Issuu on Google+


MAREK KRAJEWSKI

Kraj svijeta u Breslauu preveo s poljskog Mladen Martić

Fraktura


Naslov izvornika Koniec swiata w Breslau Š Marek Krajewski, 2003. Published by arrangement with Wydawnictwo W.A.B., Warsaw, Poland


Wroclaw - sitna kiša. Crkve i tvornički dimnjaci. Trafika toga mjesta. Albert Camus


NEW YORK, NEDJELJA, 20. STUDENOG 1960. DESET UVECER Tamnoputi taksist James Mynors ubrzao je rad brisača. Dvije metlice pohlepno su razgrtale krpe snijega s vjetrobrana. Brisači su bili svojevrstan metronom koji je naglašavao ritam rock-pjesme Chucka Berryja “Maybellene” što je dopirala s radija. Mynorsove ruke plesale su po volanu i s pljeskom padale na koljena i bedra. Na sumornoga putnika taksija pjesma nije ostavljala ni najmanji dojam. Pritiskao je obraz uz hladno staklo i na sve strane vrtio novine koje je držao u ruci kako mu ne bi promaknula nijedna pruga svjetla što je dopirala iz svjetiljki i dućanskih izloga pored kojih su prolazili. Kada je Mynors okrenuo regulator glasnoće na maksimum, putnik se prebacio na sredinu sjedišta. Pogledi obojice muškaraca susreli su se u retrovizoru. “Utišaj i prestani skakati za volanom”, mušterija je govorila sa snažnim njemačkim naglaskom. Njezino turobno podbuhlo lice zasjenjeno obodom staromodnoga šešira poprimilo je zlokoban izraz. “Nismo u Africi, na plantaži banana.” “Jebeni rasist.” Mynorsove riječi ostale su posve prigušene veselim refrenom; utišao je radio i skrenuo u sporednu ulicu uz koju su stajale pseudoviktorijanske katnice. Nije tu bilo puno svjetla. Putnik je pažljivo složio novine i spremio ih u unutarnji džep kaputa. “Tamo na uglu”, promrmljao je nastojeći pogledom prodrijeti kroz prljavu zavjesu snijega s kišom. Auto se zaustavio na označenome mjestu. Putnik je nešto nezadovoljno progunđao, otvorio vrata i uronio cipele u blatnjavu bljuzgavicu. Rastvorio je kišobran i teško dašćući prišao vozačevu prozoru. “Pričekaj.” Mynors je u znak odgovora protrljao palac kažiprstom i malo spustio prozor. Putnik je iz novčanika izvukao novčanicu i gurnuo je u vozačev dlan. Iza prozora je do njega dopro veseli glas izobličen nekim osebujnim naglaskom:


“Natrag ćeš pješice, stari naciste.” Taksi je zaplesao po skliskoj cesti i odvezao se, prezrivo vrteći stražnjim dijelom u nadziranom proklizavanju. Vozač je spustio prozor - Chuck Berry zapjevao je punim glasom u tihoj uličici. Muškarac se polagano popeo stepenicama na neveliki trijem, stresao cipele oblijepljene snijegom i pritisnuo dugme zvona. Otvoreno mu je gotovo smjesta. Na vratima je stajao mladi svećenik s debelim naočalama od kornjačevine. Nosio je frizuru a la Chuck Berry. “Gospodin Herbert Anwaldt?” upitao je svećenik. “Dobra večer. Ja sam”, prodahtao je razdraženi Anwaldt prateći pogledom taksi koji je skretao iza ugla. “Čime ću se sada vratiti kući?” “Svećenik Tony Cupaiuolo iz župe Svetog Stanislava”, predstavio se Chuck Berry. “Ja sam vas zvao. Izvolite ući.” Znani škljocaj brave, znani knjigama ispunjeni salon i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Manjkali su samo znani miris cigara i znani domaćin ove kuće. Umjesto njega je zabrinuti otac Cupaiuolo vješao pored ulaznih vrata Anwaldtov promočeni kaput, stresajući bezuspješno s kišobrana ljepljive krpe snijega. Umjesto mirisa kubanskih cigara Anwaldtove su nosnice uvukle oštar vonj medikamenata, otužan smrad kloake, prodoran zadah smrti. “Vaš prijatelj umire”, konstatirao je svećenik. Anwaldt je povukao snažan udisaj nikotinskog dima. Iz spavaonice na katu izašla je mlada bolničarka. S vidljivim gađenjem držala je u rukama emajliranu posudu koju je maloprije napunio bolesnik. Pogledala je Anwaldta. Trenutačno se uvjerio da spram njega osjeća istu simpatiju kao prema bazenu koji nosi. “Nemojte ovdje pušiti.” Iskreno ogorčenje zamalo je prosulo dugmad njezine odore usko pripijene na prsima. Anwaldt, računajući upravo s takvim učinkom, povukao je još jače. “Gospodine Anwaldt, vaš prijatelj umire od raka pluća”, šapnuo je svećenik Cupaiuolo s brižnim predbacivanjem. “Pušenje je u njegovoj kući nepoželjno.” Bolničarka je ušla u kupaonicu. Anwaldt je stoga odlučio odustati od pušenja i bacio cigaretu u kamin. Pogledao je svećenika s iščekivanjem. “Dragi gospodine, bolničarka vašega prijatelja danas me nazvala i zamolila da bolesniku dam posljednju pomast.” Otac Cupaiuolo


prikupio je dah i samouvjerenost. “Kako sigurno znate, u nju spada i sakrament svete ispovijedi. Kada sam sjeo pored bolesnika, pripravan saslušati njegove grijehe i dati mu blagoslov za posljednje putovanje, gospodin Mock mi je rekao da na savjesti ima jedan strašan grijeh i da ga neće ispovjediti dok se vi ne pojavite ovdje. Pristupit će ispovijedi tek nakon razgovora s vama. Dolazite ovamo gotovo svakoga jutra i mogao bih pričekati s ispovijedi do sutra, ali bolesnik je zahtijeva danas. Salus aegroti suprema lex.1 Za svećenika također. Idite sada k njemu. On će vam sve objasniti.” Otac Cupaiuolo pogledao je na sat. “Molim vas, nemojte brinuti zbog taksija. Bojim se da se danas nećete vratiti kući.” Anwaldt je krenuo gore, ali se s polovine stepenica vratio. Začuđeni otac Cupaiuolo promatrao je kako Anwaldt prilazi vješalici i iz džepa kaputa izvlači novine. Svećenik je nakrivio glavu i pročitao njemački naslov. “Što to može značiti ‘Süddeutsche’?” razmišljao je nakratko i pokušao u mašti prelistati malenu bilježnicu koju je nekoć ispunjavao njemačkim riječima. “Deutsche je ‘njemački’, ali sud? Što je to?” Svećenikove misli odbacile su njemački jezik i kada se Anwaldt uspeo na vrh stepenica, vratile su se problemima kojima nisu škrtarili njegovi portorikanski župljani. Iz kupaonice su dopirali zvukovi povraćanja i klokotanje zahodske instalacije. Anwaldt je lagano odškrinuo vrata u spavaonicu. Pruga svjetla napola je presjekla ležaj. Mockova glava mirno je počivala na bijelom brdu jastuka. Pored ležaja stajali su stalak za infuzije i stolić pretrpan lijekovima. Duguljaste bočice s pergamentnim kapicama nalazile su se u susjedstvu s trbušastim staklenkama punim tableta. Mock je pomaknuo ruku izbodenu iglama i dobacio Anwaldtu ironični smiješak. “Vidiš kakav sam zloban starac. Nije dosta što si bio kod mene jutros, već te ponovno zovem i uvečer.” Sištanje zraka koji je izdahnuo Mock poprimilo je dublji ton. “Ali sigurno ćeš mi oprostiti kada ti kažem da sam ti se htio pohvaliti novom bolničarkom. Zamjenjuje onu koju ovdje susrećeš svakoga jutra. Kako ti se sviđa? Prije tjedan dana završila je bolničarsku školu. Zove se Eva.” “Dostojna je tog imena.” Anwaldt se ugodno smjestio u naslonjaču. “Ne bi jednoga dovela u iskušenje svojim rajskim jabukama.”


Mockov je smijeh podulje pištao. Naborana koža napela se na kostima obraza. Pruge automobilskih reflektora prešle su preko zidova spavaonice i na trenutak izvukle iz polumraka jednoga od njih uokvireni plan nekoga grada opasanog širokom i rastrganom vrpcom rijeke koji je visio na njemu. “Odakle ti je na pamet pala ta biblijska usporedba?” Mock je pozorno pogledao Anwaldta. “Sigurno zbog svećenika.” Pala je šutnja. Sestra Eva gušila se i kašljala u kupaonici. Anwaldt je na trenutak oklijevao i nervozno petljao prstima. Zatim je raširio novine. “Čuj, htio sam ti nešto pročitati...” Anwaldt je počeo tražiti naočale. Umjesto njih pronašao je tabakeru. Sjetio se zabrane pušenja i smjesta je vratio natrag. “Nemoj mi ništa čitati i zapali. Puši ovdje, Herberte, puši, dođavola, jednu za drugom i slušaj moju ispovijed.” Mock je uvukao zrak. “Pričao sam ti o svojoj prvoj ženi Sophie, sjećaš se? Ovo će biti priča o njoj...” “No baš... Htio sam...” rekao je Anwaldt i umuknuo. Mock ga nije čuo i šaptao je nešto za sebe. Anwaldt je napeo sluh. “Prije trideset tri godine bila je nedjelja i snijeg se lijepio za prozore isto ovako kao danas.”


WROCLAW, NEDJELJA, 27. STUDENOG 1927. DVA POSLIJEPODNE Snijeg se lijepio za prozore bacan zapusima vjetra. Eberhard Mock stajao je pored prozora i promatrao Nicolaistrasse klizavu od snijega i blata. Sat na gradskoj vijećnici otkucao je dva. Mock je zapalio prvu cigaretu toga dana. Mamurluk se vratio iznenadnim valom mučnine. Slike jučerašnje noći kovitlale su mu se pred očima: eto varijetea i trojice pripitih policajaca - komesar Ebner u polucilindru zabačenom na tjeme, savjetnik Domagalla koji pali dvadesetu cigaru Sultan i on sam, savjetnik Mock, koji navlači baršunastu zavjesu boje višnje što razdvaja njihovu diskretnu ložu od ostatka sale; evo vlasnika hotelskoga restorana Residenz koji ponizno se smiješeći donosi prepune vrčeve piva na račun kuće; evo fijakerista koji nastoji umiriti Mocka gurajući mu u ruku otvorenu bocu rakije; evo njegove dvadesetpetogodišnje žene Sophie, koja ga čeka u spavaćoj sobi - širi kosu i noge, ozbiljno promatra namrtvo pijana muža kako tetura u spavaonicu. Mock je počeo polagano gasiti cigaretu u pepeljari u obliku potkove. Letimično je pogledao konobara koji je ulazio u salon. Heinz Rast, konobar iz Swidnickoga podruma, unio je u salon tanjure i pladnjeve. Postavljajući ih na stol, oprezno je pogledavao okupljene. Već je poznavao Franza Mocka, koji je prije nekoliko dana bojažljivo došao njegovu šefu Maksu Klugeu da naruči svečani nedjeljni objed u bratovu čast. Prema Rastu, Franz Mock nije bio tako ponizan i prilikom dogovaranja menija prepirao se oko svakoga pfeniga. Danas je konobar upoznao njegovu suprugu Irmgard Mock, bezvoljnu ženu blagih očiju, koja je od njega preuzela velike termose s hranom i porazmjestila ih po kuhinjskoj peči na ugljen. “Znamenita usoljena oglavina s kimlom. Specijalitet naše kuće, hladna, u hladetini”, hvalio je konobar svoju robu, ne mogavši sakriti oduševljenje pogledom na stasitu plavušu sanjivih, pomalo neprisebnih očiju, koja je nemarnim pokretom pružila kristalni cigaretšpic gimnazijalcu što je sjedio pored nje. Gimnazijalac je iz


cigaretšpica iščačkao neugašeni opušak i obratio se nabijenom brinetu u četrdesetima koji je stajao pored prozora: “Striče Eberharde, izvolite za stol. Posluženo je hladno predjelo.” Brinet je poljubio ruku mladoj dami sanjivih očiju i zauzeo mjesto pored nje. Nasuprot su im sjeli Franz i Irmgard. Gimnazijalac je neumjesno ostao na čelu stola. Rast, ubrzan pokretom Franzove ruke, upao je u kuhinju i donio pet punih boca piva s natpisom “E. Haase” urezanim na porculanskom zatvaraču. Otvorio je tri i rastočio pivo u uske vrčeve. Zatim je sjeo u kuhinju i kroz zatvorena vrata prisluškivao razgovor za stolom. “Nepotrebno ste se istrošili za ovaj svečani objed. Irmgard tako dobro kuha da bi njezini proizvodi mogli biti ukras Swidnickog podruma.” Spokojan bas, srkanje pivske pjene i uzdah olakšanja. “Nismo mogli dopustiti da dama poput Sophie jede našu nedjeljnu krvavicu s kiselim zeljem. A ovdje imamo ono što se jede u dobrom... društvu.” Nervozni bariton koji zapinje nakon svake riječi. “Hvala što ste nam napokon pristali doći u goste. To je čast za prostoga majstora.” “Uvjeravam vas, gospodine Franz, da sam vidjela dame kako ližu mast iz zdjela za salatu.” Melodiozan, tih i gotovo djetinji glas. “Iako potječem iz aristokracije, još za vrijeme studija u konzervatoriju riješila sam se klasnih predrasuda...” Nota razdraženosti. “Osim toga ne razumijem ovo ‘napokon’. Koliko znam, nitko me ovamo dosad nije pozvao.” “Erwine, ove godine polažeš maturu.” Bas, kresanje žigice, dim ispušten kroz nosnice. “Kakvi su ti daljnji planovi?” Rast je promiješao bujon, napunio tanjure. Na veliki pladanj konobar je poslagao šparoge i prelio ih rastopljenim maslacem. Otvorio je vrata, unio sve u sobu i veselo izvijestio: “Evo nečega toplog: bujon sa žumanjcem i šparoge.” Eberhard Mock ugasio je cigaretu. Njegov se nećak zagledao u trebnički vez stolnjaka i izgovorio polagano i izražajno: “Studirat ću germanistiku na sveučilištu.” “O, zanimljivo.” Eberhard Mock s očiglednim je zadovoljstvom ulijevao u sebe žlice bujona. “Sjećam se da si nedavno kanio postati policajac.” “Bilo je tako dok nisam upoznao Heineovu poeziju.”


Kada se Rast mašio ovala s hladetinom da bi ga odnio, Franz Mock zadržao je konobara za ruku i vilicom odrezao povelik komad oglavine. “Platio sam, pa jedem.” Franz Mock problijedio je u licu i podsjetio Rasta na stanovitoga pijanca koji je svojedobno u njegovu restoranu jednim pokretom prevrnuo stol. “Ja znam da običan majstor na željeznici ne može biti uzor svom sinu... Ali toliko sam ti puta rekao: postani željeznički inženjer, puno ćeš zarađivati i svake godine putovati u Sopot... Ne slušaš me i neizostavno želiš studirati nekakvoga Židova...” “Tata, ja sam pjesnik”, Erwin je nervozno kršio prste. “Želim raditi ono što volim...” Irmgard je dala znak Rastu da izađe iz sobe. Rast je dohvatio oval s ostacima hladetine, ali Franz Mock ponovno ga je zadržao za ruku. “Volim, volim.” Komadići mesa i sline našli su se na trebničkom stolnjaku. “Jesi li nekakav peder ili što? Pjesnici su sami pederi ili masturbanti. I kakve ti pjesme pišeš? Samo o zvijezdama i strojevima. Zašto ne napišeš ljubavnu pjesmu ženskoj? Dobro, znam, znam... Taj tvoj novi profa iz njemačke književnosti... On te to pokušava naguziti...” “Franz, prestani, jer ćeš me čuti”, Irmgard je pogledom zgromila najprije muža, a zatim konobara. Ovaj je Franzu Mocku istrgnuo oval s ostacima oglavine u hladetini i otrčao u kuhinju. Na velikoj je tavi rastopio maslac i ubacio krumpir narezan na ploške. Na drugi je plamen stavio lonac s ovčetinom u gustom umaku. U blagovaonici je nastala tišina. Prekinuo ju je za trenutak glas razmaženoga djeteta. “Ebi, i ti si se nekoć bavio latinskom književnošću. Htio si biti profesor. Zar si bio homoseksualac?” Rast je unio pladanj sa sljedećim jelom. “Draga gospodo, evo ovčetine s kupusom, pečenih krumpira, salate od celera i kompota od višanja.” Rast je spretno pokupio posuđe, požurivan srditim Irmgardinim pogledom. Izišao je u kuhinju i prislonio uho na vrata: samo prodorno zveckanje pribora za jelo. “Draga moja.” Miran glas nakon stanke. “Ti ćeš to valjda najbolje znati.” “Striče Ebi, što ima lošeg u proučavanju književnosti?” Tjeskobni tenor na trenutke je prelazio u falset. “Objasnite, striče, mom ocu da u


tome nema ništa lošeg. Pa vi najbolje znate koliko nam uzvišenih trenutaka pribavlja pjesništvo, koju nasladu ćutimo zahvaljujući njemu... I sami ste studirali Horacija i napisali o njemu članak na latinskom... Naš latinist rektor Piechotta vrlo cijeni te vaše zabilješke...” “Ja mislim”, siktaj plina iz otvarane boce pratio je promukli glas, uništen desecima jučerašnjih cigareta, “da obrazovanje i profesija kojom se bavimo ne idu uvijek skupa, što je vidljivo iz moga primjera...” “Prestani, Ebi, i govori ljudski.” Prigušeni podrig. “Ti si se ostavio tih gluposti o kojima je govorio Erwin i odabrao si posao policajca. Reci ukratko, što je bolje za momka - pjesnik ili željeznički inženjer?” “No, reci nam”, zainatilo se dijete. “Svi čekamo rješenje te zanimljive dvojbe.” “Inženjer.” Zalogaj je bio glasno progutan. Rast je odskočio od vrata, koja je Erwin zamalo razvalio izjurivši iz sobe. Gimnazijalac je nabio kapu na glavu, navukao malo pretijesan kaput i istrčao iz kuće. “Evo deserta, draga gospodo: šleska makovnjača.” Rast je servirao kolač i kavu. Dok je skupljao netaknute kotlete pred Sophieinim grudima, primijetio je da joj cigaretšpic u ruci jako podrhtava. Pogledao je Sophie i znao da ovo nije kraj neugodnoga ručka. “Zanimljivo, svog sam muža upoznala prije dvije godine, a danas ga prvi put ne prepoznajem.” Na Sophieinim obrazima pojavilo se blago rumenilo. “Gdje je tvoja plebejska snaga, Eberharde, zbog koje prijestupnici pred tobom bježe glavom bez obzira, koja je i mene nekoć natjerala da poludim za tobom? Je li ti danas uzmanjkalo te snage za obranu toga osjetljivog dječaka? Kod kuće ismijavaš tehnokrate, ljude čija su obzorja ograničena brojkama, a ovdje pretpostavljaš željezničara pjesniku? Šteta što te tvoj tankoćutni brat ne vidi dok čitaš Horacija i bivaš ganut uz Patnje mladog Werthera. Kriminalistički savjetnik Mock pada u san u naslonjaču, u sigurnom krugu svjetiljke, a na njegov okrugli trbuh, napuhnut pivom i koljenicama, pada školsko izdanje Horacijevih Oda; školsko, s rječnikom, jer se taj istaknuti latinski stilist više ne sjeća riječi.” “Začepi”, tiho je rekao Eberhard Mock. “Ti svinjo!” Sophie je silovito ustala od stola.


Mock je melankolično pogledao ženu koja je istrčavala iz sobe, a zatim osluhnuo lupkanje njezinih cipelica po stepenicama. Zapalio je cigaretu i nasmiješio se Franzu. “Kako se zove taj Erwinov profač? Provjerit ćemo je li stvarno peder.”

WROCLAW, NEDJELJA, 27. STUDENOG PONOC Mock je izašao nesigurnim korakom iz restorana Savoy na Tauntzienplatzu. Za njim je istrčao poslužitelj i dodao mu šešir, koji Mock nije stavio na glavu, puštajući mokre krpe snijega da mu slijeću na kosu mokru od znoja. Ispred Sagnerova restorana njihao se osamljeni pijanac prekidajući svoje fiziološke aktivnosti zviždanjem za fijakerima u prolazu. Poslužiteljev zvižduk očigledno je bio uvjerljiviji, jer nije prošao ni trenutak, a pred Mockom su se zaustavila stara i pokrpana otvorena kola. Pijanac je požurio, ali je Mock bio bliže. Dobacio je poslužitelju kovanicu od pedeset pfeniga i srušio se na sjedalo, umalo ne zdrobivši nekakvo krhko ljudsko biće. “Morate mi oprostiti, poštovani gospodine, tako ste brzo sjeli da vas nisam stigao obavijestiti da već imam putnika. Ja sam fijakerist Bombosch, a ovo je moja kći Rosemarie. Ovo mi je posljednja vožnja i zajedno se vraćamo kući.” Kočijaš je žovijalno uvijao nakostriješene brkove. “Tako je mala da vam zasigurno neće biti tijesno. To je još tako mlado...” Mock je pogledao trokutasto lice svoje suputnice. Velike naivne oči, šeširić s velom i kaputić. Djevojka je mogla imati osamnaest godina, ruke su joj bile mršave i modre od hladnoće, a cipele iznošene i zakrpljene. Sve je to Mock zapazio u svjetlu svjetiljki oko Muzeja šleskih starina. Rosemarie je promatrala golemo muzejsko zdanje koje se protezalo desnom stranom ulice. Mock je glasno brojio krčme na Sonnenplatzu, u Grabschenerstrasse i u Rehdigerstrasse te joj je s iskrenom radošću objavljivao rezultate svojih izračuna. Fijaker se zaustavio na Rehdigerplatzu pred dojmljivom zgradom


u kojoj je Mock sa ženom Sophie zauzimao peterosobni stan na drugome katu. Mock se iskobeljao iz fijakera i dobacio kočijašu prvu krupniju izgužvanu novčanicu koju je izvukao iz džepa kaputa. “Za ostatak kupi cipele i rukavice svojoj kćerkici.” Glasno je štucnuo pa, ne slušajući radosne fijakeristove zahvale, raširio ruke, sagnuo glavu i poletio na kućna vrata. Srećom po Mockovu glavu, pazikuća nije spavao i stigao je na vrijeme otvoriti vrata. Mock ga je srdačno zagrlio i ne žureći se započeo tegobno putovanje po stepenicama, teturajući između Scile rukohvata i Haribde zida, praćen zastrašujućim zavijanjem i režanjem Kerbera koji se bacao u predvorju Hada iza nekih zatvorenih vrata. Mock, nezaustavljen ni sirenskim pjevom služavke koja mu je nastojala skinuti kaput i šešir ni divljom radošću staroga psa Argosa, dospio je do Itake svoje spavaonice, gdje ga je čekala njegova vjerna Penelopa u muslinskoj kućnoj haljini i papučama s visokim potpeticama. Mock se nasmiješio zamišljenoj Sophie, čija je glava ležala na naslonu šezlonga postavljenog pored raspremljene postelje. Sophie se lagano protegnula, a muslin kućne haljine moćno se pripio uz njezina bujna prsa. Mock je to shvatio jednoznačno i počeo se gorljivo razodijevati. Dok se mučio s vrpcama dugih muških gaća, Sophie je uzdahnula: “Gdje si bio?” “U krčmi.” “S kim?” “Sreo sam dvojicu kolega, onih od jučer - Ebnera i Domagallu.” Sophie je ustala i uskočila pod pokrivač. Pomalo začuđen, Mock je učinio isto i snažno se stisnuo uz ženina leđa. Ne bez napora, provukao je ruku pod njezino pazuho i pohotno raširio prste na mekoj dojci. “Znam da mi se želiš ispričati. Savršeno to znam. Budi i dalje ponosan, tvrd i ne govori ništa. Opraštam ti ponašanje kod Franza. Opraštam ti kasni dolazak. Htio si se napiti, bio si iznerviran”, govorila je jednoličnim glasom gledajući u zrcalo toaletnoga stolića koji je stajao nasuprot postelji. “Kažeš da si bio s kolegama. Ne lažeš. Sigurno nisi bio ni s kakvom ženom.” Podignula se na laktu i pogledala u oči svojemu odrazu. “U takvome stanju ne bi uspio ni s kakvom ženom. U


posljednje vrijeme baš nemaš žara. Jednostavno si slab u krevetu.” “Sada mogu, u stanju sam te pritisnuti. Molit ćeš me da prestanem.” Mocku su gorjeli obrazi, jednom je rukom parao muslin kućne haljine, drugom - pamuk svojih gaća. “Danas će se napokon začeti naše dijete.” Sophie se okrenula mužu i dodirujući usnama njegove usne govorila glasom pospana djeteta: “Čekala sam te jučer, bio si s kolegama, čekala sam te danas - isto si bio s kolegama, a sada bi se jebao?” Mock je obožavao kada je bila vulgarna. Uzbuđeno je sa sebe zderao duge gaće. Sophie se naslonila na zid. Ispod njezine noćne košulje izvirila su dva uska ružičasta stopala. Mock ih je počeo milovati i ljubiti. Sophie je gurnula prste u gustu muževu kosu i odmaknula mu glavu. “Jebao bi se?” ponovila je pitanje. Mock je zatvorio oči i kimnuo. Sophie je povukla noge prema sebi i s oba stopala dotaknula mužev prsni koš. Snažno se ispružila izbacujući ga iz kreveta. “Jebi se s kolegama”, čuo je ženin šapat dok je padao na tvrdi tepih.


WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DVA U NOCI Mock se probudio na pisaćem stolu u svom kabinetu. Njegov desni dlan bio je pokriven zgrušanom krvlju. Svjetiljka je osvjetljivala butelju rajnskog spatburgundera i napola punu čašu. Zagledao se u dlan na svjetlosti svjetiljke. Iz sasušenih smeđih grudica krvi stršilo je nekoliko svijetlih vlasi. Mock je otišao u kuhinju pridržavajući poderane gaće. Pažljivo je oprao ruke u umivaoniku od lijevanoga željeza. Zatim je natočio vode u emajliranu šalicu i ispio je osluškujući zvukove iz dvorišta: nešto poput metalne škripe opruga. Pogledao je kroz prozor. Kočijaš Bombosch prebacio je konju preko glave vreću sa zobi i gladio ga po vratu. Kabina fijakera ljuljala se na oprugama na sve strane. Rosemarie je zarađivala za novi kaput.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG SEST UJUTRO Mock je otvorio oči i na trenutak osluškivao dozivanja mljekara koja su se ponavljala redovito i ustrajno. Jutarnja hladnoća uvlačila se u njegovo tijelo utisnuto u naslonjač. S naporom je otvorio usta i prešao isušenim jezikom po hrapavim desnima. Budući da nijedan položaj u naslonjaču nije bio bezbolan, Mock je odlučio ustati. Prebacio je preko sebe kućni haljetak i zatapkao bosim stopalima po pješčenjaku poda u predsoblju. Pas Argos pokazivao je ludu jutarnju radost, koju njegov gospodar nije dijelio ni u najmanjoj mjeri. U kupaonici je Mock gurnuo četkicu u kutiju s praškom Phonix i počeo ispiranje usne šupljine. Posljedica je bila ta da se kiselo-alkoholnim isparenjima pridružio trpki okus cementa. Mock je sivu tvar bijesno ispljunuo u umivaonik i kremom Peri nasapunao veliku četku od jazavčeve dlake. Britva je bila predmet koji bi danas trebao rabiti samo pod nečijim budnim


nadzorom. Snažan ubod obavijestio ga je da se porezao. Mala pruga krvi bila je vrlo svijetla, svjetlija od krvi koja je noćas tekla iz Sophieina nosa. Mock je ozbiljno pogledao u svoj odraz. “Zašto ti mogu smjelo pogledati u oči?” Obrisao je lice i utrljao u njega Welzlovu kolonjsku vodu. “Zato što se sinoć nije dogodilo ništa. Uostalom, ničega se i ne sjećam.” Dvorkinja Marta Goczoll vrtjela se po kuhinji, njezin muž sobar Adalbert stajao je napet poput strune, držeći u jednoj ruci više od tucet kravata, a u drugoj - vješalicu s odijelom i bijelom košuljom. Mock se užurbano odjenuo i zavezao oko vrata bordo kravatu. Marta je njezin debeli čvor gurnula među ukrućena krila ovratnika. Mock je s mukom na otečena stopala navukao cipele koje je Adalbert netom ulaštio, prebacio preko ramena svijetli kaput od devine dlake, stavio šešir i izišao iz stana. Na stubištu mu se oko nogu počeo umiljavati veliki špic. Mock je pogladio psa. Njegov vlasnik odvjetnik Patschkowsky prezirno je pogledao svoga susjeda, koji je, kao i svakoga dana, ispuštao alkoholno-kolonjski miris. “Noćas je kod vas strašno bučilo. Moja žena nije mogla zaspati do jutra”, procijedio je Patschkowsky. “Dresirao sam psa”, promrmljao je Mock. “Valjda vlastitu ženu”, monokl Patschkowskoga bljesnuo je u žutoj svjetlosti žarulje. “Mislite da vam je sve dopušteno? Taj vaš pas je lamentirao ljudskim glasom.” “Neke životinje progovore ljudskim glasom mjesec dana uoči Božića.” Mock je poželio gurnuti susjeda niz stepenice. “Zbilja?” Patschkowsky je začuđeno podignuo obrve. “Upravo razgovaram s jednom od njih.” Odvjetnik je stao kao okamenjen i nakratko se zagledao u Mockove zakrvavljene bjeloočnice. Zatim se polagano spustio stepenicama, odlučivši se za još jedno kratko “Zbilja?” Mock se vratio u stan. Ustanovivši da su vrata spavaonice zaključana iznutra, ukotrljao se u kuhinju. Adalbert i Marta sjedili su za stolom, vrlo uplašeni. “Niste pojeli doručak, gospodine savjetniče. Pripravila sam kajganu s lisičicama”, Marta je pokazala praznine u zubalu. “Pojedite u slast”, Mock se druželjubivo nasmiješio. “Htio sam vam poželjeti dobar dan. Neka bude dobar kao prošla noć, spavali ste


dobro, zar ne?” “Da, gospodine savjetniče.” Adalbertu se činilo da još i sada čuje prodoran Sophiein krik i tupo grebanje psećih šapa po zatvorenim vratima spavaće sobe. Mock je izašao iz stana stežući očne kapke i zube.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DEVET UJUTRO Kriminalistički narednik Kurt Smolorz spadao je u najbolje zaposlenike wroclawskoga Ravnateljstva policije. Njegovu su brutalnost proklinjali prijestupnici, a pretpostavljeni hvalili sažetost izvješća. Jedan od njegovih nadređenih cijenio je u njemu još jednu odliku - domišljatost. Tu je osobinu toga jutra naočigled pokazao, i to dvaput. Prvi put kada je ušao u tamnim drvom obložen Mockov kabinet i ugledao na njegovu čelu crveni otisak pečatnjaka nedvosmisleni znak da je savjetnik na njega oslanjao umorno čelo. Smolorz nije tada podnio prijavak o čudovišnu zločinu u zgradi Pod grifonom na Ringu, gdje se imao bezodvlačno pojaviti - na zapovijed kriminalističkoga ravnatelja Heinricha Mühlhausa - zajedno sa svojim šefom. Znao je da Mock u tome trenutku neće ništa shvatiti. “Čekam vas, gospodine savjetniče, u automobilu”, rekao je Smolorz i izašao da bi novi crni adler dovezao pred vežu Ravnateljstva policije. Nije to bio jedini razlog tako brzoga narednikova udaljavanja. Drugi je Mock saznao kada se psujući uvukao na suvozačko sjedalo. Tada je ugledao bocu mlijeka koja je dotad bila pokrivena Smolorzovim dlanom obraslim riđim dlačicama. Mock ju je otvorio i pohlepno ispio nekoliko gutljaja. Sada je bio spreman saslušati Smolorzovo izvješće. A ovaj je pokrenuo motor. “Zgrada Pod grifonom, osam ujutro.” Smolorz je govorio kako je i pisao. “Postolar Rohmig nije izdržao smrad i razvalio je zid u svojoj radionici. Za zidom truplo.” Do Ringa iz Schuhbrücke, gdje je bilo Ravnateljstvo policije, nije bilo daleko. Mock je ispijao posljednje kapi mlijeka, a Smolorz parkirao adler pored zgrade Lutrije u Nicolaistrasse. Sa začelja zgrade


Pod grifonom, u unutarnjem dvorištu, ispred male obućarske radnje, čekao je policajac u odori. Salutirao je ugledavši ih. Pored policajca stajao je brkati sušičavac koji je na sebi s herojskim naporom držao kožnatu pregaču i pretili gospodin koji nije mogao prihvatiti činjenicu da u prljavom dvorištu nema nikakve klupe. Magnezij je svako malo osvjetljivao bijednu izbu, ispunjenu mirisom znoja, nagnjile obuće i koštanoga ljepila. Mock i Smolorz ušli su i osjetili još jedan drugi, jedinstveni zadah. Put ljepljiv od tutkala dijelio je radionicu na dva dijela. Uz dva zida bile su postavljene police na kojima su bile poredane cipele. Treći je bio opremljen dvama prozorima i vratima, dok je od četvrtoga dopirao smrad koji su policajci poznavali. U zidu je bio izbijen nepravilan otvor metar na metar. Pred njim je klečao policijski fotograf Ehlers i gurao svoj objektiv u tamnu rupu. Mock je, začepivši nos, zavirio unutra. Svjetiljka je u mraku male niše otkrila ćelavu lubanju s ostacima kože u raspadanju. Ruke i noge bile su privezane o kuke na suprotnim stranama komore. Savjetnik je još jednom pogledao lice trupla i ugledao tustoga crva koji se nastojao okrenuti u oku pokrivenom mrenom. Mock je brzim korakom izašao iz radnje, skinuo kaput, dobacio ga policajcu u odori i raširivši široko noge naslonio ruku o zid. Dok je slušao zvukove koje je šef proizvodio, Smolorz si nije mogao oprostiti što nije predvidio posljedice mamurluka, mlijeka i raspadajućega leša. Mock je izvukao iz džepa na hlačama maramicu sa svojim inicijalima, koje je izvezla Sophie, i obrisao usta. Podignuo je lice prema nebu i pohlepno gutao kapi kiše koja je padala. “Uzmite taj pijuk”, rekao je policajcu u odori, “i razvalite zid, tako da se može izvući taj mrtvac. Smolorz, zaveži si maramicu oko usta i nosa i pretraži komoru i džepove trupla, a ti, Ehlers, pomozi Smolorzu.” Mock je navukao svijetli kaput, popravio šešir i osvrnuo se po dvorištu. “Tko ste vi, gospođo?” uputio je blistavi osmijeh debeloj dami koja je pocupkivala s noge na nogu. “Ernst Rohmig, postolarski majstor”, gorljivo se predstavio neupitani sušičavac. Slegnuo je ramenima da bi popravio svoj kožnati oklop. “Nadstojnica zgrade”, zarežala je dama. Njezina masna kosa


omotana oko viklera bila je prorijeđena od jeftine boje. “Brže, dragi gospodine, zar mislite da mogu ovdje stajati u beskonačnost i brinuti se koliko ću morati doplatiti spremačici za čišćenje zida koji ste uprljali?! Izvolite mi se predstaviti! Ja sam Mathilde Kühn, opunomoćenica vlasnika, a vi?” “Eberhard Mock, boksač dama”, progunđao je kriminalistički savjetnik, naglo se okrenuo i ugurao natrag u radnjicu. “Ehlers, napravi ovdje reda i pokupi sve što je važno. Smolorz, preslušaj ih.” Rekavši to, Mock je brzo otkasao pod trijem zgrade obilazeći Smolorza, koji je stajao s preslušavanima ispod jednoga kišobrana te pokušavao izbjeći zmijski otrov i klice sušice. U veži je pozdravio doktora Lasariusa iz policijske mrtvačnice, za kojim su se polagano vukla dva čovjeka s nosilima. Mock je stajao pred kućom i ne razmišljajući promatrao u to doba već velik ulični promet. Dvoje mladih bilo je tako zaokupljeno samima sobom da ga nije ni primijetilo. Mladić je nehotično gurnuo savjetnika i odmah se ispričao podižući uljudno šešir. Djevojka je pogledala Mocka i hitro okrenula lice posivjelo od umora. Rosemarie očigledno nije imala koristi od noćnoga ljuljanja fijakerske kabine. Mock se osvrnuo naokolo i brzim korakom krenuo prema Apeltovoj cvjećarnici. U našminkanim očima jedre cvjećarice opazio je sjenku zanimanja. Naručio je košaru s pedeset žutih ruža i dao je odnijeti na adresu “Sophie Mock, Rehdigerplatz 2”. Na kartici krem boje koju je priložio buketu napisao je krasopisom “Nikada više, Eberhard”, platio i ostavio cvjećaricu nasamo s neutaženom radoznalošću. Pod nogama mu se motao nekakav kolporter. Mock ga se riješio utisnuvši mu nekoliko pfeniga i držeći novine pod pazuhom prešao je ukoso zapadnu stranu Ringa. Trenutak poslije sjedio je u adleru, pušio prvu cigaretu toga dana i čekao Smolorza i Ehlersa. Vrijeme je kratio čitanjem Breslauer Neueste Nachrichten. Na jednoj od oglasnih stranica pogled mu je prikovao neobičan crtež. Mandala, krug promjena, okruživala je sumornoga starca s prstom podignutim uvis. “Duhovni otac knez Aleksej von Orloff dokazuje da je kraj svijeta blizu. Nastupa još jedan okretaj Kotača povijesti - ponavljaju se zločini i kataklizme otprije puno stoljeća. Pozivamo na predavanje mudraca iz Sepulchrum Mundi.2 Utorak, 29. studenoga, Grünstrasse 14-16.”


Mock je spustio prozor i kvrcnuo opušak ravno u dolazećega Smolorza. Ovaj je stresao pepeo s kaputa i sjeo u auto, šutke izbjegavši Mockovu ispriku. Na stražnje sjedište uvukli su se stativom natovareni Ehlers i kriminalistički asistent Gustav Meinerer, stručnjak za daktiloskopiju. “Rohmig je svoju radionicu unajmio prije mjesec dana, točnije dvadeset četvrtog listopada.” Smolorz je otvorio policijski notes. “Od srpnja do listopada, kako je izjavila babetina, radionica je bila prazna. Mogao je ući svaki provalnik. Pazikuća je često pijan i spava umjesto da pazi. I sada se nekamo zavukao. Valjda liječi mamurluk. Postolar se otpočetka žalio na smrad. Njegov šogor zidar mu je pričao o šali koju izvode zidari ako im se ne plati pošteno. Zazidaju jaje u zid. Smrdi. Rohmig je mislio da je iza zida jaje. Jutros ga je htio ukloniti. Razbio je zid pijukom. To je to.” “Što ste pronašli?” upitao je Mock. “Ovo.” Smolorz je iz džepa izvadio smeđu omotnicu, izvukao iz nje novčanik od krokodilske kože i predao ga Mocku. Mock je pregledao sadržaj novčanika. Bili su u njemu osobna iskaznica na ime Emil Gelfrert - rođen 17. II. 1876., glazbenik, neoženjen, sa stanom u Friedrich-Wilhelm-Strasse 21, notes s adresama i telefonima, potvrda praonice na to isto prezime, iskaznica Gradske knjižnice, nekoliko tramvajskih karata i razglednica iz Krkonoša s tekstom: “Mojem slatkom, najbolje želje iz planina, Anna, Jelenia Gora, 3. VII. 1925.” “To je sve?” Mock je pogledavao kako ljudi iz mrtvačnice unose “slatkoga” u karavan parkiran u blizini. “Ne, ima još. Netko mu je ovo pričvrstio na prsluk.” Smolorz je među prstima držao listić iz kalendara Universal s nadnevkom 12. rujna 1927. Nikakve bilješke, jednostavno običan list iz kalendara kakve svakodnevno otkidaju nesretni, to jest oni koji mjere vrijeme. Listić je bio probijen malom sigurnosnom iglom. “Nema otisaka prstiju”, dodao je Meinerer. “Doktor Lasarius iz mrtvačnice je utvrdio razdoblje u kojemu je počinjeno ubojstvo: kolovoz - rujan.” “Smolorz, idemo u Friedrich-Wilhelm-Strasse, u glazbenikov stan.” Mock je s olakšanjem primio kruljenje praznoga želuca. Značilo je da je organizam spreman za pivo i žemlju premazanu mašću s paprikom.


“Možda ćemo tamo sresti vjernu Annu koja vezući iščekuje povratak svoga filharmonijskog umjetnika?”

WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG DESET UJUTRO Elisabeth Pflüger svlačila se polagano, uredno slažući odjeću na stolcu. Otkopčala je čarape od podvezica. Sophie Mock divila se njezinim vitkim bijelim rukama koje su polagano uvijale skliske čarape. Elisabeth je skinula pojas, a zatim i svilene gaćice. Bila je posve gola. U tankim prstima lijeve ruke držala je srebrnu kutijicu za nakit, u drugoj njihala ukrašenu žličicu s dugom drškom. Uronila ju je u kutijicu i primaknula Sophieinu licu. “Ovo je jako dobar kakao”, šapnula je. Sophie je povukla nosom, stresla se i prešla prstima po baršunastim, lako zacrvenjelim nosnicama. “Pokrij lice velom”, rekla je Elisabeth. “Sakrit ćeš modricu i ostati inkognito. Ne moraš nikome pokazivati lice. Sve ćeš raditi posve dobrovoljno. Možeš i ne činiti ništa, samo gledati. Možeš u svakom trenutku izaći odande. Takva su pravila.” Elisabeth je uhvatila prijateljičinu ruku i otvorila vrata koja su iz budoara vodila u mauretansku spavaću sobu. Sophie je stajala pomalo bespomoćna, držeći u slobodnoj ruci košaru žutih ruža. Na postelji ispod žutoga baldahina sjedio je goli mladi muškarac i pio nekakav uvarak. U sobi je mirisala metvica. Elisabeth je prišla muškarcu i uzela od njega praznu šalicu. Iz vrča koji je stajao u blizini natočila si je uvarka do vrha. “Ovo je metvica”, rekla je Sophie. “Venerin napitak.” Venerin napitak počeo je očigledno djelovati na muškarca. “Pamti.” Elisabeth se pretvarala da to ne vidi i puhala u šalicu. “Možeš u svakom trenutku napustiti ovo mjesto. Iz budoara se izlazi ravno na stepenice.” Sophie nije izašla nikamo.


WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG JEDANAEST UJUTRO Gelfrert je imao malu sobu u potkrovlju naočite zgrade u FriedrichWilhelm-Strasse 21. Tu su sobu, osim taburea, umivaonika, zrcala, vješalice i željeznoga kreveta, ispunjavale i prazne boce likera Guttentag od alpskih trava odlagane ispod prozora. Na prozorskoj dasci stajalo je nekoliko knjiga i kutija s rogom. “Imao je nježne desni”, primijetio je Ehlers postavljajući stativ. Mock je izdao odgovarajuće naloge svojim ljudima, sišao, prešao ulicu i pošao u smjeru Konigsplatza. Kiša je prestala padati, pojavilo se sunce i osvijetlilo blještavi cimer Grenglove krčme. Ubrzo je Mock tamo gutao žuđenu žemlju s kosanom slaninom ispirući pivom njezin oštar okus po paprici. S olakšanjem je ispio posljednje kapi piva i osjetio laganu vrtoglavicu. Dobacio je nešto sitniša simpatičnom buldogu koji je brisao vrčeve za točionikom pa se zatvorio u telefonsku kabinu. Nakratko se prisjećao vlastitog telefonskog broja. Adalbert je podignuo slušalicu nakon prvoga znaka. “Dobar dan, je li gospođa tu?” Mock je dugo izgovarao slogove. “Na žalost, gospodine savjetniče, gospođa Sophie je izašla prije sat vremena.” Adalbert je govorio vrlo brzo, znao je da njegova gazdu valja izvijestiti o svemu, ne čekajući pitanja. “Otišla je u kupnju s gospođicom Pflüger, ubrzo nakon što joj je dostavljena košara s cvijećem. Tu je košaru ponijela sa sobom.” Mock je objesio slušalicu i napustio krčmu. Njegovi ljudi sjedili su u adleru i punili unutrašnjost automobila nikotinskim dimom. Priključio im se. “Gelfrert je nekoć imao zaručnicu, krupnu plavušu oko tridesete. Posjećivala ga je s dvogodišnjim dječakom”, prenosio je Smolorz ono što je saznao preslušavši pazikuću. “Gospođica s djetetom. Pijandura je odavno nije vidio. Gelfrert je radio u nekom orkestru i davao instrukcije. Satove pijanina. U zadnje je vrijeme bio loše. Pio je. Nitko ga nije posjećivao. Susjedi su se žalili da za sobom ostavlja prljavštinu u zahodu. Toliko od pazikuće.” “Pronašli smo revers Gradske knjižnice.” Ehlers je Mocku gurnuo pod nos komadić tiskanoga papira. “Desetog rujna Gelfrert je vratio


knjigu pod naslovom Antiquitates Silesiacae. U knjižnici su mu izdali potvrdu o vraćanju te knjige.” “To jest, desetog rujna je još bio živ. Uzevši u obzir nalaz doktora Lasariusa, naš je glazbenik između desetog i tridesetog rujna zazidan u postolarskoj radnji u dvorištu zgrade Pod grifonom.” “Netko ga je tamo dovabio ili dovukao onesviještenog.” Smolorz je otvorio prozor da bi pustio malo svježega zraka. “Zatim mu je začepio usta i privezao ga za kuke na suprotnim stranama komore da se ne bi bacao i razvalio svježe sazidano”, dodao je Mock. “Jedno me zanima: je li se naš Modrobradi bojao da će se sutradan u radionicu useliti novi unajmitelj i otkriti netom zazidanu stijenu ili, još gore, čuti neartikulirane zvukove koje je i pored začepljenih usta ispuštala žrtva?” Muškarci su šutjeli. Mock je pomislio na još jedan vrč piva, raširio se na suvozačkom sjedalu i okrenuo policajcima koji su sjedili straga. Šešir zabačen unatrag pridao mu je šeretski izgled. “Smolorz, iskopat ćete ispod zemlje toga pijanoga pazikuću iz zgrade Pod grifonom i preslušat ćete ga. Provjerit ćete u našim spisima žrtvu i sve njegove poznanike iz notesa. Vi, Ehlers, dat ćete se na istraživanje Gelfrertove prošlosti. Gdje se rodio, koje je bio vjere i tako dalje. Zatim ćete preslušati mrtvačeve znance koji žive u Wroclawu. Izvješće prekosutra u podne.” “A što ja trebam napraviti?” upitao je Meinerer. Mock se na trenutak zamislio. Meinerer je bio ambiciozan i zlopamtilo. Jednom se uz piće povjerio Ehlersu da ne shvaća zašto Mock favorizira takvoga tupana poput Smolorza. Meinerer nije uzimao u obzir da je kritiziranje dobroćudnoga Smolorza teško oprostiva pogreška u Mockovim očima. Od toga trenutka Meinerer je na putu svoje karijere nailazio na mnoge prepreke. “Vas, Meinerer, kanim prebaciti na posve drugi zadatak. Sumnjam da je moj nećak upao u loše društvo. Dva tjedna ćete ga pratiti, svakodnevno. Erwin Mock, Nicolaistrasse dvadeset, devetnaest godina, gimnazijalac kod Svetog Mateja.” Mock, praveći se da ne vidi razočaranje na Meinererovu licu, izašao je iz automobila. “Prošetat ću, moram riješiti još nešto važno.” Krenuo je brzim korakom u smjeru Grenglova točionika. “Gospodine savjetniče, gospodine savjetniče, pričekajte, molim vas”,


iza leđa je začuo Meinererov glas. Okrenuo se i pričekao svoga podređenoga s ravnodušnim izrazom lica. “Taj vaš pomoćnik Smolorz je malo previše škrt na riječima”, Meinerer je trijumfirao. “Nije rekao da je na zidu visio kalendar Universal s otkinutim listovima. Znadete li koji je list zadnji otkinut?” “Dvanaesti rujna?” Mock je s odobravanjem pogledao Meinerera, koji je potvrđivao. “Ubojica ga je pribadačom pričvrstio na mrtvačev prsluk? Imate li taj kalendar kod sebe?” “Da, evo ga.” Meinerer je zablistao i pružio Mocku još jednu smeđu omotnicu. “Dobro obavljeno.” Mock ju je spremio u džep kaputa. “Ja ću se time pozabaviti. Provjerit ću potječe li listić s prsluka baš iz ovoga kalendara.” Onda je veselo pogledao podređenoga, koji je šutio, a zatim ga neočekivano potapšao po obrazu. “Idi pratiti Erwina, Meinerer. Moj nećak mi je važniji od svih zazidanih ili nezazidanih leševa ovoga grada.”

WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG JEDAN POSLIJEPODNE Simpatični je buldog svako malo napuštao mjesto za točionikom da bi ubacio drva u peć. Smiješio se pritom prijazno i kimao suglasujući se sa svime što je Mock govorio. Prihvaćao je u potpunosti antiameričke i antisovjetske nazore svoga sugovornika. Pritom nije izustio ni riječi. Mock je u sebe ulio treće današnje pivo i odlučio prijeći na nešto žešće. Nije običavao piti sam, pa je naručio dvije čašice klekovače i gurnuo jednu prema točioničaru, osim kojega u krčmi nije bilo nikoga. Točioničar je dohvatio čašu prljavim prstima i iskapio je u jednom gutljaju. U lokal je ušao omaleni pokućarac s kutijom svoje robe. “Draga gospodo, noževi iz Solingena, režu sve, čak i čavle i kuke”, započeo je tiradu. “Ovo je gostionica. Ili nešto naruči, ili putuj dalje”, zarežao je buldog dokazujući da umije govoriti.


Pokućarac je posegnuo u džep i, ne našavši ni pfeniga, započeo povlačenje. “Hola!” oživio je Mock. “Ja častim ovoga gospodina. Dajte još po jednu klekovaču.” Pokućarac je skinuo kaput, odložio kutiju na pod i sjeo do Mocka. Točioničar je ispunio svoju dužnost. Za tren su za objema čašama ostali samo mokri tragovi na stolnoj ploči od lažnoga mramora. “To su zbilja odlični noževi”, pokućarac se vratio prijašnjoj priči. “Njima se može brzo i kvalitetno narezati luk, kruh i kobasicu i”, tu je jadničak namignuo Mocku, “nasjeckati punicu!” Nitko se nije nasmijao, pa ni sam šaljivac. Mock je platio još jednu rundu klekovače i sagnuo se prema sudrugu. “Neću kupiti ništa od vas. Recite mi kako ide posao, kako se prema vama odnose ljudi i tako dalje. Ja sam pisac i zanimaju me razne priče.” Mock je govorio istinu, jer zapisivao je karakteristike osoba s kojima se često susretao. Ne jedan Wroclawljanin dobro bi platio za obavijesti iz tih “životopisa slavnih muževa”. “Ispričat ču vam priču o tome kako ovi noževi režu željezo”, pokućarac je pao u iskreno ushićenje. “Pa nitko neće njima rezati željezo”, ljutito je dreknuo točioničar. “Što će komu takvi noževi?! Dolaze, mrcine, i uvaljuju mi nešto što mi ne treba. Imaš sreće što te ovaj gospodin počastio, inače bih te šutnuo van.” Pokućarac se rastužio. Mock je ustao, odjenuo se i prišao točioničaru. “Tvrdim da bi ti noževi mogli zatrebati baš vama”, rekao je. Prodavač noževa zarumenio se od zadovoljstva. “A za što to?” upitao je zbunjeni točioničar. “Njima se može napraviti harakiri.” Mock je, vidjevši da ga točioničar nije razumio, dodao: “Ili očistiti prljavština ispod nokata.” Simpatični buldog prestao je biti simpatičan. Još manje simpatično bilo je vrijeme. Snažan vjetar tresao je kabine fijakera koji su stajali na Wachtplatzu i tukao po njima kišom sa susnježicom. Mock je, pridržavajući šešir, uskočio u fijaker i dao se odvesti na Rehdigerplatz 2. Kočijaš je zaslinio olovku i polagano zabilježio adresu u umašćenu bilježnicu. Natukao je na glavu staromodni cilindar i poviknuo na konja. Mock je osjećao da je došao


onaj trenutak u kojemu alkohol postaje istodobno najumiljatiji i najvarljiviji: čovjek puca od euforije, a istodobno se osjeća trijezno, misli precizno, ne plete jezikom i ne tetura. Drmni si još, šaptao mu je demon. Mock je u kutu fijakera opazio ružu na kratkoj stapci. Posegnuo je za njom i zabrinuo se: žuta, malo svenula ruža. Osvrnuo se oko sebe tražeći karticu s natpisom “Nikada više, Eberhard”. Nije pronašao ništa. Prijateljski je lupnuo kočijaša po ramenu. “Hej, gospodine kočijašu, udobno je u vašem fijakeru. Ima čak i cvijeća.” Kočijaš je doviknuo nešto što je ostalo zaglušeno vjetrom i tramvajem koji je klizio prometnom ulicom pored Fryburškoga kolodvora. Mock je - na kočijaševo iznenađenje - sjeo pored njega. “Uvijek tako ukrašavate kola cvijećem?” mumljao je izigravajući pijanijega no što je bio u stvarnosti. “To mi se sviđa, dobro ću platiti takvu vožnju.” “Vozio sam danas dvije mušterije s košarom tih ruža. Jedna je, znaći, ispala”, uljudno je odgovarao kočijaš. “Zaustavi ta kola.” Mock je gurnuo svoju iskaznicu pod nos začuđenom kočijašu. Fijaker je skrenuo nadesno, blokirajući ulaz na unutarnje dvorište kolodvorskih zgrada u Siebenhufenerstrasse. “Odakle si i kamo vozio te žene?” Mock se posve otrijeznio i započeo seriju pitanja. “U Borek. A odakle, od tamo kamo se vozimo - s Rehdigerplatza.” “Imaš li točnu adresu toga mjesta u Boreku?” “Da. Moram imati radi obračuna sa šefom.” Kočijaš je izvukao prljavu bilježnicu i zaslinivši prste borio se sa stranicama, koje je uvijao vjetar. “Da, Eichenalle u Boreku.” “Kako su izgledale te žene?” Mock je brzo zapisivao adresu u notes. “Jedna crna, druga blond. Pod velima. Dobre ženske.”

WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG SEST POSLIJEPODNE Mocka su probudili veseli, dječji poklici. Upalio je svjetiljku koja je


stajala pored kreveta. Protrljao je oči, zagladio kosu i ogledao se po spavaćoj sobi, kao da traži djecu koja su omela njegov nemiran san nakon brašnasta, masna i teška ručka. Pogledao je u mračni prozor: sipio je prvi snijeg, koji je pozivao djecu na igru u dvorištu židovske pučke škole. Čuvši Sophiein glas, skinuo je prošiveni kućni ogrtač, sive hlače od debele vune i ponovno odjenuo odijelo i kravatu te kožnate papuče blistave od laštila. Pogledao je u zrcalu svoje lice s dvokatnim balkonima ispod očiju i posegnuo za vrčem s nezaslađenom metvicom, koja je - kako mu je danas savjetovao Adalbert - bila najbolji lijek protiv prepijanja. Utapkao je kolonjsku vodu u obješene obraze i s vrčićem ušao u predsoblje, gdje je naletio na Martu, koja je podizala pladanj sa servisom za kavu. Krenuo je za sluškinjom u salon. Sophie je u plavoj haljini sjedila za stolom. Njezina skoro bijela kosa, unatoč vladajućoj modi, dosezala je do ramena, a bila je tako gusta da ju je plava vrpca jedva obujmljivala. Malo premalene zelene oči davale su njezinu licu odlučan i donekle ironičan izraz. “Kurvinske oči”, pomislio je Mock kada se - prilikom predstavljanja na maskenbalu u Šleskoj regenturi prije tri godine - s mukom prisilio podignuti pogled s njezinih jedrih grudi. Sada su Sophieine oči bile oči zlostavljane žene. Modrica oko jednoga od njih bila je nešto tamnija od svijetlih lukova plavoga sjenila za vjeđe. Mock je zastao na vratima i nastojao joj ne gledati u lice. Proučavao je urođenu eleganciju njezinih pokreta - dok je plaho naginjala posudicu s mlijekom, diveći se kako mlijeko lomi crnu boju kave, dok je oprezno prinosila ustima krhku šalicu, dok je s lakim nestrpljenjem okretala dugme radija tražeći u eteru omiljenoga Beethovena. Mock je sjeo za stol i zagledao se u Sophie. “Nikad više”, rekao je uvjerljivo. “Oprosti.” “Nikad više što?” Sophie je polagano prešla kažiprstom gore-dolje po dršci posudice za mlijeko. “Nikad više što? Alkohol? Nasilje? Pokušaj silovanja? Izigravanje pravoga muškarca pred bratom koji svoju ženu drži pod čizmom?” “Da. Nikad više sve to.” Mock je, da ne bi gledao Sophie, promatrao sliku, dar koji joj je podario za njezin dvadeset četvrti rođendan. Bio je to diskretni pejzaž Eugena Spira, s umjetnikovom posvetom “Sve najbolje melankoličnoj Sophie”. “Imaš četrdeset četiri godine. Misliš da si u stanju promijeniti se?”


U Sophieinu pogledu nije bilo ni traga melankolije. “Nikada se nećemo promijeniti ako ostanemo sami, nas dvoje.” Mock je bio sretan što Sophie s njim uopće razgovara. Natočio si je metvice i posegnuo u kredenc, izvadio odatle kutijicu od sandalovine. Metalni zvuk rezača za cigare i struganje žigice. Mock je nastojao metvicom i izvrsnom aromom cigare Przedeckoga istjerati posljednja isparenja mamurluka. “Promijenit ćemo se oboje kada nas bude troje, kada napokon rodiš dijete.” “Od početka našega braka sanjam o djetetu”, Sophie je prstom prešla preko kljuna posudice za mlijeko. Zatim je ustala i s laganim se uzdahom priljubila uz peć. Mock joj je prišao i pao na koljena. Pritisnuo je glavu na njezin trbuh i prošaptao: “Podavat ćeš mi se svake noći i začet ćeš. Vidjet ćeš, svake noći.” Sophie ga nije zagrlila. Mock je osjetio kako joj se trbuh nadima. Ustao je i pogledao u Sophieine oči, koje su pod nadolaskom smijeha postale još manje no obično. “Čak i ako budeš pio cisternu metvice, nećeš me moći uzimati svakodnevno.” Sophie je brisala suze smijeha s poplavjela oka. “A što, metvica dobro djeluje na mušku snagu?” upitao je. “Valjda.” Sophie se i dalje smijala. Mock se vratio pušenju cigare. Veliki kolut dima spustio se na mekani tepih. “Otkud znaš?” odjednom je upitao. “Negdje sam pročitala.” Sophie se prestala smijati. “Gdje?” “U nekoj knjizi iz tvoje knjižnice.” “Možda u Galenu?” Mock je kao nesuđeni klasični filolog imao skoro sva izdanja antičkih autora. “Ne sjećam se.” “To je moralo biti u Galenu.” “Moguće.” Sophie je sjela i vrtjela šalicu po podlošku. U njezinim očima bljesnuo je gnjev. “Što ti sebi umišljaš? Nije dovoljno što me maltretiraš fizički, nego se kaniš na meni iživljavati i psihički?” “Oprosti.” Mock je postao krotak. “Jednostavno hoću raščistiti ozračje od svih nejasnoća. Gdje si bila danas?” “Neću nikakva pitanja, nikakva sumnjičenja.” Sophie je uvukla cigaretu u kristalni cigaretšpic i prihvatila od Mocka ponuđenu vatru.


“Zato ću ti ispričati svoj današnji dan kao mužu koji je stupio na put popravka i kojega zanima kako je prošao dan njegove ljubljene žene, a ne kao istražitelju bijesnom od ljubomore. Kako znaš, ubrzo ću s Elisabeth nastupiti na adventskom koncertu. Došla je do mene jutros, ubrzo nakon što si mi poslao ruže. Odvezle smo se fijakerom u Eichenalle do baruna Von Hagenstahla, utemeljitelja i organizatora toga koncerta. Morale smo od njega preuzeti punomoć potrebnu za unajmljivanje Koncertnog doma u Gartenstrasse. Vozeći se k njemu, skrenule smo s puta i ja sam ostavila ruže u crkvi Tijela Božjeg. Bila sam bijesna na tebe i nisam htjela cvijeće. Zatim sam vježbala s Elisabeth. Objedovala sam kod nje. To je sve. A sada se ispričavam na trenutak. Umorna sam, a Marta mi je pripravila kupelj. Vraćam se začas.” Sophie je dopila kavu i izašla iz salona. Mock je zavirio u predsoblje i vidio kako za sobom zatvara vrata kupaonice. Prišao je brzo telefonu i okrenuo Smolorzov broj. Dobacio je u slušalicu kratku zapovijed. Sophie je sjedila gola na rubu kade i pitala se koga Eberhard naziva. Voda se bojila u ružičasto zbog djelovanja Hagerovih ružinih soli, zahvaljujući kojima se - kako su hvalili pokućarci -“smanjuje bol i nestaje umor”. Sophie nije skidala šminku. Znala je da joj muž voli kada mu je žena našminkana - posebice u bračnoj postelji. Vrhovima prstiju već je ćutjela svježe uškrobljenu posteljinu i Eberhardovu bliskost. Uronila je u kadu dopola napunjenu vodom i zadovoljno razgledala keramičke pločice na kojima je veseli potukač nekamo smjerao podižući na štapu neveliki zavežljaj. Odjednom je zagrizla usne. Sol za kupelj oslobodila je lagani bol u preponama i uspomene od današnjega prijepodneva. “To je bila samo osveta”, šapnula je potukaču. “Da se nisam osvetila, ne bih mu mogla oprostiti. A ovako danas započinjemo iznova. Svake ćemo noći biti zajedno.” Argos se razlajao. Sophie je začula šum kretanja u predsoblju, neki poznati muški glas, a zatim udarac vrata. Tresući se od uzrujavanja, izašla je iz kade. “Marta, tko je to došao?” doviknula je kroz vrata. “Gospodin je izašao s kriminalističkim narednikom Smolorzom”, odgovorila je povikom sluškinja. Sophie je ljutito sprala šminku.


WROCLAW, PONEDJELJAK, 28. STUDENOG SEDAM UVECER Mock i Smolorz sjedili su u adleru parkiranom na Rehdigerplatzu pored Mockove kuće. Prozore i krov automobila brzo je pokrivao snježni sag. Mock je šutio zbog ljubomore koja ga je obuzimala. Smolorz - u skladu sa svojom prirodom. “Što ste saznali?” upitao je na kraju Mock. “Pazikuća je bio pijan. Nije poznavao Gelfrerta. Gelfrert je bio nacist...” “Ne govorim o Gelfrertu.” Mock je žestoko ražario vrh cigarete. “Govorim o crkvi.” “Nitko danas nije donio cvijeće u crkvu.” Mock je pogledao prozore svoje spavaće sobe, u kojima se trenutak prije ugasilo svjetlo. “Smolorz, dobivaš novi slučaj.” U trenucima uzbuđenja Mock se svom podređenom obraćao s “ti”. “Želim saznati sve o nekakvom barunu Von Hagenstahlu u Eichenalle. Napuštaš Gelfrertov slučaj. Ja ću se njime osobno pozabaviti. Usto, ukorak ćeš slijediti moju ženu. Ne moraš se posebno skrivati. Ona te poznaje samo po prezimenu i po čuvenju. Svake večeri u osam prijavak, u gostionici Grajecka u Grabschenerstrasse.” Mock je zapalio novu cigaretu. “Slušaj, Smolorz, žena mi je danas rekla da je o metvici čitala u Galenu. U mojoj knjižnici. Jasno da imam Galena u Kühnovom izdanju. Dvojezičnom izdanju, grčko-latinskom. A moja žena ne zna nijedan od tih jezika.” Smolorz je zaprepašteno promatrao svoga šefa ne shvaćajući o čemu on to priča. Ipak, nije postavio nikakvo pitanje. Upravo ga je zbog toga Mock najviše cijenio.


WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG SEDAM UJUTRO Mock je progutao slinu i prvi put nakon puno dana nije osjetio žarenje u jednjaku i postalkoholne prosvjede želuca. Jedino ga je lagana žeđ podsjećala da nisu sve jučer ispijene tekućine bile jednako nevine kao svježe mlijeko koje je upravo pio i koje je još odavalo sigurnu kravlju toplinu. Odložio je šalicu, izišao iz blagovaonice u predsoblje i stao pred veliko zrcalo. Kolonjska maglica, raspršena pomoću gumene kruške, spustila se na njegove obraze. Tada su se odškrinula vrata spavaće sobe i Mock je na kvaki ugledao duge Sophieine prste. Prestao je utrljavati u lice mirisnu kozmetiku i brzim pokretom uhvatio kvaku, ne dopuštajući ponovno zatvaranje vrata. Sophie se nije pokušala s njim natezati. Sjela je pred masivni toaletni stolić s dvokrilnim zrcalom i nastojala - s laganim siktajem nestrpljivosti raščešljati koštanim češljem jutarnje zamršenu kosu. Svijetli uvojci padali su ukoso na njezino lice, zaklanjajući pomodrjelo oko. “Misliš li da ću svakoga dana spavati u svojemu kabinetu?” upitao je uzrujanim glasom. “Da ćeš se svakoga dana jednostavno zaključati preda mnom u spavaćoj sobi?” Sophie ga nije ni pogledala. Mock se savladao i nakašljao, znajući da će tako svom glasu vratiti onaj timbar koji je njegova žena voljela: mekan ali odlučan, ljubazan ali ne sentimentalan. “Morao sam izaći na trenutak. Smolorz je imao sa mnom važnoga posla.” Činilo mu se da je opazio sjenku zanimanja u Sophieinim očima s laganim kolobarima od nespavanja. Prišao joj je i nježno spustio ruke na njezina ramena te se nije mogao načuditi - po tko zna koji put njihovoj krhkosti. Sophie ga je silovito odgurnula, a Mock je prepleo ruke na trbuhu. “Znam, znam... Oprostila si mi. Bila si velikodušna. Nisam trebao nikamo izlaziti. Ni na trenutak. Trebao sam svaku minutu te večeri provesti s tobom. A zatim je trebala nastupiti prva u nizu noći, naših


noći, u kojima će doći začeće. A ja sam izašao. Nakratko. Takav mi je posao.” U predvorju je zazvonio telefon. “I sada sigurno zovu mene.” Mock je bojažljivo pogledao u poluzatvorene ženine oči. “Nekakav poziv, možda mrtvac...” Sophie je začula muževe korake koji su se udaljavali i njegov glas koji je dopirao iz predsoblja: “Da, razumijem, Taschenstrasse dvadeset tri-dvadeset četiri, stan na trećem katu.” Tresak slušalice, koraci, opet ruke na ramenima, glatko izbrijan, pomalo vlažan obraz uz njezin obraz. “Porazgovarat ćemo uvečer”, šapnuo je. “Sada idem. Potreban sam.” “Meni nisi potreban. Idi”, Sophie je dokazala da je još uvijek obdarena sposobnošću ispuštanja glasa. Prišla je prozoru i zagledala se u lepršanje snježnih pahulja. Mocka je zaboljela glava. Počeo je lagano razmišljati o količini jučer ispijenog alkohola. Bilo ga je definitivno premalo za jaki napadaj mamurluka koji ga je obuzimao. Obrazi su mu gorjeli, u sljepoočnicama su odmjereno kucala mala njihala. “Ti flundro”, htio je zazvučati hladnokrvno. “Provociraš me? Voliš dobivati po njušci, ha?” Sophie se i dalje divila polaganom plesu snježnih pahulja.

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG POLA OSAM UJUTRO Mock još nikada nije vidio raskomadanog čovjeka. Nije pretpostavljao da mišići vrata tako tijesno s tri strane stišću krut i na segmente podijeljen grkljan, da ljudski zglobovi sadržavaju žućkastu ljepljivu tekućinu, da prepiljena kost ispušta užasan vonj. Nije dosad vidio odrezane prste koji plivaju u koritu ispunjenom krvlju, širom otvoren prsni koš, meso listova odvojenih od potkoljenice ni razbijeno koljeno u koje je zabijeno čelično dlijeto. Mock još nikada nije vidio raskomadanoga čovjeka. Sada ga je vidio.


Vidio je i mnoštvo sasušenih pruga krvi koje su pokrivale zidove, vlažne daske poda, noćnu posudu ispod kreveta, izgužvanu, prljavu postelju, stolce pokrivene čađom i umašćenu kuhinjsku peć. Njegovoj pozornosti nije promaknuo ni Liebesov džepni kalendarić koji je ležao na stolu i u kojemu su se na nadnevku 17. studenog ukrštale dvije pruge krvi. Nije mogao ne primijetiti posivjelo Ehlersovo lice i pocrvenjele obraze svoga šefa, kriminalističkoga ravnatelja Heinricha Mühlhausa. Njegovo uobičajeno dobroćudno lice bilo je ovaj put iskrivljeno podrugljivim smiješkom koji je - kako je Mock znao - naviještao najviše ogorčenje. Mühlhaus je nabio na čelo kruti polucilindar i pokretom glave naložio Ehlersu da napusti sobu. Kada je fotograf nadređene oslobodio prizora svoga napaćenog lica, Mühlhaus se zapiljio u Mockov prsni koš. To izbjegavanje Mockova pogleda nije najavljivalo ništa dobra. “Jezovito ubojstvo, zar ne, Mock?” upitao ga je tihim glasom. “Doista, Herr Kriminaldirektor.” “Ne čudi vas moja nazočnost, Mock?” “Doista, čudi me, Herr Kriminaldirektor.” “A ne bi vas trebala čuditi.” Mühlhaus je iz džepa izvadio lulu i počeo je puniti. Mock je također zapalio. Intenzivan okus jakih cigareta Bergmann Privat prigušio je zadah rasječenih udova. “Morao sam doći, Mock”, nastavio je Mühlhaus, “jer ovdje ne vidim vaše ljude. Nema ovdje ni Smolorza ni Meinerera. Pa netko bi osim vas trebao biti na mjestu ovako strašnoga zločina. Netko vam mora pomoći u izvršavanju obveza. Osobito kada ste mamurni.” Mühlhaus je ispustio gustu bombu dima i prišao Mocku, pažljivo zaobilazeći korito s prstima koji su u njemu plivali noktiju crnih od prljave hladetine krvi. Stao je tako blizu Mocku da je ovaj osjetio žar što dopire iz njegove lule, poklopljene metalnim poklopcem. “Već danima pijete, Mock”, nastavljao je bezizražajnim tonom Mühlhaus. “Donosite čudne odluke. Vaši ljudi su prebačeni po vašemu nalogu na druge slučajeve. Kakve slučajeve? Možda važnije od dva jezovita ubojstva?” Mühlhaus je pokušavao energičnim uvlačenjem iznova ražariti duhan koji se gasio. “Što je sada važnije od zazidanoga glazbenika i raskomadanoga nezaposlenog bravarskog kalfe Honnefeldera?”


Mock je otvorio usta u nijemom čuđenju, izazivajući zlobno veselje na Mühlhausovu licu. “Da. Proveo sam istragu. Znam tko je bio ubijeni.” Mühlhaus je sisao ugašenu lulu. “Netko je to morao napraviti. Zašto ne šef Kriminalističkoga odsjeka?” “Herr Kriminaldirektor...” “Šutite, Mock!” kriknuo je Mühlhaus. “Šutite! Dežurni koji je jutros primio prijavu ubojstva nije mogao pronaći ni Smolorza ni Meinerera. Dobro da je pronašao mamurnoga savjetnika Eberharda Mocka. Poslušajte me, Mock. Ne zanimaju me vaše privatne istrage. Da ste otkrili počinitelje ovih dvaju zločina! To hoće ovaj grad, to hoće moji i vaši prijatelji. Ako još jednom saznam da ste umjesto da radite otišli na pivo, susrest ću se s ljudima neupitnih moralnih načela kojima zahvaljujete promaknuće pa ću im ispričati punu priču o alkoholičaru koji mlati ženu. Kako vidite”, dodao je mirnim tonom, “znam sve.” Mock je temeljito zgazio opušak i pomislio na masone iz lože Horus koji su mu pomogli u karijeri, pomislio je i na podređenoga Meinerera, koji se - osjećajući se nedovoljno cijenjenim - požalio Mühlhausu; također i na vjernog Smolorza, koji se sada skriva u nekom fijakeru i pilji očima suznim od vjetra u vežu zgrade na llehdigerplatzu, te na mladoga slikara Jakoba Mühlhausa, koji je izbačen iz kuće od moralno besprijekorna oca - tražio sreću u istospolnom, artističkom društvu. “Ako znate sve, Herr Kriminaldirektor”, Mock je kucnuo novom cigaretom po poklopcu tabakere, “rado ću saznati nešto o bravarskom kalfi Honnefelderu, prije no što je naletio na tužnog i frustriranog drvosječu.” “Taj drvosječa”, Mühlhaus se kiselo nasmiješio, “sudeći po ljubavi prema kalendarima, mora da je također i dobar zidar.”

