Page 1


BIBLIOTEKA

Naslov izvornika

‫بيست گفتار و ده گفتار‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Bedrija Imamović


Morteza Motahhari

SUNCE VJERE NIKAD NE ZALAZI Prevela s perzijskog

Mediha Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar, 1436/2014.


Riječ urednika

Nakon Ishodišta morala ovo je druga knjiga uvaženog znalca islamskih znanosti i filozofije novijeg doba u Iranu Morteze Motahharija koju Fondacija “Baština duhovnosti” priređuje na bosanskom jeziku. Kao što smo u uvodu za njegovu prethodnu knjigu istaknuli, Morteza Motahhari bio je savršen primjer angažiranog učenjaka koji je svoj ogroman i dubok uvid u islamske znanosti umio na jednostavan i prihvatljiv način prezentirati široj publici, a potvrda toga je i knjiga pred nama. Ono što je posebno krasilo naučnika Mortezu Motahharija jeste to što je naučni i društveni rad usmjeravao ka rješavanju aktuelnih tema i dilema svog vremena, a posebno kada je riječ o mladima, koji su, s obzirom na svoju životnu dob, uvijek više izloženi sumnjičavosti i propitivanju. Oslanjajući se na svoj analitički i filozofski um, koji je Morteza Motahhari izgradio kod najvećih tradicionalnih učitelja svog vremena, kakav je bio i Allame Tabatabaji, te veoma opsežnog uvida u sva islamska po­ dručja i izvore, on je smjelo ulazio u dijalog sa svim svjetskim školama mišljenja. Pritom, naravno, treba reći da je on u svom naučnom radu slijedio samo argument i shodno tome propitivao je sve, pa i islamska učenja, odbacujući neutemeljene misli i praksu koji su se nerijetko doživljavali kao dio islama. Morteza Motahhari je, zasigurno, bio jedan od lučonoša slobodarske misli u svom vremenu. Nakon njegove nasilne smrti u terorističkom napadu na putu do kuće – jer valjda tako trebaju okončati život oni koji svojim 5


radom i djelom otvaraju nove horizonte – otpočeto je sa sabiranjem i publiciranjem svih njegovih djela i javnih govora. Rezultat toga je da danas imamo njegova Sabrana djela u tridesetak obimnih svezaka, s tim da ovaj izdavački poduhvat još nije završen. Pored toga, postoji mnoštvo knjiga iz svih područja islama i filozofije koje su zasebno štampane, znači izvan Sabranih djela. Nekoliko njegovih knjiga predstavljaju zbir njegovih predavanja u različitim prigodama i povodima pod naslovima kao što su Bist goftar i Dah goftar, što bi u prijevodu prosto glasilo Dvadeset govora i Deset govora. Mi smo ovom prilikom učinili izbor od petnaest govora, pa bi se tom logikom knjiga mogla jednostavno zvati i “Petnaest govora”. Međutim, knjigu smo naslovili Sunce vjere nikad ne zalazi po govoru s kojim se ona i otvara čitaocu, iz jasnih razloga. Taj govor takav je da budi veliku nadu vjerniku u svijetlu budućnost, znači u ono za čime u ovim teškim vremenima u kojima je čovječanstvo izloženo mnoštvu globalnih prijetnji svi mi pojedinačno imamo veliku potrebu. I ostala predavanja ove knjige takva su da obrađuju osnovna i savremena pitanja s kojima se čovjek susreće, a posebno mladi naraštaj kada je riječ o vjeri. Nadamo se da će ova knjiga ponuditi zadovoljavajuće odgovore na neka pitanja, što bi nam i bila najveća nagrada za sav uloženi trud prilikom njenog objavljivanja. Mostar, muharem, 1436. / oktobar, 2014.

6


Sunce vjere nikad ne zalazi

Večeras želim odgovoriti na pitanje: Ovaj naš svijet je svijet promjena. U ovom svijetu i među onim što vidimo nema ništa što je vječno. Sve se mijenja, stari i nestaje. Svemu ističe životni vijek i sve stiže do svoga kraja. Je li tako i s vjerom? Da li je u historiji čovječanstva postojao period kada je vjera pod prisilom morala ustupiti svoje mjesto nečemu drugom? Ili nije tako, nego će vjera zauvijek ostati među ljudima i koliko god se borilo i ustajalo protiv nje, ona će se opet pojavljivati u drugom obliku? Kada sam rekao “u drugom obliku”, mislio sam da se nakon kratkog vremena vjera vrati i da traje. Will Durant, čovjek koji nije sklon religiji, u knjizi The Lessons of History u raspravi o historiji i vjeri s jednom vrstom ljutnje kaže: “Vjera ima stotinu duša. Sve što se jedanput umrtvi zauvijek nestaje, osim vjere koja, ako se i stotinu puta umrtvi, opet će oživjeti.” Činjenicu da vjera nikad ne umire želim obrazložiti na naučnim osnovama. Želim da vidimo šta je u svijetu u skladu sa zakonom prirode prolazno i nestajuće, a šta vječno i ostajuće. Naravno, ne želim govoriti o stvarima koje izlaze izvan okvira ljudskog društva. Ova rasprava će se zasad baviti društvenim pojavama, onim što postoji u našem društvenom životu. Želim da razmotrimo koje stvari u skladu sa zakonom stvaranja ostaju zauvijek, a koje nestaju i vrijeme ih čini istrošenim i starim. 7


Mjerilo vječnosti Društvene pojave, sve dok postoje, moraju se podudarati sa željama ljudi u smislu da one same budu ljudska želja ili da osiguravaju ljudske želje. To znači da ih sam čovjek treba željeti i to iz dubine svoje nepatvorene prirode ili trebaju služiti kao sredstvo ostvarenja čovjekovih primarnih želja i ispunjavati čovjekove potrebe, čak i ako ih čovjek ne želi i ako one same nisu krajnji cilj čovjekove prirode i naklonosti. Također, među čovjekovim željama postoje dvije vrste želja: prirodne i neprirodne želje, tj. želje koje su rezultat ovisnosti. Prirodne želje su one želje koje su proizišle iz prirodne građe čovjeka. Postoji niz stvari koje svaki čovjek želi samim tim što je čovjek. Još niko nije tvrdio za sebe da je otkrio njihovu tajnu. Naprimjer, čovjek želi da istražuje na polju znanja. Isto tako on voli lijepe prizore. Želi da, unatoč svim mukama i tegobama, osnuje porodicu i dobije potomstvo. Želi da saosjeća s drugima i da služi drugima. Ali zašto čovjek želi da istražuje? Šta je taj osjećaj istraživanja i nastojanja da se dosegne zbilja? Zašto je čovjek zainteresiran za lijepe prizore? Zašto se ljudi osjećaju prijatno i uživaju u lijepo uređenoj sali kada se upriliči neka proslava? Zašto čovjek želi osnovati porodicu? Zašto u čovjeku postoji saosjećanje i samilost prema drugima? Ovo je niz pitanja koja postoje. Međutim, bilo da možemo dati odgovor na ova pitanja ili ne, ono što je za nas nesporno jeste činjenica da su ove želje prirodne. Osim ovih prirodnih želja, ponekad se u ljudima javlja niz drugih želja koje se nazivaju “ovisnosti”. Ovisnost se može napustiti i podložna je promjeni. Velika većina, gotovo svi ljudi, možda od stotinu devedeset devet, a od hiljadu devesto devedeset devet ljudi ima naviku da pije čaj. Veliki broj ljudi naučio je da puši cigare. Nešto manji broj konzumira alkohol i nargilu. Manji broj ovisan je o heroinu. Ove stvari malo-pomalo prerastaju u želje i čovjek u istoj mjeri u kojoj želi neke prirodne stvari želi i one koje su njegova sekundarna priroda. Međutim, ove želje su vještačke i mogu se napustiti i odbaciti. To znači 8


da ih osoba može napustiti i ostaviti tako da ih u potpunosti zaboravi. Buduće generacije mogu se odgojiti tako da uopće ne razmišljaju o tome. Međutim, prirodne želje nisu takve. Ne mogu se napustiti i odbaciti. Ako ih uskratimo jednoj generaciji, naredna generacija sama će ići za njima. Naprimjer, na početku komunizma nije se razmatralo samo pitanje zajedništva u imetku. Govorilo se o uništenju temelja porodice pod nazivom “prisvajanje”. Smatrali su da, gdje god se javi prisvajanje, ono dovodi do nesreće kod čovjeka, bilo da se radi o prisvajanju imetka i bogatstva ili prisvajanju žene i muža. Međutim, ova teza nije mogla naći mjesto u svijetu. Zašto? Zbog toga što je želja za osnivanjem porodice jedna prirodna želja. To znači da svaki muškarac, u onom sloju društva u kojem se nalazi, želi da ima ženu i da ta žena bude isključivo njegova kako bi dijete koje dobije s njom bilo njegovo. Želja za djetetom, odnosno želja za nastavljanjem postojanja kroz potomstvo, prirodna je i urođena želja. Čovjek dijete smatra nastavkom svoga postojanja. Kao da čovjek posjedovanjem potomstva vidi svoju egzistenciju postojanom. Kada nema potomstvo, smatra svoju lozu presječenom, jednako kao što čovjek želi imati vezu sa svojom prošlošću, želi znati za svoje pretke i teško mu je živjeti a da ne zna svoje porijeklo, da ne zna ko mu je majka, da ne zna ko mu je otac. Isto tako teško mu je živjeti a da ne zna na koji način će se nastaviti njegovo postojanje i ko će u narednim generacijama biti njegov potomak. Čovjek ne može tako živjeti i ovo je suprotno prirodnim čovjekovim željama. Zbog toga se svijet nije pokorio ovim težnjama. One su ostale umrtvljene. Prije dvije hiljade i tri stotine godina Platon je iznio ovakav prijedlog, ali za jedan sloj društva, a ne za sve slojeve, za vladare filozofe i filozofe vladare. On je to smatrao jedinim načinom da se spriječe zloupotrebe. Međutim, poslije je sam Platon odustao od tog prijedloga i smatrao ga pogrešnim. Kasnije, u devetnaestom stoljeću i početkom dvadesetog stoljeća, ponovo je iznesen taj prijedlog. Ni ovoga puta ga čovjek nije prihvatio. Zašto? Zbog toga što je u suprotnosti s čovjekovom prirodom. Filozofi imaju pravilo koje kaže: “Prisila 9


ne traje dugo.”   To znači da nešto što nije prirodno neće potrajati. Sve što bude neprirodno, brzo će nestati. Jedino će opstati ono što je prirodno. Stav suprotan navedenom je to da su prirodni tokovi dugotrajni. Imaju mogućnost opstanka, dok neprirodni tokovi nemaju mogućnost opstanka. Prema tome, ako vjera želi da opstane na ovome svijetu, treba posjedovati jednu od dvije navedene karakteristike. Prva karakteristika je da treba imati mjesto u čovjekovoj prirodi, tj. u dubini čovjekove nepatvorene prirode. Sāma vjera treba biti želja u čovjekovom biću. U tom slučaju, sve dok je čovjek na ovome svijetu – i vjera će da opstoji. Ali, ako ona sama nije čovjekova želja, onda, u najmanju ruku, treba biti sredstvo, tj. treba omogućiti neku drugu čovjekovu želju ili druge želje. Međutim, ni ovo samo nije dovoljno. Potrebno je da bude takvo sredstvo omogućavanja želja da ga ni jedno drugo ne može nadomjestiti. Znači, trebamo pretpostaviti da čovjek ima niz potreba koje samo vjera ispunjava i zadovoljava. Ništa osim vjere nije moćno da ih ispuni i zadovolji. U suprotnom, ako se u ovom svijetu javi nešto što može kao vjera ili bolje od vjere ispuniti potrebe i želje koje je vjera ispunjavala i zadovoljavala, vjera će nestati. Naročito ako ih to nešto ispuni i zadovolji bolje od vjere. U napretku civilizacije mnogo je stvari koje se pred našim očima veoma brzo mijenjaju. Jedna stvar dolazi namjesto druge. Navest ću ilustrativan primjer. Do unazad nekolike godine svi smo oblačili pamučne čarape. Odjedanput su se javile najlonske čarape. Čim su se one pojavile, pamučne su izbačene iz upotrebe. Čak su svi oni koji su živjeli na račun proizvodnje i prodaje takvih čarapa promijenile zanimanje, jer čovjek nije zaljubljen u izgled pamučnih čarapa. Čovjek oblači čarape iz jasnih razloga. Želi da čarape budu dugotrajne, lijepe i mehke. Kada se pojavi nešto što je dugotrajnije i nježnije od onoga što je isplativije, ono se izbacuje iz upotrebe. Pamučne čarape su neko vrijeme zadovoljavale čovjekove potrebe. Međutim, sada se javilo nešto drugo što mnogo bolje zadovoljava čovjekove potrebe. Isto tako, kada se pojavila svjetiljka na električnu energiju, fenjer se morao izbaciti 10


iz upotrebe. Zašto je čovjeku trebao fenjer? Trebao mu je da zadovolji potrebu. Pojavila se električna sijalica. Njena svjetlost je bila bolja i nije ispuštala dim. Zbog toga je prvobitna svjetiljka bačena. Morala je otići, jer je električna sijalica na bolji način zadovoljavala čovjekovu potrebu. Međutim, ako postoji nešto što u čovjekovom društvu ima tako visok položaj da ga ništa ne može nadomjestiti, tj. da ništa drugo ne može zadovoljiti onu potrebu koju ta stvar zadovoljava, da ne može posjedovati umijeće koje ta stvar posjeduje i da ne može obaviti posao koji ona obavlja, ona će nužno opstati. Ako poslodavac u nekom preduzeću bude imao jednog radnika i pojavi se drugi, bolji od ovoga, poslodavac će silno željeti da dā otkaz prvome, a na njegovo mjesto dovede boljega. Međutim, ako prvi radnik bude posjedovao neko unikatno umijeće, ne postoji vjerovatnoća da će mu poslodavac dopustiti da ode. Pazit će ga i čuvati. Prema tome, ako vjera bude htjela opstati, treba i sama biti dio čovjekovih želja i potreba, ili treba osigurati čovjekove želje i potrebe i to na jedinstven način. Na svu sreću, vjera ima obje ove karakteristike, tj. ona je dio prirodnih i emocionalnih čovjekovih želja, a u pogledu osiguravanja ljudskih potreba i želja, posjeduje položaj koji je nezamjenjiv. Ako malo bolje analiziramo, uvidjet ćemo da uopće ne postoji mogućnost da je nešto drugo nadomjesti.

Vjera kao dio čovjekove prirode Kur’an Časni u vezi s prvom navedenom karakteristikom, tj. sa činjenicom da je vjeru Bog položio u čovjekovu prirodu, kaže:

ِ ‫فَأَقِم وجه‬ َّ ِ َّ ِ ِ ‫َّاس َعلَيـَْها‬ َ َْ َ ْ َ ‫ك للدِّي ِن َحني ًفا فطَْرةَ الله ال ِت فَطََر الن‬

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!1 Ar-Rūm, 30.

1

11


Imam Ali, mir s njim, kada opisuje poslanike kaže da ih je Bog slao jedne za drugima da bi tražili od ljudi vjernost na onaj zavjet koji je u nutrini čovjekovoj, da traže od ljudi onaj zavjet koji nije dat jezikom i nije napisan na papiru već u knjizi srca. Pero stvaranja je taj zavjet napisalo u nutrini duše i srži čovjekova bića da čovjek bude odan tom zavjetu. Nisam imao namjeru da Kur’anom dokazujem svoju tvrdnju, već sam htio reći da je Kur’an Časni prvi put iznio tvrdnju da je vjera dio čovjekove prirode. Prije islama takva teorija nije postojala u svijetu. Sve do sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća čovjek je o ovome imao hiljadu teorija, dok mi danas vidimo da istraživanja na polju psihologije govore ono što i Kur’an kaže:

َّ ِ َّ ِ ‫َّاس َعلَيـَْها‬ َ ‫فطَْرةَ الله ال ِت فَطََر الن‬

...Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!2

Teorije o uzrocima pojave vjere Postoji velik broj pretpostavki i različitih tumačenja kako se vjera javila među ljudima i hoće li ona nestati. Oduzelo bi nam mnogo vremena da ih sve nabrajamo. Ukratko ću reći da se nekada tvrdilo da je vjera produkt straha. Čovjek se plašio prirode. Plašio se zvuka grmljavine. Plašio se veličine mora. Kao rezultat tih strahova u ljudskim glavama javila se misao o vjeri. Jedan drevni rimski mudrac po imenu Lucretius je rekao: “Prvi otac bogova je strah.” I u našem vremenu su bili i još postoje ljudi koji potvrđuju ovu staru pretpostavku i često je u svojim govorima prenose kao jednu novu misao. Neki su rekli da je razlog pojave vjere ljudsko neznanje. Čovjek je htio shvatiti uzroke zbivanja u svijetu. Kako ih nije poznavao, pretpostavio je natprirodne uzroke za ta zbivanja. Ar-Rūm, 30.

