo odrješito. »Budi kratka, baš sam u veoma važnu poslu«, doda osjetivši kako se ponos u njegovu srednjem


predjelu polako smanjuje. »Isplatilo se, Carle.« »Što se isplatilo, Rose? Zašto si još uvijek na poslu?« »Oboje smo još tu. Hej, Carl!« začuje Assada kako buči negdje u pozadini. Zar su imali feštu u podrumu? »Pronašli smo još jedan slučaj nestanka. Ovaj je prijavljen tek mjesec dana nakon ostalih, zato nam je prvi puta promaknuo.« »Aha, a zašto si ga odmah povezala s ostalima?« »Nazvali su ga slučajem Velo Solex. Muškarac je sjeo na svoj moped Velo Solex i odvezao od Brenderupa na Fynu do željezničke postaje u Ejbyju. Tamo ga je parkirao na stalku za bicikle i nakon toga ga nitko više nije vidio. Jednostavno je nestao.« »A, što si rekla, kada se to točno dogodilo?« »4. rujna 1987. Ali ima još.« Carl pogleda prema vratima kupaonice iza kojih je njegov erotski san proizvodio ženstvene zvukove. »Reci brzo, što ste još doznali?« »Tip se zvao Hermansen, Carle. Tage Hermansen.« Carl nabora čelo. I što s tim? »Da, Hermansen«, začuje Assada iz pozadine. »Ne sjećaš se? To je ono ime, koje nam je Mie Nørvig rekla u vezi s prvim slučajem, kojeg su njezin prvi muž i Curt Wad zajedno imali.« Gotovo da je mogao vidjeti njegove divlje obrve pred sobom. »U redu, to moramo provjeriti. Odličan posao, a sad idite kući, oboje.« »Onda se vidimo na poslu, je l’ da, Carl? Šta kažeš, ujutro u devet?« »Hm, sutra je subota, Assade. Jesi li ikada čuo za slobodne dane?« U slušalici se začuje štropot, očito ju je Assad bio preuzeo. »Čuj, Carl. Ako ja i Rose možemo raditi u subotu, onda i ti u subotu možeš na Fyn, ili?« Pitanje očito nije bilo postavljeno s namjerom da se na njega odgovori. Radilo se o čvrstoj odluci serviranoj poput mamca.


25 Rujan 1987.

R

ita opušteno i s iščekivanjem baci pogled na jezero Peblinge, žudeći za svojom dozom nikotina. Još samo dvije cigarete i krenut će prema zgradi sa sivom fasadom od sive opeke, pozvoniti na portafon, gurnuti teška, smeđa ulazna vrata i stubištem se popeti prema svojoj budućnosti. Nasmije se sebi u bradu i zatim dobaci osmijeh tipu koji je protrčao kraj nje u trkaćoj opremi dobacivši joj vragolast pogled. Iako je rano ustala, bila je u svom najboljem izdanju, i više nego zadovoljna sama sa sobom. Prinese cigaretu usnicama i primijeti da se tip zaustavio dvadesetak metara dalje. Zatim se počne istezati, dok je očima tražio njezin raskopčani kaput i velike grudi. »Ništa od toga danas, mali moj, možda neki drugi put«, poručila mu je pogledom pripalivši svoju cigaretu. Trenutno je bila važna samo Nete, a Nete joj je bila mnogo zanimljivija od nekog frajera kojemu se mozak klatario među nogama. Otkada je otvorila pismo pa sve do jutros kada je uskočila u auto uputivši se prema Kopenhagenu, glavom joj se vrtjelo samo jedno pitanje. Zašto ju je Nete željela vidjeti? Nisu li se još davnih dana dogovorile da se nikada više neće vidjeti? Nije li Nete tu svoju odluku uklesala u kamen zadnji put kad su se vidjele? »Ti si kriva što sam završila na ovom prokletom otoku. Ti si me tada tu zatvorila«, oponašala je Rita svoju staru prijateljicu između dva dima cigarete, dok je frajer u trkaćoj odjeći pokušavao razaznati što se događa. Rita se nasmije. Bilo je to općenito bolesno vrijeme, ti hladni dani 1955. provedeni u ustanovi za slaboumne. *


Na dan kad je Nete stigla u ustanovu u Brejningu, četiri blaže slaboumne osobe su se potukle pa su visokim stropovima zgrade odjekivali krici, povici i galama još gora od uobičajene. Rita je voljela takve dane jer tada se barem nešto događalo. Ionako nikada nije imala ništa protiv promatranja teških batina, osoblje je za to zaista bilo vrhunski obučeno. Stajala je odmah sa strane od ulaza dok su policajci vodili Nete između sebe. Samo joj je jedan kratak pogled bio dovoljan da shvati kako se radi o djevojci kakva je i sama bila. Budne oči, uplašene od svega ružnog čega se nagledala, ali to nije bilo sve. U očima joj se vidio i gnjev. Bila je to zaista prava žilava cura, baš po njezinu ukusu. Rita je voljela gnjev, gnjev je oduvijek bio njezina pokretačka snaga. Bio je uz nju prilikom krađa, kad bi kojeg idiota lišila njegova novčanika ili kad bi odguravala kojekakve idiote koji su joj stajali na putu. Dobro je znala da se gnjevom ništa ne postiže, ali već joj je i sam osjećaj bio dovoljan. S gnjevom u sebi mogla je ostvariti bilo što. Soba nove djevojke nalazila se samo dvoja vrata dalje od Ritine pa ju je Rita odlučila obraditi već na večeri. Kud puklo da puklo, njih će dvije postati prijateljice i saveznice. Procijenila je da je djevojka par godina mlađa od nje. Sigurno jedna od onih prostodušnih, ali loše odgojenih djevojaka koja je očito bila prilično pametna, ali ipak još previše neiskusna u pitanjima života i ljudske naravi da bi razumjela kako je sve to velika igra. No, to će je ionako Rita već naučiti. Kad se djevojka umori od sjedenja i krpanja čarapa i kad joj prve svađe s osobljem donesu probleme, doći će k Riti po utjehu, koju će joj otvorenih ruku pružiti. Prije nego drveće vani ponovno prolista, njih će dvije zajedno pobjeći iz Brejninga. Samoj je sebi to obećala. Otići će preko Jutlanda, ukrcati se na neki od ribarskih brodova u Hvide Sandeu i otploviti u Englesku. Dvije zgodne cure u bijegu uvijek će pronaći neke pomorce koji će se za njih pobrinuti. Tko pod palubom ne bi poželio dvije cure poput njih? Dobro će im one već zaljuljati ribarice. Kad stignu u Englesku, naučit će engleski i pronaći posao, a nakon što steknu iskustvo otputit će se za Ameriku. Rita je sve pomno isplanirala. Za provedbu plana samo joj je još nedostajala suputnica.


* Nisu prošla ni tri dana, a Nete se već bila našla u problemima. Jednostavno je postavljala previše pitanja. S obzirom na to da se prilično isticala među svim tim luđacima i glupanima, njezina su pitanja saslušali i doživjeli kao napad. »Suzdrži se«, reče joj Rita u hodniku. »Nemoj im dati do znanja koliko si pametna, to će ti samo odmoći. Učini ono što ti kažu, i to u tišini.« Zatim je primi za ruku i približi k sebi. »Otići ćeš odavde, obećajem ti, ali te najprije moram nešto pitati. Očekuješ li kakav posjet ovdje na Jutlandu?« Ona odmahne glavom. »Dakle, nemaš nikoga kome bi se mogla vratiti, ako te ikada puste van?« Pitanje ju je očito veoma potreslo. »Kako to misliš >ikada<?« »Ne misliš valjda da ćeš samo tako izaći odavde ? Jasno mi je da su zgrade ustanove lijepe, ali ovo je svejedno zatvor. Iako imaš lijep pogled na zaljev i polja, na svim oranicama uokolo neprimjetno raste bodljikava žica. A prokleto sam sigurna da preko nje nikada nećeš prijeći bez moje pomoći.« Nete se na to posve neočekivano zahihoće. »Ovdje se ne smije psovati«, reče joj tiho i laktom gurne Ritu sa strane. Dakle, ona je bila skroz u redu. * Nakon što je popušila svoje dvije cigarete, Rita pogleda na sat. Bilo je 10.58, došlo je vrijeme da gurne glavu u lavlja usta i slomi mu zube. Na trenutak je razmišljala da mladiću, koji je sada stajao naslonjen na stablo, dovikne neka ju pričeka dok se ne vrati, ali se uto prisjeti Netine predivne kose i obla tijela te na kraju odustane od toga. Do kurca je bilo uistinu lako doći, samo je trebalo pucnuti prstima u bilo kojem dijelu svijeta i u bilo koje vrijeme. Nije prepoznala Netin glas na portafonu, ali joj to nije dala do znanja.


»Neeeteee, kako je lijepo ponovno čuti tvoj glas«, poviče i gurne vrata nakon signala za otvaranje. Možda je Nete doista bila bolesna. Glas joj je u svakom slučaju tako zvučao. Čim joj je otvorila vrata, Ritu prođe neočekivani trenutak nesigurnosti. Nete je stajala i promatrala Ritu kao da je dvadeset i šest godina gorčine između njih nestalo kao rukom odneseno. »Uđi unutra, Rita. Odlično izgledaš. Hvala ti što si došla točno na vrijeme.« Uvede je u svoju dnevnu sobu i ponudi da sjedne. Još uvijek su tu bili oni isti bijeli zubi i pune usne, prekrasne plave oči čiji se izraz u sekundi pretvarao iz leda u vatru, poput nijednih koje je Rita vidjela prije ili nakon toga. »I u pedesetoj je još uvijek jednako lijepa«, pomisli dok joj je Nete stajala uz komodu, leđima okrenuta prema njoj i točila čaj u šalice. Noge u ispeglanim hlačama još su uvijek bile vitke i elegantne, preko oblih joj je bokova padala uska košulja, a zadnjica joj je bila jednako čvrsta kao i prije. »Odlično se držiš, ljepotice. Odbijam vjerovati da ti patiš od nečega što se ne bi dalo riješiti. Reci mi da to nije istina i da je to bio samo izgovor da me dovučeš u Kopenhagen?« Nete se okrene prema njoj sa šalicama i toplinom u očima, ali joj ništa ne odgovori. Još uvijek ona ista igra tišine kao i nekada. »Zaista nisam mislila de ćeš me ikada više htjeti vidjeti, Nete«, reče ogledajući se uokolo. Stan nije bio osobito bogato uređen, pogotovo ne za ženu koja je na računu imala silne milijune. »Ali mnogo sam razmišljala o tebi, kao što možeš i pretpostaviti«, nastavi gledajući dvije šalice na stolu. Nasmije se. Dvije šalice umjesto tri. Okrene se prema prozorima. Dakle, nema odvjetnika. Ovo je izgledalo obećavajuće. * Rita i Nete bile su odličan duo, čak je i osoblje to odmah primijetilo. »Nedostaje nam ljudi u dječjem odjelu«, rekli su im gurnuvši im žlice u ruke. Nekoliko su dana hranile teško retardiranu, veliku djecu koja su


bila privezana za radijatore jer nisu bila sposobna samostalno sjediti za stolom. Bio je to užasan posao koji se obavljao podalje od tuđih pogleda, kako žalostan prizor ne bi uzbunio duhove. Nakon što su dokazale da su dorasle zadatku i pobrinule se za to da su dječja lica uvijek čista, nagrađene su brigom za čistoću i održavanje i izlaznog otvora probavnog sustava malih pacijenata. Rita je prilikom toga uvijek iznova povraćala. Ondje otkuda je ona dolazila sranja su izlazila na vidjelo samo prilikom rijetkih proloma oblaka kada bi se izlila kanalizacija. Za razliku od nje, Nete je brisala guzice i skupljala posrane pelene kao da ništa drugo nikad nije ni radila u životu. »Govno je govno«, govorila je, »a ionako sam odrasla okružena govnima.« Zatim joj je ispričala o kravljoj balezi, svinjskom izmetu, konjskom brabonjcima i radnim danima toliko dugačkima da joj se dužnosti ovdje u Brejningu u usporedbi s time čine poput praznika. Ipak, Nete je dobro znala da to nisu nikakvi praznici. Vidjelo se to po rubovima ispod njezinih očiju i u njezinu glasu kad bi psovala liječnika koji joj je onim bolesnim testom inteligencije na prijevaru oteo razum. »Misliš li da netko od liječnika tu u Brejningu zna razliku između mužnje krave zimi u četiri ujutro i istog tog posla ljeti?« zarežala bi kad bi veoma rijetko iskrsnula neka od bijelih kuta. »Znaju li kakav smrad vlada u staji kad neka od krava ima upalu maternice koja ne prolazi sama od sebe? Nemaju pojma, naravno. Ali mene zato proglašavaju glupom samo zato što ne znam tko je norveški kralj.« Nakon što su dva tjedna brisale dječja usta i guzice, dobile su slobodan pristup na dječji odjel i Rita je počela svoju ofenzivu. »Jesi li bila kod glavnog liječnika, Nete?« pitala bi je svako jutro. »Ili možda na razgovoru kod nekog od ostalih liječnika? Je li glavni liječnik možda poslao svoju preporuku župnome vijeću? Je li uopće saslušao i tvoju stranu priče?« bombardirala ju je uvijek istim pitanjima. Nakon još tjedan dana takva tretmana, Neti je bilo dosta. Toga dana nakon ručka pogleda kose poglede, iskrivljena leđa i kratke noge oko sebe i shvati da je i ona jedna od onih o kojima i sama brine, a to je jednostavno odbijala.


»Želim razgovarati s glavnim liječnikom«, rekla je jednoj od medicinskih sestara koja odmahujući glavom prođe pokraj nje. Nakon što je isto ponovila još nekoliko puta različitim sestrama s jednakim rezultatima, ustane i izdere se iz petnih žila. »Ako ćeš se tako ponašati, zasigurno ćeš završiti kod glavnoga liječnika, ali ćeš prije toga svakako nekoliko dana provesti privezana za krevet. A gubicu će ti začepiti injekcijama, na to sigurno možeš računati.« upozori je Rita na svoje dosadašnje iskustvo. Nete zabaci glavu s namjerom da još jače isporuči svoj zahtjev, ali je Rita u tome spriječi. »Jedini način na koji se djevojke poput tebe i mene mogu izvući odavde je ili bijegom ili sterilizacijom. Jesi li svjesna koliko brzo mogu izdvojiti koga će sterilizirati, a koga pustiti van? Znam da su glavni liječnik i psiholog prošli tjedan izdvojili petnaest cura u deset minuta. Što misliš, koliko su ih pustili van? Kad slučajevi dođu pred odbor Ministarstva socijalne skrbi, budi sigurna da većina njih završi u bolnici u Vejleu. Zato te ponovno pitam, Nete. Imaš li izvan ustanove nekoga tko će ti nedostajati? Jer ako nemaš, možeš pobjeći zajedno sa mnom čim djeci damo večeru.« Događaji koji su se odvijali u sljedećih četrnaest dana mogu se sažeti u nekoliko crta. Istoga su dana ukrale dvije bijele košulje i suknje te poput svim ostalih zaposlenika izašle iz ustanove. Skrivale su se u grmlju, iz sata u sat sve se više udaljavajući od ustanove. Sljedećeg su jutra razbile prozor jedne seoske kuće dok su ostali bili u stajama, uzele nešto odjeće i novca i pobjegle dalje. Do Silkeborga su stigle u prikolici motora. Tamo ih je, dok su stopirale na cesti prema Viborgu, prvi puta primijetila policija. Nakon divlje utrke preko šumskih puteva, uspjele su se vratiti na sigurno. Tri su dana spavale u lovačkoj kolibi, živjeći na konzervama sardina. Rita je svake večeri pokušavala zavesti Nete. Priljubila bi se uz njezinu snježnobijelu kožu i stavila ruku preko njezinih grudi, a Nete bi je zatim odgurnula od sebe spominjući nešto o tome da postoje samo dva tipa ljudi i da bi zato bilo neprirodno da isti tip spava zajedno.


Trećega su dana, kad je vani ledena kiša lijala kao iz kabla, ostale bez zaliha konzervi. Tri su sata stajale kraj ceste prije nego im se onako potpuno natopljenima smilovao vozač hladnjače, pustivši ih da se osuše krpama u vozačkoj kabini. Naravno da su mu oči skoro ispale od zurenja, ali barem će se pobrinuti da ih odvede do Hvide Sandea. Tamo su brzo pronašle jednog skipera vragolasta pogleda koji će ih veoma rado povesti sa sobom, a ako će biti posebno dobre, bit će mu posebno drago odvesti ih i dalje, na otvoreno more, gdje se mogu ukrcati nekoj od osamljenih engleskih posada koje će ih onda odvesti dalje. Tako im je barem rekao. Zamolio ih je da se stave na raspolaganje kako bi mogao isprobati robu, ali je Nete to odbila pa se morao zadovoljiti s Ritom. Nakon što se tako s njom zabavljao nekoliko sati, nazove brata, policajca u Nørre Snedeu. Shvatile su što se događa tek kad su im dvije gorile iz policije u Rinkøbingu stavili lisice i strpali ih u policijski auto. Nakon što su se sljedećeg jutra vratile u Brejning u Kellerske Anstalter, obje su dobile toliko željeni razgovor s glavnim liječnikom. »Stvarno si odvratna, prevrtljiva djevojčura, Rita«, reče joj glavni liječnik. »Ne samo da si izigrala povjerenje osoblja, nego si u najmanju ruku naštetila i samoj sebi. Potpuno si pokvarena, glupa si, dvolična i seksualno razvratna. Ako pustim takvu asocijalnu osobu poput tebe da slobodno hoda uokolo, samo ćeš skakati iz kreveta u krevet, a tvoja će derišta pasti na grbaču društva. Zato sam danas u tvojem izvješću napisao da je za tebe jedino rješenje prisilna terapija i to dokle god se ne urazumiš.« Malo kasnije istoga dana, Rita i Nete sjedile su na stražnjem sjedalu crnoga Citroëna zaključanih vrata. Na suvozačevu se sjedalu nalazilo izvješće glavna liječnika s preporukom, a cilj njihova izleta bio je Sprogø, otok odbačenih žena. »Nisam te smjela poslušati«, jecala je Nete dok su se vozili preko Fyna. »Sve je ovo tvoja krivica.« * »Malo je gorak, Nete«, reče Rita nakon prvog gutljaja. »Imaš li možda kave umjesto čaja?«


Netino lice poprimi začuđen izraz lica, kao da joj je Rita pružila poklon te ga zatim u zadnji čas, baš kad ga se spremala preuzeti, povukla natrag. Nije to bilo obično razočaranje, već nešto mnogo dublje. »Ne, Rita, žao mi je, nemam kave kod kuće«, odgovori joj Nete monotonim glasom. Zvučala je kao da će joj se život urušiti svakoga časa. »Sad će predložiti da skuha novi čaj«, pomisli Rita, zabavljajući se u sebi razmišljanjem o tome koliko ozbiljno će Nete shvatiti svoju ulogu domaćice. No, Nete nije ništa predložila, već je samo nastavila sjediti kao da se odjednom sve oko nje potpuno usporilo. Rita odmahne glavom. »Nema veze. Imaš li mlijeka? Dodat ćemo malo u čaj, to će sigurno malo popraviti stvar«, reče joj čudeći se očitom izrazu olakšanja koji se pojavio na njezinu licu. »Naravno«, odgovori joj Nete, gotovo otrčavši u kuhinju. »Samo trenutak, odmah sam natrag!« Rita pogleda komodu na kojoj je stajao čajnik. Zašto ga nije stavila na stol? Možda to ne bi bilo po bontonu prave domaćice. Rita o tim stvarima ionako nije imala pojma. Na trenutak je razmišljala zamoliti je za čašicu likera ili što se god već nalazilo u malome vrču pokraj čajnika, ali uto se Nete užurbano vrati s vrčićem mlijeka i ulije joj par kapi u čaj uz osmijeh koji joj se, s obzirom na situaciju, učini pomalo usiljen. »Šećer?« upita je. Rita odmahne glavom. Nete joj se odjednom učini veoma nestrpljivom, kao da joj se nekamo žuri i to joj je pobudilo znatiželju. Je li ovo bio samo nekakav obred koji treba obaviti prije nego joj Nete pruži ruku i kaže koliko joj je drago što je prihvatila njezin poziv? Ili je riječ o nečem posve drugom? »Onda, gdje je onaj odvjetnik kojega si spomenula u pismu, Nete?« upita je Rita s osmijehom na licu kojeg joj Nete nije uzvratila. Nije to, doduše, od nje ni očekivala. Eh, kao da je već nije prozrela. Nije bilo nikakva odvjetnika, neće dobiti onih deset milijuna, a Nete uopće nije bila bolesna. Dakle, samo je još trebalo pametno odigrati ulogu da joj se put


ipak na kraju isplati. »Pazi ti nju, dobro se pripremila«, reče u sebi i kimne nakon što joj Nete odgovori da se odvjetnik malo zadržao, ali ga očekuje svakog trena. Stvarno je bila smiješna. Tako lijepa i tako bogata, a ipak tako očita. »Hoćemo li naiskap?« nasmije joj se uto Nete i podigne šalicu. »Vidi ti tu promjenu raspoloženja«, pomisli Rita zbunjeno, dok joj u glavi odjednom iskoče slike iz prošlosti. Pa to je nevjerojatno, zar se Nete zaista još uvijek toga sjeća? Njihova malog obreda u rijetkim trenucima kada tijekom večere nisu bile pod nadzorom i kad ih nitko nije ušutkivao? U tim bi trenucima sjedile u blagovaonici praveći se da su slobodne i zamišljajući da se nalaze u zabavnom parku s čašama piva podignutim visoko u zrak, radeći što god im se u tom trenu prohtije. »Hoćemo li naiskap?« vikala je Rita uvijek u tim situacijama, nakon čega bi sve zajedno iskapile svoju vodu iz slavine i sve bi se veselo smijale osim Nete, koja je samo sjedila u kutu gledajući kroz prozor. Dovraga, zar se Nete zaista toga sjećala? Rita joj se osmjehne i, prinoseći šalicu ustima, pomisli kako će dan unatoč svemu ipak biti dobar. Zatim u jednom gutljaju dovrši svoj čaj. »Hoćemo!« poviknu obje u isti glas glasno se nasmijavši, a Nete ode do komode natočiti još jednu šalicu. »Meni ne treba, hvala«, reče joj Rita uz smijeh. »Ne mogu vjerovati da se sjećaš toga«, nastavi i ponovi njihov poklič. »Da, stvarno nam je znalo biti fenomenalno.« Zatim joj ispriča par dogodovština o nekim stvarima koje su ona i još dvije djevojke uvijek izvodile na otoku. Rita kimne sama sebi. Neobično, kako je ugođaj ovoga stana odjednom mogao probuditi toliko uspomena, a još je neobičnije što nisu sve bile negativne. Nete odloži šalicu na stol i njezin smijeh načas poprimi drugačiju boju, kao da se iza cijele te zabave skriva nešto više, no prije negoli je Rita uopće stigla reagirati, Nete je prodorno pogleda i posve smireno kaže: »Iskreno, Rita. Posve sam sigurna da sam mogla imati skroz normalan život de nije bilo tebe. Da si me samo ostavila na miru,


nikada ne bih završila na Sprogøu. Brzo sam naučila kako se treba ponašati u Brejningu i da ti nisi u svakoj mogućoj prilici sve uništila, liječnici bi bili shvatili da sam normalna i otpustili me iz ustanove. Znali bi da nisam ja asocijalna, nego da je problem bio u mojoj okolini i da se od mene nemaju čega pribojavati. Zašto me jednostavno nisi ostavila na miru?« »Dakle, zar se o tome radi?« pomisli Rita. Nete je zanimao obračun s prošlošću? U tom se slučaju obratila pogrešno. Prije nego krene natrag za Kolding, mala će joj glupača još deseterostruko platiti za cijeli put, a k tome još pošteno dobiti po turu. Rita zakašlje. Željela je reći da je čaj prokleto odvratan i da Nete nikada ne bi bila puštena ni iz Brejninga ni sa Sprogøa bez sterilizacije. Željela joj je reći da je glupa kuja koja samo treba preuzeti odgovornost za vlastita djela, ali trenutno su joj usta bila tako prokleto suha. Uhvati se za vrat. Osjećaj je bio veoma čudan, gotovo kao jedan od onih alergijskih napada koje je dobivala ako bi pojela nešto s plodovima mora ili od uboda ose. Odjednom osjeti žarenje po cijeloj koži, kao da se opekla koprivama, a u očima oštru bol od svjetla. »Što je, dovraga, bilo u tom čaju?« teško prostenje zbunjeno gledajući oko sebe. Sada joj je i jednjak počeo gorjeti, ovo zaista nije ukazivalo na ništa dobroga. Pojava ispred nje ustane i priđe bliže. Glas joj je zvučao blaže, ali neobično šuplje. »Rita, jesi li dobro?« upita je. »Šta kažeš da se malo nasloniš unatrag, bojim se da bi inače mogla pasti sa stolice. Znaš što, nazvat ću hitnu. Možda je riječ o moždanom udaru. Zjenice ti izgledaju potpuno luđački.« Rita se borila za zrak. Bakreni predmeti na policama ispred nje počeli su joj plesati pred očima, a teški otkucaji srca najprije su se sve više ubrzavali, da bi se zatim krenuli usporavati. Ruku tešku poput olova ispruži prema pojavi ispred sebe. Na trenutak je nalikovala životinji propetoj na stražnje noge s kandžama ispruženima prema njoj. Zatim joj ruka padne, a srce se načas gotovo potpuno zaustavi. I kako se pojava ispred nje u potpunosti izgubi, tako nestane i svjetlosti.


26 Studeni 2010.

P

robudila ga je zrakama sunca i jamicama na obrazima koje su uslijed smijeha postale toliko duboke da se u njima mogao cijeli sakriti. »Moraš krenuti, Carle. Danas ideš s Assadom na Fyn!« Poljubi ga i povuče žaluzine skroz prema gore. Tijelo joj je jutros bilo naočigled lakše od noćašnjeg divljanja pod plahtama. Nije spomenula ni riječ o njegova četiri leta na zahod, a u očima joj nije bilo nikakve neugode oko nebrojenih granica koje je kod nje možda noćas bio prekoračio. Mona je bila žena sigurna u sebe i samouvjereno mu je pokazala da mu cijela pripada. »Evo, Carle«, reče stavivši kraj njega poslužavnik s kojega su se širili primamljivi mirisi, a među svim tim slasnim divotama ugleda jedan ključ. »Tvoj je«, reče mu točeći kavu u šalice. »Pazi na njega.« Uzme ga i odmjeri na dlanu. Samo dva i pol grama do puta u raj. Okrene mali plastični privjesak na kojem je visio i vidi na njemu natpis »Ljubavni ključ«. Nije baš bio nešto lud za tom naljepnicom. Činila mu se malo suviše otrcanom. * Četiri je puta uzalud pokušao nazvati Mie Nørvig. »Začas ćemo vidjet jesu li kod kuće«, reče Carl dok su se službenim autom približavali Halsskovu i mostu preko Storebælta. Kuću su pronašli u stanju spremnom za zimski san. Rolete na prozorima bile su skroz spuštene, ispod nadstrešnice nije bilo auta, čak su i vodu bili zatvorili, primijeti Carl nakon što je okrenuo slavinu crijeva za zalijevanje. »Ne može se ovako ništa vidjeti«, reče Assad s nosom između dviju roleta sa stražnje strane kuće.


»Prokleto sranje«, pomisli Carl. Dakle, miševi su dali petama vjetra. »Možemo provaliti«, predloži Assad vadeći svoj džepni nožić. Doista nije imao nikakvih inhibicija. »Za Boga miloga, vrati to u džep, Assade. Pogledat ćemo ponovno na povratku. Možda će se dotada vratiti.« Naravno da ni sam u to nije vjerovao. * »Ono je Sprogø«, reče Carl pokazujući na otok kroz čeličnu ogradu mosta preko Storebælta. »Sada ne izgleda toliko loše k’o nekad«, odgovori Assad s nogama na suvozačevu pretincu. Taj čovjek jednostavno nije znao normalno sjediti u autu. »Ovdje skrećemo«, reče Carl kad su stigli do izlaza za otok i skrene s glavne ceste prema rampi koja je iz nekog razloga bila zaključana. »Dođi, stati ćemo ovdje.« »Dobro, a šta dalje? Onda ćeš morati u rikverc i onda natrag na most na autoput, jesi normalan?« »Saberi se. Upalit ću sva četiri žmigavca kad ću ići u rikverc pa će me ljudi zaobići. Dođi, ako ćemo najprije telefonski tražiti odobrenje, proći će nam cijeli dan.« Ni dvije minute kasnije prema njima je odlučno koračala kratkokosa žena u neonski narančastoj jakni s reflektirajućim poprečnim crtama i elegantnim visokim petama. Doista jedna kombinacija koja čovjeka navodi na razmišljanje. »Ne možete biti ovdje, smjesta otiđite odavde! Otvorit ćemo vam nakratko rampu pa možete nastaviti dalje prema Fynu ili se okrenuti natrag za Sjælland, i to čim brže.« »Carl Mørck, Sektor Q«, odgovori joj smireno i ispruži značku. »Ovo je moj pomoćnik, istražujemo jedan smrtni slučaj. Imate li ključeve od ovoga mjesta?« Taj je trik ostavio određeni dojam, ali žena ipak nije bila posve bez utjecaja. Udalji se od njih par koraka i počne pričati u svoj walkietalkie. Nakon kraće rasprave ponovno se okrene prema njima s teretom odgovornosti na svojim ramenima.


»Evo«, reče pruživši mu uređaj. »Carl Mørck, Sektor Q Policijske uprave u Kopenhagenu, s kime razgovaram?« Muškarac na drugom kraju linije se predstavi. Očito se radilo o jednom od velikih zvjerki ureda za upravljenje Storebæltom u Korsøru. »Ne možete samo tako doći na Sprogø bez prethodna odobrenja, nadam se da vam je to jasno«, obavijesti ga ukratko. »Znam. A ne mogu ni povući pištolj na masovnog ubojicu ako nisam osposobljeni policajac u službi? Tako stvari funkcioniraju na ovom svijetu, zar ne? Potpuno razumijem vaš stav. Ali, eto, slučajno se dogodilo da smo u velikoj žurbi i istražujemo neke doista odvratne stvari koje su, izgleda, započele ovdje na Sprogøu.« »Kakve stvari?« »To vam ne mogu reći. Ali slobodno nazovite ravnateljicu policije u Kopenhagenu pa će vam za dvije minute dati traženo odobrenje.« Bilo je to ipak blago pretjerivanje jer je ponekad znalo proći i do petnaest minuta prije nego bi uspio dobiti ravnateljičin ured. Nije baš da su tamo samo besposleno sjedili na guzicama. »Aha, dobro, tako ću onda i napraviti.« »Da, odlično, mnogo vam hvala, lijepo od vas«, reče Carl, ugasi uređaj i vrati ga natrag. »Dao nam je dvadeset minuta«, reče dami u narančastom cirkusu. »Možete li nam za to vrijeme malo pokazati uokolo i ispričati nam sve što znate o vremenu kada je na otoku još bio dom za žene.« * Od izvorna uređenja nije ostalo gotovo ništa jer je prostor u međuvremenu prošao kroz brojne obnove, obavijestila ih je žena u narančastom. »Skroz dolje na kraju otoka nalazila se mala zgrada, >Sloboda<, u kojoj je ženama bilo dozvoljeno boraviti tjedan dana u dnevnim satima. Bili su im to svojevrsni praznici. Prije toga je tamo bila karantena za oboljele mornare, ali sada je zgrada skroz srušena«, reče i nastavi prema zaključanom dvorištu u kojem se ogromno drvo nadvijalo nad popločenu stazu. Carl pogleda četiri krila zgrade koja su ih okruživala.


»Gdje su djevojke stanovale?« upita ženu. Ona pokaže prema gore. »Gore kod onih malih krovnih prozora. Ali to je sve skupa sada obnovljeno. Sada se tamo održavaju kongresi i tome slično.« »Čime su se djevojke ovdje bavile? Jesu li mogle same birati?« Ona slegne ramenima. »Sumnjam. Uzgajale su povrće, brale žitarice, brinule se o životinjama. Tamo dolje se nalazila i šivaona«, reče pokazujući istočno krilo. »Maloumni su bili vrlo vješti u ručnome radu.« »Djevojke su bile slaboumne?« »Da, barem su ih tada takvima nazivali. Ali nisu sve bile slaboumne, naravno. Želite li vidjeti samicu? Ona je još uvijek tamo.« Carl kimne. Još kako. Prošli su kroz blagovaonicu s visokom, plavom drvenom lamperijom i prekrasnim pogledom na pučinu. Ona pokaže po prostoriji. »Ovo je bila blagovaonica samo za djevojke. Osoblje je jelo odmah pokraj. Nikako se nisu smjeli miješati. Tamo dolje na drugome kraju zgrade stanovale su upraviteljica i njezina zamjenica, ali taj je dio sada potpuno obnovljen. Dođite gore.« Strmim stepenicama ih povede prema mnogo skromnijim prostorijama. Na jednoj strani uska hodnika nalazio se dugački popločeni umivaonik, a na drugoj gomila vrata. »Nisu baš imale puno mjesta, bile su smještene po dvije u svakoj sobi«, reče i pokaže im sobu s niskim stropom i kosim zidovima. Nakon toga otvori vrata izdužene prostorije u potkrovlju pune stara numerirana namještaja, polica i vješalica. »Ovdje su mogle čuvati stvari za koje nisu imale mjesta u sobama.« Narančasta ih je zamolila da ponovno izađu u hodnik i pokazala mala vrata odmah pored, osigurana dvjema teškim polugama. »Ovo je samica. U nju su bacali one neposlušne.« Carl zakorači preko niskih, drvenih vrata i nađe se u sobi koja je bila toliko uska da se u njoj moglo ležati ispružen cijelom jednom stranom. »Da, tu si ih zatvarali na nekoliko dana ili čak na neko dulje vrijeme. Ponekad su ih vezali, a ako su bile previše nemirne dobivale bi injekcije. Nije im baš bilo veselo.« Najblaže rečeno. Carl se okrene prema Assadu koji se stajao


namršten, izgledajući veoma loše. »Assade, jesi li dobro?« On polako kimne. »Samo, vidio sam ovakve slične tragove prije već.« Pokaže na unutrašnju stranu vrata na kojima je svježi premaz boje trebao prekriti nekoliko dubokih brazda. »Tragovi su od grebanja, Carl, vjeruj mi.« Otetura iz prostorije i na trenutak se nasloni na zid. Možda će mu jednoga dana napokon ispričati o čemu se radi. Uto se ponovno začuje ženin walkie-talkie. »Da«, javi se i gotovo istovremeno promijeni izraz lica. »Tako dakle, prenijet ću poruku.« Vrati uređaj za pojas izgledajući veoma pogođeno. »Moram vam prenijeti srdačne pozdrave svoga šefa koji vam poručuje da nije uspio dobiti ravnateljicu policije i da su nas neki od mojih kolega na nadzornim kamerama vidjeli kako šećemo uokolo. Kupite se odavde i to smjesta!« »Stvarno mi je žao. Recite da sam vas ja zavarao. Ali mnogo vam hvala, dovoljno smo vidjeli.« * »Jesi li dobro, Assade?« upita ga nakon duge tišine preko Fyna. »Da, da. Nemoj se o tome brinuti.« Uspravi se u sjedalu. »Trebaš samo na izlaz 55«, reče pokazujući na GPS. Zar ta brbljava baba zaista nije namjeravala ništa odati sama od sebe? »Za šesto metara, skrenite desno«, začuje se iz GPS-a. »Eto, ne moraš mi davati upute, Assade, GPS ih sam daje.« »I onda idemo na 329 za Hindevad«, nastavi njegov mali pomoćnik nesmetano. »Od tamo imamo oko deset kilometara do Brenderupa.« Carl uzdahne. U ovoj mu se situaciji to činilo kao deset kilometara previše. Nakon daljnjih komentara koje mu je dijelio svakih dvadesetak sekundi, Assad konačno pokaže njihovo odredište. »To je, znači, ta kuća u kojoj je Tage živio«, reče dvije sekunde prije nego je i GPS potvrdio isto.


Kuća je bio doista velikodušan opis za tu nastambu. Prije bi se reklo da je riječ o crno zamrljanoj daščari sklepanoj od različitih viškova, od porobetona do salonitnih ploča, na kojoj se, od temelja pa sve do istrošena krova od valovitih željeznih ploča, jasno vidio trag godina. »Nije baš ukras sela«, pomisli Carl izlazeći i auta i poravnavajući hlače. »Jesi li skroz siguran da nas ona očekuje?« upita Assada nakon što je već peti puta pozvonio na vrata. Assad kimne glavom. »Je. Preko telefona činila se dosta zgodna gospođa. Malo je zamuckivala, ali dogovor stoji.« »Zgodna gospođa preko telefona«, Assad je stvarno znao kako proširiti mogućnosti danskoga jezika. Uto i prije nego što su čuli korake, iza vrata začuju napadaj kašlja. Barem su sada bili sigurni da unutra ima života. Kašalj je bio uzrokovan kombinacijom pušačkih pluća, mačje dlake i snažna alkoholna zadaha, no usprkos tom očiglednom hendikepu, ta je starica pod imenom Mette Schmall uspijevala uspješno balansirati odajama potpuno neprikladnima za život s elegancijom dvorske dame s Havreholma. »Dakle, Tage i j... ja, mi... mi nismo bili u b... braku, ali od... odvjetnik je rekao da ću, ako za nju dam ponudu, kuću onda v... v... vjerojatno i dobiti.« Upali cigaretu, sigurno ne prvu toga dana. »D... deset tisuća kruna me stajala, bilo je to p... prokleto mnogo novca 1994., kad je o... ostavinska rasprava napokon z... završena.« Carl se ogleda po prostoriji. Koliko se sjećao tada je i videokamera stajala deset tisuća, što je za videokameru bila ogromna svota, ali za kuću zasigurno nije. S druge strane, tko ne bi radije imao kameru umjesto ove hrpe odbačena građevinskog materijala? »Ta... Tage je boravio tu unutra«, reče i nježno odgurne par mačaka podignutih repova u stranu. »Ni... nikada ne ulazim unutra. Ne bi b... bilo u redu.« Gurne vrata oblijepljena starim reklamama različitih proizvođača mazivih ulja i zatim uđu u smrad deset puta gori od onog iz kojeg su upravo došli. Assad se prvi domogao vrata u slobodu i prvi primijetio izvor smrada – pet vinskih boca pokraj kreveta, svaka puna ostacima mokraće. Sudeći prema izgledu boca, nekada su bile ispunjene do


ruba jer je staklo s vremenom postalo potpuno neprozirno od naslaga koje su ostale na rubovima nakon što je mokraća isparila. »Eh. To je t... trebalo b... baciti van«, reče žena bacivši ih van u korov ispred kuće. Nalazili su se u radionici za bicikle i mopede, prepunoj alata i starudije, usred koje se nalazio krevet s krevetninom boje identične onoj na uljem umrljanome podu. »Tage vam nije rekao kamo ide prije nego je otišao?« »Ne. O... odjednom je p... postao skroz tajnovit.« »Aha. Možemo li pogledati uokolo?« Gestom im pokaže da si uzmu koliko god im vremena treba. »Da, o... osim lokalnih policajaca, otada n... nitko drugi nije bio o... ovdje«, reče malo poravnavajući pokrivač, kao da je to uopće moglo biti od pomoći. »Dobri posteri«, reče Assad pokazujući na cure s duplerica. »Da, to je bilo prije silnih silikona, britvica i tetovaža«, progunđa Carl i zgrabi hrpu raznovrsnih papira ustoličenih na kutiji od jaja ispunjenoj kuglicama iz kugličnih ležajeva. Teško da će u ovom potpunom neredu uspjeti naći nešto novo o sudbini Tagea Hermansena. »Je l’ Tage ikad pričao o čovjeku koji se zove Curt Wad?« upita je Assad. Ona odmahne glavom. »Aha. A, o kome je pričao onda, sjećate se?« Ona ponovno odmahne glavom. »O n... nikome. Pričao je u... uglavnom o Kreidler Florettima, Puchovima i SCO-ovima.« Assad ju je zbunjeno gledao. »To su marke mopeda, Assade. Vrum, vrum, ma znaš«, reče Carl stiskajući imaginarnu ručicu za gas. »Je li Tage iza sebe ostavio što novca?« »Ne, n... ni krune, ne.« »Je li imao kakvih neprijatelja?« Ona prasne u smijeh koji se odjednom pretvori u napadaj kašlja. Nakon što se iskašljala i obrisala suze iz očiju, znakovito pogleda Carla. »A š... što mislite?«, rukom pokaže okolo po prostoriji. »Ove odaje baš i n... nisu nešto za što bi se lj... ljudi otimali.«


»Dobro, bilo bi odlično da se malo bolje brinuo o svom stambenom prostoru, ali otada se isto gotovo ništa nije dogodilo, teško da to može biti motiv njegova nestanka, zar ne? Možete li se sjetiti kojeg drugog motiva, Mette?« »Nemam p... pojma.« Primijeti kako se Assad mota oko duplerica po zidovima. Možda ih je namjeravao uzeti sa sobom? Carl se uto okrene i ugleda omotnicu koju mu je Assad stavio pod nos. »Visilo je tu na zidu.« Assad pokaže pribadaču na ploči točno iznad jedne od golih djevojaka. »Vidiš rupicu. Kuverta je bila pričvršćena s dvije igle, vidi sam.« Carl napne oči. Ako je Assad tako rekao, mora da je točno. »A jedna igla je ispala i kuverta je napola pala iza postera, a drugi dio je još visio na drugoj igli.« »U čemu je stvar s tom kuvertom?« upita Carl uzevši je u ruku. »Da, prazna je, ali pročitaj iza«, odgovori mu Assad. Carl pročita adresu. »Nete Hermansen, Peblinge Dossering 32, 2200 Kopenhagen N.« »Je, Carl. Okreni je sad i pogledaj pečat.« Učini kako mu je rekao. Pečat je bio skroz izlizan, ali još uvijek čitak. Datum pečata bio je 28/8 1987. Samo tjedan dana uoči Tageova nestanka. Moguće da to nema nikakve veze sa slučajem. U pravilu se u takvim slučajevima uvijek pronađu stvari koje su neposredno povezane s vremenom nestanka njihova vlasnika. Naposljetku, tko je ikada čuo da je netko netom prije svoga nestanka samo tako iz čista mira počistio stan od bilo kakvih datiranih predmeta? To bi onda značilo da je taj netko to učinio s nekom posebnom namjerom, vjerojatno da se zna da je nestao. Carl pogleda Assada, čijom je glavom očito prelijetalo tisuću različitih misli. »Nazvat ću odmah Rose«, promrmlja tipkajući njezin broj. »Mora čuti o ovoj kuverti, jednostavno mora.« Carl pogledom prođe po radionici. Ako već postoji kuverta, onda


negdje mora postojati i pismo. Možda se i ono skrivalo iza postera, možda je bilo dolje ispod kreveta ili u kanti za smeće. Moraju ovdje još malo detaljnije sve pročešljati. »Znate li možda tko je ta Nete Hermansen, Mette?« »Ne znam. Ali s obzirom na p... prezime, v... vjerojatno se radi on... nekom od članova obitelji.« * Nakon sat vremena uzaludna pretraživanja Tageovih stvari i još četrdeset pet minuta vožnje preko Fyna, ponovno su stigli do ogromna mosta koji povezuje Fyn sa Sjællandom i čiji su stupovi gotovo probijali oblake. »Opet posrani otok«, reče Assad pokazujući Sprogø koji se kroz izmaglicu ukazivao pred njima. Nekoliko ga je trenutaka nijemo promatrao, a zatim se okrenuo prema Carlu. »Šta ćemo, ako Herbert Sønderskov i Mie Nørvig još nisu doma, Carl?« Carl u prolasku još jednom baci pogled na otok. Izgledao je skroz miroljubivo kao poveznica između dvaju većih otoka, sa svjetionikom koji se nadvijao nad zelenim brežuljkom, lijepim, žutim zgradama u zaklonu i svim tim zelenim livadama i grmljem. Predvorje Pakla, tako ga je Rose nazvala, a Carl odjednom osjeti kako se zlo prelijeva preko zaštitne ograde, a duhovi prošlosti s ranama na duši i ožiljcima na utrobi stoje nad njima. Je li država doista dopustila, štoviše poticala takvo zlostavljanje potpomognuto stručnim liječnicima i socijalnim djelatnicima? Bilo je to gotovo nezamislivo. A opet, slučajevi takve bezobzirne diskriminacije u Danskoj su i danas bili prisutni. Jedina je razlika u tome što očito još nisu sazreli dovoljno da postanu skandali. Odmahne glavom i nagazi na gas. »Što si rekao, Assade?« »Pitao sam šta, ako Herbert Sønderskov i Mie Nørvig još nisu doma?« Carl okrene glavu prema njemu. »Onda još uvijek imaš onaj džepni nož na istome mjestu, ili?« Assad kimne, dakle, oko toga su se složili. Vrijeme je da uđu u prokleti ured i vide o čemu se radi u onom slučaju Hermansen kojega


je Mie Nørvig bila spomenula, sa ili bez sudskoga naloga. I da su ga zatražili, ionako ga ne bi dobili. Carlu zazvoni mobitel i on prebaci poziv na zvučnik. »Da, Rose, gdje si?« »Baš sam išla prema upravi kad je Assad nazvao, to je ionako mnogo uzbudljivije od zurenja u prazno u Stenløseu. Malo sam istraživala slučaj.« Zvučala je veoma uzbuđeno. »I mogu ti reći da sam se baš dobro iznenadila. Zamisli, neka Nete Hermansen još uvijek stanuje na adresi u Nørrebrou, zar to nije nevjerojatno?« Assad digne palac u zrak. »Dobro, to bi sada trebala biti već nešto starija dama.« »Da, to još nisam provjerila, ali vidim da je na istoj adresi jedno vrijeme bila registrirana pod imenom Nete Rosen. Krasno ime, zar ne? Čovjek bi ga i sam poželio. Rose Rosen, tako bih se zvala, zar to ne zvuči predivno? Možda bi me žena mogla posvojiti? Ionako ne može biti gora od moje majke.« Assad se nasmije, a Carl se suzdrži od komentara. Službeno, o Rosinim privatnim stvarima nije znao ništa. Ako se sazna da je zabadao nos u njezin privatni život i razgovarao s njezinom stvarnom sestrom Yrsom, potpuno će poludjeti. »Odlično, Rose. Kasnije ćemo to provjeriti. Dotad provjeri što se sve o njoj da saznati, može? Sada smo baš na putu za Halsskov, idemo provjeriti Nørvigove dokumente. Još nešto?« »Da, malo sam se bolje informirala o djelovanju Curta Wada. Pričala sam s novinarom Sørenom Brandtom koji je prikupio dosta toga o stranci iza koje stoji Curt Wad.« »Jasne granice?« »Da. No, čini mi se da u njegovu privatnom životu granice i nisu bile baš pretjerano jasne. Sve u svemu, prilično sumnjiv tip. Tijekom godina, protiv njega je podneseno niz optužbi i slučajeva, ali začudo, nikad ni za što nije osuđen.« »Na što to točno ciljaš?« »Na različite stvari, nisam se još dovoljno pozabavila slučajevima. Søren Brandt će mi poslati nešto više o tome. Za to vrijeme prolazim kroz stara izvješća o tim slučajevima, na vašu veliku sreću. Nije mi to baš omiljena zabava.« Carl kimne. Nije ni njegova.


»U vezi s Curtom Wadom spominje se jedan stari slučaj silovanja koji je odbačen, zatim su tu još tri različita slučaja podnesena od strane Pravne pomoći, jedan iz 1967., drugi iz 1974. i zadnji iz 1996. Više je puta prijavljivan zbog rasističkih izjava. Prijavljivan je zbog poticanja na diskriminaciju, prijava zbog smetanja privatnog posjeda, više prijava zbog klevete. Sve su odbačene, a prema mišljenju Sørena Brandta, tek mali dio njih uz odgovarajuće obrazloženje. U pravilu je kao obrazloženje bio naveden nedostatak dokaza.« »Je li bilo optužbi za ubojstvo?« »Izravno ne, ali neizravno da. Nekoliko slučajeva optužbi zbog prisilnih pobačaja. Je li to ubojstvo?« »Hmmm, možda. Pobačaj bez ženine suglasnosti svakako je otežavajuća okolnost.« »U svakom slučaju, imamo posla s čovjekom koji je cijeli svoj život povlačio oštru granicu između takozvanih nižih bića i dobrih građana. Veoma stručan liječnik kad bi ga za pomoć oko neplodnosti molili lijepi ljudi, a potpuno čudovište kad bi mu zbog problema oko trudnoće dolazila takva niža bića.« »Što se zatim dogodilo?« Carlu je još Mie Nørvig dala naslutiti neke stvari, možda je sada to mogao čime nadograditi. »Kao što sam spomenula, nikad nije bio osuđen, ali više mu je puta ordinaciju posjetio Zdravstveni odbor kako bi istražio je li uklanjao fetuse trudnih žena bez njihova znanja i pristanka.« Carl primijeti kako se u sjedalu pored njega Assad uznemirio. Je li se i njega možda netko nekada odvažio nazvati nižim bićem? »Hvala, Rose. Pričat ćemo o tome kad se vratimo u ured.« »Čekaj malo, Carle, još samo jedna stvar. Jedan od pristaša Jasnih granica, Hans Christian Dyrmand iz Sønderborga, upravo je počinio samoubojstvo. Tako sam i došla do Sørena Brandta. On je, naime, na svome blogu napisao da vjerojatno postoji veza između onoga čime se Curt Wad svojevremeno bavio i onoga što je Dyrmand radio.« »Glupa svinja«, reče Assad. Iz njegovih su usta to bile snažne riječi. * Kuću u Halsskovu zatekli su jednako praznu kao i ujutro. Assad se taman s rukom u džepu spremao krenuti prema stražnjoj strani kad ga


Carl zaustavi. »Pričekaj malo, ostani u autu, Assade«, reče mu i skrene prema kući na drugoj strani ulice. Žena koja mu je otvorila potpuno se prestravi nakon što joj je pokazao svoju policijsku značku. Takve su se situacije ponekad događale, a u svakom su mu slučaju bile draže od onih u kojima bi ga popljuvali, što se također događalo. »Ne, ne. Ne znam ništa o tome gdje su Herbert i Mie.« »Poznajete li ih možda i privatno?« Žena se malčice opusti. »Da, inače smo dobri prijatelji. Igramo bridž zajedno svaka dva tjedna.« »I nemate pojma gdje bi se sada mogli nalaziti? Apartman, djeca, vikendica?« »Ne znam. Ništa takvoga. Tu i tamo nekamo otputuju, a onda muž i ja brinemo o njihovu cvijeću, ako im za to vrijeme ne dođe kćer. Ruka ruku mije sustav, ako me razumijete. I mi imamo cvijeće koje treba zalijevati kad odemo na put.« »Rolete su skroz spuštene, to znači da su otišli na duže od par dana.« Žena se uhvati za vrat. »Da. To i nas brine. Mislite li da je u pitanju neki kriminal?« Carl se zahvali i odmahne glavom. Sada je imala čime razbijati glavu, a sigurno će i dobro pripaziti što se odvija na drugoj strani ulice. Prošao je pokraj auta i utvrdio da je Assad već zbrisao, a nekoliko sekundi kasnije i da su rolete na stražnjem prozoru kuće napola podignute, a prozor iza njih odškrinut. Nije bilo ni najmanjeg znaka provale. Assadu očigledno ovo nije bio prvi put. »Dođi dolje u podrum, Carl«, dovikne mu Assad iznutra. * Dokumenti su, hvala nebesima, još uvijek bili netaknuti. Možda nestanak vlasnika ipak na kraju nije imao nikakve veze s njihovim posjetom dan ranije. »Hermansen! Toga ćemo prvoga potražiti.« Nakon samo dvadesetak sekundi Assad je već stajao s fasciklom u


ruci. »Pod H, naravno. Koliko može biti teško? Ali ne piše Tage Hermansen.« Pruži je Carlu koji izvuče dnevnik slučaja na kojem je pisalo »Curt Wad protiv Nete Hermansen«, a ispod toga datumi trajanja postupka iz 1955., pečat nadležna suda i znak odvjetničkog društva Philipa Nørviga. Brzim pregledom teksta upali su mu u oko izrazi poput »optužba zbog silovanja« i »tvrdnja da je platila za prekid svoje trudnoće«, predstavljeni kao da teret dokazivanja leži na Nete Hermansen. Iz dokumenata je bilo jasno vidljivo da je slučaj završio oslobađajućom presudom za Curta Wada, ali o tome što se dogodilo s tom Nete Hermansen nije bilo ničega. Uto Carlu zazvoni mobitel. »Sada mi baš i nije najzgodnije, Rose.« »No, mislim da ipak jest. Slušaj ovo – Nete Hermansen bila je jedna od djevojaka sa Sprogøa. Bila je tamo od 1955. do 1959. Što kažeš na to?« »Moram reći da sam tako nešto i pretpostavio«, odgovori joj odmjeravajući tanki dokument u ruci. * Petnaest minuta kasnije utovarili su dokumente u prtljažnik auta. Taman kad su zatvorili poklopac prtljažnika, ugledaju kako im se cestom približava zeleni kombi. Carlov pogled nije privukao sam kombi, već način na koji je odjednom usporio s vožnjom. Uspravi se i pogleda ravno prema vozilu dok je vozač kombija vidno oklijevao ne mogavši se odlučiti bi li se skroz zaustavio ili jednostavno ubrzao. Zatim vozač pogleda prema kućama koje je prošao. Možda je tražio kućni broj, no oni su bili prilično jasno istaknuti u ovoj lijepoj stambenoj ulici, tako da to nije trebalo biti toliko teško? Kad je kombi prošao kraj Carla, vozač okrene glavu na drugu stranu, pokazavši tako samo skoro potpuno bijelu, valovitu kosu.


