Issuu on Google+


Lars Kepler

Noćna mora prevela sa švedskog Željka Černok


* Noć je i vjetar donosi snijeg s mora. Jedan mladić hoda po visokom željezničkom mostu u smjeru Stockholma. Lice mu je blijedo poput zamagljena stakla. Traperice su mu skorene od smrznute krvi. Hoda između tračnica i prekoračuje pragove. Pedeset metara ispod njega zaleđeni zaljev izgleda poput komada tkanine. Bijelo drveće i cisterne za naftu u luci jedva se vide; snijeg pleše u svjetlu koje bacaju kranovi u dubini. Niz mladićevu lijevu podlakticu teče topla krv sve do dlana i kaplje s vrhova prstiju. Začuje se šum i zujanje kad se noćni vlak počne približavati tom dva kilometra dugačkom mostu. Mladić posrne, sjedne na tračnicu, ali onda se ponovno uspravi i krene dalje. Vlak stiže u naletu zraka, kovitlanje snijega smanjuje vidljivost. Lokomotiva je stigla već do sredine mosta kad vozač primijeti mladića na tračnicama. Potrubi i vidi kako on samo što ne padne, a onda zakorači ulijevo na druge tračnice i uhvati se za tanku ogradu. Odjeća mu leprša oko tijela. Most mu se jako trese pod nogama. Nepomično stoji razrogačenih očiju držeći se rukom za ogradu. Svuda oko njega samo snijeg koji se kovitla i zastrašujući mrak. Krvava ruka mu se gotovo smrznula i zalijepila na ogradu kad odluči krenuti dalje. Njegovo ime je Mikael Kohler-Frost. Nestao je prije trinaest, a prije sedam godina proglašen je mrtvim.


1. Zatvoreni psihijatrijski odjel Bolnica Löwenströmska Željezna se ograda zatvori iza novog liječnika uz teški zveket. Odjekne metalni eho koji se proširi dalje niz spiralne stube. Kad odjednom nastupi potpuna tišina, Andersu Rönnu prijeđu trnci preko leđa. Danas počinje raditi na zatvorenom psihijatrijskom odjelu bolnice. U tom strogo izoliranom bunkeru već trinaest godina živi ostarjeli Jurek Walter. Osuđen je na zatvorsku kaznu koja uključuje posebna testiranja u slučaju puštanja na slobodu. Mladi liječnik ne zna mnogo o pacijentu, osim da je dobio dijagnozu: „Shizofrenija, nespecificirana. Kaotično razmišljanje. Akutne psihotične epizode koje se ponavljaju, s bizarnim i vrlo nasilnim ponašanjem.” Anders Ronn pokaže svoju iskaznicu u prizemlju, preda im svoj mobitel i objesi ključ željeznih vrata u ormarić, a onda mu stražarica otvori prva sigurnosna vrata koja vode kroz prolaz. Uđe unutra, pričeka da se vrata za njim zatvore, a onda priđe sljedećim vratima. Začuje se pištanje i stražarica mu otvori i ta vrata. Anders se okrene i mahne joj, a onda produži dalje hodnikom prema sobi za osoblje ovog odjela. Glavni liječnik Roland Brolin nabijen je muškarac u pedesetim godinama spuštenih ramena i kratke kose koja strši u zrak. Stoji i puši ispod ventilatora u čajnoj kuhinji i lista članak o razlici u plaćama za muškarce i žene objavljenom u časopisu Udruge zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi. „Jurek Walter nikada ne smije ostati nasamo s nekim od osoblja”, kaže glavni liječnik. „Ne smije sresti druge pacijente, ne smije primati posjete i nikada ne smije izaći na odmorište. Ne smije ni...” „Nikada?” pita Anders. „Pa teško da je dopušteno zatvoriti nekoga...” „Ne, nije”, prekine ga Roland Brolin. „Što je on ustvari učinio?” „Samo lijepe stvari”, odgovori Roland i krene prema hodniku. Iako je Jurek Walter najgori serijski ubojica kojeg je Švedska ikada imala, javnosti je potpuno nepoznat. Dokumenti koji postoje o njemu u gradskoj vijećnici i na sudu nedostupni su i još uvijek klasificirani kao tajni. Anders Rönn i glavni liječnik Roland Brolin prođu kroz još jedna


sigurnosna vrata i jedna mlada žena tetoviranih ruku i ispirsanih obraza im namigne. „Vratite se živi”, kaže im kratko. „Ne brini se”, kaže Roland tiho Andersu. „Jurek Walter je mirni, stariji čovjek. Ne udara i ne podiže glas. Naše glavno pravilo je da nikada ne ulazimo u njegovu ćeliju. Ali Leffe, koji je bio dežuran noćas, primijetio je da je napravio nož i sakrio ga pod madracem i to naravno moramo konfiscirati.” „Kako ćemo to učiniti?” upita Anders. „Prekršit ćemo pravila.” „Ući ćemo u njegovu ćeliju?” „Ti ćeš ući u njegovu ćeliju... i lijepo ga zamoliti da ti da nož.” „Ja ću ući...?” Roland Brolin se glasno nasmije, a onda mu objasni da će se praviti da mu daju njegovu regularnu injekciju Risperdala, ali će ga umjesto toga predozirati Zypadherom. Glavni liječnik provuče karticu kroz još jedan čitač i ukuca kod. Začuje se pištanje i brava sigurnosnih vrata zabruji. „Čekaj”, kaže Roland i izvadi kutijicu sa žutim čepićima za uši. „Rekao si da ne viče.” Roland se umorno nasmiješi kad pogleda svog novog kolegu, a onda teško uzdahne prije nego što mu počne objašnjavati. „Jurek Walter će ti se obratiti, vrlo mirno, sigurno i ljubazno”, kaže mu ozbiljnim glasom. „Ali kasnije navečer, dok budeš vozio kući, skrenut ćeš na suprotni trak i sudariti se s kamionom... ili ćeš otići u željezariju i kupiti sjekiru prije nego što odeš po djecu u vrtić.” „Bi li me to trebalo uplašiti?” nasmiješi se Anders. „Ne, samo upozoriti”, kaže Roland. Anders obično nije takve sreće, ali kada je pročitao oglas u Liječničkim novinama da traže osobu za zamjenu na puno radno vrijeme na zatvorenom psihijatrijskom odjelu bolnice Löwenströmska, srce mu je odmah jače zakucalo. Do tamo mu treba samo dvadeset minuta autom, a raditi na zamjeni tako dugo moglo bi dovesti do ugovora na neodređeno vrijeme. Nakon što je odradio civilku u bolnici u Skaraborgu i klinici u Huddingeu, živio je od povremenih poslova na zamjeni u klinici okružne bolnice Sankt Sigfrid. Duga putovanja na posao i neredovito radno vrijeme nije bilo moguće kombinirati s Petrinim poslom u Upravi za slobodne aktivnosti i Agnesinim autizmom. Prije samo dva tjedna Anders i Petra sjedili su za kuhinjskim stolom


pokušavajući smisliti kako da sve organiziraju. „Ovako dalje ne ide”, rekao je on sasvim mirno. „Što da radimo?” prošaptala je ona. „Ne znam”, odgovorio je Anders i obrisao joj suze s obraza. Osoba koja pomaže Agnes u vrtiću ispričala im je da je Agnes imala težak dan. Nije htjela pustiti svoju čašu s mlijekom i druga djeca su joj se smijala. Nije htjela prihvatiti da je užina gotova zato što Anders nije došao po nju kao i obično. Krenuo je po nju ravno s posla, ali je stigao u vrtić tek u šest sati. Agnes je cijelo vrijeme sjedila u blagovaonici držeći čašu. Kad su stigli kući, Agnes je ostala stajati u svojoj sobi i gledati u zid iza kućice za lutke i pljeskati na svoj introvertirani način. Ne znaju što je tamo vidjela, ali ona kaže da se tamo pojavljuju sivi štapići koje mora izbrojiti i zaustaviti. To radi kad se jako boji. Ponekad to potraje samo deset minuta, ali te je večeri bila prisiljena stajati tamo i brojiti duže od četiri sata prije nego što su je uspjeli staviti na spavanje.


2. Zatvore se i zadnja sigurnosna vrata i oni krenu hodnikom prema toj jedinoj od tri sobe za izolaciju koja je u upotrebi. Neonke bacaju svjetlo na linoleum. Tapete su izlizane na metar visine od kolica na kojima prevoze hranu. Glavni liječnik spremi svoju iskaznicu i pusti Andersa da prvi prođe kroz ta debela metalna vrata. Kroz neprobojno staklo Anders vidi mršavog muškarca kako sjedi na plastičnoj stolici. Odjeven je u plave traperice i traper košulju. Lice mu je obrijano, a oči neobično mirne. Brojne bore koje mu prekrivaju blijedo lice sliče na raspucalo sasušeno blato u koritu isušene rijeke. Jurek Walter osuđen je za samo dva ubojstva i jedan pokušaj ubojstva, ali postoje vrlo jake indikacije da je povezan s još devetnaest ubojstava. Uhvaćen je na djelu prije trinaest godina u šumi Lill-Jansskogen dok je pokušavao nasilno ugurati pedesetogodišnju ženu u lijes zakopan u zemlju. Održavao ju je na životu u lijesu gotovo dvije godine. Imala je strašne ozljede, bila je pothranjena, mišići su joj zakržljali, rane od ležanja bile su stravične, a zadobila je i teške ozljede mozga. Da policija nije pronašla i uhitila Jureka Waltera kod lijesa, vjerojatno ga nitko ne bi uspio zaustaviti. Sada glavni liječnik uzme tri bočice sa žutim prahom, doda vodu u svaku, promućka ih i napuni injekciju. Stavi čepiće u uši, a onda otvori prozorčić na vratima. Metal zazveči i oni osjete težak miris betona i prašine. Opuštenim glasom glavni liječnik kaže Jureku Walteru da je vrijeme za njegovu injekciju. Muškarac podigne bradu i polako ustane sa stolice, pogleda prema otvoru na vratima i krene prema njima otkopčavajući košulju. „Stani i skini košulju”, kaže Roland Brolin. Jurek Walter i dalje polako hoda prema njima i Roland zatvori prozorčić i brzo ga zaključa. Jurek zastane, otkopča i zadnji gumb košulje i pusti je da padne na pod. Tijelo mu izgleda kao da je nekada bilo u jako dobroj formi, ali sada mišići i naborana koža otromboljeno vise. Roland ponovno otvori prozorčić. Jurek Walter priđe vratima i ispruži žilavu ruku sa stotinama staračkih pjega. Anders mu očisti nadlakticu alkoholom. Roland više nego brzo isprazni injekciju u mekani mišić. Jureku se ruka trzne od iznenađenja, ali on je ne povuče dok ne dobije dopuštenje. Liječnik brzo zatvori i zaključa prozorčić,


izvadi čepiće iz ušiju, nervozno se nasmiješi, a onda zaviri unutra. Jurek Walter tetura prema krevetu, a onda zastane i sjedne. Odjednom pogleda prema vratima i Rolandu injekcija ispadne iz ruke. Pokuša je uhvatiti, ali se otkotrljala preko betonskog poda. Anders zakorači prema njoj i podigne je, a kad se obojica usprave i ponovno okrenu prema zatvoreničkoj sobi, vide da je unutarnja strana neprobojnog stakla zamagljena. Jurek je dahnuo na staklo i prstom napisao „Joona”. „Što piše?” upita Anders tiho. „Napisao je Joona.” „Joona?” „Koji to vrag znači?” Izmaglice nestane i sad vide Jureka Waltera kako sjedi kao da se nije pomaknuo. Gleda u ruku gdje je dobio injekciju, promasira mišić, a onda ih pogleda kroz staklo. „Je li još nešto pisalo?” pita Anders. „Vidio sam samo...” Kroz debela vrata odjekne životinjski urlik. Jurek Walter se spustio na koljena ispred kreveta i urla. Žile na vratu su mu napete i natečene. „Koliku si mu dozu dao?” pita Anders. Jureku Walteru se oči izokrenu tako da se vide samo bjeloočnice, pokušava se za nešto uhvatiti, ispruži nogu, ali ne uspije zakoračiti nego posrne unatrag, udari glavom u uzglavlje kreveta, zaurla i tijelo mu se počne trzati od grčeva. „Isuse”, prošapće Anders. Jurek spuzne na pod, nekontrolirano udara nogama, ugrize se za jezik, krv mu kapa po prsima, a onda dašćući ostane ležati na leđima. „Što ćemo učiniti ako umre?” „Kremirat ćemo ga”, odgovori Brolin. Jurekovo tijelo protrese nova serija grčeva, ruke mu nekontrolirano mašu po zraku, a onda se spuste. Brolin pogleda na sat. Znoj mu teče niz obraze. Jurek Walter zacvili, prevrne se na bok, pokuša ustati, ali ne može. „Možeš ući unutra za dvije minute”, kaže glavni liječnik. „Stvarno, ulazim unutra?” „Uskoro će biti sasvim bezopasan.” Jurek puže na sve četiri, krv i slina cure mu iz usta. Zanjiše se, usporeno puzi dalje, a onda se sruši na pod i ostane ležati.


3. Anders gleda kroz debelo staklo na vratima. Jurek Walter već deset minuta nepomično leži na podu. Tijelo mu više ne tresu grčevi. Glavni liječnik izvadi ključ, stavi ga u bravu, oklijeva, pogleda kroz prozorčić pa otključa vrata. „Uživaj”, kaže. „Što ćemo ako se probudi?” pita Anders. „Ne smije se probuditi.” Brolin otvori vrata i Anders uđe unutra. Vrata mu se zatvore za leđima i brava zarošti. U sobi smrdi po znoju, ali i po još nečemu. Kiselkasti miris octa. Jurek Walter nepomično leži, ali po laganom podizanju leđa može se vidjeti da diše. Anders se drži podalje od njega iako zna da je u dubokom snu. Akustika je neobična, napadna, kao da se zvukovi pojavljuju i prije nego što napravi pokret. Njegov liječnički ogrtač tiho šuška sa svakim korakom. Jurek brže diše. U umivaoniku kaplje iz slavine. Anders je stigao do kreveta, bacio pogled na Jureka, a onda se spustio na koljena. Krajičkom oka spazi glavnog liječnika kako ga uplašeno gleda kroz staklo, a onda se sagne i pokuša vidjeti što ima ispod kreveta. Nešto leži na podu. Još se malo približi, dobro pogleda Jureka, a onda legne potrbuške na pod. Više ne može držati Jureka na oku. Mora mu okrenuti leđa kako bi mogao potražiti nož. Ispod kreveta dopire tek malo svjetla. Mucice prašine nepomično stoje uza zid. Ne može prestati zamišljati kako je Jurek Walter upravo otvorio oči. Nešto je zagurano između drvenih prečki kreveta i madraca. Teško je razaznati o čemu se radi. Anders se protegne, ali ne može dosegnuti. Prisiljen je leći na leđa i uvući se pod krevet. Prostor je tako tijesan da ne može okrenuti glavu. Uvuče se unutra. Osjeti dno kreveta kako mu se utiskuje u prsni koš sa svakim novim udisajem. Prsti pipaju. Mora se još malo dublje uvući. Koljenom zapne za letvicu kreveta. Otpuše prašinu s lica i pomakne se još dublje unutra. Odjednom se iza njega u sobi začuje tupi tresak. Ne može se okrenuti i


provjeriti o čemu se radi. Samo nepomično leži i osluškuje. Diše tako brzo da mu je teško razaznati druge zvukove. Oprezno ispruži ruku, vršci prstiju mu dodirnu taj predmet, ugura ih dublje i uspije ga izvaditi. Jurek je napravio kratak nož vrlo opasne oštrice od komada metalne lajsne pričvršćene uz pod. „Požuri”, vikne mu glavni liječnik kroz prozorčić. Anders se pokuša izvući van, gura i ogrebe obraz. A onda zapne, ne može dalje, ogrtač mu je zapeo i ne može se izvući iz njega. Začuje usporene Jurekove pokrete. Možda mu se samo učinilo. Anders povuče što jače može. Šavovi se zategnu, ali ne popuštaju. Shvati da je prisiljen ponovno se uvući unutra kako bi otkvačio tkaninu gdje je zapela. „Što radiš?” poviče Roland Brolin uspaničenim glasom. Maleni prozor ponovno zazveči i zatvori se. Anders vidi da mu je džep zapeo za jednu olabavljenu letvicu. Brzo ga otkvači, uzme zraka i počne se izvlačiti. Hvata ga sve veća panika. Ogrebe trbuh i koljena, uhvati se jednom rukom za rub kreveta i izvuče se van. Zadihan se okrene i brzo nespretno uspravi s nožem u ruci. Jurek leži na boku, jedno oko mu je poluotvoreno u snu i slijepo zuri u njega. Anders brzo priđe vratima, pogleda liječnikovo prestravljeno lice kroz staklo i pokuša se nasmiješiti, ali u glasu mu se čuje stres kad kaže: „Otvori vrata.” Roland Brolin umjesto toga otvori prozorčić: „Prvo mi daj nož.” Anders ga upitno pogleda, a onda mu pruži nož. „Još si nešto pronašao”, kaže Roland Brolin. „Nisam”, odgovori Anders i pogleda prema Jureku. „Pismo.” „Nema tamo ničeg drugog.” Jurek se pokuša preokrenuti i tiho dašće. „Provjeri mu džepove”, kaže liječnik uz nervozni osmijeh. „Zašto?” „Zato što je ovo pretres.” Anders se okrene i oprezno priđe Jureku Walteru. Oči su mu ponovno zatvorene, ali naborano je lice orošeno znojem. Protiv svoje volje, Anders se nagne nad njim i popipa mu jedan džep.


Tkanina košulje se jače napne preko ramena i Jurek tiho zagunđa. U stražnjem džepu hlača je plastični češalj. Drhtavim rukama Anders nastavi pretraživati druge džepove. Znoj mu kaplje s nosa. Mora jako trepnuti. Jurekova velika šaka se nekoliko puta stisne. U džepovima nema ničega. Anders pogleda prema staklu i odmahne glavom. Ne može vidjeti stoji li Brolin ispred vrata. Neonka u ćeliji sjaji poput sivog sunca na staklu. Mora van. Već je predugo ovdje. Anders ustane i požuri prema vratima. Liječnik nije tamo. Anders se približi staklu i pogleda van, ali ništa ne vidi. Jurek Walter brzo diše, poput djeteta koje ružno sanja. Anders lupa po vratima. Ruke mu gotovo nečujno bubnjaju po tom debelom metalu. Ponovno zalupa. Ništa se ne čuje, ništa se ne događa. Pokuca vjenčanim prstenom po staklu kad odjednom ugleda sjenu kako raste preko zida. Trnci mu prođu po leđima i rukama. Okrene se dok mu srce sve jače kuca, adrenalin kola tijelom. Ugleda Jureka Waltera kako se polako uspravlja. Lice mu je otromboljeno, bulji ravno ispred sebe. Još uvijek krvari iz usta i usnice mu izgledaju neobično crvene.


4. Anders lupa po tim teškim metalnim vratima i viče, ali glavni liječnik ne otvara. Puls mu odjekuje u glavi dok se okreće prema pacijentu. Jurek Walter još uvijek sjedi na podu, trepne nekoliko puta zureći u njega, a onda pokuša ustati. „Lažu”, kaže Jurek i krv mu prsne preko brade. „Tvrde da sam čudovište, ali ja sam samo čovjek...” Ne uspijeva ustati, dašćući se spusti na pod. „Čovjek”, promrmlja. Umornim pokretom zavuče jednu ruku pod košulju, izvadi presavijeni papir i baci ga pred Andersa. „Pismo koje ti je rekao da tražiš”, kaže. „Sedam godina molim da mi dopuste da se sastanem s pravnim savjetnikom... Ne radi se o tome da se nadam da ću izaći odavde... Ja sam takav kakav jesam, ali ipak sam još uvijek čovjek...” Anders se sagne i ispruži ruku da uzme papir ne skidajući pogleda s Jureka. Naborani se starac ponovno pokuša uspraviti, osloni se na ruke, malo se zaljulja, ali uspije staviti jedno stopalo na tlo. Anders podigne papir s poda, povuče se unatrag i konačno začuje zveckanje ključa u bravi. Okrene se, zabulji se u staklo i osjeti kako mu noge drhte. „Nisi mi smio dati toliku dozu”, promrmlja Jurek. Anders se ne okrene, ali zna da Jurek Walter sada stoji i gleda ga. Neprobojno staklo na vratima izgleda poput ploče od mutnog leda. Ne može vidjeti tko stoji s druge strane i otključava vrata. „Otvori, otvori”, šapće Anders dok čuje dahtanje za leđima. Vrata se otvore i Anders glavinjajući izleti iz sobe. Zabije se ravno u betonski zid hodnika i začuje tešku zvonjavu kad se vrata zatvore za njim i jaki mehanizam brave odgovori na okretanje ključa. Dašćući nasloni se na hladni zid, okrene se i vidi da ga nije spasio glavni liječnik nego ona mlada žena ispirsanih obraza. „Ne razumijem što se dogodilo”, kaže ona. „Roland mora da je totalno poludio, on inače uvijek jako pazi na sigurnost.” „Razgovarat ću s njim...” „Možda mu je pozlilo... mislim da ima dijabetes.” Anders obriše vlažne dlanove o ogrtač i ponovno je pogleda. „Hvala ti što si mi otvorila”, kaže.


„Sve bih učinila za tebe”, našali se ona. On joj na to pokuša odvratiti svojim nonšalantnim dječačkim osmijehom, ali noge mu još uvijek drhte dok je slijedi kroz sigurnosna vrata. Ona zastane kod centrale za nadgledanje i pogleda ga. „Jedini je problem kad radiš ovdje”, kaže, „taj što je tako prokleto mirno da moraš jesti gomile slatkiša kako bi ostao budan.” „To dobro zvuči.” Na monitoru vide Jureka kako sjedi na krevetu podbočivši glavu rukama. Dnevna soba s televizorom i trakom za trčanje je prazna.


5. Ostatak dana Anders Rönn se koncentrirao da upamti uobičajene procedure na novom radnom mjestu: sastanak osoblja gore na odjelu 30, planove o individualnoj skrbi i testove koje treba obaviti prije puštanja pacijenata, ali misli su mu se cijelo vrijeme vraćale na pismo u džepu i ono što mu je Jurek rekao. U pet i deset Anders izađe iz odjela van na prohladni zrak. Osvijetljeni kompleks bolnice obgrlila je zimska tama. Anders strpa ruke u džepove jakne, brzim korakom prijeđe preko popločene staze i izađe na veliki parking pred glavnim ulazom u bolnicu. Kad je došao bio je pun automobila, sada je gotovo sasvim prazan. Zaškilji i shvati da iza njegova automobila netko stoji. „Hej!” poviče Anders i ubrza korak. Muškarac se okrene, prijeđe rukom preko usta, a onda se odmakne od auta. To je predstojnik odjela Roland Brolin. Anders zadnji dio puta uspori i izvadi ključ iz džepa. „Očekuješ ispriku”, kaže Brolin uz usiljeni osmijeh. „Najradije ne bih ni govorio upravi bolnice o tome što se dogodilo”, kaže Anders. Brolin ga pogleda u oči, ispruži lijevu ruku i otvori dlan. „Daj mi pismo”, kaže mu mirno. „Koje pismo?” „Pismo koje je Jurek htio da nađeš”, odgovori on. „Ceduljicu, komadić novinskog papira, kartona.” „Uzeo sam nož po koji si me poslao.” „To je bio mamac”, kaže Brolin. „Ne misliš valjda da bi se on izložio tolikoj boli ni za što?” Anders promatra liječnika dok briše znoj s gornje usnice. „Koja je procedura ako pacijent želi vidjeti odvjetnika?” pita on. „Nikakva”, prošapće Brolin. „Je li te već koji put to tražio?” „Ne znam, ne bih ga ni čuo, uvijek imam čepiće u ušima”, nasmiješi se Brolin. „Ali ne razumijem zašto...” „Ti trebaš ovaj posao”, prekine ga liječnik. „Čuo sam da si bio najgori na svojoj godini, imaš velike kredite, nemaš iskustva, nemaš preporuka.” „Je li to sve?”


„Samo mi daj pismo”, odgovori Brolin i stisne vilice. „Nisam pronašao nikakvo pismo.” Brolin ga neko vrijeme gleda u oči. „Ako koji put pronađeš neko pismo”, kaže, „moraš mi ga dati bez čitanja.” „U redu”, kaže Anders i otključa vrata automobila. Anders pomisli kako liječnik izgleda kao da mu je malo laknulo kad je sjeo, zalupio vratima i upalio auto. Ignorira Brolinovo kucanje na prozor, samo ubaci u brzinu i krene. U retrovizoru vidi kako Brolin stoji i gleda za njim ozbiljnog izraza lica.


6. Kad je Anders stigao kući, brzo je zatvorio ulazna vrata za sobom, zaključao ih i stavio sigurnosni lanac. Srce mu jako udara u grudima – iz nekog razloga trčao je od auta do kuće. Iz Agnesine sobe dopire mirni Petrin glas. Anders se nasmiješi. Već čita kćeri Mi djeca Graje Male. Obično priča za laku noć dođe na red tek puno kasnije. Zasigurno je danas ponovno bio dobar dan. Zbog Andersova novog posla Petra se usudila odmah skratiti svoje radno vrijeme. Na prostirci oko Agnesinih blatnih čizama stvorila se mokra mrlja. Kapa i šal leže na podu ispred komode. Anders uđe i stavi bocu šampanjca na kuhinjski stol, a onda ostane tamo stajati gledajući van u mračni vrt. Misli na pismo Jureka Waltera i sada više ne zna što da učini. Grane velikog jorgovana grebu po prozoru. Anders gleda to crno staklo i vidi odraz svoje kuhinje, sluša kako grane škripe i pomisli da bi trebao otići u podrum po velike škare za obrezivanje. „Čekaj, čekaj”, čuje Petru kako govori. „Čekaj da pročitam do kraja...” Anders se ušulja u Agnesinu sobu. Stropna svjetiljka s princezom je upaljena. Petra podigne pogled s knjige i pogleda ga. Svoju svijetlosmeđu kosu podigla je u visoki rep i kao i obično nosi naušnice u obliku srca. Agnes joj sjedi u krilu i ponavlja da je opet pogriješila i da mora ispočetka pročitati ono s psom. Anders uđe unutra i klekne ispred njih. „Bok, dušo moja”, kaže. Agnes ga samo na trenutak pogleda, a onda se povuče. On je potapše po glavi, stavi joj pramen kose iza uha i ustane. „Ostalo je hrane, možeš je zagrijati”, kaže Petra. „Moram pročitati još jedno poglavlje, a onda dolazim.” „Krivo si pročitala ono s psom”, ponovi Agnes pogleda uprtog u pod. Anders se vrati u kuhinju, izvadi tanjur s hranom iz hladnjaka i stavi ga na radnu plohu pokraj mikrovalne pećnice. Polako izvadi pismo iz stražnjeg džepa traperica i sjeti se kako je Jurek ponavljao kako je čovjek. Sitnim, nakrivljenim rukopisom Jurek je na tom tankom papiru napisao samo nekoliko gotovo bezbojnih rečenica. Pismo je u gornjem desnom uglu adresirano na odvjetnički ured u Tensti i sadrži samo službeni upit. Jurek Walter moli za pravnu pomoć kako bi shvatio na osnovi čega je osuđen na zatvoreni odjel psihijatrijske klinike. Želi da mu se objasne njegova prava i da


ga se obavijesti o mogućnosti da presuda u budućnosti bude promijenjena. Anders ne zna točno zašto se odjednom počeo nelagodno osjećati, ali pismo zvuči nekako čudno, sa svim tim točno odabranim, a ipak gotovo disleksično krivo napisanim riječima. Glavom mu prolaze Jurekove riječi dok hoda do radne sobe po kuvertu. Napiše adresu, stavi pismo u kuvertu i zalijepi marku. Izađe iz kuće u hladnu tamu, prijeđe ravno preko dvorišta i ode do kioska na kružnom toku. Nakon što je poslao pismo, na trenutak je zastao i promatrao ulicu Sandvägen i aute kako prolaze, a onda se vratio kući. Vjetar prolazi kroz smrznutu travu koja se nadima poput vode. Jedan zec otrči prema starim vrtovima. Anders otvori ogradu i pogleda ravno u kuhinjski prozor. Cijela kuća izgleda poput kućice za lutke. Sve je osvijetljeno i vidljivo. Pogleda prema hodniku i vidi onu plavu sliku koja oduvijek tamo visi. Vrata njihove spavaće sobe su otvorena. Nasred sobe je usisavač. Još uvijek je uključen u utičnicu u zidu. Odjednom Anders primijeti neko kretanje. Naglo udahne od iznenađenja. Netko je u spavaćoj sobi. Stoji pokraj njihova kreveta. Taman je htio utrčati u kuću kad shvati da se ta osoba zapravo nalazi u vrtu sa stražnje strane kuće. Samo ju je vidio kroz prozor spavaće sobe. Anders potrči puteljkom pokraj sunčanog sata i skrene iza ugla kuće. Taj netko ga je zasigurno čuo kako dolazi jer sada bježi. Anders ga čuje kako se provlači kroz grm jorgovana. Slijedi ga, razmiče grane, pokušava nešto vidjeti, ali premračno je.


7. Mikael se uspravi u mraku kad Pješčar puhne svoju strašnu prašinu u sobu. Naučio je da nema smisla zadržavati dah. Jer kad Pješčar želi da djeca zaspe, ona će zaspati. Dobro zna da će mu oči uskoro postati umorne, toliko umorne da ih neće imati snage držati otvorenima. Zna da mora leći na madrac i postati dio tame. Mama mu je znala pričati o Pješčarevoj kćeri, mehaničkoj djevojčici Olimpiji. Ona dođe djeci kad su zaspala i navuče im pokrivač preko ramena tako da im ne bude hladno. Mikael se nasloni na zid, osjeti neravnine na betonu. Tanašni pijesak lebdi poput izmaglice u mraku. Teško je disati. Pluća se bore da krv opskrbe kisikom. Zakašlje se i obliže usnice. Suhe su i gotovo obamrle. Kapci su mu sve teži. Sada se cijela obitelj ljulja u mreži za spavanje. Ljetna svjetlost titra između lišća grma jorgovana. Zahrđali vijci škripe. Mikael se široko nasmiješi. Jako se ljuljamo i mama pokušava kočiti, ali tata se samo još jače ljulja. Udarimo u stol ispred nas i sok od jagoda u čašama zadrhti. Mreža se zaljulja unatrag i tata se nasmije i podigne ruke kao kad se voziš u vlaku smrti u lunaparku. Mikaelu padne glava i on otvori oči u mraku, zamalo padne u stranu, ali se u zadnji čas uhvati za hladni zid. Okrene se prema madracu, pomisli kako mora leći prije nego što se onesvijesti kad mu koljena odjednom samo popuste. Padne, udari o pod, udari ruku, osjeti bol oko zgloba i u ramenu dok zapada u san. Usporeno se prevrne na trbuh i pokušava puzati, ali nema snage. Dašćući leži obraza prislonjena na betonski pod. Pokušava nešto reći, ali nema glasa. Oči mu se zatvore iako se pokušava oduprijeti. Upravo kada uklizne u tamu Pješčar tiho uđe u sobu i na svojim brašnastim stopalima hoda po zidu i ispod stropa. Zastane i ispruži ruke i pokušava ga dosegnuti svojim porculanskim prstima. Crno.


* Kad se Mikael probudi, usta su mu suha, a glava ga boli. Oči su mu krmeljave od starog pijeska. Toliko je umoran da mu mozak pokušava ponovno zaspati, ali malena krhotina svijesti primijeti da se nešto promijenilo. Adrenalin ga pogodi poput užarenog udarca. Sjedne u mraku i čuje po akustici da se nalazi u drugoj sobi, većoj sobi. Više nije u kapsuli. Zaledi se od samoće. Oprezno puzi po podu i dođe do zida. Misli mu se kovitlaju glavom. Ne može se sjetiti kada je potpuno odustao od ideje da pobjegne. Tijelo mu je još uvijek teško nakon dugog sna. Uspravi se na drhtavim nogama i slijedi zid do jednog ugla, produži dalje i stigne do metalne ploče. Brzo pipa uz rubove, shvati da su to vrata, prijeđe rukama po površini i pronađe kvaku. Ruke mu se tresu. U sobi vlada potpuna tišina. Oprezno stisne kvaku i toliko je spreman na to da je neće moći pritisnuti da je gotovo pao kad se vrata otvore. Napravi veliki korak i sad je u svjetlijoj sobi i prisiljen je na sekundu zažmiriti. Ovo je kao san. Samo da izađem van, pomisli. Glava mu puca. Zaškilji, vidi da se nalazi u nekakvom hodniku i krene dalje na slabim nogama. Srce mu tako jako lupa da jedva diše. Pokušava biti tih, ali zacvili od straha. Pješčar će se uskoro vratiti – on ne zaboravi nijedno dijete. Mikael ne može pošteno otvoriti oči, ali svejedno krene prema mutnoj svjetlosti u daljini. Možda je ovo klopka, pomisli. Možda ga privlače, kao što svjetlost privlači kukca. Ali svejedno nastavi dalje, povlači ruku po zidu za oslonac. Zabije se u velike bale sa staklenom vunom, zadiše se od straha, posrne u stranu, udari ramenom u drugi zid, ali se uspije održati na nogama. Zastane i nakašlje se što tiše može. Svjetlost ispred njega dopire od stakla na jednim vratima. Otetura do vrata i uhvati kvaku, ali vrata su zaključana. Ne, ne, ne. Drma kvaku, šutne vrata, ponovno drma. Vrata su zaključana. Samo što se


nije spustio na pod od očaja. Odjednom začuje sasvim tihe korake iza leđa, ali ne usudi se okrenuti.


8. Pisac Reidar Frost iskapi vino iz čaše, spusti je na stol i na trenutak zatvori oči i pokuša se smiriti. Netko od gostiju plješče. Veronica u plavoj haljini stoji okrenuta prema kutu rukama prekrivši lice i počne brojiti. Gosti se rasprše svaki na svoju stranu po brojnim sobama kuće, čuju se koraci i smijeh. Pravila su da se moraju držati prizemlja, ali Reidar polagano ustane, prođe kroz uska tajna vrata i ušulja se u prolaz za poslugu. Oprezno se popne tijesnim stubištem, otvori još jedna tajna vrata na ukrašenom zidu i uđe u svoje privatne odaje. Zna da ovdje ne bi smio biti sam, ali svejedno produži dalje kroz niz sala. Nakon svakog novog prolaza zatvori vrata za sobom sve dok ne dođe do zadnje prostorije. Uz jedan zid posložene su kartonske kutije s dječjom odjećom i igračkama. Jedna kutija je otvorena i iz nje viri svijetlozelena svemirska puška. Kroz pod i zidove čuje Veronicin prigušeni povik: „Sto! Dolazim!” Kroz prozore puca pogled na polja i ograđene pašnjake. U daljini se proteže dugačka aleja okružena brezama koja vodi do imanja Råcksta. Reidar dovuče jednu fotelju i objesi sako preko naslona. Osjeća kako je pijan dok se penje na jastuk sjedala. Znoj mu je promočio bijela leđa košulje. Jakim pokretom prebaci uže preko stropne grede. Fotelja mu zaškripi pod nogama. Teško uže udari preko grede i prebaci se na drugu stranu. Prašina se kovitla zrakom. Jastuk mu se čini neobično mekanim pod cipelama. Odozdol sa zabave čuju se prigušeni smijeh i povici, a Reidar na trenutak zatvori oči dok misli na djecu, na njihova malena, prekrasna lica, njihova ramena i tanke ručice. Uvijek može prizvati u sjećanje njihove visoke glasove i brze korake po podu – sjećanje mu prođe dušom poput ljetnog povjetarca i ponovno ga ostavi hladnog i praznog. Sretan rođendan, Mikaele, pomisli. Ruke mu toliko drhte da ne uspije napraviti omču. Mirno stoji, pokušavajući smiriti disanje i ponovno počne vezati kad začuje kucanje na nekima od vrata. Pričeka nekoliko sekundi, a onda pusti uže, siđe s fotelje i uzme sako. „Reidar?” kaže ženski glas tiho.


To je Veronica, zasigurno je gledala kroz prste dok je brojila i vidjela ga kako nestaje kroz prolaz za poslugu. Sad otvara vrata tih brojnih sala i glas joj se čuje sve jače kako mu se približava. Reidar ugasi svjetlo i izađe iz dječje sobe, otvori vrata sljedeće sale i stane tamo. Veronica mu priđe s čašom šampanjca u ruci. Topli sjaj prijeđe njenim tamnim, pijanim očima. Visoka je i vitka, a crna kosa joj je ošišana u dječačku frizuru koja joj lijepo pristaje. „Jesam li ti rekao da želim spavati s tobom?” upita on. Ona zatetura i okrene se. „Ha-ha”, kaže uz tužan pogled. Veronica Klimt je Reidarova književna agentica. Istina, zadnjih trinaest godina nije napisao ni retka, ali one tri knjige koje je napisao prije toga još uvijek donose prihode. Iz blagovaonice u prizemlju začuje se glazba, brzi ritam zavrti prazninu u kući. Reidar zastane kod sofe i provuče ruku kroz prosijedu kosu. „Valjda ste sačuvali malo šampanjca i za mene?” kaže i sjedne na sofu. „Nismo”, odgovori Veronica i pruži mu svoju napola punu čašu. „Nazvao me tvoj muž”, reče Reidar. „Kaže da je vrijeme da se vratiš kući.” „Ne želim, želim se rastati i...” „Ne smiješ”, prekine je. „Zašto to kažeš?” „Zato što neću da misliš da mi je stalo do tebe”, odgovori on. „Ne mislim to.” On iskapi čašu, stavi je na sofu, zatvori oči i osjeti vrtoglavicu od alkohola. „Izgledao si tužno pa sam se malo zabrinula.” „Ma super se osjećam”, prekine je on. Začuje se smijeh i klupska glazba se pojača, vibracije dopiru kroz pod. „Mislim da nedostaješ gostima.” „Onda idemo dolje partijati”, nasmiješi se on. Zadnjih sedam godina Reidar se pobrinuo da u svako doba dana ima ljude oko sebe. Ima golemi krug prijatelja. Ponekad organizira velike zabave na imanju, ponekad intimnije večere. Nekih dana, kao kad je rođendan nekoga od djece, bude mu jako teško nastaviti živjeti. Zna da bi ga bez ljudi jako brzo nadvladale samoća i tišina.


9. Reidar i Veronica otvore vrata blagovaonice i glasna ih glazba pogodi u prsa. Ljudi se guraju i plešu u mraku oko velikog stola. Neki još uvijek jedu divljač i prženi krumpir. Glumac Wille Strandberg raskopčao je košulju i nemoguće je čuti što viče dok se plešući gura prema Reidaru i Veronici. „Skini je”, poviče Veronica. Wille se nasmije, strgne košulju sa sebe, baci je njoj i počne plesati ispred nje s rukama iza glave. Njegov okrugao, sredovječni trbuh poskakuje od brzih pokreta. Reidar iskapi još jednu čašu vina, a onda plešući krene prema Willeu vrteći bokovima. Glazba prijeđe u tiše zujanje i stari izdavač David Sylwan uhvati Reidara za ruku i nešto zadihano kaže, znojnog, sretnog lica. „Ha?” „Danas se nismo natjecali”, ponovi David. „Poker?” pita Reidar. „Pucanje, hrvanje...” „Pucanje!” poviče više njih. „Donesi pljucu i nekoliko boca šampanjca”, kaže Reidar uz osmijeh. Ponovno se vrati ritmična tutnjava i zagluši sve razgovore. Reidar skine jednu uljanu sliku sa zida i iznese je van. To je njegov portret koji je naslikao Peter Dahl. „Volim tu sliku”, kaže Veronica pokušavajući ga spriječiti. Reidar otrese njenu ruku i produži hodnikom. Gotovo svi gosti ga slijede van u hladni park. Novonapadali snijeg stvorio je mekane i glatke brežuljke po tlu. Pahuljice kruže pod crnim nebom. Reidar se probije kroz snijeg i objesi svoj portret na jedno drvo jabuke čije su grane prekrivene snijegom. Wille Strandberg ga slijedi sa signalnom bakljom koju je uzeo iz kartonske kutije u ostavi. Skine plastiku i povuče uzicu. Začuje se prasak i prštanje kad baklja počne gorjeti jakom svjetlošću. Smije se dok tetura prema Reidaru i zabode baklju u snijeg pod drvetom. Bijela svjetlost obasja deblo i gole grane. Sada svi mogu vidjeti sliku koja prikazuje Reidara sa srebrnim nalivperom u ruci. Prevoditelj Berzelius ponio je tri boce šampanjca iz kuće, a David Sylwan smiješeći se pokaže Reidarov stari Colt. „Ovo nije smiješno”, kaže Veronica neuvjerljivim glasom.


David stane uz Reidara s pištoljem u ruci. Stavi šest metaka u spremnik, .1 onda zavrti bubanj. Wille Strandberg stoji u snijegu bez košulje, ali toliko je pijan da ne osjeća hladnoću. „Ako pobijediš, možeš odabrati kojeg god konja hoćeš iz staje”, promrmlja Reidar i uzme revolver od Davida. „Molim vas, budite oprezni”, kaže Veronica. Reidar se pomakne u stranu, nacilja ispruženom rukom i puca, ali ništa ne pogodi, pucanj odjekne među zgradama. Neki od gostiju pristojno zaplješću kao da igra golf. „Ja sam na redu”, nasmije se David. Veronica stoji na snijegu i drhti. Stopala u tankim sandalama bride joj od hladnoće. „Volim taj portret”, ponovi. „ I ja”, odgovori Reidar i ponovno puca. Metak pogodi gornji dio platna, začuje se tresak i zlatni okvir se malo otkvači i nakrivi. David mu hihoćući se uzme revolver iz ruke, posrne, padne i ispali metak u zrak, a onda još jedan dok pokušava ustati. Nekoliko gostiju zaplješće, ostali se nasmiju i nazdravljaju. Reidar mu uzme pištolj i obriše snijeg s njega. „Zadnji metak će odlučiti”, kaže. Veronica mu priđe i poljubi ga u usta. „Je li sve u redu s tobom?” „Sve je fenomenalno”, kaže on. „Sretan sam da ne mogu biti sretniji.” Veronica ga gleda, a onda mu odmakne pramen kose s čela. Grupa koja stoji na kamenim stubama počne zviždati i smijati se. „Pronašla sam bolju metu”, poviče jedna crvenokosa žena kojoj se ne sjeća imena. Vuče golemu lutku kroz snijeg. Odjednom joj isklizne iz ruku, žena padne na koljena, ali se odmah ponovno uspravi. Njena haljina s leopard uzorkom sva je vlažna od snijega. „Jučer sam je vidjela, bila je ispod neke prljave cerade u garaži”, poviče pobjednički. Berzelius požuri prema njoj kako bi joj pomogao nositi. Lutka je napravljena od obojene plastike, predstavlja Spidermana i visoka je kao Berzelius. „Bravo, Marie!” poviče David. „Ubijte Spidermana”, promrmlja jedna od žena iza njih. Reidar podigne glavu, ugleda lutku i revolver mu padne u snijeg.


„Moram spavati”, kaže odjednom. Odgurne Willeovu ruku koja mu nudi šampanjac i nesigurnim koracima krene natrag prema glavnoj zgradi.


10. Veronica i Marie krenu u potragu za Reidarom po toj velikoj kući. Hodaju kroz sobe i sale. Njegov sako leži na stubama koje vode na gornji kat pa krenu tamo. Mrak je, ali u daljini vide titranje svjetlosti od vatre. Reidar sjedi u jednoj velikoj sobi ispred kamina. Skinuo je gumbe s manšeta i rukavi košulje mu vise preko dlanova. Na niskoj polici za knjige pokraj njega stoje četiri boce Château Cheval Blanca. „Samo sam ti se htjela ispričati”, kaže Marie i uhvati se za vrata. „Ma ne obraćaj pozornost na mene”, promrmlja Reidar ne okrenuvši se. „Glupo je što sam izvukla lutku van, a da te nisam prvo pitala smijem li”, nastavi Marie. „Što se mene tiče, možete zapaliti sve to staro smeće”, odgovori on. Veronica mu priđe, klekne ispred njega i pogleda ga smiješeći se. „Jesi li se uopće upoznao s Marie?” upita ga. „Ona je Davidova prijateljica... mislim.” Reidar podigne čašu prema crvenokosoj ženi i otpije veliki gutljaj. Veronica mu uzme čašu, otpije malo vina pa sjedne. Izuje cipele, nasloni se i stavi mu svoja bosa stopala u krilo. Pažljivo je miluje preko lista, preko modrice koju su napravile nove kožnate sandale, duž unutarnje strane butine i gore. Ona mu pušta da to čini, svejedno joj je što je Marie u sobi. Visoki plamenovi palucaju u golemom otvorenom kaminu. Toplina pulsira i toliko mu zagrije lice da mu se učini da se opekao. Marie im se polako približi. Reidar je pogleda. Crvena kosa joj se počela kovrčati od topline u sobi. Haljina s leopard uzorkom zgužvana je i puna mrlja. „Obožavateljica”, kaže Veronica i odmakne čašu kad Reidar posegne za njom. „Obožavam tvoje knjige”, kaže Marie. „Koje knjige?” uzvrati on oštro. Ustane, uzme čistu čašu iz vitrine i natoči si vina. Marie krivo protumači njegovu gestu i ispruži ruku da uzme čašu. „Računam na to da ćeš otići na zahod ako misliš pišati”, kaže Reidar i otpije vina. „Ne moraš biti tako...” „A ako hoćeš vina, onda si uzmi, jebote”, prekine je povišenim glasom. Marie pocrveni i naglo udahne. Drhtavom rukom uzme bocu i natoči si vino. Reidar teško uzdahne, a onda kaže blažim tonom:


„Mislim da je to jedna od boljih berbi.” Uzme bocu i ponovno sjedne. Uz osmijeh promatra Marie koja je sjela pokraj njega, vrti čašu s vinom, a onda malo otpije. Reidar se nasmije i natoči joj još, pogleda je u oči, uozbilji se, a onda je poljubi u usta. „Što to radiš?” prošapće ona. Reidar ponovno nježno poljubi Marie. Ona odmakne glavu, ali se ipak nasmiješi. Popije malo vina, pogleda ga u oči, nagne se prema njemu i poljubi ga. On je pomiluje po vratu, ispod kose, preko desnog ramena i osjeti kako su se tanke naramenice njene haljine spustile. Ona odloži čašu, ponovno ga poljubi i pomisli da je luda jer mu dopušta da je miluje po grudima. Reidar se toliko suzdržava od plača da osjeća bol u grlu dok joj miluje bedra ispod haljine, osjeti njen nikotinski flaster i krene dalje prema stražnjici. Marie mu odgurne ruku kad joj pokuša svući gaćice, ustane i obriše usta. „Možda bismo se trebali vratiti na zabavu”, kaže nastojeći zvučati ravnodušno. „Da”, odgovori on. Veronica nepomično sjedi na sofi i ne gleda je. „Idete?” Reidar odmahne glavom. „OK”, prošapće Marie i krene prema vratima. Haljina joj zasvjetluca dok izlazi iz sobe. Reidar bulji u vrata. Tama izgleda poput prljavog baršuna. Veronica ustane, uzme svoju čašu sa stola i otpije. Na pazusima haljine ima vlažne mrlje. „Ti si prava svinja”, kaže. „Samo pokušavam živjeti život do maksimuma”, odgovori on tiho. Uhvati je za ruku i prisloni je sebi na obraz, zadrži je tamo dok gleda u njene tužne oči.


11. Vatra u kaminu se ugasila i u sali je jako hladno kad se Reidar probudi na sofi. Oči ga peku i on se sjeti priča svoje žene o Pješčaru. Onome koji baca pijesak u oči djece tako da zaspe i spavaju cijele noći. „Kvragu”, prošapće Reidar i sjedne. Gol je i prolio je vino po koži sofe. Začuje udaljenu buku zrakoplova. Jutarnje sunce prodire kroz prašnjave prozore. Reidar ustane i ugleda Veronicu kako leži skvrčena na podu ispred kamina. Zamotala se u stolnjak. Negdje vani u šumi začuje glasanje jelena. Zabava u prizemlju i dalje traje, ali sada tiša. Reidar uzme napola punu bocu i teturajući izađe iz sobe. Glava mu tutnji od bolova dok se penje škripavim drvenim stubama prema spavaćoj sobi. Na odmorištu zastane, uzdahne i ponovno se vrati dolje. Pažljivo podigne Veronicu i polegne je na sofu, pokrije ju dekom, uzme njene naočale s poda i stavi ih na stol. Reidar Frost ima šezdeset i dvije godine i pisac je triju međunarodnih bestselera, takozvane serije Sanctum. Prije osam godina kupio je imanje Råcksta u blizini Norrtäljea i preselio se tamo iz svoje kuće u Tyresöu. Dvjesto hektara šuma, polja, staja i lijepih terena na kojima ponekad trenira pet konja. Reidar Frost je prije trinaest godina ostao sam na neuobičajen način. Njegovi sin i kći nestali su bez traga jedne večeri kad su se iskrali iz kuće kako bi se sastali s jednim prijateljem. Mikaelov i Felicijin bicikl pronađeni su na puteljku u blizini Badholmena. Osim jednog inspektora s finskim naglaskom, svi su pretpostavljali da su se djeca igrala preblizu vodi i utopila se u zaljevu Erstaviken. Policija je obustavila potragu iako tijela nikada nisu pronađena. Reidarova supruga Roseanna nije mogla podnijeti situaciju u kojoj su se našli. Privremeno se odselila svojoj sestri, zatražila razvod, a za novac koji joj je pripao otputovala u inozemstvo. Samo nekoliko mjeseci nakon rastave pronađena je u kadi u hotelu u Parizu. Počinila je samoubojstvo. Na podu pokraj kade ležao je crtež koji joj je Felicia poklonila za Majčin dan. Djeca su proglašena mrtvom. Njihova su imena upisana na nadgrobni spomenik koji Reidar rijetko posjećuje. Onoga dana kad su djeca proglašena mrtvom pozvao je prijatelje doma na zabavu i odonda se brine da se zabava nastavi kao što čovjek pazi na vatru da se ne ugasi. Reidar Frost uvjeren je da će umrijeti od alkohola, ali istovremeno zna da će se ubiti ako ga ostave samog.


12. Teretni vlak prolazi zimskim krajolikom. Lokomotiva vuče gotovo tristo metara dugačak niz vagona za sobom. Lokomotivom upravlja Erik Johnsson. Ruku drži na upravljaču. Tutnjava strojarnice i pruge ritmična je i monotona. Snijeg kao da nadire u tunelu svjetlosti koji stvaraju reflektori. Svuda okolo je mrak. Kad vlak izađe iz velikog zavoja oko Vårste, Erik Johnsson ponovno poveća brzinu. Pomisli kako snijeg tako jako pada da će biti prisiljen stati najkasnije u Hallbergu i prekontrolirati deceleraciju. U daljini kroz izmaglicu vidi dvije srne kako su odskočile od jarka uz prugu i pobjegle preko bijelog polja. Kreću se čarobno meko kroz snijeg i nestaju u noći. Dok se vlak približava dugačkom mostu Igelsta, Erik se sjeti kako je to bilo kad ga je Sisela povremeno znala pratiti na putovanjima. Ljubili bi se u svakom tunelu i na svakom mostu. Ali sada odbija propustiti i jedan tečaj joge. Oprezno prikoči, prođe Hall i uklizi na taj visoki most. Ima osjećaj kao da leti. Snijeg se kovitla kroz svjetlost reflektora i gotovo potpuno poništava osjećaj za to što je gore, a što dolje. Lokomotiva je već stigla do pola mosta visoko iznad zaleđenog zaljeva kad Erik Johnsson kroz snijeg primijeti neku sjenku koja podrhtava. Netko je na pruzi. Erik jako zatrubi i vidi kako je lik naglo zakoračio udesno na suprotnu prugu. Lokomotiva se približava velikom brzinom. Samo pola sekunde kasnije muškarac je obasjan njenim svjetlom. Zatrepće. Mladić mrtvog lica. Odjeća zaleprša na tom tanašnom tijelu, a onda ga nestane. Erik nije ni svjestan da je jako zakočio i da cijeli vlak usporava. Uz tutnjavu i škripanje metala, ne zna je li pregazio tog mladića. Drhti, osjeti nalet adrenalina u tijelu i nazove hitnu. „Ja vozim vlak i upravo sam prošao pokraj nekog mladića na mostu Igelsta... stajao je nasred pruge, ali mislim da ga nisam pogazio...” „Je li netko ozlijeđen?” pita ga operater. „Mislim da ga nisam pogazio, vidio sam ga samo na nekoliko sekundi.” „Gdje ste ga točno vidjeli?” „Usred mosta Igelsta.”


„Na pruzi?” „Tu i nema ništa drugo nego pruga, to je željeznički most...” „Je li mirno stajao ili je hodao u nekom smjeru?” „Ne znam.” „Moj kolega je upravo obavijestio policiju i hitnu pomoć u Södertäljeu. Željeznički promet preko mosta mora biti obustavljen.”


13. Centrala je odmah poslala policijska vozila s obje strane tog dugačkog mosta. Samo devet minuta kasnije prvi policijski auto skrene s ceste Nyköpingsvägen s upaljenim rotirkama i produži dalje uskim makadamom uz ulicu Sydgatan. Put vodi uz veliku strminu. Nije očišćen i snijeg pada preko haube i prozora auta. Policajci ostave auto kod početka mosta i izađu na prugu s upaljenim baterijskim svjetiljkama. Nije lako hodati uz željezničku prugu. Auti prolaze po autocesti daleko ispod njih. Četiri pruge spajaju se u dvije, pružaju se visoko iznad industrijske zone Björkuddena i zaleđena zaljeva. Policajac koji hoda prvi zastane i pokaže na nešto. Netko je sasvim očito hodao ispred njih duž pruge s desne strane. U nemirnom svjetlu baterija vide se gotovo izbrisani tragovi i pokoja kapljica krvi. Osvijetle dalje, ali na mostu ne vide nikoga. Odozdo dopire svjetlost iz luke zbog koje snijeg izgleda kao da pulsira između pruga poput dima. Tek sada i drugi policijski auto stigne do mosta gotovo dva kilometra dalje, s druge strane tog dubokog zaljeva. Pod gumama zatutnji kad mlađi policajac Jasim Muhammed skrene uz prugu. Njegov kolega Fredrik Mosskin upravo je uspostavio radiovezu s kolegama na mostu. Vjetar toliko zavija u mikrofonu da je gotovo nemoguće razaznati glasove, ali očito je da je netko nedavno hodao uz prugu. Auto stane i farovi obasjaju visoko brdo. Fredrik okonča razgovor i zabulji se u prazno. „Što se događa?” pita Jasim. „Izgleda da je krenuo u ovom smjeru.” „Što su rekli za krv? Da ima puno krvi?” „Nisam čuo.” „Idemo pogledati”, kaže Jasim i otvori vrata. Rotirka baca plavu svjetlost preko borova zatrpanih snijegom. „Hitna stiže”, kaže Fredrik. Snijeg nije još zadobio ledenu koru i Jasim se spusti na koljena. Izvadi bateriju i obasja obje pruge. Fredrik posrne i padne u jarku, ali se nastavi penjati. „Koja životinja ima još jedan šupak na sredini leđa?” pita Jasim. „Ne znam”, promrmlja Fredrik. U zraku je toliko snijega da ne mogu vidjeti svjetlost od kolega s druge


strane mosta. „Policijski konj”, odgovori Jasim. „Ma daj...” „Moja punica je to ispričala djeci”, nasmiješi se on i izađe na most. U snijegu nema tragova. Muškarac je još uvijek na mostu ili je skočio. Začuđeni, zabulje se u žice iznad pruge. Ispod njih je velika strmina. Svjetlost iz obližnjeg zatvora Hall vidljiva je kroz snijeg, sjaji poput nekog podvodnog grada. Fredrik pokuša uspostaviti vezu s kolegama, ali radio samo zuji. Oprezno izađu na most i krenu dalje. Fredrik hoda iza Jasima s baterijom u ruci. Jasim vidi vlastitu sjenu kako čudno poskakuje na tlu, sad na jednu, sad na drugu stranu. Čudno da ne mogu vidjeti kolege s druge strane. Kad stignu tako daleko da je zaljev ispod njih, osjete jak vjetar s mora koji im nosi snijeg u oči. Obrazi im obamru od hladnoće. Jasim škilji pokušavajući nešto vidjeti. Most nestaje u kovitlacu mraka. Odjednom spazi nešto na samom rubu svjetlosti baterije. Štapić od čovjeka, ali bez glave. Jasim posrne, zamahne rukom oko niske ograde i vidi snijeg kako pada pedeset metara dolje prema ledu. Baterija udari o nešto i ugasi se. Srce mu jako kuca dok škilji ispred sebe, ali više ništa ne vidi. Fredrik mu nešto viče iza leđa i on se okrene. Kolega pokaže na njega, ali nije moguće razaznati riječi. Izgleda uplašeno, počne petljati pokušavajući izvaditi pištolj iz futrole i Jasim shvati da ga pokušava upozoriti, da je pokazao na nekoga iza njegovih leđa. Okrene se i naglo udahne. Netko puzi po pruzi ravno prema njemu. Jasim ustukne i pokuša izvaditi pištolj. Pojava se osovi na noge i zaljulja. Radi se o mladiću. Zuri u policajce praznog pogleda. Bradato lice je ispijeno, jagodice na obrazima strše. Posrne, izgleda kao da se bori za dah. „Pola mene je pod zemljom”, kaže zadihano. „Jesi li ozlijeđen?” „Tko?” Mladić zakašlje i ponovno padne na koljena. „Što kaže?” pita Fredrik držeći ruku na futroli pištolja. „Jesi li ozlijeđen?” pita Jasim. „Ne znam, ništa ne osjećam...” „Molim te, pođi sa mnom.” Jasim mu pomogne da ustane i vidi da mu je desna ruka prekrivena


crvenim ledom. „Ja sam samo pola... Pješčar je uzeo... uzeo je pola...”


14. Vrata koja vode u hitnu službu bolnice Söder zatvore se. Sestra rumenih obraza pomogne osoblju da osposobe nosila i odvezu ih unutra. „Nismo pronašli nikakvu osobnu iskaznicu, ništa...” Pacijent je predan sestri na trijaži koja ga odveze u ambulantu za hitne slučajeve. Nakon što su mu provjerili vitalne znakove, sestra pacijentu dodijeli znak narančastog trokuta koji znači drugi po redu po hitnosti. Četiri minute kasnije liječnica Irma Goodwin uđe u prostoriju i sestra joj brzo izreferira: „Dišni putevi prohodni, nema akutnih ozljeda... ali ima lošu zasićenost, temperaturu, znakove konfuzije, lošu cirkulaciju.” Liječnica pogleda karton pa priđe mršavom mladiću. Odjeću su mu razrezali. Koščata prsa podižu se s kratkim udasima. „Još uvijek ne znamo ime?” „Ne.” „Dajte mu kisik.” Mladić leži zatvorenih očiju, kapci mu podrhtavaju dok mu sestra stavlja masku preko nosa i usta. Izgleda neobično pothranjen, ali na tijelu nema nikakvih ožiljaka od injekcija. Irma nikada u životu nije vidjela tako bijelog čovjeka. Sestra mu ponovno izmjeri temperaturu u uhu. „Tridesetdevet s devet.” Irma Goodwin označi koje pretrage treba obaviti, a onda ga ponovno pogleda. Prsa se trznu i on tiho zakašlje i na trenutak otvori oči. „Neću, neću”, šapće manično. „Moram kući, moram, moram...” „Gdje stanuješ? Možeš li mi reći gdje stanuješ?” „Tko... tko od nas?” pita on i s naporom proguta slinu. „Bulazni”, kaže sestra prigušeno. „Boli li te negdje?” „Da”, odgovori on uz zbunjeni osmijeh. „Možeš li mi reći...” „Ne, ne, ne, ne, ona viče u meni, ne mogu izdržati, nemam snage, ne...” Oči mu se izokrenu, zakašlja i promrmlja nešto o prstima od porculana i počne dahtati. Irma Goodwin odluči dati pacijentu injekciju neurobiona i intravenozni antibiotik za spuštanje temperature benzil penicilin, dok čeka rezultate


pretraga. Izađe iz sobe i dok hoda hodnikom dodiruje prst na kojem je osamnaest godina nosila burmu prije nego što ju je bacila u zahodsku školjku. Muž ju je predugo varao da bi mu to mogla oprostiti. Više ne osjeća bol, ali je još uvijek tužna, kao da je cijela njihova zajednička budućnost bila golemi gubitak vremena. Razmišlja bi li nazvala kćer iako je već kasno. Nakon razvoda postala je uplašena i prečesto zove Miju. Kroz vrata čuje glavnu medicinsku sestru kako razgovara preko internog telefona. Stiže vozilo hitne pomoći. Ozbiljna prometna nesreća. Sestra pozove tim za hitnu obradu koji uključuje kirurga. Irma Goodwin zastane i brzo se vrati u sobu u kojoj leži pacijent čiji identitet ne znaju. Mlađa medicinska sestra rumenih obraza pomaže sestri da mu očisti rane. Izgleda da se mladić zaletio ravno u oštru granu. Irma Goodwin stane na vratima. „U antibiotike dodajte makrolid”, kaže odlučno. „Jedan gram eritromicina intravenozno.” Sestra je pogleda. „Mislite da ima legionarsku bolest?” pita je iznenađeno. „Vidjet ćemo što testovi...” Irma Goodwin utihne kad se pacijentovo tijelo trzne. Pogleda njegovo bijelo lice i vidi kako polako otvara oči. „Moram kući”, prošapće on. „Ja sam Mikael Kohler-Frost i moram kući...” „Mikael Kohler-Frost”, kaže Irma. „Nalaziš se u bolnici Söder i...” „Ona stalno vrišti!” Irma izađe iz sobe i otrči do svog skromnog ureda. Zatvori vrata za sobom, stavi naočale, sjedne pred kompjutor i logira se. Nije ga pronašla na popisu pacijenata pa ode dolje do arhiva popisa stanovništva. I tu ga pronađe. Irma Goodwin nesvjesno dodiruje mjesto gdje je nosila vjenčani prsten dok ponovno čita podatke o pacijentu kojeg su primili. Mikael Kohler-Frost već je sedam godina mrtav i pokopan na groblju Malsta u župi Norrtälje.


15. Policijski inspektor Joona Linna nalazi se u malenoj prostoriji golih betonskih zidova. Kleči, a muškarac u kamuflažnoj uniformi prislonio mu je pištolj na glavu, crni Sigsauer. Vrata čuva drugi muškarac koji cijelo vrijeme drži svoju belgijsku automatsku pušku uperenu u Joonu. Na podu uza zid stoji boca Coca-Cole. Stropna svjetiljka s ulubljenim aluminijskim štitnikom baca svjetlost. Mobitel zazuji. Prije nego što se javi, muškarac zaurla na Joonu da spusti glavu. Drugi muškarac stavi prst na okidač i približi mu se za korak. Muškarac s pištoljem razgovara na mobitel i sluša ne skidajući pogleda s Joone. Pod bakandžama mu škripi dok hoda. Kimne, kaže još nešto, pa ponovno sluša. Muškarac s automatskom puškom nakon nekog vremena uzdahne i sjedne na stolicu pokraj vrata. Joona nepomično kleči. Odjeven je u donji dio trenirke i bijelu majicu koja je mokra od znoja. Mišići nadlaktice su mu napeti. Malo podigne glavu. Oči su sive poput poliranog granita. Muškarac s pištoljem žustro priča na mobitel, a onda prekine razgovor, izgleda kao da nekoliko trenutaka razmišlja, a zatim brzo napravi četiri koraka prema Jooni i prisloni mu pištolj na čelo. „Sad ću vas svladati”, kaže Joona sasvim običnim glasom. „Ha?” „Bio sam prisiljen čekati”, objasni. „Dok se ne ukaže mogućnost za izravan fizički kontakt.” „Upravo sam dobio naredbu da te ubijem.” „Da, situacija je prilično hitna s obzirom na to da moram maknuti pištolj s lica i, u idealnom slučaju, iskoristiti ga u sljedećih pet sekundi.” „Kako?” pita muškarac uz vrata. „Da bih ga iznenadio, ne smijem reagirati na njegove pokrete”, objasni Joona. „Zato sam mu pustio da mi priđe, stane i točno dva puta udahne. Dakle, čekam do drugog izdaha prije nego što ću...” „Zašto?” pita muškarac s pištoljem. „Dobit ću nekoliko stotinki sekunde jer ti je gotovo nemoguće reagirati prije nego što udahneš.” „Ali zašto baš drugi udah?” „Zato što je to neočekivano rano i taman usred uobičajenog odbrojavanja:


jedan, dva, tri...” „Kužim”, nasmiješi se muškarac, sad se vidi da mu je jedan prednji zub taman. „Prvo što će se pomaknuti jest moja lijeva ruka”, objasni Joona u nadglednu kameru koja je postavljena sasvim uz strop. „Ona će poletjeti gore prema cijevi pištolja i dalje od mog lica, sve u jednom pokretu. Moram ga uhvatiti, okrenuti prema gore i osoviti se na noge koristeći se njegovim tijelom kao štitom. U jednom pokretu. Najvažnije je prvo riješiti pištolj, ali istovremeno moram paziti na muškarca s puškom. Jer čim zadobijem kontrolu nad pištoljem, on je taj koji je primarna prijetnja. Kako bih uzeo pištolj, udarit ću brzo i koliko god puta je potrebno laktom u bradu i vrat, ispaliti tri metka i okrenuti se i ispaliti još tri.” Muškarci ponovno odigraju scenu. Ista situacija. Muškarac s pištoljem dobije naredbe na mobitel, oklijeva, a onda brzo priđe Jooni i prisloni mu pištolj na čelo. Muškarac i drugi put izdahne i upravo kad je htio ponovno udahnuti da nešto kaže, Joona uhvati cijev pištolja lijevom rukom. Sve se odvija iznenađujuće brzo, iako je bilo očekivano. Joona udari pištolj sa strane i odmah ga okrene prema stropu i skoči na noge. Odglumi četiri brza udarca laktom prema muškarčevu vratu, oduzme mu pištolj i puca drugom muškarcu u trbuh. Tri pucnja ćorcima odjeknu među zidovima. Prvi protivnik još uvijek posrče unatrag kad se Joona okrene i puca i njemu u trbuh. Padne prema zidu. Joona krene prema vratima usput zgrabivši pušku i dodatni spremnik i izađe iz prostorije.


16. Vrata jako udare o betonski zid i odbiju se. Joona produži dalje dok mijenja spremnik u pušci. Svih osam osoba u susjednoj prostoriji okrene se od ekrana i pogleda prema njemu. „Šest i pol sekundi do prvog pucnja”, kaže jedan od njih. „To je presporo”, odgovori Joona. „Ali Markus bi brže ispustio pištolj da si ga stvarno udario laktom”, kaže visoki muškarac obrijane glave. „Da, tu bi dobio neko vrijeme”, nasmije se jedna policajka. Scena se već reprizira na ekranu. Joonini napeti mišići ramena, meki pokret prema naprijed, kontrola nad situacijom dok uzima pištolj. „Stvarno impresivno”, kaže voditelj grupe i spusti dlanove na stol. „Za jednog pandura”, završi Joona. Nasmiju se, naslone u stolicama i voditelj se češe po nosu dok mu ne pocrveni. Joona Linna uzme čašu mineralne vode. Još uvijek ne zna da će sve čega se boji uskoro buknuti poput požara. Još uvijek ne zna za tu malenu iskru koja putuje prema moru benzina. Joona Linna nalazi se u utvrdi Karlsborg gdje podučava grupu specijalaca o borbi prsa u prsa. Ne radi to zato što je educirani instruktor, nego zato što je slučajno upravo ta osoba u Švedskoj koja ima najviše praktičnog iskustva u tehnikama koje moraju naučiti. Kad je Jooni bilo osamnaest godina obavio je svoju vojnu službu upravo u Karlsborgu kao padobranac pa su ga odmah nakon osnovne naobrazbe regrutirali u novu specijalnu operativnu jedinicu za zadatke koje ne mogu riješiti uobičajene postrojbe ili oružane jedinice. Iako je davno napustio vojsku i počeo studirati na Policijskoj akademiji, još se zna dogoditi da sanja o danima kad je služio kao padobranac. Tada se u snovima opet nađe u transportnom zrakoplovu, čuje zaglušujuću buku i gleda kroz prozor. Sjena zrakoplova prelazi preko blijede vode u dubini poput sivog križa. U snu skače s rampe u hladni zrak, čuje napinjanje užadi, osjeti trzaj i zaljulja se kad se padobran otvori. Voda se približava velikom brzinom. Tamo dolje crni gumenjak udara o valove koji se pjene. Joona je u Nizozemskoj završio obuku za učinkovitu borbu prsa o prsa noževima, bajunetama i pištoljima. Istrenirao je kako se koristiti promjenom situacije i inovativnim načinima napada. Te tehnike bile su specijalizirani oblik sustava za samoobranu koji se zove hebrejskim imenom Krav Maga. „Dakle, počet ćemo s ovom situacijom i onda ćemo je tijekom dana činiti


sve težom i težom”, kaže Joona. „Kao, na primjer, kako ubiti dvije osobe jednim metkom?” nasmiješi se onaj visoki obrijane glave. „To nije moguće”, kaže Joona. „Mi smo čuli da je tebi pošlo za rukom”, kaže žena radoznalo. „Ma ne”, nasmiješi se Joona i prođe rukom kroz svoju plavu, raskuštranu kosu. Mobitel mu zazvoni u unutarnjem džepu. Vidi po broju da je to Nathan Pollock iz Državne kriminalističke policije. Nathan zna gdje je Joona i nazvao bi ga samo u slučaju da se radi o nečem važnom. „Ispričavam se”, kaže Joona i javi se. Pije vodu dok sluša isprva s osmijehom, a onda ozbiljan. Odjednom mu nestane sva boja s lica. „Je li Jurek Walter još u zatvoru?” upita. Ruka mu toliko drhti da je prisiljen spustiti čašu na stol.


17. Snijeg pleše zrakom dok Joona trči prema svom autu i sjeda unutra. Odveze se ravno preko velikog dvorišta gdje je trenirao kao osamnaestogodišnjak, skrene uz škripu guma i napusti područje garnizona. Srce mu jako kuca, još ne može vjerovati što mu je Nathan ispričao. Grašci znoja mu izbijaju po čelu, a ruke nikako da se prestanu tresti. Prestigne teretnjak na autoputu Europaväg 20 nešto prije Arboge. Prisiljen je držati volan objema rukama jer mu auto zavijuga od vjetra koji proizvodi to teško vozilo. Cijelo vrijeme misli na telefonski razgovor koji je prekinuo trening specijalaca. Glas Nathana Pollocka bio je posve miran kad mu je rekao da je Mikael Kohler-Frost živ. Joona je oduvijek vjerovao da su taj dječak i njegova mlađa sestra bili dvije od brojnih žrtava Jureka Waltera. Sada mu je Nathan ispričao da je Mikaela pronašla policija na jednom željezničkom mostu u Södertäljeu i da je prevezen u bolnicu Söder. Pollock mu je objasnio da je mladićevo stanje ozbiljno, ali život mu nije u opasnosti. Još ga nisu saslušali. „Je li Jurek Walter još u zatvoru?” bilo je Joonino prvo pitanje. „Da, i dalje je u izolaciji”, odgovorio je Pollock. „Jesi li siguran?” „Da.” „A dječak? Kako znate da je to Mikael Kohler-Frost?” upitao je Joona. „Jasno je rekao svoje ime nekoliko puta. To je jedino što znamo... i da godine odgovaraju”, odgovorio je Pollock. „Naravno, poslali smo uzorak sline u laboratorij...” „Ali niste obavijestili njegovog tatu?” „Moramo pokušati usporediti DNK prije nego što to učinimo, mislim, pa ne smijemo se tu zabuniti...” „Dolazim.”


18. Crna, bljuzgava cesta nestaje pod automobilom i Joona Linna se s naporom suzdržava da još ne ubrza dok mu se vraćaju slike onoga što se dogodilo prije toliko mnogo godina. Mikael Kohler-Frost, pomisli. Mikael Kohler-Frost pronađen je živ nakon svih tih godina. Samo ime je dovoljno da se Jooni vrate sva sjećanja. Prestigne bijeli, prljavi auto i ne primijetivši dijete koje mu maše kroz prozor svojim medvjedićem. Sjećanja su ga obuzela i sada se nalazi u ugodnom neredu dnevne sobe svog kolege Samuela Mendela. Samuel se nagne nad stol tako da mu crna, kovrčava kosa padne preko čela i ponovi Joonine riječi. „Serijski ubojica?” Prije trinaest godina Joona je započeo preliminarnu istragu koja će mu u potpunosti promijeniti život. Zajedno s kolegom Samuelom Mendelom počeo je istraživati slučajeve nestanka dviju osoba u Sollentuni. Prvi je slučaj bila pedesetpetogodišnja žena koja je nestala za vrijeme svoje večernje šetnje. Njen pas pronađen je na stazi iza supermarketa Ica, vukao je uzicu za sobom. Samo dva dana kasnije nestala je i njezina svekrva za vrijeme kratke šetnje između svog stana i dvorane gdje je igrala bingo. Pokazalo se da je ženin brat nestao pet godina prije u Bangkoku. U potragu su se uključili i Interpol i Ministarstvo vanjskih poslova, ali nikada nije pronađen. Ne postoje nikakvi sveobuhvatni statistički podaci o tome koliko osoba svake godine nestane u svijetu, ali svi znaju da se radi o strašno velikom broju. U SAD-u nestaje gotovo sto tisuća osoba svake godine, a u Švedskoj oko sedam tisuća. Većina bude pronađena, ali svejedno ostaje zastrašujući broj onih koji nikada ne budu. Samo mali broj onih koji nikada ne budu pronađeni žrtve su otmice ili ubojica. Joona i Samuel bili su prilično novi zaposlenici krim-policije kad su se zainteresirali za te dvije nestale žene u Sollentuni. Neke su ih stvari podsjećale na slučaj dviju osoba koje su nestale u Örebrou četiri godine prije. Tu se radilo o četrdesetogodišnjaku i njegovu sinu. Bili su na putu za Glanshammar gledati nogometnu utakmicu, ali nikada nisu stigli. Njihov automobil pronađen je napušten na uskoj šumskoj stazi koja uopće nije ni


vodila do igrališta. Isprva je to bila samo odbačena ideja. Što ako stvarno postoji neka konkretna veza između tih događaja, unatoč geografskom i vremenskom odmaku? U tom slučaju nije nerazumno pretpostaviti da bi se još slučajeva nestanka moglo povezati s ta četiri slučaja. Priprema za istragu odrađena je na najuobičajeniji način policijskog rada, onaj koji se odvija za pisaćim stolom, pred kompjutorom. Joona i Samuel skupili su i strukturirali sve nestale slučajeve u Švedskoj koji nisu riješeni u zadnjih deset godina. Ideja je bila da istraže ima li koja od tih nestalih osoba išta zajedničko s ovima što bi bilo više od čiste slučajnosti. Posložili su te pojedine slučajeve poput prozirnog papira jedan na drugi – i polako se počeo pojavljivati uzorak iz tog mutnog sistema točaka koje su ih povezivale. Neočekivani uzorak koji se pojavio upućivao je na to da su mnogi od nestalih pripadali obiteljima u kojima je već nestalo više osoba. Joona se sjeća tišine koja je nastupila u prostoriji kad su odstupili za korak i promatrali rezultate koje su dobili. Četrdeset i pet nestalih osoba odgovaralo je tim kriterijima. Mnoge od njih će sljedećih dana otpisati, ali četrdeset i pet je trideset i pet osoba više nego što bi to slučajnost dopuštala.


19. Na jednom zidu Samuelova ureda u Državnoj kriminalističkoj policiji visjela je velika karta Švedske na kojoj su mjesta na kojima su nestali ljudi bila označena iglama. Naravno, shvaćali su da svih tih četrdeset i pet nestalih osoba nije ubijeno, ali za početak nisu htjeli nikoga otpisati. S obzirom na to da nijedan poznati počinitelj nije odgovarao terminima kad su ti ljudi nestali, počeli su tražiti motive i način otmice, modus operandi. Nije bilo nikakvih sličnosti s riješenim slučajevima ubojstava. Taj ubojica s kojim su imali posla nije ostavljao nikakve tragove nasilja i vrlo je dobro sakrio tijela žrtava. S obzirom na odabir žrtava, serijske ubojice možemo podijeliti u dvije kategorije: one koji uvijek traže idealnu žrtvu koja što bolje odgovara njihovim fantazijama. Ti su ubojice usmjereni na određeni tip ljudi i traže možda isključivo plavokose dječake u predpubertetu. Druga kategorija su oni koji odabiru žrtve po njihovoj pristupačnosti. Žrtva ima određenu ulogu u ubojičinoj mašti tako da zapravo nije važno o kome je u stvarnosti riječ ili kako on ili ona izgledaju. Ali serijski ubojica za kojim su Joona i Samuel tragali nije odgovarao nijednoj od tih kategorija. S jedne strane, spadao je u drugu grupu jer su mu žrtve bile toliko različite, ali s druge, gotovo nitko od njih nije bio osoba do koje je bilo lako doprijeti. Tražili su serijskog ubojicu koji je zapravo bio nevidljiv. Nije imao uobičajen način djelovanja i nije ostavljao tragove, ni slučajne, ni namjerne. Dani su prolazili, a nestale žene iz Sollentune nisu pronađene. Joona i Samuel nisu imali ništa konkretno o serijskom ubojici što bi mogli izložiti svome šefu. Samo su ponavljali da je nemoguće da postoji neko drugo objašnjenje za sve te nestale. Dva dana kasnije istraga je dobila status manje važne, a sredstva za nastavak istrage isparila su. Ali Joona i Samuel nisu htjeli odustati nego su nastavili istraživati u svoje slobodno vrijeme, navečer i vikendima. Koncentrirali su se na uzorak koji je upućivao na to da ako su dvije osobe iz jedne obitelji nestale, onda postoji vrlo veliki rizik da će u dogledno vrijeme još netko nestati. Dok su pratili obitelj žena koje su nestale u Sollentuni, prijavljen je nestanak dvoje djece u Tyresöu. Mikaela i Felicije Kohler-Frost. Djece poznatog pisca Reidara Frosta.


20. Joona provjeri koliko još ima benzina dok prolazi pokraj izlaza za benzinsku postaju i odmorišta prekrivena snijegom. Sjeća se razgovora s Reidarom Frostom i njegovom suprugom Roseannom Kohler tri dana nakon što su im djeca nestala. Nije im rekao što misli – da ih je ubio serijski ubojica kojeg je kriminalistička policija prestala tražiti, ubojica koji postoji samo u njihovim teorijama. Joona je samo postavljao pitanja i ostavio roditelje u njihovu uvjerenju da su im se djeca utopila. Obitelj je živjela u ulici Varvsvägen u lijepoj kući koja je gledala na pješčanu plažu i vodu. Vrijeme je već nekoliko tjedana bilo lijepo i većina snijega se otopila. Ulice i staze bile su crne i mokre. Duž cijele obale voda je slobodno tekla, led koji se zadržao bio je tamnosiv i vlažan. Joona se sjeća kako je prošao kroz kuću i veliku kuhinju i sjeo za golemi bijeli stol uz prozore. Ali Roseanna je navukla zavjese preko svih prozora i, iako je govorila mirnim glasom, glava joj se cijelo vrijeme tresla. Potraga za djecom nije dala nikakvih rezultata. Nebrojeno su puta nadletjeti područje helikopterom, poslali su ronioce da traže tijela i pročešljali okolicu volonterskim i specijalnim jedinicama s psima. Ali nitko nije ništa vidio ni čuo. Reidar Frost izgledao je poput uhvaćene životinje. Samo je htio nastaviti potragu. Joona je sjedio preko puta roditelja, postavljao im rutinska pitanja o tome je li im netko prijetio, je li se netko ponašao neuobičajeno, jesu li imali osjećaj da ih netko prati. „Svi misle da su pali u vodu”, prošaptala je žena i glava joj se ponovno počela tresti. „Rekli ste mi da se nekad znaju iskrasti kroz prozor nakon večernje molitve”, nastavio je Joona mirno. „Što, naravno, ne smiju”, rekao je Reidar. „Ali vi znate da ponekad pobjegnu i odu biciklima do prijatelja?” „Rikarda.” „Rikard van Horn, adresa Björnbärsvägen 7”, rekao je Joona. „Pokušali smo razgovarati s Mikeom i Felicijom o tome, ali... oni su samo djeca i to možda nije tako opasno, tako smo mislili”, odgovorio je Reidar i nježno položio ruku na ženinu. „Što su radili kod Rikarda?”


„Obično ostanu malo tamo i igraju Diablo.” „To svi rade”, prošaptala je Roseanna i povukla ruku. „Ali tog dana nisu otišli biciklima do Rikarda nego su se odvezli do Badholmena”, nastavio je Joona. „Idu li navečer često tamo?” „Mislimo da ne”, rekla je Roseanna i nemirno ustala od stola kao da više ne može kontrolirati drhtanje. Joona je kimnuo. Znao je da je dječaka netko nazvao telefonom prije nego što su on i sestra napustili kuću, ali nije bilo moguće pronaći odakle je poziv došao. Bilo je nepodnošljivo sjediti ispred tih roditelja. Joona nije ništa rekao, ali je postajao sve više uvjeren da su njihova djeca žrtve tog serijskog ubojice. Saslušao ih je i postavljao im pitanja, ali im nije mogao reći što misli.


21. Ako su djeca stvarno bila žrtva tog serijskog ubojice i ako su u pravu da će on uskoro pokušati ubiti i nekog od roditelja, trebali su donijeti odluku. Joona i Samuel odlučili su da će nadgledati Roseannu Kohler. Ona se preselila svojoj sestri u Gärdet u Stockholmu. Sestra je stanovala sa svojom četverogodišnjom kćeri u bijeloj zgradi u ulici Lanforsvägen 25 u blizini šume Lill-Jansskogen. Joona i Samuel su naizmjence nadgledali kuću po noći. Cijeli tjedan bi jedan od njih sjedio u automobilu malo dalje u ulici sve dok ne bi svanulo. Osmoga dana Joona je sjedio u autu i kao i obično promatrao ljude kako se pripremaju za noć. Svjetiljke su se glasile jedna po jedna po uzorku koji je već prepoznavao. Jedna žena u srebrnoj pernatoj jakni je kao i obično krenula u šetnju sa svojim zlatnim retriverom, a zatim se i u zadnjem prozoru ugasilo svjetlo. Joonin je auto bio parkiran u ulici Porjusvägen između prljavog bijelog kamiona i crvene Toyote. U retrovizoru je vidio grmlje prekriveno snijegom i visoku ogradu čeličane. Naselje pred njim bilo je sasvim mirno. Kroz prozor promatrao je statični sjaj uličnih svjetiljki, pločnike i crne prozore kuća. Odjednom se nasmiješio kad se sjetio kako je večerao sa svojom ženom i malom kćeri prije nego što je došao ovamo. Lumi se žurila da što prije pojede kako bi mogla bolje pregledati Joonu. „Hoću prvo pojesti do kraja”, pokušao se izvući. Ali Lumi je imala važan izraz lica i razgovarala s mamom preko njegove glave pa pitala je li on sam oprao zube. „On jako brzo uči”, odgovorila je Summa. Uz osmijeh je ispričala da su Jooni narasli svi zubi i da može jesti. Lumi mu je stavila ubrus pod bradu i pokušala mu ugurati prst u usta i rekla mu da mora jako otvoriti usta. Misli o Lumi raspršile su se kad se odjednom upalilo svjetlo u sestrinu stanu. Joona je vidio kako Roseanna stoji u svojoj flanelastoj spavaćici i razgovara na telefon. Svjetlo se ponovno ugasilo. Sat vremena je prošlo, ali u naselju se ništa nije pomaknulo. U autu je počelo biti stvarno hladno kad je Joona ugledao pojavu u retrovizoru. Neka se osoba pogrbljeno približavala po praznoj ulici.


22. Joona se još malo spustio u sjedalu i u retrovizoru pratio putanju te osobe pokušavajući joj razaznati lice. Grane jarebike su se zaljuljale kad je prošao. U sivoj svjetlosti čeličane Joona je shvatio da je to Samuel. Kolega je došao gotovo pola sata prerano. Otvorio je vrata auta, sjeo na suvozačko sjedalo, pomaknuo ga unatrag, ispružio noge i uzdahnuo. „Čuj Joona, ti si visok i plav... i jako nam je lijepo u autu i sve to”, rekao je. „Ali ja bih ipak radije spavao s Rebeckom... i pisao zadaće s dječacima.” „Možeš sa mnom pisati zadaću”, odgovorio je Joona. „Baš ti hvala”, nasmijao se Samuel. Joona je bacio pogled na cestu, kuće sa zatvorenim ulaznim vratima, zahrđale ograde balkona i prozorska stakla koja su crno sjajila. „Dajmo mu još tri dana”, rekao je. Samuel je izvadio svoju srebrnu termosicu s yoichem, tako je zvao svoju pileću juhu. „Ne znam, puno sam razmišljao”, rekao je ozbiljno. „S ovim slučajem ništa ne odgovara... pokušavamo pronaći serijskog ubojicu koji možda i ne postoji.” „Postoji”, odgovorio je Joona tvrdoglavo. „Ali ne uklapa se u ono što smo saznali, ne uklapa se u našu istragu ni po čemu i...” „To je zato... to je zato što ga nitko nije vidio”, kaže Joona. „Vidljiv je jedino kad baci svoju sjenu na statistiku.” Sjedili su jedan pokraj drugoga u tišini. Samuel je puhnuo u juhu, čelo mu se oznojilo. Joona je pjevušio tango i prelazio pogledom preko prozora Roseannine spavaće sobe i siga koje su visjele s krova pa gore sve do snijegom pokrivenih dimnjaka i ventilatora. „Netko je iza kuće”, prošaptao je Samuel odjednom. „Mislim da sam vidio kako se nešto kreće.” Samuel je pokazao gdje, ali sve je bilo usnulo i mirno. U sljedećoj sekundi Joona je spazio kako se snijeg stresao s jednog grma u blizini kuće. Kao da je netko upravo prošao onuda. Oprezno je otvorio vrata i išuljao se van. U usnulom naselju vladala je tišina. Sve što se čulo bili su njihovi koraci i električno zujanje čeličane.


