Page 1

ISSN: 1845-8742

glasilo Ĺžidovske vjerske zajednice bet israel - lipanj 2018. / 5778. - broj 43 - godina xiii.

Ruah HadaĹĄa magazin


‫רוח חדשה‬

JOM JERUŠALAJIM • Zbor Mihael Montiljo • Izložba fotografija “Moj Jeruzalem” Gordana (Dana) Anders • Predavanje “Izrael danas” Dan Bar-Yoshafat

RIJEČ SADRŽAJ RABINA

Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don, Iz Rabinata ......................................... 4 NOVOSTI Judeo-španjolski na Katedri za judaistiku, Jagoda Večerina ............................5 So long, cowboy Jimmy Svetlana Klinčić Pozzi........................7 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Marš živih posvećen onima iz Holokausta, Mišo Kitanovski ..........................8 Povijest židovske vjerske zajednice u Opatiji, Sanja Simper.......................10 Židovi u Metkoviću 1877. – 2001. Ivo Mišur.............................................14 Šavuot, Anja Grabar............................16 IZRAEL 70 godina Države Izrael Rachel Neiman ................................18 Znanstvenik koji je iz ruskoga geta stigao do predsjednika Izraela, Gil Troy...20 Gangsteri za Cion, Robert Rockaway.....23 Bolji – riječ za Izrael, David Suissa...27

Sedam “najizraelskijih” riječi Liel Leibovitz ....................................28 Izraelski znanstvenici otkrili terapiju koja pretvara maligne stanice u normalne, Barbara Brody......................29 Izraelski uređaj omogućio bi trudnicama da telefonom snimaju ultrazvučne snimke nerođenoga djeteta Michael Bachner...............................30 Od odjela za babinjače do luksuznoga apartmana, Sara Toth Stub..............31 Doselili ste u Izrael. I, što sada? Jennifer Richler ...................................33 5 zabluda o nasilju u Gazi Dr. Yvette Alt Miller..............................36

pristupa židovskome humoru Ben HarrisHarris...............................40 Otkriveni dijelovi Zapadnoga zida i drevnoga rimskog kazališta, Lior Mor ....42 Začudna sličnost Bambija i Kafkina Preobražaja, Paul Reitter.......................43 U izlozima knjižara, Dolores Bettini......45 ZANIMLJIVOSTI Zanimljivosti.....................................47

SVIJET OKO NAS Antisemitizam u Francuskoj: više od 300 istaknutih osoba upozorava na “etničko čišćenje”, Evaine Le Calvé Ivičević.......38 Zapad mirno spava zahvaljujući Izraelu Giulio Meotti ......................................39

PRIČAONICA Judaizam o borbi s bikovima, lovu i posjetu zoološkom vrtu, rabin dr. Kotel Da-Don......49 Sustigla ih Šoa: Strani židovski izbjeglice (1933.-1945.), Intervju Jasminke Domaš s Anne Marie Gruenfelder.............................54 Da, mi jesmo drukčiji – kod nas i konj ulazi u kafić, Jasminka Domaš....................................60 O riječima: Kako i zašto su Židovi mijenjali svoja prezimena po osnutku Izraela? Philologos .......................................................61

KULTURA Izraelski muzej Beit Hatfutsot ozbiljno

CEDAKA ......................................................63

SAVEZ JEVREJSKIH OPŠTINA SRBIJE RASPISUJE 62. NAGRADNI  KONKURS za radove sa jevrejskom tematikom iz oblasti: 1)    KNJIŽEVNOST  (roman, pripovetka, pesma) 2)    NAUČNI RAD 3)    MEMOARI I HRONIKE Žiri dodeljuje ukupno tri nagrade. Žiri može odlučiti da nagrade dodeli i drugačije. Radove slati na srpskom ili srodnim jezicima, kucane mašinom ili na kompjuteru, u dva primerka koji se ne vraćaju. Autori ne mogu konkurisati sa radovima koji su već objavljeni ili nagrađeni na nekom drugom konkursu. Radovi se potpisuju šifrom i dostavljaju uz drugi zatvoreni koverat sa razrešenjem šifre. Krajnji rok za podnošenje radova je 31. avgust  2018. Rezultati konkursa biće objavljeni u listu “Politika” krajem meseca novembra 2018. Radove slati na adresu:  SAVEZ JEVREJSKIH OPŠTINA SRBIJE / za Nagradni konkurs / Kralja Petra 71 a/ III, POB 30, 11000  BEOGRAD RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XIII., BROJ 43, LIPANJ 2018./5778. UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše, rabin dr. Kotel Da-Don UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Vladimira Rezo GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH I DUTCH JEWISH HUMANITARIAN FUND Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnoga hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3


RIJEČ RABINA

Rabin dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

ììì

Sivan 5778. Dragi prijatelji, Jom Jerušalajim Ove smo godine u zajednici proslavili DAN JERUZALEMA / JOM JERUŠALAIM u nedjelju 13. svibnja uz bogat program. Naš pjevački zbor “Mihael Montiljo” tradicionalno je nastupio s krasnim pjesmama. Slijedilo je otvorenje izložbe fotografija “Moj Jeruzalem” Gordane (Dane) Anders. Na završetku programa bilo je predavanje Rana Bar-Yoshafata: “Izrael danas, osobne priče”. Dan Jeruzalema je dan koji zaslužuje našu pažnju jer je Jeruzalem naš vječni glavni grad, grad za koji smo 2000 godina molili Boga da nas tamo vrati.

Pesah i Šavuot Želim zahvaliti svim članovima naše zajednice i prijateljima koji su sudjelovali u svim proslavama. Seder Pesah u Esplanadi je bio prekrasan, odaziv je bio impresivan. Na Šavuot smo održali tradicionalni Tikun Lel Šavuot u kojemu smo cijelu noć učili Toru i završili s molitvom u svitanje, vrhuncem našeg duhovnog doživljaja, a to je čitanje Deset zapovjedi. Hvala svima koji su pridružili ovom doživljaju. Naša sinagoga je srce naše zajednice, a sve ostale naše aktivnosti 4

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Iz Rabinata

Judeo-španjolski na Katedri za judaistiku

rabin dr. Kotel Da-Don

Jagoda Večerina

usko su s njom povezane.

KUD KOJI MILI MOJI

Jom Hašoa Opatija

Eto, još se jedna godina bliži kraju. Što reći? Cijele se godine mučimo, i studenti, a i mi profesori: mi kako bismo im usadili što više znanja na najbezbolniji način (Je l’ boljelo? Nije!), a oni kako bi što više toga usvojili, isto tako na za njih najbezbolniji način. Načina ima skoro kao i studenata, skoro kao i profesora, svaki od nas ima svoje metode, makar se sve na kraju svede na isto: mi od njih tražimo znanje, oni od nas dobru ocjenu, pa se tražimo po putu.

Ovogodišnja komemoracija povodom Dana Holokausta bila je vrlo dostojanstvena. Htio bih zahvaliti djelatnicima Grada Opatije koji su se potrudili da ovu svečanu komemoraciju učine posebnom.

Želim svima ugodan, miran i siguran ljetni odmor.Vaš rabin, Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

Ova je godina za mene bila posebno emotivna. Naime, prva generacija koju sam učila judeo-španjolski (čitaj: ladino, židovsko-španjolski, djudezmo...) upravo provodi svoje zadnje sate diplomskoga studija u prostorijama Filozofskoga fakulteta. Još malo, pa gotovo! Dario, Klara, Mateja, Iva i Josipa ove će se godine oprostiti od jedne dionice svojega znanstvenog puta, pet godina studiranja bit će iza njih. Ostaje im diplomski ispit, možda još neki zaostali ispitić, ali to je to! Zašto su mi tako dragi, zašto nekako nostalgično gledam upravo na njih? Oni su bili na drugoj godini, bilo ih je petnaest. Još uvijek pomalo zbunjeni, ali ipak ne toliko kao na početku. Ja –zbunjenija od njih. Nije da nikad nisam predavala, radim to već preko... uf, grozim se i reći koliko godina već radim u nastavi, ali nikad nikomu nisam predavala judeo-španjolski. Trema me “lovila” kao da prvi put stojim u učionici pred studentima. Blago sam se tresla. Još danas se sjećam nelagode koja me preplavila taj prvi sat. Inače, na istom “faksu” već godinama predajem

španjolski jezik za akademske potrebe. Netko bi mogao reći: kakva trema? Zar postoji neka razlika, moderni španjolski, judeo-španjolski, sve je to vrlo slično. E, da znate, nije nimalo. I tako... ja s tremom, grupa studenata koji od mene očekuju da im, kako sam već napisala, na najbezbolniji način usadim što više znanja. Ja koja od njih očekujem suradnju, a zauzvrat im želim dati sve što mogu, ne samo znanje, nego ih uvesti u čarobni svijet Sefarda na Balkanu, sa svim njihovim specifičnostima podneblja, sa svim njihovim svetkovinama, siromaštvom, s ogromnim veseljem i neizmjernom tugom. Jezik, tradicija, književnost, narodno blago, Bohoreta... Toliko toga u tako malo vremena. Očekivanja na obje strane. Prvi nastavni sat. Ulazim. Jeza me hvata. Gledam petnaest studenata Juda istike. Gledaju oni mene. Ozbiljni. Kritični. Svi sjede u klupama do prozora. U klupe do vrata sjelo je par studenata koji kod mene slušaju španjolski jezik za akademske potrebe. Upisali su judeo-španjolski kao izborni predmet. Dva tabora. Kažem sama sebi: ovo će biti gadno. Zašto tako sjede? Zašto se nisu pomiješali? Kako će izgledati nastava? Kao sjednice Sabora? Valjda ne! Joj, sve te misli su mi prolazile glavom prije nego što sam stala pred njih. Bilo je još raznoraznih misli, ali ove su mi se očuvale u sjećanju. Više ni sama ne znam kako sam preživjela taj prvi sat. Imala sam dojam da me kritički odmjeravaju, prosuđuju svaku moju riječ, svaki moj pokret, kao da meni slijedi ispit, a ne njima; osjećala sam se vrlo

nesigurno, makar sam se pripremala nekoliko sati za taj prvi, uvodni, sat. Dobra vijest: preživjela sam. Kako je vrijeme prolazilo i oni i ja smo se nekako počeli razumijevati, približavati, distanca je bila sve manja, lakše premostiva. Iz sata u sat saznavali su sve više o jeziku i kulturi Sefarda, neke je to zanimalo više, neke manje, ali mogu reći da je jako malo bilo onih koji su bili potpuno nezainteresirani. Semestar se bližio kraju, a “izabrani studenti” su se malo-pomalo pomiješali s “običnim pukom”, počeli su se družiti međusobno, diskutirati. A meni toplo pri srcu svaki put kad bih to primijetila. Jer stvarno su počeli kao dva “neprijateljska” tabora. Na kraju su se svi potrudili što bolje pripremiti za ispit. Sve su znali što sam od njih tražila. Ugodno su me iznenadili. I razveselili. Dobro, ipak ne baš svi. Da vam ispričam priču: početak lipnja posljednje konzultacije prije kraja semestra. Sjedim u sobi, kuca mi na vrata jedna djevojka i pita: – Jeste li vi profesorica Večerina? – Jesam, izvoli. – Ja sam Marta, druga godina Judaistike, trebam se dogovoriti s vama oko ispita. – Marta, ne poznajem te, nisam te nikad vidjela, a očito ni ti mene... – Kako ne, dolazila sam ja na nastavu. Gledam ja nju, gleda ona mene, čvrstoga pogleda (nešto kao Balaševićev Boža zvani Pub) i sigurnoga stava da je dolazila na nastavu. Pregledam liste s popisom prisutnih i ponovno pokušam: 5


RIJEČ NOVOSTI RABINA – Ali nemam te na popisu ni na jednom satu nastave... – Nisam znala da se treba potpisivati. Ok. Kako ona uporno tvrdi da je bila na nastavi, provjerim i na Omegi, gdje ih također evidentiram. Nema je ni tamo. – Pa, nema te ni na Omegi, kako to? – Nisam znala lozinku. Čini mi se da Marta ipak nije uspjela nastaviti studij na takav način. Vjerojatno se nije dobro prilagodila studentskomu životu. Srećom za mene, to je bio izuzetak, a ne pravilo, tako da mi je opći dojam bio sasvim dobar, samopouzdanje je poraslo i nastavila sam predavati judeo-španjolski sljedećim generacijama budućih judaista, na drugoj i na petoj godini. Od petnaestak studenata moje prve

generacije judaista ove mi je jeseni u klupe sjelo petero gore spomenutih: Dario, Klara, Iva, Mateja i Josipa. Pridružio im se i Alen s pete godine Filozofije, zainteresiran za sefardsku književnost. (Moram napomenuti da se Alen toliko zainteresirao za sefardsku književnost da je ove godine, pod mojim mentorstvom, predao rad za Rektorovu nagradu, vezan uz pjesništvo Laure Papo Bohorete. Ušao je u uži izbor kao kandidat našega fakulteta. Nitko sretniji od mene, osim možda njega samoga.) Koliko mi je bilo drago vidjeti ih, toliko mi je bilo žao što ih je tako malo stiglo do pete godine. Makar, bolje malo kvalitetnih, nego cijelo “krdo” nezainteresiranih. Na petoj godini nismo učili jezik, nego smo ušli u povijest razvoja jezika i književnosti, svaki je student trebao pripremiti prezentaciju s temom vezanom

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

uz Sefarde, sefardsku kulturu, jezik i književnost. Bilo je vrlo zanimljivih prezentacija, o Spinozi, Maimonidesu, liturgiji, Sefardima u Splitu, Dubrovniku, o meni dragoj i cijenjenoj Gordani Kuić, Bohoretinoj nećakinji, autorici 8 romana o Sefardima… I tako, semestar je završio, petorka plus Alen pomalo završava diplomske radove, uskoro će biti visokoobrazovani građani ove zemlje. Što će biti dalje s njima? Hoće li će sreću potražiti izvan Lijepe Naše ili će ovdje pronaći mjesto pod suncem? Da znam što nas čeka, rekla bih im jedno šantićevsko “Ostajte ovdje”, ali nisam toliko hrabra. Želim im prvenstveno da budu sretni, ma gdje se nalazili, a studentski dani neka im ostanu zauvijek u onome pozitivnom dijelu sjećanja, sjećanja koje vuče na nostalgiju.

So Long, cowboy Jimmy Svetlana Klinčić Pozzi Kada je Zlatko Bourek pedesetih godina prošloga stoljeća s grupom istomišljenika osnovao “Zagrebačku školu crtanog filma”, njegov se prvi animirani film zvao Cowboy Jimmy. I tada mu je netko pristupio i rekao: “Zlatko, ti si Slavonac, pusti Ameriku, što ti o njoj znadeš, primi se bećarca.” I tako se Zlatko primio posla i napravio Bećarac, po mome skromnom mišljenju, remek-djelo svjetske animacije. A da tomu Slavoncu život nije bio lak, govori ponajviše njegovo djetinjstvo. Rođen je u Slavonskoj Požegi, u židovskoj obitelji, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Osijek. A Osječaninom će se uvijek i smatrati, premda njegovo stvaralaštvo nadilazi sve granice. Nakon što mu je ubijen poočim, on i majka pokršteni bježe iz Osijeka u partizane. Zlatku je tada bilo trinaest godina. Po završetku rata upisuje u Zagrebu, na Akademiji primijenjenih umjetnosti, slikarstvo i kiparstvo. Od toga se trenutka pa takoreći do posljednjih dana života kovitla njegov stvaralački duh, poput vulkanske erupcije. Slikar, kipar, lutkar (teatar figura), redatelj, glavni crtač, karikaturist, scenograf, kostimograf. I u svakome je od tih područja izvrstan.

Iva, Dario, Alen, Klara i Mateja 6

NOVOSTI

Na jednom od Bejahada, na Hvaru, došao je sa svojom izložbom slika. I tada sam, nametljivo, kako bih čula njegove priče, uvijek za večerom pitala

mogu li sjesti za njegov stol. Mislim da mu je bilo potpuno svejedno što tamo sjedim, no meni nije. Upijala sam njegove priče, dosjetke, uvijek duhovite, vrckave, ironične, katkad i “zločeste”, no tako svojstvene njemu i njegovoj umjetnosti. Toj umjetnosti u kojoj je, kako je napisao Miljenko Jergović, “isticao jedno od podcijenjenih ljudskih prava, pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikomu i nikad ne budeš lijep, a sve to kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnoga Židova.

rijeka bježao s jedne obale na drugu.

Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojega je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.“

U Sloveniji je dobio Klemenčićevu nagradu za životno djelo – najveće slovensko priznanje na području lutkarstva. U obrazloženju piše: “Bourekove lutkarske predstave su čista umjetnost pa su kao takve utjecale ne samo na lutkarstvo u Sloveniji već i na lutkarsku umjetnost u svijetu.”

O sebi je govorio da je tip čovjeka koji je u svojoj mladosti udisao ljepotu Dunava, Drave, Vuke i preko mostova tih

I kada takav čovjek sklopi oči, ne pitaš koliko je imao godina već ti spontano dođe da kažeš: “kakva šteta”!

Premda nikada nije isticao svoje podrijetlo, bio je velik poznavatelj judaističke kulture i smatrao je da je njezino poznavanje vrlo bitno za razvoj mladih umjetnika. Zvuči stereotipno, no treba napomenuti da je bio akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu, njegove izložbe slika i kazališne predstave putovale su cijelim svijetom: od Italije, Francuske, Njemačke, Španjolske, Mađarske, Egipta, preko SAD-a i Venezuele do Kube.

7


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Marš živih posvećen onima iz Holokausta Mišo Kitanovski

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

janse za sećanje na Holokaust i za borbu protiv antisemitizma. Pre toga, da dodam i to, da je Vlada R. Makedonije donela i odluku da zdravstveni dom u Bitolju od 19. februara 2018. godine nosi ime istaknutog jevrejskog lekara, doktora Haima Abravanela. Komemoracija je počela u Bitolju... Tako se 11. marta u Bitolju održao komemorativni program posvećen 75-godišnjici deportacije i pogibije makedonskih Jevreja. Pokrovitelji su bili Vlada R. Makedonije i Internacionalni marš živih. Na ovom maršu učestvovale su državne delegacije iz Makedonije i Izraela, zatim članovi nevladinih organizacija, veliki broj potomaka bitoljskih Jevreja, koji su specijalno došli iz Izraela, Latinske Amerike i SAD i građani – domaćini. Ovo je bilo najmasovnije obeležavanje, uz učešće više hiljada ljudi u Makedoniji, posvećeno sećanju na deportaciju i uništavanje jevrejske zajednice.

Povodom obeležavanja 75-godišnjice pogibije 7 144 makedonska Jevreja, održano je više komemorativnih programa u Bitolju, Štipu i Skoplju. Prvi je put na obeležavanje sećanja u Skoplju došao predsednik bugarske Vlade Bojko Borisov, koji se nije izvinio jevrejskom narodu zbog uloge Bugarske u isporuci makedonskih Jevreja u nemački logor smrti i uništavanja tamošnje jevrejske zajednice Povodom obeležavanja 75-godišnjice od pogibije 7 144 Jevreja u okupiranoj Makedoniji, koje su bugarske vlasti 11. marta 1943. godine isporučile nacistima u logor Treblinka u oku8

piranoj Poljskoj, organizovano je od 11. do 14. marta 2018. godine više komemorativnih programa u Skoplju, Bitolju i Štipu. Nosioci ovih zaista značajnih aktivnosti bili su Jevrejska zajednica u RM i Fond holokausta Jevreja iz Makedonije, a pokrovitelj je bila Vlada Republike Makedonije. Makedonska istorija beleži da je za vreme Drugog svetskog rata deportovano 7 144 Jevreja u logor smrti Treblinka u okupiranoj Poljskoj. Prikupljanje Jevreja iz više gradova okupirane Makedonije, počelo je noći između 10. i 11. marta 1943. godine, a nakon toga su dovedeni u Skoplje,

u privremeni logor fabrike duvana. Transport makedonskih Jevreja počeo je 22. marta 1943. godine, a završio 29. marta, kada su svi Jevreji odvedeni u logor smrti Treblinka, odakle se niko nije vratio. Pre nego što nabrojimo šta je sve realizovano u znak sećanja na poginule makedonske Jevreje, najpre da kažemo da je u susret ovim događajima, 5. marta 2018. godine Skupština Republike Makedonije usvojila Deklaraciju posvećenu 75-godišnjici deportacije Jevreja iz Makedonije, a 6. marta t. g. Vlada R. Makedonije prihvatila je radnu definiciju Međunarodne ali-

Dodajmo još i ovo: po prijemu kod gradonačelnika Opštine Bitolj, m-r Nataše Petrovske, više delegacija je položilo vence i sveže cveće ispred Spomenika deportovanih bitoljskih Jevreja i spomenika narodnog heroja Estreja Ovadija-Mara koji se nalaze u dvorištu Doma zdravlja “D-r Haim Abravanel”. Na komemoraciji su se okupljenima obratili Talat Džaferi, predsednik Skupštine R. Makedonije, zatim Aleksandar Kiracovski, generalni sekretar vladajuće partije SDSM i gradonačelnik bitoljske opštine m-r N. Petrovska. Marš živih krenuo je ispred platoa Doma zdravlja “D-r. Haim Abravanel” i produžio je putem koji su išli zarobljeni Jevreji, a završio se na bitoljskoj železničkoj stanici odakle su oni krenuli u logor Treblinka, odakle se niko nije vratio... Ono što bi trebalo posebno naglasiti jeste prisustvo izraelskog zameni-

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA ka ministra odbrane rabina Eliahua Mihaela Ben Dahana, koji je u svome govoru izrazio zahvalnost svim prisutnim građanima na Maršu živih, čime se čuva sećanje na poginule makedonske Jevreje. Komemorativni program u Bitolju se održao u Memorijalnom parku živih, na jevrejskom groblju gde se održala molitva-kadiš, a zatim je svečano bila otvorena “Jerusalimska staza”. Na ceremoniji u znaku sećanja na 793 jevrejske bitoljske porodice, žrtve Holokausta, postavljeno je isto toliko kamenčića, koji simbolišu čovekovu malenkost pred Bogom. Program u Bitolju u ovdašnjem muzeju produžio se otvaranjem svetske izložbe pod imenom “Više od dužnosti – diplomati priznati pravednici među narodima”. Organizator izložbe je bio muzej “Jad Vašem”, a pokrovitelj izraelska vlada. Na otvaranju izložbe govorili su Dan Orjan, izraelski ambasador u RM i Rahela Bud Kaplan, predstavnica muzeja “Jad Vašem” iz Izraela. I u Skoplju više manifestacija U Skoplju je komemorativni program počeo 12. marta gde su, nakon polaganja venaca cveća na spomenik žrtvama holokausta u fabrici duvana, svoja obraćanja imali Zoran Zaev predsednik Vlade Republike Makedonije, zatim Bojko Borisov – premijer Vlade Bugarske i Berta Romano – Nikolić, predsednica Jevrejske zajednice u Republici Makedoniji. Dodajmo da je dan pre ovoga, održan komemorativni koncert posvećen tragediji jevrejskog naroda u izvođenju Makedonske filharmonije, na kome je prigodni govor održao predsednik R. Makedonije, Đоrđe Ivanov. Bugarski premijer Borisov priključio se makedonskom premijeru Zaevu na Maršu živih, koji je krenuo ispred Muzeja grada Skoplja, a završio se u fabrici duvana, gde se nalazi spomenik posvećen makedon-

skim Jevrejima, žrtvama holokausta. Na komemoraciji su učestvovali predstavnici Jevrejske zajednice Bugarske u sastavu zvanične delegacije Bugarske. Prisustvo bugarskog premijera Bojka Borisova na komemoraciji u Skoplju, gde je položio venac cveća na spomenik poginulim makedonskim Jevrejima, novinari su iskoristili da ga pitaju zašto, kada je već došao na obeležavanje 75-godišnjice od pogibije makedonskih Jevreja, nije našao za shodno da se izvini jevrejskom narodu zbog Holokausta i uloge Bugarske u tome, kao što je to nekada uradio nemački predsednik Vili Brant pri poseti jevrejskom getu u Varšavi, na šta je Borisov rekao da su to učinili nacisti. Na komemoraciji i na Maršu živih učestvovali su i ministar spoljašnjih poslova Poljske, Jacek Čaputovič, koji je zajedno sa makedonskim ministrom za spoljne poslove Nikolom Dimitrovim položio cveće na spomenik poginulim Jevrejima u fabrici duvana, a to su učinili i članovi delegacije na čelu sa predsedavajućim Saveta ministara BiH Denisom Zvizdićem, zatim poslanici i dr. Svi oni su učestvovali na plenarnoj sednici Skupštine Republike Makedonije, posvećene 75-godišnjici od deportacije makedonskih Jevreja u logor smrti Treblinka, u okupiranoj Poljskoj. Komemorativni program završio se 14. marta, kada je u Muzeju Holokausta u Skopju prikazan dokumentarni film Hleb sećanja italijanskog reditelja Luiđija Faćinija. Time je obeleženo i italijansko predsedavanje Međunarodnoj alijansi za sećanje na Holokaust. Pre projekcije publici su se obratili Goran Sadikario, direktor Muzeja Holokausta u Skopju, Berta Romano-Nikolić, predsednica Jevrejske zajednice u RM i Karlo Romero, ambasador Italije u Republici Makedoniji. 9


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Povijest židovske vjerske zajednice u Opatiji Sanja Simper IZVORI Osnovne obavijesti o postanku i razvoju židovske zajednice na obalnome području liburnijske Istre ili opatijske židovske zajednice crpimo iz izvješća Bernarda Nathana, predsjednika međuratne Židovske općine Opatija (Comunità israelitica di Abbazia). Izvješće je Nathan napisao Savezu jevrejskih općina Jugoslavije u Beogradu u prosincu 1963. na temelju sačuvane dokumentacije i osobnih sjećanja te djelomično rekonstruirao njezinu povijest kako bi “ostao sačuvan spomen na veliki trud u osnivanju jedne male, ali uzorno djelujuće, židovske općine”. BAZAR MANDRIA Jezgra opatijske židovske zajednice nastala je relativno kasno, tek posljednjih godina 19. stoljeća, u vrijeme intenzivnoga ulaganja bečkoga Društva južnih željeznica u razvoj opatijskoga morsko-klimatskoga lječilišta. Privučeni ubrzanim gospodarskim razvojem, prvi su se Židovi doselili u Opatiju 1892. kada je Društvo u središtu grada izgradilo zgradu Bazara Mandrije. Tu su imali svoje poslovne prostore, a stanovali su u obližnjoj zgradi izgrađenoj u tu svrhu. Sljedećih se godina broj doseljenika povećao, a do kraja 19. st. u Opatiji je stalno prebivalo sedamdesetak Židova. PRVE ŽIDOVSKE INSTITUCIJE U početku među njima nije bilo zajedništva, s obzirom na to da u Opatiji nisu postojale židovske institucije. Također nije bilo ni mogućnosti učlanjenja u obližnju riječku Židovsku općinu, s obzirom na to da je Rijeka u državno-pravnom smislu bila u ugarskome, a Opatija u austrijskome dijelu 10

Austro-Ugarske Monarhije. Opatijski su Židovi pravno potpadali pod Židovsku općinu Trst, prema zakonskoj odredbi austrijskih vlasti od 21. ožujka 1890., kojom je jurisdikcija ove općine bila protegnuta na područje austrijske Istre. Na čelu im je u početku bio Privremeni odbor, osnovan radi zaštite religijskih interesa. Odbor je značio početak organiziranoga djelovanja zajednice. Njegovo je osnivanje potakla odluka opatijskih općinskih vlasti o novome groblju, na kojemu su, osim posebno predviđenih parcela za katolike i protestante, na rubnome dijelu bile predviđene parcele za nevjernike i samoubojice. Ovakvim su rješenjem Židovi svrstani u nevjernike. Ogorčeni, odlučili su se okupiti i organizirano protestirati. Tada je odlučeno da se osnuje Društvo za promicanje izraelićanske vjerske općine u Opatiji (Verein zur Förderung einer israelitischen Kultusgemeinde in Abbazia), pripremi statut, te kupovinom općinskoga terena pripremi gradnja vlastitoga groblja. Odbor je, također, dobio zadatak brinuti se za organizaciju bogoslužja na velike blagdane, te za održavanje vjerskoga obreda tijekom sahrane preminulih u Opatiji. Odluka o institucionalnome djelovanju nije se javila samo zbog potreba povećanoga broja pripadnika zajednice, već i zbog stalne prisutnosti sve većega broja židovskih turista u Opatiji. Njihovo će prisustvo ostati trajnom značajkom opatijskoga turizma do sredine 1930-ih godina. Društvo za osnivanje židovske vjerske zajednice u Opatiji konstituirano je kada su nadležni organi u Trstu odobrili njegov Statut 1911. Za predsjednika je bio izabran Sigmund Kurz, za

blagajnika Moritz Tipograf, a za tajnika Bernard Nathan; izabrani su i članovi uprave. Od sada se o poslovima zajednice Društvo moglo skrbiti na legalan način. Tako je na blagdane bilo organizirano bogoslužje u unajmljenome prostoru, a predvodnik molitve dolazio je iz Rijeke. Društvo je imalo dogovor s riječkom Chevra Kadischa, čiji su dužnosnici po potrebi bili na raspolaganju u Opatiji. Nakon toga se u duhu važećih austrijskih zakona prišlo sastavljanju Statuta Židovske vjerske općine koji je nadležno ministarstvo u Beču odobrilo tek 1915. godine. S obzirom na to da je većina muških članova zajednice bila odsutna zbog Prvoga svjetskog rata koji je bio u tijeku, konstituiranje općinske uprave odgođeno je do njegova završetka. ŽIDOVSKO GROBLJE U OPATIJI Židovsko groblje u Opatiji po svojim je stilskim obilježjima tipično srednjoeuropsko aškenasko groblje kakva su građena krajem 19. stoljeća te početkom 20. stoljeća; danas čuva sjećanje na neke od prvih opatijskih židovskih obitelji: Szigeti, Nathan, Gelles, Tipograf, Kaddisch, Breiner. Nažalost, u ratnim je pustošenjima uništen stari plan groblja u kojemu su bila popisana imena svih tamo pokopanih osoba. Izgrađeno je u nastavku opatijskoga općinskog groblja, na zemljištu prvobitno neuređenome, stjenovitome i strmom. Gradnja mu je započela 1908. na površini od oko 3000 metara kvadratnih otkupljenoga općinskog zemljišta. Prema planu bila je predviđena izgradnja triju razina i mrtvačnice. Zbog velikih troškova gradnja će biti završena tek 1912.

izgradnjom prve razine koja i danas služi svojoj svrsi. Prva je na groblju bila pokopana Henrietta Kaddisch. Završni će radovi na izgradnji biti obustavljeni zbog financijskih poteškoća i izbijanja Prvoga svjetskog rata. DRUŠTVENI I GOSPODARSKI POLOŽAJ OPATIJSKIH ŽIDOVA Doseljavanje Židova u Opatiju nastavilo se i tijekom prvih desetljeća 20. st. Doseljenici su financijskom i stručnom raspoloživošću pomogli razvoj gospodarskih djelatnosti značajnih u turističkoj ponudi opatijskoga lječilišta. Pretežno su se bavili trgovinom, hotelijerstvom, liječništvom – bili su vlasnici prvih opatijskih sanatorija. U opatijskome su poslovnom životu, prema sjećanju nekih suvremenika, židovski poduzetnici početkom stoljeća imali vodeću ulogu. Tako je obitelj Gelles imala butik u prizemlju Vile Devana i trgovinu na gradskoj tržnici, obitelj Nathan posjedovala je trgovinu cipela, obitelj Münz trgovinu slatkiša u prizemlju svoje vile, a na stražnjoj strani Bazara Mandrije nalazila se ritualna mesnica Židova Husza. U blizini su se nalazile trgovačka radnja obitelji Kaddisch i ljekarna Mihaela Sternbacha. U ovoj će ljekarni njegov sin Leo, budući znanstvenik svjetskoga glasa, čije je otkriće, Valium, obilježilo razvoj farmacije i medicinske znanosti 20. stoljeća, napraviti svoje prve “kemijske eksperimente”. Mnogi su se bavili turističkom djelatnošću – bili su vlasnici ili direktori hotela te putničkih agencija. Tako je obitelj Breiner, podrijetlom iz štajerskoga Gleichenberga, držala pansion u čijemu se prostoru, kao i u nekim drugim židovskim ugostiteljskim objek-

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA tima, subotom obavljalo bogoslužje za potrebe domaćega stanovništva i židovskih turista; u istom je pansionu djelovala ritualna kuhinja. Ritualna kuhinja djelovala je i u brojnim drugim opatijskim židovskim pansionima. S obzirom na to da je Opatija svoj razvoj otpočetka usmjerila prema lječilišnome turizmu, brojni su židovski liječnici na prijelazu stoljeća, kao i u međuraću, ovdje otvorili svoje ordinacije i sanatorije: prvi sanatorij u Opatiji otvorio je Ignaz Schwarz 1888., to je danas hotel Opatija; dr. Julius Mahler iz Mađarske otvorio je na Dražici sanatorij za srčane bolesnike (kasnije hotel Royal); dr. Stephan Isor Stein je 1904. u svojoj vili otvorio Zander – institut sa spravama za masažu i gimnastiku; braća Victor i Zoltan Lakatos preuzeli su sanatorij za ortopedske i kirurške rekonvalescente te ginekološke i internističke bolesnike, koristeći kao depandansu sanatorija Vilu Jeanette; liječnici Adela i Karlo Horvat preuzeli su sanatorij Mahlerovih, te istovremeno vodili i sanatorij za djecu u Vili Flora; dr. Rosenberg vodio je lječilište peštanskih tiskarskih sindikata u Vili Guttenberg. Bilo je među njima i obrtnika, arhitekata, inženjera, odvjetnika i učitelja. Kozmopolitski je ambijent grada nudio Židovima, kako domaćim tako i stranim, veliku mogućnost integracije u svojoj društvenoj zajednici. Zaštita religijskih interesa pripadnika zajednice, kao i židovskih posjetitelja Opatije, bit će trajnom preokupacijom općinske uprave koja se, usprkos visokom stupnju integracije ili čak asimilacije pripadnika zajednice, trudila u njegovanju specifičnosti židovskoga vjerskoga i kulturnog identiteta u Opatiji. Opatijski su Židovi većim dijelom bili iz zemalja srednje i istočne Europe, s prevladavajućim udjelom mađarskih Židova. Služili su se njemačkim, talijanskim i hrvatskim jezikom u svakodnevnoj komunikaciji ili u javnoj upravi, a u obitelji su govorili mađarskim, poljskim i češkim jezikom; malobrojni su govorili jidiš.