27 Rujan 1987.

O

sjećao se kao kralj gledajući kroz prozor vlaka kako Sjælland nestaje iza njega. »Brza vožnja prema sreći«, pomisli i da dječačiću u kupeu kovanicu od krune. Da, bio je to zaista kraljevski dan, dan za krunidbu. Dan kad će se ostvariti svi njegovi najluđi snovi. Zamišljao je kako će mu Nete sramežljivo poželjeti dobrodošlicu popravljajući frizuru. Gotovo je već mogao opipati darovnicu u ruci. Papir koji će mu prepisati deset milijuna kruna, na veliko zadovoljstvo porezne uprave i na njegovu vlastitu vječnu sreću. No, kad se našao ispred Glavnoga kolodvora i shvatio da u manje od pola sata mora ne samo pronaći, već i stići do Netine ulice, obuzme ga nervoza. Dohvati vrata jednog od taksija i upita vozača koliko bi ga vožnja otprilike stajala. Nakon što mu je izrečena cijena bila par kruna previsoka, zamoli taksista da ga odveze onoliko daleko koliko je to moguće za iznos koji je imao kod sebe. Zatim baci kovanice vozaču u ruku, a on ga odveze sedamsto metara dalje i iskrca na Vesterbros Torvu uz poruku da je najbliži put kroz prolaz Teaterpassagen te nakon toga samo ravno uzduž jezera. Tage nije bio naučen na kretanje pa mu je torba teško udarala u bedro, a znoj mu se probijao kroz novo odijelo, oblikujući ispod pazuha tamne mrlje. »Zakasnit ćeš, zakasnit ćeš, zakasnit ćeš«, odzvanjalo mu je glavom sa svakim sljedećim trčećim korakom, dok su kraj njega s lakoćom prolazili trkači svih godina. Svaka popušena cigareta sada ga je štipala za pluća, a svako popijeno pivo i viski izazivali su mu bolove u nogama. Zakopča sako i zamoli Boga da uspije stići, a kad je napokon stigao, bilo je 12.35. Zakasnio je pet minuta. Suze zahvalnosti stajale su mu u očima kad ga je Nete ipak pustila


unutra i on joj, kao što je bilo i naznačeno, ispruži pozivnicu. U njenome se krasnome stanu osjećao zaista jadno. Jadno jer je najbolja prijateljica koju je ikada imao sada stajala pred njim kao odrasla žena, dočekavši ga otvorenih ruku. Želio je zaplakati kad ga je pitala kako je i želi li možda čaj te ponovno deset minuta nakon toga, kada ga je pitala želi li možda još jednu šalicu. Toliko joj je toga još želio reći, samo da se odjednom nije osjećao tako nevjerojatno loše. Želio joj je reći da ju je oduvijek volio. Da ga je sram nakon što ju je ostavio na cjedilu skoro uništio. Želio je pasti na koljena i moliti za oprost, da nije bilo ove iznenadne mučnine koja ga je savladala toliko žestoko da se potpuno nenadano počeo podrigivati na svoj novi, lijepi sako. Pitala ga je je li mu loše i želi li možda čašu vode ili još jednu šalicu čaja. »Nije li ovdje unutra jako vruće?« prostenje pokušavajući uzalud duboko udahnuti, dok su mu pluća odbijala poslušnost. Kad je otišla po vodu, Tage se primi za srce, svjestan da će sada umrijeti. * Nete nekoliko trenutaka promotri pojavu koja je ležala nagnuta na stolici u tom odvratnom odijelu. Tijekom godina Tage je postao znatno veći nego što si je zamišljala. Već ju je sama težina njegova gornjeg dijela skoro prevrnula kad ga je nagnula prema sebi da ga uhvati ispod ruku. »O, Bože«, pomisli gledajući njihalo velikog sata. »Ovo će predugo trajati.« Pusti da tijelo padne na pod, a zatim se, istovremeno kad Tageov nos pogodi pod, začuje zvuk lomljena hrskavice. Samo da se sad još i susjed s kata ispod ne dođe žaliti na buku. Klekne na pod i snažno gurne i otkotrlja Tageovo tijelo na sredinu svoga perzijskoga tepiha kojeg zatim zajedno s tijelom odvuče do praga vratiju. Uto rezignirano pogleda dugački hodnik na kojem je bio tepih od kokosa. Prokletstvo, zašto nije na vrijeme mislila na to? Nikad neće uspjeti odvući jedan tepih preko drugoga. Otpor bi jednostavno bio prevelik. Svom snagom povuče tijelo i uspije ga dovući taman preko ruba


vratiju u hodnik prije nego je morala malo predahnuti. Nete se ugrize za usnicu. Već se i s Ritom previše namučila. Ona, srećom, nije bila toliko teška, ali je njezino beživotno tijelo na neki način bilo potpuno mlitavo, kao da joj je iz svakog rebra visila još po jedna ruka ili noga. Svako je malo morala stajati i vraćati ruke na njezin trbuh, a na kraju ih je morala zavezati kako bi tijelo uopće uspjela odvući u sobu. S gađenjem je pogledala Tagea. U tom istrošenu, znojnu licu i mlohavim rukama nije mogla prepoznati ni sjenu onog momka s kojim se nekada valjala uokolo. Zatim ga svim snagama uspravi u sjedeći položaj i prevrne mu gornji dio tijela među noge, kao da se radi o krpenoj lutki, što ga pomakne za još pola metra naprijed. Nete pogleda niz hodnik. Ovom brzinom do izolirane sobe trebat će joj najmanje deset minuta, nema smisla da sada staje. Glavu mu stavi na pod i zatim ga gurne naprijed preko ramena. Zatim ponovi cijeli postupak s podizanjem u sjedeći položaj, prevrtanjem među noge i guranjem preko ramena. Samo je trebalo gurati dovoljno jako da tijelo donekle klizne hodnikom. No, zadatak nije bio nimalo jednostavan i Nete je bol svojih slabih nogu, kukova i leđa osjećala u svakoj stanici svoga tijela. Kad ga je napokon uspjela otkotrljati do hermetički izolirane sobe s postavljenim stolom i sedam stolica, odustane od toga da ga odmah posjedne na stolicu do Rite, koja je sjedila ispred ceduljice sa svojim imenom, s glavom na ramenima i trupa privezana za naslon stolice. Nete promotri Tagea koji je ležao široko otvorenih očiju i zgrčenih prstiju. Doista aljkavo od nje. Do kraja dana ga svakako mora dići na njegovo mjesto. Zatim se prepadne. Džep na prsima Tageova odvratno sjajna sakoa bio je poderan. Je li mu na tom mjestu cijelo vrijeme nedostajao komad tkanine? Morala je to saznati. Bilo je 13.40, za pet minuta dolazi Viggo. Dobro zaključa vrata sobe i pogleda ima li gdje na hodniku kakav komad tkanine. Možda mu je zaista cijelo vrijeme nedostajao, samo ona to jednostavno nije primijetila. Ionako ni na sekundu nije ispustila Tageovo lice iz vida nakon što je sjeo. Duboko udahne i ode se nakratko osvježiti u kupaonicu.


Zadovoljno pogleda svoje znojno lice u ogledalu. Dobro je to na kraju obavila. Koncentrat bunike radio je svoje i sve je išlo po planu. Moguće je, naravno, da će navečer, nakon što sve završi, osjetiti nekakvu reakciju. Možda će na te ljude u blagovaonici odjednom gledati posve drugim očima. Iako će se svim silama potruditi da to izbjegne, možda se neće moći otarasiti pomisli da su i oni oko sebe imali ljude koji su ih jednom voljeli i sanjali iste snove kao i oni. Sada o tome jednostavno nije željela razmišljati. Nije smjela. Popravi frizuru misleći na one koji su tek trebali doći. Je li se i Viggo možda isto udebljao poput Tagea? U tom slučaju apsolutno mora doći na vrijeme. Nije se ni usudila pomisliti što bi se u protivnom moglo dogoditi. U tom se trenutku prisjeti ogromna tijela Curta Wada i njegove težine nad sobom i istovremeno primijeti da na vješalici u hodniku još uvijek visi Ritin kaput. Kad ga je dohvatila i bacila na krevet do Ritine torbice, iz džepa ispadne kutija cigareta. »Proklete cigarete«, pomisli. Koliko ih je samo taj Ritin porok skupo stajao.


28 Studeni 2010.

S

amo bih vam željela reći da vam je mehaničar do srijede zabranio korištenje muškog zahoda u hodniku, neće ga stići popraviti prije toga«, reče Rose s rukama na bokovima. »Tko ga je to od vas dvojice tako temeljito začepio toaletnim papirom?« Okrene glavu od Assada i zagleda se izravno u Carla obrva podignutih sve do ruba svoje ugljenocrne kose. Carl protestno raširi ruke u stranu poručujući na međunarodnom govoru tijela da on o tome nema nikakva pojma. Njegovo je osobno tumačenje te geste naprotiv bilo da se to nje nimalo ne tiče i da ne namjerava svoje zahodske navike i crijevne probleme dijeliti s podređenima, a pogotovo ako su još k tome i suprotna spola. »Zato, kad ćete se koristiti ženskim zahodom, bolje vam je da pišate sjedećki ili da barem spustite dasku iza sebe kad ste gotovi.« Carl nabora čelo. Ovo mu je već ipak bilo malo preintimno. »Provjeri sve informacije koje imamo o Nete Hermansen i napravi mi popis. Ali najprije mi daj broj onog novinara Sørena Brandta«, odgovori joj on nato. Ako ga baš želi nervirati, može to raditi bilo kada, samo ne na njegove slobodne dane. Nekakve proklete granice moraju postojati. »Baš sam inače maloprije pričao s tim Brandtom, Carl«, reče Assad s glavom skroz nagnutom nad šalicu nekakve pušeće tekućine mirisa karamele. Carl nakrivi glavu. Tako, dakle! »Baš si razgovarao sa Sørenom Brandtom, kažeš?« Namršti obrve. »Nisi mu valjda spomenuo da smo ukrali dokumente, ili?« Assad raširi ruke u stranu. »Možda misliš da deva pere prste u jezeru iz kojeg pije?« »Jesi li mu rekao, Assade?« Assad spusti ruke uz tijelo. »Eh, sad. Možda samo trunčicu. Rekao sam, da imamo nešto o Curtu Wadu.«


»I što još?!« »Eh, još mrvicu o onom Lønbergu iz Jasnih granica.« »Dobro, imamo li i o njemu nešto?« »Da, bilo je pod L. Nørvig se brinuo za nekakve slučajeve za njega.« »Vratit ćemo se na to. Što je Brandt rekao?« »Rekao je, da je već čuo za Tajnu borbu. Čak je pričao s Nørvigovom prvom ženom, i ona je rekla, da su medicinske sestre i liječnici godinama, slali trudnice iz lošeg položaja na ginekološki pregled ljudima u društvu. I, bez da su žene znale, u šta se upuštaju, često su onda završavali pobačajem. Da, taj Brandt ima nešto materijala o tome, koji će rado razmijeniti, ako mu damo kopije onoga, što mi imamo.« »U ime nebesa! Nemaš pojma u što si se uvalio, Assade. Ako se sazna da smo se provalom domogli dokazna materijala, naglavačke će nas napucati van iz policije. Daj mi njegov broj!« Carl utipka broj uz veoma loš predosjećaj. »Da, baš sam ovaj čas razgovarao s vašim kolegom«, odgovori Søren Brandt nakon kratka predstavljanja. Zvučao je mlado i ambiciozno, a takvi su bili najgori. »Ako sam dobro shvatio, Assad je s vama raspravljao o nekakvoj zamjeni?« »Da, to bi bilo odlično. Još mi uvijek nedostaju poveznice među pojedincima koji stoje iza Jasnih granica i Tajne borbe. Zamislite kad bismo samo uspjeli zaustaviti te umobolnike prije negoli se domognu moći.« »Ispričavam se, gospodine Brandt. Bojim se da je moj pomoćnik malo izletio s obećanjem. Materijale ćemo predati državnome odvjetniku.« Novinar se nasmije. »Državnome odvjetniku? To je potpuna glupost, ali svaka vam čast što držite do svoga posla. Takvi poput vas se danas u Danskoj još rijetko gdje mogu naći. Možete biti mirni, ni krdo divljih konja ne bi me natjeralo da se izlajem.« Kao da je slušao samoga sebe. »Slušajte, gospodine Mørck. Ljudi oko Curta Wada prilično su radikalni. Bez ikakvih skrupula ubijaju nerođenu djecu. Imaju odlično razrađen sustav zatiranje bilo kakvih tragova. U raznim fondovima na


raspolaganju su im milijuni za troškove plaćenika s kojima nitko ne bi poželio ukrstiti mačeve. Mislite li da trenutno stanujem na svojoj prijavljenoj adresi? Naravno da ne. Dobro pazim na sebe jer oni ne prezaju ni pred čime ako netko baci sumnju na njihove prljave stavove o ljudima i politici koju vode, u to možete biti sigurni. Pogledajte samo primjer onoga liječnika Hansa Christiana Dyrmanda. Ako se mene pita, njega su sigurno prisilili da pozoba te pilule za spavanje. Stoga ja držim jezik za zubima, razumijete me?« »Toliko dugo dok ne objavite cijelo to sranje, zar ne?« »Dotada, da. A onda sam spreman i u zatvor kako bih zaštitio svoje izvore, uvjeravam vas. Glavno da dohvatim Wada i njegov ološ.« »Dobro, onda vam mogu reći da istražujemo niz nestanaka koji se čine povezani sa ženama koje su bile zatvorene na Sprogøu. Je li razumno pretpostaviti da je i Curt Wad u tome svemu imao svoje prste? Da, znam da je to bilo prije pedeset godina, ali možda znate nešto o tome.« Čuo je duboki uzdah s druge strane, a zatim tišinu. »Jeste li još tamo?« »Jesam, jesam«, začuje se napokon. »Slušajte, moram se samo načas sabrati. Tetka moje majke također je bila jedna od djevojaka sa Sprogøa. Ona mi je ispričala zaista odvratnih priča o tom mjestu. Ne baš izravno o Curtu Wadu, ali o njemu sličnima. Ne znam je li i on bio umiješan u te gadosti, ali mogu vam reći da me uopće neće iznenaditi ako se tako pokaže.« »Dobro. Razgovarao sam s jednim novinarom, Louisom Pettersonom, koji je svojevremeno također napisao par kritičkih članaka o Curtu Wadu. Znate li ga?« »Iz usmene predaje, da. I naravno, iz članaka koje je objavio. On je oličenje svega protiv čega se pravi novinari bore. Radio je kao slobodni novinar i čak se bio domogao nekih stvarno zanimljivih stvari, ali Curt Wad ga je očito uzeo pod svoje zaposlivši ga u Beneficeu, veoma tendencioznoj novinskoj agenciji, sigurno za lijepu plaću. Nakon toga su kritički članci iznenada prestali.« »Jeste li i vi dobili sličnu ponudu?« Søren Brandt se nasmije. »Još nisam, ali s tim se lešinarima nikad se ne zna. U svakom sam slučaju dobro digao živac Wadu i Lønbergu na jučerašnjem sastanku Jasnih granica.«


»U redu. Spomenuli ste Lønberga, što znate o njemu?« »Wilfrid Lønberg, desna ruka i miljenik Curta Wada. Otac formalne predsjednice Beneficea, suosnivač Jasnih granica i veoma aktivan u Tajnoj borbi. Da, mislim da biste njega svakako trebali dohvatiti. On i Curt Wad čista su reinkarnacija Josefa Mengelea.« * Primijetili su odsjaj vatre još izdaleka, mnogo prije nego su stigli do kuće. Bolja pozadina ovakva tmurna dana u studenome gotovo da nije postojala. »Inače dosta skup kvart«, reče Assad kimajući prema starim vilama koje su se nalazile uokolo. Lønbergova kuća nije se mnogo razlikovala od ostalih u ulici, visoka i bijela, s otmjenim starinskim prozorima i glaziranom opekom. Bila je malo uvučenija od ostalih kuća koje su bile smještene bliže cesti pa je vožnja do nje po pucketavu šljunčanu prilazu bila daleko od nečujne. »Što radite ovdje na mome zemljištu?« začuju glas. Oni zaokrenu oko živice i ugledaju starijeg čovjeka u smeđem ogrtaču i teškim vrtlarskim rukavicama. »Nemate što ovdje raditi«, reče im bijesno i primakne se plamtećoj bačvi od goriva u koju je baš bio bacao papire iz tački pored. »Želio bih vas upozoriti na to da je ovakvo spaljivanje na otvorenom zabranjeno«, reče mu Carl, pokušavajući s te udaljenosti utvrditi o kakvim se točno papirima radi. Najvjerojatnije je bila riječ o dnevnicima i dokumentaciji o svim sranjima kojima su se Lønberg i njemu slični bavili. »Ma da, a gdje to stoji? Trenutno vani baš i nije neka suša, ili?« »Rado ćemo vam prištedjeti trud i nazvati vatrogasce u Gentofteu, da nam oni razjasne općinske propise o spaljivanju otpada.« Carl se okrene prema Assadu. »Hoćeš li nam to provjeriti, Assade?« Muškarac zavrti glavom. »Ma, za ime Božje, radi se samo o nešto starih papira, kome to ipak smeta?« Carl izvuče svoju policijsku značku. »Pretpostavljam da bi nekoga moglo smetati uništavanje dokumenata koji bi vjerojatno mogli razjasniti brojna pitanja o vašim i aktivnostima Curta Wada.«


Carl nije mogao ni zamisliti da je čovjek Lønbergove dobi i dostojanstvena držanja uopće bio sposoban tako brzo i odrješito izvesti ono što se dogodilo u sljedećim sekundama. Lønberg je u jednome skoku iz tački podigao cijelu hrpu dokumenata, istovario je u bačvu, zgrabio plastičnu bocu s benzinom s travnjaka, odvrnuo čep i izlio je ravno na plamteću gomilu. Učinak je bio doista jedinstven. I Carl i Assad zakorače nekoliko koraka unatrag kad se stup vatre uz prasak vinuo u zrak, doprijevši skoro do krošnje crvene bukve nasred vrta. »Dakle«, reče muškarac. »Sada možete nazvati vatrogasce. Koliko će me to uopće stajati? Jednu kaznu od pet tisuća kruna? Deset tisuća? Kao da je to neki problem.« Baš se spremao okrenuti i poći natrag prema kući, ali ga Carl zadrži. »Zna li tvoja kćer Liselotte na kakve gadarije stavlja svoje ime?« »Liselotte? Gadarije? Ako ciljate ne njezino mjesto predsjednice Beneficea, time se može samo ponositi.« »Zaista? Je li ponosna i na pobačaje koje izvodite u Tajnoj borbi ili ste joj to možda ipak prešutjeli? Dijeli li i ona vaš iskrivljen pogled na ljude? Suosjeća li s vašim ubijanjem nedužne djece? Je li i na to ponosna ili možda nema ni najmanjeg pojma o tim stvarima?« Ledeni pogled koji mu je Lønberg uputio ni plamen obližnje vatre ne bi bio otopio. »Nemam apsolutnog pojma o čemu vi pričate. Ako imate što konkretno za riješiti, možete prekosutra nazvati mog odvjetnika. Ured se ponedjeljkom otvara u pola devet. Odvjetnik se zove Caspersen, ako vas slučajno zanima. Broj se nalazi u imeniku.« »Aha, da«, reče Assad straga. »Caspersen. Njega znamo s TV-a. Jedan od onih iz Jasnih granica, ne? Onda bismo rado imali njegov broj, puno hvala.« Na Lønbergovu se oholu licu jasno vidjelo kako ga je Assadova odvažna izjava dobro štrecnula. Carl se nagne prema njemu i gotovo prošapće svoje riječi rastanka: »Hvala, zasada, Wilfride Lønberg. Mislim da smo zasad čuli i vidjeli i više nego dovoljno. Pozdravi Curta Wada i poruči mu da ćemo sada posjetiti jednu od njegovih starih prijateljica u Nørrebrou. Slučaj Hermansen, nije li se tako onomad zvao?«


* Nørrebro je bio ratno područje. Brzinski podignute zgrade ovdje su bile iznimno plodno tlo za cijeli niz socijalnih problema popraćenih neizbježnom poplavom kriminala, nasilja i mržnje. Nimalo nalik nekadašnjem sustavu u kojem se socijalni rad gradske četvrti ponajprije temeljio na tome da se marljivim radnicima pomogne u postizanju donekle dostojnih životnih uvjeta. Tek se još uzduž jezera vidio jasan trag nekadašnjih boljih vremena. »Jezera su još uvijek najbolje mjesto u gradu«, uvijek bi isticao Antonson iz postaje u Rødovreu, i bio je u pravu. Kad bi tko stajao i promatrao ove prekrasne, uredno nanizane nekretnine zaštićene krošnjama kestenova, s pogledom na mirnu vodenu površinu kojom su plovila jata labudova, ne bi ni naslutio da se na samo stotinjak metara udaljenosti nalazi igralište rockerskih i imigrantskih bandi koje je u mraku bilo pametnije izbjegavati. »Mislim, da je ona doma«, reče Assad pokazujući prozore na samome vrhu zgrade. Carl kimne. Kao i svi ostali prozori na toj sivoj zgradi, i ovi su bili dobro osvijetljeni. »Policija je, gospođo Hermansen«, reče Carl u portafon. »Želio bih navratiti do vas i postaviti vam nekoliko pitanja. Hoćete li me pustiti unutra?« »Kakva pitanja?« začuje se iz portafona. »Ništa posebno. Samo rutinska provjera.« »Aha, nešto oko pucnjave u ulici Blågårdsgade neki dan? Da, dobro sam je čula. Molim vas, zakoračite malo unatrag i pokažite svoju policijsku značku da je vidim. Ne puštam unutra baš bilo koga.« Carl da znak Assadu da ostane kraj vrata, a sam se zatim povuče unatrag u prolaz između minijaturnih vrtova u prizemlju, tako da mu je svjetlo s prozora padalo izravno na lice. Nakon par trenutaka primijeti kako se jedan od prozora otvara i iz njega proviri malena glava. Carl ispruži značku koliko je mogao. Tridesetak sekundi kasnije začuje se zvuk otvaranja vratiju. Kad su se potpuno zadihani napokon popeli na četvrti kat, ulazna vrata već su ih čekala širom otvorena. Dakle, gospođa ipak nije bila


baš toliko prestrašena. »Oh!« povikne Nete kad je Carl stupio u hodnik, a iza njega provirilo Assadovo tamno lice. Njezina je prestrašena reakcija zasigurno bila rezultat beskompromisna ponašanja imigrantskih bandi koje su operirale područjem. »Ispričavam se, ne morate se bojati moga pomoćnika. On je zaista najdobroćudnija osoba na kugli zemaljskoj«, slaže joj. Assad joj pruži ruku. »Dobar dan, gospođo Hermansen.« Nakloni joj se poput školarca na maturalnoj. »Hafez el-Assad, ali zovite me Assad. Meni je čast što sam vas upoznao.« Nete je malo oklijevala, ali na kraju mu pruži ruku. »Želite li šalicu čaja?« upita ih ne obazirući se na Carlovo odmahivanje i Assadovo željno kimanje. Dnevna soba izgledala je poput većine dnevnih soba žena u tim godinama – kombinacija teška namještaja i suvenira iz dotadašnjega života. Isticao se jedino nedostatak ikakvih uokvirenih obiteljskih fotografija. Carl se uto prisjeti Rosina kratka opisa Netina života. Portreti su sigurno nedostajali iz dobrih razloga. Nete se vrati s čajem, pomalo šepajući, no još uvijek prilično lijepa s obzirom na svoje sedamdeset i tri godine sa svojom svjetloplavom, obojenom i veoma elegantno ošišanom kosom. Bilo je očito da je, unatoč njezinu tešku životu, novac, kao i uvijek, ipak činio veliku razliku. »Kakva krasna haljina«, reče Assad. Nije mu odgovorila, ali ipak najprije njega posluži. »Tu ste radi prošlotjedne pucnjave u ulici Blågårdsgade?« upita i sjedne između njih dvojice, gurajući prema Carlu tanjur s keksima. Carl odbije uz zahvalu te se zatim uspravi u naslonjaču. »Ne, radi se o nestanku određenih osoba 1987., koje zatim nikada nisu pronađene. Nadali smo se da ćete nam...« Tu kratko zastane. »Mogu li vam govoriti >ti<?« Ona kimne, možda čak pomalo nevoljko, no bilo mu je teško procijeniti. »Nadali smo se da ćeš nam moći pomoći u razrješenju tih slučajeva.« Na njezinu se čelo ukaže par tankih bora. »Ako ikako mogu.« »Imam ovdje ispis jednog dijela tvog života, Nete, i vidim da ti nije


bio nimalo lagan. Želimo da znaš da smo svi mi koji istražujemo ove slučajeve veoma ogorčeni saznanjima o zlostavljanju kojemu ste ti i žene poput tebe bile izložene.« Nete podigne obrvu. Je li joj razgovor možda bio neugodan? Zasigurno jest. »Ispričavam se što te vraćam u to vrijeme, ali izgleda da je nekoliko nestalih osoba imalo veze sa Sprogøom. Želio bih se malo kasnije vratiti na to.« Uzme gutljaj čaja koji je bio malo pregorak za njegov ukus, ali svakako bolji od Assadova koncentrata. »Ovdje smo prvenstveno zato jer istražujemo nestanak tvoga bratića Tagea Hermansena iz rujna 1987.« Ona nagne glavu u stranu. »Bratić Tage! Zar je nestao? Nisam se s njim čula još od davnih dana, baš mi je žao. Nisam ni znala.« »Aha. Ujutro smo bili u njegovoj maloj radionici u Brenderupu na Fynu i tamo pronašli ovu kuvertu.« Carl izvuče kuvertu iz plastičnog fascikla i pokaže je Nete. »Da, točno. Pozvala sam Tagea u posjet. Sada mi je jasnije zašto mi nikada nije odgovorio na poziv.« »Imaš li kojim slučajem još uvijek kopiju toga pisma? Prijepis ili možda ispis?« Nete se osmjehne. »Heh, nemam, nikako. Pismo je bilo rukom pisano.« Carl kimne. »Bila si na Sprogøu istovremeno kada i medicinska sestra pod imenom Gitte Charles. Sjećaš li je se?« Ponovno joj se na čelu pojavi okomita bora. »Da, sjećam je se. Sjećam se svih sa Sprogøa.« »Gitte Charles također je nestala u to vrijeme.« »Da? Zaista neobično.« »Da. I Rita Nielsen isto.« Tu se Nete malo trzne. Bore joj nestanu, ali joj se zato ramena malo usprave. »Rita? Kada?« »Zadnje što znamo je da je kupila cigarete u kiosku nekoliko stotina metara udaljenom odavde, u ulici Nørrebrogade 4. rujna 1987., ujutro u deset sati i deset minuta. Auto joj je također pronađen dolje na Kapelveju. Ni to nije baš daleko odavde, zar ne?«


Ona stisne usnice. »Dakle, pa to je zaista strašno. Rita me taj dan posjetila. Je li to bio 4. rujna? Je, dobro se sjećam da je bilo kasno ljeto, ali ne sjećam se točna datuma. Bio je to životni period u kojem sam bila primorana suočiti se sa svojom prošlošću. Dvije godine ranije izgubila sam supruga i jednostavno nisam znala kako nastaviti dalje. Zato sam pozvala Ritu i Tagea u posjet.« »Dakle, Rita Nielsen te posjetila?« »Jest, posjetila me.« Nete uperi prst na stol. »Sjedile smo ovdje i pile iz istih ovih šalica. Bila je kod mene par sati. Posjet je bio malo čudan, ali sjećam se da je ipak bilo dobro ponovno je vidjeti. Raščistile smo neke stvari. Na Sprogøu baš i nismo uvijek bile dobre prijateljice.« »Njezin je nestanak bio javno oglašavan, kako to da se nakon toga niste obratili policiji?« »Dakle, to je zaista grozno, pa što joj se moglo dogoditi?« Ona se načas zagleda u zrak. Ako mu ne odgovori na pitanje, nešto očito nije bilo u redu. »Zašto se nisam obratila policiji?« nastavi konačno. »Nisam mogla. Dan nakon njezina posjeta otišla sam na Mallorcu. Sjećam se dobro, kupovala sam tamo kuću pa mislim da danski tisak nisam pratila skoro pola godine. Tijekom zimskog dijela godine boravim dolje u Son Vidi. Jedini razlog zašto sam sada zapravo kod kuće su neki problemi s bubrežnim kamencima koje bih rado sredila ovdje u Danskoj.« »Sigurno imate nekakve dokumente o toj kući?« »Naravno. Ali čekajte malo! Čini mi se da sam upravo na ispitivanju. Ako me već za nešto sumnjičite, onda mi to radije izravno recite.« »Ne, gospođo Hermansen. Ali moramo razriješiti par pitanja, a jedno od njih je i zašto niste reagirali na oglase o Ritinu nestanku. Možemo li vidjeti dokumente od kuće?« »Sva sreća da više nisu na Mallorci«, reče ona pomalo uvrijeđeno. »Do lani su još bili tamo, ali sam ih ponijela u Dansku nakon što smo svi u ulici imali provale. Ovako je sigurnije.« Točno je znala gdje se nalaze. Stavi ih pred Carla i pokaže datum kupnje. »Kupila sam je 30. rujna 1987., ali tada sam već tri tjedna bila tražila i pregovarala. Vlasnik me želio preveslati, ali nije mu uspjelo.« »Ali...«


»Da, dugi je razmak od 4. do 30. rujna, znam, ali tako je. Možda još uvijek negdje imam avionske karte, ne bi me čudilo. Onda biste vidjeli da tada nisam mogla biti kod kuće. Ali njih ipak neću uspjeti naći tako brzo.« »Bit će dovoljan pečat u putovnici ili kakva druga dokumentacija«, reče joj Carl. »Imate li možda negdje staru putovnicu? U njoj bi mogli biti pečati koji bi to dokazali, zar ne?« »Imam, ali onda ćete morati doći neki drugi dan. Prvo je moram pronaći.« On kimne. Vjerojatno je govorila istinu. »Kakav je bio tvoj odnos s Gitte Charles? Možeš li na opisati?« »Zašto vas to zanima?« »Dobro, u pravu si, pitanje je možda malo loše postavljeno. Stvar je u tome što o slučaju nestanka Gitte Charles imamo jako malo podataka. Gotovo nitko od ljudi koji su je poznavali danas više nije na životu i stoga nam je teško procijeniti kakva je osoba bila i zašto je nestala. Kako bi je ti opisala?« Pitanje joj je očito teško palo. Zašto bi zatočenik o svom čuvaru rekao išta dobra? »Je li se prema tebi loše odnosila, pa ti je zato teško odgovoriti?« ubaci se Assad. Nete potvrdno kimne. »Ne, nije mi baš lako odgovoriti.« »Jer je Sprogø bio užasan otok, zar ne? A ona je bila jedna od onih koji su te tamo držali, je l’?« nastavi Assad pogleda usmjerena ravno na tanjur s keksima. Ona ponovno kimne. »Sada zaista već godinama nisam razmišljala ni o njoj, ni o Sprogøu. Ono što su tamo radili doista je bilo van svake pameti. Držali su nas izolirane od svijeta i rezali nam jajovode. Zvali su nas slaboumnima, ni sama ne znam zašto. Iako Gitte Charles nije bila najgora od njih tamo, svakako mi nije ni pomogla da se izvučem s otoka.« »Otada nisi bila u kontaktu s njom?« »Ne, hvala Bogu, nisam.« »Zatim je tu još i Philip Nørvig. Njega se sjećaš?« Ona blago kimne. »I on je nestao istoga dana«, reče Carl. »Od njegove smo udovice saznali da je toga dana bio pozvan u Kopenhagen. Kažeš da si u to


vrijeme prolazila kroz razdoblje u kojem si se željela suočiti sa svojom prošlošću. Philip Nørvig je na neki način sukrivac za tvoju nesreću, zar ne? Kriv je za nesretan ishod tvoga slučaja protiv Curta Wada. Je li i on, dakle, bio među onima s kojima si se željela suočiti? Je li poziv koji je Nørvig dobio bio od tebe?« »Nije, pozvala sam samo Ritu i Tagea, ostale nisam.« Ona odmahne glavom. »Ne razumijem. Toliko nestalih u isto vrijeme, a sve sam ih poznavala. Što se to moglo dogoditi?« »Da, baš smo zato i mi iz Sektora Q ovdje. Mi se bavimo starim neriješenim slučajevima, slučajevima od posebna interesa, to je naše područje. Toliko međusobno više ili manje povezanih nestanaka u isto vrijeme baš i nisu normalna pojava, kao što i sama shvaćaš.« »Istraživali smo malo, oko toga liječnika, Curta Wada«, nadoda Assad malo prije nego je Carl to planirao, ali to je ionako bio njegov stil. »Oko njega ima dosta toga, povezanog s nekoliko nestalih osoba. Prvenstveno, s Philipom Nørvigom.« »Curt Wad!« Ona podigne glavu poput mačke koja je taj tren ugledala pticu nadohvat kandži. »Da, znamo da je vaša nesreća najvjerojatnije počela s njim. U jednom od Nørvigovih dnevnika vidjeli smo da je uspio odbaciti tvoje optužbe protiv Wada okrenuvši ih protiv tebe. Jako mi je žao što to sada ponovno izvlačim van, ali bili bismo ti veoma zahvalni ako bi nam mogla navesti kakve moguće poveznice između tih nestanaka i Curta Wada? Nete kimne. »Pokušat ću se sjetiti.« »Tvoj je slučaj nesumnjivo bio prvi od cijelog niza slučajeva u kojima je Curt Wad manipulirao istinom radi vlastite koristi, nimalo se ne obazirući na nepravde koje je putem prouzročio. Ako ponovno dođe do optužbe protiv Wada, moguće je da ćemo kao jednog od svjedoka biti prisiljeni pozvati tebe. Što misliš o tome?« »Želim li svjedočiti protiv Curta Wada? Ne, to zaista ne želim. To je vrijeme sada iza mene. Pravda će ga dostići i bez moje pomoći. Sotona ga već sigurno čeka i zadovoljno trlja ruke.« »Razumijemo te skroz, Nete«, reče Assad, nagnuvši se da si sam natoči još jednu šalicu čaja, ali ga Carl u tome spriječi. »Čut ćemo se još u skorije vrijeme, gospođo Hermansen. Hvala na


čaju«, reče Carl i da Assadu znak da je posjet gotov. Ako se malo požure, mogao je još stići do doma, presvući se i provjeriti je li njegov novi ključ doista otvarao Monine odaje. Assad se zahvali, zgrabi još jedan keks u prolazu, pohvali ga i iznenada podigne prst u zrak. »Čekaj, Carl. Ima još jedna osoba, za koju nismo pitali.« Okrene se prema Nete. »Jedan ribar iz Lundeborga je isto nestao tada. Zvao se Viggo Mogensen. Jesi li ga slučajno kad srela? Brodom nije tako daleko od Lundeborga do Sprogøa.« Ona se nasmije. »Ne, to mi je ime potpuno nepoznato.« * »Izgledaš jako promišljen, Carl. Šta ti se događa u glavi?« »Zamišljen, Assade, ne promišljen. Pa sad, nije da nemamo o čemu razmišljati, ne misliš tako?« »Da, itekako. Samo nikako ne mogu ovo shvatiti. Osim tog Vigga Mogensena, imamo, kao, dva slučaja u jednom – Ritu i Gitte i Curta Wada i Nørviga i Nete na jednoj strani. Onaj bratić Tage je tu izvan svega jer, koliko znamo, on nema ništa sa Sprogøom. Ali onda ipak na drugoj strani imamo Tagea i Nete. Znači, ona je jedina, koja ima nešto zajedničko sa svima njima.« »Da, možda, Assade, ali ne možemo biti sigurni. Možda je i Curt Wad povezan sa svima njima. To sada moramo temeljito istražiti. Kolektivno samoubojstvo ili slučajne, neobjašnjive, simultane nesreće mi se svakako ne nalaze na dnevnome redu.« »Daj mi to ponovi, Carl. Rekao si nešto simultano i dnevni red?« »Zaboravi na to, Assade. O tome ćemo nešto kasnije.«


29 Sprogø, 1955. Kopenhagen, rujan 1987.

S

kupina djevojaka stajala je na molu, mašući kao da su im Nete i Rita stare, dugo očekivane prijateljice. Izgledale su poput djece u toj skupini, dozivajući ih i smijući im se onako svježe izribane. Čemu su se ipak tako veselile? Brod iz Nyborga kojim su stigle baš i nije bio namijenjen spašavanju. Nije to bila Noina arka koja ih je došla pokupiti i odvesti na sigurno, baš suprotno. Koliko je čula, ovaj je brod bio prokletstvo. Nete preko ograde i ruka koje su mahale pogleda prema svjetioniku koji se nadvijao visoko nad brežuljkom, i dalje prema skupini zgrada crvenih krovova, žutih zidova i gomilom prozora koji su poput očiju pozorno promatrali krajolik i jadnice zatočene ovdje. Između svih tih prozora zatim se otvore staklena vrata iz kojih izađe malena, ali uspravna pojava i stane točno nasred stepenica, uhvativši se za rukohvat. Nesumnjivo admiralka koja gleda kako joj flota sigurno pristaje u luku ili, još bolje, kraljica Sprogøa koja pazi da sve prođe kako treba. Ona koja odlučuje o svemu. »Imate li cigarete?« bilo je prvo što su im djevojke doviknule. Jedna od njih se čak popne s mola na gredu čekajući ih ispruženih ruku u prvome redu. Djevojke su se poput gaktava jata gusaka sjatile oko pridošlica, imena su letjela zrakom, a ruke tražile kontakt. Nete zabrinuto pogleda Ritu koja se, za razliku od nje, u situaciji odmah snašla kao riba u vodi. Da, Rita je imala cigarete i time si osigurala mjesto na vrhu hijerarhije. Podigne pakete iznad glave, pokaže ih djevojkama i odmah ih zatim vrati natrag u džep. Nikakvo čudo da je sva pozornost bila na njoj.


* Nete su dodijelili sobu u potkrovlju. Jedan jedini prozorčić s rešetkama bio joj je jedini otvor u svijet i slobodu. Soba je bila užasno hladna, a vjetar se tiho probijao kroz pukotine starog prozorskog okvira. Jedini namještaj bila su dva kreveta i maleni kovčeg njezine cimerice. Da nije bilo križa i dvaju malih slika filmskih zvijezda koje nije prepoznala, soba bi zaista izgledala poput zatvorske ćelije. Soba je bila smještena odmah uz ostale, a točno nasuprot vratiju nalazio se popločeni umivaonik za pranje. Nete je cijelo svoje djetinjstvo čistila staje, ali nitko joj nikada nije mogao prigovoriti da je prljava. Uvijek bi grubom četkom dobro istrljala ruke i dlanove, a ostatak tijela temeljito oprala spužvom. »Ti si prokleto najčišća cura na svijetu«, uvijek joj je govorio Tage. Ali ovdje je tijekom pranja na umivaoniku svaki dan dolazilo do takve zbrke da je to bilo teško temeljito obaviti. Sve su djevojke istovremeno golih torza stajale nad umivaonikom nad kojim su sve morale obaviti za pet minuta. Kao i u Brejningu, dobivale su isti onaj sapun od kojeg im je kosa bila gruba poput vojničke kacige i otprilike jednake ukrasne vrijednosti, a uz sve bi to još i zaudarale gore nego prije pranja. Ostatak dana bio je ispunjen strogim rasporedom kojega se trebalo držati i vojničkom disciplinom. Nete je mrzila sve u vezi toga mjesta, držeći se koliko je to bilo moguće za sebe. Tako je bilo u njezinoj udomiteljskoj obitelji i odlučila je da će tako biti i ovdje. Prednost je bila što je na taj način mogla u miru i tišini oplakivati svoju sudbinu, no iznad svega toga nadvijala se sveprožimajuća tamna sjena – odavde neće moći lako pobjeći. Možda bi neka dobra duša među osobljem ili neka dobra prijateljica učinila njezin boravak podnošljivijim, ali žene koje su na njih pazile bile su grube i stalno naređivale djevojkama, a Rita je bila zauzeta drugim stvarima. Bavila se prodajom, varala i razmjenivala robu, penjući se polako, ali sigurno do trona s kojeg je vladala svojim ograničenim podanicima. Nete je djelila sobu s prostodušnom djevojkom koja je stalno blebetala o maloj djeci. Gospodin joj je bio darovao lutku i ako se o njoj bude dobro brinula, jednoga će dana dobiti i svoje vlastito malo dijete, uvijek bi iznova ponavljala. S njom se nije dalo razumno pričati,


ali su zato neke od drugih djevojaka bile prilično bistre. Jedna od njih jako je željela čitati, ali joj se osoblje na to samo nasmijalo. »To je luksuz«, rekli su joj kratko, poslavši je natrag na posao. Nete je također radila. Zamolila je da je stave u staju, ali joj to na kraju ipak nisu dozvolili. Dok je Rita većinu dana provodila u praonici na iskuhavanju rublja, glupirajući se s ostalim djevojkama, Nete je u kuhinji gulila povrće i prala tave. Kad bi se jako umorila i malo usporila s poslom, gledajući van kroz prozor, postala bi lak plijen ne samo za osoblje, nego i za ostale djevojke koje su sjeckale oko nje. Nakon što ju je jedna od njih bacila na pod i priprijetila joj nožem, Nete je na napad uzvratila opalivši je po licu kipućim poklopcem i šutnuvši jedan od lonaca toliko jako da je ostao ulubljen. Tako je ujedno i zaradila svoj prvi razgovor s upraviteljicom. Ured i upraviteljica činili su jednu sjedinjenu cjelinu. Unutra je sve bilo hladno, sistematično i veoma uredno. Na jednoj su strani prostorije bile police i fascikli, a na drugoj viseći ormari. U ovim su se arhivima, uredno nanizane i posložene, nalazile različite sudbine, spremne da ih se izvuče, pronjuši, procijeni i zatim popljuje. »Kažu mi da u kuhinji radiš probleme«, podignuta joj prsta reče upraviteljica. »Stavite me u staju pa vam više neću raditi probleme«, odgovori Nete prateći pogledom pokrete upraviteljičine ruke po stolu. Te su ruke i prsti bili njezin prozor u svijet. Iz njih se mogu iščitati njezine misli, govorila je Rita, a ona je zaista već dovoljno puta bila kod nje na razgovoru da to dobro zna. Upraviteljica je hladno pogleda. »Reći ću ti jednu stvar, Nete. Ovdje se na radi o davanju privilegija koje će vam olakšati stvari. Ovdje se radi o tome da vas, unatoč vašemu lošem karakteru i praznim glavama, naučimo da vam u životu i stvari koje vam nisu zabavne mogu biti od itekakve koristi. Ovdje ste da se naučite ponašati kao ljudi, a ne kao životinje. Jesmo li se razumjele?« Nete mirno odmahne glavom. Sama jedva da je to uopće primijetila, ali zato budnom oku upraviteljica to nije promaklo i prsti joj se iznenada skroz zaustave. »Mogla bih ovo shvatiti kao običnu drskost, Nete, ali trenutno ću to radije protumačiti kao dokaz tvoje gluposti, ograničenosti i propuha koji ti vlada u glavi.« Ona se ispravi u stolici. Tijelo joj je bilo zbijeno i


debelo, zasigurno nije bilo jedno od onih za kojima su se mnogi muškarci okretali. »Zato ću te sada staviti u šivaonu, doduše nekoliko mjeseci ranije od predviđenog, ali u kuhinji te ionako više ne žele.« »U redu«, reče Nete pogleda uperena u pod. Mislila je da šivaona nikako neće biti gora od kuhinje, ali se prevarila. Sam je posao bio posve u redu, iako joj je i šivanje šavova na plahtama i šivanje čipke išlo dosta loše. Najgori joj je bio bliski kontakt s ostalim djevojkama, sjedenje u prostoriji punoj njihovih spletki i naklapanja. U jednom su trenutku bile najbolje prijateljice, a već u sljedećem smrtne neprijateljice. Nete je bila itekako svjesna da u životu ima još mnogo stvari o kojima ne zna ništa. Razna mjesta, povijest i opće stvari. Ali ljudi poput nje, koji imaju problema sa slovima i brojevima, moraju iskoristiti one informacije koje čuju usmeno, a Nete dosad u životu nije srela mnogo ljudi koji bi uspjeli do nje doprijeti na takav način. Ukratko rečeno, Nete je bila odlična u zatvaranju od svijeta, ali u šivaoni to jednostavno nije bilo moguće. Beznačajne gluposti kojima su djevojke ispunjavale prostoriju po deset sati svakoga dana dovodile su je do ludila. »Grethe, draga, hoćeš li mi, molim te, dodati konac?« rekla bi jedna, dok bi joj Grethe bijesno dobacila. »Što misliš, da sam ja tvoja sluškinja? Tvoja mazga koju možeš tovariti kako ti se sprdne?« I tako su se ton i atmosfera u šivaoni iz trenutka u trenutak mijenjali i svi osim Nete i one koja je toga trena bila na tapeti su se smijali, dok su teške riječi letjele preko stolova sve dok se djevojke ponovno ne bi pomirile, nakon čega bi cijeli igrokaz počeo ispočetka. Na Sprogøu se, osim o manjku cigareta, zgodnim muškarcima dolje na brodovima i odurnim pričama o liječniku s nožem iz Korsøra, nije baš imalo o čemu razgovarati. »Poludjet ću na ovome prokletom otoku«, šapnula je Riti vani u dvorištu netom prije ručka. Rita je odmjeri od glave do pete kao da se radi o komadu robe i reče: »Pobrinut ću se za to da nas smjeste zajedno u sobu. Onda ću te već nekako razveseliti.« Iste večeri, Netina cimerica zadobila je teške opekline te su je


morali otpremiti u bolnicu u Korsøru. Rekli su da je u praonici stajala malo preblizu kadi za pranje i da je sama kriva za ono što joj se dogodilo, kad je već toliko glupa i nespretna, s mislima stalno na onoj svojoj lutki-djetetu. Užasni su se krici jasno čuli sve do šivaone. * Kad se Rita preselila u Netinu sobu smijeh se nakratko vratio u njezin život. Smiješne dogodovštine iz Ritinih su usta zvučale još smješnije, a takvima nije oskudijevala. Ali, Ritino je društvo dolazilo uz određenu cijenu, a Nete je već prve noći saznala i koju. Bunila se, ali Rita je bila snažna, jednostavno je savladavši, a nakon što bi počela stenjati od užitka, prepustila se situaciji. »Drži jezik za zubima, Nete. Ako se ovo sazna, gotova si, je li ti jasno?« prošapće Rita. Nete je bilo itekako jasno. Rita nije bila snažna samo fizički, već i mentalno. Mnogo snažnija od Nete. Iako je i Rita mrzila biti zatočena na otoku, bila je sigurna da je u bliskoj budućnosti vani čeka bolji i ljepši život. Bila je potpuno sigurna da će prije ili kasnije uspjeti pobjeći s otoka, a u međuvremenu je bolje od bilo koga drugoga znala kako život učiniti ugodnijim. Imala je najbolji posao, za stolom je uvijek bila poslužena prva, pušila je iza praonice, noću se zabavljala s Nete, a ostatak je vremena kraljevala nad ostalim djevojkama. »Otkuda ti tolike cigarete?« pitala bi je Nete s vremena na vrijeme. Odgovor je saznala tek jedne proljetne noći kad je poskrivećki vidjela Ritu kako ustaje iz kreveta, u tišini na sebe navlači odjeću i nečujno izlazi iz sobe. »Sad će u cijeloj zgradi zazvoniti alarm«, pomisli Nete jer se na svim vratima nalazila malena poluga koja bi iskočila prilikom otvaranja i tako aktivirala alarm koji je za sobom nosio povike osoblja, udarce, batine i boravak u jednoj od samica. Ali alarm se nije oglasio jer je Rita polugu ukliještila komadom metala. Kad je Rita malo odmakla niz hodnik, Nete ustane i pogleda kako je to točno izvela. Vidjela je da se radi samo o veoma domišljato savijenom komadiću metala koji je prilikom otvaranja vrata umetnula


u rupicu kraj poluge. Posve jednostavno. Trebalo joj je manje od deset sekundi da navuče haljinu i tiho krene za Ritom, dok joj je srce kucalo kao ludo. Jedna škripava daska ili cvileća kvaka bile bi dovoljne da sve ode dovraga, ali Rita je već bila pripremila teren. Kad je stigla do ulaznih vrata, primijeti da više nisu zaključana. I za to se pobrinula. U daljini je vidjela kako je pojava brzo kliznula pokraj kokošinjca i preko polja, kao da u mraku već napamet zna svaki kamen i lokvu pred sobom. Bilo je očito da Rita ide prema Slobodi, kako su djevojke nazivale kućicu koja se nalazila skroz na zapadnom dijelu otoka. Tamo su najposlušnije djevojke mogle provoditi vrijeme preko dana tijekom svojih takozvanih praznika. Nekada se ta kuća zvala »kužnica« jer su tamo u karantenu stavljali bolesne pomorce, a te je noći Nete saznala da se otada tamo nije mnogo toga promijenilo. U blizini se nalazilo nekoliko manjih brodova, na plaži tik do kuće ležale su mreže i kašete, a unutrašnjost kuće bila je osvijetljena svjetlom nekoliko petrolejskih svjetiljaka. Nete se veoma oprezno prišulja do kuće i pogleda kroz prozor. Prizor koji ju je unutra dočekao potpuno ju je zaprepastio. Na jednom kraju maloga stola ležalo je nekoliko velikih paketa cigareta, a na drugom Rita. Bila je nagnuta prema naprijed, s rukama oslonjenima na površinu stola i gola od struka naniže, a stražnjicu je izbacila skroz unatrag kako bi muškarac koji je stajao iza nje u nju nesmetano mogao zariti svoje spolovilo. Iza njega su stajala još dva muškarca, čekajući na svoj red. Lica su im bila crvena od uzbuđenja, posve usredotočena na prizor koji se odvijao ispred njih. Nete shvati da je muškarca koji je stajao zdesna i više no dobro poznavala. Bio je to Viggo. * Na portafonu je smjesta prepoznala Viggov glas. Ovoga je puta na vratima uzbuđeno osluškivala korake koji su se stepenicama približavali stanu, dok joj je srce užurbano kucalo. Čim mu je otvorila


bilo joj je jasno da će ovaj slučaj biti mnogo teži od prethodna dva. Pozdravi je tamnim glasom i uđe u hodnik kao da je tu već bio mnogo puta. Još je uvijek bio veoma lijep muškarac koji je, kao i onoga puta na sajmu, s lakoćom u drugima mogao pobuditi osjećaje. Koža mu je, ranije toliko išibana vremenom, sada bila mnogo nježnija, a kosa prošarana sijedima izgledala je nevjerojatno meko na dodir. Toliko meko da je pomislila kako će, nakon što ga ubije, svakako kroz nju proći prstima.


30 Studeni 2010.

C

arl se probudi potpuno zbunjen, nesvjestan koji je dan u tjednu i zašto ga spavaća soba podsjeća na tržnicu u Gellerupparkenu. Je li to bila kombinacija Assadova moćna koncentrata od karamele, ustajalog kebaba i liječničke čekaonice? Pruži ruku prema ručnome satu i utvrdi da je dvadeset i pet minuta nakon devet sati. »Prokletstvo«, poviče izletivši iz kreveta. »Zašto me nitko nije probudio?« Jesper će sada sigurno zakasniti, a zajedno s njim i on. Trebalo mu je pet minuta da otkloni znoj od prethodna dana i nabaci na sebe donekle čistu odjeću. »Dođi, Jespere«, poviče i po drugi puta zalupa na njegova vrata. »Zakasnit ćeš, i opet ćeš sam za to biti kriv!« Navuče cipele i još jednom zalupa na vrata Jesperove sobe te se zatim spusti u prizemlje jedva dotičući stepenice. »Opa, kamo se spremaš? Ideš na podnevnu misu? Tek je deset sati«, reče mu oprezno Morten koji je stajao kraj štednjaka u pidžami i omiljenoj pregači, nalikujući na karikaturu samoga sebe. »Dobro jutro, Carle«, začuje se iz dnevne sobe. »Fino si noćas odrijemao.« U dnevnoj ga sobi dočeka odmoreni i nasmijani Mika, od glave do pete u bijelom. Ispred njega je, gol na svome krevetu, ležao Hardy, a na prijenosnom stoliću kraj kreveta stajale su dvije posude pune vruće vode i sredstvo za pranje koje je Mika taman mokrom krpom trljao po njegovu nepokretnu tijelu. »Baš malo peremo Hardyja. Činilo mu se da nije baš najsvježiji. Sad ćemo ga oprati kupkom s kamforom i mentolom koja će otjerati sve ustajale mirise. Što ti kažeš, Hardy?« »Kažem dobro jutro«, reče glava na kraju blijeda, mršava i izdužena tijela. Carl uzdigne obrve i istoga trena kad je Jesper s prvoga kata


zaurlao kako je Carl kretenčina svjetskoga ranga, mentalni kalendar u njegovoj glavi vrati se na svoje mjesto. »Dovraga, koje prokleto sranje, pa danas je nedjelja«, sjeti se poklopivši se dlanom po licu. »Što se ovdje točno događa Mortene? Otvaraš kafić za kamiondžije?« upita ga aludirajući na miris. Zatvori oči i pokuša se prisjetiti jučerašnja neuspjela razgovora s Monom. »Nažalost, nije mogao doći do nje, ide u posjet Mathildi«, rekla mu je. »Mathilde? Tko je to?« upitao ju je zatim. Sekundu nakon toga poželio je sam sebe dobro išamarati zbog tako imbecilna pitanja. »Moja najstarija kćer, Carle, mislim, stvarno«, odgovorila mu je toliko hladno da se do zore prevrtao po krevetu. Kvragu i sve. Je li uopće ikada doznao da se druga kćer zove Mathilde? Je li uopće ikada pitao kako se zove? Naravno da nije, kreten. Šta je, tu je. Šteta je bila počinjena. Čuo je kako Morten nešto mrmlja u pozadini. »Daj mi to ponovi?« »Spravljam doručak, Carle. Fina, domaća kuhinja za svaku gladnu dušu, a među njima i dvoje totalno zatreskanih momaka.« Na riječ »zatreskanih« trepavice mu potpuno izmaknu kontroli. »Definitivno ne bi bilo loše da u javnosti malo obuzda tu emocionalnu bujicu«, pomisli Carl. Doista bi bilo vrijeme. Morten posluži svoje kreacije na kuhinjskom stolu. »Izvolite. Dašak češnjaka na šnitama dimljene janjeće kobasice i ovčjeg sira. Sok od povrća i šipkov čaj s medom.« »Tako mi svega«, pomisli Carl. Bolje da se odmah vrati u krevet. »Danas ćemo početi s Hardyjevim treningom«, reče Mika, još uvijek kraj Hardyja. »Nadamo se da će boljeti, zar ne, Hardy?« »Da, bilo bi divno, kad bi se to dogodilo«, odgovori mu on. »Ali nećemo očekivati previše, zar ne?« »Ja ne očekujem baš ništa. Samo se nadam.« Carl se okrene prema njemu i podigne palac u zrak. Dovraga i sve ako će on ovdje sjediti sažalijevajući sam sebe kad se čak i Hardy tako dobro nosio sa svime. »Nazovi Viggu, Carle«, poruči mu Morten.


