__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 1

ISSN: 1845-8742

glasilo Ĺžidovske vjerske zajednice bet israel - prosinac 2017. / 5778. - broj 41 - godina xiii.

Ruah HadaĹĄa magazin


Bat micva Simcha Zsuzsi Dadon

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don Iz Rabinata ......................................... 4 Bat i bar micva ..................................... 5 IN MEMORIAM Slavko Goldstein - komemoracija Jasminka Domaš.................................7 Slavko Goldstein (1928. – 2017.) - Čovjek knjige, Milan Bešlić.............................9 NOVOSTI Novosti...............................................11 Svjetski židovski kongres pokreće međunarodnu kampanju zbog ustašluka u Hrvatskoj, Gordan Duhaček......15 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Hanuka, Aleksandar Srećković..........18 Što čudo čini velikim: Rabbi Soloveitchik o čudu Hanuke Rabin Aaron Golscheider ................19 Jednim trikom do boljeg latkesa Shannon Sarna ................................20 Ilan Halimi, Evaine Le Calvé Ivičević....21

RIJEČ SADRŽAJ RABINA Sjećanje na Lily Ebstein Evaine Le Calvé Ivičević....................22 IZRAEL Emanuel Israel Dadon– novi vojnik iz Zagreba u Izraelskoj vojsci rabin dr. Kotel Da-Don..........................24 Odlazak u Izrael, Aviad David Dado......26 Osamdeseta godišnjica rješenja “dviju država” Rick Richman.............27 Centar Haife postaje najnovije mjesto druženja izraelskih hipstera Jessica Halfin........................................31 Pečat iz vremena Prvoga Hrama otkriven u Jeruzalemu, Mara Vigevani.......33 Izrael: zemlja mlijeka, meda i medicinskoga kanabisa, Brian Blum..34 SVIJET OKO NAS LADINO NA KARIBIMA? UPRAVO TAKO Jagoda Večerina................................36 HALBERSTADT – SVE NA HALB… Jagoda Večerina....................................38 Bitola –Glumci udružili snage kako bi obnovili drevno židovsko groblje

Itamar Eichner..................................41 Nepoznati dug Martina Luthera prema Židovima, Dr Harry Freedman.........42 Zašto su ruski Židovi podržali boljševičku revoluciju?, Michael Stanislawski......43 KULTURA U izlozima knjižara, Dolores Bettini...46 Priča o prijateljstvu i radu Svetlana Klinčić Pozzi............................49 Helena Rubinstein – pionirka ljepote...50 ZANIMLJIVOSTI Zanimljivosti.....................................51 PRIČAONICA Transmisija traume Holokausta..................54 Menora kao simbol i mit Michael Frank....................................57 Menora sv. Petra, Fredric Brandfon............59 Pokeraši iz Manile Robert Rockaway i Maya Guez...................61 CEDAKA ......................................................63

RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XIII., BROJ 41, PROSINAC 2017./5778. UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Vladimira Rezo GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH I DUTCH JEWISH HUMANITARIAN FUND Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnoga hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3


RIJEČ RABINA

Rabin dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

Kislev 5778 Dragi prijatelji,

Blagdani

M

jesec tišri bio je intenzivan mjesec pun blagdana. Hvala svim članovima naše zajednice koji su sudjelovali u svim molitvama od Roš hašane preko Jom kipura do Sukota. Puna sinagoga i održavanje svih molitvi sukladno propisima najveći je znak našeg postojanja kao vjerske zajednice. In memoriam – Slavko Goldstein Z“L Otišao je od nas jedan od najuglednijih Židova s ovih prostora. Htio bih pisati samo o mojim osobnim dojmovima koje sam stekao kroz poznanstvo sa

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

IZ RABINATA

Ruah Hadaša

Iz Rabinata

Bar micva i bat micva

rabin dr. Kotel Da-Don

rabin dr. Kotel Da-Don

Slavkom. ììì

Ruah Hadaša

Slavko je bio čovjek knjige, postavio mi je brojna pitanja. Kao vrhunskoga intelektualca, zanimalo ga je mnogo toga vezanoga uz judaizam. To mi je bilo drago jer je glavna uloga rabina odgovoriti na pitanja njegovih vjernika. Nažalost, drugi članovi nisu mnogo pitali, ali zato je to Slavko uspio nadoknaditi. Bio je vrlo pametan, vrlo hrabar, vrlo pošten i vrlo iskren čovjek. Jako će mi nedostajati. Zihrono Livraha – Tehe Nišmato Cerura Bicror Hahajim. Naša Sonja Z“L – druga godišnjica Dana 15. kisleva 5778. obilježili smo treću godišnjicu otkad nas je napustila naša draga Sonja. Jarcait smo obilježili na šabat Vajišlah 2. prosinca. Bilo je vrlo dirljivo. Hvala svima koji su bili prisutni. Zihrona Livraha – Tehe Nišmata Cerura Bicror Hahajim.

Bat micva - Reut Shneor i Simcha Zsuzsi Dadon Imali smo dvije bat micve nedavno. Jedna je bila bat micva Reut Shneor, kćerke Irit Shneor (konzulica izraelskoga veleposlanstva) i Ilana Shneora. A druga je bila bat micva moje kćerke Simche Zsuzsi. Bili su to krasne proslave. Zahvaljujem svima koji su nas počastili i došli na našu bat micvu. Nadam se da ćemo imati još puno takvoga veselja u zajednici. Sastanak WZO Krajem mjeseca listopada sudjelovao sam na sastanku WZO-a (World Zionist Organization) u Jeruzalemu kao član Izvršnoga odbora, što je dužnost za koju sam izabran krajem 2016. g. Zaista je velika čast biti dijelom Svjetske cionističke organzacije.

B

udući da je nedavno bila proslava bat micve moje drage kćerke Simche Zsuzsi, prilažem tekst o bar micvi i bat micvi.1 Dječak koji je navršio trinaest godina i jedan dan postaje bar micva, što na aramejskome znači sin zakona. Od te dobi obvezan je ispunjavati sve Božje zapovijedi (micve) iz Tore koje obvezuju muškarca. Djevojčica koja je navršila dvanaest godina i jedan dan postaje bat micva – kći zakona, a od toga dana nadalje obvezna je ispunjavati sve Božje zapovijedi koje obvezuju ženu.

Školska godina je uspješno započela i s veseljem vam mogu reći da interes za našu školu kontinuirano raste i postao je toliko velik da čak moramo, na našu žalost, odbiti značajan broj zainteresiranih za upis – zbog manjka mjesta.

Doista, djevojčica i duševno i tjelesno sazrijeva brže od dječaka. O duševnoj zrelosti rekli su naši rabini: Bog je dao više razuma ženi nego muškarcu2. Kad govorimo o tjelesnoj zrelosti, mislimo na tjelesno sazrijevanje muškarca i žene koje se prvo pokazuje rastom dlačica oko spolnih organa i pod pazuhom. Simbol prijelaza iz djetinjstva u odraslost je, prema Rambamu, pojava dviju dlačica: Djevojčica od dvanaest godina i jednoga dana i dječak od trinaest godina i jednoga dana, koji već imaju po dvije dlačice, jednaki su odraslima za sve Božje zapovijedi.3

Kalendar

Izvor za dob bar micve

Novi kalendar za 5778 g. je na raspolaganju u tajništvu zajednice, tko ga još nije dobio može ga nabaviti kod Boruta.

Izvor je u usmenoj Tori, to je halaha koju je primio Mojsije na Sinaju i koja je s oca na sina prenošena do prvoga zapisivanja u Mišni: Dječak od trinaest godina je za zapovijedi.4 Pojam bar

Židovska osnovna škola Lauder – Hugo Kon

Vaš rabin, Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

1

Tekst je iz knjige: Kotel DaDon, Židovstvo: život,

teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2. izdanje 2009. 2 3 4

4

Babilonski Talmud Nida 45b. Maimonides Mišne Tora, Hilhot ševitat asor 2,11. Mišna Avot (Rečenice otaca) 5,25.

micva u ovome značenju prvi se put javlja u petnaestom stoljeću.

Proslava bar micve Proslava bar micve predstavlja objavu dječakova prihvaćanja Božjih zapovijedi i početak njihove obveznosti za njega. Na dan kada dječak napuni trinaest godina i jedan dan roditelji priređuju svečanost na kojoj će dječak dvije micve ispuniti prvi put u životu. To su vezivanje tefilina i alija k Tori (poziv na čitanje Tore). Budući da se u sinagogi pred Toru poziva ponedjeljkom i četvrtkom, svečanost se održava u te dane, jer iako se i na šabat poziva pred Toru, toga se dana ne vezuje se tefilin. Te dvije Božje zapovijedi obvezne su samo za muškarce nakon navršene trinaeste godine života, te ispunjavanje te micve na dan nakon navršene trinaeste godine naglašava da ih od sada mladić mora činiti. Ranije je imao pravo činiti ih, ali tada to još

nisu bile micve. Proslava počinje vezanjem tefilina, ujutro na dan bar micve. Dječak je već spreman, jer je učio vezati tefilin tijekom vremena prije bar micve. On

5


RIJEČ IZ RABINATA RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

blagoslivlje i vezuje tefilin, naporedo s ostalim vjernicima u sinagogi. I u Izraelu i u dijaspori je običaj da se proslava bar micve održi kod najsvetije sinagoge za židovski narod, Zapadnoga zida u Jeruzalemu, ili u sinagogi u tvrđavi Masada u judejskoj pustinji. Pri ogrtanju talitom razlikuju se aškenaski i sefardski običaj. U Sefarda dječak zajedno s tefilinom stavlja i talit, a Aškenazi se običavaju prvi put ogrtati talitom na dan vjenčanja, pa bar micva stavlja samo tefilin.

Ruah Hadaša

IN MEMORIAM

Slavko Goldstein - komemoracija Jasminka Domaš

Kada se tijekom molitve dođe do čitanja iz Tore, dječaka se uz pjesmu i ples poziva pred Toru, a žene bacaju bombone i druge slastice, kako bi mu Tora i micve uvijek ostavljale sladak okus u ustima. Dječak se uspinje k Tori, govori blagoslove za čitanje Tore, čita i blagoslivlja nakon čitanja. Otac se uspinje k Tori i blagoslivlja: Baruh šepetarani meonšo šelaze – Blagoslovljen koji me je oslobodio od njegove kazne5. Što znači da je sin do tada bio pod očevim nadzorom, pa je čak mogao biti i kažnjen zbog očevih grijeha. Kada je dječak dosegao dob bar micve, osobno je odgovoran za ispunjavanje zapovijedi i za svoje prijestupe, a to više nije očeva odgovornost. Od sada neće biti ljutnje na oca, zbog čijih grijeha sin trpi. Na kraju se na dječaka ponovno bacaju bomboni i slastice. Nakon proslave bar micve u sinagogi, priređujemo obvezni objed. Neki ga priređuju navečer. U toku objeda dječak govori o Tori, što se naziva deraša, i zahvaljuje roditeljima što su ga do tada odgajali.

ga se pred Toru kao maftira, te on sam čita haftaru prema melodijskim znakovima. I ovaj poziv žene prate bacanjem slastica. Nakon poziva pred Toru, on pred zajednicom govori o Tori. Nakon molitve priređuje se u sinagogi veliko gošćenje (“kiduš”). Neki pozivaju okupljene na drugi šabatni objed, uz prigodne pjesme za bar micvu.

Šabat hatan

Proslava bat micve

Šabat poslije bar micve naziva se šabatom slavljenika, šabat hatan, jer se i dječaka naziva hatan bar micva, slavljenikom bar micve. Na taj šabat poziva

Običaj je prirediti proslavu bat micve u krugu obitelji i prijatelja. Djevojka treba postati svjesna promjena u svojemu životu. Bitna razlika između mladića i djevojke je ta što će od sada obveze mladića biti mnogobrojne, dok

5

Vidi Midraš Berešit Raba 63,10.

6

je djevojka oslobođena mnogih micva, poput vezanja tefilina i i poziva k Tori. Žena je oslobođena zapovijedi koje su vezane uz određeno doba dana, poput zapovijedi o vezanju tefilina, što se čini samo ujutro, a to ovu zapovijed čini vezanom za određeno doba dana. S druge strane, zabrana kuhanja na šabat odnosi se i na muškarca i na ženu, jer je ova micva zabranjujuća, iako bi samo prema kriteriju vezanosti zapovijedi za određeno doba, odnosno dan, žena bila oslobođena. U nekim sefardskim zajednicama, djevojka koja postaje bat micva izgovara blagoslov šehehejanu jer prvi put prima na sebe Božje zapovijedi.

M

ožda ste se upitali koje je to temeljno pitanje koje pripadnik židovskoga naroda uporno postavlja sam sebi. Ono glasi:“Tko sam to ja?” I zato je uvijek dobro imati u vidu korijene da bismo na njega mogli odgovoriti. Djed Slavka Goldsteina rođen je u Erdelju, gradiću pobožnih, ortodoksnih Židova i prema tadašnjemu običaju najmlađe je dijete u obitelji moralo poći u svijet kako bi sebi osiguralo egzistenciju. I tako je Slavkov djed Aron kao mladić od 16 godina stigao u Karlovac i zaposlio se u židovskoj knjižari “Reich”. A pradjed? On je bio rabin, ali sklon reformatorskome judaizmu. Kad govorimo o Slavku Goldsteinu,

spominje se njegova obrazovanost, intelektualnost. Nije ni čudo, jer je već u djetinjstvu otac Ivo pričao sinovima o grčkim mitovima, na njemačkome im je čitao Goethea i Shillera, na ruskome recitirao Puškina. Otac je bio naklonjen cionizmu i jedno je vrijeme živio u tadašnjoj Palestini u iznimno teškim uvjetima. A kada je stigla vijest iz Karlovca da bi mogao postati vlasnik knjižare “Reich”, ubrzo se vratio. A s njime je stigla iz Palestine i supruga Lea. Tako se zarana pokazalo da je Goldsteinovima bliža knjiga od poljoprivrede, ali nikada nije manjkalo poduzetničkoga duha. Pa je tako uz knjige krenula u knjižari “Reich” i prodaja pisaćih strojeva Olivetti te radio aparata. S motorom natovarenim

knjigama odlazilo se u obližnja mjesta, ljudi su se radovali knjigama i čitali. Dakle, staza knjige je postojala, trebalo je samo nastaviti koračati. Ali početak Drugoga svjetskog rata i uspostava NDH-a ubrzo su pokazali da je antisemitizam, kako je to rekao Elie Wiesel, bolest nežidova od koje umiru Židovi. Oca hapse ustaše, odvode ga u zatvor, iz zatvora do Jadovna. Svezanih ruku, živoga će ga baciti u jamu. Od 150 karlovačkih Židova rat će preživjeti samo njih pedeset. Uglavnom su svi ubijeni krajem 1941. u logoru Jasenovac. Pitamo se koliko vrijedi znanje, dobrota i ljubav kada je ljudsko biće u rukama zlikovca? I kada se pojedinac zaštićen masom i bezakonjem okrene 7


IN MEMORIAM

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

zlu? Nažalost moram reći da je antisemitizam danas u Hrvatskoj osnažen i prisutan. Jednako kao i govor mržnje. Čovjek se pita gdje će se to i kako zaustaviti? Ima ih koji priželjkuju neke nove Jasenovce. U državi se tolerira ono što kulturna i civilizirana zemlja ne smije tolerirati. Slavko u dobi od četrnaest godina, njegov mlađi brat Danko i majka otišli su u partizane kako bi preživjeli rat. Rat je uvijek stradanje, užas, smrt, bol, krv, razaranje... Možemo samo pretpostaviti što je to moglo značiti za nekoga tako mladoga, na pragu života. I zato ću reći: Slavko Goldstein prošao je u partizanima školu ranologije i ona ga je pripremila na ono što će kao osoba jake individualnosti i intelektualnoga poštenja morati pretrpjeti, unijeti u račun svoga života. U hešbon ha nefeš, račun svoje duše. One koja je zarana naučila da je smrt samo prozor između dvaju svjetova. I zato se bez straha znao postaviti na onu drugu stranu, biti manjina, biti usamljen u svojemu mišljenju, izdržati, prednjačiti u idejama, demokratizaciji Hrvatske. Dobar dio života su mu prijetili, slali mu poruke da ode u Izrael, vrijeđali ga, takozvani veliki rodoljubi koji bi, primjerice, najradije izjednačili žrtve i zločince te Jasenovac proglasili sanatorijem za Srbe, Židove, Rome i Hrvate antifašiste. Izvrijeđali su ga i na raznim portalima čak i po objavi njegove smrti. Slavko Goldstein živio je sve ove godine, koje su sada iza njega, poput drevnih vođa hebrejskoga naroda: usmjeren na život i istodobno svjestan prisutnosti smrti u ljudskome životu. Ako uzmemo u obzir da je, kao što sam spomenula, postojao rabin u obitelji Goldstein, koji je, doduše, ubrzo prestao nositi kaftan i kipa’, jasno nam je da će mlađi naraštaj poštovati tradiciju, ali da na svakome šabatu neće biti u sinagogi. Samo tri dana dijele nas od židovske Nove godine Roš hašane 8

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IN MEMORIAM

Slavko Goldstein (1928. – 2017.) - Čovjek knjige Milan Bešlić

5778. Slavkovo mjesto u sinagogi ostat će pusto, jer kako mi jednom reče: “Pobožan ili ne, svaki Židov za Velike blagdane treba biti u templu.” I on se toga držao poštujući tradiciju i ne jednom držao je predavanje o Bibliji, Tori, Tanahu... Knjiga nad knjigama bila je fascinacija, dio naslijeđa s moralnim i etičkim zakonima koji su vječni i za koje je znao i primjenjivao ih. U politici, u životu nacije, u suvremenosti Hrvatske bio je glas razuma. Nije bilo njegova članka, govora, knjige, a da prije toga nije istražio sve što se moglo istražiti, jer smisao javnoga djelovanja nije bio u stjecanju popularnosti nego u naporu da se napokon ova zemlja suoči s tamnim stranicama svoje povijesti kako bi se mogli svi zajedno okrenuti budućnosti. Teška, neispunjena zadaća. Ali, židovsko učenje kaže da čovjek mora biti svjestan da neće sve dovršiti, ali da to nije razlog da odustane od osvoje namjere. Slavko Goldstein držao se do posljednjega dana židovske doktrine tikun olam, koja kaže da svijet treba neprekidno popravljati. Živjeti na taj način znači živjeti svetost u zauzetosti za ljudska prava i pravdu, bez obzira imaš li na glavi kipa’ ili nemaš. Za Židove u Hrvatskoj bio je cadik i haham, pravednik i mudrac iskričava duha. Osoba za koju su ljudi bili sigurni da će u ime židovske zajednice

izraziti stav na način koji ih je činio ponosnima, bez zadrtosti i prizemnosti na kakve smo inače u političkome i javnome životu nažalost navikli. Bio je jedan od utemeljitelja Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Osoba kojoj se uvijek moglo otići po savjet. Život je promatrao kao cjelinu, događaje je nazivao pravim imenom. I baš kao što to Židovi znaju, započinjao je jutro jednostavno priznajući sebi da je još živ i da ima još jedan dan za popravljanje svijeta. Volio se i smijati, ponekad ironizirati, planinariti dok je mogao. Njegova obitelj i bližnji mogli bi govoriti o brižnosti, nježnosti i ljubavi. U ovom času uoči Roš hašane Slavkova se duša još nije sasvim odvojila od ovozemaljskoga. Ipak on je sada na putu u Mundus spiritualis. I neka ti je, dragi Slavko, ovo posljednje putovanje u miru i svjetlu. I ne sumnjam da ćeš i dalje težiti povezati Nebo i Zemlju. Za desetak dana stiže i Jom kipur, blagdan praštanja, pokajanja i pomirenja. Tvoje mjesto u sinagogi je prazno. I za tebe su sada ove riječi iz svete knjige Tore: “Neka te blagoslovi Gospod i čuva. Neka te Gospod svojim licem obasja i milostiv ti bude. Neka pogled svoj Gospod svrati na te i mir ti donese.” Livrono zivraha. Neka su blagoslovljena sjećanja na njega. Zauvijek.

L

istajući stranice života Slavka Goldsteina čitamo, iz stranice u stranicu, iz godine u godinu, da su te stranice pisali i bolni i radosni događaji kroz devet desetljeća, a i sam pisac, čiji je habitus prožet iskonskom ljudskošću u kojoj je vidio smisao svojega postojanja i stvaralačkoga djelovanja, ostavljajući taj rukopis ljudskosti u svakome retku knjige svojega života. Ta je bitna sastavnica njegova bića oblikovala Goldsteinovo humanističko načelo koje je promicao svojim perom u publicističkoj djelatnosti, u svojim knjigama, nakladničkoj i uredničkoj praksi te političkoj aktivnosti. To je načelo promicao i osobnim zalaganjem za slobodu javne riječi i demokratskoga društva koje je nastojao izgrađivati u kulturnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih ljudi bez nacionalnih, vjerskih ili političkih netrpeljivosti. Cijelim je svojim bićem stremio tomu idealu višestranačke i parlamentarne države kao civilizacijskomu standardu,

dajući svoj prinos u izgradnji slobodne Hrvatske jer je čvrsto vjerovao da samo u takvoj državi može biti slobodan svaki njezin građanin u cjelovitosti vlastite osobnosti. Te je vrijednosti Goldstein izgrađivao svekolikim svojim djelovanjem, unatoč činjenici što već na prvim stranicama njegova mladoga života čitamo da su mu smrtno stradali najbliži članovi obitelji za 2. svjetskog rata u koncentracijskim logorima Jadovno, Jasenovac i Auschwitz. Svestrani intelektualac, publicist, novinar, redatelj, scenarist, političar, društveni djelatnik, nakladnik i urednik Slavko Goldstein rođen je 22. kolovoza 1928. godine u Sarajevu u uglednoj židovskoj obitelji, od oca Ive i majke Lee, i upravo u toj godini obitelj seli u Karlovac gdje mu otac počinje voditi knjižaru preuzetu od rođaka Lisandera Reicha. Knjižara je s vremenom postala poznati kulturni prostor u gradu na četiri rijeke gdje je Slavko provodio dane djetinjstva s

bratom Dankom i njihovim dječačkim prijateljima. U bremenito i olovno vrijeme rata odlazi 1942. u partizane aktivno sudjelujući u borbenim akcijama sve do 1945. godine, kada se poslije bolnoga ratnog iskustva vraća školovanju i civilnim poslovima. Po uspostavi države Izrael (1948.) sudjelovao je 1949. godine u borbama za njezinu slobodu i opstanak u povijesno legitimnome prostoru domovine praotaca koji su osporavale i napadale susjedne države. Početkom 1950-ih vratio se u Zagreb gdje upisuje studij filozofije i književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i već za vrijeme studiranja piše članke u novinama profilirajući se u zapaženo novinarsko pero. U tome prvome poslijeratnom desetljeću počinje i njegova značajna aktivnost u kulturnim institucijama: surađuje u Jadran filmu, potom, kao član osnivačke redakcije pokreće “Vjesnik u srijedu”, zacijelo među najznačajnijim i najuglednijim 9


IN MEMORIAM tjednim novinama u medijskome prostoru bivše države. U tome desetljeću njegova golema radna energija dolazi naročito do izražaja i u elektroničkome mediju kada postaje urednik na Radio Zagrebu. Cijelo to vrijeme oštri svoje novinarsko pero otvarajući javnoj raspravi i akademskome problematiziranju brojne teme iz društvenoga i kulturnoga života. Godinu 1969. svakako valja navesti stoga što je tada glavni urednik cijenjene nakladničke kuće Stvarnost, a još nam je napomenuti da je u tome razdoblju njegova javna djelatnost iznimno dinamična, kako u novinarstvu tako i u bogatoj nakladničkoj produkciji. Njegov radoznali i svestrani intelektualni interes pokazao se u nekoliko dokumentarnih filmova koje potpisuje kao redatelj, a jednako je uspješno okušao svoje pero i kao pisac scenarija za tada popularan film “Signali nad gradom”, snimljen 1960. godine. Ili pak u scenariju za film “Akcija stadion” iz 1977. godine koji supotpisuje s Dušanom Vukotićem, zatim u filmu “Prometej s otoka Viševice” u kojemu je koscenarist s Vatroslavom Mimicom. Među značajnim nakladničkim potezima nedvojbeno je pokretanje gotovo kultne Sveučilišne naklade Liber koju i danas nakladnici i akademska zajednica ističu kao uglednu nakladničku kuću u našoj kulturi, naglašavajući da je medij knjige uzvisila na zavidnu razinu. Neupitnom Goldsteinovu autoritetu u nakladničkoj i uredničkoj djelatnosti zacijelo najbolje govore u prilog impresivni brojevi od preko 150 knjiga koje potpisuje kao urednik i više od 400 naslova kao nakladnik, a među njima su objavljena i djela najuglednijih hrvatskih i svjetskih pisaca u različitim žanrovima: znanstvenim, teorijskim, književnim, publicističkim… Ovomu respektabilnom nizu cijelih biblioteka valja dopisati i vlastite knjige koje potpisuje kao autor ili suautor. Ovdje izdvajamo knjigu objavljenu 1965. godine pod naslovom Okrug Karlovac 1941. koju supotpisu10

je s Milanom Bekićem i Ivom Butkovićem, zatim knjigu Holokaust u Zagrebu u suradnji s Ivom Goldsteinom objavljenu 2001. Zatim slijede knjige: 1941. – Godina koja se vraća iz 2007., za koju je dobio nagradu Kiklop kao najbolje publicističko djelo u toj godini, te, velika monografska knjiga Tito (suautor Ivo Goldstein) objavljena 2015. godine. Tezu o jednome od najznačajnijih nakladnika i urednika u našoj kulturnoj sredini potkrepljujemo i činjenicom da je pokrenuo časopis “Erazmus” kojim je, kao glavni urednik, promicao svoje najdublje uvjerenje na koje smo nastojali skrenuti pozornost. Naime, riječ je o humanističkome načelu kroz kulturu dijaloga i tolerancije kojim je širio prostor ljudske slobode te izgrađivao vrijednosti demokracije kao imanentno ljudsku odrednicu težeći ostvarenju vlastitih ideala. Vođen tim nastojanjima, ako možemo tako kazati, da stabilizira prostor slobode pokrenuo je, i osnovao 1989. godine, s malobrojnim istomišljenicima (Vlado Gotovac, Božo Kovačević, Zorica Horvat i dr.) prvu demokratsku političku stranku u suvremenome hrvatskom društvu – HSLS – Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku. Stranka kojoj Goldstein bijaše prvim predsjednikom u vrijeme prvih stranačkih javnih nastupa te predstavljanja načela i političkoga programa odmah je po pojavljivanju na političkoj sceni imala popularnost u narodu i zamjetnu respektabilnost u akademskoj zajednici. Politički djeluje na čelnoj funkciji nepunu godinu, od utemeljenja stranke 20. svibnja 1989. do veljače 1990. godine, kada je dragovoljno prepustio vodstvo Draženu Budiši. Prvi je predsjednik Slavko Goldstein tom gestom još jednom javno podvukao svoje humanističko načelo pretpostavljajući ga onomu liderskom povrh svega i iznad svakoga. Naime, dosljedno se svojim bićem, uvjerenjem i djelovanjem zalagao za demokratsko društvo i slobodan politički prostor u kojemu bi aristotelov-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

sko načelo – zoon politikon – bila naša stvarnost, to jest svakodnevnica ljudskoga života prožetoga humanističkim vrijednostima i socijalnom pravdom. U svojemu javnom zalaganju za te ideale pokretao je zapažene društvene akcije, humane inicijative i bio utemeljiteljem društava i vršiteljem odgovornih i uglednih službi: predsjednik Židovske općine Zagreb i Kulturnoga društva Miroslav Šalom Freiberger. Od osobitoga je značenja Goldsteinova dvogodišnja (2006. – 2008.) služba predsjednika Hrvatsko – izraelskoga društva koju je počeo vršiti odmah poslije smrti utemeljitelja Društva, legendarnoga Miše Montilja, prvoga i višegodišnjega predsjednika. U tome je dvogodišnjemu razdoblju Slavko Goldstein jednostavnom i funkcionalnom metodom upravljanja našim društvom (kojemu je bio i jedan od najstarijih i najuglednijih članova!) učvršćivao organizacijsku strukturu i znatno doprinosio učinkovitosti u realizaciji predviđenoga kulturnog programa. Ovdje želim izraziti s osjećajima dubokoga poštovanja i svoje sjećanje na toga dragog čovjeka s kojim sam imao čast surađivati kao njegov potpredsjednik, (zajedno s Filipom Rosenzweigom!) u dvogodišnjemu mandatu. Smatram svojom ugodnom dužnošću svjedočiti da je Slavko Goldstein predano i s jednostavnošću koja je privlačila srdačnošću i elegancijom, korektnim postupcima i u kolegijalnoj raspravi donosio zaključke koje smo ostvarivali u međusobnome uvažavanju i uz potporu svih članova Društva. Također, još mi je kazati da sam, surađujući sa Goldsteinom, mogao učiti kako je golemo životno, poslovno i organizacijsko iskustvo okrunio onim humanističkim načelom kojim je pisao sve stranice svojega života u knjizi koja se zauvijek zatvorila 13. rujna 2017. godine, ostavljajući je u naslijeđe budućim čitateljima pod naslovom Slavko Goldstein – Čovjek knjige.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Novosti GLASNE I VIDLJIVE U MEDIJIMA U Opatiji je od 9. do 11. listopada održana radionica za žene koje su aktivistice u nevladinim organizacijama ili koje imaju medijsko iskustvo. Na poziv organizatora, Udruge za radioničku edukaciju i Ekumenske inicijative žena Omiš, u radu opatijskoga skupa sudjelovala je naša članica Jasminka Domaš, dugogodišnja novinarka i urednica HRT-a. Razmatrana je i tema s kojom smo često suočeni u Bet Israelu, a to je kako iskoristiti medij u korist Zajednice. Također bilo je govora o tomu kada su za mirovne aktivnosti važni klasični mediji (novine, radio, tv), a kada su to novi društveni mediji: internet, portali, virtualne grupe... te što je to alternativna informacija. Desetak žena različite dobi na tom je polju razmijenilo svoja iskustva u prenošenju poruka i o tome kako ih kreirati. Sudionice radionica bile su zaokupljene i vježbama na teme: jezik je moć, politika na ženski način, artikuliranje poruke za medije uz korištenje najnovije tehnologije te umrežavanje i primjena stečenih znanja u praksi. Opatijski je skup bio nastavak dvaju ranije održanih seminara u Hrvatskoj za političku participaciju žena, prvoga pod nazivom Žene to mogu te seminara o nenasilnoj komunikaciji organizacije IFOR-a iz Nizozemske. Nakon seminara u Opatiji, Jasminka Domaš dobila je pozive za održavanje predavanja o navedenim temama u Vukovaru, Beogradu i Istri.