2

12


Neki su rekli da je razlog naklonjenosti ljudi vjeri ljubav koju čovjek gaji prema redu, disciplini i pravičnosti. Kada čovjek vidi u svijetu nepravdu koju su pruzročili priroda ili društvo, gradi za sebe vjeru da bi pronašao unutrašnji smiraj. Pobornici navedenih teorija su rekli: Proširite znanje, nestat će vjera. Mislili su da će širenjem znanja vjera sama po sebi nestati. Postati znalac značilo je istovremeno i postati nereligiozan. Neki su iznijeli još jedan razlog za pojavu vjere. Rekli su da je vjera sredstvo stjecanja privilegija u klasnom društvu. Ovo je teorija marksista. Tvrdili su da je čovjek na početku imao zajednički način života. To je bilo u vrijeme kada su ljudi živjeli primitivno i u plemenima. Tada uopće nije bilo vjere. Zbog određenih razloga pojavljuje se vlasništvo. Javlja se klasno društvo. Javlja se feudalizam. Poslije njega kapitalizam. Pojavljuje se vladajuća klasa, kao i klasa potčinjenih. To je klasa obespravljenih, onih koji trpe i koji moraju raditi. Na koncu, u feudalističkom i kapitalističkom društvu vladajuća klasa izmislila je vjeru kako bi očuvala svoje interese. To su učinili da obespravljena klasa ne podigne ustanak protiv njih. Vjera je sredstvo da se zauzda obespravljena i potlačena klasa od strane vladajuće i nasilne klase. Neki drugi teoretičari rekli su da je znanje rješenje za vjeru. Ako znanje dođe, vjera odlazi. Međutim, ova teorija, tj. teorija marksista, ne smatra da je znanje rješenje za vjeru. Nakon što su uvidjeli da je i pored širenja znanja vjera ostala, i kada su vidjeli da su prvoklasni naučnici, kao što je Louis Pasteur, kleknuli pred vjerom, zaključili su da znanje nije rješenje za vjeru. Vjera u principu nije produkt neznanja. Nije ni straha. Ona nije produkt prirodne čovjekove naklonjenosti prema uređenosti i pravičnosti. Vjera nije izum vladajuće klase naspram obespravljene. Sve dok postoji klasno društvo, sve i da znanje dosegne svoj vrhunac, vjera će i dalje postojati. Uspostavite društvo utemeljeno na zajedništvu i uklonite staleže. Kada se uklone staleži, vjera će sama po sebi otići. Vjera je alatka, zamka ili mreža koju je postavila vladajuća klasa. Kada nestane tog staleža, nestat će i 13


alatke kojom je vladajuća klasa obavljala svoj posao. Ukratko, uspostavite potpunu jednakost i vjera će nestati. Ni ova teorija nije mogla naći mjesto u svijetu, jer su, s jedne strane, naučnici dokazali da je vjera starija od vlasništva i da je ona postojala u vrijeme prvobitnog zajedničkog života. U tom periodu, a prije pojave staleškog društva, postojala je vjera, kao i obožavanje Boga. S druge strane, ovo obrazloženje i tumačenje ne podudara se s historijskim činjenicama. Historija prethodnih razdoblja predočava činjenice koje su čak suprotne ovoj teoriji. Vjera se uvijek više javljala u slabom i obespravljenom staležu. Vjerske vođe bili su ljudi kao što je Musa, a.s., koji je zajedno sa skupinom potlačenih i bijednih ljudi stao naspram vladajuće skupine, tj. faraona i njegove svite. Ko je pomogao i podržao Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., kada je donio islam? Jesu li to bili utjecajni i imućni ljudi i lihvari? Upravo su oni bili ti protiv kojih je Poslanik ustao. Kur’an Časni ovu skupinu naziva glavešine, tj. plemstvo. Oni koji su sačinjavali ovaj sloj društva bili su predvodnici Muhammedovih, s.a.v.a., protivnika, kao što je Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Velid ibn Mugajre itd. Svi oni bili su najveći silnici Arabije. Međutim, oni čija imena vidimo u historiji kao Poslanikove pomagače i pristalice, kao što su Ammar Jasir, Ebu Zer Gaffari, Salman Farsi, Abdullah ibn Mes’ud i ljudi poput njih, pripadali su potlačenom i obespravljenom sloju društva. Prije nekih godinu i po,3 dok je Hruščov još bio na vlasti, u dnevnim novinama Etelaat i Kejhan pročitao sam jednu vijest. Tada sam tu vijest prenio i u govoru koji sam održao u Teheranu. Rekao sam: “Čitajte i čudite se!” Tada je prethodni predsjednik Alžira, Ahmed Ben Bella, još bio na vlasti. On je rekao: “Kada je Hruščov došao u Alžir ja sam mu rekao da se islam može na sjeveru Afrike upotrijebiti kao ogromna pokretačka i revolucionarna snaga. Hruščov je potvrdio i dodao da je još jedna osoba od komunističkih teoretičara koja je u Alžir došla iz Francuske Naravno, shodno vremenu kada je držan ovaj govor. (op. prev.)

3

14


ili Italije potvrdila činjenicu da islam može na sjeveru Afrike biti pokretač društvenih dešavanja i uzrok borbe protiv imperijalizma.” Ja sam to prenio u svom govoru te večeri i rekao: Gospodo, ovo su isti oni ljudi koji su do prije pedeset godina govorili da je vjera opijum za narod i da je izum vladajućeg sloja društva protiv potlačenog. Ali sada kada islam vide izbliza i kada im jedan revolucionaran musliman, kao što je Ben Bella, objašnjava i rasvjetljava islam, priznaju da islam može biti pokretač historije. Prema tome, navedena teorija koja govori o porijeklu i ishodištu pojave vjere je opovrgnuta. Jednu je teoriju iznio i Freud. Ja ću vam je prenijeti. Prenošenjem različitih teorija možemo ustanoviti barem jednu činjenicu, a to je da na Zapadu među protivnicima vjere ne postoji jedinstven stav. Svaki od njih iznosio je sebi svojstvene teorije. Freud je rekao da vjera nije produkt straha, neznanja, nije reakcija na nesređenost i nije razlog stjecanja privilegija u društvenim klasama. Kao što je tumačio i objašnjavao sva druga dru­ štvena dešavanja kroz putene nagone, tako je htio tumačiti i vjeru. Otuda je rekao da čovjek u društvu u pogledu putenih potreba biva uskraćen i to dovodi do potiskivanja njegovog nagona koji odlazi u podsvijest. Društvena ograničenja sputavaju čovjekov nagon da se očituje. U tom slučaju te uskraćenosti kojima je čovjek izložen isplivavaju kroz druge puteve i u drugim oblicima. Jedan od njih je vjera. Korijen vjere je u seksualnim sklonostima i željama, a ne u nečemu drugom. On je također tvrdio da je korijen morala u seks­ualnim sklonostima i željama, a ne u nečemu drugom. Po njemu je i korijen znanja u seksualnim sklonostima i željama. Ako bi ga upitali kada će, po njegovom mišljenju, vjera nestati među ljudima, on bi odgovorio: Dajte ljudima apsolutnu slobodu u zadovoljavanju seksualnih potreba tako da ne postoji nikakva uskraćenost i tada više neće biti vjere. Međutim, nije dugo potrajalo kada se i sam Freud pokajao zbog svojih riječi. Ni njegovi učenici nisu prihvatili njegove teorije. Upravo ovdje biva jasna teorija prirodne čovjekove sklonosti prema vjeri i tvrdnja da je vjera dio čovjekove prirode. 15


Teorija o prirodnoj sklonosti ka vjeri U vezi s teorijom o prirodnoj sklonosti ka vjeri naučnici su iznosili mnoga mišljenja. Jedan od njih je veoma poznati svjetski psiholog i Freudov učenik Karl Gustav Jung. On kaže da je tačno to kada Freud kaže da vjera izvire iz nutrine koje čovjek nije svjestan. Međutim, to što on smatra da se psihološki elementi kojih čovjek nije svjestan svode samo na seksualne želje koje bježe u podsvijest, neutemeljeno je mišljenje. Čovjek ima prirodnu, urođenu psihu koje nije ni svjestan. Ta psiha koje čovjek nije ni svjestan, za razliku od Frojdove tvrdnje, nije samo skladište koje se puni onim što se unosi u prisutnu svijest. Drugim riječima, unutarnja svijest nikako nije poput prazne posude koja se puni onim što se slijeva iz prisutne svijesti. On kaže da je Frojd dobro shvatio strukturu psihe koje čovjek nije svjestan. Međutim, poslije je pogrešno pre­ tpostavio da se ona sastoji samo od elemenata preuzetih od vanjske svijesti. To nije tačno, svjest koje čovjek nije svjestan dio je čovjekove suštine i bīti. Faktori koji napuštaju prisutnu svjest odlaze u taj dio čovjeka. Vjera pripada onom dijelu čovjekove bīti koji na urođen i prirodan način postoji u psihi koje čovjek nije svjestan. Poznati američki psiholog i filozof William James napisao je knjigu koja je, koliko se sjećam, štampana pod nazivom Vjera i psiha. Ja nisam vidio štampanu verziju. Prije pet-šest godina jedan prijatelj mi je donio na uvid primjerak svoga prijevoda tog djela. Pročitao sam knjigu. Tada u prijevodu još joj nisu bili odredili naslov. Čuo sam da je sada izišla iz štampe. William James je na sebi svojstven način osmislio eksperimentalnu psihologiju, odnosno znanstvenu psihologiju. On je godinama izučavao pitanja psihologije religije. Godinama je obavljao ispitivanja nad bolesnim i zdravim ljudima i proučavao ih. On u svojoj knjizi kaže: “Tačno je da su prirodne materijalne sklonosti izvor mnogih naših unutrašnjih želja. Međutim, veliki dio njih izvire iz svijeta koji nadilazi ovaj svijet.” Također, on kaže: “Razlog zbog kojeg se, u principu, mnoga ljudska djela ne uklapaju u materijalne računice je upravo taj.” 16


On dalje nastavlja: “Ja u svemu što je vjersko uvijek vidim jednu vrstu staloženosti, prisnosti, zanosa, ljubaznosti, ljubavi i požrtvovanosti. Duhovna psihička stanja imaju odlike koje se ne podudaraju ni s jednim čovjekovim stanjem.” Stoga on zaključuje: “Iz istih onih razloga zbog kojih nas niz nagona materijalne prirode povezuje s ovim svijetom, i duhovni nagoni nas povezuju s drugim svijetom.” Ovaj čovjek ima veoma zanimljiva zapažanja. Ponekad kaže: Ove filozofije koje je stvorio čovjek, tj. metafizičke filozofije, slične su prijevodima koje je čovjek učinio s nekog drugog jezika. Prema njegovom mišljenju, to što čovjek misli da je razmišljanjem i umom dosegao pitanja metafizike, ustvari je samo glas njegova srca. To je njegovo srce izreklo drugim jezikom. Srce je drugim jezikom, drugom svjetlošću i drugom prosvijetljenošću shvatilo i dokučilo te zbilje, a potom im je jezikom razuma podario filozofsku formu. Alexis Carrel poznati je francuski hirurg i fiziolog koji je poslije živio u Americi. On je napisao veoma zanimljivu knjigu Čovjek, nepoznato biće (Man, The Unknown). Dobitnik je Nobelove nagrade. U vezi s dovom napisao je knjigu koja se zove Molitva. Ta knjiga prevedena je na perzijski jezik. On kaže: “Molitva je najuzvišenije vjersko stanje u čovjeku i njena zbilja je let čovjekove duše ka Bogu.”    Također, on kaže da u čovjekovoj savjesti postoji mnoštvo iskrica koji s vremena na vrijeme usmjeravaju čovjekovu pažnju na vlastite greške. Ukazuju mu na njegove zastranjenosti i kriva razmišljanja. Upravo te brojne iskrice onemogućavaju čovjeku da korača krivim putem. Nadalje, on kaže da čovjek ponekad u svojim vjerskim stanjima osjeća veličanstvenost, strahopoštovanje i oprost. Mnogo je toga rečenog vezano za datu temu. Ovo sam rekao kako biste, prije svega, znali da među poricateljima vjere ne postoji saglasnost i jedinstven stav u vezi s pitanjem ishodišta vjere, odnosno pitanjem odakle potječe vjera, da li iz straha, neznanja ili nečeg drugog. Ovim sam još htio reći da veliki broj svjetski poznatih naučnika misli da je vjerski osjećaj prirodan i urođen. Njega ubrajaju u neodvojivi dio čovjekovog bića. 17


Ovdje bi bilo prikladno spomenuti mišljenje najpoznatijeg naučnika našeg vremena vezano za osjećaj religioznosti i njegov izvor i porijeklo. Nedavno je izdata zbirka pisama, članaka i govora poznatog i velikog fizičara i matematičara Alberta Einsteina. U ovoj zbirci jedno poglavlje se zove Religija i znanost. Tu Einstein iznosi mišljenje o religiji i objašnjava kakvu du­žnost imaju znanost i umjetnost u pogledu religije. Ovaj naučnik tvrdi da su različiti osjećaji koji podstiču na religioznost. Po njegovom mišljenju, nije jednak razlog naklonjenosti religiji u svim klasama društva. On kaže: “Za jednog primitivnog čovjeka strah je razlog naklonjenosti vjeri. To može biti strah od smrti, od gladi, od divljih životinja, od bolesti. Ograničena razmišljanja i nedostatak racionalne razvijenosti kod primitivnih ljudi sami po sebi kreiraju neke obrise i siluete. Oni ova bića kreiraju vlastitim rukama i umom, a nakon toga razmišljaju kako da spriječe njihovu srdžbu i da ih odobrovolje. Ovakvu vjeru treba nazvati vjerom straha. Bog koji se obožava u ovoj vjeri nije zbiljski Bog. Štaviše, to prelazi u oblik idolopoklonstva.” On dalje kaže: “Čovjekova društvenost također je jedan od očitovanja religije. Čovjek vidi da mu umiru otac, majka, rodbina, predvodnici društva. Jedno po jedno ga ostavljaju. Upravo ta želja da bude upućen, voljen, omiljen, da se može u svakom trenu osloniti na nekoga, stvara pogodno tlo u njemu za prihvatanje vjere u Boga.” Po Einsteinovom mišljenju bog koji je proizišao iz ovakve potrebe također nije zbiljski Bog. Sva svojstva koja mu se pretpostavljaju ljudska su svojstva. Jevrejske vjerske knjige, kao i Biblija, predstavljaju ovakvog Boga. Ovakva vjera u odnosu na vjeru straha za razinu je ispred. On dalje kaže: “Ali ne treba zaboraviti da se može naći mali broj ljudi i zajednica koji su shvatili zbiljsko značenje Boga, a koje nadilazi ove umišljotine. To shvatanje zbilja posjeduje veoma uzvišena svojstva i karakteristike i duboka razmišljanja. Ono je racionalno i ni u kojem slučaju ne može se porediti s vjerovanjem običnog puka.” Ovim se želi reći da među zajednicama u kojima su zastupljene prve dvije vrste vjerovanja svi pojedinci ne razmišljaju površno o 18


Bogu. Među njima se mogu naći osobe koje vide Boga onako kako to dostoji Njegovoj Svetosti i Veličanstvenosti i tako Ga obožavaju. Potom nastavlja: “Postoji i treće vjerovanje prisutno u umu svih ljudi, bez izuzetka, iako se ne može naći ni u kome u čistom i cjelovitom obliku. Ja ga nazivam osjećaj religioznosti stvaranja ili postojanja. Veoma je teško da ga objasnim nekome ko ga je u potpunosti lišen, naročito jer se ovdje više ne raspravlja o Bogu koji se predstavlja u različitim oblicima. U ovom vjerovanju misao shvata malehnost ljudskih želja i ciljeva, s jedne strane, i veličinu i veličanstvenost koja se pojavljuje iznad stvari i pojava u prirodi, s druge strane. Čovjek svoje biće doživljava kao jednu vrstu zatvora tako da želi poletjeti iz kafeza tijela i svu egzistenciju u cijelosti pojmiti kao jednu jedinstvenu zbilju...” U skladu s ovim objašnjenjem u čovjeku ili, u najmanju ruku, u naprednim pojedincima postoji takav osjećaj da žele izići iz svog ograničenog postojanja i sebe dovesti do srca egzistencije. U čovjeku postoji jedna sklonost koja se ne može smiriti, osim da se spoji s Bogom i izvorom egzistencije. To je upravo ono kada Kur’an Časni kaže:

ِ َّ ِ ِ ِِ ِ ِِ ِ ‫وب‬ ُ ُ‫ين َآمنُواْ َو تَطْ َمئ ُّن قـُلُوبـُُهم بذ ْك ِر اللّه أَالَ بذ ْك ِر اللّه تَطْ َمئ ُّن الْ ُقل‬ َ ‫الذ‬

One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!4

Kako je samo lijepo i uzvišeno još prije osam stoljeća naš Mevlana iskazao ovu ljubav i ovaj osjećaj kojeg Einstein naziva “osjećaj stvaranja”: Dijelovi ka cjelini lica uprli su slavuji, lica ruže, ašici su Što je morsko, moru se i vraća Odakle baš dođe, tamo se i vraća S litice to su hitre bujice, a od tijela duša zaljubljena. Ar-Ra‘d, 28.

4

19


Ja ne znam kakvi smo mi ljudi. Samo što neko negdje napiše da je vjera, uopćeno gledano, produkt straha i neznanja, mi mislimo da je to sigurno, kao što je sigurno i u velikim svjetskim laboratorijama potvrđeno otkriće da je voda sastavljena od hidrogena i kisika. Ne, to uopće nije tako. Ako malo obratite pažnju uvidjet ćete da među poricateljima vjere nema jedinstvenog mišljenja o tome šta je ishodište vjere i otkud ona dolazi. Oni su iznijeli različite teorije i sve su opovrgnute. Čak je većina današnjih naučnika prihvatila monoteizam i načela vjerovanja. Da je vjera produkt neznanja, zar bi imalo smisla da Einstein, najveći savremeni naučnik bude monoteist. Ne samo on koji je bio najveći naučnik svoga vremena već cio naučni svijet danas ide ka prihvatanju značenja ajeta koji kaže:

َّ ِ َّ ِ ‫َّاس َعلَيـَْها‬ َ ‫فطَْرةَ الله ال ِت فَطََر الن‬

...Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori!

Vjera kao životni kapital Sada ćemo se osvrnuti na drugi dio naše rasprave, odnosno razmotrit ćemo pitanje kako vjera podmiruje čovjekove želje, a da je ništa ne može zamijeniti. Nekada se smatralo da, ako civilizacija uznapreduje, neće biti mjesta za vjeru. Danas je sasvim izvjesno da napredak znanja i civilizacije ne otklanja potrebe koje čovjek ima prema vjeri kako bi ostvario lijep život. Čovjek i u individualnom i u društvenom pogledu ima potrebu za vjerom. U onoj mjeri u kojoj se u čovjeku javlja misao na vječnost, on se spaja s drugim svijetom. Ova snaga misli i predočavanja slike u njemu budi osjećaje i naklonost prema vječnosti. Pojava ovako širokog spektra predodžbi i ovako ogromnih sklonosti i želja u čovjeku ni u kojem se slučaju ne uklapa i ne slaže s njegovom ograničenom i prolaznom tjelesnom građom. Dakle, kada s jedne strane u sebi osjeća te ogromne predodžbe i sklonosti, a s druge strane posmatra svoju ograničenu prolaznu 20


i kratkotrajnu materijalnu građu, čovjek vidi da se u njemu ja­ vlja želja za prevelikim zalogajem koji je za njegova usta isuviše veliki. Ima želju za kapom koja ne samo da je velika njemu već i nebeskom svodu. Upravo tu uviđa začuđujuću i uznemiravajuću neuravnoteženost između želja i htijenja, s jedne strane, i tjelesnih sposobnosti, s druge strane. Pomisao na uskraćenost vezanu za vječnost ga slama. Zavidi životinjama kojima su usklađene misaone i tjelesne sposobnosti. Uopće ne razmišljaju o opstanku i vječnosti da bi im se javila ta želja u srcu i da bi ih mučila pomisao na tu želju, na prolaznost i na nestanak. Zbilja, ako čovjek treba nestati, pojavit će se čudan nesklad i neuravnoteženost između misli i sklonosti duše, s jedne strane, i sposobnosti, s druge strane. U tom slučaju javit će se sljedeće pitanje: Ako je ovo biće smrtno, koliko su onda ove obimne predodžbe i sklonosti besmislene, uznemiravajuće i slamajuće. Veliki broj ljudskih zalaganja usmjerenih na ovjekovječenje imena, statusa i spomena čovjeka nakon njegovog života rezultat su upravo ovog osjećaja i ove želje. Naravno, takvo postupanje je nelogično. Čovjek misli da, ako učini nešto što će njegovo ime, spomen, djelo i njegov život poslije smrti učiniti vječnim, i on sam će postati vječan i sebe će izbaviti iz pandži uništenja i nestanka. Mnoge zločine čovjek čini kako bi došao do te vrste vječnosti. Ali, ko je taj ko u tom trenutku ne zna da su ta zalaganja uzaludna. Kakav mi užitak može priuštiti slava i popularnost kada mene ne bude?! Uživanje u slavi i popularnosti ovise o mom opstanku i opstaju u okrilju mog života. Jedina stvar koja zadovoljava ovaj osjećaj i ovu potrebu na potpun i siguran način jesu vjerski osjećaji i uvjerenja i obožavanje. Forugi u drugom svesku knjige Aine sohanvari preveo je velike govore održane u svijetu. Među njima se nalazi nekoliko govora Victora Hugoa (Viktor Igo), poznatog francuskog pisca. Victor Hugo u jednom svom izvrsnom obraćanju kaže: “Zbilja, ako čovjek misli da je suočen s nepostojanjem i da poslije ovog života slijedi apsolutni nestanak, onda život za njega neće imati nikakve vrijednosti. Ono što čovjeku čini život prijatnim 21


i ugodnim, što ulijeva radost u njegov rad, što unosi toplotu u njegovo srce, što u velikoj mjeri širi horizont njegovog pogleda, upravo je ono što mu vjera nudi, tj. uvjerenje u svijet vječnosti, uvjerenje u neprolaznost, uvjerenje u čovjekov opstanak. Vjera mu se obraća riječima: O čovječe! Ti nisi stvoren da nestaneš, ti ćeš ostati. Ti si veći od ovoga svijeta. Ovaj svijet je za tebe jedno malo privremeno stanište. Ovaj svijet je samo jedna bešika za period tvoga djetinjstva. Drugi period je period ostatka tvoga života.” Pitali su Tolstoja šta je vjera, na šta je on rekao: “Vjera je ono s čime čovjek živi, ona je životni kapital.” Zbilja, kako je ovo jednostavna i sadržajna rečenica. Vjera je ono s čime čovjek živi. Usporedite ovu rečenicu s načinom ra­ zmišljanja skupine plitkoumnih i neobaviještenih ljudi koji misle da je vjera teret za čovjeka. Nevjerovanje je, po njihovom mišljenju, vrsta slobode i rasterećenja. Oni misle da je sloboda to što se čovjek ničega na pridržava i ničemu ne povinuje. Prema tome, nepovinovanje naredbama razuma, ljudskosti, morala i časti rasterećenost je i sloboda, jer, na koncu, šta god da je u pitanju, čovjek se ne treba povinovati. Ali, kako je samo ovaj cijenjeni ruski mudrac dobro shvatio vrijednost duhovnih “kapitala”. On ne kaže da je vjera “teret” već “kapital”.