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG DESET UJUTRO Zatoplilo je i rastopljeni snijeg počeo je teći po ulicama. Prljave krpe spuštale su se na kabinu fijakera u koji su sjele Sophie i Elisabeth


Pflüger. Obje žene bile su odjevene u krzna, a lica su skrivale iza koprena. “Vozite u Menzelstrasse četrdeset devet”, Elisabeth je naložila kočijašu, nakon čega se obratila Sophie. “Imaš li danas volje za repeticiju?” Sophie je šutjela osluškujući turobne zvuke Mahlerove III. simfonije, koja joj se orila u glavi. Prenula se nakon nekoliko trenutaka, kada se Elisabeth privinula uz nju. “Oh, molim te, samo ne danas.” Sophie, očigledno rastrojena, bila je mislima uz muža. “Znaš li što mi je taj primitivac rekao jutros? Da ga namjerno provociram kako bih dobila po nosu. Kako mora da to volim! On me smatra izopačenom!” “A zar nije malčice u pravu?” Elisabeth je položila glavu na Sophieino rame i promatrala mokre grude snijega koje su padale iz razgranatih krošnji kestenova pored škole u Yorckstrasse. “Nisi li ti mala razvratnica?” “Prestani.” Sophie se odlučno odmaknula od prijateljice. “Kako može biti takav prema meni? To svakodnevno općenje s truplima izaziva u njega nekakvu aberaciju. Jednoga dana me tuče, drugoga preklinje za oproštaj, a kada mu oprostim, ostavlja me navečer samu, da bi trećega dana ponovno moljakao za oprost, i kada mu već kanim oprostiti, ordinarno me vrijeđa. Što da ja napravim s tim prostakom?” “Osvećuj mu se”, rekla je slatko Elisabeth gledajući škripavi tramvaj u Gabitzstrasse. “Pa sama si potvrdila da ti to pomaže i da zahvaljujući tome lakše podnosiš njegovo ponižavanje. Osveta je naslada boginja.” “Da, ali on me ponižava svakoga dana.” Sophie je promatrala jadnika koji je vukao kolica u gradsko skladište kamena u Menzelstrasse. “Trebam li mu se osvećivati svakoga dana? Tada će se osveta pretvoriti u rutinu.” “Onda se moraš osvećivati sve jače, sve bolnije.” “Ali on mi može čak i to oduzeti. Jučer je postao jako sumnjičav kada sam neoprezno nešto spomenula o uvarku od metvice.” “Ako ti on oduzme mogućnost osvete”, rekla je ozbiljno Elisabeth lupnuvši lagano kišobranom kočijaša po ramenu; fijaker se zaustavio pred Elisabethinom kućom, “ostat ćeš sama sa svojim poniženjem. Posve sama.”


Sophie se rasplakala. Elisabeth je pomogla prijateljici da izađe iz fijakera i obgrlila je oko struka. Ulazeći u vežu, naišle su na ljubazan i brižan pogled vratara Hansa Gurwitscha. Pet minuta poslije jednakim je pogledom pazikuća obdario nabijenog riđokosog muškarca koji je uz pomoć novčanice od deset maraka pokušavao od njega izvući obavijesti o gospođici Elisabeth Pflüger i društvu u kojemu se kreće.

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG DVA POSLIJEPODNE U Biskupskom podrumu u Bischofstrasse vladala je živahna vreva. Prvu salu ispunjavali su trbušasti vlasnici skladišta koji su s tekom gutali goleme valjuške ukrašene tvrdim, preprženim čvarcima. Prije nego što se Mock, sjedeći nedaleko, stigao upitati jesu li im ti valjušci glavno jelo ili samo prilog, uslužni konobar Max, kucnuvši potpeticama, pogladio je napomađeni brk i pomeo kruto uštirkanim bijelim ubrusom nevidljive ostatke nakon gozbe drugih trgovaca, koji su maloprije - zalažući podatno tijesto tvrdim čvarcima - prepuštali teškom iskušenju svoj probavni sustav. Mock je odlučio također riskirati i - uz izrazito Maxovo odobravanje - naručio te valjuške uz svinjsko pečenje i bijeli kupus na gusto. Konobar je bez pitanja postavio pred kriminalističkoga savjetnika vrč swidnickoga piva, decilitar čiste rakije i pileću hladetinu ukrašenu vjenčićem ukiseljenih gljiva. Mock je na vilicu nataknuo drhtavu želatinoznu kocku i zagrizao hrustavu koricu žemlje. Blijedo pileće meso bilo je popravljeno s malo octa koji se slio s vrganjeva klobuka. Zatim je nagnuo vrč i s istinskim zadovoljstvom ispirao ustrajni okus nikotina. Vjeran maksimi Primum edere deinde philosophari3, nije razmišljao ni o Sophie ni o istrazi i bacio se na umakom prelivene valjuške i debele nareske pečenja. Ubrzo je Mock sjedio pušeći cigaretu, s praznom čašicom i s mokrim vrčem po čijim se stijenkama slijevala pjena. Posegnuo je za stalkom s ubrusima. Obrisao je usta, iz unutarnjega džepa sakoa izvadio notes i počeo ga ispunjavati nervoznim kosim rukopisom.


“Dva užasna zločina. Jedan ubojica?” zapisao je. U mislima je potvrdno odgovorio na to pitanje. Temeljni argument koji je govorio u prilog toj hipotezi nikako nije bila okrutnost obaju zločina, ni izopačena ubojičina ekstravagancija, već povezanost s datiranjem, potreba da se dan zločina označi u kalendaru, pokušaj upisivanja svoga čina u povijest. Kako je Mocka obavijestio šef spremišta materijalnih dokaza, stručnjak za znanstvenu kriminalistiku doktor Fritz Berger, listić iz kalendara s nadnevkom od 12. rujna 1927., nađen uz Gelfrerta, otrgnut je iz zidnoga kalendara žrtve. Doktor Lasarius ustvrdio je da je to mogao biti dan Gelfrertove smrti. Danas je u sobi dvadesetdvogodišnjega nezaposlenog bravara Bertolta Honnefeldera ležao džepni kalendarčić u kojemu je ubojica žrtvinom krvlju označio nadnevak 17. studenoga. Doktor Lasarius nije ni najmanje sumnjao da je Honnefelderova smrt nastupila upravo toga dana. “Pronađena su dva sadistički ubijena čovjeka” objašnjavao je Mock u mislima potencijalnom oponentu. “Uz jednoga i drugog pronađeni su datumi smrti označeni u kalendaru. Ako u dva slično neobična ubojstva netko ostavi cvijet, list iz Biblije ili kalendara, oba je počinio jedan čovjek.” Mock je zahvalno primio od Maxa šarlotu, kavu i čašicu likera od kakaa. Nakon uvodnih izvješća i nalaza bilo je jasno da ništa nije povezivalo zazidanoga alkoholičara, virtuoza na lovačkom rogu, smeđekošuljaša i amaterskoga povjesničara s raskomadanim apstinentom i aktivistom komunističke partije. Osim nedvosmislena i rukom ubojice pozorno zabilježena nadnevka smrti. “Ubojica nam želi reći: ‘Ubio sam ga točno toga dana. Ni prije, ni poslije. Točno tada’”, razmišljao je Mock gutajući ukusan kolač od jabuke pokriven jastučićem tučena vrhnja. “Pogledajmo zatim: čovjek je slučajan, nije slučajan samo datum njegove smrti. Pitanje: zašto nije slučajan? Zašto na jedne datume ubojica ubija, a na druge ne? Možda jednostavno čeka zgodnu priliku, kada se na primjer pored pijanoga pazikuće može bezbrižno prenijeti svezanoga čovjeka na mjesto smaknuća - i tada trijumfalno ostavlja papirić kao da želi kazati ‘Danas je veliki dan. Danas sam uspio.’ Ali zapravo - istinu govoreći - prilika ima na sve strane. Svakoga je dana moguće nekoga ubiti, zalijepiti mu na čelo listić iz kalendara i negdje ga uzidati ili raskomadati. Ako ta prilika nije nešto neuobičajeno, vrijedi li onda ponosno objavljivati svijetu


kada je nastupila?” Mock je pomno u notesu zapisao razmišljanja i shvatio da se opet našao na početku. No nije bio potišten. Znao je da je raščistio polje istraživanja i da je spreman za vođenje istrage. Oćutio je uzbuđenje lovca koji u čistom, krepkom zraku puni dvocijevku i pripasuje pojas s nabojima. “Varao se stari Mühlhaus”, pomislio je. “Ovdje ne treba puno ljudi. Neka se Smolorz i Meinerer i dalje bave poslovima koje sam im povjerio.” Ta ga je pomisao tako razveselila da je - nakon slatkog likera naručio čašu suhog crvenog vina. No Max mu je umjesto pića na stol donio telefonski aparat. U slušalici je zaškripao glas savjetnika Herberta Domagalle iz Odsjeka za ćudoređe: “Eberharde, dođi smjesta u ‘bombonijeru’. Tu smo Ebner, Vollinger i ja. Odigrat ćemo nekoliko partija rauba.” Mock je konstatirao da se na početak može jednako dobro vratiti i sutra te odlučio popiti suho vino u Schaalovu čokoladnom dućanu.

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG DVA POSLIJEPODNE Hladno sunce zalijevalo je bijeli salon. Zidovi su se dičili bijelo obojenom drvenom oblogom, namještaj je blistao bijelim lakom i vabio mekoćom bijeloga tapecirunga, a sjajnobijeli glasovir uzdizao svoje savršeno krilo. Bjelinu salona narušavali su gobleni krem boje i neprirodno rumenilo na obrazima Sophie, koja je strastveno lupala po klavijaturi, pretvarajući glasovir u udaraljke. Elisabethine su gusle jaukale i pištale htijući se - uzaludno - probiti kroz crescendo glasovira. Njihana vjetrom, bezlisna grana klena pratila ga je lupkajući po prozoru s kojega su kapali žalosni ostaci snijega. Kapali su i s loše obrisanih cipela vratara Gurwitscha, koji je - otvorivši svojim ključem ulazna vrata - neceremonijalno, bez kucanja, ušao u salon. Žene su s olakšanjem prekinule sviranje i počele trljati pomalo smrznute prste. Mala, prljava kutija za ugljen zakotrljala se na kotačićima po bijelom parketu. Kućepazitelj je otvorio vratašca peći i u njih bodro ubacio nekoliko lopatica ugljena. Zatim se uspravio poput strune i iščekujući


pogledao Elisabeth, koju od blatnjavih tragova što su ih na podu ostavile njegove cipeletine umalo nije zaboljela glava. Violinistica je posegnula za novčarkom, uručila Gurwitschu pola marke i ljubazno mu zahvalila. Obdareni očito nije kanio izaći. “Ja znam, gospođice Pflüger”, široko se nasmiješila najvažnija osoba u zgradi, “da je pola marke dovoljno za donošenje ugljena. “Uvijek dobivam toliko”, objasnio je zamišljenoj Sophie, “kada gospođica Pflüger dade posluzi slobodno. Ali danas mi”, ponovno je pogledao Elisabeth, “pripada više.” “A zbog čega to, moj dobri čovječe?” Sophie je, uzrujana tim inaćenjem, ustala od glasovira. “Jer sam danas...” Gurwitsch je zasukao somovski brk i zavodnički pogledao prijateljicu gospođice Pflüger. “Jer sam danas mogao ispričati puno istina o gospođici Pflüger, a napričao sam same laži.” “Kako se usuđujete!” Sophiein izvještačeni ton nije nimalo utjecao na ponašanje Elisabeth, koja je brzo zapitala: “Lagali ste? Kome? Tko se raspitivao o meni?” Gurwitsch je sklopio ruke na pozamašnom trbuhu i zavrtio palcima. Pritom je značajno namigivao Sophie, koju je njegova bezobraština izbacivala iz ravnovjesja. Elisabeth je ponovno posegnula za novčarkom i Gurwitschu se vratila želja za daljnjim razgovorom. “Raspitivao se agent koji je jutros došao za gospođama.” “I što ste mu rekli?” upitala je Elisabeth. “Zanimalo ga je tko posjećuje gospođicu Pflüger, dolaze li k njoj muškarci, ostaju li kod nje prenoćiti, pije li gospođica Pflüger, šmrče li snijeg, u kakvom stanju i u koju uru se vraća kući. Pitao je i za drugu gospođu. Dolazi li često gospođici Pflüger i bivaju li s njom kakvi muškarci.” Vratar se nasmiješio novčanici od pet maraka koju su Elisabethini prsti pretvorili u usku cjevčicu. “Rekao sam da je gospođica Pflüger neobično časna dama koju povremeno posjećuje samo mama.” Gurwitsch je posegnuo za novcem, ne mogavši se nadiviti vlastitoj dovitljivosti i inteligenciji, zahvaljujući kojima je zaradio tjedno koštiranje u gostionici. “Pričekaj.” Sophie je uzela iz prijateljičine ruke zarolanu novčanicu. “Otkud znamo da sve to nije laž, da naš dobričina nije sreo


nekakvog nikogovića, a ako je to istina i ako ga je ispitivao policajac, otkud znamo da je odgovorio baš tako, a ne nekako drugačije?” “Ne lažem, gospojo”, Gurwitsch je podignuo glas. “Poznajem toga špicla. On me je jednom zatvorio u komesarijat, iako nisam bio totalno pijan. Poznajem ga. Preziva se Bednorz ili Ceglorz. Tako su mu se obraćali drugi murjaci.” “Možda Smolorz?” Sophie je iznenada problijedjela, gubeći time puno u očima vratara, kojemu su se sviđale krupne, rumene žene. “Da, da, Smolorz, Smolorz.” Kućepazitelj je brzo spremio novac u džep radničkih hlača od gruboga materijala.

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG POLA CETIRI POSLIJEPODNE U Schaalovoj bombonijeri, koja se nalazi u ugaonoj zgradi četvrti kuća u središtu Ringa, sjedila su tri muškarca. Zauzimala su veliki stol pored prozora gdje su obično kupci odmah nakon kupnje slatkiša davali maha svojoj lakomosti. To su činili i Mock et concertes - jeli su slatkiše, pijuckali kavu i pušili više nego mnogo. Schaal si je čestitao na tako uglednim gostima i kada je jedan od njih iskazao nezadovoljstvo nepostojanjem nikakvog skats-kluba u najbližoj okolici, sam je predložio da zaigraju kod njega. Kartaši su rado prihvatili tu ponudu i otada su igrali bridž ili skat uz čokoladu i likere, a vlasnik dućana trljao je ruke. Tako je bilo i sada. Šef “moralke”, to jest II. odsjeka Ravnateljstva policije, nekadašnji Mockov kolega, savjetnik Herbert Domagalla, miješao je i predizao karte, koje su se pod njegovim rukama poslušno nizale u uredan snop. Komesar Klaus Ebner, dužnosnik Sigurnosne policije, prebacivao je karte iz ruke u ruku, tvoreći od njih lepezu. Jedino Helmut Vollinger, astrolog i vidovnjak, kojemu su se mnogi podrugivali, ali čijim su se neobičnim vještinama koristili skoro svi policajci, nije miješao ni slagao karte. Njegove ruke bile su zauzete vrtnjom velike čaše vina oko njezine osi, a oči bile uprte u prozor koji je gledao na zapadnu stranu Ringa. Mock se srdačno pozdravio s kolegama i - objesivši kaput i šešir na modernu vješalicu - sjeo za zeleni stolić. U trenu su se pred njim našli


čašica orahova likera i trinaest karata izbrojenih spretnom rukom Vollingera, koji mu je bio partner u prvom raubu. “Pik jedinica”, otvorio je Vollinger. Ebner, koji je sjedio s Mockove desne strane, uljudno je odustao od licitiranja. Mock je pak, vidjevši četiri karte s adutom i trećega asa s dečkom karo, podigao partnerovu boju na četiri. Domagallino odustajanje okončalo je licitaciju. Domagalla je odgovorio u adutu. Mock je brzo prihvatio adutom, odgovorio slabijom damom karo i pokazao protivniku karte. “Kao nagradu za dobar odgovor slabijim adutom, dobit ćete procjenu koju ste htjeli.” Vollinger je gurnuo prema Mocku tamnomodru omotnicu ukrašenu žigom “H. Vollinger. Astrološke usluge i savjeti”. “Hvala”, nasmiješio se Mock, “i za pohvalu i za procjenu.” Vollinger nije reagirao. Nemirno je zurio kroz prozor i bubnjao prstima po zelenoj čoji kojom je bio pokriven stol. Mock je spremio omotnicu u torbu uz dokazne materijale obaju zločina i kartonske bilježnice s izvješćima svojih podređenih. Ebner je hitro podijelio karte. Ubrzo je morao ponoviti radnju jer se Vollinger zabunio i uzeo dvije Domagalline karte kao svoje. Prošla su tri zvanja. “Dva bez aduta”, otvorio je Vollinger. Proširio se šapat istinskoga divljenja. “Davno nisam imao karte za takvo zvanje. Na takav dictum preostaje mi samo da odustanem”, uzdahnuo je Ebner. Mock je ozbiljno pogledao svoja tri kralja i četvrtoga pikova dečka. “Mali slam bez aduta”, zatvorio je licitaciju začuvši s lijeve strane gromku kontru. Nakon dva zvanja lupio je rekontru, a nakon tri sljedeća odložio karte na stol. Domagalla je licitirao kraljem u piku i time pokupio štih. “Zašto nije tukao?” pomislio je Mock. “Zar nije imao as?” Domagalla je raspalio iz sve snage pik asom. Nakon uzimanja štiha adutskom kartom nepromišljeno je bacio damu u istoj boji. Mock je zatvorio oči i nije ih otvorio do kraja te partije. “Bez četiri”, izjavio je Ebner. “Zašto, za milost božju, niste propustili damu karo, već ste samo pratili?” Vollinger je još jednom pogledao prema prozoru.


“Oprostite mi, Mock”, rekao je tiho. “Ne bih trebao igrati ovdje.” “A zbog čega?” ironizirao je Domagalla. “Zar ovuda prolaze kozmički fluidi?” “Vi ste ignorant u tim stvarima, Domagalla. Zato se nemojte javljati.” “Možemo zamijeniti mjesta, pa ćemo mi igrati na toj strani”, predložio je Ebner. “Nije riječ o mjestu za stolom. Riječ je o ovom lokalu.” “Ma što pričate, Vollinger”, Domagalla je počeo miješati karte. “Pa ne igramo prvi put kod Schaala.” “Ali najčešće igramo straga.” Vollinger je rastvorio kruti debeli ovratnik i olabavio kravatu. “Danas sam vam partner, Vollinger.” Mock je zapalio havansku cigaru. “Ne kanim izgubiti gomilu novca samo zato što ste indisponirani. Mamurni ste, ili što je? Herberte”, obratio se Domagalli, “ti si me pozvao ovamo. Možda si nadošao na genijalnu pomisao”, tu je počeo oponašati njegov falset, “dat ćemo Mocku indisponiranoga partnera, a onda ćemo nas trojica podijeliti novac. Ha? Htjeli ste zaigrati ‘na magarca’, a taj je magarac danas trebao biti Mock?” Zavirio je pod stol. “Možda imam kopita?” Ebner i Domagalla prasnuli su u smijeh, Vollinger međutim nije dijelio veselje svojih kolega. “To je ozbiljna optužba”, prosiktao je. “Mock, optužujete li vi to mene da varam?” “Umirite se, molim vas, dragi gospodine Vollinger.” Mock je okrenuo prema sebi pepeljaru pričvršćenu ispod stolne ploče. “Ovo je tek drugo dijeljenje. Zabunili ste se. Trebali ste otvoriti iz ruke bez aduta, ne ovako.” “Nastavimo li ovdje igrati, još ću gore griješiti. Budući da me optužujete, pa makar i u šali, dužan sam vam objašnjenje. To je zbog ove kuće preko puta. I prije smo ovdje igrali, istina je, ali straga. Odande nisam vidio ovu kuću.” Mock je pogledao kroz prozor i oćutio čudan ubod u dijafragmi. Kroz kišu koja je prala prozor ugledao je zgradu Pod grifonom. Oko stola je nastala tišina. Nijedan od Vollingerovih partnera nije u dubini duše omalovažavao njegove predosjećaje i transove. Upravo zahvaljujući njima istrage su vrlo često privodili sretnom svršetku.


“Vollinger, lijepo vas molim da mi ispričate nešto pobliže o ovoj kući i svojim nemirima s njom u vezi.” Mock je izrazito problijedio. “Vodim istragu o ubojstvu koje je počinjeno u stražnjem dijelu te kuće.” “Čitao sam o tome u novinama.” Vollinger je ustao od stola. “Ispričajte me, gospodo, ali ne mogu ostati ni trenutka dulje.” Vollinger se naklonio i izašao u garderobu. “Što se može.” Domagalla je nakon prijepodnevnog posjeta stanovitoj mladoj dami koja je u arhivu odsjeka kojemu je on na čelu imala odeblji dosje bio iznimno tolerantan. “Začas ćemo naći četvrtoga.” “Morat ćete pronaći trećega i četvrtoga”, rekao je Mock i pojurio za Vollingerom, praćen Ebnerovim negodovanjem. Astrolog više nije bio u dućanu. Mock je otvorio novčarku i utisnuo nekakvu kovanicu u Schaalov dlan, primio od njega kaput i šešir pa istrčao na ulicu. Snažan zamah vjetra zasuo ga je oštrim iglicama kiše. Kriminalistički savjetnik otvorio je kišobran, ali nije dugo uživao u njegovu zaklonu. Vjetar je potresao kišobran i izokrenuo ga, savijajući žičana rebra. Neki muškarac u svijetlom kaputu borio se s istim problemom. Bio je to Vollinger. Mock mu je pritrčao. “Neizostavno moram porazgovarati s vama”, Mock je nastojao nadvikati tramvaj koji je skretao na uglu. “Uđimo nekamo gdje nećete vidjeti tu prokletu kuću. Ovdje je mala krčma”, pokazao je rukom na prolaz u Stockgasse nadsvođen lučnim krovićem. Bježeći pred vjetrom koji je ludovao u uskim uličicama oko gradske vijećnice, ušli su u krčmu u Stockgasse 10 pod cimerom “Gastwirt Petruske”. Lokal je bio prepun nosača, kočijaša, provalnika i kojekakvih džepara, koji su brzo otprhnuli ugledavši Mocka. Savjetniku u tome trenutku nije bilo bitno odakle su ga mogli poznavati, nego da su oslobodili jedan stol. Zauzeo ga je s Vollingerom i kimnuo nujnom konobaru koji je svoj posao očigledno držao kaznom božjom. Natmurenko je pred njih stavio dvije čaše kuhanoga vina iz kojega se dizala para, vratio se za točionik i upiljio izmučeni pogled u veliku staklenku ispunjenu mutnom tekućinom u kojoj su plivale haringe, krastavci i ostali teško prepoznatljivi zalogajčići. “Dragi gospodine Mock”, Vollinger je s očitim zadovoljstvom potegnuo vino s klinčićima, “predao sam vam astrološku ekspertizu.


Nakon analize kozmograma vas i vaše supruge označio sam nekoliko datuma mogućega začeća vašega potomka. Prvi od njih je za nekoliko dana.” “Puno vam hvala”, rekao je Mock. “Ali vratimo se bridžu i zgradi Pod grifonom...” “Budite uvjereni da vas nikada ne bih...” Vollinger nije mogao protisnuti riječ “prevariti”. “Ne bih se usudio...” “Prestanite”, prekinuo ga je Mock, “i ispričajte mi zašto strepite od zgrade Pod grifonom.” “Prvi put sam je ugledao na fotografiji.” Vollinger je preletio pogledom preko slika koje su visjele na zidovima, a čiji je sadržaj bio jednako očigledan kao i sadržaj staklenke. “Položio sam maturu i uputio se na studij medicine u Wroclawu. Budući da još nikada nisam bio u tom gradu, htio sam o njemu saznati nešto više. U dućanu u Lubaniu vidio sam fotografski album ‘Stari grad u Wroclawu’. Kada sam ugledao zgradu Pod grifonom, osjetio sam dolazak paničnoga straha i zatvorio album. Doživio sam tada deja vu i postao svjestan da sam tu kuću često viđao u košmarnom snu. Često sam sanjao da bježim pred nekim uz veliko stubište, a kada bih se dokopao izlaza, na krovu, gledao sam dolje, vidio slike velikih bijelih ptica i osjećao napadaje vrtoglavice. Nisam padao, ali se ta vrtoglavica pretvarala u glavobolju, koja bi me najčešće probudila. I kada sam vidio tu fotografiju, osjetio sam tako prodoran strah da sam odbacio čak i pomisao na studiranje u tom gradu. Kako znate, studirao sam u Leipzigu i Berlinu. Posljednja dva semestra proveo sam ipak u Wroclawu jer je bio najbliži Lubanu, gdje je u užasnim mukama skončavao svoje dane moj pokojni otac. Jednom sam nakon izlaska iz vinotočja Lamli, s nekoliko kolega čekao fijaker. Bio sam poprilično pijan, ali neću zaboraviti paralizirajući strah u trenutku kada sam postao svjestan da stojim pred tom prokletom kućom. Kolege su brzo otkrili moju fobiju i počeli mi podvaljivati. Zapričali bi me i odveli ravno pred tu kuću, podmetali razglednice s njezinom slikom... Pokušavao sam se boriti protiv tih strahova autohipnozom. Bezuspješno. To je sve, gospodine savjetniče. Ja se jednostavno bojim te kuće.” Vollinger je ispio posljednje kapi vina i počeo odmjeravati snage s kišobranom. Mock je znao da pitanje koje je kanio postaviti može


učiniti upitnom njegovu inteligenciju, ali se nije mogao suzdržati. “Možete li mi objasniti svoj strah od te zgrade?” upitao je očekujući s astrologove strane neku porugu, izraze sažaljenja ili, u najboljem slučaju, opetovanje problema neučinkovitosti autohipnoze. Ono što je čuo zaprepastilo ga je. “Da, mogu to objasniti metempsihozom, odnosno selidbom duša. Vjerojatno je moja duša bila zatvorena u tijelu čovjeka koji je stradao u toj zgradi. Moje snomorice su sjećanja iz prethodnoga utjelovljenja.” Vollinger je stavio šešir i počeo zakapčati kaput. “Vjerojatno mi lažete, Vollinger.” Ton Mockova glasa bio je ljubazan kao tvornička sirena što poziva radnike u prvu smjenu. “Ne razumijem se u reinkarnaciju, međutim savršeno prepoznajem kada mi netko pokušava nešto prešutjeti. Ljetos, čini mi se u srpnju, igrali smo bridž kod Schaala. Vi, vaša dva znanca - novinar i gimnazijski profesor - i ja. Sjedili smo tada za istim tim stolom kao i danas, pored prozora, i tada niste imali nikakve panične napadaje. Sjećam se savršeno te trice u bezadutu koju ste psihološki odigrali. Niste imali podršku u trefu i nakon nekog dosta neutralnog štiha odigrali ste baš tref. Protivnici su prihvatili - htijući izbjeći longer, koji ste tobože pripremali - pa su krenuli naokolo i omogućili nam da realiziramo taj bolesni kontrakt. Sjećate li se te psihološki sjajno odigrane partije?” “Točno, tako je bilo”, potvrdio je uznemireni Vollinger. Skinuo je polucilindar i počeo se njime hladiti. “Stvarno... Znate što? Možda sam bio toliko zaokupljen igrom da nisam pogledao kroz prozor... Jednostavno...” “Jednostavno ste me danas htjeli namagarčiti, Vollinger.” Mock se podrugljivo nasmijao. “I to nakon toliko godina poznanstva, zajedničkih štihova i otvaranja...” “Vjerujte mi, molim vas!” uzviknuo je astrolog. “Ne lažem, ne izmišljam izgovore ex post! Pozovimo Ebnera i Domagallu i zaigrajmo ovdje, za ovim stolom. Vidjet ćete da ću igrati bez većih pogrešaka. Ne znam, dođavola, zašto se u srpnju nisam bojao te kuće, a danas ovako... nisam razlikovao as od sedmice. Možda zato što sam ujesen rastrojeniji, postajem melankoličan...” Vollinger je ne čekajući Mockovu reakciju ustao, kimnuo mu, otvorio vrata krčme i izašao u vjetar, kišu i maglu koja je polagano prekrivala melankolični grad.


WROCLAW, UTORAK 29. STUDENOG PET POSLIJEPODNE Pruge cigaretnoga dima lelujale su polagano u snopu svjetlosti koja je dopirala iz projektora. Na platnu se prvo pojavio natpis “Strijeljanje ruskih špijuna”, a zatim red ljudi u bijelim rubaškama. Svima su im ruke bile zavezane. Trčali su poskakujući u ubrzanom tempu. U sličnome ritmu kretali su se soldati u pruskim kacigama sa špicom. Kundacima su gurali zarobljenike prema niskoj kolibi pokrivenoj slamom. Zarobljenici se još nisu dospjeli poredati uza zid, a već su procvjetala isparenja hitaca. Nijedan od strijeljanih nije pao na lice, ni na leđa. Svi su se samo složili kao marionete kojima je netko prerezao niti. Kamera se približila. Jedan od vojnika prišao je ubijenome, sagnuo se, podignuo glavu trupla i gurnuo mu u usta upaljenu cigaretu. Smeđokosi mladić udobno zavaljen u naslonjač ispred projektora prasnuo je u smijeh. Starac sa šiljastom bradom nije ga pratio. “Ovo vam je smiješno, barune?” upitao je starac. “A vama nije, kneže?” Barun je ozbiljno zurio u prostrijeljeno oko mrtvaca. “Možda zato što su pobijeni vaši zemljaci? Ako je tako, ispričavam se.” “Varate se”, odgovorio je knez. “To je još jedan zločin koji se ponovio. Pokazujem vam ga da bih vas uvjerio...” “Ja ne vjerujem u vašu teoriju. Ona me jednostavno zabavlja.Zabavljaju me i vaši filmići. Zahvaljujući vama ne dosađujem se... Ali”, barun se obratio trećem muškarcu u sobi, koji je zabrinuto zurio u platno, svom snagom stežući jake, koščate prste, “a vi, doktore, zar vi kao znameniti povjesničar vjerujete u tu teoriju... Možete li je poduprijeti nekim argumentom?” “Slično kao i vi, barune, imam spram nje emocionalan odnos”, odgovorio je upitani. “Vas ona zabavlja, mene - užasava. Sada nisam povjesničar, vjernik sam...” Ljubitelji nijemoga filma nisu obratili pozornost na tihe korake prigušene debelim tepihom. Barun se trgnuo tek kada je pred nosom ugledao telefonski aparat. Jedan veliki dlan držao je aparat, drugi -


slušalicu. “Halo?” barun je naglasio posljednji slog. Projektor, koji je isključila osoba velikih dlanova, prestao je kloparati, zahvaljujući čemu je ženski glas dopirao iz slušalice razgovjetnije. Ipak ne toliko da bi mozak opušten profinjenim zabavama mogao sve dobro registrirati. “Ponovite, molim”, progunđao je. “Kurt Smolorz, je li? Ne brinite ni za što.” Odložio je slušalicu pa ozbiljno pogledao ćelavu glavu i velike brkove atleta odjevenog u kostim od trikoa. “Jesi li čuo, Moritz? Policajac Kurt Smolorz, onizak, snažne građe, riđ.” “Sve sam čuo, gospodine barune”, raportirao je Moritz. “I znam što mi je činiti.”

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG SEST POSLIJEPODNE Nujni točioničar krčme Petruske postavio je pred Mocka tanjur s debelim odrescima prepržene slanine. Kada mu je Mock pokazao svoj prazni vrč, poprimio je izraz čovjeka kojega nešto užasno muči. Mock je odlučio još ga više ozlojediti, pa je zatražio kruha i hrena. Točioničara je obuzela egzistencijalna pečal. Mock je osjećao djelovanje alkohola i bijes koji je provirivao iz očiju bijedno odjevenih pijanaca natisnutih oko stolova i uza zidove. Najsimpatičnijim čovjekom u lokalu učinio mu se slijepi harmonikaš koji je svirao neku sentimentalnu melodiju. Da nije bio slijep, gledao bi Mocka jednako srdačno kao građevinski radnici, kočijaši, fijakeristi i lupeži koji su ispunjavali krčmu. Mock je odlijepio oči od subraće u alkoholnoj nevolji i prihvatio se jela. Najprije je nareske slanine uresio brdašcima hrena, zatim ju je zgnječio i nožem napravio žestok namaz, nakon čega je lagano uzdahnuvši progutao prosušeno i preprženo meso zalažući ga crnim raženim kruhom. Haaseovo pivo ispiralo je žestok okus hrena i carskoga mesa.


Prelazeći zakrvavljenim očima po krčmi, slušao je psovke i kletve. U njima su osobito prednjačili nezaposleni i radnici ogorčeni na cijeli svijet. Odjednom se lamentacijama priključio nekakav mesar žaleći se na kapitalističke izrabljivače, koji odnekud nisu znali cijeniti njegovo rijetko umijeće odvajanja kravlje glave od tijela u jednom rezu. Mock je doživio prosvjetljenje: večera mu nije prijala ne zato što se sastojala od prostačkoga i loše spravljenog jela, već zato što ga je pekla žgaravica neispunjene obveze. Riječi nezaposlenoga mesara značile su mu isto što i Mühlhausovi prijekori: bile su znak i požurnica. Ispljunuo je na tlo jetkost koja mu je ispunjavala usta, izvadio policijski notes i nalivpero pa se dao na posao, ne obazirući se na laganu pripitost i goste lokala, koji više nisu nimalo dvojili glede zanimanja ovoga elegantnog, tučnog brineta guste valovite kose. Mock je pogledao bilješke napravljene u Biskupskom podrumu. Pročitao je: “Prihvatimo dakle: čovjek je slučajan, nije slučajan samo nadnevak njegove smrti. Pitanje: zašto nije slučajan? Zašto u jedne dane ubija, a druge ne?” “Ti zločini nisu slučajni jer su počinjeni u te, a ne druge dane”, šapnuo je sam sebi. “Ništa nije slučajno. To da sam susreo Sophie na plesu u Regenciji, to da još nemamo djece.” Pomislio je na ekspertizu astrologa Vollingera. “Po astrolozima, slučaj ne postoji. Vollinger, iako ne zna zašto se te kuće boji više ujesen nego ljeti, siguran je u jedno: ovo nije slučajnost. U Vollingerovim fobijama nužni elementi su mjesto i vrijeme, budući da ga ta zgrada plaši nekada jače, nekad slabije. Nije slučajan ni sam Vollinger - vidovnjak, somnambul, čovjek koji prima znakove koje drugi ne prepoznaju.” Mock je osjetio da se bliži dugo očekivani trenutak iznenadne spoznaje, da, eto - kao nekoć Descartes - proživljava svoju filozofsku noć i filozofsko jutro, kada nakon gluha, zadušljiva mraka odjednom sve postaje blistavo jasno. “U Vollingerovu svjetonazoru ta tri elementa - čovjek, mjesto i vrijeme - nisu slučajna, nužna su”, zapisivao je brzo u notes. “Može li moj slučaj, slučaj GelfrertHonnefelder, imati samo jedan nužan element: vrijeme? Žrtve nemaju ništa zajedničko: član Hitlerove partije s komunistom, tankoćutni glazbenik s bravarom, ljubitelj povijesti i analfabet! Toliko sam saznao od svojih ljudi i Mühlhausa. Stoga je čovjek, žrtva zločina, u ovoj etapi


istrage - nešto nebitno. Ako prihvatimo da nas ubojica ne zavarava, onda nedvojbeno znamo da je bitan nadnevak, jer nam na njega sam ubojica skreće pozornost.” Ruka s prljavom orukvicom postavila je pred Mocka naručeni vrč piva. Mock je preokrenuo list notesa i u trenu ga ispunio dvjema riječima: “A mjesto? A mjesto? A mjesto? A mjesto? A mjesto?” “Ne može biti slučajno”, rekao je Mock točioničaru izmučenom Weltschmerzom. “Dođavola, mjesta ubojstava ne mogu biti slučajna.”

WROCLAW, UTORAK, 29. STUDENOG OSAM UVECER Restoran Grajecka u Grabschenerstrasse ni po čemu nije podsjećao na krčmu Petruskoga. Bio je to solidan i valjan lokal, obično pun radom namučenih građana i radom namučenih prostitutki. U taj razmjerno rani sat kćeri Korinta nisu bile umorne, već svježe, mirisne, pune nade i najljepših planova za budućnost. Dvije od njih doživjele su teško razočaranje od Mocka i Smolorza, koji su - prezrevši njihove draži konferirali pri stolu pored prozora ukrašenom dvjema trbušastim čašama konjaka. Jedna od odbačenih prostitutki sjela je u blizinu i pokušavala prisluškivati razgovor muškaraca. Mock je slušao, Smolorz govorio: “Od devet do dva vaša je žena bila kod Elisabeth Pflüger. Svirale su. Svratio im je pazikuća, neki Gurwitsch. Zabilježen je kod nas. Trguje snijegom. Jednom sam ga zatvorio. Bio je pijan. Ne znam je li me prepoznao. Prema njemu je ta Pflüger nevina Suzana. Ne posjećuju je nikakvi muškarci, samo povremeno majka. Od tri do osam gospođa je bila kod kuće. Svirala je. Tako joj je prošao dan.” “Vjerojatno nisi imao vremena da doznaš nešto o barunu Von Hagenstahlu.” “Ja nisam. Ali moj rođak Willy jest.” (Mock si je u mislima čestitao na davnoj preporuci da nezaposleni rudar Wilhelm Smolorz bude postavljen za pozornika u Starom gradu). “Barun Philipp von Hagenstahl je bogataš.” Smolorz je pogledao u svoj notes. “Ima palaču u Boreku, u Eichenalleei, vilu u Karlowicama, u An der Klostermauer,


zemljoposjed kraj Strzelina i štalu s trkaćim konjima koji često pobjeđuju u Partynicama. Organizator dobrotvornih plesova. Neženja. Doktor filozofije. Skoro besprijekoran ugled. Kvari mu ga bivši cirkuski atlet Moritz Strzelczyk. Prije dvije godine deportiran u Poljsku. Vratio se. Prilična živina. Osumnjičen za ubojstvo. Uvijek je uz Von Hagenstahla. Imamo izjavu stanovite djevojčure. Strzelczyk ju je prebio. Slomljeni prsti. Sutradan optužba povučena.” Ušutjeli su razmišljajući o nerazdvojnom Von Hagenstahlovu pratitelju i kako mu zagorčati život. No te večeri Moritz Strzelczyk i nije pratio svoga gospodara. Stajao je pred samostanom i crkvom elizabetinki u Grabschenerstrasse i zurio u osvijetljene prozore restorana Grajecka.


WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG DEVET UJUTRO Sophie se lijeno protegnula pogledavajući kroz prozor spavaće sobe. Artritična starica koja je živjela u dvorišnoj zgradi izašla je pred kuću. Na njezin pozamašni trbuh bila je oslonjena velika drvena kuhinjska daska čiji su rubovi, opremljeni rubnicima, onemogućivali prosipanje sadržaja. Složeni sustav platnenih pojasova koji su joj obujmljivali vrat i ruke pridržavao je dasku u vodoravnom položaju. Pod ne baš čistim ubrusom hladile su se pokladnice posute šećerom u prahu. Odšljapkala je prema Rehdigerstrasse, glasno hvaleći svoje kućne pekarske izrađevine. Nitko nije na nju obraćao pozornost. Iscrpljeni starci vukli su podagrom izobličene noge, bijedni pijanci brojili su pfenige, kočijaši su pijeskom posipali konjski izmet. Nitko nije htio jesti pokladnice. Sunce je izravno udaralo u prozor blistajući u malim kapima ostacima noćne kiše. Nakon ranozimskoga snijega ostale su prljave uspomene na pločniku. Sophie je tiho zapjevušila sentimentalni tango “Ich hab dich einmal geküst”4 i izašla u predsoblje. Marta je bila na tržnici, Adalbert je ubacivao ugljen u podrum, Argos je drijemao za vratima. Sophie se nije mogla oduprijeti ljepoti toga snenog prijepodneva. Još uvijek je ćutjela jutarnje poljupce i silovite nježnosti svoga muža, još uvijek su joj se usne naslađivale okusom hrskave korice Fromlova peciva, a njezina glatka koža još je uvijek osjećala ugodnu toplinu ružine kupelji. Odlučila je svoje uzvišeno raspoloženje podijeliti s Elisabeth. Sjela je u naslonjač koji je stajao u predsoblju i okrenula prijateljičin broj. Veselila se dugom, neobvezatnom ćaskanju. “Halo?” začula je nestrpljivi Elisabethin glas. “Dobar dan, draga, htjela sam ti reći kako mi je dobro.” Sophie je udahnula. “Eberhard se jutros ponašao kao mladoženja prve bračne noći. Bio je plah i privijao se uza me tako strastveno kao da mu je zadnji put. Bio je istodobno snažan i malo brute, ako znaš na što


mislim...” “To je dobro”, uzdahnula je Elisabeth. “Samo da to stanje potraje što dulje. Bojim se, draga, da je to naprosto samo još jedan vrhunac nakon kojega ćeš se ponovno naći u mračnom klancu.” “Najmračniji klanci nisu ništa spram takvih vrhunaca”, raznježila se Sophie. “Osim toga Ebi mi je danas nešto obećao. Prestat će piti i provodit će večeri sa mnom. Neće me napuštati ni na trenutak. Nadam se da će održati riječ.” “Znaš, najdraža, kada se opet nađeš na dnu, možeš računati sa mnom. Pamti da sam ti na dispoziciji, ako te taj mladoženja ponovno ponizi. Uvijek čekam da me nazoveš - neovisno o tome jesi li sretna ili tužna.” “Hvala ti, Elisabeth. Bude li zao prema meni, naći ću se s tobom i barunom. Osvetit ću mu se. Dok se osvećujem, osjećam se iznutra pročišćenom, srce mi je tada tako nevino da se ne mogu ljutiti i opraštam mu.” Sophie se tiho nasmijala. “Zamisli, one nemoralne stvari koje smo činili pretvorile su me u uzor kršćanskoga milosrđa. Bez njih bila bih srdita, frustrirana, u sebe zatvorena Hausfrau...” “Veseli me da to prihvaćaš kao terapiju. Oh, to je strašno, Sophie, ali ja bih htjela još jednom ponoviti ono što smo radili kod baruna...” Elisabethin je glas pukao. “Odnosno, željela bih da ti ne ide s mužem... Oh, to je strašno...” “Molim te, prestani!” “Ne mogu prestati”, rasplakala se Elisabeth. “Jer sada, ako kažem nešto loše o Eberhardu, pomislit ćeš da ti lažem, da mi je samo do ponavljanja ponedjeljka. A ja ne mogu šutjeti ako znam nešto o nepravdi koja ti je nanesena... Osim toga nisi poštena prema meni. Jučer si bila pogođena, uvrijeđena, kada je moj pazikuća rekao da nas taj Smolorz prati, a jutros si se podala mužu... Kao da ti nije potrebna nikakva psihoterapija!” “No dakle ne moraš imati nikakvo grizodušje.” Sophie je zaboljela glava od prijateljičinih zaključaka. Osjetila je nadolazak srdžbe. “Ne znam što hoćeš reći. Prigovaraš mi jer sam danas bila sretna, a ti si i dalje nesretna i nemaš nikoga s kim bi se osjećala dobro i sigurno? Osim toga, koliko se sjećam, Smolorz se raspitivao o tebi, o tvojim ljubavnicima, ne o meni. Pak se ne mogu ljutiti na Eberharda zato što me uhodi, budući da to ne znam pouzdano.”


“Varaš se”, povikala je Elisabeth, “ako misliš da Mock ne uhodi tebe. Uvečer se susreo s tim čovjekom u restoranu. Saznala sam to od baruna.” “Pa što s time da se susreo”, rekla je Sophie podrugljivo. “Smolorz je njegov podređeni. Može se s njime sastajati gdje hoće.” “Ništa ne shvaćaš! Poslušaj me pažljivo. Moritz je platio jednoj ženi koja je sjedila u tom restoranu da ih prisluškuje. Nije čula puno, ali jedno je upamtila. Znaš li koje je riječi ponavljao taj podređeni? Želiš li znati?” “Da.” Sophie je zamrla. “Želim znati.” “Taj čovjek je nekoliko puta ponovio ‘vaša žena’.” Elisabeth se zagrcnula od ojađenosti. “Shvaćaš? Oni su govorili o tebi. Smolorz te uhodio i izvještavao o onome što je jučer vidio.” I Sophie se također zagrcnula pa odložila slušalicu na stolić. Rano prijepodne bilo je jednako lijepo kao maloprije. Argos je spavao jednako spokojno, sunce ni na trenutak nije prestalo sjati, samo Sophie više nije ćutjela učinke ljubavnoga buđenja, okus hrskava peciva ni opuštajuće posljedice vruće kupelji. Podignula je slušalicu do uha. “Hoćeš li se danas naći s barunom?” upitala je mirno. “Da. Moritz će doći do mene za pola sata.” Elisabeth se također smirila. “Odvest ćemo se na plivanje.” “Volim plivati”, šapnula je Sophie.

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG CETVRT DO DESET UJUTRO Stara artritičarka već je gubila nadu da će prodati svoj specialite de la maison. Posve nepotrebno. Jer iz crnoga adlera zaustavljenog uz rubnik upravo se pojavio dlan s ispružena dva prsta. Ozarena starica uručila je dvije pokladnice Kurtu Smolorzu. Kriminalistički je narednik platio, odvrnuo poklopac termosice i natočio si malo kave, koja je bila dovoljno dobra da ubije kiselkasti okus nedopečenih pokladnica. Smolorz je počeo polaganije žvakati kada se pred Mockovu zgradu


dovezao mercedes boje pijeska iz kojega je iskočila Elisabeth Pflüger. Zadivio se uzbibanoj graciji njezinih bedara koja su nestala u kućnoj veži, čudom izbjegavši sudare s vratnicama. Ubrzo su obje prijateljice, jedna radosna, druga tužna i zamišljena, mirisom parfema ispunile unutrašnjost mercedesa. Vozač automobila, barun Von Hagenstahl, podignuo je do usana Sophiein dlan i pokrenuo motor. Smolorz je bez žaljenja odložio zagrizenu krafnu na suvozačko sjedalo. Barun je silovito krenuo u zakrčenu Rehdigerstrasse. Smolorz je na trenutak stajao, nije se mogao uključiti u promet. Na kraju je uočio malu prazninu, zagrmio ventilima motora i umalo nije pregazio uplašenoga konja koji je rudom jurnuo na rubnik. Smolorz je, smijući se udarcu biča koji je po krovu adlera raspalio ljutiti kočijaš, dodao gas, skrenuo nadesno u Grabschenerstrasse i uvezao se ispod željezničkoga vijadukta. Iza fijakerskih kabina i dostavnih furgona opazio je stražnji dio mercedesa boje pijeska, koji je upravo prolazio raskrižje s Hohenzollernstrasse. Policajac koji je upravljao prometom zaustavio je kolonu vozila koja su dolazila iz smjera vijadukta, među njima i adler. Smolorz je počeo grozničavo analizirati može li dostići mercedes. Pretpostavio je da će barun skrenuti nadesno na Sonnenplatz i odlučio krenuti oko Buschova cirkusa, da bi one koje je pratio sustignuo kod Koncertnoga zavoda u Gartenstrasse. No nije bilo potrebno. Mercedes se zaustavio na uglu Grabscherstrasse i Zietenstrasse. Policajac je dao znak za slobodan prolaz. Smolorz je polagano kimnuo. Barun je ponovno sjeo u automobil, spremajući kutiju s cigarama u džep kaputa. Smolorz je prikočio i našao se tik iza pričuvnoga kotača za poklopcem boje pijeska. Na Sonnenplatzu je dopustio starom daimleru da se ubaci između njega i mercedesa. Potonji je žestoko ubrzao i u Neue-Graupner-Strasse skrenuo nadesno pa se povezao duž starogradskoga opkopa. Smolorzova pozornost bila je podijeljena između mercedesa i novoizgrađenoga masivnog zdanja Ravnateljstva policije u Schweidnitzer Stadtgrabenu. Pred Wertheimovom robnom kućom barun Von Hagenstahl skrenuo je ulijevo, a pred crkvom Božjega tijela - nadesno. Prošavši Trgovački klub, zaustavio se pred javnim kupalištem u Zwingerstrasse. Smolorz je snažno zakočio pred klubom i uvezao se na njegov prilaz. Zalupio je vratima automobila, pretrčao sto metara i teško dišući sakrio se iza


živice igrališta. Kroz bezlisno granje promatrao je ulaz u masivnu zgradu Kupališnoga zavoda u kojoj je maloprije iščeznuo barun Von Hagenstahl sa Sophie Mock i Elisabeth Pflüger. Smolorz je ušao u predvorje, osvrnuo se naokolo. Vestibul je bio prazan. Uniformirani biljeter bio je budan. Žurno je prišao Smolorzu i objavio: “Bazen broj jedan iznajmljen je privatnoj osobi. Do dvanaest. Na bazen broj dva ubrzo će stići učenici realke. Možda biste željeli u parnu kupelj?” Smolorz se okrenuo i izašao. Bilo je hladno. Kaldrmu Zwingerstrasse pokrivala je vodena prašina. Iz smjera Leibichova brijega približavala se u parovima kolona učenika koju je završavao utegnut čovjek, po izgledu - nastavnik tjelovježbe. Učenici su domarširali do ulaza i ispunili ga remeteći svoj besprijekoran stroj. Smolorz je prišao nastavniku i pokazao mu iskaznicu wroclawskoga Ravnateljstva policije. “Ulazim s vama”, rekao je. Nastavnik nije pokazao ni najmanje čuđenje. Smolorz je učinio ono što je najavio i nekoliko minuta poslije gužvao se u muškoj svlačionici bazena broj dva. Ostavivši ondje kaput, šešir i kišobran, izašao je na stubište i oprezno se osvrnuo za biljeterom. Taj je upravo objašnjavao tipu bikovskoga vrata gdje se nalazi garderoba za goste parne kupelji. Smolorz je brzo pretrčao preko galerije ukrašene stupićima i stao pred dvokrilnim vratima na ulazu u bazen broj jedan. Bila su zatvorena. Izvadio je otpirač i uporabio ga. Našao se na galeriji za publiku. Lagano se nagnuo i pogledom prešao preko bazena. Među golim nimfama koje su se brčkale u vodi nije primijetio ni Sophie Mock ni Elisabeth Pflüger. Uspeo se po nekoliko stepenica i osvrnuo naokolo. Bio je na galeriji koja se pružala duž veće stranice bazena. S njegove desne strane protezao se red vrata svlačionica, s lijeve je tekla prepreka koja je osiguravala od upadanja u vodu. Galerija je vodila do male gimnastičke dvorane. Iz nje su dopirali zvuci glasovira i violine. Ta je prostorija osobito zainteresirala Smolorza jer je u njoj ugledao naga tijela dviju umjetnica. Neprimijećen prelazak u gimnastičku dvoranu graničio je s čudom. Krene li galerijom, vidjet će ga kao na dlanu, i oni u dvorani i plivači u bazenu. Smolorz je odlučio sakriti se na galeriji za publiku i pričekati da se pojavi žena njegova šefa.


Na žalost, i to je bilo neizvedivo. Povlačenje je blokirao ćelavi brkati div, u čijem se velikom dlanu skoro izgubila cijev predratnoga lugera. Smolorz je prokleo vlastitu glupost. Uopće nije porazmislio o tome zašto barun sam upravlja svojim automobilom i kamo li se djenuo njegov šofer. “Ja sam iz policije.” Narednik je to izgovorio vrlo polagano. “Sada ću iz džepa izvaditi iskaznicu.” “Ništa nećeš izvaditi, braco.” Div se blago nasmiješio. “Kreni ravno u onu gimnastičku dvoranu. Samo pazi da ne padneš u bazen. Vrlo je lako utopiti se. Osobito ako si opterećen olovom.” Smolorz se nije micao. Bio je siguran da ćelavac neće riskirati pucnjavu. “Ja sam iz policije”, ponovio je. “Moj šef zna da sam ovdje.” Div je izveo iznenadni pokret. Smolorz je opazio njegov rašireni dlan na svojem prsluku i osjetio snažni udarac. Pao je na hladne pločice galerije. Napadač je zamahnuo nogom i Smolorz je osjetio da klizi po podnim pločicama u smjeru gimnastičke dvorane. Pokušao je ustati, dohvatiti rukohvat ili vrata garderobe. Nakon još jednog udarca nogom u međunožje nije to mogao učiniti. S obje ruke zaklonio je udarene dragulje. Div je i dalje zamahivao nogama. Smolorz se kotrljao kao kugla u kuglani čija je pista omeđena preprekom i zidom garderobe. Kada je šutiran u gimnastičku dvoranu, priznao si je da je bio u pravu. Ćelavac nije riskirao pucnjavu među zidovima koji odbijaju metke.

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG PODNE Mock je izašao na sporedni izlaz wroclawskoga Građevinskog arhiva pored Rossmarkta i protegnuo se tako snažno da su mu zapucketali zglobovi. Stajao je na nogostupu uske uličice i s odbojnošću promatrao duboke kaljuže koje su šibali oštri mlazovi kiše. Rastvorio je kišobran i preskočio prometnu Schlosserstrasse prljajući blatom svježe ulaštene zimske cipele. Potiho je prokleo uzaludnu nadu u snijeg i hladnoću pa pogledao na sat. Glad ga je


podsjetila da je vrijeme objeda, što ga je još više oneraspoložilo. Opsovao je glasno cijeli svijet i krenuo dalje duž istočne strane Blücherplatza u smjeru Ringa. Kretao se u žustroj struji prolaznika koji su pridržavali šešire ili se petljali između tezgi, hvatajući vjetar u jedra kišobrana. Po ulasku u Schmiederbrücke vjetar je postao podnošljiviji. Mock je skrenuo u Ursulinenstrasse i ušao u Ravnateljstvo policije. Teško predišući, uspeo se po širokim stepenicama na treći kat, gdje su se iza ostakljene pregradne stijene nalazila dva kabineta. Mühlhausov i njegov vlastiti. Bljedunjavi tajnik, praktikant Ernsi von Stetten, uslužno je skočio ugledavši Mocka. “Ima li čega?” upitao je Mock vješajući promočenu odjeću u tajništvu. “Ehlers vam je ostavio sve fotografije. Izuzev toga ništa novo”, odgovorio je Von Stetten smještajući Mockov kišobran u mesingani držač stalka od tamnog drva. “Ništa novo, ništa novo”, oponašao ga je Mock ušavši u kabinet. “Ni u istrazi nema ništa novo. Nisam se pomaknuo ni za korak u slučaju Gelfrert-Honnefelder.” Mock je zapalio cigaru i rezimirao današnje prijepodne ispunjeno prašinom starih građevinskih dokumenata, shemama sanitarnih instalacija, neostvarenim projektima osobnih dizala i dizala za ugljen te suhoparnim objašnjenjima arhitekata i inženjera, Tijekom tri sata nije pronašao ništa što bi mu moglo koristiti u daljnjoj istrazi. Najgore od svega bilo je to što Mock zapravo nije znao što traži. “Što ćeš reći Mühlhausu”, uzrujano je govorio sam sebi, “kada te upita što si danas radio?” A odgovor na to pitanje bio je zapravo jednostavan: pregledao je sve dokumente koji su bili povezani s oba mjesta zločina. Proučio je planove svih etaža, uključujući podrume i tavane. Saznao je što se prije nalazilo na mjestu na kojemu su sada stajale obje zgrade, kako su se taložili temelji, tko je kome preprodavao zemljište i građevinske parcele. Mühlhaus je mogao postaviti i znatno gore pitanje: zašto? Čuo bi tada složeni filozofski traktat o trijadi osoba-vrijeme-mjesto. “Žrtve su slučajne, vrijeme nije slučajno. Znači, za provjeru ostaje jedino mjesto. Ne može biti slučajno. Nešto mora povezivati oba mjesta”, takav bi odgovor začuo Mühlhaus. “Ali iako sam prekopao


Građevinski arhiv, još ne znam što.” Mock se nije morao posebno potruditi da bi u mašti začuo ironični Mühlhausov smijeh. Prisjetio se da je Mühlhaus sada na konferenciji kod predstojnika policije Kleibomera i da je malo vjerovatno da će danas sresti Mocka i postaviti mu to teško pitanje. Istražitelj je s olakšanjem odahnuo i potegnuo ručicu na prozorskom okviru kojom je otvorio okno za provjetravanje. Zatim je skinuo sako, raskopčao kruti ovratnik, sjeo za pisaći stol i počeo kucati na novom stroju za pisanje Olympia nepostojeće riječi slučajne skupove slova. Mock je najbolje razmišljao uz pravilan ritam udaraca tipki. Na papiru su se pojavile petoslovne riječi. Pet udaraca razmak. Pet udaraca - razmak. Ernst von Stetten znao je da dokle god pisaći stroj Olympia bude otkucavao taj osebujni ritam - Mocka neće biti ni za koga, uz iznimku njegove lijepe žene Sophie i staroga Mühlhausa. Potrajalo je dugo. Tajnik je otpravio nekoliko stranki, nekoliko slagao, drugima se uljudno ispričao. Istodobno s dvama udarcima sata na sveučilišnoj crkvi Von Stetten je začuo vađenje papira iz valjka iscrpljenoga stroja. Zatim je nastala tišina. “Stari je mislio i smislio”, zaključio je. Bio je to ispravan zaključak. Mock je sjedio među razbacanim papirima ispisanim jednakim dionicama slova, umakao pero u veliku tintarnicu i pisao na poleđini jednoga od njih: “Istraživao si mjesta ubojstva s gledišta građevinskoga umijeća”, sitna slova pokrivala su papir. “Bila je to pogreška. Kakvo se objašnjenje može naći u planovima i shemama? Važna je povijest zgrade. Ne povijest cijevi, cigala, podruma, cementa, remonta i renovacija. Važna je povijest ljudi koji tamo žive i koji su tamo živjeli.” “Moram li onda istraživati genealoška stabla stanovnika? Kada je teta Truda upoznala ujaka Jorga?” upitao je samoga sebe. U trenu se bacio na tintarnicu i papiriće sjajne od svježega crnila. “Zašto netko bestijalno ubija određenoga dana? Samo toga precizno određenog dana? Zato što mu je taj dan važan. Možda se osvećuje za nešto što mu se dogodilo upravo toga dana? Za što se taj čovjek osvećuje? Zbog čega se taj čovjek osvećuje sadistički? Zbog nečega vrlo lošeg što ga je snašlo.” Netko je pokucao na vrata.


“Trenutak! Pričekajte!” viknuo je Mock i dao se na pisanje. “Gdje se može saznati o vrlo ružnim stvarima?” zabilježio je jedva i čitljivo. “U policijskoj kartoteci.” Puklo je pero. Von Stetten je zakucao ponovno. Mock je nešto bijesno progunđao vidjevši kako tinta kaplje na orukavlje njegove košulje. Tajnik je to gunđanje prihvatio kao suglasnost za ulazak u kabinet. “Zove vaša supruga, gospodine savjetniče.” Von Stetten je znao da će začas ugledati osmijeh na licu svoga šefa. Nije se prevario. Mock je preuzeo poziv i začuo Sophiein slatki glas. “Dobar dan, dragi.” “Dobar dan. Odakle zoveš?” “Od kuće. Htjela sam te podsjetiti na današnji dobrotvorni koncert. Počinje u osam. Ja ću poći ranije s Elisabeth. Moramo proći još jedno mjesto iz Beethovena. Sviramo na samom početku.” “Dobro. Hvala na podsjećanju. Jesi li već ručala? Što je Marta danas spremila?” “Jela sam kod Elisabeth. Vježbale smo cijelo jutro i prijepodne. Marta danas nije kuhala. Pa jutros si joj rekao da ćeš pojesti nešto u gradu.” “Točno. Zaboravio sam na to.” “To je sve.” Mock je čuo oklijevanje u Sophieinu glasu. “Znaš, imam veliku tremu...” “Ne brini. Držim ti palčeve.” “Govoriš tako jasno i jednostavno... Tako sigurno...” Mock je šutio. Pred očima su mu bile slike jutrošnjega zanosa. Osjetio je ganuće i ispunio ga je iznenadni val sreće. “Znam, znam, dragi, moram završiti.” “Da, Sophie. Da, draga”, rekao je mekano. “Imam jedan važan posao. Vidimo se na koncertu.” Mock je odložio slušalicu. Već sekundu poslije iznova ju je podignuo. Činilo mu se da kroz jednoličan signal čuje jutrošnje Sophieine uzdahe. Otresao se sjećanja, zakopčao ovratnik i pritegnuo kravatu. “Von Stetten!” viknuo je. “Dođite!” Bljedoliki tajnik bešumno je ušao. U ruci je držao notes i čekao naloge. “Pišite.” Mock je isprepleo ruke na vratu. “Točka prva. Od danas ću


kroz nekoliko dana morati dokasna raditi u našemu arhivu. Napišite odgovarajuće pismo s tim u vezi Kluxenu, upravitelju zgrade. Arhivar Scheier mi treba što prije donijeti pričuvni ključ arhiva da bih ondje mogao raditi i danju i noću. Obrazac pisma naći ćete među papirima slučaja Lebersweller iz prosinca dvadeset pete. Točka druga. Sutra u osam ujutro kod mene imaju biti Kleinfeld i Reinert, povjerljivi Mühlhausovi ljudi. Radit će sa mnom u arhivu. Sutra ujutro pitajte našega šefa za odobrenje. Siguran sam da neće imati ništa protiv, ali pro forma... Točka treća. Prenijet ćete mom sluzi Adalbertu dva naloga. Neka pokupi naručenu stolu od kunovine iz Beckovog dućana i moj frak iz čistionice na Topfkramu. Neka mi to donese ovamo u sedam. Točka četvrta. Kupite mi nešto za jelo i donesite u arhiv. Bit ću ondje. To je sve.”

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG CETVRT DO SEDAM UVECER Mock je sjeo u taksi na Blücherplatzu i zatražio da ga se vozi u koncertnu dvoranu u Gartenstrasse. Taksist nije bio oduševljen tako kratkom vožnjom, pa nije ni pokušao zabaviti putnika razgovorom. Uostalom, bilo bi to ionako bezuspješno. Mock, stegnut u pretijesni frak i razdražen neučinkovitim kopanjem po arhivu, bio je zagrijan za razgovor jednako kao i njegov cicerom. Raspoloženje Mocku nije popravio ni odlučan nalet hladnoće. Zagledan u krov Gradskoga kazališta, koji se zamalo nije urušio pod snijegom, razmatrao je rezultate potrage. U policijskom arhivu bilo je oko tisuću fascikala povezanih s ubojstvima. Mock ih je pregledao gotovo stotinu. Bio je to mukotrpan i jalov posao. Nijedan od policijskih arhivara nije nikada pretpostavljao da bi netko mogao u kartoteci tražiti ikakve toponime, te spisi nisu bili opremljeni indeksima naziva gradova i ulica. Osim indeksa prezimena - koji su nedavno sačinili u tu svrhu angažirani arhivari - istraživač arhivalija nije imao nikakvu drugu pomoć. Mock je zato morao čitati svu građu računajući da će naletjeti na adresu Ring 2 ili Taschenstrasse 23-24 i da će naći nadnevak nekoga zločina koji je bio spomenut godinu dana kasnije. Samo se jednom susreo s


adresom zgrade u kojoj je stanovao Gelfrert. U spisima je bio opisan slučaj pedofila koji je u svibnju silovao osmogodišnju djevojčicu u podrumu u Kočim zaulku. Taj je perverznjak stanovao u prizemlju Friedrich-Wilhelm-Strasse 21, odnosno bio je Gelfrertov susjed. Mock nije pronašao ništa više. Sada, dok se vozio kroz grad po kojemu je sipio snijeg, razdirali su ga snažni osjećaji. Iritirale su ga vlastita znatiželja i ljubopitljivost koje su vodile njegove misli prema davnim zločinima i nesrećama, a proučavao ih je tako predano da je zaboravio na slučaj GelfrertHonnefelder. Proklinjao je po tisućiti put toga dana samoga sebe zato što je polazio od nekih pseudofilozofskih, determinističkih pretpostavki, temeljeći cijeli slučaj na osebujnoj raščlambi onoga što je slučajno i izvjesno. Bjesnio je na sebe zbog vođenja istrage u kojoj predmet potrage nije bio jasno određen. Usto, nije mu davala mira kazna od petnaest godina zatvora na koju je toga pedofila osudila pruska mjera pravednosti. Postojao je još jedan razlog Mockova uzrujavanja: danas nije okusio ni kap alkohola. Nije čudo što u takvom raspoloženju nije dao ni pfeniga napojnice mučaljivom taksistu koji se zaustavio u Gartenstrasse, nasuprot Koncertnoj dvorani, ukrašenom velikim natpisom “Dobrotvorni adventski koncert”. Držeći pod pazuhom kutiju s darom za Sophie, Mock je ušao u golemo predvorje veličajnoga zdanja koje je nedavno projektirao Hans Poelzig. U garderobi je ostavio kaput i dar pa krenuo prema dvokrilnim vratima pored kojih su se uparadeni biljeteri prepirali s nekim čovjekom. “Nemate osobnu pozivnicu!” vikao je biljeter. “Izvolite se udaljiti!” “Nije vam do mojeg novca?” Mock je prepoznao Smolorzov glas. “Zar je lošiji od novca drugih ljudi? Da vam ga možda ostavim da odete na pivo? Možda vam se ne sviđa to što sam bez fraka?” Mock je priskočio Smolorzu i uhvatio ga pod ruku. “Ovaj gospodin nema povjerenja u vas.” Mock, neočekivano zabavljen cijelom situacijom, podrugljivo je pogledao biljetere. “I u pravu je, jer, sudeći po vašim njuškama, već su vam u osnovni školi davali votku umjesto ribljega ulja.” Mock je odvukao Smolorza u stranu, ne obraćajući pozornost na zbunjene vratare. “I što je bilo?” upitao je.


“Sve u redu. Prijepodne kod gospođe Pflüger. Zatim kod vas doma. Obje. Cijelo su vrijeme vježbale”, gunđao je Smolorz. “Hvala vam, Smolorz.” Mock je ljubazno pogledao podređenoga. “Još nešto manje od dva tjedna. Izdržite. Onda ćete kao nagradu za dobro obavljen posao dobiti tjedan dana neubilježenoga odmora. Pred same blagdane. Za danas ste također slobodni.” Smolorz je podignuo šešir i vukući noge uputio se prema izlazu, u kojemu su blistali snježnobijeli uštirkani prsnici, urešena večernja odijela, kineske lepeze i obojeno perje. Mock je izvadio pozivnicu i stao u red iza neke mršave dame koja je u jednoj ruci držala lornjon, u drugoj pak dugi usnik s upaljenom cigaretom. Biljeteri od nje nisu tražili pozivnicu, već su puni poštovanja spustili glave na prsa. “Oh, koga ja to vidim?!” uzviknula je dama. “Zar ste to doista vi, gospodine markiže? Oh, koja čast!” Afektirana dama okrenula se prema ljudima koji su stajali iza nje kako bi s njima podijelila svoje prekrasno otkriće. Pozornost joj je prikovao Mock, koji je stajao iza nje. “To je nezamislivo, dragi gospodine.” Dama se zabunila i umjesto lornjona na oko prislonila usnik. “Biljeter na današnjem balu je sam markiz Žoržik de Leschamps-Brieux!” Očigledno pogođena slabašnim dojmom koji je na savjetnika ostavila njezina obavijest, otplovila je prema foyeru, ispuštajuči dim poput parobroda, dok je sam Žoržik, kojega je Mock optužio za lokanje rakije u pučkoj školi, prezirno pogledao njegovu pozivnicu. “A je li vam, ekscelencijo kriminalistički savjetniče”, Žoržik je polagano čitao naslove s pozivnice, “onaj smutljivac koji je pokušao ući bez pozivnice ostavio svoj prilog?” “Jest, jer sam apstinent”, odrezao je Mock i prošao pored razočaranoga Žoržika.

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG DEVET UVECER Dobrotvorni koncert približavao se svršetku. Sophie, usrećena ovacijama, izostankom muževa alkoholnoga zadaha i izrazima


divljenja, kojima ju je za vrijeme stanke obdarivalo najbolje wroclawsko društvo, svukla je rukavicu i dopustila da suhi i snažni prsti Eberharda Mocka lagano kliznu po glatkoj koži njezine ruke. Mock je zatvorio oči i prisjećao se Sophieina nastupa, njezina spokoja za glasovirom, njezina ponašanja puna suzdržane elegancije, bez egzaltacije i divljega zabacivanja glave. Divio se ne toliko ženinu sviranju koliko liniji njezina tijela, koju je naglašavala crna pripijena haljina. Očaravali su ga Sophiein profil s ponosnim uzvišenjem punđe, blago ovalni obris vrata, krhkost ruku, blizanačka oblost polutki stražnjice. Nadimao ga je mužjački ponos. Za vrijeme stanke gledao je odozgo na druge muškarce i neprestano kružio oko žene, kao da želi reći “Ne prilazi - obilježavam teritorij.” Zazvučali su posljednji akordi Debussyjeva Poslijepodneva jednog fauna. Zagrmjele su ovacije. Mock, umjesto da gleda naklone glazbenika, divio se gracioznosti s kojom je Sophie spajala ruke u pljesak podižući ih visoko iznad glave. Šapnuo joj je nekoliko riječi na uho i brzo napustio gledalište. Otrčao je do garderobe, podignuo i položio na pult krzno i ženin šeširić te svoj kaput i šešir. Otvorio je kutiju sa stolom od kunina krzna i gurnuo je u rukav Sophieina ogrtača, koji je mirisao na parfem. Zatim se odjenuo i čekao objesivši njezin krzneni kaput preko ruke. Ubrzo se pojavila pored njega. Isturila je bujne grudi i gurnula ruku u rukav krznenoga kaputa, koji joj je pridržavao Eberhard. “Ovo nije moje krzno”, rekla je uplašena, izvlačeći stolu iz rukava. “Ebi, garderobijer je pogriješio. Dao ti je nečije. Ja nisam imala stolu.” “To je tvoj kaput.” Mock je imao izraz gimnazijalca koji je prosuo čavliće na stolac omrznutoga nastavnika. “I tvoja stola.” “Hvala, dragi”, Sophie mu je pružila ruku na cjelov. Mock ju je zagrlio i izveo iz Koncertne dvorane. Osvrnuo se naokolo i opazio parkirani adler. Zalupio je Sophieina vrata i sjeo na vozačko sjedalo. Sophie je gladila stolu vršcima prstiju. Mock je obgrlio ženu i strastveno je poljubio. Ona mu je uzvratila poljubac, nakon čega se odmaknula i prasnula u neobuzdan smijeh. “Sjajno si rekao tom Leschamps-Brieuxu”, plakala je od smijeha. “I što je najbolje, pogodio si u bit. On stvarno puno pije... Ni o čemu drugom se danas u Wroclawu neće razgovarati... Samo o tvom bon mot... Žoržik je u vrtiću pio votku umjesto ribljega ulja... Već su se u


foyeru svi tome smijali.” Mock je, ne vladajući sobom, prigrlio Sophie tako snažno da je kroz meko krzno stole ćutio sitan oblik njezina uha. “Dođi, napravit ćemo to u automobilu”, šapnuo je. “Poludio si, prehladno je”, dahnula mu je lagano na uho. “Odvezimo se kući. Priredit ću ti nešto posebno.” Automobil se teško pokrenuo iz vlažne i ljepljive snježne postelje. Mock je vozio vrlo polagano po Hofchenstrasse, vukući se za golemim furgonom s kojega je neki čovjek ogrnut kabanicom sipao po kolniku pijesak. Mock ga je prestignuo tek ispred raskrižja s Moritzstrasse i kližući se po konjskim kopitima utrtoj Auguststrasse dovezao se sigurno na Rehdigerplatz. Snijeg je prestao padati. Mock je iskočio iz auta i otvorio vrata sa suvozačke strane. Njegova je žena bojažljivo gurnula stopalo obuveno u lakiranu cipelicu u blistavi ledeni pršić. Povukla je nogu u automobil. “Odmah ću ti donijeti nekakve cipele, draga.” Mock je pritrčao ulazu u zgradu. Ipak nije ušao, nego se okrenuo i vratio do automobila. Otvorio je vrata i pokleknuo. Jednu je ruku položi ispod Sophieina koljena, drugom joj je obgrlio leđa. Sophie se nasmijala zagrlivši ga oko vrata. Mock je zastenjao i lagano podignuo ženu. Zaljuljao se od njezine težine i na trenutak lovio ravnotežu široko se raskoračivši. Uspjevši u naumu, prenio je Sophie do veže i spustio je na stepenicu s natpisom “Cave ca nem”.5 Zatvorio je auto i vratio se. Tamo je u trenu uronio u meko krzno, pritisnuo krhko tijelo o žućkaste pločice, tamo su njegova bedra obujmile moćne noge, a vrat skliska stola. Iznenada se upalilo svjetlo i razleglo režanje psa doktora Patschkowskog. Bračni par Mock popeo se na svoj drugi kat, šokirajući odvjetnika koji je silazio sa psom: ona je potezala haljinu nadolje niz bedra, on je popravljao kosu i povlačio stolu s vrata. Marta im je otvorila vrata i - vidjevši u kakvu su raspoloženju odmah se vratila u služinsku sobu, iz koje je već odjekivalo Adalbertovo hrkanje. Eberhard i Sophie uvukli su se u spavaonicu pripijeni tijelima. Iznenađeni pas najprije se počeo radovati, a onda - vidjevši nešto nalik na borbu - režati. Sophie mu je pred nosom zalupila vrata, gurnula


muža na otoman i latila se raskopčavanja brojnih gumba na njegovoj odjeći. Počela je od kaputa. Zatim je šešir odletio prema vratima. Sljedeće su na redu bile hlače. Tada je zazvonio telefon. “Marta će preuzeti”, rekla je Sophie. “Zna što radimo i sigurno će reći da nas nema kod kuće.” Telefon je ustrajno zvonio. Marta se nije javljala. “Ništa mi sada ne može biti važnije od tebe”, šapnuo je Mock. “Ko god zvonio, riješit ću ga se.” Ustao je i izašao u predsoblje. Podignuo je slušalicu i šutio. “Dobra večer, molim savjetnika Mocka”, začuo je nepoznati glas. “Pri aparatu”, progunđao je. “Gospodine savjetniče, ovdje Willibald Honness iz kasina hotel Četiri godišnja doba.” Mock je sada prepoznao telefonom izobličeni glas jednoga od svojih informatora. “Ovdje je nekakav mladić. Puno gubi na ruletu. Predstavio se kao Erwin Mock, tvrdi da vam je nećak. Temeljem toga dobio je kredit. Ako nastavi tako neobuzdano igrati, stvar će loše završiti. Čini se kao da gubi novac koji nema.” “Poslušaj me, Honness.” Mock je izvukao revolver iz uzidana ormara i gurnuo ga u unutarnji džep kaputa. “Napravi nešto da prestane igrati. U najgoremu slučaju, raspali ga po njušci tako da se onesvijesti. Smjesta dolazim.” Mock se vratio u spavaću sobu te posegnuo za šeširom koji je ležao na podu i pobuđivao veliko zanimanje psa. “Odmah ću se vratiti. Erwin je u velikoj pogibelji.” Sophie je svlačila haljinu. Pruga tuša za trepavice spuštala joj se niz obraz. “Ne moraš se vratiti”, glas joj je zvučao kao da uopće nije plakala.