ììì

MEĐUKULTURNI I MEĐURELIGIJSKI DIJALOG: pozitivno iskustvo Hrvatske na europskome tlu 21. studenoga 2017. u zagrebačkome Muzeju Mimara održan je interdisciplinarni znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem. Naime, jedna od osobitosti Hrvatske je ta što se nalazi na poprištu zapadne, srednje i jugoistočne Europe. Taj je specifični zemljopisni položaj učinio da Hrvatska tijekom svoje povijesti bude u doticaju s različitim etničkim, kulturnim i religijskim čimbenicima. Taj se skup nadovezuje na sličnu konferenciju održanu prije godinu dana u Parizu, čiji je pokrovitelj bio i UNESCO. Na poziv organizatora u radu zagrebačkoga skupa sudjelovala je članica naše Zajednice Jasminka Domaš koja je izlagala na temu Doprinos židovske zajednice hrvatskoj kulturi i društvu. U prvome je dijelu referata izdvojila niz znamenitih židovskih osoba iz kulturnoga, gospodarskoga, znanstvenoga i umjetničkog života koje su trajno obilježile ovu sredinu i dale joj sasvim izniman doprinos. Za naše smo čitatelje izdvojili završni dio koji se odnosi na židovsku zajednicu nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Zajednica se oporavljala nakon Holokausta teško i mukotrpno i bilo je jasno da potpune revitalizacije neće biti i da se transmisija traume Holokausta odražava do danas na različite načine. Ipak, istaknula bih kao važan pomak osnivanje KD-a “Miroslav Šalom Frei-

berger” usmjerenoga na očuvanje židovske kulturne baštine i izlaženje lista Novi Omanut, osobito u vrijeme kada ga je uređivao novinar i muzikolog, publicist Branko Polić. To je bio poticaj da se krene s redovitim izlaženjem židovskih glasila, novina, koje govore o aktualnim zbivanjima u židovskoj zajednici u Hrvatskoj i svijetu. Također zahvaljujući natječajima Ministarstva kulture, Vladina Savjeta za nacionalne manjine i Gradskoga ureda za kulturu pojedinci objavljuju knjige, i stručne i beletristiku. No tu se ne primjenjuje nikakva privilegija ili pozitivna diskriminacija koja bi jednoj maloj skupini davala prednost pred nekim drugim zajednicama. Želim istaknuti da Židovska vjerska zajednica Bet Israel jedina u cijeloj regiji ima židovsku osnovnu školu Lauder Hugo Kon, a u planu je i osnivanje gimnazije. Svake se godine obilježava i Dan europskoga židovskog naslijeđa koncertima, predavanjima, izložbama, filmovima. Zahvaljujući Filmskome festivalu tolerancije publika može upoznati suvremeni židovski život uz održavanje brojnih edukativnih radionica, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu veoma je aktivna katedra za judaizam. Također studenti teoloških fakulteta u Zagrebu slušaju kao obvezatni predmet predavanja iz judaizma, i to primjerice na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, na baptističkome fakultetu “Matija Vlačić Ilirik” kao i na karmelićanskome Sustavnom studiju duhovnosti. Bet Israel ima i mješoviti pjevački zbor “Mihael Montiljo” koji njeguje židovsku 11


NOVOSTI glazbu, a od devedesetih godina u Zagrebu sustavno djeluje Hrvatsko-izraelsko društvo koje se ističe svojim iznimno kvalitetnim programima i okuplja brojnu židovsku i nežidovsku publiku. Desetak je godina djelovala u Hrvatskoj i međunarodna židovska kulturna scena Bejahad dovodeći u Hrvatsku, na poticaj dr. Vladimira Šalamona, istaknute umjetnike, pisce i filozofe iz cijeloga svijeta. Nažalost, Zagreb još nema spomenik žrtvama Holokaustu, nadajmo se da će se to uskoro promijeniti nakon što je ljetos završio natječaj za podizanje takvog spomen-obilježja. Veleposlanstvo Države Izrael također daje svoj doprinos kulturnome životu u Zagrebu dovodeći iz Izraela sjajne plesne i kazališne predstave, glazbenike i prezentirajući veoma zanimljive filmove, igrane i dokumentarne. Kao i u nekim drugim europskim zemljama u posljednje se vrijeme nažalost osjeća snažno jačanje ekstremne desnice, na djelu su mnogi pokušaji revidiranja povijesti, uporaa ustaških simbola nije stavljena izvan zakona, tolerira se ono što se nikako ne bi smjelo tolerirati. Nedavno je umro jedan od najvećih intelektualaca u Hrvatskoj. izdavač, urednik, novinar i publicist Slavko Goldstein. Ispraćen je na posljednji počinak ne samo uz ignoriranje državnih institucija nego je do izražaja došla huškačka antisemitska gomila pa je čak i iz redova crkve na društvenoj mreži objavljeno sljedeće: “Radosna vijest, jedan Židov manje”, i tomu slično, poput tvrdnje da je umro jedan od najvećih neprijatelja Hrvatske. Međutim, objektivna i konstruktivna kritika negativnih pojava u društvu nije izraz neprijateljstva prema državi u kojoj se živi nego je dužnost svakoga intelektualca reagirati na negativne pojave u društvu i zahtijevati i predlagati promjene. U praksi očito vladaju neka druga pravila. Ipak, kritičko mišljenje pripada slobodi čovjeka, a ne lažnome domoljublju u čijoj agendi nema ni dobrote ni poštenja pa ni civiliziranoga 12

dijaloga. Zlouporaba etničkoga nadjačava etičko i to vodi ka kulturi zaborava i agresiji pojedinaca i skupina. I zato ostaje pitanje: ne živimo li danas kao židovska manjina u paralelnome svijetu s većinskim narodom? ììì

Dana 1. lipnja 2017. Europski je parlament donio rezoluciju kojom poziva države članice da prihvate i primjene radnu definiciju antisemitizma koju je donio International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA, Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust). Od 31 države članice IHRA-e njih 24 su članice Europske unije. Austrija, Rumunjska i Ujedinjeno Kraljevstvo već su prihvatile radnu definiciju, a u rujnu je to učinila i Njemačka.

RADNA DEFINICIJA ANTISEMITIZMA Svrha je ovoga dokumenta osigurati praktičan vodič za identifikaciju antisemitskih incidenata, sakupljati podatke o njima, kao i poticati uvođenje i jačanje pravne regulative kojom bi se suzbijao antisemitizam. Radna definicija: “Antisemitizam je specifičan odnos prema Židovima koji se može definirati kao mržnja prema njima. Riječ je o usmenim, pismenim i fizičkim manifestacijama te mržnje koje su usmjerene prema Židovima i nežidovima i/ili prema njihovoj imovini, prema institucijama i vjerskim objektima židovskih zajednica.” Osim toga, takve manifestacije mogu biti usmjerene i protiv države Izrael, koja se smatra židovskim kolektivitetom. U antisemitskim se napadima često optužuje Židove za urotu s ciljem da se našteti čovječanstvu. Često se i antisemitski obrasci koriste kako bi se Židove optužilo zbog toga “što nam stvari idu tako loše”. Antisemitizam se iskazuje u govoru, pisanju, slikovnim

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

oblicima te u raznim drugim prilikama, a koristi se krivo postavljenim stereotipima kao i tobožnjim negativnim karakternim obilježjima. Suvremeni primjeri antisemitizma u javnome životu, medijima, školama, radnim sredinama, kao i vjerskome životu mogu uključivati (ali se ne moraju svoditi samo na to), ako se uzme u obzir cjelokupni kontekst: – Pozivanje na, pomaganje ili opravdavanje ubijanja ili ugrožavanja Židova u ime radikalne ideologije ili ekstremnoga krila neke vjerske zajednice. – Stvaranje lažnih, dehumaniziranih, demonizirajućih ili stereotipiziranih optužbi protiv Židova kao naroda ili Židova kao društvene grupe. Optužbe takvoga tipa su osobito (ali nisu i jedine!) mit o svjetskoj židovskoj zavjeri ili tvrdnje da Židovi vladaju medijima, ekonomijom, strukturama vlasti ili drugim društvenim institucijama. – Optuživanje Židova kao naroda za stvarna ili izmišljena nedjela koje su počinili neki Židov kao pojedinac ili neka grupa Židova, ili čak za djela koja su počinili nežidovi. – Osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama (primjerice, plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskog rata (Holokaust). – Optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere Holokausta. – Optuživanje židovskih građana neke zemlje da su lojalniji Izraelu negoli vlastitoj državi, ili da postoje navodni prioriteti Židova diljem svijeta koji su im važniji negoli interesi njihovih vlastitih država. Načini na koje se antisemitizam manifestira kada se optužbe povežu s državom Izrael mogu uključivati: – Osporavanjem Židovima prava na

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

samoopredjeljenje, tvrdnjom da je postojanje države Izrael rasističko po svome karakteru. – Prihvaćanjem dvostrukih standarda zahtjevima da se Izrael ističe ponašanjem koje se ne očekuje ni od jedne druge demokratske države. – Korištenjem simbola i slika koji se povezuju s klasičnim antisemitizmom (primjerice, tvrdnje da su Židovi ubili Isusa ili optužbe za ritualna umorstva) kako bi se okarakterizirali Izrael ili Izraelci. – Uspoređivanjem današnje izraelske politike s nacističkom. – Stavom da su Židovi kolektivno odgovorni za djela države Izrael. Međutim, kritiziranje države Izrael slično onomu kakvo se upućuje bilo kojoj drugoj državi ne može se smatrati antisemitizmom. Antisemitska nedjela smatraju se zločinom kada su tako definirana zakonom (primjerice: u nekim zemljama poricanje Holokausta ili raspačavanje antisemitskih tiskovina). Antisemitskim se zločinima smatraju napadi na ljude i imovinu – kao što su zgrade, škole, mjesta molitve i groblja – koji su izabrani zato što jesu ili se smatra da je riječ o Židovima ili židovskoj imovini ili su na bilo koji način povezani sa Židovima. Antisemitska diskriminacija je onemogućavanje Židova da imaju ista prava kao i drugi građani (što je u mnogim zemljama suprotno zakonu, odnosno zajamčena je jednakost svih bez obzira na vjeru i naciju) ììì

NOVOSTI jom i izbjegavanjem odgovornosti, ocijenio je Piotr Cywinski, direktor Državnoga muzeja Auschwitz-Birkenau, naglasivši da je to povijesno mjesto dokaz dokle može dovesti ljudska mržnja i izostanak reakcije na zlo. “Svjedočimo ponovnomu rađanju najgorih vrsta populizma i ksenofobije... i to jako uznemiruje”, rekao je novinarima Cywinski, koji je od 2006. direktor muzeja u poljskome mjestu Oswiecimu. Upravo je Auschwitz “dokaz do čega može dovesti mržnja”, naglasio je Cywinski na međunarodnome seminaru za novinare, istaknuvši da Muzej “pokušava prikazati mehanizam zla koje se ovdje dogodilo kako bi se ljudi potaknuli da razmisle i analiziraju svoju odgovornost danas”. A danas s moralnoga stajališta, kaže, uopće nema sumnje da je stanje “znatno gore” nego što je bilo uoči Drugoga svjetskog rata. Objašnjava da je tada bio rat, pomaganje Židovima se kažnjavalo smrću, a informacije su se sporo širile. “Danas znamo sve, i to u realnome vremenu. Nismo u ratu. A u smislu pomoći ne događa se mnogo više nego onda”, kazao je. Cywinski je rekao da Muzej Auschwitz-Birkenau uz seminare za novinare organizira i brojne druge konferencije i skupove, za mlade, učitelje i profesore, sudce i policajce, diplomate, pa čak i zatvorenike. Memorijalni centar organizira skupove i u drugim gradovima i zemljama. Genocid počinje riječima

Direktor muzeja u Auschwitzu ozbiljno upozorio Europu: “Stanje je gore nego uoči Drugog svjetskog rata.”

Pawel Sawicki iz Ureda za medije, koji je novinare proveo kroz Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau, istaknuo je kako genocid ne počinje ubojstvima.

Europa i svijet suočavaju se s ponovnim rađanjem populizma i govorom mržnje, antisemitizmom, ksenofobi-

“Sva nedjela počinju riječima”, rekao je. Izostanak reakcije na riječi akcelerator je svega što slijedi.

Za Pawela Sawickog njegovi suradnici kažu da je bio vodič kroz notorni logor smrti velikomu broju šefova država, premijera, slavnih. Ali o tome ne smije govoriti. Smije i želi govoriti o onome čemu je namijenjen Ured za edukaciju u Auschwitzu – o odgovornosti ljudi – te tu poruku želi posebno prenijeti novinarima jer, kako kaže, snaga medija je golema i stoga sedma sila mora biti svjesna svoje moći. Muzej Auschwitz-Birkenau je od 2001. do 2016. ostvario velik porast broja posjetitelja. Godine 2001. bilo ih je nešto manje od pola milijuna, a lani nešto više od dva milijuna. Među njima i 11 750 iz Hrvatske. Na ulazu u Auschwitz I najviše je mladih koji bivši koncentracijski logor posjećuju u okviru obrazovnoga programa. Oni čine do 65 posto ukupnoga broja posjetitelja. Uz njih, brojne su i skupine turista koje vode dobro educirani vodiči na 17 jezika. “Nijedan muzej ne može pružiti ovakvo iskustvo jer posjet Auschwitzu nije kao posjet Muzeju Holokausta u Washingtonu ili Jad Vašemu jer je ovo autentično mjesto. To nije muzej o nečemu što se dogodilo daleko, nego ovdje”, kaže Sawicki. Djelatnici muzeja posjetitelje žele navesti da se upitaju o svojoj pojedinačnoj odgovornosti. “Najvažnija zadaća za nas u edukacijskom centru je naučiti ljude odgovornosti, ukazati im da smo svi mi promatrači zla i da uvijek imamo izbor”, kaže Sawicki. Pojedinci odlučuju hoće li ostati pasivni ili djelovati. Stoga je cilj edukacijskoga centra s jedne strane predstaviti povijesne podatke i činjenice, ali i posjetiteljima ukazati na osobne priče preživjelih jer na taj se način dehumanizirana masa žrtava pretvara u osobnu priču, a žrtva dobiva identitet. 13


NOVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Svjetski židovski kongres pokreće međunarodnu kampanju zbog ustašluka u Hrvatskoj Gordan Duhaček

M

enachem Z. Rosensaft američki je pravnik i aktivist židovskoga podrijetla rođen 1948. u Bergen-Belsenu u Njemačkoj. Njegovi su roditelji uspjeli preživjeti nacističke logore smrti, što je značajno odredilo njihov kasniji društveni i politički angažman u SAD-u, kao i angažman njihova sina.

“Empatija je ljudima prvi pokretač”, smatra Cywinski. Od 14. lipnja 1940., kada je prva skupina od 728 poljskih političkih zatvorenika dovezena u logor, do njihova oslobođenja 27. siječnja 1945., u Auschwitz je deportirano 1,3 milijuna ljudi, među njima 1,1 milijun Židova, kojih ih je stradalo više od milijuna, najviše iz Mađarske i Poljske. Ukupno je u Holokaustu ubijeno šest milijuna Židova. Njemačka najveći donator Kako bi i budući naraštaji mogli nešto naučiti dolaskom u bivši logor smrti, potrebno je očuvati sve nepokretne i pokretne objekte, što je ogroman posao, a njegov je opseg prije osnivanja Zaklade Auschwitz-Birkenau 2009. godine “bio iznad naših financijskih mogućnosti”, kazao je direktor.

nija, Švicarska, Italija, Izrael i Rusija. Među privatnim donatorima nalazi se i Zaklada Stevena Spielberga, redatelja poznatoga filma o Holokaustu “Schindlerova lista”" za koji je i Branko Lustig kao producent 1993. dobio Oscara. Konzervatorskim radovima potrebno je sačuvati, među ostalim, 45 ciglenih baraka, 22 drvene, 21 malu i šest velikih promatračnica, 3800 kovčega, 110 000 cipela i 4500 umjetničkih djela, kao i konzerve u kojima je bio otrovni plin ciklon B te 390 komada prugaste odjeće. Memorijal ima i oko dvije tone kose žrtava, koja se međutim, kako je zaključeno nakon brojnih rasprava, neće konzervirati nego ostaviti prirodnim procesima.

Cilj je zaklade bilo prikupljanje 120 milijuna eura za konzervatorske radove, a danas joj nedostaje još samo osam milijuna nakon što je svoj doprinos dalo 36 država i privatnih donatora.

Osnovna ideja konzervatorskih radova jest očuvanje potpune autentičnosti mjesta, pa su oni iznimno skupi. "Nama je čuvanje autentičnosti mjesta temelj bilo kakve druge aktivnosti", naglašavaju u muzeju.

Najviše je dala Njemačka – 60 milijuna eura, SAD 15 milijuna, Poljska 10 milijuna, te između 5 milijuna i milijuna eura Francuska, Austrija, Velika Brita-

Uz to je plan utemeljiti novi edukacijski centar, novi centar za posjetitelje i novi izložbeni centar. Kada je riječ o izložbenome centru, ideja je

14

da se posjetitelji pri ulasku ne vraćaju u prošlost, nego da im se ukaže na glavna pitanja koja si ljudski rod treba postaviti danas. Potrebno je pokazati kako je prvo postojala golema frustracija na koju su se nadogradili propaganda i populizam, potom se prikazao neprijatelj i počelo je istrebljenje. “Želim da si svaki posjetitelj postavi pitanje – u kojem smo trenutku sada?” kazao je direktor Cywinski. Nijekanje Holokausta Ima i onih koji negiraju Holokaust. Njima muzej nudi pregršt argumenata onoga što se zbivalo u Auschwitzu. Cywinski kaže kako su negatori Holokausta danas drukčiji nego oni osamdesetih i devedesetih godina. Tada su se uglavnom htjeli promovirati iako su znali da ono što govore uopće nije točno. “Današnji negatori imaju jezik brži od pameti”, naglašava Cywinski, ali ističe da postoji dublji i ozbiljniji problem, u nekim dijelovima i zemljama Afrike i Bliskoga istoka. “Tamo se negiranje ne samo prihvaća, nego i potiče. Tamo je problem dublji”, rekao je. (Hina)

Rosensaft je dugogodišnji aktivist koji se bavi sjećanjem na Holokaust, bio je blizak suradnik nobelovca Eliea Wiesela, dugogodišnji je član američkoga Vijeća za sjećanje na Holokaust, sudionik u mirovnom procesu između Izraela i Palestine te profesor prava na prestižnim američkim sveučilištima. Ovaj ugledni američki Židov ujedno je i glavni pravnik-savjetnik Svjetskoga židovskog kongresa (WJC), organizacije osnovane 1936. koja danas predstavlja židovske zajednice i više od stotinu zemalja svijeta, uključujući i Hrvatsku. Misija WJC-a je, između ostaloga, braniti prava i interese židovskih zajednica i pojedinih Židova diljem svijeta, pomoći u osiguranju njihove sigurnosti, zagovarati njihove interese prema vladama i međunarodnim organizacijama, promovirati međuvjerski dijalog, očuvati sjećanje na holokaust itd. Predsjednik WJC-a je ambasador Ronald S. Lauder, a glavni ravnatelj je Robert Singer koji je ovoga svibnja posjetio Hrvatsku. No, konkretan povod za intervju s Menachamom Z. Rosensaftom bio je članak koji je nedavno objavio na utjecajnome američko-židovskom portalu Tablet, u kojemu je upozorio da “Hrvatska bezočno pokušava sakriti svoje zločine u holokaustu”. U ekskluzivnome intervjuu za Index Rosensaft je najavio kako Svjetski židovski kongres organizira međunarodnu kampanju koja će se pozabaviti situacijom u Hrvatskoj i fašizacijom

društva na koju neki upozoravaju, dok je drugi poriču. Što je pokrenulo vaš interes za situaciju u Hrvatskoj kada je riječ o valu revizionizma o kojemu ste pisali za portal Tablet? Zapravo, mnogo prije nego što sam se fokusirao na sadašnji revizionizam oko Holokausta u Hrvatskoj, postao sam osjetljiv na većinom nepoznatu povijest progona i masovnoga ubijanja Židova, Srba i Roma u NDH-u tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije mnogo godina dok sam istraživao o kolaboracionistima i sudionicima u provođenju Holokausta koji nisu bili Nijemci, naletio sam na zloglasnoga fra Tomislava Filipovića, poznatoga kao fra Sotona, hrvatskoga franjevca koji je bio jedan od najvećih sadista u Jasenovcu. Njegovo divljaštvo i okrutnost za mene su slični onome SS-ova doktora Josefa Mengelea u Auschwitzu i komandanta u Plaszowu, Amona Goetha, dakle jasnim personifikacijama apsolutnoga zla. Kada sam naletio na fra Tomislava Filipovića, htio sam saznati više o ustašama. Ono što je na mene ostavilo najveći dojam jest to da su ustaše – koji su bili među najentuzijastičnijim i najbrutalnijim

poklonicima genocidne ideologije nacista – sami provodili ubojstva Židova i Srba, neovisno o uputama ili zajedno sa snagama njemačke vojske ili SS-a. Nakon toga smo moja supruga i ja postali prijatelji s Tamar Rothmueller Hirschl, talentiranom slikaricom koja je rođena u Hrvatskoj i čiji je otac ubijen u Jasenovcu. Ona je kao dijete preživjela Holokaust u Zagrebu skrivajući se s majkom. Tamar mi je opisala antisemitizam ustaša kako ga je vidjela i doživjela tijekom i poslije rata. Što se tiče najnovijih događaja, duboko sam impresioniran hrabrošću hrvatske Židovske zajednice koja je odbila sudjelovati u prethodnim dvjema vladinim komemoracijama Holokausta zbog neuspjeha da zauzme snažan stav protiv povijesnoga revizionizma i ponovne pojave ustaša u Hrvatskoj. Znakovito je da Hrvatsku ne tretirate kao izuzetak od pravila, nego kao dio šireg trenda u istočnoj Europi. Kako objašnjavate uspon povijesnoga revizionizma u novim istočnim članicama Europske unije? Revizionizam oko Holokausta postao je duboko uznemirujuć nusproizvod 15


NOVOSTI općega uspona neofašističkih, ako ne i neonacističkih pokreta diljem Europe. Trend je započeo sa strankom Jobbik u Mađarskoj i Zlatnom zorom u Grčkoj, ali vidimo ga podjednako i u snažnoj izbornoj podršci koje su dobili AfD u Njemačkoj, Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj i Slobodarska stranka u Austriji. Većinu vremena za vrijeme sedam desetljeća od Drugoga svjetskog rata ekstremno desni su politički pokreti sa svojim ultranacionalističkim i ksenofobnim ideologijama ostajali na političkoj margini u svojim zemljama. Proteklih su godina izišli iz sjene i žele biti prihvaćeni kao legitimna politička snaga. S obzirom na to da masovne ubojice baš i nemaju dobru reputaciju, ovi pokreti i stranke žele se osloboditi svojih povijesnih uloga kao sudionici, ili u slučaju ustaša, aktivni protagonisti u genocidu i drugim zvjerstvima koja su se dogodila tijekom Drugoga svjetskog rata. Kako bi to postigli, oni ili prihvaćaju, veličaju i repliciraju diskriminatorni stav svojih ideoloških prethodnika ili pak poriču da su ultranacionalisti. Ili jednostavno iskrivljuju, umanjuju ili trivijaliziraju povijesne činjenice. Kada je riječ o Hrvatskoj, mora se naglasiti da ustaše, odnosno njihovi suvremeni poštovatelji nisu dio vlade niti su, u ovom trenutku, značajna politička snaga. Današnja je hrvatska vlada daleko od toga da se može opisati reakcionarnom ili neofašističkom. S druge strane, ključni je problem u tome što hrvatske vlasti pokazuju nevoljkost da uvjerljivo – naglasak je na “uvjerljivo” – osude sve one koji slave ustaše i njihovu reinkarnaciju. Neizbježna posljedica odobravanja ili nesuprotstavljanja ultranacionalističkim sentimentima je često vrlo grub revizionizam oko Holokausta, ne nužno zbog otvorenoga antisemitizma, nego kao način da se opere povijesni imidž ustaša. Kako se Hrvatsku percipira među američkim Židovima? Zna li svijet o problemu revizionizma u Hrvatskoj? Amerikanci većinom, ne samo američki Židovi, znaju relativno malo o Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije, a ono malo što znaju većinom je povezano s ra16

tovima i zločinima iz 1990-ih. Vjerojatno je ista stvar i za većinu država izvan Balkana. Ni većina dobro obrazovanih ljudi ne zna za nacističku saveznicu NDH-a koji su osnovali fašističke ustaše i na čijem je čelu bio Ante Pavelić i u kojoj su ubijene stotine tisuća Srba, deseci tisuća Židova i Roma. Auschwitz-Birkenau, Treblinka, Bergen-Belsen i Babi Jar postali su simboli Holokausta, no mali broj ljudi zna za Jasenovac, kao i za to da je bio jedan od najstrašnijih centara ubijanja u Drugome svjetskom ratu. Jasenovac zaslužuje reputaciju “Auschwitza Balkana”. Od kritične je važnosti da međunarodna zajednica razumije kako se Holokaust provodio diljem Europe pod nacističkom okupacijom i u većini zemalja koje su stale na stranu nacističke Njemačke te da Nijemci nisu bili jedini počinitelji genocida u Drugome svjetskom ratu. Institucije poput Muzeja Holokausta u Washingtonu i Jad vašema u Jeruzalemu pokrenule su značajne obrazovne inicijative u vezi toga. Osobno sam kao predsjedavajući povjerenstva za postavku u Muzeju Holokausta u devedesetima s uspjehom preporučio da Jasenovac bude uključen među najvažnije logore smrti u Drugome svjetskom ratu u muzejskoj Dvorani sjećanja. Napisali ste da bi hrvatska Židovska zajednica trebala dobiti više međunarodne podrške u ovoj vladajućoj političkoj klimi u Hrvatskoj. Imate li namjeru staviti tu temu na agendu Svjetskoga židovskog kongresa? Već smo u procesu organiziranja međunarodne kampanje koja će skrenuti pozornost na revizionizam oko Holokausta u Hrvatskoj i na pokušaje rehabilitacije ustaša. Svrha ove kampanje nije napasti Hrvatsku, nego baš suprotno – pomoći Hrvatima da prepoznaju mračan period svoje povijesti i da odgovarajuće prepoznaju i obilježavaju sjećanje na žrtve Jasenovca i drugih koncentracijskih logora ustaša. Hrvatski će vas nacionalisti nesumnjivo optužiti da ste “antihrvatski nastrojeni” i da “mrzite sve hrvatsko” jer ste pisali kritički o ustašama i onome što se događa u Hrvatskoj. Kako odgovarate na to?

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Jedina svrha pisanja članka je bila promocija povijesne istine. Nemam ništa protiv Hrvatske ni Hrvata. Baš obratno, Hrvatsku smatram prelijepom zemljom s ponosnom poviješću, a posebno cijenimo snažne bilateralne odnose Hrvatske i Izraela. Istovremeno, osuđujemo i odbacujemo te pozivamo sve vlasti i pristojne ljude svugdje ne samo da osude iskrivljavanje i poricanje zločina i pokolja počinjenih tijekom Holokausta, nego i da kategorički odbace one koji su bili odgovorni za te zločine protiv čovječnosti. U tu kategoriju spadaju njemački nacisti, od Hitlera pa do SS-ovaca koji su vodili koncentracijske i logore smrti. To je i francuska policija koja je hapsila i deportirala Židove iz Francuske pod nacističkom okupacijom u Auschwitz i druge centre ubijanja. To su i nacistički kolaboracionisti u Nizozemskoj, Belgiji, Ukrajini, Mađarskoj, Srbiji, baltičkim državama i drugdje, te naravno ustaše u Hrvatskoj. Naš cilj je zbližiti Židove i Hrvate. Međutim, to se može postići samo ako hrvatske vlasti, ali i hrvatsko društvo u cjelini osude bilo kakvu novu pojavu mržnjom ispunjenoga ekstremizma iz prošlosti te osiguraju sjećanje i komemoraciju svih onih koji su ubijeni ustaškom rukom. Kada biste bili u prilici savjetovati hrvatsku vladu u vezi s ovim temama, što biste im rekli? Što Hrvatska može učiniti bolje kada je riječ o tamnim stranama svoje nacionalne povijesti? Potaknuo bih hrvatske vlasti da formiraju međunarodno povjerenstvo sastavljeno od uglednih povjesničara koji bi sa stručnim autoritetom izradili izvještaj u vezi s događajima u Hrvatskoj tijekom Holokausta te da stanu iza tih nalaza, neovisno o mogućim političkim posljedicama. Od kritične je važnosti da takvo povjerenstvo uključuje i predstavnike svih relevantnih dionika, uključujući hrvatsku Židovsku zajednicu, kao i predstavnike ili potomke drugih etničkih skupina koje su bile žrtve ustaša. Savjetovao bih i da pokrenu obrazovne programe na svim razinama, od srednjih škola preko sveučilišta do društvenih skupina svih vjera i nacionalnosti, u vezi sa zločinima protiv čovječnosti koje su

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

počinili ustaše u ime hrvatskoga naroda. Pozivamo ih da ne trivijaliziraju i minimiziraju ulogu ustaša u Drugome svjetskom ratu, nego da suprotno tomu osude i odbace ponovni uspon ustašluka, neovisno o političkim kalkulacijama. Zanimljivo je da naglašavate kako se kampanja protiv Tita i partizana koristi kako bi se rehabilitirali njihovi neprijatelji u Drugome svjetskom ratu. Što mislite o narativu da su nacistički i ustaški režim zapravo isti kao komunistički režim u Jugoslaviji? Zagovornici tog narativa tvrde da su i NDH i Titova Jugoslavija bili “totalitarni režimi”... Ne branim Titov režim, ni bilo koji komunistički režim od optužbi da su bili, kako vi kažete, “totalitarni” te da su kršili građanska i ljudska prava. Ali to je daleko od počinjenja genocida. Ustaše su ubile stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Već ta činjenica njihovu radikalnost stavlja u drugu kategoriju. Diljem istočne i srednje Europe postoje težnje da se izjednače nacizam i komunizam. No činjenica je, da optužbe koje možete staviti na račun komunističkih režima nisu ni približno strašne kao zločini protiv čovječnosti koje je počinila nacistička Njemačka sa svojim sudionicima. Također, ne smijemo nikad zaboraviti da su komunisti i partizani koje je vodio Tito spasili i zaštitili mnoge Židove i druge koji su trebali postati žrtve nacista i ustaša. Imate fascinantnu životnu priču, a vaši su roditelji preživjeli Holokaust. Kako je to utjecalo na vaš javni angažman i na teme koje su vam postale važne? Moj roditelji bili su posebni po tome što nisu dopustili Nijemcima da ih dehumaniziraju. U Auschwitz-Birkenauu moja je majka iskoristila svoje medicinsko znanje kako bi spasila Židovke od plinskih komora, a u Bergen-Belsenu je sa skupinom drugih zatvorenika uspjela na životu održati 149 židovske djece tijekom brutalne zime 1945. i usred grozne epidemije tifusa. Nakon oslobođenja Bergen-Belsena, moj je otac postao vođa preživjelih i nastavio je obnašati tu ulogu sljedećih pet godina, tijekom kojih je Bergen-Belsen postao najveći centar za izbjeglice u Njemačkoj. Moji su se rodi-

NOVOSTI telji upoznali odmah nakon oslobođenja Bergen-Belsena, zaljubili se, vjenčali i ja sam rođen u svibnju 1948. Nikad nisu bili ispunjeni gorčinom, nego su uvijek gledali naprijed, s mnogo suosjećanja i empatije. Naučio sam od njih da je pomaganje drugima obveza, a ne teret. Dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel bio je važna osoba u vašem životu. Kako je on utjecao na vašu filozofiju sjećanja na Holokaust? Wiesel je bio moj mentor, učitelj i, iznad svega, jedan od mojih najbližih prijatelja preko pedeset godina. Jedno od njegovih najvećih postignuća je to, što je u svijest čovječanstva usadio ne samo sjećanje na Holokaust, nego i njegovu ljudsku dimenziju. Naučio me je da sve žrtve genocida i zločina protiv čovječnosti zaslužuju da ih se sjeća ne samo kao apstraktnih brojki, nego kao ljudi koji su bili živi. Za njega je najvažnija lekcija Holokausta bila potreba da se borimo protiv svih oblika netrpeljivosti, ksenofobije i mržnje te da tišina nije opcija. Na sveučilištu Columbia u New Yorku predajete o zakonu genocida. Što je to? Kao što znate, genocid u NDH-u proveden je u skladu s proglašenim rasnim zakonima. Kako objašnjavate potrebu da se kodificiraju pravila za genocid? Zakon genocida je novija pravna disciplina, kao što je i razvoj međunarodnih zakona koji se tiču zločina protiv čovječnosti. Zločini protiv čovječnosti postali su važni prvi put u kolovozu 1945., u povelji Međunarodnoga vojnog suda koji je zasjedao u Nürnbergu 1945. – 1946. Tada je sudac američkoga Vrhovnog suda, Robert H. Jackson, koji je bio glavni američki tužitelj na suđenjima u Nürnbergu, jasno izrazio stav da su masovna ubojstva i masovni zločini kršili principe međunarodnoga prava i prije nego što se formulirala optužba “zločina protiv čovječnosti”, a optuženi su to znali. Jednako je važan i zaključak koji je u 1946. iznio Gustav Radbruch, njemački pravni stručnjak i ministar pravosuđa u ranim godinama Weimarske republike. On kaže da su diskriminatorni zakoni Trećega Reicha bili nevažeći od samoga

njihova začeća. Prema Radbruchu, “karakter zakona nedostaje u svim onim propisima koji su ljudska bića tretirali kad da nisu ljudi i uskraćivali im ljudska prava”. Radbruchov je stav bio taj da su svi takvi propisi – a to uključuje i rasne zakone NDH-a – bili “primjeri ozakonjene nepravde” te stoga nevažeći otpočetka. Drugim riječima, autori svih rasnih zakona iz 1930-ih i 1940-ih u Njemačkoj, Francuskoj ili Hrvatskoj znali su da ti zakoni krše osnovne principe međunarodnoga prava, a isto su znali i svi koji su te zakone provodili. Efraim Zuroff je poznata javna osoba iz židovske zajednice te je i on bio prilično kritičan u vezi s onim što se događa u Hrvatskoj. No postoji jedna tema oko koje se vas dvojica žestoko ne slažete, a to je Srebrenica. Možete li objasniti koja je razlika u mišljenju između Zuroffa i vas? Imam veliko poštovanje prema Efraimu Zuroffu i Centru Simon Wiesenthal. Važno je i naglasiti da Zuroff ne poriče ubijanje oko osam tisuća bosanskih muslimana u Srebrenici, muškaraca i dječaka starosti od 12 do 77 godine te da to smatra užasnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Ne slažemo se oko toga je li to što se dogodilo u Srebrenici genocid ili ipak ne. Zuroff smatra da nije, ja sam pak uvjeren da se po zakonu u Srebrenici dogodio genocid. Genocid nije apstraktan i fleksibilan filozofski koncept, nego zapravo prilično usko definiran pravni izraz koji je kodificiran 1948. u UN-ovoj Povelji o sprečavanju i kažnjavanju genocida kao ubijanje članova neke skupine “s namjerom da se uništi, u cjelini ili dijelom, ta nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva”. Međunarodni sud pravde 2007. presudio je da su “zločini počinjeni u Srebrenici bili počinjeni sa specifičnom namjerom da unište djelomično skupinu muslimana u BiH, te kao takvi su ti zločini predstavljali genocid”. Postoje i razne presude Međunarodnoga tribunala za bivšu Jugoslaviju koje su došle do istog zaključka. Ove sudske presude su nedvojbene i konačne. (Indeks.hr) 17


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Svi imaju obvezu paliti hanukiju. Poslije paljenja svijeća pjevaju se obredne pjesme.

Hanuka

Petkom se hanukija pali prije šabatnih svijeća, a završetkom Šabata, poslije havdale.