Dobro. Sad mu se samosažaljenje ipak malo vratilo. * Carl je razbijao glavu nad kobasicom, potpuno zanemarujući Jesperov zlovoljan izraz lica. Situacija s Viggom zaista je bila totalno sranje. Gotovo je digao ruke od daljnjeg razmišljanja o tom problemu kad mu se rješenje, tako logično, jednostavno i nadahnjujuće, nametne samo od sebe. Iznenadna ga je ideja toliko oraspoložila da se čak lijepo zahvalio na doručku, iako je rijetko kada u životu okusio tako bezveznu kombinaciju. »Dobro da si nazvao«, reče mu Vigga. Zvučala je pomalo nervozno, malo za promjenu. Ona koja je obično računala s tim da se svijet ravna prema njoj. No, nije joj on bio kriv što je novu svadbu počela planirati prije negoli se razvela od prethodnika. »Onda, što kažeš? Jesi li bio u banci?« »Tebi također dobro jutro, Vigga. Ne, nisam. Nije bilo razloga da idem.« »Aha. Nećeš mi valjda reći da imaš na raspolaganju šesto pedeset tisuća kruna, a da se ne radi o kreditu? Je li ti Hardy priskočio u pomoć?« Carl se nasmije. Taj će joj zajedljiv ton ubrzo splasnuti. »Prihvaćam tih šesto pedeset tisuća kruna koje potražuješ, Vigga. To je skroz u redu. Polovica ostaloga u kući je također tvoja.« »Zaboga, Carle.« Ostala je bez riječi. Carl joj odfrkne u sebi. Još malo pa će i posve zanijemiti. »I onda još imamo i podjelu računa, koju sam danas napravio.« »Podjelu računa?« »Naravno, draga moja. Moguće da vrijeme djece cvijeća još uvijek počiva na tvojim ljupkim ramenima, ali mi u ovoj zemlji više ne živimo od mirisa cvijeća i ljubavi. Nemoj zaboraviti da ipak živimo u desetljeću egoizma, a tu svatko gleda samo na svoju korist.« Slatko je uživao u tišini na drugom kraju linije. Tko bi rekao da je mogla tako zanijemiti! Poput Badnjaka dva dana zaredom! »Poslušaj me malo. Tu je ponajprije pet-šest godina tijekom kojih je Jesper živio kod mene. Tri godine gimnazije također nisu bile jeftine, u to možeš biti sigurna, svejedno završio je on ili ne. Pripreme


za maturu koje trenutno pohađa također stoje dosta. Recimo jednostavno da dijelimo troškove od osamdeset tisuća godišnje. Mislim da nijedan sud taj iznos ne bi proglasio previsokim.« »Čuj ti njega«, ubaci se Vigga. Kontranapad je već bio spreman. »Plaćala sam za Jespera. Dvije tisuće kruna mjesečno.« Sada je na Carlu bio red da ostane bez riječi. »Što kažeš? Doista se nadam da za to imaš nekakve potvrde jer ja nisam vidio ni krune.« Mrtvačka tišina s druge strane. »Da, Vigga. Mislimo isto. Tvoj si je krasni sin cijelu svotu pospremio u džep.« »Derište malo«, uspjela je prozboriti. »Slušaj, Vigga. Što je, tu je. Idemo dalje. Uostalom, ionako se uskoro u Karistanu udaješ za Gurkemajera. Platit ću ti tih šesto pedeset tisuća, a ti ćeš meni zatim dati šest puta po četrdeset tisuća za Jesperovu zadnju godinu osnovne škole, tri godine gimnazije i sljedeće dvije godine priprema za maturu. Ako ne želiš platiti za ovo zadnje, možeš mi isplatiti sto pedeset tisuća te ga nakon toga uzeti k sebi dok ne završi pripremni tečaj. Sama odluči.« Tišina s druge strane govorila je mnogo. Gurkamal i Jesper očito još nisu bili baš najbolji prijatelji. »A tu je još i tvoja imovina. Vidim na Internetu da je vrijednost udjela u vrtnoj kući procijenjena na petsto tisuća kruna, dakle ja bih trebao dobiti dvjesto pedeset tisuća. Kad sve zajedno zbrojimo, trebam ti uplatiti šesto pedeset tisuća, minus dvjesto četrdeset tisuća, minus dvjesto pedeset tisuća, što nam na kraju daje sto šezdeset tisuća kruna. K tome još treba pridodati i polovicu ostale imovine. Možeš doći do mene i sama izabrati što želiš.« Ogleda se uokolo po namještaju. Skoro se naglas nasmijao. »To je jednostavno nemoguće«, reče Vigga. »Mogu vam poslati kalkulator u Islev, u slučaju da Gurkemajer ne zna računati tako velikim brojevima. Zauzvrat više nećeš morati plaćati Jesperu dvije tisuće kruna mjesečno, ionako je dobio i više no dovoljno. A ja ću se već nekako pobrinuti da završi pripremni tečaj.« Stanka koja je nakon toga nastupila bila je toliko dugačka da je teleoperater negdje sigurno zadovoljno trljao ruke. »Ne može«, odgovori mu napokon.


Carl kimne. Naravno da ne može. »Sjećaš li se one krasne odvjetnice iz Lyngbyja koja nam je sredila kupovinu kuće?« Vigga progunđa. »U međuvremenu je dobila pravo zastupanja pred Vrhovnim sudom. Njoj možeš poslati svoje zahtjeve. I nemoj zaboraviti da Jesper nije moj biološki sin, Vigga. Ako bude problema, lijepo ćeš si ga uzeti natrag, uz isti račun.« Ponovno lijepa stanka za teleoperatera. Stavila je dlan na slušalicu jer je u pozadini čuo glasove, mnogo prigušenije nego inače. »U redu, Carle. Gurkamal kaže da može, onda se i ja slažem.« Bog blagoslovio tog dragog sikha. Neka mu brada raste kao pognojena Substralom. »Samo još jedno«, doda pomalo odrješito. »Tiče se našeg starog dogovora oko majke. Dogovorili smo se da ćeš je posjećivati najmanje jednom tjedno, što, naravno, nisi učinio. Ovaj put to želim napismeno. Ako je nećeš posjetiti pedeset i dva puta godišnje, dužan si mi tisućicu za svaki preskočeni posjet, važi?« Carl pred sobom ugleda svoju punicu. Dugoročne prognoze ostalih dementnih štićenika u staračkome domu nisu bile pretjerano optimistične, ali s Karlom Alsing nikada nisi mogao biti siguran. Činio mu se to kao prilično oštar kompromis. »U tom slučaju tražim dvanaest tjedana praznika.« »Dvanaest tjedana! Zamišljaš da si neka veličina poput onih besposličara koji sjede u parlamentu? Nitko normalan nema praznike u trajanju od dvanaest tjedana, što je tebi. Možeš dobiti pet!« »Deset«, odgovori joj Carl. »Ne, to je puno previše. Sedam, i ni dana duže.« »Osam, ili ćemo sve riješiti kod odvjetnice u Lyngbyju.« Ponovno stanka. »Dobro onda«, napokon popusti. »Ali onda najmanje sat vremena po posjetu, s tim da ćeš joj u prvi posjet već danas. I ne treba mi polovica tvoje starudije od pokućstva. Što će mi pišljivi B&O-ov radio iz 1982. kad Gurkamal ima novu Samsungovu Surround Sound liniju sa šest zvučnika. Nisam toliko blesava. Na to možeš zaboraviti.« *


Fenomenalno. Gotovo nevjerojatno. Moći će se razvesti od Vigge za bijednih sto šezdeset tisuća kruna. A taj mu je iznos čak bio i izvediv. Pogleda na sat i zaključi da je sad već vjerojatno u redu nazvati Monu, bez obzira na to koliko joj je prethodna večer kod Mathilde možda bila vesela. Kad je napokon podigla slušalicu, glas joj ipak nije zvučao baš kao da je sve bilo u redu. »Jesam li te probudio?« »Mene nisi. Ali si zato probudio Rolfa.« Tko je sada, dovraga, taj Rolf? Sve nedjeljne depresije istovremeno su mu se svalile na leđa. Izgleda da ovu silaznu putanju nije mogao kontrolirati. »Rolf?« upita oprezno, kao da hoda po jajima i uz veoma loš predosjećaj. »Tko je Rolf?« »Ne brini se oko toga, Carle. O tome možemo neki drugi put.« Mogu li, zaista? »Zašto si nazvao? Da se ispričaš što ne znaš kako mi se kćer zove?« Doista hladnokrvno. Istina, dobio je ljubavni ključ, ali tko kaže da druge nije mogla sama pustiti u stan. Nekog tko se zove Rolf, na primjer? Ta je pomisao nedvojbeno umanjila učinak radosne vijesti koju joj je želio priopćiti. »Rolf, tako se, dakle, prokletnik zove«, pomisli Carl pokušavajući iz glave izbaciti sliku utrenirana muška torza koji mu se ubacio na teren. »Nije zato. Nazvao sam samo da ti kažem da smo se danas Vigga i ja konačno dogovorili oko osnova za razvod. Želio sam ti reći da sam uskoro ponovno slobodan.« »Ma da? Baš mi je drago zbog tebe, Carle.« Odgovori mu Mona prilično ravnodušno. Završi razgovor i ostane potišteno sjediti na rubu kreveta s mobitelom u ruci. Stvarno joj je bio u nemilosti. »Što tu sjediš tako naduren, Kalle?« dobaci mu Jesper iz hodnika. Najgluplje što mu je u tom trenutku uopće mogao reći. »Tvoja majka i ja se razvodimo.« »I, što onda?« »Što, što onda? To ti ništa ne govori, Jespere?«


»Ne, kakve to veze ima sa mnom?« »Reći ću ti kakve veze to ima s tobom, stari moj. Ima veze tako što onih dvije tisuće kruna koje si zadnjih par godina svaki mjesec potajno pospremao u džep od ovog trenutka više nećeš viđati. Takve veze ima!« Carl pljesne dlanom o dlan da se klinac na vlastite oči uvjeri kako je blagajna odsad zatvorena. Začudo, inače tako rječita i dovitljiva momka ta je obavijest ostavila potpuno bez teksta, ali je zato putem kroz kuću zalupio svime što se zalupiti dalo. * Tako obeshrabren, Carl zaključi da bi sad baš i mogao s dnevna reda skinuti prisilni posjet ženi koja će mu uskoro postati bivša punica. Jasno je vidio muškarca nasred parkirališta u sivoplavu odijelu koji je stajao kraj vrata jednog od automobila. Osim što je okrenuo glavu na drugu stranu kad je Carl prošao pokraj njega, izgledao je kao i svaki drugi mladić koji čeka da mu djevojka izađe iz jedne od betonskih kutija na kratki nedjeljni seks. Carla je ionako bilo baš briga za sve kad je već probudio tog Rolfa i toliko razljutio Monu. Kako god da se uzme, stvari nisu mogle biti gore. Odvezao se petnaest kilometara do Bakegårdena u Bagsværdu, potpuno nesvjestan plakata s popustima oblijepljenih uz cestu i prometa oko sebe. Njegovateljicu koja ga je pustila u dom jedva je udostojio pogleda. »Došao sam posjetiti Karlu Alsing«, reče kratko drugoj njegovateljici na ženskom odjelu. »Baš sada spava«, odgovori mu ona. Carlu je to savršeno odgovaralo. »U zadnje je vrijeme prava napast«, nastavi strogo. »Puši u sobi, iako zna da je to strogo zabranjeno jer je pušenje zabranjeno u cijeloj ustanovi. Nemamo pojma otkuda joj te cigare, možda vi znate nešto o tome?« Carl joj kaže da o tome ne zna ništa jer ga ovdje nije bilo već nekoliko mjeseci. »No, dobro. Baš smo joj ponovno oduzeli paket cigara. Stvarno nam stvara probleme. Recite joj da, kad joj se javi žudnja za


cigaretom, uzme svoje nikotinske tablete. One barem ne štete nikome osim njenom novčaniku.« »Svakako ću joj to poručiti«, odgovori Carl bez da ju je uopće slušao. »Zdravo, Karla«, pozdravi punicu ne nadajući se nikakvu odgovoru. Žena koja je u Kopenhagenu godinama radila kao konobarica ležala je na trosjedu zatvorenih očiju, provjetravajući svoja upala bedra u kimonu kojeg Carl nikada prije nije vidio toliko široko rastvorena. »Oho, dragi moj«, uzvrati mu iznenađeno i otvori oči uz zavodljivo treptanje koje bi i Bambija posramilo. »Eh, Carl je. Tvoj zet.« »Moj lijepi, visoki, snažni policajac. Zar si došao meni u posjet? Kako krasno od tebe!« Želio joj je spomenuti kako će je odsada malo redovitije posjećivati, ali u društvu žene koja je Viggu naučila govoriti u rečenicama čija bi duljina kod normalnih ljudi izazvala nesvjesticu uslijed nedostatka zraka, bilo je gotovo nemoguće doći do riječi. »Hoćeš cigaru, Carle?« Iz jastuka iza sebe izvuče paket i upaljač, otvori kutiju vještinom prava profesionalca i ponudi Carla. »Ne smiješ ovdje pušiti, Karla. Otkuda ti te cigare?« Karla se nagne prema njemu, razotkrivši tako kroz kimono i gornji dio svojih čari. Malo previše svega odjednom za njegov ukus. »Obavljam neke usluge za vrtlara«, odgovori mu okrznuvši ga znakovito laktom u rebra. »Usluge osobne prirode, je l’?« Ponovno ga okrzne laktom. Bilo mu je teško odlučiti bi li se prekrižio ili se poklonio pred staračkim libidom. »Da, da, znam to, nek’ samo uzmem svoje nikotinske tablete, rekli su mi već.« Dohvati kutiju tableta i stavi jednu u usta. »Prvo su mi davali nikotinske žvakaće gume, ali te nisu ništa valjale. Lijepile su mi se za zubalo koje mi je onda stalno ispadalo pa sam umjesto njih dobila tablete.« Izvuče cigaru iz kutije i zatim je pripali. »Znaš što ti mogu reći, Carle? Odlično je istovremeno cuclati tabletu i pušiti cigaru.«


31 Rujan 1987.

N

e, hvala, ne pijem čaj«, reče Viggo dok je Nete stajala kraj komode spremajući se uliti čaj u šalice. Ona se užasnuto okrene prema njemu. Kako, molim? »Ali bi mi zato kava odlično sjela. Ovakav dugački put stvarno malo ulijeni i umori čovjeka.« Nete pogleda na sat. Dovraga, ovo je već drugi put da netko traži kavu. Zašto, zaboga, nije predvidjela da bi se nešto slično moglo dogoditi? Jednostavno je pretpostavila da sada svi piju čaj, trenutno je za njim vladala prava pomama. Šipkov, biljni, od mente, nije bilo čaja kojeg ludi nisu ulijevali u sebe, što uopće nije bilo loše jer je čaj bio savršen za prikrivanje okusa bunike. A opet, za to bi i kava bila savršena. Zašto se, zaboga, nije sjetila kupiti limenku Nescafea kad je već ionako bila u dućanu? Primi se za lice i dlanom prekrije usta kako on ne bi primjetio koliko joj se disanje odjednom produbilo. Što će sada? Jednostavno nije imala vremena otrčati dolje na Nørrebrogade, kupiti kavu, zakuhati vodu, napraviti napitak i zatim u njega uliti buniku. »S mrvicu mlijeka«, začuje sa stolice. »Želudac više nije onako izdržljiv kao nekada«, reče osmjehnuvši se istim onim osmijehom koji je Nete jednom davno naveo da mu se prepusti. »Samo trenutak«, reče mu pojurivši u kuhinju zakuhati vodu. Užurbano otvori ormarić i utvrdi da kod kuće zaista nema nikakve kave, zatim baci pogled na kutiju s alatom, otvori poklopac i pogleda čekić. Ako pokuša čekićem, morat će ga zaista udariti svom snagom, a bit će i krvi. Štoviše, bit će je posvuda, a to jednostavno nije bilo izvedivo. Odlučno uzme novčanik s kuhinjskog stola, izađe kroz ulazna vrata i ode par koraka dalje do susjednih vrata. Grozničavo pozvoni, brojeći dragocjene sekunde koje su prolazile dok je mali tibetanac režao iza vratiju. Naravno, mogla je omotati


krpu oko čekića i zamahnuti mu po vratu. To bi ga u svakom slučaju onesvijestilo, a zatim bi mu čistu buniku na miru mogla izliti niz grlo. Nete kimne samoj sebi. Ta joj se pomisao nije sviđala, ali bio je to jedini način. No, čim se okrenula i pošla natrag do stana da to obavi, vrata iza nje se otvore. Nete zapravo nikada nije obratila pozornost na tu susjedu, ali sada kada je ovako stajala ravno pred njom, prepozna te izmorene crte lica i sumnjičave oči iza debelih naočala. Nakon par trenutaka, Nete shvati da susjeda nju nije prepoznala. Ništa čudno, s obzirom na ženin slab vid i činjenicu da su se prije toga tek nekoliko puta pozdravile na hodniku. »Ispričavam se, ja sam vaša susjeda, Nete Hermansen«, predstavi se Nete gledajući psa koji je još uvijek režao kraj susjedinih nogu. »Baš mi je ponestalo kave, a moj je gost još samo kratko kod mene, imate li...« »Moja se susjeda zove Nete Rosen«, odgovori joj žena nepovjerljivo. »Stoji na vratima.« Nete duboko udahne. »Da, oprostite. Hermansen je moje djevojačko prezime. Sada se ponovno tako prezivam, tako sada stoji i na vratima.« Dok se susjeda nagnula kako bi provjerila novu pločicu s prezimenom, Nete pokuša izgledati pouzdano i simpatično, poput prave susjede, usprkos očaju koji ju je razdirao iznutra. »Naravno, namjeravam vam to platiti«, reče pokušavajući savladati svoje duboko disanje i iz novčanika izvuče novčanicu od dvadeset kruna. »Žao mi je, nemam kave«, odgovori joj susjeda. Nete joj se uz osmijeh zahvali i krene natrag prema stanu. Morat će to onda obaviti čekićem. »Ali imam nešto Nescafea«, začuje glas iza sebe. * »Za sekundu sam tamo«, poviče Nete iz kuhinje ulijevajući mlijeko u vrčić. »Imaš lijep stan, Nete«, začuje Viggov glas s vrata kuhinje. Nete skoro ostane bez šalice kad on ispruži ruku s namjerom da je


uzme. Još nije vrijeme, dobit će je tek kad u nju uspije staviti buniku. Provuče se kraj njega, čvrsto držeći šalicu u šaci. »Pusti, ja ću. Uđi u dnevnu sobu i sjedni. Imamo još dosta toga za obaviti prije nego dođe odvjetnik.« Čula je njegove korake iza sebe i kako je zastao na vratima u dnevnu sobu. Pogleda prema njemu i osjeti paniku u sebi dok se Viggo saginjao do donje šarke vratiju i počeo petljati oko nečega što je za nju zapelo. Istoga je trena znala o čemu se radi. Bio je to komadić tkanine, veoma sjajan i s plavim uzorkom. Tu se, dakle razderao Tageov sako. »Znaš li što je ovo?« upita je nasmiješeno, pruživši joj komadić tkanine. Nete blago odmahne glavom i stavi vrčić s mlijekom na komodu pokraj boce s esktraktom bunike. Dvije sekunde su joj trebale da ga ulije u kavu, a odmah zatim doda i mlijeko. »Šećer?« upita ga okrenuvši se prema njemu sa šalicom u ruci. Stajao je na par koraka od nje. »Nedostaje li ti to iz nečega?« Nete zakorači prema njemu praveći se da se pokušava sjetiti što bi to moglo biti, a zatim se osmjehne. »Ne, zaboga. Tko bi uopće mogao nositi takvo nešto?« On podigne obrve. Ovo joj se nije nimalo sviđalo. Primakne se prozoru i stane promatrati tkaninu, malo predugo i predetaljno za Netin ukus. Neti šalica zazvecka u ruci. Viggo se okrene prema njoj utvrdivši što je izazvalo zvuk. »Izgledaš nervozno, Nete. Nešto nije u redu?« upita je promatrajući njezinu ruku. »Ne, zašto?« Odloži šalicu na stol kraj naslonjača. »Sjedni, Viggo, željela bih da malo popričamo o tome zašto sam te danas pozvala k sebi, a nažalost, nemamo baš mnogo vremena. Ispričat ću ti kako sam sve ovo zamislila, a ti za to vrijeme možeš popiti kavu.« Hoće li više sjesti i prestati s ispitivanjem tog komada tkanine? On je pogleda. »Mislim da se stvarno ne osjećaš baš najbolje, Nete. Ili se varam?« upita je nakrivljene glave, dok mu je ona davala znak da sjedne. Je li zaista bilo tako očito? Mora bolje pripaziti na svoje reakcije.


»Ne, ne varaš se. Kao što sam i u pismu spomenula, nisam baš pri zdravlju.« »Baš mi je žao«, reče joj on ravnodušno i ispruži tkaninu prema njoj. »Pogledaj malo ovo. Ne izgleda li kao dio džepa na prsima? Kako ipak dio tkanine s džepa na prsima uspije zapeti za donju šarku vrata?« Uzme tkaninu u ruku i malo je bolje promotri. Što da mu nato kaže? »Pretpostavljam o čemu bi se moglo raditi i to me jako čudi.« Nete malo prenaglo usmjeri pogled prema njemu. »Što se to događa? Što on to zna?« Viggo se namršti. »Je li te šokiralo ovo što sam rekao, Nete? Učinilo mi se da jest.« On odmjeri tkaninu na dlanu gledajući je ravno u oči dok su mu bore na čelu postajale sve dublje. »Danas sam stigao pola sata ranije pa sam, čekajući, dolje kod kestenova popušio par cigareta. Znaš li što sam tada ugledao?« Nete polako odmahne glavom, nastojeći djelovati što smirenije, ali su bore na njegovu čelu i dalje bile jednako duboke. »Vidio sam veoma debelog muškarca kako trči u najružnijem odijelu koje sam u životu vidio, a u životu sam se zaista nagledao ružnih odijela. Bilo je napravljeno od tkanine identične ovoj. Veoma specifičan materijal, što ti misliš? Uglavnom, čovjek je pozvonio na portafon ove zgrade. Odjeven točno u ovakvu tkaninu.« Ponovno ispruži tkaninu prema njoj. »Ne misliš li da je to zaista neobična slučajnost, Nete?« Viggo potvrdno kimne na svoje pitanje, nakon čega mu se izraz lica skroz promijeni. Već je tada znala da bi sljedeće pitanje moglo biti kobno. »Istaknula si da trebamo doći točno na vrijeme i da je to zato što imaš i druge dogovore. Protumačio sam da tada očekuješ i druge goste i zato te sada pitam: Je li možda i muškarac u ružnu odijelu kojim slučajem jedan od njih? I ako jest: Zašto ga nisam vidio kako izlazi iz zgrade? Nije valjda još uvijek ovdje?« Bilo je jasno da će mu i najmanji njezin pokret ili trzaj dati odgovor na pitanje, pa mu se stoga samo nastavila smiješiti. Zatim ustane što je smirenije mogla, ode u kuhinju, otvori ormarić, sagne se do kutije s


alatom i izvuče čekić. Nije ni dospjela do kraja omotati čekić krpom jer je Viggo već stajao iza nje s istim pitanjem, što joj je bilo dovoljno da se u jednom kliznom pokretu okrene i čekićem zamahne prema njemu, pogodivši ga ravno u sljepoočnicu. Tijelo mu se beživotno sruši na pod. Srećom, ni krvi nije bilo previše. Kad je primijetila da ipak još uvijek diše, ode do stolića po kavu. Nakon što mu je otvorila usta i izlila toplu tekućinu ravno u grlo, on se blago zakašlja, ali ne zadugo. Nekoliko ga je trenutaka mirno promatrala. Da ga barem nikada nije ni bilo, sve bi u njezinu životu bilo potpuno drugačije. No, sada joj se, prekasno, i ta želja ostvarila. * Sram i gađenje nad događajima koje je one noći vidjela u Slobodi bili su toliki da Nete to nije bila u stanju dugo skrivati. Rita ju je nekoliko puta pitala u čemu je stvar, ali Nete bi se uvijek povukla od nje. Tek je navečer, ispod pokrivača, dolazilo do kontakta između njih dvije, kad bi Nete već tonula u san. Ona vrsta kontakta koju je Rita zahtijevala za svoje prijateljstvo. Prijateljstvo koje Nete više nije trebala. Na kraju ju je otkrio jedan jedini pogled tijekom svinjokolje. Neke od djevojaka u kombinezonima koje su radile na polju baš su bile dovukle jednu od svinja do putujućeg mesara na dvorištu. Ne želeći propustiti zabavu, Rita se smjestila ispred praonice, dok je Nete baš nakratko izašla iz šivaone na svjež zrak. Nakon što je Rita osjetila njezinu prisutnost, okrene glavu prema Neti i njihovi se pogledi sretnu iznad cvileće životinje. Loše raspoloženje u šivaoni potpuno ju je savladalo. Bio je to jedan od onih dana kada bi joj se suze gomilale u grlu, kad bi čežnja za boljim životom u njoj izazivala ogorčenost. Zbog svega je toga pogled koji je tada poslala Riti bio skroz nepromišljen, a onaj koji je Rita njoj uzvratila nepovjerljiv i nadasve oprezan. »Izvoli mi reći u čemu je stvar!« poviče Rita u sobi te iste večeri. »Jebeš se za cigarete, vidjela sam te svojim očima. I znam za što


koristiš ovo ovdje.« Nete zavuče ruku pod Ritin madrac i izvuče komadić metala koji je sprječavao aktivaciju alarma na vratima. Ako se Rita ikada u životu šokirala, bilo je to tada. »Ako te slučajno čujem da to pričaš uokolo, nećeš se dobro provesti. Za to ću se sama pobrinuti. Ako me ikada izdaš ili ostaviš na cjedilu, ispaštat ćeš za to do kraja života, jesi li me razumjela?« reče joj dok joj je iz očiju sukljala vatra. Tako je i bilo. Rita je svoje prijetnje uskoro i ostvarila, a posljedice su za obje bile goleme. Nakon toga proći će više od četvrtine stoljeća do Netine osvete. Zato su sada oboje tupih pogleda beživotno sjedili u hermetički zatvorenoj sobi, užetom pričvršćeni na naslon.


32 Studeni 2010

O

tkada su ona dvojica policajaca stupila u kontakt s Herbertom Sønderskovim, Mijom Nørvig i Louisom Pettersonom činilo se da je sve pošlo po krivu. Godinama pomno razvijana sigurnosna mreže sada je bila na rubu raspada, mnogo brže nego što je Curt uopće mislio da je moguće. Oduvijek je znao da njegove aktivnosti zahtijevaju maksimalan oprez i diskreciju i zato je bio apsolutno uvjeren da se svaka prijetnja koja im se nađe na putu mora otkloniti odmah u začetku. Ono što si pritom nikako nije mogao zamisliti je to da će mu na vrata ponovno pokucati davno završeno poglavlje njegove prošlosti. Što su zapravo tražila ta dva istražitelja? Nešto u vezi nekakva nestanka, tako mu je Sønderskov rekao. Zašto, zaboga, o svemu nije detaljno ispitao Herberta, dok je još imao priliku? Jesu li to bili prvi znakovi demencije? Iskreno se nadao da nisu. I sada su Mie i on jednostavno propali u zemlju. Herbert mu, suprotno od onoga što mu je Curt naredio, nije poslao nijednu fotografiju mjesta na kojemu su se trenutno nalazili, a to je moglo značiti samo jedno. Kad se sve zbroji i oduzme, trebao je znati da će stvari tako završiti i da taj smiješni uredski štakor neće imati petlje u presudnome trenutku učiniti ono nužno. Zastane u tom razmišljanju i odmahne glavom. Eto ga, ponovno je dozvolio da mu misli odlutaju same od sebe. Prije mu se to nije događalo, morao je na to malo pripaziti. Uostalom, tko uopće kaže da Herbert nema petlje ubiti Mie? Postoji toliko drugih načina za rješenje toga problema od onoga koji mu je Curt naložio. Možda će jednoga dana u nekom jarku kraj ceste pronaći raspadnute leševe Herberta i Mie. Ta pomisao ni Curtu nije bila daleka, pogotovo ako se ovaj problem razvije i počne vrtjeti prvenstveno oko njega. U tom je slučaju znao odlične i bezbolne načine za odlazak s ovoga svijeta.


A zašto i ne? On je bio star, a Beate bolesna. Sinovi su mu bili veoma uspješni i slobodni ljudi. Nije li se ipak radilo prvenstveno o Jasnim granicama? O očuvanju danskoga društva od razvrata, propasti i zaglupljivanja koji mu danas prijete? Nije li ta stranka bila njegovo životno djelo? Zajedno s Tajnom borbom. Ne, mora javnost na to upozoriti u ovo kratko vrijeme koje mu je još ostalo na raspolaganju. Da vidi kako mu se životno djelo urušava pred očima osjećao bi se kao da nikada nije ni postojao. Kao da s ovoga svijeta ode bez potomaka, bez da ostavi svoj trag. Sve bi ove silne godine stavova i ideja bile uzalud. Svi bi silni rizici i časne namjere pali u vodu. Pomisao na to nije mogao podnijeti i to ga je poticalo na daljnju borbu. Sva su sredstva bila dopuštena u sprječavanju policijske istrage koja bi mogla ugroziti ulazak Jasnih granica u danski parlament. Sva. Iz tih je razloga poduzeo mjere opreza i članovima Tajne borbe poslao lančani sms u kojem ih strogo upućuje na provedbu naloga koje im je dao na sastanku njihova užeg kruga: Sve treba spaliti! Kartone pacijenata, uputnice, dokumente, sve! Dokumentacija cijelog pedesetogodišnjeg rada istog tog dana mora otići u dim. Za svoje vlastite arhive, koji su se nalazili na sigurnom tamo u skrivenom prostoru vanjske zgrade, nije bio zabrinut. Nakon njegove smrti, Mikael će dobiti upute što s njima učiniti. Za to se već pobrinuo. »Dobro da sam dao upute za spaljivanje«, pomisli kasnije tog subotnjeg popodneva kad ga na fiksni telefon nazove Caspersen. »Razgovarao sam s našom vezom u Station Cityju i dobio informacije o onim dvama istražiteljima koji su bili kod Nørviga. Nisu baš osobito ohrabrujuće.« Ispriča mu da inspektor Carl Mørck i njegov pomoćnik Hafez elAssad pripadaju takozvanu Sektoru Q Policijske uprave. Potonji očito nije osposobljeni policajac, ali zato posjeduje nevjerojatno dobro intuiciju o kojoj se priča i u kopenhaškim policijskim krugovima. Curt odmahne glavom. Arap! Bože kako je mrzio pomisao da netko obojen gura nos u njegova posla. »Prema našem izvoru, Mørckov Sektor Q s nimalo privlačnim opisnim imenom >Odjel za slučajeve od posebnog interesa<, mogao bi predstavljati ozbiljnu prijetnju. Iako je naš kontakt to veoma nerado priznao, odjel je u svome poslu dosta učinkovitiji od većine drugih.


Prednost je to što uglavnom rade na svoju ruku pa drugi odjeli zasigurno nisu upoznati sa slučajevima kojima se trenutno bave.« Mnoge od navedenih stvari navele su Curta Wada na krajnji oprez i duboko razmišljanje, a pogotovo činjenica da je taj Sektor Q očito specijaliziran za prekapanja po prošlosti. Caspersen mu kaže da se raspitao imaju li njih dvojica kakvih slabih točaka i saznao od čovjeka iz Cityja da Mørcku nad glavom trenutno visi prilično ružan i aktualan slučaj koji bi ga u najgorem slučaju mogao stajati suspenzije, no koliko je njemu poznato, taj se slučaj trenutno nalazi u upravi u veoma sposobnim rukama i njime nije lako manipulirati. Ako bi to i bilo moguće, prošlo bi barem tjedan dana do suspenzije, a toliko vremena po svoj prilici ipak nemamo. Možda bi onda mogli pronjuškati po el-Assadovu radnom odnosu i iskopati nešto što se da upotrijebiti protiv njega, ali i za to im treba vremena kojeg nemaju. Nažalost, tu je bio u pravu. Nešto je trebalo odmah poduzeti. »Zamoli vezu iz Cityja da mi e-mailom pošalje par fotografija tih murjaka«, završi Curt s razgovorom. * Taman je otvorio e-mail i stao proučavati lica dvojice muškaraca. Obojica su bila blago nasmijana, kao da im je fotograf tog trena ispričao neki vic, a tko zna, možda se radilo i o čistoj aroganciji. Razlikovali su se kao noć i dan. Dob im je bila pomalo neodređena, ali je Mørck vjerojatno bio nešto stariji od svojega pomoćnika. Curtu je ionako uvijek bilo teško procijeniti dob Arapa. »Neće nas zaustaviti dvojica ovakvih idiota«, reče i otvorenim dlanom lupi ekran. U istom mu trenutku zazvoni mobitel sa sigurnom vezom. Bio je to njihov vozač. »Da, Mikaele, jesi li izvukao Nørvigovu dokumentaciju iz kuće?« »Užasno mi je žao što vam na to moram odgovoriti negativno, gospodine Wad.« Curt podigne obrve. »Što to znači?« »Dva muškarca u tamnoplavu Peugotu 607 su me preduhitrila. Ne bi me čudilo da se radilo o policiji, njih se obično može izdaleka


nanjušiti.« Curt prestravljeno odmahne glavom. Ne, ne može biti, jednostavno ne može. »Je li se radilo Arapu i bijelcu?« upita ga unaprijed znajući odgovor. »Da, moram potvrditi.« »Opiši mi ih.« Slijedio je crte lica po ekranu dok mu ih je Mikael iz sjećanja opisivao. Mikael je zaista odlično zapažao stvari. A ovo je bila potpuna katastrofa jer se sve savršeno slagalo. »Koliko su uspjeli uzeti?« »Ne znam točno. U svakom slučaju, četiri ormara koje ste mi opisali bila su skroz prazna.« Gore od ovoga teško da je moglo biti! »Dobro, Mikaele. Domoći ćemo ih se već na neki način. A ako nam ništa drugo ne preostane, tu ćemo dvojicu morati ukloniti pošto-poto, je li to jasno?« »Da, obavijestit ću par prijatelja da budu spremni.« »Odlično. Saznaj gdje stanuju i drži ih pod cjelodnevnim nadzorom, da možemo do njih kad se ukaže prilika. Ja ću vam dati zeleno svjetlo kad za to dođe vrijeme, jesmo li se razumjeli?« * Par sati nakon toga kod njega se pojavi Caspersen. Toga beskrupulozna odvjetnika koji bi i jadnoj samohranoj majci petero djece uzeo i zadnju krunu te je, a da ni ne trepne, dao njezinu bivšem suprugu zlostavljaču, još nikada nije vidio ovako zabrinuta. »Osim ako Mie Nørvig i Herbert Sønderskov osobno ne podnesu policijsku prijavu, bojim se da će nam biti jako teško učiniti išta po pitanju oduzimanja ukradena arhivskog materijala, Curte. Je li Mikael kojim slučajem okinuo par fotografija? »Ne, došao je prekasno. Inače bi nam ih već bio isporučio, zar ne?« »A susjedi nasuprot ne znaju ništa?« »Ne, samo da se radi o dva policajca iz Kopenhagena. Ali naravno, prepoznala bi ih da je potrebno. Koliko se meni čini, baš i nisu neuočljivi.« »Naravno. No, prije nego i dođemo do postupka oduzimanja,


materijal će već sigurno nestati negdje duboko u upravi, u to budi siguran. Nemamo zapravo nikakvih izravnih dokaza da su počinitelji njih dvojica.« »Otisci prstiju?« »Ne. Pa posve su legalno bili u Nørvigovoj kući dan ranije. Nažalost, još nismo došli toliko daleko da bismo mogli odrediti kada je točno otisak ostavljen.« »Dobro, onda nam preostaje konačno rješenje, a možda je i bolje tako. Već sam pripremio teren, samo još trebam dati znak.« »Pričaš li ti to o ubojstvu, Curte? Bojim se da u tom slučaju više ne želim sudjelovati u ovome razgovoru.« »Smiri se, Caspersene. Ne namjeravam te u to miješati. Ali samo te upozoravam da bi sljedeće razdoblje moglo biti prilično žestoko i da ćeš ti morati preuzeti stvari.« »Kako to misliš?« »Mislim onako kako kažem. Ako ovo završi onako kako si već možemo zamisliti, morat ćeš zastupati stranku i ostavinsku raspravu ovdje u Brøndbyøsterveju, je li ti to jasno? Sve mora proći bez ikakvih tragova, a pod tim smatram da na smije biti nikakvih svjedoka koji bi mogli biti pozvani na klupu, ako do toga dođe. Kocka je bačena.« »Ne dao Bog, Curte! Najprije ćemo se pokušati domoći dokumenata, zar ne?« odgovori mu Caspersen. Slijedio je zlatno pravilo svoje profesije – ono o čemu se ne razgovara detaljno, kao da nikada nije ni rečeno. »Kontaktirat ću našega čovjeka u Station Cityju. Možemo pretpostaviti da se dokumenti trenutno nalaze negdje u upravi. Prema mojim saznanjima, Sektor Q nalazi se u podrumu, a dolje noću nema nikoga, stoga nekome iz Station Cityja ne bi trebao biti prevelik problem doći do Nørvigovih arhiva.« Curt ga pogleda s olakšanjem. Kad bi to upalilo, bili bi ponovno na čvrstim nogama. Nije dugo uživao u tom osjećaju jer ga već u sljedećem trenutku nazove Wilfrid Lønberg i uzrujano mu ispriča da su i njega na privatnoj adresi posjetila ona dva istražitelja. Curt stavi Lønberga na razglas kako bi i Caspersen mogao čuti o čemu se radi. I on je mnogo toga imao na kocki. »Samo su odjednom odnekuda iskrsnuli, a ja sam taman spaljivao papire. Da nisam bio toliko brz i sve odjednom bacio u vatru, sve bi


bilo izgubljeno. Pripazi na tu dvojicu, Curte. Prije nego se ogledaš oko sebe, osvanut će tebi ili drugima iz prvih redova doma pred vratima. Obavezno upozori ljude na njih.« »Zašto su bili kod tebe?« »Nemam pojma. Mislim da su samo željeli vidjeti tko sam i taman su me uhvatili na djelu. Sada sigurno znaju da se nešto događa.« »Odmah ću poslati još jedan lančani sms«, reče Caspersen povukavši se u stranu. »Veoma su temeljiti, Curte. Mislim da su se ponajprije na tebe namjerili, ali vjeruj mi, prilično su dobro upućeni u stvari, iako nisu ništa izravno spomenuli, osim Beneficea i Nete Hermansen. Znači li ti to ime što? Namjeravali su otići u Nørrebro porazgovarati s njom. Vjerojatno su sada već na putu tamo.« Curt stane trljati čelo. Zrak mu se odjednom učini užasno suh. »Da, dobro znam tko je Nete Hermansen. Čudi me što je još živa, ali dobro, tome se već da doskočiti. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati u sljedeća dvadeset i četiri sata. Što se ostaloga tiče, mislim da si u pravu, radi se o meni privatno. Ne znam zašto, ali ne moram ni znati.« »Kako to misliš?« »Mislim samo da će se sve završiti i prije nego trepnemo. Vi pazite na Jasne granice, a za ostalo ću se ja pobrinuti.« Nakon što je Caspersen otišao, vidljivo shrvan događajima od toga dana, Curt ponovno nazove Mikaela. Ako se požure, možda će uspjeti uloviti onu dvojicu istražitelja u Peblinge Dosseringu te ih onda već tamo mogu početi slijediti. Sat i pol kasnije Mikael mu se javi natrag i obavijesti ga da ih, nažalost, nisu uspjeli uloviti tamo, ali da su već postavili čovjeka na parkiralište pred Mørckovom kućom. Carl Mørck se u međuvremenu vratio kući, ali im je zato Hafez el-Assad potpuno izmakao. Stan koji se nalazi na njegovoj službenoj adresi u Heimdalsgade bio je potpuno prazan. * U nedjelju rano ujutro Curt nazove dežurna liječnika. Beatini duboki uzdasi pokraj njega u krevetu i njezino nepravilno disanje zadnjih su


se sati naglo pogoršali. »Da, gospodine Wad«, reče mu liječnik kojega je znao kao dobra stručnjaka. »Kao što ste, kao liječnik, i sami utvrdili i još na telefonu spomenuli, bojim se da vašoj supruzi, nažalost, nije ostalo još mnogo vremena. Srce joj je potpuno iscrpljeno i samo je pitanje dana, a sada već možda i sati do onog neizbježnog. Jeste li posve sigurni da ne želite nazvati hitnu pomoć?« Curt slegne ramenima. »Čemu? Ne, hvala, ali želim biti uz nju do kraja.« Kad su ponovno ostali sami, legne u krevet pored nje i potraži njezinu malu ruku koja ga je toliko puta milovala po obrazu, tu voljenu malu ruku. Kroz balkon pogleda dan koji je vani svitao i na trenutak poželi vjerovati u boga. Tada bi tiho izmolio jednu molitvu za svoju voljenu. Prije tri dana bio je spreman na neizbježno i na samački život koji će uslijediti nakon toga. Sada više nije. Curt pogleda bočicu s pilulama za spavanje. Snažne, malene i lake za progutati, neće trajati dulje od dvadeset sekundi. Sam se sebi nasmije. Tu je, naravno, još i minuta dok ne donese čašu vode. »Što misliš, ljubavi, ne bi li bilo najbolje da ih sada uzmem?« prošapće on obujmivši je za ruku. Kad bi mu barem mogla odgovoriti. Samoća ga je izjedala. Nježno je pomiluje po tankoj kosi. Koliko li joj se samo puta divio kad bi se češljala ispred ogledala, sjajnoj od svjetlosti koja ju je obasjavala kroz prozor. Kako je život brzo proletio. »Ah, Beate. Volio sam te svim srcem. Bila si i još si uvijek svjetlo moga života. Da svoj život ponovno mogu proživjeti s tobom, odmah bih to učinio. Svaku sekundu. Možeš li se barem na trenutak probuditi da ti to kažem, moja draga, najdraža prijateljice.« Zatim se okrene prema njoj i tiho se povuče prema teško dišućemu, uvelome tijelu, najljepšemu tijelu koje je ikada vidio. * Bilo je skoro dvanaest sati kad se probudio. Učinilo mu se da je odnekuda začuo zvonjavu. Blago podigne glavu i bez imalo olakšanja primijeti da se Beatein


prsni koš još uvijek jedva primjetno podiže. Zar nije jednostavno mogla umrijeti? Zar je morao biti prisiljen to gledati vlastitim očima? Odmah odmahne glavom na tu pomisao. »Saberi se, Curte«, pomisli u sebi. Bez obzira na sve, Beate neće umrijeti sama, to nikako. Kroz vrata balkona pogleda kasnojesensko sivilo i vjetar pod kojim su zviždale gole grane šljiva. »Loš dan«, pomisli ispruživši se da dohvati oba svoja mobitela. Što ga je to bilo probudilo? Na mobitelima nije bilo nikakvih poruka, ali zato na ekrančiću fiksnoga telefona ugleda nepoznati broj. Pritiskom na tipku odabere opciju ponovnog biranja, no već ga nakon nekoliko sekundi obuzme osjećaj da bi bilo bolje da to nije učinio. »Søren Brandt«, začuje s druge strane glas kojega nije želio čuti. »Nas dvojica nemamo o čemu pričati«, reče mu kratko. »Ja se s tim ne bih složio. Želio sam vas pitati jeste li možda pročitali moj zadnji upis na blogu, o samoubojstvu Hansa Christiana Dyrmanda?« Tip s druge strane linije načas zastane u očekivanju odgovora na svoje pitanje. Prokleta napast, taj novinar. I prokleti Internet. »Razgovarao sam s Dyrmandovom udovicom«, nastavi prokleto piskaralo. »Posve joj je neshvatljiv postupak njezina muža. Imate li na to kakav komentar?« »Nikakav. Jedva sam ga poznavao. I samo da vam kažem, trenutno sam u tugovanju. Supruga mi je na samrti. Hoćete li biti toliko uljudni pa me ostaviti na miru? Možemo razgovarati neki drugi dan.« »Žao mi je. Primio sam informaciju da se trenutno nalazite pod povećalom policije u vezi s nekim slučajem nestanka. Pretpostavljam da ni na to trenutno nemate komentara, je li tako?« »Kakav nestanak?« Već je drugi puta čuo da se spominje nekakav slučaj nestanka, a nije imao pojma o čemu je riječ. »Da, to je ipak slučaj koji se tiče vas i policije. Ali, koliko sam shvatio, zainteresirani su za razmjenu informacija o očitim kriminalnim aktivnostima Tajne borbe. Stoga je moje posljednje pitanje imate li vi i Wilfrid Lønberg namjeru različite mjere poput prisilnih pobačaja uvrstiti i u program Jasnih granica?«


»Jao, poštedite me takvih kleveta. Stvar s policijom ću već raščistiti, u to budite sigurni. Ako slučajno bilo što objavite bez relevantne dokumentacije, uvjeravam vas da će vas to odvratno skupo stajati. To vam obećajem.« »Dobro. Dokumentacije već ionako imam dovoljno, ali hvala vam na komentarima. Sada vas barem mogu citirati.« Nakon toga mu poklopi slušalicu. On je njemu poklopio slušalicu. Curt je bio potpuno bijesan. Kakvu je dokumentaciju mogao imati? Je li se informacija o Nørvigovim ukradenim materijalima zaista već toliko proširila? Ako je tako, to je ujedno značilo i konačni kraj tog malog smeća od Brandta. Uzme svoj sigurni mobitel i nazove Caspersena. »Kako je prošao noćašnji posjet Policijskoj upravi, Caspersene?« »Bojim se, loše. Naš je čovjek ušao bez problema, ali kad se spustio u podrum, otkrio ga je onaj Hafez el-Assad. Izgleda da on dolje spava.« »Prokletstvo! Misliš da pazi na Nørvigove materijale?« »Da, bojim se.« »Zašto me nisi nazvao i odmah mi to ispričao, Caspersene?« »Jesam, Curte. Jutros, nekoliko puta. Doduše, ne na ovaj telefon s kojeg me sada zoveš, nego na drugi.« »Trenutno ne koristim iPhone iz sigurnosnih razloga.« »Zvao sam te i na fiksni broj.« Curt pogleda ekran telefona. Točno, prije razgovora sa Sørenom Brandtom bilo je zabilježeno još nekoliko propuštenih poziva. Caspersen ga je zvao svakih dvadeset minuta još od osam ujutro. Zar je zaista tako čvrsto spavao tu pokraj Beate? Je li ovo možda bio zadnji put u njihovu zajedničkom životu da spavaju jedno kraj drugoga? Prekine razgovor i stane promatrati Beate. Sva trojica moraju nestati, nje bilo drugog rješenja. Arapin, Carl Mørck i Søren Brandt. O Nete Hermansen će razmišljati kasnije. Ona nije bila ni izbliza tolika prijetnja kao ostali. Nazove Mikaela na sigurnu liniju. »Možemo li ući u trag Sørenu Brandtu?« »Svakako. On se trenutno nalazi u vikendici u Høveu, na adresi Vej 5.« »Otkuda nam to?«


»Držimo ga na oku još otkako je upao na osnivački sastanak.« Curt se po prvi puta toga dana osmjehne. »Odlično, Mikaele. A što je s Carlom Mørckom? Znate li kuda se on kreće?« »Znamo. Trenutno je na parkiralištu ispred svoje kuće. Jedan od naših ljudi ga drži na oku, profesionalac. Bivši obavještajac. Ali još uvijek ne znamo gdje je Arapin.« »To ti ja mogu reći. On je u podrumu Policijske uprave, tako da možeš staviti čovjeka gore kod pošte, da prati kada naša meta napušta lokaciju. I još nešto, Mikaele.« »Da?« »Noćas kad svi u Mørckovu kućanstvu zaspu, dogodit će se nesreća, jasno?« »Požar?« »Da. Neka počne u kuhinji, uz eksploziju i puno dima. I reci našima da obavezno neprimjetno nestanu s mjesta nesreće.« »Sam ću se za to pobrinuti.« »Još bolje. Pazi da te nitko ne primijeti i odmah se pokupi odande.« »Hoću. A što ćemo sa Sørenom Brandtom?« »Na njega možeš ovoga trena pustiti svoje pse.«


33 Studeni 2010.

C

arla probudi drmanje ramena. Otvori oči i opazi zamagljenu pojavu nagnutu iznad sebe. Želio je ustati, ali mu se uto zavrti pred očima i iz neka se neobjašnjiva razloga odjednom nađe na podu pokraj kreveta. Nešto je gadno pošlo po zlu. Zatim začuđeno primijeti šuštanje vjetra kroz otvoren prozor i osjeti miris plina. »Probudio sam Jespera«, dovikne netko iz hodnika. »On povraća, što da radim?« »Prevrni ga na stranu. Jesi li otvorio prozor?« poviče crnokosa pojava kraj Carla. Carl osjeti dvije pljuske na obrazima. »Pogledaj me, Carle. Usredotoči se na mene, čuješ me? Jesi li dobro?« Carl kimne, ali ni sam nije bio siguran. »Odvest ćemo te dolje, Carle. Ovdje je još uvijek previše plina. Možeš li hodati sam?« Carl polako ustane i otetura u hodnik niz stepenice koje su se doimale poput beskrajno dugačka ponora. Tek kad je napokon sjeo na stolac pred otvorena vrata terase, predmeti oko njega počeli su poprimati svoj jasni oblik. Gledao je u Mortenova dečka koji je stajao kraj njega. »Koji vrag«, promrmlja. »Još si tu? Zar si se uselio?« »Mislim da bismo svi zajedno trebali biti veoma sretni radi toga«, začuje se iz Hardyjeva kreveta. Carl usporeno pogleda prema njemu. »Što se to upravo dogodilo?« Začuje se tutnjava po stepenicama, a zatim dođe Morten vukući za sobom Jespera koji je izgledao još gore nego onaj put kad se vratio s dvotjedna maratonska festivala na Kosu. Mika pokaže na kuhinju. »Netko je ušao u kuću s veoma lošim namjerama.«


Carl teškom mukom ustane i pođe za njim. Odmah je primijetio veliku plastičnu bocu plina na podu. Novi tip, takvih Carl u svakom slučaju kod kuće nije imao jer su ga njegove dobre, stare, žute boce vani u vrtu kod roštilja još uvijek dobro služile. I zašto je za bocu bilo pričvršćeno crijevo s regulatorom? »Otkuda to ovdje?« upita Carl, još uvijek previše ošamućen da bi se sjetio imena tipa koji je stajao kraj njega. »Nije je bilo tu noćas oko dva sata kad sam zadnji puta provjeravao Hardyjevo stanje«, odgovori mu tip. »Hardyjevo stanje?« »Da, burno je reagirao na jučerašnju terapiju. Napadaji znojenja, glavobolja. Dobar je znak da tako snažno reagira na moje podražaje. A to nam je noćas sigurno svima spasilo živote.« »Ne, ti si nam ih spasio, Mika«, dovikne im Hardy iz kreveta. Tako je, tip se zove Mika. »Objasni«, reče Carl s policijskim instinktom na autopilotu. »Od jučer navečer provjeravao sam Hardyjevo stanje svaka dva sata. Namjeravao sam to raditi još dan ili dva, da točno vidim što se s njim događa. Prije pola sata mi je zazvonila budilica i osjetio sam miris plina koji je čak i u podrumu bio veoma snažan. Kad sam se popeo u prizemlje, taj me miris skoro pokosio s nogu. Zatvorio sam bocu s plinom, otvorio prozore i uto otkrio da se na štednjaku nalazi posuda iz koje se širi gusti dim. Kad sam pogledao unutra, vidio sam da na dnu, osim trunke maslinova ulja, nema ničega i da se u njoj nalazi komad izgorjela papirnata ručnika iz kojeg se taj dim i širio.« Pokaže van kroz prozor kuhinje. »U sekundi sam je bacio van kroz prozor. Da sam stigao i trenutak kasnije, papir bi već bio u plamenu.« * Carl kimne Erlingu Holmu, kolegi iz odjela za zaštitu od požara. Strogo uzevši, ovo nije bilo njegovo područje ni njegov slučaj, ali Carlu se nije dalo u incident miješati policiju iz Hillerøda, a Erling je stanovao u Lyngeu, samo pet kilometara dalje. »Zaista prokleto domišljat posao. Još dvadeset ili trideset sekundi i papir bi bio u plamenu i izazvao eksploziju plina. Koliko mogu procijeniti po težini, iz boce je zaista mnogo iscurilo. S ovako velikim


regulatorom i snažnim crijevom sve skupa nije moglo trajati duže od dvadeset minuta. Zato počinitelj nije odmah stavio štednjak na najjače. Želio je da se prvo cijela kuća ispuni plinom.« »Nije teško pretpostaviti što bi se zatim dogodilo, je l’, Erling?« »Nimalo. Sektor Q morao bi potražiti novog šefa odjela.« »Velika eksplozija?« »Da i ne. Svakako učinkovita. Sve bi prostorije, zajedno sa svime što se u njima nalazi, planule istovremeno.« »Da, ali Jesper, Hardy i ja bi već bili mrtvi od trovanja plinom.« »Teško. Plin sam za sebe nije otrovan, ali zato može prouzročiti itekakvu glavobolju.« Erling se nasmije. Ti su tehničari za požare ima li zaista bizaran smisao za humor. »Izgorjeli bi u trenutku, a oni u podrumu ne bi mogli izaći van. Najgore od svega je što nije sigurno da bismo mi tehničari uspjeli dokazati da je požar podmetnut. Zasigurno bismo kao izvor požara utvrdili kombinaciju plinske boce i posude sa štednjaka, ali to je lako mogao biti i nesretni slučaj. Posljedica nemara kakve često vidimo tijekom sezone roštiljanja. Iskreno, mislim da bi se počinitelj svakako izvukao.« »Ne može biti.« »Imaš li pojma tko bi mogao biti počinitelj, Carle?« »Da. Netko s pištoljem za otvaranje brava. Vani na sigurnosnoj bravi sam primijetio sitne tragove provale. Osim toga ne znam ništa.« »Sumnjaš li na nekoga?« »Naravno, sumnje uvijek postoje.« Carl mu se zahvali i provjeri jesu li svi u kući dobro prije nego se zaputi do susjeda da vidi jesu li oni možda nešto primijetili. Većina ih je bila pomalo razdražena i pospana – a tko i ne bi da ga se probudi u pet ujutro? Sve u svemu, većina ih je bila veoma prestrašena i puna suosjećanja, no nitko nije bio od pomoći u identificiranju počinitelja. * Ni sat vremena nakon toga dotrči Vigga raščupane kose, zajedno s Gurkamalom i njegovim turbanom, velikim, bijelim zubima i divovskom bradom. »Zaboga«, prostenje Vigga. »Je li se Jesperu što dogodilo?« »Nije, osim što je ispovraćao trosjed i Hardyjev krevet te se nakon


dugo vremena po prvi puta na svoju patnju požalio majci.« »O, Bože, jadničak.« Ni riječi o Carlovu stanju. Time je razlika između skorašnjeg bivšeg muža i sina bila jasno istaknuta. U pozadini je još čuo kako diže buku oko svoga dolaska, kad se na vratima začuje zvono. »Ako je kojim slučajem onaj govnar od jučer s novom bocom plina, reci mu da nam je još ostalo u staroj. Ali možda onda sljedeći tjedan.« dovikne Hardy iz sobe. »Što je, u ime svih svetaca, Mika učinio tom čovjeku?« pomisli Carl i otvori vrata. Djevojka pred vratima bila je blijeda od umora, s plavocrvenim krugovima ispod očiju, prstenom na probušenoj usnici i stara najviše šesnaest godina. »Bok«, pozdravi ga i prstom pokaže preko ramena prema kući preko puta u kojoj je živio njegov susjed Kenn, istovremeno potpuno zgrčena od neugode. »Eh, znači, ja sam Peterova cura i bili smo jučer na nekakvom tulumu u omladinskom klubu pa sam zato spavala kod njega jer ja živim u Blovstrødu, a tako kasno više ne voze busevi. Vratili smo se doma prije nekoliko sati i Kenn je malo kasnije došao do nas u podrum, nakon što si ti bio kod njega da čuješ je li noćas vidio što neobično u blizini vaše kuće. Onda nam je ispričao što se dogodilo i onda smo mu rekli da smo mi zapravo nešto vidjeli kad smo se vratili pa mi je Kenn rekao da dođem ovamo i to ti ispričam.« Carl podigne obrve. Mora da ipak nije toliko pospana kad već raspolaže ovolikom rječničkom bazom. »Dobro. Reci, što si to vidjela?« »Kad smo prolazili sam vidjela muškarca kod tvojih vrata. Pitala sam Petera da li ga poznaje, ali on je bio previše zaokupljen drugim stvarima da pogleda o kome se radi.« Djevojka zakikoće. Carl odmah započne s pitanjima. »Kako je izgledao? Jesi li možda primijetila?« »Jesam, stajao je pri vratima gdje ima dosta svjetla. Činilo se da prtlja nešto oko brave, ali nije se okrenuo pa ga nisam uspjela vidjeti sprijeda.« Carl osjeti kako su mu se ramena spustila za nekoliko centimetara. »Tip je bio dosta visok i prilično dobro građen, po onom što se


dalo vidjeti. Nosio je veoma tamnu odjeću, nekakav kaput ili veliki baloner, tome slično. Imao je i crnu kapu, sličnu Peterovoj, a ispod kape skroz svjetloplavu kosu. Skoro bijelu. Kraj njega je još stajala i nekakva boca ili nešto tome slično.« »Skroz svjetloplava kosa«, rekla je. To mu je bilo i više no dovoljno. Ako je Carl bio u pravu, onda pristaša Curta Wada svjetloplave kose kojega je vidio u Halsskovu ima još poneki talent osim vožnje kombija. »Hvala ti. Imaš odlično zapažanje, jako mi je drago zbog toga. Dobro da si svratila.« Ona se sramežljivo promeškolji. »Jesi li možda vidjela je li nosio rukavice?« »Eh, da«, reče prestavši s meškoljenjem. »To��no. Imao je rukavice. One s rupama na zglobovima prstiju.« Carl kimne. Dakle, nema smisla provjeravati ima li na boci možda kakvih otisaka. Ostalo je još samo pitanje mogu li utvrditi točno porijeklo onoga posebnoga regulatora, ali sumnjao je da bi time išta postigli jer je ionako već bilo dosta takvih modela u upotrebi. »Ako je ovdje sve u redu, ja idem u Upravu«, reče malo kasnije u dnevnoj sobi, ali ga uto Vigga zaustavi. »Najprije potpiši ovo. Jedan primjerak je tvoj, drugi je za odvjetnika, a treći je moj«, reče mu i stavi sva tri lista papira s natpisom »Ugovor o podjeli imovine« na kuhinjski stol. Na brzinu pročita ugovor i utvrdi da se u njemu nalazi točno ono što su i dogovorili dan ranije. Odlično, barem se neće morati još i za to brinuti. »Odlično, Vigga. Vidim da si zaista na sve mislila. I novac i posjete tvojoj majci i sve ostalo. Nadležnim će službama biti veoma drago kad saznaju da mi iz tog razloga daješ osam tjedana godišnjega. Veoma velikodušno od tebe.« Nasmije se i potpiše odmah pokraj njezinih škrabotina. »I sada još zahtjev za razvodom«, reče i gurne malo službeniji dokument prema njemu kojega on također poslušno potpiše. »Hvala ti, moja bivša ljubavi«, gotovo da je zajecala. Lijepo je to iskazala, ali to s »ljubavi« ga bolno podsjeti na Monina Rolfa. Razočaranje je i dalje držao duboko potisnutim jer će mu za to ipak trebati neko vrijeme. Mona nije bila baš bilo tko.


