Issuu on Google+


KRISTINA OHLSSON

TRATINČICE

Sa švedskoga prevela Sara Profeta


U POČETKU

Sigurno gnijezdo

Livada, zelenilo i cvijeće oduvijek su bili njezini. Nije bilo osobito teško postići dogovor; jedino na što je trebalo pristati bilo je da tavan kuće bude sestrin. Sad, kako je njezina sestra nogla prihvatiti takvu zamjenu - dosadan tavan za livadu bilo joj je neshvatljivo, ali nije rekla ništa. Da sestri ne padne na pamet tražiti više. Livada se nalazila podalje od dvorišta kuće, bujna izarasla. Dok je bila mala, najviše bilje dosezalo joj je do brade. Sada kada je starija, ne doseže joj dalje od struka. Lakih kretnji i ispitivačkog pogleda, osjećala je kako joj cvijeće i lišće miluju gole noge. Cvijeće treba brati u tišini, inače nema koristi. Mora ih biti sedam vrsta i mora ih se brati uoči Ivanja, a zatim staviti pod jastuk. Onda će ga vidjeti. Muškarca za kojeg će se udati. Barem je u to vjerovala dok je bila mala i prvi put brala cvijeće za Ivanje. Sestra ju je zadirkivala. » Želiš vidjeti Viktora«, rekla je i nasmijala se. Već je bila mirna i glupa. Uopće se nije radilo o Viktoru, radilo se o nekome drugome. Nekome tko je bio tajna. Nakon prve, isti je postupak ponavljala svake godine. Jasno, sada je već bila prevelika da bi vjerovala u ta stara praznovjerja, ali ipak joj se činilo da treba obaviti nešto nužno. Osim toga, nije baš imala što drugo raditi, sumorno je ustvrdila. A godinu za godinom, njezini su roditelji tvrdoglavo provodili Ivanje na selu, za sebe, i svakoga puta su bili dobrodošli i prijatelji njihove djece. Ali njoj tata nije dao ići. »Provest ćemo Ivanje kao i uvijek«, rekao je. »Zajedno. Tako će biti sve dok si pod našim krovom. « Preplavila ju je panika,Zar ne vidi koliko je to nerazumno? Proći će godine i godine prije nego što uopće može da odseli od kuće. Sestrino nelojalno držanje nije


činilo stvar boljom.Nju ionako nikada nisu zvali na proslave i ništa joj nije nedostajalo dok je bila na selu, blizu roditelja. Činilo se da joj se čak i sviđaju čudni gosti koji su izlazili iz podruma kad bi pao sumrak i koje bi primali na verandi, a mama bi spustila rebrenice da smanji mogućnost pogleda izvana. Ona ih je mrzila. Za razliku od ostatka obitelji, nije mogla osjećati naklonost i nije ih mogla žaliti. Poluljudi koji su zaudarali i nisu preuzimali odgovornost za vlastite živote. Koji nisu radili ništa pametnije, nego su se tiskali u nečijem podrumu u kući izvan grada. Kojima je trebalo toliko malo da je to bilo jadno. Njoj nikad ništa nije bilo dovoljno. Nikad. »Ljubi bližnjeg svog«, govorio je njezin otac. »Treba biti zahvalan za ono što imaš«, rekla bi njezina majka. Odavno ih je prestala slušati. Ugledala ga je tek što je ubrala četvrti cvijet. Vjerojatno je čula nekakav zvuk, inače ne bi primijetila da je ondje. Brzo je podignula pogled usredotočen na livadu i cvijeće, sunce joj je udarilo u oči. Vidjela je tek tamnu siluetu, bilo je nemoguće prepoznati ga ili mu odrediti dob. Zaklonila je oči rukom i pogledala poluzatvorenih očiju. Da, poznat joj je. Vidjela ga je s prozora u kuhinji kada je tata kasno navečer došao s posljednjim gostima. Bio je viši nego što su inače bili. Ne stariji, ali viši. Snažniji. Imao je izraženiju donju vilicu, stršala je i podsjećala na izgled američkih vojnika na filmu. Široke vilice. Stajali su posve mirno i gledali se. »Ne bi smio biti vani«, rekla je uobraženo, iako je znala da je beskorisno. Nije se još dogodilo da itko od tih iz podruma govori švedski. Budući da se nije pomaknuo niti je išta rekao, uzdahnula je i nastavila brati cvijeće. Zvončiku. Ivančicu. Polagano se kretao iza njezinih leđa. Bacila je pogled unatrag, pitala se kamo je krenuo. Primijetila je da se približio. Jednom je s obitelji bila izvan Švedske. Jedan jedini put otišli su na uobičajen godišnji odmor, sunčali su se i kupali na Kanarskim otocima. Ulice su vrvjele napuštenim psima koji su trčali za turistima. Tata ih je vrlo vješto tjerao.


»Iššš«, poviknuo bi i bacio kamen u suprotnom smjeru. Upalilo je svaki put. Pas bi ih ostavio na miru i potrčao za bačenim kamenom. Momak na livadi podsjetio ju je na napuštene pse. Bilo je nečega nepredvidljivog u njegovu pogledu, nečega nedokučivog. Možda i bijesnog. Iznenada nije znala što dalje. Bacati kamenje činilo se besmislenim. Brz pogled prema kući potvrdio je ono što je već znala, da su se njezini roditelji i sestra automobilom odvezli u grad, otišli kupiti svježu ribu za proslavu. Još jedna smiješna takozvana tradicija koju su njezini roditelji izmislili želeći održati privid obične obitelji. Kao i uvijek, odbila je ići s njima, radije je u miru - i tišini - brala cvijeće. »Što hoćeš?« upitala je razdraženo. Razdraženo i pomalo već u strahu. Instinkt ju je ispravno upozoravao, znala je prepoznati miris prave opasnosti, a ovoga su je puta svi osjeti upućivali na to da mora uspostaviti kontrolu nad situacijom. Stisnula je cvijeće u ruci i ubolo ju je u dlan. Nedostajao joj je još samo jedan cvijet. Tratinčica. Gospodski korov, kako je govorio njezin otac. Momak je šutio, ali učinio je još nekoliko koraka u njezinu smjeru. Stajao je sada tek koji metar od nje. Polako mu se licem počeo širiti podrugljiv osmijeh. Istoga trenutka znala je zašto je došao. Noge su joj bile brže od misli. Refleks iz leđne moždine upozorio ju je na opasnost i iste je sekunde potrčala. Rub okućnice bio je udaljen manje od stotinu metara, više je puta glasno pozvala upomoć. Prodorni krikovi ipak su se izgubili u tišini livade. Suha zemlja prigušila je zvuk njezinoga gipkog trka, kao i težak, tup udarac kada ju je srušio nakon samo dvadeset metara bijega. Gotovo kao da je sve vrijeme znao da mu neće moći pobjeći i pustio ju je da trči samo radi uzbuđenja lova. Borila se kao lavica kada ju je preokrenuo na leđa, vukao i trgao odjeću s nje, toliko snažno i metodično da je njezin mozak, u tome času pregrijan, primijetio da je to sigurno već radio. Poslije, nakon što je sve bilo gotovo, a ona ležala i plakala u udubini koju su u raslinju ostavila njihova tijela, znala je da se s ovime nikada neće pomiriti. U njezinoj stisnutoj šaci, kojoj je svaki zglob bio izranjavan nakon očajničke borbe, i dalje je stajao ivanjski buket. Bacila ga je kao da ju je opržio. Cvijeće više nije bilo bitno. Već je znala čije će lice vidjeti u snovima.


Kada se automobil njezinih roditelja zaustavio pred kućom, i dalje je ležala na livadi, nije mogla ustati. Na plavome nebu vidjela je kako se oblaci igraju lovice. Ostatak svijeta činio se nepromijenjen, unatoč tome što se njezin svijet zauvijek razbio u silne krhotine. Ostala je ležati na livadi, sve dok nisu primijetili da je nema i krenuli je tražiti. Kada su je napokon našli, već je postala netko drugi.


SADAŠNJOST

»Gospod uze, Gospod dade, vazda sve za dijete svoje. S ciljem jednim, ciljem samim, ocem da mu bude blagim.«

PETAK, 22. VELJAČE 2008. STOCKHOLM

Nesvjestan da će uskoro umrijeti, vrlo je predano održao predavanje koje će se pokazati njegovim posljednjim. Bio je to dug petak, ali sati su brzo prolazili. Imao je pozornost publike, od čega je Jakobu Ahlbinu bilo toplo oko srca jer činilo se da su za temu zainteresirani još toliki ljudi osim njega. Kada nekoliko dana poslije shvati da je sve izgubljeno, na brzinu će mu pasti na pamet je li možda presudno bilo upravo to posljednje predavanje. Je li bio previše otvoren kada je došao trenutak za postavljanje pitanja, otkrio da ima spoznaja koje nitko nije želio da ima. Zapravonije vjerovao u to. Čak i u trenutku smrtibio je uvjeren da je katastrofu bilo nemoguće izbjeći. Kada je osjetio pritisak lovačkog pištolja na sljepoočnici, sve je već bilo gotovo, ali nije ga spriječilo da osjeti veliku tugu što se time mora prekinuti i njegov život. On, koji i dalje ima toliko toga za pružiti. Jakob je godinama držao toliko predavanja da ih nikad ne bi uspio prebrojiti i znao je da dobro vlada darom koji ga je učinio tako dobrim govornikom. Sadržaj je


uvijek bio isti, pitanja koja bi uslijedila vrlo slična. Publika je varirala. Ponekad je morala biti prisutna po službenoj dužnosti, ponekad bi ga spontano potražila. Jakobu je bilo svejedno, jednako je uživao na svome govorničkom mjestu. Obično bi započeo prikazivanjem fotografija čamaca. Možda je to bio jednostavan trik, ali dobro je znao da je teško riješiti se tih prizora. Tucet ljudi na premalenom plovilu, na otvorenom moru iz dana u dan, tjedna u tjedan, sve umorniji i ravnodušniji. A u daljinimamila ih je Europa, poput sna i fantazije za koju im nije bilo suđeno da je ikada stvarno dožive. »Mislimo da nam je ovaj fenomen nepoznat«, obično bi rekao za početak. »Mislimo da pripada jednome drugom svijetu, da se to nama nikada nije dogodilo, niti ikada hoće.« Fotografija iza njegovih leđa diskretno bi se promijenila i pokazala bi se karta Europe. »Ponekad imamo kratko pamćenje«, uzdahnuo bi. »Ne želimo se sjećati da je prije samo nekoliko desetljeća Europa gorjela, a ljudi su panično bježali iz jedne zemlje u drugu. I zaboravljamo da je više od milijun Šveđana prije tek nešto više od stotinu godina odlučilo napustiti Švedsku i početi ispočetka u Americi.« Prošao je rukom kroz kosu, na trenutak se zaustavio, provjerio sluša li publika. Fotografija se iza njega ponovo promijenila i sada je prikazivala Maxa von Sydowa i Liv Ullmann iz ekranizacije poznate serije romana o iseljenicima Vilhelma Moberga. »Milijun ljudi«, ponovio je glasno. »Ne dajte se zavarati i misliti da je putovanje u Ameriku Karl-Oskaru i Kristini i na trenutak bilo išta drugo doli kazna. Nemojte misliti da ne bi ostali u Švedskoj da su mogli. Razmislite što bi bilo potrebno da i sami odlučite otići, ostaviti svoj dosadašnji život i početi ispočetka na drugom kontinentu, bez krune u džepu i bez drugih stvari osim onih koje su vam stale u jedan jedini prokleti kofer.« Psovka je bila namjerna. Pastor koji psuje očito je bio nešto nečuveno. Dobro je znao na kakav otpor može naići. Ponekad bi to bilo već kada bi pokazao fotografiju Karl-Oskara i Kristine. Ponekad poslije. Toga poslijepodneva bilo je to upravo nakon što je prvi put opsovao. Mladić koji je sjedio u jednom od prvih redova izgledao je primjetno isprovocirano i podignuo je ruku baš kada je Jakob htio nastaviti.


»Oprostite što prekidam«, rekao je prodornim glasom, »ali kako, kvragu, mislite da ta usporedba drži vodu?« Jakob je znao što slijedi, ali svejedno je naborao čelo reda radi. »Karl-Oskar i Kristina i svi ostali Šveđani koji su otišli u Ameriku namučili su se kao životinje kad su došli. Izgradili su tu prokletu zemlju. Naučili su jezik i upili kulturu. Odmah su našli posao i znali su se ponašati. Ljudi koji danas dolaze u Švedsku ne rade jebeno ništa od toga. Žive u svojim malim predgrađima, fućka im se za učenje švedskog, žive od socijale i nemaju posao.« Nastala je tišina. Nemir se nadvio nad okupljene poput sablasti. Nemir od straha da će doći do svađe, ali i da će biti razotkriveni kao netko tko dijeli stavove tog mladca. Tiho mrmljanje proširilo se prostorijom i Jakob je pričekao. Dugo je političarima koji su ga još uvijek željeli slušati pokušavao objasniti da se ne može prešućivati takvu vrstu misli i frustracija kakve je mladić upravo izrazio i samo očekivati da nestanu. Momak se okrenuo, prekriživši ruke na prsima. Isturio je bradu i čekao pastorov odgovor. Jakob ga je pustio da čeka, napravio izraz lica kao da mu je ono što je upravo čuo novost. Pogledao je fotografiju iza sebe i zatim ponovo slušatelje. »Mislite da su to mislili kada su krenuli ovamo? Na primjer, oni koji su platili čak 15 000 dolara da iz zaraćenog Iraka dođu u Švedsku? Da su sanjali život u starim i zapuštenim identičnim stambenim zgradama otprije pedeset godina, u izoliranim predgrađima? Da će se tiskati s još desetero odraslih u trosobnom stanu, iz dana u dan, besposleni i bez svojih obitelji? Sami. Jer, naime, 15 000 dolara je cijena da jedna osoba dođe ovamo.« Podignuo je dug, ukočen prst u zrak. »Mislite li da im je nakraj pameti bilo da će ih dočekati ovakva izoliranost od društva kakvu im mi nudimo? Da će nekome tko se školovao za liječnika u najboljem slučaju biti ponuđen posao taksista, a nekome s nižim stupnjem obrazovanja ni to.« Nimalo optužujuće, Jakob je zadržao pogled na mladcu koji je maločas izrazio svoje mišljenje. »Mislim da su mislili isto što i Karl-Oscar i Kristina. Mislim da su očekivali da će im biti kao da su došli u Ameriku prije sto godina. Da su za one koji su voljni raditi mogućnosti neograničene i da se naporan rad isplati.« Jedna je mlada žena uhvatila Jakobov pogled. Oči su joj bile prazne i u ruci je stiskala papirnatu maramicu.


»Mislim«, nastavio je polako, »da su doista malobrojni ljudi koji žele sjediti i zuriti u strop u stanu u predgrađu ako imaju osjećaj da postoji alternativa. Barem sam to zaključio kroz svoj rad«, dodao je. Otprilike u tom trenutku stvar se preokrenula, kao i obično. Publika je sjedila i slušala, sve zainteresiranija. Fotografije su se nastavile izmjenjivati, prateći razvoj njegove priče o useljenicima koji su posljednjih desetljeća stigli u Švedsku. Bolno oštre fotografije dokumentirale su muškarce i žene zatvorene u kamion koji je putovao kroz Tursku, dalje za Europu. »Za 15 000 dolara Iračanin danas dobije putovnicu, putovanje i priču. Mreže, krijumčari ljudi, postoje po cijeloj Europi, s ograncima koji se spuštaju do svih žarišta sukoba koja ljude sile na bijeg.« »Što znači priča?« pitala je jedna od žena u publici. »Priča za azil«, pojasnio je Jakob. »Krijumčar osobi u bijegu kaže što treba reći da bi dobila dozvolu boravka u Švedskoj.« »Ali 15 000 dolara?« pitao je neki muškarac nesigurno. »Pa to je jako puno novca, zar to stvarno toliko košta?« »Naravno da ne košta«, odgovorio je Jakob strpljivo. »Ljudi koji stoje iza ovih mreža zarađuju nevjerojatne novce. Okrutno je to tržište, i silno nepravedno. Istodobno - unatoč svojoj brutalnosti - prilično je razumljivo. Europa je zatvorena ljudima kojima treba pomoć. Jedini putevi koji vode unutra su ilegalni - i pod kontrolom kriminalaca.« Još je ruku mahnulo i Jakob je odgovorio na pitanje za pitanjem. Na kraju je ostala još samo ruka jedne mlade djevojke. One s papirnatom maramicom u stisnutoj šaci. Primjetno preduge šiške riđe kose padale su joj preko očiju poput zavjese, izgledala je anonimno. Osoba koju se naknadno ne da opisati. »Zar nema nikoga tko se time bavi iz čiste solidarnosti?« rekla je. Ovo je bilo novo pitanje, nikada još nije postavljeno na Jakobovu predavanju. »Postoje brojne organizacije u Švedskoj i Europi koje rade s izbjeglicama, zar među njima nema nikoga tko je tražiteljima azila pomogao da dođu u Švedsku?« nastavila je. »Na bolji i humaniji način od krijumčara?«


Dobro je čuo pitanje, ostavilo je traga. Dugo je oklijevao prije nego što će odgovoriti. Nije znao koliko točno smije reći. »Pomoći ljudima da ilegalno uđu u Europu kazneno je djelo. Neovisno o tome što mi mislimo, tako stvari stoje. To znači da bi bilo kažnjivo baviti se takvom djelatnošću, što odbija i najplemenitije dobročinitelje.« Ponovo je oklijevao. »Ali čuo sam da postoji mogućnost da se to promijeni. Da postoje ljudi koji toliko snažno suosjećaju s izbjeglicama da bi im željeli dati mogućnost da dođu u Europu za znatno manje iznose. No, kao što sam rekao, to je sve rekla-kazala, ništa što bih mogao sa sigurnošću tvrditi.« Zastao je, osjetivši kako mu se puls donekle ubrzao dok je molio tihu molitvu, nadajući se da je onako kako je rekao. Završio je kao i uvijek. »Kao što sam rekao, ne mislim da bismo se trebali bojati da postoji mnoštvo ljudi na svijetu koji bi željeli živjeti u predgrađu Stockholma bez posla i dugoročnog smještaja. S druge strane, ono o čemu doista trebamo razmisliti jest: Što neće učiniti otac da osigura budućnost svoje djece? Što čovjek koji je izgubio sve neće biti spreman učiniti da si poboljša život?«

Dok je Jakob Ahlbin završavao svoje posljednje predavanje i slušao pljesak publike, na Arlandu je istodobno slijetao Boeing 737 koji je nekoliko sati prije poletio iz Istanbula. Kapetan koji je avion doveo do glavnoga grada poručio je da su vani tri stupnja ispod nule i da se očekuje da će snijeg nastaviti padati tijekom večeri. Svim je putnicima poželio dobrodošlicu natrag u Švedsku i potom je jedna od stjuardesa zamolila sve da ostanu sjediti dok se ne ugasi lampica za sigurnosne pojaseve. Ali je napeto slušao, ali nije razumio ni kada se iz zvučnika čuo engleski ni onaj drugi jezik, za koji je pretpostavio da je švedski. Znoj mu se slijevao niz leđa, od čega mu se košulja koju je kupio neposredno prije puta slijepila s kožom. Pokušao je ne naslanjati se na sjedište, a istodobno nije želio privlačiti pozornost na sebe sjedeći nagnuto prema naprijed, kao na putu od Bagdada u Iraku do Istanbula u Turskoj. Nekoliko su ga puta stjuardese pitale je li sve u redu i želi li što za jelo ili piće. Odmahnuo je glavom, nadlanicom obrisao znoj iznad gornje usne i zatvorio oči. Poželio je da uskoro budu na odredištu, da sve ostane iza njega i da se nađe na sigurnom. Obuzeo ga je nemir. Objema rukama obujmio je naslone, stisnuvši čeljust. Ogledao se po avionu sigurno stoti put, pokušavajući odrediti tko mu je


pratnja. Tko je tajna osoba koja sjedi među putnicima, tek toliko da pazi da se ponaša kako treba, da slijedi upute? Sjena koju je poslao njegov osloboditelj. Radi njega samoga. Radi drugih. Da ne bi nastali problemi za druge kojima će, kao i njemu, biti pružena mogućnost da pod velikodušnim uvjetima otputuju u Švedsku. Lažna putovnica mirovala je u džepu na prsima košulje. Prvo ju je držao u ručnoj prtljazi, ali zatim ju je izvadio kada je došla stjuardesa i pokazala na ploču koja je značila da sjedi uz izlaz za nuždu. Zbog toga nije smio imati prtljagu uz noge, nego ju je trebao staviti gore na policu za prtljagu. Alija je umalo uhvatila panika, nije se želio odvojili od putovnice. Drhtavim rukama povukao je patentni zatvarač torbe i pokušao pronaći putovnicu koja je skliznula na dno. Zgrabio je tvrde korice i gurnuo je u džep na prsima, a zatim pružio torbu stjuardesi koja je čekala da je preuzme. Upute u vezi dolaska u Švedsku bile su jasne kao dan. Ni pod kojim uvjetima ne smije već na aerodromu tražiti azil. Isto tako, ne smije se riješiti putovnice ili je dati svojoj pratnji u avionu prije nego što izađe. U putovnici se nalazila viza koja je svjedočila da putuje radi posla iz jedne od zaljevskih država i da ima pravo ulaska u zemlju. To što ne govori engleski neće predstavljati problem. Avion je klizio po pisti, iznenađujuće meko sletio je na tvrdi asfalt prekriven čvrstim slojem mraza. Približavao se ulazu trideset sedam, gdje će ostaviti putnike. »Što ako ne uspijem?« Ali je upitao svoju osobu za kontakt u Damasku kada mu je prvi put predstavljena ta mogućnost. »Ne brini se toliko«, uslijedio je odgovor uz jedva vidljiv osmijeh. »Želim znati«, rekao je Ali. »Što ako ne uspijem u nečemu od svega toga što trebam učiniti? Razgovarao sam s drugima koji će također letjeti onamo. Obično to ne ide tako.« Njegova kontakt-osoba se smrknula. »Zar nisi zahvalan, Ali?« »Jesam, jesam«, brzo je rekao. »Samo me zanima...« »Nemoj da te toliko toga zanima«, bio je prekinut iznenadno oštro. »I ni pod kojim uvjetima ne smiješ razgovarati s drugima o ovome. Ikada. Trebaš se usredotočiti samo na jednu stvar, a to je da uđeš u zemlju onako kako smo se dogovorili, a zatim odradiš zadatak koji ćemo ti dati. Tako da možeš ponovo biti sa svojom obitelji. Jer valjda je to ono što želiš?«


»Više od ičega.« »Dobro, onda se manje brini i više trudi. Inače riskiraš postati nesretniji nego što si ikada bio.« »Ne mogu biti nesretniji nego što sam sad«, šapnuo je Ali pognute glave. »O, naravno da možeš«, začuo je odgovor, a glas je zvučao toliko hladno da je prestao disati od čistoga straha. »Zamisli da izgubiš cijelu obitelj, Ali. Ili da oni izgube tebe. Samoća je jedina prava nesreća. Imaj to na umu, radi svoje obitelji.« Ali je zatvorio oči i znao da to nikada neće smetnuti s uma. Nije mu trebalo objašnjavati da je ovo prijetnja. Kad je nepunih deset minuta poslije prošao provjeru putovnica i znao da je ušao u zemlju, ponovo je to pomislio. Nakon ovoga ne postoji drugi put osim onoga kojim je krenuo, od života koji je, sada je bio sve sigurniji u to, ostavio za sobom.

SRIJEDA, 27. VELJAČE 2008. STOCKHOLM

Domaće kiflice koje su poslužene kao prijepodnevna užina na Odjelu istraga izgledale su kao nešto posve drugo. Peter Rydh uzeo je dvije odjednom i, nacerivši se, gurnuo laktom novoga kolegu Joara Sahlina. Joar je izgledao kao da ne razumije i zadovoljio se jednom. »Kurci«, pojasnio mu je Peter jednom jedinom riječju i podignuo jednu od kiflica. »Molim?« Upitao je kolega i pogledao ga ravno u oči. »Izgledaju kao mlohave kite.« Zatim je sjeo pored policijske službenice koja je prije koji tjedan primljena u službu na njihovu katu.


Jesen i zima Peteru su protekle usporeno. Nakon što je proslavio prvi rođendan svojih sinova tako što je ostavio njihovu majku, većina stvari je otišla kvragu. Ne na poslu, na privatnom planu. Žena koja mu je željela biti ljubavnica. Pia Nordh, odjednom mu je okrenula leđa objasnivši da je našla nekog drugog. »Upravo se poćelo nešto događati«, rekla mu je. »Ne želim minirati nešto što se čini tako dobro.« Peter je frknuo. Koliko stvar uopće može postati ozbiljna sa ženskom poput Pije Nordh - ali bio je dovoljno pametan da se ne ispuca i ne iskaže to mišljenje naglas. Barem ne još. Ono što ga je frustriralo nakon što ga je Pia ostavila, jest što mu je bilo tako teško naći neku novu koja će ga zabaviti. Sve do sada. Policijskoj vježbenici sigurno nije bilo više od dvadeset pet godina, ali činila se nekako zrelom. Prvenstveno je bila dovoljno nova kod njih da još nije čula sve priče o Peteru. I o tome kako je ostavio ženu i kako ju je varao dok su još živjeli zajedno. O dječacima koji su bili tako mali i ispali dvostruko napušteni od oca, koji je tijekom svoga ionako skraćenog roditeljskog dopusta zaključio da ne može podnijeti biti kod kuće s djecom i ponovo ih je ostavio s mamom. S mamom koja je tek počela raditi na pola radnog vremena nakon što je godinu poroda bolovala od teške depresije. Peter sjedne točno onoliko blizu mladoj policajki koliko je bilo moguće a da ne djeluje čudno. Istodobno je bio itekako svjestan da je svejedno preblizu. Doduše, ona se nije pomaknula, što je Peter smatrao dobrim znakom. Umjesto toga rekla je: »Fine kiflice«, i nagnula glavu. Imala je kratku frizuru s kovrčama koje su tvrdoglavo stršale na sve strane. Da nije bila toliko zgodna u licu, izgledala bi kao trol. Peter je odlučio pokušati i nasmiješio se svojim najdrskijim osmijehom. »Izgledaju skoro kao kurci, ne misliš?« rekao je i namignuo joj. Samo ga je pogledala, a zatim ustala i otišla. Kolege na kauču pored podrugljivo su se nasmijali. »Moraš biti Peter da sjebeš ovako dobru šansu«, reče jedan od njih i odmahne glavom. Peter nije ništa rekao, samo je u tišini nastavio s užinom, crven u licu.


Uto je viši kriminalistički inspektor Alex Recht pomolio glavu u prostoriju. » Peter i Joar, sastanak u Lavljem brlogu za deset minuta. « Peter se diskretno ogledao u svim smjerovima i zadovoljno zaključio da je red ponovo uspostavljen. Vjerojatno je ovdje na katu obilježen kao najveći napaljeni očajnik, ali i jedini kojemu je uspjelo promaknuće u kriminalističkog inspektora već s trideset dvije i definitivno jedini među njima koji je imao stalno mjesto u prestižnom timu krim-inspektora Alexa Rechta. Demonstrativno je sporo ustao s kauča i ponio šalicu kave. Ostavio ju je na kuhinjskoj ploči, iako ga je jarkocrvena ploča s tekstom »Nema tu mamice da čisti za tobom« podsjećala gdje bi zapravo trebala stajati.

U prošlosti koja se činila toliko daleka kao da se radilo o prošlom životu, Fredrika Bergman uvijek bi osjetila olakšanje i radost kada bi došli noć i umor i napokon bi mogla otići u krevet. Ali to je bilo prije. Sada, kada bi sat prošao desetku, nije osjećala ništa osim anksioznosti i počela se javljati potreba za snom. Poput gerilca pognula bi se pred neprijateljem, spremna boriti se do zadnje kapi krvi. Obično bi pobijedila bez većih problema. Tijelo i duh bili su toliko prenapregnuti da je ležala budna duboko u noć, do sitnih sati. Osjetila je gotovo fizičku bol od umora i dijete se uznemireno koprcalo u pokušajima da primiri majku. Gotovo nikada nije uspijevalo. Liječnik s kojim je stupila u kontakt u klinici za planiranje obitelji mislio je da ju je umirio kada joj je rekao da nije jedina trudnica koja pati od zastrašujućih noćnih mora. »To je zbog hormona«, objasnio je. »I često je povezano s tim da žena, baš kao i vi, ima teške bolove i probleme s disfunkcijom simfize.« Nakon toga rekao joj je da će je poslati na bolovanje, na što je Fredrika ustala i otišla na posao. Bila je sigurna da bi je uništilo kad ne bi mogla raditi. Teško da bi se noćne more prorijedile. Tjedan poslije vratila se k liječniku i oborena pogleda objasnila da prihvaća da joj se radno vrijeme smanji za četvrtinu. Liječnik je bez daljnje rasprave učinio kako je rekla. Polako je hodala kratkim dijelom hodnika Odjela za istrage koji je pripadao Alexovoj ekipi. Trbuh joj je stršao poput košarkaške lopte koja joj je zalutala pod majicu. Grudi su joj dosegle gotovo dvostruku veličinu.


»Poput lijepih uzvisina južne Francuske na kojima se uzgaja tako dobro vino«, rekao je Spencer Lagergren, također i otac djeteta, kada su se vidjeli pred koju večer. Kao da ovo s disiunkcijom simfize i noćnim morama nije bilo dovoljno, Spencer je i sam po sebi bio problem. Fredrikini roditelji, koji nikada nisu čuli za kćerina ljubavnika iako su bili par više od deset godina, bili su zaprepašteni kada im je, prigodno, baš početkom adventa, rekla da je trudna. I da je otac djeteta, profesor sa Sveučilišta u Uppsali, oženjen. »Pa, Fredrika!« poviknula je njezina mama. »Koliko on zapravo ima godina?« »Dvadeset pet godina je stariji od mene i u potpunosti preuzima odgovornost«, rekla je Fredrika, i gotovo da je i sama povjerovala u to što je rekla. »Tako znači«, rekao je njezin tata umorno, »a što to znači u 21. stoljeću?« Doista, to je bilo dobro pitanje, pomislila je Fredrika i odmah se osjećala jednako umorno kao što je i zvučao glas njezina oca. Ukratko, značilo je da je Spencer namjeravao dobrovoljno priznati očinstvo, plaćati alimentaciju i viđati dijete što je češće moguće, ali ne i ostaviti suprugu koja je sada već bila upućena u tajnu, koja teško da je bila tajna. »Što je rekla kad si joj rekao?« upitala je Fredrika oprezno. »Rekla je da će biti lijepo imati dijete u kući«, odgovorio je Spencer. »Molim, to je rekla?« reče Fredrika, koja nikako nije mogla odrediti šali li se. Spencer ju je samo pogledao. »A što misliš?« Zatim je otišao i više nisu razgovarali o tome. Na poslu je, doduše, trudnoća izazvala više znatiželje nego što je Fredrika priželjkivala, a kako se nitko nije odlučio postaviti izravna pitanja, neizbježno su krenula govorkanja. Tko je zapravo otac djeteta Fredrike Bergman, karijeristice bez partnera? Jedina civilna službenica na Odjelu koja je, otkad je regrutirana, uspjela isprovocirati gotovo sve muške kolege ili pridajući im premalo pozornosti ili dovodeći u pitanje njihovu kompetenciju. Cijela je stvar bila prilično čudna, zaključila je Fredrika kada je stala pred zatvorenim Alexovim vratima. Ona, koja je od početka bila poprilično sumnjičava prema radu u policiji, na kraju je ipak u toj organizaciji našla svojevrstan mir i ostala čak nakon što je probni rok prošao. Sve


vrijeme bila sam jednom nogom vani, pomislila je i nakratko položila ruku na trbuh. Nisam se namjeravala vratiti. A ipak sam ostala. Glasno je pokucala na Alexova vrata. Primijetila je da u posljednje vrijeme slabije čuje. »Uđi«, promrmljao je inspektor s druge strane vrata. Ozario se kada ju je ugledao. Sada bi se često ozario kada bi je vidio, mnogo češće nego ostali na poslu. Fredrika mu je uzvratila osmijehom. Osmijeh je zamro tek kada je primijetila da je on promijenio izraz lica i ponovo izgledao zabrinuto. »Uspijevaš li se naspavati?« »Da, da, ide nekako«, odgovorila je izbjegavajući temu. Alex kimne, gotovo samo za sebe. »Imam dosta jednostavan slučaj koji...«, zaustio je, ali je zastao i preoblikovao rečenicu. »Zamoljeni smo da provjerimo prometnu nezgodu koja se dogodila gore kod kampusa, počinitelj je pobjegao. Neki stranac pregažen je nasred Frescatijeve i ne možemo ga identificirati. Morat ćemo provući otiske prstiju kroz sustav, da vidimo hoće li ih naći.« »A općenito čekamo da netko prijavi nestanak?« »Tako je, i da tako kažem, treba proći korake koji su već učinjeni. Imao je osobne predmete na sebi, treba zatražiti da ih pregledamo. Pregledati izvješće, provjeriti je li nešto sumnjivo u cijeloj priči. Ako nije, zaključi stvar i dođi me izvijestiti.« Fredriku je okrznula misao toliko brza da je nije uspjela pojmiti. Sklopila je oči, pokušavajući je prizvati natrag. »Aha, to je valjda sve«, reče Alex razvlačeći riječi, primijetivši njezino namršteno lice. »Za koju minutu imamo sastanak tima u Lavljem brlogu, o drugom slučaju.« »Vidimo se ondje«, reče Fredrika i ustane. Stigla je već u hodnik kada je shvatila da je zaboravila materijale kod Alexa.

U prostoriji za sastanke Odjela za istrage, sobi koju su nazivali Lavljim brlogom, zastori su bili navučeni, zrak je bio kao u pregrijanoj sauni. Alex Recht je naglim pokretom razdvojio komade tkanine koji su zakrivali prozore samo kako bi


zaključio da lagane snježne pahuljice padaju s tamnog neba. Prognozerka na televiziji je ne tako davno, još jutros, obećala da će loše vrijeme prestati već navečer. Alex je imao mišljenje o tome. Prognoza je bila varljiva još od Nove godine. Snježni dani s temperaturom ispod nule izmjenjivali su se s kišom i vjetrom do iznemoglosti. »Koje sranje od vremena«, reče Peter kada je ušao u Lavlji brlog. »Baš, užas«, odgovori Alex kratko. »Je l’ Joar dolazi?« Peter kimne, ali ne reče ništa, a istodobno Joar uđe u prostoriju. Asistentica istražiteljskog tima Ellen Lind bila je odmah iza njega, zajedno s Fredrikom. Projektor nedavno postavljen na strop tiho je brundao u pozadini, a Alex je usredotočeno radio za računalom pokušavajući ga pokrenuti. Tim je strpljivo čekao, bili su dovoljno pametni da znaju da ne treba primijetiti kako su neki bolji s tehnikom od njihova šefa. »Imam određenih novosti«, reče Alex na kraju grubim glasom i odgurne računalo u stranu. »Kao što primjećujete, ovaj sastav ekipe nije baš funkcionirao kako je bilo predviđeno. Tim je sastavljen da se pozabavi osobito teškim zločinima, prvenstveno nestancima i posebno teškim nasilnim zločinima. Kada je Fredrika počela raditi na nepuno radno vrijeme, dobili smo Joara kao pojačanje, na čemu smo itekako zahvalni.« Alex je nato pogledao Joara koji mu je šutke uzvraćao pogled. U tom je mladiću bilo nečega suzdržanog i povučenog što je Alexu bilo zapanjujuće. Kontrast između njega i sposobnog, ali povremeno neotesanog Petera bio je upadljiv. Isprva je mislio da je to dobro, ali nakon samo nekoliko tjedana postao je manje uvjeren u to. Bilo je očito da je Joaru Peterov vokabular naporan i uznemirujući, dok se Peter istodobno činio razdražen mirnoćom i fleksibilnošću svojega novog kolege. Po svoj prilici, Joar bi bio bolji par Fredriki Bergman. Ali Fredrika, na kojoj je iscrpljujuća trudnoća ostavila traga, sada je radila u smanjenom opsegu. Liječničke potvrde o bolovima i poremećajima spavanja povezanima s teškim noćnim morama prošle su Alexov radni stol, a u prilikama kada je smogla snage doći u ured, praktički je užasnula kolege svojom beživotnom i blijedom pojavom. »Pokazalo se, zapravo ne neočekivano, da smo u situacijama prave nužde malobrojni i da nam treba pojačanje, a još nas povremeno posuđuje Odjel za nasilne zločine Stockholmske policijske uprave da im pomažemo u njihovim istragama. Zato se pojavilo pitanje trebamo li biti trajna skupina ili da se radije razdijelimo po gradskoj i županijskoj policiji.«


Peter je među njima izgledao najzaprepašteniji. »Ali, ali...« Alex podigne dlan. »Još nije donesena službena odluka«, reče, »ali želim da tim zna da postoje takve ideje.« Nastala je tišina i projektor se isključio. Alex je prtljao po papirima koje je imao pred sobom na stolu. »Kako god bilo, dobili smo novi, zapravo dva nova slučaja s kojima naši kolege iz Norrmalma trebaju pomoć. Par od šezdesetak godina, Jakob i Marja Ahlbin, pronađeni su jučer navečer mrtvi u svom stanu, našao ih je drugi par koji je bio pozvan na večeru. Možda ste jutros čitali o tome u novinama. Kako nitko nije otvarao kada su zvonili, a nisu se ni javljali na mobitele, poznanici su otključali svojim ključem i našli supružnike mrtve u spavaćoj sobi. Prema preliminarnom policijskom izvješću, većinom utemeljenom na oproštajnom pismu koje je napisao preminuli suprug, prvo je ustrijelio suprugu, a zatim sebe.« Pokazalo se da je računalo napokon postalo voljno surađivati, na bijelom platnu iza Alexa zabljesnule su slike s mjesta zločina. Ellen i Joar stresli su se na uvećani prizor ustrijeljenoga para, dok se Peter činio ushićenim. Promijenio se, pomisli Alex. Nekad nije bio ovakav. »Prema oproštajnom pismu, dva dana prije toga saznao je da je njihova najstarija kći, Karolina, umrla od predoziranja heroinom, i više nije vidio razloga za život. On sam povremeno se liječio od teške depresije praktički tijekom cijele odrasle dobi. Nedavno, još prošle godine u siječnju, bio je na EKT-terapiji i pio je psihofarmake. Jednostavno - kronični bolesnik.« »Što je ETK?« upitao je Peter. »EKT«, ispravi ga Alex. » Electroconvulsive therapy, primjenjuje se u osobito teškim slučajevima depresije, to je način da se protrese mozak i potakne na rad.« »Elektrošokovi«, povikne Peter. »Nije li to ilegalno?« »Baš kao što je Alex rekao, pokazalo se da ta terapija u ograničenom obliku daje vrlo pozitivne rezultate s teško bolesnim pacijentima«, uključio se Joar stručnim tonom. »Pacijenta se tijekom samog tretmana uspava i većina pokazuje znatan napredak.« Peter se zagledao u Joara, ali nije ništa rekao, već se okrenuo prema Alexu. »Zašto je taj slučaj završio kod nas? Pa već je riješen.«


»Možda i nije«, odgovori Alex. »Ljudi koji su našli par očito ne mogu pojmiti da bi ovaj muškarac prvo usmrtio suprugu, a zatim ustrijelio sebe. Oružje, 22kalibarski lovački pištolj, očito im je otprije poznato jer su oba muškarca znala zajedno loviti, ali su policajcima koji su ih dosad ispitivali odlučno tvrdili kako im je nezamislivo da se toliko razbolio od tuge da bi počinio ovakvo što.« »Što onda ti prijatelji misle da se dogodilo?« upita Fredrika, oglasivši se prvi put tijekom sastanka. »Smatraju da su sigurno ubijeni«, odgovori Alex i pogleda je. »Čini se da su oboje bili zaposlenici Švedske crkve, on kao pastor, a ona kao kantorica. Jakob Ahlbin bio je posljednjih godina relativno aktivan u raznim debatama o imigraciji. Kako god, ti njihovi poznanici tvrde da su vjerska uvjerenja ovoga para bila toliko jaka da bi ih u ovakvom slučaju sigurno obuzdala. Djeluje im nepojmljivo da bi Jakob potiho saznao za smrt kćeri i zatim si oduzeo život.« »Znači, supruga nije ništa znala?« upitao je Joar. »Tako se čini, sudeći prema oproštajnom pismu. Ali za to prijatelji smatraju da je još više izvan pameti - da bi on primio obavijest o smrti, a ne bi rekao supruzi.« »Dobro, što ćemo onda?« upita Peter, i dalje ne baš uvjeren da je ovo slučaj za njihov tim. »Ponovo ćemo ispitati ljude koji su ih našli«, odlučno će Alex. »I moramo pokušati doći do njihove najmlađe kćeri, Johanne, koja vjerojatno ne zna da su joj sestra i roditelji preminuli. Konkretno, taj dio mogao bi ispasti malo teži, dosad nije bilo moguće stupiti u kontakt s njom. Užasno me strah da mediji ne objave fotografiju i imena umrlih prije nego što je nađemo.« Pogledao je Joara, a zatim Petera. »Želim da zajedno ispitate te prijatelje nakon što pregledate mjesto zločina. Provjerite ima li razloga da nastavimo s ovim. Ako je potrebno, podijelite se i ispitajte više ljudi. Potražite druge poznanike unutar crkve.« Ustali su namjeravajući završiti sastanak, kada je Peter upitao: »A drugi slučaj? Rekao si da imaš dva?« Alex se namršti. »Drugi je nešto što sam već dao Fredriki«, odgovorio je. »Samo rutinski zadatak, neidentificirani muškarac koji je jutros pronađen pregažen kod Sveučilišta. Čini se da je izašao na kolnik po mraku i da je na njega naletio netko tko se nije usudio stati i sam se prijaviti policiji. I ne zaboravite što sam rekao.« Peter i Joar stanu.


BANGKOK, TAJLAND

Sunce samo što nije povuklo iza nebodera kada je shvatila da je nastao problem. Dan je bio neopisivo topao, s temperaturama koje su daleko prelazile uobičajene, a preznojila se još u ranojutarnjim satima. Sastanci u raznim prostorijama bez klimatizacije smjenjivali su se jedan za drugim i jedna je slika počela poprimati oblik. Ili je to možda više bila sumnja. Nije mogla razlučiti što od to dvoje, daljnji posao nakon što se vrati kući sigurno će razjasniti sva postojeća pitanja. Povratak u Švedsku nije bio daleko, računajući preostale dane. Upravo suprotno, približavao se itekako prebrzo. Prema prvobitnom planu trebala je svoje dugo putovanje završiti s nekoliko dana odmora i sunca dolje u Cha-amu, ali okolnosti na koje nije mogla utjecati poremetile su joj planove i sad je shvatila da je najpraktičnije ostati u Bangkoku sve dok se ne bude trebala vratiti kući. Osim toga, upozorio ju je posljednji e-mail njezina oca: »Budi na oprezu. Ne produljuj putovanje. Budi diskretna u potrazi. Tata.« Kd je završila posljednji sastanak tog dana upitala je da li bi se mogla poslužiti telefonom. »Moram nazvati avio kompaniju i potvrditi povratak«, objasnila je muškarcu kojeg je upravo intervjuirala i izvadila košuljicu s avionskim kartama koje je kupila na Internetu i ispisala. Telefon je odzvonio nekoliko puta prije nego što se s druge strane pojavio operater s kojim može razgovarati. »Zovem radi potvrde povratnog putovanja vašom kompanijom u petak«, rekla je prtljajući prstima po kipiću Bude koji je stajao na stolu za kojim je sjedila. »Broj rezervacije?« Dala je broj i pričekala da je operater prespoji. Za to vrijeme u slušalici joj je zasvirala glazba, a ona je bescijno pogledala kroz prozor. Vani je Bangkok kipio i pripremao se za većer i noć. Neograničena ponuda diskoteka i noćnih klubova.


Barova i restorana. Buka koja se nikada nije stišavala i neprekidna bujica ljudi koji su krenuli u raznim smjerovima. Prljavština i prašina pomiješane s najneobičnijim mirisima i prizorima. Velike skupine prodavača, povremeno bi se usred grada pojavio veliki slon, iako je to bilo zabranjeno. A između silnih zgrada, rijeka koja je sjekla grad na dva dijela. Moram se vratiti ovamo, zaključila je. Biti turist u pravom smislu, ne raditi. Glazba je prestala i vratio se operater. »I’m sorry, miss, ali nismo našli vašu rezervaciju. Možete li mi opet dati broj rezervacije?« Uzdahnula je i ponovila ga. Muškarac koji ju je pustio u svoju sobu očito je jednako bio nestrpljiv, diskretno kucanje na vratima ureda pokazivalo je da to želi dati na znanje. »Još samo malo!«, doviknula je. Kucanje je prestalo i ponovo je zasvirala glazba. Ovoga je puta čekala dulje i baš je utonula u maštanja o budućim turističkim putovanjima na Tajland, kada se vratio operaterov glas. »Doista mi je žao, miss, ali nismo našli vašu rezervaciju. Jeste li sigurni da trebate putovati Thai Airwaysom?« »Evo držim u ruci svoju e-kartu«, odgovorila je razdraženo i pogledala papir u ruci. »U petak letim vašom aviokompanijom iz Bangkoka za Stockholm. Platila sam 4567 švedskih kruna. Novac je naplaćen ove godine, desetog siječnja.« Čula je kako operater s druge strane radi, ovoga puta nije se ni trudio pustiti glazbu. »Miss, kako ste putovali na Tajland, ako smijem pitati? Isto s nama?« Oklijevala je, sjećala se početka putovanja i nije željela o tome. »Nisam«, odgovorila je. »Ne, nisam doputovala s vama. I nisam doputovala iz Stockholma na Tajland.« U njezinoj svijesti palila su se i gasila imena raznih gradova. Atena, Istanbul, Amman i Damask. Ne, to nisu podaci koje treba dijeliti i s kim drugim. Uslijedilo je još nekoliko minuta tišine i muškarac je ponovo pokucao na vrata ureda. »Jeste li uskoro gotovi?« »Imam problem s kartom!« doviknula je. »Uskoro će se riješiti.«


Operater se vratio na liniju. »Pažljivo sam provjerio i razgovarao s nadređenim«, rekao je odlučno. »Nemate rezervaciju s našom kompanijom i, koliko vidimo, niste je ni imali.« Uzdahnula je, spremala se prigovoriti. Ali, preduhitrio ju je. »Žao mi je, miss, ako trebate pomoć s novom rezervacijom, naravno da to možemo učiniti. Bojim se, ne za petak, ali možete letjeti u nedjelju. Možete dobiti let u jednom smjeru za 1255 dolara.« »Pa ovo je suludo«, odgovorila je uznemireno. »Ne želim novu kartu, hoću onu koju sam već kupila. Izvolite mi...« »Učinili smo što smo mogli, miss. Jedino što vam mogu savjetovati jest da provjerite e-mail, jeste li doista kupili kartu od nas ili od nekoga drugog. Događa se da prevaranti prodaju lažne karte, ali to je iznimno rijetko. Kao što sam rekao, provjerite i javite se. Rezervirat ću povratni let na vaše ime u nedjelju. O. K.?« »O. K.«, odgovorila je tankim glasom. Ali nije bilo O. K.. Uopće nije bilo O. K.. Kada je prekinula razgovor, bila je umorna. Ovo joj trenutačno nije trebalo. Administrativne gluposti označile su sve vrijeme puta i povremeno ga ometale. Ni u kojem trenutku nije joj palo na pamet da bi moglo biti problema i s povratkom. Odlučnim je koracima izašla iz sobe u hodnik. »Ispričavam se što je toliko potrajalo, ali čini se da imam problem s povratkom kući.« Izgledao je zabrinuto. »Mogu li vam nekako pomoći?« »Olakšalo bi mi stvar ako bih mogla posuditi računalo priključeno na internet, da na svom e-mailu još jednom provjerim rezervaciju.« Zavrtio je glavom. »Sorry, miss, nažalost, nemamo ovdje takvo računalo«, rekao je izgledajući rezignirano. »Internet nam je tako loše radio da smo odlučili kako je najbolje jednostavno se spustiti u internetski cafe ovdje u kvartu kada nam treba pristup internetu.« Završila je sastanak, zahvalila na pomoći i važnim informacijama koje se usudio podijelili s njom. i zaputila se kamo ju je uputio.


Gipkim kretnjama svojih dugih nogu zakoračila je preko praga kafića i zatražila računalo na četvrt sata. Poslovođa ju je uputio na računalo s brojkom tri i ponudio joj kavu. Zahvalila se, nadajući se da će uskoro biti na putu prema svom hotelu. Ventilator računala je šumio dok je procesor otvarao njezin sandučić na ekranu. Nestrpljivo je kuckala prstima po stolu, tiho se molila da se sustav ne sruši i da ne mora početi ispočetka. Internet vani nije isto što i internet u Švedskoj, to je imala prilike iskusiti. Klimatizacijski uređaj koji je osvježavao kafić bučio je poput omanjeg tenka, podsjećao ju je na zvukove i dojmove koje je imala u regiji koju je posjetila prije putovanja na Tajland. Automatski je njezina ruka potražila lančić koji je nosila oko vrata, ispod bluze. Prsti su obujmili USB koji je visio na kraju lančića i ležao joj na prsima. Ondje, u komadiću plastike, nalazili su se svi podaci koje je skupila. Uskoro će biti kod kuće i slagalica će biti složena. »Možeš li ti to?« pitao ju je tata blago zabrinutim glasom večer prije nego što je krenula. »Naravno.« Pomilovao ju je po obrazu i dalje to nisu spominjali. Oboje su znali da je i više nego sposobna brinuti se za sebe, a povrh toga, ona je potaknula putovanje. No ipak je trebalo postaviti to pitanje. »Zovi ako budeš trebala pomoć«, rekao joj je tata kad su stajali na Arlandi uoči rastanka. Ali nazvala je samo jednom, inače su komunicirali e-mailom. Poslije je emailove izbrisala, iako nije zapravo znala zašto. Napokon je računalo odradilo svoje i ekran je zatitrao. »Pogrešna lozinka. Molimo, pokušajte ponovo.« Zavrtjela je glavom. Ovo stvarno nije dobar dan. Ponovo je pokušala. Računalo je brundalo i radilo. Opet: »Pogrešna lozinka. Molimo, pokušajte ponovo.«

STOCKHOLM

Peter i Joar su se u tišini vozili Kungsholmenom, preko mosta sv. Erika i nastavili u smjeru Odenplana, gdje je postariji par nađen mrtav. Peter je vozio i nestrpljivo


dodavao gas na svakom semaforu na kojem je bilo crveno. Nakon izgreda s kiflicama na pauzi, negdje u dnu njegovih misli pojavila se sumnja. Joar se nije ni nasmiješio na Peterovu dobru šalu o kurcima. To je jebeno loše. Posve je očito Znak. Znak da mu kolega igra za drugu momčad, vozi suprotnom stranom. Da je tetka. Nije da on ima išta protiv toga. Ni slučajno. Samo da se, proklet bio ne namjeri na njega. Jer će vidjeti svoga boga. Krišom je promatrao Joarov profil. Kolega je imao neobično lijepe crte lica, gotovo poput slike. Lice poput maske. Ledeno plavih očiju, zjenica uvijek jednako malih. Usna malčice precrvenih, neobično dugih trepavica. Peter je žmirio. Ako se kolega šminka, ubuduće će se voziti u svom autu. Na semaforu se promijenilo svjetlo, zeleno se pretvorilo u crveno i Peter je morao dodati gas da se ne nađe nekome na putu. Nije trebao ni pogledati Joara da bi znao kako se kolegi nije sviđalo što je dodao gas umjesto da stane. »U ovakvim situacijama teško je znati treba li stati ili ubrzati«, reče Peter gotovo samo da bi nešto rekao i nakašlje se. »Mhm«, odgovori Joar i pogleda na drugu stranu. »U koju ulicu idemo?« »Dalgalan. Živjeli su na najvišem katu. Velik stan, kažu.« »Jesu li još ondje?« »Nisu, krim-tehničari trebali bi do sad biti gotovi, tako da možemo ući.« Parkirali su se u tišini. Peter je našao parkirnu kartu i ušuljao se za Joarom u kuću. Kolega je ignorirao dizalo i počeo se uspinjati, pet katova do stana. Peter ga je slijedio, pitajući se zašto, dovraga nisu išli dizalom kad imaju toliko stuba do vrha. Stubište je bilo obnovljeno, zidovi su bili sjajni i bijeli. Stube su bile od mramora, okviri prozora obojeni u smeđe. Okvir dizala u sredini bio je starinski, od crnoga željeza. Peterove misli zaputile su se k ženi od koje je bio rastavljen. K Ylvi. Mrzila je skučene prostore. Jednom ju je Peter tijekom dosadne obiteljske večere u kući svojih roditelja pokušao navesti da ode s njim u gostinjski toalet, ali Ylva se toliko uspaničila zbog seksa u toliko malo kvadrata da joj je od stresa izbio osip i počela je


teško disati. Nebrojeno su se mnogo puta smijali tome. Ali ne i posljednjih godinu i pol, zaključio je Peter gorko. Jer u to se vrijeme, bogme, nisu često smijali. Nije bilo oštećenja na vratima stana. Na otvoru za poštu stajalo je jasno »Ahlbin«. Joar pozvoni i policajac u odori otvori im vrata. Osim kolege, na licu mjesta bio je još samo jedan kriminalistički tehničar. »Smijemo li ući?« upita Peter. Kolega kimne. »Još samo da pregledaju prozore, a onda je forenzički dio gotov.« Peter i Joar ušli su u stan i nastavili dalje. »Stan je u najmu?« upita Joar. Kolega odmahne glavom. »Ne, bili su vlasnici. Živjeli su ovdje od 1999.« Peter zazviždi obilazeći stan. Bio je velik i visokih stropova. Sve prostorije krasile su lijepe štukature, a veliki bijeli zidovi bili su ukrašeni neupadljivim slikama i fotografijama. Fredriki bi se sviđao ovaj stan, pretpostavio je Peter, a da uopće nije imao ideju kako njezin dom izgleda. Zašto je zapravo tako, zašto se više ne ide u posjete? Nije bilo toliko čudno što nije bio kod Fredrike, ali inače je bilo manje razumljivo. Mrzio je samotne večeri u stanu u koji se uselio prošle jeseni. Iako je imao stanarsko pravo, jedva da je obnovio jedan jedini četvorni metar. Mama mu je sašila zavjese i kupila jastuke i stolnjake, ali kako on nije pomagao, ugasila se njezina volja za uređivanjem stana. Nije joj mogao zamjeriti. Stan bračnoga para imao je trostrano orijentirane prozore i bio je podijeljen na četiri prostorije. Između kuhinje i dnevne sobe bio je otvoren prostor, dok je dnevnu sobu i biblioteku dijelila velika pregradna stijena. Osim toga, imali su gostinjsku sobu i spavaću sobu u kojoj su pronađeni mrtvi. Peter i Joar zastali su na pragu i provirili u sobu. Obojica su primili zapisnik s mjesta zločina, sastavili su ga policajci koji su prvi bili na licu mjesta. Prvotna procjena vjerojatno će ostati ona koje će se držati i nakon što bude dovršen forenzički dio istrage. Jakob Ahlbin s leđa je ustrijelio suprugu u glavu. Tom prilikom morala je stajati leđima okrenuta vratima gdje su pretpostavljali da je


Jakob stajao. Znači da je prvo pala ravno na krevet, a zatim skliznula na pod. Potom je muškarac obišao krevet, legao na leđa na madrac i sam sebi pucao u sljepoočnicu. Oproštajno pismo nalazilo se na noćnom ormariću. Ništa u prostoriji nije upućivalo na to da bi se netko od supružnika opirao prije smrti. Nije izgledalo kao da je namještaj premještan, ništa nije bilo potrgano ili razbijeno. Žena je u trenutku pronalaska bila odjevena u kućni ogrtač. Gotovo sve je upućivalo na to da se počela spremati za goste koji su trebali doći koji sat kasnije. »Znamo li kada su točno preminuli?« upita Peter. »Poznanici su ih našli u sedam sati, a tada je patolog zaključio da su bili mrtvi jedva dva sata. Znači da su valjda umrli oko pet.« »Jesu li ispitani susjedi?« upita Joar. »Pucnjevi su sigurno odzvanjali zgradom.« Kolega policajac koji je stajao iza njih kimne. »Da, razgovarali smo sa svima u zgradi koji su bili kod kuće i čuli su kada su hici ispaljeni, ali sve je išlo toliko brzo, a u zgradi žive stari ljudi, nisu bili sigurni otkud ti hici dolaze. Čak je jedan nazvao policiju, ali kada je patrola stigla, nitko nije sa sigurnošću znao reći u kojem su se stanu čuli pucnjevi, a općenito je bilo sve mirno i tiho. Isto tako, nitko nije primijetio da je netko ušao ili poslije izašao iz zgrade, pa je patrola otišla.« »Znači, u zgradi je loša zvučna izolacija? S obzirom na to da nisu znali reći je li netko ušao ili izašao?« oprezno je pitao Joar. »Da, vjerojatno je do toga«, odgovori kolega. Upravo u tom trenutku začulo se kako namještaj grebe po podu u stanu ispod njih. »Evo ga, dosta loša zvučna izolacija«, reče kolega, ovoga puta nešto sigurnije. »Jesu li sve vrijeme bili kod kuće?« upita Peter. »Tko to?« »Ti koje smo upravo čuli, ovi koji žive ispod.« Kolega baci pogled u svoj blok. »Ne«, odgovori, »jučer su se vratili kući tek u osam, nažalost. Na ovom katu ima još samo jedan stan, a ni ti stanari nisu bili kod kuće.«


»Znači da nitko od najbližih susjeda nije bio kod kuće kada su ispaljeni hici?« zaključio je Peter. »Ne, ukratko možemo reći da nisu.« Joar nije rekao ništa, samo je obilazio sobu nabrana čela. Povremeno bi bacio pogled na Petera i kolegu u odori, ali šutke. Nešto je čudno u vezi s njim, pomisli Peter. Osim što je peder, skriva još drugih stvari. »Ovaj znak ovdje«, reče Joar iznenada i prekine Peterov tok misli. »Znamo li otkud je?« Pokazao je prstom na svijetlosivu crtu koja se u luku protezala zidom iza uzglavlja kreveta, neposredno iza svjetiljke koja je stajala na noćnom ormariću. »Ne«, odgovori kolega iza Petera. »Ali mogao je odavno biti ovdje?« »Naravno«, odgovori Joar. »Ili je nastao kada se ova lampa srušila na pod. Ako se srušila.« »Hoćeš reći da se, bez obzira na sve, netko ovdje fizički obračunao i da je lampa pala?« upita Peter. »Upravo tako, i nakon što su završili, netko je vratio lampu na mjesto. Možemo zamoliti tehničare da to provjere ako već nisu.« Čučnuo je. »Kabel nije u utičnici«, dodao je. »Možda se izvukao kad je pala na pod.« »Hmm«, reče Peter, ode do prozora i pogleda van. »Svi prozori u stanu bili su zatvoreni kad smo došli«, informirao ga je kolega. »Ulazna vrata bila su zaključana.« »Iznutra?« »Mmm, to nismo mogli zaključiti. Hoću reći, moglo je biti s koje god strane. Ali mislimo da je bilo iznutra.« »Ali mogla su biti zaključana i izvana? Znamo li tko ima ključeve stana?« »Prijatelji koji su ih našli kažu da su samo oni imali ključeve. I kći koja je nedavno umrla. Inače, to ih je strašno uznemirilo.« »To što je imala ključeve stana?« upita Peter, ne shvaćajući.


»Ne, nego to što se predozirala«, pojasni mu kolega. »Čini se da je nisu vidjeli nekoliko tjedana, ali koliko im je poznato, imala je vrlo blizak odnos s roditeljima. Nisu znali da je narkomanka.« Joar i Peter se pogledaju. »Moramo porazgovarati s tim bliskim prijateljima što je prije moguće«, reče Joar. »Žive li u blizini?« »Dolje kod Vanadisplana, kod kuće su.« »Idemo odmah«, reče Peter, i već je krenuo prema vratima. »Čekaj malo«, oprezno će Joar. »Želim samo još jednom pošteno sve pogledati prije nego što krenemo.« Peter je nestrpljivo stao nasred dnevne sobe, čekajući da Joar završi što god da je već radio. »Koji dojam imaš o stanarima dok prolaziš stanom?« upitao ga je Joar. Peter se smeteno ogledao oko sebe, iznenađen pitanjem. »Da imaju novca«, reče potom. Joar nagne glavu, stajao je mirno njemu nasuprot, nekoliko metara dalje. »Istina«, reče. »Ali još nešto?« Taj je ton Petera ljutio, a da mu nije bilo točno jasno zašto. Kao da su njegova pitanja potaknula neki dotad nepoznati kompleks u Peteru. »Ne znam točno.« »Pokušaj.« Isprovociran, Peter je počeo gaziti po sobi i nastavio prema kutku gdje se nalazila kuhinja. Nastavio je dalje u hodnik, ušao u biblioteku i gostinjsku sobu, a zatim se vratio kroz dnevnu sobu. »Dobrostojeći su«, ponovio je. »I to ne od jučer. Možda su naslijedili bogatstvo. Gotovo izgleda kao da ne žive ovdje, ne doista.« Joar je čekao. »Objasni mi.«


»Jedva da ima fotografija djece. Samo otkad su bila mala. Fotografije na zidu ne prikazuju ljude, nego su slike iz prirode. Za umjetnička djela ne bih znao, ali izgledaju skupo.« »Ima li nekakva iznimka od ovoga što si upravo rekao? Onaj dio, da ne izgleda kao da netko ovdje živi?« »Možda spavaća soba. Tamo bar imaju svoje fotografije, čini se da su nedavno snimljene.« Parket je škripao dok je Joar hodao. »Pomislio sam isto što i ti«, reče tonom koji je upućivao da je zadovoljan time. »I pitam se što nam to govori, jer dolje na Vanadisplanu živi par koji tvrdi da ovu obitelj poznaju prilično dobro. A moj je dojam da su ljudi koji su živjeli u ovom stanu prilično bezizražajni i mlaki i da ne bi nikoga pustili previše blizu. Mislim da to trebamo imati na umu kada ih za koju minutu posjetimo. To, i da dojam koji imamo o ovom stanu može značiti još nešto.« »Što to?« upita Peter, protiv svoje volje zaintrigiran Joarovom analizom.

Čudan je bio svijet u kojem je radila. Nije joj ta misao prvi put pala na pamet, ali svejedno bi joj bila uvijek pomalo iznenađujuća. Fredrika Bergman obično bi pazila da i sebi i drugima naglasi kako je svoj sadašnji posao izabrala iz strateških razloga, radi karijere, da ga nije vidjela kao nešto što će raditi osobito dugo. Razlog što je to tako pažljivo naglašavala bio je i jednostavan i žalostan; nije baš bila zadovoljna. Kao civil zaposlen u moru policajaca, što u uniformi, što bez nje, uvijek se iznova prisjećala koliko je drukčija i koliko je neobičnom doživljavaju. Više je puta pomislila kako je to prilično čudno, jer u drugoj okolini rijetko su je doživljavali različitom. Ali naravno da se stvar popravila, osobito njezin odnos s Alexom i Peterom, koji su je, činilo se, od slučaja na kojem su radili prošlog ljeta počeli gledati na drugi način. Vatreno krštenje za sve njih. Istodobno je Fredrika mogla ustvrditi da se i sama otada promijenila. Pokušavala je birati za što će se boriti. Ispočetka bi zagrizla za sve, ali s neočekivanim iskušenjima trudnoće imala je sve mamje i manje volje hvatati se na razne pokušaje otvaranja raspravaili svađe. Iako, naravno, ponekad uopće nije imalo veze što bi učinila, do konflikta bi svejedno došlo. Kao kada je nedavno otišla u nacionalnu policiju. Na Odjel u kojem se čuvaju otisci prstiju. Postavila je jednostavno pitanje:


Jesu li možda našli otisak koji bi odgovarao neidentificiranom muškarcu što je pronađen mrtav na smetlištu, u svom ili registru imigracijskog ureda? Žena s kojom je razgovarala reagirala je nerazumno uznemireno na to pitanje. Ne zna li Fredrika kakvo je veliko radno opterećenje na njihovom Odjelu od prošlog mjeseca, otkad nema Gudrun? Ne razumije li da velika istraga motociklističkih bandi koju je pokrenula nacionalna policija prošlog tjedna ima prednost? Fredrika baš i nije imala razumijevanja za ženinu reakciju, jer nije bila upoznata ni s Gudrun i njezinim bolovanjem, kao ni s istragom motociklističkih bandi. Osim toga, nije vjerovala da je kašnjenje uzrokovano ni jednim, ni drugim, nego time što je žena zaboravila provjeriti otiske prstiju preminulog muškarca. »Ne možete se samo pojaviti i svašta izvolijevati«, dreknula je žena za računalom. »Baš tipično za vas koji nemate pravog policijskog iskustva, nemate osjećaj za prioritete.« Fredrika je samo odgovorila da joj je žao što gospođa ima toliko posla, naravno da može pričekati koji dan na rezultat, i neka se gospođa sama javi kada bude gotova. Pozdravila je i krenula što je brže mogla prema dizalima. Utonula je u svoju uredsku stolicu. Njezina mama smatrala je da je neobično mršava s obzirom na poodmaklu trudnoću, ali Fredrika to baš i nije uzimala za ozbiljno. Dijete se žestoko bacakalo, ljutito udaralo nožicama o unutrašnjost njezina trbuha. »Malo si nestrpljiva beba«, promrmlja Fredrika i položi ruku na trbuh. »A i ja sam.« Roditelji su je pitali je li trudnoća bila planirana i ona je odgovorila da jest, iako je izbjegavala ići previše u detalje. Bilo je to prošloga ljeta, onoga ljeta kada kiša nije htjela prestati, tada su planovi postali konkretniji. Trebala je navršiti trideset petu i morala je odlučiti što će učiniti u vezi s tim što nema djece. Ili, bolje rečeno kako da gleda na to. Nije imala baš brojne mogućnosti. Ili će usvojiti dijete kao samohrana majka, ili će otići u Kopenhagen i riješiti problem umjetnom oplodnjom. Ili će možda naći nekoga s kim će živjeti i dobiti dijete prirodnim putem. Nije joj se to činilo baš posve jednostavnim. Godine su prošle, a da Fredriki nije uspjelo održati funkcionalnu vezu. Nakon svakoga propalog pokušaja vraćala se Spenceru, koji se činio zauvijek vezan u braku u kojem ni on ni njegova supruga nisu bili sretni. Tek na zajedničkome odmoru u Skagenu Fredrika se usudila iznijeti mu svoju dvojbu.


»Namjeravam usvojiti dijete«, rekla je. »Želim biti majka, Spencere. I razumijem ako ti ne želiš ili ne možeš sudjelovati u tome, ali svejedno ti želim reći kako se osjećam.« Spencerova reakcija nevjerojatno ju je iznenadila. Prvo se izbezumio i održao joj dugo predavanje o tome kako je užasno istrgnuti djecu s druge strane svijeta samo da bi ih se poslalo u Švedsku k ljudima gladnima ljubavi. »Želiš li doista biti dio takvog sustava?« upitao ju je. Fredrika je tada briznula u plač i rekla: »A koju onda alternativu imam? Reci mi ti, kog vraga da radim?« I onda su za promjenu razgovarali o tome. Dugo. Fredrika se nasmiješila. Bilo je djetinjasto misliti na to, ali zabavljalo ju je što je njezine roditelje taj projekt toliko isprovocirao. »Ma molim te, Fredrika, što te to obuzelo?« upitala ju je mama oklijevajući. »I tko ti je taj Spencer zapravo? Koliko ga dugo poznaješ?« »Više od deset godina«, odgovorila je Fredrika i pogledala majku u oči. Progutala je slinu. Trudnoća i hormoni učinili su je labilnom. U jednom trenutku glasno bi se smijala, a onda bi već u sljedećem počela plakati. Možda mora preispitati sliku same sebe. Očito je nisu samo u policiji gledali kao neobičnu, nego i unutar vlastite obitelji. Frustrirana, pružila je ruku da dohvati izvješće sastavljeno na mjestu događaja kada je pronađen neidentificirani muškarac. Nije bilo identifikacijskih isprava. Još nije bio prijavljen nestanak. Gotovo da nije imao osobnih predmeta uza se. Prema preliminarnom izvješću liječnika koji ga je pregledao kada je pristigao u bolnicu, na tijelu nije bilo ozljeda koje bi upućivale na fizičko nasilje ili što slično. Fredrika je zaključila i da će se obaviti obdukcija na Zavodu za sudsku medicinu. Promatrala je vrećicu koja je ležala pred njom na radnom stolu i sadržavala predmete koje je muškarac imao uza sebe. Tanke spise na arapskom pismu. Zlatnu ogrlicu. Prsten s crnim kamenom, umotan u papirić. Još jedan papirić, malen i čvrsto smotan, trebala je cijela vječnost da ga otvori. Još arapskih slova, na oba papirića. I karta. Izgledalo je kao da je netko istrgnuo stranicu iz starog telefonskog kataloga, i ona je bila čvrsto zbijena i zgužvana. Fredrika se namršti. Bila je to karta starogradske jezgre u Uppsali. Uz kartu netko je nešto zapisao slovima koja su također izgledala kao arapska.


Umor koji bi joj povremeno obuzeo mozak donekle je oslabio. Zadubila se u misli o tome kako da nastavi. Vjerojatno neće biti ništa od toga, ali svejedno bi mogla provjeriti. Otišla je k Ellen u sobu pokraj svoje. »Gdje da nađem nekoga da mi prevede tekst s arapskog?« upitala je.

Alex Recht osobno je preuzeo poziv župnika iz župe u Brommi. Razmijenili su nekoliko pristojnih rečenica prije nego što mu je župnik iznio zbog čega zove. »Radi se o Jakobu Ahlbinu koji je jučer pronađen mrtav.« Alex je čekao. »Samo sam u ime crkve želio reći da stojimo na usluzi za sve što treba. Sve. Ovo nam je užasno težak dan. Neshvatljivo je to što se dogodilo.« »To nam je jasno«, reče Alex. »Jeste li se i privatno družili?« »Ne, nismo«, reče župnik. »Ali bio je vrlo cijenjen suradnik u župi. Marja također. Iza njih ostaje velika praznina.« »Bi li bilo u redu da vas dođemo posjetiti danas tijekom dana?« upita Alex. »Rado bismo ispitali što je više moguće ljudi bliskih paru.« »Stojim vam na usluzi kada god želite«, odgovori župnik čvrstim glasom. Nakon što je završio razgovor, Alex je onako usput razmislio ne bi li nazvao oca. Ta mu je pomisao sve rjeđe padala na pamet i jedini razlog što se sada pojavila je što ovaj slučaj ima tako očitu povezanost s crkvom. Alexov otac bio je pastor Švedske crkve, baš kao i njegov mlađi brat. Alex se svojedobno itekako morao boriti da obrani i objasni roditeljima svoj izbor karijere. Svi su prvorođeni sinovi generacijama bili pastori. Naposljetku je otac kapitulirao. I policijski posao, unatoč svemu, iziskuje svojevrstan poziv. »Odabrao sam ovo jer ne vidim kako bih nešto drugo radio bolje«, rekao je Alex. Tim je riječima na kraju iz bitke izašao kao pobjednik. Zazvonio je telefon na njegovu stolu. Kada je čuo glas supruge Lene, osjetio je unutarnju toplinu, iako mu je u posljednje vrijeme izazivao i osjećaj nemira. Nešto


ju je brinulo ili joj smetalo, ali nije govorila što. »Dolaziš kasno večeras?« upitala je. »Vjerojatno ne.« »Nećeš zaboraviti da imaš fizioterapeuta?« Alex uzdahne. »Pa neću valjda«, reče osorno. Porazgovarali su što će večerati i što zapravo misle o novom dečku svoje kćeri koji izgleda poput rokera, a govori kao političar. Gadan fijasko, bilo je Alexovo mišljenje ukratko i Lena se na to nasmijala. Njezin smijeh odzvanjao mu je u glavi i nakon što su poklopili. Alex spusti pogled na svoje izbrazdane dlanove. Zadobio je ozljede u onom suludom slučaju s nestalom djevojčicom prošlog ljeta. Djeca su nestajala iz metropole i bivala pronađena ubijena. Lov na počinitelja sveukupno je potrajao manje od tjedan dana, ali bio je intenzivniji od bilo kojeg u koji je bio uključen tijekom karijere. Požar u stanu počinitelja bio je poput nekakva bizarnog finala u jednako bizarnom slučaju. Alex naizmjence skvrči i protegne prst po prst. Liječnici su mu obećali punu pokretnost nakon nekog vremena, i bili su u pravu. Što se samoga požara tiče, Alex se gotovo ničega nije sjećao i time je bio zadovoljan. Nikad nije toliko dugo bio na bolovanju kao tada i samo nekoliko tjedana nakon što se vratio na posao on i Lena otputovali su u Južnu Ameriku posjetiti sina. Nasmijao se kao i uvijek kada bi se prisjetio tog putovanja. Bože dragi, koji je ondje kaos s policijom. Telefon ponovo zazvoni. Na njegovo veliko iznenađenje, bila je to Margareta Berlin, voditeljica Odjela ljudskih resursa. »Alex, moramo razgovarati o Peteru Rydhu«, odlučno je rekla. »Je li?« reče Alex iščekujući. »O čemu se radi?« »O kiflicama.«

Iako je već danima bio u Švedskoj, nije još uopće ništa vidio. S Arlande je, prema uputama, sjeo u autobus za Stockholm i zatim sjeo na klupu ispred trgovine s tiskovinama koja se zvala » Pressbyrån«. I čekao.


Žena je došla tek nakon pola sata. Uopće nije izgledala onako kako je zamišljao. Bila je mnogo niža i tamnija nego što si je predočavao švedske žene, i nosila je muško odijelo, s hlačama umjesto suknje. Iznenada je postao nesiguran, nije znao što bi trebao reći. »Ali?« Žena će. Kimnuo je. Žena baci pogled preko ramena, zatim brzo spusti ruku u torbicu i pruži mu mobitel. Olakšanje ga je toliko obuzelo da je gotovo zaplakao. Predaja telefona bila je znak koji je čekao, priznanje da je našao pravi put. Nespretnih prstiju, spremio je telefon u džep košulje tražeći putovnicu. Odlučno je kimnula kada joj ju je pružio i brzinski ju je prelistala. Potom mu je dala znak neka je slijedi. Provela ga je kroz autobusni kolodvor koji se zvao Cityterminalen i izvela ga na cestu punu automobila. Sasvim slijeva, blizu pločnika, stajalo je više bicikala nego što je Ali ikad vidio uz autobusnu postaju. Mora da ti Šveđani puno voze bicikle. Žena mu je nestrpljivo pokazivala da je slijedi, diskretnim mu kretnjama dala na znanje koji je njezin automobil i da sjedne na suvozačko mjesto. Opčinjeno ju je gledao kako zauzima mjesto za volanom i pokreće automobil. Bilo je mnogo hladnije nego što je očekivao, ali automobil je i dalje bio topao. U tišini su se vozili gradom. Ali je pretpostavio da ona ne govori arapski, a on sam nije govorio engleski. Gledao je kroz prozor, upijajući sve što je vidio. Posvuda ta voda i mostovi. Niske zgrade i mnogo manje zvukova nego što je bio naviknut u gradovima. Pitao se gdje su trgovci s tržnica. Četvrt sata poslije, žena se parkirala preko puta praznog bloka kuća i pokazala mu da izađe iz automobila. Ušli su u jedmu od niskih zgrada od opeke i uspeli se stubama na drugi kat. Morala je upotrijebiti tri ključa da otključa različite brave na vratima. Kada ih je napokon otvorila, ušla je prije njega u stan. Slijedio ju je pognute glave. Osjetio se miris sredstva za čišćenje i možda ustajalog cigaretnog dima. Osjetila se i svježe oličena boja. Stan nije bio velik, tako da je Ali pretpostavio da će dobiti veći smještaj kada njegova obitelj dođe za njim. Probolo bi ga u prsima kada bi pomislio na svoju ženu i djecu. Nadao se da su dobro i da će se snaći dok on ne dobije dozvolu boravka. Osoba za kontakt obećala mu je da će to


ići brzo, da će je dobiti čim ispuni svoje obveze prema onima koji su platili njegov bijeg. Žena mu je pokazala spavaću sobicu i dnevnu sobu. Hladnjak je bio ispunjen hranom, a u kuhinjskim ormarićima bilo je i tanjura i lonaca i pribora za kuhanje. Ali je gotovo zaboravio kuhati, ali to mu je bio najmanji problem. Žena mu je pružila dvostruko presavijeni arak papira, okrenula se na peti i izašla iz stana. Više je nije vidio. Prošla su tri dana. Osjećao je kako ga nagriza nemir. Zasigurno stoti put, izvadio je arak papira koji mu je žena dala i pročitao kratki tekst na arapskom.

Ali, ovo je za početak tvoj dom u Švedskoj. Nadam se da je put dobro prošao i da ti je u stanu ugodno. Potrudili smo se da imaš sve što ti je potrebno. Budi ljubazan i nemoj izlaziti dok ti se ponovo ne javimo.

Ali uzdahne i sklopi oči. Naravno da ne smije izaći iz stana - pa zaključan je unutra. Suze su mu gorjele iza kapaka, njemu, koji nije plakao od djetinjstva. U stanu nije bilo telefona, a činilo se da mobitel koji mu je žena dala ne radi. Na televizoru su se prikazivali samo programi na jeziku koji ne razumije. Al-Jazeere nije bilo. Ni računalo nije nigdje vidio. Prozore se nije dalo otvoriti, a kuhinjska napa nije radila. Popušio je nekoliko kutija cigareta i nije točno znao što da radi kada ih potroši. Bilo je još stvari koje će potrošiti. Popio je i mlijeko i sok. Gotovo da je pojeo sav zaleđeni kruh jer nije imao volje pripremati ozbiljniju hranu. Odresci u foliji u hladnjaku poprimili su sivu opnu, a krumpiri koje je pokušao skuhati bili su zeleni kada ih je ogulio. Ali nasloni glavu o prozor, lupkajući dugim prstima po staklu. Ovo mora uskoro završiti, pomisli. Moraju se vratiti, pa da mogu ispuniti dogovoreno.

Razgovor s Alexom je došao prilično neočekivano. U nekoliko kratkih rečenica obavijestio je Fredriku da je Peter pozvao natrag u središnjicu i neka ona ide s Joarom i ispita postariji par koji je pronašao supružnike Ahlbin.


Sjedili su kao u krugu. Četiri velike fotelje oko malog osmokutnog stola od drva kojem Fredrika nije znala ime. Fredrika, Joar, muškarac i žena koji su prethodne večeri svoje poznanike pronašli ustrijeljene. Elsie i Sven Ljung, oboje rođeni sredinom četrdesetih i otprije nekoliko godina umirovljenici. Fredrika se zamislila nad činjenicom da ljudi mogu toliko drugačije izgledati. Elsie i Sven doista su izgledali poput dvoje umirovljenika, iako su jedva dosegnuli zakonsku dob za umirovljenje. Možda to tako ispadne kad čovjek prestane raditi i po cijele dane samo sjedi kod kuće? »Jeste li oduvijek živjeli ovako blizu?« Upita Fredrika, misleći na udaljenost od preminulog para. Elsie i Sven razmijene pogled. »Da«, odgovori Sven. »Zapravo jesmo. Prije toga imali smo kuće u Brommi, blizu jednu drugoj, zatim smo se preselili u grad u razmaku od samo nekoliko godina, nakon što su se djeca odselila od kuće. Ali nije bilo u planu da ponovo živimo ovako blizu jedni drugima. Šalili smo se na račun toga, kako slučajnost nekad odredi stvari.« Blago je razvukao usne, ali osmijeh se nije proširio do očiju. Fredriki je sinulo da je Sven u mlađim danima vjerojatno bio pristao muškarac. Ošire crte lica, otprilike kao kod Alexa Rechta, sijeda kosa koja je po svoj prilici nekada bila tamnosmeđa. Bio je visok i stasit, dok je njegova supruga Elsie bila mnogo niža. »Kako ste se upoznali?« Upitao je Joar. Fredrika primjeti da se od Joarovog glasa često strese. Uspjelo mu je uvijek zvučati istinski zainteresirano za sve. I bio je tako korektan. »Koji dosadnjaković«, čula je kako je Peter promrmljao. Nije dijelila to mišljenje. »Preko crkve«, odgovori Elsie bez oklijevanja. »Jakob je bio kapelan u lokalnoj župi, baš kao i Sven, a Marja je vodila crkveni zbor. Ja sam, pak, bila đakon.« »Dakle radili ste i djelovali unutar iste župe? Koliko dugo?« Gotovo dvadeset godina«, odgovori Sven, a u glasu mu se čuo ponos. »Elsie i ja smo prije toga radili u Karlstadu i preselili se u Stockholm kada su djeca bila u višim razredima osnovne škole.« »

»Znači, i djeca su vam se družila?« upitala je Fredrika.