Aleksandar Srećković

N

akon smrti Aleksandra Velikoga, grčko je carstvo podijeljeno među njegovim generalima. Palestinom su najprije upravljali Ptolomejevići iz Egipta, ali kasnije je potpala pod Siriju kojom su u to vrijeme vladali Seleucidi. Vladavina Antioha Epifanesa bila je osobito teška za Židove, s obzirom na to da je on provodio politiku asimilacije, kojom se trebalo postići jedinstvo kraljevstva, uništavajući pritome lokalne kulture i religije. Pridržavanje židovskih zakona i običaja bilo je protuzakonito, a hram je pretvoren u pogansko svetilište. U godinama 165. – 163. svećenik Matatias potaknuo je pobunu koju je vodio njegov sin Juda, nazvan “Makabejac” (iz hebrejskoga: makabe, “čekić”) koja je imala izuzetan uspjeh. Antiohova je vlast bila suzbijena, a sve zemlje Judeje i Izraela oslobođene od seleucidske vlasti. Makabejci (također poznati kao Hašmonejci) vladali su uspješno tijekom stoljeća, uspostavljajući znatnu političku moć Izraela u regiji. Izrael je pao pod vlast Rima u 63. st., iako tek poslije gotovo trideset godina otpora. Talmudski traktat Šabat 21b govori o čudu ulja, dok je traktat Šabat 23b opisao zakone o paljenju svijeća. Zašto osam dana? Neki izvori kažu da je trebalo osam dana da se napravi čisto obredno ulje za hram, a drugi kažu da je trebalo osam dana za one koji su bili u kontaktu s mrtvim tijelima da ponovno postanu ritualno čisti. Hanuka, što znači “posvećenje”, sjećanje je na pobjedu Makabejaca, očišćenje i ponovno posvećivanje Hrama nakon pobune. Detalje o događaju možemo naći u pričama o Makabejcima iz Talmuda i Megilat Antiohus. Knjiga o Makabejcima spada među nekanonske tekstove koji se nazivaju apokrifom. U 18

Talmudu se priča dalje razrađivala pri čemu je naglasak bio na čudu koje se dogodilo tijekom ponovnoga posvećivanja Hrama. Poslije protjerivanja Seleucida u Hramu je preostala jedna posuda čistoga obrednog ulja za paljenje hramske menore s količinom koja je bila dostatna za jedan dan i jednu noć. Međutim, čudom je menora gorjela osam dana i noći, koliko je vremena trebalo da se proizvede novo, čisto obredno ulje, što je bio znak Božjega prihvaćanja ponovnog posvećenja Hrama poslije Seleucidskoga oskvrnuća. Tako je Hanuka postala poznata kao blagdan svjetla, a jedan je od njegovih ključnih simbola hanukija, svijećnjak s osam krakova (uz jedan dodatni krak za šamaš) koji je tako postao svojevrsnim simbolom pobjede vjere i simbol lojalnosti Božjim zapovijedima. Običaji za Hanuku Postoje dva temeljna aspekta svjetlosti Hanuke. Prvi je pirsumei nisa i znači “objaviti čudo”, što u ovome slučaju znači upaliti poseban svijećnjak za Hanuku – hanukiju – na mjestu gdje je svi mogu dobro vidjeti, poput prozora ili na otvorenome. Drugi aspekt, lešem micva, znači da je paljenje učinjeno kako bi se izvršila vjerska zapovijed te se ne smije koristiti u bilo koju drugu svrhu. Svjetlost koju dobijemo od paljenja hanukije ne smije se koristiti kao izvor svjetlosti za rad, čitanje i sl. Danas nam uz sve pogodnosti električne rasvjete taj aspekt izgleda malo čudan, ali u staro doba, kad je standardno osvjetljenje bilo uljnim lampama ili svijećama, na taj se način htjelo izbjeći zapostavljanje vjerske zapovijedi, jer bi ljudi ionako navečer zapalili svijeće kako bi mogli boraviti u domu i obavljati večernje poslove te

bi tako mogli zaboraviti da je obveza paljenja svijeća u doba Hanuke i vjerska zapovijest. Također se plamen svijeća iz hanukije ne smije koristiti za paljenje čega drugoga, na primjer cigarete. Uz osam svijeća dodana je jedna pomoćna, šamaš, sluga, koja je vidno odvojena od drugih svijeća. Nju možemo koristiti za paljenje drugih svijeća ili za neku drugu svrhu. Na hanukiji je šamaš uvijek postavljen tako da se vidno odvoji od preostalih osam svijeća. Postojale su mnoge rasprave u vezi s hanukijom: s koje se strane treba paliti, palimo li odmah svih osam svijeća ili počnemo s jednom svijećom pa svaki dan dodajemo jednu više (rasprava između rabina Šamaja i rabina Hilela) te koliko najmanje vremena svijeće moraju gorjeti? Danas slijedimo mišljenje rabina Hilela da se prvo pali jedna svijeća i svaku večer dodaje jedna više. Svijeće bi trebale gorjeti najmanje pola sata. Paljenje svijeća počinjemo od prve svijeće zdesna, prije čega izgovaramo blagoslove: Blagoslovljen da si Ti, Gospode Bože naš, Kralju svemira, koji si nas posvetio zapovijedima svojim i obvezao nas da upalimo svijeće za Hanuku. Blagoslovljen da si Ti, Gospode Bože naš, Kralju svemira, koji si učinio čuda očevima našim u dane one i u vrijeme ovo. Prve noći Hanuke izgovaramo i blagoslov Šehehejanu: Blagoslovljen da si Ti, Gospode Bože naš, Kralju svemira koji si nas poživio i održao i doveo do toga da doživimo ovaj trenutak. Svake sljedeće večeri, novu svijeću stavljamo lijevo od svijeće upaljene prethodnu večer i svake večeri se broj svijeća povećava za jednu.

U sinagogi se svjetiljka Hanuke pali na južnome zidu. U svakodnevnim molitvama, u svakoj Amida dodajemo Al Hanisim, a taj dio dodajemo i u blagoslovu poslije jela. U jutarnjim molitvama recitira se puni Halel. Dreidel Iako nema formalnu povezanost s Ha-

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA nukom, dječja igra zvrkom – dreidelom je u aškenaskoj tradiciji neraskidivo povezana s ovim praznikom. Dreidel ima četiri strane, svaki s hebrejskim slovom: N ‘nun’, G ‘gimel’, H ‘hei’, Š ‘šin’. Slova predstavljaju riječi hebrejske rečenice Nes gadol haja šam, “Veliko se čudo dogodilo tamo” (U Izraelu kažu “ovdje” [po] i koriste slovo P ‘pei’ umjesto šin.) Za igru je potrebno imati dreidel i jednu posudu. Svaki igrač počinje s deset do petnaest uloga (orasi, grožđice, novčići, bilo što). Na početku igre svaku igrač stavlja u posudu po jedan ulog. U slučaju da je u posudi ostao samo jedan ulog ili je ispražnjena svaki igrač odmah dodaje po jedan ulog u posudu. Zatim po redu

svaki igrač zavrti dreidel jednom. Rezultati koji se mogu dobiti, prema slovu na strani koja je okrenuta gore kad se dreidel zaustavi su sljedeći: Slovo N ‘nun’, jidiš: ništ, ništa – igrač ne čini ništa. Slovo G ‘gimel’, jidiš: ganc, sve – igrač uzima sve uloge iz posude. Slovo H ‘hei’, jidiš: halb, pola – taj igrač uzima pola uloga iz posude. Slovo Š ‘šin’, jidiš: štel, staviti – taj igrač mora dodati još dva uloga u posudu. Igra je gotova kada jedan igrač osvoji sve uloge.

Što čudo čini velikim: Rabbi Soloveitchik o čudu Hanuke Rabin Aaron Golscheider / prevela Anja Grabar

N

es gadol haja šam, “Veliko se čudo dogodilo tamo.” Ove prekrasne riječi predstavljene su inicijalima nun (‫)נ‬, gimel ( ‫)ג‬, he ( ‫)ה‬, šin ( ‫)ש‬, koji se nalaze na dreidelu, a odnose se, naravno, na čudo Hanuke. Moše stoji pred gorućim grmom i svjedoči čudu. Grm gori, ali ne izgara. U odgovoru na to čudo, Moše kaže: “Vidim velik prizor” (Šemot 3:3). Rabi Josef Soloveitchik pita: “Zašto Moše to nije nazvao čudom (nes)? Zašto on jednostavno kaže: ‘Vidim nešto veliko’?” Iako je Moše bio svjestan toga da svjedoči čudu, to nije ono što ga je zaintrigiralo. Ono što je Mošea zapanjilo bila je poruka koju je čuo. To je bio velik prizor iz jednoga razloga: jer je Moše odgovorio na Božji poziv. Vidjeti nešto natprirodno nije impresioniralo Mošea. Gorući grm bio je ‘velik’ u njegovim očima i njegovu srcu jer je u toj nevjerojatnoj interakciji Moše preuzeo novi izazov i okrenuo svoj život u posve novom pravcu. Taj je trenutak bio trenutak promjene. Moše je prihvatio novu misiju.

Rabi Soloveitchik je poučavao: “Nije uvijek potrebno da događaj bude čudesan kako bi bio velik, i nije svako čudo samo po sebi velik događaj.” Događaj je velik samo ako se dogode sljedeće stvari: ako potakne promjenu, ako ima utjecaj na čovjeka, ako njime započne novo vrijeme i ako proizvede velike stvari. Je li događaj čudesan ili prirodan, nije najvažnije. Bez obzira na to koliko čudesan događaj bio, on je vrlo “malen” ako je potrošen uzalud. To učenje govori izravno o velikome čudu Hanuke. Događaji Hanuke bili su veliki jer su proizveli promjenu židovskoga naroda. Židovi su dokazali ne samo da mogu poraziti jakoga protivnika na bojnome polju, već i da mogu očistiti duhovnu nečistoću cijele populacije, naroda koji je potonuo duboko u nečistoću duše i zagađenje duha. Događaji u danima Hanuke inspirirali su promjenu. Život nije ostao isti kao prije. Tijekom dana Hanuke Židovi su iskoristili novu priliku koja im se ponudila: duhovno oživljavanje te ponovno

posvećenje vrijednostima vjere i predanome životu – to je istinski velika stvar. Židovski je narod sudjelovao u nacionalnome posvećenju Tori i tradiciji. “Ponovno posvećenje” najznačajnija je stvar Hanuke. Mudraci su čekali cijelu godinu prije no što su Hanuku nazvali blagdanom. Zašto nisu blagdan proglasili odmah nakon velikih čuda pobjede u ratu protiv jačih i bočice ulja koja je 8 dana gorjela u menori? Mudraci su čekali kako bi vidjeli je li ta promjena trajna, je li židovski narod uistinu promijenio svoj život. Tek tada, kad su vidjeli da je Hanuka imala utjecaj koji je donio promjenu u život naroda, odlučili su da je to velika stvar, vrijedna toga da se slavi zauvijek. Židovi su u danima Hanuke bili heroji, ne samo na bojnome polju, već i u obnavljanju i snaženju svoje vjernosti Bogu i Tori. Dok slavimo te događaje iz godine u godinu, i mi bismo također trebali težiti tomu da tu odvažnost i hrabrost primijenimo u svojim vlastitim životima. 19


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Jednim trikom do boljeg latkesa

Ilan Halimi

Shannon Sarna / preveo Vatroslav Ivanuša

Evaine Le Calvé Ivičević

Vaša mama i baka nisu bile u pravu.

G

eneracije židovskih majki učile su nas da kada radite latkes, nakon što naribate krumpir, morate iscijediti što je više moguće tekućine kako bi latkes ispao dobar. Pa, nakon što pomiješate ribani krumpir, luk, jaja i maces brašno, primite se cijeđenja. Pa cijedite još malo. I onda prije samog prženja, ocijedimo još jedanput, čisto da budemo sigurni. Ali što ako vam kažem da su sve te generacije mama i buba bile u krivu? Sjednite prije negoli se povrijedite i poslušajte me. Prošle sam godine imala sreće svjedočiti jutarnjem prženju latkesa glavnoga kuhara Billa Telepana, nositelja Michelinove zvjezdice, iz poznatoga restorana Telepan u New Yorku. I dok je pržio, odao mi je nekoliko svojih tajni, među ostalim, i da on ne istisne svu tekućinu. Bila sam skeptična prema tome, ali ja nemam restoran ocijenjen Michelinovom zvjezdicom, pa sam otišla kući da isprobam njegovu metodu i recept, koji je također uključivao i veći omjer luka u odnosu na krumpir. I vidi ti to, chef je bio u pravu. Ako ostavite nešto škrobaste tekućine u mješavini, začudit će vas koliko će kremast i vlažan ispasti vaš latkes. Čak je i moj otac, koji je inače majstor za latkes, bio impresioniran. Dakle, da, i dalje biste trebali iscijediti nešto tekućine, ali nemojte se pretrgnuti da je iscijedite do kraja. Još ste uvijek skeptični? Isprobajte pa nam javite kako je ispalo. Dakle, evo što je glavni kuhar s Michelinovom zvijezdicom naučio jednu finu židovsku djevojku o prženju latkesa: 20

Bill je rekao da želite u mješavini zadržati prirodni krumpirov škrob, no također trebate ukloniti višak tekućine. Nakon što pomiješa sve sastojke za latkes, on pusti smjesu da odstoji 5-10 minuta. Zatim je iscijedi, umiješa jaja s preostalim krumpirovim škrobom, i doda to natrag u krumpir. Nemojte istisnuti previše tekućine: ja sam cijedila tekućinu svaki put kada sam oblikovala latkes, ali Bill mi je rekao da to ne činim, jer će latkes biti suh. Umjesto toga, lagano oblikujte latkes koristeći dlanove ili žlicu kako biste vlagu zadržali u njemu, i tako ćete dobiti lakši i kremozniji latkes. Za Billa luk je ključ, on se koristi omjerom 1 mali luk na svakih 700 grama crvenoga krumpira. Kada sam preko vikenda isprobala ovaj omjer, moj je tata odmah rekao: “odlično, sjajan okus luka”, pa mislim da je Bill time stvarno pogodio. Drugi je ključni element dodavanje dovoljno soli, u samu mješavinu za latkes, te još malo nakon što izađu iz vrućega ulja. Premda 2 žličice soli na 700 grama krumpira može izgledati puno, Bill je istaknuo da krumpir zapravo apsorbira

sol pa je potrebno staviti malo više kako bi se istaknuo okus. Latkes po receptu chefa Billa Telepana, za 6 latkesa Sastojci: 700 g krumpira (crvenoga) 1 mali luk 2 jaja 2 žlice brašna 2 žličice soli Upute: Koristeći veliki otvor na ribežu, naribajte krumpir i luk u zdjelu za miješanje. Iscijedite ribani krumpir i luk, pa spremite vodu od krumpira. Nakon što se voda iz krumpira slegne, izlijte vodu i sačuvajte škrob koji se spustio na dno. Istucite jaja i dodajte ih škrobu te dobro pomiješajte. Dodajte brašno i sol i sve umiješajte. Pržite u tavi za prženje ili u wok tavi, u obilnoj količini biljnoga ulja sve dok ne budu zlatno-smeđi i hrskavi izvana i dobro kuhani iznutra.

Ilan Halimi. Njegovo ime već deset godina predstavlja simbol užasa antisemitizma u Francuskoj. Mučili su ga zato što je bio Židov. Ubili su ga zato što je bio Židov. 13. veljače 2006. Ilan Halimi pronađen je u pariškome predgrađu, uz željezničku prugu, kako leži gol, krpom začepljenih usta i ruku vezanih lisicama. Bio je živ, točnije na rubu života. Preminuo je u kolima hitne pomoći dok su ga prevozili u bolnicu. Glava mu je bila obrijana, tijelo pokriveno tragovima opekotina, ozljeda nanesena nožem... Njegovo je tijelo nosilo dokaze mučenja koje je pretrpio nakon što ga je grupa kriminalaca otela i držala tijekom skoro tri tjedna u podrumu zgrade u naselju Pierre-Plate u Bagneuxu, gradiću u predgrađu Pariza. Tijekom suđenja koje je uslijedilo, 27 optuženika su dobila zlosutni naziv

– “grupa barbara”. Vođa grupe Youssouf Fofana je osmislio plan otmice, vrbovao “čuvare” i izabrao djevojku koja će poslužiti kao “mamac”. Fofana je također odabrao žrtvu – Ilana Halimija ‒ zato što je Ilan, sukladno njegovu antisemitskom svjetonazoru, bio “Židov, dakle bogat”, te je namjeravao iznuditi veliku svotu novca od Ilanove obitelji. Fofana je 2009. godine osuđen na 22 godine strogog zatvora, a otada je napadom na čuvare zatvora produžio kaznu za dodatne tri godine. 2011. godine, pet godina nakon tragične smrti Ilana Halimija, u Bagneuxu je u sjećanje na nedužnoga mladića otkrivena spomen-ploča na kojoj je pisalo : “Ilan Halimi, žrtva barbarstva, antisemitizma i racizma”.. No, spomen-ploča koja se nalazi u mirnome gradskom parku u centru grada razbijena je u svibnju 2015.. Taj je čin, čiji počinitelji naža-

lost nisu otkriveni, izazvao zgražanje stanovnika i političkih dužnosnika. Tada je gradonačelnica Bagneuxa, gospođa Marie-Hélène Amiable, odmah dala ukloniti slomljeni spomenik i postaviti novu ploču. Međutim, vandali nisu dugo mirovali – u noći s 30. listopada na 1. studenoga 2017. spomen-ploča Ilanu Halimiju ponovno je oskrnavljena. U priopćenju koje ga je dala za javnost gradonačelnica Marie-Hélène Amiable izjavila da je spomenik 1. studenoga osvanuo “pokriven antisemitskim natpisima, uvredama i prostotama”. Policija još traga za počiniteljima. Tako je, nakon užasne Ilanove smrti, ovaj put na djelu moralno mučenje kojemu, izgleda, nema kraja. Na zahtjev njegove majke, a uz pomoć Židovske agencije, smrtni su ostaci Ilana Halimija 2007. pokopani u Jerusalemu, u groblju Givat Šaul. 21


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Sjećanje na Lily Ebstein Priredila Evaine Le Calvé Ivičević

M

arie-Émilie Ebstein ‒ Lily, doživjela je tragičnu sudbinu. Dirljiva priča o toj mladoj djevojci iz Mulhousea dugo je ostala nepoznata, a na vidjelo je izišla zahvaljujući angažmanu njezina rođaka Davida-Daniela Gersona, čiji su napori urodili plodom ‒ njezin joj je rodni grad odao počast. Jedna je ulica po njoj dobila ime, njezini crteži krase “maramu grada Mulhousea”, a učenici srednje škole “Albert Schweitzer” krenuli su proučavati njezin život. Grad Mulhouse nekoć je bio poznat po tekstilnoj industriji, posebice po tvornicama tvrtke Dollfus-Mieg et Cie koje su zauzimale čak 75 ha gradskoga prostora, tzv. “DMC” četvrt. U sklopu urbanoga oživljavanja te četvrti Mul22

house je 9. lipnja 2017. trima ulicama dao imena žena koje su imale različite uloge u proizvodnji tekstila. Među njima je i ime Marie-Émilie Ebstein ‒ Lily. Rođena je 2. kolovoza 1920. u Mulhouseu u kojemu je provela cijelo djetinjstvo. Upravo je ondje postala učenicom Više djevojačke škole za primijenjenu umjetnost, u kojoj je 13. srpnja 1939. stekla diplomu s ocjenom “vrlo dobar” iz predmeta industrijski i tehnički dizajn, cvijeće, priroda, krojenje i šivanje. Lily je bila darovita, a posebno je voljela crtati cvijeće, krajolike i portrete. U kolovozu 1939. Lily je s obitelji napustila voljeni grad kako bi pronašla utočište u Vichyju. No, taj grad u srpnju 1940. postaje centar Višijskoga

režima, u kojemu četveročlana obitelj nije uspjela naći siguran zaklon. 6. kolovoza 1943. cijela je obitelj uhićena tijekom zajedničke racije Gestapoa i francuske policije. Ebsteinovi su najprije prebačeni u njemački vojni zatvor u Moulinsu, u departman Allier, a mjesec dana kasnije slijedi tragično putovanje. Prva je postaja logor Drancy, blizu Pariza, da bi 7. listopada 1943. konvojem br. 60 bili deportirani u Auschwitz. Označena brojem 4757, Lily je poginula u 23. godini, 12. listopada 1943. u koncentracijskome logoru Auschwitz, zajedno s ostalim članovima obitelji ‒ ocem Julesom, majkom Jeanne i bratom Raymondom. Tako se mlada modna dizajnerica rođena u Mulhouseu 1920. ubraja među

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

400 žrtava Holokausta iz toga grada, te među milijune Židova stradalih diljem Europe. Početkom ovoga stoljeća Lilyn je rođak David-Daniel Gerson, koji je deportaciju izbjegao zahvaljujući tome što ga je majka sklonila kod jedne nežidovske obitelji, nakon majčine smrti pronašao kartonski kovčežić s četrdesetak Lilynih crteža jako dobro očuvanih iako nisu bili zaštićeni. Pronašavši crteže svoje prerano preminule rođakinje Marie-Émilie, David Gerson nije mogao odložiti kovčežić, a da ništa ne poduzme. U spomen na Lily i “sve one koji ništa nisu ostavili iza sebe”, David-Daniel je sve poduzeo da “čudom pronađeni” crteži njegove rođakinje budu izloženi te da javnost sazna za njih. Nakon što je nekoliko puta doživio neuspjeh u pokušajima da ostvari svoj naum, David-Daniel, koji živi na području pariške regije, odlučio je poći u Mulhouse i ispričati Lilynu priču Jean-Françoisu Kelleru, kustosu u Muzeju tiskanja na tekstilu. Lilyni su se crteži silno svidjeli gospodinu Kelleru koji je nekoliko najljepših predstavio u sklopu jedinstvene izložbe “Histoire de femmes” (Povijest kroz ženske priče) koju je osobno postavio i koja se održavala od listopada 2015. do studenoga 2016. Tom je prigodom J.-F. Keller radu Lily Ebstein posvetio scenski vrlo upečatljivu vitrinu. Nakon izložbe je David-Daniel Gerson muzeju darovao crteže mlade žene. Duboko ganut potresnom sudbinom Lily Ebstein i ljepotom izloženih crteža, gradonačelnik Mulhousea Jean Rottner je odmah na otvorenju predložio da jedna ulica bude nazvana njezinim imenom. Tu su ideju podržali i stanovnici Mulhousea koji su na internetskoj platformi Mulhouse ̶ to ste vi (Mulhouse c’est vous) smjestili ime Lily Ebstein na sam vrh liste budućih imena ulica u četvrti DMC. Gradsko je vijeće potvrdilo odluku u ožujku 2017.

Marama koja oživljava kreacije Lily Ebstein Kako bi oživio motive Lilynih crteža, grad je za ovogodišnje izdanje svoje suvenir-marame odlučio lokalnoj umjetnici Sandrine Ziegler-Munck povjeriti osmišljavanje kreacije inspirirane crtežima Lily Ebstein. Tom modernom šarenom maramom odaje joj se dirljiva počast. Nastojanja oko oživljavanja sjećanja na Lily upotpunit će projekt na kojemu trenutno rade dvije profesorice srednje škole “Albert Schweitzer” sa svojim učenicima 3. razreda. Naime, tijekom cijele godine provodio se edukativni projekt iz područja književnosti i povijesti na temu života Marie-Émilie Ebstein, od njezina rođenja pa sve do tragične smrti. Svi su učenici 3. razreda uključeni u projekt u sklopu kojega su posjetili četvrt u kojoj je živjela obitelj Ebstein, gradsku sinagogu u kojoj ih je primio rabin Hayoun, Arhiv grada Mulhousea i Muzej tiskanja na tekstilu. Vrlo je dojmljiv bio njihov susret s Davidom-Danielom Gersonom koji im je omogućio pristup obiteljskome arhivu. U ožujku 2017. učenici su također posjetili Auschwitz uz potporu pariškoga Memorijala holokausta.

emitirala dokumentarnu emisiju o spomenutim događajima pod nazivom Pronađeni cvjetovi Lily Ebstein, u kojoj su sudjelovali David Gerson, Jean-François Keller te profesorice i učenici srednje škole “Alberta Schweitzer”. Emisija je dostupna na poveznici https://www.franceculture.fr/emissions/la-fabrique-de-lhistoire/vies-dejeunes-filles-24-les-fleurs-retrouveesde-lily-ebstein. Marie-Émilie Ebstein pridružila se tako kolektivnome sjećanju na osobe poput Anne Franck, Hélène Berr i Charlotte Salomon, darovite mlade djevojke kojima su barbari oduzeli život, baš kao i na sve one koji će ostati nepoznati zbog nedostatka svjedočanstava o njihovu životu.

Dana 24. listopada 2017. nacionalna je radijska postaja France Culture 23


RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

tom području.

Emanuel Israel Dadon– novi vojnik iz Zagreba u Izraelskoj vojsci rabin dr. Kotel Da-Don cionalne pionirske jedinice Utvrda i osmatračnica1 Palmaha2 i Lehija.3 “Nahal” je akronim za pionirsku ratničku omladinu, koja je bila među prvim useljenicima u zemlju Izrael. Cilj Nahal Garinima4 bio je opskrba vojnika velikim količinama vojnih sredstava, kao i opskrba osnovnim potrepštinama potrebnima za osnivanje kibuca i novih zajednica. Glavno sjedište Nahala uključivalo je i vojnu brigadu Nahal i civilni Nahal Garin. Nahal je bio sastavljen uglavnom od vojnika iz različitih izraelskih pokreta mladih. Stekli su veliko divljenje zbog visoke razine motivacije.

D

ana 19. 11. 2017. Emanuel je u Izraelu počeo služiti vojni rok koji će trajati približno tri godine. On je rođen u Jeruzalemu i tamo je pohađao prvi razred gimnazije. Oduvijek je bio jako vezan uz Izrael pa njegova odluka da tamo služi vojsku nije bila iznenađenje. Emanuel se odlučio za specijalnu jedinicu koja se zove Sajeret Nahal i koja je dio Nahal brigade. Jako je sretan što su ga primili. Mi smo kao roditelji podržali njegovu odluku, iako smo, naravno, zabrinuti, a posebno Agi, no vjerujemo da će to puno pridonijeti njegovu životu. Sjećam se da sam, kad sam završio svoj vojni rok u Izraelu, bio sasvim drugi čovjek, puno ozbiljniji, zreliji i odgovorniji. Želim napisati nekoliko riječi o jedinici za koju se Emanuel odlučio. Nahal (hebr. , Noar Ḥalutzi Loḥem; Pionirska borbena jedinica mladih) je vojna borbena jedinica. Nahal brigadu osnovao je David Ben-Gurion 1948. godine, kao prirodni nastavak tradi24

Približno 108 zajednica, kibuca i naselja, nastalo je preko Nahala. Namjena je tih naselja bila da ojačaju granice Izraela. U godinama poslije Šestodnevnoga 1 Utvrda i osmatračnica (hebr.: ‫לָּדְגִמּו הָמֹוח‬‎, translit. homa u’migdal), bio je način kojim su se koristili cionistički useljenici u Mandatnoj Palestini tijekom arapske pobune 1936. – 1939. Osnivanje novih židovskih naselja zakonom je ograničavala mandatna vlast, ali su Britanci uglavnom prešutno odobravali akcije Utvrda i osmatračnica kao sredstvo protiv arapske pobune. Tijekom te kampanje osnovano je širom zemlje oko 57 židovskih naselja, uključujući 52 kibuca i više mošavima. Zakonska osnova za to bio je turski otomanski zakon koji je bio na snazi tijekom mandatnoga razdoblja, a po kojemu se ne smije rušiti nelegalno izgrađena građevina ako ima dovršen krov. 2 Palmah (hebr.: ‫ח"מלפ‬‎, akronim od Plugot Maḥac (hebr.: ‫ץחמ תוגולפ‬‎), dosl. “udarne snage”) su bile elitne borbene jedinice Hagane, ilegalne vojske Jišuva (židovske zajednice) u vrijeme britanskoga mandata za Palestinu. 3 Lehi ( hebr.: ‫לארשי תורח ימחול – י"חל‬‎‎, Borci za slobodu Izraela – Lehi) je bila cionistička paravojna organizacija koju je osnovao Avraham (“Jair”) Stern u Mandatnoj Palestini. Priznavali su da im je cilj istjerati britansku vlast iz Palestine primjenom sile, dopustiti neograničeno useljavanje Židova i stvaranje židovske države, “nove totalitarne hebrejske republike”. 4

Garin – “ćelija” širega pokreta socijalne skrbi mladih.

Vojnici Nahal brigade

rata, Nahal je imao vitalnu funkciju u osiguravanju tih područja od napada susjednih neprijatelja. Nahal brigada (borbena brigada) kasnije je prebačena iz Glavnoga zapovjedništva i danas je neovisna trupa. Nedavni razvoj Nahal brigada je jedna od pješadijskih brigada. Međutim, u zadnjemu je desetljeću Nahal prošao mnogo temeljnih promjena. U brigadi su oformljena tri smjera vojnoga služenja. Najpoznatiji je smjer poput ostalih pješadijskih brigada (padobranska, Golani i Givati brigada) te uključuje oko četiri mjeseca osnovne obuke i oko četiri mjeseca napredne obuke u izraelskoj pustinji, u borbenim jedinicama, pograničnim jedinicama i zapovjednim garnizonima.

IZRAEL Memorijalni centar Nahal, Pardes Hana

Od svog osnutka Nahal je sudjelovao u svim velikim ratovima i imao ključnu ulogu tijekom Prvoga i Drugoga libanonskog rata. Na kraju naprednoga treninga regruti se kvalificiraju kao IDF ratnici nakon što završe: 1. Jednotjedni rat: Intenzivna jednotjedna ratna simulacija na terenu. Regruti će biti u borbenom stanju pripravnosti tijekom cijele vježbe, i to pod punom opremom u svakome trenutku, tijekom cijeloga tjedna. Bit će namjerno podvrgavani ekstremnome lišavanju sna, vrlo ograničenim količinama hrane i fizičkome iscrpljivanju kako bi se pripremili za ekstremne uvjete rata. Od regruta će se tražiti da u praksi prođu obuku protiv toplotnih udara i pothlađivanja. Pustinjske će temperature drastično varirati od dana do noći. Za to se vrijeme od regruta očekuje da svladaju intenzivne marševe pod punom vojnom opremom i oružjem. Regruti će provoditi brojne intenzivne vježbe gađanja, uključujući vatrenu potporu tenka i artiljerije, gdje je to dostupno. Nakon “jednotjednoga rata”, regrut će steći znak Nahal rat-

nika koji ga kvalificira kao vojnika IDF-a spremnoga za borbu. 2. Marš beretki: 70+ kilometara noćnoga marša pustinjskim planinama. Marš se izvodi pod punom opremom i u punoj taktičkoj brzini, a obično završava na Masadi. Nakon toga regruti dobivaju svoju zelenu beretku na svečanosti kod Memorijalnoga centra Nahal. Od 2013. godine Nahal je razvio novi oblik vrlo napredne obuke namijenjene kvalificiranim borbenim kadrovima. Nakon napredne obuke, vojnike se podvrgava sljedećoj razini specijalne obuke u kombinaciji s nadzorom granica. Tijekom toga razdoblja vojnici će proći kroz naprednu obuku urbanoga ratovanja, naprednu navigacijsku obuku, terensku obuku borbe na otvorenome i u planinama, obuku borilačke

vještine krav maga i vatrogasnu vježbu uz potporu topništva, tenkova, posebnih snaga i zračnih snaga. Pojedini će vojnici biti poslani na specijalističke tečajeve, uključujući: vozački tečaj, rastjerivanje nereda i trening s nesmrtonosnim streljivom, tečaj taktičkoga gađanja i školu preciznoga gađanja (snajpera). Gadsa’’r (Izviđački bataljun), u kojemu je Emanuel, služi kao odred specijalnih snaga te brigade. Vojnici koji žele služiti u tome elitnom bataljunu moraju proći petodnevni gibuš, fizički i mentalno naporan test sličan “paklenome tjednu” (otprilike 1 od 4 završi tjedan, a 1 od 8 bude primljen u program obuke), nakon čega ih se raspoređuje u specijalizirane programe obuke. Vojnici toga bataljuna prolaze kroz dodatnih 8 mjeseci krav maga treninga, gradskih borbi, navigacije, kamuflaže, padobranstva i ostalih specijalnih smjerova obuke. U razdobljima sukoba niskoga intenziteta zaduženi su za hvatanje državnih neprijatelja i služe kao protuterorističke jedinice, vrše prepade na skrovišta i kuće terorista. Gadsa’’r Nahal je 2010. dobio nagradu glavnoga stožera IDF-a za najbolju borbenu jedinicu.

Vojnici Nahal brigade raspoznaju se po svijetlozelenim beretkama. Brigada je sastavljena od 4 bataljuna aktivne službe – 50, 931, 932 i 934 Gadsa’’r (hebr. izviđački bataljun). Nahal djeluje po principu rotacije na najnestabilnijim izraelskim granicama (Libanon, Sirija i Gaza), kao i na područjima Zapadne obale. Zaduženi su za redovne operacije nadziranja i promatranja granica, protuterorističke operacije i nadziranje pobune na Zapadnoj obali, kao i za taktičku jurišnu podršku policijskim operacijama na

Amblem Nahal brigade

Svećanost preuzimanja zelene beretke

25


RIJEČ IZRAEL RABINA

J

oš kao dijete znao sam da ću jednoga dana napustiti svoj dom u Zagrebu i otići u Izrael služiti vojsku, no nisam ni slutio da će taj dan doći tako brzo. Hvala Bogu da imam podršku moje obitelji koja me podržava na svakome koraku kojim koračam svijetom, ali moram vam priznati da mi je najveća motivacija i pravi uzor moj stariji brat Emanuel koji je prvi iz moje obitelji odlučio ostaviti dom, napraviti alija i ojačati svoj židovski identitet. Emanuel bi dolazio kući svakih nekoliko mjeseci i svaki mu se put sve više na licu izražavala pamet, hrabrost i muškost pa sam si rekao: “Ako još u svojim mladim danima postanem upola muško kao što je on, bit ću sretan!” Život u Izraelu nije lak, ali ljudi su topli i spremni pomoći u svemu bilo kada i bilo gdje, pogotovo ako si ostavio svoj dom i došao; puni su razumijevanja i ljubavi, ponudit će ti ugodno društvo, topli obrok i najvažnije od svega – mjesto za spavati! Hvala Bogu, snalazim se u Izraelu i zaista se radujem što živim san koji sam snio odmalena. No, nisam jedini. Upoznao sam još nekoliko momaka koji su mi sada prijatelji i koji se nalaze u istoj situaciji kao ja. Dijelimo isto iskustvo, možemo razgovarati o tome i lakše nam je jer smo jedni drugima postali obitelj. Naravno, nedostaju mi roditelji, sestra i brat, moja zajednica Bet Israel i prijatelji, no morao sam otići tako da se jednoga dana vratim pomagati svojoj zajednici i jačati židovstvo u Zagrebu. 26

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ IZRAEL RABINA

Odlazak u Izrael

Osamdeseta godišnjica rješenja “dviju država”

Aviad David Dadon

Rick Richman / prevela Dubravka Pleše Godine 1937. službeni britanski izvještaj prvi je puta predložio podjelu Mandatne Palestine. Priča o tome pomaže nam objasniti zašto arapsko-židovski sukob ostaje neriješen.

