Page 123

im rn vje

>>>

pi to pu sc a im ja an kl po a um rg pa

Turska - Magistralna cesta E80, pašnjaci s diplomatskim registarskim pločicama čovjek na makedonskom pita kamo idemo. "U Iran", odgovaramo. "Pa na motoru?! A zašto?" Ne trudimo se objašnjavati, ionako ne bi razumio. Ili si jedan od te posebne vrste zvane bikeri, pa ni ne postavljaš glupa pitanja, ili nema nade da shvatiš. Iako smo je morali zagasiti, Severina je normalo zapalila, jer i dalje vozimo uglavnom bez svjetla. Vozimo dobrim turskim cestama, u Edirneu pijemo prvu tursku kavu i mijenjamo eure u turske lire, pa nastavljamo dalje put Istambula. Pred Istambulom sve gušći promet i sve više trakova autoeste. Pravi je prometni krkljanac, pa plazimo u jednoj od mnogobrojnih kolona. Prelazimo most na Bosporu i stižemo na azijsko tlo. Plazili smo još neko vrijeme do izlaska iz tog ogromnog grada, pa nastavili autocestom koja vodi prema Ankari, do od prije nam znanog Bolua. Iako smo zbog specifičnih energetskih uvjeta odlučili voziti samo danju, u Bolu ipak stižemo po mrklom mraku. Kako se to odrazilo na našu dvokotačnu mezimicu i kako smo drugog jutra palili, vjerojatno pogađate. A ako se pitate jesmo li makar na trenutak pomislili da u datim uvjetima mijenjamo nešto u planu ili tajmingu puta, znajte da nismo. Dok je kabela, tuđih akumulatora, gravitacije i dobre volje, idemo dalje. Što ćemo ako nam nešto od nabrojenog usfali, razmišljat ćemo kada do toga dođe. Upravo je to ono što za nas znači odmor: biti motonomadi, živjeti od danas do sutra, a pri

Turska, Bolu - Prve bilješke za putopis

Turska - E80, planinski potoci tom stići što dalje i vidjeti što više. Što je različitije od svakodnevnog, sreća je veća. Spavamo u poznatom nam hotelu (noćenje s doručkom 50 eura), a ujutro nakon osebujnog paljenja krećemo uz Gerede prema Osmanciku kroz pitomi planinski kraj. Izmjenjuju se rascvali planinski pašnjaci, žuta polja žitarica i nestvarno zelena polja riže. Nakon Osmancika krećemo autocestom u izgradnji prema Erzincanu. To je doslovno autocesta u nastajanju, na kojoj možete upoznati sve faze gradnje (od zemljanih radova do asfaltiranja) jer se ona istovremeno i koristi, pa promet teče uz uz sporije etape. Još jedna turska specifičnost koja nas oduševljava. Zajedno s mnoštvom šlepera koji tuda prolaze prema Iranu, putujemo kroz rijetko naseljenu, prelijepu planinsku pustoš. Već dogodine ova će autocesta biti zasigurano jedna od ljepših autocesta svijeta. Usječena u kamene vrleti, vijuga zajedno s divljom rijekom, penje se i spušta kroz nestvarno lijep kraj. Penjemo se na visinu iznad 2.000 metara, a zatim se između žutih, oblih padina još za dana spuštamo u dolinu u kojoj se smjestio Erzincan, gradić od 150.000 stanovnika. Nakon smještanja u hotelu Mete (noćenje s doručkom 40 eura) šećemo gradom, u kojem je vrlo živo. U parku pozornica sa zabavnim programom, uokolo štandovi s hranom i tisuću bespotrebnih sitnica, prava vreva. Iako ne razumijemo turski, razaznajemo da ljudi spominju Ramazan. I na pozornici natpis s riječi Ramazan.

Tada mi sine da sam neposredno prije puta na našem radiju čula kako govore o Ramazanu koji upravo dolazi. Ramazan je za muslimane sveti mjesec u kojem je strogo naređen post. Zabranjeno je konzumiranje hrane i pića (uključujući i vodu) od zore do zalaska sunca. Nakon zalaska sunca jede se dnevni obrok, po mogućnosti uz prijatelje i rodbinu. Iako smo u Turskoj već treći dan, do te večeri ni po čemu nismo mogli naslutiti Ramazan. Kafići su radili i danju, u njima su ljudi sjedili i pili čaj. Tek te večeri na istoku Turske Ramazan postaje vidljiv. I tako spoznasmo da nam na putu neće nedostajati samo struje, već i hrane. Dovoljno različito od svakodnevnice da usnemo sretni! Ujutro krećemo dalje. Severina nas je nagradila normalim paljenjem i mi vozimo dobrom autocestom prema Erzurumu, kroz predivan planinski kraj koji reljefom podsjeća na Kavkaz. Oko nas obli, pitomi, baršunasti obronci prekriveni planinskim pašnjacima boje meda. Na nekim dijelovima medenu idilu razigraju ružičasti tonovi planinskog cvijeća. Prekrasne slike svuda oko nas. Penjemo se do prijevoja na 2.050 m, a zatim se spuštamo u široku, plodnu dolinu. Idilu remeti policajac sa znakom stop, koji u cijelom svijetu za vozače znači isto. Saznajemo da smo vozili 131 km/h na mjestu gdje je ograničenje 120, a za motore je u Turskoj generalno maksimalna dozvoljena brzina 100 km/h, te da će nas to koštati 290 turskih lira (900 kn). Pokušaj nagodbe nije uspio i dobiva-

Turska - policija koja ne prašta prekršaje

mo uplatnicu koju moramo uplatiti u banci. Objašnjavamo da smo danas naumili ući u Iran, a s obzirom da je nedjelja i banke ne rade, nećemo moći izvršiti uplatu. "Platit ćete u povratku", reče policajac, a mi spremismo uplatnicu na dno tank-torbe s nadom da je više ni nećemo vaditi. Vozimo plodnom visoravni prema Dogobajazitu, gradu na turskoiranskoj granici. Ubrzo se ponovno penjemo provlačeći se između planinskih obronaka obraslih pašnjacima. Opet prelijepa planinska pustoš u kojoj ponovno počinje kiša. Nigdje nikoga, samo poneko kurdsko stočarsko selo. Malene, blatom omazane nastambe, pogače sušene balege složene u stošce čekaju zimu da posluže za grijanje, polugola musava djeca trče i veselo mašu. Živopisna slika. Prelazimo prijevoj na 2.000 m, a zatim ponovno silazimo u dolinu. Nailazimo na mali restorančić uz put, pa stajemo da se okrijepimo. I kiša je prestala. Vlasnik je tu, ali restoran ne radi. "Ramazan je", kaže, "ništa do mraka." Nema nam druge nego nastaviti dalje. Pred granicom ogromna kolona šlepera čeka prijelaz. Prolazimo uz njih i stižemo do turske carine. Tri faze prelaska traju dulje nego bi trebale. Svaka faza odvija se na zasebnom šalteru, a na svakom dobivamo informaciju da računala ne rade, pa čekamo dok oni ne odluče da su proradila. Ne možemo se oteti dojmu da jednostavno zezaju. Nakon više od dva sata konačno izlazimo iz Turske i stižemo do iranske granice. Tu je proce-

Turska - E80 i čuprije preko rijeka br. 132/11.-12./2012.

MOTO PULS

123

Profile for MOTOPULS

MOTOPULS 132 : 11/12/2012  

MOTOPULS 132 : 11/12/2012  

Advertisement