Vjera potpora moralu i zakonu Osnovni stubovi u ljudskim zajednicama su moral i zakon. Društvo traži zakon i moral, a podrška zakonu i moralu samo i isključivo jeste vjera. Nikad nemojte povjerovati u to što govore da će moral imati čvrstinu i stabilnost bez temelja vjere. To je poput novčanice bez pokrića koja nema nikakvu validnost ili deklaracije o ljudskim pravima koje su zapadnjaci izdali i koje i dalje izdaju, a oni su sami prije drugih ustajali i dalje ustaju protiv njih. Zašto? Zato što se to ne oslanja na vjerovanje koje izvire iz dubine čovjekove savjesti. Georges Bidault, koji je nekada bio lider francuskih socijalista, uključio se u terorističke 22


organizacije kada su htjeli Alžiru dati neovisnost. On se usprotivio tome pitajući se zašto se njima daje neovisnost. Da, oni su potpisnici Deklaracije o ljudskim pravima, kao i zakona. A šta je sa slobodom? Isto je i sa slobodom. Sve svetinje koje ima ljudsko društvo, počevši od pravde, jednakosti, preko slobode, ljudskosti, suosjećajnosti i svega što vam na um padne, neće imati svoju zbilju sve dok ne budu u okrilju vjere. Alexis Carrel kaže da su umovi znatno napredovali, ali je šteta što su srca i dalje slaba. Srca samo vjerovanje osnažuje. Svi neredi u čovječanstvu uzrokovani su time što su umovi ojačali, a srca ostala slaba i nemoćna. Šta radi civilizacija? Civilizacija čovjeku pravi sredstva, i to veoma dobra sredstva. Ali šta je s ljudima? Šta je to što može izmijeniti ljude? Šta to može ljudima dati svete i uzvišene ciljeve? Šta je to što može izmijeniti ljudske vrijednosti? Učinite nešto da suosjećanje ima toliku vrijednost da iz dubine srca kažete: Ovaj svijet nema vrijednost da bi nečije srce uznemirio Nemoj da misliš loše jer ga ni jedan pametan nije činio.

Čovječnost je istovjetna s vjerom i ako ne bude vjere, nema ni čovječnosti. Htio bih svoje izlaganje privesti kraju. Ovo je bila tema koju nećemo stići detaljnije obraditi. Između ostalog, nećemo stići odgovoriti na pitanje: Ako je vjera urođena, zašto skupine ljudi izlaze iz vjere? Ipak ću dati kratko objašnjenje na ovo pitanje. Ovo pitanje se naročito nameće osobama koje smatraju da je okrenutost Bogu i vjeri urođena pojava. Neki čak ovo pitanje postavljaju s čuđenjem. Mi ćemo prvo prenijeti riječi jednog američkog nau­čnika koje govore o ovoj temi, a poslije ćemo iznijeti svoj stav. Postavljanje ovog pitanja važno je, jer nam pomaže u pronalasku puta uređenja i ispravljanja stanja društva. U knjizi Dokazivanje postojanja Boga, sastavljenoj od članaka skupine naučnika koji se bave proučavanjem tog pitanja, postoji članak: “Upotreba naučnih metoda”. Autor je američki naučnik Valter Eskarlan. 23


On na početku razmatra pitanje razloga nevjerovanja u Boga nekih naučnika i kaže: “Brojni su razlozi zbog kojih pažnja nekih naučnika u njihovim naučnim istraživanjima i proučavanjima nije usmjerena prema Bogu. Mi ćemo navesti samo dva. Prvi razlog leži u činjenici da najčešće politički despotski uvjeti, društvene okolnosti ili državno uređenje zahtijevanju negiranje postojanja Stvoritelja. Drugi razlog je to što ljudska misao uvijek pada pod utjecaj nekih iluzija i, unatoč tome što osoba ne posjeduje strah ni od kakve duhovne i tjelesne kazne, čovjekova misao nije potpuno u njegovim rukama i nije slobodna u odabiru ispravnog puta. U kršćanskim porodicama većina djece na početku života vjeruje u postojanje Boga koji ima sličnosti s čovjekom, kao da je čovjek stvoren u obliku Boga. Kada ove osobe uđu u naučno okruženje i kada se počnu baviti naučnim pitanjima, ovaj pojam slabašnog boga čovječijeg oblika ne može se uklopiti u logičke argumente i naučne pojmove. Kao rezultat toga, poslije izvjesnog vremena, kada nestane svaka nada za pomirenjem, pojam Boga u cijelosti biva napušten i silazi s misaone scene. Važan uzrok ove pojave je to što logički argumenti i naučne definicije ne mijenjaju izgrađenu savjest i uvjerenja ovih ljudi. Osjećaj da je prethodno napravljena greška u vjerovanju u Boga, zajedno s drugim psihološkim uzrocima, dovodi do toga da osoba bude zastrašena neadekvatnošću ovog pojma i da se okrene i udalji od spoznaje Boga.” Ovaj naučnik spominje dva uzroka okretanja od vjere i Boga. Jedan je u nepovoljnosti nekih društvenih okruženja koje materijalizam nužno smatraju zvaničnim uvjerenjem. Drugi je pogre­šno i neispravno shvatanje Boga koje se javlja kod nekih naučnika. Razlog neispravnog shvatanja Boga kod njih je taj što su u djetinjstvu učili o Bogu od osoba koje su tvrdile da Ga poznaju, ali Ga nisu poznavale. Božiju Bīt, svojstva i Njegov način djelovanja u svijetu podučavali su na način koji se nije slagao s razumom, znanjem i logikom. Ljudima su Boga i vjeru predstavljali kao iracionalne pojmove. Sasvim je jasno da, nakon što se naučnik upozna s razumom, znanjem i logikom, 24


neće moći prihvatiti iracionalna i nelogična značenja i pojmove. Neminovno, to iracionalno vjerovanje ustupa svoje mjesto negiranju i poricanju u umu tog naučnika. Budući da je umislio kako vjerovanje u Boga ne treba biti nikako drugačije osim u tom nelogičnom obliku, poriče Ga. Ovo tumačenje je ispravno. Zasigurno je razlog poricanja i okretanja od vjere velikog broja obrazovanih ljudi taj što nisu na ispravan način podučeni vjerskim pojmovima. Ustvari, ono što oni poriču, nije zbiljski pojam Boga i vjere. To je nešto sasvim drugo. Osobe poput mene, koje su suočene s pitanjima ljudi u vezi s vjerom, potpuno shvataju činjenicu da su mnogim ljudima prodrle u um neispravne misli vezane za vjerska pitanja, jer su pali pod utjecaj poduke neprosvijećenih roditelja ili nepismenih promicatelja vjere. Upravo te neispravne misli ostavile su na njih loš trag i bacile ih u sumnju, pa čak i u poricanje u vezi sa zbiljom vjere. Stoga je potrebno uložiti mnogo truda da bi se vjerska učenja na ispravan i dostojan način prenijela ljudima. I sam već godinama osjećam ovaj problem i smatram zadaćom da svoje aktivnosti, koliko je to u mojoj moći, usredotočim i usmjerim na put ispravne i racionalne poduke vjerskih pojmova. Iskustvo je pokazalo da su ovakve aktivnosti veoma plodonosne. Međutim, razlog okretanja i udaljavanja od vjere ne svodi se samo na spomenuti. Postoje i drugi razlozi. Jedna od stvari koja uzrokuje okretanje od Boga i odbojnost ljudi prema Njemu, vjeri i duhovnosti uopće jeste ukaljanost okruženja i utopljenost ljudi u sladostrasti i odavanje prohtjevima. Ukaljano okruženje stalno osigurava uvjete za pobudu strasti, za lijenost i za razvoj životinjskih osobina u čovjeku. Jasno je da se tonjenje u niske životinjske strasti kosi sa svakom vrstom osjećanja uzvišenosti, obuhvatajući vjersko, moralno, naučno i umjetničko. Jednostavno ih umrtvljuje. Čovjek koji se odaje strastima ne samo da u sebi ne može odgojiti uzvišene vjerske osjećaje već gubi osjećaj časti, dostojanstva i gospodstva. Zaboravlja odvažnost, hrabrost i požrtvovanost. Duhovne privla­ čnosti, uključujući vjerske, moralne, naučne i umjetničke, manje ostavljaju traga na osobama koje su zatočenici strasti. Stoga oni 25


narodi koji odluče slomiti duh vjere, morala, odvažnosti i hrabrosti nekom drugom narodu, osiguravaju sredstva za putena zadovoljstva, sladostrasti i zabave. U historiji islamske Andaluzije, tj. današnje Španije, čitamo kakav su plan smislili kršćani kako bi osvojili Andaluziju i izvukli je iz ruku muslimana. Omogućili su im sredstva za provod kao oblik prijateljstva i usluge. Vrtovi i voćnjaci služili su za proizvodnju opojnih pića za muslimane. Lijepe i izazovne djevojke na ulicama su počele privlačiti i zavoditi muškarce. Sa svake strane nudile su se zabave u kojima se moglo udovoljavati strastima. Duh vjere i odvažnosti je zamro. Nakon toga muslimane su mogli u trenu poraziti. Zapadni kolonizatori tokom nekoliko posljednjih stoljeća ovaj su program također veoma precizno primijenili u islamskim zemljama. U svakom slučaju, odavanje životinjskim strastima još je jedan razlog zbog kojeg slabe uzvišeni vjerski osjećaji u čovjeku ili čovjek prema njima čak osjeća prezir. U jeziku vjere ova zbilja iskazuje se ovako: Kada srca potamne i otvrdnu, svjetlo vjere ne može doprijeti do njih.

ِِ ِ ‫ني‬ َ ‫إِ َّن اللَّهَ ال يـَْهدي الْ َق ْوَم الْ َفاسق‬

Allah zbilja na Pravu Stazu narod grešnički ne upućuje!5

Sljedeći razlog okretanja i udaljavanja od vjere jeste netrpeljivost i rat između vjere i ostalih prirodnih i urođenih čovjekovih nagona koje stvaraju neki nerazboriti promicatelji vjere. Umjesto da vjeru predstave kao nešto što uspostavlja mir i ravnotežu u nagonima, predstavljaju je kao nešto što je oprečno i što je u neprijateljstvu s ostalim prirodnim čovjekovim sklonostima. Ovu tvrdnju treba pojasniti. Čovjek ima mnoge prirodne i urođene sklonosti. U čovjekovu prirodu položene su sklonosti ka mnogim stvarima. Sve ove sklonosti povezane su s onim što je čovjeku potrebno na putu njegovog usavršavanja. To znači da ni jedna sklonost nije položena u čovjeka uzalud i Al-Munāfiqūn, 6.

5

26


bez smisla i da bi je trebalo ubiti ili umrtviti, kao što ni jedan organ nije stvoren uzalud i bez smisla u čovjekovom tijelu. U čovjekovoj bīti leže sklonosti prema mnogim stvarima, između ostalog prema bogatstvu. Sklonost prema društvenoj omiljenosti, sklonost prema znanju i traganju za istinom, sklonost ka osnivanju porodice, odabiru supružnika. Sklonost ka vjeri jedna je od čovjekovih prirodnih sklonosti. Ni jedna od njih nije u zavadi i ratu s drugom. Među njima ne postoji zbiljska protivrječnost i oprečnost. Svaka od njih ima svoj udio i ono što joj pripada. Ako se svakoj od tih sklonosti pravedno dodijeli ono što joj pripada, uspostavit će se potpun sklad među njima. Neusklađenost, nemir, rat i netrpeljivost javit će se onda kada čovjek bude htio udio jedne sklonosti dati drugoj. Jednu će držati da gladuje, a drugu će prekomjerno hraniti. Jedna od osobenosti vjere islama jeste to da uvažava sve prirodne čovjekove sklonosti. Ni jednu nije zanemarila i ni jednoj nije dala udio veći od njenog prirodnog prava. Prirodnost i urođenost islamskih zakona podrazumijeva međusobni sklad i usaglašenost tih zakona i nepostojanje oprečnosti između njih i prirodnih čovjekovih sklonosti. To znači da je islam, pored toga što je s gledišta vjere i obožavanja Boga odgajatelj jednog urođenog osjećaja, i s gledišta zakona i propisa saglasan s urođenom prirodom i zbiljskim potrebama čovjeka. Neki kvazisveci i osobe koje tvrde da promoviraju vjeru u ime vjere ustaju u rat protiv svega. Njihov moto je: ako želiš imati vjeru, pogazi sve ostalo. Nemoj se zanimati imetkom i bogatstvom, napusti ugled i položaj, napusti ženu i djecu, bježi od znanja jer je to najveći zastor i uzrok zastranjenja, nemoj biti veseo i veseliti se, bježi od ljudi i nađi utočište u osami. Prema tome, ako neko želi pozitivno odgovoriti na svoj vjerski nagon, treba biti u ratu sa svim i svakim. Sasvim je jasno da, kada u društvu bude prisutno i promovirano isposništvo, napuštanje sredstava za život, napuštanje društvenog položaja, osamljivanje, zaziranje od drugih ljudi, kada se tjelesni nagoni budu doživljavaju kao prljavi, a najčistiji ljudi budu neoženjene ili neudate osobe, kada 27


se znanje predstavi kao čovjekov neprijatelj, kada učenjaci i naučnici u ime vjere budu bacani u vatru ili im se glave budu gurale pod presu, zasigurno će ljudi biti pesimistični prema vjeri. Vjerski odgajatelji trebaju, kao prvo, nastojati sami postati učeni, istraživati i proučavati vjeru te u ime vjere ne ubacivati u umove ljudi iracionalne pojmove, jer će upravo ti iracionalni pojmovi biti izvor antivjerskih pokreta. Kao drugo, trebaju se zalagati za popravljanje stanja društva i trebaju, koliko je moguće, ukloniti i umanjiti u društvu sve ono što ga kvari i kalja. Kao treće, što je od svega važnije, ne trebaju se u ime vjere suprotstavljati i boriti s prirodnim sklonostima ljudi. Tada će vidjeti kako ljudi:

...u skupinama u Allahovu vjeru ulaze.6

ِ ِ ‫اجا‬ ً ‫يَ ْد ُخلُو َن ِف دي ِن اللَّه أَفـَْو‬

Molim Svevišnjeg Gospodara da nas sve uputi na pravi put i da nas učini istinskim vjernicima! Dova je, kako kaže Alexis Carrel, let duše. Gospodo, nemojte misliti da dova može zastarjeti. Nemojte misliti da civilizacija i modernizam iziskuju i traže od ljudi da ne upućuju dovu. Ne, dova je izraz obožavanja. Izbjegavanje dove oblik je uznositosti i oholosti prema Bogu i to najružniji oblik oholosti.

ِ َّ ِ ِ ‫ال ربُّ ُكم ادع ِون أ‬ ‫ين يَ ْستَكِْبُو َن َع ْن ِعبَ َادِت َسيَ ْد ُخلُو َن‬ ْ ُ ْ ُ َ َ َ‫َو ق‬ ْ ‫َستَج‬ َ ‫ب لَ ُك ْم إ َّن الذ‬ ِ ‫جهن‬ ‫ين‬ َ ‫َّم َداخ ِر‬ َ ََ

Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.”7

Dova je odraz i pokazatelj ljudskog savršenstva. Dova je uspostava veze između roba i Rabba. Veza između Gospodara i roba je neprekidiva. S one strane ona je uvijek uspostavljena. Uz dovu An-Nasr, 2. Al-Mu’min, 60.

6 7

28


se uspostavlja i s ove strane i osigurava se pogodno tlo za izlijevanje milosti. Čovjek se u stanju dove svojom nutrinom okreće prema Stvoritelju, svom izvoru, polaznoj tački odakle je i došao na ovaj svijet i traži od Njega pomoć. Traži oprost. Moja večerašnja dova je samo jedna rečenica. Bože naš, svima nama podari jaku volju i ambiciju da se okorištavamo i djelujemo u skladu s ovakvim islamskim programima koji vode istinskoj sreći, programima poput ovog kojeg si Ti večeras predvidio za nas i koji je do nas došao putem Pečata svih poslanika!

29


Filozofija postojanja iskušenja i teškoća

U prethodnom smo izlaganju ukazali na činjenicu da su teškoće, duhovni pritisci i nedaće neki od razloga čovjekovog usavršavanja, pročišćenja duše, unapređenja morala i pokretanja skrivenih snaga u čovjeku koje su poput pokretačke snage u njegovom biću. Sada želimo dati pojašnjenje navedenog.