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG POLA DESET UVECER Willibald Honness, vratar u kasinu hotela Četiri godišnja doba u Gartenstrasse 66-70, pridržavao se Mockovih uputa, iako je Erwina izbacio iz igre bez primjene nasilja. Postupio je vrlo jednostavno -


usuo mu je u pivo sredstvo koje izaziva povraćanje. Stoga kada je Mock u razvijorenom kaputu uletio u kasino i - ravnajući se prema uputama vratara i majmunolikog čuvara - utrčao u muški toalet, mladić je klečao uz zahodsku školjku, a glava mu je bila u Honnessovim brižnim rukama. Prizor je malo primirio Mocka. Zapalio je cigaretu i upitao za kojim je stolom igrao Erwin. “Četvrtim, striče”, začuo se odgovor iz nutrine školjke. “Odmah se vraćam.” Mock je Honnessu gurnuo u džep novčanicu od deset maraka. Napustio je toalet i prišao čuvaru koji je stajao u hallu pored goleme fontane između dvije veličajne palme. Nijedno drugo mjesto ne bi mu toliko pristajalo. Majmun je u njega upiljio malene oči. “Htio bih se vidjeti s upraviteljem kasina”, rekao je Mock i instinktivno posegnuo za iskaznicom; no zaustavio se; radije još nije otkrivao sve svoje karte. “Zovem se Eberhard Mock. Gdje da ga potražim?” “Reklamacije se rješavaju za stolom. Upravitelja je trebalo pozvati za stol”, progunđao je čuvar. “Izvolite doći sutra iza tri.” “Zbog druge stvari sam. Vrlo važne stvari.” Mock je to rekao i primijenio pouzdanu metodu za umirenje nerava: počeo je u mislima recitirati Horacijevu odu “Exegi monumentum...”6 Ispod niskoga svoda čuvareve lubanje odvijao se napregnut rad malenoga mozga. Kada je Mock došao do glasovitoga “non omnis moriar”7, čuvar je rekao: “Recite, molim, koje stvari. Prenijet ću upravitelju, pa vas možda primi...” “Ništa mu nećeš prenijeti”, rekao je Mock, “jer bi morao ponoviti deset riječi, a to znatno prekoračuje tvoje mogućnosti.” “Odjebi odavde. I to smjesta.” Čuvar je namrštio obrve i stegnuo velike šake. Nije puno manjkalo da počne njima bubnjati po svom izbočenom prsnom košu. Mock je u mislima recitirao slavnu odu o besmrtnosti odabranika muza. Odjednom je zapeo i više ni sam nije znao tko je u šutnji uzlazio na Kapitolij: poganski svećenik ili vestalka? Tada se silovito okrenuo i iz poluokreta zadao prvi udarac. Zatečeni čuvar uhvatio se za čeljust i izgubio ravnotežu. Mocku je to bilo dovoljno. Sagnuo se, zgrabio protivnika za nožne članke i povukao prema sebi. Mlazovi vode


pojavili su se tamo gdje se našao čuvar, lišen oslonca kratkih nogu. Voda se prelila iz fontane i istekla na crveni tepih. Čuvar se bespomoćno vrpoljio u mramornom spremniku. Oslonio se na ruke i pokušao sjesti. Vodoskok je zalijevao njegovu bijelu košulju i zasljepljivao ga. Mock je, raščlanjujući u mislima daljnje Horacijeve stihove o bučnoj rijeci Aufidus, stavio bokser i odmjerio udarac - u čuvarov podbradak. Lakat anđela stražara poskliznuo se po dnu bazena, a njegova je glava ponovno iščeznula u klokotavom vrtlogu. Mock je zbacio kaput, još jednom uhvatio čuvara za gležnjeve i snažnim ga zamahom izvukao iz bazena. Majmunova glava tresnula je o kameni obrub fontane, nakon čega mu je tijelo prizemljilo na mekani tepih. Mock se leđnom rukom uhvatio za palmu i odmjerio ležećemu udarac nogom. Nepotrebno. Čuvar je nakon izvlačenja iz fontane već bio u nesvijesti. Mock je nezadovoljno pogledao promočene rukave svoga sakoa i krvlju poprskane nogavice. Shvatio je da u ustima ima ugašeni opušak. Ispljunuo ga je u fontanu i ozbiljno pogledao goste kasina koji su izašli iz dvorane i zaprepašteno promatrali neprisebnoga čuvara. Njihove osjećaje dijelio je vratar, koji je, ne čekajući Mockovo pitanje, rekao: “Upraviteljev ured je na prvom katu. Soba sto četiri.” Soba broj sto četiri djelovala je pretijesno za masivno, pretilo tijelo okončano ćelavom glavom, koje je sjedilo zavaljeno u naslonjač i ozbiljno pregledavalo izvješća krupjea. Norbert Risse svojom je posturom pobuđivao neopisivu radost restoratera i krojača. Obroci od deset jela i bale materijala uporabljenog za njegova elegantna odijela dopuštali su predstavnicima obaju zanimanja da barem na trenutak zaborave svakodnevne materijalne brige. Mock je bio posve drugačije profesije, pa pogled na Rissea u njemu nije budio puno oduševljenja. Još su ga manje zanimali svileni šalić upravitelja kasina i njegov prošiveni kućni haljetak, a najmanje servis od kineskoga porculana na stoliću za kavu te ravnodušna papiga, koja je poznavala samo jezik gluhonijemih. “Zovem se Eberhard Mock”, rekao je. “Kriminalistički savjetnik Eberhard Mock. Molitelj sam. Skromni molitelj.” Risse je pozorno promotrio promočeno odijelo Mocka, koji je stajao premještajući se s noge na nogu. Javio se na telefon koji je zazvonio i slušao na trenutak brzo i prekinuto izvješće. Problijedio je,


spustio slušalicu i pokazao gostu naslonjač. “Možda skroman, ali prilično nestrpljiv”, primijetio je Risse. “Slušam vas, gospodine savjetniče.” “Moj nećak Erwin Mock prokockao je danas malo novca u vašem kasinu. Htio bih znati koliko.” Mock je počeo među prstima vrtjeti cigaretu. “Od toga će zavisiti moje daljnje molbe.” Risse je primaknuo Mocku porculansku kinesku posudicu ispunjenu cigaretama u plavom prugastom papiru. Mock je zapalio ponuđenu cigaretu i zagledao se u lijepi servis za kavu. Delikatni motiv bambusovih izdanaka koji su se uvijali oko šalica, vrča i šećernice podsjećao ga je na njegovu davnu, prolaznu opčinjenost Istokom. Vrč se pozivajuće pušio. “Vaš nećak danas nije imao sreće. Proigrao je tisuću maraka. Uzeo ih je na kredit pozivajući se na srodstvo s vama. Kredit dodjeljujemo samo onda kada smo sigurni da će biti isplaćen najkasnije sutradan.” “Kartaški dugovi su dugovi časti.” Mock je vrtio u rukama šešir. “Ne znam hoću li ga uspjeti isplatiti već sutra. Molim za prolongiranje duga.” Pomislio je kako mora Bečku platiti stolu. “Regulirat ću dug svoga nećaka prekosutra.” “Gospodine savjetniče, glasoviti smo po tome”, Risseu su se namreškali obraščići i podvaljak, “da ne dopuštamo svojim klijentima odgađanje termina isplata. Predočite si, molim vas, da nam je ta neodgodivost adut. Klijenti se suočavaju oči u oči sa svojom sudbinom, s izazovom, sa zamišljenim protivnikom, kako više volite, i znaju da je taj protivnik težak i beskompromisan. Protivnik s kojim treba igrati otvorenih očiju. Knez Hermann Treći von Kaunitz, koji je ovdje bio prošloga tjedna, posudio je od nas stanovitu svotu, da bi je nedugo zatim izgubio. Posuđujemo samo jednom. Von Kaunitz je igrao u subotu, a u nedjelju banke i čekovni uredi ne rade. A conto isplate duga morao je u nas ostaviti malo obiteljskoga nakita. A što bi mogao ostaviti vaš nećak? Dobro da ste se javili. Moji ljudi su prilično bezobzirni spram neplatiša.” “Nećete me ponuditi kavom?” Mock više nije u mislima recitirao Horacija. “Moram se zamisliti nad reklamnim krilaticama koje sam maloprije čuo.” Risse je zasoptao. Nije ništa rekao ni napravio. Mock si je natočio kave u šalicu i prišao prozoru. “Ne bih se usudio narušiti tako savršena načela”, rekao je.


“Gospodine Risse, jednostavno ćete mi posuditi tu svotu. Privatno. Kao dobrome znancu. A ja ću vam je vratiti tijekom tjedna i nikada neću zaboraviti tu prijateljsku gestu.” “Jako bih želio biti vašim dobrim znancem, gospodine savjetniče”, nasmiješio se Risse. “Ali zasad to nisam.” Mock je polagano pio kavu i šetao po sobi. Njegovu pozornost prikovala je japanska slika koja je prikazivala borbu japanskih samuraja. “Znate li što se događa za vrijeme premetačina koje ja vodim?” upitao je. “Vrlo sam temeljit. Ako nešto ne mogu naći, uzrujam se i moram reagirati. Znate li kako? Jednostavno demoliram. Uništavam.” Mock je prišao stoliću i podignuo vrč za kavu. Natočio si je malo i zasladio. “A sada sam jako uzrujan”, rekao je držeći u jednoj ruci šalicu, a u drugoj vrč. “Ali ovo nije premetačina”, inteligentno je primijetio Risse. Mock je tresnuo šalicu o kaljevu peć. Risseov se izraz lica promijenio, ali je ostao nepomično sjediti. Mock je zgazio petama krhotine šalice i pretvorio ih u škripavu prašinu. “Sutra ću ti donijeti antidatirani nalog za premetačinu”, Mock je snažno zamahnuo. “Hoćeš li izdržati ovu napetost, Risse? Dopustit ćeš da ovaj vrč prestane postojati?” Risse je pritisnuo gumb ispod stola. Mock je vidjevši to tresnuo vrč o zid, po kojemu su počeli teći crni potočići kave. Zatim je izvadio skakavac i priskočio slici. Prislonio je oštricu na oko jednoga od samuraja. U kabinet su upala tri čuvara. Risse je obrisao suze koje su tekle niz nabore njegova lica i dao im znak da izađu. Zatim je počeo ispisivati ček.

WROCLAW, SRIJEDA, 30. STUDENOG POLA JEDANAEST UVECER Adler se zaustavio u Nicolaistrasse ispred zgrade u kojoj je stanovao Franz Mock. Erwin je već došao k sebi. Bio je skoro trijezan, ali mu je ošit podizala pijanska štucavica.


“Striče”, štucnuo je, “oprostite. Vratit ću vam taj iznos. Hvala vam što ste me spasili. Morao sam dobiti novac da bih nekome pomogao. Nekom tko je u velikim neprilikama.” “Idi kući i ne govori ocu ništa”, progunđao je Mock. “Ali”, Erwinu nešto nije davalo mira, “mogli ste upitati... hiik... čovjeka koji mi je pomogao gdje je upraviteljev ured. Niste morali izmrcvariti... hiiik... toga čuvara u fontani.” Mock je šutio. “Shvaćam”, rekao je Erwin. “Morali ste nekoga... hiiik... pritisnuti. Posve vas razumijem.” Mock je pokrenuo motor. Erwin je izašao. Adler je polagano krenuo kroz zasniježeni grad. Muškarac koji ga je vozio znao je da će po povratku u uspavanu kuću zateći zaključana vrata spavaće sobe i stolu od kunovine na kvaki ulaznih vrata. Prevario se. Stola je ležala na otiraču.


WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA OSAM UJUTRO Policijski arhiv bio je smješten u podrumima Ravnateljstva policije u Schuhbrucke 49. Široki prozor ispod stropa gledao je na popločeno dvorište. Policajci Eduard Reinert i Heinz Kleinfeld iz neobjašnjivih razloga nisu upalili električno svjetlo i sjedili su brada oslonjenih na ruke. Do njihovih ušiju dopirali su rzanje konja, čiščenje snijega, povremeno zveckanje lanaca zatvorenika istražnoga zatvora i psovka čuvara. Iznenada je došao novi zvuk: šum automobilskog motora. Zalupila su se vrata i zaškripao je snijeg pod nogama. U tamnom prozorčiću pojavile su se najprije hlače, a za trenutak i Mockovo lice. Nije prošla ni minuta i pred policajcima je stajao kriminalistički savjetnik, od kojega su dopirala dva vonja. Jedan - alkoholni govoreći o noći provedenoj u društvu boce, drugi - kolonjski svjedočeći o neuspješnom pokušaju poništavanja prvoga zapaha. Reinert, obdaren čudesnim njuhom, osjetio je i drugačiji miris damskih parfema. Pred Reinertovim očima stajala je slika pijanoga Mocka u naručju ekskluzivne djevojke. Ta slika nije odgovarala istini. Pretpostavljeni rex vivendi8 proveo je noć s bocom votke, ogrnut stolom od kunovine prožetom nježnim mirisom parfema Tosca. Savjetnik je zapalio svjetlo i pozdravio oba policajca, koja su formalno bila podređena Mühlhausu. Bili su to bistri, diskretni i negovorljivi istražitelji koje je Mühlhaus koristio za posebne zadaće. Zadaća koju im je Mock sada prikazao zahtijevala je prije svega strpljivost i ustrajnost. “Znam, draga gospodo”, započeo je poput sveučilišnoga predavača, premda je njegov šnapsbariton prije nametao izvanznanstvene asocijacije, “da bih vas uvrijedio kada bih vas zamolio da proučite cijele godišnjake spisa tražeći dvije adrese, a da pritom ne obrazložim cilj istraživanja.” Mock je upalio cigaru i primaknuo si pepeljaru golemu poput tanjura. Čekao je bilo kakvu reakciju slušatelja. Nije je bilo. To mu se


jako sviđalo. “Zasigurno ste čuli za slučaj Gelfrert-Honnefelder. Obojica su ubijena na neobičan način: Gelfrert je privezan za kuke u maloj niši u postolarskoj radionici, a zatim zazidan. Honnefelder je pak raskomadan u vlastitom stanu. Gelfrert je bio osamljeni glazbenik koji je odviše uživao u alkoholu, član Hitlerove partije. Honnefelder nezaposleni bravar i aktivni komunist. Dijelilo ih je sve: dob, obrazovanje, društveni položaj i politički nazori. Nešto ili je ipak spajalo, a to nam je rekao sam ubojica. Gelfrertu je za prsluk pričvrstio papirić s nadnevkom od dvanaestog rujna ove godine. Taj je listić potjecao iz Gelfrertovog zidnoga kalendara i zato je doktor Lazarius bio sklon ustvrditi kako je ubijen upravo toga dana. Ubojica je bio kod Gelfrerta u kući, istrgnuo je listić iz kalendara, zatim ga odveo ili na neki način dovabio u tu postolarsku radionicu, tamo ga je učinio nijemim i živa zazidao. O okolnostima Honnefelderove smrti znamo samo to što sam vam rekao. Ubojica nam je opet ostavio trag. Na stolu je ležao džepni kalendar s podcrtanim nadnevkom sedamnaesti studenoga. Doktor Lazarius je siguran da je Honnefelder ubijen upravo tada. Valjda ne sumnjate, moja gospodo, da je oba ubojstva izvršio isti čovjek.” Kleinfeld i Reinert nisu sumnjali. “Kako dakle vidite”, nastavio je Mock ne primijetivši Mühlhausa, koji je stojeći u vratima slušao njegovo izlaganje, “ta nam životinja kaže: ubio sam tada, a ne neki drugi put. Ja to tumačim ovako: ubio sam tada jer sam samo tada mogao ubiti. ‘Mogao sam’ ne znači ‘bio sam u stanju’, nego znači ‘samo su mi tada to dopuštale okolnosti’. Koje okolnosti? Na to si pitanje moramo odgovoriti.” Mock je ugasio cigaru i naklonio se Mühlhausu. “Moja gospodo, ova ubojstva ne povezuju žrtve (one su vjerojatno nevine), povezuje ih samo počinitelj. Ne bismo imali nijednu točku za koju bismo se uhvatili da nema znakova koje nam nudi sam zločinac. Ipak, ma koliko raščlanjivali nadnevke tih zločina, ma koliko ih okretali, dodavali brojke, nećemo pomaknuti istragu s mrtve točke. Palo mi je na pamet da ta ubojstva mogu biti podsjetnik na ono što se dogodilo tih dana i mjeseci, ali ranije, u minulim godinama. Ubojica nam možda želi reći da iskopamo neku staru istragu koja je možebitno dala krivi rezultat ili jednostavno bila zabašurena. To se očito dogodilo na tim mjestima,


točno na tim adresama. Tražite stoga u spisima adrese mjesta zločina. Ako uspijete pronaći neku bilješku o njima, registrirajte podrobno na što se odnosila. Zanima nas što se tamo dogodilo, i prije svega - kada! Sve to moramo pronaći ovdje.” Mock je pogledao zamišljenoga Mühlhausa, ustao i prišao zidu pokrivenom zatvorenim regalima s drvenim roletama. Prešao je po njima rukom. “Obojica ste završila klasičnu gimnaziju pa stoga poznajete različite vrste priložnih oznaka. Imamo priložne oznake mjesta, vremena, uzroka, uvjeta i dopuštanja. Nas zanimaju prve tri. Nečemo upoznati uzroke ako ne istražimo vremena i mjesta. Imate li pitanja?” “Gospodine savjetniče”, rekao je Kleinfeld. “Govorili ste o nekakvim adresama. Dajte nam ih.”

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA DESET UJUTRO Prilično pravilan niz zgrada u Grünstrasse, između Palmstrasse i Vorwerkstrasse odjednom se lomio. Nastupalo je udubljenje širine i dubine jedne zgrade. Tu je nišu djelomično ispunjavala mala jednokatnica odvojena od ulice dvometarskim zidom i ulaznim vratima ovjenčanim dvama tornjićima. Stražnji dio te zgrade kao da je bio prilijepljen uz stražnji dio velike kuće čije je pročelje izlazilo na dvorište najbliže četvrti kuća. Ta osebujna građevina imala je dva prozorčića u prizemlju i na katu, a u nju su vodila masivna vrata nad kojima se vidio natpis “Monistische Gemeinde in Breslau”. S wroclawskim monistima, koji su - osim uvjerenja u duhovno i supstancijalno jedinstvo svijeta i čovjeka - promicali potrebu prirodnoga odgoja mladeži, nereligijski moral, pacifizam i simpatije spram socijalizma, bile su povezane različite sekte i skupine, među ostalima i Wroclawska udruga za parapsihološka istraživanja. Ta je kuća odavno zanimala tajnu policiju, a osobito neveliku referadu koja se bavila religijskim i parareligijskim pokretima te izravno potpadala pod komesara Klausa Ebnera. Njegovi su ljudi o zagonetnoj zgradi prikupili malo informacija. Zadovoljili su se


njihovim unošenjem u spis poznatoga parapsihologa i vidovnjaka Theodora Weinpfodrta, utemeljitelja Wroclawske udruge za parapsihološka istraživanja. Iz tih je informacija proizlazilo da se nadzorom kuće na smjenu bave četvorica agenata, koja su radila u parovima. Osim njih to je mjesto dvaput mjesečno posjećivalo desetak osoba. Ondje su boravili od pet do dvadeset sati, provodeći vrijeme sukladno statutu Udruge - u spiritističkim seansama. Povremeno su bila organizirana i otvorena predavanja s okultističkim i astrološkim temama. Ebnerovi dužnosnici unijeli su u spis poprilično iznenađujuću obavijest. Njihovi informatori dojavili su im da posjetitelji kuće povremeno dolaze u pratnji djece. Policajci su smatrali da ih članovi Udruge uvode u tajne mističnih umijeća. Ebner je - nakon što se upoznao s izvješćima svojih ljudi - odlučio istražiti ne dovode li djecu onamo u nekakve sramne svrhe. Njegova je sumnjičavost porasla kada se pokazalo da su to isključivo djevojčice iz sirotišta čiji je ravnatelj član Udruge. Nakon detaljne istrage na vidjelo je izašlo da te djevojke hipnozi podvrgavaju ovlašteni liječnici te da mi se ne nanosi krivda. Ebner je veselo stavio slučaj kuće u Grünstrasse ad acta i vratio se uhođenju komunista i hitlerovaca. Tajnica je prepisala spise i proslijedila ih Odsjeku za ćudoređe. Njegov šef kriminalistički savjetnik, Herbert Domagalla nije zapazio ništa nećudoredno u djelovanju Udruge i zabavio se svojim svakodnevnim problemima, odnosno masovnim vrbovanjem agentica među prostitutkama. Djevojke iz sirotišta i nadalje su bivale u kući u Grünstrasse. Bile su tamo i sada. Odjevene u duge bijele halje i kao hipnotizirane ili nečim opijene stajale su oko velikoga kreveta na kojemu su ležale tri žene. Kroz maleni prozor upadalo je malo zimskoga svjetla koje se odražavalo od bijelo obojenih, praznih zidova predavaonice iz koje su uklonjena sjedala. Svjetlost zimskoga jutra miješala se s toplim sjajem nekoliko desetaka svijeća nepravilno raspoređenih po dvorani. Na podiju, za katedrom predavača stajao je goli bradati starac i tiho čitao omalenu knjigu uvezanu u bijelu kožu. Dvije ražarene peći isijavale su treperave valove vručega zraka. Djevojke su obasipale gola tijela žena bijelim cvjetnim laticama, koje su klizile niz glatku kožu i padale s laganim šumom na uškrobljene plahte. Poneke su se lijepile i nepokretno ostajale na uzvišenjima i udubljenjima tijela. Jedna od žena - svjetlokosa - ležala


je nepokretno, dok su dvije preostale - tamnokosa i riđa - obavljale niz radnji koje su svjedočile o njihovu najvišem umijeću na području ars amandi. Kada je tamnokosa zaključila da je nepomična plavuša netom pripremljena za daljnja djelovanja, prekinula je svoju proceduru, zaustavila uzlet riđokose kolegice i kimnula starcu. Bio je to jasan poziv. Starca nije trebalo puno moliti.

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA POLA JEDANAEST UJUTRO Mocku je pucala glava. Previše duhana, crne kave, nepotrebna boca rakije jučer, nepotrebna dva piva danas, napeti živci, hrpa spisa, ruševine braka, ukošena kaligrafija izvješća i spisa, ustrajno prelijetanje odlomaka u potrazi za izrazima što završavaju na strasse, prljave vrpce koje vezuju fascikle, odumiranje osjetila, prašina u zraku, osjećaj beznađa i beskorisnosti arhivske pretrage - sve je to Mocku, koji se nekoliko sati prije razmetao pred Reinertom i Kleinfeldom preciznom gramatikom istrage, mutilo bistrinu uma. Sada je pritiskao sljepoočnice i pokušavao ne dopustiti gluhom i tupom bolu da mu raznese lubanju. Rezignirano je ipak morao odvojiti ruke od glave i prihvatiti od arhivara Scheiera telefonsku viljušku s mikrofonom i slušalicu. “Dobar dan, gospodine savjetniče, ovdje Meinerer...” “Gdje ste?” “Kod gimnazije Svetog Mateja, ali, gospodine savjetniče...” “Da ste istoga trena došli ovamo.” Mock je odložio slušalicu, ustao s naporom od stola i ugasio svjetiljku. Reinert ga je pogledao praznim pogledom, Kleinfeld je uporno slinio prljavi prst. Mock se odvukao po stepenicama u svoj kabinet. Dospio je tamo nakon deset minuta, jer se podulje zabavio na mjestu gdje se plaća dug prirodi. Poslije je ljutito navalio na vrata kabineta. Zazvečala su stakla u vratima, Meinerer je skočio na pozor, a Von Stetten ga je pogledao s izrazom koji je govorio “Stari je jako loše volje.” Mock je mahnuo rukom i ušao u kabinet, propuštajući Meinerera


ispred sebe. Ovaj nije uspio načiniti ni dva koraka kada je osjetio snažan udarac u vrat. Poletio je naprijed tako silovito da je tresnuo na pod. Smjesta je ustao i sjeo nasuprot Mocku, koji je dospio zauzeti mjesto za pisaćim stolom, bijesno zureći u njega. “Ovo ti je za moga nećaka Erwina”, rekao je slatko Mock. “Trebao si ga pratiti dan i noć. I što? Sinoć moj nećak umalo nije sve prokartao u kasinu, igrajući na kredit. Našao se u pogibelji jer nije imao što dati u zalog. Zašto me nisi o tome obavijestio?” Mock se nagnuo preko stola i ispružio ruku. Glasni, vrući šamar ostavio je trag na Meinererovu obrazu. Udareni se povukao i više nije bijesno gledao svoga krvnika. “Poslušaj me, Meinereru”, Mockov ton i dalje je bio sladak. “Dovoljno si bistar da ne moram trošiti riječi na priče o ljudima iz ove ustanove kojima sam - iako sam ih volio više od tebe - uspješno prekinuo karijeru. Pa ću reći samo: ako još jednom zabrljaš, bit ćeš premješten u Odsjek za ćudoređe. Bavit ćeš se uvjeravanjem starih kurvi da redovito pristupaju venerološkim pretragama. Uz to te čeka i druga uzbudljiva zadaća: iznuđivanje makroa. A oni se baš ne daju ucjenjivati, jer im je nemoguće išta pronaći. Kurve složno šute o slabostima svojih šefova. Pa ćeš se s njima natezati i slušati uvrede na svoj račun. Dan za danom. A rezultati će biti mizerni. Ukor. Jedan, drugi... Moj prijatelj Herbert Domagalla neće biti milostiv prema tebi. I basta, Meinereru. To će te dokrajčiti. S olakšanjem ćeš prihvatiti mjesto pozornika na Ringu, samo da ne gledaš i ne osjećaš smrad, raspadanje i sifilis.” “Što trebam učiniti?” upitao je Meinerer. Njegov glas nije odavao nikakve osjećaje, što je uznemirilo Mocka. “Nastavi pratiti moga nećaka. Od trenutka kada napusti zidove gimnazije.” Mock je iz prsluka izvadio džepni sat i nagnuo glavu. U sljepoočnicama je oćutio male eksplozije. “Ali sada je jedanaest. Imaš dakle još sat. Otići ćeš kriminalističkom savjetniku Domagalli i pronaći mi nešto ćudoredno o upravitelju kasina u hotelu Četiri godišnja doba Norbertu Risseu. No što je? Idi i pogledaj kako ti izgleda budući odsjek.”


WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA PODNE Starac je ispustio posljednji ljubavni uzdah. Sophie je kriknula glasno, promuklo. Zatvorila je oči i ležala tako minutama. Odahnula je oslobođena muškarčeva tereta. Začula je šljapkanje starčevih bosih nogu. Ne otvarajući oči, počešala se po vratu, na kojemu je starčeva oštra brada ostavila crvene tragove koji su je svrbjeli. Krevet se ljuljao pritisnut mišićavim tijelom baruna Von Hagenstahla, koje je svoju kinetičku energiju prenosilo tijelu riđe uličarke, a zatim - njezinim posredovanjem - Elisabethinu korpusu smještenom na dnu te komplicirane piramide. Sophie je otvorila oči. Uz ležaj su stajale dvije djevojčice. Gledale su očima koje su sada bile prisebne i u kojima nije bilo traga opijenosti ni hipnotičke otupjelosti. Tada je barun ošamario riđu prostitutku. Na njezinu obrazu izbilo je jako crvenilo. Von Hagenstahl je ponovno zamahnuo. Djevojčice su zadrhtale. Potekle su im suze. Bespomoćne i uplašene, držale su u stisnutim šačicama bijele latice ruža. “Da još sipamo?” upitala je jedna od njih. Sophie je zaplakala.

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA DVA POSLIJEPODNE “I?” upitao je Mock. Heinz Kleinfeld protrljao je binokl i pogledao Mocka umornim kratkovidnim očima. U pogledu su mu se skrivale melankolija, oštroumnost i talmudska mudrost. Eduard Reinert također je prekinuo čitanje spisa i oslonio bradu na šake. Izraz njegova lica bio je bezličan, a osjećaji na njemu manje čitljivi. Ni jedan ni drugi policajac nisu morali odgovoriti na Mockovo


pitanje. Kriminalistički savjetnik znao je rezultate arhivskih istraživanja. “Pojedite nešto i vratite se za sat vremena”, rekao je Mock i naslagao spise koje je proučavao u visoku gomilu. Kroz nekoliko sljedećih sekundi bavio se svojom kosom, koja se uporno kovrčala pod zupcima koštanoga češlja. Nikamo mu se nije žurilo, iako mu je Mühlhaus prije nekoliko minuta telefonski zapovjedio da smjesta dođe do njega. Doveo se u red, izašao iz arhiva i započeo dugotrajno putovanje po stepenicama i hodnicima. Činio je sve kako bi odgodio susret sa šefom: gnječio je vrhom cipele odavno ugašeno opuške, pogledom tražio znance s kojima bi mogao popričati, nije mimoišao nijednu pljuvačnicu. Nije mu se žurilo vidjeti bijesnog Mühlhausa i započeti razgovor koji je morao rezultirati neizbježnim. Mühlhaus je stvarno bio bijesan. Široko rastavljene ruke oslanjao je o pisaći stol. Debeli prsti udarali su monotoni ritam po tamnozelenoj površini. Čeljusti okovane ledenim gnjevom stezale su usnik lule, a između zuba i kroz nosnice izlazile su pruge dima. Mühlhaus je naprosto kipio. Mock je sjeo nasuprot svome šefu i počeo puniti veliku pepeljaru u obliku potkove. “Mock, sutra će vam na vrata pokucati teklić”, Mühlhausov glass drhtao je od emocija, “i donijet će vam poziv za izvanrednu sjednicu lože Horus. Znate li kako će glasiti druga točka dnevnogareda? ‘Slučaj isključenja Eberharda Mocka iz lože’. Upravo tako. Tu sam točku predložio ja i ja ću je izložiti. Možda se još sjećate da sam tajnik lože?” Ušutio je i promatrao Mocka. Osim umora, na njegovu licu nije opazio ništa. “Razlog isključenja?” Mock je gasio cigaretu vrteći je na dnu pepeljare. “Izvršenje kriminalnoga prijestupa.” Mühlhaus je da bi se umirio počeo svrdlati željeznim šiljkom po vrućem čibuku. “Za isto isključuju i iz policije. Dolijali ste.” “A kakav sam to prijestup počinio?” zapitao je Mock. “Izigravate idiota ili ste doista idiot?” Mühlhaus se posljednjomsnagom suzdržavao da ne zaurla. “Jučer ste pred deset svjedoka pobili djelatnika kasina Wernera Kahla. Uporabili ste pritom bokser. Kahl je nedavno došao svijesti. Zatim ste uništili dragocjeni


kineski porculan upravitelja kasina Norberta Rissea htijući iznuditi prolongaciju plaćanja nećakovog duga. Vidjela su to tri svjedoka. Dežurni je primio prijavu o zločinu. Ubrzo će biti formulirana i optužba zbog premlaćivanja i uništenja imovine velike vrijednosti. Zatim ćete stati pred sud, a šanse su vam nikakve. Loža preduhitruje činjenice i iz svojih redova izbacuje potencijalne kriminalce. Predstojnik policije će vas suspendirati. A zatim ćemo se rastati.” “Herr Kriminaldirektor.” Mock je zamuknuo nakon tako službenoga oslovljavanja i na trenutak osluškivao zvukove za prozorom: zvonjavu tramvaja na Schulbrücke, pljusak južine, topot konjskih kopita po mokroj kaldrmi, struganje nogu študentarije što žuri na predavanja. “Valjda još nije sve presuđeno. Taj me je čuvar uvrijedio i prvi napao. Ja sam se samo branio. Potvrdit će to moj nećak i stanoviti Willibald Honness, djelatnik kasina. Risseu ne bih vjerovao. Počastio me kavom i ispala mi je šalica. A on je kako vidim, prijavio u žalbi da sam mu razbio cijeli kineski servis. Čudim se da nije ništa rekao o silovanju koje sam izvršio nad njegovom papigom.” Mühlhaus je podignuo ruke i svom snagom tresnuo šakama po stolu. Poskočila je tintarnica, njezin sadržaj prosuo se po stolu, prosuo se pijesak iz oštećene pjeskovnice. “Neka te nosi đavo!” riknuo je Mühlhaus. “Hoću od tebe saznati što se dogodilo! A ti mi umjesto objašnjenja prodaješ jeftine viceve o papigama. Sutra ću biti pozvan predstojniku policije Kleibomeru. Kada me upita čime se opravdavaš, odgovorit ću: Mock se branio tvrdnjom ‘Ja ne bih vjerovao Risseu.’” “Jedino opravdanje su obiteljske veze”, rekao je Mock. “Moj nećak je moja krv. Puno ću za nju učiniti. Nemam drugog opravdanja.” “Tako ću sutra reći starome: zov obiteljske krvi”, ironizirao je Mühlhaus. Već se smirio, zapalio lulu i svrdlao podređenoga dvama očnim prorezima. Mock se sažalio nad njim. Promatrao je njegovu ćelu ispresijecanu rijetkim nitima kose, dugu, devetnaestostoljetnu bradu, kobasičaste prste koji nervozno vrte topli čibuk. Znao je da će se Mühlhaus večeras vratiti kući nakon tradicionalne partije skata četvrtkom, da će ga večerom dočekati mršava žena što s njime stari već četvrt stoljeća, da će razgovarati o svemu, samo ne o svom sinu Jakobu, koji je iza sebe ostavio praznu i ohlađenu sobu. “Herr Kriminaldirektor, zaista ne treba vjerovati Risseu. Upravitelj


kasina je peder umiješan u slučaj ‘četvorice mornara’. Što može značiti njegova riječ protiv moje?” “Ne bi značila ništa u normalnim okolnostima. Ali pretjerali ste Mock, i priredili pravi western pred očima brojnih svjedoka. Znam da se Risse danas sprema dati intervju za Breslauer Neueste Nachrichten. Bojim se da naš šef ima premalo utjecaja da bi vas obranio i zaustavio senzacionalni novinski materijal.” “Ima netko tko to može učiniti.” Mock se i dalje nadao da neće morati s Mühlhausom podijeliti informacije koje je dobio od Meinerera. “To je kriminalistički ravnatelj Heinrich Mühlhaus.” “Zbilja?” Mühlhaus je visoko podignuo obrve i pritom izgubio monokl. “Možda ste u pravu, ali ja vam ne želim pomoći. Dosta mi vas je, Mock.” Mock je dobro poznavao tonske registre Mühlhausova glasa. Ovaj je slušao prvi put - odlikovao se ironijom, prezirom i zamišljenošću. To je moglo značiti: šef je donio konačnu odluku. Mock morao posegnuti za odlučnim argumentom. “Zaista nećete ništa učiniti i dopustit ćete da Risse trijumfira? Da homoseksualni mecena umjetnika koji ga ljube svim srcem i tijelom trijumfira? Među njima je i mladi slikar sa pseudonimom Giacoppo Rogodomi.” Mühlhaus se okrenuo prema prozoru, pokazujući Mocku pogrbljena i zaokružena leđa. Obojica su znala koji pseudonim rabi Jakob Mühlhaus, Heinrichov sin razmetni. Prolazile su minute. Po prozorskom staklu zakucala je kiša, zaurlala je policijska sirena,zazvonila su zvona na crkvi Sv. Mateja. “Herr Kriminalrat.” Mühlhaus se nije okretao od prozora. “Neće biti nikakve izvanredne sjednice lože Horus.”

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA POLA OSAM UVECER Pod vedrim zvjezdanim nebom stezao je lagani mraz. Ulična kaldrma pokrila se tankom caklinom leda. Mock je sjeo u adler i izvezao se iz dvorišta Ravnateljstva policije. Pozdravio je vratara koji je zatvarao


kapiju i skrenuo ulijevo pored zgrade Kod dvojice Poljaka na Schmiederbrücke. Pogrbljeni ugljenar vodio je za uzdu mršavoga konja koji je vukao kopita s takvim naporom da je furgon s ugljenom zakrčio ulicu i prisilio Mocka na polaganu vožnju. Mozak kriminalističkoga savjetnika bio je prazan i jalov od stotina beskorisnih informacija iz policijskih akata, desetaka prezimena i izvješća o zločinu, nepravdi i očaju. Nije mogao ničim zaposliti um, nije se ljutio čak ni na ugljenara. Lagano je turirao gas i promatrao u neonskom svjetlu prolaznike, cimere i izloge. Iz Noackove gostionice izašao je razljućeni elegant s cilindrom i nastojao nešto objasniti zaplakanoj trudnoj djevojci. Svjetlo koje je padalo iz izloga robne kuće Messowa i Waldschmidta osvjetljivalo je dvojicu listonoša koji su se gorljivo prepirali o gradskoj topografiji. Obilata pretilost jednoga od njih svjedočila je da su njegova znanja više teorijske prirode i da potječu od ustrajnih putovanja prstom po zemljovidu. Iz otvorene veže do bombonijere isteturao je pijani student medicine ili porodničar podižući liječničku torbu tako veliku da je u nju uz lijekove i kirurški pribor mogla stati i sva njegova profesionalna etika. Mock je s olakšanjem prešao sušičavoga kočijaša, skrenuo nadesno i pojurio uz riku motora duž sjeverne strane Ringa. Pogledao je preko lijevoga ramena i začuđeno opazio gospođu Somme, ženu draguljara, jednoga od braće Somme. “U ovo doba?” začudio se i odjednom se nečega sjetio. Zaustavio je automobil, izašao, prešao prometnu ulicu i brzim korakom prišao dućanu. “Dobra večer, gospođo Somme”, zazvao je. “Vidim da ste još otvoreni. Htio bih pogledati onu ogrlicu o kojoj sam razgovarao s vašim mužem, onu s rubinima.” “Samo izvolite, gospodine savjetniče”, gospođa Somme je u privlačnome osmijehu otkrila ružičaste desni. “Mislila sam da više nećete doći, izvolite, pripremila sam tu ogrlicu u višnjevom etuiju. Mislim da će lijepo pristajati licu vaše supruge. Sjajno se slaže sa zelenim očima...” Ušli su u dućan. Gospođa Somme pružila je Mocku ogrlicu napinjući se preko tezge. Mock je prešao pogledom preko njezine tridesetogodišnje stasite figure i zadubio se u kontempliranje nakita. Pored njega je iz usta draguljareve žene tekao potok riječi i uzdaha.


Kaskade zvonkih slogova zalijevale su mu um, ali ubrzo im se priključio drugi zvuk. Pozorno je poslušao - iza vrata koja su vodila u stražnji dio dućana dopirao je veseli muški glas koji je pjevao kuplet Ottona Reuttera “Wie reizend sind die Frauen”.9 “...rijedak slučaj. Žena koja je tako voljena mora biti zbilja sretna”, cvrkutala je gospođa Somme. “Oh, uvijek se sjetite svoje supruge, a toliko ste zaposleni, toliko brinete za našu sigurnost...” Riječi gospođe Somme podsjetile su Mocka da se nedavno pobrinuo za nećakovu dobrobit i da novcem kojim je kanio kupiti Sophie ogrlicu mora pokriti Erwinove kockarske dugove. Podsjetio se i da danas ne bi trebao kupiti ogrlicu, da tek sutra nastupa dan začeća koji je utvrdio astrolog Vollinger i da će tada zagrliti svoju ženu odjevenu samo u rubine... Podignuo je šešir i obećao da će sutra svakako obaviti kupnju, promrmljao nekakvu ispriku draguljarevoj ženi, koja je upravo govorila: “...kada bi svi brakovi bili takvi...” Izašao je, a misli su mu se vrtjele oko pitanja kako pribaviti novac za ogrlicu.

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA CETVRT DO OSAM UVECER Elisabeth Pflüger uvježbavala je dionicu prve violine iz Schubertova kvarteta “Smrt i djevojka” kada je njezina sluškinja tiho kliznula u salon i položila pored vaze s bijelim križan temama namirisanu omotnicu s monogramom S. M. Elisabeth je prekinula sviranje, dohvatila omotnicu i smjestila se na počivaljku, podvinuvši vitke noge pod sebe. Uzdrhtalih ruku zadubila se u čitanje plavih listova ispunjenih okruglim rukopisom. Draga Elisabeth, znam da bi Te ovo što pišem moglo rasplakati. Znam također koliko si mi odana. Ipak ne mogu dopustiti da taj uzvišeni osjećaj koji nas povezuje postane grobom moje bračne sreće. Draga moja, nemoj si ništa predbacivati. Nitko me nije prisiljavao


na susrete s barunom koji Ti pružaju toliko radosti. Sudjelovala sam u njima svojevoljno i svojevoljno od njih odustajem. Da, slatka moja, moram napustiti vaše društvo, što ne znači da je ovo pismo Tebi oproštajno. Veze nas nešto što će izdržati kušnju vremena i što neće uništiti ni ljudska zloba ni zavist, jer može li išta razdvojiti dvije svećenice koje služe samo jednoj gospodarici - Umjetnosti. U njezinom ćemo tihome hramu uživati duhovnu nasladu. Naše prijateljstvo ostaje neizmijenjeno, a broj naših susreta bit će jednostavno umanjen za susrete s barunom. Bilo bi od mene nepošteno kada Ti ne bih iznijela razloge svoga prekida s barunovom skupinom. Kako znaš, ti su me susreti duhovno čistili. Odviše sam ponosna, a da bih dopustila Eberhardu da me ponižava. A za mene je poniženje svaki trenutak mimo profesionalnih obveza koji provodi bez mene. Svaka sekunda u kojoj me dobrovoljno napušta za mene je najgora uvreda. Vrijeđa me i kada mi prigovara, kada me tuče, optužuje za neplodnost ili kada me obuzet požudom preklinje za ljubav. Duševne povrede najgore su, najokrutnije i najbolnije. No znaš, draga moja, da ne mogu živjeti bez njega, bez njegove ogorčenosti, njegova cinizma, plebejske snage, lirizma i očaja. Kada bih ostala bez toga, ne bih imala zašto živjeti. Draga, savršeno znaš da su naši susreti s barunom za mene bili reakcija na nepravde koje mi je Eberhard nanosio. Nakon poniženja uslijedio bi naš susret, a s njim je dolazio i nebeski trenutak osvete. Nakon toga sam se čista i nevina, kao očišćena u izvorskoj vodi, bacala Eberhardu oko vrata i predavala mu se žudeći da napokon dođe do začeća koje će promijeniti naš život. Začeće nije dolazilo i mašta se nije mijenjalo. Očajni Eberhard započinjao bi alkoholnu raspravu sa svojim morama, nakon čega me je ponižavao, što je predstavljalo još jedan u nizu razloga za osvetu. Nazvala bih Te i Ti - tako čudesno raspusna vraćala si mi nekadašnju nevinost. Taj se ritam prekinuo. Jutros sam doživjela trenutak užasa u toj jezivoj praznoj kući kada sam pogledala u oči djevojčice koja je izašla iz, hipnoze i strepeći promatrala Tvoje najviše vrhunce. Ta sirotica koja je stajala pored našega ležaja bila je najstrašnije demoralizirana, jer je ugledala nešto što neće zaboraviti do konca života. U to sam najdublje uvjerena, jer sam i sama svjedočila takvome prizoru u izvedbi svojih roditelja i njegova je surovost pokidala najosjetljivije strune moje duše.


Najtužnije je to što je ta sirotica zurila neopisivo užasnuto i bespomoćno i u moje oči, u oči žene koja bi joj mogla biti majkom, ma što, koja bi joj htjela biti majkom. Danas nisam bila očišćena, danas se ni za kakvo blago neću moći podati Eberhardu. Umjesto osvete uronila sam u ponor očaja. Nevaljala sam i uprljana. Sad znam što će me moći očistiti. Valjda samo smrt. To je sve, moja draga, završavam ovo tužno pismo i ljubim Te, želeći Ti sreću. Tvoja Sophie

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA OSAM UVECER U restoranu Grajecka vladalo je uobičajeno večernje mrtvilo. Kraljice noći bezuspješno su zagledale umorne građane, ovi su pak utapali poglede u oznojenim vrčevima piva. Jedan od njih činio je to već deseti put toga dana. Bio je to kriminalistički narednik Kurt Smolorz. Ugledavši svoga šefa, iskrivljeno se nasmiješio, što je u Mocku pobudilo nejasne sumnje glede trezvenosti podređenoga. Zlaćani napitak djelovao je in plus na mimiku Smolorzova lica, ali ne i na prilično siromašnu skladnju njegova jezika. “Uobičajeno”, narednik je nastojao govoriti vrlo izražajno. “Od deset do dva: gospođica Pflüger, muzika, poslije dva - kuća.” “Uobičajeno, kažete.” Mock se smrknuo i prihvatio od konobara čašicu konjaka i kavu. “Ali ima nešto što nije uobičajeno. Tu je vaše stanje. Kad ste počeli ponovno piti?” “Prije nekoliko dana.” “Što se dogodilo? Pa niste pili od ‘slučaja četiri mornara’.” “Ništa.” “Nekakvi problemi?” “Ne.” “Što ste pili?” “Pivo.” “Koliko?”


“Pet.” “Sjedite ovdje i pijete umjesto da uhodite moju ženu?” “Oprostite, Herr Kriminalrat, ja sam ovamo ušao na jednu pivo, ali i dalje bio pod prozorom. Vašim prozorom. Tako je ispalo pet piva.” U drugoj sali neki se gost dočepao pijanina. Sviranje je upućivalo na sviračevu mesarsku profesiju. Iz navike je mlatio polu akorde po klavijaturi. Mock je usredotočeno ispuštao kolutove dima. Dobro je po znavao podređenoga i znao da pet piva nije u stanju na njegovu sumornu licu izazvati osmijeh. A grimasa, kojom je Smolorz reagirao na njegov ulazak, nedvojbeno je bila osmijeh. Morao je dakle popiti više. Smolorz je ustao, nabio na glavu šešir i naklonio se što je uljudnije mogao. “S ovim svojim naklonom mogli biste nastupati na školskoj priredbi”, progunđao je Mock i nije kao obično pružio Smolorzu ruku. Ispraćajući pogledom njegov ćoškasti lik, razmišljao je zbog čega je njegov podređeni prekršio zavjet apstinencije i zašto je lagao o količini ispijenoga alkohola. Ustao je, prišao točioniku i prstom pozvao točioničarku u uznapredovaloj postbalzakovskoj dobi. Ova je bodro zaplesala na peti i upitnom gestom pokazala Mockovu čašicu. “Ne, hvala”, položio je na tezgu kovanicu od pet maraka, koja je ubrzala točioničarkine kretnje i kucanje srdaca osamljenih djevojaka koje su sjedile uokolo. “Htio bih nešto saznati.” “Recite”, točioničarka je pažljivo umetnula kovanicu među prsa. Bilo je to skrovište sigurno i udobno. “Ovaj gospodin s kojim sam razgovarao, koliko je dugo sjedio ovdje i koliko je piva popio?” upitao je tiho Mock. “Sjedio je od tri, popio je četiri velika piva”, točioničarka je odgovorila jednako tiho. “Je li nekamo izlazio?” “Nikamo. Nije mu se nikamo izlazilo. Izgledao je potišteno.” “Po čemu ste to zaključili?” “Ne znam to objasniti. Poslije dvadeset godina rada za šankom prepoznajem goste koji piju da bi nešto zaboravili.” Točioničarka nije lagala. Mogla je ne znati ništa, ali je o muškarcima znala sve. “Taj vaš poznanik se pretvarao da je čvrst i grub, a iznutra je bio posve raskuhan.”


Mock je, ne čekajući psihološku razudbu vlastite osobe, pogledao njezine mudre i arogantne oči, nadignuo šešir, platio konjak i izašao na ulicu. “Čak mi i on laže”, razmišljao je o Smolorzu. “Čak i on, koji mi može biti zahvalan za toliko toga. Dok je lokao, Sophie je mogla raditi što hoće.” Po tlu su padale lagane pahulje snijega. Mock je sjeo u adler i krenuo prema sto metara udaljenom Relidigerplatzu. Obuzimao ga je bijes. Osjećao je pulsiranje silovita ritma u žilama i tetivama, a krvni mu je tlak pritiskao potiljak. Zaustavio se pred kućom i otvorio prozore na automobilu. Studeni zrak i snijeg koji je ulijetao kroz prozor ohladili su na trenutak njegove osjećaje. Podsjetio se jučerašnje večeri - strast na stubištu, spašavanje Erwina iz nevolje, krznena stola bačena na otirač za noge, nemilosrdno zaključana spavaća soba i žareći gutljaji rakije što se slijevaju u želudac. “Ovu ću noć provesti priljubljen uz Sophie”, mislio je. “Samo ćemo ležati jedno do drugog. Previše alkohola danas bi mi moglo smetati, ali ujutro ću biti u punoj muškoj snazi i darovat ću joj ogrlicu. Je li sigurno sutra taj dan?” Posegnuo je za omotom s ekspertizom astrologa Vollingera i uputio se prema modričastom svjetlu plinske svjetiljke. Preletio je očima kozmograme i osobine ličnosti obaju članova bračnoga para Mock. Njegovu su pozornost privukle prognoze. Odjednom mu je u ušima zabubnjala krv. Otpuhnuo je snježne pahulje koje su se gusto spuštale na papir i užasnuto pročitao. “Najbolji datum začeća - 1. XII. 1927.” Zažmirio je i zamislio Sophie, koja ga čeka u blagovaonici. Nepopustljiva je i nedostupna, ali ubrzo joj se lice razvedrava kada ugleda ogrlicu od rubina. Ljubi svoga muža prelazeći lagano dlanom po njegovu širokom vratu. Mock je iz srebrne doze za posjetnice izvadio vizitku draguljara Sommea i pozorno pročitao adresu. “Breslau, Drabitziusstrasse 4”. Ne zatvarajući prozor, pokrenuo je motor i naglo krenuo. Čekao ga je put kroz cijeli zasniježeni grad.

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA DEVET UVECER


Draguljar Paul Somme s naporom je progutao slinu koja mu je bolno nadraživala otečeno grlo. Osjećao je rastuću vrućicu. U takvim trenucima olakšanje je pronalazio samo u jednoj aktivnosti: u pregledavanju svoje numizmatičke zbirke. Ležao je stoga ovijen tamnoplavim kućnim ogrtačem s purpurnim zavratkom i pregledavao zbirku starih novčića. Oko poznavatelja, blistavo od visoke temperature, oboružano jakim povećalom, nježno je milovalo sedamnaestostoljetne gdanjske guldene, šleske grivne i carske imperijale. Zamišljao je svoje pretke kako u kesama gomilaju brda zlata, a zatim kupuju posjede, imanja, žene i naslove. Zamišljao je njihov sit, spokojan san za vrijeme ratova i pogroma u Poljskoj i Rusiji, osiguran obilato podmićenim nadzornicima,bilježnicima i policajcima. Predstavnici tih zanimanja uvijek su kod Sommea izazivali puno toplih osjećaja. Čak i sada, premda je bio izložen teškoj prehladi te iznenadnim pozivom otrgnut od kolekcionarskih užitaka, zadovoljno je iz sobarovih ruku primio posjetnicu kriminalističkoga savjetnika Eberharda Mocka. “Neka izvoli”, rekao je sluzi i s olakšanjem polegnuo tijelo potresano groznicom na meke jastuke počivaljke. Pogled na četvrtastu Mockovu figuru ispunio ga je jednako velikim zadovoljstvom kao i njegova posjetnica. Cijenio je kriminalističkoga savjetnika iz dva razloga: kao prvo, Mock je bio policajac, kao drugo, bio je muž lijepe, hirovite i dvadeset godina mlađe žene, čiji su promjenjivi osjećaji muža često navodili na posjete draguljarskom salonu. On sam, stariji od svoje žene više od trideset godina, savršeno je poznavao ženske mušice, melankolije i migrene. Samo je u tome bio sličan Mocku. Drugačije je trasirao na te pojave. Za razliku od savjetnika bio je mudar, razborit i snošljiv. “Molim vas, ekscelencijo, nemojte se ispričavati”, i pored upaloga grla nije dopustio Mocku da dođe do riječi. “Liježem kasno, a osim toga svaki vaš posjet je u pravi čas. Čime mogu služiti vašoj ekscelenciji?” “Dragi gospodine Somme.” Mock se nije mogao osloboditi dojmova koje su na njega uvijek ostavljale slike nizozemskih majstora obješene o zidove draguljareva kabineta. “Htio bih sada kupiti onu rubinsku ogrlicu o kojoj smo razgovarali u posljednje vrijeme. Trebam je obvezatno danas, ali platio bih sutra ili prekosutra. Lijepo vas molim


za tu uslugu. Platit ću sigurno.” “Znam da u vas mogu imati puno povjerenje.” Draguljar se pokolebao. Vrućica je izobličivala predmete i perspektivu. Činilo mu se da se dva Mocka osvrću po zidovima. “Ali malo sam bolestan, imam visoku temperaturu... To je glavna prepreka...” Mock je pogledao platna i prisjetio se jučerašnje večeri u Risseovu kabinetu i samuraja s nožem prislonjenim na oko. “Doista bih želio udovoljiti molbi vaše ekscelencije, zbilja ne tražim izlike”, Sommeov je glas pucao pod utjecajem silne razdraženosti. Njegova je glava pala u vruće i vlažno udubljenje jastuka “Možemo odmah nazvati moga liječnika, doktora Grünberga, i on će potvrditi da mi je zabranio izlaženje iz kuće.” Vidjevši da Mock mijenja izraz lica, Somme je brzo ustao iz počivaljke. Osjetio je jaku vrtoglavicu, a kapi znoja, izazvane bolešću i strahom od gubitka mušterije, pojavile su se na licu pokrivenom crvenim mrljama. Oslonio se teško o stol i šapnuo: “Ali sve je to ništa. Pričekajte malo, začas ću se spremiti.” Draguljar je polagano krenuo prema vratima svoje spavaće sobe. Na mokru ćelu navukao je staromodnu kapicu za spavanje. “Gospodine Somme”, zaustavio ga je Mock. “A ne bi li sa mnom u dućan mogla otići vaša žena? Vi ste zaista bolesni. No bih vas želio dovoditi u pogibelj.” “Oh, kako ste brižni”, draguljar je u sebi rasplamsavao iskreno oduševljenje. “Ali to je nemoguće. Moja ljubljena Edith jutros jo otputovala na aukciju staroga srebra u Leipzig. Za njezine odsutnosti i moje bolesti dućanom upravlja naš povjerljivi pomoćnik. Ali nije od koristi. To jest, neće vam pomoći taj pomoćnik. Samo ja znam zaporku blagajne u kojoj leži ta ogrlica. Odmah ću se odjenuti pa ćemo poći.” Somme je otišao u susjednu spavaću sobu i polagano zatvorio vrata za sobom. Mock je začuo karakteristični zvuk tijela koje pada na pod i tresak stolca ili stolića o parket. Brzo je utrčao u spavaću sobu i ugledao onesviještena draguljara na podu. Prevrnuo ga jo na leđa i ošamario po gorućem obrazu. Somme se prenuo i na smiješio svojim snovima. Činilo mu se da vidi voljenu Edith s raspuštenom kosom za vrijeme posljednjega odmora u planinama. Mock je međutim imao posve drugačije viđenje: Edith Somme utešena draguljima izvađenim iz vitrina, njezin vrat omotan njegovom ogrlicom, leži omamljena


raširenih nogu na malom otomanu u stražnjem dijelu draguljarnice, a naočit muškarac zasićen njeznim tijelom iz puna glasa riče Reutterov kuplet. “Nema do povjerljiva pomoćnika”, pomislio je ostavljajući Sommea u bunilu na skrb sluzi.

WROCLAW, CETVRTAK, 1. PROSINCA DESET UVECER Mock je ušao u stan i osvrnuo se po predsoblju. Čudile su ga tišina i pustoš koje su vladale u njemu. Osim psa nitko ga nije pozdravio, nitko se nije obradovao njegovu povratku, nitko ga nije čekao. Kao i obično kada je posluga imala slobodnu večer, Marta je otputovala rođacima u okolicu Opola, a Adalbert - bolujući od onoga od čega je bolovao i draguljar Somme - ležao je u služinskoj sobi. Mock je skinuo kaput i šešir pa pritisnuo kvaku vrata spavaće sobe. Sophie je spavala omotana pokrivačem. Glavu je zaklanjala rukama kao da se želi obraniti od udarca. Palci su joj bili obavijeni ostalim prstima. Mock je negdje pročitao da taj nesvjesni položaj tijela spavača znači njegovu nesigurnost i bespomoćnost. Nježnost koju je osjetio oslobodila je sjećanje: evo Sophie i Eberharda na kolodvoru. On putuje u Berlin po medalju za rješavanje jednoga teškog slučaja, ona se osjećajno oprašta od njega. Poljubac i molba: “Ako se vratiš noću, probudi me. Znaš kako.” Mock je i sada čuo taj tihi, raspusni Sophiein smijeh. Slušao ga je dok se kupao, dok je zatvarao vrata spavaće sobe i zaključavao ih iznutra. Zvonio je u njegovim ušima dok je lijegao uz svoju ženu i počeo je buditi na način koji je jako voljela. Sophie je uzdahnula i blago se odmaknula od muža. Ali on je bio ustrajali i opetovao svoja nastojanja. Sophie se razbudila sasvim i pogledala u Mockove zamagljene oči. “Danas je taj dan”, šapnuo je. “Dan začeća našega djeteta.” “Vjeruješ u tu besmislicu?” upitala je sanjivo. “Danas je taj dan”, ponovio je. “Oprosti zbog onoga jučer, Morao sam pomoći Erwinu.”


“To me se nimalo ne tiče.” Sophie je odgurnula od sebe muževe osvajačke ruke i namrgodila se. “Ni Erwin ni ta astrološka prognoza. Loše mi je. Dopusti mi da mirno zaspim.” “Draga, sutra ću ti dati rubinsku ogrlicu.” Mockov ju je dah pekao po vratu. Ustala je i sjela na otoman pod prozorom, podvijajući poda se spavaćicu. Pogledala je krevet i sjetila se starca čija je brada grebe. “Držiš me kurtizanom”, Sophie je gledala pozorno nekamo visoko, iznad Eberhardove glave, “čija se ljubav može kupiti ogrlicom.” “Znaš da jako volim”, nasmiješio se požudno, “kada hiniš da si djevojka na prodaju.” “Govoriš stalno o sebi. Samo ‘ja’ i ‘ja’”, ton Sophieina glasa bio je strastveno svađalački. “Što ‘ja volim’, što ‘mene zanima’ i tako dalje. Nikada se ne zapitaš što ja volim, što bih ja htjela raditi. Cijeli svijet mora služiti tebi.” “A što ti najviše voliš?” Mock je krenuo tragom njezina izazivačkog osmijeha. Sophie je sjela pored muža i pogladila dlanom njegov moćni vrat. “Hiniti djevojku na prodaju”, odgovorila je. Mock je postao oprezan. Još i sada čuo je njezino vulgarno “Bi li se jebao”, osjećao dodir njezinih nježnih stopala, kojima ga je u nedjelju uvečer zbacila s kreveta na pod. “Onda je hini”, suho joj je naložio. Odjevena u bijelo, mala djevojčica uplašeno je zurila u baruna Von Hagenstahla, koji je udarao riđu bludnicu. “Trebam li i dalje sipati cvijeće?” upitala je. Sophie je osjetila golemi umor. Nesigurnim korakom otišla je do kreveta. “Ne mogu hiniti djevojku na prodaju”, uzdahnula je uvlačeći se pod pokrivač, “jer mi nemaš čime platiti. Nemaš ogrlicu.” “Imat ću je sutra.” Mock je prilegao uz ženina leđa. “Mogu li platiti onoliko koliko uzimaju elegantne prostitutke. Novcem.” “Ja sam ekskluzivna kurtizana.” Sophie ga je pridržala za zapešča i prebacila se do zida. “Od mušterija uzimam samo skupe darove.” “Dobro”, dahtao je Mock. “Ti ćeš se pretvarati da si djevojčura, a ja ću ti platiti ogrlicom.” Sophie se pridigla na laktu i odmaknula kosu s očiju. “Prestani!” povikala je. “Pusti me! Dosta mi je te igre! Umorna sam i hoću spavati. Jednako tako se možeš sam zadovoljiti i pretvarati da


vodiš ljubav sa mnom! Jednostavno se pretvaraj.” Mock je zadahtao još glasnije i pritisnuo je o krevet svom svojom težinom. Mišići Sophieina lica malo su omlohavili, a njezini su se obrazi neznatno pomaknuli prema ušnim školjkama, koje su postale ružičaste. Stisnutih očiju izgledala je kao mala djevojčica koja se pravi da spava, ali će za trenutak prasnuti u smijeh da bi pokazala ocu nadvijenom nad njom kako mu je sjajnu dosjetku pripravila. Sophie nije bila dijete, Mock - otac, a to što se događalo među njima nije podsjećalo na nevinu igru. Sophie je razmišljala o maloj djevojčici u bijelom, o njezinim očima punim suza, o njezinim šačicama grčevito obavijenim oko ružinih latica i o ženkama pomahnitalim od tjeranja. Mock je razmišljao o kozmogramima, o zvijezdama i malom, još nerođenom Herbertu Mocku koji jaši u nedjelju na poniju po Južnom parku. “Danas je dan začeća”, šaptao je. “Znaš da prostitutke često bivaju silovane.” “Ti kurvin sine! Ti prostačino!” vrisnula je Sophie. “Ti grubijane! Ne čini to jer ćeš požaliti!” Mock je to učinio. A zatim požalio.


WROCLAW, PETAK, 2. PROSINCA SEDAM UJUTRO Mock je jako žalio. Sjedio je gol u zaključanoj spavaćoj sobi pored peći koja se hladila i pritiskao lice uz Sophieinu spavaćicu. Materijal je bio na nekoliko mjesta rasparan. Pod Mockovim nogama ležao je jasminom namirisan listovni papir ispunjen okruglim slovima. Ti podlače i huljo, to što si sebi dopustio da me siluješ platit ćeš pred sudom Božjim Sada za života - samo gubitkom svoje jadne reputacije... Spustio je na izgužvanu posteljinu ženinu spavaćicu i osvrnuo se po sobi. Gledao je prazan toaletni stolić i otvoren ormar, ogoljen od odjeće, čije je šarke Adalbert nedavno bio nauljio. Prelazio je jezikom po desnima. Nisu bile suhe i hrapave. Sinoć nije okusio nikakvo piće. Da se napio, ne bi sada sjedio pored peći. Njegov jezik ne bi lutao po usnoj šupljini u potrazi za alkoholnim uspomenama. Bio bi stisnut u ustima obješenoga. Ti jalovi impotente, zapamtit ćeš nadugo taj nadnevak - 1. prosinca 1927. godine. Toga sam dana prestala pisati svoj dnevnik koji je očajnički poziv na poštovanje dostojanstva supruge i žene. Podrobno sam opisala nasilje koje si uporabio spram mene... Ležao je na otomanu i zagledao u svjetlosti noćne svjetiljke nekoliko svijetlih Sophieinih vlasi koje je omatao oko prsta. Prvo jutro bez žene. Prvo jutro bez mamurluka. Spuznuo je s otomana na pod. Ležao je na trbuhu na mekom tepihu i obuhvatio rukama gomilu predmeta koje je Sophie nabacala poput pogrebne lomače. Bila su tamo krzna koja je na njegovu molbu odijevala na golo tijelo, nakit, parfemi, čak i svilene čarape.


Ne trebam tvoje darove. Jedino što znaš jest otvarati svoj novčanik i kupovati oproštaj i ljubav. Ali moju više nećeš dobiti. Ti stari žalosni alkoholičaru, nisi mogao zadovoljti mladu ženu. Tvoj ud je premalen. No u ovome gradu ima tih koji su me mogli zadovoljiti. Nemaš pojma koliko sam puta i na koji način uživala tjelesne naslade u ovomu tjednu koji si okrunio mojim silovanjem. Ne možeš to ni zamisliti. Želiš li znati? Saznat ćeš ubrzo iz ovoga dnevnika, koji ću potajno objaviti, a moji će ga prijatelji raznijeti po svim javnim kućama Njemačke. Ne znaš za što sam sve sposobna. Iz dnevnika ćeš saznati koliko sam života isisala iz Roberta, našega nekadašnjeg sluge. Mock je pritisnuo glavu o jastuk koji je jučer grizla Sophie. Tijekom policijske karijere vodio je četiri slučaja ženoubojstva. U tri slučaja zločin je uzrokovala ženska poruga seksualnoj sposobnosti muževa. Pokojnice su se izrugivale veličini muževa žezla, tvrdile da su želju zadovoljavale u zagrljajima drugih muškaraca. Mock je provjeravao te pripovijesti. Bile su to bez iznimke izmišljene priče, neostvarene fantazije - posljednje oružje za kojim su posezale zlostavljane žene. Prisjećao se besramnih pogleda koje je Sophie dobacivao njihov posljednji sobar Robert. Sjećao se mirisa ženina parfema koji je ispunjavao služinsku sobu i sobarova prisezanja da je riječ o mirisu uličarke. Kriminalistički savjetnik uhvatio se za glavu. Jesu li Sophieine prijetnje bile posve neutemeljene? Je li doista napisala dnevnik o “uživanju tjelesnih naslada”? Bila bi to prava lektira za bordelante, a opisane situacije morale bi pogađati njihove potrebe. Jesu li ti pornografski doživljaji bili stvarnost ili izmišljaj aristokratkinje koju je mučio muž plebejac, umjetnice koju je ugnjetavao okrutni filistar, žene spremne na materinstvo koju je bezuspješno podčinjavao besplodni muškarac? Na to je pitanje mogao odgovoriti samo jedan čovjek, čovjek čija je zadaća bila registrirati svaki korak Sophie Mock.

WROCLAW, PETAK, 2. PROSINCA OSAM UJUTRO


Mock je izašao iz Glavnoga kolodvora na stražnji izlaz. Prošao je pored ravnateljstva željeznice zdesna i injem pokrivenog drveča Teichackerparka slijeva pa presjekao Gustav-Freitag-Strasse. Zadržao se na trgu nasuprot Gimnaziji Sv. Elizabete. Kupio je cigarete u kiosku koji je tamo stajao i sjeo na mrazom ostakljenu klupu Morao je predahnuti, morao je povezati uzroke s posljedicama. Nikada me nećeš pronaći. Napokon sam slobodna. Slobodna od tebe i od te smrdljive šleske provincije. Odlazim zauvijek. Njegove su se sumnje potvrdile. Blagajnik čija je noćna smjena upravo završavala pogledao je Sophieinu fotografiju i prepoznao ženu koja je oko ponoći kupila kartu za noćni vlak za Berlin. Mock je privlačio poglede gimnazijalaca koji su žurili u školu, iz kioska s novinama i duhanskim prerađevinama koketno ga je gledala prodavačica, s oglasnoga stupa pogledom ga je probadao sumorni starac pod čijom je slikom pisalo “Duhovni otac knez Aleksej von Orloff dokazuje skori dolazak Antikrista. Nagovješćuju ga opetovani zločini i kataklizme.” “Ima pravo taj duhovni otac”, pomislio je Mock. “Opetuju se zločini i kataklizme. Mene je opet ostavila žena, a Smolorz je opet počeo piti.” Pomisao na kriminalističkoga narednika podsjetila ga je na cilj njegova pohoda u kvart iza Glavnoga kolodvora koji nije volio. Pošao je ravno u Malteserstrasse, prolazeći pored Gimnazije Sv. Elizabete i pučke škole od crvene cigle, te skrenuo nadesno u Lehmgrubenstrasse. Presjekao ju je ukoso, bježeći pred tramvajem linije “6” i ušao u vežu zgrade br. 25, koja je stajala nasuprot crkvi Sv. Henryka. Na četvrtom katu dvorišne zgrade stanovala je Franziska Mirga, mlada češka Ciganka, čiji je petogodišnji sin nosio lijepo šlesko ime Helmut Smolorz. Na četvrtom katu, nasuprot Franziskinim vratima, u širom otvorenom zahodu sjedila je krupna starica. Očigledno, privatnost nije bilo to za čim je najviše čeznula. Njezina suknja spuštala se u valovima prema podnožju zahodske školjke, ruke je oslanjala o prozorski okvir, a oči su pozorno proučavale zadihanoga Mocka. Potonji se, prije nego što je pokucao na Franziskina vrata, sjetio uvriježenoga mišljenja o istinoljubivosti Cigana i odlučio učiniti staricu svojom doušnicom.


“Recite mi, bako”, doviknuo je začepivši nos, “je li sinoć netko posjetio gospođu Mirgu?” “Naravno, posjećivali su je, posjećivali”, starici su zablistale oči. “Sami vojnici i jedan civil.” “A je li među njima bio i general?” “Pa naravno da je bio. Svi su bili. Sami vojnici i jedan civil.” Mock se volens nolens ipak morao pouzdati u po mnogima upitnu istinoljubivost Cigana. Pokucao je na vrata tako snažno da se na njima obješen adventski vijenac zaljuljao. U uskom otvoru koji je oslobađao zaštitni lančić ukazalo se lice mlade žene. Vidjevši policijsku iskaznicu, Franziska se smrknula i skinula lančić. Mock se našao u kuhinji. Na peći su stajali lonac s mlijekom i čajnik. Para se spuštala na dječju odjeću koja se sušila, na malu hrpu uredno poslaganih drva za potpalu, na kantu ispunjenu ugljenom i na zidove pokrivene zelenom uljanom bojom. Skinuo je šešir i raskopčao kaput. “Ovdje ćemo razgovarati?” upitao je razdraženo. Franziska je otvorila vrata sobe koja je bila podijeljena zavjesom s prikazom sunčeva smiraja na moru i brodova što se njišu na valovima. Prostoriju podijeljenu zavjesom skoro su posve ispunjavali kredenc, trokrilni ormar, stol i stolci. Jedan od njih zaposjeo je mali dječak koji je s tekom jeo krupicu. Da se Kurt Smolorz htio odreći sina, morao bi s nekim zamijeniti glavu. Mališan je uplašeno gledao Mocka. Policajac je sjeo i pogladio ga po riđoj, čvrstoj kosi. Znao je da je pronašao doušnika. Slušajući kako njegova majka zvecka željeznim ringlama na štednjaku, tiho je upitao: “Reci mi, Helmutiću, je li tata jučer bio ovdje?” Franziska je bila budna. Skinula je mlijeko s vatre, ušla u sobu i s mržnjom pogledala Mocka. Dječaku je očigledno bilo dosta jela. Nije odgovorio, skočio je sa stolca i otrčao iza zavjese. Mock je čuo karakteristični zvuk tijela koje pada na perinu. Nasmiješio se prisjetivši se kako je mali Eberhard skakao s peči na hrpu perina koje su pokrivale roditeljski krevet u maloj kući u Walbrzychu. Odjednom mu je osmijeh zamro na usnama. Mali se Helmut rasplakao. Dreka se pojačavala i vibrirala. Franziska je ušla iza zavjese i rekla sinu nešto na češkome. Dječak je i dalje plakao, ali se više nije derao. Majka je nekoliko puta ponovila svoje riječi. Mock je prije godinu dana dva tjedna boravio u Pragu, gdje je


obučavao policajce Kriminalističkoga odsjeka tamošnjega Ravnateljstva policije. Svi su policajci tečno govorili njemački s austrijskim naglaskom. Stoga Mock nije naučio skoro nijedan češki glagol, izuzev jednoga koji su praški policajci često izgovarali s različitim nastavcima. Bila je to riječ “zabit” (ubiti). Sada je upravo ona u jednom od svojih oblika - popraćena prefiksom “ne” zazvučala iza zavjese, a pratila ju je međunarodna riječ, tepanje, “papa”. Mock je napregnuo svoj filološki um. “Tatica” je mogao biti ili subjekt uz “ubiti”, ili objekt. U prvom bi slučaju Franziskinu rečenicu valjalo razumjeti kao “tatica ne ubija”, “tatica nije ubio” ili “tatica neće ubiti”. U drugom - “ne ubija taticu”, “nije ubio taticu” ili “neće ubiti taticu”. Mock je eliminirao prvu mogućnost, jer bilo bi teško zamisliti da majka umiruje dijete osebujnom tvrdnjom da “tatica neće ubiti”, i prihvatio je mogućnost druge. Franziska Mirga mogla je umirivati sina samo uvjeravanjem “Neće ubiti taticu.” Dijete je prestalo plakati, a žena je izašla iza zavjese i izazivački zurila u Mocka. “Je li Kurt Smolorz bio jučer ovdje?” ponovio je pitanje. “Ne. Odavno ga nije bilo. Sigurno je kod žene.” “Lažeš. Prije, dok se opijao, uvijek je dolazio tebi. Jučer je isto bio pijan. Reci je li bio tu i gdje je sada.” Franziska je šutjela. Mocku je postalo vruće. Prije sedam godina kao dužnosnik Odsjeka za ćudoređe preslušavao je jednu prostitutku koja nije htjela odati prebivalište svoga svodnika osumnjičenog za trgovinu živom robom. Tadašnji živčani Mockov šef ispružio je kroz prozor njezino jednogodišnje dijete. Majčinska ljubav pobijedila je ljubav spram makroa. Osječao je u zatiljku kuckanje maloga čekića. Izvukao je notes, i u njemu napisao “Da si mi rekla gdje je, jer ću inače malome reči da ću ubiti taticu” i primaknuo ga ženi. Po bijesu na licu prepoznao je da je dobro dešifrirao češku rečenicu kojom je umirivala dijete. “Neću vam ništa reći.” Sada je bila uplašena. Iz kuhinje je pištala para iz čajnika. Mock je ustao i krenuo prema zavjesi. Zaustavio se pred njom, izvadio iz džepa kariranu maramicu i obrisao oznojeni vrat. Ne gledajući Franzisku, skrenuo je prema kuhinji i izašao iz stana. Starica na zahodskoj školjci pozvala ga je prstom. Kada se


približio, prošaptala je: “Svi su bili. Sami vojnici, čak jedan general.” Mock je htio starici reći nešto neugodno. No morao je čuvati živce. Današnji će mu dan proći u obilaženju krčmi i ilegalnih točionica u potrazi za novorođenim alkoholičarem.