O

vo je doista epohalna godina za cionistički pokret: 120. obljetnica prve cionističke konferencije u Baselu, stota obljetnica Balfourove deklaracije, 70. obljetnica UN-ove Rezolucije o podjeli, 50. obljetnica Šestodnevnoga rata. Ali, postoji još jedna obljetnica koju treba obilježiti – 80. godišnjica Izvješća britanske Peelove komisije koja je i predložila dvije države kao rješenje problema u Palestini. Priča o Peelovu izvješću danas je uglavnom nepoznata ali vrijedna prepričavanja iz dva razloga: Prvo, to je prava povijesna saga kojom dominiraju šetorica izuzetnih ljudi, od kojih su petorica svjedočila pred komisijom: na cionističkoj strani tu su bili David Ben-Gurion, Ze’ev Jabotinsky i Chaim Weizmann, vođe ljevice, desnice i sredine cionističkoga pokreta; na arapskoj strani Haj Amin al-Husseini, jeruzalemski muftija, a na britanskoj strani Winston Churchill koji je iznio ključno svjedočenje. Vodeći američki cionist Louis D. Brandeis također je odigrao izuzetno važnu ulogu. Drugo, danas možda i važnije, ova nam priča danas pomaže da objasnimo zašto arapsko-židovski konflikt i stoljeće nakon Balfourove deklaracije ostaje nerazriješen. U studenom e1917. godine, dok je Britanija ratovala protiv Turaka na Bliskome istoku tijekom Prvoga svjetskog rata, britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour formalno je izrazio britansku

Lord Peel i Sir Horace Rumbold, predsjednik i potpredsjednik Kraljevske komisije za Palestinu nakon slušanja iskaza arapskoga Visokog odbora u Jeruzalemu 1937. godine.

podršku “nacionalnoj domovini židovskoga naroda” u Palestini. Balfourova deklaracija, naziv pod kojim je ta podrška postala poznata, izdana je nakon detaljnoga razmatranja britanske Vlade i konzultacija s britanskim saveznicima, uključujući i SAD, čiji je predsjednik Woodrow Wilson deklaraciju odobrio u listopadu 1917. godine. Godine 1922. Liga naroda uključila je Balfourovu deklaraciju u izjavu o Mandatnoj Palestini koju je Liga povjerila Britaniji a Deklaracija je time postala standardni dio međunarodnoga zakona. Palestinski Arapi odbacili su i Balfourovu deklaraciju i Mandat Lige naroda, čak i nakon što je Britanija 1923. godine odrezala veći dio Palestine, istočno od rijeke Jordan i priznala emira Abdullaha za novoga vladara Transjordana. Godine 1929. Arapi su pokrenuli nerede u Jeruzalemu, masakrirali Židove u He-

bronu i Cfatu te napadali Židove diljem zemlje. Godine 1936., tijekom znatne eskalacije nasilja, Arapi su započeli generalni ekonomski štrajk, sabotirali vlakove, ceste, telefonske linije, poticali nasilje protiv Židova, uništavali njihove usjeve i stabla te vršili gerilske napade protiv britanske mandatne vlasti. U svibnju 1936. Britanci su najavili namjeru osnivanja komisije koja će “ustanoviti glavne uzroke nereda” i dati prijedloge za budućnost. Arapsko se nasilje nastavilo tijekom listopada te je zbog toga odgođen dolazak komisije koju je predvodio Lord Peel u Jeruzalem do studenoga. Kad su članovi već bili na putu, Arapi su obznanili da će bojkotirati preporuke komisije. Shvaćajući da je u pitanju budućnost njihove nacionalne domovine, Židovi su komisiji izložili snažnu obranu cio27


RIJEČ IZRAEL RABINA nističkoga cilja u memorandumu tiskanome na 288 stranica s pet dodataka u kojemu su opisani povijest Palestine, pravni temelji Mandata i sveobuhvatni židovski uspjesi i postignuća u Palestini tijekom dva desetljeća od Balfourove deklaracije. Memorandum je isticao hitnost – nacisti su bili na vlasti već tri godine i njemačkim su Židovima oduzeta građanska prava. Memorandum je istaknuo i činjenicu da “Židovi ne žele samo neka apstraktna prava” nego “ih na to tjera silna praktična nužda”: “Uvjeti koji danas vladaju u Njemačkoj predobro su poznati i ne zahtijevaju duge opise… Ali, ne žive samo u Njemačkoj Židovi pod takvim uvjetima… Otprilike pet milijuna Židova… koncentrirani su u određenim dijelovima istočne i jugoistočne Europe … i za njih nema budućnosti i nade. Putevi bijega se zatvaraju… Jedino što ih spašava od očaja je pomisao [na židovski nacionalni dom].” Weizmann, Ben-Gurion i Jabotinsky svjedočili su pred komisijom u razdoblju između studenoga 1936. godine i veljače 1937. godine. Njihova svjedočenja, gledana zajedno, predstavljaju najsnažniju i najelokventniju moguću obranu cionizma otkako je Theodor Herzl sazvao Prvi cionistički kongres 40 godina ranije. Weizmannovo dvosatno izlaganje bilo je vjerojatno najbolje u njegovoj dugoj karijeri šefa Cionističke organizacije. “Šest milijuna ljudi... zapelo je na mjestima gdje nisu poželjni”, rekao je, suočeni sa “svijetom podijeljenim na mjesta na kojima ne mogu živjeti i mjestima u koja ne mogu ući”. Židovi su tražili “samo jedno mjesto na svijetu... na kojemu bi mogli živjeti i izraziti se u skladu sa svojom naravi te na svoj način doprinijeti civilizaciji.” Svjedočenje Ben-Guriona bilo je, ako išta, onda još snažnije. Prava Židova u Palestini, podsjetio je komisiju, ne potječu iz Mandata ili Balfourove deklaracije nego iz povijesti zabilježene u Bibliji: “Biblija je naš Mandat, Biblija koju smo mi napisali, na našemu jeziku, na hebrejskom, baš u ovoj zemlji. . . Naše je 28

pravo staro kao sam židovski narod. Tek je potvrda toga prava izražena Balfourovom deklaracijom i Mandatom. . . [Mi] ponovno uspostavljamo ono što smo već imali, ono što smo držali i što je bilo naše tijekom cijele povijesti židovskog naroda.” Red je na Jabotinskoga došao tek za vrijeme zadnjega javnog zasjedanja komisije u Londonu, 11. veljače 1937. godine. Londonske su novine izvjestile da je “stotine Židova stajalo u redu ispred Gornjega doma Parlamenta” kako bi čule to svjedočenje, a “više je ljudi vraćeno s ulaza nego ih je moglo biti primljeno”. U publici su bili i značajni ljudi poput Williama Ormsby-Gorea (novoga državnog tajnika za stanje u kolonijama) te Lady Blanche Dugdale (nećakinje Lorda Balfoura). Jabotinsky, najbolji govornik među cionistima, govorio je o nužnosti hitnoga spašavanja: “Moramo spasiti milijune, mnoge milijune. Ne znam je li riječ o zbrinjavanju jedne trećine židovskoga naroda, polovine židovskoga naroda ili četvrtine židovskoga naroda . . . ali riječ je o milijunima. . . Potpuno je razumljivo da bi palestinski Arapi više voljeli da Palestina bude arapska država br. 4, br. 5 ili br. 6 – to svakako razumijem – ali kada se arapskom zahtjevu suprotstavi naš židovski zahtjev da budemo spašeni, odnos postaje nalik odnosu apetita i skapavanja od gladi.” U dodatnome svjedočenju Weizmann se osvrnuo na zahtjeve Arapa. Po njegovu mišljenju, Arapi se neće zadovoljiti ničim manjim od potpune eliminacije Mandata. “Imaju tri kraljevstva” – Siriju, Irak i Transjordan – “s njima su izišli iz [svjetskoga] rata”, rekao je, a nama zamjeraju “ono što danas imamo u Palestini.” Govoreći o muftiji, Weizmann je upozorio da je riječ o vođi koji “ne želi da uđe ni jedan jedini Židov” i da bi daljnji britanski ustupci muftiji bili kontraproduktivn.: “Cijela je povijest Mandata i Balfourove deklaracije povijest uvjeravanja Arapa i umiljavanja Arapima ne bi li prihvatili neku vrstu kompromisa i sve je to imalo potpuno suprotan učinak. Rekli

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

su: ‘Ako jedan pogrom, dva pogroma ili tri pogroma mogu toliko postići, pričekat ćemo i pronaći pravi trenutak u kojemu ćemo uništiti [Židove]’. . . . [Njihova je pozicija oduvijek bila]: ‘Mi smo protiv Balfourove Deklaracije, mi smo protiv Mandata, ne možemo o njima ni raspravljati.’” I doista, baš su to Arapi i rekli kad su otkazivali bojkot rezultata u siječnju i kada su ipak odlučili da će svjedočiti. Muftija, koji se predstavio kao njihov vođa, obavijestio je komisiju da su Balfourova Deklaracija i Mandat potpuno van snage zbog “nepotrebnoga židovskog pritiska” na britansku vladu te zbog židovskih planova da ponovo izgrade Solomonov Hram na mjestu današnjih arapskih svetih mjesta. Izjavljujući da je Palestina već “u potpunosti naseljena”, muftija je procijenio da bi bilo nemoguće smjestiti “dva različita naroda” u jednoj državi – o čemu su ga članovi komisije i pobliže ispitali: P. Ako bi Arapi imali [državu u Palestini], bi li bili spremni u nju primiti Židove koji su već u njoj? O. To će biti ostavljeno na odluku vladi koja će biti formirana. . . . P. Misli li Njegova Eminencija da ova zemlja može asimilirati i primiti 400 000 Židova koji se danas nalaze u zemlji? O. Ne. P. Bi li neki od njih morali biti uklonjeni milom ili silom? O. Sve to moramo ostaviti budućnosti. Dana 12. ožujka 1937. godine Winston Churchill je snažno potvrdio temeljnu viziju članova komisije vezanu uz Balfourovu Deklaraciju. “Svakako je bilo zamišljeno i planirano” , rekao je, “da [Židovi] tijekom vremena [formiraju] pretežno židovsku državu” u Palestini i da bi u toj “velikoj židovskoj državi” mogli “živjeti milijuni”. Churchill je molio članove komisije: “Ne dajte da vas skrenu s vašega puta.” Tijekom mjeseci koji su uslijedili nakon što je komisija završila saslušanja,

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

njezini su članovi počeli razmišljati o podjeli Palestine. Weizmann je ispitan u vezi te i takve ideje tijekom privatnih pojavljivanja pred komisijom. Odgovorio je da službeno ne može komentirati, ali da osobno smatra da bi takav pristup mogao ponuditi put naprijed. Dana 8. lipnja 1937. godine, mjesec dana prije nego li je objavljeno izvješće komisije, Sir Archibald Sinclair, vođa britanske liberalne stranke, pripremio je večeru za Weizmanna i ključne pro-cionističke britanske vođe svih stranaka: Winstona Churchilla, Clementa Attleeja, Leopolda Ameryja, Josiaha Wedgwooda i Jamesa de Rothschilda. Tajni memorandum u kojemu su sažeti razgovori vođeni tijekom večere bilježi da je Churchill, kao i svi drugi britanski gosti osim Ameryja, izrazio “snažno protivljenje” ideji podjele: “[Churchill] je upozorio nazočne da [britanskoj] vladi nije za vjerovati. . . [Dođe li do podjele,] židovska država nikada neće zaživjeti; Arapi će odmah početi izazivati probleme a vlada će ponovo pobjeći. Ovakvom idejom samo se priprema idući krvavi rat. Jedino što Židovi mogu učiniti je ustrajati, ustrajati i ustrajati!” Dana 7. srpnja 1937. godine britanska je vlada obznanila Izvješće Peelove komisije. Izvješće na 435 stranica prati tri tisućljeća židovske povezanosti s Palestinom; smatra da su Arapi profitirali od izgradnje židovskoga nacionalnog doma kroz investicije židovskoga kapitala i zahvaljujući židovskoj ekonomskoj aktivnosti u Palestini; zabilježeno je veliko povećanje arapskoga stanovništva u židovskim urbanim područjima za razliku od gotovo nikakvog rasta populacije u arapskim gradovima poput Nablusa i Hebrona; primijećeno je da židovske bolnice i klinike služe kako Arapima tako i Židovima; prepoznata je borba Židova protiv malarije diljem Palestine od koje su svi imali koristi. Što se neprekinutoga arapskog revolta tiče, izvješće zaključuje da je njegov osnovni razlog nepomirljivo arapsko protivljenje židovskoj nazočnosti u Palestini. Stavovi arapskih vođa “nisu

IZRAEL se promijenili ni malo od onih koje su imali kad su shvatili implikacije Balfourove deklaracije”. Arapi i dalje “negiraju valjanost Balfourove Deklaracije [te] pravo Sila da povjere Mandat Velikoj Britaniji”. Ti se stavovi provode sa samoga vrha. Doista, navodi Izvješće, “najružniji element ove slike” nije terorizam usmjeren protiv Židova –“napadi Arapa na Židove, nažalost, nisu ništa novo”– nego napadi Arapa na Arape osumnjičene za preslabo prianjanje uz stavove muftije. U vezi s time, Izvješće navodi primjer: “posjet” naoružanih ljudi “uredniku jednih arapskih novina prošlog kolovoza, nedugo nakon što je objavio članke kojima pozitivno govori o odustajanju od ‘štrajka’”. “Posjet” i naoružane ljude organizirao je muftija i to nije bio izolirani incident: “Slični ‘posjeti’ organizirani su za vrijeme našega boravka u Palestini bogatim Arapima ili poslovnim ljudima za koje se vjerovalo da nisu dovoljno dali u fondove koje je utemeljila [muftijina] Arapska visoka komisija u nastojanju da nadoknadi novac Arapima koji su doživjeli štetu za vrijeme ‘nereda’. Naoružani ljudi nisu stali samo na zastrašivanju – nije poznato tko je ubio arapskoga vršitelja dužnosti gradonačelnika Hebrona prošloga kolovoza ali nitko i ne sumnja da je ubijen jer se usudio imati mišljenje drukčije od ekstremističke politike Visoke komisije. Pokušaj ubojstva arapskog gradonačelnika Haife, koji se odigrao nekoliko dana nakon što smo napustili Palestinu, također se smatra političkim.” Ukratko, komisija je otkrila da arapski nacionalizam u Palestini ne potječe od “pozitivnoga nacionalnog osjećaja” nego je “nedjeljivo vezan uz antagonizam prema Židovima”. Stoga, kada bi židovska domovina bila “daleko manja,… stavovi Arapa bili bi i dalje isti”. Umjereni dio Arapa također ne bi mogao “ublažiti”, olakšati mirno rješavanje situacije jer su, kada su glavni problemi u pitanju, i oni uvijek na strani ekstremista. Sve u svemu, komisija je bila “uvjerena da se nikakva perspektiva

trajnoga naseljavanja ne može temeljiti na umjerenome arapskom nacionalizmu. Tijekom svake prošle krize, postojala je ta ista nada i u svakom slučaju pokazala se besmislenom.” S obzirom na ovakav nalaz komisije, što je bilo za činiti? Godine 1923. Britanija je, popuštajući pred arapskim odbacivanjem Balfourove deklaracije, već Arapima bila prepustila cijelu Palestinu istočno od rijeke Jordan, područje koje je izvorno bilo zamišljeno kao dio židovske nacionalne države. Sada, suočeni s iskrenim priznanjem same komisije da Arapi nemaju namjeru odustati od ubojstava Židova, Britanija je predložila još jedan čin u svrhu smirivanja Arapa. Ova ponovna kapitulacija izražena je u planu podjele koji je izložila komisija, a čija je namjera bila zamijeniti Mandat za židovsku nacionalnu državu koja bi bila najsitnija moguća. Arapi, koji su sada posjedovali cijelu Palestinu istočno od rijeke Jordan, bili bi dodatno nagrađeni i većim djelom Palestine na zapadu. Grad Jeruzalem, s prolazom do Sredozemnoga mora, na karti ucrtan zelenom bojom i dalje bi ostao pod upravom Britanije. Što se Židova tiče, oni bi bilo ograničeni na patuljasto područje (da citiramo prikladan opis Jabotinskoga) — prenaseljenu obalnu kneževinu u kojoj ne bi bilo mjesta za daljnji prihvat židovskih izbjeglica. Reakcija pro-cionističkih britanskih javnih osoba na izvještaj Peelove komisije bila je porazna. David Lloyd George – koji je u vrijeme donošenja Balfourove deklaracije bio premijer – nazvao je Izvještaj “skandaloznim” i “žalosnim priznanjem” britanskoga poraza. Vikont Herbert Samuel, britanski visoki povjerenik za Palestinu tijekom 1920-ih oštro je kritizirao Izvještaj u Domu lordova. U Donjemu domu Parlamenta Winston Churchill, Archibald Sinclair i James de Rothschild kategorički su se protivili podjeli. U Americi, Louis D. Brandeis nagovarao je cioniste da se svom snagom suprotstave planu podjele. U pismu Felixu Frankfurteru, bliskome prijatelju i cionistu, 26. srpnja 1937. godi29


IZRAEL

U autobiografiji iz 1949. godine, Weizmann je napisao da je izvješćem Peelove komisije “arapski terorizam izborio svoju prvu veliku pobjedu” jer je uspio natjerati Britance da priznaju da je Mandat neodrživ. Bilo je “teško opisati”, napisao je, “bol i ogorčenost Židova dok su gledali kako sve strašniji Hitlerov režim guta njihove rođake u Europi dok se vrata Palestine zatvaraju kao ustupak Arapima”. Godine 1937. ipak je vjerovao da bi trebalo pristati na ponudu židovske države, čak i ako bi bila znatno manja od one zamišljene u vrijeme Balfourove deklaracije.

Debata koja je uslijedila bila je najžešća od 1903. godine, kada je Šesti cionistički kongres odbacio Herzlov prijedlog o osnivanju židovske države u Ugandi. Američka delegacija usprotivila se podjeli kao i Židovi koji su živjeli u arapskim zemljama Bliskoga istoka kao i razni delegati skloni Jabotinskome. Kongres je konačno glasao 300:158 u korist rezolucije kojom je naložio svojim vođama “da se odupru gaženju prava židovskoga naroda, a koja 30

‫רוח חדשה‬

la knjiga, započeo je u Europi Drugi svjetski rat. Tijekom 1940. godine Weizmann, Jabotinsky i Ben-Gurion otputovali su pojedinačno u Ameriku tražeći podršku za osnivanje židovske vojske koja bi se pridružila borbi protiv Hitlera. Sa svoje strane, Haj Amin al-Husseini otputovao je u nacističku Njemačku kako bi raspravljao o planovima dovođenja rata u Palestinu što je prije moguće. Godine 1941. postigao je tajni sporazum s Hitlerom, u kojem su se obvezali raditi zajedno na postizanju onoga što su nazvali “zajedničkim ciljem”: eliminaciji “židovskoga elementa” u Palestini.

ne Brandeis je napisao kako je Josiah Wedgwood, jedan od procionističkih vođa britanske stranke na večeri zajedno s Weizmannom, rekao: “Weizmann nam prodaje maglu i za vrijeme večere održane prije nekoliko dana, nekoliko kršćanskih članova Parlamenta mu [Weizmannu] je to jasno i reklo.”

U govoru na Dvadesetome cionističkom kongresu u Zürichu, koji je održan tek nekoliko tjedana poslije objavljivanja izvješća Peelove komisije, Weizmann je odbio specifičan plan, ali je apelirao na 484 delegata da odobre ideju podjele koju je nazvao “revolucionarnim prijedlogom”. Delegatima je rekao da “ako ta ponuda otvori put [prema židovskoj državi], onda ja, koji sam u posljednjih 40-ak godina učinio sve [što je bilo u mojoj moći], koji sam sve dao pokretu, onda ću i ja reći Da! i vjerujem da ćete i vi učiniti isto”. I uvijek oprezan Ben-Gurion podržao je podjelu, vjerujući da bi se mala židovska država kasnije mogla povećati, na ovaj ili onaj način.

Ruah Hadaša

su im međunarodno zajamčena Balfourovom deklaracijom i Mandatom”, ali i izražavajući “spremnost židovskoga naroda da postigne miroljubivo rješenje problema s Arapima u Palestini” te dopuštajući daljnje pregovore plana podjele. Implicitno, cionistički je pokret prihvatio rješenje dviju država. Što se Arapa tiče, oni su bez razmišljanja odbacili izvješće Peelove komisije. Neće priznati nikakav židovski suverenitet u Palestini, bez obzira na male dimenzije područja. Arapsko nasilje nastavilo se tijekom iduće dvije godine, sve dok Britanija nije izdala novu Bijelu knjigu 1939. godine u kojoj je povukla raniji plan podjele Palestine i nevjerojatnim kršenjem obveze Mandata obvezala se da će Palestinu pretvoriti u čistu arapsku državu. U nadi da će dodatno umiriti Arape, Britanci su nastavili nametati drakonska ograničenja židovske imigracije i obećali da će je potpuno prekinuti kao i znatno ograničili svako buduće Židovsko kupovanje zemlje. Tri mjeseca nakon što je izdana Bije-

Poslije Drugoga svjetskog rata, palestinski su Arapi ponovo odbacili rješenje dviju država 1947. godine (Rezolucija UN-a 181), a zatim, nakon što je utemeljena Država Izrael, odbili isto rješenje još tri puta: u srpnju 2000. godine (Izraelska ponuda u Camp Davidu), u siječnju 2001. (Clintonovo posredovanje) te u rujnu 2008. godine (Olmertova ponuda). Palestinski pregovarači već odavno znaju da nikada ne smiju koristiti frazu “židovska država”, “domovina židovskoga naroda” ili išta tome slično čime bi mogli prepoznati židovski suverenitet bilo gdje u povijesnoj Palestini. U obraćanju Generalnoj skupštini UN-a 2016. godine, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas zahtijevao je da se Britanija ispriča za Balfourovu deklaraciju i ponovio je to u obraćanju UN-u 25. 9. ove godine. Mnogo je puta ponovio da “nikada” neće priznati židovsku državu (2011., 2014. i 2016. godine). Osamdeset godina poslije prvoga predlaganja rješenja dviju država, čak i “umjereni” palestinski arapski vođe odbijaju temeljnu premisu toga prijedloga. Oni žele palestinsku državu, ali ne ukoliko je cijena priznanje židovske države. Po tome se pitanju, palestinski stav, riječima izvješća Peelove komisije “nije nimalo promijenio”.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

Centar Haife postaje najnovije mjesto druženja izraelskih hipstera Jessica Halfin / prevela Dubravka Pleše Pokret mladih ulaže silan trud ne bi li uvjerio ljude da obrate pozornost na ovaj relativno velik grad u kojemu vlada ozračje gradića.

K

oncert na otvorenome upravo je završio i središte Haife, točnije Turska tržnica prepuna je ljudi koji se žele opustiti uz hladno pivo i dobar obrok. Prije samo dvije godine toga nije bilo jer je područje tada bilo praktički napušteno, zapušteno i prepuno sumnjivih likova. Treći po veličini grad u Izraelu dao si je vremena da svede račune i razmisli te je danas pri pogledu na domaće i goste koji hrle u najnovije središte noćnoga života grada jasno da se sav uložen trud isplatio. Mladi žitelji Haife ulažu velik trud ne bi li ju uvrstili na kartu kamo je oduvijek i pripadala. U gradu koji je nekoć bio poznat isključivo po Bahajskim vrtovima, lokalitetu svjetske baštine, trebalo je uložiti značajan napor kako bi se ljude uvjerilo da obrate pozornost na svoj relativno velik grad u kojemu vlada ozračje gradića. Duh mladosti praktički je opipljiv. Jasan je u Breadi, pekari čiji je vlasnik i glavni pekar ujedno i poznati DJ; također i u Barberiji, hipsterskoj brijačnici koja klijentima dijeli craft pivo, a u kojoj subotom uvečer nastupaju opskurni bendovi. Rast i napredak bili su postupni, proces je potrajao pet godina, a u njemu je sudjelovalo i staro i mlado. Obrti koji se tamo nalaze već desetljećima i koji već generacijama prelaze od oca na sina preživjeli su mršave godine. Na ulici HaAtzmaut legendarni Bourekas Bachar HaAgala još uvijek služi svježa turska peciva i kolače kao i tijekom proteklih 50 godina. “Poštuju nas lokalni gurmani i imamo re-

Obnovljena turska tržnica u središtu Haife

dovne mušterije, a ta podrška potiče nove kupce sa svih strana svijeta da navrate i probaju naše bureke”, objašnjava radnik i praktički dio obitelji Avi Alchades.

prošle godine dodala vrata i službenu ploču, a unutrašnjost je renovirana te je sada i turisti koji prolaze onuda mogu zamijetiti i skoknuti unutra po ukusno pecivo.

Stražnji ulaz ove pekare nalazi se na ulici HaNamal, na kojoj se nalaze neki od najpopularnijih restorana. Među njima je i Libira, pub koji vole svi.

Procvat umjetnosti, glazbe i povijesti

Kršćansko-arapski pubovi i restorani izmjenjuju se a židovskima, a ekskluzivno muslimanski barovi skrivaju se svima pred očima iza muralima oslikanih fasada pokrajnjih ulica. Na takav način barovi i restorani ohrabruju interakciju različitih vrsta ljudi te ističu jedinstven duh Haife čiji su stanovnici oduvijek živjeli jedni uz druge. Pitate li zašto je ovdje suživot tako uspješan, možete očekivati sramežljive osmijehe i nesigurno slijeganje ramenima. Jednostavno, to je tako! Mala muslimanska pekarnica Ma’afiat HaBankim na ulici Banks dobar je primjer. To sićušno mjesto prodaje posebne arapske kruhove zajedno s rugelahom, čak i hamantašenima za Purim. Pekarnica je

Simbiotički odnos ne prestaje s barovima, pubovima i restoranima. Odbor za središte Haife ponovno je istaknuo značaj umjetničkih galerija, mode i butika koji prodaju nakit u ovom perspektivnome području. Podzemna scena galerija također je ovdje procvala. Osim toga, na ovome se području nudi mnoštvo živih glazbenih izvedbi tijekom cijeloga tjedna što je potaklo procvat kulturne scene u tom području. Ali, ne dajte da vas sva ova nova zbivanja prevare. Ovo je područje prepuno značajne, iako ponekad zaboravljene povijesti. Prije utemeljenja moderne Države Izrael, Otomansko je Carstvo osnovalo industrijsku luku Haifa, a britanska je mandatna vlada slijedila njihov primjer te je središte Haife pretvorila u poslovno i trgovačko središte. Mnoge zgrade u tome dijelu grada izgle31


IZRAELS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Skriven s druge strane glavne ceste u području Stare luke nalazi se povijesni znak koji ukazuje na vrata Palmer (Palmer Gate), ulaznu točku svakoga Židova koji je stigao u Izrael brodom, kako prije, tako i nakon Drugoga svjetskog rata. Bilo je to prvo mjesto u Svetoj zemlji koje bi dodirnuli, vidjeli, na kojemu bi udahnuli.

Trg Paris s Maronitskom katoličkom crkvom u pozadini

daju kao nove, a zapravo potječu iz 18. stoljeća. U proljeće cvatu naranče u kompleksu lijepoga samostana pretvorenoga u dječji dom. Nekoć je tamo bio smješten štab otomanske uprave. Samo blok dalje nalazi se katedrala sv. Louisa Kralja s kupolom, sjedište maronitskih katolika u Izraelu. S druge strane trga Paris smješten je toranj sa satom izgrađen 1790. godine koji služi i kao minaret džamije Al-Jarina. Nad njim se uzdiže moderna vladina zgrada u obliku jedra.

Gradske se vlasti nadaju da će do 2025. godine područje Stare luke, kojim sada prolazi vlak i gdje pristaju kruzeri, pretvoriti u područje nalik na trendi luku Tel Aviva s tržnicama organskih proizvoda, prodavaonicama sladoleda i restoranima na modernom drvenom doku iznad sredozemne plaže. Time bi to područje moglo postati pravim turističkim odredištem. Otvara se cijeli niz novih butik hotela kao što je privlačni Golden Crown u pripremi za budući turistički bum. Grad se pozabavio i svojim novim Metronit sustavom brzoga prijevoza koji će turiste provesti diljem grada, od glavne šetnice uz plažu sve do podnožja brežuljaka ovoga grada. Carmelit, koji je poznat kao najkraća podzemna željeznica na svijetu i najbrži način uspona na brdo iznad Haife, trebao bi, nakon požara čije se posljedice trenutno uklanjaju, ponovno biti otvoren u lipnju 2018. godine..

Grad inovacija Haifa je grad tehnologije i inovacija. Pro-

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Pečat iz vremena Prvoga Hrama otkriven u Jeruzalemu Mara Vigevani / prevela Dubravka Pleše Ulična umjetnost u Staroj luci Haife

šećete li središtem, proći ćete pokraj dvaju visokotehnoloških inkubatora, centara za poslovni razvoj za nove poduzetnike (MATI) i tri fakulteta, uključujući i izmješteni kampus Sveučilišta u Haifi. U južnome dijelu grada nalazi se Industrijski park Matam u kojemu su smješteni Google, Intel, Microsoft i mnoge druge globalno značajne tvrtke iz područja visoke tehnologije. Nikako se ne smije zaboraviti Technion – izraelski tehnološki institut smješten na vrhu brda. Technion je izraelski MIT i nepresušan izvor poduzetničkoga duha u državi. Tamar Arava iz MATI-ja objašnjava koliko je obnovi grada doprinijela ova poplava inovacija. “Haifa ima nevjerojatan potencijal za izgradnju inovativnih tehnoloških tvrtki jer je u njoj smješteno mnogo desetaka tisuća studenata koji se bave tehnologijom, znanošću i dizajnom. Moć Haife leži u njezinim ljudima. Naš se centar mijenja s novonastalim start-upovima. Osobito smo ponosni na Augury, BreezoMeter, MindOLife ali i mnoge druge. Zahvaljujući čvrsto povezanome ekosustavu tehnoloških poduzetnika, cijeli će grad profitirati od ove eksplozije visoke tehnologije.”

R

ijetka kolekcija pečata i ostataka iz vremena Prvoga Hrama baca novo svjetlo na jeruzalemski administrativni sistem i djelatnike gradskih službi toga vremena. Jeruzalemski arheolozi prikazat će javnosti rijetku zbirku pečata (bula) iz vremena Prvoga Hrama na konferenciji u Jeruzalemu ovoga tjedna. Ortal Chalaf i Dr. Joe Uziel, voditelji iskopavanja za Izraelsku upravu za starine (Israel Antiquities Authority), rekli su da je u starome Davidovu gradu pronađen velik broj drevnih pečata. Nalazište je smješteno pored Vrata Dunga staroga grada Jeruzalema. Objasnili su da nalaz svjedoči o razvijenoj administraciji u gradu tijekom perioda Prvoga Hrama. “Najstariji pečati uglavnom nose niz slika”, rekli su arheolozi u zajedničkoj izjavi. “Čini se da su se umjesto pisanja imena službenika koristili simboli koji su objašnjavali tko je potpisnik ili što je pečatio. Kasnije tijekom toga perioda, od vremena kralja Hezekije (oko 700 pr. n. e.) sve do uništenja Jeruzalema 586 pr. n. e. na pečatima se nalaze imena službenika pisana ranim hebrejskim pismom. “Zahvaljujući ovim pronalascima mnogo smo naučili ne samo o razvijenome administrativnom sustavu u gradu nego i o stanovnicima grada i onima koji su radili u gradskim službama”, rekli su arheolozi.