Teškoće su Božiji darovi U kur’anskim ajetima i predajama često primjećujemo kako se kaže da Bog nekog poslanika ili nekog dobrog roba izlaže nedaćama i teškoćama ili kako On nedaće šalje onim osobama prema kojima ima posebnu naklonost ili, pak, kako su nedaće i teškoće Božije blagodati i darovi. Naprimjer, u hadisu se kaže:

ِ ِ ِ ‫الر ُج ُل اَ ْهلَهُ بِا ْلَ ِديَِة‬ َّ ‫عاه ُد‬ َ َ‫عاه ُد الْ ُم ْؤم َن بِالْبَالء َكما يـَت‬ َ َ‫ا َّن اللّهَ َعَّز َو َج َّل لَيَت‬ ‫َم َن الْغَْيبَ ِة‬ “Allah se sjeća i pazi svoga roba vjernika putem nedaća, kao što čovjek pazi svoje ukućane donošenjem poklona kada se vrati s puta.”1

Usūli Kāfi, sv. 2, str. 255.

1

30


Ili u drugoj predaji stoji:

ِ ِ ِ ‫ب عبداً َغتَّه بِالْب‬ ً‫الء َغتّا‬ َ ُ َْ َّ ‫ا َّن اللَّهَ اذا اَ َح‬

“Kada Allah zavoli svoga roba, potopi ga u nedaće posebnim topljenjem.” Spomenuto je čak da Poslanik nije htio jesti hranu od osobe koju nikad nisu pratili problemi i nedaće. To je smatrao pokazateljem nesposobnosti te osobe da napreduje i njene udaljenosti od Boga. Na početku se svakom nameće pitanje: Kako Božija milost, ljubav i zadovoljstvo robom može zahtijevati to da se rob izlaže problemima i nedaćama? Ono što nužno proizlazi iz ljubavi jeste osiguravanje sredstava koja donose ugodnost i mir, a ne sredstava koja donose teškoće i nespokoj. U Kur’anu i sunnetu primjećujemo još jedan izraz koji nam nameće važno pitanje, a to je riječ kušnja. Pitanja su sljedeća: Šta znači to da Bog putem teškoća i nedaća ljude stavlja na ispit? Zar je Bog neobaviješten o nutrini ljudi, pa želi nešto shvatiti stavljanjem ljudi na kušnju? Zar sam Kur’an jasno ne kaže da nema ni jedne čestice, ni jednog pokreta, na koncu ni jedne, ni velike ni male, stvari u svijetu, a da nije poznata i jasna Stvoritelju Uzvišenom? Pa šta onda znači ispit?

Izgraditeljska moć nedaća Odgovor na navedena pitanja bit će nam jasan nakon što nam postane jasna filozofija nedaća, tegoba, teškoća i njihov učinak na čovjeka. Nakon što nam postane jasno da su, u skladu sa zakonom stvaranja, mnoga savršenstva ostvariva samo onda kada se suočimo s teškoćama, uhvatimo u koštac s problemima, kada se nađemo na bojnom polju i budemo borili s nemilim događajima. Učinak teškoća u životu nije takav da će one samo istaknuti i pokazati očiglednim stvarni čovjekov dragulj, tako što svako ima jedan zbiljski dragulj koji je prekriven kao 31


ruda pod zemljom, a teškoće pokazuju i izvode na svjetlo dana ono što je skriveno i što se nalazi pod zemljom ne ostavljajući pri tom nikakav drugi učinak. Nije riječ o tome, već o nečemu mnogo većem. Teškoće i problemi imaju drugi učinak tako da upotpunjuju, mijenjaju i usavršavaju čovjeka. To je alhemija koja jedan metal preobražava u drugi. One imaju izgrađivačku moć. Od jednog bića prave drugo: od slabašnog jako, od niskog uzvišeno, od sirovog zrelo. One imaju svojstvo pročišćenja. Otklanjaju sve nepodopštine i hrđe iz čovjeka. Imaju svojstvo poticanja. Izazivaju svijest i senzibilnost, a udaljavaju slabost i klonulost. Zato ovakve stvari ne treba smatrati ljutnjom i srdžbom. To je milost u obliku ljutnje, dobro u odjeći zla, blagodat u odjeći svoje sušte suprotnosti. O, Ti, čija je grubost bolja od ugodnosti, Osveta Tvoja od duše je draža. Ovo Ti je vatra, pa kakva će tek biti Tvoja svjetlost? Žalost Ti je ovakva, kakvo će tek biti veselje? Ako toliko slasti ima u Tvojoj grubosti, Niko ne može dosegnuti do dubine Tvoje nježnosti. Zaljubljen sam u milost i srdžbu Njegovu sigurno. Kakva li čuda da sam zaljubljen u nešto sasvim oprečno.

U svemu tome sposobne osobe s potencijalom ubiru maksimalnu korist od ovih “neugodnih” poklona i blagodati u obliku nedaća. Ovakve sposobne osobe ne samo da se okorištavaju postojećim teškoćama već se u njima javlja žudno iščekivanje teškoća. Hrle im u susret i uvećavaju svoje teškoće. Mevlana Dželaluddin Rumi navodi primjer za ove sposobne ljude koji kroz teškoće dolaze do savršenstva, napreduju i postaju sve snažniji: Postoji životinja koja asgar se zove Koja od udaranja jača postaje. Dok je udaraš bolja biva, Od rana štapa se deblja. 32


Duša vjernika, bez sumnje, poput te je životinje, Koja ranama nedaća jača i deblja postaje. Upravo zbog toga su nedaća i lomova poslanici Imali više nego sva ostala stvorenja. Kako bi njihove duše u odnosu na sve ostale postale jače, Jer ni jedna druga skupina nije vidjela te nedaće.

Mevlana navodi još jedan primjer iste stvari. On osobe koje se suočavaju s problemima poredi s kožom koja se štavi, te kaže: Koža od soli postaje otporna na nedaće, Lijepa poput uštavljene taifske kože. Da je nisi namazao gorkim i ljutim sastavom, Ubuđala bi se, istruhla bi i smrdjela. Čovjeka smatraj poput kože, Koja je od vlažnosti postala ružna i teška. Ti čovjeka namaži mnoštvom gorčine i ljutine Kako bi postao čist, nježan i lijep. Ako ne možeš podnijeti, o prijatelju, Zadovoljstvo Božijom odredbom pokaži i onda kada te Allah iskušava a da te za tvoju volju ne pita. Nedaća od Prijatelja je vaše pročišćenje, Njegovo znanje nadilazi vaše promišljanje.

Iz ovog nam je postalo jasno kako Bog svoje prijatelje izlaže teškoćama i time smo dali odgovor na prvo pitanje.

Božija iskušenja Došli smo i do drugog pitanja, a ono glasi: Kakvo značenje i smisao imaju kušnja i ispit u ovom slučaju? Iz dosada rečenog u određenoj mjeri postao nam je jasan odgovor na ovo pitanje. Slijedi pojašnjenje. Nekada se određena stvar podvrgne testiranju kako bi se nepoznato pretvorilo u poznato. U tom smislu uzima se nešto što 33


bi bilo mjerilo ili vaga, kao, naprimjer, kada se stavi neka roba na vagu da bi se shvatilo kolika je njena stvarna vrijednost. Vaga je ovdje samo sredstvo određivanja vrijednosti nekog tijela. Njena uloga je samo ta da nam otkrije stvarnu težinu tijela. Vaga nema nikakvu ulogu u povećavanju ili smanjenju tijela. Sva ostala pomagala koja se koriste za određivanje mjere stvari su takva. Termometar određuje temperaturu ili stepen zagrijanosti zraka ili čovjekovog tijela. Metar određuje dužinu neke stvari. Logika je nauka koja se još zove i “mjerodavna nauka”. Svrha logike je da mjeri, odnosno provjerava oblik argumentacije i, ako bude propusta u iznošenju argumenata, uz pomoć logičkih zakona i pravila to će biti uočeno. Ako ispit i testiranje budu u značenju upotrebe vage ili mjerila kako bi se pronašle i prepoznale nepoznanice, onda zasigurno takvo što neće imati smisla u vezi s Uzvišenim Gospodarom. Ispit svakako ima i drugi smisao, a to je izvođenje iz stanja potencijala u aktualno stanje i usavršavanje. Kada Uzvišeni Bog ispituje robove putem nedaća, to znači da tim putem dovodi svakog pojedinačno do onog savršenstva kojeg je dostojan. Filozofija teškoća i nedaća nije samo mjerenje težine, stepena ili količine, već povećavanje težine, podizanje stepena, uvećavanje količine. Bog ne iskušava da bi se pokazala stvarna težina, duhovni stepen ili granica, kao ni veličina nečije ličnosti. Kada Uzvišeni Bog iskušava, to znači da On izlaže roba nedaćama i teškoćama kako bi se uvećali njegova stvarna težina, duhovni stepen i veličina. Uzvišeni Bog ne iskušava da bi se ustanovilo ko je zbiljski dženetlija ili džehenemlija. Uzvišeni Bog iskušava robove i izlaže ih problemima kako bi onaj koji želi ući u Džennet, prolazeći kroz teškoće, sebe učinio zaslužnim i dostojnim Dženneta, a da oni koji nisu dostojni toga ostanu na istom mjestu. Hazreti Ali u pismu koje je uputio namjesniku Basre, Osman ibn Hunejfu, nakon što ga savjetuje da se ne prepušta rasko­ šnom životu, da se ne odaje užicima i da ne zanemaruje svoju dužnost, spominje svoj jednostavan način života koji je podaleko 34


od ugodnosti i u kojem se zadovoljava ječmenim hljebom. U nastavku pisma Imam Ali, mir s njim, kaže:

“Možda se neki čude kako Ali s ovakvom hranom ima snage da se sučeli i pobijedi najhrabrije ljude? Sudeći po svemu, ovakav način života trebao ga je učiniti slabašnim i nemoćnim.” Sam Imam Ali, mir s njim, odgovara kako oni griješe, jer težak život ne smanjuje snagu, već su upravo ugodnosti i lagodan život to što umanjuje snagu.

ِ َ‫ و النَّبات‬،ً‫ضرةَ أَر ُّق جلُودا‬ ِ ْ ‫الروائِع‬ ِ ‫ات‬ ْ ‫َّجَرةَ الَِْبيَّةَ أ‬ َ ‫أَالَ َو إ َّن الش‬ َ َ ْ ُ َ َ َ‫ال‬ َ َ َّ ‫ َو‬،ً‫ب عُودا‬ ُ َ‫َصل‬ ً‫ودا‬ َ ُ‫الْبَ َد ِويَّةَ أَقـَْوى ُوق‬

“Znaj dobro da je doista drvo iz šume najtvrđe građe dok grane zelene imaju koru najnježniju i da su grmovi divlji vrlo moćni u gorenju i spori u gašenju.”2

To znači da je čvršće pustinjsko i šumsko drveće koje nije vidjelo njegu vrtlara, dok su zelena i svježa stabla koja su stalno pod nadzorom vrtlara i koji se njeguju krhkija i neizdržljivija. Pustinjsko bilje i ono koje raste u divljini u usporedbi s kućnim cvijećem bolje i duže gori. I ljudi koji su osjetili hladnoću i toplotu, koji su imali uspone i padove, koji su podnosili muke i hvatali se u koštac s problemima, imaju veću izdržljivost i snagu od onih koji su rasli u “svili i kadifi”. Razlika je između snage koja izvire iznutra i one koja uzima pomoć izvana. Najbolje je da se unutarnje neograničene snage i sposobnosti čovjekove izvedu na vidjelo i istaknu se. Imam Ali na jednom mjestu kaže da ne upućujemo Gospodaru dovu na ovakav način: Ali ibn Ebu Talib: Staza rječitosti, prev. Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Zagreb: Islamska zajednica, 1994, pismo 45, str. 207. (Svi citati iz Staze rječitosti u nastavku knjige bit će navođeni prema ovom izvoru, osim ako ne bude drugačije naglašeno.)

2

35


ِ ‫ك ِم َن أَلْ ِفتـْنَ ِة‬ َ ِ‫أللّ ُه َّم أ ّن أَعُوذُ ب‬

“Bože, utječem Ti se od iskušenja i smutnje!”,

jer nema osobe koja se ne suočava s problemima i iskušenjima, već nam kaže da govorimo:

ِ ِ ‫ض ّل‬ ِ ‫ك ِمن م‬ ِ ِ َ ‫ت أَلْ ِف‬ ‫ت‬ ُ َ َ ‫أللّ ُه َّم أ ّن أَعُوذُ ب‬

“Bože, utječem Ti se od iskušenja koja odvode u zabludu!”

Konformizam U istoj mjeri u kojoj suočavanje s teškoćama odgaja, upotpunjuje i “glača” čovjeka, udaljavanje od teškoća ima suprotan učinak. Upravo zato naučnici kažu da je najveće zlo koje se čini djeci ono što čine neupućeni roditelji iz prevelike ljubavi i naklonosti prema njima, tj. posvećuju djeci neumjerenu pažnju, brane im da se suoče s problemima i čine ih razmaženim. Te stvari prave od djeteta bespomoćno i slabašno biće. Čine ga “razoružanim“ na sceni života. Zbog njihovih pogrešnih postupaka najmanja neugodna situacija će takvu djecu oboriti s nogu. Najmanja promjena okolnosti će ih uništiti. Oni podižu dijete kao osobu koja nikad u životu nije ušla u vodu, nije plivala i nije naučila plivati. Takva osoba, kada se odjedanput nađe suočena s morskim valovima i htjedne zaplivati, neće moći. Osoba koja ne zna plivati utopit će se pri prvom kontaktu s vodom. Plivanje nije nešto što se može naučiti bez prakse. Ne može se proplivati iščitavanjem knjiga u kutku sobe. To je umijeće, bolje reći praktična tehnika. Mora se ući u vodu i upravo tu, kroz djelovanje i zalaganje, tonjenje i isplivavanje, naučiti kako se pliva. Na samom početku našeg govora citirali smo hadis u kojem se kaže da, kada Allah zavoli svog roba, potopi ga u nedaće, tj. baca ga u teškoće. U hadisu se upotrebljava riječ gatt, što znači potapanje u vodu. To znači da, kada Bog nekoga voli, On ga potapa i baca u teškoće. Zašto? 36


Da bi naučio put izlaska iz teških situacija, da bi naučio plivati u moru nedaća i iskušenja. Nema drugog puta. Božija milost je ta koja, suočivši roba s problemima, osigurava sredstva poduke plivanja u moru nedaća i njegovo zdravo izbavljenje iz njih. Zato je to, bez sumnje, pokazatelj ljubavi Božije. U vezi s nekim pticama je zabilježeno da, kada kod njihovih ptića izbije perje i počnu zamahivati krilima, one ih izvode van gnijezda kako bi ih naučile tehnici letenja. Ptica nosi svoga ptića u visine, a potom ga pušta. Ptić se neko vrijeme bori i maše krilima sve dok se ne zamori. Onog trena kada ptić izgubi snagu i pođe padati, majka mu priskače u pomoć, nosi ga na svojim krilima da bi ga ponovo nakon nekoliko trenutaka pustila s visine. Ponovo se ova životinja trudi, podiže se i pada i na koncu zamara se. Kada se potpuno umori, majka ga ponovo uzima i posjeda na svoja krila. Ovaj postupak ponavlja se više puta sve dok sasvim ne savlada letenje. Ovaj se prirodni princip treba primjenjivati i kod odgoja djece. Dijete od početka treba biti upoznato s naporom, radom, zalaganjem i teškoćama. Međutim, najplemenitije stvorenje najčešće djeluje suprotno ovom načelu. Povlašteni stalež, umišljajući da je rad samo zbog straha od siromaštva, ustežu se od rada i napora i svoju djecu odgajaju kao nemoćnu, nesretnu i slabašnu. Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso) u svojoj knjizi Emil ili o odgoju u vezi s ovakvim načinom odgoja kaže: “Kada bi ljudi do kraja života ostali u državi u kojoj su se i rodili, kada bi tokom cijele godine bilo samo jedno godišnje doba, kada ljudi ne bi nikako mogli mijenjati svoju sudbinu, takav način odgoja imao bi svoje dobre strane. Ali, ako uzmemo u obzir brzu promjenu okolnosti kod čovjeka, trebamo priznati da nema besmislenijeg i neispravnijeg metoda od toga da jedno dijete odgojimo uz pretpostavku da nikad ne treba izlaziti iz sobe i da mu sluge stalno budu na raspolaganju. Kada bi taj nesre­ tnik kročio jedan korak zemljom i kada bi se spustio za jednu stepenicu niže, stradao bi.” 37


On dalje nastavlja: “Ako tijelo bude u obilnom blagostanju, duh se pokvari. Osoba koja ne poznaje bol i muku neće znati užitak saosjećanja niti slatkoću samilosti. Srce takvog čovjeka neće biti ganuto ničim. Iz tog razloga takav čovjek neće moći ostvariti suživot s ljudima i bit će poput sotone među njima.”

Filozofija teških obaveza Ibadeti i vježbe koje se više puta obavljaju, a koje su svetom vjerom islama propisane, jedna su vrsta duhovne vježbe, jedna vrsta kušnje i oblik podnošenja teškoća. Neki od ovih ibadeta su uistinu teški. Džihad je jedan od njih. Sasvim je jasno da se džihad ne slaže s konformizmom i ugodnošću. Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

ِ ‫ِّث نـ ْفسه بِغَزٍو مات على ُشعب ٍة ِمن الن‬ ‫ِّفاق‬ َ َ ْ ُ َ َ ْ ‫َم ْن َلْ يـَ ْغ ُز َو َلْ ُيَد‬ َ َْ

“Ko ne bude ratovao za vjeru ili u duši to ne bude želio, umrijet će s jednom vrstom licemjerstva.”3

Neki zastori i tmine mogu se ukloniti samo džihadom i u okolnostima takvih napora. Neka uzvišena moralna svojstva ne mogu se pojaviti osim na bojnom polju. Hrabrost i smjelost neće se pojaviti čitanjem knjiga, sjedenjem u osami i zavlačenjem u kutak sobe. Hadždž je također jedan od ibadeta. Svako onaj ko je u mogućnosti dužan je najmanje jednom u životu obaviti ovu društvenu i obredoslovnu obavezu. Ipak, ona nije bez teškoća. Hazreti Ali u vezi s Kabom kaže:

ٍ ‫اعره الْعِظَام بـي جن‬ ِ ‫َّات َو أَنـَْها ٍر‬ ْ ُ‫ض َع بـَْيتَه‬ َ َ‫َو لَ ْو أ ََر َاد ُسْب َحانَهُ أَ ْن ي‬ ُ َ ‫الََر َام َو َم َش‬ َ َ َْ َ ِ ِ ِ ‫ي‬ ِّ َ‫ ُم ْلت‬،‫ثما ِر‬ ِّ ،‫َو َس ْه ٍل َو قـََرا ٍر‬ َ َْ‫ بـ‬،‫ ُمتَّص ِل الْ ُقَرى‬،‫ف الْبـَُن‬ َ ِّ‫ َدان ال‬،‫جم األَ ْش َجار‬ ٍ ‫ و أَري‬،‫ضراء‬ ٍ ‫بـَّرٍة سَْراء و رو‬ ِ َ‫اض ن‬ ٍ َ‫ َو ِري‬،‫اص ُم ْغ ِدقٍَة‬ ٍ ‫ َو ِعَر‬،‫اف ُْم ِدقٍَة‬ ،‫اضَرٍة‬ َ َْ َ َ َ ُ َ ْ َ َ َ ْ ‫ضة َخ‬ Sunen Nesāi, sv. 6, str. 8.

