Ruah Hadaša br. 42

Page 1

ISSN: 1845-8742

glasilo židovske vjerske zajednice bet israel - ožujak 2018. / 5778. - broj 42 - godina xiii.

Ruah Hadaša magazin


‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don, Iz Rabinata ......................................... 4 NOVOSTI Novosti...............................................6 Poljsko pranje ruku od zločina u Holokaustu i nakon njega, Jasminka Domaš................................8 Zataškavajući zlo: novi poljski zakon o Holokaustu, Rabin Benjamin Blech .......................9 Postavljanje spomen-ploče Židovima stradalima u Holokaustu, Donji Miholjac, 24. rujna 2017. Goran Korov........................................11 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Mordehaj i Ester, Rabin dr. Ari Zivotofsky....................13 Radi ovoga trenutka, Sara Debbie Gutfreund...................14 Skinuti krinku s našega židovskog identiteta, Rabin Benjamin Blech....15 Mali vodič kroz Pesah, Aleksandar Srećković.........................16 Svrha napuštanja Egipta,

RIJEČ SADRŽAJ RABINA Sara Yoheved Rigler..........................19 Maca: Simbol ugnjetavanja ili slobode? Rabin Lord Jonathan Sacks..............20 U sjeni Auschwitza, židovski je život nekoć protjecao u zajedništvu s dušama pokojnih, Matt Lebovic................21 Posljednje pismo Arona Liweranta, Dolores Bettini..................................24 Carl Lutz – švicarski diplomat koji je spasio 62 000 Židova, Paula Bobanović................................25 Otac Patrick Desbois:Borba jednoga čovjeka da otkrije Holokaust, Emuna Braverman.............................27

Evaine Le Calvé Ivičević....................37 Britanski muzej i dokaz izraelskog ropstva u Egiptu, Rabin Yisroel Roll.....38

IZRAEL Misija Davida Ben-Guriona kojom je 1940. pokušao probuditi borbeni duh američkih ŽidovaRick Richman..........................29 Golda Meir, o Palestincima, Golda Meir.33 Treba li Izrael zakon da bi bio židovski? Shmuel Rosner..................................35 Izrael među 10 najmoćnijih, inovativnih zemalja, Brian Blum........................36

PRIČAONICA Socijalna skrb u židovskim zajednicama, Kotel DaDon...................................................46 O postojanju jugoslavenske židovske zajednice – neka razmišljanja o prošlosti i sadašnjosti, Ivo Goldstein...................................................54 Prvi psihoterapeut, Lord Jonathan Sacks..59 Što nam Knjiga Postanka govori o seksualnom uznemiravanju i MeToo pokretu, Daniel Ross Goodman...................................61

SVIJET OKO NAS Arheološki nalazi na jugu Francuske,

KULTURA U izlozima knjižara, Dolores Bettini...39 Aharon Appelfeld, književni div koji je živim jezikom opisao Holokaust, umro je u dobi od 85 godina, Jessica Steinberg....41 Novi dokumentarac prepričava potragu za Isaacom Babeljem, Forverts Staff.........43 ZANIMLJIVOSTI Zanimljivosti.....................................44

CEDAKA ......................................................63

IN MEMORIAM Suzan Pavić

(1964. – 2018.) Naša draga članica Suzan napustila nas je 28. siječnja

Zihrona livraha

happy purim

happy purim purim

RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XIII., BROJ 42, OŽUJAK 2018./5778. UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše, rabin dr. Kotel Da-Don UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Vladimira Rezo GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH I DUTCH JEWISH HUMANITARIAN FUND Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnoga hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3


RIJEČ RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

IZ RABINATA

Ruah Hadaša

Prodaja Hameca

Iz Rabinata Rabin dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

rabin dr. Kotel Da-Don Svjetska Rabinska konferencija

ììì

Nisan 5778 Dragi prijatelji, Tu bišvat Ove je godine proslava Sedera Tu Bišvata bila posebna jer smo puno pjevali pjesme posvećene Tu Bišvatu, uz velik odziv našega članstva. Još jednom želim zahvaliti Dubravki Pleše na knjižicama za Seder Tu Bišvat koje su najviše pridonijele proslavi, a koje smo tiskali u Izraelu uz prijevod na hrvatskome jeziku.

Početkom siječnja u Jeruzalemu sam prisustvovao svjetskoj rabinskoj konferenciji na temu: 70 godina od osnutka države Izrael. Na konferenciji smo raspravljali o sljedećim temama: velika postignuća Države Izrael, izazovi s kojima se suočava Izrael. Bilo je vrlo zanimljivo i osobno sam vodio jedan panel u vezi s razvojem i sigurnošću Države Izrael.

Posjet delegacije članova Kneseta i Obiteljski šabati U veljači je Hrvatsku posjetila delegacija izraelskoga parlamenta Kneseta i ugostili smo za šabat člana Kneseta dr. Avrahama Nagosa, podrijetlom iz

Etiopije. Bilo je vrlo zanimljivo čuti njegovu životnu priču.

Kako ovaj broj Ruaha izlazi prije Pesaha, pišem nekoliko riječi o prodaji hameca. Kad spremamo za Pesah, čistimo kuću od hameca i pripremamo se za Seder večeru. Prije Pesaha naše domove moramo vrlo pomno očistiti od hameca, to jest od svake vrste hrane koja nije označena “košer za Pesah”. Hamec stavljamo nastranu, zatvaramo ga u ormar ili na slično mjesto (smočnica i sl.) u stanu, a uz pomoć rabina prodajemo ga nežidovu, kako tijekom osam dana Pesaha ne bi bio u našemu vlasništvu. Nakon Pesaha rabin ga ponovno otkupljuje za nas, kako bismo ga mogli normalno koristiti nakon Pesaha. Onaj tko bi u svome posjedu imao hamec za vrijeme Pesaha, prekršio bi zabranu Tore, a uz to, od takvoga hameca ne bi smio stjecati korist ni nakon Pesaha. Riječ je, dakle, o vrlo važnome i praktičnome problemu. Stoga vas molim da u zajednicu po jedna osoba iz svake obitelji dođe potpisati formular koji će ovlastiti rabina za prodaju hameca u posjedu obitelji. Ovo ovlaštenje treba dati najkasnije do četvrtka 13. nisana 5778 / 29. ožujka 2018.

Program Radi veće dostupnosti podataka članovima zajednice, osobito starijima, priključujem ovome pismu program blagdana Pesaha, Šavuota i molitava. Veselim se vidjeti vas sve u velikom broju na svim blagdanskim događajima i molitvama kako bismo mogli s poštovanjem i s minjanom slaviti i moliti. Želim svima;

Program-Raspored za Pesah 5778 rabin dr. Kotel Da-Don Bdikat Hamec – četvrtak, 13. nisana 5778./ 29. ožujka 2018. Erev Pesah – petak, 14. nisana 5778./ 30. ožujka 2018. Taanit Behorot (post prvorođenaca). Završiti uporabu hameca do 10:00, prodati i spaliti (Beur hamec) do 11:00. 19.03 paljenje svijeća 19.10 Minha 19.20 Arvit šel Hag Pesah Nakon službe – Seder večera – Hotel Esplanade Zagreb I. dan Pesaha – šabat, 15. nisana 5778./ 31. ožujka 2018. 09.00 Šahrit- nakon služba Kiduš 19.15 Minha šel Hag Pesah

09.00 Šahrit- nakon službe – Kiduš 19.12 paljenje svijeća za šabat i za blagdan 19.15 Minha 19.30 Arvit šel šabat i Hag Pesah – nakon službe Kiduš 8. dan Pesaha- Aharon šel Pesah – šabat, 22. nisana 5778./ 7. travnja 2018. 09.00 Šahrit 10.30 MAZKIR

Kiduš 19.30 Minha 20.14 Arvit i Havdala Hag Pesah Kašer VeSameah!

19.30 Arvit šel Hag Pesah

Vaš rabin,

II Seder

Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

II. dan Pesaha – nedjelja, 16. nisana 5778./ 1. travnja 2018. 09.00 Šahrit – nakon službe – Kiduš 19.15 Minha šel Hag Pesah 20.06 Arvit šel Mocae Hag, Havdala Hol HaMoed 17. - 20. nisana 5778./ 2. do 5. travnja 2018. Hag Šeni

Hag Pesah Kašer VeSameah!

Erev Šviji šel Pesah – četvrtak, 20. nisana 5778./ 5. travnja 2018.

Vaš rabin,

19.11 Paljenje svijeća

Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

19.15 Minha 19.30 Arvit šel Hag – nakon službe – Kiduš za Pesah 7. dan Pesaha – petak, 21. nisana 5778./ 6. travnja 2018.

4

5


RIJEČ NOVOSTI RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Jasenovcu i njegovim podlogorima su bili primitivni i brutalni. Brutalni do te mjere da su čak i predstavnici njemačkih oružanih snaga koji su posjetili Jasenovac bili toliko šokirani onime što su tamo vidjeli da su u Berlinu tražili hitnu intervenciju. Sve je to potkrijepljeno dokumentima. Vi, naravno, na kraju ne možete mjeriti brutalnost, ali je činjenica da su se logori koje su vodile ustaše služili posebno okrutnim metodama,” ustvrdio je povjesničar.

Novosti Gideon Greif, autor izložbe zbog koje je Hrvatska žestoko reagirala: “I nacisti su bili šokirani brutalnošću Jasenovca”

(Index.hr) ììì

NOVOSTI Weinbaum, koji je ujedno i glavni direktor Izraelskoga vijeća za vanjske odnose, dodao je da je izložba loše koncipirana, ali da je i tehnički loša, te da je morao kleknuti da vidi neke dijelove zbirke.

Skupina istraživača hrabro se bavila time u Poljskoj i našla da je bilo dosta onih koji su imali koristi od uništenja Židova. To je teško prihvatiti, kazao je Weinbaum i dodao da su ti istraživači danas izloženi optužbama da su izdajnici.

On je pozvao hrvatske vlasti da podrže osnivanje mješovitoga odbora u kojemu bi, pored znanstvenika iz Hrvatske, bile kolege iz inozemstva koje su taj problem uspješno riješile, kao u Norveškoj ili Njemačkoj. Taj bi odbor dao odgovore na pitanja Holokausta u Hrvatskoj i pomagao u njegovoj javnoj

Zdravlje tih društava, pa i hrvatskoga, ovisi o odnosu prema Holokaustu. Ako Židovi osjećaju da ih poštuju i da se sjećaju njihovih stradanja, to je lakmus papir za zdravlje društva, kazao je. Ako predstavnici Židova ne žele biti prisutni na državnoj komemoraciji o Holokaustu, to treba biti važan znak

prezentaciji, kazao je.

za društvo, kazao je.

Weinbaum je istaknuo da od interpretacije povijesti zavisi naš stav o sadašnjosti i budućnosti, o čemu, nažalost, govore negativna kretanja u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i baltičkim državama.

Weinbaum je kazao da je protivnik kolektivnih krivnji i ne misli da je narod kriv, ali smatra da svaki narod mora moći prenijeti poruku i sjećati se onoga što se dogodilo.

Izraelski povjesničar Gideon Greif komentirao je žestoku reakciju hrvatskoga Ministarstva vanjskih poslova na izložbu otvorenu u UN-u. Hrvatska je optužila Srbiju da izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a u New Yorku “manipulira i plasira lažne podatke”, a stradanja žrtava u tome ustaškom logoru za vrijeme Drugoga svjetskog rata koristi u “propagandne svrhe”. Prema pisanju beogradskih Večernjih novosti, Zagrebu je bila sporna fotografija tadašnjega poglavara Katoličke crkve u Hrvatskoj, Alojzija Stepinca, i njegova “misija u pokatoličavanju Srba” te navođenje broja stradalih u Jasenovcu. Direktor postava je izraelski profesor dr. Gideon Greif, stručnjak za logore Auschwitz, Majdanek i Jasenovac, istodobno i šef skupine povjesničara iz sedam zemalja, čiji je postav “Jasenovac – pravo na nezaborav” prva izložba te skupine u UN-u u 72 godine nakon 2. svjetskog rata. Greif je u razgovoru za Deutsche Welle komentirao optužbe službenoga Zagreba na račun izložbe o Jasenovcu u sjedištu UN-a. “Po mome mišljenju ova izložba uopće ne bi trebala biti sporna. Ona se zasniva na povijesnim podacima i tamo se ne nalazi ništa što ne bi moglo biti potkrijepljeno dokazima. Ja sam povjesničar, ne političar. I zato mislim da ni jedna vlada ne bi trebala biti zabrinuta 6

oko ove izložbe jer ona samo ima dobre namjere”, rekao je Greif. Na pitanje jesu li predmet spora možda brojevi ubijenih u Jasenovcu, Greif je odgovorio: “Pitanje broja ubijenih je kontroverzno pitanje. No, mi na izložbi uopće ne govorimo o nekakvoj definitivnoj brojci i sve što spominjemo, mi spominjemo na temelju povijesnih podataka. I ponavljam: nitko ne bi trebao strahovati od ove izložbe. Ovo je izložba posvećena žrtvama i sjećanju na njih. Mi nemamo ništa protiv hrvatskoga naroda. I uopće mi je smiješno da to moram i govoriti. ” Greif je dodao kako nisu istinite tvrdnje da se UN distancirao od izložbe i da su s nje povukli neke sporne sadržaje. “Izložba je najnormalnije otvorena, ja sam održao predavanje na otvorenju. Da se UN distancirao, izložba ne bi bila ni otvorena. A što se tiče uklanjanja dijelova ne vjerujem da se to dogodilo jer da je bilo tako, vjerojatno bi me kao glavnog kustosa o tome obavijestili”, rekao je Greif.

Glavnomu kustosu izložbe postavljeno je i pitanje o optužbama da hrvatski povjesničari nisu sudjelovali u pripremu izložbe. “Ja sam povjesničar, ne političar. U svom se radu služim svjedočenjima, dokumentima i literaturom i to je ono za čime se povodim. To zašto srpska vlada nije ili jest s nekim kontaktirala nije moja stvar. Povijest bi trebali ostaviti povjesničarima, a ne vladama. I povijest i politika bi trebale biti odvojene. Jedno nema veze s drugim. No, kao povjesničar mogu samo reći da je iskrivljavanje povijesti opasna stvar. I ono što neki ljudi pokušavaju učiniti kad je u pitanju iskrivljavanje povijesnih činjenica vezanih za žrtve Jasenovca je opasno. Moramo biti vrlo oprezni”, ustvrdio je Greif, koji je svojevremeno ustvrdio da je logor Jasenovac bio gori čak i od Auschwitza. “Jasenovac je zaista u nekim aspektima bio gori od Auschwitza. Auschwitz je bio poput goleme tvornice smrti. No načini na koji su ustaše ubijale u

Laurence Wienbaum: “Jasenovac je primjer zamagljivanja povijesti Holokausta” Glavni direktor Svjetskoga židovskog kongresa za Izrael, Laurence Weinbaum, boraveći u Zagrebu 31. siječnja, izrazio je uznemirenost posjetom koju je taj dan imao Spomen području Jasenovac i kazao da je to primjer zamagljivanja povijesti Holokausta koja je prisutna u nizu zemalja istočne Europe. “To je jedna od najgorih izložbi koje sam vidio, ne znam što bih rekao”, izjavio je Weinbaum na tribini o edukaciji o Holokaustu u Republici Hrvatskoj, održanoj u Židovskoj općini Zagreb prigodom Međunarodnoga dana sjećanja na Holokaust.

No, po njegovu mišljenju, problem nije u povjesničarima jer “on dolazi s vrha”. Nije u pitanju neznanje, nego negacija i zamagljivanje. Potrebno je zrelo društvo koje neće prebacivati odgovornost na druge, i njih optuživati, nego preuzeti odgovornost. U Hrvatskoj je ubijeno više od 30 000 Židova i to je realnost, ali mnogi luđaci ne daju da je tako. U Poljskoj je židovska zajednica potpuno iskorijenjena, a činila je 10% stanovništva.

On je izrazio očekivanja da će Hrvatska smoći snage da se suoči s preuzimanjem odgovornosti za zločine koji su počinjeni u NDH-u i da će se suprotstaviti glorifikaciji onih koji su ubijali. Ipak, ostavio je otvorenim koliko je to moguće jer, kako je kazao, zna da je političarima izazov donositi odluke koje im neće donijeti glasove, ali i da civilno društvo i mediji nisu toliko snažni da sami iznesu taj problem. (Hina) 7


NOVOSTI

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Poljsko pranje ruku od zločina u Holokaustu i nakon njega

Zataškavajući zlo: novi poljski zakon o Holokaustu

Jasminka Domaš

Rabin Benjamin Blech / prevela Dubravka Pleše

Poljski je predsjednik Andrzej Duda obećao 7. veljače 2018. potpisati sporni zakon o Holokaustu, koji su predložili već nadaleko poznati poljski konzervativci i koji već izaziva osude mnogih zemalja poput SAD-a, Izraela, Ukrajine te EU-a. Novi zakon predviđa do tri godine zatvora za one koji koriste termin “Poljski logori smrti” za nacističke logore na teritoriju okupirane Poljske, ali i za one koji tvrde da su i neki Poljaci tijekom nacizma sudjelovali u pogromu. Yisrael Katz, izraelski ministar prometa, smatra da je taj zakon dokaz antisemitizma u Poljskoj danas i da nijedan zakon ne bi smio revidirati povijest, a spomenuti zakon oštro osudio je i član Kneseta Yair Lapid. Na sporni su zakon reagirali i predstavnici manjina u Poljskoj i u pismu Andrzeju Dudi izrazili su zabrinutost zbog onoga što vide kao uspon nasilja u toj zemlji zasnovanoga na nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj pripadnosti. Zanimljivo je da najveći broj Poljaka katolika nije dirnuo ni poziv pape Franje da svaka zemlja mora preuzeti odgovornost za širenje antisemitizma. Kao da se njih to ne tiče. Nažalost, ovo što se događa u Poljskoj samo je još jedan dokaz jačanja ekstremne desnice u Europi koja nikada nije bila imuna na antisemitizam. Poseban je trn u oku vladajuće poljske Stranke pravde i prava (koje li ironije u nazivu) američko-poljski znanstvenik Jan Gross, koji je dosad objavio niz istraživanja, dakako potkrijepljenih dokumentima, o zločinima koje su tijekom Holokausta, ali i nakon njega, nad Židovima izvršili ne nacisti nego Poljaci. Buru negodovanja izazvala je njegova najnovija knjiga pod nazivom Strah u kojoj je dokazao da je 1946. u mjestu Kielce izvršen pokolj nad 8

Ruah Hadaša

Židovima. Treba spomenuti i to da je 60 000 Židova koji su preživjeli genocid nakon rata napustilo Poljsku i otišlo u egzil. Valjda zato što su se u Poljskoj osjećali jako ugodno i sigurno. Žao mi je što se moram prisjetiti kako su se devedesetih godina neki naši omladinci vratili iz Poljske s Marša živih duboko uznemireni jer su ih skupine Poljaka na putu do logora Auschwitz, gdje je trebala biti održana svečana komemoracija za žrtve, pljuvali, dovikivali im svakakve antisemitske pogrde i tome slično. No, ostanimo još malo u Poljskoj. Istraživanje provedeno prije nekoliko godina u dvadeset škola u glavnome gradu Poljske, Varšavi, pokazalo je da 44% učenika ne želi imati Židove za susjede. Također, židovska je zajednica u Varšavi bila pokrovitelj istraživanja koje je pokazalo da 60% Poljaka ne želi imati partnera ili partnericu židovskoga podrijetla. Prema istraživanjima instituta Homo Homini više od 50% ispitanika misli da su Poljaci dovoljno pomogli Židovima u Holokaustu. Treba se samo podsjetiti da danas u Poljskoj živi oko 44 000 Židova, a prije Drugoga svjetskog rata u Poljskoj je živjelo 3,5 milijuna Židova. Svijet ništa nije naučio iz Holokausta. Antisemitskih incidenata ima i u Zagrebu, jedan se nedavno dogodio u središtu grada kada je jedan stariji gospodin vikao jednomu uvaženom članu naše zajednice: “Vi izgledate drukčije od nas, mislite drukčije nego mi Hrvati i zato vas ne volimo. Nedavno sam na jednome međunarodnom skupu u Zagrebu imala izlaganje o doprinosu Židova hrvatskoj kulturi. U dijelu referata osvrnula sam se na pojedine antisemitske ispade i netoleranciju u društvu. Kada sam završila izlaganje, većina je onih koji su prije mene govorili o stanju u

Hrvatskoj samo u superlativima, kada sam prolazila pored njih, gledala vrlo pažljivo u vrhove svojih crnih, muških cipela u stilu “ne vidim, ne čujem, ne znam, ne govorim”. Imala sam osjećaj da sam pokvarila jednu divnu društvenu idilu i kao da sam mogla čuti: “Ah ti Židovi, baš su disharmonični, a tako je bilo lijepo sve dok ona nije ‘zinula’.” E, ta šutnja, ne samo priprostih bedaka nego i intelektualaca pa i vjerskih vođa, dovest će nas tamo gdje smo na početku novog milenija mislili kako to više nije moguće. I opet sjećanje na pok. Miroslavu Despot, kojoj smo jednom zgodom u goste došli Slavko Goldstein i ja i ozareni joj pričali o nekim divnim planovima boljitka, napretka, kako god hoćete. A na naše nas je zaprepaštenje Fricika, tako su je zvali, blijedo pogledala i rekla onako po zagrebački: “Deco, kak ste vi naivni”. Znam da smo se Slavko i ja osjećali kao da nas je polila hladnim tušem. Danas bih joj dala za pravo. I to od prve. Trebam li uopće napisati: Fricika je bila jako pametna žena. Poljska je zbog svojega zakona o Holokaustu naišla na osudu svjetske javnosti, a SAD i Izrael učinili su sve što su mogli kako bi kontroverzni zakon bio suspendiran pa je 24. veljače 2018. u Varšavi odlučeno da vlada neće pokretati kaznene postupke protiv onih koji se ogriješe o zakon budući da su ga poslali ustavnom sudu kako bi o njemu iznio mišljenje. U međuvremenu može se reći da je postignut u nekoj mjeri diplomatski "supstancijalni napredak." Ali ne bez poljskoga začina. Naime tamošnji premijer Mateusz Morawiecki izjavio je kako su Židovi sudjelovali kao počinitelji u Holokaustu. Ostaje tek pitanje, zašto nam se ova priča čini tako poznatom?

Poljska ne može umanjiti zlo sudioništva i krivicu zbog suradnje sa zlom koje ju je okruživalo. Nije moguće ne primijetiti ironiju izbora trenutka. Prošloga smo petka obilježili 73. godišnjicu oslobođenja logora Auschwitz-Birkenau, užasnoga mjesta u Poljskoj na kojemu je ubijeno više od milijun Židova, barbarski pobijenih na načine koji nadilaze naše najstrašnije noćne more. Petak je također bio i dan koji prethodi Danu sjećanja na Holokaust, dan koji bi trebao biti vječni podsjetnik svijetu na grijeh šutnje pred zlom i na zločin sudioništva onih koji su omogućili provođenje njemačkoga genocida. Ali, prošli je petak poljska vlada donijela zakon kojim će novčano kažnjavati ili osuđivati na tri godine zatvorske

Jan Grabowski

kazne one koji budu tvrdili da Poljska nosi dio odgovornosti za zločine protiv čovječnosti koje su Nijemci počinili na poljskome tlu. Istina je, da zakon još mora potvrditi poljski Senat te da ga mora potpisati predsjednik. Ali, njegova namjera je jasna. Po riječima Beate Mazurek, glasnogovornice vladajuće poljske Partije zakona i pravde te zamjenice predsjednika nižega doma parlamenta, Poljska s pravednom idignacijom izjavljuje “dosta nam je da se Poljska i poljski narod optužuju za njemačka zvjerstva”. Ukratko, Poljska, država u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata živjelo tri milijuna Židova od kojih je rat preživjelo tek oko 380 000, zemlja u kojoj su nacisti izgradili šest koncentracijskih logora namijenjenih istrebljenju zatvorenika

– Chelmno, Belzec, Sobibor, Treblinka, Auschwitz-Birkenau i Majdanek – te zemlja u kojoj je postojalo više od 700 geta, više neće tolertirati spominjanje vlastite uloge u Holokaustu! Povjesničari, čuvajte se! Pisci, novinari, čak i pisci dnevnika i oni koji su preživjeli poljski antisemitizam – budite se spremni suočiti s ozbiljnim posljedicama ne budete li se pridržavali nove priče o Poljskoj koju su Nijemci maltretirali, koja je prošla muke slične židovskima! Da budemo pošteni, moramo spomenuti da je otprilike 6700 Poljaka odana počast u Muzeju Holokausta Yad Vashem jer su spašavali Židove. To je najveći broj od svih zemalja. Jednako tako, Yad Vashem je mnogo godina ukazivao na moguće pogrešno tumače9


NOVOSTI nje izraza “poljski logori smrti” koji se krivo mogao shvatiti kao da govori ne o lokaciji logora nego o onima koji su ih stvorili. Tako nesretno sročen izraz uistinu se mora ispraviti i prepraviti u “nacistički logori smrti”. Ali, taj isti Yad Vashem i dalje nastavlja pojašnjavati da su upravo Poljaci bili ti koji su omogućili provođenje nacističkoga Holokausta u Poljskoj. Bez suradnje lokalnih građana, koji su katkad bili pasivni sudionici zločina, a katkad ga entuzijastično podržavali, program masovnih ubojstava jednostavno ne bi bio moguć. “[Imajući to u vidu] ograničavanje izjava znanstvenika i drugih koje se odnose na izravno ili neizravno sudioništvo poljskoga naroda u zločinima počinjenima u njihovoj zemlji za vrijeme Holokausta predstavljaju ozbiljno iskrivljavanje činjenica”, izjavili su djelatnici Yad Vashema. Sličan je zaključak ponudio i američki Muzej Holokausta: “Kako bi mogli primijeniti Konačno rješenje diljem kontinenta, Nijemci su morali osigurati suradnju i sudioništvo mnogih pojedinaca u svakoj državi, od vođa, javnih djelatnika, policije i vojske, sve do običnih građana. U svakoj su državi lokalni građani sudjelovali na mnoštvo načina – kao službenici, kuhari, konfiskatori imovine; upravitelji ili sudionici okupljanja i deportacija; kao doušnici, katkad kao počinitelji nasilja protiv Židova na svoju ruku, a katkad kao izravni ubojice u operacijama pogubljivanja.” Upravo je zato poljski pokušaj pravnoga zataškavanja toliko strašan. Yair Lapid, član izraelskoga parlamenta i sin čovjeka koji je preživio Holokaust, rekao je: “Potpuno osuđujem novi poljski zakon koji pokušava nijekati poljsko sudioništvo u Holokaustu. Sam Holokaust zamišljen je u Njemačkoj, ali stotine tisuća Židova pobijene su, a da nikada nisu ni vidjele njemačkoga vojnika. Postojali su poljski logori smrti i ni jedan zakon nikada neće moći promijeniti tu činjenicu.” 10

Poljski antisemitizam ima dugu i dobro dokumentiranu povijest. Životna misija znamenitoga poljskog povjesničara Jana Grabowskog, koji je također sin osobe koja je preživjela Holokaust, a trenutno radi kao profesor povijesti na Sveučilištu u Ottawi, je na vidjelo iznijeti istinu o sudjelovanju Poljaka u umorstvima svojih židovskih susjeda, iako je poljsko društvo desetljećima negiralo da su umorstva bila motivirana antisemitizmom. Za svoju knjigu Judenjagd dobio je Yad Vashemovu Međunarodnu književnu nagradu 2014. godine. U knjizi iznosti strašnu priču o Židovima koji su se, nakon što su preživjeli likvidacije u getu i deportacije u logore smrti u Poljskoj 1942. godine, pokušali sakriti “na arijevskoj strani”. Većina ih je pobijena jer su ih izdali njihovi poljski susjedi. No, ta strašna priča ima i užasne nastavke. Danas slavna priča koju je Claude Lanzmann prikazao u dokumentarnom filmu Shoah ruši neke stare mitove i dokazuje da su mnogi poljski seljaci bili potpuno svjesni da nacisti na poljskome tlu masovno ubijaju Židove. Djelo poljsko-američkoga sociologa Jana Tomasza Grossa Susjedi, koje istražuje ubojstva poljskih Židova koja su počinili njihovi poljski susjedi u selu Jedwabne, dokumentira kako su gotovo svi Židovi sela Jedwabne u Poljskoj pobijeni tijekom jednoga jedinog dana, a većina ih je živa spaljena. Taj monstruozni čin počinili su njihovi nežidovski susjedi.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Prateći scenarij “nove priče”, u intervjuu sredinom srpnja na poljskoj javnoj televizijskoj postaji TVN, ministrica obrazovanja Anna Zalewska insinuirala je da je masakr u Jedwabneu, tijekom kojeg su Poljaci spalili više od 300 živih Židova u štali, stvar “mišljenja”. Ono što bismo mogli nazvati postholokaustnim nastavkom je tragična priča o 200 preživjelih Židova koji su se nakon rata vratili svojim domovima u Kielceu. Polako su počeli ponovno graditi svoje živote. Ustanovili su sinagogu, kibuc i sirotište. Dana 4. srpnja 1946. krvna kleveta proširila se gradom te lažno optužila Židove da su oteli kršćansko dijete. Stanovnici Kielcea sručili su se na židovsko područje. Kao i prije, ovi su preživjeli Židovi svjedočili situaciji da su policija i vojska stajali sa strane dok je rulja napadala Židove i pritom ubila 42 onih koji su preživjeli Holokaust, a ranila još mnogo nedužnih ljudi. Nitko nije nakon toga mogao kriviti preživjele Židove što su odlučili pobjeći iz mjesta gdje su se ranije pogrešno nadali pronaći bar malo slobode i mira. Bio je to početak masovne emigracije preživjelih Židova iz Poljske. Istina je, Poljska nije bila nacistička Njemačka i, iako se sve zbivalo u Poljskoj, nisu Poljaci bili ti koji su zamislili koncentracijske logore. Ali, svaki će ozbiljni povjesničar prepoznati stvarnost poljske krivice. Krivice suradnje i suučesništva. Krivice šutnje u nazočnosti otvorenoga i potpuno jasnoga barbarstva. Krivice što su bez oklijevanja prisvojili vlasništvo svojih nedužnih susjeda koje su pred njihovim očima odvodili u smrt. Krivice što su se prečesto pridruživali zlu koje ih je okruživalo, katkad s većom radošću i zadovoljstvom od nacističkih počinitelja zločina. Krivica se ne može jednostavno pobrisati zakonom koji zabranjuje da se o njoj govori. Uz samo počinjenje zločina, nemoralno je i izopačeno kriminalizirati prisjećanje i bilježenje nedjela.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Postavljanje spomen-ploče Židovima stradalima u Holokaustu, Donji Miholjac, 24. rujna 2017. Goran Korov Dana 24. rujna 2017. godine, u Donjemu je Miholjcu svečano otkrivena spomen-ploča posvećena Židovima Donjega Miholjca i okolice, koji su stradali u Holokaustu tijekom Drugoga svjetskog rata. Sama ploča postavljena je simbolično neposredno blizu mjesta gdje se do 1942. godine nalazio židovski Hram. Donjomiholjački Židovi podijelili su istu tragičnu sudbinu većine svojih sunarodnjaka u Europi pod nacifašističkom vladavinom. Prisutnost Židova na donjomiholjačkom području počinje od sredine 19. stoljeća, odnosno razdoblja kada su, zahvaljujući zakonskim regulativama, konačno dobili priliku za vlastitu emancipaciju. Zakon iz 1840. godine osigurao je ugarskim Židovima slobodu kretanja, naseljavanje u gradovima, bavljenje trgovinom te mogućnost odabira zanimanja. Tijekom mađarske republikanske revolucije 1848./1849., jedan od posljednjih činova revolucionarne vlade bilo je donošenje zakona o potpunoj emancipaciji Židova, s ciljem da zadobiju što više ljudi u borbi za republikanske ideje. Habsburški je dvor nakon gušenja revolucije poništio taj zakon. Međutim, prvo zasjedanje Parlamenta nakon Austro-Ugarske nagodbe izglasalo je zakon o njihovoj potpunoj emancipaciji krajem 1866. godine. Jedan od preduvjeta za naseljavanje Židova na donjomiholjačko područje bio je gospodarski razvoj, koji je uslijedio dolaskom obitelji ugarskih Židova iz Erdelja, Gutmanna, na područje današnjega Belišća. Drvnoprerađivačka industrija u Belišću potaknula je potražnju za novim radnim mjestima, izgradnju željezničke pruge do obronaka Krndije i Papuka te samim

time i potrebu za novim djelatnostima. Pruga je prolazila i kroz sam Donji Miholjac, što je, među ostalima, motiviralo i židovske poduzetnike uglavnom s područja Siklosa da prošire ili u potpunosti premjeste svoju djelatnost u to mjesto. Prvi su se Židovi u Donji Miholjac doselili iz Siklosa početkom 1860-ih godina. Podatci o njihovu prvotnome naseljavanju upućuju na to da su isprva živjeli na padinama sliva rijeke Drave. S vremenom su se imućniji Židovi naselili uz tadašnji rub mjesta, ono što je danas centar grada. Današnja ulica Đure Basaričeka, tadašnja Mailathova (poznata po kolokvijalnome nazivu Čifutski sokak), bila je lokacija izgradnje prve sinagoge već 1864. godine (na tom je mjestu 1923. godine sagrađena nova zgrada Hrama). Židovi su ubrzo dobili i zemljišnu parcelu za vlastito groblje, jugoistočno od mjesta. U to su se vrijeme miholjačke starosjedilačke obitelji bavile raznim zanimanjima – opančari, kovači, poljoprivrednici, korpari, kolari, užari. Židovi su uglavnom bili trgovci, industrijalci, bankari, liječnici i ugostitelji. Starijim su stanovnicima grada u sjećanju

ostale obitelji Kirschner, Kerschner, Schulhoff, Ehrlich, Glasner, Spitzer, Schlesinger, Cohen, Moritz, Freiling, Weiss, Rosenberg... Mnoge su od ovih obitelji u davna vremena iz Njemačke preselile na područje Češke i Slovačke, te su postupnim seljenjem došle u Mađarsku. Ljudevit Kirschner bio je liječnik; Bernard Glasner vlasnik tvornice za bojenje tkanina na Majuru; obitelj Polgar držala je banku, kinematograf, restoran i mlin na parni pogon; Spitzeri, Schlesingeri, Kerschneri i Glasneri bavili su se trgovinom mješovite robe. Poneki od njih ostavili su trag u Hrvatskoj i izvan Donjega Miholjca, pa i u inozemstvu (Hugo Ehrlich bio je znameniti arhitekt, autor pojedinih stambenih zgrada u strogome centru Zagreba; Artur Kerschner poginuo je 1938. godine u redovima Internacionalnih brigada tijekom Španjolskoga građanskog rata). Ove su obitelji u Donjemu Miholjcu živjele svoj život, konačno dočekavši razdoblje emancipacije i nesmetanoga razvoja vlastite kulture te doprinoseći razvoju zajednice. Raspad Austro-Ugarske monarhije i osnutak Kraljevine SHS nisu previše potresli židovsku zajednicu na ovim prostorima. Međutim, dolazak nacista na vlast 1933. godine ubrzo je naslutio da se Židovima ne sprema ništa dobro. Židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke postupno su dolazile na granice Kraljevine Jugoslavije. Vlada Cvetković–Maček je već 1939. godine donijela zakone koji su Židovima ograničavali upis u visoke obrazovne ustanove. Dana 6. travnja 1941. Sile osovine izvršile su agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju, a 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Već 30. travnja, 11


NOVOSTI ustaška vlast masovni teror ozakonila je Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti i Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, čime su Židovi, Srbi i Romi stavljeni izvan zakona. Budući da su im predstavnici Trećega reicha prepustili da od travnja 1941. do kolovoza 1942. godine riješe “židovsko pitanje”, ustaše su ubrzo pokrenule formiranje sabirnih i koncentracijskih logora širom NDH-a. Sudbina većine slavonskih Židova, među kojima i donjomiholjačkih, ostala je zapečaćena do lipnja 1942. godine. Tada su, naime, osječki Židovi od travnja 1942. gradili naselje pokraj ceste prema Tenji u koje su trebali biti preseljeni iz Osijeka. Donjomiholjački su Židovi sakupljeni praktički preko noći, a nemoćne su Židove ustaše odmah postrijeljale u samome mjestu. Miholjačku su sinagogu tih dana ustaše uništile i spalile do temelja. Po pristizanju ostalih slavonskih Žido-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

va, postalo je očigledno da je naselje postalo sabirni logor. Početkom srpnja u logoru se nalazilo oko 2000 osječkih i preko 500 Židova iz okolice. Ustaške su vlasti dvama transportima u kolovozu 1942. organizirale prebacivanje veće skupine Židova u logor Auschwitz, a manje u Jasenovac. Do kraja Drugoga svjetskog rata, Holokaust su preživjela samo tri donjomiholjačka Židova od njih preko 200 na području tadašnjega kotara. Jedan od njih bio je Lavoslav Ehrlich, otac Mire Ehrlich, posljednje Židovke koja živi u Donjemu Miholjcu. Izbjegao je Holokaust bijegom u Italiju, da bi se naposljetku pridružio borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Lici. Njegov brat, Lavoslav Ehrlich, preživio je pakao Jasenovca spasivši se u proboju logoraša 22. travnja 1945. godine.

smisliti, ostao bez zajednice marljivih ljudi koji su stoljećima tražili svoje mjesto pod suncem. Njihova je jedina “krivnja” bila ta što nisu pripadali “arijevskoj” rasi, zato što je srž nacifašističke ideologije “krvi i tla” pokoravanje i uništavanje “manje vrijednih”. Zbog toga svako spomen-obilježje, svaka napisana riječ o tim žrtvama, mora doprijeti do očiju i ušiju svakoga pripadnika ljudske rase, posebno u današnje vrijeme kada ponovno širom svijeta možemo čuti razne pokliče mržnje, negiranja Holokausta i isticanja simbola pod kojima su stradavale žrtve fašizma. Konačno je i spomen-ploči u Donjem Miholjcu pripalo to zasluženo mjesto, koje je, poput prostora nekadašnje sinagoge, zjapilo prazno punih 75 godina.