OSNIVANJE ŽIDOVSKE VJERSKE OPĆINE U OPATIJI Kraj rata donio je raspad Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno talijansku okupaciju, a potom i uključenje Liburnije u Kraljevinu Italiju 1920. godine. Promjena državno-pravnoga okvira nije se odmah odrazila na društveni i gospodarski položaj opatijskih Židova, mnogi su među njima uzeli talijansko državljanstvo. Konačno se krajem 1922. opatijska zajednica pravno izdvojila iz tršćanske Židovske općine kada su talijanske vlasti potvrdile Statut nove Židovske vjerske općine sa sjedištem u Opatiji. Bila je to najmlađa i, prema riječima predsjednika Bernarda Nathana, najmanja židovska općina u Kraljevini Italiji koja je, prema vlastitim evidencijama, početkom 1930-ih imala oko 250 članova. (Broj će se pripadnika zajednice uvećati priljevom njemačkih, austrijskih, poljskih i dr. izbjeglica u Opatiju nakon uspona Hitlera na vlast te početkom primjene Nürnberških zakona 1935. u Njemačkoj, zatim osobito u razdoblju nakon Anschlussa Austrije 1938. godine). Od početka 1930-ih djelovat će pod okriljem Zajednice talijanskih židovskih općina u Rimu (L’Unione delle comunità israelitiche di Roma) koja je u ono vrijeme bila utemeljena kako bi službeno predstavljala ukupne židovske interese pred fašističkom vlašću Kraljevine Italije. Za prvoga je predsjednika Općine bio izabran Mihael Sternbach, ljekarnik, koji će funkciju obnašati do emigracije u Poljsku 1924. Dopredsjednik je bio Bernardo Nathan, blagajnik Leopold Büchler; a članovi uprave: Morizt Gelles, dr. Josef Glück, dr. Jakob Kurz, Bernardo Weiss, Salamon Stern, N. Lang, Bernard Mühlrad, Salamon Lamm, Koloman Farkas, Moritz Tipograf i Franz Sterk. Sternbacha će zamijeniti Nathan koji će ostati predsjednikom do fašističke internacije u južnu Italiju 1940. godine. 11


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA građevinu”, kakvom ju je zamišljao predsjednik B. Nathan, izradio je arhitekt Geza Angyal. Gradnja hrama će zbog financijskih problema Općine nažalost biti odgođena do daljnjega.

Mihael A. Sternbach, 1920., prvi predsjednik Židovske općine Opatija

OPATIJSKA SINAGOGA Sredinom 1920-ih odlučeno je da se započne s izgradnjom hrama, s obzirom na to da se narasla zajednica sve teže suočavala s problemom prostora za održavanje bogoslužja. U tom su smislu za veće blagdane redovito unajmljivane hotelske dvorane, bogoslužje je u njima držao šohet koji je dolazio iz Rijeke. Kasnije je Općina zaposlila osobu koja je obavljala funkcije kantora i šoheta te skrbila o vjerskoj poduci djece. Konačno je, nakon kupnje zemljišta 1925. u parku Vile Mandria u središtu Opatije, uz financijsku potporu bogatijih članova Općine i uz potrebne dozvole vlasti, u siječnju 1926. svečano položen kamen temeljac novoga hrama. Bilo je zamišljeno da gradnju financijski podupru židovske općine u Italiji. Također se htjela iskoristiti činjenica da se godina početka gradnje podudarala s 25. obljetnicom vladavine kralja Viktora Emanuela III. te je cijela akcija, kako bi se dobio dodatni publicitet i olakšalo prikupljanje financijskih sredstava, nazvana “Gradnjom jubilarnoga hrama Viktora Emanuela III.”. U međuvremenu su talijanske vlasti dale potrebne dozvole za gradnju hrama. Nacrt “za jednu dostojanstvenu, impozantnu 12

Problem prostora sinagoge trajno će biti riješen 1928. kupnjom zgrade hrvatskoga kulturnog doma “Zora” u neposrednoj blizini u kojoj će, uz pomoć talijanskih židovskih općina, biti opremljen prostor za sinagogu u dvije sale: u jednoj će se urediti velika sinagoga, u drugoj manja, za opatijsku ortodoksnu židovsku skupinu. Židovska općina u Trstu poklonila je vrijedan mramorni aron hakodeš iz staroga hrama u židovskome getu u Trstu; od židovskih općina u Trstu, Anconi i Livornu dobili su seforime; rimska općina je poklonila skupocjenu srebrnu lampu, a jedna bečka obitelj stari oltarni zastor. Općina je uskoro zaposlila vlastitoga šoheta, te rabina koji se brinuo i o vjerskoj poduci najmlađih (prema internome izvještaju opatijske židovske općine, u Opatiji je 1930. bilo četrdesetero djece koja su primala vjersku obuku). Ovakvo je rješenje zadovoljavalo i sve brojnije židovske posjetitelje Opatije, koji su masovno posjećivali sinagogu, osobito za većih blagdana. 1930-ih opatijska je Općina uspjela sačuvati svoju upravnu samostalnost u odnosu na riječku židovsku općinu. To je bilo važno i zbog turističkih potreba, kao i zbog činjenice da su se bogoslužje i molitva mogli voditi i na njemačkome jeziku, po čemu je ova općina bila iznimka u Italiji. Nakon uspona Hitlera na vlast u Njemačkoj, osobito od sredine 1930-ih u opatijskome je području zabilježen znatan priljev njemačkih, austrijskih i poljskih Židova izbjeglica, od kojih će se neki i trajno naseliti. Dio će tražiti mogućnost emigracije u Palestinu, u čemu će im opatijska općina pomagati financijski i preporukom za smještaj u Palestinskome domu u Trstu koji je pružao asistenciju pri iseljavanju u Palestinu.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

ANTIŽIDOVSKI ZAKONI KRALJEVINE ITALIJE U Kraljevini Italiji su neočekivano za pripadnike židovske zajednice u ljeto 1938. objavljeni antižidovski zakoni (Provvedimenti per la difesa della razza italiana). Ta je činjenica unijela paniku i užas među talijanskim Židovima. Ovim su zakonima Židovima drastično ograničena građanska prava što ih je prisiljavalo na iseljavanje; oduzeta im je mogućnost školovanja u državnim školama i sveučilištima, izbačeni su iz svih državnih i javnih djelatnosti, ograničena im je gospodarska aktivnost. I u opatijskoj su židovskoj zajednici bile brojne tragične posljedice: najprije su iz Opatije iselili židovski imigranti, odnosno one obitelji koje nisu imale status talijanskih državljana, a također su i talijanski državljani pokušali dobiti dozvole i novčanu pomoć za iseljenje. Iseljavali su u zemlje zapadne Europe, sjeverne i južne Amerike, na Bliski istok i u Aziju. Iseljavalo se većim dijelom stanovništvo mlađe životne dobi, praćeno onima kojima je oduzeto talijansko državljanstvo. Ostalima koji su odlučili ostati životne će se prilike znatno promijeniti, osobito s obzirom na mjere ograničenja ekonomske djelatnosti. Mnogi su opatijski restorani, hoteli, sanatoriji i trgovine tada morali biti zatvoreni, odnosno likvidirani i prodani u bescjenje. Neki su članovi istupili iz Općine, nekolicina ih se pokrstila, broj članova se smanjivao. Djeca su izbačena iz opatijskih državnih škola, nastavak školovanja će im biti omogućen u Rijeci gdje je osnovana posebna državna osnovna škola za djecu “židovske rase”, a za onu srednjoškolskoga uzrasta u školi pri Židovskoj općini Rijeka. Antisemitske poruke i natpisi na zidovima zgrada u Opatiji, prisjeća se predsjednik B. Nathan, zagorčavali su svakodnevni život. Progoni će se nakon ulaska Italije u rat 1940. pojačati uvođenjem mjera internacije u sabirne logore za Židove strance, te prisilnoga rada. Zgradu u kojoj se nalazilo sjedište Općine i sinagoga okupirala je fašistička omladinska organizacija (GIL), oprema sinagoge je tada bila raznesena, no dio arhiva će se ipak uspjeti sačuvati.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NACISTIČKA OKUPACIJA I USPOSTAVA “OPERATIVNE ZONE JADRANSKO PRIMORJE” Nakon kapitulacije fašističkoga režima Kraljevine Italije u rujnu 1943., Opatiju su zauzele njemačke postrojbe. Prva su sustavna uhićenja preostalih Židova započela u ožujku 1944., a nastavit će se do veljače 1945. godine. Svi su uhićeni prolazili istim putem, koji je, preko sjedišta njemačke policijske ispostave na Sušaku, gdje se nad njima provodio istražni postupak ispitivanja o dragocjenostima, prilikom kojega su bili zlostavljani, vodio u nacistički lo-

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA EPILOG Židovska općina Opatija, usprkos nastojanju predsjednika Bernarda Nathana koji je preživio tako što je nakon njemačke okupacije pobjegao sa svojom obitelji u sjevernu Italiju, nije obnovljena nakon Drugoga svjetskog rata; njezin je pravni sljednik postala Židovska općina Rijeka. Zgrada u kojoj je bila sinagoga prodana je hrvatskome kulturnom društvu, odnosno Općini Opatija. Aron hakodeš opatijske sinagoge, poklon tršćanske Židovske općine je, prema Nathanovim riječima, prilikom rastavljanja bezobzirno uništen, pojedini su njegovi djelovi

Učenici Škole za učenike židovske rase, Kozala, Rijeka, osnovane nakon uvođenja protužidovskih zakona (vl. Lea Baruch).

gor Risiera di San Sabba u Trstu. Tamo je veći dio opatijskih Židova ubijen, a ostali su odvedeni u logor Auschwitz. Opatijska židovska zajednica djelovala je svega 50-ak godina tijekom kojih su njezini pripadnici kao posljedica završenih emancipacijskih procesa u Austro-Ugarskoj Monarhiji već potpuno integrirani unutar lokalne zajednice. Njezin je kraj započeo s fašističkim progonima nakon objave antisemitskih zakona Kraljevine Italije, a završio s deportacijama u nacističke logore smrti, u okviru nacističkoga plana o “konačnome rješenju židovskoga pitanja”, što je opatijske Židove odvelo ususret tragičnoj sudbini kojoj je izbjegla samo nekolicina.

pobacani u dvorište zgrade kao bezvrijedan građevinski otpad, pretvoreni u krhotine. Nathan je, prethodno sakupivši imena stradalih, uz pomoć kamenoklesara izradio nacrt spomenika u spomen svojih istovjernika, žrtava nacifašističkih progona. Probrao je mramorne dijelove i dao ih ugraditi u postolje spomenika: ono ima umjetničku vrijednost, mramorno je djelo u baroknom stilu na kojemu se nalazi medaljon od crnoga mramora sa zapisom na hebrejskome jeziku. Danas je zapis zbog dotrajalosti slabo čitljiv. Iznad postolja nalazi se ploča u koju su upisana imena 52 žrtve. Spomenik je, zahvaljujući Nathanu koji je sakupio i potrebna financijska sred-

stva za njegovo podizanje, svečano i u nazočnosti predstavnika lokalne vlasti, brojnih građana i uzvanika, među kojima i predstavnika Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, otkriven 1. svibnja 1955. na opatijskome židovskom groblju, povodom 10. godišnjice oslobođenja Opatije od okupatora (1945. – 1955.). Istovremeno je, uz prigodni program, na opatijskome groblju otvoreno novouređeno partizansko groblje na kojemu su pokopani posmrtni ostatci 83 boraca. Prema Nathanovim riječima, njegova je aktivnost za Općinu “s tim činom pijeteta” bila okonča-

na, te je na kraju zaključio: “Ostala mi je jedino još zadaća da svake godine pred Kol-nidrom na spomeniku zapalim svjetiljku i izgovorim kadiš.” Bernard Nathan, fragment iz govora na otkrivanju spomenika 1. svibnja 1955. godine: “Ja kao bivši predsjednik Židovske općine u Opatiji, držao sam da mi je dužnost i životna zadaća da uz pomoć nadležnih čimbenika podignem ovim nevinim žrtvama nacifašizma spomenik, s imenima ovih mučenika, da bi se time odala počast njihovoj uspomeni, a i da bi se potomstvu objavilo, te kako bi ono saznalo za taj strašan, barbarski zločin. […] Ovo se ne može i ne smije zaboraviti!”. 13


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Židovi u Metkoviću 1877. – 2001. Ivo Mišur Danijel Rodriga (Daniel Rodriguez) prvi je Židov koji se poimence spominje u gradu na Neretvi. On je bio sefardski Židov koji se u izvorima spominje već 1549. godine kao stanovnik Mostara. Iz svojega sjedišta u Drijevu (Gabela), gdje se nalazila skela za pretovar robe, izvozio je osmanske proizvode u Italiju. Predlagao je da Split postane glavna luka za izvoz pa je inicirao podizanje splitske trgovačke skele (Splitska skela), a zalagao se i izgradnju carinarnice s lazaretom u Splitu. Splitska je luka počela s radom 1592. Volovskom kožom je preko Gabele trgovao i Moise Chasan. Budući da su Židovi tradicionalno bili vezani za trgovinu, zasigurno je bilo još židovskih trgovaca koji su poslovali preko gabelske skele. Židovi su tijekom stoljeća živjeli u Dubrovniku i Splitu, kao važnim trgovačkim sjedištima. Metković je dugo slovio kao “austrijski Sibir”, a značaj dobiva tek okupacijom Bosne i Hercegovine i promjenom austro-ugarske državne politike (nach Osten). Razvija se luka, grade se cesta i željeznica prema Mostaru. Prvi metkovski Židov kojemu znamo ime bio je Salomon Levi Merkadić. On je bio osmanski carinski činovnik koji je doselio iz Bosne. Rođen je 1845. godine. Prezime Merkadić je slavenizirano od španjolskoga merkado. Oženio se 1871. Rahelom Jani, zvanom Adela, dubrovačkom Židovkom rođenom 1851. godine. Vjenčao ih je njezin otac, vicerabin Salomon Jani. U ostavštini sarajev14

skoga veletrgovca Hašimage Glođe nalazi se devetnaest pisama koje mu je Merkadić uputio iz Metkovića. Na popisu stanovništva iz 1880. godine u Metkoviću se nalazi šest Židova, a među njima su i Salomon i Adela s djecom. Godine 1877. spominje se i Židov prezimena Haim, koje je također sefardsko. Povećanjem broja Židova u Dalmaciji pojavila se potreba za uspostavom vjerske organizacije. U Dubrovniku i Splitu su 1892. godine osnovane Židovske općine. Vjernici iz Metkovića potpali su pod splitsku općinu. Nije poznato jesu li Merkadići ostali živjeti u Metkoviću, ali prema popisu stanovništva 1910. godine u Metkoviću su živjela četiri Židova. Deset godina poslije nalazi se šest Židova, a 1921. sedam. Popisi za 1931. godinu nisu iskazivani prema naseljima pa ne možemo znati koliko je Metkovaca bilo židovske vjere. Ono što se sigurno zna je da su te godine u Metkoviću živjeli Ašekenazi. Riječ je o obitelji Milana Weissa, rođenoga 1898. u Ludbregu. U Metkoviću mu se rodio sin Vilko 1931., a 1937. sin Milan. Weissovi već 1941. nisu živjeli u Metkoviću jer se Slavko Weiss te godine rodio u Gradcu, mjestu Milanove druge žene Anke Srzić. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Weissovi su se skrivali u Splitu u Marcelinovoj ulici br. 6. Na tom su broju bili prijavljeni Milan, njegova tri sina te Milanova majka Cecilija, rođ. Singer u Koprivnici. Weissovi su preživjeli rat i nisu kao

mnogi Židovi odselili u Izrael. Na židovskome dijelu groblja Lovrinac pokopana je 1949. Cecilija Weiss. Milan je preminuo 1961. u Splitu. Slavko Weiss je preminuo 2016. u Splitu, a Milan (mlađi) iste godine u Sinju. Za vrijeme rata u Metkoviću se skrivala Matilda Čip, pravim imenom Mazalta, djevojačkoga prezimena Levi, rođena u Sarajevu 1908. godine. Nezin se otac zvao Rafael Sal Levi, a majka Luna. Matildin muž Alfred Čip je preminuo je 1972. godine. Njihove dvije kćeri, Lilika i Magdalena, udale su se i imaju djecu. Sklonište od progona je u Metkoviću pronašla Loti Altarac. Na Visokoj školi u Sarajevu je studirala Loti Altaraj. S njome je studirala prijateljica Ksenija Guina iz Metkovića. Nakon njemačke okupacije Sarajeva, u proljeće 1941. počeo je progon Židova. Loti je tada imala devetnaest godina. Guine su ponudile Loti da živi s njima u Metkoviću koji je tada bio u talijanskoj okupacijskoj zoni. Loti je došla u Metković u listopadu iste godine te se s lažnim dokumentima skrivala godinu i pol, sve do sloma Italije kada su Nijemci okupirali grad. Tada je Loti otišla u Italiju gdje je dočekala kraj rata. Njeni roditelji i mlađa sestra ubijeni su u Jasenovcu. Nakon rata Loti se vratila u Jugoslaviju, udala se i postala doktor znanosti. Marija Guina, majka Lotine prijateljice Ksenije, 1995. godine proglašena je Pravednikom među narodima. Na Glibuši se kod Šiljega skrivao Leon Levi, pod imenom Jago. Obitelj

Čip (vjerojatno je bio rođak Matilde Levi, udane Čip) omogućila mu je da se skriva kod njihovih prijatelja, obitelji Šiljeg. Predstavljali su ga kao ujaka iz Amerike. Svojim je ponašanjem i govorom odskakao od seljana. Bio je uhićen pod optužbom suradnje s partizanima, ali njegov identitet nije otkriven. Proveo je četrnaest mjeseci skrivajući se. Nakon oslobođenja Metkovića priključio se partizanima, a 1949. odselio se u Izrael. Nitko od njegove obitelji u Sarajevu nije preživio rat. Bračni par Pera i Stanko Šiljeg su 2001. godine proglašeni Pravednicima među narodima. U Kuli Norinskoj, na današnjoj adresi Neretvanska 3, skrivala se obitelj Stark iz Sarajeva. Otac obitelji bio je željezničar pa su se 1942. smjestili u željezničarsku kuću. U Pulu su se preselili 1944. godine. Nakon rata odselili su se u Zagreb gdje je Jelena završila likovnu akademiju. Obitelj se 1949. preselila u Izrael, u gradić Aškelon, u kojemu je Jelena Stark

Leon Levi (Jago) postala Ilana Shafir. Ilana je 2009. godine posjetila Kulu. Ispričala je da

zapovjednikom. Samo zid ih je dijelio. Ilana vjeruje da su Talijani znali tko su oni, ali ih nisu izdali. U Kuli Norinskoj je živjela s roditeljima, bratom, sestrom te dvoje malih rođaka. Prema popisima stanovništva 1991. i 2001. godine u Metkoviću je živio jedan Židov, bila je to Matilda Čip. Popis 2001. je obavljen u ožujku, a Matilda je umrla u travnju iste godine. Pokopana je na židovskome dijelu groblja na Boninovu u Dubrovniku prema židovskome obredu. Deset godina poslije u Metkoviću se nijedna osoba nije izjasnila kao Židov.

Jelena Stark (Ilana Shafir) je veliku ulogu u njihovu skrivanju imao don Petar Bašić. Starkovi su stanovali u istoj kući s talijanskim

Iako nisu bili stabilna i kontinuirana zajednica (nijedna obitelj nije živjela generacijama u Metkoviću), Židovi su preko stotinu godina bili prisutni u gradu na Neretvi. U obiteljima Levi, Shafir i Altarac Metković će ostati u sjećanju kao grad čiji su stanovnici u teškim vremenima odlučili ostati ljudi. 15


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Anja Grabar jasni, postala je tradicija jesti mliječne proizvode kao dio proslave Šavuota.

Hag HaKatzir – blagdan žetve, Hag HaŠavuot – blagdan sedmica i Hag HaBikurim – blagdan prvih plodova. Tora opisuje ovaj blagdan na sva tri načina. Šavuot se uvijek slavi sedam tjedana nakon Pesaha, a kako brojenje toga perioda (sefirat ha-omer) započinje druge večeri Pesaha, Šavuot pada točno 50 dana nakon prvoga sedera. Stoga se taj blagdan ponekad naziva i Pentekost (prema grčkoj riječi za ῾pedeset’). Aceret (῾prekid’ ili ῾svečani zbor’) još je jedan naziv za Šavuot koji su koristili rabini u vrijeme Talmuda, a koji odražava njihovo gledište da je Šavuot zapravo zaključak Pesaha i perioda brojanja omera. Rabini su također nadodali i ime zeman matan toratejnu (vrijeme primanja Tore), jer se smatra da je upravo Šavuot vrijeme u kojemu su Židovi primili Toru na Sinaju. U tome rabinskom periodu mudraci su se usredotočili na Izlazak 19:1, gdje piše: “Prvoga dana trećega mjeseca nakon što su Izraelci izašli iz Egipta, toga su dana ušli u sinajsku pustinju.” Prema tome računanju, Izraelci su bili u podnožju Sinaja prvoga dana mjeseca Sivana. Šestoga Sivana, na dan Šavuota, oni su primili Toru. Povezujući Šavuot ne samo sa poljoprivrednom žetvom, već i sa danom primanja Tore, ovaj je blagdan postao mnogo značajniji pa je tako on danas najpoznatiji kao “rođendan Tore”. 16

Tako Šavuot obilježava dva glavna događaja. Prvi je žetva žitarica u rano ljeto. Drugi je davanje Tore na Sinaju sedam tjedana nakon izlaska iz Egipta. Prvi od njih određuje obred blagdana (jedan od tri hodočasnička blagdana u drevnom Izraelu) u kojemu su muškarci iz naroda trebali u Jeruzalem donijeti žrtve od prvih plodova svoje žetve. Drugi određuje značaj blagdana u judaizmu, povezujući ga s iskonskim događajem saveza između Boga i Izraela, prikazanim kroz Izraelovo prihvaćanje Božjega zakona. Budući da je Šavuot drevni hodočasnički blagdan, ne iznenađuje da se većina obreda odnosi na zajednicu. Ipak, postoje brojni običaji koji su povezani s osobnom praksom. Jedan od takvih je konzumiranje mliječnih proizvoda na Šavuot. Neki tu praksu povezuju sa “zemljom meda i mlijeka”, drugi smatraju da su Izraelci na dan primanja Tore simbolički bili poput novorođenčadi koja se hrani mlijekom, treći pak tvrde da je vrijeme toga blagdana bilo i vrijeme kada se proizvodio sir pa je stoga to bila logična prehrana... Iako razlozi za taj običaj nisu u potpunosti

Ruah Hadaša

prilika da židovski narod primi Božje zakone, već i da iskusi Božju ljubav. Ono što se dogodilo na Sinaju bio je osobni, licem u lice, susret s Bogom. Nisu samo zakoni to što je taj dan učinilo važnim, već osjećaj bliskosti između Boga i židovskoga naroda.

Šavuot Šavuot je blagdan s više naziva, od kojih svaki predstavlja drugi aspekt toga blagdana.

‫רוח חדשה‬

Velik dio blagdana fokusiran je na sinagogu. Posebna blagdanska čitanja uključuju srednjovjekovne poeme (pijutim) i knjigu o Rut. Mnogo je razloga za čitanje knjige o Rut. Među njima je taj što je vrijeme radnje te knjige upravo vrijeme žetve ječma, zatim Rutino prihvaćanje Naomine vjere koje je slika izraelskoga prihvaćanja Tore na Sinaju, te kralj David (spomenut na kraju knjige o Rut), za kojega se, prema rabinskoj tradiciji, smatra da je umro u ovo doba godine. Još jedan običaj je Tikun Leil Šavuot, cijela noć učenja. Šavuot je jedan od blagdana na koji se izgovara Halel (psalmi hvale) i održava se Jizkor (služba sjećanja).

Iskustvo na Sinaju nije bilo samo otkrivenje Božje istine, već, važnije od toga, otkrivenje Božje ljubavi. Tora je bila i ostala Božje ljubavno pismo Njegovu narodu.

Zanimljivosti o proslavi Šavuota u Izraelu • U Izraelu znate da se bliži Šavuot kada vam iz novina ispadne knjižica s receptima. Otprilike tri tjedna prije samoga blagdana izraelske su novine prepune sponzoriranih brošura i pamfleta koji obećavaju recepte za “najjednostavniji cheesecake” ili “najbrže blintzese” kojima možete zadiviti svoje goste. Društvene su mreže također prepune prijatelja i

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

prijatelja vaših prijatelja koji dijele svoje recepte za mliječne slastice i jela. • Nabavite vodene pištolje i kante... Šavuot je u Izraelu poseban zbog “vodenih borbi”. Pretpostavlja se da je razlog tomu taj što se Tora često povezuje s vodom. U mnogim gradovima diljem Izraela djeca se sakupljaju na ulicama, trgovima i u parkovima te “ratuju” vodenim pištoljima i vodenim balonima. Još jedan način proslave je pješačenje duž izraelskih rijeka. • Šavuot je blagdan u kojemu izraelski poljoprivrednici pokazuju svoje poljoprivredne vještine. Simbol blagdana je sedam vrsta plodova kojima je blagoslovljena zemlja Izrael – pšenica, ječam, grožđe, smokve, nar, masline i datulje. U drevna je vremena Šavuot bio dan kada su se žrtve od prvih

plodova i prvorođenih životinja donosile u Hram. Danas poljoprivrednici iz raznih dijelova zemlje donose prvine svoga voća i povrća u Jeruzalem – predsjedniku. Godišnje “hodočašće” u predsjedničku rezidenciju najvažniji je događaj za poljoprivredne zajednice. • Stoljećima je bio običaj učiti cijelu noć kao iskupljenje za pogrešku Izraelaca što su zaspali onoga jutra kada su trebali primiti Toru. Tikun Leil Šavuot, “ispravak noći Šavuota”, povezuje ljude svih denominacija sa sinagogama, kazalištima, školama i sl. u učenju tijekom noći. Većina ljudi dolazi u bijelome (u boji čistoće). Iako su ovaj običaj započeli rabini i učenjaci Tore , danas možete naći govornike iz svih područja – pjevače, glumce, profesore, pisce, duhovne vođe i dr. koji te noći drže predavanja.

Šavuot je vrijeme radosti jer je to vrijeme kada su Bog i Izrael simbolično ušli u brak, u procvat njihova odnosa. Na Šavuot slavimo to što smo dobili pravila igre – jer bez pravila nema ni igre. Na taj se dan radujemo jer smo postali igrači u igri života. Jer, ako nema ispravnoga i pogrešnoga, kakvu onda razliku čini ono što radimo? Ako nema nečega što se može prekršiti, onda nema ni nečega što se može ispuniti. Čak ni košarku ne možemo igrati bez pravila, a kamoli živjeti svoj život! Bez pravila života koja nam daje Tora, svijet bi bio samo jedan veliki kaos, a naši bi izbori bili besmisleni. Međutim, Tora je mnogo više od samih pravila života. Tora je živi susret s Bogom. Božja objava na Sinaju nije bila samo 17


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

70 godina Države Izrael Rachel Neiman / prevela Dolores Bettini

Od osnutka Države Izrael 1948. godine, svake godine za Dan neovisnosti objavljuje se službeni poster. Neke su od njih kreirali vodeći izraelski umjetnici.

uzet iz izjave o neovisnosti: “Ovo pravo je prirodno pravo židovskoga naroda da bude gospodar vlastite sudbine, kao svi drugi narodi, u svojoj suverenoj državi.”

Često ovi plakati služe kao didaktički alat koji ilustrira temu te godine. U svakom slučaju oni predstavljaju trenutak u izraelskoj nacionalnoj povijesti: njezine brige i postignuća tijekom protekle godine, kao i nade i ciljeve u nadolazećoj.

Deset godina kasnije, 1958. godine, izraelski su se arheolozi upustili u nešto što će postati poznato kao drugo zlatno doba biblijske arheologije, a nacionalna strast za otkrivanjem korijena predaka odrazila se i na posteru Dana neovisnosti izraelske kiparice, slikarice i grafičarke Miriam Karoly.

U izraelskome Državnom arhivu čuvaju se svi posteri svih prethodnih 70 godina, a ovdje ćete vidjeti samo neke od najljepših i najistaknutijih. Godine 1949., na prvu godiš-

njicu, raspoloženje je sumorno, a plakat je u socrealističkom stilu izradio nagrađivani izraelski slikar, ilustrator i dizajner Johanan Simon. Tekst je pre-

Novo desetljeće i novi naraštaj rođenih Izraelaca, sabri, proslavljen je ovim posterom iz 1960., umjetnika, slikara i

grafičara Kopela Gurwina. Gurwin je dizajnirao i jedan od najupečatljivijih postera u čast Dana neovisnosti: tapiseriju za dvadesetu godišnjicu 1968. godine. Krajem 1960-ih i tijekom 1970-ih izraelski su umjetnici bili pod utjecajem kontrakulture u glazbi i umjetnosti pa se to odrazilo i na postere koje su izrađivali povodom Dana neovisnosti. Ti su posteri slu-

žili i kao edukativni materijal mladim Židovima iz dijaspore, od kojih su mnogi provodili neko vrijeme u Izraelu, i kao šarena dekoracija u spavaonicama. To je dobilo svoj izraz i u posteru povodom 23. Dana neovisnosti 1971. god. kroz prikaz sabre, ovaj put ne kao rasplesanoga pionira udarnika, nego kao dijete cvijeća. Autor je opet Gurwin. Godine 1976., za 28. godišnjicu, poster je izradila izraelska

umjetnica Siona Šimši. Sljedeće su godine za 29. Dan neovisnosti Ora i Elijahu Schwartz izradili tapiseriju posvećenu 10. godišnjici ujedinjenja Jeruzalema. Godine 1996., s pojavom dot. com ere i onoga što će biti nazvano start-up nacijom, poster Dana neovisnosti slavi “obrazovanje i industriju” računalnom grafikom Shmuela Zafranija. Godine 2009. stota godišnjica prvoga modernoga židovskog grada, Tel Aviva, s arhitektonskom poviješću od Bauhausa do Azrielija, raspoznaje se na posteru povodom 61. godine neovisnosti. Autori su Ohad Elimeleh i Avi Haltovski. Cjelokupnu galeriju postera možete pogledati na stranici Izraelskoga državnog arhiva pod naslovom: Nostalgia Israel website

18

19


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Znanstvenik koji je iz ruskoga geta stigao do predsjednika Izraela Gil Troy / prevela Dubravka Pleše

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

kasnije, Zavod za kemiju Sveučilišta u Manchesteru postavio ga je za višega predavača. U Manchesteru je živio sljedeća tri desetljeća. Dr. Charles Weizmann bio je vrlo civiliziran, potpuno predvidljiv Britanac, sasvim drukčiji od česte neotesanosti i kaotičnosti stanovnika geta. Weizmann se tako uzdigao na znanstvenoj i društvenoj ljestvici jer su njegova postignuća na polju primijenjene biokemije bila vrlo značajna. Poznajemo ga kao oca industrijske fermentacije koji je naveo bakterije da masovno proizvode vlo korisne prirodne tvari, kako u industriji tako i u vojsci. Kada je 1914. godine započeo Veliki rat, Britancima je trebalo hlapivo organsko otapalo, aceton, kako bi proizveli kordit za barut. Minerali iz kojih se proizvodi aceton obično dolaze iz Njemačke, ali sada je Weizmann pronašao način da umjetnim procesima porazi Njemačku.