»Nisu«, odgovori Elsie oklijevajući, iz nekog je razloga izbjegavala pogledati svog muža, »ne bi se baš moglo reći da jesu. Obje Marjine i Jakobove kćeri nešto su mlađe od naših dečki, tako da nikad nisu išli zajedno u školu. Naravno da su se viđali kada smo imali obiteljska druženja i ponekad u crkvi. Ali ne, ne može se reći da su bili dobri prijatelji.« Zašto ne? pomisli Fredrika. Pa dečki nisu mogli biti mnogo stariji. Pustila je to do daljnjeg, ali učinilo joj se da je primijetila kako se Elsie zarumenjela. »Što nam možete reći o Jakobu i Marji?« upitao je Joar i slabašno se nasmiješio. »Razumijem da vam je sve ovo jako teško i znam da ste razgovarali s drugim policajcima prije nego što smo se mi uključili u ovaj slučaj, ali kolegica i ja bismo svejedno bili zahvalni ako biste mogli raspraviti neke stvari s nama.« Elsie i Sven oprezno su kimnuli. Fredriki je smetalo nešto u vezi njihova govora tijela. Nešto ukočeno i promišljeno. Fredrika si ni u najluđim snovima ne bi mogla predočiti da je par bio upleten u ono što se dogodilo, ali nešto su držali u sebi, još prije nego što su ona i Joar počeli postavljati pitanja. »Jakob i Marja imali su odnos pun povjerenja«, Elsie će uvjeravajući. »Doista dobar brak. I dobili su dvije krasne djevojčice. Obje pametne, svaka na svoj način.« Fredrika se uhvatila kako je diskretno preokrenula očima. »Doista dobar brak.« što je to, zapravo? »Jesu li se upoznali kao vrlo mladi?« upitao je Joar. »Da, jesu«, reče Elsie. »Njemu je bilo sedamnaest godina, njoj šesnaest. Gotovo skandalozno, tako se u to vrijeme mislilo. Zatim su se vjenčali, dobili djecu i onda se zaboravilo kako je sve počelo.« »Ali, kao što smo rekli, to je bilo prije nego što smo ih upoznali«, ubacio se Sven. »Znamo samo ono što su nam Jakob i Marja ispričali.« »Jeste li bili bliski prijatelji?« upita Fredrika oprezno. Odmah je shvatila da je to bio pun pogodak. Sven i Elsie su se uzvrpoljili. »Bili smo bliski prijatelji, naravno da jesmo«, reče Sven. »Hoću reći, imali smo ključeve stana jedni od drugih. Uglavnom iz praktičnih razloga i zato što je oduvijek bilo tako, ipak smo živjeli toliko blizu.«


Ali, primijeti Fredrika. Ima ovdje jedan »ali« koji želi izaći na vidjelo. Čekala je. Elsie je to izgovorila. »Ali prije smo bili bliskiji«, reče prigušeno. »Je li se nešto osobito dogodilo?« upita Joar ležernim tonom. Elsie kao da se zgurila. »Zapravo nije, ali, kako da kažem, udaljili smo se. Ne događa se to samo u mladosti, nego i kasnije u životu.« Sven je žustro kimnuo, možda i previše žustro, kao da je Elsie rekla nešto izvanredno pogođeno, ali ne nužno točno. »Posljednjih smo se godina našli u različitim krugovima poznanika«, rekao je i izgledao gotovo veseo govoreći to, kao da su mu riječi došle mnogo lakše nego što je mogao zamisliti. »Budući da smo Elsie i ja prestali raditi, crkva nam više nije bila zajednička točka.« »Ali jučer ste bili pozvani na večeru?« upita Fredrika. »Jesmo, povremeno smo se ipak družili«, odgovori Elsie. Potom je razgovor prirodno skrenuo na ono što se zapravo dogodilo prethodne večeri. Kako su više puta pozvonili na vrata, kucali i lupali. Čekali i ponovo kucali. Pokušali dobiti Jakoba i Marju na kućni telefon, a zatim na mobitele. Nitko se nije javljao. »Obuzeo me neki osjećaj«, ispriča Elsie drhtavim glasom. »Predosjećaj da se nešto strašno dogodilo. Nisam mogla objasniti zašto se tako osjećam i inzistirala sam da uđemo u stan vlastitim ključem. Sven je mislio da sam smiješna i da se trebamo vratiti kući i pričekati. Ali nisam htjela i rekla sam da ću, ako on ode kući, ja ući i provjeriti.« Elsie je pobijedila u raspravi koju su vodili na stubištu i otključala je vrata ključem koji je imala u torbici. »Zašto ste imali njihov rezervni ključ sa sobom?« upita Fredrika. Sven uzdahne. »Jer mislim da su ključevi vrijednost koju uvijek treba nositi sa sobom«, odgovori Elsie gotovo ljutito i uperi pogled u Svena. »Znači, uvijek sve ključeve nosite sa sobom?« upita Joar i razoružavajuće se nasmije. »Pa naravno«, reče Elsie. »Od našeg stana, stana našeg najmlađeg sina, ključeve barke«, promrlja Sven i zavrti glavom.


Joar se nagne naprijed u svojoj fotelji i reče: »Što ste pomislili kad ste ih našli?« Nastala je potpuna tišina. »Pomislili smo da ih je netko ustrijelio«, prošapće Elsie. »Istrčali smo iz stana i odmah nazvali policiju.« »Ali sad znate da je policija pronašla oproštajno pismo?« reče Fredrika ispipavajući. Prvi put otkad su stigli, izgledalo je kao da će se Elsie rasplakati. »Otkad smo ga upoznali, Jakobu nije bilo lako s njegovom bolešću« reče glasom koji je pucao. »Ali nikad mu ne bi palo na pamet nešto toliko ludo kao da ustrijeli sebe i Marju. Nikad.« Sven je složno kimnuo. »Jakob je bio crkveni čovjek, nikad ne bi na taj način okrenuo leđa Bogu.« Joar je prstima prolazio po šalici kave koju su mu poslužili kada je došao. »Voljeli bismo vjerovati da svoje prijatelje poznajemo u dušu«, reče suzdržanim glasom. »Ali postoje neke temeljne činjenice upravo u ovom slučaju koje ne možemo zanemariti.« Na Fredrikino iznenađenje, Joar ustane i krene polako obilaziti prostoriju. »Prvo. Jakob Ahlbin patio je od kronične depresije. Više puta započeo je tretman elektrošokovima. Drugo. Jakob je uzimao psibofarmake. U stanu smo našli bočice tableta i recepte. Treće. Prije samo nekoliko dana primio je vijest da mu je najstarija kći umrla od predoziranja.« Joar zastane. »Je li doista isključeno da je poludio od tuge i ustrijelio i suprugu i sebe da prekine patnju?« Elsie je energično vrtjela glavom. »To nema smisla!« poviknula je. »Ništa od toga. Zar bi se Lina, od svih ljudi na svijetu, predozirala? Poznajem tu djevojčicu od malih nogu, mogu se zakleti na Bibliju da nikad nije bila ni blizu bilo kakvih opijata.« Sven je ponovo kimnuo. »Nama koji smo desetljećima poznavali tu obitelj, to se čini prilično čudno«, reče. »Pa valjda sve obitelji imaju svojih problema i tajni?« upitala je Fredrika.


»Ne ovakvih tajni«, odlučno će Elsie. »Da je koja od djevojaka bila ovisnica, znali bismo za to.« Fredrika i Joar se pogledaju, usuglasivši se da će promijeniti taktiku. Kći je mrtva, o tome se nema što raspravljati. O Jakobovu zdravstvenom stanju bolju bi procjenu dao liječnik od postarijeg para iz kruga prijatelja. »U redu«, reče Fredrika. »Ako najočitiji trag u ovoj istrazi stavimo na stranu, dakle to da je Jakob počinitelj, tko je to mogao učiniti?« Nastane tišina. »Jesu li Marja i Jakob imali neprijatelja?« Elsie i Sven zbunjeno se pogledaju, kao da je pitanje bilo posve neočekivano. »Svi se slažemo oko toga da su mrtvi«, blago će Joar. »Ali ako to nije učinio Jakob, tko je onda? Jesu li bili upleteni u neki sukob za koji znate?« I Elsie i Sven odmahnu glavom i spuste pogled. »Koliko nam je poznato, nisu«, reče Elsie krhkim glasom. »Jakob je bio poznat po svojoj uključenosti u izbjeglička pitanja«, reče Fredrika. »Je li mu to ikad stvaralo probleme?« Sven se odmah uspravi. Elsie je vrtjela sijedi pramen kose koji joj je padao niz blijedi obraz. »Ne, nikad nismo čuli ništa o tome«, reče Sven. »Ali to je bilo pitanje koje mu je jako puno značilo?« »Da, jest. Njegova je majka došla iz Finske i ostala ovdje. Sebe je vidio kao osobu djelomično imigrantskog podrijetla.« »Konkretno, kako je izgledao taj angažman?« upita Joar naborana čela i ponovo sjedne u fotelju. Elsien pogled je tumarao, kao da nije znala što bi odgovorila. »Pa, bio je uključen u sve moguće organizacije i tako to«, odgovorila je. »Držao je predavanja različitim grupama ljudi. Bio je dobar u tome, uspijevao je prenijeti poruku, baš kao i kada je držao propovijedi.«


»Muškarci i žene iz crkve ponekad su sudjelovali u skrivanju izbjeglica«, nastavi Joar s grubošću u glasu koja je Fredriku iznenadila, »je li se i on bavio time?« Sven otpije malo kave prije nego što će odgovoriti, Elsie je šutjela. »Koliko nam je poznato, nije«, odgovori. »Ali, naravno, bilo je takvih glasina.« Fredrika krišom pogleda na sat, a zatim u Joara. Kolega joj je kimnuo. »Onda ćemo vam zahvaliti na vašem vremenu«, reče i odloži posjetnicu na stol. »Bojim se da ćemo sigurno imati razloga ponovo vas posjetiti.« »Dobrodošli ste kad god to bilo«, reče Elsie brzo. »Važno nam je da budemo od pomoći.« »Na tome smo vam zahvalni«, reče Fredrika i pođe za Joarom u hodnik. »Usput, znate li kako da dođemo do druge kćeri, Johanne? Svim je silama tražimo kako ne bi preko medija saznala da su joj roditelji preminuli«, reče Joar. Elsie trepne, oklijevajući. »Johanna? Pa, pretpostavila bih da je sigurno izvan zemlje na nekom od svojih putovanja.« »Da nemate slučajno njezin broj mobitela?« Elsie stisne usne i odmahne glavom. Kad su navukli kapute i spremili se krenuti, Elsie iznenada reče: »Zašto nisu otkazali?« Fredrika se zaustavi pola metra od ulaznih vrata. »Oprostite?« »Ako je djevojka umrla od predoziranja«, reče Elsie napetim glasom, »zašto nisu otkazali večeru? Jučer prijepodne razgovarala sam s Marjom, zvučala je veselo i normalno kao i uvijek. A Jakob je u pozadini svirao klarinet, često je svirao. Zašto su se tako držali ako su znali da ih samo sati dijele od vlastite smrti?« . Tama se nadvila nad Bangkok tvoreći crni plašt. Napokon je odustala. Posjetila je ni manje ni više nego tri internetska cafea u naivnoj nadi da će jedna od njezinih dviju adresa e-pošte proraditi, ali nije imala sreće. Sustav ju je svaki put iznova


obavještavao da je ili upisala pogrešno korisničko ime ili lozinku i da mora pokušati ponovo. Znoj je tekao s nje dok je grabila naprijed ulicama Bangkoka. Naravno da se radi o slučajnosti. Thai Airways ne može naći njezinu rezervaciju, to mora biti zbog pogreške u sustavu aviokompanije. Isto vrijedi i za njezinu e-poštu, tako je razmišljala. Mora se raditi o kakvoj velikoj pogrešci na serveru, kad sutra pokuša, sve će se riješiti. Istodobno joj je želudac bio u grču, bol se širila u svim smjerovima. Osjećaj nelagode kojega se nije mogla riješiti ostao je prisutan. Poduzela je apsolutno sve mjere predostrožnosti koje su bile nužne za projekt. Samo je nekolicina ljudi znala za njezino putovanje, a još ih je manje znalo njegovu pravu svrhu. Naravno, otac joj je bio jedan od njih. Računala je u sebi i zaključila da u Švedskoj mora biti oko trinaest sati. Ruka joj je bila mokra od znoja, spustila ju je u džep da izvadi mobitel u koji je stavila tajlandsku SIM-karticu onoga dana kada je stigla. Telefon je pucketao, automobili su glasno trubili, a ljudi vikali da nadglasaju zvukove od kojih je središte Bangkoka pulsiralo. Pritisnula je telefon na uho i stavila prst u drugo da bi čula. Odzvonilo je samo jednom, a onda ju je nepoznati ženski glas obavijestio da broj više ne postoji i da nema broja na koji bi se moglo proslijediti poziv. Stala je nasred pločnika, našla se usred gomile koja je navalila i sprijeda i straga. Srce joj je udaralo, znoj tekao. Opet je nazvala. I opet. U nevjerici je zurila u telefon i umjesto toga pokušala nazvati broj svoje majke. Prespojena je izravno na telefonsku sekretaricu. Nije se potrudila ostaviti poruku jer je znala da njezina majka praktički nikad ne koristi mobitel. Pokušala je nazvati roditelje na kućni telefon. Zatvorila je oči i predočila si kako telefon istodobno zvoni u kućnoj biblioteci i hodniku, i kako su roditelji po običaju potrčali svaki prema svom telefonu. Obično bi tata stigao prvi. Zvonjava je prazno odzvanjala. Jednom, dvaput, triput. Potom glas anonimne žene koji ju je obavještavao kako je i ova pretplata istekla i nema alternativnog broja. O čemu se ovdje, zaboga, radi? Zapravo se nije mogla sjetiti prilike u kojoj je osjećala pravi strah. Ali ovoga puta bilo je gotovo nemoguće obraniti se od nemira koji joj se prikradao. Uzalud je tražila racionalno objašnjenje zašto ne može doći do svojih roditelja. Nije bilo dovoljno misliti kako nisu kod kuće, radilo se o još nečemu. Broj koji se ne koristi. Zašto bi njezini roditelji poduzeli takvo što a da je ne obavijeste? Pokušavala je smiriti samu sebe. Trebala bi nešto pojesti i popiti, možda nakratko odspavati. Dan je bio dug i mora odlučiti što će s povratnim letom.


Čvrsto je stisnula mobitel. Koga još može nazvati? Ako se može pouzdati samo u one koji doista znaju gdje se ona trenutačno nalazi, popis nije osobito dug. Osim toga, nije imala ničiji broj telefona, bili su to prijatelji njezina oca. Koliko joj je bilo poznato, većina nije imala javne brojeve telefona jer su željeli biti sigurni da ih nitko neće moći dobiti u slobodno vrijeme. Suze su joj navirale i htjele poteći. Ruksak je bio težak i leđa su je počela boljeti. Umorna od tjeskobe otumarala je dalje prema hotelu. Zapravo je postojala jedna osoba koju bi mogla nazvati. Samo da čuje da je sve u redu, samo da joj pomogne stupiti u kontakt s roditeljima. Ipak je oklijevala. Prošle su godine otkad je njihov odnos prestao biti blizak i, koliko je čula, danas joj je bilo mnogo gore nego tada. S druge strane, nije imala mnogo izbora. Odlučila je istog trenutka kad je stala kupiti nešto za jelo od čovjeka koji je na pločniku prodavao ražnjiće od piletine. »Bok, ja sam«, reče kada joj se javio dobro poznat glas. »Trebam tvoju pomoć.« U sebi je dodala: Malo mi nedostaje da budem odsječena od svijeta. . Alex Recht okupio je istražiteljski tim u Lavljem brlogu neposredno nakon ručka. Fredrika se ušuljala kroz odškrinuta vrata baš kada je sastanak trebao započeti. Alex je primijetio da djeluje nešto bolje volje. Petera je izbjegavao gledati. Nije mu još prenio zašto je prebačen natrag u Središnjicu, samo mu je preko Ellen poručio da će baciti pogled na dojavu koju su dobili u slučaju Ahlbin. Budući da identitet para još nije javno otkriven, pristizalo je malo dojava. »O. K.«, započeo je Alex otresito. »Kako stojimo?« Fredrika i Joar se pogledaju, zatim Joar pogleda Petera, koji mu je šutke kimnuo, dajući znak da iznese do čega su tijekom dana došli. Joar je završio prepričavši razgovor s parom Ljung, koji su bili uvjereni da su im prijatelji ubijeni. »Znači, i u razgovoru s vama ustrajali su u tome?« reče Alex i nasloni se u stolici na kojoj je sjedio. »Da«, reče Fredrika. »I zapravo su imali dosta jak razlog za to.« Alex je čekao. »Otišli su k njima jer su trebali doći na večeru. Zašto ta večera nije otkazana ako su ovi upravo primili vijest da im je kći preminula?«


Alex se uspravi. »Dobar argument«, reče, zatim namršti čelo. »Doduše, prema oproštajnom pismu, navodno je samo Jakob znao kakva se strahota dogodila. U tom slučaju nije čudno što je Marja na telefonu zvučala normalno.« »Iako su Ljungovi zapravo doveli u pitanje cijelu priču o mrtvoj kćeri«, nastavi Joar. »Što se tiče Marjinih spoznaja o tome što se dogodilo kćeri, u njih zapravo ne možemo biti sigurni.« »Ali to, valjda, nije toliko teško provjeriti?« reče Alex sumnjičavo. »Hoću reći, je li kći umrla.« »Doista nije«, reče Fredrika. »Iz bolnice u Danderydu smo primili kopije smrtovnice i izvješća o uzroku smrti. Čini se da je umrla od predoziranja narkoticima, iz izvješća se vidi da je godinama bila ovisnica. Bolnica je pozvala policiju, ali ništa nije upućivalo na to da bi se radilo o samoubojstvu. Zato nisu poduzeti daljnji koraci, pa ne znamo tko je obavijestio roditelje. Izgleda da u njihovom krugu prijatelja nije bila općepoznata stvar da je narkomanka.« »Ovo da Ljungovi i Ahlbinovi više nisu bili bliski kao prije je zanimljivo«, reče Alex i preusmjeri tijek razgovora. »Jesu li rekli zašto?« Fredrika je oklijevala. »Pa sad...«, rekla je polako. »Nešto nisu željeli ispričati, ali nije se činilo osobito važnim za slučaj.« U Lavljem brlogu nastane tišina. Fredrika diskretno zakašlje, a asistentica tima Ellen Ling nešto zapiše u svoj blok. »Tako dakle«, reče Alex. »Kako biste htjeli nastaviti? Što se mene tiče, nemam mira dok ne ispitamo još njihovih prijatelja i poznanika. Bilo bi nezgodno da Ljungovima nitko ne proturječi, ni što se tiče Jakoba Ahlbina s pištoljem, ni što se tiče kćerine zloporabe droge.« Razdraženo zavrti glavom. »Što još znamo o kćerinoj smrti?« reče naborana čela. »Je li nešto čudno?« »Nismo još imali vremena detaljnije pogledati izvješće«, ubaci se Joar. »Ali namjeravao sam, pardon, namjeravali smo pogledati ga poslijepodne. Ako zaključimo da imamo razloga za to.« Alex je tiho lupkao kemijskom o stol. »Želio bih predložiti nešto drugo. Fredrika, što ti radiš poslijepodne?«


Fredrika trepne nekoliko puta, gotovo su mogli pomisliti da je prespavala sastanak. »Pokušat ću dobiti prijevod nekih papirića«, odgovori. »Ima veze s onim zbog čega sam zvala. Osim toga, ništa.« »Papirića?« ponovi Peter sumnjičavo, prvenstveno da bi dobio priliku nešto reći. »Čovjek koji je pregažen ispred zgrade sveučilišta imao je raznih papirića kod sebe, zgužvanih u loptice. Netko ih je ispisao na arapskom.« »Budući da još uvijek razgovaramo o tome«, reče Alex i pogleda Fredriku, »ima li ičega što bi upućivalo na to da ima kriminalne namjere u tom činu?« »Ne«, odvrati Fredrika. »Barem prema liječniku koji je prvi davao mišljenje, ali obdukcija će se napraviti poslije.« Alex kimne. »Ali teško da će te to zaokupiti cijelo poslijepodne, ako te dobro poznajem. Što kažeš da nastaviš raditi na smrtnom slučaju kćeri Ahlbinovih i pokušaš napisati sažetak događaja, tako da nam svima bude jasno? Nije da mislim kako ćemo naći nešto revolucionarno, ali bilo bi dobro da to pošteno proučimo.« Fredrika se oprezno nasmiješi, jedva se usudila gledati prema Joaru. Možda je on poput Petera, jedan od onih koji ne podnose da ih se zaobilazi. Nije stigla steći podrobnije mišljenje o njemu, ali prvi dojam bio je dobar. Vrlo dobar. Brz pogled u njegovu smjeru smirio ju je. Izgledao je kao da ga ovo ništa ne dira. Kao što je i mislila, odavao je vrlo dobar dojam. »Drage ću volje proučiti njezin slučaj«, reče. »Ali neću moći raditi toliko kasno poslijepodne.« »Nema ni potrebe, možeš nastaviti sutra prijepodne«, brzo je dodao Alex. Peter je preko stola tražio njegov pogled, pitao se što se sprema. Alex je osjećao kako u njemu kuha bijes, ali progutao ga je nekoliko puta. »Joar i ja ćemo posjetiti župu u kojoj su Ahlbinovi radili«, objavi potom. »Prije me je nazvao župnik i izrazito se trudio ispasti voljan surađivati. Saslušat ćemo ga prije nego što odlučimo kako točno dalje - imamo li razloga vjerovati da je još netko uključen, ili ćemo zaključiti da je Jakob jedini počinitelj. I zamolio bih vas da se svi pomolite da prije večeri pronađemo kćer, Johannu.« Peter je zurio u Alexa. »A što ću ja raditi?« pitao je i pokušao ne zvučati kao da zanovijeta. Nije mu uspjelo.


»Ti ćeš otići šefici Kadrovske u dva«, reče Alex muklim glasom. »Na tvome mjestu, ne bih kasnio.« Peter osjeti kako mu je srce počelo nemirno lupati. »Ima li još nešto?« reče Alex. Joar je oklijevao, ali je to ipak izrekao. »Stekli smo dojam da onaj stan nije njihov pravi dom«, reče potom. »Molim?« upita Alex. Joar krišom pogleda Petera, ali zaključio je da kolega gleda ravno u zid, usredotočena izraza lica. »Kao što sam rekao, to je bio samo dojam«, reče Joar. »Ali kao dom, bio je toliko neosoban, gotovo kao da je svaki metar kvadratni samo za izložbu.« »Morat ćemo to istražiti«, reče Alex. »Vikendice i slično ne moraju nužno glasiti na njih, lako moguće da glase na neku od kćeri. Fredrika, ti bi mogla provjeriti i to kad si već u tome?« Time je Alex zaključio sastanak.

Peter je, ispunjen lošim slutnjama, točno u dva otišao k šefici Kadrovske, Margareti Berlin. Nikako se nije mogao riješiti prizora Alexova hladnog pogleda. Morao je pričekati nekoliko minuta pred njenim vratima prije nego što je pozvan unutra. Koji je ovo vrag? »Uđite i zatvorite vrata«, reče Margareta Berlin svojim hrapavim glasom koji se nije dao oponašati, a i najvjerojatnije je bio posljedica previše viskija i deranja na podređene, kako se uspinjala po ljestvici. Peter odmah učini kako mu je naloženo. Njegovo poštovanje za visoku ženu snažne građe za stolom bilo je golemo. Kosa joj je bila ošišana vrlo kratko. Svejedno je uspijevala odavati ženstven dojam. Svojom velikom rukom dala mu je znak da se smjesti s druge strane stola. »Anna-Karin Larsson, je li vam poznato ime?« upitala je grubo, toliko da se Peter stresao.


Odmahnuo je glavom i progutao slinu. »Ne«, odgovorio je i smeo se jer se morao nakašljati. »Tako znači, nije vam poznato«, reče Margareta nešto blaže, iako su joj oči bile crne od bijesa. »To sam i mislila.« Zastala je prije nego što će nastaviti. »Ali možda znate voli li kiflice uz kavu?« Peter samo što nije odahnuo s olakšanjem. Ništa strašno, ako se radi samo o onoj blesavoj priči, ovaj sastanak bit će brzo gotov. Ali još uvijek nije znao tko je Anna-Karin Larsson. »Ovaj«, reče Peter i blago se nasmiješi, kao i uvijek kada je želio umiriti žene svih dobi. »Ako želite razgovarati o jutrošnjem incidentu s kiflicama, za početak želim reći da nisam mislio ništa loše.« »Aha, barem nešto«, reče Margareta suho. »Ne, ne, stvarno«, reče velikodušno i podigne ruke. »Ako je nekome na pauzi zasmetalo što sam se izrazio malo... eh... kako da to kažem, vulgarno, ispričavam se. Naravno.« Margareta ga je promatrala s druge strane stola. Tvrdoglavo je uzvraćao pogled. »Malo vulgarno?« reče potom. Peter je oklijevao. »Možda jako vulgarno?« »Upravo tako«, odgovori mu, »možda stvarno jako vulgarno. Žalosno je da se Anna-Karin morala suočiti s takvim ponašanjem treći tjedan na poslu kod nas.« Peter se trznuo u stolici. Anna-Karin Larsson. Dakle, tako se zove, divna mlada policajka pred kojom se toliko osramotio? »Naravno, ja ću joj se ispričati«, rekao je tolikom brzinom da je počeo zamuckivati. »Ovaj...« Margareta podigne ruku da ga prekine. »Naravno da ćete joj se ispričati«, naglasila je. »To je toliko samorazumljivo da se u ovom kontekstu ni ne može računati pod zadovoljštinu.« Pa kvragu. Vražja glupača koja se nije znala drukčije nositi s pritiskom kolega, nego je otrčala ravno šefici. Margareta, kao da mu je čitala misli, reče: »Nije AnnaKarin to sama ispričala.« »Nije?« Peter će u nevjerici.


»Nije, nekome drugome je tvoje ponašanje također bilo odbojno«, reče Margareta i nagne se nad stol zabrinutijeg izraza lica. »Petere, kako ste zapravo?« Pitanje ga je toliko zateklo da je ostao bez riječi. Margareta je oštro zavrtjela glavom, činilo se, više onako za sebe. »Ovome moramo stati na kraj«, rekla je jasno i glasno, glasom koji odrasli inače upotrebljavaju kada se obraćaju djeci. »Alex i ja znamo kako vam je bilo posljednjih mjesec i pol, da vam nije dobro. Ali bojim se da to nije dovoljno. Jednostavno, dosad ste već previše puta zeznuli, ali jutrošnji ispad s kiflicama bio je kruna svega.« Peter je gotovo udario u smijeh i demonstrativno podignuo ruke. »Samo malo, čekajte...« »Ne može«, zagrmi Margareta i udari dlanom o stol takvom snagom da je Peter gotovo pomislio da se pod zatresao. »Ne može, dovoljno sam čekala, i više nego dovoljno. Razmišljala sam da se upletem još onda kad ste se napili na božićnoj proslavi i uhvatili Elin za guzu, ali onda sam shvatila da ste to sami riješili i pretpostavila sam da ćete sami shvatiti da ste prešli granicu. Očito niste.« U prostoriji je zavladala tišina i Peter je osjećao kako mu se prigovori na njezino mišljenje gomilaju jedan na drugi i rastu do razine vriska, koji je gotovo na silu morao zadržati u sebi. Nema načina na koji ovo može biti u redu i on će, tako mu svega, zadaviti kretena koji se izbrbljao o ovome jutros. »Sredila sam vam mjesto na radionicama rodne ravnopravnosti i mislim da će vam to otvoriti oči, Petere«, otvoreno mu je rekla. Kad je vidjela njegovu reakciju, brzo je nastavila: »O ovoj odluci nema rasprave. Idete na tečaj ili će ovaj problem završiti na višoj instanci. Osim toga, želim da pristanete na termin kod psihologa preko osiguravajućeg društva s kojim imamo ugovor.« Peter otvori usta i ponovo ih zatvori, crven u licu kao rak. »Mi kao poslodavci ne možemo tolerirati ovakvo ponašanje, to jednostavno ne prolazi«, rekla je jednako odlučnim tonom i gurnula arak papira preko stola. »Policija definitivno nije mjesto gdje se ljudi mogu natezati po uredima. Ovdje su datumi i termini radionica. Izvolite.« Prvo je razmišljao da ne uzme papir, nego da joj kaže neka si ga zabije u debelo dupe i pokupi se odande. Ali onda se sjetio da Alex zna za tu priču i činilo se da je


nekako sudjelovao u ovoj uroti. Peter stisne šaku tolikom silinom da su mu zglobovi pobijeljeli, a drugom rukom zgrabi papir. »Je li to sve?« uspio je procijediti. Margareta zavrti glavom. »Zasad da«, reče. »Ali ubuduće ću pažljivo pratiti kako se ponašate prema kolegama. Pokušajte na ovo gledati kao na novi početak, kao na drugu priliku. Iskoristite je da izvučete neku korist iz ovoga, prvenstveno od razgovora sa psihologom.« Peter kimne i izađe iz sobe, uvjeren da će ubiti boga u ovoj kravetini ako se zadrži još ijednu sekundu.

Alex Recht i Joar Sahlin u tišini su se vozili kratkim potezom od Središnjice na Kungsholmenu do crkve u Brommi, gdje su radili Jakob i Marja Ahlbin. Župnik Ragnar Vinterman obećao ih je primiti u dva i trideset u župnom dvoru. Alex je suosjećao s Peterom. Znao je da je bio strog prema njemu na sastanku u Lavljem brlogu, ali istodobno nije vidio što je mogao drukčije učiniti. Priča o kiflicama bila je koliko bizarna, toliko i neprihvatljiva i svjedočila je o lošoj procjeni suradnika kojem je poslodavac ukazao veliko povjerenje. Alex je uostalom znao da kolega privatno već duže vrijeme ima tešku situaciju, prirodno je da takve stvari utječu na njegove procjene. Da je Peter barem jednom sam prokomentirao vlastito ponašanje na način koji bi dao naslutiti da je svjestan neprimjerenosti svojih postupaka, moguće je da bi bili nešto tolerantniji. Ali ništa od toga. Peter se sve češće dovodio u neugodne situacije, a pritom u njih uvlačio i poslodavca pred drugim kolegama. Pred drugim kolegicama. Alex zatomi uzdah. Osim toga, Peter je imao osobito loš osjećaj za vrijeme. Trenutačno se postojanje istražiteljskog tima dovodilo u pitanje i doista im nije trebala nikakva negativna pozornost. Bilo je dovoljno što je jedina civilna službenica u timu, pritom i jedina žena, morala prijeći na nepuno radno vrijeme zbog prilično zeznute trudnoće, što su Alexovi nadređeni isprva smatrali znakom izgaranja na poslu. Bio je i više nego zahvalan onoga dana kada je Fredrika ipak popustila i, sukladno pravilima, prihvatila bolovanje, podržano odgovarajućim liječničkim mišljenjem. Istodobno je tim dobio svježu krv u vidu Joara. Zapravo na ograničeno vrijeme, ali ipak. Odluka je sama po sebi značila da tim nije otpisan.


Alex je brzo počeo cijeniti Joara kao neuobičajeno nadarena istražitelja. Osim toga, za razliku od Petera i Fredrike, odavao je dojam mentalne stabilnosti. Nikad ne bi planuo poput Petera i činilo se da nikada stvari ne tumači krivo kao što je Fredrika znala činiti. Nikad nije gubio mirnoću, a njegov integritet činio se beskrajnim. Prvi put u dosta mjeseci Alex je imao dojam da na svome radnom mjestu ima razumna suradnika s kojim može razgovarati. »Ako smijem pitati, otkud prezime Recht?« reče Joar iznenada. »Je li njemačko?« Alex se nasmije, to mu je pitanje postavljeno već mnogo puta. »Ako se ode dovoljno unatrag po rodoslovnom stablu, onda naravno jest«, odgovori. »Židovsko.« Krišom je gledao Joara, želio je vidjeti hoće li reagirati. Nije. »Ali to je bilo davno«, nadoda. »Muškarci koji su nosili to prezime ženili su se kršćankama i prekinuta je židovska krvna veza između majke i djeteta.« Približavali su se crkvi. Alex je, po dogovoru, parkirao pred župni dvor. Visok i stasit muškarac stajao je na stubištu odjeven u kolar-košulju i čekao ih. Poput tamnog kipa ocrtavao se pred bijelom zgradom i svijetlosivim nebom u pozadini. Izazivao je poštovanje, procijeni Alex prije nego što je uopće stigao izaći iz automobila. »Ragnar Vinterman«, reče župnik kada je prihvatio Alexovu pa Joarovu ruku. Alex je pretpostavio da nije dugo stajao na stubama jer mu je ruka bila topla. I velika. Alex nikad prije nije vidio tako velike ruke. »Pođimo unutra«, reče Ragnar Vinterman svojim tamnim glasom. »Alice, naša pomoćnica u župi, pripremila je kavu i kolače.« Šalice za kavu stajale su zajedno s tanjurom s velikim slatkim pecivima na jednom od većih stolova u župnom dvoru. Osim toga, prostor je bio gotovo pust i Alex osjeti kako je u prostoriji hladno i prije nego što je skinuo jaknu. Joar svoju nije skidao. »Oprostite što je ovako hladno«, reče Ragnar uzdahnuvši. »Desetljećima pokušavamo srediti grijanje u kući, ali gotovo da smo počeli gubiti nadu. Jeste li za kavu?«


Obojica su pristala na vrući napitak. »Možda bih za početak trebao izraziti sućut«, reče Alex oprezno spuštajući šalicu kave. Ragnar polagano kimne pognute glave. »Za župu je to golem gubitak«, reče tiho. »Ne vidim baš da ćemo se tako skoro oporaviti. Ovo će svima nama biti teško žalovanje.« Zbog držanja i glasa Alex je instinktivno zadobio povjerenje u njega. Alexova kći rekla bi da župnik ima tijelo nekadašnjeg sportaša. Župnik provuče ruku kroz svoju čvrstu tamnosmeđu kosu. »Mi u crkvi mislimo da se uvijek treba nadati najboljem i istodobno se spremati na najgore - ‘hope for the best, prepare for the worst’, kako kažu Jenkiji - ali treba znati i što je najgore što se može zamisliti.« Nakratko se zaustavio i prešao prstom po šalici. »Bojim se da to mnogi od nas ovdje zaposlenih i mnogi članovi župe u ovom slučaju nisu mogli.« Alexu se nabora čelo. »Mislim da ne razumijem.« Ragnar Vinterman se uspravi. »Svi su znali za Jakobov zdravstveni problem«, reče i uzvrati Alexov pogled. »Osim toga, samo je malo nas znalo koliko je loše povremeno bio. Na primjer, da je više puta prolazio liječenje elektrošokovima, to je znala samo nekolicina suradnika i članova župe. Kada bi bio u bolnici, rekli bismo da je u odmaralištu ili na privatnom putovanju. Tako mu je bilo draže.« »Je li se bojao da se to ne doživi kao slabost?« upita Joar. Ragnar pogleda mlađega od dvojice muškaraca. »Ne bih rekao«, odgovori i blago se nagne unatrag. »Ali imao je integriteta. I znao je, baš kao i mi, da postoji mnoštvo predrasuda u vezi s bolesti od koje je patio.« »Koliko smo shvatili, dugo je bio bolestan«, reče Alex i potiho zadrhti kada se sjetio da mu još nije uspjelo stupiti u kontakt s Jakobovim liječnikom. »Desetljećima«, uzdahne župnik. »Sve od adolescentskih dana, zapravo. Koliko sam shvatio, prvih godina mu nije bilo baš lako. Čini se da mu je majka imala istu dijagnozu.« »Je li još živa?« upita Joar.


»Nije«, odgovori župnik i otpije malo kave. »Oduzela si je život kada je Jakobu bilo četrnaest godina. Tada je odlučio postati pastor.« Alex zadrhti. Određene bolesti, činilo se, prenose se poput štafete s jedne generacije na drugu. »Što mislite o onome što se sinoć dogodilo?« reče polako tražeći župnikov pogled. »Mislite, vjerujem li da je to Jakob učinio? Je li ustrijelio Marju, a onda sebe?« Alex kimne. Ragnar otpije nekoliko gutljaja, pogleda kroz prozor pored Alexa i Joara, u snijeg koji je mirovao na drveću i tlu. »Nažalost, vjerujem da je bilo upravo tako.« Kao da je upravo shvatio da je rekao nešto silno nelagodno, promijenio je položaj i prebacio jednu nogu preko druge. Velike je ruke položio u krilo. Jedini zvuk koji se inače čuo bio je Joarova kemijska koja je klizila po dopola ispisanoj stranici njegova bloka. »Bio je u tako jadnom stanju posljednja dva dana«, reče Ragnar napeto. »I žalim, da, cijelim srcem žalim što nisam alarmirao okolinu i barem Marji sve ispričao.« »Što to?« upita Alex. »O Karolini, reče Ragnar i nagne se nad stol, nakratko lica među dlanovima. Mala Lina, kako je loše završila.« Alex primijeti da je Joar prestao pisati. »Jeste li je dobro poznavali?« upita. »Ne kao odraslu, više kada je bila mlada«, reče Ragnar. »Ali preko Jakoba redovito bih doznao kako živi. Da se drogira i pokušava izvući iz toga.« Zavrti glavom. »Jakob nije shvaćao što je muči sve do prije koje godine«, nastavi. »Uvijek je pred sebe postavljala nevjerojatno visoke zahtjeve i onda kada ih na studiju nije uspjela ostvariti, počela je zloupotrebljavati različite vrste droga. Prvo da bi mogla raditi više i bolje, poslije je ovisnost postala samo još jedan problem s kojim se morala nositi.« »Ali njezina majka, Marja, valjda je i ona znala za te probleme?« Alex će sumnjičavo.


»Naravno«, reče Ragnar. »Ali djevojka je bila mnogo bliža s ocem, tako da je on imao cjelovitu sliku. A pošto su imali drugih problema u životu, odlučio je ne pružiti Marji sve informacije o sudbini njihove kćeri.« »Morala je, valjda, nešto primijetiti«, reče Joar. »Ako sam dobro shvatio, njezina je ovisnost godinama bila vrlo ozbiljna.« »I bila je«, reče Ragnar s određenom oštrinom u glasu. »Ali uz malo volje, takve stvari se daju relativno dobro zataškati pred majkom koja ionako ne želi baš vidjeti što ima pred sobom.« »Mislite li da je namjerno zatvarala oči pred problemima svoje kćeri?« upita Alex. »Da, to mislim«, reče Ragnar odlučno. »I zapravo ne znam je li to toliko čudno. Godinama im je bilo teško zbog Jakobove bolesti i onda su odjednom imali problema i s kćeri. Valjda jednostavno nije mogla. Zna to tako biti.« Alex, koji je i sam imao dvoje djece, nije znao slaže li se sa župnikom, ali s druge strane, nije imao ni iskustvo suživota s nekim tko pati od teške depresije. Jer postoji normalna granica koliko muke čovjek može podnijeti. U tom je smislu Ragnar Vinterman imao pravo. »A onda je primio vijest o smrti u nedjelju navečer«, nastavi Ragnar. »Nazvao me kratko nakon što je doznao, užasnut i očajan.« »Tko mu je javio?« upita Alex. Ragnar se na trenutak učinio smetenim. »Zapravo, ne znam. Je li važno?« »Vjerojatno nije«, reče Alex, »ali svejedno bih želio znati.« Joar se uznemireno uzvrpoljio. »Ali supruzi nije rekao ništa?« upita. Ragnar se ugrize za donju usnu i zavrti glavom. »Ni riječi. I molio me da joj ni ja ne kažem. Rekao je da prvo sam želi shvatiti značenje toga što se dogodilo prije nego što kaže Marji. Nisam vidio nikakvog razloga da ga ne poslušam i dao sam mu vremena do srijede, do danas.« »Do danas?« ponovi Alex.


Župnik kimne. »Danas je Marja trebala biti prisutna na sastanku ovdje u župi, i u slučaju da joj Jakob dotad ne kaže, preuzeo bih na sebe da to učinim. Jer morala je znati.« Alexu su se u glavi rojile misli. Polako je slika počela poprimati obličje. »Jeste li još koji put razgovarali ili je to bio posljednji razgovor?« »Čuli smo se još jednom«, reče Ragnar, ponovo je bio napet. »Jučer. Neobično, ali zvučao je kao da osjeća olakšanje, rekao je da će navečer reći Marji. Da će se sve riješiti.« Župnik duboko uzdahne. Alex nije baš očekivao da zaplače, što se nije ni dogodilo. »Sve se trebalo riješiti«, ponovi župnik teškim glasom. »Trebalo mi je biti jasno, trebao sam nešto učiniti. Ali nisam. Nisam učinio baš ništa.« »To je prilično uobičajeno«, reče Joar sabranim tonom, a župnik i Alex upru pogled u njega. Joar odloži olovku i odgurne blok za bilješke. »Mislimo da u svakoj situaciji trebamo biti racionalni i puni razumijevanja, ali nažalost, ljudi tako ne funkcioniraju. Ne čitamo misli, jedino u čemu smo dobri je da nakon svega, kada se otkriju činjenice, ‘shvatimo’ kako smo trebali reagirati. I onda sami sebe smatramo odgovornima. Nepotrebno.« Zavrtio je glavom. »Vjerujte mi, nedostajalo vam je presudno znanje koje tek sada, unatrag, zamišljate da ste imali od početka.« Alex začuđeno pogleda mlađeg kolegu. Mnogo toga ne znamo jedni o drugima, pomisli. »Ostali Marjini i Jakobovi prijatelji tvrde da je isključeno da bi Jakob ustrijelio sebe i suprugu«, reče umjesto toga. Župnik je oklijevao. »Mislite na Elsie i Svena?« oprezno će. »Odavno više nisu tako bliski prijatelji s Marjom i Jakobom, za mnogo toga nisu znali.« Na primjer, za kćerine probleme s drogom, dodao je Alex sam sa sebe. »Zašto se to dogodilo?« upita Joar. »Zašto više nisu bili bliski prijatelji?« »Ah, naravno da su bili bliski«, reče župnik. »Samo ne onoliko koliko su bili prije, koliko sam shvatio Jakoba. Zašto? Pa, ne bih baš znao. Dogodila se neka


razmirica prije koju godinu, i nakon tog više nikad nije bilo kao prije. Potom su i Elsie i Sven otišli u prijevremenu mirovinu, a kako su napustili župu, imali su još manje kontakata s Jakobom i Marjom.« Joar je ponovo bilježio. »Što je s drugom kćeri, Johannom? Je li i ona imala problema?« upita Alex. Župnik odmahne glavom. »Ne, nipošto«, reče. »O njoj sam čuo samo dobre stvari. S druge strane«, dodao je nesigurno, »o njoj sam možda i manje toga čuo. U ranoj dobi dala je na znanje da nije zainteresirana za crkvu kao ostali članovi obitelji, da nije vjernica, i time je stvorena određena distanca.« »Znate li čime se danas bavi?« upita Alex radoznalo. »Pravnica je«, odgovori Ragnar. »Više od toga, nažalost, ne znam.« »Znači, ne znate kako da stupimo u kontakt s njom?« upita Joar. »Nažalost, ne.« Nakratko je nastala tišina. Alex je otpio malo kave i sam za sebe ukratko sažeo informacije koje su se pojavile. Većina toga odmah se činila logičnom. Jakob nije otkazao večeru s Elsie i Svenom iz jednostavnog razloga što bi Marja onda posumnjala da nešto nije u redu. A razlog što je zvučao kako je zvučao na telefonu bio je očito onaj klasični: odlučio je okončati svoj i suprugin život, i u tome je našao mir. Jedino pitanje ostala je kći Johanna. Je li doista bila toliko izolirana od svoje obitelji da je Jakob smatrao legitimnim rješenjem oduzeti joj roditelje? Moraju doći do nje, što prije. »Ako pođemo od pretpostavke da ne vjerujemo kako je Jakob bio toliko bolestan da bi oduzeo život sebi i supruzi, tko bi onda mogao biti počinitelj? Možete li zamisliti kojeg drugog počinitelja?« Ragnaru se nabora čelo. »Mislite, nekoga s kime se Jakob i Marja nisu slagali toliko da ih je ubio?« Alex kimne. »Stvarno ne znam.« »Jer Jakob je bio prilično angažiran po pitanju izbjeglica...«, počne Joar. »Da, naravno, moguće da je imao problema zbog toga«, reče Ragnar. »Ali o tome ne znam ništa.«


Time je sastanak bio završen. Ispili su preostalu kavu, pojeli preostale kolače i porazgovarali o snijegu koji je stvarao probleme. Zatim su se rukovali i otišli svatko svojim putem. »Nažalost, mislim da bi župnikova procjena mogla biti točna«, reče Alex zamišljeno koji trenutak poslije, dok su sjedili u automobilu na povratku prema Kungsholmenu. »Jedino moramo prvo doći do kćeri i provjeriti priču i njezino mišljenje. A onda moramo razgovarati s liječnikom koji je vodio Jakobovo liječenje.« Nekoliko sati kasnije, kada su Alex i Joar krenuli kući s posla, još uvijek nisu uspjeli stupiti u kontakt s osobama koje su tražili. Unatoč tome što je Alex mislio da sve drži pod kontrolom, polako se počeo pojavljivati osjećaj da tome nije tako. Fredrika Bergman trčala je koliko su je noge nosile. Zaštitnički držeći ruku na trbuhu, trčala je kroz mračnu šumu brže nego ikad u životu. Duge grane drveća ranjavale su joj lice i tijelo, stopala su joj tonula u vlažnu mahovinu, a od vruće ljetne kiše slijepila joj se kosa.

Bili su blizu, njezini progonitelji. Znala je da će izgubiti. Dovikivali su joj: »Fredrika, odustani! Znaš da nam ne možeš pobjeći! Stani! U ime svog djeteta!« Riječi su je i dalje šibale. Dijete je ono što žele, djeteta se žele domoći. Kada je uhvate, rasjeći će joj trbuh da ga izvade i ostaviti je da umre u šumi. Baš kao što su učinili svim ostalim ženama koje je između drveća vidjela kako leže na leđima. Snaga ju je počela napuštati, očaj je rastao. Umrijet će u šumi, a da neće uspjeti spasiti svoje nerođeno dijete. Plač u njoj bjesnio je i trgao joj nutrinu, usporavao korake koji su ispočetka bili dugi i brzi. Naposljetku je posrnula preko korijena stabla i ozbiljno pala. Srušila se ukoso na trbuh, a dijete se sledilo i prestalo micati. Prošlo je nekoliko sekundi i već su je okružili. Visoki, tamni. Svaki sa svojim nožem. Jedan od njih čučnuo je pokraj nje. »No, no, Fredrika«, šapnuo joj je i pomilovao joj čelo. »Tko bi rekao da ćeš ovako zakomplicirati nešto što je moglo biti jednostavno.« Okupili su se oko nje, iscrpljene, na silu je okrenuli na leđa, čvrsto je držali. »Diši, Fredrika, diši«, čula je glas, a u istom trenutku vidjela je kako se jedan od noževa podiže. Zaurlala je iz sve snage svojih pluća, pokušala se istrgnuti.


»Fredrika, pa kvragu, nasmrt si me prepala«, odjeknuo je dobro poznat glas. Prisilila se podignuti pogled, smeteno se osvrtala oko sebe. Čvrste Spencerove ruke držale su je, noge su joj bile zapletene u prekrivač. Znoj poput druge kože. Tekle su joj suze. Spencer je osjetio kako se opustila i sjeo na rub kreveta. U tišinu ju je grlio. »Za Boga miloga, što to ne valja sa mnom?« šapne Fredrika i zajeca ravno u njegov vrat. Spencer nije odgovarao, samo ju je čvrsto zagrlio. »Oprosti što nisam došao ranije«, reče tiho. »Oprosti.« Fredrika, koja se nije mogla sjetiti jesu li se uopće dogovorili da će se vidjeti, samo je osjećala zahvalnost što je prisutan, pa dugo nije ništa rekla. »Koliko je sati?« upitala je. »Pola dvanaest«, uzdahne Spencer. »Avion iz Madrida je kasnio.« Do nje je doprlo sjećanje. Madrid. Bio je u Madridu na konferenciji. Trebao je sletjeti još u osamnaest i trideset, trebali su zajedno večerati. On je, pak, stigao nešto prije ponoći i otključao vrata svojim ključem. Prethodno, prije nego što je zatrudnjela, uvijek su se viđali u bivšem stanu Spencerova oca, ali sada, što zbog djeteta, što zbog Fredrikinih teškoća, sve su se češće viđali u njezinu stanu. Novi izazovi, nove rutine. Navrle su suze razočaranja. »Jebeno mi je dosta ovoga. Mislila sam da ću u trudnoći biti sretna, uravnotežena. Gotovo, pa patetična ideja.« Spencer se znalački nasmiješio, onim smiješkom zbog kojeg ga je željela više nego što je ikad željela ijednog muškarca. »Ti i patetika? Zbilja?« nacerio se i počeo skidati jaknu. Krenuo je prema hodniku. »Zar nisi objesio jaknu?« Fredrika će blesavo. »Nisam, toliko si bila glasna kad sam ušao, da sam mislio kako je pametnije da se pozabavim tobom prije nego ičim drugim.« Vratio se brzim koracima. Raščupane kose, umornih očiju. Nije baš mlad taj njezin Spencer, a uskoro će prvi put u životu postati otac. »Bože dragi, Fredrika, zar ti je tako svake noći?«


»Gotovo svake«, pokušavala je ne nastaviti o tome. »Vidio si već.« »Jesam, ali mislio sam da je to samo povremeno. Užasno mi je da se ovakve stvari događaju dok me nema.« Onda budi ovdje, poželjela je reći. Ostavi tu svoju dosadnu ženu i oženi mene. Riječi su zapele u njoj, nestale u oceanu starih navika. Odnos sa Spencerom bio je kristalno jasan kao što je oduvijek bio: neupitno su bili par, samo unutar zadanih okvira. Nikad je nije naveo da pomisli kako će biti drukčije samo zato što je prihvatio ulogu oca njezina djeteta. Fredrika ustane iz kreveta i pođe u kupaonicu. Spencer je nestao u kuhinji, otišao je napraviti sendvič. Bacila je znojnu spavaćicu u košaru za prljavo rublje i otišla pod tuš. Meki i topao mlaz vode nevjerojatno je dobro došao njezinoj koži. Okrenula se pod mlazom, nije se usudila pomisliti kako plače. Potom se omotala velikim ručnikom. Barem je radni dan bio dobar. Kratak, ali dobar. Bilo je teško pronaći nekoga da joj prevede papiriće s bilješkama na arapskom jer su svi prevoditelji bili angažirani na opširnom i kompliciranom slučaju krijumčarenja izbjeglica, s mnogo materijala koji je trebalo obraditi za nacionalnu policiju. Na kraju se jedan od njih ipak prihvatio njezina malog zadatka i obećao javiti se sljedeći dan. Fredrika priguši uzdah. Naravno da se sutra treba pozabaviti mnoštvom stvari. Prevoditelj će se javiti, kako je rekao, a trebao bi i liječnik zadužen za Karolinu Ahlbin kad je zaprimljena u bolnicu i preminula od predoziranja. Jedino što je Fredrika zapravo tijekom dana u uredu odradila bila je bilješka o velikom zemljištu s objektom na otoku Ekeröu, koje je glasilo na sestre Ahlbin, a koje je prije glasilo na njihove roditelje. Možda se radilo o kući koju je obitelj zajednički koristila? Fredriki je zapela knedla u grlu kada su joj misli odlutale na Johannu Ahlbin, koja je ostala sama. Nije mogla ne provjeriti je i u popisu stanovništva, kad je već počela s tim. Johanna Maria Ahlbin, rođena 1978., godinu nakon svoje sestre. Neudana, bez djece. Nitko osim nje nije bio prijavljen na istoj adresi, prema tome, radi se o samačkom domaćinstvu. Postoji li išta gore? Dijete se pomaknulo, kao da se zabrinulo da ne zaboravi na njega. Fredrika ga je pokušala smiriti milujući trbuh. Nerođeno dijete. Ovdje je, ali ipak nije. Da joj netko pozvoni na vrata i kaže da su joj roditelji i brat mrtvi, slomila bi se. Osobito bi joj nedostajao brat. Oči je zapeku od novih suza. Osim Spencera, zapravo nije bilo čovjeka kojeg je više cijenila. Obriše zalutale suze koje su potekle. Njezino dijete teško da će dobiti brata ili sestru.


»Bit ćeš ti dobro bez obzira na sve«, prošaptala je. Podigne pogled i ugleda vlastite oči u kupaonskom ogledalu, crvene od plača. Stidjela se. Što je ona zapravo imala biti žalosna? Dobro je živjela, imala prijatelje i obitelj, a sad je čekala prvo dijete s čovjekom kojega je godinama voljela. Odrasti, pomisli ljutito. I prestani toliko žaliti samu sebe. Sretniji od ovoga može se biti samo u bajkama. Kose u ručniku izašla je iz kupaonice i pošla k Spenceru u kuhinju. »Možeš i meni napraviti sendvič?«

Telefonski signal proparao je stan neposredno prije ponoći. Užurbano je krenuo da se stigne javiti prije nego što probudi i njegovu suprugu. Oprezno je prošao ispred njezinih zatvorenih vrata i jednom je, za promjenu, bio zahvalan što više ne dijele spavaću sobu. Bose noge tiho su odjekivale na parketu. Vještom kretnjom bešumno je zatvorio vrata radne sobe za sobom. »Da?« javio se podignuvši slušalicu. »Upravo je nazvala«, čuo se glas s druge strane žice. »Zvala je danas tijekom dana.« Na trenutak je šutio. Očekivao je ovaj razgovor, a ipak mu je bilo mučno. Zaključio je da je to znak ozdravljenja. Nema čovjeka koji bi mogao biti dio ovakvoga projekta i ne osjećati ništa. »Znači, sve po planu«, reče. »Sve ide po planu«, potvrdi glas s druge strane žice. »Sutra nastavljamo.« »Je li se činilo kao da nešto naslućuje? Je li shvatila širinu svog problema, da tako kažem?« »Nije još. Ali sutra će joj biti jasno.« »Onda će već biti prekasno za nju«, završio je uz uzdah. »Da«, odjekne glas iz slušalice. »Onda će sve biti gotovo.« Rastreseno je prolazio prstima po praznom bloku na radnom stolu od orahovine. Svjetlost ulične svjetiljke bojila je cvijeće u prozoru u žuto. »A naš prijatelj koji je prije nekoliko dana došao s Arlande?«


»U stanu je u kojem ga je ostavila naša osoba za kontakt. Sutra bi trebao biti spreman za zadatak.« Ispod prozora cestom su prolazili automobili. Snijeg im je škripio pod kotačima. Ispušni plinovi na hladnoći su se bojili u bijelo. Neobično. Činilo se da vani sve ide svojim tijekom, baš kao i dosad. »Možda bismo trebali stati s našom djelatnošću kad završimo s ovim?« reče oprezno. »Hoću reći, dok se sav metež ne smiri.« Čuo je drugoga kako diše u slušalicu. »Nisi valjda počeo oklijevati?« začuje se potom glas. Zavrti glavom. »Naravno da nisam«, naglasi tiho. »Ali malo opreza valjda ne može škoditi, barem dok su sve oči uprte u nas.« Drugi se tiho nasmije. »Samo tebe vide, prijatelju. Mi ostali smo još uvijek nevidljivi.« »Baš to«, reče promuklo. »Upravo to i želimo, zar ne? Bilo bi loše da im damo razloga da me stave pod povećalo. Samo je pitanje vremena prije nego što i ti postaneš vidljiv, prijatelju.« Zadnju je riječ osobito naglasio, od čega se onaj drugi prestao smijati. »Ti i ja smo na istoj strani«, glas će prigušeno. »Upravo tako, reče sabrano. Bilo bi dobro da ne budem jedini koji je toga svjestan.« Zatim je spustio slušalicu. Zapalio je cigaretu, iako je znao da mu supruga mrzi kada puši u kući. Vani je padao snijeg kao da bogovi vremenskih prilika očajnički pokušavaju sve zlo na svijetu prekriti kristaliziranom vodom.

ČETVRTAK, 28. VELJAČE 2008. STOCKHOLM

Imala je bujnu crvenu kosu, svijetloljubičastu haljinu koja joj je loše pristajala i prilično napornu neverbalnu komunikaciju. Glas joj je bio promukao i piskutav, a


riječi teške i ljutite. Peter Rydh bio je gotovo siguran da zaudara i ima dlakava pazuha. Sjedio je u zadnjem redu, na kraju niza stolica, i pitao se kako je završio ondje. Na tečaju rodne ravnopravnosti, a ima toliko važnijih stvari. Da je Margareta Berlin ovdje, postidjela bi se vlastite odluke. Od svih tečajeva rodne ravnopravnosti na svijetu, ovaj je vjerojatno bio najgori. Baš ružno od gospođe Berlin. Nervozno se uzvrpoljio. Nemir ga je pekao u nogama, pulsirao mu u krvi, kuhao je od njega. Nije pošteno. Jednostavno nije. Pocrvenio je od prisjećanja kako se Margareta Berlin izvikala na njega. Izgledala je tako prokleto sigurno u sebe za tim svojim stolom kad je objavila presudu. Kao da je ona prava osoba da uči njega kako se treba vladati u policiji. I još je imala petlje spomenuti onaj mali nesporazum s božićne proslave. Peter je s mukom progutao knedlu. Zbog stida i straha, ali i zbog čistog i nepatvorenog bijesa. Pa nije on bio kriv za to, to je valjda jasno svakoj šuši. Uostalom, Margareta Berlin je u jednome konkretno pogriješila. Policija nije ni po čemu drukčija od drugih radnih mjesta; smije se spavati s kim god se hoće. Novi prizori vraćali su mu se pred oči, ovoga puta s božićne proslave. Vruća tijela na premalom plesnom podiju, postavljenom u kantini samo za tu priliku. Alkohol u količinama koje nisu bile predviđene, ples uz glazbu koja nije bila na predviđenom programu. Kao što je to njegov kolega Hasse tako lijepo sročio dan poslije, na toj konkretnoj božićnoj zabavi osjećao se opak pritisak. Peter se provodio kao da nema sutra. Otkačio se i plesao i plesao. Na kraju su mu noge same hodale dok se vrtio naokolo s jednom kolegicom za drugom. Zatim je plesao s Elin Bredberg. Sa sjajem u licu, tamne kose i budnih očiju. Peter je već vidio takve oči. Gladne i primamljive. Koje jure, kojima se žuri. Koje su voljne. Peter Rydh nije jedan od onih... Kad se vrata otvore, on ulazi. Ni više ni manje od toga. Prvo je privukao Elin. Oči su joj se stisnule, ali smiješile su se. Privlačne i izazovne. Pa je Peter spustio ruku s njezinih leđa i uhvatio je za stražnjicu. Obujmio joj desni guz i poljubio je u obraz. Jedva se stigao snaći prije nego što mu je kroz zrak doletjela pljuska i prilijepila mu se za obraz. I tako je zabava završila. Peter je smatrao da u životu postoje određena nepisana pravila. Elin Bredberg morala je razumjeti kako je on vidio situaciju. On joj je to i objasnio i tražio da ona preuzme svoj dio odgovornosti, ako već neće sve, što je trebala. Završilo je tako što je prihvatio da preuzme odgovornost na sebe. Doduše, tek sljedećeg dana kada su se oboje otrijeznili i mogli normalno razgovarati, ali barem su stvar istjerali na čistac. Iako je i dalje smatrao da je ona kriva, ne on.


Peter zastenje, onako za sebe. Uvijek je sve tako nepravedno. Stalno sva ta neugodna iskustva koja razore i najmanji tračak sreće i radosti. Neka se dobro pazi svinja koja se izblebetala voditeljici ljudskih resursa o kiflicama, jer dotična osoba upravo si je na vrat navukla neprijatelja. Sinoć se pojavila jedna sumnja i što je više razmišljao o tome, to mu se činilo razumnijim. »Spol je moć«, utvrdila je predavačica glasno. »A žene u ovoj zemlji su građani drugog reda. Unatoč tome što je Švedska najuspješnija među demokratskim zemljama.« Uhvatila je zrak, kosa joj je lepršala lijevo-desno. »Napravit ćemo jednu vježbicu«, reče odlučno i pogleda po dvorani. »Treba mi pomoć jednog finog gospodina iz publike.« Nitko se nije pomaknuo. »Joj, pa dajte«, zaguguće žena. »Nije toliko strašno. Radi se o prastaroj vježbi. Čak je zabavna.« Peter uzdahne. Uzdahne i prepusti se mislima o Ylvi, s kojom se razišao prije pola godine. Mjeseci samotnih večeri u stanu u predgrađu, gdje su dječaci provodili svaki drugi vikend. Pojedine večeri i tjedni besmislenih susreta iz kojih se nikad nije razvilo ništa osim seksa, koji bi u tom trenutku bio strastven, a poslije prilično mlak. Stezalo ga je u prsima i peklo u očima kada se malo spustio u stolcu. Pitao se je li Ylvi isto tako. Pitao se osjeća li se i ona prazno. Jer tako se osjećao. Prazno. Nastala je prokleta praznina.

Glas liječnika naveo je Fredriku Bergman da se osjeti prozvanom, iako je znala da je to smiješno. Jer liječnik je bio na telefonu, a ne ovdje pred njom. Da je trebala pogađati kako izgleda, rekla bi da ima tanku kosu i nosi naočale. I da možda ima sitne zelene oči. »Karolina Ahlbin je u četvrtak sanitetskim prijevozom dovezena u bolnicu«, prenio joj je liječnik, Göran Ahlgren. »Dijagnosticirano joj je ono što u svakodnevnom govoru nazivamo predoziranjem, u ovome slučaju, predoziranje heroinom koji je ubrizgan u pregib lakta. Učinili smo što smo mogli da je spasimo, ali njezini su unutarnji organi toliko već pretrpjeli da je pokušaj oživljavanja bio nemoguć. Preminula je manje od sata nakon što je stigla.« Fredrika je brzo bilježila liječnikove riječi.


»Mogu vam poslati kopije smrtnog lista i potvrde o uzroku smrti«, dodao je. »Već smo ih vidjeli«, reče Fredrika, »ali rado bih da mi pošaljete pacijentov bolesnički karton, i to cijeli.« Čula je kako Göran Ahlgren oklijeva. »Postoji li kakva sumnja u zločin?« pitao je. »Ne, ne u njezinu slučaju«, odgovori Fredrika. »Ali njezin smrtni slučaj povezan je s jednim drugim, pa zato...« »Pobrinut ću se da najkasnije danas poslijepodne primite dokumentaciju koja vam treba«, reče liječnik. Fredriki se gotovo učinilo da želi poklopiti. »Je li prethodno bila vaša pacijentica?« upitala je. »Nije«, odgovori Göran Ahlgren. »Nikad.« Netko je pokucao na Fredrikina vrata i ušla je Ellen Lind, te odložila papire na njezin radni stol. Kimnule su si i Ellen je izašla. Trebale bismo se početi družiti, pomisli Fredrika. I sama pomisao na to umarala ju je. Jedva je imala snage družiti se s prijateljima. Göran Ahlgren nakašlje se i podsjeti je da se nalazi s druge strane slušalice. »Oprostite«, brzo će Fredrika, »imam samo još nekoliko pitanja o Karolininoj identifikaciji. Je li imala dokumente uza se?« »Naravno. Imala je novčanik u stražnjem džepu, a u njemu vozačku. Identificirana je zahvaljujući slici iz vozačke i njezinoj sestri koja je pratila sanitetski prijevoz.« Fredrika ostane bez riječi. »Kako, molim?« »Njezinoj sestri, samo trenutak, imam ovdje zapisano ime«, reče liječnik i prelista nekoliko papira. »Tako je, Johanna se zvala, Johanna Ahlbin. Bila je prisutna i identificirala sestru.« Misli su se miješale u Fredrikinoj glavi. »Nismo uspjeli doći do sestre«, reče liječniku. »Znate li gdje je?«


»Osim toga, nisam više razgovarao s njom«, reče Göran Ahlgren umorno. »Ali sjećam se da je spomenula nešto o skorom putovanju u inozemstvo. Mislim da je trebala otputovati već za vikend.« Fredrika je osjetila sve veću frustraciju. Ni riječi o sestrinoj prisutnosti, ni u jednom od papira iz bolnice i iz policije. »Je li itko od policajaca koji su poslani u bolnicu razgovarao sa sestrom? « »Samo nakratko«, odgovori liječnik. »Nije bilo nejasnoća koje je trebalo riješiti. Preminula je primljena u pratnji sestre koja je prenijela o čemu se radi. Tako da nije bilo problema s identifikacijom.« Umor od kojeg joj je mozak inače bio spor, kao da je rukom odnesen. Fredrika čvrsto stisne olovku i upre pogled pred sebe. Johanna Ahlbin je, dakle, bila prisutna kada je Karolina umrla. Zatim je otputovala u inozemstvo i sad nije dostupna. A prije dva dana njezin si je ožalošćeni otac oduzeo život. »Tko je roditeljima Karoline Ahlbin javio da je preminula?« pitala je nepotrebno strogim glasom. Da nije znala da tome nije tako, pomislila bi da se liječnik smiješi kad joj je odgovorio. »Zapravo ne znam«, rekao je. »Ali Johanna Ahlbin rekla je da će to ona učiniti.« »Znate li je li bila u kontaktu s nekim drugim? Je li nekog nazvala još iz bolnice?« »Ne«, odgovori Göran Ahlgren, »barem koliko sam mogao vidjeti.« Smetena, Fredrika je razmišljala o priči koja se upravo oblikovala pred njom. »U kojem je psihičkom stanju bila Johanna Ahlbin dok je bila u bolnici?« Liječnik je čekao, kao da nije razumio pitanje. »Naravno, bila je u šoku«, reče. »Ali nije bilo dramatično.« »Što bi trebalo značiti?« , »Ovaj, da nije bila očajna i strašno pogođena kako članovi obitelji obično budu kada prime vijest o posve neočekivanom smrtnom slučaju. Dobio sam dojam da je ovisnost Karoline Ahlbin u obitelji bila poznata stvar i da je to bio dugotrajan


problem. Što, naravno, ne znači da je smrt bila očekivana, nego da su se bližnji u nekoj mjeri već pripremili da bi priča mogla nesretno završiti.« Ne i njezin otac, pomisli Fredrika klonulo. On je bio potpuno nepripremljen. Ustrijelio je sebe i ženu. Završila je razgovor s liječnikom, nesigurna što je zapravo doznala. Neobična obitelj. Čak vrlo neobična. Pogled na sat podsjetio ju je da će uskoro imati jutarnji sastanak u Lavljem brlogu. Posegnula je za papirima koje joj je Ellen ostavila na radnom stolu. Kopiju prethodnog izvješća neidentificiranog pregaženog muškarca. Brzo je prstima listala stranice, bilo joj je jasno da se ništa novo nije pojavilo. Liječnik koji je obavio obdukciju javit će se kasnije tijekom dana. Misli su joj se preusmjerile na smotane bilješke i papire s arapskim znakovima za koje je tražila da joj se prevedu. Vjerojatno ne znače ništa posebno, ali svejedno ih treba istražiti. Prevoditelj se javio nakon što je triput odzvonilo. »Ovo baš i nije najbolji zamisliv rukopis za tumačenje«, rekao je. »Ali ipak ste mogli shvatiti što je pisalo?« upita Fredrika znatiželjno. »Da, naravno«, reče prevoditelj, zvučao je gotovo uvrijeđeno. Fredrika samo što nije uzdahnula, ali se svladala. Uvijek mora paziti što govori, uvijek postoje te granice koje je nemoguće predvidjeti. »Krenimo od lakog dijela«, počne prevoditelj. »Tanki spis koji ste pronašli. Radilo se o molitveniku, raznim skupljenim stihovima iz Kurana, ništa čudno. Ničeg drugog zabilježenog nije bilo. Ali onda imamo one papiriće.« Fredrika je čula kako nešto šušti s druge strane telefonske linije. »Na prvom su stajali nazivi dvaju mjesta u Stockholmu: dvorana Globen i Enskede. Dvije švedske riječi, ali zapisane na arapskom točno onako kako se izgovaraju. Mora da je to, inače stvarno ne znam što bi moglo biti. A ipak sam i sam Arapin, valjda znam.« Kratko se nasmijao i Fredrika se morala nasmiješiti. Prevoditelj se prestao smijati. »Na drugom, rekli ste da je u njega bio omotan prsten, stajalo je ovo: Farah Hajib, Sadr, Bagdad, Irak.« »Što to znači?« upita Fredrika.


»Stvarno ne znam«, reče prevoditelj. »U biti ne bi trebalo značiti ništa posebno, samo ono što nam je najlogičnije, a to je da u Sadru u Bagdadu živi žena koja se zove Farah Hajib. Možda je to njezin prsten?« »A što je Sadr zapravo?« »Prilično nepoznat dio Bagdada koji je, barem svojedobno, potpuno ili djelomično kontrolirala šijitska skupina Mehdijeva vojska«, odgovori prevoditelj stručno. »Pravi pravcati epicentar nereda, moglo bi se reći. Mnogi su bili prisiljeni pobjeći odande zbog borbi između šijita i sunita nakon što je srušen Saddamov režim.« Fredriki su navrli prizori iz vijesti o paklu unutarnjih sukoba i borbi koje su nakon 2003. promijenile Irak. Milijuni ljudi u bijegu unutar zemlje i u najbliže susjedne države. Zapravo, u tim razmjerima prilično je malenom dijelu uspjelo prijeći dug put sve do Europe i Švedske. »Možda je ovdje?« reče Fredrika. »Možda traži azil?« »Poslat ću prijevod internom poštom«, reče prevoditelj, »pa možete provjeriti s Imigracijskim uredom. Iako pretpostavljam da će biti teško pronaći je kad imamo samo ime. Ne mora ni biti da se ovdje prijavila pod tim imenom.« »Znam«, reče Fredrika, »ali ipak želim provjeriti. Usput, kako je prošla karta? Jeste li nešto pronašli?« »E, da«, reče prevoditelj. »Posve sam zaboravio na kartu.« Ponovo šuškanje papira. »Na njoj je stajalo ‘Fyristorg 8’.« »Znači, radi se o adresi?« reče Fredrika. »Čini se da je tako. Ničeg drugog nije bilo. Ali kao što sam rekao, poslat ću vam ovo, pa mi se možete javiti ako budete imali pitanja.« Fredrika je zahvalila na pomoći i odlučila odmah provjeriti navedenu adresu u Uppsali, gradu u kojem su se Spencer i ona svojedobno upoznali. Sat se sve više približavao desetki, uskoro počinje sastanak. Spencer će morati napustiti njezine misli da bi se mogla usredotočiti na posao. Podigla je obrve kad je shvatila što je na adresi trg Fvristorg 8. Bila je to adresa Forex banke. Na Fredrikinu čelu pojave se duboke bore, intenzivno je razmišljala zašto je tako reagirala na činjenicu da se radi upravo o Forexu. Budući da to nije uspjela shvatiti,


prijavila se u Vilmu, sustav Imigracijskog ureda. Htjela je provjeriti postoji li u registru Farah Hajib. Možda je u Švedskoj? Moguće i da je izgubila prsten.

Kad je čuo kako se ključ okreće u bravi, osjetio je takvo olakšanje da je gotovo briznuo u plač. Noć mu se činila beskonačno dugom, u stanu je bilo hladno. Lijepi uzorci ledenih kristalića izvana su ukrašavali prozore i činili jedini estetski primamljiv detalj u stanu koji je privremeno bio njegov. Aliju nije bilo dobro. Danima ga je bolio trbuh i svakoga puta kada bi otišao na zahod, imao je proljev. Zrak u stanu bio je toliko težak od silnog dima cigareta koji nije mogao prozračiti, da bi povremeno sam sebe uhvatio kako pokušava regulirati disanje i gotovo pokušava preskočiti pokoji udisaj. Nesanica je također izraženo djelovala na njega. Već nakon prve noći osjetio je kako mu se od umora mijenjaju osjetila. Zaboravio bi misao prije nego što bi je stigao cijelu pomisliti, a tu i tamo činilo mu se kao da spava, iako je bio budan. Ovo nije bio život za koji je platio, lako je platio mnogo manje od brojnih drugih. Susreo se s njima u hodniku i htio im je pokazati da mu je drago što ih vidi. Bilo je rano, nije bilo više od pola deset. Došla je ista ona žena s kojom se susreo ispred Pressbyråna. S njom u društvu bio je i jedan muškarac. Nizak i vrlo svijetao. Teško mu je bilo procijeniti dob, ali moguće da mu je bilo oko šezdeset. Alijevo raspoloženje splasnulo je. Nadao se da će ovoga puta biti prisutan netko tko govori arapski. Na njegovo iznenađenje, iz čovjekovih usta izašao je pozdrav na njegovu jeziku: » Salaam aleikum, Ali«, reče blagim glasom. »Kako vam je bilo ovdje u stanu?« Ali proguta slinu i nekoliko se puta nakašlje. Prošlo je dosta vremena otkad je imao s kime razgovarati. »Dobro«, reče, i glas mu zaškripi. Ponovo proguta slinu, nadajući se da ovo dvoje neće prozreti njegovu laž. Ako pomisle da je drzak, to bi bila katastrofa. Najgore od najgoreg što bi se moglo dogoditi bilo bi da ga pošalju kući. Tada bi on i njegova obitelj ponovo bili na početku. Muškarac i žena ušli su u stan, Ali ih je slijedio. Sjeli su u dnevnu sobu. Žena je odložila nekoliko neotvorenih kutija cigareta na stolić i kimnula Aliju. Nasmiješio se i pokušao izraziti zahvalnost. Nije pušio cijele noći, što je u njemu pojačalo nervozu. »Hvala«, prošapće na arapskom. »Hvala.« Svijetlokosi muškarac nešto reče ženi i ona se nasmije.


»Nadali smo se da niste pomislili kako smo vas napustili«, reče muškarac i nasloni se na kauču, zabrinuta izraza lica. »Jednostavno, morali smo pustiti da prođe nekoliko dana između naših posjeta, nadam se da to razumijete.« Budući da Ali nije odmah odgovorio, muškarac je dodao: »To je i radi vaše sigurnosti.« Ali povuče prvi dim cigarete, osjeti kako ga nikotin malčice smiruje. »Uopće nije problem«, požuri reći i opet prinese cigaretu ustima. »Dobro mi je bilo.« Muškarac kinine, činio se zadovoljnim. Žena uzme aktovku koju je donijela i stavi je u krilo. Uz diskretan zvuk brava se otpusti i ona otvori torbu. »Došli smo raspraviti posljednju isplatu za vaš boravak u Švedskoj«, reče muškarac autoritativno. »Da možete dobiti dozvolu boravka i dovesti ovamo obitelj, početi ispočetka. I useliti se u novi dom, naučiti švedski i tražiti posao.« Ali je žustro kimao. Čekao je ovo otkad je izašao iz aviona. Žena mu je pružila papir u košuljici. »Ovo je kućica u nizu u Enskedeu za koju mislimo da će pripasti vama i vašoj obitelji«, reče muškarac i ohrabri Alija da prihvati papir. »Mislili smo da biste je možda željeli vidjeti?« Na slikama je stajala bezimena kućica spojena s drugim kućama. Bila je bijela, a travnjak ispred nje izrazito zelen. U prozorima su visjele zavjese. Ali nije mogao ne nasmiješiti se. Njegova obitelj vrlo bi rado živjela ovdje. »Sviđa li vam se?« Ali kimne. Muškarac je dobro govorio arapski, bolje od mnogih stranaca s kojima se Ali susreo otkad je izbio rat u Iraku. Zapitao se hoće li on jednoga dana toliko dobro govoriti švedski. Nada mu je prsni koš ispunila toplinom. Samo onaj koji ništa ne pokuša riskira izgubiti sve. Žena je posegnula za fasciklom i Ali požuri vratiti joj papir. »Što želite da učinim?« upitao je i uzvrpoljio se u fotelji. Oči su ga pekle od umora, glad je pogoršavala bol u trbuhu. Muškarac se ponovo toplo nasmijao. »Koliko su vam rekli dok ste još bili u Iraku?«


Ali uzdahne. »Ne previše. Samo da imate drugi princip isplate od ostalih mreža. Da se manje plaća, a ostalo ovisi o...« Tražio je odgovarajuću riječ. »... uslugama i protuuslugama.« Muškarac se još šire nasmije. »Upravo tako«, reče tonom u kojem se čula pohvala, kao da je Ali učinio nešto vrlo dobro. »Usluge i protuusluge, upravo tako.« Nakratko se nakašljao, a potom je ponovo izgledao donekle zabrinuto. »Nadam se da razumijete da ovo radimo jer vama i vašim sunarodnjacima želimo dobro. Ali sve košta. Kuća košta, lažna putovnica koja vas je ovamo dovela, koštala je. A po našem principu nikad sami ne tražite dozvolu boravka, za to imamo svoje kontakte koji se time bave.« Upravo taj dio dogovora zvučao je sjajno i zbog njega se Ali odlučio prihvatiti inače vrlo neobičan uvjet: nikome nije smio reći kamo ide, ni obitelji. Nije smio ni reći s kime je bio u kontaktu prije bijega i morao se zakleti na svoju čast da nikad prije nije bio u Švedskoj, kao i da ne poznaje nikoga ondje. Aliju je zapravo veći problem predstavljao prvi dio uvjeta, da ne smije ništa reći svojoj obitelji. Kao lopov, morao se noću iskrasti iz svojeg i suprugina doma, i posve sam krenuti na put u Europu, u Švedsku. Treći uvjet odlučio je prekršiti. Zapravo je imao prijatelja u Švedskoj, u gradu koji se zove Uppsala, i tog je prijatelja na najdiskretniji mogući način obavijestio o svom dolasku. Prijatelj ga je sigurno već čekao, iako mu je objasnio da će proći neko vrijeme prije nego što će se moći vidjeti. Činilo se da ostali krijumčari izbjeglica preziru muškarce u bijegu, poput Alija. Koštalo je pet do deset puta više i uvjeti su bili otvoreno loši. Nije bilo govora o dozvoli boravka. Ali je bio i više nego svjestan kako to izgleda u stvarnosti. Švedski Imigracijski ured od početnog je odobravanja dozvole boravka gotovo svakome iračkom azilantu došao do odbijanja gotovo sedamdeset posto svih zahtjeva. Tko bi bio odbijen, mogao se žaliti na odluku. Proces dok se ne bi dobila konačna odluka mogao je potrajati godinama. Tko izgubi slučaj, bio je prisiljen otići u ilegalu da ga vlasti ne prognaju iz zemlje. Ništa gore od toga nije uopće mogao zamisliti. Od same pomisli da toliko dugo bude razdvojen od supruge Nadije teško je disao. Zato je žustro kimao muškarcu koji je govorio o uslugama i protuuslugama i potrebi da se Alijev boravak financira. »Što želite da učinim?« ponovo je pitao. Muškarac je dugo šutke gledao u Alija. Zatim se nagnuo naprijed i ispričao mu što mora obaviti.


