Page 124

>>>putopis

Iran

Turska - E80, cesta koju barem jednom treba proći dura mnogo brža i popraćena osmijehom. Kacigu zamjenjujem maramom, obaveznim dijelom ženske odjeće u ovom dijelu svijeta. Dok čekam da moja muška polovica riješi carinsku papirologiju, razgovaram s jednim od službenika o našem prošlom posjetu Iranu. Svi nam uz osmijeh žele dobrodošlicu i ugodan boravak u njihovoj zemlji. I tako smo u četiri dana stigli do Irana. Ubrzo smo opet na motoru i vozimo kroz Maku, grad u pokrajini Zapadni Azarbajđan, u kojem tankamo prvi iranski benzin. Vidljive su neke promjene vezane uz to. Više nema nestašice kao pred tri godine, pa nema ni redova na pumpama, ali i cijena je bitno viša. Dok smo prije tri godine litru plaćali 1 kunu, sada je četiri puta skuplja. Iranci imaju pravo na određenu količinu po nižoj cijeni uz subvenciju države, a sve iznad toga plaćaju kao i stranci. Nakon tankanja benzina, plaćamo postarijem radniku koji s buntom iranskih novčanica šeće od kupca do kupca i naplaćuje natočeni benzin. Moja mu muška polovica pruža novčanice, a on uz mumljanje uzima iz njegove ruke još jednu, gestikulirajući kako bi dao do znanja da nije dobio dovoljno. S obzirom da su sve iranske novčanice gotovo iste i da se još nismo ufurali u tečaj i računanje s milijunima, nismo sigurni jesmo li prevareni i zbunjeni, ili samo zbunjeni. No, iako je cifra šesteroznamenkasta, radi se o nekoliko kuna razlike i odustajemo od tjeranja pravde. Kasno je i krećemo dalje.

Mada smo planirali stići do Tabriza, zbog produljene turske carinske procedure i osebujnih energetskih uvjeta moramo od toga odustati. Početkom mraka stižemo u mali gradić Qarahziyaeddin, u kojem noćimo u prenoćištu ponešto drugačijem od dosadašnjih. Prenoćište je kuća u kojoj vlasnik iznajmljuje sobe sa zajedničkom kupaonicom osebujnog izgleda i WC-om koji je smješten u dvorištu. Nije nešto, ali poslužit će odmoru. U jutro nam gazda spravlja doručak uz objašnjenje da se Ramazan ne odnosi na nas i da ih nećemo uvrijediti time što blagujemo u vrijeme kada je to njima zabranjeno. Severina je ponovno odlučila upaliti bez kabela, pa krećemo prema Tabrizu. Vozimo solidnom cestom plodnom ravnicom koju zamjenjuje slana pustinja. U blizini je slano jezero Urmia koje smo posjetili prošli puta. U Tabrizu se opskrbljujemo iranskim mobitelom (perzijska varijanta Nokie sa crvićima i brojevima na tastaturi) kako bi nam telefoniranje bilo jeftinije i uspješnije. Dečko u prodavaonici mobitela nam je ujedno na T-Comov mobitel instalirao vrlo detaljne navigacijske karte Irana i susjednih zemalja, osvježio operacijski sustav mobitela i uklonio T-Comove blokade. Sve nas je to koštalo manje od 50 dolara. U obližnjoj trgovini opskrbljujemo se pogačama i jogurtom, pa krećemo prema planinama Ardabila. Izmjenjuju se planinske goleti zanimljivih oblika i još zanimljivijih boja, plodne, žitaricama pokrivene visoravni, voćnjaci, paš-

Turska - E80 124

MOTO PULS

Iran, Ardabil - pašnjaci ardabilskog gorja

Turska - E80 br. 132/11.-12./2012.

njaci. Osobito su zanimljivi pješčenjaci stožastih formi, koji su karakteristični za ovaj dio Irana. Iran se sastoji od 32 pokrajine, a pokrajina kojom upravo prolazimo je Istočni Azarbajđan (centar pokrajineTabriz), poznat po zanimljivim pješčenjacima nastalim taloženjem slojeva različitih boja, pa izgledaju kao šarene torte. Izmjenjuju se gotovo bijeli, smeđi, ružičasti i žućkasti slojevi i sve izgleda kao da ste usred neke bajkovite zemlje. Vegetacije gotovo nema, pa sve djeluje toplo zbog boja i oblih pješčenjaka, ali istovremeno i pomalo prijeteće zbog pustoši i odsutnosti vegetacije. Svatko tko je doživio čari bilo koje pustinje zna dobro o čemu je riječ. Zaustavljamo se na autobusnoj stanici, vadimo iz kofera pogaču i jogurt, pa blagujemo, nastojeći to baš ne pokazivati onima koji prolaze cestom. Nismo baš sigurni bi li naše nepridržavanje ramazanskih regula ipak moglo nekoga uvrijediti. Jogurt s češnjakom koji jedemo jedan je od iranskih mliječnih specijaliteta i, vjerovali ili ne, najbolji je jogurt koji sam ikada jela. Kako se približavamo pokrajini Ardabil, pustoš pješčenjaka zamjenjuju plodne visoravni i pašnjaci. Pokrajina Ardabil izlazi na Kaspijsko jezero, pa su klima i vegetacija ove pokrajine drugačije. Vozimo dobrom cestom po planinskoj visoravni, oko nas visoke planine, a iznad nas sve više oblaka koji ne izgledaju obećavajuće. Navlačimo kišna odijela i ponovno malo kisnemo. Oko nas planinski vrhunci masi-

va kojeg morate prijeći ako želite doći do Kaspijskog jezera. Jedan od njih je i vulkasnki vrh Soltan-e-Savalan (4.811 m), na čijem je vrhu bazen okružen vječnim snijegom. Vulkanski vrh skriven je negdje u sivim kišnim oblacima, pa ga nismo vidjeli. Više ili manje prani kišom stižemo u Ardabil. Grad se nalazi sedamdesetak kilometara od Kaspijskog jezera, na nadmorskoj visini od 1.250 m, u podnožju planine Sabalan. Po starom vjerovanju na vrhu te planine Zaratustra je primio poslanstvo. U gradu prometna vreva, kuće oblika kocke s ravnim krovovima, a u prizemljima uglavnom proavaonice s dijelom asortimana uvijek izloženim i na pločniku. Smještamo se u vrlo kvalitetnom hotelu (noćenje s doručkom 60 eura), sušimo se i malo odmaramo, a sa zalaskom sunca krećemo u potragu za hranom. U restoranima mnoštvo ljudi koji uz više ili manje prijatelja i rodbine blaguju dnevni ramazanski obrok. Ulazimo u jedan od njih, no konobar nam objašnjava da je cijeli restoran rezerviran za oveće društvo. Kad smo se htjeli okrenuti i izaći, od jednog od stolova ustaje čovjek i poziva nas da im se pridružimo i budemo njihovi gosti. Sjedamo među njih i zajedno jedemo ramazanski obrok, koji se sastoji od ukusne krem juhe od povrća, piletine sa žara, neizostavne riže obojene šafranom, svježeg povrća i ukusnih, ali vrlo slatkih kolačića sličnih našim fritulama. Način na koji se Iranci služe priborom za jelo nešto je drugačiji od

Iran, Ardabil - Čudesne boje i pejsaži

Profile for MOTOPULS

MOTOPULS 132 : 11/12/2012  

MOTOPULS 132 : 11/12/2012  

Advertisement