Par tjedana bilo je toplije i snijeg se počeo otapati, ali onda je ponovno napadao. Približavali su se zabatu kuće na kojem nije bilo prozora, tiho produžili preko ravnog travnjaka i pokraj dućana za tapeciranje namještaja koji se nalazio u prizemlju. Najbliža ulična svjetiljka bacala je svjetlost preko glatkog snijega na otvorenoj površini iza kuća. Čučnuli su iza ugla kuće i počeli pogledom pretraživati drveće koje je raslo sve gušće prema teniskim terenima i šumi. Isprva Joona nije ništa vidio između tog starog grbavog drveća. Upravo je htio dati znak Samuelu da nastavi dalje kad je nešto primijetio. Neki čovjek stajao je među drvećem. Stajao je nepomično poput grana prekrivenih snijegom. Jooni je srce počelo brže lupati. Mršavi je muškarac zurio poput duha prema prozoru iza kojega je ležala i spavala Roseanna Kohler. Nije mu se žurilo, činilo se da nema namjeru ništa poduzeti. Joona se zaledio uvjeren da je taj muškarac u vrtu njihov serijski ubojica. Lice u sjeni bilo je ispijeno i naborano. Stajao je tako nepomično kao da ga sam pogled na kuću ispunjava mirom u kojem uživa, kao da je već uhvatio svoju žrtvu. Izvukli su svoje pištolje, ali nisu znali što da učine. To nisu unaprijed raspravili. Iako su već danima nadgledali Roseannu, nikada nisu razgovarali o tome što da učine ako se pokaže da su u pravu. Nisu mogli pojuriti na čovjeka i uhititi ga samo zato što stoji i promatra prozor u mraku. Naravno, tako bi saznali tko je on, ali bi ga kasnije možda bili prisiljeni pustiti.


23. Joona je zurio u nepomičnu pojavu između drveća. Osjećao je težinu svog poluautomatskog pištolja, osjećao kako mu noćni zrak hladi prste i čuo Samuelovo disanje pokraj sebe. Situacija je već postala gotovo apsurdna kad je čovjek odjednom, bez upozorenja, napravio korak naprijed. Vidjeli su da u ruci drži torbu. Poslije im je bilo teško shvatiti zbog čega su to obojica shvatila da su pronašli čovjeka kojeg su tražili. Muškarac se samo mirno nasmiješio prema prozoru Roseannine spavaće sobe, a onda nestao u grmlju. Snijeg koji je prekrivao travu tiho je škripao pod njihovim nogama dok su se šuljali za njim. Slijedili su njegove tragove ravno kroz usnulu bjelogoričnu šumu i nakon nekog vremena stigli do stare željezničke pruge. U daljini desno mogli su ga vidjeti kako hoda po tračnicama. Prošao je ispod visokog stupa sa strujnim naponom, prošao kroz iskrižane sjenke koje je bacao dalekovod. Stara je pruga još uvijek korištena za teretne vlakove i protezala se od luke Värta pa sve do šume Lill-Jansskogen. Joona i Samuel su ga slijedili hodajući u jarku sa strane po dubokom snijegu kako ih ne bi primijetio. Tračnice su vodile ispod vijadukta i u veliku šumu. Odjednom je sve ponovno postalo puno tiše i mračnije. Bila je to gusta šuma crnog drveća snijegom pokrivenih grana. Joona i Samuel bez riječi su požurili za njim da ga ne izgube. Kad su izašli iz zavoja kod močvare Uggleviken, ugledali su praznu prugu kako se proteže ravno naprijed. Muškarac je skrenuo s pruge negdje u šumi. Popeli su se na nasip pokušavajući vidjeti u šumu, a onda krenuli natrag. Zadnjih je dana sniježilo i cijelo je područje prekrivao netaknuti snijeg. A onda su ugledali tragove koji su im prije promaknuli. Mršavi je skrenuo s pruge ravno u šumu. Tlo ispod snijega bilo je mokro i tragovi koje su ostavile njegove cipele već su potamnjeli. Prije deset minuta bili su bijeli i bilo ih je nemoguće primijetiti na slaboj svjetlosti, ali sada su bili tamni poput olova. Slijedili su ih u šumu u smjeru velikog rezervoara. Među drvećem je vladala gotovo potpuna tama.


Tri su se puta ubojičini tragovi ukrstili s laganim zečjim tragovima. U jednom je trenutku bilo toliko mračno da su pomislili da su ga ponovno izgubili. Zastali su, ali su onda opet spazili trag i požurili dalje. Iznenada su začuli cviljenje. Kao da neka životinja plače, ništa takvo ni Joona ni Samuel nisu nikada prije čuli. Slijedili su tragove koji su ih vodili prema tom zvuku. Ono što su ugledali među drvećem sličilo je na scenu iz neke groteskne srednjovjekovne priče. Muškarac kojeg su slijedili stajao je ispred plitkog groba. Tlo oko njega bilo je crno od iskopane zemlje. Mršava i prljava žena cijelo je vrijeme pokušavala izaći iz lijesa, plačući se nastojala izvući van. Ali svaki put kad bi joj to skoro uspjelo, muškarac bi je gurnuo natrag. Joona i Samuel nekoliko su sekundi samo stajali i zurili, a onda su otkočili oružje i pojurili naprijed. Muškarac nije bio naoružan i Joona je znao da bi mu trebao ciljati u noge, ali je svejedno uperio pištolj prema srcu. Pritrčali su im preko prljavog snijega, srušili muškarca na trbuh i stavili mu lisice oko ruku i nogu. Samuel je dašćući stajao s pištoljem uperenim u njega dok je razgovarao s policijom. Joona je čuo plač u njegovu glasu. Uhvatili su dotada nepoznatog serijskog ubojicu. Ime mu je bilo Jurek Walter. Joona je pažljivo pomogao ženi da izađe iz lijesa i pokušavao je smiriti. Ona je samo ležala na tlu i teško disala. Kad joj je Joona objasnio da pomoć stiže, primijetio je kako se nešto kreće među drvećem. Nešto veliko je pobjeglo, jedna grana se slomila, druge su se zaljuljale i snijeg je pao meko poput tkanine. Možda je to bila srna. Joona je kasnije shvatio da je to zacijelo bio pomagač Jureka Waltera, ali tada mu je jedino na pameti bilo da spasi ženu i odvede muškarca u zatvor. Pokazalo se da je žena ležala u lijesu gotovo dvije godine. Jurek Walter očito ju je redovito opskrbljivao hranom i vodom i ponovno zakopavao u grob. Žena je oslijepjela i bila je vrlo pothranjena, mišići su joj zakržljali, a rane od ležanja deformirale, na rukama i stopalima imala je ozebline. Isprva su mislili da je samo traumatizirana, ali pokazalo se da je zadobila i teške ozljede mozga.


24. Joona je vrlo pažljivo zaključao vrata kad se u pola pet ujutro vratio kući. Srce mu je lupalo od straha dok je pomicao Lumino toplo tijelo malo bliže sredini kreveta, a onda legao i zagrlio nju i Summu. Znao je da neće moći spavati, ali trebalo mu je da legne uz svoju obitelj. U šumu se vratio već u sedam sati ujutro. Područje je bilo ograđeno i nadgledano, ali snijeg oko groba već su toliko izgazili policajci, psi i osoblje hitne pomoći da se potraga za tragovima potencijalnog suradnika ne bi isplatila. Već u deset sati jedan je policijski pas markirao mjesto blizu rezervoara Ugglevik, samo dvjesto metara dalje od ženina groba. Pozvani su tehničari i istražitelji i dva sata kasnije iskopali su posmrtne ostatke sredovječnog muškarca i dječaka od petnaestak godina. Bili su ugurani u plavu plastičnu bačvu i obdukcijom se ustvrdilo da su zakopani prije gotovo četiri godine. Nisu uspjeli dugo preživjeti u bačvi iako je postojala cijev za dovod zraka. Jurek Walter bio je upisan da stanuje u ulici Björnovägen u dijelu Södertäljea koji se zove Hovsjö. To je bila jedina adresa koju su našli. Prema popisu stanovništva nije stanovao nigdje drugdje otkako je 1994. godine doselio u Švedsku iz Poljske i dobio radnu dozvolu. Radio je kao mehaničar u malenoj tvrtki Menges gdje je popravljao mjenjače na vlakovima i renovirao dizelske motore. Sve je upućivalo na to da je živio mirno i potpuno sam. Björnovägen je dio stambenog kompleksa sagrađenog početkom sedamdesetih godina u zelenom dijelu Södertäljea po imenu Hovsjö. Joona, Samuel i dva tehničara nisu znali što će ih dočekati u Walterovu stanu. Soba za mučenje ili soba puna trofeja, staklenke s formalinom, kutije sa zamrznutim dijelovima tijela, police s foto-dokumentacijom? Policija je ogradila područje oko zgrade i cijeli drugi kat. Obukli su zaštitna odijela, otvorili vrata i počeli postavljati podloške za hodanje kako ne bi uništili dokaze. Jurek Walter živio je u dvosobnom stanu od 33 kvadrata. Ispod otvora za poštu ležala je gomila brošura i reklama. Predsoblje je bilo potpuno prazno. U ormaru uz ulazna vrata nije bilo ni cipela ni odjeće. Polako su produžili unutra. Joona je bio spreman na to da bi se netko mogao skrivati u stanu, ali sve je bilo mirno, kao da je i vrijeme odustalo od ovog mjesta. Žaluzine su bile spuštene. U stanu je mirisalo po suncu i prašini.


U kuhinji nije bilo namještaja. Hladnjak je bio otvoren i isključen. Ništa nije upućivalo na to da je ikada korišten. Ploče na štednjaku su lagano zahrđale. U pećnici, na nekorištenom limu za pečenje nalazila se Electroluxova brošura s uputama za upotrebu. Jedina hrana koju su pronašli u ormarićima bile su dvije konzerve narezanog ananasa. U spavaćoj sobi nalazio se uzak krevet bez posteljine, a u ormaru je na metalnoj vješalici visjela jedna čista košulja. To je bilo sve. Joona je pokušavao shvatiti što znači taj prazni stan. Bilo je očito da Jurek nije tu stanovao. Možda ga je koristio samo kako bi imao adresu. Ništa u stanu nije im dalo ideje kako da nastave istragu. Jedini otisak prsta koji su pronašli pripadao je Jureku. U popisu prijestupnika nije bilo nikakvih zabilješki o njemu, a ni u popisu osumnjičenih i registru socijalnih službi. Jurek Walter nije bio osiguran, nikada nije uzeo kredit, porez mu je plaćala tvrtka u kojoj je radio i nikada nije podnio poreznu prijavu. Postoji gomila registara. Više od tristo njih koji spadaju pod zakon o osobnim podacima. Jurek Walter nalazio se samo u onima koje čovjek nikako ne može izbjeći. Inače je bio nevidljiv. Nikada nije bio na bolovanju, nikada nije zatražio pomoć liječnika ili zubara. Nije bio registriran u popisu vlasnika oružja, automobila, školskom registru, nekom političkom popisu ili popisu neke vjerske udruge. Kao da je živio život nastojeći biti što je više moguće neprimjetan. Nijedan od podataka nije im ništa govorio. Onih nekoliko osoba koje su bile u kontaktu s njim na poslu, nisu znale ništa o njemu. Ispričali su im da nikada nije mnogo govorio, ali da je bio vrlo dobar mehaničar. Kad je Državna kriminalistička policija dobila podatke od poljske policije, pokazalo se da je muškarac po imenu Jurek Walter umro prije mnogo godina. S obzirom na to da je taj Jurek Walter bio pronađen ubijen u javnom WC-u na željezničkoj stanici Krakow Glowny, mogli su im poslati fotografije i otiske prstiju. Ni slike ni otisci prstiju nisu odgovarali švedskom serijskom ubojici. Vjerojatno je samo ukrao identitet pravog Jureka Waltera. Muškarac kojeg su uhitili u šumi postajao je sve veća i veća zagonetka. Tri su mjeseca pretraživali šumu, ali nakon muškarca i dječaka u bačvi nisu pronašli još Walterovih žrtava.


Sve dok Mikael Kohler-Frost nije pronađen kako hoda mostom u smjeru Stockholma.


25. Jedan je tužitelj preuzeo odgovornost za preliminarnu istragu, ali Joona i Samuel su bili ti koji su vodili saslušanja do glavnog suđenja. Tijekom razgovora u pritvoru Jurek Walter nije ništa priznao, ali nije ni negirao zločine. Samo je filozofirao o životu i smrti. Budući da nisu imali konkretnih dokaza, okolnosti oko uhićenja, nedostatak objašnjenja i psihijatrijsko vještačenje bili su ti koji su doveli do sudske presude. Njegov se branitelj žalio na presudu i, u očekivanju dodatnog saslušanja na glavnom sudu, nastavili su ga ispitivati u zatvoru. Zaposlenici zatvora bili su naviknuli na razne stvari, ali prisutnost Jureka Waltera bila im je naporna. Zbog njega su osjećali nelagodu. Tamo gdje se on nalazio naglo bi planule svađe, a jedanput su se dva stražara tako potukla da je jedan od njih završio na hitnoj. Održali su krizni sastanak i donijeli odluke o novim sigurnosnim mjerama i da Jurek Walter više ne smije dolaziti u kontakt s drugim zatvorenicima i boraviti u otvorenom dvorištu. Samuel je uzeo bolovanje tako da je Joona sam hodao hodnicima s nizovima bijelih termosica koje su stajale ispred svakih zelenih vrata. Dugačke, crne ogrebotine protezale su se preko blistavog linoleumskog poda. Vrata prazne ćelije Jureka Waltera bila su otvorena. Zidovi su bili hladni, a na prozorima su bile rešetke. Jutarnje je svjetlo blještalo na izlizanom madracu na ležaju pričvršćenom za zid i na umivaoniku od nehrđajućeg čelika. Malo dalje u hodniku stajao je policajac u tamnoplavoj majici i razgovarao sa sirijskim ortodoksnim svećenikom. „Odveli su ga u drugu prostoriju za saslušanja”, doviknuo je policajac Jooni. Ispred prostorije za saslušanja stajao je čuvar, a kroz prozor Joona je vidio Jureka Waltera kako sjedi na stolici lica okrenutog prema podu. Ispred njega stajao je njegov pravni savjetnik i još dva stražara. „Došao sam slušati”, rekao je Joona kad je ušao. Nastupila je tišina, a nakon nekog vremena Jurek Walter je izmijenio nekoliko riječi sa svojim braniteljem. Govorio je tihim glasom i nije podigao glavu kad je zamolio odvjetnika da ode. „Možete pričekati u hodniku”, rekao je Joona stražarima. Kad je ostao sam s Jurekom Walterom u prostoriji za saslušanja, privukao je stolicu i sjeo tako blizu da je mogao osjetiti smrad njegova znoja.


Jurek Walter je mirno sjedio spuštene glave. „Tvoj branitelj misli da si bio tamo u šumi kako bi spasio tu ženu”, rekao je Joona neutralno. Jurek je ostao sjediti spuštene glave oko dvije minute, a onda je, ne mičući se, odgovorio: „Previše pričam.” „Dovoljno je da nam samo ispričaš istinu”, rekao je Joona. „Ali to mi nije važno ako me nevinog osude”, odgovorio je Walter. „Završit ćeš u zatvoru.” Jurek je pogledao Joonu i zamišljeno rekao: „Život me davno napustio. Ničega se ne bojim. Ni boli... ni samoće, ni tuge.” „Ali ja tražim istinu”, rekao je Joona namjerno naivno. „Nju ne treba tražiti. To je isto kao i s pravdom ili bogovima. Biraš ih po potrebi.” „Čovjek ne bira laži”, rekao je Joona. Jurekove zjenice su se smanjile. „Na glavnom sudu će tužiteljev opis mog djela biti smatran istinitim bez ikakve sumnje”, rekao je bez imalo molećivosti u glasu. „Hoćeš li reći da je to krivo?” „Nemam se namjeru zadržavati na tehnikalijama s obzirom na to da je ustvari ista stvar otkopati ili zakopati grob.” Kad je Joona toga dana napustio sobu za saslušanja, bio je sasvim uvjeren da je Jurek Walter ekstremno opasan čovjek, ali istovremeno nije mogao prestati razmišljati o mogućnosti da je Jurek pokušao reći da je preuzeo na sebe tuđu krivnju. Naravno, bilo mu je jasno da je Jurekova namjera možda i bila da posije sjeme sumnje, ali nije mogao zanemariti činjenicu da u cijeloj tužbi postoji napuklina.


26. Dan prije suđenja Joona, Summa i Lumi bili su na večeri kod Samuela i njegove obitelji. Sunce je sjalo kroz lanene zavjese kad su počeli jesti, ali kasnije je pao mrak. Rebecka je upalila svijeću na stolu i puhnula u šibicu. Sjaj se njihao preko njenih blistavih očiju s neobičnom zjenicom. Jednom su joj objasnili da takva deformacija zjenice nije opasna, vid joj nije narušen. Mirna je večera završena uz tamni kolač od meda, a onda je Joona posudio jarmulku za molitvu poslije jela. Bio je to zadnji put da je vidio Samuelovu obitelj. Lijepo odgojeni dječaci neko su se vrijeme igrali s malom Lumi, a onda se Joshua zadubio u videoigru, a Ruben otišao u svoju sobu vježbati klarinet. Rebecka je otišla u dvorište sa stražnje strane kuće popušiti cigaretu, a Summa joj je pravila društvo pijuckajući vino. Joona i Samuel su raspremili stol i odmah počeli razgovarati o poslu i sutrašnjem suđenju. „Ja neću doći”, rekao je Samuel ozbiljno. „Ne znam, nije me strah, samo imam osjećaj kao da mi se duša zaprljala... i da postaje prljavija svake sekunde provedene u njegovoj blizini.” „Siguran sam da je kriv”, rekao je Joona. „Ali?” „Mislim da ima pomagača.” Samuel je uzdahnuo i stavio tanjure u sudoper. „Uhvatili smo serijskog ubojicu”, rekao je. „Luđaka koji je sam...” „Nije bio sam pokraj groba kad smo stigli tamo”, prekinuo ga je Joona. „Jest, bio je”, nasmiješio se Samuel i počeo ispirati ostatke hrane s tanjura. „Nije neuobičajeno da serijski ubojice imaju društvo”, usprotivio se Joona. „Nije, ali apsolutno ništa ne upućuje na to da Jurek Walter pripada toj grupi zločinaca”, rekao je Samuel ozbiljno. „Obavili smo svoj posao, gotovi smo, a ti, Joona, ti moraš podići kažiprst u zrak i reći”, i tu je Samuel rekao nešto na hebrejskom. „To da kažem?” upitao je Joona uz osmijeh. „A što to znači?” „Ali možda je i suprotno moguće.” „To se uvijek može dodati”, kimnuo je Joona.


27. Sunce je sjalo kroz zaobljeno prozorsko staklo zgrade suda u Stockholmu. Pravni zastupnik Jureka Waltera objasnio je da se njegov klijent toliko loše psihički osjeća zbog suđenja da nema snage objasniti razloge zašto se našao na mjestu uhićenja. Joona je bio pozvan kao svjedok i opisao je cijeli proces praćenja i samo uhićenje. Zatim je branitelj upitao Joonu je li imao ikakvih razloga za sumnju da je tužiteljev opis zločina temeljen na krivoj procjeni. „Je li moj klijent osuđen zbog tuđeg zločina?” Joona je pogledao branitelja koji je izgledao očajno, ali mu se istovremeno u glavi vrtio film u kojem Jurek Walter, bez ikakve agresije, uvijek iznova gura ženu natrag u lijes iz kojeg se pokušavala izvući. „Pitam vas zato što ste vi bili tamo”, nastavio je branitelj. „Je li moguće da je Jurek Walter ustvari pokušao spasiti ženu u grobu?” „Nije”, odgovorio je Joona. Nakon dva sata rasprave objavljeno je da je sud donio presudu. Izraz lica Jureka Waltera nije odavao nikakve osjećaje dok je slušao oštru presudu. Bit će smješten u zatvor psihijatrijske klinike s posebnim uputama što treba činiti ako ikada dođe do testiranja prije puštanja na slobodu. S obzirom na to da je izravno povezan s nekoliko nezavršenih istraga, pripisane su mu i neočekivano stroge restrikcije. Kad je presuda pročitana, Jurek Walter okrenuo se prema Jooni. Lice su mu prekrivale sitne bore, a svijetle oči gledale su ravno u Joonine. „Sada će nestati oba sina Samuela Mendela”, rekao je Jurek odmjerenim glasom. „I Samuelova supruga Rebecka će nestati, ali... Ne, slušaj me, Joona Linna. Policija će ih tražiti, a kad policija odustane, Samuel će nastaviti, ali na kraju će shvatiti da više nikada neće vidjeti svoju obitelj i ubiti se.” Joona je ustao da ode. „A tvoja mala kći”, nastavio je Jurek Walter spustivši pogled na svoje nokte. „Pazi što pričaš”, rekao je Joona. „Lumi će nestati”, prošaptao je Jurek. „I Summa će nestati. A kad shvatiš da ih više nikada nećeš vidjeti... objesit ćeš se.” Podigao je glavu i pogledao Joonu ravno u oči. Lice mu je bilo smireno, kao da je red uspostavljen. Obično osuđenika prebace natrag u istražni zatvor dok se čekaju smještaj i prijevoz do nekog drugog zatvora ili institucije. Ali osoblje zatvora


Kronoberg toliko se željelo riješiti Jureka Waltera da su se pobrinuli za prijevoz direktno iz zgrade suda do zatvorenog psihijatrijskog odjela dvadeset kilometara sjeverno od Stockholma. * Jurek Walter kaznu će odslužiti u strogoj izolaciji u najsigurnijoj ustanovi u Švedskoj na neodređeno vrijeme. Samuel Mendel njegove je riječi shvatio kao praznu prijetnju poražena čovjeka, ali Joona nije mogao prestati misliti na to kako je prijetnja izrečena kao istina, kao činjenica. Nakon što nije pronađeno još tijela, istraga je izgubila svoj prioritetni status. Nije obustavljena, ali se ništa nije događalo. Joona je odbijao odustati, ali jednostavno je bilo premalo informacija, a tragovi su ih vodili samo u slijepe ulice. Iako je Jurek Walter bio zaustavljen i osuđen, o njemu ustvari nisu ništa više saznali. Ostao je zagonetka. Jednog petka poslijepodne, dva mjeseca nakon suđenja, Joona je sjedio sa Samuelom u kafiću Il Caffé u blizini zgrade policije i pio dupli espresso. Sada su radili na drugim slučajevima, ali su se redovito sastajali i razgovarali o Jureku Walteru. Mnogo su puta proučili sav dostupan materijal o njemu, ali nisu pronašli ništa što bi upućivalo na to da je imao pomagača. Cijeli je slučaj već gotovo postao kao šala koju su dijelili, sve to sumnjičenje nevinih ljudi, kad se dogodilo ono užasno.


28. Samuelov mobitel zazujao je na stolu pokraj šalice za espresso. Na zaslonu se vidjela fotografija njegove supruge Rebecke sa zjenicom u obliku suze. Joona je nekoncentrirano slušao razgovor dok je skidao šećer s peciva s cimetom. Rebecka i dječaci su izgleda namjeravali krenuti u Dalarö ranije nego što je dogovoreno pa je Samuel rekao da on može putem kupiti hranu. Rekao joj je da oprezno vozi i završio razgovor s puno poljubaca. „Stolar koji nam je popravio verandu hoće da što prije pogledamo drvene panele”, objasnio je Samuel. „Soboslikar bi izgleda mogao doći već ovaj vikend ako sve bude gotovo.” Joona i Samuel su se vratili u svoje urede u Državnoj kriminalističkoj policiji i tog se dana više nisu vidjeli. Pet sati kasnije, dok je Joona večerao sa svojom obitelji, Samuel ga je nazvao. Teško je disao i govorio tako zbrkano da ga je bilo teško razumjeti, ali bilo je očito da Rebecka i djeca nisu bili u kući u Dalaröu. Nisu ni stigli tamo i nisu se javljali na telefon. „Sigurno postoji objašnjenje”, pokušao je Joona. „Nazvao sam sve bolnice i policiju i...” „Gdje si sada?” pitao je Joona. „Na cesti Dalarövägen, ponovno vozim prema kući.” „Što hoćeš da učinim?” pitao je Joona. Već mu je ista stvar pala na pamet, ali kada je čuo Samuelov odgovor, naježio se po vratu: „Provjeri da Jurek Walter nije pobjegao.” Joona je odmah nazvao zatvoreni psihijatrijski odjel bolnice Löwenströmska, razgovarao s glavnim liječnikom Brolinom i dobio odgovor da se u izoliranoj jedinici ne događa nikakva neuobičajena aktivnost. Jurek Walter nalazio se u svojoj ćeliji i bio je potpuno izoliran cijeli dan. Kad je Joona ponovno nazvao Samuela, glas njegova prijatelja bio je drukčiji, uplašen i kreštav. „U šumi sam”, Samuel gotovo da je vrištao. „Pronašao sam Rebeckin auto, stoji nasred cestice koja vodi do zaljeva, ali nema nikoga, nema nikoga.” „Dolazim”, istog trenutka rekao je Joona. Policija je provela intenzivnu potragu za Samuelovom obitelji. Tragovi Rebecke i djece završavali su na pošljunčenom putu samo pet metara od napuštena vozila. Psi nisu ništa namirisali, samo su hodali gore-dolje, vrtjeli se u krug, ali nisu ništa pronašli. Sljedeća dva mjeseca pretraživali su šume,


ceste, kuće i vodu. Kad je policija povukla svoje ljude, Samuel i Joona su sami nastavili tražiti. Uporno su tražili dok je užas rastao u njima i kretao prema granici nepodnošljivoga. Nijednom nitko od njih nije spomenuo o čemu se radi. Nisu se usuđivali izgovoriti ono čega su se bojali da se dogodilo Joshui, Rubenu i Rebecki. Poznavali su surovost Jureka Waltera.


29. U tom je razdoblju Joona osjećao toliki strah da nije mogao spavati. Nadgledao je svoju obitelj, svuda išao s njima, išao po njih i vozio ih kuda je trebalo, dogovorio posebna pravila s Luminim vrtićem, ali mu je, naravno, bilo jasno da to neće moći provoditi zauvijek. Joona je bio prisiljen suočiti se s opasnošću. Nije mogao razgovarati sa Samuelom, ali više nije mogao zatvarati oči pred situacijom. Jurek Walter nije sam počinio svoje zločine. Netko mu je pomagao. Sve u jednostavnosti Jureka Waltera upućivalo je na to da je on vođa. Ali otkada je Samuelova obitelj oteta, postalo je jasno da je Jurek Walter imao pomagača. Taj je pomagač dobio zadatak da otme Samuelovu obitelj i učinio je to ne ostavivši ni traga. Jooni je naravno bilo jasno da je sada njegova obitelj na redu. Vjerojatno je bila čista slučajnost što je do sada bio pošteđen. Jurek Walter nema milosti ni prema kome. Joona je nekoliko puta razgovarao o tome sa Summom, ali ona nije tako ozbiljno shvaćala prijetnju. Prihvaćala je njegovu zabrinutost i mjere opreza jer je pretpostavljala da će njegov strah nakon toga nestati. Joona se isprva nadao da će velike policijske akcije koje su poduzete u vezi s nestankom Samuelove obitelji dovesti do toga da pomagač bude uhvaćen. Nekoliko se tjedana osjećao kao lovac, ali sada se odnos promijenio. Znao je da su on i njegova obitelj lovina i smirenost koju je pokazivao Summi i Lumi bila je samo površinska. Bilo je pola jedanaest navečer i on i Summa ležali su jedno pokraj drugoga u krevetu i čitali. Jooni je odjednom srce počelo jače udarati kad je začuo zvukove iz prizemlja. Znao je da perilica rublja još nije gotova. Zvučalo je kao kad patentni zatvarač lupi po bubnju mašine, ali svejedno nije mogao da ne ustane i prekontrolira jesu li svi prozori u prizemlju cijeli, a ulazna vrata zaključana. Kad se vratio natrag Summa je već ugasila svjetlo, ležala i gledala ga. „Što si radio?” pitala je nježno. Prisilio se da se nasmiješi i upravo je htio nešto reći kad su se začuli koraci malenih stopala. Joona se okrenuo i vidio njihovu kćer kako ulazi u sobu. Kosa joj je bila raščupana, a svijetloplavi donji dio pidžame okrenuo se za četvrt kruga oko njenog tijela. „Lumi, moraš spavati”, uzdahnuo je.


„Zaboravili smo reći maci laku noć”, rekla je ona. Navečer bi joj Joona obično pročitao priču i prije nego što bi je ušuškao u krevet uvijek su morali pogledati kroz prozor i mahnuti sivoj mački koja je spavala na kuhinjskom prozoru susjedne kuće. „Vrati se u krevet”, rekla je Summa. „Doći ću odmah”, obećao joj je Joona. Lumi je nešto promrmljala i odmahnula glavom. „Da te odnesem?” pitao je i podigao je. Čvrsto se uhvatila za njega i osjetio je kako joj srce brzo lupa. „Što je? Jesi li nešto sanjala?” „Samo sam htjela mahnuti maci”, prošaptala je. „Ali vani je bio kostur.” „Na prozoru?” „Ne, stajao je vani”, odgovorila je. „Tamo gdje smo pronašli mrtvog ježa... gledao me...” Joona ju je brzo stavio u krevet do Summe. „Ostani ovdje”, rekao je. Otrčao je niz stube, nije ni uzeo pištolj iz ormara s oružjem, zaboravio je i cipele, samo je otvorio kuhinjska vrata i izjurio van u hladnu noć. Tamo nije bilo nikoga. Obišao je kuću, prekoračio susjedovu ogradu i otišao do sljedećeg posjeda. Cijelo je naselje bilo mirno. Vratio se do drveta sa stražnje strane kuće gdje su on i Lumi prošlo ljeto pronašli mrtvog ježa. Netko je bez sumnje stajao tu u visokoj travi, točno ispred njihove ograde. S tog je mjesta mogao dobro vidjeti kroz Lumin prozor. Joona se vratio unutra, zaključao za sobom, uzeo pištolj, pregledao cijelu kuću, a onda legao u krevet. Lumi je odmah zaspala između njega i Summe, a nakon nekog vremena zaspala je i njegova žena.


30. Joona je već pokušao razgovarati sa Summom o bijegu, o tome da započnu novi život, ali ona nikada nije upoznala Jureka Waltera, nije znala za spektar njegovih zločina i jednostavno nije vjerovala da je on taj koji stoji iza nestanka Rebecke, Joshue i Rubena. S grozničavom koncentracijom Joona je počeo razmatrati tu neizbježnu situaciju. S ledenom oštrinom proučavao je svaki detalj, svaki aspekt, kako bi skovao plan. Plan koji će ih sve troje spasiti. Državna kriminalistička policija nije znala gotovo ništa o Jureku Walteru. Glavni razlog zašto su sada počeli sumnjati da postoji pomagač bio je taj što je obitelj Samuela Mendela nestala nakon Jurekova uhićenja. Ali taj pomagač nije ostavio nikakva traga. Bio je sjenka sjenke. Kolege su rekli da je situacija beznadna, ali Joona nije odustajao. Naravno, bilo mu je jasno da neće biti lako pronaći i uhititi nevidljivog pomagača. To bi moglo potrajati nekoliko godina, a Joona je ipak samo običan čovjek. Ne može tražiti i istovremeno paziti na Summu i Lumi, ne može sve to, ne svake sekunde. Ako unajmi dva tjelohranitelja koji bi ih pratili cijeli dan, onda će sva obiteljska ušteđevina biti potrošena za pola godine. Jurekov pomagač čekao je mjesecima prije nego što je oteo Samuelovu obitelj. Očito je bio strpljiv i nije ništa ishitreno radio. Joona je pokušavao pronaći izlaz za sve njih. Mogli bi se preseliti, promijeniti posao i identitete i tiho živjeti negdje drugdje. Ništa mu nije bilo važnije od toga da bude sa Summom i Lumi. Ali kao policajac, znao je da zaštićeni identiteti nisu sigurni. Radi se samo o malo kupljena mira. A što dalje dospiješ, to duže imaš mira, ali u popisu mogućih žrtava Jureka Waltera bio je i jedan muškarac koji je nestao u Bangkoku, nestao bez traga u liftu u Sukhothai Hotelu. Nema se kuda pobjeći. Te je noći Joona bio prisiljen prihvatiti da postoji nešto važnije od toga da bude sa Summom i Lumi. Njihovi životi su važniji. Ako pobjegne ili nestane zajedno s njima, to će biti direktni izazov Jureku da ih krene tražiti. A ako čovjek traži, prije ili poslije i pronađe ljude koji se skrivaju, Jooni je


to bilo jasno. Jurek Walter ne smije tražiti, pomislio je. To je jedini način da ih ne pronađe. Postojalo je samo jedno rješenje. Jurek Walter i njegova sjena moraju vjerovati da su Summa i Lumi mrtve.


31. Promet je sve gušći dok se Joona približava Stockholmu po širokom autoputu. Snježne pahuljice lepršaju i nestaju na mokroj cesti. Nema snage razmišljati o tome kako je organizirao Summinu i Luminu smrt kako bi im dopustio da žive drugi život. Igla mu je pomogao, iako nevoljko. Shvatio je da ispravno postupaju, ako pomagač postoji. Ali ako Joona nije u pravu, onda je to golema pogreška. Ta se sumnja s godinama spustila poput tuge na tanašnu obducentovu pojavu. Ograda groblja Norra na brzinu prođe pokraj automobila i Joona se sjeti kako su Summinu i Luminu urnu spustili u zemlju. Kiša je padala na svilene vrpce njihovih vijenaca i bubnjala po crnim kišobranima. Joona i Samuel su sami nastavili potragu, ali nisu bili u kontaktu. Njihove različite sudbine su ih udaljile. Jedanaest mjeseci nakon što mu je obitelj nestala Samuel je prestao tražiti i vratio se na posao. Izdržao je tri tjedna, a onda je izgubio svaku nadu. Rano ujutro jednog sunčanog dana u ožujku, Samuel se odvezao do njihove vikendice. Spustio se dolje do lijepe plaže na kojoj su se njegovi dječaci kupali, uzeo službeni pištolj, stavio metak i ispalio ga sebi u glavu. Kad je Joona dobio poziv od svog šefa s porukom da je Samuel mrtav, cijelo mu se tijelo zaledilo. Dva sata kasnije otišao je drhteći do starog urara u ulici Roslagsgatan. Radno vrijeme je odavno prošlo, ali stari je urar još sjedio s povećalom na lijevom oku i popravljao gomile pokvarenih satova. Joona je pokucao na staklo vrata i starac ga je pustio unutra. Kad je dva tjedna kasnije napustio urarnicu, imao je sedam kilograma manje. Bio je blijed i toliko slab da je svakih deset metara bio prisiljen stati i odmoriti se. Povraćao je u parku koji će kasnije biti nazvan po pjevačici Monici Zetterlund, a onda oteturao dalje u smjeru Odengatana. Joona nikada nije mislio da će zauvijek izgubiti svoju obitelj. Zamišljao je kako će biti prisiljen da ih neko vrijeme ne vidi, ne dodirne. Bilo mu je jasno da bi to moglo potrajati godinu, možda i više godina, ali cijelo je vrijeme bio uvjeren da će pronaći pomagača Jureka Waltera i uhititi ga. Računao je na to da će jednom razotkriti njihove zločine, baciti svjetlo na njih i mirno ih promotriti u detalje, ali nakon deset godina nije dospio dalje od onoga što je znao i nakon deset dana. Nijedan od tragova nije nikuda vodio. Jedini konkretni dokaz da pomagač postoji bio je taj što je Jurekova presuda


Samuelu bila provedena. Službeno, policija nije povezala nestanak Samuelove obitelji s Jurekom Walterom. Nestanak se smatrao nesrećom. Uskoro je Joona ostao jedini koji je i dalje vjerovao da ih je oteo pomagač Jureka Waltera. Joona je bio uvjeren da je u pravu, ali počeo je prihvaćati remi. Neće pronaći pomagača, ali njegova je obitelj još uvijek živa. Prestao je govoriti o tom slučaju, ali s obzirom na to da nije bilo moguće zanemariti činjenicu da bi mogao biti nadgledan, zapravo je bio osuđen na samoću. Godine su prolazile i izmišljena smrt sve je više počela sličiti na pravu. Uistinu je izgubio ženu i kćer. Joona je parkirao iza jednog taksija ispred glavnog ulaza u bolnicu Söder, izašao iz auta i, nakon kratkog hoda po snijegu koji je lagano padao, ušao kroz rotirajuća staklena vrata.


32. Mikael Kohler-Frost preseljen je iz hitne službe u bolnički odjel 66 za akutne i kronične infekcije. Liječnica umornog, ali simpatičnog lica predstavila se kao Irma Goodwin i krenula s Joonom Linnom preko blistavog linoleuma hodnika. Svjetlost se zrcalila u litografiji pod staklom. „Opće stanje mu je vrlo loše”, objasnila mu je dok su hodali. „Pothranjen je i ima upalu pluća. Laboratorij mu je otkrio legionelu u urinu i...” „Legionarska bolest?” Joona se zaustavi i prođe rukom kroz kosu. Liječnica primijeti kako su mu oči postale intenzivno sive, gotovo poput poliranog srebra, i brzo mu počne objašnjavati kako bolest nije zarazna. „Ta bolest se veže za određena mjesta...” „Znam”, odgovori Joona i krene dalje. Sjetio se da je muškarac koji je pronađen mrtav u plastičnoj bačvi imao legionarsku bolest. Kako bi dobio tu bolest, potrebno se nalaziti na mjestu sa zaraženom vodom. U Švedskoj je vrlo rijetka. Ta bakterija živi u branama, rezervoarima i cijevima koji su pod preniskom temperaturom. „Ali oporavit će se?” pita Joona. „Mislim da hoće, odmah sam mu dala makrolid”, odgovori ona pokušavajući držati korak s tim visokim inspektorom. „A to pomaže?” „Potrajat će nekoliko dana – još uvijek ima visoku temperaturu i postoji rizik za septičku emboliju”, kaže ona i otvori jedna vrata pa mu mahne da je slijedi. Svjetlo prolazi kroz vrećicu s infuzijom na stalku tako da tekućina blista. Mršav i vrlo blijed muškarac leži na krevetu zatvorenih očiju i manično mrmlja: „Ne, ne, ne... ne, ne, ne, ne...” Brada mu drhti, a znoj curi po čelu. Pokraj njega sjedi medicinska sestra, drži ga za lijevu ruku i pažljivo vadi komadiće stakla iz rane. „Je li nešto rekao?” pita Joona. „Puno bunca, nije lako razumjeti što kaže”, odgovori mu sestra i stavi kompresu preko rane na ruci. Izađe iz sobe, a Joona se oprezno približi pacijentu. Promotri to mršavo lice i bez problema prepozna u njemu dječje lice koje je toliko puta proučavao na fotografijama. Ljupka usta s napućenom gornjom usnicom i dugačke,


tamne trepavice. Joona se sjeća zadnje Mikaelove slike. Bilo mu je deset godina i sjedio je za kompjutorom, šiške su mu padale preko očiju i smiješio se. Mladić u bolničkom krevetu umorno zakašlje, s naporom diše zatvorenih očiju, a onda tiho šapne: „Ne, ne, ne...” Nema nikakve sumnje, u krevetu leži Mikael Kohler-Frost. „Sada si na sigurnom, Mikaele”, kaže mu Joona. Irma Goodwin stoji iza njega i promatra mršavog mladića u krevetu. „Neću, neću...” Odmahuje glavom i trza se, svi mišići u tijelu mu se napnu. Tekućina u vrećici oboji se krvlju. Zadrhti i počne tiho cviliti. „Ja sam Joona Linna, policijski inspektor, ja sam bio jedan od onih koji su te tražili kad se nisi vratio kući.” Mikael malo otvori oči, ali izgleda da isprva ništa ne vidi, nekoliko puta trepne, a onda zaškilji prema Jooni. „Mislite da sam živ...” Zakašlje se, a onda samo gleda Joonu i teško diše. „Gdje si bio, Mikaele?” „Ne znam, pa ne znam to, ništa ja ne znam, ne znam gdje sam, ne znam ništa o...” „Sad si u bolnici Söder u Stockholmu”, kaže Joona. „Jesu vrata zaključana? Jesu li?” „Mikaele, moraš mi reći gdje si bio.” „Ne razumijem o čemu govoriš”, prošapće on. „Moraš mi reći...” „Što to radite sa mnom?” pita Mikael očajničkim glasom i počne plakati. „Dat ću mu nešto za smirenje”, kaže liječnica i napusti sobu. „Sada si na sigurnom”, objasni mu Joona. „Svi ovdje ti pokušavaju pomoći i...” „Neću, neću, ne mogu izdržati...” Mikael odmahuje glavom i pokušava iščupati cijev iz ruke umornim prstima. „Gdje si bio tako dugo, Mikaele? Gdje si stanovao? Jesi li se sakrio? Jesi li bio zatvoren ili...” „Ne znam, ne razumijem o čemu govoriš.” „Umoran si i imaš temperaturu”, kaže Joona tiho. „Ali moraš pokušati razmisliti.”


33. Mikael Kohler-Frost leži u bolničkom krevetu i dašće poput pregažena zeca. Mrmlja si tiho u bradu, oblizuje usnice, a onda pogleda Joonu velikim upitnim očima. „Jel’ se može biti zatvoren u ničemu?” „Ne, ne može”, odgovori Joona mirno. „Ne može? Ne razumijem, ne znam, teško mi je misliti”, šapće on brzo. „Nemam se čega sjetiti, samo je mrak... sve je kao ništa i miješam... Miješa mi se ono što je bilo prije i ono što je bilo na početku, ne mogu misliti, previše je pijeska, ne znam ni što su snovi i...” Zakašlje se, nasloni glavu na jastuk i zatvori oči. „Spomenuo si nešto što je bilo na početku”, kaže Joona. „Možeš li pokušati...” „Ne diraj me, neću da me diraš”, prekine ga Mikael. „Ne diram te.” „Neću, neću, ne mogu, neću...” Oči mu zakolutaju i sagne glavu čudno ukrivo i cijelo mu tijelo zadrhti. „Sve je u redu”, ponovi Joona. Nakon nekog vremena Mikaelovo se tijelo ponovno opusti, malo zakašlje pa otvori oči. „Možeš li mi ispričati kako je bilo u početku”, ponovi Joona nježno. „Kad sam bio mali... svi smo se gurali na podu”, rekao je gotovo nečujno. „Znači u početku vas je bilo više?” pita Joona dok mu se žmarci šire leđima. „Svi su se bojali... ja sam dozivao mamu i tatu... na podu su bili i jedna odrasla žena i jedan stari čovjek... sjedili su na podu iza sofe... Ona me pokušavala smiriti, ali... ali sam je čuo kako cijelo vrijeme plače.” „Što je rekla?” pita Joona. „Ne sjećam se, ničeg se ne sjećam, možda sam sve samo sanjao...” „Upravo si spomenuo jednog starca i jednu ženu.” „Ne.” „Iza sofe”, rekao je Joona. „Ne”, prošapće Mikael. „Sjećaš li se nečijeg imena?” On zakašlje i odmahne glavom. „Svi su samo vikali i plakali, a ona žena s okom je cijelo vrijeme pitala za neka dva dječaka”, rekao je dalekog pogleda.


„Sjećaš li se imena...” „Neću, neću...” „Ne želim te uznemiriti, ali...” „Svi su nestali, svi su samo nestali”, kaže Mikael sve glasnije i glasnije. „Svi su nestali, svi...” Glas mu napukne i više nije moguće razaznati riječi. Joona ponovi da će sve biti u redu. Mikael ga pogleda u oči, ali toliko se trese da ne može govoriti. „Ovdje si siguran”, kaže Joona. „Ja sam policajac i ja se brinem da ti se ništa ne dogodi.” U sobu uđe liječnica Irma Goodwin s jednom sestrom. Priđu pacijentu i nježno mu stave masku s kisikom na lice. Sestra mu cijelo vrijeme prijateljski objašnjava što radi dok mu da je injekciju sa sredstvom za smirenje u cijev za infuziju. „Sad se mora odmoriti”, kaže zatim Jooni. „Moram znati što je vidio.” Ona nakrivi glavu držeći se za prstenjak. „Je li jako hitno?” „Nije”, odgovori Joona. „Ustvari nije.” „Onda se vratite sutra”, kaže Irma. „Jer mislim...” U tom joj trenutku zazvoni mobitel, javi se i nešto kaže, a onda brzo napusti sobu. Joona ostane stajati uz krevet dok njeni koraci odjekuju hodnikom. „Mikaele, na što si mislio kad si spomenuo oko? Rekao si žena s okom, na što si mislio?” pita ga polagano. „Bilo je kao... kao crna kapljica...” „Zjenica?” „Da”, prošapće Mikael i zatvori oči. Joona gleda mladića u krevetu, osjeti kako mu puls odjekuje u sljepoočnicama i kako mu je glas škripav poput metala kad pita: „Je li se zvala Rebecka?”


34. Mikael plače dok mu sredstvo za smirenje ulazi u krv. Tijelo mu se opusti, plač postaje sve umorniji i utihne na sekundu, a potom zaspi. Joona se osjeća neobično praznim dok izlazi iz sobe i vadi mobitel. Zastane, duboko udahne i nazove Iglu koji je napravio detaljnu obdukciju na tijelima koja su pronađena u šumi. „Nils Åhlén”, javi se on. „Jesi za kompjutorom?” „Joona Linna, drago mi je da te čujem”, kaže Igla svojim nazalnim glasom. „Upravo sjedim zatvorenih očiju ispred topline ekrana. Maštam da sam si kupio solarij za lice.” „Skupa maštarija.” „Tko štedi, ima.” „Imaš li volje pogledati neke stare zapisnike?” „Pitaj Frippea, on će ti pomoći.” „Ne mogu.” „On zna koliko i ja...” „Radi se o Jureku Walteru”, prekine ga Joona. Nastupi duga tišina. „Rekao sam ti da više nikada ne želim pričati o tome”, kaže Igla sabrano. „Jedna od njegovih žrtava se pojavila živa.” „Ma daj.” „Mikael Kohler-Frost... Ima legionarsku bolest, ali vjerojatno će ozdraviti.” „Koji zapisnik te zanima?” pita Igla s nervoznom oštrinom u glasu. „Muškarac u bačvi je isto imao legionarsku bolest”, nastavi Joona. „Ali je li dječak koji je bio uz njega isto imao tragove te bakterije?” „Zašto to pitaš?” „Ako postoji veza, onda bismo mogli napraviti popis mjesta na kojima postoji ta bakterija. I onda...” „Radi se o milijun mjesta”, prekine ga Igla. „OK...” „Joona, moraš shvatiti da... da čak i ako postoji ta bakterija u drugim izvještajima, to nikako nije dokaz da je Mikael jedna od žrtava Jureka Waltera.” „Znači te bakterije postoje u...” „Da, pronašao sam antitijela protiv te bakterije u dječakovoj krvi, vjerojatno je imao pontijačku groznicu”, kaže Igla uz uzdah. „Znam da želiš


biti u pravu, Joona, ali ništa od toga što govoriš nije dovoljno za...” „Mikael Kohler-Frost kaže da je bio s Rebeckom”, prekine ga Joona. „Rebeckom Mandel?” pita Igla i glas mu zadrhti. „Bili su zatočeni zajedno”, potvrdi mu Joona. „Znači... znači bio si u pravu u svemu, Joona”, kaže Igla, glas mu zvuči kao da će se rasplakati. „Nemaš pojma koliko mi je laknulo što to čujem.” S naporom proguta knedlu i prošapće da su ipak ispravno postupili. „Da”, kaže Joona tužno. Igla i on ispravno su postupili kad su, prije mnogo godina, organizirali prometnu nesreću za Jooninu ženu i kćer. Dvije poginule osobe kremirane su i pokopane umjesto Lumi i Summe. Uz pomoć falsificiranog zubnog kartona, Igla im je objema promijenio identitete. Uvijek ga je mučilo da nije dobro postupio kad je pomogao Jooni. Vjerovao mu je i uzdao se u njega, ali odluka je bila toliko velika, toliko sudbonosna da ga nikada nije prestala izjedati sumnja. * Joona se ne usuđuje napustiti bolnicu prije nego što dva policajca u uniformama ne počnu stražariti ispred Mikaelove sobe. Na odlasku, u hodniku, nazove Nathana Pollocka i kaže mu da moraju poslati nekoga po Mikaelova tatu. „Siguran sam da je to Mikael”, kaže Joona. „I siguran sam da je sve ove godine bio zatočenik Jureka Waltera.” Joona sjedne u auto, polako krene s parkirališta bolnice dok brisači skidaju snijeg s prednjeg stakla. Mikael Kohler-Frost imao je deset godina kad je nestao – uspio je pobjeći tek u dobi od dvadeset i tri. Ponekad se zna dogoditi da zatočenici pobjegnu – poput Elisabeth Fritzl u Austriji koja je pobjegla nakon dvadeset i četiri godine provedene kao seksualna robinja u očevu podrumu. Ili Natasche Kampusch koja je pobjegla svom otmičaru nakon osam godina. Joona razmišlja o tome kako je Mikael, baš kao i Elisabeth Fritzl i Natascha Kampusch, zacijelo vidio osobu koja ga je držala zatočenim. Odjednom se svemu nazire kraj. Za samo nekoliko dana, čim dovoljno prizdravi, Mikael bi im mogao pokazati put do mjesta gdje je bio zatočen sve te godine. Gume Joonina auta zatutnje kad prijeđe preko gomile snijega dok prestiže autobus. Prođe pokraj palače Riddarhuset i vidi kako se grad ponovno otvara


dok gusti snijeg pada između crnog neba i tamne vode zaljeva. Pomagač, naravno, zna da je Mikael pobjegao i da bi ga mogao razotkriti, razmišlja Joona. Vjerojatno je već pokušao ukloniti tragove i promijenio skrovište, ali ako ih Mikael može dovesti do mjesta gdje je bio zatočen, tehničari će pronaći neke tragove i onda mogu krenuti u lov. Do tada će proći još vremena, ali Jooni srce svejedno odmah jače zakuca. Te ga misli toliko nadvladaju da je prisiljen skrenuti na rub ceste na mostu i zaustaviti auto. Neki mu vozač živčano potrubi. Joona izađe iz auta na pločnik i duboko udahne hladni zrak. Osjeti ubod migrene zbog kojeg malo zatetura prema naprijed i uhvati se za ogradu. Neko vrijeme žmiri, čeka da bol polako nestane, a onda ponovno otvori oči. Milijuni i milijuni bijelih snježnih pahuljica padaju kroz zrak i nestaju prema crnoj površini vode kao da nikada nisu ni postojali. Prerano je za zaključke, ali već zna što to znači. Osjeti težinu u tijelu od te spoznaje. Ako uspije uhvatiti pomagača, znači da više nema opasnosti za Summu i Lumi.


35. U sauni je prevruće za razgovor. Zlatna svjetlost prekriva njihova tijela i blijedo drvo sandalovine. Vrućina je dosegnula 97 stupnjeva i kad Reidar Frost udahne zapeče ga u plućima. Kapljice znoja padaju mu s vrha nosa na sijede dlake na prsima. Japanska novinarka Mizuho sjedi na klupi pokraj Veronice. Tijela su im crvena i blistava. Znoj teče između grudi, preko trbuha i dolje prema stidnim dlakama. Mizuho ozbiljno promatra Reidara. Došla je iz Tokija kako bi ga intervjuirala. Prijateljski joj je odgovorio da ne daje intervjue, ali da je dobrodošla na večerašnju predstavu. Vjerojatno se nadala da će ga uspjeti navesti da kaže nešto o tome da je njegova serija knjiga Sanctum pretvorena u manga film. Već je četiri dana ovdje. Veronica uzdahne i nakratko zatvori oči. Mizuho nije skinula zlatnu ogrlicu kad je ušla u saunu i Reidar vidi da se užarila. Marie je sjedila s njima samo pet minuta, no onda se otišla istuširati, a sada i japanska novinarka napusti saunu. Veronica se nagne naprijed, nasloni laktove na koljena i diše kroz poluotvorena usta dok joj znoj kaplje s bradavica. Reidar osjeti neku krhku nježnost prema njoj. Ali ne zna kako da objasni taj pusti krajolik koji nosi u sebi, da je sve što sada radi, sve u što se baca, samo nasumično petljanje u pokušaju da pronađe nešto što bi ga održalo na životu sljedeće minute. „Marie je jako lijepa”, kaže Veronica. „Da.” „Velike grudi.” „Prestani”, promrmlja Reidar. Ona ga pogleda ozbiljnim izrazom lica i kaže: „Zašto se ne bih mogla jednostavno razvesti od...” „Onda je među nama gotovo”, prekine je Reidar. Veronici se oči ispune suzama i upravo je htjela nešto reći kad se Marie vrati i sjedne pokraj Reidara uz maleni posprdni osmijeh. „Isuse, kako je vruće”, otpuhne. „Kako možete tu sjediti?” Veronica baci zaimaču vode na kamenje. Začuje se jako šištanje i podigne se veliki oblak pare koji ih potpuno zakloni na nekoliko sekundi. A onda se oblak vrućine smiri i postane suh. Reidar se nagnuo naprijed i kleči. Kosa mu je tako vruća da se gotovo


opeče kad prođe rukom kroz nju. „Ne mogu više”, otpuhne konačno i spusti se dolje. Žene ga slijede ravno van u meki snijeg. Sumrak je spustio prve slojeve tame na snježni pokrivač koji već svijetloplavo sjaji. Teške pahuljice padaju na troje ljudi koji se probijaju kroz duboki, tek napadali snijeg. David, Wille i Berzelius večeraju s ostalima iz uprave Sanctum fonda za stipendije i glasno nazdravljanje i pjesme dopiru sve do stražnje strane vrta. Reidar se okrene i pogleda Veronicu i Marie. Para se podiže s njihovih zarumenjenih tijela, okružuje ih izmaglica poput vela dok oko njih pada snijeg. Upravo je htio nešto reći kad se Veronica sagne i baci snijeg na njega. On ustukne smijući se i posrne, padne na leđa i nestane pod mekanim snijegom. Leži na leđima i čuje njihov smijeh. Osjeća se slobodan dok tako leži u snijegu. Tijelo mu je još uvijek užareno. Gleda ravno gore u nebo, hipnotički snijeg koji stiže iz središta postanka, vječnost uskovitlane bjeline. Iznenadi ga sjećanje. Kako je skidao skijaška odijela s djece. Skidao im kape prekrivene snijegom. Sjetio se njihovih hladnih obraza i oznojene kose. Miris radijatora i mokrih čizama. Djeca mu nedostaju takvim intenzitetom da to fizički osjeti. Sada bi najradije da je sam i da može ostati ležati u snijegu dok ne izgubi svijest. I umre okružen svojim sjećanjima na Feliciju i Mikaela. Kako ih je jednom imao. Uz napor se uspravi i pogleda prema bijelim poljima. Marie i Veronica se smiju, rade anđele u snijegu i kotrljaju se. „Koliko dugo već traju ove zabave?” poviče mu Marie. „Ne želim pričati o tome”, promrmlja Reidar. Planira otići od njih, napiti se i staviti si omču oko vrata, ali Marie mu se ispriječi na putu. „Ti nikad ne želiš pričati, a ja ništa ne znam”, kaže ona i kratko se nasmije. „Ne znam čak ni imaš li djece ili...” „Ma daj me pusti na miru!” poviče Reidar i progura se pokraj nje. „Što uopće hoćeš od mene?” „Oprosti ako sam...” „Samo me pusti na miru”, kaže on naglo i uđe u kuću. Žene se drhteći vrate natrag u saunu. S tijela im curi, a onda se toplina zatvori oko njih, kao da nikada nije ni nestala. „Što ustvari nije u redu s njim?” pita Marie. „Pravi se da živi, ali se osjeća mrtvim”, kaže jednostavno Veronica.


36. Reidar Frost obukao je nove hlače s dvostrukom faldom i košulju. Kosa mu je mokra na vratu. Nosi po bocu Château Mouton Rothschilda u svakoj ruci. Jutros je krenuo prema onoj sobi na katu kako bi skinuo uže s grede, ali kad je stigao do vrata uhvatila ga je bolna čežnja. Stajao je s rukom na kvaki i prisilio se da se okrene, vrati dolje i probudi prijatelje. Natočili su rakije u kristalne čaše i donijeli kuhana jaja i ruski kavijar. Reidar hoda bos hodnikom u kojem vise crni portreti. Snijeg izvana baca samo neizravnu svjetlost, poput blijeda mraka. U knjižnici sa sjajnim kožnatim foteljama zastane i pogleda kroz golemi prozor. Pogled je bajkovit. Kao da je kralj Zima puhnuo snijeg preko voćnjaka s jabukama i polja. Odjednom u dugačkoj aleji koja vodi od ograde njegova posjeda do pošljunčenog dvorišta ispred kuće spazi titravo svjetlo. Grane drveća pod svjetlom izgledaju poput čipke. Približava se neki auto. Snijeg koji se uskovitlao iza njega crven je od farova. Reidar se ne sjeća da je još nekoga pozvao. Pomisli kako će se Veronica morati pobrinuti za te nove posjetitelje kad ugleda da se radi o policijskim kolima. Reidar oklijeva, odloži boce na komodu, vrati se dolje stubama i navuče čizme podstavljene filcom koje stoje uz vrata. Krene van u hladnoću kako bi dočekao auto u tom velikom dvorištu. „Reidar Frost?” pita ga žena u civilu dok izlazi iz auta. „Da”, odgovori on. „Smijemo li ući?” „Možemo i ovdje razgovarati”, kaže on. „Hoćete li sjesti u auto?” „Zar tako izgledam?” „Pronašli smo vašeg sina”, kaže žena i napravi par koraka prema njemu. „Razumijem”, uzdahne on i podigne ruku da je ušutka. Diše i osjeća miris snijega, vode koja se smrznula u kristalne zvijezde gore na nebu. Sabere se i polako spusti ruku. „I gdje je bio Mikael?” pita glasom koji je postao neobično miran. „Hodao je po mostu koji...” „Što si rekla?” zaurla Reidar. Žena ustukne za korak. Visoka je, preko leđa joj pada debeli konjski rep. „Pokušavam vam objasniti da je živ”, kaže ona.


„Što je ovo?” pita Reidar ne shvaćajući. „Leži u bolnici na promatranju.” „Nije to moj sin, on je umro prije mnogo...” „Nema nikakve sumnje da se radi o vašem sinu.” Reidar bulji u nju, oči su mu postale sasvim crne. „Mikael je živ?” „Vratio se.” „Moj sin?” „Znam da vam to zvuči čudno, ali...” „Mislio sam...” Reidaru drhti brada, čuje policajku kako kaže da DNK odgovara sto posto. Tlo pod nogama čini mu se mekano, nadima se poput vala i on zamahne rukama pokušavajući se za nešto uhvatiti. „Oh, Bože dragi”, prošapće. „Hvala ti, Bože dragi...” Široko se nasmiješi i izgleda potpuno shrvan, pogleda gore prema snijegu koji pada i noge mu popuste. Policajka ga pokuša uhvatiti, ali on udari koljenom o tlo, padne u stranu i osloni se na ruku. Policajka mu pomogne da ustane i on se čvrsto uhvati za njenu ruku kad vidi kako Veronica trči bosa niz stube zamotana u njegov veliki zimski kaput. „Jeste li sigurni da je to on?” prošapće on i pogleda policajku u oči. Ona kimne. „Upravo smo dobili rezultate testova, DNK odgovara sto posto”, ponovi ona. „To je Mikael Kohler-Frost. Živ je.” Veronica mu priđe. Pomogne mu da ode s policajkom do auta. „Što se događa, Reidare?” upita ga prestrašeno. On je pogleda. Lice mu je zbunjeno i odjednom izgleda vrlo staro. „Moj mali”, uspije jedino prozboriti.


37. Iz daljine bijele zgrade bolnice Söder nalikuju na nadgrobne spomenike koji se jedva vide kroz gusti snijeg. Poput osobe koja hoda u snu, Reidar Frost je na putu do Stockholma zakopčao košulju i strpao je u hlače. Čuo je kako policajci kažu da je pacijent koji je identificiran kao Mikael Kohler-Frost prebačen s intenzivne njege u običnu sobu, ali svejedno mu se sve čini kao da se događa u nekoj paralelnoj stvarnosti. Ako postoji opravdana sumnja da je osoba mrtva, iako tijelo nije pronađeno, u Švedskoj obitelj može nakon godinu dana tražiti da se proglasi mrtvom. Reidar je čekao šest godina da tijela njegove djece budu pronađena, prije nego što je zatražio taj dokument. Porezna je uprava odobrila njegovu molbu, odluka je provedena i stupila na snagu pola godine kasnije. Reidar sada hoda dugačkim hodnikom s onom policajkom u civilu. Ne sjeća se na koji su odjel krenuli, samo je slijedi spuštene glave gledajući linoleum iskrižan tragovima kotačića od kreveta. Reidar pokušava uvjeriti samog sebe da se ne smije previše nadati, da i policija može pogriješiti. Njegova djeca, Felicia i Mikael, nestala su prije trinaest godina kad su se kasno navečer otišla van igrati. Ronioci su pretražili cijeli zaljev Lilla Värtan od Lindskära do Björndalena. Proveli su opsežnu pretragu, a prvih je dana u akciji bio i helikopter. Reidar im je dao fotografije, otiske prstiju, zubarski karton i DNK testove oba djeteta kako bi olakšao potragu. Ispitani su poznati zločinci, ali po konačnoj teoriji okružne policije jedno od djece je palo u hladnu vodu, a drugo se utopilo dok je pokušavalo pomoći prvome. Reidar je u tajnosti angažirao detektivski ured da istraži sve moguće tragove, u prvom redu sve osobe koje su bile u dodiru s djecom: svakog nastavnika i voditelja slobodnih aktivnosti, nogometnog trenera i susjeda, poštara, vozača autobusa, vrtlara, prodavača u dućanu, osoblje u kafićima i sve s kojima su djeca bila u dodiru preko telefona ili interneta. Provjereni su i roditelji njihovih školskih prijatelja, čak i Reidarova rodbina. Dugo nakon što je policija obustavila potragu i nakon što su sve osobe koje su ikada imale ikakve veze s djecom bile ispitane, Reidar je počeo shvaćati da je gotovo. Ali nekoliko je godina nastavio ići na obalu svaki dan u očekivanju da će mu djecu izbaciti more.


* Reidar i plavokosa policajka s konjskim repom čekaju dok krevet s jednom staricom bude uguran u lift. Priđu vratima osoblja odjela i navuku svijetloplave štitnike za cipele. Reidar se zaljulja i uhvati za zid. Nekoliko puta mu je palo na pamet da možda sanja, ne usuđuje se misliti. Produže dalje na odjel i prođu pokraj medicinskih sestara u bijelom. Reidar je sabran, osjeća kako je sav napet i hoda prebrzo. Negdje u daljini čuje buku drugih ljudi, ali u njemu vlada neshvatljiva tišina. Na samom kraju hodnika desno nalazi se soba broj četiri. Reidar se sudari s kolicima punima večernjih obroka i sruši gomilu naslaganih šalica. Bilo je to kao da je napustio stvarnost kad je ušao u sobu i ugledao mladića koji leži u krevetu. Ima kateter u ruci i dobiva kisik kroz nos. Na stalku visi vrećica s infuzijom pokraj bijelog pulsoksimetra koji mu je spojen na lijevi kažiprst. Reidar zastane, prijeđe rukom preko usta i osjeti kako gubi kontrolu nad vlastitim licem. Stvarnost se vrati u zaglušujućoj navali osjećaja. „Mikaele”, kaže Reidar oprezno. Mladić polako otvori oči i Reidar vidi koliko sliči na svoju majku. Pažljivo položi ruku na Mikaelov obraz i usnice mu toliko drhte da mu je teško govoriti. „Gdje si bio?” pita Reidar i shvati da mu suze cure. „Tata”, prošapće Mikael. Lice mu je zastrašujuće blijedo, a oči vrlo umorne. Prošlo je trinaest godina i dječje lice koje je Reidar sakrio u svom sjećanju sada je muškarčevo, ali toliko je mršav da mu lice izgleda kao kad je bio tek rođen i ležao u inkubatoru. „Sada mogu ponovno biti sretan”, prošapće Reidar i pogladi sina po glavi.


38. Disa se konačno vratila u Stockholm. Čeka ga u njegovu stanu na vrhu zgrade na adresi Wallingatan 31. Joona je na putu kući, išao je kupiti iverak koji misli ispeći i servirati s umakom od majoneze. Uz ogradu gdje nitko ne hoda leži dvadesetak centimetara snijega. Sva gradska rasvjeta sjaji poput zamagljenih lampiona. Kad je prošao Kammakargatan začuje uznemirene glasove iz daljine. Ovo je mračan dio grada. Nanosi snijega i nizovi parkiranih automobila bacaju sjene. Sumorne stražnje strane kuća s prugama od otopljena snijega. „Daj mi moju lovu”,zaurla hrapavi muški glas. U daljini se vide dvije pojave. Polako se kreću ispred ograde uza stube. Joona produži dalje. Dva muškarca, pogrbila su se i dašću i zure jedan u drugoga, pijani i ljutiti. Jedan je odjeven u kariranu jaknu i nosi šubaru.U ruci drži maleni blistavi nož. „Jebeni seronjo”, krklja. „Jebeni...” Drugi s velikom bradom, u crnom kaputu raspucalom po šavovima na ramenima maše praznom vinskom bocom ispred sebe. „Daj mi moju lovu i kamatu”, ponovi bradati. „Lihvar”, odgovori drugi na finskom i pljune krv u snijeg. Jedna jača žena od oko šezdeset godina nagne se nad plavom plastičnom kutijom s pijeskom za stube. Žar cigarete obasja joj debelo lice. Muškarac s bocom povuče se unatrag pod veliko drvo s granama prekrivenima snijegom. Drugi ga teturajući slijedi. Oštrica noža bljesne kad je zamahnuo. Bradati se izmakne i zamahne bocom te pogodi ovoga po tjemenu. Boca se razbije i zelene krhotine raspu se po šubari. Joona instinktivno posegne za pištoljem, iako zna da se nalazi u ormariću s oružjem. Muškarac s nožem se zaljulja, ali ne padne. Drugi drži nazubljeni ostatak boce. Začuje se vrisak. Joona potrči preko nanosa snijega i komada leda. Bradati se posklizne na nešto i padne na leđa. Maše rukom pokušavajući se uhvatiti za ogradu. „Moja lova”, ponovi i zakašlje se. Joona pokupi snijeg s jednog parkiranog automobila i napravi grudu. Muškarac u kariranoj jakni približava se teturajući ovome s nožem koji leži na tlu.


„Rasporit ću te i zagurati ti lovu...” Joona baci grudu i pogodi muškarca s nožem u vrat. Začuje se suhi udarac i gruda se raspadne. „Koji kurac”, kaže muškarac zbunjeno na finskom i okrene se. „Dečki, idemo se grudati!” poviče Joona i napravi još jednu grudu. Muškarac s nožem ga pogleda i nešto se zapali u njegovu mutnom pogledu. Joona baci grudu i pogodi ovog koji leži ravno u prsa tako da mu snijeg zabijeli bradato lice. Muškarac s nožem ga pogleda i zlurado se nasmije: „Snješko.” Ovaj na tlu baci šaku snijega na njega. Muškarac ustukne, spremi nož i napravi grudu. Bradati se nekako osovi na noge držeći se za ogradu. „U ovome sam dobar”, promrmlja dok radi grudu. Muškarac u kariranoj jakni nacilja na njega, ali onda se naglo okrene i baci grudu koja pogodi Joonu u rame. Nekoliko minuta grude lete u svim smjerovima. Joona se spotakne i padne. Bradatom padne šubara, a drugi potrči do nje i natrpa je snijegom. Žena zaplješće i dobije grudu u čelo koja ostane stajati poput bijele čvoruge. Bradati se grohotom nasmije i sjedne ravno na hrpu starih božićnih jelki. Muškarac u kariranoj jakni šutne snijeg na njega, ali više nema snage nastaviti. Zadihan, pogleda prema Jooni. „Otkud si ti došao, jebote?” pita. „Iz Državne kriminalističke policije”, odgovori Joona čisteći snijeg s odjeće. „Policije?” „Vi ste mi uzeli dijete”, promrmlja žena. Joona podigne šubaru, otrese snijeg s nje i predaje muškarcu u kariranoj jakni. „Hvala.” „Vidjela sam zvijezdu padalicu”, nastavi pijana žena i pogleda Joonu u oči. „Vidjela sam je kad sam imala sedam godina... i poželjela sam da izgoriš u paklu i vrištiš k’o...” „Daj začepi”, obrecne se muškarac u jakni. „Ja sam sretan da nisam izbo buraza i...” „Daj mi moju lovu”, poviče drugi uz osmijeh.


39. U kupaonici gori svjetlo kad se Joona vrati kući. Odškrine vrata i vidi Disu kako leži u kadi zatvorenih očiju. Kada je puna pjene i ona si nešto tiho pjevuši. Na podu leži velika hrpa njene blatne odjeće. „Mislila sam da su te strpali u zatvor”, kaže Disa. „Bila sam sasvim spremna uzeti tvoj stan.” Tijekom zime Joona je bio pod internom istragom, optužen da je uništio dugo pripremanu policijsku akciju i izložio opasnosti jedinicu interventne policije Sigurnosno-obavještajne agencije. „Očito sam kriv”, odgovori on, podigne njenu odjeću s poda i stavi je u perilicu. „Ja to od samog početka tvrdim.” „Da...” Joonine su oči odjednom sive poput kišnog neba. „Nešto se dogodilo?” „Samo dug dan”, odgovori on i ode u kuhinju. „Ne idi.” Kad se on ne vrati, ona ustane iz kade, obriše se i navuče tanki kućni ogrtač. Svilenkasta, krem tkanina zalijepi joj se za toplo tijelo. Joona stoji u kuhinji i peče krumpiriće kad ona uđe unutra. „Što se dogodilo?” Joona je kratko pogleda. „Vratila se jedna od žrtava Jureka Waltera... cijelo je vrijeme bio zatočen.” „Znači bio si u pravu – postoji pomagač.” „Da”, uzdahne on. Disa zakorači prema njemu, nježno prisloni dlan na njegova leđa. „Možeš li ga uhvatiti?” „Nadam se”, odgovori Joona ozbiljno. „Nisam dobio šansu da pošteno ispitam momka, jako je zbunjen. Ali trebao bi nas moći odvesti tamo.” Joona makne tavu s vatre, okrene se i pogleda je. „Što je?” pita ga ona uplašeno. „Disa, moraš prihvatiti onaj istraživački projekt u Brazilu.” „Neću, pa rekla sam ti”, kaže ona brzo i shvati na što on cilja. „Ne možeš tako razmišljati. Meni se fućka za Jureka Waltera, ne bojim se, ne mogu dopustiti da me vodi strah.” On joj nježno makne pramen mokre kose koji joj je pao na lice. „Samo nakratko”, kaže on. „Dok ovo ne riješim.”


Ona mu se nagne na prsa, čuje gluhe udarce srca. „Ne postoji nitko drugi za mene osim tebe”, kaže ona jednostavno. „Kad si stanovao kod mene nakon nesreće tvoje obitelji, tada sam, znaš... osjećala sam bliskost... izgubila srce, kako već kažu... ali to je istina.” „Samo se brinem za tebe.” Ona ga pogladi po ruci i prošapće da ne želi otputovati. Kad joj glas napukne, on je privuče sebi i poljubi. „Ali, cijelo smo se vrijeme viđali”, kaže Disa i pogleda ga ravno u lice. „Mislim, ako već postoji neki pomagač koji je prijetnja, zašto se do sada nije ništa dogodilo? To ne odgovara...” „Znam, slažem se s tobom, ali svejedno... Moram to učiniti, krećem u potragu, sada sve počinje.” Disa osjeti kako joj je plač stisnuo grlo. Bori se da ne zaplače i okrene lice od njega. Nekada je bila Summina prijateljica. Tako su se upoznali. A kad mu se život raspao, ona je bila tamo. Uselio se k njoj u razdoblju kad se najgore osjećao. Noći je provodio na njenom kauču i svake ga je noći čula kako hoda uokolo i znala da on zna da ona leži posve budna u susjednoj sobi. Da je promatrao vrata njene sobe i razmišljao o tome kako ona tamo leži, kako joj ta udaljenost i njegova hladnoća postaju sve čudnije i bolnije. Dok jedne noći nije ustao, odjenuo se i napustio njen stan. „Ostajem ovdje”, prošapće Disa i obriše suze s obraza. „Moraš otputovati.” „Zašto?” „Zato što te volim”, kaže on. „To sigurno znaš...” „I misliš da ću sada otići?” kaže ona uz široki osmijeh.


40. Jedan od devet kvadrata na tom velikom monitoru prikazuje Jureka Waltera. Poput zatočene životinje hoda u krug po dnevnoj sobi, prođe ispred kauča, skrene lijevo i slijedi zid pokraj televizora. Zaobiđe traku za trčanje, produži dalje lijevo, a onda ponovno uđe u svoju sobu. Anders Rönn ga vidi odozgo u drugom kvadratu i istovremeno na drugom monitoru. Jurek se umije, a onda sjedne na plastičnu stolicu ne obrisavši lice. Zuri u vrata koja vode u hodnik dok mu voda kapa po košulji i suši se. My sjedi na mjestu operatera. Pogleda na sat, pričeka pola minute, pogleda Jureka, označi zone na kompjutoru i zaključa vrata dnevne sobe. „Danas ima pljeskavice za večeru... to voli”, kaže ona. „A da?” Andersu Rönnu se aktivnosti oko jedinog pacijenta čine toliko repetitivnima i statičnima da bi mu, da nemaju sastanke na katu na odjelu 30, bilo teško razlučiti koji je koji dan. Drugi liječnici tada pričaju o svojim pacijentima i planiranoj njezi. Nitko ni ne očekuje od njega da stalno ponavlja da se situacija na izoliranom odjelu ne mijenja. „Jesi li ikada pokušala razgovarati s pacijentom?” pita Anders. „S Jurekom? To ne smijemo”, odgovori ona i počeše se po tetoviranoj podlaktici. „Zato što... on počne pričati i govori stvari koje onda ne možeš zaboraviti.” Anders nije razgovarao s Jurekom Walterom još od onog prvog dana. Zadužen je za to da pacijent dobije svoju uobičajenu injekciju neuroleptika. „Znaš li ti s kompjutorom?” pita Anders. „Ja se nisam uspio odjaviti iz dnevnika rada.” „U tom slučaju ne smiješ kući”, kaže ona. „Ali...” „Šalim se”, nasmije se My. „Sustavi nam se stalno ruše...” Ona ustane, uzme plastičnu bocu Fante sa stola i ode u hodnik. Anders vidi da Jurek još uvijek nepomično sjedi otvorenih očiju. Možda nije baš osobito zabavno obavljati svoju specijalizaciju duboko pod zemljom, iza sigurnosnih vrata i prolaza, ali njemu je to odlična prilika da radi blizu kuće, da može večeri provoditi s Agnes, kaže sam sebi i krene za My. Ona hoda opuštenim koracima kroz mračan hodnik. Kad uđe u ured u kojem gori svjetlo, on primijeti kako joj crvene gaćice sjaje kroz bijelo platno hlača.


„Da vidimo”, promrmlja ona, sjedne na njegovu stolicu i pokrene kompjutor. Sa zadovoljnim izrazom lica nepropisno zatvori program i ponovno se ulogira. Anders joj zahvali, pita je tko noćas radi i zamoli je da napuni kolica s lijekovima ako stigne. „I ne zaboravi poslije potpisati popise lijekova”, kaže joj i ode. On produži iza ugla u drugi hodnik koji vodi do garderobe. Na odjelu vlada potpuna tišina. Ne zna što ga tjera, ali on otvori njen ormarić i drhtavim rukama počne kopati po sportskoj torbi. Pažljivo odmakne znojnu majicu i svijetlosivu trenirku i pronađe znojne gaćice. Izvadi ih, prinese ih licu i pomiriše. Odjednom shvati da ga My možda upravo gleda na monitoru ako se već vratila na svoje mjesto.


41. Kad se Anders vrati kući tamo je sve tiho, a svjetlo u Agnesinoj sobi je ugašeno. Zaključa vrata za sobom i ode u kuhinju. Petra stoji za sudoperom i briše posudu miksera. Odjevena je u vrećastu odjeću koju nosi po kući: preveliku majicu s natpisom Chicago White Sox i žute tajice koje je podignula do koljena. Anders stane iza nje, zagrli je, osjeti miris njene kose i novog dezodoransa. Ona se želi osloboditi, ali njegove ruke kliznu prema gore i uhvate je za grudi. „Kako je Agnes?” upita i pusti je. „Danas se sprijateljila s jednim dječakom u vrtiću”, kaže Petra uz široki osmijeh. „On je tek prošli tjedan počeo dolaziti i očito je da je voli... ne znam koliko je to obostrano, ali ipak je pristala uzeti njegove legiće.” „Zvuči kao ljubav”, kaže on i sjedne. „Jesi umoran?” „Baš bih popio čašu vina, hoćeš i ti?” „Hoću li?” Ona ga pogleda u oči i nasmiješi se kako se već jako dugo nije. „Što je?” upita on. „Zar je važno što ja želim?” prošapće ona. On odmahne glavom, a ona ga pogleda blistavim očima. Izađu iz kuhinje i tiho uđu u spavaću sobu. Anders zaključa vrata i gleda kako Petra otvara vrata s ogledalima na ormarima i izvlači jednu ladicu. Podigne hrpu donjeg veša i izvadi plastičnu vrećicu. „A tu si sakrila stvari?” „Nemoj ništa reći da mi ne bude neugodno”, kaže ona. On skine pokrivač s kreveta, a ona istrese iz vrećice sve što je kupila nakon što je pročitala Pedeset nijansi sive. On uzme mekano uže i zaveže joj ruke, provuče ga kroz rešetke uzglavlja kreveta, a onda tako povuče da ona padne na leđa s rukama iznad glave. Zatim učvrsti uže na podnožje kreveta. Ona skupi noge i stisne se dok joj on skida tajice i gaćice. Ponovno odveže uže, zaveže omču oko njenog lijevog nožnog zgloba, zaveže uže oko stupica, provuče ga oko drugog stupica i njenog desnog zgloba. Oprezno povuče i njene se noge polako rašire. Ona ga gleda crvenih obraza. On odjednom povuče jače i prisili je da raširi noge što jače može. „Oprezno”, kaže ona odmah.


„Ti šuti”, kaže joj strogo i vidi kako se zadovoljno nasmiješila. On zaveže uže, priđe joj i podigne joj majicu preko lica tako da ga više ne može vidjeti. Grudi joj se zaljuljaju kad pokuša maknuti majicu s lica. Ne može se osloboditi – potpuno je bespomoćna u toj situaciji s rukama iznad glave i s nogama toliko raširenima da je zasigurno boli u bedrima. Anders samo stoji ispred nje, gleda je kako maše glavom i srce mu počne lupati sve brže i brže. Polako otkopča hlače i vidi kako se i ona ovlažila od uzbuđenja.


42. Joona uđe u bolesničku sobu i ugleda starijeg čovjeka kako sjedi uz krevet. Treba mu nekoliko sekundi da shvati da je to Reidar Frost. Mnogo je godina prošlo otkad su se zadnji put vidjeli, a Reidar je jako ostario. Mladić spava, ali Reidar sjedi uz njega i drži njegovu lijevu ruku s obje ruke. „Ti nikada nisi vjerovao da su mi se djeca utopila”, kaže otac prigušeno. „Nisam”, odgovori Joona. Reidar promatra Mikaelovo usnulo lice, a onda se okrene prema Jooni i kaže: „Hvala ti što joj nisi rekao za ubojicu.” Sumnja da su Mikael i Felicia Kohler-Frost bili žrtve Jureka Waltera postala je jača kad je on uhvaćen upravo preko djece i zato što su ga Joona i Samuel prvi put vidjeli ispred majčina prozora. Joona promatra usko lice mladića, rijetku bradu, upale obraze i čelo prepuno kapljica znoja od groznice. Kad mu je Mikael ispričao o tome kako je bilo u početku, kad ih je bilo mnogo i kad je sreo Rebecku Mandel, radilo se o prvim tjednima koje je Jurek Walter proveo u izolaciji, razmišlja Joona. Od tada je prošlo više od desetljeća zatočeništva. Ali uspio je pobjeći – mora biti moguće pronaći to mjesto. „Nikada nisam prestao tražiti”, kaže Joona tiho Reidaru. Reidar gleda svog sina i na licu mu se pojavi nekontrolirani osmijeh. Već satima ovdje sjedi, ali ne može se dovoljno nagledati svog sina. „Kažu mi da će se oporaviti, kunu se u to, kunu se da je sve u redu s njim”, kaže promuklim glasom. „Jesi li razgovarao s njim?” pita Joona. „Daju mu puno sredstava protiv bolova tako da većinom spava, ali kažu da je to dobro, da mu treba.” „To i ja mislim”, potvrdi mu Joona. „Oporavit će se... mislim, psihički, koliko god da mu vremena bude potrebno...” „Je li išta rekao?” „Nešto mi je šapnuo, ali nisam uspio čuti”, kaže Reidar. „Zvučalo je kao da bunca. Ali prepoznao me.” Joona zna da je važno odmah početi razgovarati o tome što se dogodilo. Sjećanja su odlučujući dio procesa ozdravljenja. Mikael će trebati vremena, ali ne smiju ga pustiti na miru. Mogu mu polako postavljati sve zahtjevnija


pitanja, iako uvijek postoji rizik da se traumatizirana osoba sasvim zatvori. A i ustvari nije hitno, podsjeti Joona samog sebe. Možda će proći mjeseci prije nego što saznaju sve što se dogodilo, ali ono najvažnije može ga pitati još danas. Moram saznati zna li Mikael tko je pomagač, pomisli i osjeti kako mu srce ponovno ubrzano lupa. Dobije li samo ime ili neki dobar znak, ova bi noćna mora mogla biti gotova. „Moram razgovarati s njim čim se probudi”, kaže Joona. „Radi se o samo nekoliko konkretnih pitanja, ali mogla bi ga uznemiriti.” „Samo neka ga ne uplaše”, kaže Reidar. „Na to ne mogu pristati...” Utihne kad medicinska sestra uđe u sobu. Ona ih tiho pozdravi i provjeri Mikaelov puls i krvnu sliku. „Ruke su mu postale hladne”, kaže joj Reidar. „Uskoro ću mu dati nešto za snižavanje temperature”, uvjeri ga sestra. „Zar ne dobiva antibiotike?” „Dobiva, ali može potrajati i dva dana prije nego što počnu djelovati”, kaže sestra i umirujuće mu se nasmiješi dok vješa novu vrećicu s infuzijom. Reidar joj pomogne, ustane, odmakne cjevčicu da je lakše može staviti, a onda je slijedi do vrata. „Želim razgovarati s liječnicom”, reče. Mikael uzdahne i nešto prošapće. Reidar zastane i okrene se. Joona se nagne prema njemu pokušavajući čuti.


43. Mikaelovo disanje se ubrzalo, zabacuje glavom, nešto prošapće, otvori oči i pogleda uplašeno ravno u Joonu. „Moraš mi pomoći, ne mogu ležati ovdje”, kaže. „Ne mogu izdržati, ne mogu, sestra me čeka, osjećam je cijelo vrijeme, osjećam...” Reidar mu brzo priđe i uhvati ga za ruku i stavi je sebi na obraz. „Mikaele, znam”, prošapće i proguta knedlu. „Tata...” „Znam, Mikaele, cijelo vrijeme mislim na nju...” „Tata”, zavrišti Mikael očajnički. „Ne mogu izdržati, nemam snage, ne...” „Smiri se”, tješi ga on. „Živa je, Felicia je živa”, vrišti. „Ne mogu ležati ovdje, moram...” Ponovno počne kašljati. Reidar mu podigne glavu pokušavajući mu pomoći. I dalje ga pokušava smiriti, ali u očima mu se vidi beskrajna panika. Mikael dašćući ponovno spusti glavu na jastuk i prošapće nešto nečujno dok mu suze teku niz obraze. „Što si to rekao o Feliciji?” pita Reidar sabrano. „Neću”, zadihano će Mikael. „Ne mogu ležati ovdje...” „Mikaele”, prekine ga Reidar. „Sad mi moraš jasno reći.” „Ne mogu podnijeti...” „Rekao si da je Felicia živa”, ponovi Reidar. „Zašto si to rekao?” „Ostavio sam je, ostavio sam je tamo”, plače Mikael. „Pobjegao sam i ostavio je tamo.” „Hoćeš reći da je Felicia još živa?” pita Reidar i treći put. „Da, tata”, prošapće Mikael dok mu suze teku niz obraze. „Bože moj”, prošapće njegov otac i prođe drhtavom rukom kroz kosu. „Bože moj.” Mikael jako zakašlje, oblak krvi napuni cjevčicu, udahne, ponovno zakašlje, dašće. „Cijelo smo vrijeme bili zajedno, tata. U mraku, na podu... a onda sam je ostavio.” Mikael utihne kao da mu je nestalo i zadnje mrvice snage. Pogled mu polako postaje zamućen i umoran. Reidar gleda sina očajničkim licem, licem koje je odustalo od bilo kakve maske. „Moraš mi reći...” Nestane mu glasa, duboko udahne i ponovi:


„Mikaele, moraš mi reći gdje je ona tako da mogu otići po nju...” „Tamo je... Felicia je ostala tamo”, kaže Mikael slabašno. „Ostala je tamo. Znam da se boji...” „Mikaele”, molećivo će Reidar. „Boji se zato što je sama... Neće to preživjeti, ona se uvijek probudi po noći i plače prije nego što shvati da sam ja tamo...” Reidar osjeti stezanje u prsima. Pod pazusima njegove košulje stvorile su se velike mrlje od znoja.