Donji Miholjac je, kao i ostala slavonska mjesta, zbog djelovanja najcrnje ideologije koju je ljudski um mogao

(Autor je doktorand moderne i suvremene povijesti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu)

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Mordehaj i Ester Rabin dr. Ari Zivotofsky / preveo Vatroslav Ivanuša Zabluda: Mordehaj i Ester, junaci Purima, bili su stric i nećakinja. [1] Činjenica: Prema Megilat Ester, Mordehaj i Ester bili su bratić i sestrična. Pozadina: Ovo je široko rasprostranjena zabluda, koja se čak može naći i u poznatoj zbirci midraša Louisa Ginzberga. Na primjer, u Legendama o Židovima IV, str. 387, piše: “Ovako živo zanimanje koje Mordehaj iskazuje za Esterino fizičko i duhovno dobro ne može se u potpunosti pripisati staranju strica i skrbnika za svoju nećakinju, siroče.” [2] Ipak, odnos između Mordehaja i Ester dvaput je jasno opisan u Knjizi o Ester. U Ester 2,7 pojavljuju se likovi Mordehaja i Estere, a Ester je opisan kao Mordehajeva bat dodo [3] – kći njegova strica, tj. Mordehajeva sestrična. U Ester 2,15, kada se Ester poziva u kraljevu palaču, njezino podrijetlo se predstavlja kao: Ester, kći Avihajila, Mordehajeva strica, tj. ona je bila Mordehajeva sestrična. Targum Šeni daje dalje objašnjenje navodeći da su Mordehajev otac i Esterin otac bili braća. Dodatni odnos među njima može se naći u midrašu. Raši (na Ester 2,7) citira talmudsko (Megila 13a) tumačenje da Mordehaj nije samo odgojio Ester, već ju je kasnije i oženio.[4] Talmud (Megila 13b) nadalje izvodi iz Estera 2,20 da su oni zapravo živjeli kao muž i žena čak i nakon što je Ester bila odvedena u kraljevsku rezidenciju sve dok nije dobrovoljno otišla Ahašverošu.[5] Međutim, ove rabinske interpretacije nadopunjuju jasno značenje teksta i ne proturječe mu. S druge strane, nisam bio u stanju pronaći bilo kakav tradicionalni izvor koji kaže da je Mordehaj bio Esterin stric, jer to bi bilo protivno tekstu.

12

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Mogući izvor za ovu uvriježenu zabludu moglo bi biti to što dva stara, nežidovska prijevoda, starolatinski (3. – 5. stoljeće) i Vulgata (oko 390. – 405. g.), zapravo sadrže odnos strica i nećakinje. U Vulgati, stih 2,7 navodi da je Mordehaj podigao kćer svoga brata, a u 2,15 ustanovljava identitet Estere kao kćeri Avihajila, Mordehajeva brata! Ova se pogreška možda uvukla u ove prijevode, jer čak i starija grčka Septuaginta koristi izraz “očev brat” umjesto jedne riječi “stric” kako se koristi u hebrejskom. Ako je to bio izvorni tekst koji se koristio za Vulgatu, moguće je da su prevoditelji slučajno ispustili riječ “očev” i na kraju završili s Esterom kao Mordehajevom nećakom – kćeri njegova brata. Katolička se tradicija tada temeljila na neispravnoj Vulgati, i moguće je da je uvriježena židovska zabluda nastala pod utjecajem toga uvjerenja. [6] Drugi, jednostavniji izvor, također je moguć. Moguće je da se Mordehaja, zato što je usvojio i odgojio Ester kao svoju kćer, smatra mnogo starijim. Zbog toga nam na pamet pada odnos strica i nećakinje, a ne odnos bratića i sestrične. Osim toga, izraz “dod Mordehaj”, koji se koristi da bi opisao Avihajila, Esterina oca, mogao bi zapravo potaknuti asocijaciju na način na koji bi se svog “strica Mordehaja” nazivalo “dod Mordehaj”, nadimak koji kraljica Ester tehnički nije koristila za svog bratića Mordehaja! Bilješke 1. Želio bih zahvaliti Michaelu Segalu na pomoći u istraživanju ove teme. 2. U IV,384, Ginzberg je napisao: “Na hebrejskome to znači ‘ona koja skrivaʼ, prikladno ime za Mordehajevu nećaki-

nju ... Ona se sama godinama čuvala u kući svog strica ...” U IV,388 napisao je: “Po savjetu svog strica, Ester je ...” Nema fusnota koje bi poduprle ovaj odnos. 3. Biblijski dokaz da je “dod” očev brat može se naći u Levitskom zakoniku 18,14. 4. Ovo tumačenje već se nalazi u Septuaginti (Ester 2,7) gdje piše: “Kad su joj roditelji umrli, [Mordehaj] ju je podizao kao ženu za sebe ...” Neki suvremeni komentatori sugeriraju da je moguće da je grčki prevoditelj pogrešno pročitao “bajit” umjesto “bat”, koji se razlikuju samo za mali jud. Vjerojatnije je da je bio upoznat s već dobro poznatom usmenom tradicijom koja je kasnije zapisana u Talmudu. 5. Prvotno im je bilo dopušteno da ostanu zajedno jer žena, izuzev supruge kohena, koja je prisiljena na odnos s drugim muškarcem ostaje dopuštena svome mužu (Ketubot 51b; Šulhan Aruh, EH 6,10-11). Esterin život s Ahašverošom smatrao se prinudnim (vidi Tosafot Ketubot 51b s.v. asura. Vidi također Tosafot Megila 13b s.v. vʼtovelet, o tome što je Ester učinila kako bi izbjegla dvojbe oko očinstva). Talmud (Megila 15a, na temelju Ester 4,16) objašnjava da joj od toga sudbonosnog dana kad se dragovoljno ponudila Ahašverošu u sklopu svoga plana da spasi Židove, više nije bilo dopušteno da se vrati Mordehaju, i to je bila njezina osobna žrtva koju je podnijela za svoj narod. 6. Vidi, na primjer, The Catholic Encyclopedia (5,556) koja donosi odnos kao “stric (ili rođak)”. Pretisak iz časopisa JEWISH ACTION, ljeto 5761/2001. 13


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Radi ovoga trenutka Sara Debbie Gutfreund / prevela Dubravka Pleše Majka koja ima nekoliko djece s posebnim potrebama rekla je da joj ljudi često govore da su njezina djeca darovi, da je Bog odabrao nju i njezinog muža jer su osobiti. “To nije istina”, rekla je. “Moj muž i ja nismo osobiti. Naša su djeca darovi samo zato što smo ih mi izabrali takvima vidjeti, pretvoriti izazove u prilike. Nismo drukčiji od drugih roditelja. Postali smo posebni zbog naših odabira, zbog roditelja kakvima smo postali nakon mnogo teškoga rada.”

Poput kraljice Estere, svoju bol možemo usmjeriti prema veličini. Možda ste stvoreni upravo radi ovoga trenutka. Radi izbora koji baš sada možete počiniti. Možda je to razlog svoj vašoj patnji. Možda je to prilika da iskupite svu svoju bol. U Knjizi o Esteri Mordehaj preklinje Esteru da riskira život i pojavi se pred kraljem kako bi spasila židovski narod. Ona odbija. Na to joj Mordehaj objašnjava da ju je možda baš zbog ovoga trenutka Bog smjestio u palaču. “Ako ne istupiš i ne kažeš što treba, Bog će sigurno pronaći drugi način da spasi židovski narod, ali kuća tvojega oca bit će zauvijek izgubljena.” Zašto je Mordehaj rekao Ester da će kuća njezina oca biti zauvijek izgubljena? Možda će ona izgubiti priliku, ali kakve to veze ima sa sjećanjem i gubitkom njezinih roditelja? Estera je bila siroče i morala je podnositi bol činjenice da nema roditelje. Bog ju je smjestio u palaču jer je dubina njezine patnje ujedno predstavljala i potencijalni izvor njezine najveće snage. Možda je baš zbog ovoga trenutka, ove mogućnosti da istupi i zagovara svoj narod Estera izdržala svu bol i patnju. To je bila njezina prilika da iskupi sve što izgubila i iskoristi sve za spas židovskoga naroda. Da je ustuknula i pobjegla pred izazovom, koja bi bila svrha njezine patnje? Bila bi izgubljena Esterina prilika da svu svoju bol pretvori u nešto drugo. Sjećanje na njezine roditelje i njihova smrt činili bi se besmislenima da nije imala hrabrosti učiniti taj korak i ispuniti ih smislom. Da nije uspjela krenuti dalje, naprijed, i reći: “možda sam upravo radi ovoga 14

trenutka rođena kao siroče i možda sam baš zato živjela s tolikom patnjom. Možda me Bog čekao baš u ovom trenutku. Da s moje duše ukloni sve izazove, svaku traumu, sav moj gubitak te da ih iskoristi kako bih pronašla svoj glas, da govorim, da živim, da dajem, usmjerim svoju bol prema veličini”. Svi smo u životu iskusili gubitak. Svatko je preživio vlastitu bol i patnju u nekom trenutku našega putovanja. Bol sama za sebe nije ključna, bitno je što s njom odlučimo učiniti. “Hoću li učiniti iskorak kada mi se pruži prilika i hoću li podići glas, ne samo za sebe nego i za one koji ne mogu pronaći svoje glasove, za one koji ne mogu pronaći put do palače? Ili ću se predati i otupjeti bol? Pokušati zaboraviti prošlost umjesto da je nastojim pretvoriti u nešto pozitivno? Hoću li tami dopustiti da zavlada?” Možda smo stvoreni baš radi ovoga trenutka. Možda smo upravo radi ovoga trenutka morali preživjeti sve kroz što smo prošli. Kako bismo izvršili ključan izbor i suočili se s izazovom.

To su ljudi koji su se s izazovom suočili umjesto da od njega bježe. Svoju su bol pretvorili u dobrotu, slabost u snagu, razočaranje u davanje. Motivacijski govornik i pisac uspješnica Brain Tracy jednom je prilikom rekao: “Otkrio sam da se svaka uspješna osoba s kojom sam ikada razgovarao u nekom trenutku života našla na prekretnici kada je donijela jasnu, neopozivu odluku da više neće živjeti kako je živjela dotada. Neki ljudi takvu odluku donesu s 15 godina, neki s 50, a većina je ne donese nikada.” Svi imamo priliku svoje patnje i teškoće pretvoriti u prilike. Možda ćemo to postići tako da pomognemo drugima koji prolaze kroz nešto slično onomu kroz što smo sami prošli ili ćemo odlučiti učiniti iskorak i iskoristiti samu bol kako bismo sebe učinili snažnijima. Riječ je o izboru da volimo proaktivno, a ne po inerciji, da poboljšamo svoje okolnosti umjesto da im dopustimo da nas ograniče. Svatko od nas sam mora svoju tamu pretvoriti u svjetlost. Možda je vaša tama stvorena upravo radi ovoga trenutka, da vidite dar koji vam donosi bol. Učinite iskorak i zgrabite ga prije negoli nestane!

‫רוח חדשה‬

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

Skinuti krinku s našega židovskog identiteta Rabin Benjamin Blech / prevela Dubravka Pleše Poruka Purima u službi suočavanja s antisemitizmom današnjice

dana današnjeg.

Nažalost, Hamanova želja “da uništi i ubije svakoga Židova, od mladoga do staroga, žene i djecu” nije nestala njegovom smrću.

Prastara priča dobro je poznata. Ono što nije dovoljno istaknuto je začudna pretvorba shvaćanja kako bi Židovi koji žive u dijaspori trebali osigurati svoja prava i, u idealnom slučaju, nositi se s antisemitizmom.

Optimisti među nama usudili su se nadati da je Holokaust bio zadnji trzaj genocidnoga antisemitizma. Svijet je sad svakako shvatio da je zločin protiv Židova u stvari zločin protiv same čovječnosti! Ipak, trebalo je tek nešto više od pola stoljeća da mnogostoljetna mržnja koja je nadahnula Hamana ponovno bukne diljem svijeta. Neprijateljstvo arapskoga svijeta nas ne šokira. Anticionizam je već odavno samo krinka za antisemitizam. Čak nas ne bi trebalo iznenaditi ni ponovno probuđeno neprijateljstvo prema Židovima koje je danas očito u navodno civiliziranim glavnim gradovima Europe. Krvne klevete i protokoli sionskih mudraca izmišljotine su navodno kulturnih društava. Više nas iznenađuje niz antisemitskih incidenata u Americi, prisilne evakuacije židovskih centara zbog prijetnji bombama, vandalski činovi na židovskim grobljima, silan porast zločina potaknutih mržnjom, otvoreni antisemitizam na sveučilišnim kampusima diljem države. Takve su pojave sve češće. Haman je bio Amalećanin, a Amalećani će zauvijek predstavljati prijetnju židovskome opstanku, do konca vremena, do mesijanskoga doba. Sve do tada Purim i Knjiga o Esteri poučavat će nas kako se nositi s ovom prijetnjom. To je pouka koju smo s gorčinom usvojili i koja ostaje brutalno relevantna sve do

Bolje je šutjeti, pogrešno su mislili

Priča počinje s nacionalnom proslavom perzijskoga kralja koja će potrajati nevjerojatnih šest mjeseci. Talmudski komentatori daju nam podtekst i objašnjavaju razlog raskošne proslave: kralj želi javnosti prikazati predmete koje je opljačkao iz židovskoga Hrama te na takav način jasno pokazati svoju moć i univerzalnu snagu. Cijelo je kraljevstvo pozvano na proslavu. Možemo pokušati zamisliti dilemu Židova u tome slučaju. Upravo je pljačka njihova Hrama bila razlog narodnoga veselja, ali odbijanje sudjelovanja u proslavi svakako bi ih izdvojilo iz mase i identificiralo kao druge i drukčije. “Bolje je šutjeti”, mislili su. “Nema smisla podizati prašinu”, mislili su. I tako su došli na proslavu, pili i častili se s drugima, okrenuli drugi obraz pred vrijeđanjem svojega Boga i poniženjem svojega naroda. Kada su se rabini kasnije u čudu zapitali koji je to grijeh mogao natjerati Boga da dopusti ostvarenje tragedije purimske priče, kao vjerojatan razlog naveli su uživanje Židova u proslavi koju je organizirao Ahašveroš. Židovi u egzilu pogrešno su zaključili da je šutnja najbolje oružje u sukobu s tiranijom. “Nijemi će naslijediti zemlju”, tako su vjerovali. I zbog te su pogrešne odluke gotovo nestali s lica zemlje.

I Estera je isprva šutjela. Prikrila je svoje hebrejsko ime, Hadasa. Zanimljivo je spomenuti da je ime Estera na hebrejskome povezano s riječju koja označava prikrivanje. U skladu sa savjetom ujaka Mordehaja, za javnost je izabrala ime Estera: “Estera ne oda ni naroda ni obitelji iz koje je potjecala, kao što joj Mordehaj bijaše naredio.” (Estera 2:20). Ali, nakon nekoga vremena, Estera je digla svoj glas. Konačno je razotkrila svoje židovsko podrijetlo i nije se bojala javno se suprotstaviti Hamanu. To je obilježilo početak kraja njezina antisemitskoga suparnika. Tek kada ponosno potvrdimo svoju stvarnu bit dobivamo poštovanje koje zaslužujemo. Postoje dva zanimljiva običaja kojih se Židovi drže tijekom blagdana Purima. Prvi je prerušiti se u nekoga drugog s ciljem da nasmijemo svoje bližnje. Svaki običaj ima korijen u priči koju obilježava. Koji je purimski izvor ovoga pretvaranja, prikrivanja vlastitoga identiteta? Razlog se nalazi u samome srcu purimske priče. Namjera je prisjetiti se načina na koji su se Židovi isprva nastojali boriti protiv antisemitizma – prikrivanjem vlastitoga identiteta. Naravno, istina je da kad se pokušamo prikazati kao nešto što nismo, doista nismo ništa više nego smiješne figure, narod koji zaslužuje porugu i poniženje. Tek kad ponosno potvrdimo svoju stvarnu bit i svoje vrijednosti dobivamo poštovanje koje zaslužujemo. Drugi je običaj univerzalno prihvaćen u svim sinagogama svijeta na Purim. U našim svetim kućama molitve, mjestima na kojima zahtijevamo tišinu 15


i dostojanstvo u svakome drugom trenutku, na Purim od svih nazočnih očekujemo da proizvode buku, da viču, sikću i glasno kude svaki spomen imena našega glavnog neprijatelja, Hamana. Smisao takvoga ponašanja je dubok, njime pokazujemo kako treba odgovoriti onima koji nas žele uništiti: ako ste nešto zamijetili, dužni ste nešto i reći. Tišina nije odgovor, to je izbjegavanje odgovornosti. Umanjimo li značenje prijetnje, potpomažemo zlo. Moramo ustati i napraviti buku. Što ćemo učiniti danas, suočeni s globalnim antisemitizmom? I danas postoje oni koji upozoravaju da je bolje “šutjeti i praviti se da zla nema”. Oni misle da razgovor o zlu samo potpi-

‫רוח חדשה‬

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

ruje njegovu vatru. Glasan je odgovor kontraproduktivan. Kada pokažemo da nas boli, naši se neprijatelji obraduju.

je dokazano da su bili u krivu.

Ali, oni koji tako misle nisu u pravu. Griješe danas jednako kao što su griješili i oni koji su se na početcima Holokausta pravili da ništa ne vide, oni koji su tvrdili da se Hitlera ne može doista smatrati prijetnjom, koji su bili uvjereni da je zlo mržnje protiv Židova toliko očito necivilizirano i barbarsko da nema nikakve prilike za uspjeh. “Pustimo da prođe”, rekli su oni koji su se protivili protestima, koji se nisu željeli identificirati kao Židovi kako bi time spasili druge Židove. “To se ovdje ne može dogoditi”, tvrdili su. Ali, dogodilo se – i šest milijuna puta im

Danas postoji i previše Hamana. Antisemiti zahtijevaju biti u središtu naše pažnje te javno ismijavaju naše proteste i demonstracije. Svoju muku moramo glasno obznaniti svima. Moramo istaknuti svoj židovski identitet i to s većom strašću i odlučnošću, a ne sakrivati ga. Iskorjenjivanje i uništenje antisemitizma moramo pretvoriti iz samo židovskoga cilja u univerzalni cilj jer to je strašan zločin koji već predugo prlja stranice povijesti. Dok se ove godine budemo pripremali za proslavu Purima, podignimo buku kako bismo iskorijenili genocidne težnje protužidovske mržnje koja nas još uvijek ranjava.

Mali vodič kroz Pesah

Pripovijest o Pesahu i Izlasku iz Egipta je priča o masovnome spasenju: više od 600 000 duša izveo je Bog iz Egipta nakon deset razornih udaraca kojima je kaznio egipatsko carstvo. U priči 16

susrećemo Mojsija, kao instrument Božje volje i Božjega sugovornika, kao i zastupnika Židova kod faraona, ali je sam Bog glavni akter u ovoj priči, onaj koji određuje i usmjerava tijek događaja, reagira izravno na ljudske nedaće i potrebe i objavljuje židovskome narodu koji narod treba slijediti kod građanskoga, kaznenoga, moralnoga i obrednoga zakona kako bi si osigurao budućnost. U Tori se Nisan naziva Aviv, “proljeće”; ime Nisan je akadsko-perzijsko i dolazi iz razdoblja babilonskih izgnanstava. Doba Pesaha, proljeće, je i vrijeme ponovnoga rađanja te je Pesah prvo od triju hodočašća festivala, u kojemu su Izraelci hodočastili u Hram donoseći sa sobom žrtve iz prve proljetne žetve. Pedeset dana od drugoga dana Pesaha drugi je festival hodočašća, Šavuot; treći je Sukot, koji se odvija u jesen. U određenome smislu cijeli mjesec

Ruah Hadaša

Nisan smatra se svetim i odražava radostan i uzvišen duh; u skladu s tim se Tahanun, tjedne pokajničke molitve za oprost, te memorijalne molitve za mrtve ne izgovaraju tijekom Nisana. U subotu 16. ožujka 2018. navečer započinje mjesec Nisan u 5778 godini. Tradicije vezane uz Roš hodeš Roš hodeš znači “početak (glava) mjeseca” i određen je pojavljivanjem mladoga mjeseca. Traje jedan ili dva dana, ovisno o tome koliko taj mjesec ima dana. U vrijeme postojanja Hrama Roš hodeš se označavao dodatnom žrtvom (musaf) tijekom jutarnje službe u Hramu. Isprva se Roš hodeš smatrao praznikom sličnim Hanuki ili Purimu, međutim s vremenom je postao manji praznik, poput dana koji se nalaze

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

između prazničnih dana Pesaha i Sukota (hol hamoed).

šerizirati, napraviti nešto prikladnim za uporabu prema vjerskim zakonima.

U nekim zajednicama postoji običaj za Roš hodeš zapaliti svijeću te se za njegova trajanja suzdržati od šišanja, brijanja i podrezivanja noktiju. Postoji običaj da se tokom Roš hodeša ne šije i ne pere odjeća.

Posude u kojima standardno kuhamo tijekom godine u procesu kuhanja u sebe apsorbiraju hamec. Stoga je prije Pesaha potrebno dobro očistiti i košerizirati sve posude za kuhanje, peći, sudopere... Tijekom Pesaha najčešće se koristi posebno posuđe jer se porculan i keramika ne mogu košerizirati. Smatra se, da staklo ne “upija okuse” dakle ni hamec, tako da je uporaba staklenoga posuđa dopuštena (uz prethodno temeljito čišćenje i namakanje). Sefardi koriste stakleno posuđe dok dio Aškenaza ne koristi ni stakleno posuđe koje nije posebno namijenjeno korištenju tokom Pesaha.

Roš hodešu odajemo počast tako da se na taj dan oblačimo u svečaniju odjeću i jedemo izdašniji obrok. Roš hodeš i žene Za Roš hodeš žene su pošteđene rada, iako ne postoji zabrana rada. Na taj je način ženama ukazana posebna čast što su pokazale izuzetnu pobožnost i postojanost odbijajući dati svoj nakit da bi se napravilo Zlatno tele, dok su naprotiv bile prve koje su ponudile svoj nakit kada se gradio Miškan (Zavjetni šator) koji je bio završen na Roš hodeš. Šabat Hagadol

Aleksandar Srećković

Mjesec Nisan je u židovskoj tradiciji prožet statusom svetosti. Opisan je u Tori kao prvi od svih mjeseci: “Neka ovaj Mladi mjesec bude prvi od svih novih mjeseci, novi mjesec godine”, kaže Bog Mojsiju i Aronu. Izjava specificira nešto daleko veće od samoga računanja vremena: ona upućuje na novi početak, ponovno rođenje. U priči o praocima, koja zauzima najveći dio Knjige Postanka, Bog je stvorio pleme, sjeme budućega naroda, koje je postavio u Egiptu u sjeni ropstva. Tek je s Izlaskom iz Egipta to sjeme, potomci Izraelovi, proklijalo i sebe ustanovilo u novi narod, narod s potpunim sustavom vjerovanja i uspostavljenim praktičnim i ritualnim zakonima.

‫רוח חדשה‬

Subota koja prethodi Pesahu zove se Šabat Hagadol, “Velika subota”. U subotu pred sam izlazak iz Egipta Bog zapovijeda da svaka obitelj mora nabaviti ovna da bi ga žrtvovala na večer Izlaska. Možemo zamisliti kakav je to šok bio Egipćanima, kojima je ovan bio simbol božanstva, da se njihovi robovi pripremaju žrtvovati ovna te im još prkosno odgovaraju na njihove upite oko žrtve, zastrašujući ih pričom o onome što će doći, pri čemu su Egipćani bili nemoćni išta poduzeti. Nama danas te priče ne izgledaju tako velike, ali ljudima koji su bili porobljeni više od četiri stotine godina i njihovim potomcima sama mogućnost da mogu barem riječju prkositi svojim porobljivačima bila je veliko čudo, ali i simbol i nagovještaj buduće slobode. Pripreme za Pesah Tijkom blagdana Pesah zabranjeno je posjedovati i konzumirati hamec – proizvode koji su se ukvasili. Da bi zrno postalo hamec, ono treba fer-

mentirati kada se pomiješa s vodom i ostavi mirovati neko vrijeme. Rabini su prosudili da se u hamec treba uključiti pet vrsta žitarica koje se uzgajaju u Izraelu: pšenica, raž, ječam, zob i pir. Riža i proso ne smatraju se hamecom. Aškenaski autoriteti međutim zabranjuju konzumaciju riže i prosa tijekom Pesaha i u tu su zabranu uključili i grupu prehrambenih proizvoda nazvanih kitnijot. Kitnijot, što bi se moglo prevesti kao povrće, su: grah, grašak, kukuruz, leća te prema nekim autoritetima i kikiriki. Više je razloga za ovu zabranu, ali jedan od najvažnijih je: kako su se sve namirnice čuvale u istim prostorijama, postojala je mogućnost da je zrno žitarica palo među kitnijot, pa bi se moglo nepažnjom skuhati s povrćem. Detaljno čišćenje kuće je prvi korak u pripremama. Slijede košeriziranje posuđa i prodaja hameca. Riječ kašer ili košer vodi porijeklo iz Talmuda, a znači da je nešto prikladno za uporabu ili potrošnju prema standardima kašruta, zakonima o židovskoj prehrani koji se temelje na zakonima iz Tore i koje su stoljećima zatim pojašnjavali rabinski autoriteti. U Tori riječ koja se obično koristi je tahor (“čisto”), za razliku od riječi tamei (“nečisto”) ili šekec (“odvratno”). Tako je iz pridjeva košer nastao i glagol ko-

U slučaju da posjedujete posebno posuđe za Pesah, onda posuđe koje koristite za hamec ne morate košerizirati već ga zajedno s ostalim hamecom prodate. Večer prije Pesaha radimo bedikat hamec, simboličnu pretragu po kući za preostalim hamecom u kući, a na kraju pretrage recitira se svečano odricanje od bilo kakvoga preostalog hameca koji nismo našli, čime se odričemo od vlasništva nad tim hamecom. Budući da svi u kući katkad posjedujemo i poprilične količine hameca: tjestenine, konzerve, začine, pića itd. često je preskupo da sve te proizvode poklonimo ili bacimo. Kako bi se riješio taj problem, rabini su pronašli pravnu formulu “prodaje hameca” nežidovima. Prodaje se samo hrana, posuđe koje nećemo koristiti samo operemo i spremimo posebno od ostalog posuđa i hrane. Na početku je prodaja hameca zaista uključivala i fizičko odvoženje svog hameca nežidovu, uz međusobni dogovor da će se poslije Pesaha ta hrana opet prodati Židovu. Sada više to ne radimo: samo se napravi lista vrsta hameca koje prodajemo. Budući da je potrebno poštovati sve legalne procedure, prodaju obično radi rabin za17


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA jednice u ime članova i rabin također poslije Pesaha otkupljuje tako prodani hamec. Post prvorođenaca Na erev Pesah svi prvorođeni sinovi, tj. oni koji su prvi sinovi ocu ili majci, stari najmanje trinaest godina, moraju postiti jer je na taj dan u desetoj kazni Egiptu Bog spasio židovske prvorođence, a usmrtio egipatske. Seder Seder je ritualna proslava Pesaha, našega sjećanja na Božje izbavljenje izraelskoga naroda iz ropstva – događaja ispunjenog strahom i čudima, događaja koji je sastavni dio židovskoga identiteta, događaja koji govori o podrijetlu izraelskoga naroda kao vjerskome i političkome entitetu. Seder je evoluirao s vremenom, ali su njegove središnje komponente i zapovijed za njihovu komemoraciju isti od davnina. U svojevrsnome se smislu prvi povijesni Seder dogodio u stvarnome vremenu, na samu večer izlaska iz Egipta. Neki od simbola Sedera su:

nu boju vina na Pesah:

haroset (hebr. smjesa) – smjesa oraha, datulja, badema i vina. Aškenazi dodaju i jabuke. Sve dobro pomiješamo i dobijemo smjesu koja podsjeća na žbuku kojom su naši preci gradili u Egiptu.

– ona simbolizira krv pri obrezivanju: Židovima je naređeno da prije nego što slave Pesah svi muškarci moraju biti obrezani

beca (hebr. jaje) – tvrdo kuhano jaje koje predstavlja više simbola: – spomen je na blagdansku žrtvu, korban hagiga. Prinosili su je svakoga od triju hodočasnih blagdana: Pesah, Šavuot, Sukot. Jaje simbolizira Židove: kao što jaje kuhanjem postaje tvrdo, tako i židovski narod, kada ga tlače, jača. Tako je bilo i u Egiptu: kako su ga tlačili, rastao je i proširio se... – jaje jedemo u žalosti za umrlim. Njegov oblik podsjeća na životni krug, rođenje i smrt i time simbolizira žalost zbog rušenja Hrama. karpas (hebr. celer) – zeleno povrće (celer ili peršin ili neko drugo, ako ovih nemamo). Karpas treba pobuditi radoznalost djece i navesti ih da pitaju što je to osobito u noći sedera.