Sat/minaret iz vremena OtomanskogaCarstva u podnožju gradske vijećnice u Haifi. 32

IZRAEL

Poklopac kanalizacije u središtu Haife

Bule su mali komadići gline koji su u drevna vremena služili za peča-

ćenje pisama. Ako bi pismo stiglo slomljenoga pečata, to je bio znak da je otvarano prije negoli je stiglo do cilja. Iako sama pisma nisu preživjela strašan požar koji je za vrijeme uništenja Jeruzalema divljao gradom, pečati od gline dobro su očuvani zahvaljujući upravo vatri i potvrđuju da su pisma nekoć postojala te mnogo govore o njihovim pošiljateljima. Neki od pečata nose biblijska imena. Jedan spominje čovjeka po imenu “Achiav ben Menachem”, dva imena koja su dobro poznata u kontekstu Kraljevstva Izrael. Menachem je bio kralj Izraela, a iako se Achiav ne pojavljuje u Bibliji, njegovo ime nalikuje imenu Achav (Ahab), ime-

nu kralja Izraela koji se spominje u Knjizi o Kraljevima. Chalaf i Uziel su dodali da pojava imena Achav osigurava pogled u imena koja su se rabila tijekom biblijske ere i koja se pojavljuju u Judeji u vremenu poslije uništenja. Također su primijetili da su dva imena koja se pojavljuju na pečatu – Achav i Menachem – bila imena izraelskih kraljeva. “Ta su imena dio dokaza da su, poslije progonstva izraelskih plemena, izbjeglice stigle u Jeruzalem iz sjevernoga kraljevstva i dosegnule visoke pozicije u jeruzalemskoj administraciji”, rečeno je u izjavi. 33


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Izrael: zemlja mlijeka, meda i medicinskoga kanabisa Brian Blum / prevela Dubravka Pleše

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ IZRAEL RABINA

naziv zvučao strano i opasno. Gedo, kao i većina kolega iz industrije, radije koristi stvarno ime biljke – kanabis. BOL nije zainteresiran za legalizaciju rekreacijskoga kanabisa nego se bavi podizanjem kvalitete na ljekarničku razinu te unapređivanjem sustava transporta pročišćenoga ekstrakta biljke.

se bavi proizvodnjom medicinskoga kanabisa. Prvi distributer medicinskoga kanabisa u Izraelu bio je Tikun Olam koji je 2016. godine otvorio američku podružnicu. Tvrtka One World Cannabis Pharmaceuticals trenutno radi na kremi od tropskoga kanabisa kojom pokušava liječiti psorijazu, a kompanija Therapix Biosciences, izlistana na NASDAQ-u, THC-om nastoji pomoći oboljelima od Alzheimerove bolesti i Touretteova sindroma. A ima i mnogo drugih.

Kako kemijski sastav cvijeta kanabisa varira od grane do grane, tvrtke koje se bave uzgojem medicinskoga kanabisa ne koriste cijelu biljku nego izoliraju specifične molekule i njih pretvaraju u kontroliran, ujednačen lijek. To može biti prilično složeno; kanabis ima 142 različita kanabinoida – aktivne komponente – a svaki je namijenjen drugoj bolesti. Dva su najpoznatija kanabinoida THC i CBD. Prvi je psihoaktivna komponenta odgovorna za osjećaj “napušenosti”. Osim toga, pomaže i kod bolova i mučnina te je stoga tražen lijek za bolesnike na kemoterapiji. CBD pak radi na autoimunome sustavu i ima protuupalno djelovanje. Trenutno je na testiranju protiv upalnih bolesti crijeva (uključujući i Chronovu bolest te ulcerozni kolitis), a pokazao se učinkovitim u stanjima kao što su autizam, epilepsija, dijabetes i srčane bolesti. Od njega se ne postaje “napušen”.

Zaposlenica Daha života ubire kanabis

Dah života ogromna je nova tvornica, najveća na svijetu specijalizirana za proizvodnju kanabisa, a može uskladištiti dovoljno medicinske marihuane za opskrbu cjelokupnoga SAD-a.

U očekivanju dopuštenja zakonodavca, izraelska kompanija Dah života Pharma (Breath Of Life – BOL) – nastoji se pozicionirati kao najveća tvornica medicinskoga kanabisa na svijetu.

U

Nova proizvodnja BOL-a, kampus za istraživanje i razvoj u središnjemu Izraelu ima tvornicu površine 3250 m2, skladište od 740 m2 te 2800 m2 prostora za rast biljaka i laboratorija kao i polja od 92 900 m2.

kolovozu je zajednička radna grupa Ministarstva zdravstva i Ministarstva financija izdala preporuku da Izrael otvori svoj sve brže rastući posao s medicinskom marihuanom za međunarodni izvoz. Prihod na tržištu mogao bi biti čak i do 4 milijarde dolara godišnje. 34

Direktor BOL-a Dr. Tamir Gedo kaže da njegova tvrtka može uskladištiti

dovoljno medicinske marihuane za opskrbu cjelokupnoga SAD-a. Gedo procjenjuje da će BOL proizvesti 80 tona medicinskoga kanabisa godišnje. “Samo izbjegavajte naziv marihuana”, rekao je Gedo grupi novinara koji su posjetili tvornicu pod snažnim mjerama osiguranja (marihuana je i u Izraelu, kao i u mnogim drugim državama svijeta pod kontrolom države). Riječ “marihuana” koristili su agenti američke agencije za borbu protiv droga tijekom 1930-ih kako bi sam

Tamir Gedo

za autizam koji BOL trenutno provodi pod kontrolom Dr. Adija Arana, šefa neuropedijatrije u Medicinskome centru Shaare Zedek u Jeruzalemu, bit će predan FDA 2018. Ako FDA bude zadovoljna rezultatima, komercijalni bi lijek mogao postati dostupan već 2021. Medicinski se kanabis daje u obliku tableta koje se gutaju, gel kapsula s odgođenim otpuštanjem, podjezičnih tableta, kapi, masti, transdermalnih flastera i inhalatora. Medicinski se kanabis ne puši jer se pušenjem uništavaju CBD i ostale komponente, sve osim THC-a.

Zdrava konkurencija BOL nije jedina izraelska tvrtka koja

Iako se izraelska industrija kanabisa usredotočila na međunarodno tržište, i kod kuće je došlo do značajnih promjena. Prošloga ljeta 81 je liječnik završio tečaj o primjeni medicinskoga kanabisa koji organizira Ministarstvo zdravstva. Broj licenciranih uzgajivača se s 8 popeo na 80, uključujući i nekoliko kibuca. Cilj je otvoriti izraelsko tržište i omogućiti liječnicima da prepisuju preparate medicinskoga kanabisa koji će se moći podići u lokalnoj ljekarni. “Više od 30 000 pacijenata u Izraelu dobiva medicinski kanabis”, rekao je Saul Kaye iz ICAN-a novinaru ISRAEL21c. “Većina ljudi zna nekoga tko uzima medicinski kanabis. Više na tome nema stigme.”

Kako bi dobila dopuštenje američke agencije za hranu i lijekove (FDA), tvrtka poput BOL-a, utemeljena 2007. godine, mora provesti iste dvostruko slijepe kliničke testove kao i bilo koja druga tvrtka koja proizvodi bilo koji drugi lijek. Otprilike 120 testova trenutno se provodi u Izraelu, više negoli u bilo kojoj drugoj zemlji.

Kada je Mechoulam na samome početku želio proučavati kanabis, nigdje ga nije mogao nabaviti. Zato je njegov šef sa Instituta Weizmann nazvao prijatelja u lokalnoj policijskoj stanici i nabavio zaplijenjenu zalihu od 11 funti libanonskoga hašiša (koji se također dobiva iz kanabisa), koji su policajci namjeravali spaliti.

Gedo kaže da ako samo 10 posto testova koji se trenutno odvijaju u njegovoj tvornici dovedu do stvaranja lijeka koji će moći patentirati, BOL bi mogao značenjem i veličinom postati nalik na Pfizer. Test povezan s razvojem lijeka

Ovakav kreativan pristup postavio je temelj i označio početak nove industrije. Danas je jedino pitanje koliko visoko može Izrael skočiti. Svakako, četiri milijarde dolara vrijedan mogući izvoz definitivno podiže ljestvicu.

BOL-ov inhalator kanabisa

35


SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

ZAŠTO, KADA I KAKO JE PAPIAMENTU STIGAO NA KARIBE?

LADINO NA KARIBIMA? UPRAVO TAKO Jagoda Večerina

O

ve je godine tema Europskoga dana židovske kulture bila dijaspora. U jutarnjemu su programu bila predviđena tri predavanja, izložba slika mladoga slikara iz Trsta, Delphija Morpurga, kao i nezaobilazni domjenak s finim oblizekima, uz dodatni bonus: slikar Delphi toga je dana imao rođendan, pa smo dobili i finu čokoladnu tortu. Njam, njam. Program je bio prilično zgusnut. Započeo je u 11 sati pozdravnom riječju Svetlane Pozzi Klinčić, a sva su tri predavanja trebala završiti do 12 sati, jer je u to vrijeme počinjalo otvorenje Delphijeve izložbe. I tu je nastao “mali” problem – nedostatak vremena. Naime, prvo je predavanje održala Tuga Tarle o Dijaspori u kontekstu židovskoga i hrvatskoga iskustva, drugo Jasminka Domaš o Židovskome piscu u dijaspori i žudnji za životom, a nakon njih sam na redu bila ja, s temom o sefardskoj dijaspori na Karibima… Dvanaesta ura bije, oni koje je zanimala samo izložba zvone na vratima, dolaze na izložbu, šeću, razgovaraju, prolaze… Jasminka Domaš završava svoje izlaganje. Došao je red na mene, preuzimam mjesto, krećem, ali publika je već lagano u mislima na izložbi, da ne kažem na oblizekima i torti. Kako bih poštedjela muke sve one koji gladni likovne umjetnosti i/ ili hrane čekaju završetak “obveznoga” dijela programa, pokušala sam, koliko god sam mogla, skratiti svoje izlaganje. Dakle: bili jednom Sefardi, protjeralo ih iz Španjolske i Portugala, pa se oni tako nastanili i u Nizozemskoj, s nizozemskim osvajačima osvojili Karibe, jezik se pomiješao na sve moguće načine, ali to je zapravo ladino, je li… i tako… 36

to vam je to, dobar tek! Bacite usput oko i na slike slavljenika Delphija, zahvaljujući njemu imamo danas i tortu. Hvala na pažnji! Doviđenja. Pljesak –je li zbog interesantne teme, ili zbog toga što sam završila, tko će znati. Odlazim na izložbu žaleći što nisam uspjela ispričati sve što sam naumila, a meni se to činilo jaaaako zanimljivim. Tražim utjehu u hrani, da: želučić zove u drugu sobu, tješim se obilato, torta me čini gotovo zadovoljnom, zaboravljam da sam htjela reći puno više. Ali, prevarili ste se ako mislite da ćete samo tako pobjeći od mojih Sefarda i njihova jezika na Karibima. Sad ću za kaznu još detaljnije opisati njihov put i razvoj. Pa, da krenemo:

ŠTO JE PAPIAMENTU? To je službeni jezik na karipskim otocima ABC: Aruba, Bonaire i Curaçao, uz obalu Venezuele. Također se govori, ali nije službeni jezik, na otocima SSS: Sint Maarten, Sint Eustatius i Saba, istočno od Portorika i Dominikanske Republike. Ukupno ga danas aktivno govori oko 450 000 govornika. Dakle,

ima ih dvostruko više na tim malim otocima, nego izvornih govornika ladina u cijelome svijetu! Jezik je mješavina nekoliko jezika, ali dominantni je jezik ladino. Naziv jezika proizlazi iz kolonijalnoga portugalskoga i španjolskoga “papiar”, što znači brbljati, ali i jesti (i mi kažemo “papati”). Također u jeziku ima i nizozemskih riječi, a očit je utjecaj i domorodačkih jezika. Donedavno je službeni jezik na otocima Aruba, Bonaire i Curaçao bio nizozemski, a papiamentu se govorio samo kod kuće, ali krajem 20. i početkom 21. stoljeća među otočanima jača pokret naziva “Lakše je učiti na materinskom jeziku” te tako 2007. godine papiamentu, uz nizozemski, postaje službenim jezikom na otocima ABC, ali ne i na otocima SSS. Na taj je način cijepljen protiv zaborava, za razliku od ladina u zemljama koje su ga u prošlosti na taj način možda mogle spasiti, ali nisu. Rezultat je taj da je ladino na aparatima, o njemu se teoretizira po konferencijama i skupovima, pišu se članci, a papiamentu živi i doživljava svoj procvat.

Moramo se malo vratiti u prošlost. Kratko, bez puno detalja, da mi opet ne odete jesti, ili na neku izložbu… Prije više od 2000 godina Židovi se naseljavaju na Iberski poluotok. Preuzimaju vulgarni latinski kao svoj govorni jezik. U 8. stoljeću naše ere Arapi i Berberi osvajaju poluotok, stvaraju veliko i moćno carstvo Al Andaluz. Stoljećima su u tim krajevima domovinu dijelili pripadnici triju religija, kršćanske, židovske i muslimanske, stapale su se kulture i običaji u nevjerojatno bogatstvo i raznolikost oblika, jezika, tradicija i baština. Međutim, jačanjem španjolskih kraljevina koje se udružuju zahvaljujući međusobnim bračnim vezama, javlja se želja za ponovnim osvajanjem teritorija na Iberskom poluotoku. Uz rekonkvistu jača i inkvizicija; već u 14. stoljeću netrpeljivost je toliko jaka da kršćani, uz svestranu podršku visokih pripadnika klera, pale cijele sefardske četvrti, zvane “juderías”. Netrpeljivost raste, inkvizicija jača. Za Židove koji su živjeli na Iberskome poluotoku kobno je 15. stoljeće. Najokrutniji inkvizitor Tomás de Torquemada, čiji su djedovi i bake s obje strane bili Židovi konvertirani na kršćanstvo, bio je toliko okrutan upravo kako bi pokazao da on nije lažni konvertirani Židov, nego je stvarno preuzeo “pravu” vjeru. On je vršio velik pritisak na Katoličke kraljeve Izabelu Kastiljsku i Ferdinanda Aragonskoga. Ferdinand se opirao inkviziciji, naime njegova je praprabaka bila Židovka. Ali ženina je riječ bila snažnija.

PRVI I DRUGI MIGRACIJSKI VAL 1492. godine pada Granada, posljednji ostatak moćnoga Al Andaluza. Katolički kraljevi izdaju Dekret kojim Židovi imaju 4 mjeseca da prihvate kršćanstvo ili da odu. Trećega “ili” nije bilo. Mudri sultan Bajazid II., informiran o svemu i svjestan velike vrijednosti Židova, njihove obrazovanosti i marljivosti, poziva ih u svoje Osmansko

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS carstvo, čak šalje i brodove po njih. I tako Židovi odlaze iz “svoje domovine” i naseljavaju urbana područja od Soluna, Izmira, preko Istambula, do Dubrovnika, Splita, Bitole, Beograda i Sarajeva. To naseljavanje krajem 15. i početkom 16. stoljeća možemo nazvati prvim migracijskim valom. Drugi, za ovu priču zanimljiviji val, odigravao se tijekom 17. i 18. stoljeća.

ZAŠTO SU U DRUGOME MIGRACIJSKOM VALU ŽIDOVI IŠLI NA SJEVER, A NE VIŠE U ZEMLJE OSMANSKOGA CARSTVA? Osmansko carstvo bilo je moćno u 15. i 16. stoljeću, ali u 17. i 18. stoljeću slabi uslijed novonastalih prometnih, političkih i trgovačkih veza. Osim toga, Sefardi su na Balkanu jezično i teritorijalno izolirani, stoga stagniraju i zaostaju za Zapadom i civilizacijom koju su oni sami stvarali prije nekoliko stoljeća. To znaju i Sefardi u Španjolskoj i Portugalu, nisu ludi ići u zaostalo i siromašno carstvo, idu na sjever i na zapad. Puno njih ih se tijekom 17. stoljeća naseljava na područje današnje Nizozemske. I tako polako dolazimo do dijaspore na Karibima. Prvi osvajači Karipskih otoka bili su Kolumbovi moreplovci, osvajač Ojeda tamo je “stavio svoju šapu” već 1499. godine (Ne zaboravimo da je Kolumbo, prema tvrdnjama nekolicine povjesničara, među njima Eliasa Barrocasa i Simona Wiesenthala, bio kripto-židov i mnoge je svoje sunarodnjake spasio povevši ih sa sobom kao mornare). Za osvajače je zemlja beskorisna jer nema zlata, tako da bez puno borbe, sredinom 17. stoljeća Nizozemci osvajaju otoke ABC i SSS.

ŠTO JE BITNO ZA NAŠU PRIČU? S Kolumbovim moreplovcima, a poslije i s nizozemskima, španjolski Židovi – Sefardi plove u “bolji svijet”. U nepoznato. Bolji su im i Karibi nego inkvizicija i vječito skrivanje. Nema zlata, ali ima života. Formiraju se zajednice, miješaju jezici, baš onako kao što naša

Renata miješa najbolji humus u gradu. S obzirom na to da je nizozemski jezik težak za izgovaranje i kompliciran, domorodačko stanovništvo s lakoćom preuzima španjolski jezik sefardskih Židova – ladino (židovsko-španjolski, judeo-španjolski, djudezmo, sami nastavite niz!)

JEDNOSTAVNOST Papiamentu – ladino. Da, to je isti jezik, varijacija na temu. Jedino što je papiamentu puno jednostavniji. Nema konjugacija, svi su glagoli u infinitivu i to u nekim smiješnim oblicima preuzetima obično iz prvoga ili drugoga lica jednine, nema rodova, plural je uvijek – nan, a umjesto vremena ispred glagola u infinitivu dodaju se riječi: ta – za prezent, ali i kao prezent glagola biti, tabata – za prošla vremena, bo – za futur. E je univerzalni određeni član: za muški i ženski rod, za jedninu i za množinu. Ni padeža, naravno, nema. Kako biste uvidjeli lakoću razumijevanja jezika papiamentu, ovdje možete pročitati kratko objašnjenje s Wikipedije: Papiamentu e lenga materno di e poblashon di e tres islanan Aruba, Boneiru i Kòrsou. Na Aruba “Papiamento”, na Boneiru i Kòrsou “Papiamentu”. E lenga aki ta rekonosí pa e gobièrnu Hulandes. Papiamentu tambe ta wòrdu papia na e isla di Saba, Sint Maarten i Sint Eustatius. /Papiamentu je materinski jezik stanovnika triju otoka Aruba, Bonaire i Curaçao. Na Arubi “Papiamento”, na Bonaire i Curaçao “Papiamentu”. Jezik je priznala nizozemska vlada. Papiamentu se također govori na otocima Saba, Sint Maarten i Sint Eustatius./ Dokaza da je riječ baš o ladinu, a ne o španjolskome ili portugalskome, ima mnogo. Neću vas sada time zamarati, ali ako ste zainteresirani, javite! Vrlo ću rado održati još jedno predavanje, ovaj put s primjerima. Za sada toliko. AYO! 37


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

Sad nešto o “Universita sefardita de enverano”: traje između 8 i 10 dana, ovisi o sponzorima i njihovim mogućnostima. Ove je godine trajao punih 8 dana. Svako se jutro bavimo transliteracijom na latinično pismo tekstova napisanih židovsko-španjolskim (ladinom), ali židovskim pismima: 2015. godine riječ je bila o transliteraciji judeo-španjolske inačice knjige Theodora Herzla Vieja-mueva tyera, napisane rashi pismom, prošle smo godine transliterirali novelu Shmuela Refaela La vida de Adolf Hitler – el haman moderno, napisanu hebrejskim meruba pismom, a ovog smo ljeta transliterirali knjigu Kaskambo, napisanu 1908. godine u Jeruzalemu judeo-španjolskim i rashi pismom. Novost je ta da smo ove godine u paletu pisama dodali i solitreo, hebrejsko rukopisno pismo koje je služilo i kao tajno pismo u nacističkim koncentracijskim logorima. Cijelo jutro, od 9 do 13 sati, dešifriramo, diskutiramo, čitamo, pišemo. Naporno je, jer moraš biti maksimalno koncentriran, nema zabušavanja, svi rade, Michael kontrolira. Da, “ajde, de”, u dvorištu sinagoge imamo pauzu za kavu i kolače, ali ta pauza jako brzo prođe, natrpamo se kolačima, “šljuknemo” kavicu i opet na posao.

HALBERSTADT – SVE NA HALB… Jagoda Večerina

H

alberstadt, gradić na sjeveru Njemačke u kojemu se već treću godinu zaredom krajem kolovoza i početkom rujna održava “Universita sefardita de enverano”/Ljetno sefardsko sveučilište/. Glavni meštar od ceremonije je prof. dr. sc. Michael Studemund Halévy, svjetski poznati judaist i sefardolog, autor velikoga broja knjiga i urednik raznih zbirki tekstova sefardske tematike. On svake godine okupi petnaestak nadobudnih sefardologa iz Austrije, Njemačke, Španjolske, Izraela, Turske, Srbije, Makedonije, Poljske, Bugarske– eto i mene iz Hrvatske – kako bismo se zajedno bavili otimanjem sefardske kulture, tradicije, jezika i pisma od zaborava. Od živućih legendi sefardike (osim Michaela Studemunda Halévyja) moram spomenuti sefardkinju Tritu Tutunović iz Beograda, autoricu nekoliko knjiga pjesama i poslovica, sefardsko-srpskoga rječnika, zatim Leona Benatova iz Sofije, Jaakova Elada iz Izraela, Ivanu Vučinu Simović iz Beograda, Stevana Milovanovića, aka Danijela Perahiju iz Užica, najmlađega izvornog govornika ladina… sve same veličine. Puno pametnih i mudrih glava na jednom mjestu, u malome gradiću Halberstadtu!

Dvije legende

tih i prazan, djeluje kao grad duhova. Da se razumijemo, stari grad je predivan, uređen točno onako kakav je bio u 17. i 18. stoljeću: kuće s drvenim gredama, u cigli, sve je lijepo uređeno,

ulice popločane granitnim kamenom, no po njima ne prolaze ni ljudi, ni psi, tu i tamo pretrči pokoja mačka, na veliku Dritinu žalost (postoji li izraz “mačkofobija”?), i to je sve.

Jedna ulica u Halberstadtu

U tome se starome dijelu nalazi sinagoga u sklopu koje je i Moses Mendelssohn Akademija. Tu mi, veliki i mudri sefardofilski umovi, provodimo cijele dane, od jutra do mraka. U blizini je restoran Hirsch u kojemu se hranimo, a i naš divni mali hotel Am Grudenberg. Sve je kao u nekoj starinskoj priči, ali kao da su svi stanovnici negdje skriveni: iza prozora, iza vrata, u podrumu, na tavanu, u kupaonici... Naime, postoje dokazi da oni stvarno tamo žive: vidi se da su neki prozori otvoreni, na nekima ima čak i cvijeća, ali ljudi nigdje nema. Baš nigdje. Jedini koji hodamo po krasno popločenim ulicama staroga

Organizator je Akademija Moses Mendelssohn u Halberstadtu i Sveučilište Moses Mendelssohn u Hamburgu, a jedan od mecena ove je godine bio i njemački Institut Cervantes. Prvo da vam kažem nešto o Halberstadtu: grad je (nomen est omen) podijeljen na dva dijela: stari dio, potpuno razrušen u drugome svjetskom ratu, obnovljen prije tridesetak godina, 38

Franz Kafka

grada smo mi, polaznici “Universita sefardita de enverano”. Još jedan interesantan podatak vezan za Halberstadt: posvuda su slike Franza Kafke. U sinagogi čak imaju Kafkinu kartonsku figuru u prirodnoj veličini. Čovjek bi pomislio da je Kafka rodom iz Halberstadta, a ako ne on, bar da mu majka, otac, djed, baka ili stric vuku podrijetlo iz toga grada. Ali ne, on je tamo stao na proputovanju i ručao! Novi dio grada je živahan, “normalan”, dućani, kafići, knjižare… jedino što nema suvenirnice, tako da svojim najbližima moraš kupovati gaće na popustu u C&A, pakete od šest pari

čarapica u H&M-u, neku jeftinu kozmetiku na popustu u DM-u, Mozart kugle ili veliku Nutellu. Svake godine nešto drugo, da ne bude monotono, kao što je taj njihov predivan, ali dosadni stari grad. Kako moji ukućani s gaćama i čarapama nisu baš bili oduševljeni (2015.), a ni s jeftinom DM-ovom kozmetikom (2016.), ove sam im godine kupila velike Nutelle. Ne jednu, čak tri! Pun pogodak! Osim toga, navodno su u Njemačkoj zdravije nego kod nas. Kupila sam im i Mozart kugle, ali one, nažalost, nisu stigle do odredišta. Moji nisu zbog toga bili tužni, poštedjela sam ih depresije, nisu ni znali za te male kugle. Progutao ih mrak!

Ručak – svijetla strana Halberstadta, pozitivni dio. Sefardska kuhinja, vrlo pažljivo pripremljena, s puno ljubavi. Ali, nema se tu vremena za dulje uživanje u hrani, naš gonič robova Michael tjera nas natrag u sinagogu, poslijepodne su na redu predavanja. Tijekom boravka u Halb-gradu svaki polaznik mora održati najmanje jedno predavanje, nakon toga diskutiramo o temi. Tema ima stvarno raznih: od lingvističkih, književnih, povijesnih, likovno-umjetničkih, pa do glazbenih. Moje su teme bile raznolike: pretprošle sam im godine pokušala približiti Bosnu, Bohoretu i sefardsko Sarajevo, prošle sam godine govorila o cionizmu u Bohoretinim djelima, a 39


SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

pujemo poklone, pa opet trčimo natrag u sinagogu jer ne smijemo zakasniti. Već sam rekla: ako kasnimo, Michael nas “grdo” gleda. Nakon ručka i trčanja neke boli želudac, neke slezena, a nekima se spava, pa opet jedva čekamo pauzu da navalimo na kavu i kolače…

U dvorištu s Kafkom ove sam se godine bacila u lingvističke kino projekcije, kao što smo nekad kao vode i održala predavanje o metatezi đaci išli grupno na filmove o bitkama (vedre-verde, biervo-verbo, paderes-pa- na Sutjesci i Neretvi. Obvezno, ali bez redes, godro-gordo…), vrlo čestoj u volje. Svi smo mi u Halberstadtu isto židovsko-španjolskom jeziku. Dala takvi, na kraju dana umorni i bezvoljni sam im tekstove u kojima su morali Michaelovi đaci (US Open u punom prepoznavati metateze. Moram ih po- zamahu, a ja tenis pratim na mobitelu, hvaliti: bili su jako dobri u detektiranju ispod stola, da nitko ne vidi da “zabumetateza. šavam” film). Michael je naš učitelj, mi smo “klinci” koji ga moramo slušati. Poslije prezentacija, predavanja i disAko ne, on se naljuti. Ma, dobar je on, kusija, točno u 19 sati idemo jesti. Ni ali onako njemački strog. Puno daje, tu nema kašnjenja, Michael sve to to svakako priznajem, ali puno i traži. budnim okom prati. Večera, uvijek odlična, košer vino, ali… nije tu kraj Prošle smo godine svi zajedno za turski našim mukama: poslije večere imamo časopis El Amaneser, jedini u kojemu projekcije filmova, nema odlaska na su svi tekstovi napisani na ladinu, napivu, ili na spavanje. Svi moramo na pisali članak La godrura aze ermozura (Debljina je lijepa), hvaleći odličnu kuhinju restorana Hirsch. Ove je godine članak napisao Jaakov Elad, a naslov je bio Horror en Halberstadt (ne treba prijevod). Gospodin 75+ opisuje svoj san, odnosno noćnu moru, u kojoj mu se pojavljuje Michael (ne treba komentar). Michael je dobro primio kritiku, nije se uvrijedio, ali sumnjam da će zbog toga sljedeće godine promijeniti omjer rada i razonode.

Patlidžan u umaku od rajčica 40

Što da vam kažem? Namučimo se, cijeli dan radimo, često ne stignemo ni mirno kupiti te gaće, čarape i ostale “suvenire”, nego poslije ručka, u pauzi koja traje najviše pola sata, punih želučića trčimo u novi dio Halberstadta, nabrzinu ku-

Svake godine kad se vratim kući kažem (i ne samo ja) da me tamo više nikad neće vidjeti, NIKAD! Onda si nakon dva-tri tjedna kažem kako JEST bilo jako naporno, ali smo puno i naučili. Nakon dva-tri mjeseca sam već lagano nostalgična. Dopisujem se sa supatnicima, zajedno evociramo uspomene i planiramo kako ćemo se sljedeće godine otvoreno suprotstaviti “teroru” i tražiti bolje uvjete za rad. Ipak, svi mi koji u Halberstadtu s Michaelom provedemo 24/7 imamo puno toga zajedničkoga: osim patnje, teškoga rada i naprezanja, imamo i ljubav prema sefardici. I prema Michaelu, naravno. (kakav je to sindrom?) Pola živi grad, pola grad duhova, pola uživanje, pola tortura, pola veselje, pola tuga, eto, to vam je Halberstadt i naš boravak u njemu. Uz još jedan misterij, koji nisam uspjela riješiti, a koji me muči već tri mjeseca: nema pasa, nema ljudi, nema nikoga, a molim vas lijepo, tko je ovo napravio?

‫רוח חדשה‬

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

Bitola –Glumci udružili snage kako bi obnovili drevno židovsko groblje Itamar Eichner / prevela Dubravka Pleše Izraelska kazališta Habima i Cameri pripremaju zajedničku predstavu poljskoga komada “Naša klasa” o progonu Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. Sav prihod bit će uložen u očuvanje i zaštitu tisuća nadgrobnih spomenika na drevnome židovskom groblju u Bitoli, u Makedoniji, jedinim ostatcima zajednice koju su uništili nacisti.

G

lumci izraelskih kazališta Habima i Cameri udružit će snage i pokušati očuvati drevno židovsko groblje u gradu Bitoli u Makedoniji, gradu koji je tijekom Holokausta izgubio cjelokupnu židovsku populaciju. Dvije godine poslije prvoga posjeta, glumci su odlučili postaviti posebnu predstavu čiji će prihod biti namijenjen obnovi groblja s nekih 6000 zanemarenih grobova. Grupa glumaca obaju kazališta posjetila je Balkan tijekom turneje na kojoj su izvodili predstavu “Naša klasa” koja se bavi složenim vezama Poljaka i Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. Predstava je postavljena u četiri države. Tijekom boravka u Bitoli glumci su posjetili drevno židovsko groblje na kojemu je od 1492., godine progonstva iz Španjolske, pa sve do Drugoga svjetskog rata sahranjeno 10 000 Židova.

je Odelia Friedman, direktorica kazališta Habima.

Zanemareni nadgrobni spomenik na židovskome groblju u Bitoli, Makedonija

cionalnome kazalištu Habima, a u njoj će sudjelovati deset glumaca – petero iz kazališta Habima i petero iz kazališta Cameri. Izraelski veleposlanik u Makedoniji Dan Orian smatra obnovu groblja svojim osobnim projektom te je do danas uspio obnoviti oko 3800 od 10 000 grobova. “Židove Bitole prvo su uništili nacisti, a zatim nemar”, rekao je Orian. “Pokušavamo vratiti ovu priču u našu svijest i stvoriti novu, jedinstvenu poveznicu s Izraelom.” “Kao što smo radili i prije na očuvanju naslijeđa, kulture i sjećanja na cjelokupne zajednice uništene tijekom Holokausta, radimo to i sada u emotivnome nastojanju koje zatvara krug našega dvogodišnjeg putovanja”, rekla

Početkom Drugoga svjetskog rata makedonska židovska zajednica bila je okupljena u glavnome gradu Skoplju, a u ožujku 1943. godine svi su članovi zajednice deportirani u nacistički koncentracijski logor Treblinka, zajedno s ostalim makedonskim Židovima. Danas u Bitoli nema Židova Tijekom protekle dvije godine groblje je polako pretvarano u memorijalni park posvećen uspomeni na židovske stanovnike Bitole. Veleposlanik Orian kaže da projektu trenutno nedostaje 300 000 šekela kako bi se raščistilo, restauriralo i očuvalo sve što se može spasiti te dodaje da bi, kada bi imali novac, mogli “cijeli projekt dovršiti u godinu dana”. “Naš je cilj dokumentirati sve spomenike u digitalnome formatu kako bi bili svima dostupni putem interneta”, rekao je Orian. Makedonska se vlada pridružila inicijativi i u pokretanju projekta obnove groblja sudjelovala su tri ministra. Orian je dodao i da je gradonačelnik Bitole obećao da će održavati groblje poslije završetka obnove.

Ovi su grobovi praktično jedini podsjetnik na veliku makedonsku židovsku zajednicu koju je pred početak Drugoga svjetskog rata činilo 7144 ljudi. Cjelokupnu zajednicu uništili su nacisti u Drugome svjetskom ratu. Dirnuti tužnom pričom židovske zajednice grada Bitole, glumci su odlučili postaviti posebnu izvedbu “Naše klase” u režiji Hanan Snir, te su odlučili da će cjelokupni prihod biti namijenjen očuvanju drevnoga groblja. Tko je to napravio?