Život dr. Charlesa Weizmanna prati putovanje židovskoga naroda od žrtava do povijesnih čimbenika u vlastitoj domovini. Dr. Charles Weizmann iz Manchestera u Engleskoj, koji je patentirao 110 izuma, rođen je 1874. kao Chaim ben Ozer duboko u ruskome židovskom getu veličine 1274 kvadratna kilometra. Danas ga poznajemo kao Chaima Weizmanna, prvoga izraelskog predsjednika. Promjena Weizmannova imena pomaže nam objasniti cionizam i modernu židovsku revoluciju danas, 20

kada Izrael slavi 70 godina. Njegova pretvorba iz stanovnika geta u prvoga predsjednika Izraela nalikuje putovanju židovskoga naroda, njegovoj pretvorbi iz često pasivnih žrtava do povijesnih čimbenika u vlastitoj domovini, baš onako kako to žele svi liberalni nacionalisti. Chaim ben-sin-Ozera preživio je muke ruskoga antisemitizma. Ali, istovremeno je imao silno poštovanje prema kulturnoj autonomiji Židova rođenoj baš zbog antisemitizma. Darovito dijete brzo je shvatilo da iz te situacije postoje dva načina izlaska: put Prosvjetljenja i ovladavanja znanošću kao “Char-

les Weizmann”, te put cionizma i uspostave židovskoga dostojanstva kao “Chaim”, što je bilo njegovo hebrejsko ime. Chaim ben Ozer morao je biti izuzetno bistar kako bi postao prvo dijete ikada koje je iz svojega “štetla”, Motola, bilo poslano u dobi od 11 godina na studij prirodnih znanosti u veliki grad, Pinsk. Nakon studija u Njemačkoj, stekao je doktorat iz organske kemije u Švicarskoj i tako pobjegao ruskim ograničenjima židovske kreativnosti, identiteta i slobode. Već 1901. godine, ovaj mladić od 27 godina bio je asistent-predavač na Sveučilištu u Ženevi. Tri godine

Iako se naučio uklopiti, Weizmann nije zaboravljao Židove koje je ostavio u svojemu rodnom štetlu. Već 1885. godine, ovaj, tada jedanaestogodišnji genijalac prigrlio je cionizam – čak desetljeće prije utemeljitelja modernoga cionističkog pokreta Theodora Herzla. U pismu učitelju mladi je Chaim opisao jedini način “da se spase izgnana, porobljena braća koja... nemaju gdje podići svoje šatore... Dopustite nama da ponesemo vaš stijeg”, napisao je, “DO CIONA I VRATIMO SE NAŠOJ PRAVOJ MAJCI U ČIJEM SMO KRILU ROĐENI.” Mladi Weizmann shvatio je temeljnu cionističku ideju i Židove prepoznao kao narod, a ne samo kao pripadnike iste vjere, čije je pravo utemeljiti državu u svojoj

IZRAEL domovini, Izraelu. Prije negoli je ustanovljena država, Weizmann je priznao da se cionizam može činiti marginalan i uzaludan. “Da bi čovjek bio cionist, možda nije apsolutno nužno da bude lud”, priznao je, “ali, ludilo svakako pomaže.” Ipak, znao je da će židovska država spasiti njegov narod – ona nije bila samo reakcija na antisemitizam. Židovski narod “nikada nije temeljio cionistički pokret na židovskoj patnji”, tvrdio je. “Temelj cionizma je bila i dalje nastavlja biti čežnja židovskoga naroda za svojom domovinom, nacionalnim središtem i nacionalnim životom” – za normalnošću! Weizmannov cionizam doveo ga je u središte velike debate 20. stoljeća koja se temeljila na sukobu liberalnoga nacionalizma i totalitarnoga komunizma. Bio je jedno od šesnaestero djece, od kojih je 11 doživjelo odraslu dob te je s osmero braće i sestara, cionista, preselio u Palestinu. Svih devetero tamo je napredovalo. Međutim, Chaimov brat Šmuel, koji je prihvatio komunističku univerzalnost, pogubljen je u velikoj čistki Josefa Staljina 1939. godine. Njegova sestra Maria završila je u zatvoru zbog Staljinove paranoidne antisemitske zavjere protiv doktora. Uzimajući u obzir ove razlike u razmišljanjima u vlastitoj obitelji i primjenjujući ih na cijeli svijet, tijekom studija u Ženevi Charles Weizmann je o vrijednostima nacionalizma nasuprot univerzalnosti raspravljao s nekima od protjeranih ruskih komunista, uključujući i Lava Trockoga i Vladimira Iljiča Lenjina. Utemeljen u židovskoj povijesti, ali

zaljubljen u britansku pamet i duhovitost, Weizmann je briljantno zagovarao ideju cionizma. Kada se član Parlamenta, Lord Arthur Balfour, pitao zašto Židovi ne bi svoju nacionalnu državu utemeljili u Ugandi, a ne u Palestini, Weizmann ga je upitao: “Gospodine Balfour, kada bih vam ponudio Pariz umjesto Londona, biste li ga prihvatili?” Balfour je odgovorio: “Ali, dr. Weizmann, mi imamo London.” Nato je Weizmann rekao: “Istina, ali mi smo imali Jeruzalem kada je London bio samo močvara.” Slično tomu, kada ga je drugi aristokrat prezrivo upitao: “Zašto vi Židovi inzistirate na Palestini kada postoji toliko nerazvijenih zemalja u kojima bi se jednostavnije mogli naseliti?” Weitzmann se otresao na njega riječima: “To je kao da ja vas pitam zašto ste prošle nedjelje vozili 40 kilometara kako biste posjetili svoju majku kada u vašoj ulici živi mnoštvo starih gospođa.” Godine 1917., kada je Balfour, koji je tada bio ministar vanjskih poslova, pitao svojega prijatelja, superznanstvenika, kako mu može zahvaliti za doprinos pobjedi Velike Britanije u ratu, Weizmann je navodno odgovorio: “Želim samo jedno: nacionalni dom za moj narod.” Priča dalje kaže da je Balfour bio toliko impresioniran ovim odgovorom da je izdao slavnu Balfourovu deklaraciju i time obvezao britansku vladu na utemeljenje nacionalnoga doma židovskoga naroda u Palestini. “Volio bih da je to bilo tako jednostavno”, kasnije je izjavio Weizmann, “i da nikada nisam spoznao jad i patnju koja je prethodila objavi Deklaracije. Ali, u povijesti nema Aladinovih lampi!” 21


IZRAEL Bez obzira na način, da je jedino što je Chaim Weizmann učinio u životu bilo da je natjerao britansku vladu da prihvati cionizam tik prije preuzimanja kontrole u Palestini, bilo bi dovoljno. Ali, od 1917. do 1948. Weizmann je bio najslavniji cionist na svijetu i često je predvodio Svjetsku cionističku organizaciju. Weizmann je ostao u dodiru s običnim Židovima od kojih je potekao dok je, s druge strane, svojim šarmom očaravao državnike i velikodostojnike s kojima je večerao.

Palestine, preklinjao je svoje ljubljene Britance da otvore vrata Palestine Židovima kojima su prijetili nacisti. “Nećete se poigravati s židovskim narodom”, izjavio je na 20. cionističkome kongresu u suzama. “Otvoreno nam recite da je naša nacionalna domovina zatvorena i znat ćemo na čemu smo. Ali, ovakvo poigravanje s narodom koji krvari iz tisuća rana ne pristoji Britancima čije je carstvo izgrađeno na moralnim principima – to moćno carstvo ne smije počiniti takav grijeh protiv Naroda knjige.”

Weizmann, kojega su nazivali i “sintetičkim cionistom” nastojao je pomiriti razne frakcije, osim kad se strastveno svađao s ljudima kao što je bio Louis Brandeis. Weizmann je odbacio tako zvani “Yankee Doodle judaizam”, ovoga američkog suca Vrhovnoga suda, smatrajući da je previše pasivan i amerikaniziran. Umjesto toga, Weizmann je zahtijevao usredotočenje na “stvarni rast židovskoga života” u Palestini.

Nakon što se sabrao, Weizmann se obratio “arapskome narodu” riječima: “Znamo da Mufti [Jeruzalema, Haj Amin al-Husseini] i [drugi nacistički kolaborator Fawzi al-] Kawkaji ne predstavljaju arapski narod.” Weizmann “je pružio našu ruku” pod “jednim uvjetom ... Imamo pravo graditi naš dom u Zemlji Izraela, nikome ne šteteći, svima pomažući.”

Weizmann se također svađao s desničarskim “revizionističkim” cionistima. Weizmann je uvažavao arapsko pravo na zemlju u tome zbunjujućem slučaju koji je nazivao “dva prava”, a ne pravo protiv krivog. Kada su Nijemci počeli masovno ubijati Židove tijekom 1930-ih, a Britanci zabranili Židovima useljavati u Palestinu, Weizmann je bio na sto muka: “Danas na svijetu postoje dvije vrste zemalja”, rekao Peelovoj komisiji, koja je nastojala pronaći kompromis između Arapa i Židova u Palestini 1936. godine, “one koje žele protjerati Židove i one koje ih ne žele primiti.” Godinu dana kasnije, zagovarajući rješenje Peelove komisije o podjeli 22

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

tehnologiju i obrazovanje kao temelje Izraela, Weizmann je pomogao u utemeljenju Techniona, Hebrejskoga Sveučilišta i, 1934., Instituta kojega danas nazivamo Weizmann Institute of Science, koji je nedavno zauzeo 6. mjesto na Nature Index of Innovation. U svibnju 1948. godine vođe Izraela dvanaest su sati raspravljale hoće li proglasiti državu nakon britanskoga povlačenja, dok je sedam arapskih vojski prijetilo invazijom. Weizmann se čudio: “Što ti idioti čekaju?” Prije 70 godina Weizmann je postao prvi predsjednik Izraela. Imalo je smisla postaviti ga na čelo države jer je upravo on utjelovio pravednost cionističke borbe, nadilazeći političke nesuglasice kojima su drugi ministri bili opterećeni.

Godine 1940-e bile su tragične – kako za njegov narod, tako i za njegovu obitelj. Jedan sin, koji je letio za RAF, bio je srušen. Michaelovo tijelo nikada nije pronađeno, a otac se od toga udarca nikada nije oporavio. Najstariji sin Benjamin patio je od PTSP-ja. Kako su rasle napetosti između Britanaca i Židova čijom su sudbinom upravljali, Weizmannov kredibilitet među objema skupinama polako je nestajao.

Churchill je hvalio ovoga “Starozavjetnoga proroka” u posmrtnome govoru Weizmannu koji je umro 1952. godine i usporedio ga s Mojsijem koji je “poveo svoj narod u obećanu zemlju”, kao “čovjeka vizije i genija uspomenu na kojega će čuvati prosperitet i živost Države Izrael”. Isaiah Berlin nazvao je Weizmanna “tvorcem” cionističke revolucije i proglasio ga “prvim potpuno slobodnim Židovom modernoga svijeta”.

Iako gurnut na margine, Weizmann je i dalje bio državnik od povijesnoga značaja. On i njegova izuzetna supruga, pedijatrica Vera, sada su živjeli u Izraelu i pomagali u utemeljenju “startup nacije“ i države u kojoj je moguće istovremeno biti Chaim znanstvenik i državnik, humanist i Židov. Vjerujući u znanost,

Nevjerojatno putovanje kako Weitzmanna, toga pragmatičnog znanstvenika i proroka-državnika, tako i cionističkoga pokreta, može se sažeti upravo njegovom rečenicom kojom opisuje svoj život te prvih 70 godina Izraela – “Čuda se događaju ali zahtijevaju strašno puno rada.”

‫רוח חדשה‬

IZRAEL

Ruah Hadaša

Gangsteri za Cion Robert Rockaway / prevela Dolores Bettini Jom ha'acmaut: Kako su židovski mafijaši pomogli Izraelu da stekne neovisnost

Operacija krijumčarenja oružja odvijala se u unajmljenome dvosobnom apartmanu hotela Fourteen u New

Godine 1945. Židovska agencija, preddržavna izraelska vlada na čelu s Davidom Ben-Gurionom, organizirala je širom SAD-a veliku tajnu mrežu za kupnju i krijumčarenje oružja. Operacija se odvijala pod pokroviteljstvom Hagane, ilegalne preteče IDF-a i obuhvaćala je stotine Amerikanaca svih društvenih slojeva: milijunaše, rabinske studente, trgovce starim željezom, studente, lučke radnike, industrijalce, kemičare, inženjere, protestante i katolike, kao i Židove. Jedna grupa je ostala anonimna i o njoj se rijetko govorilo: bili su to grubijani, ljudi ulice, neustrašivi ljudi koji su imali pristup gotovini – židovski gangsteri.

ku. Teddi Kollek, koji je kasnije postao popularni dugogodišnji gradonačelnik Jeruzalema, vodio je svakodnevne operacije nabave oružja, a vodio je i evidenciju uplata i isplata. Posebno je pazio da ljudi koji ulaze u ured ne budu osobe koje će privući pažnju agencija za provedbu zakona, posebno FBI-a.

YorTeddy Kollek (!911. – 2007.)

Leonard Slater u svojoj knjizi The pledge piše da je za postavljanje mreže tajnih radioodašiljača u Palestini radi povezivanja izoliranih naselja i ranoga upozoravanja na dolazak Britanaca koji tragaju za ilegalnim oružjem bio angažiran Dan Fliderblum, mladi elektroinženjer iz New Yorka. On se

Jehuda Arazi (1907. – 1959.)

prisjetio da je bio u apartmanu hotela Fourteen 1947. kad je grupa židovskih gangstera iz Brooklyna došla Kolleku. “Ponudili su pomoć u bilo čemu. Jedan od njih mu je rekao: ‛Ako želite da netko bude ubijen, samo sastavite popis i mi ćemo se pobrinuti za to.’ Kollek im se uljudno zahvalio i odbio ponudu.” Fliderblum je kasnije odselio u Izrael, promijenio ime u David Avivi i postao lider buduće izraelske elektronske industrije. Za cioniste je osnivanje židovske države u Palestini nakon Holokausta postalo pitanje života i smrti. Brojni pripadnici Hagane poslani u SAD, vjerovali su da treba prići svakomu tko može pomoći neovisno o tome tko je i što je. Jedan od onih koji su bili tog mišljenja bio je Jehuda Arazi. Arazi, bliski suradnik Ben-Guriona, bio je smion i snalažljiv ilegalac Hagane u Rumunjskoj, Mađarskoj i Italiji tijekom rata. Ben-Gurion ga je poslao u Ameriku i ovlastio ga da nabavi teško naoružanje koje Hagana do tada nije uspjela dobaviti. To je uključivalo zrakoplove, artiljeriju, tenkove, protuzračno oružje i druge oblike teškoga naoružanja. Slater priča sljedeću priču: Jednoga je jutra Al Robinson, veletrgovac tekstilom iz New Jerseya i odani član Hagane, došao u Arazijev stan i zatekao ga kako razgovara s dvojicom dobro odjevenih muškaraca gruba izgleda. Arazi je Robinsona zatražio da se vrati sljedećega dana. Robinson je brzo 23


RIJEČ IZRAEL RABINA shvatio da ga Arazi u tom trenutku tamo ne želi pa je poslušao savjet i otišao. Kad su se sutradan našli, pitao je Arazija tko su ti ljudi, a on mu je odgovorio: “U mojemu se poslu ne smije biti previše izbirljiv u tome s kime se posluje. Katkad to nisu fini ljudi.” Arazi je objasnio kako ne želi da Robinson dovede u pitanje svoj ugled u zajednici tako što će se sretati s tim ljudima. Rekao je da ljudi s kojima se sastao dolaze iz bruklinške organizacije. “Mislim da se zovu Murder Limited.” Budući da nije bio ni Amerikanac ni Njujorčanin, Arazi je pogriješio u vezi s nazivom; bio je to Murder Incorporated.

U to je doba SAD nametnula embargo na dostavu oružja Izraelu i Bliskom Istoku, ali su Egipat i arapske države uspijevali izbjeći embargo. Arazi je saznao da mafija nadzire njujoršku luku i nije oklijevao stupiti u vezu s podzemljem. Prišao je Meyeru Lanskyju i zamolio ga za pomoć pri ukrcaju oružja u brodove koji plove za Izrael. Lansky je rekao da će to riješiti. Stupio je u vezu s Albertom Anastasijem i Joem Adonisom koji su nadzirali sindikat lučkih radnika i dokove. Oni su izraelskim agentima pomogli sakriti 24

Reuven Dafni (1913. – 2005.)

oružje nabavljeno za Izrael, dok je oružje namijenjeno Egiptu misteriozno palo s broda u more. Ilegalne pošiljke vojnoga oružja, od kojih je neko bilo potpuno novo i još uvijek zapakirano u ulje i slamu, sakrivane su u brodove koji su plovili za Izrael. Još jedan izaslanik Hagane, Reuven Dafni, koji je 1946. godine došao u Sjedinjene Države kako bi prikupio novac za Haganu, također se susreo s nekim poznatim židovskim gangsterima. Dafni je rođen u Hrvatskoj 1913. godine. Imigrirao je u Palestinu 1936. godine i bio jedan od osnivača kibuca Ein Gev. Godine 1940. pridružio se židovskoj brigadi britanske vojske. Godine 1944. s drugim se padobrancima spustio u Jugoslaviju iza neprijateljskih linija i pridružio se partizanima. Nakon rata vratio se u svoj kibuc. Nije dugo ostao tamo. Godine 1946. Hagana ga je poslala u Sjedinjene Države da prikupi sredstva. Kad sam intervjuirao D a f n i j a , ispričao mi je o svojim susretima sa židovskim mafijašima. Susrete su organizirali članovi lokalne židovske zajednice. Prvi je sastanak u Miamiju imao sa Samom Kayem, vodećim ži-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

dovskim gangsterom u Miamiju. “U moje ime je u kontakt s njim stupio židovski odvjetnik čiji je ured bio u istoj zgradi kao i gangsterov. Odvjetnik je smatrao da vrijedi vidjeti čovjeka, jer nemamo što izgubiti.” Nazvao je gangsterov ured i Dafni je pozvan gore. “Kad sam ušao, prvo sam uočio njegovu tajnicu. Bilo je to kao nešto iz holivudskoga filma. Bila je plava, nosila je haljinu s dubokim izrezom, bila je bujnoga poprsja, žvakala je žvakaću gumu i turpijala nokte. Nije me ni pogledala, samo je rekla: ‛Uđite, on vas očekuje.’” “Kad sam ušao, sve što sam vidio bile su nečije noge na stolu, novine i dim cigarete koji je vijugao iznad njih. Nakon što sam nekoliko minuta tiho stajao, malo sam pročistio grlo. Novine su spuštene i Sam je rekao: ‛Sjedni i reci mi što želiš.’ I rekao sam mu. Kad sam završio, rekao je – dobro, pomoći će. Taj Sam je bio dobar prijatelj s predsjednikom Paname. Bili su vrlo bliski. Sam ga je kontaktirao. Od tada su svi naši brodovi koji su nosili oružje u Izrael bili registrirani u Panami i plovili su pod panamskom zastavom. To nam je bila vrlo, vrlo velika pomoć.”

Benjamin “Bugsy” Siegel

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Nekoliko mjeseci kasnije Hagana je Dafnija poslala u Los Angeles. Jednoga je dana dobio zanimljiv telefonski poziv. Čovjek koji se predstavio kao “Smiley” zatražio je sastanak. Kad su se našli, Smiley je upitao Dafnija: “Reci mi što radiš? Mog šefa zanima.” Ispostavilo se da je Smileyev šef Benjamin “Bugsy” Siegel. Smiley je bio Allen Smiley, Siegelova desna ruka. Smiley je ugovorio sastanak između Siegela i Dafnija u restoranu La Rue. U dogovoreno vrijeme Smiley i Dafni su ušli u jednu praznu sobu u stražnjemu dijelu restorana. Nakon nekoliko trenutaka Smiley je otišao i ostavio Dafnija samog. Ubrzo su se pojavila dva grubijana i pretražila sobu. Kad su se uvjerili da je sve u redu, otišli su. Ubrzo nakon toga, ušao je Siegel. Sjeo je nasuprot Dafniju i zatražio ga da mu kaže zašto je u Los Angelesu. Kao što prenosi Dafni: “Ispričao sam mu svoju priču o tome kako Hagana prikuplja novac za kupnju oružja s kojim će se boriti. Kad sam završio, Siegel je upitao: ‛Hoćeš reći da se Židovi bore?’ ‛Da’, odgovorio sam. Tada se Siegel, koji je sjedio preko puta stola, na-

Murray Greenfield (1926.)

IZRAEL gnuo naprijed sve dok mu nos gotovo nije dotaknuo moj. ‛Misliš na borbu, u smislu ubijanja?’ ‛Da’, odgovorio sam. Siegel se naslonio, pogledao me na trenutak i rekao: ‛Ok, s tobom sam.’” “Od tada nadalje”, prisjeća se Dafni, “svakoga sam tjedna telefonom dobio uputu da odem u restoran. I svakoga sam tjedna dobio aktovku punu novčanica od 5 i 10 dolara. Isplate su se nastavile sve do moga odlaska iz Los Angelesa.” Dafni procjenjuje da mu je Siegel dao ukupno 50 000 dolara. Kasnije te godine Dafni je bio u hotelu u San Franciscu. Sišao je na doručak i kupio novine. Na naslovnici je pisalo da je Bugsy Siegel ubijen u rezidenciji Virginia Hill. Dafni je tad pomislio: “Hvala Bogu da sam uzeo gotovinu, a ne ček.” Zbog susreta sa židovskim mafijašima FBI je nadzirao Dafnija sve dok nije napustio zemlju. Godine 1948. imenovan je prvim izraelskim konzulom u Los Angelesu, a od 1953. do 1956. generalnim konzulom u New Yorku. Murray Greenfield bio je u trgovačkoj mornarici tijekom Drugoga svjetskog rata. U razgovoru mi je rekao da se nakon rata uključio u ilegalni imigrantski pokret, Alija Bet, koji je dovodio iz europskih luka preživjele u Holokaustu u Palestinu. Britanci su ga uhvatili i poslali na Cipar u logor koji je bio izgrađen za smještaj nacističkih zatvorenika. Pobjegao je i uspio doći u Palestinu. Godine 1947. Hagana ga je poslala u Sjedinjene Države i dala mu ime nekoga u Baltimoreu. Greenfield je otišao u kuću toga čovjeka i rečeno mu je da se vrati u ponoć. Prisjeća se: “Pomislio sam da je to čudno. Ali ako pomogne Izraelu, učinit ću to.” Kad je Greenfield stigao kasno te večeri, odveli su ga u podrumsku sobu

Mickey Cohen

za rekreaciju i rekli da čeka. Otprilike oko 12.30 otvorila su se vrata i “ušla je najčudnija grupa koju sam ikad vidio. Muškarci su bili niski i zdepasti, bez vratova. Njihove su pratilje sve od reda bile plavuše. Muškarci su sjeli na jednu stranu sobe, a žene na drugu.” Domaćin je zatražio Greenfielda da ispriča svoju priču. Kad je Greenfield završio, domaćin je rekao svojim gostima: “Ok, znate zašto ste ovdje i što morate učiniti.” A onda se osvrnuo oko sobe i rekao: “Joe, ti ćeš dati 5 000 dolara; Max, daj 5 000 dolara, Harry, daj 10 000 dolara...” Neki su se sudionici požalili da je “posao bio otežan zbog policije” i da ne mogu toliko dati. Jedan je muškarac upozorio: “Ne mogu dati mnogo novca, ali ne zaboravi da sam ti pomogao prošle godine kada su ti trebali pištolji.” Ne obazirući se na gunđanja, domaćin je nastavio. U tren oka je prikupljano preko 90 000 dolara. Gotovina je stavljena u papirnatu vrećicu i predana Greenfieldu. Domaćin mu je poželio sreću i otpravio ga. “I tako sam oko 2 sata ujutro hodao Baltimoreom noseći tisuće dolara u papirnatoj vrećici.” Greenfieldov domaćin bio je nekada jedan od vodećih židovskih 25


RIJEČ IZRAEL RABINA mafijaša u Baltimoreu. U svojoj je autobiografiji Mickey Cohen, mafijaš sa Zapadne obale, tvrdio da je nakon sastanka s izaslanicima Irguna bio toliko zaokupljen Izraelom, da je gurnuo na stranu glavninu vlastitih aktivnosti i nije s bavio ni sa čim drugim, već je jedino nastojao pomoći Izraelu. “Bavio sam se tim prokletim izraelskim ratom tri godine”, rekao je. U memoarima tvrdi da je radio na prikupljanju sredstava za nabavku oružja za Izrael. Godine 1947. organizirao je prikupljanje sredstava za Irgun. Prema Cohenu i ostalim sudionicima, bile su prisutne vodeće osobe židovskoga podzemlja od Kalifornije do Las Vegasa i prikupljene su tisuće dolara. Taj novac je, tvrdi Cohen, bio upotrijebljen za kupovinu oružja koje je zatim brodom otpremljeno u Izrael. Jimmy “Lasica” Fratianno, glavni mafijaški ubojica koji je kasnije postao vladin doušnik, bio je na tom partyju. Dobro je poznavao Mickeya. Prisjetio se da je party održan u restoranu Slapsy Maxie: “Mjesto je bilo dupkom puno. Nikad u životu nisam vidio to-

Jichak Ben-Ami (1913. – 1984.) 26

liko židovskih kladioničara i mafijaša na jednome mjestu. Svi su bili tamo: slavni glumci, producenti, velike ‛face’ u zajednici. Bilo je prepuno.” Na samome početku Mickey je započeo s obećanjem da prilaže 25 000 dolara. “Nakon toga svi su čvrsto obećavali tisuće dolara. Čak su i kladioničari obećavali pet, deset tisuća. Znali su da Mickey vodi show, a oni će morati platiti.” Jichak Ben-Ami, koji je vodio Irgunove europske ilegalne imigracijske operacije, također se sjeća tog partyja. Godine 1947. Irgun ga je poslao u Sjedinjene Države kako bi pomogao Irgunovoj Američkoj ligi za slobodnu Palestinu. Ben-Ami je pomogao Cohenu organizirati prikupljanje sredstava o kojem je govorio Fratianno. Ben-Ami tvrdi da je “prikupljeno između 50 000 i 60 000 dolara”, a ne stotine tisuća o kojima govori Fratianno. “Židovsko je podzemlje priložilo oko 120 000 dolara za Irgun”, rekao je Ben-Ami. Ipak, nisu svi židovski mafijaši bili toliko altruistični kad je bio u pitanju opstanak Izraela. Neki nisu ni pomišljali da to rade protiv židovskih interesa, ako od toga mogu profitirati. Godine 1951. dva su Židova iz Detroita, Arthur Leebove i Sam Stein optuženi za krijumčarenje 21 američkog ratnog zrakoplova iz Newarka (New Jersey) u Egipat tijekom arapsko-izraelskoga rata 1948. godine. Njihov je plan bio nabaviti višak američkih vojnih zrakoplova i s britanskim posadama iz Newarka i odletjeti u Englesku. Tamo bi ih preuzela egipatska posada i prevezla u Egipat. Taj je dvojac kupio 20 zrakoplova AT-6 i jedan B-25 bombarder. Plan je otkriven u prosincu 1948. kada je loše vrijeme prisililo B-25 da se vrati u Newark. Federalni su agenti zaplijenili zrakoplove prije

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

no što su mogli biti isporučeni. Ipak, većina se židovskih mafijaša spremno izložila opasnosti koju je nosilo nezakonito i rizično nastojanje da pomognu Izraelu. Neki su to radili iz nacionalne lojalnosti. Kći Meyera Lanskyja je kazala da je njezin otac podržavao borbu Izraela za neovisnost jer “nije mogao ostati po strani i dopustiti da zemlju u kojoj su pokopani njegovi vlastiti djed i baka, unište Arapi”. Neki su mafijaši sebe vidjeli kao branitelje Židova, gotovo kao biblijske borce. To je bio dio njihove slike o sebi. Drugi komentatori smatraju da u svakome Židovu, bez obzira koliko izopačen bio, postoji pintele jid, iskra židovstva koja se nikad nije ugasila. I to ih je motiviralo da pomognu. Drugi su mafijaši pokušavali steći ugled kako ne bi stigmatizirali svoju djecu i ugrozili njihove prilike za uspjeh u legitimnome svijetu. Reuven Dafni, izaslanik Hagane vjeruje da je to motiviralo Sama Kaya, gangstera iz Miamija, da pomogne Hagani. “Imao je kćer za udaju, ali imala je problema s upoznavanjem židovskih momaka zbog očeva ‛posla’. Mislim da nam je pomogao jer je to bio način da ga prihvate u židovskoj zajednici. Kad su saznali da nam pomaže, odnos židovske zajednice prema njemu se promijenio. Njegova se kći počela viđati sa židovskim momcima i konačno se za jednog i udala.” Možda bi se pomaganje Izraelu moglo smatrati kasnijom verzijom tradicije židovskih gangstera da zaštite svoj kvart od antisemita. Nakon Drugoga svjetskog rata, židovska je država simbolički predstavljala židovsku četvrt. Braneći Izrael od neprijatelja, židovski gangster je i dalje branio svoj narod od mrzitelja Židova.

Bolji – riječ za Izrael David Suissa / prevela Dolores Bettini Ima nečega neobjašnjivog u vezi s Izraelom. Na prvi pogled znamo da je jedna od najoklevetanijih država u svijetu. Ako vam kažem da je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila 97 rezolucija kojima je izdvojila i osudila određenu državu od 2012. do 2015. i da se 83 odnose na Izrael, mogli biste zijevnuti, zar ne? Pa što je tu novo? No, kao što spominje kolumnist Journala Aaron Bandler, CNN-ov Jake Tapper nije oklijevao reći svojim gledateljima: “S obzirom na genocid nad narodom Rohinđa u Mianmaru, nedostatak osnovnih ljudskih prava u Sjevernoj Koreji, djecu koja gladuju na ulicama Venezuele, građane Sirije koje ubija vlastiti vođa koristeći najgrotesknije i najbolnije oružje, trebate se zapitati, zaslužuje li Izrael 86 posto svjetske osude?” Jasno da ne. Ali to smo već znali. U svakom slučaju, analiza ekstremnoga udaranja po Izraelu nije svrha ove kolumne. Moja je namjera razumjeti što Izrael motivira i posebno: kako funkcionira toliko omražena zemlja? Prvo što mi pada na pamet je “zauzetnost”. Čini se da je svatko u Izraelu superbusy, bilo da radi ili se igra, moli ili se prepire. To je kao kad ljudi prolaze kroz teška vremena – razvod, gubitak posla i sl. – i prijatelji im govore: “Važno je uvijek biti zauzet”, jer što se više prepuštaš tjeskobi, to je gore. Prolazio sam ulicama Tel Aviva posljednjih nekoliko dana – kao što sam činio mnogo puta proteklih godina u raznim područjima širom zemlje – i opet me iznenadila ta izraelska zauzetnost. Možda su jutros čitali da je neka poznata pjevačica otkazala nastup pod pritiskom BDS-a, ali su prezauzeti da bi

to utjecalo na njihovu stvarnost. Tu je obitelj koju treba nahraniti, party koji treba isplanirati, film koji treba dovršiti, tu je povod za napredovanje, prepirka u kojoj treba pobijediti, država koju treba zaštititi. Siguran sam da mnogim Izraelcima ide na živce što žive u najosuđivanijoj naciji na svijetu, ali kako to nije problem koji mogu riješiti, samo se prebace na druge brige poput svakodnevnoga života. No, postoji nešto drugo. Izraelci su zauzeti jer imaju slobodu živjeti kako žele. Ta je sloboda rijetka roba u njihovu susjedstvu. Na web stranici Freedom Housea, grafikon iz 2013. prikazuje 18 zemalja Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Dvanaest ih je navedeno kao “neslobodno”, pet kao “djelomično slobodno”, a jedna kao “slobodna”. Možete li pogoditi koja je slobodna? Evo kako ukratko Freedom House opisuje stanje u toj regiji: “Bliski istok i Sjeverna Afrika drže neke od najgorih rekorda slobode izražavanja u svijetu. Mnoge zemlje u regiji nemaju pravnu zaštitu ljudskih prava, a vladavinu zakona potkopava nedostatak neovisnih pravosuđa. Poznati prosvjedi Arapskoga proljeća 2011. donijeli su nadu u poboljšanje, ali razorni ratovi, strana intervencija i nestabilnost od tada su to područje učinili iznimno opasnim okruženjem za novinare, branitelje civilnog društva i ljudskih prava. Milijuni ljudi bili su prisiljeni otići u potrazi za sigurnošću.” Uočavate li apsurd: jedina zemlja koja je od njih 18 ocijenjena “slobodnom” pobrala je 86 % osuda UN-a. Mora da Izraelci osjećaju taj apsurd. Oni znaju da žive u konfuznoj, maloj državi koja je daleko od savršenstva, ali također

osjećaju otvorenu nepravdu kad ju se izdvaja u osudi više nego bilo koju drugu zemlju. Osim toga, oni znaju da žive u slobodnoj zemlji u kojoj se mogu izraziti kako god žele. Arapski Izraelci, na primjer, mogu slobodno javno oplakivati izraelski najsretniji dan u godini, Dan neovisnosti, kao svoju službenu Nakbu ili katastrofu. Bez obzira na tu slobodu, pretpostavljam da većina tih arapskih Izraelaca ne želi napustiti ovu “katastrofu” i otići u jednu od onih “djelomično slobodnih” ili “neslobodnih” arapskih zemalja. Zapravo, u anketi koju je prošle godine proveo izraelski Institut za demokraciju, 66 posto arapskih Izraelaca izjavilo je kako smatra da je u Izraelu situacija “dobra” ili “jako dobra”, dok je 57 posto izjavilo da je njihova osobna situacija “dobra” ili “jako dobra”. A to nas dovodi do riječi na B: bolji. “Bolje” je jedna od onih politički pogrešnih riječi koje nikada nećete reći u pristojnome društvu. “Različito”, da, ali ne i “bolje”. Ako tvrdite, na primjer, da je zemlja A bolja od zemlje B, netko bi se mogao uvrijediti i reći: “Tko vam daje pravo da sudite? ” Pa, u slučaju Izraela svijet to radi. Ako grupe kao što je UN imaju dovoljno hucpe da tretiraju jednu zemlju, Izrael, gore nego druge, onda Izrael svakako može uzvratiti jednostavnom istinom: društvo koje omogućuje slobodu izražavanja bolje je od onog koje to ne čini. Na toj razini, da, Izrael je bolji. Tragična je ironija da je ova “bolja” zemlja Bliskoga istoka također ona koju se najviše kleveće. Izraelci, međutim, ne očajavaju nad time. Previše su zauzeti samoizražavanjem. 27


RIJEČ IZRAEL RABINA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

IZRAEL

Ruah Hadaša

Sedam “najizraelskijih” riječi

Izraelski znanstvenici otkrili terapiju koja pretvara maligne stanice u normalne

Liel Leibovitz / prevela Dolores Bettini

Napisala Barbara Brody / prevela Dubravka Pleše

Povodom proslave 70 godina neovisnosti, Akademija za hebrejski jezik zamolila je Izraelce da za svako od sedam desetljeća odaberu riječ koja je bila najutjecajnija i najbolje je opisivala pojedino desetljeće. Bio je to je težak izazov: koja riječ najbolje opisuje neizvjesnost 1940-ih i 1950ih kada je država još uvijek bila zauzeta vlastitim rađanjem i borbom za opstanak? Što utjelovljuje 1960-te i 1970-te godina prošloga stoljeća kada je zemlja rasla vrtoglavom brzinom? A koja najbolje opisuje 1980-e i 1990-e kada se narod hvata ukoštac s ratom i mirom, s neobuzdanom globalizacijom i političkim atentatom, s nadom i očajem? Tisuće su Izraelaca zapisale svoja razmišljanja i, neočekivano za zadatak u kojemu sudjeluje velika grupa Židova, bez previše je teškoća postignut konsenzus.

maut. Nije iznenađenje što se za ovu riječ, koja znači neovisnost, odlučilo 57 posto glasača. Drugo desetljeće (1958.– 1968.): Mitun. Hebrejski naziv za recesiju. Ne postoji bolji termin za desetljeće u kojemu su Izraelci, pod strogom politikom štednje, dobivali bonove za namirnice koje su mogli kupiti. Time se stvaralo crno tržište mesa, jaja i mliječnih proizvoda. Treće desetljeće (1968. –1978.): Ma’hapah. Teško prevodiva riječ, znači obrat ili preokret, a odnosi se na zadivljujuću izbornu pobjedu stranke Likud Menahema Begina nakon što je 29 godina na vlasti bila laburistička stranka.

Evo koje su to riječi:

Četvrto desetljeće (1978. –1988.): Šekel. Do 1980. godine službena novčana jedinica Lira zamijenjena je Šekelom, a potom, 1985. godine, Novim šekelom.

Prvo desetljeće (1948. – 1958.): Ac-

Peto desetljeće (1988. – 1998.): Ta-

28

Ruah Hadaša

klitor. Mogli biste pomisliti da će na desetljeće u kojemu je puštena “s lanca” prva Intifada, postignut sporazum u Oslu i u kojem je ubijen Yitzhak Rabin, podsjećati nešto važnije, ali 32 posto birača odlučilo se za hebrejsku riječju za CD, omiljenu novotariju devedesetih godina. Šesto desetljeće (1998. – 2008.): Misron. 48 posto birača odabralo je hebrejsku riječ za tekstualnu poruku. Na drugome i trećemu mjestu su: Miršetet, hebrejska riječ za Internet, i Hevrat Heznek, poznatija kao start-up. Sedmo desetljeće (2008. – 2018.): Jesumon. Glavna riječ sedmoga desetljeća je, naravno, aplikacija. Jedini je problem što većina Izraelaca umjesto jesumon, koristi naziv aplikaciot. Međutim, Akademija za hebrejski jezik se dosjetila i smislila vlastitu aplikaciju koja služi kao dodatak za zamjenu stranih riječi hebrejskom verzijom.

Stanice raka su po definiciji nenormalne stanice koje se nekontrolirano dijele i mogu se proširiti diljem tijela, uzrokujući raspad vitalnih organa i tkiva. Ali, što bi bilo kada bismo tim problematičnim stanicama mogli narediti da se prestanu tako ponašati? Izraelski znanstvenici vjeruju da su pronašli način da baš to i učine. Grupa istraživača na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu pod vodstvom profesorice Varde Shoshan-Barmatz, razvila je molekulu koja sprječava rast stanice raka i pretvara je u normalnu, benignu stanicu. Ovaj se jedinstveni pristup temelji na siRNA (small interfering ribonucleic acid – mala međudjelujuća ribonukleinska kiselina) molekuli koja isključuje protein VDAC1, koji dostavlja energiju malignim stanicama. Usmjerivši se na VDAC1, Shoshan-Barmatz i njezin tim su, u biti, shvatili kako natjerati stanice raka da se ponašaju poput

običnih stanica.

cijaciju stanica.”

Do sada isprobani modeli, in vitro i na miševima, ukazuju da bi ovaj tip liječenja mogao biti učinkovit kada je riječ o raku pluća, trostruko negativnome raku dojke i glioblastomu (vrsti tumora mozga protiv kojega se trenutno bori John McCain). No, primjena bi mogla biti i znatno šira i slični bi načini liječenja u budućnosti mogli biti učinkoviti u borbi protiv mnogih drugih tipova raka.

Također je vrijedno spomenuti i činjenicu da tretman siRNA-om nije utjecao na stanice nezahvaćene rakom, što govori o tome da bi ova metoda liječenja mogla predstavljati dobro kontroliran, siguran pristup liječenju.

“Iako su naša istraživanja još u ranim fazama, ushićeni smo rezultatima koji pokazuju potencijal ove nove molekule pri liječenju raka”, rekla je prof. Shoshan-Barmatz u izjavi za tisak. “Koristeći liječenje siRNA-om za nekoliko tipova raka na miševima reprogramirali smo metabolizam stanice raka, smanjili rast tumora i angiogenezu, umanjili invazivnost tumora te potaknuli nestanak stanica raka i diferen-

BGN Technologies, tvrtka za prijenos tehnologija Sveučilišta Ben-Gurion u Negevu, već je patentirala tehnologiju koju su otkrili dr. Shoshan-Barmatz i njezini kolege. Idući će korak BGN-a biti pronaći partnere za razvoj i daljnje istraživanje molekule. Zatim će uslijediti klinička ispitivanja. Ova je strategija borbe protiv tumora tek jedna u nizu koje dr. Shoshan-Barmatz trenutno proučava u laboratoriju. Također se bavi proučavanjem proteina VDAC1 kao sredstva za izazivanje smrti malignih stanica. 29


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Izraelski uređaj omogućio bi trudnicama da telefonom snimaju ultrazvučne snimke nerođenoga djeteta

Od odjela za babinjače do luksuznoga apartmana

Michael Bachner / prevela Dubravka Pleše

Sara Toth Stub / prevela Dubravka Pleše U Izraelu sve više novih majki odlučuje provesti nekoliko dana u luksuznim “postporođajnim hotelima”

PulseNmore proveo je “uspješne testove” na proizvodu i bliži se njegovu dovršenju. Slike se mogu slati izravno liječnicima. Računalna snimka ultrazvučnoga uređaja koji razvija izraelska start-up tvrtka PulseNmore omogućila bi trudnici da s pomoću pametnoga telefona provjeri stanje svojega nerođenog djeteta. Ovaj je izraelski start-up u završnim etapama razvoja revolucionarnoga ručnog uređaja koji će trudnicama omogućiti da provjere stanje svojega djeteta s pomoću pametnoga telefona. PulseNmore d.o.o. tvrdi da se uređaj može spojiti na bilo koji pametni telefon na čijemu se zaslonu mogu pregledati slike koje se zatim mogu poslati ginekologu na pregled. Ovaj bi izum mogao uvesti revoluciju među ultrazvučnim testovima zbog učestalosti kojom trudnice 30

IZRAEL

mogu provjeriti stanje svojega nerođenog djeteta, osobito u Izraelu gdje se žene prosječno ultrazvučno pregledavaju 6 do 8 puta, kako kaže prof. Israel Meisner, šef Jedinice za obstetrički ultrazvuk u Medicinskome centru Rabin u Petah Tikvi. “Ovo otkriće ima još jednu veliku prednost, a to je smirujući učinak na buduću majku”, rekao je Meisner. “Žene katkad ne osjećaju pokrete djeteta, jave se svojemu liječniku koji ih onda uputi na hitnu službu. Sada će imati mogućnost prisloniti svoj telefon na trbuh i vidjeti svoje dijete.” “Svrha je uređaja koristiti ga samo kada je to nužno, kada postoji strah”, kaže dr. Elazar Sonnenschein, suosnivač PulseNmore. Uređaj još mora odobriti Ministarstvo zdravlja, ali u tvrtki potvrđuju da je već uspješno testiran u SAD-u.

PulseNmore objašnjava kako se uređaj može koristiti za do 25 ultrazvučnih provjera i da će stajati oko 700 novih izraelskih šekela (190 američkih dolara) kada dobije dopusnicu od Ministarstva zdravlja. Ta cijena ne uključuje trošak liječničkoga pregleda slike, no djelatnici start-upa trenutačno vode pregovore s izraelskim Zavodom za zdravstveno osiguranje jer bi korištenje ovoga uređaja moglo uštedjeti znatnu sumu novca time što se više ne bi morali obavljati skupi ultrazvučni pregledi. “Samo da ne bude zabune – ovo nije ultrazvuk kojim se mogu pronaći malformacije ili uzeti mjere fetusu”, rekao je Meisner. “Ovo je uređaj čija je jedina svrha umiriti ženu, dati joj priliku da vidi svoj fetus, poveže se s njime kad je u stresu i da shvati da je sve u redu.”

Kada je ovoga ljeta Grace Rabinowitz rodila svoje prvo dijete, nije provela nijednu noć u bolnici u Tel Avivu u kojoj je rodila. Otprilike 12 sati nakon rođenja kćeri, Rabinowitz je preselila u luksuzni Sheba Baby hotel bolnice Tel HaShomer, u kojemu je imala privatnu sobu s mekim krevetom, obrocima sa švedskoga stola prepunoga pečenog mesa, svježega kruha i raznobojnih salata. Dijete je bilo smješteno nešto dalje u istome hodniku u sobi za novorođenčad za koju su se brinule profesionalne medicinske sestre. Tijekom tri dana koliko je provela u hotelu, Grace Rabinowitz razmišljala je samo o odmoru te brinula za sebe i dijete uz pomoć i ohrabrenje profesionalnih sestara i savjetnika za dojenje. “Nisam željela otići, tako mi je bilo ugodno,” rekla je Rabinowitz, dvadesetosmogodišnja studentica doktorskoga studija biologije na sveučilištu Bar Ilan. “Puno mi je značilo što je i moj muž mogao biti sa mnom, i što je spavao u krevetu pokraj mene.” Ovakav boravak u postporođajnome hotelu postaje sve uobičajeniji u Izraelu iako drugdje u svijetu za takvo što ne zna gotovo nitko. Otkako je 2000. godine otvorena Sheba Baby, diljem zemlje izniknulo je mnoštvo sličnih hotela, a tijekom prošle dvije godine sustav javnoga zdravstva Izraela povećao je izdvajanja za novopečene majke koje žele odsjesti u takvim hotelima te je time boravak u takvome hotelu postao popularniji i pristupačniji brojnim ženama. “Danas je ta ideja znatno bolje i šire pri-

hvaćena i ne znači da je žena razmažena ako se odluči na takvo što”, rekla je Natalie Hurvits, koja je otvorila Baby Lis Hotel godine 2005. nedaleko bolnice Ichilov u Tel Avivu. Danas otprilike 35% žena koje rađaju u bolnici Ichilov provode barem jednu noć u Baby Lisu, kaže Hurvits. “Kada smo otvorili hotel, žene su imale osjećaj da se moraju opravdavati ako su odlučile doći k nama. Danas žene koje ne odlaze u hotele moraju objasniti zašto to ne čine.” *** Iako ne postoje nikakve znanstvene studije koje bi se bavile prednostima boravka u takvim hotelima, mnogi zdravstveni radnici i novopečeni roditelji kažu da nekoliko dana opuštanja u okruženju koje nije bolničko pomaže novim majkama da se bolje nose s novonastalom situacijom. Osim što se majke i djeca mogu useliti u komforne sobe već 24 sata nakon poroda ili, ako je bila riječ o carskome rezu, nakon nekoliko dana, većina ovakvih hotela nudi pouku o brizi za djecu i dojenju kao i dječju sobu u kojoj novorođenčad provodi vrijeme dok majke spavaju ili jedu. Osim toga, i očevi novorođene djece mogu odsjesti u takvim hotelima. “Majka odlazi kući iz takvoga hotela u drukčijem psihičkome stanju”, rekla je Inna Batkilin, glavna sestra u Hadassah Baby koja obuhvaća cijeli kat hotela Ein Kerem, smještenoga u prostranome kampusu bolnice Hadassah u Jeruzalemu. “Izuzetno je važno imati mjesto gdje novopečene majke mogu uživati u tišini i ne razmišljati o drugim stvarima”, rekla je sjedeći u hotelskoj blagovaonici kroz čije se prozore pruža panoramski pogled na brežuljke i šumu.

Kroz prozore 28 soba Hadassah Baby pruža se pogled na pejzaž koji okružuje bolnicu, sobe su opremljene televizorima ravnih ekrana, kreveti su prekriveni čistom bijelom posteljinom, a područja za sjedenje namještena su ugodnim naslonjačima i niskim stolićima. Na stoliću za presvlačenje u svakoj sobi uredno su složeni pokloni za novorođene: bočice, vlažne maramice i krema. Umjesto umjetninama, sobe su ukrašene uokvirenim posterima za Pampers. Dugme za poziv sestri nalazi se odmah pokraj kreveta i signal odlazi ravno u dječju sobu, u slučaju da se majka ne osjeća dobro ili joj je potrebna dodatna pomoć. Sestre su na dužnosti 24 sata na dan i, u slučaju da postoji potreba, brzo mogu otpraviti majku i djecu natrag u bolnicu gdje će im biti pružena liječnička skrb. Nakon prošlogodišnjega poroda, Elana Dascal, samohrana majka iz Jeruzalema, provela je tjedan dana u hotelu na preporuku babice i doule. “Atmosfera je bila puno opuštenija nego u bolnici”, rekla je Dascal. “Sestre su bile vrlo strpljive i opuštene, nisu imale toliko posla kao u bolnici.” Zahvaljujući visokoj stopi rađanja, izraelske bolnice, uključujući i bolnicu Hadassah Ein Kerem, su često pune i pretrpane i većina rodilja ima barem jednu cimericu. Također, iako bolnice u kojima Nacionalni institut za osiguranje pokriva sve troškove za izraelske državljane, osigurava usluge konzultanata za dojenje, savjetnika i socijalnih radnika, na takve se usluge često dugo čeka što dodatno frustrira već i tako uznemirene žene. U slučaju Elane Dascal, hotel je ponudio njoj prilagođene savjete o dojenju 31


IZRAEL te mnoštvo drugih savjeta koje bolnica nije osigurala. “Boravak u hotelu izbrisao je bolničko iskustvo koje baš i nije bilo naročito”, rekla je Dascal. “To mi je ujedno pomoglo u prilagodbi i olakšalo povratak kući. Bila sam pomalo nervozna što ću se kući vratiti sama.” *** Miry Eman Brandeis, socijalna radnica iz Givat Shmuela, provela je tri noći u Baby Lis nakon poroda u veljači i kaže da joj je to “spasilo život”. Bila je jako osjetljiva i puno je plakala tijekom prvih nekoliko dana poslije poroda te ju je dojenje užasno frustriralo. “Ali osoblje hotela doista me razumjelo, moje muke i sve”, prisjeća se Brandeis. “Nekoliko tjedana kasnije, kad smo već bili kod kuće i dijete ne bi htjelo jesti ili spavati, govorila sam da se želim vratiti u hotel.” Saralee Glasser, psiholog i viši istraživač pri Institutu za epidemiologiju i istraživanje zdravstvene politike Gertner u Medicinskom centru Chaim Sheba, autorica nekoliko studija o postpartalnome mentalnom zdravlju, rekla je da bez prikladnih istraživanja nije moguće ustanoviti ima li doista kratak boravak u jednome od ovih hotela utjecaja na zdravlje te da nijedno do danas obavljeno istraživanje nije ispitivalo povezanost boravka u postpartalnim hotelima i postpartalnih emotivnih problema. Istaknula je da na postpartalnu depresiju i anksioznost utječe mnogo faktora. “Ovi bi hoteli mogli biti mali čimbenik koji utječe na emotivno zdravlje žene i vjerojatno ne mogu škoditi”, objasnila je. Ali, također je istaknula i da je vjerojatnije da će u takvim hotelima odsjedati oni koji su financijski boljestojeći ili imaju dostatnu podršku obitelji – dva bitna čimbenika koji štite od depresije. Ali, bez obzira na to ukazuju li studije na povoljno djelovanje hotela na zdravlje žena, oni postaju sve popularniji, uglavnom zbog jačanja svijesti i subvencija koje za njih osigurava Zavod za zdravstveno osiguranje koje Izraelcima osigurava liječničku skrb. Tijekom posljednjih nekoliko 32

godina Zavod je povećao iznos novca kojim pokriva usluge privatnih klinika svojim članovima što uključuje i boravke u postpartalnim hotelima i domovima za oporavak nakon poroda. Ali takve su usluge obično dostupne samo onim Izraelcima koji plaćaju oko 10 dolara mjesečno za bolje pakete zdravstvene zaštite koja je inače besplatna. “Taj novac mi je to omogućio. Boravak u hotelu inače bi bio preskup”, kaže Brandeis. Njezino je zdravstveno osiguranje platilo polovicu od 5000 šekela (1428 $), koliko su stajala tri noćenja u Baby Lis. Neke bolnice, uključujući i bolnicu Hadassah Ein Kerem, novim majkama sada pružaju jedno noćenje u postpartalnim hotelima koji su spojeni s bolnicom kako bi potakli veći broj žena da rađaju baš kod njih. Bolnice dobivaju novac prema broju poroda koje obave. S obzirom na sve veću potražnju boravka u postpartalnim hotelima, prošle je godine Yogev Bochbot otvorio postporođajni hotel u 20 soba hotela Ramada Jerusalem. Pod nazivom Bikorim, ova se ustanova brine uglavnom za ultraortodoksne žene koje već 50 godina, kako u Izraelu, tako i u inozemstvu, tradicionalno nakon poroda odlaze u domove za oporavak. Većina ultraortodoksnih zajednica ima nekoliko takvih domova, ali obično nisu visoke kvalitete. Žene najčešće dijele sobu, a muževi ne mogu odsjesti s njima. “No, sada sve više žena želi nešto bolje, nešto u stilu hotelske sobe”, kaže Bochbot. “A kako osiguravajuće kuće plaćaju veće poticaje za takve usluge, raste i potražnja.” Noćenje u sobi u Bikorimu stoji oko 200 američkih dolara ili 120 američkih dolara po osobi u sobi s dva ležaja. To je ekonomska cijena prije negoli osiguranje pokrije dio troškova. *** Ova raširena praksa odlaska ultraortodoksnih žena u dom za oporavak omogućila je tomu modelu da se proširi na druge dijelove izraelskoga društva. “Ima u toj priči o postpartalnom hotelu nešto

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

jako židovsko”, kaže Hurvits iz Baby Lisa. “Žene ne žele otići kući same. Tijekom povijesti uvijek smo bile okružene cijelim jatom majki i rođakinja pa stoga, s jedne strane, ne želimo biti same. Ali, jednako tako, ne želimo ni da to isto jato previše zadire u naš privatni prostor u bolničkoj sobi ili tijekom prvih dana kod kuće. Sada u hotel svi mogu doći, sjesti s vama u predvorju i popiti kavu, a kad završite s druženjem, vi se vraćate u svoju privatnu sobu. To je doista ugodno.” Hurvits kaže da ih posjećuju opstetričari i poduzetnici iz cijeloga svijeta i da je nedavno održala konzultacije s grupom koja je neuspješno pokušala otvoriti postpartalni hotel u Londonu. “Poslovni model doista ovisi o tradiciji i suradnji privatnoga i javnoga medicinskog sustava ili si takvo što nitko neće moći priuštiti”, objašnjava Hurvits. Jedino mjesto na svijetu gdje se može pronaći nešto slično je istočna Azija: u kineskoj kulturi nove majke imaju tradiciju “mjeseca sjedenja” poslije poroda kada ne izlaze iz kuće te se o njima skrbe rođakinje i hrane ih osobitom, ljekovitom hranom. Nedavno su neki luksuzni hoteli u Kini, Taiwanu i Hong Kongu počeli nuditi ovakvu uslugu. Ali, većini žena njihova je ponuda i dalje nedostupna zbog visokih troškova koje ne pokriva sustav zdravstvene zaštite. Stoga ni ova praksa nije široko prihvaćena. Nove izraelske majke kažu da su zahvalne za mogućnost te za to što je takva prilika odnedavno znatno financijski pristupačnija. Nakon teške trudnoće, mjeseci provedenih u bolnici te hranjenja preko infuzije, Kalanit Taub smatra da, zahvaljujući tomu što je nekoliko dana provela u domu za oporavak u Telzstoneu nedaleko Jeruzalema, nije morala pribjeći lijekovima protiv anksioznosti, kao što je bio slučaj nakon dva prethodna poroda. “Mogla sam se opustiti i sjediti i razgovarati s drugim ženama o njihovim iskustvima na porodu”, rekla je Taub iz Efrata. “Napustila sam hotel osjećajući se emotivno izliječena nakon vrlo teške trudnoće. Doista mi je to izuzetno puno značilo.”

‫רוח חדשה‬

IZRAEL

Ruah Hadaša

Doselili ste u Izrael. I, što sada? Jennifer Richler / prevela Dubravka Pleše

Izraelske agencije nude programe pomoći novopridošlima, ali neki smatraju da bi država trebala ponuditi veću podršku kako bi ih spriječila da odu U proljeće 2015., samo devet mjeseci nakon što je napravio alija, LiAmi Lawrence je bio spreman dići ruke od Izraela. Pokušavao je pronaći posao, ali su mu više puta rekli da je u dobi od 50 godina jednostavno prestar. Također je patio i od komplikacija poslije operacije hernije i mučio se s pronalaskom ispravnoga liječenja u izraelskome sustavu zdravstvene zaštite koji mu je bio nepoznat. Bio je frustriran i svoju je muku odlučio podijeliti s drugima na Facebooku. U samo nekoliko sati dobio je mnoštvo odgovora drugih olim koji su bili fru-

strirani sličnim problemima. Osjetivši da postoji potreba za forumom za ljude u sličnome položaju, utemeljio je Facebook grupu pod nazivom Zadržimo useljenike u Izraelu (Keep Olim in Israel), koja danas ima više od 34 000 članova. Nakon toga su Lawrence i njegova prijateljica Tzvika Graiver, rođena Izraelka, utemeljili neprofitnu organizaciju KeepOlim, koja nastoji pružiti podršku useljenicima kako ne bi napustili Izrael. Iako Izrael službeno slavi dolazak novih useljenika Danom useljenja (Aliyah Day), koji ove godine pada 27. 10., nije jednostavno biti novi useljenik u Izrael. Postoji cijeli niz agencija koje nastoje pomoći novim useljenicima u svemu, od pronalaska posla do učenja jezika te u potrazi za

stanom. Takva je podrška od presudne važnosti, kaže Lawrence: “Ako ne pomognete olim, oni će otići”, i zemlja će ostati bez svega onoga čime su mogli doprinijeti. “Izrael je izgrađen na useljenicima”, objašnjava Lawrence. “Mi unapređujemo zemlju.” Jedan od najvećih problema s kojim se susreću novi useljenici je pronalazak posla, osobito onoga koji je dovoljno dobro plaćen da se njime mogu financirati visoki troškovi života. Čak i kada olim pronađu pristojno plaćene poslove, često se događa da su to poslovi koji su ispod njihova stupnja obrazovanja ili lošiji od onih koje su prije radili, kaže Josie Arbel, direktorica službe za prihvat useljenika Udruženja Amerikanaca i Kanađana u Izraelu (Association of 33


IZRAEL Americans and Canadians in Israel). “Neki poslovi ne nude karijere kakve bi oni željeli i ne koriste njihove vještine”, rekla je. “Useljenici mi često kažu: ‘Nisam napravio alija da bih radio u pozivnom centru.’” David Smajda, glumac, glazbenik i komičar koji je doselio u Izrael iz Pariza prije tri godine, uspio je pronaći dobar posao, ali za to je morao pokazati puno više inicijative nego što je to bio slučaj u Francuskoj. “Ako želim glumiti u filmu, moram prvo napisati scenarij za film”, rekao je David. Još jedan problem predstavlja i jezična barijera – mnogi novi useljenici dolaze u Izrael a da hebrejski govore slabo ili nikako. “Ljudi koji su nekoć slovili za inteligentne i artikulirane, shvaćaju da to na stranom jeziku jednostavno nisu”, kaže Arbel. “To stvara strašnu frustraciju.” Ako ne poznaju jezik i kulturu, neki olim bivaju iskorištavani. Smajda se prisjeća kada je otkrio da plaća puno više za svoj prvi stan od svojih prijatelja. “[Stanodavac] je vidio da dolazi Francuz” i iskoristio situaciju u kojoj je David bio novi useljenik koji ni o čemu nije imao pojma. Mnogi olim imaju prijatelje ili obitelj u Izraelu koja im pomaže kroz takve teške trenutke, kaže Rachel Berger, direktorica zadužena za post-aliju i zaposlenje pri Nefesh B’Nefesh, organizaciji koja pruža programe i usluge za podršku olim iz sjeverne Amerike i Velike Britanije. “Morate izgraditi zajednicu”, rekla je. “Krećete iznova sa svojim životom.” Usamljenost i izolacija neke su od najčešćih pritužbi koje Lawrence čuje od olim. Studija koju je Nefesh B’Nefesh proveo među sjevernoameričkim olim otkrila je da svi ovi čimbenici utječu na odluku o ostanku novih useljenika. Oni koji se nasele u područjima s velikim brojem govornika engleskoga 34

jezika vjerojatno će ostati u Izraelu, jednako kao i oni koji su u braku, dobro govore hebrejski ili imaju poželjne profesionalne vještine, kaže Adina Schwartz, direktorica obrazovanja i istraživanja organizacije Nefesh B’Nefesh. Postoji mnogo agencija koje pružaju usluge i programe osmišljene kako bi olakšali aliju. Nefesh B’Nefesh na svojim mrežnim stranicama ima banku poslova u kojoj se nalaze stotine otvorenih pozicija, od kojih su mnoge na engleskome. Rachel Berger, koja već dugi niz godina radi s velikim brojem novih useljenika, razvila je i neformalnu mrežu kontakata što joj omogućava da poveže olim koji traže posao s drugima iz istoga polja. Agencije nude i sredstva zaštite olim od izrabljivanja te ih informiraju o njihovim pravima. Organizacija Nefesh B’Nefesh zapošljava pravnike koji kontroliraju ugovore na hebrejskom za olim. Organizacija Kol Z’chut (“Sva prava”) ima portal na svojim mrežnim stranicama namijenjen isključivo pružanju informacije o financijskoj pomoći novim useljenicima kao i o pravima i povlasticama u područjima smještaja, obrazovanja, zdravstvene zaštite i zaposlenja. Mnogi useljenici nisu ni svjesni nekih povlastica na koje imaju prava, kaže glavna urednica portala Sharon Hornstein. Berger također opisuje programe Nefesh B’Nefesh koji pomažu olim u izgradnji zajednice, uključujući i večere petkom uvečer te “središte” u Tel Avivu, kamo olim mogu doći tijekom dana kako bi se družili i povezivali. “Ljudi mi kažu da bi, kada ne bi bilo središta, sjedili sami u svojemu stanu”, pripovijeda Rachel Berger. Ona se nada da će Nefesh B’Nefesh proširiti svoje smještajne usluge i olakšati proces koji useljenicima pomaže da pronađu pristojne stanove normalne cijene. Osim toga, agencija također

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

planira zaposliti još pravnika koji bi za useljenike pregledavali ugovore. Olim također imaju pravo na niz povlastica čija je svrha učiniti život nakon useljenja u Izrael lakšim. Avi Mayer, međunarodni glasnogovornik za Židovsku agenciju za Izrael opisao je “apsorpcijsku košaricu” za nove useljenike koja uključuje pomoć pri plaćanju najamnine za stan i druge povlastice kako bi se olakšao financijski teret alija, uključujući plaćanje troškova škole i smanjenje poreza. Kako bi novi useljenici što brže naučili hebrejski, u ponudi su tečajevi ulpana pet dana u tjednu po nekoliko sati na dan. Olim mogu izabrati stil nastave koji najbolje odgovara njihovim potrebama i stilu života, rekao je Mayer. Na primjer, Ulpan Etzion omogućava mladim useljenicima da žive zajedno dok uče hebrejski. “Izrael pruža puno više povlastica novim useljenicima od bilo koje druge zemlje”, rekao je Mayer. “Mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da olakšamo proces ali najveći dio tereta pada na leđa svakog pojedinca koji mora biti proaktivan.” *** Utemeljitelji organizacije KeepOlim tvrde da ti programi nisu dovoljni i da ne čine dovoljno. Iako je istina da Izrael pruža više beneficija useljenicima od drugih država, rekao je Lawrence, ni jedna druga država ne traži useljenike aktivno niti ih ohrabruje u odluci da se usele. I, za razliku od prijašnjih godina alije, kada su mnogi useljenici dolazili u Izrael kako bi pobjegli od progona i siromaštva, Židovi dijaspore danas uglavnom žive ugodnim životima, dodao je Lawrence. Osoba koja se odlučuje na alija odlučuje se i na mnogobrojne žrtve. S obzirom na to, rekao je “tim je ljudima potrebno ponuditi više ako ih želimo zadržati.”

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Statistiku ostanka jako je teško pronaći. Središnji ured za statistiku Države Izrael na svojim mrežnim stranicama nudi detaljne statistike o olim – uključujući i broj novopridošlih 2016. godine prema zemlji podrijetla – ali gotovo ništa o broju onih koji odlaze. Ipak, Ured pruža uvid u situaciju i ukazuje na to da se među olim koji su uselili od 2005. do 2015. postotak onih koji su napustili Izrael na dulji vremenski period (što se definira kao barem godina dana) povećao na 22% 2015. godine s 14% 2010. godine. Mayer je rekao da Židovska agencija “nema nikakav način kojim bi pratila stopu ostanka”. Berger, pak, kaže da Nefesh B’Nefesh izvještava o stopi ostanka olim od 90% do koje su došli prateći nove useljenike tijekom vremena. “Ako se odluče na odlazak, ljudi nas uvijek kontaktiraju”, rekla je Berger. Ali Lawrence tvrdi da ova brojka ne predstavlja ukupan postotak ostanka olim, nego obuhvaća samo olim iz Sjeverne Amerike i Velike Britanije koji čine manje od 20% svih olim. Čak ni među olim iz tih zemalja Nefesh B’Nefesh ne dobiva točnu sliku tko se odlučio na odlazak, objašnjava Lawrence. Iako bi olim trebali obavijestiti relevantne agencije ako odluče otići, često to ne čine. Nekima je neugodno što njihova alija nije uspjela, kaže Lawrence, te se radije odlučuju na tihi odlazak. Lawrence vodi vlastitu listu koja je, doduše, temeljena na pričama i koju je počeo voditi nakon svoje alije 2014. godine. Svaki put kada čuje da neki ole napušta Izrael, dodaje njegovo ime na listu. Trenutno na listi ima 146 imena. Ken Yahav, koji je doselio u Izrael iz SAD-a u dobi od 40 godina je zanimljiv primjer. Rođen i odrastao u Izraelu, gdje je živio do adolescentske dobi, veselio se povratku kući, ali uskoro se razočarao nedostatkom pri-

RIJEČ IZRAEL RABINA lika. Uspio je dobiti cijeli niz poslova ali morao je odvajati više od pola mjesečnoga prihoda za najam “nikakvoga stana”. Nije imao ni osobite mogućnosti napredovanja. “Shvatio sam da neću zarađivati dovoljno da živim kako sam želio – a nisam želio ništa raskošno”, objasnio je. “Čovjek se zapita: ‘Kada će postati bolje?’” Yahav nije bio voljan čekati ne bi li saznao odgovor na to pitanje. Poslije dvije i pol godine u Izraelu, spakirao je svoje stvari i vratio se u SAD u prosincu 2015. Kako bi spriječila takve događaje, organizacija KeepOlim drukčije pristupa post-alija iskustvu. Na primjer, dok mnoge agencije rade samo s olim iz specifičnih regija, KeepOlim služi svim olim, dajući im snažniji glas. Član ove organizacije, Graiver, nedavno je u Knessetu lobirao u vezi s izuzetno važnim pitanjem za olim: nostrifikacijom vozačkih dozvola. Do kolovoza 2017. godine olim su morali položiti vozački ispit, a to je često značilo mjesece čekanja, sve dok se ne bi oslobodio termin za polaganje ispita (osim ako nisu imali dovoljno novca da podmite instruktora vožnje, što je uobičajena praksa u Izraelu, rekao je Graiver). Danas olim mogu jednostavno nostrificirati svoje inozemne dozvole ako su one izdane prije najmanje pet godina. Umjesto da se bave cijelim procesom alije, KeepOlim se usredotočuje na pružanje podrške novim useljenicima u Izrael. Na primjer, novopridošlice često mjesecima čekaju termin za terapiju koju pokriva osiguranje i najčešće su osuđene na ljude koji ne govore njihov jezik. Da bi riješila taj problem, KeepOlim je pronašla otprilike 70 terapeuta diljem Izraela koji govore razne jezike i voljni su raditi s novim useljenicima po znatno sniženoj cijeni. KeepOlim u budućnosti namjerava dodatno sub-

vencionirati sesije kako bi cijene i dalje ostale niske. Mnogi programi organizacije KeepOlim nastali su na temelju problema s kojima se sam Lawrence suočavao kao novi useljenik. Kako bi se nosili s osjećajima izolacije i bespomoćnosti, KeepOlim nudi program “Usvoji useljenika”, koji spaja svakoga novog useljenika s Izraelcem koji ga može odvesti na pivo ili otpratiti u banku – što god treba, rekao je Lawrence. Slično tomu, i program “Nema samih useljenika” spaja olim s domaćinom za blagdanske objede. Ove Roš Hašane uspjeli su pronaći domaćine za otprilike 120 olim diljem Izraela. Oba programa u obzir uzimaju spol, dob, čak i interese pri pronalasku partnera. “Želimo da se među tim ljudima rodi prijateljstvo”, rekao je Graiver. Kako bi pomogli olim da se snađu na zahtjevnom izraelskome tržištu rada, pokrenuli su niz motivacijskih tečajeva pod nazivom Sveučilište Keep Olim. Polaznike se upozorava da “nije bitno što ste bili u Americi – sada ste u Izraelu. Ako želite raditi, nitko vam posao neće pružiti na srebrnom tanjuru”, objašnjava Lawrence. Graiver je osobito uzbuđen zbog jednoga od najnovijih projekata organizacije KeepOlim: sindikata olim, koji će nadgledati davatelje usluga kako bi zaštitili novopridošlice od prijevara i iskorištavanja te će olim koji pružaju usluge ili posjeduju male tvrtke osigurati mjesto na kojemu se mogu oglašavati. Što se Lawrencea tiče, stvari idu nabolje. Osim što vodi KeepOlim, radi i kao komičar, pristojnoga je zdravlja i ima mnoštvo prijatelja na koje se može osloniti kada je tužan. Više ne razmišlja o odlasku iz Izraela. “Moje je mjesto ovdje”, rekao je. “Ovo nije lagan život, ali je život koji me ispunjava.” 35


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

5 zabluda o nasilju u Gazi Dr. Yvette Alt Miller / prevela Dubravka Pleše Pojašnjenje u svijetu prepunom medijskoga iskrivljavanja Dok se tisuće stanovnika Gaze sukobljavaju s izraelskim snagama duž granice s Gazom, broj ozlijeđenih nastavlja rasti, jednako kao i osuda javnosti usmjerena prema Izraelu. Donosimo pet najčešćih zabluda koje potiču mediji o trenutnom nasilju u Gazi i objašnjavamo što se stvarno zbiva. 1. Stanovnici Gaze protestiraju protiv nove američke ambasade u Jeruzalemu “Desetci tisuća protestiraju duž granice protiv otvorenja američke ambasade u Jeruzalemu” objavile su britanske novine Guardian. Mnogi su mediji postupili slično – pogrešno su i neistinito izvještavali o neredima koji su potresali dijelove Gaze i prikazivali ih kao spontanu erupciju potaknutu odlukom SAD-a da svoju ambasadu premjesti iz Tel Aviva u glavni grad Izraela, Jeruzalem. Činjenicu da su ovi neredi planirani mjesecima unaprijed, mediji su, naravno, zanemarili. Već je u veljači 2018. godine Hamas, teroristička skupina koja upravlja Gazom, najavila da će održati šestotjedne nerede duž granice koji će kulminirati 15. svibnja 2018. Datum je izabran tako da koincidira s 70. godišnjicom utemeljenja Izraela kao moderne države. Dan 15. svibnja proglašen je danom žalovanja, danom “Nakbe” ili nesreće kako ga nazivaju mnogi Palestinci i drugi Arapi. Tjednima su se okupljale gomile pripadnika Hamasa na 36

raznim točkama duž izraelske granice s Gazom, palile gume te pokušavale srušiti ogradu i prodrijeti u Izrael. To su nazvali “Maršem povratka” kojim bi omogućili stanovnicima Gaze da presele i žive na mjestima koje nazivaju domovima svojih predaka unutar granica Izraela. To nije prvi put u posljednjih nekoliko godina da Hamas pokušava izvršiti invaziju na Izrael. Vojni je sukob s Gazom 2014. godine pokazao da je Hamas proveo mnogo godina gradeći profesionalno izgrađene tunele u Izrael, zamišljene tako da omoguće teroristima nesmetan ulazak u Izrael te izvršenje terorističkih napada. Izraelska je vojska otkrila oružje, streljivo, karte, uniforme izraelske vojske i planove napada na izraelski dječji vrtić pred kojim je završavao jedan od tunela. Nakon toga sukoba Hamas je ispalio mnoštvo raketa u Izrael, čak je preko granice poslao eksploziv pričvršćen na zmajeve kako bi napao židovsku državu. I dalje se nastavljaju pokušaji izgradnje tunela kojim bi se pripadnici Hamasa mogli domoći Izraela. U travnju 2018. godine Izrael je otkrio najdulji i dosad najsofisticiraniji tunel. Hamas ne priznaje državu Izrael ni u kojim granicama, a prošloga je tjedna Yahya Sinwar, vođa Hamasa u Gazi od 2017. godine, ponovio stav svoje skupine da namjerava okupiti dovoljno militanata da s njima izvede veliku invaziju na Izrael. “Kakav je problem sa stotinama tisuća srušiti ogradu koja nije granica?” pitao je. Sinwarove su riječi prenijeli svi izraelski mediji. Nemoguće je da zapadni mediji koji

izvještavaju o ovom sukobu ne znaju Hamasove planove – praviti se da je ovdje riječ o spontanom ustanku potaknutom preseljenjem američke ambasade je laž (u najboljem slučaju) i namjerno zavaravanje (u najgorem slučaju). 2. Izraelske snage masakrirale su stanovnike Gaze koji su protestirali Turska je objavila da Izrael i SAD dijele odgovornost za “odvratni masakr” nekoliko desetaka palestinskih demonstranata ubijenih izraelskom paljbom 14. svibnja 2018. godine. Predsjednik palestinske vlasti Mahmoud Abbas, koji je, politički govoreći, u dosluhu s Hamasom, izjavio je: “danas se ponovo nastavlja masakr našeg naroda”. U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda tek je vetom koji su uložile SAD spriječeno donošenje još jedne u nizu osuda Izraela. Tijekom proteklih 6 tjedana 40 000 stanovnika Gaze napalo je granicu s Izraelom na 13 mjesta duž sigurnosne ograde u pojasu Gaze. Borba protiv ovih vojnih snaga koje su u velikom broju slučajeva razmijenile vatru s izraelskim vojnicima nije masakr. Kako je objasnio glasnogovornik Bijele kuće Raj Shah: “Za ove tragične smrti odgovoran je isključivo Hamas... Hamas je namjerno i cinično provocirao ovakav odgovor.” Kako su borbe eskalirale, izraelska je vojska poduzela sve korake kako bi civilnom stanovništvu poručila neka se drži podalje od nemira i smanji broj poginulih. Na primjer, 14. svibnja 2018. izraelske su obrambene snage

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

izdale priopćenje za medije u kojemu su poručile civilima neka se što je više moguće udalje od nemira te bacile dvije pošiljke letaka kojima su također nastojale uvjeriti ljude neka se udalje od područja na kojima se vode borbe. 3. Izgrednici iz Gaze su miroljubivi civili U članku objavljenome 14. svibnja 2018. godine u New York Timesu stanovnik Gaze Ahmed Abu Ratima tvrdi da je upravo on bio jedan od prvih kojemu je palo na pamet organizirati ovaj šestotjedni period nemira – i priznaje da su se nemiri oteli kontroli, postali nasilni i militantni. Nemire “nije moguće u potpunosti kontrolirati. Nismo ohrabrivali spaljivanje izraelskih zastava ni pričvršćivanje Molotovljevih koktela na zmajeve”, tvrdi on. “Također smo pokušali spriječiti demonstrante da prelaze u Izrael. Ali, nismo uspjeli.” Čini se da danas, nakon šest tjedana nemira, situaciju kontroliraju terorističke skupine kao što su Hamas i Islamski Džihad. Dana 6. svibnja 2018. godine, tipičnoga dana ispunjenoga nemirom, izraelski je vojnik pucao na grupu terorista koji su uspjeli prijeći granicu i ući u Izrael. Otkriveno je da su nosili sjekiru, škare za žicu, masku s kisikom, rukavice, fotoaparat i bombe ispunjene benzinom. Dana 14. svibnja 2018. godine, bez sumnje najkrvavijega dana tijekom ovoga šestotjednog perioda, Hamas je aktivirao najmanje dvanaest zasebnih terorističkih ćelija kako bi na raznim mjestima prešao granicu s Izraelom; pripadnici tih ćelija imali su naredbu sukobiti se i oteti izraelske vojnike. Na dvije su lokacije skupine Hamasovih boraca otvorile vatru na izraelske vojnike, a na jednom su mjestu teroristi postavili bombu duž granice. Izraelski brigadni general Ronen Manelis rekao je da su te višestruke vojne prijetnje Izraelu “bez presedana”. U kontekstu ovakvih napada koji

RIJEČ IZRAEL RABINA imaju sve osobine vojnih operacija, činjenica da Hamas ohrabruje civile, uključujući i žene i djecu, da posluže kao zaštita borcima je tragična. Ti civili iz Gaze nisu ništa drugo nego ljudski štitovi. Već tjednima Hamas vlastite ljude koristi kao topovsko meso i potiče civile da ulaze u ratnu zonu koju je sam stvorio. 4. Hamas želi mir s Izraelom Još u ožujku 2018. godine, kada je tek započinjalo šestotjedno nasilje na granici Izraela i Gaze, šef Hamasova politbiroa Ismail Haniyeh nazočio je jednomu sastanku i izjavio da će ove demonstracije označiti početak povratka stanovnika Gaze u “cijelu Palestinu” – misleći pritom na cijeli Izrael. Otad je vođa Hamasa u Gazi Yahya Sinwar dodatno eskalirao retoriku Hamasa pojavljujući se na mjestima nereda i izjavljujući da će sudionici nereda u Gazi “pojesti jetre” Židova i da neće mirovati sve dok osobno ne prodre u Izrael i odmaršira na Jeruzalem. Hamas, koji je 2017. donio novu povelju, i dalje poziva na uništenje Izraela. Ustvari, oni čak nikada i ne nazivaju židovsku državu njezinim imenom, nego Izrael zovu “cionističkom tvorevinom”. U govoru novinarima 2017. godine, kada je postao vođa Hamasa u Gazi, Yahya Sinwar je izjavio da će se Hamas razoružati tek kada “Sotona uđe u raj” i objasnio da “nema ni minute u danu ili noći kada ne gradimo svoju vojnu moć”. Trenutni neredi na granici Izraela i Gaze predstavljaju prvu Sinwarovu priliku da pokaže svoju vojnu moć i čini se da uživa u mržnji i nasilju koje uzrokuje. 5. Nema načina da se suprotstavimo lažnim informacijama i pristranosti Već tjednima mediji prenose Hamasovu verziju događaja i nerede u Gazi prikazuju kao mirni protest, a izraelsku reakciju kao neproporcionalnu i neprihvatljivu. Izraelcima i onima koji

podržavaju Izrael možda se čini gotovo nemoguće suprotstaviti se mržnji. Ali, nije tako. U nastavku donosimo prijedloge kako u raspravu unijeti više poštenja i ravnoteže: Prvo, obrazujte se. Čitajte izraelske novine online. Pretplatite se na obavijesti organizacija kao što su Izraelske obrambene snage (https://www. facebook.com/idfonline) i Pošteno izvještavanje (Honest Reporting www. honestreporting.org). Razgovarajte s Izraelcima. Usprkos nasilju trenutnih demonstracija u Gazi, Izraelci su ostali začudno ujedinjeni u podršci vojnomu odgovoru na djela terorista, na pokušaje infiltracije te na vatru otvorenu na njih. Saznajte kao Izraelci odgovaraju na nasilje na svojim granicama te se obrazujte o međunarodnome naporu da za nerede okrivi Izrael. Drugo, nemojte se bojati javno progovoriti. Kada vidite nepravedno izvještavanje ili čujete klevetanje Izraela, dignite glas. Pišite pisma uredniku. Pišite blog o Izraelu. Govorite kada ljudi raspravljaju o novostima vezanima uz Izrael. Ključno je da laži i iskrivljavanja vezani uz Izrael ne prođu nezamijećeno i da ne ostanu neispravljeni. Konačno, učinite sve što je u vašoj moći da obrazujete ljude oko vas. Katkad je teško vjerovati da Hamas šalje bombe pričvršćene za zmajeve u Izrael. Može se činiti nevjerojatnim da cinično koriste ljudske štitove u svojemu nastojanju da upadnu u Izrael i destabiliziraju ga. Čini se puno jednostavnijim izraelsku vojsku optužiti za nasilje. Na svakome je od nas da širimo točne informacije i pokažemo da Hamas cinično organizira nasilne proteste koji nanose štetu njihovu vlastitomu narodu te da to nema nikakve veze s miroljubivim, odmjerenim demonstracijama. Dok se Izrael bori na svojim granicama, svi imamo odgovornost boriti se protiv laži i obmana koje kleveću židovsku državu. 37


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Antisemitizam u Francuskoj: više od 300 istaknutih osoba upozorava na “etničko čišćenje”

Zapad mirno spava zahvaljujući Izraelu

Evaine Le Calvé Ivičević

Giulio Meotti / prevela Dubravka Pleše

Više od 300 istaknutih osoba potpisalo je “manifest protiv novoga antisemitizma” u Francuskoj, koji je 22. travnja 2018. objavio francuski dnevnik Le Parisien. Među potpisnicima nalaze se političari desnice i ljevice (bivši predsjednik Republike Nicolas Sarkozy, bivši premijer Manuel Valls, bivši gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoë, predsjednik stranke Les Républicains Laurent Wauquiez), umjetnici (Gérard Depardieu, Charles Aznavour, Françoise Hardy), intelektualci (Alain Finkielkraut, Bernard-Henri Levy, Elisabeth Badinter i Luc Ferry) te brojni vjerni dužnosnici, među kojima i neki imami. “U recentnoj su prošlosti radikalni islamisti ubili ‒ a u nekim slučajevima i mučili ‒ 11 Židova zato što su Židovi”, piše u manifestu. “Opasnost da budu žrtve napada dvadeset je puta veća za francuske Židove nego za njihove muslimanske sugrađane”, pišu u manifestu. Kao posljedica toga, “deset posto židovskih građana Pariza i šire okolice, odnosno oko 50 000 osoba, u posljednje je vrijeme bilo primorano preseliti se zato što više nije bilo sigurno u nekim naseljima i zato što njihova djeca nisu mogla više pohađati javne škole”. Potpisnici u svom protestu protiv “novog antisemitizma” zahtijevaju da “teološki autoriteti stave van snage stihove Kur’ana u kojima se poziva na ubojstvo i kažnjavanje Židova, kršćana i nevjernika, kao što je to napravio drugi vatikanski koncil u vezi s katoličkim antisemitizmom, tako da nijedan vjernik ne bi mogao vršiti zločin pozivajući se 38

na svetu knjigu. Čekamo od islama u Francuskoj da otvori put”, piše u manifestu. Iako se zadnjih godina broj antisemitskih činova počinjenih u Francuskoj smanjio, brutalnost napada čiji su Židovi žrtve je veća. O tome svjedoče statistike francuskoga Ministarstva unutrašnjih poslova. Podsjetimo na niz tragičnih događaja koji su pogodili židovsku zajednicu u Francuskoj tijekom proteklih desetak godina: otmica i ubojstvo Ilana Halimija blizu Pariza (u veljači 2006.), pokolj u židovskoj školi Ozar Hatorah u Toulouseu (u ožujku 2012.), napad na mladi par u Créteilu (u prosincu 2014.), napad na supermarket Hyper Cacher (u siječnju 2015.), napad mačetom na židovskoga profesora u Marseilleu (u siječnju 2016.), ubojstvo umirovljenice Sarah Halimi u Parizu (u travnju 2017.), otmica i sekestracija obitelji u Livry-Garganu (u rujnu 2017.) te umorstvo osamdesetpetogodišnjakinje Mireille Knoll u Parizu (u ožujku 2018.). Ponavljanje i svirepost napada uperenih protiv Židova u Francuskoj svjedoče o trajnosti “starog antisemitizma”, ali i o pojavi “nove judeofobije”, kako procjenjuje Nacionalna savjetodavna komisija za ljudska prava (Commission nationale consultative des droits de l’homme, u daljnjem tekstu: Komisija). Statistički podaci kojima raspolaže francuska uprava navode na zaključak da se od 2014. ukupan broj antisemitskih činova počinjenih u Francuskoj smanjio, između ostaloga zahvaljujući pokretanju “operacije Stražar”, odno-

sno plana za zaštitu vjerskih objekata kojima prijeti opasnost. Međutim, unutar toga broja vidljiv je porast antisemitskih akcija (preko 26 %) naspram prijetnji i porast brutalnosti tih akcija, ističe Komisija. Zabrinutost dijeli i Odbor za zaštitu židovske zajednice (Service de protection de la communauté juive) koji zadnjih godina bilježi eskalaciju nasilja (kada su prijavljeni napadi željeznim šipkama, vatrenim oružjem, noževima, itd.). U svom izvješću Komisija upozorava da svjedočimo pojavi „nove judeofobije” koja ne počiva na kršćanskome antijudaizmu ni na tezama o navodnoj superiornosti “arijske rase”, niti na negiranju Holokausta, nego na anticionizmu. “Od 2000. godine [kada je buknula druga Intifada] broj antisemitskih činova dosegnuo je, uz primjetne fluktuacije, znatno višu razinu nego prije”, komentira Komisija. Razvoj antisemitskih činova je, po svemu sudeći, povezan s trzajima izraelsko-palestinskoga sukoba. Što se pak tiče kretanja stavova o Židovima (prema istraživanju o stupnju tolerancije koje provodi Komisija) Francuska bilježi određeni napredak. Ipak, iako su u manjinskome postotku, antisemitske predrasude nisu zanemarive: 20 % Francuza smatra da “Židovi imaju previše vlasti u Francuskoj”, a 38 % misli da “ se Židoviprema novcu odnose na specifičan način”. Ne čudi dakle što je prošle godine zabilježeno oko 28 000 alija iz Francuske (prema Times of Israel), i što je “francuska zajednica” u Izraelu dosegla 150000 osoba (prema istome izvoru).

neku vrstu anksiozne sreće i kreativnosti, koja potječe od krhkosti ove fantastične avanture. Čudo!

Jeste li primijetili da Ujedinjeni narodi osuđuju izgradnju svake pojedine prostorije u Judeji i Samariji ali nisu rekli ni riječ o ubojstvima dvojice rabina u dva tjedna?

Izrael nije još ni dovršio najavu o izgradnji šačice kuća na teritoriju Judeje i Samarije poslije 1967. godine, a Ujedinjeni su se narodi već ujedinili protiv toga čina, Europska je komisija već poslala svoju službenu deklaraciju o tome pitanju, novinski su uvodnici već osudili izraelsku odluku, a popisi proizvoda koje treba bojkotirati već su napisani!

Dok su u Rimu turski predsjednik Erdogan i papa Franjo jedan drugome čestitali na postupcima vezanima uz Jeruzalem, a Europska unija iznosila crveni tepih pred Mahmouda Abbasa, Izrael je štitio Zapad. Ova je mala država do danas spriječila Iran da proizvede atomsku bombu, uništila je nuklearne planove Saddama Husseina i Bashara el Assada zahvaljujući dvama samostalnim bombardiranjima, čuva sigurnost Jordana koja bi se bez Izraela samo urušila, spriječila je napade ISIL-a na europske civilne letove, a sada smo otkrili i da je egipatski predsjednik el Sisi nedavno od Izraela tražio da bombardira uporišta ISIL-a na Sinaju. Danas Izrael igra ulogu bliskoistočnoga vatrogasca. Probajte povremeno zamisliti tu regiju bez Izraela, onako kako bi antisemiti diljem svijeta to željeli. Bio bi to Bliski istok u kojemu bi odrubitelji glava izlazili na Sredozemlje, u kojem bi se zrakoplovi puni zapadnjaka koji putuju iz Sharm el Sheikha rušili i nestajali u Crvenome moru, Bliski istok na kojemu bi se svaki diktator pridružio nesmiljenoj trci za nuklearnim oružjem, Bliski istok s kojega bi još mnogi milijuni izbjeglica nastojali dosegnuti Europu. Noćas ćemo mirnije spavati zahvaljujući Izraelu. Kakva li je iznimna zemlja ta židovska država! Napetost raste i organiziraju se

masovne vojne vježbe u kojima sudjeluje i američka vojska za slučaj raketnoga napada. Ministar obrane Liberman rekao je da Izrael neće dopustiti ponavljanje situacije kakva je postojala 2006. godine, kada su građani Bejruta uživali na plažama dok su Izraelci u Tel Avivu sjedili u skloništima. Istovremeno, ova čudesna mala zemlja nedavno je proglašena trećom najinovativnijom državom na svijetu. To priznanje stiže sa Svjetskoga ekonomskog foruma. Sve ostale države koje se spominju na toj listi su demokracije u kojima već 70 godina nije bilo rata. Kako to da inovacije cvjetaju u Izraelu, usprkos činjenici da je ova demokratska država u ratu od trenutka svojega nastanka? Zahvaljujući pameti, odlučnosti i spoznaji da postoji mogućnost trenutnoga uništenja. Onaj tko udiše izraelski zrak, udiše

U posljednja je dva tjedna Izrael sahranio dvojicu rabina koje su hladnokrvno ubili izraelski “mirovni partneri”, ali osuda čina ubojstva Židova koji tamo žive, kakva je uslijedila poslije izgradnje kuća, nije se ni vidjela ni čula. Jesmo li sigurni da je krv Židova crvena, da i oni imaju djecu i majke, da poslije Šoaha doista imaju pravo postojati? Počinjem u to sumnjati. Svakoga dana gledamo nove epizode serije Uništiti Izrael, Židova po Židova. To je jedan od najpopularnijih televizijskih proizvoda u povijesti.

Giulio Meotti talijanski novinar je i pisac te autor dviju kolumni tjedno za Arutz Sheva. Pisac je knjige Nova šoa (A New Shoah), u kojoj se bavi istraživanjem osobnih priča žrtava terora u Izraelu. Knjigu je izdala izdavačka kuća Encounter. Njegovu drugu knjigu Optužujem: Vatikan protiv Izraela (J’Accuse: the Vatican Against Israel) objavila je izdavačka kuća Mantua Books. Meotti piše i za Wall Street Journal, Frontpage te Commentary. 39


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

diljem svijeta.

Izraelski muzej Beit Hatfutsot ozbiljno pristupa židovskome humoru

“To ne znači da svi židovski komičari stvaraju židovski humor”, rekao je Galay. “Ne znači da ćeš stvarati židovski humor zato što si Židov. Ali, Židovi vrlo često stvaraju židovski humor.”

RIJEČ KULTURA RABINA koja u napast dovodi židovske muškarce i ukazuje na zabludjele Židove te zloglasna, neki bi rekli i ženomrzački stvorena, američka židovska princeza.

stoljeća navodi postojanje raznih vrsta humora: “humor kao sredstvo samoobrane”, “humor unutrašnje kritike”, “humor kao ključ koji otvara razna vrata”.

Postoji i tematski kontinuitet židovskoga humora diljem svijeta, odobito u slici Židova – stranca u establišmentu koji

Židovski humor u SAD-u definirao je komediju kao žanr što se vidi iz nevjerojatnoga uspjeha serijala Seinfeld, filmova Woodyja Allena i Mela Brooksa te nastupa izvođačica od Fanny Brice do Sare Silverman. Manje je poznato da se nešto slično dogodilo i u Rusiji. Arkadij Raikin, Židov rođen u Latviji, bio je legendarni sovjetski komičar koji se izrugivao nedostatcima i korupciji komunističkoga režima usprkos strogim kontrolama cenzora. Satirički časopis Krokodil također su desetljećima vodili židovski urednici, kaže Galay.)

Ben Harris / prevela Dubravka Pleše diljem svijeta” na jednome mjestu okuplja osobne predmete velikih židovskih komičara, primjere humora Woodyja Allena i braće Marx te uzorke francuskoga, marokanskoga, ruskog i drugih, manje poznatih podtipova židovske duhovitosti. Na izložbi se može pogledati i originalni film The Standups, u kojemu dobro poznati izraelski komičari pričaju priče iz vlastitoga djetinjstva. Osim toga, izložba se može pohvaliti velikim brojem interaktivnih izložaka koji posjetitelju omogućuju da stekne izravno iskustvo o židovskome humoru. Replika stana lika Jerryja Seinfelda iz istoimene komedije u Beit Hatfutsotu: Muzej židovskoga naroda u Tel Avivu. (ljubaznošću muzeja Beit Hatfutsot)

Recite mi ako ste već čuli ovu priču: “Simi bar Chiya je reako Ravu: ‘Kaže se da deve u Medeji umiju plesati u maloj boci; evo boce, tu su deve a evo i Medeje. Deve ne plešu!'” Da živite u drugome stoljeću naše ere, kada se navodno odigrao ovaj razgovor iz Talmuda, vjerojatno biste se smijali do suza. Dovoljno je reći da židovski humor nije započeo sa Sholemom Aleichemom ni završio s Jerryjem Seinfeldom. Vidljivo je to i iz nove izložbe postavljene u Beit Hatfutsotu: Muzeju židovskoga naroda. Židovski je humor alternativna leća kroz koju gledamo raznolikost i trajnost židovskoga života diljem svijeta. Od 1978. godine muzej smješten u Tel Avivu posjetiteljima nudi nevjerojatno putovanje židovskim iskustvom ste40

čenim tijekom protekla dva tisućljeća raspršenosti diljem svijeta. Temeljni su izlošci danas pohranjeni u depo jer se Beit Hatfutsot prvi put u četiri desetljeća opsežno popravlja. Ipak, muzej koji je neformalno poznat pod nazivom Muzej dijaspore priredio je izložbu pripremanu tri godine i koja prikazuje svu širinu židovskoga humora tijekom raznih povijesnih era i u raznovrsnim kulturnim kontekstima, od smiješnih priča iz Chelma do sofisticirane političke komedije Lennyja Brucea. “Muzej židovskoga naroda u Beit Hatfutsotu je jedini muzej na svijetu koji priča priču o cjelokupnome židovskom narodu,” rekla je Irina Nevzlin, predsjednica muzejskoga upravnog odbora u izjavi za tisak. “To je mjesto pozitivnoga, optimističnoga židovskog identiteta okrenutoga budućnosti i upravo stoga idealno mjesto za izložbu o židovskom humoru.” “Neka bude smijeha: židovski humor

“Razumijemo da je upravo humor spona koja povezuje cjelokupni židovski narod diljem svijeta”, kaže Asaf Galay, jedan od kustosa izložbe. Za njega je humor jedna od stvari koje povezuje raznovrsne židovske zajednice. Posebni židovski oblici humora, koje je često teško precizno definirati, dijele zajedničke teme koje nadilaze geografiju i kulture. Osim toga, humor je jedan od glavnih načina na koji se Židovi identificiraju kao Židovi. Prema Pewovoj anketi američkih Židova provedenoj 2013. godine, 42 posto ispitanika je reklo da je dobar smisao za humor ključan za njihov židovski identitet. Ne postoje točno definirani parametri židovskoga humora nego je riječ o sličnoj situaciji kao i u slučaju židovske književnosti. Nema točnoga odgovora vječno pitanje što je to u biti (je li riječ o književnosti koju pišu Židovi ili je to osobiti žanr specifičnih svojstava i tema). Galay je uvjeren da židovski humor ima posebna obilježja i specifične teme koje se ponavljaju

Pogled na “Neka bude smijeha: židovski humor diljem svijeta”, novu izložbu u Beit Hatfutsot: Muzej židovskog naroda u Tel Avivu. (ljubazno-

se izruguje konvencijama većine. Dokaz je tomu postojanje nepreglednoga broja viceva o rabinu, svećeniku i imamu.

šću muzeja Beit Hatfutsot)

“Istraživanjem sam došao do spoznaje da sve židovske zajednice imaju vrlo sličan tip humora”, rekao je Galay.

Prepoznatljive osobine su arhetipovi koji se neprekidno ponavljaju: židovska majka koja hrani i čuva (često pretjerano); šlamazel (posebna sorta židovskoga nespretnjakovića); šiksa ili nežidovka

Rachel Druck, urednica muzejske baze podataka o zajednicama, u blogu o načinima na koji se humor koristio tijekom

Izložba je zamišljena kao jako interaktivna. Posjetitelji se mogu snimiti kako pričaju židovske viceve na pozornici komedijaškoga kluba i zatim snimku objaviti na društvenim medijima. Kockarski aparat omogućuje slušanje židovskih viceva na temu Boga i rabina pritiskom na dugme. Videospotovi prikazuju kako su raznovrsne židovske reference pronašle svoj put u širu komedijašku kulturu, uključujući i slavnu scenu iz filma Veliki Lebowski u kojoj Walter Sobchak gunđa o tome da je “šomer f***ing šabat”, te scenu u kojoj Mel Brooks igra Mojsija u Povijesti svijeta: 1. dio. Izložba ukuljučuje i mnoštvo predmeta kao što je fotografija iz filma Woodyja Allena Manhattan iz 1979. godine, ploču izraelske komedijaške grupa HaGashashim iz 1970. godine te viceve na ruskome, njemačkome i japanskom jeziku. Ali, Seinfeld ima posebno mjesto na izložbi. Prikazana je replika Jerryjeve dnevne sobe, zajedno s Kramerovim portretom iz slavne epizode Pismo iz 1992. godine. Posjetitelji mogu uživati i u mnoštvu drugih predmeta iz te megapopularne serije s kraja prošloga stoljeća, uključujući i majicu koju je nosio Jušni Nacist (Soup Nazi) te potpisao Larry Thomas, glumac koji je igrao taj lik.

Jerry Lewis na fotografiji Frederica Brennera iz 1996. godine. Fotografija je izložena na izložbio židovskom humoru u Beit Hatfutsot. (Frederic Brenner/kolekcija Muzeja židovskoga naroda Beit Hatfusot

Izložba će potrajati do 2020. godine, sve dok ponovo ne bude otvoren trajni postav. 41


RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ KULTURA RABINA

Otkriveni dijelovi Zapadnoga zida i drevnoga rimskog kazališta

Začudna sličnost Bambija i Kafkina Preobražaja

Lior Mor / prevela Dubravka Peše

Paul Reitter / prevela Dubravka Pleše stima i neprijateljima, nalik na Židove središnje Europe u prošlosti. Kao što je primijetio briljantni znanstvenik Heinz Politzer, svjetski stručnjak za Kafku, lik Jozefine kojoj je svojstven jedinstven način pjevanja, vjerojatno je temeljen na Karlu Krausu, židovskomu piscu i izvođaču koji je, po Kafkinu mišljenju, rabio njemačko-židovski dijalekt na osobit način. (“Nitko ne govori Mauscheln kao Kraus”, napisao je prijatelju.)

Arheolozi su otkrili krupne kamene nizove Zapadnoga zida te veliku strukturu nalik na rimsko kazalište iz vremena Drugoga Hrama. Riječ je o iznenađujućemu pronalasku koji smatraju “arheološkom senzacijom”. Nakon što su razotkrili velike dijelove Zapadnoga zida skrivene 1700 godina, arheolozi su otkrili i drevnu građevinu nalik na rimsko kazalište te tako bacili dodatno svjetlo na život u gradu nakon što su ga Rimljani razorili do temelja. Osam potpuno očuvanih kamenih nizova Zapadnoga zida, načinjenih od masivnih kamenih blokova izuzetne građevinske kvalitete, iskopani su ispod sloja zemlje debljine otprilike 8 metara ispod Wilsonova luka – jedine netaknute, vidljive strukture preostale na Brdu Hrama iz vremena Drugoga Hrama. Nakon što su uklonili debeo sloj tla, arheolozi su s iznenađenjem otkrili strukturu za koju vjeruju da je drevna nedovršena građevina nalik na kazalište koja potječe iz rimskoga perioda. Time su potvrdili povijesne zapise koji govore o kazalištu nedaleko Brda Hrama. Zapisi datiraju iz vremena Drugoga Hrama, a može ih 42

se pronaći i u izvorima iz vremena poslije uništenja Drugoga Hrama, kada je Jeruzalem postao rimska kolonija Aelia Capitolina. Otkrića su javnosti predstavljena na konferenciji pod nazivom “Nove studije arheologije Jeruzalema i njegove okolice” (“New Studies in the Archaeology of Jerusalem and its Environs”). Konferencija je održana u Jeruzalemu i njome je obilježeno 50 godina arheoloških istraživanja od ujedinjenja grada. Govoreći o otkriću kazališta, istraživači lokaliteta, dr. Joe Uziel, Tehillah Lieberman i dr. Avi Solomon, rekli su da “je iz perspektive istraživanja, ovo senzacionalno otkriće”, te dodali da je “otkriće bilo pravo iznenađenje”. “Kada smo započeli s iskapanjima, naš cilj je bio datirati Wilsonov luk. Nismo ni zamišljali da će nam se pružiti mogućnosti da istražimo misterij izgubljenoga jeruzalemskog kazališta. Kao što je slučaj s većinom arheoloških istraživanja, postoji očekivanje da ćemo nešto pronaći, ali na koncu procesa otkrivamo druge nalaze, iznenađujuće i zanimljive. Nema sumnje da su pronalazak kamenih nizova u

Zapadnom zidu te dijelova Wilsonova luka fantastična otkrića koja doprinose našem razumijevanju Jeruzalema. Ali pravi uspjeh predstavlja otkriće strukture nalik na kazalište.” Istraživači su primijetili da je kazalište u kojemu je postojalo otprilike 200 sjedala “relativno mala građevina u usporedbi s poznatim rimskim kazalištima (kao što je ono u Cezareji, Bet She’anu i Bet Guvrinu).” To otkriće, zajedno s činjenicom da se struktura nalazi pod krovom, naveli su ih na zaključak da je bila riječ ili o odeonu, koji se uglavnom koristio za akustične izvedbe ili o bouleuterionu, zgradi u kojoj se sastajalo gradsko vijeće, u ovome slučaju, vijeće rimske kolonije Aeliae Capitolinae. Nekoliko pronalazaka na lokalitetu, kao što je stubište koje nije isklesano dokraja, navelo je istraživače na zaključak da se prostor nije koristio kao kazalište. Razlog tomu je još uvijek nepoznat, ali kako su slične nedovršene strukture iz istoga vremena već otkrivene na Plazi Zapadnoga zida, arheolozi misle da bi uzrok napuštanja izgradnje mogao biti izbijanje Bar Kohbina ustanka.

Ali, priča je napisana na takav način da takvo čitanje zahtijeva bujnu maštu i rastezanje shvaćanja, određenu dozu interpretacijske akrobatike. (Theodor Adorno jednom je prilikom opisao Kafkin rad kao niz parabola koje ne možemo dešifrirati jer je ključ ukraden). Na kraju krajeva, ne možemo biti sigurni ni da Jozefina doista govori o životinjama. Istina je da Jozefinino pjevanje, koje je u stvari neki oblik zviždanja, ne djeluje do kraja ljudski. S druge strane, pripovjedač, jedan od mišje družine, govori poput obrazovane osobe. Njegov ili njezin izgled nije definiran. Možda je miš iz naslova samo metafora.

Niz židovskih pisaca iz Njemačke pisao je priče o životinjama i u njima opisivao muke europskih Židova Prije Mausa postojalo je “mišje društvo”. Ili, točnije govoreći, 56 godina prije negoli je Art Spiegelman Židove nacrtao kao miševe u memoarima svoje obitelji, Franz Kafka poigrao se poveznicom između Židova i miševa u poslijednjoj priči koju je napisao Jozefina pjevačica ili mišja družina (Josephine, the Singer,

or the Mouse Folk), objavljenoj 1924. godine U MetaMišu (MetaMaus) Spiegelman se služi prozom, crtežima, dokumentima i fotografijama u potrazi za sjecištima povijesti, obitelji i stripova. Potraga je dovela do nastanka Miša, stripa o Holokaustu za koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom. Mišja družina živi okružena opasno-

“Kafkine životinjske priče mogu se čitati bez shvaćanja da ne govore o ljudima”, napisao je Walter Benjamin te dodao da, kada to konačno shvati, “čitatelj podiže pogled u strahu i shvaća da je vrlo daleko od kontinenta čovjeka.” Benjamin je opisao ono što ljudi nazivaju kafkijanskim, osobinu koju često nalazimo u životinjskim pričama, bogatim drugim ključnim kafkijanskim svojstvom: neprikladnim odgovorom na monstruozna zbivanja. Čovjek se budi, otkriva da se pretvorio u divovskoga nametnika i pita se: “Kako ću stići na posao na vrijeme?” Ali Kafkine studije životinja predstavljaju poseban slučaj, pisane su samo njemu svojstvenim sti43


RIJEČ KULTURA RABINA lom, prikazuju sveobuhvatniji književni fenomen. Od Heinricha Heinea, na početku 19. stoljeća, do austrijskoga pisca Felixa Saltena, iz vremena neposredno prije Drugoga svjetskog rata, cijeli niz židovskih njemačkih pisaca stvarao je priče s antropomorfnim životinjama. Njihovi životinjski likovi uglavnom ukazuju na patnje europskih Židova bez organizirane alegorizacije – iako često padamo u iskušenje da takva djela čitamo kao alegorije. U promišljenoj i temeljito istraženoj novoj studiji pod nazivom Bestiarium Judaicum: Neprirodne priče o Židovima (Bestiarium Judaicum: Unnatural Histories of the Jews), Jay Geller tvrdi da su autori takvih djela kritički, ali vrlo otvoreno ulazili u raspravu s cijelim nizom institucija koje su se bavile neljudskom animalnošću Židova. Po Gellerovu mišljenju, izazov koji su pred sebe stavili ovi pisci bio je aktivirati snagu takvih institucija rabljenjem samih životinjskih figura, a pritom ne potvrditi opasne i, na kraju krajeva, smrtonosne stereotipe. Geller s puno mašte pretražuje književnost na njemačkome jeziku i identificira moguće pretke životinjskih figura u djelima Heinea, Maxa Broda i drugih židovskih pisaca između 1800. i 1933. godine. To je period koji predstavlja njegov povijesni okvir. Neki od pisaca čija djela analizira danas nisu općepoznati, kao na primjer pisac znanstvene fantastike Curt Siodmak, ali većina ih je ili polupoznata poput Saltena, pisca Bambija i satiričara Krausa, ili upravo slavna poput Freuda i Kafke. Geller popisuje ključne životinjske poveznice u njemačkoj imaginaciji – Židovi i svinje, Židovi i vukovi, Židovi i psi, Židovi i majmuni, Židovi i glodavci – i razmišlja o njihovoj evoluciji tijekom stoljeća te komentira široku prisutnost ovih stereotipa, od bestijarija srednjega vijeka do grafičkih prikaza Židova i životinja u nacističkoj propagandi. Razmišlja i o tome koliko je animalizacija Židova olakšala Holokaust te o razmišljanjima samih Židova okupirane Europe u vrijeme “konačnoga rješenja”, npr. Prima Levija, Jirija Weila ili Gertrud Kolmar o “izgradnji strukture Židova-životinje”. 44

U svemu tome primjetna je i poprilična doza kompleksnosti: njemačka se kultura s ljubavlju odnosi prema životinjama. I uzrečica koja je bila popularna početkom 19. stoljeća govori o tome: veterinarska bolnica u Berlinu prema psima se ponašala kao prema ljudima dok su se u običnim bolnicama prema ljudima ponašali kao prema psima. Ujedno je i percepcija da su metode košer klanja koje rabe Židovi bile okrutne prema životinjama služila kao točka okupljanja njemačkih antisemita. Bez obzira na to, antisemiti su često uspoređivali Židove s životinjama, kako to čini i Richard Wagner u svojem eseju pod nazivom Židovstvo u glazbi (Jewishness in Music, 1850.), u kojemu Židove opisuje kao papagaje koji ne razumiju zvukove koje reproduciraju. Životinjske figure u austrijskoj židovskoj književnosti često prikazuju pritiske i napetosti koje muče srednjoeuropske Židove. Kafkina priča Izvješće Akademiji (A Report to an Academy), prvi put objavljena 1917. godine u cionističkome časopisu Židov (The Jew), govori o istraživanju jednoga majmuna, katkad vrlo misaonom, katkad jako mračnom – vlastitoga procesa asimilacije u ljudsko društvo. U Saltenovu Bambiju jeleni raspravljaju o tome hoće li ih ljudi koji imaju oružje i moć “ikada prestati proganjati”. Neki je rani čitatelj bio uvjeren da čuje ritmove židovskoga njemačkog ili jüdelna, u tapkanju zečeva u drugoj Saltenovoj priči o životinjama. (Nekim je čitateljima fonetska blizina riječi mauscheln, drugoga naziva za jüdeln, njemačkoj riječi za imenicu “miš” samo pojačala poveznicu između Kafkine mišje družine i Židova.) Ali, uporaba životinja ima i delokalizacijski učinak, jer likovi postaju bliži negoli bi bili kada bi imali specifično ljudsko obličje ili naslijeđe. Nije nikako nevažno reći da štetočine u Kafkinoj Preobrazbi predstavljaju dobroga kandidata za velikoga Svatkovića u srednjoeuropskoj književnosti i da je Saltenov Bambi vjerojatno najuspješnija priča o sazrijevanju. Antropomorfizirane životinje vrlo su iskoristive kako u političkim, tako i

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

u drugim vrstama priča. Ali, Geller s punim pravom inzistira da životinjske priče austrijskih Židova ne nude jasne izjave političke ideologije. Oštro kritizira povjesničara Jensa Hanssena i njegov pokušaj da Kafkin kratki prozni tekst naslovljen Šakali i Arapi (Jackals and Arabs) iz 1917. godine protumači kao negativan odgovor cionizmu. Po mojemu mišljenju, odjeci Saltenova cionizma čuju se i u Bambiju, ali ne bih zato cijelu knjigu nazvao djelom cionističke beletristike. U tome pogledu, austrijske židovske priče o životinjama u skladu su s austrijskim modernizmom koji se nastojao oduprijeti ideološkim obvezama, osobito poslije Prvoga svjetskog rata. Raspad Habsburškoga carstva potaknuo je novi način razmišljanja o položaju srednjoeuropskih Židova. Mnogi od njih su, tijekom vladanja Franje Josipa, pripadali manjini koja je bila na istoj liniji kao i službena kultura toga raznovrsnoga multinacionalnog sustava. To je već samo za sebe bilo dovoljno složeno – a gdje su bili sada? Neki od židovskih intelektualaca središnje Europe svoj su kulturni položaj kao i samosvijest koja je iz njega proizašla smatrali izuzetnima i osobitima. Kako bi oživjeli takav stav, čini se da su se sve više počeli okretati neljudskim likovima. U pismu koje je 1921. godine napisao prijatelju Maxu Brodu, Kafka je dao vjerojatno najpoznatiji opis muke njemačko-židovskih pisaca u središnjoj Europi: “Stražnjim nogama duboko su ukopani u židovstvo svojih otaca, a prednjima ne pronalaze novo uporište.” Otprilike u isto vrijeme, bečki Židov Franz Blei objavio je knjigu Veliki bestijarij moderne njemačke književnosti (The Great Bestiary of Modern German Literature) u kojoj je na smiješan način mnoge svoje suvremenike razvrstao u razne grupe egzotičnih životinja. Tako se, na primjer “ženka Kafke rijetko viđa, taj prelijep mjesečevo-modri miš koji ne jede meso nego preživljava na gorkim travama. Njezin pogled je zapanjujuć jer ima ljudske oči”. (Paul Reitter je profesor njemačke književnosti i jezika na Sveučilištu Ohio State.)

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

U izlozima knjižara Dolores Bettini

Affinity Konar: Moja druga polovica Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2018. Prijevod: Karmela Cindrić Broj str.: 328 Godine 1944. dvanaestogodišnje blizanke Perla i Staša Zamorski s majkom i djedom stižu u Auschwitz. U tome mračnome novom svijetu djevojčice pronalaze utjehu u svojim igrama iz djetinjstva i u razgovorima na izmišljenome jeziku. Djelo A. Konar je fikcija, no temelji se na istraživanju povijesnih osoba i opisa koji su autorici pomogli oblikovati ključne likove i epizode. ììì

Heather Morris: Tetovirer iz Auschwitza Nakladnik: Fokus komunikacije d. o. o., Zagreb, 2017. Prijevod: Tamara Kunić Broj str.: 244 Nesretne ljude porobljene samo zato što su bili drukčiji tetovirao je Slovak Lali Sokolov, i sam logoraš u Auschwitzu, do jučer života željan mladić židovskoga podrijetla.

Taj je zadatak odrađivao u zamjenu za vlastiti život sve dok se u redu za označavanje nije pojavila djevojka prekrasnih očiju. Upisao joj je broj na podlakticu i od toga dana živio samo za nju. Njihova je ljubav živjela uz bok smrti, vapaje umirućih. Ali je od prvoga dana živjela, a ne samo preživljavala…

žave, to mu i uspijeva... ììì

ììì

Franz Werfel: Pjesma o Bernardici Nakladnik: Litteris, Zagreb, 2017. Prijevod: Petar Grgec Broj str.: 559 Ovo remek-djelo u žanru povijesnoga romana ima svoju autobiografsku potku. Godine 1938. Franz Werfel sa svojom suprugom i Mahlerovom udovicom Almom Mahler bježi od nacističkih trupa i sklanja se u Francusku, gdje isto nije siguran. Iz Sanary-sur-Mera bježi u Lourdes i skriva se od 1940. godine. Premda po vjeroispovijesti Židov, duboko je dirnut pričom o Bernadette Soubirous, djevojčici koja je prva vidjela Gospu u jednoj špilji. Werfel se zavjetuje da će o njoj napisati roman ukoliko se spasi iz ratnog pakla. Kada 1942. stiže u Sjedinjene Američke Dr-

Andrés Neuman: Putnik stoljeća Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2018. Prijevod: Tamara Horvat Kanjera Broj str.: 560 Početkom devetnaestoga stoljeća, negdje na pola puta između Berlina i Dessaua, smjestio se Wandernburg u koji jedne noći pristiže enigmatični Hans. Siguran je da u gradu neće ostati dulje od par noći jer nema običaj predugo se zadržavati na jednome mjestu, ali susret s osebujnim verglašem, a kasnije i oštroumnom Sophie priječi ga u naumu da nastavi svoje putovanje. Sophie dijeli Hansovu ljubav prema poeziji i prevođenju te se upuštaju u strastven odnos u kojemu se te dvije žudnje isprepliću poput 45


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

nepoderiva sukna. Ljubav, seks, filozofska i politička misao postnapoleonovske Europe dovitljivo se i suvereno provlače kroz priču o skrivenoj romansi, salonske rasprave i prijateljstvo s mudrim verglašem, a kada noć zavije grad, u radnju se uvlači i misteriozni maskirani napadač.

ZANIMLJIVOSTI Dolores Bettini

ììì

Rajko Grlić: Neispričane priče Nakladnik: Hena com., Zagreb, 2018. Broj str.: 388

Ishay Landa: Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam Nakladnik: Disput, Zagreb, 2018. Prijevod: Damjan Lalović Broj str.: 150 “Fašisti su se u pravilu klonili povezivanja s liberalizmom. No usprkos fašističkoj retorici fašizam nije bio autsajder u odnosu na liberalno, ‘otvoreno društvo’, već zapravo prisan insajder u tom društvu, koje usto i nije bilo bogzna kako otvoreno. [...] U Šegrtovu čarobnjaku iznosim tvrdnju da liberalni poredak ni izdaleka nije bio antiteza fašizmu, njegov apsolutni Drugi, nego je znatno pridonio fašizmu i prožimao mnoga njegova dalekosežna očitovanja. Većina razornih i ekstremnih aspekata fašizma, aspekata koji se obično doživljavaju kao napadi na liberalizam – odbacivanje demokracije; diktatura; okomljivanje na racionalizam i znanstvenu objektivnost; propaganda; šovinistički nacionalizam; imperijalistički i rasni rat – povijesno je nezamisliva izvan liberalnog okvira. Fašizam je bio organski proizvod razvojā uvelike (što znači: ne potpuno) začetih unutar liberalnog društva i ideologije. Bio je to ekstreman pokušaj rješavanja krize liberalizma, proboja iz njegove aporije i spašavanja buržoazije od nje same.” 46

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Rajko Grlić u svojim Neispričanim pričama na jedinstven način spaja život i film, pišući autobiografsku prozu u kojoj se oko filmskih pojmova isprepliću ključni životni događaji, biografski fragmenti, sjećanja, anegdote, uspomene, priče iz režijske bilježnice i evidencija o prijelomnim sudbinskim putovanjima jedne obitelji koju su društveni, politički i ratni prevrati nosili s jednog kraja svijeta na drugi. Koristeći nazivlje filmske terminologije za naslove poglavlja, Rajko Grlić povezuje te pojmove s odgovarajućim situacijama iz različitih razdoblja svoga života i povijesti svoje obitelji, pronalazeći u nepredvidivoj dramaturgiji života dodirne točke s leksikom, poetikom i zakonitostima filma. ììì

Norman Ohler: Potpuna ekstaza. Narkotici u Trećem Reichu Nakladnik: Naklada OceanMore, Zagreb, 2018. Prijevod: Boris Perić Broj str.: 240 O ulozi narkotika u Drugome svjetskom ratu zna se vrlo malo, no Potpuna ekstaza otkriva da su nacisti i prije početka velikoga sukoba pronašli snažan oslonac u drogama. U osvit rata Njemačka je bila središte farmaceutske industrije, a preparati s kokainom i metamfetaminima poznatih tvrtki poput Mercka i Bayera

bili su dostupni svima: kućanicama i tvorničkim radnicima, ali i milijunima njemačkih vojnika. ììì

Scarlett Johansson je u završnim pregovorima za glavnu ulogu u filmu Taike Waititia Jojo Rabbit. Pojavit će se u ulozi Njemice, majke dječaka, pripadnika Hitlerove mladeži, koji otkrije da ona u njihovu domu od nacista skriva mladu Židovku.

Stephane Bruchfeld: Pričajte to svojoj djeci... O Holokaustu u Europi 1933.-1945. Nakladnik: Srednja Europa, Zagreb, 2018. Prijevod: Dora Kosorčić Broj str.: 112 Žene, djeca i starci čekaju u šumarku stotinjak metara od plinskih komora nacističkog logora smrti Auschwitz-Birkenau. Uskoro će se svuči i biti odvedeni u plinske komore. Njihova će mrtva tijela potom biti spaljena u pećima u toj zgradi ili u obližnjim jamama.

*** Napokon je otkriveno da je najnovija ljubav slavnoga Brada Pitta lijepa Izraelka Neri Oxman. Rođena je 1976. u Haifi, upisala arhitekturu na Tehnionu, a diplomirala na Arhitektonskome fakultetu u Londonu 2004. godine. Zatim je doktorirala na čuvenome američkom MIT-u, na kojemu je 2010. postala izvanredna profesorica. Njezini umjetnički radovi izlagani su u MoMA-i, pariškome Centru Georges Pompidou, bečkome Muzeju primijenjenih umjetnosti te Muzeju likovne umjetnosti i Muzeju znanosti u Bostonu. Slavnoga je glumca upoznala preko zajedničkih poznanika, koji su upravo lijepu umjetnicu i profesoricu preporučili Bradu Pittu. ***

Divlji, neukrotivi komičar Sacha Baron Cohen igrat će glavnu ulogu Netflixovoj seriji pod nazivom The Spy, o Eliju Cohenu, izraelskome špijunu na visokome položaju u sirijskome Ministarstvu obrane 60-ih godina prošloga stoljeća. Serija od šest epizoda opisuje Cohenovu zapanjujuću karijeru od 1961. do 1965. kada se uspio ubaciti u sirijsko visoko društvo i postao glavni savjetnik ministra obrane. Sirijska protuobavještajna služba na koncu je otkrila i zarobila Cohena i osudila ga na smrt. Vjeruje se, da su podaci koje je sakupio u tih pet godina u Siriji pridonijeli iznimnomu uspjehu Izraela u šestodnevnome ratu 1967. godine. Sacha Baron Cohen rođen je u Izraelu i tečno govori hebrejski i engleski. U svojim se komedijama često prebacuje na hebrejski jezik koji koristi kao neobjašnjiv strani žargon. Dok je pohađao amaterski dramski klub na Cambridge University, Baron Cohen je nastupao u Guslaču na krovu i u židovskome kazalištu Habonim Dror.

Na fotografiji su Židovi deportirani u Auschwitz-Birkenau iz Mađarske krajem svibnja ili početkom lipnja 1944. godine. Fotografija je iz foto-albuma jednoga Nijemca koji je u to vrijeme radio u logoru. Mnoge fotografije iz toga albuma prikazuju što se dogodilo Židovima odmah po dolasku u logor. Uz fotografiju snimljenu u šumarku nalazi se opis: “Beskorisne žene i djeca.”Šumarak stoji i danas. Sve što je ostalo od žena i djece jest ova fotografija. 47


ZANIMLJIVOSTI

Ruah Hadaša

*** Još jedna izraelska serija, serija Miguel, na istome je festivalu osvojila posebnu nagradu za izvedbu. Priča je to o izraelskome homoseksualcu koji želi usvojiti dijete, pa u njegov život ulazi petogodišnjak iz Gvatemale. *** Legendarni filmski redatelj Miloš Forman, autor Oscarima nagrađenih filmova Let iznad kukavičjeg gnijezda s Jackom Nicholsonom i Amadeus, umro je 13. travnja u dobi od 86 godina. Pozornost međunarodne javnosti Forman je privukao filmovima Crni Petar (1964.), Ljubavi jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky, 1965.), koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma, te Vatrogasni bal (1967.), kojim se zamjerio komunističkome režimu u Češkoj. Forman je rođen 1932. u Čáslavu, u Čehoslovačkoj (danas Češka), u obitelji oca Židova i majke protestantkinje. Kao vrlo malen je ostao siroče kad su njegovi roditelji stradali u

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Auschwitzu.

*** Na 1. međunarodnome festivalu tv serija (Canneseries), koji je održan u Cannesu od 4. do 11. travnja 2018. god., najboljom je proglašena izraelska serija When heroes fly: priča o četvorici veterana jedinice komandosa iz libanonskoga rata 2006. god., koji se još jednom udružuju kako bi spasili djevojku jednoga od njih koju je oteo kolumbijski kartel.

‫רוח חדשה‬ ***

7 Days in Entebbe najnovija je filmska adaptacija otmice Air Franceova zrakoplova na letu 139 i uspješnoga spašavanja talaca koje su izveli izraelski komandosi. Film se zasniva na događajima koji su cijeli svijet ostavili bez daha prije 42 godine. Dramatična i herojska akcija spašavanja ubrzo je poslužila kao inspiracija pa je tv kuća ABC snimila i već krajem iste godine (1976.) prikazala film Victory at Entebbe s Burtom Lancasterom, Elsabeth Taylor, Richardom Dreyfussom i Kirkom Douglasom u glavnim ulogama. Još jedna tv kuća, NBS, snimila je 1977. Raid on Entebbe, svoju filmsku verziju istoga događaja s Charlesom Bronsonom u ulozi izraelskoga generala. Te iste 1977. godine i Izrael je snimio film pod naslovom Operation Thunderbolt (hebr. Mivca Jonatan) u čast zapovjednika Jonatana Netanyahua, jedinoga izraelskog vojnika poginuloga za vrijeme operacije. Film 7 Days in Entebbe premijerno je prikazan u veljači 2018. na 68. Berlinskome međunarodnome filmskom festivalu. *** U ruskim i europskim kinima uskoro se počinje prikazivati najnoviji ruski film Sobibor. Taj visokobudžetni i naveliko reklamiran film govori o bijegu zatvorenika iz nacističkoga logora Sobibor u listopadu 1943. Taj je uspješni bijeg organizirao je Židov Aleksandar Pečerski, časnik židovske Crvene armije i zatvorenik u tome logoru. Glavne uloge tumače: Konstantin Khabenskij kao Aleksander Pečerski i Christopher Lambert kao Karl Frenzel.

Judaizam o borbi s bikovima, lovu i posjetu zoološkom vrtu rabin dr. Kotel Da-Don Sažetak U ovome članku želim objasniti stav judaizma o okrutnosti i osjetljivosti prema životinjama. Glavni dio članka temelji se na nekoliko rabinskih responsa1 (odgovora), uglavnom jedne response rabina Ovadije Josefa.2 Rabin Ovadia je responsu napisao na upit o tome je li dopušteno gledati borbu s bikovima, no iz te njegove response možemo naučiti i opće stajalište judaizma prema okrutnosti i osjetljivosti prema životinjama, lovu i posjetu zoološkomu vrtu. Prvi dio članka bit će prijevod originalne response rabina Ovadije Josefa s hebrejskoga, a kasnije ćemo je analizirati. Rabinsku literaturu s hebrejskoga i s aramejskoga jezika preveo je autor. Ključne riječi: responsa, halaha, rabin Ovadia Josef, borbe s bikovima, lov, zoološki vrt. I. Responsa Pitanje: “Je li prema halahi dopušteno ići na stadion i gledati borbu s bikovima?” Odgovor: “Nema sumnje da je sama zamisao borbe s bikovima potpuno oprečna duhu naše svete Tore. Jer [borba s bikovima] je kultura grešnika i okrutnih ljudi, a to nije uloga koju je Bog namijenio Jakovu, kao što kažu naši mudraci (BT Jevamot 79a): ‘Postoje tri istaknute osobine koje su zajedničke Židovima: Židovi su skromni, suosjećajni i blagonakloni...’ Dobro je poznato da je zabrana okrutnosti prema živim bićima zabrana na razini Biblije. Zato je Tora zapovjedila uklanjanje tereta s prijateljeva magarca ako je on legao pod težinom tereta. Talmud (Bava Mecia 31a-32b) iz toga zaključuje da je nanošenje boli životinjama zabrana na razini Biblije. U traktatu Šabat 128b talmudski su mudraci rekli da, ako je životinja na Šabat pala u kanal s vodom, a voda je previše duboka pa ju se ne može nahraniti dok je još tamo, dopušteno je postaviti jastuke i pokrivače ispod njezinih nogu kako bi ju se podiglo i moglo nahraniti. Premda to proturječi jednomu od šabatnih zakona pretvaranjem ‘posude’3 u neupotrebljivu – što je izvedeno iz zabrane uništavanja, kao što Raši objašnjava (u odlomku Šabat 128 i 154b) i nalazi u Tosafot u Šabat (43a) – ipak se to dopušta jer je zabrana pretvaranja posude u neupotrebljivu samo rabinska zabrana, dok je nanošenje boli životinjama, biblijska zabrana. Ovdje biblijska zabrana ima prednost pred rabinskom. Tako su odredili Majmonid4, Tur i Šulhan Aruh5. Ali ovdje [u borbi s bikovima] izgladnjuju životinju i nanose joj bol prije nego što uđe u arenu. Zatim ju izazivaju i bodu oružjem pa ona divlja, skače i bode rogovima. Naši rabini, nasuprot tomu, nama su zabranili da jedemo prije nego što nahranimo životinju, kao što je objašnjeno u BT Berahot 40a. Oni to temelje na stihu koji prvo kaže: ‘Travu ću davati po tvome polju tvome blagu’, a zatim ‘Tako ćeš jesti i biti sit’ (Pnz 11:15).6 To je halahičko pravilo koje 1 Responsa – odgovori, u hebr. izvorniku: pitanja i odgovori – šeelot utešuvot, kratica: šut; književnost razmjene pitanja i odgovora, prije svega o halahi, između rabina i sudova u cijeloj dijaspori, od doba gaona do danas. 2 Rabin Ovadia Josef (1920. – 2013.), talmudski znanstvenik i stručnjak, rođen u Iraku, sefardski glavni rabin Izraela od 1973. do 1983. te utemeljitelj i dugogodišnji duhovni vođa izraelske sefardske ultraortodoksne stranke Šas. Response rabina Josefa imaju velik značaj u ortodoksnoj zajednici. 3 Upotrebljiv predmet, u ovome slučaju jastuci i pokrivači. 4 MAJMONID Mišne Tora,‎ Jerusalem, 1974., Jad Ha-Hazaka = Mišne Tora Šabat 25:26. 5 Tur, Vilnius, 1923. Orah Haim 305:19.; Šulhan Aruh, Jerusalem, 1992., Orah Haim 305:19. 6 Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Jure ‎Kaštelan – Bonaventura Duda (gl. ur.), Zagreb, 2008. U slučajevima kada se taj prijevod ‎koristi tetragramom, autor je tetragram zamijenio riječima Vječni ili Gospod, jer u židovstvu se nije dopušteno koristiti Božjim ‎imenom JHVH.

48

49


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

se javlja u Šulhan Aruh Orah Haim 167. U Gemari, u traktatu Bava Mecia (85a), rabini su ispričali anegdotu o našemu Svetom rabinu [kako Talmud naziva rabina Jehudu Princa] da treba imati milosti čak i za nečiste glodavce jer je rečeno: ‘Njegova je milost iznad njegovih djela’ (Ps 145,9). Prema svakome, poučava ova priča, tko pokaže samilost prema Božjim stvorenjima, Nebesa će pokazati samilost i spasiti ga od patnje. Rabin Haim ben Atar7 u svojoj knjizi Or Hahaim (u komentaru na Parša Ahare Mot [Lev. 17:11]) piše da je zabranjeno ubiti ili usmrtiti bilo koju domaću ili divlju životinju. Jedino nam je dopušteno zaklati životinju radi konzumacije njezina mesa. Čak i bik koji je probo i ubio čovjeka, može biti ubijen samo odlukom Sanhedrina8, tj. njegova 23 člana sudskoga vijeća. U knjizi responsa Noda Bijehuda9 (II. dio, Joreh De’ah, 10) autoru je postavljeno pitanje je li dopušten lov na životinje radi sporta i zabave. On zaključuje da je to zabranjeno zbog okrutnosti i nanošenja boli životinjama... Na temelju gore navedenoga jasno je da je onaj tko odlazi na stadion gledati borbu s bikovima i plaća za to ulaznicu, ‘drug je razbojniku’ (Parafraza Mudrih izreka 28:24), pomaže i podržava grešnike, što je zabranjeno na temelju Mišne u Gitinu (61a)... Rabin Šimon ben Pazi razjašnjava: ‘Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih’ (Ps. 1,1) – to se odnosi na kazališta, cirkuse nežidova, ‘i ne sjeda u zbor podrugljivaca’ (ibid) – ne ide na natjecanja divljih zvijeri. Raši objašnjava da se kenigjon odnosi na lovljenje divljih životinja uz pomoć pasa, što se radi isključivo radi sporta i zabave. Slično tomu, spominje se i u Talmudu u traktatu Hulin (60),10 kad se postavlja pitanje (retoričko): ‘Je li Moše bio lovac (da je bio upoznat s rijetkim životinjama)?’ U Or Zarua Hagadol (II. dio, Zakoni Šabata, 83:17) autor piše: ‘Svatko tko lovi životinje uz pomoć pasa, neće zaslužiti radost Levijatana [na gozbi pravednika u Svijetu koji će doći], kao što je objašnjeno u Midraš Raba’ (Lev 13,3). Međutim, sasvim je jasno da je dopušteno ići u zoološki vrt i gledati stvorenja koja je Sveti, blagoslovljen bio, stvorio. Jer duša čovjekova je veoma ganuta kad vidi djelo ruku Božjih, kao što je rečeno: ‘Kako su brojna tvoja djela, o Gospode! Sve si mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih’ (Ps. 104:24). U knjizi Leket Jošer autor svjedoči o svome rabinu, velikome rabinu, našemu rabinu Israelu Isserleinu,11 autoru 7 Rabin Haim ben Atar, poznat također kao Or haḤaim po njegovu poznatome komentaru Tore, bio je talmudist i kabalist; rođen je u Meknesu, u Maroku 1696., a umro u Jeruzalemu 1743. Bio je jedan od najistaknutijih rabina u Maroku. Godine 1733. je odlučio napustiti zemlju svojega rođenja i nastaniti se u Izraelu koji je tada bio dio Otomanskoga carstva. Na putu su ga u Livornu zadržali bogati članovi židovske zajednice koji su za njega otvorili ješivu. Mnogi su mu istaknuti učenici kasnije pružili sredstva za tiskanje knjige Or ha-Ḥaim (svjetlo života). Godine 1742. stigao je u Jeruzalem gdje je predsjedao na ješivi Kenesset Yisrael. Jedan od njegovih učenika bio je rabin Chaim Joseph David Azulai, Hida. Pokopan je na Židovskome groblju na Maslinskoj gori u Jeruzalemu. 8 Sanhedrin – Vijeće staraca; izvor riječi je grčki (sunédrion); židovsko legislativno tijelo i vrhovni sud u doba drugoga Hrama, od hašmonejskoga doba (165. pr. n. e.) do 425. n. e.; od gubitka neovisnosti 70. g. n. e. do kraja svojega djelovanja preuzima od kralja zastupanje zemlje pred rimskim i bizantskim vlastima; sastojao se od 71 člana, kao spomen na Mojsija, i 70 staraca. Predsjednik Sanhedrina bio bi i vođa naraštaja, najmudriji čovjek svojega doba, poput zamjenika na Mojsijevu mjestu u svakome naraštaju. Sanhedrin je vodio predmete koji su imali utjecaja na sav židovski narod: imenovanje kralja, imenovanje Maloga sanhedrina (33 suca u svakome gradu i plemenu), zakone o lažnim prorocima, teorijske slučajeve kada bi Veliki svećenik počinio zločin koji se kažnjava smrću, proširivanje granica Jeruzalema te izlazak u rat kada nije bila obveza i slično. Sanhedrin je zasjedao u Hramu dok je Hram postojao, a premješten je 40. godina prije njegova rušenja te se selio u 10 različitih mjesta, od kojih je posljednje bilo Tiberijas. Tradicijski se smatra da će se u mesijanskome dobu Sanhedrin vratiti u Tiberijas, a zatim u Hram. 9 Rabin Jehezkel Landau iz Praga, 1713. – 1793., bio je utjecajan halahički (židovski zakon) autoritet. Najpoznatiji je po knjizi responsa Noda Bijehuda (Znan u Judei), po kojoj je dobio i nadimak. Godine 1755. imenovan je Glavnim rabinom u Pragu. Landau je bio veoma cijenjen, i to ne samo u zajednici, već i šire; imao je veliku naklonost vladajućih krugova. Tako je, pored rabinskih zadataka, bio u mogućnosti posredovati kod vlade u raznim prilikama kad su uvedene antisemitske mjere. Iako se nije suprotstavljao svjetovnomu znanju, prigovarao je “onoj kulturi koja je došla iz Berlina”, a posebno prijevodu Tore Mosesa Mendelssohna. 10 Raspravljajući o različitim rijetkim životinjama, Moše je o njima poučavao ljude dok je prolazio kroz zakone kašruta. 11 Rabin Israel Isserlin (Maribor, Vojvodina Štajerska, 1390. – Bečko Novo Mesto, Donja Austrija, 1460. ) bio je talmudist i halahist najpoznatiji po knjizi Terumat HaDešen, koja je služila kao jedan od izvora za HaMapah, sastavni dio Šulhan Aruha rabina Mošea Isserlesa. 50

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

response Terumat Hadešen, koji je na Šabat prevalio veliku udaljenost kako bi vidio par lavova koji su bili dovedeni u njegov grad. I naš veliki učitelj Hida12 u knjizi Midbar Kedeimot (II, 22), kaže da je, kada je bio u Londonu, posjetio zoološki vrt i promatrao razne zanimljive i čudne životinje, uključujući i orla koji je navodno bio star stotinu godina. U svojoj knjizi Maagal Tov o tome piše. Eto, imamo snažne halahičke dokaze da je dopušteno posjetiti zoološki vrt jer znamo da je to učinio veliki rabin. Također smo čuli o brojnim velikim i mudrim ljudima, ljudima velike pobožnosti i dobrih djela, koji su posjetili zoološki vrt i nitko nije prigovorio. Međutim, jedino što jest dopušteno jest promatrati djelo ruku Stvoriteljevih, blagoslovljen bio. Ali ne daj, Bože, da čovjek odlazi na mjesta na kojima se igraju okrutne igre sa životinjama, pa se zbog toga usadi u njega loša i iskvarena osobina kao što je okrutnost; takav će postati onaj koji je uništio svoju dušu vlastitim rukama (Mudre izreke, 6:32). To nije uloga namijenjena Jakovu. Stoga je jasno da je micva obznaniti zabranu odlaženja na takva mjesta. Onima koji poslušaju, bit će ugodno i na njih će se spustiti blagoslov dobrote.”13 II. Analiza response Možemo pretpostaviti da je to pitanje rabinu Ovadiji postavio neki židovski turist koji je vjerojatno planirao godišnji odmor u nekoj od europskih zemalja, poput Španjolske, ili u Južnoj Americi, gdje je borba s bikovima vrlo popularna, jer je vjerojatno želio proširiti svoje horizonte i doživjeti lokalnu kulturu – međutim, kao pobožan Židov želio je znati je li to dopušteno prema halahi14. Rabin Ovadija je iskoristio odgovor kao priliku da dopre do drugih osoba koje možda imaju istu ideju za odmor; upotrijebio je temu borbe s bikovima za razmatranje kako nas Tora usmjerava da se odnosimo prema životinjama. Dok se u civiliziranoj, modernoj i sekularnoj, kulturnoj areni raspravlja o moralnosti borbe s bikovima i o tome treba li zabraniti borbu s bikovima ili ne – treba li ju zabraniti kao u Barceloni ili sačuvati kao sport ili oblik umjetnosti kao u Madridu – za rabina Ovadiju nema sumnje da je to okrutno i da ne odgovara duhu Tore i židovskomu karakteru. Postoji rasprava15 o tome je li nanošenje boli životinjama zabrana na razini Biblije ili je rabinska zabrana. Jedan od biblijskih izvora, koji pokazuje biblijsko porijeklo ove zabrane, nalaže da treba pomoći magarcu svojega bližnjega preopterećenoga teškim teretom: “Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne.” (Izl. 23:5) To je samo jedan od brojnih izvora u Tori čiji je cilj sprečavanje mučenja životinja: -

Zabranjeno je oranje uz istodobno uprezanje goveda i magarca ili nekih drugih različitih životinja.16

-

Zabranjeno je ometanje životinje pri hranjenju.17

-

Obvezno je nahraniti životinju prije nego što ćeš sam jesti.18 Postoji neki spor o tome ima li zakonsku snagu ili je pobožni običaj nalog da vlasnik prvo treba nahraniti životinju, a tek potom sam jesti. Čini se Majmonid19 tvrdi da je to pobožni običaj, dok kasniji autoriteti20 zagovaraju pristup po kojemu to ima snagu zakona. Stoga bi trebalo hraniti kućne ljubimce – koji po pitanju hrane ovise o svome vlasniku – prije nego što vlasnik jede.

12 Azulaj, Hajim Josef David – Hida (Jeruzalem, 1724. – Livorno, 1806.), rabin i kabalist. Kao poslanik putovao je od zajednice do zajednice te je bio i rabin u Kairu. Napisao je trideset osam knjiga komentara, kabale i halahe koje su prihvatili i Sefardi i Aškenazi. 13 Responsa rabina Ovadije Josefa, Jehave Daat (Jeruzalem, 1977. – 1984.) III., 66. str. 206-209.; s hebr. prev. K. D.‎ 14 Halaha – 1. pravni dio židovske vjerske književnosti; naziv dolazi od glagola halah (ići), jer idemo, to jest slijedimo 15 16 17 18 19 20

židovsko pravo. 2. pojedina odredba iz sustava halahe.

Vidi: BT Bava mecia 32a. Pnz 22,10; BT Bava kama 54b. Pnz 25,4; BT Bava kama 54b. Pnz 11,15; BT Berahot 9a. Mišne Tora, Hilhot Avadim 9:8. Magen Avraham u Orah Haim 167:18, Mišna Berura 167:40 i drugo. 51


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

-

I životinja se mora odmarati na Šabat.21

-

Zapovjeđeno je da se životinju-majku udalji dok se uzimaju njezina jaja ili pilići.22

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

“Rabijeve23 muke24 dijelom su došle i dijelom su otišle. Dijelom su došle kada je tele koje su doveli na klanje prišlo i podvuklo glavu pod Rabijeve skute, te počelo plakati. Rabi je rekao: ‘Idi, jer za to si stvoreno!’ Na nebu su rekli: ‘Jer se nije smilovao, bit će na mukama.’ Dijelom su otišle. Jednoga dana čistila je Rabijeva služavka kuću i tjerala miševe. Rekao joj je: ‘Pusti ih! Piše: ‘Njegova je milost iznad njegovih djela ’(Ps 145).’ Na nebu su rekli: ‘Jer se smilovao, smilovat ćemo se nad njim.’”25 Nevjerojatno je da je veliki rabin, kao rabin Jehuda Hanasi, bio tako bolno kažnjen. Čini se da nas Talmud želi naučiti da cijena koju je rabin Jehuda Hanasi platio kako bi postigao potreban uvid u pravilan tretman životinja kao Božjih stvorenja služi kao primjer poruke koju su nam naši mudraci htjeli prenijeti na tu temu, da čak i ako je klanje dopušteno zbog ljudskih potreba, ne treba biti ravnodušan prema lišavanju životinja života. Rabin Ovadia nastavlja citiranjem još jednoga odlomka iz Talmuda koji tvrdi da je dopušteno prekršiti rabinsku zabranu koja se odnosi na Šabat kako bi se spriječilo nanošenje boli životinji i olakšalo hranjenje životinje koja se zaglavila u kanalu s vodom. Do sada smo postavili temelje židovskoga pristupa odnosu prema životinjama. Židov treba njegovati karakternu osobinu samilosti i svakako treba izbjegavati okrutnost. Okrutnost, kojom se životinji nanosi bilo kakva bol, zabranjena je; osjetljivost je obvezna. Borba s bikovima ozbiljno je kršenje ove zabrane. Borba s bikovima nije židovski sport. Nadalje, ne samo da je zabranjeno sudjelovati u borbi s bikom jer je to grijeh okrutnosti, zabranjeno je čak i pomagati, podržavati i olakšavati drugima počinjenje toga grijeha, na primjer kupnjom karte za gledanje borbe s bikovima. Nadalje, talmudski izvori opisuju one koji sjede na stadionu i promatraju borbe životinja, skupom podrugljivaca. Čak je i promatranje borbe s bikovima iz udobnosti vlastita doma očito pogrešno. Može se sasvim jasno dodati da je iz istoga razloga zabranjena bilo kakva borba životinja: ptica, pasa ili nekih drugih životinja. Rabin Ovadia prelazi na pitanje lova. Prvo postavlja pitanje: Kada je dopušteno ubiti životinju? Tora dopušta klanje neke životinje samo zbog mesa (u skladu s detaljnim pravilima). Spominje Or Hahaim kako bi pokazao koliko ozbiljno halaha gleda na ubijanje životinja. Čak i životinja koja je probola i ubila čovjeka može biti usmrćena samo presudom Sanhedrina i njegova dvadeset tri suca. Kao što se uči iz sljedećih biblijskih redaka u kojima se javlja taj zakon: 21 Izl. 20,10; BT Šabat 153b. 22 Pnz 22,6-7. 23 Jehuda Hanasi, rabin (120. – Bet Šearim, 220.), pripadnik posljednjega naraštaja tanaita, izraelski nasi (knez) 140. – 200. godine pr. n. e. Nazivan je ukratko Rabi (moj učitelj) ili Rabenu hakadoš (naš sveti učitelj). Bio je sin i nasljednik rabana Šimona ben Gamliela Drugoga, sedmi naraštaj od Hilela Staroga, koji je potjecao od kralja Davida. Kao sposoban vođa postigao je dobre odnose između Rimljana i židovske vlasti, a time i slobodu stvaranja za židovske učenjake, te su odnosi Rimljana i židovskoga stanovništva bili bolji nego ikada od rušenja drugoga Hrama. Bio je blizak s carem. Svojim je osobitim sposobnostima za vođenje, nakon neuspjeha ustanka bar Kohve, uspio uspraviti narod i u materijalnome smislu, ojačavajući židovsko vlasništvo nad zemljom u Izraelu i poreznim olakšicama, i u duhovnome smislu. Poticao je duhovno stvaralaštvo židovskih učenjaka vlastitom teškom zadaćom: zapisivanjem i uređivanjem usmene Tore – Mišne, prvoga i najvažnijega književno-halahičkog djela nakon Biblije. Većinu života proveo je u Bet Šearimu u Galileji, pred kraj života boravio je u Ciporiju. O njemu je rečeno: Tora i veličina (bogatstvo i slava) na jednome mjestu. (BT Gitin 59a) te: Otkad je umro Rabi, nema (takve) skrušenosti i straha pred grijehom. (BT Sota 49b; BT Ketubot 103b). 24 Patio je od zubobolje i bubrežnih kamenaca trinaest godina. Vidi: Jeruzalemski Talmud, Traktat Kilaim, 9. poglavlje, str. 32b; Midraš Berešit Raba 33:3; Jalkut Šimoni Psalm, 888. 25 BT Bava mecia 85a.; s aram. prev. K. D.‎ 52

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

“Kad goveče ubode čovjeka ili ženu pa ih usmrti, neka se kamenjem kamenuje. Njegovo se meso tada ne smije pojesti, a vlasniku njegovu neka je oprošteno. Ali ako je to goveče i prije bolo, a njegov vlasnik, iako opominjan, nije ga čuvao, pa ono usmrti čovjeka ili ženu, neka se to goveče kamenuje;26 a i njegov se vlasnik ima pogubiti” (Izl. 21:28-29).27

Ima još mnogo micva koje pokazuju da je suosjećanje sa životinjama put Tore. Rabin Ovadia spominje talmudski izvor koji pokazuje da se mora imati suosjećanja i dobrote čak i prema najnižoj životinji. Rabin Ovadia samo je ukratko spomenuo, ali donijet ćemo izvornu priču:

Ruah Hadaša

Zatim iznosi primjer Noda Bijehuda kojega je neki bogati Židov upitao dopušta li Tora lov kao sport, na što mu je on odgovorio da je to protivno duhu Tore i naveo kao primjer lovce Ezava i Nimroda. Noda Bijehuda vezuje pet halahičkih problema uz lov kao sport: -

nanošenje boli životinjama;

-

uništavanje;

-

dovođenje u opasnost sebe sama;

-

ustaljeni židovski običaj – sasvim je jasan običaj da se Židovi ne bave lovom;

-

nemoral.

Sljedeće je citat izvorne response Noda Bijehuda koju rabin Ovadia samo spominje: “Do sada smo govorili sa stajališta slova zakona. Međutim, zaista sam zapanjen samom materijom. Kad su u pitanju Nimrod (Post. 10:9) i Ezav (Post. 25:27), nalazimo samo naziv ‘lovac’. Ali to nije običaj Avrahama, Izaka i Jakova. ... Kako jedan Izraelac može ubiti životinju, a da mu motiv ne bude ništa drugo nego uživanje u vremenu koje će provesti u lovu?”28 Lov je, kažu Noda Bijehuda i Or Hahaim, zabranjen i potpuno protivan židovskoj etici. Rabin Ovadia završava razmišljanjem o odlasku u zoološki vrt: ne samo da dopušta posjet, nego ga i potiče. Promatranjem čudesnih Božjih stvorenja na mirnome i odgovarajućemu mjestu, čovjek produbljuje svoju povezanost s Bogom. Od ovoga mjesta u responsi, rabin Ovadija raspravlja s dva halahička autoriteta s kraja 19. stoljeća koji su, čini se, zabranjivali odlazak u zološki vrt. Nadalje, rabin Ovadia donosi primjer dvaju velikih rabina koji su posjetili zoološke vrtove i o tome vrlo pozitivno pisali: rabin Izrael Isserlein i Hida. Terumat Hadeshen je na Šabat krenuo na dugu šetnju kako bi vidio par lavova dovedenih u njegov grad, a Hida je posjetio Kraljevski zvjerinjak u Londonu i promatrao mnoštvo rijetkih životinja prikupljenih iz cijeloga svijeta. Slijedi citat Hidinih vlastitih riječi kojima opisuje posjet Kraljevskomu zvjerinjaku u londonskome Toweru. “A ja, kao mlad, vidio sam u londonskome Toweru čudne, zastrašujuće, životinje, gotovo moćnije od lavova, vezane čeličnom užadi. Vidio sam i vrlo lijepoga orla za kojega je rečeno da mu je stotinu godina; to je čak bilo zapisano u njihovim knjigama. Također sam vidio križanca lavice i mačke – imao je oblik lijepe mačke, ali snagu lava, te je morao biti vezan brojnom čeličnom užadi na mračnome i turobnome mjestu. Bilo je i nekoliko vrsta životinja iz Amerike.”29 Rabin Ovadia zaključuje responsu ponavljanjem razlike između uzvišenoga doživljaja koji čovjek stječe odlaskom u zološki vrt i priznavanjem vrijednosti Božjega djela, i moralno štetnoga iskustva koje bi trebao izbjegavati i ne gledati borbu s bikovima. 26 Prva mišna u traktatu Sanhedrin uči da se govedo smije ubiti samo odlukom suda dvadeset trojice sudaca. 27 Vidi Rašija koji objašnjava da se to odnosi na nebesku kaznu koju je moguće izbrisati uz pomoć plaćanja koje se spominje u stihovima koji slijede. 28 Responsa Noda Bijehuda, II. dio, Yoreh Dei’ah 10.; s hebr. prev. K. D.‎ 29 Midbar Kedeimot 2, 22.

53


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Sustigla ih Šoa: Strani židovski izbjeglice (1933.-1945.) Intervju Jasminke Domaš s Anne Marie Gruenfelder povodom objavljivanja istoimene knjige – Koji je razlog da se dosada premalo pisalo i istraživalo upravo o stranim židovskim izbjeglicama u Jugoslaviji (1933.-1945.)? Mislim da ni sami jugoslavenski povjesničari nisu vjerovali da je Kraljevina Jugoslavija mogla biti atraktivna imigrantska zemlja, a da su se izbjeglice odlučile za Jugoslaviju samo kao posljednju opciju, kao tranzitnu zemlju, za polazak u Novi svijet iz dalmatinskih lučkih gradova, kad je Zapadna Europa zatvorila svoje granice izbjeglicama iz Njemačkoga Reicha i kad je Italija krenula istim putem. Kraljevina Jugoslavija bila je na glasu kao siromašna i zaostala zemlja te kao nova tamnica naroda (poslije sloma Austro-Ugarske). Zaboravljeno je da je Jugoslavija imala 400-godišnju tradiciju kao utočište progonjenih Židova: Na Vašim su prostorima našli utočište sefardski Židovi protjerani 1492. godine iz Španjolske te u 19. i početkom 20. stoljeća Židovi iz pograničnih predjela između tadašnje Rusije i Poljske pobjegli od pogroma u Carističkoj Rusiji. Jugoslavija je u 20. stoljeću već imala 500-godišnjiu tradiciju prihvaćanja progonjenih – i upravo na tu su se tradiciju osvrnuli 1936. godine poslanici u Jugoslavenskoj skupštini, kad je jedan, dalmatinski poslanik, počeo “raspredati” o opterećenju za državu i narod kad izbjeglice bez sredstava očekuju pomoć od zemlje-domaćina. Ministar Živojin Lazić odgovorio je: “I ubuduće ćemo pružati azil Židovima iz Njemačkog Reicha. U zemlji se nalaze već 2000 židovskih ‘emigranata iz Njemačke’, koji – s izuzetkom od 90-ak osoba – žive od svojih ruku rada, a koji ionako namjeravaju otići u Palestinu (....) Prihvaćanje emigranata 54

i odobravanje azila je naša tradicija, tradicija ove države”. Židovske obitelji i njihovi potomci diljem Jugoslavije znali su i ponosili su se time što su ugošćivali židovske izbjeglice: Slavko Goldstein i njegovi roditelji u Karlovcu, Branko Polić u Zagrebu – pripadnici generacija iz međuratnoga razdoblja bi se prisjetili imena i dogodovština s njima, njihovih vijesti iz egzila i glasina iz logora o njihovu stradavanju. Neki su osvježili sjećanja na čuvenija imena među izbjeglicama – književnik Manes Sperber poznat je kao član (neformalnoga, neinstitucionaliziranoga) kruga pisaca, književnika, ali i političkih aktivista, filozofa, psihoanalitičara: Družio se s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem, Petrom Šegedinom, sa sestrama Verom Stein (Ehrlich) i Inom Stein (Inom Jun Broda), s Miroslavom Junom, Zvonimirom Richtmanom, sa slikarom Otom Ivekovićem, a poznavali su ga Stjepan Betlheim i Danica Deutsch. Zagrebačke obitelji i prijatelji brinuli su o Sperberovoj (prvoj) supruzi Mirjam, koja je 1934. godi-

ne u Zagrebu rodila sina, kojemu je Manes, pored židovskoga imena Uri, nadjenuo i slavensko ime Vladimir, iz zahvalnosti na njihovu gostoprimstvu. Kad se Manes Sperber 1935. godine iz Zagreba preselio u Pariz (gdje će do okupacije Francuske raditi u Kominterninoj centrali za Zapadnu Europu, i kad je to bilo i definitivno razilaženje s Mirjam i zajedničkim sinom, zagrebački su prijatelji bdjeli nad njima i prije progona Židova u NDH-u uspjeli su prebaciti oboje u Sjevernu Italiju, gdje su iz confine libero uspjeli doći na brod za Kanadu. Iz Beča u Zagreb, s definitivnim ciljem New Yorkom, putovao je, odmah po austrijskomu Anschlussu, u ožujku 1938. godine, dirigent Bruno Walter (Bruno Walter Schlesinger), kad mu je Bečka državna opera, radi Gleichschaltunga, oduzela ravnateljstvo nad njome. Njemačka glumica bečkoga podrijetla Tilla Durieux, supruga njemačkoga Židova Ludwiga Katzenellenbogena (rodom iz Berlina), pošla je sa suprugom u izbjeglištvo, najprije u Opatiju: otvorili su hotel, kojim pak nisu uspjeli pokrivati sve troškove jer su se u njemu

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

okupljali drugi njemački, austrijski i čehoslovački Židovi, mahom bez novca kao i oni sami, pa je Tilla ipak prihvatila angažmane njemačkih kazališta i konačno se skrasila u Zagrebu, gdje im je Tillina rođakinja, likovna umjetnica Zlata Lubienski pružila utočište (otkrile su daleke rodbinske veze s biskupom Strossmayerom). Bivša supruga Ludwiga Katzenellenbogena, koja je 1933. godine emigrirala iz Njemačke na Kubu, pribavila je paru vizu za Kubu, no Ludwig se dugo nije mogao odlučiti na napuštanje Europe. Supružnici su putovali početkom travnja 1941. godine u Beograd kako bi pribavili vize za Grčku i odande krenuli put Kube; u Beogradu ih je zatekao njemački napad na Jugoslaviju. Tilla Durieux vjerovala je da je Ludwig Katzenellenbogen poginuo tijekom bombardiranja Beograda i krenula je sama put Zagreba. Tek nakon rata Tilla saznaje je da je Ludwig u Beogradu pao u ruke Gestapu i da je deportiran u koncentracijski logor Oranienburg, gdje je ubrzo umro. Tilla Durieux je ostala u Zagrebu kod grofice Lubienski: zajedno su pribavljale pomoć partizanima – “pod nosom” službenika njemačkoga poslanstva u Zagrebu, koji je stanovao u vili Zlate Lubienski (Zagreb, Jurjevska 27). On je, otkrivši im se kao protivnik nacionalsocijalizma, zaštitio svoje stanodavke. Durieuxova je sve godine rata provela u Zagrebu; tek se 1952. godine vratila u Njemačku. Još je jedan kasnije istaknuti austrijski intelektualac, prvi poslijeratni austrijski veleposlanik u Beogradu Walter Wodak, socijalist i sindikalist u “crvenim sindikatima” Austrije, čija je prva supruga Erika bila rođena Zagrepčanka, našao utočište kod roditelja svoje supruge, odakle je pobjegao u London. Komunisti i socijaldemokrati progonjeni u Njemačkome Reichu odmah po dolasku nacista na vlast (siječanj 1933. godine), a u Austriji nakon uspostave autoritarne vlade (kabineta dr. Engelberta Dollfussa, a nakon njegove pogibije u srpnju 1934. dr. Kura Schuschniga) sklanjali bi svoje najistaknutije

RIJEČ PRIČAONICA RABINA članove u Jugoslaviju (kad je u Čehoslovačkoj eskalirala antikomunistička klima). Dakle, Jugoslavija je bila važna “prihvatna zemlja”, ne samo za tranzit na putu u egzil, nego zbog mnogobrojnih “međuljudskih odnosa”, kao i zbog rodbinskih, poslovno-partnerskih i prijateljskih veza (koje su nadživjele na silu povučenu versajsku granicu između Austrije i Jugoslavije. Međutim, Jugoslaviju je pratio “loš imidž” (jer je Kraljevina SHS htjela od Južne Austrije otrgnuti predjele Koruške sa slovenskim stanovništvom); Jugoslavija je bila na glasu kao jedan od “grobara” Austro-Ugarske Monarhije. Realno: Kraljevina Jugoslavija bila je siromašna, nerazvijena agrarna zemlja, politički nestabilna i “nova tamnica naroda”. (Last but not least: izvan prostora bivše Jugoslavije jezična barijera osujećuje istraživanje u slovenskim, hrvatskim srpskim, makedonskim i albanskim arhivima – a to su nalazišta izvora bez kojih je nemoguće istraživati tu tematiku). – Koji je bio glavni pravac kretanja izbjegličkoga vala? Iz Njemačke, Austrije, Poljske i Čehoslovačke glavna je meta bila austrijsko-jugoslavenska granica kod Spielfelda/Špilja – Šentilja, zato što je blago brežuljkasti teren na području Južne Štajerske lako savladiv. I manji pogranični prijelazi u Južnome Gradišću služili su neko vrijeme. Koristili su ih vrlo rado – “šleperi”, krijumčari ljudi, pomagači – a jugoslavenska je policija male pogranične prijelaze naročito temeljito kontrolirala. Uskoro je i Spielfeld/Šentilj postao prerizičnim. Najuspješniji i najpoznatiji krijumčar, Josef Schleich iz Graza, uspio je prebaciti u Jugoslaviju nekoliko tisuća Židova iz svih okupiranih zemalja, a bio je aktivan sve do malo prije početka njemačkoga napada na Jugoslaviju. Bivši ravnatelj Štajerskoga pokrajinskog arhiva u Grazu, Walter F. Brunner, objavio je o njemu biografsko djelo, ocjenjujući njegovu aktivnost

“uspješnom”, ne samo zbog impozantnoga broja prokrijumčarenih Židova, nego uvjetno pozitivnom i s etičkoga stajališta: riskirao je (ali se i obogatio) i – spašavao ljude, ne mareći za “čiste ruke”. “Kamo sreće da je više ljudi riskiralo, ako ne zbog humanosti, onda zbog profita... koliko ih je više moglo bi biti spašeno”, zaključio je Walter Brunner. Putevi bijega vodili su i preko Mađarske, gdje je bilo nekoliko opasnijih prijelaza (preko močvarnoga područja oko pritoka Mure i Drave, a riskantan je bio i željeznički prijelaz Gyenkenyes/ Koprivnica, jer su ondje mađarska i jugoslavenska policija strogo kontrolirale vlakove i vraćale Židove bez valjanih putovnica (a to je bili glavnina njemačkih i austrijskih Židova) i izručivale ih nacističkim vlastima u Austriji. Takve je nesretnike čekala deportacija u Poljsku. Iz svih tih pravaca slovenski su gradovi Maribor, Lendava, Murska Sobota i Dravograd postali prvim uporištima u Jugoslaviji u kojima su se zbjegovi mogli odmarati i opustiti, gdje ih je dočekala okrepa lokalnih židovskih zajednica Prekomurja i mreža pomagača. Od 1938. godine židovski su gosti u slovenskim i sjevernohrvatskim lječilištima (Rogaška Slatina, Rimske Toplice, Varaždinske i Krapinske Toplice, pa i na Bledu. bili uglavnom “gosti”-izbjeglice, sve dok jugoslavenska policija nije presjekla ovaj vid “zdravstvenog turizma”. Ljubljana je bila manje pod pritiskom izbjegličkih valova, premda se neki nisu dali zastrašiti planinskim stazama preko Karavanki i Julijskih Alpa. Iz pravca Postojne ulazili bi u Jugoslaviju na graničnoj postaji Rakeka, a nerijetko više puta prelazili amo-tamo kad bi osjećali da su im talijanska ili jugoslavenska policija za petama. Jugoslavija je kao članica Male Antante međuratnoga razdoblja prema Velikoj Britaniji bila dužna osujetiti tranzit Židova u pravcu Palestine. S jedne je strane Jugoslavija – prividno 55


PRIČAONICA – udovoljavala toj obavezi iz savezništva, a s druge je strane ipak “na kap” propuštala izbjeglice u pravcu Grčke ili Rumunjske, za crnomorske luke, radi ukrcaja na brodove za Tursku i dalje. I Dunavom bi Židovi krenuli, iz Bratislave, u pravcu Crnoga mora. Tri su broda zaglavila pred Đerdapom: nisu uspjeli od Jugoslavije dobiti izlazne dozvole, nekolicina izbjeglica nije imala valjane palestinske certifikate – otegnuli su se pregovori s jugoslavenskim židovskim predstavnicima (povjesničarka Gabriele Amerl, koja je napisala monografiju o kladovskom transportu sumnja da su jugoslavenski Židovi ili zatajili ili imali neke svoje skrivene “računice” da ne rade ništa). Dok su brodovi ostajali na sidru u lukama Kladovo i Prahovo, Dunav se zaledio, prolaze godine 1939. i 1940. i stiže proljeće 1941. Njemački su okupatori odredili putnike s brodova kao buduće taoce za odmazde u slučajevima napada na njemačke vojnike – i muškarci s brodova bivaju ustrijeljeni kao taoci: jedan njemački vojnik prema 100 talaca. Žene s djecom otjerane su zimi 1941/1942. godine pješice u logor Sajmište, a u svibnju 1942. godine umorene su u kamionima “dušegupkama” i pokopane u masovnim grobnicama podno Avale. Nekoliko se obitelji odvojilo od putnika s broda, krenulo put Hrvatske i pridružilo se drugim izbjeglicama u mjestima “prisilnog boravka” do rješavanja njihova statusa (u Daruvaru, Podravskoj Slatini, Daruvaru). Druge su krenule prema Južnoj Srbiji i privremeno se nastanile u Kuršumlijskoj i Vrnjačkoj Baniji, Prizrenu i Prištini. Njih pak su Talijani iz svoje III. okupacijske zone (Istočna Hercegovina, Sandžak, Zapadno Kosovo) izručili Nijemcima. Završili su u logoru Banija. Šok zbog njemačkoga postupka prema njima potresao je talijansku vojsku upravo do te mjere da je vjerojatno utjecao na daljnji odnos Italije prema židovskim izbjeglicama: od indiferencije i rasistički motivirane odbojnosti, okrenula se do odlučnosti spašavati 56

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Židove od njemačkoga i ustaškoga dohvata.

tarnjih poslova Kraljevine Jugoslavije? Što je bio krajnji rezultat?

– Što je pritom mogla činiti i činila je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu? Među ostalim, izdavala je palestinske certifikate?

Židovi iz Njemačkoga Reicha od 1933., a naročito od 1935. godine (godine donošenja Nirnberških rasnih zakona) su pod žestokim udarima progona bili dobrodošli jugoslavenskoj privredi kao stručnjaci u mnogim industrijskim granama. Hrvatska i slovenska tekstilna industrija, ali i teška industrija, energetika i dr. čitaju se kao Who is who? jugoslavenskih i stranih Židova.

Židovska je bogoštovna općina u Zagrebu podmetnula leđa i snosila teret zbrinjavanja tisuća i tisuća izbjeglica. Kako je zagrebačka Općina postala prvim uporištem, Savez jevrejskih opština Jugoslavije zagrebačkoj je Općini prenio pravo zastupanja pred međunarodnim židovskim organizacijama. Pomagao je međunarodne židovske organizacije osnovane radi olakšanja odlaska Židova u Palestinu, odnosno u druge imigrantske zemlje. Od 1936. godine u Zagrebu je djelovao Palestinski ured, kao “konzularno” predstavništvo s pravom izdavanja ulaznih viza za Palestinu, tako da osobe kojima je cilj bio Palestina nisu više morale putovati u Beograd po vizu. Kad je riječ o doprinosima članova židovskih zajednica diljem zemlje: jugoslavenski su Židovi od 1933. godine plaćali dodatak na općinski porez (nazvan “socijalni porez”) – omogućavali su održavanje javne kuhinje. Sudeći prema očuvanim jelovnicima – nalaze se u arhivu Jevrejskoga istorijskog muzeja u Beogradu – svakodnevno se pripremalo nekoliko stotina skromnih, ali kvalitetnih obroka. Članovi općine pomagali bi ili bi pozivali izbjeglice na ručak u svoje domove. Skrb za židovske izbjeglice bila je isključiva briga Židova – dok su se pokršteni Židovi donekle mogli oslanjati na Katoličku crkvu i Evangeličku crkvu, koja je, pak, dobivala pomoć od britanskih kvekera. Policija je držala na oku kako zagrebačku općinu tako i židovske udruge, te ih optuživala da se bave “šleperima”, kako bi izbavile što veći broj ugroženih Židova koji su bježali preko Austrije i Mađarske, a zatim u Jugoslaviju. – U čemu se sve u navedenome razdoblju očitovala represivna politika prema Židovima pa tako zajednički djeluju Ministarstvo vanjskih i unu-

Poslovni uspjeh izaziva zavist lokalaca – to je supstrat ekonomskoga antisemitizma kojemu se pridružio i vjerski antijudaizam u seljačkim krugovima. “Židovima njihova vjera najstrože zabranjuje pomoći kršćanima, jer mrze kršćane do te mjere da ne žele ništa više nego da ‘krepaju’ (to je navodno njihov ‘originalni izraz’; ta, Židovi znaju da je kršćanima zabranjeno sve ono što njima dozvoljava, štoviše, što propisuje vjera kao nekažnjivo: lihvu, prevaru, pljačku, krivu prisegu, pa čak i ubojstvo.” Ekonomski antisemitizam i kršćanski antijudaizam stvorili su protuždiovsku klimu, no za protužidovske zakone, što ih je 1940. godine donijela jugoslavenska vlada (numerus clausus za sveučilišta, otežavanje upisa u škole, ograničenja u obavljanju određenih zanimanja, vrhunac je bila zabrana rukovanja živežnim namirnicama) presudno je političko i ekonomsko približavanje Jugoslavije Hitlerovoj Njemačkoj. Jugoslavija je imala koristi od toga: Njemačka je Jugoslaviju smatrala “mostom” prema njemačkim manjinama u Jugoistočnoj Europi (kako bi jugoslavenski, mađarski, rumunjski i moldavski Nijemci igrali istu poraznu, subverzivnu ulogu prema svojim državama kao Sudetski Nijemci: potkopavati njih i pripremiti plodno tlo za njemačko usvajanje). Jugoslavija je izvozila svoje nezaposlene i siromašne težačke mladiće i djevojke – i zato je podilazila Njemačkoj. No, tu je bilo i straha od Njemačkoga Reicha – kad je Njemački Reich, uslijed pripojenja Austrije, postao neposrednim susjedom

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Jugoslaviji. Dalekovidni u Jugoslaviji su 1938. godine, nakon Anschlussa već rječito strahovali da će Hitler ići dalje i da ga nikakvo podilaženje, nikakvi ustupci, nikakvo “prijateljstvo” osujetiti u tome. Jugoslavija je, slijedeći primjer zapadnoeuropskih zemalja, zaoštravala svoju imigracijsku politiku – u godini u kojoj su diljem Njemačkoga Reicha u “Kristalnoj noći“ doživljavali najžešći progon do tada i početak masovnih deportacija u geta u Poljsku. U istoj godini, 1938., Međunarodna je zajednica demonstrirala svu svoju indiferentnost prema tim pojavama, svojim cjenkanjima sa kvotama i “podjelom tereta” te je uputila poruku da je progon Židova unutarnja stvar Njemačke, u koje se ni SAD, Canada, Australija, latinoameričke države ni neutralna Švicarska ne kane miješati. “Židovi su jeftini, a nitko ih neće”, rugao se tada pred svjetskom javnošću Goebbels. Jugoslavija se od 1938. godine ponašala kao sve ostale, bogatije, zapadnoeuropske i prekomorske zemlje – i trebala je tek intervencija Glavnog tajnika Lige Naroda kako bi se isposlovalo odustajanje od nehumane politike odbijanja, vraćanja i “šupiranja”. Vlasti su uvijek koristile pojam “prisilni boravak” ili “internacija”, katkad i “konfinacija”, no nikada “azil ”. Pojam “azil” u jugoslavenskim zakonima o boravku i kretanju stranaca nije postojao, iako su ga vlasti znale rabiti – ali i nereflektirano (npr. u vezi s predstavkom hrvatskoga zastupnika u Skupštini u Beogradu, kad ga je ministar unutarnjih poslova podučavao kako će strani Židovi, unatoč protivljenju stanovništva protiv njihove nazočnosti, i dalje dobivati “azil”, jer da je to “u skladu s jugoslavenskom tradicijom”. Uglavnom su se Židovi iz Njemačkoga Reicha i zemalja pod nacionalsocijalističkom vlašću vodili pod pojmovima “emigranti” i “izbjeglice” kao sinonimima. “Internacija” i “prisilni boravak” podudarali su se s pojmom “azil” utoliko što su židovske izbjeglice bile sigurne od izručenja i izgona, pod uvjetom da

RIJEČ PRIČAONICA RABINA su se dosljedno pridržavale uvjeta. U nepisana pravila spadala je i “obaveza” izbjeglica da vlastima daju informacije o načinima na koji su stigle u Jugoslaviju, jesu li im pomagali “šleperi” i tko su bili krijumčari. Krijumčarenje ljudi i s time povezano krivotvorenje dokumenata, fiktivni brakovi, ilegalni boravak u zemlji – sve to su posljedice ponašanja očajnika, koji nisu imali drugoga izlaza iz klopke koje su apsolutno bili svjesni (Slavko Goldstein se sjećao izbjeglica koje su na prisilnome boravku u Draganiću, nastojale utješiti sebe i zaboraviti bezizlaznost situacije, priređujući kazališne predstave, skečeve, tečajeve i druge oblike “razonode”. U Zagrebu su neki uspjeli ostati (iako vlasti nisu željele boravak izbjeglica među građanskim stanovništvom – bojale su se i komunističke infiltracije, pa su strane izbjeglice naselile u manjim mjestima: Stubičke Toplice, Draganić, Samobor, Ozalj, Pisarovinu, Daruvar, Podravsku Slatinu, Banijsku Slatinu, Derventu i Makarsku – gdje je mnogima bilo preskupo, pa su se ipak vratili u Zagreb, da bi bili poslani u bosanska mjesta): Davali bi privatne sate stranih jezika i drugih školskih predmeta, žene bi radile kao modistice, krojačice u kućanstvima, odgajateljice. I u lječilišnim, turističkim i kupališnim mjestima našli bi posao – iako im je bilo zabranjeno zaposliti se i raditi čak besplatno; no na to vlasti nisu strogo pazile. Nema podataka da je ijedan strani izbjeglica bio kažnjen zbog kršenja zabrane rada). – 70 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata zapanjuje vrlo sličan odnos prema izbjeglicama kao i danas u Europi. Primjerice: oni su opasnost po katoličke obitelji, oduzimaju radna mjesta, pogubno djeluju na domaću kulturu i obrazovanje i sl. Lokalno stanovništvo se buni. Doista zapanjuje: Ja sam “zagrizla” u tematiku kad sam prvi put čula za stradalnike na Lampeduzi, za boat-people, koji se iskrcavaju na europskim obalama (i prije je bilo boat-people u Indokini, Vijetnamu); ilegalni bijeg

unutar Europe – to se nije očekivalo ni nakon kraja Drugoga svjetskog rata ni poslije jugoslavenskih ratova – uvijek iznova ponavljaju zakletvu “To se nikad ne smije ponoviti”. Zakletva je postala bezveznom floskulom – ponavlja se i ponavljat će se. Razlika prema tada, otprije 80 godina: Međunarodna javnost ipak uspijeva alarmirati ne samo usnule političare, nego pokrenuti mnoge na konkretne akcije. Hrvati – NE I HRVATSKA POLITIKA – divni su, što se toga tiče. Nisu najbogatiji, ali zacijelo su ljudi sposobni na empatiju i na odlučnu akciju. Njima ne treba njemačka kancelarka sa svojim čuvenim “Wir schaffen das” (Mi to možemo!), tu se ne pita, nego se krene. To je vrlo lijepa karakterna crta ovoga naroda. – U svojemu istraživanju utvrdili su da je Srbija tako brzo postala judenfrei prostor i zbog toga što su nakon njemačkog napada 1941. Židovi masovno bježali u Dalmaciju. Ne samo Srbija, nego i Varaždin u Hrvatskoj – Varaždin je navodno već najesen 1941. godine bio judenfrei. Za Srbiji su se hvalisali njemački izvršitelji progona i ponosili time, što su “stvar riješili u samoj zemlji”. U Hrvatskoj su 1942. godine “ipak morali intervenirati Nijemci”. Židovi iz Njemačkoga Reicha, onda već pod žestokim udarima progona, bili su dobrodošli jugoslavenskoj privredi kao stručnjaci, recimo: tekstilna industrija, koncentrirana u Sloveniji, svoj procvat duguje čehoslovačkim i poljskim Židovima, isto tako u Hrvatskoj: da spomenem samo čakovečku Trikotažu, prije “Braća Graner”, Tekstilna industrija i predionica Duga Resa bila je vlasništvo Felixa i Lise Haasa, Siemens, Zagrebačka industrija papira. Jasminka Domaš sakupljala je obiteljske priče i objavila ih 2015. godine pod naslovom Glasovi, sjećanja, život... To je kompendij i pravi Who is who u hrvatskoj industriji i gospodarstvu između dvaju svjetskih ratova. Židovi iz austrijske pokrajine Gradišća (ona je do 1920. bila skroz mađarska), sedam ortodoksnih općina Gradišća, 57


PRIČAONICA poslalo je svoje mlađe stručnjake i inovatore u Hrvatsku koji su ovdje osnovali nove pogone i obogatili fond židovskih prezimena kojima podsjećaju na svoju domovinu: Rechnitzer, Mattersburger, Klingenbacher, Eisenstaedter, Lackenbacher, Jennersdorfer. Secesijske zgrade na Mažuranićevu trgu, ugao Zelenoga vala, svjedoče za obitelj Deutsch iz Materrsburga koja je 1918. osnovala Tvornicu vaga, utega i metalne robe, opsluživala gradsku klaonicu i Državne željeznice te ulagala u Tvornicu vaga “Ivan Rebek” u Celju. – Što se događa s imovinom deportiranih Židova? Što se dogodilo s imovinom, istražujem upravo sada: obaveza “kontribucije za državu Hrvatsku” iznjedrila je – za razdoblje od 15. svibnja do 31. listopada 1941. godine 82 kutije i vreće sa zlatnicima, srebrninom, nakitom, zlatnim štapovima, lom i zubarskim zlatom, vrijednim numizmatičkim i filatelističkim zbirkama u ukupnoj vrijednosti od 210 milijuna kuna (oko 10,5 milijuna RM) i 100 milijuna kuna (oko 5 milijuna RM) u bankovnim ulozima, dionicama, gotovini, vrijednosnim papirima i dr. Međutim, pored “kontribucije” državne bi ustanove Židovsku bogoštovnu općinu obvezale za uređenje dužnosničkih, časničkih i službenih stanova, vila, rezidencija i dr. te za stavljanje na raspolaganje – bez naknade i na neodređeno vrijeme – stilskoga namještaja, vrednijega porculana, kristalnih posuda i pribora za jelo od plemenitih metala. Uskoro bi i privatnici “prijavljivali” svoje “potrebe”. Godine 1943. najuži članovi predsjedništva i vlade počeli su pripremati “odstupnicu”, pobrinuli su se za vize i prebacivali vrijednosti u bankovne sefove i deponije u Švicarsku. Švicarska Zemaljska banka je spremno prihvaćala te dostave (prevažali su ih članovi Poglavnikove Tjelesne garde ili posebni povjerenici), no kasnije, kad je netko htio podizati uloge, ravnateljstvo banke odbilo bi s obrazloženjem da je ulog ilegalnim putem prešao granicu i zato podliježe deviznim postupcima. 58

Godine 1945. kad je Ministarstvo financija Narodne Republike Hrvatske preuzimalo sefove i depoe u bankama i pregledavalo sadržaj, primjećivalo bi da su neke kutije, koferi i sanduci otvoreni, djelomice i na silu razbijeni, i da nedostaje sadržaja. Sadržaj bi pripao novoj Narodnoj banci Jugoslavije – filijali u Zagrebu, samo se nakit morao dostaviti Državnoj upravi vrijednosnih stvari u Beogradu. Zlato se, naravno, topilo za državne zlatne rezerve. Ima i podataka o tome da su nasljednici, na temelju sudske odluke, ili prijašnje vlasti na temelju potvrde što su je dobili još tijekom primopredaje 1941. godine, mogli podići nakit i obiteljsko nasljeđe (srebrni pribor), i da su za oštećene ili uništene stvari ostvarili naknadu. AVNOJ i ZAVNOH pa onda jugoslavenske i hrvatske državne vlasti u neposrednom poraću donijeli su upute i pravilnike, po kojima se Židovima, žrtvama fašističkoga terora i Židovima - povratnicima iz logora, sudionicima NOB-a vrate stanovi i kuće 1:1 u odnosu na stanje na dan 10.4.1941. Protiv toga su se javljali glasovi u CK, zašto da se Židovi tako, bez daljnjeg puste u svoje domove? Židovi koji su ratne godine “iz ma kojega razloga proveli u inozemstvu” morali su se pomiriti s time da je njihova imovina, što je nisu razgrabile vlasti NDH-a, od partizanske vlasti 1945. stavljena pod sekvestru, tj. pod državnu upravu (što je podrazumijevalo da će im se vratiti, nakon što pravosudne vlasti utvrde da nije posrijedi kolaboracija ili drugo djelo okvalificirano kao “ratni zločin”. Praksa pokazuje da se ta odredba okrenula protiv žrtava logora jer su sudovi takve provjere provodili krajnje pedantno, postupci su se pretvorili u mučnu predstavu i prisilu uvjeravati sud u nevinost – presumptio nevinosti in dubio pro reo mnogim je sucima očito bila nepoznanica. Sekvestracija se de facto pretvorila u konfiskaciju, u oduzimanje imovine zbog ratnoga zločina i kolaboracije, bez naknade i na neodređeno vrijeme. No,

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

ima i naknadnih ponovljenih postupaka nakon prigovora protiv nepravedne konfiskacije, poništenja konfiskacijske odluke i povrata imovine. Posebna je problematika također i nacionalizacija: oduzimanje poduzeća, uslužnih djelatnosti, tiskarskih i izdavačkih djelatnosti, obrta, odvjetničkih kancelarija, ordinacija, restauracija odvijala se kao da je riječ o kažnjavanju neprijatelja – a nacionaliziralo se prije utvrđivanja imovinskih odnosa: Tako su se “atraktivne” nekretnine nerijetko nacionalizirale prije no što bi dotadašnji vlasnik imao mogućnost zaštiti svoj “minuli rad” i doprinos; zaboravilo se da se radi o židovskim dostignućima. Najviše se hrvatskih Židova iselilo u razdoblju tzv. alija u Izrael, u razdoblju od 1948. do 1952. godine. To je vrijeme masovnih iseljavanja i iz drugih srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država. Iz Hrvatske se iselilo 3806 Židova. Jedan od uvjeta iseljavanja bilo je odricanje od državljanstva, što je povlačilo je za sobom gubitak imovine u Jugoslaviji. No, Jugoslavija je s Državom Izrael 1955. godine sklopila sporazum po kojemu su bivši državljani Jugoslavije mogli barem nasljeđivati. Naknadu za gubitak imovine, predmet učestalih pregovora, ni do sloma Jugoslavije diplomati nisu uspjeli ispregovarati. Naročito strogo su kulturne institucije u republikama, predvođene Ministarstvom za nauku i prosvetu te Ministarstvom prosvjete i kulture, ocjenjivale umjetnine, rukotvorine umjetničkoga značaja i “prirodne rijetkosti”. Za procjenu djela koja su se trebala izvoziti, sastavljene su komisije s točnim kriterijima. Kontrolu po pravilu nisu prošle numizmatičke i filatelističke zbirke, ali i srebrni i zlatni osobni nakit te pribor za kućanstva od plemenitih kovina rezervirali su se za domaće muzeje – tako da kulturne ustanove u zemlji slobodno mogu biti ocijenjene kao “profiteri nastavljene pljačke” židovske imovine. – Posebna je situacija u Dalmaciji

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

gdje je talijanska vojska: tu imamo više razina okupacije, reokupacije, kapitulaciju Italije i dolazak Njemačke vojske. Što se u takvoj situaciji događalo sa židovskom populacijom? Da su talijanski službeni krugovi, politički, diplomatski i vojni, “od početka” progona Židova odlučno osujetili ustaški režim, a zatim i Nijemce, spada u talijanske nacionalne legende, koje prkose svim historiografskim spoznajama. Činjenica je, da su talijanske okupacijske vlasti u bivšoj Jugoslaviji prolazile stanovit “evolucijski put”: od indiferencije (izručile su židovske izbjeglice na privremenome boravku na Kosovu Nijemcima i dopustile da ih Nijemci deportiraju u logore za istrebljenje; nisu intervenirale ni u NDH-u, kad su ustaše počinile masakre u Slanu na otoku Pagu i na Velebitu, u Jadovnom; Talijani su na graničnim prijelazima iz NDH-a provodili strog režim, odbijali putnike ili – kad su ipak prešli u Primorje, vratili ih nazad ustašama: Ljiljana Piccciotto ustanovila je da je od 1941. godine u roku od godine dana ukupno 800 židovskih izbjeglica iz NDH-a vraćeno s granice na endehaški teritorij, a za je vraćene osobe to značilo odvođenje u koncentracijski logor.). Human odnos, druga krajnost, manifestirala se u složnome otporu svih presudnih talijanskih ministarstava i vojnih dužnosnika Nijemcima kad je riječ o izručivanju Židova iz Druge okupacijske zone). Međutim, ne samo kasnija Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, nego i kasniji povjesničari osumnjičili su Italiju i talijanski angažman protiv progona Srba, a napose protiv Židova kao “instrumentaliziranih žrtava u političke ciljeve”. Sudeći prema recentnijoj talijanskoj historiografiji, nisu posve pogriješili: Italija je, što se dade zaključiti iz arhivske građe, računala na bonus za spašavanje Židova, kad bi pobjednici rata utvrđivali Talijansku suodgovornost za Hitlerov rat. Talijanski generali u okupiranim područjima bivše Jugoslavije (Hrvatsko

RIJEČ PRIČAONICA RABINA Primorje i dio Dalmacije) pružali su otpor ustašama kad su ustaše htjele provesti racije protiv svojih neprijatelja (npr. general Giuseppe Amico u Dubrovniku ili dalmatinski guverner u Splitu, dr. Giovanni Bastianini). Taj je otpor bio je posljedica talijanskoga uvjerenja da “kao barjaktari rimske, tj. talijanske kulture, trebaju civilizirati necivilizirane Slavene”. Talijanski imperijalizam kobno je djelovao na slavensko – hrvatsko, slovensko i albansko stanovništvo: humanost prema Židovima rezultirala je okrutnim odnosima, racijama, paležima, silovanjima i pljačkama u hrvatskim i slovenskim selima i gradićima. Humanost se pokazala i u hrabrosti vojnih zapovjednika i jedinica prilikom ignoriranja propisa iz središnjice i postupanja na vlastitu odgovornost (vojnik!) Tako je vojnik liječnik dr. Stanetti iz Milana, ignorirajući propisnu neutralnost naspram “hrvatskim unutrašnjim etničkim svađama”, na svoju ruku informirao Crveni križ Italije, a preko njega Međunarodni odbor Crvenoga križa i Sv. Stolicu o masakrima na Velebitu i na Pagu. General Amico je za ustaško-njemački plan deportiranja na Istok svih Židova iz talijanske “Druge zone”, saznao u lipnju 1942., kad se našao s njemačkim tehničarima organizacije “Todt” u Mostaru na dogovoru o regrutiranju radne snage za rudnik lignita. On i general Negri, zapovjednik garnizona u Mostaru, postali su svjedocima hvalisanja njemačkih sugovornika kako će uskoro deportirati sve Židove iz Mostara. Obojica generala prosvjedovala su protiv toga, najavivši Nijemcima da nijedan Židov s područja njihove jurisdikcije neće biti deportiran, jer “izručenje Židova Nijemcima nespojivo je sa čašću i ugledom Talijanske vojske”. O dogovorima talijanskih središnjih institucija u Rimu i zapovjednika talijanske Druge armije (za Sloveniju i Dalmaciju) postoji niz zbornika dokumenata jer ti dogovori obuhvaćaju ne samo područja u Primorju i Dalmaciji, nego i Židove sklonjene u Albaniji,

na grčkim otocima i u Južnoj Francuskoj – sakupljači tih dokumenata objavljenih već 1956. bili su Židovi koji su sami spašeni zahvaljujući odlučnosti talijanske vlade. U Primorju i u Dalmaciji to je pozadina osnivanja logora: u Kraljevici (od 1. 11. 1942 do ljeta 1943)., zatim u Kamporu na Rabu, do kapitulacije Italije. Oko tih logora postoji dosta nedoumica u nehrvatskoj literaturi zato što su oba logora osnovana za interniranje hrvatskoga i slovenskoga stanovništva radi “preodgoja” (kad bi se oduprli talijanizaciji ili samo zbog navodne ili činjenične pomoći partizanima). A Slovencima i Hrvatima – internircima – ti su logori ostajali u najgoremu mogućem sjećanju zbog surovih uvjeta. Kad je donesena odluka o interniranju Židova u Drugoj zoni, logor u Kraljevici je ispražnjen (internirci su prebačeni u logor Gonars (Provincija Udine), ne manje strašan logor za kažnjavanje, ustvari logor smrti.. Židovskim internircima uvjeti života nisu bili manje teški, no oni su ubrzo shvatili da Kraljevica nije prolazni logor za Jasenovac, nego mjesto gdje će biti na sigurnosti i mjesto gdje mogu u skromnim mogućnostima ipak utjecati na poboljšanje uvjeta. “Obviously we are expected to survive”, zaključio je bečki Židov, 17-godišnji Imre Rochlitz. Na Rabu su životni uvjeti bili još teži, iako su i ondje Židovi bili u povlaštenome položaju. Svejedno, 2700 Židova, koje je Italija trebala izručiti Nijemcima za provedbu Wannseeških odluka (o “konačnom rješavanju židovskog pitanja”), spašeno je i prebačeno na kopno, dok je otprilike 200 Židova, starijih i bolesnih, koji se nisu mogli odlučiti na odlazak na partizanski teritorij, u ožujku 1944. ipak palo u ruke Nijemcima, deportirano u Rižarnu San Sabba (Trst) i odande u Aushwitz. Malen je broj preživio. Neizručivanje Židova i njihovo spasenje predstavlja, kako je napomenula talijanska povjesničarka, “svijetlu točku u inače ne baš blistavoj povijesti talijanske vojske tijekom Drugoga svjetskog rata”. 59


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Da, mi jesmo drukčiji – kod nas i konj ulazi u kafić Jasminka Domaš Nakon ne baš duge pauze ponovno sam počela raditi na novome dokumentarnom filmu o Pravedniku među narodima Frani Krtiću. Nakon prethodnih dogovora i razgovora na snimanje dolazi Ivo Goldstein, Dan Bar-Sela zajedno sa suprugom Sonjom Makek Bar-Sela, a evo nam još jednoga Zagrepčanina – Izraelca Rami Željka Šorša. I sada kada sam već odabrala natpis baš u skladu s onim što sam osjećala kao da čujem neke disonantne tonove: “Od nje to nismo očekivali.”Sliha, divno je što još mogu nekoga iznenaditi. No, vratimo se na trenutak gostima u studiju i doći ćemo do korijena razloga zbog kojih sam odlučila napisati ovaj tekst. Prvo što sam uočila da ono toliko obično i potrošeno od izlizanosti: “Kako si?”, kad mi to kažemo, nikada nije banalno, jer u sebi ima istinske topline. Pritom, poljubac je poljubac, nije poza ni isprazni ceremonijal. I dok se u jednoj prostoriji pozdravljamo i slažemo kapute na trosjed, u drugoj je već upaljena kamera postavljena za snimanje. Ivo, Dani i Rami, daju sve od sebe da što bolje i zornije predoče (budućim) gledateljima svu strahotu zločinačkoga ustaškog režima u vrijeme NDH-a- te kakve je to posljedice imalo na život, tada maloljetnih, Danija i Ramija. I postaje mi jasnije koliko djeca mogu upiti straha koji dolazi kod kuće od šaputanja, napetosti te koliko straha ulazi u 60

kožu i pod kožu kad znaš, makar si dijete, da trebaš na ulici šutjeti, ne govoriti da si Židov. Producent u snimanje unosi opuštenost, on je glasan i vedar, mlad, obožava stripove pa će poslije Danija još ispitivati o Mauroviću. Od Ive saznajem da svakodnevno radi na novoj knjizi o Jasenovcu, fizički je sve više sličan pokojnome Slavku. I kao da zajedno čujemo njegovu poruku: “Nemojte se predati.” I nećemo. Režiser Srđan Segarić, u ovoj fazi nema puno posla, to je moja dionica kao autorice i scenaristice filma. Točno znam prilikom snimanja što tko treba reći i kako to poslije možemo koristiti u montaži filma. Koncentracija i usmjerenost u poslu su uvijek iznimno važne. Prvi je otišao sa snimanja Ivo Goldstein, žuri mu se nastaviti pisanje, pa onda Sonja i Dani. Ja ću doskora izaći iz studija na zagrebačkoj Trešnjevci s Ramijem. I ponovno se pitam: po čemu smo mi Židovi drukčiji? Pa po tome što se teže rastajemo od onih koje znamo, baš kao da u kostima imamo nataložene tisućljetne muke i patnje kada smo onima koje smo voljeli rekli doviđenja, a bilo je zbogom i nikada više. U svijetu kakav već jest, a to kakav je, znate i sami, kada se mi susrećemo, jedni smo drugima barem na trenutak predah i odmor. I kao da stotine i stotine godina pismenosti, čitanja, rasprava, gradnji i izumiteljstva, skladanja i majstorskih obrta pružaju neku dodatnu razinu razu-

mijevanja. Uostalom Tora, Talmud i Zohar naši su ključevi svemira. Ne znam točno gdje se bolje osjećamo, kao pozemljari ili kao oni čija duša boravi u visinama. Navečer odlazim u ZKM na izraelsku kazališnu predstavu Došao konj u kafić (ajme kako volim ovakve luckaste naslove). Tekst je nama već dobro znanoga genijalca Davida Grossmana. A predstavu je režirao i glumio sat i pol bez pauze i predaha briljantni glumac Dror Kerem, s još troje glumaca teatra Cameri iz Tel Aviva. Što reći nego: živjele razmjene europskih kazališta! Hvala Mirjam Šlaj za kartu i Heleni Braut iz protokola ZKM-a na ovome predivnome kazališnom doživljaju. Gledamo stand-up komičara uoči nastupa Dovaleha Greeensteina, slušamo taj crni židovski humor razapet između ljubavi i izdaje (bez toga, kvragu, kada je riječ o osjećajima, kao da ne ide), sudjelujemo u čežnjama i patnji koju nam predočava svojim tekstom Grossman, a približava Dror Kerem u ulozi Dovaleha. U se jednom momentu osvrćem da vidim publiku i prvo zapazim svoga izdavača iz Litterisa, Dražena Katunarića, koji mi pošalje poljubac, a ja uzvratim. Koje li divote imati nakladnika koji obožava knjige i autore koji ih pišu. Poslije predstave koja ostavlja veoma snažan dojam, razgovaram s prijateljima koji nisu iz židovskoga kruga i vidim da imaju izvjesnih poteškoća u razumijevanju Grossmanova teksta pa nasto-

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

jim neke stvari objasniti iz židovske perspektive, osobito kada je riječ o Holokaustu. Na trenutak kao da u ovome svijetu Židovi i nežidovi imaju različit pojmovnik, onaj naš, iznijansiran je tragedijom koju nazivamo Šoa. Kao da su te godine u nama izrovale neke tajnovite pravce i kratere. Podsjetilo me da sam jednom razgovarala s našim poznatim psihoanalitičarem dr. Eduardom Kleinom o židovskim muzičarima. Dr. Klein ima svoju teoriju, a to je da način muziciranja kao i skladanja proizlazi iz židovske duše, koja je, prema njegovu mišljenju, prilično depresivna. Ima tu istine, ali treba znati i iz patnje izvući ono najbolje,

RIJEČ PRIČAONICA RABINA snagu kreativnosti i tako spašavati i sebe i svijet. Da, mi jesmo drukčiji, jer unatoč svemu ostajemo zaljubljenici u znanje,stvaranje, u donkihotovske pothvate i nadu, u podjednakoj mjeri u stvarnost i imaginaciju, u svoje čudesne vrtove mašte i umjetnosti i poslovnosti, drukčiji smo, jer znamo da Izlazak nije završen i uvijek je tu neko more u koje treba ući, znajući da se čuda ne događaju baš svakoga dana ili su možda ipak tu češće nego što mislimo. Uostalom, i nakon više od tri tisuće godina uporno vjerujemo u Stvoritelja čije lice nikada nismo vidjeli. O, da, Židovi ne bi bili

to što jesu da se ne bune, ne svađaju s Njime, ne cjenkaju, moljakaju, nagađaju, zahvaljuju... Možda su zato i naši književni monolozi i dijalozi tako zanimljivi svijetu, jer mi sa Svetim, blagoslovljen bio On, stalno raspravljamo, svejedno je li riječ o sitnome trgovcu, bankaru, rabinu, političaru, mafijašu, novinaru, postolaru, hasidu ili brijaču. Razgovor teče i svašta je tu moguće baš kao i konj koji je došao u kafić. Smijemo se, ironiziramo, plačemo pa izvrnemo svijet naglavačke i naopačke, kao glumac u predstavi Dovaleh hodamo na rukama, nagrabusimo pa opet idemo dalje, napredujemo. Da, mi smo drukčiji.

O riječima: Kako i zašto su Židovi mijenjali svoja prezimena po osnutku Izraela? Philologos / prevela Dolores Bettini U eseju Martina Kramera o osnutku Izraela 1948. godine Robert Licht je primijetio da autor o svakoj od šest vodećih osoba židovskoga vodstva iz vremena britanskoga mandata u Palestini, piše koristeći dva različita prezimena: hebrejsko, koje su uzele neposredno prije ili ubrzo nakon osnutka države Izrael i bivše prezime. Tih šest osoba su: Golda Meir, prije Meyerson; prvi izraelski ministar vanjskih poslova Moše Šaret, prije Shertok; prvi vojni zapovjednik Jigal Jadin, prije Sukenik; prvi ministar obrazovanja i treći predsjednik Zalman Šazar, prije Rubašov; prvi ministar pravosuđa Pinhas Rozen, prije Rosenblueth i prvi veleposlanik u SAD-u Elijahu Eilat, prije Epstein.

Tema o mijenjanju prezimena zaista je zanimljiva i treba primijetiti dvije stvari. Prvo, promjena židovskih imena i prezimena imigranata u kasnom 19. i u 20. stoljeću nije nipošto bila ograničena na Palestinu u kojoj se govorilo hebrejski. Bilo je rasprostranjeno i drugdje, posebno u zemljama engleskoga govornog područja, poput Amerike u kojoj, kao što mnogi od vas znaju iz povijesti vlastitih obitelji, ne samo da je Moše postao Morris i Berl Barry, nego je i Cohen postao Cowan, Manischewitz je postao Mann, Weisberg je postao Whitehill i tako dalje. Židovsko mijenjanje imena seže i daleko dalje. Kada je, na primjer, španjolski židovski liječnik i znanstvenik Avner iz Burgosa prešao na kršćanstvo 1321. godine, postao je Alfonso de Valladolid.

Drugo, neki od prvih cionističkih imigranata ubrzo su nakon ili u vrijeme alije hebrejizirali svoja prezimena. (Hebrejska su imena imali od rođenja.) Ben-Gurion je jedan od njih. Po dolasku u zemlju 1906. kao David Grün, već 1910. je postao David Ben-Gurion. Jichak BenCvi, Ben-Gurionov blizak suradnik i drugi predsjednik Izraela, svoje je prezime Shimshelevitz promijenio odmah nakon iskrcavanja u Jafi 1907. U doba kada je nekolicina palestinskih Židova imala židovsko prezime, to je bio i osobni i ideološki izraz koji je trebao naglasiti činjenicu da je čovjek odbacio identitet dijaspore i ponovno se rodio kao Židov koji govori hebrejski u svojoj novoj/staroj domovini. Budući da je nakon Prvoga svjet61


PRIČAONICA skog rata zajednica onih koji su u Palestini govorili hebrejskim jezikom brzo rasla, Ben-Gurion i BenCvi stali su na čelo kampanje za hebreizaciju. Godine 1933. Ben-Cvi je u novinama laburističke stranke Davar objavio članak pod naslovom: “Oslobodite se svojih tuđinskih imena!” Napisao je: “Sada kada smo blagoslovljeni s 200 000 židovskih stanovnika [u Palestini], odnosno 50 000 obitelji koje govore hebrejski, imamo na rukama 50 000 stranih imena: njemačkih, poljskih, ruskih, španjolskih, arapskih, perzijskih, gruzijskih, tatarskih itd. ... Ne bi li trebalo biti jasno da je to naslijeđe iz srednjega vijeka i geta nepoželjno? Nije li očito da nas sva ta imena čine strancima u zemlji Izraelovoj? Moramo uspostaviti posebne akcijske odbore u svakome gradu i zajednici, u svakome kibucu i mošavu ... sastavljene od lingvista koji će svakomu besplatno savjetovati [kako promijeniti ime]. Najvažniji je osobni primjer vođa našega [laburističkog] pokreta i njegovih institucija. Vaša je dužnost prednjačiti u obavljanju ove velike obveze!” Savjet tih “lingvista” gotovo je uvijek slijedio jednu od triju metoda. Prva je bila tradicionalno židovska, poznata iz sinagoge i nazivala se “Taj i taj sin toga i toga.” Kad je, na primjer, poznati njemačko-židovski kompozitor Paul Frankenburger uselio u Palestinu 1933., promijenio je prezime u Ben-Haim. Druga je metoda bila homofonija ili sličnost po zvučnosti: tako je Levi Shkolnik, budući treći izraelski premijer, postao Eškol – što je hebrejska riječ za grozd voća. Treća je metoda prevođenje: tako je zapovjednik Hagane Moshe Klaynboym zamijenio je 62

svoje prezime, koje na jidišu znači “maleno stablo”, za hebrejsko Sneh, što znači “grm”. Tisuće palestinskih Židova, starosjedilaca i useljenika podjednako, slijedile su ih u tome tih godina. Ipak, usprkos učestalosti mijenjanja prezimena 30-ih i 40-ih godina, mnogi su ih zadržali, a nemali broj njih bile su osobe na vodećim položajima. Mnogi su palestinski Židovi ostali privrženi svojim prezimenima jer, iako su dijasporu ostavili za sobom, nisu ju željeli demonstrativno odbaciti ili svoje korijene u njoj. Neki, jednostavno, nisu bili spremni prolaziti za to potrebnu birokratsku papirologiju. Tako je uspostavom Izraela 1948. godine nestrpljivi Ben-Gurion, novi državni premijer, donio administrativnu uredbu da svi visoki časnici i svi visoki diplomati koji zastupaju Izrael u inozemstvu moraju imati hebrejska prezimena. Držao se toga karakterističnom upornošću. Kada je jednoga dana u rujnu 1949. na stolu našao dopis stanovitoga majora Goldenzweiga, osobno mu je napisao: “Ako nije od najveće važnosti razlog zbog kojega je major zadržao njemačko prezime koje tako neprijatno zvuči i koje je našim ljudima teško izgovoriti, s dužnim poštovanjem i iskrenošću preporučam da ga zamijeni hebrejskim. Bude li trebao jednoga dana predstavljati IDF i državu, moglo bi ga se greškom smatrati Nijemcem.” U tom je razdoblju većina javnih osoba koje spominje Martin Kramer, promijenila svoja prezimena kao i stotine tisuća židovskih imigranata iz Europe i s Bliskoga istoka koji su preplavili Izrael krajem 1940-ih i 1950-ih. Tada su, međutim, mnogi

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

odlučili da to ne naprave. Možda je najistaknutiji među njima u to vrijeme bio Ben-Gurionov dugogodišnji politički rival i prvi predsjednik Izraela Haim Weizmann. Slično su postupili i brojni drugi Izraelci među kojima su: Menahem Begin, prvi glasnogovornik Kneseta Josef Šprincak i moderno-ortodoksni politički lider i višegodišnji član kabineta Josef Burg. Ben-Gurion je u takvim slučajevima mogao samo bjesniti. Šezdesetih i sedamdesetih godina hebreizacija obiteljskih prezimena prestala je biti moderna, a danas je relativno rijetka. Od gotovo milijun ruskih imigranata koji su stigli u Izrael u 1990-ima, gotovo su svi zadržali imena s kojima su došli. Tome su pridonijele različite pojave , uključujući cjelokupnu deideologizaciju izraelskoga društva, revidiran i pozitivniji stav prema dijaspori i antikonformistički individualizam suvremenoga života s naglaskom na autentičnost i vjernost samomu sebi. Danas izraelska vojska može imati šefa osoblja po imenu Gadi Eisenkot i nitko ne smije trepnuti, iako se mnogi Izraelci pitaju kako je sin marokanskih imigranata došao do imena koje zvuči njemački kao Goldenzweig. I za to postoji priča. Azenkot je zapravo marokansko židovsko ime berberskoga podrijetla. Ali kad su Eisenkotovi roditelji stigli u Izrael 1950-ih, askenaški službenik za useljenike prepoznao ga je kao njemačko prezime i napisao ga je u skladu s tim. Sreća je što ga nije, kao što se katkad događalo u to doba, na licu mjesta hebreizirao i pretvorio u Bocbarzel ili “željezno blato”, što bi bilo najbliže prijevodu s njemačkoga jezika.

‫רוח חדשה‬

CEDAKA

Ruah Hadaša

Za rad zajednice:

Za Purim:

Lidija Kovačević...............100,00 kn Emil Robert Tanay........1.000,00 kn

N.N................................200,00 kn I&M. I...............................100,00 E

Obitelj Zavelev Kligman..2.000,00 kn

Za Pesah:

Milan Červinka.............1.000,00 kn I&M. I..............................100,00 E

Za vjerski odbor:

I&M. I...............................150,00 E Katarina Jurković Trstenjak..150,00 E

Za Jom Hašoa:

ELC..................................100,00 kn N.N..............................4.000,00 kn Katarina Jurković Trstenjak...50,00 E N.N.................................150,00 kn I&M. I...............................100,00 E Za Jom Haacmaut: N.N.................................150,00 kn

Za socijalni odbor:

Lidija Kovačević...............100,00 kn Julio Štebić.....................8.800,00 kn Vestibule Partners d.o.o....680,00 kn N.N...........................28.000,00 kn

Za Šavuot: Vestibule Partners d.o.o....400,00 kn

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka se, osim u novcu, može davati i od drugih stvari koje osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u godini.

63


Profile for Bet Israel

Ruah Hadaša br. 43  

Ruah Hadaša br. 43

Ruah Hadaša br. 43  

Ruah Hadaša br. 43

Profile for betisrael
Advertisement