3

38


ِ ٍ ِ ‫ض ْع‬ ِ ‫الََز ِاء َعلَى َحس‬ ‫ َو لَ ْو‬.‫ف الْبَالَِء‬ ْ ‫صغَُر قَ ْد ُر‬ َ ‫ب‬ َ ‫ لَ َكا َن قَ ْد‬،‫َو طُُرق َعامَرٍة‬ َ ِ ِ ،َ‫ضَراء‬ ُ ‫مح ُم‬ ْ ‫ي ُزُمُّرَد ٍة َخ‬ َ َْ‫َح َج ُار الْ َم ْرفُوعُ با بـ‬ ْ َْ‫اس ال‬ ْ ‫ َو األ‬،‫ول َعلَيـَْها‬ ُ ‫َكا َن اإل َس‬ ِ ‫ َلف‬،‫و ياقُوتٍَة َحراء؛ و نُوٍر و ِضي ٍاء‬ ‫ َو‬،‫الص ُدوِر‬ ِّ ‫ص َار َعةَ الش‬ ُّ ‫َّك ِف‬ َ ‫َّف ذل‬ َ َ َ َ َ َ َْ َ ‫ك ُم‬ َ َ ِ ِ ‫ و‬،‫َّاس‬ ِ ِ ِ ِ ََّ‫لك َّن الله‬ َّ ‫ َو لَنـََفى ُم ْعتـَلَ َج‬،‫يس َع ِن الْ ُقلُوب‬ َ ‫لََو‬ َ َ‫ض َع ُم‬ َ ِ ‫الريْب م َن الن‬ َ ‫اه َدةَ إبْل‬ ِ ِ ْ‫ و يـتـعبَّ ُدهم بِأَنـو ِاع ال‬،‫َّدائِ ِد‬ ِ ‫ضر‬ ِ ِِ ِ ِ ِ ‫وب‬ َ َْ ْ ُ ََ َ َ َ ‫َيْتَبُ عبَ َادهُ بأَنـَْو ِاع الش‬ ُ ُ ‫ َو يـَْبتَليه ْم ب‬،‫مجاهد‬ ِ ‫ و إِس َكاناً لِلتَّ َذلُّ ِل ِف نـ ُف‬،‫الْم َكا ِرِه إِخراجاً لِلتَّ َك ُّب ِمن قـلُوبِِم‬ ‫ َو لِيَ ْج َع َل‬.‫وس ِه ْم‬ ْ َ ْ ُ ْ ُ َ َْ ِ ِ‫ و أَسباباً ذُلُالً لِع ْف ِوه‬،‫ضلِ ِه‬ ِ َ ‫ذل‬ َ َ ْ َ ْ َ‫ك أَبـَْواباً فـُتُحاً إ َل ف‬

“Da je Allah Uzvišeni htio postaviti Časni Hram Svoj i velika sveta znamenja Svoja među vrtovima, rijekama, blagim i ravnim nizinama, mnoštvom drveća, obiljem plodova, kućama gustim, naseljima zbijenim, nasadima zelenim, predjelima plodnim, ravnicama navodnjenim, voćnjacima cvjetnim i putima prepunim, onda bi se zasigurno smanjila vrijednost nagrade srazmjerno lahkoći iskušenja. Da su temelj na kojem je Hram izgrađen i kamenje kojim je izidan bili od dragulja zelenih i crvenih, i tu postojali svjetlost i blistavost, onda bi to slabilo djelovanje sumnje u grudima, odbijalo od srca učinak truda Iblisova i priječilo talasanje slutnji zlih u ljudima.

Ali, Allah iskušava robove Svoje teškoćama raznim, određuje im da služe kroz napore raznovrsne i iskušava ih neugodnostima različitim, sve to da bi istjerao oholost iz srca njihovih, da bi nastanio poniznost u duše njihove i da bi sve to učinio kapijama otvorenim za dobrotu Svoju i sredstvima prikladnim oprosta Svoga.”4

Nevolje i poteškoće Na samom kraju kratko ćemo podsjetiti na jednu stvar. Moguće je da neko postavi ovakvo pitanje: S obzirom na rečeno, kako objasniti tvrdnju da u islamu nema teškoća, opterećenja i muke? Staza rječitosti, govor 191.

4

39


Riječ je, zapravo, o dvije stvari. Tačno je da se odredbe svete vjere islama ne temelje na mukama i teškoćama:

U vjeri vam ništa teško nije učinio.5

‫َما َج َع َل َعلَْي ُك ْم ِف الدِّي ِن ِم ْن َحَرٍج‬

Allah ih nije postavio tako da djelovanje u skladu s tim odre­ dbama predstavlja čovjeku okove na nogama i stvara mu smetnje. Međutim, ovo nije razlog da islam temelj svog odgoja postavi na temeljima razmaženosti i slabosti. Razmaženost, koja za sobom povlači slabost i klonulost, jedna je stvar, a nepostojanje teškoća, muka, smetnji i okova u islamskim obavezama sasvim druga stvar.

Al-Hadždž, 78.

5

40


Govor o pravdi, diskriminaciji, jednakosti i razlikovanju

Danas želim govoriti o pojmu pravde i jednakosti te dati poja­ šnjenja o razlikama između pravde i diskriminacije. Je li svaka vrsta različitosti koja postoji među članovima jednog društva u koliziji s pravdom i podrazumijeva li pravda neminovno da pojedinci međusobno nemaju nikakve prednosti? Ili, pak, pravda iziskuje da pojedinci međusobno nemaju onu prednost koja nije na mjestu i ne odobrava nedolične razlike i odvajanja? Ako se pod pravdom misli na drugo stajalište, onda se otvara još jedno pitanje koje glasi: Šta je mjerilo da kažemo da je nešto na mjestu ili nemjestu i da je dolično ili neprimjereno? Odnosno, na kakvim osnovama trebaju biti zasnovane prednosti i razlike da bi bile na mjestu i dolične a na kakvim da bi bile na nemjestu i neprimjerene?

Definicija pravde sa stajališta hazreti Alija Na jednom od prethodnih izlaganja prenio sam govor hazreti Alija koji je izrekao kada je bio upitan o pravdi i darežljivosti. Pitanje je bilo je li bolja pravda ili darežljivost? Odgovor koji je Imam Ali ponudio tada jeste da je bolja pravda i pritom je naveo dva razloga: prvi, da pravda svaku stvar postavlja na svoje mjesto, a darežljivost izmješta stvari s njihovog mjesta. Imam Ali nije rekao da je pravda bolja od darežljivosti zato što sve ljude stavlja 41


u istu ravan i isti red i ne pravi nikakvu razliku između njih. Zapravo, rekao je da je pravda bolja od darežljivosti zato što svaku stvar postavlja na svoje mjesto. Mevlana Dželaluddin Rumi kaže: Pravda je postavljanje svake blagodati na mjesto svoje, Kao trska koja, gdje god da se stavi, vuče vodu. Nepravda je postavljanje na nemjesto, A to je samo izvor za nedaće. Pravda je poput davanja vode stablima, Nepravda je poput davanja vode trnju.

Prema tome, odgovor Imama Alija o pravdi i darežljivosti ne temelji se na tome da pravda podrazumijeva ukidanje svih razlika među ljudima, već se temelji na tome da pravda podrazumijeva uzimanje u obzir zasluga. Ovdje se, kao što sam već rekao, nameće drugo pitanje, a to je: šta je mjerilo zasluga i njihovog nepostojanja, kao i mjerilo bivanja nečega na mjestu ili nemjestu?

Društvo je poput živog tijela Da bih odgovorio na navedeno, prvo ću napraviti uvod. Jedna od najboljih i najpotpunijih usporedbi je usporedba društva sa živim tijelom. Kao što je tijelo skup udova i organa i svaki dio ima zaduženje i posao, tako je i društvo je sačinjeno od grupe pojedinaca i svi poslovi koji su potrebni društvu dijele se među pojedincima i skupinama kroz zanimanja i zanate. Svaki dio tijela ima svoj položaj i razinu: jedan izdaje naredbu, a drugi je prima; jedan je zauzeo viši položaj u tijelu, a drugi niži. I za društvo vrijedi isto tako. Znači, u svakom društvu, ma kakav režim ili sistem da upravlja njime, postoji neka vrsta podjele poslova, zanimanja i dužnosti, čak neka vrsta klasifikacije, pri čemu jedan razmišlja i pravi planove, a drugi ih provodi, jedan izdaje naredbu, a drugi je prihvata, jedan zauzima visoko mjesto, a drugi nisko. To je neizbježno. Bilo kakvim ustrojstvom da se društvo uredi, ono će biti jedno posebno tijelo (organizam). 42


Tijelo ima zdrava i bolesna stanja. I društvo ima zdrava i boles­ na stanja. Tijelo se rađa i razvija, slabi i umire. I društvo je takvo. Ako je tijelo zdravo, među članovima postoji suosjećanje. I ako je društvo zdravo i živo te ako ima zajednički duh, isto tako se ponaša. Ovaj iskaz i usporedba dolaze nam od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji kaže:

ِ ِ ْ ‫اح ِهم َكمث ِل‬ ِِ ِِ ‫داعى‬ َ َ ْ ُِ ‫ني ِف تَو ُادده ْم َو تَر‬ َ َ‫ض ت‬ ٌ ‫الَ َسد اذا ا ْشتَ َكى بـَْع‬ َ ‫َمثَ ُل الْ ُم ْؤمن‬ ِ ‫لَه سائِر أع‬ ‫الس َه ِر‬ ْ ِ‫ضاء َج َس ِد ِه ب‬ َّ ‫الُ َّمى َو‬ ْ ُ ُ

“Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i osjećanjima je poput jednog tijela. Kada se razboli jedan njegov organ, cijelo tijelo se odazove s budnošću i žarom.”1 Kad jednom dio tijela bol osjeti, Tad ostali ne mogu spokoj imati.

Ima još sličnosti i zajedničkih stvari između tijela i društva. Obično je tako da se prilikom poređenja dviju stvari mogu naći jedna, dvije, maksimalno tri zajedničke tačke. Ali kod ove usporedbe, tj. usporedbe društva s tijelom, ima više od deset zaje­ dničkih tačaka. Možda se mogu navesti deseci takvih. Moguće je i da je ova usporedba iz aspekta sveobuhvatnosti bez premca. Istovremeno, dok je ova usporedba, takoreći, potpuna, tijelo i dru­ štvo ipak nisu u svim aspektima jednaki. Postoje slučajevi u kojima se tijelo i društvo razlikuju. Da bismo objasnili pojam pravde, navest ćemo neke dijelove u kojima postoji razlika između tijela i društva.

Razlika između društva i živog tijela Jedna od razlika između društva i tijela je ta što svaki dio tijela ima nepomično mjesto i jasan položaj. Dijelovi tijela ne mijenjaju mjesto, položaj i zanimanje, dok članovi društva nisu takvi. Musned Ahmed, sv. 4, str. 270. (Isti hadis s malom razlikom.)

1

43


Naprimjer, svaki organ, bilo da se radi o oku, uhu, ruci, nozi, jedan je organ, ima nepomičan i postojan položaj i je­dnu zadaću. Oko je uvijek oko, a uho uvijek uho. Posao očiju je uvijek gledanje, a ušiju slušanje. Isto tako, ruke su uvijek ruke, a noge su noge. Nema nikakve mogućnosti da, recimo, uho može, usljed toga što se izrazilo da je dostojno, zauzeti položaj oka ili da oko, zato što nije na najbolji način obavljalo svoje dužnosti, bude spušteno sa svog položaja na niži položaj i bude postavljeno na mjesto uha, ili da ruka postane noga ili noga ruka. Svi ostali organi su takvi, počevši od srca, mozga, pluća, jetre, bubrega, želuca, crijeva... Svaki organ ima stabilan i nepomičan položaj i stvoren je da obavlja jednu zadaću, a ne više njih. Osim te jedne zadaće oni ne mogu obavljati ni jednu drugu. A kako se ponašaju dijelovi tijela zvanog društvo? Jesu li i ljudi isti kao organi? Svaka osoba i svaka skupina ima samo i isključivo jedno nepomično mjesto u društvu? Stvoreni su samo za jedan posao i od njih se ne može više očekivati? Kao što je jasna i zna se zadaća oka, uha, ruke, noge, srca, mozga, pluća, bubrega i jetre, jasna je i zadaća pojedinaca i grupa? Pojedinci iz svake struke trebaju se posvetiti određenom zanimanju koje ima veze s tom strukom i ne mogu ili nemaju pravo ulaziti u drugu struku i drugo zanimanje? Ili nije tako? Sasvim je jasno da nije tako, jer ni jedan organ i ni jedan dio tijela nema od sebe razum, volju, procjenu, neovisnost, slobodu odabira i posebni ukus. Potčinjeni su onom duhu koji vlada tijelom i u potpunosti odražavaju onaj ajet koji kaže:

‫صو َن اللَّهَ َما أ ََمَرُه ْم‬ ُ ‫ال يـَْع‬

...koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati.2

Međutim, pojedinci u odnosu na zajednicu nisu takvi. Tačno je da zajednica ima i duh i život, ali društveni duh ne obuhvata i ne vlada u toj mjeri nad dijelovima svog tijela, tj. pojedincima. Ni sami pojedinci nisu toliko potčinjeni društvenom duhu. At-Tahrīm, 6.

2

44


Čovjek je po svojoj prirodi naklonjen društvenom životu Još od davnina filozofi su rekli da je čovjek po prirodi dru­ štveno biće. Poslije su drugi filozofi pojasnili ovu rečenicu i ra­ zmotrili šta se misli pod tim da je čovjek društven po prirodi i po svojoj biti. Ako se pod ovim misli da se čovjek razlikuje od biljaka i životinja te da se sve sposobnosti i talenti koji postoje u čovjeku i savršenstva svojstvena čovjeku ne mogu ostvariti osim u okrilju društvenog života, da se čovjekove životne potrebe mogu ispuniti samo društvenim načinom života, to je potpuno tačno. Međutim, ako se pod tim misli da je društveni život nešto što je instinktivno, prirodno, nužno i izvan okvira čovjekovog slobodnog odabira, kao što je to slučaj kod nekih životinja, poput pčele, termita, mrava, koji su zbog instinkta stvoreni da prisilno i same po sebi žive zajedno a njihove različite jedinke nužno žive društvenim životom i obavljaju posebne, sebi svojstvene zadaće, gdje vlada pravilo da je dio tijela naspram duha tijela podređen i potčinjen, onda to nije ispravno tumačenje. Čovjekov društveni život nije takav. Ali ako se pod tim misli da čovjek bez zajednice i izoliran nije sposoban nastaviti život, tome još dodavši činjenicu da u čovjeku postoje potrebe i skriveni talenti, koji su u njega položeni stvaranjem i ne mogu se očitovati i doći u aktivno stanje, osim u okrilju društvenog života i upravo ga oni tjeraju i pozivaju na društveni život, to je sasvim ispravno tumačenje. Ali ovakvo tumačenje ne kosi se s relativnom neovisnošću razuma i volje pojedinca i mogućnošću njegovog slobodnog odabira. Prema tome, možemo reći da je čovjekov društveni život nago­ dben i s mogućnošću odabira. Čovjek bira za sebe društveni život, jer mu to nalažu razum i volja. Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso), veliki naučnik na polju društvenih nauka i mislilac osamnaestog stoljeća, napisao je knjigu pod nazivom Društveni ugovor koja se temelji upravo na ovom mišljenju da je čovjekov društveni život nagodben. Sporazumom i dogovorom došao je u postojanje, a nije nužan i instinktivan. Koliko god ovo Rusoovo mišljenje, koje negira 45


u cjelini čovjekovu društvenost, nije prihvatljivo, ipak nemamo prigovor na to da i pojedinci igraju ulogu u tome. Sada nećemo govoriti o ovoj temi koja je filozofska, jedino želim ukazati na činjenicu da istovremeno dok postoji potpuna sličnost između društva i tijela, postoji i razlika, tako što svaki dio tijela ima postojano mjesto, jasan i nepromjenjiv položaj i tačno određenu utvrđenu dužnost i od nje ne odstupa. Svakom je određeno koji će dio biti, koji će položaj zauzimati i koje će pravo i koju du­žnost imati, za razliku od članova društva koji nisu takvi. Dijelovi tijela imaju pravo samo na posebno članstvo na ono što jesu, ali članovi društva imaju pravo na svaku vrstu članstva i to se pravo određuje na osnovu aktivnosti i zasluga. Obaveze pojedinaca u pogledu toga koji će dio zajednice biti, koji će položaj i stepen zauzeti, koje će zanimanje odabrati i na koji će način služiti društvu nisu određene instinktivno i prirodno. Pojedinac u odnosu na društvo nema tačno utvrđen položaj. Polje djelovanja pojedinca je prostrano. Pred njim je otvoren prostor. Nije ograničen na jednu posebnu zadaću. Pravo izbora, sloboda, sklonosti, a kao rezultat toga položaji i zanimanja, promjenjivi su i za­mjenjivi. Dijelovi tijela društva zamjenjuju mjesta. Zakon stvaranja nikome nije propisao: ti svakako trebaš biti taj i taj dio, na tom i tom položaju, do te i te granice, obavljati tu i tu dužnost. Zakon stvaranja nije propisao: ti trebaš biti učitelj, neko drugi građevinar, neko treći stolar, sljedeći trgovac, zemljoradnik, liječnik, farmaceut, elektroinžinjer, arhitekt... kao što je propisano za oči, uši, jezik, ruke, noge šta trebaju biti. Ukratko rečeno, u tijelu je na prirodan način načinjena podjela poslova, prirodno je napravljena gradacija i prirodno su svima određena mjesta. Taj se posao u društvu treba obaviti posredstvom čovjeka. Ljudi sami među sobom trebaju podijeliti i klasificirati poslove. Polje djelovanja dovoljno je prostrano za sve. Svi su oni ljudi, svi imaju razum, svi imaju volju i slobodu odabira, svi žele biti uvaženi kao ličnosti. Ovdje se postavljaju sljedeća pitanja: Kako će ljudi međuso­ bno podijeliti poslove? Na temelju čega će se obaviti preuzimanje 46


dužnosti koje neupitno podrazumijeva gornje i potčinjenje, uzdi­ gnute i spuštene? Na osnovu kakvih mjerila treba određivati položaj ljudi u društvu? Kojim putem čovjek treba prići kada je u pitanju podjela i klasifikacija poslova? Trebaju li se odgovorni određivati izvlačenjem imena iz šešira?! Postoji samo jedan put, a to je da nema prinude i prisile. Svi trebaju biti slobodni, a životno polje treba poprimiti oblik takmičarskog polja, bolje reći takmičarskih polja da bi različiti ljudi imali pravo učešća u takmičenju. Svako u skladu sa svojim sklonostima i sposobnošću, u skladu sa svojim zaslugama i aktivnostima, treba preuzeti posao i odabrati zanimanje.