Carl frkne sam sebi. Stara ljubavi, tako ga je nazvala. Nije li to bio prilično površan pozdrav za tako buran i egzotičan brak kakav su imali on i Vigga? Preda papire nasmiješenom i klanjajućem Gurkamalu koji automatski pruži ruku prema njemu. »Hvala na ženi«, reče mu nekako komično. Dakle, trgovina je bila uspješna. Vigga se nasmije. »Sada kad smo riješili sve papire, još ti samo moram reći da se sljedeći tjedan selim u dućan k Gurkamalu.« »Da, tamo je sigurno i mnogo toplije nego u vrtnoj kući«, reče Carl. »Naime, baš sam jučer vrtnu kuću prodala za šesto tisuća kruna pa sam namjeravala zadržati tih sto tisuća više koje sam za nju dobila nego što smo se bili dogovorili u ugovoru. Što ti misliš o tome?« Carl je ostao bez riječi. Gurkemajer ju je uistinu dobro poučio tajnama trgovine i to brže nego što deva može trčati, da se izrazi Assadovom terminologijom. * »Dobro da sam te sreo, Carle«, reče mu Laursen na stepenicama. »Ideš gore sa mnom?« »Da, ali baš sam krenuo k Marcusu Jacobsenu.« »Baš sam sada bio u šefovu uredu, naručio je neku hranu. Taman ima neki sastanak. Kako si inače, Carle?« upita ga na putu za zadnji kat. »Dobro. Ako zanemarimo da je danas ponedjeljak, da me bivša žena skoro ogulila do kože, da mi se cura ševi s drugim, da su mi se svi članovi kućanstva noćas nagurali plina, da mi je kuća bila na rubu eksplozije i sva ova sranja u Upravi. Osim toga sam dobro, da. Barem više nemam proljev.« »Super«, odgovori mu Laursen tri koraka ispred njega. Nije ni slušao što priča. »Slušaj ovo«, reče mu kad su se našli gore u stražnjoj prostoriji kuhinje, među hladnjacima i svim mogućim vrstama zelenjave. »Priča s onom fotografijom na kojoj ste ti i Anker s ubijenim iz slučaja s pneumatskim pištoljem počela se razvijati. Fotografiju su dali na sve moguće analize i većina smatra da se radi o digitalnoj kompoziciji


nekoliko različitih fotografija, ako te to imalo tješi.« »Znam, to sam cijelo vrijeme i sam tvrdio. Sve je to nekakva urota. Možda mi netko kome sam nekada stao na žulj želi smjestiti. Znaš i sam koliko osvetoljubivi znaju biti kriminalci koje baciš u ćuzu. Neki od njih godinama sjede u zatvoru kuhajući osvetu, tako da se ovako nešto prije ili kasnije moralo dogoditi. Ja u svakom slučaju ne poznajem tog Petea Boswella s kojim mi pokušavaju smjestiti.« Laursen kimne. »Na fotografiji uopće nema piksela, kao da je svaki najmanji dio potpuno stopljen u cjelinu. Još nikad nisam vidio nešto slično.« »Što to znači?« »Znači da se ne vide mogući prijelazi između povezanih fotografija. Možda se radi o nekoliko fotografija koje su izrezane zajedno i zatim fotografirane u nedogled, primjerice polaroidom, nakon čega je konačna polaroidna fotografija ponovno fotografirana analognim fotoaparatom i na kraju razvijena. Ali možda je i, nakon skeniranja, zamućena u nekom od računalnih programa za obradu fotografija i isprintana na foto-papiru. Ne znaju točno. Ne mogu utvrditi podrijetlo papira.« »Sve su to meni španska sela.« »Da, danas nam je na raspolaganju gomila mogućnosti. Ili, da se točnije izrazim, prije par godina, kad je Pete Boswell još bio među živima.« »Dobro, onda je sve u redu, zar ne?« »Eh, zato sam te i pozvao ovamo.« Laursen mu pruži pivo koje Carl uz zahvalu odbije. »Još nema nikakvih konačnih zaključaka, a dolje u forenzici se ne slažu svi oko toga da je fotografija krivotvorena. Sve što sam rekao zapravo ne dokazuje ništa, osim da je cijela stvar veoma sumnjiva i da dio njih vjeruje da je netko pokušao prikriti tragove spajanja više fotografija u jednu cjelinu.« »I što sad s tim? Još uvijek razmatraju da me stave u disciplinski postupak? Pokušavaš me upozoriti na moguću suspenziju?« »Ne. Pokušavam ti reći da će ovo malo potrajati. Ali mislim da ti to Terje može bolje sam objasniti.« Laursen pokaže van u kantinu. »Terje Ploug je ovdje?« »Da, svaki dan u isto vrijeme, osim kad je na terenu. Jedan od mojih vjernih gostiju, zato budi pristojan s njim.«


Pronašao je Terjea skroz u stražnjem uglu. »Igramo se skrivača, Terje?« reče mu i sjedne s laktovima tik do Terjeova krajnje politički korektno aranžirana tanjura s povrćem. »Lijepo od tebe što si navratio, Carle. U zadnje vrijeme nije te baš lako uloviti. Jel i ti Laursen ispričao o fotografiji?« »Je. Očito još nisam oslobođen optužbi.« »Oslobođen optužbi? Koliko mi je poznato, protiv tebe ne postoji nikakva optužba, ili?« Carl odmahne glavom. »Ne, službeno ne postoji.« »Dobro. Stvari stoje ovako: Istražitelji ubojstava u autoradionici u Sorøu, istražitelji ubojstava u Schiedamu u Nizozemskoj i ja za nekoliko ćemo se tjedana ili mjeseci naći zajedno i usporediti sve tragove, pozadinu i podatke iz svih slučajeva vezanih uz pneumatske pištolje.« »Sad ćeš mi reći da bih trebao svjedočiti u slučaju?« »Ne, naprotiv, baš to ne bi trebao učiniti.« »Jer sam pod nekakvom optužbom, ili?« »Prestani, Carle. Jasno nam je da ti netko želi smjestiti i ne, nisi pod nikakvom optužbom. Ali kad napokon uspijemo izraditi zajedničko izvješće o slučajevima, željeli bismo da ga ti ocijeniš.« »Aha. Unatoč otiscima prstiju na kovanicama, sumnjivim fotografijama, Hardyjevoj sumnji da je Anker možda imao nešto s onim crncem i tome da sam možda poznavao Georga Madsena?« »Da, unatoč tome svemu, Carle. Siguran sam ćeš ti imati najviše koristi od toga da se ovaj slučaj istraži do kraja.« Nekoliko puta potapša Carla po dlanovima, cijela je stvar bila gotovo dirljiva. * »To je odličan pokušaj jednog dobrog i poštenog policajca da stvari riješi kako spada. Smatram da zbog toga Terje zaslužuje naše poštovanje, Carle«, reče mu šef odjela za umorstva. U uredu se još osjećao smrad Laursenovih tvorevina s >dnevna menija.< Je li moguće da je gospođa Sørensen odjednom toliko omekšala da je bila u stanju ostaviti prljavi tanjur u uredu Marcusa Jacobsena dulje od pet minuta nakon što je odložio vilicu?


»Da, da, u redu je«, kimne Carl. »Samo malkice iritantno jer mi taj slučaj stalno visi za vratom.« Marcus kimne. »Razgovarao sam s Erlingom iz Odjela za zaštitu od požara. Čuo sam da si noćas imao nenajavljeni posjet.« »Prošlo je bez ozbiljnih posljedica.« »Hvala nebesima! Ali zašto se to uopće dogodilo, Carle?« »Jer me netko želi spakirati par metara pod zemlju. U svakom slučaju ne vjerujem da je neka od onih groznih cura moga posinka u tome imala prste.« Pokuša se nasmijati. »Tko, Carle?« »Sigurno netko od ljudi Curta Wada, onoga iz Jasnih granica.« Jacobsen kimne. »Smetamo mu. Zato sam i došao do tebe – želio bih predati zahtjev za prisluškivanjem telefona Curta Wada, Wilfrida Lønberga i Louisa Pettersona.« »Bojim se da ti to ne mogu odobriti, Carle.« Carl ga nekoliko puta upita zašto, zatim mu se raspoloženje promijeni iz razdraženog u ljuto i na kraju razočarano, ali uzalud. Jedino što je dobio bilo je upozorenje da pazi na sebe i uobičajene upute da odmah izvijesti Marcusa ako se dogodi nešto neuobičajeno. »Neuobičajeno«, zaista čudan odabir riječi. Sve čime su se oni u svom poslu bavili moglo se opisati neuobičajenim. Carl ustane. »Neuobičajeno?!« Što bi tek rekao na to da se dolje u mračnim uredima Sektora Q trenutno nalazi hrpa arhivska materijala do kojeg su došli na način posve neuobičajen čak i za njihove pojmove? * Obje su ga dame kad je izašao ovoga puta za promjenu dočekale ispred Jacobsenova ureda. »Bok, Carle«, reče mu Lis šećernim glasom, a milisekundu nakon toga začuje gospođu Sørensen kako cvrkuta na identičan način. Iste riječi, ista intonacija, isti osmijeh i otvorenost. Zaista okret od sto osamdeset stupnjeva. »Ah... Cato!« Reče okrenuvši se prema ženi koja je ranije sve istražitelje bez imalo problema mogla natjerati na dugačke


zaobilaske, samo da izbjegnu njezin stol. Uključujući i Carla. »Možeš li mi, molim te, reći o čemu se radi na tom NLP-tečaju na koji ideš? Što je to točno? Je li to nešto zarazno?« Ona podigne ramena na način koji je vjerojatno trebao izraziti zadovoljstvo što joj je postavljeno takvo pitanje, osmjehne se Lis i zakorači opasno blizu Carlu. »NLP je kratica za neurolingvističko programiranje«, reče pomalo tajnovito, kao da priča o nekom zavodljivom arapskom šeiku. »Nije baš jednostavno objasniti o čemu se radi, ali mogu ti dati primjer.« Cata ode do svoje torbice i iz nje izvuče komad krede. Nadasve praktična stvar za nositi u torbici. Zar to nije bilo rezervirano za džepove čilih školaraca? Eto, kuda ih je dovela emancipacija. Ona se sagne i nacrta na podu dva kruga. Još do prije nekoliko tjedana od ovakva bi prizora bila pala u nesvjest. Zatim u jednome krugu nacrta znak minusa, a u drugome znak plusa. »Eto, Carle. Jedan pozitivan krug, ovaj sa znakom plusa, i jedan negativan. Najprije ćeš stati u jedan i nakon toga u drugi te izgovoriti istu rečenicu. U negativnom krugu ćeš je izreći kao da se obraćaš osobi koju ne možeš podnijeti, a u pozitivnom kao da se obraćaš osobi koja ti je draga.« »Aha, o tome je tečaj? U tom slučaju znam o čemu se radi.« »Super, da čujem onda«, začuje se od Lis koja se primakne, prekriživši ruke preko svojih krasnih grudi. Tko bi joj se mogao oduprijeti? »Uzmi nešto jednostavno. Reci, na primjer: Bio si na šišanju, je l’? Reci to prvo na lijep način, a zatim i na ružan.« »Ne razumijem«, slaže pogledavši kratku kosu obiju žena. Kakav bi to bio izazov? Frizura gospođe Sørensen nije bila ni izbliza tako šarmantna kao Lisina, da se blago izrazi. »Onda nam pokaži pozitivnu verziju, a Cata zatim može preuzeti negativnu«, reče mu Lis. »Trebalo bi biti obrnuto«, pomisli Carl i neprimjetno prođe nogom po podu. »Bio si na šišanju, je l’?« Lis se počne smijati izgovarajući rečenicu. »Tako bi rekao nekome tko ti je drag. A sada ti, Cato.« Ona se nasmije te se zatim pokuša uozbiljiti. »Bio si na šišanju, je l'?« Izgledala je zaista okrutno, skoro kao ona nekadašnja gospođa


Sørensen. Nato obje prasnu u smijeh. Prizor čiste prijateljske idile dviju nerazdvojnih prijateljica. »Aha, tako. Zaista nevjerojatna razlika. Ali, kakve to ima veze s tečajem?« Gospođa Sørensen se uozbilji. »Na tečaju pomoću takvih vježbi čovjek nauči primjećivati kako male razlike u intonaciji utječu na njegovu okolinu i kakav je učinak onoga što govorimo i načina na koji zračimo. I kao dodatna, nimalo beznačajna prednost, kako to utječe na nas same.« »Ne bi li se to ukratko moglo izraziti sa: Sve se vraća, sve se plaća?« »Na neki način, da. A znaš li kako ti utječeš na ljude, Carle? Tome te tečaj uči.« »Naučio sam to kad mi je bilo sedam godina«, pomisli on, »Ponekad se tvoje izjave čine veoma oštre, Carle«, nastavi gospođa Sørensen. »Hvala na komplimentu, takav komentar pa još iz tvojih usta«, pomisli Carl. »Hvala što ste mi to priopćili s toliko obzira«, odgovori joj gledajući kako da se čim prije izvuče otamo. »Promislit ću malo o tome.« »Pokušaj najprije ovu vježbu, Carle. Uđi u jedan od krugova«, inzistirala je Cata. Pogleda u pod da ga usmjeri s kojim da krugom počne i uto primijeti da je Carl, dok su one izvodile svoj mali igrokaz, cipelom uspio izbrisati nacrtane krugove. »Ups. Stvarno mi je veoma žao«, reče uspjevši se povući iz njihova zračenja. »Pozdrav, moje dame. I ostajte mi dobro.«


34 Rujan 1987.

K

ako je stajala pokraj prozora promatrajući van, mržnja u njoj malo popusti. Kao da su udarac u Viggovu sljepoočnicu i njegovi posljednji, nečujni udisaji nakon što mu je niz grlo izlila buniku, izvukli krhotinu iz njezine duše. Pustila je da joj pogled klizi Peblinge Dosseringom i njegovim mnoštvom ljudi koji su uživali u kasnome ljetu. Primijetila je kako obični ljudi šeću uokolo, svaki sa svojim životom, sudbinom, a zasigurno i ponekim tajnim kosturom u ormaru. Netine usnice počnu drhtati. Odjednom joj se sve ovo učini previše. Tage, Rita i Viggo također su bili djeca Božja, a sada su bili mrtvi, vlastitim ih je rukama ubila. Zatvori oči i ugleda ih sve pred sobom. Viggov je izraz lica bio tako snažan i topao kad mu je otvorila vrata. Tage je bio tako pun zahvalnosti. I sada je bio red na Nørvigu, odvjetnik koji je nije želio poslušati kad joj je to bilo najpotrebnije. Koji je tako brižno pazio na ugled Curta Wada, da je u to ime žrtvovao njezin život. No, je li imala pravo njemu učiniti isto ono što je on učinio njoj? Ukrasti mu život? Tim se sumnjama i mislima bavila kad je primijetila mršava muškarca kod jezera ispred zgrade. Iako je prošlo više od trideset godina, nije bilo nikakve sumnje o kome se radi. Isti sako od tvida s kožnom dugmadi, ista smeđa aktovka pod rukom. Čovjek koji se očigledno nije nimalo promijenio, a ipak je osjetila da se u njegovu govoru tijela nešto promijenilo. Nekoliko je puta prošao naprijed-natrag između stabala kestenova i zatim, zabačene glave, usmjerio pogled na jezero. Izvukao je džepni rupčić i nekoliko puta prinio ruku licu, kao da briše znoj ili suze. Tada Nete primijeti da mu se preveliki sako i hlače ružno nabiru na ramenima i koljenima. Odijelo je očito bilo kupljeno u neka bolja vremena, za tijelo mnogo većih proporcija.


Na trenutak se sažali nad muškarcem koji je, nesvjestan bilo čega, već jednom nogom stajao na stratištu. Što ako je imao djecu koja su ga voljela? Ili unuke? Djeca, samo joj je ta riječ bila dovoljna da zgrči šake i počne nekontrolirano treptati. Je li ona ikada imala djecu koja su je voljela? A tko je za to bio kriv? Ne, mora paziti na sebe i ostati čvrsta. Sutra popodne ostavit će ovaj život iza sebe, a to nije mogla ako započeto ne provede do kraja. Napismeno je čovjeku koji je bio odvjetnik po profesiji ponudila mogućnost da primi deset milijuna kruna, a takav je čovjek zasigurno neće pustiti da se iz toga izvuče prije nego održi svoje obećanje. Svakako ne Philip Nørvig. * Stajao je ispred nje niži nego ga se sjećala i gledao je poput šteneta pokajnička pogleda i nakošenih obrva. Kao da su mu ovaj sastanak s njom i prvi dojam koji će na nju ostaviti od životne važnosti. Oči su mu bile mnogo strože i hladnije onda kada je lagao pred sudom, prisiljavajući je da govori gluposti. Nikada nije niti trepnuo, niti dopustio da ga ganu njezine provale osjećaja. Na njezin se plač oglušivao, a od njezinih je suza okretao glavu. Jesu li to zaista bile iste one beskompromisne oči koje su sada gledale u pod nakon što ga je pozvala da uđe? Je li to zaista bio onaj isti nepopustljiv glas koji joj se sada zahvaljivao? Ponudi mu čaj koji on uz zahvalu prihvati, pokušavajući skupiti hrabrost da je pogleda u oči. Nete mu pruži šalicu koju on bez ijedne riječi iskapi. Nakratko se namršti. »Možda mu se nije dopao«, pomisli ona, ali uto joj pruži praznu šalicu, zamolivši je za još čaja. »Ispričavam se, gospođo Hermansen, moram se malo ohrabriti jer vam imam mnogo toga za reći.« Podigne glavu ravno prema njoj i počne govoriti sve ono što je trebalo ostati neizrečeno. Trenutak za to ionako je već davno bio prošao. »Kad sam primio tvoje pismo...« On nakratko zastane. »Ispričavam


se, smijem li vam se obraćati s ti?« upita je. Ona mu kratko kimne. Od toga se ranije nije sustezao, čemu onda sada? »Kad sam primio tvoje pismo, Nete, odjednom sam se morao suočiti s nečim što me odavna muči. Nečim što bih rado pokušao ispraviti, ako je to još ikako moguće. Moram također priznati da sam u Kopenhagen došao i sa zadatkom da spasim svoju i egzistenciju svoje obitelji. Novac će mi veoma pomoći, to ne mogu zanijekati, ali sam također došao zamoliti za oprost.« Zakašlje se i popije još gutljaj čaja. »Posljednjih sam godina često razmišljao o onoj očajnoj djevojci koja je tražila pomoć suda uoči svoje prisilne hospitalizacije u Brejningu. O tebi, Nete. Razmišljao sam o tome što me navelo da odbacim sve tvoje optužbe protiv Curta Wada. Itekako sam dobro znao da je ono što si ispričala mogla biti istina. Laži o tome kako si mentalno zakinuta i opasna uopće nisu odgovarale onoj djevojci koja se u sudnici borila za svoj život.« On nakratko pogne glavu. Kad ju je ponovno podigao, blijedo mu je lice bilo još blijeđe nego prije. »Potisnuo sam te iz glave čim je slučaj završio. Bila si izvan mojih misli i moga života sve do onoga dana kad sam o tebi vidio članak u novinama o tome kako si se udala za Andreasa Rosena i postala nadarena i lijepa žena.« On kimne prema njoj. »Da, odmah sam te prepoznao, nije otada ni prošlo toliko mnogo vremena, i obuzeo me užasan sram.« Ponovno uzme gutljaj čaja, a Nete pogleda na sat. Za nekoliko sekundi otrov će početi djelovati, a to sada nije željela, ne sad. Ne može li vrijeme jednostavno stati? Taman je dobivala svoju ispriku. Kako da ga onda pusti da i dalje pije? Bilo je tako očito da se pokajao. Odvratila je pogled od njega kad je nastavio pričati. Njegov je pogled pun povjerenja samo dodatno naglašavao zlo koje je upravo činila. Uopće nije računala na to da bi se u njoj mogli pobuditi takvi osjećaji. Ni približno. »Tada sam već dugi niz godina surađivao s Curtom Wadom, a u takvim se situacijama čovjek lako zavede. Da, priznajem da sam bio zaveden, no nažalost, ja nisam toliko snažna ličnost kao što je on.« On odmahne glavom i otpije još gutljaj. »Ali kada sam te vidio na naslovnici časopisa, odlučio sam pregledati sve svoje stare slučajeve i znaš li što sam shvatio?«


Nije čekao da mu odgovori pa stoga nije ni primijetio kako je Nete polako okrenula pogled prema njemu i odmahnula glavom. »Postalo mi je jasno da sam i sam godinama bio iskorištavan i u zabludi te sam u tom razdoblju zaista požalio zbog mnogo toga. Bilo mi se veoma teško suočiti s vlastitim pogreškama, vjeruj mi. Pregledavajući svoje dokumente i slučajeve, shvatio sam kako me Curt Wad uvijek iznova zavaravao svojim lažima, tajnama i propagandom, kako me sustavno iskorištavao.« Nørvig pruži šalicu prema njoj što je na tren zbuni te se Nete zapita je li se uopće sjetila uliti mu buniku u napitak. Natoči mu još jednu šalicu i tada primijeti da se počeo znojiti i teže disati. Sam to očito nije primijetio. Previše mu je toga bilo na srcu. »Wadov je životni poziv bio i ostao nauditi onima koji, prema njemu, nisu dostojni dijeliti svijet s njim i ostalim takozvanim pravednim i normalnim Dancima. Sram me priznati, ali iz te je mržnje proizašlo više od petsto pobačaja koje je on osobno izveo bez znanja i želje trudnih žena, a vjerujem da je izveo jednako toliko zahvata koji su doveli do doživotne neplodnosti.« On je pogleda kao da je vlastitom rukom držao nož. »Bože, jednostavno zastrašujuće. No, bez obzira na sve, sada s time moram van.« Duboko udahne, spremajući se kazati joj ono što je godinama želio. »Kroz svoj rad u organizaciji Tajna borba, čije sam poslove ja niz godina vodio, stupio je u vezu s desecima liječnika koji su dijelili njegove stavove i planove. Ne možeš ni zamisliti opseg svega toga.« Nažalost, Nete je to itekako mogla zamisliti. Nørvig stisne usnice, pokušavajući se sabrati dok su mu na oči navirale suze. »Pomogao sam ubiti tisuće nerođene djece, Nete.« Udahne i drhtava glasa nastavi svoju ispovijed. »Pomogao sam uništiti živote jednako toliko nevinih žena. Svoj sam život iskoristio za sijanje tuge i jada, Nete.« Glas mu je sada tako jako podrhtavao da se morao zaustaviti. Skrene pogled prema njoj u očitoj potrazi za oprostom. Nete više nije znala što bi rekla ili učinila. U sebi je, iza svoje neutralne vanjštine, bila na rubu sloma. Je li to što je učinila ovome čovjeku doista bilo opravdano? Je li?


Načas ga je poželjela primiti za ruku, dati mu svoj oprost i pomoći mu da u miru izgubi svijest. No, nije bila sposobna, možda zato što se sramila. Ili joj je ruka jednostavno imala svoju vlastitu volju. »Prije par godina sam želio javno obznaniti što znam. Cijela je situacija za mene postala preteška, ali Curt me u tome spriječio, uzevši mi pritom sve što sam imao. Moju odvjetničku praksu, moju čast, moje samopoštovanje. Tada sam imao partnera, Herberta Sønderskova, od kojega je Curt izvukao podatke o meni koji će me zauvijek uništiti. Nakon što sam se s obojicom posvađao, zaprijetivši da ću odati sve o Tajnoj borbi, dali su policiji anonimnu dojavu da sam zloupotrijebio založne račune svojih klijenata. Iako to nije bila istina, imali su sve potrebne dokumente, kontakte i vještine da se tako učini.« Glava mu padne, a oči mu počnu lutati. »Herbert, taj prokleti gad. Uvijek je trčao za mojom ženom. On mi je rekao da će se, ako se ne primirim i nastavim pričati o Tajnoj borbi, pobrinuti da završim u zatvoru.« On odmahne glavom. »Imam kćer koja bi umrla od srama da se takvo nešto dogodi, zato sam držao jezik za zubima. Wad je oduvijek bio i ostao opasan, Nete... poslušaj me: Drži se podalje od tog čovjeka.« U tom trenu padne prema naprijed, nastavivši i dalje pričati, sada već vrlo nerazgovjetno. Pričao je nešto o Wadovu ocu, koji se smatrao bogom, o ciničnim luđacima uvjerenima u ispravnost vlastitih stavova. »Žena mi je oprostila bankrot«, reče odjednom veoma jasno. »Tako da sam zahvalan Bogu što mi je ukazao...« Načas se pokuša sjetiti prave riječi, kašljući i pokušavajući gutati. »... tu milost da te danas sretnem, Nete. I obećajem mu da ću se odsada držati kraj njega. S tvojim novcem, Nete, moja obitelj i ja moći ćemo...« Uto se sruši prema naprijed, tako da mu lakat pogodi naslon za ruke. Na trenutak je izgledao kao da će povratiti, blago se podrignuvši zbunjena pogleda, a zatim se iznenada uspravi. »Zašto je ovdje odjednom toliko ljudi, Nete?« Činio se veoma prestrašen. Pokušala mu je nešto reći, ali joj ni riječi nisu mogle prijeći preko usana. »Zašto me svi gledaju?« promrmlja tražeći pogledom svjetlost prozora. Zaplakao je pruživši ruke ispred sebe, tražeći zrak.


I Nete je plakala s njim.


35 Studeni 2010.

A

ssad i Rose još si nikada nisu toliko sličili, ovako smrknuti i bez ijednog traga da su im se na licima ikada nalazile bore smijalice. »Prokleti poremećeni luđaci«, reče Rose. »Trebalo bi ih fino postrojiti i prisiliti da se nagutaju vlastitih plinova dok se ne dignu u zrak i popucaju po šavovima. Nevjerojatno pokvareno, zapaliti petero ljudi samo da tebe ušutkaju, Carle. Jednostavno ne mogu vjerovati!« »Meni su uspjeli zatvoriti usta ovako malo.« Assad kažiprstom i palcem oblikuje nulu. »Znači, sad onda znamo, da smo na dobrom tragu, Carl. Te svinje stvarno imaju smeće pod tepihom, koliko hoćeš.« Šakom udari otvoreni dlan takvom žestinom da bi dobro zaboljelo bilo koga čiji bi se prst našao na putu. »Zgrabit ćemo ih, Carl. Radit ćemo dan i noć i zatvoriti tu posranu stranku i onda zaustaviti i Tajnu borbu i sve ostalo u čemu Curt Wad ima svoj prst.« »Dobro, Assade. Bojim se da to ipak neće baš biti tako lako, a ni bezopasno. Mislim da bi bilo pametno da vas dvoje ostanete ovdje sljedećih par dana.« Osmjehne im se. »Ionako ste stalno tu.« »Dobro je u svakom slučaju, što sam onda bio ovdje u subotu u noći«, doda Assad. »Jer je jedan tip bio ovdje, išao je i njuškao. Imao je policijsku uniformu, ali kad sam izašao iz ureda, šokiralo ga je.« »Pa sad, koga u to doba noći ne bi šokirale Assadove pospane oči?« pomisli Carl. »Što je želio? I otkuda je došao, jesi li saznao?« »Rekao je samo neke gluposti. Nešto s ključem za arhiv i neka sranja. Tražio je nešto naše, za to sam siguran. Išao je u tvoj ured, Carl.« »Očito se radi o organizaciji s mnogo različitih ogranaka.« Okrene se prema Rose. »Gdje si sakrila Nørvigov arhivski materijal, Rose?« »Vani u muškom zahodu. Što se toga tiče, željela bih vas zamoliti da, kada se koristite ženskim toaletom, svakako poslije spustite prokletu dasku, ako već morate pišati stojećki.«


»Zašto?« upita Assad. Dakle, našli smo i krivca. »Da samo znaš koliko sam puta vodila ovu raspravu, Assade, mislim da bi sada radije vrtio plačeve među izviđačima na Langelandu.« On je zbunjeno pogleda. Carl ga je savršeno razumio. »Dobro, evo ti onda. Zaboraviš spustiti dasku nakon što si bio na WC-u.« Podigne prst u zrak. »Prvo. Sve zahodske daske su odvratne s donje strane i smrde na govna i pišalinu. Ponekad čak i jako. Drugo. Kad žene dođu na WC, moraju dirati dasku prije nego sjednu. Treće. To je odvratno jer onda imaš pune prste bakterija iz pišaline kad sjediš, a uskoro se i sam moraš obrisati. Skroz nehigijenski. A možda si već čuo i za vaginalne upale? Četvrto. Moraju dvaput oprati ruke zbog vaše lijenosti. Je li to razumno? Nije!« Rose se podboči za struk. »Ako dasku odmah nakon pišanja spustiš ti, onda je to prihvatljivo jer ćeš ionako oprati ruke nakon što si obavio svoje. Barem se nadam.« Assad razmisli na trenutak. »Onda misliš da je bolje, da onda ja dignem dasku, prije nego pišam? Jer onda ja moram prvo oprati ruke, prije nego počnem, jer tko onda ima pišalinu na prstu?« Rose ponovno podigne prst u zrak. »Kao prvo, baš biste zato i vi trebali pišati sjedećki. Kao drugo, ako mislite da ste predobri i premuževni za to, sjeti se samo da dobar broj muškaraca s normalno građenim probavnim sustavom svejedno tu i tamo moraju sjesti kako bi se iskenjali i u tom slučaju daska ide dolje. I tu polazim od toga da valjda ne serete stojećki.« »Onda ne trebamo spuštati ništa, ako je unutra baš bila neka žena! Onda je već dolje«, odgovori Assad. »I znaš još šta, Rose? Ja mislim da ću naći moje zelene gumene rukavice i izribati muški zahod s ove moje tu dvije prijateljice.« Ispruži ruke u zrak. »One mogu i dići dasku od zahoda gore i doći do sifona dolje. One za to nisu preotmjene, gospođo Gadljivić.« Carl je gledao kako Rose zacrvenjenih obraza već uzima zrak spremajući novu paljbu te uto, već iz navike, stavi ruku između dviju zaraćenih strana. Nada se da je time rasprava završena. Hvala nebesima što su njega kod kuće odgojili prilično razumno. Doduše, oni su kod kuće na WC-u imali poklopac prekriven narančastom frotirskom prevlakom. »Mislim da bismo se trebali vratiti ozbiljnim stvarima, ljudi«, ubaci


se Carl. »Kod mene je bio podmetnut požar s ciljem likvidacije, a ovdje u podrumu je neki čovjek tražio naše materijale. Skroz je lako doći do toaleta u kojem si sakrila Nørvigove dokumente, Rose. Je li pametno da ih tamo držimo? Ne vjerujem da će natpis >WC nije u funkciji< zadržati lopove u slučaju da odluče malo pogledati uokolo. Što ti misliš, Rose?« Ona iz džepa izvuče ključ. »Neće, ali zato ovo hoće. Kad već spominješ sigurnost, nisam se namjeravala zadržavati ovdje u Upravi duže nego je potrebno. Nije ni ovdje baš toliko ugodno. Imam u torbici stvari za obranu i to je to.« Carl pomisli na suzavac, električni šoker i slične veoma neugodne gluposti za koje zasigurno nije imala odobrenje. »Aha. S tim svakako moraš biti oprezna, Rose.« Ona mu se posprdno nasmije. Ta grimasa gotovo da joj je bila oružje za sebe. »Prošla sam kroz sve Nørvigove dokumente i zabilježila imena svih optuženih pojedinaca u svoju bazu podatka.« Na stol pred njega stavi nekoliko spojenih papira. »Ovdje je popis. Primijeti, molim te, da je dio izvješća u dokumentaciji potpisao odvjetnički pripravnik Albert Caspersen. Svoje slušatelje koji nisu upoznati s njegovim likom i djelom željela bih obavijestiti da se radi o jednom od prvih čovjeka Jasnih granica, a možemo računati i na to da će uskoro završiti u samom vrhu stranke, najvjerojatnije kao predsjednik.« »Dobro, on je, dakle, radio kod Nørviga?« »Da, u odvjetničkom uredu Nørvig i Sønderskov. Kad su raskinuli partnerstvo, Caspersen je otišao u odvjetnički ured u Kopehagenu.« Carl pogleda prvu stranicu. Rose je za svaki slučaj označila četiri stupca. Jedan s imenom optuženika kojega je zastupao odvjetnički ured, jedan s imenom oštećene stranke, jedan za datum i zadnji za vrstu slučaja. U stupcu pod »vrsta slučaja« nalazilo se neobično mnogo pritužbi u vezi zloupotrebe testa inteligencije i liječničkog nemara općenito, no najveći broj pritužbi ipak se odnosio na »neuspjele« ili nepotrebne ginekološke zahvate. Pod stupcem s imenima nalazila su se uobičajena danska imena i prezimena, kao i ona koja su zvučala inozemno. »Odabrala sam nekoliko slučajeva i detaljno ih pregledala«, reče


Rose. »Ovo je, bez sumnje, jedna od najsistematiziranijih strahota koje sam vidjela u životu. Čista diskriminacija i šovinizam. Ako je ovo samo vrh sante leda, onda su ovi ljudi krivi za gomilu zločina protiv žena i nerođene djece.« Rose pokaže pet imena koja su se najčešće ponavljala. Curt Wad, Wilfrid Lønberg i još tri druga. »Ako pogledate internetske stranice Jasnih granica, četiri od tih pet imena ističu se kao utjecajni članovi, a peti je umro. Onda, vaše Gospodstvo, što kažete?« »Ako te zvijeri dobiju pravo nešto reći u Danskoj, Carl, bit će rat, ja ti to obećavam«, zareži Assad ne obazirući se na izluđujuću buku svoga iritantna telefona koji je toga jutra zvonio već po deseti put. Carl oprezno pogleda Assada. Ovaj ga je slučaj obuzeo više od uobičajenog. I njega i Rose. Kao da ih je pogodio izravno u žicu. Naravno, radilo se o dvoje ljudi s ožiljcima na duši, ali Carla je svejedno čudila njegova zagrijanost. Doimao se gotovo uzdrman cijelim slučajem. »Ako se čovjek uspije izvući od deportiranja žena na jedan otok«, nastavi Assad neometano, tamnih obrva ukrštenih iznad nosa, »i ako ubije stvarno mnogo zdravih fetusa i onda učini toliko žena sterilnima, onda se može izvući iz svega, samo to mislim, Carl. A to nije dobro, ako onda takav istovremeno sjedi u parlamentu.« »Slušajte me. Istražujemo prvenstveno nestanak onih petero ljudi, zar ne? Rite Nielsen, Gitte Charles, Philipa Nørviga, Vigga Mogensena i Tagea Hermansena. Svi su nestali otprilike u isto vrijeme i nikad se kasnije nisu pojavili i već nam sama ta činjenica daje sumnju na nekakav zločin. Dokazali smo da im je poveznica s jedne strane dom za žene na Sprogøu i Nete Hermansen, a s druge strane imamo mnogo toga oko Curta Wada i njegovih aktivnosti što neosporno izaziva pozornost. Možda bismo se trebali usmjeriti na Curta Wada i njegov posao i ideje, a možda i ne. Ali naš je prvi cilj razriješiti te nestanke, ostatak možemo prepustiti obavještajcima ili Nacionalnom istražnom centru. Slučaj je velik, prevelik za samo troje ljudi, a k tome i opasan.« Assad je bio otvoreno nezadovoljan. »Vidio si sam tragove grebanja u vratima samice na Sprogøu, Carl. Čuo si sam, što je Mie Nørvig rekla o Curtu Wadu. Možeš sam pročitati ovaj popis. Moramo van i popričati s tim starim kretenom o svim gadostima, za koje je


kriv. Drugo neću ništa reći.« Carl ispruži ruku u zrak. Zvonjava mobitela u tom mu je trenutku bila i više no dobrodošla. Tako je barem mislio dok nije vidio da ga zove Mona. »Da, Mona«, reče hladnije nego što je namjeravao. Sjaj u njezinu glasu bilo je nemoguće ne primijetiti. »Ništa mi se ne javljaš, Carle. Jesi li izgubio svoj ključ?« Carl se malo povuče u hodnik. »Ne, ali nisam želio smetati. Možda ti se Rolf još uvijek rasteže u spavaćoj sobi.« Stanka koja je nastupila nije bila neugodna, ali je svakako bila tužna. Bilo je toliko načina da osobi za kojom si lud kažeš da je ni s kim ne želiš dijeliti, a ishod skoro svakog od njih bio je prekid. Brojio je sekunde i već bio na rubu da prekine razgovor iz čiste frustracije kad mu od provale smijeha stadionske jačine s druge strane linije gotovo popucaju bubnjići. »Ne mogu vjerovati, ma kako si mi samo sladak. Ljubomoran si na psa, ljubavi. Čuvam Mathildeina štenca terijera dok je ona na usavršavanju.« »Pas?« Carl ispusti uzdah olakšanja. »Zašto si mi onda, zaboga, ispalila rečenicu poput >Ne moraš se brinuti, razgovarat ćemo o tome drugi puta< kad sam te nazvao? Skoro sam ispalio na živce.« »Eh, dragi moj. Možda će te to naučiti da s nekim ženama ne možeš razgovarati prije nego provedu barem pola sata pred ogledalom jer tada neće biti raspoložene za čavrljanje.« »Želiš mi reći da je to bio nekakav test?« Ona se nasmije. »Stvarno si odličan policajac, Carle. Sada je i taj misterij riješen.« »Jesam li položio?« »Možemo o tome navečer. Zajedno s Rolfom.« * Skrenuli su s Roskildeveja na Brøndbyøstervej i nakupine stambenih zgrada koje su stršale s obje strane. »Znam Brøndby Nord jako dobro«, reče Assad. »A ti, Carl?« Carl kimne. Koliko li je samo puta ovuda patrolirao. Navodno je Brøndbyøster nekada bio živahan grad s tri trga na kojima se moglo


nabaviti sve što srce poželi. Četvrti su bile bogate građanima dobre kupovne moći pa su se ubrzo nanizali i veliki trgovački centri – Rødovre Centrum, Glostrup Centret, Hvidovre Centret, Bilka u Ishøju i Hundigeu, i uskoro je cijeli taj neodrživi mjehurić prsnuo. Uslijedilo je masovno zatvaranje trgovina, male, obiteljske trgovine potpuno su nestale i sada od nekadašnje živosti više nije bilo ostalo gotovo ništa. Brøndby je možda čak bio općina s uvjerljivo najzanemarenijom trgovačkom ponudom u zemlji. Ni traga pješačkoj zoni, robnoj kući, kinu ili kulturnome domu. Samo su još građani s automobilima i oni koji od svoje okoline nisu očekivali previše živjeli ovdje. Vidjelo se to na Brøndbyøster Torvu i Nygørds Pladsu. Izuzev na nogometnu momčad Brøndby, čovjek tu baš nije imao na što biti ponosan. Bila je to općina skromna izbora, što je bilo posebno očito u Brøndby Nordu. »Da, znam ga dosta dobro, Assade. Zašto pitaš?« »Siguran sam, da je malo koja trudna majka ovdje u Brøndbyju uspjela pobjeći iz diskriminirajuće ušice igle Curta Wada. To je sigurno išlo kao s liječnicima u konc-logorima, kad su odabirali Židove s vlakova«, reče Assad. Možda je to ipak bilo malo presnažno rečeno, ali Carl svejedno kimne, gledajući preko mosta koji je prolazio iznad gradske željeznice. Malo dalje niz cestu pojavi se staro selo, oaza usred asfaltne džungle, sa starim, slamnatim krovovima i pravim voćkama starih, otpornih sorti. Savršeno mjesto za komociju i vrtno roštiljanje. »Moramo dolje kroz Vestre Gade«, reče Assad prateći GPS. »Brøndbyøstervej je jednosmjerna ulica, tako da ćeš skroz dolje do avenije Park Allé i okolo natrag.« Carl pogleda znak. Bio je u pravu. Ulazeći u seosku ulicu, krajičkom oka ugleda kako iz sporedne ulice pored njih izlijeće kamion. Prije nego je Carl uspio reagirati, kamion svom snagom udari u desni stražnji kraj njihova Peugota. Automobil uslijed snage udarca izleti s ceste, zaustavivši se tek u obližnjoj ogradi od grmlja. U beskrajnim sekundama koje su uslijedile, sve je bilo samo vrtlog razbijena stakla i škripe savijajućeg metala, popraćeno zvukom otvaranja zračnih jastuka koji su im iskočili ravno u lice. Zatim je i to završilo. Čuli su još samo okretanje motora i povike ljudi iza ograde. Pogledaju jedan drugoga potreseno, ali nakon ispuhavanja zračnih jastuka ta potresenost ubrzo ustupi mjesto olakšanju.


»Što ćemo s mojom ogradom?« upita stariji muškarac čim su isteturali van. Ni riječi o tome jesu li dobro. Srećom, obojica su bili u redu. Carl slegne ramenima. »Pitaj svoje osiguranje, nisam stručnjak za obnovu ograda.« Ogleda se oko sebe po obližnjim promatračima. »Je li itko od vas vidio što se dogodilo?« »Da, radilo se o kamionu. Odvezao se užasno brzo jednosmjernom ulicom u suprotnom smjeru i zatim natrag na Brøndbyøstervej. Nestao je gore kod Højstens Boulevarda, čini mi se«, reče jedan od njih. »Došao je gore iz Brøndbytoftena. Mislim da je stajao tamo neko vrijeme, ali ne znam o kakvom se kamionu radilo, osim da je bio plave boje«, reče netko drugi. »Ne, bio je sivi«, doda treći. »Pretpostavljam da nitko od vas nije ulovio registraciju«, reče Carl pregledavajući štetu. Mogao je jedino odmah pozvati prometni odjel i reći što se dogodilo. Prokletstvo. Poznavajući njih, Assad i on morat će natrag javnim prijevozom. A ako se ne vara, i pitanje je li itko tamo gore po malim radionicama na Brøndbytoftenu išta vidio bilo je posve suvišno jer je ovo očito bio pokušaj ubojstva. Nikakva nesreća. * »Kuća Curta Wada je nasuprot Policijske škole, pa gdje toga ima! Možeš li si zamisliti skrovitije mjesto za sumnjivu djelatnost od toga, Assade? Tko bi se sjetio ovdje tražiti?« Assad pokaže mjedenu pločicu na žutoj opeci kraj, glavna ulaza. »To nije njegovo ime, tu na pločici, Carl. Piše Cand.med. et chir., liječnik specijalist ginekologije, Karl-Johan Henriksen.« »Da, Curt Wad je prodao svoju ordinaciju. Tu su dva zvona, Assade. Probat ćemo prvo gornje.« Iza vrata začuju prigušenu zvonjavu, imitaciju Big Bena. Kako na zvonjavu nitko nije reagirao ni nakon ponovljenih pokušaja na oba zvona, kroz prolaz između kuće i prastare, žuto oličene zgrade staje, zapute se u dvorište. Maleni, izduženi vrt bio je veoma uredan i lijep, obrubljen ukrasnim grmljem i ogradom od kolja. Kad su već došli skroz do sredine vrta, primijete da ih kroz prozor


iz kuće promatra starac. Bio je to Curt Wad, nema sumnje. On odmahne glavom. Carl prinese svoju policijsku značku prozoru, ali to ga samo navede da ponovno odmahne glavom. Očito ih nije namjeravao pustiti unutra. Nato Assad stupi na prag i dobro protrese vrata terase sve dok se nisu otvorila. »Curt Wad, možemo li ući unutar?« poviče Assad ispred otvorenih vrata. Carl ga je gledao kroz prozor. Nešto je ljutito rekao, ali Carl nije mogao razaznati što. »Mnogo hvala«, Reče Assad i uđe u prostoriju. »Drzak mali«, pomisli Carl i uđe za njim. »Ovo je provala. Molim vas da odmah odete!« pobunio se Wad. »Moja žena leži gore na samrti, nisam nimalo raspoložen za posjete.« »Onda, znači, općenito svi skupa nismo baš raspoloženi«, reče Assad. Carl ga povuče za ruku. »Žao nam je, gospodine Wad. Bit ćemo kratki.« On bez pitanja sjedne na starinski dvosjed s okvirom od hrastovine, dok je Curt i dalje ostao stajati. »Imamo osjećaj da itekako dobro znate zašto smo ovdje, s obzirom na to koliko ste noćas i jutros vi i vaši ljudi bili zaokupljeni kojekakvim mutnim radnjama, ali svejedno ću vam ukratko sažeti.« Carl napravi malu umjetničku stanku kako bi promotrio Wadovu reakciju na njegove aluzije na ona dva pokušaja ubojstva, ali izraz lica ostao mu je nepromijenjen. Njegov im je stav poručivao samo to da mogu otići, i to smjesta. »Osim što nas zanimaju vaše aktivnosti u određenim društvima i strankama, došli smo prvenstveno jer nas zanima može li se vaše ime povezati s nizom nestanaka koji su se dogodili početkom rujna 1987. Prije nego vam postavim konkretna pitanja, ima li možda nešto što biste nam željeli ispričati?« »Da. Odmah otiđite odavde.« »Ne razumijem«, reče Assad. »Mogu staviti ruku na vatru, da ste nas baš sad pozvali unutra.« Assad se ovoga puta nije šalio. Bio je veoma usredotočen, spreman da svakoga časa skoči u napad. Bolje da ga drži pod kontrolom.


Starac je gotovo počeo siktati, ali Carl uto digne ruku u zrak. »Kao što sam rekao, samo par kratkih pitanja. A ti dotad budi tiho, Assade.« Carl pogleda oko sebe. Vrata prema vrtu, jedna koja su vodila u nešto što je sličilo blagovaonici i dvokrilna vrata koja su bila zaključana. Sva su bila presvučena oplatom od tikovine, tipično za šezdesete godine. »Nalazi li se iza ovih vrata ordinacija Karla-Johana Henriksena? Je li ona sada zatvorena?« Curt Wad kimne. Carl primijeti da je oprezan i suzdržan, ali bijes će mu se već probuditi kad dođe do agresivnijih pitanja. »Dakle, vani kod glavnih vrata moraju postojati tri ulaza u kuću. Gore na stepenicama na prvome katu, gdje je vaša žena, nalijevo u ordinaciju i nadesno u blagovaonicu i vjerojatno dalje u kuhinju.« On ponovno kimne. Vjerojatno malo začuđen opisom interijera, ali svejedno i dalje nijem. Carl još jednom provjeri sva vrata. »Ako dođe do napada, to će vjerojatno biti kroz vrata iz ordinacije«, pomisli Carl držeći ih posebno na oku dok mu je ruka počivala u blizini futrole s pištoljem. »O kakvim to nestancima pričate?« upita ih napokon. »O nestanku Philipa Nørviga s kojim ste, koliko mi je poznato, dosta surađivali.« »Aha. Nisam ga vidio već dvadeset pet godina. Ali spomenuo si nestanke, o kome se još radi?« Dobro, prešli smo na ti, dakle malo se opustio. »Ljudi koji su na neki način povezani s otokom Sprogø«, odgovori mu Carl. »Ja nemam nikakve veze sa Sprogøom, ja sam s Fyna«, reče Wad s podrugljivim osmijehom. »Da, ali si sudjelovao u upućivanju žena na otok i stojiš iza organizacije koja je marljivo i očito veoma uvježbano i sistematizirano slala žene na otok od 1955. do 1961. Ta je organizacija istovremeno bila umiješana u neobično mnogo slučajeva prisilnih pobačaja i nezakonitih sterilizacija.« On se nasmije još šire. »Je li u kojem od tih slučaja ikad pala kakva presuda? Ne, nije. Sve same objede. Oh, zaboga, zar se radi o onih par slaboumnih sa Sprogøa? Uopće mi nije jasno kakve to veze ima sa


slučajevima koje vi istražujete. Možda biste radije trebali porazgovarati s Nørvigom?« »Nørvig je nestao 1987.« »Da, rekli ste, ali možda s dobrim razlogom. Možda on stoji iza toga što istražujete. Mislite li da ste ga dovoljno detaljno provjerili? Arogantni šupak. »Ne mogu više uopće slušati ovu glupost, Carl.« Assad se okrene ravno prema Wadu. »Znao si, da smo na putu, ne? Nisi jednom došao na vrata, vidjeti tko zvoni. Jer si znao, da nas onaj kamion, kojem si dao da nas čeka, onda nije zaustavio. Koja je to prokleta šteta, je l’?« Skroz mu se približio. Assad je prenaglo krenuo, najprije je iz njega trebalo mirno izvući još mnogo detalja. Ovako će se samo vrtjeti oko mrtve točke. »Ne, Carl, čekaj«, reče Assad kad je vidio da ga Carl namjerava prekinuti, zgrabi starca, koji je bio za glavu i pol viši od Assada, za struk i gurne ga u naslonjač u kutu kraj kamina. »Tako, sad te imamo bolje pod kontrolom. Noćas ste pokušali spaliti Carla i njegove prijatelje, i sva sreća, to nije uspjelo. A noć prije pokušali ste krasti iz policije. I onda ste još spalili dokumente, i imate ljude oko sebe za taj prljav posao. Misliš onda, da ću s tobom biti ugodniji, nego šta si ti s nama? Jer se tu očito varaš.« Curt je još uvijek Assada gledao nasmiješeno i sabrano. Čista provokacija. Carl se ubaci jednako agresivnim tonom kao i Assad. »Znaš li kamo je nestao Louis Petterson, Curte?« »Tko?« »Ma vidi, sad ćemo se i igrati. On ne zna vlastite suradnike iz Beneficea.« »Što je Benefice?« »Reci mi onda radije zašto te Louis Petterson nazvao odmah nakon što smo mu u jednom kafiću u Holbæku postavili gomilu pitanja o tebi?« Ovo mu je malo ublažilo osmijeh. Carl je vidio da je i Assad primijetio isto. Reagirao je čim su spomenuli nešto što se može izravno povezati s njim. U sridu. »I zašto te prije toga nazvao Herbert Sønderskov? Prema mojim podacima, to je također bilo veoma brzo nakon našeg posjeta njemu i


Miji Nørvig u Halsskovu. Komentari na to?« »Nikakvi.« Curt Wad svom težinom stavi ruke na naslone. Znak da je odsada bio isključen. »Tajna borba!« nastavi Carl. »Zanimljiv fenomen o kojemu će danska javnost uskoro malo više čuti. Što imaš reći o tome? Ipak si ti njezin utemeljitelj, zar ne?« Bez odgovora, samo malo čvršći stisak za naslone. »Jesi li spreman priznati svoju ulogu u nestanku Philipa Nørviga? U tom ćemo se slučaju moći posvetiti tome, umjesto na sve ove ostale gluposti s političkim strankama i tajnim društvima.« Wadova reakcija na ovaj prijedlog bila je ključna. Koliko se god činila beznačajnom, prema njoj će Carl ravnati sve svoje buduće strategije protiv ovog fosila, tako mu je iskustvo pokazivalo. Hoće li iskoristiti priliku i izložiti sebe i time poštedjeti stranku, ili će radije sebe spasiti? Carl je bio skloniji ovom posljednjem. Ali dogodilo se nešto posve zbunjujuće – Wadova je reakcija posve izostala. Carl pogleda Assada. Je li i on primijetio? Slučaj s Nørvigom u Wadovim očima uopće nije bio alternativa slučaju s Tajnom borbom i da nije iskoristio taj mali slučaj kako bi spasio onaj veći. Profesionalni okorjeli kriminalci ne bi ni sekunde oklijevali oko takva izbora, ali Wad uopće nije izabrao. Možda onda ipak nema ništa s tim prokletim nestancima, nije ni to isključeno. Ili je jednostavno bio neuobičajeno dobar glumac? Trenutno su im se u svakom slučaju obje mogućnosti činile jednako udaljene. »Caspersen još uvijek radi za tebe, zar ne? Kao i ranije, u svim onim slučajevima u kojima ste ti, Lønberg i masa ostalih iz Jasnih granica uništavali živote nevinih ljudi?« Wad nije reagirao ni na ova pitanja, ali se Assad zato vinuo poput rakete. »Šta, Danci su toliko slabi i nemoćni, da im onda ta šačica stranaca predstavlja seksualnu prijetnju?« udari Assad nisko. Carl primijeti kako je Wada ovaj relativno nevini napad uzrujao više od bilo čega dosad rečenog. Bilo je očito da su primjedbe o vještinama i libidu »čistih« Danaca iz usta jednog smeđeg nametljivca bila jednostavno previše za njega.