WROCLAW, PETAK, 2. PROSINCA OSAM UVECER Karl Urbanek već je četiri godine radio kao garderobijer u varijeteu Wappenhof i svakodnevno prije posla molitvom zahvaljivao Bogu za svoje dobro radno mjesto. Već je sat vremena pokušavao nebesima poslati svakodnevnu porciju zavjeta i nerazgovijetnih zaziva, ali danas još nije uspio ispuniti molitvenu normu. Ovaj ga je put omeo pikolo Jager. Upravo dok se približavao petom Očenašu, u vestibul je upao taj dječak i poskliznuo se na ulaštenome mramornom podu, izvodeći nešto poput plesne figure. Urbanek je uzrujano prekinuo molitvu i otvorio usta da se izdere na pikola, koji je - po vratarevu mišljenju pod smatrao klizalištem umjesto da ozbiljno ispunjava profesionalne obveze. Neispunjeni pokajnik Urbanek ipak nije dopustio da ga obuzme uzrujanost, jer mu je nakon nekoliko sekundi razmišljanja postalo jasno da se Jager ne kliže po podu iz želje da se zabavi. Poderanil ovratnik njegove odore urešene simbolima varijetea Wappenhof te nedostatak kape uvjerljivo su svjedočili da je Jager svoje radino mjesto na pločniku pred ulazom u lokal napustio prilično iznenadno. Izazvao je to - Urbanek nije ni najmanje dvojio - snažno građeni tip koji je upravo gazio Jagerovu kapu na podu i uslužno propuštao vratima na okretanje nabijenoga brineta što je sa šešira otresao snijeg te onižeg, sitnog čovječuljka uskoga, lisičjega lica. “Pokušao sam objasniti ovoj gospodi da je današnji nastup rasprodan...” pištao je pikolo podižući svoju kapu. “Nema mjesta za mene?” upitao je brinet i pozorno pogledao garderobijera. “Reci, Urbanek, je li istina da u ovom tingl-tanglu nema mjesta za mene i moje prijatelje?” Vratar je na trenutak zagledao novopridošle i nakon nekoliko


sekundi u njegovim se očima pojavio bljesak prepoznavanja. “Ma kako ne bi bilo!” uzviknuo je garderobijer i strogo pogle dao Jagera. “Gospodin savjetnik Mock i njegovi prijatelji uvijek su naši najdraži gosti. Molim vas da oprostite tom šeprtlji... Radi tek odnedavno i uopće ne poštuje svoje namještenje... Smjesta moja službena loža za gospodina savjetnika... Oh, kako dugo vas nije bilo u nas, valjda dvije godine...” Urbanek je počeo skakutati oko Mocka i njegovih prijatelja, nastojeći preuzeti njihove kapute, ali nijedan od trojice muškaraca očigledno se nije kanio svući. “U pravu si, Urbanek.” Mock se ljubazno oslonio na garderobijerovo rame i zapahnuo ga snažnim alkoholnim zadahom. “Tri godine nisam bio ovdje... Ali loža nam ne treba. Htio sam te samo nešto zapitati...” “Izvolite, gospodine savjetniče.” Urbanek se vratio iza pulta garderobe i dao znak Jageru da zauzme svoje stalno mjesto na pločniku. “Jesi li danas ovdje vidio kriminalističkoga narednika Kurta Smolorza?” upitao je Mock. “Ne znam tko je to.” “Zanimljivo je da ne znaš tko je to.” Mock je radoznalo pogledao tešku zavjesu koja je odvajala vestibul od ulaza u gledalište. “Shvaćam da ti šef ne dopušta da daješ informacije o gostima, ali ja poznajem tvoga šefa i uvjeren sam da će te pohvaliti ako mi pomogneš.” Zavjesa se nekoliko puta pomaknula. Iza nje su dopirali prigušeni živahni zvuci. Mock je prišao zavjesi i snažno je odmaknuo. Prigušivane debelim materijalom, riječi pjesme odjednom su postale posve razgovijetne i svi su prepoznali glasoviti šlager o dvije nerazdvojne prijateljice koji su u berlinskim kabaretima pjevale Marlene Dietrich i Claire Waldoff. Za zavjesom je stajala djevojka koja je prodavala cigarete. Ugledavši Mocka, hitro je nešto sakrila pod bijelu pregaču i zbunjeno prišla garderobijerovu pultu. Bila je odjevena kao sobarica u hotelu čiji vlasnik štedi na odjeći ženskog personala. Dok je Mock, oduzet provokativnom kratkoćom njezine suknjice, razmišljao što bi se dogodilo kada bi se djevojka iznenada morala sagnuti bez savijanja nogu u koljenima, Urbanek joj je izdavao novu porciju cigareta. Hladni povjetarac koji je dopirao od vrata na


okretanje očito joj nije prijao, jer je svako malo šmrkala pocrvenjelim nosom. “Kako dijelite?” upitao je vratara kada se djevojka ponovno našla u zadimljenom gledalištu. “Pola-pola?” “Ne shvaćam o čemu izvolijevate govoriti, gospodine savjetniče”, Urbanek je napravio nevino lice. “Misliš da se ne sjećam što je sakrila u pregači?” Mock se kiselo nasmiješio. “Misliš da ne znam kako na crno prodaješ vlastite lule, a zatim curi daješ njezin dio? Koliki? Dostaje li joj za kakao?” Zapala je tišina. “Bog danas očito nije na mojoj strani”, pomislio je Urbanek. “Uvrijedio se na mene. Zato što mu danas nisam dospio zahvaliti za namještenje.” Sjetio se svoga prethodnog radnog mjesta poslom preopterećenoga službenika u tiskari Bohm & Taussig, kolega knjigovođa u kutama izgrizenim moljcima koji su bez razumijevanja čitali Marxov Kapital. Zatim su ljutito opetovali parole u zadimljenim dvoranicama, punim razbjesnelih nezaposlenih, čijoj je sušičavoj djeci jedina razonoda bio stalak za tresenje tepiha u dvorištu, alkoholičara s neliječenim sifilisom i džepara koji su za ukradeni sitniš kupovali naklonost tuberkuloznih kurvi čija se higijena ograničavala na mjedeni lavor i okrhnutu noćnu posudu. Cijela ta gomila koja je kao spužva upijala mračne tautologije demagoga bila je prepuna ubačenih policijskih agenata koji su budno motrili slabe točke svojih potencijalnih suradnika. Upravo je na takvomu mjestu jedan od njih obratio pozornost na Karla Urbaneka. Urbanek - uvjeren podjednako novcem, obećanjima i religijskim argumentima - ubrzo je svoj precizni mozak knjigovođe počeo obogaćivati problemima baze, nadgradnje, sredstava za rad i rada u procesu očovječenja majmuna. Nakon nekoliko mjeseci intenzivnoga učenja Karl se našao u napuštenom skladištu riječnoga brodogradilišta na An der Viehweide, stao na sanduk piva, njegov je snažni glas prosuo na buržuje i kapitaliste toliku omrazu da su ga drugovi slušali u ekstazi, a policijski se agenti počeli pitati neće li njegovo djelovanje donijeti suprotne posljedice od namjeravanih. Nakon nekoliko tjedana agent koji je vrbovao Urbaneka čestitao si je na ispravnoj odluci. Nova zvijezda komunističkoga neba priskrbila si je toliku naklonost drugova da su mu oni nakon partijskih mitinga u stražnjim prostorijama špelunki otkrivali svoje tajne planove. Godine 1925. Urbanek je onemogućio


atentat na zapovjednika mjesnoga zapovjedništva Stahlheima satnika Butha, odajući njegove sudionike, i doveo do vala uhićenja članova wroctawskoga odjela njemačkog KP-a, kojima je dokazano pripadanje terorističkoj organizaciji. U ruke policije pali su tada detonatori, štapini, ručne granate i eksplozivni materijali tajanstvenih naziva amatol 5, romperit C i kloratit 3. U znak zahvalnosti Karl je policijskom protekcijom dobio mjesto vratara u varijeteu Wappenhof i brzo zaboravio maleni ured što zaudara po plinu za deratizaciju. Sada je pod utjecajem Mockovih riječi ponovno osjetio taj zadah. Na trenutak se premišljao bi li surađivao s kriminalističkim savjetnikom da ovaj nije otkrio malu tajnu koja ga je povezivala s djevojkom od cigareta. Pogledao je tvrdoglavo i malčice razveseljeno Mockovo lice i dao si u mislima potvrdan odgovor. “Kako izgleda taj gospodin?” upitao je. “Srednjega rasta, riđokos, nabijen.” Mock se usredotočio nastojeći u sjećanje prizvati neko karakteristično Smolorzovo obilježje. “Sa starim izgužvanim šeširom. Bio je pijan ili barem pripit.” “Da, vidio sam danas takvoga gospodina, oko šest”, Urbanek je danas drugi put proživljavao platonsku anamnezu. “Bio je kod Mitzi.” “U kojoj sobi ureduje ta Mitzi?” Mock je izvukao iz džepa nagnječenu cigaretu i pokušavao joj vratiti pravi oblik. “Sada je s mušterijom.” Vratar se zamislio i pridodao savršeno nadziranim umilnim tonom, urešavajući izjavu bolnim osmijehom velikih iskrivljenih zuba: “Draga gospodo, pogledajte naš izvanredni umjetnički program. Za trenutak će nastupiti wroclawska Josephine Baker. S golim grudima. Ima se što pogledati. Kada Mitzi bude slobodna, poslat ću po vas pikola. Izvolite u moju službenu ložu. Konobar će vas otpratiti... A možda biste popili šnaps na moj račun? I lijepo vas molim, gospodine savjetniče - nemojte nikome reći za te cigarete. Želimo malo dodatne zarade... Djevojka skuplja novac za bolju budućnost... Vrijedna je bolje budućnosti... Zaista...” “Bit će dobro ako skuplja za venerologa”, progunđao je Mock i odmaknuo zavjesu. Urbanek ga je bezizražajno pogledao i vratio se svojim molitvama. Mocka i njegova dva sudruga u službenu je ložu otpratio uslužan ober koji je cijelu plaću trošio na pomadu za brkove. Muškarci su, ne skidajući šešire ni kapute, počeli promatrati goste varijetea. Na


pozornici su plesale, približavale se i udaljavale dvije glumičice u jako skraćenim suknjicama. Neki gosti bili su vrlo odobrovoljeni i gorljivo su im sekundirali. Neki pozamašni gospodin naginjao se u stranu i dirigirajući golemom cigarom pjevao tako predano da zlatni lanac sata na njegovu trbuhu umalo nije pukao. No znao je samo prve riječi pjesme: “Wenn die beste Freundin mit ‘ner besten Freundin...”10 Konobari su se uvijali raznoseći vijence weissvurstova i puna naručja boca. Napomadeni ober zatreperio je uštirkanim ubrusom i postavio pred Mocka bocu šleske rakije, tanjur s krumpirima šio su se dimili i pladanj na kojemu su pačja prsa narezana na ploške plivala u umaku od brusnica. Uvježbanim pokretom poslužio je muškarcima po nekoliko komadića i udaljio se plesnim korakom. Glumičice su skupljale ovacije, gledatelji ispuštali oblake dima od cigara, a Mock se prihvatio patke, zalijevajući je svako malo ledenom rakijom. Zupitza, snažno građeni savjetnikov sudrug, vjerno ga je u tome pratio, dok Wirth, oniži muškarac lisičjega lica, nije popio ni kapi. Bio je to čovjek bogatih imaginativnih sposobnosti. Kad bi god osjetio miris alkohola, pred očima mu se pojavljivala stanovita kopenhaška krčma, u kojoj je odviše popio i - umjesto da pobjegne - nepotrebno prihvatio svađu s talijanskim mornarima i mogao zahvaliti samo svom prijatelju nijemom Zupitzi što je preživio. Kad god bi osjetio miris rakije, prisjetio bi se lučkih špelunki u kojima je sa Zupitzom uzimao harač od krijumčara, i bordela gdje su zbog širokogrudnosti bili primani otvorenih ruku. Danas u svojoj tvrtki u odranskoj riječnoj luci, koja je bila samo kamuflaža za kriminalnu rabotu, nije dopuštao piti nijednom podređenom. Zupitza je stoga poletno iskorištavao prigodu i praznio čašicu za čašicom. Odjednom se ugasilo svjetlo i razlegao se zvuk tam-tamova. Zvuk je jačao, a reflektori su se palili jedan za drugim i prelazili preko stropa koji je - po uzoru na berlinski Wintergarten - predstavljao noćno nebo sa srebrno obojenim zvijezdama. Reflektori su kao na zapovijed u jednom trenutku pomeli pozornicu. U stupovima svjetlosti stršile su palme, a plesačica odjevena samo u suknjicu od lišća poskakivala je u ludome tempu. Njezina crno obojena koža ubrzo se pokrila kapljicama znoja. Siloviti pokreti bujnih grudi sjajno su se


slagali s ritmom plesačičina tijela i dubokose urezivali u sjećanje wroclawskih filistara. Nitko nije obraćao pozornost na otrcanu pseudogotičku štafažu. Svaki je u mislima potiskao plesačicu o palmu, pokretao svoja bedra i silovao je. To je pratila vriska majmuna koja je dopirala iz moćnih tuba patefona postavljenih na prosceniju. Šapat pikola vratio je Mocka u stvarnost. Pozvao ga je prstom i još jednom namjestio uho. “Soba 12” - upamtio je i dao znak Wirthu i Zupitzi. Izašli su iz lože, ostavljajući sve hladniju patku, sve topliju rakiju i sve raspomamljenije solidne glave obitelji. Kada su se našli pored portirnice, Urbanek je uplašeno iskočio i raširio ruke u gesti ispričavanja. “Najdublje se ispričavam”, zajecao je. “Pikolo Jager vas je obavijestio da je Mitzi slobodna, ali gost je izašao i platio za dodatnih pola sata. Nisam ga mogao odbiti, jako je dobra mušterija... Pijan je i sigurno nije izašao na kraj s vatrenom Mitzi... Gospodo, opustite se još malo, popijte...” Mock je odgurnuo Urbaneka i uspeo se na stube koje su vodile do soba. Garderobijer je pogledao Wirtha i Zupitzu i odustao od prosvjedovanja. Na hodniku s crvenim tepihom vladala je tišina. Mock je energično pokucao na vrata sobe br. 12. “Zauzeto!” začuo je ženski glas. Pokucao je još jednom. “Izvolite odstupiti! Platio sam!” Muškarac mora da je bio izvanredno uljudan čovjek koji je previše popio, o čemu je svjedočilo njegovo jedva razumljivo glasanje. Zupitza se na Mockov znak povukao do zida i zaletio plećima na vrata. Odjeknuo je tresak i osula se žbuka, ali vrata nisu popustila. Zupitza nije ponovio napad jer im je pritrčao Urbanek i otvorio pričuvnim ključem. Ono što su vidjeli bilo je žalosno. Jako pijani pubertetlija navlačio je gaće dok je Mitzi sjedila u posuvraćenom kombineu na rubu željeznoga kreveta i ravnodušno pušila cigaretu u dugačkome usniku. Ugledavši Mocka, prekrilila je pokrivačem obla bedra. Mock je ušao u sobu i uvukao u nosnice vonj prašine i znoja. Zatvorio je vrata. Wirth i Zupitza ostali su u hodniku. “Kriminalistička policija”, rekao je prilično tiho, vidjevši da ne mora nikoga strašiti svojom vlašću. Dječak se zapletao u nogavicama hlača i osvrtao bespomoćno unaokolo. Savjetnik je puno puta bio u


bordelskim sobama i savršeno je poznavao pogled muškaraca koje je izdala muškost. “Što je, Willy?” razlegli su se povici za prozorom. “Tako je žestoko krešeš da zidovi pucaju?” Nakon tih riječi odjeknuo je smijeh, prekidan štucanjem i podrigivanjem. “To su moji kolege”, dečko je navlačio premale cipele i svakim trenom postajao sve trezniji. “Darovali su me. Platili su mi djevojku, a ja ne mogu. Previše sam popio.” “Koliko imaš godina?” upitao ga je Mock sjedajući na krevet pored Mitzi. “Sedamnaest.” “Ideš u gimnaziju?” “Ne”, odgovorio je dečko i obukao sako. Još se ljuljao na nogama. “Krojački sam naučnik. Danas sam položio za kalfu. Još nemam novaca.” “I to je trebao biti dar za položeni ispit?” Mock je ispljunuo opušak na pod i pogledao dečka. Ovaj je potvrdio kimanjem. “Danas si trebao postati pravi muškarac, ha? Ako to ne obaviš, pajdaši će te ismijati?” Upitani se skamenio i sakrio lice u dlanove. Mitzi se glasno nasmijala i pogledala Mocka, očekujući isto. “Deri se”, rekao je tiho Mock. “Što je?!” Od čuđenja su se crno obojene Mitzine obrve podignute sve do vlasišta. “Kakvo mi to govno uvaljuješ?” “Govno si ti”, šapnuo je Mock i pozorno pregledao njezine pocrvenjele nosnice. “A ja sam policajac. Deri se kao da te malac žestoko teše.” Ovaj put Mitzi nije pokazala ni najmanje čuđenje. Istresla je cigaretu iz usnika i započela glasni koncert. Grlo su joj razdirali jauci i hroptaji. Kleknula je na krevet i počela po njemu skakati ne prestajući strastveno jecati. Prekrivač je spao s njezinih punačkih bedara. S dvorišta su pristigli povici odobravanja. Mock je zatvorio oči i legao nauznak na razbacani krevet. Pored njega skakala je Mitzi. Ležaj se naginjao na sve strane poput fijakera kojim je noću jurio sa Sophie kroz Szczytnicki park. Bilo je kasno ljeto, Sophie odjevena u svijetlozelenu haljinu, a on u bijelo odijelo za tenis. Požurivao je kočijaša i svako malo turao mu u džep pregršt novčanica. Puhao je


snažan topao vjetar. Sophie, napola ležeći na naslonu fijakera, u lijevoj je ruci stezala butelju šampanjca, a kosa ju je teškim pramenovima udarala po pijanim očima. Prvi put Sophie je uzdahnula pored Japanskoga vrta. Fijakerist se uznemirio, ali se nije okrenuo. Sophie nije vladala i nije htjela vladati sobom. Fijakerist je zagrizao usne i bijesno udario konja. U praznoj sjenici odjeknuli su grleni ženski krikovi i - odbijajući se od Limenih lukova - usplahirili životinju, čija su leđa prvi put iskušavala toliko udaraca. Sophie je dotaknula usnama grlić boce, konj se bacio malo u stranu i ostaci šampanjca zaklokotali su u njezinu grlu. Kapljice plemenita pića dospjele su joj u dušnik i bronhe. Ukočila se i počela kašljati. Uplašeni Mock raskopčao joj je haljinu i počeo joj upuhivati u usta zrak. To je posljednje čega se sjećao: Stoljetna dvorana i ukočena Sophie. Nije pamtio put do bolnice, nije pamtio brzu reanimaciju kojoj mu je podvrgnuta žena, zaboravio je kako su izgledali fijaker i izmučeni konj. Sjećao se samo kočijaša - staroga Židova koji je, zahvalan za golemu svotu i povrijeđen orgijastičnim Sophieinim krikovima, brisao pjenu s konja. Mock je otvorio oči i dao znak Mitzi da prestane. Ona je silovito zajecala i utihnula. S dvorišta su doprli zvuci priznanja. “Nosi se”, rekao je krojačkom naučniku. “Ne bulji u mene i nemoj mi zahvaljivati. Samo se nosi... Nemoj zatvoriti vrata i reci mojim ljudima da uđu.” Wirth i Zupitza pojavili su se u sobi. Mitzi je vidjevši ih osjetila stid i ponovno pokrila prekrivačem svoja pudenda. Oba muškarca stala su u vratima i iznenađeno zurila u savjetnika, koji je i dalje ležao pored prostitutke na posteljini progorenoj opušcima. Mock je, ne ustajući, okrenuo glavu prema Mitzi i upitao: “Je li kod tebe danas bio riđi, pijani tip. Što je govorio i kamo je otišao?” “Danas sam imala pet mušterija i nijedna nije bila riđa”, odgovorila je polagano Mitzi. Mocka je obuzela zasićenost. Osjetio se kao radnik koji po tisućiti put staje pred isti stroj, po tisućiti put umeće u škripac iste elemente, pričvršćuje ih i steže. Koliko je puta vidio drske poglede svodnika i nepomične poglede pljačkaša, teške kapke ubojica, nespokojne oči kradljivaca - a svi su oni govorili: “Odjebi, murjačino, ionako ti neću


ništa reći!” Mock se u takvim trenucima naoružavao željeznim štapom, palicom ili bokserom, svlačio frak, podvijao rukave, navlačio rukavice i gumenu pregaču da se ne uprlja krvlju. Te pripreme obično nisu bile dovoljne. Tada bi preslušavane počeo uvjeravati sentimentalnim argumentima. Sjedao bi do njih i igrajući se palicom ili bokserom govorio im o njihovoj bolesnoj djeci, ženama, zaručnicama, osiromašenim roditeljima i braći zatvorenoj u tamnicama. Obećavao je pomoć policije i oslobođenje od najtežih materijalnih briga. Malobrojni su se davali uvjeriti i - turobno zureći u metalni slivnik, jedini predmet na kojemu se u sobi za preslušavanja mogao zadržati pogled - šaptali tajne, a Mock je kao osjetljivi ispovjednik dugo zatim s njima razgovarao i udjeljivao im otpuste. No puno prijestupnika ipak se nije dalo zavesti sentimentalnim argumentima. Tada bi rezignirani kriminalistički savjetnik svlačio krvničku odjeću i zapažao u drskim pogledima svodnika, nepokretnim bjeloočnicama pljačkaša, pod teškim kapcima ubojica bljeskove trijumfa. No brzo su se gasili kada bi Mock stao daleko od preslušavanih i jedva čujnim šapatom iznosio najsnažnije argumente. Bile su to slikovito ispričane priče njihovih budućih života, pravi epovi bratoubilačkih, prijestupničkih bitaka, otrežnjujuća proročanstva poniženja i nasilja što su završavala plastično oslikanom smrću na smetlištu ili u tamnim strujama Odre s ribama koje im izgrizaju oči. Kada ni to ne bi dalo rezultata, Mock je izlazio iz sobe i predavao krvničke alate u ruke krepkih dužnosnika koji gotovo nikada nisu skidali gumene pregače. Nakon nekoliko sati vraćao se i iznova počinjao naizmjence blagim i grubim nagovaranjima. Očajnički je gledao oči koje su iščezavale među oteklinama i čekao da se grla preslušavanih - kako je to rekao Pjesnik - “ispune ljepljivim pristankom”. Sada je bio zasićen jer se Mitzi nije dala prevariti običnom tvrdnjom “Ti si kurva, a ja - policajac”, jednostavnom konstatacijom koja je u slučaju većine prostitutki imala trenutačni učinak. Mock je morao prijeći na više, puno mračnije oblike nagovaranja i po tisućiti put pozvati se na smanjeni razbor. Pogledao je još jednom Mitzi u oči i opazio u njima tvrdoglavost i zabavljenost. Tako ga je gledala i Sophie kada ju je preklinjao za trenutak ljubavi. Slično je oblikovala usta njegova žena dok je ispuštala dim iz cigarete; tako zacijelo čini i sada, sjedeći u nekom bijednom


berlinskom hotelčiću i pokrivajući vitka bedra progorenom posteljinom. Mock je naglo ustao, snažno dograbio Mitzi za ruku i izveo je na hodnik, gdje ju je ostavio pod Zupitzinim nadzorom. Sam se vratio u sobu i rekao Wirthu: “Pretraži detaljno ovu sobu. Vatrena Mitzi sigurno svoj plamen gasi snijegom.” Prošao je trenutak prije no što je Wirth shvatio što od njega zahtijeva njegov policijski patron i skrbnik - počeo je temeljiti pretres. Mock je stajao pored prozora i promatrao pijane mladiće koji su derući se tapšali krojačkoga naučnika po ramenima. Grleći se i kližući pod gustim krpama snijega, krenuli su kroz dvorište prema odranskim nasipima. I buka u sobi također je prestala. Mock se okrenuo i pred nosom ugledao limenu kutijicu od masti za žuljeve, koju je u svojim kvrgavim prstima držao Wirth. Bio je u njoj bijeli prah. “Kakao”, prodahtao je Wirth. “Dovedi je”, dobacio je Mock. Mitzine oči sada su bile pune prepuštanja sudbini. Sjela je na krevet i uzdahnula nimalo raskalašeno. Drhtala je od straha. “Znaš li što ću sada napraviti s tobom? Prosut ću snijeg kroz prozor i zatvoriti te na dugo. To će biti moje dobro djelo, izliječit ću te od ovisnosti o kokainu.” Mock je u želucu oćutio teško pačje meso. “A možda nisi za liječenje i želiš robu? Pa ćeš mi možda reći nešto o riđem pijanom tipu koji je danas bio kod tebe. Što je govorio i kamo je pošao, zlato?” “Bio je ovdje oko šest. Napravio je ono sa mnom, a zatim se raspitivao gdje sada radi Anna Zlatna Ribica.” Mitzi je postala manje preplašena i vrlo konkretna. “Rekla sam mu da ona sada sjedi u birtiji Gabi Zelt. Valjda je otišao onamo.” “Je li ti objasnio zašto traži Annu Zlatnu Ribicu?” “Tipovi poput njega ne objašnjavaju.” Mock je kimnuo Wirthu i Zupitzi te ostavio Mitzi samu s njezinim grizodušjem. Osjećaj zasićenosti nestao je. Napinjao ga je ponos zbog posjedovanja djelotvornog škripca kojemu se nije odupro nitko: ni Urbanek, ni Mitzi, niti prije puno godina Wirth i Zupitza, koji su ga sada bez riječi pratili za vrijeme ove birtijske odiseje. Spuštajući se stubama, ugledao je uplašeno Urbanekovo lice. Usporio je. Svaki nagli


pokret podsjećao ga je na patku zalijevanu rakijom. Postao je svjestan da se samo jedna osoba oduprla djelovanju škripca, da samo jedna osoba nije mogla pronaći svoje mjesto u njegovu pedantno uređenom svijetu. “Imaš taj kakao?” upitao je Wirtha. “Da”, čuo je odgovor. “Daj joj ga”, rekao je Mock polagano. “Ne popravljaj svijet. Nisi u tome baš dobar.” Minutu poslije tri su muškarca bila u automobilu. Zupitza je nešto mimikom pitao Wirtha. Wirth je odmahnuo rukom i pokrenuo motor. “Što hoće?” Mock je pogledom pokazao Zupitzu. Wirth je na trenutak dvojio neće li to što će reći naškoditi savjetnikovu autoritetu pa je preveo Zupitzino pitanje, nastojeći ublažiti njegovu okrutnost: “Pita zašto su taj portir i djevojčura bili tako drski i nisu vas se bojali.” “Reci mu da me ne poznaju i da se pouzdaju u svoga šefa koji ima dobre kontakte s policijom, misleći da ga ne mogu nadigrati.” Wirth je preveo, a Mock je na licu zločinca koji je upravljao automobilom opazio podrugljivi osmijeh. “A sada mu točno prevedi svaku moju riječ”, Mock je stisnuo oči. “Dobro poznajem šefa toga bordela. U subotu i utorak igrao sam s njim bridž. Djevojka i portir su me sada već dobro upoznali. Želi li me i tvoj Zupitza dobro upoznati? Ako ne, neka zaboravi takvo smješkanje.” Wirth je preveo, a Zupitza se promijenio u licu i zagledao u praznu zimsku plažu na Olawi čijom su lijevom obalom prolazili. “Ali djevojke su mu prva klasa”, Wirth je pokušavao olakšati ozračje. “Ta Mitzi je bila posve...” “U djevojke se on razumije vrlo dobro. Ima s njima posla svakoga dana”, rekao je Mock pokušavajući se prisjetiti kako Mitzi izgleda.

WROCLAW, PETAK, 2. PROSINCA DESET UVECER


Truschovu krčmu u zgradi Kod crnoga jarca u Krullstrasse, nasuprot Liebscheovoj pećarskoj radionici, zvali su prema imenu energične šefice “birtija kod Gabi Zelt”. Prozorski kapci na kući bili su uvijek zatvoreni, što je nalagala prije svega želja za očuvanjem mira i diskrecije. Vlasnici nije bilo stalo do novih gostiju, a osim toga htjela je izbjeći radoznale poglede dječaka iz okolnih dvorišta i žena što traže zagubljene muževe. Klijentela je bila stalna: sitni prijestupnici, bivši policajci koji su se propili, mlade dame iz viših sfera u potrazi za snažnijim dojmovima i manje ili više tajanstveni “kraljevi života”. Sve ih je povezivala silna strast spram bijeloga praha, čije su precizno odmjerene doze pakirane u pergament prodavači nosili u podstavi šešira. Šešir je stoga bio znak prepoznavanja dilera, koji su u toaletu dnevno obavljali i po desetak transakcija. Upravo je “snijeg” bio glavna roba u krčmi Gabi Zelt. Bivša bordeldama navedenoga imena samo je figurirala posuđujući za pozamašnu plaću svoje ime stvarnom vlasniku tvrtke ljekarniku Wilfriedu Helmu, glavnom proizvođaču kokaina u Wroclawu. Djelatnost krčme Gabi Zelt policija je tolerirala kada bi - zahvaljujući doušnicima koji su u njoj stalno boravili uspjela zatvoriti nekog preprodavača kokaina neovisnoga o Helmu ili nekom kradljivcu koji je odlučio potrošiti teško zarađeni novca na “beton”. No kada bi potkazivači predugo šutjeli, policajci iz povjerenstva za narkotike priređivali su u krčmi bezobzirne racije, zahvaljujući kojima su hvatali glasine iz polusvijeta i mogli mirne duše nadopunjavati kartoteke, a Gabi Zelt i ljekarnik Helm s olakšanjem bi odahnuli jer su im te racije davale vjerodostojnost u svijetu podzemlja. Mock je sve to savršeno znao, ali - kao vicešef drugoga odsjeka nije se miješao u stvari “betonera”, kako su zvali policajce iz narkotika. Zato ga kod Gabi Zelt nitko nije poznavao i nitko na njega nije trebao obraćati veću pozornost. No tu se Mock prevario. Nedugo nakon što su se našli iza vrata ukrašenih cimerom s reklamnim sloganom “Das beste aller Welt, der letzte Schluck bei Gabi Zelt” i sjeli za dugu klupu od nemarno oblanjanih dasaka, Mocku je prišao otmjeni gospodin i prešao preko nosa manikiranim prstom. Iako je Mock poznavao taj znak, na njegovu se licu odrazilo čuđenje - prvi put u životu bio je smatran trgovcem kokainom. Brzo je shvatio razlog zaboravio je skinuti šešir. Učinio je to sada, otpravivši eleganta


pokretom ruke. Zavedeni narkoman upitno je pogledao Wirtha i Zupitzu, ali u njihovim pogledima nije uočio ni sjenku zanimanja. Još je jedan čovjek sjedio sa šeširom, ali je bio toliko zauzet zbijanjem šala s pretilom ženom da je bilo teško pomisliti da je u krčmu došao s nekim drugim nakanama. Taj je gospodin svako malo posezao u veliki akvarij i vadio iz njega ribicu. Zatim bi je približavao dekolteu svoje družice, a ona bi prihvaćala treperavo stvorenje među moćne sise lišene grudnjaka. Tada bi muškarac s divljim poklikom zaronio ruku u raskošna prsa i izvukao ribicu uz slabašan pljesak nekoliko pijanaca i plačljivoga mandolinista. Pljesak je bio slab jer je žena izvodila tu točku već dvadeset godina i svi su je stalni gosti bijednih krčmi vrlo dobro poznavali. Njome je, uostalom, zaradila svoj nadimak - “Anna Zlatna Ribica”. Ni Mocku nije bilo nepoznato to šaljivo “čudo sa sisama”, a u ljubitelju lovljenja riba nepogrešivo je prepoznao kriminalističkoga narednika Kurta Smolorza, uskrsloga alkoholičara. Mock je na prljavi pod ispljunuo gutljaj lošeg piva, koje je malčice zaudaralo na benzin, zapalio cigaretu i čekao da ga Smolorz opazi. Dogodilo se to ubrzo. Smolorz je vraćajući se od akvarija, veselo pogledao trojicu muškaraca koja su ga ozbiljno promatrala i u jednom se trenu oneraspoložio. Mock je ustao, bez riječi prošao pored Smolorza i krenuo prema toaletima, koji su bili smješteni u mračnom hodniku natrpanom sanducima piva i rakije koji je završavao masivnim vratima. Mock ih je otvorio i našao se u mikroskopskom dvorištu, na dnu hladnoga bunara, čije su strane činili zabati triju zgrada. Nagnuo se i izložio lice oblačnom nebu iz kojega su polagano dolijetale bijele pahulje. Za trenutak je do njega stao Smolorz. Wirth i Zupitza ostali su u krčmi, u skladu s nalogom savjetnika, koji nije želio svjedoke za vrijeme razgovora s podređenim. Mock je položio ruku na Smolorzovo rame i unatoč oštrom alkoholnom zapahu primaknuo mu lice. “Imao sam danas težak dan. Noćas me je ostavila žena... Moj bliski suradnik, koji ju je trebao pratiti, nije to činio, nego je pio. Jedini čovjek kojemu sam vjerovao nije izvršio moj tajni nalog. Umjesto toga prekršio je svečani, u crkvi potpisan apstinentski zavjet.” Mock nije izdržao rakijski smrad, odmaknuo se od Smolorza i utaknuo mu u usta cigaretu. Narednik se ljuljao naprijed-nazad, i bio


bi pao da mu leđa nisu našla oslonac u ciglenom zidu. “Moja me je žena varala. Moj prijatelj mora nešto o tome znati, ali mi ne želi ništa priznati”, nastavljao je Mock. “Ali sada če mi reći sve, uključujući i to zašto je počeo piti.” Smolorz je prešao prstima preko lica i odgrnuo s čela od snijega vlažan pramen kose. Uzaludno ga je htio zagladiti. Lice mu je bilo bez izraza. “Imao sam težak dan”, Mockov glas prelazio je u šapat. “U mojem škripcu bili su stanovita Ciganka, stanoviti garderobijer, kurva i kriminalac. Umoran sam i sit ucjenjivanja ljudi. Ne prisiljavaj me da to napravim. Šugavo ću se osjećati kada počnem pritiskati nekoga tko mi je blizak ili je to bio. Poštedi me toga molim te...” Smolorz je dobro znao da Mockov šapat najavljuje viši stupanj preslušavanja - iznošenje argumenata koji se ne mogu odbiti, Sjećanje na Franzisku uvjerilo je Smolorza da Mock ima takve argumente. “Daaa”, promucao je. “Orgije. Barun Von Hagenstahl, Elisabeth Pflüger i vaša žena. One s barunom i međusobno. Kakao.” Mockov je razum u teškim situacijama tražio oslonac u onome što je postojano i neuništivo. Prisjetio se svojih najboljih mladenačkih godina: sveučilišta, starih, sijedih, vazda međusobno posvađanih profesora, zadaha promočenih kaputa, seminara na kojima se raspravljalo na latinskom i cijelih stranica napamet nabubanih antičkih stihova. Vraćalo se jedno mjesto iz Lukrecija u kojemu se govorilo o “plamtećim zidovima svijeta”. Sada je plamtio zid koji je okruživao dvorište. Cigle na koje je oslonio dlanove žarile su ga, a snježne su mu pahulje padale na glavu pekući ga kao kapljice kipućega ulja. “Lukrecije je na drugome mjestu pisao”, pomislio je Mock, “o ljubavi kao tragičnoj i vječnoj neispunjenosti. O ljubavnicima koji se ujedaju uzajamno da bi trenutak kasnije maštali o ponovnim ugrizima.” Prisjetio se priče beznadno zaljubljenoga rimskog pjesnika, jednog od prvih poetes maudits, koji je počinio samoubojstvo u dobi od četrdeset četiri godine. Pomislio je na svoje četrdeset četiri godine i na mali pištolj walther koji opterećuje unutarnji džep njegova sakoa. Svijet je plamtio, a među flammantia moenia mundi11 stajao je prevareni muž, žalosni rogonja, bijedni i neplodni manipulator. “Na bazenu”, sricao je dalje Smolorz. “Barunov gorila me uhvatio. Morao sam se svući. Gimnastička dvorana. Ljestve. Tamo me slikao. Ja


gol s kurcem u šaci. Zatim na pozadini istih ljestava vaša žena otvorenih usta. Rekli su: ‘Prestani je uhoditi jer će inače muž dobiti sliku. Fotomontaža. Na njoj njegova žena i ti...’” Svijet je plamtio, ljubavnici su si odgrizali usne, vjerolomne žene iznevjeravale muževe na bazenima, muzikalne plavuše blagog dječjega glasa klečale pred aristokratima željnim podražaja, a prijatelji su zaboravljali na svoje prijateljstvo. Svijet je plamtio, a Lukrecije - pjesnik vatre - uživao je neki opijat koji ga je trebao učiniti privlačnijim hladnoj odabranici, a koji je istodobno bio i uzrokom njegova bezumlja. Svijet je plamtio, a ravnodušni su bogovi sjedili apatično, ne čineći ništa i besciljni u luksuzima međusvjetova. Mock je izvadio walther i prislonio ga na snijegom slijepljenu Smolorzovu kosu. Taj se okrenuo licem prema zidu. Mock je škljocnuo osiguračem. U bijednom sobičku riđokosi je mališan jeo krupicu. “Hoće li ubiti tatu?��� upitao je na češkom mladu Ciganku. Mock je vratio pištolj u džep i sjeo na snijeg. Bio je pijan, u džepu kaputa osjećao je težinu walthera. Tamni bunar polagano je ispunio snježni sag. Smolorz je čekao izvršenje presude, a Mock je legao na tlo i pritisnuo lice o njega. Nakon pet minuta ustao je i zapovjedio Smolorzu da se okrene. Podređeni je drhtao od straha. “Nisam imao ništa s njom. To je fotomontaža”, prokrkljao je. “Slušajte me, Smolorz”, Mock je otresao snijeg s kaputa, “prestanite piti i nastavite pratiti Von Hagenstahla. Možda će moja žena stupiti s njime u kontakt. Čak i ako vas barun opazi i ispuni prijetnju, možete biti mirni. Dobit ću naprosto fotomontažu. Znam za nju i neću vam ništa. A sada se otrijeznite i slijedile u stopu baruna Von Hagenstahla. To je sve.” Smolorz je uspio začešljati prstima kosu, zakopčao sako, po pravio nakrivljeni šešir i ušao u krčmu. U mračnom hodniku zadržao ga je snažni Zupitzin dlan. Wirth je izašao na dvorište i približio se Mocku. “Da ga pustim?” zapitao je. “Da, ne moraš ga pratiti. Pratit će ga vlastita savjest.” Wirth je Zupitzi dao odgovarajući znak.


WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA SEDAM UJUTRO Tijekom subote i pola nedjelje padao je snijeg. Grad je bio ovijen laganim, sveprigušujućim pokrivačem. Umjesto topota kopita fijakerskih raga Wroclawljani su slušali lagani šum salinaca sanjki što klize po ulici, umjesto kuckanja damskih potpetica - škripu snijega, umjesto bućkanja prljave vode - suhi prasak mraza. Prozorska je stakla prekrilo ledeno cvijeće, dimnjaci su izbacivali oblake dima, klizači su se natjeravali po jezercu pored zgrade Šleskoga regentstva, služavke su snijegom čistile tepihe, a kočijaši ispuštali vonj rakije. Poslijepodne u nedjelju prestalo je sniježiti. Stegnuo je mraz. Lagane i debele plahte snijega stegnule su se u debele i hrapave naslage. Njihove čiste ravnine ispresijecane su psećom mokraćom i zamrljane konjskim izmetom. U uličicama oko Solnoga trga beskućnici su odabirali položaj u kojemu su htjeli umrijeti, a kriminalci se zatvarali u svojim sigurnim, toplim i mirisnim špiljama između Neuweltgasse i Weissgerbergasse. U novinama se pisalo o prevarama Willija Wanga, koji je prerušen u husarsku odoru krao i osvajao srca sluškinja i časnih supruga, i o dvama užasnim, osebujnim ubojstvima. Njihov je počinitelj zanimao samo novinare i dočekao je već nekoliko psiholoških portreta. Za sve to nije znao onaj kojega su novine nazivale “zvijezdom wroclawske kriminalističke policije” ili “psom goničem nepogrešiva instinkta”. “Genij kriminalistike” podmetao je već treći put toga jutra mamurlukom izmučenu glavu pod ledeni mlaz vode, a sluga Adalbert brisao grubim ručnikom njegovu zamršenu kosu i pocrvenjeli vrat. Mock je, ne gledajući u zrcalo, raščešljavao kosu koštanim češljićem, s naporom zakopčao kruti ovratnik i prešao u blagovaonicu, gdje se na stolu dimio vrč s kavom, pekmez od ribiza slatko razlijevao po drskim savijucima hrskave kore kajzerice, a žutanjak izazivao drhteći u skliskoj opni bjelanjca. Ali Mock je bio bez teka, i to ne zbog porta koji je jučer u velikoj mjeri narušio


ravnovjesje tekućina u njegovu želucu, već zbog nazočnosti kriminalističkoga ravnatelja Mühlhausa. Sjedio je on za stolom, lakomo pogledavao doručak i bijesno svrdlao po kamišu začepljene lule. Mock se pozdravio sa šefom i sjeo za stol. Natočio je sebi i gostu kave. Šutnja. “Oprostite mi, Mock, ovaj rani posjet.” Mühlhaus je napokon pročistio lulu i prekinuo šutnju. “Nadam se da nisam probudio madame Sophie.” Mock nije odgovorio i prevrtao je po nepcu žumanjak koji je imao okus željeza. “U subotu Smolorz nije bio na poslu”, nastavio je Mühlhaus. “Znate li zašto?” Mock je ispio malo olovne kave, a oštri rubovi hrskave kajzerice poput čeličnih opiljaka ranjavali su mu desni. “Samo nastavite šutjeti”, uzdahnuo je Mühlhaus i podignuo se sa stolca. “Pošutite, napijte se rakije i sjetite starih, dobrih vremena... Ona već prolaze. Nepovratno.” Mühlhaus je popravio polucilindar, spremio lulu u kožnatu futrolu i lijeno ustao od stola. “Adalbert!” viknuo je Mock. “Doručak za gospodina kriminalističkoga ravnatelja.” Zatim je povukao poveći gutljaj kave i osjetio divnu harmoniju okusa: dobro ispržene kave sa zagorjelim tekom jakoga vina čiji je spomen vrijeđao njegov želudac. “Sve što je prošlo nepovratno je”, Mock je pogledao Mühlhausa, koji se ugodno namjestio za stolom. “To je najmudrija tautologija s kojom sam se susreo.” “Seneka je to bolje formulirao.” Pred Mühlhausom su zveckali pribor za jelo i tanjuri koje je umješno postavljao Adalbert. “Quod retro est, mors tenet.”12 “Seneka je bio odviše mudar da bi poistovjetio smrt sa zaboravom.” Mock je prešao jezikom po hrapavom nepcu. “Moguće.” Mühlhaus je dubio po jajetu žličicom posve jednako kao maloprije po kamišu, a kajzerica je hrskala među njegovim pokvarenim zubima. “Ali to vi već bolje znate.” “Da, znam. Ono što je prošlo nije samo u vlasti smrti. Ono je i u riznici moga sjećanja.” Mock je upalio cigaretu sa zlatnim usnikom.


Nad stolom se zakovitlao dim. “A sjećanjem, jednako kao i smrću, ne vladamo. Barem ne potpuno. Čineći samoubojstvo, biram vrstu smrti, a boreći se, odlučujem hoću li umrijeti časno ili ne. Sjećanje je jače od smrti, za razliku od nje ne daje mi nikakav izbor i šalje mi pred oči bez moje volje minule slike. Ne mogu izbrisati sjećanje, ako se ne želim naći u umobolnici...” Mock je odjednom ušutio i zgnječio cigaretu u pepeljari. Mühlhaus je shvatio da dolazi trenutak koji nosi trajnu posljedicu. Ili će Mock sve iznijeti na vidjelo i samim time osloboditi Mühlhausa od donošenja bilo kakvih odluka, ili neće ništa reći i morat će ispuniti šturi obrazac - zadnji dokument u njegovu osobnom policijskom spisu. “Molim vas mjesec dana neplaćenoga dopusta, Herr Kriminaldirektor.” Mock je vrtio u prstima rezač za cigare. “Zbog?” Mühlhaus je prestao jesti i progutao ostatke kave naginjući glavu tako silovito kao da ispija čašicu alkohola. Zapala je šutnja. Odabir je bio na Mocku: ili pomoći Mühlhausu, ili ostavka. “Moram pronaći ženu. Otišla je od mene. Pobjegla. Vjerojatno je u Berlinu.” Savjetnik je odabrao. Mühlhaus je prišao prozoru i mahnuo rukom. “Izvrstan doručak”, rekao je paleći lulu. “Ali moramo poći. Vijećnik Eduard Geissen je mrtav.” Mock je dobro poznavao vijećnika Geissena, čovjeka neupitne čestitosti, koji je više od svega obožavao Wagnerove opere i svaku sjednicu šleskoga Landtaga završavao dramatičnim pozivima na gradnju ljetne opere. “Gdje?” Mock je brzo zakapčao jantarne gumbe za manšete. “U bordelu.” Mühlhaus je pred zrcalom nabijao premaleni polucilindar. “Kojem?” Mock je gurao ruke u rukave kaputa koji mu je pudržavao Adalbert. “Na Burgfeldu, pored stare remize.” Mühlhaus je otvarao vrata šireći oko sebe mirisni oblak dima. “Kako?” Mock je pogladio Argosa i krenuo niz stepenice. “Netko ga je objesio naglavce.” Mühlhaus je zabubnjao potpeticama po drvenim stepenicama. “Ubojica mu je svezao noge u omču napravljenu od glasovirske žice, a drugi kraj privezao za luster.


Kada je Geissenu krv istekla u glavu, prerezao mu je bedrenu arteriju. Najvjerojatnije bajunetom. Geissen je iskrvario.” “Gdje je bila Geissenova prostitutka?” “Pored. Zaklana tom istom bajunetom.” Mühlhaus je u vratima propustio nekakvog ćelavoga gospodina s cvikerom, koji je Mocka ošinuo oštrim pogledom. Savjetnik se dvaput prisjetio bljeska tog cvikera dok je pokušavao ženu - ovijenu oko njegovih bedara pritisnuti o zid hodnika, i kasnije te noći u četvrtak, kada je silovana Sophie u panici trčala niz stepenice, lupkajući potpeticama. Sada je cviker blistao kroničnom besanicom, prezirom i porugom. Mock se, paraliziran sjećanjima, naglo zaustavio na pločniku. “Moram pronaći ženu.” Pristigle su saonice i stale do njih uz rubnik. Konj je širio vonj staje, kočijaš - loše probavljene rakije. U saonicama je sjedio mladi čovjek s polucilindrom i pušio cigaru. Nervozni konj lupkao je kopitom po smrznutom snijegu. “Pronaći će je netko drugi”, Mühlhaus je pokazao muškarcu koji je sjedio u saonicama. “Netko koga ona ne poznaje.” “Ona poznaje sve”, rekao je Mock. “Sve muškarce i sve žene. Ali ovoga valjda ne. Nisam čuo da se druži s pederima.” Mühlhaus je uhvatio Mocka pod ruku i gurnuo ga lagano prema saonicama. Mladi se čovjek nasmiješio u znak pozdrava i kucnuo prstom po obodu polucilindra, odajući vojničku naviku. Mock je odsalutirao. “Predstavljam vam, gospodine savjetniče”, rekao je Mühlhaus, “privatnog istražitelja iz Berlina gospodina Rainera Knüfera.” “Odavno živite u Berlinu?” Mock je pružio ruku istražitelju Knüferu. “Od rođenja.” Knüfer je hitro stisnuo Mockovu desnicu i uručio mu svoju posjetnicu. “I poznajem taj grad jednako dobro kao vlastiti stan. Pronaći ću u njemu svaku stjenicu.” Nije se nasmijao nitko osim istražitelja Knüfera. Saonice su krenule. Snijeg je zaškripao pod salincima, zaškripala je Mockova glava u škripcu mamurluka. Konjska kopita udarala su mu u sljepoočnicama, a pod vjeđe mu se uvukao snijeg izmiješan sa solju. Savjetnik je unatoč prodornome mrazu skinuo šešir, rashladio se njime i brzim pokretom zgrabio Knüfera za grlo.


“Naći ćeš svaku stjenicu?” pogledao je Knüfera olovnim pogledom. “Kurvin sine, moja žena nije stjenica koja se uvukla u tvoje tapete.” Mühlhaus ga je povukao za podlakticu. Mock je pao na stražnje sjedište saonica. Knüfer se iskašljao i odbacio opušak cigare. Stara prodavačica naranči - glasno proklinjući - tražila je opušak među smrznutim voćem. Mühlhaus je pridržavao Mocka za rame, a Knüfer je ravnodušno promatrao mješanca koji je pretrčavao Auguststrasse. Mock se udobno zavalio i počeo trljati pocrvenjele uši. “Pronaći ću vašu ženu”, rekao je suho Knüfer. “Govoreći o stjenici, imao sam, naravno, na umu svoj stan, a ne Berlin. Molim da mi oprostite.” “I vice versa”, odgovorio je Mock. “Što želite znati o mojoj ženi?” “Sve. U svojoj praksi najviše se bavim nestancima.” Izvadio je iz torbe obrazac otisnut na debelu papiru. “Pripremio sam poseban upitnik. Neka pitanja su intimna i neugodna, ali morate na njih odgovoriti, barem sa ‘ne znam’. Također vas molim da priložite aktualnu fotografiju svoje žene i sve mi pošaljete na hotel Konigshof u Claasenstrasse najkasnije do dva sata. U četvrt do tri me nazovite. Mogao bih imati neka dodatna pitanja za vas. Telefonski broj hotela je na poleđini posjetnice. U tri imam vlak za Berlin.” Saonice su se zaustavile propuštajući nekakva seljačka teretna kola. “A sada vas pozdravljam.” Knüfer je graciozno iskočio, zatrčao se i poput dječaka odsklizao po zamrznutoj bari pored Spingarnove trafike na uglu, gdje su se obično razmještali ulični prodavači. Sada je umjesto njih tamo stajalo nekoliko pubertetlija u probušenim kačketima, podrapanim džemperima i vunenim rukavicama. Kandidati za prijestupnike risali su klizaljkama plesne figure po ledenoj ploči. Knüfer se zaustavio na suprotnom kraju bare točno pored limenoga sanduka pod kojim je na željeznom stalku gorjela vatrica. Istražitelj je posegnuo u džep kaputa, a prodavač otvorio poklopac sanduka i iz vrele vode izvadio debelu hrenovku, koju je predao Knüferu ravno u ruku. “Ne bi li ti dječaci trebali biti u školi?” zapitao je Mühlhaus gledajući na sat. “Ne znam. No znam da su radije na klizalištu nego na oku učitelju ili pijanom ocu.” Mock je izvadio iz džepa kaputa vunenu povezaču i


stavio je preko ušiju. “Sve ste znali. Otuda i munjevito dovedeni sposobni istražitelj iz Berlina. To se dogodilo tek prije nekoliko dana. Žena me je ostavila, a taj Knüfer je već ovdje... Odakle ste saznali, gospodine ravnatelju?” “Zidovi imaju uši, Mock”, odgovorio je nakon trenutka oklijevanja Mühlhaus. “A najbolje uši imaju zidovi maloga dvorišta na stražnjoj strani krčme Gabi Zelt.” “Hvala vam. Doista, bit će bolje ako je potraži netko koga ne poznaje.” Ušutjeli su i zažmirili pred bijesnim sunčanim bljeskom što je ražario sige koje su visjele pod krovom Istražnoga zatvora u NeueGraupner-Strasse. Mock je pogledao upitnik i izvadio iz džepa kaputa našiljenu olovku. Brzim je pokretima kao skalpelom ispisivao osobnost svoje vjerolomne žene. Počelo je od vanjskog opisa. Dob: 24; visina: 166 cm; težina: oko 60 kg; boja kose: svijetloplava, boja očiju: zelena; posebne oznake: bujne grudi. Ulazili su u mikolajsko predgrađe, od davnine slavno po Afroditinim hramovima. Prošli su vojarne na Schweidnitzer Stadtgrabenu, Konigsplatz i našli se između bolnice Svih Svetih i Arsenala. Mock je pogledao upitnik i s nekoliko poteza olovke prizvao Sophieinu prošlost: evo staroga i osiromašenoga baruna iz Passaua kako podiže svoju petu kćer, evo se ta peta kći, tatina kraljevna i oko u glavi, moli u kućnoj kapelici, a njezini su plavi uvojci očešljani u predivan vijenac, evo sjedi na verandi kuće obrasle divljom lozom i privija lice uz dlaku velikoga bernardinca. Mjesto rođenja: Passau; naglasak: pomalo bavarski; vjeroispovijest: rimokatolička; prakticiranje vjere: rudimentarno, ceremonijalno; kontakti s obitelji: nikakvi; mjesto prebivališta obitelji: Passau, München; kontakti s prijateljima: Philipp barun von Hagensthal, aristokrat, Elisabeth Pflüger, violinistica. Mühlhaus i Mock ušli su u prljavo dvorište na Burgfeldu. Mock, koji je donedavno radio u II. odsjeku wroclawskoga Ravnateljstva policije, znao je vrlo dobro da je vlasnik prizemne zgrade preuređene od bivšega spremišta za kola otputovao na dulje vrijeme u Ameriku i iznajmio vilu stanovitomu Mađaru, koji je bio u poslovnim odnosima s Wirthom i Zupitzom. Imutak je stekao u prvome redu zanatom starim poput svijeta.


Na vratima zgrade stajao je snažni uniformirani policajac odjeven u šinjel feldgrau boje. Iz otvorene futrole pogibeljno se izlagao pištolj Mauzer 08. Vidjevši Mühlhausa i Mocka, dodirnuo je s dva prsta štitnik na kapi opremljenoj u sredini višekrakom zvijezdom. “Narednik Krummheltz iz petoga revira podnosi prijavak.” “Slobodni ste, Krummheltz”, rekao je Mühlhaus. “I šutite o tome što ste ovdje vidjeli. Slučaj preuzima Mordkommission iz Ravnateljstva policije.” “Ja malošto govorim”, ozbiljno je odgovorio Krummheltz. “To je vrlo dobro.” Mühlhaus je pružio ruku Krummheltzu i ušao u zgradu. Na otomanima i naslonjačima sjedile su djevojke u kombineima, kućnim haljinama i s viklerima u kosi. U plavima od umora očima jedne od njih Mock je zapazio bljesak prepoznavanja. Ehlers je stajao na stepenicama i zapisivao njihove izjave. Iznurenim glasom ponavljao je ista štura pitanja i dobivao obavijesti pune beznadnih epifora: “Spavala sam. Ne znam”, “Nisam to nikada pitala. Ne znam”, “To je nemoguće. Ne znam.” “Ne znam, ne znam” - Mockove su misli odjurile sljedećim točkama Knüferova upitnika. “Je li šutljiva, je li brbljiva, je li impulzivna, je li uravnotežena... Ne znam ništa o najbližoj osobi...” Mühlhaus i Mock išli su uskim hodnikom. S njegove obje strane protezala su se vrata, tragovi mnogih ljudskih poniženja. Mühlhaus je gurnuo jedna od njih. “Znam, znam pouzdano”, Mock je zurio u nova pitanja koja su trebala osvijetliti složeni psihički univerzum njegove žene. “Nije inteligentna, zavidna je i lažljiva... Vjerojatno je ovisna o kokainu. Vrijedna je ljubavi i ubojstva. Godinama nisam primijetio da je kokainistica... Jednostavno je nisam poznavao, poznavao sam samo svoju ideju Sophie, a ne osobu od krvi i mesa, koja”, tu se prisjetio stanovitog navoda, “nije leptir koji leti u ružičastoj magli i ponekad mora otići u kupaonicu.” Čela patologa doktora Lasariusa ljeskala se od znoja. U skladu s takozvanim općenitim preporukama nije odmaknuo čak ni zavjese, a jedino što je smio dodirivati bila su tijela ubijenih. Oba su još bila topla. Lasarius je držao u ustima dršku baterijske svjetiljke i ispisivao svoja opažanja u notes. Tijelo vijećnika Eduarda Geissena visjelo je na lusteru koji je podsjećao na golema pauka s nožicama slijepljenima


voskom. Za jednu od njih glasovirskom je žicom pokojnik bio privezan za jednu nogu. Druga noga visjela je pod neobičnim kutom i izgledala kao da je slomljena u kuku, U usta mu je bio uguran komadić poderane plahte. Na glavi se vidjela duboka posjeklina. Dlakava leđa i stražnjica bili su ispresjecani modrim tragovima zadebljanja i nateknuća. Mock je pogledao mrtvu djevojku i bez teškoća shvatio da rane potječu od korbača koji je stiskala u desnoj šaci. Prišao je mrtvoj prostitutki. Poznati, malo istureni podbradak. Pokušao se sjetiti odakle je poznaje. Seksualne sklonosti i eventualne nastranosti: biseksualnost, prerušavanje u kurtizanu, nakit na golom tijelu, duga milovanja prije odnosa. Na stolu je stajao golemi patefon s pločom. Patefonska igla bučno se okretala u malenim krugovima. Djevojka je sjedila raširenih nogu i s rukama na otomanu. Glava joj je bila skoro odsječena, a potiljak se naslanjao na krhke lopatice. U očnim šupljinama razlijevali su se smeđi podljevi. Crna pruga krvi prekrivala je ljepljivim slojem oči, lijepila se za čelo i uskim potočićima okruživala lijepo oblikovane uši. To makabrično povjesmo onemogućivalo je identifikaciju. “Bajunetom joj je odsjekao glavu i iskopao oči”, rekao je Lasarius i započeo par excellence detaljna istraživanja. “Imala je veneričnu bolest. Prije smrti nije imala odnos. Nema tragova penetracije.” Preboljene ili aktualne bolesti: ne znam. Nakon vezivanja za luster krv je ispunila Geissenovu lubanju gustom i ljepljivom masom. Rastao mu je tlak, obrazi postajali purpurni, narastalo je pulsiranje u ušima. Milostiva bajuneta zarivena u arteriju u preponi prekinula je patnje konzervativnoga vijećnika, pristaše patrijarhata, pokrovitelja jeftinih najamnih stanova i ljubitelja opere. Politički pogledi i partijska pripadnost: simpatiziranje NSDAP-a, osobito primitivne snage njezinih članova. Umrli su prije dva sata”, rekao je Mühlhaus. “Preslušao sam bordelmajstoricu. Ne zna tko je pokojnik. Njegov identitet znamo samo mi - vi, Ehlers i ja. I još Krummheltz, ali taj neće ispustiti paru iz usta... Krummheltz je bio u noćnoj ophodnji. Bio je sam. Njega je nazvala zabrinuta madam. Evo što znamo: Geissen je dolazio ne prečesto, ali redovito. Uvijek u šest ujutro, kada je većina djevojaka


spavala čvrstim, zasluženim snom. Htio je ostati inkognito. Dogovarao se uvijek s istom djevojkom. Telefonski. S ovom se susreo prvi put. Bila je nova. Primao je njezine slatke udarce slušajući operu.” Mühlhaus je razgledavao ploču Prsten Nibelunga. “Znamo dakle što je volio. Operu. U ložnici i izvan nje.” Izvanseksualni interesi: Mahlerova glazba; omiljeni predmeti i jela: plišani medvjedići, berlinski porculan, kava s mlijekom pola-pola; makovnjača, Fachov liker od trešnje, cigarete Astoria, snažni muškarci jakoga mirisa. “U šest ujutro”, nastavljao je Mühlhaus, “nije u bordelu bilo nijedne druge mušterije, sve su djevojke, osim ove ovdje, spavale. Madam također. Jedini aktivni ljudi u ovom hramu bili su: naši ljubavnici i vratar Franz Peruschka. U njegove zadaće spada i opominjanje gostiju na prekoračenje plaćenoga vremenskog limita. Peruschka je nekoliko puta pokucao na vrata i - s obzirom na izostanak odaziva - ušao, ugledao ovaj romantični prizor i probudio madam. Ta je u histeriji istrčala na ulicu i opazila Krummheltza u ophodnji, on je nazvao noćas dežurnoga Ehlersa, a Ehlers je bezuspješno pokušavao telefonski dobiti savjetnika Eberharda Mocka. Nije znao da ste odložili slušalicu. Nazvao je mene. Dovezao sam se ovamo, pregledao mjesto zločina i odvezao se po vas. Toliko.” “Mamuran sam danas”, Mock je prstima protrljao natečene vjeđe. “I vjerojatno zbog toga ne razumijem baš sve. Bio je još jedan aktivan čovjek u ovom bordelu. Ubojica. A možda nije... Možda je stvarno bilo samo troje aktivnih.” “Ne razumijem.” “To ja ne razumijem vaše postupke, Herr Kriminaldirektor, Geissen visi na lusteru. Onamo ga je objesio neki vrlo snažan tip Osim vijećnika jedini - i to nedvojbeno snažan - muškarac bio je vratar Franz ‘Kakosevećzove’. Pitam: je li Franz ‘Kakosevećzove’ priveden u komesarijat i priznaje li krivicu? Je li ga netko uopće pritvorio, Herr Kriminaldirektor? Gdje je on?” “Kod svoje šefice. Smiruje ju. Vrlo je nježan prema njoj. Kako se može zaključiti, njihov odnos nije samo služben. Madam je doživjela šok. A osim toga”, Mühlhaus se ugodno razbaškario na otomanu, tik uz ubijenu djevojku, “mislite li, Mock, da sam vas probudio i dovukao u ovaj hram iz zlobe? Razmislite - je li normalno da šef, vicešef i jedan


od trojice prvih zaposlenika povjerenstva za ubojstva izlaze na mjesto zločina i zajedno provode istragu? Možda se to već događalo, ha?” “Prošloga tjedna”, progunđao je Mock. “Sreli smo se pri ubojstvu Honnefeldera...” Mühlhaus je izvadio iz torbe tamnosmeđu omotnicu, a iz nje pincetom izvukao listić iz kalendara otkinut s nadnevkom 5. prosinca 1927. “Geissenovo zapešće”, rekao je milo Mühlhaus, “bilo je omotano ljekarničkom gumicom. Pod gumicu je uguran ovaj listić iz kalendara.” “Molim vas da mi oprostite”, odgovorio je Mock. “Ali vratar Franz mogao je ubiti Geissena i sakriti se iza ‘ubojice iz kalendara’.” “Nemojte, Eberharde, više piti”, u Mühlhausovu glasu javila se stvarna zabrinutost. “Alkohol ne godi vašoj mašti - lijep naziv ‘ubojica iz kalendara’ - ali ubija logiku. O ulozi kalendara u slučaju GelfrertaHonnefeldera-Geissena ne znaju ni novine koje nagađaju, niti itko izuzev naših ljudi iz povjerenstva za ubojstva.” Mühlhaus se udario dlanom po bedru. Mock bi bio prisegnuo da je njegov šef pljesnuo po golom bedru mrtve djevojke. “A to sigurno nije znao Franz Peruschka.” “A zašto pretpostavljate da ubojica Gelfrerta, Honnefeldera i Geissena”, upitao je Mock, “nije baš Franz Peruschka?” “Iz izvješća kriminalističkoga nadstražara Krummheltza znamo da je madam pala u histeriju i - zaboravivši da u kući ima telefon istrčala na ulicu. No prije nego što se ondje našla, spotaknula na prilazu i pala. Začuđeni Krummheltz, koji je upravo prolazio pored kuće, ugledao je zatim Peruschku kako istrčava. Vratar so bacio u pomoć starijoj dami i onesvijestio. Izvolite nastaviti svoj iskaz, doktore Lasarius.” “Peruschka boluje od jakog oblika agorafobije.” Patolog je gurnuo prst u pokojničina usta. “Kada se nađe izvan zgrade, na otvorenu prostoru - onesvijesti se. Stoga nije mogao ubiti Gelfrerta i Honnefeldera, jer bi morao napustiti ovu kuću.” “Doktore.” Mock je zamišljeno promatrao debeli Lasariusov vrat. “Zar se taj čovjek rodio u ovoj zgradi i nikada ne izlazi iz nje?” “Može izaći samo zatvorenih očiju. U slučaju jake agorafobije to je jedini način, i to ne uvijek uspješan.” “Znači, da je Peruschka ubojica, morao bi imati pomoćnika koji bi ga odvezao Gelfrertu i Honnefelderu?”


“Čini se da je tako”, potvrdio je Lasarius. “Kako ste uspjeli tako brzo postaviti dijagnozu? Agorafobija je vjerojatno vrlo rijetka bolest - nikada nisam za nju čuo - a vi ste fiziolog, ne psihijatar.” “Ne bih to utvrdio nikada...” Lasarius je pogledao svoje ruke ispucane od formalina, “ali mi je vratar kada se osvijestio pokazao dokument regrutnoga povjerenstva koji ga proglašava nesposobnim za službu zbog psihičke bolesti. Vojni liječnik - vjerojatno kao ni vi nije imao pojma o postojanju te bolesti, pa je nije imenovao, već je samo podrobno opisao njezine simptome. Po tome sam prepoznao. Samu bolest su detaljno opisali Oppenheim i Hoch. Nedavno se pojavila još jedna rasprava na tu temu, ali sam zaboravio autorovo prezime...” “Peruschka je mogao izvesti predstavu s nesvjesticom”, progunđao je neuvjereni Mock. “I osigurati si savršeni alibi... Za vrijeme rata nije manjkalo simulanata s lažnim uvjerenjima...” “Nemojte pretjerivati”, uzrujao se Mühlhaus. “Peruschka je simulirao za vrijeme rata da bi dvanaest godina kasnije imao alibi za Geissenovo ubojstvo! Odviše ste sumnjičavi.” “Šteta što sam to samo na poslu...” Mock je zapalio cigaru i vješto ispustio kolut. “U ovom bordelu se plaća po satu. Koliku je vremena prošlo prije no što je Geissen iskrvario?” upitao je Lasariusa. “Čovjek nakon presijecanja glavne bedrene arterije iskrvari po prilici za pet minuta”, odgovorio je patolog. “Ubojica je dakle imao”, nastavljao je Mock, “deset minuta da ošamuti oboje, začepi usta Geissenu, objesi ga glavom nadolje, razreže mu arteriju, a zatim prereže grlo djevojci. Pravi Blitzkrieg. A trebalo ga je izvesti nakon nekih četvrt sata, kada se mušterija toliko zapali da zaboravi na božji svijet...” “To zbilja traje tako dugo?” prekinuo ga je Mühlhaus zlobno se smiješeći. “Odnosno, ubojica je počeo djelovati u petnaest do sedam, nakon što je Geissen četvrt sata izvodio vragolije”, Mock je zanemario Mühlhausovu napomenu. “Obavio je svoje za deset minuta, a zatim čekao da žrtva iskrvari. Pet minuta. Zatim je izašao.” “Kojim putem?” “Onim kojim je i ušao - kroz prozor.”


“Detaljno sam pregledao travnjak. Nikakvih tragova na snijegu, koji je tvrd, ali neugažen. Pod prozorom sobe je mali zapuh. Netaknut.” “Mogla je to biti neka mušterija bordela koja se ušuljala u sobu. Ovdje je obično puno klijenata i neki od njih se mogao sakriti, ne svraćajući vratarevu pozornost...” “Možda je i tako, ali kako je izašao? Franz Peruschka tvrdi da nije ni trenuo.” Mühlhaus je ustao i zakopčao kaput. “Vaš scenarij, osim toga ulaska i izlaska kroz prozor, izgleda vjerodostojno. No ja danas nisam mamuran, a unatoč tome nešto ne shvaćam: zašto je ubojica čekao iskrvarenje? Pa nakon rezanja aorte čovjek privezan naglavce u svakom će slučaju umrijeti. Zašto bi dakle ta životinja čekala dok Geissen ne iskrvari? Iz čega to zaključujete?” “Uzmite u obzir ovo”, Mock je prstima držao list iz kalendara. “Ako je to isti psihopat koji je ubio Gelfrerta i Honnefeldera, mora postupati slično. Onoj dvojici je papiriće pričvrstio nakon smrti. To je nedvojbeno. I sada je morao čekati dok žrtva ne umre. Zatim je izašao, sakrio se na hodniku, na primjer iza zavjese, i pričekao dok Franz ne podsjeti mušteriju da joj vrijeme istječe. Vratareve obveze poznaje svaki stalni gost bordela...” “Zaista?” Mühlhaus je utiskivao duhan u kamiš. “Da, gospodine ravnatelju, ubojica je morao posjećivati bordele. Pričekao je dakle dolazak vratara, na njegov upad u sobu, a zatim je tiho iščeznuo iz zgrade.” “Počinjete razborito razmišljati, Mock.” Mühlhaus je pogledao Lasariusa. “Doktore, koliko dugo traje mamurluk?” “Od porta prilično dugo”, rekao je zamišljeno Mock.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA DEVET UJUTRO Mock se utopio u gomilu koja se vrtjela među tezgama na Neumarktu. Pogledao je na uru. Imao je još jedan sat do odlaska vlaka za Berlin. Htio ga je provesti u društvu boce drenovače koja mu je ugodno opterećivala desni džep kaputa.


Naokolo je slušao povike samozadovoljstva i zagrižljivo cjenkanje. Oslonio se o zidić fontane što je stajala na trgu i - slično Neptunu koji se uzdizao nad njom - ironično promatrao trgovce. Debeo i crven od mraza šumar u kapi ukrašenoj amblemima milickih šuma Von Maltzanovih hvalio je na šleskom njemačkom adventske vijence koje je prodavao i sakupljao predbilježbe za jelke. U susjednoj se kolibi tučna Šleskinja, čiju su omasnu pozadinu ovijali nebrojeni prugasti umeci, prepirala na poljskom s nevisokim i sitnim mužem, koji se umilno smiješio nekakvoj sluškinji i košari od vrbova pruća s tustom guskom. Do njih je brkati pekar širokim pokretima pokazivao spiralne piramide svojih proizvoda zasniježenih šećernom glazurom i potamnjelim makom. Mock je pogladio drenovaču, zastao pored šleske kolibe i zadovoljno osluškivao šumorenje poljskoga govora. Sophie je znala sjajno oponašati Poljake. No nije to činila rado, tvrdeći da je bole usta od stalnoga napora. Poljak je, ne obraćajući pozornst na ženine prigovore, nudio gusku novoj mušteriji. Ova ju je kupila nakon kratkoga oklijevanja i zatražila da prodavač pripremi pticu. Položio je glavu ptice na panj i s drvenoga stropa izvukao pod oficirsku bajunetu s ugraviranim natpisom “Zur Erinnerung an meine Dienstzeit.”13 “Iz Francusko-pruskog rata. Sigurno je pripadala njegovom djedu”, pomislio je Mock. Guska je izgubila neprocjenjiv kapitol svoga tijela. Bajuneta je odsjekla glavu ptice, bajuneta je oslobodila krvavi vodopad iz Von Geissenova vrata, bajuneta je prevalila lijepo oblikovanu lubanju javne djevojke na njezine krhke lopatice, bajuneta je izbušila mrežnice njezinih očiju, bajuneta se okretala u skliskoj sluzi očnih duplji. U jednom trenutku Mock je postao svjestan da ne zna čak ni djevojčino prezime. Nije upitao Mühlhausa kako se zove. Savjetnik je zapalio cigaretu. Zastao je među tezgama i odjednom prestao slušati cjenkanje i reklamne slogane - nezgrapne poput udaraca mlatom. Ubijena djevojka, zaklana kao stoka, bila je bezimeno tijelo, jedan od brojnih prljavih spremnika u koje su siromašni i imućni građani toga grada praznili svoje frustracije i ostavljali slijepo sjeme iz kojega neće nikada ništa niknuti. Mock, iako je poznavao puno prostitutki, nije vjerovao u postojanje “kurvi zlatnoga srca” - jednostavno nikada takve nije susreo. Puno ih je puta milovao po mršavim leđima, potresanima jecajem, razdiranima boli


srca, ali je jednako često viđao kako su se pod alabastrom kože napinjali mišići za vrijeme akrobatskih vježbi s mušterijom, puno je puta pripijen uz njihova prsa slušao brze i bolne otkucaje srdaca, ali su puno češće te iste grudi podrugljivo poskakivale pred njegovim licem, a stisnute usne i oči lako opoonašali ekstatične vrhunce. Ubijenih prostitutki dosad nije vidio puno, ali sve su one imale ime, zahvaljujući čemu je mogao njihove spise pažljivo odložiti u svoj registar u odgovarajuću pregradu, za koju je doktor Lasarius rekao da “sadrži neprirodne, odnosno nevenerične pogibije Venerinih svećenica”. “Ova ubijena djevojka nije bila dostojna čak ni da se nađe u društvu sebi sličnih, čak je i poslije smrti sletjela izvan zagrada svoje prljave kaste, i to samo zato što se nisam zainteresirao kako se preziva”, pomislio je Mock. “Samo zato što naganjam drugu kurvu koja ima prezime, i to - moje prezime. I samo sam zato onu rasporenu djevojku lišio najjadnije časti prebivanja u kartoteci sa svom prljavštinom ovoga grada.” Mock je osjetio u ustima gorak okus grizodušja i vratio se. Nije otišao na kolodvor odakle je za pola sata polazio vlak za Berlin dopustio je Raineru Knüferu da sam traži vjerolomnu Sophie u gradu Marlene Dietrich. Nedaleko od kioska, gdje je na hladnom, oštrom suncu bljeskala bajuneta prodavača šleskih gusaka, bacio je u smeće kartu za vlak do grada na Spreeu, u kojemu umjesto “g” izgovaraju “j”, i ostao u gradu na Odri, gdje za “krevet” kažu “Poocht”. Vratio se u Messerstrasse, dobacio napola ispražnjenu bocu drenovače nekakvom prosjaku koji je sjedio pred kućom Kod tri ruže i odvukao se u smjeru Ravnateljstva policije - sumorni i šutljivi kriminalistički savjetnik koji je više od svega cijenio red među spisima.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA DESET UJUTRO U Mühlhausovu kabinetu bili su svi policajci iz povjerenstva za ubojstva osim Smolorza. Skupinu su nadopunjavali Reinert i Kleinfeld, istražitelji za posebne zadaće, koji su odgovarali izravno Mühlhausu.