Borba za opstanak ili utrka za opstanak Neki život porede s bojnim poljem. Kažu da je život borba za opstanak. Bolji i potpuniji izraz glasi da je život utrka za opstanak. Izraz “borba za opstanak” nosi u sebi značenje sukobljavanja i neprijateljstva. Život, kako to neki zamišljaju, nije ništa drugo do sukob i borba. Prvo načelo u čovjekovom životu jesu neprijateljstvo i netrpeljivost. Pomaganje i uvažavanje čovjeku se prisilno nameću posredstvom sukoba i borbe. O tome nećemo ovdje govoriti. Jedino ćemo reći da, načelno gledajući, nije tačno da je priroda života i neophodnost prirode života neprijateljstvo i sukob, ali je neophodnost prirode života utrka za opstanak. Život, ako želi biti postavljen na ispravnoj osovini, treba biti utemeljen na utrci za opstanak. Ono što je neophodno kod utrke jesu dvije stvari: prva je sloboda pojedinaca, a druga dru­ štveni red i disciplina koja će spriječiti nerede. Ovo trebam pojasniti. Zamislite jedno sportsko takmičenje. Naprimjer, takmičenje u hrvanju, trčanju ili dizanju tegova. Kod takmičenja postoje medalje, nagrade, slava, ponos... Kome će pripasti ove nagrade? Pripast će onome ko ostvari bolji uspjeh na takmičenju. Nikome prvi dan po rođenju ne piše na čelu da samo on ima pravo stati na pobjedničko postolje i niko drugi, 47


već se pravo na učešće daje svima. Svima se daje sloboda učešća. Među njima neki, zahvaljujući vježbi i zalaganju, odnose pobjedu. Drugi, usljed nedostatka prirodne nadarenosti ili zbog nedovoljne uvježbanosti i nedovoljnog zalaganja, bivaju lišeni ovih blagodati. Isto je i s učenicima i studentima koji cijelu godinu prisustvuju nastavi, uče i na kraju godine ih učitelj ili profesor ispituje i ocjenjuje. Neki učenici dobivaju prolazne ocjene, a neki ne zadovolje na ispitu. Neko od učenika dobiva dobru ocjenu, a neko izvrsnu i proglašava se najboljim učenikom. Ocjena je ona nagrada koja se daje svakome u skladu s veličinom njegovog uloženog truda, sposobnošću i aktivnošću. S obzirom na to da se društvo razlikuje od tijela, da dužnosti pojedinaca stvaranjem i prinudno nisu definirane, te s obzirom na to da je Bog čovjeka stvorio slobodnog i podario mu moć odabira, da za njega nije odredio ograničenu dužnost, stalni i izvjesni položaj koji se ne može mijenjati i od kojeg se ne može odstupati, da je za njega predvidio prostrano polje djelovanja i aktivnosti, možemo zaključiti da je društvo mjesto utrke i da pojedinci odnošenjem pobjeda i iskazivanjem dostojnosti i sposobnosti te aktivnošću moraju ostvariti nagrade i steći prava. Ne želim reći da svi ljudi u pogledu sklonosti i sposobnosti jednako odgovaraju za sve poslove i djelatnosti. Bez sumnje, nadarenosti ljudi u ovom pogledu su različite. U svakome postoji posebna nadarenost i sklonost. Upravo zato svako u sebi vidi veće zanimanje prema jednim, a manje prema drugim radnjama. Ne možemo reći da svako od početka shvata i osjeća da je stvoren samo za jedan određeni posao, da posjeduje jedno stalno i nepromjenjivo mjesto, kao što je to slučaj s dijelovima tijela. Dakle, društvo, gledano iz svih aspekata, treba imati oblik slobodnog terena za natjecanje. Svima treba dati pravo učešća na tom takmičenju. Taj skup treba biti izuzetno dobro uređen kako bi nagrade mogle pripasti osobama koje su u društvenoj utrci najviše zaslužne. Svako takmičenje sastoji se od dvije stvari: jedna je disciplina u kojoj se takmiči, kao što je trčanje, hrvanje, dizanje tegova, 48


a druga je nagrada koja se uručuje pobjedniku takmičenja. I u društvu koje predstavlja takmičarsko polje postoje ove dvije stvari. Jedna je disciplina u kojoj se takmiči, a druga je nagrada i sve ono što se uručuje učesnicima. Sada se postavlja pitanje koje su to stvari koje trebaju biti predmetom utrke i šta treba biti nagrada. I površnim pogledom na ovo pitanje čovjek će riješiti dilemu i dobiti odgovor na postavljeno pitanje. Što se tiče stvari koje su predmet natjecanja, to su stvari koje su korisne čovjeku i koje su u tijesnoj vezi s društvenim životom. Nadmetanje mora biti u stvarima koje su od koristi ljudima. Utrka u znanju i vrlinama, u bogobojaznosti i poštenju, u razumijevanju i shvatanju, u zalaganju, trudu i djelovanju, u radu, proizvodnji i davanju usluga. Nagrade koje se daju pobjednicima ove utrke su plaće koje se dodjeljuju na osnovu količine urađenog posla i zasluga te uloženog truda. Ako smo shvatili da su plaće poput nagrada koje se daju takmičarima, poput ocjena koje se daju učenicima na ispitu, ako smo shvatili u čemu se takmičimo, na kojem se polju takmičari trebaju utrkivati, koje gradivo moraju dobro spremiti i dobiti dobru ocjenu, ako shvatimo da se treba takmičiti u stvarima koje je vjera proglasila dobrim djelom, tada ćemo znati kome treba dati nagradu i dobru ocjenu, a kome ne, kome dati više, a kome manje. Polje za natjecanje je polje obaveza i dužnosti. Plaće su upravo one koristi i ocjene koje u skladu s nadmetanjem na polju obaveza i dužnosti pripadaju trudbenicima. Ako spoznamo načelo uzajamne povezanosti prava i dužnosti u islamu, ako pravilno shvatimo da, kada kažemo da je život utrka, to znači utrka izvršavanja obaveza i dužnosti, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi3, i ako ispravno shvatimo da je rezultat i nagrada takmičenja upravo okorištavanje društvenim pravima, shvatit ćemo i najveće temelje društvenih prava prema islamu. Ovi temelji će nam poput upaljene svjetiljke biti vodič za sva pitanja i spasit će nas mnogih tmina i zabluda. An-Nadžm, 39.

3

49


Pravednost ili jednakost Iz rečenog nam postaje jasan pojam pravde i daju nam se odgovori na pitanja postavljena na početku: Šta je značenje pravde? Šta je značenje diskriminacije kao sušte suprotnosti pravde? Je li svaka razlika koja postoji u društvu među jedinkama u koliziji s pravdom i podrazumijeva li pravednost nužno apsolutnu jednakost ili, pak, pravda ne iziskuje apsolutnu jednakost već ponekad iziskuje da se prave razlike i daju prednosti nekim ljudima. Iziskuje li pravda da ne postoje diskriminacije i razlike koje su na nemjestu i nezaslužene? Ako je nužnost pravde ovo drugo, šta je onda mjerilo po kojem je nešto na mjestu, a nešto drugo na nemjestu? Postalo nam je jasno da smisao pravde nije to da svi ljudi u svakom pogledu budu u jednoj ravni i na istoj poziciji. Društvo samo po sebi ima položaje i razine i u tom pogledu je poput tijela. Kada već postoje različiti položaji i razine, mora se napraviti selekcija i klasifikacija. Najkraći put ostvarenja toga je davanje slobode učesnicima i osiguravanje podobnog tla za natjecanje. Čim se krene u natjecanje, razlike će se javiti same po sebi, iz prostog razloga što nisu svi jednako talentirani i što nisu svi jednako aktivni. Neko će odskočiti naprijed, a drugi zaostati. Pravda zahtijeva da razlike koje, htjeli mi to ili ne, postoje u društvu, nastaju usljed različitih sposobnosti i zasluga. Pravda zahtijeva da svaki student koji učestvuje na ispitu do­­bije onu ocjenu koju je zaslužio. Nije pravda da se svim studentima da ista ocjena, jer će doći do diskriminacije, a diskriminacija je nepravda. Pravda zahtijeva da mjerilo razlikovanja budu sposobnost, vještina i spretnost. Pravda ne zahtijeva da se istim okom gleda na spretnog i nespretnog, da se ne pravi razlika između sposobnih i nesposobnih. Ovakva jednakost je sāma nepravda, a one razlike koje su utemeljene na zaslugama, sposobnostima, zalaganju i radu predstavljaju pravdu. Pravda iziskuje jednakost u jednakim uvjetima. To znači da u nekom naučnom takmičenju ili takmičenju u borilačkim vještinama ne treba praviti razliku u stvarima koje se ne tiču sposobnosti, vještine ili spretnosti. Naprimjer, neko je crnac, a neko bijelac, 50


neko je iz plemićke porodice, a neko je, pretpostavimo, sin siromaha, neko ima preporuku i “štelu”, a drugi nema, neko je blizak s učiteljem ili sudijom ili su, pak, rođaci, a drugi nije... Ono što ne smije biti mjerilo su ovakve stvari koje ne stoje u vezi sa spretnošću, sposobnošću, aktivnošću i zalaganjem pojedinca. Ako previdimo ove stvari i svima damo istu ocjenu, učinili smo nepravdu. Također, ako napravimo razliku i damo prednost nekima, ali mjerilo nam budu prethodno navedene stvari, opet smo učinili nepravdu. U ovome se ogleda razlika kada kažemo da je nešto na svom mjestu a nešto drugo da nije, i razlika između dopuštenih i nedopuštenih diskriminacija. Ovo je značenje onoga što je rečeno u definiciji pravde:

ِ ِ ُ‫الْ َعدالَةُ ا ْعطاءُ ُك ِّل ذى َح ٍّق َحقَّه‬

“Pravda je to da se svakom posjedniku prava da njegovo pravo.”

Ovo je i značenje riječi Imama Alija, mir s njim, kada kaže:

ِ ‫ضع ْالُمور مو‬ ‫اض َعها‬ َ َ ُ ُ َ َ‫الْ َع ْد ُل ي‬

“Pravda postavlja stvari na njihova mjesta.”4

Imam Ali ovdje nije rekao da pravda sve stavlja u istu ravan, na istu razinu i u isti red. Pravda je to da se u društvenim odnosima i na putu okorištavanja društvenim pravima osiguraju uvjeti poštenog natjecanja u odnosu na sve aspekte društvenog života i da se djeluje kao što bi se djelovalo na natjecanju. Smisao jednakosti, smisao gledanja svih istim očima i smisao uzimanja u obzir svih na jednak način podrazumijeva da se ne gleda na lične interese. U pogledu ličnih interesa svi trebaju biti jednaki. U pogledu klasnih interesa svi trebaju biti jednaki. Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Ljudi su kao zupci na češlju.”5

ِ ‫النّاس َكأس‬ ‫نان الْ َم ْش ِط‬ ْ ُ

Staza rječitosti, izreka 446. Tuhafu-l-uqūl, str. 368.

4 5

51


To znači da su svi jednaki. Božiji Poslanik, s.a.v.a., također je rekao:

ِ ِ ِ ‫إِ َّن ربَّ ُكم و‬ ٍ ‫آدم ِمن تُر‬ َّ ‫اح ٌد َو‬ ‫اب‬ َ ‫ َكلُّ ُك ْم م ْن‬،‫إن أبا ُك ْم واح ُد‬ ْ ُ َ ‫آد َم َو‬ ْ َ

“Zaista je vaš Gospodar Jedan i zaista je vaš otac jedan. Svi ste vi od Adema, a Adem je od ilovače.”6

Znači, ne smije postojati nikakav lični interes, diskriminacija, razlika i prednost ni na kojim osnovama, osim na osnovama vrline, bogosvjesnosti, djela i zasluga. Međutim, prednosti na osnovu vrlina, bogosvjesnosti i djela moraju postojati. Zbog toga je Poslanik u nastavku rekao:

‫ب َعلى َع َج ِم ٍّى ّإل بِالتـَّْق َوى‬ ْ َ‫َو ال ف‬ ٍّ ِ‫ض َل َعَر‬

“Nema nikakve prednosti Arap nad nearapom osim po bogosvjesnosti.” Kur’an Časni istovremeno dok poništava odlike po boji, rasi, spolu i krvi kaže:

‫َّاس إِنَّا َخلَ ْقنَا ُكم ِّمن ذَ َك ٍر َوأُنثَى َو َج َع ْلنَا ُك ْم ُشعُوبًا َوقـَبَائِ َل لِتـََع َارفُوا‬ ُ ‫يَا أَيـَُّها الن‬

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.7 Odmah potom dodaje:

‫ند اللَّ ِه أَتـَْقا ُكم‬ َ ‫إِ َّن أَ ْكَرَم ُك ْم ِع‬

Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.

Dakle, Kur’an Časni zvanično priznaje privilegije utemeljene na vrlinama. Kur’an Časni kaže da nikako nisu jednaki neznalica i znalac, bogosvjestan i onaj koji ne posjeduje tu svijest. Tuhafu-l-uqūl, str. 34. Al-Hudžurāt, 13.

6 7

52


ِِ ِ ِ َّ ‫أَم َْنعل الَّ ِذين آمنُوا وع ِملُوا‬ ِ ‫ين ِف ْال َْر‬ ‫ض أ َْم َْن َع ُل‬ ََ َ َ َُ ْ َ ‫الصالَات َكالْ ُم ْفسد‬ ِ ‫ني َكا لْ ُف َّجا ِر‬ َ ‫ا لْ ُمتَّق‬ Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grešnicima?8

Zar je moguće da u istu ravan svrstamo vjernike, dobročinitelje s onima koji siju nered, koji ruše i uništavaju? Zar možemo bogosvjesne staviti rame uz rame i u istu ravan s onima koji se povode za strastima i nefsanskim prohtjevima? Tako nalazimo da se u istom kontekstu u suri Zumer u devetom ajetu postavlja pitanje:

ِ ‫َهل يستَ ِوي الَّ ِذين يـ ْعلَمو َن والَّ ِذين َل يـ ْعلَمو َن إَِّنَا يـتَ َذ َّكر أُولُوا ْالَلْب‬ ‫اب‬ َ ْ ُ َ َْ ْ ُ َ َ َ ُ َ َ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!

ِِ ِِ ِ ‫يما‬ ْ ‫ين أ‬ ً ‫َجًرا َعظ‬ َ ‫ين َعلَى الْ َقاعد‬ َ ‫َّل اللّهُ الْ ُم َجاهد‬ َ ‫َوفَض‬

“Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu.”9

ِ ‫الي‬ ُّ ‫اة‬ ‫الد نـْيَا‬ َ ِ‫ك َْن ُن قَ َس ْمنَا بـَيـْنـَُهم َّمع‬ َ ِّ‫َه ْم يـَْق ِس ُمو َن َر ْحَةَ َرب‬ ُ‫أ‬ ََْ ‫يشتـَُه ْم ِف‬ ِ ِ ٍ ٍ ‫ض ُه ْم فـَْو َق بـَْع‬ ‫ت‬ ً ‫ض ُهم بـَْع‬ ُ ‫ض َد َر َجات ليَتَّخ َذ بـَْع‬ َ ‫َوَرفـَْعنَا بـَْع‬ ُ َ‫ضا ُس ْخ ِريًّا َوَر ْح‬ ‫ك َخيـٌْر ِّمَّا َْي َمعُو َن‬ َ ِّ‫َرب‬ Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.10

Sād, 28. An-Nisā’, 95. 10 Az-Zuhruf, 32. 8

9

53


Različitosti ljudi u pogledu sposobnosti Jedno od remek-djela stvaranja je prirodna različitost osoba, naročito uzevši u obzir činjenicu da upravo nad onim koji ima prirodnu prednost u jednom pogledu drugi ima prednost u drugom pogledu. Rezultat navedenog je stanje u kojem svi bivaju potčinjeni jedni drugima i imaju potrebu jedni prema drugima. Napredna društva u svijetu nastoje uspostaviti pravdu i jednakost i koliko god da su u tome uspjeli, ipak se nisu mogli u ime pravde i jednakosti jednako odnositi prema sposobnim i nesposobnim, pametnim i glupim, aktivnim i bezvoljnim, karakternim i nekarakternim, povjerljivim i nepovjerljivim, onima koji su na usluzi drugima i onima koji varaju druge. Nije to jednakost, nije to pravda. Ovakvo nerazlikovanje je sāma nepravda i tlačenje.

Istinska jednakost Jednakost je u tome da se svim ljudima osiguraju jednake mogućnosti, da se otvori polje za sve na jednak način. Da se stvore jednaki preduvjeti za sve kako bi svako ko ima ambiciju, ma gdje da se nalazi, bilo kojem staležu da pripada, u okrilju sposobnosti i djelovanja mogao ostvariti njemu dostojno savršenstvo. Ko se ne bude dovoljno zalagao, sam je sebi krivac. Ko bude davao sve od sebe, taj će i ubirati plodove. Naprimjer, mogućnost stjecanja znanja mora biti omogućena svima. Svi moraju ići u školu. Mora postojati mogućnost visokog obrazovanja za sve. Ne bi trebalo biti tako da za jedne postoji mogućnost školovanja, a za druge ne postoji. Svima trebaju biti osigurane mogućnosti na jednak način. Naprimjer, djetetu nekog seljaka koji živi u nekoj zabiti – u kojem je skriven talent i ima sposobnosti da napreduje u znanju i u društvu – da budu osigurana sva sredstva kako bi moglo postepeno, korak po korak, savladati sve stepene dok ne dođe, naprimjer, do položaja eksperta na nekom polju nauke, a ako mu je društvena sposobnost dobra, možda i do položaja ministra. 54


Diskriminacija i pravljenje razlike koje nije dopušteno ogleda se u tome da u mogućnostima i uvjetima djelovanja svi ljudi ne budu jednaki, da za jednoga postoji mogućnost uzdizanja ljestvama napretka, a da za drugog ne postoji, da jedan bude osuđen da ostane na nižim razinama, a da drugi, unatoč svim nesposobnostima, bude posjednut na pročelje društva. Pjesnik Sa‘di Širazi kaže: Kada smutnja u Damasku nastade Svi se na sve strane razbježaše Učenjaci koji se na selu rodiše Do vezirstva kraljeva odoše Sinovi vezira što pameti ne imaše Na selo da prose se zaputiše.

Društvo ne bi trebalo biti tako uređeno da, samo kada dođe do nereda i kada se poremeti situacija, postane jasna vrijednost znanja i umjetnosti i da tada pametni ljudi rođeni na selu dođu do ministarskih položaja, a djeca maloumnih ministara idu prositi. Zapravo je pravedno i uravnoteženo društvo samo ono kojim vlada zakon jednakosti. Društvo koje, kao prvo, osigurava svima jednake mogućnosti a, kao drugo, postupa pravedno, tj. u praksi postupa s ljudima onako kako se obično postupa u jednom ispravnom naučnom ili borilačkom natjecanju. Također, društvo treba biti takvo da talentirana djeca sa sela mogu postati učena i nakon toga doći do položaja ministra. Uvijek bi trebalo biti takvo stanje da maloumni sinovi ministara zaostaju. Društvo koje u skladu s Poslanikovim naredbama u pogledu mogućnosti treba da bude jednako za sve (kao zupci na češlju), a u pogledu stjecanja prednosti da bude u skladu s kur’anskim ajetima:

ِ َّ ِ َّ ‫ين ال يـَْعلَ ُمو َن‬ َ ‫ين يـَْعلَ ُمو َن َو الذ‬ َ ‫قُ ْل َه ْل يَ ْستَ ِوي الذ‬

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?”11 Az-Zumer, 9.