»Kako se zove tvoj vozač, onaj sa svjetloplavom kosom koji je kod mene podmetnuo bocu s plinom?« ispali Carl dalje, dodavši na kraju: »Sjećaš li se Nete Hermansen?« Wad se uspravi. »Molim vas da smjesta odete.« Ponovno je postao služben. »Supruga mi je na samrti i sada vas molim da odete i poštujete ovo malo vremena što nam je ostalo zajedno.« »Kao što si ti poštovao Nete kad si je bacio na otok i kao što si poštovao sve ostale žene koje nisu bile po tvome luđačkom, poremećenom ukusu i čiju si djecu ubijao prije rođenja?« upita ga Carl s istim podrugljivim cerekom kakvog je i Curt Wad njima servirao. »Prestanite uspoređivati to dvoje.« On ustane. »Umoran sam od vašeg licemjerja.« Nagne se prema Assadu. »Jesi li i ti možda namjeravao proizvesti kakvu malu, glupu, crnu djecu misleći da ih možeš zvati Dancima, ti jadni, ružni čovječuljče?« »Evo ga, znači izašao je na sunce«, nasmije se Assad. »Pseto je izašlo van. Odvratno pseto Curt Wad.« »Ma daj se makni od mene, smrdljivi Arape. Vrati se otkuda si i došao, izrode.« Zatim se okrene prema Carlu. »Da, sudjelovao sam u slanju glupih, asocijalnih djevojaka izopačenih seksualnih sklonosti na Sprogø i da, sterilizirali su ih i na tome mi danas trebaš biti zahvalan jer bi se inače njihovi potomci poput štakora vucarali ulicama, a ti i tvoji kolege ne biste mogli zaustaviti njihovo kriminalno ponašanje i primitivne instinkte. Idite dovraga, obojica! Da sam kojim slučajem mlađi...« Wad usmjeri šake prema njima, a Assad je već bio spreman dopustiti mu da pokuša ostvariti prijetnju. U toj poziciji izgledao je mnogo osjetljivije nego na ekranu televizora. Djelovao je gotovo komično tako star, postavivši se ispred njih i pokušavajući izigravati mačo-muškarca u sobi s vitrinama i šarolikim namještajem iz svih životnih razdoblja. No, Carl se nije dao prevariti, ništa na Wadu nije bilo komično, a ta se osjetljivost odražavala samo na njegovu tijelu. Mozak je bio njegovo oružje, a on mu je bio netaknut, ledenohladan i sposoban samo za zlo. Zato Carl zgrabi Assada za ovratnik i izvuče ga van prema vratima u vrt. »Već će ga oni jednom dograbiti, smiri se, Assade«, reče mu Carl kad su Brøndbyøstervejem žurili prema željezničkoj stanici.


Assada to nije nimalo utješilo. »Oni! Rekao si oni, a ne mi! Ne znam tko su ti >oni<, koji će zaustaviti njega. Curt Wad ima osamdeset osam godina, Carl. Njega neće nitko zgrabiti prije Alaha, ako to ne budemo mi.« * Nisu puno pričali u vlaku. Obojica su uglavnom bili zauzeti vlastitim mislima. »Jesi primijetio, kako je arogantan bio šupak? Nema čak ni alarm na kući«, reče Assad najednom. »Netko mu može provaliti u sekundi, a to bi onda i trebalo napraviti, jer inače će stići uništiti važne materijale. To je u svakom slučaju sigurno!« Nije pobliže objasnio na koga bi se taj »netko« trebao odnositi. »Nećeš to učiniti, Assade«, odgovori mu Carl. »Jedna provala na tjedan nam je i više nego dovoljna.« Nije mu se činilo da je potrebno reći više od toga. Samo pet minuta nakon što su se vratili u Upravu, u ured uđe Rose s faksom u ruci. »Bila je u telefaksu kad sam pogledala prema njemu. Za Assada«, reče Rose. »Mislim da je broj pošiljatelja iz Litve. Zaista odvratna slika, zar ne? Znate li zašto su nam je poslali?« Carl baci pogled na faks i potpuno se smrzne od užasa. »Assade, dođi ovamo«, poviče. Ovoga je puta malo potrajalo dok se dovukao do Carlova ureda. Dan je bio uistinu težak. »Da, šta je sad?« upita kad je napokon došao. Carl pokaže na faks. »Ovu je tetovažu teško zaboraviti, zar ne, Assade?« Assad pogled na tetovažu zmaja, sada podijeljenu na dva dijela, na gotovo potpuno odsječenoj glavi Linasa Verslovasa čiji je izraz lica odavao strah i jezu. Assadovo lice, nažalost, nije odražavalo iste osjećaje. »Ovo nije baš lijepo, ali ja s tim ništa nemam, Carl.« »Dakle, ne misliš da izravno ili neizravno snosiš dio krivice za to?« Carl udari dlanom po faksu. I njegovi su živci već bili na izmaku, začudo.


»S neizravnim ne znaš nikad. To nije nešto, što svjesno učinim.« Carl dohvati cigarete. Stvarno mu je trebala jedna. »To ti zaista vjerujem, Assade, ali zašto, zaboga, litavska policija, ili tko nam je već poslao ovo sranje, smatra da bi te o tome trebalo obavijestiti? Gdje mi je, dovraga, upaljač. Jesi li ga vidio?« »Ne znam, zašto ja moram biti obaviješten, Carl. Mogu ih ja onda nazvati i zapitati?« Ovo posljednje zvučalo je podrugljivije nego li je to bilo potrebno. »Znaš što, Assade. O ovome ćemo neki drugi put. Mislim da bi sada trebao otići kući, ili kuda već, i ohladiti glavu. Izgledaš kao da bi svakoga časa mogao prekipjeti.« »Samo je čudno, Carl, šta onda i ti nisi takav. Ali, ako to misliš, onda idem.« Iako je to pokušao sakriti, Carl ga još nikada nije vidio toliko bijesna. Assad ode, a Carlov upaljač demonstrativno izviri iz njegova stražnjeg džepa. Ovo mu nije mirisalo na dobro.


36 Rujan 1987.

K

ad je Nørvigova glava pala na prsa, Nete se potpuno skameni. Sama se Smrt pojavila pred njom i dozvala je k sebi prema paklenoj vatri, prije nego je ponovno nestala. Nikada ranije nije je osjetila toliko blizu sebe. Ni kad joj je majka umrla, pa čak ni kad je ležala u bolnici i saznala da je njezin muž poginuo u prometnoj nesreći. Klekne ispred stolice na kojoj je Philip Nørvig sjedio otvorenih, zaplakanih očiju. Ispruži svoje drhtave ruke prema njemu i pokuša pomaknuti njegove zgrčene prste, tražeći riječi koje nije mogla pronaći. Možda je jednostavno željela reći »oprosti«, ali ni to joj nije uspjelo. »Imao je kćer«, pomisli i osjeti pritisak u prstima koji joj se uskoro proširio ostatkom tijela. Imao je kćer. Te su beživotne ruke imale dijete čiji obraz više nikada neće milovati. »Prestani, Nete!« poviče naglas kad je primijetila kamo je to vodi. »Odvratno govno«, izdere se na truplo. Zar je pokajnički došao k njoj misleći da će to njezin život nekako učiniti boljim? Hoće li joj sada oteti i njezinu pomno planiranu osvetu? Prvo joj je oteo slobodu i mogućnost da će ikada postati majka, a sada i njezinu pobjedu. »Dođi«, promrmlja stavivši mu ruke pod pazuhe. Istoga je trena zapljusne smrad. Nesumnjivo je u svojim posljednjim trenucima ispraznio crijeva, što je njezinu vremensku stisku samo još dodatno pojačalo. Nete pogleda na sat. Bilo je 16 sati i za petnaest minuta bio je red na Curtu Wadu. Iako je nakon njega još slijedila Gitte, on je ipak bio kruna njezina djela. Povuče Nørviga sa stolice i ustanovi da se na njoj sada nalazi velika, smeđa, smrdljiva mrlja od izmeta. Nørvig je na njezinu životu ostavio još jedan, posljednji trag.


* Kad mu je omotala donji dio tijela u ručnik i odgurala ga u izoliranu sobu te širom otvorila sve prozore na dnevnoj sobi i kuhinji, Nete počne grozničavo trljati stolicu. Ni mrlja, ni smrad nisu nestajali i u tom je trenutku, u 16.14 sati, svaka sitnica u prostoriji vrištala da ovdje u stanu nešto opako nije bilo u redu. U 16.16 sati, stolicu je gurnula u kut hermetički izolirane sobe, a mjesto u dnevnoj sobi na kojem se ranije nalazila sada je zjapilo prazno. Načas je na njegovo mjesto razmišljala staviti jednu od stolica iz blagovaonice, ali na kraju odustane. Ostalih stolica nije imala. »Curt Wad morat će sjediti na trosjedu kraj komode dok ja miješam buniku s čajem. Morat ću stajati između i prikriti što radim, nema druge«, pomisli ona. Minute su prolazile, a Nete je svakih dvadesetak sekundi prilazila prozoru. No, od Curta Wada ni traga. * Kad je Nete na otoku bila zatočena već bolnih godinu i pol, na dvorištu ustanove se odjednom pojavio muškarac s fotoaparatom kojim je fotografirao okolicu. Oko njega je stajalo jato djevojaka došaptavajući se i promatrajući ga od glave do pete, kao da se radi o lovini. Muškarac je bio visok i snažno građen te se činilo da ga povremeno pipkanje kad bi mu se djevojke malo previše približile nije pretjerano pokolebalo. Pravi tip, rekao bi njezin otac. Obrazi su mu bili rumeni kao u punokrvna seljaka, a kosa sjajna, nimalo slična njihovim četkama opranima sapunom. Na njega su pazile četiri zaposlenice, a kad bi im svo to komešanje postalo previše, odgurnule bi djevojke unatrag i potjerale ih natrag njihovu poslu. Nete se za to vrijeme povukla iza stabla nasred dvorišta, strpljivo čekajući. Muškarac je sada izvukao notes, promotrio oko sebe i počeo zapisivati svoje dojmove. »Mogu li možda razgovarati s jednom od djevojka?«, čula je kako je upitao jednu od djelatnica dok su mu one uz smijeh odgovorile da


bi, ako mu je stalo do njegove nevinosti, umjesto toga bilo bolje da popriča s njima. »Ne brinite, već ću se suzdržati«, reče Nete i pristupi skupini s osmijehom na licu koji je njezin otac zvao »razoružavajućim.« Već je tada u očima djelatnica vidjela da će kazna biti neizbježna i teška. »Vrati se svom poslu«, reče joj licemjerna pomoćnica upraviteljice, najmanja od te četiri djelatnice. Pokušala je zvučati prijateljski, ali Nete je znala što se iza toga krije. Bila je jedna od onih ogorčenih žena, isto kao i ostale. Jedna od onih kojoj su u životu preostale još samo teške riječi i otrovan jezik. »Jedna od onih koju nijedan muškarac nije želio«, uvijek je govorila Rita. »Jedna od onih koja više od ičega uživa u tuđoj boli.« »Ne, čekaj«, reče novinar. »Želio bih popričati s njom. Čini se skroz miroljubivom.« Licemjerka nato frkne nosom, ali ništa ne kaže. On joj se još malo približi. »Ja sam iz tjednika »Fotoreportaža«, možemo li nakratko popričati?« Nete entuzijastično kimne, usprkos strogim očima četiriju djelatnica koje su je pomno promatrale. On se okrene prema osoblju. »Samo deset minuta dolje kod mosta, nekoliko pitanja i fotografija. Možete ostati u blizini i odmah uskočiti, ako se neću moći obraniti«, reče uz osmijeh. Nakon što su se povukle, jedna od njih se na znak pomoćnice odvoji od jata i otrči prema uredu upraviteljice. »Imaš samo minutu«, pomisli Nete i ispred novinara krene prolazom koji je vodio između zgrada prema moru. Svjetlost je toga dana bila osobito jaka, a dolje na molu nalazio se motorni čamac koji je novinara dovezao na otok. Vozač, kojega je već jednom prilikom ranije vidjela, joj se nasmije i mahne. Dala bi godinu svoga života za boravak na tom čamcu i vožnju na kopno. »Nisam slaboumna, niti sam na ikoji način nenormalna«, reče brzo novinaru prije nego se okrene. »Stavili su me ovdje na otok nakon što me silovao liječnik pod imenom Curt Wad. Možeš ga naći u imeniku.« Novinar nagne glavu u stranu. »Aha. Kažeš, bila si silovana?« »Da.«


»Silovao te liječnik koji se zove Curt Wad?« »Da. Možeš vidjeti u sudskome izvješću. Izgubila sam taj slučaj.« On lagano kimne, ali ništa ne zapiše. Zašto, zaboga, nije ništa zapisao? »A kako se ti zoveš?« upita je. »Nete Hermansen.« Tu je informaciju zapisao. »Kažeš da si potpuno normalna, ali znam da je svima koje se ovdje nalaze postavljena određena dijagnoza. Koja je tvoja?« »Dijagnoza?« Riječ joj je bila nepoznata. On se nasmije. »Nete, možeš li mi reći koji je treći najveći grad u Danskoj?« Nete usmjeri pogled uvis prema voćkama, itekako svjesna kamo je ovo vodi. Još tri pitanja i bit će označena. »Znam da nije Odense jer je to drugi najveći«, odgovori mu ona. On kimne. »Jesi li možda s Fyna?« »Jesam. Rođena sam par kilometara od Assensa.« »Onda mi možda možeš reći nešto o kući Hansa Christiana Andersena u Odenseu? Koje je boje?« Nete odmahne glavom. »Hoćeš li me odvesti odavde? Mogu ti ispričati gomilu toga što ovdje nećeš saznati. Stvari o kojima nemaš pojma.« »Kakve to, na primjer?« »O osoblju. Ako se netko od njih kojim slučajem prema nama lijepo ponaša, odmah ga vraćaju natrag na kopno. Ako smo neposlušne, tuku nas i bacaju u jednu od samica.« »Samicu?« »Da, kaznenu ćeliju. To je prostorija u kojoj se nalazi krevet i ništa više.« »Da, ali one nisu ni namijenjene odmoru i zabavi, zar ne?« Ona odmahne glavom. Nije je shvaćao. »S otoka možemo otići jedino ako nas zarežu i steriliziraju.« On kimne. »Da, znam. To je zato da ne rađate djecu o kojoj kasnije ne možete brinuti. Ne misliš li da je to veoma humano?« »Humano?« »Da, čovječno.« »Zašto ne smijem imati djecu? Jesu li moja djeca manje vrijedna od


ostale?« Pogleda iza Nete prema tri žene iz osoblja koje su ih pratile i s nekoliko koraka udaljenosti pokušavale prisluškivati razgovor. »Pokaži mi koja od njih tuče«, reče joj. Nete se okrene. »Sve tri to rade, ali najmanja od njih to radi najjače. Najradije nas udara u vrat, tako da smo ukočene još danima nakon toga.« »Aha. Slušaj, vidim da je upraviteljica na putu prema nama. Reci mi još nešto. Što, na primjer, ne smijete raditi?« »Osoblje skriva začine. Sol, papar, ocat i tome slično stavljaju se na stol samo kad dolaze neki gosti.« On se nasmije. »Ako nema goreg od toga, onda ćete već nekako izgurati. Hrana je inače dobra, u to sam se i sam uvjerio.« »Najgore je što nas mrze. Svejedno im je za nas. Prema svima se odnose jednako i ne žele nas saslušati.« Novinar se osmjehne. »Onda moraš upoznati moga glavna urednika. Baš si ga savršeno opisala.« Začuje kako se iza nje širi jato osoblja. Zadnje što je primijetila, prije nego što ju je upraviteljica zgrabila za ruku i odvukla, bio je vozač dolje u čamcu koji je baš bio upalio cigaru i pripremio udicu. Nisu je saslušali, u svakom slučaju ne onako kako se nadala. Njezine su molitve bile uzaludne. Bila je beznačajna poput zrnca pijeska u pustinji. * U početku je u samici samo ležala i plakala. Kada od toga nije bilo nikakve koristi, iz petnih je žila, udarajući i grebući po vratima, počela vrištati da je puste van, a kad se osoblje umorilo od njezine dernjave i jecanja, nekoliko njih ušlo je u ćeliju, savilo joj ruke u luđačku košulju i privezalo je za krevet. Nekoliko je sati jecajući ležala i razgovarala s golim bijelim zidom, kao da se on mogao urušiti i otvoriti joj put u slobodu, a zatim se napokon vrata otvore i kroz njih uđe upraviteljica u pratnji svoje male, uslužne, licemjerne pomoćnice. »Razgovarala sam s gospodinom Williamom iz >Fotoreportaže< i možeš biti sretna što nema namjeru objaviti ništa od tih bapskih priča


koje si mu ispripovijedala.« »Nisam mu rekla nikakve bapske priče. Ja nikada ne lažem.« Nete nije vidjela ruku koja je kroz zrak poletjela prema njezinim ustima, ali je zato bila potpuno spremna kad ju je mala gadura povukla natrag, spremna za sljedeći šamar. »No, no, gospođice Jespersen, možemo i bez toga«, reče joj upraviteljica. »Već sam naviknuta na ovakve ispade.« Ponovno pogleda Nete. Možda je, unatoč svemu, od svih djelatnica ona još imala najviše ljudskosti u sebi, ali sada je i ona bila santa leda. »Nazvala sam Curta Wada i obavijestila ga da još uvijek inzistiraš na svojim zlobnim i neutemeljenim lažima o njemu. Mislila sam da bi bilo zanimljivo čuti njegovo mišljenje o tome što bih trebala učiniti s tobom i on mi je odgovorio da, s obzirom na tvoj tvrdoglav i lažljiv karakter, nijedna kazna neće biti dovoljna.« Ona potapša Nete po ruci. »Odluka nije na njemu, ali ipak ću poslušati njegov savjet. Za početak ćeš ovdje provesti tjedan dana, a zatim ćemo vidjeti kako ćeš se ponašati. Ako ćeš biti dobra i nećeš vikati, već ćemo ti sutra skinuti košulju. Što kažeš, Nete? Hoćemo li se tako dogovoriti?« Nete se u znak protesta uzvrpolji oko pojasa. * »Gdje je on sada?« pomisli Nete. Je li zaista namjeravao pobjeći od nje? Je li zaista bio toliko arogantan da ga ni pogled na deset milijuna kruna ne bi natjerao van iz njegova vučjeg brloga? S tim ipak nije računala. Očajno odmahne glavom. Ovo se nikako nije smjelo dogoditi. Truplo mršava odvjetnika još ju je uvijek izgubljeno promatralo kad bi zatvorila oči, ali Nørvig je bio samo Wadov potrčko. Ako nije poštedjela njega, zasigurno neće poštedjeti Curta Wada. Ugrize se za usnicu i pogleda na veliki sat čije se njihalo neumoljivo ljuljalo. Je li mogla na Mallorcu nezavršena posla? Dobro je znala da to nije moguće. Curt Wad bio je najvažniji od svih. »Hajde, dođi, svinjo prokleta, dođi!« mrmljala si je u bradu, zgrabivši pletivo i munjevito prebirući iglama po njemu. Svaki puta kad bi se pletaće igle sudarile tijekom pletenja, pogled bi joj skrenuo


kroz otvoreni prozor prema stazi uz jezero. Je li ona visoka pojava kraj bunkera možda on? Nije. Je li možda ono straga? Ne, ni to nije bio on. »Što ću sada?« pomisli. Uto se na vratima začuje zvonjava koja joj potjera srce u pete. Zvonjava nije dolazila s portafona, nego izravno s njezinih ulaznih vrata. Odbaci pletivo od sebe i brzo se ogleda oko sebe da provjeri je li sve spremno. Bunika je bila spremna, a čajnik zagrijan. Papiri s nepostojećim logom nepostojećeg odvjetnika ležali su na čipkanom stolnjaku na stolu ispred trosjeda. Nete onjuši zrak oko sebe. Koliko je mogla procijeniti, nestali su svi tragovi smrada koji je Nørvig ostavio iza sebe. Pristupi vratima i pomisli kako bi joj sad na vratima baš dobro došla špijunka. Duboko udahne i usmjeri pogled malo prema gore, spremna dočekati Wadov pogled kad otvori vrata. »Eh, ipak sam našla nešto kave. Trebalo mi je malo više vremena s ovim slabim očima«, reče glas pola metra niže siluete nego što je očekivala. Susjeda joj pruži polupraznu, plavu vrećicu i nastojeći svim snagama donekle izoštriti pogled u Netin stan. Uostalom, što bi uopće moglo biti uzbudljivije od kriomična pogleda u susjedov tajni svijet? No, Nete je nije pozvala da uđe. »Mnogo hvala«, reče primivši vrećicu. »Nescafe je inače bio odličan, ali prava je kava ipak nezamjenjiva. Mogu li vam odmah sada platiti? Sljedećih vam par tjedana neću biti u prilici kupiti zamjensku vrećicu jer ću biti na putu.« Žena kimne, a Nete požuri u sobu izvaditi novčanik iz torbice. Sada je bilo 16.35, a od Curta Wada još uvijek ni traga. Ako slučajno pozvoni na vrata, susjeda ne smije biti ni blizu. Što ako će se za njima slučajno tragati u novinama ili na televiziji? Baš su žene poput njezine susjede običavale po cijele dana sjediti ispred televizora. Gotovo da je mogla čuti zvuk njezina televizora kad bi se promet malo utišao. »Lijepo vam je ovdje«, dobaci joj susjeda straga. Nete se okrene kao gromom opaljena. Žena je pošla za njom i sada je stajala skroz unutra u dnevnoj sobi, znatiželjno se ogledavajući po


prostoriji. Posebnu su joj pozornost privukli papiri na stoliću i otvoreni prozori. »Hvala, i ja sam prilično zadovoljna«, odgovori joj Nete pruživši joj deset kruna. »Mnogo vam hvala na pomoći, jako lijepo od vas.« »Gdje vam je gost?« upita je. »Eh, morao je nešto nakratko obaviti u gradu.« »Možda bismo onda dok čekate mi mogle popiti šalicu?« Nete odmahne glavom. »Nažalost, ne mogu sada. Moram još srediti neke papire. Neki drugi put.« Prijateljski kimne ženi koja je izgledala prilično razočarano, uzme je pod ruku i otprati natrag do odmorišta u hodniku. »Mnogo vam hvala na usluzi«, reče joj za kraj i zatvori ulazna vrata. Još je pola minute stajala leđima oslonjena na vrata, sve dok nije začula zvuk zatvaranja susjednih vrata. Što će ako slučajno ponovno dođe dok su ovdje Curt Wad ili Gitte Charles? Hoće li se i nje morati riješiti? Nete odmahne glavom. Već je pred sobom vidjela kako joj policija postavlja pitanja. To bi jednostavno bilo preblizu i prerizično. »O, Bože, ne daj da ponovno dođe«, reče Nete tiho, iako nije vjerovala da će joj više sile priskočiti u pomoć. Molitve koje je ona upućivala prema nebu nikada nisu stizale do cilja. Znala je to iz iskustva. * Četvrti dan na raženu kruhu i vodi bio je posebno težak. Netin je svijet odjednom postao tako malen da u njemu više nije bilo mjesta ni za plač, ni za molitve koje je prije toga danonoćno upućivala Bogu. Umjesto toga je vrištala za zrakom i slobodom, a iznad svega za svojom majkom. »Dođi mi pomoći, majko. Želim se privući uz tebe i zamoliti te da vječno ostaneš uz mene«, zapomagala je. Ah, kad bi sada samo mogla sjediti na njezinu krilu u malome vrtu na imanju i čistiti grah. Kako bi samo bila... Zaustavila se kad je začula udarce šakama po vratima i povike da začepi. Povici nisu dolazili od osoblja, nego od djevojaka na prvome


katu. Na hodniku se oglasio alarm jer su djevojke izašle iz soba i tako ga aktivirale, nakon čega je uslijedila upraviteljičina oštra dernjava i opći metež. Zatim se začuje prtljanje oko poluge na samici. Manje od dvadeset sekundi kasnije, Nete se našla na trbuhu. Zabacila je glavu unatrag, zacvilivši kad su je uboli dugačkom iglom, nakon čega joj se soba pred očima počela stapati u jednu cjelinu. Kad se probudila ruku čvrsto privezanih kožnim remenom, više nije imala snage vrištati. Ležala je tako cijeli dan bez ijedne riječi, a kad su je došli nahraniti, okrenula je glavu na drugu stranu i mislila na svoje osunčano sklonište vani iza brda, puno stabala šljiva, na kojemu je lišće i grmlje svjetlucalo pod zrakama svjetlosti. Prisjećala se otiska u sijenu nakon svoje i Tageove ljubavne igre u sjeniku. Duboko se usredotočila na ta sjećanja jer bi joj se, ako ne bi pripazila, umjesto toga odmah ukazalo oholo lice Curta Wada, a to nikako nije željela. Ne, nikako nije željela misliti na njega. Podmukli joj je gad uništio život i bila je svjesna da se odavde nikada neće izvući kao ona ista osoba kakva je nekada bila. Život joj je prošao pred nosom i svaki puta kad bi joj se prsni koš podizao, poželjela je da joj je to ujedno i zadnji udisaj u životu. »Bio je to moj posljednji obrok«, reče sama sebi. Zbog Curta Wada, tog sluge Sotone, i svih njegovih djela, bilo joj je nemoguće zamisliti život nakon ovoga. Nakon što je već nekoliko dana odbijala hranu i više nije imala stolicu, pozvali su liječnika s kopna. Bio je pun spasiteljska kompleksa, smatrajući se »pomagačem u nevolji«, a njegova se pomoć sastojala u još jednoj igli u ruku i putu u bolnicu u Korsøru. Tamo su je zadržali na promatranju i okrenuli joj leđa čim ih je zamolila za milost i dobrotu, pokušavši im objasniti da je ona samo jedna obična djevojka koja nije imala sreće. Samo joj se jednom u sobi našla osoba spremna poslušati njezinu stranu, ali tada je bila primila toliku dozu lijekova da je cijeloga dana samo drijemala. Bio je to muškarac u srednjim dvadesetima koji je posjetio malu nagluhu djevojčicu koju su dovezli tog jutra i koja je sada ležala iza


zavjese uz zid nasuprot Netina kreveta. Nete je čula da ima leukemiju i, iako nije znala kakva je to točno bolest, znala je da će djevojčica umrijeti. U svome je bunovnu stanju to primijetila u očima njezinih roditelja kad bi okrenuli leđa djetetu. Nete joj je zavidjela na toliko načina. Bila je pošteđena ljudskoga zvjerstva i okružena ljudima koji je vole, tko bi poželio više od toga? A tu je bio i taj muškarac, koji joj je dolazio olakšati preostalo vrijeme čitajući joj, ako ga ne bi zamolila da je pusti da čita sama. Nete bi sklopila oči i slušala kako njegov miran glas pomaže malome, svijetlome glasu da oblikuje slogove, riječi i rečenice u smislene cjeline u ritmu koji je i Nete u svome ošamućenu stanju mogla pratiti. Kad bi završili s pričom, muškarac bi rekao da će se sutra vratiti i ponovno čitati s njom. Kad je prošao kraj Nete, toplo joj se osmjehnuo. Njegov joj se osmijeh omotao oko srca i prisilio je da iste te večeri nešto malo pojede. Dva dana nakon toga, djevojčica je preminula, a Nete je bila na putu za Sprogø, još šutljivija i zatvorenija nego prije. Čak ju je i Rita te večeri ostavila na miru, ali pred njom su ionako sada stajali posve novi izazovi. Uostalom, kao i pred svima ostalima. Na otok je, naime, istim onim brodom koji je dovezao i Nete, stigla Gitte Charles.


37 Studeni 2010.

D

ok je Curt ležao na boku bračna kreveta, promatrajući gotovo prozirne kapke svoje voljene supruge koji se već tri dana nisu otvorili, imao je svo vrijeme ovoga svijeta za proklinjanje događaja od protekloga dana. Sve se raspadalo. Zaštitna mreža, zamišljena za čišćenje prepreka s puta, počinila je fatalne pogreške, a ljudi koji su dosada šutjeli, sad su odjednom propjevali na sve strane. Kao da se usred najnovije pobjede Jasnih granica ušuljala nesreća koja se poput bijesna čopora pasa svalila na njega i njegovo životno djelo. Zašto nisu uspjeli zaustaviti onu dvojicu istražitelja? To je jednostavno moralo uspjeti. Mikael, Lønberg i Caspersen obećali su dati sve od sebe, ali to očito nije bilo dovoljno. Preko Beatina lica prođe gotovo neprimjetan grč koji ga trzne. On pogleda svoju kvrgavu ruku koja je milovala njezin obraz. Obuzme ga neobičan osjećaj. Ruka mu se gotovo stapala s njezinom kožom, nije bilo neke pretjerane razlike u njihovu starenju. A ipak, za nekoliko sati ona će biti mrtva, a on još uvijek živ i tu je razliku bio prisiljen prihvatiti ako je želio nastaviti živjeti. Ovoga trenutka to nije želio, ali je morao. Čekalo ga je još zadataka koje je trebalo riješiti, ali kad to završi, već će pronaći neki nadgrobni kamen na koji će klesar istovremeno uklesati dva imena. Začuje nametljivi zvuk i pogleda na noćni ormarić. Signal je dolazio iz njegova iPhonea, a ne iz sigurnoga mobitela kojim se trenutno služio. Okrene se, dohvati ga i otvori pristiglu poruku. Herbert Sønderskov poslao mu je jedan link. »Dakle, ipak je ispunio svoj zadatak, odlično«, pomisli Curt. Sada su se barem riješili jedne od osoba koje nisu mogle držati jezik za zubima. Tako i treba. Pritisne poslani link i pričeka dok mu se na zaslonu nije pojavila


fotografija. Od izdajničke poruke koju je ugledao poskoči kao gromom pogođen. Na slici je bio nasmijani Herbert Sønderskov s jednakom tako nasmijanom Mie. Oboje su mu mahali s nekog prekrasnog krajolika bujne prirode. Iznad fotografije stajala je kratka poruka: »Nikad nas nećeš pronaći.« * Nakon što je prebacio fotografiju na svoj laptop, otvori je i uveća, tako da je sada ispunjavala cijeli ekran. Fotografija je bila snimljena prije samo deset minuta, a nebo iznad para bilo je potpuno crveno od Sunca u silasku. Iza njih nalazile su se palme, a još dalje u pozadini tamni ljudi i otvoreni, plavi ocean. Zatim otvori »Planet« aplikaciju svoga iPhonea i pritisne opciju »Globe«, koja je davala točnu Sunčevu poziciju u odnosu na Zemlju. Jedino tropsko mjesto na Zemlji u kojem je prije deset minuta Sunce bilo na zalasku bio je južni dio Madagaskara. Ostatak predjela svijeta na osi zalaska Sunca bili su otvoreno more, bliskoistočne pustinje i umjerena područja u starome sovjetskome bloku. Stajali su leđima okrenuti zalasku, dakle, morali su se nalaziti na zapadnome dijelu otoka. Istina, radilo se o velikome otoku, ali ipak ne toliko velikome da bi dugo mogli ostati skriveni od njegova pogleda. Ako pošalje Mikaela na jug otoka da se raspita za dvoje sijedih Skandinavaca, pronaći će ih za tren oka. Neće biti na odmet putem tu i tamo podijeliti koju novčanicu, a u otvorenome je moru bilo dovoljno morskih pasa koji će zamesti njihove tragove. Bila je to prva dobra vijesti toga dana. Nasmije se i osjeti kako mu se snaga ponovno vraća. »Ništa ne uništava poput polovičnih rješenja i nesposobnosti«, govorio je uvijek njegov otac. Mudar čovjek. Curt nagne svoje ukočeno tijelo malo unazad i pogleda van preko ceste na vježbu mladih policijskih kadeta koja se odvijala u kutu ispod stabala lipa. Nezadovoljno primijeti da dio mladih koji su izvodili lažna uhićenja lažnih kriminalaca ima smeđu kožu. Uto na stolu zazvoni njegova Nokia. »Mikael je. Ja i jedan od naših pomagača čije ime ne trebaš znati


prije sedam smo minuta primijetili da je Hafez el-Assad napustio Policijsku upravu te da se sada kreće stepenicama s mosta Tietgensbro prema peronima Glavnoga kolodvora. Što želiš da napravimo?« Što da naprave, pa zar to nije bilo očito? »Slijedite ga. Kad vam se ukaže prilika da to izvedete neprimjetno, uhvatite ga i otarasite ga se. Drži liniju otvorenom da vas mogu pratiti, dobro? I pazi da vas ni u kom slučaju ne opazi!« »Dvoje nas je, čuvamo si leđa. Bit ćemo na sigurnoj udaljenosti, ne brini.« Curt se osmjehne. Druga dobra vijest ovoga dana. Možda će se stvari na kraju okrenuti u njihovu korist. Ponovno legne u krevet pokraj umirućeg tijela s Nokijom pritisnutom na jastuk ispod uha. Ovdje su se sudarale dvije dijametralno suprotne strane – život i smrt. Nakon što je tako ležao nekoliko minuta osjećajući kako je Beatino disanje gotovo posve prestalo, iz mobitela se začuje šaptajući glas. »Sada smo u vlaku koji ide prema Tåstrupu. Možda nas vodi prema svojoj pravoj adresi. Sjedimo svaki u svom dijelu vagona blizu izlaza, tako da nam neće izmaknuti, to ti garantiram.« Curt ga pohvali. Zatim se okrene prema Beate i stavi prste na njezin vrat. Puls je još bio prisutan, ali veoma slab i ćudljiv poput smrti same. Na trenutak zatvori oči i zadrijema. Lijepa sjećanja na ružičaste obraze i zvonki smijeh mogla su mu otjerati bilo kakvu brigu. »Teško je povjerovati da smo ikada mogli biti toliko mladi«, pomisli. »SADA!« začuje se glasno iz mobitela. Curt se istoga trena prene. »Sišao je na stanici Brøndbyøster. Posve sam siguran da ide k tebi, Curte.« Je li zaista prošlo toliko vremena? On se sabere i napola uspravi u krevetu s mobitelom na uhu. »Držite razmak, sam ću ga srediti ovdje. Ali budite neupadljivi, dečki iz policijske škole baš imaju neku vježbu točno preko puta. Igraju se provalnika i policajca.« Curt se nasmije. Srdačno će ga dočekati. Želio je reći Beate da se malo strpi i da će samo načas otići, kad primijeti da su joj oči otvorene, a vrat izbačen unatrag. Zadrži dah na nekoliko sekundi i zatim ga ispusti, gledajući


voljene, ugašene, mrtve oči. Gledale su u stranu na kojoj je on ležao, kao da je u krajnjem trenutku tražila njegov pogled, a on je to prespavao. Strašno. Nije joj bio na raspolaganju kada joj je to bilo najpotrebnije! Osjeti kako mu u želucu počinje slabo pulsiranje koje se nekontroliranom brzinom proširi ostatkom tijela, završivši grčevitim pritiskom u prsnome košu i nedefiniranim zvukovima koji su mu izlazili iz grla. Lice mu se izobličilo u gotovo bolnu grimasu, a između njegovih jecaja kretao se dugačak, skoro nečujan urlik. Sjedio je tako nekoliko minuta držeći njezinu ruku u svojoj, zatim joj spusti kapke i ustane bez da se ogledao. Palicu od vrbe, koju su njegovi sinovi udubili tisućama teniskih loptica, pronašao je u ostavi kod blagovaonice. Odmjeri je u ruci i procijeni da je dovoljno teška te zatim izađe u dvorište i stane u zasjedu na kraju gospodarske zgrade. S druge strane ceste, gdje su mladi kadeti ispoljavali svoje snove o razlikovanju žita od kukolja, dopirali su glasni povici i vesele primjedbe. Curt im se taman spremao u tome pridružiti. Ako uspije, opalit će Hafeza el-Assada ravno straga po vratu, a zatim brzo odvući njegovo tijelo u zaklon kuće. Kad se ona dvojica pojave, pomoći će mu odnijeti tijelo u tajnu prostoriju nakon što aktivnosti na ulici prestanu i padne mrak. Uto mu u džepu zavibrira mobitel. »Da«, prošapće. »Gdje ste točno?« »Stojimo tu blizu, na križanju Vestre Gade i Brøndbyøsterveja. Nestao nam je.« Curt uzdigne obrve. »Što?« »Krenuo je kraj kompleksa crvenih kuća u nizu i nakon toga nestao.« »Požurite ovamo. Svaki svojim putem.« Prekine razgovor i ogleda se oko sebe. Stajao je na sigurnom u kutu dvorišta s visokim zidom paralelnim s ulicom iza sebe. Tip je mogao doći smo jednim putem i to prilazom uz gospodarsku zgradu. Curt je bio spreman. Nije prošlo ni pet minuta, a već začuje oprezne korake na prilazu. Oprezne korake koji su se približavali. Korake koji su se pločicama kretali prema njemu, primičući mu se metar po metar.


Curt jače obujmi palicu i povuče se skroz uz kut. Polako i duboko udahne te zadrži dah sve dok ne ugleda glavu koja se pojavi iza zida. Prije negoli je uspio zamahnuti palicom, muškarac se u djeliću sekunde izmakne unatrag. »Ja sam, Curte«, reče mu glas koji nije zvučao poput Arapinova. Muškarac istupi naprijed. Bio je to jedan od njihovih pomagača kojega je Mikael povremeno koristio za njihove velike događaje. »Budalo«, prosikće Curt. »Gubi se. Prestrašit ćeš ga. Vrati se na ulicu i pobrini se za to da te ne vidi!« Neko je vrijeme tako stajao sa srcem koje mu je snažno udaralo, psujući idiote kojima je očito bio okružen. »Hajde, glupi Arapine«, pomisli dok je policijska vježba s druge strane ulice polako jenjavala. »Hajde da to napokon obavimo.« Jedva je uspio dovršiti misao, kad začuje tup udarac u zid iza sebe, nakon čega krajičkom oka na njegovu rubu opazi dvije ruke. Prije nego se Curt uspio okrenuti kako spada, muškarac je već bio preskočio zid, dočekavši se poput mačke u čučnju, ravno ispred Curta. U očima mu se vidjelo da je napokon stigao do svoga cilja. »Malo ćemo popričati, Curt«, reče mu Arapin, dok je Curt palicom zamahnuo prema njegovoj glavi. Čvrsti se muškarac u jednome skoku izmakne u stranu istovremeno se jednom rukom uspravivši uz zid. Tek što je Curtov udarac obavio pun zamah, udarivši tupo u pločice, muškarac skoči naprijed i čvrsto uhvati Curta oko trupa. »Idemo unutra sad, može?« prošapće mu. »Ovdje vani imaš previše hijena koje idu okolo.« Stisne ga toliko snažno da je Curt izgubio dah. Želio je dozvati pomoć, ali za to jednostavno nije imao dovoljno zraka. Arapin ga zatim žustro odvuče preko prilaza na travnjak ispred stražnjih vrata. Još nekoliko sekundi i bio bi uspio, ali trčeći koraci po prilazu i Mikaelova iznenadna pojava potaknula je njegova napadača na još jači stisak uslijed kojega se Curt gotovo onesvijestio. No, iznenada mu stisak skroz popusti. Curt je na trenutak ležao s glavom u travi, slušajući iza sebe komešanje i razmjenu udaraca i psovki na dva različita jezika. S mukom se uspravi i otetura prema vratima garaže gdje se još uvijek nalazila njegova palica.


Kad ju je podigao, Arapin je već ponovno stajao pred njim. Curt instinktivno pogleda na travnjak na kojem je Mikael ležao u nesvjesti. »Tko je, dovraga, ovaj tip ispred njega?« »Ispusti to iz ruke«, reče mu taj Hafez el-Assad tonom koji nije dopuštao neposluh. Teški udarac kojim se komad drva svalio na pločice bio je jednak osjećaju koji je u tom trenu obuzeo Curta. »Što želiš od mene?« upita ga. »Znam takve kao ti bolje, nego misliš, i nećeš se izvući« reče mu Assad. »Želim znati sve o tvojim aktivnostima, i siguran sam, da imaš što trebamo, tu u kući, prokleti ubojico.« Zatim ga zgrabi za ruku i povuče za sobom. Taman su dospjeli do stražnjih vrata kad se začuje udarac uslijed kojega se Arapinova glava uz užasan zvuk okrene u stranu, oborivši ga na tlo. »Tako«, reče glas iza njega. Bio je to Mikaelov pomagač. »Dalje od toga neće dospjeti.« * Ubrzo nakon što je Curt nazvao svoga nasljednika u ordinaciji, u prizemlju se začuje zveckanje ključeva u bravi. »Hvala što si stigao tako brzo, Karl-Johane«, reče i odvede ga do spavaće sobe. Karl-Johan Henriksen učini ono zbog čega je bio pozvan i izvadi stetoskop. Zatim ozbiljnim izrazom lica pogleda Curta. »Jako mi je žao, Curte«, reče mu. »Sada je barem napokon mirna.« Karl-Johan drhtavih ruku napiše smrtovnicu. Činio se još jače pogođenim od samoga Curta. »Što ćeš sada, Curte?« »Imam dogovor s jednim od naših pristaša, izvrsnim pogrebnikom iz Karlslundea. Baš sam s njim razgovarao, večeras ću do njega. Ujutro ću do svećenika. Beate će biti pokopana na starom dijelu groblja, ovdje kod crkve u Brøndbyøsteru.« Curt primi smrtovnicu, iskrenu sućut i ispruženu ruku KarlaJohana Henriksena. Tako je i to, gotovo vječno, poglavlje završilo.


Kakav emocionalan dan! Curt pogleda svoju ženu i opazi da se tijelo već počelo hladiti. Kako li je život samo prolazan. Nakon toga pospremi sobu i uredi Beate, uzme ključeve od auta, ode do staje, otvori tajnu prostoriju i primijeti da u tamnu tijelu koje je ležalo na betonskom podu još uvijek postoje znakovi života. »Ostaj mi dobro, glupi Arapine. Ako si još živ kad se vratim od pogrebnika, morat ću ti malo pomoći skratiti muke.«


38 Rujan 1987.

Š

to se Gitta više približavala Kopenhagenu, to je plan u njezinoj glavi poprimao sve jasniji oblik. Deset milijuna kruna bio je velik novac, ali Nete je imala još mnogo više od toga, a osobi poput nje, koje je imala tek pedeset tri godine, deset milijuna neće bilo dovoljno za ostatak života. Svakako ne nekome s takvim novčanim potrebama i snovima kakve je Gitte sada imala. Ako malo pripazi na sebe i ubuduće smanji s alkoholom, lako bi mogla poživjeti još trideset ili četrdeset godina, a u tom slučaju ne trebaš biti računovođa da zaključiš kako je deset milijuna jednostavno premalo. Zato je plan bio da Gitte pokuša preuzeti kontrolu nad svom Netinom imovinom. Sredstvo i način ostvarenja toga cilja još nije znala, to će ovisiti o situaciji. Najbolje bi bilo da se s Nete još uvijek može manipulirati kao nekada. No, ako je Nete doista bila tako teško bolesna, kao što je napisala u pismu, onda se samo trebala pokazati nezamjenjivom dok god to traje. Nakon toga će se ona već pobrinuti za svu gnjavažu oko oporuke i potpisa. Ako se pak Neti ne svide njezini planovi, morat će pribjeći nešto radikalnijim sredstvima. Gitte to sada nije željela, ali tu mogućnost zasigurno nije mogla ni potpuno isključiti. I ranije je znala neizlječivo bolesne ljude isporučivati njihovu Stvoritelju prije nego im je to sudbina bila namijenila. Rita Nielsen prva je otkrila Gittinu slabost na žene. Kad bi joj se približila sa svojim mekim usnama i oznojene kose, Gitte bi odmah počela dublje disati. Kad je napokon postala jedna od onih koje su mogle naređivati, u situacijama kada je Ritina košulja bila tako izazovno vlažna i tijesna, kad god joj se to prohtjelo zapovijedila bi joj da je slijedi do močvare. Stoga je bilo odlično što je Rita bila i više no voljna udovoljiti njezinim željama, i što je njezino ženstveno tijelo tražilo zadovoljstvo


koje joj je Gitte mogla pružiti. Dok joj se Rita podavala, sve je bilo u redu, no kad je jedne večeri ustala i navukla košulju natrag preko grudi i to je razdoblje završilo. »Želim otići odavde, a ti ćeš mi u tome pomoći«, rekla je. »Reći ćeš upraviteljici da sam se popravila i da preporučuješ moje puštanje iz ustanove.« Gitte uopće nije bila navikla da joj se neka od djevojaka sa Sprogøa obraća takvim tonom i takvo ponašanje nije željela tolerirati. Kad bi Gitte naoštrila svoj jezik, djevojke bi se razbježale u svim smjerovima, a tako će biti i ubuduće. Djevojke su joj se divile, ali su istovremeno također strepile nad njezinom okrutnošću. Nitko u samice nije poslao toliko djevojaka kao Gitte i nitko se nije toliko podrugivao ako je neka od djevojaka slučajno bila bezobrazna kao što je to radila Gitte. Ostalim se djelatnicama to sviđalo i ugledale su se u nju jer je ona ipak bila medicinska sestra, a uz to još i lijepa. Gitte je načas razmišljala Ritinu odvažnost nagraditi udarcem, ali je predugo oklijevala i umjesto toga primila zvonki šamar koji joj je zaustavio disanje, prevrnuvši je unatrag. Kako li se ta mala drolja samo usuđivala dići ruku na nju! »Dobro znaš da te mogu potpuno uništiti. Mogu opisati svaki detalj na tvome tijelu, a to i namjeravam učiniti upraviteljici osobno, ako mi nećeš pomoći«, reče joj Rita mirno, dok je raširenih nogu stajala iznad nje. »Kad upraviteljici ispričam kako me prisiljavaš da te diram, već će prema mom opisu tvoga tijela lako moći vidjeti da ne lažem. Zato ćeš me ti poslati natrag na kopno. Znam da o tome zapravo odlučuju liječnici, ali već ćeš ti nešto smisliti.« Gitte je očima slijedila guske koje su letjele nad krošnjama i lagano kimnula. Rita će se domoći kopna, ali tek kad će to njoj odgovarati. Ni trenutak prije. * Sljedećeg se jutra Gitte snažno uštipne za obraze, snažno zalupa po upraviteljičinim vratima i uđe u njezin ured gdje je iza stola dočeka njezin užasnut pogled i potpuno nepripremljen pogled. »Za Boga miloga, Gitte! Što se dogodilo?«


Gitte zadrži dah i malo se okrene da upraviteljica vidi da, osim što je njezina bijela kuta bila razderana u komade, Gitte na sebi nema ni gaćice. U kratkim crtama Gitte joj ispriča kako je Rita Nielsen, taj neuračunljivi, seksualno izopačeni psihopat, s nje strgnula odjeću, prisilivši je zatim da legne na pod raširenih nogu. Gitte stisne glasnice da joj glas počne podrhtavati te sa sramom pogleda u pod dok je pričala o Ritinu napadu i svom uzaludnom pokušaju obrane. »Željela bih, stoga, preporučiti da se Ritu Nielsen na deset dana smjesti u samicu i da joj se uz to oduzmu sve sposobnosti«, reče. Gitte po upraviteljičinoj igri prstima po stolu i njezinu užasnutu pogledu procijeni da će joj prijedlog biti uvažen. »Kad to prođe, morat ćemo procijeniti bi li je trebalo sterilizirati i nakon toga otpustiti odavde. Njezina preokupacija seksualnim nagonom je zaista ogromna i sigurna sam da će ubuduće biti na velik teret društvu, ako to ne učinimo.« Upraviteljica skupi prste dok joj je pogled bio usmjeren na Gittin uprljani vrat. »Naravno, Gitte«, reče ona i ustane. * Rita je izazvala nevjerojatan nered i pružala golem otpor, ali sve su njezine optužbe protiv Gitte odbačene. Bila je očigledno zaprepaštena što se njezin plan ne samo izjalovio, već i okrenuo protiv nje same. U tom je trenutku bio čisti užitak biti Gitte Charles. »Naravno da dobro poznaješ Gittino tijelo, kao što i sama tvrdiš«, reče joj upraviteljica. »Ipak si je napala. Ne, draga moja. Svojim bešćutnim i zlim karakterom pokušavaš preokrenuti situaciju, ali mene ne možeš prevariti. Što se drugo može i očekivati od djevojke tvojih slabih sposobnosti i takve gnjusne prošlosti?« Priče o ovim događanjima brzo su se proširile. Još je prije kraja dana priča napravila krug po staji, poljima, kokošinjcu i svim ostalim kutcima ustanove. Rita je dozivala i vrištala u samici te zato primila nekoliko injekcija, dok su se mnoge Gittine kolegice, pa čak i dio samih djevojaka, itekako naslađivale njezinom situacijom. Nakon što su je pustili, nije dugo potrajalo prije nego se ponovno našla u samici. Rita je bila djevojka koja je teško kontrolirala svoj


jezik i već nakon tjedan dana ponovno je ležala privezana u samici vrišteći iz petnih žila. »Nete Hermansen je dobra djevojka, ne treba dijeliti sobu s tim čudovištem«, reče Gitte upraviteljici. Nakon toga su preselili sve Ritine stvari i prepustili Neti cijelu sobu. Gitte je brzo primijetila kako je zbog toga poteza Nete gleda drugim očima. Nete je napravila prvi korak i pristupila Gitti onako naivna, puna nade i nevjerojatno poželjna. Jednog dana, kada su djevojke morale istovarivati bačve s ugljenom s pristigla broda, jedna je od djevojaka posrnula i uganula gležanj. Kad je iz sve snage zavrištala, djevojke se sjate oko nje unatoč udarcima i upozorenjima osoblja, a usred svog tog komešanja Nete i Gitte odjednom se nađu tik jedna uz drugu. »Dovedena sam ovamo greškom«, prošapće Nete gledajući Gitte ravno u oči. »Nisam glupa, a dobro znam da ni mnoge druge djevojke ovdje to nisu, ali nisam ni nikakva raskalašena djevojka, kao što okolo pričaju. Ne bi li se moj slučaj možda mogao ponovno pregledati?« Bila je prekrasna. Punih usana i čvrsta, skladna tijela poput nijednog drugog na otoku. Gitte ju je već dugo željela i sada joj se za to napokon pružila prilika. Slušala ju je dok su udarci i krikovi ispunjavali zrak. Već ju je sama ta situacija dovela do suza pa je stoga Gitte uzela njezinu ruku odvevši je nekoliko koraka unatrag prema dvorištu. Učinak tog poteza bio je neopisiv. Djevojka zadrhti cijelim tijelom, kao da su dodir i ukazana pažnja ključ koji otvara sva vrata. Gitte je zato obrisala njezine suze i mirno je odvela prema močvari, kimajući s razumijevanjem na mjestima na kojima se to od nje očekivalo. Razgovor je prošao veoma nevino i unutar deset minuta zadobila je djevojčino potpuno povjerenje. »Učinit ću što je u mojoj moći, ali ništa ti ne mogu obećati«, reče joj Gitte. Još nikada na ničijem licu nije vidjela tako uvjerljiv osmijeh. * Stvari se nisu odvijale baš tako jednostavno kako je to Gitte zamišljala. Unatoč nekoliko različitih razgovora na njihovim šetnjama do


močvare, nije se činilo da je Nete voljna prepustiti joj se. Na kraju joj je neizravno u pomoć priskočio Mickey, mačak svjetioničareve žene. Žučni sukob dvojice pijetlova u svjetioničarevu kokošinjcu, koje nikako nisu uspijevali uhvatiti, cijeloj je njegovoj obitelji već nekoliko noći ometao san. Svjetioničar je stoga poslao svoga pomoćnika na polje i livadu po buniku da njezinim dimom omame cijeli kokošinjac i na taj način uhvate i zavrnu vratom jednome od pijetlova. Dio nabrane bunike bacili su u jednu lokvu, gdje je biljka neko vrijeme ležala i trunula, sve dok mačak Mickey, privučen mirisom, nije odlučio iz nje utažiti žeđ. Sat su ga vremena gledali kako se mahnito penje i silazi s drva, prije nego je legao ispred spremišta, okrenuvši se još nekoliko puta oko sebe, te konačno izdahnuo. Svi osim svjetioničareve žene veselo su se zabavljali prepričavajući prizor. Iz tih je priča i Gitte saznala za tu rijetku biljku neobična učinka koja raste na Sprogøu. S kopna je zatražila knjige o toj temi, saznavši ubrzo dovoljno da i sama počne eksperimentirati. Moć nad životom fascinirala je Gitte i jedna od znatiželjnijih djevojaka dobila je priliku tu njezinu fascinaciju osjetiti na vlastitoj koži. Gitte je umočila cigaretu u malo ekstrakta biljke te je zatim osušila. Kad je došlo vrijeme, pobrinula se da djevojka slučajno u džepu svoje karirane haljine pronađe cigaretu. Svi su dobro čuli njezinu dernjavu i nerazumljivo blebetanje i vidjeli da puši dolje kod velika kamena koji je označavao polovicu udaljenosti između Sjællanda i Fyna, ali nitko se nije začudio kad je odjednom utihnula. Iako je djevojka preživjela, nakon toga više nije bila ona ista, a umjesto dotadašnjeg oštrog jezika u nju se sada bio zavukao strah od smrti. »Odlično«, pomisli Gitte. »Sada imam nešto čime mogu zaprijetiti Neti.« Prijetnje smrću i ludilom i svijest o tome što Gitte od nje zapravo želi toliko su šokirale Netu da odjednom više nije bila u stanju ni zaplakati. Kao da su se u njezina anđela čuvara iznenada ugurala sva zla ovoga svijeta. Svi nježni snovi o povratku u normalan život


ponovno su se srušili. Gitte je razumjela njezinu reakciju, a tako joj je i odgovaralo. Zavlačila ju je obećanjima da će se, tako dugo dok joj Nete povlađuje, ona u zamjenu kod upraviteljice gorljivo zalagati za njezin slučaj. Na taj joj je način Nete dugo vremena bila poslušna i, koliko god to Gitte nerado priznala, postala je ovisna o tom odnosu. Taj je odnos ovaj osamljeni život među ogorčenim, osvetoljubivim i bolesnim ženama, toliko drukčijima od nje, činio podnošljivim. Bio je to odnos zbog kojega više nije ni željela da se išta promijeni. S Nete pored sebe u visokoj travi, mogla je jednostavno isključiti ostatak svijeta i usred ovog zatvora disati punim plućima. Gitte je kasnije saznala da je, naravno, Rita bila ta koja se uvukla između njih. Na dan kad je Rita napokon puštena iz samice, upraviteljica je počela sumnjati. »Oko sterilizacije se moram posavjetovati s liječnikom«, reče ona. »Uskoro će doći na otok pa ćemo onda vidjeti.« Ali do liječnikova posjeta bilo je još mnogo vremena, koje je Rita iskoristila za osvetu. Otvorila je Neti oči rekavši joj da se na tu Gittu Charles čovjek ne može pouzdati i da je bijeg njihov jedini izlaz. Od tog je trenutka započeo pravi rat.


