Page 1

ISSN: 1845-8742

glasilo Ĺžidovske vjerske zajednice bet israel - prosinac 2016. / 5777. - broj 37 - godina xii.

Ruah HadaĹĄa magazin


Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don Iz Rabinata ........................................4 NOVOSTI Novosti..............................................5 Izrael u današnjoj situaciji na Bliskom istoku – Jasminka Domaš...7 Monografija Oscara Nemona – Jasminka Domaš...............................8 Međunarodna konferencija u Sarajevu – Jagoda Večerina................10 Ohrid 2016. – Svetlana Pozzi Klinčić.....12 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Hanuka - Aleksandar Srećković.......13 Hanuka – Agi Dadon........................15 Kristalna noć – Ozren Marton..........16 IZRAEL Nezamjenjivi sanjar Šimon Peres – Amos Oz............................................17

RIJEČ SADRŽAJ RABINA O Šimonu Peresu rabin Jonathan Sacks..........................18 SVIJET OKO NAS Promjenjivi virus – rabin Jonathan Sacks......................19 Rezolucija UNESCO-a o Jeruzaelmu...22 Prije islama – Ariel David................24 KULTURA Nobelovac Bob Dylan – Dolores Bettini................................27 Leonard Cohen – Seth Rogovoy.....29 Leonard Cohen – Judith Viorst.......30 Židovska duša skrivena u židovskim pjesmama – Anja Grabar................31 Salamon Berger – Jasminka Domaš..32 Fania Oz-Salzberger: „Židovi milenijima imaju pankerski duh“ - Neven Svilar.33 Filozofija bede – Filip David............35 U izlozima knjižara..........................37 ZANIMLJIVOSTI

… arheologija, film, televizija – Dolores Bettini...............................39 Židovski genij je u opasnosti – Shmuel Rosner................................41 Španjolski Židov iz 16. st.– Erica Dreifus....................................43 IZ RABINOVOG PERA Sloboda i Hanuka u judaizmu........44 PRIČAONICA Šimon Peres - posljednji intervju – David Samuels................................51 Bili smo (šezdeset)osmaši Dolores Betini.................................58 O riječima: ba’al tešuva – Sala Levin..59 Pismo Papi – Gheuta Canarutto Nemni. 60 Nagrađeni radovi - Savez.................61 Hrvatska u mraku prošlosti............62 CEDAKA .................................................63

IN MEMORIAM

Drago Auslender (1929. – 2016) Dana 7. studenog nas je napustio Drago Auslender (1929. – 2016). Svima nam je bio veoma drag. Radovali su nas njegovi dolasci u našu zajednicu. Iskreno suosjećamo s obitelji Auslender i Ujević. Zihrono livraha

Vanda Jeričević i James O’Dwyer vjenčali su se u Korčuli 8. listopada 2016.

RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XII., BROJ 34, OŽUJAK 2016./5776. UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše, fotografija: Davor Goll UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Dr. sc. Ivana Kurtović Budja GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnog hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3


RIJEČ RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Iz Rabinata Rabin dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

ììì

Kislev 5777. Naša Sonja Z“L- druga godišnjica Približava nam se 15. dan mjeseca kisleva, 5777., druga godišnjica od kad nas je napustila naša draga Sonja. Jos uvijek osjećamo tu prazninu, još uvijek nam nedostaje... Jarcait ćemo obilježiti za šabat Vajece 9. – 10. prosinca te ste svi pozvani u sinagogu. Zihrona Livraha – Tehe Nišmata Cerura Bicror Hahaji. Blagdani Mjesec tišri (listopad) bio je intenzivan mjesec pun blagdana. Želim pohvaliti sve članove naše zajednice koji su sudjelovali u svim molitvama od Roš HaŠane preko Jom Kipura do Sukota. Puna sinagoga i održavanje svih molitvi sukladno propisima je

4

NOVOSTI

Novosti

rabin dr. Kotel Da-Don najveći znak našeg postojanja kao vjerske zajednice.

neće imati više od desetero učenika, a sveukupno 80-tak učenika.

i C. Francka.

Velika zahvala Jasni

Školski odbor već duže vrijeme posvećen je i planovima za otvorenje židovske gimnazije, nadam se da ćemo uskoro raspolagati s više informacija o tome.

Predavanje o fotografu, piscu i izdavaču Lucianu Morpurgu, održala je mr. sc. Marija Tonković u Bet Israelu 15. studenog.

Želim zahvaliti našoj domaćici Jasni Žuljević, koja nas je već naviknula na svoje jako ukusno kuhanje za obiteljske šabatot i za blagdane. Peče nam kolače i svježe hale svaki petak kako bismo uživali u proslavi šabata. Zahvaljujem joj na njezinoj odanosti i brizi za našu zajednicu. Židovska osnovna škola Lauder – Hugo Kon Školska godina uspješno je počela i s veseljem vam mogu reći da interes za našu školu toliko raste da čak moramo, na našu veliku žalost, odbiti značajan broj zainteresiranih za upis – zbog manjka mjesta. Trenutno našu školu polaze 72 učenika, a vjerujem da ćemo sljedeće godine doseći broj od 80 učenika, što je i otpočetka bio naš strateški cilj – imati elitnu školu u kojoj razredi

***

Šaljem blagoslove svim djelatnicima škole za uspješan rad. Kalendar S Novom godinom izašao je i novi kalendar za 5777. g. te ga možete nabaviti u tajništvu zajednice Vaš rabin,

Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

ììì

U organizaciji B’nai B’ritha Hrvatska, Mađarskog instituta Ballasi i u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti Osijek, u Zagrebu je 24. listopada predstavljena monografija Oscara Nemona u izdanju Muzeja likovnih umjetnosti Osijek. Monografiju je predstavio urednik Daniel Zec, a o Nemonu je govorila njegova kći lady Aurelia Young. *** Na Danu hrvatskog baleta održanom 4. studenog u foajeu HNK-a, Hrvatsko društvo baletnih umjetnika održalo je godišnju skupštinu na kojoj je poseb-

no priznanje dodijeljeno maestru Miroslavu Salopeku za dugogodišnji dirigentski rad na baletnim predstavama. Maestro Salopek godinama ravna našim zborom Mihael Montiljo. * ** Uz potporu Veleposlanstva Države Izrael 10. studenog je u dvorani Stančić Muzičke akademije održan komorni koncert na kojem su nastupili violinistica Vera Vaidman (violina) i izraelski pijanist i pedagog Emanuel Krasovsky (klavir). Na programu su bila djela W. A. Mozarta, R. Schumanna, G. Fauréa

Godine 1908. dobiva od tršćanskog lista Il Piccolo svoje prvo “priznanje za zasluge” za fotografiju restauratorskih radova na splitskoj katedrali. Od travnja 1915. stalno se nastanjuje u Rimu. Godine 1925. osniva izdavačku kuću potpisujući se kao “Luciano Morpurgo Editore”. Snimao je i za talijansku enciklopediju. U ratnom dnevniku „Caccia all’uomo! Vita sofferenze e beffe. Pagine di diario 1938-1944” (izd. kuća “Dalmatia”, Rim, 1946.) progovara o stradanjima Židova u Rimu pod Mussolinijem. Njegov autobiografski roman „Quando ero fanciullo” (izd. Luciano Morpurgo, Rim,1938.) roman

5


RIJEČ NOVOSTI RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

IZRAEL U DANAŠNJOJ SITUACIJI NA BLISKOM ISTOKU Jasminka Domaš

P

od tim naslovom predavanje je 21. rujna 20016. održala u Hrvatsko-izraelskom društvu u Zagrebu veleposlanica Države Izrael u RH, Njezina ekscelencija Zina Kalay Kleitman.

je o djetinjstvu u Splitu i izvanredan izvor običaja i načina života židovske zajednice u Splitu na početku 20. stoljeća. ***

U nedjelju 27. studenog u Bet Istraelu je predstavljena knjiga Jagode Večerine: „Bohoreta najstarija kći“ u izdanju Bet Israela i Skener studija. Uz glazbeni uvod Kraljeva ulice, knjigu su predstavili Svetlana Pozzi Klinčić, rabin Kotel Da-Don, akademik Boris Senker i sama autorica dr. sc. Jagoda Večerina Tomaić. Razlog probuđenom zanimanju za Lauru Papo Bohoretu, kaže akademik Boris Senker, „prije svega leži u činjenici da je Bohoreta bila prva

žena koja je pisala dramske tekstove na židovsko-španjolskom jeziku. Utemeljena na istraživanju dosad većim dijelom neobrađene građe iz muzeja, knjižnica i privatnih zbirki te na pomnom čitanju Bohoretinih djela, monografija Jagode Večerine Tomaić je drukčiji, mnogo širi i kompetentniji uvid u jedan poseban dramski opus.”

mučenikom, tragičnim junakom i žrtvom. Ministar je u svojem znanstvenom članku ‘Filozofija povijesti Julija Makanca,’ objavljenom u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1992. godine, hvalio dubinu i ljepotu misli navedenog ustaškog ideologa i ministra obrazovanja u režimu Ante Pavelića, nazivajući ga "tragičnim junakom i žrtvom".

Laura Papo Bohoreta je od 1924. godine pisala isključivo na jeziku bosanskih Sefarda jer je željela održati na životu jezik koji se pomalo gasio. „Bohoretina djela ovjekovječuju univerzalne oralne vrijednosti koje daleko nadilaze granice židovskog folklora i tradicije, etnojezičnoga entuzijazma i bosanskoga lokalpatriotizma.“ Njezine drame su „slike i svjedoci jednog vremena“ (iz predgovora knjige).

"Riješili ste se Hasanbegovića," odmah nam je početku rekao Zuroff, ali zatim nadodao: "No, očito je da Hrvatska ima puno problema i dalje."

***

Efraim Zuroff: Ministar obrazovanja ne smije se diviti ustašama Povjesničar i ravnatelj centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema, poznatiji u javnosti kao "lovac na naciste," Efraim Zuroff, Indexu je kratko komentirao Plenkovićevog ministra znanosti i obrazovanja, ali i Plenkovićev posjet Hudoj Jami. Podsjetimo, Pavo Barišić, ministra obrazovanja NDH i ustaškog ideologa Julija Makanca nazivao je hrvatskim 6

"Ja se nadam da je taj čovjek od 1992. godine promijenio svoje mišljenje o onome što je pisao o ljudima o kojima je pisao. Ali posljednja stvar na svijetu koju bi itko trebao željeli je ministar obrazovanja koji se divi ustaškim ministrima i ustaškom režimu," komentirao je za Index Zuroff. "Ministar obrazovanja je zadužen da oblikuje znanje, razmišljanje i etiku budućih generacija i takva osoba se ni na koji način ne bi smjela povezivati s ustaškim režimom," dodao je. "Vaš premijer treba lekciju iz povijesti." Kada smo ga zatražili još komentar o posjeti hrvatskog premijera i ministra vanjskih poslova Hudoj Jami, Zuroff je kazao: "Za to imam samo jednu rečenicu - te osobe trebaju jednu ozbiljnu lekciju iz povijesti.” (Index.hr)

Rusije i Egipta zainteresirane su da budu posrednici u pregovorima između Izraela i palestinske strane. Izrael ne prihvaća preduvjete da bi mirovni pregovori počeli, kao primjerice zaustavljanje gradnje židovskih naselja u Judeji i Samariji i puštanje više tisuća arapskih zatvorenika, optuženih za terorizam, iz izraelskih zatvora.

Upravo tog dana u glavnom gradu Turske Ankari bio je izvršen teroristički napad na izraelsko veleposlanstvo. Srećom nije bilo ljudskih žrtava. Veleposlanica Kalay Kleitman podsjetila je nazočne kako je prije pet odnosno šest godina počelo tzv. Arapsko proljeće da bi ubrzo taj izraz proljeće bio zbog događaja koji su uslijedili zamijenjen s Arapska zima. Danas možemo uočiti kako se mapa Bliskog Istoka urušava, posebice ako se razmatra stanje u Siriji ili Iraku, Iranu, Alžiru, Libiji, Egiptu... To nije loše samo za Izrael koji je smješten u blizini tih zemalja, istaknula je Kleitman i mišljenja je da zemljama EU uopće nije bilo jasno što se zapravo događa. No ubrzo slijed događaja i terorističkih napada u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj otkrio je lice neprijatelja. Napomenula je kako se u Hrvatskoj nalazi dvije godine i kako je tada na početku svojega diplomatskog mandata o tome razgovarala s veleposlanicima EU, koji su mahom bili nepovjerljivi prema onom što je govorila i najavila što će se dogoditi. Danas je situacija drukčija i predstavnici tih zemalja odlaze u Izrael kako bi stekli iskustva u borbi protiv terorizma. Među ostalim veleposlanica Zina Kalay Kleitman naglasila je da je Izrael demokratska država i da nije nimalo lako i jednostavno njegovati demokraciju i naći ravnotežu u odupiranju terorizmu,

ali istodobno ustrajati na očuvanju ljudskih prava štiteći živote osoba koje žive u Izraelu. Izrael najčešće optužuju za neproporcionalnu obranu sigurnosti države upravo nedemokratske sredine. Izrael nema drugog izbora nego nastaviti se braniti i dodala je veleposlanica Kleitman da je nedavno samo u tri dana zabilježeno u Izraelu šest terorističkih napada. Pitanje je naravno za EU i SAD kako u takvoj situaciji pregovarati o miru sa susjedima, primjerice s Hamasom u Gazi. Pojedine države poput Francuske,

Njezina Ekscelencija Zina Kalay Kleitman posebice je izdvojila kako Palestinci djecu od najranije dobi odgajaju s mržnjom prema Židovima tako da djeca već u dobi od dvanaest godina nožem napadaju Židove s namjerom da izvrše ubojstvo. Teško je predvidjeti budućnost razvoja situacije na Bliskom Istoku, zaključila je veleposlanica Kleitman i dodala da se Država Izrael od svojeg osnutka do danas još uvijek bori za svoje postojanje. Na kraju predavanja predsjednik Hrvatsko-izraelskog društva Milan Bešlić i gradonačelnik Milan Bandić zahvalili su na otvorenom i zanimljivom izlaganju i uručili veleposlanici prigodne poklone. Publika je imala prigodu postavljati pitanja, a s engleskog je prevodio dr. sc. Boris Havel.

7


NOVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

OSKAR NEMON (1906. – 1985.) – kipar portretist Jasminka Domaš

O

Kipara Nemona to i nije nešto posebno kosnulo, a nije ni trebalo, jer on je već u dubini sebe znao ono što će se tek dogoditi, a to je da će mnogi (svjetski lideri) željeti da im baš on načini bistu, portret, skulpturu.... dakle, bio je vidovit, imao je razvijenu intuiciju i 8

Ruah Hadaša

U monografiji mr. sc. Daniela Zeca zapisane su i ove riječi Oskara Nemona: „kao dijete odlučio sam učiti od života – od ljudi i njihovih stvarnih iskustava, a ne od konvencionalnih učitelja i institucija. Vjerujem da su na tu moju odluku utjecale priče koje sam čuo u djetinjstvu“. Naravno, kao radoznali čitatelj pitate se kakve bi to mogle biti priče, pa evo jedne. Jedan starac na samrti okupio je svoju obitelj i rekao: „Cijeloga sam vas života savjetovao da se bojite Boga, ali moram vam dati savjet, bojte se čovjeka. Pridržavati se toga mnogo je mudrije, jer čovjek mora neprestano gledati što drugi o njemu misle kako bi otkrio na čemu je.

vaj članak mogao bi početi s onim uobičajenim podacima koji otkrivaju povod zašto se uopće taj umjetnik spominje, pa tako moramo onda navesti da je u Zagrebu krajem listopada 2016. boravila kćerka slavnoga židovskog kipara rođenog 1906. lady Aurelie Young te da je održala o svojem ocu predavanje u Ballasi institutu koji je zajedno s B'nai B'rithom organizirao taj događaj. A u Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu bio je i mr. sc. Daniel Zec iz Osijeka koji je priredio sjajnu monografiju o Oskaru Nemonu. A uvod može izgledati i ovako! Zamislite Pariz, London ili Bruxelles ranih tridesetih godina i jednog mladića, crnomanjastog, vrlo dojmljiva, đakometijevski izdužena, lica koji nije želio gubiti vrijeme na Likovnoj akademiji, ma gdje ona bila. Mogao se kroz nju samo prošetati i kratko zadržati da vidi što oni studenti tamo rade. I nisu ga impresionirali ni oni ni njihovi profesori. Vrlo rano Oskar Nemon otkrio je svoje umijeće i talent da radi skulpture, portrete koji su svi do jednog imali „ono nešto”. I sad kao da čujemo u nekoj londonskoj galeriji puno prigušenih glasova i kao da vidimo kako odmjeravaju pogledima mladog, samosvjesnog, osječkog genijalca i netko pri tom kaže: “Tko? On? Taj Židov sa slavenskog istoka?“

‫רוח חדשה‬

I eto, židovskog kipara koji radi svoje skulpture i pri tom je silno zaokupljen pitanjem zbog čega i zašto njegovi modeli imaju tako veliku moć nad mnoštvom ljudi?

vjerovao je u sebe. A uporište i ishodišna točka bio mu je Osijek kojemu se uvijek mogao vratiti i vraćao se. U društvu, rado je pričao anegdotu kako je dobio ime. Upravo u času kada je njegova majka dobila trudove, pred zgradom u kojoj su živjeli zastao je osječki tramvaj koji je vukao konj i čuo se glas kočijaša koji je vikao na konja: „Oskar, Oskar, kreni!“ I baš tada se odjednom rodio mali dječak okupan snažnim glasom vozača tog neobičnog tramvaja. Konj, kao konj, imao je svoju konjsku volju i kad mu se prohtjelo odkaskao je Osijekom dalje, baš ga briga, a dječak ostade Oskar i posta umjetnikom. Uostalom, ne kažu

li Židovi da nema slučajnosti. Istine radi, ni njegova mala sestrica koja se poslije rodila nije prošla puno bolje. Nju su nazvali Aurelia prema natpisu na igrački, malom vagončiću koji je stajao u dječjoj sobi. Izgleda da za razliku od našeg umjetnika, uža obitelj nije bila nešto naročito maštovita. Oskar je to nadoknadio. Sa svojih četrnaest godina ugledao je jednu skulpturu i u tom trenutku mu je bilo jasno što on ne samo želi biti, nego što on jest – kipar. Bio je rođen s darom da sve vidi u tri dimenzije, ali i da vidi onu skrivenu prirodu čovjeka, njegov unutarnji svijet kao i karakter osobe.

No, što je umjetnik ako ne ode u Pariz? Izložbe, razgovori u kavanama, kubizam, ekspresionizam... Volio je Nemon i sam eksperimentirati, ali ostaje dojam, više da pokaže sam sebi da on i to može i umije, ali to nije bio pravi Nemon. Čini se da su ti pravci u umjetnosti, modernisti i ultramodernisti bili i ostali samo kao zanimljiv izazov i pariška avantura. Inspiracija, francuski san, kao i belgijski trgovi, bečka Akademija lijepih umjetnosti… privlačne uspomene. Ali, ova moja priča o Nemonu ne bi bila potpuna a da se ne spomene kako je portretirao nadaleko poznatog Sigmunda Freuda koji je, što je manje znano, bio prilično „namčoraste“ prirode. A svog brata po vjeri i židovskom porijeklu primao je u pauzi između dvoje pacijenata, rezerviran i nekomunikativan. Naposljetku je rekao zaprepaštenom kiparu: „ Znate, vi se bavite najstarijim od svih zanimanja“. Nećemo sad o Oskarovim ili vašim prvim asocijacijama na tu primjedbu, (ostavimo to Freudu i frojdovcima) nego kad je doktor psihoanalize

NOVOSTI vidio „obješenu“ umjetnikovu facu dodao je: „ Zar niste znali da je Bog načinio čovjeka od gline?“ Ali ta priča još nije gotova, jer što je židovski svijet bez začina? Ukratko, Freudovo poprsje prva je vidjela Freudova sluškinja, danas bismo rekli – kućna djelatnica. Njezin dojam? “Zar profesor Freud ne izgleda ljut?! Ja ga nikada nisam vidjela tako mrka pogleda?“ Hm, hm, bit će da se Oskar malo osvetio za doktorovu neljubaznost. No Freud je bio iskren: “Ja jesam prijek.“ Bilo bi dobro znati kako je to utjecalo na njegove pacijente ispružene na kauču? Ali, imao je i Freud svoje slabosti/nježnosti. Obožavao je svog psa koji je s njim cijelo vrijeme boravio u ordinaciji, čega se sve nije naslušao taj četveronožac?! A kad je pas želio van iz sobe, Freud bi mu se naklonio i pustio ga da izađe. Pas je bio gospodar, a učenjak sluga. I doktor reče našem Nemonu: „Bilo bi vam bolje da ste napravili portret mog psa, nego moj. On je tako divan primjer gracioznosti i dostojanstva.“ O da, moglo bi se i to analizirati podrobnije, ali nećemo! U svakom slučaju kipar iz Osijeka proslavio se Freudovim portretom, postao je „in“, tražen i mažen. I daleko je dogurao, čak i do toga da je radio portret britanske kraljice Elizabete II. Jednom otvorivši pred Njezinim Veličanstvom dušu rekao joj je: “Nikako mi ne uspijeva svladati Vaš kraljevski

engleski.“ Manje se mučio čavrljajući s Winstonom Churchilom, radio je i Aba Ebanov portret te portretemnogih drugih svjetskih lidera. No članovima židovske zajednice u Hrvatskoj ipak je najpoznatiji spomenik Oskara Nemona u Osijeku, majke i djeteta, u znak sjećanja na ubijene Židove u Slavoniji. Kiparu Nemonu u Holokaustu su ubijena, kako je sam isticao, 23 ogranka, a ne 23 osobe u obitelji. Tu temu vrlo je teško nosio u sebi i nerado je o tome govorio, a svoje kiparsko djelo majke s djetetom ovako je obrazložio: „Naša je rasa, sa svojom filozofijom humanizma i pažnjom koju posvećuje svetinji ljudskog života, doprinijela 'debestijalizaciji' čovječanstva. Stoga sam odlučio da moja skulptura ne smije biti nekakav optužujući prizor, nego naprotiv, lik koji izražava zanos i životnost, simboličnu vječnu težnju Židova ka čovjekoljublju. Simbol majčinstva, simbol je koji razumije cio svijet,“ objasnio je kipar. Spomenik Oskara Nemona židovskim žrtvama fašizma Osijeka i Slavonije trajno podsjeća na Holokaust, ali i na težnju umjetnika da se nadvlada strahota i vjeruje u život, u onoj mjeri u kojoj je to nakon Holokausta moguće. Oskar Nemon umro je u Oxfordu 13. travnja 1985.

9


NOVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

NOVOSTI

Međunarodna konferencija u Sarajevu Jagoda Večerina

S

arajevo, grad u koji se uvijek s veseljem vraćam, gdje ponosno jedna uz drugu uzvišene stoje sinagoge, džamije, katoličke i pravoslavne crkve, po kojemu, također ponosno, u ritmu svakodnevice kroče i susreću se ljudi različitih narodnosti, vjera i uvjerenja. Domaći i turisti. Drugačije obučeni, pokrivenih i otkrivenih lica, obavijeni vedrim, šarenim, ali i sumornim bojama. Sarajevo je ostao jedini grad koji poznajem u kojemu se na vrlo osebujan način svi ti ljudi, običaji, tradicije i kulture isprepliću u svojim raznolikostima, ostajući pritom autentični, samim time dajući nam vjeru u mogućnost suživota i mira u ovim našim „burebarutnim“ krajevima.

događaja, vezanih uz temu konferencije. Moj doprinos temi bio je odnos između Prvoga svjetskog rata i početaka ženske ladino književnosti u Bosni. Razumije se, s Laurom Papo Bohoretom u glavnoj ulozi. O tome ću detaljnije nekom drugom prilikom.

Sarajevo, grad u koji se uvijek s veseljem vraćam... I ove sam se jeseni u njega vratila: u organizaciji Odsjeka za hebrejsku književnost Ben-Gurion Sveučilišta u Negevu, Centra Moshe David Gaon za ladino kulturu, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i Židovske zajednice u Sarajevu, od 6. do 8. listopada u hotelu Europe održana je međunarodna konferencija na temu „Representation and Responses – The Great War and the Jews in Literature“. Glavni od kužine, pardon, konferencije bio je naš dobro poznati dr. Eliezer Papo (njega ne trebam posebno predstavljati), ovaj put u svojstvu direktora Centra Moshe David Gaon za ladino kulturu. Osim njega, konferenciju su svečano otvorili prof. Cvi HaCohen, rektor Sveučilišta Ben Gurion u Negevu, Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice Bosne i Hercegovine te Rifat Škrijelj, rektor sarajevskoga Sveučilišta. Sve velika i slavna imena, a još nismo ni počeli s konferencijom. 10

(Slika: Laura Papo Bohoreta)

Kao što sarajevskim ulicama zajedno i u ritmu hodaju toliko različiti ljudi, tako su se na ovoj konferenciji našli najveći svjetski stručnjaci koji se bave judaistikom: književnici, povjesničari, lingvisti, povjesničari umjetnosti... iz svih krajeva svijeta: Tamar Alexander, David Bunis, Paloma Díaz-Mas, Nenad Makuljević, Pilar Romeu... Svi su se bavili istom temom: odjecima i utjecaju Prvoga svjetskog rata na židovsku pisanu riječ, ali to su činili na toliko različite načine: Paloma Díaz-Mas nam je govorila o Sefardima u španjolskom tisku tijekom Prvoga svjetskog rata, David Bunis o Dnevniku Alexandera Begnhiatta na ladinu, Eliezer Papo o Prvom svjetskom ratu i kraju procesa otomanizacije turskih Židova... Svako je predavanje na svoj način doprinijelo širenju i upoznavanju okolnosti i

Dva su dana prošla zapanjujuće brzo zahvaljujući zanimljivim predavanjima u pauzama kojih su također zanimljivi bili restorani u kojima smo uživali u sarajevskim specijalitetima. Posebna mi je čast bila sjediti pokraj tako velikih svjetskih stručnjaka, jesti urmašice i baklave, bureke i ćevape. Nekako osjetiš da i njima, kao i nama svima ostalima, gode tipični sarajevski obroci, slani i slatki. Kad smo za stolom, svi smo podjednako – gladni. Sjedeći uz gladne velikane stekla sam dragocjeno iskustvo: kad je u pitanju glad, veliki judaisti su brzi i snalažnjivi: uvaženi dr. Bunis oteo mi je zadnju baklavu koja je bila na pladnju. Drugi put ću biti opreznija! Kao što su se svi ti svjetski judaisti bez problema uklopili u interijere, ponudu restorana i bez ustezanja grabili repete, tako su se stopili i u onu masu različitih, pitomih ljudi koji se od jutra do mraka valjaju Baš Čaršijom i okolnim kvartovima. Naime, Eliezer Papo je na sebe preuzeo ulogu vodiča i moram reći da je bio „pravo dobar vodič“. Posjetili smo Zemaljski muzej i vidjeli Hagadu, čuli sve o tome kako je 1492. krenula iz Barcelone, nakon raznih putešestvija doputovala do Sarajeva, kako je preživjela Drugi svjetski rat, kako i danas živi u muzeju, dobro zaštićena i moćna.

(Slika: Eliezer)

.(Slika 0441: Kal Grandi).

(Slika: Boško i Admira)

Kiša je padala doslovno kao iz kabla, tako da smo Zemaljski muzej shvatili i kao sklonište od pljuska. Još jedno novo iskustvo, odnosno zaključak: prema viđenome, kišobrani se rijetko nose na međunarodne konferencije. Subota je osvanula okupana suncem, sušta suprotnost prethodnome danu. Idealno vrijeme za razgledavanje grada. Eliezer je, svestran kakvoga ga poznajemo, uz ulogu vodiča odigrao

u dosta lošem stanju. Posjetili smo i aškenasku sinagogu, izgrađenu početkom 20. stoljeća za židovsku aškenasku zajednicu u Sarajevu. Zbog malog broja preostalih Židova u Sarajevu, ona danas služi i Aškenazima i Sefardima. U njoj se nalazi i Židovska općina. Drago mi je da je konačno jedna mala sarajevska ulica posvećena Lauri Papo Bohoreti. Bilo je i vrijeme. Ona je zaslužila više.

Eliezerom pomalo nesigurno, spotičući se povremeno o granje i kamenje, bojeći se onih prikaza o kojima pjeva Edo Maajka, čekajući da nam trener zasvira kraj treninga. Već je i zahladilo, slobodno mogu reći da nekima od nas nije bilo baš svejedno. Groblja, potpuni mrak, kondicijski trening... pa gdje toga ima? Samo u Sarajevu.

(Slika: Sarajevska Hagada)

(Slika: Ulica Velika avlija LPB)

i ulogu kondicijskoga trenera. Moja mudrica od telefona (zlato mamino) izračunala je da smo razgledavajući grad prehodali, uzbrdo-nizbrdo, više od 12 kilometara (otkucaji srca: uredni, tlak lagano povišen). Dakle, gotovo smo u trku obišli sarajevske sinagoge: Kal Vježu – danas je muzej, Kal Muevu – danas je galerija. Najveći hram, Kal Grandi, danas je kulturni centar okružen zgradama. Jedino ako se odmakneš, odeš na drugi kraj trga, vidiš njegovu ogromnu kupolu.

Proveo nas je Eliezer trkom i kroz groblja: židovsko na Kovačićima, muslimansko iza olimpijskoga stadiona i dvorane Zetre, posjetili smo grob Gavrila Principa i njegovih ortaka, groblje na kojemu su pokopani austrougarski vojnici, grob Srbina Boška i Muslimanke Admire, nesretnih sarajevskih „Romea i Julije“, stradalih 1993. godine od snajpera, pri pokušaju bijega iz opkoljenoga Sarajeva. Tužna je to priča. Je li itko od vladajućih nešto iz nje naučio? ......

Vidjeli smo i Kal di la Bilava, danas je to stambena zgrada na Bjelavama,

Noć je već davno pala, rasvjete na sarajevskim grobljima nema, tako da smo trčkarali za vodičem-trenerom

Srećom, vrijeme posjeta grobljima je isteklo, došlo je doba za hranjenje. Svi smo bili gladni, lagano promrznuti, tako da nas je jako razveselio odlazak na večeru u divni restoran „Četiri sobe gospođe Safije“, suštu suprotnost grobljima: topao, mirisan i osvijetljen. O specijalitetima u Safijinim sobama neću, odite pa probajte. Osim toga, još uvijek se borim s posljedicama koje je boravak u Sarajevu ostavio na moju liniju. Ali nema veze, drago moje Sarajevo, opet ću ti se s veseljem vratiti, pa makar mi zbog prevelike kilaže dvostruko naplatili sjedalo u avionu!