Hagada: što znači “priča” ili “pripovijest”, svojevrstan je vodič kroz ritual u četrnaest odjeljaka. Seder tanjur

Čaša za Elijahua

Evo što se sve nalazi na tanjuru za seder:

Običaj je staviti dodatnu čašu na stol i napuniti je vinom. Ova se čaša naziva čašom za Elijahua (Iliju). To činimo zbog još jednoga Božjeg obećanja – da će spasiti židovski narod: ...i dovest ću vas u zemlju za koju sam podigao ruku da je dam Abrahamu, Izaku i Jakovu i dat ću je vama u nasljedstvo, Ja sam Vječni. Prema židovskom vjerovanju prorok Elijahu će doći i najaviti buduće spasenje pa se u njegovu čast postavlja ova čaša.

zeroa (hebr. mišica) – pečena ili pržena kost noge janjeta ili peradi. Podsjeća nas na korban hapesah – pashalnu žrtvu i izbavljenje iz Egipta. maror (hebr. gorko) – gorko bilje, hren – koje jedemo jer su Egipćani tlače18

‫רוח חדשה‬

njem zagorčavali život našim precima.

hazeret (hebr. zelena salata) – hazeret tj. zelena salata je zapravo vrsta gorkoga bilja, marora, koji jedemo s macesom

macot – maces pečemo od tijesta umiješanoga samo od brašna i vode. Cijeli postupak izrade macesa, od trenutka dodira brašna i vode do izlaska macesa iz pećnice, ograničen je na osamnaest minuta. Ako bi trajao duže od osamnaest minuta, maces ne bi bio košer za Pesah i smatrao bi se hamec

Ruah Hadaša

Crno vino Običaj je na Pesah piti upravo crno vino, a ne bijelo. Osim što se crno vino smatra boljim, dva su razloga za crve-

– ona predstavlja i krv pashalne žrtve koju su Židovi prinijeli u Egiptu te su krvlju su premazali nadvratnike svojih kuća Molitve za Pesah Na blagdanske dane Pesaha (jamim tovim), prva dva te sedmi i osmi u dijaspori, u večernjoj, jutarnjoj i popodnevnoj molitvi molimo Amida za tri hodočasna praznika. U jutarnjoj molitvi čitamo Musaf za tri hodočasna praznika. Na polupraznične dane (hol hamoed) molimo svakodnevne molitve, osim što u šemone esre čitamo molitvu jaale vejavo, u kojoj spominjemo blagdan. Sefardi i neke aškenaske zajednice ne vežu tefilin, dok neke aškenaske zajednice to ipak čine. U blagoslovu za jelo također dodajemo jaale vejavo. Brojanje Omera Od početka druge večeri Pesaha počinjemo brojati Omer. Nakon izlaska zvijezda počinjemo brojanje Omera. Brojimo 49 dana. Tijekom brojanja Omera svakoga dana nakon izlaska zvijezda i nakon kraja večernje molitve stojeći govorimo blagoslov: BARUH ATA ADONAJ ELOHENU MELEH HAOLAM AŠER KIDEŠANU BEMICVOTAV VECIVANU AL SEFIRAT HAOMER – Blagoslovljen si, Vječni, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio svojim zapovijedima i zapovjedio nam da brojimo Omer. Odmah nakon toga izgovaramo koji je to dan Omera (spominjući i koliko smo tjedana i dana brojali Omer). Korišteni izvori: Rabin Kotel Da-Don: Židovstvo, život, teologija, filozofija

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Svrha napuštanja Egipta Sara Yoheved Rigler / prevela Dubravka Pleše Tri središnje pouke priče o Pesahu. Imam za vas jedno brzinsko pitanje: Koja je bila svrha odlaska iz Egipta? Ako ste odgovorili: “oslobođenje Izraelaca iz ropstva” ili “spašavanje Izraelaca od tlačenja i patnje”, vjerojatno ste u dobrom društvu 99% onih koji bi na isti način odgovorili na to pitanje. Ipak, jedan vrlo važan glas odgovorio bi potpuno drukčije. Bio bi to glas samoga Boga. Božja je svrha bila stvoriti odnos sa židovskim narodom. U molitvi Š’ma, Bog kaže: “Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje Egipatske da ti budem Bog.” Božja je izričita svrha bila stvaranje odnosa sa židovskim narodom. “Ti ćeš biti moj narod a ja ću biti tvoj Bog” (Izlazak 6:7). Da bi stvorio takav odnos, Bog se prvo morao otkriti. Upravo je to bila svrha deset kazni koje su zadesile Egipat – “Kako biste znali da sam ja Bog” (Izlazak 8:18). Svaka kazna razotkrila je neki aspekt Božje vlasti. Na primjer, kazna žaba, prva kazna koju egipatski čarobnjaci nisu mogli izvesti, pokazala je vlast Boga nad svim, čak i najmanjim živim stvorovima. Kazna tuče, koja je uključivala vatru koja je gorjela usred tuče (Izlazak 9:24) pokazala je da, dok je poganski panteon imao drugoga boga za svaku prirodnu silu, hebrejski je Bog kontrolirao sve, čak i sile koje se inače međusobno isključuju. Odnos koji je Bog oblikovao s Izraelcima bio je odnos ljubavi. Stoga im je morao pokazati da je zamijetio i da mari za njihovu patnju. Izraelci su morali osjećati da Bog brine o njima. Oslobođenje od patnje, sloboda koja je zamijenila ropstvo, to nisu bili ciljevi Izlaska, ali su bili nužni kako bi se uspostavio odnos. Upravo to je bila prava svrha Izlaska. Većina nas poistovjećuje ropstvo i oslobođenje crnih robova američkoga Juga s ropstvom i oslobođenjem drevnih Izraelaca. Uistinu, i sami su crni robovi prisvojili biblijsku priču kroz svoje pjesme i molitve. No, postoji razlika. Kada je

Abraham Lincoln potpisao Proglas o emancipaciji kojim je ukinuto ropstvo crnaca, njegova je svrha bila oslobađanje crnaca iz ropstva, a ne stvaranje odnosa s nekadašnjim robovima. U judaizmu najveće dobro nije oslobođenje od patnje nego povezanost i odnos (koji često uključuje i određenu dozu patnje). Božja svrha u stvaranju svijeta bilo je stvaranje odnosa s ljudskim bićima. Kako postoje samo dva stanja postojanja, stanje povezanosti i stanje udaljenosti, biti povezan s Bogom znači biti povezan sa svojim bračnim drugom, svojim roditeljima, djecom, prijateljima i susjedima. To je, prema judaizmu, svrha života i ujedno svrha Izlaska. Lekcija br. 2: Imati povjerenja u Boga Otkako se Bog prvi put otkrio Mojsiju u gorećemu grmu, jasno je dao do znanja da Iskupljenje ne uključuje samo prijelaz iz ropstva u slobodu nego stvarno geografsko preseljenje iz Egipta u zemlju Izrael. Kada su Izraelci pristigli na granicu zemlje Izrael, Bog je rekao: “Jer zemlja u koju ideš da je zaposjedneš nije kao zemlja egipatska iz koje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojom nogom natapati kao što se natapa povrtnjak.11 Zemlja u koju idete da je zaposjednete zemlja je bregova i dolova i natapa je dažd nebeski” (Pon. zak. 11:10-11). Rijeka Nil natapala je Egipat i održavala njegovu poljoprivredu. Razvijeni i složeni sustavi natapanja kojima se upravljalo nogama služili su se ovim pouzdanim izvorom vode kako bi nahranili stanovništvo. Zemlja Izrael, s druge strane, ovisi o kiši, koja je, kako znamo, nepredvidljiva. Kada će točno početi kišiti, gdje će i koliko kiše pasti i hoće li pasti blaga kiša koju će zemlja popiti ili će se obrušiti poplavna količina kišnice koja će uzrokovati katastrofu – sve je to nepredvidljivo. Predvidljivost rijeke kao što je Nil pruža iluziju kontrole. Ali, istina je da je život nepredvidljiv. Od srčanih i moždanih udara do pada vrijednosti dionica na burzama i prometnih nesreća, nitko u biti ne zna što će se zbiti sutra. Priznamo li nepredvidljivost, dolazimo do spoznaje i pri-

hvaćanja potpune ovisnosti o Bogu. Upravo to je pravo duhovno oslobođenje. Lekcija br. 3: Nikad se ne prestani nadati Drevni je Egipat bio supersila. Njegova totalitaristička vlast imala je apsolutnu kontrolu nad životom i smrću svojih građana. Naši nam mudraci pripovijedaju da nijedan rob nikada nije pobjegao iz Egipta. Izraelci su u Egiptu živjeli 210 godina, od čega 86 godina kao robovi. Doba ropstva započelo je genocidom, bacanjem novorođene muške djece u Nil te se nastavilo idućih osam desetljeća sadističkim mučenjem i maltretiranjem. U trenutku kada se Bog javio Mojsiju u obliku gorućega grma, cijela generacija Izraelaca svoje je živote proživjela pod bičem nadglednika. Njihova je jedina nada bila politička promjena – novi režim – koji bi im olakšao breme. Ali kada je umro vladajući faraon, a njegov se nasljednik pokazao kao jednak tiranin, Izraelci su konačno shvatili da im jedina nada leži u Bogu i Njemu su “povikali u očaju”. Vjerujete li u Boga, nema situacije, dijagnoze ili vojne prijetnje koja bi bila izvan Njegove kontrole. Bog je odmah odgovorio pojavivši se Mojsiju i obećavši iskupljenje. Ali, kada se Mojsije vratio u Egipat s viješću o iskupljenju, pronašao je slomljene, beznadne ljude. Naši nam mudraci pripovijedaju da su se ljudi tada nalazili na najnižemu stupnju duhovne čistoće. Tada je Bog izvršio čuda i samo deset mjeseci kasnije, bili su slobodni. Egipatska je supersila bila smrvljena u prah, a Izraelci su išetali u slobodu, noseći egipatska bogatstva kao plaću za svoje služenje. Bog, stvoritelj prirode, nije ograničen prirodom. Vjerujete li u autoritet prirode, obvezuje vas princip uzroka i posljedice, ali ako vjerujete u Boga, nema te situacije, te dijagnoze ili vojne prijetnje koja bi bila izvan Njegove kontrole. Nema mjesta beznađu i očaju u svijetu kojim upravlja Bog. Kako su rekli naši mudraci: “Spas može doći u treptaju oka.” Dokaz tomu je Izlazak iz Egipta. 19


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Maca: Simbol ugnjetavanja ili slobode?

U sjeni Auschwitza, židovski je život nekoć protjecao u zajedništvu s dušama pokojnih

Rabin Lord Jonathan Sacks / prevela Dubravka Pleše

Matt Lebovic / prevela Dubravka Peše

komad kruha nama trojici koji smo radili. Svi su se složili s prijedlogom.”

Svjedočenje Prima Levija o iskustvima u Auschwitzu dalo mi je odgovor na to pitanje Dramu Sedera za Pesah započinjemo podizanjem mace, suhoga beskvasnog kruha, koji je jedan od ključnih simbola blagdana te govorimo: “Ovo je kruh našega stradanja koji su naši preci jeli u Egiptu. Svi koji ste gladni, dođite i jedite.” Zbunjivale su me dvije stvari u vezi s tom večeri. Prvi je bio konflikt dvaju objašnjenja beskvasnoga kruha. Na početku priče nazivamo ga kruhom našega stradanja, a kasnije tijekom večeri, pak, govorimo o maci kao o kruhu spasenja koji su jeli naši predci dok su napuštali Egipat u takvoj žurbi da nisu mogli pričekati da se tijesto digne. Što je od toga dvoga točno, pitao sam se, je li to simbol ugnjetavanja ili slobode? Nikako ne može biti oboje! Druga stvar koja mi se činila čudnom bio je poziv drugima da nam se pridruže u jedenju kruha stradanja. Kakvo je to gostoprimstvo ako od drugih tražimo da sudjeluju u našemu stradanju? Potpuno neočekivano, odgovor sam dobio čitajući izvanrednu knjigu Prima Levija Ako je to čovjek (If this is a Man), strašan opis njegovih iskustava u Auschwitzu tijekom Holokausta. Po Levijevim riječima, najgore je vrijeme nastupilo nakon odlaska nacista u siječnju 1945., kada su se uplašili ruskoga napredovanja. Svi zatočenici koji su mogli hodati od20

Ruah Hadaša

vedeni su na brutalne marševe smrti. Jedini koji su ostali u logoru bili su oni koji su bili previše bolesni da bi se i pomakli. Deset su dana bili potpuno sami, s mrvicama hrane i vrlo malom količinom goriva. Levi opisuje kako se mučio zapaliti vatru i unijeti malo topline među ostale zatočenike, od kojih su mnogi umirali. Zatim Levi piše: “Kada je popravljen razbijeni prozor i kada se iz peći počela širiti toplina, činilo se da se svi počinju opuštati i u tom je trenutku Towarowski (dvadesettrogodišnjak francusko-poljskog podrijetla, obolio od tifusa) predložio drugima da svaki od njih ponudi

Tek nekoliko dana ranije, pripovijeda Levi, takvo što bilo bi nezamislivo. Logorski zakon glasio je: “Jedi svoj kruh i, ako je moguće, pojedi i susjedov.” Bilo što drugo bilo bi suicidalno. Ponuda da podijelimo kruh “bila je prva ljudska gesta koja se pojavila među nama. Vjerujem da taj trenutak možemo smatrati početkom promjene kojom smo se mi koji nismo umrli polako počeli mijenjati iz haftlinge [zatočenika] natrag u ljude.” Dijeljenje hrane prvi je čin kojim robovi postaju slobodna ljudska bića. Onaj koji se boji sutrašnjice ne nudi svoj kruh drugima. Ali onaj koji je voljan dijeliti hranu sa strancem već je pokazao da je sposoban za prijateljstvo i vjeru, dva čimbenika iz kojih se rađa nada. Upravo zato započinjemo Seder pozivom drugima da nam se pridruže. Tako patnju pretvaramo u slobodu. Katkad mi se čini da, nakon što smo stvorili najindividualiziranije društvo u povijesti, danas smo u opasnosti od gubitka logike slobode. Sloboda nije samo sposobnost odabira što ćemo činiti tako dugo dok svojim djelima ne štetimo drugima. Ona se rađa iz osjećaja solidarnosti koji navode one koji imaju više nego li im treba da dijele s onima koji imaju manje. Pomažući potrebitima i družeći se s usamljenima donosimo slobodu na svijet, a zajedno sa slobodom i Boga.

Prije negoli su nacisti izbrisali stoljeća židovskoga života u Oswiecimu u Poljskoj, taj su grad nazivali “gradom Izraela”. U njemu je cvala kultura na jidišu te je nastala jedna od prvih poljskih tvornica.

Naljepnica iz destilerije Haberfeld u Oswiecimu u Poljskoj (Židovski centar u Auschwitzu).

Ritualni predmeti iz Velike sinagoge u Oswiecimu u Poljskoj, izloženi u Židovskome centru u Auschwitzu, listopad 2017. Veliku su sinagogu uništili nacisti 1939. godine, a ovi su predmeti otkriveni tijekom iskapanja provedenih 2004. godine.

Tijekom nacističke okupacije, radnici iz Auschwitza uklonili su ostatke Velike sinagoge u Oswiecimu, koja je spaljena do temelja u studenome 1939. godine (Židovski centar u Auschwitzu).

Obojana fotografija Velike sinagoge, koja je dominirala “Židovskom ulicom” u Oswiecimu u Poljskoj, prije negoli su je nacisti uništili 1939. godine (Židovski centar u Auschwitzu). Jedna od nekoliko fotografija snimljenih tijekom deportacija Židova Oswiecima u logore smrti i geta u blizini tijekom nacističke okupacije Poljske (Židovski centar u Auschwitzu). 21


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Za vrijeme nacističke okupacije, Aušvicka je sinagoga rabljena kao skladište municije njemačke vojske. Deportacija 5000 Židova Oswiecima obavljena je tijekom jednoga tjedna, za vrijeme osobito dobro fotografski zabilježene aktion. Mnogi su stanovnici grada s prozora gledali kako SS-ovci zauvijek odvode Židove, a na fotografijama koje su snimili susjedi-svjedoci pojavljuju se i glave zgrade Oswiecima – crkve i trgovine.

Bunar u Oswiecimu ispred takozvane Aušvicke sinagoge nedaleko središta grada. Razdoblje između dvaju ratova (Židovski centar u Auschwitzu).

Poslije oslobođenja 1945. godine, nekoliko se Židova vratilo u Oswiecim i ponovo počelo održavati službe u sinagogi. Ali, do početka 1970-ih emigrirali su svi Židovi i “posljednja sinagoga Auschwitza” postala je skladište tepiha. Kasnije, u povratku dobara koje je uslijedilo poslije pada komunizma lokalnoj židovskoj zajednici vraćena je i sinagoga, a zajednica je dokupila susjednu zgradu i stvorila Židovski centar u Auschwitzu, dojmljiv kompleks sinagoge i muzeja.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Godinama prije Drugoga svjetskog rata obitelj Haberfeld izgradila je željezničku prugu kroz močvarno područje izvan grada gdje su u obilju mogli nabavljati riječni šljunak potreban za destileriju. Kasnije, tijekom nacističke okupacije Poljske, pruga je korištena za transport Židova do kraja puta, do “stare židovske rampe” pred logorom Birkenau, gdje su liječnici SS-a vršili “odabir” za plinske komore. Godine 1939., kada je na čelu destilerije bio Alfons Haberfeld, Njemačka je napala Poljsku. U vrijeme invazije Haberfeld i njegova supruga Felicia vraćali su se sa Svjetske izložbe u SAD-u. Svoju dvogodišnju kćer Franczisku za to su vrijeme ostavili u Oswiecimu, na bakinoj skrbi. Dvije godine kasnije, dok su Alfons i Felicia Haberfeld još uvijek bili zarobljeni u inozemstvu, malena Francziska je ubijena u Belzecu, prvomu od šest nacističkih logora smrti s fiksnim plinskim komorama.

Destilerija na rijeci Sola Među predmetima izloženima u Židovskome centru Auschwitza nalazi se i niz boca iz svjetski poznate destilerije Haberfeld. Unutrašnjost Aušvicke sinagoge u Oswiecimu u Poljskoj, listopad 2017. (Matt Lebovic/The Times of Israel). OSWIECIM, Poljska – Iako je ime postalo istoznačno s Holokaustom, poljski grad Oswiecim – ili Auschwitz na njemačkome – nekoć je bio središte židovske kulture. Ovaj uspon i pad zajednice za sobom je ostavio tragove i mnoštvo priča o posebnome mjestu grada u poljskoj židovskoj povijesti. Židovi su se naselili u Oswiecim, smješten zapadno od Krakowa, prije otprilike 400 godina. Do početka Holokausta činili su polovicu od 10 000 stanovnika grada. Zajednica je podigla više od 20 sinagoga, škola i jednu od prvih tvornica u Poljskoj. Oswiecim je smatran “dobrim mjestom za život Židova”; uistinu, naziv grada na jidišu bio je Oshpitzin, što dolazi od aramejske riječi za goste. Danas od cjelokupnoga negdašnjega židovskog života postoji samo takozvana Aušvicka sinagoga. Izgrađena 1913. godine, skromna je sinagoga smještena nedaleko gradskoga trga, a mnogo je puta mijenjala vlasnike. Kao sinagogu najbližu logoru Auschwitz-Birkenauu, gdje su nacisti pobili više od milijun Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, posjetitelji je obično obiđu tijekom istog dana kada posjete i bivši centar istrebljenja. 22

Elegantna Kuća Haberfeld u Oswiecimu, u Poljskoj. S druge strane ulice nalazila se velika obiteljska destilerija (Židovski centar Auschwitza). Godine1967., više od dva desetljeća nakon što su ponovo izgradili svoje živote u SAD-u, Alfons i Felicia Haberfeld vratili su se u Oswiecim. Destilerija je sada bila u vlasništvu države, a Kuća Haberfeld bila je zapuštena, primijetili su s tugom. Također ih je uznemirila i činjenica da je novi val antisemitizma prisiljavao preživjele Šoaha i njihovu djecu na bijeg iz Poljske samo jednu generaciju poslije Holokausta.

“Kasnije, kada su svici Tore vraćeni u Sveti ormar, vjernici su upozoreni da se pri izlasku iz sinagoge ne smiju okretati prema izlazu nego da svi moraju izaći hodajući unatrag, kako nitko ne bi bio ozlijeđen”, napisao je Seifter. Ovaj “ples smrti” na Simhat Toru i povremeni dolazak duša umrlih na šabat bili su dio židovskoga duha Oswiecima, koji je njegovan tijekom 400 godina borbe i postignuća.

‘Treba umrijeti u Oshpitzinu’

“Doista je lijepo živjeti u Beču ali umrijeti se treba u Oshpitzinu”, kaže uzrečica na jidišu. Kako je velik broj vrlo poštovanih rabina sahranjen u Oswiecimu, Židovi iz cijele Galicije nastojali su si pribaviti mjesto vječnoga počinka među njima.

Nekoliko mjeseci nakon što je kugla za rušenje s lica Zemlje izbrisala Kuću Haberfeld i destileriju, arheolozi su započeli iskapanja na mjestu negdašnje Velike sinagoge. Između više od 400 predmeta koje su izvadili iz travnatoga brežuljka 2004. godine, komadići dekorativnih motiva pričali su priču o ogromnome, višekatnom kompleksu koji su nacisti spalili 1939. godine.

“Svatko tko je zaslužio biti [tamo] sahranjen neće patiti u vrijeme uskrsnuća”, napisao je Seifter govoreći o svojemu domu, gradu koji su nekoć nazivali “gradom Izraela” u Poljskoj.

Put u Poljsku bio je pretežak za Alfonsa Haberfelda. “Emotivno uništen” onime što je vidio i doživio, umro je tri godine kasnije u dobi od 66 godina. Tijekom 1990-ih, dugo poslije suprugove smrti, Felicia Haberfeld je pokušala vratiti obiteljsko vlasništvo nad kućom i tvornicom. Tužba i udovičini argumenti nisu uvjerili vlasti i svojim je očima gledala uništenje obje zgrade 2003. godine.

Izložak u Židovskome centru Auschwitza u Oswiecimu u Poljskoj, listopad 2017.

Pričalo se, da su se jedne noći prije mnogo vremena, duše mrtvih Židova Oswiecima vratile u sinagogu na blagdan Simhat Tore. Čuvši neobičnu buku koja je dolazila iz zgrade nalik na utvrdu, ljudi su krenuli istražiti o čemu je riječ. Odjednom se Velika sinagoga napunila svjetlom i tako je otkriveno što se zbiva. “[Židovi] su bili obaviješteni da su nazočne pročišćene duše bivših Židova Oshpitzina [Oswiecima] koji su odavna na Nebu”, u memoarima je ispričao Yakov Seifter koji je odrastao u gradu.

Iako tek mali broj od prosječno dva milijuna posjetitelja, koliko ih godišnje obiđe Auschwitz-Birkenau, navrati i u središte Oswiecima, u kompleksu sinagoge i muzeja izloženi su predmeti iz židovske prošlosti grada. Kolekcija sadrži ritualne predmete iz uništene Velike sinagoge gdje – prema legendi – duše ubijenih Židova s živima “plešu ples smrti”.

Godine 1804. Jakob Haberfeld je otvorio “tvornicu votke i likera” nedaleko mosta preko rijeke Sola. Bila je to jedna od prvih tvornica u Poljskoj. Ovaj pogon u židovskome vlasništvu proizvodio je ogromne količine votke, ruma i sokova. Pokraj destilerije nalazila se ogromna kuća s 40 soba u kojoj je živjela obitelj vlasnika tzv. Kuća Haberfeld, jedna od arhitekturnih ikona grada.

Prema jednoj od priča iz židovskoga Oswiecima, Velika je sinagoga bila mjesto gdje su se vjernici mogli družiti s dušama mrtvih koje su se tamo povremeno okupljale na molitvu.

23


BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Posljednje pismo Arona Liweranta

Carl Lutz – švicarski diplomat koji je spasio 62 000 Židova

Dolores Bettini

Paula Bobanović

Aron Liwerant i Sara Redler vjenčali su se u Parizu 1926. godine. Imali su troje djece: Bertu (rođ. 1927.), Simona (rođ. 1928.) i Jacquesa (rođ. 1940.). Aron je radio u tvornici kožnih proizvoda, a Sara je bila krojačica. Živjeli su u Parizu, u 20. okrugu.

napisao svojoj kćerki:

Aron Liwerant

3. ožujka 1943.

Sara Liwerant s djecom: najmlađi Jacques, kći Berta i sin Simon (1941. – 42.)

Uza sva nastojanja da prežive bježeći, skrivajući se i rabeći i lažne dokumente, Aron i Sara nisu u tome uspjeli, ali njihova djeca jesu. Sara je 3. kolovoza 1942. odvedena u Auschwitz, a Aron je 4. ožujka 1943. napisao pismo Berti u stočnome vagonu vlaka kojemu je odredište bilo Majdanek. U Drancyju, prije samoga polaska vlaka, uspio je kroz prozorčić pismo proturiti jednomu željezničaru, a on ga je poslao Berti u Lion. Evo što je Aron Liwerant 24

Ruah Hadaša

Draga Berta, danas je četvrti dan. Nalazim se u željezničkome vagonu. Siguran sam da putujemo u Njemačku i siguran sam da idemo na rad. Ima nas oko 700 u 23 vagona. U svakome su vagonu dva žandara. Ovo je trgovački vlak. Naravno, njemački i, naravno, bez odjeljaka. Stavili su tu neku kantu. Zamisli kakav to dojam stvara. Ne može to svatko koristiti. Treba biti jak u svakoj situaciji. Nadam se, dijete moje, da si primila sva moja pisma. Ako možeš, sačuvaj ih za uspomenu. Draga Berta, prilažem i dvije lutrije. Nemam novine. Vjerujem da ću moći

napisati pismo teti Pauli. Nadam se, dijete moje, da ćeš znati kako se ponašati kao slobodna osoba iako si sad bez roditelja. Ne zaboravi da moraš preživjeti i ne zaboravi biti Židovka, ali i ljudsko biće. Reci to i Simonu. Ostanite slobodni ljudi i promatrajte sve otvorenih očiju. Ne dopustite da na vas utječu prvi utisci. Znaj, da se čovjeka ne može otvoriti i zaviriti unutra u njegove skrivene misli ako ima ozbiljno lice, pa čak i kad se smije i ljubazan je. Ne mislim time ni na što određeno, nego na sve oko vas i sve što vidite. I lažne i iskrene misli često su zamagljene i treba paziti kako se netko ponaša kad vam je u blizini. U nečiju prijetvornost ili iskrenost ne može se proniknuti u jednom danu. Ti znaš da je ovaj savjet za tvoje dobro. Drago moje dijete, mislim da će ovo moje pismo biti posljednje jer se približavamo Parizu. Budem li mogao, pisat ću opet. Draga moja Berši, vodi računa o svome zdravlju, nemoj oznojena piti hladna pića, tako da mogu ponovo vidjeti svoju zdravu djecu. Reci Simonu sve što sam ti napisao. Reci mu da uči i da bude dobar student jer je darovit. Sad ću završiti ovo pismo. Mnogo poljubaca. S vjerom da ćeš odrasti u dobru, zdravu i pametnu djevojku, tvoj tata, u nadi da će te uskoro vidjeti.

Švicarska je imala svoga Schindlera. Kako se tek nedavno otkrilo, bio je to švicarski diplomat zaslužan za jednu od najvećih operacija spašavanja civila tijekom Drugoga svjetskog rata. Ali umjesto da dobije priznanje zbog spašavanja tisuća Židova, bio je, sve donedavno, uglavnom zaboravljen i zanemaren. U predgrađu glavnoga grada Švicarske, u Bernu, nalazi se mirna ulica Carl Lutz Weg. Upitate li prolaznike tko je taj čovjek po kojemu je ulica dobila ime, nitko to neće znati objasniti. Pročitate li sitni natpis na uličnoj ploči, još će vam manje toga biti jasno, jer tamo piše: švicarski vice-konzul u Budimpešti, 1942. – 1945. No, iza Carla Lutza Wega postoji još

nekoliko tragova u švicarskome Ministarstvu vanjskih poslova. Tamo, pak, u arhivi postoji još nekoliko uveza s tisućama pisama na kojima se vide žigovi švicarske vlade, a u svakome je fotografija neke obitelji. Geiger – Sandor, Istvan, Eva i Janos. Ili Brettlers – Izsak, Mina i Dora... Sve to svjedoči o pokušajima Carla Lutza da zaustavi naciste u deportaciji tisuća Židova iz Budimpešte u logore smrti. Iskusni diplomat Lutz je najprije tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća bio švicarski konzul u Palestini. A onda je 1942. godine prebačen na službu u glavni grad Mađarske. Ta se zemlja već 1941. godine pridružila Njemačkoj, a onda su 1944. nacisti Mađarsku i

okupirali. “Nakon njemačke okupacije Budimpešte, mađarski su Židovi po kratkome postupku bili deportirani u Auschwitz”, kaže stručnjakinja za Holokaust Charlotte Schallié. ” Lutz je shvatio da mora djelovati vrlo brzo.” Schallié vjeruje da se ono što je radio Lutz može usporediti sa Schindlerom, Nijemcem koji je spasio Židove zapošljavajući ih u svojim tvornicama i prema čijemu je životu kasnije snimljen film “Schindlerova lista”. Kao izaslanik neutralne Švicarske, Lutz je zastupao interese država koje su zatvorile veleposlanstva u Mađarskoj, uključujući Britaniju i 25


BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA Sjedinjene Američke Države. Zato je sve koji su bili povezani sa zemljama koje je zastupao, počeo stavljati pod švicarsku zaštitu. Jedna od njih bila je Agnes Hirschi. Rođena je u Velikoj Britaniji, njezini su roditelji porijeklom iz Mađarske, a vratili su se u domovinu i doselili u Budimpeštu. “Moja majka i ja smo otišle u švicarski konzulat. Carl Lutz sjedio je za velikim stolom i dao nam je zaštitnu putovnicu”, kaže ona. No, da bi spasio Židove iz Budimpešte, Lutz je otišao i korak dalje. Nagovorio je Nijemce da mu dopuste izdavanje diplomatskih pisama kojima bi zaštitio ljude. Mogao ih je izdati 8000. Ali i tu je prevario Nijemce. Umjesto da svakim pismom spasi po jednu osobu, on je pisma umjesto pojedincima, davao cijelim obiteljima. Kad je došao do 7999. pisma, krenuo je opet od broja jedan, nadajući se da njemačke vlasti neće primijetiti da zapravo duplicira broj pisama. Povjesničari procjenjuju da je na taj način spasio oko 62 000 ljudi. “To je najveća civilna operacija spašavanja tijekom Drugoga svjetskog rata”, kaže Charlotte Schallié. Poučeni Lutzovim primjerom i ostali su diplomati počeli raditi isto, a među njima je bio i švedski izaslanik Raoul Wallenberg. Lutzovi napori toliko su iznervirali nacističke dužnosnike u Budimpešti da su zatražili dopuštenje iz Berlina da ga ubiju, ali to nikad nije provedeno u djelo. Kad je postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat, nacističke su operacije u Mađarskoj postajale sve brutalnije. Umjesto da organiziraju deportacije, nacisti su počeli židovske obitelji dovoditi na obalu Dunava i tamo ih strijeljati. Kao odgovor, Carl Lutz postavio je 76 sigurnih kuća. Tehnič26

ki na švicarskom teritoriju, u tim su skloništima boravile tisuće Židova, a onda su takve sigurne kuće postavile i Švedska i Crveni križ pa ih je u Budimpešti bilo ukupno oko 120. Agnes Hirschi se prisjeća kako se skrivala u samom švicarskom konzulatu u prosincu 1944. godine, jer se Budimpešta uključila u krvave bitke sa sovjetskom Crvenom armijom. “Sedmi rođendan proslavila sam u tom podrumu, a od Carla Lutza sam dobila čokoladu koju je sačuvao samo za mene. Bio je divan čovjek”, kaže Hirschi. Borbe su trajale dva mjeseca, a onda su stigli Rusi. “Izgledali su zastrašujuće kad su sišli u podrum. Nisu se brijali ni kupali tjednima. Tražili su od nas da im predamo satove i tražili su alkohol. Mojoj su majci čak popili kolonjsku vodu”, kaže Agnes koja je konačno napustila podrum u veljači 1945. kada je bitka u Budimpešti završila sovjetskom pobjedom. Za Carla Lutza rat je završio, pa se vratio u Bern. Ali dolazak u Švicarsku bio je šok. Lutz je očekivao da će mu već na granici netko poželjeti dobrodošlicu, no kako je ispričao nekoliko godina prije smrti 1975. godine, nije ga dočekao baš nitko. “Bio sam razočaran. Jedino što su me pitali na granici bilo je: ‘imate li što za prijaviti?ʼ” Dapače, umjesto da dobije priznanje jer je spašavao ljudske živote, optužili su ga za prekoračenje ovlasti. “Ne da mi nisu zahvalili, nego su mi rekli da imam sreće što sam preživio rat, a ni jedan jedini ministar nije mi došao ni stisnuti ruku”, ispričao je Lutz. Zašto je Švicarska bila toliko okrut-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

na prema Lutzu, pitat će se mnogi. Drugi je razlog taj što su Rusi u Budimpešti uhitili druge švicarske diplomate, pa je prioritet bio da ih se hitno vrati. “Drugi razlog je što Švicarci mrze slaviti heroje”, kaže povjesničar Francois Wisard. “U Švicarskoj ne postoji kult ličnosti kao što je to slučaj s drugim zemljama. Ono što je Lutz učinio bilo je doista izvanredno, ali ne bih za njega nikad rekao da je heroj”, kaže Wisard. Ipak, glavni razlog zbog kojega su tako hladno dočekali Lutza u Švicarskoj je tradicionalna švicarska neutralnost. Kao i u vrijeme Hladnoga rata, tako je bilo i desetljećima kasnije, kad se saznalo za Lutzove podvige: koliko god herojski bili, oni nisu bili u skladu sa švicarskom dosljednom politikom neutralnosti. Ipak, švicarski je diplomat pronašao sreću u razrušenoj Budimpešti. Nakon rata Carl Lutz oženio se Agnesinom majkom, a Agnes se i danas trudi na životu održati uspomenu na čovjeka koji je postao njezin očuh. “Ja ipak mislim da je on bio heroj. Bio je vrlo sramežljiv čovjek i nikad nije izgledao kao netko tko bi učinio sve to što je učinio. Ali vjerojatno nije mogao podnijeti svu muku kroz koju su prolazili Židovi, pa je pomislio da mora nešto učiniti”, kaže Agnes. Carl Lutz je dobio priznanja u mnogim zemljama: u Izraelu, Njemačkoj, Mađarskoj i SAD-u, a od ove će godine dobiti u švicarskome Ministarstvu vanjskih poslova i jednu prostoriju koja će se zvati njegovim imenom. Unatoč svemu, većina će Švicaraca i dalje na spomen Carla Lutza pitati: “Tko je on?” (Express)

‫רוח חדשה‬

BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA

Ruah Hadaša

Otac Patrick Desbois: Borba jednoga čovjeka da otkrije Holokaust Emuna Braverman / preveo Vatroslav Ivanuša Njegovim trudom otkriveno je 2700 mjesta istrebljenja na kojima je pokopano više od 1 000 000 Židova. Otac Patrick Desbois proveo je posljednjih 13 godina pronalazeći masovne grobnice Židova pobijenih u Ukrajini, Moldaviji i bivšemu Sovjetskom Savezu. Gotovo polovica od 6000.000 Židova ubijenih tijekom Holokausta pobijena je u poljima, šumama i kotlinama, najvećim dijelom neobilježenima i neotkrivenima – sve dok se nije pojavio otac Desbois. Nedavno je skrenuo pozornost na položaj jazida u Iraku. “Nije ista ideologija”, rekao je u intervjuu za Sixty Minutes Lari Logan, “ali to je ista bolest.” Što ga potiče? Je li on heroj? Zbog čega izaziva naše poštovanje i što učimo iz njegova djela? To je vrsta pitanja na koja nam odgovara intervju s Ocem, kojega je vodio Mitch Julis, suosnivač i direktor za informacije u Canyon Partners, LLC na jednome događaju u Los Angelesu pod pokroviteljstvom centra Simon Wiesenthal i Heritage Retreats.