Nekoć je sve bilo drukčije. Alex Recht bio je mlad i nov u policiji te se brzo etablirao kao jedno od imena koja osobito obećavaju. Nakon samo nekoliko godina rada na terenu, odabran je za istražitelja i zatim je tako ostalo. Najčešće je bio siguran da je zadovoljan poslom. Ideja da ga se postavi na čelo zasebnog istražiteljskog tima izabranih pojedinaca unutar Stockholmske policijske uprave nije bila njegova. Upravo suprotno, čak je bio sumnjičav. Pred očima su mu bile goleme i zakučaste istrage koje će mu završiti na stolu i misao da će mu uvijek nedostajati ljudi. A onda, u stankama između takvih istraga, vjerojatno neće imati previše što raditi. Upravo je tako i bilo, sada su bili u toj situaciji. Nakon opširne istrage nestanka i smrti Lilian Sebastiansson minulog ljeta, zadaci su timu stizali nepravilnim ritmom. Prva je rečenica uvijek bila ista: »Alex, bi li tvoja ekipa mogla ovo pogledati?« Ponekad bi se pokazalo da je slučaj točno onoliko neobičan koliko se moglo očekivati, ponekad ne bi bilo nikakvog logičnog razloga da se Alex i njegovi suradnici toga prihvate. Pred Alexom su sada stajala dva slučaja: djelomično onaj koji se odnosio na ustrijeljeni par Ahlbin, djelomično onaj koji se odnosio na neidentificiranog muškarca koji je pregažen i preminuo pred sveučilištem. Alex je već donio odluku kada je otvorio sastanak u Lavljem brlogu. Osim ako Fredriki nije uspjelo doći do presudnih informacija u potonjem slučaju, prepustit će ga kolegama iz norrmalmske policije. Strogo je uzdahnuo. Sve je više bio uvjeren da će bora na njegovu čelu postati trajna. A sve je manje bio siguran da je zadovoljan poslom. »Znači, svi su ovdje«, reče glasno, na što su okupljeni sjeli za stol. Bili su malobrojni, kao i obično. Fredrika, Joar i Ellen. Petera nije bilo. Alex je to odlučio ne komentirati. »Ali, Peter...«, zausti Ellen. »Doći će kasnije«, reče Alex glasom koji je odavao razdraženost. Potom su on i Joar vrlo pozorno saslušali Fredriku, koja je prenijela što je doznala iz razgovora u bolnici. »Znači, sestra je identificirala Karolinu?« Joar će smeteno. »Ne samo da ju je identificirala«, reče Fredrika. »Bila je prisutna u sanitetskom vozilu, čak i tijekom pokušaja oživljavanja. Razgovarala sam s policajcima koji su


kontaktirali s njom u bolnici. Odavala je dojam stabilnosti i temeljito je prepričala sve probleme svoje sestre. Prema njima, izrazila je olakšanje što joj je sestra napokon našla mir.« Alex prijeđe rukom po bradi. Prsti su ga donekle boljeli, ali zaključio je da fizioterapija da je rezultate. »Što nam to zapravo govori?« reče oprezno i nasloni se u stolici. »Karolina je prošlog četvrtka preminula u bolnici. Njezin je otac vijest primio tek u nedjelju, sudeći po liječniku, moguće da mu je rekla druga kći, Johanna. Ali majka ne zna ništa. A Johanna nestaje.« Zavrtio je glavom. »Što su nam javili s Johannina posla? Gdje je ta žena?« »Trenutačno je na dopustu«, odgovori Joar. »Javili su mi kada sam napokon uspio raščistiti gdje radi i razgovarati s nekim od odgovornih u tvrtki. Nema je već dva tjedna i očekuju je tek za tri.« »Znači da već nije radila kada joj je sestra preminula?« reče Fredrika. »Tako je«, reče Joar. »Ali poslodavac nije znao reći kojim povodom. Zvučalo je kao da se radi o osobnim razlozima. Nisu znali je li uopće u zemlji.« »Koji to poslodavac odobri petotjedni dopust, a da ne provjeri zašto dotična osoba ne može raditi?« upita Fredrika. »Očito ovaj«, reče Joar, »ali djelovao je nesigurno. Čak sam rekao njezinu šefu kojim je povodom tražimo, i da je hitno, ali nije imao nikakvih daljnjih informacija.« »Nemamo nekakvu e-mail adresu?« ubaci se Ellen. »Nije da baš možemo mejlati obavijest o smrti«, reče Alex preneraženo. »To ne, ali možemo joj javiti da je tražimo«, reče Ellen. »Imamo službenu e-mail adresu«, reče Joar. »Ali ništa nam ne jamči da je provjerava dok je na dopustu. Službeni mobitel je isključila.« U Lavljem brlogu nastane tišina. Alex je sa svih strana razmatrao što je čuo, želio je pravilno posložiti misli tako da dobije jasnu sliku. »Nešto ipak ne štima«, reče odlučno. »Zašto bi, zaboga, ocu rekla nešto toliko dramatično kao da mu je kći preminula, onda napustila zemlju, a da ni riječi o tome nije rekla majci?«


Joar je kimao, više sam za sebe. »Zvuči čudno, čak i ako se uzme u obzir da je Karolinina ovisnost obitelji bila poznata stvar, pa smrtni slučaj možda nije bio neočekivan.« »Što nas dovodi do sljedeće čudne stvari«, nastavi Fredrika. »Kako je njezina ovisnost mogla biti nepoznanica kod dijela poznanika? Dugo je bila ovisnica, i to teška.« »Konkretno u vezi s tim mislim da smo određene odgovore dobili od župnika, Ragnara Vintermana«, reče Alex. »Njezina ovisnost bila je nešto o čemu namjerno nisu govorili naglas.« »Ali ako je na neki način bilo očekivano da bi mogla umrijeti, onda je očeva reakcija začudna«, reče Joar i vrati razgovor na stari put. »Prema Ragnaru Vintermanu, Karolinina ovisnost već je dulje mučila njezine roditelje, a prema onome što smo čuli, Johanna nije bila osobito slomljena kada joj je sestra umrla.« »Možda nisu bile toliko bliske?« bila je Fredrikina ideja. »Znamo li nešto o njihovu odnosu?« »I o sestrinu odnosu s roditeljima«, doda Alex. »Zašto ih je napustila neposredno nakon što ih je obavijestila o sestrinoj smrti? Pa znala je koliko joj je otac labilan. To što se čovjek udalji od svoje obitelj, što smo čuli da je bio njezin slučaj, ne znači da se počne ponašati posve neodgovorno.« Nanovo nastane tišina. Alex je nestrpljivo bubnjao prstima o površinu stola. »Istodobno možda ne smijemo miješati kruške i jabuke«, reče grubim glasom. »Obitelj čudnih međusobnih odnosa zapravo ne čini slučaj ništa više ili manje zanimljivim. Zapravo ne vidim da išta od ovih okolnosti o kojima smo raspravljali na neki presudan način mijenja na stvari.« Ostali su složno kimnuli. U kutu oka Alex je vidio kako je Fredrika diskretno počela kupiti ostale papire koji su ležali pred njom. Gotovo je zaboravio neidentificiranog muškarca. »Poslat ćemo e-mail Johanni na adresu koju imamo«, reče. »I zamolit ćemo njezina poslodavca da pokuša nešto saznati preko njezinih kolega, da provjeri ima li netko s kim se privatno družila, a tko bi mogao znati gdje se trenutačno nalazi. A Joar i ja otići ćemo do kuće koja je glasila na sestre Ahlbin, da vidimo hoćemo li naći nešto relevantno za slučaj. Usput, što znamo o toj kući, Fredrika?«


Fredrika digne pogled sa svojih papira, počne tražiti neke druge osim onih koje je držala. »Kuća se nalazi na otoku, na Ekeröu«, reče. »Dugo je bila u vlasništvu rodbine Marje Ahlbin, prvotno su je kupili roditelji njezine majke 30-ih godina. Nekretnina je prepuštena Marji 1967., a potom Karolini i Johanni prije četiri godine.« »Posjeduju li jednako velik udio?« upita Joar. Fredrika kimne. »Prema registru nekretnina, Johanna i Karolina Ahlbin posjeduju svaka po polovicu.« »A Marjini roditelji?« reče Alex. »Nadam se da su mrtvi. Jer inače smo ih zaboravili obavijestiti da ju je vlastiti suprug ustrijelio u glavu.« Fredrika kimne više puta. »Ni Jakobovih ni Marjinih roditelja nema već godinama«, reče. »Jakob ima i brata, ali taj je odselio u SAD. Marja nije imala braće ni sestara.« »A je li ta kuća na Ekeröu velika?« upita Joar. Izgledao je zamišljeno. »Našla sam kartu«, reče Fredrika i pokaže im. »Kuća se nalazi niže, niz jednu od manjih ulica. Zemljište je veliko i nekretnina je procijenjena na dva i pol milijuna kruna.« Alex zazviždi. »U tom slučaju, pretpostavljam da će kuća pripasti Johanni, sada kada Karoline više nema?« »Pretpostavila bih«, reče Fredrika. »Ali ne znam može li se govoriti o osobitom dobitku, jer stečena je na dosta težak način.« »A zašto su tako rano prenijeli imovinu?« upita Joar. »Zašto bi se takav imetak dao narkomanu?« »Trebali bismo proučiti darovni ugovor«, reče Fredrika. »Prvo ćemo otići uživo pogledati kuću«, odluči Alex. »A onda ćemo potražiti ugovor.« Bacio je pogled prema Fredriki da se uvjeri kako ne izgleda ljutito jer je zazvučao tako autoritarno. Jer bilo je takvih problema u komunikaciji dok je bila novi član tima. No Fredrika je izgledala sasvim smireno.


Alex nastavi. »Kako je prošlo s onim neidentificiranim muškarcem?« U nekoliko jednostavnih rečenica, Fredrika je sažela do čega je došla. Da je čovjek na papirićima zapisao imena nekih mjesta i lokacija, da je u još jedan papirić zamotao prsten i zapisao žensko ime. Činilo se da se žena ne nalazi u Švedskoj, barem među tražiteljima azila nitko iz Sadra u Bagdadu nije bio registriran pod tim imenom. »Ta priča s Forexom zapravo ne mora biti osobito čudna«, reče Alex sa zadrškom. »Možda je imao novac koji je želio promijeniti ili tako nešto.« »Ali zašto je to onda učinio u Uppsali?« reče Fredrika. »Jer je ondje živio?« reče Joar i nasmije se. Sitan smiješak probio se na Fredrikino inače sumorno i ozbiljno lice. Alex je mnogo puta pomislio da je doista lijepa. »Što je radio usred noći pred zgradom sveučilišta, na prometnoj cesti?« nastavila je. »Imam osjećaj da je živio u Stockholmu, ne u Uppsali.« Alex sjedne, uspravnih leđa. »Postoji li išta što bi potvrdilo sumnje da mu je netko namjerno oduzeo život?« upitao je, prelazeći izravno na stvar. »Ne«, odgovori Fredrika. »Kako stvari trenutačno stoje, ne. Ali i dalje čekam informacije od nacionalne policije u vezi s njihovim otiscima prstiju, i još nisam saznala ništa o obdukciji.« »O. K.«, reče Alex. »Pričekaj dok ne stignu te informacije, a onda ćemo odlučiti što ćemo dalje sa slučajem. Ako ćemo ići dalje, dodao je.« Možda zbog trudnoće ili nečeg drugog, to se ne može odrediti, ali činilo se da Fredrika nema prigovora ni na ovaj plan. Nije baš svoja, pomisli Alex i odmah se zabrine. Obično je bila tvrdoglavija kad je imala svojih ideja. Upravo u tom trenutku sastanak prekine kucanje na vratima, a potom u sobu uđe Peter. Pokušavao je nikoga ne gledati, samo se spustio na slobodnu stolicu za stolom. »Bok«, rekao je. Nekoliko koraka iza njega bio je momak kojeg je Alex prepoznao, iz Zavoda za forenziku. »Oprostite na smetnji«, reče tromim glasom i postavi se posred otvorenih


vrata. »Mislio sam da biste možda ovo željeli vidjeti«, nastavio je i pružio Alexu papir. »O čemu se radi?« upita Alex. »O dijelovima e-mailova s adrese koju je Jakob Ahlbin imao preko crkve«, odgovori tehničar. »Danas smo dobili pristup tome. Čini se da su mu neko vrijeme prijetili. Spremio je e-mailove u zasebnu mapu.« Alexove obrve se podignu. »Stvarno?« reče. Tehničar kimne. »Pročitajte sami«, odgovori. »Prijetili su da će mu napraviti odvratne stvari ako ne prestane sa svojim aktivnostima. Čini se da se upleo u sukob od kojeg se trebao držati podalje.« Joar brzo ustane i stane iza Alexa da bi mu mogao čitati preko ramena. »Pogledajte datum«, reče i pokaže prstom. »Zadnji e-mail stigao je prije manje od tjedan dana.« Alex osjeti kako mu je puls poskočio dok je čitao izvatke iz e-mailova. »Znači, ipak su postojale prijetnje«, reče značajnim tonom. I time je slučaj preminulog para Ahlbin krenuo posve novim smjerom.

BANGKOK, TAJLAND

Prijatelj ju je uputio da pričeka dok joj se on ne javi s informacijama. Obećao joj je javiti se najkasnije sutradan do dva sata. Nemirno je pogledavala na sat; upravo je prošlo tri. U Švedskoj je bilo devet ujutro. Po stoti je put izvadila mobitel iz torbe i pogledala ekran. I dalje nije bilo propuštenih poziva. S druge, pak, strane - vrijeme mu nikad nije bila jača strana. Voditelj smjene u internetskom kafiću nudio joj je novu šalicu kave. Prepoznao ju je na njezinu mjestu i djelovao je žalosno kada je odbila. » Can I help? « pitao je. Pokušala se nasmiješiti i zavrtjela glavom. »Ne, ali hvala vam svejedno.«


Pogledom je tražila ekran računala. Instinktivno je poželjela da su joj problemi dovoljno mali da joj može pomoći vlasnik tajlandskog kafića. Nastavila je nazivati svoje roditelje, ali nije ih uspjela dobiti. Jedina razlika u odnosu na jučer bila je što je sada i telefon njezine majke bio isključen. Elektronička pošla i dalje joj nije radila, a Thai Airlines ustrajao je u tome da nikad nisu čuli za njezinu rezervaciju. »Ne brinite se«, rekao joj je njezin kontakt. »Riješit ću vam ovaj kaos. Samo pričekajte do sutra i vidjet ćete da će sve biti u redu.« Razmišljala je bi li ga ponovo trebala nazvati, pitati zašto se nije javio. Krulilo joj je u želucu, glava joj je bila teška. Trebala bi nešto pojesti i popiti, dobiti malo energije. Brzo je odlučila krenuti natrag prema hotelu i istodobno pokušati naći nešto za jelo. Vrućina joj je udarila u lice kada je izašla na pločnik. Krenula je naprijed, prema Sukhumvitu, žili kucavici koja je vodila kroz središte Bangkoka, sretna, znajući da se hotel nalazi tek koju ulicu niže. Torbica joj se urezivala u rame, od neugode je ubrzala korak. Šmugnula je u pokrajnju uličicu da izbjegne sunce. Glava joj se klimala, a pogled je tražio prvi bistro u koji bi sjela. Potraga ju je učinila neusredotočenom, zato ga je ugledala tek kada je bilo prekasno. Iznenada je stajao ondje nasred pločnika, s isukanim nožem i čvrsto stisnutih usana. Buka automobila i ljudi bila je na manje od trideset metara od njih, ali u ulici u kojoj su se našli nije bilo nikoga osim njih dvoje. Ovo neću uspjeti izbjeći, zaključila je, a da nije ni osjetila strah. Strah se pojavio tek kada je progovorio. » Your bag«, prosiktao je i zamahnuo nožem. » Your bag.« Htjela je zaplakati ondje i tada. Ne toliko jer je prvi put u životu pljačkaju, nego zato što će sada imati još većih briga. U torbi joj je sve. Novčanik, Visa, mobitel. Tijekom cijelog putovanja sve je nosila u torbici; procijenila je kako je riskantnije nešto vrijedno ostaviti u hotelu nego nositi sa sobom. Jedina je iznimka bio laptop koji nije mogla vući sa sobom, ali iz njega su izbrisane sve informacije. Disala je na prekide. Oklijevajući, spustila je torbu koja joj je spala s ramena i ostala joj visjeti na ruci. » Quick, quick«, požurivao ju je momak s nožem, pokazujući prema svojoj slobodnoj ruci da mu mora ostaviti torbu. Kad nije odmah učinila kako joj je naložio, bacio se prema njoj, morala je brzo napraviti dva koraka unatrag da izbjegne nož u ramenu. Spotaknula se o neravninu


u asfaltu i pala. Torba joj je tresnula o pod, a u tren oka momak se našao nad njom i zgrabio je. Ali nije nestao, nego je povukao patentni zatvarač i brzinski pretražio unutrašnjost. » USB«, reče kao naredbu. Zurila je u njega, ne shvaćajući. » USB«, zagrmio je. »Where is it? « Nekoliko je puta progutala slinu i žustro zavrtjela glavom. »Nemam ga«, odgovorila je na engleskom i povukla se polagano unatrag na pločniku, i dalje na leđima. Momak se nagne prema njoj i naglo je podigne na noge. Pokušavala se istrgnuti, izmičući se poput zmije. Uskoro je u nju ponovo bio uperen nož, ovoga puta vrlo blizu. Pritisnuo joj ga je uz lice, od čega se protiv svoje volje stresla, osjetivši hladni metal na koži. Naglašavajući svaki slog, ponovo je upitao: » Whereis it? « Nastala je tišina, pri čemu je panično pokušavala odmjeriti koje mogućnosti ima na raspolaganju. Nema ih, shvatila je kad ga je pogledala u oči. Bio je ljutit i agresivan, ali uz izrazitu samokontrolu. I više je nego dobro znao što traži. Polako je rukama krenula prema trakici oko vrata na kojoj je visio USB. I dalje ju je držao, prečvrsto. Kada je vidio što radi, otrgnuo je trakicu. USB je pao na asfalt i on se bacio prema njemu. Boljeg trenutka za bijeg neće biti. Potrčala je brže nego ikad, sandale su joj odzvanjale na asfaltu. Samo da stigne do Sukhumvita, onda će biti na sigurnom. » Stop! « viknuo je muškarac iza nje. Stop! Nije stala, jer sad je bila sigurna da je to najopasnije što može učiniti. Čovjek je imao nalogodavca - njegov zadatak nije bio samo opljačkati je. Trebalo joj je nekoliko minuta da shvati što je bilo čudno u njegovu ponašanju. Obični pljačkaši ne prekapaju po torbicama tražeći USB. Kako je znao? Kako je uopće mogao znati da postoji USB koji treba naći? Cijelim je putem prema hotelu trčala. Krenula je okolnim putem kako bi se držala velikih ulica sve dok nije stigla. Nije znala kada ju je točno prestao slijediti, ali prestao je vikati već nakon nekoliko metara njezina sprinta prema Sukhumvitu. Okrenula se tek kada je preznojena i na rubu nesvjestice stala u lobiju hotela. Nije ju slijedio. Očajna, srušila se na pod.


Čuvar i jedna recepcionistica brzo su joj prišli. Je li u redu? Mogu li joj nekako pomoći? Toliko je željela da u njihovom otvorenom naručju može ispričati svoju priču. Bila je umorna, nije više mogla nastaviti s projektom. Iznenada se ideja da otputuje sama činila nevjerojatno glupom. Kako je to zapravo zamislila? Nije li shvaćala koliki je rizik, nije li osjetila kako joj se bližila opasnost? »Opljačkana sam.« Osoblje je bilo zaprepašteno. Opljačkana? Usred bijela dana u Bangkoku? I to bjelkinja? Izgledali su šokirano, nikad nisu čuli takvo što. Recepcionistica je otišla po vodu, a čuvar je otišao nazvati policiju. »Treba li vam još nešto?« pitala ju je recepcionistica blago dok je pila. »Ne trebam«, odgovorila je i pokušala se nasmiješiti. »Samo želim ključ svoje sobe da se mogu otići oprati.« Recepcionistica se udaljila prema pultu, a čuvar je uznemireno hodao naprijed natrag po lobiju. »Policija će doći u roku pola sata«, obećao joj je. Pokušala je izgledati zahvalno, potpuno svjesna da će joj policija teško pomoći u nekom značajnom smislu. Recepcionistica se vratila. Izgledala je zabrinuto. »Oprostite, što ste rekli, koji ste ono broj sobe imali?« »214«, odgovorila je umorno. Pohlepno je otpila vode, ustala s poda i krenula prema recepciji. » Sorry miss«, reče recepcionistica. »U sobi 214 je gospodin koji se prijavio prekjučer. Jeste li sigurni da je to ta soba?« Istog časa nestalo joj je zraka. Pogledala je logo hotela koji se nalazio posvuda na recepciji i podsjećao goste gdje se nalaze. Manhattan Hotel. Isti hotel u kojem je bila proteklih pet noći. Panika je u njoj rasla. Osoblje hotela sada ju je pratilo budnim okom. Pokušala je kontrolirati glas dok je govorila: »Oprostite«, reče s naporom. »Valjda sam sve pomiješala. Imate pravo, ne sjećam se broja sobe.« »Miss, doista vam želim pomoći, ali nema vas u računalu. Ni u jednoj sobi.«


S mukom je progutala knedlu. »O. K., ali možda ste greškom zabilježili da sam se odjavila?« Recepcionistica je teško uzdahnula. »Sustav pokazuje da nikad niste ovdje boravili.« Prošlo je nekoliko sekundi. Treptala je da joj ne krenu suze. Pogledala je recepcionisticu u oči tražeći pomoć. »Ali sigurno me prepoznajete. Ulazila sam i izlazila iz vašeg hotela danima.« Recepcionistica je pokušavala uhvatiti čuvarov pogled, izgledala je kao da želi nešto pitati. Zatim je zavrtjela glavom. » Sorry miss«, rekla je i izgledala iskreno žalosno. »Prvi put vas vidim. Kao i ostali ovdje. Možemo li vam možda pomoći s taksijem?«

STOCKHOLM

Peter Rydh pokušavao je primiriti bijes kada su Joar i Alex napustili zgradu i otišli posjetiti kuću sestara Ahlbin na otoku Ekeröu. Alex mu je zadao da pregleda emailove koje su našli i da zajedno sa Zavodom za forenziku pokuša otkriti tko ih je poslao. Fredrika je dobila zadatak zapisati sve dostupne informacije o angažmanu Jakoba Ahlbina u izbjegličkim pitanjima. Čak se i to činilo zabavnijim od sjedenja i zurenja u usrane e-mailove. Peter izvuče mobitel i pokuša nazvati brata Jimmyja. Nije odgovarao i Peter nemarno baci telefon na radni stol. Naravno da se ne javlja, ionako je sve otišlo kvragu, pa može i ovo. Odmah se pojavila grižnja savjesti. Trebao bi biti sretan što se Jimmy ne javlja na telefon, jer to znači da se bavi nečim zabavnijim. »Jimmy se može smatrati sretnim što ima tako zainteresiranog starijeg brata«, znali su reći njegovatelji kada bi Peter došao u posjet zajedničkom domu u kojem je Jimmy živio. Ponekad se činilo da je to postalo jedino mjesto na svijetu gdje Peter još ikome imponira i gdje je dobrodošao. Jimmy je ondje živio otkad je navršio dvadeset godina i djelovao je sretno. Svijet nije bio silno velik, već dovoljno da se s


njime može nositi, a on je bio okružen ljudima koji, kao ni on, nisu mogli živjeti samostalno. »Nemoj zaboraviti da čak i kad ti dođu teži dani, živiš nevjerojatno povlaštenim životom«, obično bi mu mama rekla. Peter je razumio što želi reći, ali svejedno mu je smetalo što to čuje. Fredrika Bergman, na primjer, nije imala ni brata ni sestru koji su s pet godina pretrpjeli ozljedu glave zbog idiotske igre koja je katastrofalno završila; znači li to da je ona manje od Petera dužna paziti na sebe i izvući najbolje od života? Ponekad, kada bi sjedio sa svojim sinovima u krilu, znao je pomisliti koliko život može biti nevjerojatno krhak. Sjećanja iz djetinjstva kojih se nikad neće riješiti podsjećala su ga na nesreću s ljuljačkom koja je uništila život njegova brata i da, ako se ne pazi, sve može biti nepovratno izgubljeno. Oprezan. Odgovoran. Svjestan. Vrag će ga znati kada je bio išta od toga. Njegova majka, koja je gotovo bila dadilja njegovoj djeci, počela ga je pratiti zabrinutim pogledom kada bi se kasno vratio kući zaudarajući na pivo nakon što bi tri večeri zaredom išao na piće nakon posla. Nešto mu se dogodilo i učinilo ga manje obzirnim i nemarnijim. Počelo je kada su se dječaci rodili, a Ylvu je obuzela ta njezina prokleta postporođajna depresija koja nikad nije prestala. A sada kao da on nije mogao ozdraviti, a ne Ylva. Na samom početku, kada se rastava pokazala neminovnom, osjećao se snažno, odgovorno. Istrgnuo se iz nemoguće životne situacije i učinio nešto radikalno da poboljša vlastiti život. Ali sve skupa ispalo je sranje. Kao i obično, stisnuo je zube. Na poslu je barem imao tu povlasticu da je morao misliti na druge stvari. Pregledao je podsjetnik koji je sastavio, o prijetnjama koje je Jakob Ahlbin primio na crkveni e-mail unatrag tri tjedna. Ton se sve više pooštravao, čini se da je sve počelo kada se pastor upleo u sukob za koji je pošiljatelj smatrao da nije imao veze s njim. E-mailovi nisu bili potpisani vlastitim imenom, nego kraticom SN. Ista slova ponavljala su se i u adresi s koje su stigle prijetnje. Peter se namršti. Nije znao što bi SN moglo značiti. Ponovo je pročitao e-mailove. Prvi je bio datiran 20. siječnja: »Drago smeće od pastora, savjetujemo ti da se povučeš dok još možeš. SN« Povuče iz čega? pitao se Peter. Sljedeći je e-mail stigao nekoliko dana kasnije, 24. siječnja: »Ozbiljni smo, pastore. Drži se podalje od našeg kruga, odsad nadalje. SN«


SN je, dakle, svojevrstan krug, toliko je Peteru bilo jasno. Ali što s ostatkom? Ostali prijeteći e-mailovi nisu dodatno opisivali kontekst, ali Peter je shvatio da se ton zaoštrio. Posljednjeg dana siječnja stigao je još jedan e-mail: »Ako ostaviš na miru naše prijatelje, i mi ćemo tvoje. Ako ne, jebeno ćeš se gadno provesti. Oko za oko, proklet bio. SN« Nije baš bilo lijepo izrečeno, ali razumjela se poenta. Peter se pitao kako je sam Jakob Ahlbin rezonirao. Koliko je Peter mogao vidjeti, nije ovo ni prijavio. Znači li to da prijetnje nije uzimao za ozbiljno? Ili je imao drugih razloga da s ovim porukama ne ode na policiju? Posljednja dva e-maila stigla su tijekom zadnjeg tjedna što je Jakob bio živ. Dvadesetog veljače netko je napisao: »Ima da nas poslušaš, pastore. Čeka te Jobova muka ako odmah ne prestaneš sa svojim aktivnostima.« I posljednji 22. veljače: »Sjeti se kako je Job završio; uvijek se možeš predomisliti i napraviti pravu stvar. Prestani tražiti.« Peter se zamislio. Što da to prestane tražiti? Ime Job zvučalo mu je poznato, ali nije znao gdje ga smjestiti. Jednostavno je pretpostavio da je biblijsko. Brzinsko pretraživanje na internetu to mu je potvrdilo. Job je očito čovjek kojeg je Bog iskušavao više od ikoga da pokaže koliko vrag može mučiti one koji pravedno žive. Job je izgubio sve, shvatio je Peter. Okrutno. Ali on sam preživio je. Pružio se za slušalicom i nazvao Zavod za forenziku da vidi jesu li otkrili ime osobe koja je anonimno slala e-mailove.

Trebalo je ne više od pola sata da se iz Stockholma odvezu do Ekeröa. Cesta pred Alexom i Joarom bila je otvorena jer su se vozili usred dana i promet još nije postao gust, pun ljudi koji idu s posla ili na posao. »Što misliš?« pitao je Joar iščekujući. »Ne mislim ništa«, Alex će odlučno. »Draže mi je znati. A u ovom slučaju znam premalo da bih se izjasnio, ali zabrinjavajuće je da je Jakob Ahlbin primio ozbiljne prijetnje neposredno prije nego što je pronađen mrtav.« Iz kojeg je to kuta gledanja zabrinjavajuće, Alex je odlučio ne komentirati. No problematika je bila očita. Ako se pokaže kako postoje čvrsti dokazi da Jakob nije


bio počinitelj, značit će da je istraga katastrofalna. Tehničari su dobro pročešljali stan, a da nisu pronašli ni najmanji dokaz da je netko drugi sudjelovao u ubojstvima. Duboko u sebi Alex se nadao da je Jakob krivac. Inače će stvari postati prokleto komplicirane. Parkirali su se na prilazu i izašli iz automobila. Na nebu ni oblačka, snijeg je bio pod čvrstom ledenom korom. Najbolje od zime, prognoza ne baš od one vrste koju se povezuje sa smrću i nesrećom. Snježni pokrov stajao je netaknut pred kućom i oko nje. »Ovdje neko vrijeme nije bilo nikoga«, zaključi Joar. Alex nije ništa rekao, nego je bez posebnog razloga pomislio na Petera. Možda je bio prestrog prema njemu, jer izvorno je slučaj bio njegov. Istodobno, suradnici poput Petera moraju podnijeti ozbiljne ukore kao reakciju na neprihvatljivo ponašanje. Nema veze što ima tešku situaciju kod kuće; na posao se ne nose privatni problemi. Osobito kad si policajac. »Ulazimo čim stignu tehničari«, reče Alex glasno, želeći prekinuti misli koje su mu se rojile u glavi. »Mislio sam da su cijelim putem bili iza nas.« Dobili su dopuštenje za premetačinu od državnog tužitelja jer je postojala sumnja u zločin. Međutim, bilo je teško doći do ključeva kuće. Elsie i Sven Ejung, koji su imali rezervni ključ Jakobova i Marjina stana na Odenplanu, ovaj ključ nisu imali, a kćeri se iz razumljivih razloga nije moglo uključiti u ovo. Na kraju su zatražili dopuštenje da uđu i u Karolinin stan i u stan supružnika Ahlbin u nadi da će pronaći ključ kuće, ali bezuspješno. Zato su na licu mjesta imali tehničare, da uz najmanju štetu otvore ulazna vrata. »Inače, kako izgleda Karolinin stan?« upitao je Alex Joara, koji je ondje bio. Joar je isprva djelovao kao da ne zna što bi zapravo odgovorio. »Nije baš izgledao kao stan narkomana«, rekao je napokon. »Slikali smo ga, vidjet ćeš poslije.« »Je li izgledao kao da je netko naknadno došao i počistio?« upitao je, zapravo misleći na sestru Johannu. »Moguće da je poduzela takvo što nakon Karolinine smrti.« »Teško je reći«, iskreno će Joar. »Više je izgledalo kao da neko vrijeme nije bilo nikoga. Kao da je netko napravio veliko čišćenje i otputovao.«


»Hmm«, Alex će zamišljeno. Snijeg je škripao pod automobilom kojim su se tehničari dovezli paralelno s Alexom i Joarom. Ni deset minuta poslije bili su u kući. Prvo što je Alex primijetio bilo je da je kuća zagrijana. Drugo je bilo da je vrlo ugodno uređena i da uopće ne izgleda onako kako su Joar i Peter opisali stan Jakoba i Marje Ahlbin. Čista i lijepa. Zidovi su bili ukrašeni brojnim fotografijama koje su prikazivale članove obitelji u raznim životnim fazama. Na stolovima su bili ručno rađeni stolnjaci, a u prozorima su visjele zavjese modernijeg tipa. Obilazili su kuću u tišini, nesigurni što zapravo traže. Alex je ušao u kuhinju, otvarao ormariće i vratašca. U hladnjaku je našao litru mlijeka. Pakiranje je bilo neotvoreno i isteklo je prije dva tjedna. Znači da nije prošlo previše vremena otkad je netko zadnji put bio ovdje. Kuća se protezala na dvije etaže. Na gornjoj je u dvjema spavaćim sobama stajao po jedan krevet na kat. Prostorija između njih služila je kao soba za gledanje televizije. Na donjoj etaži nalazila se kuhinja s blagovaonicom i oveća dnevna soba. Na objema etažama postojale su kupaonice. »Dva kreveta na kat«, primijeti Alex. »Nije li to malo čudno? Prije nego što su sestre preuzele kuću, moglo bi se pretpostaviti da je cijela obitelj bila ovdje. Čudno je da bi bračni par imao odvojene krevete.« Joar je razmišljao. »Možda nije oduvijek bilo ovako?« reče. Alex uzdahne. »Istina, nadajmo se«, reče i vrati se u prizemlje. Obilazio je prostorije, proučavao fotografije. Nešto mu nije izgledalo kako treba, ali nije shvaćao što. Ponovo je pogledao. Mama, tata i kćeri sjede u vrtu. Fotografija je sigurno bila stara jer su djevojčice bile malene. Još fotografija snimljenih u vrtu, samo su djevojčice starije. Karolina i roditelji, a iznad nje Karolina na konju. Alex shvati što mu je to zasmetalo. »Joare, dođi ovamo«, dozvao je. Joarovi teški koraci odzvanjali su na stubama. »Pogledaj ove slike«, reče Alex i zamahne rukom po zidu dnevne sobe. »Pogledaj i reci mi što misliš.« Joar je u tišini proučavao fotografije, prilazio i odmicao se. »Je li ti nešto posebno neobično?« pitao je nesigurno.


»Johanna«, reče Alex odlučno. »Ne vidiš? Iznenada nestaje s fotografija i ostaje samo Karolina. Koja, usput budi rečeno, izgleda zdravo ko dren.« »Ali ove fotografije su sigurno malo starije?« reče Joar oklijevajući. »Naravno da jesu«, reče Alex. »Ali čini se da je najnovija snimljena prije najviše pet godina.« Napravili su još jedan krug po kući. Karolina je bila na još pokojoj fotografiji na katu, između ostalog, zajedno s roditeljima na uvećanoj slici koja je dobila počasno mjesto na televizoru. Johannino odsustvo bilo je očito. Možda je nisu voljeli, razmišljao je Alex više sam za sebe. Možda su se posvadili oko nečeg važnog. Ni takvo razmišljanje nije mu imalo smisla. Jer ovo je i Johannina kuća. Zašto je nema na fotografijama u njezinoj vlastitoj kući? Jedan je tehničar provirio kroz otvorena ulazna vrata. »Čini se da sa stražnje strane kuće postoji ulaz kroz podrum«, rekao je. »Želite li da otvorimo i ta vrata?« Pokazalo se da je brava zaleđena i da ne surađuje kao prva. Tehničarima je preostalo prtljati po njoj gotovo dvadeset minuta prije nego što su vrata škripeći otklizala u stranu. Alex proviri unutra i ugleda strmo, ali kratko stubište. Htio je zatražiti ručnu lampu, kada je ugledao prekidač na zidu i pritisnuo ga, istodobno krenuvši niz stube. Svjetiljka je zatreptala i upalila se. Svjetlost je otkrila potpuno uređen podrum koji se vjerojatno vrlo dugo nije koristio. Kuhinjska oprema odisala je ranim osamdesetim godinama, a zrak je bio težak od prašine i prljavštine. Svejedno se točno vidjelo kako je izgledalo. Kauč na razvlačenje u jednom kutu, s foteljama i stolićem. Tri kreveta na kat uza zidove. Jednostavna kupaonica iz koje se osjećao kiseo miris. Na krevetima nije bilo posteljine, ali na svima su se nalazili prekrivači i jastuci. Alex se nasmije. »Tko bi rekao«, promrmlja. »Čini se da su glasine bile točne. Ako Jakob Ahlbin nije skrivao izbjeglice, onda bih želio znati za što se ovaj podrum koristio.« Joar se ogledao oko sebe. »Možda za vjeronauk.« Alex se morao nasmijati. Potom se opet uozbiljio. »Sef za oružje«, reče i kimne prema visokom limenom ormaru postavljenom u jednom kutu sobe.


Zajedno su prišli ormaru i pokušali ga otvoriti. Nije bio zaključan. »Moramo provjeriti tko je u obitelji, osim Jakoba, imao oružni list«, reče Alex. Zamislio se nad time gdje je sef smješten. Zašto u podrumu, a ne gore, s obzirom na to da je podrumska etaža služila za skrivanje izbjeglica? Alex je zaključio da je sef vjerojatno prije stajao negdje drugdje, a da je njegov sadašnji smještaj upućivao na to da podrum više nije bio u upotrebi. »Je li ga odavde uzeo?« tiho je upitao Joar. »Što to?« »Oružje kojim je počinjeno ubojstvo«, pojasni Joar. »Je li odavde uzeo pištolj kojim je ustrijelio sebe i suprugu?« »Ili on, ili netko drugi«, zamišljeno reče Alex.

Samo sat nakon što je policija otišla s Ekeröa, jedan je drugi automobil skrenuo pred kuću. Parkirao se preko tragova policijskih automobila. Dvojica muškaraca izašla su i stala na snijeg. »Prokletstvo«, reče jedan od dvojice. »Stigli su prije nas.« Drugi, mlađi, primio je stvar s ravnodušnošću. »Ma sigurno nema štete«, rekao je gotovo odbrusivši. »Istina, ali bilo je jebeno blizu«, prosikće prvi i zamahne nogom po snijegu. Mlađi mu stavi ruku na rame. »Sve ide po planu«, reče naglašavajući riječi. Prvi frkne. »Moj dojam baš i nije takav«, reče. »Neki od nas čak su napustili zemlju. Kad se ona zapravo vraća?« »Uskoro«, reče drugi. »Vrlo skoro. A onda će sve ovo biti iza nas.«

Fredrika Bergman intenzivno je radila na skupljanju informacija o angažmanu Jakoba Ahlbina s izbjeglicama, što se pokazalo kao opsežan zadatak. Mnoštvo materijala nije se moglo naći elektronički, što ju je prisililo da pođe do starog knjižničnog arhiva. Jakobov rad protezao se kroz nekoliko desetljeća i povremeno je uzrokovao rasprave i unutar crkve. Prvenstveno je došlo do razmirica jednom


prilikom kada je Jakob zauzeo aktivan stav u vrlo osjetljivom slučaju traženja azila, kada je dopustio tražitelju da s obitelji boravi u crkvi kako bi izbjegao rješenje o protjerivanju. »Onoga dana kada policija prijeđe prag moje crkve isukana oružja, znat ću da sam izgubio svoju zemlju«, rekao je u jednom od mnoštva članaka koji su tada napisani o njemu. Obitelj je mjesecima ostala u crkvi i na kraju su dobili dozvolu boravka. Zapravo, razmišljala je Fredrika, nisu se toliko isticali Ahlbinovi stavovi koliko njegovi postupci. Jakob se nije zadovoljio pisanjem članaka i pisama novinama, već je i stajao po ulicama i trgovima mnogih gradova i propagirao svoju stvar. Čak je sudjelovao u debatama s uvjerenim neonacistima ili drugim pripadnicima ekstremne desnice koji bi mu stajali nasuprot. Zapravo je Jakob Ahlbin bio među rijetkima koji su se usudili raspravljati sa skupinama u društvu koje su bile neprijateljski raspoložene prema strancima, a prema nepotvrđenim informacijama, čak je bio član skupine za pružanje pomoći mladićima u Stockholmu - jer gotovo su isključivo mladići bili problem na desnici - koji su tražili izlaz iz grupe ili mreže kojoj su pripadali. Prema Fredrikinoj procjeni, to je u potpunosti odgovaralo sadržaju emailova, u kojima su Jakoba upozoravali da se ne petlja u stvari s kojima nema veze. Isprintala je i sav materijal na tu temu. Peteru će biti drago kad vidi što je sve pronašla. Kratko nakon ručka nazvao ju je patolog koji je napravio obdukciju pregaženog muškarca. Bio je kratak i redovito je upotrebljavao pojmove koje Fredrika nije razumjela. Nadala se da neće ići previše u detalje; otkad je bila trudna, postala je osjetljivija na specifična prepričavanja tjelesnih ozljeda i bolesti. Postala sam slabić, pomislila je Fredrika, ne znajući što bi zapravo mogla učiniti u vezi s tim. »Smrt je nastupila kao izravna posljedica snažne vanjske sile koja je nastala kao posljedica naleta osobnog automobila«, ustanovio je liječnik. »Ozljede upućuju na to da je udarac bio vrlo snažan i da je stradali odbačen nekoliko metara.« »Je li se nalet dogodio sprijeda ili straga?« pitala je Fredrika. »Sprijeda«, odgovori liječnik. »Ali to može značiti i da je čuo kako mu se automobil približava, pa se okrenuo. Doduše, ono što bi vam trebalo biti zanimljivije jest ovo: ne samo da je automobil na njega naletio nego ga je i pregazio.«


Fredrika je šutjela. »Kao prvo, ima ozljede koje svjedoče o načinu smrti - od prvog naleta. Osim toga, ima ozljede po leđima, trbuhu i zatiljku, koje su morale nastati neposredno nakon toga, prava nagnječenja. Moja je pretpostavka da se vozač jednostavno vratio vozilom unatrag dok je stradali ležao na cesti.« Fredriku je prostrijelio osjećaj mučnine, morala se svladati. Upravo ovakve stvari nije željela čuti. Duboko je uzdahnula. »Drugim riječima, hoćete reći da je nemoguće da se radilo o nesretnom slučaju?« »Upravo to želim reći«, odgovori liječnik. Fredrika je istog časa osjetila napetost. Odsad se mora nositi s još jednom istragom ubojstva. Kvragu.

Alex i Joar vratili su se u Stožer tijekom ranog poslijepodneva. Joar je otišao ravno u svoju sobu, a da nije ni jednom jedinom rečenicom obavijestio Petera o novostima, što ga je razdražilo. Odlučno je ustao od radnog stola i krenuo za njim. »Kako je prošlo na Ekeröu?« pitao je bez prethodnog pozdrava. Ruke je držao čvrsto prekrižene na prsima i pokušao izgledati kao da ga ništa ne dira. »Dobro je prošlo«, odgovori Joar nakon što je na trenutak promotrio Petera na vratima. »Jeste li nešto našli?« »I jesmo i nismo«, odgovori Joar i krene slagati papire. »Nisam siguran jesmo li uopće išta tražili. Ali da, moglo bi se reći da smo nešto našli.« Obraza koji su gorjeli koliko su bili crveni, Peter je pribrano upitao: »Na primjer?« »Na primjer, podrum koji se sasvim dobro uklapa u priču o Jakobu Ahlbinu i skrivanju izbjeglica.« Peter kimne, iznenada nesiguran u to što bi sljedeće trebao napraviti. »Fredrika i ja smo također našli neke važne stvari«, reče.


Joar se nasmiješi ne pogledavši ga. Nije pitao do čega su to došli. »Baš dobro«, bilo je sve što je rekao. »Onda ćemo i mi ostali doznati te novosti na sljedećem sastanku u Lavljem brlogu?« Peter nije odgovorio, samo je otišao. S ovako kompliciranim kolegom još nije imao posla. Ovaj je čak bio gori nego što je Fredrika ikad bila. Peter se još uvijek jasno sjećao kako je suradnja između njega i Fredrike ispočetka bila teška. Samo da je htjela biti malo opuštenija, malo manje zahtjevna. Ali nikako nije. Oduvijek je bila zgodna, ali to je bilo sve. Peteru je bilo teško ovo posložiti u glavi. Joar je, za razliku od Fredrike, bio pravi policajac i čisti istražitelj, zato bi trebali dobro funkcionirati zajedno. Iz nekog nedokučivog razloga, prije nekoliko godina došlo se do zaključka da su im u policiji potrebni istražitelji civili. Uvreda ukupnim kompetencijama unutar policije, ako se Petera pitalo, zbog čega je bio iznenađen kada je došao k Alexu i vidio da se u njegovu posebnom timu nalazi civil. Otad je prošlo neko vrijeme i činilo se da Fredrika više ne stvara neku veliku pomutnju oko sebe. Ispočetka se prepirala oko svega, a povrh toga, dobila je neproporcionalno veliku ulogu u određenim istragama. Peter se osjećao gotovo prisiljenim spomenuti to Alexu, to da Fredrika praktički nije dovoljno dobra za neke stvari. Ali onda je zatrudnjela i nakon toga je postala druga osoba. Nije mogao ne nasmiješiti se kada bi pomislio na tu trudnoću, kako je bilo zbilja svakakvih glasina o tome tko je djetetov otac. Stariji, oženjen muškarac. Peter se grohotom nasmijao kada je to prvi put čuo i rekao da bi se kladio da nije tako. Nema šanse da bi se fina gospođica Bergman prepustila nekome tko pripada drugoj. Nema šanse. Nakon nekog vremena počeo je mijenjati stav koji je zauzeo. Više se to nije činilo nemoguće kako je ispočetka zvučalo. Osim toga, moglo bi objasniti zašto je Fredrika toliko malo govorila o djetetu i trudnoći. Nije mogao da ne pokuša malo kopati o tome. U svakoj djevici čuči kurva, znao je govoriti njegov djed. Iako se njegov djed mnogo puta glasno zapitao što je uopće djevica. »Imaš vremena?« upitao je nakon što je pokucao na otvorena vrata Fredrikine sobe. Poskočila je u stolici, ali nasmiješila se kad ga je vidjela. »Uđi«, rekla je. Njezini ne baš česti osmijesi i duga, tamna kosa mnogo su puta bili podloga za Peterove prljave maštarije. To što je trudna nije imalo veze. Provukao se u sobu i sjeo njoj nasuprot. »Našla si nešto?« pitao je nonšalantno. »Bogme jesam«, odgovori Fredrika. Izgledala je zadovoljno i izvukla naslagane kopirane papire iz plastičnog fascikla. »Zapravo dosta toga o uključenosti Jakoba


Ahlbina u izbjegličku problematiku. I ne samo to nego i važne informacije prema kojima je možda bio član mreže za potporu bivšim pripadnicima ekstremne desnice. Ta je grupa još aktivna, a sastoji se od policajaca, socijalnih radnika i ljudi iz raznih udruga useljenika.« Gurnula je papire niz stol prema Peteru. »Sjajno«, reče nečujno, pitajući se kako to da on nije znao za tu skupinu, rado bi radio na takvim stvarima. »Već sam stupila u kontakt s njima«, nastavi Fredrika, »i potvrdili su mi da je Jakob Ahlbin bio njihov suradnik. Čak je bio jedan od začetnika grupe, koja sada postoji oko dvije godine.« Peter fućne. »I to je dotičnog gospodina Tonyja Svenssona toliko uznemirilo da je počeo slati prijeteća pisma. To jest, e-mailove.« »Tonyja Svenssona?« upita Fredrika zbunjeno. »Tako se zove čovjek koji je slao e-mailove?« Peter zadovoljno kimne. »Tako je, prema Forenzici i Comhemu koji je davatelj internetskih usluga, tako se zove. Uspjeli smo ući u trag IP-adresi s koje je poslana većina e-mailova i on je registriran kao vlasnik.« »Je li još netko uključen?« upita Fredrika. »Kažeš da su e-mailovi pristizali s različitih IP-adresa?« »Od ostalih neke pripadaju knjižnici u Farsti, a neke Seven Elevenu u južnom Stockholmu, tako da se može reći da nemamo baš vlasnika imenom i prezimenom. Ali čini se logičnim da je taj Tony krišom slao e-mailove s različitih mjesta. Sadržaj je ionako isti, što upućuje na istu osobu.« Fredrika zamišljeno kimne. »Nisam još pročitala sve poruke, mogu li dobiti svoju kopiju?« »Naravno da možeš«, reče Peter. »Što znamo o tom Tonyju Svenssonu? Je li otprije poznat policiji?« Peterovo lice razvuklo se u širok osmijeh. »Mislio sam da uopće nećeš pitati«, reče trijumfalno i uspravi se. Ispričao joj je što su uspjeli doznati. »Je li ti poznato ime organizacije SN?«


Alex je sazvao sastanak u Lavljem brlogu kada su se on i Joar vratili s Ekeröa. Osjetio je toplinu oko srca začuvši Petera da priča o tipu koji je prijetio Jakobu Alilbinu. Kada bi Peter otkačio od svojih gluparanja bio je mnogo vještiji istražitelj. »Tony Svensson rođen je i odrastao u Farsti«, počeo je. »Sada mu je dvadeset sedam godina, a s dvanaest je prvi put imao posla s policijom. Sitne krađe, oštećenje tuđe imovine. Policijska postaja južni Stockholm zato je nakon toga blisko surađivala sa socijalnom sve do njegove punoljetnosti. Dvaput je bio u zatvoru, prvi put sa sedamnaest, kada je očuha pretukao gotovo nasmrt.« »Aha«, reče Alex ravnodušno. »Da pogodim - očuh je tukao majku.« »Ne«, reče Peter. »Očuh mu nije htio posuditi tri tisuće kruna za put na Ibizu.« »Molim? Svašta«, reče Alex iznenađeno. »Znači, to je neka prava sirovina?« »Bogme da«, reče Peter. »Drugi napad bio je povezan s bandama. Pošteno je iscipelario drugog dečka, i završio paradu tako što mu je razbio praznu vinsku bocu o glavu. A onda ju je upotrijebio da ga izreže s tim...« »Daj, molim te«, prekine ga Fredrika koja je problijedila u licu. »Bilo bi sjajno ako bi detalje ostavio za kasnije.« Djelovala je smeteno i zaštitnički je položila ruku na trbuh. Kao da je očekivala da netko dojuri na vrata i razbijenom bocom ozlijedi nju ili dijete. Peter je brzo nastavio dalje sa svojim izlaganjem, zasmetalo mu je što nije imao priliku iznijeti sve detalje slučaja. »O.K«, rekao je. »Bio je optužen i za teško silovanje, ali tužitelj je morao odustati od slučaja zbog nedostatka dokaza jer je djevojka odbila suradnju. Kao i obično«, dodao je. »Možda ju je zastrašio da šuti«, tiho se nadovezao Joar, kao da ne želi smetati, ali zna da ipak smeta. Peter je pod stolom stisnuo šaku i nastavio govoriti kao da Joar nije ništa rekao. »Osim ovoga, Tony Svensson sudjelovao je u nizu krađa i provala i postojali su čvrsti razlozi da bude osumnjičen za pljačku. I - kao šlag na torti - poznat je kao ekstremni desničar, koji je godinama bio član neonacističke organizacije Sinovi nacije, SN-a, iste one kojom je potpisivao e-mailove Jakobu Ahlbinu.« Dao je na znanje da je izlaganje gotovo odloživši olovku koju je sve vrijeme držao u ruci.


»Lijepo, Petere«, reče Alex automatski. »Znači da definitivno imamo s čime nastaviti. Imamo li nešto konkretnije o sukobu između njih i Jakoba Ahlbina?« »Radimo na tome i pokušavamo otkriti«, odgovori Peter. »Možda Fredrika može prikazati kako trenutačno stojimo?« Fredrika se uspravila kada je čula da je spominju i, kao i obično, počela otvaranjem bloka s bilješkama. Alex je zaustavio osmijeh, koji se mogao pogrešno protumačiti kao cerenje. Uvijek je bila dobro pripremljena. »Jakob Ahlbin primarno je privukao pozornost na sebe u dvije ozbiljnije prilike«, počela je i prešla na dio priče o tome kako je Jakob dopustio obitelji izbjeglica da boravi u crkvi dok su čekali odluku Imigracijskog ureda. »To i ono s grupom za potporu. Stupila sam u kontakt s voditeljem, Agneom Nilssonom. Djelovao je vrlo potreseno Jakobovom smrću i bez problema će doći ovamo sutra prijepodne na razgovor. Rekla sam da može tako.« »Jeste li razgovarali o prijetnjama koje je Jakob primao? Je li znao za to?« upita Alex. »Da, znao je«, odgovori Fredrika. »Ali nitko od njih nije to uzimao zaozbiljno, znali su da njihov rad živcira neke ljude. Osim toga, Agne je mislio da su prijetnje prestale.« Alex je djelovao smeteno. »Zašto je to mislio?« »Jer su razgovarali o tome prošli tjedan, i Jakob mu je tada rekao da više od tjedna nije primio prijetnje.« Peter je listao papire pred sobom. »To nije točno«, reče. »Primio je još tri e-maila posljednja dva tjedna života.« »Zanimljivo«, reče Alex. »Morat ćemo sutra porazgovarati i s njim.« Zabilježio je nešto u blok pred sobom. »Ono što je također zanimljivo«, nastavio je, »jest da se čini kako nitko drugi nije znao za prijetnje. Ni Sven Ljung koji ga je našao, ni Ragnar Vinterman. Zašto se Jakob nikome nije povjerio?« Joar nagne glavu. »Zapravo to samo po sebi nije nužno čudno«, reče polako. »Ne ako ni Jakob sam te e-mailove nije uzimao zaozbiljno. Možda ih je već primao dok je radio na prethodnim slučajevima.« »Je li bilo još prijetnji među njegovom poštom?« upita Alex Petera.


Peter zavrti glavom. »Nije, ali to ne znači da ih nikad nije bilo. Samo da ih nije sačuvao.« Alex baci pogled na sat i odluči zaključiti sastanak. »O. K.«, reče ukratko. »I dalje ne znamo imaju li prijetnje u ovom kontekstu ikakvu ulogu, ali ne možemo definitivno otpisati ove informacije prije nego što razgovaramo s članovima grupe za potporu i, naravno, sa samim Tonyjem Svenssonom. Trebali bismo ispis telefonskih poziva upućenih Jakobu Ahlbinu i sa svih brojeva koje je Jakob Ahlbin koristio, provjerite možemo li otkriti je li ga Tony i zvao. Onda idemo tužitelju, tražit ćemo da ga prvo privede zbog protupravnih prijetnji. Ima li još nešto u ovom slučaju što bismo sada trebali spomenuti?« Peter se dvoumio, ali onda je ipak dignuo ruku. »U jednom od zadnjih e-mailova spominje se biblijski lik Joba«, reče i prepriča svoje mišljenje o tome. Odjednom se osjećao vrlo glupo. Doduše, Alex ga je pozorno pratio. »Zanimljivo«, reče. »Što ostali misle?« Joar se trzne. »Možda je zanimljivo, ali pritom nije ništa senzacionalno. Tonyju Svenssonu sigurno nije promaknulo da e-mailove šalje pastoru«, rekao je, od čega je u Peteru počelo kuhati. »Pod uvjetom da se od nekoga tko ima prošlost nalik njegovoj može očekivati da zna tko je Job«, reče Fredrika. »Nije li upravo to najvažniji dio o kojem treba razmisliti? « »Kako misliš?« upita Alex. »Onako kako sam upravo rekla, da mi je neočekivano da se netko poput Tonyja Svenssona razbacuje s biblijskim imenima i još ih uspije savršeno uklopiti u kontekst.« Alex je djelovao postiđeno. »Moram priznati da nisam baš znao tko je Job dok Peter nije izvukao tu priču.« Fredrika se nasmiješi, ali šutke. »Usput, imamo li nešto novo o Johanni?« upita Alex da promijeni temu. »Čini mi se sve važnijim da je brzo pronađemo. Osobito nakon današnjeg posjeta kući na Ekeröu.« Nitko nije odgovarao, nitko nije imao ništa novo što bi podijelio s ostalima.


Alex je pogledom šarao oko stola. »Još nešto?« pitao je. Fredrika digne ruku. »Da?« »Ovaj, imam nove informacije o neidentificiranom muškarcu koji je pregažen«, reče. »Aha«, reče Alex. »Slušamo!« »Čini se da je ubijen«, reče Fredrika. »Jer auto ga nije samo udario - netko se vratio unatrag i još ga pregazio.« Alex glasno uzdahne, frustriran. »Pa nek’ ode sve kvragu«, reče. »Samo nam je to falilo: novi slučaj ubojstva.« Pojačao mu se osjećaj za posao koji je stajao pred njim. Očito je ta zapetljana gomila samo rasla.

Fredrika je na povratku s posla nazvala Spencera. Nije se javljao, što ju je uznemirilo. Svakim danom rasla je njezina potreba da češće čuje njegov glas. Osobito kada bi došla večer i sve se više bližila noć, koje se sada prilično bojala. Kako se moj život pretvorio u ovo? razmišljala je sigurno po tisućiti put. Kako su me svi moji snovi i planovi mogli dovesti na ovako bezvezno raskrižje? Odgovor je uvijek bio isti, i ove večeri. Prošle su godine i godine otkad su je posljednji put vodili najdublji snovi, umjesto kojih se vodila nužnim rješenjima, usredotočena na izbore koji su bili drugorazredni. Ja sam ono što čovjek postane ako mu se otme mogućnost slobodnog izbora, umorno je zaključila. Ja sam nusprodukt, označena prokletom i jadnom Nesrećom. Evo je ponovo u njezinim mislima, Nesreće. Najočitije točke pucanja od sviju. Rano si je u životu postavila cilj da živi od sviranja violine. Glazba je bila prirodan okvir njezine obitelji, Fredrika i njezin brat praktički su odrasli među kulisama raznih velikih pozornica, gdje su s tatom čekali najnoviji koncert ili nastup svoje mame. »Vidite gdje mama svira?« upitao bi ih tata šaptom, očiju zamagljenih od ponosa. »Vidite da živi za ono što radi?«


Tada je Fredrika bila još premlada da bi razmišljala što je to njezin tata rekao, ali kasnije u životu propitivala je njegovu misao. Živjeti za svoj posao, može li to doista biti ispravno? A koje je snove i ideje imao njezin tata? Na svoju prepast, shvatila je da to uopće ne zna. Možda nije imao većih želja od te da prati svoju ženu po cijelom svijetu i gleda je kako briljira sad pred jednom, sad pred drugom publikom. Naravno, stvari su se promijenile kada su djeca krenula u školu. Njezina mama počela je rjeđe svirati u inozemstvu i djeca su prvi put nešto jasnije vidjela profesionalnu stranu svog oca. Imao je posao za koji je morao nositi odijelo i bio je prodavač. Uspješan, činilo se. Jer bilo im je dobro. Fredrika je već sa šest godina krenula s podukom iz violine. Moguće da joj je to bilo prvo sjećanje, koje se može opisati jedino kao ljubav na prvi pogled. Voljela je i violinu i svog učitelja, koji je sigurno mislio da je dobra učenica, jer ostao joj je učitelj sve do proklete Nesreće. Bio je uz nju dok se oporavljala, hrabrio je, svečano obećavši da bi mogla svirati kao prije. Ali bio je u krivu, pomisli Fredrika i na trenutak zatvori oči. Još uvijek, iako je prošlo mnogo godina, bilo je nevjerojatno lako prizvati sjećanja. Automobil nad kojim je vozač izgubio nadzor, prevrnuo se i poletio. Tvrda zemlja, skije koje su skliznule iz krovnog sanduka. Prijateljica koja vrišti i ne želi prestati, kad je ugledala krvavo lice svoje mame oslonjeno o bočni prozor. I očajničku borbu vatrogasaca: »Auto može svaki čas eksplodirati, moramo ih izvući, kvragu!« Ponekad se Fredriki čini da su je slobodno mogli ostaviti u autu, da život onakav kakav je bio poslije nije bio vrijedan življenja. Jer lijeva joj je ruka bila slomljena i nije se mogla potpuno oporaviti, iako su je toliko puta pokušavali spasiti, da je borba za tu ruku na kraju postala središte oko kojega se vrtio njezin život. »Neće nikad više biti ista«, rekao je liječnik koji joj je na kraju prenio konačno mišljenje. »Moći ćeš bez problema svirati nekoliko sati tjedno, ali satima svaki dan? Nikako. Boljet će toliko da će na duge staze biti neizdrživo, a istodobno bi riskirala da izmoriš ruku i da postane neupotrebljiva.« Naravno da nije razumjela što je rekao. Živjela je u iluziji zahvalnosti, iluziji da je sretna što je preživjela. Da je radosna što nije poginula, kao brat njezine prijateljice. Ali zapravo takvih osjećaja u njoj uopće nije bilo. Ni tada ni sada, pomisli Fredrika iscrpljeno na kauču svog tihog stana. Nikad nije svirala violinu iz zabave, bez namjere da joj to bude životni stil, izvor prihoda. Nakon Nesreće, pak, nije uopće svirala. Na vrhu ormara, posve u dnu, ležala je raštimana violina i


čekala. Fredrika nježno pomiluje trbuh u kojem je spavalo dijete. »Ako me lijepo zamoliš, možda ti jednog dana nešto sitno odsviram«, prošapće. »Možda.«

Već je otkucalo šest kada se Alex vratio kući. Supruga Lena dočekala ga je na vratima. Osjećao se jak miris češnjaka. »Večeras imamo nešto talijansko«, nasmiješila se kada ju je poljubio. »Izvadila sam vino.« »Nešto slavimo?« pitao je Alex iznenađeno. Rijetko su usred radnog tjedna pili vino. »Ne, samo sam mislila da će nam dobro doći nešto posebno«, odgovori Lena. »A i vratila sam se nešto ranije s posla.« »Je li, nešto se dogodilo?« »Ništa posebno, samo smo mogli otići ranije i baš mi je došla želja da skuham finu večeru.« Vratila se u kuhinju napraviti salatu i nasmijala se pomalo visokim glasom. Alex je listao poštu koja je stigla tijekom dana. Primili su sinovu razglednicu iz Južne Amerike. »Baš lijepa razglednica«, doviknuo je prema kuhinji. »Je, je, vidjela sam«, odgovori Lena. »Baš lijepo da se javio, je l’ da?« Opet onaj isti smijeh. Alex ode u kuhinju i pogleda je s leđa. Oduvijek je između njih dvoje ona bila iskrena i lijepa. Mogla je imati koga god je htjela, ali odabrala je upravo Alexa. Premda su mu još u mladim danima sijede vlasi prošarale tamne i imao je duboke bore na licu. Iz nekog razloga, to nije imalo samo pozitivan utjecaj na njega, to što je na neki način u njihovoj vezi on bio više izabran nego ona. S godinama je ponekad bio neopisivo ljubomoran kad bi joj se drugi muškarci previše približili ili kada se u nekoj situaciji osjećao nedostatno. Ljubomora im je oboma postala problem, a njemu je služila na sramotu. Što to ne valja s njim da ne vjeruje Leni koja mu je podarila sjajan dom i dvoje predivne djece? Sigurnost je došla s vremenom. Donekle je to bila zasluga posla. Posao mu je pružio dobru intuiciju uz čiju je pomoć gotovo u svim situacijama mogao svladati demone koji su ga dražili maštarijama o tome kako mu supruga nešto radi iza leđa. Intuicija je također rađala znanje. Znao je kada je sve bilo u redu i znao je kada nije.


Ovoga puta nije bilo. Taj mu se osjećaj prikradao još unatrag nekoliko tjedana. Drukčije je govorila, lamatala je rukama, a on se nije sjećao da je prije to primijetio. Glasno bi i dugo govorila o stvarima koje su im oboma bile strane. O mjestima na koje je željela otputovati i ljudima s kojima bi rado ostala u kontaktu. I još taj smijeh koji bi se brzinski iz dubokog i iskrenog pretvorio u visok i površan. Dok ju je promatrao s leđa, pomislio je da joj se čak i držanje promijenilo. Postalo je nekako ukočenije. Stresla se kad ju je dotaknuo, nasmijala se svojim novim smijehom i povukla. Ponekad bi joj zazvonio mobitel, a ona bi otišla javiti se u drugu sobu. »Mogu li ti kako pomoći?« upitao je. »Možeš otvoriti vino«, odgovorila je, pokušavajući zvučati veselo i ležerno. Pokušavajući. O tome se radilo. Pokušavala je biti ona, kao da je igrala neku čudnu kazališnu ulogu koju joj je netko nenadano bacio pod noge. Alexa stisne u želucu od straha koji mu je obujmio nutrinu, demoni su se ponovo probudili. Trebali bismo razgovarati o ovome, pomislio je. Zašto ne razgovaramo? »Je li ti bio dobar dan na poslu?« upitala ga je nakon što je nekoliko trenutaka šutjela. »Jest«, reče Alex polako. »Bilo je dobro. Puno posla.« Obično bi se ona nadovezala na to, počela bi postavljati pitanja. Ali sada više nije. Sada je isključivo pitala o stvarima koje je, činilo se, nisu zanimale. »Kakav je bio tvoj dan?« upita Alex. »Pa, isto dobar«, odgovori i otvori pećnicu provjeriti što god da je već bilo unutra. Miris je bio nevjerojatno ugodan, ali Alex nije bio gladan. Postavio joj je još nekoliko pitanja o poslu, baš kao i inače. Njezini odgovori bili su škrti na riječima, a pogled odsutan. Kad su poslije sjeli za stol s finim jelom i finim vinom, morao se siliti da proguta ono što je prožvakao. »Živjeli«, rekla je. »Živjeli.« Kad je podignuo pogled i pogledao je u oči, zakleo bi se da je izgledala kao da će zaplakati.


PETAK, 29. VELJAČE 2008.

Bilo je jutro i u stanu je bilo zvjerski hladno. Ustajao miris duhanskog dima više nije prevladavao jer je dao popraviti i napu i ključ kojim se otvarao lokot na jednom od manjih prozora. Sat je otkucavao i bližilo se vrijeme ručka, no Ali nije želio odustati. Torba je ležala na podu uz donji rub kreveta poput surovog i drskog podsjetnika na njegovu novu svakodnevnicu. Nije znao koga bi točno trebao proklinjati zbog svoje nesreće. Možda roditelje koji su ga donijeli na svijet u zemlji poput Iraka. Možda američkog predsjednika koji je volio mrziti i srušio je velikog vođu Saddama, a onda zemlju koja se raspala prepustio samoj sebi. Ili možda Europu koja ga nije željela uzeti k sebi osim pod ovim uvjetima za koje je doznao. Kako god okrenuo stvar, nije mogao zaključiti da je pogreška njegova. On nije ni pokrenuo taj nesretni rat, niti je sebe ostavio bez posla i zaštite. Činjenica je da je preuzeo samo svoj dio odgovornosti kao suprug i otac. »Nisam imao izbora«, promrmljao je zureći u pukotinu na stropu. »Uopće nisam imao izbora.« Njegova žena sigurno se pita gdje je. A njegov prijatelj, koji se još nije javio, sigurno se isto pita. Skrenuo je pogled na sleđeni prozor. Negdje vani nalazi se njegov prijatelj. U gradu koji mu je nepoznat, u zemlji koja mu je potpuno strana. Ovdje će početi ispočetka, on i njegova obitelj. Zbog njih je u nedjelju namjeravao izvršiti dodijeljenu zadaću. Više nikad neće napraviti ništa slično. Dok je živ. »Postoje određena temeljna pravila, mali moj«, rekao mu je otac dok je bio dijete. »Nema tučnjava i nema krađa. Jednostavno, zar ne?« Otac mu je umro prije nego što se Irak srušio kao država i nacija, a svakodnevnica je zamijenjena kaosom. Možda bi i on shvatio da je postalo nemoguće držati se tog pravila. Ne zato što je prije bilo toliko bolje, nego zato što je bilo mirnije i naoko sigurnije. Ali samo naoko. Mnogi su poznavali osjećaj kada se čovjeku automobili zaustave pred kućom rano ujutro, a nepoznati naoružani muškarci koje se šalje po nalogu vlasti da pojedinog čovjeka dovedu na ispitivanje, povrijede privatnost doma i provale u nju. Za neke od takvih nikad se više nije čulo. Drugi su vraćeni svojim obiteljima u stanju koje je svjedočilo o tolikim grozotama i surovostima da ih se ni unutar najuže obitelji nisu usudili imenovati.


Irak je sada bio drukčiji. Neočekivano nasilje dolazilo je sa svih strana i stvaralo još veću nesigurnost. Novac je postao važan na način na koji prije nije bio i odjednom su otmice postale dio svakodnevnice, uz krađe, palež i pljačke. Je li on ovime postao takav čovjek? Zbog torbe s oružjem i fantomkom uz rub kreveta usporedba je bila sve samo ne beznačajna. Ne možemo više, pomisli Ali. Oprosti mi, tata, zbog onoga što ću uskoro učiniti, ali ne možemo više. Pružio je drhtavu ruku i uzeo osmu cigaretu tog jutra. Uskoro će sve biti gotovo, a nova i bolja budućnost osigurana.

BANGKOK, TAJLAND

Švedsko veleposlanstvo otvaralo se u deset sati, u to je vrijeme bila ondje. Noć je bila duga i mučna. Na kraju je morala odsjesti u jeftinom hostelu na rubu grada i gotovo je cijelu noć ležala budna od nemira. Novac koji je imala uza se i koji pljačkaš nije odnio nije bio dovoljan da plati. Umjesto toga pitala je momka na recepciji gdje bi mogla naći najbliži bankomat i dala naslutiti da će se uskoro vratiti s gotovinom u ruci. Uputio ju je nekoliko kvartova dalje i tako je mogla otići iz hostela, a da ne privuče pozornost na sebe. Veleposlanstvo je bilo stiješnjeno u visoku zgradu neposredno uz Landmark Hotel u Sukhumvitu i zauzimalo pune dvije etaže. Olakšanje koje je osjetila kad je ugledala švedsku zastavu na vratima bilo je toliko da je gotovo zaplakala. Imala je jasan plan. Ni pod kojim uvjetima ne smije reći zašto je doputovala na Tajland, ali to se činilo kao manji problem. Jednostavno, ona je turistkinja. Baš kao i ostale stotine tisuća Šveđana koji bi ovamo doputovali svake godine. Ni to što je opljačkana i ostala bez svega ne bi se trebalo činiti kao nešto iznimno. U džepu hlača imala je kopiju policijske prijave koja je podupirala njezinu priču. Ostatak onoga što joj se dogodilo - da joj je netko otkazao povratni let, zatvorio pristup email računu i izbrisao je s popisa gostiju hotela - to je odlučila ne spominjati. Potaknulo bi suviše brojna pitanja na koja nije bila spremna odgovarati. Teško je bilo podnijeti gubitak sveg radnog materijala, uvidjela je to protekle noći. Čak ni fotoaparata s fotografijama više nije bilo. Progutala je tešku knedlu da


ne počne opet plakati. Uskoro će biti kod kuće i onda će moći razriješiti ovu zapetljanu situaciju. Barem se duboko u sebi tome nadala. Možda joj je trebalo biti jasno da to jednostavno neće proći. Da onaj tko se već toliko potrudio rastaviti joj život komadić po komadić naravno da neće zanemariti mogućnost da ona ode u veleposlanstvo. No u svom razmišljanju nije otišla toliko daleko i uopće nije primijetila dug pogled kojim ju je recepcionistica pratila nakon što ju je uputila k jednom od diplomata koji su radili. Prvi tajnik veleposlanstva Andreas Blom pozdravio ju je i poželio joj dobrodošlicu hladno se rukovavši. Jedva da je promijenio izraz lica nakon što joj je rekao da sjedne. Kad je došla asistentica i upitala želi li gostu naručiti kavu, odmahnuo je rukom i rekao joj neka vrata ostavi otvorena. U kutu oka nazrela je zaštitara koji je hodao naprijed-natrag niz hodnik, sve vrijeme u blizini sobe u kojoj je sjedila. »Nisam siguran mogu li vam pomoći«, reče Andreas Blom i nasloni se unatrag. Ruke su mu bile prekrižene u krilu i gledao ju je spuštenih kapaka. Gotovo kao da je bio uvježbano ohol. Više se puta nakašljala, poželjela je da je ponudi vodom. Ali dobila je jedino tišinu. »Kao što sam rekla, dosta sam se loše provela«, počela je oprezno. Ispričala mu je priču koju je unaprijed smislila. O pljački i nečemu u hotelu što je nazvala »pogreškom«, a što se odnosilo na njezinu prtljagu koja je nestala. »Moram nekako kući«, rekla je i zaplakala. »Ne uspijevam doći do svojih roditelja, a prijatelj koji mi je trebao pomoći nije se javio. Treba mi nova putovnica i trebam posuditi nešto novca. Vratit ću vam čim stignem kući - samo mi pomozite.« Pustila je suze da slobodno teku, nije imala snage održavati prividnu fasadu. Tek nakon što je tišina neko vrijeme trajala, podignula je glavu i pogledala Andreasa Bloma. Jednaka izraza lica, i dalje je sjedio u istom položaju. »Ovo je vaša verzija?« upitao je. Zurila je u njega. »Molim?« »Pitao sam je li ova pričica ista ona koju imate namjeru prepričati tajlandskim vlastima dok budu radile na vašem slučaju.«


»Ne razumijem«, rekla je. »Kako ste ono rekli da se zovete?« prekinuo ju je. Automatski je ponovila ime i prezime. »Stvarno mi ne olakšavate stvar«, rekao je. Njegove je riječi dočekala tišina, nije imala ideje što se od nje očekuje da kaže. »Ono čime vam mogu pomoći, Therese, jest pravni zastupnik i osoba za kontakt u veleposlanstvu. Ali ako se odmah ne predate tajlandskoj policiji, vaša situacija automatski će se značajno pogoršati. Već ste si je zakomplicirali kad ste pred službenom osobom naveli lažni identitet.« Nastala je tišina nakon što je rekao svoje. Misli su joj u glavi lepršale poput divljih ptica. »Bojim se da ne razumijem«, prošaptala je, premda je prvi put počela nazirati opseg svojih problema. »I ne zovem se Therese...« Andreas Blom izvadi iz stola papir i slavi ga pred nju. »Je li ovo kopija policijske prijave od jučer?« Brzo je izvukla svoju kopiju i usporedila ih. Radilo se o istom dokumentu. »Ali ovo ovdje nije vaše ime«, rekao je i upro prstom. »Kako nije«, reče ona. »Nije«, reče Andreas Blom, »to nije vaše ime. Ali ovo jest.« Niz stol joj je gurnuo novi papir. Zagledala se u njega ne shvaćajući u što točno gleda. Kopija putovnice s njezinom slikom, ali s drugim matičnim brojem i nečijim tuđim imenom. Therese Björk, tako se zvala vlasnica putovnice. Prostorija se počela vrtjeti. »Ne, ne, ne«, reče. »To nisam ja. Molim vas, ovo se mora nekako riješiti...« »Naravno da će se riješiti«, reče Andreas Blom odlučno. »Ovo je vaša putovnica i vaš identitet. Nazvao sam i švedsku policiju i poreznu upravu da provjerim. Ovo ste vi, Therese. A ova putovnica pronađena je uz vaše ostale stvari u hotelu u kojem


ste zapravo bili prijavljeni, u hotelu Nana. U sobi iz koje ste pobjegli kad je Odjel za suzbijanje zlouporabe droga napravio raciju u hotelu, a u kojoj je među vašim stvarima pronađeno pola kilograma kokaina.« Mučnina ju je iznenadila i prestrašila se da će povratiti po podu. Sve što je Andreas Blom potom rekao do nje je dopiralo samo na mahove. Teško je uspijevala povezati fragmente informacija u cjelinu. »Među nama, imate dobre šanse na sudu pod uvjetom da se, prvo, istog časa sami predate. Drugo, odate tko vam je dojavio da će biti racija, da možete na vrijeme pobjeći iz hotela. Dvije vrlo jednostavne stvari.« Podignuo je dva prsta u zrak kao da želi naglasiti koliko je jednostavno. Uznemireno se vrpoljila, nikako nije mogla zaustaviti suze koje su tekle. »Da sam kriva za sve što ste naveli, zašto bih došla ovamo, umjesto da bježim, iz zemlje?« rekla je i uhvatila njegov pogled. Ponovo se nagnuo unatrag i nadmoćno nasmiješio. »Jer je ovo Tajland«, rekao je, »a i vi i ja dobro znamo da za vas nema načina da izađete iz zemlje.«

STOCKHOLM

Noć je donijela nove noćne more različite tematike. U snovima je više nisu proganjali, već je bila privezana za stablo, okružena muškarcima odjevenim u mantije koji su joj željeli učiniti nažao. Fredrika Bergman uopće nije razumjela otkuda dolaze te apsurdne ideje. Nisu je podsjećale ni na što što je proživjela ili za što je čula. Mrzila je vrišteći probuditi samu sebe, iz noći u noć, sva mokra od znoja i na rubu plača. I umorna. Tako neopisivo umorna. Svejedno je odlazila na posao. Nije dolazilo u obzir da ostane sjediti kod kuće. »Kako si?« upitala ju je Ellen Lind ozbiljno kada su se srele u čajnoj kuhinji. Fredrika nije ni pokušala lagati. »Prilično loše, zapravo«, priznala je. »Strašno loše spavam.«


»Zašto si onda ovdje?« upita Ellen. »Ne bi li se trebala odmarati kod kuće?« Fredrika tvrdoglavo zavrti glavom. »Ne više nego što se već odmaram«, rekla je umorno. »Radije sam ovdje.« Ellen nije pitala dalje. Baš kao i svi drugi, sigurno se pitala kako je to Fredrika zamišljala. Čekati dijete, napola sama, a onda ga roditi bez prisutnog oca. Fredriku je zapekla savjest jer je Ellen uvijek postavljala pitanja, dok ona nije. Nikad nije pitala kako je Ellen, kako su joj djeca ili kako joj ide s njezinom velikom ljubavi. Sreli su se prošle godine na putovanju, Ellen se odmah jako zaljubila. Zaljubila. Sve dok nije zatrudnjela, više ili manje bila je zadovoljna dogovorom koji je imala sa Spencerom. To što joj je ulazio u život i izlazio iz njega nije bio problem jer i sama se povremeno tako ponašala. Pronašla bi jednu ljubav i ostavila drugu. Izgubila jednu ljubav i vratila se Spenceru. Problem je postao očit sada kada više nije bila ona stara, i kada bi se bolje osjećala da ga je imala u blizini. Naravno da je dolazio koliko je često mogao i počeo se uvijek javljati na telefon kad je zvala. Ali i dalje nije bio postojan dio njezine svakodnevnice. »Čuj, nikako ne razumijem tu vašu situaciju«, rekla joj je prijateljica Julia jednog dana. Ista ona prijateljica koja se više puta zapitala kako Fredrika uopće može spavati s nekim tko je toliko stariji. »Puno toga čovjek ne razumije u životu«, odgovorila joj je Fredrika s očitom oštrinom u glasu i otad više nisu razgovarale o tome. U sandučiću je bilo mnogo e-mailova. Jedva je imala snage pogledati ih, većina ih je ipak bila nezanimljiva. »Opet je vrijeme za obvezne vježbe gađanja«, stajalo je u jednom, »hoće li netko sa mnom?« Obvezne vježbe gađanja. Kao da su se automatski odnosile na sve zaposlenike policije podjednako. Neki e-mailovi bili su od sindikata koji se želio angažirati oko policijskih službenika-civila. Sindikat policije povremeno je provodio prave kampanje da civilima oteža situaciju na poslu, a sad je Jusek htio krenuti u protuakciju. Fredrika nije imala snage brinuti se ni o tome, makar bi voljela. Odradila sam svoj put, pomislila je pomirljivo. I odlučila sam ostati. Zasad. Kako je ostalima, za to se trenutačno nemam snage brinuti. Pomalo bez plana, počela je listati papire koji su ležali pred njom. Mora uspjeti barem skupiti dovoljno energije da obavi što treba. Prema Alexovoj odluci, slučaj


čovjeka kojeg su pregazili pred Sveučilištem imao je manji prioritet od preminulog svećeničkog para na Odenplanu. Povrh toga, odlučila je riješiti se tog slučaja. Bilo je nemoguće voditi dvije istrage ubojstva s tako malim resursima. Svejedno su sve informacije o dotičnom muškarcu neprestano pristizale Fredriki i nikome osim njoj. Pročitala je izvješće Državnog zavoda za forenziku, koje je potvrđivalo da na njegovoj odjeći postoji tvar koja upućuje na to da ne samo da ga je automobil udario nego je i prešao preko njega. Na jakni su pronađeni tragovi auto-laka. Trenutačno se radilo na tome da se otkrije o kojoj se vrsti laka radi, da bi ga se poslije moglo usporediti s automobilom na koji padne sumnja, ako na njega naiđu. Nastavila je otvarati e-mailove. I dalje ni glasa od nacionalne policije u vezi otisaka prstiju. Ljutita, podignula je slušalicu. »Upravo sam vas htjela nazvati«, rekla je poletno žena s druge strane žice. Fredrika se iznenadila kad je čula glas koji je gotovo zvučao kao cvrkutanje, prije dva dana kada je bila ondje, nije tako zvučao. »Aha«, rekla je i pokušala zvučati jednako ushićeno. Nije joj uspjelo, ali činilo se da to druga žena nije primijetila. »Potražila sam ga u našem registru i našla ga.« Ženin glas probijao se kroz telefonsku žicu i punom snagom zazvonio u Fredrikinim ušima. »Doista?« preneraženo je rekla. »I te kako«, reče žena trijumfalno. »Sjećate se pljačke transporta novca u Uppsali prošlog tjedna, ispred Forexa?« Fredriki je srce poskočilo. Forex. »Naravno«, odgovori brzo. »Tijekom vikenda pronađeno je oružje za koje mislimo da je upotrijebljeno u pljački, našao ga je čovjek dok je šetao psa. Vrlo neobično, ako uzmemo u obzir da se sve činilo dobro isplaniranim. Ipak, pronađeno je oružje i uspjeli smo izdvojiti dio otiska prsta.« »I to neidentificirana muškarca«, reče Fredrika napeto. »Upravo tako.« Zahvalila je na informacijama i poklopila slušalicu. Pljačka Forexa bila je posljednja u nizu teških pljački koje su se dogodile u Stockholmu i u okolici.


Osjetila je neobičan nalet energije, gotovo kao da je sama ostvarila nešto značajno, i to jednostavnim telefonskim pozivom. Više nije bilo upitno tko će preuzeti slučaj neidentificirana muškarca; jasno da će to biti nacionalna policija koja je bila odgovorna za navedene serijske pljačke. Fredrika se smiješila dok je kucala Alexu na vrata.

Kad je Alex čuo kako se lako može riješiti slučaj pregaženog muškarca, počeo je raditi neuobičajenom brzinom. A kad je slučaj uspješno prebačen na nacionalnu policiju, Fredrika se mogla svim snagama usredotočiti na ustrijeljeni par. Uskoro će otkucati jedanaest sati, a ona i Joar će se naći s Agneom Nilssonom iz grupe za potporu bivšim pripadnicima ekstremne desnice. Bilo je neobično imati Joara uza se. Ni na koji način loše, samo drukčije. Pokucao joj je na vrata baš kad su se trebali spustiti i dočekati posjetitelja. »Spremna?« pitao ju je. Pristojno se nasmiješio, kako i priliči. Takav osmijeh ništa ne odaje, razmišljala je. Samo stoji nasred lica, kao nacrtana maska. Pitala se što stoji iza maske. Ne nosi prsten, ali možda živi s nekim? Ima li djece? Živi li u kući ili stanu? Ima li auto ili dolazi autobusom? Fredrika nije bila znatiželjna, nego je to uglavnom bilo zbog toga što je dobro čitala druge ljude. Obično nije morala razmišljati, većina toga zračila bi iz ljudi, a da oni to nisu znali ili nisu željeli priznati. Tko zna gledati, vidjet će, govorila je njezina majka. Fredrika je smatrala da je to doista istina. Agne Nilsson stajao je na recepciji i izgledao izgubljeno. Uopće nije izgledao kako je Fredrika očekivala. Nizak i pomalo zdepast, rijetke kose i blijed. Ali te oči. Uhvatila je samu sebe kako očito gleda u njega. Oči su mu bile oštre i tražile su nešto, goreći oštrinom i energijom. Kao u neposlušne i tvrdoglave djece, pomislila je dok je prihvaćala njegovu ruku i predstavila se. Vidjela je kako je automatski pogledao u njezin trbuh, ali nije ništa komentirao, na čemu je bila zahvalna. Ljudi su pogrešno mislili da je u redu dodirivati trudnice kako ni pod kojim uvjetima ne bi dodirivali ženu koja ne čeka dijete. Nježno bi joj pomilovali trbuh, jednom rukom ili objema. Fredrika bi se gotovo uspaničila pored nekih kolega iz hodnika i osjećala je njihove ispitujuće poglede. Čak je razmišljala ne bi li sazvala sastanak, ali nije nalazila odgovarajuće riječi.