44. Reidar čuje što Mikael govori, ali mu je i dalje teško shvatiti što to znači. Stoji uz sinov krevet, smirujuće mu govori dok ga gleda. Ali misli su mu u kaosu. Stalno se vrte oko jedne stvari. Mora otići po Feliciju. Ona ne može biti sama. Zuri ravno pred sebe, a onda teškim koracima priđe prozoru. Na hladnim grmovima šipka sjede vrapci. Psi su zapišali snijeg oko ulične svjetiljke. Jedna rukavica leži pod klupom na autobusnoj stanici. Negdje iza sebe čuje kako Joona Linna pokušava još nešto saznati od Mikaela. Njegov duboki glas miješa se s Reidarovim muklim udarcima srca. Čovjek tek kasnije uvidi svoje pogreške, a neke su od njih toliko mučne da čovjek više ne može živjeti sam sa sobom. Reidar zna da je bio nepravedan otac. To mu nikada nije bila namjera, ali ipak je bilo tako. Kaže se da čovjek jednako voli svu svoju djecu, razmišlja on. Ali ipak ih različito tretira. Mikael je bio njegov miljenik. Felicia ga je stalno iritirala i ponekad se znao toliko razljutiti na nju da bi je uplašio. Sada mu je to posve neshvatljivo. Pa on je odrastao, a ona je bila malo dijete. Nisam trebao vikati na nju, pomisli dok zuri u oblačno nebo osjećajući sve veću bol pod lijevim pazuhom. „Cijeli je dan osjećam”, kaže Mikael Jooni. „Sada samo leži na podu... strašno se boji.” Reidar naglo udahne od jake boli u grudima. Znoj mu teče niz vrat. Joona mu priđe, uhvati ga za nadlakticu i nešto mu kaže. „Sve je u redu”, odgovori mu Reidar. „Boli li te u prsima?” pita Joona. „Samo sam umoran”, odgovori on brzo. „Izgledaš...” „Moram pronaći Feliciju”, kaže on. Užarena bol prođe mu kroz vilice, a onda ga ponovno zapeče u prsima. Sruši se i udari obrazom o radijator, ali jedino na što misli je kako je vikao na Feliciju da je niškoristi onoga dana kad je nestala. Osovi se na koljena, pokuša puzati i čuje Joonu kako se vraća u sobu s liječnikom.


45. Joona je razgovarao s Reidarovim liječnikom i ponovno se vratio u Mikaelovu sobu, objesio sako na vješalicu pokraj vrata, privukao jedinu stolicu u sobi krevetu i sjeo. Ako je istina da je i Felicia živa, onda je situacija odjednom postala hitna. Možda ima još zatočenika? Mora navesti Mikaela da mu ispriča čega se sjeća. Sat vremena poslije Mikael se probudi. Polako otvori oči i zaškilji prema svjetlu. Dok mu Joona govori da mu je s tatom sve u redu, on ponovno zatvori oči. „Imam pitanje za tebe”, kaže Joona ozbiljno. „Moja sestra”, prošapće Mikael. Joona stavi svoj mobitel na noćni ormarić, sad snima razgovor. „Mikaele, moram te pitati... Znaš li tko te držao zatočenim?” „Nije tako bilo...” „Koje?” Mladić počne ubrzano disati. „Samo je htio da spavamo, samo to, samo da spavamo...” „Tko?” „Pješčar”, prošapće Mikael. „Što si rekao?” „Ništa, ne mogu više...” Joona pogleda mobitel da vidi snima li još uvijek. „Mislim da si rekao Pješčar”, uporan je Joona. „Misliš onaj koji tjera djecu da zaspe?” Mikael ga pogleda u oči. „On stvarno postoji”, prošapće. „Miriše po pijesku, inače prodaje barometre.” „Kako izgleda?” „Uvijek je mrak kad dođe...” „Ali mora da si nešto vidio, zar ne?” Mikael odmahne glavom dok nečujno plače, suze mu teku preko sljepoočnica i na jastuk.» „Ima li Pješčar neko drugo ime?” pita Joona. „Ne znam, on ništa ne govori, nikada nije pričao s nama.” „Možeš li ga opisati?” „Čuo sam ga samo u mraku... prsti su mu od porculana i kad uzme pijesak iz vreće, onda zazveckaju... i...”


Mikaelova usta se miču, ali ništa se ne čuje. „Ne čujem”, kaže Joona tiho. „On baci pijesak djeci u lice... i onda ona zaspe.” „Kako znaš da je muškarac?” pita Joona. „Čuo sam ga kako kašlje”, odgovori Mikael ozbiljno. „Ali nisi ga vidio?” „Ne.”


46. Vrlo lijepa žena indijskih crta lica stoji i promatra Reidara dok se budi. Objasni mu da se radi o angini pectoris. „Mislio sam da je srčani udar”, promrmlja on. „Ozbiljno razmatramo rendgen koronarnih arterija i...” „Da”, uzdahne on i uspravi se. „Morate se odmarati.” „Moram znati... da je moj...” započne on, ali onda mu usta počnu toliko drhtati da ne može završiti rečenicu. Liječnica mu stavi ruku na obraz i nasmiješi se kao da se radi o tužnom djetetu. „Moram do svog sina”, objasni on malo čvršćim glasom. „Jasno vam je da ne možete napustiti bolnicu dok ne ispitamo sve simptome”, kaže ona. Reidar dobije ružičastu bočicu s nitroglicerinom koji mora poprskati ispod jezika u slučaju da osjeti i najmanju bol u prsima. Krene prema odjelu 66, ali prije nego što je stigao do Mikaelove sobe, zastane u hodniku i nasloni se jednom rukom na zid. Kad uđe u sobu, Joona ustane i ponudi mu stolicu. Mobitel ostane ležati uz krevet. Mikael leži na krevetu otvorenih očiju. Reidar produži do njega. „Mikaele, moraš mi pomoći da je pronađem”, kaže on i sjedne. „Tata, kako se osjećaš?” pita sin sabranim glasom. „Ma, nije ništa”, odgovori Reidar pokušavajući se nasmiješiti. „Što su rekli, što je rekla liječnica?” pita Mikael. „Rekla je da imam malo problema s koronarnim arterijama, ali ne vjerujem u to, ma nije važno, moramo pronaći Feliciju.” „Bila je sigurna da je tebi svejedno što je nestala. Rekao sam joj da to nije istina, ali ona je bila sigurna da ćeš ti samo mene tražiti.” Reidar ukočeno sjedi. Zna na što Mikael cilja jer nije zaboravio ono što se dogodilo tog zadnjeg dana. Njegov sin stavi svoju mršavu ruku na njegovu i pogledi im se ponovno ukrste. „Došao si iz Södertäljea, da tamo počnem tražiti?” pita Reidar. „Je li ona možda tamo?” „Ne znam”, odgovori Mikael tiho. „Ali moraš se nečega sjećati”, nastavi Reidar prigušeno. „Svega se sjećam”, kaže njegov sin. „Problem je samo što se nemam čega


sjećati.” Joona se s obje ruke nasloni na podnožje kreveta. Mikaelove oči su poluotvorene i čvrsto drži oca za ruku. „Prije si mi bio rekao da ste ti i Felicia bili zajedno na podu u mraku”, počne Joona. „Da”, prošapće Mikael. „Koliko ste dugo bili sami? Kad su nestali svi ostali?” „Ne znam”, odgovori on. „Ne mogu reći, vrijeme drukčije prolazi.” „Opiši mi sobu.” Mikael s mučeničkim izrazom lica pogleda u Joonine sive oči. „Nikada nisam ni vidio sobu”, odgovori. „Osim na početku, kad sam bio mali... tada je postojala jedna jaka lampa koja se ponekad palila, mogli smo gledati jedni druge. Ali ne sjećam se kako je soba izgledala, jako sam se bojao...” „Nečega se valjda sjećaš?” „Mraka, da je skoro stalno bio mrak.” „Mora da je postojao pod”, počne Joona. „Da”, prošapće Mikael. „Nastavi”, kaže mu Reidar nježno. Mikael okrene glavu i više ih ne gleda. Samo zuri ravno pred sebe dok opisuje mjesto u kojem je proveo toliko vremena: „Pod... je bio tvrd i hladan. Šest koraka tamo... i četiri koraka tamo... A zidovi su od betona, kad udariš ništa se ne čuje.”


47. Reidar mu stisne ruku bez riječi. Mikael zatvori oči i pusti slike i sjećanja da se pretvore u riječi. „Tu je jedna sofa i jedan madrac koji odvučemo s odvoda kad koristimo pipu”, kaže i proguta knedlu. „Pipa”, ponovi Joona. „I vrata... vrata su od željeza ili čelika. Nikada nisu otvorena. Nikada ih nisam vidio otvorena, nema nikakve brave s unutrašnje strane, nema kvake... a pokraj vrata je jedna rupa u zidu, tu dolazi kanta s hranom. To je samo mala rupa, ali ako uguraš ruku unutra i protegneš je prema gore, možeš vrhovima prstiju napipati metalna vratašca...” Reidar tiho plače dok sluša Mikaela kako opisuje sobu. „Pokušali smo štedjeti hranu”, kaže Mikael. „Ali nekad je nestane... nekoliko puta je tako dugo trajalo da smo samo ležali i osluškivali hoće li otvoriti vratašca i kad bismo konačno nešto pojeli, samo bismo sve povratili... i ponekad nije bilo vode u pipi, bili smo žedni i iz odvoda je počelo smrdjeti...” „Kakvu ste hranu dobivali?” pita Joona mirno. „Razne ostatke... komadiće kobasice, krumpire, mrkve, luk... makarone.” „Taj koji vam je davao hranu... je li ikada išta rekao?” „U početku smo vikali čim bi se vratašca otvorila, ali onda bi se samo zatvorila i ne bismo dobili ništa za jelo... poslije smo pokušali razgovarati s tim koji je otvarao vratašca, ali nikada nismo dobili odgovor... Stalno smo osluškivali... čuli smo disanje, cipele kako hodaju preko betonskog poda... uvijek iste cipele...” Joona provjeri snima li mobitel još uvijek. Razmišlja o nezamislivoj izolaciji u kojoj su brat i sestra živjeli. Većina serijskih ubojica izbjegava kontakte sa žrtvama, ne razgovara s njima kako bi im mogle ostati samo objekt. Ali jednom moraju ući k svojim žrtvama i uvijek žele vidjeti strah i bespomoćnost na njihovim licima. „Čuo si ga kako se kreće”, kaže Joona. „Jesi Ii čuo nešto drugo izvana?” „Na što misliš?” „Razmisli”, kaže Joona ozbiljno. „Ptice, lavež pasa, automobile, vlak, glasove, zrakoplove, udarce čekića, zvukove televizora, smijeh, vikanje... tuljenje hitne pomoći... bilo što.” „Samo miris pijeska...” Nebo s druge strane bolničkog prozora potamnjelo je i teške su kapi


počele bubnjati po staklu. „Što ste radili kad ste bili budni?” „Ništa... U početku, kad smo bili mali, uspio sam izvući jedan olabavljeni vijak s donje strane sofe... pa smo njime izgrebali rupu u zidu. Vijak bi postao tako vruć da si se gotovo mogao opeći na njega. Cijelu vječnost smo grebali... sve je beton, tek nakon pet centimetara došli smo do željezne mreže, nastavili smo kopati kroz jednu rupicu, ali malo dalje došli smo do druge armirane mreže, nismo mogli nastaviti... Ne može se pobjeći iz kapsule.” „Zašto sobu zoveš kapsulom?” Mikael se umorno nasmije i izgleda tako samo. „Felicia je počela s tim... maštala je da smo u svemiru, da smo na zadatku... to je bilo u početku, prije nego što smo prestali pričati, ali ja sam i dalje mislio o sobi kao o kapsuli.” „Zašto ste prestali pričati?” „Ne znam, jednostavno smo prestali, nismo više imali što reći...” Reidar drhtavom rukom prekrije usta. Izgleda kao da se bori da ne zaplače. „Kažeš da nije bilo moguće pobjeći... ali ti si ipak pobjegao”, kaže Joona.


48. Ravnatelj Državne kriminalističke policije Carlos Eliasson izađe nakon sastanka iz gradske vijećnice van na snijeg koji polako pada dok razgovara na mobitel sa ženom. U takvim trenucima zgrada policije čini se poput ljetne palače u zimskom vrtu. Ruka koja drži mobitel mu se tako smrzla da ga prsti bole. „Odvojit ću velike resurse za to.” „I siguran si da će se Mikael oporaviti?” „Da.” Carlos otrese snijeg s cipela kad izađe na pločnik. „Odlično”, promrmlja ona. Čuje kako mu je žena uzdahnula i sjela na stolicu. „Ne mogu to ispričati”, kaže on nakon nekog vremena. „To je nemoguće, zar ne?” „Da”, odgovori ona. „Ali što ako je to odlučujući podatak za istragu?” pita on. „Ne smiješ ispričati”, kaže ona ozbiljno. Carlos produži dalje ulicom, pogleda na sat, a onda čuje ženu kako je prošaptala da mora ići. „Vidimo se navečer”, kaže on tiho. Zgrada policije je s godinama stalno nadograđivana. Svaki segment zgrade svjedoči o promjeni mode. Najnoviji dio nalazi se gore kod parka Kronoberg. Tamo su uredi krim-policije. Carlos prođe kroz dvoja sigurnosna vrata, produži dalje kroz ostakljeno dvorište i liftom se odveze do osmog kata. Izgleda zabrinuto dok skida kaput i prolazi pokraj niza zatvorenih vrata. Izrezani članak iz novina zaleprša na oglasnoj ploči kad je prošao. Taj članak tamo visi od one bolne večeri kad je policijski zbor ispao iz natjecanja „Do posljednjeg zbora”. Pet kolega već sjedi u sobi za sastanke. Čaše i boce s vodom stoje na blistavom drvenom stolu. Žuti zastori razmaknuti su i kroz niz niskih prozora vide se snijegom pokrivene krošnje drveća. Svi pokušavaju ostati mirni, ali pod površinom se skrivaju mnoge mračne misli. Sastanak koji je Joona sazvao trebao bi početi za dvije minute. Benny Rubin već je skinuo cipele i objašnjava Magdaleni Ronander što on misli o novim obrascima za procjenu sigurnosti. Carlos se rukuje s Nathanom Pollockom i Tommyjem Kofoedom iz odjela za umorstva. Nathan je odjeven kao i obično, u tamnosivi sako dok mu sijedi


konjski rep pada niz leđa. Pokraj njih stoji Anja Larsson u srebrnoj bluzi i svijeloplavoj suknji. „Anja nas pokušava modernizirati... trebali bismo se naučiti koristiti Analyst's Notebookom”, nasmiješi se Nathan. „Ali prestari smo za...” „Ti si prestar...” promrmlja Tommy mrzovoljno. „Svi mi vi malo smrdite na reciklažu”, kaže Anja. Carlos stane na kraj stola i lice mu je tako ozbiljno da je čak i Benny ušutio. „Želim vam svima dobrodošlicu”, kaže Carlos bez svog uobičajenog osmijeha. „Kao što vjerojatno znate, pojavile su se nove okolnosti u slučaju Jureka Waltera i... preliminarnu istragu više ne možemo smatrati završenom...” „Što sam vam rekao?” začuje se miran glas s finskim naglaskom.


49. Carlos se brzo okrene i vidi da Joona Linna stoji na vratima. Crni kaput tog visokog inspektora svjetluca od snijega. „Joona nije uvijek u pravu, to morate znati”, kaže Carlos. „Iako, jasno... ovaj put jest...” „Zar je stvarno samo Joona mislio da Jurek Walter ima pomagača?” pita Nathan Pollock. „Pa, da...” „I mnogi su se uznemirili kad je rekao da je obitelj Samuela Mendela Jurekova žrtva”, reče Anja tiho. „Tako je to bilo”, kimne Carlos. „Joona je briljirao, bez sumnje... Ja sam tada tek postavljen za šefa i možda nisam slušao prave osobe, ali sada znamo... i sada možemo nastaviti kako bismo...” Utihne i pogleda Joonu koji je ušao u prostoriju. „Dolazim ravno iz bolnice”, kaže kratko. „Jesam li nešto krivo rekao?” pita Carlos. „Ne.” „Ali možda misliš da bih trebao još nešto reći?” pita Carlos i po pogledu se vidi da mu je neugodno. „Joona, to je bilo prije trinaest godina, dugo je to vremena...” „Da.” „I bio si u potpunom pravu tada, pa rekao sam.” „U čemu sam točno bio u pravu?” pita Joona tiho dok gleda svog šefa. „U čemu?” zakriješti Carlos. „U svemu, Joona. Bio si u pravu u svemu. Jel ti to dosta? Jer ja mislim da je to dovoljno...” Joona se kratko nasmiješi, a Carlos uzdahne i sjedne. „Stanje Mikaela Kohlera-Frosta već je puno bolje i imao sam nekoliko prilika malo ga ispitati... Naravno, nadao sam se da će Mikael moći identificirati pomagača.” „Možda je prerano”, kaže Nathan zamišljeno. „Nije... Mikael ne zna ime, ne može ga opisati... nije mu čak ni glas čuo, ali...” „Je li traumatiziran?” pita Magdalena Ronander. „Jednostavno ga nikada nije vidio”, kaže Joona pogledavši je. „Znači, nemamo apsolutno ništa?” pita Carlos šapatom. Joona se približi i njegova sjena padne preko stola. „Mikael zove svog otmičara Pješčar... Pitao sam Reidara Frosta zna li


nešto o tome i on mi je objasnio da je to lik iz priče za laku noć koju im je majka pričala... Pješčar je osoba koja djecu šalje u san tako što im baca pijesak u oči.” „Pa, da”, kaže Magdalena i nasmiješi se. „A dokaz da je Pješčar bio tamo jest to što imamo krmelje kad se probudimo.” „Pješčar”, Pollock će zamišljeno dok zapisuje nešto u svoj crni notes. Anja uzme Joonin mobitel i priključi ga na bežične zvučnike. „Mikael i Felicia Kohler-Frost napola su Nijemci. Roseanna Kohler doselila se ovamo iz Schwabacha kad joj je bilo osam godina”, počne Joona. „To je južno od Nürnberga”, kaže Carlos. „Ona im je pričala o Pješčaru”, nastavi Joona. „Svake večeri prije večernje molitve ispričala bi djeci jedno kratko poglavlje o njemu... Godinama je miješala priče o vlastitom djetinjstvu s gomilom izmaštanih priča i dijelova iz priča E. T. A. Hoffmanna, kao što su one o prodavačima barometara i mehaničkim djevojčicama... Mikael i Felicia imali su samo deset i osam godina i mislili su da ih je Pješčar oteo.” Muškarci i žene oko stola gledaju Anju koja priprema snimku Mikaelova svjedočenja. Lica su im ozbiljna. Ovo je prvi put da će čuti neku od žrtava Jureka Waltera kako svjedoči o onome što se dogodilo. „Dakle, ne možemo identificirati pomagača”, kaže Joona. „Preostaje nam mjesto... Ako nas Mikael može odvesti do tamo, onda...”


50. Iz zvučnika šumi i neki zvukovi su pojačani, kao šuškanje papira, dok se drugi jedva čuju. Ponekad se začuje Reidarov plač, kao u trenutku kad mu sin priča o Felicijinoj maštariji o svemirskoj kapsuli. Nathan Pollock piše bilješke u svoj notes, a Magdalena Ronander neprekidno tipka na svom laptopu dok sluša. „Kažeš da nije bilo moguće pobjeći”, začuje se ozbiljni Joonin glas iz zvučnika. „Ali ti si ipak pobjegao...” „Nije moguće pobjeći, nije tako bilo”, odgovori brzo Mikael Kohler-Frost. „Kako je bilo?” „Pješčar je puhnuo svoju prašinu na nas i kad sam se probudio shvatio sam da više nisam u kapsuli”, priča Mikael. „Vladao je mrkli mrak, ali čuo sam da je ova soba drukčija i osjetio da Felicia nije u blizini. Pipao sam i pronašao jedna vrata s kvakom i otvorio ih i izašao u hodnik... nisam mislio da upravo bježim, ali znao sam da ću samo nastaviti hodati dalje... Došao sam do zaključanih vrata i pomislio sad sam u klopci, bilo mi je jasno da će se Pješčar svaki čas vratiti... uspaničario sam se i razbio stakleni prozor na vratima, ispružio dolje ruku i otključao vrata... Trčao sam kroz neko spremište s prašnjavim vrećama s cementom i kutijama... i tada sam vidio da je zid s desne strane napravljen samo od razvučene cerade... teško sam disao i osjetio kako mi prsti krvare, ali onda sam uspio skinuti ceradu. Shvatio sam da sam se ozlijedio kad sam razbio prozor, ali bilo mi je svejedno, prešao sam preko velike prostorije s betonskim podom... ta soba nije bila dokraja izgrađena i samo sam izašao van na snijeg... nebo još nije bilo potpuno mračno... trčao sam pokraj nekog bagera s plavom zvijezdom i ušao u šumu i tu sam tek počeo shvaćati da sam slobodan. Trčao sam između drveća i grmlja, snijeg je padao po meni, nisam se osvrtao, samo sam hodao ravno preko polja i gore prema šumarku i tu me zaustavila... jedna slomljena grana mi se zabila u preponu, stao sam, više nisam mogao dalje. Krv mi je tekla u cipelu i jako me boljelo. Pokušao sam se izvući, ali zapela je... Pomislio sam da je prelomim, pokušao sam, ali nije išlo, bio sam preslab, samo sam tamo stajao i činilo mi se da čujem Pješčara kako zvecka svojim porculanskim prstima... Kad sam se pokušao okrenuti, poskliznuo sam se i pao i grana se iščupala van. Ne znam jesam li se onesvijestio... bio sam sav usporen, ali sam ustao i nastavio se penjati uzbrdo, posrtao sam i mislio kako više nemam snage, ali ipak sam puzao dalje i onda sam se našao na pruzi. Ne znam koliko sam dugo hodao,


smrzavao sam se, ali sam nastavio hodati, ponekad bih vidio kuće u daljini, ali bio sam toliko umoran da sam samo slijedio prugu... snijeg je padao sve jače, ali ja sam išao kao u snu, mislio sam kako neću nikada stati, samo sam htio pobjeći što dalje...”


51. Kad je Mikael završio i šuštanje prestalo dopirati iz zvučnika, u prostoriji za sastanke nastupila je potpuna tišina. Carlos ustane. Stoji i grize nokat na palcu dok zuri ispred sebe. „Napustili smo dvoje djece”, kaže tiho. „Nestali su, a mi smo rekli da su mrtvi i jednostavno nastavili sa svojim životima.” „Pa, bili smo potpuno sigurni u to”, kaže Benny prijateljski. „Joona je htio nastaviti potragu”, reče Anja tiho. „Iako pri kraju ni ja više nisam vjerovao da su živi”, odgovori Joona. „A i više nismo imali nikakvih razloga da nastavimo potragu”, kaže Pollock. „Nikakvih tragova, nikakvih svjedoka...” Carlosovo lice je blijedo, petlja rukom preko vrata pokušavajući otkopčati gornji gumb košulje. „Ali bili su živi”, kaže gotovo šapatom. „Da”, odgovori Joona. „Svašta sam vidio u životu, ali ovo”, kaže Carlos i ponovno povuče ovratnik. „Jednostavno ne razumijem zašto. Zašto, kvragu? To mi nije jasno...” „To se ne može razumjeti”, dobrohotno kaže Anja pokušavajući ga izvesti van. „Trebao bi popiti čašu vode.” „Zašto čovjek zatoči dvoje djece na više od deset godina?” nastavi on glasnije. „Pobrine se da prežive, ali ništa više od toga, nema ucjene, nema nasilja, nema zlostavljanja...” Anja ga pokušava izvesti iz sobe, ali on se opire i uhvati Nathana Pollocka za ruku. „Pronađi djevojčicu”, kaže. „Pobrini se da je danas pronađete.” „Mislim da možda nismo...” „Pronađi je”, prekine ga Carlos i izađe iz prostorije. Anja se vrati nakon nekog vremena. Grupa mrmlja i gleda u svoje papire. Tommy Kofoed se mučenički nasmiješi. Benny sjedi otvorenih usta i odsutno šuta nogom Magdaleninu sportsku torbu pod stolom. „Što je s vama?” pita Anja strogim glasom. „Pa čuli ste što je šef rekao?” Grupa brzo donese odluku da će Magdalena i Kofoed organizirati grupu istražitelja i tim tehničara, dok će Joona pokušati odrediti o kojem bi se to području južno od Södertäljea radilo. Joona promatra isprintanu zadnju sliku Felicije koju imaju. Ne zna koliko je već puta gledao u nju. Oči su joj velike i tamne, crna, dugačka kosa spletena je u neurednu pletenicu koja joj pada preko ramena. Drži kacigu za jahanje i


zagonetno se smiješi. „Mikael Kohler-Frost kaže da je krenuo neposredno prije nego što je pao mrak”, počne Joona gledajući veliku detaljnu kartu na zidu. „Kad smo točno dobili informaciju od vlakovođe?” Benny provjeri u svom kompjutoru. „U tri i dvadeset dva”, odgovori. „Pronašli su ga ovdje”, kaže Joona i zaokruži sjevernu stranu mosta Igelsta. „Teško je vjerovati da je hodao brže od pet kilometara na sat, tako ozlijeđen i s legionarskom bolešću.” Anja ravnalom izmjeri maksimalni razmak ravno prema jugu u odnosu na brzinu i omjer karte, a onda nacrta krug. Dvadeset minuta kasnije pronašli su i ucrtali pet mjesta gdje se nešto gradi i koja bi mogla odgovarati opisu. Na dva metra širokom plazma-ekranu vidi se hibrid između karte i satelitske snimke. Benny još uvijek upisuje informacije u kompjutor, a sve što radi vidi se na tom velikom ekranu. Anja sjedi uz njega s dva telefona, skuplja i kompletira činjenice dok Nathan i Joona raspravljaju o tim različitim gradilištima. Pet crvenih krugova na velikom ekranu označavaju gradilišta na tom području. Dva kruga nalaze se u gusto naseljenom području. Joona stoji pred kartom, prati željezničke pruge pogledom i pokaže na jedan od krugova koji se nalazi u šumi u blizini uzvisine Älgberget. „Tu je”, kaže. Benny klikne na krug i dobije koordinate, a Anja pročita kratku informaciju da kompanija NCC gradi novi poslovni prostor za Facebook, ali da je gradnja obustavljena prije mjesec dana zbog zakonskih problema sa zaštitom okoliša. „Da nabavim tlocrt zgrada?” pita Anja. „Idemo odmah tamo”, kaže Joona.


52. Netaknuti snijeg prekriva neravnu cestu kroz šumu. Iskrčeno je veliko područje. Cijevi i kablovi su zakopani, a rešetkasti odvodi postavljeni. Betonski temelji od 40 000 kvadratnih metara su izliveni, nekoliko dodatnih zgrada je gotovo završeno, dok su kod drugih podignuti samo stupovi. Snijeg prekriva bagere i kamione. Dok su se vozili prema Älgbergetu, Joona je na mobitel dobio plan gradilišta. Anja je pronašla tlocrte u Gradskom uredu za izgradnju. Magdalena Ronander proučava kartu zajedno s interventnim grupama prije nego što izađu iz vozila i približe se području s tri strane. Uđu u šumarak. Između stabala vlada mrak, a snijeg je rupičast. Brzo zauzmu svoje položaje, oprezno se približavaju nadgledajući otvoreno područje. Sve izgleda nekako neobično usnulo. Veliki bager stoji ispred otvorene jame. Marita Jakobson potrči naprijed, zastane kod jedne gomile pijeska i spusti se na koljena. Ona je policajka srednjih godina s dugogodišnjim iskustvom. Pažljivo kroz dalekozor pregleda zgrade, a onda mahne grupi. Joona izvuče pištolj i slijedi grupu iza jedne niske pokrajnje zgrade. Snijeg puše s krova i svjetlucajući pada kroz zrak. Svi nose keramičke pancirke i zaštitne kacige, a dvoje od njih ima automatske puške marke Heckler &Koch. U tišini produže dalje uz stupove koji čine kostur zgrade i gore prema goloj betonskoj ploči. Joona im da znak da krenu prema ceradi koja leprša na vjetru. Cerada se otkvačila između dva stupa i umorno nagnula u stranu. Grupa slijedi Maritu ravno kroz jedno skladište i do vrata s razbijenim staklenim prozorom. Po podu i vratima vide se crne mrlje od krvi. Ovo je, bez ikakve sumnje, mjesto odakle je Mikael pobjegao. Krhotine stakla škripe im pod bakandžama. Produže dalje hodnikom, otvaraju vrata za vratima i svaku prostoriju detaljno pregledaju. Sve je prazno. U jednoj prostoriji stoji gajba s praznim bocama i to je sve. Još ne mogu procijeniti u kojoj se prostoriji Mikael nalazio kad se probudio, ali najvjerojatnije se radi o nekoj od niza prostorija koje izlaze na hodnik. Grupa učinkovito pretraži cijeli industrijski pogon i sve prostorije prije


nego što se vrati do svojih vozila. Tek tada ulaze tehničari. A zatim treba s policijskim psima pretražiti cijelu šumu. Joona stoji s kacigom u ruci i gleda kako snijeg svjetluca preko tla. Ustvari, znao sam da ovdje nećemo pronaći Feliciju, pomisli. Prostorija koju je Mikael zvao kapsulom imala je debele, armirane zidove, slavinu i vratašca kroz koja su dobivali hranu. Ta je prostorija napravljena za držanje zatočenika. Joona je u bilješkama liječnika pročitao da su u Mikaelovu masnom tkivu pronađeni tragovi sredstva za omamljivanje. Razmišlja kako je Mikael sigurno bio drogiran pa prebačen ovamo dok je bio bez svijesti. To odgovara njegovu opisu da se samo probudio u drugoj prostoriji. Zaspao je u kapsuli i probudio se ovdje. Mikael je, iz nekog razloga, nakon svih tih godina prebačen na ovo mjesto. Je li konačna namjera bila da završi u lijesu, ali mu se posrećilo pobjeći? Temperatura i dalje pada dok Joona promatra policajce kako ulaze u svoja vozila. Lice Marite Jakobson izgleda umorno i tužno. Ako je Mikael bio uspavan, onda im nikako ne može pokazati gdje je kapsula. Jer ništa nije vidio. Nathan Pollock mahne Jooni i da mu znak da kreću. Joona krene podići ruku, ali nema snage. Ovo ne može ovako završiti. Ovo nije kraj, razmišlja dok prolazi rukom kroz kosu. Što još mogu učiniti? Dok hoda prema autima, već zna zastrašujući odgovor na vlastito pitanje.


53. Joona skrene u podzemnu garažu, uzme karticu, produži dolje i parkira auto. Ostane sjediti unutra dok jedan muškarac iz velikog supermarketa koji se nalazi na katu iznad skuplja kolica. Kad više nikoga ne vidi u garaži Joona izađe iz auta, ode do blistavog crnog kombija zatamnjenih stakala, otvori vrata i sjedne unutra. Vrata se nečujno zatvore i Joona tiho pozdravi šefa Državne kriminalističke policije Carlosa Eliassona i šefa Sigurnosno-obavještajne agencije Vernera Zandéna. „Felicia Kohler-Frost je zatvorena u mračnoj prostoriji”, počne Carlos. „Tamo je provela više od deset godina sa svojim bratom. Sada je sasvim sama. Zar ćemo je napustiti? Reći da je mrtva i ostaviti je da tamo sjedi? Ako nije bolesna, mogla bi tako poživjeti još možda dvadeset godina.” „Carlose”, pokuša ga smiriti Verner. „Znam da više nisam objektivan”, nasmiješi se on i podigne ruke u obrani. „Ali samo hoću da ovaj put učinimo apsolutno sve što možemo.” „Trebam veliki tim”, kaže Joona. „Ako imam pedeset osoba, onda možemo pokušati provjeriti sve stare tragove, svaki nestanak. To možda neće dati nikakvog rezultata, ali to nam je jedina šansa. Mikael nije vidio pomagača i drogiran je prije nego što je prebačen na drugo mjesto. On nam ne može ispričati gdje se nalazi kapsula. Naravno, nastavit ćemo ga ispitivati, ali jednostavno ne vjerujem da on zna gdje se nalazio zadnjih trinaest godina.” „Ali ako je Felicia još uvijek živa, onda je ona najvjerojatnije još uvijek u toj kapsuli”, kaže Verner svojim dubokim basom. „ Da”, odgovori Joona. „Kako da je onda pronađemo? To je nemoguće”, kaže Carlos. „Nitko ne zna gdje je ta kapsula.” „Nitko osim Jureka Waltera”, odgovori Joona. „Kojeg nije moguće ispitati”, kaže Verner. „Nije”, odgovori Joona. „Koji je još uvijek potpuno psihotičan i...” „On nikada nije bio psihotičan”, prekine ga Joona. „Ja znam samo ono što piše u izvještajima psihijatrijskog vještačenja”, kaže Verner. „Napisali su da je shizofren, psihotičan, kaotičan i vrlo nasilan.” „To je samo zato što je Jurek htio da to piše u izvještaju”, odgovori Joona mirno. „Znači, ti misliš da je zdrav? Stvarno to misliš, da je zdrav?” pita ga Verner.


„Koji je ovo kurac? Zašto ga onda ne ispitamo?” „On je u izoliranoj ćeliji”, kaže Carlos. „Na sudu...” „Pa jebemu mater, valjda možemo zaobići sud”, uzdahne Verner i ispruži svoje dugačke noge. „Možda možemo”, kaže Carlos. „Ja imam stručnjake koji su ispitivali i osumnjičene teroriste...” „Joona je tu najbolji”, prekine ga Carlos. „Ne, nisam”, odgovori Joona. „Ti si taj koji je pronašao i uhitio Jureka i bio si jedini koji je razgovarao s njim prije suđenja.” Joona odmahne glavom i pogleda kroz zatamnjeno staklo u pustu garažu. „Pokušao sam”, kaže polako, „ali Jureka se ne može prevariti, on nije kao drugi ljudi, on se ne boji, ne treba suosjećanje, ništa ne govori.” „Želiš li pokušati?” pita Verner. „Ne, ne mogu”, odgovori Joona. „Zašto ne?” „Zato što se previše bojim”, odgovori Joona iskreno. Carlos ga zabrinuto pogleda. „Znam da se šališ”, kaže mu nervozno. Joona ga oštro pogleda. Oči su mu poput vlažnog škriljevca. „Ne moramo se bojati nekog zatvorenog starca”, kaže Verner i živčano se počeše po čelu. „On se treba bojati nas. Ma daj jebote, upast ćemo unutra, baciti ga na pod i prestrašiti na smrt, ono, do daske.” „To neće upaliti”, kaže Joona. „Čuj, postoje metode koje uvijek pale”, nastavi Verner. „Imam jednu tajnu grupu koja je bila u Guantanamu.” „Ovaj sastanak se naravno nikada nije dogodio”, brzo doda Carlos. „Ja rijetko kada i idem na drukčije sastanke”, kaže Verner dubokim glasom i nagne se prema naprijed. „Moja grupa zna sve o simuliranom utapanju i elektrošokovima.” „Jurek se ne boji boli”, odgovori Joona. „Znači, odustajemo?” „Ne”, odgovori Joona i nasloni se tako da sjedalo zaškripi pod njegovim leđima. „A što da onda učinimo?” pita Verner. „Ako odemo tamo i razgovaramo s Jurekom, možemo biti sigurni da će lagati. Vodit će razgovor tako da shvati što hoćemo od njega, a onda će nas natjerati da se cjenkamo i na kraju ćemo mu dati nešto zbog čega ćemo požaliti.” Carlos spusti glavu i živčano se počeše po koljenu.


„Što nam onda preostaje?” pita Verner tiho. „Ne znam je li to moguće”, kaže Joona, „ali kad bismo mogli smjestiti jednog agenta kao pacijenta na taj psihijatrijski odjel...” „Ne želim više ništa čuti o tome”, prekine ga Carlos. „Mora postojati netko tko je toliko uvjerljiv da bi mu se Jurek Walter približio”, nastavi Joona. „A u pičku...” promrmlja Verner. „Pacijent”, prošapće Carlos. „Jer mislim da nije dovoljno da je to netko tko mu može biti od koristi, netko koga bi mogao iskoristiti”, kaže Joona. „Što želiš reći?” „Moramo pronaći agenta koji je toliko poseban da zainteresira Jureka Waltera.”


54. Vreća za boksanje škripi, a lanac zveči. Saga Bauer gipko se pomakne u stranu prateći tijelom pokrete vreće i ponovno udari. Dva udarca odjeknu među zidovima praznog lokala za boksanje. Trenira kombinaciju dvaju brzih udaraca ljevicom, visokog, pa niskog, koje slijedi jaki kroše. Crna vreća se ljulja i škripi. Sjenka prijeđe Saginim licem i ponovno udari. Tri brza udarca. Napravi kružne pokrete ramenima, odmakne se, kruži oko vreće i ponovno udari. Njena dugačka, plava kosa odleti u stranu s brzim okretom boka i padne joj preko lica. Dok trenira, Saga zaboravlja na vrijeme i glava joj se potpuno isprazni od misli. Već je dva sata sasvim sama u lokalu. Posljednji su ljudi napustili klub dok je ona još preskakala uže. Svjetiljke iznad boksačkog ringa ugašene su, ali bijelo svjetlo automata sa sokovima sjaji iz smjera ulaza. Vani leprša snijeg oko neonskog natpisa kemijske čistionice i duž pločnika. Krajičkom oka Saga primijeti da se jedan automobil zaustavio na ulici ispred boksačkog kluba, ali samo nastavi trenirati jednaku kombinaciju udaraca pokušavajući cijelo vrijeme sve jače udarati. Kapljice znoja padaju na pod ispred jedne vreće koja se otkvačila s kuke. Stefan uđe u klub. Otrese snijeg s cipela, a onda ostane neko vrijeme stajati u tišini. Kaput mu je raskopčan, a ispod se vidi da nosi svijetlo odijelo i bijelu košulju. Saga nastavi udarati i vidi ga kako se izuva i ulazi. Jedini zvuk koji se čuje udarci su u vreću i zveckanje lanca s kojeg vreća visi. Saga želi još trenirati, nije spremna prekinuti koncentraciju. Spusti čelo i izvede seriju brzih, ravnomjernih udaraca iako je Stefan stao iza vreće. „Jače”, kaže joj dok drži vreću. Ona udari ravno desnicom, udarac je tako jak da je on prisiljen ustuknuti za korak. Ona se nasmije i prije nego što je povratio ravnotežu ponovno udari. „Drži čvrsto”, kaže ona pomalo netrpeljivim glasom. „Moramo ići.” Lice joj je odlučno i užareno dok udara još jednu silovitu seriju. Ne treba joj puno da je ispuni očajnički bijes. Zbog bijesa se osjeća slabom, ali zbog njega se i nastavlja boriti i udarati čak i onda kad drugi odustanu.


Vreća se udubi od siline udaraca, a lanac zazveči. Ona se obuzda iako bi mogla još dugo trenirati. Dašćući, odmakne se za par koraka. Vreća se i dalje ljulja. Sitna betonska prašina pada s kuke na stropu. „Sad sam zadovoljna”, nasmiješi se i skine rukavice zubima. On je slijedi do ženske garderobe i pomogne joj da odveže zglobove. „Ozlijedila si se”, prošapće. „Ma, nije mi ništa”, kaže ona pogledavši šaku. Isprana sportska odjeća mokra je od znoja. Bradavice joj sjaje kroz bijeli grudnjak, a mišići su nabrekli i ispunjeni krvlju. Saga Bauer je inspektorica u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji koja je surađivala s Joonom Linnom iz Državne kriminalističke policije na dva velika slučaja. Ona nije samo boksačica na profesionalnoj razini nego i vrlo dobar strijelac i stručnjak za naprednu tehniku ispitivanja. Saga ima dvadeset i sedam godina, oči plave poput ljetnog neba, šarene vrpce upletene u plavu, dugačku kosu i gotovo je nestvarno lijepa. Većinu ljudi, kad je ugledaju, ispuni neka neobična, bespomoćna čežnja. Kad je vidi, čovjek postane nesretno zaljubljen. Para izlazi iz tople vode tuša i ogledala su se već zamaglila. Saga stoji raširenih nogu, a ruke joj samo vise dok voda curi preko nje. Na jednoj butini ima modricu koja je počela poprimati žutu boju i krvari iz zglobova na desnoj ruci. Podigne glavu, obriše vodu s lica i vidi da Stefan stoji i promatra je. „O čemu razmišljaš?” pita Saga. „O tome kako je padala kiša kad smo se prvi put poseksali”, kaže on tiho. Ona se dobro sjeća tog poslijepodneva. Otišli su u kino usred dana, a kad su izašli van na trg Medborgarplatsen kiša je lijevala. Otrčali su ulicom Sankt Paulsgatan do njegova studija, ali su svejedno bili mokri do kože kad su stigli. Stefan često prepričava kako se ona samo bez razmišljanja skinula, objesila odjeću na radijator, a onda stala uz njegov klavir i nešto sviruckala. Kaže kako je znao da ne smije buljiti, ali da je obasjavala sobu poput kugle tekućeg stakla u mračnoj kolibi. „Dođi pod tuš”, kaže sada Saga. „Ne stignemo.” Pogleda ga s borom između obrva. „Jesam li sama?” pita ga iznenada. „Kako to misliš?” nasmiješi se on. „Jesam li sama?” Stefan joj pruži ručnik i mirno kaže: „Dođi.”


55. Pada snijeg kad izađu iz taksija ispred kafića Glenn Miller. Saga okrene glavu prema nebu, zatvori oči i osjeti kako joj snijeg pada preko toplog lica. Maleni kafić već je pun gostiju, ali imali su sreće i pronašli slobodni stol. Upaljene svijeće palucaju u svijećnjacima od mutnog stakla dok snijeg klizi niz prozore koji gledaju na Brunnsgatan. Stefan objesi torbu preko naslona stolice i krene prema baru da naruči. Sagina je kosa još mokra i ona zadrhti kad skine svoju zelenu parku koja je na leđima sasvim tamna od vlage. Ljudi oko nje se okrenu i ona se zabrine da su možda sjeli na nečije mjesto. Stefan stavi na stol dvije votke-martini i posudicu s pistacijama. Sjednu jedno nasuprot drugome i bez riječi nazdrave. Saga je upravo htjela reći da je gladna kad im priđe tanašni muškarac s okruglim naočalama. „Jacky”, iznenadi se Stefan. „I činilo mi se da nešto smrdi po mačjoj pišalini”, nasmiješi se Jacky. „Ovo je moja cura”, kaže Stefan. Jacky baci pogled na Sagu, ali je ni ne pozdravi nego umjesto toga šapne nešto Stefanu na uho i nasmije se. „Ali moraš svirati s nama”, kaže. „I Mini je ovdje.” Pokaže na jakog muškarca koji hoda prema kutu u kojem stoje crni kontrabas i poluakustična Gibson gitara. Saga ne čuje o čemu pričaju, ali radi se o nekom legendarnom koncertu, ugovoru koji je najbolji do sada i genijalnom kvartetu. Dok čeka, pogledom prelazi preko kafića, Stefan joj nešto kaže dok ga Jacky vuče da ustane. „Zar ćeš svirati?” pita ga Saga. „Samo jednu pjesmu”, vikne Stefan uz osmijeh. Ona mu mahne. Žamor u kafiću utihne kad Jacky uzme mikrofon i predstavi svog gosta. Stefan sjedne za klavir. „April in Paris“, kaže kratko i počne svirati.


56. Saga gleda Stefanove poluzatvorene oči i sva se naježi kad glazba zavlada cijelom prostorijom i učini prigušenu svjetlost blistavom i nježnom. Jacky počne vrlo nježno dodavati ukrasne akorde, a onda se začuje bas. Saga zna da Stefan to obožava, ali istovremeno ne može zanemariti činjenicu da su oboje odlučili da će za promjenu samo sjediti i razgovarati. Cijelog se tjedna tome veselila. Polako pojede nekoliko pistacija, pokupi ljuske u hrpicu i čeka. Odjednom se sva smrzne od očaja što ju je samo tako ostavio samu. Pomisli da nije racionalna, ne zna o čemu se tu radi i ponovi samoj sebi da ne smije biti djetinjasta. Kad je popila svoje piće, uzme Stefanovo. Više nije hladno, ali ga svejedno popije. Pogleda prema izlazu točno u trenutku kada je neki muškarac crvenih obraza fotografira svojim mobitelom. Umorna je i pomisli kako bi trebala otići kući na spavanje, ali prvo bi htjela razgovarati sa Stefanom. Više ne zna koliko su pjesama odsvirali. John Scofield, Mike Stern, Charles Mingus, Dave Holland, Lars Gullin i duga verzija neke pjesme kojoj se ne sjeća imena s ploče s Billom Evansom i Monicom Zetterlund. Saga pogleda hrpicu blijedih ljusaka, čačkalice u čaši za martini i praznu stolicu ispred sebe. Ode do šanka i naruči bocu Grolscha, a kad je popila ode do WC-a. Nekoliko žena stoji ispred ogledala i šminka se, WC je zauzet tako da mora neko vrijeme čekati u redu. Kad je konačno došao red na nju, uđe unutra, zaključa se, sjedne i zabulji se ravno u bijela vrata. Odjednom joj se vrati jedno staro sjećanje i osjeti kako joj nestaje snage. Sjetila se kako joj je mama ležala bolesnog lica okrenutog prema bijelim vratima i samo buljila. Saga je imala tek sedam godina i pokušavala ju je utješiti, pokušavala joj reći da će uskoro ozdraviti, ali je mama nije htjela držati za ruku. „Prestani”, prošapće Saga samoj sebi u zahodu, ali ne može se riješiti te slike. Mami je bilo sve gore i Saga je morala potražiti tablete, pomoći joj da ih popije i držati čašu s vodom. Saga je sjedila na podu do mamina kreveta i gledala je, donosila joj deku kad joj je bilo hladno i pokušavala nazvati tatu svaki put kad bi je mama to tražila.


Kad je mama konačno zaspala, Saga se sjeća kako je ugasila malenu svjetiljku, popela se u krevet i legla u njeno naručje. Obično ne misli na te stvari. Obično se pobrine da ta sjećanja drži na distanci, ali sada su se pojavila i Sagi srce jako lupa dok izlazi iz WC-a. Njihov stol još je uvijek prazan, čaše i dalje stoje prazne, a Stefan i dalje svira. Gleda Jackyja, zaigrano odgovaraju na improvizacije onoga drugoga. Ne zna je li to zbog pića ili sjećanja, ali više ne može trezveno razmišljati. Progura se naprijed do glazbenika. Stefan upravo svira dugu, vijugavu improvizaciju kad mu ona stavi ruku na rame. On se trgne, pogleda je i živčano odmahne glavom. Ona ga uhvati za ruku i pokuša prekinuti sviranje. „Dođi”, kaže. „Kontroliraj curu”, sikne Jacky na njega. „Sviram”, šapne joj Stefan kroz stisnute zube. „Ali mi... Mi smo odlučili da ćemo...” pokuša ona reći i iznenadi se kad osjeti kako joj suze naviru na oči. „Gubi se”, čuje kako je Jacky siknuo na nju. „Zar ne bismo mogli krenuti kući?” pita ona i potapše Stefana po vratu. „Pa kvragu”, obrecne se on na nju. Saga ustukne i slučajno sruši kriglu koja stoji na pojačalu, krigla padne na pod i razbije se u komadiće. Pivo prsne po Stefanovoj odjeći. Ona se zaledi, ali njegov je pogled ostao prikovan za tipke klavira i ruke koje prelaze preko njih dok mu znoj teče niz obraze.


57. Cijelo sljedeće prijepodne Saga Bauer sjedi u sobi za sastanke srednje veličine u SOA-i zajedno s još četiri agenta, tri analitičara i dvije osobe iz ureda. Većina ih ima kompjutor ili iPad ispred sebe, a na LED tabli upravo stoji dijagram koji pokazuje ovotjednu komunikaciju preko državnih granica. Raspravljaju o novoj analizi podataka tajne službe, novim tražilicama i naizgled brzoj radikalizaciji tridesetak islamista sklonih nasilju. „Iako je al-Shabab puno koristio al-Qimmah”, kaže Saga i prebaci dugi pramen kose iza ramena, „mislim da nam to neće mnogo toga donijeti. Naravno, nastavit ćemo raditi, ali smatram da bismo trebali početi time da se infiltriramo u grupu žena na rubu... o tome sam i prije govorila, i to...” Vrata se otvore i šef SOA-e Verner Zandén uđe u prostoriju i podigne ruku u znak isprike. „Nikako vam ne želim smetati”, kaže svojim dubokim glasom i pogleda Sagu u oči, „ali upravo sam se krenuo prošetati i htio bih da pođeš sa mnom.” Ona kimne i izlogira se, ali ostavi kompjutor na stolu kad napusti prostoriju zajedno s Vernerom. Pada svjetlucavi snijeg kad izađu na Polhemsgatan. Jako je hladno i kristaliće u zraku obasjava mutna sunčeva svjetlost. Verner hoda tako dugačkim koracima da Saga gotovo trči pokraj njega poput djeteta. Prohodaju cijelu Fleminggatan u tišini, prođu kroz kapiju koja vodi do doma zdravlja, produže kroz okrugli park s kapelicom i dalje niz stube prema zaleđenom zaljevu Barnhusviken. Iako joj je situacija sve čudnija, Saga ništa ne pita. Verner mahne rukom i skrene lijevo na stazu za bicikliste. Kunići se razbježe i sakriju pod grmlje prekriveno snijegom. Klupe u parku su samo meki obrisi u bijelom krajoliku. Nakon nekog vremena prođu između dvije visoke zgrade uz obalu Kungsholmena i priđu jednim vratima. Verner ukuca kod, otvori vrata i odvede je do lifta. U izgrebanom ogledalu Saga vidi kako joj je sva kosa prekrivena pahuljama. Sada se tope i pretvaraju u blistave kapljice. Kad se škripavi lift zaustavi, Verner izvadi ključ sa zaštitnom plastikom, otključa jedna ulazna vrata na kojima se vide pokušaji provale, a onda joj kimne da ga slijedi. Uđu u potpuno prazan stan. Netko se nedavno iselio. Zidovi su puni rupa od čavala na kojima su visjele slike i police. Izlizani je pod pun velikih pahulja


prašine, a tu je i jedan zaboravljeni IKEA-in ključ za sastavljanje namještaja. Začuje se povlačenje vode u zahodu i Carlos Eliasson, šef kriminalističke policije, izađe van. Obriše ruke o nogavice hlača, a onda pozdravi Sagu i Vernera. „Idemo u kuhinju”, kaže Carlos. „Hoćete nešto popiti?” Izvadi pakiranje plastičnih čaša i natoči vode iz slavine, a onda ih pruži Sagi i Verneru. „Možda si mislila da te zovem na ručak”, kaže Carlos kad je primijetio njen upitni izraz lica. „Ne, ali...” „Imam neke pastile”, kaže brzo i izvadi kutijicu iz džepa. Saga samo odmahne glavom, ali Verner uzme kutijicu, istrese nekoliko pastila na dlan i strpa ih u usta. „Koja zabava”, nasmiješi se. „Saga, kao što ti je vjerojatno jasno, ovo je vrlo neslužben sastanak”, kaže Carlos i nakašlje se. „Što se dogodilo?” pita Saga. „Jesi li čula za Jureka Waltera?” „Ne.” „Nema puno ljudi koji su čuli za njega... a tako je vjerojatno i najbolje”, kaže Verner.


58. Dva sunčeva odbljeska plešu preko prljavog prozora u kuhinji u trenutku kad Carlos Eliasson predaje dosje Sagi Bauer. Ona otvori fascikl i pogleda ravno u plave oči Jureka Waltera. Makne fotografiju i počne čitati trinaest godina star izvještaj. Lice joj problijedi i sjedne na pod leđima oslonjena na radijator i nastavi čitati, pregleda slike, baci pogled i na izvještaje s obdukcije i pročita presudu te gdje su ga smjestili. Kad je zatvorila fascikl, Carlos joj ispriča kako je Mikael Kohler-Frost pronađen na mostu Igelsta nakon što trinaest godina nitko nije znao ništa o njemu. Verner joj pusti snimku sa svog mobitela na kojoj mladić opisuje svoje zatočeništvo i bijeg. Saga sluša taj očajni glas, a kad ga čuje kako priča o sestri, lice joj se zacrveni, a srce počne jako udarati. Pogleda fotografiju u fasciklu. Malena djevojčica s neurednom pletenicom i kacigom za jahanje stoji i smiješi se kao da planira učiniti nešto što joj je zabavno, a zabranjeno. Kad je Mikaelov glas utihnuo, ustala je i hodala lijevo-desno po toj praznoj kuhinji, a onda stala ispred prozora. „Istraga krim-policije zapela je na istom mjestu na kojem je bila prije trinaest godina”, kaže Verner. „Ne znamo ništa... ali Jurek Walter zna, on zna gdje je Felicia i zna tko je pomagač...” Verner joj objasni da iz Jureka Waltera nije moguće izvući istinu tradicionalnim saslušanjem, niti uz pomoć psihologa ili svećenika. „Čak ni mučenje ne pali”, kaže Carlos pokušavajući sjesti na prozorsku dasku. „Pa zašto onda ne postupite kao i obično?” pita Saga. „Samo treba unajmiti nekog prokletog doušnika, to je gotovo sve što naša organizacija i radi osim...” „Joona smatra... oprosti što te prekidam”, kaže Verner, „ali Joona smatra da bi Jurek samo slomio doušnika koji bi pokušao...” „Tko nam onda može uopće pomoći?” „Naša jedina šansa je da infiltriramo educiranog agenta kao pacijenta na taj odjel”, odgovori on. „Zašto bi razgovarao s pacijentom?” pita Saga skeptično. „Joona nam je rekao da moramo pronaći agenta koji je toliko poseban da će zainteresirati Jureka Waltera.” „Kako zainteresirati?”


„Kao osoba... a i kao šansa da on pobjegne”, odgovori Carlos. „Je li me Joona spomenuo?” ozbiljnim će glasom Saga. „Ne, ali ti si naš prvi izbor”, odgovori Verner odlučno. „Tko je drugi izbor?” „Nitko”, odgovori Carlos. „I kako to mislite organizirati, mislim konkretno?” pita ona tiho. „Birokratska mašinerija već je u pogonu”, kaže Verner. „Odluke se donose i, ako prihvatiš zadatak, trebaš se samo ubaciti...” „Primamljivo”, promrmlja ona. „Sredit ćemo da dobiješ presudu suda za zatvorenu psihijatrijsku ustanovu i odmah će te smjestiti u bolnicu Karsudden.” Verner priđe slavini i natoči si još vođe. „I što smo baš pametno smislili... da bismo mogli iskoristiti formulaciju koja postoji u staroj odluci općinskog suda... iz vremena kad su tek osnovali izolaciju na psihijatriji u Löwenströmskoj.” „Jer tamo crno na bijelo piše da odjel mora ponuditi smještaj za tri pacijenta”, nadopuni ga Carlos. „A oni već trinaest godina tamo drže samo Jureka Waltera.” Verner otpije nekoliko glasnih gutljaja, a onda zgužva čašu i baci je u sudoper. „Uprava bolnice cijelo je vrijeme odbijala nove pacijente”, nastavi Carlos, „ali, naravno, jasno im je da će ih morati primiti ako dobiju direktni upit.” „A sad će ga dobiti... uprava odjela sazvat će poseban sastanak i donijeti odluku da se u Löwenströmsku preseli jedan pacijent sa zatvorenog odjela bolnice Säter i jedan iz Karsuddena.” „U tom bi slučaju ti bila pacijent iz Karsuddena”, kaže Carlos. „Znači, ako pristanem na ovo, završila bih na odjelu kao opasan pacijent?” pita ona. „Da.” „Onda ćete ubaciti moje podatke i u registar zločinaca?” „Vjerojatno će biti dovoljno samo ih staviti u sudske papire”, odgovori Verner. „Ali želimo ti kreirati cijeli novi identitet, s presudom i psihijatrijskom procjenom.”


59. Saga stoji u tom praznom stanu s obojicom šefova. Srce joj muklo udara i svaki mišić u njoj se buni i kaže joj da mora odbiti. „Je li to nezakonito?” pita i osjeti kako su joj se usta osušila. „Pa da, naravno... zato se i tretira kao vrlo tajno”, odgovori Carlos ozbiljno. „Vrlo?” ponovi ona i usta joj se razvuku u osmijeh. „Mi iz Državne krim-policije stavit ćemo oznaku tajno tako da SOA nema pristupa tom dokumentu.” „A ja ću se pobrinuti da to bude označeno kao tajno u SOA-i tako da krimpolicija nema pristupa”, nastavi Verner. „Za ovo neće nitko znati, osim ako ne dobije nalog vlade da to istraži”, kaže Carlos. Sunce sja kroz prljavi prozor dok Saga promatra zakrpani limeni krov susjedne kuće. Jedan ventilator na dimnjaku je zabljesne i ona se ponovno okrene prema muškarcima. „Zašto to radite?” pita. „Da spasimo djevojčicu”, nasmiješi se Carlos, ali oči su mu ostale ozbiljne. „Zar očekujete da vjerujem da bi se šef Državne kriminalističke policije i šef Sigurnosno-obavještajne agencije udružili kako bi...” „Poznavao sam Roseannu Kohler”, prekine je Carlos. „Njihovu mamu?” „Išli smo u isti razred u gimnaziji i bili smo vrlo bliski... imamo... ovo im je užasno teško, bilo je...” „Znači, ovo je osobno?” pita Saga i napravi korak unatrag. „Ne, nego... ovo je jedino ispravno, pa vidiš i sama”, odgovori on i mahne prema fasciklu. Kad Saga ne odgovori, on nastavi: „Ali ako hoćeš da budem iskren... Ovo je naravno hipotetski, ali nisam siguran da bi i došlo do ovog sastanka da nije osobno.” On počne prčkati po drobilici za smeće u sudoperu. Saga ga promatra s jakim osjećajem da joj nije rekao cijelu istinu. „Na koji način osobno?” pita. „To nije važno”, odgovori on brzo. „Jesi li siguran?” „Pa valjda je važno... da to sada učinimo, to je ispravno, jedino ispravno... jer mislimo da će to spasiti djevojčicu.” „Dakle, šaljemo unutra agenta što prije i to je sve, nije to nikakva velika


operacija”, kaže Verner. „Jasno, ne znamo hoće li Jurek Walter nešto reći, ali mogućnost postoji... i sve upućuje na to da nam je ovo jedina šansa.” Saga dugo nepomično stoji zatvorenih očiju. „Što će se dogoditi ako odbijem zadatak?” pita ona. „Hoćete li pustiti djevojčicu da umre u toj vražjoj kapsuli?” „Pronaći ćemo drugog agenta”, kaže Verner. „Učinite to odmah”, odgovori Saga i krene prema hodniku. „Hoćeš li barem razmisliti?” poviče Carlos za njom. Ona zastane leđima okrenuta šefovima i odmahne glavom. Svjetlo prođe kroz njenu gustu kosu sa šarenim vrpcama. „Ne”, odgovori i izađe iz stana.


60. Saga se odveze podzemnom željeznicom do Slussena, a onda pješice prođe kratku razdaljinu do Stefanova studija u ulici Sankt Paulsgatan. Na trgu Södermalmstorg kupi buket crvenih ruža i pomisli kako je možda i njoj Stefan kupio ruže. Osjeća olakšanje što je odbila taj teški zadatak da se infiltrira na zatvoreni odjel psihijatrije i ispita Jureka Waltera. Velikim koracima trči stubama, otključa vrata, začuje glazbu klavira i nasmiješi se. Uđe unutra, ugleda Stefana za klavirom i zastane. Njegova plava košulja je raskopčana. Na klaviru je pivska boca, a u sobi smrdi po cigaretnom dimu. „Ljubavi”, kaže ona nakon kratke pauze. „Žao mi je... htjela sam ti reći da mi je žao za ono jučer...” On svira dalje, nježno i svjetlucavo. „Oprosti mi”, ozbiljno će ona. Stefanovo lice je okrenuto od nje, ali ga svejedno čuje kad kaže: „Ne želim pričati s tobom.” Saga mu pruži buket i pokuša se nasmiješiti. „Oprosti”, ponovi. „Znam da sam užasno naporna, ali...” „Sviram”, prekine je on. „Ali moramo razgovarati o onome što se dogodilo.” „Idi kući”, kaže on povišenim glasom. „Oprosti što sam...” „I zatvori ta prokleta vrata za sobom.” On ustane i pokaže prema hodniku. Saga vuče cvijeće po podu, priđe mu i gurne ga u prsa. Bio je to jak udarac i on se odmakne za korak, sruši stolac i note. Ona ga slijedi spremna da ga udari ako krene u protunapad, ali Stefan samo ostane stajati spuštenih ruku i gleda je u oči. „Ovako ne ide”, kaže. „Trenutačno nisam baš uravnotežena”, objasni mu ona. On podigne stolac i skupi note. Ona osjeti strah i ustukne za korak. „Ne želim da budeš tužna”, kaže on šupljim glasom od kojega se njen strah pretvori u paniku. „Molim?” kaže ona osjećajući mučninu. „Ovako ne ide, ne možemo biti zajedno...” On utihne i ona se pokušava nasmiješiti, pokušava izgledati normalno, ali čelo joj je obliveno hladnim znojem, a u glavi joj se vrti.


„Zato što sam jučer navečer bila naporna?” uspije procijediti. Stefan je nakratko pogleda. „Ti si najljepša žena koju sam ikada vidio, najljepša žena na svijetu... i pametna si i zabavna i trebao bih biti najsretniji čovjek na svijetu... sigurno ću ovo požaliti, ali mislim da moramo prekinuti.” „Još uvijek ne razumijem”, prošapće ona. „Zato što sam se razljutila... zato što sam ti smetala dok si svirao?” „Ne, to...” On ponovno sjedne i odmahne glavom. „Mogu se promijeniti”, kaže ona i neko ga vrijeme promatra prije nego što nastavi. „Ali već je prekasno – zar ne?” Kad on kimne, ona se okrene i izađe iz sobe. Ode do hodnika, podigne stari ručno rađeni tronožac i razbije njime ogledalo. Kiša krhotina raspe se po pločicama. Gurne ulazna vrata, otrči niz stube i izjuri van na blistavo plavu zimsku svjetlost.


61. Saga trči po pločniku između zgrada i gomile snijega koja ga dijeli od ulice. Tako duboko uvlači ledeni zrak da je sve peče u plućima. Prijeđe cestu, pretrči preko trga, zastane na drugoj strani Hornsgatan, skupi snijeg s krova jednog auta i pritisne ga na svoje užarene oči koje je peku, a onda trči cijelim putem kući. Ruke joj se tresu dok otključava vrata. Kad uđe u hodnik i zatvori vrata za sobom, iz grla joj se otme samotni, očajni zvuk. Pusti ključeve da padnu na pod, izuje cipele i ode ravno u spavaću sobu. Uzme telefon, ukuca broj i nepomično stoji dok čeka. Nakon šest signala, bude prebačena na Stefanovu telefonsku sekretaricu. Ali ne odsluša njegovu poruku nego baci telefon svom snagom u zid. Zaljulja se, nagne se prema naprijed i uhvati za komodu. Odjevena legne na bračni krevet i stisne se. Dobro zna kada se zadnji put ovako osjećala. Kad je bila mala i probudila se u naručju svoje mrtve mame. Saga Bauer ne sjeća se koliko je imala godina kad joj se mama razboljela. Ali bilo joj je pet godina kad je shvatila da mama ima ozbiljan tumor na mozgu. Bolest je strašno promijenila mamu. Otrovne su je ćelije učinile odsutnom i sve hirovitijom. Tate gotovo nikada nije bilo kod kuće. Nema snage ni misliti kako ju je izdao. Kao odrasla, pokušala si je objasniti da je to bila slabost, ali i to je ljudska osobina. Pokušava si to ponavljati, ali bijes u njoj ne popušta. Potpuno joj je neshvatljivo da se povukao i ostavio da sav teret padne na njegovu malenu kćer. Saga ne želi misliti na to i nikada ne govori o tome jer se tada samo razljuti. Te noći kad je bolest konačno uzela mamu, bila je tako umorna da je trebala pomoć da popije tablete. Saga joj je davala tabletu za tabletom i trčala do kuhinje donijeti joj još vode. „Nemam više snage”, prošaptala je mama. „Moraš imati snage.” „Nazovi tatu i reci mu da ga trebam.” Saga je učinila što je mama rekla i rekla tati da odmah mora doći kući. „Mama zna da ne mogu”, odgovorio je. „Ali moraš, ona više nema snage...” Kasnije te večeri mama je bila jako slaba, nije jela ništa, samo je pila svoje tablete i vikala je na Sagu kad je srušila bočicu na tepih. Patila je od užasnih bolova i Saga ju je pokušavala utješiti.


Mama je stalno govorila Sagi da nazove tatu i kaže mu da će umrijeti prije jutra. Saga je plakala i govorila joj da ne smije umrijeti, da ona ne želi živjeti ako mama umre. Suze su joj tekle u usta dok je ponovno zvala tatu. Sjedila je na podu i slušala vlastiti plač i poruku na tatinoj telefonskoj sekretarici. „Nazovi... nazovi tatu”, šaptala je mama. „Zovem”, plakala je Saga. Kad je mama konačno zaspala, Saga je ugasila malenu svjetiljku i neko vrijeme stajala ispred kreveta. Mami su usnice bile blijede i teško je disala. Saga se uvukla u njeno toplo naručje i zaspala od umora. Spavala je tako uz svoju mamu sve do jutra kad se probudila jer joj je bilo hladno. * Saga ustane iz kreveta, promotri krhotine razbijenog telefona, skine kaput i pusti ga da padne na pod, uđe u kuhinju, uzme škare i produži dalje u kupaonicu. Pogleda se u ogledalu, vidi slatku princezu sa slika Johna Bauera i pomisli kako bi mogla spasiti onu djevojčicu koja je sad sama. Možda sam ja jedina koja može spasiti Feliciju, pomisli dok ozbiljno promatra svoj odraz u ogledalu.


62. Sastanak je organiziran samo dva sata nakon što je Saga Bauer obavijestila svog šefa da se predomislila i da prihvaća zadatak. Carlos Eliasson, Verner Zandén, Nathan Pollock i Joona Linna sada je čekaju na katu na vrhu zgrade na adresi Tantogatan 71 u stanu koji gleda na zaljev Årsta prekriven snijegom i željeznički most s konstrukcijom u obliku duge. Stan je moderno uređen s bijelim strogim namještajem i svjetiljkama u stropu. Na velikom stolu u dnevnoj sobi su sendviči iz Non Solo Bara. Kad Saga uđe u sobu, Carlos se naglo zaustavi i zabulji u nju. Verner se prekine usred rečenice i izgleda gotovo kao da se uplašio, a Nathan Pollock potone u stolici uz tužan pogled. Saga je obrijala glavu. Tragovi posjekotina vide se na nekoliko mjesta. Oči su joj natečene od plača. Blijeda, lijepa lubanja dostojanstveno izgleda, s malenim ušima i dugačkim, tankim vratom. Joona Linna joj odmah priđe i zagrli je. Ona ga na trenutak jako zagrli, pritisne obraz na njegova prsa i čuje otkucaje njegova srca. „Ne moraš ovo učiniti”, kaže on prema njenoj glavi. „Želim spasiti djevojčicu”, odgovori ona tiho. Drži ga još neko vrijeme, a onda oboje produže do kuhinje. „Poznaješ sve”, kaže Verner i odmakne joj stolicu da sjedne. „Da”, kimne Saga. Baci svoju tamnozelenu parku na pod i sjedne. Odjevena je kao i obično, u crne traperice i majicu s kapuljačom s logom boksačkog kluba. „Ako si stvarno spremna ući undercover na odjel u kojem je Jurek Walter, odmah ćemo pokrenuti stvari”, kaže Carlos ne mogavši sakriti svoj entuzijazam. „Pregledao sam tvoj ugovor s nama i postoje stvari koje bi mogle biti bolje”, brzo kaže Verner. „Dobro”, promrmlja ona. „Možda postoji mogućnost povećanja plaće i...” „Ma fućka mi se sada za to”, prekine ga ona. „Svjesna si da ovaj zadatak uključuje rizike?” pita je Carlos oprezno. „Želim to učiniti”, odgovori ona nepokolebljivo. Verner izvadi sivi mobitel iz svoje torbe, stavi ga na stol uz mobitel koji uvijek nosi, napiše kratku poruku, a onda je pogleda.


„Krećemo?” pita. Kad je kimnula, on pošalje poruku uz kratki ton. „Sada imamo nekoliko sati da te priredimo na ono što te čeka”, kaže Joona. „Počni”, odgovori ona mirno. Muškarci brzo izvade fascikle, otvore kompjutore i rašire materijal. Saga se naježi po rukama kad shvati koliko je toga već pripremljeno. Stol ubrzo bude prekriven velikim kartama područja oko bolnice Löwenströmska, sustava podzemnih prolaza i detaljnim nacrtima psihijatrijskog odjela i izoliranog dijela koji je pod posebnim mjerama sigurnosti. „Dobit ćeš presudu suda u Uppsali i sutra ujutro biti prebačena na ženski odjel pritvora Kronoberg”, objasni joj Verner. „Prijepodne će te prebaciti u bolnicu Karsudden u Katrineholmu. Put traje oko sat vremena. Do tada će odluka uprave o preseljenju u Löwenströmsku već biti na stolu.” „Počeo sam skicirati dijagnozu, pogledaj”, kaže Nathan Pollock i oprezno joj se nasmiješi. „Trebaš uvjerljivu povijest bolesti, s procjenama iz psihijatrijske klinike za djecu i provedenim hitnim postupcima, izvještajima o boravku na psihijatrijskim odjelima, liječenju i raznim vrstama lijekova sve do danas.” „Jasno mi je”, odgovori ona. „Imaš li kakvih alergija ili bolesti za koje bismo trebali znati?” „Ne.” „Kakvih problema s jetrom ili srcem?”


63. Vlažni snijeg sad pada na Tantogatan u kojoj se nalazi posuđeni stan u kojem su se sastali. Bubnja o prozorska stakla. Na svijetloj polici za knjige stoji uokvirena fotografija obitelji na bazenu. Tatin nos je crven od sunca, a dvoje djece se smije i drži velike krokodile za napuhavanje. „Krećemo od toga da je jako, jako hitno”, kaže Nathan Pollock. „Ne znamo čak ni je li Felicia živa”, kaže Carlos i počne bubnjati po stolu kemijskom olovkom. „Ali ako jest, onda je vrlo moguće da ima legionarsku bolest.” „U tom slučaju imamo možda tjedan dana vremena”, kaže Pollock. „A u najgorem slučaju ona je potpuno napuštena”, doda Joona ne mogavši sakriti stres u glasu. „Kako to misliš?” pita Saga. „Pa preživjela je više od deset godina...” „Da, ali objašnjenje bi moglo ležati u tome”, prekine je Verner, „da je Mikael mogao pobjeći zato što se Jurekov pomagač razbolio ili...” „Ili je možda umro ili jednostavno otišao”, kaže Carlos. „Nećemo stići”, prošapće Saga. „Moramo”, brzo će Carlos. „Ako Felicia nema vode, onda ne možemo ništa učiniti, onda će umrijeti danas ili sutra”, kaže Pollock. „Ako je bolesna kao Mikael, živjet će još samo tjedan dana, ali u tom slučaju barem imamo šansu... tada postoji hipotetska mogućnost, iako su šanse male.” „Ako samo nema hrane, onda imamo možda tri ili četiri tjedna vremena”, kaže Verner. „Praktički ništa ne znamo”, kaže Joona. „Ne znamo je li pomagač još uvijek tamo kao da se ništa nije dogodilo ili je zakopao Feliciju.” „Možda je misli držati u kapsuli još dvadeset godina”, doda Carlos drhtavim glasom. „Jedino što znamo jest da je bila živa kad je Mikael pobjegao”, nastavi Joona. „Ne mogu ovo podnijeti”, kaže Carlos i ustane. „Najradije bih legao u krevet i plakao kad se sjetim...” „Nemamo vremena plakati”, prekine ga Verner. „Samo pokušavam reći da...” „Znam i slažem se s tobom”, kaže Verner povišenim glasom. „Ali za malo više od sat vremena uprava će održati izvanredni sastanak na kojem će donijeti službenu odluku da presele pacijente na zatvoreni odjel psihijatrije u


Löwenströmskoj i tada...” „Ali ja ne shvaćam što mi je zadatak”, kaže Saga. „I tada moramo biti gotovi s novim identitetom”, nastavi Verner i podigne ruku da utiša Sagu. „Moramo biti gotovi s tvojom povijesti bolesti i procjenom psihijatara, sudska presuda mora biti upisana u pravni registar i privremeni smještaj u Karsuddenu mora biti sređen.” „Moramo požuriti”, kaže Pollock. „Ali Sagu zanima njen zadatak”, kaže Joona. „Jer... meni je užasno teško... mislim, kako da se odnosim prema tome što kažete kad ne znam što se očekuje od mene... konkretno”, reče Saga. Pollock joj pokaže malenu plastičnu vrećicu. „Prvi ćeš dan staviti maleni mikrofon negdje u dnevnu sobu, to je optički prijamnik i odašiljač”, kaže Verner. Pollock joj preda vrećicu s mikrofonom. „To ću nositi u guzici?” pita ona. „Ne, oni sigurno naprave pregled cijelog tijela”, odgovori Verner. „Progutat ćeš ga i ispovratiti prije nego što ode do dvanaestopalačnog crijeva... a onda ga ponovno progutati”, kaže Verner. „I tako ću raditi sve dok ne uspijem staviti mikrofon u dnevnu sobu”, kaže Saga. „Imat ćemo ljude u kombiju koji će slušati sve što se događa”, objasni joj Pollock. „OK, taj dio mi je jasan”, kaže Saga. „Ali date mi sudsku presudu, date mi svakakvu psihijatrijsku skrb i tako dalje i tako dalje...” „Sve je to potrebno kako bi...” „Da završim”, prekine ga ona. „Kužim... ono, imam svu tu pozadinu, završim na pravom odjelu i uspijem postaviti mikrofon, ali...” Pogled joj je čvrst, a usnice blijede kad pogleda svakoga ponaosob: „Ali zašto bi kvragu... Zašto bi mi Jurek Walter išta ispričao?”


64. Nathan je ustao, Carlos je prekrio lice rukama, a Verner se igra mobitelom. „Ne razumijem zašto bi Jurek Walter razgovarao sa mnom”, ponovi Saga. „Naravno, to je samo pokušaj”, kaže Joona. „Na tom odjelu postoje tri zaključane sobe za pacijente i jedan zajednički dnevni boravak u kojem je traka za trčanje i televizor iza neprobojnog stakla”, objasni Verner. „Jurek Walter je trinaest godina bio sam na odjelu i ne znam koliko je koristio dnevni boravak.” Nathan Pollock gurne tlocrte odjela preko stola i pokaže na Jurekovu sobu i dnevni boravak na koji se direktno nastavlja. „Ako ne budemo imali nikakve sreće, osoblje neće dopustiti pacijentima da se sretnu... na to nemamo nikakvog utjecaja”, prizna Carlos. „Shvaćam”, kaže Saga sabrano. „Ali ja samo mislim na to kako nemam pojma... nemam nikakve jebene ideje kako bih se mogla približiti Jureku Walteru.” „Mislimo da bi trebala zahtijevati da vidiš predstavnika upravnog suda i tražiti ponovnu istragu o tome koliki rizik predstavljaš”, kaže Carlos. „Kome da to kažem?” pita ona. „Glavnom liječniku Rolandu Brolinu”, odgovori Verner i stavi fotografiju ispred nje. „I Jurek ima restrikcije”, kaže Pollock. „Tako da će te pozorno pratiti vjerojatno te nešto pitati zato što je tvoj dolazak za njega kao prozor u vanjski svijet.” „Što mogu očekivati od njega? Što on hoće?” pita Saga. „Hoće pobjeći”, odgovori Joona odlučno. „Pobjeći?” ponovi Carlos s nevjericom i pokuca na hrpu izvještaja. „Cijelo vrijeme što je tamo nikada nije ni pokušao...” „On ne pokušava dok ne zna da će mu uspjeti”, prekine ga Joona. „I vi mislite da će on u toj situaciji reći nešto što bi vas moglo dovesti do kapsule?” pita Saga skeptično. „Sada znamo da Jurek ima pomagača... što znači da ima sposobnost vjerovati u druge ljude”, kaže Joona. „Dakle, nije paranoidan”, kaže Pollock. „To olakšava stvari”, nasmiješi se Saga. „Nitko od nas ne misli da će ti Jurek odmah nešto priznati”, kaže Joona. „Ali ako ga navedeš da priča, onda će prije ili kasnije reći nešto što će nas dovesti bliže Feliciji.”


„Ti si razgovarao s njim”, kaže Saga Jooni. „Da, obratio mi se zato što se nadao da ću promijeniti svoje svjedočanstvo... ali cijelo to vrijeme nikada nije ni spomenuo ništa osobno.” „Zašto bi to onda učinio preda mnom?” „Zato što si ti posebna”, odgovori Joona i pogleda je u oči.


65. Saga ustane, obgrli se rukama i nepomično stoji pred prozorom i gleda susnježicu kako pada. „Ono što je sada najteže jest kako da objasnimo preseljenje na zatvoreni odjel u Löwenströmskoj, a istovremeno pronađemo takav zločin i dijagnozu koji ne zahtijevaju preveliku količinu lijekova”, kaže Verner. „Jer nećeš uspjeti ništa učiniti ako te drže zavezanu ili dobiješ tretman elektrošokovima”, izravan je Pollock. „Sranje”, prošapće ona i ponovno se okrene prema njima. „Jurek Walter je inteligentan”, kaže Joona. „Njime nije lako manipulirati i bit će vrlo opasno lagati mu.” „Moramo napraviti savršen identitet”, kaže Verner gledajući Sagu. „Puno sam razmišljao i mislim da bih ti ustvari htio dati shizoidni poremećaj”, kaže Pollock i zaškilji prema njoj crnim procjepima očiju. „Je li to dovoljno?” pita Carlos. „Ako tome dodamo psihotične, nasilne epizode koje se ponavljaju...” „OK”, kimne Saga, a na obrazima joj se pojave crvene mrlje. „Budeš mirna s osam miligrama Trilafona tri puta na dan”, kaže on. „Koliko je ovaj zadatak ustvari opasan?” pita Verner s obzirom na to da Saga nikako da postavi to pitanje. „Jurek je vrlo opasan, drugi zatočenik koji će tamo doći kad i Saga također je opasan, a mi nemamo utjecaja na njeno liječenje jednom kad bude tamo”, odgovori Pollock iskreno. „Znači, uopće ne možemo garantirati sigurnost mojoj agentici?” kaže Verner. „Ne”, odgovori Carlos. „Jesi li svjesna toga, Saga?” pita Verner. „Jesam.” „Samo će mala grupa odabranih znati da ovaj zadatak uopće postoji i nemamo nikakvog uvida u taj zatvoreni odjel”, kaže Pollock. „Dakle, ako te iz nekog razloga ne čujemo na mikrofon, prekidamo akciju nakon dvadeset i sedam sati – ali za to vrijeme morat ćeš se brinuti sama za sebe.” Joona stavi detaljan tlocrt odjela pred Sagu i pokaže kemijskom olovkom na dnevni boravak. „Kao što vidiš ovdje su pregrade... a ovdje troja automatska vrata”, kaže Joona. „Nije lako, ali u slučaju krajnje nužde pokušaj se zabarikadirati ovdje, možda možeš i ovdje i ovdje... A ako si izvan ove pregrade, tu je mjesto


operatera i ovo spremište je apsolutno najbolje mjesto.” „Mogu li proći ovuda?” pita ona i pokaže na tlocrtu. „Da, ali ne kroz ova vrata”, odgovori Joona i prekriži vrata koja je nemoguće otvoriti osim karticom i kodom. „Zatvori se tu i čekaj pomoć...” Carlos počne kopati po papirima na stolu: „A ako nešto pođe krivo u kasnijem stadiju, želim ti pokazati...” „Čekaj malo”, prekine ga Joona. „Jesi li upamtila tlocrt?” „Jesam”, odgovori Saga. Carlos izvadi veliku kartu područja oko bolnice. „Naše spasilačko vozilo ulazi ovuda”, kaže on i pokaže joj put iza bolnice. „Parkiramo uz park... ali ako ne možeš doći do tamo, produži kroz šumu do ove točke.” „Dobro”, odvrati ona. „Interventna će vjerojatno ući unutra ovim putem... i kroz podzemni prolaz, ovisno o tome kakva je situacija.” „Dokle god se ne razotkriješ, možemo te izvući van i sve se vraća na normalno”, kaže Verner. „Ništa se nije dogodilo, promijenimo podatke u sudskom registru, nemaš nikakvu presudu i nikada nisi bila u psihijatrijskoj ustanovi.” U sobi zavlada tišina. Odjednom kao da je neizglednost cijele akcije postala neugodno jasna. Carlos nesigurno kimne i nešto promrmlja. Joona samo odmahne glavom. „Možda”, kaže Pollock. „Ali to je teško i opasno.” „Učini sve što možeš”, kaže Verner i na trenutak položi svoju veliku ruku na njeno rame.


66. Saga ponese iscrpni profil koji je sastavio Nathan Pollock u ružičastu sobu s posterima Belle Thorne i Zendaye na zidovima. Nakon petnaest minuta vrati se u kuhinju. Polako hoda i zastane nasred prostorije. Sjenke od dugačkih trepavica drhte joj po obrazima. Muškarci utihnu i pogledaju tu krhku pojavu obrijane glave. „Zovem se Natalie Andersson i imam shizoidan poremećaj što me čini dosta introvertiranom”, kaže ona i sjedne na jednu stolicu. „Ali imam i psihotične, vrlo nasilne epizode koje se ponavljaju. Zato uzimam Trilafon. Bude mi dobro s osam miligrama tri puta dnevno. Tablete su malene i bijele... od njih me grudi toliko bole da ne mogu spavati na trbuhu. Uzimam i Cipramil, trideset miligrama... ili dvadeset miligrama Seroxata.” Dok govori, neprimjetno je izvadila mini mikrofon koji je držala skriven uz rub hlača. „Kad sam se najgore osjećala, dobivala sam injekcije Risperdala... i Oxascanda protiv nuspojava...” U zaklonu površine stola skine zaštitnu foliju s ljepila i brzo pričvrsti mikrofon s donje strane. „Prije Karssudena i presude na sudu u Uppsali pobjegla sam sa psihijatrijskog odjela otvorenog tipa u Bålsti i ubila jednog čovjeka kod igrališta iza škole Gredelby u Knivsti, a deset minuta kasnije još jednoga na prilazu njegove kuće u ulici Daggvägen...” Maleni se mikrofon odlijepi sa stola i padne na pod. „Nakon uhićenja odveli su me na hitni psihijatrijski odjel sveučilišne bolnice, dobila sam dvadeset miligrama Stesolida i injekciju sa sto miligrama Cisordinola i jedanaest sati su me držali zavezanu, a poslije sam popila Heminevrin... koji je bio leden... i postala šmrkava i dobila jaku glavobolju.” Nathan Pollock zaplješće. Joona se sagne i podigne mikrofon s poda. „Ljepilu treba četiri sekunde da se ukruti”, nasmiješi se on. Saga uzme mikrofon, pogleda ga i prevrće po rukama. „Slažemo li se s ovim identitetom?” pita Verner. „Za sedam minuta moram te upisati u sudski registar.” „Meni dobro zvuči”, kaže Pollock. „Ali večeras moraš memorirati pravila na odjelu u Bålsti i znati imena i kako je izgledalo osoblje i drugi pacijenti.” Verner kimne, slaže se s Pollockom i ustane. Svojim dubokim glasom doda da osoba koja se infiltrira mora besprijekorno znati svaki detalj iz svoje prošlosti kako ne bi bila razotkrivena. „Moraš se potpuno uživjeti u svoj novi identitet tako da bez razmišljanja


možeš izmljeti svoj telefonski broj ili imena svoje izmišljene obitelji, datume rođenja, adrese na kojoj si stanovala, kućne ljubimce koje si imala, osobni identifikacijski broj, škole, nastavnike, radna mjesta, kolege i njihove navike i...” „Ali ja mislim da je to krivi način”, prekine ga Joona. Verner se prekine i ostane otvorenih usta kad pogleda Joonu. Carlos nervozno počne skupljati mrvice sa stola jednom rukom. Nathan Pollock se nasloni i nasmiješi s iščekivanjem. „Mogu ja to sve naučiti”, kaže Saga. Joona mirno kimne i pogleda je u oči. Oči su mu postale tamne poput olova. „S obzirom na to da Samuel Mendel više nije živ”, kaže Joona, „smijem reći da je on imao neobično velika znanja o dugotrajnoj infiltraciji... takozvanom undercover zadatku.” „Samuel?” pita Carlos skeptično. „Ne mogu vam reći kako, ali znao je o čemu priča”, kaže Joona. „Je li bio u Mossadu?” pita Verner. „Mogu samo reći da... kad mi je pričao o svojim metodama, shvatio sam da je potpuno u pravu i zato sam za cijeli život upamtio što mi je rekao”, odgovori Joona. „Mi već znamo sve moguće metode”, kaže Verner živčano. „Kad čovjek radi undercover, onda treba pričati što je manje moguće i izražavati se vrlo kratkim rečenicama”, počne Joona. „Zašto kratkim rečenicama?” „Samo budi iskrena”, nastavi Joona obraćajući se Sagi. „Ne glumi osjećaje, ne glumi da si ljuta ili vesela i uvijek misli ono što kažeš.” „OK”, odgovori Saga upitnim tonom. „I apsolutno najvažnije”, nastavi Joona, „nikada ne govori ništa drugo do istinu.” „Istinu”, ponovi Saga. „Pobrinut ćemo se da dobiješ dijagnozu”, objasni joj Joona, „ali ti ćeš tvrditi da si zdrava.” „Zato što je to istina”, prošapće Verner. „Ne moraš ni znati koji su tvoji zločini – ti ćeš tvrditi da su to čiste laži.” „Jer tako ne lažem”, kaže Saga. „Jebote”, kaže Verner. „Jebote.” Sagi se lice zažari kad shvati kako Joona misli. Proguta knedlu i polako kaže: „Znači, ako me Jurek Walter pita gdje živim, odgovorim mu samo da živim u Tavastgatan na Söderu?”


„Tako ćeš se sjećati svojih odgovora ako te nekoliko puta pita.” „A ako me pita za Stefana, kažem mu istinu?” „To je jedini način da budeš autentična i da se sjećaš što si rekla.” „Što ako me pita što radim”, nasmije se ona. „Da mu kažem da sam inspektorica u SOA-i?” „Na psihijatriji bi to sigurno bilo normalno”, nasmiješi se Joona. „Ali inače... ako dobiješ pitanje koje bi te razotkrilo, samo nemoj odgovoriti... zato što je to potpuno iskrena reakcija – jer ti ni ne želiš odgovoriti.” Verner se smiješi i češe po glavi. U sobi odjednom vlada uzbuđenje. „Počinjem vjerovati u ovo”, kaže Pollock Sagi. „Napisat ćemo psihijatrijsku procjenu i staviti presudu, ali ti samo odgovaraj onako kako je.” Saga ustane od stola i lice joj je posve mirno kad kaže: „Zovem se Saga Bauer i zdrava sam i nevina.”