Pogled na židovsko groblje u Bitoli

Posebna izvedba bit će održana u Na41


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

Nepoznati dug Martina Luthera prema Židovima Dr Harry Freedman / preveo Vatroslav Ivanuša Pri obilježavanju 500. obljetnice protestantske reformacije ne treba zanemariti ulogu hebrejskoga jezika

O

ve se godine obilježava 500. godišnjica protestantske reformacije. Priča o Martinu Lutheru koji je zakucao svoje teze na vrata crkve, što se dogodilo 31. listopada 1517., dobro je poznata. Ono što je daleko manje poznato je uloga hebrejskoga, te osobito kabale, u događajima koji su doveli do reformacije. Kad je započela reformacija, talijanska je renesansa bila u punom jeku. Jedna od njezinih glavnih tema bio je humanizam, ponovno oživljeni interes za književnost i filozofije drevnog svijeta. Stari grčki i latinski tekstovi, koji su stoljećima ležali netaknuti, iznenada su se ponovo našli u središtu pozornosti. Kao i kod mnogih drugih književnih djela, za neka od njih vjerovalo se da su daleko starija negoli su uistinu bila. Godine 1486. mladi, bogati i obrazovani talijanski grof Pico della Mirandola objavio je da je istražio cjelokupnu drevnu mudrost svijeta i sveo je na skup od 900 načela te da sva ta načela dokazuju učenja kršćanstva. Među njegovim načelima nalazila su se i 72 načela koja je izveo iz kabale. Sedamdeset i dva nije bio slučajan broj, u kabali se najsloženije od božanskih imena sastoji od 72 slova. Pico je bio prvi kršćanski učenjak koji se zanimao za kabalu. On je tvrdio da je od svih izvora kojima se koristio, kabala bila ta koja je najočitije ponudila neosporan dokaz kršćanstva. Ta disciplina koju je utemeljio, poznata, 42

‫רוח חדשה‬

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

slagao s time. On je tvrdio da čak i pape mogu pogriješiti. Jedini autoritet na koji se može osloniti je neposredna riječ Biblije. Ova ideja nepopustljive vjere u riječ Biblije postala je poznata kao sola scriptura, “samo po Svetome pismu”. Razumijevanje Biblije u skladu s njezinim doslovnim hebrejskim značenjem postalo je osnovno načelo reformacije. Umjesto da im se govori što Biblija kaže, ljude se ohrabrivalo da je sami proučavaju, iz prijevoda vjernoga izvornome hebrejskom tekstu. Godine 1532. Luther je objavio njemački prijevod Tanaha, sačinjen izravno iz hebrejskoga jezika. Nažalost, to nije nimalo doprinijelo poboljšanju položaja Židova u kršćanskoj Europi. Ustvari, Luther se

Ali Luther je bio više zainteresiran za jezik koji je ležao u pozadini kabale, nego za kabalu samu. Hebrejski je trebao odigrati središnju ulogu u njegovoj reformaciji, najvećim dijelom zbog rada Johannesa Reuchlina, njemačkoga odvjetnika. Reuchlin je upoznao Pica della Mirandolu 1490. godine i ostao nadahnut zaraznim entuzijazmom za kabalu. Reuchlin je počeo proučavati hebrejski kako bi bolje razumio kabalu. Angažirao je židovske učitelje, uključujući i znamenitoga komentatora Biblije, Ovadiju Sforna, da mu pomognu. Godine 1506. Reuchlin je objavio svoju knjigu Osnove hebrejskoga, prvu hebrejsku gramatiku i rječnik napisan za kršćane. Potom je napisao dvije knjige o kabali. Učenje hebrejskoga jezika

postalo je toliko pomodno u njemačkim humanističkim krugovima da je Reuchlin predložio da svako njemačko sveučilište zaposli po dva profesora za taj jezik. Ovaj iznenadni zaokret prema hebrejskome otvorio je nove načine razmišljanja za protestantske reformatore koji su se počeli pojavljivati. Jedna od Lutherovih glavnih pritužbi bila je ta da je rimska crkva pogrešno prikazivala Bibliju. Praznovjerje je bilo rasprostranjeno i iskvarenost je vladala posvuda. Obični su ljudi bili pod sputani strahovima od stvari koje nisu spomenute u Bibliji, a osobito kaznom pakla i čistilišta. Grijesi se mogu otpustiti u zamjenu za indulgencije, ta su plaćanja često korištena za izgradnju fantastično bogatih crkava i potporu privilegiranome načinu života biskupa. Crkva je svoje postupke opravdavala Biblijom, za koju je tvrdila da ju se može razumjeti samo tumačenjem. Jedino je Papa mogao ispravno objasniti značenje Pisma. Luther se nije

gramatički smisao jezika i shvati duhovni kontekst, za koji je on vjerovao da je kršćanska poruka Biblije.

Židovi su stoljećima analizirali i tumačili hebrejsku Bibliju na osnovu temeljitoga razumijevanja jezika i gramatike. Luther se plašio da, ako bude poticao ljude da čitaju Bibliju na način na koji je Židovi čitaju, možda će početi vjerovati ono što Židovi vjeruju.

Bilo je potrebno odvojiti se od židovskoga razumijevanja Biblije, što je Luthera odvelo u virulentni antisemitizam po čemu ga Židovi danas pamte, antisemitizam koji je, kako se tvrdi, bio nagovještaj Šoe. Budući da nije bio u stanju priznati bilo koji element istine u judaizmu, on se okrenuo protiv te religije takvim zlobnim jezikom kakav se rijetko bilježi, čak i u riječima najneugodnijih antisemita.

Kako bi to prebrodio, Luther je stvorio umjetnu razliku između gramatičkoga i duhovnoga hebrejskog. Gramatički hebrejski je bio ono čime su se Židovi služili, no oslanjajući se na to, tvrdio je on, promakle su im duhovne konotacije jezika. Lutherovo je gledište bilo da je hebrejski mogao biti sredstvo za razumijevanje izvornoga značenja Biblije jedino ako čovjek nadiđe najobičniji

Hebrejski je bio jedna od nekoliko bitnih komponenti reformacije. Nažalost, koristeći se jezikom za svoje ciljeve, Martin Luther nije bio voljan priznati svoj dug prema Židovima.

Zašto su ruski Židovi podržali boljševičku revoluciju?

Martin Luther zakucava svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu 1517. godine

neće vas začuditi, kao kršćanska kabala, postala je predmetom ozbiljnoga izučavanja. Newton, Milton, Liebnitz i Shakespeare poznavali su njezina načela. Kao i Martin Luther.

pobrinuo da se stanje još pogorša. Jer on je imao jedan ozbiljan metodološki problem.

Michael Stanislawski / prevela Dolores Bettini Prije 100 godina, 25. listopada 1917., u Petrogradu su na vlast došli boljševici.

K

ad su 25. listopada 1917. u Petrogradu boljševici osvojili vlast, velika se većina ruskih Židova protivila tome. Pet godina kasnije, kad je na kraju krvavoga građanskog rata stvoren SSSR, situacija se preokrenula – ne kao u hebrejskome klišeu, iz ljubavi prema Mordehaju, nego iz mržnje prema Hamanu. Budući da je malo podataka o tome, teško je dočarati točnu sliku političkih gledišta ruskih Židova u vrijeme Revolucije: od 1905. do 1917. godine Židovi su glasali na izborima za četiri saziva parlamenta (Duma) koji su nastali kao odgovor na revoluciju iz 1905. godine. Nijedan od tih izbora nije se zasnivao na općemu biračkom pravu, prije svega zato što žene nisu mogle glasovati, pa stoga nemamo čvrste po-

datke o stajalištima polovine židovske populacije. Nadalje, kako su godine prolazile, glasačka su prava sve više ograničavana, pa je tijekom 12 godina postojanja parlamenta broj Židova koji

su birali i bili birani u Dumu opadao umjesto da raste. Dvaput su 1917. godine Židovi ponovno glasovali, a ovaj su put pravo glasa imale i žene, pa ipak još uvijek nedostaje podataka o vrlo 43


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS značajnome dijelu židovske populacije. Iz podataka o glasovanju moguće je zaključiti nekoliko ključnih stvari: boljševici su dobili veoma mali broj židovskih glasova, možda najmanje od svih mnogobrojnih stranaka koje su se natjecale za podršku u “židovskoj ulici”. A sve to unatoč činjenici da su mnogi boljševički lideri bili Židovi (iako su oni na svoju židovsku pripadnost gledali kao na uzgrednu činjenicu prilikom rođenja koja za njih nema nikakav vjerski smisao, budući da su bili ateisti, a ni nacionalni, jer su sebe smatrali internacionalistima). Glasovita je izjava Leona Trockoga, koji je na pitanje što je po nacionalnosti, odgovorio da je socijalist. Više je Židova, iako ne baš velik broj, podržavalo menjševike – manje radikalnu marksističku polovinu ruske socijaldemokratske partije koju je vodio Židov Julius Martov. On se protivio Lenjinovu stavu o nasilnoj revoluciji, ali je dijelio boljševički antinacionalistički stav. Daleko više Židova, iako još uvijek mali postotak, podržao je Bund – židovsku socijalističku stranku čiji je stav o socijalizmu bio jednak menjševičkome, ali su polako prihvatili osobit oblik židovskoga nacionalizma koji se temeljio na nacionalnoj kulturnoj autonomiji za Židove u Carstvu i privrženost jidišu kao nacionalnome jeziku židovskoga naroda. Sve u svemu, židovsko je stanovništvo uvelike odbilo socijalizam bilo kojega oblika, bio on židovski ili ne, kao rješenje problema Židova u Rusiji. Daleko više Židova, iako još uvijek manjina, podržalo je liberalnu stranku poznatu kao Kadeti (akronim za Ustavne demokrate) posvećenu liberalnome konstitucionalizmu, općemu biračkom pravu i jednakim pravima za manjine u Carstvu. U ranijim je godinama stranka uključila nekoliko istaknutih židovskih intelektualaca i pravnika u svoje redove što je privuklo veliku podršku židovske populacije u cjelini. No, u godinama prije revolucije Kadeti su postali sve konzervativniji, 44

često su se svrstavali uz Oktobriste, desničarsku partiju koja je podržavala monarhiju i zato je izgubila mnogo glasova među Židovima. Mala je židovska liberalna stranka – Folkspartei – dijelila liberalizam Kadeta kojemu su dodali podršku nacionalnoj kulturnoj autonomiji sličnoj Bundu. Apelirali su na vrlo malen dio židovske zajednice – uglavnom na akademike i druge intelektualce. Mnogo je složenije procijeniti stupanj podrške cionizmu u ruskoj židovskoj zajednici tog vremena Sigurno je, kada je Theodor Herzl utemeljio cionistički pokret u Baselu (Švicarska, 1897. godine), da je većina njegovih sljedbenika bila iz Ruskoga Carstva, a pokret je u cjelini imao veliku podršku u Rusiji u sljedeća dva desetljeća. No, manje je jasno što je točno značilo pripadati cionističkoj stranci: mnogi su Židovi kupovali simbolični šekel kojim su postali članovi, ali to nije značilo mnogo u pogledu njihovih stvarnih svjetonazora. Osim toga, gotovo od samoga početka, ruski se cionizam podijelio u brojne suprotstavljene frakcije: “politički cionisti”, koji su podržavali Herzla i njegov cilj stvaranja židovske domovine u Palestini; “kulturni” ili “duhovni” cionisti, koje je predvodio Ahad Ha’am i koji su se protivili masovnoj židovskoj migraciji u Palestinu i neposrednome stvaranju države u korist kulturne revolucije među Židovima na temelju radikalno sekularne nove hebrejske kulture; razne socijalističke cionističke stranke koje su pokušale sintetizirati sukobljene poglede socijaldemokracije i marksizma s cionizmom. I na kraju, postojao je sićušni Mizrahi – ortodoksna cionistička stranka osnovana 1902. u Vilniusu, koja je pokušala, protivno svim izgledima, spojiti odanost ortodoksnome judaizmu i cionizam, što je u to vrijeme bio gotovo nemoguć zadatak jer je velika većina ruskih rabina žestoko osudila cionizam kao heretički pokret koji su vodili grešnici i izrodi koji će odvesti židovski narod u propast. Uza sve to, postojao je jedan još

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

sićušniji pokret koji će kasnije dobiti naziv “ultraortodoksni” judaizam, a zalagao se za djelovanje unutar političkoga sustava – bilo kojega političkog sustava! – kako bi se zajamčila vjerska prava ortodoksne židovske populacije. U Njemačkoj je 1916. osnovan međunarodni ultraortodoksni pokret Agudat Jisrael, a vodili su ga hasidski i nehasidski rabini Ruskoga Carstva. Od svih tih grupacija, jedina koja se opredijelila za unilateralnu podršku carskoj monarhiji bila je upravo ultraortodoksna, koja je u posljednjih deset godina Carstva dijelila zajednički cilj s autokracijom, a on je bio borba protiv širenja socijalizma i cionizma među židovskom populacijom. Na drugome kraju političkoga spektra samo su boljševici bili opredijeljeni za nasilnu revoluciju kako bi porazili careve. Velika je većina židovske zajednice spadala negdje između; niti su se divili Nikoli II. i njegovoj vrlo kontroverznoj supruzi Aleksandri niti su željeli njihovu smrt. Kao što to kaže jidiš poslovica: “Nikad se ne moli za novoga kralja” – Židovi su iz svoje povijesti naučili da je za njih najveća opasnost politički kaos i nestabilnost. Zna se da je u godinama prije Revolucije bilo velike nesigurnosti i straha: izbilo je nekoliko valova pogroma 1881., 1882.,1903. i 1905. godine; Prvi svjetski rat odvijao se na području na kojemu je živjela većina židovske populacije u svijetu i prouzročio je golemu patnju i poremećaj, uključujući masovan bijeg izbjeglica preko granice do austrijskoga carstva i natrag u unutrašnjost Rusije. Toliko je mnogobrojan bio taj bijeg stanovništva da je carska vlada 1916. godine ukinula “Čerta osedlosti” (granice u kojima su Židovi smjeli živjeti) jer su stotine tisuća Židova živjele na područjima na kojima im je to službeno bilo zabranjeno. No, s druge strane, stotine tisuća Židova borilo se u Ruskoj vojsci u Prvome svjetskom ratu – procjenjuje se čak 600 000 – i bilo bi nepromišljeno

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

pretpostaviti da nisu bili odani režimu za koji su se borili i umirali. Doista, osim boljševika, svi su upravo spomenuti politički pokreti podržavali ratne napore – čak i cionisti koji bi se bar u teoriji trebali suprotstaviti pomaganju ruskoj državi. I tako, kada je početkom 1917. izbila Februarska revolucija, a Nikola II. se neočekivano odrekao prijestolja i Rusija je proglašena republikom koju vodi privremena vlada, Židovi su, poput ostatka stanovništva, bili šokirani, jer nitko (čak ni Lenjin) nije predvidio ovakav rezultat. Ali gotovo odmah je nova vlada zavladala golemim bivšim carstvom na način koji je odgovarao židovskoj populaciji. Što je najvažnije, jedan od prvih akata privremene vlade bilo je ukidanje svih zakonskih ograničenja utemeljenih na vjeri, rasi ili nacionalnosti: jednim je potezom oslobođeno 5 i pol milijuna ruskih Židova: postali su emancipirani, slobodni i ravnopravni građani. Ubrzo su nestala sva ograničenja slobode govora, tiska, okupljanja i religije, a Židovi (kao i svi ostali u novoj državi) uživali su u tim novim pravima: tiskali su mnoštvo novih publikacija, umjetničkih kreacija, novina, političkih platformi, od lijevih do desnih. Doduše, nova je vlada bila klimava i podijeljena, ali njezini su vođe predstavljali upravo one elemente predrevolucionarnoga svijeta, umjereno lijevoga i središnjega, koji su naišli na naklonost kod Židova. I nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na to da su promijenili stanovište – uključujući i dalje podupiranje ratnih napora – ujesen 1917., kada se privremena vlada počela raspadati, a sve više i više je zamijenio Petrogradski sovjet koji se sastojao od radnika, vojnika i profesionalnih revolucionara – potonji su, još jednom, uključivali i dobar broj Židova koji su odbacili svoju pripadnost židovstvu. I tako, kako se boljševičko preuzimanje vlasti u listopadu 1917. pretvorilo u Rusku revoluciju, nisu svi ruski Židovi

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS podržali novi režim. Uskoro su bili raspisani novi izbori za Kongres ruskih Židova, a zatim za konstitutivnu skupštinu koju su obećali boljševici; u oba su slučaja, Židovi ostali vjerni uzorku ranijih izbora: podržavali su koalicije židovskih stranaka koje su predstavljale centar političkoga spektra. Boljševici su i tada dobili mali postotak židovskih glasova. Što se, dakle, dogodilo? Najjednostavnije rečeno, kako je izbio građanski rat, tako je u antiboljševičkim snagama ubrzo sve više počelo prevladavati desno krilo i njegovi napadni antisemitski pristaše. Iako je ranije bilo došlo do nekih pogroma koje su provele jedinice Crvene armije, to su boljševički vođe brzo i odlučno osudili (osobito Trocki koji je, naposljetku, bio vođa Crvene armije). Nasuprot tomu, vojnici Bijele armije provodili su masovne pogrome nad Židovima. Do sukoba nije dolazilo samo između “crvenih” i “bijelih”, već uskoro i između Crvene armije i raznih ukrajinskih i poljskih snaga koje su također izvršile ogroman broj pogroma nad židovskim stanovništvom. Često se teško moglo reći koja je strana bila gora. U upečatljivoj kratkoj priči Gedali Isak Babelj prikazuje staroga, plemenitog trgovca u uništenome gradu Žitomiru. Trgovac govori pripovjedaču da ne može razlikovati razne vojske koje su okupirale i uništavaju njegov grad: “Poljak puca, jer je on kontrarevolucija. A ti pucaš jer si revolucija. Ali revolucija je sreća. A sreći se ne sviđa siročad u njezinoj kući. Dobar čovjek čini dobra djela. Revolucija su dobra djela koja čine dobri ljudi. Ali dobri ljudi ne ubijaju. Stoga, revoluciju provode loši ljudi. Ali Poljaci su također loši ljudi. Tko će reći Gedaliju tko je revolucija, a tko kontrarevolucija?” No, Isak Babelj je, zapravo, izabrao: uskladio se s novim sovjetskim vlastima, kao i ostali židovski pisci, slikari, kipari, romanopisci, pisci kratkih priča koji su u Revoluciji vidjeli velike mogućnosti za kreativno oslobađanje. I

široke židovske mase, bez obzira na to jesu li prethodno podržavale cioniste ili Bund, Aguda ili Kadete, nisu oklijevale u donošenju jednostavne odluke koja je za njih bila od životne važnosti: Bijela armija i njezini saveznici napadali su, ubijali i uništavali židovske živote i kuće; Crvena armija je napadala pogromščike, proglasila antisemitizam zločinom protiv države, zabranila pogrome, pa čak i progonila antisemitizam u svojim redovima. Istina, gospodarski sustav koji je uveo novi režim– “Vojni komunizam” – uništio je samu stoljetnu osnovu židovskoga života u istočnoj Europi – tržišno gospodarstvo – kao i slobodne profesije u koje su se Židovi posljednjih nekoliko desetljeća masovno upuštali. Gedalijin dućančić “kao s Dickensovih stranica”, nije mogao biti obnovljen. Ali, kao što je autor Ponovljenoga zakona nekada davno savjetovao Izraelce: “Postavio sam pred vas život i smrt, blagoslove i prokletstva. Odaberite život, tako da vi i vaša djeca živite.” A odabrati život, značilo je stati uz boljševike. Nesumnjivo, bilo je mnogo Židova koji su u dubini srca ostali odani svojim starim političkim strankama, svome starom načinu života, svome cinizmu, bundizmu, liberalizmu, svojoj ortodoksnosti. Mnogi će se za tu stvar boriti najbolje što znaju sljedeća dva desetljeća, uglavnom potajno. Ali, budući da je novi Sovjetski Savez iznikao iz pepela revolucije, građanskoga rata, sovjetsko-ukrajinskoga rata, sovjetsko-poljskoga rata i još mnogo čega, Židovi su sklopili mir s novom komunističkom državom koja je odlučno bila protiv reakcionarnih snaga i antisemitizma. Njihova naknadna sudbina pod sovjetskim socijalizmom – i konačno zapadanje u ludilo staljinističkoga terora – nije bilo predviđeno. 45


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

U središtu radnje romana Majušna žena austrijskoga književnika Petera Henischa (Beč, 1943.) nalazi se jedna bečka obitelj i nekoliko njezinih generacija, pri čemu se ujedno prikazuje i nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Glavni lik Paul Spielmann se nakon dvadeset godina provedenih u Americi vraća u svoju domovinu, iznajmljuje stan u Beču i istražuje svoju novu, to jest staru sredinu. Pripadnik najmlađe generacije u obitelji proučavajući život i sudbinu svoje bake i istražujući obiteljsku prošlost pokušava osvijestiti i vlastiti identitet. Spontano se odlučuje napisati priču o svojoj pokojnoj baki i počinje “kopati” po obiteljskoj prošlosti. ììì Igor Štiks: Rezalište Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2017. Broj str.: 160 Tijekom jedne noći, od predjela do digestiva, Igor Štiks vodi nas kroz napetu i zanimljivu obiteljsku povijest nužno opterećenu politikom dvadesetoga i dvade46

Kübeck ne krije jednu, nego više tajni: nacionalsocijalizam, zaboravljenu židovsku rodbinu i homoseksualnost. Prikrivanjem tih obiteljskih tajni želi se izbjeći neugodnost koja bi za obitelj nastala u slučaju da se te tajne otkriju. Ja-pripovjedač međutim piše knjigu upravo o ovim tabu temama... ììì

ììì Max Kübeck: Plavi broš – tajna jedne obitelji Nakladnik: Leykam international, Zagreb, 2017. Prijevod: Jelena Spreicer Br. str.: 228 Djelo Maxa Kübecka prikazuje život i sudbinu plemićke obitelji iz Štajerske kroz nekoliko generacija. Pokretači radnje sjećanja su ja-pripovjedač, njegova borba protiv zaborava i nastojanje da otkrije uzroke šutnje i tajne obitelji koje su se desetljećima prenosile s koljena na koljeno. Tijekom radnje doznaje se da obitelj

RIJEČ KULTURA RABINA Izbor je to iz čuvenoga dnevnika njemačkoga povjesničara književnosti Victora Klemperera, priča o privatnoj i političkoj kalvariji tijekom nacionalsocijalističke diktature od 1933. do 1945. godine. Opisuje niz fizičkih i psihičkih ponižavanja i zlostavljanja koja je trpio zbog židovskoga porijekla, sve do bijega iz razorenoga Dresdena te kasnijih lutanja i nedaća do kraja rata. Knjiga je u Njemačkoj, ali i u mnogim drugim zemljama doživjela brojna izdanja.

ììì

Dolores Bettini

set i prvoga stoljeća, u kojoj važnu ulogu igra pradjed Oskar, mladi austrougarski vojnik koji je iskusio Oktobarsku revoluciju da bi, na koncu, skončao u logoru, zbog nečiste krvi, za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Noć je to u kojoj se razotkrivaju dugo potisnute tajne, u kojoj izbijaju sukobi i osvete, u kojoj se vidi da je prošlost nemoguće vratiti, ali da je iz njezinih kliješta moguće izvući ljudskost i prisnost. Na obiteljskoj se večeri rasplamsavaju davne strasti, spajaju se tragedija i humor, a smisao svemu daje onaj najmlađi, neprilagođeni tinejdžer David.

Ruah Hadaša

Polazi od jednoga konkretnog događaja, koji pamte mnogi, i najprije diskutira pitanja svjedočenja i različitih interpretacija događaja, a potom diskutira što je događaj kao filozofski (ontološki i metafizički) pojam.

U izlozima knjižara

Peter Henisch: Majušna žena Nakladnik: Leykam international, Zagreb, 2017. Prijevod: Andy Jelčić Broj str.: 232

‫רוח חדשה‬

Predrag Finci: Korist filozofije Nakladnik: Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2017. Broj str.: 236 Predrag Finci u svojoj novoj knjizi postavlja pitanje na koje su mnogi tražili odgovor: kakva je korist od filozofije? U svojim razmišljanjima autor govori o radosti mišljenja, o nuždi filozofiranja i ukazuje na stalnu otvorenost i aktualnost filozofskih pitanja.

Arnon Grunberg: Tirza Nakladnik: Lector, Rijeka, 2017. Prijevod: Gioia-Ana Ulrich Knežević Broj str.: 427 Roman Tirza Arnona Grunberga, jednoga od najvažnijih suvremenih nizozemskih autora, razračunava se s prividom, očinskom ljubavlju, nemoći i uljuđenom ksenofobijom. Ovjenčan je trima književnim nagradama i prodan u više od tristo tisuća primjeraka. Prema njemu su nastale kazališne predstave u Grčkoj i Nizozemskoj, a 2010. snimljen je istoimeni film u režiji Rudolfa van den Bergha. Ironičan, mudar, bizaran i brutalan ovaj nam roman otvara oči pred pojavama koje doživljavamo svakodnevnima, a ne zaobilazi ni izopačenost stasalu u izobilju zapada, gdje nedostatak ljubavi i nemogućnost stvarnoga dodira iskrivljuju sliku stvarnosti, pa se ljudska priroda katkad s jednako strašnim licem probudi u takozvanoj civilizaciji kao i među kanibalima.

okupacije. Pred čitateljem će jednako snažno oživjeti bečke ulice, trgovine i navike njegovih stanovnika u kasnim tridesetima kao i psihoza straha i neizvjesnosti pred nadolazećim nacizmom. I dok jedni podržavaju okrutni politički okvir, drugi mu se suprotstavljaju nadljudskom hrabrošću i u toj se oprečnosti skriva snaga ove proze – turobne i mračne s jedne, a čovječne i blage s druge strane. U pitanju je moćna, humorom prožeta priča koja kritizira rat i stradanje Židova, a slavi hrabrost onih koji su imali snage suprotstaviti se. Godina je 1937. kada mladi Franz Huchel, pritisnut naglom promjenom u svome životu, iz idilične austrijske provincije stiže u kozmopolitski Beč na posao trafikanta. Među brojnim klijentima mladoga će naučnika posebno fascinirati jedan klijent – čuveni profesor Sigmund Freud, koji u trafiku dolazi po novine i cigare…. ììì

Seethalerov Trafikant iz 2012. majstorski opisuje Beč u vrijeme nacističke

Hannah Arendt, Martin Heidegger: Pisma i druga svjedočanstva od 1925. do 1975. Nakladnik: TIM Press, Zagreb, 2017. Prijevod: Nadežda Čačinovič Broj str.: 428 Prepiska koja nudi uvid u unutarnje živote dvoje velikih filozofa, pola stoljeća korespondencije Arendt i Heideggera, prvo ljubavničke, a potom prijateljske i intelektualne. Kada su se prvi puta susreli 1925. godine, Martin Heidegger je bio zvijezda njemačkog intelektualnog života, a Hannah Arendt je bila njegova ozbiljna mlada studentica. Što se tada dogodilo između njih nikada neće biti poznato, ali oboje će ostatak svog života njegovati uspomenu na kratko razdoblje prisnosti.

ììì Robert Seethaler: Trafikant Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2017. Prijevod: Željka Gorički Broj str.: 224

ììì

ììì Victor Klemperer: Želim svjedočiti do kraja (Dnevnici 1933. – 1945. Izbor) Nakladnik: Disput, Zagreb, 2017. Prijevod: Damjan Lalović Broj str.: 236

Leopold Tyrmand: Civilizacija komunizma Nakadnik: Disput, Zagreb, 2017. Prijevod: Adrian Cvitanović Broj. str.: 320 47


KULTURA nešto novo u vrsti zla koje obilježava naš suvremeni tekući moderni svijet.

Riječ je o tridesetak eseja u kojima autor progovara o naizgled banalnim svakodnevnim pojavama komunističkoga doba poput toga kako u komunizmu iskoristiti prednosti otkrića telefona, kako u tome sustavu završiti fakultet i ne izgubiti vjeru u život, zašto komunistička pasta za zube ne čisti, kako ondje čitati natpise na javnim mjestima, kako biti plejboj, što je to putovnica u komunizmu... Osim takvih kozerija, knjiga – koja je žanrovski na razmeđu publicističkoga i esejističkoga, a uspijeva biti fina beletristika – donosi i sugestivne rasprave o metafizici i etici u komunističkoj svakodnevici (što znači željeti dobro; kako voljeti...) sve do misaono provokativnih hipoteza o velikim temama poput odnosa komunizma i hitlerizma ili nesretnoga usuda Židova u komunizmu.

Tekuće se zlo skriva utkano u svakodnevnome tekućemu modernom modelu ljudske interakcije i trgovine, prikriveno u samome tkivu ljudskoga suživota i u tijeku onoga ustaljenoga i svakidašnjega. Zlo vreba iz nebrojenih crnih rupa iskonski nereguliranoga i privatiziranoga društvenog prostora u kojemu su nesmiljena konkurencija i uzajamno udaljavanje smijenili suradnju i solidarnost, dok snažna individualizacija narušava vezivnu moć međuljudskih odnosa. Teško je uočiti, raskrinkati i oduprijeti se zlu u njegovu suvremenome obliku. Ono nas zavodi svojom običnošću, a zatim napada bez upozorenja, udarajući naizgled nasumce. Rezultat je društveni svijet koji se može usporediti s minskim poljem: znamo da je pun eksploziva i da će do eksplozije doći prije ili kasnije, no ne znamo kada ni gdje.

48

‫רוח חדשה‬

misli: judeofobiju. Taguieff nas vodi od drevne judeofobije, koja se protivi židovskoj vjeri i običajima, preko kršćanskoga antijudaizma te antireligiozne judeofobije prosvjetiteljstva koja je antikapitalističkoga, revolucionarnoga i socijalističkoga podrijetla, sve do današnjega rasističkoga i nacionalističkoga koncepta, odnosno radikalnoga anticionizma. Prolazeći kroz različite oblike judeofobije, autor prokazuje kako su se generirale, a post hoc i pravdale averzije, strahovi i strasti koji se pravdati ne mogu.

Ruah Hadaša

RIJEČ KULTURA RABINA

Priča o prijateljstvu i radu Svetlana Klinčić Pozzi

ììì

Anna Mitgutsch: Kuća iz djetinjstva Nakladnik: Leykam international, Zagreb, 2017. Prijevod: Milka Car Broj str.: 344

Pierre-André Taguieff: Antisemitizam Nakladnik: TIM Press, Zagreb, 2017. Prijevod: Vanda Kušpilić i Jelena Butković Br. str.: 142

Zlo ne predstavlja ništa novo, ono je među nama od pamtivijeka. No, ima

‫רוח חדשה‬

ììì

ììì

Zygmunt Bauman, Leonidas Donskis: Tekuće zlo Nakladnik: TIM Press, Zagreb, 2017. Prijevod: Nadežda Čačinović Br. str.: 428

Ruah Hadaša

U knjizi Antisemitizam Pierre-André Taguieff bavi se rodoslovljem i tipologijom onoga što se učestalo i nepropisno naziva antisemitizmom. Ovaj pogrdni termin koji pripada rasističkome spektru promišljanja nije dovoljan za obuhvatiti cjelokupnu antižidovsku praksu i njezin diskurs. Upravo iz toga razloga autor bira nešto neutralniji koncept kroz koji će artikulirati svoje

Generacijski roman Kuća iz djetinjstva (2000.) bavi se obiteljskom prošlošću, no sadrži i povijesno-političku i kulturnu dimenziju. Prikazane su tri generacije židovske obitelji Berman koja zbog rastućega antisemitizma već 1928. napušta Austriju i odlazi u Ameriku.

A

ntonella Caroli i ja smo dugogodišnje prijateljice. Kroz druženje i priču izlazi na površinu da imamo zajedničko podrijetlo i da obje neizmjerno volimo umjetnost.

lje nadređenih” se ne može.

Prije otprilike tri i pol godine stiže mi njezina e-poruka u kojoj me pita želim li s njom i jednom manjom grupom žena iz Trsta sudjelovati na projektu “Bijenale: Žena”. Naravno!

I prijateljstva se nastavljaju.

I tako kreću brojni sastanci, diskusije i dogovori vezani uz izradu projekta. U nekom trenutku, pod pritiskom “nadređenih”, izlazimo na vidjelo i na konferenciji za tisak predstavljamo naš projekt. Nedugo zatim saznajemo (a razlozi nisu bili nimalo “umjetničke prirode”) da se taj projekt neće realizirati. Razočaranje? Ogromno, ali protiv “vo-

Naravno, na kraju se mirim s tom činjenicom i govorim sebi: “Od projekta ništa, ali si zato stekla dva nova prijateljstva.” Prije otprilike tri mjeseca dolazi vijest koju više nitko nije očekivao: “Bijenale: Žena” se može realizirati, ali pod uvjetom da se postavi na noge u upravo smiješno kratkom roku. Krećemo, jer takvu priliku više nećemo imati. Broj suradnica se neminovno povećava, grupa od svega pet žena ipak ne može iznijeti takav teret. I opet sastanci, ali ovaj put u ubrzanome tempu, vrijeme postaje presudno. Stiže 180 prijava žena iz raznih zemalja, Bijenale ima međunarodni karakter. Stručni žiri izabire njih stotinjak

koje se bave slikarstvom, kiparstvom, designom, instalacijama, modom, zanatstvom… Hrvatsku će zastupati šest umjetnica. Sljedeći ću tjedan prisustvovati postavljanju izložbe u svojstvu šegrta i to me neobično veseli, jedno potpuno novo iskustvo. Izložbu postavlja arhitektica Barbara Fornasir, ona je u tome istom prelijepome prostoru već postavila dio venecijanskoga Bijenala. A sam prostor? Nekadašnje skladište u staroj tršćanskoj luci za čiju se restauraciju borila i izborila moja prijateljica Antonella Caroli. Ako vas u periodu od 25. studenoga 2017.g. do 21. siječnja put nanese u Trst vrijedi pogledati što sve složne žene mogu. 49


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Izložba: Helena Rubinstein – pionirka ljepote

ZANIMLJIVOSTI

Židovski muzej, Beč, od 18. listopada 2017. do 6. svibnja 2018.

Dolores Bettini

H

elena (Haja) Rubinstein je bila pionirka u ženskome poduzetništvu. Rođena je 1872. u Krakówu u ortodoksnoj židovskoj obitelji kao najstarija od osam kćeri. Rano je odlučila osamostaliti se pa je krenula u Beč gdje je neko vrijeme radila u krznarskoj trgovini svoje tete gdje je prikupila prve ideje za kasniju karijeru. S nešto malo novca u džepu i s oskudnim znanjem engleskoga jezika, zaputila se u Australiju (1892.) i prvo počela raditi kao dadilja, a zatim kao konobarica. A onda je krenula prodavati kreme koje je sa sobom donijela iz Poljske. Zapravo, tih je 12 teglica bio poklon njezine mame. “Htjela sam pokazati svijetu i obitelji što sve mogu napraviti”, tako je jednom objasnila zašto se odlučila za Australiju. Njezina elegantna odjeća i mliječni ten nisu prošli nezapaženo među gradskim damama, pa je ubrzo među njima našla kupce za kreme.