39 Studeni 2010.

O

vo je već petnaesti put da ga zovem, Carle, uopće ne odgovara. Sigurna sam da je isključio mobitel. Ali nije mi jasno zašto, to nikada ne radi.« Rose je zvučala iskreno zabrinuta. »A i ti si isto idiot. Netom prije nego što je otišao, spomenuo je da si ga optužio za ubojstvo onog Litavca Verslovasa.« Carl odmahne glavom. »To nije istina, Rose. Ali pristigli faks s truplom je svakako nametnuo neka pitanja. Nitko od nas ne može biti pošteđen pred nečim takvim.« Rose stane pred njega sa šakama podbočenima na struku. »Slušaj me. Ne sviđa mi se tvoja sumnjičavost. Ako Assad kaže da nije imao ništa s tim što je taj prokleti psihopat Linas Verslovas sada na vječnim lovištima, onda je to istina, dobro? Problem je u tome što nas stavljaš pod veliki stres i ne vodiš računa o našim osjećajima, Carle. U tome je tvoj problem.« Odlično, zaista lijepa propovijed. I opet je žena sve preokrenula na glavu. Istina, bila je to jedna od njezinih najboljih vrlina prilikom istraživanja, ali zato i jedan od njezinih nedostataka kad se radilo o privatnim stvarima. Mogao je i bez ovakvih optužbi. »Da, da, Rose. Koliko vidim, ti i Assad se jako dobro nosite sa svim tim osjećajima i stresom. Oprosti, ali trenutno baš i nemam vremena za sentimentalnosti. Moram do Marcusa Jacobsena na šalicu jezikove juhe.« * »Imao si totalku? I kažeš, sad bi htio novi automobil?« Šef odjela za umorstva nemoćno ga pogleda. »Studeni je, Carle. Jesi li kad čuo za nekakve tamo proračune?« »Sad kad si mi već spomenuo, Marcuse, moram priznati da o tome dosad nisam puno čuo. Proračun Sektora Q iznosi osam milijuna


godišnje, zar ne? Gdje je, dovraga, taj novac?« Marcus Jacobsen spusti ramena. »Zar ćemo opet o tome, Carle? Znaš već da se taj novac dijeli između naših odjela, zar ne?« »Da, novac moga odjela, a ja dobivam otprilike petinu cijeloga iznosa, je li tako? Odjel koji danska država vodi dolje u podrumu zaista je jako jeftin, što ti misliš?« »No, dobro. Ali ne možeš dobiti novi auto jer za to na računu trenutno nemamo novca. Nemaš pojma koliko teških slučajeva imamo u zadnje vrijeme.« Carl mu na to ništa ne odgovori jer je itekako imao pojma. No, uopće nije bila riječ o tome. Marcus odmota još jednu nikotinsku žvakaću gumu. Usta su mu sad već bila gotovo potpuno puna. Bravo za njega što je malo odložio cigarete sa strane, ali možda je baš ovolika količina žvakaće gume bila razlog njegove grozničavosti zadnjih par dana otkako se viroza smirila. »Mislim da imamo još jedan Peugot 607 dolje u garaži« reče on. »Morat ćeš ga dijeliti s drugima barem do sljedećeg proračuna.« »Nema šanse.« Marcus duboko uzdahne. »Dobro, da čujem sad cijelu priču. Imaš pet minuta.« »Neće mi biti dosta pet minuta.« »Daj sve od sebe.« Petnaest minuta kasnije Marcus je gotovo iskočio iz kože od bijesa. »Provalili ste Nørvigu i ukrali dokumente i nakon toga na silu ušli u dom javno poznate ličnosti dok mu je žena bila na umoru. Plus još najmanje dvjesto drugih spornih stvari.« »Na umoru? Eh, sad, to ne možemo točno znati. Ti se nikad nisi poslužio onim izgovorom o pogrebu nepostojeće tetke kad ti je hitno zatrebao slobodan dan?« Šef odjela za umorstva gotovo se udavi grumenom žvakaće gume koju je imao u ustima. »Ne, nisam, tako mi nebesa, a zaista se nadam da ni tebi to nije palo na pamet za vrijeme moga mandata. Slušaj, Carle. Taj arhivski materijal odmah morate prebaciti ovamo k meni. Kad se Assad vrati, objasni mu da će, ako ovako nastavite, iz Uprave letjeti jednakom brzinom kojom je i došao. I smjesta ostavite taj slučaj na miru! Inače će se na kraju još nešto dogoditi, a ja stvarno nemam


vremena još i takve stvari ispravljati.« »Aha. Ali ako odustanemo od slučaja, u sljedećem će ti proračunu nedostajati 6,8 milijuna.« »Što ti to znači?« »Ako odustanemo od slučaja, možemo onda odmah raspustiti i cijeli odjel?« »Carle, samo ti pokušavam reći da si na tankome ledu, najblaže rečeno. Osim ako u svome uredu, na miran i siguran način, ne možeš doći do čvrstih dokaza o kriminalnim aktivnostima Curta Wada i ostalih vodećih članova Jasnih granica, drži se podalje od njega i njegovih. I još nešto, Carle. Bez daljnjih bliskih susreta s Curtom Wadom, jesi li me razumio?« Carl kimne. Tako, dakle. Radilo se o političkim igricama. »Odlutali smo od rasprave oko auta.« »Da, dobro, sredit ću to. Idi sad i donesi te arhive.« Carl je nogom udario svaku ploču na putu do Lis i Cate. Koji usrani razgovor. »No, no, Carle«, reče mu Lis pružajući neki papir tipu crne kovrčave kose u zimskoj policijskoj jakni. On se okrene prema Carlu te mu kimne glavom. Carl se odjednom prisjeti lica. »Samire!« povikne. Zaista, bio je to Assadov najdraži neprijatelj. »Imate nekog posla u Rødovreu? Ili je Antonsen konačno otišao u mirovinu ponijevši sve slučajeve sa sobom?« Samir se blago osmjehne na loše pokušaje šale koje ni samome Carlu nisu bile smiješne. »Hvala, dobro smo. Samo trebamo razmijeniti neke papire.« On zamahne snopom papira koji je držao u ruci. »Slušaj, Samire, kad si već tu. U čemu je zapravo problem između tebe i Assada? Samo mi nemoj reći da nije ništa. Reci mi o čemu se radi. To bi mi dosta pomoglo, znaš.« »Pomoglo? Mora da to kažeš zato što si i sam otkrio koliko je on poremećen?« »Poremećen? Kako to misliš? Uopće nije, otkuda ti to?« »Pitaj ga sam, to nije moja stvar. Ali on baš nije sav svoj, to sam mu i rekao, a on to očito nije mogao podnijeti.« Carl ga uhvati za ruku. »Slušaj, Samire. Ne znam što on može ili ne


može podnijeti, ali zato imam osjećaj da ti to itekako dobro znaš. Ako mi ni ti ni Assad to sami nećete reći, bit ću prisiljen to sam izvući iz tebe kad za to dođe vrijeme.« »Odlično, Mørck. Možeš slobodno pokušati.« Zatim se istrgne iz Carlove ruke i nestane niz hodnik. Lis pogleda Carla mješavinom sažaljenja i zabrinutosti. »Nemoj se toliko ljutiti zbog auta, Carle. Već će se nešto srediti.« Glasine su se ovuda očito širile brzinom svjetlosti. * »Još ništa od Assada?« Rose odmahne glavom. Sada je izgledala zaista veoma zabrinuto. »Zašto si odjednom tako zabrinuta za njega, Rose?« »Zato jer sam ga u zadnje vrijeme nekoliko puta vidjela prilično potresena. Prije nije bio takav.« Carl je znao na što misli, bila je prilično bistra. »Naređeno nam je da odnesemo Nørvigove arhive na drugi kat, Rose.« »Onda bolje da se odmah primiš posla.« Carl duboko udahne da mu se cirkulacija skroz ne zaustavi. »Zašto si ljuta, Rose?« »Stvarno mislim da se oko toga ne moraš brinuti. Ionako sada nemaš vremena za takve sentimentalnosti.« On u sebi izbroji do deset te joj zatim tiho i mirno objasni da će, ako se smjesta ne izgubi gore s tim jebenim papirima, morati zamoliti da ode kući i umjesto toga pošalje Yrsu. I u tom je trenutku zaista tako i mislio. Rose uzdigne obrve. »Znaš što, Carle? Mislim da ti nisi skroz normalan.« Čuo je kako premeće fascikle i u međuvremenu odlučio sam zvati Assada, dok su mu noge živčano plesale ispod stola. Prokleti upaljač s kojim ga je Assad zeznuo. Ako uskoro ne uspije zapaliti cigaretu, uhvatit će ga grč u nogama. »Zdravo, vidimo se onda«, začuje se odjednom iz hodnika. Carl se okrene prema vratima i taman u prolazu stigne vidjeti Rosin kaput i ružičastu torbu. To je bilo to.


Zar se pokupila prije vremena? Prokleto sranje! Carl bi najradije bio zaplakao pri pomisli na moguće posljedice. Sutra će Rose zasigurno na posao poslati svoj alter ego Yrsu. U najboljem slučaju. Mobitel mu zavibrira na stolu. Bila je Lis. »Dakle, sredili smo to s autom. Ako odeš na parkiralište kod Istražnog centra, poslat ću nekoga s ključem da ti pokaže vozilo.« Carl kimne. Bilo je i prokleto vrijeme. Sad još samo mora pronaći Assada. Rosina uznemirenost sada je bila prešla i na njega. Dvije minute kasnije stajao je na parkiralištu ogledavajući se izgubljeno. Nije bilo nikakva auta ni osobe s ključevima. Izvine obrve i taman krene nazvati Lis kad malo dalje na parkiralištu ugleda bljeskanje automobilskih svjetala. Carl se približi i na suvozačevu sjedalu automobila koji je bio manji od njegova džepa primijeti Rose i njezinu svijetleću torbu. Carlu se objesila vilica od šoka već i zbog same napadne boje automobila koja ga je podsjetila na to da ga je onaj sir s plemenitom plijesni kojeg je prije skoro dva mjeseca ubacio u hladnjak vjerojatno još uvijek čekao na istome mjestu. »Što je ovo, dovraga? Što ti radiš unutra, Rose?« dovikne joj kroz vozačeva vrata. »To je Ford Ka, ideš po Assada, ne?« On kimne. Stvarno se morao nakloniti intuiciji ove crne utvare. »Idem s tobom. Ovo je auto koji ti je Marcus Jacobsen posudio do kraja godine.« Jedva se suzdržavala da ne prasne u smijeh, no brzo se opet uozbilji. »Idemo, Carle. Ubrzo će se smračiti.« * Naizmjence su klečali na koljenima ispred otvora za poštu na vratima Assadova stana u ulici Heimdalsgade. Kao što je Carl i očekivao, u stanu nije bilo ni namještaja, ni Assada. Zadnji put kad je Carl bio ovdje, pričao je s parom pomno tetovirane braće stranih imena i bicepsa veličine kokosovih oraha. Ovoga se puta morao zadovoljiti običnom obiteljskom bukom i povicima na jeziku koji je lako mogao biti srpskohrvatski, ali isto tako i somalijski. Veoma živahna četvrt. »Nemoj me pitati zašto, ali navodno već duže vrijeme boravi u


jednoj kući na Kongevejenu«, reče Carl zavalivši se u kutijicu na kotačima. Petnaest su se minuta vozili u tišini, sve dok nisu stigli do skretanja iz Bistrupa u Kongevejen gdje se nalazila bijela seoska kuća, gotovo stopljena sa šumom iza nje. »Ovdje sigurno nije, Carle. Jesi li siguran za adresu?« »Tu je adresu naveo.« Zajedno s Rose gledao je pločicu na kojoj su stajala dva drevna danska ženska imena. Možda je Assad kuću unajmio od njih. Svi znaju nekoga s dvije kuće tko zbog trenutne situacije na tržištu nekretnina gaće nosi na štapu. Posljedica je to još uvijek onih zlatnih vremena kada su ministri financija razmišljali guzicama, a banke čekovnom knjižicom. Samo deset sekundi nakon što su pozvonili, živahna crnokosa ženica ih je na vratima uvjeravala da ona i njezina prijateljica ne poznaju nikoga po imenu Assad, ali ako Carl slučajno poznaje nekog Assada kojemu je potreban smještaj, on će biti i više nego dobrodošao uz određenu naknadu nekoliko dana prespavati na njihovu trosjedu. I tako su sada stajali tamo. »Zar ne znaš ni gdje ti vlastiti zaposlenici stanuju, Carle?« peckala ga je Rose kad su sjeli u auto. »A mislila sam da uvijek voziš Assada doma i tome slično. Tko bi rekao da će te tvoja znatiželja u tom pogledu iznevjeriti.« Carl proguta uvredu. »Dobro. A što ti znaš o Assadovim obiteljskim odnosima, gospođo Najpametnija?« Ona zamišljeno pogleda kroz vjetrobransko staklo. »Ne mnogo. U početku je tu i tamo spominjao svoju ženu i dvije kćeri, ali davno je to bilo. Da budem iskrena, ne vjerujem da još uvijek živi s njima.« Carl lagano kimne glavom. I on je pomislio isto. »A prijatelji? Je li spomenuo što o kakvim prijateljima? Možda je kojim slučajem živio kod nekog od njih?« Ona odmahne glavom. »Vjerovao ili ne, ali imam neki predosjećaj da Assad uopće nema dom.« »Otkuda ti to?« upita je. »Imam dojam da u zadnje vrijeme često spava u Upravi. Mislim da ponekad noću ode na nekoliko sati, da se vidi kako je otišao, ali na ulazu u Upravu se ne bilježi vrijeme ulaska, tako da je teško znati


istinu.« »A što s odjećom? Ne nosi svaki dan istu odjeću, zar ne? Dakle, negdje mora imati svoju bazu, zar ne?« »Mogli bismo provjeriti njegove ladice i ormariće na poslu, možda je tamo čuva. Pranje rublja može obaviti negdje u gradu. Sad kad se sjetim, znala sam ga tu i tamo vidjeti s nekakvim vrećicama, ali sam uvijek mislila da je riječ o nečem od onih čudnih stvari koje dovlači iz kojekakvih etničkih dućana.« Carl uzdahne. O čemu god da se radilo, u ovom im trenutku nije bilo od neke velike pomoći. »Ma, vjerojatno se samo otišao nekamo izdivljati. Vidjet ćeš, sigurno se već vratio u Upravu. Probaj ga sada nazvati, Rose.« Ona uzdigne obrve uputivši mu svoj uobičajeni »Zašto to ne učiniš sam?« izraz lica, ali ipak dohvati mobitel. »Jesi li znao da na svome novome mobitelu ima automatsku sekretaricu?« upita ga s mobitelom na uhu. On odmahne glavom. »Što kaže?« »Kaže da je trenutno negdje po službenom poslu, ali da će se zasigurno vratiti do 18 sati.« »Koliko je sada sati?« »Uskoro sedam. Trebao se vratiti još prije sat vremena.« Carl uzme svoj mobitel i nazove stražare u Upravi. Ne, oni još nisu vidjeli Assada. »Službeni posao«, rekao je Assad u poruci. Čudno. Rose odloži mobitel i rukom zabrinuto prijeđe preko lica. »Misliš li isto što i ja, Carle? S obzirom na to koliko ga je slučaj obuzeo, lako mu je nešto takvo moglo pasti na pamet.« Carl je sjedio, gledajući automobile koji su im dolazili ususret i trepćući od njihovih snažnih svjetala. »Da, i ja se toga bojim.« * Autić za barbike parkirali su u ulici Tværgaden, nasuprot Policijske škole. Dvadeset i pet metara dalje od ove idilične seoske ulice nalazilo se imanje Curta Wada. Koliko su s ove udaljenosti mogli vidjeti preko žičane ograde, cijelom je kućom vladao mrkli mrak.


»Ne izgleda obećavajuće«, reče Carl. »Ništa ne vidim«, reče Rose. »Meni je samo drago što smo naoružani jer mi je intuicija upalila sve moguće alarme.« Carl opipa svoj službeni pištolj. »Ja se osobno osjećam dobro opremljen, ali što ti imaš u torbi?« On pokaže ogromnu ružičastu stvar koju je Rose zasigurno uzela pravoj Yrsi. Ona, umjesto odgovora, jednom zamahne torbom preko glave i njome uz tresak udari zelenu, plastičnu kantu za smeće koju su stanari ostavili na ulici. Nakon što su vidjeli opseg štete koju je torba izazvala na kanti koja je sada ležala četiri metra unutar vlasnikova prilaza, sa smećem razbacanim u svim zamislivim smjerovima, dali su petama vjetra. Prije nego se svjetlo na ulaznim vratima uopće stiglo upaliti, oni su već bili iza ugla. »Što, u ime svih svetaca, nosiš u toj torbi, Rose? Kamene gromade?« prošapće prije prilaza kući Curta Wada na Brønbyøsterveju. »Ne, samo Shakespeareova sabrana djela u tvrdom kožnom uvezu.« Minutu nakon toga Carl je po drugi put toga dana stajao u Wadovu vrtu i kroz prozore gledao u njegovu kuću. Ovoga puta, doduše, s Rose na propisnoj udaljenosti i očima koje su u tami zvjerale uokolo. Rose odavna nije bila na terenu i na njoj se vidjela napetost. Svuda oko njih bio je potpuni, crni mrak, čak su se i zvijezde iznad njih sakrile iza oblaka. Carl se približi i zatrese vrata terase. Bila su zaključana, ali mu se okvir vrata činio veoma slab. »Što bi Assad učinio u ovoj situaciji?« pomisli i protrese vrata tako snažno da je okvir zaškripao. Dobro uhvati kvaku od nehrđajuća čelika, s nekoliko dubokih udisaja skupi snagu, osloni se jednim stopalom na zid i protrese vrata takvom žestinom da ga je rame zaboljelo, a on pao s praga završivši u travi s kvakom u ruci. Dovraga, kako li je ovo samo zaboljelo. »Bit će dovoljno«, reče Rose opazivši da su vrata i brava izdržali nalet, ali je zato staklo na vratima napuklo u tisuću smjerova. Zatim podigne nogu i oprezno ga pritisne čizmom. Staklo se uz umjerenu buku rasprši u prostoriju, a Carl počne


brojiti sekunde u nadi da su Assadova opažanja o odsustvu bilo kakva alarma u kući bila istinita. Neće biti jednostavno objasniti zaštitarskoj tvrtki da se staklo samo od sebe prevrnulo i aktiviralo alarm. »Zašto nema alarma?« prošapće Rose. »Pa u kući se ipak nalazi ordinacija.« »Na ordinaciji se sigurno nalazi alarm, vjeruj mi«, prošapće joj Carl natrag. »Kakav besmislen pothvat. Čemu provaliti u kuću u kojoj se Assad očito ne nalazi?«, pomisli Carl. Je li i njega počela voditi ženska intuicija? Ili je to bila želja da tom monstrumu pokaže kako su se osjećale njegove žrtve? »Što sad, Carle?« »Želio bih vidjeti što se nalazi na prvome katu. Mislim da bi tamo moglo biti nečega. Možda pronađemo nešto što će nam pomoći u vezi događanja kod mene doma. Curt Wad je danas ujutro došao s nekom pričom o tome kako mu žena gore leži na samrti. Ako je to istina, zašto ga onda sada nema kod kuće? Tko ostavlja umiruću suprugu samu u mračnoj kući? Nitko normalan. Gore sigurno mora biti nešto što želi sakriti od ostatka svijeta. To mi moj predosjećaj govori.« Carl upali svoju džepnu svjetiljku i osvijetli put kroz blagovaonicu i hodnik u kojem je zavjesa s cvjetnim uzorkom iznad prozora kod glavnih vrata zakrivala unutrašnjost od znatiželjnih pogleda izvana. Stisne kvaku ordinacije i primijeti točno ono što je i očekivao. Vrata su bila masivna i zasigurno ojačana čeličnim pločama i malim, pametnim uređajima spremnima u času dozvati zaštitare u slučaju da ih pokuša otvoriti neautorizirana osoba. Carl pogleda stepenice s kutnim ormarom na odmorištu. Sa svake strane nalazili su se rukohvati od tikovine, a na podu je bio sivi tepih koji je zakretao iza ugla. Prvi kat nije izgledao tako zanimljivo kao prizemlje. U dugačkom, mračnom hodniku nalazila se samo gomila nanizanih ormara i sobe na oba kraja koje su izgledale kao da su ih djeca upravo napustila. Na zidovima su se još uvijek nalazili posteri poznatih osoba, a uređenje se sastojalo od jeftinih spavaćih trosjeda s krupnim cvjetnim uzorkom. Opazi kako se ispod vrata na stražnjem dijelu hodnika probija slabo svjetlo. Carl ugasi svjetiljku i uhvati Rose za ruku. »Možda je Wad unutra, ali sumnjam u to«, prošapće joj toliko blizu


uhu da su mu ga usnice dodirivale. »U tom bi se slučaju već bio pojavio kad smo razbijali vrata, ali nikad se ne zna. Možda je on jedan od onih koji čekaju unutra sa sačmaricom. To bi mu i bilo slično. Idi iza mene i budi spremna baciti se na pod.« »Ako je on ovdje i još k tome nenaoružan, kako ćeš mu objasniti zašto smo nas dvoje ovdje?« »Dobili smo poziv u pomoć«, prošapće Carl, nadajući se da to isto objašnjenje kasnije neće morati ponoviti i Marcusu Jacobsenu. Zatim se privuče tik uz vrata i načas zadrži dah dok mu je ruka kliznula na pištolj. »Jedan, dva, tri«, izbroji za sebe i udarcem jedne noge širom otvori vrata, okrenuvši se istovremeno na drugoj u zaklon uza zid. »Primili smo poziv u pomoć odavde, Wade«, reče normalnim glasom i uto primijeti da svjetlo u sobi treperi kao da dolazi iz živa izvora. Potpuno svjestan da to baš i nije najpametniji potez, Carl oprezno ispruži glavu preko okvira vrata i tada opazi malenu pojavu koja je ležala na prekrivaču s bijelom plahtom prebačenom preko donjeg dijela tijela i osušenim buketom na krilu, osvijetljena samo malenom svijećom koju je ostavio njezin muž. Rose uđe u sobu i sve se posve umiri. Smrt je svaki puta imala taj učinak. Na trenutak su tako stajali i promatrali preminulu, a zatim se začuje Rosin slabi uzdah. »Mislim da je to njezin vjenčani buket, Carle.« Carl teškom mukom proguta slinu. * »Idemo odavde, Rose, ovo što smo upravo napravili bilo je zaista potpuno idiotski«, reče Carl vani u vrtu pred razbijenim vratima. Podigne kvaku iz trave, dobro je osuši džepnim rupčićem i zatim ponovno ispusti na zemlju. »Nadam se da unutra nisi previše pipkala uokolo i ostavila tragove, Rose«, reče joj. »Jesi li poludio, bila sam previše zauzeta time da se sjetim zamahnuti torbom u slučaju da tebe razlijepe po zidu«, odgovori mu ona. Kako brižno od nje.


»Daj mi džepnu svjetiljku. Mrzim gacati u mraku«, reče Carlu. Mahala je njom u svim smjerovima poput školarca u pustolovini, tako da i zadnjoj budali kilometrima uokolo da do znanja da je provala taman u punom zamahu. Nadao se samo da tip s uništenom kantom za smeće više nije čekao u zasjedi. »Uperi svjetlo na tlo«, opomene je Carl. Ona učini kako joj je rekao, a zatim se odjednom zaustavi. Lokvica krvi koju je osvijetlila na rubu travnjaka nije bila velika, ali je bila znakovita. Svjetiljkom je vrludala oko nje i pronašla još jednu tik na uglu kuće na samome prilazu. Lokvica krvi jedva je primjetnim nizom kapljica vodila skroz do staje. Uto mu se u punoj snazi ponovno javi onaj predosjećaj. Da su barem tragove vidjeli prije provale u kuću, mogao je pozvati pojačanje. Sada to više nije bilo tako jednostavno. Načas razmotri situaciju. Kad bolje razmisli, možda zapravo uopće nije loše što toliko stvari upućuje na to da ovdje nešto opasno nije u redu. Tko uopće kaže da su oni bili provalnici? Sami to sigurno neće priznati. »Nazvat ću policiju i prijaviti ovo«, reče. »Dobro bi nam došlo malo službene podrške u ovome.« »Nisi li rekao da ti je Marcus Jacobsen zabranio bliske susrete s Curtom Wadom?« upita ga Rose, mašući svjetlom između triju vrata gospodarske zgrade. »Jesam.« »Dobro, zašto si onda ovdje kraj kuće Curta Wada?« »U pravu si, ali svejedno ću ih pozvati«, reče i izvuče mobitel iz džepa. Ekipa iz Glostrupa mogla mu je reći kakvo vozilo ima Curt Wad i, još važnije, odmah poslati istražitelje na teren. Možda se Wadov automobil taman negdje kretao cestom s ranjenom osobom u prtljažniku. Možda je ta ranjena osoba bila Assad. Carlova mašta u ovome je trenutku radila punom parom. »Čekaj!« reče Rose. »Vidi!« Rose usmjeri svjetlo na lokot srednjih vrata stare zgrade staje. Bio je to posve običan lokot kakav se za deset kruna može kupiti u bilo kojoj trgovini i koji je, ako se zaista pozorno pogleda, na sredini mjedene površine imao dva otiska prstiju. Carl stavi kažiprst u usta i kuša što je to ostavilo tragove na lokotu.


Naravno, bila je to krv. Carl još jednom pogleda lokot i zatim izvuče pištolj iz futrole. Naravno, bilo bi mnogo lakše ispaliti jedan precizan pucanj u lokot, ali Carl izabere drugu mogućnosti i nastavi ispaljivati pucanj za pucnjem, sve dok i vijci i njegovi prsti nisu potpuno olabavili. Kad je lokot napokon popustio širom se otvorivši, Rose uputi Carlu rijetki, uvažavajući pljesak. »Sad nam je zaista svejedno«, reče i opipa sklopke na zidu odmah kraj ulaza. Svjetlo nekoliko puta zatreperi, a zatim fluorescentna cijev osvijetli prostoriju koja se lako mogla nalaziti u bilo kojoj gospodarskoj zgradi Carlova rodnog mjesta. Na jednom su se zidu nalazile police s posudama za cvijeće, istrošenim loncima i tavama te gomila suhih cvjetnih lukovica koje zemlju nisu vidjele ni ove, ni prošle godine. Na drugoj se strani nalazio zamrzivač, a ispred njega čelične ljestve koje su kroz vratašca vodile na tavan s kojeg se mogla nazrijeti žarulja ne jača od 25 watta. Carl se popne ljestvama i promotri potpuno zakrčenu prostoriju u kojoj su glavninu inventara činile slike i stari madraci, zajedno s morem crnih vreća punih stare odjeće. Osvijetli zidove presvučene jutenom tkaninom i pomisli kako je ovo bilo odlično mjesto za one koji su u ovoj kući proveli svoje djetinjstvo. »O, Bože, Carle«, začuje se od Rose. Stajala je s podignutim poklopcem zamrzivača, glave zabačene unatrag. Carlovo je srce počelo ubrzano kucati. »Fuj, odvratno«, reče Rose zgađena lica. »Dobro«, pomisli Carl. To ipak ne bi rekla da se unutra nalazi Assad. Carl se spusti i pogleda u zamrzivač u kojem se nalazila bijela plastična kutija puna plastičnih vrećica s ljudskim embrijima. Izbrojio je osam malih života koji nikad nisu došli na svijet. On, doduše, u ovakvoj situaciji nikada ne bi rekao »fuj, odvratno.« Osjećaj koji ga je obuzeo nije bio ni blizu tome. »Nisu nam poznate okolnosti, Rose.« Ona odmahne glavom i stisne usnice. Prizor je na nju očito veoma snažno djelovalo.


»Krv koju si vidjela vani možda dolazi iz neke od ovih vrećica, Rose. Možda je novi liječnik slučajno na prilazu ispustio jednu od vrećica i zatim je podigao, uslijed čega mu je možda malo iscurilo na pločice. To bi objasnilo otiske. Krv dolazi iz vrećica.« Ona odmahne glavom. »Ne, ona krv vani je svježa, a embriji su duboko smrznuti.« Pokaže po kutiji. »A vidiš li možda koju vrećicu s rupom?« Posve je ispravno primijetila. Mozak mu je trenutno bio malo usporen. »Slušaj me, ovo ovdje ne možemo razjasniti bez pomoći«, reče joj. »Meni se čini da postoje dvije mogućnosti – ili ćemo pobjeći odavde dok još ima vremena, ili ćemo nazvati policiju u Glostrupu i prijaviti im naše sumnje, što ja osobno mislim da bismo trebali učiniti. I napokon, trebali bismo svakako ponovno nazvati Assadov telefon u upravi«, reče Carl. »Možda se sada vratio.« Sam sebi kimne. »Da, možda mu je i mobitel ponovno uključen.« On izvadi mobitel, dok je Rose u nevjerici odmahivala glavom. »Zar osjećaš da ovdje smrdi nekakav dim?« Carl to očito nije osjetio. S druge mu se strane ponovno javi telefonska sekretarica. »Vidi tamo«, reče Rose pokazujući prema tavanu. Carl otipka Assadov broj mobitela i pogleda prema gore. Jesu li to bile natruhe dima ili samo prašina koja je letjela oko slabe žarulje? Vidio je kako se Rose penje ljestvama, dok ga je teleoperater obavještavao da pretplatnik trenutno nije dostupan. »Dimi se, a dim dolazi dolje od tebe«, poviče Rose odozgo. U trenu se spusti natrag dolje. »Gornja prostorija je dublja od ove, neovisno o potkrovlju, a dim trenutno dolazi iz tog predjela negdje dolje«, reče ona pokazujući zidove prostorije. Carl opazi da je zid izgrađen od dvije velike ploče, najvjerojatnije gipsane. »Nalazi li se iza toga prostorija, u nju se svakako ne može ući iz ove sobe«, pomisli on, primijetivši napokon dim koji se sada probijao između ploča. Rose potrči prema zidu i udari po njemu. »Slušaj! Jedna ploča je masivna, a druga odjekuje. Kao da je od metala. Vjeruj mi, Carle, ovo su klizna vrata.«


On kime i pogleda oko sebe. Osim ako se vrata nisu mogla aktivirati daljinskim upravljačem, u prostoriji se morao nalaziti neki mehanizam koji ih je otvarao. »Što tražimo?« »Prekidače, stvari po zidovima koje izgledaju drukčije, kablove i njihove tragove«, odgovori joj Carl, osjećajući kako u njemu iznenada raste panika. »Nešto ovakvo?« dozove ga Rose i pokaže na zid iznad zamrzivača. Carl poprati njezin pogled i opazi na što je mislila nakon što je pogledom prošao od jednog do drugog kraja zida. Bila je u pravu. Na zidu se nalazila linija koja je ukazivala na to da je nekada davno bio dograđivan. Pratio je liniju sve do stare mjedene oplate na zidu iznad zamrzivača koja je jednom sigurno bila dio broda ili većega stroja. Skine oplatu s čavla i otkrije iza nje metalni ormarić koji zatim otvori. ��Prokletstvo!« poviče, dok se dim koji je prodirao kroz pukotinu sve više pojačavao. U malome ormariću nije se skrivao prekidač, nego ekran s pripadajućim tipkama na kojima nisu bili samo brojevi, već i slova. Činilo se prilično neizvedivim da će uspjeti pogoditi kombinaciju koja će aktivirati mehanizam otvaranja. »Imena djece, ženin rođendan, matični brojevi, sretni brojevi, to su stvari koje ljudi obično kombiniraju kad rade vlastite šifre. Kako ćemo, dovraga, ovo riješiti?« reče Carl gledajući uokolo ne bi li pronašao nešto čime bi na silu pomaknuo zid. Za to je vrijeme Rose već upogonila svoje sive stanice. »Počet ćemo s onim čega se možemo sjetiti, Carle«, reče približivši se tipkovnici. »Govna se ja sjećam. Tip se zove Curt Wad i ima osamdeset osam godina, to je sve.« »Onda je sreća što sam ja ovdje«, reče Rose. Počela je unašati kombinacije. Jasne granice, uzalud. Tajna borba. Opet ništa. Nevjerojatnom je brzinom počela unašati imena iz kartona, izvješća i izrezaka o Curtu Wadu koje je zadnjih dana proučavala. Zapamtila je čak i njegov i rođendan njegove žene.


Nakratko je tako stajala i razmišljala, dok se Carlova pozornost neizmjence selila od dima koji se širio iz pukotine do automobilskih svjetala koja bi povremeno okrznula zgradu. Rose odjednom lagano podigne glavu prema njemu, dajući mu pogledom do znanja da joj se iza ozbiljna, crno našminkana lica skriva logična i moguća misao. Promatrao je njezine prste dok je unašala znakove. H-E-R-M-A-NS-E-N. Začuje se zvuk otvaranja, nakon čega zidne ploče kliznu jedna preko druge i otvore tajnu prostoriju ispunjenu golemom količinom dima koji istoga časa navali na njih. Sekundu nakon što su u nju stupili, u prostoriji plane vatra. »Prokletstvo«, poviče Carl, istrgne Rosi svjetiljku iz ruke i utrči u zadimljenu prostoriju. Ugleda još jedan zamrzivač i niz regala s hrpama papira, ali njegov pogled i sva njegova osjetila bila su usredotočena na beživotnu pojavu koja je ležala ispružena na podu. S Assadovih je nogavica sukljao plamen. Dok ga je izvlačio, Carl dovikne Rose da na njega baci kaput i ugasi vatru. »O, Bože ne, ne, o Bože, jedva da uopće diše!« poviče ona. Carl baci još jedan pogled na prostoriju i vidi da se vatra već toliko razbuktala da je bilo nemoguće bilo što spasiti. Prije nego su se posve izvukli iz prostorije s Assadom podignutim između sebe, uspio je još jedino primijetiti da u tom malom arhivu gotovo nije bilo površine na kojoj nije stajalo krvlju ispisano »ASSAD WAS HERE!«, i da se na zamrzivaču nalazi rastopljeni upaljač identičan onome kakvoga je Carl imao na stolu prije samo nekoliko sati. * Hitna je stigla još prije liječnika i oprezno i stručno prebacila Assada na nosila, stavivši mu na lice masku s kisikom koja je u njega trebala pokušati vratiti život. Rose je za to vrijeme bila potpuno nijema, kao da bi se svakoga trenutka mogla potpuno slomiti. »Recite mi da će se oporaviti«, reče Carl bolničarima boreći se s


navalom osjećaja za koje nije ni slutio da u njemu postoje. Podigne obrve u pokušaju da kontrolira suze, ali one mu svejedno krenu niz obraze. »Prokletstvo, Assade, stari moj, drž’ se.« »Još je živ«, odgovori mu jedan od djelatnika hitne, »ali ovakvo trovanje dimom može biti kobno. Morate biti spremni na to da mu pepeo može slijepiti i začepiti pluća. Udarac u zatiljak također ne izgleda nimalo dobro. Lako je moguće da se radi o prijelomu lubanje i popratnom unutarnjem krvarenju. Poznajete li čovjeka?« Carl nijemo kimne. Bilo mu je teško, ali Rose je ova situacija pogodila još mnogo gore. »Preostaje nam nadati se najboljem«, reče mu bolničar, dok su iza njih vatrogasci vikali i izvlačili crijeva za gašenje. Položivši ruke na njezina ramena, Carl primijeti kako Rose drhti cijelim tijelom. »Smiri se, Rose. Assad će se već izvući«, reče joj i sam svjestan kako to prazno zvuči. Liječnik hitne pomoći, koji je stigao minutu nakon toga, odmah raskopča Assadovu košulju kako bi nabrzinu provjerio otkucaje srca te jačinu i tip disanja. U tome ga je očito nešto bilo omelo pa on, nakon kraćeg prtljanja oko Assadova torza, iz njegove košulje izvuče nekoliko papira i baci ih na pločnik. Carl se sagne i podigne odbačene papire. Na jednome je svežnju stajalo »Popis članova Tajne borbe«, a na drugoj »Zdravstveni karton 64.«


40 Rujan 1987.

B

ilo je već 17.20 i Nete je dotada na svome pletivu isplela već niz novih redova. Ispod širom otvorenih prozora prošla je već gomila ljudi svih oblika i starosti, neki od njih čak su se i zaustavili ispred zgrade, ali Curtu Wadu nije bilo ni traga. Nete se pokuša prisjetiti svoga zadnjega razgovora s njim i trenutka kad ga je prekinula i spustila slušalicu. Nije li joj se tada učinilo da je zagrizao mamac? Da, tako je. Nažalost, bila je u krivu. A možda je stajao dolje u zaklonu iza drveća i promatrao što se događa. Je li moguće da je vidio Philipa Nørviga kako ulazi, ali ne i kako izlazi iz zgrade? Nete protrlja zatiljak. Bez Curta Wada neće biti ništa od njezine pobjede i njezina mira. Napetost joj se polako počela skupljati u vratu. Ako odmah ne uzme lijek, javit će joj se migrena za koju sada nije imala ni vremena ni snage. Sada, više nego ikada, mora biti spremna i bistra uma. Kad je stigla do kupaonice, već joj je počelo pulsirati u glavi. U kupaonici iz ormarića izvuče bočicu i opazi da je u njoj ostala još samo jedna pilula. »Sva sreća da imam još jednu bočicu u komodi sa stolnjacima«, pomisli, izađe na hodnik i pogleda prema zatvorenim vratima blagovaonice. Dakle, ponovno mora ući u prostoriju sa srebrnim jedaćim priborom, vrčem za vodu, kristalnim čašama i svim ohlađenim tijelima koja su već obavila svoju posljednju večeru. Hitro otvori vrata blagovaonice i jednako ih brzo ponovno zatvori iza sebe. Smrad u prostoriji već je bio itekako primjetan, za to je Nørvig bio kriv. Prijekorno pogleda njegovo truplo. Morat će dobro stisnuti zube kad će ga sređivati. »Tko zna, možda će sa svima njima biti jednak problem«, pomisli i pronađe bočicu s pilulama.


Nete sjedne na rub stola i pogleda svoje žrtve. Osim Tagea, koji je još uvijek ležao na podu poput nasukana kita, svi su ostali uredno i lijepo sjedili za stolom. Rita, Viggo i Philip. Natoči si čašu vode, uzme tri pilule, dobro svjesna da uzima jednu previše, i zatim podigne kristalnu čašu prema beživotnim očima i obješenim glavama. »U zdravlje, gospodo«, reče i proguta pilule. Nasmije se na zdravicu koju je upravo izvela, sjetivši se svog onog formalina kojega će izliti u grla svojih nijemih gostiju. To bi trebalo ublažiti najgori dio procesa raspadanja. »Da, dobit ćete vi već svoje piće, samo se malo strpite. Uskoro vam stiže novo društvo. Neki od vas već je sigurno znaju, radi se o Gitte Charles. Da, dobro ste čuli. Plavokosa sotona koja nam je život na đavoljem otoku pretvarala u noćnu moru. Nekada je bila zaista lijepa, nadajmo se da se nije mnogo promijenila. Ne bismo željeli da nam ona ovdje spusti prosjek.« Nete se grohotom nasmije, sve dok joj napetost u zatiljku ne poruči da je bilo dovoljno. Zatim ustane, nakloni se svojim gostima i požuri van iz sobe. Nije željela da Gitte Charles čeka na nju. * Nakon doručka Rita povuče Nete u stranu. »Slušaj, Nete. Kad te Gitte odbaci jer si joj dosadila, osjetit ćeš itekakve posljedice. Vidjela si što se meni dogodilo.« Pruži podlakticu prema njoj i pokaže joj ožiljke injekcija. Nete ih je izbrojala pet. Četiri više nego je ona sama primila. »Moj je život ovdje sada pakao«, nastavi Rita, oprezno se ogledavajući. »Proklete djelatnice cijelo me vrijeme ušutkuju i odvaljuju mi šamare ako ne pripazim što radim. Čistim zahode, perem pelene i gnojim polja. Cijele dane obavljam najgore poslove zajedno s najvećim idiotkinjama. One kuje od djelatnica cijelo su vrijeme živčane i stalno me vrijeđaju i objašnjavaju što smijem, a što ne smijem. >Ovo ne smiješ raditi, ovakva ne smiješ biti, ali već znamo kakva si.< Ali to nije istina, Nete. Sada me samo proganjaju kao životinju, a sve je to Gittina krivica. Vidi ovo.«


Rita joj okrene leđa, otkopča naramenice kombinezona, spusti ga skroz dolje i pokaže niz plavocrvenih modrica na bedrima i stražnjici. »Misliš da se ovo pojavilo samo od sebe?« Okrene se prema Nete podignuta kažiprsta. »I znam da će, sljedeći put kad dođe glavni liječnik, učiniti sve da ga nagovore da me se sterilizira. Zato moram pobjeći. I ti zajedno sa mnom, Nete! Trebam te.« Nete kimne. Jedan su razlog bile Gittine prijetnje o trovanju bunikom, a drugi Gittino bešćutno ponašanje prema drugim djevojkama i njezino vrištanje od smijeha kad bi opisivala kako im naređuje i kako ih, unatoč njihovoj poslušnosti, iz čiste obijesti svejedno preporučuje za sterilizaciju. I Nete je strahovala od Gittina hirovita raspoloženja. »Kako ćemo otići s otoka?« upita Nete. »Prepusti to meni.« »A zašto ti ja trebam?« »Ti ćeš nam nabaviti novac.« »Novac? Kako?« »Ukrast ćeš Gittin novac koji je uštedjela na prijašnjim radnim mjestima. Hvalisala se time kad sam joj ja još bila u milosti. Znam gdje ga skriva.« »Gdje?« »U svojoj sobi, budalo.« »Zašto to sama ne obaviš?« Rita se nasmije i pokaže na sebe. »Što mi u kombinezonima imamo tražiti unutra na hodnicima?« Lice joj se ponovno uozbilji. »Moraš to obaviti preko dana, kad Gitte kod nas vani pravi red. Znaš gdje skriva ključeve, to si mi sama ispričala.« »Preko dana? Ne mogu preko dana.« Rita stisne šaku i udari Nete. Lice joj je bilo blijedo, a obrazi su joj podrhtavali od bijesa. »Možeš, a to ćeš i učiniti ako ti je stalo do sebe, jesi li me shvatila? I učini to odmah. Onda možemo pobjeći već večeras.« * Gittina soba nalazila se na prvome katu, iznad šivaone u kojoj je Nete


većinu prijepodneva provela oznojene gornje usnice, čekajući trenutak u kojem bi mogla ustati i nestati na par minuta. No, takav trenutak je izostao jer posao toga dana nije bio odviše zahtjevan, učiteljica je mirno sjedila kraj prozora i vezla, a atmosfera u šivaoni općenito je bila začuđujuće mirna. Dan bez svađa i dodatnih zadataka. Nete pogleda oko sebe. Nemir je negdje morao iskrsnuti. Pitanje je bilo samo gdje i kako. Sine joj ideja. Točno ispred nje sjedile su dvije djevojke koje su radile kao prostitutke u lošoj četvrti Kopenhagena. Zvali su ih Bette i Betty jer su stalno pričale o Bette Davis i Betty Grable, dvije holivudske glumice kojima su željele nalikovati. Nete nije imala pojma tko su one uopće bile jer, da pravo kaže, još nikada nije bila u kinu i takvi su joj razgovori bili nepodnošljivi. Tu je još bila i ona kurva Pia iz Arhusa, koja je sjedila i tkala iza Nete. Ona nije bila tako brbljava kao većina ostalih, možda zato što baš i nije bila najbistrija, a bila je i jedna od onih malo starijih prostitutki koje su s muškarcima probale sve što se probati da. Ona, Bette i Betty znale su pričati mnogo priča o tom zanimanju, ali samo u onim kratkim trenucima kad njihove učiteljice šivanje nije bilo sa strane. Bilo je tu priča o svrabu, cijenama različitih vrsta snošaja i sličnih usluga, smrdljivim muškarcima i tome što jedan snažan udarac u međunožje može napraviti onome tko ne želi platiti. Nete pogleda preko ramena, a kurva iz Århusa je pogleda i uzvrati osmijehom. Iza sebe je imala tri trudnoće i sva je tri djeteta dala na posvajanje odmah nakon poroda. Sve je ukazivalo na to da će je uskoro poslati u bolnicu u Kørsoru na sterilizaciju. Nete je dobro znala kamo je to vodilo, djevojke su se o tome neprestano došaptavale. Nakon zahtjeva glavnog liječnika ustanove za slaboumne, Ministarstvo socijalne skrbi mnoge od njih bi odabralo za sterilizaciju bez njihova znanja. Na taj su način pod njih stavili tempiranu bombu. Svi su to dobro znali pa i sama kurva Pia iz Århusa i zato se ponašala mirno i držala za sebe, sanjajući o odlasku. Svi su na otoku imali svoje snove, a najviše su sanjale o obitelji i djeci. Tako je bilo i s Piom, a i s Nete. Nete se okrene prema njoj s rukom pred ustima i prošapće: »Žao mi je što ti to moram reći, Pia, ali Bette i Betty su se raspričale. Čula


sam kako učiteljici govore da si rekla kako možeš zaraditi na stotine kruna u jedno prijepodne obrađujući muškarce i da ćeš to ponovno raditi ako izađeš odavde. Samo sam te željela upozoriti jer sam sigurna da je već došlo i do Gitte Charles. Da, stvarno mi je jako žao što sam ti to morala reći.« Zvuk tkanja iza nje se zaustavi i Pia položi ruke na krilo. Morala je nakratko razmisliti o stvarnom značenju Netinih riječi, ozbiljnosti situacije i golemim posljedicama. »Rekle su također da ćeš izbosti Charles krojačkim škarama«, prošapće Nete. »Je li to istina?« Na te riječi u djevojci kao da se dogodio kratki spoj i sekundu nakon toga ona ustane i pokaže koliko snažno jedna kurva iz Århusa nekoga može dohvatiti. Nete se povuče i istrči iz šivaone, a dok je učiteljica dozivala pomoć, sukob koji je počeo između tri kurve već se proširio i na ostale djevojke. Osoblje je dotrčalo iz kuhinje i skladišta, a jedna od njih pozvoni na veliko zvono ispred upraviteljičina ureda. Začas je miran dan bio ispunjen cviljenjem, vrištanjem i riječima koje nikada nisu trebale biti izgovorene. Već je za nekoliko sekundi bila gore kraj sobe i pronašla ključ na rubu, iznad okvira vrata. Nete nikada nije bila unutra, ali je sada vidjela da se radi o dobro uređenoj sobi s lijepim crtežima na zidovima i urednom složenim krevetom. U maloj komodi nalazilo se prilično malo stvari, a tu su još bile i dosta dobre planinarske cipele u kojima je Nete nikada nije vidjela. U njima je pronašla skoro petsto kruna i prsten s ugraviranim natpisom, kojeg vrati natrag na mjesto. * Navečer su obje samice, ona u podrumu i ona na prvome katu, bile zauzete zavađenim stranama iz šivaone. Za večerom nitko nije prozborio ni riječ. Nijedna od djevojaka nije se željela istaknuti u mnoštvu. U zraku se više nego jasno osjećala napetost, a u glavama mnogih promatrača još su uvijek bile modrice


od teških udaraca zadobivenih u tučnjavi u šivaoni. Rita je promatrala Nete i s neodobravanjem odmahivala glavom. Za ovo je ipak nije zamolila. Zatim u zrak digne svih deset prstiju, a nakon toga i oba palca, poručujući joj da kreću u ponoć. Nete nije imala pojma kako je Rita zamislila obje ih izvući s ovog prokletog otoka. Tada još nije mogla znati da će Rita potpaliti krevet svoje cimerice. Na šibice se na otoku inače strogo pazilo, ali Rita ne bi bila Rita da se u kuhinji nije uspjela domoći jedne, zajedno s komadićem sumpora. Dobro ih je sakrila pod svoje bujne grudi gdje ih je držala većinu dana, upotrijebivši ih tek kad je njezina maloumna cimerica čvrsto zaspala. Cimerica je uz vrisak skočila s kreveta kad je gusti dim ispunio sobu, nakon čega su se svi istovremeno digli na noge jer to nije bio prvi put da je u ustanovi izbio požar. Staja je već nekoliko puta bila stradala u požaru, a godinama prije toga izgorjela je i cijela ustanova. Čak su se i svjetioničar i njegov pomoćnik za nekoliko sekundi nacrtali na licu mjesta s visećim tregerima i nezapasanih košulja, usmjeravajući nosače kanti i brinući o pumpanju vode. Rita i Nete našle su se iza vrta. Bacivši pogled na vatru iza sebe, vidjele su kako je prozor na Ritinoj sobi prsnuo uz prasak i oslobodio dim koji se iz njega vinuo prodirući u vedro zvjezdano nebo. Neće proći mnogo prije nego sumnje padnu na Ritu, nakon čega slijedi i potraga, te stoga nisu imale mnogo vremena. Kao što je Nete i pretpostavljala, pomorci su ih čekali u svjetiljkama osvijetljenoj »Slobodi«. Ono što nikako nije očekivala je da će jedan od njih biti i Viggo, a još ju više zaprepastilo što je uopće nije prepoznao. Gledao ju je istim onim osmijehom kakvog mu je na licu potajno vidjela onaj put kad je s drugim pomorcem stajao i promatrao kako se treći poslužuje Ritom straga. Osmijeh koji je dobrodošao na usnama voljene osobe, ali ne i na potpunu strancu, što joj je Viggo sada i bio. Kad mu je ispričala da je ona djevojka sa sajma, nije se mogao ni sjetiti te epizode, ali joj se zato osmijehnuo i rekao da, kad su se već jednom jebali, prikladno je da to sada i ponove. Nete se osjećala kao da joj je netko zabio nož u srce. U međuvremenu je drugi muškarac izbrojio novac, obavijestio ih da nema dovoljno i da stoga izvole leći na stol i raširiti noge kako bi


namirile račun. To očito nije bio dio dogovora jer je Rita počela vikati i udarati muškarca, a to je bilo zadnje što je smjela učiniti. »Onda možeš ostati tu na otoku«, reče tip i opali joj šamar. »Gubi se.« Nete pogleda Vigga u nadi da će se usprotiviti, ali on uopće nije reagirao. Odluka, dakle, nije bila na njemu i to mu je očito odgovaralo. Rita se nakon toga predomisli i podigne haljinu, ali muškarci su po tom pitanju bili složni. Čemu se zezati s takvom vulgarnom droljom, koju su ionako imali već mnogo puta, kad sad mogu imati novu? Točno su tako rekli. »Dođi, Nete, vraćamo se natrag. Vratite nam novac«, poviče Rita, što je kod muškaraca izazvalo još glasniji smijeh, nakon čega su svotu podijelili između sebe. Nete je bila prestravljena. Gitte Charles će znati da je samo Nete mogla uzeti novac. Kako da se večeras vrati u ustanovu? Izbit će pravi pakao. »Leći ću o... ovamo«, promuca i popne se na stol, dok su muškarci izgurali Ritu van iz kuće. Izvana je još nakratko čula Ritine psovke i proklinjanje, a zatim se sve umiri. Jedino što je čula nakon toga bili su teški uzdasi neznanca na njoj. Kad je došao red na Vigga, Nete pomisli kako više nikada u životu neće moći plakati. Bilo kakav oblik dostojna života bio joj je nepovratno uskraćen. Nije mogla ni zamisliti da je toliko razočaranja i toliko zla uopće moguće doživjeti. Dok se Viggo zadovoljavao, pogledom je lutala po maloj sobi, opraštajući se ne samo sa Sprogøom, već i s osobom kakva je nekada bila. U trenu kad se Viggo počeo grčiti od orgazma, dok je njegov prijatelj nasmiješeno promatrao iz kuta, vrata se širom otvore i Nete na sebi ugleda Ritin optužujući prst i Gittin probadajući pogled. Muškarci se munjevito pokupe, a Nete, kao pribijena, ostane ležati na stolu, gola od struka naniže. Od tog trenutka Netina mržnja prema obje žene i Viggu, običnoj svinji koja se iz nekog razloga nazivala muškarcem, nije poznavala granice.