Agnea Nilssona poveli su u jednu od prostorija za posjete, s prozorima. Soba za saslušanja bez prozora teško da bi urodila razumnim razgovorima. Također, osobe koje nisu osumnjičenici za kaznena djela ne bi trebalo tretirati kao zločince. Joar je brzo otišao po kavu, a Fredrika je ostala ćaskati s Agneom Nilssonom. »Mogli biste nam malo pobliže predstaviti svoju ekipu«, reče Joar nakon što su svi sjeli, dobili kavu i utihnuli. Agne Nilsson se promeškolji u stolici, izgledalo je kao da ne zna otkud bi zapravo krenuo. »Počeli smo prije dvije godine«, započeo je. »Jakob i ja smo otprije bili dobri prijatelji. Odrasli smo u istom kvartu.« Žalosno se nasmiješio i nastavio. Projekt je bio njegova ideja, kao i u mnogo drugih slučajeva. Počelo je tako što ga je nakon jednog od njegovih predavanja verbalno napao mladić koji se zadržao u predavaonici. Bio je odjeven kao većina ostalih, ali njegova frizura - odnosno, nepostojanje frizure - zajedno s određenim tetovažama, odavala je da se ideološki pozicionirao. »Nemojte misliti da je to tako jebeno jednostavno«, rekao je Jakobu. »Vi tu stojite i blebećete o tome kako je tim useljenicima i kako bismo se mi ostali trebali ponašati, ali čovjek nema uvijek jebenog izbora. To bi vam trebalo biti jebeno jasno.« Bio je to početak poprilično duga razgovora. Momak se bojao i bio je nesretan. Još kao četrnaestogodišnjak preko svog starijeg brata završio je u krugu loših ljudi, među problematičnim desničarima. U tom trenutku bilo mu je devetnaest i trebao je uskoro maturirati. Brat mu je prije više godina napustio pokret, preselio se u drugi grad i našao posao. On je, pak, ostao u Stockholmu, s lošim ocjenama, nije imao kamo, uhvaćen u krug poznanika pred kojima se počeo osjećati kao stranac. Malo prije toga upoznao je jednu djevojku. Nadimu iz Sirije. »Njezinoj obitelji trebalo bi smetati što smo skupa, a ne mojim frendovima«, rekao je Jakobu. »Ali njezin stari je totalno kul i ne smeta mu što je njegova kći našla Šveđanina za dečka. A moji frendovi bi ubili i mene i nju da saznaju.« Momak je došao do ruba koji mlada osoba može podnijeti. Jakob je to vidio i zato je želio nešto poduzeti. »Daj mi nekoliko dana«, rekao mu je. »Poznajem neke ljude, raspitat ću se što se može napraviti u tvojoj situaciji.«


Poslije se pokazalo da nisu imali tih nekoliko dana. Njegovi su već doznali da se netko od njihovih članova sprema napustiti grupu i spetljati se sa strankinjom, i kad su se jednog dana vraćali iz šetnje, čekali su ih. Agneu Nilssonu zasuze oči. »Jakoba je to strašno pogodilo, da nije shvatio koliko je stvar u biti hitna.« »Što se dogodilo?« upita Joar, što je Fredriku uznemirilo. Nije ni željela ni mogla slušati ikakve užasne detalje. »Silovali su je, jedan po jedan, a njega natjerali da gleda. Njega su pretukli na mrtvo ime. Sad je u kolicima, pretrpio je i mentalna oštećenja.« Fredrika je htjela zaplakati. »A djevojka?« rekla je i pokušala zvučati profesionalno. Agne Nilsson se prvi put nasmiješio otkad je došao. Slabašno, ali iskreno. »Ona je postala dio naše mreže«, rekao je. »Otvoreno radi kod nas, i to sjajno. Ona je jedina kojoj je općina htjela dati posao na puno radno vrijeme. Mislim da je ona na taj način nastavila živjeti.« Joaru i Fredriki bilo je lakše kada su to čuli. »Koja je konkretno bila Jakobova funkcija?« reče Joar. »Spomenuli ste općinski novac.« Agne Nilsson kimne kao da želi pokazati da razumije na što Joar cilja. »Kao što sam rekao, Nadima je jedina koja radi puno radno vrijeme i koju općina plaća. Inače daju novac bolje etabliranim udrugama. Mi ostali smo, zahvaljujući svojim poslodavcima, dobili mogućnost uključiti se, u različitom opsegu. Jakob je zapravo bio jedini kod kojeg to nije bio slučaj; on je radio gotovo isključivo volonterski. Nemojte me pitati zašto, ali tako je. Prvenstveno je bio glasnogovornik i naš najvažniji ‘doušnik’, kako vi u policiji kažete. Jeste li ga koji put vidjeli na njegovim predavanjima?« I Fredrika i Joar zavrte glavom. Agne Nilsson trepne nekoliko puta. »Predavanja su mu bila fantastična«, reče i ozari se. »Svakog je mogao navesti da razmišlja na drukčiji način. Njegov trik bio je da ljudima predstavi ono što su čuli sto puta, samo drukčije. I s puno energije.


Prilično je dobro dopirao do publike.« Prstima se igrao dugmetom košulje. »Trebao je biti političar«, dodao je. »I u politici bi bio kao kod kuće.« Svidio bi mi se taj Jakob, zaključila je Fredrika u sebi. »A što s njegovom bolesti?« upitala je. »Je li bila očita?« »Pa sad«, reče Agne Nilsson i napravi grimasu. »Istina, bilo je faza kada bi se povukao u sebe i dosta je otvoreno govorio o tome. Koliko sam shvatio, prije je bilo gore.« »Ali nikad niste detaljnije razgovarali o tome?« upitao je Joar iznenađenim glasom. »Budući da ste se dugo poznavali.« »Ne«, priznao je Agne Nilsson. »Nismo. Jakob je znao reći da mu se zdravlje neće poboljšati ako time bude razbijao glavu, i donekle je bio u pravu. Zato nikad nije govorio o svojoj bolesti, osim općenito.« Nakašljao se. »Kad bismo se susreli, najčešće smo razgovarali o poslu. To nam se obojici činilo u redu.« »Ali za te prijetnje koje je primao, za to ste znali?« »Jesam, jesam«, reče Agne. »Više nas primilo ih je istodobno.« Fredrika se zaustavi usred zapisivanja bilješki. »Molim?« Agne Nilsson odlučno kimne. »Da, da«, reče ponovo. »Jesmo. I nije to bilo samo sada, nego i prije.« »Od iste osobe?« upita Joar. »Ne, ali poenta je bila ista, da tako kažem. U drugim slučajevima ljudi su smatrali da se petljamo gdje nam nije mjesto.« Joar izvadi kopije e-mailova koje je Jakob primio. »Prepoznajete li ovo?« »Da, naravno«, reče Agne. »Primio sam gotovo isto, kažem vam. Doduše, u mojima se nisu proklinjali pastori, nego socijalističke svinje.« Oporo se nasmijao. »I uopće se niste bojali?« ubaci se Fredrika. »Ne, zašto bismo se bojali?« reče Agne Nilsson. Djelovao je gotovo iznenađeno. »Ionako nikad ništa od toga, od takvih prijetnji. Bile su očekivane, da tako kažem.


Nitko od nas nije mislio da se možemo baviti čime se bavimo, a da ne bude ljutitih i uzrujanih reakcija.« »Ali u ovim e-mailovima netko je poprilično ljutit«, prokomentirao je Joar i pokazao na papire koje je držao. »Da, ali pozadina toga je najnoviji slučaj koji smo preuzeli. Radilo se o dečku koji je tražio izlaz iz Sinova nacije. Znali smo da će biti i te kako teško. Da emailovi nisu prestali stizati, otišli bismo već na policiju. Ovaj, imamo u ekipi policajaca s kojima se može razgovarati, ali službena prijava - s tim smo htjeli pričekati.« Fredrika se suzdržala da ne uzdahne, uz nadu da sljedeći put neće toliko čekati s time. »Kako mislite da su e-mailovi prestali?« upita Joar i čelo mu se namršti. »Jakob ih je primao sve do nekoliko dana prije nego što je umro.« Agne Nilsson nemoćno napravi gestu rukama. »Stvarno to ne mogu objasniti«, reče. »Razgovarao sam s Jakobom prošli tjedan i tada nijedan više nije primao emailove. Nakon toga ih više nisam dobio, pa nisam pokrenuo tu temu s njim. A ni on ih nije spominjao.« Premještao se u stolici. »Makar, iskreno govoreći, nismo se baš vidjeli posljednjih deset dana. Imao je zakazana brojna predavanja, a i ja sam imao dosta posla.« »Možemo li dobiti kopije e-mailova koje ste primili?« upita Joar. »Naravno«, reče Agne Nilsson. »Poznajete li čovjeka imenom Tony Svensson?« upita potom Joar. Agne Nilsson se smrači. »Naravno«, reče ponovo. »Njega zna svaki socijalni radnik i policajac koji radi u toj četvrti.« »Jeste li znali da vam on šalje e-mailove? Ili barem Jakobu?« Agne Nilsson šutke zavrti glavom. »Ovaj, znali smo da je dio skupine. Ali da to baš on šalje prijetnje, to zbilja nisam znao. E-mailovi su bili potpisani sa SN.« Izgledalo je kao da Joar razmišlja. »Što je onda bilo?« upitao je zatim. »S dečkom koji je pokušao izaći iz Sinova nacije?«


»Nastao je veliki kaos, ukratko«, uzdahne Agne. »Usput, zove se Ronny Berg. Nikad nisam završio raditi na njegovom slučaju, Jakob ga je sam priveo kraju. Nije mi stigao ispričati kako se stvar riješila prije nego što je umro. Ali koliko sam shvatio, bilo je razloga za sumnju u mladićeve stvarne motive koji su stajali iza pokušaja da napusti organizaciju.« Fredrika se zainteresirano nagnula naprijed. Shvatila je da sigurno izgleda smiješno kad joj je trbuh stao na put, pa se ispravila. »U kojem smislu?« »Činilo se da ne pokušava napustiti skupinu iz ideoloških razloga, nego je u pozadini toga stajao sukob njega i nekih drugih članova. Ali kao što sam rekao, ne znam mnogo o tome. Netko drugi iz ekipe možda bi vam znao više reći, mogu se raspitati.« Joar kimne. »Molim vas«, reče. Dok je skupljao papire, Fredrika će oprezno: »Možda trebate zaštitu, Agne. Sve dok ne saznamo kako je ovo povezano. Ako je povezano.« Agne Nilsson isprva nije ništa rekao. »Znači, mislite da možda ipak nije samoubojstvo?« rekao je zatim tiho. »Tako je«, reče Joar. »Ali nismo sigurni.« »Dobro da je tako«, reče Agne Nilsson i pogleda u njih. »Jer, tako mi svega, nitko od nas ne može povjerovati u to da bi Jakob upucao sebe i svoju ženu.« Joar nagne glavu u stranu. »Ljudi ponekad nisu ono za što se izdaju«, reče blago.

Neposredno nakon jedan eksplodirala je vijest na naslovnici jednog od tabloida: »Slučaj ustrijeljenog pastora i žene: Policija sumnja u vezu s ekstremnom desnicom.« »Pa kvragu!« zagrmio je Alex Recht i čvrsto udario stisnutom šakom o stol. »Kako je to procurilo?« Zapravo je pitanje bilo bespredmetno - informacije su u predistragama uvijek curile, no ovoga se puta Alex osobito trudio da se to ne dogodi. Istini za volju, još uvijek su oni koji su znali za nove zaokrete u istrazi bili malobrojni.


»Novinari zovu ko ludi«, reče Ellen i pogleda u stranu. »S čim smo spremni izaći?« »Ni s čim«, bjesnio je Alex. »Zasad još. Jesmo li uspjeli doći do Johanne Ahlbin?« Ellen zavrti glavom. »Nismo.« »A zašto nismo?« procijedi Alex. »Pa dobro, kvragu, gdje je ta žena?« Jedva se usudio gledati u ekran otkud su fotografije Jakoba Ahlbina sada gledale u njega. Sve je izašlo u javnost, više nije bilo moguće osobno obavijestiti najmlađu kćer o tragediji. Jedino što su novinari izostavili bila su imena i fotografije kćeri. Barem smo pokušali, pomisli Alex umorno. Ellen je naporno radila i pokušavala locirati nestalu Johannu. Preko poslodavca i kolega došla je do imena i brojeva osobnih prijatelja, koji su trebali znati gdje se nalazi, ali nitko nije znao gdje je, nitko nije znao kako je i nitko nije znao je li već doznala. »Pa ovo je užas«, reče Alex tiho. »Saznati tako nešto na takav način.« »Ali pokušali smo«, reče Ellen. Izgledala je žalosno. »Da, to jesmo«, reče Alex i okrene se od računala. »Inače, dobila sam ove papire od asistenta s Forenzičkog, reče Ellen i stavi plastificiranu košuljicu Alexu na stol. »Izvadci iz materijala za predavanja s Jakobova računala.« »Ima nešto zanimljivo?« »Ne, ne bih rekla. Ali ime zapisano u bloku možda bi moglo biti zanimljivo. Doduše, to ja ne znam.« »Bloku?« promrmlja Alex tražeći nešto među papirima u košuljici. Našao ga je sasvim na kraju. Neupadljiv mali bež blok, pisalo je samo »Muhammed« i broj mobitela. »Gdje su ovo našli?« upita Alex. »U zaključanoj ladici u njegovu radnom stolu. Ispod jedne pernice.«


Tako znači, nešto je skrivao, pretpostavi Alex. Možda je Muhammed bio izbjeglica s kojim je imao poseban odnos, ili možda osoba koja mu se javila iz drugih razloga? »Jesmo li provjerili broj telefona u našem registru?« upitao je Alex. »Upravo jesmo«, rekla je i izgledala zadovoljno. »Čak sam našla nešto, na jednoj prijavi izgubljene putovnice. Na njoj je pisalo puno ime i adresa.« Pružila mu je još jedan papir. Alex joj je uzvratio osmijehom. »Nekažnjavan«, požurila se reći, a onda je morala otići jer joj je zazvonio mobitel. Alex je razmišljao kako da nastavi. Gledao je u papirić s imenom i brojem, a onda u košuljicu sa svim ostalim materijalima. Zatim je pogledao prijavu o izgubljenoj putovnici koju mu je Ellen isprintala. Sve te silne putovnice koje su »nestajale«. Bez njih bi rijeci izbjeglica bilo teško, to je Alex znao. Pretvorili smo Europu u bedem čvrst kao vražji Fort Knox, pomislio je oštro. A cijena toga je da smo izgubili kontrolu nad ljudima koji ulaze u zemlju i izlaze iz nje. Loše za sve uključene. Skrenuo je pogled kroz prozor. Kristalno plavo nebo i blješteće sunce, a vikend udaljen još samo nekoliko sati. Trepnuo je. Nema šanse da bi izdržao cijeli vikend kod kuće uz Lenu koja se držala kao stranac. Postala je takva, nije se moglo doprijeti do nje. Iz razloga koje nije znao imenovati, osjetio je da ne može razgovarati s njom i pitati što se dogodilo, kao ni o tome kako on to doživljava. Zašto ne? pitao se Alex. Pa uvijek smo mogli razgovarati o svemu. Možda bi ipak trebao pokušati. Možda. Ali neovisno o tome: definitivno bi trebao pokušati odradili nekoliko sati tijekom vikenda.

Isprva je gotovo djelovalo da će tjedan završiti jednako loše kao što je i započeo. Peter Rydh dobio je naređenje da prođe ispise poziva koje je policija dobila od telefonskog operatera i od Ahlbinova mobilnog operatera, dok je Joar pravio društvo Fredriki na saslušanju Agnea Nilssona. Peter je mislio da će puknuti od bijesa, ali poslije je doznao da od njega očekuju da prisustvuje saslušanju Tonyja Svenssona koje će se održati poslijepodne, pa se smirio. Nakon što je prošao ispise, osjećao se praktički ushićeno.


Svaki put kad bi se bavio materijalima s telefonskih prisluškivanja ili prismotra, bio je opčinjen brojem svakodnevnih razgovora između ljudi. Naravno, često se moglo uočiti uzorke; primjerice, razgovori između supružnika koji su se ponekad nazivali dvaput dnevno, a pojedinih dana nisu uopće. Ali postojao je i velik broj ostalih brojeva i kontakata koje je trebalo analizirati. Kontakata koji su se po učestalosti mogli učiniti iznimno zanimljivima, ali kad bi ih se pobliže pregledalo i identificiralo pretplatnika, pokazalo bi se da se radilo o lokalnoj pizzeriji. U slučaju telefona Jakoba Ahlbina i njegovih eventualnih kontakata s Tonyjem Svenssonom, stvar je bila prilično jednostavna. Peter se nacerio i slavio svoj uspjeh kada je otkrio povezanost. Tony Svensson triput je nazvao Jakoba Ahlbina, svakoga puta radilo se o kratkim pozivima, za koje je Peter pretpostavio da su proslijeđeni izravno na Jakobovu telefonsku sekretaricu. Same poruke neće biti moguće reproducirati, ali uopće činjenica da je Tony Svensson nazivao Jakoba Ahlbina bila je dovoljan dokaz. Brzo je izašao iz ureda i krenuo prema Alexovoj sobi. Na pragu se iznenada pokolebao; šef mu je, ako je to moguće, izgledao još zlovoljnije nego inače. Peter se diskretno nakašljao. »Da?« reče Alex grubo, ali smekšao se kad je vidio tko je na vratima. »Aha, uđi.« Bolje raspoložen, Peter je ušao u sobu i pokazao ispis telefonskih razgovora. »Dobro je«, reče Alex, »dobro je. Sastavi nekakve osnovne informacije za tužitelja brzo, brzo, hoću da tog lika stisnemo zbog prijetnji još prije vikenda. Pogotovo sad kad je cijela priča izašla i u medijima.« Peter osjeti kako mu se toplina proširila tijelom - znači da nije u potpunoj nemilosti. Istodobno s toplinom pojavio se i stres. Tko je medijima odao povezanost s desnicom? Baš kad je želio izaći, Alex je nešto promrmljao. »Imaš malo vremena?« upitao je. Naravno, ovo je bilo predobro da bi bilo istinito. I prije nego što je sjeo, znao je što je Alexu na umu. Ali kako je to izrekao, bilo mu je potpuno iznenađenje. »Na ovom radnom mjestu, sve dok sam ja šef, kiflica je kiflica. I ništa drugo«, rekao je naglasivši svaki pojedini slog.


Pa propast ću u zemlju, pomisli Peter. Propast ću u zemlju od srama i zaslužujem to sto posto. Jedva se usudio pogledati Alexa u oči, koji je neumoljivo nastavio: »A kad netko od mojih ljudi - iz privatnih ili drugih razloga - ima tako ozbiljnih problema da ne zna što je pecivo, a što je nešto drugo, onda od dotične osobe očekujem da te stvari zagladi.« Ušutio je i pogledao Petera ravno u oči. »Jasno?« »Jasno«, prošapće Peter. Zapitao se hoće li ikad više moći nastaviti raditi.

Našli su se u dnevnoj sobi starijega. Bio je to treći susret u kratkom razmaku, a nijednome od njih nije bilo ugodno susretati drugoga. Istodobno, bilo je nužno, imajući na umu događaje u posljednje vrijeme. »Znali smo da će se privući velika pozornost«, reče mlađi. »Teško da je ijednom od nas bilo iznenađujuće da ljude potresu pastori samoubojice.« Nije imalo smisla proturječiti mu. Jedno je unaprijed planirati i posložiti ovakvu operaciju, sasvim drugo provesti je. Živci moraju podnijeti pritisak, treba zadržati prisebnost. Stariji je preuzeo riječ. »Ima nešto nesretnih okolnosti s kojima, doduše, moramo biti oprezni«, reče odlučno. »Kao prvo, izvještavanje medija. Nisam mislio da ćemo vidjeti članke s imenima i slikama preminulih bar do sutra.« »Da, to nitko od nas nije mislio.« »Prokleta policija. Informacije im u svakoj prokletoj istrazi cure kao pijesak kroz prste.« Nastala je tišina. »Ovo nam malo radi kaos u rasporedu«, uzdahne stariji. »Prije svega zbog naše prijateljice vani. Kad se vraća?« »U ponedjeljak, tako smo planirali.« »Možemo li to očekivati? Hoću reći, s obzirom na to da je vijest puštena već danas.« »Većinu toga može se objasniti i tako riješiti«, reče mlađi uvjereno. Izgledao je strašno jer je razvukao osmijeh. Niz operacija koje su mu trebale korigirati ozljedu uspjele su tek upola onoliko koliko su se ispočetka nadali. U međuvremenu, odlučio je prihvatiti svoj izgled; nakošeni osmijeh postao mu je zaštitni znak.


Stariji je ustao i stao uz prozor. »Nije mi baš drago to mijenjanje strana prije nego što se sve ovo dogodilo. Smeta mi, to spremno priznajem. Da vani postoji netko tko previše zna. Nadam se da je onako kako kažeš - da ga i dalje možemo smatrati prijateljem. Inače nam se loše piše.« »On zapravo još nije dobio svoj dio«, reče mlađi. »Ako i po čemu drži konce u rukama, onda je to to. Osim toga, bio je vrlo uredan kad je izlazio. Ne može nas izdati, a da i sam ne završi u zatvoru.« Takvo razmišljanje djelovalo je smirujuće na starijeg, koji je brzo nastavio sa sljedećom točkom dnevnog reda. »Koliko sam shvatio, nastao je problem s našom zadnjom tratinčicom«, reče i sjedne u visoku klasičnu fotelju uz veliku policu za knjige s rječnicima. Mlađemu su se zategnule crte lica. Prvi put otkad su otvorili sastanak izgledao je primjetno zabrinuto, što je i priznao. »S time imamo povećih problema«, rekao je promislivši. »Nažalost, nismo još stigli ubrati cvijet prije nego što je, da tako kažem, proširio dobru vijest među drugim svojim prijateljima. Barem jednome od njih. Onom koji se poslije javio pastoru.« Stroga bora pojavila se starijemu na čelu. »Postoji li način da procijenimo opseg štete?« pitao je. »Da, vjerujemo da postoji. Kao što sam rekao, nije stigao obavijestiti veći broj ljudi. Nažalost, nemamo ime prijatelja. Ali radim na tome da dođem do njega.« Između dvojice muškaraca nastala je tišina. Nepostojanje zvukova postalo je očito u prostoriji u kojoj su dugi nizovi polica s knjigama gotovo prekrivali zidove, a orijentalni tepisi krasili podove. Stariji je prvi progovorio: »A sljedeća tratinčica?« Mlađi se ponovo nasmijao svojim deformiranim osmijehom. »On plaća u nedjelju.« »Dobro onda«, reče stariji. »Dobro.« Potom dometne: »Hoće li preživjeti?« Ponovo tišina. »Vjerojatno neće. Čini se da se i on izbrbljao, protivno našim pravilima.«


Stariji problijedi. »Stvari se ne razvijaju kako smo zamislili. Ne smije biti previše pogrešaka. Možda moramo na neko vrijeme staviti djelatnost na led?« Činilo se da si mlađi ne može predočiti predstojeću katastrofu. »Pričekajmo da vidimo kako će naš prijatelj s one strane zakona odigrati karte tijekom dana.« Stariji stisne usne. »S te strane ne bi trebalo biti problema. Zna on što će se dogoditi ako napravi pogrešku i izostavi nas.« Probolo ga je u želucu dok je izgovarao te riječi, gotovo kao da se pobojao za sebe samog.

STOCKHOLM

Tony Svensson bio je čovjek navike. Njegov svijet u principu se vrtio oko uskog trojstva: prostorija udruge, radionice i kuće. Odlučili su ga privesti u radionici. Prošlo je relativno mirno. Pljuvao ih je i psovao kad su se policijski automobili iznenada pojavili pred mjestom gdje je radio, ali kad je shvatio ozbiljnost situacije, prestao se opirati. Policajci koji su došli po njega ispričali su da se čak smijao kada je čvrsti metal lisica škljocnuo oko njegovih zapešća. Kao da mu je taj osjećaj pobudio sjećanja iz vremena koja je skoro zaboravio. Tužitelj se složio da su dokazi dovoljni da bi se Tonyja Svenssona s razlogom moglo sumnjičiti za prijetnje. E-mailovi i ispisi telefonskih poziva bili su više nego dovoljni. Hoće li to poslije dovesti do podizanja optužnice, nije još jasno; mnogo je toga ovisilo o tome koliko će Agne Nilsson surađivati. Za razliku od Jakoba Ahlbina, on je bio živ i mogao je posvjedočiti o prijetnjama. Ako bude htio. Rijetki su se usudili svjedočiti protiv skupina poput one Tonyja Svenssona. Peter i Joar trebali su voditi saslušanje. Energija koju je Peter obično crpio iz saslušanja izostala je kad je morao raditi s Joarom. Krišom je gledao kolegu dok su u tišini stajali u dizalu. Ružičasta košulja ispod sakoa. Kao da je to nešto što čovjek u policiji može nositi. Još jedan Znak. Nešto ne valja s ovim momkom, pomisli Peter. I jebote, saznat ću što je to, ako treba, izvući ću to iz njega.


Tony Svensson čekao ih je u sobi za ispitivanja, kamo su ga doveli nakon što je službeno uveden u zatvorski registar. »Znaš li za koje si kazneno djelo osumnjičen?« pitao ga je Joar. Tony Svensson se nasmiješio i kimnuo. Vidjelo se da je već ovo radio i činilo se da ga situacija ni na koji način ne dira. Kao da je to bio dio priče, ponekad stvar ode kvragu i onda čovjek mora podnijeti posljedice. Da nije izgledao tako zapušteno, mogao bi biti stvarno zgodan. Ali s tom obrijanom glavom, otkrivenim podlakticama posve išaranim tetovažama i uljem pod noktima, nalikovao je više gangsteru, što je i bio. Oči su mu bile tamne. Kao dva metka uperena u Petera i Joara. Bistar je, procijenio je Peter instinktivno. Zato je tako smiren. I jer je već uspio pozvati branitelja. »Bilo bi dobro da odgovaraš verbalno, inače se ne čuje na snimci«, ljubazno je napomenuo Joar. Previše ljubazno. Peter je bio hladan. Nešto je bilo jezivo s ulogom koju je Joar preuzeo. Previše je bio uravnotežen da bi to bilo stvarno. Kao da se iznenada mogao razbjesnjeti, baciti se preko stola i nasmrt prebiti osobu s druge strane. Psihopat, to je riječ koja je Peteru prošla kroz glavu. »Jakob Ahlbin«, reče postojanim glasom. »Govori li ti to ime išta?« Tony Svensson je oklijevao. Branitelj je pokušavao uhvatiti njegov pogled, ali klijent nije želio gledati u njegovu smjeru. »Mislim da sam čuo to ime«, odgovorio je. »U kojem kontekstu?« pitao je Joar. Ponovo osmijeh na licu Tonyja Svenssona. »Petljao se u privatne stvari, moje i mojih prijatelja, tako smo se upoznali.« »Na koji se način petljao?« upitao je Peter. Obrijanom muškarcu s druge strane stola pobjegao je uzdah. »Pokušao nas je razbiti kao grupu, izazvati svađe.«


»Kako to?« »Tako što je gurao nos u sukob s kojim nije imao veze.« »Kakav sukob?« »Nemam volje ulaziti sad u to.« Tišina. »Možda sukob u vezi nekoga tko više nije htio biti dio tvog kruga ljudi?« reče Joar i nagne se unatrag ruku prekriženih na prsima. Baš kao što je Tony Svensson sjedio. »Možda se radilo o tome«, odgovori Tony. »Što si onda napravio?« upitao je Peter. »Kada?« »Kad je Jakob Ahlbin gurao nos u stvari s kojima nije imao veze.« »Aha, onda.« Tony promijeni položaj, a branitelj diskretno prelista papire. U mislima je očito već bio na putu prema sastanku sa sljedećim klijentom. »Pokušao sam mu objasniti da treba gledati svoja posla i ne petljati se u tuđa«, odgovorio je zatim. »Kako si mu to objasnio?« »Nazvao sam ga i poslao ga kvragu. Poslao sam mu i nekoliko e-mailova.« Joar i Peter automatski su počeli listati ispise poziva koje su imali pred sobom. »Je li u e-mailovima bilo još nečega?« upitao je Peter. »Pa imaš ih tu pred sobom, kvragu«, procijedio je Tony Svensson i u istom trenutku izgubio strpljenje. »Čitaj iz toga, jebemu.« Joar se nakašlje i pročita naglas: »‘Loše ti se piše, Ahlbine. Makni se iz ovog sranja dok još možeš.’« Podignuo je pogled. »Ti si to napisao?«


»Da«, odgovori Tony Svensson. »Jebeno mi je teško doživjeti ovo kao prijetnju.« »Čekaj«, reče Peter blago, »ima još.« Čitao je s papira: »‘Šteta što nas ne ostavljaš na miru, proklet bio. I šteta što ne razumiješ da ćeš na kraju ti najgore završiti.’« Tony Svensson udari u smijeh. »I dalje nije prava prijetnja.« »Hm, ne znam baš«, reče Joar. »Ako daš do znanja da će netko ‘loše završiti’, obično se to ne misli u pozitivnom smislu.« »Ali jebeno je teško znati, šta ne?« odgovori Tony i namigne. To namigivanje, Joar je planuo i Peter je osjetio kako se ozračje u prostoriji promijenilo u roku sekunde. »Tako dakle«, reče, nadajući se da će mu sada uspjeti na trenutak preuzeti vođenje ispitivanja. »Onda ajmo pročitati nešto još malo jače: ‘Ima da nas slušaš, ti pastore jedan. Pred tobom je Jobova muka ako odmah ne prestaneš sa svojim aktivnostima.’« Tony Svensson je šutio, lice mu se zaledilo. Nagnuo se nad stol i dignuo prst. »To«, procijedio je naglašavajući svaku riječ, »ja jebeno nisam napisao.« Peter upitno podigne obrve. »Nisi?« rekao je glumeći iznenađenost. »Znači, hoćeš reći da je odjednom netko drugi počeo Jakobu Ahlbinu slali e-mailove s tvog računala, a s istim potpisom, ‘SN’.« »Hoćeš reći da je taj e-mail poslan s mog računala?« upita Tony Svensson glasno. »Da«, reče Peter i spusti pogled na papire. Samo da bi otkrio kako to nije istina. E-mail koji je upravo citirao bio je jedan od onih koji nisu poslani s kućnog računala Tonyja Svenssona. Tony Svensson vidio je kako se promijenio Peterov izraz lica i smireno se opet nagnuo unatrag. »I mislio sam.« »Znači, tvrdiš da je još netko istim povodom slao e-mailove Jakobu Ahlbinu? Ne ti?«


»Upravo to tvrdim«, reče Tony Svensson naglo. »Nisam pastoru slao e-mailove s ijednog drugog računala osim onog kod kuće.« »Misliš na onaj koji smo upravo pokupili?« ispravio ga je Joar ironično. »Upravo smo ti napravili premetačinu kuće i zaplijenili neke stvari.« Tamne oči još su potamnjele i Peter je primijetio kako je Tony Svensson nekoliko puta progutao slinu. Ali ništa nije rekao. Vješt je, pomisli Peter. Zna kada mora popustiti. »O. K., jeste li htjeli još nešto?« reče Tony ljutito. »Nemam više vremena.« »Ali mi imamo«, reče Joar odlučno. »Što si rekao Jakobu Ahlbinu kad si ga nazvao?« Tony ponovo uzdahne, glasno i pretjerano. »Starom sam ostavio ukupno tri poruke na sekretarici« , reče. »Bile su skoro iste kao e-mailovi. Mislim na one koje sam slao sa svog računala i na ništa drugo.« »Jesi li na još koji način stupio u kontakt s Jakobom Ahlbinom? « upita Joar. »Nisam.« »Nikad nisi bio kod njega doma?« »Nisam.« »Kako je onda moguće da smo našli tvoje otiske prstiju na njegovim ulaznim vratima?« upita Joar. Peter se ukočio. Koji kurac? Za tako nešto nije znao. Tony Svensson također je izgledao iznenađeno. »Bio sam kod njega i pozvonio mu na vrata, u redu? Lupao po vratima, zvao. Ali nitko nije otvarao, pa sam se pokupio.« »Kad je to bilo?« »Da vidimo«, reče Tony Svensson, zamislivši se. »Valjda prije tjedan dana. Možda prošle subote.« »A zašto?« upita Joar. »Nije ti se više slalo e-mailove...«


»Bilo me strah da sam krivo procijenio«, reče Tony Svensson ljutito. »Slao sam e-mailove da smirim starog, da se prestane petljati u naše privatne odnose. A onda je stvar svejedno otišla kvragu, taj sukob koji smo imali unutar grupe. Barem smo mi ostali to tako shvatili. Dečko s kojim smo se zakačili - pomirili smo se s njim. Ali svejedno je ispala još jedna runda svađi i bio sam siguran da je opet taj pastor upetljan. Pa sam otišao k njemu. Ali samo taj jedan put.« Joar je polako kimao. »Samo taj jedan put?« ponovio je. »Kunem se«, reče Tony Svensson. »Ako kažete da ste našli moje otiske prstiju u stanu, znači da lažete. Jer nikad nisam bio unutra.« Joar je sjedio u tišini, a Peter je kipio od bijesa. Kako se, jebemu, Joar usudio doći na ispitivanje, a da kolegi nije unaprijed prenio sve informacije? Joar je djelovao kao da ga ovo zabavlja. »Možemo li dobiti imena ostalih koji mogu potvrditi tvoju verziju događaja?« rekao je. »Da, da, naravno«, reče Tony Svensson, zvučao je pretjerano raspoloženo. »Možete početi s ispitivanjem Ronnyja Berga.« Berg. Ime čovjeka kojeg im je Agne Nilsson već spominjao. Tony nastavi: »On želi razgovarati s vama. Da čujete što je pastor tražio zauzvrat.« Posljednja riječ ostala je odzvanjati među zidovima sobe za ispitivanja. Zauzvrat?

Upravo kada su se Joar i Peter spustili na ispitivanje s Tonyjem Svenssonom, Alex je pokucao Fredriki Bergman na vrata i pitao želi li otići s njim upoznati nekoga. »Kamo smo krenuli?« pitala je nakon što je pokupila svoje stvari. Alex joj je objasnio da su našli zapisano ime i broj telefona u zaključanoj ladici pisaćeg stola Jakoba Ahlbina. »Išao sam na sreću, moglo bi se reći. Nazvao sam momka, objasnio mu što se dogodilo i pitao ima li veze s Jakobom Ahlbinom. Prvo nije želio odgovoriti, uopće nije želio imati posla s policijom. Onda je ispričao da ga je Ahlbin nazvao u vezi nečega, da su tako uspostavili kontakt. Ali nije želio reći o čemu se radilo.«


»Nije želio o tome preko telefona ili nije uopće želio razgovarati?« »Uopće nije želio razgovarati, ali pomislio sam da ako odemo do njega i iznenadimo ga, možda bi ipak progovorio.« Spustili su se u garažu. Fredrika je razmišljala o tome da Alex izgleda prilično umorno. Umorno i žalosno, povrh toga. U neko drugo vrijeme, na nekom drugom radnom mjestu, mogla bi ga pitati kako je, dati na znanje da će ga rado saslušati ako želi razgovarati. Sada nije mogla. Prošli su Kungsholmen u tišini pa krenuli po E4 prema jugu, u smjeru Skärholmena. Alex uključi radio. »Jesu li novinari bili naporni?« upitala je Fredrika i već je znala kakav će biti odgovor. »Prokleto naporni«, reče Alex ljutito. »I nikako ne mogu razumjeti kako to da mi nemamo jedan jebeni komentar. Moram to prekinuti, moramo im dati nešto da napišu jer inače ćemo imati kaos prije večeri.« Fredrika je sjedila u tišini i neko vrijeme razmišljala. »Baš to mi nikako nije jasno«, rekla je potom. »Što to?« »Da bi netko poput Tonyja Svenssona i njegove ekipe mogao ući u stan u finom kvartu poput Vasastana u pet popodne, upucati dvoje ljudi i izaći iz stana, a da ih nitko ne vidi i da ne ostave tragova. I još da to uspiju namjestiti da izgleda kao samoubojstvo.« Alex je pogleda. »Zapravo, pomislio sam to isto«, reče oprezno. »Ali moram priznati da mi je sve teže uvjeriti samog sebe da se stvarno radilo o samoubojstvu.« »Također«, odgovori Fredrika.

»Kako si mogao biti tako jebeno neodgovoran?« zagrmio je Peter čim su se vratili na Odjel. Joar je djelovao smireno. »Informacije o otiscima prstiju došle su prekasno da te stignem obavijestiti«, samo je rekao i slegnuo ramenima. »Naravno da mi je žao, ali takve se stvari događaju.«


Peter nije vjerovao ni u jedno od toga. »Mogao sam ispasti jebeni idiot«, nastavio je uzrujano. »Čista sreća da nisam nešto krivo rekao i sjebao sve.« Stajao je mirno i čekao protuudarac. Kad ga je primio, bio je jednako šokantan kao prije Alexova igra. »Sreća?« reče Joar i pogled mu se smrači. Peteru su se usta osušila. »Sreća?« Napetost u zraku bila je gusta kao dim usred požara. Joar mu priđe jedan korak. »Mislim da to čovjeku treba gotovo neprestano dok radi s tobom. Ako mene pitaš, nije mi jasno kako si se popeo toliko po ljestvici, neosjetljiv i neprofesionalan kakav jesi.« Peter je stisnuo šake, prebacio težinu na nožne prste i pitao se hoće li uspjeti izaći iz te sobe, a da prvo ne odalami kolegu. »Pazi na jezik«, rekao je prigušeno. »Ipak sam ja stalni član ekipe, nitko ne zna dokad će Alex trpjeti tvoje gluposti.« Joar ga je prezirno pogledao. »Uvjeren sam da obojica znamo da si ti ovdje suvišan, Petere. Alex je i više nego zadovoljan mojim postignućima. Manje je jasno kako gleda na tvoja. Ti i tvoje kiflice.« Kako je Joar završio rečenicu, tako je Peter postao siguran da će mu ovo biti prvi put u životu da je u napadu gnjeva pretukao čovjeka. Pobrinut ću se za njega neki drugi put, koji jebeni luđak, odlučio je prisebno, okrenuo se na peti i izašao. U svojoj sobi, razmišljao je o tome što je zapravo saznao o novom kolegi. Ne previše, to je mogao zaključiti. Djelomično je radio na istragama Odjela za financijski kriminal i posljednjih godinu dana radio je u policiji u Södermalmu. Baš kao i Peter prije godinu dana. Namrštilo mu se čelo. Često se nalazio na pivu s bivšim kolegama, nikad nije čuo za nekog Joara. Misli su mu same navirale, nije ih uspijevao zadržati. Pia Nordh i dalje je radila dolje na Söderu. To mu je ime budilo toliko sjećanja, gotovo do granice boli. Ispočetka samo tjelesna avantura sa zgodnom kolegicom, u trenutku kada je svakodnevnica sve više počela nalikovati na hod kroz pustinju bez vode i priviđenja. Poslije na naviku. A poslije više ni na što. Sve dok se opet nije počeo dosađivati. U vrijeme intenzivnog slučaja s nestalom Lilian prošlog ljeta.


Prsti su mu petljali, tražio je njezin broj. Teško je disao dok je slušao signale kako zvone. A zatim njezin glas: »Halo.« Toplina mu se proširila u prsima. Ona je sada netko drugi, netko ozbiljan. Gotovo mu je pozlilo od te riječi - »ozbiljan«. Što to znači? »Bok, ja sam. Peter.« Glas mu je bio bijedan. Slabašniji nego što je mislio. Šutjela je. »Bok, Petere«, rekla je napokon. »Šta ima?« Nakašljao se i pokušao ohrabriti. Negdje u sebi znao je, naravno, da se loše vladao prema njoj, ali teško da će išta postići ako se bude pravio da je odjednom postao umiljato janje. »Dobro sam, hvala«, odgovorila je. I dalje čekanje. Peter odluči prijeći izravno na stvar. »Čuj, zanimalo me ako mi možeš pomoći s nečim«, rekao je i stišao glas, u neobjašnjivom strahu da bi Joar mogao biti toliko poremećen da stoji na hodniku i prisluškuje. Čuo ju je kako diše s druge strane slušalice. Bila je iznimna ljubavnica. Krv mu je navrla, uzbuđenje se nije dalo svladati. Kvragu, sad se doveo u problem. Vani na hodniku čuo je Joarov smijeh. Petera je to vratilo u stvarnost, misli su se vratile na kolegu koji mu je toliko zagorčavao život. »O. K, slušam«, reče Pia mekim glasom. »Joar Sahlin«, reče Peter, »poznaješ ga?« Tišina. »Ovdje nam je relativno nov kolega«, nastavi Peter, »čini se da je prije radio kod vas. Imam nekih problema s njim i volio bih da ga provjeriš. Samo da malo pročačkaš i vidiš možeš li naći nešto o njemu.« Čuo je kako Pia hvata zrak. »Dobro, Peter, pa kvragu.« »Ne moraš odrađivati nikakav veliki posao«, brzo je rekao.


Suho se nasmijala, mogao ju je vidjeti kako vrti glavom. Plava kosa koja se pomicala naprijed-natrag. »Nikakav veliki posao?« ponovila je grubo. »Kako lijepo od tebe.« »Nisam mislio da...«, počeo je Peter, pomalo iznenađen njezinom reakcijom. »Odjebi«, procijedila je. Zbunjeno je treptao, ali nije se usudio ništa reći dok ona nije nastavila. »Misliš da ne vidim što pokušavaš?« Iznenada je zvučala kao da će zaplakati. »Odjebi, Peter«, rekla je ponovo. »Odjebi više.« A onda - riječi od kojih je vrijeme stalo: »Joar je prvi frajer nakon puno godina s kojim imam stvarno dobar odnos. Tražimo stan i uselit ćemo se zajedno. Nevjerojatno je dobar kao osoba i kao muškarac. A ti me tu zivkaš zbog njega.« Tako dakle. Bijes je eksplodirao, zakuhao i prijetio da ga zaslijepi. Iz tjedna u tjedan ide naokolo s tim prokletim psihopatom. A sve vrijeme - sve vrijeme - bio je u podređenom položaju. Joar je otišao u kadrovsku i izblebetao se o kiflicama. Joar koji mu je natezao bivšu. »Moraš to pustiti na miru i nastaviti dalje«, uzdahnula je jer je on šutio. »Zbog sebe moraš.« Preplavio ga je stid. Ne bi mu vjerovala da joj je rekao kako mu ni na kraj pameti nije bilo da joj je Joar novi dečko. »Zaboravi da sam zvao«, procijedio je i prekinuo razgovor. Zatim je ostao sjediti za stolom i čekao da bijes popusti.

Muhammed Abdullah došao je u Švedsku prije više od dvadeset godina. Režim Saddama Husseina njegov je ostanak u Iraku učinio nemogućim, objasnio je Fredriki i Alexu kada im je napokon uspjelo pozvati se i ući u njegov stan. Za Muhammeda i njegovu ženu, bio je prostran. Djeca su već odselila od kuće. »Ali oboje žive blizu«, dodao je sa zadovoljstvom u glasu. Žena im je poslužila kavu i kekse. Alex se ogledao oko sebe. Netko se jako potrudio uskladiti zavjese sa stolnjacima i slikama na zidu. Osjećao se slatkast miris, ali nije mogao odrediti otkud točno.


Alex je iskoristio priliku kada je izgledalo kao da se muškarac donekle opustio. »Zapravo nas samo zanima što je Jakob Ahlbin htio kada vam se javio«, rekao je prijateljskim tonom. Muhammed problijedi. »Ne znam ništa«, reče i zavrti glavom. »Ništa.« »Ni ne mislim da znate«, reče Alex mekim glasom. »I nitko u policiji nipošto ne misli da ste i na koji način povezani s tim ružnim događajem.« Otpio je malo kave. »Jeste li vi i Jakob Ahlbin bili često u kontaktu?« upitala je Fredrika prijateljskim tonom. »Nismo«, reče muškarac. »Samo jednom smo se čuli. On je nazvao mene. Onda smo se našli. Ali samo taj jedan put.« Alex je predosjećao važne informacije. I još više - vidio je na tom čovjeku da to i on smatra važnim. Ali bojao se, prilično se bojao. No popustio je. Blago se naslonio o kauč, pogled mu je tumarao. »To su samo bile glasine«, rekao je tiho. »Što to?« upitala je Fredrika. »Da postoji nov način da se uđe u Švedsku za one kojima treba pomoć.« Žena se vratila poslužiti još keksa. Za to je vrijeme vladala tišina. »Znate kako to ide danas«, rekao je odugovlačeći. »Zna koštati i po 15 000 dolara da bi čovjek došao u Švedsku. Mnogi od nas izbjeglica nemaju taj novac. Kad sam ja došao ovamo, bilo je drukčije. Europa je bila drukčija, išlo se drugim putovima. Ali čuo sam od sina jednog dobrog prijatelja u Iraku da će doputovati u Švedsku pod drugim uvjetima.« Alexu se čelo nabora. »Kakvim to uvjetima?« »Drugim uvjetima«, ponovi Muhammed. »Da će manje koštati i da će biti puno lakše dobiti dozvolu boravka.« Hvatao je zrak i pružio ruku prema šalici kave. »Ali jako su strogi.« »Tko?« »Krijumčari. Pravila su stroga i može jako loše završiti za one koji ih se ne pridržavaju. Ako se nekom kaže. Zato zapravo ne želim reći. Ne dok sin mog prijatelja nije došao ovamo.«


»Nije još došao?« upitala je Fredrika oprezno. Muhammed zavrti glavom. »Jednog jutra samo je nestao, tako mi je rekao njegov otac. Prošla su dva tjedna, a nije stigao. Ili se skriva.« »Ali trebao bi se javiti Imigracijskom uredu?« reče Alex zamišljeno. »Moguće«, nastavi Muhammed. »Ali kako god, nije se javio.« »Ima li obitelj u Iraku?« upitao je Alex. »Zaručnicu«, reče Muhammed. »Trebali su se vjenčati, ali očito mu se počelo jako žuriti. Ni njoj nije ništa rekao prije nego što je otputovao.« »Jeste li sigurni da je uopće izašao iz zemlje?« reče Fredrika nakon što je promislila. »Nije li moguće i da mu se nešto dogodilo u Iraku?« »Može biti«, reče Muhammed izbjegavajući nastaviti. »Ali ne vjerujem. Nije kao nekad, kad se nešto dogodi, to se sazna. Znalo bi se da je otet ili da mu se nešto drugo loše dogodilo.« Alex je razmišljao. »Kako je Jakob Ahlbin došao na ideju da nazove upravo vas? Je li znao da vi imate tu informaciju?« Muhammed kao da se zatvorio. »Imam određenih kontakata«, reče neodređeno i Alex je znao da je pogodio u pravu točku. »Zbog njih je Jakob Ahlbin zvao. A onda smo došli na ovu drugu temu; ja sam je sam spomenuo.« »Jakob nije otprije znao za to?« »Ne, preko mene je došao do te informacije. Saznao je nakon što je nazvao, kad smo dogovorili gdje da se nađemo.« Muhammed je gotovo izgledao ponosno. »Kakve to kontakte imate?« upitao je Alex i pokušao zvučati ležerno. »Za druge koji žele doći u Švedsku«, reče Muhammed tiho i spusti pogled na svoje ruke. »Nisam osobno uključen u to, samo znam koga se može nazvati.«


Alex je imao kolege u nacionalnoj policiji koji bi prodali vlastite roditelje da saznaju njihova imena, ali odlučio je da im neće predati Muhammeda. Neka ga sami nađu. »Mislite li da to ima neke veze s pastorovom smrću?« upitao je Muhammed radoznalo. Alex je bio škrt na riječima. »Možda, ne znamo. Bilo bi dobro da nikome ne kažete da smo bili ovdje.« Muhammed je obećao da ništa neće reći i poslužio im još kave. »Nadam se da će se vaš prijatelj pojaviti«, reče Fredrika kada su koji čas kasnije stajali na vratima i spremali se za povratak u Stožer. Muhammed je izgledao zabrinuto. »Da, i ja se nadam. Ako ništa drugo, zbog Farah.« Fredrika stane. »Zbog koga?« »Zbog Farah, njegove zaručnice. Sigurno je luda od brige.« Rezignirano je uzdahnuo. »Čovjek se zapita kako je to moguće. Zapitaš se kako netko jednostavno može nestati s lica zemlje.«

Za kraj su održali sastanak u Lavljem brlogu prije nego što će otići na vikend. Peter i Joar još su pisali izvješće s ispitivanja kad ih je Alex pozvao. Primijetio je da, kad bi pogledi ubijali, Joar već odavno ne bi bio na životu. U Peterovu pogledu bilo je više mržnje nego što je Alex dosad vidio. Pa kvragu, što se dogodilo? »Izašlo je u medije«, rekao je Alex uznemireno. »I već su odlučili: pastor nije počinio samoubojstvo, nego su ga ubili pripadnici ekstremne desnice zbog stavova o izbjeglicama, što je trenutačno jako vruća tema.« Ušutio je. »Znači, tako? Je li Tony Svensson naš čovjek?« »Trag, naravno, vrijedi ispitati«, reče Joar zamišljeno, »ali nisam siguran da Tony Svensson baš mora biti počinitelj. Ima oko njega još prilično drugih zanimljivih likova.« »Kojih to?« upitao je Alex.


»Složio sam nešto materijala nakon ispitivanja«, rekao je jednostavno. »Kontakt koji imam u nacionalnoj policiji mi je pomogao, oni su još davno držali te dečke pod nadzorom jer ih se sumnjičilo da sudjeluju u relativno naprednom organiziranom kriminalu. Tony Svensson je vođa grupe, ali ispod njega - a zapravo su mu ravni - ima još ljudi s teškom kriminalnom prošlošću. Na primjer, jedan od njih je stručnjak za provale. Taj je i te kako mogao ući u stan Ahlbinovih usred dana, a da to ne primijete. Drugi očito ima uspješne kanale kojima nabavlja oružje.« »Ali par je ipak ustrijeljen Ahlbinovom lovačkom puškom«, ubaci se Alex. »Istina«, reče Joar. »Ali možda im je trebalo oružje da pod prijetnjom uđu u stan.« Alex je razmišljao i krišom gledao prema Peteru. Joarovo izlaganje očito mu nije bilo već poznato, to se jasno vidjelo. Stoga se Alex okrenuo prema njemu: »Petere, ti si bio prisutan i vodio ispitivanje. Kakva ti je spontana reakcija?« »Čini se da bi moglo imati smisla«, reče suzdržano. Alex je vidio kako su mu iskočile žile na vratu. Peter ustane i kimne prema Joaru. »Jesi li gotov? Imam i ja nešto što bih htio pokazati.« Kad je pokrenuo prezentaciju koju je pripremio, na bijelom platnu iza njega pojavila se fotografija. »Ovo je Ronny Berg«, reče Peter glasno. »Bivši član zbog kojeg se Jakob Ahlbin sukobio sa Sinovima nacije.« Trijumfalno je prikovao pogled za Joara, kojem se nije micao nijedan mišić na licu. »Jučer poslijepodne odlučio sam porazgovarati s njim«, nastavio je. »I dao mi je neke informacije.« »Išao si sam?« upitao je Alex. Peter uzdahne. »Jesam«, odgovori. »Nisam mislio da će to biti problem.« Ali bio je, a to su znali i Alex i Peter. Alex je trebao odobriti sva ispitivanja prije nego što ih se obavi.


»Jakob Ahlbin postavio je Ronnyju samo jedan zahtjev«, nastavi Peter. »Da odmah prekine sa svim kriminalnim aktivnostima u koje je bio uključen. A to je očito predstavljalo problem.« »Tako, znači?« reče Alex i podigne obrve. »Politika grupe za pružanje potpore jednostavna je«, reče Peter. »Drage volje pomažu kome god da se vrati na pravi životni put, ali zahtijevaju da se prekinu baš sve kriminalne aktivnosti u koje je osoba uključena. Na to je Tony Svensson mislio kad je rekao da je Jakob od Berga tražio protuuslugu.« Uzdahnuo je i kliknuo, pojavila se nova fotografija. »Ronny Berg, bivši provalnik, navodno je dobio dojavu o velikoj provali koja bi mu donijela prilično mnogo novca, i pod svaku cijenu ju je želio provesti bez sudjelovanja svoje braće. Ali Sinovi nacije doznali su za njegove planove i zapaprili mu. Onda je Ronny Berg zaključio da želi napustiti organizaciju, a da bi to mogao izvesti, obratio se grupi za potporu, pravio se da se duboko kaje i da više nije simpatizer ciljeva i ideologije organizacije.« »Povjerovali su mu?« upitala je Fredrika. »Da, da, jesu«, reče Peter. »Bar ispočetka. Poslije se stvar pogoršala; naime, Sinovi nacije dojavili su mreži za pružanje potpore da njihov novi dečko ne želi prekinuti svoje kriminalne aktivnosti, a onda je Jakob Ahlbin odlučio dignuti ruke od njega.« »Pa se Ronny vratio Sinovima nacije?« reče Alex. »Nipošto«, odgovori Peter. »Umjesto toga, stavio je sav ulog na jednu kartu i odlučio što prije izvesti svoju provalu iz snova, a onda napustiti zemlju. Ali Jakob Ahlbin naslutio je kako razmišlja i dojavio to jednom od policajaca unutar mreže, koji je to pak prenio dalje svojim kolegama.« Peter je izgledao zadovoljno. »Gdje je sada?« upitala je Fredrika smeteno. »U pritvoru na Kronobergu«, reče Peter. »I ispričao je ovu priču?« reče Alex iznenađeno. »Ispričao je koliko je htio«, reče Peter. »Poslije sam ostatak riješio s policajcem iz mreže kojem je Jakob Ahlbin to dojavio.« Alex je tiho lupkao prstima o stol.


»Što sad Ronny Berg misli o Jakobu Ahlbinu?« upitao je. »Mrzi ga«, reče Peter jednostavno. »Ima li alibi za noć ubojstva?« »Da, već je bio u pritvoru. Pljačku koja mu je otišla kvragu počinio je još tjedan prije. U četvrtak, mislim.« »Znači, danima prije nego što su Jakob i njegova žena pronađeni mrtvi«, reče Alex zamišljeno. »Dovoljno vremena da isplanira i naredi dvostruko ubojstvo.« Peter zavrti glavom. »Sasvim teoretski, da«, reče i duboko udahne. »Ali u praksi? Ne bih rekao. Ronny Berg jednostavno nema takvu mrežu, pogotovo bez potpore i zaštite Sinova nacije.« Fredrika svoje tamne oči nije dizala s bloka u koji je bilježila, a Joarovo lice bilo je nepomično. No izgleda bijesno i prisebno, primijetio je Alex. »Ne vjerujem u ovo«, reče Fredrika s težinom u glasu koju Alex dugo nije čuo. »U što ne vjeruješ?« upitao je. »U ovaj trag s ekstremnom desnicom«, rekla je s novom oštrinom u pogledu. »Kao što sam ti rekla danas, Alexe, imam osjećaj da je ovo prenapredno. Ne taj dio s provalom, gdje se nekog ustrijeli u glavu, nego način na koji je to učinjeno. Osim toga, povijest bolesti Jakoba Ahlbina. Onaj tko je inscenirao samoubojstvo morao je znati za to, to je očito iz oproštajnog pisma.« Nastavila je: »Ako mislimo da se radi o nekom koga su poznavali, postaje manje čudno. Onda nije neobično što su ih pustili u stan ili što se nisu vidjeli tragovi nasilnog pružanja otpora.« »A pismo i uvid u njihov privatni život dobiva objašnjenje«, dodao je Peter. »Što bi onda bio motiv?« upitao je Alex frustrirano. Fredrika ga je pogledala u tišini. »Ne znam. Ali mislim da trebamo dodatno istražiti povezanost Jakoba Ahlbina s čovjekom koji je pregažen na Frescatijevoj, Yusefom.« Čovjekom kome su očito saznali ime, uz neizravnu povezanost s Jakobom Ahlbinom. Jakob je bio u kontaktu s Muhammedom, koji je pak poznavao pregaženog čovjeka. »Ima li ta veza kakva smisla u kontekstu desnice?« upitao je Joar.


»Koliko zasad znamo, nema.« »Ali Muhammed se bojao«, ubacila se Fredrika odlučno. »Sin njegova prijatelja stigao je u Švedsku i bio je mrtav prije nego što je uopće stigao do Imigracijskog ureda.« »Nakon što se bacio u pljačkanje banke«, dopunio ju je Peter. »Što nas dovodi do cijele priče s transportom novca«, reče Alex i napravi grimasu. Fredrika se nije dala i ponovo je tražila riječ. Pa stvarno, pomisli Alex. Probudila se. »Ima još nešto«, rekla je. Alex je primijetio kako Joar netremice gleda u Fredriku. Nije još vidio ovu njezinu stranu, zaključio je. »Da«, reče strpljivo. »E-mailovi«, reče Fredrika. »Mislim da je Tony Svensson govorio istinu kad je rekao da nije sve to napisao.« Drugi su iznenađeno gledali u nju. »Razmišljala sam o tome dok sam to opet čitala«, rekla je. »još prvi put sam reagirala na to da bi netko poput Tonyja Svenssona bacao referencije na biblijske likove poput Joba. E-mailovi koji su poslani s drugih računala, a ne s Tonyjeva kućnog, imaju donekle drukčiji ton od onih koje je Tony poslao.« Alex je izgledao neodlučno. »Tko bi imao pristup njegovoj pošti? Očito je da su poslani s iste adrese, bez obzira na računalo s kojeg je e-mail poslan.« »E-mailovi jesu poslani s računala Tonyja Svenssona, ali s adrese koju zajedno koriste svi Sinovi nacije, reče Fredrika. Znači da ih ima dosta koji su u nekom trenutku možda mogli odati lozinku i korisničko ime.« Listala je po e-mailovima koje je ponijela. »Sigurna sam«, rekla je. »Onaj tko je napisao te e-mailove s drugih računala kao da u prvom pokušava oponašati ton, ali ne uspijeva mu. U svima ima jasnih referencija na Bibliju, za razliku od onih koji su došli sa Svenssonovog računala. E-mailovi SN-a su grublji i izravniji.«


»O. K., što pokušavaš reći?« reče Alex i uhvati se rukom za čelo. »Nisam sigurna«, prizna Fredrika. »Možda da je netko znao za prijetnje koje je Jakob već primio, pa ih je upotrijebio da mu dodatno zaprijeti. Možda da ne bismo trebali tražiti drugdje, jer se trag neće dati pratiti. Ali Jakob je očito razumio.« »Što je razumio?« upitao je Alex i zazvučao frustriranije nego što je želio. »Da prijetnje dolaze od različitih pošiljatelja. I da se tiču različitih pitanja. Što bi trebalo objasniti zašto je Jakob odlučio prešutjeti te posljednje e-mailove Agneu Nilssonu.« Fredrika je maknula pramen kose koji joj je pao na lice. »Trebalo bi se moći provjeriti e-mailove koji su poslani iz knjižnice u Farsti«, rekla je. »Ondje postoji popis na koji se treba potpisati i dati osobnu prije nego što vas puste u čitaonicu. Počeli su s tim jer su ljudi po internetu tražili pornografiju.« »Provjeri e-mailove u ponedjeljak«, zaključio je Alex i onda dodao: »I drži na oku slučaj onog pregaženog čovjeka. Zanima me do čega će nacionalna policija doći.« Fredrika kimne i svi počnu ustajati, zaključivši da je sastanak gotov. »Dakle«, reče Alex odlučno. »Imamo vikend, idemo kući.« Kući. Nemir se uvukao u njega čim su mu misli skrenule na nadolazeći vikend. Kvragu, mora donijeti nekakvu odluku. Bez riječi napustio je Lavlji brlog i teškim se koracima vratio u svoju sobu. Poželio je da sin nazove iz Južne Amerike. Dođi kući, preklinjao ga je u mislima. Jer tvoja mama u posljednje vrijeme ne sliči na sebe. S mukom je progutao slinu i prešao dlanom po ožiljcima na rukama. Južna Amerika djelovala je silno daleko. Odlučio je. Ako Lena cijeli vikend sama nešto ne kaže, on će početkom sljedećeg tjedna otvoriti temu, reći joj za svoju zabrinutost. A u sjeni njegova privatnog nemira, rastao je i jedan poslovni: ako Tony Svensson nije ubio Jakoba i Marju Ahlbin, dovraga, tko je onda?

Mrak i hladnoća, nebo na koje se već spustilo noćno crnilo, to je Fredriku dočekalo kad je izašla iz Stožera i krenula kući. Spencer će doći tek kasnije, imala je pred sobom sate samoće koje treba ubiti.


Treba mi nekakav hobi, umorno je razmišljala dok je hodala s posla na Kungsholmenu prema stanu kod parka Gustava Vase. I još prijatelja. Zapravo to nije bila istina, imala je više prijatelja nego prije, a za više slobodnih aktivnosti neće nikad imati vremena. Ali kako nastaju te praznine gdje osjeća akutnu samoću i nedostatak bavljenja nečim? Fredrika je godinama razmišljala i došla do toga da je odgovor zapravo prilično jednostavan; problem je u tome što nije nekog prva srela. Nikome nije bila prioritet iznad svega ostalog i zato bi se tu i tamo našla u situaciji da se osjeća usamljeno i napušteno kad su svi njezini prijatelji imali ispunjene kalendare i nisu stizali naći se s njom baš kada joj je najviše trebalo njihovo društvo. Ali je li ova večer stvarno takav slučaj? Sama je odlučila ne zakazivati dogovore s prijateljima dok čeka Spencera. S druge strane, nitko je od prijatelja nije ni nazvao. Osjećaj samoće i napuštenosti postao je izrazito veći otkad je zatrudnjela. Umor i noćne more činili su svoje. I još ta nesretna bol zbog koje je povremeno željela vrištati. Stan je bio prazan i tih kad se vratila kući. Kako joj se samo svidio kad ga je našla. Veliki prozori s golemom količinom svjetla, sjajan polirani jelov pod. Izvorna kuhinja i djevojačka soba u kojoj je mogla urediti malu biblioteku. Ovdje sam se nanovo rodila, pomisli Fredrika. Lampe bi zatitrale kuda bi prošla, palila ih je jednu po jednu. Stavila je ruku na jedan radijator i osjetila kako je blago hladan. Spencer se uvijek bunio jer je voljela da u kući bude hladno. Spencer. Uvijek taj Spencer. Koji je bio smisao toga da se baš ti i ja sretnemo? Zvonjava telefona proparala je stanom. Očito mamu nešto muči. »Bolje spavaš?« pitanje odmah na početku. »Ne«, odgovori Fredrika. »Ali manje me boli. Barem danas.« »Nešto mi je palo na pamet«, počne njezina mama. Tišina. »Možda bi ti bilo bolje da opet počneš svirati?« Na trenutak je vrijeme stalo i Fredrika je utonula u misli iz doba prije Nesreće. »Ne previše«, požurila je mama. »Nikako ne previše. Samo malo, da se osjećaš uravnoteženije. Znaš da ja uvijek sviram kad ne mogu spavati.« Postojalo je vrijeme kada su ovakvi razgovori Fredriki i njezinoj majci bili prirodni. Doba kada su zajedno svirale i planirale buduće Fredrikine poteze. Ali to


je bilo tada, prije Nesreće. Sad njezina mama više nije imala prava razgovarati s Fredrikom o sviranju, što je i osjetila dok joj je kći šutjela u slušalicu. Stoga je odlučila razgovarati o nečemu drugom. »Trebali bismo ga upoznati«, rekla je. Odlučno, ali i molećivo. Molećivo, želeći biti dijelom kćerina života. Šokirala je Fredriku. »Tata i ja se pokušavamo, i to čak jako, saživjeti sa situacijom koju si postavila pred nas. Pokušavamo shvatiti kako si to zamislila i isplanirala. Ali osjećamo se loše ovako isključeni, Fredrika. Nije dovoljno što si očito dulje od deset godina u tajnosti bila u vezi, nego sad i čekaš dijete s njim.« »Ne znam što bih rekla«, uzdahne Fredrika. »Ti ne, ali ja znam«, reče joj mama oštro. »Dođite k nama. Sutra.« Fredrika je razmislila i zaključila da se Spencera više ne da držati podalje od njezine obitelji. »Razgovarat ću sa Spencerom navečer kada dođe«, obećala je. »Javim se.« Zatim je dugo u tišini sjedila na kauču i razmišljala o tom sudbinskom pitanju koje ju je dugo proganjalo. Koja je zapravo svrha toga da se zaljubila u muškarca koji nikad neće biti njezin, koji je dvadeset godina stariji i koji bi je, bio oženjen ili ne, mogao ostaviti samu puno prije nego što ona proživi svoje? S mrakom, umorom i tugom, krišom je došao i poziv s mjesta za koje je mislila da je već desetljećima zaključano. Sviraj me, šaptao je glas. Sviraj. Koji ju je to poriv na kraju naveo da ustane s kauča, pođe u hodnik i prvi put otkad je nakon Nesreće primila presudnu vijest izvadi violinu - gledano unatrag, nije znala reći. Ali iznenada je stajala s violinom u rukama i osjećala njezinu težinu, tako dobro znanu i tako zvjerski žuđenu. Ovo je sve što sam ikad željela. Kad je Spencer nekoliko sati poslije došao k njoj, violina je bila položena natrag u svoj kovčeg. Ugođena i nedavno svirana.


Pokupili su ga kasno navečer. Postupak nije bio drukčiji od onog što se sjećao iz starih dana. Stranci su došli kad je pao mrak i imali su ključeve vrata koja su trebala biti samo njegova. Skamenio se među plahtama u krevetu, nije imao kamo. Začuo je muškarčev glas, glas Šveđanina koji je tako dobro govorio arapski. »Dobra večer, Ali«, rekao je glas. »Jeste li budni?« Naravno da je bio budan. Koliko je uopće spavao otkad je otišao iz Iraka? Rekao bi, sveukupno manje od deset sati. »Ovdje sam«, reče i ustane iz kreveta. Ušli su u sobu, svi odjednom. Ovoga puta žene nije bilo, samo muškarac s dvojicom Aliju nepoznatih ljudi. To ga je smelo jer je na sebi imao samo gaće. I čarape. Bilo mu je jako hladno po nogama. Već se prestao stidjeti što se u stanu osjeća dim. Ništa nije ostalo od svježeg mirisa tek oličenih zidova koji ga je dočekao kada je ušao u stan. »Odjenite se«, rekao mu je muškarac i nasmiješio se. »Bit ćete negdje drugdje do nedjelje.« Tijelom mu se proširio osjećaj olakšanja. Napokon - izaći će. Osjetiti hladnoću na obrazima, udahnuti svjež zrak. Istodobno, obavijest ga je iznenadila. Nitko mu ništa nije spomenuo o novom smještaju. Pogledao je na sat dok je navlačio traperice i majicu, bližila se ponoć. Muškarci su se stanom kretali poput progonjenih duša, čuo ih je kako hodaju kuhinjom, otvaraju ormariće i hladnjak. Nije bilo hrane. U sebi se nadao da će je u novom stanu biti. Sišli su niz stube. Prvi je išao onaj koji je govorio arapski, Ali u sredini i na kraju ostali. Izašli su na pločnik. Ali je podignuo pogled i snijeg mu je upao u oči. Koliko vode u raznim oblicima u ovom dijelu svijeta. Ovoga puta automobil je bio veći, više je bio nalik minibusu. Ali je sjedio na stražnjem sjedalu stisnut između dvojice nepoznatih muškaraca. Torbu koju je prethodno dobio stavili su u prtljažnik. Jedan je muškarac na sebi imao dugi kaput i Alija je podsjećao na lik koji je gledao u nekom filmu. Drugi je izgledao jezivo. Izgledao je nakrivljeno na neki neobjašnjiv način. Kao da mu je netko rasjekao lice nožem i potom ga zašio. Kad je osjetio da Ali zuri u njega, polagano se okrenuo i pogledao ga. Ali je instinktivno odmaknuo pogled. Vozili su se kroz naselje u kojem su sve kuće izgledale jednako. Zatim su izašli na veću cestu, činilo se da automobili brže voze. Ali je gledao sad desno, sad lijevo.


A onda odjednom, s njegove desne strane. U daljini, ali ipak posve jasno. Nešto što je izgledalo poput goleme loptice za golf, osvijetljeno poput hrama. »Globen«, reče muškarac pored njega. Ali, pak, pogleda pred sebe. Koliko se često čovjek nađe u automobilu, ne znajući kamo ide? Noć je obavila automobil. Kapci su mu postali teški. Jednom, pomislio je umorno. Jednom moram stići na kraj ovog beskonačnog putovanja.

BANGKOK, TAJLAND

Nisu je mogli prisiliti da se preda policiji. S druge strane, mogli su joj ne pružiti zaštitu. Uz savjet da se što je prije moguće javi lokalnoj policijskoj postaji, izbacili su je na ulicu. Potrčala je koliko su je noge nosile, besciljno, duž Sukhumvita. Napor je postao neizdrživ. Bez hrane, bez tekućine, a uz temperaturu koja je dosezala četrdeset stupnjeva, snaga ju je napustila nakon samo nekoliko ulica. Bila je prisiljena stati i provjeriti gdje se nalazi. Činilo se da joj osjećaj za orijentaciju više ne funkcionira, nije uspijevala odrediti u kojem je smjeru trčala. Netko, pomislila je iznemoglo, netko - bilo tko - mora moći potvrditi da sam ja ja. Svi dosadašnji planovi zbrisani su. Nije se radilo o tome da pretrese popis prijatelja i poznanika u pokušaju da razluči kome se može povjeriti. Sada joj je trebala sva pomoć koju je mogla dobiti. Koljena su je izdala i samo se srušila na pločnik. Posljednja kap racionalnog razmišljanja pod pritiskom se probila na površinu. Misli, misli, misli, bodrila je samu sebe. Koji mi je trenutačno najveći problem? Nedostatak novca bio je akutni problem, ali rješiv. Nepostojanje kontakata bliskih osoba s obzirom na to da nije imala pristup mobitelu ili e-mailu teže joj je padao. Ali telefonske brojeve može se skupiti s drugih strana, a može i otvoriti novi korisnički račun za e-mail. Prvenstveno mora pokušati čuti se s ocem. Jer postoji rizik da je i on u opasnosti. Vidno polje joj se zamutilo kad je pomislila na oca. Zašto se ne javlja na telefon? A


mama? Gdje su svi? Prebrojala je bathove, bit će dovoljno za pola sata korištenja interneta i jedan do dva međunarodna poziva. Nakon toga nemam više ništa, pomislila je, boreći se protiv panike koja je prijetila potpuno je svladati. Vlasnik kafića bio je ljubazan čovjek koji joj je besplatno poslužio kavu kad je dobila računalo. Djelovala je brzo i efikasno. Našla je broj telefona šačice ljudi u koje je imala povjerenja i zapisala ih. Otišla je na stranicu Hotmaila i otvorila novi korisnički račun. Nakon kratkog oklijevanja, odlučila je ne upotrijebiti svoje ime u novoj adresi, nego je odabrala kriptičniji potpis. Prsti su se glatko kretali po tipkovnici, napisala je kratak i jezgrovit e-mail ocu. Poslala ga je i na njegovu privatnu i crkvenu e-adresu. Prijatelj kojem se prethodno obraćala više nije jednako važan. Ili? Oklijevala je, možda griješi što ga otpisuje? Misli su joj sijevale, proganjale jedna drugu brzo i energično poput osa u njezinoj umornoj glavi. Napisala mu je e-mail vrlo škrt na riječima. »Jako mi treba pomoć. Javi se švedskoj ambasadi u Bangkoku i zatraži da im faksiraš moj izvadak iz matične knjige i iz registra putovnica.« Nakon što je završila pisati e-mailove, dobila je nadahnuće koje joj je poslije, nakon što je sve bilo gotovo, bilo nemoguće objasniti sebi samoj. Otišla je na početnu stranicu jednog od tabloida. Možda da bi se na brzinu osjetila bliže svojoj domovini, možda da smanji osjećaj da je osoba u bijegu. Ali ništa od toga, jer je prvo što je saznala kad se stranica otvorila, bilo to da su joj roditelji pronađeni ustrijeljeni prije tri dana i da policija ne isključuje da je djelo počinio netko izvana. Mehanički, uvjerena da ništa od onog što čita nije istina, nastavila je otvarati članke. »Mogućnost samoubojstva«, »raniji psihički problemi«, »nesretan zbog kćerine smrti«. Mozak joj je prestao raditi. Brzo je promijenila stranicu, odabrala je druge novine. Zatim još jedne. I još jedne. U više članaka citirali su Ragnara Vintermana. Bio je zaprepašten i očajan, ustvrdivši da je crkva izgubila jednu od svojih najistaknutijih ličnosti. Vrisak koji se želio probiti zapeo joj je negdje na pola puta u grlu, nije se dao van iz nje. Ali ponestalo joj je zraka i soba se vrtjela. Činilo se da nema dvojbe. Slike i tekst pogodili su je kao prednji dio kamiona koji nije stao ispred znaka stop, nego je nastavio ravno na kolnik i završio u frontalnom sudaru sa znatno manjim automobilom. Strava joj je puzala tijelom, tresla se od studeni na vrućini. Pobrini se


za mene, preklinjala je u tihom očaju. Izdigni me iz ove noćne more. Vratile su joj se nepotpune riječi što su tvorile molitve koje je molila s roditeljima, poželjela je pasti na koljena pokraj računala. »Ne plači«, šapnula je sama sebi i osjetila kako joj se obrazi žare, a oči vlaže. »O, dragi Bože, nemoj početi plakati jer nikad nećeš stati.« Hitno joj je trebao zrak, morala je istrčati na cestu da udahne nevjerojatno pregrijan metropolski zrak. Za manje od minute vratila se u kafić. Sjela je za računalo. Vlasnik je izgledao uznemireno, ali nije ništa rekao. Pročitala je još dva članka. »Prema informacijama, Jakob Ahlbin je tijekom vikenda saznao za kćerinu smrt...« Zavrtjela je glavom. Nemoguće. To se ne događa. Ne možeš odjednom ostati bez cijele obitelji. Na klecavim nogama, prišla je vlasniku kafića i zamolila da joj posudi telefon. Odmah. Emergency. Please, hurry. Pružio joj je slušalicu preko šanka i ustrajao da joj pomogne telefonirati. Dala mu je broj telefona, broj po broj. Broj koji toliko dugo nije nazivala, ali koji nikad neće zaboraviti. Seko, seko, najdraža moja seko... Signal za signalom, bez odgovora. A onda telefonska sekretarica i glas koji se sada činio nepojmljivo dalekim. Uto je pukla. Suze nisu htjele stati. A među silnim mislima koje su joj se rojile glavom, jedna jedina mimoišla ju je. Ona koja joj je govorila da nije pročitala novine kako treba, da nije shvatila za koga se tvrdilo da je mrtav. Kad se u slušalici začuo signal i kad je trebala ostaviti poruku, glasno je zajecala: »Molim te, molim te, javi se ako ovo čuješ.«

SUBOTA, 1. OŽUJKA 2008. STOCKHOLM

Spoznaja da stari došla mu je kad je pala noć i zbog nje se rano probudio. Nikad ga dosad nisu proganjale takve misli i zato nije ni znao kako se nositi s njima. Počelo je tako što mu je supruga skrenula pozornost na bore na mjestu površinskih crta na


čelu. I sijede vlasi su posvijetlile. Brzinski pogled u ogledalo potvrdio je njezinu presudu. Starenje, sve očitije. Sa starenjem došao je i strah. Uvijek je bio siguran. U sve. Prvo u to kojim smjerom njegov studij treba krenuti. I u svoj izbor karijere. Zatim u izbor supruge - ili je ipak ona izabrala njega. I dalje su se prepirali oko toga kad su bili istinski dobro. Što je bilo sve rjeđe. Pomisao na suprugu privremeno je odagnala nemir zbog starenja. Možda to nešto govori o širini njihovih bračnih problema. Sreli su se otprilike oko Ivanja malo prije nego što će napuniti dvadesetu. Dvoje mladih, nadahnutih ljudi koji su imali život pred sobom i utvarali si da dijele baš sve. Imali su solidne temelje. Znao bi se podsjećati na to kasnije u životu, kad se nije mogao prisjetiti ni jednog jedinog racionalnog razloga koji bi mogao biti osnova izbora bračnog druga. I dalje se znalo dogoditi, unatoč svim nevoljama, da se lijepo zajedno nasmiju. U tim prilikama granica između smijeha i suza napukla bi i navela ih oboje da utihnu. Potom bi sve opet bilo kao i obično. Problemi su počeli otprilike kad je upoznao svog tasta. Ili je možda svoju suprugu tek tada doista upoznao. Zaključak je bio isti, neovisno o tome: nikad nije trebao prihvatiti prokleti posuđeni novac. Nikad. Jer premda su u mladosti mislili da imaju toliko toga zajedničkog, naravno da su postojale neke stvari oko kojih se nisu mogli usuglasiti. Kako to često biva, radilo se o novcu. O njegovu nedostatku novca i o njezinu zahtijevanju da dolično živi i da je suprug uzdržava, iako je sama namjeravala privređivati. Novac je bio nešto što on nikad nije imao i nikad mu nije nedostajalo. Ni tijekom odrastanja ni u mladosti. Ali tada je izgledalo kao da će neimanje novca postati njegova nesreća i da će žena za koju je mislio da je voli postati tuđa. Ali tast je znao i za kćerine prioritete i za zetove probleme, pa je ponudio jednostavno rješenje velike dvojbe; neka zet posudi novac za kupnju kuće i time će sve biti riješeno. Ideja je zvučala sjajno. Diskretno je novac prebačen na njegov račun i jednako je diskretno sastavljen plan otplate. Mladenki nisu rekli ni riječ. Kad je potpisao ugovor, založio je cijelu svoju budućnost, kako će se pokazati. S ugovorom o dugovanju došao je i strogi predbračni ugovor. Nakon što je zaljubljenost izblijedila i nastupila prva kriza, tast je s njim održao vrlo ozbiljan razgovor. Nema govora o razvodu. U tom slučaju mora odmah vratiti novac, osim toga, ostat će bez podjele kuće. Kad je objasnio da je spreman na sve to, tast je ispalio salvu za koju se ispostavilo da ju je čuvao sve vrijeme.


»Znam za tvoju tajnu«, rekao je. »Nemam tajni.« Jedna jedina riječ: »Josefine.« Time je rasprava završena. Tih uzdah. Zašto mu te grozne misli dolaze baš noću? U doba dana kad čovjek treba otpustiti loše prikrivene misli da bi mogao na miru spavati. Promatrao je ženu koja je spavala do njega, kao da mu je supruga. A nije bila. Ne tako davno grčevito se držao starih strahova. Doduše, čekala je njegovo dijete i zato namjerava napraviti sve kako treba. Ili barem koliko god je to moguće. Ljubav je već postojala i umalo je počeo teško disati od pomisli na to koliko je jako i dugo voli, a koliko joj je to rijetko davao do znanja. Kao da se bojao da stvar ne pukne ako joj objasni koliko mu znači. Da se nisu upoznali i da nije ispalo kako je ispalo, nikad ne bi bio izdržao. U to je mogao biti siguran. Ali budućnost? Nije moguće reći. Nije moguće. Netko je jednom rekao da je čovjek najviše usamljen kad je u paru s pogrešnom osobom. Rijetkima je to bolje poznato od čovjeka kojem je iznenada oduzet san. Glave i duše teške od mračnih noćnih misli, legao je uza ženu na koju je gledao kao na ljubav svog života i pažljivo je poljubio u rame. Ipak je u životu Spencera Lagergrena postojala svijetla točka. I ljubav. Zvala se Fredrika Bergman.

Sjećanje iz nekih drugih vremena našlo je put do površine. Psiholog koji je obavio nužan razgovor kad je zatražio obavljanje službe izvan zemlje. Psiholog: Što je najgora moguća stvar koja vam se može danas dogoditi? Alex: Danas? Psiholog: Danas. Alex:--Psiholog: Nemojte toliko razmišljati, odgovorite spontano. Alex: Da izgubim svoju ženu Lenu, to bi definitivno bilo najgore moguće. Psiholog: Vidim ovdje na papirima da imate dvoje djece, od četrnaest i dvanaest godina. Alex: Tako je, ne želim izgubiti ni njih.


Psiholog: Ali spontano niste pomislili na njih kad sam postavio pitanje. Alex: Ne, nisam. Ali to ne znači da ne volim svoju djecu. Samo da je ljubav prema njima drukčija. Psiholog: Pokušajte objasniti. Alex: Djeca nisu nešto što posudite. To znate odmah od početka. Nije cilj da zauvijek ostanu živjeti s vama, nego je moja uloga u njihovim životima sva usmjerena na to da ih pripremim za samostalnost. Ali s Lenom nije tako. Ona je »moja« na drugi način. A ja sam njezin. Zauvijek ćemo ostati zajedno. Psiholog: Zauvijek? Tako danas osjećate? Alex (odlučno): Oduvijek sam tako osjećao. Otkad je znam. Zauvijek ćemo biti zajedno. Psiholog: Je li to misao koja vam daje sigurnost ili vam uzrokuje stres? Alex: Sigurnost. Da se sutra probudim i nje nema, nema šanse da bih mogao dalje. Ona mi je najbolja prijateljica i jedina žena u životu koju sam bezuvjetno volio. Alex s mukom proguta slinu. Kvragu, nevjerojatno da je toliko teško shvatiti što je pošlo krivo. Ista stvar jučer. Okrenula se od njega dok je pokušavao uhvatiti njezin pogled, ukočila se kad ju je dotaknuo. Smijala se glasno, bez radosti, i otišla u krevet neshvatljivo rano. Nadao se da će nekoliko sati posla otjerati te misli. Hodnik istražiteljskog tima bio je pust i prazan kad je izašao iz dizala. Teškim koracima ušao je u svoju radnu sobu i utonuo u stolicu za radnim stolom. Bez ikakva plana, počeo je listati papire naslagane u više hrpica. Prvi članci o slučaju pušteni su na internet još dan prije, a sada ujutro mogao je zaključiti da se vijest proširila do svih većih dnevnih novina. Neka odu kvragu svi ti koji puštaju informacije iz policije. Nije imalo veze o koliko se zatvorenom krugu radilo; uvijek bi se dogodilo da netko čuje nešto što nije bilo namijenjeno njegovim ili njezinim ušima. Ništa bolje nije bilo kad je tužitelj večer prije odlučio da moraju pustiti Tonyja Svenssona nakon što je Peter bio kod Ronnyja Berga i saznao ponešto o pozadini sukoba s Jakobom Ahlbinom.