100 milijuna američkih dolara. Bila je zaštitnica umjetnosti i znanosti, osnovala je fond za pomoć studentima likovne umjetnosti te je financirala paviljon Helena Rubenstein i muzej suvremene umjetnosti u Tel Avivu. Utemeljila je kemijski fakultet na Sveučilištu u Massachusettsu, a 1953. Zakladu Helena Rubinstein koja i danas pomaže ženama znanstvenicama.

Uz pomoć braće Lykusky, dvojice kemičara i prijatelja obitelji Rubinstein, Helena Rubinstein proizvela je vlastitu kremu i nazvala je “Valaze”. U samo nekoliko mjeseci, krema je postala poznata po djelotvornosti i naručeno je 15 000 teglica. Otvorila je svoj prvi salon ljepote i tako je sve krenulo. Kako bi razvila vlastite proizvode, predala je posao dvjema sestrama i otišla u Pariz. Godine 1912. izumila je prvi sustav za utvrđivanje tipa kože. Otvorila je kozmetičke salone u Parizu i Londonu. Godine 1914. s dvoje djece i mužem preselila se u SAD gdje je nastavila razvijati svoju kozmetičku liniju koja je od 1920-ih godina nosila njezino ime. Njezino je poslovanje munjevito raslo. Do smrti 1965. godine imala je 100 podružnica u četrnaest zemalja i oko 30 000 zaposlenika. Njezina je privatna imovina iznosila preko

50

Helena Rubinstein ugasila se 1965. godine u dubokoj starosti. Dvojici sinova ostavila je ogromno bogatstvo, ali od tada započinju neprestane prodaje tvrtke. Danas je ona dio multionacionalne tvrtke L’Oréal. Osnivačica je maštala o “tvrđavi koja će odolijevati vremenu”, pa u L’Oréalovim laboratorijima pokušavaju ostvariti njezine želje. Početkom posljednjeg desetljeća 20 stoljeća na tržište je izišao čuveni “Face Sculptor”, prvo sredstvo koje je u cijelosti konkuriralo kirurškim zahvatima uljepšavanja.

metnuti androidi tj. replikanti.

Izraelski film Foxtrot redatelja Samuela Maoza osvojio je drugo mjesto na venecijanskome filmskom festivalu održanome početkom rujna. Film se bavi roditeljima koji tuguju nad smrću sina poginuloga za vrijeme služenja vojnoga roka u IDF-u. Priča je to o nemoći ljudi da upravljaju svojom sudbinom. Unatoč osvojenome drugom mjestu na renomiranome festivalu, redatelj je očekivao u domovini, a to se i dogodilo, žestoke kritike zbog načina na koji je prikazao izraelsku vojsku. “Film

potiče mladu generaciju protiv IDF-a”, izjavila je ministrica Regev. *** Blade Runner 2049, dugoočekivani nastavak sci-fi filma Blade Runner iz 1982., premijerno je prikazan u listopadu. Radnja filma odvija se 30 godina nakon događaja ispričanih u originalnome filmu. Za one koji se ne sjećaju, Blade Runner je distopijski znanstveno-fantastični film o lovcu na nagrade po imenu Rick Deckard kojega glumi Harrison Ford. Njegov su plijen od-

Kao i u slučaju većine takvih priča o humanoidima koje je stvorio čovjek, i ova vrvi pojedinostima preuzetih iz legende o Golemu. Tako je i ovaj film (i njegov nastavak) još jedna varijacija na originalnu temu o čovjeku-zvijeri načinjenomu od gline koji je dobio moći koje dovode do nehotičnih posljedica. Istovremeno se provlači i pitanje: što stvarno znači biti čovjek? Dok progoni ta čovjekolika stvorenja, Deckard zapada u egzistencijalnu krizu kad se u njemu razvije romantična privrženost jednomu od njih. Stvari ne postaju nimalo lakše kad replikant kojeg lovi žrtvuje sebe kako bi spasio njega. U filmu Blade Runner 2049, Harrison Ford – unuk Harryja Nidelmana i Anne Lifschutz, imigranata iz Minska – koji se vratio ulozi Deckarda, jednom je o sebi rekao: “Kao čovjek uvijek sam se osjećao Ircem, a kao glumac Židovom.” *** U Buenos Airesu je dovršeno snimanje filma Operation Finale s britanskim glumcem Benom Kingsleyem u ulozi Adolfa Eichmanna. Film prikazuje kako je Eichmann živio u Argentini kao Ricardo Klement prije nego što je otkriven, uhvaćen i odveden u Izrael gdje je nakon suđenja pogubljen 1962. god. Argentina, koja je poslije Drugoga svjetskog rata bila raj za odbjegle naciste, u rujnu je predala Izraelu tisuće dokumenata iz ratnoga razdoblja od koji su se mnogi odnosili na nacističke ratne zločine. 51


ZANIMLJIVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Nagrada Genesis ustanovljena je 2014. godine. Portman je prva žena dobitnica te nagrade. Dosadašnji su dobitnici: bivši gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, glumac Michael Douglas, violinist Itzhak Perlman i kipar Anish Kapoor. *** sreće nego potraga za uspjehom i stalni nemir koji dolazi s njim.” Uz Bena Kingsleya (koji je 1982. dobio Oscara za ulogu Mahatme Gandija i igrao Itzhaka Sterna u Shindlerovoj listi (1993.); Otta Franka u Ane Frank (2001.) i Simona Wiesenthala u Murderers Among Us (1989.)), u filmu se pojavljuju: guatemalsko – američki glumac Oscar Isaac kao zapovjednik Mossadove jedinice Peter Malkin, Michael Aronov kao Mossadov agent Zvi Aharoni, Lior Raz kao direktor Mossada Isser Harel i mnogi drugi. Film je režirao Chris Weitz.

zivanje predviđa 13. prosinca 2019. ***

***

Prema utjecajnoj američkoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes, film Wonder Woman najbolji je film svih vremena o nekome superjunaku. Film u kojemu glavnu ulogu ima izraelska glumica Gal Gadot, zauzeo je prvo mjesto na listi od 50 najboljih filmova o superherojima. Popularna Gal Gadot će se pojaviti i u 2. nastavku toga filma čije se prika52

Natalie Portman dobitnica je nagrade Genesis (poznate kao židovska Nobelova nagrada) za 2018. Nagradu je dobila kao priznanje njezinoj posvećenosti društvenim izazovima i dubokoj vezi sa židovskim i izraelskim korijenima, objavili su organizatori nagrade. “Ponosna sam na svoje izraelske korijene i židovsko naslijeđe. To su ključni dijelovi onoga tko sam”, rekla je Natalie koja novac od nagrade namjerava iskoristiti kako bi se unijele promjene u živote žena u Izraelu i izvan njega (obrazovanje, zdravstvo, ekonomski napredak, sudjelovanje u politici, ravnopravnost).

U glasovitom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MOMA) na izložbi pod naslovom “Items: Is Fashion Modern?” među 111 odjevnih predmeta i modnih dodataka koji su ostavili jak utisak na svijet 20. i 21. stoljeća, naći će se i izraelski nacionalni simbol: tembel kapa koju su veoma rado i često nosili Izraelci od početka 20. st., pa sve do 1970-ih godina. Mala crna haljina, biserna ogrlica, kipa, traperice Levi’s 501 i još mnogo svima za srce priraslih stvari, naći će se između tih 111 odabranih. Otvorenje izložbe bit će 28. siječnja 2018., pa tko se u to vrijeme zatekne u New Yorku, blago njemu!

Dok je bio na putu za Japan 1922. godine, slavnome je fizičaru stigla obavijest da će dobiti Nobelovu nagradu za fiziku. Po dolasku u hotel nije pri ruci imao novca za napojnicu. Umjesto napojnice, sobaru koji mu je donio prtljagu rukom je na cedulju napisao jednu rečenicu i dao mu ju uz napomenu da ju čuva jer će jednog dana daleko nadmašiti vrijednost obične napojnice. Sto godina kasnije to se i dogodilo kad se sobarov nećak obratio aukcijskoj kući koja je cedulju stavila u prodaju. *** U Muzeju Jeckes koji je dio Otvorenoga muzeja Tefen u sjevernome Izraelu otvorena je izložba “A sada komercijalni oglasi” na kojoj su predstavljeni radovi židovskih doseljenika iz Njemačke koji su oblikovali izraelsku reklamnu industriju i potrošačku kulturu od 1930-ih godina nadalje. Bili su dio 5. alije, živjeli su u privatnim kućama u Tel Avivu i jeruzalemskoj četvrti Rehavia, govorili su njemački, objavljivali novine na njemačkome jeziku i održavali njemačke kulturne i društvene aktivnosti. Sa sobom su također donijeli poduzetničku radnu

Franza Krausa za detergent Kesem

etiku. Utemeljili su grad Nahariju u kojemu su živjele vodeće obitelji izraelskoga biznisa: Strauss, Soglowek i Wertheimer. Grafički umjetnici koji su stigli u Izrael sačuvali su načelo veze između sadržaja i forme i modernističkih pristupa koje podučavaju Bauhaus i druge škole u srednjoj Europi. Još je jedan važan doprinos 5. alije bio u području tipografije i novoga dizajna hebrejskoga pisma koji je još uvijek u upotrebi. *** Švicarski Kunstmuseum Bern pred-

stavio je (2. 11. 2017. – 4. 3. 2018.) izložbu umjetničkih djela koju su nacisti smatrali “degeneriranom umjetnošću”. Izložena su djela dio zbirke od oko 1500 djela pronađenih skrivenih kod njemačkoga kolekcionara Corneliusa Gurlitta prije pet godina. Istodobno su u Bundeskunsthalle u Bonu izložena djela iz iste zbirke koja su nacisti zaplijenili provodeći politiku progona (autori su bili komunisti ili Židovi, a u slučaju impresionista i drugih modernista nisu zadovoljili tradicionalne modernističke forme) ili čije podijetlo nije bilo razjašnjeno. Prvi put javnost ima priliku vidjeti ovu sveobuhvatnu zbirku.

*** Na aukciji u Jeruzalemu je za 1,3 milijuna dolara prodana rukom napisana poruka Alberta Einsteina s formulom za sretan život:

autor August Macke

“Miran i skroman život donijet će više 53


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Transmisija traume Holokausta Razgovor Jasminke Domaš s prof. dr. sc. Marijanom Braš, predstojnicom Klinike za psihološku medicinu KBC-a Uskoro će biti obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Ostaje dojam da se u Hrvatskoj vrlo rijetko govori o prijenosu te traume na nove naraštaje. Ipak, oni žive s potisnutim strahovima, zebnjama, sumnjama pitajući se je li svijet u međuvremenu baš jako napredovao sa svojim mehanizmima zaštite ljudskih prava, osobito kad ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj i drugim zemljama jača ekstremna desnica.

S

lažem se s Vama da se u Hrvatskoj premalo govori o prijenosu traume žrtava Holokausta na nove naraštaje, a istovremeno bi i stručnjaci i najšira javnost mogli puno toga naučiti iz istraživanja koja se na tu temu i danas intenzivno provode. Iako se o traumi i posljedicama psihotraume na razne načine govori kroz cijelu povijest medicine, ali i šire (književnost, likovna umjetnost, film i dr.), po mome mišljenju nigdje se nismo suočili s tako stravičnim podacima kao kod žrtava Holokausta. Prije nekoliko dana vratila sam se sa Svjetskoga psihijatrijskog kongresa u Berlinu, na kojemu je već prvi dan sudjelovalo oko 12 tisuća psihijatara, i samo u tih nekoliko dana izrazito sam puno razmišljala, ali i naučila o tome kako se zapravo trebamo postaviti kao stručnjaci i kao cijelo društvo. Sjećam se kako sam prije puno godina obišla bolnice u Berlinu i koliko sam teško emocionalno proživljavala spoznaje o tome kako su i sami liječnici sudjelovali u zločinima vezanima uz Holokaust, pitajući se kako je i je li moguće da se psiha čovjeka (a osobito liječnika) toliko izmijeni ili izmanipulira da osobno sudjeluje u odlukama o sterilizacijama, ubijanjima duševnih bolesnika i 54

sl. Pročitala sam jako puno radova i knjiga o tome, raspravljala s kolegama o negativnoj ulozi nekih psihijatara i drugih specijalista u manipuliranju pojedincima i grupama, ali i o razvoju moderne medicinske etike koja je u velikoj mjeri nastala upravo u suočavanju sa zločinima Holokausta i potrebi da se učini sve da se isti više nikad ne ponove. Ponovni posjet Berlinu nakon više godina ugodno me je iznenadio, jer je na kongresu bilo puno izložbi i filmova koji su otvoreno ukazali na to što se događalo i koliko su trpjeli pojedinci i cijeli narodi, a promatrala sam i koliko se turisti iz cijeloga svijeta dolaze mirno pokloniti žrtvama na izgrađenim spomen obilježjima, uz fantastične turističke vodiče koji su spremni odgovarati na svako pitanje. Govorim to zato jer smatram da i mi u Hrvatskoj moramo biti spremni za otvoreni dijalog, razumijevanje ljudske psihe i dovoljno zreli da ne dopuštamo nezrelim i primitivnim nagonima da na bilo koji način dominiraju. Eduka-

cija o žrtvama Holokausta potrebna je uvijek i svugdje, kao trajno upozorenje o tome kako destruktivni i opasni mogu biti ljudski nagoni kao i snaga kolektivne manipulacije te koliko je važno razvijati društvo tolerancije i ljudskih prava. U Izraelu za djecu u obitelji u kojoj je bilo puno žrtava u Holokaustu postoji izraz svijeće sjećanja. Njih se često uspoređuje s članovima obitelji koji su ubijeni u logorima smrti. Kakve posljedice takve usporedbe mogu imati i imaju za nove naraštaje? Istraživanja ukazuju da nije sama trauma koju je osoba proživjela toliko opasna za prijenos na članove obitelji, nego činjenica je li traumatizirana osoba razvila posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili ne. Pokazalo se da su posljedice po zdravlje žrtava Holokausta puno veće kod onih koji su razvili PTSP od onih koji to nisu, te da je PTSP često taj rizični čimbenik koji razara i dušu i tijelo oboljeloga, ali

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

utječe i na obiteljske odnose. U tome kontekstu, ne bi trebalo smatrati da sva djeca imaju posljedice ili da su drukčija od druge, nego sve treba individualno procjenjivati i dobro poznavati cijelu obiteljsku dinamiku. Naravno da ova djeca odmalena odrastaju s tim bremenom i da će se, ovisno i o genetici i okolini, razviti u razne ličnosti – neki će zaista izaći i “jači nakon traume” i biti emocionalno zreli i psihički zdravi ljudi, dok će neki imati razne posljedice. U tome je kontekstu zaista važno promatrati svakoga individualno. S druge strane, ako me pitate osobno, meni se čak i sviđa izraz svijeće sjećanja, jer ih ja vidim kao nekakve svjetionike koji ukazuju na to što se sve može dogoditi ako destruktivan um i nagoni pobijede i koliko zapravo treba slaviti snagu života nasuprot snage destrukcije. Doktorirali ste upravo na području sekundarne traumatizacije odnosno na prijenosu traume. Pratite li istraživanja na tome polju izraelskih stručnjaka? Što nam kažu kako izaći iz bremena prošlosti? Sekundarna traumatizacija je izrazito važan fenomen, o kojemu se kod nas premalo govori, a s kojim se svakodnevno susrećem u svojoj praksi. Naime, suvremena istraživanja ukazuju na to kako su članovi obitelji oboljeloga od PTSP-a, ali i zdravstveni profesionalci koji rade s njima, pod rizikom za razvoj simptoma koji su u puno stvari slični simptomima PTSP-a, i koji izraelski eksperti nazivaju sekundarni traumatski stresni poremećaj (STSP). Potaknuta ovim istraživanjima, ali i problemima koje sam uočila kod članova obitelji oboljelih i zdravstvenih profesionalaca, odlučila sam napraviti istraživanje o mehanizmima sekundarne traumatizacije na velikom uzorku obitelji hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. U cijelome osmišljavanju istraživanja, kao i u omogućavanju dobivanja adekvatnih testova i interpretacijama rezultata pomogle su mi kolege iz Izraela. Nažalost, rezultati su

RIJEČ PRIČAONICA RABINA ukazali da je značajan broj partnera oboljelih od PTSP-a razvio simptome sekundarne traumatizacije kao i da velik postotak njihove djece ima psihološke ili somatske zdravstvene smetnje, a djeca su ocjenjivala obiteljsko funkcioniranje u prosjeku dosta lošim. Ovi su me rezultati zapravo neugodno iznenadili jer sam u uzorku imala dosta stabilne obitelji koje su bile i motivirane sudjelovati u istraživanju, što neminovno postavlja pitanje koliko je zapravo onih koji još više pate. Također, nerijetko bismo i među nama profesionalcima koji radimo s oboljelima otkrili probleme sekundarne traumatizacije. Suvremena neuroznanost danas nam još više pomaže da razumijemo koliko naš mozak zapravo “upija” emocije druge osobe i koliko mogu biti razorni utjecaji PTSP-a na oboljeloga, članove obitelji i profesionalce. S druge strane, istraživanja su pomogla i da se stvore terapijske tehnike i brojni edukativni programi s ciljem smanjivanja ili uklanjanja posljedica sekundarne traumatizacije. Naravno da ne postoji jednostavna formula za izlazak iz bremena prošlosti i okretanja prema sadašnjosti i budućnosti, ali je sigurno pogrešno razmišljati da će “vrijeme izlječiti posljedice” i sl. Trauma koja ostane potisnuta i neliječena razarat će i dušu i tijelo i nas i naših najbližih, i zato se ne može dovoljno naglasiti važnost otvorenoga razgovora, edukacije članova obitelji i liječenja, ukoliko je isto potrebno.

iskustva ili mozak okrenuti nečemu lijepome i pozitivnome, a poznato je i da je velik dio najvećih svjetskih umjetničkih ostvarenja upravo i nastao iz velike boli i patnje. S druge strane, uloga umjetnosti kao načina senzibiliziranja javnosti o učincima psihotraume je nezamjenjiva, jer nikad službeno predavanje sa statističkim podacima ne može pokrenuti toliko emocija i razmišljanja kod gledatelja ili slušatelja kao dobro napravljen film, likovna izložba, glazba i sl. Danas puno više znamo i o mogućnostima korištenja umjetnosti u edukaciji profesionalaca, osobito na području psihotraume. No, ono što je zapravo najvažnije ako govorimo o umjetnosti i traumi, je važnost art terapije u radu s psihotraumatiziranima, odnosno oboljelima od PTSP-a. Art terapija, u kojoj umjesto riječi koju koristimo u većini drugih psihoterapijskih pravaca koristimo npr. vizualnu umjetnost, pokazala se kao jedna od najefikasnijih metoda u dijagnostici i terapiji oboljelih. Kako ćete vi raditi s malim psihotraumatiziranim djetetom – sigurno ne tako da ga ispitujete verbalno o traumi. Puno će korisnije biti ako se upotrijebe školovani art terapeuti koji će kroz crtež, razne igrice pa i glazbu ili pokret doprijeti do traume a onda ju i razrješavati procesom art-psihoterapije. Danas nam neuroznanost pomaže i da pratimo učinkovitost ovih terapija, odnosno pozitivne promjene u mozgu i ponašanju nakon primjene istih.

Pisac i filozof Predrag Finci napisao je sjajnu knjigu pod nazivom Estetika uništenog – estetika rat, Holokaust. Iz tog je djela razvidno da umjetnici na neki način svjesno ili podsvjesno pronalaze sami izlaz iz traume, barem privremeno, u slikanju, pisanju, glazbi...

Kako se čovjek može rješavati traume koja postaje neka vrsta “paukove mreže” u svakodnevici. Može li se uopće teška trauma “odraditi” jednom zauvijek?

Naravno, uloga umjetnosti u svladavanju traume je velika, ne samo za profesionalne umjetnike već i za laike. S jedne strane, kao što ste i sami spomenuli, jedan dio traumatiziranih će korištenjem umjetnosti “izbacivati” iz sebe neke dijelove traumatskoga

Kao što sam već spomenula, treba razlikovati osobe koji će zbog traume razviti medicinske posljedice (psihičke i tjelesne) od onih koji to neće. Stalno se istražuju čimbenici koji na to utječu, kako bismo razumjeli zašto će neka osoba nakon teške traume biti bez većih posljedica, a neka osoba i nakon manje traume ili u kroničnome stresu s velikim poljedicama. Postoje 55


PRIČAONICA tisuće istraživanja na tu temu, kako iz područja genetike, tako i iz područja utjecaja okoline. Isto tako, pokazalo se da će puno više osoba nakon traume oboljeti od PTSP-a ako je uzrok traume nanošenje boli i tortura od strane drugoga čovjeka nego npr. ako je trauma neka nepogoda (vulkanske erupcije, potresi, poplave i sl). Pojednostavnjeno, čovječji mozak “ne može razumjeti i prihvatiti” da mu je nanesena tolika bol i patnja od drugih ljudi, pa je tako kod preživjelih logoraša postotak oboljelih od PTSP-a jako visok. No, nemojmo zaboraviti da je PTSP, odnosno da su psihički simptomi samo “vrh ledene sante”, jer će taj PTSP zbog povezanosti između uma, emocija, endokrinološkoga i imunološkoga sustava utjecati zapravo na cjelokupno zdravlje, a danas imamo sve više istraživanja koja ukazuju na prerano starenje (premature aging) ovih osoba, o čemu sam također puno naučila tijekom boravka u Izraelu i suradnje s kolegama iz Izraela. Zapravo želim poručiti da će neliječeni PTSP biti zaista paukova mreža koja će osobi prouzročiti niz posljedica u svim sferama života te da ga treba liječiti. PTSP često ima kronični tijek, odnosno, faze remisije i dobroga stanja mogu trajati godinama, a onda nastupiti pogoršanja isprovocirana najčešće nekim novim stresnim iskustvima. S dobrim liječenjem PTSP-a može se zaista puno postići i osoba koja je proradila svoju traumu može biti psihološki dosta zdrava. Nemojmo zaboraviti koliko je još Siegmund Freud govorio o repeticiji traumatskih iskustava – ono što ne proradimo ćemo nesvjesno ponavljati, dok ne razriješimo uzroke. Znači, sigurno nije dobro potisnuti traumu, ne razgovarati ni s kim o tome, trpjeti u tišini i čekati da simptomi sami prođu – treba potražiti pomoć. U liječničkoj praksi dolazi Vam i braniteljska populacija, kao što se stručnjaci Vašega profila i u Izraelu bave liječenjem trauma ratnih veterana. Koliko je složeno i delikatno liječiti nešto što se na prvi pogled ne vidi, a sveprisutno 56

je – ljudsku dušu? Liječenje ljudske duše nije jednostavno, a s druge srane osobno bih sigurno opet izabrala psihijatriju kao specijalizaciju. Nikada ljudsku psihu ne smijemo gledati odvojeno od tijela, socijalnoga konteksta u kojemu se osoba nalazi i duhovnosti koju ta osoba ima. Tijelo-psiha-socijalni faktori-duhovnost: to je osoba u cjelini, i jedino medicinom usmjerenom prema osobi, a ne prema dijagnozi možemo nešro kvalitetno postići. U tome kontekstu gledam i svoj rad s hrvatskim braniteljima oboljelima od PTSP-a, drugim psihičkim poremećajima i tjelesnim bolestima. Psihička je trauma dovela kod njih do narušavanja psihičkoga stanja, ali i tjelesnoga zdravlja, a zamislite koliko na to zdravlje utječe socijalna okolina pa i duhovni sklop svakoga pojedinca. I tu sam puno naučila od kolega iz Izraela, koji su velik naglasak stavili na rehabilitaciju veterana i njihov što kvalitetniji povratak u “normalan civilni” život. Ja sam jednostavno bila oduševljena gledajući rehabilitacijske centre u kojima osobe svih životnih dobi s članovima obitelji rade na psihološkome i tjelesnome oporavku i kod koliko se osoba zapravo postigne jako dobra rehabilitacija. Jako je važno raditi i na dostojanstvu i ponosu veterana, njihovoj edukaciji o zdravlju i potrebama preventivnih mjera, edukaciji svih zdravstvenih profesionalaca o posljedicama psihotraume i najboljim metodama liječenja, ali i o palijativnoj skrbi za teško oboljele. Nerijetko mi se događa da imam obitelj u kojoj je pojedinac pa i cijela obitelj prošli tešku ratnu traumu, a sada se nose i s neizlječivim bolestima svoga člana – pa to su jako traumatizirane obitelji koje traže podršku cijeloga društva. Oni koji su izložili svoje živote za domovinu moraju imati osjećaj da ih se razumije i da će se imati komu obratiti kada budu bolesni i da će se netko o njima skrbiti kada budu teško bolesni. U Hrvatskoj je u ljekarnama u stalnom

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

porastu prodaja tableta za smirenje. Nekako se stječe dojam da možemo govoriti o nacionalnoj traumi ne samo zbog rata koji je odavno završio nego i zbog niza socijalnih nepravdi, siromaštva, osjećaja bespomoćnosti. Kako gledati naprijed uz sve teškoće i životne probleme? Ljude često s jedne strane pritišće prošlost, s druge strah od budućnosti, ostaje pitanje što činimo sa sadašnjosti? Možemo li unatoč traumama sami sebe odgajati kao optimista? Pitanje je odlično i zapravo bih mogla satima o tome pisati ili govoriti. Na ishode traume utječu osobine ličnosti (na koje utječe i genetika i razvoj), sama obilježja traume koju je osoba prošla ali je možda ključna socijalna podrška i okružje u kojemu se osoba nađe nakon traume. Kakva je ta socijalna podrška u Hrvatskoj danas? U mojim istraživanjima pacijenti opisuju da im najviše pomaže obitelj, a najmanje šira zajednica. Okružje u kojemu žive ih često retraumatizira, razvijaju tzv. “sindrom ogorčenosti” i onda vidim kako zaista sve više tonu kao da ih neki vir povlači u dubine rijeke. Zato je još važnije zatražiti pomoć stručnjaka, jer često i ne vidimo da tonemo ili budemo i žrtve medija koji često žive od negativnih i senzacionalističkih vijesti. Jako je važno osvijestiti gdje smo, što želimo i kamo idemo. Koji su naši životni ciljevi i prioriteti? Koje su naše moralne vrijednosti? Što možemo sami učiniti da nam bude bolje i kome da se obratimo ako ne znamo kako dalje. Ne treba trpjeti u tišini. Ako imamo svoje ciljeve i znamo uživati u malim stvarima, ako radimo ono što volimo i ako znamo uživati, onda sigurno možemo biti sretniji i optimisti. Život je zapravo jako lijep i treba ga znati cijeniti. Prolazan je, i zato treba uživati kad god možemo, i u najmanjim stvarima. I na kraju ovoga razgovora moram reći da sam upoznala jako puno osoba ili su bili i moji pacijenti koji su nadrasli svoju traumu i koji žive sretne i ispunjene živote.

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Menora kao simbol i mit Michael Frank / prevela Dubravka Pleše

Nedavna zajednička izložba Vatikanskoga muzeja i Židovske zajednice Rima prikazala je začudnu i trajnu važnost sedmokrakoga komada zlata koji je postao dio “temporalne mreže povijesti ljudskoga roda”

U

Rimu je povijest uvijek i svugdje oko vas – i iznad vas. Osobito je to istina za Židove nad čijim se glavama tijekom protekla dva milenija jasno, opipljivo i neizbježno nadvila povijest u obliku Titova slavoluka. Južni reljef ovoga slavoluka poznat je po prikazu procesije rimskih vojnika koji u glavni grad Carstva donose sedmerokraki svjećnjak, ukraden zajedno s drugim ceremonijalnim predmetima iz Drugoga Hrama u Jeruzalemu kada je general (kasnije i car) Tit 70. g. n. e. porazio branitelje grada. Menora na Titovu slavoluku u tolikoj je mjeri postala dijelom židovske mašte i svijesti da su veći dio protekla dva milenija Židovi praznovjerno izbjegavali prolaziti ispod njega. Tek nakon utemeljenja Države Izrael 1948. godine, kada je glavni rimski rabin poveo procesiju

ispod slavoluka (u suprotnome smjeru od onoga kojim su prošli židovski robovi 2000 godina ranije), praznovjerje je pobijeno. Ipak, čini se da menora i danas ima magnetnu privlačnost. Kakav je to predmet i zašto je toliko bitan, kako na Titovu slavoluku, tako i drugdje? Kako je menora postala temeljni simbol židovskoga identiteta i takvim se održala od samih početaka religije, to je bila tema prve suradnje Vatikanskoga muzeja i Židovskoga muzeja Rima. Ove su dvije institucije zajedno organizirale izložbu pod nazivom “Menora: kult, povijest i mit” (The Menorah: Cult, History, and Myth), neravnomjerno raspoređenu između dvaju muzeja (zbog problema s prostorom više je izložaka bilo smješteno u Vatikanu) koja je kroz predmete i slike pripovijedala o nečemu što je kustos Francesco Leone u katalogu opisao kao “jednu od najzanimljivijih priča ljudskoga roda”. Izložba je na svjetlo dana iznijela kako ispravne, tako i pogrešne predodžbe o menori koje ju prate od trenutka kada

je Bog pokazao Mojsiju viziju sedmerokrakoga svjećnjaka na brdu Sinaj i naložio mu da iskuje takav predmet od čistoga zlata. Prema Knjizi Izlaska, cijeli talent zlata (34 kg) otopljen je i iskovan u svjetiljku koja je predstavljala stilizirano stablo badema s laticama i plodom. (Naravno, postoje i drugi, drukčiji biblijski opisi, ali ovaj se čini prikladnim.) Od trenutka kada je menora smještena u Hram kralja Solomona, između 967. i 961. pr. n. e., prema lijepim Leoneovim riječima, ušla je u “vremensku mrežu povijesti ljudskoga roda”. Menora je ostala u Prvome Hramu do 586. pr. n. e., kada je babilonski kralj Nabukodenezer II. uništio Jeruzalem i Hram te odnio sva blaga i, kako se vjeruje, rastalio Mojsijevu menoru u zlatne poluge. Kaže se “kako se vjeruje” zato što je oduvijek postojala nada, poticana mnoštvom legendi, da je čak i ta, izvorna menora, preživjela skrivena u temeljima Prvoga Hrama gdje još čeka da bude pronađena. Bez obzira na to je li Mojsijeva menora 57


PRIČAONICA doista bila spašena ili je, što je vjerojatnije, nanovo izrađena, zlatna se menora ponovno pojavljuje s povratkom Židova iz babilonskoga izgnanstva te izgradnjom Drugoga Hrama (535. – 515. pr. n. e.). Vjeruje se da je baš to ona menora koja je opisana u viziji proroka Zaharije kao “svijećnjak, sav od zlata, s posudom za ulje vrh njega; i sedam je žižaka na svijećnjaku, sa sedam lijevaka za sedam žižaka što su na njemu”. Prije Tita još se jedan važan incident u povijesti menore dogodio 167. pr. n. e. kada je Antioh IV. opljačkao Jeruzalem i oltar posvetio Zeusu. Taj je čin bio pokušaj nasilnoga prevođenja naroda na poganstvo te je izazvao pobunu Jude Makabejca 164. pr. n. e. Kako nam pripovijeda Talmud, posuda ulja uspjela je preživjeti u obeščašćenome Hramu i očekivalo se da će potrajati samo jedan dan, a ne osam, kako se dogodilo. A zatim je došao Tit. Njegovo uklanjanje menore iz Drugoga Hrama prvi je događaj u životopisu svijećnjaka za koji imamo nebiblijski izvor u obliku svjedočenja osobe koja je nazočila događaju– povjesničara Josipa Flavija iz 1. st. Josip je bio uz Tita u vrijeme opsade Jeruzalema, vidio pristizanje vojske i kasnije se s vojskom vratio u Rim. U Židovskome ratu opisao je “svjećnjak od lijevanoga zlata, šupalj iznutra, koji je težio 100 funti” te je bio ukrašen “ljiljanima, šipkom i zdjelicama... uzdignutima na visinu od zajedničke osnovice” koji je završavao sa “sedam glava u jednome redu, svakom stojećom paralelno drugima; na tim granama nalazilo se sedam svjetiljaka, svaka za sebe, imitacija broja planeta”. Razmislimo o nekima od temeljnih činjenica vezanima uz ovaj predmet. Zašto sedam krakova? Josip spominje planete (šest planeta u orbiti oko sunca), ali u kasnijem odjeljku dodaje: tu je i “čast broja sedam među Židovima” – šest dana stvaranja plus Šabat. Zašto ljiljani i šipak, ali ne i bademi? Čini se da je to potvrda da je Mojsijeva menora doista rastaljena poslije uništenja Prvoga Hrama, a kasnije je izrađena nova, malo drukčijega oblika. Josip opisuje svjetiljke koje su poredane 58

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

rijeke nakon Alarikove neočekivane i iznenadne smrti. Ili je možda preživjela dolazak Vandala 455. godine te je odnesena u Kartagu, novu prijestolnicu vandalskoga kraljevstva.