41 Studeni 2010.

V

eć na skretanju kod crkve Brøndbyøster, Curtu je u oči upao nemir i užurbanost. Ljudi su u skupinama stajali nasred ceste i drhtali od hladnoće. Curta prođu trnci kad primijeti da stoje ispred njegove kuće. Opazi plava treperava svjetla vatrogasaca, povike i brujanje pumpe vatrogasnih vozila. Potpuna noćna mora. »Ja sam vlasnik kuće, što se dogodilo?« poviče zauzevši obrambeni stav. »Pitajte policiju, bili su ovdje do maloprije«, dovikne mu vatrogasac i nastavi gasiti žar koji je još tinjao u gospodarskoj zgradi. »Kako se zvao istražitelj koji je bio ovdje kad smo došli, sjećaš li se?« upita kolegu koji je namotavao crijevo. »Zar se nije zvao Mørck?« On odmahne glavom. Očito nije bio siguran, ali nije bilo ni važno, Curt je već dovoljno čuo. »Doista ste imali sreće, gospodine«, nastavi vatrogasac s crijevom. »Da smo stigli samo dvije minute kasnije, zgrada bi već bila cijela izgorjela, zajedno s onom kućom sa slamnatim krovom na drugoj strani ulice Tværgaden. Nažalost, u zgradi se nalazio i teško povrijeđen muškarac. Sličio je Ciganinu, možda neki beskućnik koji se unutra zavukao prespavati. Mislimo da je on prouzročio požar, ali još nismo potpuno sigurni. Palio je papire u prostoriji, vjerojatno kako bi se ugrijao, ali sve su to samo nagađanja. Pokušajte se informirati u policiji.« Curt preskoči kimanje glavom. To mu je trenutno bilo zadnje na pameti. Usmjeri svoju džepnu svjetiljku na zid iznad zamrzivača i opazi da su klizna vrata širom otvorena i da je pod tajne prostorije potpuno prekriven mokrim pepelnim blatom. Bio je potpuno prestravljen. Pričekao je da vatrogasci odu i zatim u nevjerici zagazio u kašu pepela u tajnoj prostoriji. Preostalo mu je samo utvrditi da ja


apsolutno sve izgorjelo. Jedino što se umjesto toga još nalazilo u sobi bio je natpis na zidu, »ASSAD WAS HERE«, ispisan u svim mogućim smjerovima. Prizor na to gotovo ga je bacio na koljena. * »Sve je nestalo«, reče Lønbergu preko sigurne linije. »Sve. Dokumenti, isječci, ugovori, popis članova, zdravstveni kartoni. Vatra je progutala apsolutno sve!« »Nadam se da si u pravu«, reče mu Lønberg. »Iako je to stravično, zaista se nadam da je vatra sve uništila. Kažeš da je taj Hafez el-Assad još bio živ kad si ga ostavio unutra. Znamo li kako ga je policija uspjela pronaći? Je li ih možda njegov mobitel odveo do tamo?« »Nije, mobitel smo mu oduzeli i isključili. Mikael i ostali upravo pretražuju memoriju, možda sadrži kakve korisne podatke. Ali sam mobitel je bio isključen još otkako smo mu ga uzeli. Tako da ne, jednostavno ti ne mogu odgovoriti kako ga je Carl Mørck ipak uspio pronaći.« »Daj mi deset minuta da provjerim situaciju u bolnici pa ću te ponovno nazvati.« Curt se tresao od bijesa i jada. Da je barem pričekao s pogrebnikom do jutra. Što bi bilo kad bi bilo. Zašto je prihvatio tu dodatnu šalicu kave i zašto mu je pogrebnikova supruga tako dugo izražavala sućut? Od kakve su mu proklete koristi sada ovakva pitanja? Šteta je učinjena. Sada se samo treba držati jednostavna plana. Kad uklone Arapina, prelaze izravno na njegovog kolegu. A kad se i njega otarase, što bi se moglo dogoditi već sutra ujutro, njihov čovjek iz Station Cityja donijet će im Nørvigove dokumente iz podruma Uprave. I stvar je riješena. Neposredna prijetnja stranci na taj će način biti izbjegnuta, to je bilo ono najvažnije. Preostala im je činjenica da u odjelu radi još jedna djelatnica. »Ali ona nije baš sva svoja«, rekao je njihov doušnik iz Station Cityja. Dakle, tu će prepreku lako zaobići, a ako se i prevari, već će je na neki način kompromitirati i začas izbaciti iz službe. To obećaje. Koliko je Curtu bilo poznato, više im ni Søren Brandt nije


predstavljao prepreku, a Mikael će otputovati na Madagaskar i pobrinuti se za Mie Nørvig i Herberta Sønderskova. Nakon toga im najvjerojatnije preostaje još samo jedna prijetnja – Nete Hermansen. Njezina smrt svakako mora izgledati prirodno. Smrtovnica, odmah zatim brzi pogreb i nakon toga će i to poglavlje biti zatvoreno. I to zauvijek, nadao se. Curtovi arhivi sada su spaljeni, kao i oni ostalih kolega iz Tajne borbe, a nakon skorašnje smrti Carla Mørcka i Hafeza el-Assada policijska im istraga, nadajmo se, više neće predstavljati neku prijetnju, osobito ako je Sektor Q zaista radio sam, kao što je Curtu bilo rečeno. Stranka će se zatim moći dalje u miru razvijati, a njegov cjeloživotni trud napokon uroditi plodom. Curt kimne sam sebi. Sada, kad je o svemu dobro promislio, uvidi da zapravo nije počinjena nikakva šteta. Naprotiv. Sada samo treba pričekati Lønbergovo izvješće iz bolnice u kojoj se nalazio Arapin. Popne se na prvi kat i legne pokraj svoje voljene supruge. Koža joj je bila bijela poput snijega, ali se na dodir činila još i hladnijom. »Daj da te malo zagrijem, draga moja Beate«, reče stišćući truplo uza sebe. Tijelo mu je sada pružalo otpor. Nastupila je mrtvačka ukočenost i to dok je on sjedio i pio kavu s ljudima za koje mu je posve svejedno. Kako je to samo mogao? Uto mu zazvoni mobitel. »Da, Lønberg. Jesi li pronašao tipa?« »Jesam. Nalazi se u bolnici Hvidovre. Nije dobro. Zapravo je u veoma teškom stanju.« Curt s olakšanjem izdahne. »Tko je s njim?« »Carl Mørck.« »Aha. Znaš li je li uzeo što sa sobom iz prostorije?« »Jedva. Ako i jest, nije vrijedno spomena. Naša veza u bolnici trenutno sjedi u čekaonici nasuprot Mørcka, pitat ču je na drugi telefon zna li slučajno nešto o tome, samo trenutak.« Čuo je Lønbergov glas u pozadini i nakon toga ponovno štropot telefona. »Teško je procijeniti jer mu se ne može previše približiti. Kaže da


Carl Mørck drži papir koji nalikuje nekakvu popisu, ali moguće je da se radi samo o bolničkim materijalima o pravilima ponašanja za rodbinu. Podsjeća je na to.« »Popis?« »Da, ali smiri se, Curte. Sigurno nije ništa. Oluja se stišala, stari moj. S povijesne je strane zaista ogromna šteta što su podaci o svim našim članovima i sva dokumentacija oko osnivanja i izgradnje Tajne borbe i Jasnih granica nestali, ali kako je vatra ionako progutala sve naše kartone, možda je onda bolje da su i tvoji arhivi otišli u dim. Jesi li inače dobro, Curte?« »Nisam.« On duboko udahne. »Beate je umrla.« Nastupi dugačka stanka. Curt je znao što su Lønberg i dio starijih članova osjećali za Beate. Osim što je bila vrhunska organizatorica, bila je i zaista izuzetna žena. »Vječno ćemo čuvati uspomenu na nju«, reče Lønberg. Više od toga očito nije mogao. * S pogrebnikom je dogovorio da on i njegov pomoćnik po Beate dođu sljedećega dana oko deset sati ujutro. Rekli su mu da dulje od toga ne bi smjela biti izložena. Zaista najnesretnije moguće vrijeme. Curt tužno pogleda svoju mrtvu ženu. Noćas je već odlučio poći za njom u smrt. Kad bi došli pogrebnici, saznali bi da će morati dva puta ići do mrtvačnice. Ali to sada više nije bilo moguće. Nikako prije nego se sa sigurnošću uvjeri da su Carl Mørck i Hafez el-Assad izbrisani s lica Zemlje i da na papiru koji je Mørck trenutno proučavao u sterilnoj bolničkoj čekaonici nije ono čega se najviše pribojavao. Curt odabere Mikaelov broj. »Nažalost, Hafez el-Assad je uspio preživjeti udarac u glavu i spaliti arhiv, ali izgleda da posljedice neće preživjeti. Dobra i pouzdana veza koja se nalazi na licu mjesta će nas o tome obavještavati sljedećih sati i dana. Riječ je o jednoj medicinskoj sestri koja nam je već više puta pomagala i spremna je na to i sada. Mislim da se o njemu više ne moramo puno brinuti. Problem je Carl Mørck.«


»Dobro«, začuje se na drugome kraju linije. »Ovog ga puta ni na sekundu ne ispuštajte iz vida, Mikaele. On se trenutno nalazi u bolnici Hvidovre. Budite mu za petama, čuješ li me? Cilj vam je da ga likvidirate. Razbij ga u tisuću komadića, uradi što hoćeš. Glavno je da to obavite, i to brzo.«


42 Studeni 2010.

V

idjevši kako Rose sva izvan sebe promatra Assadovo mrtvački blijedo lice dok su ga bolničari pred bolnicom izvlačili iz kola hitne pomoći, Carl procijeni da će cjelonoćno čekanje na izvješća o Assadovu stanju za nju biti previše. »Možeš li se sama odvesti kući?« upita je u odsjaju plava treperava svjetla. Pruži joj ključeve od auta i uto se sjeti koliko je užasna vozačica, ali već je bilo prekasno. »Hvala«, reče mu i nakratko se opasno čvrsto priljubi uz njega, zatim tužno mahne prema Assadovim nosilima i ode prema automobilu. »Sreća Božja da sada gotovo pa nema prometa«, pomisli Carl. Ako noćas još i Rose negdje strada, gotovo je s Carlovom policijskom karijerom. Doduše, s tim je možda ionako već gotovo. * Assad je dugo ležao na operacijskome stolu, prije negoli je liječnik veoma ozbiljna izraza lica napokon izašao iz sale i došao u čekaonicu do Carla. Obavijesti ga da su mu pluća, nasreću, donekle u redu, ali da zbog prijeloma lubanje i pratećeg izljeva krvi ništa ne mogu obećati. Stanje je toliko ozbiljno da će ga hitno prebaciti u bolnicu Rigshospitalet gdje ga na Odjelu traume već očekuju i gdje će odmah provjeriti njegovo stanje te ga vjerojatno ponovno operirati i nakon toga poslati na Odjel za intenzivnu medicinu. Carl kimne, dok su se u njemu izmijenjivali bijes i tuga. Rose će ipak morati malo pričekati na vijesti o Assadovu stanju. Čvrsto pritisne jedan od papira koje je Assad sakrio ispod košulje. Curt Wad će mu ovo skupo platiti. Ako ga se već ne dočepa zakonskim putem, postojali su i drugi načini. Bilo mu je potpuno svejedno.


»Ovoga sam trena čuo što se dogodilo«, poviče uto poznat glas malo niže iz hodnika. Marcus Jacobsen trčeći mu je dolazio ususret. Situacija je istovremeno bila toliko dirljiva i žalosna da je Carl morao obrisati suze. * »Možemo odmah ravno u Upravu, Marcuse. Ne mogu sada ići kući, ima toliko stvari koje moram obaviti prije toga.« Marcus Jacobsen pogleda u retrovizor i malo ga namjesti. »Hm, čudno, ovaj se auto već dosta dugo vozi iza nas«, reče i zatim pogleda Carla. »Da, razumijem te. Ali, bez sna i okrepe ni heroji ne mogu.« »Dobro, možeš se nabacivati drevnim danskim uzrečicama kad stignemo u Upravu. Ovo sa snom će ipak morati malo pričekati.« Ukratko ispriča šefu Odjela za ubojstva događaje od toga dana. Iz toga se u ovoj situaciji nikako nije mogao izvući. »Zabranio sam vam da se približite Curtu Wadu, Carle! Pogledaj što se sada dogodilo!« Carl kimne. Itekako opravdan komentar, tu se nije dalo ništa prigovoriti. »Dobro da me ipak nisi poslušao«, nastavi Marcus. Carl okrene glavu prema njemu. »Hvala, Marcuse.« Njegov je šef malo oklijevao oko svojih sljedećih riječi prije nego ih napokon izgovori. »Moram prvo popričati s nekim ljudima prije nego nastaviš s ovime, Carle.« »Dobro. Ali bojim se da ne mogu toliko čekati.« »Onda ću te, nažalost, morati suspendirati, Carle.« »Ako to napraviš, te će se svinje izvući iz svega što su skrivile!« »Iz čega, Carle? Napada na tebe? Iz ovoga što se dogodilo Assadu? Iz onoga na čemu temelje svoju novu stranku? Ili misliš i na sve one njihove stare zločine?« »Iz svega toga, da!« »Reći ću ti nešto, Carle. Ima jako mnogo stvari iz kojih će se Curt Wad i njegovi ljudi posve nepotrebno izvući ako ne prestaneš s istragom dok o tome ne raspravim s nekim ljudima. Možemo li se onda dogovoriti da ostaneš u uredu dok ti ja ne kažem suprotno?«


Carl slegne ramenima kako slučajno ne bi rekao previše. Parkirali su automobil i svaki za sebe načas zastali pred betonskom zgradom, gledajući Policijsku upravu i razmišljajući o današnjim događajima. »Imaš li cigaretu, Carle?« upita ga šef. Carl se morao nasmijati Marcusovim nikotinskim previranjima. »Imam, ali nemam upaljač.« »Samo malo«, reče on, »imam upaljač u suvozačkome pretincu.« Okrene se i napravi tek par koraka kad vozač tamnog vozila ugašenih svjetala, koje je stajalo dijagonalno uz pločnik kraj Uprave, odjednom snažno pritisne gas i krene ravno na njih. Kad je udario u rubnik, jedna strana vozila poskoči u zrak. Carl se baci u stranu i otkotrlja pločnikom. Zvuk metala gotovo mu je proparao uši. Vozilo zatim uz škripu guma stane i vozač uz čujno krckanje prebaci mjenjač unatrag. Zrakom se širio smrad zapaljenih guma dok su kotači uslijed divljačkog okretanja pokušavali naći oslonac na tlu. Jasno su čuli hitac, ali nisu opazili iz kojeg je smjera stigao. Stigli su jedino primijetili da je vozilo promijenilo smjer i da se sada čini posve izvan kontrole. Nastavilo je natrag dijagonalno preko kolnika i svom se snagom zabilo u automobil jednog od djelatnika koji je tamo bio parkiran. Tek su tada primijetili kako jedan od policajaca na motoru trči prema njima s izvučenim pištoljem i tak je tada Carl čuo kakvu je bogatu riznicu psovki i kletvi šef Odjela za umorstva bio u stanju prezentirati u par sekundi. * Dok su glasnogovornik i šef Odjela za umorstva pržili novinare i televizijske reportere na laganoj vatrici, Carl je pregledavao počiniteljeve podatke. Naravno da kod sebe nije imao nikakvih isprava, ali već mu je samo jedna fotografija ubijenoga s rupom u vratu bila dovoljna da ga ekipa iz Odjela C Kriminalističke policije identificira. »Zove se Ole Christian Schmidt«, rekao mu je jedan kao iz puške i to mu je bilo dovoljno za dalje. Bivši glasni aktivist krajnje desnice,


nedavno pušten iz zatvora nakon kazne od dvije i pol godine zbog dva nasilna napada, jednog na članicu izvršnog odbora Socijalista, i drugog na useljenika, mlada, posve slučajno odabrana dječaka koji je hodao ulicom. Kriminalna karijera mu nije bila osobito bogata, ali je bila dovoljna da se čovjek zabrine. Carl pogleda na Vijesti drugoga programa koje su se vrtjele na ekranu još otkako je sjeo. Marcus Jacobsen i glasnogovornik dobro su odradili presicu o slučaju pucnjave. Ni riječi o istrazi koja je bila u tijeku ili mogućoj pozadini događaja, već samo objašnjenje da se radilo o iznenadnom incidentu i da se očigledno radi o poremećenu pojedincu te da je nevjerojatna sreća što je naišao policajac na motoru čija je brza reakcija spasila živote dvojice djelatnika. Carl kimne. Incident je pokazao da je Curt Wad bio očajan i da stvari zasigurno neće stati samo na tome. Kad se Marcus vrati u ured, morat će porazgovarati o tome kako da čim prije dođe do potrebnih uhićenja. Slika na ekranu se promijeni i voditelj ukratko prokomentira Jacobsenove zasluge te iskaže žaljenje što imena ubijenog i policajca koji je ispalio hitac još nisu javno objavljena. Zatim se slika ponovno promijeni, ali voditeljev izraz lica ostane isti. »Jutros oko devet sati jedan je jedriličar doživio itekakav šok kad je, nakon što je isplovio iz Havnsøa, na pola puta između Sejerbyja i Sejerøa otkrio truplo utopljenika koje je plutalo površinom. Doznali smo da se radi o tridesetjednogodišnjem novinaru Sørenu Brandtu. Rodbina preminuloga već je obaviještena.« Carl odloži šalicu kave i potreseno se zagleda u ekran na kojemu se pojavila slika nasmijanog Sørena Brandta. Zar ova noćna mora nije imala kraja? * »Madvig je tvoj stari poznanik, zar ne, Carle?« reče Marcus i ponudi svojim gostima da sjednu. Carl kimne i pruži ruku muškarcu. Karl Madvig, jedan od prekaljenih dečki iz Policijske sigurnosne i obavještajne službe,


naravno, znao ga je bolje od većine. »Dugo se nismo vidjeli, Mørck«, reče mu Madvig. Zaista. Od njihovih zajedničkih dana u Policijskoj školi, njegovu imenjaku i njemu putevi su se skroz razišli, a Madvig je, osim toga, bio i prezaposlen nastojanjem da se čim prije vine u visine osamljena neba Obavještajne službe. U svoje je vrijeme bio naočit momak, ali pričalo se da je kroz godine izgubio ponešto od svoga urođena šarma. Možda je uzrok tome bilo tamno odijelo koje je stalno nosio, a možda i samopouzdanje koje je u takvom okruženju imalo idealne uvjete za rast. Carla ionako nije bila briga. »Bok, Meduzo«, reče mu Carl uživajući u trzaju koji je njegov stari nadimak izvučen iz magle zaborava izazvao u čovjeku. »Dakle, došli smo do trenutka kad na scenu stupaju obavještajci. Ne mogu reći da sam pretjerano iznenađen«, nastavi Carl uputivši Marcusu znakovit pogled. Šef odjela za umorstva dohvati svoje nikotinske žvakaće gume. »Carle, Madvig je u Obavještajnoj službi zadužen za nadgledanje događaja u vezi s osnivanjem i rastom Jasnih granica i njezina užega kruga, uključujući Curta Wada. Istraga traje već četiri godine, stoga ti je, naravno, jasno da...« »Sve mi je jasno«, reče Carl i okrene se prema Madvigu. »Ja sam tvoj čovjek, Meduzo. Pucaj!« Madvig kimne i izrazi mu sućut radi onog što se dogodilo njegovu pomoćniku. Riječ »sućut« zaista je bila loš izbor u ovoj situaciji, barem se svim srcem tako nadao. Madvig zatim predstavi njihov slučaj otvoreno i bez okolišanja, a uz to i prilično gorljivo. Očito se radilo o slučaju koji ga je blisko pogodio. I on je ruke morao gurnuti duboko u kaljužu i kopati po onome što su ljudi iza naizgled tako uglednih fasada bili sposobni učiniti. »Sustavno prisluškujemo utjecajne članove Jasnih granica, kao i više članova Tajne borbe, koliko je god to moguće, i upoznati smo s dobrim dijelom stvari o kojima si već izvijestio Marcusa. Imamo također i svjedočanstva i dokumente koji podupiru naš rad i na koje se uvijek možemo vratiti. Ali dokumenti koje ste vi...« Madvig prstima u zraku nacrta navodnike, »... >pronašli< kod Nørviga, i kroz koje smo se probijali cijeli jedan dan, nam nisu otkrili ništa što već od prije


nismo znali. Sve su to stari slučajevi tužbi protiv članova Tajne borbe koji se lako mogu pronaći i u arhivima nadležnih policija. Ono što nam dosad pak nije bilo poznato su znakovi da je Wad svoje jurišnike koristio u izravne kriminalne svrhe, što u neku ruku uopće nije loše. Na taj će nam način zasigurno biti daleko lakše uvjeriti javnost u potrebu da se te ljude i ono za što se zalažu zaustavi.« »Da«, ubaci se Marcus. »S punim pravom možeš biti ogorčen što te već prije nisam obavijestio o istragama obavještajaca, Carle, ali bilo je nužno dobro sakriti sve karte. Zamisli samo opseg tog skandala da kojim slučajem tisak i javnost saznaju da policija istražuje novu, takozvanu demokratsku stranku u ovolikom opsegu, da je prisluškuje i da čak infiltrira svoje ljude u njezine redove. Možeš li si uopće zamisliti te naslove?« Rukom to pokuša dočarati u zraku. »>Policijska država, Zabrana djelovanja, Fašizam!< Sve naslovi koji nimalo ne odgovaraju ni našim metodama rada, ni stvarnim ciljevima naših istraga.« Carl kimne. »Hvala na toliku povjerenju. Mislim da bismo stvarno bili sposobni držati jezik za zubima, ali dobro. Jeste li vidjeli da su ubili i Sørena Brandta?« Marcus i Madvig se kratko pogledaju. »Dobro, vidim da očito niste. Søren Brandt je bio jedan od mojih izvora. Jutros su ga pronašli utopljenog u uvali Sejerø. Pretpostavljam da znate tko je on?« Madvig i Marcus ga obojica pogledaju istim bezizražajnim pogledom. Dakle, znali su ga. »Vjerujte mi, to je bilo ubojstvo. Brandt se bojao za svoj život i ni meni nije želio reći gdje se sakrio. Izgleda da mu ni to na kraju nije pomoglo.« Madvig pogleda kroz prozor. »Dobro, ali zar novinara? Ubili su novinara!« reče sagledavajući posljedice. »Dakle, mediji će biti na našoj strani. Nitko od njih neće ostati ravnodušan kad se sjete napada na novinare u Ukrajini i Rusiji. Uskoro ćemo, dakle, to moći i pustiti u javnost«, reče i okrene se prema njima s blago namreškanim kutevima ustiju. Da situacija nije bila toliko tragična, sigurno bi se bio pljesnuo po bedrima od zadovoljstva. Carl ih obojicu na trenutak pogleda prije nego izvuče svog aduta. »Imam nešto što bih vam rado ustupio, ali mi zauzvrat morate dati


slobodne ruke da završim slučaj na kojem trenutno radim. Moja je slobodna procjena da će njegovo rješavanje još štošta doprinijeti optužbama protiv Curta Wada jer ga još uvijek sumnjičim za nekoliko slučajeva nestanka. Što kažete?« »To zaista ovisi o tome što nam nudiš. Ne možemo dozvoliti da tvoj lov na Wada stavi tvoj i tuđe živote u opasnost«, reče mu Marcus poručujući mu pogledom da nisu na tržnici i da takvo što ne dolazi u obzir. Carl stavi papire na stol. »Evo. Tu je popis svih članova Tajne borbe.« Madvig uzdigne obrve, a oči mu skoro ispadnu iz duplji. Ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da ovakvo nešto postoji. »Da, stvarno nešto izuzetno, moram vam reći. Mnogi poznati liječnici, nekoliko policajaca, između ostalih i jedan iz Station Cityja, medicinske sestre, socijalni radnici. Šaroliko društvo. Najbolje od svega je što za sve njih imamo iscrpne podatke. I ne samo za njih, već i za sve one koje Wad šalje na teren. Cijeli je jedan stupac rezerviran samo za njih.« On pokaže niz popis. Curt Wad germanskom je temeljitošću zabilježio imena članova i njihovih bračnih drugova, njihove privatne adrese, radna mjesta, e-mail adrese, matične brojeve, brojeve telefona i faksa, ali i njihove uloge u društvu. »Informacije«, »Upućivanje«, »Istraživanje«, »Zahvati«, »Kremacija«, »Odvjetničke usluge«, »Kontakt s nadležnima«, bila su samo neka od brojnih određenja na popisu, a među njima se nalazio i »Rad na terenu«. Nije bilo potrebno neko osobito radno iskustvo da se shvati što to podrazumijeva. U svakom slučaju nije imalo nikakve veze s okopavanjem krumpira. »Na primjer, u stupcu >Rad na terenu< nalazi se i ime Olea Christiana Schmidta«, reče i pokaže na ime. »Da, Marcuse, izgledaš zbunjeno. On je taj koji nas je ranije pokušao pregaziti kod parkirališta.« Vidjelo se da Madviga svrbe prsti i da bi rado zgrabio Carlu popis iz ruku. Carl ga je već vidio kako juriša u svoj ured i oglašava konačni preokret. Nažalost, Carl nije mogao samo tako dijeliti Madvigovo očito ushićenje jer je nabava tih informacija došla uz puno previsoku cijenu. Assad se u ovim trenucima u bolnici Rigshospitalet borio za život. »Iz matičnih brojeva ljudi koji se nalaze u stupcu >Rad na terenu<


se vidi da su posve različite dobi od onih koji, primjerice, obavljaju pobačaje«, nastavi on. »Nitko od tih s terena nije stariji od trideset. Predlažem da mi u Upravi preventivno uhitimo cijelu skupinu i dobro ih pritisnemo u vezi njihovih djelatnosti tijekom posljednjih par dana. Na taj će način ubojstva i pokušaji atentata odmah prestati, to je sigurno. Nakon toga se vi u Obavještajnoj možete mirno posvetiti svim tim papirima.« Povuče popis k sebi. »Nabava ova popisa mog će prijatelja i kolegu Assada možda stajati života i zato vam ga namjeravam dati jedino ako pristanete na naš dogovor. Eto, toliko.« Madvig i Marcus Jacobsen ponovno na trenutak izmijene znakovite poglede. * »Samo sam ti želio reći da je Assad na trenutak bio pri svijesti, Rose«, reče joj Carl na telefon. Na drugoj strani linije vladala je potpuna tišina. Takva informacija, naravno, nije bila dovoljna da se Rose opusti. »Liječnici kažu da je Assad otvorio oči i pogledao oko sebe. Zatim se osmjehnuo i rekao: >Znači, našli su me! Odlično onda< i nakon toga ponovno izgubio svijest.« »O, Bože! Misliš li da će se oporaviti, Carle?«, upita ga Rose. »Ne znam. Vrijeme će pokazati. U međuvremenu nastavljam sa slučajem. Ti si možeš uzeti slobodne dane, Rose, ionako bi ti već bilo vrijeme. Uzmi tjedan dana godišnjega, koristit će ti. Znam da su zadnji dani bili iscrpljujući.« Čuo je kako joj se disanje produbljuje. »Nek’ ti bude. Ali najprije ti moram reći još nešto što sam otkrila, Carle.« »Dobro. Što to?« »Zdravstveni karton kojega je Assad uzeo u Wadovu arhivu ostao je u autu. Našla sam ga kad sam vozila kući. Uzela sam ga sa sobom i jutros malo pogledala o čemu se radi. Zdravstveni karton 64, znaš već.« »Da, što je s njim?« »Sada mi je jasno zašto je Assad mislio da ga je važno uzeti k sebi prije nego je zapalio arhiv. Sigurno ga je cijeloga dobro prekopao kad


je na kraju izabrao baš njega i onaj popis članova koji si vidio. Sva sreća da ti je uzeo upaljač, inače ne bi imao čime osvijetliti prostoriju.« »Što je s tim kartonom?« »To je zdravstveni karton Curta Wada o dva pobačaja Nete Hermansen.« »Dva?« »Da, kad joj je bilo petnaest pozvali su liječnika zbog krvarenja nakon pada u rijeku. Prema mišljenju liječnika, uzrok krvarenja bio je spontani pobačaj. Znaš li tko je bio taj liječnik? Otac Curta Wada.« »Sirota djevojka, stvarno je bila veoma mlada. Prema tadašnjim moralnim vrijednostima mora da je to bila velika sramota za nju i njezinu obitelj.« »Možda, ali slučaj koji me zaokupio je zapravo onaj iz Nørvigova arhiva. Slučaj u kojem je Nete Hermansen optužila Curta Wada za silovanje i primanje novca za obavljanje ilegalnog pobačaja.« »Teško da je o ovom posljednjem u kartonu išta navedeno.« »Nije, ali zato ima nešto još zanimljivije.« »Što, Rose? Reci već jednom!« »Navedeno je ime muškarca s kojim je zatrudnjela i koji je sve to zakuhao.« »I?« »Bio je to Viggo Mogensen. Onaj za kojeg ti je Nete Hermansen prije par dana rekla da ga uopće ne poznaje.


43 Rujan 1987.

N

ete je primijetila Gitte Chares još izdaleka, kad se njezin obris pojavio dolje kod paviljona. Prepoznala je njezin specifični hod i mahanje rukama i osjetila jezu po cijelome tijelu. Više od trideset godina bila je pošteđena toga prizora koji ju je sada natjerao da stisne šake i provjeri uokolo po dnevnoj sobi je li sve spremno. Željela je to čim prije završiti i zato sve mora ići skroz glatko. Glavobolja joj još nije bila popustila i bol joj se sada poput oštrice urezala u mozak, gotovo je nagnavši na povraćanje. »Prokleta bila i ta migrena«, pomisli Nete. Možda će se smiriti kad napokon otputuje od svega ovoga što ju je uvijek iznova podsjećalo na život koji joj je oduzet i slomljen u tisuću dijelova. Jednostavno se mora maknuti na par mjeseci i odmah će sve biti drukčije. Možda će nakon toga ipak moći nastaviti živjeti s činjenicom da Curt Wad još uvijek hoda ovim svijetom. »S obzirom na to kako se trenutno ponaša, prošlost će ga već prije ili kasnije dostići i uništiti.« Bila joj je to jedina utjeha, u protivnom jednostavno neće imati snage za Gittino ubojstvo. * Četiri dana nakon požara i neuspjela bijega, po Ritu i Nete dođe dvoje uniformiranih policajaca. Nitko nije rekao ni riječ o tome što će se s njima dogoditi, ali nisu nimalo sumnjale da će kazna biti teška. »Pokvarene piromanke i idiotkinje« nisu bili neki opisi koji su im mogli pomoći, a Gittina je osveta uvijek uspješno pogađala svoju metu. Rita i Nete zato su najprije prebačene na kopno, nakon čega su ih, privezane kožnim remenjem, kao da se radi o osuđenicima koje vode na stratište, kolima hitne pomoći odvezli u bolnicu u Korsøru. Tako su se osjećale i kad su vidjele kako im njegovatelji dlakavih ruku odlučno prilaze, dok su one vrištale i mlatarale nogama kroz cijeli odjel sve do


svojih kreveta. U sobi ih ponovno čvrsto privežu i ostave da, jedna do druge, mole i preklinju za svoju nerođenu djecu. Osoblje bolnice očito nije bilo ni najmanje briga. Vidjeli su i previše takvih »moralno slaboumnih« pojedinaca da bi ih taknule Netine suze i molitve za pomoć. Naposljetku Rita počne dovikivati i dozivati, najprije da želi razgovarati s glavnim liječnikom, nakon toga s policijom i na kraju sa samim gradonačelnikom Korsøra, ali sve je bilo uzalud. Nete se za to vrijeme nalazila u stanju potpuna šoka. U sobu im uskoro bez riječi uđe dvoje liječnika i dvije medicinske sestre koji u parovima stanu kraj njihovih kreveta, pripremajući injekcije. Pokušali su ih umiriti rekavši im da je to za njihovo dobro i da će nakon toga moći živjeti normalnim životom, ali Netino se srce slamalo zbog svih malih života koje neće moći donijeti na ovaj svijet. Kad su joj zabili iglu, srce joj je gotovo stalo i ona se napokon preda, zajedno sa svojim snovima. Kad se nakon nekoliko sati probudila, ostali su joj još samo bolovi u utrobi i zavoj preko trbuha. Sve su joj drugo oduzeli. Dva dana Nete nije izustila ni riječ, a njezina se šutnja nastavila i po njihovu povratku na Sprogø. Potpuno se okrenula svojoj tuzi i patnji. »Glupača ni da zine, možda je napokon naučila svoju lekciju«, rugalo joj se osoblje zlurado kad bi se našla u blizini. Bili su u pravu. Mjesec dana nije rekla ni riječi, a i čemu? I tako su je otpustili iz ustanove. Ritu su pak, s druge strane, ipak zadržali na otoku. »Ipak postoje granice toga što društvo može podnijeti«, rekli su. Nete je stajala na krmi promatrajući valove koji su zapljuskivali otok i svjetionik koji je polako tonuo iza obzora, misleći u sebi kako je sada mogla i ostati na otoku. Život joj je ionako već bio gotov. * Prva obitelj u koju je stigla sastojala se od kovača, njegove žene i tri sina mehaničara. Živjeli su od posla koji bi naletio i rada na crno. Nitko nije toliko uživao u cjelodnevnoj grdnji i izrabljivanju poput njih i tu su svoju potrebu bogato namirili po Netinu dolasku. Tjerali su je


na obavljanje svih mogućih poslova, od pospremanja imanja zakrčena hrđavim metalnim otpadom do glumljenja služavke surovoj, okrutnoj gazdarici čiji je jedini i najveći užitak bio iživljavanje na svima i svemu, a osobito na Nete. »Kurvo, kujo, glupa droljo«, slušala je po cijele dane. Ako se ukazala i najmanja prilika za ruganje i podsmijeh, gazdarica bi je spremno iskoristila. »Maloumna glupačo. Reci, ne znaš pročitati šta tu piše, budalo?« rekla joj je pokazujući na stražnju stranu kutije praška za pranje rublja. Kad nije uspjela pročitati što joj je pokazala, njezino je poniženje popratila udarcem u zatiljak. »Ne razumiješ danski, glupa djevojčuro?« postala je stalna fraza u domaćinstvu, nakon koje bi Nete postala manja od makova zrna. Dečki su je hvatali za grudi kako im se prohtjelo, a njihov otac joj je prijetio i s više od toga. Kad se prala jedan za drugim bi dolazili i pred vratima poput pasa uspaljeno i bestidno zavijali. »Pusti nas unutra, Nete. Pobrinut ćemo se da zacviliš poput svinje kakva i jesi«, smijali bi se. Tako su joj, u najbolje slučaju, prolazili dani. Noći su bile još gore. Dobro bi zatvorila vrata svoje sobe, poduprijela kvaku pletenom stolicom i legla na pod kraj kreveta. Ako netko od njih slučajno uđe i baci se na krevet, ostat će veoma iznenađen jer je krevet bio prazan, a željezna cijev koju je našla na dvorištu bila je i više no dovoljno teška. Bilo joj je posve svejedno ako će nekog od njih pritom morati i dokrajčiti. Što joj se gore od ovoga još uopće moglo dogoditi? Povremeno se igrala s mišlju da malo one bunike koju je ponijela s otoka stavi cijeloj obitelji u kavu, ali hrabrost ju je svaki puta napustila, tako da od toga na kraju nije bilo ništa. No, jednoga je dana žena mužu odvalila jedan zvonki šamar previše, koji je muškarcu očito bila kap koja je konačno prelila čašu, nakon čega je dohvatio sačmaricu i naciljao je u glavu svoje žene. Nete je nakon toga satima sjedila u kuhinji posve sama, ljuljajući se naprijed-natrag, dok su policijski tehničari sa zidova strugali sačmu i komadiće gazdarice. Svoju je daljnju sudbinu saznala tek navečer, kad se pred njom našao veoma mlad muškarac, možda kojih šest ili sedam godina stariji od nje. Pružio joj je ruku i rekao: »Zovem se Erik Hanstholm. Ja i moja


žena Marianne ćemo preuzeti brigu o tebi.« Riječi poput »pobrinuti se za tebe« zvučale su joj tako strano, poput slaba odjeka glazbe koju je čula nekada davno, ali su istovremeno u njoj budile i alarm za uzbunu. Za takve se riječi uvijek iznova uzaludno pokušavala uhvatiti, ali još ih nikada nije začula u ovome užasnome domu na čijim je zidovima još uvijek visjela jeka onoga pucnja. Nete pogleda muškarca. Doimao se drag, ali brzo je otresla tu misao od sebe. Već se dovoljno puta gorko razočarala u naizgled drage muškarce. »Onda u redu«, reče mu i slegne ramenima. Što je drugo mogla reći? »Marianne i ja dobili smo zajednički posao. Poučavat ćemo gluhe u Bredebrou. To je tamo na >mračnome Judandu<, ali možda bi svejedno željela poći s nama?« Tek ga je tada prvi puta pogledala izravno u oči. Koliko je često imala priliku sama odlučiti o svojoj budućnosti? Koliko se mogla sjetiti, još nikada. I koliko joj se često netko obratio riječima poput »možda« ili »bi li željela«? Nešto slično nije se dogodilo još otkako joj je majka umrla, to je sigurno. »Već smo se jednom vidjeli, ali ima tome već dosta mjeseci«, reče joj muškarac. »U bolnici u Korsøru sam čitao knjigu zajedno s jednom nagluhom djevojčicom koja je bolovala od raka. Ti si ležala u krevetu nasuprot. Sjećaš li se?« On kimne kad primijeti njezin zbunjen izraz lica i oči koje su se treptanjem pokušale sakriti od njegova istraživačkog pogleda. Je li to doista bio on? »Misliš da nisam primijetio kako nas slušaš? Naravno da jesam, takve se plave oči ne zaboravljaju tek tako.« Zatim oprezno pruži ruku prema njoj i ostavi je u zraku ispred njezine, čekajući da je ona sama dohvati. * Nekoliko dana nakon toga, u službenu stanu u Bredebrou, sve se u Netinu životu promijenilo. Od svog je dolaska ležala na krevetu čekajući da iskorištavanje


počne. Čekala je novu dozu grubih riječi i razočaranja koje će je nastaviti slijediti poput sjene. Umjesto toga, mlada supruga, Marianne Hanstholm, došla je po nju, odvela je u ured i pokazala jednu kartonsku ploču. »Pogledaj ovo, Nete. Postavit ću ti nekoliko pitanja, a ti uzmi koliko god ti je vremena potrebno da mi odgovoriš, može?« Nete pogleda na ploču sa slovima. Uskoro će se njezin svijet ponovno srušiti jer je dobro znala kako će ovo završiti. Svi ovi znakovi na ploči bili su njezino prokletstvo još od seoske škole. Udarci trskom po stražnjici ili ravnalom po prstima ne zaboravljaju se tako lako, a kad žena nasuprot nje sazna da je Nete u stanju prepoznati manje od četvrtine slova, i da ih k tome ne zna dalje spojiti zajedno u riječi, ponovno će je gurnuti natrag u onu kaljužu kojoj je, kako su joj svi uvijek govorili, i pripadala. Nete stisne usnice. »Stvarno bih željela, gospođo Hanstholm, ali ne mogu.« Na trenutak su se u tišini promatrale dok je Nete čekala na udarac, ali joj se Marianne samo osmjehne. »Vjeruj mi, draga, možeš. Samo ne tako dobro. Možeš li mi samo reći koje od ovih slova prepoznaješ? Bilo bi mi jako drago.« Nete nabora čelo. Nakon što se nije dogodilo ništa osim što joj se žena nasuprot nje još uvijek smiješila pokazujući na ploču, Nete nevoljko ustane i priđe naprijed. »Ovo ovdje slovo znam«, reče i pokaže na ploči. »To je N, tako počinje moje ime.« Gospođa Hunstholm pljesne rukama i razdragano se nasmiješi. »Nedostaje nam još samo dvadeset i sedam slova, zar to nije odlično?« uzvikne i, skočivši iz stolice, zagrli Nete. »Samo se strpi, pokazat ćemo mi njima.« Zagrljena tim toplim rukama, Nete počne drhtati, ali žena ju je samo nastavila čvrsto držati, govoreći joj kako će odsada sve biti bolje. Nije mogla vjerovati. Zbog tih riječi Nete nije mogla prestati drhtati i plakati. U tom trenutku, privučen komešanjem, u sobu uđe Erik Hunstholm i odmah ostane ganut Netinim bezizražajnim pogledom i drhtavim ramenima. »Ah, Nete. Samo se isplači do mile volje, draga moja, jer od danas


možeš spustiti taj teret sa svojih leđa«, reče joj i izgovori riječi koje su od toga trenutka zauzele mjesto svog zla koje je dotad proživjela. »Dovoljno si dobra, Nete. Nemoj to nikada zaboraviti: Dovoljno si dobra.« * Jednog jesenjeg dana 1961., ispred ljekarne glavne ulice u Bredebrou, Nete je slučajno srela Ritu. Prije nego je Nete uopće stigla reagirati na ponovni susret, Rita joj isporuči veliku vijest. »Zatvorili su ustanovu na Sprogøu«, reče Rita nasmijavši se načas Netinu šokiranu licu. Odmah nakon toga se uozbilji. »Većina nas je smještena po udomiteljskim obiteljima gdje opet radimo za hranu i smještaj, tako da se s te strane nije mnogo toga promijenilo. Samo muka i znoj od jutra do mraka, a ni dinara za bombon. Čovjeka to brzo umori, Nete.« Nete kimne. Znala je sve o tome. Pokušala je pogledati Ritu u oči, ali to joj je bilo izuzetno teško. Nije računala da će ih ikada više vidjeti. »Zašto si ovdje?« upita je napokon, iako nije bila sigurna želi li čuti odgovor. »Radim u jednoj mljekari dvadesetak kilometara odavde. Pia, ona kurva iz Århusa, isto tamo radi. Crnčimo cijeli dan, od pet ujutro. Čista bijeda. Zato sam sada pobjegla i došla ovamo pitati te želiš li sa mnom?« Želi li Nete s njom? Ne, samo to ne! Sve se u njoj previralo pri pogledu na Ritu. Kako se samo usudila potražiti je nakon onoga što joj je učinila? Da nije bilo Ritine ljubomore i ega, sve bi bilo drukčije. Nete bi bila pobjegla s otoka i još uvijek bila sposobna imati djecu. »Hajde, mala. Ideš sa mnom, zar ne, Nete? Pokupit ćemo se i ostaviti sranja iza sebe. Sjećaš se naših starih planova? Engleska pa nakon toga Amerika. Nekamo gdje nas nitko ne poznaje.« Nete odvrati pogled. »Kako si znala gdje sam?« Rita se suho nasmije. Dakle, cigarete su je već bile načele. »Misliš da te Gitte Charles nije cijelo vrijeme držala na oku, budalo? Ta me kučka po cijele dane mučila pričama o tvom životu na slobodi.« Gitte Charles! Nete skupi šake na sam spomen toga imena. »Gdje je


ona sada?« »Da znam, ne bi joj se dobro pisalo«, odgovori Rita hladno. Nete je načas pogleda. Vidjela je za što je Rita sve bila sposobna. Vidjela ju je kako kuhačom za pranje mlati djevojke koje su odbile platiti cigarete teškim, dubokim udarcima čiji su se plavi tragovi jasno vidjeli kad bi se skidale. »Nestani, Rita«, reče joj odlučno. »Više te nikada ne želim vidjeti pred svojim očima, je li to jasno?« Rita podigne bradu i podrugljivo je pogleda. »Oho, postali smo otmjeni, kujo mala. Sada si previše važna da bi sa mnom pričala, je li?« Nete kimne sama sebi. Tijekom godina je naučila da se, ako želi razumjeti stvari, mora držati dviju ljudskih istina. Prva je bila izjava njezina brata o one dvije vrste ljudi, a druga je bila da je ljudski život stalno hodanje po užetu nad ponorom iskušenja. Samo jedan krivi korak i odmah si na dnu. U ovom je trenutku iskušenje da upotrijebi svoje dvije stisnute šake na Riti i skine taj oholi izraz s njezina lica bilo zaista veliko, ali se umjesto toga okrene i duboko udahne. Ako netko mora pasti u ponor iskušenja, onda to zasigurno neće biti ona. »Sretan put, Rita«, reče joj okrenutih leđa, ali Rita se nije zadovoljila s tim. »Tu budi«, poviče i zgrabi Nete za rame, usmjerivši pogled na nekoliko nedužnih kućanica koje su s vrećicama u rukama zbunjeno promatrale prizor. »Ovdje su dvije kurve sa Sprogøa koje će vam za deset kruna dobro izjebati muževe, a ova ovdje do mene je najgora«, poviče, zgrabi Netino lice i na silu ga okrene prema ženama. »Pogledajte droljino lice. Mislite da vaši muževi ne bi radije nju u krevetu umjesto vas, ružnih kučki? A ona stanuje ovdje, zato otvorite oči.« Rita se okrene prema Nete stisnutih očiju. »Onda, ideš sa mnom, Nete? Ako nećeš, stajat ću ovdje i vrištati dok ne dođe policija. Nakon toga ti neće baš biti zabavno ovdje u selu.« * Kasnije, dok je plakala u svojoj sobi, začuje kucanje po vratima, nakon čega u sobu oprezno uđe njezin udomitelj.


Dugo je šutio kraj nje. »Sad će me zamoliti da odem. Sad ću ponovno u novu obitelj koja će me držati podalje od normalnih ljudi. Neku koja uopće ne zna što je to sram. Da, neku bez ikakva srama«, pomisli ona. On napokon oprezno položi svoj dlan na njezin. »Moram ti reći da je jedino o čemu u selu pričaju to kako si se dostojanstveno ponijela u cijeloj situaciji, Nete. Vidjeli su da si stisnula šake, ali nisi udarila. Umjesto toga si se poslužila riječima i to je jako dobro.« »Sada svi znaju«, reče Nete. »Znaju što? Jedino što znaju je da si se nagnula prema toj koja te napala i rekla: >Mene zoveš kurvom?< Znaš što, Rita? Vjerujem da će te ovi ljudi uokolo moći uputiti nekom dobrom optičaru, sljedeći put kad me zamijeniš sa svojom sestrom. Nestani i ne vraćaj se nikad više, inače ću ja sama pozvati policiju. Je li to jasno?« On kimne. »To je ono što znaju. Ima li kakva zla u tome?« On pogleda Nete, smiješeći joj se sve dok se nije oraspoložila. »Još nešto, Nete. Imam nešto za tebe.« Pipkao je nešto oko svojih leđa. »Evo«, reče i pruži joj diplomu s ogromnim slovima. Trebalo joj je vremena da je pročita, ali uspjela je, riječ po riječ.« »Onaj tko može pročitati ovdje napisano, ne može se proglasiti nepismenim«, pisalo je na njoj. On joj stisne ruku. »Stavi je na zid, Nete. Kad pročitaš sve knjige s naših polica i riješiš sve matematičke zadatke koje dajemo i gluhima, bit ćeš spremna za srednju školu.« * Ostalo je postala prošlost i prije nego se stigla ogledati iza sebe. Srednja škola, laboratorijska škola, škola za laboratorijske tehničare, a nakon toga posao u Interlabu i udaja za Andreasa Rosena. Predivna prošlost koja se mogla nazvati Netinim drugim životom. Vrijeme prije Andreasove smrti i mnogo prije današnjega dana, kada sjedi ovdje u stanu s četiri smrti na savjesti. »Kad eliminiram Gittu, moj će treći život uistinu početi«, pomisli. U tom trenutku začuje se zvono portafona. Kad je otvorila ulazna vrata, ugleda još uvijek lijepu i ponosnu


Gittu, na kojoj je zub vremena ipak itekako ostavio svoj trag. »Hvala na pozivu, Nete«, reče ona bez okolišanja i klizne u stan kao što zmija klizi u leglo miševa. Gitte se ogleda po hodniku, preda Neti svoj kaput i zatim uđe u dnevnu sobu poput provalnika u pljačkaškom pohodu. Njezine su budne oči opazile svaku srebrnu žličicu i procijenile svaku sliku u prostoriji. Nakon toga se okrene prema Neti. »Užasno mi je žao čuti da si tako teško bolesna, Nete. Je li rak u pitanju?« Nete kimne. »Zar se ništa ne može učiniti? Zna li se sigurno?« Nete ponovno kimne, spremna ponuditi Gitti da sjedne, ali u nedoumici oko toga kako će se stvari dalje odvijati. »Ne, ne, samo ti sjedni, Nete, ja ću se za tebe brinuti. Vidim da je čaj već spreman u vrču, pusti mene da ti spremim šalicu.« Nježno odgurne Netu i posjedne je na trosjed. »Šećer?« upita je kraj komode. »Ne, hvala«, reče Nete i ponovno ustane. »Napravit ću novi vrč čaja, ovaj se ohladio. Stoji ovdje još od mog zadnjeg gosta.« »Zadnjeg gosta? Bilo ih je još?« Gitte je znatiželjno pogleda i unatoč Netinu protivljenju počne točiti čaj. Nete postane nesigurna. Je li je pokušavala preispitati? Zna li možda Gitte nešto? Nete ju je vidjela kako dolazi iz smjera paviljona, dakle mogućnost da je srela nekoga od ostalih nije bila baš velika. »Da, bilo ih je nekoliko prije tebe. Ti si posljednja.« »Aha.« Pruži Neti šalicu i zatim natoči i sebi jednu. »I svi smo nagrađeni na jednak način?« »Ne svi. Odvjetnik je samo otišao nešto nakratko obaviti, tako da ćeš se morati malo strpjeti. Jesi li u žurbi?« Pitanje kod nje izazove neobičan smijeh. Kao da je joj žurba trenutno bila posljednja stvar na pameti. »Moram nastaviti dok mi ne dopusti da joj sama natočim šalicu. Ali kako?«, pomisli Nete dok joj se glavobolja pojačavala. U ovom se trenutku osjećala kao da joj je netko na lubanju pritisnuo kacigu obloženu šiljcima. »Zaista je nevjerojatno da si bolesna, Nete. Čini se da je vrijeme inače bilo veoma blago prema tebi«, reče Gitte miješajući sadržaj


šalice. Nete odmahne glavom. Koliko je vidjela, na mnogo su načina bile slične i ne bi se baš moglo reći da su tragovi koje je vrijeme ostavilo na njima bili pretjerano blagi. Bore, grublja koža i sijeda kosa već su ih odavna vjerno pratile. Bio je i više no očito da im je život bio ispunjen izazovima. Nete se pokuša prisjetiti vremena s Gittom Charles tamo na otoku. Sada, kada je znala da su im uloge zamijenjene, sve joj se činilo skroz čudno. Nakon što su malo porazgovarale ni o čemu, Nete ustane, uzme svoju i Gittinu šalicu i stane pred komodu leđima okrenuta Gitti, kao i svaki put dosada. »Još jedna šalica?« upita je. »Ne, hvala. Ne moraš mi više točiti«, odgovori Gitte, dok joj je Nete ulijevala bogatu dozu bunike u šalicu. »Ali samo ti izvoli.« Nete se ogluši na njezine riječi. »Koliko li joj je samo puta zapovijedala na tom prokletom otoku?« pomisli. Stoga svejedno stavi šalicu pred Gitte bez da je sebi natočila. Trenutno joj je od migrene uslijed povišena krvna tlaka zujalo u ušima. Već joj je od sama mirisa čaja bilo mučno. »Možemo li zamijeniti mjesta na trosjedu, Gitte?« upita je zadržavajući u grlu nagon za povraćanjem. »Imam strahovitu migrenu i jednostavno ne mogu sjediti okrenuta licem prema prozoru.« »O, Bože, strašno«, reče Gitte i ustane, a Nete pomakne šalicu na stolu. »Ne mogu sada pričati«, reče joj Nete. »Samo ću nakratko zatvoriti oči.« One zamijene mjesta, a Nete počne grozničavo razmišljati. Ako njezina stara mučiteljica ne saspe taj čaj u sebe, morat će ponovno prijeći na čekić. Ponudit će joj šalicu kave, uzeti čekić, zamahnuti po njezinu zatiljku i nakon toga malo pričekati da joj najgori napad popusti. Udarac čekićem će sigurno biti prilično krvav, ali to više nije bilo važno. Gitte je ionako bila posljednja. Uvijek može oprati tepihe nakon što tijelo odvuče do ostalih. Jasno je čula korake oko stolice, ali svejedno ustukne kad osjeti kako Gitte blago zakreće njezin trup i polaže ruke na njezin vrat. »Samo mirno sjedi, Nete. Dobra sam u ovome, ali malo je teže u ovom nespretnom položaju. Bilo bi bolje kad bi sjedila na stolcu«, reče


glas iznad nje dok su prsti prodirali duboko u njezine vratne mišiće. Čula je kako joj glas i dalje žubori, ali riječi su joj izmicale. Ove je kretnje Nete osjetila i ranije, ali u potpuno različitim okolnostima. Tada su bile očaravajuće senzualne i blagotvorne i mrzila je što ju je to sada toliko dotaklo. »Mislim da bi trebala stati«, reče joj i povuče se iz njezinih ruku. »Inače ću povratiti. Samo ću nakratko sjediti ovdje. Već sam uzela pilulu, začas će početi djelovati. Pij svoj čaj za to vrijeme, Gitte. Pričat ćemo o svemu kad odvjetnik stigne.« Jedva primjetno otvori oči i primijeti kako su se Gittini prsti povukli kao opaljeni. Opazi njezino kretanje oko stola i tiho spuštanje na trosjed, a nakon nekog vremena napokon i tiho zveckanje šalice. Nete malo zabaci vrat unatrag i ispod kapaka primijeti kako Gitte šalicu prinosi ustima. Izgledala je napeto i nervozno. Pažljivo je pomirisala čaj, otpila mali gutljaj i istoga trena širom otvorila oči u kojima su se sada jasno ogledali sumnja i krajnji oprez. Gitte iste sekunde Neti uputi munjevit i veoma izravan pogled, nakon čega ponovno ponjuši šalicu. Nakon što je odložila šalicu, Nete polako otvori oči. »Ah«, reče pokušavajući dokučiti što joj trenutno prolazi glavom. »Već sam malo bolje. Odlična masaža, stvarno si dobra, Gitte.« »Ustani«, govorio joj je glas iznutra. »Idi po čekić i završi s tim. Onda im svima odmah mogu uliti formalin u grlo i leći.« »Idem samo po malo vode«, reče i oprezno ustane. »Usta su mi užasno suha od svih tih lijekova.« »Uzmi malo čaja«, reče Gitte i pruži joj šalicu. »Ne, ne volim ga hladna. Stavit ću kuhati novu dozu. Mislim da će i odvjetnik stići svakog časa.« Požuri u kuhinju i otvori ormarić. Dok se saginjala prema čekiću, začuje glas odmah iza sebe. »Ako mene pitaš, Nete, mislim da odvjetnik uopće ne postoji.«


44 Studeni 2010.

P

olicijska uprava bila je poput dobro podmazana stroja u kojemu čak ni pokret zupčanika u najudaljenijem dijelu sustava nije mogao ostati neprimijećen. Informacije su, kao u mravinjaku, neobjašnjivom brzinom i nedokučivim putevima kolale zgradama. Kad bi uhićenici pokušali pobjeći hodnicima, kad bi nestao neki dokazni materijal, kad bi se netko od suradnika ozbiljno razbolio ili kad bi ravnateljica imala problema s političarima, sve se znalo. Bio je jedan od tih dana kada sve vrvi aktivnostima. Stražar je dočekivao goste, na ravnateljičinu je katu bila nevjerojatna gužva, savjetnici i djelatnici izmjenjivali su se u uredu državnog odvjetnika kao na traci. Carl je dobro znao zašto. Stvar s Tajnom borbom i ljudima koji stoje iza nje bila je veoma zapaljiva, a ako se na vatru na vrijeme na izlije voda, postoji opasnost od munjevita požara. Stoga su sada svi svim snagama gasili plamen koji je tinjao. U sustavu su izbrojili četrdeset optužbi u jednome danu, a za svaku od njih trebalo se pobrinuti da se brzo dostave konkretne činjenice kako bi se opravdala uhićenja. Vlak je krenuo, a policijski službenici s Wadova popisa članova već su bili privedeni na ispitivanje. Ako sve procuri van prije vremena, izbit će potpuni kaos. Carl je dobro znao da na ovome u svim odjelima rade pravi ljudi, što su mu i sami toliko puta dokazali. Istovremeno je bio jednako tako svjestan da, unatoč svim mjerama opreza, u njihovoj pomno ispletenoj mreži dokaza i indicija ima mnogo rupa kroz koje se bilo lako provući. Sve je bilo samo pitanje moći i poznavanja situacije, a oni na koje su u ovoj istrazi ciljali imali su oboje. Koga briga za sve te neuspješne razbijače i Curtove nebitne pomagače i jurišnike, oni ionako neće dospjeti nikuda, a pogotovo ne daleko. Ne, njih su zanimali stratezi i taktičari i zato je trebalo strpljivo ispitati ove sitne ribe koje su sada


priveli, kako bi nakon toga uhvatili i one velike. Jedini je problem bio to što je Carl, i inače nestrpljiviji od većine, sada bio još nestrpljiviji. Izvješća o Assadovu stanju nisu se mijenjala. Bit će nevjerojatna sreća ako se uspije izvući živ iz toga. Kako da onda u takvoj situaciji bude još i strpljiv? Na trenutak pokuša procijeniti što bi sada bilo najbolje učiniti. Prema njemu, postojale su dvije vrste slučajeva koji su možda mogli biti povezani. S jedne su se strane nalazili slučajevi nestanka iz 1987., a s druge nasilje nad onim brojnim ženama te napad na Assada i njega. Rose ga je skroz zbunila. Dosad su bili usredotočeni na Curta Wada, a Nete Hermansen je u očima sviju njih bila njegova žrtva i ništa drugo. Sve do Rosine informacije Nete Hermansen činila se kao neobična i nedužna veza između nestalih osoba, ali sada su već svi alarmi u njemu zvonili na uzbunu. Zašto je, dovraga, Nete Hermansen lagala njemu i Assadu? Zašto je priznala veze sa svim nestalima, osim s Viggom Mogensenom kada zapravo njemu može zahvaliti na nizu nesreća koje su je zadesile u životu? Trudnoća, pobačaj, silovanje, nepravedno zatvaranje u institucije i sterilizacija. Carl to nije shvaćao. »Reci Marcusu Jacobsenu da me može dobiti na mobitel«, poruči stražaru kad je napokon odlučio još jednom ispipati Nete Hermansen. Noge su mu već krenule prema parkiralištu gdje se nalazio službeni automobil, ali mu mozak na vrijeme uvidi zabunu i ispravi smjer. Kvragu i to, auto je bio kod Rose. Pogleda prema pošti i kimne još nekolicini civilnih službenika koji su izlazili. Zašto ne bi išao pješice? Dva kilometra, što je to bilo za muškarca u zamalo najboljim godinama? Stigao je samo dvjestotinjak metara dalje do Glavnoga kolodvora, gdje mu je forma otkazala poslušnosti, nakon čega se odlučio na taksi. »Idite do kraja Korsgade, dolje kod jezera«, reče vozaču dok je oko njih zujao roj ljudi. Carl se ogleda preko ramena. Nije mogao procijeniti je li ga možda netko pratio. Nakon toga za svaki slučaj opipa svoj pištolj. Ovoga ga puta nitko neće uhvatiti spuštenih gaća. *


Stara je gospođa na portafonu zvučala iznenađeno, ali prepoznala je njegov glas, pustila ga unutra i zamolila da gore na hodniku nakratko pričeka pred ulaznim vratima. Stajao je tamo nekoliko minuta dok mu Nete Hermansen, u plisiranoj suknji i netom počešljane kose, napokon nije otvorila vrata. »Ispričavam se«, reče joj i po ulasku primijeti miris koji je od prošloga puta kad je bio ovdje postao još izraženiji, ukazujući na to da ovdje stanuje žena koja baš i ne voli pretjerano prozračivati svoj životni prostor. Pogleda niz hodnik i opazi da je tepih kod police s knjigama na kraju zida savijen, kao da ga je netko možda povukao na mjestu gdje su šavovi popustili. Nakon toga uđe u dnevnu sobu, dajući joj do znanja da će se malo zadržati. »Žao mi je što upadam ovako nenajavljeno, gospođo Hermansen, ali imam nekoliko pitanja koja bih jako rado raspravio s vama.« Ona kimne i zatim se prene na zvuk iz kuhinje koji je u Carlovu kućanstvu javljao da je kuhalo za vodu završilo sa svojim poslom. »Baš nam spremam šalicu čaja, ionako je već vrijeme za to«, reče ona. Carl kimne sa strane. »Ne bih imao ništa protiv ako umjesto toga možda imate kave«, reče, sjetivši se na trenutak Assadova ljepila za tapete. Šalicu njegove kave sada bi bio uzeo uz poljubac u ruku. Pomisao da se to možda više nikada neće dogoditi bila mu je potpuno nepodnošljiva. Dvije minute nakon toga stajala je iza njega kraj komode i ulijevala mu Nescafe u šalicu. Pruži mu šalicu, nasmiješi se, natoči sebi čaj i potom sjedne nasuprot njemu s rukama na krilu. »Kako vam mogu pomoći?« upita ga. »Sjećate li se da sam zadnji put kad smo raspravljali o nestalim osobama spomenuo Vigga Mogensena?« »Da, sjećam se«, ona se nasmiješi. »Iako su mi sedamdeset tri godine, srećom, još nisam skroz senilna.« Carl ne uzvrati osmijeh. »Rekli ste da ga ne poznajete. Jeste li se možda zabunili?« Ona slegne ramenima, kao da ga pita što je time želio reći.


