Page 122

Maroko

>>>putopis

Potraga za glavom lava i Napoleonovom kapom Kada u osam godina kroz sedam trotjednih putovanja obiđete čitavo balkansko susjedstvo, Gruziju, Armeniju, Tursku uzduž i poprijeko, dobar dio Bliskog istoka i gotovo čitav sjever Afrike, a nakon toga vas još uvijek ne privlače europske metropole, tada je teško osmisliti putovanje u novo i nepoznato u vremenu koje imate na raspolaganju. I dok smo raspravljali na koju ćemo stranu svijeta krenuti, nabasali smo na roman "Put soli". Boje i mirisi marokanske pustinje, čarolija stijena Atlasa i tajne Berbera i Tuarega koje izviru iz njega probudile su iz sjećanja predivne slike i uspomene iz zemlje boje cimeta. Odluka je pala. Nakon šest godina po drugi puta krećemo u Maroko

Tekst: VERICA GEMIĆ foto: MARIJAN GEMIĆ marijan.gemic@zg.t-com.hr

P

osljednje srpanjske nedjelje, po običaju s danom i nekoliko sati zakašnjenja u odnosu na planirano, ali ovoga puta nakon detaljne provjere i po mom mišljenju besramnog lickanja i tetošenja naše dvokotačne ljubimice (a sve kako dotična ne bi iskazala žensku hirovitu narav kao prošlog ljeta na putu po Iranu), po treći put krećemo u susret Africi. Vozimo autocestom prema Ljubljani, pa preko Sežane ulazimo u Italiju. Ubrzo iza nas ostaju Venecija, Padova, Verona, Alessandria, Asti i Alba. Dok jurimo talijanskim autocestama, definitivno potvrđujem svoju teoriju o tome što znači biti zemlja srednje Europe. To znači da do nečeg imalo egzotičnog, na koju god stranu krenuli, morate odguliti barem dva dana dosadnih, civiliziranih krajeva, s njihovim još dosadnijim autocestama. One su na žalost nužno zlo, jer omogućuju optimalan omjer prijeđenih kilometara u jedinici vremena. U predvečerje stižemo u Cumeo, gra-

dić u podnožju Alpa, koje čine prirodnu granicu Italije i Francuske. Cumeo osvaja na prvi pogled. Centralni trg, Piazza Galimberti, okružena arkadama i ljepota kojom zrače njene palače i okolne ulice dovoljan su razlog da ovaj grad bude pod zaštitom UNESCO-a. Lijep je i sigurno vrijedan zadržavanja, ali ipak je samo pola dana vožnje udaljen od Zagreba, pa može pričekati neku drugu priliku. Kad vam je cilj udaljen tisuće kilometara, tada ljepote na pola dana vožnje postaju nebitne, pa vozimo dalje. Penjemo se u Alpe i prvu nomadsku noć provodimo u Limonettu, alpskom mjestu tik uz granicu s Francuskom, u koje stižemo po mrklom mraku (spavanje s doručkom - 55eura). Jutro otkriva svu ljepotu Alpa i razigranost boja malog alpskog mjesta. Sve oko nas govori: "Život je lijep!" U Francusku prelazimo kroz tunel kroz koji naizmjenično propuštaju one koji odlaze i one koji dolaze. Tunel je uzak, mračan i vrlo elementaran. Malo egzotike usred Europe povećava količinu naše sreće. Izlaskom iz tunela dočekale su nas serpentine i tuneli, strme

122

MOTO PULS

uz česta zaustavljanja radi naplate cestarine. Pojedinačno gledajući cifre su male, ali kada se sve skupa zbroji, više ne izgleda tako. U Arlesu silazimo s autoceste u potrazi za benzinom. Vozimo kroz rižina polja kroz koja protječe Mala Rona, azurno plave boje i veličine naše Save. Zaustavljamo se u Saint-Gillesu, malom, pitoresknom mjestu uz kanal Rone. Sjedimo na rivi s palmama i usidrenim jahtama, sve na prvi pogled izgleda kao da smo na morskoj obali. Oko nas opuštenost i nonšalantnost tako svojstvena Francuzima. Svaki susret s njima potvrđuje da su narod koji zna uživati u životu. Kroz nepregledne vinograde i voćnjake vozimo prema Španjolskoj, a zatim španjolskom autopistom (autocestom s naplatom) sa sumrakom stižemo u Barcelonu, gdje nakon dulje potrage pronalazimo smještaj u hotelu Antibes (dvokrevetna soba bez doručka - 75 eura). Osvanuo je treći dan našeg nomadskog života, koji je - baš kao i svaki put do sada - dan kada navala putničkog adrenalina popusti i prevlada umor. Jedan je to od onih dana, kada se pita-

Marenda na parkiralištu (u Španjolskoj, parkirališta su zaista i odmorišta)

Limonetto

Saint-Gilles

litice kanjona rijeke Roye, bistra voda koja pršti preko kamenja, a količina sreće postaje sve veća. Kako se spuštamo prema Mediteranu, sve je toplije, alpske goleti zamjenjuju palme, a alpska arhitektura miješa se s mediteranskim stilom. Nismo samo sretni, nego i malo nepažljivi, jer umjesto da krenemo prema Nici, cesta nas je ponovno vratila u Italiju. Krivnju za fulažu moja muška polovica upućuje, naravno, na moju adresu: "Nisi dorasla ni jednom GPS-u! Kaj mi nisi mogla reć' da smo trebali skrenut' ? A i ta Europa je baš nekaj! Nekad si mogel fulati najdalje do carine, a sad prejdeš pol Europe da ni ne znaš." No, ljepota i sreća su prevelike da bi me mogao izbaciti iz takta svojim primjedbama, pa uz odgovor: "Da dragi", ulazimo u Ventimigliju koju koristimo za kupnju hrane. Naime, loše karakteristike Europe nisu samo njezina neegzotičnost i nepostojanje carinika, nego i visoka cijena usluga. Stoga europski ručak rješavamo u jednom od trgovačkih centara, u kojem se, gle čuda, osjećamo kao kod kuće. Iz Ventimiglije prašimo autocestom uz Monte Carlo, Nicu i Cannes,

Arenas de Barcelona br. 138/11.-12./2013.

Vera - starogradski trg (22 h - nigdje nikog na ulicama!)

Profile for MOTOPULS

MOTOPULS 138 : 11/12/2013  

MOTOPULS 138 : 11/12/2013  

Advertisement