67. Nathan Pollock sjedne uz Vernera Zandéna koji se ulogira u bazu podataka suda i upiše dvanaestocifrenu šifru. Zajedno ubace datum presude, tužbu i glavne dokumente. Formuliraju vrstu zločina, psihijatrijsku procjenu i da je sud u Uppsali proglasio optuženu krivom za dva ekstremno nasilna ubojstva s predumišljajem. Carlos istovremeno upisuje Sagin zločin, presudu i posljedice u registar prijestupnika uprave državne policije. Verner prijeđe na registar sudske medicine, prekopira psihijatrijsku procjenu, upiše istragu pod broj, a onda se široko nasmiješi. „Kako stojimo s vremenom?” pita Saga. „Prilično dobro, mislim”, kaže Verner i pogleda na sat. „Za točno dvije minute uprava sjeda za stol na izvanredni sastanak... a onda će pogledati što piše u sudskom registru... i donijeti odluku da premjeste dva pacijenta na zatvoreni odjel psihijatrije u bolnici Löwenströmska.” „Niste mi rekli zašto moraju biti dva nova pacijenta”, pita Saga. „Zato što si tako manje izložena”, odgovori Pollock. „Mislimo da bi Jurek Walter možda mogao postati sumnjičav ako se odjednom, nakon toliko godina, pojavi još jedan pacijent”, objasni joj Carlos. „Ali ako prvo dođe pacijent iz zatvorene klinike Säter... a koji dan poslije još jedan iz Karssudena, tako ćeš, nadamo se, biti manje pod lupom.” „Tebe prebacuju zato što si opasna i mogla bi pobjeći... a drugi je pacijent sam tražio da ga premjeste”, objasni Pollock. „A sada Saga mora ići”, kaže Verner. „Sutra navečer spavaš u bolnici Karsudden”, kaže Pollock. „Svojoj rodbini moraš reći da ideš na tajni zadatak u inozemstvo”, počne Verner. „Netko će ti se morati brinuti za poštu, kućne ljubimce, biljke...” „Sredit ću to”, prekine ga ona. Joona podigne njenu parku s poda i pridrži je da je Saga odjene. „Sjećaš se pravila?” upita je tiho. „Govori malo i u kratkim rečenicama, misli što kažeš i drži se istine.” „Ustvari, imam tu dodati još jedno pravilo”, kaže Joona. „To je vjerojatno prilično individualno, ali Samuel mi je rekao da treba izbjegavati pričati o svojim roditeljima.” Ona slegne ramenima. „OK” „Nisam točno siguran zašto je smatrao da je to tako važno.”


„Čini se da je pametno slušati Samuelove savjete”, složi se Verner tiho. „Da, mislim da jest.” Carlos stavi dva sendviča u vrećicu i pruži je Sagi. „Moram te podsjetiti da si unutra pacijentica, to je sve... dakle, nemaš nikakvih policijskih zadataka ili ovlasti”, kaže on ozbiljno. Saga ga pogleda ravno u oči: „Znam.” „Važno je da to razumiješ kako bismo te mogli poslije zaštititi”, kaže Verner. „Idem se kući malo odmoriti”, kaže Saga tiho i krene prema hodniku. Dok sjedi na tronošcu i veže cipele, Joona dođe u hodnik. Čučne pokraj nje. „Uskoro će biti prekasno da se predomisliš”, prošapće. „Želim ovo učiniti”, nasmiješi se ona i pogleda ga u oči. „Znam”, kaže Joona. „Sve će dobro proći ako ne zaboraviš koliko je Jurek opasan. On utječe na ljude, mijenja ih, istrgne im dušu poput...” „Neću ga pustiti da mi se uvuče u glavu”, kaže ona samouvjereno, ustane i počne zakopčavati jaknu. „On je kao...” „Ja sam jaka cura”, prekine ga ona. „Znam to.” Joona joj otvori vrata i slijedi je na stubište. Oklijeva, a onda se nasloni na zid. „Što mi želiš reći?” pita ga blago. Još neko vrijeme vlada tišina. Lift stoji na njihovu katu. Ispred kuće projuri vozilo s uključenom sirenom. „Jurek će učiniti sve da pobjegne”, kaže Joona teškim glasom. „Ne smiješ dopustiti da do toga dođe. Ti si mi poput sestre, Saga, ali radije bih da umreš nego da dopustiš da se to dogodi.”


68. Anders Rönn sjedi za velikim konferencijskim stolom i čeka. Već je pola šest. U toj svijetloj, neutralnoj prostoriji sjede uobičajeni predstavnici upravnog odbora bolnice, dvije osobe s opće psihijatrije, glavni liječnik Roland Brolin i šef osiguranja Sven Hoffman. Ravnatelj bolnice Rikard Nagler priča na mobitel, njegova tajnica pruži mu čašu ledenog čaja. Snijeg polako pada s niskog neba. Razgovor u prostoriji utihne kad ravnatelj spusti praznu čašu na stol, obriše usta i proglasi sastanak otvorenim. „Dobro je da ste svi mogli doći”, kaže. „Prije sat vremena nazvali su me iz uprave kazneno-popravnih centara.” Utihne i zadnji žamor i u prostoriji nastupi potpuna tišina. „Donijeli su odluku da će zatvoreni odjel ubrzo morati primiti još dvoje pacijenata”, nastavi, „jer smo razmaženi što imamo samo jednog... koji je star i miran.” „Zato što čeka”, kaže Brolin ozbiljno. „Sazvao sam sastanak da čujem vaše mišljenje o tome što to znači za sigurnost i opću situaciju na odjelu”, nastavi ravnatelj ne obazirući se na Brolinovu upadicu. „Koje to pacijente žele poslati ovamo?” pita Anders. „Oboje trebaju najviši stupanj osiguranja”, odgovori ravnatelj. „Jedan je iz Sätera, a druga iz psihijatrije Karsudden gdje je završila zbog...” „To neće ići”, prekine ga Brolin. „Naš je odjel napravljen za tri pacijenta”, objasni mu ravnatelj strpljivo. „Došla su nova vremena, treba štedjeti, ne možemo...” „Da, ali Jurek je...” Brolin utihne. „Što si htio reći?” „Nikako se ne možemo brinuti za još dva pacijenta”, kaže Brolin. „Iako smo ih obavezni uzeti.” „Pronađi neku izliku.” Ravnatelj se umorno nasmije i odmahne glavom. „Ti ga oduvijek smatraš čudovištem, ali on...” „Ne bojim se ja čudovišta”, prekine ga Brolin, „ali dovoljno sam pametan da se bojim Jureka Waltera.” Ravnatelj se smiješi dok promatra glavnog liječnika, a onda nešto šapne


svojoj tajnici. „Ja sam prilično nov ovdje”, kaže Anders, „ali je li Jurek Walter ikada pravio probleme?” „Zbog njega je Susanne Hjälm nestala”, odgovori Brolin. U prostoriji zavlada tišina. Jedan liječnik s odjela opće psihijatrije nervozno skine naočale i odmah ih ponovno stavi. „Po mojim saznanjima ona je uzela slobodno... jer radi na nekom istraživačkom projektu”, kaže Anders polako. „Mi kažemo da je uzela slobodno”, kaže Brolin. „Htio bih znati što se dogodilo”, kaže Anders i osjeti gluhi strah u grudima. „Susanne je prošvercala iz bolnice jedno Jurekovo pismo, ali onda je požalila”, objasni mu Brolin spuštenih kapaka. „Nazvala me i sve mi ispričala. Bila je skroz, ne znam... samo je plakala i klela se da je spalila pismo... Vjerujem da je to učinila jer je bila uplašena i stalno ponavljala da više nikada neće ući u Jurekovu sobu.” „A onda je uzela slobodno”, kaže ravnatelj tražeći nešto po papirima. Nekoliko se ljudi nasmije, ali drugi izgledaju kao da im je neugodno. Šef osiguranja Sven Hoffman projicira sliku zatvorenog odjela na ploči. „Što se tiče sigurnosti, nemamo nikakvih problema uzeti još dva pacijenta”, kaže on strogo. „Ali prvih dana imat ćemo povišeni stupanj nadzora.” „Jurek Walter ne smije doći u kontakt s drugim ljudima”, uporan je Brolin. „Ali sada će morati... Jednostavno ćete to morati riješiti što se tiče osiguranja”, kaže ravnatelj i pogleda ostale. „Nemoguće... i želim da se doda u zapisnik da se odričem odgovornosti za zatvoreni odjel, onda neka on pripada općoj psihijatriji ili neka bude zasebna jedinica...” „Ne misliš li da malo pretjeruješ?” „Ovo je upravo ono što je Jurek Walter čekao sve ove godine”, jedva procijedi Brolin koliko je uznemiren. Ustane i izađe iz prostorije ne rekavši više ni riječi. Sjenke pahuljica polako padaju preko zida na kojem se nalazi ploča. „Siguran sam da mogu držati troje pacijenata pod kontrolom koju god da imaju dijagnozu”, kaže Anders polako i nasloni se u stolici. Drugi ga upitno pogledaju, ravnatelj spusti kemijsku olovku i prijateljski se nasmiješi. „Ustvari, ne razumijem u čemu je problem”, kaže Anders i pogleda prema vratima kroz koja je Brolin izašao. „Nastavi”, kimne ravnatelj.


„Radi se samo o točnom davanju lijekova”, kaže Anders. „Pa ne možemo ih uspavati”, nasmije se Hoffman. „Naravno da možemo ako je to stvarno potrebno”, odgovori Anders uz dječački osmijeh. „Jedan primjer vam je bolnica Sankt Sigfrid... bili smo toliko opterećeni da si jednostavno nismo mogli priuštiti nikakve incidente.” Vidi kako ga ravnatelj ozbiljno gleda i nehajno doda: „Znamo da su oni stvarno teški lijekovi... možda neugodni za pacijenta, ali kad bih ja bio odgovoran za zatvoreni odjel, ne bih ništa riskirao.”


69. Agnes sjedi na podu u svojoj plavoj pidžami s bumbarima. Drži malenu bijelu četku za kosu i pipka svaku iglicu vrhom prsta, jednu po jednu, kao da ih broji. Anders sjedi na podu ispred nje, drži Barbie i čeka. „Počešljaj lutku”, kaže. Agnes ga ne gleda nego samo nastavi pipati iglice, red za redom, polako i koncentrirano. On zna da se ona ne zna spontano igrati kao druga djeca, ali se igra na svoj način. Teško razumije što drugi vide i misle. Nikada se nije zapravo igrala svojim barbikama nego je samo isprobavala mehaničke stvari, savijala im noge i ruke i okretala glave. Ali na tečaju koji je organizirala Udruga za autizam i Aspergerov sindrom, Anders je naučio da je se može izvježbati da se igra ako se to podijeli u sekvence. „Agnes? Počešljaj lutku”, ponovi on. Ona prestane dodirivati četku, ispruži je i povuče je kroz lutkinu plavu kosu i ponovi taj pokret dva puta. „Gle kako je sad lijepa”, kaže Anders. Agnes ponovno počne pipkati četku. „Jesi vidjela kako je lijepa?” pita on. „Da”, odgovori ona ne dižući glavu. Anders uzme jednu Cindy i ne stigne ništa ni reći kad Agnes ispruži ruku i uz osmijeh je počešlja. Tri sata poslije kad je Agnes zaspala, Anders je sjeo na kauč ispred televizora i gledao Seks i grad. Ispred kuće padaju teške pahuljice kroz žuti sjaj ulične rasvjete. Petra je na zabavi za zaposlenike. Victoria je došla po nju još u pet. Rekla je da neće dugo ostati, ali sada je već skoro jedanaest sati. Anders otpije gutljaj hladnog čaja i pošalje poruku Petri da je Agnes počešljala svoje lutke. Umoran je, ali misli kako bi joj htio ispričati o sastanku u bolnici i da je preuzeo odgovornost za zatvoreni odjel i da su mu garantirali posao na neodređeno. Dok traju reklame Anders ode ugasiti svjetlo u Agnesinoj pretrpanoj sobici. Noćna lampa je u obliku zeca prave veličine. Baca lijepu ružičastu svjetlost i blagi sjaj pada preko posteljine i Agnesina smirenog lica. Pod je prekriven legićima, lutkama, namještajem za lutke, plastičnom hranom, olovkama, krunama za princeze i porculanskim servisom.


Anders ne razumije otkuda takav nered. Mora oprezno pipati da ne stane na nešto. Igračke klize po drvenom podu uz tiho šuškanje. On se oprezno nagne da dosegne prekidač kad mu se učini da na podu pokraj kreveta vidi nož. Velika Barbiena kuća ispriječila mu se na putu, ali ipak može vidjeti oštricu kroz otvorena vratašca. Anders se oprezno približava, sagne se i srce mu ubrzano zakuca kad shvati da nož sliči na onaj koji je pronašao u Jurekovoj sobi. Ne razumije, pa dao je taj nož Brolinu. Agnes nemirno zacvili i nešto šapće u snu. Anders puzi po podu i ispruži ruku u prizemlje lutkine kuće, širom otvori vratašca i pokuša dosegnuti nož. Pod tiho zaškripi, a Agnes isprekidano diše. Nešto blista u mraku ispod kreveta. Možda sjajne oči plišanog medvjeda. Ne može točno vidjeti kroz malene prozore kućice. „Joj”, prošapće Agnes u snu. „Joj, joj...” Anders dodirne nož vršcima prstiju kad ugleda sjajne oči i naborano lice ispod kreveta. To je Jurek Walter – koji ga brzo zgrabi za ruku i povuče. Anders se trzne cijelim tijelom i probudi se. Zadihan je i shvati da je zaspao na kauču ispred televizora. Isključi televizor, ali ostane tamo sjediti dok mu srce jako lupa. Svjetlo farova prijeđe preko prozora. Taksi se okrene i nestane. A onda se tiho otvore ulazna vrata. Petra se vratila. Čuje ju kako ide u kupaonicu i piša i skida šminku. Polako se približi, vidi kako svjetlo iz kupaonice pada u hodnik.


70. Anders stoji u mraku i promatra Petru u ogledalu iznad umivaonika. Ona pere zube, ispljune, zagrabi vodu rukom i promućka i ponovno ispljune. Kad ga primijeti, nekoliko sekundi izgleda uplašeno. „Zar si budan?” „Čekao sam te”, kaže Anders čudnim glasom. „Kako lijepo od tebe.” Ona ugasi svjetlo i on je slijedi u spavaću sobu. Ona sjedne na rub kreveta i namaže ruke i laktove kremom. „Jesi se dobro provela?” „Bilo je OK... Lena je dobila novi posao.” Anders je uhvati za lijevu ruku i čvrsto je drži za zglob. Ona ga pogleda u oči. „Znaš da se sutra moramo rano dići.” „Začepi”, kaže on. Ona se pokuša osloboditi, ali on je uhvati i za drugu ruku i gurne je na krevet. „Joj...” „Rekao sam ti da začepiš!” Stavi joj koljeno među butine dok se ona pokušava osloboditi, ali onda se smiri i pogleda ga. „Ozbiljno, ne danas... Moram spavati”, kaže mirno. „Čekao sam te.” Ona ga neko vrijeme gleda, a onda kimne. „Zaključaj vrata.” On ustane s kreveta, osluškuje čuje li se nešto u hodniku, sve je tiho, zatvori vrata i zaključa ih. Petra je skinula spavaćicu i upravo otvorila ladicu. Uz smiješak izvadi meko uže i plastičnu vrećicu s bičem i velikim vibratorom kad je on gurne natrag na krevet. Ona mu kaže da prestane, ali on joj tako grubo strgne gaćice da su joj ostali crveni tragovi po bokovima. „Anders, ja.” „Ne gledaj me”, prekine je on. „Oprosti...” Ona se ne brani dok je on grubo veže, malo pregrubo. Možda ju je to što je malo pripita učinilo manje osjetljivom. On nategne uže oko jednog stupa kreveta i tako joj raširi noge.


„Au”, zacvili ona. On uzme povez za oči i ona odmahuje glavom dok joj ga on stavlja. Pokušava se osloboditi i toliko trza užetom da joj se velike grudi ljuljaju. „Tako si lijepa”, prošapće on. Bilo je već četiri sata ujutro kad su završili i on je odvezao. Petra samo šuti, tijelo joj drhti dok masira svoje bolne zglobove. Kosa joj je znojna, obrazi mokri od suza, a povez za oči joj je pao oko vrata. Ugurao joj je potrgane gaćice u usta kad više nije ni htjela ni mogla.


71. Saga je u pet sati odustala od pokušaja da zaspi. Ostalo joj je još devedeset minuta. A onda će doći po nju. Teškog tijela navuče sportsku odjeću i izađe iz stana. Otrči par kvartova, a onda ubrza tempo dolje prema Söder Mälarstrandu. U ovo doba dana nema prometa. Trči tihim ulicama. Tek napadali snijeg toliko je prozračan da ga i ne osjeća pod nogama. Zna da se još može predomisliti, ali danas bi se trebala odreći slobode. Södermalm još uvijek spava. Iznad svjetla ulične rasvjete, nebo je crno. Saga brzo trči dok razmišlja o tome kako joj nisu dali nikakav izmišljeni identitet, ulazi u bolnicu pod svojim imenom i neće trebati ništa upamtiti osim svojih lijekova. Injekcije Risperdala u mišić, ponovi tiho. Oxascand protiv nuspojava, Stesolid i Heminevrin. Pollock joj je objasnio da uopće nije važno koja je njena dijagnoza - glavno da točno zna koje lijekove uzima, tako je rekao. To je tvoj život; lijekovi ti pomažu da živiš. Prazan autobus stane na osvijetljenoj stanici terminala za trajekte za Finsku. „Trilafon, osam miligrama tri puta na dan”, šapće ona dok trči. „Cipramil trideset miligrama, Seroxat dvadeset miligrama...” Prije Muzeja fotografije Saga promijeni smjer i produži dalje uzbrdo stubama koje vode od Stadsgårdsledena. Zastane gore na Katarinavägenu, baci pogled na grad koji se odavde pruža i još jednom ponovi sva Joonina pravila. Držat ću se za sebe, neću puno pričati i koristit ću se samo kratkim rečenicama. Mislit ću što kažem i govoriti samo istinu. To je sve, pomisli i nastavi trčati dalje prema ulici Hornsgatan. Posljednji kilometar još ubrza tempo i u Tavastgatan počne sprintati sve do ulaznih vrata svoje zgrade. Otrči uza stube, izuje tenisice na otiraču u hodniku i ode ravno u kupaonicu istuširati se. Čudno je kako joj malo treba da se osuši sad kad nema dugu kosu. Samo treba jednom prijeći ručnikom preko glave. Obuče najjednostavniji donji veš koji ima. Bijeli sportski grudnjak i gaćice koje inače nosi samo kad ima menstruaciju. Traperice, crnu majicu i isprani gornji dio trenirke.


Obično se nikad ne osjeća zabrinuto, ali sada odjednom osjeća treperenje u trbuhu. Skoro će šest i dvadeset. Doći će po nju za jedanaest minuta. Stavi ručni sat natrag na noćni ormarić pokraj čaše s vodom. Tamo kuda ide, vrijeme je mrtvo. Prvo će u pritvor Kronoberg, ali tamo će ostati samo nekoliko sati prije nego što po nju dođe transport za zatvorenike i odveze je u Katrineholm. Zatim će u bolnici Karssuden provesti koji dan prije nego što dođe odluka da je premjeste na zatvoreni odjel bolnice Löwenströmska. Polako hoda kroz stan, gasi svjetla i izvuče par kablova iz utičnica, a onda ode u hodnik i navuče svoju zelenu parku. Ustvari, nije ovo neki težak zadatak, pomisli ponovno. Jurek Walter star je čovjek i vjerojatno nakljukan lijekovima i sasvim otupio. Zna da je kriv za užasne zločine, ali jedino što ona treba učiniti jest biti mirna, čekati da joj se približi, čekati da joj kaže nešto što bi moglo biti od koristi. Ili će upaliti ili neće. Sad je vrijeme da krene. Saga ugasi svjetlo u hodniku i izađe na stubište. Stavila je svu hranu u hladnjak, ali nije nikoga zamolila da obiđe stan, zalije cvijeće i pokupi poštu.


72. Saga zaključa obje brave i siđe niz stube do ulaza. Kad ugleda vozilo za transport zatvorenika kako je čeka na mračnoj ulici, nemir joj prođe tijelom. Otvori vrata i sjedne pokraj Nathana Pollocka. „Opasno je uzimati autostopere”, kaže ona i pokuša se nasmiješiti. „Jesi li išta spavala?” „Malo”, odgovori ona i zaveže se. „Znam da znaš”, kaže Pollock i pogleda je sa strane, „ali svejedno ću te podsjetiti da ne pokušavaš izvući informacije iz njega.” Ubaci u brzinu i vozilo krene po tihoj ulici. „To mora da je ono najteže”, odgovori Saga. „Što ako on bude samo pričao o nogometu, što ako uopće ne bude pričao?” „Onda je tako, tu ne možeš ništa učiniti.” „Ali Felicia je možda živa još samo par dana...” „To nije tvoja odgovornost”, odgovori Pollock. „Ovo infiltriranje je samo pokušaj, to svi znaju, složili smo se oko toga... ne možemo tu rezonirati o rezultatu. To što ti radiš nema nikakve veze s istragom koja je u tijeku. Mi i dalje razgovaramo s Mikaelom Kohler-Frostom i slijedimo stare tragove i...” „Ali nitko ne vjeruje... nitko ne vjeruje da ćemo uspjeti spasiti Feliciju ako mi se Jurek ne povjeri.” „Ne smiješ tako razmišljati”, kaže Pollock. „Odmah prestajem”, nasmiješi se ona. „Dobro.” Ponovno počne toptati nogama i odjednom kihne, zaklonivši nos pregibom ruke. Njene svijetloplave oči još su staklaste, kao da se dio nje odlučio distancirati od svega i s razdaljine promatrati situaciju. Dok se voze, tamne kuće prolaze pokraj njih. Saga stavi svoje ključeve, novčanik i druge sitne predmete u vrećicu s oznakom uprave zatvora. Prije nego što su stigli do Kronoberga, Pollock joj pruži mikrofon u silikonskoj kapsuli i maleni paketić maslaca. „Masna hrana usporava pražnjenje ventrikula”, kaže joj. „Ali svejedno mislim da ne bi smjela čekati duže od četiri sata.” Ona otvori paketić, proguta maslac i pogleda mikrofon u toj mekoj kapsuli. Leži poput kukca u jantaru. Saga se uspravi, strpa kapsulu u usta, nagne glavu unatrag i proguta. U grlu je zaboli i cijelo joj tijelo oblije znoj dok kapsula polako klizi dolje.


73. Jutro je još mračno kao da je pola noći i u ženskom odjelu zatvora Kronoberg upaljena su sva svjetla. Saga napravi dva koraka prema naprijed i stane kad joj kažu da stane. Pokuša se zatvoriti prema okolini i nikoga ne gledati. U radijatoru pucketa. Nathan Pollock stavi vrećicu s njenim stvarima na pult i preda im njene dokumente, dobije pismenu potvrdu o primitku i ode. Od sada se mora sama brinuti za sebe, što god da se dogodi. Automatska vrata dugo zuje, a onda naglo utihnu. Nitko je ne gleda, ali ona primijeti da je atmosfera postala ozbiljna kad je i osoblje shvatilo da ona traži najvišu postojeću razinu osiguranja. Držat će je u strogoj izolaciji dok čekaju transport. Saga nepomično stoji i gleda u žuti linoleum, ne odgovara na pitanja. Pretraže je prije nego što je odvedu hodnikom do prostorije za detaljni i jelesni pregled. Dvije krupne žene razgovaraju o novoj televizijskoj seriji dok je vode kroz vrata bez stakla. Prostorija izgleda poput malene ambulante s uskim ležajem preko kojega je prebačen šuškavi papir i zaključanim ormarićima uz jedan zid. „Skini svu odjeću”, kaže jedna žena neutralno dok navlači lateks rukavice. Saga učini kao što joj je rečeno i ostavi odjeću na hrpi na podu. Kad je ostala gola, samo stoji spuštenih ruku ispod hladne neonske svjetlosti. Njeno bijelo tijelo djevojački je napeto, savršeno i atletsko. Žena s rukavicama utihne usred rečenice i zabulji se u Sagu. „OK”, uzdahne jedna od njih nakon nekog vremena. „Što?” „Idemo obaviti to što moramo.” Pažljivo počnu pregledavati Sagu, osvijetle joj usnu šupljinu, nos i uši. Nakon svakog koraka pretrage stave kvačicu u svojim papirima, a onda joj kažu da legne na ležaj. „Legni na bok i privuci koljeno gornje noge što više možeš”, kaže joj žena u rukavicama. Saga polako učini što joj je rečeno i žena uđe u prostor između zida i ležaja iza njenih leđa. Sagi se cijelo tijelo naježi. Suhi papir joj šuška uz obraz kad okrene lice. Čvrsto stisne oči kad čuje kako žena stišće bocu s lubrikantom.


„Osjetit ćeš hladnoću”, kaže žena i ugura dva prsta što dalje može u Saginu stidnicu. Ne boli, ali je vrlo neugodno. Saga pokuša polako disati, ali svejedno joj pobjegne uzdah kad joj žena stavi jedan prst u rektum. Pregled je gotov za nekoliko sekundi i žena brzo skine rukavice i baci ih. Da Sagi malo papira da se može obrisati i kaže joj da će dobiti novu odjeću u zatvoru. Odjevenu u vrećastu, zelenu odjeću i bijele tenisice, odvedu je u njenu ćeliju u odjelu 8.4. Prije nego što zatvore vrata i zaključaju ih prijateljski je pitaju želi li sendvič sa sirom i šalicu kave. Saga samo odmahne glavom. Kad su žene otišle, Saga ostane neko vrijeme stajati u svojoj ćeliji. Teško je znati koliko je sati, ali prije nego što bude prekasno, priđe slavini i napuni dlanove vodom, popije, a onda gurne prst u grlo. Zakašlje se i želudac joj se zgrči. Nakon nekoliko jakih, bolnih grčeva, paketić s mikrofonom izađe van. Suze joj teku niz obraze dok pere kapsulu, a onda se umije. Legne na ležaj i čeka s mikrofonom skrivenim u šaci. U hodniku je tiho. Mirno leži, osjeća miris zahoda i slivnika, gleda u strop i čita riječi i potpise koji su godinama urezivani u zidove ćelije. Pravokutnici svjetla pomaknuli su se ulijevo i približili podu kad se začuju koraci izvana. Saga brzo strpa kapsulu u usta, ustane i proguta u trenutku kad brava zaškljoca i vrata se otvore. Vrijeme je da je prebace u bolnicu Karssuden. Voditelj transporta u uniformi potpiše da je preuzeo nju i njene stvari te potpiše dokumente koji idu s transportom. Saga mirno stoji dok joj stavlja lisice na ruke i noge i potpisuje i zadnji dokument o transportu.


74. Policijska grupa istražitelja sastoji se od ukupno trideset i dvije osobe – civila i policajaca iz kriminalističke policije i odjela za umorstva. U jednoj od velikih konferencijskih sala na petom katu zidovi su prekriveni kartama na kojima su označena mjesta gdje su nestale i pronađene osobe u slučaju Jurek Walter. Od isprintanih fotografija u boji nestalih granaju se sustavi obiteljskih stabala, kolega i prijatelja. Ponovno se pregledavaju stara saslušanja s članovima obitelji onih koji su pronađeni, a održavaju se i nova saslušanja. Pregledavaju izvještaje sudske medicine i kriminalističkih tehničara i razgovaraju sa svakom osobom iz okruženja žrtve, od najbližih članova obitelji do sasvim perifernih ljudi. Joona Linna i njegova grupa stoje pod zimskom svjetlošću kod prozora i čitaju ispise zadnjeg razgovora s Mikaelom Kohler-Frostom. Nakon čitanja sumorna se atmosfera proširila grupom. U Mikaelovoj priči nema ničega što bi moglo odvesti istragu dalje. Kad su analitičari očistili njegove izravne izraze straha i očaja, nije mnogo ostalo od priče. „Ništa”, promrmlja Petter Näslund i srola izvještaj. „Kaže da osjeća sestrine pokrete, da ga ona traži svaki put kad se probudi u mraku”, kaže Benny tužnog izraza lica. „Osjeća kako se ona nada da će se vratiti...” „Ma ništa ja ne vjerujem u to”, prekine ga Petter. „Moramo pretpostaviti da je to što nam Mikael govori istina, u ovom ili onom obliku”, kaže Joona. „Ali ovo s Pješčarom”, naceri se Petter. „Mislim, daj...” „Isto vrijedi i za to s Pješčarom”, odgovori Joona. „On priča nekoj babarogi iz priča”, kaže Petter. „Zar ćemo ispitivati sve ljude koji prodaju barometre ili...” „Ja sam već sastavio popis svih proizvođača i preprodavača”, odgovori mu Joona uz osmijeh. „Ma nemoj me...” „Svjestan sam da prodavač barometara postoji u knjizi E. T. A. Hoffmanna o Pješčaru”, nastavi Joona. „I znam da im je njihova mama pričala tu priču za laku noć, ali to ne poništava mogućnost da on postoji i u stvarnosti.” „Najbolje da priznamo da nemamo jebenog pojma, i to je to”, kaže Petter i baci srolani izvještaj na stol. „Nešto ipak znamo”, ispravi ga Joona prijateljski.


„Mikael je bio uspavan kad je prebačen u kapsulu i ponovno uspavan kad je preseljen iz nje”, uzdahne Benny i prijeđe rukom preko sjajne glave. „Ne možemo ni okvirno znati o kojim se mjestima radi. Felicia se najvjerojatnije nalazi u Švedskoj, ali ni to nije sigurno.” Magdalena priđe ploči i poreda sve informacije koje imaju o kapsuli: beton, struja, voda, bakterija legionele. S obzirom na to da Mikael nikada nije vidio ni čuo pomagača, zna samo da se radi o muškarcu. To je sve. Mikael je siguran da je kašalj koji je čuo pripadao muškarcu. Svi drugi znakovi raspoznavanja povezani su s dječjim fantazijama o Pješčaru. Joona izađe iz prostorije, spusti se liftom, izađe iz zgrade policije i produži ulicom Fleminggatan, preko mosta Sankt Erik i do kvarta Birkastan. U potkrovnom stanu na adresi Rörstrandsgatan 19 nalazi se Atena Promahos. Kad božicu Atenu Paladu na slikama prikazuju kao prekrasnu djevojku s kopljem i štitom, ona se zove Atena Promahos i boginja je bitki. Atena Promahos je ime i tajne grupe istražitelja koja je sastavljena kako bi proučila materijal za koji se nadaju da će dobiti preko infiltrirane Sage Bauer. Grupa ne postoji ni u kakvim policijskim odlukama ili proračunskim izračunima, ni kod Državne kriminalističke policije ni kod Sigurnosnoobavještajne agencije. Atena Promahos sastoji se od Joone Linne iz krim-policije, Nathana Pollocka iz odjela za umorstva, Corinne Meilleroux iz SOA-e i tehničara Johana Jönsona. Čim Sagu premjeste na zatvoreni odjel bolnice Löwenströmska, oni će tu biti po cijele dane kako bi primili, obradili i analizirali informacije koje dobivaju prisluškivanjem. U Atenu Promahos uključena su još tri policajca iz istrage. Njih troje će administrirati prijem mikrofona iz mini-busa koji pripada općinskom održavanju parkova u okolici bolnice. Sav materijal bit će pohranjen na hard disk, kriptiran i poslan u kompjutor Atene Promahos sa zakašnjenjem od desetinke sekunde.


75. Anders Rönn ponovno pogleda na sat. Novi pacijent iz zatvorenog odjela bolnice Säter na putu je prema zatvorenom osiguranom odjelu Löwenströmske. Dobili su poziv od transporta za zatvorenike koji ih je upozorio da je muškarac nemiran i agresivan. Dali su mu deset miligrama Stesolida u vozilu, a Anders Rönn je pripremio injekciju s još deset miligrama. Stariji član osoblja po imenu Leif Rajama baci kutijicu od injekcije u smeće i stane raširenih nogu i spreman. „Mislim da mu neće više trebati”, kaže Anders, ali njegov nonšalantni osmijeh nije baš uvjerljiv. „To obično ovisi o tome koliko ih uznemiri tjelesni pregled”, kaže Leif. „Ja pokušavam misliti ovako: pomažem ljudima kojima je teško... čak i ako oni sami to ne žele.” Stražar s druge strane neprobojnog stakla dobio je poruku da je osoblje iz transporta krenulo dolje. U zidovima metalno odzvanja, a zatim se čuje prigušeni vrisak. „Ovo je tek drugi pacijent”, kaže Anders. „Znat ćemo kako će sve biti tek kad sve troje budu tu.” „Sve će biti u redu”, nasmiješi se Leif. Anders gleda monitor koji širokom lećom prikazuje stube. Dva muškarca iz osiguranja vode sa sobom pacijenta koji ne može sam hodati. Radi se o krupnom muškarcu s plavim brkovima i naočalama koje su mu skliznule s uskog nosa. Žmiri i znoj mu curi niz obraze. Noge mu popuštaju, ali stražari ga drže. Anders baci pogled na Leifa. Čuju tog plavokosog pacijenta kako zbrkano priča. Nešto o mrtvim robovima i o tome da se upišao. „Tu sam u pišalini do koljena i...” „Miran budi”, narede mu stražari i polegnu ga na pod. „Joj, boli me”, zacvili on. Stražar iza stakla ustao je i preuzeo dokumente od vođe transporta. Pacijent leži na podu dašćući zatvorenih očiju. Anders mirno kaže Leifu da neće trebati još Stesolida, a onda provuče svoju karticu kroz čitač.


76. Jurek Walter hoda monotonim koracima po traci za trčanje. Lice mu je okrenuto od svega, ali leđa se odlučno pomiču. Anders Rönn i šef osiguranja Sven Hoffman stoje zajedno u nadglednoj centrali bolnice i promatraju monitor koji prikazuje dnevnu sobu. „Znaš kako se alarm uključuje i isključuje”, kaže Hoffman. „Znaš da netko s karticom uvijek mora ići s osobljem kad su u kontaktu s pacijentima.” „Da”, odgovori Anders malo nestrpljivim glasom. „I sigurnosna vrata kroz koja prođem moraju se zaključati prije nego što otvorim sljedeća.” Sven Hoffman kimne: „U slučaju alarma stražari dolaze za pet minuta.” „Nećemo imati takvih situacija”, kaže Anders i pogleda monitor kad novi pacijent uđe u dnevnu sobu. Promatraju pacijenta kako sjeda na smeđi kauč i drži jednu ruku pred ustima kao da se pokušava suzdržati da ne povraća. Anders se sjeti njegova rukom napisana zdravstvenog kartona iz Sätera o agresivnosti, stalnim psihozama, narcizmu i asocijalnim poremećajima. „Morat ćemo napraviti vlastitu procjenu”, odgovori Anders. „A ako bude i najmanjeg razloga, povećat ću mu dozu lijekova...” Veliki kompjutorski ekran ispred njega podijeljen je u devet kvadrata koji pokrivaju devet kamera na odjelu. Snimaju se prolazi, sigurnosna vrata, hodnici, dnevni boravak i sobe pacijenata. Nemaju dovoljno osoblja da bi mogli bez prekida nadgledati ekrane, ali na odjelu mora uvijek biti netko od odgovornih operatera. „Ti ćeš sigurno biti puno u uredu, ali dobro bi bilo da svi znaju kako ove stvari funkcioniraju”, kaže Sven Hoffman mahnuvši prema monitorima. „Valjda ćemo dobiti pomoć kad budemo imali više pacijenata.” „Najbitnije je da osoblje u svakom trenutku zna gdje se nalaze svi pacijenti.” Sven klikne na jedan kvadrat, slika odmah ispuni cijeli susjedni monitor i odjednom Anders ugleda medicinsku sestru My kako vješa svoju mokru pernatu jaknu. Vidi neočekivano oštru sliku svlačionice s niskim klupama, pet žutih limenih ormarića, tušem, vratima od WC-a i hodnikom. Obrisi Myjinih velikih grudi vide se ispod crne majice sa slikom anđela smrti. Žurila je do svlačionice i obrazi su joj rumeni. Otopljeni snijeg joj svjetluca u kosi. Izvadi svoju uniformu, stavi je na klupu, a na pod ispred stavi


par natikača Birkenstock. Sven klikne na ekran i slika nestane i ponovno se pojavi slika dnevne sobe. Anders se prisili da makne pogled s malenog kvadrata upravo u trenutku kad je My počela otkopčavati svoje crne traperice. Sjedne i pokuša izgledati nonšalantno kad pita pohranjuju li snimke. „Nemamo dopuštenje za to... čak ni u iznimnim slučajevima”, nasmiješi se Hoffman i namigne mu. „Šteta”, odgovori Anders i prođe rukom kroz svoju kratku, smeđu kosu. Sven Hoffman pregleda sve kamere u svim prostorima. Anders mora klikati po monitoru da vidi sve hodnike i prolaze. „Pokrivamo svaki kut koji...” Nešto dalje vrata se otvore, aparat za kavu zazuji, a onda u centralu uđe My. „Zašto ste se nagurali ovdje?” pita i nasmiješi se tako da joj se vide jamice na obrazima. „Sven mi objašnjava sustav osiguranja”, odgovori Anders. „A ja mislila da ste gledali moj striptiz”, uzdahne ona šaleći se.


77. Prestanu razgovarati i promatraju ekran koji prikazuje dnevnu sobu. Jurek Walter hoda po traci za trčanje ujednačenim tempom dok Bernie Larsson polako kliže dolje na kauču sve dok ne ostane ležati vratom oslonjen na niski naslon kauča. Košulja mu se podigla i debeli se trbuh podiže s udisajima. Lice mu je znojno, živčano trza jednom nogom i priča gledajući prema stropu. „Što to radi?” pita My pogledavši ostale. „Što cijelo vrijeme govori?” „Ne znam”, promrmlja Anders. Jedini zvuk koji se čuje u centrali kucanje je japanske mehaničke mačke koja maše šapom i radi na sunčevu energiju. Anders se opet prisjeti Berniejeva zdravstvenog kartona iz Sätera. Prije dvadeset i jednu godinu osuđen je na zatvoreni psihijatrijski odjel za, kako je tamo pisalo, bestijalnu seriju silovanja. Sada sjedi uvaljen u kauč i nešto agresivno viče ravno prema stropu. Pljuvačka mu pršti iz usta. Radi agresivne geste rukama, kao da nekog bode nožem, strgne jastuk s kauča i baci ga na pod. Jurek Walter samo hoda dalje. Dugačkim koracima prehoda deset kilometara na traci, a onda je zaustavi, siđe s nje i ode u svoju sobu. Bernie nešto vikne za njim. Jurek zastane na vratima i ponovno se okrene prema dnevnoj sobi. „Što će sada biti?” pita Anders nervozno. Sven brzo uzme radio, pozove dvojicu kolega i požuri van. Anders se nagne prema naprijed i vidi Svena kad se pojavi najednom od monitora. Hoda hodnikom, priča s drugim stražarima, zastane ispred pregrade i čeka kako će se situacija razviti. Ništa se ne događa. Jurek i dalje stoji na vratima između soba, točno na onom mjestu gdje mu je lice u sjeni. Ne miče se, ali i Anders i My vide da govori. Bernie sjedi na kauču i žmiri dok sluša. Nakon nekog vremena donja usnica mu zadrhti. Cijela situacija trajala je malo više od minute, a onda se Jurek okrene i uđe u svoju sobu. „Odi ti lijepo doma”, promrmlja My. Na drugom monitoru Jurek je snimljen sa stropa. Mirno uđe u svoju sobu, sjedne na plastičnu stolicu ravno ispod CCTV kamere i zabulji se u zid. Nakon nekog vremena Bernie Larsson ustane s kauča u dnevnoj sobi. Nekoliko puta prijeđe rukom preko usta, a onda se odvuče do svoje sobe. Na drugom se monitoru vidi kako Bernie Larsson prilazi umivaoniku,


naginje se iznad njega i umiva. Mirno stoji dok mu voda teÄ?e preko obraza, a onda ponovno priÄ‘e vratima dnevne sobe, stavi palac s unutraĹĄnje strane vratnica i svom snagom zalupi vratima. Vrata se odbiju, a Bernie padne na koljena i zaurla od bola.


78. Deset je sati ujutro i kosa zimska svjetlost obasjava Magdalenu Ronander kad se vratila u policiju nakon svog tečaja joge. Petter Näslund stoji ispred detaljne karte područja s kojeg su nestala djeca Kohler-Frost. Naboranog čela pribadačama pričvrsti fotografije stare istrage. Magdalena ga kratko pozdravi, baci torbu na stolicu i priđe ploči. Brzo prekriži tragove koje je jučer ispitala. Benny Rubin, Johnny Isaksson i Fredrik Weyler sjede oko stola i rade bilješke. „Trebali bismo ponovno ispitati sve koji su bili zaposleni u Mengeovu kamenolomu u isto vrijeme kad i Jurek Walter”, kaže ona. „Sastavio sam jučerašnji razgovor s Rikardom van Hornom”, kaže Johnny koji je plavokos i mršav i ima istu frizuru kao Rod Stewart u osamdesetima. „Tko će danas nazvati Reidara Frosta?” pita Petter dok vrti kemijsku među prstima. „Ja mogu nastaviti s tim”, odgovori Magdalena mirno. „Pitaj ga misli li još uvijek da trebamo tražiti lik iz priča”, kaže Benny. „Joona hoće da sve to s Pješčarom uzmemo ozbiljno”, kaže Petter. „Našao sam jednu totalno fora snimku na Youtubeu”, kaže Benny i počne tražiti po svom mobitelu. „Možemo li to preskočiti?” kaže Magdalena i podigne težak fascikl sa stola. „Ali jeste vidjeli onog klauna koji se skriva glupim policajcima?” pita Benny dok spušta mobitel. „Ne”, odgovori Petter. „Niste jer sam ja očito jedini u ovoj sobi koji ga može vidjeti”, nasmije se Benny. Magdalena se nevoljko nasmiješi i otvori fascikl. „Tko će mi pomoći da pregledam sve osobe koje još nismo ispitali u vezi s Agnetom Magnusson?” To je žena koja je pronađena živa zakopana u šumi kad je Jurek Walter uhvaćen. U zakopanim plastičnim bačvama u blizini ležali su njen brat i bratov sin. „Njena je majka nestala nekoliko godina prije, a otac je nestao neposredno prije nego što je ona pronađena.” „Znači, nisu svi nestali?” pita Fredrik Weyler. „Njen muž nije”, kaže Magdalena ne skidajući pogled s fascikla. „Kako je to sve bolesno”, prošapće Fredrik.


„Ali muž joj je još uvijek živ i...” „Jel’ se od joge postane savitljiv?” pita Benny i tresne dlanovima o stol. „Zašto si takav?” upita ga Magdalena iskreno.


79. Magdalena Ronander pozdravi krupnu ženu koja je otvorila vrata. Žena ima puno sitnih bora u kutovima očiju i ime Sonja tetovirano na ramenu. Sve ljude koje je Agneta Magnusson poznavala ispitala je policija još onda, prije trinaest godina. Tehničari su pregledali sve kuće i stanove, baš kao i sve vikendice, drvarnice, spremišta, kućice za djecu, kamp-prikolice, brodove i automobile. „Ja sam vas bila nazvala”, kaže Magdalena i pokaže svoju policijsku iskaznicu. „Da”, kimne žena. „Bror vas čeka u dnevnoj sobi.” Magdalena slijedi ženu kroz malenu kuću iz pedesetih godina. Iz kuhinje dopire miris pržena luka i šnicli. U dnevnoj sobi s tamnim zavjesama sjedi muškarac u invalidskim kolicima. „Jel’ to policija?” pita suhim glasom. „Da, policija”, kimne Magdalena, privuče stolicu od klavira i sjedne ispred njega. „Zar vam nisam već sve rekao?” Prošlo je trinaest godina otkada je netko saslušao Brora Engströma o događajima u šumi i za to je vrijeme jako ostario, pomisli ona. „Trebam još informacija”, kaže Magdalena blago. Bror Engström odmahne glavom. „Nemam vam ništa više reći. Svi su jednostavno nestali. U nekoliko godina svi su nestali. Moja Agneta i... njen brat i njegov sin... i na kraju Jeremy, moj punac... On je prestao govoriti... kad su nestali, njegova djeca i unuk.” „Jeremy Magnusson“, kaže Magdalena. „Bio mi je jako drag... Ali strašno su mu nedostajali.” „Da”, odgovori Magdalena tiho. Mutne oči Brora Engströma stisnu se kad se sjeti. „Jedan dan ga više nije bilo, i on je nestao. A onda mi se vratila moja Agneta. Ali više nikada nije bila ona stara.” „Nije”, odgovori Magdalena. „Nije”, prošapće on. Ona zna da je Joona bezbroj puta posjetio Agnetu u klinici gdje se liječila. Nikada joj se nije vratila sposobnost govora i umrla je prije četiri godine. Njene su ozljede mozga bile takve da nikada nije znala gdje je. „Trebao bih prodati Jeremyjeve šume”, kaže muškarac, „ali nemam srca da to učinim. Njemu su šume bile ono najljepše u životu. Uvijek je htio da


odem s njim u njegovu lovačku kolibu, ali na kraju nikada nisam otišao... a sada je prekasno.” „Gdje se nalazi ta koliba?” pita ona dok vadi mobitel. „Skroz gore u Dalarnama, poslije Tranubergeta... sigurno još uvijek imam negdje karte područja ako ih Sonja uspije pronaći.” Ta koliba nije bila na popisu mjesta koja su tehničari pregledali. To je možda samo sitnica, ali Joona je rekao da moraju sve provjeriti.


80. Policajac i kriminalistički tehničar raščišćavaju duboki snijeg između tamnih stabala borova. Ponekad mogu ralicom krenuti malo brže i raščistiti dugačke komade nekadašnjeg puteljka dok se oblak dima i snijega podiže iza njih. Stockholm traži da se probiju do lovačke kolibe iza Tranubergeta. Njen je vlasnik Jeremy Magnusson koji je nestao prije trinaest godina. Državna kriminalistička policija zatražila je da naprave detaljnu krim-tehničku obradu mjesta, uključujući videosnimke i fotografije. Sav materijal treba pokupiti i označiti, sve tragove i biološki materijal osigurati. Muškarci u ralicama znaju da se stockholmska policija nada da bi mogli pronaći nešto što bi bacilo svjetlo na nestanak Jeremyja i njegove obitelji. To je, naravno, trebalo biti učinjeno prije trinaest godina, ali tada policija nije znala za kolibu. Roger Hysén i Gunnar Ehn voze jedan uz drugog niz strminu na rubu šume kad ih zaslijepi sunčeva svjetlost koja dopire s močvare. Sve je blistavo bijelo i netaknuto. Produže velikom brzinom preko leda, a onda skrenu prema sjeveru i ponovno uđu u sve gušću šumu. Drveće je tako gusto i divlje na južnoj strani brda da su gotovo promašili kuću. Niska drvena koliba sasvim je prekrivena snijegom. Snijeg je prekrio sve prozore, a na krovu je sloj snijega od metra. Jedino što se vidi naslagani su vodoravni nosivi trupci. Izađu iz ralica i počnu čistiti prilaz kući. Maleni su prozori prekriveni svijetlim zavjesama. Sunce zalazi i prelazi preko vrhova drveća kod velike močvare. Kad su konačno očistili prolaz do vrata, leđa su im oznojena, a tehničar Gunnar Ehn osjeti kako ga čelo svrbi ispod kape. Jedno drvo se otre o drugo na vjetru i proizvede samotan, škripav zvuk. Bez riječi muškarci razvuku najlon ispred vrata, izvade kutije, poslože podloške za hodanje i navuku zaštitnu odjeću i rukavice. Vrata su zaključana, a na čavlu ispod krovne grede ne visi nikakav ključ. „Kći mu je pronađena živa zakopana u Stockholmu”, reče Roger Hysén kratko pogledavši svog kolegu. „Čuo sam priče”, odgovori Gunnar, “ali ne obraćam pozornost na to.” Roger prisloni polugu u procijep pokraj brave i gurne. Vrata počnu popuštati. Uvuče polugu još dublje i jače pritisne. Vratnice se razbiju u dugačke komade drveta i Roger proba otvoriti vrata, a onda ih gurne svom snagom. Vrata odlete unutra i odbiju se natrag.


„Prokletstvo”, prošapće Roger iza štitnika za usta. Nalet vjetra od iznenadnog kretanja podigao je svu prašinu u kući. Gunnar promrmlja da nije važno. Zaviri unutra u mračnu kolibu i stavi dva podloška na pod. Roger raspakira kameru i preda mu je. Gunnar se sagne da ne udari glavom o niske vratnice, uđe u kolibu i stane na prvom podlošku. Unutra je mračno i isprva ništa ne vidi. Zrak je suh od prašine koja lebdi uokolo. Gunnar uključi kameru da snima, ali ne uspije uključiti osvjetljenje. Svejedno pokuša snimiti prostoriju, ali sve što se vidi samo su tamni obrisi. Cijela koliba sliči na mračan, mutan akvarij. Usred sobe nazire se velika, neobična sjena, poput golemog podnog sata. „Što se događa?” poviče Roger izvana. „Daj mi drugu kameru.” Gunnar mu preda kameru i uzme fotoaparat. Pogleda kroz njega, ali sve je samo crno i zato nasumice napravi jednu sliku. Blic ispuni sobu bijelom svjetlošću. Gunnar vrisne kad ugleda visoku, mršavu pojavu ravno pred sobom. Ustukne za korak, posrne, fotoaparat mu ispadne, zamahne rukama kako bi povratio ravnotežu i sruši vješalicu za kapute. „Koji vrag...” Izađe unatraške van, udari glavom o gredu i ogrebe se o drvene daščice koje strše iz vratnica. „Što je, što je?” pita ga Roger. „Nešto tamo stoji”, kaže Gunnar i nervozno se naceri. Roger uključi osvjetljenje na kameri, oprezno otvori vrata, sagne glavu i polako uđe unutra. Pod škripi pod podlošcima. Osvjetljenje kamere prolazi kroz prašinu i prelazi preko namještaja. Jedna grana zagrebe po prozoru. Zvuči poput zabrinutog kucanja. „OK”, zadihano će on. U blijedom svjetlu vidi mrtvog muškarca kako visi s krovne grede. Već je dugo mrtav. Tijelo je tanko, a koža se naborala i zategnula preko lica. Usta su širom otvorena i crna. Kožnate čizme stoje na podu. Vrata iza njega malo zaškripe kad Gunnar ponovno uđe. Sunce je zašlo za drveće i prozori su crni. Oprezno rašire vreću za posmrtne ostatke ispod tijela. Grana ponovno udari o prozorsku dasku i zagrebe preko stakla. Roger ispruži ruke da pridrži tijelo dok Gunnar reže uže, ali u trenutku kad ga je dotaknuo, glava se odvoji od vrata. Tijelo se sruši pred njihove noge.


Glava tresne o podne daske, praĹĄina se ponovno uskovitla u sobi, a stara se omÄ?a neÄ?ujno zaljulja.


81. Saga nepomično sjedi u kombiju pogleda uprtog kroz prozor. Lisice na rukama zveckaju u taktu s truckanjem vozila. Nije htjela misliti na Jureka Waltera. Čak joj je i uspjelo ne razmišljati o svemu što zna o njegovim ubojstvima otkako je prihvatila zadatak. Ali sada to više nije moguće. Nakon tri dana monotonije u bolnici Karsudden, donesena je odluka da je se premjesti. Na putu je prema zatvorenom odjelu bolnice Löwenströmska. Susret s Jurekom se približava. Pred očima joj je fotografija koja se nalazila na vrhu u dosjeu: njegovo naborano lice s bistrim, plavim očima. Jurek je radio kao mehaničar i živio povučeno i samotno sve do uhićenja. U njegovu stanu nije pronađeno ništa što bi ga moglo povezati sa zločinima, ali je svejedno uhvaćen na djelu. Saga se sva preznojila dok je čitala izvještaje i pregledavala fotografije s mjesta gdje su ga uhvatili. Na jednoj velikoj slici u boji vidjele su se oznake tehničara na otvorenom terenu, mokra zemlja oko groba i otvoreni lijes. Nils „Igla” Åhlén napravio je detaljnu dokumentaciju o ženi koja je dvije godine ležala živa zakopana. Saga osjeti mučninu od vožnje i pogleda van na cestu i drveće koje prolazi. Sjeti se kako je žena bila pothranjena, imala rane od ležanja, ozebline, a zubi su joj otpali. Joona je vidio kako je ta mršava i slaba žena neprestano pokušavala izaći iz lijesa i kako ju je Jurek samo gurao natrag. Saga zna da ne bi trebala misliti na to. Tamni cvijet nemira polako joj se rastvori u trbuhu. Nikako ne smije osjećati strah, kaže sama sebi. Mora imati kontrolu nad situacijom. Vozilo zakoči i njene lisice zazveckaju. I plastična bačva i lijes imali su cijevi za zrak koje su vodile na površinu zemlje. Zašto ih jednostavno nije odmah ubio? Ne može to shvatiti. Saga u mislima prolazi kroz svjedočenje Mikaela Kohlera-Frosta o zatočeništvu u kapsuli i srce joj brže zakuca kad pomisli da je Felicia možda još uvijek tamo i sama, ta mala djevojčica s raščupanom pletenicom i kacigom za jahanje. Snijeg je prestao padati, ali sunce nije izašlo. Nebo je još uvijek zatvoreno


i slijepo. Kombi siđe sa sure ceste, oprezno skrene udesno i uđe u područje bolnice. Na autobusnoj stanici sjedi žena od četrdesetak godina s dvije plastične vrećice u ruci i pohlepno puši. Zatvoreni se odjel može odlukom vlade prenamijeniti u odjel sa stražarima i osiguranjem, ali Saga zna da je odluka formulirana tako da bolnice u praksi mogu postupati kako one misle da je najbolje. Uobičajeni zakoni i prava prestaju unutar zaključanih vrata. Tamo nema nikoga tko vidi sve što se događa i može reagirati. Osoblje kraljuje vlastitim Hadom dokle god im pacijent ne pobjegne.


82. Saga još uvijek ima lisice na rukama i nogama dok je dva naoružana stražara vode kroz pusti hodnik. Obojica brzo hodaju i čvrsto je drže za nadlaktice. Sada je prekasno za predomišljanje – na putu je prema Jureku Walteru. Tapete na zidu izgrebane su, a lajsne izlizane. Na prostirci boje kostiju stoji kartonska kutija sa starim štitnicima za cipele. Na zatvorenim vratima pokraj kojih prolaze nalaze se malene plastične kartice s brojevima. Sagu zaboli trbuh i pokuša stati, ali oni je gurnu da nastavi. „Hodaj”, kaže jedan od stražara. Izolacija u bolnici Löwenströmska ima oznaku vrlo visoke sigurnosti, zaštita znatno iznad razine 1. To zapravo znači da je u cijelu zgradu praktički nemoguće provaliti ili iz nje pobjeći. Izolirane prostorije imaju čelična, protupožarna vrata, zaključane unutarnje stropove i zidove ojačane limom debelim trideset i pet milimetara. Teška vrata zazveče kad se zaključaju iza njih i oni produže dalje niz stube do nultog kata. Stražar kod sigurnosne pregrade uzme vrećicu s njenim osobnim stvarima, pregleda dokumente i upiše Sagu u kompjutor. S druge strane pregrade mogu vidjeti starijeg čovjeka s pendrekom za pojasom. Ima velike naočale i valovitu kosu. Saga ga gleda kroz izgrebano neprobojno staklo. Muškarac s pendrekom uzme Sagine dokumente, prelista po njima, zagleda se u nju, a onda nastavi listati. Sagu toliko boli želudac da bi najradije legla. Pokušava mirno disati, ali je bol odjednom tako presiječe da se nagne prema naprijed. „Stoj mirno”, kaže joj stražar bezizražajno. S druge strane pregrade vide mladog muškarca u liječničkom ogrtaču. On provuče karticu, ukuca šifru i izađe. „Dakle, ja sam Anders Rönn i postavljen sam za glavnog liječnika na ovom odjelu”, kaže suho. Nakon još jednog brzinskog pregleda Saga prođe s liječnikom i stražarom valovite kose kroz prva vrata pregrade. Prije nego što se druga vrata otvore i svi su nagurani u tom tijesnom prostoru, ona osjeti smrad njihova znoja. Saga prepoznaje svaki detalj odjela s tlocrta koje je memorirala. U tišini skrenu iza ugla i približe se malenoj centrali iz koje se nadgleda osiguranje na odjelu. Žena ispirsanih obraza sjedi pred monitorom. Zarumeni se kad ugleda Sagu, ali ljubazno pozdravi, a onda spusti pogled i zapiše nešto u dnevnik rada.


„My, možeš li, molim te, skinuti pacijentici lisice s nogu”, upita mladi liječnik. Žena kimne, spusti se na koljena i otključa lisice. Kosa joj se podigne od statičkog elektriciteta iz Sagine odjeće. Mladi liječnik i stražar slijede je kroz vrata, pričekaju da zapište, a onda produže dalje do jednih od triju vrata u hodniku. „Otključaj vrata”, kaže liječnik muškarcu s pendrekom. Stražar izvadi ključ, otključa vrata i kaže joj da uđe unutra, stane na mjesto označeno crvenim križem na podu s leđima okrenutim prema vratima. Ona učini što joj je rečeno, a onda ponovno začuje kako mehanizam reagira na okretanje ključa. Ravno ispred nje nalaze se još jedna metalna vrata i ona zna da su zaključana i da vode u dnevni boravak. Soba je uređena da bude sigurna i funkcionalna. Sve što se tu nalazi jest krevet pričvršćen za zid, plastična stolica, plastični stol i zahodska školjka bez sjedala i poklopca. „Okreni se, ali ostani stajati na mjestu.” Ona učini kao što joj je naređeno i vidi da je prozorčić na vratima otvoren. „Polako priđi vratima i ispruži ruke.” Saga krene prema vratima, skupi ruke i progura ih kroz taj maleni otvor. Skinu joj lisice i ona se ponovno odmakne od vrata. Sjedne na krevet dok joj stražar objašnjava pravila i raspored. „Možeš gledati televiziju i družiti se s drugim pacijentima u dnevnom boravku između jedan i četiri sata”, završi on i još je neko vrijeme gleda, a onda zatvori prozorčić i zaključa ga. Saga ostane sjediti i razmišlja kako je sada tu, zadatak počinje. Želudac joj se stisne kad shvati ozbiljnost situacije i noge i ruke joj zatitraju. Zna da je pacijentica koja je pod stalnim nadzorom u bolnici Löwenströmska i zna da se serijski ubojica Jurek Walter nalazi u neposrednoj blizini. Legne na bok i skvrči se, a onda se okrene na leđa i zabulji ravno u sigurnosnu kameru na stropu. Kamera je u obliku polukugle i sjaji crna poput kravljeg oka. Davno je progutala mikrofon i ne usuđuje se više čekati. Ne smije dopustiti da mikrofon dospije u dvanaestpalačno crijevo. Kad ode do umivaonika i popije vode, vrate se jaki grčevi u želucu. Saga polako diše, spusti se na koljena kod slivnika na podu, okrene leđa kameri i stavi dva prsta u grlo. Ispovraća vodu, gurne prste dublje i na kraju uspije izbaciti i tu malenu kapsulu s mikrofonom i brzo je sakriti u ruci.


83. Tajna grupa Atena Promahos već dva sata, otkako je Saga Bauer stigla u bolnicu, sjedi i sluša zvukove iz njena želuca. „Kad bi netko sada upao ovamo, pomislio bi da smo neka new age sekta”, kaže Corinne uz osmijeh. „Prilično lijepo zvuči”, složi se Johan Jönson. „Opuštajuće”, nasmiješi se Pollock. Cijela grupa sjedi poluzatvorenih očiju i sluša tihe šuškave i klokotave zvukove. Odjednom se začuje urlik koji im gotovo raznese velike zvučnike, to Saga povraća mikrofon. Johan Jönson sruši svoju limenku Coca-Cole, a Nathan Pollock zadrhti. „Sad smo se barem razbudili”, nasmiješi se Corinne, narukvice od žada ugodno zazveckaju dok prelazi kažiprstom preko obrve. „Nazvat ću Joonu”, kaže Nathan. „Dobro.” Corinne Meilleroux otvori svoj laptop i upiše vrijeme u dnevnik. Corinne ima pedeset i četiri godine i francusko-karipskog je podrijetla. Vitka je i uvijek nosi odijela krojena po mjeri sa svilenom majicom bez rukava ispod sakoa. Lice joj je ozbiljno, s naglašenim jagodicama i uskim sljepoočnicama. Crna kosa prošarana sijedima uvijek joj je skupljena kopčom na vratu. Corinne Meilleroux radi za Europol već dvadeset godina, a za švedsku sigurnosnu agenciju u Stockholmu sedam godina. Joona stoji u bolničkoj sobi ispred Mikaela Kohlera-Frosta. Reidar sjedi na stolcu i drži sina za ruku. Četiri su sata njih trojica razgovarala pokušavajući doći do novih informacija koje ih bi mogle dovesti bliže mjestu gdje je Mikael bio zatočen sa svojom sestrom. Ništa novo nisu saznali i Mikael izgleda vrlo umorno. „Moraš spavati”, kaže mu Joona. „Ne”, odgovori Mikael. „Barem malo”, nasmiješi se inspektor i isključi snimanje na mobitelu. Mikaelovi udisaji već su postali dublji i ujednačeni kad Joona izvadi novine iz džepa kaputa i stavi ih pred Reidara. „Znam da si mi rekao da to ne radim”, kaže Reidar i pogleda ga u oči, „ali kako bih mogao živjeti sa sobom ako ne učinim sve što je u mojoj moći?” „Razumijem te”, kimne Joona, „ali to bi moglo izazvati probleme i na to moraš biti spreman.”


Jedna cijela stranica novina prikazuje kompjutorski obrađenu sliku Felicije kako bi mogla sada izgledati. Mlada žena koja sliči na Mikaela, visokih jagodica i tamnih očiju. Crna, raščupana kosa uokviruje njeno blijedo, ozbiljno lice. Velikim slovima piše da je Reidar spreman dati nagradu od dvadeset milijuna kruna osobi koja ima informacije koje bi im mogle pomoći da pronađu Feliciju. „Već sada dolazi gomila mailova i poziva”, objasni mu Joona. „Pokušavamo sve provjeriti, ali...Većina njih to sigurno radi u najboljoj namjeri, misle da su nešto vidjeli, ali ima i mnogo onih koji bi se samo rado obogatili.” Reidar polako presavije novine, nešto si promrmlja u bradu, a onda podigne glavu. „Joona, ja ću sve učiniti, ja... Moja kći već je toliko dugo zatočena da će možda umrijeti, a da ne...” Nestane mu glasa i on na trenutak pogleda na drugu stranu. „Imaš li ti djece?” pita gotovo nečujno. Prije nego što je Joona stigao lagati, zazvoni mu mobitel u džepu sakoa. Ispriča se, javi i posluša Pollockov meki glas koji mu kaže da je Atena Promahos uključena.


84. Saga legne u krevet leđima okrenuta kameri na stropu i oprezno skine silikonsku kutijicu u kojoj je mikrofon. Uz malene pokrete sakrije ga u pojas hlača. Odjednom se začuje električno zujanje vrata koja vode u dnevni boravak i brava škljocne. Vrata su otvorena. Saga sjedne, srce joj jako lupa. Što prije bi trebala postaviti mikrofon na neko dobro mjesto. Možda će imati samo jednu priliku da to učini. Ne smije ju propustiti. Ako je ponovno pregledaju, otkrit će mikrofon. Ne zna kako dnevni boravak izgleda, jesu li i drugi pacijenti tamo, ima li tamo kamera ili stražara. Možda je ta prostorija samo klopka u kojoj je čeka Jurek Walter. On nipošto ne smije znati za njen zadatak. Saga baci silikonsko pakiranje u zahod i povuče vodu, a onda priđe vratima, malo ih odškrine i začuje ritmične udarce, vesele glasove iz televizora i nekakvo fijukanje i šum. Sjeti se savjeta koji joj je Joona dao i prisili se da se vrati do kreveta i sjedne. Nemoj pokazati koliko ti je stalo, pomisli. Ne radi ništa što nije konkretan zadatak, ništa što nema svrhu. Kroz odškrinuta vrata čuje glazbu s televizora, šum trake za trčanje i teške korake. Povremeno se začuje oštar, živčan muški glas, ali nitko mu ne odgovara. Oba pacijenta su tamo. Saga zna da mora ući unutra i postaviti mikrofon. Ustane, priđe vratima, neko vrijeme mirno stoji pokušavajući smiriti disanje. Do nje dopre miris vodice poslije brijanja. Stavi ruku na kvaku, udahne, širom otvori vrata, čuje glasnije ritmičke udarce i uđe u boravak spuštene glave. Ne zna promatra li je netko, ali u tom im je slučaju dala vremena da se naviknu na nju prije nego što podigne glavu. Jedan muškarac s rukom u zavoju sjedi na kauču ispred televizora dok drugi hoda dugačkim koracima po traci. Muškarac na traci okrenut joj je leđima, ali iako mu vidi samo leđa i vrat, sigurna je da je to Jurek Walter. Hoda teškim koracima i ritmički udarci ispunjavaju cijelu prostoriju. Muškarac na kauču podrigne i proguta slinu nekoliko puta, obriše znoj s obraza i počne živčano trzati jednom nogom. Radi se o pretilom


četrdesetogodišnjaku rijetke kose i s plavim brkovima i naočalama. „Obrahiiim”, mrmlja on gledajući televiziju. Drma nogom i odjednom pokaže prema ekranu. „Eno ga”, kaže. „On bi bio moj rob, moj kostur rob. Jebote kako bi’... Daj mu pogledaj usnice... ja bi’...” Naglo ušuti kad Saga prođe ravno kroz sobu, stane u kut i gleda televiziju. Na programu je repriza europskog prvenstva u umjetničkom klizanju iz Sheffielda. Zvuk i slika su slabiji kroz neprobojno staklo. Osjeća da je muškarac na kauču promatra, ali ona ga ne pogleda. „Prvo bi’ ga izlemao”, nastavi on gledajući Sagu. „Ono, da se pošteno uplaši, ko kurvica... jebote...” Zakašlje se, nasloni, zatvori oči kao da čeka da bol prođe, pipka si po vratu, a onda ostane mirno ležati i dašće. Jurek Walter i dalje hoda po traci dugačkim koracima. Izgleda veće i jače nego što je mislila. U tegli pokraj trake stoji plastična palma i prašnjavi se listovi zanjišu sa svakim korakom. Saga se osvrne oko sebe da vidi koje bi bilo dobro mjesto za mikrofon, najbolje bi bilo da je što dalje od televizora kako drugi glasovi ne bi smetali kod prisluškivanja. Prirodno bi mjesto bilo iza kauča, ali nekako ne vjeruje da Jurek tamo sjedi i gleda televiziju. Muškarac pokuša ustati s kauča, ali gotovo povrati od napora, stavi ruku na usta i nekoliko puta proguta, prije nego što ponovno okrene glavu prema televizoru. „Počeo bi’ s nogama”, kaže. „Sve bi’ odrezao, ogulio kožu, mišiće, žile... stopala bi’ ostavio tak’ da može tiho hodati...”


85. Jurek zaustavi pokretnu traku i izađe iz prostorije, a da ih nije ni pogledao. Drugi pacijent polako ustane. „Od Zyprexe mi bude totalno zlo... a Stemetil mi niš ne radi, samo budem nekak trul...” Saga još neko vrijeme ostane stajati okrenuta prema televizoru, gleda kako klizač ubrzava i čuje oštre zvukove klizaljki na ledu. Osjeća kako pacijent bulji u nju dok joj se polako približava. „Ja sam Bernie Larsson”, kaže joj zavodljivim glasom. „Oni misle da ne mogu jebati koliko su me nafilali Suprefactom, ali nemaju oni pojma...” Kažiprstom je jako ubode u obraz, ali ona samo ostane stajati na mjestu dok joj srce ubrzano lupa. „Nemaju oni pojma”, ponovi on. „Totalno su zaostali...” Ušuti, zaljulja se i glasno podrigne. Saga pomisli da bi možda mogla staviti mikrofon na plastičnu palmu pokraj pokretne trake. „Kako se zoveš?” pita je Bernie zadihano. Ona ne odgovori, samo stoji spuštenih ruku pokraj televizora i razmišlja kako joj nije preostalo još mnogo vremena. Bernie joj stane iza leđa, a onda brzo prebaci ruku preko njenog ramena i jako je uštipne za bradavicu. Ona mu odgurne ruku i osjeti kako ključa od bijesa. „Mala Snjeguljica”, nasmiješi se on znojna lica. „Što je s tobom? Smijem ti popipati glavu? Izgleda tako glatko. Ko obrijana pička...” Koliko je shvatila, Jureka Waltera u dnevnom boravku prvenstveno zanima traka za trčanje. Hodao je barem sat vremena, a onda se vratio ravno u svoju sobu. Saga polako priđe traci i popne se na nju. Bernie je slijedi, grize nokat, pa ispljune oštar komadić. Kapi znoja padaju mu s lica na prljavi linoleum. „Jel briješ pičku? Jer to moraš obavezno, znaš.” Saga se okrene prema njemu i dobro ga promotri. Kapci su mu teški, pogled izgleda drogirano, plavi brkovi skrivaju ožiljak od zečje usne. „Da me više nikada nisi pipnuo’’, odgovori ona. „Ubit ću te”, kaže on i ogrebe je po vratu oštrim noktom. Ona osjeti kako ju je zapeklo na vratu kad se iz zvučnika začuje snažan glas: „Bernie Larsson, odmakni se.” On je pokuša uhvatiti između nogu kad se vrata otvore i uđe jedan stražar s pendrekom. Bernie se odmakne od Sage i podigne ruke na predaju.


„Bez dodirivanja”, kaže stražar strogo. „OK, jebote, znam.” Bernie se umorno uhvati za naslon kauča, uvali se svom težinom, zažmiri i podrigne. Saga siđe s trake i okrene se prema stražaru. „Želim se sastati s pravnim savjetnikom”, kaže. „Ne miči se”, kaže joj stražar bacivši kratak pogled na nju. „Možeš to prenijeti nadležnima?” Ne odgovorivši, stražar ode do vrata i puste ga van. Kao da nije ništa ni rekla, kao da su njene riječi ostale visjeti u zraku i nisu ni stigle do njega. Saga se okrene i polako krene prema palmi. Sjedne na rub trake uz palmu i pogleda jedan od listova na dnu. Donja strana nije prašnjava i ljepilo mikrofona trebalo bi se uhvatiti nakon četiri sekunde. Bernie zuri u strop, obliže usnice, pa ponovno zažmiri. Saga ga promatra i klizne prstom u pojas hlača, uhvati mikrofon i sakrije ga u šaci. Skine jednu cipelu, nagne se da popravi jezik i uspije zakloniti kameru. Pomakne se malo naprijed i pruži ruku da stavi mikrofon kad kauč zaškripi. „Gledam te, Snjeguljice”, kaže Bernie umornim glasom. Ona mirno povuče ruku, stavi dlan na cipelu i vidi kako je Bernie promatra dok popravlja cipelu.


86. Saga počne hodati po traci dok razmišlja kako će pričekati da on ode u svoju sobu, a onda staviti mikrofon. Bernie ustane s kauča, napravi par koraka u njenom smjeru, a onda se uhvati za zid. „Ja sam došao iz Sötera”, prošapće uz osmijeh. Ona ga ne gleda, ali zna da joj se približava. Znoj mu pada s lica na pod. „Gdje si ti bila prije nego što su te prebacili ovamo?” pita. On pričeka neko vrijeme, a onda udari svom snagom nekoliko puta šakom o zid i ponovno je pogleda. „U Karsuddenu”, odgovori on sam sebi visokim glasom. „Bila sam u Karsuddenu, ali preselili su me ovamo tako da mogu biti s Berniejem...” Saga se okrene od njega i ugleda crnu sjenu na trećim vratima. Sjena se naglo povukla. Shvati da Jurek Walter tamo stoji i prisluškuje ih. „Onda mora da si upoznala Jekatarinu Ståhl u Karsuddenu”, kaže Bernie prijateljskim glasom. Ona odmahne glavom, ne sjeća se tog imena, ne zna čak ni govori li on o pacijentici ili liječnici. „Ne”, odgovori iskreno. „Zato što je ona bila zatvorena u Sankt Sigfridu”, naceri se on i pljune na pod. „Koga si onda upoznala?” „Nikoga.” On nešto promrmlja o robovima kosturima i stane ispred pokretne trake i gleda je. „Po tvojoj pički mogu osjetiti jel lažeš”, kaže i počeše se po brkovima. „Jel to hoćeš?” Ona zaustavi traku, neko vrijeme nepomično stoji dok razmišlja kako se mora držati istine jer istina je da je bila u Karsuddenu. „A Micke Lund. Mora da si vidjela Mickea Lunda ako si bila tamo”, kaže on i odjednom se nasmiješi. „Visok tip, metar i devedeset... ima ožiljak na čelu.” Ona kimne, ne zna što da kaže, pomisli da je bolje da ništa ne kaže, ali onda ipak odgovori: „Ne.” „Jebote, to je totalno čudno.” „Sjedila sam u svojoj sobi i gledala televiziju.” „Tamo nemaju televizor u sobama, ej, kak lažeš, jebote...” „U izolaciji imaju”, prekine ga ona. On dašće i ne prestaje buljiti u nju i smiješiti se. Ona ne zna je li on to


stvarno zna jer je oblizao usnice i ponovno joj se počeo približavati. „Ti si moja robinja”, kaže on polako. „Jebote, kako fino... ležiš i ližeš mi nožne prste...” Saga siđe s trake i vrati se u svoju sobu. Legne na krevet i čuje kako Bernie stoji uz njena vrata i zove je, a onda se vrati do kauča. „Sranje”, prošapće ona sebi u bradu. Sutra mora brzo izaći van, sjesti na rub trake, popraviti cipelu i pričvrstiti mikrofon. Hodat će dugačkim koracima po traci i neće nikoga gledati, a kad Jurek dođe, samo će sići s trake i izaći iz boravka. Saga razmišlja o kauču i nakrivljenju zida kod neprobojnog stakla ispred televizora. Kameru zacijelo zaklanja taj dio koji strši. Mora se čuvati tog mrtvog kuta. Tu je stajala kad ju je Bernie uštipnuo za bradavicu. Zato osoblje nije reagiralo. Na ovom je odjelu tek nešto duže od pet sati i već je mrtva umorna. Soba s metalnim zidovima sada joj se čini tješnjom. Zatvori oči i sjeti se zašto je ovdje. Vidi djevojčicu na fotografiji. Sve to radi zbog nje, zbog Felicije.


87. Grupa Atena tiho sjedi i sluša razgovor iz dnevnog boravka. Zvuk je loš, prigušen i isprekidan glasnim grebanjem. „Zar će to ovako cijelo vrijeme zvučati?” pita Pollock. „Još nije postavila mikrofon. Možda ga ima u džepu”, odgovori Johan Jönson. „Samo da je ne pretraže.” Ponovno poslušaju snimku. Sagin rub hlača tako grebe, čuje se njeno disanje i koraci s trake i šum televizora. Poput slijepaca, grupa Atena uvedena je u svijet zatvorenog odjela samo uz pomoć sluha. „Obrahiiim”, čuju odjednom kako netko razvučeno kaže. Cijela grupa je odjednom koncentrirana. Johan Jönson malo pojača ton i podesi filtere kako bi bilo što manje šuma. „Eno ga”, nastavi muškarac. „On bi bio moj rob, moj kostur rob.” „Prvo sam mislila da je to Jurek”, nasmiješi se Corinne. „Jebote kako bi’”, nastavi glas. „Daj mu pogledaj usnice... ja bi’...” Bez riječi poslušaju agresivno blebetanje drugog pacijenta i čuju kako je na kraju osoblje ušlo unutra i prekinulo tu situaciju. Nakon prekida neko vrijeme vlada tišina. A onda pacijent počne ispitivati Sagu o Karsuddenu, u detalje i sumnjičavo. „Dobro se snalazi”, kaže Pollock tiho. Čuju kako na kraju Saga napusti dnevni boravak, a da joj nije uspjelo postaviti mikrofon. Tiho opsuje. Svuda oko nje vlada tišina sve dok električna vrata ne zazuje. „Barem možemo utvrditi da tehnika funkcionira”, kaže Pollock. „Jadna Saga”, prošapće Corinne. „Trebala je negdje postaviti mikrofon”, promrmlja Johan Jönson. „Mora da je bilo nemoguće.” „Ali ako je otkriju, onda je...” „Neće je otkriti”, prekine ga Corinne. Nasmiješi se i raširi ruke tako da se ugodan miris njenog parfema proširi prostorijom. „Još ništa od Jureka”, kaže Pollock i baci pogled prema Jooni. „Što ako ga drže u potpunoj izolaciji, onda je sve ovo bilo uzalud”, uzdahne Jönson. Joona ništa ne komentira, ali razmišlja o tome kako je ta snimka ipak


nešto rekla. Nekoliko minuta kao da je osjetio gotovo tjelesnu prisutnost Jureka Waltera. Kao da je Jurek bio u tom dnevnom boravku, iako nije ništa rekao. „Poslušajmo još jednom”, kaže on i pogleda na sat. „Ideš nekuda?” pita Corinne i podigne svoje crne, guste obrve. „Imam sastanak”, kaže Joona i nasmiješi joj se. „Konačno malo romantike...”


88. Joona uđe u salu obloženu bijelim pločicama i sa širokim sudoperom pričvršćenim na zid. Voda teče iz narančaste cijevi u odvod na podu. Na dugačkom stolu za obdukcije s plastičnim pokrovom leži leš iz lovačke kolibe u Dalarnama. Smeđi, upali prsni koš je prepiljen i žuta tekućina polako istječe u odvodnu cijev od nehrđajućeg čelika. „Tralalalalaa – we’d catch the rainbow”, pjevuši Igla tiho. „Tralalalalaa – to the sun...” Uzme par lateks rukavica i puhne u njih kako bi ih lakše navukao kad primijeti da Joona stoji na vratima. „Vi iz sudske medicine biste mogli sastaviti bend”, nasmiješi se Joona. „Frippe je jako dobar basist”, odgovori mu Igla. Jako svjetlo stropnih svjetiljki baca odbljeske u njegovim pilotskim naočalama. Ispod ogrtača nosi bijelu polo majicu. Iz hodnika dopre šuškanje koraka i nakon nekog vremena Carlos Eliasson dođe do njih sa svijetloplavim plastičnim štitnicima preko cipela. „Jeste li uspjeli identificirati mrtvaca?” pita i naglo zastane kad vidi tijelo na stolu. Zbog podignutih rubova obdukcijski stol izgleda poput sudopera u koji je netko stavio komad sušenog mesa ili crni, neobičan gomolj. Leš se osušio i iskrivio, a odrezana glava položena je iznad vrata. „Nema sumnje da se radi o Jeremyju Magnussonu”, odgovori Igla. „Naš je stomatolog – koji inače svira gitaru – usporedio oralne karakteristike sa zubarskim kartonom iz opće ambulante.” Igla se nagne, uzme glavu i otvori crnu, naboranu rupu koja je usna šupljina Jeremyja Magnussona. „Imao je jedan umnjak koji...” „Molim te”, kaže Carlos oznojena čela. „Siguran sam da je gitarist u pravu...” „Nema nepca”, kaže Igla i otvori vilicu još malo. „Ali ako popipaš prstom, možeš...” „Uzbudljivo”, prekine ga Carlos i pogleda na sat. „Imamo li kakve procjene koliko je dugo tako visio?” „Sušenje je vjerojatno bilo malo usporeno zbog niskih temperatura”, odgovori Igla. „Ali ako pogledaš oči, onda vidiš da su se sluznice brzo osušile, osim na mjestima točno ispod kapka. Konzistencija kože je poput pergamenta posvuda osim oko vrata gdje je bilo uže.”


„Onda otprilike”, kaže Carlos. „Postmortem promjene su poput kalendara, neka vrsta života smrti, tjelesnog procesa nakon smrti... I ja bih prepostavio da se Jeremy Magnusson objesio prije...” „Trinaest godina, jednog mjeseca i pet dana”, dovrši Joona. „Dobra procjena”, kimne Igla. „Upravo sam dobio sliku oproštajnog pisma od tehničara”, kaže Joona i izvadi svoj mobitel. „Samoubojstvo”, procijedi Carlos. „Sve upućuje na to, iako je, čisto vremenski gledano, Jurek Walter mogao biti tamo”, odgovori Igla. „Jeremy Magnusson se nalazio na popisu gotovo sigurnih Jurekovih žrtava”, reče Carlos polako. „A sada možemo otpisati njegovu smrt kao samoubojstvo...” Jedna neuhvatljiva misao proleti Jooni kroz glavu. Kao da ovaj razgovor skriva asocijaciju, ali nije je uspio uhvatiti. „Što je napisao u pismu?” pita Carlos. „Objesio se samo tri tjedna prije nego što smo Samuel i ja pronašli njegovu kćer Agnetu u šumi Lill-Jansskogen”, kaže Joona tražeći sliku datiranog oproštajnog pisma koju su mu tehničari poslali. Ne znam zašto sam sve izgubio, svoju djecu, unuka i ženu. Ja sam poput Joba, ali bez iskupljenja. Čekam, ali ovo čekanje mora završiti. Ubio se uvjeren da su mu oduzeti svi koje je volio. da je samo još malo izdržao tu samoću, dobio bi natrag svoju kćer. Agneta Magnusson živjela je još nekoliko godina nakon što je pronađena prije nego što ju je srce konačno izdalo. Ležala je na odjelu bolnice Huddinge za dugotrajnu skrb bila pod stalnim nadzorom.


89. Reidar Frost je naručio hranu iz Noodle Housea i dostavili su mu je u predvorje bolnice. Iz paketića se puši, a unutra su okruglice s usitnjenim mesom i korijanderom, proljetne rolice koje mirišu po đumbiru, tjestenina od riže s povrćem i čilijem, preprženi file i juha od piletine. S obzirom na to da se više ne sjeća što Mikael voli jesti, naručio je osam različitih jela. U trenutku kad izađe iz lifta i krene hodnikom zazvoni mu mobitel. Reidar odloži vrećice na pod, vidi da na zaslonu piše skriveni broj i brzo se javi: „Reidar Frost.” U slušalici je tišina, a onda se začuje krckanje. „Tko je to?” pita Reidar. Netko zastenje u pozadini. „Halo?” Već je htio prekinuti vezu kad netko prošapće: „Tata?” „Halo?” ponovi on. „Tko je to?” „Tata, ja sam”, prošapće neobičan, visoki glas. „Felicia.” Reidaru se zanjiše tlo pod nogama. „Felicia?” Jedva da razaznaje glas. „Tata... tako se bojim, tata...” „Gdje si? Drago dijete...” Odjednom se začuje hihot i Reidara prođu trnci cijelim tijelom. „Tatice, daj mi dvadeset milijuna...” Sada je jasno da to neki muškarac priča visokim glasom pokušavajući zvučati kao djevojka. „Daj mi dvadeset milijuna pa ću ti sjesti u krilo i...” „Znaš li ti išta o mojoj kćeri?” pita Reidar. „Koje si ti govno od pisca, riga mi se kad te čitam.” „Da, jesam... ali ako znaš nešto o mojoj...” Veza se prekine. Reidaru se toliko tresu ruke da ne može nazvati policiju. Pokuša se sabrati, pomisli kako ih mora nazvati i reći im za ovaj poziv iako ih to neće nikuda odvesti, iako će oni samo misliti da si je sam kriv.


90. Anders Rönn još je u bolnici iako je već večer. Želi malo podrobnije pogledati onu treću pacijenticu, mladu ženu. Došla je ravno iz bolnice Karsudden i nije pokazivala nikakve znakove da želi komunicirati s osobljem. Ne uzima veliku dozu lijekova s obzirom na psihijatrijsku procjenu. Leif je otišao kući i sad je u smjeni krupna žena po imenu Pia Madsen. Ona ne govori mnogo, uglavnom samo sjedi, čita krimiće i zijeva. Anders shvati da ponovno promatra tu mladu ženu na ekranu. Neopisivo je lijepa. Toliko je taj dan buljio u nju da su mu se oči osušile. Smatraju je opasnom i sklonom bijegu, a zločini za koje ju je osudio sud stvarno su gadni. Ali kad je Anders gleda na može vjerovati da je to istina, iako zna da jest. Malena je poput balerine, a zbog te obrijane glave izgleda još krhkije. Možda su joj u Karsuddenu davali samo Trilafon i Stesolid zbog njene ljepote. Nakon sastanka s upravom bolnice Anders je praktički dobio ovlasti glavnog liječnika na zatvorenom odjelu. Do daljnjega, on je taj koji odlučuje o pacijentima. Posavjetovao se s liječnicom Mariom Gomez s odjela broj 30. Obično čekaju neko vrijeme i samo promatraju ponašanje pacijenata, ali on bi mogao ući unutra i već joj sada dati injekciju Haldola. Od te pomisli sav zadrhti od uzbuđenja, osjeti tešku i neobičnu čežnju. Pia Madsen vrati se iz WC-a. Kapci su joj napola spušteni. Dugačak komad toaletnog papira zalijepio joj se za potplat cipele i vijuga za njom. Približava se hodnikom opuštena lica i teška koraka. „Ma, nisam tako umorna”, kaže mu uz osmijeh kad ga pogleda. Otkine papir, baci ga u kantu za smeće i sjedne na mjesto operatera do njega pa pogleda na sat. „Hoćeš im otpjevati uspavanku?” pita ga prije nego što u kompjutor ukuca naredbu da se ugasi svjetlo u sobama pacijenata. Slike troje pacijenata ostanu Andersu još nekoliko trenutaka pred očima. Prije nego što je svjetlo ugašeno Jurek je već ležao na leđima u krevetu, Bernie je stajao usred sobe sa zamotanom rukom pritisnutom na prsa, a Saga je sjedila na rubu kreveta i izgledala sumorno i krhko. „Već su nam kao članovi obitelji”, zijevne Pia i otvori knjigu.