»Poznajete sve nestale osobe i tu ne može biti greške. Odvjetnika Nørviga, koji je zastupao Curta Wada protiv vas, vašeg bratića Tagea, medicinsku sestru Gittu Charles, koja je radila na Sprogøu i Ritu Nielsen, koja je bila tamo smještena istovremeno kada i vi. Tu se nema što zanijekati.« »Ne, naravno, zašto bih? To je točno, a i ta je slučajnost zaista veoma neobična.« »Ali rekli ste da jednog nestalog ne poznajete. Vjerojatno ste računali da će se naša pozornost usmjeriti u drugome smjeru.« Nije reagirala. »Sjećam se da sam vam u subotu, kad smo bili kod vas, rekao da smo vas potražili u vezi s Curtom Wadom. Zato ste vjerojatno smatrali da nas vi izravno ne zanimate, ali Nete, sada znamo da ste lagali. Poznavali ste Vigga Mogensena i to prilično dobro. Ipak je on krivac za vašu nesreću. Bili ste u vezi s njim i on vas je ostavio trudnom, što vas je prisililo da kod Curta Wada obavite ilegalni pobačaj. To se vidi iz zdravstvenog kartona koji je Curt Wad vodio o vama, a koji se sada nalazi kod nas.« Pretpostavljao je da će se ukočiti od straha ili čak početi plakati, ali daleko od toga. Umjesto toga, Nete se nagne malo unatrag, otpije gutljaj čaja i zavrti glavom. »Eh, što da kažem? Žao mi je što sam rekla nešto što nije bilo točno jer je sve što ste rekli istina. Da, poznavala sam Vigga Mogensena, kako ste i rekli. Istina je i da sam bila prisiljena reći vam da ga ne poznajem.« Bezizražajno ga pogleda. »Stvar je u tome što s time nemam ništa i što sam, kao što ste i pretpostavili, pomislila da sve odjednom ukazuje na mene. Što sam drugo mogla, morala sam se zaštititi. Nevina sam. Nemam pojma što se dogodilo tim jadnim ljudima.« Ona poprati svoj odgovor kratkim zvukom koji je trebao označiti nijekanje i zatim pokaže na Carlovu kavu. »Pijte kavu i za to mi vrijeme sve još jednom polako ispričajte.« Carl nabora čelo. Za jednu stariju gospođu bila je neobično izravna. Nikakva prisjećanja, sumnje, poludovršene rečenice ili pitanja. Samo izravno: »Sve mi još jednom polako ispričajte.« Zašto? I zašto polako? Je li to zato da dobije na vremenu? Je li one


minute koje je proveo čekajući pred ulaznim vratima iskoristila da nekoga upozori? Možda nekoga tko joj je mogao pomoći da se izvuče iz ovoga? Carl nije razumio. Nemoguće je da bi bila u dosluhu sa svojim krvnim neprijateljem Curtom Wadom. Ne, ako je ovdje tko imao kakvih pitanja, onda je to bio Carl. Samo još nije točno znao kakvih. Počeše se po bradi. »Bi li imali što protiv da malo pretražimo stan?« Uto primijeti kako je nakratko pogledala u stranu. Bio je to gotovo neprimjetan bijeg iz trenutne situacije kakvoga je vidio već nebrojeno puta prije toga i koji je govorio više od tisuću riječi. Sad će ga odbiti. »Eh, ako mislite da je to potrebno, smijete malo pogledati uokolo, ako želite. Samo nemojte previše kopati po mojim ladicama.« Pokušala je izgledati stidljivo, ali nije joj uspijevalo. Carl se premjesti prema naprijed. »Da, rado bih malo pogledao. Ali moram vam svratiti pozornost na to da ste mi time dali svoju suglasnost da pregledam sve prostorije i sve što mi na bilo koji način privuče pozornost. Moglo bi biti prilično temeljito i potrajati prilično dugo.« Ona se nasmiješi. »Onda popijte kavu, trebat će vam energije. Kao što i sami možete primijetiti, stan baš i nije malen.« Carl otpije gutljaj i odmah odloži šalicu kad shvati koliko je okus grozan. »Nazvat ću svog nadređenog pa ću vas zamoliti da i njemu to potvrdite, je li to u redu?« Ona kimne, ustane i ode u kuhinju. Dakle, ipak se trebala malo smiriti. Carl je sada bio siguran. Nešto ovdje nije bilo u redu. »Halo, Lis«, reče kad mu se napokon javila. »Molim te da kažeš Marcusu...« Uto iza sebe primijeti sjenu i u jednom se trzaju okrene, taman na vrijeme da vidi čekić koji je ciljao izravno na njegov zatiljak.


45 Studeni 2010.

C

ijele je noći, sve do jutra, držao ruku svoje voljene supruge. Stiskao je, ljubio i milovao sve dok nisi stigli pogrebnici. Curt se tresao od navale osjećaja koji su ga preplavili kad ju je vidio u lijesu na snježnobijeloj svili, ruku sklopljenih oko vjenčana buketa. Već je mjesecima znao da će ovaj dan stići i svejedno je to jedva mogao podnijeti. Svjetlo njegova života, majka njegove djece. Ležala je ovdje. Otišla je s ovoga svijeta, otišla je od njega. »Pričekajte malo, ostavite me na trenutak nasamo s njom«, reče i poprati pogrebnike očima sve dok nisu izašli iz prostorije i zatvorili vrata. Zatim je kleknuo pred nju i posljednji joj put pomilovao kosu. »Najdraža moja«, pokušao je izustiti, ali ga je glas izdao. Brisao je suze iz očiju, ali one su samo nastavile navirati. Nakašlje se, ali plač mu je ostao stajati u grlu. Napravi znak križa nad njezinim licem i nježno poljubi ledenohladno čelo. U torbi na podu pokraj njega, nalazilo se sve što mu je bilo potrebno. Dvanaest ampula Propofola od 20 mililitara, od kojih su tri već bile spremne za primjenu. Bilo je to dovoljno anestetika da uspava bilo koga. Koliko je njemu bilo poznato, ta je količina bez problema mogla ubiti petero ili šestero ljudi, a ako će biti potrebno, pripremio je i dovoljno Flumazenila koji je mogao neutralizirati anestetičko djelovanje Propofola. Dobro se pripremio. »Noćas ćemo se ponovno vidjeti, ljubavi moja«, pomisli i ustane. Prije nego dođe red na njega, još je nekoliko osoba moralo umrijeti. Sada je samo čekao poziv. Gdje se skrivao Carl Mørck? * Doušnik ga je dočekao na Peblinge Dosseringu, dvije zgrade dalje od


Netine. Isti onaj koji je zadao udarac Hafezu el-Assadu. »Mislio sam da će cijelim putem pješice pa sam ga samo mirno pratio do Glavna kolodvora«, reče mu momak ispričavajući se. »Inače je to odlično mjesto za gurnuti ljude po autobus, ali nisam stigao jer je prije toga ušao u taksi. Zatim sam uskočio u sljedeći i pratio ga sa sigurne udaljenosti, ali kad sam stigao ovamo taman je već ulazio u zgradu.« Curt kimne. Kreten očito nije bio sposoban dovršiti svoj posao kako spada. »Koliko je već dugo unutra?« On pogleda na sat. »Već više od sat vremena.« Curt ukoso pogleda uz zgradu. Očito je živjela ovdje još otkako ga je prije mnogo godina pozvala k sebi, a bilo je jasno i zašto. Nete Hermansen odabrala si je odličan položaj, smješten u centru, s lijepim pogledom i pun života. »Imaš li alat sa sobom?« upita ga. »Imam, ali treba znati s njim. Pustit ću te unutra pa ćeš vidjeti kako funkcionira.« Curt kimne i pođe za njim prema vratima zgrade. Dobro je poznavao taj tip brava. »Ovo je brava sa šest utora. Izgleda komplicirano, ali zaista nije«, reče momak. »Možeš pretpostaviti da je ista takva brava i na njezinim ulaznim vratima. Vjerujem da su ih sve mijenjali istovremeno, nakon ugradnje portafona.« Izvadi malu kožnu futrolu i pogleda oko sebe. Osim mlada, čvrsto zagrljena para koji je šetao stazom, u blizini nije bilo nikoga. »Ovdje će nam trebati par tankih šiljaka«, nastavi i ugura šiljke u bravu. »Pripazi na razmak između gornjeg i donjeg šiljka. Otvoriti možeš tek nakon što si umetnuo pištolj za otvaranje brava. Gledaj ovdje, stavi šiljak pištolja malo ispod sredine otvora cilindra, odmah ispod njegovih šiljaka. Ovdje ih je zapravo lako primijetiti.« Zatim pritisne, okrene šiljke i otvori vrata bez ikakva problema. Kimne i pruži alat Curtu. »I onda si unutra. Možeš li sam ili da pođem s tobom?« Curt odmahne glavom. »Ne, hvala. Možeš kući.« Za ovo će se radije sam pobrinuti.


* Na stubištu je bilo posve mirno. Iz stana Netine susjede čula se buka televizora, ali osim toga nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da su stanari kod kuće. Curt se nagne na Netina vrata. Osluškivao je ne bi li iznutra čuo kakve glasove, ali nije se čulo ništa. Stavi ruku u torbu, izvadi dvije pripremljene injekcije, provjeri je li s iglama sve u redu i zatim ih stavi u džep. Prvi pokušaj otvaranja mu nije uspio, ali se u sljedećem pokušaju sjeti pripaziti na gornji šiljak te pokuša ponovno. Unatoč starosti, brava je bila veoma čvrsta, no nakon malo prtljanja i okretanja napokon je uspije otvoriti. Čvrsto držeći šiljke, on oprezno laktom pritisne kvaku i vrata se otvore. Unutra ga zapuhne neobičan ustajali miris, poput onog od starih knjiga i ormara koji se godinama nisu otvarali ili spremljene odjeće tretirane naftalinom i sredstvom protiv moljaca. Miris trgovine antikvitetima, samo bez kupaca. Pred njim se nalazio dugački hodnik s nekoliko vrata. Kraj hodnika bio je skroz zamračen, ali je zato kroz otvorena vrata ravno ispred njega dopirala svjetlost. Sudeći po treperavu svjetlu, prostorija nadesno s fluorescentnim cijevima bila je kuhinja, a žuto svjetlo s druge strane vjerojatno je dolazilo iz priličnog broja žarulja one vrste koju je Europska unija baš nedavno bila zabranila. Curt napravi korak naprijed, odloži torbu na pod i uhvati jednu od injekcija u džepu sakoa. Ako su oboje unutra, morat će se najprije baciti na Carla Mørcka. Jedna brza injekcija u vratnu venu začas će ga onesposobiti. Ako dođe do borbe, morat će mu je zabosti izravno u srce, ali to nikako nije želio. Došao je po informacije koje bi, ako se prošire, mogle teško naškoditi stranci Jasne granice i dokrajčiti rad Tajne borbe. Takve informacije neće moći izvući ako ga odmah ubije. Nete je započela nešto čime mu se mogla itekako osvetiti, u to nema sumnje. Sve je odgovaralo. Njezin neobičan poziv prije mnogo godina i sadašnja veza s Carlom Mørckom. Curt je jednostavno morao saznati ima li u ovome stanu nečega što bi predstavljalo prijetnju njegovu životnom djelu. Već će njih dvoje propričati nakon što ih


propisno omami, a zatim će se drugi morati pozabaviti informacijama koje su možda izmijenili. Uto u prostoriji okrenutoj prema jezerima začuje korake. Lagane, pomalo šepajuće korake koji nisu mogli dolaziti od muškarca Mørckove visine i građe. On uđe u prostoriju i pogleda preko ramena zaprepaštene žene. U dnevnoj sobi očito nije bilo nikoga drugoga. »Dobra večer, Nete«, reče joj gledajući je ravno u oči. Oči su joj izgubile nekadašnji sjaj, postale pomalo sive, tijelo joj više nije bilo onako čvrsto, a lice onako izražajno i lijepo. Godine su joj očito promijenile proporcije. Tako je to već išlo. »Ispričavam se, vrata su bila otvorena, a kako vjerojatno nisi čula moje kucanje, odlučio sam ući. Nadam se da nije problem.« Ona lagano odmahne glavom. »Da, ipak smo mi stari prijatelji, zar ne? Curt Wad je uvijek dobrodošao u tvoj dom, Nete?« On se nasmiješi njezinu preneraženu pogledu i polako pregleda prostoriju. U sobi nije bilo ničeg neobičnog, osim što su se na stolu nalazile dvije šalice, a od Carla Mørcka nije bilo ni traga. Pobliže pogleda šalice. Aha! Jedna je bila gotovo puna kave, a druga poluprazna. Curt zakorači naprijed prema napitcima kako bi provjerio šalicu s kavom, pazeći da se Nete ne iskrade iz prostorije. Kava je već bila mlaka. »Gdje je Carl Mørck?« upita je. Djelovala je uplašeno, kao da ih je Mørck poskrivećki vrebao iz nekog kuta. Ponovno se ogleda uokolo. »Gdje je?« ponovi svoje pitanje. »Otišao je prije nekog vremena.« »Ne, nije, Nete. Vidjeli bismo ga kako izlazi iz zgrade. Ponovno te pitam: Gdje je on? Bilo bi ti pametno da mi odgovoriš.« »Izašao je kuhinjskim stepenicama. Ne znam zašto.« Curt načas zastane. Je li Mørck možda primijetio čovjeka koji ga je pratio? Je li Mørck možda cijelo vrijeme bio korak ispred njih? »Pokaži mi ih«, gestom joj pokaže da krene ispred njega. Ona se primi za prsa i oklijevajući prođe kraj njega prema kuhinji. »Evo«, reče i malaksalo pokaže vrata u kutu kuhinje. Curt je


odmah vidio zašto joj to nije nimalo odgovaralo. »Kažeš mi da se tuda spustio. Dakle, pozorno je sve boce, košare i vreće smeća odmaknuo sa strane, a ti si zatim jednako pozorno sve vratila natrag na mjesto. Jako mi je žao, ali ne vjerujem baš u to.« Primi je za ramena i jednim trzajem približi prema sebi. Razumljivo, pogled joj je bio usmjeren u pod. Mala prijetvorna lažljivica. Oduvijek je lagala čim bi zinula. »Gdje je Carl Mørck?« ponovno je upita, zgrabi injekciju iz džepa, skine zaštitini čep i pritisne je uz Netin vrat. »Izašao je kuhinjskim stepenicama«, ponovi mu ona gotovo šapćući. Zatim joj zabode iglu u venu i istisne polovicu doze u njezin vrat. Začas se počela ljuljati, a nakon toga se sruši kao pokošena. »Tako, sada si tamo gdje te želim. Ako si slučajno namjeravala na nekome olakšati dušu, to sada možeš jedino na meni. Je li ti jasno, Nete Hermansen?« Ostavi je iza sebe i ponovno izađe u hodnik. Na trenutak zastane i počne pažljivo osluškivati ne bi li primijetio i najmanji znak nečeg sumnjivog. Udisaj, škripu, prigušenu kretnju, bilo što. Nije bilo ničega. Zatim se vrati natrag u dnevnu sobu. Primijeti da se zapravo radi o dvije sobe povezane u jednu, što se jasno vidjelo po ukrasima na stropu. Nekada su se na kraju druge sobe sigurno nalazila vrata na hodnik, ali sada ih više nije bilo. Sve u svemu bio je to prilično normalan stan za jednu stariju ženu, ne baš skroz moderan, ali ni staromodan. Kraj velikoga sata s njihalom nalazio se radio s CD-uređajem, a kraj njega nešto CD-ova klasične glazbe, ali i nekoliko njih s aktualnim hitovima. Ništa što bi zanimalo Curta. Zagleda se u šalice na stolu, opipa ih i sjedne. Dok je tako pokušavao dokučiti što se moglo dogoditi s Mørckom i kako da ga ponovno pronađu, uzme šalicu i otpije gutljaj kave. Čim je osjetio njezinu gorčinu, ponovno je s gađenjem odloži. Opipa svoj sigurni mobitel u džepu. Možda bi mogao poslati svog čovjeka u Policijsku upravu i provjeriti nije li se Mørck na neki čudesan način vratio. Pogleda na sat. Ili bi možda bilo bolje odmah poslati ljude na Carlovu adresu. Već je bilo prilično kasno. Curt pusti da mu glava na trenutak padne. Odjednom se osjećao


nekako malaksalo. Starost se ipak ne može samo tako zanemariti. Dok je tako gledao u pod, pogled mu padne na još prilično svježu mrljicu usred crveno-žuta uzorka na tepihu. »Čudno«, pomisli i ispruži prst do nje da provjeri je li suha. Nije bila. Nekoliko je trenutaka promatrao vrh prsta pokušavajući shvatiti. Zašto je na Netinu tepihu bila svježa krv? Što se, zaboga, ovdje dogodilo? Je li Mørck ipak još uvijek bio ovdje? On skoči sa stolice, ode u kuhinju i promotri Nete koja je ležala na podu. Uto u ustima iznenada osjeti ogromnu suhoću i neugodu. Protrlja lice i popije vode, nagnut izravno nad slavinu, ovlaži čelo i osloni se na rub stola. Događaji od posljednjih par dana zaista su ostavili traga na njemu. Curt se prene, izvadi sljedeću injekciju Propofola, provjeri je li sve u redu i vrati je natrag u džep. Po potrebi će je odmah moći zabosti u mogućeg napadača. Oprezno izađe u hodnik i polako krene niz njega. Polako otvori sljedeća vrata i ugleda nepospremljen krevet, hrpu cipela i gomilu starih najlonskih čarapa. Vrati se u hodnik i ode do sljedećih vrata te i njih oprezno otvori. Dočeka ga skladište kojekakvih ostataka minulih vremena. Torbe, kaputi i sve što je srce ikada moglo poželjeti, ležalo je nagurano po policama i vješalicama. »Ovdje nema ničega«, zaključi i zatvori vrata za sobom. Ponovno osjeti onaj ustajali miris kojega je primijetio i prilikom ulaska u stan. Smrad je sada bio još jači nego prije. Nakratko zastane i onjuši uokolo. Pomisli da se smrad širi iz police za knjige u kutu hodnika. Veoma čudno jer je polica bila uglavnom prazna. Osim nekoliko starih brojeva »Reader s Digesta« i par starih časopisa, na njoj nije bilo ničega. Smrad se, dakle, nije mogao širiti iz nje. Curt se skroz približi polici i duboko udahne. Smrad nije bio toliko izražen, činio se poput mirisa koji zaostane u zraku nakon pržene ribe ili nekog jela s karijem od prethodna dana. Mora da se radilo o mišu koji se jednom zavukao iza police i tamo uginuo. Što je drugo moglo biti? Dok se okretao kako bi pobliže pregledao prostoriju, stopalo mu


zapne za nešto i on umalo izgubi ravnotežu. Pogleda na pod. Kokosov tepih bio je svinut na veoma neobičan način, kao da su u njega svako malo zapinjala vrata, a nasred tepiha opazi krv. Tamnocrvenu i svježu, nekoaguliranu krv. Okrene se prema polici i ponovno procijeni nabor na tepihu te zatim stavi ruku iza desne strane police i snažno je gurne. Težina police bila je zanemariva i Curt je već nakon nekoliko trenutaka stajao i promatrao masivna vrata s lokotom koja su se iza nje skrivala. Ravno iza police. Srce mu je počelo jače udarati. Na neki se čudan način osjećao gotovo ushićeno, kao da ta vrata predstavljaju svu onu tajnovitost kojom se cijelog svog života okruživao. Tajnama o svoj djeci koja nikad nisu došla na svijet i svim upropaštenim sudbinama. Djelima na koja je, koliko god to čudno bilo, bio ponosan. Ispred ovih se skrivenih vrata, unatoč suhoći u ustima, osjećao ugodno, dok se okolina oko njega, pritišćući mu leđa, iskrivljavala. Potisne taj osjećaj, objasnivši ga kao posljedicu umora i povuče bravu koja se otključa bez većih problema. Vrata se napokon odvoje od okvira i on odškrine vrata prostorije. Smrad istog trena postane oštriji i snažniji. Curt pogleda okvir vrata koji je bio obložen čvrstom izolacijskom gumom i nakon toga opipa vrata. Činila su se teškima i masivnima, očito se nije radilo o običnim vratima, a nabor na tepihu je pokazivao da nisu stajala neotvarana. Curt osjeti kako mu oprez raste i izvuče injekciju. »Carl Mørck«, reče tiho, ne očekujući odgovor. Širom otvori vrata, a prizor koji ga je iza dočekao gotovo ga pokosi s nogu. Smrad je, dakle, dolazio odavde, a bilo je više nego očito i zašto. Pogled mu je klizio bizarnim prizorom. Promatrao je beživotno tijelo Carla Mørcka koje je ležalo na podu i sive, groteskne lubanje prašnjave, sasušene kose, povučenih usnica i crnožutih zubi. Sasušena, smrdljiva tijela sjedila su u svečanoj odjeći zaleđenih izraza lica i čekala na svoj posljednji obrok. U životu nije vidio nešto slično. Prazne očne duplje koje su zurile prema kristalnim čašama i srebrnini. Prozirna koža kroz koju su stršale kosti i debele tetive. Kvrgavi prsti sa smeđim noktima na rubovima stola koji više nikada neće ništa dohvatiti.


Curt proguta slinu i uđe u prostoriju koja je snažno zaudarala, ali začudo, ne po raspadanju. Odjednom je prepoznao taj smrad, bio je jednak onome prilikom otvaranja staklene vitrine s prepariranim pticama. Smrt i vječnost istovremeno. Pet mumija i dva prazna mjesta. Curt pogleda najbliže prazno mjesto kod naslonjača. Na urednoj cedulji iznad tanjura pisalo je »Nete Hermansen«. Nije mu bilo teško zaključiti za koga je rezervirano drugo prazno mjesto. Na cedulji je zasigurno pisalo »Curt Wad«. Koja lukava gadura, ta Nete Hermansen. Sagne se i pretraži istražitelja na podu. Kosa na tjemenu i oko sljepoočnica bila mu je slijepljena od krvi, ali krv je još uvijek kapala po podu. Dakle, vjerojatno je još bio živ. Provjeri mu puls na vratu i zadovoljno kimne, dijelom zato jer mu je Nete prilično učinkovito ruke i noge zalijepila ljepljivom trakom, a dijelom zato što mu je puls bio pravilan i stabilan. Nije čak bilo ni toliko krvi koliko je očekivao. Težak udarac, ali jedva dovoljan da uzrokuje blagi potres mozga. Curt ponovno pogleda prazno mjesto namijenjeno njemu. Sva sreća da tada nije prihvatio Netin poziv. Pokušao se pobliže sjetiti kada je to točno bilo, ali nije mu bilo lako. Prije najmanje dvadeset godina. Nije, stoga, ni čudno što su gosti za stolom već izgledali pomalo umorno. Nasmije se sebi u bradu kad se vraćao hodnikom u kuhinju po svoju besvjesnu domaćicu. »Hopsa-sa, Nete. Gozba napokon može početi.« Odvuče je u skrovitu prostoriju i podigne na stolicu na čelu stola, na njezino naznačeno mjesto. Ponovno osjeti slabost. Nekoliko je trenutaka stajao i dolazio do zraka, a zatim se uspravi, ode po torbu kraj ulaznih vrata, vrati se natrag u izoliranu sobu i zatvori vrata. S tipičnim liječničkim nehajem baci torbu na stol i izvuče nekorištenu injekciju i ampulu s natpisom »Flumazenil«. Mala doza i Nete će se vratiti u stvarnost. Ona se strese dok joj je ubrizgavao dozu, a zatim polagano, oklijevajući otvori oči, kao da je već svjesna da će je stvarnost savladati. Curt joj se osmjehne te je zatim potapša po obrazu. Za nekoliko minuta ponovno će moći pričati.


»A što ćemo s Carlom Mørckom?« promrmlja sebi u bradu i ogleda se po prostoriji. »Pa da, ovdje imamo stolicu viška«, reče i uljudno kimne turobnim, ukočenim gostima dok je iz kuta vukao stolicu s tamnim mrljama na sjedalu. »Da, gospodo moja. Imamo još jednog gosta, nadam se da ćete ga lijepo prihvatiti«, reče i stavi stolicu pokraj Netine na čelu stola. Sagne se, zgrabi kršna istražitelja koji mu je prouzročio toliko briga i namjesti njegovo mlitavo tijelo na stolicu. »Ispričajte me«, reče zatim i ispruži ruku preko stola, kimajući nečemu što je jednom davno bila osoba. »Našem je gostu potrebno malo osvježenje.« Curt podigne vrč iznad Carlove glave, skine poklopac i pusti da se dvadeset godina stara voda slije na Carlovo krvavo tjeme, iscrtavajući putem na njegovu beživotnu, blijedu licu šarene puteljke.


46 Studeni 2010.

C

arl se probudio u par sekundi, iako mu je buđenje došlo u par navrata. Prvo ga je prenula voda na licu, a zatim bolovi u glavi te laktu i podlaktici kojima je ublažio udarac. Očiju još uvijek zatvorenih, pustio je da mu glava padne prema naprijed. Sljedeći se put probudio s osjećajem potpune slabosti u tijelu kakvu još nikada nije doživio. Usta su mu bila suha, a pred kapcima su mu se munjevito izmjenjivale slike, svjetlucajući poput šarenih valova. Ukratko, bilo mu je jebeno loše, a mučnina i odvratan predosjećaj u tijelu govorili su mu da neće biti mnogo bolje ni kad otvori oči. Zatim začuje glas. »Hajde, Mørck, ne može biti tako teško!« Glas koji ni na koji način nije pripadao mjestu na kojem je mislio da se nalazi. Polako otvori oči i primijeti obris koji se polako izoštravao, sve dok se nije našao licem u lice mumificiranome tijelu čija je vilica visjela skroz na vratu, u stanju vječna vriska. Nato se posve razbudi i ispusti hropac, lutajući još uvijek ne posve izoštrenim pogledom od jednog do drugog sasušenog trupla. »Da, Mørck, u dobrom si društvu«, začuje glas iznad sebe. Carl pokuša pomaknuti svoje vratne mišiće, ali nije mu išlo. Što se, za ime Boga, ovdje dogodilo? Ogoljeni zubi i sasušena smeđa koža na sve strane. Gdje je on? »Ja ću ti pomoći«, reče glas, nakon čega osjeti kako ga nečija ruka prima za kosu na zatiljku i povlači mu glavu unatrag tako snažno da su mu svi živčani završeci u vratu vrištali upomoć. Starac iznad njega nije se puno razlikovao od leševa oko stola. Koža mu je bila izbrazdana i sasušena, boja mu je nestala s lica, a ranije tako oštre zjenice, sada su se doimale mrtvima. Prošao je samo jedan dan, ali je promjena na Curtu Wadu bila drastična. Carl je želio nešto reći, pitati koga vraga rade ovdje i jesu li Wad i


Nete možda u dogovoru jedno s drugim, ali nije mogao govoriti. A i čemu? Wadova mu je nazočnost bila dovoljan odgovor. »Dakle, dobrodošao na gozbu«, reče starac i pusti mu kosu, tako da se Carlova glava zaljuljala u stranu. »Da, Carle. Kao što vidiš, i domaćica nam je za stolom. Još je živa, ne može bolje od toga.« Carl pogleda lice Nete Hermansen. Činilo se kao da je na njemu sve visjelo. Usnice, podočnjaci, vilica, sve se doimalo paraliziranim. On spusti pogled na ostatak njezina tijela. Kao i on, bila je privezana ljepljivom trakom oko gležnjeva, bedara i oko struka i naslona stolice. »Ne sjediš baš ispravno, Nete«, reče Curt Wad tražeći ljepljivu traku. Nekoliko namotaja ljepljive trake i već joj je čvrsto zalijepio ruke za rukohvate stolice. »Dobro da si najbolju stolicu izabrala za sebe«, nasmije se i zatim se zavali na zadnju praznu stolicu u prostoriji. »Dame i gospodo, dopustite da vam zaželim srdačnu dobrodošlicu. Večera je poslužena. Izvolite!« Podigne svoju praznu čašu i kimne svima oko stola. »Možda bi me željela predstaviti svojim gostima, Nete?« reče i kimne glavom prema lešu upalih obraza u nagrizenu, prašnjavu sakou od tvida koji je sjedio na drugom kraju stola. »Philipa već poznajem.« Curt podigne čašu prema mumiji. »U zdravlje, stari moj. Na pregovorima uvijek na kraju stola treba imati jednog Nørviga kako bi stvari išle glatko, zar ne?« On prasne u luđački smijeh. Da se čovjeku želudac okrene. Wad usmjeri pogled na Carlovu susjedu za stolom. »Slušaj, Nete, je li ti loše? Možda bi ti dobro došlo još malo Flumazenila, izgledaš malo mlitavo. Vidio sam te i u boljem stanju.« Carl nije bio siguran da je dobro čuo što mu je Nete prošaptala u odgovor. Nešto kao: »Mislim da ipak nisi.« Starac je nije čuo, ali promijeni izraz lica. »Bilo je dosta zabave. Vidim da si nam sve isplanirala, Nete i stoga mi je veoma drago što danas mogu sudjelovati u ovom događaju pod vlastitim uvjetima. Vi čete me sada ukratko izvijestiti o tome koliko ste o mom radu ispričali ljudima izvana, tako da mogu stvoriti dojam o opsegu štete i tome kako da moji ljudi ponovno vrate mir i povjerenje


u naš rad.« Carl ga pogleda mutnim očima pokušavajući vratiti svoja osjetila u normalno stanje. Pokušao je disati na nekoliko različitih načina, ali tek je disanje na usta urodilo plodom. Odmah je zadobio bolju kontrolu nad čudnim zbivanjima u njegovu tijelu. Gutanje mu se olakšalo, oduzetost u vratu i grlu je popustila i mogao je dublje disati. »Idi dođavola«, prošapće Carl. Wad ga je čuo, ali se samo nasmiješio. »Možeš govoriti, Mørck, pa to je odlična vijest. Imamo mnogo vremena, počnimo onda s tobom.« On pogleda svoju torbu na stolu. »Neću vam lagati da ova večer neće biti vaša posljednja. U zamjenu vam nudim brzu i bezbolnu smrt, ako ćete sa mnom lijepo surađivati. Ako ne...« On gurne ruku u torbu i iz nje izvadi skalpel. »Ne moram vam reći više od toga. Ovo mi je prilično poznat instrument.« Nete ponovno pokuša nešto reći, ali još se uvijek činila paralizirana i odsutna. Carl pogleda skalpel pokušavajući doći k sebi. Pokuša povući lepljivu traku oko rukohvata, ali uzalud jer u rukama nije imao nimalo snage. Zatim pokuša malo prodrmati stolicu, ali tijelo jedva da je reagiralo. Da se čovjek istovremeno smije i plače. »Što se, dovraga, sa mnom događa?« Je li to možda bila posljedica potresa mozga? Pogleda Curta Wada. Je li mu se to znoj cijedio nosom? Jesu li mu ruke drhtale od umora? »Kako ste stupili u vezu jedno s drugim? Jesi li se ti obratila policiji, Nete?« Wad se nasmije i obriše čelo. »Ne, nemoguće. To si baš i ne možeš dozvoliti, zar ne?« On pokaže trupla oko sebe. »I tko su uopće ovi jadnici s kojima sam i ja trebao umrijeti? Onaj tamo, na primjer, kakva je to bezoblična masa?« On pokaže na leš nasuprot sebe. Kao i ostali, i on je bio čvrsto zavezan za stolicu, ali nije sjedio posve uspravno. Tijelo mu je bilo bezoblično, no unatoč sušenju, još uvijek prilično krupno. Curt Wad se nasmiješi, a zatim se iznenada uhvati za vrat, kao da se opekao ili ne može do zraka. Da je mogao, i Carl bi bio učinio isto. Nekoliko se puta nakašlje i ponovno obriše čelo. »Reci mi, kakvih ste se dokumenata domogli, Carle? Jeste li uspjeli uzeti što iz arhiva?«


Wad usmjeri skalpel na stol i počne rezuckati po stolnjaku. U njegovu oštrinu nije bilo razloga sumnjati, toliko su shvatili. Carl zatvori oči. Nije želio umrijeti, a pogotovo ne na ovakav prokleti način. Ako se to baš mora dogoditi, onda to mora biti jebeno junački. Prokleti šupak iz njega neće izvući ni riječ više od onoga što mu on sam odluči reći. »Dobro, ništa ne govoriš. Kad završim s vama, nazvat ću svoje ljude i pozvati ih da vas dođu pretvoriti u prah, iako...« On pogleda po sobi, nekoliko puta duboko udahne i zatim otkopča dugme na ovratniku. Osjećao se veoma loše. »Iako je gotovo šteta pokvariti ovo lijepo društvo na taj način.« Carl ga nije slušao. Ovoga se trenutka usredotočio na vlastito disanje pokušavajući usporiti brzinu kojom se prostorija okretala oko njega. Udisaj kroz usta, izdisaj kroz nos. Malo je reći da se još uvijek osjećao veoma loše. Žena pored njega se pomakne. »Ha, znači popio si kave!« izgovori promuklo i gotovo nečujno, gledajući Carla hladnim pogledom. Starac se načas ukoči na mjestu, uzme čašu vode i nekoliko puta posebno duboko udahne. U tom je trenutku izgledao potpuno ošamućeno. Carl je i više no dobro znao kako se osjećao. Nete ispusti par zvukova koji su se mogli protumačiti kao smijeh. »Dakle, još uvijek djeluje, nisam bila sigurna da hoće.« Starac spusti glavu, pogledavši je hladnim, razornim pogledom. »Što je bilo u kavi?« upita je. Ona mu se samo nasmije na pitanje. »Pusti me pa ću ti reći. Ali nisam sigurna da će ti to mnogo pomoći.« Curt Wad stavi ruku u džep, izvadi mobitel i odabere broj ne spuštajući pogled s Nete. »Reci što je bilo u kavi! Odmah, Nete, inače ćeš osjetiti oštrinu skalpela, je li jasno! Uskoro će stići jedan od mojih pomagača i moći će mi dati protuotrov. Reci i pustit ću te na slobodu. Nakon toga smo izravnali račune.« Jedno je vrijeme tako sjedio s mobitelom na uhu, bez odgovora na svoj poziv. Zatim prekine vezu i ponovno odabere broj. Ponovno bez odgovora. Wad grozničavo odabere treći broj. Uzalud. Carl osjeti grč u prsima i udahne najdublje što je mogao. Udisaj ga prokleto zaboli, ali zato prilikom izdisaja osjeti kako mu popušta


napetost u grlu i jeziku. Bio je to dobar osjećaj. »Ako zoveš svoje plaćenike«, prostenje Carl, »bojim se da se uzalud trudiš jer ti se nitko neće javiti, budaletino stara.« Carl ga pogleda ravno u lice. Wad očito nije razumio što je on mislio. Carl se osmjehne, jednostavno nije mogao odoljeti. »Svi su uhićeni. Pronašli smo popis članova Tajne borbe u tajnoj sobi tvoje staje.« Nad Wadovo se lice iste sekunde nadvije sjena. Nekoliko puta teško proguta slinu, dok mu je pogled lutao prostorijom, a lice polako gubilo onaj uobraženi izraz. Nekoliko puta zakašlje i zatim s gorućom mržnjom u očima pogleda Carla. »Bojim se da ću morati eliminirati tvoga gosta, Nete«, zareži Wad. »A kad to obavim, reći ćeš mi čime si me otrovala, je li jasno?« On uspravi svoje visoko, koštunjavo tijelo i odgurne stolac. Držao je skalpel toliko čvrsto da su mu se članci na prstima sjajili. Carl spusti pogled. Govno neće imati to zadovoljstvo da ga gleda u oči kad mu zabode nož. »Prestani me zvati Nete«, izgovori žena kraj njega promuklo. »Odbijam ikakvo poznanstvo s tobom, Curte Wade. Uopće ne znaš tko sam ja.« Ona teško udahne, ali joj je glas bio jasan. »Prije nego ustaneš, mislim da bi se dami koja sjedi pored tebe trebao predstaviti kako spada. Onako kako dolikuje.« Starac je pogleda smrknuta pogleda i okrene glavu prema drugoj strani cedulje s imenom svoje susjede i odmahne glavom. »Gitte Charles. Ne poznajem je.« »Ma da. Mislim da bi onda ipak trebao malo bolje pogledati. Pogledaj je, svinjo odvratna, što čekaš!« Carl podigne glavu i ugleda kako Curt polako okreće lice prema svojoj susjedi za stolom. Nagne se malo preko stola kako bi joj bolje vidio lice s prednje strane. Potom zgrčenim rukama zgrabi mumiju za glavu i privuče je prema sebi uz zvuk hrskanja. I zatim je naglo ispusti. Polako okrene glavu prema njima otvorenih ustiju zureći u prazninu. »To je Nete!«, reče i zgrabi se za prsa. Potpuno je izgubio kontrolu nad mišićima svoga lica i ono mu se odjednom skroz izobliči. Zatim mu se objese ramena, a s njima padne i posljednji ostatak njegove veličine. On zabaci glavu unazad, boreći se za zrak, a nakon toga se prevrne


prema naprijed. U tišini su promatrali kako mu se grčenje polako smiruje. Još je disao, ali sigurno neće još zadugo. »Ja sam Gitte Charles«, reče ona okrenuvši se prema Carlu. »Jedina osoba za ovim stolom koju sam ja ubila je Nete. Ali bilo je u samoobrani, radilo se o izboru između mene i nje. Jedan jedini udarac čekićem kojim je mene namjeravala ubiti.« Carl kimne. Dakle, nikada nije razgovarao s Nete. To je štošta objašnjavalo. Jedno su vrijeme u tišini pratili Wadovo besciljno treptanje i borbu za zrak. »Mislim da znam sve ljude za stolom«, reče Carl. »Ali koga od njih ti znaš?« »Osim Nete, samo još Ritu.« Ona kimne glavom prema truplu koje se nalazilo pokraj Carla. »Tek kad ste me došli ispitati shvatila sam vezu između cedulja s imenima i stvarnih osoba koje je Nete srela u životu. Ja sam bila samo jedna od njih.« »Ako se izvučemo odavde, morat ću te uhititi, to ti je jasno? Željela si me ubiti čekićem, a bojim se da ni to nije sve. Ne znam što je bilo u onoj kavi, ali možda će ti na kraju još poći za rukom otarasiti me se.« Carl kimne prema jedva trepćućem Curtu Wadu. Koktel otrova, starosti i šoka brzo je učinio svoje. Neće još dugo i za to ga nije bilo ni najmanje briga. Život Curta Wada za Assadov, to je najmanje što je bilo pošteno. Žena kraj njega odmahne glavom. »Jedva da si otpio gutljaj, sigurna sam da se ne radi o količini koja bi te mogla ubiti. Mješavina je veoma stara.« Carl je s čuđenjem pogleda. »Gitte, dvadeset tri si godine živjela Netin život. Kako ti je to uspjelo?« Ona se pokuša osmjehnuti. »Malo smo si sličile. Ja sam, naravno, kada se to dogodilo bila par godina starija od nje i prilično istrošena, ali to se već sredilo. Nekoliko mjeseci na Mallorci i već sam se prilagodila. Posvijetlila sam kosu, nosila elegantniju odjeću nego prije, sve mi je to dobro došlo. Netin je život bio bolji od moga, mnogo bolji. Naravno, bilo me strah da će me otkriti prilikom provjere putovnica, u banci i na svim ostalim mjestima, ali znaš što? Saznala sam da ovdje u


Kopenhagenu nitko ne poznaje Nete. Morala sam jedino malo šepati, to je jedino na što su susjedi obraćali pozornost. A mojim gostima ovdje je bilo dobro tu gdje jesu. U kuhinji sam pronašla gomilu formalina pa mi je odmah bilo jasno što je Nete s njim planirala učiniti. Dobar gutljaj niz grlo svakog od njih da se ne počnu raspadati i eto rezultata. Uredno sjede tamo gdje sam ih i stavila. Što mi je drugo preostalo? Da ih raskomadam sjekirom i dijelove bacim u smeće da ih kasnije negdje sigurno otkriju? Ne, Nete je to sve odlično isplanirala. I eto, sada smo prisiljeni sjediti za stolom skupa s njom.« Ona se histerično nasmije. Bilo je jasno i zašto. Više od dva desetljeća odlično se snalazila u svojoj dvostrukoj ulozi i kakve je koristi od toga sada imala? Oboje su sjedili privezani u odlično izoliranoj sobi. Koliko god se derali, nitko ih neće čuti. Tko ih je mogao pronaći i kada? Rose je bila jedina koja je mogla znati da bi se on mogao baš ovdje nalaziti, ali njoj je dao tjedan dana dopusta. Pogleda Curta Wada koji je odjednom zurio u njih širom otvorenih očiju. Tijelo mu je podrhtavalo, kao da skuplja svoju zadnju snagu, i on se zatim iznenada zaokrene oko sebe, zamahnuvši u svom posljednjem grču rukom prema ženi kraj Carla. Carl je čuo kako je Curt Wad izdahnuo. Jedan kratak, bespomoćan hropac i izdah, nakon kojih je ostao mirno ležati zureći u strop onim očima koje su ljude dijelile u one koji su vrijedili i one koji nisu. Carl duboko udahne, od olakšanja ili možda iz nemoći, to ni sam nije znao. Zatim okrene glavu prema ženi koja se kraj njega blago tresla i primijeti skalpel zabijen duboko u njezin vrat. Iz sebe nije ispustila ni glas. Cijela je prostorija bila sablasno tiha. * Dvije je noći dijelio ćeliju sa sedmero mrtvih ljudi i svake sekunde toga vremena njegove su misli bile negdje drugdje. S ljudima za koje je sada znao da mu znače više nego je to uopće mogao zamisliti. S Assadom, Monom i Hardyjem. Čak i s Rose. Kad se treća noć spustila na beživotne obrise oko njega, Carl se prepustio. Nije mu bilo tako teško. Samo je još želio spavati, spavati vječno.


Probudili su ga buka i povici. Nije ih prepoznao, ali rekli su mu da su iz Obavještajne. Jedan od njih položio je ruku na njegov vrat i opipao mu puls jer je smjesta uočio koliko je bio slab. Tek kad su mu dali vode osjetio je iskreno olakšanje što se iz svega izvukao živ. »Kako?« upita teškom mukom dok su mu uklanjali ljepljivu traku s nogu. »Kako smo te našli? Privodili smo ljude u valovima i onaj koji te pratio ovamo i upozorio Curta Wada odjednom je počeo pričati«, odgovorili su mu. »Koji me pratio«, pomisli Carl živčano. Zar ga je netko pratio? Možda je polako postajao prestar za ovu igru.


EPILOG Prosinac 2010.

C

arl je mrzio ovakve prosinačke dane s bljuzgom po ulicama i božićnom radosti u svačijim očima. Čemu to iznenadno ushićenje vodom koja je postala bijela i crpljenjem posljednjih energetskih izvora zbog danonoćnog trošenja po robnim kućama? Carl je mrzio cijeli taj božićni cirkus, što se danas lijepo odražavalo i na njegovu raspoloženju. »Imaš goste«, obavijesti ga Rose s vrata. On se okrene spreman sočno odbrusiti da su posjetitelji onda mogli i unaprijed najaviti svoj jebeni posjet, a taj mu se osjećaj nije nimalo promijenio kad je vidio da mu u ured ulazi Børge Bak. »Što, dovraga, ti ovdje tražiš? Jesi li pronašao kakav kvalitetni set noževa koje bi mi mogao zabiti u leđa? Kako si uopće uspio proći kroz...« »Doveo sam Esther. Ona bi ti se željela zahvaliti«, reče mu Bak. Carl se suzdrži i pogleda prema vratima. Bakova je sestra nosila veliki šareni šal koji joj je prekrivao vrat i vlasište i tek postepeno otkrivao lice – prvo onu stranu koja joj je bila tek neznatno drukčije boje i blago natečena, a zatim i drugu, koja joj je još uvijek bila crna od krasti i napola prekrivena gazom i na kojoj su plastični kirurzi intenzivno radili. Pogledala ga je jednim blistavim okom, dok joj je drugo bilo zatvoreno. Zatim ga je, skroz polako, kao da ga nije željela prestrašiti, otvorila, i pokazala mu oko kojem je bio oduzet njegov sjaj. Bilo je mliječnobijelo i mrtvo, ali u njegovim se kutevima nazirao osmijeh. »Børge mi je ispričao kako ste se pobrinuli za to da Linas Verslovas nestane. Na tome vam od srca zahvaljujem jer se inače više nikada ne bih usudila slobodno kretati.« Stajala je s buketom u rukama i Carl se taman spremao ispružiti ruku prema njemu uz odgovarajući izraz neugode kad ga ona upita može li upoznati Assada.


Carl lagano kimne Rosi, nakon čega su u tišini čekali na Assada. To je bila zahvala. Zatim se Assad konačno pojavi i ne izusti ni riječ dok mu se ona predstavljala i iznosila svoj slučaj. »Mnogo ti hvala, Assade«, reče i pruži cvijeće prema njemu. Malo je potrajalo dok nije uspio podići svoju lijevu ruku i nakon toga ponovno dok ga nije uspio obuhvatiti kako treba. »Mnogo se radujem onda zbog toga«, odgovori joj. Glava mu se još uvijek malo tresla kad bi govorio, ali mu se stanje dosta popravilo. Osmjehne se svojim novim nakrivljenim osmijehom i pokuša podići desnu ruku u pozdrav, ali mu to još nije uspijevalo. »Daj da ti ih stavim u vazu, Assade«, reče Rose. Esther Bak ga zagrli i zatim obojici kimne u pozdrav. »Vidimo se uskoro. 1. siječnja počinjem dolje u Zapljenama. Registracija ukradenih stvari, već malo smrdi na policijski posao«, rekao mu je Bak umjesto pozdrava. Prokleto sranje. Børge Bak tu dolje u podrumu. »Evo ti današnja pošta, Carle. Dobio si razglednicu. Krasna slika, jako će ti se dopasti. Čim se uspiješ probiti kroz tekst, krećemo, dobro?« Rose mu pruži razglednicu čiji se najveći dio sastojao od para ogromnih, osunčanih grudi diskretno pokrivenih natpisom »Happy Days in Thailand«, a na ostatku su se nalazile plaže s palmama i šareni lampioni. Carl sa strahom okrene razglednicu. Dragi Carle, iz Pattaye ti nježan pozdrav šalje jedan izgubljeni bratić. Samo da te obavijestim, zapisao sam svoju (našu) priču o očevoj smrti. Sada mi još samo nedostaje izdavač. Imaš li kakve ideje tko bi se za to mogao zanimati? Mnogo pozdrava Ronny Carl odmahne glavom. Taj je čovjek imao neviđenu sposobnost širenja radosti oko sebe. Ubaci razglednicu u koš za smeće i ustane.


»Zašto je toliko nužno da odemo tamo, Rose? Ne vidim baš svrhu.« Ona je stajala u hodniku, pomažući Assadu s jaknom. »Jer je meni i Assadu to potrebno, dobro?« »Ti sjediš straga«, reče mu Rose pet minuta kasnije, nakon što je otišla po autić koji se skupio u pranju i parkirala ga na pločniku ispred Uprave. Carl se, psujući, tek iz drugog pokušaju uspio ugurati u Ford Ka. Dovraga i Marcus i njegovi velevažni proračuni. Deset su se izluđujućih minuta probijali kroz gusti promet. Za to je vrijeme Rose eksperimentirala s novim prometnim pravilima i novom, revolucionarnom metodom voženje »trzajem iz prve u četvrtu«, dok su im se ostali automobili s poštovanjem sklanjali u stranu. Naposljetku stignu u Kapelvej gdje Rose prigodno parkira autić ukoso između dva nepropisno parkirana automobila. Kad je izvadila ključ, obavijestivši ih da su sada stigli do groblja Assistens, još se uvijek smiješila. »Hvala svim svecima i njihovoj rodbini što smo se iz ovoga izvukli u jednom komadu«, pomisli Carl istisnuvši se iz auta. »Tamo je«, reče Rose i primi Assada pod ruku. Assad se sporo kretao po snijegu, ali je i u tom pogledu posljednjih tjedana došlo do velika napretka. »Evo«, reče ona i pokaže grob pedesetak metara udaljen od njih. »Vidi Assade, postavili su nadgrobnu ploču.« »To je dobro«, odgovori on. Carl kimne. Slučaj Nete Hermansen sve ih je jako pogodio i dobro je shvaćao da moraju nekako označiti njegovo rješavanje. Zdravstveni karton 64 mora se zatvoriti, a Rose je to odlučila izvesti uz pomoć božićnih ukrasa u obliku borove grane, mašne i češera. Kako drugačije? »Tko bi ono mogao biti?« reče Rose i pokaže prema sjedokosoj ženi koja je iz jednog od sporednih puteva hodala prema grobu. Nekada je zasigurno bila znatno viša, ali godine i život sada su njezina leđa pritisnuli prema dolje i vrat joj je iz ramena stršao gotovo vodoravno. Zaustave se i vide da žena traži nešto u plastičnoj vrećici i zatim izvlači nešto što je izdaleka izgledalo kao poklopac papirnate kutije. Žena se sagne i stavi tu stvar ukoso na jednu stranu nadgrobna


spomenika. »Što radi?« reče Rose naglas i povuče ih obojicu za sobom. Već su s deset metara udaljenosti mogli jasno vidjeti natpis na spomeniku. »Nete Hermansen, 1937. – 1987.«, bilo je jedino što je na njoj stajalo. Nije bio spomenut ni datum rođenja ni smrti, ni podatak da je bila udana Rosen, a nije bilo ni natpisa »Počivala u miru«. Očito je ovo bilo najviše što su ljudi zaduženi za njezinu imovinu uspjeli izdvojiti za nju. »Jeste li je poznavali?« upita Rose staricu koja je, u nevjerici odmahujući glavom, promatrala bljuzgu na grobu. »Ima li ičeg jadnijeg od groba bez cvijeća?« odgovori joj žena. Rose joj se skroz približi. »Evo«, reče pruživši joj zeleni užas sa češerima i mašnom. »Božić je pa sam mislila da će biti prigodno.« Starica se nasmiješi i postavi aranžman kraj spomenika. »Da, ispričavam se, pitali ste me jesam li poznavala Nete. Zovem se Marianne Hunstholm, bila sam Netina učiteljica. Bilo mi je jako stalo do nje i zato sam i morala doći ovamo. Čitala sam o svemu u novinama. O svim tim groznim ljudima koji su uhićeni i onom koji je stajao iza svega toga, koji je kriv i za Netinu nesreću. Veoma mi je žao što smo izgubile vezu, jednostavno smo nestale iz života one druge.« Žena ispruži svoje tanašne ruke u stranu. »Takav je život. A tko ste vi?« Ona kimne prema njima blagim pogledom i osmijehom koji ih se veoma dojmio. »Mi smo oni koji su je ponovno pronašli«, odgovori joj Rose. »Oprostite, što je ovo, što ste stavili baš maloprije?« upita Assad, približivši se grobu. »Ah, samo par riječi za koje sam smatrala da će joj dobro doći na putu.« Starica se s naporom prigne i uzme drvenu pločicu koja je nevjerojatno podsjećala na daščicu za rezanje. Okrene je i pridrži da vide što na njoj piše. »Dovoljno sam dobra!« Carl kimne. Da, zaista je bila. Jednom.


ZAHVALE

Srdačno hvala Hanni Adler Olsen na svakodnevnoj inspiraciji, poticaju i mudrim, pronicljivim doprinosima. Hvala i Freddyju Miltonu, Eddiju Kiranu, Hanni Petersen, Michi Schmalstieg i Karlu Andersenu na neophodnim i detaljnim komentarima te Anni C. Andersen na njezinu oštru pogledu i neizmjernim naporima. Hvala Nielsu i Marianni Haarbo, Gitti i Peteru Q. Rannesu i Danskom centru za pisce i prevoditelje u Haldu na gostoprimstvu. Hvala policijskom povjereniku Leifu Christensenu na njegovoj velikodušnosti sa svojim iskustvom i ispravkama. Hvala dioničkom društvu Sund og Bælt, DR-ovu arhivu, Marianni Fryd, Kurtu Rehderu, Birthi Frid-Nielsen, Ulli Yde, Fridi Thorup, Gyrit Kaaber, Karlu Ravnu i Søs Novelli na pomoći prilikom istraživanja u vezi Doma za djevojke na Sprogøu.