Iz šalica se dimila kava s mlijekom. Na oštrom suncu lijeno su se pomicali stupovi duhanskoga dima. “Imate li ideja?” upitao je Mühlhaus. Šutjeli su. U glavama im je šumilo od Mockovih traktata. Na čin, mjesto i vrijeme. Samo je to važno. Žrtva je nebitna, slučajna. Tako je glasila Mockova postavka, koju nije prihvaćao nitko osim njezina tvorca. Taj je - zamoren s pola sata uzaludnoga uvjeravanja, mislima na Sophie, sjećanjem na krvave rane bezimene prostitutke, nekoliko solidnih gutljaja drenovače - gledao u Reinerta, Kleinfelda, Ehlersa i Meinerera te zapažao u njihovim očima i rezignaciju i dosadu. Potonji osjećaj trojica policajaca dijelila su sa starim Židovom stenografom Hermannom Levinom, koji je prepleo ruke na trbuhu, dok su mu se prsti munjevito vrtjeli. Mock si je natočio još jednu šalicu vrućega mlijeka i posegnuo za pliticom s čokoladnim bombonima koja je stajala na čipkanom ubrusu. Mühlhausu su se sklopile crvene, natečene vjeđe. Jedino su pruge dima koje su se iz poklopljenoga kamiša njegove lule probijale prema stropu svjedočile o grozničavu radu mozga. “Moram li vas, gospodo, prozivati na odgovor kao đake?” šef je otvorio oči i zloguko šapnuo. “Savjetnik Mock je iznio svoju hipotezu. Svi su s njom suglasni? Nitko nema nikakve primjedbe? A možda ću vas obodriti ako vam ponovim upozorenja gradonačelnika i predsjednika policije, koji su na vijest o smrti vijećnika Geissena izgubili strpljenje za nas? Reinert, što vi mislite o svemu ovom?” “Ne bojte se, Reinert”, rekao je Mock gutajući s grimasom mliječno-čokoladnu gustu tekućinu. “Ako imate drugačije mišljenje od moga, slobodno ga iznesite. Neću lupati nogama od ljutnje.” “Da. Imam drugačije mišljenje”, rekao je slavodobitno Reinert. “Što onda ako su sve žrtve bile različitih zanimanja i izrazito se razlikovale po obrazovanju, interesima i političkim nazorima? Postoji nešto što povezuje ljude nezavisno od svega toga. To su ovisnosti: pogibeljne, poput na primjer hazarda, izopačenosti, alkohola, narkotika, i dobroćudne - na primjer sve vrste hobbyja. Moramo krenuti tim tragom. Istražiti prošlost žrtava i ustanoviti što ih je povezivalo.” Reinert je ušutio. Mock nije pokazivao ni najmanju želju za raspravom. Ispijao je još jednu šalicu mlijeka i promatrao brze


pokrete nalivpera kojim je stenograf Levin ovjekovječivao Reinertov iskaz. “Sada pozivam vas da odgovorite.” U Mühlhausovoj je luli zaklokotala slina kada je pogledao Kleinfelda. “Nakon što svi iznesu svoja gledišta, odlučit ću kojim tragom ćemo krenuti.” “Gospodo, pogledajmo na trenutak nadnevke ubojstava i mjesta zločina”, Kleinfeld je brisao binokl. “Ali ne kao savjetnik Mock. Prvo truplo, zazidano u postolarskoj radionici, bilo je najteže otkriti. Bila je prava slučajnost to da je netko rekao postolaru za smrdljiva jaja uzidana u zidovima, te ih je ovaj razvalio pijukom. Postolar je mogao ili odmahnuti na sve rukom i dalje raditi u smradu, ili pronaći drugu radionicu. I idući zanatlija koji bi unajmio tu rupu mogao bi postupiti jednako. Pritužbe vlasniku zgrade nisu morale dovesti do otkrića trupla. Vlasnik bi tražio nešto u kanalizaciji i stvar bi svršila na tome. Na kraju, neki se obrtnik ne bi obazirao na smrad i radio bi mirno, veseleći se što ima radionicu na odličnome mjestu. Ukratko, Gelfrertovo tijelo moglo je ostati zauvijek neotkriveno. A što ćete, gospodo, reći o Honnefelderu i Geissenu?...” “Tako je.” Reinert je čak poskočio i pritom prolio malo kave na tanjurić šalice. “Honnefelder je ubijen u vlastitom stanu. Stoga je njegovo pronalaženje bilo sigurno, ali je do njega moglo doći tek kada bi smrad trupla postao nepodnošljiv susjedima...” “A Geissen?” Kleinfeld je počeo čaporcima kuckati po stolu. “Pronalaženje Geissena bilo je apsolutno sigurno”, Mock se uključio u diskusiju. “I to pola sata nakon počinjenja zločina, onda kada će vratar ući u sobicu da bi upozorio mušteriju na prekoračenje vremenskoga limita...” “To jest, uočavamo stanovito stupnjevanje”, Kleinfeld je s izrazitim zadovoljstvom prihvatio Mockovo zanimanje. “Prvo ubojstvo je moglo biti otkriveno nakon dugoga vremena ili ostati neotkriveno, drugo sigurno otkriveno, ali nakon duljega vremena, treće - sigurno otkriveno poslije pola sata. Kako objasniti to pravilno skraćivanje vremena?” “Mislim da nam se ubojica želi približiti”, nastavio je Kleinfeld, neuvrijeđen Mockovim ironičnim smiješkom. “Čitao sam jednom u Archiv fur Kriminologie priopćenje o ubojicama u Americi. Neki od njih podsvjesno hoće biti uhvaćeni i kažnjeni za svoje zločine To se


osobito tiče zločinaca koji su bili vrlo strogo odgajani u osjećaju krivnje, kazne i grijeha. Čini se da osoba za kojom tragamo djeluje kao da želi da joj uđemo u trag. No da bismo to ustanovili s punom sigurnošću, moramo upoznati njegovu psihu.” “Ali kako upoznati psihu čovjeka kojega uopće ne poznajemo?” Meinerer je, uz jedva prikrivenu Mockovu nevoljkost, prvi put pokazao zanimanje za slučaj. “Moramo zamoliti nekog psihijatra koji se bavio zločincima da postavi hipotezu, pokuša sačiniti ekspertizu”, rekao je polagano Kleinfeld. “Neka nam napiše neku vrst izvješća: što bi moglo značiti skraćivanje vremena koje sam spomenuo, zašto ubija na tako neobičan način, što na kraju mogu značiti ti listovi iz kalendara. U Wroclawu dosad nije bilo serijskih ubojica. Pribavimo kopije spisa serijskih ubojica iz cijele Njemačke, na primjer Grossmanna, Haarmanna - koljača iz Hannovera - i drugih. Neka ih naš ekspert pročita. Možda pronađe neke sličnosti. To je sve, Herr Kriminaldirektor, što mi je palo na pamet.” “Prilično”, primijetio je sa smiješkom Mühlhaus. “A što će nam kazati najbliži savjetnikovi suradnici?” “Ništa što Mock ne bi kazao” - govorio je nedvojbeno izraz lica Ehlersa, koji je šutio. Meinerer je međutim imao nešto dodati. “Mislim da te datume treba provjeriti iz perspektive numerologije. Možda imaju simbolično značenje. Trebalo bi angažirati kakvog poznavatelja kabale.” Mrlja od tinte kapnula je na Levinov stenogram. Stari stenograf najprije je uzdahnuo, a zatim raširio ruke, podignuo ih prema nebu i uzviknuo: “No neću, neću izdržati slušanje takvih gluposti! On bi”, pokazao je prstom na Meinerera, “angažirao kabalista! Znate li vi uopće što je kabala?!” “Je li vas itko pitao za mišljenje, Levin?” upitao je hladno Meinerer. “Usredotočite se na svoje obveze.” “Nešto ću vam reći”, nasmijao se glasno stenograf, koji je zbog oštroga jezika bio Mühlhausov miljenik. “Ponudit ću vam drugačiju ideju. Spojite mjesta zločina na zemljovidu crtom. Sigurno će vam ispasti neki tajni znak. Simbol sekte... Ha, hoćemo li pokušati?...” Govoreći to, približio se karti Wroclawa obješenoj na zidu.


“Da, pokušat ćemo”, rekao je ozbiljno Mock. “Ring dva - zgrada Pod grifonom, Burgfeld četiri i Taschenstrasse dvadeset tri-dvadeset četiri. No, što gledate tako, Levin... Zabodite na ta mjesta pribadače...” “Zar ste u školi imali jedinicu iz geometrije?” odazvao se začuđeni Levin. “Ovako ili onako, ispast će trokut. Tri mjesta - tri vrška.” Mock je, ne obazirući se na stenografovo zanovijetanje, ustao, prišao zemljovidu i zabio tri pribadače na tri mjesta zločina. Ispao je tupokutni trokut. Mock je na trenutak promatrao šarene glavice, zatim prišao vješalici i skinuo s nje svoj kaput i šešir, nakon čega se uputio prema vratima. “Mock, kamo idete?” zarežao je Mühlhaus. “Savjetovanje još nije završeno.” “Draga gospodo, sve te zgrade nalaze se na području ograničenom starim opkopom”, rekao je tiho, zureći u zemljovid. Sekundu poslije napustio je kabinet svoga šefa.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA PODNE “Gospodine savjetniče”, ravnatelj Sveučilišne knjižnice Leo Hartner smiješio se jedva primjetno. “I što s tim što se te zgrade nalaze na području omeđenom starim opkopom?” Mock je ustao iz osamnaestostoljetnog naslonjača, nedavno presvučenog zelenim plišem, i otpočeo grozničavu šetnju Hannerovim kabinetom. Debeli purpurni tepih prigušio je njegove korake kada je prišao prozoru i zagledao se u gole krošnje drveća na Holteiskom brijegu. “Gospodine ravnatelju”, Mock se okrenuo od prozora i naslonio na podboj, “sjedio sam nedavno skoro cijeli dan u Građevinskom katastru, zatim u policijskom arhivu i tražio tragove nekakvog zločina, nečega što se dogodilo u tim zgradama, budući da, kako sam vam već rekao... ” “Znam, rekli ste, u obzir se uzimaju način, mjesto i vrijeme”, prekinuo ga je Hartner, pomalo gubeći strpljenje. “Ne žrtva...” “Upravo tako...” Mock je oslobodio prozorski podboj svoje težine.


“I nisam pronašao ništa... Znate li zašto? Zato što arhivi koje sam posjetio sadrže samo devetnaestostoljetne spise i tek nešto ranijih. Kako su me obavijestili arhivari, većina ranijih spisa stradala je za vrijeme poplave 1854. godine. U Gradskom arhivu su međutim raniji spisi: kriminalni, građevinski i svi drugi. Možda se dakle nešto bitno za naš slučaj dogodilo ranije u tim zgradama, ali je trag iz raznih razloga nestao ili bi ga mogao pronaći samo stručnjak koji bi znao čitati stare dokumente?” “I dalje ne shvaćam zašto toliku pozornost posvećujete činjenici da su zločini počinjeni na području staroga opkopa.” “Dragi ravnatelju”, Mock se približio zemljovidu Wroclawa i pažljivo pročitao datum smješten u njegovu dnu, “ovaj lijepi zemljovid potječe iz 1831. godine, to jest prikazuje grad u granicama koje su vjerojatno utvrđene na početku devetnaestoga stoljeća. Varam se?” “Ne”, rekao je Hartner. Posegnuo je na policu pored pisaćega stola i izvukao nekakvu knjigu. Polagano ju je otvorio i počeo pozorno listati. Nakon nekoliko minuta pronašao je traženu informaciju. “Ne varate se. Godine 1808. našoj priodranskoj metropoli priključena su sela Kleczkow, Szczepin i Olbin te područja duž Olawe i današnje Ofenerstrasse. Ovaj zemljovid prikazuje grad nakon priključenja spomenutih sela.” “Kada se prethodno, prije 1808. godine, povećalo područje grada?” zapitao je Mock oštrim tonom isljednika. Hartner nije obratio pažnju na timbar savjetnikova glasa i svu je pozornost posvetio knjizi. Ubrzo je pronašao odgovor na postavljeno pitanje. “Godine 1327. Tada je pripojeno područje tzv. Novoga grada, odnosno područja”, Hartner je prišao Mocku, uhvatio ga pod ruku, doveo do prozora i pokazao mu neboder poštanske štedionice, “smještenog na Ohlau Ufer i Alexanderstrasse.” “A još ranije?” Mock je zurio u jedanaesterokatni kostur poštanske zgrade koji se pomaljao iza drveća Holteiskoga brijega. Hartner je frknuo nosom, osjetivši vonj alkohola koji je dopirao od gosta, i prišao zemljovidu. U jednoj je ruci držao knjigu, drugu je usmjerio prema zemljovidu. Naočale su mu spuznule na vrh nosa, a kratko ošišana prosijeda kosa naježila mu se na šiji. “Godine 1261., kako piše Margraf u svojemu radu o wroclawskim


ulicama”, Hartner je prebacio pogled s knjige na zemljovid, “ranogradskom središtu na Odri službeno su priključena ova područja...” Ravnatelj je vodio prstom po zemljovidu, opisivao njime krugove i izrezivao iz njega nepravilne - čas manje, čas veće - krugove ili elipse, koje se s malko dobre volje moglo smatrati koncentričnima, sa središtem smještenim negdje na Ringu. Mock je prišao Hartneru i polagano prešao prstom po plavoj zmiji staroga gradskog opkopa. “Je li to ovo područje?” upitao je. “Da, upravo su ti tereni pripojeni gradu u trinaestom stoljeću” “Prostori unutar opkopa, zar ne?” “Da.” “Odnosno, upravo je ovaj prostor, omeđen opkopom, u kojemu su počinjena tri ubojstva, najstariji dio grada izuzev Ostrowa Tumskog.” “Tako je.” “Shvatili ste, ravnatelju?” Mock je čvrsto uhvatio Hartnerov prst i njime crtao šare po zemljovidu unutar tog područja. “Shvatili ste? Sjedio sam po arhivima i tražio tragove nekakvih događaja koji su se dogodili točno toga dana i toga mjeseca što se vidio na listovima kalendara uz žrtve. Ali svi ti arhivi sadrže razmjerno nove spise, dok prostor zločina pripada najstarijemu dijelu Wroclawa. Taj trag dakle nije pogrešan i odviše nategnut, kako smatraju moj šef i moji ljudi, već je jednostavno trag...” Mock se zamislio tražeći odgovarajuću riječ. “Koji slijedite naslijepo”, pomogao mu je Hartner i odlučno se odmaknuo od zemljovida, čime je povratio vlast nad svojim prstom. “Težak s obzirom na mršavu i teško čitljivu dokumentaciju, s malim do nikakvim perspektivama za uspjeh.” “Dobro ste to formulirali.” Mock se srušio u naslonjač, prekrižio ispružene noge i zatvorio oči. Bio je zadovoljan, jer mu se prispavalo, a to je značilo da su se nad njim smilovale sve Erinije, sve djevojčure s imenom ili bezimene, žive i mrtve - sva ucrvana, raskomadana i beskrvna trupla, cijeli mu je njegov svijet milostivo dopuštao da usne. Mock je zapao u letargiju, ali je osjetio čudan poticaj, možda u preponama, možda u srcu, možda u želucu - poticaj koji je njegovao u sebi, posebice kada bi se budio nakon opijanja; tada je njegovo tijelo obuzeto mamurlukom zahtijevalo san, a razbor zapovijedao “Ustaj, danas imaš gomilu posla”; tada je Mock prizivao pred oči neku


neugodnu sliku - rasrđenoga šefa, beznađa i sivila policijskoga posla, gluposti podređenih - i utvrđivao je u sebi sve dok ne bi osjetio prodoran bol i nemir koji mu više nije dopuštao da zaspi. Tada je podizao mamurlukom izmučenu glavu, gurao je pod mlaz hladne vode, prelazio prstima mokrim od kolonjske vode preko blijedih obraza i otečenih vjeđa, a zatim u pretijesnom polucilindru, s kravatom zategnutom jako poput omče, ulazio u stare, hladne zidove Ravnateljstva policije. Sada je Mock, sjedeći na naslonjaču iz osamnaestoga stoljeća, također osjećao takav nemir, ali za razliku od mamurnih jutara nije bio u stanju identificirati njegov izvor. Pred očima mu se nisu pojavljivali ni razljućeni Mühlhaus, ni Sophie među cigaretnim opušcima u prljavoj posteljini, niti vodopad plemenite Geissenove krvi. Mock je znao da mora reproducirati situaciju koja je izazvala nemir. Otvorio je oči i pogledao Hartnera, koji kao da je zaboravio gosta i zamišljeno vrtio metalnu ručicu šiljila za olovke pričvršćenog za pisaći stol. “Gospodine ravnatelju”, prokrkljao je, “ponovite mi, molim vas, to što ste maloprije rekli.” “Rekao sam”, odgovorio je Hartner ne prekidajući šiljenje, “da se krećete naslijepo, da imate malo izvora za provođenje te istrage, da izvori mogu biti teški za iščitavanje i interpretaciju i da ne predviđam uspjeh toj istrazi.” “Vrlo ste to prikladno saželi, ravnatelju, ali objasnite mi što ste mislili govoreći o ‘malo izvora’.” “Ako tražite nešto što se u prošlosti dogodilo na tim mjestima ili čak u tim zgradama, morate pronaći izvore koji se tiču povijesti tih mjesta, odnosno nekakve arhivalije”, strpljivo je objašnjavao Hartner. “Sami ste rekli da arhivalije koje ste dosad proučili dosežu najdalje do početaka devetnaestoga stoljeća, a - kako smo ustanovili maloprije povijest mjesta zločina može biti znatno starija, budući da se tiče najstarijega gradskog područja. Zato sam spomenuo mršave izvore. Jednostavno, nema previše spisa između trinaestoga i osamnaestoga stoljeća.” “Ako nema skoro nikakvih spisa”, Mock je bio uzrujan, “gdje onda mogu saznati bilo kakve informacije o tim mjestima ili zgradama? Gdje biste ih tražili vi kao povjesničar?” “Dragi gospodine savjetniče”, Hartner je uzaludno nastojao prikriti


nestrpljenje, “ja sam, prije svega, istraživač semitskih jezika...” “Nemojte se sa mnom nadmudrivati, ravnatelju.” Mock je jako cijenio Hartnerovu skromnost, ne baš čestu među znanstvenicima koji nisu bili djelatni predavači i nisu mogli provjeriti plodove svojih misli na unakrsnoj paljbi studentskih pitanja. “Kao čovjek koji je primio solidno klasično obrazovanje u prošlom stoljeću, pravi saeculum historicum14, znate da vas smatram ponajprije polihistorom, povjesničarom u Herodotovom smislu...” “Vrlo mi je drago”, Hartnerova nestrpljivost počela se gasili “Pokušat ću vam odgovoriti na to pitanje, ali morate precizirati nekoliko stvari. Što to znači ‘informacije o mjestima’? Mršava količina spisa ne oslobađa nas obveze svojskoga proučavanja. Dakle najprije stari spisi. Zatim treba započeti konkretna traganja. Na primjer u indeksu stvari ili terminološkom priručniku. Ali što trebamo tražiti? Trebaju li vam neke legende koje se tiču tih mjesta? Ili nešto o vlasnicima tih mjesta? A možda o njihovim stanarima? Što tražite na tim mjestima?” “Još donedavno sam mislio da u spisima tražim zločin na koji se podsjeća poslije dugoga vremena - istoga dana u mjesecu kada je izvršen. Ubojica ubijajući nevine ljude hoće da obnovimo nekakvu staru istragu i pronađemo davnoga zločinca. Ali nikakvom zločinu u dva prva mjeseca - povijest trećega još nisam istražio - nema ni traga u arhivskoj građi. Dakle otpada hipoteza podsjećanja nakon dugoga vremena.” “Da...” prerezao je Hartner i počeo maštati o objedu: rolada, crveni kupus i valjušci od krumpira. “Zločin kao iznuda ponovnog otvaranja istrage zločina izvršenog prije nekoliko stoljeća... To doista zvuči malo vjerojatno...” Mock je istodobno osjetio i pospanost i neidentificirani nemir. Ubrzo se pokrenuo stroj asocijacija. Nemir se povezao s gimnazijom, sa Sophie i s izrazima “ponovno otvaranje” i “zločin”. Grozničavo se pitao je li mislio na Sophie kada je prolazio ili se vozio pored neke škole. Nakon nekoliko sekundi ugledao je jučerašnju sliku: oglasni stup pored Gimnazije Svete Elizabete. Duhovni otac, princ Aleksej von Orloff, dokazuje skori dolazak Antikrista. “U pravu je taj duhovni otac”, pomislio je Mock, “opetuju se zločini i kataklizme. Mene je opet ostavila žena. Smolorz je opet počeo


piti.” Mock je vidio sebe kako izlazi iz cvjećarnice. Kod maloga kolportera kupio je Breslauer Neueste Nachrichten. Na jednoj od oglasnih stranica pogled mu je prikovao neobičan crtež. Mandala, kotač promjena, okruživala je turobnoga starca s podignutim prstom. “Duhovni otac, princ Aleksej von Orloff, dokazuje da je kraj svijeta blizu. Nastupa novi okretaj Kotača povijesti - opetuju se davni zločini i kataklizme. Pozivamo na mudračevo predavanje iz Sepulchrum Mundi. Utorak, 29. studenoga, Grünstrasse 14-16.” Mock je ponovno začuo Hartnerov glas. “Zločin kao iznuda ponovnog otvaranja istrage u slučaju davnoga zločina... To doista zvuči malo vjerojatno...” Mock je sumorno pogledao Hartnera. Sada je znao po što je ovamo došao. Ravnatelj je u djeliću sekunde shvatio da bi se snovi o žuđenom objedu danas mogli i ne ispuniti.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA DVA POSLIJEPODNE Olovka sa zlatnim okovom brzo se kretala po iscrtanim stranicama notesa. Hartner je zapisao posljednji Mockov nalog. “To je sve!” upitao je bez oduševljenja, naslađujući se u mislima izvrsnom roladom. “Da.” Mock je izvukao sličan notes, notes putnika i policajaca: crn, obavijen gumicom, s uskom platnenom pasicom za koju je bila privezana olovka. “I još bih vas nešto htio zamoliti, ravnatelju. Molim vas, nemojte osoblju navoditi moje ime i zanimanje. Najbolje je ostati inkognito u situaciji kada...” “Ne morate mi objašnjavati”, rekao je tiho Hartner uživajući u mašti valjušak hrskav od čvaraka, pokriven umakom i pirjanim crvenim kupusom. “Molim vas da me razumijete.” Mock je u notes ispisao natuknicu “Ubojica iz kalendara”. “Vrlo mi je neugodno izdavati vam naloge.” “Dragi savjetniče - nakon ‘slučaja četiri mornara’ možete mi zapovijedati do kraja života.”


“Da.” Olovka je dospjela među Mockove zube. “A usto, slažete li se da danas ostanem u vašemu kabinetu i radim skupa s vama makar i do jutra?” “Pod jednim uvjetom... ” “Da?” “Da mi sada dopustite da vas pozovem na objed... Naravno, prethodno ću izdati odgovarajuće naloge svojim djelatnicima.” Mock se nasmiješio, kimnuo, teško se podignuo i sjeo za skladan sekreter za kojim je izjutra Hartnerova tajnica obično zapisivala dnevne šefove dispozicije. Hartner je pred njega stavio telefon i otvorio vrata tajništva. “Gospođice Hamann”, obratio se tajnici i pokazao rukom Mocka. “Gospodin profesor je moj suradnik i prijatelj. Kroz nekoliko sljedećih sati, a možda i dana, radit ćemo zajedno na nekoliko znanstvenih problema. Moj kabinet je njegov kabinet, a svi njegovi nalozi - moji.” Gospođica Hamann kimnula je i nasmiješila se Mocku. Isti osmijeh kao u Sophie, ali druga boja kose. Mock je okrenuo Meinererov broj i prije nego što je Hartner zatvorio vrata - jednim pogledom obuhvatio vitku figuru i bujne grudi gospođice Hamann, a ravnateljeva fraza “svi njegovi nalozi”, koja mu je još odjekivala u ušima, pokrenula mu je maštu i prizvala pred oči nepristojne i divlje prizore s njim samim i gospođicom Hamann u glavnim ulogama. “Meinerer”, progunđao je Mock kada je začuo karakteristični falset svoga podređenoga. “Dođite u Sveučilišnu knjižnicu u Sandstrasse. Kod tajnice ravnatelja Hartnera gospođice Hamann i čekat će vas omotnica s imenom adresata. Odnijet ćete ga u hotel Konigshof u Claasenstrasse. Neovisno o tome kakve ste zadaće dobili od Mühlhausa, nalog za praćenje Erwina još je na snazi. Za jedan sat bi mom nećaku trebala završiti nastava. Je li tamo negdje blizu vas Reinert? Nije? Onda ga nađite.” Primivši brze Meinererove izraze poslušnosti, Mock je čekao đa mu se javi Reinert. “Pozovite mi doktora Smetanu”, iza zatvorenih vrata čuo se moćni Hartnerov bariton. “Neka sa sobom donese upisnik posudbi.” “Reinert, dobro je da ste se javili”, Mock je gledao bilješke ispisane svojim iskošenim rukopisom. “Pratite svaki korak princa Alekseja von Orloffa. Ne znate tko je to? Nemam sada vremena za objašnjenja.


Informacije o njemu naći ćete na svakom oglasnom stupu i u svim novinama, a posve sigurno u Breslauer Neueste Nachrichten s nadnevkom kada smo pronašli zazidanoga Gelfrerta. Smjena će vam biti Kleinfeld.” “Neka Specht iz odjela za katalogizaciju”, odjeknuo je Hartnerov glas, “donese kataloške kutije s natuknicama ‘Wroclaw’, ‘Kriminal’, ‘Šlezija’. Dobro, ponovit ću: ‘Wroclaw’, ‘Kriminal’, ‘Šlezija’. Gospođice, dogovorite mi telefonski razgovor s ravnateljem Gradske knjižnice Theodorom Steinom. Da, doktor Theodor Stein. Poslijepodne, uvečer... svejedno.” Mock je zavrtio idući broj i brzo uvjerio mladoga čovjeka da prekine važan sastanak savjetnika Domagalle. “Srdačan pozdrav, Herberte”, rekao je nakon što je začuo pomalo iritirani glas svoga partnera u bridžu. “Upravo vodim važan slučaj. Da, da, znam da te ometam, ali stvar je vrlo hitna. Moram pregledati spise svih sljedbenika sekti kojima su se bavili tvoji ljudi. Usto, moram znati sve o sekti Sepulchrum Mundi i njezinom vođi Alekseju von Orloffu. Dobro, zapiši... Ne znaš kako se piše sepulchrum? Koliko si imao iz latinskoga? To sam i mislio...” “Iz glavne čitaonice”, ravnateljev glas odavao je uzbuđenje. “Neka mi neodložno donesu sljedeće knjige: Barthesiusove Antiquitates Silesiacae i Hagenov Svijet zločina u davnom Wroclawu.” Mock se ponovno javio na telefon, ali više nije izdavao naloge, već je slušao povišeni Mühlhausov glas. U jednom je trenutku odmaknuo slušalicu od uha, a drugom, slobodnom rukom lupkao cigaretom po ploči sekretera. Kada je glas na trenutak zamuknuo, Mock je stavio cigaretu u usta i započeo čudan dijalog u kojemu su njegove lakonske izjave bile svako malo prekidane ljutitim i profinjeno sazdanim šefovim frazama. “Da, znam da sam se ponio prostački napustivši sastanak... To je novi trag... Sve ću vam objasniti sutra... Da, znam, posljednja prilika... Zloupotrijebio sam vaše strpljenje, gospodine ravnatelju... Znam... Bit ću sutra... U osam ujutro... Da, posve sigurno... Hvala i ispričavam se... ” Mock je odložio slušalicu i još jednom pomislio lijepo o Reinertu i Kleinfeldu. Nisu ništa rekli Mühlhausu i počeli su praćenje Von Orloffa. Hartner je završio s izdavanjem naloga i ušao u kabinet, noseći


Mockov kaput i šešir. Ubrzo su obojica krenula prema vratima. Hartner je propustio Mocka i vedro se nasmiješio gospođici Hamann. Njegov san o roladi bio je pred ispunjenjem.

WROCLAW, PONEDJELJAK, 5. PROSINCA DESET UVECER Wroclaw je nestajao pod mekom snježnom perinom. U Sandstrasse nije bilo vjetra i bilo je tiho. Ponekad bi zabrujio neki automobil, rijetko su zvonile saonice. Čak je i škripa posljednjih tramvaja koji su se kretali prema Neumarktu i Glavnoj pošti bila prigušena mekim filtrom mećave. Prozori samostana norbertanaca blistali su prisnom toplinom. Mock je sve to promatrao kroz prozor staroga augustinskog samostana na Pješčanoj adi, gdje je bila smještena Sveučilišna knjižnica, i bio daleko od raspoloženja radosnoga blagdanskog iščekivanja, kojemu kao da se prepuštao cijeli grad. Nisu ga zanimali ni Pješčani most, ni Gimnazija Sv. Mateja, niti Mineraloški muzej. Zanimali su ga jelkama osvijetljeni prozori siromaških kuća stisnutih oko Ritterplatza, gdje radom izmučeni otac odlaže lulu napunjenu jeftinim duhanom i baca uvis djecu što mu sjede na koljenima dok ona radosno vrište, a njihovi divlji krikovi ne uzrujavaju ni oca ni pregačom opasanu majku, koja na užarenu peć postavlja lonac s muževom čorbom; uvijek isto - ječmena kaša sa sušenim svinjskim rebrima, zadovoljno i sito podrigivanje, poljubac nakon večere, usta puna dima, špotanje djece i tjeranje na kupanje u koritu s vrućom vodom, njihovi obraščići ružičasti od snenosti, muževe ruke pod teškom perinom. Vazda isto - vjera, nada i ljubav. Mock je prišao vratima Hartnerova kabineta i položio dlan na kvaku. “U tim najamnim kućercima”, mislio je, “u tim zadimljenim kuhinjama, pod tim tapetama punim stjenica još živi drugačija, neevangelička vrlina, koja nije mogla pronaći mjesto u sterilno čistom, peterosobnom apartmanu na Rehdigerplatzu. Ta vrlina se nije onamo dala privući ni silom, ni dodvoravanjem, niti skupocjenim darom, nije se htjela ondje dulje zadržati, napustila je ubrzo poslije vjenčanja


eteričnu ženu i sredovječnoga muža, koji nisu znali artikulirati svoje međusobne potrebe; ona - zato što nije znala, on - zato što nije htio. Prepustila ih je njima samima: njoj, ponosno šutljivoj, i njemu - koji svojom četvrtastom glavom bijesno udara u zidove. Kako se zove ta vrlina koja je prezrela stan na Rehdigerplatzu?” Mock je otvorio vrata, propustio podvornika natovarenog vjedrom s ugljenom i začuo Hartnerov glas: “Da, gospodine ravnatelju Stein, treba mi ispis knjižnih naslova iz općega kataloga, odnosno provjera stvarnoga kataloga prema sljedećim ključnim pojmovima: Šlezija - kriminal - Wroclaw. Ako bi se ti pojmovi ukrštavali u nekoj knjizi, bilo bi sjajno. Ako ne, lijepo vas molim da mi pošaljete popis knjiga na koje se odnosi makar i samo jedan od njih. Mislim, ako bih naknadno odlučio posuditi tu knjigu... Da? Sjajno, zahvaljujem na ljubaznoj suglasnosti...” Mock je zatvorio vrata kabineta i pošao u toalet. Mimoilazeći podvornika, zagrlio ga je i prošaptao: “Znaš li kako se naziva ta vrlina koja se nije htjela kod mene nastaniti?” “Ne, ne znam”, odgovorio je vlasnik uha obrasloga gustom kosom. “Vjernost”, prodahtao je Mock i ušao u toalet. Zatvorio se u kabinu i podrobno istražio prozorčić, iza kojega je padao u san grad pun vjernih žena, koje se kroz san smiješe djeci, i radom izmučenih otaca, grad peči koje bubnjaju od topline, vjernih pasa mudrih očiju što cvile od radosti. U tom je gradu stanoviti peterosobni stan predstavljao neskladan curiosum, mračno čudovište. “Ondje među četiri kuta sobe krije se zli demon nasilja, rezignirani demon opsjene i još jedan...” razmišljao je Mock otkopčavajući pojas, “još jedan...” ponavljao je obavljajući radnje stare poput svijeta što ih Crkva osuđuje, “demon smrti.” Kada je pronašao pravu riječ, gurnuo je glavu u omču napravljenu od pojasa i pričvršćenu za bravu prozora, iza kojega je Wroclaw postajao bjelji od snijega koji ga je obavijao.


WIESBADEN, PETAK, 9. PROSINCA JEDAN POSLIJEPODNE Privatni istražitelj Rainer Knüfer izišao je iz fijakera kraj Lječilišnoga parka i krenuo među crne, bezlisne kestenove u smjeru kasina. Iznad ribnjaka u parku uletio je među drveće ledeni zamah silovita vjetra i podignuo uvis stupove snježne prašine. Knüfer je pritisnuo šešir, podignuo ovratnik kaputa, brzo prošao pored injem napudranih kamenih rondela i upao u jarko osvijetljen hram hazarda. Priskočio mu je pikolo, otresao ga energično četkom od konjske strune, veselo prihvatio nešto sitnoga novca i otrčao s kaputom i šeširom gosta prema garderobi. Knüfer je stajao u foyeru, ogledavao se naokolo i divio bijelo-smeđoj šahovnici parketa, vitraju iznad ulaza, lučnim svodovima i velikim skulpturama postavljenima uza zidove. Nakon kontemplacije raskoši skrenuo je nalijevo u veliku dvoranu za igru. Stao je na pragu i žmirnuo pred nemilosrdnim bljeskom svijećnjaka koji su otkrivali svaku boru oko nesanicom i ovisnošću razdraženih očiju hazardera, odražavali se u ćelama pokrivenim znojnim biljezima gubitka, rastapali lažno crvenilo na obrazima ostarjelih aristokratkinja i blistali u alabastrenoj koži mladih dama, čije su naravi bile jednako teške kao i raznobojno paperje pera utaknutih u vrpce što su obujmljivale njihove glatko začešljane i sjajne frizurice. Na jednoj od mladih dama Knüfer je nekoliko sekundi zadržao pogled. Nije bio siguran je li pronašao pravu osobu. Prema opisu koji je dobio od Mocka, Sophie je trebala imati dugu kosu. Nasmijanoj svijetloj plavuši kosa je bila odrezana pomodno, kratko i sportski. Ostali elementi opisa podudarali su se. Njezine grudi, koje su moćno napinjale svilu haljine i očaravajuće se uzdizale kada bi malim i radosnim pokretom podizala ruke uvis, odgovarale su točnom Mockovu navodu: “bujne grudi očigledne jedrine”. Njezin je glas rezao zagušljivi zrak dvorane srebrnom koloraturom i mogao je biti određen kao “biseran” (Mockov opis). S trudom je odvratio pogled od plavuše i zagledao se u susjednu kartašku salu. Kada se već uvjerio da


nijedna od nazočnih dama ne odgovara osobnom opisu koji je pripremio kriminalistički savjetnik, sjeo je za susjedni stol s ruletom, oko kojega nije bilo nikoga i za kojim je stražario stari bucmasti krupje, pa položivši žetone za pedeset maraka na crveno, počeo razmatrati problem: zbog čega pretpostavljena Sophie Mock tako buči. Dok je krupje gurao prema njemu udvostručeni stupić žetona, Knüfer je znao već dva razloga. Kao prvo, plavuša se nije sustezala od šampanjca, kao drugo, njezini poklici veselja i podizanje ruku bili su reakcija na hazardne poteze malenoga muškarca bolećivih, melankoličnih očiju. Knüfer je odlučio zaigrati jedan na jedan. Postavio je ponovno sve na crveno i brzo u sjećanju bilježio vanjske značajke oniskoga gospodina kojemu je plavuša upravo položila glavu na rame, nježno obujmivši dlanovima mjesto na kojemu ostali muškarci imaju biceps. Igrač nije previše nadvisivao stol za igru. Nonšalantno je dobacivao žetone, a oni su se u blagom luku spuštali na hrapavo zeleno sukno i uvijek pronalazili svoje mjesto na jednom od trideset šest kvadratnih polja. “On uopće ne razmišlja”, šapnuo je Knüferu bucmasti krupje. “Pouzdaje se u slučaj. Baca naslijepo po nekoliko žetona i općenito pogađa. Ako žeton padne na - recimo - ‘dvadeset dva crveno’, postavlja ili parno ili crveno. Nikada ne igra en plain, ‘konja’, čak ni na šest brojki...” “A što se događa”, Knüfer je podijelio poveliki stupić na dva dijela i oba ponovno stavio na crveno, “ako neki žeton padne na crtu između dva polja? Na primjer između ‘osamnaest crveno’ i ‘sedamnaest crno’? Na što stavlja tada?” “Uvijek je veći dio žetona”, krupje je zavrtio rulet, “na nekom polju. Nikada granica između polja ne presijeca žeton idealno na pola.” “Znači, on nema nikakav sistem”, Knüfer je nenametljivo promatrao kako kuglica poskakuje i upada u pregradu “dvadeset devet crveno”. “Da, to je istina”, krupje je gurao prema Knüferu četiri stupića žetona. “Nije praznovjeran poput drugih igrača, ne vjeruje u magične sljedove brojeva, u privlačenje suprotnosti, ne nosi bakrenu bižuteriju kada je Saturn u opoziciji Marsu i ne stavlja tada va banque na dvanaest, a na voisons du zero za mladoga mjeseca. On vjeruje - da


tako kažemo - u determinizam slučaja.” “Tko je to?” Knüfer je ponovno sve stavio na crveno. “Prvi put ste ovdje, zar ne?” krupje je zavrtio kotač iznevjerenih nada. “To je poznati igrač i slavni...” Draga Elisabeth, u Wiesbadenu sam od ponedjeljka i pratim Bernarda von Finkelsteina. On je jedan od redatelja UFA-e, poznat početkom dvadesetih pod pseudonimom Bodo von Finckl. Nakon ove kratke obavijesti o mojemu sadašnjem boravištu iznevjerile su me ruke. Toliko sam ti loga htjela napisati i ne znam čime započeti. Možda odlaskom iz Wroclawa? Ne, triput ne! Ne želim se čak ni prisjećati imena toga grada u kojemu me je sustiglo toliko niskosti. Naravno, ne s Tvoje strane, moja draga; sve što nas je vezalo bilo je tako čisto i dobro! Pisat ću ti samo o tome što radim ovdje u Wiesbadenu, i uz koga sam sada. Von Finckla sam upoznala prije pet godina u Berlinu, kada sam nastojala dobiti sporednu ulogu u filmu Umorna smrt Fritza Langa. Ostavila sam na njega vjerojatno dubok dojam budući da me na dan kada smo se upoznali pozvao na večeru i otvorio preda mnom najskrivenije zakutke svoje duše. Pokazao se stidljivim muškarcem koji unatoč velikom novcu i sjajnom položaju u umjetničkom svijetu - čezne prije svega za ljubavlju, onom kristalnom i punom zanosa. Zamolio me je tada da mu ispunim jednu njegovu ekscentričnu intimnu žudnju, a kada sam ga - pomalo ljutita, premda, priznajem, i snažno zaintigrirana - odbila, preklinjao me da mu oprostim i obećao mi dodjelu uloge do koje sam nastojala doći. Susrela sam se tada s njime još nekoliko puta i - unatoč njegovim očajničkim i gorljivim nastojanjima - dopustila mu samo da mi poljubi cipelice, što je činio s velikom radošću, odajući mi tako počast i obožavanje. Von Finckl je bio pravi džentlmen i očarao me kulturom, a prije svega ljubavlju prema umjetnosti. Možda bih se za njega i udala da se u cijelu stvar nije upleo moj blagopočivši papa, koji me je upravo tada - nakon duge potrage pronašao u Berlinu, ispsovao Von Finckla na pasja kola i pokupio natrag u Passau, gdje se tada za moju ruku borio stanoviti bavarski zemljoposjednik. Ipak nisam postala bavarska Hausfrau, već sam u društvu jednoga slikara - oh, ta moja ljubav spram umjetnosti! - otišla u Wroclaw, gdje sam se prilično brzo našla u najboljemu društvu.


No vraćam se Von Fincklu. Kada sam prije nekoliko dana doputovala u Berlin, on me je već čekao na kolodvoru, uzbunjen mojim noćnim telefonskim pozivom (na sreću, kako znaš, nikada ne bacam notese s adresama i telefonskim brojevima) - nazvala sam ga iste noći kada me Eberhard silovao. Von Finckl se nije nimalo promijenio, i dalje tužan, neshvaćen od drugih, pun kompleksa i čudnih, mračnih potreba. Bila sam svjesna da ću - vežući se s njime - morati udovoljiti njegovim željama, i odlučila sam učiniti to već prvoga dana. Ne pitaj čak ni što je to bilo, možda ću ti jednom šapnuti u uho. Dovoljno je da je Von Finckl spreman za mene dati i život. Kako je lako usrećiti čovjeka! Stekao je sigurnost u sebe i ustvrdio da se - imajući me uza se - može suprotstaviti najvećim izazovima. Želi steći imutak da bi mogao sam financirati novi film sa mnom u glavnoj ulozi. Bodo je - nakon što je proanalizirao stjecaj slučajnih okolnosti koje su me dovele njemu i omogućile mu dosezanje najveće sreće - došao do zaključka kako postoji viši determinizam slučajeva, i doputovao je sa mnom ovamo u Wiesbaden da bi stekao novac i dokazao svoju teoriju. I zamisli - sve vrijeme dobiva... “Zbilja? To je slavni Von Finckl?” Knüfer je zgrnuo u kutijicu od ebanovine brdo žetona koje je osvojio nakon što je krupje objavio “dvadeset tri crveno”. Zapalio je prvu cigaru tog dana. “Kako se zovete?” “Richter, poštovani gospodine...” “Recite mi, Richter, zašto mi sve to pričate? Pa osoblju kasina nije dopušteno razgovarati s gostima! Krupjei bi mogli s igračima ulaziti u različite dogovore...” “Meni je svejedno. Ionako ću izgubiti ovaj posao...” “Zašto?” “Svaki je krupje vezan uz jedan i samo jedan stol.” Richter je iz navike zavrtio rulet, iako Knüfer nije pokazivao nakanu nastaviti igru te je ispuhujući dimove cigare nastojao ugurati kutijicu u džep sakoa. “Moj stol se smatra nesretnim i nitko za njim ne igra. Ako nitko ne igra, ne dobivam napojnice, a od njih živim, jer naša plaća je... Oprostite, nisam vam htio, poštovani gospodine, ništa prigovoriti...” “Od danas tvoj stol više nije nesretan. Pa za njim sam puno dobio.” Knüfer je odbrojio deset žetona i gurnuo ih u krupjeov džep. “Ako


hoćeš dobiti više, puno više, izvješćuj me o svemu što radi ta plavuša sa svojom malom ovcom.” Potapšao je Richtera po ramenu i napustio salu, praćen pogledima igrača, među kojima su plavuša i oniži muškarac u njezinoj pratnji odavali dojam najzainteresiranijih za nedavne Knüferove poteze.

WIESBADEN, PETAK, 9. PROSINCA PET POSLIJEPODNE Knüfer je postavio Sophieinu fotografiju pored telefona i osvrnuo se po sobi. Kamo god da je prenio pogled - bilo na zid presvučen svijetloplavom tapetom s ružicama, bilo na strop poprskan truplima muha, bilo na paravan koji je odvajao željezni krevet od umivaonika svugdje je vidio njezino lice, koje je nestajalo u obrnutim, crno-bijelosivim bojama negativa. Knüfer je osjetio nejasni nemir i posegnuo za telefonskom slušalicom koja je poskakivala na viljušci. Prislonio ju je uz uho i začuo hessenski dijalekt telefonista koji ga je obavještavao da je upravo spojen s wroclawskim brojem 6381. Trenutak poslije do njega je dopro spokojni glas pretplatnika br. 6381, koji je pravio duge stanke između riječi, ispuštajući zvukove što su podsjećali na pućkanje lule. “Dobar dan, Herr Kriminaldirektor”, Knüfer je pritišćući tubu slušalice uz uho približio glavu mikrofonu. “Pronašao sam je. U Wiesbadenu je pod imenom Isabelle Lebetseyder u društvu stanovitoga Bernarda Finkelsteina. Da, znam o njemu ponešto. Kako sam to saznao? Imam suradnike u Berlinu, a telegraf radi brzo. Finkelstein je početkom dvadesetih bio popularni redatelj... Doista, uvjeravam vas! Je li vam poznato ime Bodo von Finckl? Naravno, to je taj isti. Nakon razdoblja slave zapao je u nekakve neprilike. Bio je registriran u berlinskoj ćudorednoj policiji kao notorni hazarder. Sumnjičen je za snimanje pornografskih filmova. Ovdje u Wiesbadenu igra vrlo žestoko i dobiva gomile novca. Sophie Mock alias Isabelle Lebetseyder očigledno mu je dobra muza.” “Sada me pozorno poslušajte.” Knüfer je začuo prasak šibice i


zamalo osjetio aromu duhana Austrija. “Morate izolirati tu ženu.” Glas je zamuknuo. Šutio je i Knüfer. “Ne shvaćate?” zaklokotala je slina u kamišu. “Trebate je oteti i sakriti na mjesec ili dva. Do opoziva. Troškovi ne igraju nikakvu ulogu.” “Vrlo dobro sam vas razumio, ravnatelju Mühlhaus.” Knüfer je odložio slušalicu.

WIESBADEN, PETAK, 9. PROSINCA SEDAM UVECER Krupje Richter veselo je gurnuo golemi stupac žetona prema neizrecivo bijelom Von Fincklovu prsniku. Redatelj nije pokazao nikakav osjećaj, utaknuo je tursku cigaretu u dugački cigaršpic od slonovače i dao ga svojoj plavokosoj pratiteljici. Sophie ga je zamišljeno prihvatila i polagano podignula vjeđe. Zeleni plamen njezinih očiju liznuo je muškarce okupljene oko stola. Iz rukava smokinga iskočilo je nekoliko snježnobijelih orukvica, zašumili su benzinski upaljači u manikiranim prstima. Sophie je obuhvatila dlanom u čipkanoj rukavici punašne crvene prste, u kojima je skoro nestajao sjajni stožac iz kojega je plamsala modričasta vatra. Vlasnik prstiju bio je tim dodirom tako dirnut da skoro nije osjećao bol kojim ga je žario ugrijani metal. Za Richterovim stolom igrao je samo Von Finckl. Bio je to jedini zauzeti stol u kasinu. Svi ostali bili su slobodni jer su gosti koji su donedavno sjedili za njima sada okruživali Richterov stol. Krupje je vedro uživao u svom velikom danu i blagoslivljao trenutak kada su Knüferovi žetoni padali na crveno-crnu plohu otisnutu na zeleno sukno. Prvi od njih bio je početak sjajne Knüferove serije o kojoj su svi govorili, posljednji je - privukao na igru Bodu von Finckla, koji je otprije nekoliko sati nedvojbeno potvrđivao pred svim gostima i osobljem kasina da su zloguke glasine koje su pratile stol i odbijale igrače od njega glupa predrasuda, koju su, po Richterovu mišljenju, izmislili zavidni kolege krupjei. Velika gužva oko stola zgušnjavala se i jedva je dopuštala krupjeu, igraču i plavokosoj boginji hazarda da dišu.


“S’il vous plait", uskliknuo je Richter. “Mes dames, monsieurs, finites vos jeux.” Von Finckl je odbrojio dvadeset žetona od deset maraka i pogurnuo stupić prema Sophie, koja ga je - na ogorčenje malobrojnih dama koje su promatrale igru - blagoslovila pokretom ruke. Von Finckl je zatim bacio jedan žeton prema igraćoj tabli. Veći njegov dio pokrio je polje “dvadeset osam crveno”. Sophie je - u skladu s Von Fincklovom preporukom - postavila stupić od dvjesto maraka na polje dvadeset osam, a ostatak žetona, pet takvih stupica, na “crveno”. Publika je uzdahnula, jer Von Finckl prvi put nije stavio “jedan na jedan”. “Rien ne va plus”, Richter je zavrtio kotač ruleta i u smrtnoj tišini odjeknuli su kuckanje kuglice što je poskakivala u pregradama i lagani zvižduk kotača koji je klizio u svom cilindru. Ubrzo se kotač zaustavio. Mrmor oduševljenja zanjihao je mnoštvo. Sophie je izbacila obje ruke uvis, otkrivajući depilirana pazuha. Ispalo je “devetnaest crveno”. Stupić postavljen na “dvadeset jedan” otputovao je Richteru, a žetoni koji su ležali na “crvenom” - u podvostručenom broju - Von Fincklu. Taj je s velikim poštovanjem poljubio ruku svoje pratiteljice i dobacio sljedeći žeton, iznova otpočinjući djelovanje slučaja. Nakon “blagoslova” žeton je pao na crtu što dijeli polja “devetnaest crveno” i “par”. Sophie, Von Finckl i Richter sagnuli su se nad stol, a nad njima se zatvorio svod glava i ramena. Igrač je ustao, udahnuo, pogledao kibice, koji su se nerado odmicali. “A možda biste se, gospodo, odmaknuli i dopustili mi da odlučim”, rekao je spokojnim glasom i upitno pogledao Sophie. “Što vi mislite, madame?” “To je valjda pair”, Sophie je nesigurno pogledala Von Finckla. “Ne... Sama ne znam...” Igrač je uhvatio žeton s dva prsta i ubacio ga u džep Richterova fraka. Zatim je pažljivo odabrao drugi i bacio ga uvis. Pao je i njegov je veći dio zaposjeo “šest crno”. Tada je Von Finckl stavio na “šest crno” tisuću maraka, a deset tisuća na crno. Richter je izgovorio francusku formulu i kuglica je počela ples među drvenim pregradama kotača. Von Finckl je zatvorio oči i ugledao svoje djetinjstvo u drvenoj kolibi što vonja po luku u Bedzinu koja je njegovu ocu služila kao krojačka radionica, njegovu osmeročlanom porodu kao polje neprestanih


bitaka, a nebrojenim stjenicama - kao udobno sklonište. Sada nije čuo kuckanje kuglice, već štropotanje staroga šivaćeg stroja tvrtke Singer, nije čuo jecaj razočaranja ljudi koji su ga okruživali, već viku nezadovoljno mušterije krojačke radnje, nije osjetio Sophiein strah, već strah svoje majke pred još jednim danom gladovanja. Von Finckl nije otvorio oči nakon što je začuo šuštanje žetona što se udaljavaju, kada je Sophie snažno utisnula prste u njegovo rame, kada je do njega doprlo struganje nogu donedavnih kibica i kada su odjednom drugi stolovi oživjeli francuskim formulama, a njegov krupje otpjevao pogrebno “Les jeux sont faites”. Otvorio je oči tek kada je pored svoje ruke osjetio hladan dodir stakla. Nasuprot mu je sjedio distingvirani prosijedi muškarac i delikatno držao istu čašu šampanjca kakva je stajala ispred njega i ispred Sophie. “Claus von Stietencrott, ravnatelj kasina”, nasmiješio se. “Molim vas. Dopustite mi da vam izrazim svoje divljenje. Nikada još nisam susreo igrača čija je svaka igra bila va banque.” “Hvala”, progovorio je Von Finckl drhtavim glasom, ne usuđujući se pogledati prema Sophie. “Vaše divljenje za mene je čast.” “Ne, to je čast za mene”, Von Stietencrott je napravio hitar pokret i dvije su čaše biserno zazvonile. “Nakon ovakva gubitka niste rekli ‘Što će mi vaše divljenje!’ ili ‘Idite dođavola!’, već ste reagirali kao pravi džentlmen. A prema džentlmenima se u našemu kasinu ophodimo s punim poštovanjem i uvijek kada im sreća prestane biti milostiva ponudimo im pozajmicu u proizvoljnoj visini bez obveze ostavljanja bilo kakvog zaloga. Želite li takvu pozajmicu?”

WIESBADEN, PETAK, 9. PROSINCA JEDANAEST UVECER Elisabeth Pflüger upravo je završavala treću “Gnossienne” Erika Satieja i njezin je bijeli glasovir kapao zvucima padanja kiše kada je sobarica ušla u salon, najavila žuran telefonski poziv iz Wiesbadena i upitala gdje ga gospođica Pflüger izvolijeva preuzeti. Elisabeth ga je izvoljela preuzeti u salonu i prekriživši svoje skladne noge na šezlongu, upitala sluškinju iritiranim glasom tko se usuđuje ometati je


tako kasno. Kada je saznala, prigušila je ljutnju i primaknula slušalicu uhu. Nakon serije šmrcaja, jecaja te uvjeravanja u ljubav i prijateljstvo začula je molbu za pomoć i savjet. “Preklinjem te, Elisabeth, reci mi što da učinim... On je sve prokockao...” “Taj Von Finckl o kojemu si mi pisala? Danas sam primila po posebnom tekliću tvoje pismo poslano vlakom iz Wiesbadena...” “Da, Von Finckl. Ravnatelj kasina mu je ponudio pozajmicu bez zaloga, ali on je odbio i zamolio da mu promijeni mjenice i čekove koje je imao sa sobom u žetone. Kada mu je udovoljeno - sve je izgubio. Nema čime platiti hotel. Onda je prihvatio ponudu šefa kasina, ali ta je ponuda već bila drugačija... Drugačija pozajmica sa zalogom... Taj zalog bih trebala biti ja...” Muški dlan pritisnuo je viljušku telefona. Elisabeth je kroz nakupljene suze ugledala baruna Von Hagenstahla i osjetila olakšanje što više ne mora slušati prijateljičin plač. “Ti ne možeš ništa učiniti”, rekao je tiho barun. “Sada joj samo ja mogu pomoći. Znam što u kasinu znači zalog u lijepoj mladoj djevojci. Va banque.”

WIESBADEN, PETAK, 9. PROSINCA PONOC “Von Stietencrott je isplatio Von Fincklu za njegove mjenice i čekove tisuću maraka”, Richter je govorio tiho, bojažljivo se ogledavajući po parku oko kasina. “Von Finckl je zaigrao kao i uvijek va banque i izgubio. Tada mu je šef ponudio pozajmicu, ali sa jamstvom. To jamstvo ima biti gospođica Isabelle Lebetseyder. Šef ju je procijenio na tri tisuće maraka. To je takva pozajmica.” “Ništa ne shvaćam, Richter.” Knüfer se tresao od hladnoće “Igrat će u gospođicu Lebetseyder?” “Da.” Richter je natukao šešir na oči. “I to sutra za mojim stolom. U ponoć. Na jednu stranu vage Von Finckl stavlja svoju prijateljicu, na drugu Von Stietencrott tri tisuće maraka. Ako se posreći redatelju, dobit će žetone u tom iznosu, ako se posreći šefu - gospođica


Lebetseyder će ostati neko vrijeme u našemu kasinu. Igra se samo jedna igra crno-crveno. Ništa više. Jedna igra. Va banque.” Knüfer je osjetio kako mu podrhtavaju koljena. “Hladno je u ovom parku”, progunđao je. “Richter, hajdemo, dođavola, nešto popiti. Vodite.” Krupje je popravio rukavice i brzo pojurio kroz park. Knüfer ga je slijedio. Noćni Wiesbaden bio je osvijetljen blagdanskim lampionima. Unatoč adventu vinotočje Ente u Nassauer Hofu vrvjelo je životom. Pod spomenikom caru Friedrichu pucale su na mrazu usne para koji se strastveno ljubio. Brkati oberpolicmajster upućivao je nekakvog pripitoga gospodina kako da stigne do Kupališta cara Friedricha. Richter je povukao Knüfera za rukav u neku vežu u kojoj se smjestila lokalna krčma što je vonjala na paštetu od luka Hankas mit Musik. Sjeli su u neki mračni ugao i krupje je naručio dva vrča kuhanoga vina. “Recite mi, Richter”, Knüfer je položio na stol novčanicu od deset maraka, “kako bi dugo gospođica Lebetseyder, u slučaju da Von Finckl izgubi, morala ostati u kasinu i što bi tamo trebala raditi.” “Ako bih vam rekao”, Richter je raširio prste na novčanici, “zbog toga što ću vam reći”, popravio se, “mogu izgubiti posao... Ali dođavola! Vi ste moj dobri duh... Imamo još jedan kasino... Neslužbeni... U podrumima... Ondje igraju vrlo bogati klijenti. Krupjerke su gole, lijepe žene. Ako igrač osvoji vrlo visoku svotu njezina visina ovisi o umijeću i strasti igrača - na dar dobiva na jednu noć krupjerku koja ga je opsluživala. Ne možete ni zamisliti kako požuda zasljepljuje te tipove. Rijetko koji uspije dobiti djevojku, gube brda zlata, a ipak stalno dolaze... Za gospođicu Lebetseyder će igrati kao mahniti. Dovoljno ju je pogledati. Naš šef zna što radi...” “Kako dugo bi gospođica Lebetseyder trebala raditi u tajnom kasinu?” Knüfer je ponovio pitanje. “Obvezatno dva mjeseca. Produženje je dragovoljan izbor naše plave Venere.” “Za kada je zakazana igra?” “Sutra u ponoć. Šef kani obavijestiti nekoliko novinara svojih prijatelja i klijente neslužbenoga kasina, koji će rado pogledati novu robu. Mislim da će i vas pozvati, nakon što ste za mojim stolom osvojili puno para.”


“Ne uzimate u obzir još jedno”, Knüfer je nastojao prikriti drhtanje ruku dok je naginjao vruće vino koje je mirisalo po klinčekima i cimetu, “da ta gospođica može i ne pristati. I da Von Finckl uopće ne mora izgubiti.” “Ne mislim tako”, odgovorio je Richter i navukao prljavu zavjesu koja bi, da je bila čitava, odvajala njihov stolić od ostatka dvorane. “Vidio sam u kasinu puno gubitnika koji su kocku smatrali zadnjom i jedinom mogućnosti osvajanja novca. Svi su oni općenito skrivali identitet i bili jednako autentični kao taj redatelj aristokrat koji već izdaleka odaje Židova, i ta pseudo-Austrijanka s bavarskim naglaskom. Gubitnici će učiniti sve da bi dobili još jednu priliku.” “Hvala vam, Richter.” Knüfer je bacio na stol još jednu novčanicu. Htio je otići, ali ga je krupje zadržao za rukav. Za svoje godine bio je vrlo snažan. Očigledno mišiće nije dobio samo od kotača ruleta. “Učinit će sve i sve izgubiti”, pogledao je ozbiljno Knüfera. “Svi do zadnjega. Bez iznimke. Zapamtite.”


WIESBADEN, SUBOTA, 10. PROSINCA CETVRT DO PONOCI Rainer Knüfer zagrabio je srebrnom žličicom hrpicu crvenoga kavijara i ukrasio njome kockicu crnoga raženog kruha od krupnu mljevena brašna. Zatim je nacijedio pola limuna u kristalnu posudicu. Posudica se napunila sokom. Nekoliko njegovih kaplji slomilo je bljutav okus kavijara. Knüfer je zalio taj zalogaj šampanjcem i još jednom izvadio pozivnicu koju je vlastoručno ispisao ravnatelj. Poštovani gospodine, čast mi je pozvati Vas na posebnu igru dana 14. prosinca o. g. u ponoć u glavnoj dvorani kasina. Nakon igre pozivam Vas na svečani prijam koji će se održati u podrumima kasina. Ovaj poziv odnosi se isključivo na poštovanoga gospodina Rainera Knüfera bez osoba u pratnji. S poštovanjem, Claus von Stietencrott, ravnatelj Knüfer se osvrnuo po restoranu Kafer’s Bistro, koji je pripadao kasinu, i osjetio drhtaj koji ga je osjetno potresao. Majka mu je objašnjavala taj neugodni osjećaj: “Smrt te je pogledala u oči.” Sada mu je u oči pogledala nada u imućan život: evo Knüfer svakodnevno objeduje za tim snježnobijelim stolnjacima, evo sjedi na tim mekim sjedalima od kože boje višnje, evo reže zarumenjenoga praščića nožem s ugraviranim grbom, odlaže nož na srebrno postolje i daje djevojci koja sjedi do njega ružičasti komadić mesa obložen hrskavom koricom; njezina svijetla kosa u zlatnoj aureoli paučinastih svijećnjaka oštro se izdvaja od zavjesa boje sočne višnje, konobar mu se klanja do pojasa, a iz daljine ga doziva duga pića poredanih na trokutastim ubrusima u golemom baru od mahagonija; Knüfer još jednom gleda djevojku i razmišlja tko je ona. Istražitelj je potresao glavom i ostao sam sa svojim snovima. Pažljivo je presavio pozivnicu, pod uštirkani bijeli ubrus gurnuo novčanicu od deset maraka i izašao u predvorje


kasina. Kod ulaza u glavnu dvoranu neki je olinjali plavušan sa šiljastom bradicom pokazivao vrataru pozivnicu jednaku onoj koja je počivala u Knüferovu smokingu. Vratar se naklonio, a njegov je dlan u bijeloj rukavici načinio pozivajuću gestu. Ubrzo se u glavnoj dvorani kasina našao i Knüfer. Ondje je već bilo - kako je brzo izbrojio trideset osam muškaraca. Svi odjeveni u frakove ili smokinge, a njihovi su prsnici emanirali snježni bljesak. Krupje Richter bezvučno je vrtio kotač ruleta, gosti su popravljali cilindre, ovijali oko vratova svilene šalove, lupkali štapovima za šetnju; neki da bi sakrili zabrinutost, drugi da bi na sebe svratili pozornost, većina da bi iskazala nestrpljenje. Prolazile su minute. Knüferov je pogled putovao po zidovima krem boje, raspaljivao se u električnom svjetlu lustera i nalazio predah u spokojnome hrapavom zelenilu sukna koje je pokrivalo stolove. Šum nestrpljenja jačao je. Za trenutak je prešao u huk pozdrava i umilni žamor odobravanja. U dvoranu je ušla Sophie, a za njom ravnatelj Stietencrott i Bodo von Finckl. Sophie je bila odjevena u pripijenu dugu crnu atlasnu haljinu te duge rukavice iste boje i od istoga materijala. Knüfer joj se približio i činilo se da u njezinim svijetlozelenim očima nazire tragove nedavnih suza. Von Fincklove oči bile su nepomične, a njegovi sitni žuti zubi stiskali su se svako malo na gornjoj usni. Von Stietencrott je popravio monokl, podignuo uvis obje ruke i započeo govor. “Poštovana gospodo, večeras mi je pripala čast da vas pozdravim na posebnoj igri - jedinstvenoj u svojoj vrsti i drugoj u povijesti našega kasina. Pozdravljam prije svega glavnu junakinju ove svečanosti madame Isabelle Lebetseyder”, Von Stietencrott je nadignuo cilindar i duboko se poklonio Sophie. “Pozdravljam predstavnike našega hessenskog plemstva, grofa Adriana von Knoblocha i grofa Hermanna von und zum Steina, ljude od pera: slavne novinare našega dnevnika Wiesbadener Woche, a osobito poznatoga pisca Markusa Wielandta, koji je ljubazno pristao - mutatis mutandis - opisati naš susret u svojemu novom romanu, koji je još in statu nascendi. Osim toga pozdravljam - last but not least - svu ovdje nazočnu gospodu, stalne i nove goste naše kuće.” Zagrmjeli su uzvici odobravanja, a Von Stietencrott razmahao se u naklonima. “Draga gospodo, sada ću predstaviti pravila današnje igre i naš


daljnji večernji program. Za trenutak ćemo odigrati poseban i jedini svoje vrste va banque: Bodo von Finckl kontra kasina u Wiesbadenu, koji reprezentira moja osoba. Poštovani gospodin Von Finckl bit će ljubazan kao prvi staviti na crveno ili crno, odnosno parno ili neparno. Meni će, naravno, pripasti zauzimanje polja suprotnog onom koje je zauzeo gospodin Von Finckl. Mojemu poštovanom protivniku - u slučaju njegove pobjede - anulirat će se dug u koji je stupio spram kasina, čija visina jest i ostat će poznata samo njemu i meni. U slučaju da izgubi, madame Isabelle Lebetseyder bit će zaposlena na minimalno dva mjeseca u našemu kasinu. Uvjeti rada i plaće te odustajanja od zaposlenja poznati su madame Lebetseyder. Rulet će se zavrtjeti samo jednom. Sklapanje podoklada među vama, gospodo, nije zabranjeno. Primat će ih ovdje nazočni krupje Paul Richter. Jedan posto podoklada pripast će kasinu. Nakon svršetka igre va banque gospoda su pozvana u podzemlje, gdje će se održati svečani prijam i ona vrsta igre na ruletu koja je nedostupna običnim posjetiteljima kasina.” Von Stietencrott je uzeo zraka i zapitao patetičnim tonom. “Biste li, madame Lebetseyder, gospodine Von Finckl, htjeli pred svjedocima potvrditi da ovo što sam rekao odgovara istini?” Von Stietencrott, saslušavši dvokratno glasno “da”, dao je znak Richteru. Ovaj je na stol postavio laboratorijsku vagu i položio na jedan tas kuglicu, a na drugi - maleni uteg. Nakon utvrđivanja idealnoga ravnovjesja zauzeo je početni položaj i uzviknuo: “Mes dames, monsieurs, s’il vous plait, faites vosjeux. Primam također i podoklade.” Von Finckl je primaknuo Sophie visoki teški stolac, zauzeo mjesto za stolom nasuprot ravnatelju, izvadio iz džepa zlatni carski imperijal i podao ga svojoj pratiteljici na blagoslov. Meke uzvisine njezinih grudi pomaknule su se grozničavo u dubokom dekolteu, prst u atlasnoj rukavici načinio je znak križa. Von Finckl je podbacio kovanicu na ploču s označenim poljima. Kovanica se zavrtjela i otkotrljala izvan ploče. Von Finckl je sklopio vjeđe i jednom mišlju pokrenuo niz asocijacija. Osmero djece u vlažnoj izbi bedziriskoga krojača Finkelsztejna, koji šije halate za sirotinju, roditeljski par - razdražljivi sušičavac i zabrinuta mišica u nakrivljenoj perici - par smrdljivih koza koje su zimovale s ukućanima. Prvomajski pohod u Bedzinu i plahte krvavih zastava, crveno lice Saija Brodskog, koji grli novoga blagajnika židovske partije Bund Bernarda Finkelsztejna, a zatim


nakon četiri mjeseca otvara partijsku blagajnu i ne vidi hrpu zlatnih imperijala, crveni šal luksuzne prostitutke u lodzkom hotelu, crvena radnička krv na bedziriskoj kaldrmi, crvena krv bundovaca čija mu je članarina donijela imutak u lodzkom kasinu u Grand Hotelu. Von Finckl je otvorio oči i rekao: “Stavljam na crveno.” “Ne!” uzviknula je Sophie. “Trebaš staviti na parno. Ovo je igra u mene i ja tu imam također nešto reći.” Među okupljenim muškarcima razlegao se žamor udivljenja. Sklapali su međusobne oklade. Snažni bradonja slavenskoga naglaska i izgleda gurnuo je u Richterovu ruku snop novčanica. “Par! Ima predosjećaj ta krasavica”, huknuo je. “General Basedow zna što radi”, šapnuo je rijetkokosi šiljastobradi Knüferu i dobacio Richteru sto maraka. “Par!” “Crveno”, Knüfer je bacio na stol pedeset maraka. Nastala je velika pomutnja. Muškarci su se gurali oko stola i uzvikivali. Nijedan od njih nije se usuđivao dotaknuti Sophie. Richter je sve zapisao i ubacio kuglicu. “Les jeux sont faites. Rien ne va plus!” “Prihvaćate li, naravno, odluku madame Von Lebetseyder?” Von Stietencrott je upitno pogledao Von Finckla. “Ce que femme veut, Dieu le veut.”15 “Gospodine Richter, počnite!” Kuglica se zavrtjela i počela svoj ples. Zaustavila se u pregradi “nula”, nakon čega je - kao izbačena nevidljivom oprugom iskočila i upala u rupicu s oznakom “dvadeset devet crveno”. Kotač se zaustavio i Richter je proglasio rezultat. Von Finckl je zatvorio oči i ugledao vrtlog boja kasina: svijetlosmeđa, zelena i zlato. Ustao je od stola i izašao u predvorje. Sophie se rasplakala i istrčala za njim. Knüfer je inkasirao sto maraka i diskretno se približio vratima dvorane. Von Stietencrott je primao čestitke. “Jednako bi mogli”, rekao je Knüfer za sebe, “čestitati morskome psu na proždiranju tune.” “Krasavica nije pogodila”, riknuo je general Basedow izlazeći u predvorje. “Vot sud’ba...” Krasavica je stajala pored Von Finckla i milovala ga po obrazu. Slavni je redatelj grizao usne i polagano uranjao u bedziriske


uspomene. Knüfer je čuo upitni ton njezina glasa. Prišao je bliže i začuo Von Fincklov odgovor. “Da, hoću.” “Uvijek i unatoč onome što će se sada dogoditi?” Jecaj je izobličio Sophiein glas. “Putujem u Berlin i tamo ću te čekati. Za dva mjeseca počet ću svakodnevno dolaziti na kolodvor Zoologischer Garten i čekati večernji vlak iz Wiesbadena. Svakoga ću dana imati za tebe buket ruža.” Von Finckl je prihvatio od boya ogrtač i šešir, poljubio Sophie u čelo i udaljio se mirno u injem pokriven park - groblje smrznutih kestenovih grana. Sophie je htjela izaći za njim. No naletjela je na masivnu figuru vratara. “Koliko znam, madame”, rekao je kerber, “trebali biste biti na poslu.”


WROCLAW, NEDJELJA, 11. PROSINCA JEDAN U NOCI Mühlhaus je prišao kristalnom zrcalu u kupaonici i širom razjapio usta. Njegov je gornji očnjak bio posve raskliman. Pritisnuo ga je snažno palcem i izvukao iz desni. Zatim je kvrcnuo prstima i zub je pao u umivaonik. Mühlhaus je oćutio okus krvi. Isisao ga je ne bez ugode i prihvatio se gornje jedinice. Za tren ju je već držao u prstima i razgledavao pod svjetlom smeđe mrlje zubnoga kamenca. Zub je lupnuo o porculan umivaonika, glasno zvoneći. Zvonio je zub, zvonio je umivaonik, zvonio je telefon. Mühlhaus je vrisnuo i sjeo na krevetu. “Možda je to Jakob?” U tami su sjajile uplašene ženine oči. Mühlhaus je gurnuo kažiprst u usta i s olakšanjem utvrdio da loše stanje njegova zubala preko noći nije doživjelo promjenu nagore. Zatim je podignuo slušalicu i ništa nije rekao. Zato je njegov sugovornik bio neobično govorljiv. “Potreban mi je novac, Herr Kriminaldirektor. Dvije tisuće. Toliko moram platiti momcima s automobilom iz Wiesbadena koji će mi pomoći da je dovezem u Berlin. Tamo ću je zadržati u jednom skrovištu.” “Samo malo”, progunđao je Mühlhaus. “Minutu.” Odjenuo je kućni haljetak i papuče pa prelazeći vrhom jezika preko nepomaknutoga očnjaka, odšljapkao u predsoblje. Teško je sjeo u naslonjač i prislonio uhu slušalicu drugoga telefona. “Objasni mi nešto, Knüfer.” Mühlhaus je bio još malo snen. “Zbog čega ti trebaju te dvije tisućice za otmicu?” “Momci iz Wiesbadena su hazarderi i danas su puno prokockali u kasinu. Dobili su pozajmicu od šefa kasina. Sutra moraju imati novac...” “Otići će u kasino i proigrati ih, idiote”, zarežao je Mühlhaus. “Proigrat će ih, neće nikamo poći s tobom, a gospođa Sophie Mock će odlepršati u drugo lječilište...” “Ako ne predaju šefu do sutra u dvanaest sati tisuću maraka, mogu


nestati iz Wiesbadena. A oni žive od toga grada i od toga kasina. Ti novci su za njih ‘biti ili ne biti’. Moram im smjesta odgovoriti hoće li sutra dobiti novac.” “Poslušaj me, Knüfer.” Mühlhaus više nije bio pospan. “Jedan je u noći, a tvoje izvješće me zamara poput brbljanja piljarice. Dobit ćeš novac. Poslat ću ti ga na poste restante. Svaki kasino ima dobru poštansku ispostavu. Sutra ćeš ga imati. Rekao si da su ti klipani puno izgubili. Obavještavam te da - ako mi mutiš - nećeš izgubiti puno kao oni. Ti ćeš izgubiti sve.” Mühlhaus je odložio slušalicu i otapkao u sobu. Legao je pored žene i osjetio da ona ne spava. “Tko je zvao? Jakob?” upitala je bojažljivo. “Zubar”, progunđao je Mühlhaus, a crna strahovita pospanost oduzela mu je volju za daljnje jednako uspješne dosjetke.