Rađaju li se heroji ili stvaraju? Još jedno teško pitanje. U prošlosti ovoga svećenika postoji samo jedna naznaka o smjeru kojim će krenuti njegov život. Odrastao je u sekularnome domu u Francuskoj i studirao matematiku na sveučilištu. Dok se nalazio tamo, primio je “poziv” da postane svećenik – min hašamajim – s neba – njegovim riječima. Isto tako (njegovim riječima) Božanska providnost dovela je do toga da ga crkva izabere da djeluje protiv antisemitizma i izgradi odnos sa ži-

dovskom zajednicom. On vrlo jasno govori o tome da vidi Božju ruku u svome životu. Osim toga, njegov je djed bio ratni zarobljenik u nacističkome logoru u Rawa Rusku, u Ukrajini. Ni njegov djed ni itko drugi nije govorio o tome što se tamo događalo. Ali otac Desbois bio je neumoran. Vraćao se tamo sve dok ga konačno jedne noći gradonačelnik nije odveo do ruba šume gdje ga je čekalo 50 starijih seljana. Grado-

Tko je heroj? Iako ima mnogo mogućih definicija, smatram da je jedan njegov značajan vid poniznost. Nije riječ o njima, njihovu egu, njihovoj časti. Riječ je o nečemu što je veće od njih samih, nečemu važnijem, nečemu što nadilazi naše sitne probleme. Otac Desbois vjeruje da su svi ovi Židovi mučenici čekali njega da otkrije njihove grobove. Kad su počeli otkrivati nakit – ogrlice, prstenje, privjeske s Davidovim zvijezdama, njega su preplavile emocije. “Pronašli smo vas. Napokon smo vas pronašli.” 27


BLAGDANI RIJEČ I DANI RABINA SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

načelnik je rekao: “Patrick, dovodim te do masovne grobnice posljednjih 1500 Židova Rawa Ruske.”

Otac Desbois tvrdi da dolazi iz obitelji jednostavnih ljudi koji samo čine ono što moraju učiniti. Možda je to najherojskije od svega. Jedno od njegovih najvećih i najuznemirujućih otkrića je da, unatoč velu tajne i šutnje koji postoji već oko 70 godina, ta masovna ubojstva ne samo da su bila postala naširoko poznata, već su se naširoko i gledala. Bio je to javni spektakl, pučka zabava, koja se nije mnogo razlikovala od rimskih cirkusa i vješanja na jugu. Intervjui sa svjedocima do detalja svjedoče kako im je, kao djeci, bilo rečeno da odjenu najbolje odijelo da idu gledati kako nacisti ubijaju Židove. Vojnici su im čak davali i dalekozore kako bi bolje vidjeli. Na pitanje zbog čega je njegov posao bitan, on odgovara: “Jer se to i dalje događa. Nažalost, to nije prošlost. Čini se kao da je to dio budućnosti. Pouka je to koju mi Židovi itekako dobro znamo, a svijet je, čini se, polagano uči.” “Naučio sam mnogo o ljudskom rodu”, kaže otac Desbois. “Naučio sam da svatko može biti ubojica, i da svatko može biti žrtva.” Ovaj točan, ali sumoran pogled na čovječanstvo potiče oca Desboisa da radi još napornije. On smatra da je antisemitizam grijeh protiv Boga i čovječanstva koji se mora uništiti. 28

Ruah Hadaša

IZRAEL

Misija Davida Ben-Guriona kojom je 1940. pokušao probuditi borbeni duh američkih Židova

Brane su se počele dizati. Od osnutka organizacije 2004. godine, otkrili su 2700 mjesta na kojima je bilo pokopano više od 1 000 000 Židova. On je ispitao 5600 težaka u nastojanju da dobije potreban dokaz koji će poduprijeti sve tvrdnje. “Zašto dolaziš tek sada?” pitali su ga neki od njih. “Čekali smo te.” On je neumoran, on se neće zaustaviti. Je li on junak zbog toga što vidi zlo i ne dopušta da tako ostane? Zato što vidi bol i ne može jednostavno odustati?

‫רוח חדשה‬

Rick Richman / prevela Dubravka Pleše Dok su milijuni Židova stradali pod nacističkim jarmom, vođa cionizma stigao je u Ameriku sa samo jednim ciljem. Nažalost, nije ga ostvario.

Smatra da počinitelje mržnje i nasilja potiče žudnja za nadmoći, da budu übermenschi i da je to opasna droga. Manjina mora povesti borbu protiv mržnje i nasilja. U intervjuu je Otac priznao da takav život može biti prilično usamljen. Ljudi se boje da će se zaraziti od vas ili ne žele o tome razmišljati pa vas izbjegavaju. Podržava ga nekolicina njegovih bliskih prijatelja i njegov odnos s Bogom, te njegova sposobnost da Njemu zaplače. Budući da židovski zakon zabranjuje zadiranje u grobnice, tijela su ostavljena tamo. A mjesta ostaju bez vanjskih oznaka kako bi odvratila od pljačke, ali otac Desbois je odlučan da rodbini pokojnih pruži kakav-takav završetak nepoznanica, a možda čak i mjesto da kažu Kadiš. (Koristeći suvremenu

tehnologiju, mjesta su memorirana obilježavanjem njihovih GPS koordinata.) U masovnim se ubojstvima čini kao da pojedinac nije važan, može se činiti kao da nikoga nije briga ili nitko ne obraća pozornost. Cilj i životna misija Oca Desboisa je da to ispravi, da svaki život bude važan. I brine ga (kao što bi trebalo i sve nas) kako obrazovati buduće generacije. Kao što malo nezgrapno kaže: “Vrijeme nam bježi.” Daleko smo od Holokausta i stvaranja Izraela. Za mladoga čovjeka to više nije djedova priča, već možda pradjedova priča i stoga davna prošlost. Javne osobe, veće od života, poput Elie Wiesela preminule su. Oni koji poriču su glasni. Stoga on radi na sakupljanju dokaza, poput detektiva, na znanstven način, rekreirajući zločine iz minute u minutu. On smatra da nas naši neprijatelji neprestano proučavaju i da ćemo izgubiti bitku ako ne budemo proučavali i mi njih, ako ih ne istjeramo na svjetlost dana. “Ako ne proučavamo naše neprijatelje, oni su pod vodom. Ako ih proučavamo, oni su iznad vode.” “Židovi moraju biti jaki”, njegove su posljednje riječi. Nisam siguran je li to upozorenje ili riječ ohrabrenja. Možda i jedno i drugo.

Godine 1940., dok su milijuni Židova potpadali pod kontrolu nacista u zemljama koje je osvajao Hitler te dok je put u sigurnost u Palestini ostajao zatvoren odlukom britanskih mandatnih vlasti, trojica su vođa cionizma otputovala u Ameriku. Stigli su u različito vrijeme, njihove su misije bile raznovrsne, ali sva trojica – Chaim Weizmann, predsjednik cionističke organizacije, Vladimir (Ze’ev) Jabotinsky, vođa revizionističkoga cionističkog pokreta, i David Ben-Gurion, vođa cionističkih laburista te predvodnik Židovske agencije u Palestini – imali su isti cilj: izboriti američku podršku židovskoj vojsci koja bi se zajedno s Britancima suprotstavila nacistima. Ovaj će se članak usredotočiti na Ben-Guriona, poslijednjega pristiglog. U pismu supruzi Pauli prije odlaska iz Londona u SAD, napisao je da želi “vlastitim očima vidjeti što tijekom rata možemo očekivati od Amerike”. Osobito, napisao je “želim znati koliko su američki Židovi voljni doprinijeti kako bi vlastitomu narodu omogućili život”. Ben-Gurion proveo je u Americi četiri mjeseca te je tijekom posjete, kao i druga dvojica njegovih prethodnika, saznao mnogo toga, ne samo o američkim Židovima nego i o njihovim cionističkim posjetiteljima. Kratki opis koji slijedi temelji se na Ben-Guriono-

David Ben-Gurion 1960. godine

vu dnevniku koji je prvi put preveden na engleski kao i na pismima i drugim dokumentima iz toga vremena. Većina njih do sada nikada nije objavljena. Ben-Gurion je iz Engleske otputovao na brodu SS Scythia, kroz opasne vode Atlantika kojim su patrolirale njemačke podmornice. Samo tjedan dana prije njegove polovidbe 284 odraslih i djece utopilo se kada je njemački torpedo potopio britanski putnički brod. Ben-Gurion je stigao u New York ujutro 3. listopada 1940., mjesec dana prije predsjedničkih izbora na kojima je Franklin D. Roosevelt tražio da bude izabran za predsjednika SAD-a treći put, što je bilo nečuveno. Stigao je tjedan dana nakon što su Japan, Njemačka i Italija potpisali tripartitni dogovor o međusobnoj obrani kojim su željeli zastrašiti SAD i spriječiti napad na bilo koju od tih triju država, te 14 mjeseci prije napada na Pearl Harbor koji je uzrokovao ulazak SAD-a u rat.

Te je godine 3. listopada također bila i Roš Hašana, prvi dan židovske nove godine pa ga nije došao dočekati nijedan židovski uglednik. Srećom je na dužnosti bio Bernard Kornblith, predstavnik Hebrejskoga društva za pomoć useljenicima (Hebrew Immigrant Aid Society (HIAS)). Imigracijski ga je službenik obavijestio o problemu s jednim od putnika koji je odbio iznijeti svoj razlog putovanja u Ameriku kojega će stoga zadržati na Ellis Islandu. Nakon što se ukrcao na brod i prepoznao problematičnoga putnika kao Davida Ben-Guriona, Kornblith je službeniku objasnio da je riječ o dobro poznatome dugogodišnjem cionističkom vođi. No, službenik nije bio impresioniran tim objašnjenjem. Kako je kasnije napisao, Kornblith je “porazgovarao s” Ben-Gurionom i objasnio mu da službenik ima ovlasti da mu zabrani ulaz u Ameriku te da mu “ako je moguće, ponudi neko 29


IZRAEL objašnjenje”. No, Ben-Gurion je i dalje odbijao to učiniti. Vrativši se službeniku, Kornblith je naglasio da “bi bilo jako neugodno poslati tako znamenitoga posjetitelja na Ellis Island” – i nije polučio nikakve rezultate. Suočen s ovakvom situacijom, nazvao je Stephena S. Wisea, poznatoga reformističkog rabina i cionističkoga aktivista te mu kod kuće ostavio poruku o situaciji. Wise je u to vrijeme predvodio molitvu u Carnegie Hallu, ali je, nakon što je primio poruku, otišao ravno u pristanište kako bi osobno jamčio da će se Ben-Gurion kasnije pojaviti pred uredom za imigraciju. Zahvaljujući tomu postupku, tvrdoglavom Ben-Gurionu dopušteno je da se iskrca s broda i nastavi svoju misiju u Americi. Što je doista bila svrha njegova puta? U bilješci kojom u dnevniku opisuje taj prvi dan, Ben-Gurion iskreno piše: “Glavni cilj je, po mojem mišljenju, utemeljenje židovske vojske.” Dva je dana kasnije ponovno zabilježio: “Samo jedno mi se vrzma glavom – nastojanje izgraditi židovsku vojsku.” Iako nije bio voljan otkriti svrhu svoga putovanja službeniku imigracije, nije ju skrivao od novinara te je nekoliko dana kasnije izjavio za Jewish Telegraphic Agency da očekuje preseljenje središta rata iz Europe na Bliski Istok te da budućnost Palestine ovisi o stvaranju židovske vojske. U trenutku kada je Ben-Gurion stigao u Ameriku, tragedija koja se nadvijala nad europske Židove svima je već bila očita, jednako kao i hitnost njihovih molbi za pomoć. Znameniti rabini svoje su propovijedi tijekom Velikih blagdana 1940. godine posvetili slutnji katastrofe koja će zadesiti europsko židovstvo. Ben-Gurion nije bio prvi cionistički posjetitelj Amerike koji je predložio stvaranje židovske vojske. Jabotinsky je pet prethodnih mjeseci proveo u SAD-u i očarao gomile po30

zivom na stvaranje takve vojske čije bi snage bile sposobne (po njegovim riječima) djelovati “na svim frontovima”. Ben-Gurion je bio zgrožen kada mu je židovski novinar New York Timesa rekao da je stvaranje vojske u stvari “ideja Jabotinskog”, iako je to doista tako i bilo. Ben-Gurionov odnos s Jabotinskim dugo je bio napet iako su tijekom kratkoga trenutka jedinstva 1934. godine njih dvojica održala šesnaest sastanaka u Londonu tijekom jednoga mjeseca i pregovarala o zajedničkim temama, zahvaljujući kojima bi njihova dva pokreta mogla zajedno krenuti dalje. Ali, dogovore koje su potpisali odbacili su laburisti cionisti Ben-Guriona, a iduće je godine Jabotinsky napustio cionističku organizaciju zbog njezina odbijanja da židovsku državnost proglasi svojim najznačajnijim, najhitnijim ciljem. Dan prije Ben-Gurionova dolaska u Ameriku, New York Times je izvjestio da su dvije židovske vojne postrojbe u Palestini započele obučavati pješadiju u nadi da će Britanija dopustiti stvaranje dodatnih borbenih jedinica. Nakon što je prethodna četiri mjeseca proveo u Londonu, Ben-Gurion je iz prve ruke svjedočio hrabrosti Britanaca u odgovoru na brutalni njemački Blitzkrieg, i znao je da Židovi u Palestini jedva čekaju pridružiti se borbi protiv nacista. Bilo mu je nezamislivo da se ratnom naporu ne bi željeli pridružiti i američki Židovi. Uskoro je spoznao da je bio u krivu. Po mišljenju svih [napisao je u svojem dnevniku], nema nade da ćemo na svoju stranu pridobiti mlade američke Židove kako bismo ustanovili židovsku vojsku. Njih zanimaju njihovi vlastiti problemi, boje se što će reći nežidovi te da će im na putu stajati i novo američko vojno vodstvo. Ali, odmah je dodao: “ne mogu prihvatiti takav stav” te je bio odlučan u namjeri da ga promijeni. Dana 5.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

listopada na sastanku s Edmundom Kaufmanom, novim vođom Američke cionističke organizacije (Zionist Organization of America (ZOA)), stekao je uvid u društvene i ekonomske podjele između američkih Židova te u njihovu neodlučnost po pitanju cionizma. Kaufmanov cilj, zapisao je Ben-Gurion u svojemu dnevniku, “bio je privući bogate Židove k cionizmu”, ali postojao je “društveni jaz između srednje i niže klase”, iz čijih se redova regrutirala većina američkih cionista te dobro situiranih Židova iz više klase. Kaufman je izrazio “ogorčenje” vezano uz unutrašnje podjele u cionističkom pokretu – “te zbog napora koje su neki ulagali kako njegov rad ne bi urodio plodom.” Idućeg je dana Henry Montor, izvršni podpredsjednik Fonda za ujedinjenu Palestinu (United Palestine Appeal), u praksi potvrdio snagu pokreta usmjerenoga protiv Kaufmana kada je otvoreno rekao Ben-Gurionu da je “Kaufman smiješan i uvredljiv kao predstavnik Cionista” te da je to čovjek “koji ne razumije politiku”. Doista, ozbiljne podjele koje su postojale između Weizmanna, Jabotinskog i Ben-Guriona kao da su se zrcalile u razlikama koje su postojale među njihovim američkim cionističkim kolegama koji su i samo činili tek djelić tada postojećih 4,8 milijuna američkih Židova. Kako je Ben-Gurion naučio iz prve ruke, mnogi su američki Židovi doživljavali cionizam kao prijetnju svojemu identitetu potpunih Amerikanaca. Također se suočio sa spremnošću američkih Židova da prihvate naivne prijedloge “rješenja” problema arapskog neprijateljstva koja ga je silno uzrujala. Kada je stigao, entuzijastični su sugovornici mu pokazali tzv. Bardinov memorandum, koji je pripremio edukator Shlomo Bardin. Bardin je tvrdio da bi se Arapi složili s naseljavanjem Židova u Palestini kada bi se stvorila židovsko-arapska federacija

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

i zajednička vojska za borbu protiv Hitlera. U dnevničkom zapisu 9. listopada Ben-Gurion je sarkastično zapisao da je Bardinov plan “izvrstan” i “originalan” osim “jedne sitnice”: memorandum se nije pozabavio pitanjem “kako odgovoriti za arapske primjedbe”. Poput mnogih drugih koji su uvjereni da imaju “rješenje svih rješenja”, Bardin je uvjeren da je dovoljno da samome sebi dokaže da je židovska alija nešto dobro i pozitivno te pretpostavlja da će je i Arapi tako doživjeti. I to im dokazuje u memorandumu koji je napisao u Americi za Židove. Kada je bila riječ o promociji ideje židovske vojske, Ben-Gurion je također morao pronaći način da se nosi s dvama čimbenicima koji su, po njegovu uvjerenju, zahtijevali dodatno vrijeme: (1) Britanci se još nisu suglasili s židovskom borbenom postrojbom i (2) ne bi bilo mudro pokretati to pitanje prije predsjedničkih izbora u studenome. Stav Jabotinskog bio je suprotan: bio je uvjeren da Britanija nikada neće dopustiti židovsku vojnu silu ako je prije toga neće zahtijevati američko javno mnijenje te da je stoga ključno započeti javnu diskusiju toga pitanja u Americi. Ben-Gurion se pak ograničio na privatne govore o značenju židovske vojske, ali nije se odlučio na javni poziv na djelovanje u iščekivanju izbora te željene suglasnosti iz Londona. (Weizmann je sa svoje strane potegnuo to pitanje u Londonu s Nevilleom Chamberlainom i kasnije s Churchillom, ali dok je bio u Americi, odlučio ga je izbjegavati jer se bojao optužbi da Židovi “zveckaju oružjem”). Teme o kojima je govorio Ben-Gurion zabilježene su u njegovu dnevniku: (1) rat židovske vojske protiv Hitlera te za obranu Države Izrael; (2) rješavanje straha američkih Židova od Hitlera i njegovih agenata; (3) konso-

IZRAEL lidacija hrabroga cionističkog vodstva. Bez obzira na njihovu umjerenost, Ben-Gurion je ubrzo shvatio da njegova izlaganja nisu dovela do jedinstva kojemu je težio. Neki su od američkih cionista željeli vojsku koja će djelovati samo u Palestini; drugi su željeli vojsku samo za europski rat protiv Hitlera; treći su pak mislili da, zbog židovskih strahova, neće doći ni do kakve smislene akcije a četvrti su bili uvjereni da je sama ideja potpuno nepraktična jer su cionistički aktivisti bili prestari da bi se pridružili vojsci. U svom dnevniku Ben-Gurion piše: “Ne dijelim pesimizam u vezi s američkim Židovima – ali definitivno nema vodstva ... [u] grupi koja bi trebala znati što učiniti i koja bi trebala hrabro djelovati.” Ben-Gurion je pristupio i vođama cionističkih omladinskih organizacija. Išao je na sastanke, držao govore, pojavljivao se na konferencijama za tisak, pisao članke, davao intervjue. Nije mu pošlo za rukom pridobiti vodeće cioniste kao što su bili Stephen Wise i Louis Lipsky (podpredsjednik ZOA), koji su bili sljedbenici Weizmanna, ili one povezane s Louisom D. Brandeisom, koji se nedugo prije toga umirovio sa svoje pozicije na Vrhovnome sudu. Stoga je svoju pažnju usmjerio na Hadassu, američku žensku cionističku organizaciju, najmasovniju cionističku skupinu u državi koja je imala 74 000 članica, gotovo dvaput više nego ZOA. Sredinom listopada Ben-Gurion je vlakom otputovao u Washington ma sastanke s Brandeisom i Felixom Frankfurterom, sucem Vrhovnog suda rođenim u Beču. O sastanku s Brandeisom napisao je slijedeće: “Opisao sam mu što sam vidio u Engleskoj tijekom četiri mjeseca teških poraza i neuspjeha – heroizam engleskoga naroda i njegov moralni stav. Stari je bio impresioniran... Ukratko sam mu opisao i moje pla-

nove za Ameriku – pričao sam mu o utemeljenju židovske vojske, organizaciji letačkih treninga i predvojničkim vježbama za ovdašnju mladež te sam mu rekao da ću krenuti s akcijom tek poslije izbora. Stari nije puno rekao. Izrazio je žaljenje što više nije moje dobi i složio se s planom te me pozvao da ga ponovno posjetim poslije izbora.” Nakon što je Roosevelt ponovno izabran 5. studenoga, Ben-Gurionje bio uvjeren da “Amerika sada ima ogromnu ulogu koju će odigrati u ovoj strašnoj borbi, možda čak i ključnu ulogu jer će sve biti odlučeno tijekom iduće četiri godine (iako se može dogoditi da rat potraje i dulje od četiri godine)”. Ali, također ga je zabrinulo ono što je prepoznao kao novonastale znakove ideološkoga konflikta u Americi, onoga istoga ideološkog konflikta koji je proždro Europu (“jer i ovdje postoje nacističke i fašističke snage”) i bio je neopisivo frustriran plašljivošću američkih Židova. “Jedna stvar mi je potpuno jasna”, napisao je u dugome pismu svojoj supruzi 9. studenoga, “američki Židovi se boje. Boje se Hitlera, boje se Hitlerovih saveznika, boje se rata, boje se mira. Tijekom izbora bojali su se da će [republikanski kandidat Wendell] Willkie biti izabran, a jednako su se tako bojali i otvoreno podržati Roosevelta. Cionisti se boje necionista, necionisti se boje nežidova. Među mladima vlada zgodno pretjerivanje: ili pacifizam ili imperijalizam, internacionalizam i radikalnost koji same sebe ni na što ne obvezuju.” Ipak, tvrdoglavo se nadao da strah “nije stvarni izričaj američkih Židova” te da problem leži u činjenici da “cionistički zahtjevi još nisu saslušani te da savjest još nije dotaknuta”. Jer “postoji savjest, postoji sposobnost i postoji zajednička sudbina – i budemo li znali što i kako zahtijevati, siguran sam da ćemo dobiti odgovore”. 31


IZRAEL Zato je i postajao sve otvoreniji. Dana 11. studenoga obratio se publici na Balu hebrejske federacije (Hebrew Federation Ball) gdje je “pozvao [publiku] da iščupa strah iz srdaca američkih Židova te da se pripremi za rat protiv Hitlera i pridruži se židovskim snagama”. I neki su stali na njegovu stranu. U izdanju U Congress Weeklyja, časopisa Američkog židovskog kongresa od 15. studenoga 1940., Louis Lipsky, član ZOA, je napisao: “Važno je da pokažemo da kao Židovi nismo zadovoljni činiti samo ono što se očekuje od svih Amerikanaca ... Poraz Hitlera znači pobjedu židovskih ideala jednako kao i poraz neprijatelja demokracije. Trebali bismo zahtijevati pravo da podnesemo vlastitu prepoznatljivu žrtvu za židovsku slobodu i demokraciju... Kada dođe vrijeme – a ono bi uskoro moglo doći – i židovska vojska koja će služiti na Bliskom istoku bude javno prepoznata ... nemojmo oklijevati izvršiti svoju dužnost kao Židovi; time ćemo značajno doprinijeti idealizmu Amerike te istovremeno pomoći povratiti čast židovskoga naroda.” Tijekom prosinačkih sastanaka Američkih cionističkih grupa i sastanka sa ZOA-om u siječnju Ben-Gurion je forsirao aktivan odgovor na uporno britansko odbijanje primanja židovskih useljenika koji su očajnički pokušali pobjeći u Palestinu pred Hitlerom. Njegov jedini zagovornik bio je rabin Abba Hillel Silver, koji je, kako se činilo, bio jedina iznimka u “sveukupnoj židovskoj plašljivosti u SAD-u”. Sarkastično je Ben-Gurion zaključio da je bilo nužnije “načiniti cioniste od cionista” nego iz necionista načiniti cioniste. S tim je zaključkom odlučio da je stiglo vrijeme za odlazak. Odletio je u San Francisco 13. siječnja i spremio se na povratak kući preko Pacifika jer je prelazak Atlantika postao previše opasan. Dana 16. siječnja pisao je nacionalnoj predsjednici 32

Hadasse, Tamar de Sola, iz hotela St. Francis: “Neću nijekati osjećaj očaja koji su kod mene pobudili američki Židovi. Čak i u cionističkim krugovima nisam pronašao adekvatnu svijest o ozbiljnosti ovoga tragičnoga i očajničkoga trenutka u povijesti Izraela. Zar sudbina milijuna rođaka u Europi manje zabrinjava američke Židove nego što sudbina Engleske utječe na narod Amerike? Zar je Palestina manje draga pet mililjuna Židova u SAD-u nego Britanija 130 millijuna ljudi u Americi?” Apelirao je na gospođu de Sola Pool da nadahne američke Židove kako bi bili vrijedni ove prilike: “Što se zahtijeva od američkih Židova? Tko će mobilizirati svoja nacionalna, tradicionalna i financijska sredstva za spas židovske domovine i židovskoga naroda, boriti se za njegovo puko preživljavanje koje je upitno i kojemu se prijeti istrebljenjem diljem Europe? ... Bojim se da američki cionisti još nisu do kraja shvatili silnu i veliku odgovornost koja im je na pleća postavila povijest i ovaj uistinu odsutan čas.” Na kraju je Ben-Gurionova misija završila neuspjehom. Ali za to nisu u potpunosti ili čak ni uglavnom bili krivi američki Židovi kojima je bilo nužno javno vodstvo više nego privatne molbe. Posjet Jabotinskoga pokazao je da su bili voljni odgovoriti na hrabar javni poziv. Najznačajniji dio posjeta Ben-Guriona bio je njegov posljednji apel američkim Židovima i američkomu narodu u oproštajnome pismu predsjednici Hadasse. Ovako je pisao Ben-Gurion i molio je da osvijesti članstvo: “Učinite američke Židove svjesnima razmjera katastrofe koja je zadesila naš narod u Europi. Recite im što smo postigli u Palestini. Siguran sam da će američki Židovi odgovoriti na poziv jer nisu ništa lošiji od drugih naroda

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

u Americi. A i američkomu narodu predstavite našu uzvišenu ideju … Amerikanci će poslušati velike ideale … Ovo je trenutak bremenit značenjem i svaki povijesni trenutak ima svoju viziju. A sada je stiglo vrijeme za veliko i dalekosežno cionističko postignuće.” Gđa de Sola Pool naglas je pročitala cijelo Ben-Gurionovo pismo tijekom sastanka Nacionalnoga odbora Hadasse te poslala kopije članovima Hadasse diljem zemlje. Što se tiče židovske vojske za koju su se Weizmann, Jabotinsky i Ben-Gurion nadali da će se pridružiti borbi protiv Hitlera, to se nije ostvarilo, iako je tijekom posljednjih mjeseci rata Britanija dopustila osnivanje jedne jedine židovske brigade čijih je 5000 vojnika, uglavnom iz Palestine, služilo u Italiji. Britanci su je rasformirali 1946. godine. Ali sve su ovo dijelovi priče koja se nastavlja. Godine 1940. trojica velikih vođa cionizma bila su u Americi tijekom godine, držala su govore, sastanke i stvarala značajna savezništva koja će postati ključna za cionistički pokret tijekom idućega povijesnog desetljeća. Ben-Gurion, Jabotinsky i Weizmann nisu dobili utrku s poviješću 1940. godine, ali njihove misije u Americi čine poglavlje u većoj cionističkoj kronici koja je započela više od pola stoljeća ranije i koja će se nastaviti tijekom nadolazećega svjetskog rata i kulminirati osam godina kasnije utemeljenjem moderne Države Izrael. Uistinu, sva tri putovanja doprinijela su rastu svijesti značajnoga broja američkih Židova o tome da su njihove osobne budućnosti povezane s budućnostima Židova u Europi i Palestini. Tijekom vremena ova svijest i posvećenost cilju proširili su se i ojačali te postali ključnima ne samo za nastanak nego i za preživljavanje i napredak židovske države.