91. U devet sati osoblje ugasi stropnu svjetiljku. Saga sjedi na rubu kreveta. Mikrofon je sakrila u pojasu hlača. Najsigurnije je da ga ima uza se dok ga ne uspije nekud staviti. Bez mikrofona cijeli ovaj zadatak ne bi imao smisla. Malo pričeka, a onda u mraku ugleda sivi pravokutnik. To je od onog staklenog prozora na vratima. Nakon još nekog vremena počne vidjeti i obrise u sobi poput maglovitog krajolika. Ustane i ode u najmračniji ugao, legne na hladni pod i počne raditi trbušnjake. Nakon tristo preokrene se na trbuh, oprezno rastegne trbušne mišiće i počne raditi sklekove. Odjednom ima osjećaj da je netko promatra. Nešto se promijenilo. Zastane i podigne pogled. Stakleni prozor je tamniji, zaklonjen. Brzo posegne u hlače za mikrofonom, izvadi ga, ali joj ispadne na pod. Začuje korake i pokrete i metalno grebanje po vratima. Brzo pipa preko poda, pronađe mikrofon i strpa ga u usta u sekundi kad se upalila stropna svjetiljka. „Na križ”, kaže strogi ženski glas. Saga je još na sve četiri s mikrofonom u ustima. Polako ustane pokušavajući skupiti slinu. „Požuri.” Ode polako do križa na podu, pogleda gore prema stropu, a onda ponovno spusti pogled na pod. Zastane na oznaci, nonšalantno okrene leđa vratima, podigne glavu i proguta. Jako je zaboli u grlu kad mikrofon konačno klizne dolje. „Već smo se upoznali”, kaže muškarac opuštenim glasom. „Ja sam ovdje glavni liječnik i odgovoran sam za tvoje lijekove.” „Želim razgovarati s pravnim savjetnikom”, kaže Saga. „Skini košulju i polako priđi vratima”, kaže prvi glas. Saga skine košulju, pusti je da padne na pod, okrene se i krene prema vratima samo u svom ispranom grudnjaku. „Stani i pokaži obje ruke, okreni ih i jako otvori usta.” Metalna vratašca se otvore i ona pruži ruku kroz njih kako bi uzela malenu posudicu s tabletama. „Ah da, promijenio sam ti lijekove”, kaže liječnik opuštenim glasom. Saga odjednom shvati što znači biti u nemilosti ovih ljudi kad vidi kako liječnik pripravlja injekciju s bjeličastom emulzijom. „Ispruži lijevu ruku kroz otvor”, kaže žena. Saga shvati da ne može odbiti, ali joj se puls ubrza kad učini kako joj je


rečeno. Jedna je šaka zgrabi za ruku i liječnik pipa palcem preko mišića. Odjednom je uhvati panika i najradije bi se istrgnula. „Prije si dobivala Trilafon, koliko sam shvatio”, kaže liječnik i dobaci joj pogled koji nije uspjela protumačiti. „Osam miligrama, tri puta na dan, ali mislio sam isprobati...” „Neću”, kaže ona. Pokuša povući ruku, ali stražar je čvrsto drži, mogla bi je slomiti. Stražar je debeo i vuče joj ruku prema dolje tako da je prisiljena popeti se na prste. Pokuša mirno disati. Što joj to misle dati? Mutna kap visi s vrha igle. Saga ponovno pokuša povući ruku. Jedan joj prst nježno prelazi preko tanke kože mišića. Zabode i igla uđe unutra. Saga ne može pomaknuti ruku. Hladnoća joj prođe tijelom. Vidi liječnikove ruke dok izvlači iglu i kompresa zaustavi krvarenje. A onda je puste. Saga povuče ruku, odmakne se unatrag od vrata i vidi dvije pojave kroz staklo. „Sad sjedni na krevet”, kaže stražar surovim glasom. Peče je kao da se opekla na iglu. Umor joj ispuni tijelo. Nema snage podići košulju s poda, zatetura i napravi korak prema krevetu. „Dobila si Stesolid da se opustiš”, objasni liječnik. Soba se ljulja, Saga pokušava pronaći nešto na što bi se mogla osloniti, ali zid je predaleko. „Kvragu”, dašće. Umor je preplavi i pomisli kako mora što prije leći na krevet kad joj noge samo popuste. Sruši se svom težinom na pod, udarac joj prođe tijelom i protrese joj vrat. „Uskoro ulazim unutra”, nastavi liječnik. „Mislio sam da bismo mogli isprobati narkoleptik koji ponekad jako dobro funkcionira, zove se Haldol Depot.” „Neću”, kaže ona tiho pokušavajući se prevaliti na bok. Otvori oči boreći se s vrtoglavicom. Bok je boli od pada. Titranje joj se širi od stopala i sve je više omamljuje. Pokuša ustati, ali nema snage. Misli su joj sve sporije. Ponovno pokuša, ali je posve nemoćna.


92. Kapci su joj teški, ali se prisili da otvori oči. Svjetlo stropne svjetiljke jako je mutno. Čelična vrata se otvore i muškarac u bijelom ogrtaču uđe. To je onaj mladi liječnik. Nosi nešto u svojim uskim rukama. Vrata se zatvore za njim i brava zazvecka. Saga trepće suhim očima i vidi da je liječnik stavio dvije ampule sa žutim uljem na stol. Pažljivo otvara plastično pakiranje injekcije. Saga pokuša otpuzati pod krevet, ali prespora je. Liječnik je uhvati za nožni zglob i počne je vući van. Ona se pokušava za nešto uhvatiti i prevrne se na leđa. Grudnjak joj se podigne i razotkrije joj dojku kad je on odvuče po podu. „Izgledaš kao princeza”, čuje ga kako šapće. „Ha?” Podigne glavu i vidi njegov pohotni pogled, pokuša sakriti grudi, ali ruke su joj preslabe. Ponovno zažmiri, samo leži i čeka. Odjednom je liječnik prevrne na trbuh. Svuče joj hlače i gaćice. Ona zaspi i probudi je ubod u gornji dio desnog guza, a onda još jedan malo niže. Saga se probudi u mraku na hladnom podu i shvati da je pokrivena dekom. Glava je boli i gotovo da uopće ne osjeća ruke. Sjedne, popravi grudnjak i sjeti se da je progutala mikrofon. Nema mnogo vremena. Možda je spavala nekoliko sati. Otpuže do slivnika, gurne dva prsta u grlo i povrati kiselinu. S naporom proguta i pokuša ponovno, želudac joj se stisne, ali ništa ne izlazi. „Bože...” Sutra mora imati mikrofon kako bi ga postavila negdje u boravku. Nije smio nestati u dvanaestopalčanom crijevu. Ustane na drhtavim nogama i popije vode iz slavine, a onda ponovno padne na koljena, nagne se naprijed i gurne dva prsta u grlo. Povrati vodu, ali i dalje drži prste u grlu. Tanki potočić vode teče joj niz podlakticu. Dašće, gurne prste još dublje i nagon za povraćanjem se vrati. Usta joj ispuni gorki okus želučane kiseline. Zakašlje se i ponovno gurne prste u grlo i konačno osjeti kako joj mikrofon nadire kroz grlo i van na usta. Uhvati ga i sakrije, iako je u sobi mrak, ustane, opere ga pod slavinom i ponovno sakrije u pojasu hlača. Pljuje kiselinu i slinu, ispere usta i umije se, ponovno pljune, popije malo vode i vrati se u krevet. Stopala i vrhovi prstiju su joj hladni i obamrli. Osjeća lagano bockanje u nožnim prstima. Kad legne u krevet i popravi hlače, primijeti da su joj gaćice naopako obučene. Ne zna je li to sama učinila ili se nešto dogodilo. Uvuče se


pod deku i oprezno popipa stidnicu. Ne boli je i nije ozlijeÄ‘ena, ali je Ä?udno utrnula.


93. Mikael Kohler-Frost sjedi za stolom u blagovaonici odjela. Jednom rukom drži toplu šalicu čaja dok razgovara s Magdalenom Ronander iz kriminalističke policije. Reidar je previše nemiran da bi sjeo, ali je nakratko zastao kod vrata i gledao svog sina prije nego što je sišao u predvorje kako bi dočekao Veronicu Klimt. Magdalena se nasmiješi Mikaelu, a onda stavi detaljni ispis saslušanja na stol. Papiri su organizirani u četiri spiralna uveza. Prolista do označenog mjesta, a onda ga pita je li spreman nastaviti. „Ali ja sam samo bio unutra u kapsuli”, objasni joj Mikael kao i toliko puta prije. „Možeš li ponovno opisati vrata?” pita ona. „Napravljena su od metala i potpuno glatka... u početku smo mogli noktima izgrebati malene komadiće boje... nema brave, nema kvake...” „Koje su boje?” „Sive...” „Postoji i otvor koji...” Ona naglo ušuti kad vidi da je on brzo obrisao suze s obraza i okrenuo lice od nje. „Ne mogu to reći tati”, kaže on dok mu usnice podrhtavaju. „Ali ako se Felicia ne vrati...” Magdalena ustane, zaobiđe stol, zagrli ga i ponovi da će sve biti u redu. „Ja znam”, prošapće on. „Ja ću se ubiti.” Reidar Frost gotovo da nije napustio bolnicu otkako se Mikael vratio. Unajmio je sobu na istom katu kako bi cijelo vrijeme mogao biti sa sinom. Iako zna da od toga ne bi bilo nikakve koristi, Reidar se mora prisiliti da se ne rastrči na sve strane tražeći Feliciju. Svaki dan zakupljuje oglasno mjesto u svim glavnim novinama, moli za dojave i obećava nagrade. Zaposlio je tim najboljih privatnih detektiva u zemlji da je traže, ali toliko mu nedostaje da ga to uništava, ne može spavati, samo satima hoda hodnicima. Jedino što mu da je malo mira jest to što vidi da je Mikael sve bolje, što mu se snaga sa svakim danom sve više vraća. Inspektor Joona Linna mu je rekao da je to što je stalno uz sina od neizmjerne pomoći, što mu pušta da mu ispriča stvari kako mu se vraćaju, što ga sluša i zapisuje svako njegovo sjećanje, svaki detalj. Kad je Reidar stigao do predvorja, Veronica je već tamo i čeka ga s unutrašnje strane staklenih vrata koja gledaju na parking prekriven snijegom.


„Nije li malo prerano poslati Mickea kući?” pita ga i preda mu vrećice. „Liječnici kažu da može ići”, nasmiješi se Reidar. „Kupila sam jedne traperice i nekoliko mekših hlača, košulje, majice kratkih rukava, jedan debeli pulover i još neke stvari...” „Kakva je situacija kod kuće?” pita Reidar. „Sve je prekriveno snijegom”, nasmije se Veronica, a onda mu ispriča da su i posljednji gosti otišli. „I moji kavaliri?” pita Reidar. „Ne, oni su tamo, ali... vidjet ćeš.” „Što?” Veronica odmahne glavom uz osmijeh. „Rekla sam Berzeliusu da ne smiju doći ovamo, ali oni bi jako rado vidjeli Mikaela”, odgovori mu ona. „Ideš li sa mnom?” pita Reidar i popravi joj ovratnik. „Neki drugi put”, odgovori Veronica i pogleda ga u oči.


94. Dok Reidar vozi, Mikael sjedi do njega u svojoj novoj odjeći i mijenja stanice na radiju. Odjednom zastane. Satiejeva glazba za balet prekrije unutrašnjost automobila poput tople ljetne kiše. „Tata, nije li malo pretjerano živjeti na imanju?” nasmiješi se Mikael. „Jest.” Ustvari, kupio je to prilično zapušteno imanje samo zato što više nije mogao podnijeti susjede u Tyresöu. Oko njih se šire polja prekrivena snijegom, a kad uđu u dugačku aleju koja vodi do kuće, vide da su Reidarova tri prijatelja zapalila baklje duž cijelog prolaza. Kad su stigli i izašli iz auta, na stube izađu Wille Strandberg, Berzelius i David Sylwan. Berzelius im priđe i na sekundu izgleda kao da ne zna bi li zagrlio mladića ili se rukovao s njim. Nešto promrmlja i čvrsto zagrli Mikaela. Wille briše suze iza naočala. „Tako si narastao, Micke”, kaže on. „Ja sam...” „Idemo unutra”, prekine ga Reidar kako bi spasio svog sina. „Moramo nešto pojesti.” David se zarumeni i slegne ramenima u ispriku: „Organizirali smo naopačku zabavu.” „Što je to?” pita Reidar. „Kad počneš s desertom, a završiš s predjelom”, nasmije se Sylwan, vidi se da mu je neugodno. Mikael prvi uđe kroz velika vrata. Široke podne daske od hrastovine mirišu po sredstvu za čišćenje. Sa stropa vise baloni, a na stolu stoji velika torta ukrašena Spidermanom od šarenog marcipana. „Znamo da si narastao, ali volio si Spidermana pa smo mislili...” „Krivo smo mislili”, završi Wille. „Rado ću probati tortu”, ljubazno će Mikael. „Tako treba”, nasmije se David. „Onda imamo pizzu... i na kraju juhu od slova”, kaže Berzelius. Sjednu za golemi, ovalni stol. „Sjećam se jednom kad si morao čuvati tortu u kuhinji dok gosti ne dođu”, kaže Berzelius i odreže veliki komad za Mikaela. „Kad smo htjeli upaliti svjećice, vidjeli smo da je sasvim izdubljena...” Reidar se ispriča, ustane i ode od stola. Pokuša se nasmiješiti, ali srce mu


tutnji od očaja. Kći mu toliko nedostaje da osjeća bol, najradije bi vrištao. Sam taj prizor Mikaela ispred te djetinjaste torte. Kao da je ustao iz mrtvih. Reidar teško diše, izađe u hodnik dok razmišlja o tome kako je zakopao dvije prazne urne uz Roseannin pepeo. A onda otišao kući. Pozvao ljude na zabavu i nakon toga se ustvari nikada nije ni otrijeznio. Stoji u hodniku i zaviri u blagovaonicu gdje Mikael jede tortu dok njegovi prijatelji pokušavaju razgovarati s njim i navesti ga na smijeh. Reidar zna da to ne bi smio stalno raditi, ali svejedno izvadi mobitel i nazove Joonu Linnu. „Reidar Frost ovdje”, kaže i osjeti slabi pritisak u prsima. „Čuo sam da su Mikaela pustili iz bolnice”, kaže inspektor. „Ali Felicia, moram saznati... ona je, ona je tako...” „Znam, Reidare”, kaže Linna blago. „Radite sve što je u vašoj moći”, prošapće on i osjeti da mora sjesti. Čuje kako ga inspektor nešto pita, ali samo prekine vezu usred rečenice.


95. Reidar guta knedlu, osloni se na zid, osjeća tapete pod rukom i ugleda nekoliko mrtvih muha u prašnjavom podnožju svjetiljke. Mikael je rekao da Felicia nije vjerovala da bi je tražio, da je bila sigurna da njemu nije važno što je nestala. Bio je nepravedan otac, znao je to, ali si nije mogao pomoći. Nije se tu radilo o tome da djecu nije jednako volio, nego... Pritisak u prsima ojača. Reidar pogleda prema hodniku gdje je bacio svoj kaput s bočicom nitroglicerinskog spreja. Pokuša mirno disati, napravi nekoliko koraka, zastane i pomisli kako će se prisiliti da misli na to i pustiti da ga preplavi osjećaj krivice. Felicia je navršila osam godina u siječnju. U ožujku se snijeg počeo otapati, ali malo kasnije je ponovno bilo hladnije. Mikael je uvijek bio tako bistar i svjestan svega, gledao je ljude pažljivo i radio ono što se od njega tražilo. Felicia je bila drukčija. Reidar je u to vrijeme imao puno posla, pisao je po cijele dane, odgovarao na pisma čitatelja, bio intervjuiran, fotografiran, putovao u inozemstvo na promocije svojih knjiga. Nikada nije imao vremena i mrzio je kad ga je netko prisiljavao da čeka. Felicia je uvijek kasnila. A taj dan, kad se to najstrašnije dogodilo, dan kad su se zvijezde posložile u užasnu konstelaciju, dana kad je Bog okrenuo leđa Reidaru, to je jutro bilo obično, sunčano jutro. Brat i sestra imali su školu ujutro. S obzirom na to da je Felicia uvijek bila usporena i neuredna, Roseanna joj je već pripremila odjeću koju će obući, a Reidarov je zadatak bio da se pobrine da djeca na vrijeme krenu u školu. Roseanna je rano otišla od kuće, vozila se do Stockholma i htjela preduhitriti jutarnje gužve jer joj je onda trebalo pet puta dulje da stigne. Mikael je već bio spreman kad je Felicia sjela za kuhinjski stol. Reidar joj je prepekao tost i namazao ga maslacem, stavio pahuljice na stol, kakao, čašu i mlijeko. Sjela je za stol i počela čitati poleđinu kutije pahuljica, otkinula komadić kruha i napravila lopticu od njega. „Žuri nam se”, rekao je Reidar kontrolirajući se. Spuštenim pogledom uzela je kakao ne primaknuvši čašu bliže kutiji i prosula gotovo sve po stolu. Nalaktila se na stol i počela crtati po tom


rasutom kakau. Reidar joj je rekao da obriše stol, ali ona nije odgovorila nego je samo lizala prst i ponovno ga umakala u kakao. „Znaš da moramo biti pred vratima u osam i deset kako bismo stigli?” „Ne gnjavi”, promrmljala je ona i ustala od stola. „Operi zube”, rekao je Reidar. „Mama ti je ostavila odjeću u sobi.” Odlučio je da je neće opomenuti što nije stavila svoju čašu u sudoper ni očistila stol. Reidar se zaljulja i podna svjetiljka se sruši i ugasi. Pritisak u grudima sada je strašan. Bol mu se širi do ruke i jedva diše. Mikael i David Sylwan odjednom se stvore ispred njega. Pokušava im reći da ga puste na miru. Berzelius dotrči s njegovim kaputom i pretraže džepove tražeći lijek. Reidar uzme bočicu, pospreja ispod jezika i pusti je da padne na pod kad mu pritisak u grudima počne popuštati. Iz daljine čuje kako ga pitaju želi li da pozovu hitnu pomoć. Reidar odmahne glavom i osjeti kako mu je sprej prouzročio jaku glavobolju. „Idite jesti”, moli ih. „Nije mi ništa, samo... samo moram malo biti sam.”


96. Reidar sjedne na pod leđima naslonjen na zid, drhtavom rukom prijeđe preko usta i prisili se da se ponovno prisjeti. Bilo je osam sati kad je ušao u Felicijinu sobu. Ona je sjedila na podu i čitala. Kosa joj je bila raščupana, a usnice i obraz bili su zamrljani čokoladom. Kako bi udobnije sjela, zgužvala je izglačanu bluzu i suknju i napravila od njih jastuk. Na jednu je nogu navukla štrample i još uvijek je lizala čokoladne prste. „Za deset minuta morate krenuti”, rekao joj je ozbiljno. „Tvoj učitelj je rekao da ovo polugodište više ne smiješ kasniti.” „Znam”, odgovori mu ona tiho ne dižući pogleda s knjige. „Umij se, imaš čokolade po cijelom licu.” „Ne gnjavi”, promrmljala je ona. „Ne gnjavim”, pokušao joj je objasniti. „Samo ne želim da zakasniš. Shvaćaš?” „Stalno gnjaviš”, kaže ona u knjigu. Zasigurno je osjećao pritisak zbog pisanja i novinara koji ga nisu puštali na miru jer je odjednom eksplodirao. Sad je bilo dosta. Zgrabio ju je za ruku i odnio je u kupaonicu, pustio vodu i grubo joj oprao lice. „Zašto si takva, Felicia? Zašto ništa ne možeš napraviti kako treba”, vikao je na nju. „Tvoj brat je spreman, čeka te, zakasnit će zbog tebe. Ali tebi to nije jasno, ti si kao neki prljavi majmun, ne možemo te držati u stanu...” Počela je plakati i to ga je samo još više razljutilo. „Što je tebi?” nastavio je dok je vadio četku „Baš si niškoristi.” „Prestani”, plakala je. „Ti si zločest, tata!” „Ja sam zločest? A ti se ponašaš kao idiot! Jesi li idiot?” Počeo ju je češljati, grubo i bijesno. Vrisnula je i nešto opsovala, a on se zaustavio. „Što si rekla?” pitao ju je. „Ništa”, promrmljala je. „Nešto si rekla.” „Možda ne čuješ dobro”, prošaptala je. Izvukao ju je iz kupaonice, otvorio ulazna vrata i tako je grubo gurnuo van da je pala na popločeni ulaz. Mikael je stajao kod ulaza u garažu i čekao držeći oba bicikla. Reidar je shvatio da nije htio otići bez svoje sestre.


* Reidar sjedi na podu u predvorju kuće, lice je prekrio rukama. Felicia je bila samo dijete i ponašala se kao dijete. Točno vrijeme i raščupana kosa nisu joj ništa značili. Sjeća se kako je Felicia stajala na ulazu samo u gaćicama. Desno koljeno joj je krvarilo, oči su joj bile crvene i uplakane i još uvijek je imala kakaa po vratu. Reidar se tresao od bijesa. Ušao je unutra, uzeo njenu bluzu, suknju i jaknu pa ih bacio na tlo ispred nje. „Što sam učinila?” plakala je. „Sve pokvariš cijeloj obitelji”, rekao je on. „Ali ja...” „Moli za oprost, da si odmah molila za oprost.” „Oprosti”, plakala je. „Oprosti mi.” Gledala ga je dok su joj suze tekle i padale s brade. „Samo ako se promijeniš”, odgovorio je. Gledao ju je kako se oblačila dok su joj se ramena tresla od plača, gledao ju je kako briše suze s obraza i sjeda na bicikl s bluzom napola uguranom u suknju i raskopčanom jaknom. Stajao je tamo dok mu je bijes popuštao i slušao svoju malu kćer kako plačući odlazi u školu. Pisao je cijeli dan i bio vrlo zadovoljan. Nije se obukao nego je sjedio ispred kompjutora u svom kućnom ogrtaču, nije oprao zube ni obrijao se, nije napravio krevet ni pospremio stol nakon doručka. Pomislio je kako će to ispričati Feliciji, priznati joj da je on isti kao ona, ali nikada mu se nije pružila prilika da to učini. Bio je na kasnoj večeri sa svojim njemačkim izdavačem, a kad se vratio kući djeca su već otišla na spavanje. Tek su ujutro otkrili njihove prazne krevete. Ni za čime toliko ne žali u životu kao zbog toga što je bio nepravedan prema Feliciji. Nepodnošljivo mu je da ona sjedi u nekoj užasnoj prostoriji i misli da njemu nije stalo do nje, da će on tragati samo za Mikaelom.


97. Saga Bauer se ujutro probudila kad se upalila stropna svjetiljka. Osjeća veliku težinu u glavi i nikako da izoštri pogled. Ostane ležati pod dekom i obamrlim prstima provjeri je li joj mikrofon skriven u hlačama. Žena s ispirsanim obrazima stoji pred vratima i viče da je vrijeme za doručak. Saga ustane, uzme uski poslužavnik kroz otvor i sjedne na krevet. Prisili se da pojede sendviče dok razmišlja o tome kako situacija polako postaje nepodnošljiva. Neće još dugo izdržati ovdje. Oprezno dodirne mikrofon i pomisli da bi mogla tražiti da prekinu zadatak. Poslije ručka ode na ukočenim nogama do umivaonika, opere zube i umije se ledenom vodom. Ne mogu napustiti Feliciju, pomisli. Saga sjedne na krevet i zuri u vrata boravka sve dok brava ne zazuji. Začuje se klik i prolaz je otvoren. Ona izbroji do pet, ustane i popije malo vode iz slavine da ne bi izgledalo da joj je previše stalo. Umornim pokretom obriše usta poleđinom ruke i ode u dnevni boravak. Prva je tamo, ali televizor iza neprobojnog stakla već je uključen, kao da nikada nije ni bio isključen. Iz sobe Bernieja Larssona dopiru bijesni krici. Zvuči kao da pokušava razbiti stol. Poslužavnik s treskom padne na pod. Bernie urla i udara plastičnom stolicom u zid. Saga se popne na traku, uključi je, napravi nekoliko koraka, zaustavi je, sjedne na rub uz palmu i izuje jednu cipelu kao da je nešto žulja. Prsti su joj hladni i još uvijek prilično ukočeni. Zna da mora požuriti, ali ne može ubrzati. Zaklonila je kameru tijelom i drhtavim rukama izvadi mikrofon iz hlača. „Jebene kurve”, urla Bernie. Saga skine zaštitni papir s tog minijaturnog mikrofona. Skoro da joj je pao kako su joj prsti ukočeni. Uhvati ga butinama i okrene na pravu stranu. Bernie kreće prema boravku. Koraci mu tutnje po podu. Saga se nagne prema naprijed i pritisne mikrofon na donju stranu lista. Drži ga neko vrijeme, pričeka još nekoliko sekundi, a onda ga pusti. Bernie otvori vrata i uđe u dnevni boravak. List palme još se ljulja, ali mikrofon je konačno postavljen. „Obrahiiim”, prošapće on i naglo zastane kad je ugleda. Saga mirno sjedi, navuče čarapu i ponovno obuje cipelu. Ustane, uključi


traku i počne hodati. „Jebote”, kaže on i zakašlje se. Ona uopće ne gleda palmu. Noge joj drhte, a srce udara puno jače nego obično. „Uzeli su mi slike”, kaže Bernie i dašćući se uvali u kauč. „Mrzim te seronje...” Saga osjeća neobičan umor u tijelu, znoj joj teče niz leđa, a puls odjekuje u sljepoočnicama. To mora da je zbog lijekova. Uspori brzinu trake, ali svejedno joj je teško držati tempo. Bernie sjedi na kauču zatvorenih očiju i nemirno trza nogom. „Jebemu mater!” zaurla odjednom. Ustane, zaljulja se, a onda priđe traci i stane ispred Sage, jako blizu. „Bio sam najbolji u razredu”, kaže i slina prsne Sagi po licu. „Učiteljica me pod odmorom hranila grožđicama.” „Bernie Larsson, odmakni se”, začuje se glas iz zvučnika. On posrne u stranu i nasloni se na zid, zakašlje se i napravi korak unatrag, ravno u palmu na čijem je donjem listu pričvršćen mikrofon.


98. Bernie samo što ne padne, šutne palmu, zaobiđe traku i ponovno se približi Sagi. „Tako me se boje da su me nafilali Suprefactom... Jer ja sam velika jebačka zvijer, prava seks mašina...” Saga pogleda u kameru i shvati da je bila u pravu. Zaklanja je okvir neprobojnog stakla koji stoji ispred televizora. Radi se samo o uskom mrtvom kutu u koji kamera ne dopire, maksimalne širine od metra. Bernie prođe ravno kroz palmu i umalo je sruši, zaobiđe traku i stane iza Sage. Ona ga ignorira, samo hoda i dalje i čuje njegovo disanje iza sebe. „Snjeguljice, oznojila si se između guzova”, kaže on. „I pička ti je sigurno sva znojna. Mogu ti donijeti salvete...” Na televiziji je muškarac odjeven kao kuhar koji brblja dok stavlja gomilu račića na roštilj. Vrata na drugom kraju se otvore i Jurek uđe u dnevni boravak. Saga vidi njegovo naborano lice i odmah zaustavi traku. Siđe s nje dašćući od napora i krene prema kauču. Jurek kao da ih nije primijetio. Samo se popne na traku, uključi je i počne hodati dugačkim koracima. Teški koraci odjekuju sobom. Saga gleda kuhara koji prži kolutove luka u tavi. Bernie joj se približava nasmiješen, obriše znoj s vrata i hoda u krug oko nje, sasvim blizu. „Možeš zadržati pičku kad postaneš moja kostur robinja”, kaže Bernie dok hoda iza nje. „Sve drugo meso ću odrezati i...” „Tišina”, prekine ga Jurek. Bernie odmah ušuti i pogleda je, nečujno joj kaže „kurva”, obliže prste i krene je zgrabiti za dojku. Ona odmah reagira i uhvati ga za ruku, odmakne se za korak i odvuče ga do mrtvog kuta. Svom ga snagom udari po nosu. Kost se slomi. Ona se okrene, zamahne u okretu i pogodi Bernieja preko uha brzim udarcem desnicom. On samo što ne padne u vidokrug kamere, ali ona ga uhvati lijevom rukom. On samo bulji u nju kroz nakrivljene naočale. Krv mu lipti preko brkova i usta. Sagu još uvijek drži bijes, drži ga u zaklonu kamere i ponovno udari desnicom. Udarac je vrlo jak. Glava mu odleti u stranu, obrazi se zatresu, a naočale odlete s glave. Bernie padne na koljena, glava mu se ljulja, krv teče na pod ispred njega. Saga mu okrene lice prema gore, vidi da će izgubiti svijest i ponovno ga udari u nos.


„Upozorila sam te”, prošapće i pusti ga. Bernie se dočeka rukama na pod i ostane tako klečati i ljuljati se dok mu krv kaplje s lica na linoleum između njegovih ruku. Saga teško diše i odmakne se. Jurek Walter sišao je s trake i promatra je svijetlim očima. Lice mu je bezizražajno, a tijelo neobično opušteno. Saga prođe pokraj Jureka, pomisli kako je sada sve uništila i ode u svoju sobu.


99. Ventilator u kompjutoru zašumi kad se Anders ulogira. Sekundarka na satu s umornim licem Barta Simpsona s trzajem se pomakne naprijed. Anders se podsjeti da mora malo ranije otići s posla jer ide na tečaj o metodama komunikacije u Obrazovnom centru za autizam. Na papiriću pokraj tipkovnice piše da je ovaj tjedan recikliranje. Nema pojma što to znači. Kad se otvori dnevnik zatvorenog odjela, on upiše svoje ime i šifru. Pogleda dokumente, a onda ukuca broj Sage Bauer kako bi upisao da joj je dao nove lijekove. Dvadeset i pet miligrama Haldol Depota, piše. Dvije injekcije u mišić u gornji kvadrant stražnjice. Bila je to ispravna odluka, pomisli dok mu je pred očima prizor kad se polako okrenula na podu s otkrivenim grudima. Svijetle bradavice su joj se ukrutile, usta bila uplašena. Ako joj to ne pomogne, može probati s Cisordinolom, iako nuspojave znaju biti ozbiljne. Može doći do ekstrapiramidalnih simptoma zajedno s poremećajima vida, ravnoteže i orgazma. Anders zatvori oči dok zamišlja kako je skinuo pacijentici gaćice. Neću, rekla je nekoliko puta. Ali nije ju morao slušati. Učinio je ono što je trebalo učiniti. Pia Madsen je nadgledala to davanje lijekova pod prisilom. Dao joj je dvije injekcije u stražnjicu i zurio joj između nogu u plave stidne dlake i zatvoreni, ružičasti procijep. Anders ode do centrale za nadgledanje. My već sjedi na svom mjestu. Prijateljski ga pogleda kad je ušao. „U dnevnom boravku su”, kaže. Anders se nagne iznad nje i pogleda monitore. Jurek Walter hoda po traci monotonim koracima. Saga stoji i gleda televiziju. Izgleda da joj novi lijekovi uopće nisu naštetili. Bernie joj se približava, kaže nešto i stane iza nje. „Što sad izvodi?” pita Anders ležernim glasom. „Bernie je izgleda nemiran”, odgovori My naboranog čela. „Jučer sam mu mislio povisiti dozu, možda sam trebao...” „Cijelo vrijeme slijedi novu pacijenticu i manično priča...” „Kvragu”, kaže Anders nervozno. „Leffe i ja smo spremni ući unutra”, kaže mu My da ga smiri. „Ali neće biti potrebe”, kaže on. „Jer onda to mora da je zbog lijekova.


Večeras ću mu povećati dvotjednu dozu s dvjesto na četiristo miligrama...” Anders utihne dok gleda kako Bernie Larsson kruži oko Sage Bauer ispred televizora. Drugih osam monitora na ekranu prikazuju sobe, sigurnosna vrata, hodnike i sobe pacijenata u kojima vlada mir. Na jednom monitoru vidi se Sven Hoffman kako stoji ispred pregrade koja vodi do boravka sa šalicom kave u ruci. Stoji raširenih nogu i priča s dvojicom stražara. „Isuse”, vrisne odjednom My i uključi alarm za napad.


100. Oštri pulsirajući ton odjekuje odjelom. Anders zuri u ekran koji ponovno prikazuje dnevni boravak. Stropna svjetiljka bljeska na prašnjavom staklu. Nagne se prema naprijed. Isprva vidi samo dva pacijenta. Jurek nepomično stoji uz televizor, a Saga je krenula prema svojoj sobi. „Što se događa?” pita. My je ustala i viče nešto u svoj voki-toki. Stolna svjetiljka se prevrne, a uredska stolica se zabije u arhivar iza nje. Viče da jedinice moraju unutra, da je Bernie Larsson ozlijeđen. Tek tada Anders shvati da je Bernie zaklonjen onim dijelom zida koji strši. Sve što se vidi krvava je ruka na podu. Zasigurno se nalazi točno ispred Jureka Waltera. „Morate unutra”, ponovi My nekoliko puta na voki-toki i otrči van. Anders ostane sjediti i gleda kako se Jurek saginje i vuče Bernieja za kosu do sredine prostorije i tamo ga ostavi. Trag krvi blista na linoleumu. Vidi na ekranu kako Leif da je upute dvojici stražara ispred pregrade i kako My dolazi trčečim korakom. Alarm još uvijek tuli. Berniejevo je lice prekriveno krvlju. Oči mu povremeno zatrepču. Ruke mašu po zraku. Anders zaključa vrata sobe broj 3 i brzo porazgovara sa Svenom preko radija. Pošalju još jednu jedinicu s odjela 30. Netko ugasi alarm. Iz Andersova radija čuje se krckanje, a onda dahtanje. „Otvaram vrata, otvaram vrata”, viče My. Na ekranu koji pokazuje boravak vidi se Jurekovo bezizražajno lice. Nepomično stoji i promatra Berniejeve pokrete, kašljanje i krv koja teče po podu. Zasjaji jedan pendrek. Bolničari i stražari uđu u pregradu. Lica su im napeta. Vrata se zaključaju i čuje se zujanje. Jurek nešto kaže Bernieju, spusti se na jedno koljeno i jako ga udari po ustima. „Bože”, zadihano će Anders. Jedinica uđe u boravak i zauzme pozicije. Jurek se uspravi, otrese krv s ruke, odmakne se za korak i čeka.


„Daj mu četrdeset miligrama Stesolida”, kaže Anders My. „Četiri ampule Stesolida”, ponovi My na radio. Tri stražara mu se približavaju s pendrecima u rukama s tri strane. Viču Jureku da se odmakne od Bernieja i legne na pod. Jurek ih gleda, polako se spusti na koljena i zatvori oči. Leif mu brzo priđe i udari ga pendrekom po vratu. Jak udarac. Jurekova glava poleti naprijed i tijelo je slijedi. Stropošta se na pod i ostane ležati. Drugi ga stražari gurnu koljenom u leđa, okrenu mu ruke i stave mu lisice. My skida pakiranje s injekcije. Anders vidi kako joj ruke drhte. Jurek leži na trbuhu, dva stražara ga drže, stavili su mu lisice i spustili mu hlače tako da mu My može dati injekciju.


101. Anders pogleda u smeđe oči liječnice na hitnoj službi i tiho joj zahvali. Njen bijeli ogrtač umrljan je Berniejevom krvi. „Namjestila sam mu nosnu kost”, kaže ona. „Sašila sam mu obrvu, ali za ostalo su bili dovoljni i zavoji... Vjerojatno je dobio potres mozga i zato bi bilo dobro da ga držite na oku.” „To uvijek i radimo”, odgovori Anders dok gleda Bernieja na monitoru. Bernie leži na krevetu zamotana lica. Usta su mu poluotvorena, a debeli trbuh se podiže s udisajima. „Govori stvarno odvratne stvari”, kaže liječnica i ode. Leif Rajama joj otvori sigurnosna vrata. Jedna kamera registrira kako je mahnuo, a druga kako njen ogrtač leprša dok se penje stubama. Leif se vrati natrag do centrale, provuče ruku kroz kosu i kaže da stvarno nije očekivao ovakvo što. „A pročitao sam njihove kartone”, kaže Anders. „Ovo je prvi put u trinaest godina da je Jurek Walter bio nasilan.” „Možda ne voli društvo”, predloži Leif. „Jurek je star i navikao je da sve bude po njegovom, ali morat će shvatiti da tako više neće biti.” „Kako će to shvatiti?” nasmiješi se Leif. Anders provuče karticu kroz čitač i pusti Leifa ispred sebe. Prođu pokraj soba 3 i 2 i zastanu ispred zadnje sobe u kojoj se nalazi Jurek Walter. Anders zaviri u sobu. Jurek leži na krevetu obuzdan remenjem. Krv iz nosa mu se skorila i nosnice mu izgledaju neobično crne. Leif izvadi čepiće za uši iz džepa i pruži mu ih, ali Anders odmahne glavom. „Zaključaj vrata kad uđem unutra i budi spreman uključiti alarm.” „Samo uđi i učini što treba učiniti, ne razgovaraj s njim, pravi se da ne čuješ što ti kaže”, kaže Leif i otključa. Anders uđe i čuje kako je Leif brzo zaključao vrata za njim. Jurekovi ručni i nožni zglobovi pričvršćeni su za rubove kreveta. Preko bedara, bokova i trbuha zategnuto je jako remenje. Oči su mu još uvijek umorne od injekcije i krv mu curi iz jednog uha. „Donijeli smo odluku da ti promijenimo dozu lijekova s obzirom na ovo što se dogodilo u boravku”, kaže Anders hladno. „Da... očekivao sam kaznu”, odgovori Jurek Walter promuklim glasom. „Žao mi je što to tako vidiš, ali moja je odgovornost kao glavnog liječnika


sprijeÄ?iti nasilje na odjelu.â€?


102. Anders poreda ampule sa žutom tekućinom na stol. Jurek leži zavezan i promatra ga umornim pogledom. „Ne osjećam prste”, kaže i pokuša izvući desnu ruku. „Znaš da se ponekad moramo koristiti silom”, kaže Anders. „Prošli put kad smo se sreli izgledao si uplašeno – a sada tražiš strah u mojim očima”, kaže Jurek. „Zašto to misliš?” pita Anders. Jurek neko vrijeme samo diše, a onda obliže usnice i pogleda Andersa u oči. „Vidim da si pripremio tristo miligrama Cisordinola iako znaš da je to previše... i da je ta kombinacija riskantna s mojim ostalim lijekovima.” „Moja je procjena drukčija”, kaže Anders i osjeti kako mu se crvenilo širi licem. „Svejedno, u moj ćeš karton napisati da si mi dao samo pedeset miligrama.” Anders ne odgovori, samo pripremi injekciju i provjeri je li igla sasvim suha. „Ti znaš da takvo trovanje može biti smrtonosno”, nastavi Jurek. „Ali ja sam jak pa ću vjerojatno preživjeti... vrištat ću, dobiti užasne grčeve u crijevima i izgubiti svijest.” „Uvijek postoje rizici za nuspojave”, odgovori Anders hladno. „Bol mi ništa ne znači.” Anders osjeća kako mu lice gori dok istišće nekoliko kapi iz igle. Jedna kap klizne niz injekciju. Miriše gotovo kao ulje od sezama. „Primijetili smo da su te uznemirili drugi pacijenti”, kaže Anders ne gledajući Jureka. „Ne moraš se ispričavati”, odgovori Jurek. Anders zabije injekciju u Jurekovo bedro, ubrizga mu tristo miligrama Cisordinola, a onda čeka. Jurek se zadiše, usta mu drhte, a zjenice se smanje na veličinu igle. Slina mu curi iz usta, niz obraz i po vratu. Tijelo mu podrhtava i trza se, a onda se naglo sasvim ukoči, glava mu nemoćno padne unatrag, leđa se saviju kao da pokušava stati na mostu koji vodi do broda, remenje se zategne. Ostane ukočen u tom položaju i ne diše. Krevet zaškripi.


Anders zuri u njega otvorenih usta. Radi se o neizdrživom grču koji ne prestaje. Ali odjednom se to tonično stanje prekine i tijelo protrese serija luđačkih grčeva. Jurek se nekontrolirano baca, ugrize se za jezik i usnice i urla od boli. Anders mu pokuša jače zategnuti remenje preko tijela. Toliko jako zateže da Jurekovi ručni zglobovi prokrvare. Jurek se sruši, zacvili i zadiše, a onda mu lice sasvim problijedi. Anders se povlači unatrag i ne može da se ne nasmiješi kad vidi kako Jureku teku suze niz obraze. „Uskoro će ti biti bolje”, laže mu smirenim glasom. „Tebi neće”, dašćući odgovori Jurek. „Što si rekao?” „Samo ćeš izgledati iznenađeno kad ti odrežem glavu i bacim je u...” Jureka prekine nova serija grčeva, zavrišti i glava mu se toliko okrene u stranu da mu se sve žile napnu u vratu, a kosti vrata zaškljocaju. Onda ponovno počne trzati cijelim tijelom tako da sav krevet zveči.


103. Saga pusti ledenu vodu da joj teče preko ruku. Zglobovi prstiju su joj natekli i bole je, dobila je tri male rane. Sve je pošlo krivo. Izgubila je kontrolu nad situacijom, pretukla Bernieja i sad Jureka krive za to. Kroz vrata je čula kako stražari traže četiri ampule Stesolida prije nego što su ga odvukli u njegovu sobu. Mislili su da je on istukao Bernieja. Saga zatvori vodu, pusti da joj voda s ruku kaplje na pod i sjedne na krevet. Adrenalin je ostavio umor i drhtavu težinu u mišićima. Liječnica iz hitne došla se pobrinuti za Bernieja. Čula ga je kako manično govori prije nego što su se vrata zatvorila. Saga je na rubu plača od očaja. Sve je uništila svojim prokletim bijesom. Taj vražji nedostatak kontrole. Zašto se nije samo povukla? Kako ju je mogao toliko isprovocirati da ga je išla tući? Naježi se i stisne vilice. Moguće je da će joj se Jurek osvetiti zato što su njega okrivili za sve. Sigurnosna vrata zazveče i brzi se koraci čuju u hodniku, ali nitko ne uđe u njenu sobu. Sve je tiho. Saga sjedi na krevetu i žmiri kad začuje brundanje kroz zidove. Srce joj brže zakuca. Odjednom Jurek Walter zaurla pa zavrišti od bola. U zidovima odjekuje kao da netko udara golim petama po neprobojnom limu. Zvuči gotovo kao boksačka serija udaraca u vreću. Saga zuri prema vratima i pomisli na elektrošokove i lobotomiju. Jurek vrišti napuklim glasom, a onda se začuje nekoliko teških udaraca. Potom ponovno tišina. Sve što se sada čuje tiha je škripa iz vodovodnih cijevi u zidu. Saga ustane i pogleda kroz debelo staklo na vratima. Onaj mladi liječnik prođe pokraj vrata. Zastane i bezizražajno je pogleda. Saga se vrati do kreveta, sjedne i ostane tako sjediti dok se stropna svjetiljka ne ugasi. Život na zatvorenom odjelu mnogo je teži nego što je mislila. Umjesto plakanja, prođe kroz točke svog zadatka u glavi, pravila za dugotrajnu infiltraciju i cilj cijele operacije.


Felicia Kohler-Frost sasvim je sama u zatvorenoj sobi. Možda umire od gladi i možda ima legionarsku bolest. Nemaju mnogo vremena. Saga zna da Joona traži Feliciju, ali bez informacija Jureka Waltera šanse da će je naći nisu osobito velike. Saga mora ostati ovdje, mora pokušati sve ovo izdržati još neko vrijeme. Kad se stropna svjetiljka ugasila i kad zažmiri, osjeti kako joj gori pod kapcima. Pomisli kako je život koji je napustila ionako već prvi napustio nju. Stefan je otišao. Obitelji nema.


104. Joona Linna je u velikoj radnoj sobi u zgradi kriminalističke policije zajedno s nekoliko ljudi iz grupe istražitelja. Zidovi su prekriveni kartama, fotografijama i ispisima dojava koje su im prioriteti u ovom trenutku. Na detaljnoj karti Lill-Jansskogena jasno su označena mjesta na kojima su pronađene žrtve. Joona žutim flomasterom slijedi željezničku prugu od luke kroz šumu, a onda se okrene prema ostalima. „Jurek Walter je, među ostalim, radio i na skretnicama na pruzi”, kaže. „Moguće je da su žrtve zakopane u ovoj šumi upravo zato što tuda prolazi pruga.” „Kao Angel Ramirez”, kaže Benny Rubin i mlitavo se nasmiješi. „Kvragu, zašto ne možemo jednostavno ući u zatvor i ispitati Jureka Waltera?” pita Petter Näslund preglasno. „To ne bi upalilo”, odgovori Joona strpljivo. „Petter, pretpostavljam da si čitao izvještaj psihijatra”, kaže Magdalena Ronander. „Ima li smisla ispitati shizofrenu i psihotičnu osobu koja...” „U Švedskoj postoji samo 18000 kilometara željezničke pruge”, prekine je on. „Onda počnimo kopati.” „Sit on my facebook”, promrmlja Benny. Joona pomisli kako je Petter Näslund u pravu. Jurek Walter je jedini koji ih može odvesti do Felicije prije nego što bude prekasno. Oni slijede svaki pa i najmanji trag iz preliminarne istrage, provjeravaju svaku dojavu iz mora dojava koje im stižu, ali ništa nisu saznali. Saga Bauer njihova je jedina nada. A jučer je pretukla jednog pacijenta i Jurek Walter je okrivljen za to. To ne mora biti loša stvar, pomisli Joona. Možda će joj se zbog toga približiti. * Vani pada mrak i rijetke pahuljice snijega padaju Jooni na lice kad je izašao iz auta i brzo krenuo prema ulazu bolnice Söder. Na recepciji sazna da Irma Goodwin večeras radi na hitnoj službi. Ugledao ju je čim je ušao unutra. Vrata ambulante za pregled odškrinuta su. Neka žena s posjekotinom na usnici i ranom na bradi koja krvari sjedi bez riječi dok joj Irma Goodwin nešto govori. Unutra miriše po mokroj vuni, a pod je prljav od razgažena snijega. Neki građevinac sjedi na jednoj od klupa sa stopalom zamotanim u zamagljenu


plastičnu vrećicu. Joona pričeka dok Irma Goodwin ne izađe iz ambulante, a onda je slijedi niz hodnik do druge ambulante. „U zadnja tri mjeseca ovo joj je treći put da je ovdje”, kaže Irma. „Moraš joj reći da se obrati udruzi za zaštitu žena”, kaže Joona ozbiljno. „Već jesam. Ali što to pomaže?” „Pomaže”, kaže Joona s uvjerenjem. „Što mogu učiniti za tebe?” upita ona i zastane ispred vrata. „Zanima me kako izgleda razvoj bolesti kod legionarske bolesti...” „Ma, ozdravit će on”, prekine ga ona i otvori vrata. „Da, ali da nije dobio liječničku pomoć?” pita Joona. „Kako to misliš?” upita ga liječnica i pogleda ga u oči. „Tražimo njegovu sestru”, objasni Joona ozbiljno. „I postoji velika mogućnost da je i ona zaražena istovremeno kad i Mikael...” „Onda je stanje ozbiljno”, kaže Irma. „Koliko ozbiljno?” „Bez liječenja... to naravno ovisi o općem zdravstvenom stanju i tako dalje, ali vjerojatno sada ima vrlo visoku temperaturu.” „A sutra?” „Kašljat će i imati velikih problema s disanjem... nije moguće točno reći, ali do kraja tjedna mislim da joj već prijeti rizik za oštećenje mozga i... pa, znaš da je legionarska bolest smrtonosna.”


105. Njena zabrinutost zbog onoga što se dogodilo u dnevnom boravku sljedećeg je jutra još veća. Saga ne može jesti, samo sjedi na krevetu sve do ručka. Očajne joj se misli roje glavom. Umjesto da stvori povjerenje između njih, još je izazvala konflikt. Istukla je drugog pacijenta, za što su okrivili Jureka Waltera. Mora da je mrzi i sigurno će joj se pokušati osvetiti za to. Nije da se nešto jako boji s obzirom na visoku razinu osiguranja na odjelu. Ali mora biti na velikom oprezu. Biti spremna, ali ne pokazati strah. Kad vrata zazuje i brava se otključa, ona ustane i ode ravno do boravka bez razmišljanja. Televizor je već uključen i pokazuje tri osobe koje sjede u ukrašenom studiju i razgovaraju o zimskim vrtovima. Prva je došla u boravak i ode ravno na traku za trčanje. Noge su joj nespretne, vrhovi prstiju obamrli i svakim njenim korakom plastični listovi palme se zatresu. Bernie viče u svojoj sobi, ali ubrzo utihne. Netko je obrisao krv s linoleuma. Odjednom se otvore Jurekova vrata. Njegova sjena padne van. Saga se prisili da ne gleda u njega. Sporim koracima on krene ravno prema traci. Saga je isključi, siđe i napravi korak u stranu kako bi se on mogao popeti. Krajičkom oka vidi da on ima crne rane na usnicama i da mu je lice pepeljasto. Teškim se koracima popne na traku, ali onda ostane stajati. „Tebe su okrivili za ono što sam učinila”, kaže Saga. „Misliš?” pita on ne pogledavši je. Kad uključi traku, Saga primijeti da mu se ruke tresu. Ponovno se začuje cviljenje i šum mašine koja se trese sa svakim njegovim korakom. Saga osjeća vibracije kroz pod. Palma s mikrofonom se trese i sa svakim korakom pomiče malo bliže traci. „Zašto ga nisi ubila?” pita on i baci pogled na nju sa strane. „Zato što nisam htjela”, odgovori ona iskreno. Ona ga pogleda u oči i osjeti kako joj je krv počela brže strujati tijelom kad je shvatila da stvarno razgovara s Jurekom Walterom. „Bilo bi zanimljivo vidjeti kako to radiš”, kaže on mirno. Ona osjeća da je promatra iskreno radoznalo. Možda bi trebala otići sjesti na kauč, ali odluči da će ipak ostati još malo tu stajati. „S obzirom na to da si ovdje, pretpostavljam da si već ubila neke ljude”,


kaže on. „Da, ubila sam”, odgovori ona nakon nekog vremena. „To je neizbježno”, kimne on. „Ne želim pričati o tome”, promrmlja Saga. „Ubiti nije ni dobro ni loše”, nastavi Jurek mirno. „Ali prva ubojstva su neobična... kao da jedeš nešto za što nisi vjerovao da je jestivo.” Saga se odjednom prisjeti kako je ubila jednu osobu. Krv joj je prsnula po kori breze u brzom trzaju. Iako nije trebala, pucala je još jednom i vidjela u nišanu kako je metak završio samo nekoliko centimetara iznad prve ulazne rane. „Samo sam učinila što sam morala”, prošapće ona. „Baš kao i jučer.” „Da, ali nisam htjela da tebe okrive.” Jurek zaustavi traku i ostane stajati i promatrati je. „Čekao sam ovo... prilično dugo, moram priznati”, objasni on. „Zaustaviti vrata da se ponovno ne zatvore bilo mi je čisto zadovoljstvo.” „Tvoje vikanje se čulo kroz zidove”, kaže Saga tiho. „Da, vikanje”, odgovori on sumorno. „Vikao sam zato što me naš novi liječnik predozirao Cisordinolom... Bila je to prirodna reakcija na bol... Osjetiš bol i tijelo viče, iako nema smisla... u ovom slučaju čak i razmaženo... Jer znao sam da su se vrata zatvorila, inače...” „Kakva vrata?” „Sumnjam da bi mi ikada dopustili susret s odvjetnikom, tako da su ta vrata zatvorena... ali možda postoje druga vrata.” Pogleda je u oči. Oči su mu neobično svijetle i podsjećaju je na metal. „Misliš da ti mogu pomoći”, prošapće ona. „Zato si preuzeo krivicu za ono što sam učinila.” „Ne mogu dopustiti da te se liječnik boji”, objasni on. „Zašto?” „Svi koji ovdje završe nasilni su”, reče Jurek. „Osoblje zna da si opasna, tako piše u tvom zdravstvenom kartonu i u psihijatrijskoj procjeni... Ali čovjek to ne vidi kad te gleda...” „Nisam ja posebno opasna.” Iako nije rekla ništa što je požalila – rekla je samo istinu i nije ništa otkrila – svejedno se osjeća neobično razotkrivenom pred njim. „Zašto si ovdje? Što si učinila?” pita on. „Ništa”, odgovori ona kratko. „Što su rekli... na sudu... da si učinila?” „Ništa.” Tračak osmijeha zasvjetluca u njegovim očima.


„Ti si prava sirena...”


106. Atena Promahos, tajna grupa u potkrovnom stanu, sluša razgovor koji se vodi u dnevnom boravku. Joona stoji pokraj velikog zvučnika i još jednom sluša Jurekov glas, njegov izbor riječi, fraze, nijanse u glasu i disanje. Corinne Meilleroux sjedi za radnim stolom i zapisuje razgovor u svoj kompjutor tako da svi mogu vidjeti riječi na velikom ekranu. Ujednačeno kuckanje njenih dugačkih noktiju proizvodi ugodan zvuk. Sijedi rep Nathana Pollocka pada preko prsluka njegova odijela. On zapisuje u svoj notes dok Johan Jönson nadgleda kvalitetu zvuka na svom kompjutoru. Dok razgovor u boravku traje, nitko iz grupe ništa ne govori. Sunce sja kroz staklena balkonska vrata i preko svjetlucavog krova susjedne kuće prekrivenog snijegom. Čuju kako Jurek Walter kaže Sagi da je prava sirena, a onda izađe iz prostorije. Nakon nekoliko sekundi tišine Nathan se nasloni i počne pljeskati. Corinne samo odmahne glavom, impresionirana. „Saga je stvarno fantastična”, promrmlja Pollock. „Iako nismo ništa saznali što bi nas dovelo bliže Feliciji”, kaže Joona i polako se okrene prema grupi. „Ali kontakt je uspostavljen i to je odlično... i mislim da ga ona zanima.” „Moram priznati da sam se malo zabrinula kad je dopustila da je drugi pacijent isprovocira”, kaže Corinne, istisne malo limete u čašu s vodom i pruži je Pollocku. „Ali Jurek je namjerno preuzeo na sebe krivicu”, kaže Joona polako. „Da, zašto je to učinio? Mora da ju je čuo kad je prekjučer rekla stražaru da želi vidjeti pravnog zastupnika”, kaže Pollock. „Zato Jurek nije mogao dopustiti da je se liječnik boji, jer onda neće moći primiti posjet...” „On je tamo novi”, prekine ga Joona. „Jurek je rekao da je liječnik tamo novi.” „Kakve to veze ima?” pita Johan Jönson otvorenih usta. „Kad sam razgovarao s Brolinom, glavnim liječnikom... prošli ponedjeljak, rekao mi je da nije bilo nikakvih promjena na zatvorenom odjelu.” „Točno”, kaže Pollock. „Možda nije važno”, kaže Joona, „ali zašto mi je Brolin rekao da imaju isto osoblje kao i uvijek?”


107. Joona Linna vozi prema sjeveru po autocesti Europaväg 4. S radija dopire tiha violinska sonata Maxa Brucha. Sjene i pahuljice ispred automobila spajaju se s glazbom. Kad je prošao Norrviken, nazove ga Corinne Meilleroux. Brzo mu kaže da je u zadnje dvije godine jedini novi liječnik koji se pojavio na platnim listama bolnice Löwenströmska jedan koji je radio samo na psihijatriji. „Zove se Anders Rönn, nedavno je završio fakultet, ali radio je na zamjeni u zatvorenoj psihijatrijskoj bolnici u Växjöu.” „Anders Rönn”, ponovi Joona. „Oženjen za Petru Rönn koja radi na pola radnog vremena u Upravi za slobodne aktivnosti i imaju kćer blago sniženih sposobnosti unutar autističnog spektra. Ne znam imaš li kakve koristi od toga, ali ipak da ti kažem”, nasmije se ona. „Hvala ti, Corinne”, kaže Joona i siđe s autoputa kod Upplands Väsbyja. Prođe pokraj Solhagena gdje je njegov tata znao ručati kad je bio živ. Stara cesta za Uppsalu proteže se uz aleju crnih hrastova koji rastu s jedne strane puta. Iza drveća vide se snijegom prekrivena polja sve do jezera. Joona parkira ispred glavnog ulaza u bolnicu i uđe unutra, skrene lijevo i požuri pokraj puste recepcije prema odjelu za opću psihijatriju. Joona prođe kraj vrata tajnice, produži dalje do zatvorenih vrata glavnog nadležnog liječnika, otvori ih i uđe unutra. Roland Brolin podigne pogled s kompjutora i skine naočale. Joona malo spusti glavu, ali ipak okrzne svjetiljku koja nisko visi. Bez žurbe izvadi svoju policijsku iskaznicu, pokaže je Brolinu koji je dugo proučava, a potom mu počne postavljati ista pitanja kao i prošli put. „Kako je pacijent?” „Nažalost, sada nemam vremena, ali...” „Je li Jurek Walter učinio nešto neuobičajeno u zadnje vrijeme?” prekine ga Joona oštro. „Već sam vam odgovorio na to”, kaže Brolin i ponovno se okrene prema kompjutoru. „Jesu li sigurnosne mjere još uvijek iste?” Krupni liječnik uzdahne kroz nos, a onda ga umorno pogleda. „Što izvodite?” „Dobiva li još uvijek Risperdal injekcije?” pita Joona. „Da”, uzdahne Brolin.


„Radi li na odjelu isto osoblje?” „Da, pa to sam vam već...” „Radi li na odjelu isto osoblje?” prekine ga Joona. „Da”, odgovori Brolin uz nesiguran osmijeh. „Ne radi li na zatvorenom odjelu jedan novi liječnik po imenu Anders Rönn?” pita Joona promuklo i uporno. „Radi...” „Zašto mi onda kažete da radi isto osoblje?” Ispod liječnikovih umornih očiju proširi se rumenilo. „Samo je na zamjeni”, objasni Brolin polako. „Valjda vam je jasno da ponekad moramo uzeti ljude na zamjenu.” „Koga zamjenjuje?” „Susanne Hjälm koja je uzela slobodno.” „Koliko dugo nje nema?” Brolin izdahne i odgovori: „Tri mjeseca.” „Što sada radi?” „To ne znam, čovjek ne mora reći zašto uzima slobodno.” „Je li Anders Rönn sada na poslu?” Brolin pogleda na sat na sekundu i hladno kaže: „Nažalost, već je otišao kući.” Joona izvadi mobitel i izađe iz ureda. Anja Larsson se javi u trenutku kad je prošao ured tajnice. „Trebam adresu i telefonski broj Andersa Rönna i Susanne Hjälm”, kaže kratko.


108. Joona je upravo napustio područje bolnice i ubrzao na staroj cesti kad ga je Anja nazvala. „Baldersvägen 3 u Upplands Väsbyju”, kaže ona. „Tamo stanuje tvoj Anders Rönn.” „Znam gdje je to”, kaže on i još ubrza. „Jel’ bi se ti zbog mene preobratio?” „O čemu pričaš?” „Kad se oženimo... mislim, da sam ja katolkinja ili muslimanka ili...” „Ali nisi.” „Ne, u pravu si... ništa nas ne sprečava, mogli bismo imati pravo ljetno vjenčanje.” „Nisam ti ja baš zreo za taj korak”, nasmiješi se Joona. „Ni ja, ali osjećam da ću uskoro biti”, prošapće Anja u slušalicu. A onda se nakašlje i drugim, strogim tonom kaže mu da sada ide provjeriti Susanne Hjälm. Joona vozi natrag prema vijaduktu Glädjen i upravo je skrenuo na cestu Sandavägen prema adresi Andersa Rönna kad ga Anja ponovno nazove. „Ovo mi je malo čudno”, kaže ozbiljnim glasom, „ali telefon Susanne Hjälm je isključen. I mobitel njena muža je isključen. On nije bio na svom poslu u Općinskom osiguravajućem društvu već tri mjeseca i oboje djece nije bilo u školi. Djevojčice su prijavljene kao bolesne, s potvrdom liječnika, ali škola je ipak nazvala socijalne službe...” „Gdje stanuju?” „Biskop Nils väg 23 u Stäketu, na putu prema Kungsängenu.” Joona skrene na rub ceste i pusti da ga prestigne kamion koji je vozio iza njega. Zapuhne ga snijeg s prikolice. „Pošalji patrolu na tu adresu”, kaže Joona i okrene auto. Desne gume se popnu na pločnik i zatutnji u felgama, a od udarca se otvore vratašca pretinca. Joona pokušava ne misliti puno unaprijed, ali svejedno cijelo vrijeme sve više ubrzava. Ignorira crveno svjetlo, prođe ravno kroz križanje i uđe u kružni tok. Već na ulazu u autoput vozi stošezdeset kilometara na sat.


109. Cesta 267 prekrivena je snijegom i svaki automobil podiže bijeli oblak iza sebe. Joona prestigne stari volvo i gume mu meko zaklize kroz utor između traka. Upali dugo svjetlo i ta prazna cesta postane tunel s crnim svodom iznad bijelog tla. Prvo je prošao kroz polja na kojima je snijeg zadobio plavičasti ton u mraku koji pada, a onda cesta vodi kroz gustu šumu prije nego što ispred njega ne zasvjetlucaju svjetla Stäketa i otvori se krajolik prema jezeru Mälaren. Što se dogodilo s psihijatričinom obitelji? Joona uspori i skrene desno i produži dalje u malo naselje privatnih kuća s voćkama punima snijega i kavezima za kuniće na travnjacima. Vrijeme se pogoršalo i snijeg puše s vode, ukoso i gusto. Biskop Nils väg broj 23 zadnja je kuća u naselju, iza nje je samo šuma i društvena zemlja. Kuća Susanne Hjälm velika je i bijela sa svijetloplavim prozorima i krovom od crvene cigle. Svi su prozori u mraku i prilaz kući prekriven je netaknutim snijegom. Joona se zaustavi točno iza kuće i jedva je stigao povući kočnicu za parkiranje kad vozilo policije okruga Uppland-Bro uspori i stane malo dalje od njega. Joona izađe iz auta, uzme kaput i šal sa stražnjeg sjedala i priđe kolegama u uniformi zakopčavajući kaput. „Joona Linna, krim-policija”, kaže i pruži ruku. „Eliot Sörenstam.” Eliot ima obrijanu glavu, malenu neobrijanu vertikalnu crtu na bradi i duboko usađene smeđe oči. Policajka se čvrsto rukuje s njim i predstavi se kao Marie Franzén. Ona ima glatko, pjegavo lice, plave obrve i kosu skupljenu u visoki konjski rep. „Lijepo je vidjeti te uživo”, nasmiješi se. „Lijepo da ste mogli tako brzo doći”, uzvrati Joona. „Samo moram poslije požuriti kući i isplesti Elsi kosu”, kaže ona prijateljski. „Sutra u vrtiću mora obavezno imati valovitu kosu.” „Onda moramo požuriti”, odgovori Joona i krene prema toj kući u mraku. „Šalim se, nema žurbe... imam i uvijač za rezervu.” „Marie je samohrana majka već pet godina”, objasni mu Eliot, „ali nikada nije bila na bolovanju ili otišla ranije s posla.” „Lijepo od tebe što to kažeš... za jednog Jarca”, doda ona nježnim glasom.


Šuma iza kuće prigušuje vjetar koji puše s jezera i snijeg kao da se kotrlja preko vrhova drveća, a onda polako pada na naselje. Prozori gotovo svih kuća u ulici osvijetljeni su, ali kuća na broju 23 zlokobno je mračna. „Sigurno postoji neko dobro objašnjenje”, ka��e Joona policajcima, „ali nijedan od roditelja nije bio na poslu zadnjih mjeseci, a u školu je javljeno da su djeca bolesna.” Nisko grmlje uz ulicu prekriveno je snijegom, a zeleni plastični poštanski sandučić pokraj ormarića za struju prepun je pošte i reklama. „Jesu li socijalne službe uključene?” pita Marie ozbiljno. „Bili su ovdje, ali kažu da je obitelj otputovala”, odgovori Joona. „Idemo pozvoniti, ali najvjerojatnije je da ćemo se morati malo raspitati kod susjeda.” „Postoje li sumnje na zločin?” pita Eliot gledajući glatki snijeg koji vodi do ulaza u garažu. Joona ne može da ne pomisli na Samuela Mendela. Cijela njegova obitelj je nestala. Pješčar ih je oteo točno kao što je Jurek rekao. Međutim, ovo nije takva situacija. Susanne Hjälm prijavila je da su djeca bolesna i sama im napisala ispričnicu i poslala je u školu.


110. Dvoje kolega mirno slijedi Joonu do kuće. Snijeg im škripi pod bakandžama. Ovuda tjednima nitko nije hodao. Vrh cijevi za zalijevanje vrta viri iz snijega pokraj pješčanika. Popnu se na stubu koja vodi do kuće i pozvone na vrata, malo pričekaju, a onda ponovno pozvone. Osluškuju. Dah im izlazi iz usta. Stuba zaškripi pod njima. Joona još jednom pozvoni. Ne može se riješiti lošeg predosjećaja, ali ništa ne kaže. Nema razloga da i kolege učini nervoznima. „Što ćemo sad?” pita Eliot prigušeno. Joona klekne na klupicu, nagne se u stranu i pogleda kroz prozorčić u predsoblje. Vidi pod prekriven smeđim pločicama i prugaste tapete. Zidne svjetiljke u obliku prizmi od mutnog stakla nepomično vise. Ponovno pogleda pod. Mucice prašine uza zid se ne miču. Upravo je pomislio kako izgleda da nema nikakvog kretanja zraka u kući kad se jedna pahuljica prašine otkotrlja ispod komode. Joona se nagne malo bliže staklu, zakloni svjetlost objema rukama i ugleda tamnu pojavu u predsoblju. Čovjeka s podignutim rukama. Prođe sekunda, a onda Joona shvati da to vidi samog sebe u ogledalu, ali adrenalin mu je već u krvi. Vidi samog sebe kao obris u uskim prozorima predsoblja, vidi kišobrane na stalku, unutarnju stranu vrata, sigurnosni lanac i crveni otirač za cipele. Ne vidi nikakve cipele ni kapute. Joona pokuca na prozor, ali ništa se ne dogodi. Prizme svjetiljki vise nepomične, u kući je sve mirno. „OK, idemo pitati prve susjede”, kaže. Ali umjesto da se vrati do ulice, krene oko kuće. Kolege ostanu stajati na prilazu upitno ga gledajući. Joona prođe pokraj trampolina prekrivenog snijegom, a onda zastane. Tragovi srne prelaze preko nekoliko dvorišta. Svjetlo pada s prozora susjedne kuće i oboji snježni pokrivač u zlatno. Sve je tiho. Gdje naselje završava, počinje mračna šuma. Bobice i češeri padaju preko tanjeg sloja snijega ispod drveća. „Zar ne idemo popričati sa susjedima?” pita Eliot. „Dolazim”, odgovori Joona tiho.


„Ha?” „Što je rekao?” „Čekaj malo...” Joona se nastavi probijati kroz snijeg, stopala i zglobovi su mu smrznuti. Hranilica za ptice ljulja se škripeći ispred mračnog kuhinjskog prozora. Produži dalje duž zabata razmišljajući kako nešto nije u redu. Vjetar je napuhao snijeg na fasadu. Svjetlucave sige vise s prozorskih dasaka najbližih šumi. Ali zašto samo tamo, upita se Joona. Približi se i vidi kako se vanjska svjetiljka na susjednoj kući zrcali u prozoru. Tu vise četiri dugačke sige i nekoliko nizova malih siga. Stigao je gotovo do prozora kad primijeti da se od otvora za ventilaciju uz tlo stvorila rupa u snijegu. To znači da iz otvora povremeno dopire topao zrak. Zato su nastale sige. Joona se nagne prema naprijed i oslušne. Sve što se čuje polagani je šum koji dopire iz šume kad vjetar prođe kroz krošnje drveća. 'Tišinu prekinu glasovi iz susjedne kuće. Dvoje djece ljutito se nadvikuje. Vrata se zalupe, a onda se glasovi slabije čuju. Tiho grebanje navede Joonu da se ponovno nagne prema rešetkastom otvoru. Zadrži dah i čini mu se da čuje tihi šapat iz ventilacije, zvuči kao naredba. Instinktivno se odmakne, ne zna je li mu se pričinilo, gleda oko sebe, vidi kolege kako ga čekaju na prilazu kući, tamno drveće, kristaliće snijega kako svjetlucaju u zraku i odjednom shvati što je to maloprije vidio. Kad je pogledao kroz taj uski prozorčić od predsoblja i vidio se u ogledalu, to ga je toliko iznenadilo da mu je promaknuo odlučujući detalj. Sigurnosni lanac na vratima bio je navučen, a to je moguće samo ako je netko u kući. Joona potrči kroz duboki snijeg prema prednjoj strani kuće. Snijeg mu se uskovitla oko bedara. Kopa po unutrašnjim džepovima tražeći otpirač i popne se gore do vrata. „Netko je unutra”, kaže tiho. Kolege ga samo zabezeknuto gledaju dok provaljuje bravu, oprezno otvara vrata, zatvori ih, a onda ih naglo trzne tako da lanac pukne. Joona im da znak da ostanu iza njega. „Policija”, poviče u kuću. „Ulazimo unutra!”


111. Troje policajaca uđe u predsoblje i odmah ih zapljusne oštri smrad starog smeća. U kući je tiho i hladno kao i vani. „Ima li koga kod kuće?” poviče Joona. Sve što se čuje njihovi su koraci i pokreti. Svjetlost iz susjedne kuće ne dopire unutra. Joona ispruži ruku do prekidača da upali stropno svjetlo, ali ne radi. Marie iza njega upali svoju džepnu svjetiljku. Prizma svjetla nervozno se kreće u raznim smjerovima. Krenu dalje i Joona vidi kako mu sjena raste i klizi preko spuštenih žaluzina. „Policija”, poviče ponovno. „Samo bismo htjeli popričati s vama.” Uđu u kuhinju i ugledaju gomilu praznih kutija zobenih pahuljica, tjestenine, brašna i šećera na podu ispod stola. „Ma koji vrag...” prošapće Eliot. Hladnjak i ledenica stoje u mraku, prazni, sve kuhinjske stolice su nestale, a na prozorima ispred navučenih zavjesa stoji uvelo cvijeće. Kuća samo izvana izgleda kao da je obitelj otputovala. Produže dalje u dnevni boravak s kutnom garniturom. Joona zakorači preko jastuka na podu. Marie nešto prošapće, ali nije ju razumio. Debele zavjese prekrivaju prozore sve do poda. Kroz vrata prema hodniku vide se stube koje vode dolje u podrum. Zaustave se kad ugledaju mrtvog psa s plastičnom vrećicom zalijepljenom oko glave. Životinja leži na podu kod ormarića na kojem je televizor. Joona nastavi dalje prema hodniku i stubama. Čuje oprezno kretanje kolega iza sebe. Marie je počela brzo disati. Svjetlost baterije podrhtava. Joona se pomakne u stranu tako da može vidjeti u mračni hodnik. U daljini su odškrinuta vrata kupaonice. Joona da znak kolegama da stanu, ali Marie je već pokraj njega i usmjeri svjetlo prema stubama. Napravi korak naprijed i pokuša vidjeti dalje u hodnik. „Što je to?” prošapće ne mogavši kontrolirati nervozu u glasu. Nešto leži na podu uz vrata kupaonice. Ona uperi bateriju. To je lutka s dugom, plavom kosom. Svjetlost zavibrira preko blijedog plastičnog lica.


Odjednom se lutka uvuče iza vrata. Marie se nasmiješi i napravi korak naprijed i u tom trenutku odjekne pucanj tako jak da su ga svi osjetili u trbuhu. Iskra iz puške ispuni hodnik poput svjetlosti munje. Marie ima osjećaj kao da je dobila jak udarac u leđa dok joj istovremeno dijelovi topline iz puške prolaze kroz grlo. Glava joj padne unatrag i krv prsne kroz rupu u vratu. Baterija padne na pod. Marie je već mrtva kad lelujave glave napravi zadnji korak. Sruši se na pod i ostane ležati s jednom nogom presavinutom pod tijelom tako da joj zdjelica ostane stajati pod čudnim kutom. Joona je izvadio svoj pištolj, otkočio ga i okrenuo se. Hodnik prema stubama prazan je. Tamo nema nikoga – taj koji je pucao zasigurno je pobjegao u podrum. Krv nadire iz Mariena vrata i puši se na hladnom zraku. Baterija se polako kotrlja preko poda. „Bože dragi, Bože dragi”, šapće Eliot. U ušima im zuji od pucnja. Jedno dijete odjednom pojuri prema njima s lutkom u naručju, posklizne se na krv, padne na leđa i otkliže u mrak pokraj stuba. Koraci otrče dolje i zveckajući nestanu.


112. Joona se spusti na koljeno i nabrzinu pogleda Marie. Nema pomoći, teški barut ušao je u pluća i srce i rastrgao vratnu venu. Eliot Sörenstam vrišti od plača u svoj voki-toki da moraju poslati hitnu pomoć i pojačanje. „Policija”, poviče Joona dolje prema stubama. „Spustite oružje i...” Puška ponovno ispali iz podruma i pogodi daščice na stubama tako da komadići drva odskoče u kaskadama. Joona začuje mehanički zvuk kad je puška rasklopljena. Pojuri naprijed, stigne do stuba i u taj čas začuje zvuk prve prazne patrone kako pada iz cijevi. Joona dugačkim koracima nastavi dolje mračnim stubama s podignutim pištoljem. Eliot Sörenstam podigne bateriju, svjetlost dopre do podruma i Joona se stigne zaustaviti prije nego što se nabode. U podnožju stuba netko je naslagao stolice kao barikadu. Noge su okrenute prema van i naoštrene kao koplja, a kuhinjski su noževi zalijepljeni ljepljivom trakom za njih. Joona uperi svoj teški Colt Combat preko barikade i ravno u sobu s bilijarskim stolom. Tamo nema nikoga, sve je opet mirno. Adrenalin ga je učinio neobično mirnim, kao da se nalazi u novoj, izoštrenoj verziji stvarnosti. Polako podigne prst s okidača i otkvači omču užeta koje je zavezano za ogradu stuba tako da može proći pokraj stolica. „Što da radimo?” prošapće Eliot panično kad je došao do njega. „Imaš li pancirku?” „Da.” „Osvijetli u podrum”, kaže Joona i krene. Dvije prazne patrone za lovačku pušku leže na podu među razbijenim staklom i starim konzervama. Eliot prebrzo diše i drži bateriju uz svoj pištolj dok pregledava kutove. Ovdje dolje je toplije i osjeća se oštar smrad znoja i urina. Čelično je uže razapeto ravno preko prolaza u visini vrata i prisiljeni su sagnuti se. Uže zazvecka za njima. Odjednom začuju šapate, a Joona zastane i da znak Eliotu. Čuje se kuckanje, a onda koraci. „Trči, trči”, šapće netko.


Joona osjeti zapuh hladnog zraka i brzo krene naprijed dok nervozna svjetlost iz Eliotove baterije kruži po podrumu. S lijeve se strane vidi kotlovnica, a u drugom smjeru betonske stube vode gore prema otvorenim podrumskim vratima. Vjetar donosi snijeg preko stuba. Joona je već ugledao skrivenu osobu kad svjetlost baterije bljesne na nožu. Napravi korak prema naprijed, čuje brze udisaje koji se pretvore u cviljenje. Visoka žena prljavog lica pojuri na njega s nožem u ruci i Joona joj automatski uperi pištolj u trbuh. „Pazi”, vrisne Eliot. Radi se samo o sekundi, ali Joona ipak ima vremena odlučiti da ne puca. Bez razmišljanja dočeka njen pokret i zakorači u stranu kad ona zamahne. Blokira joj ruku, uhvati je, pusti da ramena slijede okret tijela i udari je desnom podlakticom preko lijeve strane vrata. Udarac je toliko jak i iznenadan da ona odleti unatrag. Joona je i dalje drži za ruku s nožem. Zakrcka poput kamenja pod vodom kad se lakat slomi. Žena padne na pod i vrisne od bola. Nož zvekne na podne pločice. Joona ga nogom odgurne i uperi pištolj prema kotlovnici.


113. Sredovječan čovjek leži na podu uz peć. Zavezan je užetom i ljepljivom trakom i ima krpu u ustima. Eliot Sörenstam zaveže ženu lisicama za cijev od vode dok Joona oprezno priđe muškarcu, objasni mu da je policajac i izvadi mu krpu iz usta. „Djeca”, zadihano će muškarac. „Pobjegle su van, ne smijete nauditi našoj djeci, one su...” „Ima li ovdje još ljudi?” Eliot je već otrčao uz betonske stube. „Samo djeca...” „Koliko?” „Dvije curice... Susanne im je dala pušku, samo su uplašene, nikada se njom nisu koristile, ne smijete im nauditi”, moli muškarac očajno. „Samo su uplašene...” Joona otrči uz stube i izađe van na stražnjoj strani, muškarac još uvijek viče neprestano ponavljajući da ne smiju nauditi curicama. Tragovi vode preko imanja i ravno u mračnu šumu. Traka svjetla titra duboko među drvećem. „Eliote”, poviče Joona. „To su samo djeca!” Slijedi trag dugačkim koracima u šumu i osjeti kako mu se znoj na licu hladi. „Naoružane su”, poviče Joona. Trči prema svjetlosti među drvećem. Grane ispod snijega lome se pod njegovom težinom. U daljini vidi Eliota kako se probija kroz snijeg s baterijom i pištoljem. „Stani”, poviče Joona, ali Eliot ga izgleda ne čuje. Snijeg padne s jednog drveta uz gluhi tresak. U toj slaboj svjetlosti čini mu se da vidi dječje tragove između drveća, pod raznim kutovima, i Eliotov trag u ravnoj crti. „To su samo djeca”, poviče Joona opet i pokuša dobiti na vremenu trčeći niz strminu. Otkliže se na boku, povuče sa sobom kamenčiće i češere pod snijegom, ogrebe leđa o nešto, ali onda se ponovno dočeka na noge. Kroz guste grane vidi svjetlost baterije kako traži, a dijagonalno iza, uz jedno drvo, stoji mršava djevojčica i drži pušku objema rukama. Joona potrči ravno kroz guštik suhih grana. Pokuša zaštititi lice, ali se ipak izgrebe po obrazima. Vidi Eliota kako se kreće među stablima i kako


mala djevojčica iskoračuje iza drveta i puca prema policajcu. Toplina nestane u snijegu samo nekoliko metara ispred cijevi puške. Cijev odleti prema gore i njeno mršavo tijelo posrne. Padne i Eliot se okrene i uperi pištolj u nju. „Čekaj”, poviče Joona pokušavajući se probiti kroz guste grane. Snijeg mu padne po licu i za vrat, grane popuste, a kad izađe na drugu stranu, naglo se zaustavi. Eliot Sörenstam sjedi na zemlji s uplakanom djevojčicom u naručju. Nekoliko koraka dalje stoji njena mala sestra i promatra ih.


114. Susanne Hjälm ima ruke zavezane iza leđa. Njen slomljeni lakat čudno izgleda. Histerično vrišti i divlje se opire dok je dvojica policajaca u uniformi vuku uz stube. Zbog plavih rotirki službenih vozila snježni krajolik pulsira poput vode. Susjedi stoje poput tihih prikaza na razdaljini i promatraju što se događa. Susanne prestane vrištati kad ugleda Joonu i Eliota kako izlaze iz šume. Joona nosi malenu djevojčicu, a Eliot drži drugu za ruku. Susanne stoji razrogačenih očiju dašćući u toj ledenoj zimskoj noći. Joona spusti djevojčicu tako da može sa sestrom otići do mame. Dugo je grle, a ona ih pokušava smiriti. „Sad će sve biti dobro”, kaže slomljenim glasom. „Sve će biti dobro...” Starija žena u uniformi počne razgovarati s djecom pokušavajući im objasniti da mama mora otići s policijom. Osoblje hitne pomoći izvede tatu iz podruma, ali toliko je slab da ga moraju poleći na nosila. Joona ih slijedi dok policajci vode Susanne kroz duboki snijeg do policijskih vozila na prilazu kuće. Stave je na stražnje sjedalo dok jedan policajac telefonom razgovara s tužiteljem. „Ona mora u bolnicu”, kaže Joona čisteći snijeg s cipela i odjeće. Priđe Susanni Hjälm. Ona nepomično sjedi u autu, lica okrenutog prema kući pokušavajući vidjeti svoju djecu. „Zašto si to učinila?” pita Joona. „ Ne možeš ti to shvatiti”, promrmlja ona. „Nitko ne može shvatiti...” „Možda mogu”, kaže on. „Ja sam taj koji je uhvatio Jureka Waltera prije trinaest...” „Trebao si ga ubiti”, prekine ga ona i prvi ga put pogleda u oči. „Što se dogodilo? Nakon svih tih godina kao psihijatrica na izoliranom odjelu...” „Nisam trebala razgovarati s njim”, kaže ona tiho. „Ne smijemo to raditi, ali nisam mislila...” Utihne i ponovno pogleda prema kući. „Što je rekao?” „Tražio me da pošaljem jedno pismo”, prošapće ona. „Pismo?” „Ali postoje restrikcije tako da nisam smjela... ali ja sam, ja sam...” „Nisi ga smjela poslati? Gdje je to pismo?”


„Možda bih trebala razgovarati s odvjetnikom”, kaže ona. „Još imaš to pismo?” „Zapalila sam ga”, kaže mu i okrene se od njega. Suze joj počnu curiti niz umorno, prljavo lice. „Što je pisalo u pismu?” „Želim se posavjetovati s odvjetnikom prije nego što odgovorim na pitanja”, kaže tiho. „Ovo je važno, Susanne”, uporan je Joona. „Sada ćeš dobiti liječničku njegu i pravnog zastupnika, ali prvo moram znati kuda si trebala poslati to pismo... Daj mi ime, daj mi adresu.” „Ne sjećam se... bilo je adresirano na poštanski pretinac.” „Gdje?” „Ne znam... bilo je neko ime”, kaže ona odmahujući glavom. Joona vidi kako stariju djevojčicu stavljaju na nosila i podižu u vozilo hitne pomoći. Izgleda uplašena i pokušava odvezati trake koje ju drže. „Sjećaš li se imena?” „Nije bilo rusko”, prošapće Susanne. „Bilo je...” Kći se odjednom uspaniči u vozilu i počne vrištati. „Ellen”, poviče Susanne. „Ovdje sam, ovdje sam!” Susanne pokuša izaći iz auta, ali Joona je prisili da ostane na mjestu. „Pusti me!” Pokuša se izvući. Vrata vozila hitne pomoći zatvore se i ponovno nastupi tišina. „Ellen”, viče ona. Vozilo krene i Susanne ostane sjediti okrenuta lica i zatvorenih očiju.


115. Kad se Anders Rönn vratio s tečaja Udruge za autizam i Aspergerov poremećaj, Petra je sjedila za kompjutorom i plaćala račune. Priđe joj i poljubi je u vrat, ali ona se otrese, ne želi da je dira. On se pokuša nasmiješiti i potapše je po obrazu. „Pusti me”, kaže ona. „Zar se ne želiš pomiriti?” „Predaleko si otišao”, kaže ona umorno. „Znam, oprosti, mislio sam da hoćeš da...” „Prestani to misliti”, prekine ga. Anders je pogleda u oči, kimne i ode do Agnesine sobe. Ona sjedi okrenuta leđima uz kućicu za lutke. Vidi je da drži četku za kosu u ruci, počešljala je sve lutke, a onda ih naslagala jednu na drugu na jedan od kreveta u kućici. „Kako si to lijepo napravila”, kaže Anders. Sjedne pokraj nje i zagrli je oko malenih ramena. Ona se polako izvuče iz zagrljaja. „Sada sve zajedno spavaju”, kaže Anders veselo. „Ne”, odgovorio ona svojim monotonim glasom. „Što onda rade?” „Gledaju.” Pokaže na nacrtane, širom otvorene oči lutki. „Misliš, ne mogu spavati kad gledaju, ali možemo se igrati da...” „Gledaju”, prekine ga ona i počne pomicati glavu kako to čini kad je uhvati očaj. „Vidim”, kaže on smirujuće.“Ali leže u krevetu kako treba i to je jako dobro...” „Au au au...” Agnes u trzajima pomiče glavu i brzo pljesne tri puta. Anders je zagrli i ljubi po glavi i šapće joj da je baš lijepo to napravila s lutkama. Konačno joj se tijelo opusti i ona počne slagati lego-kocke po podu. Začuje se zvono s ulaznih vrata i Anders izađe iz sobe, pogleda Agnes i zadnji put, a onda ode otvoriti. U sjaju vanjske rasvjete stoji visoki muškarac u odijelu s mokrim hlačama i rasparanim džepom. Kosa mu je kovrčava i raščupana, ima jamice na obrazima i ozbiljne oči. „Anders Rönn?” upita izrazitim finskim naglaskom. „Kako mogu pomoći?” pita Anders neutralno.


„Ja sam iz Državne kriminalističke policije”, kaže muškarac i pokaže svoju legitimaciju. „Mogu li ući?”


116. Anders zuri u visokog muškarca na vratima. U sekundi se zaledi od straha. Otvori vrata da pusti unutra gosta i dok ga pita je li za kavu, kroz glavu mu prolazi tisuću grozničavih misli. Petra je nazvala Centar za zlostavljane žene. Brolin je izmislio neku optužbu protiv njega. Saznalo se da ustvari uopće nije kompetentan za posao na zatvorenom odjelu. Visoki inspektor predstavi se kao Joona Linna, pristojno odbije kavu, a onda uđe unutra i sjedne u fotelju u dnevnoj sobi. Promatra Andersa upitno i prijateljski, zbog čega se on počne osjećati kao gost u vlastitoj kući. „Vi mijenjate Susanne Hjälm na zatvorenom odjelu”, kaže inspektor. „Da”, odgovori Anders pokušavajući shvatiti što je došao saznati. „Što mislite o Jureku Walteru?” Jurek Walter, pomisli Anders. Zar se ovo radi samo o Jureku Walteru? Opusti se i uspije dobiti hladan ton u glasu kad odgovori: „Ne mogu govoriti o pojedinim pacijentima”, kaže strogo. „Jeste li razgovarali s njim?” pita muškarac i sive oči mu postanu oštrije. „Na zatvorenom odjelu nema terapije razgovorom”, kaže Anders i provuče ruku kroz kratku kosu. „Ali naravno da pacijenti pričaju...” Joona Linna se nagne prema naprijed: „Vi znate da je visoki sud stavio restrikcije na Jureka Waltera zato što ga smatraju izrazito opasnim?” „Znam,” kaže Anders, „ali na kraju krajeva, i to je samo procjena, a kao glavni i odgovorni liječnik, moram cijelo vrijeme odvagivati restrikcije i skrb za pacijenta.” Inspektor nekoliko puta kimne, a onda kaže: „Zatražio je od vas da pošaljete jedno pismo, zar ne?” Anders se na trenutak potpuno izgubi, a onda se podsjeti da je on taj koji ima odgovornost za pacijente i donosi odluke što se tiče njih. „Da, poslao sam jedno pismo”, odgovori. „Procijenio sam to kao važno za stvaranje odnosa povjerenja.” „Jeste li ga pročitali prije nego što ste ga poslali?” „Da, naravno... i znao je da ću to učiniti, nije bilo ništa neobično.” Policajčeve se zjenice rašire. „Što je pisalo?” Anders ne zna je li Petra ušla u sobu, ali ima osjećaj da mu stoji iza leđa i


promatra ih. „Ne sjećam se točno”, kaže on i s nelagodom osjeti da se zacrvenio, „ali bilo je to formalno pismo odvjetničkom uredu... a to smatram ljudskim pravom.” „Da”, odgovori inspektor i dalje ga gledajući u oči. „Jurek Walter htio je da ga posjeti odvjetnik kako bi mu pomogao protumačiti njegove šanse da od visokog suda dobije dopuštenje za izlaz iz izolacije... to je otprilike bilo to... i da on u tom slučaju... ako dođe do ponovne procjene njegova stanja, želi imati privatnog branitelja koji bi ga zastupao.” U dnevnoj je sobi zavladala tišina. „Na koju adresu?” pita inspektor mirno. „Odvjetnički ured Rosenhane... poštanski pretinac u Tensti.” „Biste li mogli točno rekonstruirati formulacije u pismu?” „Pročitao sam ga samo jednom i, kao što sam rekao, bilo je vrlo pristojno i službeno... iako je bilo dosta pogrešaka u pisanju.” „Pogrešaka u pisanju?” „To su više bile disleksične pogreške”, objasni Anders. „Jeste li razgovarali o tom pismu s Rolandom Brolinom?” „Ne”, odgovori Anders. „Zašto bih to učinio?”