WIESBADEN, NEDJELJA, 11. PROSINCA JEDAN I CETVRT U NOCI Knüfer je obrisao znoj s čela, odložio slušalicu i sišao mramornim stepenicama u tajni kasino. Nakon što je stupio za teška hrastova vrata zakrivena purpurnom zavjesom, zavrtjelo mu se u glavi od pogleda na gole žene što su smiješeći se premještale stupiće žetona po vatrenocrvenoj svili kojom su bili presvučeni stolovi. Knüfer je u životu bio u puno bordela, među njima i u nekoliko doista skupih i ekskluzivnih, u kojima je slavio sretne svršetke unosnih i teških poslova, ali nigdje nije vidio toliko lijepih žena. Usto je ustanovio da razlogom njegova prodornog nemira i uzbuđenja nisu njihova naga tijela, već osmijesi. U razmaknutim usnicama koje su otkrivale vlažne niske zubi krili su se izazov i obećanje koje je trebalo platiti novcem i čašću. Da je vrijedilo platiti, dokazivalo je ponašanje u dvorani nazočnih muškaraca, koji su bacali brda žetona da bi se približili granici čiji prelazak obećanje pretvara u stvarnost. Jedino Von Stietencrott sa svojim muškim osobljem, koje je raznosilo šampanjac i zakusku, nije sudjelovao u toj bitki, i samo je razmjenjivao gotovinu i mjenice u


žetone. Učinio je to i u trenutku kada mu je Knüfer uručio mjenicu ispostavljenu na dvije tisuće maraka. Pozvao ga je na igru pokazujući mu stol za kojim se za plavokosu krasavicu borio general Basedow s tucetom inih napaljenih ovisnika. Sophie se malo gubila, ali joj nitko od igrača to nije zamjerao. Usto, njezine je pogreške ispravljala i tamnokosa krupjerka koja ju je te večeri uvodila u tajne zanata. Razlikovala se od Sophie ne samo bojom kose. Nije bila posve gola, već je na sebi imala bijelu, uštirkanu i vrlo kratku pregačicu, koja je naglašavala njezinu tamnu put. Knüfer se s naporom probio do Sophieina novog radnog mjesta i zapalio cigaretu, pozorno promatrajući situaciju za stolom. Kako je brzo shvatio, Sophie je bila dodatna nagrada igraču koji osvoji pet tisuća maraka. Svakih tisuću maraka bilo je simbolizirano zelenim slonićem od žada. General Basedow imao je pred sobom tri takva slonica, šiljobradi - dva, ostali - nijedan. Svi su igrali vrlo slično i ziheraški. Stavljali su po sto maraka na pojedine brojeve i uvijek gubili. Pritom nisu gubili previše, zadržavajući uvijek mogućnost da zaigraju va banque. Na takav su način posebice igrali oni bez slonića. Kada bi pred njima ostao jedan stupić žetona, stavljali su ga na crveno ili crno i dobivali drugi, i zatim pojedinačno stavljali žetone na određene brojeve. Bilo je to dosadno, ali ipak ne toliko da se lijepi Sophiein osmijeh izobliči zijevanjem. Knüfer je pred sebe poredao pet stupića žetona po tristo maraka i odrečno zavrtio glavom kada mu ih je tamnokosa krupjerka htjela zamijeniti u sloniće. Nakon zapovijedi Faites vos jeux, koju je Sophie izgovorila s naglaskom tako nezamjetnim kao da je cijeli život provela u Monte Carlu, Knüfer je sve postavio na crveno. Potez nije ostavio dojam na suigrače i nije promijenio njihov način igranja. Zaštropotala je kuglica i istražitelj je sklopio oči. Kada ih je otvorio, ugledao je Sophiein osmijeh. Nova krupjerka gurala je prema njemu njegovih pet stupića uz pet dodatnih. Teške grudi njihale su se iznad stola i Knüfer bi se bio zakleo da se bradavice taru o sklisku svilu. Ustao je, dao znak konobaru i ispio dvije čaše šampanjca - jednu za drugom. “Koliko treba dobiti da bi se osvojila dodatna nagrada?” upitao je muškarca koji je sjedio do njega, a bio je to šiljastobradi. “Pet”, začuo je odgovor i premjestio sve na crno. “Pozor”, zapjevušila je tamnokosa krupjerka. “Igrate u sve što se


može dobiti. Gospodo, dobije li ovaj gospodin, igra na ovom stolu može biti završena ako gospodin odmah uzme dodatnu nagradu. Ako se to dogodi, poštovani gospodine...” “Knüfer. Ne znam hoće li se to dogoditi”, začuo je svoj promukli glas. “Neću ništa reći da ne bih urekao.” Basedow i šiljasta bradica, jedini igrači koji su to mogli, stavili su na crveno, crno, parno i neparno svotu koja bi im u slučaju dobitka dala iznos od šest tisuća maraka. Knüfer je sklopio oči i prigušio osjetilo sluha. Nije ga ipak mogao posve isključiti i učiniti nečujnim golemo odobravanje koje se začulo oko stola. Otvorio je oči i primio nagradu - najljepši osmijeh koji je vidio u životu. Na žalost, istim je takvim osmijehom bila nagrađena i šiljasta bradica. Knüfer je pogledao kuglicu. Počivala je u pregradi “dva crno”. “Gospodin Knüfer i gospodin Wlossok dobili su po šest tisuća maraka, budući da je gospodin Knüfer stavio na crno, a gospodin Wlossok na par”, zagrmio je glas Von Stietencrotta, koji se pojavio za Sophieinim stolom, slično kao i većina gostiju tajnoga kasina. “Igru imaju pravo nastaviti samo ta dva gospodina, a prevaga makar jedne marke odlučuje o dobivanju dodatnoga dobitka koji se odnosi na madame Lebetseyder.” Knüfer, misleći na ukrućene Sophieine bradavice na purpurnoj svili, sve je uložio na crveno. Wlossok je uložio također šest tisuća maraka - i ovaj put na parno. Knüfer je ponovno zatvorio oči i za trenutak začuo pljesak. Sophie se vedro smiješila. Wlossoku.


WIESBADEN, PONEDJELJAK, 12. PROSINCA POLA OSAM UVECER Knüfer je prigušio zijevanje i počešao glavu tešku od nikotina. Iako je s kratkim stankama spavao više od trinaest sati, bio je neispavan, zgužvan i prepunjen obrokom koji je maloprije pojeo, jučerašnjim šampanjcem, ludim erotskim snom i jakim osjećajem frustracije koji ga je mučio od trenutka kada je Wlossok osvojio Sophie, a zatim s džepovima prepunim žetona u pet ujutro izašao s njom iz tajnoga kasina. Knüfer je tada ispio butelju šampanjca i povukao se, pridržavan brižnim Richterom, u svoju sobu u Nassauer Hofu. Sada je pogledao na sat i ustanovio da je upravo prošlo propisanih četrnaest sati koje je Wlossok proveo sa Sophie, a koje je njemu samom “boginja Ruleta” odbila. Knüfer je stao pred malo viseće zrcalo iza paravana, hladnom vodom iz umivaonika oprao lice i začešljao raščupanu kosu. Zatim se obrijao, odjenuo u prsnik i smoking i - sišući prst ozlijeđen iglom za manšete - sišao u predvorje kasina da bi ondje preuzeo Mühlhausov novac. Primio je u poštanskoj ispostavi dvije tisuće maraka i ušao u glavno predvorje. Približio se vrataru i pokazao mu jučerašnju pozivnicu. “Ja bih u tajni kasino”, šapnuo mu je. “Samo izvolite”, dužnosnik u odori odmaknuo je baršunastu zavjesu iza koje je bio ulaz u pakao. Knüfer je podignuo ruke u pozdravnoj gesti i sišao širokim spiralnim stepenicama. Ubrzo se našao među zidovima bez prozora, svilenim purpurom, prelijepim golim sirenama koje su vabile drhtajima bedara, njihanjem grudi i francuskim refrenom. Među njima nije bilo one o kojoj nije prestajao razmišljati. Knüfer je zapalio cigaru i čekao. Tada je u teškoj glavi začuo Mühlhausov glas: “Obavještavam te da - ako mi mutiš - nećeš izgubiti puno kao oni. Ti ćeš izgubiti sve.” Knüfer je bio praznovjeran kao i svaki hazarder. Izočnost Sophie za stolom i Mühlhausov glas koji mu je bučao u lubanji prihvatio je


kao znakove upozorenja. Ne bi smio ponoviti igru novcem koji je primio od Mühlhausa, jer je te novce već jednom proigrao - jučer - i na njih ispostavio mjenicu. Mora ih, znači, predati Von Stietencrottu, unajmiti nekakvu sobu u Wiesbadenu i dva mjeseca ne napuštati grad da bi diskretno uhodio Sophie. Zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti ispunjen je Mühlhausov nalog i Von Stietencrott je djelotvorno “izolirao” Sophie na dva mjeseca. Sudbina je obavila posao za Knüfera i on bi trebao skakati od veselja te mirno i radosno provoditi zimske praznike u lječilištu Wiesbaden. Ipak, tu mu je trenutačnu radost remetio škripavi glas koji je neprestano ponavljao: “Obavještavam te da - ako mi mutiš - nećeš izgubiti puno kao oni. Ti ćeš izgubili sve.” “Proigrat ćeš sve ako samo na trenutak izgubiš Sophie iz vida”, dodao je Knüfer pa odbacio tajni kasino i sirenski pjev nagih krupjerki.

WIESBADEN, PONEDJELJAK, 12. PROSINCA DEVET UVECER Von Stietencrott se s mukom borio protiv bijesa koji ga je obuzimao. Pogledao je bijesnim, zakrvavljenim pogledom na Markusa Wielandta, koji se ironično smiješio ispuštajući iz nosnica oblake cigaretnoga dima, i prisilio se na ljubazni ton: “Dragi gospodine Wielandt, već ste mi to objasnili. Vi ste pisac i hoćete opisati psihičko stanje gospođice Lebetseyder drugoga dana nakon toga što je - kako ste se izrazili - ‘bila konzumirana kao dodatna nagrada na erotskom ruletu’. Veseli me što tako ozbiljno pristupate svom poslu, ali u ovome je trenutku gospođica Lebetseyder indisponirana i ne želi vidjeti nikoga.” “Moralo je biti vrlo žestoko”, primijetio je Wielandt, “ako cijeli dan nakon toga nije u stanju stajati za stolom.” Od napadaja apopleksije Von Stietencrotta je spasila zvonjava telefona. Ravnatelj kasina podignuo je slušalicu, poslušao kratku obavijest i zaurlao: “Dovedi ovamo toga recepcionara!” Vrata su se otvorila i u sobu ispunjenu bidermajerskim


pokućstvom, papratima i palmama upali su tri snažno građena čuvara i oniži recepcionar u odori hotela Nassauer Hof. “Ime?” kriknuo je Von Stietencrott, ciljajući debelim kažiprstom u recepcionarova prsa. “Zeissmann, Helmut Zeissmann”, rekao je upitani nastojeći ne gledati u oči svoga šefa. Očigledno ga je mučila Parkinsonova bolest. “Govorite, Zeissmann”, ravnatelj je uhvatio recepcionara za mršava ramena, “govorite sve.” “Gospodin Knüfer je došao do mene”, Zeissmanna uhvaćenog u škripac šefovih ruku žarile su iskre koje su strijeljale ispod njegova monokla, “prije pola sata i upitao me je li gospodin Wlossok u svojoj sobi. Odgovorio sam mu, u skladu s istinom, da se vratio prije pola sata. Tada je gospodin Knüfer otišao tamo i još je tamo.” “Znate da Knüfera tražim zbog nerealizirane mjenice?” “Da, znam”, Zeissmann se na kraju odvažio podignuti drhtavu lubanju i suzne oči na ljubičasto od gnjeva lice Von Stietencrotta. “Saznao sam to prije pet minuta. Zato sam smjesta pozvao čuvare. Dvojica od njih sada su pred Wlossokovim vratima.” “Djelujete munjevito, Zeissmann”, monokl je bljesnuo zadovoljstvom. “Bit ćete nagrađeni odgovarajućom zahvalnošću. A sada mi recite sve o madame Lebetseyder i o Wlossoku. Koliko puta ste je danas vidjeli?” “Dva.” Zeissmann se opustio i počeo lupkati dlanom po džepovima hlača kao da nešto traži. Pisac Wielandt ponudio mu je cigaretu. “Dvaput. Jednom oko pet ujutro. Ušla je s gospodinom Wlossokom u njegovu sobu. Oko dvanaest me je gospodin Wlossok nazvao i zamolio da provjerim vozni red vlakova za Wroclaw. Provjerio sam i nazvao ga. Nakon tri sata, oko tri, madame Lebetseyder izašla je iz hotela. Izgledalo je kao da se želi prošetati po parku. Oko pet je gospodin Wlossok zatražio objed, koji sam mu osobno odnio.” “Zar to nije mogao napraviti netko od nižega osoblja?” U Von Stietencrottovu glasu nije bilo ironije. “Znate, gospodine ravnatelju”, Zeissmann se nasmiješio od uha do uha, “radije sam to učinio osobno da bih naglasio kako vrlo cijenimo goste koji puno dobivaju.” “Više vam je bilo do napojnice”, progundao je Von Stietencrott. “Dalje, govorite dalje.”


“Odnio sam mu objed u pet. Bio je sam. Nakon toga nije nikamo izlazio. Pola sata kasnije posjetio ga je gospodin Knüffer. Kratko nakon njegova dolaska gospodin Wlossok me nazvao i zatražio cigarete. Ponovno sam narudžbu izvršio osobno. Gospodin Wlossok je o nečemu gorljivo razgovarao s gospodinom Knüferom. Zatim sam se vratio na recepciju i nazvao me intendant kasina gospodin Hechs, koji je rekao da gospodin ravnatelj traži gospodina Knüfera. O tome sam smjesta obavijestio čuvare i od toga trenutka oni stoje pred vratima Wlossokove sobe i čekaju na daljnje dispozicije.” “Hvala vam, Zeissmann”, Von Stietencrott je otkrio garnituru zuba jednako autentičnih kao “Von” ispred njegova prezimena. “Neću vas zaboraviti. A sada svi - osim gospodina Markusa Wielandta - van!” Kada se kabinet ispraznio, ravnatelj je pao u naslonjač i visoko podignuo obrve. “Imate li pitanja, dragi gospodine Wielandt?” “Da.” Pisac je očigledno bio nečim uznemiren. Na njegovu licu odrazila se zbunjenost učenika osnovne škole kojemu su naložili da imenuje sve temeljne oblike grčkoga glagola gignomai. “Nitko od vaših ljudi nije slijedio madame Lebetseyder? Jedino što o njoj znate jest izvješće recepcionara Zeissmanna? Dopustili ste joj da najmirnije na svijetu ode u šetnju? A možda nje u ovome trenutku više nema u Wiesbadenu? Nije vam stalo do tako lijepe krupjerke? Pa svaki bi muškarac založio ženin miraz da je osvoji?” “Dragi gospodine Wielandt”, nasmiješio se Von Stietencrott. “Zar ste se zaljubili u madame Lebetseyder, pa se bojite da je više nećete ugledati?” Iz kutije od ebanovine izvadio je cigaru, zarezao je škaricama, a kutiju gurnuo po sjajnoj ploči pisaćega stola prema Wielandtu. “Da sam tako glup kako mislite, ne bih dvadeset godina vodio ovaj kasino. Reći ću vam nešto vrlo zanimljivo, što nećete iskoristiti, uz časnu riječ, u svojoj knjizi”, Von Stietencrott je ozbiljno pogledao pisca, koji je prisegnuo prinijevši ruku srcu. “U ugovoru koji su potpisali ta kurva i njezin svodnik stoji čvrsto kao stijena da će, ako ona pobjegne, za mene raditi taj redatelj iz spaljenoga teatra. A njega u stopu prati moj gorila. Njega više neću ispustiti iz ruku...” “Pa što?” Wielandt se gromko nasmijao zabilježivši u sjećanju da treba zapisati Von Stietencrottovu jezičnu metamorfozu iz


profinjenoga salonskoga asa koji sipa citate na stranim jezicima u vulgarnoga prostaka. “Goli Von Finckl će sjesti na stol s ruletom i lopaticom prebacivati stupiće žetona? Dostojnoga zamjenika ima ta Lebetseyderova!” “Čovječe, jedino što će povezivati to dvoje jest rad u tajnom kasinu. Taj će Židov za mene zaraditi više nego dama.” “Kao goli krupje?” zapitao je ponovno Wielandt. No uozbiljio se i nije se uvrijedio kada je čuo Von Stietencrottov šapat: “Kao moj švindler, budalo.”

WIESBADEN, PONEDJELJAK, 12. PROSINCA POLA DESET UVECER Von Stietencrott i Wielandt išli su hodnikom koji vodi u Wlossokovu sobu. Nisu na sebi imali ni kapute ni šešire, iako je hotel Nassauer Hof bio na drugoj strani ulice. Za njima su se ravnomjerno trbusima natiskivala dva čuvara i poskakivao recepcionar Zeissmann. Oblak dima cigare ulijetao je u usta stražara i obavijao Zeissmannovu glavu, koja se tresla. “Pogledajte sada”, s Von Stietencrottove cigare otpao je stupić pepela i odletio na crveni tepih, “kako ja postupam s kurvinim sinovima koji mi ne vrate novac.” Stali su pred sobnim vratima i Von Stietencrott je šakama nekoliko puta zalupao po njima. Vrata su se otvorila. Ravnatelj i pisac ušli su u sobu. Na podu su na trbusima ležali Wlossok i Knüfer, a njihova blijedomodra lica bila su okrenuta prema onima koji su ulazili. Otvorene oči prelijevalo je bjelilo, napete Adamove jabučice zamalo su razderale kožu grla. “Scheisse, netko im je okrenuo vratove za sto osamdeset stupnjeva”, progundao je jedan od čuvara. Von Stietencrott je prišao Knüferovu truplu i prevrnuo ga na leđa. Teška glava zaokrenula se na tankom konopcu vrata. Von Stietencrott je posegnuo u unutarnji džep pokojnikova smokinga i izvukao snop novčanica. “Što to radite, ravnatelju?” uzviknuo je Wielandt. “Ne smije se ništa


dirati, treba pozvati policiju.” “Ne smijem uzeti svoj novac?” Ravnatelj je ugasio cigaru u sosu koji je plivao u jednom od tanjura koji su stajali na stolu. “Uostalom, to je stvar policije i vaša. Da, vaša...” Von Stietencrotl je potapšao Wielandta po bucmastom obrazu. “Vidite, u mojemu kasinu nikada ne manjka tema za pisce.” “Što im je to u ustima?” upitao je jedan od čuvara sagnuvši se nad trupla. “Nekakvi papirići”, odgovorio je drugi. “Izgledaju kao listovi iz kalendara.”


WROCLAW, CETVRTAK, 15. PROSINCA SEST UJUTRO Wroclaw je bio pritisnut podbuhlim rojevima sivih oblaka iz kojih su sipile snježne pahulje. Viktor Ziesch, pomoćnik administratora bolnice Sv. Jurja u Mehlgasse, skinuo je tvrdu kapu sa štitnikom, rashladio se njome, raskopčao kabanicu i naslonio se na lopatu za čišćenje snijega. Ziesch je bio refleksivne naravi i više od svega volio je trenutke zamišljenosti koji su ga pohodili iznenada, nalagali mu da prekine rad te razmisli o svijetu koji ga okružuje i njegovim žiteljima. Zieschu se činilo da pogledom prozire kroz zidove najamnih zgrada u Mehlgasse i vidi njihove stanovnike: evo frizera Slotoscha kako se s mukom budi i sa žalom napušta sigurno sklonište perine, zaranja glavu u ledeni umivaonik, dlanovima poravnava zaležanu kosu i izvijene brkove, a zatim silazi u svoju radnju na uglu pored matičnoga ureda. Krojačka, gospođa Wiedmann, pruža ispod noćne košulje nožicu i gurka noćnu posudu prema staroj sluškinji koja kljuka drvima kuhinjsku peć. Začas će se spustiti i krčmar Scholz i psovat će pazikuću Hanuschku zbog toga što nije odgrnuo snijeg ispred njegova lokala. Pazikuća sada ne čisti cimer njegove krčme jer lopatom razbija kristalizirane ivice starih naslaga snijega i tjera psa lutalicu koji u potrazi za jelom gura njušku u podrumski prozorčić i pokušava se prednjim šapama popeti na rub željeznih kanti s pepelom koje je pazikuća iznio na ulicu. Ziesch gleda uvis, prema bolnici, i vidi bradatog, otmjenog muškarca kako otvara prozor. Ziesch gotovo osjeća oblake aromatičnoga duhana Austria koji izlaze iz bolesnikove sobe i razmišlja bi li pušača prijavio ravnateljstvu. No susreće ozbiljni muškarčev pogled i odmahuje rukom: “A što me se to tiče!” Muškarac se okreće bolesnikovu krevetu i vidi da pacijent više ne spava. “Probudili ste se, Mock. Spavali ste dvadeset sati. Prije toga još i dulje. Cijeli tjedan ste u letargiji. Možete li govoriti?” Mock je kimnuo glavom i shvatio da se ona nalazi u nečemu krutom. Sljedeće što je osjetio bilo je žarenje koje mu je razdiralo


kožu na glavi. Zatvorio je oči i nastojao pričekati prolazak razorne struje bola. “To je velika i prilično duboka oderotina kože”, Mock je začuo škripavi Mühlhausov glas. “Kopča pojasa vam je zaorala bradu. Pribavili ste i napuknuće vratnoga kralješka. Imobilizirani ste u gipsanom ovoju. To je sve. Izvući ćete se iz toga”, u Mühlhausovu je glasu zaigrala vesela nota. “Dobro došli natrag u ovu dolinu suza.” Pred Mockovim očima promaknuli su u usporenom tempu događaji iz posljednjih dana: crv koji se uvlači u oko trupla u postolarskoj radionici, raskomadani Honnefelder, žareća suhoća mamurluka, silovanje Sophie, njezin bijeg, bezimena i obezglavljena prostitutka, modra pruga na kosmatim leđima vijećnika Geissena, istraga vođena s ravnateljem Hartnerom, “Zaboravi na tu kurvu, prihvati se posla da ne bi razmišljao o njoj!”, sretne obitelji u skromnim sretnim kućicama, bijeli se Wroclaw, postaje bjelji od snijega, Asperges me, Domine, hyssopo, et mundabor; la vabis me, et super nivem dealbabor.16 “Spasio vas je vratar Sveučilišne knjižnice, stanoviti Josef Maron”, nastavljao je Mühlhaus. “Nije htio biti vaš Haron”, zahihotao je. “Zaboravio sam obol za njega.” Mock je sklopio oči i zaspao. No spavao je samo trenutak u kojemu se polagani ritam pronicanja nedavnih događaja ubrzao. S naporom se okrenuo na bok i povratio na bolnički linoleum s granitnim uzorkom.

WROCLAW, CETVRTAK, 15. PROSINCA DVA POSLIJEPODNE Mock se probudio toga dana još jednom i smjesta se uspravio na krevetu. Krv mu je udarila u glavu, vrat je proparao prodoran bol, a oderana brada bolno pritisnula hrapavi rub gipsanoga ovoja. Pao je na jastuk i dopustio potočićima znoja da mu poteku niz čelo. Zatim je polagano izvukao ruku, pritisnuo dugme pored kreveta i ubrzo u sobi ugledao časnu sestru. “Je li onaj gospodin koji je bio kod mene jutros”, prošaptao je, “još negdje u blizini?”


“On je ovdje već nekoliko dana”, sestra je skromno spustila pogled. “I ne odlazi od vas. Samo do kupaonice ili zapaliti. Odmah će doći. Još nešto?” Mock je htio niječno zavrtjeti glavom, ali se prisjetio puknutoga kralješka. Stoga nije rekao ništa, a sestra se izgubila u bjelini unutrašnjosti bolnice. Umjesto nje pojavio se Mühlhaus grijući dlanove toplim čibukom. “O, opet ste se probudili!” rekao je. “Nadam se da nećete reagirati tako odbojno na idući povratak stvarnosti.” “Čemu se vraćati ovamo?” dahnuo je Mock i zatvorio oči. Ugledao je tada sasvim drugu sliku: noć, Mühlhaus spava na željeznom bolničkom stolcu, pepeo iz lule rasut po njegovu prsluku. “Hvala vam, ravnatelju”, Mock je otvorio oči, “što ste uz mene. To je poput čuvanja mrtvaca. Posljednja počast... ” “Da, bdijem uz vas”, rekao je polagano Mühlhaus. “Kao vaš prijatelj i nadređeni. Uostalom, jedno je povezano s drugim. Nadređeni želi da se vratite na posao. Prijatelj vjeruje da će vas rad izliječiti.” Mock je pogledao predmet koji je stajao u kutu sobe. Bio je to mesingani stalak s dvije police. Na donjoj je stajao vrč s vodom, na gornjoj - umivaonik. Nad umivaonikom uzdizao se stupić sa zrcalom. Uređaj je bio umjetnički ukrašen violinskim ključevima. Bravar je morao biti meloman. Na rubu umivaonika vidjela se pjena za brijanje poprskana crnim točkicama obrijane brade. Mock je protrljao bradu i ustanovio da je glatka. “Tko me ovdje brije?” šapnuo je. “Ja”, odgovorio je Mühlhaus. “Trebao sam biti brijač. Vaša oderana brada bila bi izazov svakome majstoru.” “Čemu? Zašto se bavite mnome? Ionako se neću vratiti. Jer, čemu bih se vratio?” progunđao je Mock. “Trebam li odgovoriti kao nadređeni ili kao prijatelj?” “Svejedno.” “Vratit ćete se ženi i na posao.” Mock se pridignuo, ne obraćajući pozornost na bol, ustao je i uhvatio se objema rukama za gipsani ovoj, kao da bi ga htio skinuti preko glave. Stopala su mu počela tražiti cipele, a ruke se oslobađati noćne košulje. Ubrzo više nije bio u stanju ignorirati bol. Pao je na krevet i zapiljio se u Mühlhausa. Taj se, pomalo uplašen ponašanjem


podređenoga, prisjetio liječnikova upozorenja da ne smije uzrujavati pacijenta i odlučio izbaciti iz sebe sve. “Poslušajte me, Mock”, Mühlhaus je grozničavo gurao duhan u lulu. “Prije tri dana razgovarao sam s Knüferom. Pronašao je vašu ženu u Wiesbadenu i danas, a najkasnije sutra, ona će biti u Berlinu. Tamo će je Knüfer smjestiti u jedan stan i neke njegove prijateljice pazit će na nju dan i noć. Neće joj uzmanjkati ničega. Čim okončate slučaj ‘ubojice iz kalendara’, preuzet ćete je u Berlinu i stvar će biti svršena. Vaša je hipoteza o ponavljanju zločina uvjerljiva.” “I što sada, Mühlhaus.” Mock se još nikada nije tako obratio svome šefu. “Držite me u šahu, zar ne? Mock, pronađite ‘ubojicu iz kalendara’, a ja ću vam reći gdje je vaša žena”, oponašao je škripavi Mühlhausov glas. Još jednom se podignuo i sjeo na kre vetu. “Izvolite me sada pozorno poslušati. Pun mi je nos toga posla i toga gada koji ubija alkoholičare, hitlerovce i korumpirane političare. Zanima me samo moja žena i sada ću ustati, odjenuti se i otputovati u Berlin. Pronaći ću Knüfera u mišjoj rupi i on će mi reći gdje je Sophie. Razumijete? Sada ću učiniti upravo to.” “Zaboravljate”, Mühlhaus se uhvatio za posljednju slamku spasa, “da je poginula još i mlada djevojka. Djevojčura koja je za nekoliko pfeniga radila sve što god požele ništarije poput Geissena. Ali ona je imala tek devetnaest godina i prije no što umre od sifilisa, mogla je još malo poživjeti...” “Što me se tiču nekakve bezimene djevojčure”, Mock je ponovno pozvonio po sestru. “Čak nemamo ni ime koje bismo upisali u spise. Ja putujem po drugu djevojčuru... I promijenit ću je... Nikada više...” “Što ćete, dovraga, učiniti s njom kada je već pronađete?” vrisnuo je Mühlhaus. “Zagrlit ću je oko vrata”, odgovorio je mirno Mock, “i zamoliti za...” Ušla je sestra i počela prosvjedovati kada joj je pacijent objavio svoju nakanu da napusti bolnicu. Mockov bas bio je prekidan sestrinim histeričnim sopranom. Mühlhaus je pokušavao u toj buci uhvatiti misao koja mu nije davala mira, koja je trebala biti kontraargument nečemu u čemu se Mock posve prevario i što nije uzeo u obzir. To nije bio stisak oko Sophieina vrata, da bi je zagrlio ili zadavio, to je bilo nešto što je Mock rekao prije, nešto što se nije slagalo s istinom. Da, već je znao.


“Tiho, đođavola! Sestro, umuknite na trenutak!” zaurlao je Mühlhaus i zadovoljno prihvatio šuškanje uštirkane pregače u vratima sobe. “Zašto smatrate da je prostitutka bezimena? Identificirao ju je otac, uznemiren njezinim izbivanjem s radnoga mjesta, na koje ju je, uostalom, sam namjestio. Poprilična hulja, zar ne? Bio je svodnik vlastite kćeri”, izbacivao je iz sebe riječi brzinom karabina. “Radila je u tom bordelu tek tri dana i kolegice po fahu znale su joj samo pseudonim. Otac ju je identificirao prekjučer. Morate uhvatiti ubojicu te djevojke... Vi ste u taj slučaj ušli najdublje... Imate nove ideje... Ta žrtva nije hitlerovski nikogović ili oblokani glazbenik... To je obična djevojka koju je na nemoral prisilio vlastiti otac!” “Kažete otac?” Mock je i dalje sjedio na krevetu. “Kako se zvala? Recite!” “Rosemarie Bombosch.” Kada je palo to prezime, Mock je ušutio. Mühlhaus je dahtao i tražio žigice. Zaškripala je glavica, lula se zažarila. Na vratima se pojavio liječnik i otvorio usta da bi ispsovao Mühlhausa zbog pušenja. Nije to dospio učiniti jer se iznenada javio Mock. “Hvala vam, gospodine doktore, za njegu, ali napuštam vašu bolnicu. Odjavljujem se!” “Ne smijete!” mladi je liječnik podignuo glas. “Morate ostati kod nas još nekoliko dana... S liječničkoga gledišta, nema tako važnih stvari koje bi...” “Ima važnijih stvari od liječničkoga gledišta!” “A koje stvari, dobri moj, mogu biti važnije od skrbi za zdravlje pacijenta?” liječnik je ironično pogledao Mockovo lice, koje se bespomoćno vrpoljilo u krutom gipsu. “Moram upisati jedno ime u policijsku kartoteku”, rekao je Mock. Ustao je s kreveta i posrćući prišao prozoru. Pogledao je kroz njega i susreo pogled Viktora Ziescha. koji je - pogođen iznenadnim napadajem refleksije o svijetu i ljudima - još jednom danas prekinuo odgrtanje snijega.

WROCLAW, CETVRTAK, 15. PROSINCA CETIRI POSLIJEPODNE


Heinrich Mühlhaus posegnuo je na policu i izvukao malu četvrtastu inkunabulu. Važući je na trenutak u ruci, ozbiljno je pogledavao bibliotečne ljestve koje su završavale dvjema kukama. Bile su zakačene za željeznu cijev koja je vodila duž police s knjigama na visini od oko tri metra iznad zemlje. Mühlhausa je odjednom zainteresirao broj prečki i počeo ih je brojiti. No nije mogao završiti taj posao jer je viši dio ljestava bio skoro posve zaklonjen skladištarskom kutom u koju je bio odjeven njegov podređeni, Eberhard Mock. Kriminalistički je savjetnik svako malo popravljao odjeću, gurao ruku pod gips, češao se po vratu oko kojega je bid ovijen i tihim, hripavim glasom započinjao pregled spremišta Sveučilišne knjižnice. Ravnatelj Hartner, sjedeći za uredskim stolom bibliotekara Smetane, koji je danas neočekivano ranije završio posao, nemirno je promatrao kako policajci nagurani u spremište vrte među prstima cigarete, vade žigice i, prisjetivši se zabrane pušenja, nervozno ih spremaju u džep. Pogledao je zemljovid Wroclawa raširen po drvenom krilu vješalice, tri pribadače s crvenim glavicama zabijene u srce građa okruženo opkopima, i onda prenio pomalo iziritirani pogled na Mühlhausa, koji je pozorno pregledavao malenu inkunabulu. Osjećao se nelagodno na tome mjestu u skladištu - uz njegovu stražnju stranu koja se oslanjala na crkvu Presvete Djevice Marije na Piasku. Svi bibliotekari i skladištari izbjegavali su boravak tu gdje su vazda udarali ledeni propusi, a s gornjih polica padale vazda iste knjige. “Sigurno vas čudi, moja gospodo”, započeo je Mock, “što se današnje savjetovanje održava na tako netipičnome mjestu i usto kasno poslijepodne, kada obično završavate posao. To se može objasniti samo najvećom povjerljivošću istrage koju vodimo. Budući da sam imao nezgodu i oštećeno mi je grlo, govorit ću kratko i odmah vam dati riječ. Pretpostavljam da su ubojstva Gelfrerta, Honnefeldera i Geissena, koja je izvršio ‘kalendarski ubojica’, u nekoj vezi s mjestima na kojima su pronađena tijela. Ta veza može biti znatno udaljena u vremenu. Odatle moja bibliotečna i arhivska istraživanja, u kojima mi neprocjenjivu pomoć pruža ravnatelj Hartner. A sada na stvar.” Mock je sjeo na predzadnju prečku ljestava i suho zakašljao. “Gospodo, izreferirat ćete mi svoje zadatke u kontekstu ovoga što sam rekao. Reinert?”


“Skupa s Kleinfeldom i Ehlersom pratim Alekseja von Orloffa”, Reinert je pogledao imenovane kolege koji su stajali u blizini. “Ne znamo baš zbog čega. Zato mi je teško izvijestiti jer nemam pojma koje je mjesto toga zadatka u kontekstu koji ste spomenuli.” “Pomoći ću vam”, zabrundao je Mock. “Što govori Von Orloff za vrijeme svojih seansi?” “Da je kraj svijeta blizu”, odgovorio je Reinert. “Kakve dokaze nudi?” “Tvrdi da se ispunjavaju nekakva proročanstva”, oglasio se Kleinfeld, “i prenosi ih. Zapisao sam mjesta raznih svetih knjiga koje navodi. Treba priznati da ulomke Mojsijeva Petoknjižja prilaže u vlastitu prijevodu...” “A dodiruju li se njegovi dokazi s nečim što bi moglo zanimati našu komisiju za ubojstva?” Mock je mahnuo rukom kao da želi otjerati Kleinfeldove riječi. Nastala je tišina. U spremištu je vladao mrak osvijetljen samo slabim svjetlom svjetiljki koje su gorjele tu i tamo. Policajci su izgledali poput urotnika ili sudionika tajanstvenog obreda. Mockova kuta spuštala se niz prečke ljestava nalik na svećeničku halju. “Da”, u Kleinfeldovu glasu zakrkljali su duhanski tonovi. “Von Orloff je navodio i ‘kriminalne’ dokaze. Navodno se sada ponavljaju davni zločini... Zločini počinjeni u davna vremena...” “Koliko davna?” “Otprije puno stoljeća.” Ehlers se udario po ćelavoj lubanji kao da se nečega prisjetio. “Ponavljaju li se ti zločini u Wroclawu? Što o tome kaže naš guru?” “Da. U Wroclawu, u Berlinu, u cijeloj Europi i na cijelom svijetu.” Reinert se očito osjećao loše u hladnom spremištu gdje su ispod kamenoga poda u kriptama počivali kosturi redovnika, “Guru tvrdi da se zločini ponavljaju svugdje, a to znači da je kraj svijeta blizu...” “Sjajno ste to upamtili, Reinert”, Mock je sada govorio tiše. “U Wroclawu su prije puno vremena izvršena neka ubojstva, koja se sada ponavljaju ili obnavljaju, kako tvrdi Von Orloff. Prije puno stoljeća Wroclaw je bio jako malen i ležao je unutar starogradskoga opkopa. A sada pogledajte, gospodo, na zemljovid... Gelfrert, Honnefelder i Geissen ubijeni su na području omeđenom opkopom... Shvaćate li već moju hipotezu?”


“Da.” Mühlhaus je odložio inkunabulu na mjesto. “Samo što ne možemo biti sigurni da su ubojstva te trojice ljudi imala svoje davne prauzore...” “To je zadaća moja i doktora Hartnera.” Mock je sišao s ljestava pa nježno pogladio hrpu knjiga i nekoliko kataloških kutija na Smetaninu pisaćem stolu. “Vaše je da kao sjena pratite Von Orloffa i pokušate odgovoriti na pitanje ne nastoji li guru i osobno ubrzati kraj svijeta reproducirajući davne zločine.” “Ispričavam se, gospodine savjetniče”, Kleinfeld je skromno spustio oči. “Ali to nije zadaća ni vaša ni doktora Hartnera... To je Von Orloffova zadaća. On, ako želi privući ljude u svoju sektu, mora dokazati da se zločini ponavljaju... I činio je to za vrijeme nastupa. Ljudi su ga pitali kakvi se to zločini konkretno ponavljaju, a on je iznosio primjere ubojstava iz raznih dijelova Europe...” “Iz Njemačke također?” zapitao je Mock. “Da. Iz Wiesbadena”, odgovorio je Kleinfeld. “A iz Wroclawa?” Mock je očajnički odbacivao pomisao na Sophie, koju je izazvalo mjesto njezina rođenja. “Na predavanju koje sam slušao nije spominjao Wroclaw.” “A jeste li vi čuli da kaže nešto o Wroclawu?” Mock se obratio Reinertu i Ehlersu. “Ne sjećate se što je govorio?” Mühlhaus je podignuo glas. “Pa po što ste uopće otišli onamo?” “Ako mi dopustite, gospodine ravnatelju”, rekao je Mock pomirljivo. “Oni su sigurno sve lijepo zapisali u izvješćima, zar ne?” Reinert i Ehlers su kimnuli. “Onda mi donesite svoja izvješća!” Mockov glas odavao je uzbuđenje. “Smjesta, dođavola! Osim toga provjerite otkada Von Orloff djeluje u Wroclawu...” “Sada sve znamo.” Reinert se nespokojno obazreo po knjižnićnom podzemlju, zakopčao ogrtač i nabio šešir na glavu. “Nemamo ni trenutka za gubljenje. Znamo svoje zadaće...” “A kakvu zadaću ima gospodin Meinerer?” Mühlhaus je radoznalo pogledao Mocka. “Delegirao sam ga u posebnu misiju”, odgovorio je upitani spokojno. “Pomoći će mi pri knjižničnom istraživanju.” Mühlhaus je kimnuo trojici policajaca i svi su krenuli prema izlazu.


U mračnom podrumu ostali su Mock, Hartner i Meinerer. “Samo malo!” viknuo je Mock i pošao za Mühlhausom. “Odgovorite mi na pitanje”, uhvatio je svoga šefa za rukav. “Zašto ste nakon moga pokušaja samoubojstva dopustili Ehlersu, Reinertu i Kleinfeldu da nastave s poslovima koje sam im dodijelio? Pa izdao sam im naloge, a da se nisam konzultirao s vama... Samoubojstva čine luđaci... Zašto ste im dopustili da izvršavaju zapovijedi luđaka?” Mühlhaus je pogledao Mocka, a zatim svoje podređene, koji su više nego rado napuštali knjižnično-samostanske katakombe. Kada su se zvukovi njihovih koraka odmaknuli prema vrhu stubišta, nagnuo se prema Mocku. “Samoubojice nisu luđaci i uvijek imaju pravo”, rekao je i izašao iz skladišta.

WROCLAW, CETVRTAK, 15. PROSINCA PET POSLIJEPODNE Lišće palmi u Hartnerovu kabinetu lagano se pokretalo u strujenju dima cigara. Ravnatelj knjižnice i gipsom okovani policajac šutjeli su gledajući kako podvornik i Meinerer donose iz spremišta gomilu knjiga i kataloških kartica te ih redaju po sekreteru i ravnateljevu pisaćem stolu. “Hvala vam, Meinerer”, Mock je prekinuo šutnju. “Danas ste slobodni. Ali od sutra vas čeka stari zadatak...” “Zar se nismo mogli odmah naći ovdje?” Meinerer je bučno postavio na sekreter veliku ladicu s kopijama kataloških listića, “Jesu li ovdje loši uvjeti za sastanak? Morali smo sići u taj podrum? I zašto samo ja od svih kolega nosim sve ovo? Jesam li ja nekakav podvornik?” Mock je podulje zurio u svoga podređenog. Bol mu je prolazio kroz vrat i svrdlao ga među lopaticama. Nije mogao progutati slinu ni pomaknuti glavu. Jedino što je mogao napraviti bilo je i dalje zuriti u male Meinererove oči, a nakon njegova izlaska na zvati Herberta Domagallu i predložiti mu novoga djelatnika referade za ćudoređe, mladoga, ambicioznoga Gustava Meinerera.


“Morali smo se tamo sastati”, šapnuo je Mock i osjetio da je preuviđavan prema Meinereru. Smjesta je promijenio ton. “A sada začepi i odlazi kući... Budući da ne znaš latinski, ne možeš mi puno pomoći pri čitanju Antiquitates Silesiacae. To je sve. Adieu!” “Dragi savjetniče”, Hartner je ustao i zatvorio vrata za Meinererom, koji je izašao bez pozdrava, “i ja sam vam kanio postaviti isto pitanje. Zašto smo se našli u spremištu?” “U spremištu nema nikoga osim duhova”, Mock je smjestio cigaru između desni i stijenke obraza, “koji, čak i ako su slušali naš razgovor i doznali tajnu istrage, nisu pogibeljni. Nisu oni ubili i nisu oni ostavili na mjestu zločina listove iz kalendara... To su učinili ljudi povjesničari, eruditi koji su u stanju doprijeti do davnih događaja i činjenica, a također i čitatelji starih knjiga i kronika. Takvih ima puno u ustanovi kojoj ste ravnatelj. I znanstvenika, i vašeg osoblja podjednako... Svi oni su mogući sumnjivci i zato je bolje da nitko ne zna za naše savjetovanje...” Mock se jako umorio dugom izjavom. Glasno je dahtao i prstom dodirivao oderanu bradu. Osjećao je zametke dlaka koji se probijaju kroz kožu. “Valjda ne sugerirate”, Hartner je pokušavao sakriti ljutnju, “da bi netko od mojih ljudi mogao...” “Predugo se poznajemo, ravnatelju”, rekao je tiho Mock. “Ne morate preda mnom izigravati srdžbu pravednika. Osim toga dosta mi je ove rasprave... Hajdemo na posao... Moramo načiniti popis svih ubojstava u davnom Wroclawu, jer ih taj Von Orloff ili neki drugi pristaša kraja svijeta mogu oponašati i pogibat će nevini ljudi...” “Ukoliko takvih ima u ovome gradu”, primijetio je suho Hartner i počeo sanjariti o hladnoj kokoši u umaku od majoneze. Uvukao se u naslonjač, popravio binokl i počeo čitati Barthesiusove Antiquitates Silesiacae. Na pisaćemu stolu ležali su blok i dobro našiljena olovka. Mock je sjeo za sekreter i počeo od indeksa sadržaja čitati Hagenov Zločinački svijet u davnom Wroclawu. Pod natuknicom “ubojstva” vidjele su se uputnice na nekoliko stranica. Slijedeći prvu, našao se na stranici sto dvanaest. Tamo je bio opisan prizor svađe nekoliko lupeža koji se nisu mogli sporazumjeti oko podjele plijena te su spor okončali krvavim pokoljem u krčmi Kod zelenoga jelena u Reuscherstrasse. Mock je nastavio putovanje kroz smrdljivi svijet davnoga Wroclawa:


upoznao je kožare koji su u pijanstvu utopili u Bijeloj Olawi putujućega kramara, oskvrnitelje grobalja koji obavljaju nuždu među grobovima, sifilitične vojnike austrijskoga garnizona koji su bezumno duelirali u Osobowickom gaju, židovske razbojnike koji na sajmene dane pljačkaju svoje zemljake, poljske seljake koji zbog remećenja noćnoga mira završavaju u gradskoj tamnici, zvanoj “krletka za ptice”. Sve je to Mocku nalikovalo na nevinu igru, zabavu veseljaka, povorku klaunova. Ništa nije podsjećalo na bijelom opnom prekriveno oko zazidanoga glazbenika, rastrgnute bravarove žile, purpurnu otečenu glavu za noge obješenoga senatora ili pravilno prerezanu jabučicu mlade prostitutke. Mock je protrljao oči i vratio se indeksu. Oneraspoloženo je prelazio pogledom po raznim natuknicama i mislio na svoj stan, koji nije vidio već tjedan dana. Odlučio je zabilježiti da u Hagenovoj monografiji nema ničega što bi u slučaj unijelo neku novinu. Iz filološke navike odlučio je zapisati točnu bibliografsku oznaku knjige. Posegnuo je na Hartnerov pisaći stol i uzeo prvi bolji papirić iz povečega snopa. Bio je to neispunjeni revers Gradske knjižnice koji se našao među kataloškim kutijama. Mocku je dostajao jedan pogled i osjetio je ishlapjeli miris likera od trešnje koji je gospodario Gelfrertovom sobom. Miris je tada vladao posvuda, prodirao čak i u komadić papira koji je Ehlers držao pincetom kada su sjedili u automobilu dijeleći prve dojmove posjeta Gelfrertovoj kući. “Pronašli smo revers Gradske knjižnice”, Ehlers je podmetnuo Mocku pod nos komadić tiskanoga papira. “Desetog rujna Gelfrert je vratio knjigu... ” Mock se nije ni pokušao prisjetiti naslova knjige. Nije kanio nepotrebno trošiti pamćenje. Prišao je Hartnerovu pisaćem stolu i zavrtio broj Ravnateljstva policije. Telefonist ga je spojio s Ehlersom. Prošlo je nešto vremena dok Ehlers nije na Mockovu pisaćem stolu pronašao spise slučaja Gelfrert. Brzo je zadovoljio radoznalost svoga šefa. Mock nije odlagao slušalicu. Pogledao je knjigu koju je proučavao Hartner i glasno pročitao njezin naslov. “Barthesiusove Antiquitates Silesiacae?” “Da. To je ta knjiga”, začuo je u slušalici Ehlersov glas. “Gospodine savjetniče, pronašao sam na vašemu stolu spise iz referade za ćudoređe koji se tiču religijskih sekti...” “Donesite mi ih sa svojim izvješćem.” Mock je odložio slušalicu i


nasmiješio se Hartneru. “Da je taj Domagalla jednako brz u bridžu...”

WROCLAW, CETVRTAK, 15. PROSINCA DESET UVECER Mock je prestao referirati rezultate svojih petosatnih istraživanja. Hartner je natočio u velike čaše Kupferhammerovu višnjevaču i pružio jednu od njih Mocku. “Imali ste pravo. Ispijmo za znanje koje smo stekli.” “Znamo puno o davnim zločinima o kojima priča taj šarlatan u svojim propovijedima.” Mock je prišao prozoru i zagledao se u priodranski pejzaž. Činilo mu se da čuje udaranje ledenih santi o stupove Piaskowa mosta. “No ne znamo što s njime. Zatvoriti ga ili čekati na njegov potez. Stopostotno sam siguran da naš ruski knez ima neoborivi alibi. Ali nisam siguran u puno različitih manjih pitanja. Na primjer kako je moguće da u Gradskoj knjižnici posuđuju običnom čitatelju osamnaestostoljetni starotisak poput Antiquitates Silesiacae... ” “Ispričavam se!” uzviknuo je Hartner i ulio sadržaj čaše u prazan želudac. “Zaboravio sam vam reći... Bili ste zadubljeni u izvješća svojih podređenih kada mi je podvornik Maron prenio vijest koju je donio teklić ravnatelja Gradske knjižnice Theodora Steina. Ravnatelj objašnjava da stanoviti čitatelji, predstavnici određenih ustanova, mogu stara izdanja posuditi uz visoku kauciju.” “To je lijepo”, progunđao je Mock. “Ali kakvom je kaucijom mogao disponirati alkoholičar Gelfrert i koju je instituciju reprezentirao?” “Ravnatelj Stein odgovara samo na ovo drugo pitanje. Gelfrert je bio tajnik Udruge ljubitelja šleske rodne grude.” “Lijepo je od ravnatelja Steina da je to htio provjeriti.” “Nije samo to htio provjeriti”, udubljeni Hartner ulio je u sebe još jednu čašu. “Poslao mi je također i popis članova te udruge (ispalo je da joj je predsjednik) te izvod iz upisnika posudbi...” “Da? Slušam vas, doktore. Nastavite...” “Iz njega proizlazi da se prije Gelfrerta s Barthesiusovim djelom upoznalo osmero čitatelja. Svi imaju čudna imena...”


“U čemu je njihova neobičnost?” “U tome što je riječ o imenima povijesnih ličnosti.” “Volio bih saznati ta imena.” “Možete, dragi savjetniče, upoznati i njihova obličja. Svi se mogu vidjeti u Leopoldinskoj auli naše Alma Mater...” “Ne shvaćam”, Mock je vrtio čašicu i promatrao kako se kapi rakije slijevaju niz njezin široki vrat. “Danas sam malo bolestan, malo tužan, malo umoran... Budite jasniji.” “Neki čitatelj ili čitatelji posuđivali su Barthesiusove Antiquitates Silesiacae u čitaonici i nisu upisivali u registar vlastita imena, nego imena istaknutih znanstvenika i dobrotvora našega sveučilišta, imena likova čiji se portreti nalaze u Leopoldinskoj auli. Valjda su se doista tako zvali ti čitatelji... Valjda su u posljednjih godinu dana u čitaonicu Gradske knjižnice doista navratili Franz Wentzl, Peter Canisius, Johann Carmer i Carl von Hoym”, Hartner je prišao Mocku i zagledao se nakratko u crne ptice što su stajale na santi koja je brzo promicala. “Imat ćete sutra puno toga iznijeti natpredsjedniku, ukoliko vam Mühlhaus uspije ugovoriti sastanak. No, ispijte za svršetak dobroga dana u kojemu smo uspjeli ustanoviti toliko toga...” “Mislim da ćemo ujutro to gradonačelniku referirati obojica. Napokon imamo tu svinju”, rekao je tiho Mock, pružio ruku Hartneru i, ne taknuvši rakiju, napustio ravnateljski kabinet.


WROCLAW, PETAK, 16. PROSINCA OSAM UJUTRO Mockov sluga Adalbert Goczoll i njegova žena Marta danas su bili odjeveni blagdanski da bi - kako je Adalbert izvijestio Mocka prilikom buđenja - proslavili sretan povratak poslodavca zdravlju. Stari sobar stisnuo se u pomalo izlizan frak, na ruke je navukao rukavice, a njegova se žena opasala tucetom šleskih pregača. Doručak su posluživali šuteći, a razdražen nedostatkom sna Mock je također šutio i punio želudac - unatoč njegovim prosvjedima - savijačom od jabuka. Martu je radovao gazdin tek, Adalberta - vlastiti džep koji je poslodavac maloprije napunio mjesečnom isplatom, a Mocka asketski izgled stana koji je po njegovu nalogu jučer ogoljen od svega što je podsjećalo na Sophie. Savjetnik je progutao posljednje gutljaje kave i izašao u predsoblje. Uz pomoć jantarne žlice obuo je cipele, prihvatio od Adalberta ogrtač i šešir, stao pred zrcalo pa dugo gnječio i ravnao obod kako bi pokrivalu za glavu dao odgovarajući oblik. Pod pazuho je gurnuo aktovku svoga sluge ispunjenu dokumentima i Martinim kolačem, obišao veliku vreću u kojoj se nalazila njegova vlastita torba, koju mu je svojedobno darovala Sophie, i izašao iz stana. Pred zgradom su već stajale saonice koje je naručio Adalbert, a kočijaš je razgovarao s kolporterom koji je probušenim cipelama tupkao po zaleđenom pločniku. Zgužvani štitnik kačketa zakrivao je zelenoblijedo dječakovo lice. Mock je od njega uzeo primjerak Breslauer Neueste Nachrichten, a platio mu je kovanicom od pet maraka i Martinim kolačem. Ne slušajući zahvale, sjeo je u saonice i onemoćao na tvrdom sjedalu. Prodoran bol u vratu nakratko ga je podsjetio na postojanje vjerolomnih žena te podvornika i kirurga što spašavaju ljudske živote. Kočijaš je pogladio fascinantne brkove i pucnuo bičem takvim zamahom kao da njime želi odagnati sve tuge ovoga svijeta. Mock, skriven iza novina, započeo je potragu za informacijama o zločinima, povijesti grada i ruskim aristokratima. Umjesto toga pronašao je vijest o današnjemu skupu Sepulchrum


Mundi, o njemačko-poljskim pregovorima u vezi s ugovorom o dvostranoj trgovini i o gladi u Kini. U proučavanju informacije o Von Orloffovu predavanju omeo ga je kočijaš. Zaustavili su se pred palačom Šleskoga regentstva. Mock je posegnuo u džep, uručio kočijašu jednako onoliko koliko je maloprije dao raznosaču novina i čekao ostatak. Kada je primio umašćene kovanice, otvorila su se kočijaševa usta i kroz okrhnute zube do Mocka su doprle riječi prijekora: “A onome ste dali takvu napojnicu... Hladno je, gospodine, i do kuće daleko.” Savjetnik, svladavajući gađenje, nagnuo se prema kočijašu i prošaptao: “Onaj će sigurno sve propiti, a ti bi investirao?” “U što, gospodine?” pomaknuli su se somovski brkovi. “U nove čarape s podvezicama za svoju kćer”, Mock je doviknuo kroz snijeg i ušao u palaču. U predvorju je stajao Mühlhaus i ugledavši Mocka pogledao na sat. “Točni ste”, rekao je umjesto pozdrava. “A taj vaš Hartner?” “Kasni redovito i proračunato. Uvijek po pet minuta. No ovaj će put biti točan.” Ušutjeli su. Obojica su znala da bi šleski vladin nadsavjetnik Von Schroetter vjerojatno prije našao razumijevanja za Geissenove slabosti nego za aristokratsku netočnost Lea Hartnera. Mock bio u pravu. Hartner i Von Schroetterov tajnik nisu kasnili. Zalizani službenik sišao je u predvorje i ceremonijalno ih pozvao u nadsavjetnikov kabinet. Pored njih su prolazili užurbani djelatnici zabrinute tajnice i manje ili više važne osobe u uzaludnoj potrazi za srećom u sjedištu šleske provincije. Von Schroetterov kabinet bio je ispunjen gdanskim namještajem. Nadsavjetnik ih je pozdravio ne manje ceremonijalno od svoga pomoćnika i - ispričavajući se sjednicom šleskoga Landtaga - zamolio da što prije prijeđu na stvar. Mühlhaus je to primio na znanje i zamolio Mocka da iznese slučaj “kalendarskoga ubojice”. “Dragi gospodine nadsavjetniče”, Mock si je prištedio titulu “ekscelencija”, “u našemu gradu djeluju ubojica, koji na mjestima zločina ostavlja listove iz kalendara, i vođa sekte stanoviti grof Von Orloff, koji najavljuje konac svijeta. Potonji se služi različitim


proroštvima, prema kojima će kraju svijeta prethoditi strahoviti zločini. Oni predstavljaju opetovanje zločina počinjenih stoljećima prije - ubojstva su se događala u istim okolnostima. Tri ubojstva - tri primjera zločina otprije stoljeća...” Nadsavjetnik Von Schroetter otvorio je okruglu kutiju iz koje su virili vrhovi cigara. Zapalili su svi osim Mühlhausa. “Von Orloff na svojim predavanjima dokazuje da je u pravu.” Mock je ispustio kolut dima. “Tvrdi da su se u posljednje vrijeme ponovila tri davna zločina. Pojedinosti njegovog dokazivanja zapisali su moji ljudi... Sada ću zamoliti našega eksperta doktora Lea Hartnera da nastavi moje izlaganje. Zbog bolesnoga grla ne mogu predugo govoriti...” “Ekscelencijo”, Hartner je pogledao Mockove bilješke. “Draga gospodo. Von Orloff kao prvu navodi priču o ‘Zvonu grešnika’. Je li vam poznata?” Iako ju je znalo svako dijete u Njemačkoj, Hartner nije dopustio da ostane bez riječi. “Tu je priču objavio Wilhelm Müller u svojoj glasovitoj pjesmi ‘Der Glockenguss zu Breslau’.17 Kalfa nekakvoga zvonoljevača u četrnaestovjekovnom Wroclawu nije poslušao svoga majstora i izlio je zvono za katedralu Svete Marije Magdalene u neskladu s njegovim preporukama. Ovaj se tako razljutio da je ubio kalfu...” “Kako tvrdi Von Orloff”, ubacio se Mock, “prema najnovijim povijesnim istraživanjima, zvonoljevač je toga kalfu živoga zazidao u zgradi Pod grifonom na Ringu. To se dogodilo dvanaestoga rujna”, pogledao je Reinertovo izvješće, “1342. godine. A sada prelazimo na današnjicu. Dvadeset osmoga studenoga pronašli smo u zgradi Pod grifonom truplo živo zazidanoga Emila Gelfrerta, glazbenika, zaposlenog u Koncertnoj dvorani. O prsluk mu je bio pričvršćen listić iz kalendara s nadnevkom dvanaesti rujna 1927. Policijski liječnik Lasarius utvrdio je da je Gelfrertova smrt nastupila u kolovozu ili rujnu. U četrnaestom stoljeću zvonoljevački kalfa, odnosno osoba koja sluša i analizira zvuk zvona, a prije nekoliko mjeseci osoba koja se profesionalno bavi zvukom.” “Zar i senator Geissen također?” protisnuo je Von Schroetter. “Idimo kronološki”, Mock je ignorirao postavljeno pitanje. “Sutradan, dvadeset devetog studenog, pronašli smo raskomadano tijelo nezaposlenoga Bertolta Honnefeldera. Na stolu je ležao


kalendar s označenim nadnevkom sedamnaesti studenoga. Nismo morali pitati doktora Lasariusa kada je nastupila smrt...” “Dogodilo se to u Taschenstrasse između dvadeset tri i dvadeset četiri.” Hartner je obožavao predavati, a nadsavjetnik je bio više nego zahvalan slušatelj jer je pucao od radoznalosti, “ondje gdje su nekoć stajale gradske fortifikacije za Olawskim vratima. Godine 1546., manje-više na istome mjestu, raskomadan je nekakvi Tromba, ključar. Ne znamo ni počinitelja ni motive. Sve ovo saznao sam iz Barthesiusovog djela Antiquitates Silesiacae. Najgore je to što se ubojica s nama poigrava. Kuća u kojoj je živio Honnefelder jest kuća Kod zlatnoga odljevka zvona...” Nastala je tišina puna užasa. “Tamo ključar, ovdje nezaposleni bravar Bertolt Honnefelder", prekinuo ju je Mock, pomalo uzrujan Hartnerovim poletom kojim je smjelo ulazio na policijski teren. “Treću žrtvu ste, gospodine nadsavjetniče, poznavali. Poznate su vam i okolnosti ubojstva. Senator Geissen i prostitutka Rosemarie Bombosch ubijeni su na jednak način kao prije skoro petsto godina komornik austrijskoga cara Alberta Drugog. Car je odabrao Wroclaw za polazišnu bazu iz koje će poći u rat s poljskim kraljem Kazimirom Jagiellovičem za češko prijestolje. Njegov komornik...” “...uputio se, kako piše Barthesius”, Hartner je smatrao da je prošlost njegova domena, pa je upao Mocku u riječ, “dana devetog prosinca u nekakvo bludilište u mikolajskom predgrađu, gdje je ubijen i opljačkan. Nije preživjela ni prostitutka koja mu je pravila društvo. Na žalost, Barthesius šuti o pojedinostima zločina...” “Na dan deveti prosinca”, završio je Mock, “ubijen je u naručju prostitutke vijećnik Geissen. Bilo je to na Burgfeldu četiri, odnosno u mikolajskom predgrađu.” Nadsavjetnik se pod dojmom posljednjih Mockovih riječi zarumenio i posegnuo za kutijom s nalivperom. Otvorio je nekoliko puta poklopac, na kojemu su gosti ugledali nekakvu ugraviranu posvetu. Rumenilo se polagano prelijevalo preko Von Schroetterove ćele i zadobivalo sve intenzivniju boju. “Što vi uopće ovdje radite!” odjednom je zaurlao i silovito ustao. “Došli ste da biste dobili dopuštenje za uhićenje nekakvoga ruskog markiza?!” punašna je šaka svom snagom udarila po pisaćemu stolu.


“Zašto ta životinja još ne leži kod vas na Schuhbrücke?! Kanite čekati novi zločin?!” “Uz dopuštenje”, prvi se put uključio Mühlhaus. “Izvolite primijetiti, vaša ekscelencijo, da o zločinima pišu u novinama koje Von Orloff zasigurno čita. Svoje dokaze on iznosi na predavanjima, i to uvijek poslije počinjenja zločina, odnosno, kako su to jučer u čitaonici utvrdili savjetnik Mock i doktor Hartner, nakon pojave odgovarajuće novinske bilješke. Nemamo stoga ni najmanji razlog za njegovo uhićenje. Nijedan sudac neće osuditi čovjeka samo zato što nekakva ubojstva dobro dolaze njegovoj argumentaciji o kraju svijeta. To je samo trag koji nas navodi na Von Orloffa i baca na njega ili nekoga iz sekte sjenku sumnje.” “Da...” Von Schroetter je sjeo za pisaći stol i zgnječio u pepeljari cigaru, promatrajući na trenutak smrvljeno lišće koje je podsjećalo na krila monstruoznoga kukca. “U pravu ste... Nema nikakvih temelja za uhićenje Von Orloffa, ali moramo nekako...” “Dopustit ćete, ekscelencijo.” Mühlhaus je prvi put toga dana usta ispunio aromom omiljenoga duhana. “Izlaz je jedan. Moramo saznati datum i mjesto idućega ubojstva. Tako ćemo zaštititi buduću žrtvu i postaviti zasjedu ubojici.” “Kako to, gospodo, kanite saznati?” upitao je Von Schroetter primičući šalicu usnama. “Ubojstva su”, Hartner je opet poprimio učiteljski ton, “izvršena kronološkim redom. Na žalost, ta se kronologija tiče samo nadnevaka. Osim toga zločini-modeli mogli su se događati u različitim stoljećima. Prvi potječe iz srednjovjekovlja, drugi - iz renesanse, a treći - iz baroka. Stoga valja pregledati svu dostupnu građu, tražeći ubojstva koja su počinjena od...” Pokolebao se. “Koji je danas? Da, od šesnaestog prosinca... Obraćajući pozornost samo na nadnevke, ne godine...” “Tko će to učiniti?” upitao je Von Schroetter. “Upravo smo zbog toga i došli k vama, ekscelencijo”, odgovorio je Mühlhaus. “Treba sazvati skupinu eksperata koja će provesti žurna arhivska istraživanja.” “Čime se trebaju odlikovati ti ljudi?” Nadsavjetnik se dobro osjećao našavši se ponovno u ulozi organizatora. “I koliko ih treba biti?” “Moraju znati latinski”, rekao je Hartner. “Znati čitati rukopise i


inkunabule, ustrajno raditi dan i noć, za što bi im valjalo platiti primjereni honorar. Ako hoćemo brzo pronaći sljedeći nadnevak zločina i zaštititi potencijalnu žrtvu... - koristilo bi da ih bude puno.” “Usto moraju biti i izvan svake sumnje”, dodao je Mock, “Tu zadaću ne možemo povjeriti nekome tko je možebitni ubojica. Nemojmo zaboraviti da je to čovjek za kojega arhivi nemaju nikakvih tajni. A mi ćemo stručnjake birati među takvim ljudima.” “Upravo tako”, Von Schroetter je pred sebe stavio čisti list papira i nešto zabilježio, “a tko će sastaviti tu skupinu?” “Njezin voditelj”, odgovorio je Mühlhaus. “Doktor Hartner.”

WROCLAW, PETAK, 16. PROSINCA POLA DESET UJUTRO Mühlhaus i Mock oprostili su se s Hartnerom pred vratima službenika koji je po nadsavjetnikovu nalogu trebao s novoimenovanim voditeljem sastava stručnjaka potpisati odgovarajući ugovor. Šutke su sišli do glavnoga predvorja i izašli iz palače Hatzfeld. Krenuli su prema Ravnateljstvu policije. Snijeg se skupljao na obodima njihovih šešira. “Zanima me jedno.” Mühlhaus je dlanom protrljao uši smrznute u rovovima na ruskoj fronti na Dvini. “Ponavljaju li se ti zločini samo u Wroclawu? Ako je tako, kako to objašnjava Von Orloff? Zašto kraj svijeta ima nastupiti upravo u našem gradu?” “Ne.” Mock je pozorno promatrao kako dva čovjeka omotana u kabanice tovare na kola konjski izmet smrznut poput kamena. “Ne samo u Wroclawu već također i u Wiesbadenu. Moram nazvati onamo. Ali pitanje je dobro. Treba ga postaviti Von Orloffu.” “Možda će vam odgovoriti da zločine čine sotona ili anđeo uništenja najavljujući kraj svijeta.” “Ako stvarno treba doći kraj svijeta, onda bi u zgradi Pod grifonom trebao živjeti autentični zvonarnički kalfa. A ovako imamo osebujan supstitut kalfe, pijanoga glazbenika kojega anđeo tame transportira u zgradu Pod grifonom... Taj anđeo podsjeća na maturanta koji prepisuje na ispitu iako na pitanje zna savršeno odgovoriti...”


WROCLAW, SUBOTA, 17. PROSINCA TRI POSLIJEPODNE U Swidnickom podrumu vladala je uobičajena objedna gužva. U nišama kod ulaza smjestile su se, kao i uvijek, pekarice i prodavale peciva i kobasice. Konobari - odjeveni, kao stoljećima prije, u reverende - užurbano su se vrzmali naokolo i podizali iznad glava pladnjeve s tanjurima, jušnicima, staklenkama i vrčevima. Neki od njih nosili su duge drvene pladnjeve na kojima su stajali stari pehari što su sadržavali dvije šleske kvarte. Bili su ispunjeni “bijelim” ili “crnim ovnom” - tako se od pamtivijeka nazivao proizvod podrumske pivovare. U mračnom lokalu bjelasale su se njihove do zemlje duge pregače i ubrusi spretno prebačeni preko nadlaktica. Na zidovima su sjajili kvadrati lamperije. Za jednim od stolova pod grbovima studentskih bratstava blistale su orukvice košulje - muškarac je pozorno čitao dokumente, nakon čega je, koliko mu je dopuštao gipsani ovratnik, naginjao glavu i zagledao se u strop. Doimao se kao da naizust uči nekakve informacije. Nakon jedne od takvih operacija muškarac je podignuo vrč i ispio posljednje kapi piva. Ober, koji s njega skoro nije micao pogled, smjesta je čitatelju dokumenata poslao mlađega konobara s pitanjem želi li Herr Kriminalrat Mock nešto. Želio je još jedan fabijan. Konobar, koji je zamalo zanijemio od pomisli da razgovara sa slavnim policajcem, smjesta je donio narudžbu. Junak Wroclawa potegnuo je dugi gutljaj piva i smjesta pogledao popis članova wroclawskih okultističkih društava koji je Domagalla pripremio. Ljudi što su se na njemu pojavljivali bili su popraćeni samo škrtim bilješkama: koliko imaju godina, koje su profesije i jesu li ubilježeni u policijske kartoteke. Slične zabilješke nalazile su se i na drugom popisu, koji je pripremio ravnatelj Gradske knjižnice Theodor Stein. No oni koje je popisao Stein odlikovali su se posve drugom, znatno bezopasnijom i puno ljepšom pasijom: bili su ljubitelji Šlezije i Wroclawa. Mocku sumnjičavost nije dopuštala da zanemari ijedan od popisa i stalno mu je nametala pitanja poput


“Zašto se četrdesetpetogodišnja domaćica, gospođa Christel Buschhorn, angažirala u djelatnosti Rosenkreuzera?” ili “Jesu li glancanje wroclawske kaldrme i promatranje grada nadahnuli tridesetogodišnjega listonošu Paula Finka da stupi u Udrugu ljubitelja šleske rodne grude?” Separeu se približio Hartner i pozdravio s Mockom, prekidajući njegova premišljanja o izvorima ljudske motivacije. “Imam već dvanaest ljudi u svojoj skupini. Uglavnom gimnazijski profesori”, rekao je zadovoljno, uzimajući od konobara jelovnik. “Nitko nije odbio. Vjerojatno ih je primamio visok honorar. Von Schroetter mi je dopustio da angažiram samo osam eksperata. Morao sam stoga izmisliti neka mjerila selekcije. Zatražio sam stoga svakoga od njih da mi dostavi kratki opis svog znanstvenog rada i popis objavljenih djela. Sada je odluka na vama, gospodine savjetniče. Meni za predjelo dvije svježe pečenice, a zatim teleći kotlet s jajetom i sardinom”, obratio se konobaru koji je poslušno čekao na Mockovu narudžbu. “Sada ćete...” “Daaa...” progunđao je savjetnik. “Za mene bakalar u umaku od muštarde i jegulja u hladetini s pečenim krumpirom. Da, to je sve”, pogledao je Hartnera. “U pravu ste, sada je red na meni. Provjerit ću ih, pa ako rezultat bude negativan, nećemo bacati gradonačelnikov novac na njih. Ali, ali... Nepotrebno pretpostavljam da nekoga nećemo primiti u skupinu. Sam ne znam što bi moglo diskvalificirati mirne nastavnike koje ste okupili... Valjda da...” Mock je pogledao Hartnerov popis, zatim se udubio u popis objavljenih radova i postao neosjetljiv na sve podražaje. Nije vidio jela koja je pred njega postavljao konobar, nije osjećao miris duhana, nije čuo zveckanje pribora ni siktanje piva točenog iz bačvi. Vidio je samo dva prezimena, koja su bila zajednička popisima što su ležali pred njim. U tim se prezimenima ukrštao okultizam s ljubavlju prema šleskoj rodnoj grudi, složene ljudske motivacije postajale su jednostavne i jasne, a ljudski ciljevi - nedvosmisleni i zločinački. “Slušajte, doktore Hartner”, Mock je povratio vlast nad osjetilima. “Sjećate li se da je uz Gelfrerta osam muškaraca posuđivalo u Gradskoj knjižnici Barthesiusove Antiquitates Silesiacae. Bili su to viri Leopoldini18: Urban Papst, ili Urban Osmi, Franz Wentzl, Peter


Canisius, Johann Carmer i Carl von Hoym. A sada imamo zanimljivog kandidata za skupinu, profesora Ericha Hockermanna, člana Udruge ljubitelja šleske rodne grude i autora monografije o slavnim muževima čijim se portretima možemo diviti u Leopoldinskoj auli. (Kako je dobro da ste od kandidata zatražili prilaganje bibliografije svojih radova!) Imena tih muževa vide se u upisniku posudbi. Zašto su se tamo našla? Mogao ih je ispisati netko tko o njima razmišlja, tko se njima bavi. A tko bi se njima mogao više baviti od autora monografije o njima?” Mock je istodobno osjetio prodorni bol u vratu, grebanje u grlu i stezanje gipsanoga ovratnika. “Smatram da je Hockermann čitao Barthesiusa u čitaonici, a ne kod kuće i potpisivao se imenima leopoldinskih muževa. Da je Hockermann htio iznijeti Barthesiusa, mogao je to učiniti puno lakše nego Gelfrert, potpisujući se vlastitim prezimenom. Pa on je gimnazijski profesor! Objašnjenje je jedno: nije htio da netko sazna da proučava taj starotisak.” Mock je sa žaljenjem pogledao bakalar koji se hladio i izlaganje nastavio šapatom. “Međutim, u slučaju djelatnika gradskoga arhiva Wilhelma Diehlsena, ne treba se posebno truditi da bi ga se proglasilo sumnjivim. On je član okultističke udruge Wroclawsko društvo za parapsihološka istraživanja, kako proizlazi iz Domagallinog popisa.” Mock je zastao i prihvatio se ohlađene ribe. “I što ćemo s njima učiniti?” Hartner je zurio u sugovornika osupnut. “Nećemo ih primiti u skupinu?” “Naravno da ćemo primiti”, u Mockovim se ustima rastapala jegulja u gustim kapima želatine, “zato da bismo pažljivo razmotrili njihove ekspertize. Moji ljudi ih neće puštati iz vida. Slično kao i sve vaše eksperte. Ako imaju nešto zajedničko sa zločinima, nastojat će nas prevariti, dati drugi nadnevak kako ne bismo ni kome mogli postaviti zamku. Netko će morati svakodnevno, polagano i podrobno provjeravati njihove rezultate... Tajno, nakon radnoga vremena skupine... I to sada, pred blagdane...” “Moja žena danas putuje u Poljsku svojim roditeljima, na blagdane”, rekao je s osmijehom Hartner, paleći poslijeobjednu cigaretu. “Trebao bih im se priključiti na Badnjak. Za mene još jedno pivo”, naručio je kod konobara koji je doplesao do stola. “Za vas također?” “Ne”, Mocku se činilo da čuje strani glas. “Dva su dovoljna za


danas. Osim toga idem na predavanje i ne mogu biti pijan.”