(Slika: 4 sobe gospođe Safije) 11


NOVOSTI

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ohrid, 22. – 25. 09. 2016. g.

Hanuka

Svetlana Klinčić Pozzi

Aleksandar Srećković

P

oziv na Međuklupski susret ženskih sekcija Jevrejskih zajednica ex YU prostora stigao mi je nepredviđeno, dok sam se kupala na jednom od otoka u Dalmaciji. Istog trenutka sam se vratila u Zagreb i nije mi žao. Nakon dva dana stajala sam ispred zgrade Jevrejske općine Makedonije, u Skopju, na mjestu s kojeg smo kretali prema Ohridu. Od naših domaćina (domaćica) poznavala sam samo Anu. Nakon pet minuta razgovora učinilo mi se da ih oduvijek poznajem. Sve odreda vesele, spontane, srdačne.

pogled na magično Ohridsko jezero, na stolovima pecivo i odlična turska kava, dobrodošlica gošćama Susreta.

Nakratko sam obišla prostor njihove Općine, sva u staklu, svjetlu, ispunjena umjetničkim izlošcima njezinih članica, a sinagoga… čudesna, s primjesom mističnosti, vrlo sefardska! Žao mi je što ne mogu objaviti fotografije koje sam napravila, ostale su u mobitelu koji se pokvario?!

Večera i muzika naravno, ples, isto tako!

U Ohrid smo stigle u ranim poslijepodnevnim satima. S terase hotela

12

Ruah Hadaša

Polako pristižu sve uzvanice: Jevrejska opština Beograd, Pančevo, Niš, Subotica, Novi Sad, Židovska općina Zagreb, Osijek. U večernjim satima nam se obratila, uz riječi dobrodošlice, Predsjednica Evrejske zaednice vo Republika Makedonija (EZRM) – Berta Romano-Nikolić. Sjajna domaćica koju u stopu prate njezine dvije suradnice.

Tijekom sljedeća dva jutra prisustvovale smo nizu zanimljivih predavanja, izdvajam ono koje je napisala Žaklina Mučeva „Kako su žene postale rabini“. U poslijepodnevnim satima posjetile smo Sveti Naum, uz ručak na splavima restorana, uz živu muziku ples i pjesmu, naravno.

Nezaboravno! U kasnim poslijepodnevnim satima dočekale smo šabat, uz nezaobilazno paljenje svijeća, proslavljajući ga uz košer vino i svečanu večeru. U subotu poslije podne smo imale priliku, uz stručnog vodiča, obići znamenitosti Ohrida: Samuilovu tvrđavu iz 10. stoljeća, antičko kazalište, arheološke iskopine, crkvu svete Sofije i na kraju, povratak do grada čamcem. Subotnja večer je ponovno protekla u vrlo veselom raspoloženju, odlična večera i odlična živa muzika. U nedjelju, po povratku u Skopje, Maja i Jana su me povele u šetnju po gradu.

Ovaj članak sigurno Vam neće moći dočarati u potpunosti ljepotu našeg boravka, hvala Berti Romano-Nikolić i cijelom „njezinom teamu“, bilo je besprijekorno no iznad svega veselo, veselo, veselo…

H

anuka je osmodnevni praznik koji počinje 25. kisleva (najčešće u prosincu) kojim se sjećamo pobjede Jude Makabejca i njegovih sljedbenika nad vojskom sirijskog vladara Antiohusa Epifanesa. U 4. stoljeću p. n. e. grčka vojska pod vodstvom Aleksandra Velikog osvojila je većinu tada poznatog svijeta uključujući i Bliski Istok i Izrael, koji je tada bio u sastavu Ahamedinskog carstva. Po Aleksandrovoj smrti, budući da je bio bez nasljednika, slijedi dvadesetogodišnja borba za vlast između njegovih dvaju vodećih generala, Ptolomeja i Seleuka. Dugogodišnji sukob završio je podjelom imperija na istočni seleukidski dio, kojem su pripadali Sirija i Izrael, te Egipat koji je pripao Ptolomeju.

kulturu dok su se ostali opirali i žrtvovali za vjeru svojih predaka.

Povijesne izvore koji se odnose na Hanuku nalazimo u dvjema knjigama o Makabejcima, apokrifnim spisima uključenim u 14 knjiga Septuaginte, ali koje nisu uključene u židovsku Bibliju.

Juda Makabejac sa svojim suborcima naposljetku oslobađa i Jeruzalem. Jedno od prvih zadataka je čišćenje Hrama. Oskvrnuti oltar je uništen i izgrađen novi i priprema se novo posuđe za Hram. Dvadeset i petog kisleva, tri godine nakon Antiohove odredbe koja je potaknula pobunu, Hram je ponovo posvećen Bogu i hramska služba obnovljena. Prema Mišni, svi radovi oko ponovnog posvećivanja su trajali osam dana pa se stoga praznik Hanuke i obilježava osam dana.

Seleukidsko carstvo je bilo jedno od nositelja helenske civilizacije i helenizam je bio način na koji se kulturnim jedinstvom htjelo postići političko jedinstvo. Antioh IV Epifan je kao način prisilne helenizacije svojih podanika nametnuo i helenističku religiju u čiji se Panteon i sam htio uključiti što pokazuje i samo ime koje si je odabrao kao vladar Epifan = Božja objava. U godini 168. p. n. e. zabranjuje prakticiranje židovskih običaja kao što su slavljenje Šabata, obrezivanje, a Jeruzalemski Hram pretvara u pogansko svetište unoseći kipove grčkih božanstava i žrtvujući svinje na oltaru. Mnogi Židovi se heleniziraju preuzimajući s entuzijazmom tadašnju „globalnu“

Kada se jedan Židov u Modiinu, selu zapadno od Jeruzalema, pripremao žrtvovati svinju u poganskom kultu, Matatias, ugledni postariji Kohen iz istog sela, toliko se razbjesnio da ga je ubio. Sa svojih pet sinova Matatias se povlači u brda odakle se bori protiv sirijsko-grčke vojske i njihovih židovskih suradnika. Poslije Matatiasove smrti vodstvo otpora preuzima njegov treći sin, Juda, koji vješto vodi rat i na kraju pobjeđuje Seleukide. Judu nazivaju Makabejac, što je vjerojatno izvedenica od hebrejske riječi makav = čekić, koji simbolizira njegovu moć i snagu.

Ritual paljena svijeća, koji nas najviše podsjeća na Hanuku, nigdje se ne spominje u spisima koji govore o ponovnom posvećivanju Hrama. Tek kasnije se u Talmudu spominje legenda kako su Makabejci, ušavši u Hram poslije oslobađanja Jeruzalema, našli da su seleukidski sljedbenici oskvrnuli sve posude s uljem koje je bilo namijenjeno paljenju menore. Poslije du-

gotrajne pretrage našli su samo jednu malu posudu koja je još uvijek imala neoštećeni pečat Velikog svećenika (Kohen Gadola). Međutim, količina ulja u toj posudi je bila dovoljna da samo jedan dan pomoću nje menora gori. Čudom, menora je gorjela punih osam dana koliko je bilo potrebno da se novo čisto ulje pripremi. Kako bi se zadržalo sjećanje na te događaje i čuda, rabini su odredili da se osam dana ovaj praznik obilježava paljenjem svijeća na menori i Hanuka je postala poznata kao Praznik svjetlosti. Sam Talmud priču oko Hanuke fokusira na čudo ulja ne spominjući vojne pobjede Makabejaca. Jedan od razloga je možda što je od Makabejaca potekla Hašmonejska dinastija koja se s vremenom i sama helenizirala i preuzela vlast nad Izraelom, bez obzira na to što nisu potekli iz Davidove linije koja jedina ima legitimno pravo kraljevati nad Izraelom. Ipak, mi se Makabejaca i njihove vojne pobjede sjećamo svakog dana Hanuke dodavanjem blagoslova Al ha Nisim (za čuda) u molitvi Amida i u blagoslovu poslije jela. OBIČAJI za Hanuku Hanuka je praznik tijekom kojeg je dozvoljen konstruktivni rad. Molitve su iste kao za svaki dan i šabat osim što svaki dan u jutarnjoj molitvi izgovaramo puni Halel te ne izgovaramo Tahanun ujutro i popodne. Paljenje menore svake večeri obaveza je koju najčešće prati pjevanje prigodnih pjesama. Dva blagoslova govorimo prije paljenja svijeća: prvi za zapovijed paljenja svijeće – lehadlik ner šel Hanuka, a u drugom spominjemo čudo koje 13


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA se dogodilo na Hanuku. Prve večeri izgovaramo i blagoslov Šehehejanu kojim iskazujemo zahvalnost što smo živi i što smo u mogućnosti slaviti praznik. Prvu večer palimo jednu svijeću, a zatim svaku večer dodajemo po jednu svijeću više tako da zadnju večer palimo osam svijeća. Na hanukiji svijećnjaku imamo mjesta za devet svijeća. Deveta svijeća naziva se šamaš – sluga. Kako je zabranjeno koristiti svijeće koje su upaljene za Hanuku za nešto drugo osim za osvjetljavanje – na primjer zabranjeno je s njima zapaliti drugu svijeću, ili cigaretu, dodana je ta deveta svijeća šamaš u tu svrhu. Aškenazi koriste šamaš i za paljenje svijeća hanukije dok se kod Sefarada za to koristi zasebna svijeća, a šamaš se pali na kraju.

Maoz cur – Moćna stijena spasenja – je pjesma koju tradicionalno pjevamo poslije paljenja svijeća. Napisana je u Njemačkoj u 13. stoljeću, a o sastavljaču znamo samo njegovo ime Mordekai, koje možemo iščitati iz akrostiha – početnih slova prvih pet strofa pjesme. Melodija pjesme potječe iz petnaestog stoljeća, također iz Njemačke. U pjesmi na početku molimo za ponovnu uspostavu Hrama, ponovno posvećivanje oltara i ponovnu uspostavu žrtvenog sistema. U sljedećim trima kiticama pjesme slavimo Boga jer nas je izbavio iz egipatskog ropstva, vratio iz babilonskog sužanjstva te spasio od Hamanove urote. U petoj kitici pjevamo o Hanuki i pobjedi Makabejaca. U zadnjoj kitici tražimo Božju osvetu nad našim neprijateljima i izbavljenje židovskog naroda.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Za Hanuku jedemo hranu prženu u ulju, kao podsjetnik na čudo: Aškenazi tradicionalno jedu latkes, a Sefardi sufganijot. Tradicija jedenja mliječnih proizvoda temelji se na midrašima koji tijekom srednjeg vijeka priču o Juditi i Holofernu smještaju u period Hašmonejskog ustanka. Prema priči, Judita Holfernu nudi sir koji izaziva žeđ te Holofern pretjera s vinom i zaspi od pića, a Judita mu tada odsijeca glavu.

Za Hanuku djeci se daruje poklon u novcu (Hanuka gelt) osobito kao nagradu za učenje. Neki smatraju da se time želi podsjetiti kako su Makabejci poslije uspostave političke autonomije pokrenuli i kovnicu novca ističući i time nezavisnost zemlje.

Hanuka Agi Dadon svaki Erev šabat kroz cijelu godinu.

Vrtimo se poput sevivona. A kada stanemo, nekima od nas ispada: NES – čudo Na zadnjem obiteljskom šabatu je bilo puno ljudi. Dolje nam je vrata otvorila Gal, Izraelka koja je uvijek ljubazna i brine se za našu sigurnost. Bilo je veselo, fino, ugodno. Jasna je ponovo pripremila ukusnu hranu i prekrasno je servirala. Rabin je govorio o paraši, djeca su sjedila u knjižnici s Jonatanom i Pikom, koji su volontirali kao voditelji šabatne večere za njih. Dobro je to što djeca sjede posebno jer tako mi odrasli imamo mira, a njima je zabavno. Lijepo je družiti se jednom mjesečno. *** Kako su te rečenice obične! Mislim da nitko kad ih pročita ne vidi ništa posebno u njima. Čak su i dosadne. Ništa posebno ne kazuju. Sve je dobro. Ali, kad bih napisala ovako: Na obiteljskom šabatu ovaj put je bilo zaista grozno. Rabin je pričao o tome da Hanuka i Božić padaju na isti dan, da će zbog toga doći jako malo ljudi, da bi trebalo staviti bor i prirediti veliku večeru s poklonima, kako bismo privukli ljude. Kako se nešto takvo može reći čak i kao šala?! Puno ljudi iz zajednice nije došlo ili kad su došli, nisu platili večeru. Bili su neugodni, nisu obraćali pažnju jedni na druge. A osim toga, stalno ista lica. Djeca su bili nepristojna, stalno su smetala, ulazila u prostoriju gdje smo

14

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Majmonides kaže: šabatne svijeće simboliziraju šalom bajit, odnosno mir u kući. Židovsko pravo, dakle, na prvo mjesto stavlja obitelj i šabat. Premda je Hanuka bila najveća vojna pobjeda, pobjeda malobrojne vojske pred velikom, ipak je bio rat. I kao takav, ne može doći na prvo mjesto. Šabatne svijeće imaju prednost. sjedili mi, odrasli. Nije bilo dovoljno hrane, pića …. Rabin je dugo i dosadno pričao. Takve (naravno neistinite) rečenice odmah bi privukle pozornost i to s pravom. Kad nas netko napada, odmah reagiramo i to tako i treba biti. Tako se dogodilo i kad su Grci napali Židove i htjeli im uništiti židovski identitet. Makabejci su se borili za slobodu. Svima nam je to dobra poznata priča, kao i to što na Hanuku palimo svijeće. Ali što učiniti ako zbog nekih okolnosti na šabat nemamo dovoljno svijeća. Što je važnije? Upaliti svijeće za Hanuku, što je samo jednom godišnje, ili šabatnu svijeću, što ionako palimo

I zato, kad nas nitko ne napada, kad je sve dobro, mirno, blago i kad čitamo dosadne rečenice poput onih na početku članka, molim da ne preskočimo to odmahujući rukom: ah, obiteljski šabat, ah djeca, večera. Kad sam sjedila za stolom na zadnjem obiteljskom šabatu i gledala prisutne mislila sam kako je svatko od nas jedna svijeća i da je zajednici potrebna svaka koja dolazi i svaka koja ne dolazi. Privilegija je reći: „Lijepo nam je.“ Moramo zaista biti svjesni da imamo malu zajednicu u koju se može doći i svjedočiti da postojimo. To što imamo rabina, članove, prijatelje, to što fino jedemo i pijemo, smijemo se – to je, zapravo, čudo. Mi, naša zajednica, proslavljamo čudo Hanuke kroz cijelu godinu jer smo tu; jer svaki je čovjek, žena, muškarac, dijete, svatko zdrav, bolestan, baš svatko je poput svijeće. Pružamo svjetlost. A zajedno s tim i toplinu. Kad napišem: “Lijepo nam je zajedno na obiteljskom šabatu“ to nije sentimentalnost, to nisu istrošene, dosadne, prazne rečenice – nego istina. HAG HANUKA SAMEACH!!! 15


BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

Kristalna noć – 9. studenog 1938.

Nezamjenjivi sanjar, Šimon Peres

Ozren Marton

Amos Oz / Prevela: Dubravka Pleše

P

više od 7000 trgovina, 29 robnih kuća i mnoga groblja. Više od 30.000 ljudi odvedeno je u koncentracijske logore.

rva asocijacija na tu noć je fotografija koja prikazuje nacističke krvoloke koji razbijajući po židovskim izlozima iscrtavaju magen David. U drugom kadru su mi sjećanja na prevrnuta kolica nekog uličnog prodavača i prikaz ovih monstruma koji provode silu. Pokušavam zamisliti kako je to bilo uživo. Vriska djece i roditelja koji ne znaju kako se spasiti iz inferna. Bespomoćnost nesretnika koje nacisti u kolonama odvode prema vojnim kamionima. A onda razmišljam, kako su ta zbivanja primili moji preci koji su živjeli na izoliranom Balkanu. Jesu li postali svjesniji da je „uljuđena“ Njemačka sposobna za ovakva zvjerstva? Zašto nisu krenuli bježati prema slobodnom svijetu ili prema Izraelu?

Na Trgu žrtava fašizma okupilo se stotinjak ljudi te hladne novembarske večeri kako bi obilježili strašan događaj iz 1938. godine. Program je započeo nastupom pjevačkog zbora Lira da bi potom uslijedilo paljenje svjećica po rubu fontane. Jak vjetar tek je pokojoj svijeći dao da se rasplamsa, simbolički pojačavajući osjećaj neugode i bespomoćnosti u prisjećanju na kobne dane koji će zadesiti židovski narod na području njemačke nacističke tvorevine. Govornici su nas podsjetili na strahote vremena koje je prethodilo Kristalnoj noći, strahote koje su nacisti godinama pripremali kako bi svojoj ideologiji dali smisao. Te večeri prije 78 godina nacistička se mašinerija razmahala i s riječi prešla na zlodjela skinuvši napokon sve 16

Ruah Hadaša

Preslušavao sam svjedočanstva preživjelih koji jednoglasno govore da je to bilo najgore iskustvo koje su imali u životu. Ljudi su vidjevši razmjere ovog pogroma, koji nije viđeno na području Europe od srednjeg vijeka, počeli borbu za goli život. Veliki broj ljudi tražio je načina kako da pobjegne iz nacističke Njemačke. maske i pokazavši da su mnogobrojni antižidovski zakoni tek uvod u sveopći zločin prema Židovima . U jednoj perfidno orkestriranoj šaradi Njemačka je počela obračun sa Židovima koji su bili porijeklom iz Poljske, tjerajući ih prema Poljskoj. U tom beznađu pojavio se jedan 17-ogodišnji mladić čiji su roditelji bili u toj nesretnoj grupi i s kojima su se Poljska i Njemačka poigravali. Zvao se Heršel Gryszpan i više nije mogao trpjeti ono što je u Parizu slušao o tome što proživljava njegov narod. Dobio je od roditelja pismo u kojem su mu opisali beznadno stanje i odlučio je pronaći odgovornog u liku trećeg sekretara nacističkog pokreta. U Parizu je na njega izveo smrtonosni atentat i pritom nije skrivao razloge svojeg pothvata. Nacisti su dobili zadnji izgovor da krenu u svoju prljavu rabotu. Počela je palež židovske imovine širom Njemačke. Izvori navode da je ubijena 91 osoba. Uništeno ili oštećeno je 200 sinagoga,

Nacisti su odigrali jednu od svojih do tada najpodmuklijih prijevara. Ponudili su platiti židovskoj zajednici odštetu koja je nastala u ovom sveopćem paležu i koja je iznosila milijarde maraka. Čak su i naredili osiguravajućim društvima da krenu s isplatama odštete. No, onda su optužili Židove da su oni krivi za taj pogrom i primorali židovsku zajednicu da plati milijarde maraka odštete. I nisu stali samo na tome. Židovi su bili prisiljeni sanirati uništene ulice, zapaljene zgrade, sinagoge... Taj obrazac nacistički razbojnici često su i poslije koristili. Čuli smo neke govornike na Trgu žrtava fašizma koji su rekli kako se ovakva strahota može ponoviti bilo kada i bilo gdje. Dovoljno je da društvo zaboravi na prošlost. Dovoljno je da se počnu opet relativizirati režimi. Nama, potomcima preživjelih, predano je u nasljeđe da obilježavamo ono što se zbilo i da u svakoj prilici kada se počnu stvari relativizirati glasno i jasno iskažemo svoj stav kako se takve strahote nikada više ne bi dogodile nikomu.

M

nogi su se ljudi podsmjehivali Šimonu Peresu. Zvali su ga „sanjarom“, poput Josefa u Knjizi Berešit. Ali, Josef iz knjige Berešit nije bio samo sanjar, bio je ujedno i čovjek koji je na noge podigao ogromnu državu nakon ozbiljne krize. Šimon Peres imao je rijetku i vrijednu osobinu – imao je sposobnost promjene. Ljudi se u dobi od 60 godina obično više ne mijenjaju. Kada sam upoznao Šimona Peresa poslije Jomkipurskog rata, još je uvijek (u mojim očima) bio banalni jastreb, podržavao je doseljenike, bio zaljubljen u doseljenike, čovjek kojemu je na prvom mjestu bila sigurnost: „što više zemlje, to bolje“, „što više moći, to bolje“. Biti „sanjarom“ obično je recept za težak život, ali nema razloga zavidjeti nekomu tko je izgubio sposobnost sanjanja. Bio je čovjek koji se mijenjao pred mojim očima, čovjek koji je otkrio granice moći i iako nikada nije zanemario moć sile, počeo je vjerovati da je kompromis nužan za pokretanje dijaloga i za mir koji će tražiti ustupke. Izraelsko-palestinski mir i izraelsko-arapski mir.  Mnogi govore o Peresovom optimizmu koji je bio bezgraničan. U stvarnosti, iza tog optimizma se skrivala tvrdoglava nada da će mudrost, riječi i trud promijeniti lice stvarnosti. Ponekad je ta nada bila naivna, ali čini mi se tisućama puta boljom od lukavog cinizma.  

no nevin čovjek koji je mnogo puta upadao u zamke, ali gubio je tlo pod nogama samo zato što su mu oči bile uprte u zvijezde. Bio je osrednji političar, ali veliki državnik. Stvarnost nije gledao samo današnjim očima ili očima sutrašnjeg jutra, očima izbora ili sabora stranke – nego očima idućih desetljeća i čak idućih generacija.  Bio je oduševljen svime što je imalo veze s budućnošću. Često sam ga ispitivao o prošlosti, o Davidu Ben-Gurionu, o ratu za neovisnost, o savezništvu s Francuskom, o stvarima u koje je bio direktnije i dublje uključen od bilo

koga drugoga. Ali, on bi me snažno povukao prema potpuno drugačijim temama: nanotehnologiji, istraživanju mozga, eri koja će uslijediti poslije doba elektronike, medicini koja će unaprijediti čovječanstvo.  Da, čovjek je bio nepogrešivi sanjar, istovremeno nedužan i sofisticiran, ali njegovi su se snovi ostvarili mnogo puta, znatno više od skepticizma drugih ljudi. Biti „sanjar“ možda je recept za težak život, ali nema razloga zavidjeti nekomu tko je izgubio sposobnost sanjati. Bio je čovjek ispunjen znatiželjom, bio je zanimljiv i ja sam ga volio.

Peres nije bio veliki političar. Iako su govorili da se služi trikovima, lukavstvom i intrigama, u biti je bio prilič17


IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

O Shimonu Peresu tijekom debate o Bliskom istoku u Domu lordova

‫רוח חדשה‬

Promjenjivi virus: Kako razumjeti antisemitizam Rabin Lord Jonathan Sacks / prevela Dubravka Pleše

Rabin Sacks / prevela Dubravka Pleše

D

M

opustite mi da iskoristim ovu debatu kako bih na temelju života čovjeka koji je učinio više od drugih za postizanje mira na Bliskom istoku objasnio neke stvari vezane uz tu borbu za mir. Riječ je o bivšem premijeru i predsjedniku Države Izrael, pokojnom Šimonu Peresu. Peres je bio član zapanjujuće generacije utemeljitelja države Izrael, čovjek koji je karijeru započeo kao jastreb, a završio je kao golub i pokazao ništa manje hrabrosti u borbi za mir nego li tijekom rata.

Šimon Peres je bio posljednji iz te generacije i što je postajao stariji, to je njegova vizija bivala mlađa. Nikad nije očajavao nad mirom s Palestincima, bez obzira na to koliko puta se suočio s neuspjehom. Godine 1966. utemeljio je Peresov centar za promicanje mira između Izraela i Palestinaca u kojem je okupljao ljude na temelju humanosti koju su svi dijelili, putem medicine, sporta, umjetnosti i brige za okoliš. U srpnju ove godine pokrenuo je Izraelski inovacijski centar kako bi iskoristio novu komunikacijsku tehnologiju za izgradnju virtualnih mostova na mjestima gdje fizičkih mostova još nije bilo. Zadnji put sam ga vidio kada je već bio u 93. godini. Netko ga je pitao kako ostaje tako mlad, na što je odgovorio: „Prvo morate prebrojiti svoja postignuća. Zatim prebrojite svoje snove. Ako vaša postignuća brojnošću nadmašuju vaše snove, već ste stari. Ako snova ima više nego postignuća, još uvijek ste mladi.“ Živio je prema riječima proroka Joela: „Izlit ću svojeg duha na sve ljude … vaši starci sanjati će snove, vaši mladići vidjeti će vizije.“ 18

SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

Kada su drugi očajavali, Šimon Peres sanjao je snove. W. B. Yeats jednom je rekao: „Odgovornost počinje u snovima.“ Sad, kad Šimon Peres više nije s nama, njegovi su snovi postali naša odgovornost. Što bi se dogodilo kada bi Vlada Njezinog Veličanstva Bliski istok gledala očima Šimona Peresa? Što ako postoje drugi putovi do mira osim politike, diplomacije ili rata? Što ako je trgovina najsnažniji lijek za rat i ako postoji ekonomska karta prema miru? Što ako obrazovanje igra ulogu? Što bi bilo kada ljudi na Srednjem istoku svoje mlade ne bi učili da mrze one s kojima će jednoga dana morati živjeti? Jedini način na koji će Vlada Njezinog Veličanstva ili neko drugo tijelo potpomoći mir bit će ako objasni objema stranama da su njihove riječi čuli, da su njihove strahove razumjeli i da onima drugima moraju priznati pravo da postoje. U tom kontekstu, iako pozdravljam suprotstavljanje Vlade Njezinog Veličanstva današnjem glasanju UNESCO-a kojim se želi zanijekati židovska pove-

zanost s Brdom Hrama, glasanje samo za sebe je skandalozno i neće postići ništa osim što će dodatno naškoditi povjerenju i unazaditi šanse za mir. Šimon Peres je znao da konflikt Izraela i Palestinaca nije igra koja će završiti neriješeno jer u miru obje su strane na dobitku; u slučaju nasilja, obje strane gube. Iznad svega, imao je pravo zato što se nikada nije prestao nadati jer kada je nada izgubljena, prvo dolazi strah, zatim bijes, a nakon toga mržnja. Nije slučajno izraelska himna upravo Hatikva, što znači „nada“. Jučer je bio Jom Kipur, Dan oprosta, najsvetiji dan u židovskoj godini, dan kada opraštamo i bude nam oprošteno kako bismo mogli krenuti dalje. Siguran sam da je stiglo vrijeme da obje strane u izraelsko-palestinskom sukobu priznaju svoje pogreške, bilo stvarne ili one koje se kao takve doživljavaju, te da krenu dalje. Najsnažnije što bi Vlada Njezinog Veličanstva mogla po tom pitanju učiniti bilo bi ohrabriti obje strane da nastave putem Šimona Peresa, putem jednog od najvećih vizionara našeg vremena.

ržnja koja počinje sa Židovima nikad sa Židovima i ne završi. Želim da to danas svi shvatimo. Nisu samo Židovi stradali pod Hitlerovom vlašću. Nisu samo Židovi stradali pod Staljinovom vlašću. Ne stradaju samo Židovi pod vlašću ISIL-a, Al Quaide ili Islamskog džihada. Strašno griješimo ako mislimo da antisemitizam predstavlja prijetnju samo za Židove. To je prijetnja, prvo i osnovno, usmjerena protiv Europe i protiv sloboda koje su ostvarene nakon mnogih stoljeća borbe. Kod antisemitizma se ne radi o Židovima, radi se o antisemitima. Radi se o ljudima koji ne mogu preuzeti odgovornost za vlastite neuspjehe i umjesto toga, za njih moraju kriviti nekoga drugog. Povijesno gledano, ako ste bili kršćanin za vrijeme križarskih ratova ili Nijemac poslije Prvoga svjetskog rata i ako ste vidjeli da svijet ne izgleda onako kako ste ga vi zamislili, za to ste krivili Židove. Isto se događa i danas. I ne mogu riječima izraziti koliko je to opasno. Ne samo za Židove, nego i za svakoga tko vrednuje slobodu, sućutnost, humanost. Pojava antisemitizma u nekom društvu prvi je simptom bolesti, rani znak upozorenja sloma kolektiva. Dopusti li Europa da se antisemitizam rascvate, bit će to početak kraja Europe. U ovom kratkom obraćanju jednostavno želim analizirati pojavu koja obiluje nedefiniranošću i dvosmislenostima jer nam je potrebna preciznost i razumijevanje kako bismo znali što je to antisemitizam, zašto do njega dolazi i zašto su antisemiti uvjereni da nisu antisemiti.