117. Joona se vrati do auta i krene prema Stockholmu. Nazove Anju i zamoli je da potraži odvjetnički ured Rosenhane. „Znaš li ti uopće koliko je sati?” „Sati”, ponovi on i sjeti se Marie Franzén koja je ubijena prije samo nekoliko sati. „Da... oprosti, možemo to riješiti i ujutro.” Shvati da je ona već prekinula vezu. Prošlo je samo nekoliko minuta kad ga je ponovno nazvala. „Ne postoji nikakav Rosenhane”, kaže. „Ne postoji ni ured, ni odvjetnik s takvim imenom.” „Postoji poštanski pretinac”, uporan je Joona. „Da, u Tensti, pronašla sam ga”, odgovori ona nježno. „Ali otkazan je, a odvjetnik koji ga je unajmljivao ne postoji.” „Razumijem...” „Rosenhane je ime plemićke obitelji koja više ne postoji”, rekla je. „Oprosti što sam te tako kasno nazvao.” „Šalila sam se, možeš me nazvati kad god želiš, pa mi ćemo se vjenčati...” Adresa je trag koji ne vodi nikuda, razmišlja Joona. Nema poštanskog pretinca, nema odvjetničkog ureda, nema imena. Počeo je razmišljati kako mu je bilo čudno kad je Anders Rönn nazvao Jureka Waltera disleksičarom. Vidio sam ga kako piše, razmišlja Joona. Ono što se Andersu Rönnu činilo kao disleksija vjerojatno je proizašlo iz dugotrajnog uzimanja lijekova. Misli mu se ponovno vrate na Marie Franzén koju je Susanne Hjälm ubila. Sada jedno dijete čeka na svog roditelja koji se nikada neće vratiti kući. Nije trebala potrčati, ali jasno mu je da bi i sam napravio istu pogrešku da mu operativni trening nije toliko duboko ukorijenjen – i tada bi bio mrtav, baš kao i njegov otac. Mariena kći Elsa možda je već dobila poruku. Njen svijet više nikada neće biti isti. Kad je Jooni bilo jedanaest godina, otac mu je ubijen lovačkom puškom. Otac je bio policajac koji je samo trebao ući u jedan stan istražiti obiteljsku svađu. Nekoliko puta na dan Joona se sjeti kako je sjedio u razredu kad je ravnatelj ušao u učionicu i zamolio ga da pođe s njim. Njegov svijet više nikada nije bio isti.


118. Jurek hoda po traci za trčanje dugačkim koracima. Saga ga čuje kako teško i promuklo diše. Na televiziji neki čovjek objašnjava kako sam napraviti loptice skočice. Šarene loptice poskakuju u čašama punima vode. Saga se osjeća rascijepljeno. Njen instinkt za samoočuvanjem kaže joj da bi trebala izbjegavati svaki kontakt s Jurekom, ali svaki razgovor s njim povećava šanse njenih kolega da pronađu Feliciju. Muškarac na televiziji upozorava gledatelje da se ne koriste s previše šljokica jer to uništava sposobnost loptica da skaču. Saga polako priđe Jureku. On siđe s trake i mahne joj da je red na nju. Ona mu zahvali, popne se i počne hodati. Jurek stoji pokraj nje i promatra je. Noge su joj još umorne, a zglobovi je bole. Pokuša ubrzati takt, ali već sada s naporom diše. „Jesi li dobila injekciju Haldola?” pita je Jurek. „Još prvog dana”, odgovori ona. „Liječnik ti je dao?” „Da.” „Je li došao i spustio ti hlače?” „Prvo sam dobila Stesolid”, odgovori ona tiho. „Je li bio napadan?” Ona slegne ramenima. „Je li nekoliko puta bio kod tebe?” Bernie uđe u dnevni boravak i ode ravno do trake. Slomljeni nos fiksiran mu je bijelim flasterom. Jedno oko mu je zatvoreno od tamnosive olekline. Zastane ispred Sage, gleda je i prigušeno se nakašlje. „Ja sam sada tvoj rob... mislim, jebote... Ovdje sam da te slijedim zauvijek, kao papin bader... dok nas smrt ne rastavi...” Obriše znoj s gornje usnice i zaljulja se. „Učinit ču sve što mi...” „Sjedni na sofu”, prekine ga Saga i ne pogledavši ga. On podrigne i nekoliko puta proguta slinu. „Ležim na podu i grijem ti stopala... ja sam tvoj pas”, kaže on i s uzdahom se spusti na koljena. „Reci mi. Što hoćeš da učinim?” „Sjedni na sofu”, ponovi Saga. Teškim koracima hoda po traci. Listovi palme se ljuljaju. Bernie dopuzi do nje, nakrivi glavu i pogleda gore prema njoj. „Što god mi kažeš, poslušat ću”, kaže. „Ako si znojna između grudi, mogu ti


obrisati...” „Sjedni na sofu”, kaže Jurek neutralno. Bernie se odmah povuče i legne na pod ispred sofe. Saga mora malo smanjiti brzinu trake. Nastoji ne gledati zaljuljano lišće palme i izbjegava misliti na mikrofon s prijenosnikom. Jurek nepomično stoji i promatra je, obriše usta, a onda prođe rukom kroz kratku, metalno sivu kosu. „Možemo zajedno napustiti bolnicu”, kaže mirno. „Ali ja ne znam hoću li to”, odgovori ona iskreno. „Zašto?” „Vani mi nije ništa ostalo.” „Ostalo?” ponovi on tiho. „Ionako se ne možeš vratiti... ali postoje bolja mjesta od ovoga.” „A možda i gora.” On izgleda iskreno iznenađen i uzdahne pa okrene lice od nje. „Što si rekao?” pita ona. „Samo sam uzdahnuo zato što sam pomislio da mora da se sjećaš goreg mjesta”, kaže on i pogleda je sanjivo. „Zrak koji je zujao kod dalekovoda... ceste izrovane od velikih utovarivača... tragovi ispunjeni crvenom blatnom vodom koja mi je dosezala do struka... ali još uvijek sam mogao otvoriti usta i disati.” „Na što misliš?” „Da gora mjesta mogu biti bolja od boljih mjesta...” „Misliš na svoje djetinjstvo?” „Valjda da”, prošaptao je. Saga je zaustavila traku, nagnula se naprijed viseći iznad stalka. Obrazi su joj se zažarili kao da je trčala deset kilometara. Ne želi zvučati kao da joj je previše stalo, ali zna da bi trebala nastaviti razgovor i navesti ga da joj još priča. „A sada... imaš neko skrovište ili misliš pronaći novo?” pita ga ne gledavši ga. Pitanje je bilo previše izravno, osjetila je to i natjerala se da podigne lice, natjerala se da ga pogleda u oči. „Mogu ti dati cijeli grad ako želiš”, odgovori on ozbiljno. „Gdje?” „Po tvom izboru.” Saga se nasmiješi i odmahne glavom, ali onda se odjednom sjeti mjesta na koje nije mislila godinama. „Kad ja mislim na druga mjesta... onda mislim samo na kuću svog djeda”, kaže ona. „Imala sam ljuljačku zavezanu za drvo... ne znam, ali još se volim


ljuljati.” „Zar ne možeš otići tamo?” „Nemoguće”, odgovori ona i siđe s trake.


119. U potkrovnom stanu u Rörstrandsgatan 19 tajna grupa Atena Promahos sluša razgovor koji se vodi između Jureka Waltera i Sage Bauer. Johan Jönson sjedi pred kompjutorom u sivoj trenirci. Corinne sjedi za radnim stolom i zapisuje cijeli razgovor u svoj kompjutor. Nathan Pollock je nacrtao deset cvjetova na rubu svog bloka i zabilježio riječi „dalekovodi, utovarivači i crveno blato”. Joona samo stoji uza zvučnik zatvorenih očiju i osjeća kako mu se trnci šire leđima dok sluša Sagu kako priča o svom djedu. Nikako ne smije pustiti Jureka da joj uđe u glavu, pomisli. Lice Susanne Hjälm mu na trenutak prođe glavom. Njeno prljavo lice i uplašeni pogled dolje u podrumu. „Zašto ne možeš otići tamo ako želiš otići?” čuje kako Jurek pita. „To je sada tatina kuća”, odgovori Saga Bauer. „A njega nisi dugo vidjela?” „Nisam htjela”, kaže ona. „Ako je živ, onda čeka da mu daš drugu šansu”, kaže Jurek. „Ne”, odgovori ona. „To naravno ovisi o tome što se dogodilo, ali...” „Bila sam mala i ne sjećam se puno toga”, objasni ona. „Ali znam da sam ga cijelo vrijeme zvala i obećavala da više nikada neću biti zločesta, samo neka dođe kući... spavat ću u svom krevetu i lijepo sjediti za stolom i... Ne želim pričati o tome.” „Razumijem”, kaže Jurek, ali riječi mu praktički zagluši nekakvo šuškanje. Začuje se tuljenje, a onda ritmički odjeci teških koraka po traci.


120. Jurek hoda po traci. Ponovno izgleda jači. Koraci su mu dugački i snažni, a blijedo lice mu je smireno. „Razočarana si u svog tatu zato što nije došao kući”, kaže on. „Sjećam se svaki put kad sam ga nazvala... mislim, trebala sam ga.” „A tvoja mama... gdje je ona?” Saga se zaustavi i pomisli da malo previše priča, ali istovremeno mora odgovoriti na njegovo povjerenje. To je kao razmjena, inače će razgovor ponovno postati površan. Vrijeme je da mu ispriča nešto osobno i dok se god bude držala istine, bit će sigurna. „Mama je bila bolesna kad sam bila mala... sjećam se samo kraja”, odgovori Saga. „Umrla je?” „Od raka... imala je zloćudni tumor na mozgu.” „Žao mi je.” Saga se sjeća kako su joj suze tekle u usta, sjeća se mirisa telefona, toplog uha, svjetla koje je prodiralo kroz prašnjavi kuhinjski prozor. Možda je to samo od lijekova, živaca ili samo Jurekova upornog pogleda. Sve ove godine nije pričala o tome. Ustvari ni ne zna zašto to sada čini. „Stvar je u tome što tata... nije podnosio njenu bolest”, prošapće ona. „Nije imao snage biti doma.” „Jasno mi je da si ljuta.” „Bila sam premalena da se brinem za mamu... pokušavala sam joj pomoći s lijekovima, pokušavala sam je utješiti... navečer ju je uvijek boljela glava i samo je ležala u mračnoj spavaćoj sobi i plakala.” Bernie dopuzi do nje i pokuša joj njuškati između nogu. Ona ga odgurne i on se otkotrlja ravno u plastičnu palmu. „I ja želim pobjeći”, kaže on. „Ja idem s vama, mogu pregristi...” „Začepi”, prekine ga ona. Jurek se okrene i pogleda Bernieja koji nacereno sjedi i pogledava Sagu. „Moram li te usmrtiti?” upita ga Jurek. „Oprosti, oprosti”, prošapće Bernie i ustane s poda. Jurek ponovno počne hodati po traci. Bernie sjedne na sofu i gleda televiziju. „Trebat ću tvoju pomoć”, kaže Jurek. Saga ne odgovori, ali razmišlja kako će lagati ako kaže da želi pobjeći. Želi ostati ovdje dok Felicia ne bude pronađena.


„Mislim da su ljudi više vezani za svoje obitelji nego ikoja druga životinja”, nastavi Jurek. „Radimo sve što je u našoj moći da odgodimo separaciju.” „Možda je tako.” „Bila si samo malo dijete, ali si se brinula o svojoj mami...” „Da.” „Zar nije mogla ni jesti sama?” „Većinu vremena je mogla... ali pri kraju nije imala apetita”, odgovori Saga iskreno. „Jesu li je operirali?” „Mislim da je samo dobivala citostatike.” „U tabletama?” „Da, svaki sam joj dan pomagala...” Bernie sjedi na sofi i cijelo vrijeme baca poglede prema njima. S vremena na vrijeme popipa široki flaster na nosu. „Kako su tablete izgledale?” pita Jurek i malo poveća brzinu. „Kao obične tablete”, odgovori ona brzo. Odjednom se loše osjeća. Zašto je ispituje o tabletama? To nije shvatljivo pitanje. Možda je testira? Puls joj se ubrza dok ponavlja samoj sebi da nije u opasnosti dokle god govori istinu. „Možeš li ih opisati?” nastavi on mirno. Saga otvori usta da odgovori da je to bilo previše davno, kad se odjednom sjeti bijelih tableta među dugim smeđim resama prostirke na podu. Prevrnula je staklenku i puzala pokraj kreveta da skupi tablete. Sasvim se jasno sjeća. Skupljala je tablete u šaku i otpuhala mucice koje je skupila s poda. U ruci je držala desetak okruglih tableta. Na jednoj strani bila su otisnuta slova u kvadratu. „Bijele, okrugle”, kaže. „Sa slovima sa strane... KO... nije mi jasno kako se toga sjećam.”


121. Jurek isključi traku, dugo diše i smiješi se sebi u bradu. „Kažeš da si davala mami citostatike... Ali nisi...” „Jesam”, nasmiješi se ona. „Lijek koji opisuješ je Kodein Recip”, kaže on. „Protiv bolova?” pita ona. „Da, ali kodein se ne daje oboljelima od raka, nego samo jaki opijati, poput morfija i ketogana.” „Ali ja se točno sjećam tableta... imaju utor s jedne strane...” „Da”, kaže on. „Mama je rekla da...” Saga utihne i srce joj tako jako lupa da se boji da joj se to vidi na licu. Joona me upozorio, pomisli. Rekao mi je da ne smijem pričati o svojim roditeljima. Proguta knedlu i spusti pogled na izlizanu podnu prostirku. Nije ništa strašno, pomisli i krene prema svojoj sobi. Jednostavno je tako ispalo, malo je previše pričala, ali cijelo se vrijeme držala istine. Nije imala izbora. Da nije odgovarala na pitanja, izgledalo bi kao da nešto izbjegava. Bila je to potrebna razmjena informacija, ali za sada je dosta. „Čekaj”, kaže joj Jurek nježno. Ona zastane, ali se ne okrene. „Svih ovih godina ovdje nisam dobio nijednu mogućnost za bijeg”, nastavi on. „Znao sam da nikada neće doći do preispitivanja odluke o zatvorenom psihijatrijskom odjelu, shvatio sam da mi nikada neće odobriti... ali sada kada si ti tu, konačno mogu napustiti bolnicu.” Saga se okrene i pogleda ravno u njegovo mršavo lice i svijetle oči. „Što mogu učiniti?” pita. „Trebat će mi nekoliko dana da sve pripremim”, odgovori on. „Ali ako ti uspiješ nabaviti tablete za spavanje... Treba mi pet tableta Stesolida.” „Otkuda bih ih mogla nabaviti?” „Budna si, tvrdiš da ne možeš spavati, zamoliš ih da ti daju deset miligrama Stesolida, sakriješ tabletu i odeš u krevet.” „Zašto to ti ne učiniš?” Jurek se nasmiješi ispucanim usnicama: „Meni ne bi nikada dali, boje me se. Ali ti si sirena... svi vide ljepotu, nitko ne vidi opasnost.”


Saga pomisli da je ovo ono što je potrebno da se približi Jureku. Učinit će što kaže, bit će dio njegova plana, dokle god to nije opasno. „Preuzeo si kaznu na sebe za ono što sam ja učinila, zato ću ti pokušati pomoći”, odgovori tiho. „Ali nećeš sa mnom?” „Nemam kuda.” „Imat ćeš.” „Reci mi”, nasmiješi se ona. „Boravak se zatvara”, kaže on i ode. Ona osjeti čudnu vrtoglavicu, kao da je on već znao sve o njoj, i prije nego što mu je ispričala. Naravno da to nisu bili citostatici. Ona je samo tako mislila, ne razmišljajući. Čovjek ne uzima tako citostatike. Ustvari zna da se oni uvijek uzimaju u strogim intervalima. Vjerojatno je rak već jako uznapredovao, jedino što se moglo učiniti bilo je ublažiti bol. Kad je konačno ušla u svoju ćeliju, ima osjećaj kao da je za vrijeme cijelog razgovora s Jurekom Walterom zadržavala dah. Legne na ležaj, sasvim iscrpljena. Saga pomisli kako će se u budućnosti držati pasivno i pustiti Jureka da razotkrije svoje planove policiji.


122. Tek je pet do osam ujutro, ali svi iz grupe Atena već su u potkrovnom stanu. Nathan Pollock oprao je šalice za kavu i postavio ih naopačke na plavu kariranu kuhinjsku krpu. Nakon što su se jučer vrata boravka zaključala, ostali su sjediti i analizirati taj važni materijal sve do sedam navečer. Slušali su razgovor između Jureka Waltera i Sage Bauer te strukturirali i rangirali informacije. „Bojim se kad Saga priča malo previše osobno”, kaže Corinne i kimne uz osmijeh kad joj Nathan pruži šalicu kave. „Naravno, radi se o balansu jer da ništa ne kaže o sebi ne bi mogla zadobiti njegovo povjerenje...” „Ona ima kontrolu nad situacijom”, kaže Pollock i otvori svoju crnu bilježnicu. „Nadajmo se”, kaže Joona. „Saga je stvarno fantastična”, kaže Johan Jonson. „Dobila ga je da priča.” „Ali još uvijek ne znamo ništa o Jureku Walteru”, kaže Pollock kuckajući kemijskom olovkom po stolu. „Osim da se vjerojatno zove nekako drukčije...” „Da”, odgovori Joona. „Ali što je to ustvari smislio? Što će mu pet tableta za spavanje? Koga će drogirati?” pita Corinne naboranog čela. „Ne može drogirati osoblje... jer oni ne smiju uzeti ništa od njega”, kaže Pollock. „Pustimo Sagu da nastavi raditi”, kaže Corinne nakon nekog vremena. „Ne sviđa mi se to”, kaže Joona. Ustane, ode do prozora i vidi da je ponovno počeo padati snijeg. „Doručak je najvažniji obrok dana”, reče Johan Jönson i izvadi čokoladicu. „Prije nego što nastavimo”, kaže Joona i okrene se prema njima, „htio bih još jednom poslušati snimku... kad Saga objašnjava da možda ne želi napustiti bolnicu.” „Pa već smo je trideset pet puta preslušali”, uzdahne Corinne. „Znam, ali ne mogu se oteti dojmu da sam nešto propustio”, objasni joj on glasom hrapavim od tvrdoglavosti. „Jurek isprva zvuči sasvim normalno kad joj kaže da postoje bolja mjesta na svijetu od zatvorenog odjela... ali kad mu Saga odgovori da postoje i lošija, uspije ga izbaciti iz ravnoteže.” „Možda”, kaže Corinne i spusti pogled. „Ne možda”, kaže Joona. „Mnogo sam sati razgovarao s Jurekom i znam prepoznati da mu se glas promijenio, postao introvertiran, ali samo malo, upravo kad opisuje to mjesto s crvenim blatom...”


„I dalekovodima i utovarivačima”, kaže Pollock. „Znam da tu ima nečega”, kaže Joona. „Ne samo činjenica da je Jurek ustvari iznenadio samog sebe kad je počeo pričati o pravim sjećanjima...” „Ali to nikuda ne vodi”, prekine ga Corinne. „Želim ponovno poslušati snimku”, kaže Joona i okrene se prema Johanu Jönsonu.


123. Johan Jönson nagne se prema naprijed i pomiče oznaku na ekranu preko nizova grafički prikazanih zvučnih valova. U velikim zvučnicima zašušti i zakrcka, a onda se čuje ritmička tutnjava koraka na traci za trčanje. „Možemo zajedno napustiti bolnicu”, kaže Jurek. Zakrcka i šuškavi zvuk postane još glasniji. „Ali ja ne znam hoću li to”, odgovori Saga. „Zašto?” „Vani mi nije ništa ostalo.” Čuje se smijeh s televizije u pozadini. „Ostalo? Ionako se ne možeš vratiti... ali postoje bolja mjesta od ovoga.” „A možda i gora”, kaže Saga. Ponovno zakrcka i začuje se uzdah. „Što si rekao?” pita Saga. „Samo sam uzdahnuo zato što sam pomislio da mora da se sjećaš goreg mjesta...” Glas mu je neobično nježan i polako nastavi: „Zrak koji je zujao kod dalekovoda... ceste izrovane od velikih utovarivača... tragovi ispunjeni crvenom blatnom vodom koja mi je dosezala do struka... ali još uvijek sam mogao otvoriti usta i disati.” „Na što misliš?” pita Saga. S televizije se ponovno začuje smijeh i aplauzi. „Da gora mjesta mogu biti bolja od boljih mjesta...” odgovori Jurek gotovo nečujno. Disanje i teški koraci čuju se zajedno s tuljenjem i šuštanjem. „Misliš na svoje djetinjstvo?” kaže Saga Bauer. „Valjda da”, prošapće Jurek. Oko stola nastupi potpuna tišina kad Johan Jönson zaustavi snimku i naboranog čela pogleda Joonu. „Nećemo tu više ništa uspjeti izvući”, kaže Pollock. „Što ako je Jurek rekao nešto što nismo razumjeli”, uporan je Joona i pokaže na monitor kompjutora. „Ovdje ima vremena. Ili ovdje? Točno kad je Saga rekla da postoje gora mjesta od bolnice.” „Uzdahnuo je”, odgovori mu Pollock. „Jurek je rekao da je uzdahnuo, ali jesmo li sigurni da je to učinio?” pita Joona. Johan Jönson se počeše po trbuhu, pomakne oznaku natrag, pojača ton i


ponovno pusti snimku. „Treba mi cigareta”, kaže Corinne i podigne svoju svijetlu torbu s poda. U zvučnicima šumi i začuje se jako škripanje, a onda izdisaj. „Što sam ti rekao?” nasmiješi se Pollock toplo. „Probaj sporije”, uporan je Joona. Pollock nervozno zabubnja po stolu. Brzina je smanjena za pola i sada uzdah zvuči kao kad oluja prijeđe preko terena. „Uzdahnuo je”, kaže Corinne. „Da, ali nešto mi je tu čudno s pauzom i tonom njegova glasa odmah poslije”, kaže Joona. „Objasni mi što da tražim”, kaže Johan Jönson frustrirano. „Ne znam... hoću da zamisliš da je stvarno nešto rekao... čak i ako se ne čuje”, odgovori Joona, a onda se nasmiješi vlastitom odgovoru. „Naravno, mogu probati.” „Zar ne možemo samo pojačavati i pojačavati ton dok na kraju ne čujemo ima li čega u toj tišini ili ne?” „Ako nekoliko stotina puta pojačamo, onda će nam puknuti bubnjići od zvuka koraka na pokretnoj traci.” „Onda makni korake.” Johan Jönson slegne ramenima, razvuče vremenski snimku, a onda podijeli zvuk u tridesetak različitih valova po hercima i decibelima. Napuhne obraze te označi određene dijelove i izbriše ih. Svaki izbrisani dio sada se vidi na jednom manjem ekranu. Corinne i Pollock ustanu. Neko se vrijeme smrzavaju na balkonu gledajući preko krovova i prema crkvi Filadelfia. Joona je ostao sjediti i promatra polagani rad. Nakon trideset i pet minuta Johan Jönson se nasloni u stolici i posluša pročišćenu snimku u raznim brzinama, obriše još neke dijelove, a zatim pusti rezultat snimke. Ono što je sada ostalo od zvuka zvuči otprilike kao da je netko ispustio težak kamen na kameni pod. „Jurek Walter je uzdahnuo”, konstatira Johan Jönson i zaustavi snimku. „Ne bi li ovi vrhovi trebali biti u ravnini”, kaže Joona i pokaže na tri izbrisana vala na manjem ekranu. „Ne, to je samo eho koji sam izbrisao”, kaže Johan, a onda se odjednom zamisli. „Ali možda bih mogao probati izbrisati sve osim eha.” „Možda je okrenut prema zidu”, kaže Joona brzo. Johan Jönson briše i vrati natrag valove s ehom, pojača razinu i intenzitet zvuka tristo puta i ponovno pusti snimku. Sada isti zvuk zvuči kao drhtavi izdisaj kad ga čuju ponovljenog u izvornoj brzini.


„Nije li tu nešto?” pita Joona ponovno jako koncentriran. „Moglo bi biti”, prošapće Johan Jonson. „Ja ništa ne čujem”, kaže Corinne. „Više ne zvuči kao uzdah”, prizna Johan Jonson. „Ali ne možemo više ništa učiniti jer se na ovoj razini miješaju longitudinalni zvučni valovi s transverzalnima... a s obzirom na to da oni imaju različite brzine, samo će poništiti jedni druge... „Svejedno pokušaj”, kaže Joona nestrpljivo.


124. Johan Jönson razvuče usnice tako da izgleda kao August Strindberg dok promatra partituru od petnaest različitih valova. „Ma, ovo ne ide”, mrmlja. Stručno pomiče valove i produžuje određene šiljate vrhove i izravnava ih. Pokuša pustiti snimku i sobu ispuni čudni podvodni ton. Corinne je rukama prekrila usta. Johan Jonson brzo prekine snimku, još je malo promijeni, odvoji određene dijelove, a onda je ponovno pusti. Čelo Nathana Pollocka je oznojeno. U velikim zvučnicima duboko zagrmi, a onda se čuje izdah podijeljen na slabe slogove. „Slušajte”, kaže Joona. Ono što se čuje dugačak je uzdah koji je misao nesvjesno proizvela. Jurek Walter ne koristi se glasnicama, ali pomiče usnice i jezik kad je izdahnuo. Johan Jönson minimalno pomakne valove i ustane sa stolice s uzbuđenim osmijehom kad stavi snimku sa šapatom na loop. „Što kaže?” pita Pollock napetim glasom. „Zvuči skoro kao Lenjin?” „Lenjinsk”, kaže Corinne razrogačenih očiju. „Ha?” Pollock gotovo zaurla. „Postoji grad Lenjinsk-Kuznjecki”, kaže ona. „No budući da je upravo pričao o crvenom blatu, onda smatram da misli na tajni grad.” „Tajni grad?” promrmlja Pollock. „Pa kozmodrom u Bajkonuru je poznat”, objasni ona. „Ali prije pedeset godina, grad se zvao Lenjinsk i bio je strogo čuvana tajna.” „Lenjinsk u Kazahstanu”, kaže Joona mirno. „Jurek se sjetio Lenjinska iz djetinjstva...” Corinne sjedne za stol ravnih leđa, stavi pramen kose iza uha i objasni: „Kazahstan je u to vrijeme pripadao Sovjetskom Savezu... i nalazio se na tako udaljenoj lokaciji da je bilo moguće sagraditi cijeli grad, a da ostatak svijeta ništa ne primijeti. Vladala je prava utrka u naoružanju i trebali su raketne i vojne baze.” „Kazahstan je barem član Interpola”, kaže Pollock. „Ako nam daju pravo ime Jureka Waltera, onda ga možemo početi istraživati”, kaže Joona. „Onda kreće lov...” „To ne bi trebalo biti nemoguće”, kaže Corinne. „Mislim... imamo mjesto i okvirno vrijeme njegova rođenja. Znamo da je došao u Švedsku 1994. godine. Imamo njegove slike, imamo dokumentirane ožiljke na njegovu tijelu i...”


„Imamo čak i krvnu grupu i DNK”, nasmiješi se Pollock. „Znači, Jurekova je obitelj pripadala ili kazahstanskom stanovništvu na tom području ili istraživačima, inženjerima, vojnom osoblju koje je Rusija poslala tamo...” „Idem skupiti materijal”, kaže Pollock brzo. „A ja ću onda pokušati dobiti NSC u Kazahstanu”, kaže Corinne. „Joona? Da pokušam...” Prestane govoriti i upitno ga pogleda. Joona polako ustane, pogleda je i kimne, uzme kaput sa stolice i krene van. „Kuda si krenuo?” pita Pollock. „Moram razgovarati sa Susanne Hjälm”, promrmlja Joona i izađe van.


125. Dok je Corinne pričala o istražiteljima koji su poslani u vojnu bazu u Kazahstanu, Joona se odjednom sjetio razgovora sa Susanne Hjälm u policijskom autu. Prije nego što joj je kći počela vikati iz vozila hitne pomoći, pitao je Susanne sjeća li se adrese na Jurekovu pismu. Rekla je da je to bila adresa poštanskog pretinca, pokušala se sjetiti imena i promrmljala si u bradu da nije bilo rusko. Zašto je rekla da ime nije bilo rusko? Joona pokaže legitimaciju stražaru i objasni s kim želi razgovarati. Zajedno krenu kroz ženski odjel zatvora Kronoberg. Jaki se stražar zaustavi ispred debelih metalnih vrata. Joona pogleda kroz prozor. Susanne Hjälm sjedi nepomično, zatvorenih očiju. Usnice joj se miču kao da moli. Kad stražar otključa vrata, ona se trgne i otvori oči. Počne njihati gornji dio tijela kad vidi Joonu kako ulazi unutra. Slomljena ruka joj je fiksirana, a druga položena oko struka, kao da pokušava zagrliti samu sebe. „Moram razgovarati s tobom...” „Tko će zaštititi moje curice?” pita ona zadihano. „One su sada sa svojim tatom”, objasni Joona gledajući u njene uplašene oči. „Ne... ne... On ništa ne razumije, on ne zna... nitko ne zna, morate nešto učiniti, ne možete ih samo napustiti.” „Jesi li pročitala pismo koje ti je Jurek dao?” pita Joona. „Da”, prošapće ona. „Jesam.” „Je li bilo za odvjetnika?” Ona ga pogleda i malo smirenije diše. „Da.” Joona sjedne do nje na ležaj. „Zašto ga nisi poslala?” pita tiho. „Jer nisam htjela da izađe na slobodu”, kaže ona očajno. „Nisam mu htjela dati ni šansu. Ti to ne možeš razumjeti, nitko ne može razumjeti.” „Ja sam ga uhvatio, ali...” „Svi me mrze”, nastavi ona ne slušajući ga. „I ja se mrzim, ništa nisam vidjela, nisam htjela ozlijediti policajku, ali niste trebali tamo biti, niste me trebali tražiti, niste trebali...” „Sjećaš li se adrese na pismu?” prekine je Joona. „Spalila sam ga, mislila sam da će svemu biti kraj ako to učinim, ne znam


što sam mislila.” „Je li htio da ga pošalješ u odvjetnički ured?” Susannino tijelo protresaju jaki drhtaji, znojna joj kosa udara o čelo i obraze. „Kada mogu vidjeti svoju djecu?” cvili tiho. „Moram im ispričati da sam sve to učinila zbog njih, iako to nikada neće razumjeti, iako će me početi mrziti...” „Odvjetnički ured Rosenhane?” Ona ga pogleda divljim očima, kao da je već zaboravila da je on tamo. „Da, tako je”, promuca. „Kad sam te prošli put pitao rekla si mi da ime nije bilo rusko”, kaže Joona. „Zašto bi bilo rusko?” „Zato što je Jurek jednom sa mnom pričao na ruskom...” „Što je rekao?” „Ne mogu više, ne mogu...” „Jesi li sigurna da je pričao ruski?” „Govorio je tako užasne stvari...”


126. Susanne ustane s ležaja od očaja, okrene se prema zidu i plače pokušavajući sakriti lice drhtavim rukama. „Molim te, sjedni”, kaže Joona mirno. „On ne smije, ne smije...” „Zatvorila si svoju obitelj u podrum jer si se bojala Jureka.” Ona ga pogleda i ponovno se spusti na krevet. „Nitko me nije slušao, ali ja znam da on govori istinu... osjetila sam njegovu vatru na licu...” „Ja bih učinio isto”, kaže Joona ozbiljno. „Da sam mislio da tako mogu zaštititi svoju obitelj od Jureka, i ja bih to isto učinio.” Ona zasune i upitno ga pogleda i obriše usu. „Trebala sam dati Jureku injekciju Zypadhere. Već je dobio tablete za smirenje i ležao u krevetu... više se nije mogao kretati. Sven Hoffman je otvorio vrata, ušla sam unutra i dala mu injekciju u debelo meso... Kad sam mu stavila flaster, rekla sam mu samo da je s njegovim pismima gotovo, da ga nemam namjeru poslati, nisam rekla da sam ga već spalila, samo sam rekla...” Utihne pokušavajući se sabrati, neko vrijeme drži ruku preko usta, a onda je spusti: „Jurek je otvorio oči i pogledao ravno u mene i pričao ruski... Ne znam kako je znao da razumijem, nikada mu nisam ispričala da sam živjela u Sankt Peterburgu.” Utihne i odmahne glavom. „Što je rekao?” „Zakleo se da će rasporiti Ellen i malu Anju... i pustiti me da odaberem koja će iskrvariti”, kaže ona i široko se nasmiješi kako se ne bi slomila. „Pacijenti znaju pričati užasne stvari, čovjek mora podnijeti puno prijetnji, ali s Jurekom je bilo drukčije.” „Jesi li sigurna da je to rekao?” „Da... Jurek Walter je pričao neuobičajeno književan ruski, kao da je profesor na Lomonosovu.” „Rekla si mu da je s njegovim pismima gotovo”, kaže Joona. „Je li bilo više pisama?” „Samo to na koje je odgovorio.” „Znači, prvo je dobio pismo?” pita Joona. „Došlo je meni... od jednog odvjetnika koji se ponudio da prouči njegova prava i mogućnosti.”


„I ti si ga dala Jureku?” „Ne znam zašto, smatrala sam da je to ljudsko pravo, ali on nije...” Ona zaplače i povuče se malo dalje unatrag na mekom ležaju. „Pokušaj se sjetiti što...” „Hoću svoju djecu, ne mogu više”, zacvili ona i uzvrti se na krevetu. „On će im nauditi.” „Ti znaš da je Jurek u zatvorenom...” „Samo kad hoće”, prekine ga ona i zaljulja se. „Sve je prevario, on može izlaziti i ulaziti...” „To nije istina, Susanne”, smiruje ju Joona. „Jurek Walter nije napustio zatvoreni odjel niti jednom u trinaest godina.” Ona ga pogleda, a onda kaže bijelim, ispucanim usnicama: „Ti ništa ne znaš.” Na trenutak izgleda kao da će se početi smijati. „Zar ne?” ponovi ona. „Ti stvarno ništa ne znaš.” Ponovno zatrepće suhim očima, a ruka joj se jako trese kad je podigne da makne pramen kose koji joj je pao na lice. „Vidjela sam ga na parkingu ispred bolnice”, kaže tiho. „Samo je stajao i gledao me.” Krevet zaškripi pod njenim nogama i ona se osloni rukom na zid. Joona je pokuša smiriti: „Razumijem da je njegova prijetnja...” „Ti si glup”, zavrišti ona. „Vidjela sam tvoje ime na staklu...” Napravi korak naprijed, posklizne se, udari jako glavom o rub kreveta i sruši se na pod.


127. Corinne Meilleroux spusti svoj mobitel na stol i odmahne glavom tako da miris ekskluzivnog parfema doplovi sve do Pollocka. On je sjedio i čekao je da završi razgovor razmišljajući kako će je jednom pitati hoće li večerati s njim. „Stalno ostajem kratkih rukava”, kaže ona. „Kratkih rukava”, ponovi on uz nakrivljeni smiješak. „Zar se ne može tako reći?” „Pa nije baš moderan izraz, ali...” „Razgovarala sam s Antonom Takirovim iz kazahstanske sigurnosne policije NSC”, kaže ona. „Bilo je gotovo u sekundi. Odgovorio mi je da Jurek Walter nije njihov građanin brže nego što sam ja stigla otvoriti kompjutor. Bila sam jako ljubazna i zamolila ih da još jednom provjere, ali taj Takirov se uvrijedio i rekao da i oni u Kazahstanu imaju kompjutore.” „Možda teško komunicira sa ženama.” „Kad sam pokušala reći gospodinu Takirovu da usporedba DNK-a zna malo potrajati, prekinuo me i rekao da oni imaju najmoderniji sustav na svijetu.” „Jednostavno ne žele pomoći.” „Za razliku od ruske federalne sigurnosne policije. S njima sada dobro surađujemo. Upravo me nazvao Dimitri Urgov. Nemaju ništa što bi odgovaralo podacima koje sam poslala, ali on će osobno zamoliti državnu policiju da pogleda slike i pročešlja bazu podataka s DNK-om...” Corinne zatvori oči i masira si vrat. Pollock je gleda, pokuša zatomiti poriv da se ponudi da joj pomogne. Najradije bi stao iza nje i polako joj masirao leđa. „Ja imam tople ruke”, kaže Pollock kad Joona Linna uđe u prostoriju. „Smijem popipati”, pita on svojim dubokim, finskim naglaskom. „Kazahstan nam ne olakšava posao”, ispriča mu Corinne. „Ali ja...” „Jurek Walter je iz Rusije”, kaže Joona i zagrabi šaku kiselih bombona iz zdjelice. „Rusije”, ponovi ona prazno. „Govori savršen ruski.” „Zar bi mi Dimitri Urgov lagao... oprosti, ali ja ga poznajem i stvarno ne vjerujem da...” „On vjerojatno ništa ne zna”, kaže Joona i strpa bombone u džep. „Jurek Walter je toliko star da je to sigurno bilo u doba KGB-a.”


128. Pollock, Joona i Corinne nagnuli su se nad stol i raspravljaju o trenutačnoj situaciji. Do maloprije nisu imali ništa. Ali zahvaljujući Saginoj infiltraciji, dobili su mjesto. Jurek Walter se slučajno izbrbljao kad je prošaptao „Lenjinsk”. Odrastao je u Kazahstanu, ali s obzirom na to da ga je Susanne Hjälm čula kako govori književni ruski, njegova je obitelj najvjerojatnije došla iz Rusije. „Iako njihova sigurnosna nije ništa znala”, ponovi Corinne. Joona izvadi svoj mobitel i počne tražiti broj koji nije nazvao mnogo godina. Osjeti kako mu temperatura raste kad shvati da bi mogao biti na tragu zagonetke Jureka Waltera. „Što ćeš učiniti?” pita ga Corinne. „Porazgovarati sa starim poznanikom.” „Zoveš Nikitu Karpina!” usklikne Pollock. „Zar ne?” Joona se odmakne s mobitelom na uhu. Zvoni i šušti i, nakon dosta vremena, na vezi zakrči. „Zar ti nisam zahvalio za pomoć s Pićuškinom?” pita Karpin brzo. „Jesi, poslao si mi nekoliko sapunčića koji...” „I to nije dovoljno?” prekine ga on. „Ti si najtvrdoglaviji dečko kojeg sam ikada upoznao, trebao sam znati da ćeš me nazvati i smetati.” „Imamo ovdje jedan kompliciran slučaj koji...” „Ja nikada ne pričam na telefon”, prekine ga Nikita. „A ako sredim kriptiranu liniju?” „Ne postoje takve koje nećemo probiti za dvadeset sekundi”, nasmije se Rus. „Kako god bilo... ja sam se povukao i ne mogu ti pomoći.” „Pa imaš valjda veze”, pokuša Joona. „Nitko nije ostao... a i svejedno ne znaju ništa o Lenjinsku, ali da i znaju, ne bi ti rekli.” „Već si znao što ću te pitati”, uzdahne Joona. „Naravno, mala zemlja...” „S kim da razgovaram ako želim odgovor?” „Probaj ponovno s FSB-om za mjesec dana... žao mi je”, zijevne Karpin. „Ali moram ići prošetati Zeana, obično šetamo preko leda po Kljazmi, pa prema molovima za kupanje i natrag.” „Razumijem”, kaže Joona. Prekine vezu i nasmiješi se starčevoj pretjeranoj opreznosti. Stari agent KGB-a izgleda da ne vjeruje da se Rusija promijenila. Možda je u pravu. Možda


su samo prevarili svijet da misli kako sve ide u dobrom smjeru. Ovdje se ne radi o službenom pozivu, ali kad se radi o Nikiti Karpinu, onda je to vrlo ljubazan poziv. Nikitin samojed Zean bio je star i uginuo je dok je Joona bio tamo u posjetu prije osam godina. Joona je bio pozvan da održi tri predavanja o radu koji je doveo do uhićenja Jureka Waltera. Moskovska je policija u to vrijeme bila usred lova na serijskog ubojicu Aleksandra Pićuškina. Nikita Karpin zna da Joona zna da pas nije živ. I zna da Joona zna što radi ako hoda po zaleđenoj rijeci Kljazmi.


129. U deset minuta do sedam navečer Joona Linna sjedi u zadnjem zrakoplovu za Moskvu. Kad zrakoplov sleti, tamo je već ponoć. Oštra hladnoća prekrila je zemlju i niske temperature čine snijeg sasvim suhim. Joona se vozi taksijem kroz golema, monotona predgrađa. Čini mu se kao da je zapeo u nekoj sumornoj emisiji o okolišu koja se stalno ponavlja, kad se grad konačno promijeni. Taman je stigao vidjeti jednu od Staljinovih sedam sestara – lijepih nebodera – kad taksi skrene u jednu sporednu ulicu i stane ispred hotela. Njegova soba je vrlo jednostavna i mračna. Stropovi su visoki, a zidovi požutjeli od cigaretnog dima. Na pisaćem stolu stoji električni samovar od smeđe plastike. Plan evakuacije koji visi na vratima propaljen je kod izlaza za nuždu. Kad stane uz jedini prozor prema uličici, osjeti zimsku hladnoću čak i kroz staklo. Legne na hrapavi smeđi pokrivač kreveta, gleda u strop i sluša prigušene glasove koji pričaju i smiju se u susjednoj sobi. Pomisli kako je sada prekasno da nazove Disu i poželi joj laku noć. Misli mu se kovitlaju, slike ga progone i u san. Jedna djevojčica čeka da joj mama isplete kosu, Saga Bauer ga gleda s glavom prepunom posjekotina, a Disa leži u njegovoj kadi i pjevuši poluzatvorenih očiju. U pola šest ujutro zavibrira mobitel na Jooninu noćnom ormariću. Zaspao je potpuno odjeven, sa svim dekama i pokrivačima preko sebe. Vrh nosa mu je leden i puhne u prste prije nego što isključi buđenje. Vani je još uvijek mrak. Joona se spusti do predvorja i zamoli djevojku na recepciji da mu unajmi automobil. Sjedne za jedan od elegantno postavljenih stolova, popije čaj i pojede topao kruh s rastopljenim maslacem i debelim kriškama sira. Sat vremena kasnije napušta Moskvu u sasvim novom BMW-u X3 po autocesti M2. Crni, blistavi asfalt nestaje pod automobilom, promet je gust kroz Vidnoje i već je osam sati kad siđe s autoputa i počne voziti zavojitim bijelim cestama. Debla breza stoje poput tankih, mladih anđela u tom snježnom krajoliku. Ljepota Rusije gotovo je zastrašujuća. Hladno je i oštro, a Ljubimova je okupana zimskim suncem kad Joona skrene i zaustavi automobil u jednom očišćenom dvorištu ispred imanja. Čuo je da je to mjesto nekada bilo ljetna rezidencija ruske kazališne legende Stanislavskog.


Nikita Karpin izađe na verandu. „Sjećaš se mog prljavog psa”, nasmiješi se i rukuje se s Joonom. Nikita Karpin nizak je, širok muškarac s lijepim, ostarjelim licem, čvrstim pogledom i vojničkom frizurom. Dok je bio agent, svi su ga se bojali. Nikita Karpin službeno više nije dio sigurnosne službe, ali je još uvijek u ministarstvu pravosuđa. Joona zna da ako netko može saznati koje veze ima Jurek Walter s Rusijom, onda je to Karpin. „Obojicu nas zanimaju serijski ubojice”, kaže Nikita i uvede Joonu u kuću. „S moje strane moglo bi ih se gledati kao na bunare koje je moguće ispuniti neriješenim zločinima... što je praktično. Ali s druge strane, moramo ih uhvatiti da ne ispadnemo nesposobni, što onda zakomplicira stvari...” Joona prati Karpina u veliku, lijepu sobu s namještajem koji izgleda kao da nije mijenjan od pretprošlog stoljeća. Stare tapete s medaljonima blistaju poput masnog šlaga. Iznad crnog klavira iza stakla visi portret Stanislavskog. Agent im natoči piće iz velikog, zamagljenog staklenog vrča. Na stolu je siva kartonska kutija. „Sok od bazge”, kaže i potapše se po jetri. Čim je natočio Jooni sok i oni sjeli jedan nasuprot drugom za stol, lice mu se promijeni. Ljubaznog osmijeha nestane kao da ga nikada nije ni bilo. „Kad smo se zadnji put vidjeli... tada je većina stvari još bila tajna, ali u to sam vrijeme još uvijek vodio jednu posebno obučenu grupu koju smo zvali jedna za put, doslovno prevedeno. Bili smo poprilično opasni... ja i moji dečki...” Nasloni se tako da je naslon zaškripao. „Možda ću zbog toga gorjeti u paklu?” kaže ozbiljno. „Ili možda postoji anđeo koji štiti one koji brane domovinu.” Nikitine žilovite ruke leže na stolu između sive kutije i vrča sa sokom. „Htio sam biti oštriji prema teroristima u Čečeniji”, objasni ozbiljnim glasom. „Ponosan sam na našu akciju u Beslanu i za mene je Ana Politkovskaja izdajica.” Spusti čašu i duboko uzdahne. „Pregledao sam materijal koji ste poslali FSB-u... niste puno saznali, Joona Linna.” „Nismo”, odgovori Joona strpljivo. „Mi smo te mlade inženjere i graditelje koji su poslani u kozmodrom Lenjinsk zvali raketno gorivo.” „Raketno gorivo?” „Sve o svemirskom programu trebalo je biti tajno. Svi su izvještaji bili pažljivo šifrirani. Ideja je bila da se ti inženjeri nikada ne vrate. Bili su najbolje


obrazovani znanstvenici svog vremena, a tretirali su ih kao stoku.” Agent KGB-a utihne. Joona si natoči još soka i otpije. „Baka me naučila raditi sok od bazge.” „Ukusan je.” „Naravno, dobro si učinio što si došao meni, Joona Linna”, kaže Nikita Karpin i prijeđe rukom preko usta. „Ovaj sam dosje posudio iz arhiva naše jedinice.”


130. Starac izvadi sivi fascikl iz jednako sive kartonske kutije, otvori ga i stavi fotografiju na stol pred Joonu. Slika prikazuje dvadeset dvojicu muškaraca ispred čistih kamenih stuba. „To je snimljeno u Lenjinsku 1955. godine”, kaže Karpin novim tonom glasa. U sredini prvog reda, na jednoj klupi iz parka sjedi legendarni Sergej Koroljov s mirnim osmijehom. Glavni konstruktor na prvom čovjekovu letu u svemir i prvom satelitu na svijetu. „Pogledaj muškarce u zadnjem redu.” Joona se nagne i pogledom slijedi zadnji niz lica. Napola zaklonjen muškarcem kovrčave kose stoji vitki muškarac mršava lica i svijetlih očiju. Joona odmakne glavu kao da je udahnuo amonijak. Pronašao je oca Jureka Waltera. „Vidim ga”, prošapće Joona. „Staljinova je administracija odabrala najmlađe i najtalentiranije inženjere”, ispriča Nikita mirno i baci staru sovjetsku putovnicu pred Joonu. „A Vadim Levanov je bez sumnje bio jedan od najboljih.” Joona otvori putovnicu i osjeti kako mu se srce ubrzalo. Crno-bijela fotografija prikazuje muškarca koji sliči na Jureka Waltera, ali ima toplije oči i nema bora na licu. Vadim Levanov je dakle ime oca Jureka Waltera, pomisli Joona. Put ovamo nije bio uzalud. Sada mogu započeti pravu istragu. Nikita stavi na stol karticu s deset otisaka prstiju, male privatne fotografije s očeva krštenja i iz studentskih dana. Školske knjige iz osnovne škole i dječji crtež koji predstavlja automobil s dimnjakom na krovu. „Što želiš znati o njemu?” nasmiješi se Karpin. „Vjerojatno imamo skoro sve... sve adrese na kojima je stanovao, sve cure prije braka s Elenom Mišajlovom, pisma koja je pisao roditeljima u Novosibirsku, aktivno vrijeme u partiji...” „Njegov sin”, prošapće Joona. „Njegova je žena isto bila odabrana inženjerka, ali umrla je pri porodu nakon samo dvije godine braka”, nastavi Karpin. „Sin”, ponovi Joona. Karpin ustane, otvori drveni ormar, uzme tešku torbu i stavi je na stol. Kad podigne poklopac, Joona vidi da je to filmski projektor za šesnaestmilimetarske filmove.


Nikita Karpin kaže Jooni da navuče zastore i izvadi jedan film iz sive kutije. „Ovo je privatni film iz vremena u Lenjinsku koji mislim da bi trebao vidjeti...” U projektoru počne otkucavati, slika se projicira ravno na svijetle tapete. Karpin podesi oštrinu i ponovno sjedne. Slika malo pulsira, ali uglavnom je jasna. Kamera je očito postavljena na stativu. Joona shvati da gleda film koji je otac Jureka Waltera snimio dok je živio u Lenjinsku. Na zidu pred njim vidi se stražnja strana kuće s osunčanim vrtom. Svjetlo prolazi kroz lišće, a iznad drveta u pozadini uzdiže se dalekovod. Slika malo zadrhti i odjednom se vidi Jurekov otac. Stavlja tešku torbu na visoku travu, otvara je i vadi četiri sklopiva stolca. Dječak počešljane kose uđe u sliku slijeva. Ima oko sedam godina, lijepe crte lica i velike svijetle oči. To je bez sumnje Jurek, pomisli Joona koji jedva da se usuđuje disati. Dječak priča, ali sve što se čuje kucanje je projektora. Tata i dječak pomognu izvaditi metalne noge iz torbe koje se pretvore u drveni stol kad ih se okrene. Dječak Jurek nestane iz slike, ali se odmah vrati iz drugog smjera s vrčem vode. To je tako brzo išlo da se Jooni učini da je film sigurno izrezan. Jurek grize usnice, a šake su mu stisnute dok mu tata priča. Ponovno nestane iz slike i tata ga slijedi dugačkim koracima. Voda u vrču se ljulja. Malo kasnije Jurek se vrati s bijelom papirnatom vrećicom, a onda se vrati i tata s drugim djetetom na ramenima. Tata drma glavom i poskakuje kao konj. Joona ne vidi lice drugog djeteta. Glava mu je iznad ruba slike, ali Jurek mu maše. Stopala s malim cipelama udaraju o tatina prsa. Jurek nešto viče. A kad tata spusti to drugo dijete na travu ispred stola, Joona vidi da je i to Jurek. Identični dječaci zagledaju se u kameru ozbiljnih lica. Sjena oblaka prijeđe preko vrta. Tata uzme papirnatu vrećicu i nestane iz slike. „Jednojajčani blizanci”, nasmiješi se agent i zaustavi projektor. „Blizanci”, ponovi Joona. „Zato je mama umrla.”


131. Joona zuri ravno naprijed u tapete i ponavlja tiho sam sebi da je Pješčar brat blizanac Jureka Waltera. On je zatočio Feliciju. Njega je Lumi vidjela u vrtu kad je htjela mahnuti mački. I zato je Susanne Hjälm vidjela Jureka Waltera u mraku na parkingu ispred bolnice. Vrući projektor tiho kucka. Joona uzme čašu sa sokom, ustane, razvuče zastore, a onda stane uz prozor. Gleda ravno na zaleđenu površinu rijeke Kljazme. „Kako si sve to pronašao?” pita kad je osjetio da mu se glas vratio. „Koliko dokumenata i filmova si morao pregledati? Mislim, mora da imate materijale o mnogo milijuna ljudi.” „Da, ali imamo samo jednog koji je pobjegao iz Lenjinska u Švedsku”, odgovori Karpin mirno. „Zar je pobjegao u Švedsku?” „Kolovoz 1957. bio je težak mjesec u Lenjinsku”, odgovori Nikita zagonetno i pripali cigaretu. „Što se dogodilo?” „Dva smo puta pokušali dići Semjorku. Prvi se put zapalila i raketa se srušila nakon 400 kilometara. Drugi put – isti fijasko. Morao sam otići tamo po odgovorne. Dati im jednu za put. Ne zaboravi da je pet posto cijelog Sovjetskog BDP-a išlo na Lenjinsk. Treći pokušaj je dobro prošao i inženjeri su mogli odahnuti, sve do Nedeljinove katastrofe tri godine poslije.” „Čitao sam o tome”, kaže Joona. „Mitrofan Nedeljin inzistirao je na testiranju interkontinentalne rakete”, reče Nikita promatrajući žar cigarete. „Eksplodirala je usred kozmodroma i više od stotinu ljudi je izgorjelo. Vadim Levanov i blizanci su nestali. Dugo smo mislili da su poginuli, kao i svi drugi.” „Ali nisu”, kaže Joona. „Nisu”, uzvrati Nikita. „Pobjegao je jer se bojao posljedica, bez sumnje bi završio u gulagu, vjerojatno u logoru Siblag... ali umjesto toga, osvanuo je u Švedskoj.” Nikita Karpin utihne i polako ugasi cigaretu u malenoj porculanskoj posudi. „Pratili smo Vadima Levanova i blizance bez prekida i, naravno, bili smo ga spremni likvidirati”, nastavi Karpin mirno. „Ali nije bilo potrebe... jer


Švedska ga je tretirala kao smeće, sredila svoj gulag za njega... Jedini posao koji je dobio bio je posao fizičkog radnika u kamenolomu.” Oči Nikite Karpina zlokobno sjaje. „Da vas je zanimalo njegovo znanje, Švedska je mogla biti prva u svemiru”, nasmije se. „Možda”, odgovori Joona mirno. „Da.” „Znači, Jurek i njegov brat došli su u Švedsku kad im je bilo oko deset godina?” „Ali su ostali samo par godina”, nasmiješi se Nikita. „Zašto?” „Čovjek ne postane serijski ubojica bez razloga.” „Znaš li što se dogodilo?” pita Joona. „Znam.” Nikita Karpin pogleda kroz prozor i obliže usnice. Niska zimska svjetlost prodire kroz valovito staklo.


132. Danas je Saga prva u dnevnom boravku i odmah se popne na traku za trčanje. Uspjela je otrčati četiri minute i upravo je smanjila brzinu i počela hodati kad Bernie izađe iz svoje sobe. „Kad izađem odavde, vozit ću taksi... Jebote, ko Fittipaldi... ti se možeš besplatno voziti ako mi daš da te diram između...” „Daj začepi”, prekine ga ona. On uvrijeđeno kimne i ode ravno do palme, okrene je, pokaže mikrofon i naceri se. „Ti si moja robinja”, nasmije se. Saga ga brzo udari tako da on posrne unatrag i sjedne na pod. „I ja hoću pobjeći”, sikne on. „Hoću voziti taksi i...” „Začepi”, kaže Saga i nabrzinu baci pogled preko ramena da vidi dolaze li stražari. Ali izgleda da ih nitko nije vidio na monitoru. „Povest ćeš me sa sobom kad pobjegnete, čuješ...” „Tišina”, prekine ga Jurek iza njih. „Oprosti”, kaže Bernie tiho spuštene glave. Saga nije čula kad je Jurek ušao u sobu. Trnci su joj prošli cijelim leđima kad shvati da je možda vidio mikrofon ispod lista. Možda je već otkrivena? Moguće je da će se to sada dogoditi, pomisli. Ta krizna situacija koje se boji. Osjeti nalet adrenalina i pokuša zamisliti tlocrt cijelog odjela. U mislima brzo prolazi kroz zaokružena vrata, različite zone i moguća mjesta gdje bi se privremeno mogla sakriti. Ako je Bernie razotkrije, morat će se, za prvu ruku, zabarikadirati u svojoj sobi. Najbolje bi bilo kad bi uspjela uzeti mikrofon sa sobom i povikati da treba hitnu pomoć, da je moraju spasiti. Jurek stane ispred Bernieja koji leži na podu i šapće isprike. „Možeš istrgnuti kabel iz trake za trčanje, otići u svoju sobu i objesiti se na vrata”, kaže mu Jurek. Bernie uplašeno pogleda Jureka. „Ha? Što...?” „Zaveži kabel za kvaku s vanjske strane, prebaci je preko vrata i privuci stolicu”, objasni mu Jurek kratko. „Neću, neću”, šapće Bernie dok mu usnice podrhtavaju. „Ne smiješ više živjeti”, kaže Jurek mirno.


„Ali... ma daj, samo sam se šalio, pa znam da ne mogu s vama... Znam da je to samo vaš plan... samo vaš plan...”


133. I Nathan Pollock i Corinne Meilleroux ustanu sa stolica kad je situacija u dnevnom boravku eskalirala. Shvatili su da je Jurek odlučio pogubiti Bernieja, ali se nadaju da Saga neće zaboraviti da nema nikakvih policijskih obveza ni ovlasti. „Ne može ništa učiniti”, prošapće Corinne. Polako tutnjanje dopire iz velikih zvučnika. Johan Jönson podesi glasnoću i nervozno se počeše po tjemenu. „Kazni me”, cvili Bernie. „Zaslužujem kaznu...” „Mogu mu slomiti obje noge”, kaže Saga. Corinne se obgrli rukama pokušavajući mirno disati. „Nemoj ništa učiniti”, prošapće Pollock prema zvučniku. „Moraš se uzdati u stražare, ti si samo pacijent.” „Zašto nitko ne dolazi?” pita Johan Jönson. „Kvragu, zar ne vide što se događa?” „Ako ona nešto poduzme, Jurek će je odmah ubiti”, prošapće Corinne, zbog stresa se jače čuje njen francuski naglasak. „Nemoj ništa učiniti”, preklinje Pollock. „Nemoj ništa učiniti.”


134. Sagi srce udara kao ludo. Ne može razmišljati i siđe s trake. Nije njen zadatak da štiti druge pacijente. Zna da ne smije izaći iz svoje uloge shizoidnog pacijenta. „Slomit ću mu koljena”, pokuša. „Slomit ću mu ruke i prste...” „Bolje je da jednostavno umre”, presudi Jurek. „Dođi”, kaže ona brzo Bernieju. „Ovdje kamera ne vidi...” „Snjeguljice, nemoj...” šmrca Bernie približavajući se. Ona ga uhvati za ruku, privuče ga bliže i slomi mu mali prst. On zavrišti i padne na koljena i pritisne ruku uz trbuh. „Sljedeći prst”, kaže ona. „Vi niste normalni”, plače Bernie. „Zvat ću upomoć... doći će moji kosturi robovi...” „Šuti”, kaže Jurek. Priđe traci, otkvači kabel, izvuče ga trzajem iz zida tako da mrvice žbuke popadaju na pod. „Sljedeći prst”, pokuša Saga. „Ostani tu”, kaže joj Jurek i pogleda je u oči. Saga ostane stajati s jednom rukom oslonjena na zid dok Bernie slijedi Jureka. Sve joj se čini potpuno apsurdno, kako Jurek veže kabel za kvaku, a onda ga prebacuje preko vrata. Najradije bi zavrištala. Bernie je molećivo gleda dok se penje na stolicu i stavlja si omču oko vrata. Pokušava pričati s Jurekom, smiješi se i nešto ponavlja. Ona stoji kao zaleđena i razmišlja kako osoblje mora svaki čas stići. Ali stražari ne dolaze. Jurek je dovoljno dugo tu da točno zna njihov raspored. Možda zna da točno u ovom trenutku imaju pauzu za kavu ili izmjenu osoblja. Saga polako krene prema svojoj sobi. Ne zna što da učini, ne razumije kako to da nitko ne dolazi. Jurek kaže nešto Bernieju, malo pričeka, ponovi riječi, ali Bernie maše glavom, oči su mu pune suza. Saga se nastavi povlačiti, srce joj jako lupa. Osjećaj nestvarnosti širi joj se tijelom. Jurek odgurne nogom stolicu, a onda krene ravno u boravak i produži do svoje sobe.


Bernie mlati nogama samo trideset centimetara iznad poda, pokušava se podići na kablu, ali nema snage. Saga uđe u svoju sobu, priđe vratima s neprobojnim staklom i počne ih šutirati svom snagom. Tupi udarci odjekuju metalom. Odmakne se, okrene i ponovno udari, odmakne i udari i udari još jednom. Jaka vrata malo zavibriraju, ali teški se udarci gube u betonskim zidovima. Ona udara i udara i na kraju začuje uznemirene glasove u hodniku, brze korake i zujanje električne brave.


135. Stropna svjetla se ugase. Otvorenih očiju Saga leži na boku u krevetu. Bože, što da radim? Očaj je razdire. Stopala, zglobovi i koljena još je bole od udaranja. Ne zna je li mogla spasiti Bernieja da se umiješala, možda je mogla, možda je Jurek ne bi mogao spriječiti. Ali bi tada zasigurno izložila sebe životnoj opasnosti i uništila sve mogućnosti da spasi Feliciju. I zato je otišla u svoju sobu i šutirala vrata. To je bilo glupo i jadno, pomisli. Udarala je po vratima svom snagom u nadi da će se stražari pitati otkuda dolazi taj zvuk i konačno pogledati na svoje monitore. Ali ništa se nije dogodilo. Nisu je čuli. Trebala je jače udarati. Činilo joj se da je prošla cijela vječnost prije nego što je čula glasove i korake kako se približavaju. Leži na krevetu i pokušava razmišljati da su stražari stigli na vrijeme, da se Bernie sada nalazi na intenzivnoj njezi, da mu je stanje stabilno. Sve ovisi o tome koliko je čvrsto omča pritisnula arterije u vratu. Pomisli da je Jurek možda napravio lošu omču, iako zna da to nije istina. Otkako se vratila u svoju sobu, samo je ležala na krevetu i smrzavala se. Od večere koju joj je dala ona ispirsana cura, pojela je samo grašak i dva zalogaja pire krumpira, ribu nije ni taknula. Saga leži u mraku i misli na Berniejevo lice kad je odmahnuo glavom sasvim bespomoćnog izraza u očima. Jurek se kretao kao sjenka. Smaknuo ga je potpuno hladno, samo je radio što je trebalo učiniti, šutnuo stolicu, a onda bez žurbe otišao u svoju sobu. Saga upali svjetiljku uz krevet i spusti stopala na pod. Okrene glavu ravno prema CCTV kameri na stropu, prema crnom oku i čeka. Joona je, kao i obično, bio u pravu, pomisli dok zuri u okruglo oko kamere. Vjerovao je da postoji minimalna šansa da će joj se Jurek približiti. Činjenica je da je počeo pričati s njom o tako osobnim stvarima da bi čak i Joona trebao biti iznenađen. Saga pomisli kako je prekršila pravilo da ne govori o svojim roditeljima, o svojoj obitelji. Nada se samo da kolege koji je slušaju ne misle da je izgubila kontrolu nad situacijom. Bio je to pokušaj da produbi razgovor, uvjerava samu sebe. Bila je potpuno svjesna što radi kad je ispričala serijskom ubojici Jureku Walteru o najtežem razdoblju u svom životu.


Ni u jednom trenutku nije zaboravila što je Jurek Walter učinio, ali nije osjećala prijetnju od njega. To je vjerojatno pomoglo infiltraciji, pomislila je. Više se bojala Bernieja. Sve dok ga Jurek nije objesio na kabel. Saga promasira vrat rukom i nastavi zuriti u kameru. Sada je već sigurno prošlo sat vremena što tako sjedi.


136. Anders Rönn se ulogirao u sustav u svom uredu i pokušava napisati zaključak današnjih događaja u dnevnik odjela. Zašto se sve sada događa? Na isti datum svakog mjeseca osoblje pregledava skladište lijekova i drugog potrošnog materijala. To ne potraje duže od četrdeset minuta. On, My i Leif stajali su ispred medicinskog hladnjaka kad su odjednom začuli neki zvuk. Gluha tutnjava odjekivala je duboko u zidovima. My je ispustila popis inventara na pod i otrčala do centrale za nadgledanje. Anders ju je slijedio. My je već stigla do velikog monitora i zavrištala kad je ugledala sliku iz sobe broj 2. Bernie je beživotno visio s vrata koja vode u dnevni boravak. Mokraća mu je kapala s nožnih prstiju u lokvicu ispod njega. Anders se naježio od nelagode nakon kratkog sastanka s čelništvom bolnice. Zbog samoubojstva na odjelu pozvan je na krizni sastanak. Direktor bolnice došao je ravno s dječje rođendanske proslave, živčan što su ga prekinuli u igri pecanja. Pogledao ga je i rekao da je možda bila greška što su neiskusnom liječniku dali da preuzme odgovornost predstojnika odjela. Njegovo okruglo lice s dubokim prorezom na bradi je drhtalo. Anders proguta knedlu i pocrveni kad se sjeti kako je ustao i ispričao se, mucajući pokušavao objasniti da je Bernie Larsson, kako je stajalo u njegovu zdravstvenom kartonu, bio neopisivo deprimiran, da mu je ova promjena teško pala. „Još si tu?” Trgne se i ugleda My kako stoji na vratima i umorno mu se smiješi. „Vodstvo hoće izvještaj na stolu sutra ujutro tako da ćeš me morati trpjeti još nekoliko sati.” „O sranje”, kaže ona i zijevne. „Možeš otići malo odspavati ako hoćeš”, kaže on. „Ma ne moram.” „Mislim, ja ionako moram biti tu.” „Stvarno? Baš si zlatan.” Nasmiješi joj se. „Odspavaj nekoliko sati. Probudit ću te prije nego što odem.” Anders je čuje kako hoda kroz hodnik, pokraj svlačionice i ulazi u sobu za osoblje.


Sjaj s monitora obasja Andersov mali ured. Klikne na kalendar i upiše nekoliko novih sastanaka s rodbinom i službenicima. Prsti mu se zaustave na tipkovnici kad se ponovno sjeti nove pacijentice. Osjeća se uhvaćenim u tom trenutku, sekundama kad je bio kod nje i spustio joj hlače i gaćice i vidio bijelu kožu kako je pocrvenjela nakon uboda iglom. Dodirivao ju je kao liječnik, ali joj je pogledao između nogu, plave stidne dlake i zatvorenu vaginu. Anders zapiše jedan premješten sastanak, klikne na starije izvještaje, ali ne može se koncentrirati. Pročita izvještaj Socijalno-zdravstvene uprave, a onda ustane i ode do centrale. Kad sjedne pred veliki monitor da pogleda onih devet ekrana, odmah vidi da je Saga Bauer budna. Spuštena lampica uz njen krevet je upaljena. Ona sjedi sasvim mirno i gleda ga, ravno u kameru. Osjetivši neobičnu težinu u tijelu, Anders pogleda druge ekrane. Sobe broj 1 i 2 su u mraku. Pregrade i dnevni boravak su mirni. Kamera ispred sobe u kojoj se My odmara pokazuje samo zatvorena vrata. Stražari se nalaze ispred prvih sigurnosnih vrata. Anders označi sobu broj 3 i slika odmah ispuni cijeli monitor. Stropno se svjetlo zrcali u prašnjavom monitoru. On primakne stolicu. Saga i dalje sjedi i gleda ga. Pita se što hoće. Njeno svijetlo lice blista, a vrat je ispružen. Masira si vrat desnom rukom, ustane s kreveta, napravi nekoliko koraka bliže i nastavi zuriti u kameru. Anders smanji sliku, ustane, pogleda stražare i zatvorena vrata sobe za osoblje. Priđe sigurnosnim vratima, izvadi svoju karticu i produži dalje u hodnik. Noćna rasvjeta ima sumorni sivi ton. Troja vrata sjaje blijedo poput olova. Priđe njenim vratima i pogleda kroz staklo. Saga stoji nasred sobe, ali se okrene prema vratima kad on otvori prozorčić. Svjetlost svjetiljke iza nje pada joj kroz noge. „Ne mogu spavati”, kaže velikim, tamnim očima. „Bojiš se mraka?” nasmiješi se on. „Trebam deset miligrama Stesolida, to su mi uvijek davali u Karsuddenu.” On pomisli kako je još ljepša i krhkija u stvarnosti. Kreće se neuobičajeno odlučno, sigurnog tijela, kao da je profesionalna gimnastičarka ili balerina. On gleda njenu tanku, tijesnu potkošulju koja je potamnjela od znoja. Savršeno zaobljenje ramena, bradavice pod tkaninom. Pokuša se sjetiti je li pročitao nešto o njenim problemima sa spavanjem u


izvještaju iz Karsuddena. A onda se sjeti da to ustvari nije važno. On odlučuje koje će joj lijekove dati. „Pričekaj”, kaže i ode po tabletu. Kad se vratio, oznojio se između lopatica. Pokaže joj plastičnu čašu, ona pruži ruku kroz otvor da je uzme, ali on se ne može suzdržati da se ne našali s njom: „Mogu li dobiti osmijeh za to?” „Daj mi tabletu”, kaže ona samo i dalje držeći ispruženu ruku. On drži čašu u zraku izvan njenog dosega. „Mali osmijeh”, kaže i poškaklja je po dlanu.


137. Saga se nasmiješi liječniku gledajući ga u oči sve dok joj ne da čašu. On zatvori i zaključa prozorčić, ali ostane stajati ispred vrata. Ona odglumi da je stavila tabletu u usta, uzme vode u dlan i proguta nagnute glave. Ne gleda prema njemu, ne zna je li još tamo, ali sjedne na krevet i ugasi svjetiljku. U zaštiti mraka brzo sakrije tabletu ispod uloška cipele i legne u krevet. Prije nego što zaspi, ponovno vidi Berniejevo lice, kako su mu suze navrle na oči dok je stavljao omču oko vrata. Njegovi tihi pokreti na koje je bio prisiljen, tihi udarci petama o vrata, slijede je u san. Saga pada i pada u duboki san. Ali u jednom se trenutku pješčani sat okrene. Poput toplog zraka koji se kreće prema javi, Saga odjednom otvori oči u mraku. Ne zna što ju je probudilo. U snu su to bile Berniejeve noge koje su se bespomoćno trzale. Možda neko zveckanje u daljini, pomisli. Ali sve što čuje je odjekivanje vlastitog pulsa u ušima. Zatrepće i sluša. Staklo na vratima se polako pojavi poput kvadrata zaleđene morske vode. Zažmiri i pokuša ponovno zaspati. Oči je peku od umora, ali ne može se opustiti. Nešto je tjera da izoštri sva osjetila. U metalnim zidovima nešto krene i ona ponovno otvori oči i zabulji se u taj sivi prozor. Odjednom se na prozoru pojavi crna sjena. Saga se zaledi i potpuno razbudi. Netko je gleda kroz staklo. To je onaj mladi liječnik. Zar je tamo cijelo vrijeme stajao? On ne može ništa vidjeti u mraku. A ipak tamo stoji, usred noći. Čuje se tihi šum. Glava se malo pomakne. Sada shvati da je zveckanje koje ju je probudilo bio ključ koji je uklizao u bravu. Osjeti zapuh zraka, ton postane niži, tiši, a onda prestane. Teška se vrata otvore i ona shvati da mora nepomično ležati. Od tablete bi trebala spavati dubokim snom. Noćna rasvjeta iz hodnika pada poput svjetlucavog pudera oko glave i ramena mladog liječnika.


Pomisli da ju je možda vidio kako je odglumila da je popila tabletu i da ju je došao uzeti iz njene cipele. Ali osoblje ne smije samo ulaziti u sobu pacijenata, zaključi. A onda shvati da je liječnik došao zato što misli da je ona popila tabletu i da tvrdo spava.


138. Ovo je ludost, pomisli Anders i zatvori vrata za sobom. Ušao je k pacijentici usred noći i sada stoji u njenoj mračnoj sobi. Srce mu tako jako lupa da ga bole prsa. Vidi njenu sjenu u krevetu. Još će nekoliko sati spavati dubokim snom, gotovo kao u besvjesnom stanju. Vrata sobe za osoblje gdje My spava bila su zatvorena. Dvojica stražara nalaze se kod vanjskih sigurnosnih vrata. Svi drugi spavaju. Ni sam ne zna što radi tu kod Sage, ne može misliti, samo osjeća da je morao ući i ponovno je pogledati, mora to učiniti kako bi osjetio njenu toplu kožu pod prstima. Ne može prestati razmišljati o njenim oznojenim grudima i usamljenom pogledu kojim ga je gledala dok se pokušavala izvući i odjeća joj se podigla. Ponovi samom sebi da samo kontrolira je li sve u redu s pacijentom koji je uzeo sredstvo za smirenje. Ako ga uhvate, može reći da je primijetio apneju i donio odluku da uđe sam unutra s obzirom na to da je ona pod tako jakim lijekovima. Reći će mu da je bilo neodgovorno odmah ne probuditi My, ali sama provjera činit će se opravdanom. Samo želi vidjeti je li s njom sve u redu. Anders napravi nekoliko koraka i odjednom pomisli na ribarsku mrežu, na otvore, velike krugove koji vode do sve manjih, sve dok se na kraju ne možeš izvući van. Proguta knedlu i kaže samom sebi da nije ništa loše učinio. Samo mu je jako stalo do njegovih pacijenata. Ne može prestati misliti na to kako je bilo kad joj je dao injekciju. Sjećanje na njena leđa i stražnjicu osjeća kao težinu u tijelu. Polako joj priđe i gleda je u mraku. Vidi da spava na boku. Oprezno sjedne na rub kreveta i odmakne pokrivač s njenih nogu i stražnjice. Pokušava čuti njeno disanje, ali vlastiti mu puls preglasno odjekuje u ušima. Tijelo joj toplo isparava. Pogladi je preko butine, gesta koju bi svaki liječnik mogao učiniti. Prsti mu dođu do ruba pamučnih gaćica. Ruke su mu hladne, drhti, previše je nervozan da bi bio seksualno uzbuđen.


Previše je mračno da bi kamera mogla registrirati što radi. Oprezno prstima prijeđe preko gaćica između butina i osjeti toplinu njenog spolovila. Nježno pritisne jedan prst na tkaninu i polako klizi preko otvora u vaginu. Najradije bi je milovao dok ne svrši, dok joj cijelo tijelo u snu žudi za penetracijom. Oči su mu se priviknule na mrak i sada vidi Sagine vitke butine i savršenu liniju kuka. Podsjeti samoga sebe da ona tvrdo spava, pa zna to, i više nije oprezan kad joj povuče gaćice dolje. Ona se zadiše u snu, ali je i dalje nepomična. Tijelo joj svjetluca u mraku. Plave stidne dlačice, krhkost prepona, ravni trbuh. Spavat će što god da on učini. To joj ništa ne znači. Neće ga odbiti, neće ga molećivo gledati da prestane. Sada osjeti požudu, uzbuđenje ga ispuni, natjera ga da dublje diše. Osjeti kako mu se penis podigao i napeo tkaninu gaća. Mora mu dati mjesta i popravi ga rukom. Čuje svoje udisaje – tutnjanje srca i šum. Mora ući u nju. Rukama petlja po njenim koljenima, pokušava joj raširiti noge. Ona se okrene, meko se pomakne u snu. On priguši pokrete, nagne se nad nju, zavuče joj ruke među butine i pokuša ih raširiti. Ne ide – kao da se ona opire. Okrene je na trbuh, ali ona otkliže na pod, sjedne i gleda ga širom otvorenih očiju. Anders brzo izađe iz sobe, pomisli kako nije stvarno budna, sutra se neće ničega sjećati, mislit će da je sanjala.


139. Velovi snijega zapuhuju autoput ispred taverne. Prozori podrhtavaju od vozila koja tutnje pokraj zgrade. Kava u Jooninoj šalici podrhtava od vibracija. Joona promatra muškarce za stolom. Lica su im mirna i umorna. Nakon što su mu oduzeli mobitel, putovnicu i novčanik, čini se da sada samo čekaju nekakvu potvrdu. U taverni miriše po heljdi i prženom mesu. Joona pogleda na sat i vidi da njegov zrakoplov iz Moskve polijeće za devet minuta. Felicijino vrijeme otkucava. Jedan muškarac pokušava riješiti sudoku dok drugi u velikim dnevnim novinama čita o utrkama. Joona promatra ženu iza pulta dok razmišlja o razgovoru s Nikitom Karpinom. Starac se ponašao kao da imaju puno vremena sve dok ih nisu prekinuli. Mirno se smiješio, obrisao kapljice s vrča palcem i rekao da su Jurek i njegov brat blizanac ostali u Švedskoj samo par godina. „Zašto?” pitao je Joona. „Čovjek ne postane serijski ubojica bez razloga.” „Znaš li što se dogodilo?” „Znam.” Starac je prstom kliznuo preko sivog fascikla i ponovno počeo pričati da su visoko obrazovani inženjeri vjerojatno bili spremni prodati svoje znanje. „Ali Vadim Levanov je švedski ured za strance zanimao samo kao radna snaga. Ništa nisu shvatili... poslati inženjera svjetske klase da radi u kamenolomu.” „Možda je znao da ga nadgledate pa je bio dovoljno pametan da šuti o svom znanju”, rekao je Joona. „Pametnije bi bilo da nije napustio Lenjinsk... Dobio bi možda deset godina prisilnog rada, ali...” „Bio je prisiljen misliti na djecu.” „Onda je trebao ostati”, rekao je Nikita i pogledao Joonu u oči. „Dječake su protjerali iz Švedske i Vadim Levanov ih nije mogao naći. Kontaktirao je sa svim svojim poznanicima, ali bilo ih je nemoguće naći. Nije mogao puno toga učiniti. Naravno, znao je da ćemo ga uhititi ako se vrati u Rusiju i onda sigurno ne bi nikada pronašao dječake, i zato je čekao na njih, bilo je to jedino što je mogao učiniti... Vjerojatno je mislio da će ga dječaci pokušati pronaći tako što će otići na zadnje mjesto gdje su bili zajedno.”


„Koje je to mjesto bilo?” pitao je Joona kad je primijetio da se crni automobil približava imanju. „Naselje za gastarbajtere, stan broj četiri”, odgovorio je Nikita Karpin. „Tamo si je puno kasnije oduzeo život.” Prije nego što ga je Joona stigao pitati za naziv kamenoloma gdje je tata radio, Nikita Karpin je dobio posjet. Blistavi crni Chrysler skrenuo je pred kuću i zaustavio se u dvorištu. Razgovor je definitivno bio gotov. Bez vidljive žurbe, starac je sav materijal o Jurekovu ocu koji je stajao na stolu zamijenio za materijal o Aleksandru Pićuškinu, takozvanom šah-ubojici – serijskom ubojici čijem je uhićenju i Joona, na određeni način, pridonio. U sobu su ušla četvorica muškaraca, mirno su prišla Jooni i Nikiti, pristojno se rukovala, neko vrijeme razgovarala na ruskom, a onda su dvojica odvela Joonu do tog crnog auta, dok su druga dvojica ostala s Nikitom. Joonu su stavili na stražnje sjedalo. Muškarac volujskog vrata sa sitnim crnim očima pristojno gaje zamolio da mu pokaže putovnicu, a onda ga zatražio mobitel. Pregledali su mu novčanik, nazvali hotel i rent-a-car. Rekli su mu da će ga odvesti do zračne luke, ali ne još. Sada sjede za stolom u taverni i čekaju. Joona otpije pola gutljaja svoje hladne kave. Da barem ima mobitel mogao bi nazvati Anju i reći joj da počne istraživati oca Jureka Waltera. Mora da postoji nešto o djeci, o mjestu gdje su stanovali. Obuzda poriv da prevrne stol, otrči do automobila i odveze se do zračne luke. Imaju njegovu putovnicu. I novčanik i mobitel. Muškarac volujskog vrata lagano bubnja po stolu i nešto tiho pjevuši. Drugi, s kratkom, sijedom kosom, prestao je čitati i sjedi te piše poruke na svom mobitelu. Iz kuhinje se čuje zvečanje posuđa. Mobitel odjednom zazvoni i muškarac sijede kose ustane i odmakne se za nekoliko koraka, a onda se javi. Nakon nekog vremena završi razgovor i objasni grupici da je vrijeme da krenu.


140. Mikael sjedi u svojoj sobi i gleda televiziju s Berzeliusom. Reidar se spusti stubama i kroz niz prozora vidi kako je snijeg prekrio polja poput sive svjetlosti. Danas se sunce uopće nije pojavilo, od jutra vlada mrak. Brezove cjepanice gore u otvorenom kaminu, a pošta stoji na stoliću. Iz zvučnika se čuje Beethovenova kasna klavirska sonata. Reidar sjedne i nabrzinu pregleda gomilu pisama. Reidarova japanska prevoditeljica želi znati točnu titulu i starost raznih likova zbog manga filmatizacije knjiga, a producent jedne televizijske kuće želi razgovarati o novoj ideji. Na samom dnu gomile nalazi se obična kuverta bez adrese pošiljatelja. Izgleda kao da je dijete napisalo Reidarovu adresu. Ne zna zašto mu je srce počelo brže lupati još i prije nego što je otvorio kuvertu i pročitao poruku: * Felicia sada spava. Došla sam ovamo u Kvastmakarbacken 1B prije godinu dana. Felicia je ovdje puno duže. Više je ne želim hraniti i pojiti. Možeš je uzeti natrag ako želiš. * Reidar ustane i nazove Joonu drhtavim rukama. Ali mobitel mu je isključen. Reidar krene prema hodniku. Jasno mu je da bi se opet moglo raditi o prevarantu, ali mora otići tamo, odmah mora otići tamo. Uzme ključeve od auta iz zdjele na stoliću u hodniku, popipa je li mu sprej s nitroglicerinom u džepu kaputa i izjuri van. Dok vozi prema Stockholmu, pokušava ponovno nazvati Joonu, a onda dobije njegovu kolegicu Magdalenu Ronander na telefon. „Znam gdje je Felicia”, poviče. „Na Södermalmu, u jednom stanu u Kvastmakarbackenu.” „Reidare, jesi to ti?” pita ona. „Zašto je tako prokleto teško doći do ljudi?” zaurla Reidar. „Kažeš da znaš gdje je Felicia?” pita Magdalena.


„Kvastmakarbacken 1”, kaže Reidar pokušavajući zvučati sabrano i jasno. „Jutros sam dobio pismo.” „Rado bismo pogledali to pismo...” „Moram razgovarati s Joonom”, prekine je Reidar i mobitel mu ispadne iz ruke. Pao je sa strane sjedala i Reidar opsuje i živčano udari po volanu dok prestiže sivi kamion s prikolicom. Prozor mu zapljusne prljavi snijeg i auto se zanese od vjetra.


141. Reidar se parkira na pločnik i ostavi auto otvorenih vrata ispred crvene ograde u Kvastmakarbackenu. Mobitel mu zvoni ispod sjedala, ali on na to ne obraća pozornost. Noge mu drhte dok preskače ogradu, a onda otrči kroz duboki snijeg do očišćenog prilaza zgradi. Adresa broj 1B stara je kamena kuća koja stoji sama na jednom brdašcu. Iza nje su samo prometnice i industrijske zgrade. Reidar se posklizne na strmim kamenim stubama i tako jako udari koljeno da vrisne. Pokuša mirno disati, nastavi dalje šepajući i stenjući od boli. Naslonjen na ogradu od lijevanog željeza, prodrma zaključana vrata i osjeti kako mu krv teče niz nogu. Svjetiljka s brojem 1B svijetli na ulazu sumorno i žuto. Reidar zalupa navrata što jače može i na kraju prozor uz vrata zaškripi kad ga netko otvori. „Što to radiš?” pita jedan ćelavi starac kroz odškrinuti prozor. „Otvori vrata”, zadihano će Reidar. „Moja kći je unutra...” „A tako”, promrmlja starac i zatvori prozor. Reidar ponovno zalupa na vrata i nakon nekog vremena se otključaju. Reidar naglo otvori vrata, uđe unutra i počne vikati na stubištu: „Felicia! Felicia!” Starac izgleda prestrašeno i ustukne natrag do svojih vrata, ali Reidar ga slijedi. „Jesi to ti bio?” pita ga. „Jesi mi ti napisao pismo?” „Ja sam samo...” Reidar se progura pokraj njega i uđe u stan. Lijevo je malena kuhinja sa stolom i jednom stolicom. Starac je ostao na vratima dok Reidar ulazi u drugu sobu. Ispred crvene sofe s nekoliko deka stoji maleni televizor na postolju. Reidarove cipele ostavljaju mokre tragove po linoleumu. Naglo otvori vrata ormara i divlje razmiče odjeću. „Felicia!” poviče Reidar i pogleda u kupaonicu. Kad ga vidi da dolazi, starac se pomakne na stubište. „Otvori podrum!” „Ne...” Reidar ga slijedi. Pogled mu preskakuje preko zidova, vrata, izlizanih kamenih stuba koje vode dolje. „Otvori!” zaurla Reidar i zgrabi starca za pulover. „Molim te, nemoj”, zavapi starac i izvadi ključeve iz džepa hlača.