IZRAEL

Golda Meir, o Palestincima Golda Meir / prevela Dubravka Pleše Članak Golde Meir objavljen je u The New York Timesu prije 42 godine. 14. siječnja 1976. Rizik posla političkoga vodstva je biti pogrešno citiran; upravo zbog toga želim pojasniti svoj stav prema palestinskome pitanju. Optužuju me da sam potpuno neosjetljiva prema patnji palestinskih Arapa. Kao dokaz, citiraju moje navodne riječi: “Palestinci ne postoje.” Moje stvarne riječi bile su: “Ne postoji palestinski narod. Postoje palestinske izbjeglice.” Razlika nije samo semantička. Moja izjava utemeljena je na cjeloživotnim raspravama s arapskim nacionalistima koji žustro isključuju arapski palestinski nacionalizam iz svojih formulacija. Kada sam 1921. godine stigla u Palestinu, koja je do kraja Prvoga svjetskog rata bila neplodna, rijetko naseljena turska provincija, mi, židovski pioniri bili smo zakleti Palestinci. Pod tim smo imenom bili poznati diljem svijeta. S druge strane, arapski nacionalisti neumoljivo su odbacivali taj naziv. Arapski glasnogovornik nastavljao je inzistirati da je zemlja za kojom smo čeznuli stoljećima bila, poput Libanona, tek djelić Sirije. Pozivajući se na stav da time rasparčavaju idealnu jedinstvenu arapsku državu, Arapi su se borili pred Anglo-američkim istražnim povjerenstvom te pred Ujedinjenim narodima. Kada je arapski povjesničar Philip

K. Hitti obavijestio Anglo-američko istražno povjerenstvo da “Palestina povijesno ne postoji”, David Ben-Gurion bio je taj koji je naglasio središnju ulogu Palestine u židovskoj, ako već ne i u arapskoj povijesti. Tek u svibnju 1956. godine Ahmed Shukairy, kasniji predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije, izjavio je pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda: “opće je poznato da Palestina nije ništa doli južna Sirija”. Uzmemo li to u obzir, mislim da mi se može oprostiti ako arapske glasnogovornike budem držala za riječ. Sve do 1960-ih, pozornost je bila usmjerena na arapske izbjeglice za čiju muku arapske države nisu dopuštale rješenje iako su Izrael i ostatak svijeta predložili cijeli niz konstruktivnih i dalekosežnih opcija. I ja sam više puta izražavala svoju

sućut prema nepotrebnim patnjama izbjeglica. Nastanku njihove nenormalne situacije kumovale su arapske države, služeći se njima kao taktičkim sredstvom u kampanji protiv Izraela. Ali, izbjeglički status 550 000 izvornih arapskih izbjeglica nije moglo zadržati vječno. Tih 550 000 Arapa pridružilo se 1948. godine egzodusu iz ratom zahvaćenih područja tijekom arapskih napada na novostvorenu državu Izrael. Kada je status izbjeglice počeo gubiti na važnosti, na sceni su se pojavili palestinski teroristi, čiji ciljevi nisu bili korist iseljenih ljudi nego smrt Izraela. Ponovit ću: nismo izvlastili Arape. Naša muka i rad u pustinjama i močvarama Palestine stvorila je više naseljivog prostora, kako za Arape, tako i za Židove. Do 1948. godine palestinski su se Arapi množili i napredovali 33


IZRAEL upravo radi postojanja cionističkih naseobina. Sva kasnija zla koja su se dogodila Arapima neizbježan su rezultat arapske namjere da nas potjeraju u more. Da Izrael nije odbio one koji su ga željeli uništiti, ne bi više bilo živih židovskih izbjeglica na Bliskome istoku. Danas, dvije godine nakon iznenadnoga napada na Jom Kipur, potpuno sam svjesna snage arapskoga petrodolara i nemam iluzija o moralnosti Ujedinjenih naroda. Većina članova ove organizacije pozdravila je Jasera Arafata koji je mahao oružjem te donosila antisemitske rezolucije koje cionizam, pokret nacionalnoga oslobođenja židovskog naroda, opisuju kao rasistički. Ali, iako je Izrael mali i opsjednut neprijateljima sa svih strana, nisam spremna pristati na jednostavnu formulu koja kaže da u arapsko-izraelskom sukobu svjedočimo postojanju dva jednaka prava koja od Izraela zahtijevaju daljnju “fleksibilnost”. Pravda nije oskvrnjena kada je tek 1% ogromnoga teritorija, koji su Saveznici oslobodili od vlasti sultana, namijenjen židovskoj državi a ostalih 99% utemeljenju neovisnih arapskih država. Nekoliko smo puta prihvaćali odsijecanje dijelova Transjordana koji čini tri četvrtine područja povijesne Palestine i na kraju smo prihvatili i bolan kompromis rezolucije o razgraničenju 1947. godine, sve u nadi da ćemo postići mir. Ali, iako je Izrael nastao na samo jednoj petini izvorno dodijeljenoga teritorija namijenjenoga osnivanju židovske države, Arapi su napali mladu državu. Kao što sam već mnogo puta pitala, pitat ću i sada – zašto Arapi nisu utemeljili palestinsku državu na svome dijelu teritorija umjesto da otima34

ju zemlju jordanskom okupacijom Zapadne obale i egipatskim zauzimanjem pojasa Gaze? I, kako se u današnjim raspravama uvijek sve vraća na teško pitanje granica 1967. godine, zašto su nas Arapi napali u lipnju 1967. godine kada su Zapadna obala, Golanska visoravan, Sinaj, pojas Gaze i stari Jeruzalem bili u njihovim rukama? To nisu glupa pitanja. Njima se zalazi u samu bit stvari – arapsko nijekanje izraelskoga prava na postojanje. To pravo nije otvoreno za raspravu. Upravo stoga Izrael ne može svojom nazočnošću dati legitimitet sudjelovanju Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Vijeću sigurnosti jer se takvim sudjelovanjem izravno krše Rezolucije 242 i 338. Nemamo zajednički jezik s ponosnim ubojicama nedužnih i s terorističkim pokretom koji je ideološki posvećen likvidaciji židovske nacionalne neovisnosti. Ni u jednom se trenutku PLO nije odrekao svojega programa, eliminacije cionističkoga bića”. S zapanjujućom drskošću je glasnogovornik PLO-a priznao da bi država koju predlažu na Zapadnoj obali bila samo zgodna “polazišna točka”, taktička “prva faza” i na kraju, vojni “arsenal” strateški smješten za lakši prodor u Izrael. Često mi postavljaju hipotetičko pitanje: Kao bismo reagirali kada bi PLO pristao napustiti svoje oružje, teror i svoj cilj uništenja Izraela? Odgovor je jednostavan. Bilo koji pokret koji bi se odrekao kako svojih sredstava, tako i ciljeva, u biti bi postao drukčija organizacija s drukčijim vodstvom. U slučaju PLO-a nema mjesta takvim špekulacijama. To ne znači da u ovoj fazi ne uzimam u obzir raznovrsne nacionalne te-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

žnje palestinskih Arapa, one koju se razvile tijekom zadnjih godina. Ali, njih se može zadovoljiti u granicama povijesne Palestine. Glavnina izbjeglica nikada nije napustila Palestinu; naselila se na Zapadnoj obali i u Jordanu, gdje Palestinci čine većinu stanovništva. Bez obzira na naziv koji uporabimo, i ljudi o kojima je riječ i teritorij na kojemu žive su palestinski. Mini-palestinska država, smišljena kao vremenska bomba protiv Izraela na Zapadnoj obali, služila bi SSSR-u kao samo središte za daljnju eksploataciju regionalnih napetosti. Ali, u stvarnom mirovnome planu, palestinsko-jordanska država mogla bi se uspješno razvijati uz bok Izraelu unutar prvobitnoga područja mandatne Palestine. Dana 21. srpnja 1974. godine izraelska je Vlada donijela ovu rezoluciju: “Mir će se temeljiti isključivo na postojanju dviju neovisnih država: Izraela, čiji će glavni grad biti ujedinjeni Jeruzalem te jordansko-palestinske države, koja će se nalaziti istočno od Izraela a čije će se granice utvrditi pregovorima Izraela i Jordana.” Svi ostali problemi mogu se pošteno riješiti. Kako bi se to i dogodilo, protivnici Izraela morat će prestati otvoreno smišljati planove za trenutno ili postupno uništenje Izraela. Postoji 21 arapska država, suverena i bogata naftom i teritorijem. Istovremeno, postoji samo jedna mala država u kojoj je ostvarena židovska nacionalna neovisnost po vrlo visokoj cijeni. Sigurno nije previše tražiti da trenutni moćnici zagovaraju pravo male demokracije na slobodu i život. Golda Meir je bila premijerka Izraela od veljače 1969. do lipnja 1974.

‫רוח חדשה‬

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

Treba li Izrael zakon da bi bio židovski? Shmuel Rosner / prevela Dubravka Pleše Knesset igra opasnu političku igru. Koja je uloga židovskoga zakona u životu židovske države? Ovo se pitanje može činiti apstraktnim, ali se o njemu već mjesecima žustro raspravlja u Knessetu te se diskusije često pretvaraju u nadvikivanje. Dva predložena zakona osnažila bi utjecaj Mišpat Ivri, ili židovskoga zakona u izraelskome zakonu. Jedan od njih izravno se bavi tim pitanjem zahtijevajući da principi “židovskoga zakona” budu polazišna točka izraelskih sudova. Drugi to čini u širemu kontekstu predloženoga novoga Temeljnog zakona (izraelske verzije Ustava) te time formalizira identitet Izraela kao “nacionalne države židovskoga naroda”. Zagovornici proširenja židovskoga zakona u bilo kojemu obliku vjeruju da je riječ o ponosnome izričaju jedinstvene kulture. Protivnici pak smatraju da je svako osvrtanje na židovski zakon u vođenju države u stvari potajni pokušaj da se Izrael pretvori u židovsku teokraciju koja će nalikovati na države kojima vlada šerijatski zakon. Nije jasno mogu li ovi zakoni ikada biti doneseni, ali Knesset je proveo izuzetno puno vremena raspravljajući o njima. Tijekom nedavne debate neki su govornici tvrdili da je židovski zakon nužan kao znak kulture, neki su govorili da je potreban kako bi se obuzdale liberalne tendencije sudova, a drugi su bili stava da nije uopće potreban, osim u slučaju da se želi uzrokovati “uništenje Trećega Hrama” – tj. sekularne Države Izrael. Filozofsko pitanje o židovskome zakonu nije jednostavno. Židovska država, Izrael, uistinu je građanska država kojom upravljaju građanski zakoni nastali bilo radom preddržavnih mandatnih vlasti ili, u boljim slučajevima, zahvaljujući trudu Knesseta, izraelskoga parlamenta, poslije ustanovljenja Države Izrael. Židovski je zakon potekao iz drevnih vremena i temelji se na vjerski obilježenim principima i idejama, dok je Izrael kao država sekularan i moderan. I, generalno govoreći, židovski zakon nema dobru reputaciju: nazivaju ga šovinističkim, plemenskim, povremeno nasilnim (jeste li zagovornik bičevanja?), često bizarno čudnim.

Još je teže na ta pitanja odgovoriti u političkoj atmosferi koja rijetko dopušta ozbiljnu raspravu i brzo pribjegava sumnjičenjima, uvredama, demonizaciji i zastrašivanju. U takvome okruženju zakonodavci često zaboravljaju da je njihova stvarna uloga poboljšati život građana. Umjesto da se bave time, oni vrijeme provode sukobljavajući se oko simboličkih pravnih izjava čiji je utjecaj na izraelsku stvarnost, ako uopće postoji, gotovo zanemariv. Gubitak energije na besmisleni simbolizam jedno je od najnakaradnijih svojstava ovih političkih vremena. U stvari, jedini značaj ima kao način razumijevanja sve lošijega izraelskog zakonodavstva. Bez obzira na to kako će zakon biti oblikovan – hoće li govoriti (kao što se trenutno predlaže) o “principima židovskoga zakona” ili, slabije razumljivo o “židovskoj baštini” – konačna interpretacija kako i kada koristiti židovski zakon kao polazišnu točku i dalje ostaje u rukama sudaca. A sudci obično dolaze s pravnih fakulteta, a ne iz rabinskih škola. Sudionici rasprava trebali bi toga biti svjesni jer židovski zakon i tako ima službenu ulogu u izraelskome pravnom sustavu. Prilično nejasan zakon iz 1980. godine, napisan jezikom koji podsjeća na izraelsku Deklaraciju neovisnosti, upućuje sudce da se oslone na “principe koji potječu iz židovskoga naslijeđa, principe slobode, pravde, pravednosti i mira” u slučajevima kada građanski zakon ne pruža jasan odgovor na pravno pitanje. Što da sudac učini s takvim uputama? Uglavnom se o njima mogu voditi debate, kao što je bio slučaj s dvojicom najutjecajnijih sudaca izraelskoga Vrhovnog suda, Aharonom Barakom i Menachemom Elonom, tijekom 1980-ih i 1990-ih. Barak je protumačio da je oslanjanje na “principe iz židovskoga naslijeđa” rijetko kada potrebno. Kako objašnjava profesor Menachem Mautner sa Sveučilišta u Tel Avivu, Barak je “formulaciju ‘principi naslijeđa Izraela’ protumačio na način na koji je te principe udaljio od Halahe”, židovskoga vjerskog zakona. Barak je zakon smatrao “nacionalnom koncepcijom

koja spaja naslijeđe naroda, staro i novo… naslijeđe koje se rađa kako iz sekularne, tako i iz halahičke literature”. Elon, sudac s religioznim zaleđem, s time se nije složio. On je vjerovao da zakon zahtijeva promjenu u načinu djelovanja suda. Kad je Izrael bio zakonski definiran (početkom 1990ih) kao “židovska i demokratska država”, Elon je tvrdio da koncepcija židovske države mora uključivati oslanjanje na “enormno pravno naslijeđe” židovskoga naroda. Tako to pitanje nikada nije bilo riješeno. A trenutne ideje da se zakonu pridoda manje nejasan jezik ili osnaži pozicija židovskoga zakona time što će ga se učiniti dijelom najvažnijega Temeljnog zakona, također neće pridonijeti rješenju. Židovski zakon, nastao tijekom era kada nije postojala moderna židovska država ili nije uopće postojala židovska država, ne može odgovoriti na pitanja kojima se mora pozabaviti moderna građanska država. On može biti polazišna točka, izvor nadahnuća, kulturna dekoracija. Uistinu, postoje samo dva načina kako veća količina židovskoga zakona može pronaći svoj put u život Izraela: izradom specifičnoga i detaljnoga zakona temeljenoga na židovskome zakonu ili postavljanjem većega broja sudaca nalik na Elona i manjega broja onih nalik na Baraka. Prva opcija neće dobiti većinu u Knessetu, a druga traži vremena, političku vještinu i strpljivost. Stoga su, kako strahovi protivnika (“Ovo je put koji će nas odvesti u halahičku državu”, rekao je zastupnik Knesseta Dov Khenin), tako i nade zagovornika (“Govorimo sudcima da umjesto okretanja austrijskom zakonu, rješenje problema mogu potražiti u židovskome zakonu”, kaže zastupnik Knesseta Nissan Slomiansky), pretjerani. Obje strane više zanima prikupljanje jeftinih političkih bodova i demonizacija stavova druge strane nego stvarna kvaliteta života Izraelaca. Svojim se glavnim postignućem nemaju zašto ponositi: pretvorili su židovski zakon, taj temelj židovske kulture, u stranačko političko oruđe. 35


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Izrael među 10 najmoćnijih, inovativnih zemalja

Arheološki nalazi na jugu Francuske

Brian Blum / prevela Dubravka Pleše

Evaine Le Calvé Ivičević

Izraelska zastava iznad Masade.

Tek mu je 70 godina, ima samo 8,5 milijuna stanovnika, ali nalazi se u društvu svjetskih sila i po inovacijama nadilazi SAD Američko i svjetsko izvješće svrstalo je Izrael na 8. mjesto najmoćnijih nacija svijeta. A Bloomberg News izvještava da je židovska država 10. najinovativnija država na svijetu, bolja i od SAD-a koji se ove godine nalazi na 11. mjestu na istoj ljestvici. Ova dva popisa sastavljena su na potpuno različite načine. Američko izvješće u partnerstvu s BAV Group i Fakultetom Wharton Sveučilišta u Pennsylvaniji anketiralo je 21 000 ljudi iz četiri svjetske regije. Sudionici su morali povezati 80 zemalja sa specifičnim atributima, na primjer koliko je zemlja “ekonomski i politički utjecajna”. Bloomberg je, s druge strane, svoju listu sastavio na temelju vlastite analize 200 država, promatrajući ekonomske faktore 36

kao što su istraživanje i razvoj, trošenje i koncentracija javnih visokotehnoloških kompanija. Bloomberg je listu od 200 zemalja zatim suzio na najboljih 50 i na njoj se već treću godinu za redom na prvo mjesto probila Južna Koreja. Slijede ju Švedska, Singapur, Njemačka Švicarska, Japan, Finska, Danska i Francuska. Činjenica da SAD nisu zauzele ni jedno od prvih 10 mjesta (prošle su se godine nalazile na 9. mjestu) objašnjava se padom u kategoriji efikasnosti nakon srednjoškolskoga obrazovanja, objasnili su iz Bloomberga. To uključuje udio u radnoj snazi novodiplomiranih iz područja znanosti i inženjerstva. U anketi koju je proveo U.S. News, SAD su zauzele prvo mjesto kad je moć u pitanju i 8. mjesto na popisu općenito “najboljih zemalja”. Iako je prepoznat kao moćna zemlja, Izrael je u istoj anketi zauzeo tek 30. mjesto.

Izrael je zauzeo prvo mjesto u kategoriji „koncentracije istraživača” u ispitivanju U.S. News-a, tj. u broju stručnjaka (na milijun stanovnika države), uključujući i studente doktorskih studija, koji se bave istraživanjem i razvojem. Izrael je bio jedina država koja se mogla približiti Južnoj Koreji u kategoriji “intenziteta istraživanja i razvoja”. Ova kategorija fokusira se na trošenje za istraživanje i razvoj kao postotak bruto domaćega proizvoda. U kategoriji “gustoće visoke tehnologije” Izrael je zauzeo 5. mjesto prema broju domaćih visokotehnoloških javnih tvrtki. I na Indeksu inovacija Svjetskoga ekonomskog foruma Izrael je zauzeo visoko drugo mjesto za 2017. godinu. U Izvješću Svjetskoga ekonomskog foruma o “globalnoj kompetitivnosti” Izrael je zauzeo 16. mjesto, 8 mjesta više nego 2016. godine. Time se Izrael prvi put od svojega nastanka smjestio u kategoriju najboljih 20.

U bivšoj židovskoj četvrti gradića na jugu Francuske nedavno je otkrivena srednjovjekovna struktura za koju se pretpostavlja da je služila kao mikve.

ljeća opstanak je znatno otežan: 1486. ovdje su preostale samo tri obitelji, a nakon toga židovskoj se zajednici brišu tragovi.

Ispod stare napuštene kuće u povijesnoj jezgri gradića Saint-Paul-Trois-Châteaux (60-ak kilometara sjeverno od Avignona) nalazi se prostorija koja na prvi pogled izgleda kao podrum. Donedavno se do toga podruma moglo doprijeti jedino kroz uski suterenski prozorčić koji gleda na ulicu. Neuredna prostorija bila je puna odbačenih stvari, starih boca i kamenih blokova. Sada je očišćena jer skupina arheologa francuskoga Državnog zavoda za arheološka istraživanja (Inrap) ovdje aktivno radi na otkrivanju zaboravljene povijesti.

O životu zajednice te o postojanju velike sinagoge također svjedoči prekrasni kameni Aron hakodeš, koji se čuva u mjesnome muzeju, a datira iz XV. stoljeća. Riječ je o rijetkom primjerku klesanoga Arona hakodeša, visokom 2,40 m, u obliku maloga spomenika s drvenim vratima, na kojemu je isklesana godina 1445., a koji se izvorno nalazio u danas ruševnoj građevini u neposrednoj blizini kuće pod kojom se nalazi prostorija za koju pretpostavljaju da je služila kao mikve.

Drevni je “podrum”, dug 7 metara i širok 4 metra, privukao pozornost arheologa jer se u njemu stalno skuplja voda, koja u prosjeku doseže 20 do 30 centimetara, zbog čega se bivša vlasnica obratila gradskim vlastima, žaleći se što je njezin podrum stalno "“poplavljen”. Stručnjaci su ubrzo postavili mnoga pitanja: možda je ta prostorija u srednjemu vijeku bila namijenjena drugoj uporabi? Možda voda ne navire ovdje slučajno? “Dvije stvari ukazuju na to da je ova svođena prostorija imala posebnu funkciju”, kaže Claude de Mecquenem, stručnjak za hebraičku arheologiju i suvoditelj istraživanja, “Kao prvo, tu je podzemni izvor, zatim, prostoriju su osvjetljavala dva visoko postavljena prozorčića, tako da je u nju dopirala zenitna svjetlost. A s obzirom na to da se kuća nalazi u bivšoj židovskoj četvrti, te nas činjenice upućuju na drugo tumačenje.” Naime, arheolozi

pretpostavljaju da ta prostorija nije bila podrum nego mikve.

Ulica Juiverie u Saint-Paul-Trois-Châteaux.

Ulica u kojoj se nalazi mjesto istraživanja nosi naziv “Juiverie” – ta je riječ u srednjovjekovnim gradovima označavala židovsku četvrt – smještena je u spletu uskih slijepih uličica, u neposrednoj blizini katedrale čije su se kapije svake večeri zaključavale, tako da su stanovnici bili odsječeni od ostatka grada. Već u XIII. stoljeću se u Saint-Paul-Trois-Châteaux nalazila značajna židovska zajednica o kojoj svjedoče razni sačuvani dokumenti datirani od XII. do XV. stoljeća, a koja je brojala i do 70 obitelji. U XIV. stoljeću su francuski kraljevi potjerali Židove iz kraljevstva, no kako je Saint-Paul-Trois-Châteaux tada pripadao Svetom Rimskom Carstvu, članovi židovske zajednice nisu morali napustiti svoje domove. Dapače, zajednica je, čini se,doživjela procvat krajem XIV. stoljeća. Međutim, od sredine XV. sto-

Arheolozima preostaje rasvijetliti razne etape evolucije prostorije, koja je nakon srednjega vijeka doživjela mnoge izmjene: zazidani su otvori te je do XVIII. stoljeća pretvorena u spremnik za vodu, zatim u nužnik, i konačno u podrum, iz kojega su arheolozi izvadili čak 600-tinjak boca. Arheolozi moraju otkriti gdje su se nalazile stube kojima se ulazilo u vodu te u prostoriju za presvlačenje. Ovo se arheološko istraživanje provodi u okviru rehabilitacije cijele židovske četvrti koju su inicirale gradske vlasti još 1990-ih godina kada su krenule s otkupom jedne po jedne građevine te povijesne jezgre na otprilike 3000 m2. U toj četvrti planiraju graditi petnaestak socijalnih stanova, no pritom su odlučni poštovati izvornu srednjovjekovnu arhitekturu te prije završnoga projekta provesti detaljna arheološka istraživanja. Ako stručnjaci potvrde da je doista riječ o mikvama, ova će se lokacija pomno renovirati te će biti otvorena javnosti. 37


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

Britanski muzej i dokaz izraelskog ropstva u Egiptu

U izlozima knjižara Dolores Bettini

Rabin Yisroel Roll / prevela Dubravka Pleše Opeka od slame u koju je utisnut kraljevski pečat na kojemu piše “Kuća Ramzesa II” i drugi zanimljivi izlošci Na stolu prepunom arheoloških pronalazaka, koje mi je pokazao dr. John H. Taylor, kurator egiptološkoga odjela Britanskoga muzeja u Londonu, nalazi se opeka od slame u koju je utisnut kraljevski pečat na kojemu piše “Kuća Ramzesa II”. Ova opeka (na fotografiji vidljiva s lijeve strane) jedna je od 20 istovjetnih koje se čuvaju u trezorima Muzeja i ne pokazuju se javnosti. Metodom datiranja ugljikom dokazano je da je opeka nastala u vrijeme izraelskoga ropstva u Egiptu. Dr. Taylor objašnjava da Izraelci nisu gradili piramide, kao što se često pogrešno misli. Piramide su izgrađene 100 godina nakon što su Izraelci otišli iz Egipta. Ono što su Izraelci gradili bili su gradovi. Biblija piše u Knjizi Izlaska 1:11-14: “I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. ... Zagorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke...” Dalje, u Knjizi Izlaska 5:10, piše : “Sad dođu nadglednici naroda i njegovi bilježnici te svijetu objave: ‘Ovako poručuje faraon: ‘Neću vam više nabavljati slame. Vi sami morate ići i tražiti je gdje god je možete naći. Ali zato neću smanjiti vaš posao.’” Na povećanoj fotografiji niže jasno je vidljiva opeka sa slamom i pečat na opeci na kojemu piše “Kuća 38

Ramzesa II”. Na muralu niže prikazani su robovi koji grade zdanje u Egiptu. Mural potječe iz izraelskoga perioda i prikazuje gomilu blatnih opeka nalik onoj izloženoj na stolu u Britanskome muzeju. Dr. John H. Taylor kurator je drevnih egipatskih pogrebnih starina, amuleta i nakita. Osim toga, zadužen je za nadgledanje programa posudbe među odjelima. Ove predmete katkad posuđuje drugim muzejima i organizacijama. Zatim mi je dr. Taylor pokazao željezni štap u obliku zmije visine 3 m i 65 cm, pronađen u grobu-piramidi. Kao što je vidljivo na slici niže, štap ima kobrinu glavu i valovit je te dokazuje potojanje vračarskih štapova egipatskih vračara koji su spomenuti u Bibliji, u Knjizi o Izlasku 7:11-12: “Zovne faraon mudrace i vračare. I zaista, egipatski vračari svojim vračanjem učine isto: svaki baci svoj štap, koji se pretvori u zmiju. Ali Aronov štap proguta njihove štapove... ” Cijeli je štap vidljiv na prednjemu dijelu stola na gornjoj fotografiji. Štap je valovit i kada se položi na tlo, daje dojam zmijskoga vijuganja. Poznato je da su egipatski vračari bili vrlo uspješni iluzionisti.

Košara od pletenoga pruća također potječe iz perioda kada su Izraelci boravili u Egiptu i ukazuje na korištenje sličnih košara, kako je zabilježeno u Bibliji, Knjiga o Izlasku 2:3: “Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete (Mojsija) i položi ga u trstiku na obali Rijeke (Nila).” S desne strane prve fotografije vidljiva su bakrena ogledala o kojima govori Biblija u Knjizi Izlaska 38:8: “A zatim, od zrcala žena koje su posluživale na vratima Šatora sastanka, načini (Mojsije) mjedeni umivaonik i mjedeni stalak za nj.” Francuski tumač Biblije iz 11. stoljeća, Raši, tumači da su židovske žene koristile ova ogledala kako bi se uljepšale i zavele svoje muževe te začele djecu, usprkos opasnostima rađanja djece u ropskome životu. To dokazuje da je vjera izraelskih žena bila snažnija i dublja od vjere muškaraca te je upravo ta vjera bila i ostala jamstvo židovskoga kontinuiteta. Organizator ove privatne izložbe u Britanskome muzeju je londonski povjesničar i učitelj, rabin Aryeh Forta, koji svaki mjesec organizira privatne razglede židovskih izložaka u Britanskome muzeju. Tijekom istog razgleda može se vidjeti i maca stara 3500 godina na kojoj se vide otisci prstiju osobe koja ju je umijesila te srebrne vinske čaše iz palače kralja Ahašveroša spomenute u Knjizi o Esteri.

David Engels: Zalazak Nakladnik: Litteris, Zagreb, 2017. Prijevod: Marija Bašić Broj str.: 343 Povjesničar David Engels u svojoj intrigantnoj knjizi eseja koja je izazvala mnoge pozitivne reakcije na Zapadu, postavlja pozitivnu paralelu između krize rimskoga svijeta u doba Republike i Europe na početku 21. stoljeća. ììì Jasminka Domaš: Izabrana – život Edith Stein Nakladnik: Litteris i Bet Israel, Zagreb, 2017. Broj str.: 179

autentičnog života. (Vinko Mamić) ììì

Etgar Keret: Sedam dobrih godina Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2018. Prijevod: Andrea Weiss Sadeh Broj str.: 176 Kao Židov i stanovnik Bliskoga istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkoga borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, pogotovo ne na način na koji to čini Keret.

Kroz cijeli roman čitatelj osjeća plamen duha, uma, srca i duše, vatru iskustva, bezumlja, strahote i ljudske katastrofe 20. stoljeća – užasan oganj, požar u kojemu je bila uništena Europa i ono što su zvali europskim duhom i vrijednostima. (Ana Schoretits) Apriča o Izabranoj priča je o snazi ljubavi kojoj ni smrt ništa ne može: tragičan završetak Edithina zemaljskoga puta postaje svjedokom vrijednosti njezina

Marko Pavlovski: Izlet u Dachau Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2018. Broj str.: 96 Vremensku distancu između onoga što se dogodilo i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena. U Izletu u Dachau nema tolerancije za “zaluđene”, za one koji “nisu znali”, za one koji se “kaju” s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali. (Delimir Rešicki)

ììì 39


KULTURA ììì

Efraim Zuroff: Operacija Posljednja prilika. Potjera za nacističkim zločincima Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2018. Prijevod: Mirna Herman Baletić Broj str.: 256 Dok se zahuktava Euro 2008., Efraimu Zuroffu jedan navijač posebno upada u oči: Milivoj Ašner, bivši zapovjednik ustaške policije odgovoran za smrt stotina Srba, Židova i Roma. Potraga za Ašnerom obilježila je početak Zuroffova životnoga projekta, operacije Posljednja prilika, čiji je cilj ući u trag nacistima koji su nakon Drugoga svjetskog rata utočište našli u zapadnim demokracijama. Slijedeći put Simona Wiesenthala, najpoznatiji živući lovac na naciste Efraim Zuroff u ovoj autobiografskoj knjizi govori o svojim pokušajima da se krivci kazne prije nego što bude prekasno. ììì

velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok opisuje KGB stotinama sudbina, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što pronađemo u Zelenom šatoru, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje. ììì

Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji 40

‫רוח חדשה‬

Anna Maria Gruenfelder: Sustigla ih Šoa. Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.) Nakladnik: Srednja Europa, Zagreb, 2017. Broj str.: 315 Prva detaljno ispričana priča o 55 500 stranih Židova, koji su iz zemalja pod

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

ììì

nacističkom vladavinom ili okupacijom, na putu u emigraciju, prolazili kroz Kraljevinu Jugoslaviju. Onih sretnijih 51 500 napustilo je Jugoslaviju prije 6. travnja 1941. godine, dok je preostalih 4000 do 5000 sustigao rat, njemačko-talijanska okupacija zemlje i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Njihove su kosti razbacane od Jadovna, Paga i Jasenovca do beogradskoga logora Sajmište i Auschwitza.

Edgar Morin: O estetici Nakladnik: TIM press, Zagreb, 2017. Prijevod: Rade Kalanj Broj str.: 128 Estetsko se polje, prema Morinovu mišljenju, stalno širi i upravo bi to širenje trebalo shvatiti kao najbolji dokaz ljudske kreativnosti. Morin je intelektualac čije se mišljenje s pravom često traži, rado sluša i uvažava. Stoga bi, na način njegovih stilskih i dijalektičkih obrata, bilo možda primjereno reći da knjigu O estetici valja čitati u svjetlu sveukupnih Morinovih metodoloških postavki, kao što te metodološke postavke treba čitati u svjetlu ove nevelike, ali idejama bogate knjige. (Rade Kalanj)

‫רוח חדשה‬

Druga knjiga predstavlja 349 do sada uglavnom neobjavljenih dokumenata na temelju kojih je nastala prva knjiga. Time je dovršen ovogodišnji minuciozan znanstveni rad, a koji će se zaokružiti trećom knjigom koja je u planu u 2018. godini.

ììì

ììì

Ljudmila Ulicka: Zeleni šator Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2017. Prijevod: Igor Buljan Broj str.: 536

Ruah Hadaša

u tijelu druge osobe slične dobi u kojemu ostaje do sljedećega jutra. Sutradan je A nova osoba, ima nov izgled, nov život, nove probleme... I tako već 16 godina, sve dok ne upozna djevojku Rhiannon. A prvi put u životu osjeti ljubav, prvi put žudi za drugim bićem, prvi put pronalazi nekoga s kim želi biti – dan za danom, svakoga dana. No može li mu Rhiannon uzvratiti ljubav? Ovoj neobičnoj ljubavnoj priči mnogo toga stoji na putu. Knjiga je proglašena najboljom dječjom knjigom u 2012. u School Library Journalu i Booklistu te najboljom knjigom za tinejdžere u 2012. u Kirkus Reviewsu. ììì

David Levithan: Svakoga dana Nakladnik: Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2017. Prijevod: Katarina Penđer Broj str.: 223 Svakoga jutra 16-godišnjak A budi se

skome stjecanju moći produbljuje se i pomračuje u propitivanje same moći, njezine uporabe i zlouporabe te onomu što čini ljudima koji je posjeduju. Priča je uokvirena prepiskom dvoje pisaca, od kojih se jedna zove Naomi.

Naomi Alderman: Moć Nakladnik: Stilus knjiga, Zagreb, 2018. Prijevod: Jelena Pataki Broj str.: 336 Roman govori o tome što se dogodi kada genetska mutacija mladim ženama podari sposobnost da ubijaju strujom. Ono što započinje kao maštarija o žen

Aharon Appelfeld, književni div koji je živim jezikom opisao Holokaust, umro je u dobi od 85 godina Jessica Steinberg / prevela Dubravka Pleše Zdravko Dizdar: Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942. (knjiga 1. i 2.) Nakladnik: Podravski zbornik, Koprivnica, 2017. Broj str.: 664 i 576 Knjige su plod više od 35 godina rada dr. Dizdara na ovoj temi i do sada je najobuhvatnije djelo koje se bavi temom logora Danica, prvoga logora na prostoru NDH-a. Zdravko Dizdar promovirao je u studenome prvu od planiranih triju knjiga o logoru Danica u Koprivnici (1941. – 1942.), a u prosincu 2017. godine objavljena je i druga knjiga s dokumentima na temelju kojih je napisana prva knjiga. 40

Dobitnik mnogih književnih nagrada, autor velikoga broja knjiga, Appelfeld je svoje zadnje djelo objavio prije samo tri mjeseca. Izraelski pisac Aharon Appelfeld, umro je 4. siječnja 2018. godine u dobi od 85 godina. Aharon Appelfeld, jedan od najproduktivnijih i najdarovitijih izraelskih pisaca, autor bogatoga proznog opusa vezanoga uz temu Holokausta, potom memoara i eseja objavljenih u 47 knjiga, umro je 4. siječnja u dobi od 85 godina.

Njegova najnovija knjiga Perplexity, objavljena je u rujnu 2017. godine.

Rusiji i Europi tijekom i poslije Holokausta.

Appelfeld, autor nagrađen brojnim književnim priznanjima kao što su Izraelska nagrada za književnost 1983. te National Jewish Book Award za beletristiku 1989. godine, proglašen je stranim počasnim članom Američke akademije umjetnosti i znanosti 1997. godine.

Veći dio Appelfeldove beletristike utemeljen je na njegovu životu, sjećanja koja se pretvaraju u prozu, kako je rekao u intervjuu listu The Independent godine 2012.

Appelfeld je svoja djela pisao hebrejskim, jezikom koji je naučio tek s 13 godina kada je stigao u Izrael prije proglašenja države, a nakon zastrašujućeg bijega i bolnih iskustava u Ukrajini,

Prva Appelfeldova knjiga prevedena na engleski jezik bila je Badenheim 1939, koja je i danas sastavni dio silabusa mnogih kolegija posvećenih Holokaustu. Kao i mnogo njegovih ka-

“Ja ne pišem memoare – koristim se dijelovima vlastitoga iskustva,” rekao je.