WROCLAW, SUBOTA, 17. PROSINCA SEST POSLIJEPODNE Bijelo obojena dvorana za predavanja u Wroclawskoj monističkoj udruzi u Grünstrasse nije mogla prihvatiti sve slušatelje što vjeruju ili sumnjaju u skori dolazak apokalipse. Ti prvi dočekali su pljeskom predavača koji je upravo dolazio za govornicu, ti drugi prezirno su nadimali usne ili zviždali. Mock, iako se odlučno identificirao s protivnicima apokalipse, pljeskao je s umjerenim entuzijazmom i razgledao publiku. Većinu su činile žene u poslijebalzakovskoj dobi, gnjevne i namrgođene, koje su neprestano ponavljale “istina je” učvršćujući se u vlastitoj nesklonosti svemu što razara steznik njihovih načela i navika. Malobrojni muškarci, uglavnom umirovljenici, smijali su se glasno i u mislima ponavljali već puno ranije formulirane prigovore predavaču. Bilo je i nekoliko osoba koje su pokazivale znakove psihičke bolesti. Mladi čovjek uvijen u krzneni ovratnik iznošenoga kariranog kaputa stalno je podizao ruku, a budući da mu nitko nije htio dati riječ, sjedao je silovito na stolac, grbio se, izbacivao uvis uska zaobljena pleća i odvajao se od ostatka mnoštva zidom bijesnih pogleda. Jedan prosijedi gospodin izrazito semitskoga izgleda zagledao je u svoje bilješke šifrirane složenim sustavom znakova i nježno pogledavao susjeda očekujući divljenje. Budući da je Mock zadržavao kameno lice, taj je muškarac prezirno frktao i pokušavao tajanstvenim zapisima zainteresirati susjedu krupnu staricu čiju je visoku frizuru resio šešir veličine jedrenjaka. U kutu, pored peći koja je zračila toplinom, naguravala su se dva gimnazijalca u otrcanim školskim odorama, pod pazusima prekrivenim oštrim crtama soli. Mock je osjećao da se razlikuje od Von Orloffove publike, i grozničavo je razmišljao o nekakvom pokušaju kamuflaže. Na sreću, svi su pogledi bili upereni u Alekseja von Orloffa. Govornik je podignuo ruku i umirio publiku, koja je pljeskala i zviždala. Kovrčava dlaka sijede brade stršila je oko okrugloga i


plosnatog lica ovjenčanog mongoloidnim naborom. Male bistre oči prelazile su po licima publike. Polagano. Od jednoga slušatelja do drugog. Kada su kliznule preko Mockova lica, ovaj se nacerio u entuzijastičnom osmijehu. Gospodin koji je sjedio do njega osjetio je u susjedu bratsku dušu i nagnuo se prema njemu. Mock ga je slušao s razumijevanjem i kimao s izrazitim odobravanjem. Daljnje savjetnikovo pokazivanje izraza simpatije bilo je prekinuto snažnim uzvikom. U dvorani za predavanja odjeknuo je glas proroka. “Da, braćo moja”, zagrmio je duboki bas. “Evo stiže kraj. Gnjev Gospodnji sve će preliti, a iz potopa će izaći živi samo pravedni.” Gospođa s jedrenjakom na glavi podignula je uvis kratki prst i potvrdno kimnula, a mladi čovjek umotan u krzno okrenuo se naokolo i načinio gestu blagoslivljanja. “Kotač Života i Smrti, eto, okreće se, a mandala utjelovljenja stiže kraju”, mirno je nastavljao Von Orloff. “Povijest se ponavlja. Povijest zla, ubojstva i očaja. Povijest klanja, uništenja i sodomije. O, Sodomo”, zaurlao je govornik. “Budi prokleta i nestani...” Mockov susjed prekrivao je listove notesa čudnim znacima, gimnazijalci su se međusobno pogledavali pogledima “Nisam li ti rekao?”, a Mock se pitao je li Von Orloff pripremio svoj istup ili improvizira. Na potonje je upućivao tijek asocijacija: govornik je od sodomije prešao na Sodomu. “O, Sodomo”, razlegao se scenski šapat, “odabranici će te napustiti, odabranici se neće ni osvrnuti za sobom u tvome smjeru. Oni će radosno primiti val sumpora koji pali tvoje prljavo tijelo. Braćo!” kriknuo je Von Orloff. “Budite s odabranima.” Modulacija govornikova glasa uzrokovala je da se neka naborana starica, koja je s gimnazijalcima ratovala za mjesto pored peći, probudila i oglasila kratkim jecajem. “Braćo”, Von Orloff je podignuo prst, a tu je gestu ponovio znatan broj dama okupljenih u dvorani. “Po cijelome svijetu trijumfira zločin. Ali zločin otkriva svoje drevno lice, zločin nam govori ‘Ja sam već bio ovdje, ja sam već jednom počinjen, stoljećima prije.’” Govornik je ušutio i potražio razumijevanje u očima slušatelja. “Da, braćo, stari zločini, skriveni u davnim kronikama, opet se rađaju u Sodomi... I to zločini najstrašniji, najokrutniji, neljudski... Jer samo oni mogu potresti žitelje Sodome da se obrate... Jučer je u Buenos Airesu na smeću pronađena dječja nožica. Prije stotinu godina španjolski je


markiz rastrgnuo izvanbračno dijete svoje kćeri...” “Gdje je to bilo?” Mockovo uho ovio je nekakav gnjili dah. “U Argentini”, odgovorio je prilično glasno, ispuštajući zrak s pištanjem. “Da, dragi gospodine”, zaurlao je Mocku Von Orloff. “U Buenos Airesu u Argentini. Ali užasna ubojstva, ubojstva iz prošlosti počinjaju se i ovdje. Čovjek živ zazidan u samom srcu našega grada, drugi raskomadan nedaleko odavde, još jedan iskrvario i obješen naglavce... Svi su se ti zločini nekoć već zbili... Stoljećima ranije... Hoćete li dokaze?” Mockov susjed, misleći da se govornik obraća njemu, radosno je poskočio i povikao: “Da, da! Hoću dokaze!” “Sjedaj! Tiše! Znamo te dokaze. Neoborivi su”, razgalamila se gomila. Von Orloff je šutio. Prekid predavanja djelovao je disciplinirajuće na slušatelje. “No za nas ipak ima spasa”, usta skrivena pod oštrim brkovima razvlačila su se u široki osmijeh. “Dolazi nam sveti muž... On će nas izbaviti... To nisam ja, ja sam samo njegov prorok, ja objavljujem njegov dolazak i pokop svijeta, i vječni grob svijeta, sepulchrum mundi... Ja nisam dostojan vezati mu remenčić na sandali... On će spasiti sve i povesti sa sobom u sedmo nebo... Braćo, budite među odabranima!” “Kada će on doći?” U tom pitanju, koje je uzviknuo muškarac u krznu, nije bilo radoznalosti. Bila je žeđ. Mock se nasmiješio u mislima, očekujući nekakav uvijen odgovor. No on se pokazao najkonkretnijim. “Sveti muž začet će se za sedam dana na Badnju večer. Dan Kristova rođenja bit će dan začeća novoga izbavitelja. Rođenje staroga izbavitelja dat će plodonosnu moć novome. Krist je začet od skromne nevjeste, a njegov otac je bio Bog preko svoga posrednika, Duha Svetoga... Došao je na svijet na mjestu namijenjenom životinjama, u posvemašnjem poniženju... Novi prorok začet će se u još većem poniženju... A evo svete knjige proročanstva Sepulchrum Mundi. Poslušajte što kaže Učitelj u razgovoru s Učenikom u Trećoj knjizi.” Von Orloff je otvorio knjigu ukoričenu u bijelu kožu i počeo čitati. “Učitelju”, upitao je Učenik, “zašto izbavitelj mora biti začet u


babilonskoj bludnici?” “Uistinu, kažem ti, Bog ti je tada najbliži kada griješiš... Njegova moć je tada najveća jer je sva usmjerena prema tebi, da te odagna od grijeha. Zato će novi izbavitelj biti začet u grijehu, od grešne nevjeste, bludnice babilonske, jer samo tako će Božja moć počinuti na njemu. ” Tako kaže proročanska knjiga. Starac je završio čitanje i srušio se na stolac koji je stajao iza njega. Mock je sa svoga mjesta vidio kapi znoja koje su pokrivale mongoloidni nabor. Pultu je prišao visoki mladić koji je prodavao ulaznice prije predavanja. “Poštovana gospodo”, rekao je, “knez čeka na vaša pitanja. Izvolite ih postaviti. Ovo je posljednja prigoda. Sljedeći nastup održat će se tek za tjedan dana. Gospodin grof putuje na ciklus predavanja u Berlin i u Wroclawu će biti tek na taj dan na Badnjak.” Mladi čovjek u kaputu koji su izjeli moljci podignuo je ruku još jednom toga popodneva. Von Orloff je kimnuo u znak pristanka. “Imam pitanje”, sumnjičavo je pogledavao susjede. “Tko će oploditi tu bludnicu?” “Spiritus flat ubi vult”19, odgovorio je Von Orloff zamišljeno


WROCLAW, PONEDJELJAK, 19. PROSINCA TRI POSLIJEPODNE “Spiritus flat ubi vult”, smrknuo se Mühlhaus kada je Mock završio prepričavanje Von Orloffova predavanja. “Kažete da mu je baš tako odgovorio...” Nastala je tišina. Hartner je pogledao kriminalističkoga ravnatelja i pomislio da mehaničko opetovanje latinske sentencije, duboka zamišljenost i poluzatvorene oči objavljuju kako je policijskoga dužnosnika nakon obilna objeda obuzela misaona otežalost. Za razliku od Hartnera, svi policajci koji su sjedili kod Mühlhausa bili su naviknuti na izjave svoga šefa što ne vode nikamo, na ponavljanja koja bi se moglo nazvati besmislenim, kada ne bi svjedočila upravo o grozničavom radu mozga, koji je uvijek završavao nekakvom točnom zamisli, jednostavnim i nadahnjujućim sumiranjem činjenica, postavljanjem nove hipoteze. Ovaj put nije bilo tako. Mühlhaus nije imao nikakvu zamisao. Hartner je osjetio nepodnošljivi svrbež u donjem dijelu leđa. Poznavao je taj gorući osjećaj nestrpljenja. Odlučio je uživati u znanju koje je danas stekao i gluhoj ignoranciji nazočnih. “Što vi mislite o svemu tome, Mock?” zapitao je Mühlhaus. “Kurvama će na Badnjak ići posao. Svi pristaše Sepulchrum Mundi tražit će babilonsku bludnicu.” “Poštedite nas tih loših dosjetki”, tiho je procijedio Mühlhaus. Objed mu je oduzimao volju za odlučnim reakcijama. “I recite nešto što će nas zainteresirati.” “Dobio sam od savjetnika Domagalle kratko izvješće o Von Orloffu i Sepulchrum Mundi”, Mock je postupio u skladu s preporukom svoga šefa. “U njemu su životopis toga gurua i vrlo lakonske obavijesti o njegovom djelovanju u Wroclawu, gdje boravi otprije godinu dana. Da vam to prikažem?” Mühlhaus je zatvorio oči, iskazujući na taj način pristanak, i zasvrdlao malim šiljkom po dnu čibuka pokrivenom ostacima


nagorjela duhana. Reinert je naslonio tešku glavu na dlanove, masirajući bucmasti obraz, Ehlers je motao cigaretu, a Kleinfeld cmoktao nastojeći vrškom jezika doprijeti do pokvarenoga zuba. Vani su odjeknuli radosni dječji poklici. Mock je prišao prozoru i ugledao sanjke privezane za velike saonice, kočijaša i mršavu kobilu koja je upravo podignula rep i ostavljala uspomene po Ursulinenstrasse pokrivenoj prljavim snijegom. Od skupine djece odvojila se mala djevojčica i zatapkala prema kočijašu. Njezini obrazi bili su obojeni krvavim mrljama. Mock se okrenuo od prozora, ne htijući znati je li na djetetovim obrazima krv ili obično rumenilo, je li kočijaš izopačeni djevojčičin susjed ili njezin otac koji će je za nekoliko godina prodati u roblje nekoj bordelskoj madam. Mock nije htio znati ništa o praznoj i hladnoj postelji bračne ložnice, o očajničkim pokušajima posluge da zaobiđe temu njihove gospođe, zanimao se samo za apokalipsu koju je najavljivao ruski aristokrat. “Ovo izvješće zahvaljujemo dužnosnicima iz Ministarstva inozemnih poslova. Pripremili su ga na zamolbu kriminalističkoga savjetnika Herberta Domagalle. Na žalost, oni raspolažu samo životopisom koji je vlastoručno napisao naš guru. Grof Aleksej Konstantinovič Orloff rodio se 1857. na imanju Zolotoje selo pored Kišinjeva. Potječe iz imućne aristokratske obitelji. Godine 1875. završio je u Sankt Peterburgu Kadetsku školu i započeo vojnu službu na Kavkazu. Neočekivano, 1879. godine, nakon rata s Turcima, odbacio je vojnu karijeru i stupio u duhovni seminar u Tiflisu. Odatle je izbačen 1881. godine zbog - kako je napisao - ‘pomanjkanja pokornosti i misaone neovisnosti’. Idućih deset godina boravi u Moskvi, gdje objavljuje roman Zaraza, brojne filozofske brošure i članke po časopisima. Može se pretpostaviti da ga uzdržava bogata obitelj.” Mock je zastao i ozbiljno pogledao pospane slušatelje. “Na jedan od tih članaka bio je osobito ponosan. Domagalla ga je dao prevesti na njemački i priložio izvješću. Jučer sam ga pročitao. To je, sit venia verbo20 zastrašujuća religijska apoteoza zla i poniženja.” Mock je progutao slinu zbog gađenja. “Svaki zločinac bi to trebao pročitati, a zatim ubijati radujući se što u trenutku ubojstva dolazi u zamalo opipljiv dodir s Bogom...” Prikaz Von Orloffovih pogleda nije ostavio ni na koga - osim Hartnera - dublji dojam. Mühlhaus je orao šiljkom po čibuku, Reinert


je drijemao, Ehlers pušio, a Kleinfeld s mazohističkim užitkom izvlačio iz zuba nove valove laganoga bola. Hartner je grizao jezik i drhtao. “Von Orloff 1890. posjećuje Varšavu”, nastavio je Mock, “i ondje zameće privatni rat s katoličanstvom. Objavljuje antipapinske paskvile i teološke članke polemizirajući s katoličkim poimanjem grijeha. Jedan od njih je Von Orloff priložio svome životopisu i također raspolažemo njegovim prijevodom. U njemu tvrdi da se od grijeha ne može pobjeći, da se grijeh ne može okajati, da s grijehom valja živjeti, pa čak grijeh i njegovati. Naš guru je vjerojatno bio agent Ohrane, carske tajne policije, budući da su ga 1905. godine nastrijelili poljski ekstremisti. Teško je ranjen i, kako piše, samo mu je bolničko liječenje u Njemačkoj spasilo život. Te godine dospijeva do Wroclawa, u bolnicu Bethanien. Nakon što ju je napustio i nakon rekonvalescencije putuje po Europi i 1914. se vraća u Wroclaw. Tu poslije izbijanja rata, kao ruski građanin, biva interniran i smješten u zatvor u Kletschkauerstrasse. Godinu dana kasnije izlazi iz zatvora, utemeljuje u Wroclawu sektu Sepulchrum Mundi i provodi, kako tvrdi, historiozofska istraživanja.” Mock je zastao i pokucao cigaretom po srebrnoj tabakeri. “Tako životopis. Sada Domagallina izvješća. Za Von Orloffa su se ljudi iz Drugog odsjeka Ravnateljstva policije zainteresirali nakon što je uspostavio bliski dodir s Wroclawskim društvom za parapsihološka istraživanja, koje je Domagalla (pozor!) sumnjičio za podvođenje djece iz sirotišta bogatim pervertitima. Sumnjičenje za svodništvo nije se potvrdilo, ali je Von Orloff ušao u naše spise. Sve do rujna ove godine bio je tih. Od studenoga se prekomjerno aktivizirao. Održava dva predavanja tjedno, za vrijeme kojih se jako iscrpljuje. To je cijelo Domagallino izvješće. O tome kako je izgledala jučerašnja misa u Sepulchrum Mundi, već sam vam govorio.” Mock je zapalio cigaretu, prvi put od izlaska iz bolnice. Aromatični dim lelujao je po plućima i punio glavu laganom, ugodnom omamom. Pogledao je zasićena lica suradnika, nakon čega je - osjećajući žarenje u grlu i probadanje u kralježnici - sjeo na svoje mjesto. “To je sve, draga gospodo”, Mühlhaus je prekinuo šutnju. “Možemo ići kući. Ah, ispričavam se, doktore Hartner... Vidim da imate nešto za dodati...” “Da.” Hartner je izvukao iz žute aktovke od svinjske kože poveći


snop papira spojenih spajalicom. Govorio je vrlo polagano i naslađivao se blizom eksplozijom znanja, pitanja i oduševljenja. “Nakon samo jednoga dana gradsko povjerenstvo, kojemu sam na čelu, došlo je do zanimljivih zaključaka. Kako znate, posljednje ubojstvo je izvršeno devetog prosinca. Stoga sam svojim ljudima naložio da traže zločine između devetog prosinca i kraja godine.” Hartner je, kao i svaki kabinetski znanstvenik, osjećao bolan manjak slušatelja. Zato je odlučio retardacijom prikovati njihovu pozornost. “Kako je primijetio gospodin savjetnik Mock, posljednje ubojstvo od ostalih se razlikovalo po tome što je svakako moralo biti otkriveno... Ne sjećam se više dobro vašega rezoniranja...” “Dakle”, Mock je ugasio cigaretu, “prvi zločin mogao je biti uopće neotkriven, da je postolar u čijoj je radionici zazidan Gelfrert imao slabiji njuh. Honnefeldera su susjedi mogli pronaći tek nakon dva, tri tjedna, kada zadah trupla prodre iz dobro zatvorenoga stana. Geissena je morao otkriti netko vrlo brzo - vratar ili idući klijent ulazeći u sobu Rosemarie Bombosch. Ubojica skraćuje vremenski razmak između zločina i njegovog otkrića.. Ako to nije slučajno, iduće ubojstvo bit će izvršeno gotovo pred našim očima... Kada bismo samo znali kada i gdje će se dogoditi...” “Ustvari, znamo”, Hartner je otegnuo slogove i naslađivao se gledajući cvjetanje rumenila, širenje zjenica, drhtanje ruku. “Evo, znamo. Iduće ubojstvo dogodit će se na Badnjak. A bit će izvršeno u Antonienstrasse dvadeset sedam. Imamo čak i sat. Pola osam. U toj su zgradi 1757. godine toga dana u to vrijeme ubijene dvije osobe...”


WROCLAW, 24. PROSINCA 1757. DESET UVECER Grad je zavio dim kamina i zamirućih vatri. Lelujao je po krovovima i tjeran jakim zamasima vjetra vraćao se u dimnjake. Pruski najamnici, koji su prije tri dana osvojili grad, nisu se trijeznili po krčmama i vinotočjima. Vjetar je gurao kapu na oči pruskom pješaku koji je u svjetlosti baklje promatrao trgovca što je sjedio na kozlu velikih teretnih kola. Prozori manufakture pred Mikolajskim vratima osvijetljeni svijećama bacali su na njih i na narednika naoružanoga korbačem, koji im je prišao, titrave odraze. Narednik je kimnuo svojim ljudima što su se skrivali pred vihorom ispod nevelikih kamenih izbočina pored okrugle stražarnice i pokazao trgovcu slobodan put inkasiravši bačvicu medovine i malu kutiju s alaunom. Trgovac se uvezao u usku Nicolaistrasse i dopustio konju da polagano prebire kopitima po snijegu pomiješanom s konjskim izmetom. U prozorima kuće na uglu bljeskale su svijeće na jelci okićenoj jabukama. Pas, ležeći ispred kuće, zarežao je na trgovca, a zatim svu svoju energiju posvetio grebanju po vratima i cviljenju. Umorni konj vukao je furgon duž zidina, skrenuo u Antonienstrasse i zaustavio se pored franjevačkog samostana, ispred drvene kućice u kojoj nije gorjelo nijedno svjetlo. Flautist s gradskoga tornja zasvirao je na večernju. Trgovac je sišao s kola i ušao u dvorište. U zapuštenom vrtu na drvenoj konstrukciji bilo je izvješeno sukno koje se ukrutilo od mraza. Prišao je maloj dvorišnoj bajti za poslugu i zavirio u nju kroz prozor. Dvojica tkalačkih kalfa sjedila su pred osminama piva i košaricom žemički. Izrazito uznemireni trgovac vratio se i ušao u veliku gospodarsku zgradu s ulične strane. U predvorju je uvukao u nosnice miris sušenih šljiva. Naslonio se na bačvicu piva koja je stajala pred vratima izbe i osjetio nadolazak pospanosti. Otvorio je vrata i našao se u dobro mu poznatom, toplom svijetu različitih mirisa. Iznad peći mirisao je kruh umiješen s medom, iz koca u kutu izbe dopirao je smrad svinjskoga izmeta, iz bačve ukopane u utabani zemljani pod -


ugodan vonj usoljena mesa. U peći je gorjelo, ali je zbog zatvorenih vratašca plamen otpuštao lagano svjetlo, koje se izvana nije vidjelo. Trgovac je sjeo za stol i pokrenuo drugo svoje osjetilo. Osluškivao je grebanje miševa, treskanje drvenih prozorskih kapaka, jaukanje žene u bočnoj izbi, trku lasičjih šapa po slami i šuštanje slame koja je ispunjavala sjenik, trenje nepoznatih mu sila u gredama ugrađenim u zidove, poznate mu grlene ženske krikove naslade, siktanje vatre u zatvorenoj peći, dahtanje muškarca, škripu dasaka u postelji pod njima. Trgovac je tiho izašao van, približio se furgonu, pogladio nozdrve konja, zbacio gunj koji je pokrivao kola i gotovo naslijepo počeo nešto tražiti među vrećama soli, bačvicama medovine i malim balama sukna. Pronašao je kovčežić s medikamentima. Ušao je natrag u izbu, sjeo uz peć. Od hladnoće su mu odrvenjele noge. Iz kovčežića je izvadio posrebrenu špricu i bočicu s nekakvom tekućinom, kojom je napunio cijelu injekciju. Zatim se približio vratima bočne izbe i po zvukovima koji su do njega dopirali brzo razabrao da upravo slijede posljednji trenuci ljubavne igre. Trgovac je ušao u izbu i pogladio lišće dojenčeta koje je spavalo u kolijevci. Zatim je svu pozornost usredotočio na ljubavni prizor. U slabom svjetlu božične zvijezde spazio je golemu stražnjicu koja je podrhtavala među široko razmaknutim nogama. Na zemlji su ležali odora isprepletena širitima i veliki kalpak s dvjema kićankama. Odjeća je upućivala na pruskoga husara. Trgovac je potpuno povratio vlast nad nogama. Više mu nije bilo hladno. Priskočio je živahno do postelje i sjeo muškarcu na leđa. Jednom mu je rukom pritiskao vrat, drugom mu je zabio injekciju u stražnjicu i ubrizgao cijeli sadržaj. Husar je zbacio trgovca sa sebe, skočio s kreveta i posegnuo za sabljom. Tada se počeo gušiti. Žena je uplašeno zurila u muža koji je držao špricu u ruci i osjećala dolazak neizbježnoga.


WROCLAW, UTORAK, 20. PROSINCA 1927. CETIRI POSLIJEPODNE Trgovačka kuća braće Barasch pucala je po šavovima. Ispunjavala su je uglavnom djeca, koja su bezumno trčala ne primjećujući potočiće znoja što su im tekli ispod kačketa i kapa. U golemoj dvokatnoj dvorani okruženoj dvjema galerijama sa staklenoga su stropa visjele metarske strelice pokazujući na tezge s igračkama. Pokretali su ih oprugama ljudi privremeno zaposleni u blagdanskom i novogodišnjem razdoblju. Djeca su tako savršeno znala kako dospjeti pred dobroćudne likove Svetih Nikola, koji su - prikazujući draži robe - pokretali šarene zvrkove u mahnitu vrtnju, oprezno sjedali na konjiće ljuljačke, premještali cijele vojske olovnih vojnika, turali dude u usta nevoljkih lutaka, dopuštali porculanskim lavovima da jedu žirafe od kornjačevine, tjerali atlete na navijanje da podižu teret i puštali električnu željeznicu da kruži uvijek istom trasom. Mock je raskopčao ogrtač, skinuo šešir, popravio rukom neposlušni val kose i sjeo na sjedalo napravljeno od dva ukrštena tapecirana valjka. Ugodno naslonjen, počeo je razmišljati zašto je ovamo došao. Znao je samo da je ušao vođen nezadrživim impulsom proizašlim iz prijašnjih misli. Na svoj užas, Mock se nije mogao sjetiti nijedne od njih. Pa se, da bi rekonstruirao tijek asocijacija, morao vratiti Hartnerovoj priči. Sjetio se svoga pokušaja opravdavanja trgovčeve nevjerne žene: griješila je, bila je dakle tako ljudska, arhiljudska! Ma! Aleksej von Orloff priznao bi da je u trenutku grijeha bila vrlo bliska Bogu! A kako bi taj ruski mudrac ocijenio postupak njezina muža? Ubivši je, i on je počinio grijeh! Tko je od njih bio bliži Bogu? Zar onaj čiji je grijeh bio teži? Mock se sjećao svoje silovite reakcije na tu prvobitnu aksiologiju grijeha, poriv bijesa, kada je prolazio pored draguljara Sommea. “Nije li bolje riješiti se grijeha”, mislio je tada, “i zaboraviti na nj nego ustrajati u njemu?” Misao o odbacivanju grijeha izazvala je iduću prva ispovijed maloga Eberharda u golemoj crkvi Anđela čuvara u


Walbrzychu i izrađena ruka oca koja je tresla njegovu dok se ispričavao roditeljima zbog svojih grijeha. No nije znao za što se ispričava - osjećao je da nema grijeha, žalio je što ih nema, mislio je kako vara svećenika. Eberhard Mock osjećao je stisak tvrdoga dlana krojača Johannesa Mocka kada je vidio djecu što trče roditeljima i velikom neonu “Gebr. Barasch”. Već je znao zašto je došao u robnu kuću. Ustao je i uputio se tezgi s alkoholom, gdje je kupio četvrtastu bocu Schirdewanove rakije, koju je obožavao njegov brat Franz. “Idući zločin slijedi tek za četri dana”, mislio je prolazeći prizemljem pored gudačkoga kvarteta koji je svirao božičnu pjesmu O, Tannenbaum. “Imam, znači, puno vremena. Svi moji ljudi imaju vremena do Badnjaka. Mogu se dakle veselo napiti, jer zašto bih se napio tužno?”

WROCLAW, UTORAK, 20. PROSINCA POLA PET POSLIJEPODNE Mock se s naporom uspinjao na četvrti kat zgrade u Nicolaistrasse i glasno dašćući - snažno pokucao na jedna od četverih vrata. Otvorila mu je Irmgard, nakon čega se okrenula i poput automata i sjela na tabure. Zaplesale su ringle na štednjaku. Mock se zagledan u uplašene šogoričine oči, prošao pored nje i ušao u sobu. Željeznički majstor Franz Mock sjedio je za stolom u košulji bez ovratnika. Jaki, crni čaj nagrizao je emajl šalice koja je stajala ispred njega. Mišići podlaktice napinjali su se dok je palcem i kažiprstom obiju ruku stiskao vodoravnim linijama iscrtani papir ispisan pravilnim rukopisom. Eberhard je stavio na stol rakiju i ne skidajući kaput i šešir posegnuo za papirom. Franz je stegnuo papir još jače i počeo čitati snažnim, strogim glasom: Voljena mama, napuštam Vašu kuću zauvijek. Bila mi je više zatvor no dom, više sumorna špilja no mirno utočište. A u toj me je špilji kinjio bijesni tiranin. Nije me htio razumjeti i imao je samo neugladene predodžbe o svijetu u kojemu svaki pjesnik mora biti Židov ili homoseksualac, a


uspjeh u životu smiješi se samo željezničkim inženjerima. Napuštam školovanje i odlazim ženi s kojom kanim živjeti do kraja svojih dana. Nemojte me tražiti. Volim Tebe i strica Eberharda. Budi zdrava i ostaj zbogom zauvijek. Tvoj Erwin Franz je pročitao pismo, podignuo glavu i pogledao brata. U očima mu se skrivala konačnost presude. “On tebe smatra ocem”, prosiktao je kroz stisnute zube. “Došao si na svoje, ti svinjska njuško? Odgojio si mi sina, ha? Svoga slomljenim kurcem nisi mogao napraviti, pa si se dao na odgajanje moga...” Eberhard Mock zakopčao je kaput, podignuo ovratnik, natukao na glavu šešir i izašao iz sobe. Za nekoliko sekundi vratio se po četvrtastu bocu Schirdewanove rakije, omiljene rakije svoga brata Franza.

WROCLAW, UTORAK, 20. PROSINCA CETVRT DO PET POSLIJEPODNE Slastičarnica Silesia u Ohlauerstrasse bila je glasna i prepuna. Obavijene cigaretnom maglom, konobarice u tamnomodrim suknjama s čipkanim ovratnicima svladavale su u slalomu trasu od bara do mramornih stolića, među zamagljenim zrcalima, bučnim dućandžijama, službenicima što se pretrpavaju savijačama i tužnim gimnazijalcima koji ispunjavaju papirnate ubruse ljubavnim patnjama i odgađaju, koliko mogu, trenutak podmirivanja računa. Jedan od patećih Werthera mučio se upravo s metaforom koja bi najtočnije, u ekspresionističkoj maniri, iskazivala Katulovo odi et amo21 kada je na ubrus koji je ispunio zbrkom osjećaja, pala sjenka. Momak je podignuo glavu i prepoznao gospodina Eberharda Mocka, strica svoga prijatelja Erwina. U drugačijim okolnostima takav bi mu susret pričinio veliku radost. Sada je pak pogled na kriminalističkoga savjetnika doveo učenika u veliku nepriliku, kao onda kada je Mock prije godinu dana, na nekoliko sastanaka, pomagao Erwinu i njegovim kolegama da shvate zamršen Livijev stil, kao onda kada su nakon nekoliko besplatnih instrukcija pozvali savjetnika u ovu istu kavanu i


slušali njegove policijske priče. Mock je bez riječi sjeo do gimnazijalca i nasmiješio mu se. Iz džepa kaputa izvadio je tabakeru, naručio od konobarice kavu i jabučni kolač. Ni učenik se nije oglašavao i razmišljao je kako svoju šutnju produžiti u beskonačnost. Znao je zbog čega je došao kriminalistički savjetnik. “Recite mi, Briesskorn”, Mock je sugovorniku ponudio tabakeru, “gdje mogu naći Erwina?” “Trebao bi biti kod kuće.” Mladić je, ne gledajući Mocka, iščeprkao cigaretu iza gumice. Mock je znao da Briesskorn laže, da je ispričao đačku dosjetku, kao svojedobno kada je - kako mu je pričao Erwin - latinistu Piechotti na pitanje gdje je u stanovitoj rečenici predikat odgovorio da je negdje između riječi kojom počinje rečenica i točke. Mock je bio siguran da Briesskorn laže, jer stric bi potragu započeo od kuće, a ne od ove parne kupelji ispunjene kolačima, kavom i toplim gustim likerima; to bi znao svatko upućen u tajnu Erwinova bijega, pa je stoga rekavši “Trebao bi biti kod kuće” gimnazijalac rekao “Znam gdje je, ali vam neću reći.” “Dragi moj gospodine Briesskorn”, Mock se zapiljio u sugovornika, “znate li da mi je profesor Piechotta kolega iz studentskih vremena? I to dobar kolega, gotovo prijatelj. Puno smo proživjeli skupa, ispili smo ne jedno pivo na skupovima bratstava, nismo se jednom ili dvaput oznojili od straha u sveučilišnoj klupi kada bi se profesor Eduard Norden zagledao u nas, odabirući iduću žrtvu koja će metrički raščlaniti neki kor iz Plauta... Da...” Razrezao je žličicom jabučni kolač. “Bili smo prijatelji, kao vi i Erwin, moj nećak, bili smo lojalni jedan drugome, nijedan od nas ne bi drugoga izdao... Ali kada bi Ferdinanda Piechottu u tim minulim vremenima tražio njegov rođak i prijatelj zato da s njim porazgovara i pomogne mu da ne napravi glupost, prekršio bih riječ danu Piechotti...” “Mislite li da ću ja odati prijatelja pod utjecajem tako zanimljive ponude?” Briesskorn je u dugim prstima vrtio novu cigaretu. “Pa znam da me Piechotta mrzi i da će prije prekinuti prijateljstvo s vama nego prestati mene kinjiti...” “Vi me vrijeđate.” Mock je dopio kavu, ustao od stola i pažljivo pogladio bocu u džepu ogrtača. “Vi sumnjate u moje riječi... Bistri ste i dobro ste razumjeli moju ponudu, ali mislite da vas hoću prevariti, da


sam sitni muljator, prikriveni prevarant, zar ne? Znaš li, mladi čovječe, što je prijateljstvo među muškarcima?” “Erwin je kod Inge Ganserich”, rekao je Briesskorn i zgnječio prstima nezapaljenu cigaretu. Svijetli duhan Georgia rasuo se po mramornoj ploči stola. “Hvala vam.” Mock mu je pružio ruku. Gimnazijalac ju je uhvatio i čvrsto zadržao. “Muško prijateljstvo i muška riječ valjda su nešto najizvjesnije na svijetu”, rekao je Briesskorn. “Vjerujem vam, gospodine savjetniče... To što sam odao gdje je Erwin neće izazvati prekid našega prijateljstva...” “Najizvjesnija stvar na svijetu”, Mock je okretao šešir u prstima, “jest smrt. Napiši tako svojoj Lotti.”

WROCLAW, UTORAK, 20. PROSINCA POLA SEST UVECER Mock nije morao nikoga pitati tko je Inge Ganserich ni gdje stanuje. Odlično je poznavao dvorišnu zgradu u Gartenstrasse 35 iza Hartmannove pozamanterije. Upravo je tamo stanovala ta poznata slikarica, koja se - kako je Mock upamtio iz kartoteke - u šleskoj prijestolnici pojavila prije deset godina. Najprije je tu počela tražiti sreću kao model. Bila je glasovita po tome da bi - pristajući pozirati nekom umjetniku - istodobno pristajala i podijeliti s njime postelju. Taj “da” ipak nije izgovarala odveć često i zavisio je u velikoj mjeri od isplaćenoga honorara. Nije stoga čudno da je lijepa, tajanstvena i šutljiva Inge bila modelom i muzom samo najbogatijim slikarima. Jednome od njih, stanovitom Arnu Ganserichu, autoru nadrealističkih podmorskih pejzaža, Inge je dvaput odgovorila “da” - jednom ubrzo nakon što joj je bio predstavljen, drugi put - pred oltarom. Nakon bučnoga pira mladi se par nastanio u Gartenstrasse 35 i nastavio dulje od godine noću proslavljati svadbu, na užas i bijes mirnih i radom izmučenih susjeda. Tamo je Mock Inge ugledao prvi put kada ga je 1920. njegov tadašnji šef, oberpolicmajster iz petoga rajona, uputio na intervenciju smirivanja divlje alkoholne orgije koju su priredili mladi


supružnici. Mocka je tada jako uzrujala slikarska pasija gostiju nazočnih na prijemu. Prostački je proklinjao artističke talente gospođa i gospode koji su zamračeni morfijem razlijevali boje i vlastitim ih golim tijelima razmazivali po paleti poda. Mock je tada uhvatio Inge u zagrljaj, pokrio je dekom i zatim počeo tešku bitku da je izvede iz stana. Još je danas, prolazeći pored Hartmannove pozamanterije, osjećao njezine zube na svojoj ruci, i dalje vidio kako na njegovo odijelo od skupe, poljske, bielske vune izlijeva vjedro plave uljene boje kojom je njezin muž nastojao prenijeti melankoliju podvodnoga pejzaža. Mock se sjećao i sebe, kao iz daljine, u usporenom tempu, dok je podizao šaku prema lijepoj Ingeinoj glavi i zadavao joj udarac. Odbacio je ružno sjećanje na iživljavanje nad uhićenicom i usmjerio misli na kasniji Ingein život. Prisjetio se drugoga poziva, jesenje noći i naslonjača u kojemu je Arno Ganserich dobrovoljno okončao život odmah nakon što je ugledao svoju ženu kako vitkim nogama ovija obrijanu glavu atleta iz Buschova cirkusa. Mock je zastao na polukatu i otvorio prozor. Unatoč hladnoći osjećao je kako mu se znoj slijeva u gipsani ovoj. Na malenom dvorištu u svjetlosti plinske svjetiljke klizala su se djeca. Njihova radosna vriska plašila je jato vrana koje je zaposjelo poklopac kante za smeće i pristajala uz dva škripava zvuka. Prvi je ispuštao brusač postavio je na dvorištu stroj tjeran pedalom i oštrio noževe, koji će uskoro zaroniti u meke trbuhe badnjih šarana. Druga škripa potjecala je od dvorišne pumpe. Djevojčica u pokrpanom kaputiću njihala se na njoj, puneći vjedro, a njezine prevelike cipele lupkale su potpeticama po utabanom snijegu u ritmu škripe zahrđaloga uređaja. Iz stare šupe bez krova, na samom kraju dvorišta, izbijala je pruga dima. Dvoje djece, prerušeno u Indijance, zabilo je u zemljani pod šupe četiri kolca i objesilo na njih pokrpani gunj. Tako je nastao vigvam, u čijem je središtu gorjela vatra. Za tren je iz vigvama doprla vriska crvenokožaca. Mock je krenuo uz stepenice i u sjećanju obnavljao daljnje informacije o Inge. Vernisaži za vrijeme kojih je njezino savršeno tijelo bilo ovijeno samo baršunastim pokrivačem, njezini ljubavnici predstavnici svih profesija, njezine erotizirane slike koje su remetile san mirnim Wroclawljanima i njezin debeli spis u arhivu referade za


narkotike - sve je to sada Mock okretno prikupljao u zakucima mozga, kao oružje protiv lukava protivnika. Na polukatu ispod Inginih vrata netko je stajao. Savjetnik je jednom rukom posegnuo za revolverom, a drugom zapalio žigicu. Plamičak je osvijetlio hodnik. Mock je spremio stari walther u džep, a ruku oslobođenu njegove težine pružio muškarcu koji je tu stajao. “Dobro, Meinerer”, prodahtao je Mock. “Na pravom ste mjestu.” Meinerer mu je šutke pružio ruku. U tišini zimskoga poslijepodneva, u mraku stubišta, čuli su se ženski jecaji, koje nisu mogli zaglušiti krikovi Indijanaca. Ti su zvukovi dopirali iza vrata Inge Ganserich. Pridružila im se prodorna škripa krevetnih opruga. “To je moj nećak?” upitao je Mock. Ne dočekavši odgovor, zabrinuto je pogledao Meinerera. “Umorni ste. Sutra ste slobodni. Prekosutra mi dođite na prijavak u osam... Dobro ste obavili zadatak. Zatvaramo slučaj Erwina Mocka. Od sada ste s nama na slučaju ‘kalendarskoga ubojice’.” Meinerer se bez riječi okrenuo i sišao stepenicama. Mock se nasmiješio pomislivši na nećaka i nastavio osluškivati. Prolazile su minute, na stubištu se upalilo svjetlo, sirotinjski odjeveni stanari zgrade prolazili su pored Mocka, čak ga je jedan od njih, stari željezničar, pokušao upitati što ovdje traži, ali je policijska iskaznica brzo uspokojila njegovu radoznalost. Ženski glas pozivao je djecu kući, na večeru, vika na dvorištu zamrla je, zamrli su i Ingeini jecaji, više nisu škripali ni pumpa, ni brus, niti krevet na kojemu je Erwin Mock postajao muškarcem. Mock je pritisnuo zvono i čekao. Dugo. Jako dugo. Na kraju su se vrata odškrinula i Mock je ugledao lice koje je ponekad noću sanjao kao Eriniju, kao grizodušje. Inge je znala tko je stric njezina najnovijeg ljubavnika - stoga Mockov posjet nije mogao biti pogreška. Otvorila je širom vrata i ušla u jedinu, koliko se sjećao, prostoriju toga stana, ostavljajući savjetnika samog u mračnom predsoblju. Mock se osvrnuo naokolo i - na svoje iznenađenje - nije primijetio nikakav štafelaj. Ponjušio je i nije osjetio miris boja. Još se više začudio kada u golemoj sobi, osim nereda, nije primijetio ništa što bi svjedočilo o umjetničkoj profesiji domaćice. Erwin je, ništa ne govoreći, sjedio na škripavoj postelji omotan plahtom koja se polagano vlažila od njegova znoja.


“Kako je lijepo ovdje kod gospođe Ganserich”, rekao je Mock sjedajući za stol. Na ploči zatrpanoj opušcima jedva je pronašao mjesta za laktove. “Biste li nas, gospođo, mogli ostaviti na trenu tak same?” “Ne”, rekao je tvrdo Erwin. “Neka ostane.” “Dobro.” Mock je skinuo kaput i šešir. U pomanjkanju mjesta kamo bi ih mogao položiti kaput je objesio preko ramena, a šešir stavio na koljeno. “Bit ću onda kratak. Imam molbu na tebe. Nemoj odustati od škole. Dobar si učenik. Za nekoliko mjeseci je matura. Položi je i studiraj germanistiku, filozofiju ili bilo što drugo što ne prihvaća tvoj otac...” “Pa to ne prihvaćate ni vi. Prije dva ili tri tjedna rekli ste mi za ručkom...” “Rekao sam što sam rekao”, uzrujao se Mock. “Žao mi je zbog toga. Nisam uopće tako mislio. Htio sam ti ovo kazati kada sam te pokupio iz kasina, ali bio si previše pijan.” “Teško vam dolazi riječ ‘oprosti’”, rekla je Inge. Mock ju je na trenutak gledao i borio se sa svojim bijesom, divljenjem i željom da ponizi umjetnicu. Na kraju je divljenje prevagnulo. Inge je bila isuviše lijepa s raspuštenom tamnom kosom. Zreli mužjak oćutio je miris tople postelje, ugrijanoga tijela i potpunoga ispunjenja. Nasmiješio joj se i opet vratio Erwinu. “Završi školu i položi maturu. Ako ne želiš živjeti s ocem, stanuj kod mene. Sophie te jako voli.” Prišao je nećaku i klepnuo ga po vratu. “Oprostite.” Stavio je na stol bocu rakije. “Ispijmo u znak pristanka.” Erwin se okrenuo prema prozoru da bi prikrio ganuće. Inge je prinijela usnama maramicu i raskašljala se, a u njezinim očima zapiljenim u Mocka pojavile su se suze. Mock je gledao u nju, ali nije mislio na nju, razmišljao je o svojim riječima “Sophie te jako voli”, o svojemu susretu sa ženom: evo ih ponovno skupa, njegovu radnu sobu zauzima Erwin, Erwin uči za maturu, Sophie ga posjećuje u kabinetu svoga muža... “Morate se i njoj ispričati, striče”, rekao je Erwin. Nastala je šutnja. Dvorištem su se razlegli prodoran krik i topot cipela po utabanom snijegu. Netko se spotaknuo ili poskliznuo na klizalištu i gluho pao u snijeg. Mock je priskočio prozoru i napregnuo pogled. U slaboj svjetlosti plinskih svjetiljki nije opazio ništa osim


mnoštva okupljenog oko drvarnice. Mock je krenuo. Zatutnjile su pod njegovim trkom daske predsoblja, zatutnjile drvene stepenice. Istrčao je na dvorište i potrčao po klizalištu. Upao je među ljude i počeo ih razmicati. Uklanjali su se u skamenjenoj šutnji. Mock je odgurnuo posljednjega muškarca koji je zapriječio ulaz u drvarnicu. Odgurnuti se bijesno okrenuo. Mock ga je prepoznao - bio je to stari željezničar kojega je na stepenicama uplašio iskaznicom. Na zemljanom podu drvarnice ležao je otrcani gunj od kojega je bio napravljen vigvam. Ispod gunja virile su poput štapića mršave noge u poderanim jahaćim hlačicama. Svježe mrlje krvi pokrivale su hlačice i cipele koje su očigledno bile prevelike. Ostatak tijela bio je pokriven gunjem. Pored tijela su ležali vjedro i rasute čokoladice. Mock se naslonio na stijenu drvarnice, otvorio usta i hvatao pahuljice snijega. Stari mu je željezničar prišao i pljunuo u lice. “Gdje si bio”, upitao je, “dok je ubijao ovo dijete?” U dvorište je upalo dvadeset uniformiranih policajaca s visokim vojničkim kapama i šinjelima s uprtačima. Predvodio ih je nekakav policmajster sa sabljom o boku. Policajci su okružili ljude i drvarnicu. Gomila je stajala šuteći i gledala brkata lica čuvara zakona, njihove futrole s pištoljima i visoke kape. Mock se i dalje naslanjao na zid i osjećao kako ga vlažne pahulje snijega škakljaju iza gipsanoga ovratnika. Nije prišao policajcima, nije se legitimirao, nije htio biti jedan do njih, htio je biti željezničar, krojač, prijevoznik. U dvorište je ušao Meinerer s nekoliko naoružanih pozornika i s nekakvim muškarcem koji je nosio stativ fotografskoga aparata. Prešao je ukoso preko dvorišta i uputio se u kut iz kojega je dopirao karakterističan vonj gnojnice. Ondje su se preko cijele visine zgrade protezali zahodski prozorčići. U najbliže smješten zahod ulazilo se izravno s dvorišta preko nekoliko stepenica. “Tamo sam ga zatvorio”, Meinerer je posve nepotrebno pokazao prstom. Pozornici koji su pratili Meinerera krenuli su u pokazanome smjeru. Preostali su raskopčali navlake pištolja i strogo zurili u gomilu, koja se pogibeljno pomaknula. “Ubijmo kurvinog sina! Ljudi! Ubijmo toga kurvinog sina!” zaurlao je željezničar i bacio se na najbližega policajca. Ovaj je izvukao revolver i opalio u zrak. Gomila je poslušno zastala. Mock je osjetio


kako mu je zadrhtalo cijelo tijelo i zatvorio oči. Pohodila su ga sva trupla koja je vidio. Vijećnik Geisssen počastio ga je cigarom, Gelfrert je puhao u flautu, Honnefelder je vikao “Sieg Heil”, a Rosemarie Bombosch s vabećim je smijehom otkrivala mršava bedra. Njegov otac posjetio ga je u toj sumornoj drvarnici, razmjestio alat i nabio neku cipelu na postolarski kalup. Tada se pomaknuo stari gunj koji je predstavljao krov vigvama. Ispod njega je ispuzala djevojčica i priključila se ostalim utvarama. Rukom pleteni šal bio je stegnut oko njezina vrata, a o boku joj je visio dobro naoštreni nož. Mock je ponovno pokrio truplo djevojčice i posegnuo za revolverom. Sada nije htio biti nikakav obrtnik ni trgovački putnik. Nije htio biti ni čuvar zakona. Htio je biti krvnik. Izvadio je iz džepa policijsku iskaznicu, progurao se kroz gomilu i potrčao prema zahodu. Dva pozornika izvukla su odatle muškarca koji je bio lisičinama privezan za kolica s brusom pokretanim pedalom. Čovjek je bio odrvenio od hladnoće, a njegova modra usta pokretala su se kao u molitvi. Njegova odjeća - radna pregača i kombinezon - bila je prekrivena krvlju. Policajci su ga udarcem nogom bacili na zemlju. Brusni ga je kotač udario u sljepoočnicu. Meinerer je stajao iznad vezanoga ubojice. Fotograf je oslobodio zaslon. Podignuo se stup magnezija. Mock je s visoko podignutim rukama u kojima je držao pištolj i iskaznicu pritrčao ubojici. Policajci su se poslušno razmaknuli. Savjetnik je kleknuo i prislonio pištolj okrvavljenoj sljepoočnici. Prasnuo je magnezij. Svi su zurili. Mock se u sekundi vidio izbačen s posla u policiji. Otkočio je revolver. Tada se ponovno vidio kao optuženik u sudskoj dvorani, a zatim u zatvoru, gdje ga veselo čekaju svi koje je ikada spremio iza rešetaka. U mislima je počeo ponavljati Horacijevu “Odi profanum vulgus”.22 Nakon prve strofe spremio je pištolj u džep. Ništa nije vidio, ništa nije osjećao osim pljuvačke staroga željezničara koja mu se smrzavala na obrazu.


WROCLAW, SRIJEDA, 22. PROSINCA, DVA POSLIJEPODNE Posebno izdanje Breslauer Neueste Nachrichten s nadnevkom 22. prosinca 1927., str. 1 - intervju s predsjednikom policije Wilhelmom Kleibomerom: Breslauer Neueste Nachrichten: “Što se jučer dogodilo u Gartenstrasse 35? Kleibomer: Kriminalistički narednik čije ime ne mogu objaviti, obavljajući u toj zgradi istražne radnje, zamijetio je brusača koji je napuštao dvorište. Taj je čovjek izlazio u velikoj žurbi i vukao za sobom svoja kolica. Istražiteljevu su pozornost privukle krvave mrlje na brusačevoj pregači. Zaustavio ga je i zatvorio u toalet u prizemlju susjedne kuće. Zatim je otkrio u drvarnici u dvorištu truplo malene Gretchen Kaushnitz. Bojeći se da stanari zgrade ne preuzmu pravdu u svoje ruke, doveo je jake policijske snage i pod njihovom zaštitom izvršio uhićenje lege artis. BNN: Netko je pokušao omesti uhićenje? K.: Je li to pitanje ili tvrdnja? BNN: U posjedu tiska je fotografija na kojoj visoki policijski dužnosnik prislanja revolver na sljepoočnicu ubojice. Je li htio uzeti pravdu u svoje ruke? K: Doista, jedan od mojih ljudi tako je postupio. U slučaju tuko gnusnoga zločina lako popuste živci. Na sreću, savladao se i prepustio da ubojici presude pravne institucije. BNN: Je li ubojica Fritz Roberth seksualni manijak? K: Da. On je pedojil. Za taj je prijestup već ležao u zatvoru. BNN: Je li žrtva silovana? K.: Nije. BNN: Je li Roberth priznao krivnju ? K: Još nije, ali priznat će suočen s dokazima. Na svježe naoštrenom nožu bili su njegovi otisci prstiju, a na njegovoj pregači žrtvina krv. BNN: To je utvrđeno tako brzo ?


K.: Marljivi ljudi mogu tijekom jedne noći obaviti puno toga. A naši tehničari su marljivi. BNN: Je li Roberth psihički bolestan ? K.: Teško mi je to ocijeniti. Nisam psihijatar. BNN: Kakva ga kazna očekuje ako se pokaže da je psihički bolesnik? K.: Bit će podvrgnut liječenju. BNN: A bude li izliječen? K.: Izaći će na slobodu. BNN: Smatrate li da je to pravedno? K.: Neću komentirati odredbe kaznenoga zakona. Nisam zakonodavac i vjerojatno nikada neću ni biti. BNN: Ali o tome imate vlastito mišljenje? K.: Imam, ali ga nećete saznati. Ne razgovarate s privatnom osobom, nego s predsjednikom wroclawske policije. BNN: Većina pravnika, liječnika, psihologa i filozofa tvrdi da je čovjek kriv onda kada zločin počini svjesno. Ako zločin umjesto čovjeka počini bolest, on sam nije kriv. Može li se bolest osuditi na smrt? K: Ne pripadam nijednoj od profesija koje ste naveli. BNN: Hvala vam na razgovoru.” Mock je odložio novine i dulje vrijeme zurio u portret svoga oca koji je visio na zidu. Postolarski majstor čvrsto je stezao zube i ozbiljno gledao u fotografa. Mock je ocu postavio stanovito vrlo teško pitanje i trenutačno primio odgovor. Bio je onakav kakvome se nadao.


WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA DEVET UJUTRO Alfred Sommerbrodt s velikim je zadovoljstvom jeo doručak koji se sastojao od dva jajeta na oko i promatrao ženu kako se vrti po kuhinji. S jednakim se zadovoljstvom divio valjano izribanoj kuhinji i svojoj policijskoj odori obješenoj na vješalicu pored kuhinjskih vrata, koja su istodobno bila i izlazna vrata njihova malog stana iza Stagenova biciklističkog dućana u Trebnitzerstrasse. Sommerbrodt se veselio tome što će začas odjenuti odoru, kabanicu, visoku kapu, za pojas pričvrstiti palicu, koja je sada ležala na velikom električnom brojilu, i stati, kao i svakoga dana, na Trebnitzer Platz da bi upravljao prometom. Njegova se žena veselila puno manje. “Nikad ti ne daju mira”, rekla je ljutito. “Draga, danas je vrlo nervozan predblagdanski dan”, rekao je Sommerbrodt i zamislio se. Pio je ječmenu kavu i tapšao punašnu ženu pitajući se ne bi li je prije izlaska još dospio počastiti. Kucanje na vratima otjeralo mu je erotske želje. Žena je otvorila i u istome trenutku, snažno pogurnuta, sjela na stol. Isluženi komad namještaja opasno se zanjihao. Šalica s kavom poskočila je i oblila Sommerbrodtovu košulju. Taj se bijesno bacio prema dvojici pridošlih, ali mu je cijev walthera omogućila brzo odustajanje od borbe. Obojici muškaraca lica su bila prekrivena maramama. Jedan od njih izvadio je lisičine i pozvao gospođu Sommerbrodt da mu se približi. Kada je to učinila, privezao ju je za cijev što je spajala brojilo sa zidom. Pozornik je pokretom revolvera bio pozvan da učini to isto. Njegovo oklijevanje brzo je isparilo kada se walther pojavio i u ruci drugoga muškarca. Ubrzo je Sommerbrodt klečao pored žene prikovan za istu cijev. Prvi napadač podmetnuo im je dva stolca, a sam je sjeo na stol i počeo hladnokrvno mahati nogama. Drugi se muškarac svukao u rublje, nakon čega je odjenuo bluzu odore i kapu. Zatim je sa Sommerbrodta svukao hlače i odjenuo ih na svoja mršava bedra. Pripasavši palicu, izašao je iz stana. Onaj koji je ostao dodao je


drva na vatru i postavio na ringlu veliki čajnik.

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA DVA POSLIJEPODNE Do istražnoga zatvora pri Scuhbrücke dovezao se novi Horch 303, iz kojega su izašla tri muškarca. Ušli su u sumornu vežu, legitimirali se pred stražarom i krenuli na prvi kat u ured dežurnoga časnika. “Koji od vas je profesor Nieswandem?” upitao je dežurni. “Ja sam”, odgovorio je prosijedi muškarac s kričavom kravatom. “Vidim da nemam samo ja predblagdansko dežurstvo”, nasmiješio se dežurni časnik. “Kada se takvome luđaku digne...” “To su bolesnici, ne luđaci”, primijetio je tiho profesor. “A vi ste povjerljivi ljudi predsjednika Wilhelma Kleibomera”, ton glasa dežurnoga časnika svjedočio je da Nieswandemova opaska nije na njega ostavila nikakav dojam. “Za zaštitu zatvorenika tijekom transporta, je li? Molim nalog.” Dvojica preostalih muškaraca kimnula su. Jedan od njih iz unutarnjega je džepa sakoa izvadio omotnicu i pružio je dežurnome. Taj ju je otvorio i poluglasno pročitao: “Tajni naputak glede transporta zatvorenika Fritza Robertha na psihijatrijsko promatranje... Aha, dobro... Dobro... Potpisano, gle... gle... Sam predsjednik Kleibomer.” Dežurni je spremio naputak u ladicu pisaćega stola i posegnuo za slušalicom. “Ovdje Essmüller”, zarežao je. “Smjesta sprovedite Robertha do izlaza C. Tako je. Posebno paziti. Tamo će vas čekati profesor Nieswandem, koji će pregledati zatvorenika u svom kabinetu u Kinbaumstrasse.” Zamišljeno je pogledao okupljene u sobi. “Gospodo, do osam sati zatvorenik je vaš.”

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA POLA TRI POSLIJEPODNE


U gradu je vladao gust promet. Budući da snijeg nije padao od jučer, prometnice su bile skliske. Klizali su se ne samo automobili već i saonice i fijakeri. U prepunim tramvajima tiskali su se Wroclawljani i raspravljali o visokim cijenama predblagdanske kupovine. Osmocilindarski horch nije mogao razviti svoju dojmljivu snagu i vozio je vrlo polagano, slično kao i ostali automobili toga dana. Unutra je bilo zagušljivo. Svi muškarci, izuzev lisičinama okovanoga zatvorenika, brisali su zamagljene prozore. Zapeli su na raskrižju pored Odranskoga kolodvora. Horch je stao iza velikoga teretnjaka s reklamom za gume Wrigley naslikanom na ceradi. Isti takav kamion kretao se iza horcha. Policajac na raskrižju dao je znak i vozila su krenula. Kada je drugi teretnjak prošao kroz raskrižje, policajac je neočekivano promijenio smjer prometovanja. Nekoliko automobila snažno je prikočilo. Neki vozač u kariranom kačketu gurnuo je glavu kroz prozor i neprijazno promatrao policajca. Oba teretnjaka s horchom između sebe uvezla su se ispod vijadukta. Ondje nije bilo nijedno vozilo. Sva su se već stigla odvesti prema mostu Rožariskoga. Prvi se teretnjak zaustavio. Iz njega je iskočilo deset muškaraca naoružanih mauzerima. Isto toliko jednako naoružanih ljudi napustilo je drugi teretnjak i stalo iza automobila. Nitko od onih koji su sjedili unutra nije napravio ni najmanji pokret. Svi su šutjeli. Rošavi div približio se horchu, otvorio vrata i uhvatio vozača za ovratnik odore. Ubrzo se vozač našao na kaldrmi kolnika. Isto je snašlo i putnike. Svi osim zatvorenika stajali su pred automobilom. Ljudi s karabinima pokazali su im da uđu u prvi teretnjak - popeli su se na sanduk. Na vijaduktu je zakloparao vlak. Automobilu se približio nevisoki, elegantno odjeveni čovjek duguljasta lisičjeg lica. Pratio ga je stariji muškarac u željezničarskoj kapi. Željezničar je prišao autu, sagnuti se, pogledao zatvorenika i kimnuo malom elegantu. Nitko nije izgovorio ni riječi. Jedino je zatvorenik počeo vrištati. Njegovu zavijanje izgubilo se u buci vlaka.

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA OSAM UVECER


Na tramvajskoj postaji na Zwingerplatzu stajala su samo dva putnika. Obojica su imala podignute ovratnike kaputa i šešire nabijene na oči. Viši je crtao krivulje u svježemu snijegu i sagibao se prema nižemu, koji mu je nešto šaptao podižući se na prste. Snijeg je sipao ukoso, režući neoštru granicu između crnoga neba i pojasa plinske svjetlosti. Viši muškarac bez riječi je slušao brzo izvješće. “Da, kako ste naložili. Pustili smo dva murjaka i doktora za glavu nakon dva sata, kada je sve već bilo gotovo...” “A što je s tim prometnikom?” “Odvezli smo se u njegov stan i oslobodili njega i njegovu ženu. Odmah poslije akcije...” “Jesu li se gadno uplašili?” “Malo su im se tresle ruke. Osim toga sve je u redu.” “Wirth, odvezi se sada do njega”, viši muškarac izvadio je iz unutarnjega džepa smotak novčanica i uručio ga sugovorniku, “i ostavi mu ovih nekoliko maraka. Daj mu taj novac i ništa ne govori.” Nacrtao je u snijegu znak beskonačnosti. “Iskazao si se.” “Ne želite, gospodine savjetniče, znati što su napravili s tom svinjom?” “Oni? Oni su bili samo oruđe u mojim rukama.” Wirth je spremio novac i ozbiljno pogledao savjetnika. “To vam je oružje malo izmaknulo nadzoru.” Savjetnik se rukovao s Wirthom i krenuo prema Gradskom kazalištu, čija su razmazana svjetla sjala u snježnoj izmaglici. Veliki oglasi izvješeni na stupovima pozivali su na gledanje Wagnerova Tannhdusera, čiji je prihod trebao biti doznačen u karitativne svrhe. Malobrojni zakasnjeli gledatelji izlazili su iz saonica i automobila, šireći parfumerijske mirise. Savjetnik je kupio kartu za parket i ušao u svijetli vestibul urešen baroknom pozlatom. Snažni zvuci uvertire uvodili su unatoč svojoj silini debeloga garderobijera u ekstazu. Mock je nakon trideset sekundi nakašljavanja protresao njegovo rame vraćajući ga u stvarnost. Ostavio je u garderobi zasniježenu odjeću i ušao po stepenicama na prvi kat, kuckajući štapom za šetnju. Tamo je pronašao ložu broj 12 i delikatno stisnuo kvaku. Zvuci rogova oslikavali su morski pejzaž. U loži je sjedio kriminalistički ravnatelj Mühlhaus. Trgnuo se kada je savjetnik sjeo do njega. Brzi zvuci violina prikazivali su sada prskanje Najada.


“Ovdje nas nitko neće čuti, Mock” rekao je Mühlhaus i udahnuo kao da želi sekundirati zboru sirena Nacht euch dem Strande. “Znate li da Hanscher iz Četvrtog odsjeka danas gleda vašu snimku na kojoj prislanjate pištolj Roberthovoj glavi? Znate li da ste glavni osumnjičeni za organiziranje linča toga nesretnika koji je bolovao od podvojene ličnosti?” Violine su bile nemilosrdne, kirurški precizne. Zvuci truba bili su podvučeni dubokim crnilom basova. Zatim je Venera počela zavoditi Tannhausera. “Hvala na upozorenju”, rekao je Mock. “Upozoriti se može na nešto što se može izbjeći. A meni je predsjednik Kleibomer zapovjedio da vas suspendiram dok Četvrti odsjek ne završi istragu u slučaju linča nad Roberthom, za čije počinjenje vas Hanscher sumnjiči. To nije upozorenje, već svršetak vaše karijere.” “To bi bio kraj kada bi Četvrti odsjek dokazao da sam imao nešto s linčem. A ja ću im na početku raspiriti nadu. Reći ću da se veselim zbog Roberthovog tužnog kraja.” “Uopće ne niječete da imate veze s time. Jedino sumnjate da će se naći dokaz protiv vas. Vi ste već priznali preda mnom”, urlao je Mühlhaus, ali je njegov glas pratio Tannhauserovu ariju Dir tone Lob. “Dođavola, taj je čovjek mogao biti nevin! Nije ubijao on, nego njegova bolest! Shvaćate li to, idiote?” “Čak i ako je tako...” tihi Mockov glas dopirao je vrlo jasno za tužnim priznanjima Venere, koju je Tannhauser prezreo, “ta on je bio teško bolestan, jednostavno smrtno bolestan. Može li čuditi ako smrtno bolestan čovjek umre? Bolest je ubijala druge, a onda je ubila i njega.” Mühlhaus je šutio, a Venera je i dalje napadala nezahvalnog ljubavnika.

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA POLA DESET UVECER Wroclawsko visoko društvo kovitlalo se u foyeru, dimilo, mirisalo


parfemima i obilno znojilo. Dame su očijukale paunovim perjem i opijale se tim skupom - nadomjeskom novogodišnjega bala, koji više nisu mogle dočekati. Gospoda su jalovo raspravljala o skorim blagdanima, pojačanoj trgovini i izdacima. Ptičji cvrkut gospođica slagao se s intelektualnim mrgođenjem mladića oblačnih čela koja su trebala nagoviještati zrelo promišljanje netom viđene interpretacije Wagnera. Mock je iz tabakere izvadio cigaretu Ariston, prelomio je na pola i utaknuo u usnik. U tom je trenutku iz nečijih prstiju suknuo žuti plamen i liznuo presječeni kraj cigarete. “Dobra večer, doktore Hartner.” Mock je povukao dim. “Hvala za vatru. Nisam znao da volite Wagnera.” “Moramo porazgovarati negdje nasamo”, prosijeda kosa Lea Hartnera naježila se u nesvjesnom upozorenju. Bilo je nečega neobičnog u njegovu ponašanju. Mock je kimnuo s razumijevanjem i zaronio u gomilu raspričanih melomana te si lakim dodirima dlana počeo otvarati put kroz nju. Smjesta je za njim krenuo i Hartner. Mock je izašao na hodnik i krenuo prema vratima označenima zlatnim trokutom. Neki nevisoki starčić s naporom je curkao u pisoar. Savjetnik je zauzeo jednu od kabina, zatvorio poklopac školjke i sjeo na nju. Paleći cigaretu, slušao je slične zvukove u susjednoj kabini. Odjeknuo je gong, koji - iako je bio vrlo zvučan - nije prigušio uzdah olakšanja koji je starčić ispustio. Napokon su se vrata zalupila. Mock i Hartner stali su jedan do drugoga, kritički ocjenjujući svoje odraze u širokom zrcalu. Mock je pootvarao sve kabine, a zatim blokirao vrata toaleta svojim štapom za šetnju. “Među mojim ekspertima”, rekao je tiho Hartner, “nalazi se ubojica.” “Nastavite.” Mock je znao što će sada nastupiti: serija pitanja i odgovora, majeutička metoda doktora Hartnera, otporna na sva požurivanja. “Tko je u mojemu sastavu sumnjiv i zašto?” Hartner nije razočarao Mocka. “Diehlsen”, savjetnik je puhnuo u usnik, a cigareta se rasprsnula po zrcalu kišom iskri, “budući da radi u gradskom arhivu i član je Wroclawskoga društva za parapsihološka istraživanja, i Hockermann, koji čita istu knjigu kao i Gelfrert i potpisuje se u upisnik


posudbi imenima slavnih muževa iz Leopoldinske aule... Tako je. Koje su razdoblje moji ljudi istraživali?... Vrijeme ograničeno na dva-tri stoljeća... Nije riječ o tome. Nisam dobro postavio pitanje. Koje nadnevke istražujemo?... Od posljednjega ubojstva, to jest valjda od devetog prosinca do kraja godine... Da. Da bismo najbrže pronašli idući nadnevak ubojstva. I što smo ustanovili?... Da će se iduće ubojstvo dogoditi na Badnjak u Antonienstrasse dvadeset sedam. Bit ćemo ondje i uhvatiti tu hulju. Dali ste čak i sat!... Bojim se da će ubrzo doći do ubojstva”, Hartner je pristupao dokazivanju svoje teze. “Sinoć me nazvao arhivar iz Gradskoga arhiva. Moji ljudi svakodnevno nakon rada vraćaju spise i knjige koje su toga dana proučavali. Arhivar osobno dolazi po njih u naš ured pored Neumarkta. Pokazalo se da manjka jedan sa signaturom 4536. Riječ je nedvojbeno o izvješću s nekakvog procesa, budući da su spisi sa signaturama 4500-4555 procesni spisi. Netko od eksperata ga je ukrao.” “Trebali ste u trenutku otkrića krađe zadržati sve svoje ljude, pozvati policiju i detaljno ih pretražiti”, zaključio je Mock. “Postupio bih tako da je arhivar to otkrio dovoljno rano. No on nije spis pregledao u vijećnici. Do otkrića je došao tek u arhivu u kada je spise vraćao na mjesto.” Mock je prišao umivaoniku, odvrnuo slavinu i gurnuo glavu pod mlaz vode. Trenutak poslije izvukao je glavu ispod slavine i uživao osjećajući ledene potočiće što su mu se slijevali za gipsani ovratnik. Prišao je polagano Hartneru i snažno ga uhvatio za ramena. “Imamo ga, Hartner”, uzviknuo je i divlje se nasmijao. “Imamo ga napokon! To je netko od vaših ljudi! Dostajat će da ih pratimo... A ako to ne pomogne, svakoga od njih ću primjereno preslušati... A najpodrobnije Diehlsena i Hockermanna.” “Spisi se moraju ticati razdoblja poslije devetnaestog prosinca”, rekao je polagano Hartner. “To jest, do ubojstva bi trebalo doći između devetnaestog i dvadeset četvrtog prosinca. Pa sami ste otkrili tu vremensku gradaciju. Svako novo ubojstvo otkriveno je brže od prethodnog. Stoga valja očekivati ubojstvo sada, a vi morate istoga dana pronaći tijelo. Onoga istog koji se vidi na listiću kalendara. Ne možete pronaći tijelo s listićem, pretpostavimo, od dvanaestog prosinca, sutra, odnosno dvadeset trećeg prosinca”, Hartner se iskreno nasmijao. “Da, sada shvaćam vaše veselje. Pa od jučer sve


moje eksperte, a posebice Hockermanna i Diehlsena, prati anđeo čuvar iz vašega odsjeka. Ubojica će biti uhvaćen na djelu.” Mock je šutio. Jučer - kada je saznao da će se ubojstvo dogoditi na Badnjak - sve je svoje ljude oslobodio poslijepodnevnog praćenja sumnjivih. Izašao je sada iz toaleta, oprostio se s Hartnerom i strčao u garderobu. Drugi put ove večeri probudio je debeloga garderobijera i brzo se odjenuo. Stavljajući šešir na glavu, osjetio je da ga nešto pritišće po čelu. Iza vrpce koja ovija unutrašnji dio šešira izvukao je pravokutnu kutiju cigareta Salem. U posljednje se vrijeme ponašao čudno: vješao se u toaletu, nije pio, ponižavao se i ispričavao balavcu, uzimao pravdu u svoje ruke. Ali nikada u životu nije mu se dogodilo da kupi mentol-cigarete. Navukao je rukavice, potresao kutijom i začuo struganje kartončića. Otvorio je kutiju i izvukao iz nje malu bijelu posjetnicu. Dr. Adolf Pinzhoffer, odvjetnik, Tiergartenstrasse 32, tel. 3421. Okrenuo ju je i ugledao pomno ispisani tekst: “Opet sam to učinio. Parna kupelj u Zwingerstrasse.”

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA CETVRT DO DESET UVECER U to su doba u Javnoj kupaonici u Zwingerstrasse boravili samo muškarci željni svoga društva. Stajali su uza zidove, neki ovijeni ručnicima, drugi poluodjeveni, treći pak spremni na izlazak, hladili su se mahanjem polucilindrima mokrim od znoja. No nitko nije mogao napustiti kupaonicu jer je izlaz blokirao debeli uniformirani policajac zatvarajući svojim tijelom mali hodnik što vodi u kupelji. Kraj njega se s naporom provukao savjetnik Mock. Polagano je krenuo prema kupališnom poslužitelju, koji je rukom pokazivao otvorena vrata. Dr. Adolf Pinzhoffer bio je od vrata do pete nepropusno omotan grubim konopom. Izgledao je kao da ga je netko ubacio u čahuru od užeta. Čahura je očigledno počinjala od vrata, jer je slobodni kraj konopca, višekratno provučen ukoso između nogu, bio kompliciranim čvorovima pričvršćen za vrat tuša. Tijelo doktora Adolfa Pinzhoffera zadržavao je u okomitom položaju konop privezan za noge, a glava trupla bila je sve do vrata ugurana u olupano vjedro, okružena


pokretnim vijencem plivajuće kose. Vjedro je stajalo u kadi točno ispod kruške tuša, iz koje je tekla vruća voda. Slijevala se niz tijelo, zagrijavajući ga par excellence do crvenila, puneći vjedro i kadu. U vjedru je plivala mala staklenka privezana za žrtvin vrat, a u njoj je bio papirić. Mocka ovo posljednje otkriće nije osobito iznenadilo. Prišao je kadi i kroz paru koja se podizala s ofurene kože opazio da je skoro puna - odvod je bio zabrtvljen čepom. Zatvorio je vodu i pogledao kupališnoga poslužitelja, koji je neprestano gutao slinu. “Koliko dugo treba da se napuni kada? Dok se ne prelije?” “Otkud ja znam?” protisnuo je poslužitelj, kojemu se povraćalo. “Valjda dvadeset minuta, pola sata...”

WROCLAW, CETVRTAK, 22. PROSINCA PONOC Mock je sjedio na rubu kade u kaputu i šeširu te razgledavao podne pločice. Čuo je kako u susjednoj kupališnoj prostoriji tehničari izuzimaju tragove, kako postavljaju metalne pločice na bitnim detaljima mjesta zločina. Čuo je praskanje magnezija i trčanje stotina nogu po hodniku. Odjednom su se u naizgled kaotični topot uvukli nekakav red i hijerarhija. Odjeknuo je miran i težak korak peta okovanih metalom, koji je svojim svečanim zvukom utišao sve naokolo. Pratilo ga je zloslutno pištanje iz bolesnih bronha. Veličanstveni korak zaustavio se ispred vrata kupaonice u kojoj je boravio Mock. “Grüss Gott, Mock”, duboki glas bio je usklađen sa zvukom cipela. “Tako kažu u mome Münchenu.” “Dobra večer, gospodine predsjedniče policije”, Mock je ustao s kade. Wilhelm Kleibomer bio je svečano odjeven. Očigledno se vraćao iz opere. Osvrnuo se po prostoriji i s gađenjem stresao kada je ugledao žohara koji je trčao duž zida. “Čudite se, Mock, što sam ovdje”, vrškom cipele prignječio je kukca o zid, “umjesto da spavam. U posljednje mi vrijeme upravo vi tjerate


san s kapaka. Ali nećete dugo. Do kraja godine. Samo do kraja godine.” Mock se nije oglasio nijednom riječi. Skinuo je kaput i prebacio ga preko ramena. “Imate vremena do kraja godine”, zazviždao je prodorni astmatični udah. “Ako do kraja godine ne uhvatite ‘ubojicu iz kalendara’, vaše će mjesto zauzeti Gustav Meinerer. Junak koji je uhitio pedofila. Wroclaw treba takve junake. Ne donkihote, Mock. Ne donkihote.”


WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA DVA U NOCI Svijeća upaljena posred okrugloga stola osvjetljivala je samo usredotočena lica i zatvorene oči ljudi posjednutih uokolo. Nad stolnom pločom držali su raširene dlanove dodirujući se palcima, dok su im mali prsti dodirivali male prste susjeda. Na stolu je nepomično ležao porculanski tanjurić. Starija dama iznenada je otvorila oči i kriknula: “Duše, daj nam znak svoga dolaska!” Svijeća se ugasila. Okupljene je obuzeo užas. No nije to bio duh. Silovito otvorena vrata pokrenula su zrak, kojemu se nije odupro tanašni plamen. Razlegao se prasak. Prasak prekidača svjetla. Nemilosrdni bljesak električne svjetlosti uklonio je s lica sjedećih oko stola usredotočenost te ogolio bore i podočnjake. Svjetlost je bila jednako nemilosrdna prema dvojici neobrijanih muškaraca koja su stajala na sobnim vratima. Oko njih je poskakivala uplašena kućna pomoćnica. “Kriminalistička policija”, zijevnuo je jedan od pridošlih. “Koji je od vas vlasnik ovoga stana, profesor Erich Hockermann?”

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA DVA U NOCI Pred ugaonu zgradu s natpisom “Schiffkeovo sirotište” u Zwingerstrasse 4 dovezao se crni adler i lagano proklizio po utabanom snijegu, zbog čega se parkirao ukoso, skoro poprečno na ulici. Iz adlera su iskočila dva muškarca, a dvojica su ostala u njemu. Jedan od njih bio je očigledno stisnut između prozora i masivnoga ramena svoga susjeda. Oni koji su izašli prišli su ulazu i snažno zalupali. Iznutra nije dopirao nijedan zvuk. Jedan od muškaraca


odmaknuo se nekoliko koraka, zabacio glavu i promatrao svjetla koja su se palila u prozorima. Drugi se leđima okrenuo vratima i triput udario u njih petom. U prozorčiću s rešetkom pojavilo se uplašeno lice starije žene u noćnoj kapici. Udarač je prozorčiću primaknuo iskaznicu. Djelovala je kao ključ. “Kako možete”, prigovarala je žena, čija je potpuna odjevenost svjedočila o tome da još nije legla. “Ovo je sirotište. Probudit ćete našu djecu!” “Je li ovdje Wilhelm Diehlsen?” palo je strogo pitanje. “Da. Tu je”, odgovorila je žena. “Pomaže pastoru Fohdorflu u kićenju jelke.” Muškarci su ušli, ne pokazujući nikakvo čuđenje.

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA CETVRT POSLIJE DVA NOCU Adler se zaustavio na u to doba praznoj Ofenerstrasse u visini kapije okružene limenim cimerom Wirth & Co. Transport i špedicija. U kapiji se pomaknuo zasun, i ubrzo su željezna vrata bila otvorena. Adler je skrenuo i uvezao se u malo dvorište pokriveno kamenim kockama. Nakon zastanka od nekoliko sekundi ponovno je krenuo, skrenuo nalijevo iza visoka zida od opeka i stao pred dvokatnom zgradom koja je izgledala kao skladište. Dvojici putnika adlera okovanih lisičinama zgrada je izgledala kao zatvor.

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA DESET UJUTRO U skladištu koje je pripadalo tvrtki Wirth & Co. jedna od hala rijetko se koristila. Uglavnom je stajala hladna i prazna, što, uostalom, nikoga od zaposlenika tvrtke nije posebno čudilo. Čak i da ih je izjedala radoznalost za što se šef i njegov nerazdvojni tjelohranitelj koriste tom halom, nitko se ne bi usudio postaviti takvo pitanje. Zaposlenici


tvrtke cijenili su svoj dobro plaćeni posao, a pravilo nepostavljanja pitanja ucijepile su im duge godine provedene u zatvoru. U zimsko predbožićno jutro hala nije bila prazna. U njoj su se nalazila šestorica ljudi. Kleinfeld, Ehlers i Meinerer bili su odjeveni u gumene pregače, a na njihovim prstima svjetlucali su bokseri. Sjedili su na naopako okrenutim sanducima, od hladnoće trupkali nogama po podu skliskom od kolomaza i pušili, pogledavajući Mocka, koji je kružio oko dvojice lisičinama okovanih muškaraca. Muškarci su bili svučeni do gaća. Takva je odjeća pri temperaturi od ništice loše utjecala na njihov krvotok. Mock je nakon pola sata takvoga kruženja osjetio promjenu u raspoloženju svojih uhićenika. Diehlsen je cvokotao i svako malo sagibao vrat da bi puhnuo u zapešća, na kojima su lisičine ostavile pruge tamnije boje. Savjetnik je bio siguran da je Diehlsen spreman na razgovor, a Hockermann nije. Za razliku od suuhićenika, gimnazijski je profesor netremice zurio u policajca. Na njegovu licu modrom od hladnoće pojavljivao se svako malo preziran osmijeh. No nije to najviše uzrujavalo Mocka. Neshvatljivo mu je bilo zašto Hockermann ne cvokoće. Zasad je nastojao savladati ljutnju. Znao je da će mu biti potrebna poslije. “Moja gospodo”, rekao je blago, “znam da vam je hladno. Predlažem vam zato malo zagrijavanje.” Prekinuo je kruženje i uputio se u kut hale. Podignuo je ruku i dotaknuo šinu koja je virila iz stijene. Bila je to šina ručne dizalice koja je povezivala dva suprotna zida. Mock je, keseći se neprijazno, objesio šešir na zahrđalu kvaku prozora. Skinuo je ogrtač, pažljivo ga izvrnuo podstavom prema gore, da se ne uprlja, i prebacio preko šine. Nakon osiguranja garderobe spretno je poskočio i uhvatio se za šinu. Visio je na njoj na trenutak, nakon čega se pet puta pridigao, tako da su mu žile iskočile na čelu. Mockovi ljudi zatomili su osmijehe, za razliku od Hockermanna, koji je glasno dao maha veselju. Mock se također nasmijao. “Nisam više u najboljim godinama, profesore Hockermann", rekao je veselo. “Nekoć sam se mogao podići i po dvadeset puta. Za vrijeme rata morao sam se izvući iz presušenoga zdenca u kojemu sam se stjecajem okolnosti našao bježeći pred kozacima. I znate što? Uspio sam. Bio sam u bezizglednoj situaciji.” Mock se približio uhićenicima i čučnuo pored njih. Opipao ini je


podrobno leđa i ruke, kao trgovac robljem. Nije bio zadovoljan rezultatom. “I vi ste u bezizglednoj situaciji”, rekao je tiho. “Ledeno je, a vi ste samo u gaćama. Smrznut ćete se nasmrt. Valjda ćete napraviti što i ja maloprije, samo u većoj mjeri.” Uhićenici su šutjeli, ali im se u očima pojavilo čuđenje. “Da, da. Ugrijat ćete se ako se svaki od vas podigne dvadeset puta. A onda ću vas vratiti u vaš topli podrumčić. Ondje malo smrdi, ali je toplo.” Glasno se nasmijao. “Od smrada još nitko nije umro. No što je, jeste li spremni?” “Zacijelo ste poludjeli”, u Hockermannovu glasu čuo se autoritet. “Kako nas smijete ovdje držati? Zar ste sadist?” Mock se digao i prišao šini. Odjenuo je kaput i nakon toga se pozabavio modeliranjem oboda šešira. “Idemo”, rekao je svojim ljudima. “Sutra je Badnjak. Popit ćemo nešto žešće, a ovoj gospodi dati da promisle do večeri. Tada ćemo se opet naći ovdje.” “Gospodine policajče!” kriknuo je Diehlsen. Njegov okrugli trbuh lagano je stršio nad vrpcama gaća. Uska pleća bila su mu spuštena, a na rukama nije bilo ni traga bicepsima. “Neću se podignuti dvadeset puta, a ne želim ovdje umrijeti od hladnoće!” “Ut desint vives tamen est laudanda voluntas”23, rekao je Mock. “Dobro”, zazveckali su Diehlsenovi zubi. “Pokušat ću.” “Meinerer, skinite mu lisičine!” Nakon skidanja okova Diehlsen je dugo trljao dlanove i zapešća. Zatim je počeo pocupkivati i udarati se po trbuhu i plećima. “Spremni?” upitao je Mock. Diehlsen je kimnuo i prišao šini. Odrazio se i nakratko su njegovi dlanovi bili stegnuti oko zahrđale traverze. Samo na trenutak. Zatim je Diehlsen pao. Zasiktao je od bola, masirajući noge. Šepajući, ponovno se približio šini. Pokušavao je poskočiti, ali je samo žalosno pokleknuo. “Ne mogu, iščašio sam nogu”, zacvilio je. Mock je prišao uhićeniku, uhvatio ga oko pasa i podignuo uvis. Diehlsenovo tijelo bilo je unatoč hladnoći pokriveno znojem. “Hvataj se”, rekao je Mock tresući glavom od odvratnosti. “Ali smjesta!”


Diehlsen je obuhvatio dlanovima šinu i pokušao se pridići. Uvijao je pritom nogama kao da bi se o nešto htio oduprijeti. Mock je s gađenjem brisao džepnom maramicom Diehlsenov znoj sa svoga lica. Prišao je uhićeniku i ozbiljno promatrao njegove slabašne mišiće. Diehlsen se polagano podizao i padao. Kada se već bradom približavao prečki, pustio se i pao. Zaurlao je od bola i pokleknuo držeći se za iščašeni gležanj. “Ne mogu”, prošaptao je. “Vidite, Diehlsen”, Mock je odbacio maramicu u kut hale, “Ovidije je imao pravo. Pohvaljujem vašu volju za borbom i za nagradu vas premještam u normalni policijski pritvor. Tamo ćemo moći dugo ćaskati o kriminalnoj povijesti našega grada. Da, ondje ćete na toplom provesti blagdane.” Pogledao je svoje ljude. “Ćuli ste, Ehlers?” Upitani je kimnuo, skinuo gumenu pregaču, spremio bokser u džep i dobacio Diehlsenu njegovu odjeću. “Odijevaj se”, zarežao je. “Ideš sa mnom.” Mock se okrenuo Hockermannu. “Ti si valjda jači od svoga kamarada”, rekao je. “Pokaži što možeš, pa ćeš se također naći u istražnom pritvoru.” “Ne dopuštam da me ponižavaš, ti kurvin sine.” Te je riječi Hockermann izgovorio normalnim tonom. Bez osjećaja, bez cvokotanja zubima. Mock ga je nakratko gledao u oči, a zatim se okrenuo ostalim policajcima. “Dopustimo mu da malo razmisli o svojim manirama. Sramnu je da se gimnazijski profesor tako izražava.” Mock je izašao iz hale u mračni hodnik, čiju je tamu jedva ublaživao prljavi krovni prozor. Za njim su izašli Kleinfeld i Meinerer. Vidjevši ih, sa stolca se podignuo neki čovjek i počeo se udarati po bokovima. “Hladno”, rekao je. “Dobro ga čuvajte.” Mock mu je uručio nekoliko kovanica. “Evo vam za bočicu da se zagrijete. Ni vaš šef vas neće zaboraviti.” “Ja ne zato... Samo da se nešto kaže...” “Nije važno. Uđite k njemu svako toliko i nemojte dopustiti da zaspi ili izgubi svijest.” Ušli su u adler. Mock je pokrećući motor vidio u retrovizoru


začuđena lica Kleinfelda i Meinerera. Auto je polagano krenuo kroz dvorište. “Što me tako gledate, gospodo? Zar izmlatite svakoga tko vas nazove kurvinim sinom?” “Nije riječ o tome”, rekao je Kleinfeld nakon kratke šutnje. “Ali zašto ste im zapovjedili da se podižu?” Mock je zaustavio adler pred brkljom koja je odvajala Ofenerstrasse od Wirthovih skladišta. “Što je s vama?” Mock je naglo uletio na cestu zatrpanu snijegom i izazvao lagano proklizavanje. Zadržao je auto na sredini kolnika i, ne obraćajući pozornost na bijesnu zvonjavu tramvajca, procjenjivao lica svojih podčinjenih. “Još živite samo za blagdane? Honnefeldera, Geissena i toga posljednjeg... No... Kako već? Pinzhoffera... Da, Pinzhoffera. Njih je ubio netko jako snažan. Raskomadati nekoga i objesiti ga za noge o luster ili na tuš može samo netko snažan, netko tko se može podignuti dvadeset puta na prečki. Nije li tako?”

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA PODNE Za okruglim stolom oko kojega su minule noći sudionici spiritističke seanse tvorili magični krug sjedio je sada Mock. Oko njega, na podu, stolcima, policama i svugdje gdje je bilo moguće valjale su se kartonske mape uvezane vrpcama. Na tim su mapama bili nacrtani različiti kabalistički i okultistički znakovi. Na nekima su se nalazili simboli planeta i njihovih sustava ili kratki hebrejski natpisi. U mape su bili ugurani požutjeli listovi s bilješkama ili kartice. Potonje su bile prekrivene sütterlinovskom kaligrafijom, a sažeci njihova sadržaja bili su ispisani crvenom tintom na vrhu kartice. Mock je izvadio iz džepa i obrisao rijetko upotrebljavani binokl te se udubio u osluškivanje zvukova što su dopirali iz drugih prostorija koje su Kleinfeld, Ehlers, Meinerer i nedavno prispjeli Reinert pretraživali centimetar po centimetar. Potresao je glavom pa opet počeo pregledavati bilješke i kartice. Bila je to tipična znanstvena građa koja se ticala povijesti Wroclawa. Mocku nisu davala mira pitanja. Zašto je Hockermann


šifrirao natpise na mapama ako njihov sadržaj nije bio tajan? Zašto nije razvrstao svoju građu na uobičajeni način, pišući jednostavno na prvoj stranici i hrptu mape što ona sadržava? Jedino objašnjenje koje je Mocku padalo na pamet bila je znanstvenikova ekstravagancija. Riješivši se tako nametljive misli, Mock se udubio u čitanje materijala. Probijao se kroz bilješke o trgovini poljskom stokom u četrnaestostoljetnom Olbinu, o nemirima među sezonskim radnicima u petnaestom stoljeću, o prvim protestantskim misama koje je služio svećenik Jan Hess, o obeščašćenju groba u Wlostowicama koje je počinila pijana rulja 1592., sve dok nije osjetio da neprospavana noć zahtijeva poravnanje duga. Zatvorio je oči i ugledao prizor gombanja na prečki u hladnoj hali skladišta. Otresao se narastajuće pospanosti, zavezao vrpcu desete danas pregledane mape i zakrvavljenim očima pogledao hrpe koje su ležale na stolu i oko njega. Ustao je i počeo ih brojiti. No brzo se uzrujao i maksimalno pojednostavio metodu: zbrajao je otprilike po deset mapa. Minutu poslije znao je: mapa je bilo oko četiristo. Uzdahnuo je, pogledao bilješke koje su ležale pred njim i i saznao da su zatvorenici u osamnaestostoljetnom Wroclawu bili zapošljavani na pospremanju grada.

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA CETIRI POSLIJEPODNE Mocku je za pregledavanje ostalo još deset mapa. Sa sumornim izrazom lica odvezivao je vrpce, otvorio još jednu mapu pokrivenu redom hebrejskih vijugastih slova i pripremio se za fascinantno izvješće o problemima seoskoga kneza wroclawskog prigradskog seoca Mochbor, koji je odbijao magistratu platiti porez na ribu ulovljenu u Sleži. Uvijek kada se približavao kraju nekakva napornog posla, neočekivano se pojavljivalo mnoštvo subjektivnih i objektivnih prepreka koje su mu onemogućivale dovršenje posla. Ta koja ga je ometala u nakani da posegne za idućom mapom bila je objektivne prirode. Pospanost je pala na njegovu glavu, teško i odlučno. Prethodilo joj je - kao i obično - vizualno podsjećanje na događaj iz nedavne prošlosti. Mock je vidio svoje ljude kako izlaze iz


Hockermannova stana i začuo svoj glas: “Idite. Napokon, blagdani su. Sam ću pregledati te mape.” Vidio je zahvalna lica policajaca i pokušaj Kleinfeldova prosvjeda: “Ostat ću i pomoći vam, gospodine savjetniče. Meni nisu nikakvi blagdani, a u gimnaziji sam bio dobar iz latinskoga i mogu sve ovo čitati.” U ušima mu je odjeknuo vlastiti smijeh: “A kako na latinskom glasi ubojstvo?” “Valjda homicidium...” Kleinfeld nije dugo razmišljao. Mock je spustio ruku na papir, a zatim na nju oslonio glavu. Homicidium - zvučalo mu je u glavi. Zatreptao je i osjetio novi umni poticaj. Više nije samo čuo tu riječ, on ju je u treptaju vjeđa ugledao. Otvorio je oči. Na udaljenosti od pet centimetara od njegovih zjenica nalazio se požutjeli list debeloga hrapavog papira, a na njemu je starom kaligrafijom bilo ispisano “Homicidium Gnosi Dni Raphaelis Thomae in balneario pedibus suspensi die prima post festivitatem S. Thomae Apostoli AD MDCLXXXV”. Nad latinskim tekstom vidio se žig koji se sastojao od četiri brojke, “4536”. “Ubojstvo Raphaela Thomae”, promrmljao je za sebe. “Kakve su to kratice Gnosi i Dni? Dakle ‘Ubojstvo stanovitog Raphaela Thomae obješenoga u kupelji za noge dva dana prije Badnjaka godine 1685’.” Mock je osjetio pritjecanje krvi u mozak. Naglo je ustao, prevrćući teški stolac. Optrčao je stol, a zatim se bacio u predsoblje. Zgrabio je slušalicu bakelitnoga telefonskog aparata i zavrtio Hartnerov broj. “Koja je bila signatura spisa koji je ukrao ekspert?” viknuo je. Prolazile su sekunde. “Molim vas, ponovite”, rekao je kada se Hartner na kraju oglasio. “Da, bilježim... četiri-pet-tri-šest.”

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA POLA PET POSLIJEPODNE Adler se uvezao vrlo polagano u dvorište otpremničke tvrtke Wirth &Co. Mock je izašao i ugledao vlasnika tvrtke, koji je stajao na rampi. Nešto je silovito izvikivao i mahao rukom, otvarajući vrata ureda. Mock je na trenutak zastao u ostakljenoj prostoriji, otresajući s kaputa i šešira mokri snijeg. “Gospodine Mock.” Wirth je bio očigledno posve zaokupljen


problemom. “Moj čovjek ne zna što da radi s vašim golaćem. Rekli ste mu da ga ne pušta iz skladišta. A on je pozvao moga čovjeka, uhvatio rukama cijev i dvadeset puta se podignuo...” “U lisičinama?” prekinuo ga je Mock. “Da, u lisičinama. Zatim je htio da ga vratimo u podrum u kojemu je bio zatvoren. Moj čovjek je odmahnuo rukom na njega, ali se ovaj tako proderao da je morao dobiti po njušci. I premda je dobio, opet je skakao na cijev i podizao se. Kao majmun, gospodine Mock. A zatim se derao da ga se pusti u onu ćeliju kako ste obećali. Dvadeset puta se podignuo... Dobio je opet po njušci, ali nije koristilo. Opet se dere. To je nekakav luđak, gospodine Mock...” “Vidiš, Wirth”, nasmijao se Mock, “što sve ljudi neće napravu i da bi se našli u boljim uvjetima? Podiže se u lisičinama na cijev. Lijepo. Vidiš koliko jako želi biti u toploj ćeliji? Takvu se predanost mora nagraditi. Zatvori ga u taj podrum, dobaci mu malo drva i ugljena, neka ih pali u bubnjari, i blagdane će provesti u toplom." Izvadio je iz džepa zgužvanu novčanicu. “Kupi mu za ovo malo kruha i kobasice. Najjeftinije. Ja ću doći poslije blagdana i valjano ga preslušati.” “A tko će ga čuvati? Znate, moji ljudi imaju obitelji...” “Znam, Wirth. Imaju obitelji i uzorni su građani.” Mock je pogladio dokument iz sedamnaestoga stoljeća koji je držao pod pazuhom. “Nitko ga neće čuvati. A ključ ću imati ja”, prijateljski je potapšao Wirtha po ramenu. “Sretni blagdani, Wirth! Sutra nam je Badnjak.”

WROCLAW, PETAK, 23. PROSINCA PET POSLIJEPODNE U stanu Inge Ganserich vladao je užasan nered. Dva paravana postavljena posred sobe bila su zatrpana haljinama, kombineima i čarapama. Na stolu su se gomilali tanjuri s ostacima jela. Ispod stola i na kredencu stajali su redovi praznih vinskih boca. Na prozorskoj dasci, nad kojom je visjela zavjesa zakačena za jednu kvačicu, ležale su zaprašene novine i časopisi. Nasred sobe, pored peći, o koju je netko razbio gitaru, stajao je željezni krevet, na kojemu je spavao Erwin Mock.


Njegov je stric zatvorio ulazna vrata i osvrnuo se s gađenjem. Prišao je spavaču i snažno ga povukao za rame. Erwin je otvorio oči i opet ih zatvorio, nakon čega je pokrivač bez navlake navukao preko glave. Mock je osjetio kiseli vonj probavljenoga vina koji je dopirao od njegova nećaka. Sjeo je na naslonjač, zbacivši s njega izgužvani pokrov, iz džepa izvadio nož na pero, otvorio ga i počešao se njime po vratu i ispod gipsanoga ovratnika. Zatim je smotao cigaretu od svijetloga duhana Georgia, zapalio je i zagledao se u Erwinovo tijelo omotano pokrivačem. Ovaj se počeo vrtjeti, sve dok na kraju nije ispod pokrivača izvirio raščupanom glavom. “Ispričavam se, striče, što vas ovako primam, ali...” govorio je s naporom, kao da se riječi ne uspijevaju protisnuti kroz opustošeno grlo. “Jučer je kod nas bila zabava koja je potrajala do jutra...” “Gdje je Inge?” prekinuo ga je Mock. “U atelijeru”, odgovorio je Erwin. “Radi...” Mock je pomislio na svoj prazni stan, bez Sophie, Adalberta i Marie, koji su otputovali rodbini na Strzege, čak i bez psa Argosa, kojega su ljubazno poveli sa sobom kako gospodin savjetnik ne bi imao brige. Mock je zamislio sutrašnji blagdanski ručak - evo ga kako sjedi sam na čelu velikoga stola i reže odreske pečene guske, evo pali svijeće na jelci, evo pijan pjeva blagdanske pjesme tako glasno da doktor Fritz Patschkowsky odozgo lupa štapom po podu, evo s bocom rakije zuri u telefonski brojčanik. Nije htio da se njegova predviđanja ispune, želio je stavljati filete šarana na Erwinov tanjur, piti rakiju i pjevati s njim. Zato je sada morao potisnuti ljutnju zbog nećakova pijanstva, zbog ćumeza u kojemu živi, a koji su spremali novi ljubavnici wroclawske femme fatale, zbog njegova dvodnevnog markiranja iz škole i zbog njegove izgubljenosti u kojoj mu nitko nije mogao pomoći. “Pozivam te... vas”, ispravio se Mock, “k sebi na blagdansku večeru. Obitelj mora provoditi blagdane zajedno.” Erwin je sjeo na krevetu, pogledao stol i posegnuo za čašom s ostatkom vode. Suprotno Mockovim očekivanjima nije ju popio, već izlio u dlan i popravio raščupanu kosu. “Puno vam hvala, striče”, nastojao je ne petljati jezikom, “ali provest ću blagdane s Inge. A ona neće doći k vama. Osim ako joj se ne ispričate zbog davnih stvari... A sada oprostite... Moram otići u toalet


na polukatu...” Erwin se omotao otrcanom kućnom haljinom, koja je - kako je pretpostavljao Mock - bila prelazni pehar osvajača privlačne umjetnice, i nesigurnim korakom izašao iz sobe. Savjetnik je prišao prozoru i otvorio ga širom. Začuđeno je osluškivao kako u žljebovima štropoće kiša koja je lijevala po snijegom pokrivenim krovovima. S njih su padale male lavine i otpadali bodeži ledenih svijeća. Začuo je Erwinove korake i okrenuo se. “Prekjučer sam ti predložio da se preseliš k meni, danas te pozivam na zajednički Badnjak”, rekao je polagano Mock. “Prekjučer nas je prekinuo pedofil. Danas ti sam nastojiš prekinuti ovaj razgovor. Rekao si ‘Ispričajte se Ingi’ i otišao u toalet. Nisi sačekao moj odgovor, nisi ga htio čuti, jer si očekivao da ću se uvrijediti i izaći, i da ćeš tada imati čistu savjest i provesti blagdane, Badnju večer s vinom u prljavom ćumezu, u prljavom brlogu.. Mock je turnuo cigaretu u haringu koja se raspadala na tanjuriću. “Uvijek možeš računati na mene, a mogu li ja ikada računati na tebe?” Erwin je ustao i prišao stricu. Htio ga je zagrliti oko vrata, ali se zaustavio. U njegovim očima zasjale su suze. Pogledao je preko Mockova ramena i suze su mu trenutačno presahnule. Mock se okrenuo i ugledao Inge. Stajala je bez šešira, a mokra od kiše crna kosa opletala joj je lice. Promatrala ih je lijepa, podrugljiva i pijana. “Striče, ispričaj joj se”, šapnuo je Erwin. “Javnoj isprici”, Mock je zakapčao kaput, “mora prethoditi molba za oprost. Što vrijedi isprika koja neće biti prihvaćena? Kompromitira onoga koji se ispričava. A ja je neću zamoliti za oproštenje.” Mock je poljubio Erwina u oba obraza. “Sretni blagdani, Erwine.” Okrenuo se prema Inge. “Sretni blagdani, draga gospođo.” Ne čuvši Ingein odgovor, izašao je iz stana i zastao u mračnom hodniku. U džepu je pogladio bocu omiljene Franzove rakije. Sada je znao kako će provesti Badnju večer.


WROCLAW, 24. PROSINCA CETIRI POSLIJEPODNE Mock je stajao pred zrcalom u kupaonici i srdito gledao gipsani ovratnik, koji ga je onemogućivao u vezivanju leptir-kravate. Bespomoćan, u smokingu koji je sluškinja lijepo izglačala, petljao je oko vrata, nastojeći za košulju pričvrstiti najširi ovratnik, koji je gips dodatno proširivao, otkopčavao i ostavljao da strši. Mock je pljunuo od ljutnje i tresnuo ovratnik o pločice. Okrenuo je slavinu s toplom vodom i sprao kremu za brijanje s britve. Vruća para spuštala se na zrcalo, ispunjavala kupaonicu i ostavljala Mocka bez daha. Zatvorio je slavinu i izašao iz kupaonice. Veliki stol u salonu bio je pokriven bijelim stolnjakom. Na stolu su stajali samo pepeljara, vrč s kavom i plitica s paprenjakom. Mock nije iz smočnice izvadio nijedno od jela koja je pripremila Marta. Nije bio gladan. Prošla noć, koju je proveo za šahovskom pločom s bocom rakije, oduzela mu je tek. Nije se radovao ni pronalaženju serijskoga ubojice. Nije se radovao slobodnom danu koji si je dao. Radovali su ga samo mraz koji je pred jutro okovao bare i snijeg što se u rahlom sloju taložio na skliskoj poledici. Sjeo je na čelo stola ravnodušan i zasićen. Iz radija je dopirala božićna pjesma Stille Nacht, koja ga je uvijek rastuživala. Pomisao na samotan Badnjak još nije nadošla svom snagom. Gledao je telefon i stalno se nadao da će zazvoniti. Razmišljao je o lijepim ženskim rukama koje negdje daleko podižu slušalicu i neodlučno je vraćaju na viljušku. Razmišljao je o riječima oproštenja i o molbi za oprost koja se prenošena telefonskom žicom probija kroz šumove i utopljeničko zavijanje. Telefon nije zvonio. Mock je otišao u svoj kabinet i donio iz njega šahovnicu i Uberbrandtovu knjigu Šahovske zamke. Razmjestio je figure i počeo razigravanje partije Schmidt kontra Hartlaub iz 1899. Podsjetio se ipak da ju je igrao noć prije i da u njoj nema nikakvih zagonetki. Mahnuo je rukom i figure su se rasule po podu.


Mock je ustao i obišao stol. Približio se jelci i zapalio sve svijeće. Sjeo je, natočio si kave i vilicom izdubio kolač. Trenutak poslije donio je iz kabineta posljednje mape koje je pokupio iz Hockermannove kuće. Otvarao ih je redom i pokušavao pregledati njihov sadržaj. Nije uspijevao rekonstruirati što je u njima pronašao, no nagonski je osjećao da ondje nema ničega važnog. Pregledavajući ih, osjećao je na sebi ironične poglede Hockermanna i Inge Günserich, dok je Erwinu objašnjavao da opraštanje predstavlja preludij isprike. Grozničavo se uhvatio te misli. Ustao je i sa šalicom u ruci krenuo oko stola. “Nisam u stanju moliti Ingu za oproštenje. A jesam li u stanju moliti Sophie za oproštenje?” Pogledao je telefon, približio mu se, vratio se do stola, zapalio cigaretu i ponovno sjeo. Odjednom je ustao i silovito podignuo slušalicu. Gotovo naslijepo okrenuo je Mühlhausov broj. “Dobra večer, gospodine kriminalistički ravnatelju”, rekao je nakon što je začuo pućkanje lule i otegnuto “halo”. “Htio bih vama i cijeloj vašoj obitelji čestitati blagdane.” “Hvala i vama”, začuo je Mock i zamislio kako šef dugo promatra prazno mjesto za stolom na kojemu je godinama sjedio njegov sin Jakob. “Gospodine kriminalistički ravnatelju”, rekao je Mock, osjećajući pritisak u preponama, “htio bih čestitati blagdane svojoj ženi. Biste li mi mogli dati berlinski Knüferov broj?” “Naravno, pričekajte, molim vas... Evo, imam ga: pet-četiri-tri-šest. Recite mu, molim vas, da me nazove. Posve sam zaboravio na njega i ne znam što se s njim događa...” Mock je zahvalio i prekinuo vezu. Pritisak u preponama pojačao se kada je zamolio telefonista da ga spoji s berlinskim brojem 5436. Odložio je slušalicu i čekao vezu. Prolazile su minute, sjedio je i pušio. Sa svjećica na jelci kapao je vosak, Mock je prilijepio pogled za aparat. Za četvrt sata slušalica je poskočila na viljušci i odjeknuo je oštar zvuk. Čekao je. Podignuo ju je nakon trećega zvona. Glas s druge strane pripadao je starijoj ženi koja je bila uplakana ili pijana. “Gospođo, dobra večer”, vikao je Mock, “ja sam kolega Rainera Knüfera. Htio bih mu čestitati blagdane. Mogu li ga dobiti na aparat?” “Ne možete”, žena je posve očito plakala. “Mrtav je. Nije se vratio


iz Wiesbadena. Netko ga je tamo ubio. Prošlog petka. Zavrnuo mu je vrat. Slomio mu je kralježnicu.” Žena je briznula u plač i odložila slušalicu. Mocka je ta informacija zaintrigirala. Na listu papira napisao je “24. prosinca = subota”. Zatim je ustanovio da je “prošli petak” o kojem je govorila njegova sugovornica pao na 16. prosinca. Sada se sve počelo slagati. Drhtavim rukama odvezao je mapu u kojoj je Hockermann držao račune i planirao izdatke. Među njima je bila i željeznička karta na relaciji Wiesbaden - Wroclaw s nadnevkom 16. prosinca. Mock je kliknuo od veselja. “Imam još jedan dokaz protiv tebe, kurvin sine.” Mock je počeo analizirati informacije o Knüferu iz drugoga kuta. Dostajalo je pola minute razgovora, nije morao više ništa pitati. Zadnji čovjek koji je vidio Sophie leži u lijesu. Radost je iščeznula. “Poginuo je Sophiein anđeo čuvar”, pomislio je. “Izgubila se i ona sama. Nema Sophie, nema bola.” Opet je zazvonio telefon. Mock se javio. U slušalici je začuo dobro poznati glas: “Vaša žena. Nešto vrlo loše.” “Nešto loše s njom?! Je li živa?!” vrisnuo je Mock. “Živa je, ali radi nešto loše. Podrum zgrade u Briegerstrasse četiri.” “Tko govori, dođavola?!” “Kurt Smolorz.”

WROCLAW, 24. PROSINCA PET POSLIJEPODNE Zgrada broj 4 u Briegerstrasse bila je predodređena za obnovu. Stepenice su prijetile rušenjem, curio je krov, kanalizacija se stalno začepljivala, a rijetko čišćeni dimnjaci uzrokovali su eksplozije čađe u bijednim dvosobnim stanovima. Nakon donošenja odluke o obnovi vlasnik zgrade iselio je stanare na vlastiti račun i pritom se financijski toliko istrošio da je popravke odlučio započeti tek nakon Nove godine. U međuvremenu je stanove prepustio na uporabu štakorima i mjesnoj mangupariji, koja je s divljom radošću zgradu lišavala


prozorskih stakala. Te blagdanske večeri na ograđenom terenu posjeda nije bilo ni gradskih huligana ni stražara. Tako se Mock bez problema dokopao mračne veže. U jednoj je ruci držao walther, u drugoj baterijsku svjetiljku. No nije ju upalio, nego je oči privikavao na mrak. Uspio je u tome bez napora. S lijeve strane ugledao je ulaz u podrum. Vrata su lagano zaškripala. Mock je polagano silazio. Morao je zapaliti svjetiljku. Oštar snop svjetla izvukao je iz mraka podrumskoga hodnika razbijena i polomljena vrata u podrumske prostorije. Ušao je u jednu od njih. U nosnice mu je udario vonj gnjilih krumpira, pljesnivih marmelada i znoja. Ljudskoga znoja. Mock je preletio svjetlom naokolo i lokalizirao izvor toga vonja. Na podu je sjedio sputani čovjek. Svjetiljka je osvijetlila ruke okovane lisičinama iza leđa, usta začepljena nekom krpom i kapi znoja na ćelavoj, obrijanoj glavi na kojoj su se množili krvavi podljevi i masnice primljenih udaraca. “To je Moritz Strzelczyk”, Mock je začuo Smolorzov šapat. “Onaj koji me premlatio na bazenu. Gorila baruna Von Hagenstahla. Revanširao sam se. Zaskočio sam ga.” “Gdje je Sophie?” Mock je naizmjence osvjetljivao čas Strzelczyka, čas Smolorza. Njegov podređeni izgledao je prilično jadno. Oči mu se skoro nisu vidjele u natečenim očnim dupljama. Nos mu je vjerojatno bio slomljen, a Smolorzova odjeća bila je poderana i lišena dugmadi. “Idemo”, progunđao je Smolorz. Krenuli su mračnim hodnikom prema treperavom odsjaju odakle je dopirao zvuk struganja nogu. Trenutak poslije stajali su na početku pobočnog hodničića, koji je bio osvijetljen petrolejkama. Smolorz je hodajući stvarao puno buke. Mock ga je zadržao i stavio prst na usta. “Oni malošto čuju”, rekao je Smolorz. “Izašao sam da vam telefoniram. Strzelczyk me se ovdje dočepao. Tarapana. Nisu ništa čuli. A Strzelczyk se derao.” Došli su do kraja hodnika i lagano izvirili. Nije to bio tipični hodnik, nego nešto poput podrumskoga dvorišta, zatvoreno s tri strane ulazima u drvarnice stanara. U tom su se dvorištu valjale krpe, koje su vjerojatno služile beskućnicima kao postelja, i prazne boce od piva, vina i jeftine kozmetike. Usred dvorišta stajale su jelka i jaslice s


kolijevkom oko koje su bile razbacane ovčice od šećera. Pored jaslica nalazio se tabure pokriven bijelim ubrusom. Na ubrusu su ležale tri dopola pune injekcije, a pored njih ljekarnička bočica ispunjena istom onom tekućinom koja se nalazila u injekcijama. Među svim tim predmetima poskakivale su dvije prilike. Barun Von Hagenstahl oslanjao se o zid i svako malo bespomoćno spuštao u čučanj. Polagano, ljuljajući se, podizao bi se iz čučnja, da bi mu začas iznova popustila koljena. Aleksej von Orloff bio je potpuno gol. Također oslonjen o zid, zauzimao je slične poze kao Von Hagenstahl, ali njegove oči za razliku od barunovih nisu bile zamagljene. Iza jelke je čučala Sophie i mokrila na pod. Nakon što je obavila fiziološku potrebu, izašla je iza drvca i, raširivši usta u neprirodnom osmijehu, legla ispred njega na gomilu krpa. Mock je zatvorio oči jer mu se učinilo da je Sophiein osmijeh upućen njemu. “Sveti muž bit će začet za šest dana na Badnju večer. Dan Kristova rođenja bit će dan začeća novoga izbavitelja. Rođenje staroga izbavitelja dat će plodonosnu moć novome. Krista je začela skromna nevjesta, a otac mu je bio Bog preko svoga posrednika, Duha Svetog... Rodio se na mjestu namijenjenom životinjama, u posvemašnjem poniženju... Novi prorok začet će se u još većem poniženju... u grijehu, od grešne nevjeste, od bludnice babilonske...” Mock je otvorio oči. Von Orloff je legao pored Sophie i počeo se penjati na nju. Iz poluotvorenih usta curila mu je pruga sline na raščupanu bradu. Mock se pojavio u svjetlosti petrolejki s pištoljem u desnoj ruci. Barun se uznemirio, stresao glavom, dohvatio injekciju i krenuo prema njemu. Nije stigao daleko jer ga je snažan Smolorzov udarac odbacio u zid. Pao je na koljena. Smolorz je pokrenuo svoju nogu. Barunova glava silovito se povila unazad. Zatim se vratila u prethodni položaj, da bi se za trenutak skupa s cijelim tijelom strovalila na gomilu praznih boca. Von Orloff je, ugledavši Mocka u napadu, ustao i bacio se prema najbližim podrumskim vratima. Metak ga je pogodio u stražnjicu i izletio sprijeda. Smolorz je opazio fontanu krvi koja je izbijala iz Von Orloffovih prepona. Mock je pucao još dvaput, ali nije pogodio. Meci su s piskom rikošetirali po zidovima. Guru je upao u stanarsku drvarnicu i posegnuo u džep kaputa obješenog o kuku. Mock ga je šutnuo tako snažno da je osjetio bol u nozi i u vratu. Vršak cipele


pogodio je Von Orloffa u ranjenu stražnjicu. Ranjenik je zaurlao, pao na kaput i zderao ga s kuke, rušeći vješalicu. Mock mu je priskočio, prislonio pištolj uz sljepoočnicu i povukao otponac. Suhi prasak igle odjeknuo je u pljesnivu zraku. Von Orloff je izvadio iz džepa mali sauer i naslijepo opalio. Mock je osjetio vlažnost blizu uha i odmjerio još jedan udarac nogom. Njegova potkovana cipela pogodila je Von Orloffa u sljepoočnicu. Glava udarenoga zanjihala se na vratu, kao da će se otkinuti, i silovito nakrivila udarajući sljepoočnicom o veliki kamen koji je bio gotovo prožet zadahom kiseloga kupusa. Vođa sekte još je trenutak kopao nogama po zemlji pa ostao nepomičan. Mock je izašao iz male prostorije i krenuo prema izlazu. Nije pogledao čak ni Sophie, koja je stajala ukočena i bespomoćna pored kolijevke. Svijetleći si baterijom, našao se na stubištu, a zatim pred ulaznom vežom. Kapi krvi tekle su mu s uha na ovratnik i ramena svijetloga kaputa od debela vunenog sukna. Privio je na uho maramicu. Za trenutak je u blizini osjetio miris cigareta Bergmann Privat, omiljene Smolorzove marke. “Hoćete li mi oprostiti?” rekao je Smolorz, a dim cigarete miješao se s parom daha. “Slagao sam vas... Imao sam s njom... To nije fotomontaža.. “Ušuti i poslušaj me pozorno”, rekao je Mock. “Evo ti ključ od Wirthovog skladišta u Ofenerstrasse. Stavi lisičine njoj i barunu, odvezi ih tamo adlerom i smjesti u podrum ispod ureda. Tamo je već jedan. Strzelczyka šutni u dupe i riješi ga se negdje usput. Zatim baci truplo staroga u Niske ledine. Kada sve to obaviš, pođi mi ususret. Ići ću kroz Klosterstrasse prema Ofenerstrasse. Prijat će mi šetnja.” Mock je krenuo prema rupi u živici kroz koju je ušao na posjed. “Aha”, okrenuo se prema Smolorzu, “opraštam ti što si me slagao i pobjegao od mene. Nastavio si pratiti baruna i zahvaljujući tome našli smo se ovdje. A osim toga, zar bih se mogao ljutiti na nekoga samo zato što je opalio babilonsku bludnicu?”

WROCLAW, 24. PROSINCA SEST UVECER


Mock je polagano hodao kroz Klosterstrasse. Iz suprotnoga smjera vozile su saonice. Mimoišle su ga zveckajući i bliješteći šarenim svjetlom lampiona pričvršćenih za kočijaševo sjedalo. Mock je pogledao ljude koji su sjedili u saonicama. Djevojčica u kariranom kaputiću stiskala je u rukama paketić ovijen bijelim papirom i povezan crvenom vrpcom. Dobila je dar. Sophie je čučala mokreći po podrumskom podu. Zatim je ležala na hrpi pored jelke i dijelila svima uokolo osmijehe. Kao blagdanske darove. I Mock je dobio dar. Uhvatio se za glavu i skrenuo ulijevo pred bolnicom Bethanien u Margareten Dammu. Posrćući, ostrugao je svijetlim kaputom hrapavi cigleni zid, ušao u nekakvo malo dvorište i naslonio se na stalak za isprašivanje tepiha. Uokolo su blistali božični prozori ukrašeni smrekovim grančicama. Prozori stana do kojega su vodile niske stepenice nisu bili zaklonjeni zavjesama. Odatle je dopirao pjev božične pjesme. O du froliche, o du selige O du froliche, o du selige, Gnadenbringende Weihnachtszeit! Welt ging verloren, Christ ward geboren: Freue, freue dich, o Christenheit! O du froliche, o du selige... Mock je zastao na stepenicama i počeo promatrati pjevače. Dva brkata muškarca podizala su visoko vrčeve piva i njihala se u stranu, pokrećući sve okupljene oko stola. Njihove pokrupne bračne družice smijale su se glasno, pokazujući praznine u zubalima. Baka je vadila zadnji slatkiš iz adventskoga kalendara. Djeca su ili pjevala s roditeljima ili trčala oko stola tako brzo da umalo nisu prevrnula jelku. Ispod stola se promolila svijetla glavica s nasmijanim lišćem dječačića od kojih četiri godine. U ruci je držao mušku cipelu. Ljudi su se radovali i pjevali, jer su imali na to pravo. Gotovi su s poslom. Mock nije imao pravo. Nikada nije bio gotov s poslom. Čak i sada kada je oslobodio grad serijskoga ubojice. Dokaze koje je imao protiv Hockermanna ismijat će svaki odvjetnik. “Gimnazijski profesor, povjesničar koji piše povijest grada, ima u svojoj građi dokument iz arhiva. Ukrao ga je jer mu je trebao za njegovo istraživanje. To ne znači da je ubio Pinzhoffera. Posjetio je staru tetu u


Wiesbadenu da bi joj čestitao blagdane. To ne znači da je ubio Knüfera. Čak i ako je bio netipičan gimnazijski profesor koji se smrznut do kosti i okovan lisičinama slobodno podiže dvadeset puta na cijevi u napuštenom skladištu.” Hockermann će izaći na slobodu, a Mock će izgubiti posao zbog sadističkoga iživljavanja nad uhićenikom. Sišao je sa stepenica i napustio malo dvorište u kojemu su odjekivale blagdanske pjesme u sigurnoj svjetlosti jelki. Na ulici je osjetio mučninu, pritisnuo dlanove o zid i ostavio na mekanu snijegu hrpicu paprenjaka koji su se isparavali. Obrisao je usta i krenuo dalje. Prošao je pored bolnice Bethanien i Vile Webski. “Kako se sada osjeća taj ludi profesor u ćeliji s degenerikom i babilonskom bludnicom? Je li stvarno zavrnuo vrat Knüferu i utopio Minzhoffera u vjedru vode?” Mock se lagano udario po obrazu. “Naravno, posljednji dokaz bit će današnja večer. Zločin se neće dogoditi, jer ubojica sjedi u podrumu Wirthovog ureda i ne može ga izvršiti. Danas se neće dogoditi ništa loše, a sutra, prekosutra će sve priznati. Danas će se u ovom gradu umirati samo od prejedanja i starosti.” Skližući se, hodao je polagano. Odjednom je spazio ravan komadić ugaženoga snijega. Zatrčao se poput djeteta, raširio ruke i pojurio sa zaletom. Na kraju klizaljke đon lijeve cipele naletio je na malo uzvišenje i na trenutak se odvojio od glatke površine. Bilo je to dovoljno da Mock izgubi ravnotežu i snažno zamaše rukama. Ubrzo je osjetio kako je gipsani ovratnik pukao. Zamračilo mu se od prodornog bola u vratu. Ležao je na zemlji, strpljivo čekao uminuće bola i gledao u zvjezdano nebo. “A možda je među tim zvijezdama i zvijezda novoga proroka? A što ako u Antonienstrasse netko počini zločin? Ako ljubomorni muž uhvati ljubavni par in flagranti i pogine od nekakvog otrova?” Pokušavao je ustati, ali je dosegnuo samo četveronožni položaj. “Treba biti tamo. U Antonienstrasse. Sa svim ljudima. Promatrati svako drvo, legitimirati i ispitivati one koji ulaze kroz vežu.” Podignuo se s velikim naporom, zadahtao nekoliko puta i uzdignuo pogled prema raspjevanim prozorima. “Mogu ići samo po Židova Kleinfelda, ostali su kod kuća sa svojim obiteljima. Praznuju. Zašto da ih odvlačim od žena i djece? Da se ukoče od hladnoće i stoje u nekakvoj zgradi tko zna zašto? Pa ubojica je u Wirthovom podrumu. A u Antonienstrasse ću otići sa Smolorzom. Bit će dovoljno. Grad je siguran.”


Iz veže nad kojom se vidio cimer “B. Brewing Fahrradschlosserei” izašao je teturavi par. Veliki i debeli muškarac oslanjao se svom težinom na sitnu ženu. Kada su prolazili pored Mocka, žena mu je uputila veseo pogled. Njezin je pratitelj to primijetio. Odgurnuo ju je od sebe i zagrmio sa pijanim glasom: “Ti kurvo, što gledaš toga kurca! Imala si u dupetu toliko kuraca koliko je zakovica u Carskome mostu, i još uvijek hoćeš nove?!” Zamahnuo je, ali nije pogodio uplašenu ženu, koja je potrčala nekoliko koraka naprijed. “Ti vucibatino!” proderao se i dao u trk za svojom pratiljom. “Ma što ti je, Friedrich”, smetena žena zastajala je svako malo, a kada bi joj se Friedrich približio i zamahnuo šakama, opet bi odskakivala. “Čak ga nisam ni pogledala.” Friedrich se poskliznuo i teško tresnuo na stražnjicu, nešto je glasno puklo. Muškarac je ležao na snijegu i zavijao. Krajevi kaputa otkrili su mu lijevu nogu, na kojoj se iznad koljena stvorila nekakva kugla. Žena se udaljavala vrlo brzo. Mock je produžio korak i ostavio urlajućega Friedricha nasamo s njegovim otvorenim prijelomom natkoljenice. “Kada bi taj pijanac znao da kraj svijeta ima nastupiti u Wroclawu i da će zadnji zločin biti ubojstvo vjerolomne žene i njezina ljubavnika, mogao bi jednom zauvijek svršiti sa svojom mahnitošću. Mogao bi smjestiti ženu u Antonienstrasse dvadeset sedam, priključiti joj nekakvog izmišljenog ili stvarnog ljubavnika i oboje izbosti otrovanim bodežom. Makar bila nevina, otupjela narkoticima kao Sophie. Kao Sophie...” “Gospodine savjetniče, ne želite znati što su učinili s tom svinjom?” “Oni? Oni su bili samo oruđe u mojim rukama.” Dolazeći iz suprotnoga smjera, automobil je zaslijepio Mocka. Policajac se ukočio od iznenadnoga prosvjetljenja. Zatim je svukao kaput i bacio ga na smrznutu hrpu uz rubnik. Kleknuo je na snijeg, zbacio šešir i počeo utrljavati u obraze kristaliće leda. “Poludio sam, ali ću to učiniti!” kriknuo je prema zgradama. Nitko nije čuo njegovu uznemirujuću objavu. Siti Wroclawljani sjedili su za pretrpanim stolovima i uživali u svetome miru Božića.


WROCLAW, 24. PROSINCA CETVRT DO SEDAM UVECER Iz adlera je izašao nabijeni crvenokosi muškarac otkrivene glave. Pritrčao je brinetu koji je klečao u snijegu, uhvatio ga pod pazuha i uspravio na noge. Brinet je stavio šešir, na dlanove navukao rukavice, ušao u automobil i zauzeo mjesto putnika. “Idemo onamo gdje smo bili...” Adler je krenuo, skrenuo ulijevo u Webskystrasse i opet ulijevo u Brockauerstrasse. Zaustavio se na uglu Briegerstrasse, pored Linkeove krčme. Iz auta je izašao muškarac u svijetlom kaputu čiji je ovratnik bio prošaran krvavim mrljama. Pronašao je rupu u živici koja je okruživala ruševnu zgradu i ušao na posjed. Svijetleći baterijskom svjetiljkom, ušao je u vežu, a zatim u podrum. Za nekoliko sekundi stao je pored božičnih jaslica, jelke i taburea na kojemu su ležale injekcije i stajala ljekarnička staklenka s bezbojnom tekućinom koja se nekoć nazivala najčudesnijim lijekom iz Božje ljekarne. Muškarac je u dvije injekcije uvukao tekućinu iz staklenke. Osvrnuo se naokolo. Pogled mu je pao na stari liječnički kovčežić koji je ležao u kutu, pored Von Orloffova kaputa. Otvorio je kovčežić i pričekao da njegovu unutrašnjost napusti nekoliko crnih paukova. Zatim je unutra stavio injekcije i staklenku. Njegovi koraci zatutnjili su u podrumu, na dvorištu i na cesti. Automobil se spustio na oprugama, kada je u njega uskočio muškarac s kovčežićem. “Sada po uhićenike”, rekao je vozaču, “a onda ćemo se svi odvesti u Antonienstrasse dvadeset sedam. Jasno?” Adler je krenuo.

WROCLAW, 24. PROSINCA POLA OSAM UVECER Meinerer je stajao na praznom i hladnom stubištu i zurio u vrata zadnjega stana u potkrovlju. Odozdo su dopirali veseli zvuci badnje večere, zveckanje pribora za jelo, pištanje plina iz boca piva,


razvučeni slogovi božičnih pjesama. Ništa od toga nije se čulo iza vrata pred kojima je stajao Meinerer. Tamo je odnedavno vladala tišina. Tamo je njegova voljena prestala svirati na glasoviru. Umuknuo je i muški glas koji je pripadao njezinu ljubavniku. Meinerer je prišao vratima i prislonio na njih uho. Začuo je šaptanje i prigušeni smijeh. Tarući se leđima o dovratnik, sjeo je na pod. Uhvatio se za glavu i osluškivao. Šaputanje je dopiralo iza vrata, šaputanje je dopiralo odozdo, postajalo je sve opipljivije, bilo je neobično poznato, ispunjavalo je Meinererovu lubanju, siktalo mu je u sljepoočnicama, svrdlalo u čeljusti, pretvaralo se u glasove. Glasovi razuzdani, sladostrasni, podignuti, umilni, puni predbacivanja glasovi njegovih kćeri koje je ostavio za vrijeme večere na tu Badnju večer, sladunjavi glasovi njegovih ljubavnica koje su ga uvijek ostavljale u zimske večeri, bučni Mockov glas koji ga je ponižavao. Svi su se oni stopili i Meinerer je čuo samo zviždanje dok je gubio svijest.

WROCLAW, 24. PROSINCA POLA OSAM UVECER U adleru je bilo zagušljivo. Tri osobe koje su sjedile straga ispuštale su oštar vonj. Poznavali su ga i Mock i Smolorz. Tako je smrdio znoj preslušavanih i uplašenih. Sličan vonj dopirao je od optuženika u sudnici. Tako su vonjali ljudi odvođeni na izvršenje smrtne kazne. Mock je zaustavio automobil ispred zgrade u Antonienstrasse dvadeset sedam. Otvorio je kovčežić i dao ga Smolorzu. “Uzmite, Smolorz, injekcije i otisnite na njih Hockermannove ručerde”, rekao je izlazeći iz auta. Smolorz je gurnuo ruku u kovčežić i osjetio oblike okrugle i skliske te okrugle i šupljikave. Pretpostavio je da su prvi injekcije, a drugi džepne baterije. Osvrnuo se unazad i pogledao zavezane uhićenike sa začepljenim ustima. Barun je drhtao i bečio oči. Sophie je, pokrivena gunjem pronađenim u Wirthovu skladištu, sjedila mirno spuštenih vjeđa, Hockermann je napinjao mišiće, a lice mu se stezalo i opuštalo. Smolorz ga je uhvatio za rame i s mukom okrenuo prema Sophie. Na njezina prsa spustilo se oznojeno Hockermannovo čelo.


Smolorz je navukao rukavice čvrsto na prste, lijevom rukom posegnuo za injekcijom, desnom - za dlanovima uhićenika svezanim na leđima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja pritisnuo je njegove otečene modre prste na injekcije. Kada je to učinio, primijetio je da se krpa kojom su bila začepljena Hockermannova usta vlaži, a zatim se na njoj počinje pojavljivati i nekakva tekućina. “Pas mater!” uzdahnuo je Smolorz. “Pobljuvao se, kurvin sin. Sada će se još i zadaviti.. Smolorz je ubacio injekcije u kovčežić i izvukao Hockermannu krpu iz usta. Prevario se. Na uhićenikovim usnama izbijala je epileptička pjena. Hockermann se presamitio na pola, glavu naslonio na Sophieina koljena, ispružio se i počeo podrhtavati. Prozorska stakla iznutra su se pokrila parom. Mock je, vidjevši kako auto poskakuje na oprugama, otvorio vrata s Hockermannove strane i izvukao ga na snijeg. “Zatvori vrata”, doviknuo je Smolorzu, ne želeći vidjeti Sophieine oči koje pilje u njega. Smolorz je napravio što mu je rečeno i pritrčao Mocku. Taj je pokušavao ugurati uhićeniku u usta vlastiti novčanik sprečavajući ga da pregrize jezik. Odjednom je Hockermann otvorio oči i nasmijao se. “Upravo se događa zadnje ubojstvo prije prorokova dolaska”, rekao je tiho Mocku. “Tamo, to je tamo! On dolazi!” vrisnuo je i bacio se iznenada cijelim tijelom prema vratima zgrade. “Boga ti tvoga”, prodahtao je Smolorz i ugurao čep u Hockermannova usta. Uhvatio ga je za ramena pa, s mukom hvatajući ravnotežu, otvorio vrata automobila i gurnuo tijelo unutra. Kroz sipki lagani snijeg dopro je svima poznat zvuk. Sat s gradskoga tornja udario je dvaput. Mock se, čuvši to, ukočio. “Pola osam!” doviknuo je Smolorzu. “Tada je trgovac ubio! Idemo! Provjeravamo sve stanove! Počinjemo odozgo.” Policajci su upali u zgradu i zapalili svjetlo u hodniku. Njihove teške, snijegom oblijepljene kaljače lupale su po drvenim stepenicama. Iza vrata pored kojih su prolazili dopirali su manje ili više veseli zvukovi. Zvukovi života. Mock je prislanjao uho na svaka i s olakšanjem predisao. Stali su na zadnjem katu. “Tamo je još samo tavan”, Smolorz je pokazao rukom prema gore. Mock je počeo polagano ulaziti. Svjetlo se prelamalo na katovima i


polukatovima. Do potkrovlja su dopirali još samo njegovi slabi ostaci. Mock se kretao vrlo sporo, pozorno provjeravajući cipelom svaki korak. Tamo kamo je došao bilo je posve mračno. Podignuo je nogu i pomicao stopalo po zraku, tražeći sljedeću stepenicu. Odjednom je začuo prigušeni jauk. Iz jednoga džepa kaputa izvukao je revolver, iz drugoga - žigicu. Pogledao je dolje i vidio da nogu drži na nečijem trbuhu. Sagnuo se i u treperavom svjetlu plinske svjetiljke ugledao blijedo Meinererovo lice. Prekoračio ga je i prišao vratima. Iz stana nije dopirao nikakav zvuk. “Tamo su”, začuo je Meinererov glas. “Ona i njezin ljubavnik.” Mock je uhvatio kvaku. Vrata su bila zatvorena. Povukao se i naslonio na klimavi rukohvat. Odgurnuo se od njega i bacio na vrata. Kroz cijelu kuću odjeknuo je glasan prasak. Mock je osjetio kako mu žbuka i komadići zida upadaju u gipsani ovratnik. Kimnuo je Smolorzu. Ovaj je ponovio napad plećima. Šuta je sipila po daskama. Negdje ispod netko je izašao na stubište i nije odlazio. Smolorz je navalio još jednom i upao s vratima i komadima cigala unutra. Mock je gurnuo ruku u stan i njome prešao po zidu oko dovratnika. Napipao je prekidač za svjetlo. Pomaknuo je nadolje malu ručicu i skočio na stranu u snažnom bljesku elektrike. Ništa se nije dogodilo. Smolorz na podu nije se micao, Mock je stajao na hodniku pored ležećega Meinerera. Obojica su proučavala unutrašnjost stana. Njihovim pogledima ukazala se jedna velika soba čiju je središnju točku činio pijanino. Stajale su na njemu dvije boce vina i poluispražnjeni tanjuri. Uza zidove i oko kauča bili su raspoređeni široki stalci. Mock je osjetio pritisak gipsanoga ovratnika. Te su daske imale svoje ime, kojega se nije mogao prisjetiti. Kut sobe bio je odijeljen dvama paravanima. Mock je nedavno već negdje vidio takve paravane... Pamćenje mu je očigledno odbijalo poslušnost. Smolorz se podignuo, pokleknuo i bacio na zid. Ništa se nije dogodilo, nitko nije pucao. Mock je ušao sporim korakom u prostoriju i uputio se prema paravanima. Uhvatio je jednog od njih i složio ga kao harmoniku. Iza paravana nalazio se poluokrugli slivnik. Kraj njega su ležala dva gola tijela. Žena i muškarac. Na tijelima su se vidjele male okrugle rane, iz kojih su tekli potočići krvi. Glave trupala bile su skrivene u sjeni slivnika. Mock se nije približavao tijelima, sjeo je na kauč i zatvorio oči. Upravo se prisjetio kako se zovu takvi stalci. Čvrsto je sklopio otečene crvene


vjeđe i nije dopuštao vrućim suzama da isteku. U grlu je osjećao žarenje i gorčinu. Nije mogao doći do daha. Već je savršeno znao da se takvi stalci zovu “štafelaji” i da obično stoje u slikarskim atelijerima.


WROCLAW, UTORAK, 27. PROSINCA DEVET UJUTRO Na prvom katu zgrade Ravnateljstva policije na Schuhbrücke praskali su prema stropu pramičci magnezija. U dvorani za sastanke gužvali su se i dovikivali novinari. Za širokim stolom sjedio je Heinrich Mühlhaus i mirno pućkao lulu. Mockov tajnik Ernst von Stetten brzim je pokretima ruke dodjeljivao novinarima riječ. “Je li istina da su ljubavnici otrovani narkotikom?” “Istina je.” “Što je savjetnik Mock radio ondje u to doba?” “Ubijeni je... bio je njegov nećak. Savjetnik ga je posjetio da bi mu čestitao blagdane.” “Čudno... stric nećaku... Ne bi li trebalo biti obrnuto?” “Ne znam. Savoir-vivre nije moja specijalnost.” “Koji je motiv?” “Počinitelj je ubio iz ljubomore. Bio je odbačeni ljubavnik.” “Ubijena ga je odbacila radi nećaka savjetnika Mocka?” “Da.” “Tridesetogodišnja žena ima devetnaestogodišnjeg ljubavnika?” “Imala je, dragi gospodine. I čestitam vam na dobrom pamćenju. O dobi žrtava govorio sam prije pet minuta. Mudrica ste.” “Kako je Mock uhvatio počinitelja?” “Zatekao ga je kako očajava nad ženinim truplom.” “Odakle je počinitelj, policajac, poznavao Inge, kraljicu polusvijeta?” “Policijski rad se u velikoj mjeri dotiče ljudi iz polusvijeta.” “Što počinitelj ima zajedničko s ‘ubojicom iz kalendara’?” “Počinitelj se sakrio pod maskom ‘ubojice iz kalendara’.” “Tko je ‘ubojica iz kalendara’?” “Erich Hockermann. Jutros je priznao pet ubojstava u Wroclawu i jedno u Wiesbadenu.” “Zašto ih je počinio? Koji mu je bio motiv?”


“Bio je fanatični Von Orloffov pristaša i poznati okultist. Smatrao se Božjom rukom... bičem Božjim... Nekim tko priprema svijet za parusiju... Sa svojim poznavanjem povijesti lako je pronalazio zapise u starim dokumentima o davnim zločinima, a zatim ih je reproducirao...” Mühlhaus je ustao i izašao, a Von Stetten je uljudno zahvalio novinarima na dolasku.


NEW YORK, PONEDJELJAK, 21. STUDENOG 1960. PET UJUTRO Anwaldt je ustao i prišao zemljovidu obješenom na zidu. Prešao je po njemu prstom i na trenutak se našao u gradu zasutom snijegom, gradu vitkih crkvenih tornjeva, gradu obavijenom dimom tvornica, koje se sada zovu drugačije i leže u drugoj zemlji. “Nisi mi rekao, Eberharde”, Anwaldt se odmaknuo od zemljovida i sjeo natrag u naslonjač, “što si učinio sa svojom ženom...” Za prozorom je odjeknuo lavež, a zatim su pseće šape zašljapkale u lokvi. “Dao sam joj slobodu”, rekao je Mock. “Dopustio sam joj da dalje griješi s barunom. Nešto kasnije sam se razveo. Per procura. Sophie nije uzela od mene nikakav novac i nekamo je otputovala.” Noćnu tišinu prekidalo je klokotanje infuzije. Mock je gledao Anwaldta i šutio. “To je neobična i tragična priča”, Anwaldt je protrljao sanjive oči, “ali zašto si njome uvjetovao svoju ispovijest? Ah, sada shvaćam... Taj grijeh još nisi nikada nikome ispovjedio... I htio si ga ispričati najprije meni... Shvaćam...” “Ništa ne shvaćaš”, zapištao je Mock. “Kao prvo, već sam taj grijeh ispovjedio, a kao drugo, dovoljno sam hrabar za ispovijest pred smrt i bez pokusnih ispovijedi pred tobom.” Preko stropa i zida prešla je pruga svjetla. Na trenutak se u njezinu bljesku našlo Anwaldtovo lice. “Posljednje ubojstvo moga Erwina i Inge Ganserich nije počinio Meinerer”, Mock je polagano birao riječi. “To je bilo djelo đavla, zloduha ili kako ćeš ga već nazvati.” Mock je posegnuo za tabakerom i zavrtio je među prstima. “To nije Meinerer. On uopće nije ušao u Ingein atelijer. Dreždao je pred vratima i tvrdio da je čuo nekakve glasove... Naš sudski liječnik doktor Lasarius analizirao je otrov koji je ubio Erwina. Pronašao se neki spoj koji...”


WROCLAW, PONEDJELJAK, 16. SIJECNJA 1928. JEDAN POSLIJEPODNE Sat na luteranskoj crkvi u Kaiserstrasse udario je jednom. Njegov se zvuk razišao nadaleko u sunčanom zraku i probio kroz prozor laboratorija Instituta za sudsku medicinu u Maxstrasse, u kojemu su sjedili Lasarius i Mock odjeveni u bijele kute. “To je opijum”, rekao je Lasarius i protresao kušalicu. “Nekoć se smatrao čudesnim lijekom. U slučaju vašega nećaka i njegove prijateljice postao je smrtonosni otrov. Uštrcano im je po deset kubičnih centimetara opijuma u vodenoj otopini.” Doktor Lasarius premjestio je cviker na kraj svoga naboranog nosa, koji mu je među studentskom bratijom pribavio nadimak Mravojed, i obzirno dočekao tupi Mockov pogled. “Ugušili su se. Tako djeluju opijum i morfij kada s krvlju dospiju do pluća. Nešto me ipak uznemiruje. U tijelu vašega nećaka našla se vrlo čudna vrsta opijuma.” Mock je pogledao kušalice, retorte, plinske plamenike, cijeli taj sređeni svijet znanosti u kojemu se - začudo! - našlo mjesto za mladog i osjetljivog pjesnika Erwina Mocka. “Sjajno!” Mock je osjećao narastajući bijes. “Tijelo mojega nećaka bilo je katalizator koji je izolirao ili pak oslobodio vaš ‘čudni opijum’! Napišite habilitaciju na tu temu, darovat ću je svojoj šogorici!” “Problem je u tome, dragi gospodine savjetniče”, tužno se nasmiješio Lasarius, “što je taj opijum vrlo onečišćen.” “Ne razumijem”, Mock se polagano smirivao. “Opijum je, kako zasigurno znate, produkt iz kojega je na početku devetnaestoga stoljeća dobiven morfij. Svaki gram opijuma sadrži također i morfij. I u tijelu nesretnoga Erwina također, ali ga je iznimno malo. Zašto? Jer sadrži i mnoštvo drugih supstanci koje se obično odstranjuju u procesu pročišćavanja. Netko je pokojnike nafilao nepročišćenim opijumom. Samo, odakle ga je uzeo?” “Zašto mi sve to govorite?” Mock je oslonio nogu o palac, čime je


izazvao njezino beskonačno podrhtavanje. “Na wroclawskom, a možda čak i općenjemačkom crnom tržištu”, Lasarius je kucnuo po kušalici noktom kojemu su kiseline oduzele boju, “opijum nije previše popularan. Narkomani si radije uštrcavaju morfij, koji je jeftiniji i jači. Ubojica vašega nećaka morao je taj opijum dobaviti izdaleka... Ali odakle? Jer čak ga i u Kini pročiste... To je stvarna zagonetka...” “Znači da ga je ta životinja morala sama proizvesti”, progunđao je Mock. “Nema drugoga rješenja...” “Ima”, zamislio se Lasarius. “Taj opijum može biti star. Vrlo star...” “Koliko star?” zapitao je Mock. “Znate što”, Lasarius je zadovoljno izlagao ćelu djelovanju sunca koje je prodiralo kroz prozorsko staklo, “nisam dobar povjesničar, ali čini mi se da svi negdje polovinom devetnaestoga stoljeća Engleska i Francuska vodile s Kinom tzv. opijumske ratove. Poslije tih ratova znatno se popravila kakvoća toga narkotika. Sadržavao je oko dvadeset, a ne trideset, četrdeset alkaloida, kao taj u Erwinovom tijelu. To je prilično apsurdno, ali možda opijum koji je izazvao Erwinovu smrt potječe otprije 1850. godine?”


NEW YORK, PONEDJELJAK, 21. STUDENOG 1960. CETVRT DO SEST UJUTRO Mock se podignuo na krevetu i uperio prst prema zemljovidu. “U tom gradu, na Badnjak 1927. godine”, uzviknuo je, “došlo je do demonstracije zla, shvaćaš, Herberte? Ja sam to zlo oslobodio, izazvao sam ga svojim zlom. Onim koje sam htio zadati toj nesretnoj, narkotiziranoj ženi. U gradu Wroclawu pojavio se đavao, a ja sam ga tamo pozvao.” Mock je pao na jastuk i teško predisao. Kvrgavi prsti gužvali su posteljinu. “Ispovjedio sam to, Herberte”, rekao je Mock. “Nije mi davalo mira i morao sam nekome reći. Nekome tko ratuje s đavlom”, suho se zakašljao. “Bilo je to početkom tridesetih godina. Moj ispovjednik je za mene imao samo jedan savjet. Morao sam oprostiti svima koji su mi nanijeli krivdu i kojima sam se htio osvetiti. Odnosno, barunu Von Hagenstahlu i Sophie...” “I što, oprostio si im?” “Barunu - da, ali Sophie je nekamo nestala i čak sam se s njom razveo per procum.” “Poslušaj, Eberharde.” Anwaldt se tresnuo novinama po nozi. “Moram...” “Ništa ne moraš osim jednog”, Mock se iskrivio od bola koji mu je presjekao rakom izjedenu cjevanicu. “Moraš mi obećati da ćeš pronaći Sophie i uručiti joj ovo pismo”, pružio je Anwaldtu bijelu duguljastu omotnicu. “Ovo je moja isprika. Opraštam joj sve. Obećavaš li da ćeš je pronaći i dati joj ovo?” “Obećavam”, odgovorio je Anwaldt i zagledao se u omotnicu. Mock se pridignuo da bi zagrlio Anwaldta, ali je odbacio tu zamisao. Postao je svjestan da sada njegovo tijelo ispušta vonj kakav su prije puno godina ispuštali Hockermannovo i barunovo tijelo - u starom adleru na glavnom trgu grada kojega nema. “Hvala”, rekao je smiješeći se. “Idi napokon i pozovi toga


svećenika. Mogu umrijeti...” Anwaldt se rukovao s bolesnikom i izašao iz sobe. Sišao je po stepenicama i prošao pored svećenika Cupaiuola, koji je zaspao u naslonjaču. Odjenuo je kaput, natukao šešir i napustio kuću. Krenuo je polagano prema najbližoj postaji metroa. Na uglu je opazio golemi smetlarski kamion koji je skupljao otpad. Izvadio je iz džepa jučerašnji Süddeutsche Zeitung i još jednom pročitao informaciju o smrti poznate berlinske kazališne glumice Sophie von Finckl. Ispod nekrologa nalazio se intervju s čuvenom violinisticom Elisabeth Korner, bliskom prijateljicom umrle. Gospođa Korner u tom je intervjuu prvi put objavila Sophieinu tajnu: ona je već bila udana, a muž joj je bio visoki dužnosnik wroclawske policije Eberhard Mock. Anwaldt je sve pročitao još jednom i porazmislio o oproštaju. Zatim je bacio novine u otvor smetlarskoga kamiona i spustio se po betonskim stepenicama.


Nagrađivani poljski lingvist i autor kriminalističkih romana Marek Krajewski rođen je 4. rujna 1966. Klasičnu je filologiju diplomirao na sveučilištu u Wroclawu, gdje je 1999. doktorirao. Iste je godine napisao i svoj prvi u nizu kriminalističkih romana. Premda inspiraciju pronalazi i u britanskim autorima, uzor mu je Raymond Chandler, američki pisac detektivskih priča čiji je protagonist romana Philip Marlowe postao sinonim za privatnog detektiva. Marek Krajewski do danas je objavio niz kriminalističkih romana u kojima je glavnu ulogu i zadatak istražitelja povjerio policajcu Eberhardu Mocku. Radnja je u svakom romanu smještena u poljski grad Breslau, kako se zvao Wroclaw do Drugoga svjetskog rata, kad je bio šesti najveći grad u Njemačkom Carstvu. U svojim se detektivskim pričama Krajewski strogo drži povijesti te pazi da ostane vjeran topografskim i povijesnim činjenicama Breslaua.


1⇒ Spas bolesnika najviši je zakon. 2⇒ Grobnica Svijeta. 3⇒ Najprije jesti, zatim - filozofirati. 4⇒ Jednom sam te poljubila. 5⇒ Čuvaj se psa. 6⇒ “Podigoh spomenik...” 7⇒ “Neću sav umrijeti”. 8⇒ Kralj života. 9⇒ Kako su žene uzbudljive (njem.). 10⇒ “Kada najbolja prijateljica s najboljom prijateljicom...” 11⇒ Plamteći zidovi svijeta. 12⇒ Ono što je prošlo u vlasti je smrti. 13⇒ U spomen na moju vojnu službu. 14⇒ Stoljeću povijesti. 15⇒ Što hoće žena, hoće Bog. 16⇒ Gospodine, otkloni moj grijeh hizopom i ja ću biti čist; operi me, i ja ću biti bjelji no snijeg. 17⇒ Lijevanje zvona u Wroclawu. 18⇒ Muževi leopoldinci 19⇒ Duh, gdje hoće, udahnjuje život.


20⇒ Dopustite da se tako izrazim. 21⇒ Ljubim i mrzim. 22⇒ Mrzim neprosvijećenu gomilu. 23⇒ Iako manjka snage, sama namjera vrijedna je pohvale.


Kraj svijeta u breslauu marek krajewski