»Nema fizičkih dokaza, nema motiva, a bogme nema ni dovoljno da ga se stavi pod ključ zbog prijetnji«, zaključio je vrlo umorni tužitelj. »Ne ako ne možete potvrditi da je slao i e-mailove koji nisu stigli s njegova računala.« »Nije li jednostavno moguće da ih je slao s drugog računala samo da bi mogao tvrditi da to nije on? Da je u posljednjim e-mailovima odlučio pisati drukčijim tonom jer je znao da će se izvući?« »Sve je to moguće, ali i dalje je na vama da dokažete da je bilo tako. A niste.« Alex je, nervozan, pročitao tužiteljevu odluku. Ne, ništa nisu uspjeli dokazati. Ali koje to veze ima, jer tako je prokleto očito da ovdje nešto smrdi. Pitanje je samo u kojem smislu. Nešto na tom desničarskom tragu što sjeda ravno na mjesto u smrtnom slučaju Jakoba i Marje Ahlbin, pomisli Alex. Samo ne mogu točno reći što je to. Isfrustriran, nastavio je dalje. Oružje kojim je izvršeno ubojstvo bilo je zanimljivo u tom kontekstu. Pripadalo je kolekciji koju je Jakob Ahlbin držao u kući koju je prije nekoliko godina prepisao na kćeri. Nisu imali razloga misliti da je lovački pištolj iznimka od ostale kolekcije; morao je nekom prilikom biti iznesen iz kuće. Bilo da je to učinio Jakob Ahlbin ili počinitelj. Od Ahlbinovih, jedino je Jakob imao dozvolu za oružje, a samo se u kući za odmor nalazio sef za oružje. Je li moguće da je Jakob Ahlbin donio oružje jer se osjećao ugroženo? Alex nije vjerovao u to. Jer činilo se da prijetnje Tonyja Svenssona nije smatrao osobito ozbiljnima. Istodobno, neke su stvari tražile razjašnjenje. Alex izvadi fotografije koje su snimili oko kuće na Ekeröu. Na kući nije bilo štete. Nije bilo tragova u snijegu, ni tragova cipela, ni vozila. Alexu se malo ubrza puls. Netaknuti snijeg. Snijeg je počeo padati prije skoro dva tjedna. Zatim se zadržao jer je i dalje bilo hladno. Kad su on i Joar bili ondje u četvrtak, bio je netaknut. Iako nema sumnje da je snijegu međuvremenu padao, nije ga napadalo toliko da bi prekrio otiske cipela i guma na onome koji je prethodno pao. Znači da je oružje moralo biti odneseno prije nego što je Jakob Ahlbin primio obavijest da mu je preminula najstarija kći, prije nego što je imao razloga oduzeti si život. Tako, dakle. Alex je oklijevao. Ako pođe od toga da je lovački pištolj odnesen s Ekeröa i da je njime oduzet život Jakobu i supruzi, bilo je logično zaključiti da ga nije Jakob odnio. U tom je slučaju osoba koja ga je odnijela morala imati pristup ključevima, jer ništa nije upućivalo na to da je netko ušao na silu. Eventualno je dotična osoba mogla biti vrlo vješt provalnik, koji je imao dovoljno pameti da zaključa za sobom. Što bi moglo tok misli vratiti na krug ljudi oko Tonyja Svenssona.


A onda kći Johanna. Koja je tati bacila bolnu vijest u krilo i onda se samo pokupila iz zemlje. Koja je nestala kao duh s obiteljskih fotografija iz kuće na Ekeröu. Koja nije odgovarala ni na e-mailove ni na mobitel. Zvukovi na hodniku trgnuli su Alexa iz misli u koje se udubio. Iznenađujuće, ali Peter se pojavio na vratima: »Bok«, reče Alex zbunjeno. »Bok«, reče Peter. »Nisam očekivao da ću ikoga ovdje naći.« »Ni ja«, reče Alex suho. »Sjedim tu i pokušavam sa strane baciti pogled na slučaj Ahlbin.« Peter uzdahne. »I ja sam mislio to isto«, reče izbjegavajući pogledati Alexa u oči. »Djeca su kod Ylve, tako da...« Alex kimne. Koliko je slomljenih ljudi na ovom odjelu. Toliko puta nije ostajalo dovoljno energije i za obitelj i za posao. I toliko su puta muškarci i žene davali prednost potonjem pred prvim. Nakašljao se. »Izrazito sam uvjeren da se moramo opet vidjeti s Ragnarom Vintermanom«, reče. »Ideš sa mnom?« Peter žustro kimne. »Naravno«, odgovori. »A mislio sam i na par Ljung koji su u utorak pronašli Ahlbinove.« »Da?« »Trebali bismo opet razgovarati i s njima. Pitati ih o razlogu zbog kojeg su se prije koju godinu prestali družiti.« Alex osjeti olakšanje. Ni u subotu neće nedostajati posla. »Usput, jesmo li došli do Jakobova liječnika?« upita Peter dok je Alex ustajao kako bi ponovo odjenuo kaput. Njegovo pitanje podsjetilo je Alexa na poruku koju je primio večer prije i već je uspio zaboraviti. »Joj, naravno. Jučer se javio policiji, dosta kasno. Bio je na putu i tek se jučer vratio. Ali za početak nam je faksirao dio povijesti bolesti.«


Peter pođe provjeriti faks kod Ellen. Vratio se s tankim svežnjem papira. »Evo«, reče i pruži Alexu što je našao. Alex je samo na brzinu prelistao papire. Na poleđini prvog papira s podacima o faksu, psihijatar je napisao nekoliko redaka. »Žao mi je što nisam bio dostupan. Molim vas da mi se što prije javite na ovaj broj mobitela. Voljan sam stupiti u kontakt s policijom u vezi s ovim slučajem. Srdačan pozdrav, Erik Sundelius.« Peter je izgledao kao da mu je toplo, s obzirom na odjeću. »Idemo dolje do auta«, reče Alex. »Nazvat ću ga usput.« Erik Sundelius javio se već kad je telefon drugi put zazvonio. Da bi ostavio dojam pristojnosti, Alex se ispričao što tako rano zove. Bilo je jedva deset sati i činilo se razumnim pretpostaviti da velik broj ljudi nije još ustao. Erik Sundelius zvučao je kao da mu je veliko olakšanje razgovarati s policijom. »Napokon«, uskliknuo je. »Pokušao sam doći do vas čim sam se vratio kući i vidio naslove u novinama. Nadam se da se možemo osobno naći i razgovarati o stvarima koje treba spomenuti. Ali jedno vam želim reći već sada.« Alex je čekao. »Vodio sam liječenje Jakoba Ahlbina više od dvanaest godina«, reče Erik Sundelius i uzdahne. »I da vam iskreno kažem, nema apsolutno nikakve šanse da je učinio ono što se piše po novinama. Nikad ne bi ubio ni sebe ni suprugu. Tu vam dajem svoju riječ, kao profesionalac.«

Prvi put u nekoliko mjeseci Fredrika Bergman probudila se odmorna. Te noći nije imala nijednu noćnu moru. Probudila se rano, već oko sedam. Spencer je spavao do nje. U kovčegu na podu ležala je violina. Ugođena. Jutro je bilo blagoslovljeno, i to višestruko. Ležao je. Bio je zgodan. Čak i u ležećem položaju vidjelo se da je neobično visok. Sijeda kosa koja je inače bila savršeno začešljana pretvorila se u neobuzdanu masu. Upuzala je pod prekrivač i stisnula se uz njegovo toplo tijelo. Želudac joj se stisnuo kad se sjetila da se bliži večera s njezinim roditeljima. Spencer je pristao poći s njom.


»Bit će to iskušenje«, promrmljao je trenutak prije nego što je zaspao. Kao da mu je na leđa stavljena Jobova sudbina. Fredrika se zaustavi. Misli su joj automatski prešle na posao, na slučaj supružnika Ahlbin. Sjetila se posljednjeg e-maila koji je Jakob Ahlbin primio nekoliko dana prije smrti. »Sjetite se kako je Job završio; uvijek postoji mogućnost da se čovjek pokaje i ispravi svoja djela. Prestanite s istragom.« S olakšanjem što su misli o roditeljima gurnute u stranu i zamijenjene mislima koje se odnose na posao, oprezno je izašla iz kreveta. Nije imalo veze što je u visokom stupnju trudnoće, okretnost joj je bila u krvi. Dijete se protegnulo, tihi protest protiv majčinih neočekivanih kretnji. Biblija je stajala posred police s knjigama, uočljiva zbog svojih crvenih korica i zlatnog tiska na hrptu. Ostala je iznenađena njezinom težinom u ruci, automatski je sjela i počela listati. Job, čovjek s vlastitom knjigom u Bibliji. Pokazalo se da je tekst pravi izazov. Bio je dugačak i napisan tako da je sve vrijeme morala tumačiti pravo značenje riječi. Priča je bila jednostavna: đavao je izazvao Boga, koji je smatrao da je Job najodaniji čovjek na svijetu. Ali ništa čudno što je Job odan, smatrao je đavao, kad mu je Bog dao da mu bude tako dobro. Bog je onda dopustio đavlu da Jobu oduzme i bogatstva i zdravlje, kao i desetero njegove djece da mu pokaže kako će mu Job i dalje biti odan. Zaboga. Stari zavjet pun je neshvatljivo sadističkih pripovijesti. Kako se pokazalo, Job je prilično dobro podnio svoja iskušenja. Za ono malo sumnje koju si je dopustio osjećati jer mu je Bog činio nažao, poslije je molio za oprost. I Bog mu je to uvelike nadoknadio. Dao mu je dvostruko više stoke nego što je ispočetka imao i sveukupno dvadesetero nove djece, umjesto onih desetero koje je dopustio da mu đavao oduzme. Sve je dobro što se dobro svrši, zaključila je Fredrika suho. I tiho je, sama za sebe, ponovila poruku koju je Jakob primio: »... uvijek postoji mogućnost da se čovjek pokaje i ispravi svoja djela.« Uložila je mnogo energije razmišljajući što bi to moglo značiti s obzirom na ono što je upravo naučila o Jobovoj sudbini. Jakob Ahlbin nije bio kao ja, pomislila je. Nije trebao provjeriti u Bibliji da bi razumio što je pošiljatelj želio reći. A to je onaj koji je uputio prijetnju znao.


Ustane i krene natrag u sobu. Pitanje je koliko je sam pošiljatelj bio upoznat s Biblijom. Čita li se e-mail pažljivo, može ga se shvatiti kao poziv na pregovore. Neka se pokaje. Neka učini pravu stvar. Job se kolebao, ali potom molio za oprost. I sve mu je vraćeno. Fredrika se zaustavi usred koraka. To je otvaralo mogućnost nagodbe gotovo na samom kraju, u posljednjoj poruci. A Jakob Ahlbin je odbio. Odbijao je poslušati njihovo upozorenje da prestane tražiti. Ali što je to tražio? I kako su znali da ne želi pregovarati? Istraga je pokazala da Jakob Ahlbin nikada nije odgovorio na ijedan od tih e-mailova. Morali su stupiti u kontakt s njim i na druge načine. Fredrika je razmišljala - i sjetila se da su otisci prstiju Tonyja Svenssona pronađeni na ulaznim vratima.

Alex je odlučio prvo posjetiti Erika Sundeliusa, prije nego što produže do Ragnara Vintermana. Erik Sundelius, predstojnik Klinike za psihijatriju bolnice u Danderydu, primio ih je u svojoj radnoj sobi. Soba je površinom bila mala, ali dobro organizirana. Kratke police uz jedan zid, na kojima su stajale gusto naslagane knjige, a na zidu iza radnog stola uvećana fotografija u smeđim tonovima, koja je očito predstavljala vrlo prometno križanje na kojem su automobili stajali u redu na crvenom. »Mexico City«., objasnio je psihijatar prateći Alexov pogled. »Osobno sam je snimio prije nekoliko godina.« »Lijepo«, reče Alex i odobravajući kimne. Pitao se prima li Erik Sundelius u ovoj sobi pacijente. »Ovo je moja radna soba. Ordinacija mi je na drugoj strani hodnika«, reče psihijatar kao da odgovara na njegovo prešućeno pitanje. Spustio se na stolicu. »Ali moram priznati da su mi kontakti s pacijentima posljednjih godina bili ograničeni. Nažalost.« Alex ga je promatrao. Vlastita iskustva sa psiholozima i psihijatrima bila su tek povremena, zbog čega su se njegove predodžbe o tome kako bi ova vrsta ljudi trebala izgledati temeljile djelomično ili potpuno na predrasudama. U mnogočemu


Erik Sundelius nije izgledao kako je Alex očekivao. Djelovao je više poput liječnika opće prakse, uredno počešljane frizure i razdjeljka po strani. »Jakob Ahlbin«, reče Alex ozbiljno. »Što nam možete reći o njemu?« Čovjek s druge strane stola se rastuži i pogleda Alexa pa Petera. »Da je to bio najzdraviji bolesnik kojeg sam ikad sreo.« Erik Sundelius nagne se nad stol isprepletenih ruku, činilo se da razmišlja što bi sljedeće učinio. »Povremeno je bilo loše«, reče. »Čak jako loše. Bio je dovoljno bolestan da ga smjestimo na odjel i liječimo EKT-om.« Peter se okrenuo kad su spomenuti elektrošokovi, ali na Alexovo olakšanje, nije ništa glasno komentirao. »Unatrag tri godine činilo mi se da vidim promjenu«, nastavio je psihijatar. »Izgledao je kao da mu je nekako lakše. Oduvijek se angažirao baveći se izbjegličkim pitanjima, ali sa sve većim brojem predavanja mislim da je našao nov način da se bavi svojim omiljenim pitanjem. Jednom sam čak bio na jednom od njegovih izlaganja. Bilo je sjajno. Birao je bitke i pobjeđivao u onima koje su mu bile nužne.« Stidljiv osmijeh provukao se na Alexovo lice ispod namrštena čela. »Biste li nam mogli dati neki primjer takvih borbi? Bojim se da s tim imamo najveću prazninu u ovom slučaju.« Erik Sundelius uzdahne. »Pa, odakle da počnem? Od toga da se zakačio s određenim strujama u društvu zbog svojega radikalnog stajališta u vezi izbjeglica, to se razumije samo po sebi. Ali to je imalo i posljedice na njegove obiteljske odnose, kao i profesionalne.« Peter je bilježio i dignuo pogled s bloka. Sven Ljung, pomisli Alex automatski. Čovjek koji je pronašao Jakoba ustrijeljenog u glavu. »Ali najviše je, naravno, zabrinjavalo kako njegov rad utječe na njegovu najmlađu kćer«, reče Erik Sundelius. »Johannu?« Alex će smeteno. Psihijatar umorno kimne. »Jakoba je silno mučilo što nije uspio srediti taj odnos.«


Fotografije u kući na Ekeröu. Najmlađa kći koja je nestala s obiteljskih fotografija. »Johanna Ahlbin ocu je okrenula leđa kad je sklonio izbjeglice u crkvu?« upitao je Alex. »Ne, još prije, ako sam dobro shvatio. Uopće nije dijelila očeva uvjerenja o tome, što je dovelo do razmirica.« »Saznali smo da se Johanna u određenom smislu udaljila od obitelji jer nije dijelila njihova vjerska uvjerenja«, reče Peter. »Što je također bio problem«, potvrdi Erik Sundelius. »Zato je Jakobu bila velika radost što je starija kći Karolina pokazivala potpun angažman i u izbjegličkim pitanjima, kao i u vjeri svojih roditelja, iako uopće nije bila predana poput njih. Jakob se često tome vraćao u našim razgovorima, veselju koje mu je Karolina pružala.« Alex podigne obrve i osjeti kako se Peter ukočio. »Ali pretpostavljam da je odnos s Karolinom sigurno bio i na teret nekome s Ahlbinovom poviješću bolesti?« reče. Psihijatru se namršti čelo. »Kako to mislite?« »Mislim na njezin prilično težak problem s ovisnošću.« Prvo je Erik Sundelius izgledao kao da će udariti u smijeh, zatim se smračio. »Ovisnica? Karolina?« Zavrtio je glavom. »Nemoguće.« »Nažalost, nije«, reče Alex. »Primili smo i izvješće s obdukcije i potvrdu o uzroku smrti. Na tijelu je dugogodišnja zlouporaba narkotika ostavila traga.« Erik Sundelius netremice je gledao sad u Alexa, sad u Petera. »Oprostite, hoćete reći da je mrtva?« Psihijatar očito nije osobito detaljno čitao novinske članke. Alex odluči proći cijeli slučaj s njim. Ispričao mu je kako su supružnici pronađeni, o pismu koje je Jakob Ahlbin navodno napisao i spoznaji da je najstarija kći mrtva, što je navodno povod odluci da oduzme život sebi i supruzi.


Erik Sundelius sjedio je u tišini. Kad je zatim progovorio, zvučao je kao da govori s naporom, kao da je vrlo ljutit ili žalostan. Ponovo je izgledao na rubu da udari u smijeh. »O. K.«, rekao je polako i položio ruke na stol. »Dopustite da razradimo dio po dio. Kao prvo, mogu li vidjeti kopiju pisma koje je Jakob ostavio?« Alex kimne i izvadi papir iz torbe. Erik Sundelius pročita poruku napisanu na računalu, koju je Jakob potpisao. Odgurnuo je dokument od sebe kao da se opekao na njega, »Potpis je Jakobov. Ali općenito ne dam ni pišljive pare za ono što tu piše.« Alex zausti nešto reći, ali Erik Sundelius podigne ruku. »Dopustite da dovršim«, reče. »Jakob mi je bio dugogodišnji pacijent. Vjerujte mi - ovo pismo on nije napisao. Ništa nema smisla, ni ton, ni sadržaj. Čak i da je htio učiniti to što ovo pismo nagoviješta, ne bi se ovako izrazio. Kome je zapravo namijenjeno? Jer nije nikome. Ni Johanni, ni nekom dobrom prijatelju. Samo prazne riječi upućene svakome i nikome.« Uhvatio je zraka. »Kao što sam rekao, morate mi vjerovati kad vam kažem da ovo nije nešto što bi Jakob učinio. Inače ćete počiniti užasnu pogrešku.« »Ne mislite ni da je to mogao učiniti nakon što je doznao za kćerinu smrt? « Erik Sundelius je nato puknuo i začuo se zvuk smijeha koji se dotad igrao skrivača na njegovom licu. »Apsurd«, rekao je glasno. »Sve to skupa.« Dohvatio je opet pismo, izgledalo je kao da se pokušava pribrati. »Ako, kažem ako je Jakob primio takvu vijest, ni pod kojim uvjetima to ne bi prešutio ženi. I došao bi k meni - uvijek je dolazio kad bi se dogodilo nešto što je utjecalo na njegov psihički status. Uvijek. Usudim se tvrditi da je njegovo povjerenje u mene u tom smislu bilo beskrajno.« »Govorite kao da imamo razloga dovesti u pitanje je li uopće primio obavijest o smrti«, prokomentira Alex. Psihijatar baci papir na stol. »Upravo tako«, reče liječnik. »Karolina je povremeno dolazila ovamo, zajedno s ocem. Majka također.« »Kao pacijentice?« zbunjeno će Alex.


»Ne, ne, ne«, reče Erik Sundelius malo ljutito. »Nipošto. Samo kao podrška njemu. Pazila je da bude uključena u njegovu bolest i liječenje. Čini mi se potpuno nezamislivim da bih u deset godina propustio informaciju da je narkomanka.« Alex i Peter se pogledaju. »Ali«, reče Peter, »bojim se da se nema mnogo što dovoditi u pitanje. Hoću reći, djevojka je očito mrtva. A izvješće s obdukcije potpisao je liječnik s kojim je jedan od naših istražitelja u kontaktu.« »Tko ju je identificirao?« upita Erik Sundelius i stisne oči. »Sestra Johanna«, odgovori Alex. »Pronašla je Karolinu bez svijesti i pozvala hitnu. Inače, stvarno bismo trebali nekako doći do nje.« Erik Sundelius ponovo zavrti glavom. »Neshvatljivo mi je sve to skupa«, reče. »Da bi Johanna otišla Karolini...« Ponovo zavrti glavom. »U sve te godine što je Jakob bio ovdje, samo sam jednom prilikom sreo Johannu. Bila je još toliko mlada da tako reći nije imala izbora. Bila je ovdje jer je morala. To se odmah vidjelo na njoj. A kako sam shvatio Jakoba, sestre nisu bile osobito bliske. To ga je također mučilo,« Oklijevao je. »Ne znam kakvu sliku Johanne imate, ali moj dojam je, po onome što je Jakob sam govorio, da nije baš sve bilo u redu s njom.« Nastane tišina. Alexov mozak radio je punom parom, pokušavajući pojmiti silne nove informacije. »Je li i ona patila od depresije?« Erik Sundelius stisne usta, izgledao je gotovo kao da nešto potiskuje. »Ne«, reče. »Ne od depresije. Moram naglasiti da nikad nisam osobno vidio Johannu... Prema Jakobu, nije se samo držala podalje od obitelji, već je i bila puna bijesa i prezira, što je otvoreno pokazivala obitelji. To što je prepričavao, zvučalo je bolesno, pomaknuto.« »Možda je bilo nečim izazvano?« reče Alex. »Mislim, njezin bijes.« Erik Sundelius slegne ramenima. »U tom slučaju, motiv nije bio jasan čak ni Jakobu. Kako god, ništa ne mogu reći sa sigurnošću, osim da ga je mučilo kćerin nedostatak unutarnjeg mira.« Alex se spremao završiti razgovor. »Dakle, što biste rekli, ukratko...«


»Da ni na trenutak ne mogu povjerovati u teoriju da bi Jakob Ahlbin ubio svoju ženu, a onda i sebe. Da bez sumnje trebate proučiti kćerinu smrt. Jasno, ne mogu tvrditi da je netko tko je mrtav zapravo živ, ali zato ovako napamet mogu reći da nije bila narkomanka.« »Zvučite vrlo uvjereno u svoju priču«, reče Alex. »Jer i jesam«, reče Erik Sundelius odlučno. »Pitanje je samo koliko ste vi sigurni u svoje zaključke.« Potom okrene glavu i pogleda kroz prozor. Gotovo kao da je čekao da se Jakob Ahlbin došeće po bljuzgi.

Zima je odlučila dolaziti u više navrata. Kad je na Novu godinu pao prvi snijeg, pretpostavio je da će biti i zadnji. Naravno da nikad nije ispalo tako. Uzdahnuo je i iznenada se osjećao umorno. Bilo je zabrinjavajuće što Jakob nije shvatio širinu svojih problema prije nego što je bilo prekasno, ali, naravno, donekle je to i klasika. Ponekad gotovo da je vjerovao kako je odlučio živjeti u skladu sa značenjem svojega imena: Jakob, ime oko kojeg su postojali prijepori, hebrejskog podrijetla, koje je prema nekima značilo »koji štiti«. Umalo da se radilo o ironiji sudbine što, kada je poslije doista trebao pomoć, nije bilo nikoga da mu priskoči i spasi ga. Dugo su se nadali da će se sve riješiti prije nego što stvar ode predaleko. Pouzdali su se u to da će razumno reagirati. Ali nije. Jakob je bio emocionalna osoba kojom su upravljali porivi i kad bi shvatio da je na tragu nečega, odbijao je maknuti se s tog puta na koji je naišao. Kao božanskom providnošću saznao je za prijetnje koje mu je organizacija Sinovi nacije uputila i odlučio je jednostavno poboljšati ionako dobre preduvjete da ga se zaplaši. Ali nikad nije skretao s traga koji je nanjušio. Onda sve nužno završava onako kako i jest završilo, uvjeravao se naknadno. Katastrofom koja je mogla jedino postati još veća ako bi se Jakobu dopustilo da istraži informacije za koje je saznao i koje su ga isprva vrlo obradovale. »Preokret. Čuo sam nešto sjajno!« rekao je, uvjeren da se obraća prijatelju. Ali prijatelj se prestravio i tražio je da mu kaže još. Nažalost, Jakob se zatvorio poput školjke, možda jer je tada počeo naslućivati da mu prijatelj igra za dva tima. Zato je identitet njegovog prvotnog izvora njihovu krugu ostao nepoznat. Posljednji problem kojim se trebalo pozabaviti. Uto zazvoni telefon. »Imam ime«, začuje glas.


»Napokon«, rekao je i olakšanje je bilo veće nego što je zapravo želio priznati. S druge strane linije vladala je tišina. »U Skärholmenu živi čovjek kojeg je posjetila policija. Moguće da njega tražimo.« Pažljivo je zapisao podatke koje mu je glas ostavio. Zatim je zahvalio na pozivu i poklopio. Time se većina stvari pokrenula. Sljedećeg dana još će jedna tratinčica platiti svoje, a u ponedjeljak se, usto, očekuje i povratak glavnog lika u drami koja se upravo odigravala. Bila je vrlo tražena. Zavrtio je glavom. Na trenutke bi pomisao na nju izazvala čisti, nepatvoreni strah. Kakva je to osoba? Netko voljan žrtvovati toliko puno - i toliko mnogo ljudi - za jednu jedinu stvar, s takvima treba biti oprezan. Normalni ljudi ne rade što je ona radila. Istog časa preplavila ga je tjeskoba i vratio se osjećaj da je sve moglo biti drukčije. Samo da nije sve išlo tako prokleto brzo. Da su barem svi radili po pravilima. Da su barem mogli vjerovati jedni drugima.

Peter Rydh nazvao je Ragnara Vintermana i najavio mu da su na putu, dok je istodobno Fredrika nazvala Alexa na mobitel. »Na poslu sam«, rekla je s energijom u glasu kakvu Alex nije čuo mjesecima. »Zašto, zaboga?« bilo je sve što se sjetio reći, i dalje zabrinut za njezino zdravlje. »Sjetila sam se nečega i vratila se na miru razmisliti. Radi se o prijetnjama poslanima Jakobu Ahlbinu.« Alex je pozorno slušao Fredrikine zaključke o e-mailovima i njihovu sadržaju. »Znači, uvjerena si da to nije Tony Svensson slao e-mailove sa svoga vlastitog računala?« oklijevajući reče Alex. »Definitivno«, odgovori Fredrika. »S druge strane, pak, uopće nisam sigurna da nije znao da više ljudi pokušava izvršiti pritisak na Ahlbina. Mislim da bismo ga trebali ponovo ispitati, dobro provjeriti zašto je išao kući k Jakobu. Moguće da je bio glasnik, svojevoljno ili prisilno.«


»Hoćeš reći, glasnik nekoga tko se nije želio otkriti?« »Upravo tako. Što bi i objasnilo zašto je Svensson potražio Jakoba Ahlbina nakon što je Ronny Berg već bio u pritvoru. To nam je jučer promaklo - Tony Svensson očito je lagao o razlogu zbog kojeg je posjetio Jakoba Ahlbina.« Alex proguta slinu. Pokazalo se da Fredrika može prelaziti s teorije na teoriju i izvlačiti pouzdane zaključke u relativno ranim fazama. Da se školovala za policajku, rekao bi da ima osjećaj za posao. Ali nije bila policajka, pa nije točno znao kako nazvati nju ni njezin dar. Možda intuicijom? Njegova šutnja omogućila joj je da nastavi. »Opet sam provjerila ispise poziva Tonyja Svenssona, htjela sam vidjeti hoće li nešto biti čudno. Vidjela sam da je dvaput nazvao nekog Vigga Tuvessona.« »Da?« reče Alex upitno i s olakšanjem zaključi da je Peter napokon završio razgovarati na mobitel. »Tko je taj?« »Jedan naš kolega.« Preneražen, Alex zakoči na crvenom. »Kako to znaš? Mislim, koliko si sigurna?« »Sigurna sam«, odgovori Fredrika i Alex je čuo da se smiješi. »Dakle, Tony Svensson ga je zvao na službeni mobitel, a ja sam pretraživala broj i našla ga u našem internom telefonskom imeniku.« Iza njih je netko potrubio i Peter začuđeno pogleda u Alexa. »Zeleno je«, rekao je kao da je mislio da je to njegovu šefu nekako promaknulo. Alex brzo premjesti nogu s kočnice na gas. Automobili s automatskim mjenjačem su dar čovječanstvu, makar pridonose rastućem zagađenju okoliša. »Koji vrag«, promrmlja. »Ali mogli bi postojati i logični razlozi za uspostavu kontakta. Hoću reći, ne mora imati veze s našim slučajem. Nikad nisam čuo za nekog Vigga Tuvessona.« Peter podigne obrvu, zainteresirano je pratio razgovor. »Radi u Norrmalmu«, reče Fredrika. »On i još jedan kolega bili su prvi na licu mjesta kad je par Ljung pronašao tijela i obavijestio policiju.«


Alexu su usta bila suha. Pogledao je Petera, koji je radoznalo pokušavao shvatiti zbog kakve je to informacije Fredrika zvala. »O. K.«, reče. »Odmah u ponedjeljak bacamo se na to. Hoćeš li sastaviti kratko izvješće o tom vragu - oprosti umornom inspektoru na izboru riječi - i ostaviti mi na stolu?« Za slučaj da te ne bude u ponedjeljak, mislio je reći. »Već učinjeno«, reče Fredrika. »Za slučaj da me ne bude u ponedjeljak.« Nasmiješio se. Dok je vozio dalje prema Brommi, Alex je uputio Petera u ono što je Fredrika otkrila i mislila. »Ponekad je nevjerojatno oštroumna«, reče Peter spontano. »Da, bogme jest«, reče Alex. Kao da baš nikad nije dovodio njezinu kompetenciju u pitanje, iako prvih mjeseci nakon što je postala dio tima ništa drugo nije ni radio. Ovoga puta Ragnar Vinterman nije stajao na stubištu dočekati goste. Ovoga puta dugo su i jako morali lupati na vrata župnog dvora prije nego što je naposljetku otvorio. Putem su u automobilu isplanirali ispitivanje. Pokazalo se da je Ragnar Vinterman jedini od ljudi s kojima su razgovarali, a koji je procjenjivao vjerojatnim da si je Jakob Ahlbin oduzeo život. Također, bio je najuvjereniji u to da je Karolina Ahlbin imala problema s narkoticima. To je brinulo istražiteljski tim jer je bio previše blizak Jakobu Ahlbinu da bi se moglo ignorirati njegove dojmove i mišljenja. »Nažalost, ovoga puta nemam onoliko vremena«, obavijestio ih je iste sekunde nakon što je gostima pokazao put do biblioteke gdje će se razgovor odvijati. »Upravo me nazvala gospođa iz moje pastve čiji je suprug već dugo bio bolestan i sad je preminuo. Očekuje me uskoro.« Alex kimne. »Nadam se da vam nećemo oduzeti previše vremena«, potvrdio mu je. »Ali pojavila su se nova pitanja koja bih želio pretresti s vama.« Sad je bio red na Ragnaru Vintermanu da kimne.


Alex ga je promatrao. Ravnih leđa, ruku položenih na oba naslona fotelje. Lovac u pripravnosti. Naoružan do zuba. Situacija mu se činila poznatom, kao iz nekog filma koji je gledao. Kum, pomislio je i gotovo da se nasmijao. Kao da je ovo talijanski mafijaški sastanak i da prvo što će učiniti jest odložiti pljuce na pregovarački stol. Zbog čega se dogodila promjena stava kod župnika, to Alex nije mogao odrediti. Ali on sam osjećao je da treba postaviti neka pitanja i vidjeti hoće li dobiti poštene odgovore. Bio je siguran da Peter, koji je šutke sjedio s njegove desne strane, ima isti dojam kao on. »Kad smo zadnji put razgovarali, radilo se o ovisnosti Karoline Ahlbin«, započeo je Alex i naslonio se u kauč. »Možete li nam otprilike reći kad je to počelo.« I Ragnar Vinterman nagnuo se unatrag. Gotovo da je izgledao prkosno. »Mislim da sam prošli put bio jasan«, reče, »i rekao da sam gotovo sve što znam o tome saznao od Jakoba. Zato mi je teško preciznije vam odgovoriti na pitanje.« Pogledao je Alexa da se uvjeri da sluša i razumije. I jest. »Ali mogu pokušati pogoditi da su njezini problemi počeli već krajem adolescencije.« »Odmah teške droge?« »To ne mogu reći.« Povlači se, shvatio je Alex. Jasno mu je da njegove izjave više nisu neporecive. »Znači, Jakob je redovito razgovarao s vama o tome?« pitao je. »Da«, odgovori Ragnar Vinterman odlučno. »Jest.« »Koliko je godina Jakob skrivao izbjeglice na Ekeröu?« upitao je potom Alex kao da je to prirodni nastavak razgovora o kćerinoj zloporabi droga. »Nažalost, ni to mi nije poznato«, reče župnik i prekriži noge. »Ali znali ste za to?« Župnik uzdahne. »Svi su znali za to«, reče suho. »Ali kad smo prošli put bili ovdje, odlučili ste nam ne reći? « »Pretpostavio sam da to ne igra neku ulogu u slučaju kao cjelini. I nerado ocrnjujem sjećanje na Jakoba pred policijom.«


Alex se nasmiješi. »Plemenito od vas«, rekao je prije nego što je stigao razmisliti. Ragnaru Vintermanu smrači se pogled. Alex nastavi. »Jeste li ikad sudjelovali u tome?« »Nikada.« »Je li netko drugi iz župe sudjelovao?« »To doista ne znam.« Alex je osjetio kako razdraženost raste. Uputio je Peteru kratak pogled. »Sad, nakon što je prošlo nekoliko dana«, reče Peter, »jeste li i dalje uvjereni da si je Jakob oduzeo život?« Župnik se nije pomicao. Držanje i pogled su se promijenili, kao da je iznenada pokraj njega prošla golema sjena. »Da«, odgovori jasnim glasom. »Da, vjerujem da jest.« Žarom koji je bilo teško prikriti, Alex se nagnuo naprijed. »Objasnite mi kako to mislite.« Ragnar Vinterman ponovo je pratio Alexov govor tijela, pa se i on nagnuo naprijed. »Ne mogu tvrditi da smo Jakob i ja imali osobito blizak odnos. Ali kao kolege, bili smo bliski koliko je to uopće moguće. Svakodnevno smo se povjeravali jedan drugome i razmjenjivali mišljenja u doista mnogim pitanjima vjere. Zato mogu reći da sam doista poznavao Jakoba. I vjerujte mi - nije bio dobro. Uopće nije bio dobro.« »Njegov psihijatar dao je drukčiju procjenu«, reče Alex službeno. Ragnar Vinterman se namršti. »Erik Sundelius? U njega sam davnih dana izgubio povjerenje, i ja i Marja molili smo Jakoba da promijeni liječnika. Ali bio je nevjerojatno tvrdoglav.« »Kojim ste povodom željeli da promijeni liječnika?« »Bio je neodgovoran«, odgovori župnik. »Nikad nije preispitivao svoje metode, makar Jakob nije reagirao na liječenje kako je trebao. Spreman sam priznati da sam bio toliko zabrinut da sam ga odlučio provjeriti.« O, ne, župnik koji se igra privatnog detektiva, umorno je primijetio Alex.


»Do čega ste došli?« upitao je Peter. »Da je moja procjena bila točna. Dvaput ga je Odbor za kontrolu u zdravstvu opomenuo za - kako da to kažem - »kreativno liječenje« visokorizičnih pacijenata; u oba slučaja završilo je tako što su si pacijenti oduzeli život. I bio je optužen za ubojstvo ljubavnika svoje žene.« Nakon što je Ragnar Vinterman pogledao Peterova i Alexova zbunjena lica, nagnuo se unatrag u fotelju, vrlo zadovoljan sam sobom. »Ali, naravno, policija je sve to već znala?« rekao je blago. Ne, pomisli Alex pribrano. Nismo. »Pa do vraga sve to«, rekao je Alex nervozno nakon što je upalio automobil i pomalo prebrzo skrenuo sa župnikova prilaza. »Kvragu, kako smo to uspjeli zeznuti?« »Ne znam jesmo li zapravo imali razloga ići to provjeravati«, reče Peter nakon što je razmislio i što ga je prekinula zvonjava mobitela. Ylva. Rijetko kad bi čuo išta dobro kad je ona zvala. »Petere, Isak je dobio jako visoku temperaturu«, rekla je zabrinuto. »I ima točkice na trbuhu. Idem u bolnicu, ali htjela sam provjeriti možeš li se ti u međuvremenu brinuti o Davidu.« Strah je iznenadio Petera. Sin mu je bolestan, a on nije uz njega. Vratila se savjest koja ga je vječno pekla. »Evo me odmah«, rekao je teškim glasom. »U autu sam s Alexom, zamolit ću ga da me odbaci na povratku.« Alex ga je pogledao nakon što je poklopio. »Jedan od klinaca se razbolio«, rekao je. »Možeš li me odbaciti do Ylve? Ako je Fredrika na poslu, možda ona može s tobom do Ljungovih?« Alex kimne. »Može, može.« Za kratke vožnje do nekadašnjeg Ylvina i Peterova zajedničkog doma, Peter je po stoti put razmišljao o svojoj životnoj situaciji. Spoznaja da će Pia Nordh uskoro useliti s odvratnim Joarom trenutačno je postala nevažna. »Možeš me odbaciti do Ylve?« rekao je Alexu. Kao da je to adresa s kojom nikad nije imao nekakve veze. Neko je vrijeme mislio da će mu se srce u prsima raspuknuti na komadiće. Jebeno


je dugo prošlo otkad je nekoga volio na taj način. Ponovo mu je zazvonio mobitel. Ovoga puta bio je njegov brat. »Eeeej«, reče Jimmy svojim uobičajenim razvučenim glasom. »Ej«, reče Peter i začuje kako se brat smije. Povremeno je to bio blagoslov, da se Jimmyja tako lako dalo zabaviti, tako lako razveseliti. »Nešto se dogodilo«, rekao je uzbuđeno u slušalicu. Peter se nasmijao. To da se »nešto dogodilo« moglo je značiti da kralj dolazi u posjet, isto kao što je moglo značiti da će brat dobiti novi luster. »Imam curu.« Izgovoreno je Petera ostavilo bez riječi. »Ha?« rekao je blesavo. »Curu. Za pravo.« Peter se protiv svoje volje nasmijao. »Je l’ ti drago?« pitao je Jimmy s iščekivanjem. Prsima mu se razlila toplina i otopila neke od gruda koje su se ondje skupile. »Da«, odgovori Peter. Malo mi je ipak drago, unatoč svemu.

Fredrika i Alex parkirali su se ispred stana Ljungovih na Vanadisplanu. Četvrt Vasastan oduvijek je privlačila Alexa, neobično je otvoreno ispričao Fredriki. Lena i on složili su se da će si jednog dana, kad budu stari, upravo u tom dijelu grada naći stan u kojem bi povremeno boravili, a ne da ostanu i istrunu u Vaxholmu, gdje im se nalazila kuća. Fredrika se uznemirila jer se Alexovo lice dok je govorio o sebi i supruzi promijenilo, od pristupačnog do izobličenosti. Tu smo, dakle, pomislila je. S njom ima problema. Alex je vodio, a Fredrika ga je slijedila po istom stubištu kojim se prije nekoliko dana uspinjala s Joarom. Kad su došli na njihov kat, vrata Ljungovih bila su odškrinuta. Alex je snažno pokucao na vrata i Elsie Ljung izišla je dočekati ih na ulazu. »Ostavili smo otvoreno da vas čujemo«, rekla je.


Slijedili su domaćicu u dnevnu sobu, gdje ih je čekao njezin suprug. Oboje su izgledali umorno i žalosno. »Obećavam vam da nećemo ostati dulje nego što je nužno«, reče Alex i sjedne u jednu od fotelja oko stola. »Drage bismo volje pomogli«, uzdahne Sven Ljung i dramatično podigne ruke. »A sad je sve izašlo u medije. Jeste li došli do Johanne?« »Nažalost, nismo«, odgovori Alex. »Ali nadamo se da će se javiti kada dozna.« Postariji par se pogleda i kimne. Naravno, kao da su željeli reći, sigurno će se javiti. »Imamo nekih pitanja u vezi vašeg odnosa s Ahlbinovima«, reče Alex blagim glasom, ali s odlučnošću koju se nije moglo pogrešno shvatiti. »Zato bismo željeli razgovarati s vama o tome. Pojedinačno.« Kad ni Elsie ni Sven Ljung nisu odgovorili, nastavio je: »Ako ja porazgovaram s vama, Fredrika bi možda mogla porazgovarati s gospođom Ljung u nekoj od vaših soba. Da izbjegnemo naguravanje u postaji.« Nasmiješio se, ali poruka je bila kristalno jasna. Reakcija para bila je zbunjenost i nemir, ali primirio ih je uvjeravajući ih da je to rutinski postupak u ovakvim slučajevima. Fredrika je slijedila Elsie u kuhinju, zatvorile su vrata za sobom i sjele za kuhinjski stol. Beba je bila mirna. Spavaš, pomislila je i pokušala se ne nasmiješiti. Nije joj uspjelo. »To vam je prvo?« upitala je Elsie i kimnula prema Fredrikinu trbuhu. Osmijeh se pretvorio u grimasu. Koliko god je to moguće, s nepoznatim je ljudima željela izbjeći razgovor o djetetu. »Da«, odgovorila je da ne ispadne nepristojna. Na trenutak je pomislila da će starija žena početi priču o tome kako je svojedobno i ona čekala dijete, ali na svu sreću, ništa od toga. »Jakob i Marja Ahlbin«, reče Fredrika nešto oštrije nego što je isprva namjeravala da pokaže kako nema više pitanja o njezinu nerođenom djetetu. Elsie je izgledala napeto i nesigurno.


»U kakvom ste odnosu zapravo bili u posljednje vrijeme?« Oklijevanje i smetenost. »Pa, u istom kao već duže vrijeme«, reče Elsie. »Ne dobrom kao nekada, ali svejedno dovoljno dobrom da bismo se družili.« »Zbog čega?« upitala je Fredrika. »Zbog čega nije bio dobar kao nekad.« Elsie je izgledala žalosno. »Zapravo se radi o nečemu o čemu će Sven više znati«, rekla je. »On i Jakob nisu se slagali.« »Oko čega se to nisu slagali?« Starija je žena šutjela. Fredrika se smekša. »Ne trebate se bojati da ćete mi ispričati nešto nezgodno«, rekla je i stavila dlan na Elsieinu ruku. »Obećavam da ćemo biti što je moguće diskretniji.« Još koji trenutak tišine. U sudoperu je kapala slavina. Fredrika je zanemarila poriv da ustane i dobro je zavme. »Razišli su se prije nekoliko godina«, reče Elsie tankim glasićem. »Radilo se o... onome čime se Jakob bavio.« Fredrika je čekala. »To što je skrivao izbjeglice«, pojasnila je Elsie. »Ili je namjeravao.« »Sven je bio protiv toga?« »Hmm, nije baš tako jednostavno. Više se radilo o tome da Sven... pa, on razmišlja dosta praktično, smatrao je da Jakob previše riskira, a da ne dobiva ništa zauzvrat.« Fredrika se namršti. »Nije valjda bilo novca u tom skrivanju izbjeglica?« »Nije, i baš je zato Sven smatrao da nije u redu«, rekla je Elsie snažnijim glasom. »Jakob je namjeravao svoju kuću i dom staviti na raspolaganje ljudima koji bježe, a da sam baš ništa nema od toga. Sven je smatrao da mnogi koji dolaze ovamo imaju prilično dobru financijsku situaciju. Jer danas pobjeći u Švedsku puno košta. Sven je time htio reći da ako imaju toliko novca, onda sigurno imaju još malo. Jakob se razbjesnio, nazvao je Svena egoistom i idiotom.« S pravom, prema Fredrikinu mišljenju. Ali nije ništa rekla. »Prošla je puna godina prije nego što smo opet počeli komunicirati«, reče Elsie i morala se nakašljati. »Ali i dalje smo živjeli toliko blizu da smo se ponekad viđali.


Kad smo nekoliko puta naletjeli jedni na druge, ponovo se uspostavio kontakt. Dobro smo se osjećali u vezi s tim. Ne kao prije, ali ipak dobro.« U kuhinji je bilo hladno i Fredrika se stresla. Bacila je pogled na svoje bilješke i reagirala na nešto što je zapisala. »Rekli ste da je Jakob ‘namjeravao prepustiti svoju kuću i dom’«, rekla je upitnim tonom. »Da.« »Ali to je valjda već radio, a ne tek namjeravao početi raditi?« Na trenutak je Elsie djelovala smeteno, a onda je odlučno zavrtjela glavom. »Ne«, rekla je. »Nikako. To je bilo nešto što je Jakob prethodno radio i namjeravao opet početi.« »Nije mi jasno.« »I Jakob i Marja sedamdesetih i osamdesetih godina bili su prilično angažirani u radu s izbjeglicama, bili su uključeni u mrežu koja je pružala zaštitu ljudima u nevolji. Među ostalim, skrivali su ljude u podrumu na Ekeröu. Radili su to sve do devedesetih, do 1992., ako ne griješim. Zatim su se odlučili uključiti neizravnije. Sve dok Jakob prije nekoliko godina nije počeo razmišljati na drukčiji način. Ali nikad nije bilo ništa od toga.« Fredrika se pitala ne zna li Elsie više nego što želi odati. Sklonost da neprestano govori »mislim da...«, a onda iznese vrlo konkretnu činjenicu poput imena ili godine budila je sumnje. Znatiželja je prevladala, a osjećaj da nešto nije u redu morao se potisnuti. »Zašto nije bilo ništa od njegovih planova?« »Zapravo ne znam«, reče Elsie izbjegavajući odgovor. »Ali mislim da su njegove ideje uzrokovale oprečna mišljenja unutar obitelji. Marja nije dijelila njegova čvrsta uvjerenja. A onda smo saznali da je kuća na Ekeröu prepisana na kćeri. Koliko mi je poznato, nijedna od njih nije bila uključena u njegove aktivnosti. Pogotovo ne Johanna.« »Nije«, reče Fredrika. »Shvatili smo da po tom pitanju nije baš dijelila očeve stavove.« Elsien glas se stiša. »Sven zapravo ne želi da govorim o ovome, jer drži da takve stvari trebaju ostati unutar obitelji, ali mogu vam ovo ispričati jer obitelj Ahlbin


jedva da više postoji. Bili smo jednom na večeri kod Jakoba i Marje. Točno u trenutku kad je Jakob počeo pričati o tome da bi ponovo počeo sa svojim nekadašnjim aktivnostima - a kćeri su bile prisutne - čim smo počeli razgovarati o situaciji s tražiteljima azila, atmosfera je postala neugodna.« »Kako to?« »Johanna se jako, jako uznemirila. Ne sjećam se točno zašto, ali valjda je bilo više razloga istodobno. Rasplakala se i ustala od stola. I Jakob se činio očajnim, ali on je drukčije držao stvari u sebi.« »Nije vam bilo jasno u čemu je korijen sukoba?« »Ne, stvarno nije. Činilo se da je to nešto što traje godinama, Johanna je samo u iznimnim prilikama viđala obitelj. Sjećam se da je vikala nešto poput: ‘Nećeš valjda opet sve uništiti?’ ali stvarno nisam znala što je mislila pod tim. Kako sam i mogla?« Elsie se uvijeno nasmijala. »U svakom slučaju, tada je Sven prestao prijateljevati s Jakobom«, rekla je za kraj. Fredrika prekriži nogu preko noge, promijenila je težište na stolici. Bit će nevjerojatno lijepo čim se dijete rodi i njezino tijelo opet postane njezino. Pogled joj se zaustavio na Elsienoj ruci koja je obujmila čašu vode. Ruka joj se tresla i trzalo joj je oko očiju. Nešto bi željela reći, shvatila je Fredrika i odlučila pričekati. Kad je Elsie nastavila šutjeti, Fredrika joj je pokušala olakšati. »Jeste li sigurni da ne znate ništa više?« upitala je tiho. Elsie je stisnula usta i zavrtjela glavom. Ruka joj se smirila. »Što je bilo s drugom kćeri, Karolinom?« upitala je Fredrika da promijeni temu. Elsien pogled postao je prazan. »Tvrdim što smo rekli i prošli put. Nemoguće da je umrla od predoziranja.« A ipak jest, zaključi Fredrika. Kojeg to vraga ne vidimo u vezi s njezinom smrću? »Posljednjih godina baš i niste bili bliski«, pokušala je. »Možda ste u tom smislu nešto propustili.«


»Ne«, reče mirno. »Nismo. Shvatite, Karolina se nekoliko godina družila s našim mlađim sinom Månsom.« »Ali...« »Znam«, reče Elsie, »nismo ništa rekli kad ste prošli put bili ovdje. Uglavnom zato što je to dosta osjetljiva priča i jer smo imali tako velikih očekivanja od te veze. A baš tog dana kad ste bili ovdje, toliko se toga drugog dogodilo...« »Razumijem«, reče Fredrika pokušavajući ne zvučati razdraženo. Sklonost ljudi da sami odlučuju što je važno, a što nevažno, policiji je često stvaralo veće probleme nego što su očito mislili. »Nisu više zajedno, vaš sin i Karolina?« Elsie zavrti glavom i rasplače se. »Ne, nažalost, nisu«, rekla je. »Karolina više nije mogla izaći na kraj s njegovim silnim problemima i potpuno to razumijemo. Jednostavno smo se u sebi nadali da će ona za njega biti rješenje. Da će mu moći pružiti snage da se oslobodi.« »Oslobodi od čega?« »Svoje ovisnosti«, plakala je Elsie. »Zato znam da Karolina nije imala takvih problema. Upravo suprotno, nosila je Månsove probleme kao svoj životni križ. Sve do dana kad više nije mogla. Odselila se od njega i našla vlastiti stan. Nedostaje mi kao da mi je bila vlastita kći. Oboma nam nedostaje.« »A Måns?« »Kad su stvari između njega i Karoline postale ozbiljne, počelo mu je biti puno bolje, počeo je raditi i paziti na sebe. Ali... jednom kad čovjeku taj prokleti otrov dođe u krv, kao da nikad ne nestane. Opet mu se pogoršalo, i danas je sjena onoga što je bio na početku s Karolinom. Neprepoznatljiv.« Fredrika je razmišljala, pokušavajući odvagnuti riječi. »Elsie«, rekla je na kraju. »Kako god okrenemo, Karolina je mrtva. Sestra ju je identificirala.« »Onda ćemo morati misliti o njoj kao o biblijskom Lazaru, kojeg je Isus vratio u život nakon što je umro«, reče Elsie odlučno i izvadi maramicu iz džepa. »Jer u sebi, u svom srcu znam da ta djevojka nije mogla umrijeti od predoziranja.«


Fredrika je ne vjerujući gledala u Elsie. Oklijevala je, sređujući misli. Elsie još nešto drži za sebe, osjećala je to cijelim tijelom. I kao da Job nije bio dovoljan, policija je sada morala izaći na kraj i s Lazarom.

Mala bijela tableta ometala ga je kao muha usred noći. Ljutito je zurio u nju i gotovo želio da se rastopi pred njegovim očima. »Moraš je uzeti večeras prije nego odeš spavati«, rekao je muškarac koji je znao arapski prije nego što je otišao. »Inače ćeš biti preumoran da bi mogao odraditi svoju sutrašnju zadaću.« Prethodne večeri ostavili su ga u novom stanu i vratili se tijekom poslijepodneva da još jednom za kraj prođu plan za sutra. Negdje usred sve te muke, osjetio je veliko olakšanje. Njegov se put bližio svome kraju i uskoro će biti čovjek bez dugova, koji će se moći ponovo naći sa svojom suprugom, obavijestiti ostatak obitelji i poručiti im da je dobro. I javiti se svome prijatelju koji ga je čekao u Uppsali. Uznemirivala ga je činjenica da mu je prijatelj negdje i pita se zašto se ne javlja. Zabranili su mu da i pod kojim uvjetima obavijesti rodbinu i prijatelje kamo je otišao. A on je prekršio to pravilo. Obećao je nešto što nije održao, da ga prijatelj ne bi počeo tražiti. Bila bi to katastrofa da netko iznenada počne postavljati pitanja i time izda tajnost njegova boravka u zemlji. Kazna bi bila teška ako se dozna za njegovu izdaju, toga je bio svjestan. Srce mu je lupalo u ritmu kojim je tjeskoba rasla. Bilo je tek kasno poslijepodne, kako da izdrži sve do sutra? Više od svega želio bi da projekt završi tijekom dana, da nadolazeća noć bude noć oslobođenja. Ali ništa od toga nije bilo osobito ostvarivo, toga je sada bio svjestan. Doći će sljedećeg jutra u devet sati i ostaviti ga vani. Tada će upoznati i svojeg pomoćnika, čovjeka koji će voziti. Zajedno će se odvesti do mjesta gdje će izvesti pljačku. Pročitao je s papirića koji su ostavili na stoliću u dnevnoj sobi. Očito je pisalo Västerås, što na arapskom nije značilo ništa. Pitao se što to znači na švedskom. Nakon što odrade pljačku, on i pomoćnik trebali bi se vratiti u Stockholm i naći se s ostalima nešto dalje od velike loptice za golf koju je vidio iz automobila. Globen. Nakon što predaju plijen, bit će slobodan čovjek.


»Radiš ovo radi svojih sunarodnjaka«, rekli su mu. »Bez ovog novca naš rad bilo bi nemoguće financirati. Švedska država ne želi plaćati našu djelatnost, što znači da uzimamo novac od onih koji ga već imaju mnogo.« Logika je bila stara i dobro znana. Uzme se bogatima i daje siromašnima. Cijelog je djetinjstva slušao priče o tome. Najviše od svoga djeda, koji je jedini iz obitelji posjetio SAD. Prepričavao je nevjerojatne priče o tome koliko novca ljudi ondje imaju i što rade s njim. Pričao je o automobilima širokima kao Tigris i kućama velikima kao Saddamova palača, a u kojima su živjeli obični ljudi. O sveučilištima koja su bila otvorena svima, ali koštala mnogo novca, i o velikim naftnim poljima koja je posjedovala isključivo država. Da me djed sad vidi, pomisli Ali. U zemlji koja je bogata gotovo kao SAD. Samo malo hladnija. Stresao se i stisnuo na kauču. Široke automobile ili palače u biti još nije vidio. Nije imalo veze, jer u usporedbi sa svim ostalim zemljama za koje je znao, bio je siguran u jedno: Švedska je zemlja u kojoj bi najradije počeo ispočetka. Gledao je u tabletu i znao da je mora uzeti. Inače nikad neće zaspati. A noć kvalitetnog sna bila je preduvjet dobre izvedbe sljedećeg dana. Radi svoje žene i svoje djece. I radi svog oca i djeda.

Kad su izašli iz stana i krenuli prema njezinim roditeljima, Fredrika Bergman ozbiljno je pokušala odvagnuti da li da otkaže dogovor. Ali Spencer, koji je osjećao njezin otpor, brižno ju je uzeo pod ruku i izveo na pločnik, a zatim odveo do automobila. Tako je Spencerova i njezina veza ušla u novu fazu. Uvijek su bili samo njih dvoje. Sami u staklenoj kugli, bez dodataka poput večera s drugim parovima ili roditeljima. Njihovo skrovište iz kojeg su crpili životnu energiju i radost. Skrovište u koje su sada stali i nerođeno dijete i tast i punica. Potonje je, naravno, bilo bizarno jer je Spencer, za razliku od Fredrike, već imao tasta i punicu. »Kad ću onda ja upoznati tvoje?« pitala je istodobno dok se Spencer parkirao ispred doma njezina djetinjstva. »Po mogućnosti nikad, ako može«, odgovorio je nonšalantno i otvorio vrata automobila. Fredrika je udarila u smijeh od njegove arogancije. »Nećeš valjda postati histerična?« reče Spencer zabrinuto, začuvši njezin smijeh.


Obišao je automobil da otvori vrata na njezinoj strani. Fredrika je bila brža i otvorila vrata dok je on obilazio haubu. »Gle«, rekla je trijumfalno. »Mogu sama izaći iz auta.« »Nije da se baš radilo o tome«, promrmljao je Spencer, koji je na to da muškarac ženi pridrži vrata gledao kao na stvar principa. Neka drži vrata svojoj drugoj ženi, pomislila je Fredrika jetko, ali nije ništa rekla. Vidjela je majku kroz kuhinjski prozor koji je gledao na ulicu. Vrlo su slične, često su im govorili. Fredrika je mahnula. Mama joj je uzvratila, ali sudeći prema izrazu lica, bila je - premda se sigurno pripremila na to - šokirana pogledom na svoju kćer u visokoj trudnoći s muškarcem dobi svoga muža. »O. K.?« upitala je Fredrika i krišom stavila ruku u Spencerovu. »Kako ne«, odgovorio je i zadržao njezinu ruku u toplom stisku. »Teško da može biti gore i od čega što sam doživio u ovakvim slučajevima.« Fredrika nije imala pojma što bi to moglo značiti. Nije počelo baš sjajno kada je pristala na čašu vina koja joj nije ponuđena. »Fredrika«, zaprepastila se njezina mama. »Ne piješ valjda vino u trudnoći?« »Zaboga, mama«, rekla je Fredrika. »Dolje na kontinentu trudnice su stoljećima pile vino. Institut za javno zdravstvo u Velikoj Britaniji upravo je promijenio preporuke i smatraju da se bez problema može popiti dvije čaše vina.« To nipošto nije primirilo njezinu majku, koju britanski zaključci nisu osobito dirali, pa je pogledala kćer kao da je sišla s uma dok je prinosila čašu vina ustima i otpila. »Fino«, rekla je i odobravajuće se nasmiješila ocu, koji je također izgledao kao da mu puno toga nije jasno. »Nisi valjda postala alkoholičarka otkad radiš u policiji, Fredrika?« upitao je uznemireno. »Ma molim vas«, dignula je glas i nije znala bi li se smijala ili plakala. Roditelji su joj uputili dug pogled, ali ništa više nisu rekli.


Smještaj za stolom podsjećao je na raspored koji je ona kao djevojčica slagala za svoje lutke kada se igrala s njima i njihovom kućicom. Mama i Tata s jedne strane stola, Gosti s druge. Ja sam Gost, shvatila je zapanjeno. U domu vlastitih roditelja. Pokušala se sjetiti kad je zadnji put predstavila muškarca svojim roditeljima. Davno je to bilo, shvatila je. Konkretno, prije deset godina. Čovjek o kojem se radilo zvao se Elvis, što je njezinu majku beskrajno zabavljalo. »Čujem da radite na sveučilištu u Uppsali«, začula je oca. »Tako je«, odgovorio je Spencer. »Djeluje nevjerojatno kad to kažem, ali uskoro će biti trideset pet godina otkako ondje radim«. Glasno se nasmijao i nije primijetio kako su se Fredrikini roditelji ukočili. Zapravo bi trebali imati mnogo toga zajedničkog, pomisli Fredrika. Ipak je Spencer samo pet godina mlađi od tate. U njoj je počeo bubriti isti onaj grohotni smijeh koji joj je navro u automobilu. Diskretno se nakašljala. Zamolila je mamu da joj doda još umaka za meso. Pohvalila je tatin izbor vina, ali shvatila je da je pogriješila jer je time podsjetila roditelje da pije unatoč trudnoći. Tata ju je pitao kako joj je na poslu i odgovorila je da je u redu. Mamu je zanimalo spava li noću, odgovorila je da ponekad spava, ali najčešće ne spava. »Ne spavaš valjda svaku noć sama?« upitala ju je mama i krišom pogledala Spencera. »Ponekad«, rekla je Fredrika izbjegavajući odgovor. »Aha«, reče njezina mama. »A tako«, reče njezin tata. Nastane tišina. Nedostatak zvukova može biti blagoslov, ali i prokletstvo, sve ovisi o kontekstu. U ovom konkretnom slučaju nije bilo dvojbi: večera bez ijedne riječi samo što se nije pretvorila u katastrofu. Fredrika nije mogla izbjeći osjećaj frustracije. Što su to njezini roditelji očekivali? Znali su da je Spencer oženjen, znali su da često spava sama, znali su da će djelomično podići dijete kao samohrana majka. Nekonvencionalan je, to je najblaže što se moglo reći o njihovu dogovoru, a istodobno teško da je to jedini neortodoksni trenutak u povijesti obitelji. Primjerice, Fredrikin stric obznanio je


svoju homoseksualnost još u šezdesetima, a njega je obitelj oduvijek prihvaćala jednako kao i sve ostale. Spencer je postavio nekoliko pristojnih pitanja o zanimanju Fredrikine majke za glazbu i atmosfera za stolom odmah je postala srdačnija. Otac je otišao u kuhinju po još krumpira, a majka je stavila novu ploču koju je nekoliko dana prije kupila u trgovini rabljenom robom. »Vinil«, rekla je. »Nema ničeg boljeg.« »U tome se slažemo«, reče Spencer i glasno se nasmije. »Nikad ne bih kupio CD.« Fredrikina majka se nasmijala i ovoga puta osmijeh joj se vidio i u očima. I Fredrika je utonula u osjećaj mira. Razbili su led, temperatura je porasla. Čulo se nakašljavanje njezina oca, koji se činio više nesiguran u vezi svog zeta vršnjaka: »Hoće li netko još vina?« Zvučalo je gotovo kao molba. Razgovor se nastavio, riječi su počele lakše teći od svih za stolom, čak i od njezina oca. Fredrika je poželjela da može još popiti. Negdje vani postojao je ubojica koji se slobodno kretao. A oni nisu ni približno imali osjećaj je li njegov zadatak završen ili su ubojstva Jakoba i Marje Ahlbin dio nečega mnogo većeg. Misli su joj skrenule na kćer Johannu, koja mora da je preko interneta doznala za ubojstvo svojih roditelja. Zatim na Karolinu, koju je Elsie Ljung nazvala Lazarom. Sutra je dan odmora, pomisli Fredrika. Ali u ponedjeljak, to je prvo čega ću se prihvatiti. Ako je Karolina Ahlbin živa, zašto se nije javila? Misao joj je proletjela. Dvije sestre. Jedna potvrđuje smrt druge i potom napušta zemlju. Ali nijedna nije mrtva. O, kvragu. Koji nevjerojatan alibi za obje. Je li moguće da je tako jednostavno, a istodobno toliko tužno, da su Karolina i Johanna ubojice koje policija traži? Vuku li to kćeri konce razvoja događaja, i to tako precizno? Zavrtjelo joj se od te pomisli i grubo je zaključila da će biti nužne drastične metode da večeras zaspi, umjesto da leži budna razmišljajući o ubojstvu Jakoba i Marje Ahlbin.


Možda bi ponovo trebala izvaditi violinu? Kratko sviranje trebalo bi joj pružiti duševni mir. Barem nakratko. Sve ostalo bilo bi gubitak vremena. Tiho je ispila posljednji gutljaj vina iz čaše. Vrijeme nam izmiče iz ruku, pomislila je. Moramo se usuditi krenuti novim putem u istrazi. I moramo pronaći Johannu. Što prije.

NEDJELJA, 2. OŽUJKA 2008. BANGKOK, TAJLAND

Stan je bio malen i bilo je zastrašujuće vruće. Sunce su vani zadržavale goleme zavjese, koje su trebale štititi od suviše radoznalih pogleda. Kao da bi itko pokušao gledati u stan na četvrtom katu. Uznemireno je hodala od male dnevne sobe do kuhinje i natrag. Vode više nije bilo, ali nije se usudila izaći kupiti je ni piti izravno iz slavine. Nesanica i dehidriranost bile su pravi izazov; jako je dobro znala da balansira na rubu preko kojeg su je pokušavale pogurati. Ispod nje otvorio se dubok ponor prijeteći da je živu proguta. Pokušala je sve vrijeme razmišljati o tome gdje spušta noge, gotovo kao da nije vjerovala da će pod u stanu podnijeti njezinu težinu. Prošla su dva dana otkako je iz novina saznala da joj je obitelj mrtva, vjerojatno ubijena. Prvih sati nakon toga jedva se sjećala. Kad ju je vlasnik kafića vidio kako se slomila, bio je odlučan u tome da zatvori lokal i povede je kući. Ondje su joj on i njegova supruga pripremili kauč i naizmjence noću sjedili uz nju. Njezin plač bio je divlji i neobuzdan, tuga nepodnošljiva. Na kraju joj je užas postao spas. Vijest o tome što se dogodilo njezinoj obitelji, naime, bacila je posve novo svjetlo na njezinu situaciju. Netko je metodično i sustavno pokušavao ugasiti njezin život i prošlost i zatrti joj obitelj. Pomisao na motivaciju takvog postupka izazivala je stravu. A sa stravom i strahom stigla je nova racionalnost, koja ju je silila na djelovanje. Kad se sunce u subotu ujutro diglo nad Bangkokom, bila je pribrana. I točno je znala što mora učiniti. Pozadina tragedije koju je sada prisiljena proživljavati bila je nepoznata, ali shvaćala je barem da je njezin nestanak bitan dio operacije. Scenarij iz noćne more, koji uključuje ubojstvo i urotu ne inscenira se bez razloga. Instinktivno je


naslućivala da više nemaju na zubu nju i oca, nego majku ili sestru. Vjerojatno zbog njihova zajedničkog interesa za izbjeglička pitanja. Možda zbog putovanja na koje je otišla i podataka koje je skupila. Podataka kojih više nije bilo. Sve je bilo uzalud, pomislila je mirno. Baš sve. Nedostatak osobnih dokumenata i predmeta prepao je krijumčara ljudima kojem se obratila za pomoć. »Jesi li ti kriminalka?« upitao ju je uznemireno. »U tom slučaju ne mogu ti pomoći.« Prvi put su se vidjeli baš kad je došla u Bangkok. Slijedila je tragove izbjeglica, pokušavala pratiti kako funkcionira djelatnost na Tajlandu. Činilo se besmislenim i neshvatljivim da ljudi koji bježe sa Srednjeg istoka putuju u Europu preko Tajlanda. Trebalo joj je više dana da zadobije njegovo povjerenje, uvjeri ga da nije iz policije i da je doputovala u zemlju iz osobnih razloga. »Zašto bi se pastorova kći angažirala u ovakvim stvarima?« upitao ju je podrugljivo. »Zato što je dio sustava prihvata u Švedskoj«, odgovorila mu je spuštena pogleda. »Jer joj otac godinama skriva izbjeglice i jer i sama ide njegovim stopama.« »Kako onda gledaš na mene?« upitao je glasom punim sumnji. »Za razliku od tebe, ja to baš i ne radim iz ikakva drugog razloga osim da zaradim.« »Što je možda i razumno«, odgovorila je unatoč tome što uopće nije bila sigurna u to. »Jer istodobno preuzimaš golem rizik i prijete ti visoke kazne. Čini se razumnim da ti se to nadoknadi.« Tako je pridobila njegovo povjerenje i poštovanje, te uvid u njegov svijet. Kao diskretna sjena, stalno ga je slijedila, susrela se s krivotvoriteljima putovnica i prodavačima putnih dokumenata, ljudima koji su se posvetili subverzivnoj djelatnosti u zračnim lukama i ključnim osobama koje su osiguravale zaštićeni smještaj. Mreža je bila diskretna, ali proširena, neprestano progonjena od korumpiranih policijskih snaga koje su tek napola pokušavale zaustaviti njihovu djelatnost. A usred svega toga nalazili su se oni oko kojih se sve vrtjelo. Ljudi koji bježe, prepušteni mreži koja je u svojoj biti kriminalna, beznadni, praznih pogleda, s godinama kaosa i propasti iza sebe. Fotografirala je i dokumentirala. Unajmila je usmenog prevoditelja i razgovarala s nekolicinom uključenih. Objasnila im je da je


cilj pružiti pravednu sliku svih uključenih, da je neznanje među ljudima u Švedskoj veliko i da će svi imati koristi od toga da okolina sazna za njihovu muku. Onima koji su na svemu tome zarađivali obećala je potpunu anonimnost i privukla ih neizravnim publicitetom i većom potražnjom za njihovim uslugama. Kao da je mogla biti veća nego što je bila, kao da su se ljudi imali kome drugom obratiti. Bangkok je bio njezina konačna postaja. Putovanje je počelo u Grčkoj, koja je bila jedna od najvećih tranzitnih zemalja u Europi, gdje je dokumentirala kako se postupa s tražiteljima azila i kako dolaze do europskog kontinenta. Nastavilo se u Turskoj, a odande do Damaska i Ammana. U Siriji i Jordanu nalazilo se više od dva milijuna iračkih izbjeglica. Njihov izbor bio je toliko sužen, sićušan; ako se vrate kući, u brojnim slučajevima postat će ono što se naziva interno raseljenim osobama - i dalje bez doma i čvrste baze. Od dva i pol milijuna izbjeglica, vrlo je mali postotak nastavljao prema Europi. Činilo se da su putovi onamo beskonačno brojni, ali većina je išla kopnenim putem preko Turske. Otputovala je natrag u Tursku, slijedila jednu obitelj izbliza. Kada je čula njihova očekivanja od novog života u Švedskoj, navrle su joj suze. Sanjali su svijetlu budućnost, posao i dobre škole za djecu. Kuće i vrtove i društvo koje će im poželjeti dobrodošlicu, i to takvu da se u najboljem slučaju mogla opisati nerealnom. »U Švedskoj trebaju radnu snagu«, rekao je muškarac uvjereno. »Zato znamo da će se sve riješiti, samo da stignemo.« Ali ona, kao i mnogi drugi upućeni, znala je da će se malo njihovih očekivanja ostvariti i da je samo pitanje vremena kada će postati apatični i pasivni, u skučenom stanu u predgrađu, dok budu čekali odluku Imigracijskog ureda kojoj će prvo dugo trebati, a kada stigne, bit će odbijenica. A onda će početi pravi bijeg, onaj da izbjegnu vraćanje. Nazvala je oca i plakala na telefon. Rekla je da shvaća, što mu je potpuno slomilo srce kad se uključio u očajničku borbu za ispravljanje nepravde nad tim ljudima. A sad se i sama našla u jednom od zaštićenih stanova u Bangkoku, u bijegu od neprijatelja kojem nije znala ni imena. Jedino što ju je tješilo bilo je što je stigla nazvati tatu i reći mu to. Misleći o svojem putovanju, počela je naslućivati da je upravo kraj bio problematičan i moguće objašnjenje katastrofe koja ju je sada pogodila. Govorilo se


o novom putu preko Iraka, Sirije i Jordana do Švedske. Kratke krnje rečenice, nitko ništa nije mogao potvrditi. No ono što je čula bilo je u skladu s onim što je njezin tata doznao u Švedskoj. Da na tržištu postoji novi igrač, netko tko radi po drugim principima i s manjim iznosima novca. Netko tko je nudio jednostavan dolazak u Europu, ako čovjek prije putovanja obeća da neće pisnuti ni riječi o dogovoru... što su neki ipak tu i tamo napravili, zbog čega se tajna donekle pročula. Nova putovanja navodno će ići etabliranim rutama, ali uvijek preko Bangkoka ili Istanbula. I uvijek avionom, nikad kopnenim putem. To je izazvalo reakciju, jer bilo je mnogo riskantnije krijumčariti nekoga zračnim putem nego kopnenim. S druge strane, činilo se da nova mreža djeluje s vrlo malim brojem klijenata. Nitko od ljudi s kojima je razgovarala nije poznavao nekoga tko je tako otputovao, mogli su se referirati samo na priče rekla-kazala. Istanbul je već dvaput posjetila, a Bangkok joj je ionako bio primamljiv kao kraj putovanja, pa je u posljednjem pokušaju da stupi u kontakt s nekim tko radi s tim novim igračem otputovala onamo. Tražila je i tražila, bez uspjeha. Barem bez vidljiva uspjeha. No možda je to bio odgovor na zagonetku, da se previše približila, a da toga nije bila svjesna. Umor ju je činio slabom, tuga ju je paralizirala. Uzela je papir i olovku i legla u malenu spavaću sobu. Zrak nije strujao, vani je bilo gotovo neizdržljivo toplo, ali njezino tijelo kao da se zatvorilo i odbijalo reagirati. Umjesto toga, sklupčala se u fetalni položaj na krevetu i zatvorila oči. Kad je bila mala, ovo je bio njezin najbolji trik da se isključi od svega lošeg. Njezin zaštitnik, krijumčar ljudima, iznenadio se što je tako brzo ponovo vidi. »Treba mi tvoja pomoć«, rekla mu je, a on je slušao. Platit će mu kad se vrati u Švedsku. Kad je pokušala doći do podataka o svom računu u banci i prebaciti novac u Bangkok, obavijestili su je da joj je račun zatvoren i da nije moguće da je ona ta za koju se izdaje. Plaćanje će stoga morati pričekati, što je njezin zaštitnik prihvatio. Možda ju je vidio kao dio uzbudljivog projekta, jer činio se ushićenim što joj može pomoći. Ona sama imala je samo jednu misao u glavi - vratiti se kući. Pod svaku cijenu. Jer premda je katastrofu koja ju je zadesila povezala s vlastitim istraživanjem krijumčara ljudi, počela je naslućivati da je stvarnost daleko od jednostavne. Istina je možda bliža njoj i njezinoj obitelj, razlog je možda privatne naravi. Zaspala je na krevetu i probudila se tek kad je vani već pao mrak. Noćna mora samo se nastavila.


STOCKHOLM

Čekao ih je na dogovorenu mjestu, tek nekoliko stotina metara od goleme loptice za golf koja se zvala Globen i bila tako lijepo osvijetljena u noći. Sav se pretvorio u velik osmijeh. Srce mu je luđački udaralo, zbog adrenalina večeras je sve vidio tako jasno. Napokon je na cilju. Putovanje je završilo i sada će otplatiti posljednju ratu. S olakšanjem je dignuo pogled prema čistom zvjezdanom nebu i osjetio napetost u vratu. Sreća, kad je velika, boli. Crni osobni automobil marke koja mu nije bila poznata dovezao se uz pločnik na kojem je stajao. Prozorsko staklo se spustilo i netko mu je pokazao da stavi plijen u prtljažnik i sjedne na stražnje sjedalo s desne strane. Odmah je učinio kako mu je naloženo i otvorio stražnja vrata. S druge strane sjedila je žena koja je došla po njega na postaju. Lice joj je ostalo mirno kada je ušao u automobil. Vozili su se kroz hladni zimski Stockholm koji se kupao u mjesečini. Bio je gotovo siguran da se ovoga puta voze prema sjeveru. Plijen se nalazio u crnoj vreći u prtljažniku. Mora da mu stvarno vjeruju, jer nisu se ni potrudili provjeriti je li ih prevario. Sada je povjerenje već bilo obostrano, zato za kratke vožnje nije osjetio nemir. Dovezli su se na prilaz uz veliku cestu, izgledalo je kao da su u blizini nekakva parka. Unatoč mjesečini, noć je bila previše mračna da bi dobro vidio. Kad su mu pokazali da izađe iz automobila, učinio je kako mu je rečeno. Muškarac koji je sjedio na suvozačkom mjestu također je izašao, bio je to onaj izobličena lica. Uopće nisu ugasili motor. Muškarčeve upute bile su tihe, samo je pokazao prema mračnom parku. Ali je pogledom pratio njegove ruke i učinilo mu se da niže među stablima nešto vidi. Nekoga tko maše. Osoba je izašla iz sjene. Čovjek koji zna arapski. Pitao se zašto se transakcija mora odviti u pustom parku usred noći. Možda je njihov dogovor previše rizičan da bi se rješavao među ljudima. Odlučnim koracima krenuo je ususret čovjeku koji govori arapski. Čovjek izobličena lica hodao je dva koraka iza njega.


»Koliko sam shvatio, danas je sve dobro prošlo«, reče čovjek na arapskom kad mu je prišao. Nasmiješio se Aliju, koji mu je uzvratio. »Sve je prošlo fantastično«, uvjerio ga je ushitom petogodišnjaka koji je pun želje da nekoga uvjeri u nešto. »Dobar ste strijelac«, zaključi čovjek. »Mnogi drugi promašili bi cilj koji se tako brzo kreće.« Ali nije mogao ne nagnuti se bliže k njemu. »Nažalost, iza mene je previše godina treninga.« Čovjek je zadovoljno kimnuo. »Znali smo to, zato smo vas odabrali.« Izgledao je kao da razmišlja što će sljedeće reći. »Dođite«, reče potom i kimne prema dijelu šume gdje je drveće bilo gusto, a među deblima se ljeskalo jezero. Ali se iznenada počne kolebati. »Dođite«, reče čovjek ponovo. »Ostao je još samo jedan mali detalj.« Nasmiješio se tako toplo da se Ali odmah ponovo osjećao sigurno. »Kad se mogu vidjeti sa svojom obitelji?« upitao je slijedeći ga prema šumarku. »Vrlo, vrlo brzo«, odgovori čovjek i okrene se. Sekundu nakon toga ispaljen je hitac. Time je završilo Alijevo putovanje.

PONEDJELJAK, 3. OŽUJKA 2008.

Kad je Fredrika Bergman u ponedjeljak došla na posao, hodnik istražiteljskog tima bio je vrlo živahan i žustar. Ellen Lind široko joj se osmjehnula kad su se srele ispred njezine sobe. »Sjajno izgledaš! Je l’ ti to bolje spavaš?« Fredrika kimne, izgledala je zadovoljno, gotovo da se zbunila, a da nije znala zašto. Nije znala ni zašto spava mnogo bolje. Možda je subotnja obiteljska večera


na nju bolje djelovala nego što je mogla predvidjeti. A možda joj je pomoglo sviranje. Nakon što je počela, nije mogla stati. Njezini prsti su se sjećali, iako bi povremeno pogriješila koji ton, svirala je komad za komadom. Alex, pak, uopće nije izgledao kao da je osobito dobro spavao. Otvorio je sastanak u Lavljem brlogu trenutak kasnije i održao kratko izlaganje o onome do čega su došli tijekom vikenda. Čovjek tone, pomisli Fredrika zabrinuto. A mi ni da bi prstom mrdnuli da mu pomognemo. Peter i Joar zauzeli su mjesta što su dalje mogli jedan od drugoga i netremice gledali pred sebe. Tim je od dobro povezanog počeo propadati u samo nekoliko dana. Fredrika je donekle uz olakšanje zaključila da se jednom za promjenu sukob ne vrti oko nje. »Provjerio sam informacije Ragnara Vintermana u vezi opomena Eriku Sundeliusu i optužbe za ubojstvo, i istina je«, reče Peter. »Pitanje je samo što to znači u ovom kontekstu.« » Mora li nešto značiti?« upitala je Fredrika. »Mora li imati nekog značenja baš u ovom konkretnom slučaju da je Ahlbinov psihijatar u druga dva slučaja pogrešno liječio pacijente, što je rezultiralo samoubojstvom. Mi ipak mislimo da Jakob nije oduzeo život ni sebi ni supruzi.« »Ne«, reče Alex polako. »Ne mislimo. S druge strane, ne znam točno što mislimo da se dogodilo.« Fredrika je izgledala nesigurno. »Razmišljala sam malo o sestrama Ahlbin«, rekla je. ��I pitam se griješimo li kad, da tako kažem, ove čudne stvari držimo svaku na svojoj strani.« Ostali su je upitno gledali, pa je požurila nastaviti. »Sve vrijeme govorimo o nejasnoćama u istrazi, kao da su one neovisne jedna o drugoj. Čini se da je Jakob Ahlbin doista ustrijelio suprugu i sebe, ali svejedno mislimo da nije. Izgleda kao da je Johanna Ahlbin nestala s lica zemlje, ali ne znamo pouzdano. Ima i više razloga da sumnjamo u nepravilnosti oko smrti Karoline Ahlbin, ali ni tu ne znamo točno što je pošlo krivo.« Fredrika uhvati malo zraka. »Zamislite da je sve povezano. To je sve što sam htjela reći.«


Brade naslonjene o dlan, Alex je izgledao deset godina starije nego što je zapravo bio. »Znači«, počeo je, »nitko nije mislio da sve to skupa nije povezano, problem je više u tome što ne znamo kako točno. Na što si mislila?« »Mislila sam da Karolina nije mrtva«, reče Fredrika i okrene se. »Ali, naravno, to zvuči suludo.« »Ali identificirala ju je vlastita sestra«, reče Peter namrštena čela. »Imala je i vozačku uza se.« »Pa koliko teško može biti srediti lažnu vozačku, ako se baš mora?«, reče Fredrika. »I kolike su šanse da će liječnici otkriti da nije prava? Karolinu Ahlbin identificirala je sestra od koje ni traga ni glasa. A ako je Karolina živa, možemo ustvrditi da ni nju nismo vidjeli. To je zapravo ključno pitanje, rekla bih. Zašto se ne javlja, iako je vijest eksplodirala u medijima?« U sobi nastane tišina. Svi su vidjeli jutrošnje novine - pune duplerice preko kojih se pripovijedala priča o obitelji Ahlbin. Ovoga puta novinarima je uspjelo i pronaći slike obiju kćeri. »Gdje je Johanna Ahlbin?« bjesnjeli su naslovi i dali naslutiti da se i njoj nešto dogodilo. »Razumijem što misliš«, reče Alex Fredriki, »i naravno - moguće je da si u pravu. Može biti da iza svega čudnog stoje puno manje dramatični razlozi. Karolina Ahlbin jednostavno se ne javlja jer je stvarno mrtva, a Johanna Ahlbin ne javlja se jer zapravo još ne zna što se dogodilo. Ali slažem se - ako se sama ne pojavi do sredine tjedna, ipak ćemo morati poduzeti neke druge mjere.« »Misliš da joj se nešto dogodilo?« upitao je Joar. »Ili to ili je onako kako je Fredrika rekla, da ima svojih razloga držati se podalje od policije.« Okrenuo se prema Fredriki. »Prijeđimo na nešto drugo«, rekao je Alex. »Imalo je poprilično smisla ono što si rekla u vezi sadržaja e-mailova i da je s Tonyjem Svenssonom možda kontaktirao netko tko je napisao e-mailove koji nisu bili poslani s njegova računala. Čuo sam se s tužiteljem i smijemo ga ponovo pokupiti. Htio bih da Joar i Peter to ispitivanje održe zajedno.« Podignuo je pogled i izgledao je bijesno. »Zajedno«, ponovio je. »Je li jasno?« Obojica su kimnuli.