Obojeni detalj djela Uništenje Hrama u Jeruzalemu Nicolasa Poussina, 1625. – 1626. (The Israel Museum, Jerusalem)

“u jednome redu”, ali držači svjetiljaka izrađenih u Mojsijevo vrijeme češće su raspodijeljeni u tri dimenzije, pojedine svjetiljke okružuju jednu zdjelu. Ovo je, čini se, dodatni dokaz da je menora koju je Josip vidio bila nasljednica izvorne menore. Podrijetlo, oblik, materijal, simbol, značenje – što je još ostalo osim sudbine? Tit je, kao što je poznato, dopremio menoru u Rim 71. godine i taj je dolazak Domicijan zauvijek obilježio slavolukom koji je podigao poslije smrti svojega brata 82. godine. Procesijom je menora dopremljena do Hrama mira na Forumu mira koji je izgradio Vespazijan novcem od plijena opljačkanoga iz jeruzalemskoga Hrama (a isti su izvori financirali i izgradnju Koloseja). “Prikazana u blijedom trijumfu”, kako je to rekao Leone, menoru su često u njezinu novome domu razgledavali i komentirali rabini na proputovanju, a katkad je bila prikazana i popraćena drugim simboličkim predmetima, kao što su: etrog, šofar, amfore u kojima se čuvalo ulje – u katakombama, sinagogama, na grobnim zapisima, grafitima, staklu, nakitu te (kasnije) slikama, tekstilu i rukopisima. Hram mira oštetila je vatra 192. godine, a otada je sudbina menore obavijena maglom. Ako je preživjela požar – a svjedočenja su malobrojna i nesigurna – moguće je da ju je kao plijen uzeo Alarik, kralj Vizigota 410. godine, nakon čega je moguće da je pala na dno

Druge pretpostavke i legende ukazuju na to da menora nikada nije napustila Rim nego je skrivena među relikvijarima u Lateranskoj bazilici. Drugi pak misle da je skrivena u vatikanskim podrumima. Osobito je zanimljiv nadgrobni spomenik trojice židovske braće prikazan na izložbi. Braća su smaknuta u 5. stoljeću n. e. u vrijeme cara Honorija, nakon što su navodno vidjela menoru na dnu rijeke Tiber. Međutim, pokazalo se da je priča tek mit, nastao u 19. stoljeću u vrijeme otvaranja rimskoga geta (1870. godine). “Menora ima gotovo čaroban aspekt”, primjetila je Alessandra di Castro, jedna od kustosica izložbe koja se temelji na manjoj izložbi, koju je 2008. godine u Rimu postavila njezina sestra, Daniella di Castro. “Jednostavno je toliko značajna, taj jedan jedini predmet koji nama Židovima toliko znači već 3000 godina.” I ne samo Židovima. Kao oblik, menora se ponovno pojavila – mogli bismo reći reinkarnirala – tijekom srednjega vijeka kada je Karlo Veliki učvršćivao svoju moć time što je svoju dinastiju povezao s rimskim carevima i drevnim Jeruzalemom. Dojmljivi primjerci svjećnjaka nalik na menoru (u trodimenzionalnim, ali i linearnim oblicima) počeli su se širiti crkvama, dodatno ukazujući na snagu toga predmeta koja je potrajala sve do današnjega dana, do moderne ere kada je Stefan Zweig o njoj napisao roman, Chagall ju je naslikao, Matisse nacrtao, a prošle je godine William Kentridge izbrisao njezin lik s prljavštine na travertinom obloženim obalama Tibera, neka vrsta obrnutih grafita koji će jednoga dana jednostavno izblijedjeti i nestati. Kao crtež u čađi, menora je možda prolazna, ali kao vjerski simbol čini se da ne ide nikamo. Od Mojsija pa do našega vremena vrijedi koliko je teška u zlatu – i mnogo više.

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Menora sv. Petra Detalj s Titova slavoluka.

Kako se Vatikan odobrovoljio prema Židovima tijekom zadnjih sto godina

O

voga je proljeća u Vatikanu, pred muzejskim prostorom Braccio Carlo Magno s južne strane Trga sv. Petra, lepršala zastava koja je najavljivala izložbu. Zastava je bila toliko velika da ju se lako vidjelo s udaljenosti od tri bloka zgrada prolazeći glavnom vatikanskom ulicom Via Della Conciliazione. Zastava je bila crne boje, a u sredini je bio golemi prikaz zlatne menore. Usred 96 kipova svetaca i mučenika te brojnih križeva kojima je ukrašen Trg sv. Petra, menora je stajala kao simbol judaizma, simbol stariji od križa i vjerojatno dobro poznat i sv. Petru i sv. Pavlu čiji se monumentalni kipovi nalaze s obje strane ulaza u baziliku sv. Petra. Oblik menore na zastavi preuzet je iz prikaza hramske menore uklesanoga u obližnji Titov slavoluk koji stoji pokraj rimskoga Foruma. Friz prikazuje plijen koji je Tit donio iz judejskoga rata iz uništenoga Drugog Hrama 70. g. n. e. Najdojmljiviji plijen prikazan na Slavoluku svakako je hramska menora, sedmerokraki svjećnjak čiji je oblik Bog naložio Mojsiju, kako čitamo u Knjizi Izlaska 25:31-39. Zastava je najavljivala veliku izložbu pod nazivom “Menora: Kult, povijest i mit” koja se može razgledati u Vatikanskome muzeju i u Museo Ebraico (Židovski muzej Rima). Štoviše, činjenica da je izložba smještena na samome Vatikanskom trgu govori o nezabilježenoj suradnji i pomirbi Vatikana i rimske židovske zajednice. Radeći zajedno prvi put, postavili su veličanstvenu izložbu koja se trenutno može razgledati u oba muzeja. *** Tijekom prošlih stoljeća, takvo jasno prikazivanje hramske menore na Trgu

Fredric Brandfon / prevela Dubravka Pleše sv. Petra služilo bi kao trijumfalistička potvrda uništenja židovskoga Hrama, znak da je milost koju su Židovi nekoć imali u Božjim očima, prešla na kršćansku zajednicu i, osobito, na katoličku crkvu. Ustvari, prije otprilike 200 godina, druga zastava kao suprotnost današnjoj zastavi, također usredotočena na menoru, mogla se spaziti obješena na drugoj obali rijeke Tiber, u rimskome židovskom getu. Geto je uspostavio papa Pavao IV. 1555. godine i ograničio Židove na nekoliko četvornih blokova omeđenih zidom s ulazima koji su se zaključavali svake noći stotinama godina. Poslije 1789. godine, nakon francuske revolucije i dolaska Napoleona na vlast, u Rim su stigle francuske trupe, prvi put 1798. godine, a zatim ponovo 1804. godine te sa sobom donijele snove o liberalnoj demokraciji i prosvijetljenju. Francuzi su porazili papinsku državu, kidnapirali papu Pija VII. te ukinuli geto. Ipak, porazom Napoleona, Pio VII. se trijumfalno vratio u Rim 1814. godine i zahtijevao raskošnu dobrodošlicu u skladu s tradicijom prijašnjih papa i rimskih careva. Povratak Pija VII. značio je i ponovno osnivanje omrznutoga geta. Bez obzira na sve, i Židovi su bili prisiljeni izvjesiti mrsku zastavu s ispisanim čestitkama ispred zgrade u kojoj je bilo smješteno pet sinagoga. Zastava je bila dio lažne fasade koja je pokrivala prednji dio sinagoge i prikrivala skroman ulaz prikazom klasičnoga Hrama. Iznad lažnih stupova nalazio se arhitrav na kojemu je latinskim bila ispisana pohvala u slavu papina oslobođenja i sreća ljudi povodom njegova povratka na vlast. Iznad prikaza Hrama nalazio se papin grb s dva križa i dva ključa koji simboliziraju papinstvo. U središtu fasade, postavljena na pijedestalu na lažnome ulazu u lažni hram nalazila se sedmerokraka menora. Ova zapanjujuća i ponižavajuća fasada

kojom se doslovce željelo prikriti židovsku kuću molitve papinim znakom i križem, bila je privremena. Bio je to znak moći koji je ubrzo uklonjen. Ipak, arhitekturni prikaz koji je oslikao trenutak u odnosima Židova i Vatikana sačuvan je u arhivu Rimske židovske zajednice i prikazan je u vatikanskome dijelu izložbe. Crtež druge zastave možda ne dominira izložbom, ali vremenski i duhovni jaz između današnje zastave koja visi u Vatikanu i one iz 1814. godine koja je visila u getu služi kao okvir priči o Židovima u Rimu. Ta je priča započela prije uništenja jeruzalemskoga Drugog Hrama. Prvi rimski Židovi vjerojatno su bili trgovci koji su stigli u Rim tijekom prvoga stoljeća prije nove ere te su tada počeli naseljavati i druge luke na rubovima Sredozemnoga mora. Claudio Procaccia, kurator Arhiva, rekao mi je da je rimska židovska zajednica vjerojatno najstarija kontinuirana etnička zajednica u Europi i da današnje rimske židovske obitelji mogu pratiti svoje podrijetlo 2000 godina unatrag. Drugi tvrde da su potomci židovskih obitelji koje je porobio Tit i doveo ih u Rim 70. godine n. e. Murali iz katakombi iz drugoga i trećega stoljeća n. e. prikazuju menoru i djelomično potvrđuju ova uvjerenja. Neki rimski Židovi očito su napredovali u kasnoj antici i Stefan Zweig nam slika sliku, iako izmišljenu, skromne zajednice Židova koji žive u Trastevereu (zapadna obala rijeke Tiber) u 5. st. n. e. u svojoj knjizi Zakopani svijećnjak (The Buried Candelabrum). Knjiga prati legendarna putovanja hramske menore iz Rima do Kartage i Carigrada natrag u Izrael iz perspektive rimskoga židovskog junaka. Tijekom srednjega vijeka Nathan ben Yehiel je u 11. stoljeću u Rimu napisao talmudsku enciklopediju Aruh. Vjerojatno je upravo rimska židovska zajednica 59


PRIČAONICA intervenirala kod pape Aleksandra III. (1159. – 1151.) i nagovorila ga na izdavanje bula kao što su Sicut Judaeis, koje ističu da “Židovi ne bi trebali stradati od predrasuda”. Doista, španjolski Židov Benjamin iz Tudele biranim riječima opisuje idilične odnose rimskih Židova i Vatikana godine 1165.: “Glavari mnogih istaknutih Židova koji žive ovdje (u Rimu) su rabin Daniel i rabin Jehiel. Ovaj drugi je jedan od papinih službenika, zgodan, inteligentan i učen mudrac koji često navraća u papinsku palaču jer je upravitelj njegova kućanstva. Rabin Jehiel je potomak Rabina Nathana, tvorca djela Sefer Aruk, i komentara na to djelo.” Cecil Roth, vodeći stručnjak za srednjovjekovnu i renesansnu povijest talijanskih Židova u 20. stoljeću ističe da “ni u kojem dijelu svijeta nije prevladavao takav osjećaj prijateljstva između lokalnoga naroda i Židova kao što je to bio slučaj u Italiji”. Rothova procjena možda je previše benevolentna ali, s obzirom na 15. stoljeće, nije potpuno neutemeljena. Upravo su zato mnogi Židovi, izgnani iz Španjolske i sa Sicilije 1492. godine, potražili utočište u Rimu i sa sobom donijeli blaga svojih sinagoga. Neki od tekstova sačuvani su tijekom idućih 450 godina u Rimu te su se prvi put suočili sa stvarnom prijetnjom uništenja tek 1943. godine, prilikom nacističke pljačke Velike sinagoge. Barcelonski kodeks Tore, nastao 1325. godine, umakao je kandžama SS-a zato što je bio sakriven u katoličkoj Biblioteca Vallicelliana, smještenoj između geta i Vatikana te dijela kompleksa Nove crkve, koji je 1565. godine izgradio sv. Filippo Neri. Kodeks, prekrasno urešen crtežima menora i mikrografskim hebrejskim pismom kao i prikazom zlatnoga sedmerokrakog svijećnjaka, prikazan je na izložbi. No, odnos rimskih Židova i Vatikana nikada nije bio jednostavan, a postao je i znatno gori godine 1555., kada je stvoren geto. Na izložbi je prikazan i kameni blok iz geta na kojemu se nalazi reljef menore. Vjeruje se da je riječ o kamenu iz fontane smještene ispred sinagoge koju je oko 1614. godine darovao papa Pavao V. Voda je očito bila dobrodošao dar Vatikana, ali dar je bio popraćen papinskim grbom iznad glavnoga bazena, podsjetnikom 60

na to tko ima stvarnu moć nad getom. Kada je utemeljen, geto je predstavljao pokušaj Vatikana da postigne ono što je papa Pavao IV. smatrao očitim i nužnim ciljem: konverziju Židova na kršćanstvo. Silno ograničavanje židovskoga života imalo je za cilj proizvesti konvertite. Papa Pavao IV. nadao se da, budu li rimski Židovi postali kršćani, geto će postati nepotreban. Takvo tjelesno, ekonomsko i duhovno maltretiranje rimskih Židova nije ostvarilo željeni cilj, a to je pak značilo da se ponižavanje Židova mora nastaviti. Nastojanje da se prisilno konvertira Židove institucionalizirano je 1543. godine kada je papa Pavao III. utemeljio Kuću katekumena i neofita, smještenu tek nekoliko blokova istočno od rimskoga Foruma. Kuća katekumena istovremeno je bila i samostan neke vrste za novokonvertirane Židove (neofite) te zatvor za Židove koji su se odupirali konverziji. Kada bi Židov konvertirao, mogao je “darovati” članove svoje obitelji crkvi. Ti su članovi obitelji tada bili uhićeni i dovedeni protiv svoje volje u Kuću katekumena radi intenzivnoga poučavanja o dobrim stranama katolicizma te jednako intenzivnome tjelesnom, psihološkom i financijskom maltretiranju koje je trebalo dovesti do konverzije. (Treba primijetiti da se tijekom Drugoga svjetskog rata vatikanska politika donekle promijenila te da je tada Vatikan izdavao potvrde o krštenju ne bi li pomogao Židovima da, zahvaljujući lažnome identitetu, izbjegnu nacističke progone). Konverzija je bila događaj koji se nerijetko slavio trijumfalnom procesijom kroz geto i ostatak Rima. Novopokrštena osoba sjedila je na bijelome konju za kojim su slijedile kočije, trube i bubnjevi. Cijeli je događaj organiziran po uzoru na papinske procesije koje bi se održavale poslije izbora novoga pape. Ove papinske procesije temeljile su se na drevnim rimskim trijumfalnim marševima kao što je onaj prikazan na Titovu slavoluku. Po izboru novoga pape, on bi trijumfalno promarširao kroz Rim. Poštovanje bi mu iskazala židovska delegacija koja je nosila svitak Tore. Vjerojatno kod samoga slavoluka, predali bi svitak papi koji bi ga formalno prihvatio, ali istovremeno vrlo jasno odbio židovsko

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

tumačenje riječi Tore. Zatim bi ili bacio Toru ili bi ju proslijedio nekomu nižem, nevažnomu službeniku. Slavoluk je imao dvije funkcije: podsjetiti rimske Židove na njihov podanički status kao naroda koji su ponizili Rimljani te kao zajednicu podložnu papinskoj hegemoniji. Kada u 16. stoljeću Židovi više nisu bili obvezni predati Toru novome papi, ipak su bili prisiljeni raskošno ukrasiti procesijski put novoga pape, a to je uključivalo i oblaganje Titova slavoluka tapiserijama i zastavama. Nimalo stoga ne čudi da se iz toga rodio dobro poznati rimski židovski običaj: Židovi nikada ne prolaze ispod Titova slavoluka. Taj je običaj ostao na snazi sve do 2. 12. 1947. godine, tri dana nakon što su Ujedinjeni narodi odlučili razdijeliti Palestinu i dopustiti osnivanje židovske države. Toga su se dana rimski Židovi i Židovi pristigli iz cijele Europe, u očekivanju prijevoza u Palestinu okupili kod Titova slavoluka. Predvođeni glavnim rimskim rabinom, Davidom Pratom, ponovo su na Slavoluk podigli zastavu. Ali ovoga je puta to bila bijelo-plava židovska zastava s dvama datumima: datumom rimskoga uništenja Drugoga Hrama i datumom odluke Ujedinjenih naroda da podijele Palestinu. Nakon što je otpjevala Hatikva, okupljena je gomila namjerno prekršila tradiciju i prošla kroz Slavoluk sa zapada prema istoku, prema Jeruzalemu, u suprotnome smjeru od Židova koji su u Rim pristigli kao Titovi robovi 70. godine n. e. Kako se može i očekivati, Titov slavoluk prisutan je posvuda na izložbi. Nakon 1947. godine Vatikan je morao preispitati svoju ulogu u Drugome svjetskom ratu. Dovoljno je reći da je od vremena pape Pija IX. do današnjega pape Franje Vatikan prepoznao strahotu i dimenzije Holokausta. Od nastojanja pape Ivana XXIII. da promijeni tradicionalnu katoličku sliku Židova kao ubojica Krista do pape Ivana Pavla II. koji je naručio izvješće vezano uz ulogu koju je Katolička crkva odigrala tijekom Holokausta, vatikanska ekumenska otvorenost prema židovstvu i prema rimskoj židovskoj zajednici pozitivno je evoluirala na način koji bi samo 100 godina ranije bio nezamisliv.

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Pokeraši iz Manile Quezon (lijevo) i McNutt (desno), 1938. god.

Vu ahin zol ih gejn? Recite mi kamo da odem, Tko će mi odgovoriti? Recite mi kamo da odem, Sva su vrata za mene zaključana. Iako je svijet dovoljno velik, Za mene nema mjesta, znam, Ono što vidim nije za mene, Svaka cesta je zatvorena, ja nisam slobodan – Recite mi kamo da idem. Ovu tužnu baladu na jidišu koja opisuje dileme s kojima su se suočili njemački Židovi i njihovo očajničko nastojanje da pobjegnu iz zemlje nakon Hitlerova dolaska na vlast, napisao je 30-ih godina poljski glumac jidiš kazališta Igor S. Korntayer. Trpeći globalnu ekonomsku krizu, zapadne nacije, uključujući Sjedinjene Države i Kanadu, nametnule su stroge imigracijske zakone i krute kvote i nisu željele prihvatiti velik broj izbjeglica. Kako bi se lakše identificiralo njemačke Židove koji su pokušali ući u zemlju, švicarska je vlada zatražila od njemačke vlade da u putovnice svih njemačkih židovskih građana otisne veliko crveno slovo “J” za “Jude”. Osujećene u namjeri da emigriraju na Zapad, tisuće njemačkih Židova pobjegle su na istok morskim i kopnenim putovima, tražeći utočište u Aziji i na Dalekome istoku, posebno u otvorenome gradu Šangaju. Šangaj je bio jedinstven po tome što je bio pod međunarodnom kontrolom i za ulazak se nije tražila ni viza, ni putovnica, ni garantno pismo. Očajni Židovi, koji su bili u mogućnosti napustiti Njemačku, azil su pronašli u Šangaju. Izbijanje rata između Kine i Japana 1937. učinilo je useljavanje opasnim. U rujnu 1937. Njemačka je poslala brod u Šangaj kako bi evakuirala svoje državljane iz ratne zone i dovela ih u Manilu. Tako su preuzeli i 28 njemačkih židovskih obitelji. Kad je brod stigao u Manilu, mala židovska gradska zajednica pobrinula se za židovske izbjeglice. Ova je epizoda postala poticaj za filipinski plan spašavanja njemačkih Židova iz nacističkih kandži. Od svih dalekoistočnih utočišta, samo je jedna zemlja svjesno i namjerno nastojala spasiti Žido-

Robert Rockaway i Maya Guez / prevela Dolores Bettini ve: Filipini. Plan spašavanja razvio se iz bliskoga prijateljstva i suradnje male grupe ljudi koji su se redovno sastajali i igrali poker. Njihovi su napori doveli do toga da su Filipinci spasili više od 1300 njemačkih i austrijskih Židova od 1938. do 1939. godine. *** Priča počinje s četvoricom braće Frieder: Alexom, Phillipom, Herbertom i Morrisom, koji su proizvodili cigarete po principu “dvije za pet centi”. Godine 1918. braća su odlučila prebaciti proizvodnju cigareta iz New Yorka u Manilu kako bi smanjili troškove proizvodnje. Izmjenjivali su se i svaki od njih je po dvije godine živio u Manili i nadzirao proizvodnju. Bili su aktivni u manilskoj židovskoj zajednici koja je brojila 150 muškaraca, žena i djece. Kad su se Židovi – šangajske izbjeglice – iskrcali u Manili, američki visoki povjerenik Paul V. McNutt odustao je od traženja viza i dopustio im ulazak. Na njegov su nagovor Alex i Phillip Frieder organizirali židovski odbor za potporu i pomoć izbjeglicama kako bi se prilagodili i smjestili. Od tih su izbjeglica Friedersi čuli bolne izvještaje o nacističkoj brutalnosti i zlodjelima počinjenima nad njemačkim Židovima. Kako bi postigla cilj, braća su zatražila pomoć od ljudi s kojima su igrala poker. Ti su pokeraški drugari bili: McNutt, Manuel L. Quezon, predsjednik filipinskoga Commonwealtha i mladi pukovnik po imenu Dwight D. Eisenhower, u to doba pomoćnik generala Douglasa McArthura, feldmaršala Filipina. U kasnim noćnim satima, za kartaškim stolom, ovi su prijatelji osmislili plan spašavanja, da bi u konačnici na Filipine doveli čak 10 000 njemačkih Židova. Iako su se američki imigracijski zakoni odnosili i na Filipine, zemlja nije imala sustav kvota. Financijsko jamstvo nekoga stalnog stanovnika bilo je dovoljno za dobivanje ulazne vize. Ako je židovski izbjeglica koji je stigao na Filipine uspio pronaći posao, susreo se s važnom zakonskom odredbom američke imigracijske politike: nije živio na teret države. McNutt, braća Frieder i Quezon bili su aktivni pokretači toga plana; Ei-

senhower nije imao ulogu u spašavanju, već je služio kao veza te grupe s američkom vojskom koja je nadgledala Filipine. Paul V. McNutt, Rooseveltov povjerenik, bio je profesor prava, guverner Indijane (1935. – 1937.) i istaknuta figura u Demokratskoj stranci. Častan i human čovjek, McNutt je saznao za nacistička zlodjela od Jacoba Weissa, bliskoga židovskog saveznika u Demokratskoj stranci Indijane, i iz izvještaja židovskih grupa. McNutt je prezirao rasnu mržnju i antisemitizam i cijenio Židove, kako je rekao, “zbog njihove žilavosti, fleksibilnosti i uspješnosti”. Često je govorio kako osuđuje njemačku vladu i Hitlera te podržava cionistički cilj: židovsku domovinu u Palestini. McNutt je shvatio da bilo kakvo dugoročno nastojanje da se velikom broju Židova dopusti ulazak u Filipine mora biti metodično, pažljivo planirano i u skladu s pravilima useljavanja u Sjedinjene Američke Države. McNutt je oprezno postupao jer je htio da plan uspije. Osjećao je da će integracija prvih grupa odrediti broj onih koji će uslijediti. Uvjerio je Jacoba Weissa i Friderse da će učiniti sve što je u njegovoj moći da povuče dio židovskih političkih izbjeglica iz Europe. Kako bi to postigao, surađivao je s Quezonom, drugim ključnim članom pokeraške grupe. Quezon, predsjednik Filipina, oduševljeno je podržao plan. Godine 1935. Filipinci su ga izabrali za prvoga predsjednika Commonwealtha. U to su vrijeme Filipini i dalje bili kolonijalni posjed Sjedinjenih Država. Quezon je bio pametan političar koji je koristio svoje tečno znanje engleskoga jezika, političku sposobnost i dar laskanja za osvajanje političara u Washingtonu. Najvažnije, Quezon je bio u prijateljskim odnosima s McNuttom i Friederima i posjećivao ih u njihovim domovima. Kao nearijevac, mrzio je naciste i suosjećao sa Židovima u nacističkoj Njemačkoj. Također je smatrao da će židovski izbjeglice biti dobitak za Filipine, osobito zbog njihove stručnosti i poznavanja medicine i drugih stručnih područja. Njegova se podrška pokazala značajnom jer su dužnosnici Commonwealtha određivali tko može sići s brodova i ući na teritorij. 61


PRIČAONICA Plan koji su smislili ti muškarci poštovao je američke imigracijske zakone i pribavljao zanimanja i vještine potrebne filipinskoj ekonomiji. McNutt je rekao Phillipu Friederu da će im rado dopustiti ulazak, ako manilska židovska zajednica preuzme odgovornost za imigrantske obitelji. Rekao je da je od izuzetne važnosti da izbjeglice poslane na Filipine ne postanu teret državi te da budu u stanju lako se asimilirati u zajednicu. Frieder se složio pod uvjetom da on i ostali članovi židovske zajednice mogu odabrati vrstu ljudi koja će doći. Friederi i ostale židovske vođe zabrinuli su se da bi velik priljev izbjeglica mogao opteretiti tržište zapošljavanja i iziskivati obimnu socijalnu skrb koju njihova mala zajednica ne bi mogla pružiti. Također su znali da dugoročni uspjeh bilo kojeg programa preseljenja zahtijeva suosjećanje Filipinaca. To je značilo da se izbjeglice moraju integrirati u zajednicu, da im se treba osigurati posao i izbjeći da postanu teret državi. Zato su zagovarali program kontroliranoga ulaska. S McNuttovim pristankom Friederi su se obratili Američkome Jewish Joint Distribution Committee (JDC). JDC je osnovao Refugee Economic Corp. (REC), koji je pomagao u preseljenju židovskih izbjeglica. REC je surađivao s Hilfsverein der Juden in Deutschland (Dobrotvorno društvo njemačkih Židova). Ova njemačka židovska organizacija osnovana je 1901. godine, a bavila se socijalnom skrbi i obrazovnom djelatnošću namijenjenom siromašnim Židovima. Nakon što je Hitler došao na vlast, organizacija je pomagala njemačkim Židovima koji su se pokušavali iseliti bilo kamo izuzev Palestine, jer se time bavila Židovska agencija. Hilfsverein je vodio popise onih njemačkih Židova koji su se prijavili za iseljavanje. Popisi su uključivali zvanje ili zanimanje svakoga potencijalnog iseljenika. Njemačka je vlada dopustila postojanje Hilfsvereina jer je željela da svi Židovi odu iz Njemačke, a Hilfsverein je promovirao taj cilj. Nakon što je izbio rat, njemačka je vlada zatvorila tu organizaciju i (navodno) preuzela njezinu djelatnost. Friedersi su dostavili McNuttu popis zanimanja koja su smatrali potrebnima gospodarstvu i stručnjaka koji bi se mogli integrirati u filipinsku zajednicu. On je, kao američki visoki povjerenik, bio ključna karika između Friedersa i REC-a. Poslao je plan i popis potencijalnih zanimanja u REC. Na popisu se našlo 14 potrebnih vještina i zanimanja, kao i broj ljudi koji će biti primljeni u svakoj od tih kategorija. Većina zanimanja bila je u okviru medicine – liječnici, stomatolozi i medicinske sestre. Ostale su kategorije bile: kemijski inženjeri, automehaničari, poljoprivredni struč62

njaci, stručnjaci za cigare i duhanske proizvode, brijači i brijačice, krojačice i stilisti, računovođe, filmski i fotografski stručnjaci, pa čak i jedan rabin, “ne stariji od 40 godina, konzervativnoga smjera, oženjen i sa znanjem engleskoga jezika”. REC i JDC su odobrili plan i proslijedili popis imigranata u Hilfsverein. REC je u suradnji s JDC-om također povećao sredstva za potporu imigrantima. Ovo je zadovoljilo McNuttove uvjete da imigranti ne postanu teret državi. REC je zatražio od Hilfsvereina da “pripremi preliminarni popis osoba koje ispunjavaju zacrtane uvjete” s liste REC-a i da odabere među kandidatima za iseljavanje one koji bi se mogli “brzo uklopiti na Filipinskome otočju”. Podsjetio je Hilfsverein da “s obzirom na delikatnost pregovora, očekujemo da sve ovo ostane strogo povjerljivo i da se ni u kome slučaju ne razglasi”. REC je radio s Hilfsvereinom u definiranju onih koji bi među ljudima s popisa prvi trebali dobiti priliku za odlazak. Hilfsverein je obavijestio odabrane podnositelje zahtjeva, dobio njihovu suglasnost i poslao njihove dosjee, koji su sadržavali fotografije, životopis, podatke o obrazovanju i pisma preporuke REC-u i Židovskome odboru za izbjeglice u Manili. Alex Frieder i drugi članovi odbora pažljivo su proučavali prijave i proslijedili imena filipinskoj vladi na odobrenje. Alice Weston, kći Alexa Friedera, sjetila se kako je “dan za danom” njezin otac bio zadubljen nad popisima izbjeglica. Tvrdila je da mu je to oduzimalo toliko vremena, da je zanemario vlastiti posao. Vidjevši da izbjeglice vjerojatno neće postati teret, McNutt je odobrio vize njemačkim Židovima koji su imali poželjna zanimanja i prošli kroz proces odabira i provjere. Proslijedio je taj zahtjev odjelu za vize State Departmenta koji je poslao upute odgovarajućim američkim konzularnim službenicima za izdavanje viza. Državni je odbor zabranio konzularnim dužnosnicima izdavanje viza bilo kojem izbjeglici, osim onih koje prihvaća manilski Židovski odbor za izbjeglice. McNuttova uloga nije precijenjena. Bio je glavni pokretač u poticanju dijaloga između filipinske vlade, američkoga State Departmenta, židovske zajednice u Manili i REC-a. Njegova spremnost da se osobno uključi i da surađuje s različitim agencijama bila je presudna za uspjeh plana. U pismu McNuttu, Charles Liebman, predsjednik Refugee Economic Corp., napisao je da je njegova organizacija iskreno cijenila “najplemenitiji način na koji ste se zainteresirali za sudbinu izbjeglica”. Alex Frieder je kasnije napisao da bez McNuttovog sudjelovanja i pomoći ne bi uspjeli spasiti Židove.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Došljaci su se teško prilagođavali. Nisu znali jezik, vrućina i vlaga su bile tegobne, a komarci divovski. Mnogi su živjeli u prepunim zajedničkim kućanstvima što je dovodilo do napetosti i sukoba. Djeca su se penjala po stablima manga, plivala u zaljevu i učila filipinske pjesme. Lotte Hershfield pamti kako je u sandalama i ljetnoj odjeći trčkarala uokolo, “ali mojim je roditeljima bio jako teško”, pričala je. “Nikad nisu naučili tagalong (službeni filipinski jezik). Bili su zapadnjaci i uglavnom su ostajali u krugu ostalih imigranata.” Iako su mnogi izbjeglice pronašli prikladan posao, neki ga nisu ni tražili jer su bili prestari i uzdržavala ih je rodbina koji je živjela u inozemstvu. Drugi nisu mogli raditi u svome zvanju jer je tržište rada bilo prezasićeno. Jedan broj izbjeglica precijenio je svoje kvalifikacije u prijavi za iseljavanje. Alex Frieder je priznao da ih je “možda zavaralo nekritično korištenje pojmova ‘odličan’, ‘iskusan’ i ‘stručnjak’ u izjavama, te smo tako davali preporuke za vize i onima kojima po dolasku u Manilu nismo uspjeli naći posao. Pored toga”, rekao je “moramo se suočiti s činjenicom da se određeni broj naših doseljenika nikada neće prilagoditi i da će im trajno trebati pomoć.”

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

CEDAKA

Za rad zajednice: ELC............................100,00kn ELC................................300,00 kn Obitelj Zavelev Kligman...1.700,00kn N.N...............................240,00 kn Ivo i Manda Ivin......... 200,00 E T.T..............................300,00 E Za socijalni odbor: NN............................20.700,00 kn Vestibule Partners d.o....680,00 kn N.N............................3.000,00 kn Kovalisko.......................500,00 kn Vestibule Partners doo...680,00 kn Katarina Trstenjak Jurković..400,00 kn N.N.............................1.000,00 kn ELC................................200,00 kn

Za vjerski odbor sinagogu:

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

Nakon što je Amerika ušla u rat i Japan napao i okupirao Filipine, završilo je davanje viza za Židove. Ironično je da su Japanci znatno bolje postupali s njemačkim židovskim izbjeglicama nego s britanskim, američkim i drugim neprijateljskim državljanima koji su živjeli u Manili. Budući da je Njemačka bila japanski saveznik, smatrali su njemačke Židove Nijemcima i nisu ih slali u zarobljeničke logore. Međutim, židovske državljane iz zemalja u ratu s Japanom slali su u logore i loše ih tretirali. Kad je SAD krenuo u ponovno osvajanje Filipina, uvjeti su se za Židove brzo pogoršali. Dok su Japanci trpjeli poraz, njihove su trupe divljale po Manili. Prije nego što su se povukli iz grada, izvršavali su zločine nad svima, pa i nad Židovima. Ubijali su sve koje su smatrali Amerikancima ili američkim saveznicima, a to su u njihovim očima bili svi bijelci. Unatoč svemu što su podnijele, stotine preživjelih Židova ostale su zauvijek zahvalne “pokerašima iz Manile” koji su ih spasili od sigurne smrti u Holokaustu. Dokumentarni film Spas na Filipinima govori o tome. Godine 2009. izraelski grad Rišon Lecion podigao je spomenik u obliku trojih otvorenih vrata u čast Manuela Quezona i filipinskoga naroda zbog plemenitosti koju su iskazali u spašavanju njemačkih i austrijskih Židova od progona i smrti.

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka se, osim u novcu, može davati i od drugih stvari što ih osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u godini.

63


Vandi i Jemesu 29. rujna 2017. rodila se kći Pearl O'Dwyer Željki i Marku 17. rujna 2017. rodila se kći Talia Bettini

Čestitamo roditeljima, bakama, djedovima i ostalim članovima obitelji.

Profile for Bet Israel

Ruah Hadaša br. 41  

Ruah Hadaša br. 41 Tema borja: Hankuka 2017

Ruah Hadaša br. 41  

Ruah Hadaša br. 41 Tema borja: Hankuka 2017

Profile for betisrael
Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded