Page 127

im rn vje

>>>

pi to pu sc a im ja an kl po a um rg pa

Mhamid i okolica

Mhamid

Mhamid i okolica

Zagora - Egzotični ambijent hotela Kazbah

Zagora - ambijent hotela

Zagora - hotel Kazbah

dojmili da jedva čekam da se susretnem s njima lice u lice. Napoleonovu kapu pronalazimo odmah vozeći se mjestom. Impozantna stijena karakterističnog oblika uzdiže se na samom rubu mjesta i ne možete ju ne zapaziti. No, koliko god se trudili ugledati Glavu lava, ipak je ne pronalazimo. Bliži se večer, smještamo se u hotelu Selama (noćenje bez doručka 25 eura), večeramo u lokalnom restoranu, pa odlazimo na spavanje, s nestrpljenjem čekajući novi dan u kojem ćemo, nadamo se, stati pred lice lava. U jutro krećemo prema planinama južnog dijela Anti Atlasa, penjući se do prijevoja na oko 1800 metara nadmorske visine, a zatim se spuštamo kroz kamenu pustoš. Povremeno preko ceste pretrčavaju pustinjske vjeverice, koje su - uz nešto malo polusuhog raslinja i nas - jedina vidljiva živa bića u toj kamenoj pustoši. Teško je opisati osjećaj slobode i zadovoljstva kretanja putovima koje niste planirali, o kojima niste čitali i kojih nema na karti. Jednostavno se prepustite osjećaju da pred vama mora biti nešto lijepo, posebno i vrijedno

puta. Hoćemo li susresti Glavu lava ili nešto sasvim treće - to nije ni najmanje važno. Dan je pred nama i dok ne potrošimo pola rezervoara, pola vode ili pola dana, čemu razmišljati gdje smo i kamo ćemo stići?! Iskustvo govori da takav pristup u pravilu donosi najljepše trenutke putovanja. Spuštajući se vijugavom, uskom cestom kamenom pustinjom Anti Atlasa, ulazimo u kanjon - planinsku oazu i ostajemo bez daha. Iako smo vidjeli mnoge oaze, ljepota, tišina, mir i spokoj koji zrače oko nas ostavljaju nas zatečenima. Spuštamo se kroz oazu s oko 1300, na oko 1000 m nadmorske visine. Uska se cesta provlači kroz gustu šumu palmi, čini se da putujemo kroz zeleni tunel nestvarne ljepote. Spoj zelenila palmi, vode i kamenih vrleti djeluje nestvarno. Kada iz gotovo beživotne kamene pustinje uđete u raskošno zelenilo oaze, kroz koju se i dalje naziru kamene goleti, ne možete pomisliti ništa drugo do: "život nije samo lijep, on je i silno vrijedan". Prolazimo kroz mala planinska sela. Novoizgrađene kuće i dalje bojom i oblikom stopljene s okolišem,

sve izuzetno uredno i čisto. Susrećemo Španjolce koji u starim Ford Escortima putuju Marokom. Izlazimo iz oaze, ali nastavljamo dalje kroz kamenu pustinju nadajući se da ćemo napipati put kojim ćemo se kružno vratiti u Tafrout. No, lutanje tipa "kuda nas srce vodi" ovog puta završava na makadamskom putu koji postaje sve uži. S obzirom da znamo da ponekad osim srca treba slušati i razum, okrećemo Severinu i vraćamo se natrag, te istim putem, diveći se još jednom ljepoti kanjona-oaze, stižemo natrag u Tafrout. Koliko se god trudili ugledati Glavu lava u kamenim stijenama oko Tafrouta, nismo je pronašli, pa ipak pitamo domoroce i saznajemo gdje se stijena nalazi. Gledamo i trudimo se u kamenim oblicima prepoznati lava, no osvjetljenje i igra svjetla i sjene toga trenutka ne ide nam u prilog. Dugo promatram stijenu i u jednom trenutku, konačno, ispred mene stoji lav. Dok se planinskim predjelom vozimo prema Agadiru, razmišljam o današnjem prijepodnevu. Slike predjela kojima smo prolazili urezane su duboko u pamćenje, a izazvale su toliku količi-

nu sreće i divljenja, da je samo današnje prijepodne vrijedno svih kilometara puta prije i poslije današnjeg dana. Svako naše putovanje ima one dijelove koji imaju posebno mjesto u sjećanju. Nisu to ni luksuzni hoteli, ni velebne građevine. To su neki dijelovi prirode na koje smo najčešće naletjeli slučajno i ostali zadivljeni. Današnja oaza u Anti Atlasu još je jedan takav kutak. Cesta kojom vozimo vijuga predivnim planinskim krajem sa starim gradovima-utvrdama na uzvisinama. Uživanje remeti činjenica da cesta nema nikakve ograde ni stupića, vrlo je uska i uglavnom barem s jedne strane završava dubokim ponorom. Ne osjećam se ugodno. Iako imam beskrajno povjerenje u vozačke sposobnosti moje muške polovice, toga trenutka, na planinskoj cesti prema Agadiru, počinjem osjećati strah i pitati se što će se dogoditi ako iza nekog od oštrih zavoja u toj planinskoj pustoši izroni kamion koji ni ne pomišlja da postoji još netko tko je u tom trenutku odlučio jezditi planinskim vrletima Atlasa. Zašto se nakon desetaka i desetaka tisuća kilometara na motoru, po predjelima slič-

br. 138/11.-12./2013.

MOTO PULS

127

Profile for MOTOPULS

MOTOPULS 138 : 11/12/2013  

MOTOPULS 138 : 11/12/2013  

Advertisement