»Fredrika će se javiti knjižnici u Farsti«, nastavi Alex. »I još hoću da nastavimo istraživati okolnosti oko smrti Karoline Ahlbin. Provjerite je li se netko javio da bi preuzeo tijelo, ipak ga treba pokopati, je li. Možda je imala dečka za kojeg još ne znamo. Javite se opet bolnici i kopajte i kopajte dok nekog vraga ne nađete.« Fredrika je kimnula, izgledala je zadovoljno. Alex pogleda oko sebe donekle nesigurna pogleda. »Onda je to sve«, rekao je. »Što s policajcem?« reče Peter smeteno. »S onim iz postaje u Norrmalmu koji je bio u kontaktu s Tonyjem Svenssonom.« »Njega ću sam naći«, reče Alex. »Imat ćemo sastanak i poslijepodne u četiri.« Uto ih je prekinulo snažno kucanje na vratima i provirila je glava momka iz Odjela za istrage Stockholmske policije. »Samo želim ostaviti informacije o Muhammedu Abdullahu s kojim ste vi i Fredrika razgovarali na Skarholmenu prošli tjedan«, rekao je i pogledao Alexa. »Da?« reče Alex, nestrpljiv jer su ga prekinuli. »Mrtav je«, reče istražitelj. »Otišao je jučer nešto obaviti i nije se vratio. Supruga je navečer obavijestila policiju, ali nitko nije reagirao do jutros. Nađen je ustrijeljen u glavu na parkiralištu blizu stana.« Fredrika osjeti zaprepaštenje i tugu. Čovjek je bio fin i pristupačan, iako se osjećao ugroženo. A sad ga više nema. Alex proguta slinu. »Pa kvragu«, reče tiho. »To nije sve«, reče istražitelj. »Jučer navečer neki je džoger našao mrtvaca u Brunnsvikenu, uz stazu za trčanje oko jezera. Nismo ga uspjeli identificirati, ali prvi testovi pokazali su da je ustrijeljen istim oružjem kao Muhammed Abdullah u Skärholmenu.

Za Alexa je noć bila duga i teška, sat za satom ležao je budan uza svoju ženu. Pekla ga je pomisao na Lenu. Obećao si je da će pokušati razgovarati s njom tijekom vikenda, ali nije imao snage. Ili hrabrosti.


Što ako je bolesna, ako ima Alzheimera, razmišljao je, iscrpljen. Što ću onda? Strah ga je paralizirao. Želio je da bude voljna reći što ne valja, jer on je bio preslab pitati. Fredrika je nahrupila na vrata, prvo trbuh pa ostatak nje. Dobila je na brzini, tek nekoliko mjeseci prije poroda. »Htjela sam samo reći da idem u Dandervd.« »Zvuči kao dobar početak«, reče Alex. »Nazvala sam i knjižnicu u Farsti«, nastavila je, »obećali su mi se javiti. Nisu imali podatke u računalu, rekli su da moraju pogledati u dnevnik korištenja.« Prekinuo ih je jedan od momaka iz Zavoda za forenzička vještačenja i pokucao na vrata iza Fredrike. »Da?« reče Alex osorno. »Našli smo nešto dok smo pregledavali telefonsku pretplatu Ahlbinovih«, reče momak. »Ahm?« »Otkaz pretplate na fiksnu liniju Jakoba i Marje Ahlbin poslan je operateru tjedan prije ubojstva, a prema ovom dokumentu ovdje, pretplata je trebala isteći u utorak, 26. veljače, dakle, na dan kad su umrli.« »Tko je potpisao dokument?« upita Alex. »Osobno Jakob Ahlbin. Koji je, usput budi rečeno, nazvao svog mobilnog operatera i otkazao pretplatu na dan kad je umro.« »A ženin mobitel?« Tehničar se nakašlje. »Bio je aktivan sve do srijede ujutro, onda je pretplata ukinuta. Nije jasno tko ju je otkazao.« »Je li netko zvao na taj broj?« upita Alex. Tehničar kimne. »Otkad je mobitel kod nas, mobilni operater registrirao je dva dolazna poziva: jedan s nepoznatog broja u Bangkoku i jedan od župljana koji očito nije znao da je mrtva.« »Bangkok?« ponovila je Fredrika iznenađeno.


»Da.« »Znači, on je otkazao pretplate,« reče Alex razvlačeći. »Zašto bi to učinio?« »Ako je to uopće bio on«, ubacila se Fredrika. »Tako je, ako je to uopće bio on...« »Što vjerojatno nije«, nastavi Fredrika. »Zvuči vjerojatnije da se radi o istoj osobi koja je naknadno ugasila Marjin.« »Sasvim je moguće otkazati tuđu mobilnu pretplatu«, uključi se tehničar. »Jedini podaci koje pretplatnik koji zove treba dati su jednostavni, OIB i kućna adresa.« Alex kimne i potom skupi obrve. »Samo je pitanje«, reče žustro, »zašto bi, dovraga, baš to bilo toliko važno? Da im se isključi telefone?« Tehničar se povuče, a čistač prođe hodnikom. Fredrika mu je kimnula, dajući znak da slobodno pođe u njezinu sobu. Alex izvadi izvješće koje je primio o dvojici ustrijeljenih prošle večeri. Muškarac koji je pronađen u Brunnsvikenu vjerojatno je umro samo sat prije nego što ga je džoger pronašao. Ubojica s razlogom nije mislio da će netko trčati po parku u Hagi oko ponoći, pa nije očekivao da ga tako rano pronađu. Što se tiče Muhammeda Abdullaha, preminuo je samo dva sata prije muškarca u Brunnsvikenu. Isto oružje, isti počinitelj? razmišljao je Alex. U svakom slučaju, ubojica koji ne staje. Kao da mu je čitala misli, Fredrika je rekla. »Mislim da možemo pretpostaviti da se u oba slučaja radi o istom počinitelju.« Alex je čekao. »A povezanost s Jakobom Ahlbinom? Ako uopće postoji? « »Da, mislim da mora postojati«, reče Fredrika. Izgledala je zamišljeno. Potom je rekla: »Mislim da su oboje ušutkani i da je to poveznica.« Alex ju je gledao širom otvorenih očiju. »Ali zašto?« »Taj dio ne razumijem«, odgovori Fredrika frustrirano. »Kad smo razgovarali s njim, Muhammed Abdullah otvoreno nam je dao do znanja da se boji, a sad, gledajući unatrag, znamo da je i imao razloga za to. Jakob Ahlbin također je imao razloga za strah, ali nisam sigurna je li on to shvaćao.« »Tako je«, reče Alex. »A zašto je Muhammed Abdullah u biti bio toliko prestrašen? Jer je djelomično bio siguran da je doznao povjerljive informacije,


djelomično jer se bojao da će policija početi istraživati njegove kontakte s krijumčarima ljudi.« »A povjerljivu informaciju koja se odnosila na novu mrežu krijumčara ljudi stigao je prenijeti Jakobu«, dopunila ga je Fredrika. »Jakobu su u jednom od e-mailova poručili da prestane istraživati. Znači li to da je aktivno tražio podatke o stvarima koje je trebao pustiti kvragu?« »To zvuči smisleno.« »Ali može li to stvarno biti poveznica?« reče Alex sumnjičavo, »jer zvučalo je kao da je to nešto pozitivno za ljude koji bježe, da postoji bolja i jeftinija alternativa od oslanjanja na korumpirane velike gangstere.« »Da, naravno«, reče Fredrika. »Bilo bi vrlo neobično da se isti oni koji krijumčare izbjeglice pod vrlo velikodušnim uvjetima istodobno bave smaknućima crkvenih ljudi.« Čistač je završio i diskretno mahnuo Fredriki dok je prolazio pokraj Alexove sobe. Uto joj je nešto sinulo. »Čovjek koji je pregažen ispred kampusa«, reče. »Ubijeni pljačkaš banaka?« pitao je Alex. »Baš taj«, reče Fredrika. »Prema Muhammedu, došao je ovamo na taj ‘novi’ način, tako da možemo pretpostaviti da je imao uvid u način funkcioniranja. I on je ubijen.« Alex je izgledao sumnjičavo. »A čovjek u parku u Hagi?« pitao je. »Ne znam«, reče Fredrika i osjeti kako joj srce jače tuče. »Ali ima nečega u toj priči što se čini prilično... poznato... A ipak ne znam točno.« Alex ustane i pogleda na sat. »Pokušat ću doći do kolege iz postaje u Norrmalmu koji je bio u kontaktu s Tonyjem Svenssonom«, reče odlučno. »Nadajmo se da nam nacionalna policija tokom dana može pružiti više informacija o drugom ubojstvu. A ti pokušaj doznati što više možeš o okolnostima smrti Karoline Ahlbin.« »O. K., počinjem odmah«, reče Fredrika jednako odlučno i s neočekivanom lakoćom ustane sa stolice. Alexovo lice razvuklo se u širok osmijeh. Vratila se Fredrika Bergman kakvu je poznavao.


Drugi put u kratkom roku Tony Svensson završio je na razgovoru u policiji. Ovoga puta bio je manje raspoložen za suradnju i bijesno je gledao u Petera Rydha i Joara Sahlina kad su ušli u sobu za ispitivanja. »Rekao sam što sam imao za reći«, povikao je. »Je l’ me čujete! Više neću ni pisnuti!« Spustio se u stolicu ruku prekriženih na prsima i zapiljio se u njih mračna pogleda. Iza fasade snage i drskosti, Peter je vidio još nešto: strah. Nadao se da će netalentirani Joar primijetiti istu stvar. Peter je bio zadovoljan početkom tjedna. Volio je kad se na poslu nešto zbivalo, onda nije morao razmišljati o privatnim stvarima koje su ga mučile. Zahvaljujući aktualnom razvoju događaja, dobio je i odgodu svojih razgovora sa psihologom rada. »Bavit ćemo se time kad budemo imali vremena«, odlučio je Alex i obećao da će nazvati voditeljicu ljudskih resursa Margaretu Berlin. Peter se zato usredotočio isključivo na Tonyja Svenssona. »Imamo samo još nekoliko dodatnih pitanja«, rekao je smireno. Tony Svensson je i dalje izgledao bijesno. »Šutim«, procijedio je. Ma je li, pomisli Peter ironično, a sve vrijeme pričaš. »Postoji li kakav poseban razlog za to?« upitao je Joar. Shvatio je, pomisli Peter. Pitanje je samo namjerava li opet sve zaribati. »Postoji li poseban razlog za što?« procijedi Tony Svensson. Očito ipak ima želje za komunikacijom - samo traži određena jamstva. »Postoji li kakav poseban razlog zašto se više ne usudiš razgovarati s nama?« upitao je Joar polako. Nije bilo reakcije. Tony Svensson je šutio. »Mislim da stvar stoji ovako«, reče Joar i nagne se preko stola. »Prošli put kad si bio ovdje, bio si smiren jer si znao da samo želimo razgovarati o sukobu između tebe i Jakoba Ahlbina i jer si znao da će se sve riješiti. Jer ti nisi slao one zadnje emailove i znao si da ćemo to prije ili poslije saznati.«


Joar je čekao, pokušavajući procijeniti dopire li do Tonyja. »Ali ovoga puta strah te da odjednom želimo razgovarati o nečemu drugom, a i ti i mi znamo da nema baš toliko stvari o kojima bismo željeli razgovarati s tobom.« Ponovo se naslonio unatrag, pokušao prepustiti riječ Tonyju Svenssonu prilagođavanjem odnosa moći za stolom. Ali Tony je šutio i njegovo je lice bilo nepristupačno. »Ne mislimo da si otišao do Jakoba Ahlbina jer se opet petljao u to što radiš, mislimo da ti je netko rekao da odeš k njemu«, reče Peter polako. »A jedino što želimo i trebamo znati je s kim si bio u kontaktu i što si trebao reći ili napraviti.« Tražio je pogled Tonyja Svenssona i prešao rukom preko stola, kao da briše nevidljivu prljavštinu. »Jakob Ahlbin i njegova žena pronađeni su ustrijeljeni u glavu«, rekao je pribrano, ali zadržavši tihi ton, pokušavajući zvučati pouzdanije. »Meni i ovdje prisutnom kolegi teško je ne uvući te u istragu kao osumnjičenog za sudjelovanje u planiranju ubojstva ako nam ne daš dobre razloge za to.« Budući da je Tony Svensson i dalje šutio, njegov pravni zastupnik diskretno mu je položio dlan na podlakticu. Tony brzom kretnjom povuče ruku. Pa sranje, pomisli Peter. Sigurno su mu opako prijetili, očito ga je više strah sukoba s nalogodavcem nego da završi u zatvoru s optužbama za planiranje ubojstva. »Što su rekli da će ti učiniti ako progovoriš?« upitao je Joar kao da je Peteru čitao misli. »Jesu li ti prijetili da će te ušutkati? Ili će im biti dovoljno da te pošteno premlate?« I dalje nije bilo odgovora, ali sad je Peter vidio kako se Tonyju Svenssonu stišću vilice. »Iz tvojih papira vidio sam da imaš kćer«, počeo je. Izazvao je vrlo jasnu reakciju. »Da je niste taknuli!« urliknuo je Tony Svensson i poskočio s mjesta. »Da niste!« Joar i Peter nisu ustali, samo su ostali sjediti. »Molim te, sjedni«, reče Joar blago. Peter je tražio Tonyjev pogled.


»Jesu li prijetili da će njoj nauditi?« upitao je. »Hoće li je oteti ako se izbrbljaš?« Tony Svensson zgurio se na stolici, izgledao je kao ispuhan balon. Ne gledajući ni u koga od prisutnih, oslonio se laktovima o stol i zario glavu u dlanove. »Je li tako, Tony?« upita Joar. I - napokon - dobio je nijemo kimanje na odgovor. Peter uzdahne s olakšanjem. »Njoj možemo pomoći, Tony«, rekao je. »Možemo vam pomoći oboma. Samo nam reci...« »Vraga možete«, reče Tony Svensson promuklo. »Nemojte mi jebeno tvrditi da možete ikoga od nas zaštiti od njih. Nema jebene šanse.« Peter i Joar su se prvi put tijekom ispitivanja pogledali. »Naravno da možemo«, reče Peter odlučno. »I to dobro. Puno bolje nego ti sam.« Tony Svensson umorno se nasmije. »Ako vjeruješ u to, onda u ovom kaosu jebeno ništa ne kužiš«, rekao je prisebno. »Moja jedina zaštita, moja jedina jebena šansa da ovo preživim i da mi kći iz toga izađe neozlijeđena je da ne razgovaram s vama. Je l’ kužiš što govorim? Ako me stvarno želiš spasiti, jebeno me pusti odavde, i to odmah sad.« Stolica je zagrebla po podu kad se odvjetnik pomaknuo. »Treba nam samo jedno ime«, reče Joar. »To je sve - pobrinut ćemo se za ostalo.« »Ako dobijete to jebeno ime, tog ‘ostalog’ neće biti!« vikao je Tony Svensson. »A ja nemam to jedno ime. Imam samo jebeno ružnu facu.« »To je sasvim dovoljno«, reče Peter. »Barem ga možeš identificirati. Možemo ti dati da pogledaš fotografije i ako ga prepoznaš...« Prekinuo ga je oštar smijeh Tonyja Svenssona koji se odbio od hladnih zidova. »Da pogledam fotke«, ponovio je ravnodušnim tonom. »Izgubljeni ste da ni sami ne vidite koliko. Ne tražite nekog kao ja, vi jebene ovce.« Peter se nagne naprijed. »Što to onda tražimo?« upitao je nervozno.


Tony Svensson stisne usne. »Neću više reći ni a.« Peter je oklijevao. »O. K., reci nam onda nešto o svom zadatku.« Tony Svensson je slušao. »Ako nam ne želiš reći s kime si kontaktirao, onda nam bar reci što ti je bio zadatak.« Nastala je tišina dok je Tony razmišljao o onome što mu je Peter upravo predložio. »Trebao sam prestati slati e-mailove«, rekao je zatim tiho. »A to mi nije bio problem, jer naši problemi su se već počeli rješavati. Ali trebao sam učiniti još nešto.« Oklijevao je. »Trebao sam otići k pastoru i pozvoniti mu na vrata. Predati mu omotnicu.« »Znaš li što je bilo unutra?« upitao je Joar. Tony Svensson zavrti glavom. Izgledao je ravnodušno i žalosno. »Ne, ali bilo je važno da mu se dostavi baš taj dan.« »Jakob ju je primio kad si pozvonio?« »Da. Bio je iznenađen kad me vidio, ali onda se činilo da je shvatio da se ne radi o Ronnyju Bergu.« Joar je oprezno lupkao prstima po stolu. »Je li pročitao pismo dok si bio ondje?« Tony se nakesi. »Čak je. Užasno se naljutio, rekao mi je da poručim onima koji su me poslali da pripaze s prijetnjama. Rekao je da će spaliti pismo kad odem.« »Što si dobio zauzvrat?« upitao je Peter. Tony Svensson ga pogleda ravno u oči. »Nisu me ubili«, odgovorio je. »A ako budem imao sreće i dobro odigram karte koje imam, neće ni moju kćer.« »Znači, prijetili su da će joj u suprotnom nauditi«, reče Peter polako. Tony Svensson kimne, prazna pogleda. Činilo se kao da Joar intenzivno razmišlja, a zatim se uspravi u stolici.


»Ona je kod njih«, reče Joar i zvučao je gotovo opčinjeno. »Oteli su je kao jamstvo da ćeš obaviti svoj dio operacije.« Peter je zurio sad u Joara, sad u Tonyja Svenssona. »Je l’ to istina?« upitao je. »Istina je«, reče muklim glasom. »I jebeno ne znam kako će reagirati na to da sam opet bio ovdje.«

Nakon što su završili razgovor s Tonyjem Svenssonom, Peter i Joar ispričali su se na nekoliko minuta, da rasprave nešto prije nego što Tony bude mogao otići kući. »Ne vjerujem da blefira«, reče Peter čim je ostao sam s Joarom. Mržnja prema kolegi bila je golema i oslabjela mu je sposobnost rasuđivanja. Jedino što mu je razblažilo osjećaje bili su događaji od prošlog vikenda, kad se jedan od sinova razbolio, a on je subotu poslijepodne i gotovo cijelu nedjelju proveo s Ylvom. »Važno je da se sada držimo zajedno«, rekao joj je kad se vratila iz bolnice, a on je bio u kuhinji i pripremao im večeru. Kao da su obitelj. Kao da su zapravo zajedno, u pravom smislu. Ylva se složila i po prvi put u dugo, dugo vremena proveli su zajedno mirnu večer. Pitao ju je kako joj je na poslu i odgovorila je da se osjeća mnogo bolje. Bilo mu je drago čuti to, ali nije se mogao natjerati ispričati joj svoju situaciju. Nikad ne bi podnio da ispadne slabiji od nje, a ovo nije bila iznimka. Joarov glas vratio ga je u stvarnost. »Ni ja ne vjerujem da blefira i definitivno mislim da njemu upućene prijetnje trebamo uzeti ozbiljno, ali...« »Ali što?« upitao je Peter bijesno. »Nisam siguran da se radi o njegovoj kćeri, kao što on tvrdi.« »Ja mislim da je to ipak točno«, reče Peter odlučno, ne razmišljajući previše o tome što je rekao. Što je ponovo Joara stavljalo u bolji položaj.


»Stvarno? Petere, razmisli malo bolje. Zašto bi toliko riskirali - jer zapravo se radi o riziku - i uzeli mu kćer, kao prvu mjeru? Teško da je poslije mogu pustiti, mogla bi identificirati svakoga od njih. To bi značilo da je moraju ubiti, a onda su ubojice djeteta. Velik broj nasilnika oklijeva s ubijanjem djece«. »Čini se da ovi nisu obični nasilnici.« »Istina. Što to čini još manje vjerojatnim. Previše su pametni da bi se okomili na malo dijete. Iako ni najmanje ne sumnjam da su prijetili kako će to učiniti. Ali to je druga stvar.« »Znači, hoćeš reći da Tony Svensson laže da su mu odveli kćer, tako da malo popustimo?« »Tako je. I da se ubuduće držimo podalje od njega.« Peter je razmišljao. »To mi ne zvuči baš kao opcija... da se držimo podalje.« »Ni ja to ne mislim«, reče Joar odlučna izraza lica. »Zato predlažem da ti odeš natrag, zaključiš ispitivanje i obaviš papirologiju, a ja da odem gore na Odjel i sredim odluku da frajera stavimo pod prismotru nakon što ode. Mislim da će otići ravno kući provjeriti je li mu kći dobro. A nakon toga ne bi me čudilo da ima neku osobu za kontakt među svojim neprijateljima, koju će nazvati da javi da je sve O.K., da nije odao nikakve bitne podatke.« Peter je na trenutak osjetio mir. Već su prisluškivali telefon Tonyja Svenssona. Možda će do kraja dana imati ime nekog od ljudi koji su ga pritisnuli.

Jest da je postalo sve rjeđe, ali gdjekad bi se Spencer Lagergren i njegova supruga Eva našli kod kuće i zajedno skuhali ručak. Zašto je Eva inicirala takvo što baš danas, to Spenceru nije bilo jasno, ali bio je dovoljno pametan da joj učini po volji. Kad se vratio kući s posla, zapuhnuo ga je miris hrane čim je otvorio ulazna vrata. »Opa, već si počela«, rekao je laički kad je trenutak poslije ušao u kuhinju. »Naravno«, reče Eva. »Nije mi se dalo ovdje stajati i čekati.« Spencer je vrlo dobro znao da njegova ljubavnica Fredrika Bergman ne razumije njegov odnos sa suprugom, povremeno ga ni on nije razumio. Postalo je sve teže


nositi se s povremenim potpuno apsurdnim trenucima koji su se pojavili u njihovu odnosu otkad je čekao dijete s drugom ženom. Istodobno je, jasno, bilo posve nemoguće ne prepričati Evi o obvezama koje je preuzeo i promjenama koje će mu se dogoditi u životu. U prilično ranoj fazi svog odnosa stekli su naviku druženja s drugim ljudima izvan braka, ali na kraju je samo Spencer odlučio da to bude ista osoba iz godine u godinu. Znao je da je to smetalo njegovoj supruzi, kojoj nikad nije uspjelo koju od svojih avantura sa strane učiniti dugoročnima. S druge strane, njemu je smetalo što su njezini ljubavnici bili toliko brojni. Povremeno i tako mladi. Kao da je imao opravdan razlog prigovoriti njezinu izboru muških znanaca, »Jedva da smo se vidjeli za vikend«, rekla je Eva gotovo živahnim glasom, »pa sam mislila da bi bilo dobro da uzmemo malo vremena za sebe sad za ručak.« Janjetina i pečeni krumpir u pećnici, velika salata na stolu. Jedna mu je misao prošla glavom. Usudi li se uopće jesti išta od ovoga? Ne djeluje li ona malo čudno? »Vidim da si se potrudila«, rekao je i krenuo prema hladnjaku odabrati piće. »Ponekad se čovjek mora potruditi, dragi«, rekla je Eva grubo. »Inače može jednostavno poslati sve kvragu.« Spencer se ukočio. U nešto manje od trideset godina braka, manje od pet puta čuo je suprugu da psuje. Nije naglas prokomentirao njezin izričaj. »Zar ne?« upitala je sugestivno. »Naravno«, rekao je ne praveći se da vjeruje - ili da uopće shvaća - o čemu ona to govori. Dugim prstima uzela je bocu balzamičkog octa. Dresing je, naravno, neizostavan uz salatu. »Kako ti je prošao vikend?« pitala je potom i glasno spustila bocu na stol. Ta radnja bila je dovoljno upadljiva da shvati da nešto nije kako treba. Oprezno je zatvorio vrata hladnjaka i okrenuo se. Zagledao se u nju, koja je stajala s druge strane kuhinjskog stola. Oduvijek je bila lijepa. Vitka i profinjena. I dalje njezinu izgledu ništa nije nedostajalo. Bujna kosa bila je začešljana od lica, vrlo jednostavna, ali klasična frizura. Kao i obično, jedan se pramen izdvojio i padao joj niz obraz. Velikih zelenih očiju, poput oceana u kojima se zjenica isticala kao pusti otok. Visoke


jagodične kosti i pune usne. Drugim riječima, bila je gnjevan, oku ugodan zatvorski čuvar. Spencer suspregne uzdah. Jer, nažalost, to je ono što ona jest i što je bila unatrag dvadeset godina. Čuvar njegova zatvora, križ koji je nosio. Pogledi su im se sreli i on se stresao protiv svoje volje. Zatvorski čuvar je plakao. O, Bože, kad ju je zadnji put vidio da plače? Prije pet godina, kad joj je otac imao infarkt? Žilavi starac kojem je sad bilo preko osamdeset pet godina i dalje je bio dozlaboga previše zdrav da bi Spencer imao nade na vidiku. Makar je, naravno, bilo naivno da bi smrt vražjeg starca značila ikakvo spasenje. Tast iz pakla ne nestaje tako lako. »Moraš me obavještavati o tome što sada, Spenceru«, rekla je tiho. »Ne možeš me isključivati.« Spencer se namršti i zauzme obrambeni položaj. »Ništa ti nisam sakrio«, rekao je. »Rekao sam ti za Fredriku i rekao sam ti za dijete.« Njezin smijeh bio je prazan. »O, zaboga, Spenceru, nije te bilo praktički cijeli vikend, a nisi mi rekao kamo si nestao.« Nisam znao da te je briga, pomislio je umorno. Naglas je rekao: »Kao što sam ti prije spomenuo, Fredrika ne podnosi najbolje trudnoću i zato...« »A što poslije?« prekinula ga je. »Jesi li uopće razmišljao o tome? Hoće li ti dijete biti ovdje svaki drugi vikend ili tjedan, ili što si planirao? Hoćeš li ga voditi sa sobom kad idemo k prijateljima na večeru i što ćeš u tom slučaju reći?« Vrtjela je glavom i otišla provjeriti pečenje. »Mislio sam da smo razgovarali o tome«, reče Spencer, ali i samom mu je bilo jasno koliko to neuvjerljivo zvuči. Eva zalupi vratima pećnice. » Ti si pričao o tome«, rekla je. »Ne mi.« Oklijevala je, a onda nastavila: »Ako mi više uopće postojimo.« Kad je zaustio odgovoriti joj, podignula je kažiprst da mu pokaže neka šuti. »Saživjela sam se s idejom da odavno osjećamo da se trebamo viđati s drugim ljudima ako želimo biti dobro«, rekla je muklim glasom i uhvatila malo zraka. »Ali to da ti odlučiš zasnovati obitelj s drugom ženom...«


Stavila je ruku na usta i prvi put u nekoliko godina dobio je poriv da je zagrli. »Kako se ovo dogodilo, Spenceru?« zaplakala je. »Kako smo zaglibili u ovoj vezi u kojoj nijedno nije sretno i nijedno ne može voljeti drugoga?« Pojmio je njezine riječi i usta su mu se osušila. Očito ni izdaleka nije imala ideje o postupcima svog oca. Treba li me i dalje biti briga? pitao se Spencer. Što uopće može biti gore od ovoga?

Fredrika Bergman ugurala se za volan automobila i odvezla u smjeru bolnice u Danderydu. Slučaj kao da je preko vikenda dosegao točku vrenja, da bi eksplodirao u ponedjeljak. Dva nova tijela, od kojih jedno izravno povezano sa slučajem ubojstva para Ahlbin. Osumnjičeni počinitelj kojeg se, prema Peterovoj i Joarovoj procjeni, više može smatrati krunskim svjedokom. Psihijatar koji je policiju pokušao uvjeriti da njegov pacijent nije bio u stanju oduzeti si život, iako su prethodna iskustva pokazala da je u više slučajeva pogriješio. I povrh toga dvojica pastora, Sven Ljung i Ragnar Vinterman, koji su, činilo se, na različite načine poznavali Jakoba Ahlbina i koji su pružili suprotne informacije i procjene. Kad su Fredrika i Alex za vikend otišli iz doma Ljungovih, usporedili su svoje zaključke nakon razgovora i Elsie je neprijeporno bila ona otvorenija za razgovor. Sven, primjerice, nije zucnuo ni riječi o tome da je njihov sin ovisnik i da je Karolina Ahlbin godinama bila uz njega. Kasnije tijekom dana Alex ga je nazvao i otvoreno pitao zašto je policiji uskratio tu informaciju, a odgovor je bio: »Jer se strašno stidim što sam neuspješan roditelj. A sad se stidim još i više jer sam ne rekavši ništa oblatio i Karolinu.« Fredrika se potrudila doći do imena i kontakt-podataka njihova sina, ali odmah je osjetila kako joj se iščekivanja ispuhuju kad je shvatila da je on trenutačno na prisilnom liječenju slijedom zakona o postupanju s ovisnicima. Prema Elsie, bio je smješten u dom za ovisnike kraj Stockholma, odbijao je surađivati s osobljem i nije imao kontakata s okolinom. Činilo se da je zadnje predoziranje ostavilo određena oštećenja na mozgu, ali liječnici još nisu bili sigurni u to. Fredrika ga je stoga istog časa otpisala kao mogućega krunskog svjedoka. Budući da je bolnica u Danderydu bila ista ona u kojoj će Fredrika u kasno proljeće roditi svoje dijete, gotovo da joj je bilo uzbudljivo zakoračiti preko praga. Doduše, miris bolnice ju je spustio na zemlju. Što to zapravo miris bolničke zgrade


čini toliko odbojnim? Gotovo kao da se sama smrt ušuljala u ventilacijski sustav i da je udišu svi koji uđu ili izađu na vrata. Oglasio joj se mobitel u džepu i Fredrika ga izvadi. Poruka njezine majke, koja ju je obavijestila da je njoj i njezinu ocu drago što su za vikend upoznali Spencera. Postiđena, spustila je mobitel natrag u džep jakne. Njezina majka ne mora se osjećati dužnom imati razumijevanja ili uopće prihvaćati životni stil svoje kćeri. Jasno, dobro je ako svejedno prihvaća. Nakon proteklog vikenda sve se činilo mnogo jednostavnijim i istodobno beskrajno mnogo težim. Njezini roditelji zapravo nisu bili posve u krivu dovodeći u pitanje kako će ona sve uspjeti sama nakon što se dijete rodi. S ekonomske će strane Spencer, naravno, obaviti svoj dio posla, ali u praktičnom i emotivnom smislu Fredrika je znala da će imati razloga biti razočarana. Muškarac koji se bliži šezdesetoj, oženjen je i nikad dotad nije bio otac, vrlo je vjerojatno bio doista loš materijal od kojeg bi se gradila obitelj. Göran Ahlgren, dežurni liječnik kada je Karolina Ahlbin zaprimljena u bolnicu i s kojim je Fredrika prethodno telefonski razgovarala, primio ju je u svojoj radnoj sobi. Zgodan je, pomislila je Fredrika automatski i uhvatila samu sebe kako se previše široko osmijehuje. Nažalost, uzvratio joj je barem jednako širokim osmijehom i odmjerio je od glave do pete oštrim, kameno sivim pogledom. Po svoj prilici, bilo mu je više od pedeset, ali ne više od pedeset pet. »Karolina Ahlbin«, rekla je potom i pokušala zvučati profesionalno da ispravi svoj početni flert. »Bili ste ovdje kad je dovedena na hitnu.« Liječnik kimne. »Jesam. Ali, bojim se da vam ne mogu pružiti više informacija od onog što sam vam rekao kad smo razgovarali.« »Pojavile su se neke nove činjenice koje kompliciraju stvari«, reče Fredrika i mršteći se skupi obrve. »Naime, previše ljudi bliskih Karolini posvjedočili su da u životu nije koristila opijate.« Göran Ahlgren podigne dlanove. »Mogu zaključivati samo na temelju onoga što sam osobno vidio i zabilježio«, rekao je pun razumijevanja. »A slučaj koji mi je prezentiran bio je vrlo izmučeno žensko tijelo. U tako lošem stanju, s ozljedama koje su svjedočile o dugotrajnoj ovisnosti.«


»O. K.«, reče Fredrika i otvori torbicu. »Za svaki slučaj.« Izvadila je dvije fotografije. »Je li ovo žena koja je došla vozilom hitne pomoći i potom se identificirala kao sestra preminule?« »Da«, odgovori Göran Ahlgren odlučno. Fredrika je s olakšanjem vratila sliku Johanne Ahlbin u torbicu. »A ovo«, rekla je i pokazala sljedeću fotografiju, »je li ovo žena koja je dovedena kao ovisnica i koja je preminula od predoziranja? Sestra ju je identificirala kao Karolinu Ahlbin?« Liječnik uzme fotografiju i ustukne. » Nemoguće«, promrmlja. »Molim?« reče Fredrika, pokušavajući ne pokazati koliko iščekuje njegovu reakciju. Liječnik zavrti glavom. »Ne«, reče zbunjeno. »Ovaj, hoću reći, ne znam.« »Što to ne znate?« upita Fredrika resko i uzme fotografiju koju joj je Göran Ahlgren vratio. »Hoću reći da sad više nisam siguran. Žena na slici, naravno, sliči ženi koja je ovdje umrla, ali...« Liječnik rezignirano uzdahne. »Ne, to doista nije ista osoba«, priznao je. Fredrika čvrsto stisne svoj blok. »Jeste li sigurni?« »Nisam, moram ovo provjeriti tijekom dana. Nikad mi se tako nešto nije dogodilo. Radili smo prema svim protokolima koji..,« Nemirna i uzbuđena, Fredrika ga je prekinula. »Na njoj nije bilo drugih ozljeda?« pitala je. »Kako to mislite?« »Ozljeda koje bi mogle upućivati na drugi uzrok smrti?« »Ne«, reče liječnik. »Primio sam izvješće s obdukcije i nije bilo ničeg neobičnog što ne bi odgovaralo normalnoj ženskoj slici.« »Normalnoj ženskoj slici.« Fredrika se stresla kad je čula te riječi. »Ali konkretan uzrok smrti bilo je predoziranje heroinom?« upitala je. »Da, pojednostavljeno bi se moglo tako reći.«


»A heroin si je ubrizgala u svom stanu?« Göran Ahlgren zurio je u nju. »O tome ne znam ništa. Znam samo da ju je hitna dovezla u bolnicu i da ju je sestra pronašla u stanu. Otkud joj opijat, to nije bilo važno za tretman u bolnici.« Uistinu nije, to je i Fredrika znala, ali policajci koji su pozvani u bolnicu trebali su se zainteresirati za slučaj. Njihova je, a ne zadaća bolnice, bila da utvrde postoje li sumnje u zločin. Pitala se koji su napori uopće učinjeni da se istraže okolnosti Karolinine smrti. »Je li moguće da joj je netko drugi ubrizgao razne vrste droge?« upitala je Fredrika sa sumnjom. »Da, to jest moguće«, reče Göran Ahlgren očekujući nastavak. »Ali zašto bi to netko učinio?« Jer mora nestati. Već je previše vremena izgubljeno, Fredrika je to osjećala. »Želim da uzmete DNA uzorak s Karoline Ahlbin. Želim biti posve sigurna da je to doista ona umrla prije više od deset dana.« »Naravno, to ćemo riješiti«, požurio je liječnik reći. »Samo nam treba drugi DNA za usporedbu.« »Možete krenuti od toga da njezin DNA usporedite s njezinim roditeljima. Što ne bi trebalo biti teško; i njih, naime, imate ovdje u zgradi.«

Kad je pogledao kroz prozor na putu prema policijskoj postaji za četvrt Norrmalm, Alex Recht mogao je samo ustvrditi da se loše vrijeme nastavlja. Nije bilo teško pronaći policajca zaposlenog u policijskoj postaji Norrmalm, a koji je sudjelovao u istrazi smrti supružnika Ahlbin. Nekoliko kratkih razgovora s njegovim nadređenim i saznao je da policajac kojeg traži trenutačno piše izvješće u postaji. »Zadržite ga ondje«, reče Alex. »Već sam krenuo.« Udaljenost od zgrade gdje je bio smješten njegov tim do policijske postaje za Norrmalm bila je kratka. Svi su bili smješteni u zgradi u Kronobergu i brzo je mogao proći zonu koja je povezivala razne zgrade, kao kroz različite svjetove, a da nije trebao ni zakoračiti van. Lena je nazvala i javila da je otišla s posla jer joj nije dobro. Alex se zabrinuo, ali ga je to i živciralo. Zašto se naviknula javljati mu određene stvari, a o drugima ni


riječi? I koji je pak njemu vrag? Samo je šutio, iz dana u dan. Usmjerio je snagu u to da stane na put mislima o Leni. Važno je ovo sada, a sada je na poslu. Vigga Tuvessona našao je u njegovoj radnoj sobi, nadvijenog nad tipkovnicu računala. Alex se glasno nakašlje i pokuca na vrata. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što se okrenuo, ali kad napokon jest, ugledavši Alexa, ozario se i nasmiješio osmijehom koji je otkrivao da je upravo ugledao bliska prijatelja kojeg dugo nije vidio. »Alex Recht«, rekao je toliko glasno da je Alex poskočio, nenaviknut da mu se ime tako izgovara. »Čemu dugujem čast?« Alex nije mogao ne zagledati se čovjeku u lice i zapitati se za koji je to zločin ovakva deformacija kazna. Ožiljkasto tkivo širilo se od gornje usne prema nosu, koji je na pola nosne kosti bio uleknut i svinut. Zaboga, pomisli Alex. Zašto mu ovo nisu bolje sredili? Donekle oklijevajući, Alex je sjeo na ponuđenu stolicu. Prekriživši jednu nogu preko druge i brade uprte o dlan, mlađi je muškarac vodio razgovor. Takav slijed događaja bio je jasan od samog početka, iako je Alex bio stariji kolega. Alex se ponovo nakašlje, pokušavajući odmjeriti snage s potištenim, ali energičnim očima koje su tako opčinjeno gledale u njega. Poput zvijeri. »Bili ste prisutni kad su prošli tjedan pronađeni Jakob i Marja Ahlbin«, reče autoritarno, odlučan pokušati preuzeti vodstvo u razgovoru. »Jesam«, reče Viggo Tuvesson, pun iščekivanja. »Jeste li kojom prilikom upoznali nekoga od njih?« Činilo se da ga je pitanje iznenadilo, jer je iščekivanje nestalo i prepustilo mjesto zbunjenosti. »Nisam, barem koliko se mogu sjetiti.« »Jeste li Jakoba ili Marju poznavali otprije? Hoću reći, u drugim uvjetima?« »Naravno da sam čitao u novinama o Jakobu Ahlbinu«, rekao je polako. »Ali kao što sam rekao, nikad ga nisam osobno upoznao.« »Znači, ne«, reče Alex jednako polako. Viggo Tuvesson promijeni položaj i udari koljenom o stol. Grimasa je odavala bol. »Čujem da je vaš tim dobio cijeli slučaj«, rekao je.


»Tako je«, reče Alex. »Zato sam i ovdje.« »Drage sam vam volje na usluzi«, reče Viggo i ponovo se nasmije svojim neobičnim osmijehom. »Na tome smo vam i te kako zahvalni«, reče Alex nepotrebno nonšalantnim glasom i potom nastavi: »Dakle, Tony Svensson. Poznajete li ga?« Policajac kimne. »Možete li mi reći otkud?« »Jer je neke od svojih dogovora ispregovarao u mom distriktu. Tako su nam se putovi sreli.« »Kakve to dogovore?« Viggo Tuvesson se nasmije. »On i njegovi dečki bili su osumnjičeni za prodavanje alkohola maloljetnicima na Odenplanu, ali nikad nismo ništa uspjeli dokazati.« Alexu se vrati blijedo sjećanje da je već čuo za taj zadatak. »Jeste li ga priveli na ispitivanje?« »Da, da, naravno, ali šutio je ko zaliven. Uglavnom nas je zajebavao. Čak vrlo vješto. Imao je impresivno znanje o pravilnicima i zakonima. Točno je znao plesati na rubu, da tako kažem.« Kao i s e-mailovima, zaključio je Alex s mukom. Dobro je znao kako se izraziti da bi njegove riječi bilo teško nazvati otvorenom prijetnjom. »Kad je to bilo?« pitao je. Viggo Tuvesson slegne ramenima. »Ne sjećam se točno, mogu provjeriti ako želite. Ali otprilike prije godinu dana.« Alex zamišljeno kimne. Uklapalo se u ono što je već znao. »A poslije? Mislim, jeste li se i poslije čuli?« Ponovo su gledali jedan u drugoga, tražili prešućene informacije u tuđim očima. »Da, da«, reče Viggo. »Nazvao me nekoliko puta na službeni telefon.« »Što je htio, ako smijem pitati?«


»Prijaviti bivšeg člana svoje mreže, jednog koji se htio odvojiti od grupe i raditi na svoju ruku. Dobrom starom Tonyju to je očito teško padalo.« Viggo Tuvesson položio je ruke u krilo. »Koliko sam shvatio, Tony Svensson opet je aktualan u istrazi slučaja Ahlbinovih.« »Tako je«, reče Alex. »Zato sam htio provjeriti znate li nešto zanimljivo o njemu.« Isprika je bila nespretna i prozirna. Svakom bi bilo jasno da je Alex potražio Vigga Tuvessona jer je pokušavao istražiti veze između njih. Ali Viggo se nije obazirao. »Svakako ću se javiti ako nešto iskrsne, ali kako stvari sad stoje, morat ću vas razočarati.« »Hoće to tako ponekad«, reče Alex i ustane. »Hvala vam na izdvojenom vremenu.« Rukovao se s Viggom Tuvessonom i pošao prema dizalu, koje će ga vratiti do zone što povezuje policijsku četvrt. Nije bio samo razočaran u Viggove navode. Prema Ronnyju Bergu, s kojim je Peter razgovarao, Jakob Ahlbin, a ne Tony Svensson, dojavio je policiji o njegovim pučističkim planovima. Što Viggo u tom kontekstu nije ni spomenuo. Alex izvadi mobitel i nazove Petera. »Kako vam ide? Jeste li već pustili Svenssona ili ga možete još nešto pitati?«

Kad se Fredrika vratila iz bolnice u Danderydu, Alex je odlučio da zajedno posjete ženu Muhammeda Abdullaha u Skärholmenu. »Misliš da nas želi primiti?« upitala je Fredrika zabrinuto. »Možda nas optuži za muževu smrt.« »Ipak mi se čini ispravnim što smo otišli k njemu«, reče Alex. »A želio bih da baš ti ideš sa mnom jer si bila i prošli put.« Drugi put u kratkom roku Alex i Fredrika bili su na putu prema Muhammedu Abdullahu. Alex je bio pod pritiskom.


»Dobro da si zatražila DNA test«, reče Alex. »Kad ćemo dobiti preliminarne rezultate?« »Trebali bi nam se moći javiti već večeras i reći je li preminula žena u rodu s parom Ahlbin, a to je valjda potpuno dovoljno. Ako nije, trebamo pokušati dobiti Karolinin DNA u njezinu stanu, tako da imaju s čim usporediti test. Iako mislim da već možemo računati kako će testovi pokazati da to nije bila Karolina.« »Uzburkat će se duhovi«, promrmlja Alex više sam za sebe. »Potražila sam policajce koji su otišli u bolnicu nakon Karolinine smrti. Smatrali su da nije bilo razloga sumnjati u sestrin iskaz i zato nisu poduzeli druge mjere, osim što su ispitali bolničko osoblje i vozače hitne. Budući da obdukcija nije pokazala ništa čudno, zaključili su slučaj.« Njihovu zaključivanju nije se imalo što prigovoriti, to su znali i Alex i Fredrika. Svejedno ih je smetalo da je presudan detalj u istrazi mnogima promakao. »Moramo ih naći«, reče Fredrika misleći na Karolinu i Johannu Ahlbin. »Johannu su identificirali kao sestru koja je pratila ženu u kolima hitne pomoći, a ako je ona namjerno i svjesno nepoznatu ženu nazvala svojom preminulom sestrom, čini se da postoje neke stvari koje bi trebala objasniti u istrazi ubojstva.« Alex se nasmiješi. »A s kojim razlogom tražimo Karolinu?« Fredrika se nasmije. »Jer smo zabrinuti za nju?« Alex je sam sebe uhvatio kako se smije. Sve dok se Peter i Joar ne podnose, i sve dok se Fredrika čini stabilnom i odmorenom, draže mu je njezino društvo od muškoga. Nije znao umišlja li to, ali činilo se da njezinu trudnoću prati određena harmonija. Ili se samo radilo o tome da je imala druge stvari na pameti, pa je na poslu birala bitke. Alexu zazvoni mobitel, Peter ga je tražio. »Tony Svensson silno se uzrujao kad sam ga suočio s tvojim novim informacijama«, rekao je žustro. »Rekao je da nikad nije zvao policiju i dojavljivao planove Ronnyja Berga.« »Vjeruješ mu?« upitao je Alex napeto. »Bez imalo sumnje«, odgovori Peter. »Ali to ne isključuje da su imali kontakata druge vrste.«


»To da su bili u kontaktu, tu nema ni najmanje sumnje«, reče Alex, »jesi li mu spomenuo Vigga Tuvessona? Jesi li ga pitao znaju li se?« »Nisam«, reče Peter. »Činilo mi se nepotrebnim odati ime sada kad znamo da Tonyju prijete, a još ne znamo čime se taj policajac bavi. Samo sam pitao je li imao kakvih kontakata sa stockholmskom policijom i rekao je da nije. Ni s norrmalmskom postajom ni s drugima.« »Sjajno«, reče Alex. »Sjajno.« Kad je završio razgovor, okrenuo se prema Fredriki. »Pa kvragu. Čini se da je onaj policajac ipak upetljan u neko sranje.«

Baš kao što je Fredrika i mislila, supruzi Muhammeda Abdullaha njihov posjet nije bio ni najmanje simpatičan. Ovoga puta nije im poslužila ni kavu ni kekse, a osim toga, kad su pozvonili, stan je bio pun ljudi. Potrošili su nekoliko minuta diplomatski se vrzmajući oko nje, dok je nisu uspjeli nagovoriti da nakratko nasamo razgovaraju u kuhinji. Njezin govor tijela iskazivao je uvjerenu sumnjičavost i nespremnost na suradnju kad je sjela za kuhinjski stol. Fredrika je vidjela da je plakala, ali tijekom cijelog razgovora ostala je pribrana. »Rekla sam mu da bude oprezan, da ne razgovara s vama«, rekla je, a glas joj je drhtao. »Ali nije slušao.« »Zašto ste imali osjećaj da trebate biti oprezni?« upitala je Fredrika. »Yusef se nikad nije vratio kući«, rekla je umorno, misleći na čovjeka kojeg su našli pregaženog ispred kampusa. »Čekali smo i načekali se, ali nikad se nije javio. Sve u meni govorilo je da je nešto pomaknuto u vezi te takozvane mreže koja mu je pomogla da dođe ovamo.« »Vaš muž ipak je imao vlastitih kontakata u toj vrsti djelatnosti«, reče Alex oprezno. »Da, imao je kontakte, ali nikad osobno nije bio dio organizacije«, reče žena odlučno. »To bi bilo previše riskantno.«


»Je li razgovarao s nekim od svojih kontakata o toj takozvanoj novoj mreži?« upitala je Fredrika mekim glasom. Žena je zavrtjela glavom. »Nije«, rekla je. »Uopće. Yusef je bio rekao da je sve vrlo tajnovito. I kad je nakon toga nestao, ozbiljno smo se zabrinuli.« »Jeste li vi ili vaš muž ikada primili prijetnje?« pitao je Alex. »Nismo«, reče žena tiho. »Barem koliko ja znam.« Alex je razmišljao. Jakob Ahlbin primao je prijetnje prije nego što je ubijen, moguće da je netko čak pokušao pregovarati s njim. Ali Muhammed Abdullah ustrijeljen je praktički nasred ceste, bez upozorenja. »Pregledala sam muževe e-mailove i poštu«, rekla je žena. »Nema ničeg.« »A mobitel?« Žena odmahne glavom. »Imao ga je uza se kad je izašao iz kuće, tako da to nisam provjerila.« Fredrika i Alex se zabrinu, jer policajci nisu pronašli nikakav mobitel dok su pregledavali osobne predmete koje je Muhammed imao uza se u trenutku smrti. »Kako to da je izašao jučer navečer?« upitala je Fredrika. »Zvonio mu je telefon«, reče žena. »Gledali smo televiziju. Razgovor je trajao manje od pola minute i onda je Muhammed rekao da mora izaći nešto obavili.« »Je li rekao tko ga je nazvao?« »Nije, ali nije to bilo ništa čudno. Ponekad bi nazvao netko od njegovih kontakata i onda bi brzo morao otići na sastanak. Nikad nisam postavljala pitanja. Zbog djece činilo se boljim da samo jedno od nas bude uključeno u to.« Fredrika je mogla razumjeti takvo razmišljanje. Istodobno je bio loš znak što telefona nije bilo. Naravno, mogli su naknadno pregledati pozive na taj broj, ali ako je čovjek primio kakvu prijetnju ili SMS, a oni nemaju mobitel, ništa od toga. »Kad ste se zabrinuli što ga nema?« upitao je Alex. »Nakon jedva sat-dva. Inače se nikad nije tako dugo zadržavao na sastancima.« »Jeste li odmah nazvali policiju?«


»Jesam, ali rekli su da ga prekratko nema da bi imali razloga išta poduzimati. Zato sam poslije deset izašla pogledati je li uzeo auto kad je nestao, ili je išao pješke...« Utihnula je i s mukom nekoliko puta progutala slinu. »Ali niste ga našli?« upitala je Fredrika oprezno. Žena odmahne glavom. »A ipak sam sigurno bila vani baš u vrijeme kad je umro.« Čuti njezine riječi gotovo je izazivalo fizičku bol. Nastavila je govoriti: »Bila sam prisutna kad su ga jutros našli. Ležao je na trbuhu u snijegu. Prva pomisao bila mi je da će se prehladiti ako nastavi tako ležati.« Ženine tamne oči sjale su od suza, ali nije plakala. Tuga ima toliko mnogo lica i poprima toliko različitih obličja. Ponekad čak ljude čini lijepima.

Peter Rydh premetao je i listao svoje bilješke sa zadnjeg ispitivanja Tonyja Svenssona. Misli su mu neprekidno letjele glavom. Pomalo rastreseno, grizao je olovku koju je držao. Kristalno je bila jasna činjenica da su Tony Svensson i Sinovi nacije bili u sukobu s Jakobom Ahlbinom. Jednako jasno kao dan činilo se da je sukob riješen, da je onaj koji je zapravo bio u sukobu s Jakobom Ahlbinom u trenutku kad je umro u biti bio Ronny Berg, koji se nalazio u pritvoru u Kronobergu. No Ronny Berg imao je alibi za vrijeme ubojstva, što je značilo da ako je on počinitelj, morao je angažirati nekoga drugog da počini dvostruko ubojstvo. To nije zvučalo osobito vjerojatno. Usporedo s tim, postojale su čudne stvari u vezi sa smrću Karoline Ahlbin, koja je navodno bila povod očajničkom činu Jakoba Ahlbina. Čega da se, dovraga, dohvate ako to nije bila Karolina? Peter je razmišljao. Istražiteljski tim imao je svojih pretpostavki. Primjerice, da su prijetnje koje su Jakobu Ahlbinu poslane s adrese Tonyja Svenssona, ali s drugih računala, bile neposredno povezane s njegovom kasnijom smrću. Je li to doista nužno tako? razmišljao je Peter. Možda je i to pogrešan trag. Ako jest, onda je treći po redu. Nije se radilo o samoubojstvu i krivci nisu bili Tony


Svensson i Sinovi nacije. Moguće da nije bila ni druga osoba koja je prijetila s računa Sinova nacije. Ali to se nikako ne slaže. A mora se slagati, čak i ako trenutačno nije jasno kako. Fredrika je kolegama osvijestila da se osoba koja je poslala kasnije e-mailove Jakobu Ahlbinu činila relativno upućenom, u vjerskom smislu. Barem dovoljno da bi se mogla referirati na biblijske likove i time isprovocirati protivnika. Postoji li poveznica s crkvom? Peter je osjetio glad u želucu. A što s čovjekom pregaženim ispred kampusa, koji je preko sada ubijenog Muhammeda Abdullaha bio slabo, ali ipak utvrđeno povezan sa slučajem supružnika Ahlbin? Uklapa li se on na neki dubinski način u sliku? Alex je, užurban, Fredrikine ideje spomenuo Joaru i Peteru. Teoriju da su ušutkani kako ne bi odali preosjetljivu tajnu. Klasičan motiv, ali Peter nije mogao pojmiti kakva je to toliko velika tajna da je vrijedna ubojstva nekolicine ljudi. Odlučio je napraviti nekoliko koraka unatrag. Vani na hodniku čuo je kako Joar pjevnim tonom razgovara s nekim tko mu je, čini se, blizak. Peter pritisne prste o sljepoočnice, pokušavajući kontrolirati misli. Ako počne misliti na Piju Nordh, gotov je. Oči usredotočene na bilješke sa zadnjeg ispitivanja Tonyja Svenssona. Pogled mu je zastao na jednoj konkretnoj formulaciji. » Ne tražite nekog kao ja, vi jebene ovce.« Te su riječi bile reakcija na Peterov i Joarov prijedlog da Tonyju pokažu fotografije, pa da on identificira onoga tko ga je prijetnjama prisilio na urotu protiv Jakoba Ahlbina. Što je zapravo mislio? Peteru se ubrza puls. Tony Svensson dao je naznačiti da policija tog čovjeka nema u evidenciji, jer nije poznat kao kriminalac, poput Tonyja. Riječi »nekog kao ja« poprimale su drukčije značenje ako se pusti mašti na volju. Ne netko kao ja... nego netko poput vas. Je li to htio reći? Ipak se i policajac pojavljuje u istrazi. I nekoliko pastora. Bilo je teško predočiti si kategorije ljudi koje su imale manje toga zajedničkog s Tonyjem Svenssonom od pastora i policajaca. Peter je na računalu našao popis poziva. Tony Svensson doista jest triput nazvao Vigga Tuvessona, ali ovaj njega nikad nije. Barem ne s ovog telefona. Osim toga, svi su telefonski razgovori obavljeni nakon što je Tony Svensson prestao slati emailove Jakobu Ahlbinu, a netko drugi je preuzeo. Peter klikne i otvori nove popise, ovoga puta poziva s Tonyjeva telefona. Je li ga netko otprilike u to vrijeme nazvao s nekog drugog broja, koji se može povezati s inspektorom Tuvessonom?


Timski administrator odradio je opsežan posao i identificirao više brojeva koji su se najčešće pojavljivali, ali pojavljivalo se i dosta brojeva s neregistriranih prepaid kartica, pa je bilo nemoguće procijeniti čije su i tko se koristio telefonom. Sveukupno je Tony Svensson unatrag mjesec dana bio u kontaktu s petnaest takvih brojeva. Možda je koji od tih pripadao muškarcu - ili ženi - koji su mu prišli da bi ga prisilili na dvostruku igru? Možda se radilo o pastoru, možda o policajcu. O nekome tko nije bio kao Tony Svensson. Peter zatvori Excelove dokumente s telefonskim brojevima. Morat će početi ispočetka i drukčije razmišljati. Uto mu Joar pokuca na vrata. Peter nije izustio ni riječi, samo se zagledao u njega što je više živčano mogao. »Zvali su iz Nadzora«, reče Joar kratko. »Imali smo pravo u vezi Svenssonove kćeri, slobodna je ko ptičica. Otišao je ravno u njezinu školu.« »Fino«, reče Peter jednako kratko. »I obavio je dva poziva nakon što je posjetio kćer.« Peter je napeto iščekivao. »Jedan bivšoj koja je majka djevojčice i drugi broju s neregistriranom prepaid karticom.« Peter uzdahne. Naravno, a što drugo? »Ali barem znamo gdje se vlasnik telefona nalazi i gdje se nalazio tijekom dana, sudeći prema telefonskom prometu i uspostavljenom kontaktu s baznim stanicama.« »Gdje?« upitao je Peter, koji nije mogao suzdržati radoznalost. »Ovdje na Kungsholmenu. U blizini Kronoberga ili unutar njega.« »Možda čak u postaji norrmalmske policije?« Joar se nasmije. »Teško je reći, ali, naravno, možda.«

Na povratku iz Skärholmena, Fredriki Bergman sinula je ideja. »Ne bismo li mogli otići na Ekerö pogledati kuću?« »Zašto?« upitao je Alex iznenađeno. »Jer ja nisam imala prilike vidjeti je«, bio je jednostavan odgovor. »I jer imam osjećaj da je trebam vidjeti kako bih bolje shvatila Karolinu i Johannu Ahlbin.«


»Pod svaku cijenu uvjerena si da su obje upletene u ubojstvo svojih roditelja?« upitao je Alex i izgledao radoznalo. Fredrika položi obje ruke na trbuh. »Možda«, bilo je sve što je rekla. Alex je nazvao tužitelja i dobio usmeno odobrenje ponovog posjeta kući, a potom su prošli do Središnjice pokupiti kopiju ključa koju su napravili tehničari kad su zadnji put bili ondje. Još pola sata vožnje i stigli su do kuće na Ekeröu. Alex se namršti čim su izašli iz automobila. »Netko je bio ovdje«, reče i pokaže na usporedne tragove kotača u snijegu koji se počeo topiti. »Nisu li to vaši tragovi otkad ste zadnji put bili ovdje?« upita Fredrika. »Ovo je drugi auto«, odgovori Alex i krene mobitelom fotografirati tragove. Fredrika pogleda oko sebe, udahne svjež zrak i upije tišinu koja je vladala. »Lijepo je ovdje«, prokomentirala je naglas. »Sigurno je prije bilo i bolje«, reče Alex i spremi mobitel. »Nekad je ovdje bila livada«, rekao je i pokazao prema susjednoj parceli. »Ali to je općina, naravno, prodala, pa je i ovdje izgrađeno.« »Livada«, ponovi Fredrika i nešto joj se sanjivo pojavi u pogledu. »Mora da je bilo idilično odrastati ovdje.« Alex je hodao ispred nje prema kući. Snijeg joj je pod nogama bio čvrst. Ključanica je blago zaškripala kad je okrenuo ključ, a vrata dok ih je otvarao ispustila su slabašan zvuk u znak prosvjeda. »Dobro došli, uđite«, rekao je Fredriki i prepustio joj da uđe prva. Uvijek je bilo očaravajuće ući u tuđi dom. Fredrika je imala prilike biti prisutna pri nekolicini pretresa kuća i stanova i često bi se uhvatila kako mašta o ljudima koji su ondje živjeli. Jesu li sretni ili nesretni, siromašni ili bogati. Često bi, nažalost, bio slučaj da je postojao opravdan razlog zašto je policija došla kući upravo k njima. Dom bi odavao bijedu ili društvenu isključenost, a prljavština bi bila nakupljena u debelim slojevima na pokućstvu i predmetima. Kuća sestara Ahlbin nije bila jedna od tih. Ostavljala je dojam doma, makar je bilo očito da nije ničiji stalni dom. Alex se, činilo se, zaokupio nečime u kuhinji, dok je Fredrika obilazila sobu po sobu, prvo u prizemlju, a potom na katu. Svi su kreveti bili pospremljeni, ali plahte su zaudarale po vlazi i djelovale zagušljivo pod


teškim prekrivačima. Garderobni ormari bili su prazni, osim nekoliko kompleta odjeće za slobodno vrijeme, sve u veličini za Jakoba Ahlbina. Prostorije su bile pedantno uređene, ali ipak osobno. Fredrikin pogled zaustavio se na uokvirenom osušenom cvijetu koji je visio na zidu jedne od soba. Morala se približiti da bolje vidi. Prešana tratinčica, toliko krhka i stara da je izgledala da bi se u bilo kojem času mogla pretvoriti u prah. Potpuno sama na inače ogoljelu zidu. Zašto? zapitala se Fredrika i krenula dalje po kući. Pogledala je sve obiteljske fotografije postavljene na zidove i komode pokraj dječjih cipelica i igračaka koje su sigurno pripadale djevojčicama dok su bile male. Baš kao i njezini muški kolege, zaključila je da se činilo kako je Johanna Ahlbin nestala s fotografije. Bila je prisutna, zatim više nije. Je li to simbolično? upitala je samu sebe. Gleda li se na Johannu Ahlbin doista kao na manje važan dio obitelji? I u tom slučaju, zašto? Ili se ona odrekla njihova društva? Fredrika je krenula sustavno proučavati fotografije. Prvo na katu, potom u prizemlju. Spuštala je okvire sa zidova, rastavljala ih i proučavala poleđine fotografija da vidi jesu li obilježene datumima ili kakvom drugom bilješkom. Na svoju radost, otkrila je da je ona koja je svojedobno postavila sve slike bila vrlo uredna i označila praktički svaku pojedinu fotografiju. »Jakob, Marja, Karolina i Johanna, jesen ‘85.« »Jakob i Johanna, vađenje čamca iz vode ‘85.« »Marja i Karolina kad se bunar zaledio ‘86.« Fredrika je postala toliko obuzeta svojom zanimacijom da nije čula Alexa iza sebe. »Čime se to baviš?« upitao ju je, a ona je poskočila od straha. »Vidi«, rekla je i podignula jednu od fotografija. »Netko ih je datirao.« Alex je impresionirano pratio rad njezinih dugih prstiju dok je u tišini otvarala okvir za okvirom. Kad je završila, bilo je nemoguće vidjeti da je netko skinuo sve fotografije, otvorio ih i potom objesio natrag na mjesto. »Nešto se promijenilo 1992. godine« rekla je odlučno i pljesnula dlanovima da se riješi prašine. Pokazala je na jednu od fotografija.


»Ovdje«, rekla je. »Obiteljska proslava Ivanja 1992. Posljednji put da su ovdje slavili.« Prešla je rukom preko najvišeg reda fotografija. »Svake godine bili su ovdje otkad se Karolina rodila. Čini se da nitko drugi nije bio prisutan. Samo Marja, Jakob i djevojčice.« Alex je skinuo fotografiju iz 1992. i činilo se da razmišlja. »Prema Elsie i Svenu Ljungu, Jakob je otprilike u to vrijeme prestao skrivati izbjeglice«, rekao je. »Da, tako je«, prisjetila se Fredrika. »Ali nikad nismo razjasnili zašto?« »Ne«, reče Alex i vrati fotografiju na zid. Njegova kolegica u visokom stupnju trudnoće ponovo je podignula svoj čarobni prst i uprla ga u nešto. »Ovo je drugo doba«, rekla je. »Ono o kojem je Elsie govorila.« Alex pogleda fotografiju. »To je posljednja fotografija na kojoj je Johanna, snimljena je 2004., što bi trebalo odgovarati. Obitelj Ahlbin roštilja u vrtu.« »Što se dogodilo 2004.?« upitao je Alex. »Tada je Jakob Ahlbin počeo govoriti da bi se ponovo počeo baviti skrivanjem izbjeglica. Johannu je to očito izrazito uznemirilo. Zatim su Sven i Jakob prekinuli druženje nakon što je Sven predložio Jakobu da pokuša zaraditi na svojim aktivnostima.« »Zaboga«, promrmlja Alex. »Zarađivati na ljudskoj nesreći, pa kvragu, kako je došao na tu ideju, kako mu je to moglo dobro zvučati?« Drvene podne daske škripale su pod njihovim nogama dok su se primicali zidu i odmicali od njega. »Ovdje je počelo, s njegovim izbjeglicama u podrumu«, reče Alex teškim glasom. »Samo, da mi život ovisi o tome, ne bih uspio shvatiti kako.« Fredrika se stresla. »Moramo odmah pokušati naći Johannu Ahlbin«, rekla je. »Čini mi se kao da nam vrijeme izmiče kroz prste.«


»Imam jednak osjećaj«, reče Alex pribrano. »Kao da stojimo usred proklete bujice i ne možemo ni prst podignuti da spasimo stvar.« Fredrika zakopča jaknu koju je držala raskopčanu dok su hodali kućom. »Ali sad bar znamo gdje je i kada sve počelo«, rekla je. »Ovdje se obitelj Ahlbin raspala i odavde je netko odnio oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Počelo je ovdje i godina je bila 1992.«

Počelo se mračiti kad su se Alex i Fredrika vratili na Kungsholmen. Alex se mnogo puta pitao koji je smisao toga da mrak veći dio godine pada već tijekom poslijepodneva. A onda ljeti nikad kraja svjetlu. Kao da nema prave ravnoteže u životu, smatrao je. Sazvao je svoj istražiteljski tim na kratak sastanak u Lavljem brlogu prije nego što svi odu kućama. Fredrika se iskrala obaviti telefonski razgovor. »Ako se nitko ne bude jako bunio, htio bih započeti tako da pojasnim kako ništa od našeg takozvanog desničarskog traga, možemo ga otpisati«, rekao je za početak. Nitko se nije bunio. »Jedino što još ima smisla s tim desničarenjem i prijetnjama Tonyja Svenssona i Sinova nacije jest da ih je netko primijetio, a taj netko je potom pokušao upotrijebiti sukob između Sinova nacije i Jakoba Ahlbina da prikrije vlastiti zločin«, ustvrdio je Alex. Baš je htio nastaviti, kad su se vrata sobe naglo otvorila i utrčala je Fredrika, zadovoljna izraza lica. »Da čujem«, reče Alex. Peter je izvukao stolicu da Fredrika može sjesti, želeći da sjedne s njegove strane stola, a ne s Joarove. Joar razvuče usne, a Alex priguši uzdah. »Jednostavna krvna pretraga pokazala je da žena, narkomanka, koja je identificirana kao Karolina Ahlbin, nikako ne može biti u rodu s Marjom i Jakobom.« »Pa koji vrag...«, počeo je Peter.


»Što, barem u teoriji, ne isključuje da svejedno nije Karolina Ahlbin. Hoću reći, mogla je biti usvojena ili tako nešto. Nije da to uopće zvuči vjerojatno, ali u bolnici su ovoga puta željeli biti sigurni u to što govore. Tako su učinili ono što su trebali učiniti odmah: zatražili su kopije rendgenske slike njezinih zubi. I ne - ta žena nije Karolina Ahlbin.« »Jebeno neshvatljivo«, reče Joar i baci olovku na stol. Alex pogleda u njegovu smjeru; nije se mogao sjetiti da ga je ikad čuo kako psuje. Čak je i Peter zurio u njega, doduše, mračnijim pogledom. On je to već vidio na njemu, zaključi Alex. Jedini ja nisam pratio. Peterov mobitel zazvonio je, požurio je isključiti ga. »Moj brat«, promrmljao je. »Cijeli dan zove, uporan dečko.« »Ako želiš razgovarati s njim, slobodno izađi«, reče diskretno Alex, koji je znao za Jimmyjevo stanje. Peter je odlučno zavrtio glavom. »Dakle, sa sigurnošću znamo da je Karolinina sestra namjerno drugu ženu identificirala kao svoju umrlu sestru«, zaključi Alex. »Istodobno se Karolina nije javila, makar iz novina iskače na sve strane da su joj roditelji mrtvi.« Ušutio je. »Što nam to zapravo govori?« »Ili je mrtva, ili se možda iz nekog razloga ne može javiti. Možda je oteta?« reče Peter. »Ili i ona sudjeluje u zavjeri«, razmišljao je Joar. Čulo se nakašljavanje s Fredrikine strane. »Mora postojati neki razlog zašto je ona tako reći jednostavno prihvatila da je se proglasi mrtvom. Jer bili smo joj u stanu i čini se da je tjednima prazan.« »A nikad nisu javili da nije došla na posao?« upitala je Ellen, koja se rijetko ili nikad ne bi oglasila na sastanku. »Radi kao slobodna novinarka«, odgovori Fredrika. »Ili barem pokušava. Prema zadnjoj poreznoj prijavi, s financijske strane joj ide li-la. Što odgovara slici nje kao ovisnice...«


»Kako god bilo, netko se - uz njezin pristanak ili bez njega - potrudio stvoriti cijelu priču oko njezine smrti«, zaključi Joar. »Samo je pitanje zašto.« »Da bi sljedeći smrtni slučaj - znači, samoubojstvo supružnika Ahlbin - učinila vjerodostojnim«, reče Peter. »Ili je netko pokušavao ubiti dvije muhe jednim udarcem?« reče Fredrika improvizirajući. »Ako se vratimo na radnu hipotezu da je Jakob Ahlbin ubijen jer su ga htjeli ušutkati, možda je bilo razloga da se ušutka i Karolinu. Sudeći prema više izvora, ona i Jakob su bili vrlo bliski.« Alex uzdahne i protrlja lice dlanovima. »Ali zašto Marja?« U sobi nastane tišina. »Zašto bi ubili i suprugu onog koga žele ušutkati? Ne prolazi argument da je počinitelja iznenadilo što je prilikom ubojstva bila kod kuće. U tom slučaju počinitelj bi se za Jakoba pobrinuo nekom drugom prilikom.« »Možda su bili u žurbi?« reče Peter zamišljeno. »A ako su željeli da izgleda kao samoubojstvo, ne može se baš birati mjesto, osim žrtvina doma.« »A što s oproštajnim pismom?« upita Fredrika. »Je li bilo napisano unaprijed, kako je zapravo izgledalo?« »Bilo je isprintano s Jakobova računala«, odgovori Joar. »Dokument postoji spremljen na hard disk i datiran je tog dana, prema zabilježenom vremenu ubojstva.« »Hajdemo skicirati ubojicu«, reče Alex energično. »Netko je organizirao Karolininu smrt u četvrtak. Netko odlazi na Ekerö, uspijeva neprimijećeno ući u kuću i odnijeti oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Netko u utorak s jasnim zadatkom odlazi k Jakobu i Marji i ustrijeli ih oboje u glavu, nakon što prisiljava Jakoba da potpiše vlastito oproštajno pismo. Kakav zaključak možemo izvući iz toga?« Prije nego se itko stigao oglasiti, nastavio je: »Prvo: ubojica prilično dobro poznaje obitelj Ahlbin. Drugo: ubojica bar donekle ima pristup domu supružnika Ahlbin kao i kući gdje žive kćeri, očito je uspio ući na obje adrese, a da nije napravio štetu na ulaznim vratima, što se u kasnijem slučaju može objasniti time da je njega ili nju netko dobrovoljno pustio unutra. Treće...«


Alex kratko zastane. »Treće; ubojica je sigurno dugo poznavao obitelj, jer dotična osoba tako vješto igra na kartu Jakobova zdravstvenog stanja i činjenice da mu je Karolina bila bliskije dijete.« Stao je. »Četvrto«, reče Fredrika. »Ubojica je znao - ili je barem imao razloga vjerovati da Karolina Ahlbin osobno neće moći otkriti da u biti nije mrtva.« Ostali su je pogledali. »Tako je«, reče Alex polako i odobravajuće kimne, dok je Peter više izgledao zbunjeno. »Zašto je stvarno nisu ubili?« reče Alex. »Ako je bilo važno da nestane, a mislim da to imamo razloga misliti, zašto nisu učinili da nestane zauvijek?« Fredrika problijedi. »Možda i jest. Možda se zato ne javlja.« Joar odmahne glavom. »To jednostavno ne stoji. Zašto se dvaput mučiti s ubojstvom? Zašto je stvarno odmah ne srediti i onda pravu smrt prikazati kao povod Jakobovu ubojstvu i samoubojstvu? Kako ja to vidim, puno je vjerojatnije da je sudjelovala u tome.« »Jer nisu mogli, ili jer je sudjelovala u cijeloj priči«, reče Alex odlučno. »Sve je ostalo isključeno.« »Ako promotrimo njezin dobar odnos s ocem«, reče Fredrika i nagne glavu, a jedan dlan mirovao joj je na trbuhu, »najvjerojatnijim se čini da nisu mogli do nje kad su joj htjeli oduzeti život.« »Istina«, reče Alex. »Samo je pitanje gdje je bila i gdje je sad. Jesmo li razgovarali s dosta njezinih prijatelja?« »Nismo imali vremena«, odgovori Peter umorno. »A nije nam ni bilo prioritet jer smo jednostavno mislili da je mrtva. Osim toga, teško je doći do njezinih prijatelja; nemamo ni njezin telefon ni e-mail. A nema ni neki pristojan posao.« »Ako javimo medijima da je tražimo, ispast ćemo idioti«, reče Alex. Intenzivno je razmišljao kako dalje. »S druge strane, procurit će kako god.« »Ne ako dobro začepimo sve rupe«, dodao je Joar. »Ako ne procuri odavde, procurit će iz bolnice«, reče Alex suho. »Nema apsolutno nikakve šanse da se ne proširi do navečer.« Fredrika se nagne prema stolu. »Onda ćemo ih prestići«, reče.


»Kako?« »Sazvat ćemo konferenciju za medije«, reče. »I prvi prenijeti vijest. Klasična logika medija. Ako želiš kontrolirati kako se priča predstavlja i kako se o njoj dalje piše, moraš biti onaj koji će kontrolirati prvi put kad izađe u javnost.« Alex je krišom gledao prema Ellen. Dan će biti dug. »Možeš se pobrinuti za to, napisati izvješće za medije zajedno s Odnosima s javnošću? A ja ću se potruditi da se ideja pogura na više instancije.« Ponovo je pogledao na ručni sat. »Recimo da počinje za dva sata, u šest. Dotad zajednički pokušavamo postići da cijelo sranje ne procuri.«

Medijski trening očito je bio nešto što je dobilo na popularnosti, ali nažalost, razni takvi tečajevi nisu okrznuli Alexa Rechta. Zato se i osjećao izgubljeno kad je zauzeo mjesto na podiju u prostoriji u kojoj su se pripremali medijski istupi. Održao je kratko izlaganje koje je u biti ciljalo na ovo: Policija je primila nove informacije koje upućuju na to da nije moguće da je u četvrtak, prije nego što je par pronađen mrtav u svom domu, umrla kći Jakoba i Marje Ahlbin. Stoga bi bili zahvalni kad bi se javili svi koji misle da imaju spoznaje o tome gdje se Karolina Ahlbin, ili u biti i Johanna, trenutačno nalazi. Ni jednu od njih ne sumnjiči se ni za kakav zločin, policija samo želi stupiti u kontakt s njima da bi bolje razumjela okolnosti smrti njihovih roditelja. »Ali što s Johannom?« reče jedan od novinara. »Kako je moguće da nije osumnjičena? Pa morala je biti svjesna da osoba koju je pratila u bolnicu i identificirala nije njezina sestra?« Alex otpije vode iako nije osjećao žed. »Upravo takve nejasnoće moramo moći ispitati«, rekao je pokušavajući zvučati odlučno. »Koje su to točno okolnosti dovele do toga da je nepoznata žena identificirana kao Karolina Ahlbin prije nešto više od tjedan dana, to se mora pod svaku cijenu razjasniti policiji.« Fredrika je stajala u dnu prostorije i promatrala šefa tijekom kratke tiskovne konferencije. Sveukupno uzevši, smatrala je da se dobro držao. Baš kad je počeo konferenciju privoditi kraju, zavibrirao joj je mobitel u džepu sakoa. Brzo je izašla iz prostorije kako bi mogla neometano razgovarati. Nada da je zove Spencer prikrala joj se niotkuda. Danas se još nisu čuli i nedostajao joj je. Kvragu, pomislila


je umorno. Da mi nedostaje Spencer jednako je beznadno kao i željeti snijeg na Badnjak. Ako se dogodi, dobro, ali nikad se ne isplati previše se nadati. Kad se javila, doista se pokazalo da nije Spencer, nego kolega iz nacionalne policije. Predstavio se kao jedan od istražitelja koji su radili na seriji pljački transporta novca s kojima se moglo povezati pregaženog Yusefa. »Imam neke informacije koje mislim da će vam biti drago čuti«, rekao je. Fredrika je slušala. »Kad je slučaj prešao k nama, ponovo smo pretražili mjesto događaja«, počeo je prepričavati. »I pronašli smo mobitel s otiscima prstiju preminulog. Ležao je gotovo dvadeset pet metara od tijela, znači, vjerojatno mu je izletio iz džepa jakne kad je prvi put pregažen.« U telefonu se čulo blago pucketanje, na mjestu gdje je Fredrika stajala bila je loša pokrivenost mreže. »Skinuli smo sve informacije s njega i prikupili podatke o telefonskom prometu od operatera kod kojeg je imao pretplatu. Upotrijebljen je samo nekoliko puta i uvijek, osim jednom, pozivi su bili upućeni ili primljeni s neregistriranih prepaid kartica.« »Da?« Čulo se kako kolega šuška papirima. »Sven Ljung«, reče potom. »Sven Ljung?« ponovi Fredrika začuđeno. »Yes, čovjek koji je pretplatnik broja s kojim je pregaženi momak bio u kontaktu. On je zvao Ljunga, dvaput kratko.« Fredrika je intenzivno razmišljala, pokušavajući razjasniti kakve sve to veze ima jedno s drugim. »U kojem je trenutku nazvao Svena Ljunga?« »Dva dana prije nego što je izvedena pljačka.« Fredrika je hvatala zrak. Činilo se da se krug sam zatvara, a njoj svejedno nije bilo jasno što to stoji pred njom.


»Još nešto«, reče istražitelj. »Sa žrtvine odjeće uspjeli smo izdvojiti tragove metalik srebrnog autolaka, što je i boja Mercedesa Svena Ljunga.« »Jeste li ih uspjeli usporediti?« upitala je Fredrika, iznenada pokolebana oko tehničke izvedivosti. »Razmišljali smo o tome - ne mora, naravno, ništa značiti, bezbroj automobila je te boje, ali kad smo otkrili da je Sven Ljung prijavio nestanak svog auta večer prije ubojstva, pomislili smo da je stvar postala zanimljivija.« Fredriki su počele navirati misli i sve vezano uz Spencera potisnuto je u svojevrsnu mentalnu čekaonicu. »Jeste li razgovarali s njim, mislim na Svena Ljunga?« upitala je glasom promuklim od napetosti. »Nismo još, ali radimo na tome«, odgovori istražitelj. Nakon što su razmijenili još nekoliko rečenica o mogućnosti da je Sven Ljung upleten u ubojstvo pregaženog čovjeka, a time možda i u ubojstvo Jakoba i Marje, prekinuli su razgovor i Fredrika je vratila mobitel u džep. Ljudi su navirali iz prostorije koju je i sama maločas napustila i shvatila je kako je konferencija za medije sigurno završila. Gotovo istodobno ponovna zvonjava. Spencer, pomisli Fredrika automatski. Ponovo je pogrešno pretpostavila. »Ovo je jebeno čudno«, reče dečko iz Zavoda za forenziku, koji ju je nazvao. »Ponovo sam provjerio e-mail Jakoba Ahlbina i stigao mu je e-mail od kćeri, nekoliko dana nakon što je umro. Kao da je i dalje živ.« Fredrika stisne mobitel. »Od koje kćeri?« upitala je tiho, da nitko od novinara ne čuje što je rekla. »Od Karoline«, odgovori tehničar zbunjeno. »Zar nije ona mrtva?« Fredrika se nije obazirala na njegov komentar. »Molim te, pročitaj mi što piše u e-mailu«, rekla je. »Tata, žao mi je što ti ovo moram javiti e-mailom, ali ne uspijevam te dobiti na mobitel. Sve je ispalo katastrofalno. Sjedim tu u Bangkoku u gadnom škripcu i ne mogu se maknuti. Treba mi tvoja pomoć, odmah. Molim te, javi se čim ovo vidiš! Pusa, Karolina« Bangkok. Znači, Karolina je pokušala nazvati majku. Fredrika je osjetila kako joj na oči naviru suze.