Prvo, dopustite mi da definiram antisemitizam. Činjenica da se nekome ne sviđaju Židovi ne znači da su ti ljudi antisemiti. Svi imamo ljude koji nam se ne sviđaju. To je u redu, to je ljudski. Nije opasno. Drugo, kritizirati Izrael nije antisemitizam. Nedavno sam razgovarao sa školskom djecom koja su me pitala je li kritika Izraela znak antisemitizma? Odgovorio sam niječno i objasnio im razliku. Pitao sam: Tko od vas vjeruje da imate pravo kritizirati britansku vladu? Svi su podigli ruke. Zatim sam pitao: Tko od vas vjeruje da Britanija nema pravo postojati? Nitko nije digao ruku. Sada razumijete razliku, rekao sam, i svi su je doista razumjeli. Antisemitizam znači nijekati pravo Židovima da postoje kolektivno kao Židovi s istim pravima kakva imaju

svi ostali. U različitim povijesnim epohama antisemitizam se pojavljivao u različitim oblicima. U srednjem vijeku Židove su mrzili zbog njihove vjere. U devetnaestom stoljeću i početkom dvadesetog mrzili su ih zbog njihove rase. Danas Židove mrze zbog njihove nacionalne države, države Izrael. Antisemitizam poprima različite oblike, ali uvijek ostaje isti: to je stav da Židovi nemaju pravo postojati kao slobodna i ravnopravna ljudska bića. Ako ima išta čemu se niti ja niti moji suvremenici nismo nadali, to je činjenica da će se antisemitizam ponovno pojaviti u Europi u kojoj je sjećanje na Holokaust živo. Nismo to očekivali zato što je Europa uložila silan kolektivan trud da bude sigurna kako virus antisemitizma nikada više neće zaraziti političko tijelo. Bio je to veličanstven 19


SVIJET OKO NAS trud koji se sastojao od antirasističkih zakona, obrazovanja o Holokaustu i međuvjerskog dijaloga. Ali, unatoč svemu, antisemitizam se vratio. Dana 27. siječnja 2000. godine predstavnici 46 vlada iz cijeloga svijeta okupili su se u Stockholmu kako bi izdali kolektivnu deklaraciju o sjećanju na Holokaust i nastavljanju borbe protiv antisemitizma, rasizma i predrasuda. Onda se dogodio 11. rujna i u roku od jednoga dana teorije zavjere počele su preplavljivati internet i tvrditi da je taj zločin djelo Izraela i njegove tajne službe, Mossada. U travnju 2002. godine, na Pesah, bio sam u Firenci s židovskim parom iz Pariza kada ih je nazvao sin i rekao: „Mama, tata, vrijeme je da napustimo Francusku. Ovdje više nije sigurno.“ U svibnju 2007., tijekom privatnog sastanka ovdje, u Bruxellesu, rekao sam tadašnjim trima vođama Europe, Angeli Merkel, predsjednici Europskog vijeća, Joseu Manuelu Barrosou, predsjedniku Europske komisije i Hans-Gertu Pötteringu, predsjedniku Europskog parlamenta, da se europski Židovi počinju pitati ima li u Europi budućnosti za Židove. Bilo je to prije više od devet godina. Od tada, stvari su krenule na gore. Već 2013. godine, prije nekih od najgorih incidenata, Agencija za temeljna prava Europske unije saznala je da gotovo jedna trećina europskih Židova razmišlja o iseljavanju zbog rastućeg antisemitizma. U Francuskoj su brojke dosezale 46 posto, a u Mađarskoj 48 posto. Dozvolite da vam postavim ovo pitanje. Bez obzira jeste li Židov, kršćanin ili musliman, biste li ostali u zemlji u kojoj vas mora čuvati naoružana policija dok molite? Gdje su vašoj djeci potrebni naoružani čuvari da ih štite u školi? Gdje, ako nosite znak svoje vjere u javnosti, riskirate napad ili zlostavljanje? Gdje, kada vam djeca odu na fakultet, bivaju izložena vrijeđanju i zastrašivanju zbog zbivanja u drugim 20

dijelovima svijeta? Gdje, ako iznesu vlastito viđenje situacije, budu izvikana i ušutkana? To se događa Židovima diljem Europe. U svakoj europskoj državi, bez iznimke, Židovi se boje za budućnost svoje djece. Ako se to nastavi, Židovi će nastaviti napuštati Europu sve dok, osim starih i nemoćnih, Europa konačno ne postane Judenrein. Kako se to dogodilo? Dogodilo se na isti način na koji i virusi pobjeđuju ljudski imunitet – mutacijom. Ovaj novi antisemitizam drugačiji je od staroga antisemitizma i to na tri načina. Jednoga sam već spomenuo. Nekoć su Židove mrzili zbog njihove vjere. Zatim su ih mrzili zbog njihove rase, sada ih mrze zbog njihove nacionalne države. Druga razlika leži u činjenici da je epicentar starog antisemitizma bila Europa. Danas je to Bliski istok i to se prenosi diljem svijeta putem novih elektroničkih medija. Treći je način osobito zabrinjavajući. Dopustite da objasnim. Lako je mrziti, ali teško je javno opravdati mržnju. Tijekom povijesti, kada su ljudi nastojali objasniti antisemitizam, činili su to služeći se najvišim autoritetom u svojoj kulturi. U srednjem vijeku, to je bila religija. Pa smo tako imali religiozni antisemitizam. U vrijeme poslije prosvjetiteljstva, autoritet je bila znanost. Tako su nastali dvojaki temelji nacističke ideologije – društveni darvinizam i takozvano znanstveno proučavanje rase. Danas su najviši izvor autoriteta diljem svijeta ljudska prava. Upravo je zato Izrael – koji je jedina stvarna demokracija na Bliskom istoku sa slobodnom štampom i neovisnim sudstvom – redovno optuživan za pet glavnih grijeha protiv ljudskih prava: rasizam, aparthejd, zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i pokušaj genocida. Ovaj novi antisemitizam tako je mutirao da svaki njegov korisnik može zanijekati da je antisemit. Na kraju kra-

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

jeva, reći će on, ja nisam rasist. Nemam problema sa Židovima ili judaizmom. Jedini problem koji imam je s državom Izrael. Ali, u svijetu u kojem postoji 56 muslimanskih država i 103 kršćanske države, postoji samo jedna židovska država, Izrael, i čini jednu četvrtinu jednog postotka sveukupnog teritorija Bliskog istoka. Izrael je jedina od 193 članice Ujedinjenih naroda čije se pravo na postojanje redovno dovodi u pitanje dok su druge države, npr. Iran, kao i mnoge druge grupe, predane cilju njezina uništenja. Antisemitizam je nijekanje prava Židova da postoje kao Židovi s istim pravima koja imaju svi drugi narodi. Danas antisemitizam uzima oblik anticionizma. Naravno, postoji razlika između cionizma i judaizma te između Židova i Izraelaca, ali za nove antisemite te razlike nema. Židovi, a ne Izraelci su pobijeni u terorističkim napadima u Toulouseu, Parizu, Bruxellesu i Kopenhagenu. Anticionizam je antisemitizam današnjeg vremena. U srednjem vijeku Židove su optuživali za trovanje bunara, širenje kuge i ubijanje kršćanske djece kako bi koristili njihovu krv. U nacističkoj Njemačkoj Židove su optuživali da kontroliraju istovremeno i kapitalističku Ameriku i komunističku Rusiju. Danas se Židove optužuje da upravljaju ISIL-om kao i Amerikom. Svi se stari mitovi recikliraju, od krvne klevete do Protokola Sionskih mudraca. Stripovi kojima je Bliski istok preplavljen su preslike onih objavljenih u Der Sturmeru, jednom od glavnih sredstava nacističke propagande između 1923. i 1945. godine. Najkorisnije oružje novog antisemitizam je toliko jednostavno da je to upravo nepojmljivo: Holokaust se više nikada ne smije ponoviti. Ali, Izraelci su novi nacisti; Palestinci su novi Židovi; svi Židovi su Cionisti. Stoga su stvarni antisemiti našeg vremena upravo sami Židovi! I ti stavovi nisu marginalni. Proširili su se diljem mu-

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

slimanskog svijeta, uključujući i europske zajednice i polako inficiraju krajnju ljevicu, akademske krugove, sindikate, čak i neke crkve. Nakon što se izliječila od virusa antisemitizma, Europa se ponovno zarazila, a zarazili su je oni dijelovi svijeta koji nikada nisu morali proći kroz onakvu vrstu obračuna sa samima sobom kroz kakvu je prošla Europa kada su postale poznate činjenice o Holokaustu. Kako je moguće povjerovati u ovako apsurdne tvrdnje? Tema je sveobuhvatna i složena i o njoj sam napisao knjigu, ali najjednostavnije objašnjenje je ovo koje slijedi: kada se nekoj grupi ljudi dogodi nešto loše, njezini članovi mogu si postaviti jedno od dva pitanja: „Gdje smo pogriješili?“ ili „Tko nam je to učinio?“ Cijela sudbina grupe ovisiti će o tome koje će pitanje izabrati. Ako grupa postavi pitanje „Gdje smo pogriješili?“, započela je sa samokritikom koja je nužna u slobodnom društvu. Ako, međutim, upita: „Tko nam je to učinio?“, sebe je definirala kao žrtvu. Nakon toga, potražiti će žrtveno janje koje će okriviti za sve svoje probleme. Standardno, žrtveni janjci uvijek su bili Židovi. Antisemitizam je oblik kognitivnog neuspjeha i događa se kada neka grupa ljudi osjeća da im svijet izmiče kontroli. Započelo je to tijekom srednjega vijeka kada su kršćani shvatili da ih je Islam pobijedio na mjestima koja su smatrali svojima, osobito u Jeruzalemu. Tada su godine 1096., na putu u Svetu zemlju, križari prvo zastali kako bi masakrirali židovske zajednice sjeverne Europe. Antisemitizam se također rodio i na Bliskom istoku tijekom 1920-ih urušavanjem Osmanskog Carstva. Ponovo je podigao glavu u Europi 1870-ih godina, u vrijeme ekonomske recesije i jačanja nacionalizma. I ponovo se danas pojavljuje u Europi iz istih razloga: recesija, nacionalizam, reakcija na imigrante i druge manjine. Antisemitizam se događa kada politika

SVIJET OKO NAS nade ustupi mjesto politici straha, koja se ubrzo pretvara u politiku mržnje. Takav pristup znatno pojednostavnjuje kompleksne probleme. Svijet se dijeli na crno i bijelo, s jedne strane primjećuju se samo nedostaci, a s druge samo žrtve. Izdvaja se jedna grupa ljudi unatoč činjenici da ih stotine nose dio krivice. Argument je uvijek isti: mi smo nevini, oni su krivi. Iz toga slijedi da, kako bismo mi mogli biti slobodni, oni, Židovi ili država Izrael, moraju biti uništeni. Tako započinju strašni zločini. Židove se mrzi jer su drugačiji. Ranije su bili najuočljivija ne-kršćanska manjina u kršćanskoj Europi. Danas su najuočljivija ne-muslimanska grupa na islamskom Bliskom istoku. Antisemitizam je uvijek bio povezan s nesposobnošću grupe da dopusti postojanje različitosti. Niti jedna grupa koja prihvati takav način razmišljanja i postupanja nikada neće moći stvoriti slobodno društvo. I tako ću završiti tamo gdje sam i počeo. Mržnja koja počinje s Židovima nikada s Židovima neće i završiti. Povezanost antisemitizma sa Židovima tek je sekundarna. Prvenstveno se radi o nesposobnosti grupe da prihvati odgovornost za vlastite propuste i da svoju budućnost gradi vlastitim trudom. Niti jedno društvo koje je podržavalo antisemitizam nikada nije bilo društvo u kojem je vladala sloboda ili ljudska prava ili vjerska sloboda. Svako društvo koje pokreće mržnja započinje traženjem načina na koji bi moglo uništiti neprijatelje, ali završi vlastitim uništenjem. Današnja Europa u svojoj biti nije antisemitska. Ali, dopustila je antisemitizmu ulaz na mala vrata kroz nove elektroničke medije. Nije prepoznala da je novi antisemitizam drugačiji od onoga starog. Ovo nisu 1930-e godine. Ali, nismo ni daleko od 1879., kada je Wilhelm Marr utemeljio Ligu antisemita u Njemačkoj; blizu smo i 1886.,

kada je Édouard Drumont objavio La France Juive te 1897., kada je Karl Lueger postao gradonačelnik Beča. Bili su to ključni trenuci za širenje antisemitizma i danas samo trebamo zapamtiti da ono što se tada govorilo o Židovima, govori se i danas o židovskoj državi. Povijest Židova u Europi nije uvijek bila sretna. Način na koji se Europa ponašala prema Židovima zaslužan je za nastanak nekih novih riječi i fraza u rječniku čovječanstva: vjerska disputacija, prisilna konverzija, inkvizicija, iseljavanje, auto da fe, geto, pogrom i Holokaust. To su riječi ispisane židovskim suzama i židovskom krvlju. Ali, unatoč svemu tomu, Židovi su voljeli Europu i dali joj svoj doprinos kao neki od najznačajnijih znanstvenika, pisaca, učitelja, glazbenika, ljudi koji su oblikovali moderan um. Ako si Europa dopusti da ponovno bude odvučena istim starim putem, bit će to priča koja će se dugo prepričavati. Prvo su došli po Židove. Zatim su došli po kršćane. Zatim po homoseksualce. Zatim po ateiste. Sve dok od duše Europe nije ostalo ništa osim dalekog sjećanja koje je sve više iščezavalo. Danas sam nastojao dati glas onima koji ga nemaju. Govorio sam u ime ubijenih Roma, Sintija, homoseksualaca, disidenata, mentalno i tjelesno hendikepiranih te u ime milijun i pol židovske djece umorene radi djedovske vjere. U njihovo vam ime kažem: znate gdje završava taj put. Ne idite ponovo tim putem! Vi ste vođe Europe. Njezina budućnost leži u vašim rukama. Ako ne učinite ništa, Židovi će otići, europska sloboda će umrijeti, a na imenu Europe ostati će moralna mrlja koju neće izbrisati niti cijela vječnost.

Zaustavite to sada, dok još ima vremena. 21


SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Rezolucija UNESCO-a o Jeruzalemu Prevela Dolores Bettini

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

gledišta još problematičniji nego što je to bilo u 2015. jer, istaknuo je, Njemačku su, Indiju i Kolumbiju zamijenili Libanon, Zimbabve i Angola. "S lošijim sastavom dobili smo bolji rezultat," rekao je on. "Ovo ide u prilog onomu što sam rekao u UN-u da će se izraelski [snažni] bilateralni odnosi s vremenom odraziti i na međunarodnim forumima, iako će trebati vremena za to." Ipak, dodao je, apsurdno je da je ovakva rezolucija – rezolucija koja kaže da Izrael ne poštuje prava drugih religija ili da ne poštuje sveta mjesta – uopće stigla do UNESCO-a. "Mi smo jedini [u regiji] koji ih marljivo i brižno čuvaju. Svi znamo što se događa na Bliskom istoku s radikalnim islamom koji diže u zrak džamije, crkve i povijesne znamenitosti; kolje Jezide; kolje muslimane koji se ne slažu s njima; kolje kršćane; kolje sve što im dopadne ruku."

P

remijer Benjamin Netanyahu je pozvao na konzultacije izraelskog veleposlanika u UNESCO-u, Carmela Shama – Hacohena u znak protivljenja prihvaćanju antiizraelske rezolucije koju je ta organizacija nekoliko sati ranije prihvatila. "Teatar apsurda se nastavlja," rekao je Netanyahu iste večeri u govoru koji je održao u Interdisciplinarnom centru u Herzliji, najavljujući sljedeći potez. "Mi ćemo odlučiti što učiniti i koje daljnje korake poduzeti protiv ove organizacije." Sam Shama-Hacohen reagirao je na usvajanje rezolucije u sjedištu UNESCO-a u Parizu tako što je demonstrativno bacio rezoluciju u kontejner za smeće na kojem piše "povijest." Rezolucija, kojom se čuva u Stari grad Jeruzalem i njegove zidine na UNES22

CO-ovu popisu mjesta ugrožene svjetske baštine, donesena je tajnim glasanjem s 10 za, 2 protiv i 8 suzdržanih glasova, a Jamajka nije bila prisutna. Palestinci i Jordanci, koji su gurali tu rezoluciju, željeli su da bude usvojena konsenzusom, ali Tanzanija i Hrvatska su zahtijevale tajno glasanje. Prema diplomatskim izvorima, Tanzanija i Filipini su glasali protiv rezolucije. Sedam od deset zemalja za koje se vjeruje da su glasale za nju, muslimanske su zemlje. Samo je 8 glasova bilo potrebno za usvajanje. Iz diplomatskih se izvora doznaje da su sljedeće države ostale suzdržane: Poljska, Portugal, Hrvatska, Finska, Južna Koreja, Burkina Faso, Peru i Zimbabve. One koje su glasale za, prema istim izvorima, bile su: Libanon, Kuba, Kuvajt, Tunis, Turska, Azerbejđan,

Kazahstan, Indonezija, Vijetnam i Angola. Netanyahu je rekao da su rezultati glasanja razočarali Palestince, kao i neke od arapskih država koje su htjele da prijedlog prođe konsenzusom jer je UNESCO-ova direktorica Irina Bokova rekla da odluka neće biti provedena, ako konsenzus ne bude postignut. "Želim zahvaliti čelnicima Tanzanije i Hrvatske, koji su zahtijevali glasanje," rekao je Netanyahu. "Razgovarao sam s njima i jako cijenim njihovu spremnost da zauzmu stav. Budući da je došlo do glasanja, rezolucija se neće provoditi, jer nema konsenzusa." Netanyahu je rekao kako je značajno da 11 od 21 zemlje nije glasalo za prijedlog, što je puno bolji rezultat nego prethodne godine, iako je sastav na ovogodišnjem forumu s izraelskog

"Nije Izrael taj koji zaslužuje osudu," rekao je. "Izrael zaslužuje svaki oblik pohvale po tom pitanju kao svjetionik napretka, tolerancije i ljudskih prava. UNESCO zaslužuje osudu, ne samo za ovo iskrivljavanje, nego i za prijašnje." Netanyahu je time mislio na sličnu rezoluciju koju je donio izvršni odbor UNESCO-a prije dva tjedna. Prikazujući sliku drevnog papirusa koju je nedavno pokazala izraelska Direkcija za starine, a datira iz 7. stoljeća p. n. e. i u kojem se spominje Jeruzalem na hebrejskom, Netanyahu je rekao da je "to pismo UNESCO-u." "To objašnjava našu vezu s Jeruzalemom na hebrejskom jeziku i centralno mjesto koje Jeruzalem ima," rekao je on. Nakon glasanja Shama – Hacohen nije štedio riječi u svojoj izjavi komitetu kad je objasnio da je ta rezolucija protiv Izraela, židovskog naroda i povijesne istine. To je, rekao je, "u potpunoj i krajnjoj suprotnosti sa svim vrijednostima za

SVIJET OKO NAS koje se ova raspadajuća organizacija treba zalagati."

Palestinci i Jordanci nastoje da ih se zaštiti.

"Sudbina ove rezolucije," rekao je, "neće biti drukčija od one UN-ove 3379., usvojene 1975. godine, koja je izjednačila cionizam s rasizmom. Ta apsurdna rezolucija je ukinuta 16 godina kasnije, ali moralna mrlja i dalje ostaje na svima onima koji su je usvojili."

"Palestinska država, u punoj suradnji s Hašemitskom kraljevinom Jordan, diplomatskim putem radi sve što je moguće kako bi se sačuvao status quo povijesnih svetih mjesta," rekao je Erekat.

"Bitka za Jeruzalem," rekao je on, „nije završila s ovim glasanjem.“ "Izrael je suveren u Jeruzalemu te će i dalje provoditi svoju suverenost ondje, a Palestinci i druge arapske nacije nastavljaju se igrati s imaginarnim, apsurdnim rezolucijama, koje sramote one koji su ih stavili na dnevni red, kao i one koji su podigli ruku za njih," rekao je. U obraćanju Odboru za svjetsku baštinu u Parizu jordanski je predstavnik zahvalio 10 članova koji su podržali prijedlog. Rezolucija se, dodao je on, temelji na međunarodnom pravu, koje smatra da je Izrael nelegalno okupirao istočni Jeruzalem. Njome se traži da "grad bude kao što je bio prije izraelske okupacije 1967. godine," rekao je jordanski predstavnik. Jordan ima svoju ulogu u postupku, jer je kralj te zemlje čuvar svih svetih mjesta u Jeruzalemu, rekao je. Palestinski predstavnik je rekao komitetu da ga zbunjuje oluja koju je Izrael pokrenuo o tim rezolucijama, uključujući i protivljenje glasanju konsenzusom. Kako se događaji budu odvijali, "mislim da će biti jasno svima koja strana pokušava na opasan način politizirati pitanje religije, a koja djeluje u okvirima mandata UNESCO-a." Glavni tajnik Palestinske oslobodilačke organizacije Saeb Erekat je dao izjavu medijima tvrdeći kako Izrael pokušava oštetiti sveta mjesta u Jeruzalemu, dok

"Izraelski nelegalni pokušaji da se promijeni identitet okupiranoga istočnog Jeruzalema, uključujući kršćanske i muslimanske tradicije, traje još od okupacije grada 1967. godine," rekao je Erekat. "Orkestriranom kampanjom Izrael se koristio arheološkim dokazima i izvrtanjem činjenica kao načinom opravdavanja aneksije okupiranoga istočnog Jeruzalema," dodao je. Sjedinjene Američke Države, koje su iza scene radile na porazu rezolucije, rekle su da su takvi tekstovi bili "ispolitizirani" i štete vjerodostojnosti UNESCO-a, što ometa njegovu sposobnost da očuva svjetsku kulturu. "Ove odluke stalno potpiruju ljutnju i jednostrane su do točke ignoriranja povijesne veze svih triju religija. Sveta mjesta u Jeruzalemu važna su za ljude svih triju monoteističkih vjera – judaizma, islama i kršćanstva," i to mora biti u potpunosti zastupljeno u rezolucijama koje donosi UNESCO, " kazao je američki predstavnik. Odbor za svjetsku baštinu jednom godišnje glasanjem stavlja Jeruzalem na popis ugrožene svjetske baštine, ali govorenje o tom mjestu isključivo muslimanskim terminima počelo je tek prošle godine kad su Palestinci počeli podbadati UNESCO da prekvalificira Jeruzalem i njegov Stari grad.

Visoki dužnosnici UN-a, uključujući i generalnog tajnika UN-a Ban Ki-muna, izvršnog predsjednika uprave UNESCO-a Michaela Worbsa i glavne tajnice UNESCO-a Bokove, također su govorili protiv tih rezolucija. 23


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

stelama iz manje-više istoga perioda.

Prije islama: kad je Saudijska Arabija bila židovsko kraljevstvo Ariel David / prevela: Dubravka Pleše

U pozadini diskretne objave tog otkrića gotovo se može osjetiti zbunjenost saudijskih vlasti, suočenih s važnim otkrićem koje je dio njihove baštine no koje, kako se čini, povezuje podrijetlo abecede korištene za pisanje njihove svete knjige s kršćanskim kontekstom, otprilike 150 godina prije nastanka islama. Dodatni šok vjerojatno je izazvala i spoznaja da ti tekstovi nisu samo ostavština nekad mnogobrojne kršćanske zajednice nego da su također povezani i s pričom o drevnom židovskom kraljevstvu koje je nekoć vladalo većim dijelom današnjeg Jemena i Saudijske Arabije.

Židovi nasuprot kršćanima u pustinji

Drevne gravure uklesane u meki pješčenjak planinskih prolaza oko Bir Hime

O

tkriće najstarijeg poznatog predislamskog zapisa u Saudijskoj Arabiji iz cca 470. g. n. e. očito je izazvalo konsternaciju zbog svojeg kršćanskog i židovskog konteksta.

dvama drevnim novootkrivena petroglifima, napisanim arapskim, navedeni su datumi drevnog kalendara, a stručnjaci epigrafi izračunali su da najstariji odgovara godini 469. ili 470. n. e.

Istraživači – sudionici francusko-saudijske ekspedicije – proučavali su zapise na stijenama u južnoj Saudijskoj Arabiji i obznanili da su otkrili tekstove koji bi mogli biti najstariji ikada napisani arapskom abecedom. Ali, to su učinili vrlo tiho, možda stoga što bi kontekst samih tekstova nekim ljudima mogao predstavljati problem.

Otkriće je bilo senzacionalno: najstariji drevni zapisi koristili su predislamsku fazu arapskog pisma koje potječe iz barem 50 godina kasnijeg doba i koji su pronađeni u Siriji, što ukazuje na to da se alfabet kojim je pisan Kuran razvio daleko od mjesta rođenja islama i njegovog proroka.

Dvanaestak gravura urezano je u meki pješčenjak planinskih prolaza oko Bir Hime, mjesta koje se nalazi stotinjak kilometara sjeverno od grada Najrana. Ti su prolazi već tisućljećima ispunjeni mnoštvom zapisa putnika i službenika koji su prolazili tim krajem. U najmanje 24

No, objava samog otkrića bila je vrlo diskretna. Tek nekoliko francuskih i arapskih medija šturo je ukratko objavilo novost te tekst pozdravilo kao „kariku koja nedostaje“ u povezivanju arapskog i ranijih abeceda koje su korištene u tom području kao što je npr. nabatejska. Većinu članaka popratile

su fotografije arheoloških lokaliteta ili drugih drevnih zapisa; fotografiju samog zapisa gotovo je nemoguće pronaći na internetu kao i bilo kakav podatak koji bi se odnosio na stvarni sadržaj teksta.

Thawban sin Malika, kršćanina

Dok Kuran i kasnije muslimanske tradicije ne niječu prisutnosti židovskih i kršćanskih zajednica duž poluotoka u vrijeme Muhameda, predislamska Arabija općenito se prikazuje kao kaotično mjesto kojim vlada anarhija. Tim područjem, prema opisima, dominirala je jahillija – neukost – bezvlađe, nepismenost i barbarski poganski kultovi. Desetljeća koja su izravno prethodila početku islamskog kalendara (koji je obilježen Muhamedovom Hidžrom – preseljenjem iz Meke u Medinu 622. g. n. e.), obilježilo je slabljenje društava i centraliziranih država u Europi,

SVIJET OKO NAS djelomično uzrokovano pandemijom kuge i neprekidnim ratovima Bizanta i Perzije. Crni prikaz predislamske Arabije, kako se sada čini, nije bio točan opis stanja nego književna metafora koja je naglasila ujedinjujuću i prosvjetljujuću snagu Muhamedove poruke. Ponovni pregled radova muslimanskih i kršćanskih kroničara kao i otkrića poput onoga u Saudijskoj Arabiji,stvaraju mnogo detaljniju sliku i omogućuju znanstvenicima da iznova otkriju bogatu i kompleksnu povijest ovog područja prije rođenja islama. Jedan od ključnih faktora u tadašnjoj Arabiji, a koji se često zaboravlja, bilo je kraljevstvo Himjar. Kraljevstvo je nastalo tijekom 2. st. n. e. a do početka 4. st. n. e. već je postalo regionalna sila. Sa središtem u današnjem Jemenu, Himjar je osvojio susjedne države, uključujući i drevno kraljevstvo Sabe (čija se legendarna kraljica, prema biblijskoj priči, susrela sa Solomonom). U nedavnom članku naslovljenom „Kakva vrsta judaizma je postojala u Arabiji?“ Christian Robin, francuski epigraf i povjesničar, koji i predvodi ekspediciju u Bir Himi, iznosi da se danas većina znanstvenika slaže da je oko 380. godine n.e. elita kraljevstva Himjar konvertirala na neki oblik judaizma.

Himjarski vladari judaizam su vjerojatno smatrali potencijalno ujedinjujućom snagom koja bi povezala njihovo novo, kulturno raznoliko carstvo te identitetom koji bi okupio ljude i potaknuo ih na otpor sve prodornijim bizantskim i etiopskim kršćanima kao i zoroastrijanskom carstvu Perzije. Nije jasno koliki dio stanovništva je konvertirao, ali sigurno je da u glavnom gradu Himjara, Zafaru (južno od Sane), nestaje svaki spomen poganskih bogova iz kraljevskih tekstova i tekstova na javnim zgradama te da su ti tekstovi zamijenjeni onima koji spominju samo jedno božanstvo. Služeći se uglavnom lokalnim sabinjanskim jezikom (i u rijetkim slučajevima hebrejskim), toga se Boga naizmjence opisuje kao rahmanan – milostivog –“Gospodara Neba i Zemlje,” “Boga Izraela ” i “Boga Židova.” Molitve zazivaju Njegov blagoslov na „narod Izraela“, a ti zazivi završavaju sa šalom i amen. Idućih stoljeće i pol himjaritsko kraljevstvo proširilo je svoj utjecaj na središnju Arabiju, područje perzijskog zaljeva i Hijaz (područje Meke i Medine), o čemu svjedoče kraljevski natpisi pronađeni ne samo u Bir Himi, sjeverno od Jemena, nego i nedaleko od današnjega glavnog grada Saudijske Arabije, Rijada.

Thawban mučenik

Tek čitanjem izvješća od 100 stranica objavljenog u prosinačkom broju izvješća francuske Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, moguće je saznati više.

No, vratimo se ponovo ranim arapskim tekstovima otkrivenim kod Bir Hime! Francusko-saudijska ekipa izvijestila je da se ime Thawbana, Malikovog sina, pojavljuje na osam zapisa zajedno s imenima drugih kršćana i to u nekom obliku komemoracije.

Prema izvješću, arapski tekst napisan na velikom četvrtastom kamenu navodi samo ime “Thawban (sin) Malika,” iza čega slijedi datum. Čini se nevažno? Uz to se nalazi i velik, nesumnjivo kršćanski križ, kojim je ukrašen gornji dio napisa. Isti se takav križ sustavno pojavljuje na sličnim

Ujedinjeni u judaizmu

Utvrda Najran danas, Saudijska Arabija: Rane kršćane grada Najrana proganjali su Himjariti, što neke navodi na špekulaciju da Himjariti nisu mogli biti pravi Židovi.

Prema kršćanskim kroničarima, oko 470. godine (što je i vrijeme zapisa o Thawban), kršćani obližnjeg grada Najrana pretrpjeli su progon koji su pokrenuli Himjariti. Francuski stručnjaci sumnjaju da su Thawban i njegovi 25


SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

Jesu li oni bili „pravi“ Židovi? Otvoreno pitanje koje preostaje o Židovima Himjara svakako je koju su vrstu judaizma prakticirali. Jesu li držali šabat ili pravila kašruta?

Petroglifi u Wadi Rumu, Jordan, Etan J. Tal, Wikimedia Commons

kršćanski su vjernici možda pretrpjeli mučeništvo. Izbor ranoarapskog pisma kojim je njihovo mučeništvo zabilježeno već je i samo po sebi snažan simbol otpora. Ova predislamska abeceda naziva se i nabatejskim arapskim jer se razvila iz pisma kojim su se služili Nabatejci, nekoć moćan narod koji je izgradio Petru i kontrolirao trgovačke putove na južnom Levantu i u sjevernoj Arabiji prije nego li su ih prisvojili Rimljani rano u 2. stoljeću. Ta sjeverna abeceda, korištena na granici Jemena, bila bi oštro suprotstavljena zapisima koje su ostavili himjariski vladari na svojem rodnom sabinjanskom. „Prihvaćanje novog pisma upućuje na udaljavanje od Himjara i pomirbu s ostatkom Arapa,“ napisali su u svom izvješću francuski istraživači. „Zapisi iz Hime otkrivaju snažan pokret kulturnog ujedinjenja Arapa od Eufrata do Najrana, koji se manifestirao uporabom istog pisma.“

Josip pobunjenik Sve veći vanjski pritisci konačno su uzeli danak i u Himjaru. Oko 500. godine Himjar je pao pod naletom kršćanskih osvajača iz etiopskog kraljevstva Aksum. U zadnjem pokušaju očuvanja neovisnosti, godine 522., židovski vođa 26

Himjara Jusuf As’ar Jath’ar se pobunio protiv marionetskog vladara i posjekao cijeli aksumski garnizon. Zatim je opsjeo Najran koji ga je odbio opskrbiti vojskom i masakrirao dio kršćanskog stanovništva, učinivši ih mučenicima što je potaklo bijes Jusufovih neprijatelja i ubrzalo etiopsku odmazdu. Nakon masakra, Jusuf je s 12 000 vojnika krenuo kroz arapsku pustinju u pokušaju da ponovno osvoji ostatak kraljevstva. Nakon toga, gubi mu se trag osim što kršćanski kroničari bilježe da su ga 525. godine dostigli i porazili Etiopljani. Postoje različita izvješća o tome kako je skončao zadnji židovski kralj Arabije. Po jednima, ubijen je u bitci, dok je po drugima izvršio samoubojstvo, ujahavši na konju u Crveno more. Tijekom idućih sto godina Himjar je bio kršćansko kraljevstvo koje je i dalje dominiralo Arabijom. Sredinom 6. stoljeća jedan od njegovih vladara, Abraha, promarširao je Bir Himom i ostavio na stijenama prikaz afričkog slona koji je predvodio njegovu moćnu vojsku. Kasniji zapis iz 522. godine pronađen u središnjoj Arabiji bilježi mnoga mjesta koja je osvojio, uključujući i Jathrib, pustinjsku oazu koja će samo 70 godina poslije postati poznata kao Madinat al-Nabi (Grad Proroka) – ili, jednostavnije, Medina.