41


RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ KULTURA RABINA

Novi dokumentarac prepričava potragu za Isaacom Babeljem Forverts Staff / prevela Dubravka Pleše

snijih djela, predstavlja kratku i oštru metaforu zbivanja iz njegova života, usmjerenu na židovski život u Europi te često ukazuje na Holokaust a da o njemu izravno ne govori. Appelfeld je rođen u mjestu Czernowitz u Bukovini (između dvaju ratova Rumunjska, danas Ukrajina), od duboko asimiliranih roditelja koji su se smatrali Europljanima, više no Židovima. Appelfeldovi su djed i baka bili pobožni Židovi koje je on volio posjećivati, poljodjelci na čijoj zemlji je stajala sinagoga. Takvo idilično djetinjstvo završilo je 1940. godine kada su Rumunji preoteli grad sovjetskoj vojsci, a Appelfeldova je majka ubijena. Appelfeld i njegov otac su deportirani u njemački koncentracijski logor gdje su ih razdvojili. Appelfeld je pobjegao iz logora i nastavio lutati ukrajinskom šumom potpuno sam. U svojim je djelima opisivao život djeteta samoga na svijetu, koje je bralo voće kako bi preživjelo te nastojalo pronaći sklonište za spavanje. Posvojila ga je banda ukrajinskih kriminalaca koja nije znala da je Židov, tretirala ga je kao roba, ali mu je ujedno dopuštala da preživi. Kasnije je upoznao seosku prostitutku koja mu je pet mjeseci pru42

žala utočište i koju je kasnije ovjekovječio u djelu Blooms of Darkness. Appelfeld je neko vrijeme proveo u sovjetskoj vojsci kao kuhar te je poslije rata završio u logoru za raseljene osobe u Italiji. Otuda je 1946. godine uselio u Izrael koji još nije bio samostalna država. Tada je bio tek dječak od 13 godina ali je, zbog svega što je prošao, prerano odrastao. Neke Appelfeldove kasnije životne faze čine se apsurdnima za dijete koje je samo preživljavalo od 9. godine. Školovao se u poljoprivrednoj školi gdje su ih, kako je napisao “nastojali poučiti kako da budemo seljaci”. Appelfeld se teško snalazio među djecom svoje dobi, prisiljen razgovarati poslije toliko godina provedenih nasamo u prirodi, u tišini. Motivi tišine, nijemosti i mucanja pojavljuju se u velikom broju njegovih djela. U Izraelu je Appelfeld, potpuno neočekivano, na popisu preživjelih Židovske agencije pronašao ime svojega oca. To čudo bilo je tako neočekivano i toliko emotivno da o njemu nikada nije mogao pisati. Ali napisao je mnogo drugoga dok je završavao studij na Hebrew University. Spisateljsku je karijeru započeo novelama, a zatim je prešao na romane.

S mnogo je muke naučio obnovljeni hebrejski novorođene Države Izrael. Kasnije je zapisao da se služio rječnikom te je prepisivao dijelove Biblije, počevši od Postanka i nastavljao dalje, poglavlje po poglavlje, od jedne knjige do druge. To je iskustvo neopisivo obogatilo njegovo pisanje i razmišljanje. O svojoj je obitelji pisao s mjesta koje je bilo svjetlosnim godinama udaljeno od lokacija njegova djetinjstva. Kada se naselio u Jeruzalemu i počeo pisati u kafićima – a tu je naviku zadržao i tijekom ostatka života jer se tako osjećao bližim svojemu rodnom gradu – za književne je mentore prihvatio S. Y. Agnona i Haima Hazaza. “Samo u jeruzalemskome kafiću osjećam slobodu imaginacije. To je moje polazište. Otuda krećem i tamo se vraćam”, napisao je u Tabletu. Njegove bilješke, uključujući i one na ubrusima i komadićima papira, kao i njegove zabilješke i rukopisi čuvaju se danas u arhivu Sveučilišta Negeva Ben-Gurion, na kojemu je, predajući, proveo veći dio karijere. Bio je oženjen Judith, argentinskom useljenicom, i imao troje djece. Appelfeld je živio malo izvan Jeruzalema u Mevasseret Zionu.

Film Pronalazeći Babelja (Finding Babel) prikazuje put profesora teatrologije Andreja Malaeva-Babelja područjem bivšega Sovjetskoga Saveza u potrazi za tragovima djeda, rusko-židovskoga pisca Isaaca Babelja. U engleskoj verziji filma citate Isaaca Babelja čita glumac Liev Schreiber. Iako je Isaac Babelj pisao isključivo na ruskome, teme su mu bile potpuno židovske i, čitajući njegova djela, mogu se jasno čuti zvuci njegova materinjega jezika, jidiša. Babelja su pogubile sovjetske vlasti u siječnju 1940. godine, službeno radi navodne podrške Lavu Trockome. Istina je, međutim, bila da je uhićen i strijeljan iz znatno drukčijega razloga: bio je u ljubavnoj vezi

s ženom čelnika NKVD-a (sovjetske tajne policije) Nikolaja Ježova, koja je bila Židovka. Zbog veze sa suprugom, Ježov je Babelja stavio pod prismotru, a kada je sam Ježov pao u Staljinovu nemilost i bio uhićen i Babelj je bio uhićen zbog veze s Ježovljevom suprugom. Kao vrhunac tragične ironije možemo spomenuti i činjenicu da su tijela Babelja i Ježova sahranjena u istoj masovnoj grobnici blizu moskovskoga groblja Donskoje. Novost o Babeljevu pogubljenju bila je zataškana, a službena je verzija bila da je umro u gulagu. Nakon uhićenja zauvijek je izgubljeno mnoštvo njegovih rukopisa, uključujući i nekoliko neobjavljenih romana te mnoštvo prijevoda krat-

kih priča Sholema Aleichema. Ovaj je incident imao značajne posljedice za židovsku kulturu u Sovjetskome Savezu. Babeljev bliski prijatelj Solomon Michoels, vodeći sovjetski glumac na jidišu te možda najslavnija javna osoba u židovskome životu Sovjetskoga Saveza, također je bio blisko povezan sa Ježovljevom suprugom. To je i dovelo do toga da je potpao pod sumnju vlasti. Michoelsa je pregazio automobil u Minsku 1948. godine. Iako su sovjetske vlasti tvrdile da je bila riječ o nesreći, istina se ubrzo saznala: i njega su smaknuli po Staljinovoj naredbi. 43


ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

ZANIMLJIVOSTI Dolores Bettini

Haredi zajednica bi vjerojatno našla poneku pogrešku u obilju izraelskih televizijskih serija u kojima su glavni likovi upravo pripadnici tih zajednica. Međutim, rogoborenja baš i nema vjerojatno zato što većina haredima ne gleda televiziju. Najnovija serija koja osvaja izraelske gledatelje (a polako i američke) je Šababnikim koja prati četiri haredi studenta jedne ješive u Jeruzalemu. To su: Gedalija, koji se bori sam sa sobom da ostane na ispravnome putu i ostala trojica (Avinoam, Dov i Meir) kojima je draže lunjati po parku i trgovačkome centru nego učiti Talmud. Šababnik je hebrejski sleng za mladoga haredija koji je skrenuo s puta, ali ne sasvim. On ne napušta zajednicu nego do krajnosti rasteže granice odgovarajućega ponašanja i intenzivnoga učenja. Glazbena kulisa varira između izraelske pop, bliskoistočne rok i 44

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Na 60. dodjeli nagrade Grammyja 28. siječnja, najboljim albumom godine proglašen je album Leonarda Cohena You Want It Darker. Apsolutni pobjednik ovogodišnjega Grammya u svim glavnim kategorijama je američki tekstopisac, pjevač i producent Peter Gene Hernandez poznat kao Bruno Mars. Prema podatcima objavljenim u Wikipediji, njegov je otac portorikanskoga i aškenaskoga podrijetla. Nakon što je s prestižne drame The Post prešao na akcijski blockbuster Ready Player One, redatelj Steven Spielberg ponovno mijenja smjer novim projektom – u planu ima remake filma West Side Story.

folk glazbe, bluesa, funka i rapa. (Prve se dvije epizode mogu pogledati na Youtubeu: https://www.youtube.com/watch?v=zqzuop5THbg&t=793s) Kipat barzel još je jedna nova serija, a govori o trjici ultraortodoksnih mladića koja su odlučila služiti vojni rok unatoč tabuima koji u vezi s time vladaju u njihovim zajednicama.

Objavljeni tweet s tim informacijama otkriva kako će scenarij raditi Tony Kushner, koji je već surađivao sa Spielbergom na filmovima Lincoln i Munich. Film je zapravo adaptacija istoimenoga brodvejskog mjuzikla iz 1957. za koji su glazbu i tekst napisali Leonard Bernstein i Stephen Sondheim. Ukoliko projekt zaista zaživi, bit će prvi pravi mjuzikl pod redateljskom palicom velikoga Stevena Spielberga. Nije poznato kada bi projekt mogao početi s produkcijom, s obzirom na to da je potraga za glumcima tek započela, a i Spielberg pred sobom ima još dva projekta: novi Indiana Jones film i povijesnu dramu The Kidnapping of Edgardo Mortara. 45


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Socijalna skrb u židovskim zajednicama Kotel DaDon‫ ٭‬kdadon@gmail.com Židovska zajednica Maroka – Socijalna skrb kroz pripremu Šabata Sažetak U ovom članku autor istražuje pojam dobročinstva u judaizmu. U prvome dijelu članka riječ je općenito o židovskim dobrotvornim ustanovama, počevši s gemah – za pružanje materijalne pomoći siromašnima, bikur holim, hahnasat kala i Hevra kadiša. U drugome će dijelu biti riječ o pomoći koju židovske zajednice u Maroku pružaju onima kojima je to potrebno i kako su pripreme za Šabat integralni dio tih dobročinstava. Autor donosi mnoge izvore iz rabinske literature od talmudskih vremena, preko srednjega vijeka, pa sve do modernoga doba, literaturu prvi put prevedenu na hrvatski jezik s hebrejskoga i aramejskoga jezika. Ključne riječi: dobročinstvo, gemah, micva, Maroko. I. Dobročinstvo u judaizmu Gemilut hasadim je čin blagonaklonosti i ljubavi; šire od dobročinstva. Uključuje sve vrste dobrih djela, od materijalne pomoći siromašnima do posjećivanja bolesnika i pokopa mrtvih. Skraćeno se naziva gemah (hebrejski: ‫גמ"ח‬‎‎, skraćenica za ‫גמילת חסדים‬, gemilut hasadim, “dobročinstva”). Naši mudraci su hvalili svojstva gemilut hasadima: Mišna kaže: “Šimon Pravedni je bio među posljednjim preživjelim članovima Velike skupštine. Govorio je: ‘Svijet opstaje na tri stvari: Tora, bogoslužje i dobročinstva’.”1 U Talmudu piše: “Rabin Hana sin rabina Hanine je rekao: Što znači tekst: ‘Idite samo za Gospodom, Bogom svojim’? (Pnz. 13,5 KS)2 Može li, onda, čovjek hodati za Bogom; jer nije li rečeno: Jer je Gospod, Bog tvoj, oganj koji spaljuje i Bog koji revnuje? (Pnz. 4,24 IŠ). Ali [značenje] jest hodati za svojstvima Svetog, blagoslovljen nek’ je On. Kao što On odijeva gole, jer je zapisano: ‘A načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuće ih u njih’ (Post. 3,21 IŠ), tako i to obuci gole. Svet, blagoslovljen nek’ je On, posjećuje bolesne, jer je zapisano: ‘Opet se javi Gospod Abrahamu kod hrastova Mamre’ (Post 18,1 IŠ)3, tako i ti posjećuj bolesne. Svet, blagoslovljen nek’ je On, tješi tugujuće, jer je zapisano: ‘Po smrti Abrahamovoj blagoslovi Bog sina njegova Izaka’ (Post. 25,11), pa tako i ti tješi tugujuće. Svet, Blagoslovljen nek’ je On, pokapa mrtve, jer je zapisano: ‘On ga pokopa u dolini’ (Pnz. 34,6 IŠ), tako i ti pokapaj mrtve. Rabin Simlai je obrazložio: ‘Tora počinje činom dobročinstva i završava činom dobročinstva. Činom dobročinstva počinje jer je zapisano: ‘A načini Gospod Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih’ (Post. 3,21) i završava činom dobročinstva, jer je zapisano: ‘On ga pokopa u dolini’ (Pnz. 34,6).”4 Teško da postoji židovska zajednica u kojoj nije osnovano dobrotvorno društvo koje siromašnima posuđuje novac bez ikakve kamate, koje pruža potporu siromašnoj mladenki kako bi se mogla udati, podupire židovsko obrazovanje i dobrotvorno društvo za pokapanje mrtvih.

‫ ٭‬Doc. dr. sc. Kotel Da-Don, Katedra za judaistiku na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; adresa: Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, H ‎ rvatska; g‎ lavni rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. 1

Mišna Avot, 1,2.

2

Prijevod Biblije – ako nije navedeno drukčije – izdanje: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, gl. ur. Jure K ‎ aštelan i Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008 (KS). U slučajevima kada se originalni prijevod K ‎ S-a koristi tetragramom, autor se služi prijevodom Ivana Šarića (IŠ) u kojemu je tetragram zamijenjen riječima Vječni/Gospod, jer u židovstvu nije dopušteno koristiti se Božjim i‎ menom JHVH koje koristi prijevod KS-a.‎ 3

Budući da se prethodni stihovi bave Abrahamovom obrezivanjem, zaključuje se da se događaj zbio dok se oporavljao.

4

BT Sota 14a.

46

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

U prvome dijelu ovoga članka proći ćemo kroz glavne dobrotvorne ustanove koje su stoljećima postojale u židovskim zajednicama diljem svijeta. U drugome dijelu vidjet ćemo kako su neke od tih dobrotvornih institucija djelovale u Maroku. II. Dobrotvorne institucije za pružanje materijalne pomoći siromašnima 1. Gemah Općenito, gemah je židovski kreditni fond koji se pridržava sljedeće zapovijedi iz Tore o posuđivanju novca i zabrane Tore da se drugom Židovu naplati kamata na zajam: “Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata!” (Izl. 22:24) “Ne uzajmljuj mu novac na kamate niti mu lihvarski davaj svoju hranu” (Lev. 25:37). Za razliku od bankovnih kredita, gemah posudbe su bez kamata i često su uvjeti otplate jednostavni. Gemahim djeluju u većini židovskih zajednica. Tradicionalni koncept gemaha – fond za pozajmice – pokriva kratkoročne ili dugoročne pozajmice za bilo koju potrebu, uključujući hitne zajmove, medicinske troškove, troškove vjenčanja itd. Međutim, mnogi su proširili koncept gemaha i na kućanske predmete, odjeću, knjige, opremu, usluge, hranu za siromašne, hranu za posjetitelje bolnica, prijevoz invalida, potrebe vjenčanja, vjenčanice, mobitele, alate, stolove i stolice, kovčege, računala, sklopive krevete, elektroničke uređaje, igračke, šabatne ploče za kuhanje, opremu za bebe (kao što su kolica, visoka stolica i tako dalje), pa čak i na savjete. Takvi gemahim potpadaju pod opću biblijsku zapovijed činjenja dobra: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” (Lev 19,18). Gemah može biti organiziran u zajednici (kreditni fond zajednice) ili interno (u poduzećima, organizacijama školama, obiteljima). Ideal davanja gemaha ili osnivanja vlastitoga gemaha popularizirao je Hafec Haim5 govoreći o mnogim halahičkim pitanjima u praksi i hvaleći duhovne prednosti gemaha u svojoj znamenitoj knjizi Ahavat hesed (Dobročinstvo). Gemahim su postojali gdje god su diljem svijeta živjeli Židovi i bili su sastavni dio svake židovske zajednice. Na prijelazu u 20. stoljeće u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je oko 500 gemahim. Jedan od razloga njihove učestalosti bio je taj što banke nisu željele davati kredite židovskim zajmoprimcima s niskim prihodima. No, uz stopu otplate koja je prelazila 99%, banke su konačno shvatile da su židovski zajmoprimci poželjni klijenti, te su počele davati pozajmice u četrdesetim godinama 20. stoljeća. Gemahim su najpoznatiji po kratkoročnim ili dugoročnim zajmovima. Veličina zajma ovisit će o resursima zajmodavca. Gemahim u pravilu nude povoljne uvjete otplate tako da zajmoprimcima omogućuju vraćanje zajma kroz duže vremensko razdoblje, u skladu s imperativom “činjenja dobra”. Osobno poznajem mnoge bogate ljude kojima je draže višak svojega novca dati u gemahim, nego ga držati u banci, samo zbog toga što će davanjem u gemah nekoliko godina moći mnogima pomoći. Takvi su ljudi glavni izvor gemaha. Kako bi se osiguralo otplatu novčanoga zajma, gemah će obično tražiti od dužnika da dva jamca budu supotpisnici zajma. Ako dužnik ne plati na vrijeme, vlasnik gemaha se može obratiti tim jamcima i zatražiti otplatu, a potraživanje će potvrditi Beit din (židovski rabinski sud). To se također odnosi na osobu koja posuđuje odjeću, opremu ili druge predmete iz gemaha. Robu koja je oštećena mora se zamijeniti ili nadoknaditi. Iako bi Židov trebao posuditi onima kojima je to potrebno, nije obvezan nastaviti posuđivati nekome tko stalno gubi stvari ili ih vraća oštećene. U jednoj sinagogi u Jeruzalemu postoji gemah i za njega je zadužen rabin te sinagoge. Taj gemah ima promet od nekoliko milijuna američkih dolara, a rabin je poznat kao vrlo strog u vezi s pravovremenim vraćanjem novca. Jednom sam ga upitao zašto je toliko strog, a on mi je odgovorio: “To je ključ uspješnoga gemaha!” Drugim riječima, ako ljudi ne vrate novac na vrijeme, cijeli je sustav u opasnosti i drugi će biti pogođeni jer neće moći dobiti zajam. Moramo imati na umu da su mnogi članovi ultraortodoksne zajednice vrlo siromašni. Muškarci proučavaju Toru, a žene rade kao učiteljice. Njima je gemah nužan, bez njega ne bi mogli pristojno živjeti, a ne samo platiti stanarinu ili kupiti stan. U Izraelu postoji oko 15 000 aktivnih dobrotvornih organizacija, od kojih se oko 16% bavi socijalnom skrbi i zdravstvom. 5

Israel Meir (HaKohen) Kagan (1839. – 1933.), poznatiji kao Hafec Haim (hebrejski: ‫)חפץ חיים‬, bio je utjecajan rabin pokreta Musar, zakonodavac, halahički autoritet i etičar čiji radovi i danas utječu na sve segmente židovskoga života.

47


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

Te organizacije djeluju na dobrovoljnoj osnovi i motivi im nisu ni politički, ni sociološki, ni spolni. Njihovi su motivi milosrđe i dobrohotnost. U Izraelu je mnoštvo volonterskih organizacija koje se bave različitim dobrotvornim djelima: opskrba siromašnih hranom, prikupljanje igračaka za siromašnu djecu, raspodjela odjeće i još mnogo toga. Većina tih organizacija ne dobiva potporu od države. Mnoge vjerske organizacije tradicionalno djeluju na području socijalne skrbi, usredotočuju se na financijsku i materijalnu pomoć, što je nastavak humanitarne kulture koja je karakterizirala židovsko društvo u dijaspori. Vjerske organizacije općenito doniraju sredstva ili proizvode ljudima, dok nevladine organizacije za socijalnu skrb obično nastoje osnovati filantropske organizacije koje osiguravaju sredstva za promicanje ciljeva kao što su obrazovanje i zdravlje.

Hahnasat kala – praćenje mlade – mlada odlazi iz svoga doma u mladoženjin. Tad će prvi put susresti svog muža u njegovoj kući. Iza nje su njezini prijatelji i rodbina.

2. Bikur holim Bikur holim (hebrejski: ‫ביקור חולים‬‎) se odnosi na micvu6 posjećivanja i pružanja pomoći bolesnima. To je jedan vid gemilut hasadima. Običaj je recitirati molitve za ozdravljenje uime bolesnika. Bikur holim društva postoje u židovskim zajednicama širom svijeta. Prvo zabilježeno Bikur holim društvo datira iz srednjega vijeka. Začetke Bikur holima može se pronaći u Tori kad je Bog posjetio Abrahama poslije obrezivanja (Post. 18:1). Micvu bikur holim više se puta spominje u Talmudu:

Obred kane – svečanost je dobila ime po biljci kane, koja raste u Egiptu, Indiji, Sjevernoj Africi i drugdje, a od koje proizvodi kozmetika za bojenje kose ili noktiju u crveno ili žuto.

“[Mora se posjetiti] čak i stoput dnevno” i “Onaj tko posjećuje bolesnika, uklanja šezdesetinu njegove boli.”7 “Svatko tko posjećuje bolesnika, potiče ga da živi, a onaj tko a ne posjećuje, potiče ga da umre.”8 Uobičajeno je posjećivanje bolesnika tijekom Šabata, često poslije jutarnjega bogoslužja. Kao i u prošlosti, u SAD-u, Izraelu i u svijetu postoje brojne organizacije Bikur holima. Nisu povezane, ali uglavnom služe sličnim svrhama; pružaju usluge spašavanja života i socijalnu pomoć za djecu, odrasle i obitelji koje pate od ozbiljnih i po život opasnih bolesti. Njihovi programi i usluge uključuju upućivanje liječniku, pomoć oko troškova liječenja, pozajmicu (gemah) medicinske opreme, posjećivanje, obroke i još mnogo toga. 3. Hahnasat kala Hahnasat kala (hebrejski: ‫הכנסת כלה‬‎) je jedno od najvažnijih dobročinstava kojim se pomaže siromašnoj mladenki da se uda. Židovski izvori ukazuju na to da sudjelovanje u ovoj micvi pruža mnogo osobnih dobrobiti. Ovako je rečeno u Mišni, a govori se u jutarnjoj molitvi: “Ovo su stvari koje čovjek izvršava i u plodovima toga uživa na ovom svijetu, dok ono glavno ostaje u svijetu koji dolazi: poštivanje roditelja, dobročinstva, rani odlazak u učilište ujutro i navečer, dobrodošlice gostima, posjećivanje bolesnih, biti u pratnji mlade, otpratiti pokojnika, usredotočiti se na molitvu, izmiriti svoje bližnje, a učenje Tore je jednako svemu tome.”9

4. Hevra kadiša Hevra kadiša na aramejskome znači “sveto društvo”, a označava skupinu židovskih muškaraca i žena koji se brinu za sve potrebno oko pokojnika i njegova pogreba. Hevra kadiša se naziva i ‫ גמילות חסד של אמת‬gemilut hesed šel emet – iskazivanje istinske ljubavi, jer su se nekada ti ljudi bavili pokojnikom bez naknade, pa je stoga to bila “istinska ljubav”.10 Jakov tako traži od sina Josipa da ga pokopa u Zemlji Izraelovoj, uz njegove pretke, a ne u Egiptu: “I došao je Izraelu trenutak za umiranje, pa pozove sina Josipa i kaže mu: ‘Ako sam ti drag, stavi svoju ruku pod moje bedro i učini mi s ljubavlju i istinski, ne pokopaj me u Egiptu’.”(Post. 47,29). Midraš11 kaže da je to istinska ljubav, jer od pokojnika ništa ne dobivamo, on ničime ne može uzvratiti.12 Bavljenje potrebama umrloga halahička je obveza svakoga Židova, no otkad je u svakoj zajednici nastala hevra kadiša, pojedinac je oslobođen te obveze. Dužnosti hevre kadiše su: dovođenje minjana13 do kreveta umiruće osobe, kako bi ona pred njima mogla reći viduj14 i Šema Jisrael15 te čišćenje pokojnika i obavljanje pogreba.

Hahnasat kala se ubraja među nekoliko odabranih zapovijedi od kojih čovjek ima koristi i na ovome i na drugome svijetu. Prema židovskoj tradiciji, korist koju donosi jest: pronalaženje supružnika, rođenje djece i spašavanje života od bolesti opasne po život.

III. Pomoć koju židovske zajednice u Maroku dijele onima kojima je to potrebno

Postoji običaj pomaganja u pripremi vjenčanja, posebno nekomu tko je siroče, na isti dan koji se održava vjenčanje djeteta osobe koja tu pomoć pruža.

Što se tiče marokanskoga Židova, pripreme za Šabat počinju od srijede, i doista, zbog Šabata je mogao podnijeti svoj težak život jer Šabat će ga ojačati i obnoviti mu snagu, iako je naporno radio i iscrpljivao se cijeli tjedan, sa Šabatom dolazi i odmor.

Obred kane – svečanost je dobila ime po biljci kane, koja raste u Egiptu, Indiji, Sjevernoj Africi i drugdje, a od koje proizvodi kozmetika za bojenje kose ili noktiju u crveno ili žuto.

Otkad je Izrael postao narod, Šabat je središte njegova života. Svetost Šabata odražavala se na život svakoga Židova do te mjere da čak i radni dani imaju veze sa Šabatom i spominju se tijekom molitve.

Čak i najsiromašniji među siromašnim Židovima znali su da će spasenje doći uskoro kad dođe Šabat i zaustavi sve njegove brige. Šabat će ga uzdići i učiniti ga “kraljevim sinom”. Doista, njegovo je povjerenje u Boga bilo toliko snažno da je znao da će mu pružiti sve potrebno. Zahvaljujući mnogim institucijama koje su bile uzor u većini gradova

6

Micva – vjerska obveza, bogougodno djelo; tarjag micvot: 613 micva; naziv za 365 zabrana i 248 zapovijedi iz Tore, kojih se pobožni Židov mora pridržavati; riječ tarjag je izgovor broja 613 napisanoga slovima hebrejske abecede (tav = 400, reš = 200, jud = 10, gimel = 3); dio obrađuje odnose ljudi s Bogom, a dio čovjeka sa svojim bližnjim. Rušenje Hrama donijelo je prestanak mnogih micva vezanih za službu u Hramu (zakoni o žrtvama, obredna čistoća i nečistoća, darovi i desetine za svećenike i levite...), te ih je do danas ostalo samo 270: 222 zabrane i 48 zapovijedi. I u doba postojanja Hrama, nisu se sve odnosile na svakoga, jer su bile namijenjene cijelomu židovskom narodu, s obzirom na to da je bilo micva koje su se odnosile samo na kohen i levite. Obveza za ispunjavanje micva odnosi se na žene starije od 12 godina i jedan dan (bat micva) te na muškarce starije od 13 godina i jedan dan (bar micva). Žene nisu obvezne ispunjavati zapovjedne micve koje se moraju ispuniti u određeno vrijeme (primjerice, sjedenje u suki), osim kada postoji osobit razlog za ispunjavanje neke micve (primjerice, micve Purima, jer je žena, kraljica Ester, imala bitnu ulogu u purimskome čudu). Posve su oslobođeni ispunjavanja micva: dijete ispod uzrasta obveze, duševno zaostali i gluhonijemi. Vidi još u vidi u Kotel Da-Don, Židovstvo: život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, II. izdanje 2009. str. 335. 7

BT Nedarim 39a, 39b.

8

BT Nedarim 40a.

9

BT Šabat 127a.

48

10

Post 47,29, vidi i Midraš Berešit raba Cav 5.

11

Midraš – tumačenje; komentari Tore; dvije su vrste midraša: agadički (pripovjedački) i halahički (propisujući); sakupljeni u zbirkama.

12

Midraš Berešit raba Cav 5; vidi i Midraš Tanhuma Vajehi 3.

13

Minjan – desetorica muškaraca starijih od trinaest godina, kvorum potreban za neke molitve, primjerice za kadiš.

14

Viduj – ispovijed; 1. ispunjavanje zapovijedi za priznavanje grijeha na Jom kipur, na svakoj od pet molitava, kada vjernici objavljuju kajanje za sve grijehe koje su počinili u prethodnoj godini, nenamjerne ili namjerne; riječima hatati, aviti, pašati (griješio sam) iskazuju se tri stupnja prijestupa: het, avon i peša; 2. osoba na samrti treba se pokajati za počinjene grijehe, običaj je da to učini pred članovima hevre kadiše. 15

Šema Jisrael – “Čuj, Izraele”, početne riječi rečenice “Čuj, Izraele, Vječni je naš Bog, Vječni je jedan” (Pnz 6,4); jasno izražava jedinstvenost židovskoga naroda i monoteističko vjerovanje; središnja i najvažnija molitva, jedina koja se u cijelosti nalazi u Tori, koja zapovijeda da ju se čita dvaput dnevno, ujutro i navečer “kada liježeš i kada ustaješ” (Pnz 6,7); govori se i pred umirućim, dok duša izlazi, i u trenutku mučeničke smrti; govori se tijekom jutarnjega obreda stavljanja tefilina.

49


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

i sela u Maroku, institucijama koje su se brinule o svim potlačenim i ogorčenim ljudima, svaka je siromašna osoba dobila što joj je potrebno. U ovome ću dijelu članka iznijeti nekoliko vrsta pomoći koju je većina marokanskih židovskih zajednica pružala prije Šabata svim siromasima, posebno udovicama i proučavateljima Tore ograničenih mogućnosti. 1. Hiluk (hebr. dijeljenje) U srijedu, četvrtak i petak na redu je raspodjela, haluka, slično haluki koji je postojala u Izraelu među židovskim jišuvima16 prije uspostave države. U Maroku se naziva hiluk. Korisnici “raspodjele socijalne pomoći” podijeljeni su u dvije glavne vrste primatelja. Prvu grupu čine talmidei hahamim 17 proučavatelji Tore bez utvrđenoga dohotka, udovice i siromasi iz poznatih obitelji. Kad je riječ o ovoj grupi, poseban izaslanik Vijeća zajednice posjetit će ih u njihovim domovima srijedom ili četvrtkom navečer kad se smrači i dati glavi obitelji neki novčani iznos ili će novac staviti novac ispod vrata prostorije u kojoj živi obitelj koja prima pomoć, a da oni to ne osjete. Svatko dobiva u skladu s pripadajućom čašću, obiteljskim statusom ili socijalnim potrebama. Drugu su grupu činili obični ljudi, siromasi koji su običavali prositi na ulicama grada. Članovi te grupe obraćali su se izravno službeniku zajednice koji bi ih upisao kao redovne korisnike i svakomu od njih dodijelio tjedno sljedovanje.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Hevra Kadiša,20 išli od kuće do kuće u židovskoj četvrti i glasno objavljivali: “Wažbu Tamid”, što znači: “ponovi i daj Tamid”. Riječ tamid na hebrejskome znači vječno. Ova je donacija bila u znak sjećanja na vječnu žrtvu paljenicu koju se žrtvovalo u Hramu dvaput dnevno, jednu ujutro i jednu poslijepodne. Svaka se kućanica rado odazivala i ponudila paket od jednoga ili više kilograma brašna, sve o u skladu s mogućnostima. Sve brašno prikupljeno iz cijele četvrti spremalo se u skladište zajednice, a četvrtkom ujutro dijeljeno je siromašnim obiteljima. Svaka je obitelj dobila onoliko koliko joj je potrebno, prema broju osoba u obitelji. 3. Kruh za siromahe – Wažbu di Ribi Petkom navečer prije Šabata, uvijek iz društva Rašbi Hevra Kadiša izlazi druga grupa. Njezini članovi obilaze čitavo susjedstvo i izvikuju: “Wažbu di Ribi”, što znači: “odgovori i daj od Božjega” i svaka obitelj daje jednu ili više štruca kruha članovima Rašbi Hevra Kadiša. Sav prikupljeni kruh iste se večeri dijeli siromašnima, ali prvi primatelji su uvijek talmidei hahamim, kao i udovice koje neće biti izložene javnosti kad primaju kruh. Svima njima zajednica će razdijeliti nekoliko štruca kruha u tajnosti kad im poseban posrednik ispod halje donese njihov dio kruha. Na taj će način svaki Židov bez materijalnih sredstava moći proslaviti Šabat kako dolikuje. Treba napomenuti da pripadnici društva Rašbi Hevra Kadiša volontiraju u ovoj svetoj službi, ostaju u petak navečer dokasna i vraćaju se u svoje domove tek nakon što su završili s raspodjelom kruha. 4. Pripreme i kupovina za Šabat Četvrtkom i petkom je tržnica melaha puna užurbanih ljudi. Arapi iz okolnih mjesta pune tržnicu svojom robom. Tu je Arapkinja s pilićima, stari Arapin s košarama jaja, nedaleko od njega još jedan Arapin koji je donio voće iz svojega voćnjaka. Svatko objavljuje i svatko izvikuje sve dok postane nemoguće razumjeti ili čuti. U toj velikoj gužvi napokon dolazi onaj kojega su svi čekali od ranoga jutra, ribar. Dolazi s napunjenim košarama svježe ribe, burrie21 ili kenifra22 i svi Židovi žure u nastojanju da dobiju najbolju ribu za Šabat. Nedaleko od tržnice je mesnica ili El Gazarin, kojoj je vrlo teško prići zbog velikoga broja kupaca koji žele slaviti Šabat uz najbolje meso za tajine.23

Ostatci židovskoga melaha u Essaouri

Ulaz u melah u Meknesu

Kako bi se pokrili troškovi hiluka, vijeće zajednice prikupilo je donacije od stanovnika melaha18 tijekom cijeloga tjedna, a to se naziva a-nadabat džma ili tjedna donacija. Treba napomenuti da je službenik zajednice uglavnom bio vrlo ugledan i lojalan Židov. U većini slučajeva bio je i bogat čovjek.

Tažin od janjetine s mangom

2. Tamid – Wažbu Tamid U većini zajednica Maroka bilo je ženskih udruga koje su svake srijede u pratnji grupe muškaraca iz društva Rašbi19 16

Jišuv (‫ישוב‬‎,‎ doslovno “naselje”) ili ha-jišuv pojam je koji se odnosi na židovske stanovnike u Zemlji Izraelovoj prije uspostave Države Izrael. Taj se pojam počelo koristiti 1880-ih kad je oko 25 000 Židova živjelo širom Izraela koji je tada bio južni dio Otomanskoga Carstva i nastavio je to biti do 1848. do kada je tamo već bilo oko 700 000 Židova. Taj se pojam čak i danas koristi kao oznaku za židovske stanovnike prije uspostave Države Izrael. 17

Talmid haham (hebrejski: ‫תלמיד חכם‬‎, “učenici mudraca”; mn.talmidei hahamim; u talmudskom hebrejskom talmid haham i talmidei hahamin počasni je naslov koji pripada nekomu dobro upućenom u židovski zakon, zapravo, proučavatelju Tore. Vrijednost znanja Tore je iznad svih zemaljskih dobara, Talmidei Hahamima u židovskome se društvu daju mnoge privilegije i povlastice kao i dužnosti. U srednjemu vijeku židovska je zajednica konzultirala talmid hahama, ne samo u duhovnim stvarima, već i u svjetovnim poslovima. Čak i kada nije imao nikakva službenoga položaja u zajednici, on je nadzirao vjerske aktivnosti, utvrđivao vrijeme i oblik molitve, provjeravao utege i mjere, itd. Kako bi se mogao u potpunosti posvetiti učenju, židovski ga zakoni izuzimaju od plaćanja poreza i od obavljanja bilo kakvih specifičnih dužnosti.

5. Davanje milodara u tajnosti Usred ovoga meteža, ugledat ćete Židova u potrazi za siromasima. On će im, prije nego što išta osjete, gurnuti nešto novca u ruke ili džepove i nestati prije nego što ga zamijete. U većini se slučajeva ulogu potajne raspodjele novca povjerava odanim i poštenim Židovima koji poznaju svaku siromašnu osobu. Oni daju svakomu siromahu, a da ovaj ne zna od koga je dobio. Tako je siromašnome Židovu koji je teško radio cijeli tjedan: kad nastupi Šabat, s njime dođe i spokoj – vrijeme kad može zaboraviti sve svoje nevolje i brige. 6. Pripremanje kuće za Šabat Petak je naporan dan za domaćina radi kupnje brojnih potrepština za Šabat, ali još je teže kućanici koja u petak mora ustati prije zore kako bi obavila sve pripreme, a one su brojne, ponajprije priprema kruha za Šabat: miješenje tijesta

18

Melah (hebrejski: ‫מלאח‬‎) je bilo područje prvoga židovskog naselja u Fezu – zidinama opasana židovska četvrt nekoga grada u Maroku, jednaka europskome getu. Židovsko je stanovništvo bilo ograničeno na melah u Maroku počevši od 15. stoljeća, a posebno od početka 19. stoljeća. Isprva je smatrano povlasticom i zaštitom od arapskih napada u regiji, ali s porastom stanovništva postalo je siromašno i bijedno mjesto. S kolonizacijom i dolaskom Europljana krajem 19. i početkom 20. stoljeća, melah se otvara i pruža nove ekonomske i društvene mogućnosti marokanskim Židovima. U gradovima je melah bio opasan zidom s utvrđenim ulazom. Obično je židovska četvrt bila je smještena u blizini kraljevske palače ili guvernerove rezidencije kako bi se stanovnike zaštitilo od nemira do kojih je dolazilo jer su njegovi stanovnici igrali ključnu ulogu u lokalnome gospodarstvu. Nasuprot tomu, ruralni su melahim bili zasebna sela koja su naseljavali isključivo Židovi. 19

Šimon bar Johaj, rabi, skraćeno: Rašbi – (2. stoljeće) pripadnik četvrtoga naraštaja tanaita (135. – 170.) Toru je tijekom trinaest godina učio od rabija Akive, u njegovu učilištu u Bene Beraku, i bio je jednim od njegovih najboljih učenika. Govorio je protiv rimskih vlasti u Izraelu (BT Šabat 33b), a nakon što im je to dojavljeno, osuđen na smrt u odsutnosti, zbog čega je prešao u podzemlje, zajedno sa sinom Elazarom. Pripisuje mu se autorstvo knjige Zohar, temeljne kabalističke knjige, koja je, prema predaji, napisana tijekom trinaest godina skrivanja u pećini pokraj naselja Pekiin u Galileji, kamo

50

se sklonio sa sinom zbog zabrane učenja Tore koju je izdao rimski zapovjednik. Pokopan je u Meronu nedaleko Safeda, a od 16. stoljeća ta su dva mjesta kabalističko središte. 20

Hevra kadiša – aramejski: sveto društvo; bavi se pranjem preminulih i pokopom; jedna od osnovnih ustanova svake židovske zajednice.

21

Cipal bataš (lat. Mugil cephalus).

22

Kenifra – riba je zapravo dobila ime prema gradu Kenifri koji se nalazi u podnožju planina Atlas.

23

Tajine – tažin ili tagine je jelo zemalja Magreba koje je ime dobilo po zemljanoj posudi u kojoj se kuha. Naziva se i maraq/marqa u sjevernoj Africi i na Bliskome istoku.

51


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

oduzima dosta dragocjenoga vremena. Zato u zimskim noćima kad je dan kratak, petkom oko tri sata ujutro pekarev šegrt prolazi židovskom četvrti i budi kućanice kako bi umijesile tijesto: “Ustajte i umijesite tijesto, pećnica je vruća”, i žene odmah ustaju i pripremaju kruh. 7. Paljenje šabatnih svijeća Paljenje svijeća za Šabat je obvezno i nužno ih je upaliti prije zalaska sunca, a kako su žene obveznije izvršavati tu zapovijed24 nego muškarci, marokanske su Židovke vrlo pažljive u izvršavanju te micve. Radije rabe maslinovo ulje umjesto voštanih svijeća, a većina ih rabi kandil.25 Te su uljne svjetiljke napravljene od kositra, a kod bogatih ljudi od mjedi. Kandil ima dva “kata” u koje se ulijeva ulje. Na dnu su dva otvora u koje se stavlja fitilj, a gornji dio ima četiri otvora. Ukupno šest fitilja koji upućuju na: “Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.” (Izl. 20: 8-9). Osim kandila, one na šabatni stol stavljaju dva svijećnjaka sa svijećama, ali se blagoslov šabatnih svijeća vrši nad kandilom. Svaka domaćica fitilj za šabatne svijeće izrađuje od starih komada tkanine. Prije nego što nastupi Šabat, u melahu se čuje zvuk šofara,26 a kad začuje šofar, ona sve ostavlja, prilazi kandilu, govori blagoslov i pali svijeće. Dvije dodatne svijeće koje pali simbolična su analogija za šamor i zahor.27 Zatim govori molitvu za sebe i svoju obitelj. Moli za svoga muža, za zdravlje i dobar život, a sve to na judeo-arapskome jeziku. 8. Posjećivanje groblja (Zijaira) Marokanski su Židovi navikli odlaziti na groblje petkom poslijepodne prije kabalat Šabata i paliti svijeće na grobovima svojih najmilijih, a onda nastaviti do grobnica pravednika paliti svijeće na njihovim grobovima. Također je uobičajeno da se kraj grobova velikih rabina u petak prije primanja Šabata održi jedan obrok povodom nečijega izlječenja od bolesti ili zato što je žena koja je imala poteškoća u rađanju uspjela to mirno obaviti. 9. Dođi nevjesto – boji kala Nakon završenih priprema za Šabat, uranjanja u mikve28 i paljenja svijeća, neposredno prije dolaska Šabata – nevjeste, obitelj sjeda, pijucka čaj od mente i kazuje blagoslov nekoga jela. To se jelo naziva boji kala (hebr. dođi nevjesto). Neki taj običaj pripisuju židovskomu misticizmu; kao da se bračni par izmirio jer je tokom tjedna bilo mnogo priprema za Šabat, muž se možda ljutio na ženu i pribojavao se da će, sačuvaj Bože, oskrnaviti Šabat ulazeći u njega dok se oboje još ljute.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

i mladoženji. Pijut30 “Leha dodi”31 također ima posebnu melodiju. U slučaju da se ljudi na Šabat okupe u domu ožalošćenih, oni će melodiju prilagoditi žalosti. Na kraju večernje molitve, djeca i mladi prilaze odraslima i ljube ih u ruku, ali prvo ljube ruke roditelje. Osim toga, cijela zajednica prilazi najstarijima i rabinu te im ljubi ruke u čast Šabata. Uz pozdrav “Šabat šalom” dobivaju njihov blagoslov i odgovor: “Šabat šalom umevorah beni!” (Miran i blagoslovljen Šabat, sine moj!). 11. Gost za Šabat U većini židovskih zajednica bio je običaj nezapočeti sa šabatnom večerom dok se ne dovede gosta koji će im se pridružiti. U Meknesu je bilo obitelji koje su imale jednoga siromaha kao redovnoga gosta subotom i blagdanima, a ako je on bio odsutan ili iz nekoga razloga nije došao, domaćin kuće otišao bi do pučke kuhinje koja se nazivala Dar leorehim (Svratište) ili Dar leanijim (Kuća siromašnih), platio gostu da dođe i s njim provede Šabat jer je za domaćina velika čast dovesti ga sa sobom. Kaže se, da ga uz toga vidljivog gosta, prate još dva nevidljiva, a to su dva nebeska anđela koji hodaju ispred njega i sjedaju za šabatni stol. 12. Šabatna večera Židov za Šabat priprema tri obroka, i to u čast tri praoca. Najvažniji od njih je obrok u petak navečer, pa se posebna važnost pridaje tomu obroku kad svi članovi kućanstva sjedaju za stol i večeraju. U mnogim slučajevima prisutan je i gost. Taj je obrok vrlo važan jer se preko njega posvećuje Šabat. Večera počinje pijutom Šalom alehem – Pozdravljamo vas, službujući anđeli... Zar mi pjevamo anđelima? Da! Talmud32 pripovijeda da dva anđela prate čovjeka domu nakon molitve. Jedan je dobar, a drugi zao. Ako nađu prostrt stol, vino, hale, zapaljene svijeće... dobri anđeo zaželi da tako bude i sljedećega Šabata, a zli anđeo odgovara: “amen”. Ako nađu dom nepripremljen za Šabat, zli anđeo zaželi da se to ponovi i sljedećega Šabata, a dobri anđeo nema izbora, već odgovori: “amen”. Zato anđelima pjevamo Pozdravljamo vas, dođite u miru, blagoslovite me u miru i otiđite u miru. Nakon pijuta Šalom alehem, pjevamo Ešet hajil – Vrijednu ženu tko će naći...(Izr. 31), pjesmu koja slavi i hvali židovsku ženu. Njezini ukućani izriču zahvalnost i divljenje kućedomaćici za njezin veliki trud tijekom tjedna, a osobito na Erev šabat. Sve to donosi nadahnuće i ushićenje svim članovima kućanstva. Svi govore o Šabatu kao prekrasnoj i potpunoj slici jer čitava obitelj sudjeluje u šabatnim pjesmama kojima se u vrijeme obroka posvećuje mnogo vremena.

Na zvuk šofara svi muškarci s djecom žure u sinagogu. Posebno lijepom intonacijom i glasom čita se Pjesmu nad pjesmama. U čitanju sudjeluju i djeca, svako od njih, na zadovoljstvo roditelja i rodbine, nastoji čitati najljepše što može.

Prije kiduša33 blagoslivlja se djecu. Za dječake se kaže: “Neka Bog učini da budeš poput Efrajima i Menašea” (Post. 48,20). Tako je naš praotac Jakov blagoslovio svoje sinove. Za djevojčice se kaže: “Neka Bog učini da budeš kao Sara, Rebeka, Rahela i Lea, koje su izgradile kuću Izraelovu.” Tada slijedi svećenički blagoslov, za sve: “Neka te blagoslovi Vječni i neka te čuva. Neka te Vječni obasja svojim licem i posveti te. Neka Vječni okrene k tebi svoje lice i da ti mir” (Br 6, 22-27).

Pjesma nad pjesmama je osobita. O njoj je rekao rabi Akiva: “Sve biblijske knjige su svetinja, a Pjesma nad pjesmama je svetinja nad svetinjama.”29 Cijela je knjiga alegorija koja govori o židovskome narodu i Bogu kao o mladenki

Navečer na Šabat u svakoj su se židovskoj kući pjevali pijutim koje su skladali pjesnici te generacije. Zimi bi se većina obitelji budila u rano šabatno jutro i dolazila prijateljima ili u sinagoge pjevati sve do svanuća.

10. Molitva kabalat Šabat

24

Obveza paljenja svijeća odnosi se na svakoga, no rabini su je prije svega povjerili kućedomaćici, radi mira u kući. Oni su ženi predali tu golemu čast jer je žena središte židovskoga doma. Ona u njega paljenjem svijeća unosi svetost, ona se brine o židovskome odgoju djece. Još jedan razlog nalazimo u kabali: svrha paljenja svijeća je oslobađanje od Evina grijeha, grijeha žene prvoga čovjeka Adama (Post. 3), koja je njime na svijet donijela mnogo tame. Stoga upravo žena pali te svijeće, kako bi na svijet donijela svjetlo. 25

Kandil – uljanica za kuću i sinagogu.

26

Šofar – ovnujski rog u koji se u sinagogi puše na Roš hašanu i na kraju Jom kipura.

27

Šamor vezahor – (heb. Pazi i sjeti se!) Tora nam u Deset zapovijedi dvaput daje zapovijed o šabatu, no na dvama mjestima u Tori gdje je zapisano Deset zapovijedi, pojavljuju se dvije različite zapovijedi u vezi sa šabatom: “Sjeti se dana šabatnoga i posveti ga!” (Izl. 20,7) te: “Pazi na dan šabatni i posveti ga.” (Pnz 5,11). U molitvi kabalat Šabat pjevamo pijut: Leha dodi koji je spjevao rabin Šelomo Alkabec, jedan od velikih kabalista, koji u prvoj rečenici kaže: “Pazi i sjeti se, u jednom dahu nam je rekao jedini Bog.” Taj se izraz temelji na midrašu, u kojem piše: “Pazi i Sjeti se rečeni su u jednom dahu”, to jest Bog nam je te dvije riječi rekao istodobno, čudom. Iz toga učimo da se šabata treba sjetiti i držati ga, a to su dvije različite zapovijedi, koje od nas zahtijevaju različite postupke. Izraz Šamor (Pazi!) odnosi se na sve zabranjene radnje, na ono što ne smijemo prekršiti, na obvezu čuvanja šabata i zabranu njegova kršenja, te na poznavanje vrsta odredaba: što je zabranila Tora, a što rabini, što je u skladu sa značajem šabata, a što nije. Izraz Zahor (Sjeti se!) odnosi se na sve zapovijeđene radnje koje moramo činiti na Šabat, kako bismo ga učinili jedinstvenim među danima u tjednu: paljenje svijeća, molitva, čitanje Tore, kiduši (blagoslovi vina), šabatni objedi, pjevanje šabatnih pjesama (Midraš Tanhuma Ki tece 7).

30

Pijut (mn.: pijutim, hebr. ‫ ;פיוט‬od grč. ποιητής poiétḗs “pjesnik”) židovska je liturgijska pjesma, obično zamišljena da ju se pjeva ili recitira tijekom bogoslužja. Pijutim se pisalo od vremena postojanja Hrama. Većina pijutima je na hebrejskome ili aramejskome i većinom prate istu poetsku shemu, tj. poredak hebrejskoga alfabeta ili autorovo ime. Mnogi su pijutim bliski redovnim polaznicima bogoslužja. Na primjer, jedan od najpoznatijih pijuta je Adon Olam (Gospodar svijeta). Poetski se oblik sastoji od ritmičkoga uzorka koji se ponavlja (kratki – dugi – dugi – dugi) i toliko je omiljen da se da ga se često pjeva na kraju bogoslužja u brojnim aškenaskim sinagogama nakon večernjega kazivanja Šema Jisrael. Drugi omiljeni pijut je Jigdal (Neka je blagoslovljen Gospod) koji se temelji na Majmonidovih Trinaest načela vjere. 31

Leha dodi – Dođi, druže naslov je pjesme rabija Šeloma Halevija Alkabeca, koju se pjeva na erev Šabat (petkom navečer), u okviru molitve kabalat Šabat (dobrodošlica šabatu). Pjesmu zajedno pjevaju zajednica i predmolitelj. Inspiraciju za svoju poznatu pjesmu Leha dodi našao je rabi Šelomo u Talmudu, gdje je rečeno: “Rabi Hanina se ogrtao i ustajao pred početak šabata. Rekao je: ‘Dođite, idimo pred kraljicu šabat.’ Rabi Janaj se obukao pred početak šabata i rekao: ‘Dođi nevjesto, dođi nevjesto’” (BT Šabat 119a). Prema tradiciji je sinagoga kabalista u mjestu Safedu stajala u polju, a hodajući do nje poljem, govorili su: “Hajde, pođimo pred Šabat!” Kad pjevamo posljednju kiticu: “Dođi u miru...”, okrećemo se prema ulazu sinagoge (prema zapadu) i tako dočekujemo “mladenku” Šabat. 32

BT Šabat 119b

33

Kiduš – blagoslov koji se govori nad vinom na Šabat i blagdane, kako bi se iskazala počast najvažnijemu piću i blagoslovom mu se posvetilo vrijeme.

28

Mikve – nakupina vode; nakupina prirodne vode (kišnica, otopljeni snijeg, led) koja služi obrednomu očišćenju žene nakon stanja nida, te obrednomu očišćenju preobraćenika obaju spolova pri primanju u židovstvo; more, izvor, rijeka ili umjetni bazen vode koji se djelomice puni kišnicom. Vidi u K. D. Židovstvo, str. 280. 29

Midraš Šir haširim raba 1,11; Midraš Tanhuma Tecave 5.

52

53


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

O postojanju jugoslavenske židovske zajednice – neka razmišljanja o prošlosti i sadašnjosti Ivo Goldstein (Dijelovi predavanja održanoga na međunarodnoj konferenciji u Splitu u svibnju 2017. godine) Židovi su na prostoru koji će nakon 1918. obuhvatiti jugoslavenska država (isprva pod imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) postigli ravnopravnost pred zakonom do kraja 19. stoljeća, ali puna ravnopravnost, u smislu da su Židovi, njihova religija i kultura smatrani jednakima u društvu, u kršćanskom i muslimanskom okruženju, još je uvijek bila jako daleko. Židovi su se suočavali s duboko ukorijenjenim predrasudama. I sami su osjećali, kako kaže Aleksandar Licht 1919. godine da nam je, doduše, “priznata ravnopravnost (na papiru). U praksi smo još građani drugoga reda, pa to danomice i osjećamo”. Društvena jednakost nikada nije postignuta u međuratnome jugoslavenskom društvu, a 1940. je započela otvorena diskriminacija. U prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca vlasti su primijenile dvije vrste kriterija u odnosu na Židove. Odanost srpskih Židova, od kojih su se mnogi odlučno borili u srbijanskoj vojsci u Prvome svjetskom ratu, nikada nije dovođena u pitanje. Bosanski Sefardi, osobito oni u Sarajevu, smatrani su autohtonim elementom koji je, zahvaljujući tomu što su četiri stoljeća živjeli u regiji, stekao posebna prava. Ništa od toga nije bilo slučaj s Aškenazima koji su bili smatrani “stranim” i “nelojalnim” elementom. Situacija je po mnogočemu bila paradoksalna. Sefardi su zadržali svoju 54

kulturu i živjeli u relativnoj izolaciji od šire zajednice – bilo je vrlo malo miješanih brakova, a asimilacija ili obraćenje na kršćanstvo bili su rijetki. Nasuprot tomu, Aškenazi su relativno brzo usvajali jezik svoje okoline i u kratkom su vremenu prošli kroz kulturnu i vjersku, političku i nacionalnu asimilaciju. Unatoč svemu tome, smatralo ih se “stranijima” od Sefarda. Osjećaj da su “strano tijelo” koje se razlikuje od većine, postao je još jači nakon 1918. godine. S formiranjem Jugoslavije, sve veze koje su Aškenazi imali s mnogo većim židovskim zajednicama u drugim dijelovima bivše Habsburške monarhije, iznenada su prekinute. Na primjer, predstavnici zagrebačke zajednice su do 1918. maces za Pesah kupovali u Mađarskoj, ali otada su ga nabavljali u Osijeku i Vojvodini. Već se u prvim mjesecima postojanja Kraljevine SHS pojavio problem izgona Židova. Državne službe smatrale su da su deportacije nužne, jer je bila riječ o Židovima koji su na područje nove države stigli doskora, pa po njihovu mišljenju nisu stekli pravo na državljanstvo. Do deportacija je došlo, iako su se SJVOJ, SCJ, pa i Komitet židovskih delegacija na Mirovnoj konferenciji u Parizu angažirali da se one spriječe. One su, čini se, provođene krajnje brutalno: prvo su nastradali bosanski Židovi Aškenazi, od kojih su neki, iako manjina, nepovratno prognani (u Italiju, Austriju ili Mađarsku) – “gone ih i zatvaraju kao zločince”. Drugi su se, nakon višemjesečnih lutanja po sjevernoj Hrvatskoj,

mogli vratiti kućama, ali materijalno teško oštećeni. Dok se pitanje izbjeglih iz Bosne još rješavalo, već se ono pojavilo u Zagrebu, gdje je postojao plan da se u roku od 24 sata protjera 600 obitelji, pa u Vojvodini. Uslijedile su intervencije židovskih organizacija, što je pripomoglo da se izgoni obustave, ali neki se ipak nisu mogli vratiti kućama. Doduše, taj se problem nije u javnosti tretirao kao da se tiče Židova, već se govorilo o “izgonu stranaca”: naime, pitanje je uključivalo i one koji su “utekli od straha pred boljševizmom” (misli se na izbjeglice pred revolucionarnim gibanjima u Njemačkoj, Rusiji, Mađarskoj) te bi “u ovo nesigurno doba bilo moguće neko opravdanje za izvjesne mjere sigurnosti protiv protudržavne agitacije”. Tako razmišljajući, zagrebački liberalnoorijentirani Obzor ipak kritizira takvu praksu, tvrdeći da je “naredba ministra unutarnjih djela, kojom se određuje izgon, tako elastična, da je podređene oblasti mogu tumačiti u pojedinim slučajevima kako hoće, mogu ju zlorabiti tako, da pusti kojeg stranca na miru, koji bi imao otići, a istjeraju nekog, koji nam je potreban.” Izražava se i briga za međunarodni položaj zemlje, jer “naša je država i onako okružena neprijateljima i ako ćemo sad, kad se svi spremaju na mir, i na popravljanje ratnih grozota, započeti neprijateljstva s državama... onda to nije razumna politika”. Naposljetku, Obzor objašnjava: “ne ćemo ni spominjati, da ta akcija ima antisemitski značaj, koji se nikako ne slaže sa modernim načelima naše demokracije”. Izgleda

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

da se stanje s vremenom stabiliziralo, pa da su izgoni iz Zagreba i okolice jenjavali i napokon prestali, ali je u zimi 1919/1920. bilo i dalje izgona iz Bosne, pa su “ljudi po cičoj zimi morali ostaviti svoje ognjište... a već više decenija žive u našoj sredini”, govorili su židovski predstavnici ministru unutrašnjih djela Svetozaru Pribićeviću. Lavoslav Šik u Židovu 1931. na anegdotalan način piše o tim izgonima: tvrdi da je početkom 1919. izdana “neka tajna odredba da se otstrane strani elementi iz Bosne, Vojvodine i Hrvatske – prije dovršenja mirovnih pregovora nije se uopće moglo reći koja se lica zapravo smatraju ‘stranim elementima’. Pod tim se nazivom nije ni pomišljalo na koloniste tuđeg materinjeg jezika... Obavijestili smo o tome našeg vrhovnog rabina Isaka Alkalaja koji je otišao samom ministru predsjedniku g. Stojanu Protiću koji je izjavio da on zapravo ne zna za te dekrete, no vrhovni rabin mu predoči konkretne dokaze: Pa što se ti ešofiraš (uzrujavaš – op. I. G.) za Mađare i Nemce, ta niko ne dira u srpske Jevreje. Šta se ovi tebe tiču! Usprkos zajedničke vere protestantskog Nemca s protestantskim Englezom, ili katoličkog Čeha s katoličkim Mađarom ipak ih ništa ne veže, i oni mogu da si budu ljuti neprijatelji”, tvrdio je Protić. Kada mu je Alkalaj objasnio da je riječ o jedinstvenom “jevrejskom narodu”, Protić je to prihvatio. “Te je noći brzojav radio neprestance. – Rezultat?! Jevreji su ostali sve do dana današnjega nesmetani u svojim domovima, a svi su dekreti opozvani”, zaključuje Šik. Čini se da Šikova priča donosi samo dio istine, jer su, po svemu sudeći, za bosanske Aškenaze intervenirali i Hugo Spitzer i Aleksandar Licht, tada vodeći ljudi SJVOJ-a i SCJ-a. No, to nije bio i kraj priče o izgonima. Povremeni incidenti gotovo da su

RIJEČ PRIČAONICA RABINA bili pravilo: tako je početkom 1921. iz Kutine trebalo prognati Morica Goldsteina, stalno nastanjenoga u Njitri u Čehoslovačkoj, koji je boravio kod svoga brata Samuela, inače kutinskoga rabina i živio od ušteđevine. Uz mnogo birokratskih zavrzlama stvar se vukla do ljeta 1923. godine: Moric je tada bio zaposlen kod Lavoslava Flescha u Vinkovcima. Flesch je zatražio dozvolu boravka za Morica i vjerojatno ju je dobio, iako o tome u sačuvanim spisima nema izravne potvrde. U ljeto 1922. ponovno izbila kriza u Vojvodini: organiziran je za neke Židove čak i poseban policijski nadzor, a opet se prijetilo i izgonom iz zemlje.

rodom iz Osijeka, bio predsjednik Saveza do 1933. godine, beogradska je zajednica i dalje dominirala – ne samo zato što je Beograd bio izabran kao sjedište Saveza, što je bilo logično, nego i zbog činjenice da je pet predstavnika iz Beograda izabrano u izvršno povjerenstvo, uz predstavnika Sarajeva i Spitzera. Štoviše, Spitzer je samo povremeno prisustvovao sastancima u Beogradu, baš kao i potpredsjednik Hugo Kon koji je živio u Zagrebu, tako da je organizacija de facto bila u rukama dvojice beogradskih potpredsjednika.

Izgoni Židova iz Jugoslavije bili su za mnoge prvo veliko razočaranje: “nijesmo mogli vjerovati. Držanje viteške Srbije razgonilo je u svakoj zgodi zlokobne slutnje, koje se htjedoše dizati u našim dušama. Nijesmo vjerovali, da bi stoljetni patnici, koji su još dojučer osjećali na sebi bič tiranije, mogli okaljati mladu slobodu aktima nečovječnosti i varvarstva”, žali se sarajevska Židovska svijest.

Isak Alkalaj je 1923. godine izabran za glavnoga rabina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Alkalaj je prvi put posjetio Zagreb 1925. godine kad je došao na sahranu uglednoga rabina Josee Jacobija. Ostavio je izvrstan dojam kada je govorio u zagrebačkoj sinagogi, a također i prilikom nekoliko srdačnih susreta s predstavnicima zajednice i drugih židovskih organizacija.

Epizoda o izgonima vrlo dobro pokazuje kako je nova jugoslavenska vlada službeno pravila razliku između Židova “stare Srbije” i bosanskih Sefarda od drugih, drugim riječima, od Aškenaza. U to su vrijeme židovski izaslanici koji su odlazili kralju, uvijek bili izabirani iz beogradske zajednice. Godine 1921. srbijanska je vlada odlikovala rabina Alkalaja i Srpsko-židovsko zborsko društvo. Unutar beogradske vlade bilo je onih koji su govorili o “patriotizmu Sefarda” i “tuđinstvu Aškenaza”. Savez židovskih vjerskih zajednica Jugoslavije (SJVOJ) osnovan je 1919. godine. Mnoge su židovske zajednice bile “nepovjerljive prema novoj organizaciji zbog bojazni za svoja prava i autonomiju”. Iako je Hugo Spitzer,

Kao svojevrsna protuteža SJVOJ-u, sjedište Saveza cionista Jugoslavije (SCJ) bilo je u Zagrebu.

Iako je bilo suparništva između Zagreba i Beograda ili, u širem kontekstu, između Beograda i hrvatskih zajednica ili, još šire, između Sefarda i Aškenaza, bilo je i želje za iskrenom i potpunom suradnjom. Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća u Sarajevu je došlo do sukoba između dijela sefardske i dijela aškenaske zajednice. Ovaj je sukob postao poznat kao “sarajevski spor”. Razlozi toga spora bili su rezerva koju su Sefardi iskazivali prema cionizmu, različitim stavovima u shvaćanju društvenoga položaja Židova, otvorenosti zajednice itd. Takva su neslaganja potaknuli i različiti individualni interesi i osobna neprijateljstva. S vremenom su se neslaganja u Sarajevu, kao i u Jugoslaviji općenito, smirila, tako da je 1930. godine Aleksandar 55


PRIČAONICA Licht, predsjednik Saveza cionista Jugoslavije, mogao ispravno navesti da je “suvišno isticati bratske osjećaje i govoriti o našoj braći Sefardima. Sefardi su jednako tako braća kao i Aškenazi”. To su bile godine jedinstva: Makabi savez Kraljevine Jugoslavije osnovan je 1933. godine, a dvije godine kasnije formirana je Velika loža Bʼnai Bʼrita Kraljevine Jugoslavije, iako su lože Bʼnai Bʼrita već neko vrijeme postojale u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Između tih triju loža vladao je duh suradnje i solidarnosti, premda je zagrebačka loža bila prvenstveno orijentirana na cionizam, dok su ostale dvije bile uglavnom orijentirane projugoslavenski. Tijekom 1920-ih bilo je antisemitskih incidenata u svakome većem jugoslavenskome gradu. Često korišteni kao sredstvo unutarpolitičkih sukoba, Židovi su bili optuživani za nelojalnost novoj državi i za ekonomsko iskorištavanje Hrvata, Srba i drugih naroda. Kada je cionistički pokret ojačao, Židovi su bili optuživani za nemarnost prema Jugoslaviji i za propagiranje iseljavanja u Palestinu. Neke su incidente neizravno potaknule same vlasti, neki su bili djelo novinara, a neki su se dogodili na ulici. Napadi su bili motivirani vjerskom i nacionalnom netolerancijom, ksenofobijom ili strahom od konkurencije židovskih trgovaca ili poslovnih ljudi. Novi element bio je antisemitsko klevetanje utemeljeno na hrvatsko-srpskoj međusobnoj solidarnosti i na ekskluzivnom jugoslavenstvu – slavenstvu koje je osporavalo jednakost neslavenskim narodima – Židovi su bili prikazivani kao predstavnici “austrijanizma”. Iznenađujuće ili ne, za Židove je zlatno doba počelo 1929. godine kada je kralj Aleksandar proglasio diktaturu. Antisemitski incidenti praktički su prestali zbog snažne državne represije 56

i posvemašnje kontrole. Kralj je nekoliko puta posjetio židovske institucije kako bi se javno predstavio kao prijatelj Židova. Na vrhuncu diktature, u prosincu 1929., kralj je proglasio Zakon o vjerskoj zajednici Jevreja koji je Židovima dao “potpunu jednakost, pravo na vjersko učilište i dozvolu na neograničeno djelovanje obrazovnih, društvenih i ostalih društava”. Prvi put židovskim je organizacijama dodijeljen novac iz državnoga proračuna. Godine 1932. kralj je imenovao rabina Alkalaja u senat. Godine 1931., na svečanom zasjedanju Saveza židovskih vjerskih zajednica, David Albala, istaknuti beogradski židovski vođa, rekao je da “Jugoslavija može poslužiti kao primjer kako se narod koji živi u svojoj državi treba ponašati prema drugom narodu”. Ostaje otvoreno koliko su takve izjave bile iskrene. Ubrzo po dolasku Hitlera na vlast u Njemačkoj (1933.), nacisti su počeli financirati aktivnosti pronacističkih i antisemitskih krugova u Jugoslaviji. U časopisima koje su pokrenuli, novi su antisemiti počeli koristiti nove argumente, većinom utemeljene na rasnoj teoriji i već razvijenoj nacističkoj propagandi. Ti su časopisi bili puni karikatura na kojima su Židovi prikazivani s velikim nosovima i pogrda na račun navodnih židovskih rasnih obilježja. Ovi su napadi bili jedna od prekretnica. Godine 1936., pet godina nakon njegova prethodnoga hvalospjeva, David Albala je izjavio da “nije naviknut na antisemitizam u Srbiji... teško je biti Židov u Jugoslaviji. Želio bih da mnogi nežidovi budu Židovi samo na 24 sata i da osjete svu tragediju svog položaja, da osjete kako je to kad se glave i oči okreću od Židova, a razgovor zamre kad čovjek otkrije da razgovara s Židovom”. Godine 1939. vlada je uvela strogu politiku prema židovskim izbjegli-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

cama iz Trećega Reicha i drugih europskih zemalja. Sljedeće su godine donesena dva zakona ili “dvije uredbe koje ograničavaju prava Židova”. Prvom su zabranjene sve veleprodajne prehrambene tvrtke čiji su vlasnici ili suvlasnici Židovi, drugom je za Židove uveden numerus clausus. Put prema Holokaustu bio je otvoren. Kada je Jugoslavija okupirana u travnju 1941., jugoslavenska je židovska zajednica na institucionalnoj razini prestala postojati. Jugoslavija je odmah prestrojena u različite teritorijalne jedinice, a tako i bivše jugoslavenske židovske zajednice. Praktično je svaka od njih tada prepuštena samoj sebi i tek je nekolicini zajednica bilo dopušteno nastaviti s radom. Židovi su ubrzo po okupaciji postali svjesni da će izgubiti sva prava i biti proganjani, ali malo ih je moglo zamisliti da će biti ubijani, što djelomično objašnjava zašto je toliko Židova u bivšoj Jugoslaviji čekalo da ih se odvede na stratišta. S obzirom na okolnosti, relativno mali broj njih iskoristio je jednu od dvije prilike kojima su mogli spasiti život: pridružiti se partizanima ili bježati u područja koja su okupirali i anektirali Talijani ili, u manjem broju slučajeva, mađarska vlada. Teoretski, mogli su preživjeti pridruživši se četničkom pokretu koji je imao antihrvatski i antimuslimanski, ali ne i antižidovski program. Međutim, nije poznato da je itko od Židova ikada izabrao taj put. Židovi se nisu pridružili četnicima, ne samo zbog njihova radikalnoga šovinističkog programa, već i zbog toga što su se bojali da će ih četnici predati nacistima ili čak ustašama, što je bila sudbina koja je zadesila nekoliko desetaka Židova koje su četnici zarobili kao pripadnike partizanskih snaga. Partizani su bili jedina snaga u kojoj su se Židovi osjećali ugodno. Za Židove pridruživanje partizanima nije

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

bilo samo sredstvo za bijeg od Holokausta, već i način da povrate ljudsko dostojanstvo i dokažu da nisu ovce koja čekaju na klanje. Jugoslavenski partizani smatrali su svoje židovske drugove odanima i hrabrima, dok su židovski partizani svoje jugoslavenske suborce doživljavali dokazom da se značajan dio njihova naroda suprotstavlja progonu Židova. Budući da su nacistički suradnici ili masakrirali Židove ili ih predavali nacistima, preživjeli su Židovi partizane smatrali onima koji su ih spašavali.

Od 70 000 Židova koji su prije rata živjeli u Jugoslaviji, Holokaust ih je preživjelo 16 000. Holokaust je ostavio trajan trag na njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jugoslavenske židovske zajednice nisu mogle biti obnovljene: većina predratnih zajednica nije mogla nastaviti s radom nakon 1945. godine, većinu sinagoga više se nije moglo koristiti, kulturni život bio je mnogo siromašniji, a sportskih aktivnosti gotovo da nije ni bilo. Neke aktivnosti su sačuvane, ali su jako smanjene i osiromašene.

Na početku rata 1941. godine, više od 1300 Židova pridružilo se Narodnooslobodilačkomu pokretu, više od 550 pridružilo se borbenim jedinicama, a 757 ih se pridružilo ilegalnim komitetima u mjestima i gradovima pod nadzorom ustaške vlasti, Nedićeve vlade, nacista ili talijanskih fašista. Oni koji su se pridružili ilegalnim ćelijama uglavnom su bili veterani, suradnici ili simpatizeri Komunističke partije i Saveza komunističke omladine Jugoslavije ili lijevih sindikata, društava i skupina. Pridružili su se Narodnooslobodilačkomu pokretu prvenstveno zbog svojih političkih uvjerenja, a ne zato što su bili Židovi.

Nestale su različite sefardske i aškenaske organizacije, ortodoksne i reformističke. Vjerski život nije nestao, ali je u novim okolnostima marginaliziran.

Drugu je skupinu činilo 3600 Židova koji su se u sljedećim godinama pridružili Narodnooslobodilačkomu pokretu – najviše su to učinili 1943. godine. Većina tih Židova nisu bili komunisti ni članovi bilo koje druge revolucionarne organizacije niti su imali veze s takvim organizacijama. Trebalo im je duže vremena da uspostave vezu s pokretom. Uvjereni da je bolje boriti se, nego čekati na sudbinu i ne poduzimati ništa, pridružili su se partizanima. Ukupno 5000 Židova izravno je ili neizravno sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB). Masovno sudjelovanje u NOB-u, pokazalo se iznimno važnim za njihov budući identitet.

Ključni element socijalističke Jugoslavije bio je njezin multinacionalni karakter; ravnotežu se tražilo kroz kontrolirano izražavanje nacionalnoga i vjerskoga identiteta. To se ne može usporediti s austrougarskom zajednicom. Bolje se uklapa u sovjetski model u kojemu su Židovi bili tretirani kao nacija, baš kao i ostali narodi u toj zemlji. Bio je to nacionalni koncept judaizma, iako su Židovi u Jugoslaviji imali “priznati status vjerske manjinske skupine”. Ali 1952. godine je Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina Jugoslavije (SJVOJ) uklonio epitet “vjeroispovjedni” iz svoga imena kako bi se naglasio da su njegovi interesi prvenstveno kulturni, obrazovni i društveni. Nova je jugoslavenska vlada među Židovima bila svakako popularnija nego bilo koja druga vlada u istočnoj Europi. Značajan broj Židova poistovjetio se s jugoslavenskim socijalističkim idealom “bratstva i jedinstva” kao načinom prevladavanja i zaboravljanja šovinističkih poticaja koji su doveli do Holokausta. Unatoč nacionalizaciji i drugim poteškoćama, uključujući nepravde koje je donijelo poslijeratno siromaštvo

i nametanje totalitarnoga režima, članovi židovske zajednice osjećali su se ravnopravnim građanima koji poteškoće podjednako dijele s drugim građanima. Bio je to sasvim nov osjećaj, potpuno drukčiji od onoga u četiri godine ratnog progona i predratne nejednakosti. Zahvaljujući mnogim faktorima, u Jugoslaviji nije bilo antisemitizma. Ključni faktor je, naravno, stav samoga Tita koji je iskreno vjerovao u nacionalnu i vjersku jednakost i koji se gnušao svakoga oblika govora mržnje i netrpeljivosti. U državno-partijskoj je hijerarhiji bilo mnogo Židova. Najistaknutiji je bio Moša Pijade (1890. – 1957.), slikar, novinar i briljantni intelektualac. Bio je Titov blizak prijatelj i zatvorski drug. Zbog svih tih razloga, jugoslavenstvo je za židovske zajednice bilo prirodan izbor. Mnogi Židovi iz srednje Europe prebacivali su se u Palestinu već 1946. godine preko jugoslavenskih jadranskih luka. Jugoslavenski Židovi mogli su se slobodno odlučiti za odlazak nakon osnivanja države Izrael. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1948./49. Jugoslavija je isporučivala oružje Izraelu. Obnovu poslijeratnih aktivnosti židovskih organizacija u Jugoslaviji olakšala je pomoć međunarodnih židovskih organizacija već od 1944. godine. Organizacije su slale lijekove i hranu, a kasnije je to preraslo u sustavnu financijsku pomoć za stare i invalide, ratnu siročad i siromašne. Najznačajniju pomoć pružio je američki Jewish Joint Distribution Committee (JOINT), čijega je prvoga poslijeratnog predstavnika u Jugoslaviji, Fredericka Whitea, Tito 1950. godine nagradio visokim odlikovanjem. Sljedećih je godina Savez jevrejskih općina uspostavio kontakt s mnogim 57


PRIČAONICA drugim židovskim organizacijama. U Zagrebačkoj židovskoj općini ubrzo je otvorena knjižnica, organiziran je ženski odbor koji je tragao za skrivenom židovskom siročadi, brinuo se za bolesne i nemoćne, te organizirao priredbe na kojima se prikupljao novac. Nešto kasnije se otpočelo s okupljanjem mladih članova, otvoren je vrtić, s radom je nastavio starački dom, osnovan je pjevački zbor. Jugoslavenski su Židovi tijekom godina stvorili model preko kojega su mogli izraziti svoj kulturni i nacionalni identitet, a da se ne drže tradicionalnoga židovskog života. Jedna od važnih institucija Saveza jevrejskih općina Jugoslavije, pa onda i zagrebačke općine, od pedesetih je godina ljetovalište. Prva ljetovanja organizirana su još od 1955. godine u Rovinju, da bi se u kasnijim godinama i desetljećima selila u druga mjesta na Jadranu. Tijekom tih ljetovanja mnogi su se sudionici prvi put susretali s različitim aspektima židovske kulture i tradicije pa su mogli znatno proširiti svoja znanja o judaizmu. Učili su osnove hebrejskoga jezika, pjesme (većinom na hebrejskome, poneke na jidišu ili ladinu) i plesove. Obrazovanje je prvenstveno bilo usmjereno na cionizam: pjesme su uglavnom bile iz repertoara prvih lijevih halucima u Palestini i imale su pomalo tradicionalan ili vjerski karakter. Godine 1966. organizirana je prva Makabijada i omladinska konferencija. Vjerska je tradicija bila potisnuta na margine, dijelom i stoga što više nije bilo toliko školovanih ljudi, rabina, judaista i hebraista. Čelnici židovskih općina bili su uglavnom ateisti. Potiskivanje identiteta bila je logična posljedica atmosfere u društvu: ako nije izravno zabranjivao, socijalizam je ipak smatrao nepoželjnim prekomjerno naglašavanje nacionalnoga ili 58

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

nekoga drugog identiteta. Predratni građanski život, karakterističan za mnoge židovske obitelji, više nije bio poželjan. Svi su trebali biti jednaki ili više-manje jednaki.

koji su opisivali tradicije srpskoga antisemitizma i sudjelovanja Srba u Holokaustu u Srbiji. I neki su se bili Židovi istaknuli u tim propagandnim aktivnostima.

Jugoslavija je podržavala Izrael sve do Sueskoga rata 1956. godine, a otad se sve više veže uz arapsku stranu, prvenstveno uz Egipat. No, provala “anticionizma”, koji se razvio u specifičnu vrstu antisemitizma, nije bilo sve dok Jugoslavija 1967. godine nije prekinula diplomatske odnose s Izraelom nakon Šestodnevnoga rata. Ipak, građanska prava jugoslavenskih Židova nisu bila ugrožena, iako je broj antisemitskih incidenata bio u porastu. Dijelom se to događalo i zbog demokratizacije, jer režim više nije kontrolirao cijeli medijski prostor. U to je vrijeme Jugoslavija često bila utočište za neke od najradikalnijih “boraca za slobodu” iz arapskoga svijeta.

Iako institucionalno podijeljene nakon 1991., veze između zajednica na sada podijeljenom prostoru su preživjele, dijelom i stoga što postoje mnoge obiteljske veze i brojna prijateljstva. Zajednički jezik olakšava komunikaciju. Jugoslavenska židovska zajednica u formalnome smislu više ne postoji, ali u neformalnome se i dalje održava.

S raspadom Jugoslavije početkom 1990-ih, stvarali su se novi židovski identiteti u skladu s novim granicama. I opet se pojavilo pitanje lojalnosti – u Srbiji, u Hrvatskoj, gdje je bilo onih koji su nazvani “državotvornim” Židovima, kao i onima koji to nisu. U Bosni i Hercegovini sve tri zaraćene strane pokušale su pridobiti Židove. Paradoksalno ili ne, to je bio jedan od rijetkih ratova u kojima su se ti ciljevi vrlo jasno isticali. Bio je to trenutak u kojemu je došlo do pucanja relativno čvrste veze između židovskih zajednica nekadašnje države. Istodobno se propagandni rat između Zagreba s jedne strane i Beograda, Titograda (Podgorice) i Novoga Sada s druge strane, intenzivirao do krajnosti. Obje su strane pokušavale pokazati svoje “vječno prijateljstvo i savez” sa Židovima – srpska je strana optuživala Hrvatsku za tradicionalno snažan antisemitizam i organizirani genocid tijekom Drugoga svjetskog rata. Iz Hrvatske su u svijet odlazili tekstovi

Solidarnost je također došla do izražaja. U Sarajevo, koje je bilo pod opsadom (od početka 1992.), slana je preko zagrebačke zajednice, i nešto manje preko beogradske, humanitarna pomoć, i to ne samo Židovima, nego i svima ostalima. Organizirani su bili i konvoji spasa. Oko 120 Židova iz bivše Jugoslavije, Izraela i ostalih zemalja sastalo se 1999. godine na proslavi Sukota na otoku Murteru. Bio je to prvenstveno susret članova “srednje generacije” koji je sljedećih godina prerastao u “Bejahad” ili Židovsku kulturnu scenu pod vodstvom židovskoga aktivista i liječnika dr. Vladimira Šalamona. Do 2012. Bejahad se održavao u raznim mjestima na Jadranu, a na programu je imao koncerte, izložbe i predavanja. Još jedna činjenica govori o židovskome identitetu u bivšoj Jugoslaviji. U Zagrebu je 2013. godine na otvaranju izložbe o spašavanju Židova u bivšoj Jugoslaviji, istaknuta ideja da se oda priznanje partizanskomu pokretu, najzaslužnijemu za spašavanje više tisuća jugoslavenskih Židova, i to tako da mu Jad Vašem u Jeruzalemu dodijeli adekvatno priznanje. “Pljesak prisutnih bio je najbolja potvrda kako židovska zajednica doživljava ovaj prijedlog”, zabilježio je reporter.

‫רוח חדשה‬

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

Prvi psihoterapeut bivši Glavni rabin Britanije, Lord Jonathan Sacks / preveo Vatroslav Ivanuša Izraz “židovski mislilac” može značiti dvije vrlo različite stvari. On može označavati mislioca koji je Židov samo po rođenju ili podrijetlu – primjerice, židovskoga fizičara – ili se može odnositi na nekoga tko je posebno pridonio židovskoj misli: poput Jude Halevija ili Maimonidesa. Zanimljivo je pitanje: postoji li treća vrsta židovskoga mislioca, onoga koji pridonosi svekolikom znanju, ali to čini na prepoznatljiv, židovski način? Odgovor na ovo nikada nije jednostavan, ali instinktivno osjećamo da tako nešto postoji. Da vam dam analogiju: često postoji nešto prepoznatljivo židovsko u određenoj vrsti humora. Ruth Wisse ima zanimljivih stvari za reći o tome u svojoj knjizi No Joke. [1] Isto tako i Peter Berger u knjizi Redeeming Laughter. [2] Humor je univerzalan, ali u različitim kulturama govori različitim naglascima. Vjerujem da se nešto slično može primijeniti na psihoanalizu i psihoterapiju. Mnogi su od ranih stručnjaka psihoanalize, s izuzetkom Junga, bili Židovi, tako da je u nacističkoj Njemačkoj ona postala poznata kao “židovska znanost”. Tvrdio sam – iako su me u tome osporavali – upravo suprotno, da ako uzmemo grčki mit o Edipu kao jedan od njegovih ključnih modela, Freud je razvio jedan tragičan pogled na ljudsko stanje koje je više helenističko nego židovsko.

Nasuprot tomu, trojica najznačajnijih poslijeratnih psihoterapeuta nisu bili samo Židovi po rođenju već i duboko židovski po svome pristupu ljudskoj duši. Viktor Frankl, čovjek koji je preživio Auschwitz, razvio je na temelju svojih iskustava pristup koji je nazvao logoterapijom, temeljen na “čovjekovu traganju za smislom”. [4] Iako su nacisti onima koje su slali u tvornice smrti oduzeli gotovo svaki trag ljudskosti, Frankl je ustvrdio da je postojala jedna stvar koju svojim zatvorenicima nikada nisu mogli oduzeti: slobodu da odluče kako će reagirati. Aaron T. Beck bio je jedan od utemeljitelja onoga što se općenito smatra najučinkovitijim oblikom psihoterapije: kognitivno-bihevioralne terapije. [5] Kod pacijenata koji pate od depresije otkrio je da su njihovi osjećaji često povezani s izrazito negativnim mislima o sebi, svijetu i budućnosti. Navodeći ih da razmišljaju realnije, otkrio je da im se raspoloženje poboljšalo. Martin Seligman utemeljitelj je Pozitivne psihologije koja ima za cilj ne samo liječiti depresiju, već i aktivno promicati ono što on naziva “autentičnom srećom” i “naučenim optimizmom”. [6] Depresija je, tvrdi Seligman, često povezana s pesimizmom, koji dolazi iz tumačenja događaja na određen način koji on naziva “naučena bespomoćnost”. Pesimisti imaju sklonost da nesreću vide kao

trajnu (“Uvijek bude tako”), osobnu (“To je moja krivica”) i dalekosežnu (“Ja uvijek nešto pogrešno shvatim”). To na njih ostavlja osjećaj da je ono loše što proživljavaju neizbježno i izvan njihove kontrole. Optimisti gledaju na stvari drukčije. Za njih su negativna zbivanja prolazna, rezultat vanjskih čimbenika i iznimka, a ne pravilo. Dakle, u određenoj mjeri [7] vi možete poništiti pesimizam, a rezultat će biti veća sreća, bolje zdravlje i uspjeh. Ono što povezuje sva tri mislioca njihovo je uvjerenje da (1) uvijek postoji više od jednoga mogućeg tumačenja onoga što nam se događa, (2) možemo birati između različitih tumačenja i (3) način na koji mislimo oblikuje način na koji osjećamo. Sve ovo troje ima izrazitu sličnost s određenom vrstom židovske misli, habadskoga hasiduta, kako ga je razvio prvi Lubavičerski Rebe, rabi Shneur Zalman iz Liadija (1745. – 1812.). Riječ habad čine početna slova triju intelektualnih vrlina, hohma, bina i da’at, “mudrost, razumijevanje i znanje”, koje utječu na više emocionalne osobine hesed, gevuru i tiferet, “ljubaznost, samokontrolu i ljepotu, odnosno emocionalnu ravnotežu”. Za razliku od ostalih hasidskih pokreta koji su naglašavali emocionalni život, habadski se hasidizam usredotočio na moć intelekta u oblikovanju emocija. Bilo je to, na svoj način, predviđanje 59


PRIČAONICA kognitivno-bihevioralne terapije. Njezino podrijetlo, međutim, seže daleko prije toga. Prošli sam tjedan ustvrdio da je Josip bio prvi ekonomist. Ovaj tjedan želim sugerirati da je on bio prvi kognitivni terapeut. On je bio prvi koji je shvatio pojam preoblikovanja (promjene okvira), to jest sagledavanja negativnih događaja svojega života na nov način, čime se oslobađa od depresije i naučene bespomoćnosti. Trenutak u kojemu to čini dolazi kada se, dirnut Judinom žarkom molbom da Benjamina pusti da se vrati kući njihovu ocu, Jakovu, konačno otkriva svojoj braći: “Ja sam vaš brat Josip, kojega ste prodali u Egipat. A sada se nemojte uznemiravati i nemojte biti ljuti na sebe zbog toga što ste me prodali jer Bog me poslao ispred vas da spasi živote. Dvije godine već vlada glad u zemlji, a idućih pet godina neće biti obrađivanja zemlje ni žetve. Ali Bog me poslao ispred vas da sačuvam za vas ostatak na zemlji i da spasim vaše živote velikim oslobođenjem. Stoga, niste me vi poslali ovdje, nego Bog.” Zapazite što Josip čini. On mijenja okvir događaja tako da braća neće morati živjeti pod nepodnošljivijim teretom krivnje što su prodali Josipa kao roba i prevarili svojega oca, čime su mu prouzročili godine žalosti koje vrijeme nije ublažavalo. Ali, on to može učiniti za njih samo zato jer je to već učinio za sebe. Kada je do toga došlo, ne možemo biti sigurni. Je li Josip cijelo vrijeme bio svjestan da su brojni udarci nesreća koje su ga pogađale bili dio božanskoga plana, ili je to shvatio tek kada je izišao iz zatvora kako bi protumačio faraonove snove i postao egipatski vicekralj? 60

Tekst o tome ne govori ništa, no to je sugestivna tišina. Više od bilo koje druge osobe u Tori, Josip sva svoja postignuća pripisuje Bogu. To mu omogućuje da učini ono što bi mu, sekularnim rječnikom rečeno, i Frankl i Beck i Seligman, savjetovali da učini da je bio jedan od njihovih pacijenata: da razmišlja o misiji koju je pozvan ispuniti (Frankl), da nesreću reinterpretira kao mogućnost (Beck) i da sagleda pozitivne elemente svoje situacije (Seligman). Ne samo da je Josip bio oslobođen iz fizičkoga zatvora; on se oslobodio od emocionalnoga zatvora, odnosno gorčine prema svojoj braći. On sada na svoj život nije gledao kao na obiteljsku dramu bratskoga rivalstva, već kao na dio većih povijesnih kretanja oblikovanih Božanskom providnošću. To je ono što me navodi misliti da je Franklovo, Beckovo i Seligmanovo djelo židovsko na način na koji to Freudova psihoanaliza nije. U srži judaizma je ideja ljudske slobode. Mi nismo zatočenici događaja, već oni koji ih aktivno oblikujemo. Da budemo načisto, na nas mogu utjecati nesvjesni nagoni, kao što je to Freud smatrao, ali mi se možemo izdići iznad njih “navikama srca” koje izoštravaju i usavršavaju naš karakter. Josipov život pokazuje da tragediju možemo pobijediti svojom sposobnošću da na svoj život ne gledamo tek kao na niz nepravednih događaja koji su nam drugi nanijeli, nego i kao niz božanskih poteza od kojih nas svaki približava situaciji u kojoj možemo učiniti ono što Bog želi da učinimo. Ne možemo svi biti Josip, ali zahvaljujući R. Shneuru Zalmanu iz Liadi-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

ja u duhovnome smislu, a Franklu, Becku i Seligmanu u svjetovnome, možemo naučiti što to znači promijeniti način na koji osjećamo promjenom načina razmišljanja, a najbolji način da to učinimo je da si postavimo pitanje: “Što mi ovo loše iskustvo omogućuje da učinim, što bez njega ne bih bio u stanju učiniti?” To vam može preobraziti život.

‫רוח חדשה‬

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

Što nam Knjiga Postanka govori o seksualnom uznemiravanju i MeToo pokretu Daniel Ross Goodman / preveo Vatroslav Ivanuša

[1] Ruth Wisse, No Joke: Making Jewish Humor, Princeton University Press, 2013. [2] Peter Berger, Redeeming Laughter: the comic dimension of human experience, Boston, de Gruyter, 2014. [3] U Freudovu djelu nedvojbeno postoje židovski elementi, a posebice činjenica da, iako on sam psihoanalizu naziva “liječenjem govorom”, ona je zapravo “liječenje slušanjem”, a slušanje je ključna značajka židovske duhovnosti. [4] Frankl je napisao mnoštvo knjiga, ali najpoznatija je Čovjekovo traganje za smislom, jedno od najutjecajnijih djela 20. stoljeća. [5] Vidi Aaron T. Beck, Cognitive therapy and the emotional disorders, Penguin, 1989. Vidi također njegovo značajno djelo Prisoners of Hate: the cognitive basis of anger, hostility and violence, HarperCollins, 1999. [6] Martin Seligman, Authentic Happiness, Free Press, 2002; Learned Optimism, Basic Books, 2008. [7] Seligman priznaje da u nama postoje stvari koje ne možemo promijeniti, ali ima i mnogo toga što možemo. Pogledajte Martin Seligman, What you can change and what you can’t, London, Nicolas Brealey, 2007

Faraon vraća Saru natrag Abrahamu, Isaac Isaacsz (1640.)

Bill Cosby, Bill O’Reilly, Harvey Weinstein, Kevin Spacey, Charlie Rose, Matt Lauer, John Conyers. Što tjera te muškarce na tako užasno ponašanje? Knjiga Postanka može nam ponuditi neke odgovore. Tjedni odlomci Biblije koje su čitali Židovi diljem svijeta u vrijeme kada su ove informacije doprle u javnost bili su iz Knjige Postanka. To je knjiga koja se ističe po tome što u njoj nema puno zakona, a obiluje pričama, među kojima se nalaze neke od najpoznatijih priča u cijeloj Bibliji – Adam i Eva, potop

i Noah, vezivanje Izaka, te Jakov i Ezav. Ali neobično obilježje Knjige Postanka je da mnoge od njezinih priča govore o onoj vrsti seksualne nedoličnosti koja trenutno svakodnevno preplavljuje vijesti: moćni muškarci (a katkad i moćne žene) nastoje prisiliti nezaštićene žene i muškarce na neželjeni spolni odnos. Prvi takav zabilježeni primjer u Bibliji događa se kada Abraham i Sara putuju u Egipat kako bi izbjegli gladi u zemlji Kanaan. Abraham, znajući da je u Egiptu lijepa žena u opasnosti da je otmu

faraonovi podanici, te da je njezin suprug u opasnosti da ga ubiju, kaže svojoj ženi Sari da se pretvara da mu je sestra, nadajući se da će ih to oboje zaštititi od opasnosti. Saru svejedno otmu i samo je čudo spašava da faraon ne nasrne na nju. Isti se obrazac ponavlja kada Abraham i Sara te Izak i Rebeka putuju u zemlju Filistejaca: kako bi spriječili da ih ubiju ako Filistejski kralj Avimelek otme njihove žene, Abraham i Izak hine da su Sara i Rebeka njihove sestre. Ima još. Kad je Abrahamov nećak, Lot, dvorio goste u gradu Sodomi, 61


PRIČAONICA

skupina Sodomljana negoduje oko njegove kuće, tražeći da Lot pošalje iz kuće svoje muške posjetitelje da bi ih Sodomljani mogli silovati. (Masa ne shvaća da su ovi posjetitelji zapravo anđeli.)

znanstvenici kroz stoljeća pitali koja je svrha Knjige Postanka. Ako je Tora (pojam izveden iz hebrejske riječi za “poduku”) knjiga zakona, zašto onda počinje cijelom knjigom posvećenom pričama?

Dinu, kćer Jakova i Lee, siluje Š’hem, hivitski princ. A dok je Josip bio sluga u Egiptu u Potifarovoj kući, Potifarova žena je od njega zahtijevala seks. Kad je on to odbio, bacila ga je u tamnicu.

Rabi Naftali Zvi Yehuda Berlin, utjecajni litvanski znanstvenik devetnaestoga stoljeća, objašnjava nam da je svrha Knjige Postanka da nas nauči ispravnosti [jašrut] – etici, moralu, ispravnim vrijednostima; ukratko, temeljima pristojnosti. Zapravo, u rabinskoj se literaturi Knjiga Postanka često naziva “Sefer ha-Jašar”, što znači “Knjiga čestitoga”.

Što je zajedničko svim ovim biblijskim pripovijestima o seksualnom uznemiravanju? Abraham dijagnosticira problem u Filistejskoj zemlji, nakon što Avimeleh otme Saru, te još jedno čudo spriječi Avimeleha da ju napastuje: Avimeleh se suoči s Abrahamom, i pita ga zašto je lagao i nazvao Saru sestrom. Abraham kaže Avimelehu: “Rekao sam sebi: ‘Zasigurno ovdje nema straha od Boga, pa će me ubiti zbog moje žene’” (Postanak 20,11). I vidimo da se ovo objašnjenje ponavlja u Egiptu nekoliko generacija kasnije kada Josip odbija popustiti zahtjevima Potifarove žene jer, kako kaže, “kako mogu počiniti ovo veliko zlo i sagriješiti protiv Boga?” (Postanak 39,9). Poruka tih priča je jasna: gdje nema straha od Boga – kad društvo zaboravi da “Bog vidi”, kao što to kaže protagonist priče Isaaca Bashevisa Singera Nasamo (Alone)– iskonski nagoni se ne obuzdavaju i nemoćni ljudi su u opasnosti da moćni, neobuzdani vladari nad njima počine seksualno nasilje. Mnogi su se židovski biblijski 62

“Lijepo ponašanje mora doći prije Tore” (Lev. Raba, 9. poglavlje), poučavaju rabini Talmuda. Jer ako nema osnovne pristojnosti, kakve ima koristi od zakona? Knjiga Postanka prva je knjiga Biblije kako bi nas naučila da ako se ne možemo ponašati u skladu s najosnovnijom pristojnošću – na primjer, ako ne možemo razumjeti nešto tako bazično kao što je neprisiljavati ljude na seksualne aktivnosti protiv njihove volje – onda je ostatak Biblije, i sve ostalo što činimo, u osnovi bezvrijedno. U današnje je vrijeme teško govoriti o pojmovima kao što su “svetost”, “poniznost” i “strah od Boga” (ili “strah od neba”, kako se često naziva u rabinskoj literaturi). Mnogo nam je ugodnije razgovarati o “toleranciji”, “jednakosti” ili “pravima”. No, ako postoji nešto što bi nas današnje priče o seksualnome uznemiravanju mogle naučile, to je da bi se prava drugih – pravo svakoga pojedinca da ga

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

se ne uznemirava, pravo svakoga pojedinca da nikada ne bude prisiljen na seks protivno njegovoj volji – mogla bolje poštivati kada jedni na druge ne bismo gledali kao na objekte seksualnoga zadovoljenja, već kao na sveta bića stvorena na Božju sliku. I ako postoji nešto što nas Postanak može naučiti o seksualnome uznemiravanju u današnje vrijeme, to je da bez straha od Neba – bez straha da postoji jedna viša sila koja će pozvati na odgovornost one moćne na zemlji za njihova nedjela – onda je vrlo, vrlo teško spriječiti ljude da iskorištavaju druge.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

CEDAKA

Za rad zajednice: Obitelj Zavelev Kligman..700,00kn I.& M.I...........................300,00kn

I.&M.I (za Hanuku)...........50,00 E I.&M.I (za djecu za Purim)..60,00 E Emil Robert Tanay...........50,00 kn Katarina Trstenjak Jurković 50,00 kn N.N...............................400,00 kn

Za vjerski odbor sinagogu:

Za socijalni odbor:

ELC (za obiteljski šabat)..300,00 kn N.N............................3.000,00 kn N.N...............................290,00 kn

Julijo Štebih................4.000,00 kn N.N...........................21.000,00 kn

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

Bez straha od Neba, za pravdu se morate osloniti samo na zemaljske zakone. Kao što su Harvey Weinstein i ostali pokazali, to baš i nije neka zaštita. Kada odvojite zakon od vjerovanja, oduzmete mu njegovu snagu. Abraham i Izak u Filistejskoj zemlji to su znali; isto tako i Abraham i Josip u Egiptu. A sada to znamo također i mi u zemlji Rosea, O’Reillyja, Conyersa i Lauera. Kada nema straha od Boga, temeljna ljudska prava počinju slabiti. Kao što je rabin Lord Jonathan Sacks – pomalo proročki – napisao prošle godine: “Kada društvo izgubi vjeru, na kraju izgubi i samu ideju o seksualnoj etici, a dugoročan rezultat toga je nasilje i moćničko iskorištavanje nemoćnih... Tako je to bilo u dane patrijaraha. Nažalost, tako je i danas.”

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka se, osim u novcu, može davati i od drugih stvari koje osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u godini.

63


Šmalc i gribenes

Tko kaže da Židovi ne jedu čvarke? Poklonici zdrave hrane će se najvjerojatnije zgražati, ali šmalc i gribenes su jako važan i autentičan dio aškenaske kuhinje i sastojak brojnih recepata. Naravno, prepuni su kolesterola i sam njihov miris kao da priziva srčani udar i začepljenje krvnih žila, ali sviđalo nam se ili ne, mast i čvarci su stopostotno židovski. Bogati su okusom, a nastali su iz puke štedljivosti kao koristan način da se ni jedan dio pileta, kokoši ili guske ne baci. Kako bi kuhanje bilo u skladu sa zakonima košera, zamjena za svinjsku mast i putar u mesnim jelima bio je šmalc. Šmalc ćete dobiti tako da kožu i masne dijelove kokoši (pileta, guske) izrežete na kockice i poklopljeno lagano otapate na umjerenoj temperaturi, a kad se počne topiti, otklopite. Kad se najveći dio masnoće otopio, procijedite je kroz gusto metalno cjedilo ili kroz gazu. U cjedilu (gazi) će ostati gribenes. Kako biste dobili čvarke – gribenes zlatno-smeđe boje, još malo ih prepecite u istoj posudi u kojoj ste topili masnoću, pazeći da ih ne pregorite. Možete dodati i tanko narezan luk, posoliti, popapriti i miješajući pržiti 20-ak minuta. Kad je gotovo, istresite ih na papirnati ubrus koji će upiti suvišnu masnoću.

Budući da koža i masnoća od jednog pileta baš i nije dovoljna, svaki put kad pripremate piletinu (ili kokoš, možda finu masnu gusku) i uklanjate kožu i masnoću jer ne želite u svom tanjuru kolesterol, nemojte je baciti, nego stavite u vrećicu pa s time u zamrzivač. Kad se nakupi dovoljna količina (ili kad poželite pojesti nešto starinsko, nezdravo, nešto što se jelo u kuhinjama naših baka i prabaka), izvadite iz zamrzivača, odmrznite i napravite si autentične židovske grickalice – čvarke. Šmalc koji ste dobili ostavite da se ohladi i stegne pa si namažite kruh, dodajte masti, soli, crvene paprike ili/ i koristite u jelima u kojima se inače koristi nekošer mast.