Reidar zgrabi ključeve i potrči dolje, plačući otvori metalna vrata i utrči unutra. „Felicia!” viče. Zakašlje se i prati niz rešetkastih vrata dozivajući svoju kćer, ali tamo nema nikoga pa ponovno otrči gore. Počne ga stezati u grudima, ali on produži do drugog kata i nogom udari vrata. Otvori pretinac za poštu, doziva Feliciju, nastavi gore do sljedećeg kata i pozvoni na vrata. Osjeti se miris vlage i istrunulog drveta. Znoj mu curi niz leđa i sad već teško diše. Mlada žena kose obojene u crveno otvori vrata i Reidar se progura pokraj nje bez riječi. „Ma, što to radiš!” vrisne ona. „Felicia!” Muškarac u kožnatom prsluku i s dugom crnom kosom zaustavi Reidara i odgurne ga natrag. Reidar zamahne rukom i slučajno otkine kalendar sa zida. Ponovno se pokuša progurati pokraj muškarca, ali ovaj ga tako jako gurne u prsa da se Reidar spotakne preko cipela i reklamnih letaka i padne unatrag. Udari potiljkom o prag, na nekoliko sekundi izgubi svijest, preokrene se na bok, a onda čuje ženu kako viče da moraju pozvati policiju. Reidar ustane, pridržava se da ponovno ne padne i sruši jedan kaput s vješalice, promrmlja ispriku i ponovno se okrene prema stanu. „Moram ući”, kaže i obriše krv s usana. Muškarac s dugom, crnom kosom drži palicu objema rukama i bulji u njega razrogačenih očiju. „Felicia”, prošapće Reidar i osjeti kako mu suze naviru na oči. „Kod mene je, ali malo je bolesna”, kaže žena iza njegovih leđa. Reidar se okrene i vidi staricu s plavom perikom i crveno namazanim usnama. Stoji na mračnom stubištu par stuba niže s prugastom mačkom u naručju. „Što si rekla?” zadiše se on. „Zvao si Feliciju”, nasmiješi se ona. „Moja kći...” „Krala je hranu od mene.” Približi se ženi na stubištu. Ona ima ljutitu boru na čelu i drži tu prugastu mačku ispred sebe. Reidar sada primijeti da je mački vrat slomljen. „Felicia”, kaže žena. „Bila je u stanu kad sam se uselila i brinula sam se za nju i...” „Mačka?” „Piše Felicia na ogrlici...”


142. Nelagoda zbog liječnikova noćašnjeg posjeta teče poput kiše preko prozora – ne osjeća je sasvim izravno, ali je ipak drži zatvorenom. Lijekovi su Sagu učinili čudno distanciranom od stvarnosti, ali ima jak predosjećaj da će uskoro biti razotkrivena. Da sam stvarno spavala, liječnik bi me silovao, razmišlja ona. Ne smijem mu više dopustiti da me dirne. Treba joj još samo malo vremena da okonča infiltraciju. Tako je blizu. Jurek je s njom razgovarao o bijegu. A, ako ne bude razotkrivena, uskoro će joj dati i mjesto, neki trag, nešto što će ih odvesti do Felicije. Jučer je to skoro učinio. Možda će danas. Samo da mikrofon radi. Pomisao na Feliciju uvijek iznova pomaže Sagi. Koncentrirat će se na ono što je došla učiniti. I neće žaliti samu sebe. Spasit će tu zatočenu djevojčicu. Pravila su jednostavna. Ni pod kojim uvjetima ne smije pomoći Jureku da pobjegne. Ali može zajedno s njim planirati bijeg, može biti zainteresirana i postavljati pitanja. Najuobičajeniji problem kod bijega jest taj da čovjek nema kuda otići jednom kad je vani. Tu grešku Jurek neće počiniti. On zna kuda će. Zazuji brava vrata dnevnog boravka. Saga ustane, razgiba ramena kao pred meč i izađe van. Jurek Walter stoji uz suprotni zid i čeka je. Nije joj jasno kako je tako brzo ušao u boravak. Nema nikakvog razloga da stoji kod trake sad kad nema kabela. Samo se nada da mikrofon ima dovoljan domet. Televizor nije uključen, ali ona ode do sofe i sjedne. Jurek stoji pred njom. Ona se osjeća kao da nema kože, kao da on ima neobičnu sposobnost da vidi njeno razgolićeno meso. On sjedne pokraj nje i ona mu diskretno da tabletu. „Treba nam još samo četiri”, kaže on i pogleda je u oči. „Da, ali...” „Nakon toga možemo otići odavde.” „Ali ja možda ne želim.” Kad Jurek Walter ispruži ruku i uhvati je za nadlakticu, ona se gotovo trgne. On primijeti da se uplašila i bezizražajno je gleda.


„Imam jedno mjesto koje bi ti se moglo svidjeti”, kaže. „Nije jako daleko odavde. To je samo stara kuća iza jedne zatvorene tvornice cigli, ali po noći se možeš izaći van ljuljati.” „Ima ljuljačka?” pita ona i pokuša se nasmiješiti. Jurek mora nastaviti razgovarati s njom, pomisli. Njegove su riječi komadići koji će stvoriti uzorak u slagalici koju Joona sastavlja. „To je samo obična ljuljačka”, odgovori on. „Ali možeš se ljuljati iznad vode.” „Je li to jezero ili...” „Vidjet ćeš, lijepo je.” „Volim i drveće jabuke”, kaže ona tiho.


143. Saga pomisli da bi Jurek mogao osjetiti kako joj jako lupa srce. Ako mikrofon radi kao što bi trebao, možda su njeni kolege već pronašli sve zatvorene tvornice cigli, možda su već na putu. „To je dobro mjesto za sakriti se dok policija ne prestane tražiti”, nastavi on dok je gleda. „A možeš i ostati u kući ako ti se sviđa...” „Ali ti ideš dalje”, kaže ona. „Moram.” „A ja ne smijem s tobom?” „Želiš sa mnom?” „Ovisi o tome kuda ćeš.” Saga je svjesna da ga možda malo previše pritišće, ali sada mu je stalo da i ona pobjegne s njim. „Moraš mi vjerovati”, kaže on kratko. „To zvuči kao da me samo namjeravaš ostaviti u toj kući?” „Ne.” „Tako zvuči”, kaže ona uvrijeđeno. „Mislim da ću ostati ovdje dok me ne puste van.” „Kad će to biti?” „Ne znam.” „Jesi li sigurna da će te pustiti?” „Jesam”, odgovori ona iskreno. „Zato što si bila tako dobra mala curica koja je pomogla svojoj bolesnoj mami kad je...” „Nisam bila dobra”, prekine ga Saga i izvuče ruku. „Misliš da ja želim biti ovdje? Bila sam samo dijete i činila sam ono što sam morala činiti.” On se nasloni na sofu i kimne. „Prisila je zanimljiva stvar.” „Nitko me nije prisilio”, protestira ona. „To ti kažeš”, nasmiješi se on. „Ne na taj način... Mislim, mogla sam se brinuti za nju”, objasni mu ona. „Imala je bolove samo navečer i po noći.” Saga utihne i sjeti se jednog jutra nakon posebno teške večeri kad joj je mama napravila doručak. Ispekla je jaja, napravila sendviče i natočila mlijeko. A onda su izašle van bose u spavaćicama. Trava u vrtu bila je vlažna od rose dok su nosile svoje pokrivače do mreže za spavanje. „Davala si joj kodein”, kaže Jurek neobičnim intenzitetom.


„To joj je pomagalo.” „Ali to su slabe tablete – koliko ih je morala uzeti zadnje večeri?” „Mnogo... užasno ju je boljelo...” Saga prijeđe rukom preko čela i, na svoje iznenađenje, osjeti da je sva znojna. Ne želi pričati o tome, godinama nije na to mislila. „Pretpostavljam više od deset?” pita Jurek nonšalantno. „Obično je pila samo dvije, ali te je večeri trebala puno više... prosule su mi se po tepihu, ali... ne znam, mora da sam joj dala dvanaest, trinaest tableta.” Saga osjeti kako joj se mišići na licu trzaju. Boji se da će početi plakati ako ostane tu i zato brzo ustane i krene prema svojoj sobi. „Tvoja mama nije umrla od raka”, kaže Jurek. Ona zastane i okrene se prema njemu. „Sada je dosta”, kaže ozbiljno. „Nije imala tumor na mozgu”, nastavi on tiho. „Ti... bila sam s mamom kad je umrla, ti ne znaš ništa o njoj, ne možeš...” „Glavobolja”, prekine je Jurek. „Glavobolja te ne prođe ujutro kad imaš tumor.” „Njoj je tako bilo”, kaže ona odlučno. „Bolovi ovise o pritisku na moždane opne i krvne žile dok tumor raste. To ne prolazi, nego postaje sve gore.” Pogleda ga u oči i trnci joj prođu leđima. „Ja...” Glas joj je samo šapat. Najradije bi udarala i vrištala, ali sva je snaga isparila iz nje. Ustvari, oduvijek je znala da nešto nije štimalo s njenim sjećanjima. Sjeća se da je kao tinejdžerka vikala na svog tatu, vikala da samo laže, vikala da je on najveći lažljivac na svijetu. Rekao joj je da mama nije imala rak. Uvijek je mislila da joj je lagao kako njegova izdaja mame ne bi ispala tako neoprostiva. A sada stoji ovdje i više ne zna odakle joj ta ideja o maminu tumoru na mozgu. Ne može se sjetiti da je mama ikada rekla da ima rak i nikada nisu bile u bolnici. Ali zašto je mama svake večeri plakala ako nije bila bolesna, pomisli. Tu nešto ne paše. Zašto me tjerala da cijelo vrijeme zovem tatu i kažem mu da mora doći? Zašto je mama pila kodein ako nije imala bolova? Zašto je dopustila vlastitoj kćeri da joj daje sve te tablete? Jurekovo lice je mračna, ledena maska. Saga se okrene i ponovno krene prema vratima. Sada samo želi pobjeći odande, ne želi čuti ono što će joj on reći.


„Ti si ubila svoju mamu”, kaže on mirno.


144. Saga se naglo zaustavi. Disanje joj je isprekidano, ali se prisili da ne pokaže što osjeća. Mora se sjetiti tko tu vlada situacijom. On misli da je vara, dok je ustvari on taj koji je prevaren. Saga napravi neutralan izraz lica i polako se ponovno okrene prema njemu. „Kodein”, kaže Jurek polako i tužno se nasmiješi. „Kodein Recip postoji samo u tabletama od dvadeset i pet miligrama... Točno znam koliko ih je potrebno za ubiti čovjeka.” „Mama mi je rekla da joj dam tablete”, kaže ona šuplje. „Ali ja mislim da si ti znala da će umrijeti”, kaže on. „Siguran sam da je tvoja mama mislila da znaš... Mislila je da želiš da ona umre.” „Jebi se”, prošapće ona. „Možda zaslužuješ da zauvijek ostaneš ovdje.” „Ne.” On je promatra zastrašujuće intenzivnim pogledom, metalnom zasićenošću. „Možda je dovoljno da nabaviš još samo jednu tabletu za spavanje”, kaže on. „Jer jučer je Bernie rekao da je sakrio nekoliko Stesolida u papiru u pukotini ispod umivaonika... Možda je to samo rekao da dobije na vremenu.” Srce joj počne brže kucati. Zar je Bernie sakrio tablete u svojoj sobi? Što da radi? Mora ovo zaustaviti. Ne može dopustiti Jureku da dođe do tableta. Što ako ih je dovoljno da može provesti svoj bijeg? „Ideš u njegovu sobu?” pita ona. „Vrata su otvorena.” „Ali bolje je da ja to učinim”, kaže ona brzo. „Zašto?” Jurek je gleda s izrazom koji gotovo izgleda kao da mu je ovo zabavno dok ona očajnički pokušava smisliti odgovor. „Ako me uhvate”, kaže. „Onda... onda će samo misliti da sam ovisnica i...” „Ali onda ti više neće davati tablete”, suprotstavi se on. „Mislim da ih ipak mogu dobiti od onog novog liječnika”, kaže ona. Jurek je zadovoljno pogleda i kimne. „On te gleda kao da je on taj koji je uhvaćen.” Ona otvori vrata Berniejeve sobe i uđe unutra. U svjetlosti koja dopire iz boravka vidi da je njegova soba identična njenoj. A onda se vrata zatvore i nastupi potpuni mrak. Saga priđe zidu i pipa,


osjeća miris stare mokraće iz zahoda, dođe do umivaonika čiji su rubovi mokri kao da je nedavno opran. Vrata dnevnog boravka će se za nekoliko minuta zaključati. Kaže samoj sebi da ne smije misliti na mamu, mora se samo koncentrirati na zadatak. Brada joj počne drhtati, ali se nekako uspije sabrati, zaustaviti suze koje su joj već stisnule grlo. Spusti se na koljena, pipa ispod hladnog umivaonika. Prsti traže zid, klize uz silikonske fuge, ali ništa ne pronalaze. Kap vode padne joj za vrat. Zatrepće u mraku, traži malo dublje, pipa po podu. Još jedna kap joj padne među lopatice. Odjednom shvati da je umivaonik nagnut malo prema naprijed. Zato voda s ruba vanjske strane pada na nju umjesto da oteče u slivnik. Gurne umivaonik laktom istovremeno pipajući donji dio uza zid. Prsti pronađu pukotinu. Evo ga. Unutra je uguran mali paketić. Znoj joj curi. Gura umivaonik prema gore. Zaškripi tamo gdje je pričvršćen dok ona pokušava izvući paketić. Oprezno vuče i uspije. Jurek je bio u pravu. Tablete. Čvrsto zamotane u toaletni papir. Ubrzano diše, ispuzi van, strpa paketić u džep i ustane. Dok pipa da nađe put natrag do vrata prema dnevnom boravku, pomisli kako će reći Jureku da nije ništa pronašla, da Bernie mora da je lagao za tablete. Dođe do zida, brzo pipa u mraku dok ne pronađe vrata i izađe u boravak. Zatrepće na tom jakom svjetlu i ogleda se oko sebe. Jurek nije tamo. Zasigurno se vratio u svoju sobu. Sat iza neprobojnog stakla pokazuje da će se vrata zaključati za nekoliko sekundi.


145. Anders Rönn tiho pokuca na vrata nadgledne centrale. My sjedi i čita časopis Expo ispred velikog monitora. „Jesi mi došao poželjeti laku noć?” pita ga. Anders joj uzvrati osmijeh, sjedne do nje i vidi Sagu kako izlazi iz dnevnog boravka i ulazi u svoju sobu. Jurek već leži na krevetu, a Berniejeva je soba, naravno, u mraku. My jako zijevne, a onda utone u uredsku stolicu. Leif zastane na vratima centrale i otpije zadnje kapi iz limenke Coca-Cole. „Kako izgleda muška predigra?” pita. „Zar to postoji?” pita My. „Sat vremena moljakanja, preklinjanja i nagovaranja.” Anders se nasmiješi, a My naceri tako da joj pirs u jeziku zabljesne. „Noćas nemaju dovoljno osoblja gore na odjelu 30”, kaže Anders. „Čudno kako nikada nemaju dovoljno osoblja, a vlada visoka nezaposlenost”, uzdahne Leif. „Kako god, rekao sam im da ću te poslati gore”, kaže Anders. „Ali ovdje nas mora biti najmanje dvoje”, kaže Leif. „Da, ali ja ću biti ovdje noćas i raditi barem do jedan sat.” „Onda ću se vratiti u jedan.” „U redu”, kaže Anders. Leif baci limenku u koš za smeće i ode. Anders sjedi u tišini pokraj My neko vrijeme. Ne može skinuti pogled sa Sage. Ona nemirno hoda gore-dolje po sobi. Obgrlila se tankim rukama. Slika je tako oštra da može vidjeti i kako su joj leđa oznojena. Osjeti golemu čežnju. Jedino na što može misliti je kako će opet otići do nje. Ovaj put će joj dati čak dvadeset miligrama Stesolida. On odlučuje, on je odgovoran za ovaj odjel, on je može i zavezati, razapeti je na krevetu, može učiniti što god hoće. Ona je psihotična, paranoidna, nema s kime razgovarati. My jako zijevne, protegne se i kaže nešto što Anders nije čuo. On pogleda na sat. Još samo dva sata do gašenja svjetla, a onda će ponovno reći My da se ode odmoriti.


146. Saga hoda po sobi osjećajući kako joj Berniejev paketić poskakuje u džepu. Iza leđa čuje zujanje i klik električne brave. Pomisli kako bi se htjela umiti, ali nema snage. Priđe vratima prema hodniku i pokuša nešto vidjeti kroz staklo, nasloni čelo na njegovu hladnu površinu i zažmiri. Ako se Felicia nalazi u kući iza tvornice cigli, onda sam sutra na slobodi, ako ne, onda imam još par dana prije nego što postane neizdržljivo i budem prisiljena spriječiti bijeg, razmišlja ona. Mišići lica je bole – prisiljava se da se ne rasplače. Ne pušta bol da zavlada, misli samo na to kako mora obaviti zadatak. Disanje joj se ponovno ubrza i lagano udari čelom o hladno staklo. Ja sam ta koja kontrolira situaciju, pomisli. Jurek misli da on mene kontrolira, ali ja sam ga navela da priča. Trebaju mu tablete za spavanje kako bi pobjegao, ali ja sam ušla u Berniejevu sobu, pronašla paketić i neću mu ga dati, reći ću da tamo nije bilo ničega. Nervozno se nasmiješi. Dlanovi su joj vlažni od znoja. Dokle god Jurek misli da manipulira sa mnom, postupno će se razotkrivati. Sigurna je da će joj sutra ispričati svoje planove za bijeg. Trebam još samo nekoliko dana i moram ostati mirna, ne smijem ga više pustiti da mi se uvuče u glavu. Nije joj jasno kako se to dogodilo. Bilo je tako stravično okrutno od njega što joj je rekao da je namjerno ubila mamu, da ju je htjela ubiti. Osjeti kako joj naviru suze. Grlo joj se stisnulo od bola, guta knedle i osjeti kako joj znoj curi niz leđa. Udari rukama o vrata. Zar je njena mama mislila... Saga se okrene, podigne plastičnu stolicu za naslon i udari njome o umivaonik, a onda je ispusti, stolica se prevrne, ponovno je podigne i opet udari o umivaonik i o zid. Zadihana sjedne na krevet. „Bit će sve u redu”, prošapće samoj sebi. Osjeća kako gubi kontrolu nad situacijom, ne može prestati razmišljati. Sjećanje joj pokazuje samo dugačke rese tepiha, malene tablete, mamine vlažne oči, suze po obrazima i zube kako joj udaraju o rub čaše dok pije lijekove.


Saga se sjeti kako je mama vikala na nju kad joj je rekla da tata ne može doći, sjeti se kako ju je mama prisiljavala da ga zove, iako ona nije htjela. Možda sam bila ljuta na mamu, pomisli. Umorna od nje. Ustane, pokušava se smiriti, ponavlja samoj sebi da je on samo pokušava prevariti. Polako priđe umivaoniku, umije se i pažljivo opere oči koje je bole. Mora se vratiti sebi, mora ponovno postati svoja. Osjeća se kao da je izašla iz vlastitog tijela, kao da više ne može biti u njemu. Možda je te injekcije neuroleptika sprečavaju da plače. Saga legne na krevet razmišljajući kako će sakriti Berniejev paketić i reći Jureku da ništa nije našla. Tako više neće morati tražiti liječnika da joj da tablete za spavanje. Može jednostavno dati Jureku tablete iz Berniejeve sobe. Jednu po jednu, po tabletu za svaku noć. Prevrne se na bok i okrene leđa kameri na stropu. Zaklonjena vlastitim tijelom, izvadi paketić. Oprezno razmota traku toaletnog papira, malo po malo, sve dok ne ugleda tri komadića žvakaće gume. Žvakaće gume. Prisili se da mirno diše, pogledom klizne preko pruga prljavštine po zidovima i neobično bistre glave pomisli da je učinila točno ono na što ju je Joona upozorio. Pustila sam Jureka da mi se uvuče u glavu i sad je sve drukčije. Kako sam mogla? Krivo je ovako razmišljati, znam da me prevario, ali tako se osjećam. Želudac joj se zgrči od očaja dok razmišlja kako je mamino tijelo sljedećeg jutra bilo hladno. Tužno i nepomično lice s čudnom pjenom u kutovima usana. Ima osjećaj kao da pada. Ne smijem izgubiti kontrolu, pomisli i pokuša ponovno smiriti disanje, strukturirati uzorak koji funkcionira. Nisam bolesna, podsjeti se. Ovdje sam samo iz jednog razloga, to je jedino na što moram misliti. Moj je zadatak da pronađem Feliciju. Ovdje se ne radi o meni, ja nisam važna. Infiltrirala sam se, provodim plan, nabavit ću još tableta za spavanje, pravit ću se da sam za bijeg i raspravljati o putovima i skrovištima. Izvršavat ću zadatak dokle god ide. Nije važno ako umrem, odjednom pomisli s olakšanjem.


147. Prošao je već gotovo cijeli dan otkada su ljudi iz FSB-a, nove ruske službe državne sigurnosti, došli po Joonu u kuću Nikite Karpina. Nisu odgovarali na njegova pitanja i nije dobio nikakvo objašnjenje zašto su mu oduzeli putovnicu, novčanik i mobitel. Nakon što su satima sjedili u taverni, odveli su ga do nebodera od neožbukanog betona,vodili hodnikom i uveli ujedan dvosobni stan. Joonu su uveli u sobu s prljavom foteljom, stolom i dvije stolice te malenom odvojenom prostorijom sa zahodom. Čelična su se vrata zaključala za njim, a onda se ništa nije događalo nekoliko sati sve dok mu nisu dali toplu papirnatu vrećicu s gnjecavom hranom iz McDonald’sa. Joona mora nekako stupiti u kontakt sa svojim kolegama i tražiti Anju da provjeri Vadima Levanova i njegove sinove blizance: Igora i Romana. Možda ih ta nova imena dovedu do novih adresa, možda uspiju pronaći kamenolom u kojem je otac radio. Ali metalna su vrata ostala zaključana, a sati su prolazili. Nekoliko je puta čuo nekoga kako priča na telefon, a nakon toga je vladala samo tišina. * Joona povremeno zaspi u fotelji, ali ga ujutro potpuno razbude koraci i glasovi iz susjedne sobe. Upali svjetiljku i čeka da uđu k njoj. Netko kašlje i živčano govori na ruskom. Odjednom se vrata otvore i dvojica muškaraca od jučer uđu unutra. Obojica imaju pištolj u futroli koja im visi s ramena i brzo pričaju na ruskom. Muškarac sijede kose privuče jednu stolicu i stavi je usred sobe. „Sjedni ovdje”, kaže na dobrom engleskom. Joona ustane iz fotelje, vidi kako se muškarac odmaknuo dok je prilazio stolici i bez žurbe sjeo. „Ti nisi ovdje po službenom poslu”, kaže muškarac volujskog vrata i crnih očiju. „Pričaj što si radio kod Nikite Karpina.” „Pričali smo o serijskom ubojici Aleksandru Pićuškinu”, odgovori Joona tiho. „I što ste zaključili?” pita sjedokosi muškarac. „Prva je žrtva čovjek kojeg je on htio za pomagača”, kaže Joona. „O njemu


smo pričali... Mihailu Odičuku.” Muškarac nakrivi glavu, par puta kimne, a onda prijateljski kaže: „Naravno, lažeš.” Muškarac jakog vrata okrenuo se od njega i izvukao pištolj. Nije lako vidjeti, ali čini se da se radi o Glocku velikog kalibra. Zaklanja oružje tijelom dok ga puni. „Što ti je Nikita Karpin ispričao?” nastavi sjedokosi muškarac. „Nikita misli da je uloga pomagača...” „Ne laži!” zaurla drugi i okrene se držeći pištolj iza leđa. „Nikita Karpin više nema nikakve ovlasti, više nije u službi.” „To si znao, zar ne?” pita onaj s crnim očima. Joona pomisli kako bi ih možda i mogao obojicu nadvladati, ali bez putovnice i novca ne može napustiti zemlju. Agenti izmijene nekoliko riječi na ruskom. Muškarac kratke sijede kose duboko udahne, a onda oštro kaže: „Razgovarali ste o tajnom materijalu i moramo znati koje si točno informacije dobio prije nego što te odvezemo do zračne luke.” Dugo stoje u tišini. Sjedokosi gleda u svoj mobitel, kaže nešto drugome na ruskom i dobije odmahivanje glavom kao odgovor. „Moraš nam ispričati”, kaže i stavi mobitel u džep. „Propucat ću ti koljena”, kaže drugi. „Znači, otišao si do Ljubimove, sreo se s Nikitom Karpinom i...” Sjedokosog prekine zvonjava mobitela. Nervozno se javi, izgovori nekoliko kratkih riječi, a onda kaže nešto svom kolegi. Njihov razgovor brzo postane užaren.


148. Muškarac crnih očiju je živčan, pomakne se u stranu i uperi pištolj u Joonu. Linoleum mu zaškripi po nogama. Sjena se povuče i svjetlost s podne svjetiljke padne mu na ruku. Joona sad vidi da je crni pištolj marke Striž. Sjedokosi prijeđe rukom preko glave, nestrpljivo ispali naredbu, gleda Joonu nekoliko sekundi, a onda izađe iz sobe i zaključa vrata za sobom. Drugi zaobiđe Joonu i stane iza njega. Teško diše i ne može mirno stajati. „Šef dolazi”, kaže tiho. Ljutito urlanje dopire kroz vrata. Miris sredstva za podmazivanje pištolja i znoja odjednom se jako osjeti u toj maloj prostoriji. „Moram znati – razumiješ?” pita muškarac. „Pričali smo o serijskom uboj...” „Ne laži”, zaurla on. „Moram znati što ti je Karpin rekao!” Joona čuje njegove nemirne pokrete iza leđa, osjeti kako mu se približava i vidi blijedu sjenu kako se brzo pomiče preko poda. „Moram kući”, kaže Joona. Muškarac s crnim očima brzo skoči, pritisne pištolj grubo Jooni na vrat, ukrivo zdesna. Jasno se čuje kako ubrzano diše. U jednom pokretu Joona izmakne glavu, okrene tijelo, zamahne desnom rukom unatrag, udari u pištolj i ustane. Izbacio je muškarca iz ravnoteže i zgrabio cijev pištolja, usmjerio je prema podu, a onda trzajem okrenuo prema gore i slomio mu prste. Muškarac zaurla i Joona okonča nasilničku seriju udarcem koljenom u bubrege i rebra. Jedna mu se noga podigne od snage udarca i muškarac odleti pola koluta unatrag i slomi stolicu. Joona se već odmaknuo i uperio pištolj u muškarca koji se sada otkotrljao na bok kašljući i otvorio oči. Pokuša ustati, ali ponovno zakašlje i ostane ležati s obrazom na podu i promatra svoje ozlijeđene prste. Joona izvadi sve metke iz pištolja i posloži ih na stol, a onda rastavi cijeli pištolj. „Sjedni”, kaže Joona. Muškarac s crnim očima zastenje od bola kad ustane s poda. Čelo mu je znojno, sjedne i namršteno pogleda dijelove pištolja na stolu. Joona stavi ruku u džep i izvadi kiseli bombon. „Evo dečko, uzmi bombon, bit će ti lakše”, kaže na finskom. Muškarac ga samo zapanjeno gleda dok Joona skida žuti celofan i trpa mu


bombon u usta. Vrata se otvore i na njima se ukažu dva muškarca. Jedan je onaj sjedokosi, a drugi je stariji čovjek s bradom i u sivom odijelu. „Ispričavamo se, došlo je do nesporazuma”, kaže stariji muškarac. „Žuri mi se kući”, kaže Joona. „Naravno.” Bradati isprati Joonu iz stana. Liftom se spuste dolje do automobila koji ih čeka i zajedno se odvezu do zračne luke. Vozač nosi Jooninu torbu, a bradati ga isprati kroz čekiranje, sigurnosnu kontrolu, izlaz i u zrakoplov. Tek kad su svi putnici u zrakoplovu, Joona dobije natrag mobitel, putovnicu i novčanik. Prije nego što izađe iz zrakoplova, bradati mu preda papirnatu vrećicu sa sedam malih sapuna i magnetićem za hladnjak sa slikom Vladimira Purina. Joona je taman stigao poslati poruku Anji prije nego što su zatražili da isključi mobitel. Zatvori oči i razmišlja o sapunima i je li cijelo to saslušanje organizirao sam Nikita Karpin kako bi provjerio zna li Joona zaštititi svoj izvor.


149. Kad Joona nakon presjedanja u Kopenhagenu konačno sleti u Stockholm, već je večer. On uključi mobitel i pročita Carlosovu poruku o velikoj policijskoj akciji. Možda je Felicia već pronađena? Joona pokuša dobiti Carlosa dok brzo hoda pokraj tax-free trgovina, dolje kroz halu za prtljagu, van u predvorje zračne luke i preko mosta do garaže. U prtljažniku za rezervnu gumu nalazi se futrola s njegovim crnim Coltom Combat Target .45 ACP. Krene prema jugu čekajući da mu se Nathan Pollock javi na telefon. Nikita Karpin rekao je da je Vadim Levanov mislio da će se dječaci, ako ga pokušaju pronaći, vratiti natrag na mjesto gdje su živjeli zajedno. „Koje mjesto?” pitao je Joona. „Stanovi za gastarbajtere, stan broj četiri. Tamo se i ubio, dvadeset godina kasnije.” Joona vozi sto četrdeset kilometara na sat po autoputu u smjeru Stockholma. Komadići zagonetke brzo se slažu i osjeća da će uskoro shvatiti cijeli motiv. Blizanci su bili protjerani, a tata se ubio. Tata je bio visokoobrazovani inženjer, ali radio je fizički posao u jednom od brojnih švedskih kamenoloma. Joona još ubrza i ponovno pokuša nazvati Carlosa, pa Corinne, a onda i Magdalenu Ronander. Prije nego što je stigao ponovno nazvati Nathana Pollocka, mobitel mu zazvoni i on se brzo javi. „Možeš biti sretan što postojim”, kaže Anja. „Svi stockholmski policajci su u Norra Djurgårdenu...” „Jesu li pronašli Feliciju?” „Velika je potraga u tijeku u šumi iza industrijske zone Albano, imaju pse tragače i...” „Jesi dobila moju poruku?” prekine je Joona, vilice su mu ukočene od stresa. „Jesam i pokušala sam shvatiti što se dogodilo”, počne Anja. „Što nije baš lako, ali mislim da sam pronašla Vadima Levanova, iako mu se ime sada piše na švedski način. Kako god, došao je iz Finske u Švedsku bez putovnice 1960. godine.” „A djeca?”


„Nažalost, nema nikakve djece u registru.” „Možda ih je prošvercao?” „Pedesetih i šezdesetih godina Švedska je primila gomilu gastarbajtera, trebalo je izgraditi domovinu... ali naši su zakoni još uvijek bili jako zastarjeli. Smatralo se da se gastarbajteri ne mogu brinuti za svoju djecu i socijalne su službe obično smještale djecu u udomiteljske obitelji ili u dječje domove.” „Ali ovi dječaci su protjerani”, kaže Joona. „Ni to nije bilo neuobičajeno, pogotovo ako se mislilo da su Romi... Sutra ću razgovarati s nekim iz arhiva... U to vrijeme nije bilo službe za imigrante, za to su se brinuli policija, odjel za skrb o djeci i komisija za strance koja je više-manje donosila konačne odluke.” Joona skrene kod Häggvika natočiti benzin. Anja duboko diše u slušalicu. Ovo se ne može samo rasplinuti, pomisli on. Mora postojati nešto što će ih dovesti na trag. „Znaš li gdje je tata radio?” pita je. „Počela sam pretraživati sve kamenolome u Švedskoj, ali to bi moglo potrajati jer se radi o tako starim arhivima”, odgovori ona umorno. Joona joj nekoliko puta zahvali, prekine vezu, zastane na crvenom svjetlu i ugleda nekog mladića kako s dječjim kolicima hoda pločnikom uz cestu. Snijeg puše preko ceste, leti muškarcu u lice i oči. On zaškilji i mora okrenuti kolica u drugom smjeru kako bi ih povukao preko jednog snježnog nanosa. Joona se odjednom sjeti Mikaelovih riječi o Pješčaru. Rekao je da može hodati po krovu i još mnogo toga zbunjujućeg. Ali tri je puta rekao da Pješčar miriše po pijesku. Možda je to samo pokupio iz priča, ali što ako je to povezano s nekim kamenolomom i pijeskom tamo? Auto iza Joone zatrubi i on ponovno krene, ali gotovo odmah i zaustavi uz rub ceste i nazove Reidara Frosta. „Što se događa?” pita Reidar. „Htio bih razgovarati s Mikaelom, kako je on?” „Loše se osjeća jer se ničeg više ne može sjetiti, policajci su ovdje satima, svaki dan.” „Svaki i najmanji detalj može biti važan.” „Ne žalim se”, brzo kaže Reidar. „Sve ćemo učiniti, znaš to, to cijelo vrijeme govorim, ovdje smo dvadeset i četiri sata na dan.” „Je li budan?” „Probudit ću ga, što si ga htio pitati?” „Rekao je da Pješčar miriše po pijesku... Je li moguće da se kapsula nalazi negdje uz neki kamenolom? U nekim kamenolomima lome kamen, ali u nekima...”


„Ja sam odrastao uz kamenolom, na Stockholmsåsenu, i...” „Ti si odrastao u kamenolomu?” „U Antuni”, odgovori Reidar upitnim glasom. „Kojem kamenolomu?” „Rotebro... Nalazi se od ceste Antunavägen i onda prema sjeveru, pokraj Smedbyja.” Joona skrene u drugu traku, brzo vozi natrag prema autoputu i ponovno krene prema sjeveru. Već je prilično blizu Rotebroa, kamenolom ne može biti daleko. Joona sluša Reidarov hrapavi, umorni glas i u pozadini čuje Mikaelove čudne komadiće sjećanja: Pješčar miriše na pijesak... ima porculanske prste i kad uzme pijesak iz vreće oni zazveckaju... i u sljedećoj sekundi spavaš...


150 Što više ide prema sjeveru, to je promet rjeđi. Joona vozi sve brže i pomisli kako nakon svih ovih godina tri komadića slagalice konačno pašu. Otac Jureka Waltera radio je i ubio se u stanu uz kamenolom. Mikael kaže da je Pješčar mirisao po pijesku. A Reidar Frost je odrastao uz stari kamenolom u Rotebrou. Što ako se radi o istom kamenolomu? To ne može biti slučajnost, dijelovi moraju odgovarati. Onda je Felicia sigurno ondje, a ne tamo gdje je svi njegovi kolege traže, pomisli. Zbog bljuzge između traka na cesti, auto se zanese. Prljava voda prsne preko stakla. Joona prestigne jedan autobus koji vozi iz zračne luke i nastavi niz odvojak i dalje duž velikog parkinga. Zatrubi, i jedan muškarac ispusti vrećice iz trgovine iz ruku i baci se u stranu. Dva automobila stoje na crvenom, ali Joona skrene u suprotnu traku i naglo skrene lijevo. Gume otkližu po mokroj cesti. Izađe na snijegom prekriven travnjak i produži ravno kroz snježni nanos. Grubi snijeg i led škripe iznad i ispod auta. Kad je prošao pokraj centra Rotebroa, ponovno ubrza gore po uskoj cesti Norrviksleden koja ide paralelno s visokom uzvisinom. Ulična se rasvjeta ljulja na vjetru i snijeg pada kroz svjetlo. Prijeđe preko vrha i malo prekasno spazi ulaz u kamenolom, naglo skrene i prikoči ispred dvije jake metalne brklje. Kotači otkližu po snijegu, Joona okrene volan, otkliže i stražnjom stranom jako udari u jednu brklju. Crveno staklo fara se razbije i komadići popadaju po snijegu. Joona otvori vrata, izađe iz auta i protrči pokraj plave barake u kojoj se nalazi ured. Teško dišući spušta se strminom do golemog kratera koji je kopan godinama. Reflektori na visokim stupovima obasjavaju taj čudni mjesečev krajolik s bagerima koji se ne miču i golemim hrpama prosijanog pijeska. Joona pomisli kako ovdje nitko nije zakopan, ne bi bilo moguće sakriti tijela jer ovdje stalno otkopavaju. Kamenolom je rupa koja svakim danom postaje sve veća i dublja. Snijeg brzo pada kroz to umjetno svjetlo. Potrči između golemih strojeva s visokim pokretnim trakama. Još uvijek se nalazi u novijem dijelu kamenoloma. Pijesak je svjež i jasno je da se ovdje svakodnevno radi.


Iza strojeva stoje tri kolibe i tri kamp-kućice. Joonina sjena proleti mimo njega na tlu kad sjaj drugog reflektora prijeđe preko gomile pijeska. Pola kilometra dalje vidi područje ispred visokih litica prekriveno snijegom. To su sigurno stariji dijelovi kamenoloma. Popne se uz veliku strminu gdje su ljudi nabacali smeće, stare hladnjake, polomljen namještaj i otpad. Posklizne se u snijegu, ali nastavi se penjati, kamenje se kotrlja za njim, odmakne jedan zahrđali bicikl i uspije se dokopati vrha. Sada se nalazi na visini koju je brdo nekada imalo – više od četrdeset metara iznad zemlje – i može dobro promotriti taj raskopani krajolik. Hladni mu zrak razdire pluća dok gleda prema osvijetljenom kamenolomu sa strojevima, provizornim putovima i gomilama pijeska. Potrči po uskoj travnatoj stazi prekrivenoj snijegom između te provalije i ceste Älvsundavägen. Ulubljena krntija stoji uz cestu ispred brklje s upozoravajućim natpisima i znakom jednog zaštitarskog društva. Joona zastane i zaškilji kroz snijeg. Na samom kraju najstarijeg dijela kamenoloma nalazi se jedna asfaltirana površina s nizom katnica, uskim i ravnim poput vojničkih baraka.


151. Joona prekorači nekoliko nizova zahrđale bodljikave žice i krene prema tim starim kućama s razbijenim prozorima i fasadama isprejanim tagovima. Ovdje gore je mračno i Joona izvadi svoju džepnu svjetiljku. Usmjeri svjetlo prema dolje, produži dalje, a onda osvijetli među te niske kuće. Prva kuća nema vrata. Nekoliko metara snijega je napuhalo na pocrnjeli drveni pod. Sjaj iz svjetiljke prolazi brzo preko starih limenki piva, prljavih pokrivača, kondoma i gumenih rukavica. Produži dalje kroz dublji snijeg, hoda od vrata do vrata i gleda kroz razbijene ili potpuno izbijene prozore. Stari stanovi gastarbajtera već dugo godina stoje prazni. Sve je prazno i prljavo. Na nekoliko se mjesta srušio strop i nema cijelih zidova. Uspori kad vidi da su prozori na predzadnjoj kući cijeli. Stara kolica iz supermarketa leže prevrnuta uz fasadu. S jedne strane kuće tlo vrlo strmo pada dolje prema dnu kamenoloma. Joona ugasi svjetiljku, oprezno se približava, dođe do kuće, zastane i neko vrijeme osluškuje, pa tek onda ponovno uključi svjetiljku. Sve što se čuje zavijanje je vjetra preko krovova. U mraku malo dalje vidi i zadnju kuću u nizu. Izgleda kao ruševina prekrivena snijegom. Priđe prozoru i osvijetli kroz prljavo staklo. Svjetlost polagano obasja prljavi pokretni štednjak priključen na akumulator, uzak krevet s nekoliko grubih deka, radio sa sjajnom antenom, kanistre s vodom i desetak konzervi. Kad stigne do vrata, može vidjeti gotovo sasvim izbrisanu četvorku u gornjem lijevom uglu. Ovo bi stvarno mogao biti stan broj četiri o kojem je pričao Nikita Karpin. Joona oprezno pritisne kvaku, vrata se otvore, uđe unutra i zatvori za sobom. Unutra smrdi po staroj vlažnoj tkanini. Biblija leži na trošnoj polici. Stan se sastoji od samo jedne sobe, s jednim prozorom i vratima. Joona zna da je sada izvana potpuno vidljiv. Drveni pod škripi pod njegovom težinom. Osvjetljuje zidove uz koje su naslagane gomile vlažnih knjiga. U jednom kutu nešto zasvjetluca. Priđe bliže i vidi da tu stoji na stotine staklenih bočica poredanih na podu. Tamnih bočica s gumenim čepom. To je Sevofluran, vrlo efikasno sredstvo za narkozu. Joona izvadi mobitel, nazove policijsku centralu i zatraži da pošalju


policiju i hitnu pomoć. Ponovno nastupi tišina, sve što se čuje njegovo je disanje i škripanje poda. Odjednom mu se učini da je krajičkom oka spazio kako se nešto kreće, brzo izvuče svoj Colt Combat i otkoči ga. Nema ničega, to samo snijeg pada s krova. Spusti pištolj. Na zidu kod kreveta zalijepljen je prastari članak iz novina o prvom čovjeku u svemiru, svemirskom Rusu kako ga je prozvao naslov u novinama Expressen. Ovo je mjesto gdje si je tata oduzeo život. Joona pomisli kako bi trebao pregledati i druge kuće kad ugleda rupu. U drvenom je podu veliki otvor. Jasno se vidi ispod prljave prostirke. Joona oprezno legne i prisloni uho na njega, ali ispod poda se ništa ne čuje. Pogleda prema prozoru, a onda odmakne prostirku i podigne teška drvena vrata. Prašnjav miris pijeska podigne se iz mraka. Nagne se dolje, osvijetli u otvor baterijom i vidi strme betonske stube.


152. Pijesak po stubama krcka pod Jooninim cipelama dok silazi dolje u mrak. Nakon devetnaest stuba dođe do prilično velike betonske prostorije. Svjetlost baterije titra preko zidova i stropa. Jedan stolac stoji gotovo usred prostorije, a na jednom zidu je masonitna ploča s nekoliko pribadača i prazna plastična vrećica. Joona shvati da se zacijelo nalazi u skloništu kakva su gradili po Švedskoj u vrijeme hladnog rata. Ovdje dolje vlada neobična tišina. Prostorija se malo zakrivljuje, a u samoj dubini ispod stuba vide se jaka vrata. To je zacijelo pravo mjesto. Joona ponovno zakoči pištolj i stavi ga u futrolu kako bi imao slobodne ruke. Metalna vrata se zatvaraju mehaničkim putem, treba okrenuti kotač koji se nalazi usred vrata. Okrene ga u suprotnom smjeru od kazaljke na satu i metal zabruji dok velike brklje kližu iz cilindara. Vrata je teško otvoriti, metal je petnaest centimetara širok. Osvijetli unutra i ugleda prljavi madrac na podu, kauč i umivaonik na zidu. Tu nema nikoga. Osjeća se smrad stare mokraće. Ponovno osvijetli kauč i oprezno mu se približi. Osluškuje, a onda krene dalje. Možda se sakrila. Odjednom ima osjećaj da ga netko slijedi. Mogao bi završiti zatvoren u istoj prostoriji kao i ona. Okrene se i ugleda kako su se teška vrata počela zatvarati. Jake željezne šarke zaškripe. Odmah reagira, baci se natrag i zaglavi bateriju u otvor. Svjetiljka ostane prignječena uz krckanje i staklo se razbije. Joona odgurne vrata ramenom, ponovno izvuče pištolj i uđe u mračnu prostoriju. Tamo nema nikoga. Pješčar se kreće jako tiho. Neobične svjetlosne formacije mu svjetlucaju pred očima koje pokušavaju stvoriti slike u mraku. Svjetiljka samo slabašno sjaji. Praktički više ništa ne osvjetljava. Čuje samo vlastite korake i svoje disanje. Okrene glavu prema betonskim stubama koje vode u kuću. Drvena vrata


još su otvorena. Protrese svjetiljku, ali svjetlost se gasi. Odjednom Joona začuje tiho zveckanje, sjeti se prstiju od porculana i instinktivno zadrži dah. U istom trenutku osjeti kako mu netko preko usta i nosa pritišće hladnu krpu. Joona se okrene i jako udari, ali zamahnuo je u prazno i zanese se. Zamahne pištoljem, cijev zagrebe preko betonskog zida, ali tamo nema nikoga. Zadihan, stoji s leđima uza zid i drži bateriju uperenu prema mraku. Zveckanje mora da je došlo od onih bočica s narkozom kad ih je Pješčar prelio preko krpe. Joona osjeti vrtoglavicu, proguta knedlu i obuzda poriv da ne isprazni šaržer u mrak. Mora izaći na zrak, ali se prisili da ostane ovdje. Potpuna je tišina, tu nema nikoga. Joona pričeka još nekoliko sekundi, a onda se vrati unutra. Pokreti mu se čine čudno usporenima, a pogled mu nesvjesno klizi ustranu. Prije nego što uđe, okrene mehanizam u drugu stranu tako da se brklje spuste i spriječe zatvaranje vrata. U slabašnom sjaju svjetiljke ponovno pronađe put unutra. Svjetlost poskakuje preko sivih zidova. Dođe do kauča, oprezno ga odmakne od zida i ugleda mršavu ženu kako leži na podu. „Felicia? Ja sam policajac”, prošapće. „Pomoći ću ti da odeš odavde.” Kad je dodirne, osjeti da gori. Ima strašno visoku temperaturu i više nije pri svijesti. U trenutku kad je podigne s poda, počne je tresti groznica. Joona potrči uza stube sa ženom u naručju. Ispadne mu baterija i bučno se skotrlja niz stube. Jasno mu je da će ona uskoro umrijeti ako joj ne uspije spustiti temperaturu. Tijelo joj je potpuno opušteno. Ne zna ni diše li ona još uvijek kad se popne gore i izađe van. Potrči kroz kuću, nogom otvori vrata, polegne je ravno u snijeg i vidi da diše. „Felicia, imaš jako visoku temperaturu... zlato...” Počne je zatrpavati snijegom, priča joj utješno i smirujuće, cijelo vrijeme držeći pištolj uperen prema vratima kuće. „Uskoro će stići hitna pomoć”, kaže. „Sve će biti u redu, obećavam ti, Felicia. Tvoji brat i tata će se jako razveseliti, jako si im falila, čuješ li me?”


153. Hitna pomoć je stigla i rotirka baca plavu svjetlost preko snijega. Joona ustane kad počnu gurati nosila uz te stare kuće. Objasni im situaciju, ali nastavi držati uperen pištolj prema vratima stana broj četiri. „Požurite”, viče im. „Ima jako visoku temperaturu, morate joj sniziti temperaturu... mislim da više nije pri svijesti.” Dva liječnika podignu Feliciju iz snijega. Njeni crni pramenovi kose znojni su i zalijepljeni za nestvarno blijedo čelo. „Ima legionarsku bolest”, kaže on i krene prema otvorenim vratima s podignutim pištoljem. Već je htio ponovno ući u kuću kad ugleda svjetlost rotirke kako pada preko ruševine posljednje kuće u nizu. Svježi tragovi u snijegu vode od ruševine i dalje u mrak. Joona potrči tamo i pomisli da mora postojati drugi put, da su obje kuće dijelile sklonište. Slijedi trag kroz travu i visoko drveće. Zaobiđe stari tank za dizel i ugleda mršavu pojavu kako brzo hoda po rubu provalije. Joona trči što tiše može. Pojava se oslanja na štaku i napreduje šepajući, shvati da ga slijede i pokuša ubrzati uz taj strmi rub. U daljini se čuju sirene. Joona brzo trči kroz duboki snijeg s pištoljem u ruci. Uhvatit ću ga, pomisli. Uhvatit ću ga i odvući ga natrag do vozila koja čekaju. Približavaju se osvijetljenom dijelu kamenoloma s velikom tvornicom betona. Svjetlost reflektora osvjetljava dno dubokog kratera. Pojava zastane, okrene se i pogleda Joonu. Stoji uz sam rub, oslonjen na štaku i diše otvorenih usta. Joona mu se polako približava sa spuštenim pištoljem. Pješčarevo lice identično je Jurekovu, samo mnogo mršavije. U daljini se čuju policijska vozila koja su stigla do starih kuća. Do njih dopiru samo tanke strelice plave svjetlosti. „S tobom je sve krivo ispalo, Joona”, kaže Pješčar. „Moj brat mi je stigao reći da uhvatim Summu i Lumi, ali one su umrle prije nego što mi se ukazala prilika... sudbina ide svojim putem...” Jako policijsko svjetlo kruži oko starih kuća.


„Pisao sam bratu i ispričao mu za tebe, ali nikada nisam saznao je li htio da ti uzmem još nekoga tvoga”, kaže tiho. Joona zastane, osjeti težinu pištolja u svojoj umornoj ruci i pogleda Pješčara u oči. „Bio sam siguran da ćeš se objesiti nakon automobilske nesreće, ali ti si živ”, kaže mršavi muškarac i polako odmahne glavom. „Čekao sam, ali ti si nastavio živjeti...” Utihne, odjednom se nasmiješi, pogleda ga i kaže: „Živ si zato što tvoja obitelj nije stvarno mrtva.” Joona samo podigne pištolj, uperi mu cijev u srce i ispali tri metka. Meci prođu ravno kroz to mršavo tijelo i crna krv prsne kroz izlazne rane između lopatica. Tri pucnja odjeknu preko kamenoloma. Jurekov brat blizanac sruši se unatrag. Štaka ostane stajati zabodena u snijegu. Pješčar je mrtav i prije nego što je pao na tlo. Mršavo se tijelo otkotrlja niz padinu dok se ne zaustavi i udari o jedan stari štednjak. Malene pahuljice snijega padaju iz crnog neba.


154. Joona sjedi zatvorenih očiju na stražnjem sjedalu vlastita auta dok ga njegov šef Carlos Eliasson vozi prema Stockholmu i priča s njim poput dobrog tate. „Preživjet će... Razgovarao sam s liječnikom iz bolnice Karolinska... Felicijino stanje je ozbiljno, ali nije kritično... Ništa ne obećavaju, ali ipak, ovo je fantastično... mislim da će biti sve u redu, ja...” „Jesi li rekao Reidaru?” pita Joona ne otvorivši oči. „Bolnica će to srediti, ti samo trebaš otići kući i odmoriti se i...” „Pokušavao sam te nazvati.” „Da, znam, vidio sam da imam gomilu propuštenih poziva... Možda si čuo da je Jurek Sagi spomenuo staru tvornicu cigli. Njih nikada nije bilo puno, ali jedna je postojala u Albanu. Kad smo došli u šumu, psi su nam svuda označili grobove. Upravo pretražujemo cijelo to prokleto područje.” „Ali niste pronašli nikog živog?” „Ne još, ali nastavit ćemo potragu cijele noći.” „Mislim da ćete pronaći samo grobove...” Carlos vozi iznimno oprezno, a u autu je postalo tako vruće da Joona mora otkopčati kaput. „Noćna mora je gotova, Joona... Sutra ujutro će uprava donijeti odluku da ponovno premjeste Sagu i tada možemo otići po nju i jednostavno izbrisati sve tragove u registru.” Uđu u Stockholm gdje svjetlost ulične rasvjete izgleda poput snježne izmaglice. Jedan autobus stoji uz njihov auto i čeka zeleno. Umorni ljudi gledaju kroz zamagljena stakla. „Razgovarao sam s Anjom”, kaže Carlos. „Nije mogla čekati do sutra... pronašla je dokumente službe za skrb o djeci za Jureka i njegova brata u općinskom arhivu i pronašla je odluku komisije za strance u glavnom arhivu u Mariebergu.” „Anja je marljiva”, kaže Joona tiho. „Jurekov je tata smio ostati u zemlji kao gastarbajter”, priča Carlos. „Ali imao je dječake sa sobom bez dozvole i kad je to otkriveno, uključile su se službe i djeca su mu oduzeta. Sigurno su mislili da ispravno postupaju. Odluka je ubrzano donesena jer je jedan dječak bio bolestan pa su za njega prvo odlučili...” „Završili su na različitim mjestima.” „Komisija je poslala zdravog dječaka natrag u Kazahstan, a kad je novi službenik donio odluku za drugog dječaka, on je poslan u Rusiju, u Internat


67, tako se zvao dječji dom.” „Shvaćam”, prošapće Joona. „Jurek Walter prešao je švedsku granicu u siječnju 1994. godine. Možda je njegov brat tada već bio u kamenolomu, možda nije... ali tata im je već bio mrtav.” Carlos blago skrene na prazan parking u Dalagatan, nedaleko od Joonina stana u Wallingatan 31. Obojica izađu iz auta, spuste se pločnikom prekrivenim snijegom i stanu na ulazu. „Poznavao sam Roseannu Kohler, znaš to”, kaže Carlos i uzdahne. „A kad su im djeca nestala, učinio sam sve što sam mogao, ali to nije bilo dovoljno...” „Znam.” „Ispričao sam joj o Jureku. Sve je htjela znati, htjela je vidjeti slike i...” „Ali Reidar nije ništa znao.” „Ne, rekla je da je bolje tako. Ne znam... Roseanna se preselila u Pariz, cijelo me vrijeme zvana, puno je pila... Nije da sam se brinuo za svoju karijeru, ali bilo mi je neugodno, i zbog nje i zbog sebe...” Carlos utihne i prijeđe rukom po vratu. „Što?” pita Joona. „Jedne me noći nazvala iz Pariza i vikala da je vidjela Jureka Waltera ispred hotela, ali ja je nisam slušao... i kasnije te noći si je oduzela život...” Carlos preda Jooni ključeve od auta. „Idi spavati”, kaže. „Ja ću uzeti taksi s trga.”


155. Anders razmišlja kako ga je My pomalo upitno pogledala kad joj je rekao da opet može otići odspavati. „Jednostavno mislim da nema razloga da oboje budemo budni”, kaže on odmjereno. „Ja nemam nikakvog izbora, moram raditi još par sati da završim. Nakon toga ti i Leif možete podijeliti vrijeme kako želite.” Sad je sam. Prođe kroz hodnik, zastane ispred vrata sobe za osoblje i osluškuje. Tišina. Produži dalje do centrale i sjedne na operaterovo mjesto. Konačno je vrijeme za gašenje svjetla. Na velikom monitoru vidi se devet ekrana. Jurek je rano legao. Anders vidi odraz njegova mršavog profila u krevetu. Jurek Walter leži zastrašujuće nepomično. Gotovo kao da ne diše. Saga sjedi na svom krevetu. Na podu je prevrnuta stolica. On se nagne prema monitoru i promatra je. Pogledom slijedi zaobljenje obrijane glave, tanki vrat, ramena i malene mišiće ruku. Ništa ga ne sprečava. Ne razumije zašto se jučer tako uplašio kad je bio kod nje. Za monitorom nije bilo nikoga, a čak i da je bilo, soba je bila u mraku i nije bilo moguće išta vidjeti. Mogao ju je deset puta pojebati, mogao je učiniti bilo što. Anders udahne, stavi svoju karticu u čitač kompjutora, upiše šifru i logira se. Otvori administrativni program odjela, označi pacijentsku zonu i uključi noćno osvjetljenje. Sad su sve tri sobe u mraku. Samo nekoliko sekundi poslije Saga upali svoju lampicu i pogleda prema kameri. Kao da ga gleda zato što zna da on gleda nju. Anders pogleda stražare koji stoje na ulazu i razgovaraju. Muškarac je rekao nešto na što se visoka žena nasmijala – on se nasmiješi i odglumi da svira violinu. Anders ustane i ponovno pogleda Sagu. Uzme tabletu iz ormarića s lijekovima i stavi je u plastičnu čašu, priđe sigurnosnim vratima i provuče svoju karticu. Kad priđe njenim vratima, srce mu počne jako lupati. Kroz debelo staklo vidi je kako sjedi na krevetu pogleda uperenog prema kameri poput male sirene.


Anders otvori prozorčić i vidi je kako se okreće prema njemu. Ustane i s oklijevanjem krene prema njemu. „Jesi li prošle noći lijepo spavala?” pita je on prijateljski. Kad ona ispruži ruku kroz otvor, on joj na trenutak drži prste, a onda joj da čašicu. Zatvori prozorčić i vidi je kako se vraća u dubinu sobe. Stavila je tabletu u usta, natočila vode u čašu i progutala je, ugasila svjetiljku i legla u krevet. Anders uzme remenje za krevet, skine tanku zaštitnu foliju, a onda ostane stajati ispred metalnih vrata i promatra je kroz staklo.


156. Pod zaštitom mraka Saga sakrije tabletu u cipelu, a onda legne u krevet. Ne zna stoji li onaj mladi liječnik još uvijek uz prozorčić, ali sigurna je da namjerava doći u njenu sobu čim bude mislio da spava. Jasno mu je vidjela u očima da sasvim sigurno još nije završio s njom. Jučer ju je iznenadila njegova zloupotreba moći tako da ga je pustila da ode predaleko. Danas više ne zna ni je li joj stalo što će se dogoditi. Ovdje je da spasi Feliciju i možda će morati izdržati još nekoliko dana. Sutra ili prekosutra Jurek će joj sve otkriti, uvjerava se, i onda će sve biti gotovo, onda se može vratiti kući i zaboraviti što je doživjela. Saga se okrene na bok, pogleda prema vratima i odmah ugleda siluetu iza vrata. Srce joj se ubrza. Mladi liječnik čeka ispred vrata da tableta počne djelovati. Je li spremna dopustiti mu da je siluje samo kako ne bi uništila operaciju? To ustvari nije važno. Misli su joj previše kaotične da bi se mogla pripremiti na ono što je čeka. Samo neka bude što prije gotovo. Začuje metalno grebanje ključa u bravi. Vrata se otvore i hladniji zrak prodre unutra. Više i ne pokušava glumiti da spava, oči su joj otvorene i gleda liječnika kako zatvara vrata za sobom i prilazi krevetu. Zažmiri i osluškuje. Ništa se ne događa. Možda je samo želi pogledati. Pokuša nečujno izdahnuti i pričeka deset sekundi prije nego što ponovno udahne, čeka i slijedi mentalnu sliku kvadrata u kojoj svaka stranica znači jedan trenutak. Liječnik joj stavi ruku na trbuh, prati pokrete disanja, a onda mu ruka klizne prema njenom boku i uhvati je za gaćice. Ona leži posve mirno i pusti ga da ih spusti i sasvim skine. Sada jasnije osjeća toplinu njegova tijela. On joj oprezno pogladi desnu ruku i nježno je podigne iznad njene glave. Ona isprva pomisli da joj želi izmjeriti puls, a onda shvati da je uhvaćena. Kad se pokuša izvući, on prebaci široki remen preko njenih butina i pritegne ga strašnom snagom prije nego što se ona stigla izvući iz kreveta. „Koji kurac radiš?” Ne može zamahnuti nogama i on joj fiksira zglobove dok ona pokušava


lijevom rukom izvući desnu. On uključi svjetiljku uz krevet i pogleda je razrogačenim očima. Prsti joj drhte, vuku jako remenje oko zgloba, ne ide. Liječnik je spriječi, brzo joj povuče dolje ruku. Ona se trza da se izvuče, pokušava se okrenuti, ali to je nemoguće. Kad se spustila, on joj počne vezati još jedan remen preko ramena. Leži pod kutom koji je gotovo nemoguć, ali kad se nagne nad nju, uspije ga udariti stisnutom šakom ravno u usta. Udarac odjekne i on posrne unatrag i padne na koljeno. Drhteći ona ponovno pokuša otvoriti kopču s desnog ručnog zgloba. On se ponovno približi krevetu i odgurne joj ruku. Krv mu teče niz bradu kad zaurla na nju da leži mirno. Ponovno joj pritegne remen oko desne ruke, a onda stane iza nje. „Ubit ću te”, vrišti ona pokušavajući ga pratiti pogledom. Brz je i uhvati njenu lijevu ruku s obje ruke, ali ona se uspije istrgnuti, zgrabi ga za kosu i privuče ga sebi. Svom snagom opali njegovim čelom o zaglavlje kreveta. Ponovno ga povuče prema naprijed i pokuša ga ugristi za lice, ali on je jako udari po vratu i jednoj dojci i ona ga pusti. Dašćući pokuša ga ponovno uhvatiti, pipa rukom iza sebe. Svom snagom okrene tijelo u stranu, ali ne ide. Liječnik je uhvati za ruku i jako je povuče u stranu, gotovo da joj iščaši rame. Kost zaškripi i ona zaurla od bola. Bori se pokušavajući osloboditi jednu nogu, ali remen joj se zarezao u kožu i škripi oko zgloba. Udari ga po obrazu slobodnom rukom, ali nema snage. On joj pritisne ruku dolje prema uzglavlju, prebaci remen preko zgloba i povuče. Obriše krv s usta rukom, dašćući se odmakne za korak i pogleda je.


157. Liječnik joj polako priđe, stavi joj i zadnji remen preko grudi i pričvrsti ga. Lijeva ruka joj gori nakon te očajničke borbe. On ponovno zastane i samo bulji u nju, a onda je zaobiđe i stane u podnožje kreveta. Krv mu curi iz nosa i preko usana. Čuje ga kako dašće, kratko i uzbuđeno. Bez žurbe zategne joj remenje oko nogu tako da joj se noge još više rašire. Ona ga gleda ravno u oči i misli kako ne može dopustiti da se to dogodi. On joj drhtavim rukama miluje listove i bulji među noge. „Nemoj”, pokuša ona reći sabranim glasom. „Ti da si tiho”, kaže on i skine svoj liječnički ogrtač ne skidajući pogleda s nje. Saga okrene lice u stranu, ne želi ga gledati, ne može vjerovati da se to događa. Zažmiri očajnički pokušavajući smisliti što da radi. Odjednom začuje neko šuškanje pod krevetom. Otvori oči i ugleda pokret kako se zrcali u metalnom umivaoniku. „Bolje bi ti bilo da odeš”, kaže zadihano. Liječnik uzme njene gaćice i zagura joj ih u usta. Ona pokuša vrisnuti kad shvati što je to vidjela u sjajnom metalu umivaonika. Jurek Walter. Sakrio se u njenoj sobi dok je tražila Berniejeve tablete za spavanje. Osjeća sve veću paniku i pokušava se osloboditi. Čuje gumbe Jurekove košulje kako su zazveckali o pod kreveta kad se okrenuo u stranu. Jedan gumb otpadne i fijukne na pod. Liječnik iznenađeno pogleda gumb koji se vrti u velikom krugu, a onda zaustavi. „Jurek” promrmlja liječnik u sekundi kad ga ruka zgrabi za nogu i povuče dolje. Anders Rönn padne svom težinom, udari potiljkom o pod i zadašće, ali se prevrne na trbuh i pokuša otpuzati dalje. Bježi, pomisli Saga. Zaključaj vrata, pozovi policiju. Jurek se iskotrlja van na pod i ustane istovremeno kad i liječnik. Liječnik pokuša stići do vrata, ali Jurek je brži. Saga pokušava ispljunuti gaćice iz usta, kašlje, pokušava udahnuti, osjeća da će se ugušiti. Anders Rönn se pomakne u stranu, zabije se ravno u plastični stol, ustukne i zabulji se u starijeg pacijenta.


„Nemoj mi nauditi”, moli. „Ne?” „Molim te, učinit ću što god hoćeš.” Jurek mu se približi, njegovo je naborano lice posve bezizražajno. „Ubit ću te, mali moj”, kaže. „Ali prvo te čeka puno boli.” Saga vrišti kroz tkaninu gaćica i trza remenje. Ne može shvatiti što se dogodilo, zašto se Jurek sakrio u njenoj sobi, zašto je promijenio njihov plan. Stolica se prevrne. Liječnik odmahne glavom, hoda unatrag i pokušava se obraniti od Jureka jednom rukom. Oči su mu razrogačene. Znoj mu curi niz obraze. Jurek ga polako slijedi i odjednom ga uhvati za ruku, a onda ga gurne na pod. Golemom snagom nagazi mu na rame. Začuje se krckanje i liječnik vrisne. Vojničkom preciznošću, Jurek mu povuče ruku u suprotnom smjeru i okrene je. Sada je sasvim slomljena i visi samo na mišićima i koži. Jurek povuče liječnika za noge, drži ga uza zid i opali mu nekoliko šamara da se ne onesvijesti. Ruka koja mlitavo visi brzo postaje sve tamnija od unutarnjeg krvarenja. Saga zakašlje, bori se za zrak. Liječnik plače poput umornog djeteta. Saga uspije malo promijeniti kut tijela i tako jako povuče lijevu ruku da joj se zacrni pred očima, ali je uspije osloboditi. Izvadi gaćice iz usta, dašće i ponovno se zakašlje. „Ne možemo sad pobjeći, u Berniejevoj sobi nije bilo tableta za spavanje”, kaže Saga brzo Jureku. Ruka koju je izvukla stravično je boli. Ne može vidjeti koliko je ozlijeđena. Prsti joj gore poput vatre. Jurek počne pretraživati liječnikovu odjeću, pronađe ključeve sobe i stavi ih u džep. „Želiš li gledati kad mu odrežem glavu?” pita i baci kratak pogled na Sagu. „Nemoj, molim te... nije potrebno, zar ne?” „Ništa nije potrebno”, kaže Jurek i uhvati liječnika za vrat. „Čekaj.” „Pričekat ću... dvije minute, zbog tebe, mala policajko.” „Kako to misliš?” „Jedina pogreška koju si učinila bila je kad si Bernieju slomila samo mali prst”, kaže Jurek dok uzima liječnikovu iskaznicu. „Htjela sam ga polako ubiti”, kaže ona iako joj je jasno da nema smisla.


Jurek ponovno ošamari liječnika. „Trebam obje šifre”, kaže. „Šifre”, promrmlja liječnik. „Ne sjećam se...” Saga pokuša olabaviti i drugo remenje, ali prsti lijeve ruke toliko su joj ozlijeđeni da ne može. „Kako si znao?” pita Saga. „Poslao sam pismo.” „Ne”, zacvili liječnik. „Ako Mikael Kohler-Frost pobjegne i pronađu ga živog... pretpostavio sam da će policija nekog poslati.” Jurek pronađe liječnikov mobitel, baci ga na pod i zgazi. „Ali zašto...” „Nemam vremena”, prekine je on. „Moram uništiti Joonu Linnu.” Saga gleda Jureka Waltera kako izvodi liječnika iz sobe. Čuje njihove korake u hodniku. Čuje kako je kartica provučena, šifra ukucana i kako brava zuji.


158. Joona pozvoni na vlastita vrata i nasmiješi se sam sebi kad začuje korake u hodniku. Brava zazvecka i vrata se otvore. Joona uđe u mračni hodnik i izuje se. „Izgledaš skroz mrtvo”, kaže Disa. „Ma nije strašno.” „Jesi li gladan? Ostalo je još... mogu podgrijati...” Joona odmahne glavom i zagrli je. Pomisli kako je sada preumoran za razgovor, ali kasnije će je zamoliti da odgodi taj put za Brazil. Više ne mora putovati. Ona mu pomogne da skine odjeću i gomila pijeska padne na pod. „Jesi li se igrao u pješčaniku?” nasmije se ona. „Samo malo”, odgovori on. Ode u kupaonicu i stane pod tuš. Tijelo ga boli dok vruća voda teče po njemu. Nasloni se na pločice i osjeti kako mu se mišići polako počinju opuštati. Peče ga ruka kojom je držao pištolj, povukao okidač i ubio nenaoružanog čovjeka. Ako se naviknem na misao da sam to učinio, mogu opet biti sretan, razmišlja. Iako je Joona znao da je Pješčar mrtav, iako je vidio metke kako mu prolaze ravno kroz tijelo, iako ga je vidio kako se kotrlja niz kamenolom i pada poput leša u masovnu grobnicu, ipak ga je slijedio. Spustio se niz strminu, pokušavajući usporiti, došao dolje do tijela, uperio pištolj u njegov potiljak i drugom mu rukom popipao vrat. Pješčar je bio mrtav. Nije krivo vidio. Tri su mu metka prošla kroz srce. Pomisao da se više ne mora bojati pomagača tako je divna i topla da zastenje. Joona se obriše i opere zube, a onda odjednom zastane i osluškuje. Zvuči kao da Disa priča na telefon. Kad izađe iz spavaće sobe, vidi Disu kako se oblači. „Što radiš?” kaže i legne na čistu plahtu. „Šef me nazvao”, kaže ona uz umoran osmijeh. „Izgleda da opet zatrpavaju nalazište u Louddenu. Treba sanirati teren, ali izgleda da su pronašli neku staru društvenu igru... pa moram brzo tamo spriječiti ih jer ako je to stvarno...” „Ne idi”, moli Joona i osjeti kako ga oči peku od umora.


Disa tiho pjevuši dok vadi majicu iz gornje ladice komode. „Zar si počela puniti moje ladice?” promrmlja on i zatvori oči. Disa hoda po sobi. Čuje je kako se češlja, a onda uzima svoju jaknu s vješalice. Okrene se na bok i osjeti kako mu se sjećanja i snovi počinju spajati poput snježnih pahuljica. Pješčarevo tijelo se kotrlja niz strminu i zaustavi uz stari štednjak. Samuel Mendel se češe po čelu i kaže: Apsolutno ništa ne upućuje na to da bi Jurek Walter mogao imati pomagača. Ali moraš podići kažiprst u zrak i reći: Možda je i suprotno moguće.


159. Saga ponovno pokuša skinuti remen s desne ruke, ali joj ne uspijeva, iscrpljena i bez daha ponovno padne na leđa. Jurek Walter će pobjeći, pomisli. Osjeća paniku u grudima. Mora upozoriti Joonu. Izokrene tijelo udesno, ali prisiljena je odustati. U daljini se čuje lupanje. Ona zadrži dah i sluša. Nešto zaškripi, čuje se nekoliko teških udaraca, a onda opet tišina. Saga shvaća da Jurek nikada nije ni trebao tablete, da je samo htio da ona privuče liječnika u svoju sobu. Jurek je pročitao namjere Andersa Rönna i shvatio da se on neće moći othrvati iskušenju da dođe u njenu sobu ako ona bude tražila tablete za spavanje. To je bio cijeli plan. Zato je preuzeo njenu kaznu, zato je trebalo sakriti da je opasna. Ona je bila sirena, točno kako je to rekao prvog dana. Jurek je trebao da liječnik dođe kod nje bez stražara ili osoblja koje bi pratilo razvoj događaja. Sagini su prsti toliko ozlijeđeni da zacvili od bola kad se protegne ustranu i uspije podići remen preko ramena. Sada može micati ramenima, podići glavu. Svi smo upali u njegovu zamku, razmišlja Saga. Mislili smo da smo ga prevarili, ali on me naručio, znao je da će netko doći i danas je shvatio da sam ja njegov trojanski konj. Saga leži nekoliko sekundi i samo diše, osjeća endorfine u tijelu, skupi snagu i nagne se ustranu, dosegne do desne ruke ustima i pokuša otkopčati remen zubima. Zadihana, padne natrag, pomisli kako mora pronaći osoblje i reći im da upozore policiju. Duboko udahne i pokuša ponovno. Uspije se malo podići, drži se u zraku, uhvati zubima taj jaki remen, otkvači ga i on isklizne nekoliko centimetara iz kopče. Saga padne natrag, povraća joj se, izokreće ruku u raznim smjerovima i konačno je slobodna. A onda joj treba samo nekoliko sekundi da se riješi ostalog remenja. Skupi noge i spusti se na pod. Prepone i mišići butina joj drhte dok navlači hlače. Bosa istrči van na hodnik. Jedna liječnikova cipela podbočila je vrata i


spriječila ih da se zatvore. Oprezno otvori vrata, osluškuje, a onda brzo produži dalje. Odjel je sablasno tih i napušten. Čuje ljepljive zvukove vlastitih stopala po linoleumu kad se odšulja do sobe desno, a onda do centrale. Monitori su tamni, a svjetla na jedinici za uzbunjivanje ugašena. Cijela centrala nema struje. Ali negdje sigurno postoji telefon ili neki alarm koji radi. Saga prođe pokraj nekoliko zatvorenih vrata i dođe do čajne kuhinje. Ladice za pribor za jelo izvučene su i jedna stolica je prevrnuta. U sudoperu leži nož za guljenje i nekoliko potamnjelih kora jabuke. Saga brzo uzme taj mali nož, popipa je li oštar i krene dalje. Začuje se čudno zujanje. Zastane, oslušne, a onda ponovno krene dalje. Desnom rukom čvrsto stišće nož. Tu bi trebalo biti stražara i osoblja, ali ona se ne usuđuje vikati. Boji se da bi je Jurek mogao čuti. Zujanje dopire iz hodnika. Zvuči kao muha koja se zalijepila na selotejp. Odšulja se pokraj sobe za preglede, hvata je sve veći strah. Zatrepće u mraku i ponovno stane. Zujanje je sada bliže. Oprezno napravi nekoliko koraka naprijed. Vrata sobe za osoblje su odškrinuta. Jedna svjetiljka je upaljena. Saga ispruži ruku i otvori vrata. Sasvim je tiho, a onda se opet začuje to pištanje. Pomakne se bliže i vidi podnožje kreveta. Netko leži u krevetu i miče nožnim prstima. Stopala u bijelim čarapama. „Hej?” kaže tiho. Saga stigne pomisliti da to netko od osoblja tu leži i sluša glazbu sa slušalicama na ušima i da im je sve promaknulo, a onda zakorači u sobu. Krevet je potpuno prekriven krvlju. Djevojka s ispirsanim obrazima leži na leđima, cijelo tijelo joj drhti, zuri ravno u strop, ali možda više nije pri svijesti. Lice joj se trza u grčevima i između stisnutih usnica pršti krv i zrak uz taj zvuk. „Bože...” Djevojka ima desetak uboda nožem po prsima, duboke rane ravno kroz pluća i srce. Saga ne može ništa učiniti, mora dovesti pomoć što je brže moguće. Krv kaplje na pod pokraj djevojčina zgaženog mobitela. „Dovest ću pomoć”, kaže Saga. Usnice ispuste piskavi zvuk i mjehurić krvi naraste.


160. Saga izađe iz sobe s užasnim, praznim osjećajem u grudima. „Dragi Bože, dragi Bože...” Potrči niz hodnik, koji joj se zbog šoka čini neobično dugačkim i približi se izlazu s sigurnosnom pregradom. Stražar sjedi s druge strane zadnjih vrata u nizu. Neprobojno staklo čini ga mutnim i sivim. Saga sakrije nožić u ruci kako ga ne bi uplašila, uspori, pokuša smiriti disanje pa prijeđe i zadnji dio i pokuca na staklo. „Trebamo pomoć!” Pokuca jače, ali on ne reagira, pomakne se u stranu, prema vratima i vidi da su otvorena. Sva vrata su otvorena, pomisli dok izlazi van. Upravo je htjela nešto reći kad vidi da je stražar mrtav. Vrat mu je prerezan sve do kralježnice. Glava izgleda kao da mlitavo visi na štapu. Krv je iscurila preko tijela i skupila se u lokvi oko stolice. „OK”, kaže ona samoj sebi i potrči preko mokrog poda s nožem u ruci, uza stube i kroz otvorenu rešetkastu ogradu. Povuče vrata zatvorenog psihijatrijskog odjela broj 30. Zaključana su, noć je. Zalupa nekoliko puta, a onda krene hodnikom. „Halo”, viče. „Ima li koga?” Druga liječnikova cipela leži usred poda pod oštrim svjetlom neonki. Saga trči i kroz nekoliko prozora pod raznim kutovima ugleda neki pokret u daljini. Netko tamo stoji i puši. A onda baci cigaretu i nestane lijevo. Saga trči što brže može u smjeru ostakljenog izlaza i prolaza do glavne bolničke zgrade. Skrene iza ugla i odjednom osjeti da joj je pod mokar pod nogama. Svjetlo ju je zaslijepilo i isprva joj se čini da je pod crn, ali onda miris krvi postane jači i ona gotovo povrati. Ugazila je u golemu lokvu krvi. Kao hipnotizirana produži dalje i ugleda glavu mladog liječnika. Leži odrubljena na podu, do kante za smeće uz desni zid. Jurek je gađao, ali je promašio, pomisli i počne prebrzo disati. Nastavi dalje, van na suhi pod, u glavi joj zuji, ne može razmišljati. Ne može shvatiti da se ovo događa. Zašto si je uzeo vremena da to učini? Jer nije htio samo pobjeći, odgovori sama sebi. Htio se osvetiti. Odjednom se začuju teški koraci iz prolaza koji vodi do glavne zgrade. Dva stražara trče prema njoj, s pancirkama, pištoljima i u crnoj odjeći.


„Trebamo liječnika na izolaciji”, poviče Saga. „Lezi na pod”, kaže mlađi dok hoda prema njoj. „To je samo mala cura”, kaže drugi. „Ja sam policajka”, kaže ona i baci nožić. On zveckajući odskoči preko poda i zaustavi se ispred njih. Oni ga pogledaju, otvore futrole i izvade pištolje. „Na pod!” „Dobro, dobro”, kaže ona brzo. „Ali morate upozoriti...” „Isuse Bože”, vrisne mlađi kad ugleda glavu. „Isuse Bože, Isuse Bože...” „Pucam”, kaže drugi drhtavim glasom. Saga se oprezno spusti na koljena, a stražar požuri do nje i otkvači lisice s remena. Drugi se pomakne ustranu. Saga mu pruži ruke i ustane. „Da se nisi maknula”, kaže stražar živčanim glasom. Ona zatvori oči, čuje bakandže na podu, osjeća njegove pokrete i napravi mali korak unatrag. Stražar se nagne naprijed da joj stavi lisice i Saga otvori oči u sekundi kad ga udari desnim krošeom. Udarac odjekne kad ga je jako pogodila preko uha. Ona se okrene i dočeka okret glave lijevim laktom. Čuje se samo kratki udarac. Pljuvačka mu izleti iz otvorenih usta. Oba udarca tako su jaka da se stražarev vid u desetinki sekunde smanji na točkicu svjetlosti. Noge mu popuste i ni ne primijeti da mu je Saga oduzela pištolj. Otkočila ga je i stigla ispaliti prije nego što je pao na pod. Upucala je drugog stražara s dva metka ravno u pancirku. Pucnji odjeknu u tom uskom prolazu i stražar za tetura unatrag. Saga mu priđe i kundakom mu izbije pištolj iz ruke. Pištolj tresne na pod i otkliže prema lokvi krvi. Saga ga udari u noge tako da se uz uzdah sruši na leđa. Drugi se stražar prevrnuo na bok i pipa rukom preko lica. Saga uzme njegov radiouređaj i malo se odmakne.


161. Telefon zazvoni i probudi Joonu. Nije ni znao da je zaspao, zapao je u dubok san dok se Disa presvlačila u radnu odjeću. U spavaćoj sobi je mrak, ali mobitel baca bijelu elipsu svjetla na zid. „Joona Linna”, javi se uz uzdah. „Jurek je pobjegao, izašao je iz...” „Saga?” pita Joona i ustane iz kreveta. „Ubio je hrpu ljudi”, viče ona histerično. „Jesi ozlijeđena?” Joona hoda kroz stan i adrenalin mu počne brzo kolati tijelom kad je shvatio što mu Saga govori. „Ne znam gdje je, rekao je da će ti nauditi, rekao je...” „Disa!” vikne Joona. Vidi da njenih čizama nema, otvori ulazna vrata i poviče njeno ime u stubištu tako da mu glas odzvanja u mraku. Pokuša se sjetiti što je točno rekla prije nego što je zaspao. „Disa je otišla u Loudden”, kaže on. „Oprosti što...” Joona prekine vezu, obuče se, uzme futrolu s pištoljem i izađe iz stana, a da ga i ne zaključa. Otrči niz stube i izađe na pločnik ulice Dalagatan gdje je Carlos parkirao njegov auto. Dok trči, zove Disu. Ne javlja se. Pada gusti snijeg i kad vidi visoke nanose snijega koje su ralice ostavile uz rub ceste, pomisli kako će možda morati iskopati automobil iz snijega. Zaustavi ga autobus koji prođe tako blizu njega da tlo zadrhti. Zapuh vjetra donese novi snijeg s niskog, širokog nanosa. Joona odjuri do auta, sjedne i izveze se ravno preko nanosa, ogrebe jedno parkirano vozilo i nagazi na gas. Kad jako ubrza pokraj Tegnérlundena i dolje prema Sveavägenu, snijeg počne odlijetati od auta u mekanim krpama. Jooni je odjednom jasno da će sve čega se boji planuti poput požara u noći. Odjednom. Disa je sama u autu na putu za Frihamnen. Joona osjeća kako mu srce udara o futrolu pištolja. Snijeg jako pada preko prozora. Sada vozi vrlo brzo i razmišlja o tome kako je Disin šef nazvao i rekao joj


da pogleda nove nalaze. Samuelova žena Rebecka dobila je poziv od stolara da dođe u vikendicu ranije nego što je bilo dogovoreno. Pješčar je zacijelo ispričao Jureku o Disi u pismu koje je Susanne Hjälm dala Jureku. Ruke mu drhte dok ponovno pokušava nazvati Disin broj. Sluša signale dok mu znoj curi niz leđa. Ne javlja se. Joona naglo skrene prema Karlavägenu i vozi što brže može. Sigurno nije ništa, pokuša uvjeriti samog sebe. Samo mora dobiti Disu na mobitel i reći joj da se okrene i vrati natrag. Negdje će je sakriti dok Jureka ponovno ne uhvate. Auto se zanese na smeđoj bljuzgavici na cesti i jedan kamion mu se odjednom opasno približi. Nazove ponovno, ali nitko se ne javlja. Vozi uz Humlegården što brže može. Cesta je okružena prljavim nanosima snijega, a ulična rasvjeta obasjava mokri asfalt. Ponovno je nazove. Na semaforu je crveno, ali Joona skrene desno na Valhallavägen. Jedna miješalica mu se izmakne, a crveni auto naglo prikoči uz škripanje guma. Čuju se signali i Disa se odjednom javi.


162. Disa oprezno vozi preko zahrđale pruge i produži dalje u veliko područje luke namijenjeno trajektnom i teretnom prometu. Crno nebo je nisko i puno snijega koji kovitlajući se pada. Žuta svjetlost iz jedne viseće ulične svjetiljke ljulja se preko zgrade koja izgleda kao hangar. Ljudi hodaju pogleda spuštenog na zemlju kako im snijeg ne bi padao u oči i kako bi se zaštitili od hladnoće. U daljini kroz snijeg vidi veliki brod iz Tallina, sneno osvijetljen i mutan. Disa skrene desno, dalje od svjetla uz Banankompaniet, vozi uz niske tvorničke zgrade i škilji u mraku. Jedan kamion ukrcava se na brod za Sankt Peterburg. Grupa lučkih radnika stoji i puši na praznom parkiralištu. Mrak i snijeg oko te grupice čine svijet prigušenim i izoliranim. Disa vozi uz magazin broj 5 i prođe kroz ogradu terminala za kontejnere. Svaki kontejner veličine je barake i može težiti i više od trideset tona. Stoje naslagani jedan na drugome do visine od petnaestak metara. Vjetar nosi jednu plastičnu vrećicu lijevo-desno. Led na lokvama škripi pod gumama. Naslagani kontejneri čine mrežu prolaza za goleme kamione i traktore na terminalu. Disa vozi ravno kroz jedan prolaz koji joj se učini čudno uskim zato što su kontejneri tako visoko naslagani s obje strane. Vidi po tragovima u tamnom snijegu da je neki auto tuda nedavno prošao. Pedesetak metara dalje otvara se prolaz prema molovima. Golema naftna cisterna Louddena nazire se kroz vijavicu iza kranova koji podižu kontejnere na jedan brod. Vjerojatno je muškarac s društvenom igrom čeka tamo. Snijeg joj zaklanja pogled, ona uspori, uključi brisače i očisti taj lagani snijeg. U daljini se jedan stroj koji izgleda poput škorpiona zaustavio u pola pokreta: drži crveni kontejner sasvim mirno iznad zemlje. Nitko ne sjedi u kabini i gume prekriva sve više snijega. Ona se malo uplaši kad joj mobitel odjednom zazvoni, nasmiješi se dok se javlja: „Ti bi trebao spavati”, kaže veselo. „Reci mi gdje si”, kaže Joona napetim glasom. „U autu na putu za...” „Hoću da zaboraviš na sastanak i odmah se vratiš.”


„Što se dogodilo?” „Jurek Walter je pobjegao sa zatvorenog odjela.” „Što si rekao?” „Želim da se odmah vratiš kući.” Polusvjetlo ispred auta stvara akvarij pun uskovitlanog snijega. Ona još uspori, pogleda crveni kontejner koji stroj drži u svojim kandžama i pročita: „Hamburg Süd...” „Moraš me poslušati”, kaže Joona. „Okreni auto i vrati se.” „U redu.” On čeka i sluša je što radi. „Jesi se okrenula?” „Ne mogu... Moram pronaći dobro mjesto”, kaže ona tiho kad odjednom ugleda nešto čudno. „Disa, jasno mi je da zvučim malo...” „Čekaj”, prekine ga ona. „Što radiš?” Ona još uspori i polako vozi prema velikoj hrpi nečega što leži na tlu usred prolaza. Izgleda kao siva deka sa srebrnom ljepljivom trakom koju brzo prekriva snijeg. „Što se događa, Disa?”, pita Joona nervozno. „Jesi se okrenula?” „Nešto leži na putu”, kaže ona i stane. „Ne mogu proći...” „Vozi u rikverc!” „Samo sekundu...” kaže ona i odloži mobitel na sjedalo. „Disa!” poviče on. „Ne smiješ izlaziti iz auta! Samo vozi dalje! Disa!” Ona ga ne čuje nego izađe iz auta i krene naprijed. Lagani snijeg kruži zrakom. Vlada gotovo potpuna tišina, a svjetlo iz visokih kranova ne dopire do tih dubokih utora od naslaganih kontejnera. Kad zapuše vjetar, između kontejnera visoko iznad nje odjeknu čudni tonovi. U velikoj daljini bljeska svjetlo golemog viljuškara. Žute bljeskove hvata snijeg koji pada. Disu ispuni neki svečani, sudbonosni osjećaj dok hoda naprijed u tišini. Pomisli kako će samo odvući tu deku u stranu tako da može proći, ali onda se zaustavi i pokuša izoštriti pogled. Kamion nestane iza ugla u daljini i sve što se sada vidi ledeno je prigušeno svjetlo i neprekidno padanje snijega. Izgleda kao da se nešto miče ispod deke. Disa trepne i oklijeva. Sve je neobično tiho i mirno. Guste pahuljice polako padaju. Disa nepomično stoji i osjeti kako joj srce jako lupa u grudima, a onda


krene dalje do deke.


163. Joona prevelikom brzinom uleti u kružni tok, prednji blatobran mu zapadne u snježni nanos, gume zatutnje preko leda. Okrene volan, otkliže malo u stranu, doda još gasa, spusti se s pločnika i vozi dalje po Lindarängsvägenu ne gubeći na brzini. Goleme travnate površine Gärdeta prekrivene su snijegom i pružaju se poput bijelog mora prema Norra Djurgårdenu. Joona prestigne jedan autobus na ravnom dijelu ceste, dosegne brzinu od sto šezdeset kilometara na sat, prođe pokraj privatnih kuća od žute cigle. Auto zaškripi u dubokim tragovima guma kad uspori da skrene lijevo prema luci. Snijeg i led udaraju u prozor. Kroz visoku ogradu luke vidi kako u mutnom svjetlu jedan kran natovaruje kontejnere na dugački uski brod. Jedan hrđavosmeđi teretni vlak na putu je prema luci Frihamnen. Joona pogledom prelazi preko uskovitlanog snijega, mutnog mraka i pustih hangara. Oštro skrene na područje luke, prijeđe preko pješačkog otoka, bljuzga pršti oko automobila, kotači se okreću. Brklja za vlak se upravo spušta, ali Joona nagazi na gas i preleti preko pruge, a brklja tresne preko krova auta. Nastavi velikom brzinom unutra u područje luke. Ljudi upravo napuštaju terminal za Tallin, rijetki niz crnih figura nestaje u mraku. Sigurno nije daleko. Zaustavila je auto i izašla van. Netko je premjestio njen sastanak. Prisilio je da dođe ovamo. Naveo je da izađe iz auta. Joona zatrubi, ljudi se maknu s ceste, nekoj ženi ispadne kofer na kotačiće i Joona ga pregazi. Zakrcka pod gumama. Jedan se kamion penje po rampi i ulazi u brod za Sankt Peterburg. Veliki nanosi smeđeg, razgaženog snijega ostaju na cesti iza njega. Joona prođe pokraj praznog parkinga između magazina 5 i magazina 6 i uđe u uličice koji vode do terminala za kontejnere. Područje izgleda kao grad s uskim ulicama i neboderima bez prozora. Spazi nešto krajičkom oka, zakoči i odveze se unatrag uz škripu guma. Disin auto stoji u prolazu ispred njega. Prekrio ga je tanki sloj snijega. Prednja vrata su otvorena. Joona stane i pritrči mu. Motor je još topao. Zaviri u auto, nema nikakvih tragova nasilja ili borbe. Uvuče ledeni zrak u pluća. Disa je izašla iz auta i krenula ravno naprijed. Snijeg ispunjava njene tragove, čini ih mekima. „Ne”, prošapće Joona.


Jedno mjesto deset metara ispred njenog auta ugaženo je, a onda tragovi vode ravno u stranu, samo metar dalje među te visoke kontejnere i nestaju. Niska kapljica krvi vidi se ispod tankog sloja snijega. A onda je snijeg gladak i netaknut. Joona se obuzda da ne počne vikati. Pahuljice padaju preko kontejnera. Uzmakne nekoliko koraka i vidi da se pet ISO kontejnera ljulja u zraku dvadeset metara iznad njega. Na najdonjem vidi bijela slova na crvenom metalu: Hamburg Süd. Čuo je da je Disa to rekla prije nego što je prekinula razgovor. Joona potrči kroz prolaz prema kranu s kontejnerima. Snijeg je dubok, krivo nagazi na neki metalni dio i udari ramenom o žuti kontejner, ali nastavi dalje. Izađe na mol broj pet i osvrne se oko sebe. Srce mu brzo lupa. Jedan lučki radnik s kacigom priča na voki-toki. Snijeg pada kroz svjetlost reflektora, kruži iznad crne vode. Golemi kran na tračnicama upravo natovaruje kontejnere na brod za Rotterdam. Joona vidi onaj crveni kontejner s natpisom Hamburg Süd i počne trčati. Stotine kontejnera raznih boja i imena već su natovareni iza tih novih. Dva lučka radnika hodaju brzo uz rub mola u svojoj zaštitnoj odjeći i fluorescentnim prslucima. Jedan od njih pokaže u smjeru kapetanskog mosta na brodu.


164. Joona škilji u tom gustom snijegu, preskoči preko betonske pregrade i priđe rubu mola. Komadi leda plutaju u crnoj vodi, udaraju o brod zveckajući. Miris mora miješa se s mirisom benzina iz četiri stroja. Joona se popne, brzo hoda uz ogradu, odmakne jednu kutiju s lancima i pronađe lopatu. „Hej ti tamo”, poviče muški glas iza njega. Joona nagazi u mokru kartonsku kutiju i zgazi je, potrči uz rub, vidi čekić kako leži uz ogradu među odvijačima, kukama i zahrđalim lancima. Baci lopatu, uzme čekić i potrči prema crvenom kontejneru. Kontejner je dovoljno velik da u njega stanu četiri automobila. Joona udari rukom po njemu i gluhi eho odjekne u metalu. „Disa”, viče dok nastavlja hodati oko kontejnera. Dvostruka su vrata zaključana jakim lokotom. Joona zamahne čekićem, zabaci ga unatrag i udari golemom snagom. Udarac i zvečanje odjekne kad se lokot i pečat razbiju na komade. Ispusti čekić na pod i otvori vrata. Disa nije tu. U mraku se vide samo dva sportska automobila marke BMW. Joona ne zna što da radi. Pogledom prelazi preko mola i golemih naslaganih kontejnera. Jedan traktor s bljeskavim svjetlom razmješta kutije. U daljini se kroz gusti snijeg vidi Louddenova naftna cisterna. Joona prijeđe rukom preko usta i krene natrag. Jedan kran premješta nekoliko sivih kontejnera na teretni vlak, a u kutu mola više od tristo metara dalje jedan se prljavi kamion ukrcava na brod za Sankt Peterburg. Na rampi nakon kamiona stoji teretno vozilo koje prevozi crveni kontejner. Na strani kontejnera vidi se natpis Hamburg Süd. Joona pokuša ocijeniti koji je najbrži put do tamo. „Ne smiješ biti ovdje”, poviče jedan muškarac iza njega. Joona se okrene i vidi krupnog lučkog radnika s kacigom, fluorescentnim prslukom i golemim rukavicama. „Krim-policija”, kaže Joona brzo. „Tražim...” „Samo začepi”, prekine ga ovaj. „Nema veze tko si, ne možeš se samo popeti ovamo...” „Nazovi svog šefa i reci mu...”


„Ti da si ostao ovdje i objasnio stražarima koji će uskoro...” „Nemam vremena za ovo”, kaže Joona i okrene se od njega. Radnik ga teškom rukom zgrabi za rame. Joona se refleksno okrene, zgrabi muškarca za ruku i okrene mu lakat prema gore. Sve se odigralo u trenu. Radnik se mora nagnuti unatrag od bola u ramenu i Joona ga udari u noge tako da se odmah srušio. Kako mu ne bi slomio ruku, pusti ga da tresne na pod. Veliki kran bruji i odjednom nastupi mrak kad je svjetlost reflektora zaklonio teret koji visi s krana ravno iznad njega. Joona zgrabi čekić i brzo krene dalje, ali jedan mlađi lučki radnik u radnoj odjeći prepriječi mu put s teškim odvijačem u ruci. „Pazi”, kaže Joona teškim glasom. „Moraš čekati ovdje dok ne dođu stražari”, kaže radnik dok ga uplašeno gleda. Joona ga odgurne rukom u prsa kako bi prošao kraj njega. Radnik ustukne za korak, ali ga onda udari odvijačem. Joona blokira udarac rukom, ali ga je ipak uspio pogoditi u rame. Zastenje od bola i ispusti čekić. Čekić padne na pod uz tupi zvuk. Joona zgrabi stražnju stranu radnikove kacige, navuče je prema dolje i jako ga udari preko uha tako da je pao na koljena i zaurlao.


165. Joona trči kroz snijeg uz rub mola s čekićem u ruci. Čuje viku iza sebe. Veliki se komadi leda okreću u prljavoj vodi. Voda se podigne, pljusne o mol i prsne gore. Joona trči po RoRo rampi i popne se na brod za Sankt Peterburg. Krene dalje uz nizove toplih automobila, prikolica i kamiona koji se puše. Svjetlo dopire iz svjetiljki na zidovima. Iza sivog kontejnera prema krmi vidi se jedan crveni. Neki muškarac pokuša izaći iz svog auta, ali Joona samo gurne vrata da prođe. Čekić zapne za klin na zidu broda. Joona osjeti vibracije kroz cijelu ruku i rame. Čelični pod je mokar od rastopljenog snijega ispod automobila. Joona nogom sruši nekoliko zapreka i hoda dalje. Dođe do crvenog kontejnera, lupa na vrata i doziva. Brava se nalazi visoko. Mora se popeti na automobil iza – crni mercedes – i stati na haubu kako bi je dosegao. Metal se ulubi pod njegovim nogama, crni lak popuca. Zamahne čekićem i razbije lokot prvim udarcem. Zvečanje odjekne među zidovima i stropom. Joona odloži čekić na haubu. Otvori kontejner. Jedna se vrata naglo otvore i zagrebu branik automobila. „Disa!” poviče u kontejner. Kontejner je pun bijelih kutija na kojima piše Evonik. Gusto naslagane kutije zavezane su na palete metalnom užadi. Joona podigne čekić i krene dalje prema krmi, uz aute i kamione. Osjeća umor. Ruke mu drhte od napora. Utovar je završio i brod se zatvara. Mašinerija zatutnji i pod se počne tresti kad brod krene. Led udara o strane broda. Joona je stigao gotovo do krme kad spazi još jedan kontejner s natpisom Hamburg Süd. „Disa”, poviče. Zaobiđe kamion, zastane i pogleda plavu bravu kontejnera. Obriše vodu s lica, zgrabi čekić i ne primijeti osobu koja mu se približava s leđa. Joona podigne čekić i upravo u trenutku kad namjerava udariti netko ga jako gurne u leđa. Osjeti bol, u plućima mu zatutnji i zacrni mu se pred očima. Ispusti čekić, padne naprijed, udari čelom o kontejner i sruši se na pod. Otkotrlja se u stranu i ustane, krv mu curi preko oka, zanese se i uhvati za jedan automobil da ne padne. Ispred njega prilično visoka žena s palicom za bejzbol preko ramena. Brzo diše i pernati prsluk zateže joj se preko grudi. Pomakne se malo u stranu,


otpuhne plavi pramen kose s lica i pripremi se da ga ponovno udari. „Ne diraj moj kontejner”, zaurla ona. Ponovno udari, ali Joona se brzo pomakne, zaleti se ravno u nju, uhvati je za vrat jednom rukom, nogom je lupi u koljeno tako da joj noga popusti, sruši je na tlo i uperi pištolj u nju. „Krim-policija”, kaže. Ona leži i cvili na podu i gleda ga kako ponovno uzima čekić, drži ga objema rukama, zamahuje i razbija bravu. Jedan metalni dio zvečeći padne deset centimetara od njena lica. Joona otvori vrata, ali kontejner je pun velikih kutija s televizorima. Odgurne nekoliko da vidi unutra, ali Disa nije tamo. Obriše krv s lica, ponovno otrči uz niz automobila, pokraj jednog crnog kontejnera i gore do palube. Joona pojuri do ograde. Dašće na hladnom vjetru. Ispred broda vidi crni prolaz koji je ledolomac napravio kroz arhipelag kao put do otvorenog mora. Mozaik razbijenog leda širi se oko bova. Brod je sada dvadeset metara udaljen od mola i Jooni se odjednom otvori pogled na cijelu luku. Nebo je crno, ali luka je osvijetljena reflektorima. U gustom snijegu vidi kako jedan veliki kran utovaruje kontejnere na teretni vlak. Srce mu se stisne od očaja kad vidi da su tri vagona natovarena jednakim crvenim kontejnerima. Potrči dalje prema pramcu, izvadi mobitel, nazove policiju i zatraži da zaustave sav promet iz luke. Dežurni službenik zna tko je Joona i spoji ga dalje s ravnateljicom okružne policije. „Sav željeznički promet iz Frihamnena mora biti obustavljen”, ponovi Joona zadihano. „To je nemoguće”, odgovori ona smireno. Gusti snijeg pada preko velikog terminala za kontejnere. Joona se popne na užad za usidrenje i preko njih na ogradu. Vidi kako jedan kamion vozi crveni kontejner do vlaka koji ga čeka. „Moramo zaustaviti sav promet”, kaže Joona ponovno. „To ne možemo provesti”, kaže ravnateljica. „Jedino što možemo...” „Sam ću”, kaže Joona kratko i skoči. Pad u vodu koja ima nula stupnjeva osjeti kao da ga je pogodila ledena munja, kao da je dobio injekciju adrenalina ravno u srce. U ušima mu tutnji. Tijelo se ne može nositi s tako naglim zahlađenjem. Joona potone u crnu vodu, izgubi svijest na nekoliko sekundi i sanja krunu za mladenke od isprepletenog korijenja breze. Ne osjeća ruke i noge, ali pomisli kako mora na površinu, zamahne nogama i konačno uspije zaustaviti putovanje prema dnu.


166. Joona izroni među komadićima leda, pokuša se smiriti i uvući zrak u pluća. Strašno je hladno. Hladnoća mu eksplodira u glavi, ali ipak je pri svijesti. Spasilo ga je vrijeme koje je proveo kao padobranac – uspio je obuzdati refleks da se zadiše i udahne vodu. Ukočenim rukama i teške odjeće, pliva kroz crnu vodu. Do mola nije daleko, ali temperatura tijela mu rapidno opada. Komadi leda plivaju oko njega. Već je izgubio svaki osjećaj u stopalima, ali i dalje maše nogama. Valovi se promijene i udare ga u lice. Zakašlje se i osjeti kako ga snaga napušta. Zacrni mu se pred očima, ali prisili se da gleda naprijed, zamahne rukama i konačno dođe do ruba mola. Drhtavim se rukama pokušava uhvatiti za kamenje, tanke rubove. Dašćući, pomiče se uz rub i na kraju pronađe jedne željezne ljestve. Voda pljuska ispod njega kad se počne penjati. Ruke mu se lijepe za metal. Gotovo se onesvijesti, ali se ipak nastavi penjati teškim pokretima. Stenjući prevali se na mol, a onda ustane i krene prema kamionu. Drhtavom rukom pipa da nije izgubio pištolj. Zapusi snijega peku ga na mokrom licu. Usnice su mu zaleđene, a noge jako drhte. Potrči kroz uski prolaz među gomilama tamnih kontejnera kako bi stigao do kamiona prije nego što izađe iz luke. Kako više ne osjeća noge, stalno se zanosi, udari ramenom o rub kontejnera, uhvati se da ne padne i prekorači nanos snijega. Izađe pod svjetlo reflektora ispred kamiona s crvenim kontejnerom s natpisom Hamburg Süd. Vozač se nalazi iza prikolice i kontrolira svjetla kad ugleda Joonu kako mu se približava. „Zar si pao u vodu?” pita i ustukne za korak. „Isuse, smrznut ćeš se ako ne uđeš na toplo.” „Otvori crveni kontejner”, promrmlja Joona. „Ja sam policajac, moram...” „To carinici odlučuju, ne mogu samo tako otvoriti...” „Krim-policija”, prekine ga Joona slabim glasom. Teško mu je fokusirati pogled i čuje sam sebe kako nepovezano zvuči dok pokušava objasniti ovlasti krim-policije. „Nemam čak ni ključeve”, kaže vozač gledajući ga prijateljski. „Samo kliješta za armaturu i...”


„Požuri”, moli ga Joona i umorno zakašlje. Vozač otrči oko kamiona, popne se u kabinu i potraži iza suvozačkog sjedala. Jedan kišobran ispadne van na tlo kad izvuče dugačka kliješta. Joona lupa po kontejneru i zove Disu. Vozač dotrči natrag, obrazi mu se zažare dok cvika lokot. Metal zaječi i lokot padne. Kontejner se otvori uz škripanje šarki. Pun je kutija naslaganih i zavezanih na drvenim paletama, ispunjavaju unutrašnjost sve do stropa. Bez riječi, Joona uzme kliješta od vozača i krene dalje. Toliko mu je hladno da sav drhti i ruke ga strašno bole. „Moraš u bolnicu”, poviče vozač za njim.


167. Joona hoda što brže može u smjeru pruge. Teška kliješta udaraju o tvrde nanose snijega tako da osjeti bolove u ramenu. Teretni vlak uz zgradu skladišta upravo je krenuo, zaškripao i počeo se ljuljati prema naprijed. Joona pokuša potrčati, ali udarci srca su mu tako spori da ga peče u grudima. Popne se uz strmu uzbrdicu prekrivenu snijegom, posklizne se i ogrebe koljeno na šljunku, vuče kliješta, osovi se na noge i istetura van na prugu. Sada više ne osjeća ni ruke ni stopala. Nekontrolirano drhti i zastrašujuće mu se magli koliko se smrzava. Misli su mu čudne, polagane, u raspadu. Jedino što zna jest da mora zaustaviti vlak. Teški je vlak počeo dobivati na brzini i približava mu se uza škripu. Joona stoji nasred pruge, podigne pogled prema farovima i podigne ruku. Vlak zatrubi i Jooni se učini da vidi siluetu vozača unutra. Nanos na kojem stoji trese se od vibracija. Joona izvuče pištolj, podigne ga i puca u prozor lokomotive. Staklo prsne i komadići se raspu. Eho od pucnja brzo i oštro odjekne među naslaganim kontejnerima. Papiri lete po kabini lokomotive, a vozačevo je lice potpuno bezizražajno. Joona ponovno podigne pištolj i nacilja ravno u njega. Vlak uz tutnjavu prikoči. Pruga škripi, tlo podrhtava. Lokomotiva klizi naprijed uz škripu kočnica i zaustavi se uz pištanje samo tri metra od njega. Joona se umalo sruši kad siđe s pruge. Podigne kliješta i okrene se prema vozaču. „Otvori crvene kontejnere”, kaže. „Nemam ovlasti...” „Otvori”, poviče Joona i udari kliještima o tlo. Vozač siđe iz lokomotive i uzme kliješta. Joona ga slijedi duž vlaka i pokaže na prvi crveni kontejner. Vozač se bez riječi popne na hrđavosmeđi vagon i prereže lokot. Zarošta kad se vrata otvore i velike kutije televizora popadaju van. „Sljedeći”, prošapće Joona. Joona krene, pištolj mu ispadne, podigne ga iz snijega i hoda dalje unatrag duž vagona. Prođu osam vagona prije nego što pronađu sljedeći crveni kontejner s natpisom Hamburg Süd. Vozač presiječe lokot, ali ne uspije podići teški zasun. Udara kliještima tako da odzvanjanje metala o metal samotno odjekne po cijeloj luci.


Joona dotetura do kontejnera, počne gurati zasun prema gore i velika se metalna vrata uz škripu otvore. Disa leži na zahrđalom podu kontejnera. Lice joj je blijedo, a otvorene oči upitne. Izgubila je jednu čizmu, a kosa joj je zaleđena oko glave. Disina su usta ostala ukočena u izrazu straha i plača. Na desnoj strani tankog, dugog vrata ima duboku posjekotinu. Lokva krvi ispod nje već je zadobila ledenu koru. Joona je oprezno podigne iz kontejnera i napravi nekoliko koraka. „Znam da si živa”, kaže i padne na koljena s njom u naručju. Malo mu krvi poteče preko ruke, ali njeno srce je stalo. Gotovo je, nema povratka. „Ne”, šapće Joona u njen obraz. „Ne ti...” Polako je ljulja dok snijeg pada. Ne primijeti automobil koji se zaustavio uz njega i nije svjestan Sage Bauer kad mu je pritrčala. Bosa je i odjevena samo u hlače i majicu kratkih rukava. „Stiže policija”, viče ona približavajući mu se. „Bože, što si učinio? Trebaš pomoć...” Saga urla na voki-toki i psuje i, kao u snu, Joona čuje kako tjera vozača da skine jaknu i stavlja mu je na ramena. A onda padne uz njega i zagrli ga dok sirene policije i vozila hitne pomoći ne ispune cijelu luku. Vjetar podiže snijeg s tla u krugu oko žutog helikoptera hitne pomoći koji slijeće ljuljajući se. Lepetanje elisa zaglušujuće je i vozač lokomotive odmakne se od muškarca koji sjedi s mrtvom ženom u naručju. Elisa helikoptera i dalje se okreće dok osoblje iskače i pritrčava im, odjeća im leprša. Nalet zraka od helikoptera podiže smeće prema visokoj ogradi. Imaju osjećaj kao da ne mogu udahnuti. Joona gubi svijest dok ga osoblje hitne pomoći prisiljava da pusti Disino mrtvo tijelo. Oči su mu zamućene, a šake bijele od ozeblina. Nepovezano govori i opire se dok ga pokušavaju poleći na nosila. Saga plače dok gleda kako ga nose na nosilima i stavljaju u helikopter. Zna da nemaju mnogo vremena. Zvuk se promijeni kad helikopter poleti ravno gore i zaljulja se pod udarom vjetra. Helikopter se nagne prema naprijed i nestane u smjeru grada. Dok mu režu odjeću Joona počne zapadati u san koji sliči na smrt. Oči su mu još otvorene, ali zjenice su se raširile i tako ukočile da više ne reagiraju na svjetlo. Više nema ni puls niti diše. Temperatura mu je pala ispod 32 stupnja kad se helikopter spusti na plato zgrade P8 bolnice Karolinska.


168. Policija je brzo stigla u luku i nakon samo nekoliko minuta izdali su potjernicu za srebrnosivim Citroënom Evasion. Auto Jureka Waltera registriralo je nekoliko nadglednih kamera kad je ušao u luku petnaest minuta prije auta Dise Helenius. Ista je kamera registrirala kad je taj isti auto napustio područje luke sedam minuta nakon što je Joona Linna stigao tamo. Sva policijska vozila u Stockholmu i dva Eurocoptera 135 krenula su u potragu. Akcija je bila velika i samo petnaest minuta nakon objave potjernice osumnjičeno je vozilo primijećeno na mostu Centralbron prije nego što je nestalo u tunelu Söderled. Policija je odmah krenula tamo uz sirene i rotirke s namjerom da postave prepreke na izlazu kad je plamen velike eksplozije obasjao ulaz u tunel. Helikopter koji je lebdio iznad tog mjesta zaljuljao se, ali pilot je uspio održati visinu usprkos jakom prasku. Pritisak je odbacio prašinu i komadiće preko cesta, pruga i sve do ledom pokrivena zaljeva Riddarfjärden. * Pola pet je ujutro i Saga Bauer sjedi na šuškavom papiru na ležaju dok joj liječnik šiva rane na tijelu. „Moram ići”, kaže ona i pogleda prašnjavi televizor koji visi na zidu. Liječnik joj je upravo počeo stavljati zavoj na lijevu ruku kad je emitiran prilog o velikoj prometnoj nesreći. Reporter ozbiljnim glasom izvještava o policijskoj potjeri u centru Stockholma koja je završila teškom nesrećom sa smrtnim posljedicama u tunelu Söderled. „Nesreća se dogodila u pola tri u noći”, kaže reporter. „To je vjerojatno razlog zašto više automobila nije umiješano. Policija nas uvjerava da će ceste biti očišćene na vrijeme za jutarnji promet, ali ne daju nikakve druge komentare o događajima.” Ekran prikazuje crni dim kako neobično brzo suklja iz tunela. Oblak dima zakriva cijeli Hilton dok tužni velovi koji polako postaju sve tanji prekrivaju cijeli kvart Södermalm. Saga je odbila otići u bolnicu dok joj nisu potvrdili da je Jurek Walter mrtav. Dvojica Jooninih kolega iz Državne kriminalističke policije su razgovarala s njom. Kako ne bi gubili vrijeme, njihovi su tehničari ušli unutra


s vatrogascima za vrijeme gašenja. Strašna je eksplozija otkinula glavu i ruke s tijela Jureka Waltera. U televizijskom studiju sada sjedi jedan političar i voditeljica programa pospanog lica kako bi raspravili o problemu opasnih policijskih potjera. „Moram ići”, kaže Saga i sklizne na pod. „Ranu na nozi treba...” „Nije frka”, kaže ona i izađe iz sobe.


169. Joona se probudi u bolnici od hladnoće. Osjeća trnce u ruci na koju mu je pričvršćena infuzija s toplom tekućinom. Medicinski tehničar stoji uz njegov krevet i široko mu se nasmiješi kad je zaškiljio kroz kapke. „Kako se osjećaš?” pita ga i nagne se prema njemu. Joona pokuša pročitati ime na pločici, ali mu ne uspije smiriti slova da se ne pomiču. „Zima mi je”, kaže. „Za dva sata bi ti se tjelesna temperatura trebala vratiti u normalu. Sad ću ti dati malo toplog soka...” Joona pokuša sjesti da pije, ali ga onda nešto probode u mjehuru. Odmakne deku i vidi da su mu dvije debele igle zabodene u trbuh. „Što je to?” pita slabim glasom. „Peritonejska otopina”, kaže bolničar. „Grijemo ti tijelo iznutra... Sada imaš dvije litre tople tekućine u trbuhu.” Joona zatvori oči pokušavajući se sjetiti. Crveni kontejneri, led na moru i šok tijela kad je skočio s broda ravno u strašno hladnu vodu. „Disa”, prošapće Joona i osjeti kako mu trnci prolaze po rukama. Nasloni se na jastuk i pogleda deku, ali ne osjeća ništa osim hladnoće. Nakon nekog vremena otvore se vrata i uđe visoka žena podignute kose u tijesnom svilenkastom puloveru ispod liječničkog ogrtača. To je Daniella Richards s kojom je mnogo puta razgovarao. „Joona Linna”, kaže ona teškim glasom. „Tako mi je žao...” „Daniella”, prekine je Joona promuklo. „Što si učinila sa mnom?” „Skoro si umro od pothlađivanja, zar ne znaš? Mislili smo da si mrtav kad su te dovezli.” Daniella sjedne na rub kreveta. „Možda ne shvaćaš koju si vrašku sreću imao”, kaže ona polako. „Nikakve veće ozljede, tako se barem čini... Grijemo ti organe.” „Gdje je Disa? Moram...” Glas mu pukne. Nešto nije u redu s njegovim mislima, njegovim mozgom. Ne može sastaviti riječi. Sva sjećanja su mu poput razlomljenog leda u crnoj vodi. Liječnica spusti pogled i odmahne glavom. U jamici na vratu ima mali dijamant. „Žao mi je”, ponovi Daniella tiho. Dok mu priča o Disi licem joj prelaze maleni, tužni grčevi. Joona gleda žile na njenoj ruci, gleda kako joj puls udara i kako joj se prsni koš podiže pod


zelenim puloverom. Pokušava shvatiti o čemu ona to govori, zatvori oči, a onda mu odjednom događaji navru u sjećanja. Disino bijelo lice, rez preko vrata, njena uplašena usta i njeno boso stopalo u najlonkama. „Želim biti sam”, kaže praznim, promuklim glasom.


170. Joona Linna nepomično leži i osjeća kako mu glukoza struji žilama i topli zrak dopire iz uređaja iznad njegova kreveta, ali se i dalje smrzava. Neprestano se ježi po tijelu, a povremeno mu i nestane vida pa sve postane crno i bljeskavo mračno. Glavom mu prozuji želja da uzme svoj pištolj, stavi cijev u usta i ubije se. Jurek Walter je pobjegao. I Joona zna da više nikada neće vidjeti svoju kćer i ženu. Zauvijek su mu oduzete, baš kao što mu je i Disa oduzeta. Jurekov blizanac je shvatio da su Summa i Lumi još žive. Joona zna da je samo pitanje vremena prije nego što će i Jurek to shvatiti. Joona pokuša sjesti, ali nema snage. Nemoguće. Ne može se osloboditi osjećaja da sa svakom sekundom samo tone sve dublje i dublje kroz mozaik komadića leda. Ne može se prestati smrzavati. Odjednom se otvore vrata i u sobu uđe Saga Bauer. Odjevena je u crnu jaknu i tamne traperice. „Jurek Walter je mrtav”, kaže ona. „Gotovo je. Uhvatili smo ga u tunelu.” Saga stoji uz krevet i gleda Joonu Linnu. Ponovno je zatvorio oči. Saga ima osjećaj da će joj srce stati. On izgleda tako strašno bolesno. Lice mu je gotovo sasvim bijelo, a usnice svijetlosive. „Ja sad idem do Reidara Frosta”, nastavi Saga. „Mora znati da je Felicia živa. Liječnici kažu da će ozdraviti. Ti si joj spasio život.” On je čuje što kaže i okrene lice u stranu, dugo žmiri kako bi odagnao suze i odjednom shvati kako je sve povezano. Jurek će zatvoriti krug osvete i krvi. Joona si ponovi tu misao, obliže usnice, neko vrijeme diše, a onda tiho kaže: „Jurek je krenuo do Reidara.” „Jurek Walter je mrtav”, ponovi Saga. „Gotovo je...” „Jurek će ponovno oteti Mikaela... On ne zna da je Felicia na slobodi... ne smije znati da je ona...” „Idem Reidaru ispričati da si mu ti spasio kćer”, kaže ona ponovno. „Jurek je samo posudio Mikaela, sad će ga ponovno uzeti.” „O čemu pričaš?” Joonine se oči vrate na nju, sivi pogled je tako oštar da se naježila.


„Žrtve nisu oni koji su zatočeni ili završili u grobovima”, kaže on. „Žrtve su oni koji su ostali, koji su čekali... sve dok više nisu mogli čekati.” Ona stavi ruku na njegovu da ga smiri. „Moram ići...” „Ponesi pištolj”, kaže on. „Idem samo ispričati Reidaru za...” „Učini što sam rekao”, prekine je on.


171. Još je daleko do svitanja kad je Saga stigla na imanje. Stara je kuća okružena hladnoćom u crnom jutru. Samo jedna svjetiljka gori na prozoru u prizemlju. Saga izađe iz auta i drhteći prijeđe dvorište. Snijeg je netaknut, a mrak preko polja kao da nikada neće nestati. Nema čak ni zvijezda na noćnom nebu. Jedino što se čuje šum je vodotoka. Približi se kući i vidi muškarca kako sjedi za kuhinjskim stolom leđima okrenut prozoru. Pokraj njega na stolu je knjiga. Polako pije iz bijele šalice. Saga nastavi hodati preko snježnog dvorišta, popne se kamenim stubama do velikih ulaznih vrata i pozvoni. Nakon nekog vremena vrata joj otvori muškarac koji je sjedio u kuhinji. To je Reidar Frost. Odjeven je u prugaste hlače od pidžame i majicu kratkih rukava. Brada mu je bijela, a lice pospano i krhko. „Bok, ja sam Saga Bauer, radim za Sigurnosno-obavještajnu agenciju.” „Uđi”, kaže on nesigurnim glasom. Ona uđe u mračni hodnik sa širokim stubama koje vode na kat. Reidar se pomakne unatrag. Brada mu je počela podrhtavati i rukom prekrije usta. „Ne, ne Felicia, ne...” „Pronašli smo je”, požuri Saga reći. „Živa je, oporavit će se...” „Moram... ja moram...” „Jako je bolesna”, objasni mu Saga. „Tvoja kći ima jako uznapredovalu legionarsku bolest, ali će se oporaviti.” „Oporavit će se”, prošapće Reidar Frost. „Moram tamo, moram je vidjeti.” „U sedam sati će je prebaciti s intenzivne njege na odjel za infektologiju.” On je gleda dok mu suze teku niz obraze. „Onda se stignem obući i probuditi Mikaela i...” Saga ga slijedi kroz sobe do kuhinje gdje ga je maloprije vidjela kroz prozor. Stropna svjetiljka širi ugodnu svjetlost preko stola na kojem je šalica kave. Iz radija dopire polagana glazba klavira. „Pokušavali smo te nazvati”, kaže ona. „Ali tvoj tele...” „To je moja krivica”, prekine je Reidar i obriše suze s obraza. „Prisiljen sam isključiti telefone po noći, ne znam, toliko mnogo luđaka zove s dojavama, ljudi koji...” „Razumijem.”


„Felicia je živa?” kaže Reidar upitno. „Da”, odgovori Saga. On se nasmiješi široko i nekontrolirano dok je gleda zakrvavljenim očima. Izgleda kao da će je ponovno pitati, ali onda samo odmahne glavom smiješeći se. Skine veliku brončanu džezvu sa štednjaka i natoči Sagi kavu. „Toplo mlijeko?” „Ne, hvala”, odgovori ona i uzme šalicu. „Idem samo probuditi Mikaela...” Krene prema hodniku, ali onda zastane i ponovno se okrene prema njoj. „Moram znati jeste li uhvatili... Jeste li uhvatili Pješčara?” pita. „Onoga kojeg Mikael zove...” „I on i Jurek su mrtvi”, odgovori Saga. „Bili su braća blizanci.” „Braća blizanci?” „Da, radila sam s...” Odjednom se ugasi svjetlo u kuhinji i muzika iz radija zamre. Zavladaju potpuna tišina i mrak. „Nestalo je struje”, promrmlja Reidar i par puta isproba prekidač. „Mislim da u ormaru imam svijeće.” „Felicia je bila zatvorena u starom skloništu”, ispriča mu Saga. Nakon nekog vremena sjaj snijega izvana dopre do kuhinje i Saga vidi kako Reidar pipa do velikog ormara. „Gdje je bilo to sklonište?” pita on. Saga čuje lupkanje drveta dok Reidar traži po ladici. „U starom kamenolomu u Rotebrou”, odgovori ona. Saga ga vidi kako je zastao, ustuknuo i okrenuo se. „Ja sam odande”, kaže on polako. „I sjećam se blizanaca. Ne shvaćam, ali to mora da su bili Jurek Walter i njegov brat... igrao sam se s njima nekoliko tjedana kad sam bio mali... ali zašto, zašto bi...” Utihne i samo stoji i zuri u mrak. „Ne znam postoji li odgovor”, kaže ona. Reidar pronađe šibice i upali jednu. „Kao dijete stanovao sam dosta blizu kamenoloma”, ispriča joj. „Blizanci su možda bili godinu dana stariji od mene. Jednog su se dana samo stvorili iza mene dok sam pecao bodorke... u rječici koja teče u jezero Edssjön...” Reidar pronađe praznu bocu od vina ispod sudopera, stavi upaljenu svijeću u grlić i stavi bocu na stol. „Bili su malo čudni... Ali počeli smo se igrati i ja sam otišao s njima u njihov stan, sjećam se da je bilo proljeće, dobio sam jabuku...” Svjetlost iz boce naraste i učini prozore crnima i neprozirnima. „Odveli su me u kamenolom”, nastavi Reidar pričati kako mu sjećanja


dolaze. „To je bilo zabranjeno, ali oni su pronašli rupu u ogradi pa smo se počeli tamo igrati svake večeri. Bilo je uzbudljivo, penjali smo se na brda i kotrljali po pijesku...” Reidar utihne. „Što si htio reći?” „Nisam razmišljao o tome, ali jedne sam ih večeri samo čuo kako se brzo došaptavaju, a onda su jednostavno nestali... Ja sam se skotrljao dolje i htio otići kad se odjednom pojavio predradnik. Čvrsto me zgrabio za ruku i vikao... znaš, da će reći mojim roditeljima i takve stvari... Strašno sam se uplašio i rekao da nisam znao da je to zabranjeno, da su mi dječaci rekli da se smijemo tu igrati... On me pitao koji dječaci i ja sam pokazao njihovu kuću...” Reidar upali još jednu svijeću na plamenu prve. Svjetlost poskoči među zidovima i stropom. Miris stearina proširi se kuhinjom. „Poslije toga više nikada nisam vidio blizance”, kaže i ode probuditi Mikaela.


172. Saga stoji ispred kuhinjskog stola i pije jaku kavu gledajući u svijeću i dvije slike plamena koje se zrcale u dvostrukim staklima prozora. Joona je toliko bolestan, razmišlja ona. Nije ni čuo kad sam mu rekla da je Jurek mrtav. Samo je ponavljao da je Jurek otišao po Mikaela. Saga okrene svoje umorno tijelo i osjeti težinu Glocka 17 na boku, odmakne se od prozora i oslušne prema unutrašnjosti kuće. Zbog nečega joj se naglo sva čula izoštre. Napravi nekoliko koraka prema vratima, zastane i učini joj se da čuje tiho metalno grebanje. To može biti bilo što, neka olabavljena prozorska daska koja se pomiče na vjetru, grana koja grebe po prozoru. Malo pričeka, a onda se vrati do stola, otpije malo kave, pogleda na sat, uzme mobitel i nazove broj Iglinog mobitela. „Nils Åhlén, odjel za sudsku medicinu”, javi se on nakon nekog vremena. „Ovdje Saga Bauer”, kaže ona. „Dobro jutro, dobro jutro.” Odjednom Saga osjeti zapuh hladnog zraka oko nogu. Stane leđima oslonjena na zid. „Jesi li pregledao tijela iz tunela?” pita ga i vidi kako je plamen svijeće zatitrao. „Da, sad sam došao, natjerali su me da dođem usred noći da pogledam tijelo koje...” Saga ponovno vidi kako je plamen zatitrao dok sluša Iglin nazalni glas kako odjekuje među pločicama u obdukcijskoj sali instituta Karolinska. „Radi se o tijelu s velikim opeklinama, velikim je dijelom napuklo i pougljenjeno, stisnulo se od vrućine. Glave nema, a ni obje...” „Ali, možeš li ga identificirati?” „Tek sam petnaest minuta ovdje, za sigurnu identifikaciju trebat će mi nekoliko dana.” „Da, da, ali zanima me...” „Jedino što ti odmah mogu reći”, nastavi Igla, „ovaj je muškarac imao oko dvadeset i pet godina i ima...” „Znači, to nije Jurek Walter?” „Jurek Walter? Ne, ovo... Mislili ste da je ovo Jurek?” Na katu se začuju brzi koraci. Saga podigne pogled i vidi kako se stropna svjetiljka zaljuljala i bacila lelujavu sjenu preko stropa. Izvadi pištolj iz futrole


i tiho kaže na mobitel: „Ja sam kod Reidara Frosta – moraš mi pomoći, što brže pošalji ovamo hitnu i policiju.”


173. Reidar hoda kroz tihe prostorije na katu. Lijevom rukom je zaklonio plamen od propuha. Sjena titra preko zidova i namještaja i nizova crnih prozora. Učini mu se da čuje korake iza sebe, zastane i okrene se. Ali vidi samo sjajni kožnati namještaj i veliku vitrinu za knjige. Vrata salona kroz koja je prošao sada su samo crni kvadrat. Zakorači naprijed i nešto zasvjetluca u mraku i nestane. Reidar se ponovno okrene, vidi kako se svjetlost zrcali u prozorima i krene dalje. Vosak mu curi preko prstiju. Pod zaškripi pod njegovim nogama i nelagoda mu se proširi tijelom kad zastane ispred Mikaelove sobe. Pogleda prolaz iza sebe s nizovima starih portreta. Pod malo krčka nakon njegovih koraka. Reidar oprezno pokuca na Mikaelova vrata, malo pričeka, a onda ih otvori. „Mikael?” pita u crnu sobu. Reidar podigne svijeću i osvijetli krevet. Zidovi se zaljuljaju u toj žutoj svjetlosti. Pokrivač je sfrkan i visi preko ruba na tepih. Uđe unutra i gleda okolo, ali Mikael je nestao. Reidar osjeti kako mu znoj izbija na čelu i nagne se da pogleda ispod kreveta. Odjednom mu nešto zazvecka iza leđa i on se tako naglo okrene da se svijeća skoro ugasi. Plamen je jako malen i drhtavo plav, a onda ponovno naraste. Srce mu jako udara i počne ga stezati u grudima. Nema nikoga. Polako priđe mračnim vratima, pokušava nešto vidjeti. Grebanje i škripanje dopire iz ormara. Reidar pogleda zatvorena vrata, priđe ormaru, oklijeva, ali ipak ispruži ruku i otvori ga. Mikael čuči skriven iza odjeće. „Pješčar je ovdje”, prošapće i uvuče se još dublje u ormar. „Ma samo je nestalo struje”, kaže Reidar. „Sad ćemo...” „Ovdje je”, prošapće Mikael. „Pješčar je mrtav”, kaže Reidar i ispruži ruku. „Razumiješ li što ti govorim? Felicia je spašena. Bit će dobro, dobila je lijekove baš kao i ti, sada ćemo otići tamo...” Kroz zidove odjekne muški vrisak, prigušen je, ali zvuči životinjski, kao da ga je prouzročila strašna bol. „Tata...”


Reidar izvuče sina iz ormara. Kapljice voska padaju po podu. Ponovno je tišina. Što se to događa? Mikael se pokušava skvrčiti na podu, ali Reidar ga osovi na noge. Znoj mu curi niz leđa. Zajedno izađu iz spavaće sobe i krenu natrag hodnikom. Hladan zrak puše preko poda. „Čekaj”, prošapće Reidar kada začuje škripanje poda u salonu ispred njih. Kroz mračni otvor vrata na samom kraju hodnika izlazi maleni muškarac. To je Jurek Walter. Oči sjaje na njegovu brutalnom licu, a nož u desnoj ruci teško svjetluca. Reidar ustukne i papuče mu se izuju. Baci svijeću na Jureka. Ona se ugasi u zraku i tresne na pod. Okrenu se i potrče niz hodnik ne osvrćući se. Mračno je i Mikael se zabije u stolicu, umalo padne, zaljulja se i nasloni na zid, povuče rukom preko tapeta. Jedna slika padne sa zida i staklo se razbije, krhotine se raspu po podu. Odgurnu jedna teška vrata i ispadnu van u stari hodnik koji vodi do sale za sastanke. Reidar mora stati, zakašlje se pokušavajući pronaći oslonac. Koraci se brzo približavaju hodnikom. „Tata!” „Zatvori vrata, zatvori vrata”, dašće on. Mikael zalupi jaka hrastova vrata i okrene ključ u bravi tri puta. U sljedećoj sekundi kvaka se spusti i šarke zaškripe. Mikael ustukne, uzmiče unatrag po parketu gledajući u vrata. „Imaš mobitel?” pita Reidar kašljući. „Ostao mi je u sobi”, prošapće Mikael. Bol sijeva kroz Reidarova prsa i lijevu ruku. „Moram se odmoriti”, kaže slabašno i osjeti kako mu noge popuštaju. Jurek udara ramenom, čuje se tresak i masivno drvo zaškripi, ali vrata ne popuštaju. „Neće ući”, prošapće Reidar. „Daj mi samo par sekundi...” „Gdje ti je nitroglicerin? Tata?” Reidar se znoji i pritisak u grudima tako je jak da jedva može govoriti. „Dolje u hodniku, u kaputu...”


174. Saga provjeri sve kutove pištoljem, a onda šuljajući se krene do stuba u predvorju. Mora gore do Mikaela i Reidara i odvesti ih do auta. Možda je nebo postalo malo svjetlije jer sada čak može i nazreti slike na zidovima i obrise namještaja. Adrenalin u tijelu čini je ledeno opreznom. Zvukovi njenih koraka nestanu kad stane na tepih i prođe pokraj crnog klavira. Krajičkom oka spazi kako nešto svjetluca. Brzo okrene glavu, ali to je noga violončela. U zidovima zakrcka kao da je temperatura vani iznenada pala za nekoliko stupnjeva. Saga brzo hoda s pištoljem uperenim u pod. Polako pomakne prst na okidač. Usred koraka zastane i oslušne. U kući je potpuno tiho. Hodnik ispred nje mračniji je od ostalih prostorija, dvokrilna vrata gotovo su zatvorena. Saga krene dalje kad začuje kako se nešto vuče za njom. Naglo se okrene i vidi kako snijeg pada s krova ispred prozora. Srce joj jako lupa. Kad se ponovno okrenula prema hodniku, vidi ruku na vratima. Netko uskim prstima drži rub vrata. Saga uperi pištolj prema vratima, spremna da puca kad se odjednom začuje strašan vrisak. Ruka se spusti i nestane, nešto tresne o pod i vrata se otvore. Neki muškarac leži na podu. Jedna mu se noga trza u grčevima. Ona se pomakne prema naprijed i vidi da je to glumac Wille Strandberg. Teško diše i drži se za trbuh. Goleme količine krvi nadiru mu između prstiju. Iznenađen bulji u Sagu i brzo trepće. „Ja sam iz policije”, kaže ona i čuje kako stube koje vode na kat škripe pod nečijom težinom. „Hitna pomoć stiže.” „Došao je po Mikaela”, proštenje glumac.


175. Mikael tiho šapće i zuri u zaključana vrata kad ključ odjednom ispadne iz brave i sleti na parket uz prigušeni zveket. Reidar je pritisnuo rukom bolna prsa. Znoj mu curi preko lica. Sada ga stvarno boli. Nekoliko je puta pokušao reći Mikaelu da bježi, ali nema glasa. „Možeš hodati?” prošapće Mikael. Reidar kimne i napravi korak. U bravi nešto grebe i Mikael prebaci tatinu ruku sebi oko ramena, pokušava ga odvući do knjižnice, te stare sale za sastanke. Iza njih se čuje grebanje po bravi. Polako prođu pokraj jednog visokog ormara i prema zidu ukrašenom velikim tapiserijama u drvenim okvirima. Reidar ponovno stane i zakašlje pokušavajući udahnuti. „Čekaj”, zadihano kaže. Reidar klizi prstima uz rub treće tapiserije i otvori tajna vrata koja vode do stuba za poslugu i kuhinje. Tiho se uvuku u uski prolaz i oprezno zatvore vrata za sobom. Reidar ponovno pričvrsti maleni zasun, a onda se nasloni na zid. Kašlje što tiše može i osjeti kako mu bol struji kroz ruku. „Kreni dolje”, prošapće prigušenim glasom. Mikael odmahne glavom i upravo je nešto htio reći kad vrata popuste. Jurek dolazi. Oni stoje kao oduzeti i gledaju ga kroz tkaninu tajnih vrata. Jurek se šulja hodnikom s dugačkim nožem u ruci i gleda oko sebe poput grabežljive zvijeri. Njegovi tihi udisaji jasno se čuju kroz vrata. Reidar stisne zube i nasloni se na zid, boli ga u grudima i vilice su mu napete. Jurek je tako blizu da miris njegova slatkog znoja dopire do njih kroz tkaninu. Obojica zadrže dah kad Jurek prođe pokraj platnenih vrata u smjeru knjižnice. Mikael pokuša odvući Reidara sa sobom do uskih stuba prije nego što Jurek shvati da je prevaren. Reidar odmahne glavom, a Mikael ga očajno pogleda. Reidar priguši kašalj, pokuša napraviti korak i zaljulja se tako da mu jedna podna daska zaškripi pod desnom nogom.


Jurek se okrene ravno prema tajnim vratima i svijetle mu oči postanu neobično mirne kad shvati što je to. Glasan pucanj odjekne iz hodnika i iverice iz visokog ormara polete u zrak. Jurek klizne u stranu poput sjenke. Mikael povuče Reidara sa sobom prema uskim stubama koje vode u kuhinju. Berzelius uđe u hodnik koji vodi do knjižnice. Drži Reidarov stari Colt u ruci. Taj je maleni muškarac zažaren u licu, popravi naočale na nosu i krene dalje. „Ne diraj Mickea”, poviče i prođe pokraj ormara. Smrt je tako brzo nastupila da ga je iznenadila. Prvo je osjetio čvrst stisak oko ručnog zgloba s revolverom, a onda ga je zapeklo kao da ga je ubola osa kad mu se oštrica noža zabola između rebara i do srca. Bol nije bila osobito jaka. Više mu se činila kao dugi grč, ali istovremeno mu topla krv počne liptati niz bok kad nož klizne van. Primijeti da se pomokrio dok pada na koljena i odjednom se sjeti kako je zavodio svoju ženu Annu-Karin, dugo prije razvoda i njene bolesti. Izgledala je tako iznenađeno i sretno kad se jednom vratio ranije iz Osla i stao pod niskim balkonom i pjevao Love me tender s četiri vrećice čipsa u naručju. Berzelius padne ustranu, pomisli da će pokušati nekuda otpuzati i sakriti se, ali onda osjeti strašan umor. Nije ni primijetio kad je Jurek i drugi put zabio nož u njega. Oštrica je ušla pod drugim kutom, ravno kroz rebra, i ostala tamo.


176. Saga je prešla stube i sada žuri kroz prostorije na katu. Tu nema nikoga, nitko ne govori. Taktički pokuša pretražiti sve moguće kutove i osigurati sve zone, ali cijelo vrijeme mora i malo naslijepo hodati kako bi bila brža. Uperi pištolj u blistavu kožnatu sofu dok prolazi pokraj nje, a onda brzo prema vratima lijevo i uđe unutra. Jedna svijeća leži na podu u tom dugom hodniku s portretima na zidovima. Vrata spavaće sobe širom su otvorena, a pokrivač leži na podu. Saga brzo produži dalje i vidi samo sebe kao brzu sjenku kako prolazi preko prozora s lijeve strane. Odjekne glasni pucanj iz nekog oružja nekoliko sala dalje. Saga potrči držeći se desnog zida i podigne pištolj. „Ne diraj Mickea”, poviče muški glas. Saga trči i preskoči jednu prevrnutu stolicu, prijeđe i taj zadnji dio i zastane ispred zatvorenih vrata. Oprezno stisne kvaku i pusti vrata da se sama rastvore. Miris oružja iz kojeg je upravo ispaljeno jasno se osjeća. Soba je mračna i mirna. Saga je sada opreznija. Počne osjećati težinu svog pištolja u ramenu. Prst joj lagano podrhtava na okidaču. Pokušava smiriti disanje i pomakne se udesno da bolje vidi. Začuje se mokri tresak, a onda nešto metalno zvekne. Nešto se kreće – jedna sjena nestane u daljini. Razmrljani tragovi krvi blistaju na podu do visokog ormara. Pomakne se prema naprijed i ugleda muškarca na podu s nožem u prsima. Nepomično leži na boku ukočenog pogleda i s osmijehom na usnicama. Prvi joj je poriv da pojuri do njega, ali nešto joj govori da to ne učini. Teško je vidjeti što se događa u sobi. Spusti pištolj i nekoliko sekundi odmara ruku prije nego što ga ponovno podigne i pomakne se još malo udesno. Jedan dio tapiserije je otvoren. Unutra se nazire kratki prolaz koji vodi do uskih stuba. Odozdo dopiru zvukovi koraka i kao da se nešto vuče te ona uperi pištolj prema tamo i krene dalje. Vrata na drugoj strani prostorije otvorena su i vode u mračnu knjižnicu. Čuje se tiho cmoktanje kao da je netko oblizao usnice. Ništa ne vidi.


Pištolj joj drhti u ruci. Prozori ravno ispred nje su crni i ona napravi korak naprijed, zadrži dah i čuje kako netko diše iza nje. Odmah reagira i okrene se. Ali prekasno je. Jaka je ruka zgrabi za vrat i velikom snagom gurne na ormar u kutu. Jurekov stisak oko njenog vrata tako je jak da joj je zaustavio dotok krvi u mozak. Gleda je sasvim smireno i mirno je drži. Njoj se zacrni pred očima i Glock joj ispadne iz ruke. Pokušava se izvući, ali nema snage i, prije nego što izgubi svijest, čuje kako joj Jurek šapće: „Mala sireno...” Onda je baci o ormar, glava joj udari o rub, a potom joj udari sljepoočnicom o kameni zid. Ona se sruši na pod, sve joj titra pred očima. Vidi kako se Jurek naginje nad onog mrtvog muškarca i vadi mu nož iz tijela, a onda sve postane crno.


177. Više i ne pokušavaju biti tihi. Mikael pomaže Reidaru dok se spuštaju stubama do uskog prolaza za poslugu. Polako krenu lijevo, pokraj stare vitrine s božićnim servisom i izađu u kuhinju. Reidar ponovno mora stati, nema više snage, mora leći, grč u grudima je nepodnošljiv. „Moraš bježati”, zadihano kaže i tiho se zakašlje. „Trči, trči do velike ceste.” Na kuhinjskom stolu još gori svijeća, plamen titra. Vosak je iscurio s jedne strane boce po lanenom stolnjaku. „Ne idem sam”, kaže Mikael. „Ne mogu...” Reidar udahne i krene dalje, sijeva mu pred očima, osloni se jednom rukom o zid tako da se velika Cullbergova slika nakrivi. Prođu kroz glazbenu sobu, Reidar jedva osjeća pod pod nogama. Na parketu ima krvi, ali oni samo produže dalje u hodnik. Ulazna vrata su otvorena i vjetar je nanio snijeg unutra, ravno preko perzijskog tepiha i sve do velikih stuba. Mikael otrči do ormara, istrgne van Reidarov kaput i pronađe ružičasti sprej s nitroglicerinom. Drhtavom rukom Reidar prinese bočicu ustima, otvori ih i naspreja se ispod jezika, napravi još nekoliko koraka, zastane i opet se naspreja. Pokaže na zdjelu na drugom kraju prostorije u kojoj su ključevi od auta. Ali tada se začuju teški koraci iz kuhinje. Nemaju vremena. Istrče van u crno zimsko jutro. Zrak je leden. Stube su prekrivene snijegom. Mikael ima tenisice na nogama, ali hladnoća peče Reidarova bosa stopala. Boli u prsima je nestalo i sada može brže hodati. Zajedno otrče ravno do parkiranog auta Sage Bauer. Reidar trgne vrata, pogleda unutra i vidi da ključeva nema. Jurek Walter izađe na stube i gleda ih u mraku. Otrese krv s noža i krene prema njima. Oni trče kroz snijeg prema štalama, ali Jurek je brz. Reidar pogleda prema poljima. Tamni led rječice izgleda poput vijugave trake koja vodi kroz snijeg prema brzici.


178. Saga se probudi i osjeti kako joj krv teče u oči. Zatrepće i prevrne se na bok. U sljepoočnici joj gori. Strašno je boli glava, grlo joj se čini natečeno i teško diše. Pažljivo pipa po rani uz sljepoočnicu i zastenje od bola. Obraz joj je prislonjen na pod i ugleda svoj Glock u prašini ispod velike komode uz prozor. Mora ponovno zažmiriti, pokušava shvatiti što se dogodilo. Joona je bio u pravu, pomisli. Jurek će ponovno oteti Mikaela. Ne zna koliko je dugo bila bez svijesti. U sobi je još mrak. Prevrne se na trbuh i zastenje. „O Bože...” S naporom se osovi na sve četiri. Ruke joj drhte dok puzi kroz lokvu krvi onog mrtvog muškarca i do komode. Ispruži ruku da uzme pištolj, ali ne može dosegnuti. Priljubi se uz pod, uvuče se unutra što dalje može, ali uspije ga samo dodirnuti vrhovima prstiju. Ne ide. Vrti joj se u glavi i cijela se soba divlje okreće tako da ponovno mora zatvoriti oči. Odjednom ugleda svjetlo kroz zatvorene kapke. Otvori oči i ugleda čudni bijeli sjaj. Poskakuje preko stropa. Okrene glavu i vidi da dopire iz parka i blista u sigama s vanjske strane prozora. Saga se prisili da ustane, osloni se na komodu, uspravi teško dišući. Krv i slina cure joj iz usta. Pogleda kroz prozor i ugleda Davida Sylwana kako trči sa signalnom bakljom u ruci. Jaki sjaj širi se u vatrenim krugovima oko njega. Sve drugo vani je crno. David hoda kroz duboki snijeg. Drži baklju ispred sebe i svjetlost dobacuje do štale. Tada Saga ugleda Jurekova leđa i nož u njegovoj ruci. Zalupa po prozoru i pokušava ga otvoriti. Jako trza, ali zahrđao je i ne miče se.


179. Zamrznutim prstima Reidar pokušava okrenuti šifru na lokotu na vratima štale. Recke s brojevima su malene. Vrhovi prstiju mu zapinju u hladnom metalu. Mikael mu šapće da požuri. „Tata, požuri, požuri...” Jurek se probija kroz snijeg s nožem u ruci. Reidar puhne u prste i uspije podesiti cifru. Otvori lokot, spusti zasun i pokuša odmaknuti vrata. Na tlu je previše snijega. Gura i čuje konje unutra kako se miču. Gluho otpuhuju i topću u mraku. „Dođi, tata”, poviče Mikael i povuče ga unutra. Reidar još malo odmakne vrata, okrene se i ugleda Jureka Waltera kako im se približava odlučnim koracima. Uvježbanim pokretom briše oštricu noža o hlače. Prekasno je za bijeg. Reidar podigne ruke da se zaštiti, ali Jurek ga zgrabi za vrat i gurne ga natrag, ravno na zid štale. „Oprosti”, procijedi Reidar. „Žao mi je što...” Velikom snagom Jurek zabije nož ravno kroz Reidarovo rame i prikuca ga na zid. Reidar zavrišti od bola i zacrni mu se pred očima. Konji uznemireno zanjište, njihova teška tijela udaraju u pregrade u štali. Reidar se ne može pomaknuti. Rame mu gori. Svaka sekunda je neizdrživa. Osjeti kako mu vruća krv teče niz ruku i u šaku. Mikael pokuša ući u štalu, ali Jurek ga sustigne. Zgrabi ga za kosu, izvuče ga van i jako ga udari preko obraza tako da padne ravno u snijeg. „Ne, ne”, dašće Reidar kad ugleda kako im se približava neka svjetlost. To je David koji trči sa signalnom bakljom u ruci. Ona baca bijelu svjetlost. „Stiže helikopter hitne pomoći”, viče on, ali zastane kad ugleda Jureka kako se okrenuo prema njemu.


180. Saga vuče komodu i uspije ju odmaknuti nekoliko centimetara od zida. Glava je boli i još joj se neugodno vrti. Ispljune krv, nagne se, uhvati donji dio komode i uz urlik je prevrne. Komoda se uz tresak sruši na pod. Brzo podigne svoj pištolj i kundakom razbije prozor. Staklo se zveckajući raspe po podu i prozorskoj dasci. Saga zatrepće i ugleda svjetlost kako titra u mraku preko snijega. Izgleda poput bijele meduze duboko u moru. Jurek je krenuo prema muškarcu s bakljom. Muškarac hoda unatrag, pokuša udariti Jureka bakljom, ali Jurek je prebrz, uhvati muškarca za ruku i slomi je. Saga otkine ostatke stakla s donjeg dijela okvira. Jurek se bacio na svoj plijen poput lava, kreće se učinkovito i brzo, udari ga u vrat i bubrege. Saga podigne pištolj, zatrepće da makne krv iz očiju kako bi bolje vidjela. Muškarac leži na leđima u snijegu i trza se. Baklja gori pokraj njega i baca jako svjetlo. Jurek se sagne točno kad Saga zapuca. Izmakne se sa svjetla i nestane u mraku. Svjetlost baklje obasjava krug bijelog snijega. Muškarac se prestane trzati i nepomično leži. Crvena se štala jedva vidi. Sve drugo je u mraku. Reidar teško diše. Zakucan je za zid. Rana od noža strašno boli. Osjeća kao da je ta vatrena točka sve što postoji. Topla krv mu teče niz tijelo i isparava se. Vidi Jureka kako je nestao točno nakon pucnja. David nepomično leži u snijegu. Reidar ne može vidjeti koliko je ozlijeđen. Na istoku je nebo malo posvijetlilo i Reidar ugleda Sagu Bauer na prozoru na katu. Ona je pucala i promašila.


181. Reidar diše prebrzo, srce mu ludo lupa i shvati da će pasti u šok od gubitka krvi. Mikael zakašlje, uhvati se rukom za uho i teturajući se uspravi. „Tata...” Ali ne stigne ništa više reći kad mu Jurek priđe, ponovno ga udari tako da padne, uhvati ga za jednu nogu i počne ga vući u mrak. „Mikaele”, vrisne Reidar. Jurek vuče njegova sina kroz snijeg. Mikael maše rukama pokušavajući se za nešto uhvatiti. Nestanu prema jezercu uz brzicu, sada su samo sjenke. Jurek je došao po Mikaela, razmišlja zbunjeno. Još je premračno da bi ih Saga mogla vidjeti s prozora. Reidar zaurla kad zgrabi nož za držak i povuče. Ne ide. Ponovno povuče i gurne nož ukrivo dolje kako bi se zabio u meso i dobio bolji kut. Topla krv teče preko drška i prstiju. Zavrišti i ponovno povuče i konačno oštrica izađe iz zida iza njega. Nož klizne van i Reidar se sruši ravno u snijeg. Bol je tolika da plače dok puzi pokušavajući se osoviti na noge. „Mikaele!” Otetura do baklje u snijegu, podigne je i osjeti malene ubode iskrica po ruci. Umalo padne, ali uspije zadržati ravnotežu. Pogleda prema otvorenoj vodi brzice i čini mu se da vidi Jureka kako hoda kroz snijeg. Krene za njima, ali više nema snage. Zna da će Jurek odvući Mikaela u šumu i zauvijek nestati s njim.


182. Saga uperi pištolj kroz prozor i ugleda Reidara Frosta u svjetlosti baklje. On drži baklju, krv mu teče niz tijelo, njiše se kao da će pasti, ali onda baci baklju. Saga obriše krv s obrve i vidi kako svjetlo leti u visokom luku, prati je pogledom i vidi je kako pada u snijeg. U bijeloj svjetlosti jasno može vidjeti Jureka Waltera. Vuče Mikaela za sobom. Nalaze se više od sto metara dalje. To je daleko, ali Saga se osloni na prozorski okvir i nacilja. Jurek se sve više odmiče. Slika joj podrhtava. Ruka joj pleše i crna pojava se ljulja. Saga pokušava mirno držati pištolj. Polako diše, vidi Jurekovu glavu kako se spušta. Cijelo joj se vrijeme muti pogled i brzo trepće. U sljedećoj je sekundi kut bolji i ona tri puta stisne okidač i ispali seriju metaka. Oštri, kratki pucnji odjeknu između kuće i štale. Saga vidi da je barem jedan pogodio Jureka u vrat. Krv prsne i stvori crvenu izmaglicu ispred njega u tom jakom bijelom svjetlu. Saga ispali još metaka i vidi ga kako ispušta Mikaela, pada u mrak i nestaje. Odmakne se od prozora, okrene i istrči kroz tajna vrata. Sjuri se niz stube. Pištolj udara o letvice ograde. Stigne do kuhinje, protrči kroz sale, kroz veliki hodnik i izjuri van u snijeg. Dašćući se približava svjetlosti s podignutim pištoljem. U daljini vidi crnu vodu rijeke kako svjetluca poput metalne pukotine u bijelom krajoliku. Probija se kroz duboki snijeg pokušavajući vidjeti nešto u mraku prema šumi. Svjetlost baklje sve je slabija, uskoro će se ugasiti. Mikael leži na boku u snijegu i teško diše. Kapljice krvi vide se na vanjskom rubu svjetlosti koja se gasi, ali Jurekovo tijelo nije tamo. „Jurek”, prošapće ona i uđe u krug svjetlosti te ugleda njegove tragove kroz snijeg. Glava je užasno boli, ali ona uzme baklju, visoko je podigne i krene dalje. Svjetlo titra. Sjenke i svjetlo padaju na snijeg i odjednom krajičkom oka spazi kako se nešto kreće. Jurek se uspravio i nastavio probijati kroz snijeg. Saga zapuca i prije nego što je naciljala. Metak mu prođe ravno kroz nadlakticu i on se zanese u stranu, samo što ne padne, napravi nekoliko


koraka niz strminu prema rijeci. Saga ga slijedi s podignutom bakljom. Ponovno ga ugleda, nacilja i pogodi ga s tri metka u prsa. Jurek padne unatrag ravno na zaleđeni rub i otkotrlja se u crnu vodu brzice. Saga puca u njega dok pada i pogodi ga u obraz i uho. Voda ga povuče i Saga potrči naprijed i stigne mu pucati u nogu prije nego što je nestao. Promijeni spremnik s mecima, šepa uz strmu obalu rijeke, padne i udari leđima o tlo, završi pod snijegom, teturajući se uspravi i počne pucati u crnu vodu. Osvijetli bakljom virove. Svjetlost prodire kroz površinu, kroz uskovitlane mjehuriće sve do tamnosmeđeg dna. Tamo se kotrlja nešto veliko i ona odjednom ugleda naborano lice među kamenjem i lelujavom travom. Ponovno zapuca i oblak krvi se pojavi u tamnoj vodi. Saga nacilja i nastavi pucati, isprazni spremnik, stavi novi i ponovno zapuca. Vatra iz cijevi bljeska po površini brze vode. Saga hoda uz obalu prateći struju i nastavi pucati sve dok joj ne ponestane metaka i dok tijelo Jureka Waltera ne nestane pod ledom na mjestu gdje se rijeka širi. Saga stoji na obali i dašće dok baklja gori malenim crvenim žarom. Zuri u vodu dok joj suze teku niz obraze kao umornom djetetu. Prve zrake sunca pojave se iznad vrhova drveća i topla se svjetlost zore prelije preko svjetlucavog snježnog krajolika. Začuje se lepet helikoptera i Saga shvati da je konačno kraj.


183. Saga je vozilom hitne pomoći prevezena u bolnicu Danderyd gdje su je pregledali i stavili u krevet. Neko je vrijeme ležala u sobi, ali onda je taksijem napustila bolnicu prije nego što joj je netko pružio pomoć. Sada šepa kroz hodnik bolnice Karolinska kuda su helikopterom bili prebačeni Reidar i Mikael. Odjeća joj je prljava i mokra, lice joj je isprugano krvlju, a u jednom uhu čuje visoki pištajući ton. Reidar i njegov sin još su na hitnoj, u sobi 12. Ona otvori vrata i ugleda pisca kako leži na operacijskom stolu. Mikael stoji pokraj njega i drži ga za ruku. Reidar stalno ponavlja medicinskoj sestri da mora vidjeti svoju kćer. Kad ugleda Sagu, naglo ušuti. Mikael uzme nekoliko čistih kompresa s kolica i da ih Sagi. Pokaže joj na čelo gdje joj je krv počela teći iz crne posjekotine kroz obrvu. Sestra joj priđe, pogleda je i kaže joj da je slijedi u sobu gdje će je pregledati. „Ja sam iz policije”, kaže Saga dok traži legitimaciju. „Trebaš pomoć”, pokuša joj sestra reći, ali Saga je prekine i kaže da želi da je odvedu do sobe Felicije Kohler-Frost na odjelu za infektologiju. „Moram je vidjeti”, kaže ozbiljno. Sestra nekog nazove, dobije dopuštenje i odgura Reidarov krevet do lifta. Kotačići kreveta tiho škripe na svijetlom linoleumu. Saga ih slijedi i osjeti kako joj plač steže grlo. Reidar leži zatvorenih očiju, a Mikael hoda uz njega i drži ga za ruku. Mlada medicinska sestra ih primi i uvede u sobu s prigušenim osvjetljenjem. Sve što se čuje polagano je pištanje i kucanje iz strojeva koji mjere puls, disanje, opskrbljenost krvi kisikom i EKG. Na krevetu leži vrlo mršava žena. Tamna, dugačka kosa pada joj preko cijelog jastuka i preko ramena. Oči su joj zatvorene, a tanke ruke spuštene uz tijelo. Diše brzo i lice joj je puno kapljica znoja. „Felicia”, prošapće Reidar i pokuša je dodirnuti. Mikael prisloni obraz na sestrin, nasmiješi se i nešto joj šapne. Saga stoji iza njih i zuri u Feliciju, tu zatočenu djevojku koja je spašena iz mraka.


Epilog Dva dana poslije Saga Bauer hoda kroz park u smjeru središnjice SOA-e. Ptice cvrkuću u grmlju i na drveću prekrivenom snijegom. Kosa joj je počela rasti. Dobila je dvanaest šavova na sljepoočnici i pet kroz lijevu obrvu. Jučer ju je nazvao njen šef Verner Zandén i rekao joj da mora doći u njegov ured u osam ujutro da primi počasnu medalju Sigurnosno-obavještajne agencije. Ne može se koncentrirati na ceremoniju. Troje je ljudi umrlo na imanju, a tijelo Jureka Waltera završilo je daleko pod ledom jezera ispred imanja Råcksta. Prije nego što su je pustili iz bolnice, stigla je posjetiti Joonu. Ležao je u krevetu odsutna pogleda i strpljivo odgovarao na njena pitanja zašto su Jurek Walter i njegov brat učinili to što su učinili. Joonino je tijelo drhtalo kao da je još uvijek pothlađen dok je polako obrazlagao pozadinu cijele priče. Vadim Levanov pobjegao je sa svoja dva sina, Igorom i Romanom iz Lenjinska nakon katastrofalne nesreće 1960, kad je interkontinentalni robot eksplodirao pri lansiranju. Okolnim su putovima na kraju stigli u Švedsku, dobio je dozvolu za rad i radio u velikom kamenolomu u Rotebrou. U tajnosti je držao svoju djecu u stanu za gastarbajtere, navečer ih podučavao, a tijekom dana ih držao skrivene. Cijelo se vrijeme nadao da će dobiti švedsko državljanstvo i novu šansu za život za sebe i djecu. Joona ju je zamolio da mu da čašu vruće vode i, kad se Saga nagnula da mu pomogne da popije, osjetila je kako drhti od hladnoće iako mu je tijelo bilo toplo. Saga razmišlja o Reidarovoj priči kako je upoznao blizance uz jezero Edssjön i počeo se igrati s njima. Blizanci su odveli Reidara u kamenolom i, iako je to bilo zabranjeno, igrali su se tamo na velikim hrpama prosijanog pijeska. Jednog je dana Reidara uhvatio predradnik kamenoloma. Reidar se tako uplašio posljedica da je za sve okrivio starije dječake i pokazao mu gdje oni žive. Blizance je tada uzeo centar za socijalnu skrb i, s obzirom na to da nisu postojali u švedskim registrima, njihov je slučaj proslijeđen dalje Komisiji za strance. Joona je zatražio medicinsku sestru da mu donese deku i objasnio Sagi da je Jurekov brat dobio upalu pluća i bio primljen u bolnicu, dok je Jurek vraćen


u Kazahstan. No, budući da Jurek ondje nije imao nikakve rodbine, završio je u dječjem domu u Pavlodaru. Od trinaeste godine radio je na teglenicama na rijeci Irtiš, a kad su izbili nemiri nakon raspada Staljinova sistema, nasilno ga je regrutirala jedna čečenska militarna grupa. Odveli su tada petnaestogodišnjeg Jureka u predgrađe Groznog i učinili od njega vojnika. „Braća su poslana u različite zemlje”, rekao je Joona tiho. „Pa to je da ne povjeruješ”, prošaptala je Saga. Švedska u to vrijeme nije imala iskustva s takvim stvarima i nije imala zakone o prihvatu izbjeglica. Greška je počinjena i Jurekov je brat blizanac poslan u Rusiju čim je prizdravio. Završio je u dječjem domu Internat 67 u kvartu Kusminki u jugoistočnom dijelu Moskve i bio upisan kao debil jer je još bio slab od bolesti. Kad je Jurek, mnogo godina poslije, kao vojnik pobjegao iz Čečenije i uspio pronaći svog brata, ovaj je bio premješten u psihijatrijsku kliniku Serbski institut i bio sasvim slomljen. Saga je bila toliko udubljena u misli o blizancima da nije ni primijetila da se Corinne Meilleroux približavala vratima istovremeno kad i ona. Gotovo su se sudarile. Corinnina gusta kosa bila je podignuta i bila je odjevena u baloner i čizme s visokom petom. Saga je odjednom postala svjesna vlastite odjeće. Možda je trebala odabrati nešto drugo, a ne svoje uobičajene traperice i podstavljenu jaknu. „Vrlo impresivno”, nasmiješila se Corinne i zagrlila je. Saga i Corinne izađu iz lifta i krenu jedna pokraj druge do velikog šefova ureda. Tamo već čekaju Nathan Pollock, Carlos Eliasson i Verner Zandén. Na stolu stoji boca Taittingera i pet čaša za šampanjac. Vrata se zatvore i Saga se rukuje s trojicom muškaraca. „Počet ćemo minutom šutnje za našeg kolegu Samuela Mendela i njegovu obitelj i sve druge žrtve”, kaže Carlos. Saga spusti glavu, ali joj je teško smiriti pogled. Pred očima su joj prve slike policijske akcije u industrijskoj zoni gdje se nalazila stara tvornica cigle. Kad je počelo svitati, svima je postalo jasno da nijednu žrtvu neće pronaći živu. Tehničari su po blatnom snijegu počeli postavljati oznake s brojevima uz četrnaest grobova koje su pronašli. Dječaci Samuela Mendela ležali su zavezani jedan za drugoga u šahtu prekrivenom limenom pločom. Rebeckini ostaci ležali su zakopani u bačvi s plastičnom cijevi za disanje. Glasove zagluši Sagin tinitus i ona zažmiri pokušavajući shvatiti. Traumatizirani blizanci otišli su u Poljsku gdje je Roman ubio jednog muškarca, uzeo njegovu putovnicu i postao Jurek Walter. Trajektom su prešli iz Świnoujścija u Ystad i krenuli prema sjeveru. Kao sredovječni muškarci vratili su se na mjesto gdje su bili odvojeni od


svog oca, u baraku broj četiri u kamenolomu u Rotebrou. Otac je desetljećima pokušavao pronaći dječake, ali nije se mogao vratiti u Rusiju jer bi završio u gulagu. Poslao je stotine pisama pokušavajući pronaći djecu i čekao ih da se vrate, ali samo godinu dana prije nego što su se konačno vratili u Švedsku, starac je izgubio svaku nadu i objesio se u svom podrumu. Prije nego što je Saga napustila bolnicu, Joona je zatvorio oči i pokušavao sjesti dok joj je objašnjavao kako je spoznaja o očevu samoubojstvu uništila i ono malo duše što je ostalo u Jureku Walteru. „Počeo je zatvarati svoj krug krvi i osvete”, rekao je Joona gotovo nečujno. Sve osobe koje su bile krive što je njihova obitelj razdvojena doživjet će istu sudbinu. Jurek će im oduzeti djecu, unuke i žene, sestre, braću. Krivci će ostati sami, baš kao i njihov otac u kamenolomu, čekat će godinama sve dok si ne oduzmu život i tek će se tada preživjeli oteti moći vratiti. Zato blizanci nisu ubijali svoje žrtve – pokopani nisu bili ti koji su kažnjeni, kažnjeni su bili oni koji su ostali. Čekajući samoubojstva, žrtve su stavljane u lijesove ili bačve s cijevima za zrak. Većina ih je umrla za nekoliko dana, ali neki su preživjeli i više godina. Tijela koja su pronađena u šumi LilI-Jansskogen i u blizini nekadašnje industrijske zone Albano davala su jasnu sliku strašne osvete Jureka Waltera. Slijedio je sasvim logičan plan, zato njegovi postupci nisu odgovarali uzorcima ponašanja drugih serijskih ubojica, zato je njegov odabir žrtava bio toliko zbunjujuć. Proći će još mnogo vremena prije nego što policija identificira svaki dio, ali već je sada bilo očito tko su bile žrtve. Svi koji su nekada bili umiješani u razdvajanje obitelji su pronađeni. Od Reidara Frosta koji je razotkrio dječake predradniku kamenoloma, preko odgovornih u Centru za socijalnu skrb pa sve do službenika i donositelja odluka u Komisiji za strance. Saga se sjeti Jeremyja Magnussona koji je bio mlad čovjek kad je rješavao slučaj blizanaca u Komisiji. Jurek mu je oteo ženu i sina i unuka, a onda i kćer Agnetu. Kad se Jeremy na kraju objesio u svojoj lovačkoj kolibi, Jurek je otišao do groba gdje je Agneta još uvijek bila živa, da je pusti na slobodu. Saga ponovi samoj sebi da ju je Jurek stvarno tada iskopavao, upravo kao što je rekao Jooni. Otvorio je lijes, sjedio uz grob i promatrao njene slijepe pokrete. Ona je ipak bila neka verzija njega, djeteta koje se nema kome vratiti. Joona joj je ispričao kako je Jurekov brat bio toliko psihički slomljen da je stanovao među očevim starim stvarima u napuštenom stanu. Radio je sve što bi mu Jurek naredio, naučio davati narkozu i pomagao otimati ljude i brinuo se za grobove. Skloništem koje je otac sagradio u slučaju nuklearnog rata koristio se kao nekom vrstom prijelazne stanice prije nego što ljude


zakopa. Saga se trgnula kad je njen šef kucnuo o čašu i zamolio ih za tišinu. Vrlo je ozbiljno uzeo plavu kutiju iz sefa, otvorio je stisnuvši maleni gumb i izvadio zlatnu medalju. Zvijezdu okruženu vjenčićem s plavo-žutim trakama. Sagi se neočekivano stisne srce kad čuje kako Verner ističe njenu neuobičajenu hrabrost, prisebnost i inteligenciju. U sobi vlada svečani mir. Carlosu su oči sjajne, a Nathan joj se nasmiješi ozbiljnim pogledom. Saga napravi korak prema Verneru i on joj pričvrsti medalju na prsa. Corinne zaplješće i široko joj se nasmiješi. Carlos otvori šampanjac i čep odleti u strop. Saga nazdravi sa svima i primi njihove čestitke. Tu i tamo sluh je izda i čuje samo pištanje tinitusa. „I što ćeš sada?” pita je Pollock. „Na bolovanju sam, ali... ne znam.” Pomisli kako ne može samo sjediti u svom prašnjavom stanu s uvelim biljkama, osjećajem krivice i sjećanjima. „Saga Bauer, učinila si veliko djelo za svoju zemlju”, kaže Verner, a potom joj objasni da nažalost mora držati njenu medalju zaključanu u sefu s obzirom na to da je cijela operacija bila tajna i već je izbrisana iz svih registara. Uzme medalju od Sage, pažljivo je vrati u kutiju i zatvori vrata sefa. Sunce zasja kroz zamagljeno nebo kad Saga izađe iz podzemne željeznice u snježnu vijavicu. Šavovi na čelu je zatežu i odjednom se osjeti vrlo smrtnom. Nakon uhićenja Samuel Mandel i Joona Linna završili su na Jurekovu popisu ljudi kojima se treba osvetiti. Brat blizanac oteo je Samuelovu obitelj i bio za petama i Summi i Lumi kad su poginule u prometnoj nesreći. Jedini shvatljivi razlog zašto su Mikael i Felicia još uvijek bili u skloništu bio je taj što Jurek nije stigao dati bratu upute da ih treba zakopati. Dok je obitelj Samuela Mendela zakopana oni su bili zatočeni sve te godine koje je Jurek proveo u izolaciji. Brat im je davao ostatke hrane i pazio da ne pobjegnu dok je, kao i obično, čekao Jurekove upute. Jurek vjerojatno nije pretpostavio da će sudska presuda biti tako oštra. Na neodređeno vrijeme i bez dodira s vanjskim svijetom, smješten je na zatvoreni odjel bolnice Löwenströmska. Kako su godine prolazile, Jurek Walter čekao je pravi trenutak i kovao plan. Braća su vjerojatno pokušavala svaki sa svoje strane, kad je Susanne Hjälm odlučila dati Jureku pismo od odvjetnika. Što je pisalo u tom kriptiranom pismu, nemoguće je znati, ali mnogo toga upućuje na to da mu je


brat jednostavno podnio izvještaj o Jooni Linni. Jurek je htio van i shvatio da postoji mogućnost koja bi prekinula tu izolaciju, samo kada bi mogao poslati pismo na taj poštanski pretinac kojim su se braća ponekad koristila za korespondenciju. Blizanci su naučili napredno kriptiranje od svog oca i Jurek je napisao pismo koje je sličilo na molbu za pravnu pomoć. Ustvari, bila je to naredba da pusti Mikaela. Jurek je znao da će Joona Linna saznati za to jer će policija kontaktirati s njim da pokuša saznati gdje se nalazi Felicia. Nije znao kako će to izgledati, ali bio je siguran da će to biti šansa na koju je čekao. S obzirom na to da nitko nije pokušao pregovarati s njim da saznaju gdje je djevojka, shvatio je da je nova pacijentica zacijelo policajka, a kad je Saga Bauer pokušala spasiti Bernieja Larssona, bio je siguran. Jurek je promatrao mladog liječnika Andersa Rönna, gledao ga kako prelazi granice svoje nadležnosti i uživa u svojoj moći na odjelu. Kad je Jurek primijetio njegovu neskrivenu fascinaciju Sagom, znao je kako će pobjeći. Jedino što je trebao učiniti bilo je namamiti mladog liječnika s ključevima i karticom u Saginu sobu. Znao je da se liječnik neće moći othrvati uspavanoj ljepotici. Jurek je nekoliko noći močio toaletni papir, sušio ga na licu, a onda ga oblikovao u glavu tako da izgleda kao da leži i spava u svom krevetu. Saga zastane ispred pekare na hladnom vjetru koji puše niz ulicu Sankt Paulsgatan, ali ne zna ima li snage ući. Joona je rekao da je Jurek svima lagao, pomisli. Jurek je slušao što ljudi govore i slagao to onako kako mu je odgovaralo, miješao je laži s istinom kako bi ih učinio jačima. Saga se okrene i krene preko trga Mariatorget prema Hornsgatanu. Snijeg pada i ona kao da hoda kroz tunel tuge i usamljenosti sastavljene od zimskog svjetla i sjećanja na sebe kad je bila mala. Nije htjela ubiti svoju mamu, zna to, nije to htjela. Saga polako hoda dok razmišlja o svom tati. Lars-Eriku Baueru. Kardiologu u bolnici Sankt Goran. Nije pošteno razgovarala s njim od svoje trinaeste godine. Ipak, Jurek ju je naveo da se prisjeti kako ju je tata gurao na ljuljački kod bake i djeda kad je bila mala, prije nego što se mama razboljela... Naglo stane i naježi se po vratu i rukama. Jedan muškarac vuče malenu djevojčicu na sanjkama i prođu pokraj nje uz škripu. Saga pomisli kako je Jurek svima lagao. Zašto onda misli da je njoj rekao istinu? Saga sjedne na klupu u parku prekrivenu snijegom, izvadi mobitel iz džepa i nazove Iglu.


„Nils Åhlén, sudska medicina.” „Bok, ovdje Saga Bauer”, kaže ona. „Htjela bih znati...” „Leš je identificiran”, prekine je Igla. „Zvao se Anders Rönn.” „Nisam to htjela pitati.” „Nego?” Nastupi tišina. Saga gleda kako vjetar otpuhuje snijeg s kipa Tora koji je podigao čekić prema zmiji iz Midgarda i odjednom čuje samu sebe kako pita: „Koliko tableta Kodein Recipa čovjek treba popiti da umre?” „Dijete ili odrasla osoba?” pita Igla bez ikakvog iznenađenja u glasu. „Odrasla”, odgovori Saga i proguta knedlu. Čuje Iglu kako diše kroz nos, a onda kratko kuckanje po tipkovnici kompjutora. „Ovisi naravno o tijelu i otpornosti... ali između trideset pet i četrdeset pet tableta trebala bi biti smrtonosna doza.” „Četrdeset pet?” pita Saga i uhvati se za uho jer joj je ponovno počelo pištati. „Ali ako je dobila samo trinaest, kako je onda umrla? Je li moguće da je umrla od samo trinaest tableta?” „Ne, nemoguće, onda bi samo zaspala i probudila se s...” „Onda je ostale sama popila”, prošapće Saga i zaljulja se dok ustaje. Osjeti kako joj suze olakšanja naviru na oči. Jurek je bio lažljivac, stalno je lagao, uništavao je ljude svojim lažima. Cijeli je život mrzila tatu jer ih je napustio. Zato što nije dolazio, zato što je pustio mamu da umre. Mora saznati istinu. Nema drugog načina. Ponovno uzme mobitel, nazove informacije i zatraži da je spoje s LarsErikom Bauerom iz Enskedea. Polako krene preko trga dok telefon zvoni. „Ovdje Pellerina”, javi se dječji glas. Saga zanijemi i prekine vezu bez riječi. Nepomično stoji i pogleda gore prema bijelom nebu iznad crkve sv. Pavla. „Kvragu”, promrmlja i ponovno nazove. Saga čeka na snijegu kad se dječji glas ponovno javi. „Bok, Pellerina”, kaže ona sabrano. „Htjela bih razgovarati s Lars-Erikom.” „Molim, tko ga treba?” kaže djevojčica starmalo. „Zovem se Saga”, prošapće ona. „Ja imam veliku sestru koja se zove Saga”, kaže Pellerina. „Ali je nikada nisam upoznala.” Saga ne može odgovoriti. Ima golemu knedlu u grlu. Čuje kako Pellerina nekome daje slušalicu i kaže da Saga hoće razgovarati s njim.


„Ovdje Lars-Erik”, kaže dobro poznati glas. Saga duboko udahne i pomisli kako je prekasno za sve osim za istinu. „Tata, moram te pitati... kad je mama umrla... jeste li ti i ona bili vjenčani?” „Ne”, odgovori on. „Razveli smo se dvije godine ranije, kad si imala pet godina. Nije mi dala da te vidim. Uzeo sam odvjetnika koji mi je trebao pomoći da...” Utihne, a Saga zažmiri i pokuša ne drhtati. „Mama je rekla da si nas napustio”, kaže ona. „Rekla je da se nisi mogao nositi s njenom bolešću i da me nisi htio.” „Mama je bila bolesna, psihički bolesna, bipolarna i... žao mi je da je sve tako loše ispalo za tebe.” „Zvala sam te one večeri”, kaže Saga samotnim glasom. „Da”, uzdahne njen otac. „Mama te tjerala da me zoveš... i ona je zvala cijele noći, po trideset puta, možda i više.” „To nisam znala.” „Gdje si? Samo mi reci gdje si i doći ću po tebe...” „Hvala tata, ali... Moram ići posjetiti jednog prijatelja.” „A poslije?” pita on. „Nazvat ću te.” „Molim te nazovi, Saga”, kaže on. Ona kimne, a onda krene kroz vijavicu do Hornsgatana i zaustavi taksi.


* Saga čeka ispred recepcije bolnice Karolinska. Joona Linna više nije na odjelu intenzivne njege nego je prebačen u manju sobu za pacijente. Krene prema liftovima misleći na Joonino lice nakon što je Disa umrla. Jedino što ju je molio kad ga je zadnji put posjetila bilo je da pronađe mrtvo tijelo Jureka Waltera i pokaže mu ga. Ona zna da je ubila Jureka, ali svejedno mora ispričati Jooni da je Carlos poslao policijske ronioce pod led i da ni nakon nekoliko dana nisu pronašli leš. Vrata sobe na osmom katu odškrinuta su. Saga zastane na hodniku kad čuje neku ženu kako kaže da će mu donijeti deku. U sljedećoj sekundi nasmijana medicinska sestra izađe iz sobe, a onda se ponovno okrene prema unutra. „Imaš baš posebne oči, Joona”, kaže i ode. Saga nepomično stoji i na trenutak zatvori oči koje ju peku, a zatim priđe vratima. Pokuca na odškrinuta vrata, uđe u sobu i zastane na svjetlu koje sjaji kroz prljavi prozor. Saga zuri u prazni krevet i priđe mu. Iz cijevi za infuziju koja visi sa stalka kaplje krv. Još uvijek se ljulja. Razbijeni ručni sat leži na podu, ali soba je prazna. Nakon pet dana policija je izdala potjernicu, ali Joona Linna je nestao i šest mjeseci kasnije obustavili su potragu. Jedina koja je nastavila tražiti bila je Saga Bauer jer je znala da nije mrtav. Enola Epub: Ziki korekcija: volter www.balkandownload.org


Nocna mora lars kepler