Nobelovac Bob Dylan

Neki znanstvenici, kao što je npr. židovsko-francuski orijentalist iz 19. stoljeća Joseph Haley, odbio je vjerovati da bi židovski kralj mogao proganjati i masakrirati svoje kršćanske podanike te je smatrao da su stanovnici Himjara pripadali nekoj od mnoštva sekti na koje je rano kršćanstvo bilo podijeljeno.

Dolores Bettini

Robin, francuski epigraf, u svojem članku piše da se službena vjera Himjara može opisati kao „judeo-monoteistička“ – „minimalistička verzija judaizma“, koja je slijedila neke od temeljnih principa židovstva. Činjenica je da zbog malog broja do sada pronađenih zapisa i bilježaka kasnijih kroničara znanstvenici ne mogu sklopiti jasnu sliku duhovnosti himjaritskog kraljevstva. Ali, postoji i drugi način gledanja na to pitanje. Za vrijeme kršćanske i muslimanske vladavine židovski utjecaj diljem arapskog poluotoka ostao je snažan. To je očito iz Muhamedovog često konfliktnog odnosa s njima kao i zahvaljujući utjecaju koji je judaizam imao na zabrane i rituale nove vjere (dnevne molitve, obrezivanje, ritualna čistoća, hodočašća, davanje milostinje, zabrana prikazivanja slika i konzumiranja svinjetine). U Jemenu, središtu Himjarita, židovska zajednica preživjela je mnoga stoljeća progona sve dok 1949. – 1950. gotovo svi njezini preostali članovi, njih oko 50 000, nisu zrakoplovima prevezeni u Izrael u operaciji Čarobni tepih. I, iako su zadržali osobite rituale i tradicije koji ih odvajaju od Aškenaza i Sefarda, nitko ne sumnja da su uistinu posljednji, stvarno židovski nasljednici izgubljenog kraljevstva Himjar. (Haaretz)

B

ob Dylan je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2016. godinu, objavio je 13. listopada Nobelov odbor za dodjelu nagrada. Nobelovu nagradu za književnost dodjeljuje Švedska akademija, a dobitniku pripadaju novčana nagrada, diploma i medalja. Medalju koju dobiva dobitnik nagrade za književnost dizajnirao je švedski kipar Erik Lindberg, a predstavlja mladića koji sjedi pod stablom lovora te sluša i zapisuje pjesmu Muze. Na medalji su ugravirane riječi iz Vergilijeve Eneide: Inventas vitam juvat excoluisse per artes (odnosno Oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim). Karijera 75-godišnje ikone američke glazbene scene započela je još 1959. godine, a tijekom narednih desetljeća Dylan je objavio 37 studijskih albuma,

11 live albuma i 12 albuma iz svoje Bootleg serije. Neki od njegovih albuma, kao što su Highway 61 Revisited, Blonde on Blonde, Blood On Tracks ili Desire, smatraju se među najboljima u povijesti glazbe. Jedan je od najvećih kantautora 20. stoljeća i kultna ličnost generacije 1960-ih godina. Često je kroz pjesmu izražavao bunt protiv politike i društvenih dogmi njegova vremena, govorio o problemima religije i vjere općenito te pjevao o ljubavi. U obrazloženju dodjele Nobelove nagrade ističe se da je Dylan nagrađen za uvođenje novoga pjesničkoga izraza u američku književnost. Dylan je revolucionarizirao američku popularnu glazbu pjesmama poput "Blowin' in the Wind", "The Times They Are A-Changin'", "Subterrane-

an Homesick Blues" i "Like a Rolling Stone", no mnogi se pitaju može li se to smatrati književnošću. Drugi kritičari žale što je Švedska akademija propustila priliku istaknuti neke manje poznate umjetnike. Nakon dvotjedne šutnje, kad je Švedska akademija već digla ruke od Boba Dylana i odustala od pokušaja da stupi s njim u kontakt i dozna hoće li doći na dodjelu nagrade, nobelovac je ipak prekinuo šutnju: „Tko bi uopće sanjao o tome? Vijest o dobitku Nobela ostavila me bez riječi. Vrlo sam počašćen nagradom,“ rekao je i dodao: „Hoću li primiti nagradu? Naravno.“ Prema ocjeni Dylanovih fanova i glazbenih kritičara, ovo je 10 njegovih najboljih pjesama: 1. Like A Rolling Stone – Ova pjesma nije samo najbolja Dylanova pjesma, 27


RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Krajem 1970. napravio je „izlet“ u kršćanstvo i proučavao Novi zavjet, što se osjeća u nekim njegovim pjesmama iz tog razdoblja.

nego vjerojatno i najbolja pjesma u povijesti rock glazbe.

od on the Tracks" pun je referenci na Dylanov razvod od supruge Sare.

2. Blowin' In The Wind – "Koliko ušiju mora čovjek imati prije nego što čuje da ljudi plaču?" pita se Dylan, a mnogi ovu pjesmu svrstavaju među najbolje svih vremena.

8. Hurricane – ovaj klasik iz 1975. istinita je priča o Rubinu „Hurricane“ Carteru, boksaču koji je u zatvoru zbog ubojstva. Zato je Dylan napisao pjesmu u kojoj se obračunava s rasizmom. Na kraju je i pomogao samom Carteru koji je oslobođen 10 godina poslije.

3. Knockin' On Heaven's Door – najobrađivanije Dylanovo djelo i vjerojatno najpoznatije svim generacijama. Originalno je rađeno za film "Pat Garett i Billy Kid". 4. The Times They Are A-Changin' – pjesma u kojoj su najbolje opisani događaji iz 60-ih: borba za civilna prava, rat u Vijetnamu, borba za prava žena. Najpoznatija protestna pjesma ikad i pjesma koja je definirala cijeli žanr. 5. Sara – Dylan je ovo pjesmu napisao kao posljednji pokušaj da spasi brak. 6. Subterranean Homesick Blues – Pjesma koja je po mnogim stvarima ušla u legendu. Radi se o jednoj od prvih pjesama odsviranih na električnoj gitari, ali i prvih pjesama za koje je snimljen pripadajući videospot. 7. Tangled Up In Blue – Album "Blo28

9. Desolation Row – priča o bijegu, izgubljenim dušama, višim ciljevima i traganju za smislom života. 10. Visions Of Johanna – s legendarnog albuma "Blonde On Blonde" iz 1966. Bob Dylan je rođen kao Robert Allen Zimmerman (njegovo hebrejsko ime je Šabtai Zisl ben Avraham) u Minnesoti 24. svibnja 1941. Njegovi djedovi i bake iz Europe su se doselili u Ameriku u prvim godinama 20. stoljeća. Odrastajući u Hibbingu (Minnesota) Dylan i njegova obitelj bili su dio male, ali usko povezane židovske zajednice te je u svibnju 1954. godine Dylan imao bar micvu. U vrijeme 30. rođendana 1971. godine, Dylan je posjetio Izrael i tamo upoznao rabina Meira Kahanu, osnivača Jewish Defense League.

Poslije „izleta“ u kršćanstvo, Dylan se ipak vratio judaizmu i sudjelovao je na brojnim događanjima koja je organizirao Habad, na bar micvama svojih sinova, a za Jom kipur 2007. pozvan je na Toru za 6. aliju. Kad je Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost, New York Times je pisao: "U izboru popularnog glazbenika za najveću čast u književnom svijetu, švedska Akademija koja dodjeljuje nagrade, dramatično je redefinirala granice književnosti i pokrenula raspravu o tome imaju li uglazbljeni stihovi istu umjetničku vrijednost kao poezija ili romani." Odgovori su varirali od skepticizma Stephea Metcalfa, koji smatra da je to bilo nerazborito, jer je "osobitost literature da uključuje čitanje u tišini, za sebe," pa do pozitivnog tona Salmana Rushdia: "Od Orfeja do Faiza, glazba i poezija su usko vezane. Dylan je sjajan nasljednik poetskih tradicije. Sjajan izbor.“ "To je kao da prikvačite medalju na Mount Everest u znak priznanja da je najviša planina," kazao je Leonard Cohen u Los Angelesu prigodom izlaska svog novog albuma 'You Want It Darker'. U Hrvatskoj je Bob Dylan održao koncerte 13. lipnja 2008. na Radar festu u Varaždinu i 7. lipnja 2010. u Zagrebu.

KULTURA

Leonard Cohen (1934. – 2016.)

Ali za Newsweek je 1997. izjavio: „Ovako stoji stvar sa mnom i religijom. Ovo je prava istina: religioznost i filozofiju pronalazim u glazbi. Ne nalazim ih nigdje drugdje. Pjesme kao što je "Let Me Rest on a Peaceful Mountain" ili "I Saw the Light" – to je moja religija. Ne držim se ni jednog rabina, propovjednika, evanđelika i tako to. Naučio sam više iz pjesama nego što sam naučio iz bilo čega drugog. Pjesme su moj leksikon. Vjerujem pjesmama.“

Ruah Hadaša

Seth Rogovoy / prevela: Dolores Bettini

L

eonard Cohen je umro 7. studenog u 82. godini života. Slijede razmišljanja Setha Rogovoya, izvorno objavljena u rujnu, povodom Cohenova posljednjeg albuma “You Want It Darker.” Za svoj 82. rođendan, u srijedu, 21. rujna 2016. Leonard Cohen je dao svijetu poklon: kratak pregled najnovijeg albuma, naslovnu pjesmu “You Want It Darker,” koji će izaći 21. listopada. U njegovu opusu prepunom uglazbljenog midraša, uključujući pjesme kao što su „The story of Isaac,“ „Who By Fire?“ – njegov pjesnički prijevod Jom kipurske molitve Unetanah tokef – i njegove najpoznatije pjesme "Hallelujah,", koja počinje riječima: "Čuo sam tamo tajni akord / David je svirao, i svidjelo se Gospodu ...", njegova najnovija pjesma je možda njegova najžidovskija pjesma ikad i još jedna tužaljka koju kao pripovjedač upućuje Bogu i pita zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima, zašto čovječanstvo pati i zašto Bog kao da želi da se spustimo u najmračnije dubine prije nego li ponudi spasenje. Zbor pjeva na hebrejskom jeziku: „Hineni, hineni, spreman sam, moj Gospode,“ riječi koje je Abraham uputio Gospodu u Vajera, biblijskom

poglavlju koje je za Cohena kamen temeljac – akeida – ili vezivanje Jichaka. Pripovjedač se kroz pjesmu obraća Bogu iz pozicije nekog tko je ponizan i spreman služiti. Prvi redak drugog stiha nastavlja u istom raspoloženju: „Veličano, posvećeno, neka je Tvoje sveto Ime,“ riječ po riječ doslovni prijevod Kadiša, hvalospjeva Bogu, koji se javlja kroz čitavu židovsku liturgiju. I u istom tonu prorok naših dana, bard tame i zle kobi, nastavlja:

imao bar micvu i gdje su mu djed i pradjed bili predsjednici zajednice) i tako dobio glazbenu podlogu (kao i u " It Seemed the Better Way,” još jednoj pjesmi na novom albumu). Kantor Gideon Zelermyer pjeva završni refren koji ako ne slomi Božje srce kameno, sigurno će slomiti srce svakog suosjećajnog slušatelja. (Forward) Leonard Cohen u svom domu u Los Angelesu, rujan 2016.

Zapisano je u svetim spisima / I to nije neka isprazna tvrdnja / Ti to želiš mračnije / Mi gasimo plamen. Uzdiže se do takve razine gnušanja nad čovjekovim bremenom, da pjeva glasom koji reži kao nikada prije: „Nisam znao da mi je dopušteno ubiti i sakatiti …. Ako Tebi pripada slava, meni mora pripasti sram.“ Cohen naveliko te stihove usklađuje sa židovskom glazbom. Angažirao je svjetski poznati muški zbor kongregacije Shaar Hashomayim, montrealske sinagoge u kojoj je odrastao (gdje je 29


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

KULTURA

Moj Leonard Cohen

Židovska duša sakrivena u židovskim pjesmama

Judith Viorst / prevela: Dolores Bettini

Anja Grabar

K

I

ažu da onaj tko pjeva, dvostruko moli.

mala sam vrlo dubok i vrlo osoban odnos s Leonardom Cohenom – iako ne mogu reći da sam ga ikada srela. U 1960-ima, kada sam se prvi put zaljubila u njega, nisam znala mnogo ljudi koji su bili tako očarani ili bar dobro upoznati s njegovom sugestivnom glazbom, zadivljujućim tekstovima i nezaboravnim – iako doduše ne i velikim – glasom. Bilo je dosta spektakularnih glazbenika, fanovi su ih obožavali. Ali ja sam voljela Leonarda.

Bez sumnje, najveća svrha glazbe jest da bude nositelj teksta, sredstvo koje pojačava značenje izgovorenih riječi i diže riječ na višu razinu. Pjesma je jedan specifičan oblik izražavanja koji više od bilo kojeg drugog oblika izražavanja (izgovorene ili pisane riječi, govora tijela i sl.) utječe na čovjekove emocije, na njegov um i na njegovu dušu.

Kao duboko predana supruga i majka, otkrila sam da me njegove pjesme uporno dovode u dodir s buntovnim, neukrotivim dijelom mene. Na neki sam način doista vjerovala da bih, ako mi Leonard dođe na vrata i kaže: "Pođi sa mnom," zaista i otišla. Divlja žena? Odgovorna supruga i majka? Kukavica? Nije pokucao, pa nikad neću saznati. Tijekom godina slušala sam Leonarda u svakoj sobi svoje kuće i uživala u njegovoj glazbi. Moj srednji sin, Nick, pokupio je moju ushićenost njegovim pjesmama, a sada smo već treća generacija Leonardovih fanova. Nickovi sinovi, Nathaniel i Benjamin – dvojica mojih unuka – u stanju su prilično dobro izvesti njegovu pjesmu “Like a Bird on a Wire.“ Prije nekoliko godina sam dobila rođendanski poklon iz snova: ulaznice za mene, mog supruga i Nicka za koncert Leonarda Cohena. Madison Square Garden je bio prepun gorljivih fanova. Leonard nije razočarao. Krhka izgleda, promukla glasa, noseći se sa svojih 80 godina, i dalje pakleno seksi, bio je gotovo četiri sata na pozornici, otpjevao 30

‫רוח חדשה‬

Zapravo, pjesma je odraz duše onoga koji ju je napisao, a zadatak onoga koji ju izvodi jest prenijeti to onima koji pjesmu slušaju, tj. postići da ona dotakne i oplemeni, ponekad ražalosti, a ponekad razveseli druge duše. Židovska glazbena baština je iznimno bogata i raznolika. Ona se proteže od vremena izlaska iz Egipta, kada su Izraelci pjevali hvalospjev Vječnome nakon što ih je sigurno preveo preko Crvenog mora, pa sve do današnjih dana kada Židovi diljem svijeta možda više no ikad prije skladaju melodije na stare i nove tekstove. svaku pjesmu koju volimo, izvodio bis za bisom i doslovno skakao na pozornicu i s nje. Bio je, kako bi moja djeca rekla, fenomenalan. A sada je mrtav. Dok čitam jedno elokventno priznanje za drugim prisjećam se da je prošlo dosta vremena od onda kada je on bio moj osobni Leonard Cohen, da su ga od tada milijuni žena i muškaraca prihvatili, da su meni najdraži stihovi "Ima neka

pukotina u svemu, tako se svjetlost probija" – sada, čini se, svačiji omiljeni stihovi; da je svijet imao vrlo dubok, vrlo osoban odnos s tim ženskarom, s tim tragačem, tim čovjekom punim poštovanja i s tim drznikom, i s tim (njegova omiljena riječ) slomljenim čovjekom. Zbogom, Leonarde.

(Moment magazine)

Budući da su gotovo 2000 godina bili narod rasijan među svim drugim narodima, njihove su pjesme često bile spoj židovske kulture s kulturom zemalja u kojima su živjeli, a isto tako i jezika s kojima su bili u doticaju. Židovski jezici bili su tema ovogodišnjeg Europskog dana židovske kulture koji je u židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel obilježen prikladnim događanjima.

Imala sam čast da budem aktivni sudionik tih događanja te sam zajedno sa svojom sestrom za tu priliku izvela tri pjesme na trima židovskim jezicima – na hebrejskom, jidišu i ladinu. Iako različite jezikom i riječima te glazbom i emocijom koju prenose, sve tri pjesme imaju jednu zajedničku karakteristiku – one su odraz židovske duše. Pjesma „Mayn shtetele Belz“ možda je jedna od najpoznatijih pjesama ikada napisanih na jidišu. Riječi pjesme napisao je glumac Jacob Jacobs (rođen kao Yaakov Yakubovitch u Mađarskoj, a kasnije je sa svojom obitelji emigrirao u SAD gdje je neko vrijeme bio direktor kazališta specijaliziranog za jidiš teatar), a melodiju je skladao violinist, skladatelj i dirigent Alexander Olshanetsky (rođen u Ukrajini, također emigrirao u SAD gdje je od 1920-ih pa do svoje smrti 1946. bio jedan od glavnih skladatelja za jidiš teatar). Pjesma je napisana 1928. godine za mjuzikl „Pjesma geta“ (The Song of the Ghetto), a posvećena je tada izuzetno popularnoj pjevačici Isi Kremer koja je rođena u mjestu Bălţi (Belz, u današnjoj Moldaviji, tada područje Bessarabie), a kasnije je, nakon uspješne karijere ostvarene na području Rusije i Europe, također emigrirala u SAD. Isa Kremer svoj je pjevački put započela kao operna pjevačica koja je pjevala glavne uloge u kultnim operama poput Verdijeve „La Traviatte“ i Puccinijeve „La Boheme“, no u povijesti će

ostati zapamćena ponajviše zbog programa folklornih pjesama čijem se izvođenju u kasnijoj karijeri potpuno posvetila, a koji je nosio naziv „Židovski život u pjesmi“ (A Jewish Life in Song). U tom su programu bile zastupljene pjesme na sedam jezika, a najistaknutiju ulogu imale su upravo pjesme na jidišu. Pjesma „Mayn shtetele Belz“, posvećena njenom rodnom mjestu, u dijalogu između mladog iseljenika i starijeg stanovnika Belza izražava nostalgiju za djetinjstvom provedenim u tom malenom gradiću te tugu zbog ruševina koje su sve što je ostalo od nekadašnjeg toplog doma ispunjenog smijehom i mirisima šabata. Svi djetinji snovi kao da su srušeni zajedno s toplim domom. Ili možda nije tako? Jer pjesma, iako tugaljiva i nostalgična, u sebi nosi i dozu humora izraženog ponajviše u samoj melodiji pjesme, a koji kao da nam želi dati do znanja – „možda se čini da je sve srušeno, ali ja nisam odustao od života, i dalje sam ovdje!“ Na pjesmu „Belz“ nadovezao se 137. psalam na izvornom hebrejskom jeziku za koji je glazba potekla iz mog srca nakon prvog posjeta Jeruzalemu – ovdje nije riječ o prisjećanju pojedinca na djetinjstvo u rodnom kraju – ovdje je riječ o izgnanstvu čitavog naroda i bolnom prisjećanju na Jeruzalem i srušeni Hram – srce njihove domovine i identiteta. „Kako da pjevamo B-žju pjesmu u zemlji tuđinskoj?“, vapaj je koji od 31


KULTURA

Ali i usred takvih, naizgled doista tragičnih okolnosti, ostaje židovska duša čvrsta u svojoj odluci da ne zaboravi, da se sjeća… i da se vrati.

izraelske kantautorice Mor Karbasi koje jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim zbog emocionalnog naboja koji je sadržan u tih nekoliko minuta glazbe i teksta.

„Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka se desnica moja osuši. Neka mi se jezik za nepce prilijepi ako te ne uzdignem vrh svake svoje radosti!“

Koliko je teško židovskim roditeljima bilo (ili još uvijek jest) svom djetetu reći: „Ti si Židov, Židov će biti tvoje ime (Judia sera tu nombre)“.

A onda… „Judia“… to remek djelo

Znali su da je to ime kao etiketa koju

jekuje ovim psalmom.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Znali su da je to ime koje sa sobom nosi odgovornost, ali i, na veliku žalost ovoga svijeta, opasnost. No, unatoč svemu tome, to je ime koje se nosi s ponosom i iza kojeg stoji duša – židovska duša koja nikad neće biti slomljena jer uvijek prkosi zlu i nada se dobru; sjeća se prošlosti, ali kroz sadašnjost gradi budućnost; i ne odustaje – od nade, od vjere, od života!

Jasminka Domaš i predstavljanja pučke umjetnosti. A Etnografski muzej čuva u svojim arhivima i mnoga Bergerova osobna pisma i službene dopise pojedincima. S ponosom možemo utvrditi da je židovski industrijalac Salamon Berger, čije su etnografske zbirke prikupljene tijekom zadnje četvrtine 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, zaslužan za temeljni muzejski fundus.

Mnogo je razloga za posjet Etnografskom muzeju u Zagrebu. Izložbe su uvijek dojmljive i zanimljive, a često se održavaju i različite radionice za djecu i odrasle. A ako poželite nekom poslati posebno lijepu razglednicu ili čestitku izbor u tom Muzeju neće vas razočarati. Muzej slavi svoju 97. godišnjicu postojanja, a utemeljitelj Etnografskog muzeja bio je Salamon Berger, rođen 1858. u Slovačkoj. Kao mladić doselio se u Zagreb i postao je poznati trgovac tekstilom i tvorničar. Upravo je Berger Etnografskom muzeju darovao prvu i najveću zbirku narodnih nošnji i tekstila. Taj zagrebački Židov bio je veliki zaljubljenik u ovdašnje narodno blago svjestan s koliko pažnje i stručnosti ga treba čuvati za buduće naraštaje. Berger je kao trgovac i proizvođač tekstila sudjelovao na 96 specijaliziranih izložbi diljem Europe, Amerike i Australije i postigao je znatan uspjeh. Cijeloga svog života prikupljao je etnografsku građu i 32

poklanjao je muzejima, a najveći broj predmeta, pletiva, veziva i čipki prikupio je na području Posavine. Godine 1919. bio je osnivač i ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu ( 1919. – 1925.). Zahvaljujući marljivom i poduzetnom Bergeru etnografsko blago s područja Hrvatske pokazano je i na poznatoj izložbi u Parizu 1925., zatim i na svjetskim izložbama u Barceloni, Kopenhagenu, New Yorku... Salamon Berger zaslužan je i za unapređenje domaće radinosti

Ruah Hadaša

KULTURA

ne možeš skinuti čitavog života.

SALAMON BERGER Uz 158. obljetnicu rođenja i 97. godišnjicu Etnografskog muzeja u Zagrebu

‫רוח חדשה‬

Salamon Berger, koji je svjedočio osiromašenju sela, poticao je seljake na izradu etnografskih umjetničkih predmeta i gledao je kako da im osigura i dotok novca za njihov trud. Među ostalim, bio je i utemeljitelj nekoliko ženskih udruga s ciljem očuvanja i promicanja narodne umjetnosti i obrta. Mnoge žene su zahvaljujući njemu počele izrađivati tradicijske, tekstilne rukotvorine. A tkalje i vezilje tako su obitelji osigurale i dodatan izvor prihoda. Prva takva udruga bila je osnovana 1908. u Petrinji. Salamon Berger je sve do svoje smrti godine 1934. imao počasnu titulu direktora Etnografskog Muzeja te je bio neprekidno uključen u njegov rad.

Fania Oz-Salzberger: „Židovi milenijima imaju pankerski duh“ Neven Svilar Razgovarali smo s Faniom Oz-Salzberger, izraelskom povjesničarkom, suautoricom esejističke knjige „Židovi i riječi“ i gošćom Festivala svjetske književnosti. Kako je došlo do nastanka knjige Židovi i riječi? U pitanju je knjiga koja je na neki način bila napisana i prije nego što je napisana. Dugo sam razgovarala sa svojim ocem Amosom Ozom o mogućnosti pisanja ovakve knjige, te je bilo samo pitanje vremena i volje da se to na koncu doista i dogodi. Naime, teme o kojima govorimo u njoj zaista su ključne za nas oboje, i u profesionalnom i u intimnom smislu, iako često dolazi do podudaranja između ta dva polja. Iako je knjiga okarakterizirana kao esej, spomenuta forma dijaloga otvorila je tekstu mogućnosti prodora u historijske rukavce koji bi u suprotnom bili samo puko breme tekstu, otežavajući čitatelju proboj kroz naslage memorije. Mislim da je uz malo dobre volje zaista moguće ovu knjigu proglasiti golemim esejom. No kada je riječ o formi tog nazovi-eseja, ona je zapravo došla posve prirodno. Zaključili smo da je najbolje da tekst ne bude monolitan već da bude otvoren, a to je najlakše ostvariti jednostavno tako da budete vjerni onome iz čega je proizašao – iz naših večernjih razgovora. Kada je to bilo riješeno, više nije bilo potrebe dodatno se usuglasiti niti raditi bilo kakve kompromise. Samo je trebalo krenuti sa zapisivanjem. Sjeli bismo u dnevnu sobu i počeli razgovarati. Ja bih pritom zapisivala razgovor u laptop. Veoma jednostavno. On i računalo baš i nisu kompatibilni.

A da ne spominjem internet. Amos Oz zvuči konzervativnije od najkonzervativnijeg rabina kad kaže: "Internet? To je đavo!" U knjizi u više navrata govorite o posebnoj židovskoj karakteristici – nepriznavanju, odnosno vječitom propitivanju autoriteta. Klicu toga sadrži i sam tekst. Naime, na nekim mjestima u knjizi kao da dolazi do raspadanja filozofskog diskursa te se ozbiljan eruditski ton u sekundi pretvara u nešto što bi kritičari vjerojatno nazvali 'živom raspravom diskutanata', umjesto da kažu popu pop i kažu da je riječ o pravoj svađi oca i kćeri. Pretpostavljam da ste s razlogom ostavili te dijelove ne-uređenima? Drago mi je da ste upravo tako vidjeli te elemente. Doista mi je bila namjera ostaviti sve onakvim kako je i bilo. Također, imate pravo da to ovu knjigu čini zanimljivijom s jedne strane, svakako je rasterećuje i čini je živom, intenzivnom. Kada smo na polju najtežih tema, pucanje niti ozbiljnosti uvijek je dobra stvar. Te rasprave, svađice, kako god ih mi nazvali, zaista u tom smislu imaju funkciju koja se izdiže kao neka vrsta židovske sinegdohe. U knjizi to nazivate frojdovskim aspektom židovstva. Taj frojdovski moment inače nije karakterističan za stare, tradicionalne kulture. Binarnost učitelj-učenik, otacsin imaju samo jedan vektor. Međutim, kada govorimo o židovstvu, stvari su posve drukčije. Štoviše, tu se stvari razlijevaju izvan konteksta židovstva i prelaze na područje suvremenog društva. Uostalom, pogledajmo današnju situaciju s ljudima poput samog Freuda, ili recimo Marxa. Vječito

propitivanje autoriteta zaista jest ono što određuje ovu silnu tradiciju po površini koje smo tek malko zagrebli ovom knjigom. Znate, ne morate biti Židov da biste bili Židov. To vječito odbijanje da se bezpogovorno i slijepo vjeruje autoritetima jedna je od stvari u pankerskom židovskom duhu koja se nije promijenila u posljednjih nekoliko milenija. I svejedno je jesu li ti autoriteti proroci, kraljevi, svećenici ili sveti tekstovi. Ili ugledni očevi. Već sam naslov sadrži u sebi ključnu riječ u knjizi: riječi. Upravo taj način prenošenja znanja, živa tradicija pismene, a pogotovo usmene komunikacije čija sonornost odjekuje kroz epohe, ne prestaje zapanjivati ni danas. Riječ je o toliko moćnom i fascinantnom fenomenu da nastanjuje predio granice s patetikom. Zar ne? Bez bojazni od bilo kakve pretencioznosti, to je nesumnjivo jedan od ključnih aspekata sastavnica zapadne misli u cijelosti. U tom smislu židovska je tradicija zaista bez presedana, no nisam ovdje željela da se knjiga pretvori u nekakav politički korektan i idealiziran kompendij takozvanih utjecaja ili pobrojavanja velikih zaslužnih ljudi koji su, eto, usput i Židovi. Upravo suprotno, kad god bismo došli do takvog mjesta spajanja, po kratkom postupku bismo promijenili ploču i napravili radikalan zaokret. Iz čitateljske perspektive, takva strategija je možda i presudna u oblikovanju teksta kao fascinantnog razgovora, jer izlazi iz okvira očekivanog. Prečesto se ovakve teme, svjesno ili ne, pretvaraju ili u apologetske tekstove ili svojevrsne velike povijesti, koje se onda najčešće čitaju kao povijesti 'velikih'. 33


KULTURA Možda je upravo u tom vrludanju i najzanimljiviji aspekt čitave priče. Mi danas znamo da povijest nije povijest velikana. Naravno, veliki ljudi su proizvod svog vremena, oni su nešto poput klasika u kojima je objedinjena čitava povijest, a oni najveći sadrže i klicu budućnosti koja se pretvara u ogledalo iznad povijesti same. No, usprkos činjenici da se zadržavamo na konkretnim, ili relativno konkretnim temama, nemoguće je smetnuti s uma da ovdje ipak govorimo o kulturi i narodu u periodu od nekoliko tisuća godina, a ključna riječ je 'govorimo' – bez previše montaže, bez laganja i naknadnog uzdizanja teksta i podizanja na novi registar kako bi se zauzeo prostor nekakve mudrosti. Baš to naknadno montiranje jedan je od zanimljivijih dijelova vaše rasprave. Mislim na stvaranje idealizirane historije, što su činili još i pisci Starog zavjeta. Potreba za idealiziranjem povijesti, pa čak i stvaranjem povijesti koje nema, danas nam je vrlo poznata pojava, možda i aktualnija nego ikada. Interesantna je ta potreba. Upravo njezino postojanje objašnjava nešto tek naizgled neshvatljivo, poput odbijanja mnogih da se uopće raspravlja o tome jesu li arheološki dokazi koji ukazuju da su Megido i Jeruzalem bila mala pogranična mjesta, a ne važna kulturna središta, važni s aspekta nužnosti reevaluacije starozavjetnih podataka koji su smatrani jedinom istinom. David i Solomon su vladali malim, provincijalnim i politički posve beznačajnim kraljevstvom. No, i to zapravo spada u ovu priču o moći riječi i snazi predaje. Ljudima koji nisu do kraja uronjeni u tu kulturu teško je shvatiti odbijanje da se o tome razgovara, no to je zapravo logična konsekvenca. U tom smislu zanimljiv je i posve shvatljiv citat izraelske pjesnikinje i kantautorice Naomi Shemer koji navodite, koja usred rasprave o tome izjavljuje: "Koga briga? Pa to uopće nije važno." Da, stav Naomi Shemer je tek naoko 34

lakonski iskaz bez dubine, i samo bi ga netko krajnje neupućen mogao nazvati neupućenim. Ta priča dovodi nas do pitanja gradova, odnosno važnosti građanskog aspekta kada je u pitanju židovsko naslijeđe. Riječ je o krajnje zanimljivom i jedinstvenom fenomenu… Da, i to baš zato što se pitanje civilizacije i uspona ljudske misli oduvijek ne samo povezivalo s nastankom i napretkom građanskog društva, nego je dovođeno u stanje maksimalne korelacije, gdje je razgovor o tome ad acta. Spomenuta arheološka iskapanja Finkelsteina i Silbermana nam pokazuju da kada je riječ o židovskoj tradiciji stvari nisu tako stajale. To je bacilo posve novo, iznenađujuće svjetlo na cijelu priču, zbog čega je još važnijim postalo pitanje usmene tradicije i prenošenja znanja. Također, tu je i fenomen priče. Sve to, i grad i priča, postat će ključnim mjestom u povijesti Židova, s obzirom na raseljavanje i nove uvjete s kojima će se Židovi suočiti. Riječ i priča tako postaju, ili ostaju, krajnje neovisni od fenomena grada i građanskog. Pitanje grada u kontekstu židovskog naslijeđa fascinantno je sve do danas. Između ostalog, imali ste iskustvo odrastanja u kibucu. Mislite li da se taj prekrasan eksperiment posljednjih desetljeća ipak nasukao na stijene kapitalizma? Naime, čini se, makar iz krajnje autsajderske pozicije, da kibuci danas nemaju ni približno važno društveno značenje u Izraelu, svakako ne kao što je to bilo '50-ih i '60-ih godina… Nažalost, i s vaše autsajderske vizure moguće je očitati da je tome doista tako. Kibuci su nekada bili važna potka društvenog napretka, ali i neka vrsta mehanizma koji je posjedovao magične vrline koje je naše društvo otad izgubilo. Nije tu riječ ni o kakvoj idealizaciji prošlosti, upravo suprotno, kibuci su bili zamašnjak idealizacije budućnosti, pokretač silnog zanosa i optimizma. To, naravno, ne znači da je odrastanje u kibucu med i mlijeko, no svakako je

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ KULTURA RABINA

postojalo nešto prekrasno u tome. Dakle, ipak nije riječ samo o krasnoj ideji koja je transplantacijom u tkivo stvarnosti naišla na reakciju društvenih antitijela. Kibuci su zaista zaživjeli kao idealni gradovi… Bili su tako i zamišljeni, gotovo kao neka idealizirana vizija sovjetskog grada, ali grada kakav, naravno, nema veze s pravim sovjetskim gradovima. Mislim da ste na dobrom tragu kada spominjete sudar kibuca s kapitalizmom, jer kibuc u kapitalističkoj mašini dođe nešto poput virusa. Naprosto je nespojiv s time. Zanimljivo je da u smislu same arhitekture, pa i urbanizma, Židovi nikada nisu spadali u vrh, ni u kojem smislu. I to svakako nije slučajno. Međutim, kibuci se moraju promatrati izvan tog konteksta, doduše ne i izvan pitanja urbanizma. Također, na cijelu priču oko kibuca utjecali su emigranti iz Istočne Evrope. Taj tip gradnje, na širokom prostoru usprkos usko povezanim međusobnim vezama stanovnika, mnogim doseljenicima iz Istočne Evrope došao je kao nešto savršeno prirodno, idealistička ekstenzija naravnoga. Vjerojatno je i to što više nema doseljenika s tih prostora utjecalo da kibuci danas nemaju ni približan značaj kakav su imali. Ali ipak ga i dalje imaju, i dalje postoje i opstaju. I mislim da će tako i ostati. Sjećanja koja nosim iz kibuca nešto su što je teško opisati ljudima koji nisu doživjeli tu vrstu odrastanja. Možda bi im pomogla knjiga Amosa Oza Među svojima, meni najdraža njegova knjiga: čista, intimno potresna i divno napisana iskustva takvog odrastanja, doduše u ranim danima kibuca… Ne mogu vam reći koliko mi je drago što to kažete. Dijelim vaše oduševljenje tom knjigom. Meni osobno je to jedna od najdražih knjiga uopće, zaista mi mnogo znači. Baš kao i kibuc. (Booksa.hr)

Filozofija bede Filip David

F

Oko nas vidimo plodove bede: naopaki redosled vrednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlika između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mesta u društvenoj hijerarhiji. „Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!“ – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram.

ilozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom Naše doba poznaje različite oblike bede. Beda može biti materijalna i duhovna. Beda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna beda ponegde i katkad postaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna beda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal. U ovom našem delu sveta gde je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrednosti. Tu postoje razna lica bede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizlaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja. Beda je zapravo ovde trajno stanje. Beda stvara ropske karaktere tako poželjne u svim oblicima despotija. Beda ne proizlazi samo iz materijalne neimaštine, ona se najuspešnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali beda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, ali iz bede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne

ljude, beda stvara niske i ponizne. Svi oblici bede su ponižavajući. Strahota bede prodire do suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Beda je i bolest ljudskog uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti. Upravo to: suštastvena beda gora je od svake oskudice, neimaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrednosti postaju obezvređene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti i tuposti. Bedastoća je najteži oblik ljudskog duha. Drugo ime za bednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna beda rađaju obilato taj soj ništarija.

Dug život u bedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cene kao primeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju se za statusne simbole. Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cveta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se meri zlatom i markama. Filozofija bede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji. Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula 35


KULTURA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

U izlozima knjižara Dolores Bettini

Walter Benjamin: Berlinsko djetinjstvo oko 1900. Nakladnik: Mala zvona, Zagreb, 2016. Prijeod: Sanja Lovrenčić Br. str.: 104

kvari biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.

osobine političkog sistema i vladajuće vrednosti društva u celini.

Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao lekovito oslobađanje viška snage. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom.

Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekako prirodno stanje. Utehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu. Skučeni deo sveta u kojem žive za njih je slika čovečanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji, bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životom. Veruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovog područja veoma su bliski.

U svojoj kranjoj posledici filozofija bede pretvara se u filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u senci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umetnosti, nauci, kulturi. Kič je postao zamena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne 36

Beda, ona celovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i celokupnog života ne dolazi bez najave. Isprva se obznanjuje u jedva primetnim nagoveštajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednog dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država. Pod vodom, zna se, moguće je jedno vreme zadržati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bede, preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička. (Iz knjige Filip David, “Jesmo li čudovišta”, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997).

Sklonost da se izražava metaforom, slikom ili aluzijom prije nego sistematičnom argumentacijom te inzistiranje na minucioznom stilu prije nego na strogosti izlaganja, čine Benjaminove tekstove – koji se uvijek smještaju između filozofije i književnosti – područjem povlaštenog znanja te nikad ne dopušta njihovo jednoznačno ili konačno dešifriranje. U Berlinskom djetinjstvu oko 1900. upravo je ovaj “ostatak književnosti” dominantan element; Benjamin se u ovom tekstu vraća autobiografskom diskursu te pruža lirsku viziju djetinjstva na prijelazu stoljeća u bogatoj berlinskoj obitelji.

Nir Baram: Sjena svijeta Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2016. Prijevod: Laila Šprajc Br. str.: 464 „Sjena svijeta” vodećeg izraelskog autora mlađe generacije Nira Barama politički je i ideološki triler koji čitatelja izaziva na

razmišljanje. Ironičan, napet i uzbudljiv, s istaknutom socijalnom notom, ovaj je roman Baramu priskrbio laskavu titulu književnog nasljednika Amosa Oza. „Sjena svijeta mogla bi biti najimpresivniji roman koji je napisan o ovom dobu nezadovoljstva. Nije tu riječ samo o iznimnim likovima nego i o psihologiji, politici i nasilju.”

narodnu politiku i religijsku povijest te ih spaja sa sudbinom Europe uz učinak poput pravog prosvjetljenja.” FAZ

El Mundo, Španjolska “Epski roman o demokraciji, ljudskom duhu, nasilju i vašim uvjerenjima: roman koji će vas natjerati da mislite!” Radio W, Meksiko Amos Oz: Juda Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2016. Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

David Brooks: Kako izgraditi karakter Nakladnik: Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.

Br. str.: 320

Prijevod: Dražen Ružić

U svojem novom romanu „Juda” Amos Oz još jednom dokazuje zašto je jedan od najboljih pripovjedača današnjice. Kroz priču o mladiću na životnom raskršću, iznosi provokativnu ideju o kršćanstvu i izdajicama, ne zaobilazi ni visoku cijenu izraelsko-arapskog sukoba, a njegov poziv na suosjećanje otapa srca čitatelja.

Povezujući psihologiju, politiku, duhovnost i ispovijed, knjiga „Kako izgraditi karakter” pruža nam priliku da ponovno razmislimo o našim prioritetima te da težimo izgraditi bogat unutarnji život koji karakterizira poniznost i moralnost.

“Amos Oz virtuozno povezuje među-

Br. str.: 304

Kao odgovor na ono što on naziva kulturom Velikog Ja, koja naglašava vanjski 37


RIJEČ KULTURA RABINA uspjeh, Brooks izaziva i sebe i nas da uspostavimo ravnotežu između naših „vrlina iz životopisa” – postizanje bogatstva, slave i statusa – te naših „pohvalnih vrlina“, onih koje postoje kao temelj našega bića − ljubaznost, hrabrost, iskrenost ili lojalnost − usredotočivši se na vrste odnosa koje smo stvorili.

Patrick Modiano: Mjesto za zvijezdu Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2016. Prijevod: Ana Kolesarić Broj str.: 160 „Mjesto za zvijezdu” – La place de l’Étoile istovremeno je i istoimeni trg u Parizu, ali i mjesto na kojem su Židovi morali nositi Davidovu zvijezdu koja ih je obilježavala. Ovo je roman u kojem se neočekivano, točno, napeto kao u kaleidoskopu preokreću i vrte u vremenu i prostoru sve teme koje će obilježiti opus Patricka Modianoa. Odnos prema ocu, Holokaust, suradnja Francuza s nacistima, pokret otpora, razne izgubljene i pronađene sudbine susreću se u Mjestu za zvijezdu te implodiraju u jednu točku u kojoj se sabiru sva pitanja, bol i nesreća: u neponovljiv lik Rafaela Šlemiloviča, amblematski lik europske književnosti i umjetnosti nakon Holokausta. Giorgio Pressburger: U carstvu sjena Nakladnik: Meandarmesia, Zagreb, 2016. Prijevod: Dean Trdak Broj str.: 312 Protagonist ove knjige za pomoć se obraća Sigmundu Freudu i s njim započinje putovanje kroz sve što mu je uzrokovalo 38

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

86 godina da sama osmišljavaju priče ilustrirane plastelinom. Uz jednostavne, jasne upute, korak po korak, stvarat ćete likove prikazane u veličini 1 : 1. Zabavnim i bogatim jezikom Rony Oren prati faze neophodne u stvaranju svakog lika, dok okruglate, palačinkate i hrenovkate plastelin.

bol. U njegovoj svijesti dvadeseto stoljeće poprima oblik danteovskog pakla koji nastanjuju zatočeni, mučeni, ubijeni ili oni prisiljeni na samoubojstvo: velike i male ličnosti dvadesetoga stoljeća koje mu otkrivaju tajnu svoje patnje i smrti. No, uz patnju, na površinu izranjaju i njihove strasti, ideali i ljubavi. Protagonist tako polako kreće na put izlječenja, da bi se tijekom posljednje seanse napokon susreo sa svojim najdražima: ocem, bratom i djedom, koji se pojavljuju na svjetlu sunca koje se rađa.

… arheologija, film, televizija … Dolores Bettini

Zygmunt Miloszewski: Zrno istine Nakladnik: Edicije Božičević, Zagreb, 2016. Prijevod: Mladen Martić Broj str.: 400

Rony Oren: Tajne plastelina – Divlje životinje Nakladnik: Planetopija, Zagreb, 2016. Prijevod: Laila Šprajc Broj str.: 48 Tajne plastelina serija je knjiga koja otkriva zadivljujuće jednostavne tajne o tome „kako se to radi” – alat za stvaranje nevjerojatnih likova od plastelina, s lakoćom i uz zabavu. Svjetski bestseler Divlje životinje potiče maštu i kreativnost te ohrabruje djecu od 6 do

„Zrno istine” drugi je dio iznimno uspješne kriminalističke trilogije Zygmunta Miłoszewskog s osebujnim državnim tužiteljem Teodorom Szackim kao glavnim junakom. Nakon što je uspješno riješio slučaj poduzetnika ubijenog u starom varšavskom samostanu, ali i doživio bračni brodolom, tužitelj se seli u slikoviti povijesni provincijski grad Sandomierz sa željom da u novoj sredini iznova slijepi krhotine života koji mu se raspao. Dočekuje ga neprijateljski zid šutnje, ali i ubojstvo omiljene lokalne javne djelatnice koje zbog mjesta zločina i oruđa kojim je počinjeno izaziva golemo zanimanje javnosti. Sinagoga i poseban nož kojim se služe obredni koljači oživljavaju stare legende i krivnje, otvaraju jedva zaraslu ranu krivnje zbog prošlostoljetnog, ali i današnjeg poljskog antisemitizma. Usred sveopće histerije, vrtloga zagonetki i laži, Szacki traži zrno istine i okrutnoga zločinca…

I

zraelski arheolozi su predstavili tekst iz 7. stoljeća p. n. e. koji sadrži najstarije spominjanje Jeruzalema na hebrejskom jeziku izvan Biblije, što je istraživačima poslužilo kao dokaz židovskih veza s tim gradom. "Za izraelsku arheologiju to je prvo spominjanje grada Jeruzalema na hebrejskom jeziku izvan Novog zavjeta," rekao je Amir Ganor iz uprave za arheologiju na predstavljanju teksta u Jeruzalemu. Arheolozi kažu da je papirus pronađen kod Mrtvog mora oduzet krijumčari-

ma nakon duge istrage. Tekst dokazuje da su "Židovi bili u gradu prije 2700 godina," istaknuo je Ganor.

nost Židova i grada. Izrael je odmah prekinuo suradnju s tom UN-ovom agencijom.

Dodao je da je vrijeme objave dokumenta, koje se poklapa sa sporom Izraela i UNESCO-a, čista slučajnost i da se samo čekao završetak istrage.

Ministar kulture Miri Regev proglasio je otkriće "dokazom da je Jeruzalem oduvijek bio i da će zauvijek ostati vječni grad židovskog naroda".

Rezolucija o istočnom Jeruzalemu

Izrael je ljut što se u rezoluciji UNESCO-a sveto mjesto u gradu naziva samo muslimanskim imenom, Al-Aqsa ili Al-Haram al-Sharif.

UNESCO-ovo Izvršno vijeće je 18. listopada donijelo rezoluciju o istočnom Jeruzalemu (palestinski dio grada) radi zaštite palestinske kulturne baštine u kojoj se niječe tisućljetna poveza-

Židovi ga nazivaju Brdo hrama i smatraju ga najsvetijim mjestom judaizma. 39


ZANIMLJIVOSTI

*** Robert De Niro, Larry King i Haim Saban s pripadnicama IDF-a

(„kaos“ na arapskom jeziku) prati tim izraelskih tajnih operativaca zvanih mista'arvim (izraz koji se koristi za

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Dona Drapera u seriji Mad Men) partneri su u filmu „Keeping Up with the Joneses.ˮ Gadot i Hamm igraju tajne agente koji se nedavno dosele u mirno predgrađe Atlante i izazivaju radoznalost svojih susjeda koje glume Isla Fisher i Zach Galifianakis. Prijateljstvo bude ugroženo kad se otkrije da su oni stvarno tajni agenati i dio međunarodne špijunske zavjere. Nekoliko puta se može čuti kako Gadot u toj ulozi povremeno gunđa protiv muža na hebrejskom jeziku. „Mislim da činjenica da govorim nekim stranim jezikom autorima filma pruža mogućnosti da ilustriraju publici da sam

Organizacija „Američki prijetelji IDF-a“ održala je početkom studenog u Los Angelesu u hotelu Beverly Hilton donatorsku gala večer u čast vojnicima IDF-a. Na događaju je bilo 1200 osoba iz Amerike i Izraela. Domaćini, izraelsko-američki bračni par Haim i Cheryl Saban, uspjeli su na toj večeri okupiti vodeće holivudske zvijezde i američke biznismene. Prisutno je bilo i 17 izraelskih vojnika kao predstavnka svih rodova vojske. Te iste večeri porječkali su se oko predsjedničkih izbora Robert De Niro, koji podržava Hillary Clinton i Arnold Schwarzenegger, koji je najvjerojatnije glas dao Trumpu.

izraelske agente prerušene u Arape), koji nastoje uhvatiti Abu Ahmeda – ozloglašenog terorista Hamasa. *** Slavna izraelska glumica Gal Gadot i glumac Jon Hamm (poznat po ulozi

*** Popularnu izraelsku tv serija „Fauda“ uskoro će moći gledati i gledatelji satelitske TV kompanije Netflix. „Fauda“ 40

iz nekoga drukčijeg mjesta. Mudro je bilo koristiti hebrejski u tom filmu kao i u drugim filmovima u kojima sam igrala,“ rekla je Gal. Gal Gadot je nedavno proglašena počasnom UN-ovom veleposlanicom u borbi za ravnopravnost spolova.

‫רוח חדשה‬

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Ruah Hadaša

Židovski genij je u opasnosti Shmuel Rosner / prevela Dubravka Pleše

Od sredine 19. stoljeća do danas nadprosječno velik broj Židova bio je uspješan; zašto je tomu tako, koji je uzrok i kako tu prednost zadržati i u budućnosti? Značajan glazbeni inovator, kompozitor Arnold Schoenberg, vratio se svojim židovskim korijenima 1933. godine. Rođen je kao Židov i konvertirao na luteranstvo te mu je bio vjeran mnogo godina. No, tada je preživio period sumnje i konačno donio odluku – u tome mu je zasigurno pripomogao dolazak nacista na vlast u Njemačkoj. Ceremoniji njegovog povratka u okrilje judaizma svjedočili su dr. David Marianoff, posinak Alberta Einsteina, i znameniti slikar Marc Chagall. Skladatelj Gustav Mahler konvertirao je na katolicizam kako bi mogao postati direktor Bečke dvorske opere. Oženio se ne-Židovkom i pokopao ga je katolički svećenik. Ali, antisemiti i dalje tvrde da je njegova glazba

„židovska glazba“, baš kao i u slučaju Schoenbergove glazbe, baš kao i u slučaju Einsteinove fizike. Svijet je tijekom posljednjih 150 godina svjedočio uspjehu mnogih Židova, osobito ako uzmemo u obzir udio Židova u općoj populaciji. Židovi su (bili) uspješni među ostalim, u umjetnosti, skladanju glazbe, filozofiji te dobivali Nobelove nagrade. Koliko je Židova dosegnuo te vrhunce u modernom društvu? Odgovor je: ovisi tko broji! Treba li ubrojiti i one koji nisu odgojeni kao Židovi kao što je Karl Marx? Možda ne bi trebalo brojiti Marxa, ali bismo Mahlera—koji je konvertirao na kršćanstvo—mogli smatrati Židovom? A Schoenberg, koji je okrenuo leđa religiji, ali joj se kasnije ipak vratio? Bismo li trebali brojiti samo one koji su ostali Židovima tijekom cijeloga života, poput Einsteina i Chagalla?

Zašto ima toliko mnogo izuzetnih Židova? Ovo je doista uskogrudno pitanje. No, iza njega leži puno dublje i, možda, puno zanimljivije pitanje. S obzirom na mali broj Židova u svijetu i činjenicu da ih ima više od očekivanog broja u samim vrhuncima njihovih profesija, ne smijemo pitati zašto nego što čini Židove tako izuzetnima? Ako je Einsteinova fizika bila „židovska“ i Mahlerova glazba „židovska“, čini se da možemo doći do zanimljivog zaključka: ne moramo biti aktivni Židovi da bismo imali „židovski dar izvrsnosti“. Marx je odrastao u obitelji koja nije imala nikakve veze sa židovstvom. Einsteinova obitelj se doduše smatrala židovskom, ali nije prakticirala vjeru. Mahler je konvertirao i napustio judaizam a Schoenberg nije pisao ništa manje izvanrednu glazbu tijekom svojeg izleta u kršćanstvo. 41


ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RuahHadaša Hadaša Ruah

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA

Španjolski Židov iz 16. stoljeća napisao je ove memoare, a zatim je spaljen na lomači Erika Dreifus / Prevela Dubravka Pleše

O Dakle, jasno je da živjeti židovskim životom nije katalizator kojim Židovi postaju izuzetni. Pa, o čemu se onda radi? Postoji nekoliko hipoteza. Jedna od njih odnosi se na židovski običaj njegovanja pismenosti i poštovanja učenja u svrhu stjecanja znanja. Također je činjenica i da su, zahvaljujući jedinstvenim okolnostima u kojima su živjeli u dijaspori, Židovi jednostavno morali više raditi kako bi uspjeli jer su ih, ma gdje živjeli, smatrali „strancima“. Također je činjenica i da postoje židovski geni koji su rezultat odluke Židova da se drže svojeg judaizma i da se odupru braku s ne-Židovima. Takva situacija mogla je dovesti do genetske mutacije koja rezultira većom mogućnošću rođenja genijalne djece. Iako ta posljednja teorija može poslužiti kao temelj antisemitizmu i rasizmu, ipak je moguća i vrijedna razmatranja.  No, bez obzira na to kako se spoje osobine i njihovi vjerojatni uzroci, rezultati su isti: od sredine 19. stoljeća do danas, pokazalo se da su Židovi izuzetni, osobito uzmemo li u obzir njihov broj. Židovi su uspijevali bez obzira na to jesu li odrastali u vjerničkim ili potpuno asimiliranim domaćinstvima i uspijevali bez obzira na to jesu li se identificirali kao Židovi ili se nastojali otarasiti naljepnice „Židov“.

Mendelssohn kao parabola Iako se ovaj iznenadni procvat Židova 42

Albert Einstein s prvim izraelskim premijerom Davidom Ben Gurionom

u svijetu kulture čini kao trend, sve primjere moramo promotriti u kontekstu zbivanja u dotično vrijeme; jesu li živjeli među ne-Židovima, jesu li živjeli tijekom vremena društvenog i političkog nemira, jesu li živjeli na mjestima gdje je njihova kreativnost mogla procvasti? No, bez obzira na sve, Židovi su uvijek smatrani Židovima zahvaljujući svojem naslijeđu i nisu mogli učiniti ništa kako bi to promijenili. Na primjer, filozof Moses Mendelssohn bio je Židov dok su njegovog unuka, skladatelja Felixa Mendelssohna — koji je konvertirao i postao predani kršćanin — njegovi suvremenici, kao, na primjer, Richard Wagner, uvijek smatrali Židovom.

Nije mnogo ostalo

Uznemirujući zaključak Drugim riječima: ako Židovi moraju biti drugačiji da bi bili pametni, onda su već sad manje drugačiji. Ako se moraju ženiti Židovima, i to onda čine sve manje. Polovina populacije Izraela nema dodira s nežidovskim svijetom. Polovina onih koji žive u dijaspori nisu progonjeni niti ih diskriminiraju. To znači da su sva objašnjenja koja su ponuđena do sada možda predstavljala točne hipoteze kojima se nastojalo objasniti što je Židove u prošlosti činilo tako uspješnima, ali i da ta objašnjenja danas nisu točna niti će u budućnosti vrijediti. Ona ne garantiraju da će Židovi – ako nekoć i jesu bili pametniji – ujedno biti pametniji i u budućnosti.

vi memoari nisu dobili nikakvu književnu nagradu niti je Oprah govorila o njima. Ali, kratka autobiografija Luisa de Carvajala mlađega, rođenog u Španjolskoj u 16. stoljeću, uvezana s drugim dokumentima koje je on napisao vlastitom rukom, predstavlja najstariji poznati židovski tekst u Novom svijetu. I, po prvi put, kao dio zanimljive izložbe o Židovima koji su pobjegli iz Europe poslije inkvizicije, ova knjižica predstavljena je javnosti.

Carvajal (cca. 1567. – 1596.), kripto-Židov, „konverso“, nastavio je prakticirati židovstvo u tajnosti nakon što je iz Europe stigao u kolonijalni Meksiko, gdje mu je ujak bio lokalni guverner. No, inkvizicija ga je dosegnula i preko oceana, a ova mala knjižica („Gospod me spasio od strašnih opasnosti, mene, sina hebrejskog naroda / i hodočasnika u Zapadnu Indiju / da izložim ovu kratku povijest.”) doprinijela je njegovoj osudi i smrtnoj presudi.

Slične strašne sudbine zapale su 120 drugih Židova, uključujući i niz rođaka koje je Carvajal denuncirao pod pritiskom. On i oni spaljeni su na lomači 1596. godine. Carvajalova iznimna knjiga nedavno je vraćena nakon što je nestala iz Nacionalnog arhiva Meksika prije 75 godina. Pismo na španjolskom je sićušno, a stakleni pokrov štiti krhke stranice. Ta knjižica predstavlja ključni dio američke židovske književne povijesti.

Ovaj je zaključak zabrinjavajući za svakoga tko računa da će židovski um stvarati i izumljivati te za svakoga tko računa da će se Židovi moći dovesti u bolji položaj u usporedbi s drugim ljudima i zajednicama u budućnosti. Malobrojne prednosti koje Židovi imaju moraju se njegovati, nikako napuštati.

Židovi u Izraelu danas ne žive u zemlji gdje su manjina i imaju potpuno drugačiju kulturu od kulture Židova Europe 19. stoljeća te američkih Židova 20. stoljeća. U stvari, njihova je kultura mnogo sličnija narodima koji imaju dijaspore te koji su nakon Stoga, iz ovog zabrinjavajućeg zamnogo godina nedavno dobili državu. ključka moraju se izvesti smjernice A promijenili su se i sami Židovi u za djelovanje: njegovanje izvrsnosti, dijaspori: iako ne moraju konvertirati insistiranje na pismenosti, prstohvati kako bi napredovali u životu – danas za kulturnog elitizma, otvorenost prema to nema razloga – njihova kulturalna svijetu, ali uz zadržavanje obiteljske posebnost sve je slabija. Isto vrijedi i plemenske pripadnosti. Pod uvjetom za biološki kontinuitet koji bez milosti da židovska država ne učini Židove ugrožava brak s ne-Židovima. manje pametnima. 43


IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

“Na dan kada su tuđinci onečistili Hram, na taj dan očišćen je Hram: dvadeset petoga dana toga mjeseca, mjeseca kisleva... Javno su proglasili i odredili svom judejskom narodu slavljenje toga dana iz godine u godinu. To se dogodilo pri kraju života Antioha Epifana.”2

O slobodi religije, akademskoj slobodi i slobodi na informacije

“Za drugoga Hrama, za vladavine Grka, stavili su oni zabrane Izraelu i poništavali njegovu vjeru i nisu mu dopustili da se bavi Torom i micvama i ispružili su ruku k njegovu imetku i k njegovim kćerima i ušli su u Hram i u njemu lomili i onečistili čisto, Izraelu je bilo teško zbog njih. Tlačili su ih jakom tlakom, dok se nad njima nije smilovao Bog naših otaca i izbavio ih iz njihovih ruku i spasio ih, i veliki svećenici Hašmonejci su nadvladali i ubili ih i izbavili Izrael iz njihovih ruku i postavili kralja između svećenika i vratilo se Izraelsko kraljevstvo, više od dvjesto godina prije drugog rušenja.”3

Rabin Kotel Da-Don Uvod

Borba protiv helenizma odraz je izvanrednih obilježja kojih ima u razlici između religije i demokracije: dok demokracija omogućava pojedincu vjersku slobodu i slobodu od vjere, uključujući i slobodu da se promijeni vjeroispovijest, većina religija potpuno zabranjuje konverziju. Čovjek može prijeći na vladajuću religiju društva u kojem živi – ponekad je čak prisiljen na to (mnogo je takvih primjera u židovskoj povijesti), ali ne smije prijeći na neku drugu. Ovo ograničenje nije jedinstveno za slobodu vjerske konverzije. Ono također ima svoje ogranke u slobodi izražavanja. Hanuka je blagdan o kojem se ne raspravlja mnogo u klasičnim židovskim izvorima, tj. u Talmudu1 i Midrašu2. U Mišni3 se ovaj blagdan spominje samo usput (vezano uz opći post na Hanuku,4 zakone žalovanja5, zakone bikurima6 7 i zakone o naknadi štete.8). Za razliku od ostalih blagdana, uključujući i kasnije (poput Purima), Hanuka nema svoj traktat u Talmudu, a njezini zakoni se spominju samo usputno u traktatu Šabat,9 u kojem Talmud raspravlja o zakonima vezanim uz paljenje šabatnih svijeća. Slijede glavni izvori: “Što je Hanuka? Naučavali su naši rabini: dvadeset petim kislevom počinje osam dana Hanuke, kada ne držimo nadgrobne govore i ne postimo. Kad su Grci ušli u Hram, oskvrnuli su sve ulje. Kad je nadjačalo Hašmonejsko kraljevstvo i pobijedilo, tražili su, ali nisu našli do jedne posude ulja još zapečaćene rukom Velikog svećenika, a u njoj je dostajalo ulja za gorenje tijekom jednoga dana. 1

2

3 4 5 6 7 8 9

44

Talmud – hebrejski: učenje, proučavanje; golemo književno djelo u šest tematskih dijelova, prema šest dijelova Mišne, koji tematski pokrivaju sva područja ljudskoga života; komentari i objašnjenja Mišne, čije je uređivanje završeno 500. godine u Babilonu (prema kojemu se T. naziva babilonski); djelo oko 3000 rabina koji su u njega zapisali do tada usmeno prenošeno židovsko pravo, halahu; uz Mišnu, najveće i najvažnije židovsko književno ostvarenje od Tanaha do danas; odredbe babilonskog T. su obvezujuće; uz babilonsku redakciju postoji i ranija, manje opširna, uređena u Jeruzalemu (jeruzalemski T.), koja nije kanonski obvezujuća.; Vidi još u Kotel DaDon, Židovstvo: život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, II izdanje 2009, str. 517 (Dalje: K.D. ŽIDOVSTVO). Mišna – ponavljanje, učenje; 1. temeljna literatura židovskoga prava usmene Tore; uredio ju je rabin Jehuda Hanasi 3948. od stvaranja svijeta (188.) u šest glavnih dijelova (Šiša sidre Mišna); najveći i najvažniji izvor halahe (židovskoga prava) iz doba tanaita, corpus juris halahe; 2. svaka odredba u sustavu Mišne.; Vidi još o Mišna u K.D. ŽIDOVSTVO, str. 512-515. Midraš - tumačenje; komentari Tore; dvije su vrste midraša: agadički (pripovjedački) i halahički (propisujući); prikupljeni u zbirkama. Vidi još o Midrašu u K.D. ŽIDOVSTVO, str. 503-505. Mišna, With Commentary by Pinhas Kehati. Jeruzalem. Eliner Library, Dept. for Torah Education and Culture in the Diaspora of the World Zionist Education, 1987., Taanit 2,10. Mišna Moed Katan 3,9. Bikurim – prvine; prvi dozreli plodovi sedam vrsta kojima se odlikuje Izrael (šivat haminim); Tora je zapovjedila da ih se na Šavuot donese u Hram. Vidi još o Bikurim u K.D. ŽIDOVSTVO, str. 221. Mišna Bikurim 1,6. Mišna Bava Kamma 6,6. BT Šabat 21a-23b.

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

Dogodilo se čudo te su od toga ulja palili tijekom osam dana. Sljedeće godine odredili su te dane za blagdan, sa slavljenjem i hvaljenjem.”1

Ljudska prava i Hanuka

Razmatranje nacionalnih i povijesnih izvora o blagdanu Hanuki uči da je jedno od njezinih glavnih žarišta velika borba za židovski identitet i židovsku vjeru, a protiv helenizma, njegove književnosti, simbola i kulture.

RuahHadaša Hadaša Ruah

Beraita4 u Talmudu nastoji odgovoriti na pitanje o prirodi Hanuke, usredotočena je na čin čuda koje se dogodilo s posudom ulja, a ne na pobjedu Hašmonejaca nad Grcima. Očigledno namjerno zanemaruje makabejsku pobjedu kao da želi izbrisati njihovo ime iz nacionalne memorije, jer su oteli kraljevstvo od Davidove kraljevske kuće ili jer su posljednji hašmonejski kraljevi skrenuli s pravog puta i pridružili se Saducejima. Unatoč svemu tomu, praznik je osvojio počasno mjesto u židovskom godišnjem ciklusu, uključujući cioniste i Izraelce. Vjerski karakter Hanuke ostao je sačuvan tijekom svih naraštaja. S početkom cionističkog pokreta za ponovno naseljivanje u Izrael, krajem 19. stoljeća, ovaj je blagdan dobio dodatni, narodni karakter. On simbolizira hrabrost, oslobođenje od tuđinske vlasti i državnu samostalnost. Proslave u smislu narodnog blagdana počele su već 1889. godine. Održavane su proslave na kojima se naglašavalo junaštvo Hašmonejaca, paljene su svijeće i održavani mimohodi s bakljama. Pokret Makabi, koji je nastao i kao simbol židovske samostalnosti, predvodio bi mimohod s bakljama od hašmonejskih grobova u Modiinu u sve dijelove Izraela. Počevši od 1944., u noći prije Hanuke, trčali bi članovi društva Makabi, noseći goruće baklje, od Modiina do kuće izraelskog predsjednika i na Cionsko brdo. Tim se plamenom pale desetine hanukija u Izraelu i dijaspori. Čak i ljudi koji se obično distanciraju od vjerskih obreda, obilježavaju taj blagdan paljenjem svijeća, a u obrazovnim ustanovama ga se proslavlja uz poeziju i pjevanje. Sloboda znanosti i spoznavanja kao prirodno pravo Kao što znamo, sloboda izražavanja uključuje čovjekovu slobodu da se drži svog uvjerenja i mišljenja, kao i da izrazi i usvaja informacije, istražuje, uči i proučava gotovo sve što želi. Sloboda u istraživanju i znanosti, što se ponekad naziva "akademskom slobodom," gotovo je neograničena u većini modernih pravnih sustava. Ograničenja postoje samo kad bavljenje određenim područjem koje može dovesti do neželjenih društvenih, ekonomskih ili moralnih posljedica, kao što su područja koja zahtijevaju opsežno korištenje životinja u pokusima ili istraživanja koja otvaraju neka ozbiljna etička pitanja, kao što je kloniranje ljudi i slično. Potreba da se proučava prirodu i tajnu stvaranja, u središtu je svih znanstvenih istraživanja. Osim toga, superiornost čovjeka nad životinjom izražena je u inteligenciji koja mu je dana da propituje, uči i spoznaje. Izgleda da je svrha načiniti razliku između nas i ostatka životinjskog svijeta. Prema tom pristupu, svaki put kad javnost ili pojedinac nisu u neposrednoj životnoj opasnosti, nema mjesta ograničavanju slobode izražavanja, osim u ekstremnim slučajevima kao što su informacije koje 1 2 3 4

BT Šabat 21b. ‎.; s aram. prev. K. D.‎ ‎2Mak 9,8-10‎. vidi Maimonid u Mišne Tora,‎ Jeruzalem, 1974, (reprint varšavskog izdanja iz 1881), Hilhot megila ve-Hanuka 3,1.; Jad Ha-Hazaka = Mišne Tora (dalje: MT); s heb. prev. K.D. ‎ Berajta – vanjski; misli se na „vanjske“ mišne, koje urednici nisu uvrstili u Mišnu, već su ‎zadržane u usporednoj zbirci. Vidi još o Berajta u K. D. ŽIDOVSTVO, str. 515.‎ 45


IZ RABINOVOG PERA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

mogu dovesti gledatelja ili slušatelja ili čitatelja u situaciju opasnu po život ili po živote drugih. Tu se radi o ograničavanju bilježenja informacija od strane djece, primanje poruka o pripremanju eksploziva, upotrebe opasnih droga, nasilja i dr. Za razliku od toga, židovski zakon, čak i zbog duhovne opasnosti koja ne dovodi u opasnost čovjekovo tijelo, ali mijenja njegova uvjerenja i mišljenja, može suziti granice njegove spoznaje nametanjem potpune zabrane pristupa određenim disciplinama.

‫רוח חדשה‬

Doista, suština "stabla spoznaje" i dalje ostaje misterija, ali ima i drugih izvora koji upućuju na “zaključavanje” pojedinih područja znanja čovjeku. Na primjer, Biblija govori da postoje stvari koje ne bi trebalo istraživati, kao što naredni stih pokazuje:

Iako je zabrana na početku Tosefte jasan imperativ: "ne smiju iznositi," na kraju je to više preporuka: "Onaj tko razmišlja o četiri stvari, bolje bi mu bilo da se nije ni rodio." U svakom slučaju, ima značajnih ograničenja u slobodi 'istraživanja' tih stvari. U Talmudu je ta "preporuka" formulirana više kao zabrana: "Moglo bi se pomisliti da se može ispitivati ono što se odnosi na razdoblje prije stvaranja pa zato Pismo uči:" Sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji "(PNZ 4,32.) Moglo bi se pomisliti da se može [također] ne propitivati o šest dana stvaranja,2 i zato Pismo uči: “prijašnja vremena3 što su protekla prije tebe” (Ibid.). Moglo bi se pomisliti da netko može [također] propitivati u vezi onoga što je gore, a što je ispod, što prije i što je poslije i zato tekst uči: " S jednoga kraja nebesa do drugoga" ( Ibid) [Što se tiče stvari koje su] s jednog kraja nebesa do drugoga, možeš pitati, ali ne smiješ pitati ono što je gore, što je ispod, što prije, što poslije.“4 Kako bi razjasnio prirodu zabrane istraživanja “djela o božanskim kolima,” što nije samo preporuka i dobar savjet, Talmud nam pripovijeda glasovitu pripovijest o tome kako "Četvorica uđoše u vrt (Pardes)” u potrazi za tajnama, a samo jedan od njih izađe neozlijeđen: “Naši rabini su naučavali: Četvorica uđoše u vrt (Pardes) ben Azaj i ben Zoma, Aher5 i rabin Akiva. Rabin Akiva im reče: 'Kad stignete do kamenova od čistog mramora, [koji daju privid vode] ne recite, voda, voda!' [tj. kako da idemo dalje!] Jer je rečeno: 'Tko govori laži, neće opstati pred mojim očima.' (Ps. 101,7.) Ben Azaj je zavirio i umro, a o njemu je rečeno: 'Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pravednika njegovih.' (Ps 116,15, IŠ). Ben Zoma je zavirio i zadobio udarac (sišao s uma), a o njemu je rečeno: 'Jesi li našao meda, jedi samo koliko ti je dosta, inače ako ga se prejedeš, izbljuvat ćeš ga.' (Izr 25,16). Aher je odrezao mladice (postao heretik). Rabin Akiva je otišao neozlijeđen.”6

“Slava je Božja sakrivati stvar, a slava kraljevska istraživati je.” (Mudre izreke ‎ 2:25) Stih zapravo ne objašnjava što je točno priroda Slave Božje i slave kraljevske, ali komentari upućuju na to da se ovdje radi o ograničavanju prava na istraživanje pojedinih područja. To je, na primjer, ono što Raši objašnjava: " Slava je Božja sakrivati stvar – kao maase berešit [tj. "djelo ili istraživanje stvaranja"] i maase merkava [tj."djelo ili priču o božanskim kolima"]; i slava kraljevska istraživati je – kada vas zanimaju djela učinjena od strane kraljeva ili mudraca koji su ustanovili naredbe i zabrane za Toru, trebaš tražiti i pitati i istraživati. Ali, kad se radi o božanskim kolima i činu stvaranja i drugim zakonima zapisanima u Tori, a za koje se razlog ne može pronaći u Tori i ne može ga se racionalno shvatiti, kao što je ... jesti svinjetinu ..., ne biste trebali istraživati, nego samo reći da je to kraljev nalog. "2 Doista, drevni tanaitički izvori ograničavaju slobodu osobe da istraži neke stvari. Na primjer, sljedeća Tosefta3 navodi:

1

2 3

46

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

što je bilo i što će biti.”1

U samoj Bibliji svjedočimo priličnom broju ograničenja prava osobe da dođe do što više podataka o nekom području znanja. Kao u priči o Edenskom vrtu, kad je Adam upozoren da ne jede plod sa stabla znanja, a zmija tvrdi: “Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.” (Post. 3,5).1

Ruah Hadaša

Četvorica su ušla u Vrt (Pardes), što zapravo znači riječ pardes? Hebrejska riječ pardes (voćnjak) u Bibliji se pojavljuje nekoliko puta.7 Od nje je nastala i latinska riječ paradisus koja je preko latinskog ušla u mnoge svjetske jezike. Riječ „pardes" doista nije slučajna jer se u drevnom jeziku koristi kao sinonim za ograđeni vrt u koji je zabranjeno ući bez dopuštenja. U židovskoj se tradiciji riječ pardes odnosi na četiri pristupa proučavanju Tore. Sama je riječ, koja se ponekada piše kao PaRDeS, kratica nastala od početnih slova četiriju pristupa:

“Zakone o nedopuštenim spolnim odnosima, ne smiju iznositi tri osobe zajedno, već ih mogu iznositi dvojica, maase berešit [tj. "djelo ili istraživanje stvaranja"] ne dvojica, već jedan, a maase merkava [tj."djelo ili priču o božanskim kolima," o kojoj se govori u prvom poglavlju Ezekiela] jedan sȃm, osim ako nije mudar i ne razumije spontano…”

‎1. Pešat ‫ – פשט‬značenje; učenje na razini doslovnog značenja teksta‎

“Onaj koji razmišlja o četiri stvari, bolje bi mu bilo da se nije ni rodio: što se nalazi iznad, što se nalazi ispod, što je prije, i što je poslije. Netko može misliti o [netko može istraživati u vezi vremena] prije stvaranja; stoga Pismo veli, "Od dana, kad stvori Bog čovjeka na zemlji" (Pnz 4,32, IŠ). Netko može misliti o vremenu prije nego li su stvorena godišnja doba; stoga Pismo kaže: "Od jednoga kraja neba do drugoga" (Pnz 4,32, IŠ). Zbog čega Pismo kaže: "Od dana, kad stvori Bog čovjeka na zemlji?" Od dana, kad stvori Bog čovjeka na zemlji, obrazlaži; a ne obrazlaži ono što je iznad, i što je ispod, i

‎4. Sod ‫ – סוד‬tajna; najdublja, mistična razina tumačenja‎

‎Prijevod Biblije - Izdanje: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, gl. ur. Jure Kaštelan i ‎Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008, (KS). Tetragram iz origalnog ‎prijevoda KS zamjenio sam Božjim imenom Vječni, jer u židovstvu nije dopušteno koristiti ‎se Božjim imenom JHVH.; Izdanje: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prev. Ivan ‎Ev. Šarić, 3. popravljeno izdanje, Split, Verbum, 2008, (IŠ).‎ Raši – R. Solomon b. Isaac – Francuska, Mikra’ot Gedolot; Jeruzalem, 1959, Beč, 1859‎. Mudre Izreke ‎ 2:25.‎ Tosefta – dodatak (aramejski); glavna zbirka berajta, dodatak Mišni i, prema uzoru na nju, ‎uređena u šest dijelova, napisana hebrejski; t. je uz gotovo svaki traktat Mišne, u pravilu sadrži ‎stariji tanaitski materijal, do oko 200. godine; vrijednost je u objašnjavanju raznih halaha iz ‎Mišne, proširenju i dodanim pojedinostima. Vidi još o Berajta u K.D. ŽIDOVSTVO, str. 515.

‎2. Remez ‫ – רמז‬znak, ukazivanje; tekst alegorijski ukazuje na dodatno značenje‎ ‎3. Deraš ‫ – דרש‬tumačenje – istraživanje dodatnog, dubljeg, ponekad metafizičkog značenja Od početnih slova tih četiriju riječi stvorena je kratica pardes ‫ס"דרפ‬, koja, kada se pročita kao riječ, ‎znači vrt (‫)סדרפ‬. Svatko može ući u vrt i ubrati što mu se sviđa i svakoga srce vuče k drugoj ‎metodi učenja. ‎ U sklopu ovoga što govorimo to bi značilo da su se ta četiri velika rabina zaputila u duboko proučavanje Tore, do njezine najdublje, mistične razine. Ishod je bio izuzetno težak: smrt, mentalni poremećaj, hereza; 1 2 3 4 5 6 7

Tosefta (Liberman izdanja, New York,‎‫‏‬1988)‫‏‬‎ ‎Hagiga 2: 1,7. s aram. prev. K.D. Tj. do stvaranja čovjeka; jer gore navedeni stih dopušta ispitivanje samo od vremena kad je stvoren Adam, što se dogodilo na kraju šestog dana. Heb. lit., ‘prvi dani’, tj., čak od prvog dana pa nadalje. BT Hagiga 11b. ‎; s aram. prev. K. D.‎ Aher - dosl. ‘drugi’, tim su nazivom, Elišu ben Abuju nazivali nakon njegovog otpadništva. On je bio učitelj rabina Meira. Usp. Babilonski Talmud izdanje iz Vilniusa - Machon Tevel izdanje, Bnei Brak, 1961 (dalje: BT), Hagiga 14b. ; vidi i midraš Šir haširim raba 1., Jeruzalem (reprint izdanja iz Vilniusa 1878.). s aram. prev. K.D. Vidi: Pjesma nad pjesmama 4:13; Nehemja 2:8. 47


IZ RABINOVOG PERA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

"Pojmovi koje smo spomenuli o tom predmetu u ova dva poglavlja, su kao kap u moru [u usporedbi s] onim što je neophodno da se objasni ovo pitanje. Objašnjenje svih temeljnih načela ova dva poglavlja upućuje na Ma'aseh Merkava, (dosl. "rad [Božjih] kola."). Mudraci ranih generacija su naredili da se tu materiju ne bi smjelo objašnjavati, osim jednom pojedincu [odjednom]. On bi trebao biti mudar i sposoban doći do razumijevanja vlastitom [moći] znanja. U takvom slučaju, dale bi mu se temeljne točke i upoznalo bi ga se s kratkim pregledom pojmova. Od njega se [očekuje da će nastaviti kontemplirati] sve dok ne dostigne razumijevanje snagom vlastita znanja i spozna krajnji smisao i dubinu pojma.

Iz teksta zabrane učenja jezika doznajemo da otac ne bi trebao učiti sina grčkoj mudrosti, ali on sam je može učiti. Kasnije je ta zabrana proširena i uključuje zabranu podučavanja grčkog jezika. Kao što učimo u Mišni: “Tijekom Quietusova rata2 oni su [rabini] odredili da nitko ne smije svog sina učiti grčki.”3 Dopuštenje da se uči ili podučava za “ispravnu svrhu” Tosefta navodi da je dopušteno učiti grčki za "ispravnu svrhu": “Dopušteno je bilo kućanstvu Rabana Gamaliela učiti svoju djecu grčki, jer su imali bliske veze s Vladom.” 4 I Talmud potvrđuje da je to doista učinjeno:

Ovi pojmovi su vlo duboki i nema svatko znanje neophodno za njihovo usvajanje. Solomon ih, u svojoj mudrosti, opisuje uz pomoć metafore [Mudre izreke 27,26]: “tad su ti janjci za odijelo." [korijen kevas – "janje" – ima i značenje "sakriti."] Stoga naši mudraci tumače ovu metaforu [u smislu]: Materije koje su tajne svijeta, bit će ti odjeća, tj. bit će samo za tebe i nećeš o njima raspravljati u javnosti.

“Je li grčka filozofija zabranjeno? Evo Rab Judah je izjavio da je Samuel rekao u ime Rabana Simeona b. Gamaliela, što znači to što je napisano: “Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada?” (Tužaljka 3,51) Bilo je tisuću učenika u kući moga oca; pet stotina njih proučavalo je Toru i pet stotina ih je proučavalo grčku mudrost, a od njih ostao sam samo ja tu i sin brata moga oca u Asiji!5 — Bilo je drukčije u domu Rabana Gamaliela jer su imali bliske veze s Vladom; jer je podučavano: podrezati kosu sprijeda6 način je Amorita;7 ali dopustili su Abtilusu b. Reubenu da podreže kosu sprijeda jer je imao bliske veze s Vladom. Slično tomu, dopustili su domu Rabana Gamaliela učiti grčku mudrost jer su imali bliske veze s Vladom.”8

S tim u vezi, [Mudre izreke ‎ 5:17] uči: "Nego neka oni budu samo tvoji, a ne i tuđinaca koji su uza te." [Slično, Pjesma nad Pjesma 4:11] navodi: "pod jezikom ti je med i mlijeko." Mudraci ranih generacija tumače ovo [kao metaforu]: „Stvari koje su kao med i mlijeko treba [čuvati] pod jezikom.”2 Jezik Maimonidesa: “Mudraci ranih generacija zapovijedaju,” doista ukazuje da to nije obična normativna zabrana, nego zabrana etičkog učenja koju se mora poštovati. Zabrana proučavanja “grčke mudrosti” Čini se da je zabrana proučavanje "grčke mudrosti" – koja je u osnovi proučavanje grčke filozofije, vrlo stara, od mudraca nadalje. Kako se doznaje iz Talmuda: “Ben Damah, sin sestre rabina Išmaela, jednom je upitao rabina Išmaela, može li netko kao ja koji sam proučio cijelu Toru, učiti grčku mudrost? On mu je onda pročitao sljedeći stih: 'Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću.' (Jošua 1,8). 'Idi onda i pronađi vrijeme koje nije ni dan ni noć i onda uči grčku mudrost.'”3 U ovom izvoru zabrana nije stvarno spomenuta i prirodu "grčke mudrosti" se objašnjava kako treba. Očito je da zabrana ne uključuje samo znanje grčkog jezika, nego i znanje rimskog prava, što je moglo učenike dovesti bliže prosvijetljenim Grcima i ugroziti njihovu vjeru. Čini se da ne postoji izravna zabrana proučavanja "grčke mudrosti" same po sebi, već je to posredna zabrana koja se temelji na činjenici da će bavljenje "grčkom mudrošću" na kraju dovesti do toga da učenje Tore bude na gubitku.

IZ RABINOVOG RIJEČ RABINA PERA

vrijeme su proglasili: ‘Proklet bio čovjek koji uzgaja svinje i proklet bio čovjek koji uči svoga sina grčkoj mudrosti!“1

a samo je jedan izašao čitav. Maimonides, kao obično, uključuje ovo pravilo zabrane u svoju knjigu "Mišne Tora"1 kao značajan normativ zabrane:

Ruah Hadaša

U zapisima srednjovjekovnih učenjaka, osim zbog vremena izgubljenog za učenje Tore, možemo naći još negativniji odnos prema učenju “grčke mudrosti.”9 Zabrana učenja Homerovih pjesama i priča i apokrifnih djela Kao što navodi nekoliko izvora, mudraci rane generacije su znali za postojanje Homerovih spisa. Tako, na primjer, kaže rabin Akiva u Jeruzalemskom Talmudu: " Onaj tko čita apokrifna djela kao što su knjige Ben Sire i Ben Lage, nema udjela u svijetu koji dolazi. Ali knjige Homerove i sve knjige pisane od sada nadalje, onaj tko ih čita, kao da čita pisma [= dozvoljeno je]. Zašto je to dozvoljeno? "Na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga i da mnogo učenja umara tijelo" (Propovjednik 12,12), dobiveni su uz pomoć logike što ne zahtjeva naporno učenje [kao Tora ]."10 U razdoblju Rišonima11 i Aharonima12 nalazimo zabranu učenja Hohma Hiconit [= 'vanjske mudrosti'] što znači mudrosti koje se nalaze izvan Tore. Takva opća zabrana, kao što vidimo, odjek je davnina, ali nije spomenuta u Talmudu.

Jedna druga Beraita govori nam o pozadini koja je dovela do te zabrane: “Naši su rabini podučavali: Kad su se kraljevi iz kuće Hašmonejaca borili jedan s drugim, 4 Hyrcanus je bio vani, a Aristobulus unutra. Svakog su dana običavali spustiti denare u košari i zauzvrat povući [životinje za] redovna žrtvovanja. Tamo je neki starac, koji je bio učen u grčkoj mudrosti, govorio s njima5 na grčkom jeziku, govoreći: ‘Dokle god obavljaju bogoslužje u Hramu, neće ti se predati.’ Sutradan oni spuste denare u košari i gore povuku svinju. Kad je dospjela do polovice zida, zaglavile su joj se kandže [u zid], a zemlja Izrael se zatresla sve do četiri stotine parasanga udaljenosti. U to

1 2 3 4 5 6 7

1 2 3 4

5

48

Vidi u K. D. ŽIDOVSTVO, str. 528. vidi MT, Hilhot jesode Hatora 2, 11-12.; s heb. prev. K. D. BT Sota 49a. .; s aram. prev. K. D. To je aluzija na borbu između dvojice sinova Alexandera Jannaeusa, Hyrcanus je imao pomoć Rimljana koji su opkolili Jeruzalem. On je bio u Jeruzalemu i riječi je uputio onima koji su ga opkolili. Govorio je grčki jer ga stanovnci grada nisu razumjeli.

BT Sota 49a. ‎; s aram. prev. K.D.‎ Quietus je maurski princ kojeg je Trajan imenovao da zapovijeda vojskom koja je osvojila Babilon 116. pne.‎ Mišna Sota 9,14 u BT Sota 49a. ‎.; s heb. prev. K.D.‎ Tosefta Sota 15,8. ‎.; s heb. prev. K.D.‎ Dakle, grčku mudrost su proučavali učenici Rabana Gamaliela. Asia je bio grad istočno od jezera kraj Tiberiasa.

Oblikovanje šiški na čelu i puštanje kovrča da vise preko sljepoočnica.

Nezabožačka praksa koja je zabranjena. BT Sota 49b. ‎.; s aram. prev. K.D.‎ 9 Encyclopaedia talmudica. Talmudic Encyclopedia Institute, Jeruzalem, 1951. – 1969‎. 15 svezak, str. 55. 10 Jeruzalemski Talmud Sanhedrin 10,1 - str. 28a. ; s aram. prev. K. D.‎ 11 Rišonim – rani (rabini); naziv za halahičke učenjake nakon doba gaona, od 11. do 16. stoljeća. Vidi još u K. D. ŽIDOVSTVO, str. 527. 12 Aharonim – („kasniji rabini“) naziv za rabine od kraja 16. do kraja 18. stoljeća. Najistaknutiji ‎među njima je rabi Josef Karo.‎ Vidi još u K. D. ŽIDOVSTVO, str. 532.‎ 8

49


IZ RABINOVOG PERA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ponekad ima sličnosti između ove opće zabrane i zabrane proučavanja "grčke mudrosti," ali možemo reći i drukčije: zabrana učenja "grčke mudrosti" usmjerena je protiv određene kulture, helenističke kulture koja je bila u sukobu s judaizmom u određeno vrijeme – Hanuka, na određenom mjestu – Judeja, dok opća zabrana učenja “vanjske mudrosti” uključuje i bavljenje raznim drugim područjima, uključujući opće informacije, kao što su prirodne znanosti, a što nije posebno vezano uz određenu kulturu.

Posljednji intervju

Stanje danas, u suvremenom pravnom sustavu Kao što je gore navedeno, demokratski svijet nastoji zbjeći ograničavanje područja proučavanja i spoznavanja, osim u slučajevima ozbiljne bojazni vezane uz povredu nacionalne sigurnosti, javnog reda ili dobrobiti djece i tako dalje. Međutim, čak i u suvremenom zakonu, s vremena na vrijeme, javljaju se neka pitanja vezana uz pravni status ograničavanja nastavnog plana i programa, uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama. Na primjer, u SAD-u je došlo do velike polemike u vezi ustavnosti odredbi kojima se dopušta ili ne dopušta učenje Darwinove teorije evolucije. Postoji opsežna sudska praksa1 koja ima za cilj da se ograniči učenje religijskih tema u javnim školama u svjetlu načela razdvajanja vjere i države, što je propisano Prvim amandmanom američkog ustava. To pitanje se povremeno postavlja i u hrvatskoj javnosti u vezi s učenjem vjeronauka u javnim školama. U Državi Izrael to pitanje se našlo na dnevnom redu javne rasprave kao rezultat odbijanja ultra-ortodoksnih obrazovnih ustanova da u svojim školama predaju "osnovni curriculum" u kojem su svjetovni predmeti, kao što su engleski, matematika, povijest i nauka o građanskim pravima.2 Pitanje prava na slobodu učenja i usvajanja znanja ima vrlo ozbiljan utjecaj na mnoga važna temeljna prava, poput slobode općenito, slobode izražavanja, slobode na obrazovanje i vjerske slobode, na njihov opseg i granice. 1

‫‏ ‏‬Zorach v. Clausen, 343 US 306 (1952); School District of Abington Township v. Schemp, 374 ‎US 203 (1963.); Epperson v. Arkansas, 393 US 97 (1968.)‎. 2 ‎ HCJ 3752/10 Rubinstein v. The Knesset (17 September 2014).