»Znači da nije znala«, šapnula je gotovo samoj sebi. »Pa halo?« prekine je tehničar. »Kako može Karolina Ahlbin slati e-mailove, kad je Karolina Ahlbin mrtva.« U Fredrikinoj glavi postojao je samo jedan odgovor na to pitanje: »Lazar.«

BANGKOK, TAJLAND

Još uvijek neobaviještena o vlastitoj smrti i uskrsnuću, I Karolina Ahlbin je iste večeri bila u avionu iz Bangkoka za Stockholm. Paralizirana spoznajom da se vraća u svoj rodni grad kako bi pokopala cijelu obitelj, jedva je imala snage osjećati napetost uoči situacije koja ju je čekala. Prema krijumčaru, tražena je u cijeloj zemlji i spomenuta je u dnevnim novinama, uz sliku. Zato se nije usudila izlaziti iz stana i prihvatila je biti odsječena od vijesti o ubojstvu njezinih roditelja i sestre u Švedskoj. Prijatelj krijumčar radio je ubrzano otkad mu se obratila za pomoć. No, otvoreno je priznao da je pred njega stavila osjetljiv problem. U uobičajenim slučajevima, kada je pomagao propustiti izbjeglice iz Bangkoka za Stockholm, trebalo je naći putovnicu osobe koja je što sličnija izbjeglici. Ako bi izbjeglica putovala s pravim putnim dokumentima koji su dokazivali državljanstvo neke od zemalja EU-a, nisu postojale prepreke za putovanje u Europu. Činjenica da je trgovina putnim dokumentima raširena, Karolininu je krijumčaru bila od slabe pomoći. Putovnice iz druge ruke do kojih je mogao doći na tržištu nisu baš pripadale švedskim državljanima plavih očiju i kose plave kao lan, nego osobama koje su izvorno potjecale iz drugih zemalja. Slijedom toga, kad je Karolina u očaju potražila krijumčara i obratila mu se s molbom da napusti Tajland »unutar sljedećih nekoliko dana«, nastao je problem. Nakon nekoliko sati promišljanja, krijumčar je zaključio da je moguće samo jedno rješenje: on i njegovi prijatelji moraju u gradu pokušati pronaći turistkinju koja barem podsjeća na Karolinu i ukrasti joj putovnicu. Držeći putovnicu u ruci, nepovjerljivo je gledala u fotografiju.


»Ne možeš izaći iz zemlje neprerušena«, rekao joj je krijumčar odlučno kad je vidio koliko se obeshrabrila. »Na aerodromu će tražiti tebe i druge takve osobe. Promijeni boju kose, frizuru i nabavi nove naočale. Onda imaš barem sitnu šansu.« Mehanički, ukočena poput lutke, prihvatila se posla koji mora obaviti. Ošišala se na kratko i obojila kosu. Zatim je apatično sjela na rub kreveta i nekoliko sati ostala ondje sjediti. Izgubila je čak i svoj izgled. I dalje nije znala zašto. Sat poslije stajala je u zračnoj luci s ukradenom putovnicom u džepu i osjećala kako joj puls raste dok je prilazila mjestu sigurnosne provjere i provjere putovnica. Zračna luka vrvjela je uniformiranim policajcima i Karolina se morala napregnuti do krajnjih granica da ne uspostavlja kontakt očima ni s jednim od njih. Kad je na kraju sjela u čekaonicu kraj odgovarajućeg izlaza, puls joj se donekle smirio i ponovo joj se vratila tuga. Sve sam izgubila, shvatila je, prazna. Svoj identitet i život, slobodu odlučivanja i kretanja. I prvenstveno - svoju obitelj. Nemam nikoga i ništa čemu se vraćam. Vrag odnio onoga tko je ovo učinio. Kad je pola sata poslije sjela na svoje mjesto u avionu i zakopčala sigurnosni pojas, bila je toliko umorna da nije imala snage ni plakati. Njezin bijeg bio je hladan i nijem. Za nju više nije bilo spasa. Više nisam čovjek. Postala sam jedna od onih koji ne osjećaju ništa. Spustila je glavu na naslon sjedišta i pomislila prije nego što je zatvorila oči i zaspala: Bog mi pomogao kad pronađem krivca za ovo. Jer zapravo ne znam što će onda biti.

U drugoj zračnoj luci, na drugom dijelu svijeta, znatno bliže Švedskoj, Johanna Ahlbin spremala se ući u avion koji će je odvesti kući u Švedsku i nije znala da se njezina sestra kreće prema istom konačnom cilju. Žudnja za domom postala je jača kad je zatvorila oči i pred sobom vidjela svoga dragog. Čovjeka koji je uvijek bio uz nju i koji se zakleo da je nikad neće napustiti. Čovjeka koji je vjerovao da je između njih dvoje on snažniji, ali zapravo je bio upravo onoliko slabiji koliko treba biti. Njezina ljubav prema njemu bila je, svemu drugom unatoč, jaka i postojana. Jedini muškarac kojem je ikad dopustila da joj se približi, jedini koji je imao dovoljno ožiljaka da čuva njezinu tajnu, a da ga ona ne preplaši i otjera.


Moj ljubljeni kralj mira, pomislila je. Potom je odlučila, slušajući poruku iz zvučnika kojom se putnike moli da zakopčaju sigurnosne pojaseve i isključe mobitele. Odmah će nazvati policiju i reći da je na povratku kući. Zamolila je da je prespoje čovjeku koji je govorio na konferenciji za medije koju je ranije danas vidjela na televiziji. »Alex Recht«, rekla je. »Mogu li odmah razgovarati s njim? Zovem se Johanna Ahlbin. Mislim da očekuje moj poziv.«

UTORAK. 4. OŽUJKA 2008.

Možda je Alex Recht već kad se probudio osjetio da je upravo danas dan koji će poslije pamtiti kao onaj koji mu je više od svih promijenio život. Barem kada sve završi i kad ostane sam, tako će to pamtiti, da je u njemu postojala svijest o tome, osjećaj, čim je otvorio oči deset minuta prije nego što mu je zazvonila budilica. U tišini je izašao iz spavaće sobe i pošao u kuhinju skuhati prvu šalicu jutarnje kave. Nije mogao ni pogledati Lenu dok je izlazio iz sobe. Bolio ga je i sam pogled na njezina nepomična leđa. Kad se dan prije vratio s posla, bila je toliko umorna da je jedva imala snage razgovarati s njim. Požalila se na glavobolju i legla u krevet prije osam, samo nekoliko minuta nakon što je on zatvorio vrata za sobom. A sad je jutro i posao ga doziva kao priviđenje usred pustinje. Od sjećanja na razgovor s Johannom Ahlbin prethodne večeri, koji su mu prespojili tek što je otkucalo sedam, ubrzavao mu se puls. Bila je vrlo kratka, ispričala se što se nije javila. I on je imao zbog čega se ispričavati. Što je saznala iz medija da su joj roditelji mrtvi. Što nisu uspjeli na vrijeme doći do nje. Uvjeravala ga je da potpuno razumije da su napravili sve što su mogli i da je to djelomično njezina krivica - što mu je pružilo mogućnost da upotrijebi autoritarniji ton i obavijesti je da policija želi razgovarati s njom, što prije. »Doći ću do vas sutra«, obećala je na to. A sad je to sutra.


Navukao je na sebe jaknu i uto ugledao Lenu kako stoji iza njega u hodniku. Poskočio je kad ju je vidio jer nije čuo kad je došla. »Plašiš me«, promrmljao je. Nasmiješila se, ali oči su joj bile bez sjaja, poput zaleđene površine vode. »Oprosti«, rekla je tankim glasom. Nakašljala se i nastavila: »Alexandere, moramo razgovarati.« Ako dotad nije shvatio da je nešto pošlo jako krivo, u tom je trenutku znao. Lena mu se obratila punim imenom jedan jedini put, a to je bilo kad su se upoznali. Instinktivno je znao da ne želi čuti što mu ima reći. »Možemo večeras«, kratko je rekao, otvorio ulazna vrata i izašao na stubište. »Može večeras«, rekla je prigušeno. Zatvorio je vrata bez pozdrava i krenuo prema automobilu. S druge strane vrata, kako je on okrenuo ključ u bravi i dodao gas, Lena se meko spustila na pod i dugo plakala. Nije bilo pošteno ni prema jednom od njih dvoje, barem u tom trenutku.

Fredrika Bergman naslutila je da se prikradaju nedaće i tjeskoba. Činilo se da će kvalitetan san potrajati, ali nisu ga pratili ni harmonija ni racionalnost kojima se nadala, nego samo više energije za neprestano razmišljanje. Spencer se javio kad ga je nazvala večer prije, ali zvučao je rastreseno, bio je škrt na riječima i neočekivano joj je rekao da će otputovati i vratiti se tek u srijedu navečer. Prije puta se ne mogu vidjeti, a neće imati ni vremena za telefonske razgovore. Jedva je rekao kamo ide, a onda je prekinuo razgovor naprasno joj poželjevši laku noć i rekavši da će se uskoro čuti. Trudnoća ju je, jasno, učinila dodatno osjetljivom, ali Spencerova promjena u ponašanju pogodila ju je i iz drugih razloga. Možda je unatoč svemu bila pogreška dovesti ga k roditeljima? Teško da bi to sam predložio. Istodobno je večera prošlog vikenda imala praktički čudotvorno djelovanje na njezinu mamu, koja je sada u razgovorima s Fredrikom govorila isključivo pozitivno, kako o djetetu, tako i o njegovu ocu. Možda radi obuzdavanja tjeskobe, možda jer je zapravo imala volje rano otići na posao, u svakom je slučaju bila na radnom mjestu već u pola osam. Kratki hodnik


istražiteljskog tima bio je pust, iako se dalo zaključiti da su i Peter i Joar ovdje. Odlučila je otići k Peteru. »Jesi čuo nešto od nacionalne o Svenu Ljungu?« »Nisam, čekaju druge informacije do kojih pokušavaju doći.« »O čemu se radi?« Peter uzdahne. »Podaci o računu, na primjer. Uvijek je dobro vidjeti je li novac upetljan u ovakve stvari.« Fredrika nestrpljivo ode u svoju sobu. Joar dođe za njom. »Zanimljiv neki e-mail jučer, od našeg prijatelja Lazara«, reče misleći na Karolinu Ahlbin. »Pogotovo s obzirom na to da se njezina sestra poslije navečer javila.« »Da, zbilja«, složila se dok je vješala jaknu i zatim se sagnula uključiti računalo. »Makar, moguće da nas to samo navodi na pogrešan trag, kao pokušaj Karoline Ahlbin da djeluje nevino.« »Pitanje je samo za što se željela praviti nevina i pred kime«, reče Fredrika. »Za posjedovanje narkotika«, odgovori Joar. »Molim?« »Nove informacije koje su nam sinoć faksirane iz švedskoga veleposlanstva u Bangkoku, nakon presice. Kod njih je šest sati manje.« Fredrika primi papir koji joj je Joar pružio i, sve zbunjenija, počne čitati. »Je li netko nazvao ovog Andreasa Bloma koji ju je, izgleda, primio u veleposlanstvu kad im se obratila za pomoć?« upitala je. »Ne«, odgovori Joar. »Čekali smo dok ti ne dođeš.« »Idem odmah nazvati«, odgovori Fredrika i pruži ruku prema telefonskoj stušalici, a da nije ni dovršila rečenicu. Ponovo je bacila pogled na tekst faksa dok je čekala da joj se netko javi. »Therese Björk«. Očito je Karolina Ahlbin tajlandskoj policiji bila poznata pod tim imenom. Možda joj je Therese draže nego Lazar, razdraženo pomisli Fredrika.


Peter je dobio odgodu razgovora sa psihologom još nekoliko dana. S olakšanjem je poklopio slušalicu nakon što je nazvao voditeljicu ljudskih resursa Margaretu Berlin. Ovoga puta ton joj je bio blaži; u tom trenutku nije imao volje analizirati ovisi li to o tome što je on sam zvučao drukčije. Ylva mu je poslala SMS da im je sin bolje. Automatski je osjetio olakšanje, odgovorio je da mu je drago zbog dobrih vijesti, jedva je stigao odložiti telefon prije nego što je ponovo zapištao. »Slobodno dođi večeras nešto pojesti s dečkima i sa mnom, ako želiš i ako imaš vremena. Dečki pitaju za tebe. Ylva« Bez razmišljanja odgovorio je: »Drage volje! Pokušat ću doći k vama najkasnije u šest!« Požalio je iste sekunde kad je poslao poruku. Bogme ne može obećati da će negdje biti u šest - nije imao blage veze u kojem će smjeru slučaj Ahlbin otići tijekom dana. Kvragu. Opna pod kojom je glumio da je frajer pukla je i otkrila da je iznutra u stanju raspada. Uto pomisli najstrože zabranjene među riječima: Ovo na duge staze nikad neće funkcionirati. Ni pod kojim uvjetima i ni s kojom ženom. Moram riješiti nešto. Tog trenutka nije bilo jasno što će odabrati. Istodobno, znao je koliko je nezdravo na večeru s obitelji gledati kao na dužnost, nešto neugodno što se mora. Kao da mu je posao srodna duša s kojom želi provesti život. Bezrazložno ljutit, ponovo je zgrabio telefon i nazvao jednog od momaka iz nacionalne policije, koji su se bavili dvostrukim ubojstvom od nedjelje navečer. »Ima li što novo o ubojstvu u Hagi?« pitao je. »Ne, ništa. Mislili smo dati medijima sliku žrtve i nadati se da će ga netko prepoznati.« »Ništa niste našli preko otisaka?« »Ništa, nula bodova. Ali možda upali nešto drugo, ili bolje rečeno - imamo nešto drugo.« Peter naćuli uši. »Auto Svena Ljunga pronađen je malo dalje od Märste, neka žena pronašla ga je rano jutros u šetnji.« »Odlično!« izleti Peteru, više entuzijastičnim glasom nego što je namjeravao.


»Baš sam htio reći kako je ispalo nevjerojatno dobro«, reče istražitelj. »Zapaljen je i gorio je već neko vrijeme prije nego što smo stigli.« Peteru je raspoloženje splasnulo. Zapaljen automobil znači manje tragova. »Barem znamo da mora imati neke veze sa slučajem ili slučajevima«, reče odlučno. »Inače se, tko god da ga je zapalio, ne bi išao mučiti s tim.« »Najvjerojatnije ne bi«, složio se kolega iz nacionalne. »Osim toga, još smo nešto uspjeli zaključiti.« »Što to?« bio je radoznao Peter. »Da je vjerojatno upotrijebljen za bijeg u pljački prijevoza novca u Uppsali i onom o kojem su mediji izvješćivali tijekom vikenda, u Västeråsu. U Uppsali nismo imali ništa drugo od čega bismo krenuli - osim što su svjedoci rekli da je auto kojim su bježali bio metalik srebrni - ali u Västeråsu smo saznali dijelove registracije, i poklapaju se s Ljungovom.« Peteru je na kraju razgovora ostao osjećaj da je nešto postigao. Čini se da je automobil Svena Ljunga bio umiješan i u pljačku i u ubojstvo. Mreža se zatvarala i Peter se smiješio.

U Bangkoku je već bilo poslijepodne kad je Fredrika uspjela doći do Andreasa Bloma. Blago rečeno, zvučao je uznemireno i izrazio je veliku zabrinutost u vezi informacija koje je imao na stolu. »Najgore u cijeloj priči«, rekao je pjevnim tonom sjevernošvedskih dijalekata, »jest da je bila ovdje i tvrdila da se zove upravo Karolina Mona Ahlbin. I da joj treba nova putovnica jer su je opljačkali nasred ceste. Ali kad sam nazvao Poreznu u Švedskoj, ispalo je da to nikako ne može biti ona jer je žena s tim imenom i matičnim brojem mrtva.« »Niste se obazirali na to što je bez problema mogla navesti tuđe ime i matični broj?« »Zaboga, učinio sam što sam mogao. Nije baš neuobičajeno da ljudi, kad se nađu u situaciji kao ona, imaju dvostruki identitet.«


Fredrikin mozak pokušavao je presložiti stvari, unatoč svemu prihvatiti sliku Karoline Ahlbin kao ovisnice. Dokazi su bili snažni, unatoč čudnoj situaciji u vezi s njezinim raznim putovnicama. »Što je točno - točno - navela kao problem?« upitala je polako. »Da su je opljačkali i da je ostala bez svih dragocjenosti, novca, putovnice, avionskih karata i da je imala problema u hotelu u koji se prijavila, da su joj stvari nekako nestale iz hotelske sobe. Makar je to s hotelom isprva prešutjela i nije spominjala sve dok je nisam suočio s drugim informacijama koje smo mi imali.« »Jeste li nazvali hotel u kojem je navodno bila prijavljena, dakle ne onaj u kojem joj je poslije zaplijenjena prtljaga s drogom? « »Naravno«, reče Andreas Blom. »Ali tek nakon što je otišla odavde. I uopće nisu bili voljni govoriti u prilog njezinoj priči. Rekli su da laže, da im je uletjela na recepciju, i ispričala da je opljačkana i da je gost njihova hotela. Ali nitko od osoblja nije ju prepoznao i nisu je imali u sustavu.« »O. K.«, oprezno će Fredrika. »O. K., probajmo ovo raščistiti...« Prekinula je samu sebe, shvativši da bi o tome trebala raspravljati s nekim od kolega, a ne s diplomatom na Tajlandu. Uzdahnula je i svejedno nastavila. »Čemu to pozivanje policije ako se radilo samo o nekoliko sati prije izdavanja tjeralice zbog droge za njom?« »Molim?« reče Andreas Blom. »Racija u hotelu koji je navela kao mjesto gdje je odsjela dogodila se samo nekoliko sati nakon što ga je napustila. Prema vremenu koje piše na prijavi pljačke koju ste mi faksirali, to se odvijalo gotovo u isto vrijeme. Zašto bi se u tako kritičnom trenutku odlučila javiti policiji i privući toliko nepotrebne pažnje na sebe?« »Ali što ako je stvarno opljačkana«, počeo je Andreas Blom. »U tom slučaju trebala bi joj nova putovnica da se vrati kući...« »Upravo tako. Trebala joj je kopija policijske prijave izgubljene putovnice da joj švedsko veleposlanstvo pomogne oko nove. Ali zašto bi se javila policiji upravo tad, a ne prije?« Andreas Blom je šutio. »Stvar je jasna«, složio se zatim.


Budući da Fredrika nije odgovarala, nastavio je: »Nije na veleposlanstvu da zauzima stav o samoj krivnji, na nama je samo da osobi u njezinoj situaciji damo odgovarajuće savjete.« »To mi je jasno«, brzo će Fredrika, iako je sumnjala da je Karolina Ahlbin dobila potporu i pomoć koju je trebala. Uz nekoliko kratkih fraza iz pristojnosti, zaključila je razgovor i ponovo se usredotočila na svoje bilješke. Premetala je papire koje su joj faksirali iz Bangkoka, kopiju putovnice koja je pronađena u hotelskoj sobi u kojoj je navodno odsjela Karolina Ahlbin. Glasila je na Therese Björk. S Karolininom fotografijom. Kako sad... Fredrika ponovo nazove Andreasa Bloma. »Oprostite što opet smetam. Samo sam htjela pitati jeste li poslije bili u prilici provjeriti putovnicu za koju ste mislili da pripada Karolini, onu Therese Björk.« »Ima je tajlandska policija«, odgovori Andreas Blom. »Ali bili smo u kontaktu s njima nakon što je nestala i ispostavilo se da je lažna.« Fredrika je razmišljala. Mlada žena koja je na temelju lažnih podataka proglašena mrtvom u Stockholmu i zatim se pojavila u Bangkoku s lažnim putnim dokumentima, a koji su pripadali osobi koju se dokazano moglo naći u matičnoj evidenciji. Tko bi se usudio tako što? Netko tko je znao da Therese Björk neće primijetiti ili se neće pobuniti ako joj se identitet upotrijebi za zamračivanje dilerskih poslova na Tajlandu. Iznenada se rodila sumnja i svake sekunde počela rasti sve jače. Trebale su joj manje od dvije minute da pronađe osobne podatke Therese Björk u policijskom registru s adresama. Prema podacima, Therese je bila mlađa od Karoline Ahlbin i unatrag tri godine prijavljena kod svoje majke. Fredrika je slijedila iznenadno nadahnuće i ukucala Theresein matični broj u registar prekršitelja zakona. Pojavila se u više navrata, kažnjavana je za lakša kaznena djela i prekršaje. Fredrika prijeđe na registar osumnjičenih. I ondje se pojavila, osumnjičena za fizički napad na muškarca za kojeg je tvrdila da ju je pokušao silovati. Nakon kraćeg oklijevanja, podignula je slušalicu i birala telefonski broj. Stigne obaviti razgovor prije jutarnjeg sastanka u Lavljem brlogu. Nakon što je peti put odzvonilo, netko se javio.


»Zovem se Fredrika Bergman«, reče Fredrika. »Zanima me smijem li vam postaviti nekoliko pitanja o vašoj kćeri Therese.« .

Prvi put nakon više desetaka godina doživio je da reagira odlučno i poduzetno u nečemu što mu je obilježilo cijeli odrasli život. Već je prošlo previše godina i vjerojatno će se pokazati da je njegova zamisao došla prekasno. Ali to je u biti bilo manje važno, Spencer Lagergren već je odlučio. Na putovanje na koje će otići mogao je poći isključivo sam. Nitko drugi ne smije znati, odlučio je. Barem ne dok sve ne bude gotovo. Odvezao se iz Uppsale prema Stockholmu i nastavio prema Jönköpingu. Izgledalo je kao da će se gusti oblaci donekle razići i propustiti koju zraku sunca. Lijep zimski dan početkom ožujka. Ne bez ironije, zaključio je kako je svom projektu odabrao lijepu kulisu. Protiv njegove volje, misli su mu skretale na početak Evine i njegove veze. Na zajedništvo koje su imali, životni projekt koji su odlučili ostvariti, u njegovu životu nije bilo ničeg tome sličnog. U pojedinim prilikama gotovo je doveo u pitanje je li je ikada volio, ali njih je bilo lako prebrojiti. Naravno da ju je volio, bilo bi suludo tvrditi išta drugo. Problem je bio jedino što je ta ljubav imala silno nezdrave temelje. Pomiješao je strast i privlačnost na način koji se u najboljem slučaju mogao nazvati nesretnim, a u najgorem, katastrofalnim. Kao da se cjeloživotna ljubav može graditi na tjelesnoj žudnji. Kao da se tjelesnu žudnju može održati nakon što se zabava pretvori u svakodnevnicu, a tijelo koje je bilo pejzaž avanture postane dobro poznata četvrt. Nikako se nije mogao prisjetiti tko je od njih prvi odustao. Toliko velik dio njihove prošlosti odlučio je zaključati iza zaboravljenih podrumskih vrata. Kako smo sami sebi mogli ovo učiniti? Na njegovu tastu neizbježno je bio dio krivnje. Tast je znao za Spencerovu najmračniju tajnu, koja je bila tako sramotna da je nije priznao ni roditeljima ni prijateljima. Da je neposredno pred zaruke doznao kako će postati otac djeteta druge žene. Da je zato odlučio kupiti kuću u drugom mjestu, u drugom dijelu zemlje, i karijeru preseliti iz Lunda u Uppsalu. Da je iznevjerio drugu ženu, iako je imao vremena učiniti pravu stvar, radi nečega što mu se činilo poželjnijim. Dijete se nikad nije rodilo. Zbog Spencerove slabosti, žena kojoj je napravio dijete, Josefine, odlučila je pobaciti. Što se u ono vrijeme još smatralo grijehom. Kao kakvom ironijom sudbine, ili kao po kazni, Spencer i njegova supruga nikad


nisu imali djece. Nakon tri spontana pobačaja uslijedile su godine bezuspješnih pokušaja. Sve dok ta velika nesreća jednog dana nije postala očita činjenica: ništa od djece. Možda je u tom trenutku to bio blagoslov, jer ih je do tada već prestao željeti. Onda mu je Fredrika ušla u život. Zapravo, i nju je iznevjerio. Spencer je osjećao kako mu se grlo steže čim pomisli na nju. Ta lijepa i inteligentna žena, koja je mogla imati koga god je poželjela - samo da je i sama vjerovala u to - a koja se svejedno uvijek vraćala k njemu. Svaki put. Svaki put se vratila k meni. Možda ju je trebao odbiti. No, s druge strane, mogla je i ona. Definitivno se mogla suzdržati i ne vratiti. Nismo imali snage, pomisli. Jednostavno nismo imali snage odustati od nečega što je bilo puno bolje od onoga što smo inače imali. Od samoće. . »Godinama mi već kći ne nedostaje«, reče lakonski majka Therese Björk. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Kao da postoji granica do koje roditeljstvo ide i nakon koje počinje nešto drugo. Otuđenje i nesloga. »I dalje je volim«, nastavila je bez emocija. »I navečer plačem jer više nije sa mnom. Ali ne nedostaje mi. Učinila je to nemogućim.« Fredrika je zapravo željela otići kući k Ingrid Björk i osobno se susresti s njom. Unatrag gledano, djelovalo joj je pogrešno što je poslušala svoj instinkt i bacila se na telefon. Istodobno je ton Ingrid Björk odavao da joj ne zamjera. Mogla se nositi s razgovorom o najvažnijoj osobi u svom životu preko telefona. Ja to stvarno ne bih mogla, pomisli Fredrika umorno. U biti, trenutačno se ne mogu nositi ni s čim. »Kad je stvar pošla krivo?« Ingrid Björk je razmišljala. »Već u višim razredima osnovne«, reče potom uvjereno. »Već onda?« »Da, mislim da zapravo jest. Therese je u sebi bila nesretna, nije znala kako izaći na kraj s nekim stvarima. Njezin tata i ja pokušali smo joj biti podrška koliko smo mogli. Ali nikad nije bilo dovoljno.«


Nastavila je govoriti o svojoj kćeri. O djevojčici koja je postala djevojka, o neugodnoj tinejdžerici koja nije željela preuzeti odgovornost i o zdravom tijelu koje je zaposjeo bolestan um. O prvom dečku koji ju je odveo na krivi put, o prvom putu kad je odvedena na psihijatriju za djecu i mlade. O godinama s raznim psiholozima i terapeutima koji na kraju nisu mogli spasiti ni kćer, ni brak roditelja. Nastavila je pripovijedati, pokušavajući opisati kako je započela utrku s vremenom da spasi kćer od konačne propasti, ali na kraju je bila prisiljena prihvatiti da je projekt osuđen na neuspjeh i da njezina kći više nikad neće biti njezina. »Tako ja to vidim«, rekla je ozbiljno. »Kao da više nije moja, nego pripada svojoj ovisnosti.« »Ali prijavljena je kod vas?« upitala je Fredrika. »Naravno da jest, ali to nema veze. Nisam je vidjela cijelu vječnost. Prestala se javljati kad je shvatila da joj više neću davati novac.« Riječi su Fredriku zapekle. Riječi koje su govorile da se dijete može izgubiti, iako je živo - to nije postojalo u njezinu svijetu. »Zašto me zovete i ispitujete sve ovo?« Riječi Ingrid Björk prekinule su njezine misli. Opreznim pokretima, Fredrika je izvukla fascikl koji je ležao na dnu naslaganih fascikala na njezinu stolu. Kopija izvješća obdukcije koju se isprva smatralo Karolininom. »Jer se bojim da znam gdje vam se kći trenutačno nalazi«, odgovorila je prigušenim glasom.

U Lavljem brlogu vladala je napeta atmosfera kad se Fredrika posljednja ušuljala na vrata i našla si mjesto za stolom. »Prije ispitivanja Johanne Ahlbin, želim da uz međusobnu pomoć nađemo najveće rupe i stvari pod upitnikom za koje mislimo da ona nama može pomoći razjasniti«, reče Alex. »Želim i da zajednički razmislimo čega se na ispitivanju trebamo paziti, što ne smijemo zeznuti.« »Uspjela sam identificirati ženu za koju smo pretpostavljali da je Karolina Ahlbin«, reče Fredrika sigurnim glasom, strahujući da će Alex nastaviti istim tempom kojim je počeo i ne pružiti joj mogućnost da se uključi. Ostali su je zapanjeno pogledali.


»Žena koja je prije skoro dva tjedna umrla od predoziranja zvala se Therese Björk, upravo sam telefonski razgovarala s njezinom majkom.« »Therese Björk?« ponovi Joar. »Isto ono ime koje je Karolina Ahlbin koristila na Tajlandu?« »Tako je.« Peter zavrti glavom, kao da je želio da sve sjedne na svoje mjesto. »Koji je to sad vrag?« »Možda to znači da su Karolina i Johanna zajedno izvele ovu predstavu«, reče Alex. »Inače teško da bi baš to ime dala tajlandskim vlastima.« »Ali ona im nikad nije dala to ime«, ubaci se Fredrika grubo. »Kako nije?« »Nije im sama dala to ime, nego ju je osoblje veleposlanstva suočilo s tim podacima nakon što su tajlandske vlasti zaplijenile lažnu putovnicu.« »Ali zašto bi imala lažnu putovnicu s tim imenom ako nije znala tko je Therese Björk?« upitao je Peter, djelujući smeteno. »Ne znam«, reče Fredrika nervozno. »Karolina je u veleposlanstvu tvrdila da nikad nije odsjela u hotelu u kojem je policija napravila raciju.« »Znači, hoćeš reći da ona konkretno nije dio urote protiv Jakoba Ahlbina, nego vjerojatnije žrtva?« reče Joar razmišljajući. »Tako nekako«, odvrati Fredrika neodređeno. »Već smo prije razmišljali da bi moglo biti tako. Da ju je netko želio maknuti s puta, ali nije uspio. Da je sve vrijeme namjera bila ubiti je, ali da to ubojici iz nekog razloga nije uspjelo.« »Znači da je netko ubio Therese Björk kako bi Karolina Ahlbin u Švedskoj bila proglašena mrtvom, dok je istodobno Karolina neutralizirana na Tajlandu?« reče Alex s nevjericom. Fredrika otpije vode i polako kimne. »Ali zašto?« zanimalo je Alexa. Zašto? »Mislim da upravo to trebaš pitati Johannu«, reče Fredrika. »Jer ipak je ona identificirala sestru i pokrenula cijeli ovaj cirkus.«


Peter ponovo zavrti glavom. »A Sven Ljung?« reče. »Kako se on i njegov auto uklapaju u ovo?« »Moraju li se uklapati?« Fredrika je ostala pri svome. »Zapravo je moguće da je upravo onako kako smo od početka mislili - to jest, da su to dva odvojena slučaja.« »Ni u teoriji«, reče Joar. »Nema šanse da slučajevi nisu povezani, a ima toliko podudarnosti.« »Misliš da stvarno ima?« reče Fredrika sumnjičavo. Prekinuo ju je zvuk Alexovih prstiju koji su bubnjali po stolu. »Ne treba ih biti ne znam koliko, svejedno ih ima dovoljno da ih ne možemo ignorirati«, rekao je i pogledao Fredriku. »Znamo da je auto Svena Ljunga vjerojatno korišten u Yusefovu ubojstvu, kojeg su pregazili pred kampusom, kao i u dvjema pljačkama novca u Uppsali i Västeråsu. A znamo i da je Yusef bio prijatelj s Muhammedom iz Skärholmena, a on je pak imao veze s Jakobom Ahlbinom.« »Koji je pronađen mrtav u svom stanu, a našao ga je ni manje ni više nego Sven Ljung«, zaključi Fredrika uzdahnuvši. »Znam, znam. Mora imati nekakve veze s ovim, makar ne razumijem koje.« »Što zapravo kažu u nacionalnoj u vezi s Ljungom?« upita Joar Petera. Čelo mu je bilo namršteno. »Koliko dugo misle čekati prije nego što zatraže dozvolu za privođenje?« Peter se smračio čim mu se Joar obratio. Bogme, zanimljivo, razmišljala je Fredrika. I dalje se ne podnose. »Javili su se prije nego što je počeo sastanak«, odgovori Peter. »Očekuju da će sve biti gotovo tijekom prijepodneva i da će ga poslijepodne pozvati na prvi razgovor.« »Odsad nadalje želim da me informirate o svemu čega se nacionalna primi«, reče Alex odlučno, a onda nadoda: »Petere, zatražit ćeš da budeš prisutan na ispitivanju.« Poletno kao dječačić koji je upravo dobio novac da si kupi sladoled, Peter je obećao da će ih nazvati čim sastanak završi.


»U vezi razgovora s Johannom Ahlbin«, nastavi Alex, »Fredrika će ići sa mnom i odraditi taj dio.« U sobi nastane tišina. Kao i uvijek, pomisli Fredrika. Tišina kada dobijem posebno poželjan zadatak. Znala je da Alex mora nešto dodati kako bi se sve vratilo u uobičajeno stanje... i doista, nakon tek nekoliko sekundi, nastavio je: »Prvenstveno, naravno, jer je poželjno imati prisutnu kolegicu dok ispitujemo mladu ženu poput Johanne.« Fredrika je promatrala Petera i Joara iščekujući reakciju. Potpuno je izostala. Tek nakon što je Alex nastavio, pomislila je kako je vidjela trzaj na Peterovu licu: »Uostalom, Fredrika je podjednako kompetentna voditi ispitivanje kao i bilo tko drugi u ovoj prostoriji. Za slučaj da je netko od prisuitnih krivo shvatio što sam rekao.« Iznenađena, Fredrika se okrene prema Alexu koji joj se nasmiješio kutom usana. Stvari se mijenjaju, osjetila je to, i ponijela ju je ta misao. Automatski, kao i uvijek kad bi se oraspoložila ili rastužila, položila je ruku na trbuh. Tek je tad shvatila da je prošlo neobično dugo otkad je posljednji put osjetila kako se dijete miče. Sve je u redu, brzo je pomislila da zaustavi navalu misli koje su se pokrenule. Samo spava. Na silu se nasmiješila Alexu, iako su je ispunjavale zle slutnje, a osim toga, bila je i više nego zabrinuta jer se Spencer neobjašnjivo nekamo zaputio i obavijestio je u zadnji čas. U džepu joj zavibrira stišani mobitel, morala se ponovo potruditi da se pribere. Ubrzanim koracima izašla je iz Lavljeg brloga da odgovori na poziv. Napokon ju je zvala knjižničarka iz Farste. »Oprostite što ste toliko čekali«, ispričavala se dama s druge strane slušalice. »Nema problema«, reče Fredrika na silu. »Pregledala sam popise koji se odnose na zadani vremenski okvir«, nastavila je žena i nakašljala se. Fredrika je napeto iščekivala. »Iako nisam sigurna da je to odgovarajuća osoba«, reče knjižničarka sumnjičavo. »Čini se da je za računalom na koji ste mislili sjedila jedna starija dama.«


»Aha«, reče Fredrika oklijevajući. »Imate li ime ili datum rođenja?« »Imam i jedno i drugo«, odgovori knjižničarka zadovoljno. »Žena je rođena u siječnju 1947. i zove se Marja. Marja Ahlbin.«

Fredrika uleti natrag u Lavlji brlog i zaustavi Alexa koji je bio zadnji na izlasku iz sobe. »Marja Ahlbin koristila je računalo u Farsti s kojeg je poslan e-mail.« »O Bože«, izleti Alexu. Fredrika ga ispitivački pogleda ravno u oči. »Što ako smo sve krivo procijenili«, reče kruto. »Što ako je Jakob stvarno upucao svoju ženu, ali u samoobrani, a onda nije mogao živjeti s tim i zato je napisao oproštajno pismo?« »A kako se Karolinina smrt uklapa u taj scenarij?« »Ne znam«, reče Fredrika i počne tiho u sebi brojiti koliko je puta posljednjih dana izgovorila te riječi. »Jebeno ništa ne znamo«, poviče Alex. »I počinje mi biti dosta toga da smo u cijelom ovom kaosu stalno korak iza.« »A eventualna upletenost Marje Ahlbin u prijetnje Jakobu?« »Zasad nemam nikakvog jebenog pojma«, promrmlja Alex. Fredrika skupi obrve. »Provjerit ću i to«, reče. Zvučala je odlučno kao Alex maločas. »Što to?« upitao je smeteno. »Pa, znamo otkud su poslani ostali e-mailovi, koji nisu došli s privatnog računala Tonyja Svenssona«, odgovori Fredrika. »Iz Seven Elevena. Provjerit ću s Marjinim mobilnim operaterom je li joj mobitel bio aktivan u blizini u vrijeme kad su poslani e-mailovi.« »Samo daj«, reče Alex. »I pokušaj brzo dobiti odgovore. Moramo imati poštene informacije za suočavanje s Johannom Ahlbin.« »Znam«, reče Fredrika. »Jer ipak je ona jedina koja nam može riješiti slučaj. Ona ili njezina sestra.«


Rijetko bi se rano tijekom istrage dogodio uspjeh, Peter Rydh je to naučio s godinama. Ali nešto je bilo iznimno posebno s određenim slučajevima na kojima je radio otkad je došao u Alexov tim. Nešto zbog čega se sve vrlo brzo razvijalo, da bi zatim eksplodiralo u orgiji nepovezanih niti i nepripadajućih dijelova slagalice. Sviđa mi se to, pomisli automatski. Kvragu, mislim da ne bih mogao živjeti bez toga. Izbjegavao je uopće baciti pogled prema Joaru dok je ulazio u svoju radnu sobu i zatvarao vrata za sobom. Slijedeći Alexove upute, sjeo je za telefon i nazvao svoju osobu za kontakt u nacionalnoj policiji da pita koliko su blizu uhićenju i poruči da bi rado bio prisutan na ispitivanjima koja će uslijediti. »Privest ćemo ga nakon ručka«, reče kolega iz nacionalne. »Još od jučer navečer je pod prismotrom, čini se da se on i žena drže u stanu.« »Nisu izašli od jučer?« »Ne, čini se da nisu.« »Barem mu nije palo na pamet otići iz zemlje.« Kolega preusmjeri temu razgovora. »Dobili smo informacije koje ste čekali u vezi s privatnim financijama Svena Ljunga«, reče glasom koji je nagoviještao da može očekivati nekoliko novosti. Peter je šutke čekao. »Čini se da je naš dragi Sven unatrag nekoliko godina imao ozbiljnih financijskih problema. Stan je opterećen kreditima - zadnji je dignuo nedavno, u rujnu - a osim toga, dužan je dosta velike novce na nekoliko strana bankama i zadrugama. On i žena su prije dvije godine prodali vikendicu i uspjeli fino zaraditi, ali čini se da je taj novac nestao.« Peter je pobožno slušao. Dugovi. Novac. Uvijek taj prokleti novac. Zar je i ovaj put tako jednostavno? »Dobro, od čega žive on i žena?« »U principu, od svojih mirovina.« »Dosta slabo, drugim riječima«, zaključi Peter. »Blago rečeno«, reče istražitelj iz nacionalne policije. »A ni žena, naravno, nema


nekih prihoda vrijednih spomena.« »Ali imali su kuću«, sjetio se Peter. »Istina, jesu«, prigušeno se nasmije kolega. »I na tome su zaradili, dobar milijun. Ni tih novaca nema.« Ovo nije sve, razmišljao je Peter. Zapravo znamo gdje je sav taj novac završio, samo se sada ne možemo sjetiti. »Polazimo od hipoteze da se Sven odlučio na ovaj cirkus s pljačkama zbog loše financijske situacije i ničega drugog«, ustvrdio je kolega. »A Yusefovo ubojstvo... onaj čovjek pronađen ispred kampusa?« »Htjeli su se valjda riješiti pljačkaša da zametnu tragove«, odgovori kolega jednostavno. Prejednostavno. »Koji to ‘oni’?« upita Peter oklijevajući. Kolega je bio na granici nestrpljivosti. »Ne mislimo valjda da je Sven Ljung sve ovo izveo sam«, rekao je pretjerano polagano, kao da se obraća djetetu, a ne kolegi u kojeg može imati povjerenja. »Imate li već neka imena upletenih?« »Radimo na tome«, reče kolega. »Javit ćemo se kad nešto više saznamo.« Peter je baš krenuo poklopiti, kad se sjetio još nečega što ga je Alex zamolio: »Obratite pozornost na Marju Ahlbin u istrazi.« »Zar nije ona mrtva?« »Jest, ali nije baš nemoguće da ćete naći otprije uspostavljene kontakte između njih dvoje.« Usta su mu se osušila dok je izgovarao posljednje riječi. Alex mu je rekao da je Marja slala prijetnje Jakobu. Marja i Sven, pomisli. Je li vaša krivnja što vam se obitelji više nisu slagale?

Kad je bila dijete, Fredriki nikad nije bilo dosta slaganja slagalica. S deset godina


složila je prvu od tisuću komada. Imala je, kako se njezin djed izrazio, sjajan osjećaj za detalje i pamćenje stvari. »Čarolija«, rekla je tad njezina majka i pomilovala je po kosi. Alex je Fredriki dao petnaest minuta da se posveti upravo čarobiranju prije nego što su se spustili da dočekaju Johannu Ahlbin. Nove informacije koje su dobili od nacionalne policije uklopile su se u istragu koja je trajala nešto više od tjedan dana i upravo se činilo kako se bliži svojevrsnom razrješenju. »Brzo to ide«, primijetio je Alex. Fredrika nije imala što prigovoriti. Jest išlo brzo i bilo je pravo olakšanje iščekivati nešto toliko važno poput razgovora s dotad nestalom Johannom Ahlbin. Zašto si ih ostavila u toj situaciji? pitala se Fredrika šutke. I kojeg je vraga tvoja majka imala s tim? Potonje joj je gotovo izbilo zrak iz pluća. Osjećala je da mora ponovo nazvati knjižnicu, doznati kako im procedura zapravo izgleda. Knjižničarka je bila neumoljiva. Svi koji rezerviraju računalo radi pristupa internetu moraju se identificirati. To je umanjivalo mogućnost da je netko drugi, a ne Marja, poslao e-mailove. Tehničari su pregledali izlistane Marjine pozive i zaključili da se u barem jednoj prilici nalazila u blizini Seven Elevena iz kojeg su slani e-mailovi. Fredrika je nazvala poslovnicu, ali nikako nisu mogli utvrditi tko je u konkretnom trenutku upotrebljavao pojedino računalo. Indicije, pomisli Fredrika. Ponekad je to sve što uspijemo izvući. Ako isključi Marjinu eventualnu upletenost u sve što se zbilo, Johanna se u pravom smislu isticala kao vjerojatni počinitelj. Roditelji bi je bez oklijevanja pustili unutra, a više je ljudi ustvrdilo da je imala problematičan odnos s ocem. I činilo se da je na neki način sve upereno protiv njega. Jakob je, a ne Marja, prema takozvanom oproštajnom pismu navodno ustrijelio oboje. Jakobu se prijetilo, ne Marji, koja se, pak, činila kao ona koja je možda prijetila. »Ajme, al sam se prepala«, prošapće Fredrika i objema rukama počne ispipavati trbuh. Oči su joj se zacaklile, disanje otežalo. Previše se toga odvijalo istodobno. Dijete, posao, Spencer. Popila je malo vode i osjetila kako tijelo upija tekućinu. Previše je pod stresom, uznemirena. Nikad nema mira više od nekoliko dana


zaredom. Dijete joj je očito bilo prioritet. Mogao bi biti i Spencer, samo da je htio. Bijesno je zgužvala papir i bacila ga u koš za smeće. Taj čovjek to nikad nije htio, vrag ga odnio. A sad je otišao obaviti neki brže-bolje smišljen posao u koji je nije želio uputiti. Fućka mi se za njega trenutačno, odluči Fredrika i vrati se svojim bilješkama. Zurila je u kratak popis pitanja koje je pripremila za Johannu Ahlbin. Tražili smo je danima, pomisli Fredrika, a trebali smo paralelno tražiti Karolinu - ili možda čak radije nju. Gdje je, zapravo? Je li još na Tajlandu? Usput, kako se to Tajland uklapa u sliku? U veleposlanstvu je Karolina dala naznačiti da je žrtva nekakve urote, da ona nema veze s Therese Björk i da nikad nije nogom kročila u hotel u kojem su, izgleda, u raciji pronađene sve njezine stvari. Fredrikini prsti žustro su skupili papire i bilješke, bila je spremna spustiti se i susresti se s Johannom Ahlbin. Još joj je jedna misao preletjela glavom dok je zatvarala vrata svoje radne sobe. Zašto nitko drugi nije znao da je Karolina otputovala, i zašto nije reagirao na njezinu navodnu smrt? Elsie i Sven nisu doveli u pitanje mogućnost da nije u Švedskoj. Ni Ragnar Vinterman, a ni psihijatar Jakoba Ahlbina. Policija očito nije razgovarala s mnogo ljudi iz Karolinina kruga poznanika, ali ni sada, kad su obznanjeni njezino ime i sudbina, nitko se nije javio policiji i obavijestio ih da je Karolina zapravo u inozemstvu, stoga nikako ne može biti u bolnici, mrtva. Zašto je tako tiho napustila zemlju? pitala se Fredrika. I kad se planirala vratiti, ako uopće planira? Od iznenadne spoznaje zaljuljalo joj se tlo pod nogama. Zapravo postoji osoba koju su otpisali, a koja bi možda mogla odgovoriti na to. Netko s kim policija nikad nije stupila u kontakt jer su to otpisali kao uzaludno, ali tko je opisan kao osoba koja je bila vrlo bliska Karolini. Brzo je otvorila vrata svoje sobe i svom se težinom bacila natrag za radni stol. Trebalo joj je tek nekoliko minuta da pronađe broj koji je tražila. Strpljivo je od signala do signala čekala da se netko javi.

Snijeg je počeo padati nekoliko sati nakon ručka. Umornih očiju, kroz prozor je promatrala nebo. Nebo, mjesto gdje se navodno nalazio Bog koji ju je toliko puta razočarao.


Tebe stvarno nemam razloga voljeti, pomislila je oštro, ne osjetivši ni tračak straha. Rijetko tko smatrao ju je starom, ali takve procjene nisu mogle biti dalje od istine. Bila je stara, umorna i žalosna od godina meteža i teškoća. Kod onih prvih kušnji okrenula se crkvi i Gospodinu koji je bdio nad svima njima, ali na kraju se toliko nevjerojatno umorila od neuslišanih molitvi, da je prestala sklapati ruke kad se molilo na misi. »Ionako me ne sluša«, šapnula je odgovor suprugu kad je diskretno primijetio da ne sudjeluje u molitvi kako bi trebala. »Bogohuliš«, prosiktao joj je na uho. »I još u crkvi!« Ali što je drugo mogla učiniti? Dvojica sinova koje je rodila, a na koje je isprva gledala kao na blagoslov, s vremenom su se pretvorili u prokletstvo koje je tvorilo jednu veliku modricu na njezinoj duši. Dok je ona očekivala da će dječaci narasti, biti snažni i jedan drugome najbliži na svijetu, sinovi su bili udaljeni poput Kaina i Abela. Sada jedva da je viđala ijednog od njih dvojice. Stariji sin, koji je toliko povrijedio mlađega, jedva da joj je nedostajao. Ali mlađi... koji je uvijek bio slabiji i pomalo na stranputicama, ali beskrajno bolji od ostalih u obitelji, nikad se zapravo nije znao nositi kao vječno drugi, u sjeni svoga uspješnog brata. Prekasno sam to primijetila, shvatila je promatrajući snježne pahulje koje su padale sa sivog neba. Sada više ne mogu učiniti išta u vezi s tim. Bila je toliko duboko utonula u misli da nije čula njegove korake iza leđa. »U što gledaš?« »U samog vraga«, rekla je. Diskretno se nakašljao. Njegove su plave oči krenule u drugom smjeru, niz ulicu. Pogled mu je zastao na automobilu koji je stajao uz pločnik, sam za sebe. »Ovdje su još od jučer«, rekao je toliko tiho, da isprva nije shvatila što govori. »Tko to?« upitala je smeteno. Pokazao joj je umornim prstom. »Mislim da moramo razgovarati«, rekao je zatim. »Samo je pitanje trenutka kad će sve otići kvragu.« Dugo je gledala u njega. »Znam«, prošaptala je i osjetila kako joj naviru suze iz nutrine. »Sve znam.«


Prvo što je sinulo Alexu i Fredriki bilo je da Johanna Ahlbin ne izgleda baš kao na fotografijama u kućici na Ekeröu. Oboje ih je iznenadila visoka, lijepa žena duge svijetle kose, koja ih je u dogovoreno vrijeme čekala u velikom predvorju policijske zgrade. Najviše ih je iznenadilo što je odavala smiren i pribran dojam, osobine koje se rijetko razluče na fotografiji. Ne odaje baš dojam žene kojoj je umrla cijela obitelj, pomisli Fredrika suho. Trenutak kad se Johanna rukovala s njima i pozdravila ih djelovao je gotovo nestvarno. Toliki dani šutnje, a sad je najednom stajala pred njima. »Moje iskrene isprike što je bilo toliko teško doći do mene«, rekla je dok su hodali prema sobi za ispitivanja koju je Fredrika rezervirala. »Ali vjerujte mi, imala sam svojih razloga da ne privlačim pozornost.« »Rado bismo saznali koji su to«, reče Alex ljubaznim tonom, a Fredrika se nije mogla prisjetiti je li ga dosad čula da tako govori. Sjeli su za stol smješten posred prostorije. Fredrika i Alex s jedne strane, Johanna Ahlbin s druge. Fredrika je opčinjeno promatrala drugu ženu. Visoke jagodične kosti, velike, zavidno lijepo oblikovane usne, čeličnosivi pogled. Bež majica koju je nosila ravno joj je padala sa širokih ramena. Nije nosila nakit, osim para jednostavnih naušnica od bisera. Fredrika je pokušavala protumačiti izraz lica mlade žene. Mora se vidjeti nešto od silnih osjećaja ili prošlosti koje bi trebala imati. Ali, koliko god da je ispitivački promatrala vanjštinu Johanne Ahlbin, njezina mimika nije odavala doslovno ništa. Fredrika je osjetila smirenost druge žene, postalo joj je neugodno. Nešto je pogrešno, to je instinktivno osjećala. Na njezino olakšanje, Alex je oštrim glasom započeo ispitivanje. »Pretpostavljam da razumijete da nam je bilo jako stalo doći do vas. Predlažem da počnemo od toga: gdje ste bili posljednjih...« Alex se namršti i prekine sam sebe. »... devet dana«, dovrši. »Gdje ste bili od ponedjeljka, 25. veljače?« Dobro je, pomisli Fredrika. Morat će reći i gdje je bila na noć ubojstva. Johannin odgovor bio je brz i kratak, toliko da je osupnuo i Fredriku i Alexa. »Bila sam u Španjolskoj.«


Alex nije mogao ne zagledati se netremice u nju. »U Španjolskoj?« ponovio je. »U Španjolskoj«, potvrdila je Johanna sigurnim glasom. »Imam putne dokumente koji to potvrđuju.« Na trenutak nastane tišina. »A što ste ondje radili?« upitala je Fredrika. Nanovo tišina. Činilo se da Johanna pokušava odvagnuti kako da odgovori i prvi put je izgledalo kao da je sve što se dogodilo ostavilo traga na njoj. Fasada, naslućivala je Fredrika. Toliko je usredotočena na održavanje fasade, da se potpuno udaljila od svoje nutrine. »Prvotno je plan bio da putujem privatnim poslom«, počela je oklijevajući. »Već sam tražila godišnji i...« Zastala je i spustila pogled na svoje dlanove. Dugi tanki prsti i nalakirani nokti. Bez vjenčanog ili zaručničkog prstena. »Sigurno znate za angažman mog oca u vezi izbjeglica?« rekla je. »Znamo«, reče Alex. Johanna otpije vode koja je stajala na stolu. »Godinama smo on i ja različito gledali na to«, počela je priču. »Ali onda se prošle jeseni dogodilo nešto zbog čega se sve preokrenulo.« Duboko je uzdahnula. »Otputovala sam u Grčku, trebala sam biti ondje jer smo zaključivali posao s važnim klijentom. Ostala sam nekoliko dana dulje, htjela sam uživati jer je još bilo toplo, a u Švedskoj je već zahladilo. Tamo sam ih vidjela.« Fredrika i Alex su napeto iščekivali. »Izbjeglice koji su noću dolazile čamcima«, nastavila je Johanna tihim glasom. »U to vrijeme imala sam problema sa spavanjem, zna mi se to dogoditi kad sam pod stresom. Jednog jutra došlo mi je da odšećem do pristaništa u selu u kojem sam bila i onda sam ih vidjela.« Nekoliko je puta trepnula i pokušala izvući iz sebe osmijeh, prije nego što joj se lice izobličilo. »Bilo je nedostojno čovjeka, sve to skupa. Pomislila sam - ne, nisam pomislila - osjetila sam da sam griješila, godinama. Da sam bila nepravedna prema ocu.«


Pobjegao joj je sirov smijeh, izgledala je gotovo kao da joj se plače. »Ali znate kako je. Roditeljima ćete posljednjim popustiti, pa sam odlučila ispričati ocu svoje nove spoznaje. Željela sam ga iznenaditi, pokazati da mislim ozbiljno. Mislila sam to pokazati dobrovoljnim radom kao pravnica, za organizaciju koja radi s izbjeglicama... između ostalog, imaju i sjedište u Španjolskoj. Trebala sam biti ondje tijekom veljače i ožujka.« Pet tjedana, vrijeme za koje je na poslu tražila dopust. Budući da se činilo da više neće ništa reći, Alex je nastavio. »Ali to se nije ostvarilo«, zaključio je. Johanna Ahlbin odmahne glavom. »Ne, nije. Umjesto toga, Karolina me uvukla u svoje planove.« Fredrika se uznemireno pomakne na svome mjestu, i dalje s čvrstim osjećajem da nisu sve čuli. »Što se dogodilo?« upitala je smireno. Johanni je glas podrhtavao. »Sve je otišlo skroz kvragu«, rekla je i izgledala je vrlo umorno. »Karolina...« Ponovo je zastala, pa nastavila odlučnijim tonom. »Karolina se vješto prodala pod dobru i privrženu kćer. Oduvijek ju je jako zanimalo čime se to otac bavi, ali sve to skupa bila je užasna laž i jednostavno se više nisam željela praviti da sudjelujem u toj svinjariji.« »Što mislite pod time da je bila laž?« upitala je Fredrika i prizvala u misli sve iskaze o Karolini kao kćeri koja je dijelila vrijednosti svog oca. »Pravila se, godinama«, odgovori Johanna mračnim pogledom. Gledala je Fredriku ravno u oči. »Govorila je da joj je stalo do istih stvari kao njemu, da dijeli njegove temeljne vrijednosti, ali ništa od toga nije bilo točno. Zapravo se njezina takozvana pomoć koju je pružala ocu i njegovim prijateljima nikad nije svela na išta više od anonimnih dojava policiji o tome gdje mogu pronaći izbjeglice i što krijumčari rade da ih dovedu ovamo.« Odjednom je u sobi postalo vrlo hladno. Fredrikin je mozak radio punom parom da upije sliku koju joj je Johanna upravo oslikavala. Je li ovo razlog što se policijski službenik Viggo Tuvesson pojavljuje u istrazi? Johanna je djelovala pribrano. Fredrika je umalo htjela pitati zašto ne plače, ali prešutjela je to. Možda je njezina tuga suviše osobna.


»A vaša majka?« upitao je Alex i Fredrika je pažljivo slušala. »Ona je valjda bila negdje između«, reče Johanna gotovo izbjegavajući odgovor. »Kako to između?« »Između mene i oca.« »Hoćete reći, po stavovima?« »Da.« »Zašto je Karolina imala toliko loše mišljenje o useljenicima?« ubacila se Fredrika, da bi potom preformulirala pitanje: »Hoću reći, zašto Karolina ima toliko loše mišljenje o useljenicima?« Jasno je vidjela na Johanni da je reagirala na promijenjenu formulaciju koja je odala da je policija već izašla u medije s podatkom da zna kako je Karolina Ahlbin živa. Isprva nije odgovarala, a kad su riječi naposljetku izgovorene, Fredriku i Alexa pogodile su svom snagom. »Jer ju je silovao jedan od izbjeglica koje je otac skrivao u podrumu kuće na Ekeröu.« »Silovao?« ponovi Alex gotovo nepovjerljivo. »Nismo našli nikakvih prijava silovanja u sustavu.« Johanna zavrti glavom. »Nikad nije podnijela prijavu. Nije se smjelo prijaviti, tako su roditelji smatrali, otkrila bi se cijela njihova djelatnost.« »Što su onda učinili?« upitala je Fredrika oprezno, gotovo nesigurna želi li znati. »Isto kao i sa svim drugim«, reče Johanna strogo. »Pobrinuli su se za to unutar obitelji. Moglo bi se reći da je otac brzinom svjetlosti prekinuo svoj rad « Vratila su se sjećanja s posjeta Ekeröu i činilo se da Fredrika i Alex misle na isto. Fotografije na zidu, datirane sve do Ivanja početkom 1990-ih. Johanna koja je na slikama blijedila poput duha. Zašto Johanna, a ne Karolina? »Biste li mogli vremenski smjestiti događaj koji ste upravo opisali?« pitao je Alex, iako je znao što će odgovoriti.


»Na Ivanje 1992.« Oboje su kimnuli, svatko za sebe nešto je zapisao. Stvari su se počele bistriti, ali nisu se još izoštrile. »Što se dogodilo nakon toga?« upitala je Fredrika. Johannino držanje postalo je opuštenije, manje pritisnuto stvarima koje je imala za reći. »Kuća na Ekeröu postala je kugina kuća u kojoj nikome nije bilo ugodno. Ne samo da je prestalo očevo skrivanje izbjeglica, bilo je kao da je cijela obitelj pomrla. Nikad više nismo ondje proveli Ivanje, samo bismo tu i tamo otišli na vikend ili na koji tjedan tijekom godine. Tata i mama raspravljali su o tome da bi je trebalo prodati, ali to se nikad nije ostvarilo.« »Kako je bilo Karolini?« Prvi put tijekom ispitivanja Johanna je izgledala ljutito. »Sigurno se osjećala užasno, to je svakome bilo jasno, ali pravila se kao da nije bilo ništa. Prije nego što se to dogodilo, zapravo su uloge bile obratne, ja sam bila miljenica, a ona je uvijek željela biti negdje drugdje, a ne uz obitelj. Nakon silovanja, preuzela sam njezinu ulogu jer nisam mislila da je očeva reakcija bila dovoljna zadovoljština za učinjeno. Meni je bilo samorazumljivo da to treba prijaviti policiji, da netko treba biti kažnjen. Možete zamisliti moje iznenađenje kad sam bila prisiljena prekinuti svoj križarski rat jer se činilo da Karolina misli kako je sve u redu.« »Sigurno ste postali jako ogorčeni«, reče Alex oprezno. »Silno ogorčena. I usamljena. Odjednom kao da je bila moja krivica što se obitelj podijelila, moja, a ne očeva ili majčina. Ili Karolinina, uostalom.« »Što vam je bila najveća frustracija?« upitala je Fredrika. »Ovo što sam spomenula«, reče Johanna prigušenim glasom. »Što je Karolinu taj događaj promijenio, otvoreno mi je govorila koliko prezire useljenike koji dolaze u Švedsku, a istodobno se pred ocem i majkom pravila kao da joj nije ništa.« Ne samo pred njima, zaključi Fredrika, nego i pred obiteljskim prijateljima i poznanicima. »Može li se reći da ste se onda udaljili od obitelji?« Johanna kimne.


»Tako je. Nisam više mogla podnijeti to silno pretvaranje. I nitko mi od njih nije nedostajao, barem ne previše, pogotovo ne nakon što je otac počeo pričati o tome da će se vratiti svojoj aktivnosti skrivanja izbjeglica, a jedina koja je na to negativno reagirala bila sam ja.« Fredrika i Alex se pogledaju, nesigurni što će dalje. Dojam o Karolini se u manje od sata radikalno promijenio, ali oboma im je bilo jasno da su daleko od kraja. Uto je Fredrika vidjela tetovažu na Johanninu zapešću, gotovo prekrivenu ručnim satom koji je nosila. Cvijet. Ili, bolje rečeno, tratinčicu. Gdje ju je već vidjela? U misli joj se vratila kuća na Ekeröu, suhi cvijet koji je jedini krasio jedan od zidova spavaće sobe. Johanna je pratila njezin pogled i pomaknula sat pokušavajući sakriti tetovažu, ali Fredrikina znatiželja već je bila pobuđena. »Što predstavlja tratinčica?« izravno je upitala. »To mi je podsjetnik.« Johannin glas je otežao, pogled joj je postao zagonetan. »Karolina ima isti takav«, dodala je. »Podsjetnik na što?« »Na našu povezanost.« Toliko nabijenu emocijama, da simbol te povezanosti treba sakriti satom? upitala se Fredrika. Alex je prekinuo tišinu. »Johanna, moramo čuti ostatak, sada. Rekli ste da ćete pet tjedana biti na dopustu i otputovati u Španjolsku, ali Karolinini planovi stali su tome na put. Što se dogodilo?« Johanna se ispravi, gipkost kretnji kao da je odavala balerinu. »Zanima vas zašto sam identificirala Karolinu iako sam znala da to nije ona?« »Poprilično.« »Mogu vam dati jednostavan odgovor: jer me zamolila.« »Tko vas je zamolio?« »Karolina.« Opet tišina.


»Zašto?« Johanni prvi put od početka razgovora zasuze oči. Fredrika nije mogla a da ne osjeti olakšanje. »Jer se našla u tako teškoj situaciji da je doslovno morala nestati s lica zemlje. Barem se tako izrazila.« »Nije vam detaljnije objasnila o čemu se radi?« »Nije, a tako mi svega, ispitivala sam je. Neprestano. Ali odbijala mi je odgovoriti, samo je rekla da je prošlost došla na naplatu i da je shvatila što mora učiniti. Objasnila mi je cijeli plan, kako će umrijeti, a da zapravo ne umre. Moj zadatak bio je pozvati hitnu i zatim ovisnicu identificirati kao svoju sestru, a onda napustiti zemlju. Pa sam otputovala u Španjolsku.« »Kako ste znali da je ovisnica, ta žena koja je umrla i predstavljala vašu sestru?« »Karolina mi je rekla. Da se vidi na njoj da je teško živjela.« »Je li bila živa kad ste došli u stan?« »Nije tako izgledalo, ali očito je bila. Bolničari su je pokušali spasiti.« »Sigurno vas je bilo jako strah.« Johanna nije odgovarala. »Zašto ste joj pomogli s nečim toliko ozbiljnim poput insceniranja vlastite smrti, ako vam nije htjela ni objasniti zašto to radi?« upitao je Alex. Na Johannino nepomično lice probio se blagi smiješak. »Veza koja sestre drži zajedno može se rastegnuti koliko god treba, a da ne pukne. Kad je rekla da je našoj obitelji prošlost došla na naplatu, uopće mi nije palo na pamet da misli na događaj od tog Tvanja. Kad sam shvatila da je mislila na to, odlučila sam još dulje ostati u Španjolskoj.« Fredrika je od nesigurnosti čvršće stisnula olovku. »Kako to mislite?« Johanna se uznemireno nagnula nad stol, kao da je Fredrika rekla nešto posve izvan pameti. »A kako bi inače sve ovo imalo smisla? Zašto bi učinila što je učinila?«


Bora između Alexovih obrva produbila se i pretvorila u usjeklinu pravilna oblika. »Što to mislite da je učinila?« »Mislim da je dala ubiti majku i oca, a sad će se namjeriti i na mene. Za kaznu što joj nismo pomogli kad joj je na onoj livadi uništen život.«

»Treba li joj zaštita?« upitala je Fredrika kad su se otvorila vrata dizala, a oni se vratili u hodnik istražiteljskog tima. »Zapetljano je«, promrmljao je Alex. »Čak jako zapetljano.« »Sad bar znamo da smo ti i ja bili u pravu«, reče Fredrika gotovo vedro. Alex je pogleda. »Počelo je u kući na Ekeröu, baš kao što smo i rekli.« Alex krišom pogleda na sat na ruci. Kao i obično, vrijeme je proletjelo i već je prošlo podne, Peter će se uskoro pokupiti u nacionalnu policiju da prisustvuje ispitivanju Svena Ljunga. S nogu i glasno, Alex je naložio timu da se što je brže moguće ponovo nađu u Lavljem brlogu. Nakon što je čuo njegovo naređenje, nitko se nije usudio vući se, pogotovo ne Fredrika, koja je gotovo otrčala u kantinu po sendvič. Naravno, pomisli Alex. Žena je u visokom stupnju trudnoće, jasno da mora jesti. »Što zapravo imamo, a da ide u prilog njezinoj priči?« upitao je Joar kad je Alex prenio timu što su saznali iz razgovora s Johannom. »Ne puno«, priznao je Alex. »S druge strane, nemamo ni puno toga što bi upućivalo na suprotno.« »Hoćemo li je pritvoriti?« upitao je Peter. »Zbog ometanja istrage ili zbog njezina sudjelovanja, koliko god minornog, u ubojstvu Therese Björk?« Alex uzdahne. »Nemamo dovoljno dokaza«, odgovorio je. »Što se tiče činjenice da nam je omela istragu, objasnila je da se osjećala primoranom držati se podalje, iz straha od sestrine reakcije nakon što je shvatila da je sestra roditeljima oduzela život. Što se


tiče pogrešne identifikacije njezine sestre kao umrle, ni tu trenutačno nemamo puno. Johanna nije znala ni reći kako je Therese Björk umrla, tvrdi da nije bila prisutna u sestrinu stanu prije nego što se Therese, da tako kažem, tamo našla.« »I upravo u tome moramo napredovati«, prekinula ga je Fredrika. »Osobu koja, koliko nam je poznato, nije imala nikakve veze ni s Karolinom ni s Johannom, hitna je pokupila u Karolininu stanu, a zatim je preminula u bolnici. To zapravo Karolinin stan čini mogućim mjestom zločina. Koliko brzo možemo dobiti pristup stanu?« Joar se oprezno nasmiješio Fredriki. »Brza si«, rekao je. »Nažalost, mislim da ne bi bilo puno koristi od istrage mjesta zločina u Karolininu stanu. Recimo da smo već bili ondje i uništili potencijalne dokaze kad smo tražili ključ kuće na Ekeröu.« »Osim toga, prema uputama svoje sestre, Johanna se poslije vratila počistiti stan, nakon što je identificirala Therese Björk kao svoju sestru«, dometnuo je Alex i podsjetio Fredriku na zadnje dijelove razgovora s Johannom. »Zna li Johanna da je Karolina na Tajlandu?« upitao je Joar. Alex kimne. »Da, ali ne zna zašto. Kad smo je obavijestili da joj se sestru traži zbog krijumčarenja droge, mislila je kako je Karolina namjeravala upotrijebiti taj novac da plati počinitelja ili počinitelje ubojstva svojih roditelja.« U sobi zavlada tišina. »Stvarno imam osjećaj da bismo trebali razgovarati i s Karolinom Ahlbin«, reče Peter. »Da«, reče Alex i uzdahne. »Čak bih se usudio ustvrditi da sve dok ne znamo ništa o Karolininim aktivnostima proteklih tjedana, stojimo u mjestu.« Fredrika je djelovala kao da će nešto zaustiti, ali nije. »Je li rekla možda nešto o ulozi svoje majke u ovom kaosu?« upitao je Joar radoznalo. »Ni riječ«, odgovori Alex suho. »Onda napeto iščekujemo što će biti na ispitivanju Svena Ljunga«, reče Joar i krišom pogleda u Peterovu smjeru. »Možda nam on može malo razjasniti Marjinu upletenost.«


Nakon nekoliko sekundi neodlučnosti, Fredrika se ponovo oglasila. »Erik Sundelius«, rekla je. »Liječnik Jakoba Ahlbina.« »Da?« reče Alex. »Dao je naznačiti da je Johanna imala problema.« »Istina«, potvrdi Alex. »Ali po običaju, taj nam je zaboravio ispričati neke druge stvari, o sebi. Tako da ne mislim da bismo trebali pridavati previše pozornosti stvarima koje su iskrsnule u razgovoru s njim.« »Ne mislim ni ja da trebamo«, odgovori Fredrika. »Ali više ljudi je spomenulo da s Johannom nije sve u redu, tako da nažalost ne možemo biti toliko sigurni.« »U što to?« »U to je li Karolina ili Johanna dovoljno bolesna da ubije svoje roditelje.«

U mlađim danima, Fredrika se često pitala bi li bila sretnija da je imala sestru umjesto što je odrasla s bratom. Kao dijete, glasno se smijala dok je čitala »Najdražu sestru« Astrid Lindgren, a kao odrasla mnogo je puta poželjela sestru s kojom bi razmjenjivala misli i ideje. Dok je sjedila uz bilješke s ispitivanja Johanne Ahlbin, sve misli o mitovima oko posebne veze koja je navodno postojala između sestara postale su aktualne. Nismo ništa znali o Johanni, pomislila je Fredrika i osjetila kako je sve više pod dojmom. A baš kad smo preusmjerili pozornost i usredotočili se na nju, dobrovoljno nas je potražila. Usput se nakratko vratila jednoj od svojih prethodnih teorija, koja je polazila od toga da su sestre nekako zajednički ubile roditelje. Motiv. Zasebno, zapravo je svaka od njih imala motiv, ali ako su obje nevine, policija nema jasan razlog. Karolinin motiv, kako ga je Johanna opisala, nije osobito teško shvatiti. Koga takav doživljaj ne bi obilježio? I to sasvim sigurno dovoljno jako da osoba počne manipulirati okolinom onako kako je to Johanna prepričala. Ali Fredrika se ipak morala zapitati nije li je netko trebao prozreti. Supružnici Ljung, Ragnar Vinterman ili psihijatar Jakoba Ahlbina. Ili, na kraju krajeva, njezini roditelji. Zar nikad nitko nije posumnjao u njezin blizak odnos s ocem?


Stresla se. Kada drugim ljudima treba nanijeti bol, ljudska mašta nema granica. Počela se pojavljivati nova slika Karoline Ahlbin. Slika koja je podrazumijevala potpuno drukčiju problematiku od one koju si je Fredrika isprva predočila. Johanna koju su polako izbrisali s obiteljskih fotografija i koja je na kraju izgubila sve. Mlada žena koja možda očajnički treba zaštitu. Premetala je po zadnjem faksu poslanom iz Bangkoka. Ništa nije upućivalo na to da je Karolina Ahlbin napustila Tajland, što je bila umirujuća činjenica koju treba uzeti u obzir. Istodobno, ako ona stoji iza dvostrukog ubojstva Jakoba i Marje, očito i na daljinu ima mogućnost kontaktiranja ubojica za posebne zadatke. Ili je, pomisli Fredrika, doista toliko bolesna koliko je njezina sestra Johanna dala naslutiti. Ili je i... Spustila je papire, pustila da joj pogled odluta kroz prozor, na snijeg koji je padao. Ili je i Karolina žrtva iste one urote koja je, čini se, dovela do ubojstva njezina oca. I majke. Ali zašto? Ispunjena lošim slutnjama, Fredrika baci pogled na sat. Uskoro će dva, a Spencer se još nije javio. Obuzeo ju je osjećaj da s više strana na nju navaljuju teška pitanja. Okrznula ju je slutnja da se prikrada opasnost. Negdje griješimo u svemu ovom, shvatila je i osjetila suviše poznat umor kako je svladava. I to u nečemu silno važnom. S mukom je progutala slinu i osjetila kako je od nemira steže u prsima. Trebala bi poći kući, ostaviti slučaj drugima s dovoljno snage i brzine. Idi kući, idi spavati. I svirati. Kad joj je u misli došla violina, ruka joj se učinila kruta i bolna. Očito nije bilo dijela tijela kojem nije bila spremna prkositi. Kako joj je zazvonio telefon na radnom stolu, tako je praktički zauzela stav mirno. »Fredrika Bergman.« Tišina, zatim hripavo disanje. Istog časa znala je tko zove. »Måns Ljung?« upitala je, pokušavajući ne zvučati previše nametljivo. Zvukovi su se nastavili, netko je nesuvislo govorio. Zatim je govor iznenada postao mnogo razgovjetniji: »Zvali ste u vezi Line.« »Tako je, i jako mi je drago što ste mi uspjeli uzvratiti poziv.«


Usiljen smijeh kroz telefonsku slušalicu. »Je li to moja mama rekla da ne mogu odraditi jedan telefonski razgovor?« Da, pomisli Fredrika. A ja sam bila toliko blesava da to bez problema povjerujem. Isključivo zbog onoga što je Elsie rekla, policija je odlučila ne saslušati njezina i Svenova sina Månsa, iako je godinama bio Karolinin dečko. »Istina je da sam primljen u jednu od takozvanih klinika za rehabilitaciju, ali kad se radi o Lini, uvijek imam vremena za razgovor. Oprostit ćete mi što loše zvučim... imam nekakvu infekciju.« Fredriku uopće nije bilo briga kakvo mu je zdravstveno stanje. Najvažnije je da se s njim da razgovarati. »Sve je u redu«, rekla je, pokušavajući zvučati profesionalno »Zapravo me zanima je li Karolina unatrag tjedan dana pokušala stupiti u kontakt s vama.« Muk. »Zašto to pitate?« Jedne ruke na telefonu, a druge na trbuhu, Fredrika duboko uzdahne. »Jer se bojim da joj se nešto loše dogodilo.« Oklijevanje. »Prošli tjedan nazvala je i zamolila me za pomoć.« »Je li rekla o čemu se radi?« »Rekla je da ne uspijeva doći do Jakoba i Marje, da ima problema s povratkom kući jer izgleda da joj je netko ukinuo e-mail i izbrisao rezervaciju za povratni let s Tajlanda.« Mora da je shvatila, pomisli Fredrika. I uplašila se. »Jeste li znali da je ondje? Mislim na Tajland?« Måns je počeo kašljati, zvučalo je kao da je odložio slušalicu. »Nisam«, reče potom. »U posljednje vrijeme nismo baš u kontaktu...« Ali Månse, u tebe je imala povjerenja. »U vezi s čime joj je trebala pomoć?«


»Da dođe do Jakoba. Da si osigura povratak kući.« Čula ga je kako šmrca. »Ali nisam baš bio u stanju srediti joj to.« »Jeste li joj to rekli?« Uzdah. »Nisam. I nisam joj rekao da joj je tata mrtav. Jednostavno nisam mogao, ne preko telefona.« »Što ste onda učinili?« upitala je Fredrika i nije mogla izbjeći osjećaj frustracije u Karolinino ime. »Nazvao sam brata, njemu idu takve stvari«, reče Måns tankim glasom. »A Karolinu sam zamolio da pričeka. Ali kad sam je nazvao, nešto se dogodilo jer se više nije javljala na mobitel.« »Je li poslala e-mail?« »Moguće... ne provjeravam baš često.« Fredrika uhvati samu sebe kako diše jednako teško kao Måns. »Što s vašim bratom?« gotovo da je prošaptala, bojeći se da ne brižne bez razloga u plač. »Što je učinio?« »Nazvao je da mi kaže kako se nema puno što učiniti, da mora kupiti novu kartu. Savjetovao mi je da joj ne govorim za Jakoba preko telefona.« Pametno, pomisli Fredrika. Pametan brat. Postavila je još jedno pitanje za kraj prije nego što je prekinula razgovor. »Što vam brat radi?« Pustila je da sljedeće pitanje ostane visjeti u zraku. Je li i on drogeraš na rehabilitaciji? »Možda ga poznajete«, reče Måns. »Policajac je.« Fredrika se morala nasmijati užasnim predrasudama koje je imala. Ali osmijeh joj se zaledio na licu i pretvorio u grimasu kad je Måns nastavio: »Zove se Viggo. Viggo Tuvesson.«


Osjećajući kao da se kreće snagom teretnog vlaka po ravnoj pruzi, Peter je odlučnim koracima prešao zadnjih nekoliko metara do sobe za ispitivanja u kojoj je čekao Sven Ljung. Prema Stefanu Westinu, kolegi iz nacionalne koji će biti voditelj ispitivanja, samo privođenje prošlo je vrlo mirno. Elsie i Sven pili su kavu kad im je policija pozvonila na vrata, gotovo kao da su samo čekali da netko dođe i odvede ih. Kad su joj muža odvodili iz stana, Elsie je djelovala kao da je na rubu suza, ali suzdržala se od glasnih prigovora. »Djelovala je užasno ravnodušno«, tako se Stefan Westin izrazio. Očekivanja od ovog ispitivanja bila su golema. Peter je gotovo fizički osjećao pritisak u prsima kad je zakoračio preko praga sobe i rukovao se sa Svenom Ljungom. Olakšanje što je Alex ovaj zadatak povjerio njemu, a ne Joaru, bilo je golemo. Povratio je dio teritorija koji je u posljednje vrijeme izgubio. Istodobno, znao je da pouzdanje koje u policiji imaju u njega mora dodatno narasti. Trenutačno su ga prelagano mogli prezirati, prelagano otpisati. Mora, mora, mora se poboljšati. Čim je započeto ispitivanje Svena Ljunga, Stefan Westin preuzeo je vodstvo. Peter se prethodno nije susreo sa Svenom i iznenadilo ga je koliko izgleda ostarjelo i umorno. Krišom je pažljivo pogledao u svoje papire, prema njegovim bilješkama, Sven još nije napunio ni šezdeset petu. U Peterovim očima, bio je mlad. Ali kod starijeg muškarca radilo se o nečemu drugom. Odavao je dojam žalosna čovjeka. Oplakivao je težak, tajni gubitak. Misli mu je prekinuo glas Stefana Westina. »Gospodine Ljung, prije deset dana prijavili ste krađu automobila. Pretpostavljate li tko ga je mogao ukrasti?« Sven je šutio. Peter blago podigne obrve. Već je vidio takvu šutnju kad su ispitivali Tonyja Svenssona. Ako su te sreće da su priveli još jednu osobu koju je bogzna tko zastrašio i ušutkao, ispitivanje će biti sporo i prilično besadržajno. Sven je progovorio. »Ne.« Tišina u prostoriji. »Ali sigurni ste da je ukraden?« upitao je Stefan. Sven polako kimne.


»Jesam.« »Kako ste to primijetili?« »Kad mi je trebao u petak ujutro prije dva tjedna. Nije bio na cesti gdje sam ga ostavio dan prije.« Odjednom je izgledao mnogo sitniji. Gotovo kao da se sav zrak ispuhao iz njega. »Imamo snažne dokaze da je vaš automobil u vrijeme za koje tvrdite da je ukraden, korišten za dvije teške pljačke, kao i za jedno ubojstvo«, prenio mu je Stefan Westin, i Sven problijedi. »Biste li nam mogli reći gdje ste se tom prilikom nalazili?« Suočen s datumima, Sven je promislio. Za sve je prilike naveo da su supruga i on bili kod kuće. Sami. Stefan Westin pravio se kao da razmišlja o onome što mu je Sven upravo rekao. »Yusef, znate li ga?« upitao ga je zatim, misleći na muškarca kojeg su pronašli pregaženog ispred Sveučilišta, Sven odmahne glavom. »Ne.« Noge stolice zagreble su o pod kad se Stefan Westin pomaknuo i nagnuo preko stola. »Ali znamo da vas je zvao na telefon«, reče strpljivo. »Više puta.« »Možda mu je samo poznanik i ništa više«, pokušao je Peter jer Sven nije odgovarao. »Istina«, reče Stefan. »Poznanik kojeg je posve slučajno pregazio vaš automobil pred Sveučilištem. Hoću reći, takve stvari se događaju.« Pogledao je Petera i podignuo ruke u rezigniranoj gesti. Sven nato brizne u plač. Tiho i dostojanstveno. Vrijeme je stalo, Peter jedva da se usudio pomaknuti. »Kunem se da nisam vidio auto otkad je nestao«, reče Sven naposljetku. »Vjerujemo vam«, reče Stefan. »Ali nije nam sjela priča da ne znate tko ga je uzeo. Kao ni to da je ukraden, zapravo mislimo da ste ga posudili. Više ili manje dobrovoljno.«


»I zatim prijavili krađu da se osigurate od mogućih sumnji«, nastavi Peter blagim glasom. Glasom i tonom koji je prije bio rezerviran za njegove sinove. I Jimmyja. Pomisao na Jimmyja pogodila ga je poput groma iz vedra neba. Pa kvragu, koliko je dana prošlo otkad su se čuli? Nije li ga Jimmy nazvao i želio razgovarati? Nije li ga Peter odbio, čak više puta? Stariji muškarac s druge strane stola obrisao je suze s obraza i iznenada izgledao vrlo odlučno. »Iskreno, ne znam tko je uzeo auto i iz kojeg razloga.« »Ili ipak znate, ali se ne usudite reći«, reče Stefan jednostavno. Ili ne želi, pomisli Peter. Iz odanosti. »Ali trebali biste nam moći ispričati kako to da ste poznavali dotičnog Yusefa«, reče glasno. Sven je razmišljao. »Dobio je moj broj od... zajedničkih poznanika. Ali to je bila pogreška, nije mene tražio.« Stefan i Peter pozorno su slušali. Zajedničkih poznanika? »Koga to?« Ponovo oklijevanje. »Jakoba Ahlbina.« Pogled mu je tumarao, ali glas je bio staložen. Laže tako da i sam u to vjeruje, pomisli Peter. »Nema šanse«, reče Stefan čvrstim glasom od kojeg je Sven problijedio. Budući da je Sven sjedio i šutio, Stefan ponovo preuzme riječ: »Ovakvim zavlačenjem razgovora dobit ćete tek nekoliko sati i minuta«, rekao je polako. »Ne bi li vam bilo pravo olakšanje otvoreno ispričati što se stvarno dogodilo?« Svenu se oči ponovo zacakle. »Potrajalo bi jako dugo«, rekao je tiho. Peter i Stefan demonstrativno su se zavalili u svojim stolicama. »Imamo sve vrijeme svijeta.«


Počelo je kad je Jakob Ahlbin ispričao kako će ponovo skrivati izbjeglice. Johanna Ahlbin potpuno je poludjela, a Sven i Jakob posvadili su se nakon što je Sven predložio da Jakob svojim radom zaradi velik novac. Jakob je Svena nazvao pohlepnim idiotom, a Sven mu je uzvratio nazvavši ga autodestruktivnim i kukavicom. »Trebao mi je novac«, priznao je Sven. »Oduvijek mi je trebao, barem otkad su počeli Månsovi problemi s drogom. Njegove nezgodne navike koštale su nas jako puno novca. Krao je stvari i novac do krajnjih granica, a mi mu nikad nismo imali srca zatvoriti vrata. Jednom je uspio prevariti i sebe i mene da se oporavlja i da mu treba novac za pokretanje posla. Ali, naravno, sve je otišlo kvragu i njegova majka i ja nismo mogli ni naprijed ni natrag, izgubili smo nekoliko stotina tisuća.« Umorno je nastavio: »Nikad mi nije palo na pamet da se može zaraditi novac na tome što je Jakob radio, na skrivanju izbjeglica. Ali shvatio sam da bi moralo biti moguće. Kad ljudi koji dolaze ovamo toliko plaćaju za putovanje, pomislio sam da moraju i poslije imati nešto novca uza se. Pa sam podijelio ideju s bliskim prijateljem... i pokrenuli smo posao.« Diskretno se nakašljao u podlakticu. »Skrivali smo izbjeglice u vikendice na osami, koje smo mogli iznajmiti za manje novca nego što su izbjeglice morale platiti.« »Jeste li puno zarađivali?« upitao je Peter. »Da, ali nedovoljno«, uzdahne Sven. »S kime ste vodili posao?« reče Stefan. Još jedna informacija koju im Sven, pokazalo se, nije bio previše voljan pružiti. Kad je napokon stigao odgovor, moguće očekivan, Peter je shvatio da ga je svejedno iznenadio. »S Ragnarom Vintermanom.« Budući da su Stefan i Peter samo sjedili u tišini, širom otvorenih očiju, Sven je nastavio priču oklijevajući s izborom riječi. »Ragnar je želio proširiti djelatnost, ali trebalo mu je još novca. Puno je izgubio na pogrešnim ulaganjima i špekulacijama s nekretninama u inozemstvu. Ali ja sam imao osjećaj... ovaj, imao sam osjećaj da ne mogu podržati njegovu novu ideju, pa sam prekinuo suradnju. Ne samo što sam smatrao da je, moralno gledano, pogrešna nego jer je to bio i prokleto riskantan


projekt koji bi tražio još mnogo suradnika. Krijumčara, dobrih prevoditelja, krivotvoritelja dokumenata.« Sven je ušutio. Peter je naslućivao da se približavaju točki u priči nakon koje će postati teže dobiti informacije od Svena. »Kako je Ragnar reagirao na vaše povlačenje?« »Razbjesnio se.« »Kakvu vam je to proširenu djelatnost predložio, a koju niste mogli prihvatiti?« Svena su obuzeli uznemirenost i stres. »Krijumčarenje izbjeglica«, rekao je zatim. Peter zadrži dah. »Na jedan novi način.« »Kakav to ‘novi način’?« upitao je Stefan nestrpljivo, ali Peter se primirio. Evo, sad će, nadao se. Sad ćemo dobiti zadnji dio slagalice. Kad je Sven napokon progovorio, više kao da nije mogao stati, iako je vrlo oprezno uspio izbjeći sve prilike u kojima bi mogao odati više detalja, primjerice, imena. »Ragnar je smatrao da je za izbjeglice preskupo, na primjer, iz Iraka ili Somalije doći u Švedsku, i da bi se dalo privući posebno izabrane izbjeglice ako im se ponudi jednostavniji način da dođu u Švedsku.« »A koja je bila svrha toga?« upitao je Stefan radoznalo. »Sve to skupa zvuči vrlo velikodušno.« Prazan Svenov smijeh odjeknuo je među zidovima sobe za ispitivanja. »Velikodušno«, ponovio je ljutito. »Vjerujte mi, za Božjeg čovjeka, Ragnar Vinterman bez premca ima najlošije shvaćanje značenja te riječi. Ragnarov plan se više odnosio na to da privuče pojedince koji će uspjeti ući u zemlju uz pomoć lažnih dokumenata i na njegov nalog odraditi razrađene zločine. Posebne, pomno izabrane pojedince koji imaju vojnog iskustva. Zatim će ih vratiti natrag u njihovu zemlju, a da nitko nikad neće moći uhvatiti počinitelja zločina ili ih povezati s nama.« »Znači, pljačke novca kojima smo se bavili posljednjih mjeseci«, počeo je Stefan i Sven je žustro kimnuo.


Peter je znao za pljačke. Neuobičajeno dobro isplanirane, obilježene posve drukčijim nasiljem nego što su takve pljačke obično bile. »Odlučio sam nikad ne biti dio tih ogavnih aktivnosti, ali kad sam vidio vijesti o pljačkama, shvatio sam da ih je očito svejedno izveo.« Nova bora na Stefanovu čelu. »Rekli ste da je plan bio poslati izbjeglice natrag kući?« Sven je kimnuo. »Zašto su onda najmanje dvaput pronađena tijela na području Stockholma?« »Stvarno ne znam«, reče Sven preplašeno. »Morali ste i poslije biti u kontaktu s Ragnarom u vezi s tim«, ustrajao je Peter. Sven ponovo kimne. »Ali samo u prilikama kad me Ragnar potražio da se uvjeri da ću držati jezik za zubima. I kad me Yusef nazvao. Dobio je moj broj telefona od nekoga iz naše mreže, tko je mislio da sam još aktivan. Ragnar je to riješio.« Nešto je moralo poći posve krivo, pomisli Peter za sebe nakon što je sažeo crescendo nasilja i smrtnih slučajeva koje je djelovanje Ragnara Vintermana proizvelo tijekom posljednja tri tjedna. »A Jakob Ahlbin?« upitao je. »Je li on znao i za što od toga?« S mukom na licu, Sven mu je uzvratio pogled. »Ne, nikad mu nismo rekli čime smo se počeli baviti. Ali mislim...« Čekali su. »Bojim se da je unatoč svemu bio na tragu istini, očito je otišao k Ragnaru, naivni jadnik, i ispričao mu da je čuo glasine o novouspostavljenoj krijumčarskoj mreži u Švedskoj.« »Mreži koja je navodno velikodušnija od ostalih«, reče Peter. »Tako je«, reče Sven. »I tako je sve počelo«, zaključio je Stefan ukratko. »Mislim da jest«, reče Sven. »Ali ne znam pouzdano.«


Stefan je na trenutak oklijevao prije nego što je ponovo pokušao: »Kvragu, pa tko vam je uzeo auto?« »Ne znam.« »Nema apsolutno nikakve šanse da je Ragnar svu tu golemu operaciju vodio sam. Tko je još bio s njim?« upitao je Peter. Sven je šutio i obojica policajaca shvatili su da se bliže kraju puta. »Ako vam je netko prijetio...«, počeo je Peter. Sven je šutio kao zaliven. Odlučio je pokušati drugim putem. »Prema policijskom izvješću napisanom nakon što ste Elsie i vi pronašli Jakoba i Marju, prvi na licu mjesta bio je policajac po imenu Viggo Tuvesson. Zašto niste rekli da vam je to sin?« »Nije mi se činilo nužnim«, reče Sven. »Prema podacima koje smo naknadno dobili, Viggo je otišao k Marji i Jakobu nakon što ste ga Elsie i vi nazvali izravno na mobitel. Zašto niste nazvali 112?« Sven uzdahne. »Bilo je puno jednostavnije nazvati izravno Vigga.« »Je li on član Vintermanove mreže?« upitao je Peter izravno i Sven je ponovo problijedio. »To mi je nezamislivo«, reče Sven tiho, ali i Peter i Stefan vidjeli su da oklijeva. Peter odluči nastaviti s još jednim pitanjem: »A Johanna i Karolina Ahlbin? Je li koja od njih dviju sudjelovala?« Sven se još više usukao i problijedio. »Još nešto na što ne mogu odgovoriti«, rekao je prigušenim glasom. »A Marja?« Peter je bio tvrdoglav, u tom trenutku osvijestio je s kakvom se neugodnom situacijom Jakob suočio posljednjih sati svog života. »Je li i ona sudjelovala?« Sven je samo vrtio glavom.


»Tko je onda?« upitao je Peter isfrustrirano. »Tko je ubio ili dao ubiti Marju i Jakoba?« Muk. Uz nešto napora, Peteru je uspjelo blaže se izraziti: »Svene, je li vas strah?« Postariji čovjek samo je bez riječi kimnuo. Šutke je ostao sjediti.

Uspjelo im je izvući još informacija, čak i bez suradnje Svena Ljunga. Ponovo su analizirali podatke telefonskog operatora i zaključili da nekoliko brojeva više nije nepoznato. Marja je u nekoliko navrata nazvala Ragnara Vintermana, čak i vrlo kasno navečer, kad se činilo malo vjerojatnim da su pretresali posao. Kada su im nakon hitnog zahtjeva telefonskom operateru Ragnara Vintermana napokon poslani ispisi prometa s njegove telefonske linije, bilo je očito da ga se može povezati i s čovjekom koji je pronađen mrtav pred Sveučilištem, kao i s Muhammedom iz Skärholmena, koji je ustrijeljen u nedjelju navečer. Dva broja neregistriranih prepaid kartica bila su učestala na svim ispisima poziva. To je, u kombinaciji s nepostojanjem i Johanne i Karoline Ahlbin među kontaktima, frustriralo istražiteljski tim. »Taj prokleti Viggo Tuvesson iz norrmalmske postaje također se ne pojavljuje«, rogoborio je Alex Recht kako se bližilo pet i trideset navečer, a tim se ponovo okupio u Lavljem brlogu, svatko sa svojom šalicom kave u ruci. »Nemamo ništa u vezi s njim, osim da je nekoliko puta bio u kontaktu s Tonyjem Svenssonom. I da je Svenov i Elsien sin.« »Zapravo nije mogao uvjerljivo objasniti kontakt s Tonyjem Svenssonom«, ubacila se Fredrika. Alex je nešto nečujno promrmljao i potom širom otvorio oči gledajući je. »Nisi li ti trebala otići kući?« Odmahnula je glavom. »Mogu još malo.« Peter je kucnuo o svoj sat, izgledao je neodlučno. »Moraš ići?« upitao ga je Alex.


Peter je djelovao ravnodušno. »Namjeravao sam večerati s Ylvom i dečkima, ali...« »Idi«, vikne Alex, od čega je mlađi kolega poskočio. »Idi kući jesti. Zvat ću ako se budeš trebao vratiti.« Laganim koracima, Peter je izjurio iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Dvije sekunde poslije ponovo ih je otvorio: »Hvala.« »Mislimo li da možemo sa sigurnošću reći zašto je Jakob Ahlbin mrtav?« upitao je Joar retorički. »Ne«, odgovorila je Fredrika istodobno kad je Alex odgovorio: »Da.« Zbunjeno su se pogledali. »Ubijen je jer su ga htjeli ušutkati, baš kao što si mislila«, reče Alex razdraženo, pogleda ravno u Fredriku i zavrti glavom. »Pitanje je samo tko ga je ubio.« »Ali Marja?« pobunila se. »Zašto je i ona morala umrijeti? Jer ipak radimo po hipotezi da je i ona sudjelovala u Vintermanovoj mreži.« Alex je izgledao iscrpljeno. U suradnji s nacionalnom kriminalističkom policijom, zatražio je da se Ragnara Vintermana stavi pod prismotru, kako bi se uvjerili da neće pokušati pobjeći kad sazna da je policija privela Svena Ljunga. »Možda uopće nije bila namjera da se i nju ubije«, reče Alex grubo. Fredrika je stisnula usta i šutjela. »O. K., idemo opet korak unatrag«, Joar će odlučno. »Što mislimo, tko je mogao imati motiv ubiti Jakoba, ili eventualno i Jakoba i Marju?« »Ili Vintermanova mreža ili jedna od kćeri«, zaključila je Fredrika. »Misliš na Karolinu?« reče Alex. »Ne, mislim na koju god, sve dok nema protuteže Johanninoj verziji.« »Dobro...«, počeo je Alex, ali prekinula ga je Ellen Lind, koja je pokucala na vrata sobe za sastanke. »Oprostite«, rekla je, »ali došao je hitan faks od tajlandske policije.«


Alex je čitao zabrinuta izraza lica. »Pa kvragu sve. Tajlandske vlasti gotovo su sigurne da je Karolina Ahlbin jučer navečer napustila Bangkok izravnim letom za Stockholm. Otputovala je s tuđom putovnicom. Informaciju su dobili kad su napravili raciju kod poznatog krijumčara izbjeglicama koji radi iz Bangkoka.« Nemir se s obnovljenom snagom ušuljao u istražiteljski tim. »Što to znači za nas?« upita Fredrika tiho. »Da je u tom slučaju već u Švedskoj«, reče Alex prigušeno. »I da je, neovisno o tome koju je ulogu odigrala u ovoj drami, vjerojatno silno uzrujana. Jadna Johanna kad je nađe.« »Pa vrag odnio sve«, reče Joar tiho. »Ali kamo će?« reče Fredrika uznemireno. »Neizravno, ona je bjegunac, traže je za ozbiljne zločine.« Alex joj je uputio dug pogled. »Više nemamo izbora, moramo objaviti da je tražimo. Ako ništa drugo, zbog njezine vlastite sigurnosti.«

Vrijeme je napokon došlo na naplatu, nije bilo govora ni o čemu drugom. Znala je da će se Sven sve do kraja braniti od odgovornosti koje se s razlogom moraju preuzeti. Stoga je Elsie odlučno ustala od kuhinjskog stola za kojim je sjedila kad je došla policija i privela Svena. Otišla je u hodnik. Trebala sam ovo odavno učiniti, gorko je pomislila. Ali kaže se da nikad nije prekasno da čovjek ispravi pogreške koje je učinio. Istodobno kad je, donekle s naporom, navukla teški zimski kaput, pogled joj je zastao na jednoj od obiteljskih fotografija koje su visjele na zidu u hodniku. Čudilo ju je što policija u ni manje ni više nego tri posjeta njihovu domu nije prepoznala Vigga. S druge strane, Viggo je, kad su te fotografije snimljene, bio druga osoba, čovjek s cijelim licem. Došlo joj je da zaplače. Moraju doznati koju je ulogu imao, shvatila je dok je navlačila kapu. Čak i ako ne znaju kako točno, moraju shvatiti da je on dio svih ovih strahota. Drhturavim prstom prešla je po fotografiji. Jednom su doista bili prava obitelj, cjelina u kojoj su se svi brinuli jedni o drugima i pazili na međusobnu dobrobit. Ali to se vrijeme sada činilo toliko dalekim. Månsa su odavno izgubili, predao se ovisnosti, a Viggo... Oteo joj se težak uzdah. On je oduvijek birao teži put. Iznenadilo ih je što je želio


postati policajac, ali također ih je iznenadilo što nije htio da mu liječnici srede ožiljak koji mu je nagrđivao lice. »Ovo je moj znak«, objavio je kad se zadnji put pokrenula rasprava. »Tko to kaže?« upitala je Elsie nesigurnim glasom. »Kaže moja draga«, odgovorio je pa se okrenuo i počeo zabavljati nečim drugim. Bilo je praktički beznadno pokušati iz njega izvući nešto smislenije. Odbijao je ispričati koga je upoznao, odlučno ustvrdivši da roditelje neće upoznavati s njom. Prolazili su mjeseci, na kraju cijela godina. Nisu više čuli da je spominje, pretpostavili su da su prekinuli. Ali Elsie je poznavala svojeg sina i s vremenom je sumnja pustila korijenje. Srce joj je lupalo, ali prošlog ljeta postavila se pred njegov ulaz i čekala. Sumnje su joj potvrđene kad je izašao držeći se za ruke sa ženom koju bi Elsie prepoznala na daljini od nekoliko stotina metara. »S tom ženom ništa ne dolazi besplatno«, pokušala je objasniti sinu. »Nemoj misliti da je ona za koju se izdaje. Bolesna je, Viggo. Jako bolesna.« Ali, nije htio slušati i pozivao se na pravo da slijedi vlastiti put. Što jedna moderna majka može odgovoriti na tako nešto? Elsie je odlučno spremila ključeve u torbicu i otvorila ulazna vrata stana. Nadala se da policija nije još otišla kući. Prvenstveno je željela da ondje bude ona policajka u visokom stupnju trudnoće, ona je toliko toga razumjela što je Elsie bilo teško izgovoriti. Mislila sam da sam nas sve izbavila, pomislila je umorno. Umjesto toga, pripremila sam nam zajedničku propast. Napravila je jedan korak i izašla na stube. Podignula je pogled. Čula je samu sebe kako se uspuhala kad je vidjela tko ondje stoji. »Zar ti?« stigla je reći prije nego što su je iznenađujuće jake ruke gurnule natrag u stan.

Kolnik je bio sklizak od snijega koji je pao tijekom poslijepodneva i da je tome posvetio i najkraću misao, možda bi zaustavio automobil dok mu je vrijeme još išlo na ruku te proveo noć u hotelu. Umjesto toga, misli su mu se prikovale za jedino što mu se ondje i tada činilo vrijednim razmišljanja - da će potražiti tasta, lupiti šakom o stol i prekinuti njegovu tiraniju - pa je pustio automobil da nastavi svojim putem. Småländske ceste bile su mu toliko poznate, a ipak toliko drukčije. Vozio je kroz jedno naselje za drugim i osjetio kako su mu oči zasuzile od sjećanja za koja je


mislio da je zaboravio, a koja su se probijala naprijed i bušila rupe na njegovoj duši. Bio sam idiot. Obavio je dva važna poziva prije nego što je krenuo iz Uppsale. Prvo je nazvao svog poslodavca, kojeg je obavijestio da ga sljedećih dana neće biti na poslu. Zatim je nazvao Evu, kojoj je javio da će je ostaviti kad se vrati s puta. Njezina tišina iznenadila ga je i prenerazilo ga je što mu je na kraju rekla: »Neću ti uopće nedostajati, Spencere?« Nedostajati. Od te riječi gotovo mu je srce puklo. Toliko toga mi je nedostajalo posljednjih godina, ni ne slutiš koliko, pomislio je kad je poklopio. Ali ništa i nitko nije mu nedostajao sada, u toplom automobilu. »Stojiš na raskrižju«, rekao mu je otac kad je selio iz Lunda. »Nije mi posve jasno kakvo je, a čini se da ti nije stalo objasniti mi, ali da znaš - onog dana kad ti bude trebalo da s nekim razgovaraš, voljan sam slušati.« Cijeli je život prošao otkad je Spencer odbio svog oca i još nije mogao znati posljedice toga. Bio sam pohlepan, priznao je sam sebi. Želio sam sve, a nagrađen sam s manje od pola. Jer više nisam zaslužio. U pojedinim trenucima tijekom silnih sporih sati vožnje misli su mu skrenule na Fredriku Bergman. Ženu koja se pravila da joj se ne sviđa kad bi joj otvorio vrata automobila, a bila je ogromna laž da bi prihvatila išta drugo. Kako će izgledati svakodnevnica s njom? Žele li doista jedno drugome postati dijelom života ili će otkriti ono što su otkrili i mnogi drugi u njihovoj situaciji onog dana kad im se otvorila mogućnost suživota? Da je pomisao na zajednički život bila primamljiva samo dok je bila neostvariva? Čovjek u tom smislu vješto vara sam sebe. Ne nedostaje mu ono što ima i zato to ne cijeni. Donekle je osjećao nervozu kad bi pomislio na to. Možda će Fredrika, koja je bila toliko iskrena, izjaviti da ga ne želi u svojoj blizini onako kako je on to sad posložio i isplanirao. Što ću onda? pitao se Spencer iscrpljeno. Kvragu, kamo ću onda? Možda su ga te silne sjetne misli učinile neopreznim, pa je izgubio kontrolu nad automobilom. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je stigao primijetiti da je vozilo izgubilo dodir sa zaleđenom i snijegom prekrivenom podlogom, te da je po poledici otklizao u suprotni trak. U smälåndskoj šumi, pod crnim noćnim nebom s kojeg snijeg nije prestajao padati, trenutak poslije začuo se silovit zvuk sudara vozila. Svjedoci su ih


vidjeli kako su naletjeli jedno na drugo, smrskali se i zatim sletjeli s ceste, gdje su se odbili od čvrstih debla stabala koja su desetljećima stajala, usamljena, uz cestu. Nakon udara uslijedila je tišina i nije se čuo nikakav zvuk.

Kad je prošlo šest sati, Fredrika Bergman otišla je u kantinu i ugrijala si pirošku za večeru. Alex je došao iza nje i sinulo joj je kako joj se čini da ne želi poći kući. »Ne uspijevamo doći do Johanne Ahlbin«, rekao je frustrirano. »Ni na onaj novi broj mobitela koji nam je dala?« »Ne.« Mikrovalna je zazvonila i Fredrika izvadi prigrijano jelo. »Možda da pošaljemo patrolu do njezina stana da provijeri je li sve u redu?« predložila je Fredrika. »Već mi je to palo na pamet«, odgovori Alex. »Upravo su javili da su pozvonili, ali da nitko ne otvara i da izgleda kao da je stan prazan. Pozvonili su i susjedima, ali nisu ništa čuli ni vidjeli.« Nakon što je sjela i počela jesti, Alex je sjeo njoj nasuprot. »Zašto Sven Ljung nije htio odati druge ljude iz Vintermanova kruga?« rekao je zamišljeno. Fredrika je prožvakala i progutala, piroška se u mikrovalnoj pretvorila u gumu i imala je grozan okus. »Ili iz straha ili iz emocionalnih razloga.« »I ja to mislim«, reče Alex polako. »Da je sasvim moguće da pokušava nekog zaštiti, tko je jednako zastrašen.« »Svog sina Vigga, recimo«, reče Fredrika lakonski. »Otac koji štiti sina, klasika, zar ne?« Alex je kimnuo, glava mu se činila teškom. »Upravo tako«, reče. »Zamisli, razgovarao sam s tim Viggom i on ni jednom riječju nije spomenuo da je sin Ljungovih, ili da je praktički odrastao u kući do Jakoba i Marje Ahlbin i igrao se s njihovim kćerima. Čak je rekao da ih nije poznavao.«


Fredrika je diskretno odložila jedaći pribor. »Ono što sigurno znamo jest da se Karolina dosta ‘igrala’ s njihovim sinom Månsom«, počela je. »Da?« reče Alex. »Znamo li kakav je bio kontakt s Viggom?« Alex je nakratko šutio. »Ne usudim se odgovoriti na to«, reče zatim. »Mislim da Forenzika danas nije mogla proći njegove ispise poziva, došli su tek kasnije...« Na silu je progutala još jedan komadić piroške. »Mislim da ćemo u njima nešto naći«, reče Fredrika. »Mislim da je ovo puno pažljivije promišljeno i razrađeno nego što možemo vidjeti iz svoje aktualne pozicije. Na primjer, provjerila sam kad je Viggo promijenio prezime - napravio je to iste godine kad je upisao policijsku akademiju.« »Zaboga«, pobjeglo je Alexu. »Je li moguće da je od početka u tome, otkad su počeli skrivati izbjeglice za novac, oko 2004.?« »Sigurno«, reče Fredrika odlučno. »A da ne bi odmah privukao pozornost na sebe ako mu uhvate oca, pobrinuo se da ga se ne može odmah povezati s obitelji i promijenio je prezime.« »Očito je upalilo«, promrmlja Alex. »Pa i nije«, prigovori Fredrika. »Evo nas ovdje, znamo da mu nije uspjelo.« Alex je pogleda iskosa. »Ali smo jebeno daleko od toga da ga uhitimo.« »Možemo li ga staviti pod prismotru?« Njezin šef se nešto šire osmijehne. »Stavili smo ga prije sat vremena«, reče. »Očito se ne miče iz stana.« »Možda čeka upute?« »Možda«, reče Alex napeto.

Javio se nakon što je telefon zazvonio drugi put, ona je zvala.


»Idem«, obznanila mu je. »O. K., hoćeš li da idem s tobom?« Tišina. »Ne još«, odgovorila mu je, ali čulo joj se oklijevanje u glasu, toliko da je odmah znao da slobodno može dići ruke. Uplašio se za nju, kao i uvijek kad bi bila neoprezna. »Moglo bi biti opasno«, rekao je. »Znam«, odgovorila je prigušenim glasom kao i prije. »Čuvaj se.« »Uvijek.« Nastala je tišina i od napetosti je stiskao zube. Jednostavno mora pitati. »Jesi li bila kod mame?« Čuo je kako je hodala i naglo zastala. »Jesam.« »I?« Ponovo tišina. »Nije bila kod kuće.« »Pa kvragu. Znači da je ipak stigla...« Prekinula ga je. »Nadajmo se najboljem«, rekla je odlučno. »I budimo spremni na najgore«, zaključio je. Ostao je mirno sjediti dugo nakon što su završili razgovor i besciljno gledao kroz prozor. Vilice su mu se snažno stiskale dok je razmišljao. Mnogo je bolje pripremljen za fizičku borbu nego što je ona ikad bila, to ih je činilo tako uspješnim parom. Ona je bila strateg koji je donosio smjernice njihova rada, a na njemu je bilo da se pobrine za probleme koji bi nastali i makne ih s puta. Svaki put.


Impulzivno je donio odluku. Nema šanse da ostane sjediti u svom stanu dok se njegova draga bori za život na bojnom polju na kojem je davno toliko ozbiljno povrijeđena da je naučila svakog stranca promatrati uz najveći mogući oprez i sumnju.

Centrala je prespojila poziv baš kad je Fredrika namjeravala završiti i spremiti stvari. Neka Elsie Ljung je u predvorju i traži je. Uznemirena je i kaže da je hitno. Fredrika je zapravo već odlučila: mora otići kući i pobrinuti se za sebe i svoje nerođeno dijete. Osjetila je to dok je razgovarala s Alexom u kantini, da nešto nije u redu. Dijete je mirovalo, i to na neki način koji joj je bio nepoznat, kao da je ležalo, skupljalo snagu za nešto što će se uskoro dogoditi. »Nisi valjda već na putu«, promrmlja Fredrika sebi u bradu. Zabrinutost za dijete ipak je zasjenila zabrinutost što nije mogla doći do Spencera. Kad mu je telefonirala, zvonjava je samo prazno odjekivala. Tijelo i duh bili su joj umorni i otežali njezine pokušaje da pronađe logičan razlog tome. Toliko je bio tajnovit prije nego što je otišao, uopće nije bio nalik sebi. Telefonska slušalica otežala joj je u ruci dok je razgovarala s centralom. Elsie Ljung se dobrovoljno obratila policiji izvan radnog vremena. Što joj to, zaboga, leži na duši? Odlučno je ustala od radnog stola i pošla obavijestiti Alexa. »Idemo skupa dolje?« upitao je. »Imam vremena, mogu ostati još malo.« »Ne znam«, oklijevala je Fredrika. »Čini se da je izričito tražila da razgovara samo sa mnom. Imam osjećaj da mi želi ispričati nešto važno.« »Onda ću pričekati ovdje.« Diskretno kimnuvši, Fredrika je izašla iz njegove sobe i spustila se dočekati Elsie. Brz pogled kroz Alexov prozor odao je da snijeg obilno pada. Kraljevski glavni grad ponovo je zavijen u bijelo i Fredriki jedna misao prođe kroz glavu: sva sreća da večeras ne moram na cestu, čini se da bi moglo biti jako sklisko.


Karolini Ahlbin bila je potrebna čvrsta snaga volje da zadrži automobil u svom prometnom traku. Koliko li je samo puta odvozila ovu dionicu, čekala da stigne i da je okruže topli zidovi i brojna sjećanja unutar njih? Sjećanja su se izmiješala, bilo je užasnih trenutaka koje bi radije izbrisala iz cijele priče da je samo mogla. Tata joj je rekao da nije moguće promijeniti prošlost, ali čovjek ipak može pokušati popraviti svoj odnos prema njoj. Modrice odaju gdje si bio, ne kamo ideš. Boljelo ju je sjećanje na tatu i oči su joj zasuzile. Kako je sve moglo završiti tako loše? Kako je cijena koju su morali platiti uspjela postati tako visoka? Mislila je da zna. Ne baš točno, ali gotovo. Onog trenutka kad je njezin avion tog jutra sletio na Arlandu, znala je da nesreća koja se dogodila njezinim roditeljima nikako nije mogla imati veze s njezinim putovanjem i specifičnom zainteresiranošću njezina oca za izbjeglička pitanja. Dotična ju je spoznaja stresla čim su se kotači odbili o asfalt. Ovo je osobno, shvatila je. U tom trenutku znala je kako mora postupiti, a shvatila je i tko joj je protivnik. Spoznaju je pratio i osjećaj sigurnosti. U bitci ništa nije važnije od poznavanja protivnika, a od svih protivnika koje je mogla imati, nije bilo onoga kojeg bi bolje poznavala. Ponovo je birala broj koji je u panici, kao konačan dokaz svoje potpune naivnosti, nazvala iz Bangkoka tražeći pomoć. I ponovo je odzvonilo a da se nitko nije javio i preusmjerena je na telefonsku sekretaricu. Ali poznavala je - osjećala je - svog neprijatelja s druge strane, znala je da sjedi, drži telefon u ruci i pušta ga da zvoni. Zapravo je bilo svejedno hoće li ostaviti poruku na sekretarici, ionako nije namjeravala dugo razgovarati. Kad je naposljetku progovorila, glas joj je bio hladan: »Vidimo se gdje je sve počelo. Dođi sama.«

Prvi put u svom odraslom životu Alex nije želio otići kući. Napeti mišići u prsima skrenuli su mu misli na oca koji je prije nekoliko godina preživio infarkt. »To se prenosi s generacije na generaciju«, upozorio je sina. »Čuvaj se, Alexe, slušaj tijelo ako osjetiš da se buni.« Pomisao na moguće zdravstvene probleme morala je prepustiti mjesto mislima o poslu. Lena se na brzinu javila i pitala kad se vraća kući.


»Kasnije«, promrmljao je Alex i završio razgovor s neodređenim osjećajem da je nešto stvarno otišlo kvragu i da nikad ne želi doznati što. Odmah nakon toga javili su se kolege koji su Vigga Tuvessona držali pod prismotrom. Tuvesson je izašao iz stana i automobilom krenuo prema Kungsholmenu. »Možda ide na posao«, reče Alex sumnjičavo i pogleda na sat: upravo je prošlo sedam. »Ali ne ispuštajte ga iz vida.« Nekoliko minuta poslije, telefon mu je ponovo zazvonio. Čini se da Viggo Tuvesson nema namjeru odvesti se u Stožer, već da je krenuo van iz grada, po Drottningholmsvägenu. Alex prvo pomisli na Ragnara Vintermana. »Krenuo je prema Brommi«, reče napetim glasom. »Budite na vezi s njihovim timom i provjerite je li i Vinterman krenuo van.« Ali Vinterman je i dalje bio u svom župnom dvoru i ekipa koja ga je ondje držala na oku nije imala novih informacija. Alexa je brinulo to što se činilo da je Johanna Ahlbin policiji ponovo nestala iz vidokruga, što je moglo značiti da je već u problemima, ali Alex je instinktivno znao da to nije slučaj. Promatrao je naslagana izvješća, poput razbacane slagalice na svojemu stolu. Pastor koji je želio sve učiniti kako treba, ali završio je u sukobu gotovo s cijelom obitelji. Još dva Božja čovjeka kojima su financijski problemi toliko narasli da im više ništa nije bilo sveto. Policajac koji je bio toliko upleten u sva ta sranja da je bilo teško razumljivo kako je toliko dugo uspio ostati u sustavu. I dvije sestre koje su, kako se činilo, jedne ranoljetne večeri prije petnaest godina izgubile sve. Alexove misli skrenu na njegov i Fredrikin posjet kući na Ekeröu. Datirane fotografije, Johanna koja je u mladim danima odabrala put koji ju je udaljio od obitelji. Možda zajedno s majkom. Karolina koja je, unatoč nasilju što ga je pretrpjela, ostala dio obiteljske idile. Osim u slučaju da je bilo obratno, pomisli Alex. Osim ako nije logičnije da je Johanna bila silovana i zato odlučila okrenuti leđa obitelji, dok je Karolina postala očeva miljenica. Puls mu se ubrza. No, tko je u tom slučaju počinio ubojstva? Istraga na mjestu zločina nije im pružila ništa, nikakav trag; svi otisci i tragovi koje su pronašli mogli


su se povezati s bračnim parom, Elsie i Svenom Ljungom ili policajcima i zdravstvenim osobljem koje se ondje nalazilo. Također, u vrijeme ubojstva su i Johanna i Karolina dokazano bile u inozemstvu. Alex je ovlaš ponovo pregledavao rezultate s mjesta zločina, mozak mu je radio punom parom. Je li unatoč svemu moguće da je stvar toliko jednostavna: da je Sven Ljung našao načina da uđe u stan i ubije Jakoba i Marju? Alex je znao da griješi i prije nego što je stigao dovršiti misao. Pogled mu je potom zastao na najočitijem imenu. Na čovjeku koji se mogao izvući, samo da nije bio toliko neoprezan da upotrijebi službeni telefon u planiranju užasnih zločina koje je bio spreman počiniti. Telefon na Alexovu stolu zazvonio je toliko glasno da se on gotovo prenuo. »Ne ide ni prema Brommi«, dojavili su mu. »Kamo je onda krenuo?« »Prema Ekeröu.« Time je Alex dobio zadnji potreban trag i užasnuto shvatio gdje se nalaze sestre Ahlbin. Kao u transu, završio je razgovor i nazvao centralu. Zatražio je da svim dostupnim patrolama izdaju naredbu da se zapute prema kući obitelji Ahlbin na Ekeröu.

Gledajući unatrag, nije postojala jasna crta razdvajanja između dijela večeri dok je Fredrika osjećala mir u vezi svog života i onoga kad je izgledalo kao da joj se život raspada. Poput svojevrsne ironije sudbine, još je nekoliko sati odgađala presudan - i koban - trenutak, potiskujući prvi poziv sa Spencerova kućnog broja. Ako sam čekala cijeli dan, valjda mogu pričekati dok porazgovaram s Elsie Ljung, bijesno je zaključila. Alex ju je nazvao na mobitel baš kad je otišla po vodu, sebi i posjetiteljici koju je dopratila do jedne od soba za ispitivanje. U nekoliko brzinskih rečenica informirao ju je o situaciji i upozorio da bi večer mogla vrlo neugodno završiti. Potonje riječi bile su posve nepotrebne, Fredrika si je i previše dobro mogla predočiti koliko opasan može ispasti sraz između sestara Ahlbin. »Ideš onamo?« upitala je.


»U garaži sam s Joarom i nekoliko kolega iz nacionalne«, odgovori Alex. »Idemo s njima. Usredotoči se na to da izvučeš iz Elsie kako se to Viggo uklapa u sve ovo. I pokušaj doznati koje se od sestara imamo više razloga bojati.« »Čini se da su obje jednako poremećene«, promrmlja Fredrika, zvučeći nehajnije nego što joj je bila želja. »Ne vjerujem«, reče Alex, napregnuto dišući u telefon. »Mislim da je Johanna lagala o tome koja je onog ljeta silovana i mislim da odonda mrzi svoju obitelj.« Upravo su namjeravali poklopiti, kad je Alex dodao: »Ako to nisam prije dovoljno jasno dao na znanje, želim da znaš da ćeš mi nedostajati u timu kad odeš na porodiljni.« Kao da je to bilo nešto što je morao raščistiti prije nego što je ušao u policijski minibus i otišao iz Stožera. Fredrika je iz nekog razloga gotovo zaplakala i morala je pričekati koji trenutak prije nego što se vrati k Elsie. Još nešto prije nego što će otvoriti vrata sobe za ispitivanja - isključila je mobitel. »Dakle«, rekla je Fredrika Elsie nakon što je spustila čaše vode. »Zašto ste nas večeras posjetili?«

Kao i mnogi drugi dobri pripovjedači, Elsie se mogla pouzdati u nevjerojatno detaljno pamćenje. Ispričala je Fredriki svoju priču. »Tog ljeta došli smo ih iznenaditi na Ekerö, bio je dan prije Ivanja«, govorila je tihim glasom. »Marja i Jakob su nam ispričali da Ivanje provode unutar obitelji, ali nama su te godine propali planovi, a dečki su stvarno voljeli društvo njihovih djevojčica, pa smo mislili da ne možemo ne biti dobrodošli. Pojavili smo se kod njih.« I doista ih iznenadili. Elsiena sjećanja od te večeri bila su kristalno jasna. »Kad smo kasnije te večeri bili na putu kući, znali smo kako Jakob i Marja žive, stvari koje nismo mogli naslutiti. Nismo ni sanjali da se Jakob bavi skrivanjem izbjeglica, a nismo znali ni da je bolestan. Marjina je odluka bila da se ne zove ni liječnike ni policiju, rekla je da ako se djevojčice maknu od te kuće, bit će samo pitanje vremena kad će se rane zaliječiti, a sjećanja zamutiti. Posve nerazumno.« Elsie je izgledala bijesno, a Fredrika je i sama osjećala da polako postaje razdražena. Istodobno, naučila se biti oprezna prije nego što prestrogo osudi ljude. Tko zna kakva su to prethodna iskustva utjecala na Marjinu odluku?


»Ali, zar nije samo jedna od djevojaka... pretrpjela štetu«, počela je Fredrika kad je čula Elsie kako govori o djevojčicama u množini umjesto u jednini. »Ovisi kako gledate na to«, reče Elsie suho. »Karolina je, naravno, više pretrpjela s fizičke strane, ali Johanna je bila neobuzdano bijesna. Kad je shvatila da joj roditelji ne namjeravaju poduzeti drastičnije mjere od toga da isprazne kuću od izbjeglica što je brže moguće, spakiraju stvari i vrate se u grad, kao da joj se svijet srušio.« Fredrika proguta slinu. »Znači, ipak je Karolina bila silovana.« »Tako je, nego kako«, kimnula je Elsie, »a kad se kasnije, kao odrasla, zaljubila u našeg Månsa, ona i ja puno smo puta imale povjerljive razgovore o onome što se dogodilo.« Izgledala je vrlo žalosno dok je opisivala vrijeme kad je Karolina dolazila u njezin i Svenov stan i bila im poput snahe. »Karolina se vrlo dobro izražava«, reče Elsie sa suzama u očima. »Kad je bila mala, očito nije previše znala o ‘gostima u podrumu’, kako su ih njezini roditelji nazivali. Prvih godina nakon silovanja, iz razumljivih je razloga strastveno mrzila svakog useljenika kojeg bi vidjela. Ali onda se dogodilo nešto što je sve promijenilo.« Elsie je izgledala nesigurno. »Možete mi reći ako vam govorim stvari koje znate.« »Drage volje vas slušam«, reče i u sebi počne brojiti koliko je minuta Alexu ostalo do Ekeröa. »Karolina je imala prometnu nesreću kratko nakon što je dobila vozačku«, reče Elsie. »Bila je u posjetu rođacima u Skåneu i dok je prelazila most na kojem se zaledila kiša, izgubila je kontrolu nad autom. Ne bi izašla iz tog auta da nije bilo mladića koji je vidio nesreću, skočio u vodu i borio se kao životinja da otvori vrata i izvuče je van.« »A taj mladić bio je useljenik?« Elsie se nasmiješi kroz suze. »Palestinac. Nakon tog događaja, Karolina si više nije mogla dopustiti osjećaje koje je prije imala. Pomirila se sa sjećanjem na ono


ljeto i prešla na tatinu stranu, možda jer je godinama radila sve u svojoj moći da mu pokaže koliko ga mrzi i krivi za to. A vjerujte mi, Jakob je platio visoku cijenu.« »Razbolio se?« »I to jako. Prvi put mu je bilo toliko loše da su ga morali smjestiti u bolnicu. Samo ga je Marja posjećivala.« Pred Fredrikom je jedna sumnja počela poprimati oblik. »A Johanna?« Elsie polako uzdahne. »Zapravo je njezin dio priče puno tužniji od Karolinina. Znate, ona je cijelo svoje djetinjstvo provela kao tatina curica. A kad je Jakob tako stravično iznevjerio Karolinu nakon silovanja - jer kako god da okrenemo, ipak je to bila svojevrsna izdaja - Johanna se zauzela za svoju sestru. Zauzimala se iz godine u godinu, sve dok Karolina nije imala prometnu i skroz se preobratila. Johanna u toj situaciji nije imala kamo. Odnos s Jakobom bio joj je uništen, a iznenada je njezina sestra postala tatina curica. Mislim da se osjećala iznevjereno.« Fredriki se pred očima pojave fotografije s Ekeröa. »Udaljila se od obitelji«, promrmljala je. »Da, viđala ih je samo povremeno. Kad je Jakob ponovo počeo spominjati skrivanje izbjeglica na Ekeröu, kao da je odlučila prijeći granicu i postati najgori neprijatelj svoje obitelji.« Fredriki se čelo namršti. »Tad je Johanna, što sam spomenula kad smo prošli put razgovarale, potpuno poludjela i rekla da ne želi ni čuti za takve gluposti. Marja se složila s njom.« Marja. Žena koja je krišom otišla u knjižnicu i slala prijeteće e-mailove vlastitom mužu. »Jakobova ideja dovela je do teških razdora unutar obitelji«, uzdahnula je Elsie. »U očajničkom nastojanju da još jednom pokuša smiriti sukob, Jakob je predložio da Marja i on naprave darovni ugovor, pa da kćeri dobiju kuću na Ekeröu, ali već je bilo prekasno.« »Kako to mislite?« upitala je Fredrika i nesvjesno zadržala dah.


»Dotad je već izgubio Marju«, prošaptala je odgovor. »Prešla je na drugu stranu i kad je Ragnar Vinterman započeo svoju djelatnost, počela je raditi s njim. Ali Jakob to još dugo nije shvaćao. Kad je napokon shvatio, već je stajao na rubu ponora koji su mu Johanna i Viggo dugo pripremali i gledao dolje.« Vrijeme je stalo, Fredrika je čekala. »Viggo?« reče kao glasna jeka. »Naš Viggo i Johanna potajno su završili zajedno istom onom prilikom kad je Jakob potegnuo pitanje svoje reaktivacije. I zato sam ovdje«, reče Elsie. »Jer Sven vam nikad ne bi imao snage predati Vigga, makar je naškodio nama i svom bratu.« Ali postojali su i drugi razlozi, a Fredrika je to znala. »Došla sam i zbog Line«, potvrdila je Elsie promuklim glasom. »Jer mislim da se toj djevojci strašno loše piše. Znate, Viggo se tek kasnije zainteresirao za Johannu, zapravo je želio Karolinu. I nije mogao podnijeti što ga je odbila.« »Odabrala je Månsa umjesto Vigga.« »Tako je, a za to su oboje platili. Viggo je učinio sve da pogorša Månsovu ovisnost i tako ih rastavi. Na kraju je pobijedio. Ogovarao je Månsa pred njegovim poslodavcem, pa je Måns izgubio posao i počeo provoditi dane po kući. Širio je ružne glasine o njemu među Månsovim prijateljima i Månsu je bilo sve gore i gore. Johanna je također imala prste u tome, makar njezin glavni cilj nije bio naštetiti Månsu, nego Karolini.« »Tako je, znači, Viggo ipak završio s Johannom?« »Da, nakon što su Karolina i Måns prekinuli. Ali veza im je bila vrlo diskretna. Imajući na umu što su skupa planirali, naravno da su smatrali da je tako najbolje. Ni Marja nije znala za njih, iako su surađivali u vezi s izbjeglicama. Bili su skupa već godinama prije nego što sam shvatila da su par, a ja nisam pisnula nikome osim Svenu. Zaključili smo da ćemo pričekati, da ne želimo imati posla s tom vezom. Danas žalim zbog toga.« Fredrika je oklijevala. »Kako biste procijenili Johannino mentalno zdravlje?« »Bolesna je«, odgovori Elsie. »U pravom smislu. Definitivno nije žena koju bih poželjela za snahu.« »Jeste li posljednjih dana bili u kontaktu s Karolinom?« Sada je, pak, Elsie oklijevala.


»Došla je k meni. Danas. Bila je jako zabrinuta za Månsa, željela se uvjeriti da je s njim sve u redu. Pokušala sam je urazumiti i nagovoriti da se javi policiji, ali rekla je da prvo mora nešto važno obavili. Rekla je da se, prije nego što može nastaviti, mora suočiti s osobom koja ju je uništila. Mislim da znam o čemu bi se moglo raditi.« »I mi također«, reče Fredrika i šutke za sebe zaključi: prevarili su Jakoba i Marju i još mnoge. Ubojstvo Jakoba i Marje uopće nije imalo veze s opasnim tajnama i ljudima koje treba ušutkati. Radilo se samo o vrlo vješto stvorenoj fasadi da se sakrije pravi motiv: osobna osveta.

Kuća je bila zamračena i pusta kad je Karolina na prilaz parkirala unajmljeni automobil. Ni najmanje ne oklijevajući, zakoračila je na snijeg. Brzim je koracima obišla kuću i ušla na podrumska vrata. Trenutak poslije ponovo se našla vani i otključala je ulazna vrata. Kad je zakoračila preko praga i zatvorila vrata za sobom, preplavio ju je val sjećanja. Još uvijek nije upalila nijednu svjetiljku. Ovdje je priča svojedobno počela i ovdje će završiti. Prvo su uništili nju i Månsa. Oslabili su ga do te mjere da se na njega više uopće nije moglo računati, pa tako ni biti u vezi s njim. Zatim su nastavili, izbezumljivalo ju je koliko su to metodički i ciljano radili. Nastavila je prema dnevnoj sobi. Pružila je ruku i jagodicama prstiju ovlaš dodirivala drage fotografije kako je prolazila pored njih. Svojedobno je pomagala mami da ih stavi na zid. Shvatila je da se sve počelo raspadati još dok je bila dijete. No, postojale su i druge stvari koje nikako nije mogla shvatiti i na što će zahtijevati odgovor od svoje sestre, nakon što se pojavi. Karolina čučne uz jedan veliki prozor i počne promatrati izvanjsku tamu. Uz ugašena svjetla, nevidljiva je onima koji požele vidjeti unutra, dok istodobno ima bolji pregled nad okolišem. Obujmila je pušku koju je uzela i napunila u podrumu, a koja joj je sada ležala u krilu. Bila je spremna svakog časa susresti se sa sestrom. Policijski kamionet u kojem se Alex vozio klizio je po skliskoj podlozi, a vozač je svejedno odlučio ubrzati. Fredrika je nazvala u trenutku kad im je preostalo još manje od deset minuta.


»Elsie je potvrdila gotovo sve naše sumnje, i ne samo to«, izvijestila ga je. »Viggo i Sven ispočetka su planirali skrivati izbjeglice kao zajednički projekt, ali za razliku od Svena, Viggo se poslije odlučio angažirati u proširenoj djelatnosti Ragnara Vintermana. Viggo im je uzeo auto, prijavili su krađu samo da izbjegnu moguće sumnje ako bi se pokazalo da je upotrijebljen u kriminalne svrhe.« »Pa daj me ne...«, počeo je Alex. »Ima još«, prekine ga Fredrika. »Elsie je sigurna da je Viggo ubio Jakoba i Marju i da su on i Johanna sve isplanirali zajedno. U vezi su unatrag nekoliko godina, ali nisu nikom rekli. I usput, stvarno je onaj put silovana Karolina, a ne Johanna.« Fredrika je hvatala zrak, a Alex je pokušavao posložiti sve informacije, tako da u ovoj tragičnoj priči imaju smisla. Dvojica braće, dvije sestre. Dvije obitelji na rubu raspada i snažni pojedinci koji su se istrgnuli iz toga i zahtijevali zadovoljštinu. »Je li imala što reći o Viggovu povodu da ubije roditelje svoje djevojke?« upitao je kratko. »Osveta«, reče Fredrika kad je uhvatila zraka. »Viggo i Måns bili su na Ekeröu one večeri nakon što je Karolina silovana i saznali su od Johanne što se dogodilo. Ali nitko nije znao da su se oba brata zaljubila u istu curu, u Karolinu. Ispočetka to nije bio problem, odbila ih je obojicu, ali poslije, kad je odselila od kuće i počela studirati, probudilo se njezino zanimanje za Månsa. U blago očajničkom pokušaju da nadmaši brata, Viggo je potajno potražio frajera koji ju je silovao i pokazalo se da je još uvijek u Švedskoj.« Nalet vjetra na minibus samo što ih nije izgurao s ceste. Alex je s naporom pokušavao pratiti što mu Fredrika govori. »Susret s počiniteljem prošao je katastrofalno, a Viggo je pobjegao zadobivši duboku posjekotinu na licu. Izgleda da otad ima ružan ožiljak.« »Mislio sam da mu je to od neuspješne operacije zečje usne«, reče Alex s nevjericom i vratilo mu se gorko sjećanje na riječi Tonyja Svenssona na ispitivanju s Peterom i Joarom: »Ne tražite nekog kao ja, vi jebene ovce.«


»To su mislili svi koji su ga poslije upoznali«, reče Fredrika žustrim glasom. »A obitelj je pustila neka tako i bude jer ih je bilo stid reći kako je zapravo zaradio ožiljak. Nikad nije podnesena prijava policiji, a Karolinin silovatelj imao je dosta razloga da se drži podalje od ruke pravde.« »Karolina, naravno, nije bila osobito impresionirana Viggovim ponašanjem«, pokušao je Alex pogoditi. »Nije, i čini se da je to bio jak povod njegovoj velikoj motivaciji u pomaganju Johanni. Nikad nije oprostio ni svojoj ni Karolininoj obitelj što su osudili njegov postupak. Johanna je također bila dio Vintermanove mreže i čak joj je uspjelo privući Marju, koja se snažno pobunila protiv suprugovih planova oko obnavljanja djelatnosti. Smatrala je da su je na osobnom planu izbjeglice previše koštale i da im nikad više neće besplatno pomagati. Ragnar ju je privukao novcem, a sigurno je i Johanna imala uvjerljivih argumenata.« Fredrika proguta slinu. »Mnogo je ljudi ostalo doživotno obilježeno tom ljetnom večeri.« »A Sven i Elsie sve vrijeme to znaju«, reče Alex umorno. »Moramo imati razumijevanja«, reče Fredrika prigušenim glasom. »Otkad su našli Jakoba i Marju, bilo ih je strah za vlastiti život. Jedino što su nam se usudili reći bilo je da su uvjereni kako to Jakob nije učinio. Nadali su se da ćemo ostalo zaključiti sami.« Alex je šutio. »Koja užasna izdaja s Marjine strane«, reče zatim glasom koji Fredrika dotad nije čula. »Ne vjerujem baš u to«, reče Fredrika. »Johanna je vjerojatno uvjerila majku da se radi o nerizičnom projektu. Možda je igrala i na kartu starih osjećaja krivnje.« »A kad je na kraju shvatila koliko je stvar gadna...« »... već je bilo prekasno. Ali svejedno je pokušala. Znamo da je prijetila Jakobu i mislim da se možemo složiti oko toga da je djelovala u najboljoj namjeri. Vjerojatno je samo pokušavala spasiti što se spasiti dalo.« Alex je zurio kroz prozor automobila i gledao u snijeg koji se kovitlao u zraku. Misli su mu skrenule na kuću na Ekeröu, na sestre koje su se spremale za konačan okršaj.


»Mogla je učiniti više«, rekao je odlučno. »Pa bi možda ona i Jakob danas bili živi.« »Ili ne bi. Ona je bila samo kotačić u Johanninu stroju, a Johanna je vjerojatno više od svega željela dočekati smrt svojih roditelja. Samo je čekala pravi trenutak.«

Isprva Karolina nije bila sigurna je li osoba koja je hodala niz cestu prema kući njezina sestra. Približila se prozoru, pritisnula čelo o hladno staklo i pokušala bolje vidjeti. Kad je prilika skrenula s puta na prilaz, Karolini srce počne brže kucati. Stvarno jest njezina sestra, ne može biti nitko drugi. Uopće nije usporila korak, nego se približavala - gotovo svečanim korakom uspravnih leđa, duge kose koja joj je slobodno padala preko ramena, uza stube sve do ulaznih vrata. Karolina je čula kako ondje oklijeva, vidjela je kako se kvaka polako spušta. Vrata potom otkližu u stranu i Johanna uđe, visoka i vitka, gotovo prekrivena snijegom. Kao da je sve vrijeme znala da je Karolina na podu uz veliki prozor, polako se okrenula prema njoj. Johanna ispruži ruku i pritisne prekidač na zidu, a stropna lampa zatreperi i upali se. »Zar sjediš tu u mraku«, reče zatim i promotri svoju naoružanu sestru. Karolina poskoči i podigne pušku. »Želim znati razlog«, reče odlučno, a njezine hladne ruke obujme oružje. Ni u jednoj jedinoj od brojnih prilika kad je išla u lov s tatom nije joj palo na pamet da će jednoga dana to znanje upotrijebiti da brani vlastiti život - i to od vlastite sestre. »Izdaja.« Karolina odmahne glavom. »Bolesna si. Zatreš cijelu obitelj i onda tvrdiš da si ti izdana.« Trzaj na sestrinu licu. »Nakon onog prokletog Ivanja učinila sam sve za tebe. Sve. Dala sam si i istetovirati tratinčicu da me zauvijek podsjeća na to što si prošla. A ti mi okreneš leđa, napustiš me i okreneš tatu protiv mene.« Karolina osjeti kako su joj oči zasuzile. »Nikad ti nisi išta učinila i za koga osim za sebe, Johanna. A tatu si sama okrenula protiv sebe.«


»Lažeš!« poviče Johanna tolikom snagom da je Karolina zateturala. »Baš kao što si lagala kad si rekla da te nije briga za Månsa i Vigga.« »Bili smo mladi«, šapne Karolina slabašno. »Kako mi to možeš i dalje zamjerati?« »Viggo te pokušao osvetiti«, nastavi Johanna jednako glasno. »A ti si, kao hvala, izabrala njegova brata.« Karolinu je uplašilo spominjanje Vigga. Nije mislila da je on bio dio cijele priče, ali jasno da je morao biti. Dio po dio, ukazala joj se istina i osjetila je kako joj se sve razjasnilo i učinilo je slabijom. »Znači, shvatila si«, reče Johanna blago. »Moram reći da ti se divim, Lina. Ne samo da si uspjela izbjeći onu nezgodnu situaciju na Tajlandu nego si se uspjela vratiti u Švedsku i doznati istinu.« »Måns«, prošapće Karolina. »Ah, da«, nasmiješi se Johanna. »To ti je bio glup potez - i to vrlo glup - jer ti je moglo biti jasno kome će se Måns obratiti kad ga nazoveš i zamoliš za pomoć. Sve vrijeme bili smo korak ispred tebe. Htjela sam da jedan jedini put u životu osjetiš kako je meni bilo, kao da sam svima bila nevidljiva.« »Ali nikad nisi bila«, proturječila joj je Karolina. »Svi su vidjeli upravo tebe. Pa pobogu, pola djetinjstva provela sam slušajući kako bih trebala biti više kao ti.« Zrak je u kući bio težak. Johanna je stajala mirno poput kipa i naizmjence stiskala i otvarala šake. Kiptjela je od bijesa. »Točno. Pola djetinjstva. A onda se sve okrenulo, je l’ da? Osim meni. I Viggu.« Karolina je zaplakala od straha i umora. »Mislila sam da se ovdje radi o toj vražjoj mreži krijumčara«, rekla je u suzama i puška joj se zatresla u rukama. »Da si mamu uvukla u to. Kako si mogla?« Johannin pogled još se više smračio kad je vidjela suze svoje sestre. »Nisam vam nikad imala namjeru oprostiti. Nikad. Vjeruj mi, sve što se sad dogodilo, ionako bi se dogodilo prije ili poslije. Ali kad se idiot od našeg oca odlučio petljati u stvari s kojima nije imao veze, moram priznati da je postalo hitnije nego što smo mislili. A mamu je bilo toliko lako prevariti da je to jednostavno bilo tužno. Bila je posve uvjerena da je samo tata u opasnosti.«


Zidovi kao da su se približili dok je Johanna govorila. Činilo se da se žena koja je naručila ubojstva svojih roditelja uopće ne kaje, ali Karolina i dalje jedva da je uspijevala shvatiti koliko joj je sestra poremećena. Nije zadovoljena njezina potreba za objašnjenjem. »Pročitala sam u novinama«, reče Karolina. »I razgovarala sam s Elsie. Ubili ste puno ljudi.« Johanna nagne glavu u stranu. »Priznajem da je izgubljeno više života nego što smo ispočetka računali, ali teško je preuzeti odgovornost za postupke ljudi koji se ne drže jednostavnih pravila igre. Izričito smo rekli da nikad nikome ne smiju reći za svoj bijeg u Švedsku, a ipak je više njih učinilo upravo to. Zato ih nismo mogli vratiti kući.« »Nismo mogli? To misliš na sebe i Vigga?« Sestra joj se naceri, ali ne reče ništa. »Što si zapravo mislila?« reče Karolina. »Da će mama i tata umrijeti, a ja ću trunuti u zatvoru na Tajlandu?« »Definitivno ti treba odati priznanje što si nam toliko zakomplicirala stvar«, reče Johanna neutralnim tonom. »Ipak smo se nadali da ćeš se stići vratiti prije nego što se pobrinemo za njihove aktivnosti, ali shvatili smo da si uspjela lokalizirati jednog od naših najvažnijih suradnika u Bangkoku, pa smo morali reagirati.« »Informacije radi, ni ja sama nisam znala koliko sam blizu.« »Nisi, ali to baš ne mijenja na stvari, je l’ da? Morali smo se na licu mjesta pobrinuti za tebe, to smo odmah odlučili. Svima nam je to bio izazov, ali uz malo mašte, gotovo sve se u životu riješi. Na primjer, nije baš bilo teško zatvoriti ti email adresu kad si bila tako draga da tati daš lozinku i korisničko ime. Zamisli, čuvao ih je u bilježnici na radnom stolu. Bilo je tako jednostavno da sam gotovo bila razočarana. Imali smo sve kontakte koji su nam trebali da sredimo što treba na Tajlandu. Za pljačku, prebacivanje tvojih stvari iz jednog hotela u drugi, podmetanje droge u tvoju sobu, dojavu policiji koja je dovela do racije.« Johanna ušuti. »Sve ima svoju cijenu«, reče. »Ne možeš napraviti nekome ono što ste vi napravili meni, a da ne platiš za to.« Cijenu. U Karolininoj glavi riječi su se slagale jedna na drugu, ali pogrešnim redoslijedom. Misli su joj se vratile na Vigga. Koji je ušao u stan njezinih roditelja.


Koji je podigao pištolj i ustrijelio ih u glavu. U kojem su trenutku shvatili da će umrijeti? I jesu li uopće stigli shvatiti zašto? »Zašto nam nisi rekla za vas?« upitala je Karolina tankim glasom. »Za sebe i Vigga.« Prazan smijeh odbio se o zidove. »Što se tu ima reći, Lina? Da sam pokupila mrvice koje ti nisi htjela? Jedva da smo se viđale posljednjih godina, zašto bih ti se povjeravala oko ičega?« Na to se nije imalo što reći, što dodati. Sve je bilo gotovo, došlo je do kraja. Sve ima svoju cijenu. Karolina je ipak pitala: »Gdje je sad? Čeka te negdje?« »Vani je u vrtu«, odgovori Johanna toliko smirenim glasom da je Karolina morala maknuti pogled s nje i okrenuti glavu prema velikom prozoru koji je gledao na čistinu pred kućom. Ondje ga je ugledala u obrisima, usred snijega koji je padao. Čovjeka koji ju je nekad toliko volio da je počinio užasan zločin da bi osvetio nepravdu koju je ona davno ostavila u prošlosti. »Nikad se nećete izvući. Previše ste ljudi prevarili, uvukli ih u priču punu mrtvih u kojoj odbijam vjerovati da su željeli sudjelovati.« »Baš dirljivo da je zadnje što ćeš napraviti u životu brinuti se oko toga kako ću se ja izvući iz ove osjetljive situacije«, rekla je Johanna jednostavno. Da na stropu nije bilo upaljeno svjetlo, vidjela bi što je imao u rukama i možda bi prva zapucala. Umjesto nje, bio je to Viggo, okružen snijegom, stajao je nekoliko metara od kuće s jednom od pušaka njezina oca i ispalio prvi hitac. Težina tuge bila je posljednje što je stigla osjetiti.

Policija je bila u blizini kuće kad su čuli da je ispaljen hitac. Nijemo je odjeknuo o stabla prekrivena snijegom, a policajcima je brže potekla krv u žilama. Pa kvragu, pomisli Alex. Osjećao je kako ga Joar gleda. Automobili su žestoko kočili po snijegu, vrata su se brzo otvorila i hladnoća je prohujala kroz minibus. Prvi su izašli Joarovi i Alexovi kolege i počeli se grupirati oko kuće. Radiovezom čuli su da je netko rekao kako se čini da u kući stoje dvije osobe i razgovaraju. Nijedna nije izašla kad im je policija izvana doviknula da izađu.


Alex je napeto krišom gledao prema kući. Ta prokleta vikendica iz koje potječe toliko nesreće i tragedija. Nijemi nemir pomiješao se sa svježinom večernjeg zraka. Alex je trepnuo i znao je da su ostali pomislili isto: ako se kroz prozor naziru dvije osobe, gdje je treća, žrtva ispaljenog metka?

Johanna je promatrala sestrino opušteno tijelo. Lokva krvi pod njom sve se više širila. Johanna ispruži ruku i ugasi svjetlo. »Hvala«, prošapće i pomiluje Vigga po ruci. Stajao je pored nje kao skamenjen. »Učinio si pravu stvar«, reče Johanna prigušenim glasom. »Znaš da jesi.« Pratila je njegov pogled van kroz prozor, gdje su treperila svjetla policijskih automobila i tamne se prilike kretale po snijegu. »Ne možemo van«, zaključio je. Izgledala je neodlučno, ali ne zadugo. »Nemamo ni kamo.« Polako se okrenuo prema njoj. »Što ćemo onda?« »Učiniti ono što moramo.« Polako se nagnula naprijed i podignula pušku koju je Viggo odložio. Zaslijepljen vlastitom naivnošću i vjerom da je u Johanni našao ženu koja ga voli, nije reagirao kad je cijev oružja uperila prema njemu. »Ipak me nikad nisi volio kao nju«, reče Johanna bezizražajnim glasom, pritisne obarač i ustrijeli ga u prsa. Samo je na sekundu zastala i pogledala njegovo tijelo na podu. Što bude, bit će, njezin cilj je ostvaren. Umorna, baci pušku i pojuri prema stubama ususret zaprepaštenim policajcima: »Upomoć!« zavrišti. »Molim vas, pomozite! Upucao mi je sestru!«

Ragnar Vinterman shvatio je da je sve gotovo nekoliko sati prije nego što mu je policija pozvonila na vrata. Zapravo je osjećao samo olakšanje, ništa drugo. Toliko


je toga pošlo nepojmljivo krivo. Mnogo je ljudi moralo platiti životom zbog njegove i tuđe pohlepe. Istini za volju, on zapravo nikada nije dijelio naivne ideje Jakoba Ahlbina o ljudima koji su se nazivali izbjeglicama i bježali u Švedsku. Baš nikada nije imao osjećaj da iskorištava ljude koji su doista potrebiti otkad im je prvi put osigurao hranu i smještaj, a zauzvrat primio novac, a ni poslije kad je došao na ideju da proširi djelatnost na krijumčarenje ljudi. Barem ispočetka nije imao takvih misli. Jer svi su mogli platiti cijenu koju je tražio. Utoliko nije bilo dvojbi ni za jednu od uključenih strana. Ali onda je Sven stao na loptu i odbio nastaviti suradnju. Već je onda Ragnar osjetio prvu naznaku sumnje. Za razliku od Jakoba, Svena se nije moglo otpisati kao emocionalnog i iracionalnog. Sven je bio solidan čovjek čiji je najveći problem bilo to što je sin od njega muzao nemali novac, toliko da je bio prisiljen upustiti se u kriminal da bi riješio financijsku situaciju. No u svojoj biti nije bio nerazborit i upravo je to Ragnara pokolebalo kad mu je Sven otvoreno obznanio da mu je dosta. Problem su bile Marja i Johanna. Naravno da je Ragnar razmišljao o tome kako su dvije žene iz Jakobove vlastite obitelji mogle tako otvoreno zauzeti toliko drukčiji stav od otprije zajednički uspostavljenih temeljnih vrijednosti. Ako njima ta djelatnost nije predstavljala problem, zašto bi bila Ragnaru? Jedan jedini put pokušao je to raspraviti s Marjom, ali nju su uznemirila tako osobna pitanja i pokušala ih je izbjeći. Njezin je jedini uvjet bio da Jakob ni u kojem slučaju ne smije saznati što se događa - tako je i bilo, sve dok posebno izabrani izbjeglice, koje je Johanna nazivala tratinčicama, nisu prekršili jedno od njihovih najjasnijih pravila i nekome ispričali kako su došli u Švedsku. Tada smo izgubili kontrolu, pomisli Ragnar u očaju. Tada smo postali ubojice. Nije potrajalo ni dulje od pola godine. Bilo je jednostavno stvoriti mrežu koja je zarađivala na skrivanju izbjeglica, ali je zato bilo teže ustrojiti strukturu koja će ilegalno uvesti ljude u Švedsku, navesti ih da počine razrađene zločine i zatim ih poslati kući. Zapravo im nije uspjelo poslati natrag više od tri osobe prije nego što su shvatili da će se svojih tratinčica morati riješiti na neki drugi način. Jednostavno, ljudi su previše pričali i tako su nastajale glasine, što je bilo neprihvatljivo. Nikad neće zaboraviti večer kada se spremao u krevet i čuo na radiju da je u svom domu na Odenplanu ustrijeljen bračni par. Sve do kraja nadao se da stvar neće


morati otići toliko daleko. Da će se Jakob urazumiti. No, kao i obično, Jakob se nije dao ušutkati, zbog čega je sve moglo završiti samo na jedan način. A Marja... prema Johanni, i ona je morala jednako završiti jer nikad ne bi prešutjela da su ubili Jakoba. Sjećanje na Johannino bezizražajno lice kad je objavila da će se osobno pobrinuti za ušutkavanje svojih roditelja nikada neće izblijedjeti. Također, Ragnar nije mislio da će dobiti odgovor na pitanje koje ga je silno mučilo i kao pastora fizički boljelo: što je to u čovjeku kojem padne na pamet ubiti ljude koji su ga donijeli na svijet? Uto mu je zazvonilo na vratima i Ragnar Vinterman pošao je otvoriti. Policija će tražiti imena ljudi s kojima je surađivao. Žene koja je poznavala krivotvoritelja dokumenata, muškarca koji je govorio arapski, svih njih koji su živjeli od krijumčarenja izbjeglicama. Sve ću im dati na pladnju, odluči Ragnar. Jer nemam više što skrivati. Otvorio je ulazna vrata i šutke, bez opiranja predao se policiji. Tim je činom župa izgubila jednog od svojih vjernih slugu.

Sljedeći je poziv došao baš kad je Fredrika namjeravala krenuti kući. Otkucalo je devet i Alex je nazvao da joj za kraj prenese događaje koji su bili toliko suludi, da je jedva razumjela što joj govori. Johanna Ahlbin predala se policiji, tvrdeći da je u samoobrani ustrijelila Vigga nakon što je ubio Karolinu. Liječnici su Vigga proglasili mrtvim, ali Karolina će vjerojatno preživjeti. »Bogme napeto iščekujemo njezin iskaz«, Alex će ironično, a zatim reče Fredriki neka pođe kući. Ali nije ga poslušala. Prvo je posložila sve papire, a zatim se sjetila da bi netko trebao nazvati Petera i ispričati mu što se dogodilo. Zvučao je sretno što je nazvala. »Večeramo«, objasnio je. »I moj brat je tu.« Pomislila je kako dobro zvuči. Ili je možda bio zatečen. Kako god, bilo joj je drago zbog njega. Za sve je njih dobro da Peter posloži svoje životne prioritete. Vjetar se primirio, a snijeg je privremeno prestao padati. Odjenula je kaput i spremala se na večernju šetnju kući. Dok je stavljala kapu na glavu, drugom se rukom javila na mobitel koji je zazvonio. Ponovo Spencer, i to opet sa svojega kućnog broja. Baš čudno da ne zove s mobitela, stigla je pomisliti. »Fredrika Bergman?« reče nepoznata žena kad je prihvatila poziv.


Osupnuta čim je shvatila s kime razgovara, Fredrika stane u mjestu nasred praznog hodnika. »Da«, odgovori napokon. »Eva Lagergren na telefonu. Spencerova supruga.« Fredriki je to već bilo jasno, ali svejedno je bila toliko u šoku da je morala sjesti. Polagano se spustila na pod, a Eva Lagergren izgovorila je riječi od kojih svaki čovjek strepi: »Bojim se da imam jako loše vijesti.« Fredrika zadrži dah. »Spencer je imao prometnu nesreću. Trenutačno se nalazi u bolnici u Lundu.« Ne, ne, ne. Ne sad ovo. Bilo što, samo ne ovo. Očaj ju je pogodio poput udarca u trbuh i automatski se pognula prema naprijed. Udahni. Izdahni. »Kako mu je?« Lula je uzdah druge žene. »Kažu da je u teškom stanju, ali da mu život nije ugrožen.« Činilo se kao da Eva oklijeva, a kad je nastavila govoriti, zvučalo je kao da govori kroz suze: »Vjerojatno ne bi bilo loše ako bi mogla doći još večeras. Sigurno bi te htio vidjeti kad se probudi.«

Kad se Alex nekoliko sati kasnije vozio kući, vladao je gotovo božićni ugođaj. Adrenalin ga je prejako držao da bi s Ekeröa otišao ravno kući, zbog čega se vratio u Stožer napisati izvješće. Činilo se da je Fredrika otišla kući jer je u njezinoj sobi bio mrak, a jakne joj nije bilo. Alex se gotovo na trenutak osjećao dobro dok je skretao na prilaz svoje kuće u Vaxholmu, a onda se sjetio da su se Lena i on dogovorili da će razgovarati, a on nije ni javio da će toliko kasniti. Bacio je pogled na sat na ruci. Ponoć je prošla prije više od jednog sata. Vjerojatnost da je Lena budna bila je vrlo, vrlo mala. Zato ga je doista iznenadilo kad ju je našao gdje sjedi u jednom od naslonjača u dnevnoj sobi. Vidio je da je plakala, a osim toga, mogao je zaključiti i da je smršavjela. Čak poprilično. Preplavio ga je strah. Kao da je upravo sada u pravom


smislu vidio svoju ženu, prvi put nakon nekoliko tjedana. Tanašnu, blijedu i sumornu. Nešto mi je promaknulo, nešto grozno. »Oprosti«, promrmljao je i sjeo u naslonjač njoj preko puta. Zavrtjela je glavom. »Nazvala sam centralu i rekli su mi što se dogodilo. Je li sve dobro prošlo?« Gotovo se nasmijao na njezino pitanje. »Kako se uzme«, procijedio je. »Naravno, sve je to relativno, ali u principu nije baš prošlo predobro. Ni na jednom planu. Blago rečeno, budućnost naše radne skupine je nesigurna.« Lena se blago uzvrpolji u mjestu i napravi grimasu kao da je nešto boli. »Nešto ti moram reći«, potom će prigušenim glasom. »Nešto što znam već neko vrijeme, ali... Jednostavno ti nisam mogla reći. Ne dok nije bilo sigurno.« Namršti se, osjećajući kako mu se nemir pretvara u paniku. »Dok što nije bilo sigurno?« Koji je to vrag koji nije mogla reći svom najboljem prijatelju? Znao je da je to on, kao što je ona znala da je njemu to isto. Bila je to jezgra njihovoga dugog i mirnog braka, temelj njihovoga odnosa bilo je prijateljstvo. Grižnja savjesti probola ga je kao nož ravno u dušu. Nije to ona zaboravila, nego on. Toliko sam vremena posvetio hvatanju duhova da sam izgubio razum, pomislio je očajnički. I prije nego što je progovorila, znao je da će ono što će reći promijeniti sve i oduzeti mu svaku mogućnost da pred njom ispravi svoj suludu pogrešku. »Moram te ostaviti«, zaplakala je. »I tebe i djecu. Bolesna sam, Alex. Rekli su mi da neću više ozdraviti.« Alex je pogleda praznim pogledom. Kad su mu posljedice njezinih riječi postale jasne, bio je siguran da se prvi put našao u situaciji koju nikada, baš nikada neće moći prihvatiti, još manje naučiti živjeti s njom.

Zaspali su jedno drugome u naručju. Kasno. U kući je bio mrak i vladala je tišina, a vani je prestalo sniježiti. Te zime više nije pao snijeg, osim iznimno nekoliko puta u travnju. Kad je došla jesen, sve je već bilo gotovo.


STOCKHOLM

»Kako ste se proveli tijekom ljeta, Petere, je li bilo dobro?« Peter Rydh se zamisli. »Bogme, bilo je. Zapravo, jako dobro.« »Zahvaljujući nečemu posebnom?« Peter se ozari. »Išli smo autom do Italije. S dečkima i mojim bratom Jimmyjem. Sve skupa je zapravo ludo, ali bilo je nezaboravno.« »Znači, vi i Ylva opet ste skupa?« »Jesmo. Otkazao sam svoj stan i vratio se kući.« »I zadovoljni ste?« »I te kako.« Nastane kratka tišina. »Sreli smo se nekoliko puta prije ljeta i, koliko se sjećam, ispočetka niste bili sto posto oduševljeni našom suradnjom.« Peter promijeni položaj. »Moja iskustva sa psiholozima bila su svakakva. Nisam znao što da očekujem.« »Razumijem. Ali ovako, naknadno, što mislite?« Nakon kratkog oklijevanja, Peter je zaključio da nema razloga lagati. »Koristilo mi je«, reče prostodušno. »Shvatio sam neke stvari.« »Hoćete reći, stvari koje prije niste shvaćali?« Kimnuo je. »Zimus ste imali prilično ozbiljnih problema s kolegom Joarom. Kako danas stojite s njime, jeste li i dalje u konfliktu?« »Sve je pod kontrolom. Boli me briga za njega.« »Stvarno, je li to moguće? Ipak radite zajedno.«


»Ne radimo, vraćen je natrag u svoju Službu gospodarskog kriminaliteta. Ili je tražio da ga vrate, to ne znam.« »Znači, ostali ste samo vi i Alex Recht?« Od tuge mu zasuze oči. »Zapravo, trenutačno samo ja i jedan na zamjeni. Moglo bi se reći da je većina toga još nedefinirana. Alex je nekoliko tjedana na dopustu.« Ponovo tišina. »U biti, htjela sam se samo naći s vama, Pelere, da vidim kako ste sada i da postavim nekoliko pitanja za kraj.« Peter je čekao. »Što je najgora moguća stvar koja bi vam se danas mogla dogoditi?« »Danas?« »Danas.« Peler je razmišljao. »Nemojte toliko razmišljati, odgovorite spontano.« »Da izgubim Ylvu, to bi definitivno bila najgora moguća stvar.« »A dečke?« »Ni njih ne želim izgubiti.« »Ali kad sam vam postavila pitanje, nisu vam oni spontano pali na pamet.« »Ne, nisu. Ali to ne znači da ih ne volim, samo da ih volim na drugi način.« »Pokušajte mi objasniti.« Peter uzdahne: »Ne mogu. Samo znam da je tako. Da se sutra probudim i Ylve nema, ne bih imao snage za dalje. Nikad ne bih mogao prolaziti ono što sad Alex prolazi.« Nije više imao što reći, pa je ušutio. Ylva mu je dala još jednu priliku, a na njemu je bilo da je iskoristi kako treba.


BAGDAD, IRAK

Farah Hajib već se pomirila sa smrću svog dragog i s time da se nikad neće vratiti, kad joj je sijedi zapadnjak iznenada pozvonio na vrata. Nije govorio ni riječi arapskog, a njezin engleski iz školskih dana bio je suviše loš da bi shvatila što joj govori. Zato mu je pokazala neka je slijedi do susjedne kuće gdje je živio njezin rođak, jer njemu je engleski išao dobro otkad je radio kao tumač za američke postrojbe. U Bagdadu su zapadnjaci još uvijek bili vrlo rijetko viđeni gosti. Gotovo svi bili su novinari ili diplomatski predstavnici koji su se usudili otvoriti stalni ured na tom području. No Farah je istog časa znala da je njezin gost od neke druge vrste drukčije gipkosti u koracima, pogled mu je neprekidno tražio opasnost ili bilo što drugo oko sebe, vrijedno opažanja. Policajac, pretpostavila je. Ili vojnik. Nije Amerikanac, ali mogao bi biti Nijemac. No neće ga Farah pamtiti po ponašanju, već prvenstveno po beskrajnoj boli i tuzi koju je, činilo joj se, mogla iščitati iz njegovih očiju. Tuzi toliko velikoj da ga se jedva usudila pogledati. Zaključila je kako je gost previše neobičan da bi donio išta dobro. Posjet rođaku neće biti dug. »Ima nešto što ti želi dati«, prenio joj je rođak nakon što je neko vrijeme govorio s čovjekom. »Meni?« bila je zbunjena. Rođak kimne. »Ali ne poznajem ga.« »Kaže da je iz Švedske i da radi u policiji, ali da je sad na dopustu. Kaže da je u proljeće radio na istrazi smrti tvog zaručnika.« Farah je zinula kad je to čula i pogledala u žalosno lice postarijeg muškarca. »Nažalost, ne može dugo ostati jer prije nego što otputuje kući, mora posjetiti još nekoga. Još jednu ženu koja je u proljeće ostala bez svog muškarca. Zvao se Ali.« Uto rođakova žena izađe iz kuće, radoznala vidjeti tko joj je to došao u kuću.


Stranac joj je oprezno kimnuo i nešto rekao rođaku. »Čestita nam na djetetu koje čekamo«, reče rođak i pogleda svoju ženu u visokom stupnju trudnoće. »Jedna od najbližih kolegica mu je dobila dijete pred ljeto, a on će za Božić postati djed.« Farah se sjetno nasmiješi, i dalje ne shvaćajući zašto ju je ovaj čovjek tako neočekivano posjetio. Bez riječi je spustio ruku u džep i izvadio sitan predmet. Zaručnički prsten njezina zaručnika. Ne rekavši ništa, ni hvala, primila je prsten i pogledala ga, sve dok sjećanja i prizori koje je prizvao nisu postali toliko snažni da su joj potekle suze. Kad je ponovo pogledala u čovjeka koji se predstavio kao švedski policajac, vidjela je da je i on počeo plakati. »Njegova žena predložila je da doputuje i preda prsten«, objasni rođak mrmljajući, uznemiren suzama svoga gosta. »Pozdravite je i zahvalite joj«, reče Farah ukočeno. Gotovo se mogla zakleti da se stranac kroz suze nasmiješio.


SPISATELJIČINE ZAHVALE

Važan jt ovaj dio priče gdje se usuđujemo izraziti zahvalnost. Barem meni jest. Izazov leži u prihvaćanju činjenice da je zahvala znak da je zapravo i netko drugi sudjelovao u radu, da nismo sve napravili sami. Zapravo - ni da ne bismo trebali sve sami. Naime, napisati knjigu je kao kad pečete kompliciran kolač. Dok stojite pored smjese, bjelanjaka i glazure, potrebno vam je još ruku, još prstiju. Treba vam i vremena i snage, volje i strpljenja. Često se vraćam na to da pišem s lakoćom. Riječi dolaze same od sebe, ne trebam ih zazivati ili izvlačiti. Nažalost, nije to nikakvo jamstvo da će sve ispasti savršeno, vidim to čim ispišem tekst s računala, osjećam slaba mjesta u priči. I mučim se sa svim tim slovima i riječima, pokušavam ih prisiliti da se poslože kako treba. Često ispadne dobro. Ali ponekad ne ide nikako. Prvo i osnovno: velika hvala svim fantastičnim ljudima u mojoj nakladničkoj kući Piratförlaget! Sofia, Anna, Jenny, Cherie, Madeleine, Ann-Marie, Lasse, Mattias, Louis, Anna Carin i Jonna - gdje bih bila bez vaše energije i neprestanih poticaja? Posebna zahvala ide Sofiji, koja mi je nakladnica i koja mi nastavlja utirati put naprijed, koja vjeruje u mene i vjeruje da mogu napisati knjiga koliko god želim. Također hvala mojoj urednici Anni, koja uvijek, uvijek (Anna, ovo je namjerno ponavljanje) ima snage kad ja nemam i koja je pravi prašak za pecivo u smjesi koju zovemo uređivanje knjige. Velika hvala i nevjerojatno sposobnim suradnicima iz Salomonsson Agency Niclasu, Leyli, Toru, Catherine i Szilviji - koji su mi osigurali goleme inozemne uspjehe otkad smo u svibnju 2009. započeli suradnju. Ponosna sam na to što me upravo vi predstavljate! Hvala svim prijateljima i kolegama koji su s velikim entuzijazmom, korak po korak, pratili moje književno putovanje, gotovo kao da sam rock-zvijezda, a ne


spisateljica. Sjajni ste, ne samo zato što čitate moje knjige, nego i jer ih kupujete drugima na dar i dajete mi da ih potpišem. Hvala Maleni i Matsu, koji mi daju vremena. Hvala Sven-Åkeu, koji mi nastavlja pružati pomoć kad mi ponestane spoznaja o policijskom radu. Hvala prodavačima u trgovini lovačkom opremom Walter Borgs Jaktbutik, koji su mi pomogli izabrati savršeno oružje. Hvala dizajnerici Nini Leino, zahvaljujući kojoj su mi knjige tako nevjerojatno lijepe. Hvala Sofiji Ekholm, koja i dalje ima posebno mjesto u mom pisanju. Uskoro dolazi novi rukopis koji će trebati pročitati - nadam se da imaš vremena i volje! Hvala i mojoj obitelji, koja se tako bezgranično veseli mojim uspjesima, pa uzduž i poprijeko obilazi Švedsku da može prisustvovati predstavljanjima na kojima govorim o svojim knjigama ili sjedim za stolom i potpisujem knjige po knjižarama. Hvala.

Kristina Ohlsson U Bagdadu, proljeća 2010.


Kristina ohlsson tratinčice