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

David Samuels / prevela: Dubravka Pleše

P

očetkom rujna Šimon Peres dao je intervju koji je trebao biti razgovor o stanju u svijetu povodom Roš Hašane. To je bio ujedno i njegov posljednji razgovor. Šimon Peres bio je jedan od velikih čarobnjaka moderne politike koji je znao kako učiniti da se zbivanja koja mijenjaju živote dogode, naizgled, ni iz čega. Kao i mnogi drugi uspješni umjetnici, ili možda svi, njegovi darovi razmišljanja bili su jednaki njegovim talentima za upravljanje velikim sustavima značenja s kojima je radio, zahvaljujući daru točnog “čitanja” ljudi i sposobnosti uvjeravanja da od njih dobije baš ono što želi. Snjegovi prijatelji i neprijatelji vjerojatno su se slagali u mišljenju da je Izrael premalen za takve veličanstvene talente i da bi njegov utjecaj na povijest vjerojatno bio i znatno veći da je živio u većoj zemlji. Drugi bi mogli reći da se nikada nigdje drugdje nije ni mogao pojaviti jer Izrael je bio njegova muza. Direktan potomak Rava Hajima od Voložina, najvećeg učenika Gaona iz Vilne, Peres je u dobi od 11 godina emigrirao iz tadašnje Poljske (današnje Bjelorusije) u Palestinu gdje je postao desnom rukom Davida Ben-Guriona, utemeljitelja Države Izrael. Ben-Gurion je u Peresu vidio briljantnog mladića koji je govorio pet jezika i čija je kombinacija osobne ambicije i čežnje za prihvaćanjem od strane snažnog oca osiguravala lojalnost. Kada sam u razgovoru 2013. godine pitao Peresa o uspomenama na Europu nakon Holokausta u kojem je ubijen njegov voljeni djed rabi Zvi Meltzer zajedno s ostatkom obitelji Meltzer i Perski, odgovorio mi je pričom, koja mi je

50

još bila živa u sjećanju, o kasnovečernjem susretu u hotelskoj sobi u kojoj je Ben-Gurionu njegov odgovor bio daleko draži od odgovora njegove suparnice Golde Meir. Lista Peresovih postignuća je duga i samo djelić njih bio bi dovoljan da popuni biografiju osobe visokih postignuća koja je odigrala značajnu ulogu na povijesnoj pozornici. Peres je izgradio mnoge sustave i odnose na kojima je izgrađena snažna izraelska obrana; nabavio je oružje iz Francuske i time slomio embargo koji je trebao udaviti židovsku državu u kolijevci; otac je izraelskoga nuklearnog reaktora u Dimoni i, ako je suditi po zadnjim pismima Colina Powella, preko 200 izraelskih nuklearnih bombi. Bio je pokretač Mirovnih pregovora u Oslu koji su obećali mir za kojim čezne, ali koji ujedno i odbija veliki broj Izraelaca i Palestinaca. Peres je djed, kako duhovno, tako i praktično izraelske tehnološke industrije, čija sposobnost inovacije ne prestaje oduševljavati svijet. Peresovi neprijatelji, jednako kao i mnogi njegovi najveći prijatelji, često

su ga pogrešno shvaćali jer je živio u relativističkom svemiru u kojem je djelovao kao umjetnik čiji medij je bila politička moć. Njegove kontradikcije bile su dio njegove umjetnosti i bile su na najvišem mogućem stupnju. Istovremeno je bio živi predstavnik izraelske nade u mir i ključni predstavnik državnoga obrambenog establišmenta. Bio je strastveni egoist koji je duboko volio židovski narod i brinuo o budućnosti čovječanstva. Šarmirao je ljude svojim toplim ponašanjem, nalik na djeda, osobito pod stare dane ali naizgled je bio imun na većinu normalnih ljudskih emocija, uključujući i situacije kada bi se drugi iskusni političari zanijeli bijesom ili tugom. Njime se moglo manipulirati jednako kako je i on mogao manipulirati drugima. Bio je otac naseobina. Obožavao je ideju budućnosti i podsmjehivao se prošlosti koje bi se zatim prisjećao s puno ljubavi i u izuzetne detalje. Shvaćao je ljudska bića i manipulirao državnim poslovima bez trunčice vidljive sentimentalnosti. Istovremeno, bio je sanjar koji je predano vjerovao da će se njegovi snovi ostvariti. A, zašto i ne bi? Tijekom njegova života 51


PRIČAONICA mnogi najnevjerojatniji snovi postali su stvarnost, prvenstveno najnevjerojatniji san od svih, onaj o ponovnom oživljavanju židovske države u državi iz koje je potekla poslije gotovo 2000 godina. Iako bi Država Izrael sigurno bila utemeljena 1948. godine i bez njega, on je učinio puno više kako bi izgradio ovu mladu naciju od bilo koga drugoga. Putin, Xi i Obama tražili su njegove savjete i željeli razgovarati s njim kao i Sergey Brin, Mark Zuckerberg i Carla Bruni te mnogi drugi, slavni i poznati. Imao sam priliku nadugo razgovarati sa Šimonom Pereson tri puta tijekom zadnjih 10 godina. Uvijek me zanimala njegova osobna psihologija koja me podsjećala na lik iz velikih bečkih modernističkih romana, kao i njegova prisjećanja određenih, značajnih povijesnih činjenica kojih se nitko živ više nije sjećao ili ih čak nitko nije niti znao. Njegovi su pomoćnici rekli da je uživao u našim razgovorima jer nisu bili ”normalni”. U svakom slučaju, od njega sam mnogo naučio – o sitnicama o kojima povijest može ovisiti i o tome kako te sitnice nastaju, o snazi suosjećanja i imaginaciji kao političkom sredstvu te o razlici političkog jezika, koji je uvijek relativan i doslovnog jezika, koji je zatvoreni sistem koji insistira na istini. Ovaj je intervju bio njegov posljednji koji je dao na engleskom jeziku (s povremenim izletima u hebrejski i francuski) 31. 8. 2016. godine u Jafi, u Peresovom centru za mir te je trebao biti objavljen prije Roš Hašane 5777, kao dobrodošlica Novoj godini. Peres je bio opušten i lucidan, očito dobroga zdravlja za čovjeka od 93 godine koji se upravo pripremao na prihvaćanje pacemakera. *** Onda, jeste li pogledali Odiseju 2001 Stanleyja Kubricka? Ne, nisam je gledao. Film se događa na svemirskoj postaji. Vrlo inteligentan kompjuter HAL vjeruje da je misija u opasnosti i po52

staje sve luđi i luđi i na kraju ubija većinu ljudi— [Smijeh] —na brodu. Završava trenutkom koji silno podsjeća na Šimona Peresa, kada ljude prosvjetljuju fantastični izvanzemaljski umovi koji su puno napredniji od nas, ljudi. Fantastičan film. Ali, želim s Vama razgovarati o samom početku filma. Film počinje sukobom dviju grupa ranih ljudi – majmuna, u biti. Jedna grupa vlada područjem na kojem ima vode, a druga grupa majmuna dolazi i prisvaja njihovo pojilište. Vođi prve grupe majmuna pada na um ideja o izradi oružja od životinjske kosti. Zahvaljujući toj inovaciji, prva grupa majmuna napada drugu grupu, ubije jednog od njih i ponovo zavlada svojim pojilištem. A zatim slijedi fantastična scena, koja mi je urezana u pamćenje, kada majmun-pobjednik u zrak baca svoje oružje koje se u kadru pretvara u napredan svemirski brod u Zemljinoj orbiti. Ono što ja čitam iz te poruke je da ista ona agresija koja motivira majmuna da ubije ujedno pokreće ljude da stvaraju znanost, tehnologiju i umjetnost. To dvoje nije moguće razdvojiti. Ono što nas u našoj vlastitoj prirodi oduvijek pokreće na agresiju i ubijanje ujedno je ono što nas tjera da nametnemo svoju vlast prirodi, znanosti i tehnologiji. Mislite li da je to istina? Ne. Nisam ni mislio. U filmu postoji jedna očita pogreška – ideja da želimo stvoriti robote koji će biti poput nas. Glupost! U robota možete unijeti što god poželite. Naredbu da pere pod ili da leti. Ali, ne možete mu instalirati imaginaciju. Nema šanse. Imaginacija je ujedno i ono što nas odvaja od životinja. Najveća životinja na Zemlji je slon. Ogroman komad mesa. Kažu da ima i fantastično pamćenje. Ali, nema imaginacije.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

I nasuprotne palčeve.

i u ruke nedužnih ljudi.

Imaginaciju. Kada bi imao imaginaciju, sigurno bi nas ubio.

Vjerujem da se rađamo nedužni. Naše nas institucije uče da činimo pogreške. Zašto? Zato što u svim školama i na svim fakultetima poučavamo samo jedno: ono što se dogodilo. Nema škole niti sveučilišta koje bi vam moglo reći što će se dogoditi ili kako se može dogoditi. Nema te škole.

Zašto onda čovječanstvo upravlja svijetom? U biti, ne znamo zašto. Svijet nije načinjen samo od znanosti. Tako misliti je primitivno. Postoje i elementi našega života koje ne poznajemo. Znamo toliko o ljudskim bićima, ali osjećamo i da ima još mnogo toga za naučiti, mnogo onoga od čega smo još jako daleko. U početku, naši su preci iznjedrili ideju o Gospodinu. Mislili smo da je Gospodin učinio sve ono što mi ne znamo učiniti. A zatim je Moše Rabenu, koji je bio vrlo mudar čovjek, rekao: “Ne znamo gdje je on. I, ne znamo kako izgleda. Ne znamo što kaže. Nikada ga nismo vidjeli. Zovne nas s vremena na vrijeme.” Ne mislim da je povijest svijeta utemeljena u materijalnom. Ona stoji na nečem nepoznatom, onom što nazivamo čovječanstvo. A ne znamo točno što je to. Stalno otkrivamo pokoji detalj ali ipak ne razumijemo samu srž toga tko smo. Pa, budimo onda pošteni. Gospodin ili što god on jest, igra se sa svime. Gledajte, stotinama godina živjeli smo od plodova zemlje. Zemlja je nešto opipljivo, čak i mehaničko. Želiš još zemlje? Bori se. Nema zemlje bez krvi. Svoje granice moraš braniti. I, baš zbog tog razloga, naša je povijest povijest ratovanja. Rat je glavni čimbenik u zadržavanju zemlje. Ponovo samoga sebe pitam i ponovo ne znam odgovor: Ratujemo li zato što smo agresivni po prirodi, kako ste vi rekli? Ili smo možda agresivni zato što moramo ratovati? Ratujemo li stoga što, do dolaska znanosti, druge mogućnosti nije bilo? Ali, znanost ne staje ni na čiju stranu. I ja vjerujem da je znanost bez moralnosti nešto najopasnije na svijetu. Jer, znanost je neutralna: može pasti u ruke dobrih ljudi jednako kao i u ruke loših ljudi. Može pasti u ruke terorista kao

Pomislite na školovanje koje danas dobivaju djeca u Aleppu. Pohađaju sveučilište na kojem s jedne strane imate učitelja koji ih bombardira klorom uz pomoć Irana i Rusije, a s druge strane tu su učitelji iz ISIL-a koji nastoje utemeljiti kalifat iz sedmog stoljeća. A oni gledaju kako im braća, majke i očevi, od kojih su neki potpuno demokratični i liberalni, bivaju razneseni u dijelove dok veliki narodi svijeta ne mare što se s njima zbiva nego još na njih i pljuju. Oni vas poučavaju budućnosti? Kakvu bi drugu budućnost djeca iz Aleppa uopće mogla naučiti? Svijet u kojemu žive je zao i poučava ih lošemu. Gledajte, u arapskom svijetu živi 400 milijuna ljudi. Možda 60, 70 tisuća su teroristi. Ali, mnogi drugi su studenti raznih sveučilišta. Problem je u tome što, kada diplomiraju, — a, usput rečeno, otprilike 60 posto studenata su žene i samo 40 posto muškarci — nemaju se gdje zaposliti jer u njihovim zemljama nema industrije visoke tehnologije. Ono što mi sada želimo učiniti je naučiti ih da čine ono što mi ovdje činimo. Mi omogućavamo studentima da izgrade vlastite kompanije. Mislim da su sveučilišta čak i gubitak vremena. Nema šanse da bih sjedio na predavanju nekog ekonomista čak ni da mi poklonite za to 10 000 dolara. Oni će vam samo objasniti zašto smo siromašni. Siromašni možemo biti i bez objašnjenja. Pričaju nam stare priče. Umjesto toga, studente bi trebalo poučavati što su to inovacije, što je znanost? Date li im nešto iz prošlosti, to nije inovacija. Prošlost nema budućnosti.

RIJEČ PRIČAONICA RABINA Kako zemlja koja želi živjeti u budućnosti može preživjeti u regiji koja živi u prošlosti? Ne. Ne. Postoje tisuće i tisuće studenata u arapskom svijetu koji imaju pametne telefone. Ti su ljudi povezani s modernim svijetom. Danas postoje dva sustava vlasti. Stari sustavi, politički, su na dnu, bez ikakvog prestiža, u njih nema povjerenja jer su predstavnici prošlosti. Njihovi vođe mogu ustati i reći: “Ja sam velik, ja sam jak.” ali kad ih ljudi pitaju: “Možete li zaustaviti terorizam?”, odgovor je “Ne.”; “Možete li premostiti društveni jaz?” odgovor je: “Ne.” “Pa zašto onda mislite da ste veliki vođa?” Pogledate li zemlju kao što je Egipat, koja ne može uzgojiti dovoljno žita da nahrani svoj narod i pogledate li Siriju koja proizvodi leševe, osjećate li se optimistično, mislite li da će se svijest ljudi u tim zemljama promijeniti i da će oni prihvatiti novu stvarnost koju pokreće napredak znanosti i tehnologije? Da. Najbolji primjer je Kina. Kina, kultura stara 4000 godina, vrlo bogata kultura nije imala ideju zlatnoga raja. Ali, druga Kina, ova nova, rođena prije 39 godina, bila je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Nisu dobivali novac od Amerike i nisu dobivali novac od Rusije. Imali su vođu koji je s jedne strane bio filozof, a s druge strane brutalan čovjek. U 39 godina nakon Denga, Kina je postala gotovo jednaka Americi. A sada dolazimo do mojeg ega. Ja sam započeo odnose između nove Kine i Izraela. Gledajući ruske pokrete i djela, imam osjećaj da ponekad djeluje neka nevidljiva gravitacijska sila od nekuda, a često je to mjesto od kuda djeluje upravo Kina. Imam osjećaj da ove dvije zemlje donekle koordiniraju svoje političke stavove u nekim specifičnim područjima. Ne, nema koordinacije.

Kineski ratni brod nalazi se blizu sirijske obale zajedno s ruskim brodovima, a Kinezi treniraju sirijske trupe u samoj Kini. Dajte da vam ispričam priču koju sam čuo od Kissingera. Mislim da ju je negdje i zapisao. Slavio se Staljinov 70. rođendan i Rusi su inzistirali da Mao Ce Tung dođe i sudjeluje u proslavi. Mao nije htio, mrzio je letjeti i nije volio Ruse. Ali, pritisak je bio strahovit: “Mi smo braća, mi smo komunisti,” i svašta drugoga. I, konačno, kineski Politbiro je odlučio da će Kina ipak nazočiti. Mao nije volio letjeti pa su se odlučili na putovanje vlakom. Bila je zima i trebalo im je 16 dana putovanja od Pekinga do Moskve. Zvuči grozno. Prije nego li su otputovali, sastao se Politbiro kako bi odlučili kakav će poklon odnijeti Staljinu. Pa, Kina ima zlata, odnesimo mu kolekciju zlata. Imamo i bijeloga žada koji je skuplji od zlata. Možda kolekciju bijeloga žada? Na to je Mao Ce Tung rekao: “Oprostite, što smo mi, kolonija? Mi im plaćamo danak?” Na to je jedan od članova Politbiroa predložio kolekciju kineskog povrća. [Smije se] Jadni Mao zatim stiže u Moskvu, bolestan od zimske vožnje vlakom. Smještaju ga u malenu sobu, ne obraćaju pažnju na njega. A kad su Staljinu rekli što mu je donio kao poklon, Staljin je zaključio: “O, želi me otrovati. Vratite mu njegov poklon.” Mao je bio strahovito uvrijeđen pa je rekao: ”S Rusima sam završio.” To je priča koju je ispričao Kissingeru. Tada su Rusi iznenada shvatili što su u stvari učinili. Pa su poslali jednog dragog dečka, Kosygina, da se ispriča Mau. Kinezi su ga smjestili u šator, s komarcima. Dakle, vi vjerujete da Maova kletva još djeluje? Kinezi su prošli već tri revolucije, Rusija nije. Mao Ce Tung je uveo red i istjerao strance. Zatim je postao car i poludio. Kulturna revolucija je oblik 53


PRIČAONICA ludila. Nije spavao noćima. Vozio bi se vlakom usred noći kamo god je poželio i za njega bi zaustavljali sve vlakove u Kini. Mao se zabavljao s mladim sekretaricama iz svojeg ureda, sve ih je zarazio sifilisom. Zemlja je uronila u kaos. Tada je Mao umro, a na vlast je došao sitni Kinez, Deng, koji je rekao: “Gospodo, revolucija je završila. bacimo se na posao. Zadržite svoje slogane, zadržite svoje simbole, oni nisu bitni. Ali, mi ulazimo u tržišnu ekonomiju.” I to je promijenilo Kinu. Tržišna ekonomija znači da ne možete biti sami. Morate se ponašati kao i ostatak svijeta, kao i globalni biznis. Indijci su u početku bili bolji od Kineza zbog jednog jednostavnog razloga – Indijci govore engleski. Zato su se odmah mogli pridružiti globalnim kompanijama, ali u okviru pružanja usluga. Oni bi vam prodali kartu za zrakoplov. Kako Kina nije govorila engleski, morala je naučiti proizvoditi razne stvari. Ali, to je išlo polako. Zatim je došla treća kineska revolucija, a to je industrija utemeljena na znanosti. I oni se zaista služe znanošću, svim silama. Dakle, to je treća revolucija. Onda je počela četvrta revolucija jer su milijarderi postali korumpirani. A tko su oni? To si sinovi elite, onih koji su svoju djecu mogli poslati na studij u Ameriku. Pa su se onda odlučili boriti protiv korupcije da bi spoznali, a mnogi još uvijek spoznaju, da je svijet podijeljen u dva bloka, pacifički i atlantski. Atlantski blok je staro carstvo, a pacifički svježe i veliko. I počeli su izgrađivati istočnjačke institucije. Zanimljivo je vidjeti kako vam se oči užare kada govorite o tome kako Kinezi organiziraju pacifički blok jer doista imam osjećaj da vjerujete da će to biti pokretač povijesti i napretka. Bio sam među prvima koji su posjetili Kinu. Kinezi su iz moje biografije znali da sam završio poljoprivrednu školu pa mi je ministar vanjskih poslova rekao: “Pogledajte kinesku poljoprivredu.” Nisam mogao vjerovati svojim očima. 54

Bila je tako primitivna! Tako nazadna. Zato sam mu rekao: “Što to radite?!” Predložio sam da započnemo sa sjemenjem: izraelsko sjeme žita daje urod tri puta veći od kineskog sjemena. Isto smo učinili i s mlijekom. A danas smo najbolji prijatelji Kine.

Ruah Hadaša

Dobar sam prijatelj s Putinom. I ukratko ću vam prepričati sadržaj našeg nedavnog razgovora. Rekao sam mu: “Tebi su 63 godine, meni 93. Reci mi, što bi želio postići u idućih 30 godina? Za što se boriš? Želiš li razbjesniti Ameriku?”

Upravo zato, kada danas dođem u Kinu, još uvijek traže moj savjet. Tri sam sata sjedio s Xijem i rekao mu: “Gledajte što vam se događa. Danas ste, ekonomski gledano, gotovo isti kao i Amerika. I jednako tako vam miriše vlast. Ali, poslušajte me: morate odlučiti biti davatelji, a ne oni koji će uzimati. Najveća pogreška koju možete napraviti je ako iskoristite moć da bi uzimali. Najveća mudrost je davati.”

Odgovorio je: “Ne.”

Govoreći o onima koji uzimaju, postoji jedan krasan čovjek koji danas živi u Izraelu, zove se Leonid Nevzlin. Mislim da ga znate. On i njegov bliski prijatelj Mikhail Hodorkovski utemeljili su kompaniju pod imenom Menatep ili Yukos, koju su, onda, tijekom 1990-ih smatrali nositeljem upravo ovih vrijednosti koje ste sad opisali. I vjerovali su da će im ta kompanija pomoći da promijene Rusiju, nadali su se, usput se obogate. Zatim je na scenu stupio Vladimir Putin s idejom da bi država trebala kontrolirati takvo bogatstvo. Pa im je zato oduzeo kompaniju i Hodorkovskog zatvorio u sibirsku tamnicu.

“Zašto?” pita on.

Otada Putin vlada zemljom iz koje potječu i moja i vaša obitelj i dalje nastavlja igrati prema ovim zastarjelim pravilima koja, prema vama, pripadaju prošlosti. Ponovo je naoružao i opremio svoju vojsku, zatim proždro Krim, a poslije toga i istočni dio Ukrajine. Trenutno bombardira Siriju iz baza u Iranu. A da Putina pitate tko utječe na današnja važna zbivanja, odgovorio bi vam: “Ja”. Razgovarali ste s Putinom? Oduvijek sam želio razgovarati s Putinom. Bio bi to za moje čitatelje izuzetno zanimljiv razgovor. Ali, teško ga je dobiti.

‫רוח חדשה‬

“Želi li Amerika dio Rusije? Ne. Je li ti teško raspravljati s Obamom?” On pita: “Zašto pitaš?” Odgovaram: “Gledaj, nisam ja špijun, samo mi reci.” Na to on pita: “A što ti misliš?” A ja kažem: “Amerika će pobijediti, bez obzira na to što ti učiniš.” “Zato što oni imaju sreće, a vi nemate.” [Smije se] Rekao sam mu još: “Kad se Amerikanac ujutro probudi, što vidi? Meksiko na jugu i oni prihvaćaju Meksikance u svojoj zemlji. Vidi Kanadu na sjeveru, oni su najbolji prijatelji na svijetu. A s desna i s lijeva, ribe u moru. O čemu bi Obama trebao brinuti? A ti, kad se ti probudiš ujutro, što imaš? Japan, Kinu, Afganistan? Bože moj! Znaju oni da ti imaš obilje zemlje, a ne daješ im ni novčića. Imaš 20 posto pitke vode, a ne daješ ništa. Kad se otopi snijeg u Sibiru, prvo što ćeš vidjeti su Kinezi, jer na istoku ima Kineza koliko ti srce želi, a malo Rusa.” Drugo što sam mu rekao bilo je: ”Amerika ima najbolji omjer površine zemlje i veličine naroda. Tvoj omjer je najgori. Dvadeset milijuna kvadratnih kilometara. Bože moj! Ali, ono čega nemaš su ljudi. Tvoj narod umire. Ne daj da te impresionira aplauz i ono što ljudi pričaju. Neće ti oprostiti. Zašto Rusi žive samo 62 godine, a Amerikanci 82 godine?” A zatim sam mu rekao: “Ponašaš se kao car.” Ja sam vrlo otvoren.

‫רוח חדשה‬

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

Da, to sam shvatio. Rekao sam: “Što su carevi radili? Razvijali su dva grada, Sankt Peterburg i Moskvu kao pokazne gradove. Sve što želiš, u njima možeš naći. Ostatak Rusije sliči na Nigeriju pokrivenu snijegom. Tvoj narod umire. Ne daješ im život. Zar misliš da će ti oprostiti?” “Zašto je Amerika velika?” pitao sam ga. “Zato što daju. Zašto je Europa u nevolji? Zato što samo uzima. Amerika je darežljiva; ljudi misle da je razlog tome što su Amerikanci široke ruke. Meni se čini da je to zato što su mudri. Kada daješ, stvaraš prijatelje. Najbolja investicija je sklapanje prijateljstava.” “Amerika je imala petlje prihvatiti Maršalov plan, ogroman komad svog bruto društvenog proizvoda dali su umirućoj Europi. I time su pokazali da je to najbolja investicija na svijetu.” Nema europske države koja nije imala carstvo. Francuzi, Britanci, Portugalci, svi. I, što se dogodilo? Izbacili su ih iz njihovih carstava i ostavili bez ičega. Engleska, najveće carstvo od sunčevog izlaska do zalaska, svi oceani, a simpatični, nenasilni Indijci su ih izbacili i ostavili bez ičega osim tri mala otoka s kojima ne znaju što bi učinili. “Vjeruj mi,” rekao sam Putinu, “neprijatelji i neprijateljstvo su najveći gubitak u životu. Ulažeš u gluposti.” Vidjeli ste kako je Amerika ušla na Bliski istok nakon povlačenja Britanaca, ne baš kao carstvo, ali svakako kao jamac odnosa među državama, a sada vi gledate kako Amerika, pa, ne baš, odlazi iz ove regije, ali plima se pomalo povlači. Pa, mislim da si to možete priuštiti jer vaša investicija u prijateljstvo još uvijek postoji. Imate NATO. Imate Europu što znači da je uz vas još uvijek 600 milijuna ljudi. Putin kaže: “Slušaj, što ti želiš od mene? Zašto ti treba NATO? Sovjetski savez više ne postoji, Varšavski pakt je prošlost. Ja sam spreman postati članom NATO-a, kao i ti! Ali, zašto im u

NATO-u treba Gruzija? Zašto im treba Rumunjska? Ako žele ići u Europu, neka onda idu u Europu. Ali, protiv koje vojske se namjeravaju boriti?” A onda je rekao: “Zar ti misliš da je nisam znao da je Krim ruski i da ga je Hruščov dao Ukrajini na poklon? Nisam mario sve dok vam u NATO-u nisu zatrebali i Ukrajinci. Zašto? Nisam ih dirao. Sami su željeli ići u Europu na što sam ja rekao: ‘Odlično, idite u Europu.’ Ali, zašto su vam trebali u NATO-u?” Putin mi je pričao da je razgovarao s Obamom. Rekao je: “Rekao sam Obami: ‘Znaš što? Spreman sam vam se pridružiti na Bliskom istoku. Ekonomski, ne vojno. Investirao sam 4 milijarde dolara u Libiju i sad tamo radimo na tranziciji.’ Onda sam jednog jutra pročitao da je Obama prekinuo vezu s Libijom, a ja sam izgubio 4 milijarde dolara. Pitao sam ga: ‘Zašto si to učinio? Jesi li razmišljao o tome što će se tamo dogoditi poslije?’ ” Možda je Obama razmišljao o nečem drugom. Rekao sam Putinu: “Gledaj, unatoč svemu ovome, zašto ne bi učinio ono što čine Amerikanci? Stvori drugu vlast ili tijelo vlasti koje će dopustiti rast kompanija. Ti imaš samo vladu. U toj vladi sjede najambiciozniji ljudi. Oni su pokvareni, kvare druge i nisu lojalni. Imajte kompanije i dajte im da rade ono što američke kompanije rade.” “Pa,” kaže on, “što predlažeš?” Rekao sam: “U Izraelu imamo milijun ljudi koji govore ruski. Mi smo najbolji ili među najboljima u znanosti. Spremni smo vam pomoći. Radi mimo vlade. Ili pusti vladu, i tako su korumpirani. Nećeš pobijediti.” [Smije se] Na to on kaže: “OK, probajmo!” Pa sad i pokušavamo. A apsurd ove priče leži u činjenici da su neke američke kompanije investirale velik novac u Rusiju i sad su u strašnom problemu. Tražili su od mene da im pomognem.

Prošli put smo se odlično zabavili pričajući o povijesti i oboje volimo Francuze pa imam za vas povijesno pitanje. Koliko dobro ste poznavali Pierre-Marie Koeniga? Kœniga? Bio mi je dobar prijatelj. Pierre Kœnig. Ha. Htio sam vas pitati o njemu. Ispričajte mi kako se razvilo to prijateljstvo i kakav je bio? Vodio je jednu od najhrabrijih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Bi je veliki junak Bir Hakeima [bitke u Libiji koja je, zajedno s obranom Tobruka, dovela do prisilnog otkazivanja planirane invazije sila Osovine na Maltu i zbog koje je kasnila Rommelova invazija na Egipat]. U Bir Hakeimu je bila i jedna izraelska postrojba, židovski borci. Znate, kad sam upoznao de Gaullea, rekao mi je da nije mogao vjerovati da bi Židovi mogli postati vojnici. Pierre Kœnig je postao ministar obrane. Znate što vas želim pitati. Da. Dopustite da vas prekinem s kratkom pričom. Ovdje, na Bliskom istoku, su bila dvojica ambasadora Francuske. Pierre Gilbert, ambasadoru u Izraelu i Couve de Murville, ambasador u Egiptu. Obojica su bili izuzetno daroviti ljudi i pravi intelektualci. Pierre Gilbert je postao naš zakleti prijatelj, a tada je de Gaulle odlučio nominirati Couve de Murville kao ministra vanjskih poslova. [Smije se] Sve što su Francuzi učinili za Izrael bilo je radi Pierrea Gilberta. I, kako je Pierre Koenig bio moj prijatelj, zamolio sam ga da popriča s de Gaulleom. De Gaulle je nanjušio što ovaj želi i nije se htio s njim sastati. Pierre Koenig ga je ipak uspio vidjeti i rekao mu: “Svi moji i tvoji prijatelji, sva naša braća po oružju, misle da griješiš ako otpustiš Gilberta.” De Gaulle ga je prekinuo riječima: “Mon cher, Pierre. Vrijeme je da promijeniš prijatelje.” I to je kraj te priče. 55


PRIČAONICA [Smije se] Došli ste Pierreu Koenigu i jednostavno mu rekli: “Izrael treba moderne borbene zrakoplove.” Jeste li mu rekli i da Izrael treba razviti nuklearne sposobnosti, naravno, u mirnodopske svrhe? Nije to s njim počelo. Nego s kime? Počinjao sam puno puta O, u to sam siguran. Ima beskrajno mnogo priča. Gdje smo počeli? Počeli smo ovdje, počeli smo ondje. Ali, najznačajniji početak je bio s gospodinom koji se zvao Bourgès-Maunoury. Bio je ministar unutrašnjih poslova, što je u stvari značilo ministar obrane zbog rata u Alžiru. Njegov djed je bio maréchal, general koji je za Napoleona osvojio Egipat. On je imao prijatelja koji je bio šef njegovog ureda, Abel Tomas se zvao, jako neobičan čovjek. Mislim, govorio je kao strojnica. A jeo – nikad nisam vidio apetit nalik na njegov. Kada je naš šef Mossada prolazio kroz Pariz, došao je Abel Tomas, želio me vidjeti. Pozvao nas je na ručak. Mislim da je pojeo tijekom tog ručka barem 25 oštriga. Nevjerojatan apetit! Ali, pričao je protiv Hitlera kao nitko na svijetu. Njih su dvojicu Nijemci zajedno uhapsili i obojica su pobjegli kada je Bourgèsu bilo 30 godina. Postao je vrlo hrabar borac Otpora, a Abel Tomas je bio uz njega i zajedno su lovili naciste. Potkraj razgovora pitao sam Abela: “U čije ime govoriš?” Na to mi je on odgovorio: “Kako to misliš? U ime ministra unutrašnjih poslova, Bourgès-Maunoury, Mauricea.” Zatim sam ja upitao: “Mogu li ga ja vidjeti?” A on je odgovorio: “Zašto ne? Kad ga želiš vidjeti?” „Odmah,“ odgovorio sam. I, tako on digne slušalicu i nazove Bourgès-Maunouryja i kaže mu tko sam i da bih ga htio vidjeti. Na to Maurice pita kada, a on odgovori: “Želi odmah.” Otišli smo iz restorana ravno u dom Bourgès-Maunouryja, kojeg nikada prije nisam ni vidio. A kod njega nas je 56

već čekala otvorena boca vina. Sve sam mu ispričao, iznio cijelu listu zahtjeva, na što je odgovori: “Ok, pomoći ću!“ Rekao sam mu: “Trebamo avione i trebamo tenkove.” On kaže: “Tu imamo problem. Mnogo onoga što imamo pripada NATO-u pa ti ih ne možemo dati. Avione koje proizvodimo financira NATO, a postoji i embargo usmjeren na Bliski istok.” Dalje on kaže: “Spreman sam zatvoriti oči i dati ti sve što želiš, ali imam jedan uvjet – ni vaš ni naš ministar vanjskih poslova o tome ne smiju imati pojma.“ I tako smo posao sklopili nas dvojica.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

dućnosti? Priča o modernoj Francuskoj je priča o Dreyfusu. Tko je prvi ustao protiv slučaja Dreyfus? Émile Zola. Da. Zašto je to učinio? U Francuskoj su četvorica premijera bili Židovi, ne zaboravite! Znate li koja je razlika između Francuske i Amerike? U Americi sjednem u auto s prijateljem i on će mi odmah ispričati koliko djece ima, kojem psihologu idu i onda smo prijatelji. Ali, to ne drži vodu. Odnos se mora stalno održavati. U Francuskoj je upravo suprotno istina. Da, takvo je i moje iskustvo. Jako je teško postati nečiji prijatelj. Ali, kad jednom imaš prijatelja, imaš ga doživotno. Je li vrijeme da Židovi napuste Francusku? Gledajte, ja bih da Židovi radije dođu u Izrael. Ne zato što su pod pritiskom, nego zato što se ovdje osjećaju kao kod kuće. I volio bih vidjeti Izrael kao zemlju koja očarava ljude, a ne kao zemlju koja ih samo spašava.

‘Velik broj njegovih najnevjerojatnijih snova ostvario se tijekom života’ Šimon Peres u Elisejskoj palači, Pariz, ožujak 2008.

U posljednjih pet godina proveo sam puno vremena u Francuskoj, tamo mi žive bliski prijatelji. Situacije se jako promijenila. Da, tijekom 1980-ih bilo je bombardiranja i čuvara pred sinagogama. A i Židovi su se skloni puno žaliti. Ali, sada se roditelji boje slati djecu u državne škole, boje se izlaziti na ulice. Vi sigurno poznajete francusku i židovsku zajednicu puno dulje nego ja. Mislite li da bi Židovi trebali ostati u Francuskoj jer židovska zajednica u Francuskoj ima dugu povijest i zato što su važni odnosi s Francuskom ili mislite da je stiglo vrijeme da napuste Francusku jer za njihove obitelji tamo nema bu-

Angela Merkel je primila više od milijun muslimanskih izbjeglica u Njemačku, mnogi od njih dolaze iz Sirije. A u zadnjih šest mjeseci, stalno čitamo da velike delegacije njemačkih poslovnih vođa odlaze u Teheran i da se priprema državni posjet Rouhanija Berlinu. Kad se sve to zbroji, mislite li da je moguće zamisliti budućnost u kojoj Njemačka neće biti prijatelj? Ne.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Dajte nam oružje i novac. Ali, on je odgovorio: „Treba mi većina Parlamenta. A socijalisti su protiv toga da Njemačka sudjeluje u dogovoru s oružjem. Razgovaraj sa socijalistima.” Predstavnik socijalista u odboru za obranu zvao se Erler. Jako simpatičan gospodin. Jako skroman. Prišao sam mu i on mi je rekao: „Slušajte, mi se nećemo petljati ni u kakav rat.“ Na to sam ja odgovorio. „To ste već obavili. A sad bi nam se ista stvar mogla ponovo dogoditi. Imate li pravo dopustiti takvo što? Čak i teoretski?“ I na moje veliko iznenađenje, on je rekao : “Slažem se.” Gospođa Merkel nam je dala četiri ili pet podmornica. Dali su nam oružje bez novca. Došli su i pitali me bi li mogli sudjelovati u simpoziju o Einsteinu. Ja sam uvijek mislio da Einstein nije bio samo veliki znanstvenik nego i stvarno mudar čovjek jer je došao do zaključka da postojimo u relativnosti. Suprotnost relativnosti je u biti tiranija. Ne vjerujem da možemo postići savršenstvo. Ali, vjerujem da je pokušaj postizanja savršenstva ujedno i dio savršenstva. Nisam siguran da ćemo ga postići, ali siguran sam da ćemo morati pokušati. Ja sam rođen 1967., što znači da ću iduće godine navršiti 50 godina. Iduće će godine biti i pedeseta obljetnica pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu, pedeseta godišnjica okupacije. Ta dva događaja, jedan predstavlja u kolektivnoj memoriji spasenje židovskog naroda, židovske države — Šestodnevni rat?

Ne, Njemačka. Sprijateljio sam se s Franzom Josefom Straussom. On je bio ministar obrane. I razgovarao sam s njim. Rekao sam mu: “Gledaj, Francuzi nam pomažu s oružjem, Amerikanci s novcem. Vi bi trebali i jedno i drugo.”

Država je mogla biti zbrisana s karte. Umjesto toga, izborena je velika pobjeda. Također, tada su Židovi započeli vladati drugim narodom. Je li ispravno nazivati privremenim nešto što traje već pola stoljeća? Pretpostavljam da smo Vi i ja samo privremeni Ali, mi to tako ne osjećamo…

[Smije se.]

Nisam siguran da je Šestodnevni rat

Ne?

RIJEČ PRIČAONICA RABINA bio velika pobjeda. Siguran sam da smo počinili pogrešku time što pobjedu nismo pretvorili u mir. Kao posljedicu smo imali Jomkipurski rat. Dakle, ne radi se o tome hoćeš li ući u rat, nego kako ćeš ga završiti. I, čak ako u njemu i pobijediš, ta te pobjeda može opiti. Povijest se ne događa u segmentima. Svaki događaj je posljedica nekog ranijeg događaja. I, naravno, i ja sam mislio da imam vlastiti stav o ratu u koji ne želim ulaziti. Ne zaboravite da se u to vrijeme već šuškalo da Izrael ima onu spravu o kojoj smo ranije razgovarali. A u vrijeme Jomkipurskog rata Sadat je rekao da oni nisu htjeli doći u Izrael, njihov je cilj bio stići posred Ciona. Zašto? Imamo li mi tu spravu ili ne, druga je stvar. Ali, Arapi su bili sigurni da je imamo. I to nam je pomoglo u Jomkipurskom ratu. Da. Sadat je namjerno stao; bio je to medijski potez. Tako je. I htio bih još nešto reći: okupacija je pogrešna. Mislim da je to bit. Temelj židovske egzistencije je moralnost. Ona je važnija od moći. Ne moralnost kao nešto o čemu se priča nego stvarna, činjenična moralnost. Mislim da je u životu najpametnije biti pošten čovjek. I, usput rečeno, to ništa ne košta, znate? Ponekad košta. Bolje je na to potrošiti novac, nego potrošiti ga i sjediti u zatvoru.

da bi bilo pametno da smo pokušali pretvoriti našu pobjedu u dvije države. Mislim da bi bilo pametno da je Jichak Šamir prihvatio dogovor— U Londonu? Koji je postigao u Londonu s kraljem Huseinom. To je bio najbolji dogovor ikada. Da. Najbolji. Do dana današnjeg. Ali, nešto ću vam reći. Peresov pomoćnik: Gost vas čeka već pola sata. Molim vas, završite rečenicu. Onda ćete vidjeti koji vas to gost čeka već pola sata. Da, želim završiti rečenicu. Put do mira ne vodi kroz rat niti kroz pregovore. Put do mira vodi preko inovacija. Da budeš velik u znanosti, ne moraš ratovati. Zemlja može biti mala po dimenzijama i velika po sadržaju. Ta opcija postoji i danas. I ja vjerujem u nju. Teško je, možda će potrajati, ali sve je teško. Ne moram provesti cijeli život kao sanjar. Kao što ste rekli prošli put, kao optimist. Ja biram biti optimist. Točno, ta mi se fraza svidjela. [Smije se.] Mislim da je gubitak vremena živjeti u prošlosti. Nju i tako ne možeš promijeniti. [Smije se.]

Mislio sam da smo, kao rezultat Šestodnevnog rata, trebali pokušati sklopiti mir.

Ljudi kažu, nećeš počiniti iste pogreške. Počinit ćeš nove.

Kad sam bio mlađi silno me smetala nepravednost okupacije. Ljutila me jer sam vidio alternativu. Sad me ljuti to što ne vidim alternativu.

Prošlost ne treba budućnost i budućnost ne treba prošlost.

Cilj Šestodnevnog rata nije bila okupacija drugog naroda. Arapi su nas pokušali pobiti. Krenuli smo u rat samo zato što su nas napali sedam puta. Slabije naoružani, s manjom vojskom. Dakle, s točke gledišta židovske pravde, stvari baš nisu tako jasne. Ali, mislim

[Smije se.]

Znam da imate još jednu u rukavu. Bolje je snivati, nego se prisjećati. *** Šimon Peres je umro u dobi od 93 godine 28. rujna 2016. (Tablet magazine) 57


PRIČAONICA

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Bili smo (šezdeset)osmaši

O riječima: ba’al tešuva - svi povratnici prihvaćeni

Dolores Betini

Sala Levin / Prevela Dolores Bettini

S

ve nas je iznenadila i obradovala vijest da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Bob Dylan. Pokušala sam se prisjetiti kada sam prvi puta čula Dylana, koja mi je njegova pjesma ostala u sjećanju. Krenula sam vraćati i odvrtati kolo sjećanja i – klik – zaustavilo se na godini 1968. Dylan je tada već bio svjetski poznat kantautor, a ja sam bila osmašica, učenica 8. A jedne zagrebačke osnovne škole. Usput sam se prisjetila koječega, na primjer: tih je godina bilo popularno odlaziti „na džamiju“ na kojoj su se sastajali uglavnom učenici iz II. I VII. gimnazije, mi osmaši smo im se prikrpavali, a oni nas, naravno, ignorirali. Ali nema veze, mi smo sebi bili dovoljno odrasli i važni. Imali smo razredni bend, mi iz 8. A, odnosno, naši dečki iz razreda: Lino je svirao sve što mu je dospjelo u ruke, Ljubac je pjevao, Ratko bubnjao (ne sjećam se po čemu, ali znam da nisu bili pravi bubnjevi) … bili smo glavni na školskim priredbama, mi iz 8. A, s našim bendom, recitacijama i čitanjem vlastitih sastavaka i trapavih početničkih stihova. Prestali smo biti pioniri, klinci, i postali omladinci, korak do gimnazijalaca – ah, kako smo si bili važni! Dio te „odraslosti“ u koju smo preko noći naglavačke uskočili, bilo je i slušanje tada popularne glazbe. Bila je to glasovita godina šezdesetosmaša – u svijetu studentski bunt, hipi pokret, djeca cvijeća, prve komune, protestne pjesme… sveopća pobuna … osvajanje slobode za i slobode protiv – a mi smo u toj slavnoj godini bili samo – osmaši. 58

Ruah Hadaša

Tadašnji radijski i televizijski program bio je poprilično siromašan i uštogljen, a posebno kad se radilo o modernoj glazbi. Međutim, postojala je jedna radijska emisija koja se izdvajala i koju smo mi mladi slušali: zvala se „Po vašem izboru,“ a nastala je još 1959. prema zamisli tadašnjeg urednika Govorno-glazbene redakcije Radio Zagreba. Naravno, bio je to naš Branko Polić koji je želio slušateljima omogućiti da čuju diskografske novitete iz domaće i strane produkcije. Emisija je nastajala u kontaktu sa slušateljima koji su preko pisama, dopisnica i razglednica (doba bez mobitela, sms-ova, e-mailova – danas nezamislivo!) slali svoje glazbene prijedloge i želje. Treba naglasiti da je to bila prva i jedina radijska emisija u kojoj su se mogli čuti (pogotovo nakon što sredinom 1960-ih uređivanje preuzima Fran Potočnik) pioniri naše i strane pop-rock scene. I naravno, osim nama veoma bliske i drage Grupe 220, puštali su i Boba Dylana i, meni najdraže njegove pjesme, „Blowin' In The Wind“ i „The Times They Are A-Changin'“.

I tako, dok je Dylan osvajao svijet, ja sam osvojila zadnju klupu u razredu i slobodu koju je pružala: mali Sonyo tranzistor (jedva veći od kutije cigareta) pod 6. satom sam vadila iz torbe, prislanjala uz uho, prikrivala ga kosom, slušala emisiju „Po vašem izboru,“ lagano se ljuljala u ritmu glazbe i šaptala onima oko sebe koja je pjesma na programu.

Emisija je počinjala u 12.20 – kad i 6. školski sat. Dylan nas je osvajao svojim protestnim, društveno osviještenim i ljubavnim pjesmama, i lijepo otpjevao nama osmašima da je sasvim u redu buniti se i protiviti jer tako to rade mladi širom svijeta. Kako smo se mi bunili i protiv čega? Protiv svega i svačega – protiv kratke kose (dečki) i dugih suknji (cure), protiv „konzervi“ (odrasli), protiv nastave subotom, a naročito protiv zamornog 6. sata (sve su to, zapravo, bile naše sitne nepodopštine).

ako ne možete pomoći.

Nas osmaše su poruke 1968. tek ovlaš dotaknule jer ipak smo još bili klinci, ali nalazili smo dosta toga poznatog i bliskog u riječima Dyalanovih pjesama: … Dođite majke i očevi širom zemlje, i ne kritizirajte ono što ne razumijete. Vaši sinovi i kćeri izmakli su zapovjedništvu. Vaš utabani put naglo stari. Molim vas, maknite se s novog, Jer vremena se mijenjaju.

(stih iz pjesme The Times They Are A-Changin') … i osjećali smo da pripadamo mladosti velikog svijeta, mladosti koja ne priznaje i ne želi znati za bilo kakve državne, nacionalne, vjerske ili klasne granice, mladosti koja je krenula u osvajanje svijeta i slobode Je li to bilo doba nevinosti … naivnosti? Ne znam, ali bilo je lijepo.

O

sobe koje tragaju za religijom stare su kao i sama religija. Ali sve do sredine 20. stoljeća u Americi nije bilo pravog, organiziranog židovskog pokreta kroz čije okrilje su manje religiozne osobe prelazile u religioznije – kao i naziva za njih. I gle, rađa se ba'al tešuva. Ba'al tešuva se sredinom 20. st. pojavio kao naziv za novo-pobožne Židove. Pregled knjiga napisanih između 1930. i 2008. pokazuje da se upotreba tog izraza pojavila 1960-ih i od tada se naglo povećava. Taj naziv ima korijene u Talmudu: „Rabin Abahu je rekao: 'Na razini na kojoj stoje ba'alei tešuva (množina), ni najreligiozniji ne mogu stajati.'“ Tumačenje je da je onaj tko je iz prilično labavog načina života prešao na strože pridržavanje vjerskih propisa, svetiji od onoga tko je živio potpunim vjerskim životom. Ba'al tešuva se može prevesti na više načina. Dva najčešća prijevoda su: „gospodar pokajanja“ i „gospodar povratka.“ Ipak, to nije jedini naziv koji se koristi za onoga tko se „vratio“ judaizmu. Matthew Williams sa sveučilišta Stanford spominje i naziv hozer b'tešuva – „vraćanje povratku“ ili „povratak pokajanju“ – što je izraz omiljen u Izraelu. Pokret ba'al tešuva je imao nekoliko probnih početaka u SAD-u 1940-ih i 1950-ih godina. Mnogi ortodoksni Židovi koji su došli u SAD u vrijeme Drugoga svjetskog rata "nisu stvarno željeli biti ovdje – ovu državu su vidjeli kao treife medina [nekošer državu]," kaže Williams. Neki su se pokušali sami u cijelosti razdvojiti od matične američke kulture. Godine 1942., samo

godinu dana nakon dolaska u SAD, rabin Aharon Kotler (rođen 1890. u Minsku) osnovao je ješivu, (sada najveću u zemlji) u Lakewoodu (New Jersey). Kotlerova vizija je bila da ješiva bude bastion za mlade ljude koji će odbaciti američki san materijalnog bogatstva i umjesto toga usredotočiti se na proučavanje Tore i živjeti židovskim životom. Kotlerove antiasimilacijske težnje našle su neku vrstu nasljednika u kontrakulturnom pokretu 1960-ih. Pojedini mladi Židovi, od kojih su mnogi bili uključeni u pokrete za građanska prava i antiratne pokrete, „doživljavali su svoje roditelje i formalnu židovsku zajednicu kao one kojima je neugodno što su Židovi,“ kaže Williams. Novootkriveno zanimanje za politiku identiteta i etničke pripadnosti probudilo je u mladim ljudima znatiželju da proniknu u obiteljsko nasljeđe. To, u kombinaciji s raširenim zanimanjem za duhovne pokrete, potaknulo je istraživanje o tradicionalnom judaizmu. Još jedan faktor koji je utjecao na povratak religiji jest: rasprostranjenost LSD-a. "Ljudi su hodali okolo i govorili da su doživjeli Boga," kaže Williams. "To nije bila neka daleka fantazija – vjera je bila vrlo stvarna i opipljiva mnogim ljudima koji su bili na LSD-u." Osim toga, izraelska čudesna pobjeda u Šestodnevnom ratu 1967. "dala je Židovima nešto u što će vjerovati." Pokret je počeo dobivati formalniji oblik i u Americi i u Izraelu. Ubrzo su se u Americi proširili centri, a ješive su tu pojavu proširile u Izraelu pružajući usluge onima koji su zatražili. Misija hasidskog ogranka Habad – Ljubavič bila je (i još uvijek jest) da

ohrabri i potakne nereligiozne Židove da postanu religiozniji. Prvi kampus Habad kuća je otvorila na sveučilištu UCLA1969. Tu su studentima Židovima otvorili centar u kojem su „posluživali“ židovske običaje i domaća jela. Aiš HaTora, možda najpoznatiji organizirani praktičar kiruva, ili privlačenja nereligioznih Židova natrag na put vjere, pojavila se 1974. u Jeruzalemu. Esther Jungreis je 1973. na Medison Square Gardenu utemeljila organizaciju Hineni. S namjerom da Židove približi tradicionalnom judaizmu govorila im je o važnosti da žive židovskim načinom života. Ne postoji jedna definicija ba'al tešuva, iako se koristi općenito kao opis ortodoksnih Židova. Neki počinju kao potpuno sekularni Židovi i kreću se prema punom pridržavanju zakona i običaja; neki su možda odrasli čuvajući košer samo kod kuće i na kraju jedu isključivo u košer restoranima. Neki postaju moderno-ortodoksni; drugi postaju ultra-ortodoksni ili hasidi. Sarah Benor, autorica knjige „Becoming Frum“ i profesorica suvremenih židovskih studija na Hebrew Union College – Jewish Institute of Religion u Los Angelesu dijeli ba'alei tešuva u dvije kategorije: na one koji su se "hiper-prilagodili", tj. potpuno uronili u jezik i kulturu ortodoksnog judaizma, i na one koji to rade uz "namjernu prepoznatljivost," tj. zadržavaju elemente svog predortodoksnog identiteta: nose elegantne sunčane naočale zajedno s crnim kipot ili ubacuju riječi iz slenga većinske kulture u svoj govor koji je inače pod utjecajem ortodoksnog judaizma. 59


Neki gledaju sa sumnjom na taj „između dva svijeta“ aspekt ba'alei tešuva. Williams primjećuje da oni kao potencijalni bračni partneri često imaju slabe izglede kod bračnih posrednika. Za neke taj izraz ima pogrdni smisao, dovode u pitanje njihovu iskrenost i privrženost. Shmaryu Rosenberga, koji je odrastao u obitelji koja je pripadala konzervativnom smjeru, kao mladića je privukao Habad – Lubavič pokret, a onda ga je napustio. Nedavno je pokrenuo blog pod naslovom „Lažni mesija“ – tu optužuje ultraortodoksnu zajednicu za stvarne i navodne propuste. U postu pod nazivom "Arogancija

‫רוח חדשה‬

PRIČAONICA

Ruah Hadaša

ba'al tešuva" Rosenberg jednog takvog opisuje kao "samodopadnu, neprijatnu, snishodljivu osobu" i čini se da dovodi u pitanje vjersko znanje dvojice nedavnih ruskih imigranata u Izrael.

i mnogo je ljepote u njemu.ˮ

Drugi javno i s ponosom prihvaćaju svoj status ba'al tešuve. Prošle godi je glumica Mayim Bialik napisala na postu Kvellera – židovske stranice posvećene roditeljstvu: „Tehnički gledano, ja sam ba'al tešuva … Nije uvijek jednostavno shvatiti gdje se ortodoksnost i modernost susreću, ali stvari nisu kao što su nekad bile. Ortodoksni svijet je prostran i raznobojan

Oni koji imaju svoje "dođi Hašemu" trenutke, nisu jedini koji su dobili poseban naziv. OTD, skraćenica za "off derech," što znači "s puta," popularan je termin za ne-više-pobožne američke Židove. Izraelske Židove, koji su postali manje pobožni, ponekad se naziva datlaš, što je skraćenica za dati l'šeavar, ili "bivši religiozni" Još jedan izraelski termin za isti fenomen jest hozer b'še'ela ili "povratak na pitanje" – što je možda najžidovskija karakteristika od svih.

Pismo Papi Gheula Canarutto Nemni / Prevela Dubravka Pleše Mondadori 2015.

zemljama, tražeći novi dom.

čekanje, čak ni na trenutak.

Dragi Papa Franjo,

Masakrirani smo u pogromima, naše su sinagoge pljačkane, djeca novačena u vojske iz kojih se nikada više nisu vratila kući. Uskraćeno nam je pravo na rad, na posjedovanje, na glasovanje, na govorenje. Oduzeto nam je dostojanstvo koje po pravu i pravdi pripada svakom ljudskom biću od trenutka njegova rođenja.

Unatoč svemu navedenom, nismo se posipali pepelom tisućama godina. Svoju smo sudbinu uzeli na vlastita pleća, nasljeđe svojih predaka vezali za svoja srca i krenuli u potragu za novim mjestom gdje ćemo ponovno moći disati.

u strastvenoj molbi za socijalnu pravdu koju ste izrekli obraćajući se kenijskim zakonodavcima u Nairobiju prošloga tjedna izjavili ste da “nasilje, konflikt i terorizam … pokreće strah i očaj … rođen iz siromaštva i frustracije.” Ali, ništa, čak ni očaj, ne može opravdati terorizam. Korijeni terorizma leže isključivo u obrazovanju temeljenom na mržnji. Mi, Židovi, imamo mnogo iskustva s očajem. Ali, naša povijest pokazuje da postoje konstruktivniji načini izlaska iz očajne situacije. Očaj nikada Židovima nije bio opravdanje da počine nasilna djela u ime naše vjere. U lancima su nas proveli ulicama Rima dok je gorio naš Hram u Jeruzalemu. Bacani smo u amfiteatre gdje su našu krv iščekivali gladni lavovi i gledatelji. Spaljivani smo u auto-da-fé-ima, nazivali su nas marranima, zabranjivano nam je paliti svijeće i moliti na drevnom jeziku naših predaka. Istjerani smo iz Španjolske. Lutali smo mnogim 60

Iz usta su nam čupani zlatni zubi, a ruke žigosane kao da smo životinje namijenjene za klaonicu. Stoljećima nam je govoreno neka se “vratimo natrag u svoju domovinu”, a sada, kad smo doma, govore nam “neka odemo odavde”. Mi, Židovi, smo sastavni dio povijesnog tkanja cijeloga svijeta. Židovska nazočnost je zajednička nit koja povezuje većinu zemalja na planetu. Kamo god da smo došli, iznjedrili smo pjesnike, matematičare, fizičare, pisce, političare, liječnike, izumitelje. Čak i kada smo zatvarani u geta, nismo prestali pisati, razmišljati, stvarati dobro. Nikada nismo svoje živote stavili na

Ako su vas učili da je svaki trenutak najveće blago koje možete imati na ovome svijetu i da je život najdragocjeniji dar koji ste primili u trenu rođenja, nemate niti vremena niti volje valjati se u samosažaljenju. I nemate mjesta za zamjerke. Vratili smo se, bez roditelja, bez braće, bez djece, bez muževa i žena, u Njemačku, Italiju i Francusku. Stajali smo pod prozorima naših domova i gledali kako sada stranci žive u kućama koje su nam pripadale prije rata. Zasukali smo rukave, otkrivajući brojeve vatrom utisnute na naše ruke, i ponovo krenuli od nule. Zemlje koje zanimaju valovi migracije trebale bi proučiti židovsku povijest i naš model integracije. U svakom

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

mjestu u koje smo došli vodili smo se jednim zlatnim pravilom: Nikad se nemoj poskliznuti na vlastite suze. Nismo samo čekali sućut zemalja koje su nam otvorile svoje granice. Od samoga početka nastojali smo se integrirati u društveni okvir mjesta koje nam je ponudilo gostoprimstvo. I, kao znak zahvale, njihovom i našem napretku doprinijeli smo vlastitim talentima. Postoje oni koji koriste očaj kao opravdanje za umorstva nedužnih. I, postoje oni koji očaj stavljaju na stranu, spremaju ga i zaključavaju u ladicu sjećanja i nastoje se ponovo uspeti na vrh, usredotočivši se na nove prilike. Dragi Papa Franjo, Johne Kerry, Hillary Clinton i stotine drugih svjetskih moćnika koji tražite razlog odnosno motiv, koji dovodi do pretvorbe po-

RIJEČ PRIČAONICA RABINA jedinaca u smrtonosni šrapnel. Čak i kada biste detaljno upoznali osobne, tragične živote tih ubojica (iako je u većini slučajeva njihov životni standard potpuno jednak standardu onih koji ih okružuju), čak i kada bi doista bilo tako, ništa, NIŠTA, ne može opravdati čin slijepog nasilja protiv drugoga ljudskog bića. Ništa, ništa ne može jednoj osobi dati pravo da drugome oduzme njegovu sutrašnjicu. Potraga za opravdanjem znači samo jedno: pripremu terena za idući brutalni čin, ne daj Bože. Povijest nikada nije zlostavljala niti jedan narod više nego Židove. Ali, gdje god da su nas odnijeli vjetrovi mržnje, mi smo se uključili, naučili smo lokalni jezik, napamet recitirajući Whitmana, Eliota i Dickinson. Izmislili smo pareve tortu od sira. Integracija je nešto što

moraš željeti i na čemu moraš raditi baš svakoga dana. Nikada nismo tražili od mjesta koje nas je primilo da se prilagodi našim pravilima. “Dina demalchuta dina” — zakon države mora postati i tvoj zakon — kaže Talmud. Stvarna integracija, čak i za najočajnije ljude, doista je ostvariva. Ali, ona ovisi, prvo i osnovno, o vrijednostima koje prenosi religija, obitelji i učitelji onih koji su upravo pristigli. I, ona ovisi o volji da se postane konstruktivan i pozitivan dio društva. Autorica ovog dirljivog eseja, Gheula Canarutto Nemni (židovska) je edukatorica i spisateljica koja živi u Milanu, u Italiji. Posljednja njezina knjiga je “(Non) si puo avere tutto“ — „(Ne) može se imati sve“)

Nagrađeni radovi i autori JUBILARNOG 60. NAGRADNOG KONKURSA SAVEZA JEVREJSKIH OPŠTINA SRBIJE Žiri konkursa u sastavu: profesor istorije dr Milan Ristović, književni kritičar Bogdan A. Popović i književnik Filip David, dodelio je sledeće nagrade:  Prvu nagradu "Ženi Lebl", za rad: "IZ POŠTOVANJA PREMA ŽRTVAMA... TITOVA JUGOSLAVIJA I HOLOKAUST", autorka  Anna Maria Grunfelder, iz Zagreba, Hrvatska  Drugu nagradu, za rad: „HOLOKAUST NA KOSMETU - STUDIJA SLUČAJA: KOSOVSKA MITROVICA” autor Miloš Damjanović, iz Kosovske Mitrovice  Treću nagradu, dele radovi: „SELIDBA IZ MOG ARONDISMANA”, autor Stefan Šparavalo, iz Beograda, i rad  „ILDA GERŠNER“,  autorka  Jelena Kajgo, iz Beograda  Žiri je za otkup predložio i rad pod naslovom: „PROMENE JEZIKA U JEVREJSKOJ ZAJEDNICI KOSOVA I METOHIJA NAKON BALKANSKIH RATOVA (1912-1913) I PRVOG SVETSKOG RATA (1914-1918)“ autor Miloš Damjanović, iz Kosovske Mitrovice 61


PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Hrvatska u mraku prošlosti Boris Pavelić

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

CEDAKA

Za sinagogu:

Za socijalni odbor:

NN ................. 2.000,00 kn N.N.....................415,00 kn Julija Koš............ 150,00 kn

NN.............................26.100,00 kn Julijo Štebih ................4.200,00 kn Vestibule Partners d.o.o..800,00 kn ELC ................................400,00 kn Tanja Tomša................1.000,00 kn

Za rad zajednice:

B

'nai B'rith Hrvatska, ogranak istoimene svjetske židovske organizacije, reagirao je na postavljanje spomen ploče s natpisom 'Za dom spremni' u Jasenovcu te nesposobnost vlasti da tu ploču osudi i ukloni. Reagiranje B'nai B'ritha prenosimo u cijelosti: "B'nai B'rith Hrvatska, loža "Gavro Schwartz", židovska nevladina organizacija u Hrvatskoj, ogranak je velike i ugledne svjetske organizacije B'nai B'rith International, kao i ogranak europske B'nai B'rith organizacije. Zadatak i svrha tih organizacija, koje imaju svoje promatrače u najvišim tijelima svjetskih i europskih foruma, je da ukazuje na svaku pojavu revanšizma, neonacizma, antisemitizma, vjerske, rasne i etničke netolerancije. Nedavni nemili događaj s natpisom u Jasenovcu, koji upućuje na želju za rehabilitacijom nacizma i ustaštva, izaziva našu zabrinutost i negodovanje.

Hrvatsku smatramo svojom državom, u čije je temelje ugrađen antifašizam, a čije su granice i samostalnost izvojevane stradanjem velikog broja građana Hrvatske koji su stali na stranu protivnika nacizma i ustaštva, dok se tek mali broj hrvatskog naroda svrstao na stranu nacističkih zločinaca i njihove ideologije u čijim korijenima su bili rasni progoni, surova ubijanja i etnička čišćenja. Zabrinuti smo što 70 godina nakon poraza tih najmračnijih ideologija, u Hrvatskoj još uvijek postoje skupine, koje na čudne načine, poput natpisa u Jasenovcu, negiraju strahote nacističke ideologije. Ovakvi ispadi narušavaju ugled Hrvatske u cijelom svijetu, koji je još davno osudio nacizam. Autori natpisa u Jasenovcu podigli su spomenik suborcima koji su dali život za slobodnu demokratsku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Zabrinjava nas što

ti autori s takvim natpisom na spomeniku nisu svjesni da je to neprimjereno djelovanje čime se nanosi šteta svim građanima Hrvatske. Našim prijateljima u Europi i svijetu nastojat ćemo objasniti, da su ovakvi ispadi koji su povezani s antisemitizmom, pojedinačni slučajevi, netipični za hrvatsko društvo. Istovremeno želimo ukazati na potrebu djelovanja vlasti, nevladinih organizacija, medija i hrvatskog društva u cjelini u smislu, da se nemili događaji poput ustaškog natpisa na javnom mjestu u Jasenovcu ne pojavljuju. Očekujemo prvenstveno od izvršne vlasti poduzimanje efikasnih mjera za osudu dosadašnjih i sprječavanje mogućih budućih ovakvih ispada", stoji u javnoj izjavi B'nai B'ritha Hrvatska, koju je potpisao njezin predsjednik Darko Fischer.

Lidija Kovačević..........500,00 kn Ilya Zavelev .............1.000,00 kn Tanja Tomša..............500,00 EUR Laura Paley ..............300,00 USD

Za Mehicu: NN..............................3.350,00 kn

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

(Novi list, 7. prosinca 2016.)

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka, osim u novcu, može se davati i od drugih stvari što ih osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja) ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih) te vezano uz neke osobite dane u godini.

62

63


Sastojci (36 komada):

2 jaja 400 ml mlijeka 500 g brašna 125 g šećera 1 žličica praška za pecivo prstohvat soli 3 naribane kisele jabuke

LATKES OD JABUKA

HAG HANUKA SAMEAH

Izmiješati jaja i mlijeko. U to umiješati brašno, prašak za pecivo, sol i jabuke. Zagrijati u tavi ulje i zatim stavljati po jednu punu žlicu smjese i pržiti s obje strane 2 – 3 minute. Isprženi latkes stavljati na papirnati ubrus da upije masnoću i zatim posuti sitnim šećerom.

Rauah Hadaša br. 37  

Tema: Hankua

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you