11

55


‫ند اللَّ ِه أَتـَْقا ُك ْم‬ َ ‫إِ َّن أَ ْكَرَم ُك ْم ِع‬

Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.12

ِ ِِ ِ ِ َّ ‫أَم َْنعل الَّ ِذين آمنُوا وع ِملُوا‬ ِ ‫ين ِف األ َْر‬ ‫ني‬ ََ َ َ ُ َ ْ َ ‫ض أ َْم َْن َع ُل الْ ُمتَّق‬ َ ‫الصالَات َكالْ ُم ْفسد‬ ‫َكالْ ُف َّجا ِر‬

Zar da Mi postupamo s onima koji vjeruju i rade dobra djela kao s onima koji nered siju po Zemlji?! Zar da postupamo s bogobojaznima kao s razvratnicima?!13

Zar na samom početku islama nije bilo tako? Zar nije bilo kao što ajet kaže:

ِ َّ ِ ِ َّ ُ ‫َونُِر‬ ِ ‫ضعِ ُفوا ِف األ َْر‬ ‫ني‬ ْ ُ‫است‬ َ ‫ض َوَْن َعلَ ُه ْم أَئ َّمةً َوَْن َعلَ ُه ُم الْ َوا ِرث‬ ْ ‫ين‬ َ ‫يد أَن نُ َّن َعلَى الذ‬

A Mi hoćemo blagodatima da obaspemo one koji su na Zemlji tlačeni, i da ih učinimo vođama, i da ih učinimo nasljednicima!14

Zar na početku islama učene i bogobojazne sluge i njihovi sinovi, poput Abdullaha ibn Mes’uda, nisu postali dostojanstveni i uvaženi ljudi? Zar ličnosti koje su imale velika ovlaštenja, a nisu ih bile dostojne, kao što su Ebu Džehl, Ebu Sufjan, Velid ibn Mugire, nisu ponižene? Zar podanici i sluge snagom dostojnosti, bogobojaznosti i djela nisu postali vođe plemena, a nedostojni uglednici i pokvarenjaci svrgnuti?

Islamsko društvo bez staleža Iako je islam sasvim sigurno društvena vjera koja smatra da društvo ima svoj identitet, smrt i život, sreću i nesreću, ono što ga unapređuje i ono što ga unazađuje, iako islam daje prednost Al-Hudžurāt, 13. Sād, 28. 14 Al-Qasas, 5. 12 13

56


interesima društva nad interesom pojedinca i ukida klasne privilegije, unatoč svemu tome islamski društveni poredak ne zanemaruje stvarna prava i prednosti ljudi. Ne smatra neznatnim pojedinca u pogledu njegove ličnosti u odnosu na društvo. Islam ne tvrdi, poput nekih svjetskih mislilaca, da pojedinac nije ništa, a da je društvo sve. Društvo posjeduje pravo, a ne pojedinac. Društvo je vlasnik, a ne pojedinac. Društvo ima autentičnost, a ne pojedinac. Nesumnjivo je da islam vjeruje u osobna prava. Vjeruje u osobno vlasništvo. Vjeruje da pojedinac ima autentičnost i neovisnost. Ne smatra pravdom to da pojedinac potpuno bude uništen u društvu. Islam pravdom smatra to da uvijek trebaju biti osigurani potpuni uvjeti natjecanja, koje se odvija na polju rada, obaveze i vrlina, a zahvaljujući čemu se ljudima dodjeljuju osobna prava i prednosti. Naravno, ono u što se ni u kojem slučaju ne može sumnjati jeste to da se islam oštro bori protiv davanja prednosti i pravljenja razlika koje ne dolaze od djela, bogobojaznosti, znanja i zalaganja na Božijem putu. Islam ne samo da se protiv toga bori putem svojih naredbi već je to bila i praksa predvodnika vjere. Društvo bez klasa i staleža u islamu znači društvo bez diskri­ minacije. Znači, društvo u kojem umišljene prednosti nemaju pravovaljanost, a ne indiferentno društvo u kojem se prisilno previđaju čak i prednosti, zasluge i sposobnosti. Čovjek iz Jemame je došao u Medinu i prigrlio islam. Njegov islam postao je dobar, a to znači da je naučio islamska učenja i odgojio se u tom duhu. Njegovo ime je bilo Džuvejbir. Bio je čovjek niskog rasta, neskladne građe, tamnoput, siromašan i potišten. Budući da nije imao nikoga u Medini, noću je spavao u džamiji i, ustvari, osim džamije nije imao druge kuće. Našao je prijatelje koji su bili kao i on, tj. našla se skupina muslimana koji su bili i siromašni i usamljeni. Po naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., oni su privremeno spavali u džamiji. Međutim, s vremenom se njihov broj uvećavao. Od Svevišnjeg Boga došla je naredba da se džamija mora očistiti. Nije to mjesto za prenoćište; čak i vrata nekih kuća koja su bila okrenuta prema džamiji trebaju biti zatvorena. 57


Sva vrata, osim vrata Alijeve i Fatimine kuće, trebaju se zatvoriti. Treba se prekinuti praksa ulaska u džamiju direktno iz kuća i ubuduće ulaziti u džamiju jedino na njena glavna vrata kako bi se očuvala svetost džamije. Poslanik je naredio da se ovoj skupini beskućnika i siromaha napravi nadstrešnica u nekom kutku. Nadstrešnica je napravljena i oni su živjeli pod njom. To se mjesto zvalo sofe, a oni su bili poznati kao ashabi sofe. Džuvejbir je bio jedan od ashaba sofe. Božiji Poslanik, s.a.v.a., i muslimani obazrivo su se odnosili prema njima i pomagali im. Jedne prilike Božiji Poslanik, s.a.v.a., pogledao je u Džuvejbira i rekao: “Džuvejbire! Kako bi bilo dobro da se oženiš. Zadovoljio bi tjelesne potrebe, a i žena bi ti bila pomagač u ovosvjetskim i onosvjetskim poslovima.” On je na to rekao: “O Božiji Poslaniče, neće niko da se uda za mene. Nemam ni plemenito porijeklo, ni imetak, niti ljepotu. Koja će žena poželjeti da bude moja?” Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče:

ِ ‫ال‬ ِ ‫ضع بِ ْال ْس‬ ِ ِ ‫ف‬ ْ ‫الم َم ْن كا َن ِف‬ َ ‫ َو َشَّر‬،ً‫اهلِيَّ ِة َش ِريفا‬ َ َ ‫يا ُج َويْبُ إ َّن اللّهَ قَ ْد َو‬ ِ ‫ال‬ ِ ْ ‫الم منكا َن ِف‬ ِ ‫ و أ ََعَّز بِ ْال ْس‬،ً‫اهلِيَّ ِة و ِضيعا‬ ِ ِ ْ ‫الم َم ْنكا َن ِف‬ ً‫اهلِيَّ ِة َذلِيال‬ ْ َ ‫ب ْال ْس‬ َ َ ‫ال‬

“O Džuvejbire, Allah je putem islama unizio položaj onoga ko je u džahilijetu uživao ugled, učinio uglednim onoga ko u džahilijetu nije imao položaj i učinio časnim onoga ko je u džahilijetu bio ponižen.”

Drugim riječima, ti Džuvejbire trebaš znati da je Bog putem islama promijenio vrijednosti. Podigao je cijenu mnogih stvari koja je u prošlosti bila niska i spustio cijenu mnogih stvari koja je u prošlosti bila visoka. Veliki broj ljudi je u neispravnom paganskom sistemu bio poštovan, pa je islam oborio njihov ugled, a veliki broj je u paganskom sistemu bio prezren i bezvrijedan, pa ih je islam uzdigao.

‫َس َوُد ُه ْم َو قـَُرِشيـُُّه ْم َو َعَربيـُُّه ْم َو َع َج ِميـُُّه ْم ِم ْن‬ ُ َ‫اس الْيـَْوَم ُكلُّ ُه ْم أَبـْي‬ ْ ‫ض ُه ْم َو أ‬ ُ ّ‫فَالن‬ ٍ ‫آد َم َخلَ َقهُ اللّهُ ِم ْن ِط‬ َّ ‫ َو أ‬،‫آد َم‬ ‫ني‬ َ ‫َن‬ َ “Danas su svi ljudi, i crnci i bijelci, i Kurejšije i Arapi i nearapi, od Adema, a Adema je Allah stvorio od ilovače.”

58


Danas se ljudi poznaju onakvim kakvi i jesu. Islam na sve ljude gleda istim očima, bilo da su bijelci ili crnci, Kurejšije ili nekurejšije, Arapi ili nearapi, svi su Ademovi sinovi, a Adem je stvoren od ilovače. O Džuvejbire! Najomiljeniji kod Boga je onaj koji je najposlušniji Njegovoj naredbi. Niko od muhadžira i ensarija koji su u svojim kućama i tu žive nemaju prednost nad tobom, osim po bogobojaznosti. Potom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Sad idi kod Zijad ibn Lubejda Ensarije. Reci mu da te poslao Božiji Poslanik kod njega da isprosiš njegovu kćerku Zulfu.” Povinujući se Poslanikovoj naredbi Džuvejbir je otišao do Zijada ibn Lubejda. Zijad je bio jedan od uglednih i poštovanih ensarija i stanovnika Medine. Kada je Džuvejbir došao kod njega, u kući je bila nekolicina njegovih saplemenika. Zatražio je dopuštenje za ulazak i nakon što mu je dopušteno, ušao je i sjeo. Okrenuo se prema Zijadu i rekao: “Imam poruku od Božijeg Poslanika. Hoću li ti je nasamo saopćiti ili pred svima?” Zijad reče: “Poslanikova poruka je razlog moga ponosa. Naravno da ćeš je reći pred svima.” “Božiji Poslanik me poslao da isprosim za sebe tvoju kćerku Zulfu. Šta ti kažeš? Reci da prenesem Poslaniku.” Zijad je začuđeno upitao: “Poslanik te poslao u prošnju?!” “Da, Poslanik me poslao. Ja ne pripisujem laž Poslaniku.” Zijad na to reče: “Ali u našem običaju nije da dajemo kćerku za nekoga od enasarija ko nije na našem položaju. Ti idi, a ja ću sam posjetiti Poslanika.” Džuvejbir je izišao van. S jedne strane, razmišljao je o onome što je Poslanik rekao, da je Bog putem islama ukinuo hvalisanje plemenom, porodicom i porijeklom, a, s druge strane, razmišljao je o riječima ovog čovjeka koji je rekao da nije u našem običaju da dajemo kćerke za one koji nama nisu ravni. U sebi je razmišljao o tome kako riječi ovog čovjeka protivrječe kur’anskom učenju. Dok je lagahno išao, čulo se kako izgovara ovu rečenicu:

ِ ِ ِ ‫ت نـُبـََّوةُ ُمَ َّم ٍد‬ ْ ‫ َو ال بَذا ظَ َهَر‬،‫َو اللّه ما بَذا نـََزَل الْ ُق ْرآ ُن‬

“Tako mi Boga, nije zbog ovog spušten Kur’an i nije zbog ovoga došlo Muhammedovo poslanstvo.” 59


Dok je Džuvejbir tako hodao i šaputao sa sobom, čula ga je Zulfa, Zijadova kćerka. Upitala je oca o čemu se radi. Zijad je ispričao sve onako kako se desilo, na šta će njemu kćerka: “Kunem se Bogom da Džuvejbir ne laže! Nemoj da uradiš nešto zbog čega bi se Džuvejbir vratio kod Poslanika s razočaravajućim odgovorom koji je čuo od tebe. Pošalji nekoga da vrati Džuvejbira.” To su uradili i vratili su Džuvejbira u kuću. Zijad je lično otišao kod Poslanika i rekao: “Oca i majku bih žrtvovao za tebe! Džuvejbir mi je od tebe donio takvu i takvu poruku, ali mi nemamo običaj da dajemo naše kćerke, osim onima koji su na istom rangu i u istoj ravni s nama.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče:

‫ َو الْ ُم ْسلِ ُم ُك ْف ُو الْ ُم ْسلِ َم ِة‬،‫ ُج َويِْبٌ ُم ْؤِم ٌن َو الْ ُم ْؤِم ُن ُك ْف ُو الْ ُم ْؤِمنَ ِة‬،‫ياد‬ ُ ‫يا ِز‬

“O Zijade, Džuvejbir je vjernik i vjernik je na istoj razini s vjernicom, a musliman je na istoj razini s muslimankom.”15 To znači, o Zijade, nemoj s tim umišljotinama sprečavati kćerku da se uda. Zijad se vratio i ispričao kćerki šta se desilo. Zulfa na to reče: “Ja trebam biti zadovoljna i s obzirom na to da ga je Poslanik poslao, ja sam zadovoljna.” Zijad je uzeo Džuvejbira za ruku, odveo ga u svoje pleme i u skladu s Poslanikovim sunnetom dao je svoju kćerku ovom tamnoputom, siromašnom čovjeku. Budući da Džuvejbir nije imao kuću, Zijad mu je nabavio kuću sa svim potrepštinama. Svojoj kćerki je dao ruho i zajedno s ruhom poslao je u muževljevu kuću, a dva kompleta odjeće je poslao Džuvejbiru. Kada je Džuvejbir ušao u tako uređenu sobu za mladence, u sebi je osjetio stanje zadovoljstva i zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru Koji mu je putem islama podario dostojanstvo. To stanje zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru bilo je toliko snažno da je otišao u ćošak sobe i 15

Usūli Kāfi, sv. 5, str. 340-341.

60


do sabaha se obraćao Gospodaru i iskazivao hvalu. Odjedanput je shvatio da je svanulo. Tog dana je u znak zahvalnosti odlučio postiti. Tri dana je bio u stanju tog duhovnog ushićenja i radosti. Malo-pomalo mladenkina porodica posumnjala je u potrebu tog čovjeka za ženom. Događaj su prenijeli Poslaniku. Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozvao je Džuvejbira i pitao ga za ta dešavanja. On je odgovorio: “O, Božiji Poslaniče! Kada sam ušao u prostranu kuću s tepihom, potpuno opremljenu, ugledao pred sobom lijepu djevojku i shvatio da sve to pripada meni, pomislio sam kako sam ja bio usamljen i siromašan čovjek u ovom gradu, a Bog me putem islama ovako počastio. Htio sam u znak zahvalnosti na svim ovim blagodatima tu noć provesti u ibadetu. Sutradan sam u znak zahvalnosti zapostio. Tri dana sam proveo tako da sam u znak zahvalnosti noću ibadetio, a danju postio. Naravno, poslije ovoga vratit ću se svojoj porodici.”

Poslanikova briga za uklanjanjem nejednakosti Kada razmatramo metod časnog Poslanika, vidimo da je on posvećivao veliku pažnju i brigu tome da ukloni i uništi razlike koje su među ljudima postepeno prešle u naviku i nisu imale veze s onim što se zove nadmetanje u djelima i vrlinama i utrkivanje u dobru16, već je to bila samo praksa koja je stvarala nejednakosti, koja je neke neprilično uzdizala u društvu, a nekima unižavala položaj. Naprimjer, Božiji Poslanik, s.a.v.a., vodio je računa i nastojao da se na skupovima sjedi ukrug te da skupovi nemaju mjesta koja će biti izdignuta. Nalagao je i naglašavao da, kada ulazite na skup, uvijek sjedate ondje gdje ima prazno mjesto. Nemojte jednu određenu tačku računati kao svoje mjesto i ne ustrajavajte na tom mjestu. Ako bi sam došao na skup, ne bi mu bilo drago da ljudi ustaju pred njim, a ako bi ponekad ustajali, on bi ih sprečavao. Naređivao bi ljudima da mirno sjede. Nije “...vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!” – Al-Bakara, 148.

16

61


do­puštao dok je na jahalici da neko pješke ide pored njega. Pješaka bi posjeo na jahalicu ili bi mu naložio da ide ispred ili iza njega. U svakom slučaju, ne bi bio spreman da pješak ide pored njega. Sjedao je na zemlju i sam je muzao koze.

Društveni aspekt vjerovjesničke prakse Moguće je da sve ovo tumačimo kroz moralni aspekt kao njegovu skrušenost i poniznost. Nema sumnje da je Poslanik bio na najvišem stepenu skrušenosti i poniznosti. On ni na trenutak nije zanemarivao činjenicu da je rob Božiji. Uvijek je sebe naspram veličine Božije vidio kao slabašnog roba:

ِ ِ ِ ‫ضًّرا َو ال نـَْف ًعا َو ال يَْلِ ُكو َن َم ْوتًا َو ال َحيَا ًة َو ال نُ ُش ًورا‬ َ ‫َو ال يَْل ُكو َن لَن ُفس ِه ْم‬ Koja nisu kadra da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.17

Koliko je ovakva osoba ponizna i ljubazna prema robovima Božijim. Historija časnog Poslanika prepuna je skrušenosti, poniznosti i ljubaznosti prema ljudima, robovanja i izražavanja malehnosti pred svojim Stvoriteljem. Žena se obratila Božijem Poslaniku, s.a.v.a., riječima: “Kod tebe je sve dobro, samo imaš jednu mahanu, a to je da sebe ne uzdižeš. Ponašaš se sa sobom kao s robovima. Sjediš na zemlji.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., na to reče:

“Ko je veći rob od mene?”18

ٍ ُّ ‫أ‬ ‫أعبَ ُد ِم ّن؟‬ ْ ‫َى َعْبد‬

Nesumnjivo je da Poslanikov ponizni i samounižavajući metod ima moralnu dimenziju i dimenziju skrušenosti. Međutim, kontekst ukazuje da je časni Poslanik mnogo obraćao pažnju i Al-Furqān, 3. Makārimu-l-ahlāq, str. 16.

17

18

62


na društveni aspekt ovakvih postupaka. Imao je u vidu da upravo svi ti iskazi poštovanja, sve te titule, svi ti običaji koji se čine malim, stvaraju veliki zid među ljudima. Božiji Poslanik, s.a.v.a., znao je koliko te stvari utječu da se srca međusobno udaljavaju. Upravo ove stvari stvaraju nered, više i niže položaje među ljudima. Upravo ove stvari koje na početku nemaju utemeljenje u zbilji i rezultat su iluzije, na koncu poprimaju objektivan i realan karakter. Prvo sjeme nedopuštenih razlika siju upravo ovi pogrešni postupci i ove lažne titule. Imali smo veoma bogobojaznog i pobožnog profesora. Vjerovao je da je u ovom stoljeću razračunavanjem sa zloupotrebom titula načinjen dobar pomak. Božiji Poslanik, s.a.v.a., pri jednom putovanju u pratnji ashaba na podne je odsjeo u nekoj kući. Imao je namjeru da se zakolje ovca i da se spremi ručak. Jedan od ashaba preuzeo je na sebe da zakolje ovcu, drugi da oguli kožu, treći da spremi meso. Poslanik je preuzeo na sebe da sakupi suharaka u pustinji. Ashabi su na to rekli: “O, Božiji Poslaniče! Nemoj ti da se umaraš. Ti sjedi, a mi ćemo sa zadovoljstvom sami uraditi sve poslove. Mi nismo zadovoljni da se ti zamaraš.” Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: “Znam da ćete vi uraditi, ali,

ِِ ِ َّ ‫َصحابِِه‬ َ َْ‫إن اللّهَ يَكَْرهُ م ْن َعْبده أَ ْن يَراهُ ُمتَ َميِّزاً بـ‬ ْ ‫يأ‬

Allahu nije drago da vidi roba kako vjeruje da ima neku prednost nad svojim prijateljima.”

U Poslanikovoj praksi i praksi Imama Ehli-bejta mnogo je ovakvih priča koje nas podsjećaju da su oni nastojali ukloniti običaje koji se na početku čine malim, a zapravo su izvor neumjesnih razlika u pravima.

Rezime Ukratko, smisao pravde i jednakosti je dokidanje nejednakosti, viših i nižih položaja i diskriminacija koje dolaze od tradicije, navike ili sile i nepravde, dok one razlike koje dolaze od sposobnosti, 63


nadarenosti, djela, rada i zalaganja trebaju ostati sačuvane. Kao što teren na kojem se natječe treba biti jednak i ravan, tako i društvene mogućnosti trebaju biti osigurane svima na jednak način. Svima trebaju biti osigurani uvjeti da mogu učestvovati na društvenom natjecanju. Kada je u pitanju polje na kojem se natječu, tj. dru­ štvene mogućnosti, svi su jednaki i trebaju biti jednaki. Međutim, kod natjecanja postoji još jedna stvar koja nije u vezi s poljem na kojem se natječe ili uvjetima natjecanja. Tiče se samih učesnika. Jedan je malo deblji, jedan malo mršaviji, jedan je ambiciozniji i vredniji, jedan duže vježba. Ove razlike utječu na rezultat natjecanja i ne trebaju se previdjeti. Trebaju se poštovati i, u krajnjem, one su te koje dovode do toga da neki odu naprijed, a drugi zaostanu. S gledišta islama bilo bi dobro da se takve stvari, poput neravnina na terenu za natjecanje, isprave. Na kraju moram zaključiti da je ostalo dosta stvari na koje se nismo imali vremena osvrnuti, a o čemu ćemo govoriti drugom prilikom. Na sljedećem okupljanju kratko ćemo raspravljati o Božijem skrbništvu. Objasnit ćemo šta znači to kada kažemo da Boga trebamo smatrati Skrbnikom i kakva je povezanost ovog uvjerenja s pitanjem prava i obaveza o kojima smo raspravljali kroz ova nekolika okupljanja.

64


Poštivanje prava i obezvređivanje Ovoga svijeta

Iz cjeline islamskih propisa o prevarama, nanošenju nepravde, obavezama vladstodržaca, suđenju i sudiji i teškoćama obaveze koju izvršava sudija, te u vezi sa svjedocima na sudu, biva jasno u kojoj su mjeri s gledišta vjere poštovana prava ljudi i koliko ih se ljudi moraju pridržavati. Ovdje se nameće sljedeće pitanje i nedoumica: Kako je moguće da u islamu prava budu toliko poštovana kada je, kao što znamo, logika islama utemeljena na omalovažavanju Ovoga svijeta i onoga što je vezano za njega? Međusobna prava ljudi tiču se različitih aspekta života na Ovome svijetu, kao što je, naprimjer, zabrana otuđivanja imetka drugoga. Ako je nešto s nečijeg gledišta bezvrijedno, sve ono što ga prati također će biti bezvrijedno. Prema tome, ako je Ovaj svijet i život na njemu s gledišta islama bezvrijedan i ne zavređuje poštovanje, onda bi i prava koja stoje u vezi s ovosvjetskim bezvrijednim životom trebala biti bezvrijedna i ne bi trebala zasluživati poštovanje. U odgovoru ćemo reći da, prije svega, treba razjasniti smisao bezvrijednosti Ovoga svijeta s gledišta vjere. Nepravilno shvatanje ovog pitanja izvor je mnogih sumnji i pitanja sličnih navedenom. Ako se pitanje vrijednosti ili bezvrijednosti bude razmatralo iz aspekta sāme te stvari, onda će sve stvari biti vrijedne, tj. svaka stvar kada se posmatra sāma za sebe je vrijedna. To je zbog toga što je svaka stvar razina postojanja, a postojanje 65


neke stvari je za sāmu tu stvar istovjetno s vrijednošću. Rečeno terminologijom filozofa: “Postojanje je istovjetno dobru.” Međutim, ako posmatramo neku stvar, ali ne iz aspekta sāme te stvari, već iz aspekta njenog odnosa s drugom stvari i iz aspekta njenog utjecaja na neku drugu egzistenciju, moguće je da neka stvar u odnosu na neku drugu bude bezvrijedna, da ne utječe na njenu korist i štetu, kao što je moguće i da ostavlja pozitivan ili negativan trag na nju. Ako bude pozitivno utjecala na nju, reći ćemo da je ona vrijedna za tu drugu stvar. Ova vrsta vrije­ dnosti, koja se naziva relativna vrijednost – odnosno vrijednost neke stvari za neku drugu stvar – je dvojaka. Ponekad se uzima u obzir vrijednost te stvari ponaosob, kao kada kažemo: novac je vrijedan za čovjeka, dok se ponekad gleda vrijednost te stvari za nešto u usporedbi s nekom trećom stvari. Naprimjer, kakvu vrijednost ima novac za čovjeka u usporedbi s vrijednošću zdra­ vlja, znanja ili morala? Sada kažemo da vrijednost šake pijeska, komarca ili muhe s gledišta jednog čovjeka nije nikakva, jer njihovo postojanje ili nepostojanje nema nikakvog učinka na njegovo stanje. Naravno, prava koja se odnose na tako bezvrijedne stvari također su bezvrijedna. Međutim, novac je za čovjeka vrijedan, jer mu može biti koristan i može mu riješiti probleme. Ipak, isti taj novac u usporedbi sa zdravljem, čašću i velikodušnošću gubi svoju vrijednost i biva bezvrijedan. Novac ne postaje manje vrijedan, već bezvrijedan. Znači, nije tako da se neka suma novca, ako je velika, može usporediti s čašću, pa makar i u nekom neznatnom obliku. Stoga, ako neko voli novac, a, s druge strane, ima prefinjenu ćud i plemenitu dušu, taj čovjek će ići za zaradom sve dok mu čast, ugled i dostojanstvo budu očuvani. Ali, čim dođe u situaciju da mu čast i dostojanstvo budu ugroženi, on ostavlja novac, bilo da se radi o maloj ili velikoj sumi. Čak da mu daju sve bogatstvo svijeta, on to neće biti spreman prihvatiti po cijenu gubitka ljudske časti i dostojanstva. U njegovim očima položaj ili novac imaju vrijednost, ali ne naspram časti, ugleda i dostojanstva. U toj 66


usporedbi novac u potpunosti gubi svoju vrijednost. Tu se ne može reći da se mala suma ne može porediti, ali velika može. Čak se ni velike sume novca ne mogu porediti s malo časti i dostojanstva. Imam Ali, mir s njim, svoje stanje i svoju narav opisuje ovako:

ِ ِ ِ ِ ‫ علَى أَ ْن أ َْع‬،‫السبـعةَ ِبَا َْتت أَفْالَكِها‬ ‫ص َي اللَّهَ ِف‬ َ َ َ ُ ‫َو اللَّه لَ ْو أ ُْعط‬ َْ َّ ‫يم‬ َ ‫يت ْالَقَال‬ ٍِ ٍ ُ‫ب َشع َرية َما فـََع ْلتُه‬ ْ ‫نَْلَة أ‬ َ ‫َسلُبـَُها ُج ْل‬

“Boga mi, čak da mi se daje svih sedam prostranstava s onim što je ispod nebesa njihovih da bih otkazao poslušnost Bogu otimanjem makar jednog zrna ječma mravu, ne bih to učinio!”1

To znači da cio svijet u njegovim očima nema tu vrijednost da jednom mravu nanese nepravdu. Imam Ali ovim govorom nije unizio vrijednost Ovoga svijeta. Ustvari, on je njime uzdigao vrijednost istine i pravde. Hazreti Ali ne želi reći: budući da je Ovaj svijet i sve što se nalazi pod nebeskim svodom bezvrijedno, ja ga ne želim u zamjenu za jedno malo djelo kao što je nepravda prema mravu, već želi reći da je nepravda toliko velika da se sav svijet ne može porediti s najmanjim bićima kojima je učinjena nepravda, kao što je nepravda prema mravu uzimanjem ljuske ječma iz njegovih usta. Sa‘di Širazi s tim u vezi kaže: Ovaj svijet nema vrijednost da bi nečije srce uznemirio; Nemoj da misliš loše jer ga ni jedan pametan nije činio.

Sa‘di Širazi ne želi reći kako je Ovaj svijet toliko bezvrijedan da ne vrijedi koliko jedno uznemiravanje ljudskog srca koje je veoma malo i neznatno. On želi reći da je uznemiravanje srca toliko važno da se ne treba prihvatiti ni po cijenu cijeloga svijeta. Ovo je smisao bezvrijednosti koja nastaje u usporedbi s nečim. Staza rječitosti, govor 222.

1

67


Ovaj svijet je s gledišta vjere bezvrijedan u smislu da njegova bezvrijednost nastaje u usporedbi. To znači da Ovaj svijet nije vrijedan da se zbog njega pogaze moralni i društveni principi i izgubi čovječnost i velikodušnost. Ne zavređuje da se zbog ovosvjetskih i materijalnih interesa i koristi laže, vara, krše ugovori, nanosi nepravda i gaze prava drugih ljudi. Ne priliči da se zbog ovosvjetskih želja i koristi uznemiravaju ljudska srca, čak ni se pogaze prava jednog mrava.

Uzvišena ljudska logika Ova logika je uzvišena. Pogrešno je reći da vjera Ovaj svijet smatra toliko bezvrijednim da nije vrijedan izgovaranja jedne laži radi njega, da se ne treba učiniti ni jedna izdaja i nepravda. Ispravno je tumačenje da vjera pridaje toliki značaj principima, pravima, akaidu, vjerovanju i moralu da kaže: zbog ovih se stvari prođite Ovoga svijeta i svega što je na njemu. Uistinu tako i jest. Ako shvatimo čovjeka, čovječnost i duhovne vrijednosti, nećemo moći reći ništa drugo osim ovoga. Svi ljudi svijeta, čak i materijalisti, primorani su pridavati značaj principima i pravima te ovosvjetske želje i interese smatrati malim i nevažnim naspram uvjerenja, ideologije, principa i prava. Ovo se u jeziku vjere, koji je jedan poseban jezik, tumači kao bezvrijednost i nevažnost Ovoga svijeta. Jedino se na temeljima vjere može čovjeku podariti ta logika i čovjek može povjerovati da su vjerovanje, ideologija, principi i prava iznad materijalnih interesa i ovosvjetskih želja. Ako čovjeku oduzmemo temelje vjere, neće mu ostati nikakve osnove ni temelja za dokazivanje zbilje da je čovječnost uzvišenija od interesa. Ako uzmemo u obzir samo Ovaj svijet, pritom ne imajući na umu želju da zbog njega počinimo grijeh, da se usprotivimo nekim principima, da pogazimo nečija prava, shvatit ćemo da je, iz tog aspekta gledano, Ovaj svijet za nas veoma dragocjen i vrijedan. Kako to časni Poslanik u jednoj predaji kaže: 68


“Ovaj svijet je onosvjetska (ahiretska) njiva.”2

ُّ ‫أ‬ ‫َلدنْيا َم ْزِر َعةُ ْال ِخَرِة‬

Ili, kako to Imam Ali, mir s njim, u vezi s Ovim svijetom kaže:

ِ ِ ِ ِ .‫ َو َمْت َج ُر أ َْولِيَ ِاء اللَّ ِه‬،‫ط َو ْح ِي اللَّ ِه‬ ُ ِ‫ َو َم ْهب‬،‫صلَّى َمالَئِ َك ِة اللَّ ِه‬ َ ‫ َو ُم‬،‫َم ْسج ُد أَحبَّاء اللَّه‬

“On je mjesto činjenja sedžde onih koji vole Boga, mjesto molitve meleka Božijih, mjesto silaska Objave Božije i mjesto trgovine prijatelja Božijih.”3 Za takvo mjesto ne može se reći da je beskorisno i bezvrijedno. Vjera ovako uzvišenom logikom nije unizila vrijednost Ovoga svijeta kakav on uistinu jest i kakvog ga svi shvataju. Vjera je zapravo predstavila i uzdigla vrijednost duhovnosti, bogobojaznosti, vrlina i društvenih prava koje ljudi manje shvataju. Prema tome, bezvrijednost Ovoga svijeta je bezvrijednost koja nastaje u usporedbi. Bezvrijednost koja nastaje u usporedbi nije oprečna s iskazivanjem poštovanja pravima koja su u vezi s Ovim svijetom, štaviše to je samo poštivanje prava. Kao što sam i rekao, upravo te islamske čvrste pravne odredbe dokaz su da je bezvrijednost Ovoga svijeta bezvrijednost nastala na usporedbi. To bi bio prvi odgovor.

Društvena logika Kao drugi odgovor na pitanje našeg zanimanja reći ću sljedeće: Zar islam ne želi da islamsko društvo opstane? Jasno je da želi. Ako već želi, zar je moguće da jedno društvo opstane bez pridržavanja pravde i bez očuvanja prava ljudi u njemu? Zar naš časni Poslanik nije rekao:

‫ك يـَْبقى َم َع الْ ُك ْف ِر َو ال يـَْبقى َم َع الظُّْل ِم‬ ُ ‫الْ ُم ْل‬

“Vlast opstaje s nevjerstvom, ali ne opstaje s nepravdom.” Menavi: Kenuzu-l-hakāeq, Bābe dāl. Staza rječitosti, izreka 131.

2 3

69


To znači da, samo ako jedno društvo bude pravedno i uravnoteženo, ono može opstati, čak i da su njegovi pripadnici nevjernici. Ako se u društvu jave nepravda i otimačina kao posljedica različitosti, viših i nižih položaja i neusklađenosti, to društvo neće opstati, čak i da njegovi pripadnici prema svojim vjerovanjima budu muslimani. Kur’an je pun ajeta koji govore da je razlog stradanju različitih naroda nepravda koju su činili. Na jednom mjestu se kaže:

ِ ِ ُّ‫و ما َكا َن رب‬ ‫صلِ ُحو َن‬ َ ‫ك ليـُْهل‬ َ َ ْ ‫ك الْ ُقَرى بِظُْل ٍم َو أ َْهلُ َها ُم‬ َ َ

Nije Gospodar tvoj nikada uništavao nepravedno naselja ako su stanovnici njihovi dobročinitelji bili!4 Većina mufesira je rekla da se pod nepravdom misli na mnogoboštvo, jer je mnogoboštvo jedna vrsta nepravde.

Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.5

ِ ِ ‫يم‬ ٌ ‫إ َّن الش ِّْرَك لَظُْل ٌم َعظ‬

To znači da Svevišnji Gospodar ne uništava narode zbog nevjerstva i mnogoboštva ako oni u pogledu društvenih odnosa i društvenih prava budu pravedni.

Uloga istine i društvene pravde u duhovnim stvarima Kao treći odgovor na pitanje našeg zanimanja reći ću sljedeće: Pretpostavite da bezvrijednost Ovoga svijeta nije relativna i da nije nastala usporedbom. Pretpostavimo da je Ovaj svijet s gledišta vjere apsolutno zlo. Međutim, ako budemo u sve sumnjali, u jednu stvar ne možemo sumnjati, a to je pitanje razloga dolaska Božijih poslanika. Šta je bio cilj njihovog dolaska? Došli su da Hūd, 117. Luqmān, 13.

4 5

70


poduče ljude čistoj vjeri, da očiste duše ljudi6, da podstaknu ljude na činjenje dobra i odvrate ih od loših postupaka. S gledišta vjere niz stvari se smatra dobrim. Poslanici su došli da pozovu ljude u to dobro. Niz stvari se smatra lošim. Poslanici su došli da se bore protiv njih. Vjerske naredbe dijele se u tri kategorije: uvjerenja, moral i praktične naredbe. Naredbe koje se tiču uvjerenja odnose se na vjerovanje u Boga, Božije poslanike i Njegove evlije, vjerovanje u proživljenje i vjerovanje u nagradu i kaznu. Naredbe koje su u vezi s moralom su naredbe koje nam nalažu da trebamo biti čedni, bogobojazni, zadovoljni Njegovom odre­ dbom, strpljivi, blagi, da trebamo praštati, da trebamo međusobno biti prisni i graditi odnos na ljubavi i poštovanju, da trebamo biti složni i saglasni, da nam duša treba biti čista, da ne zavidimo, da ne gajimo zlobu, da ne škrtarimo, da ne budemo nepravedni i zlonamjerni. Praktične naredbe su jasne. To su naredbe koje su propisane u obliku ibadeta, kao što su namaz, post, hadž, džihad, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla itd. Postoje i propisi o ophođenju s ljudima poput dobročinstva, održavanja rodbinskih veza ili nekih zabrana, kao što je zabrana laganja, ogovaranja, psovanja, ubijanja, opijanja, kockanja, kamatarenja, licemjerstva. Na koncu, ako u sve budemo sumnjali, u ove stvari ne možemo sumnjati. Nema spora oko činjenice da Zakonodavac u islamu želi da se desi ono što On smatra dobrim i da na svaki način spriječi ono što smatra lošim. Razmislimo sada i pogledajmo je li za pročišćenje duše i neporočnost bolje da prava ljudi budu očuvana, društvo pravedno i uravnoteženo, da među ljudima na bude diskriminacije, obespravljenosti i osjećaja obmanjenosti, da bude više čistog vjerovanja, čistog morala, čistih srca i dobrih djela, manje prostora za griješenje, za iskvaren moral i za širenje neispravnog vjerovanja ili je, pak, bolje da društvo ne bude uravnoteženo, tj. da bude što više pretjerivanja, otimanja, obmanjivanja, nesređenosti i sukoba? Šta je bolje? Postoji li možda treće rješenje, a to je da društvena “Zaista sam poslat da upotpunim plemenite ćudi.” – Ihjāu’-l-ulūm, sv. 2, str. 249.

6

71


situacija, ma kakva ona bila, ne utječe na navedene stvari i da su one potpuno odvojene od tih zbivanja? Nijedan razuman čovjek neće reći da što društvo u pogledu prava i pravde bude nesređenije, to će biti više prostora za čisto vjerovanje, pročišćenje duše i činjenje dobrih djela. Najviše što se može očekivati jeste da neko kaže kako postojanje i nepostojanje pravde te poštivanje i nepoštivanje prava nema nikakvog utjecaja na navedene stvari. Možda su mnogi vjernici danas uvjereni kako su ovo dvije teme koje nisu povezane. Onima koji tako budu razmišljali treba reći: kako li je samo to pogrešna pretpostavka i kako li je samo to nemoguća umišljotina! Sasvim je sigurno da opća situacija i postojanje i nepostojanje društvene pravde utječu na ljudska djela, moral, čak i na razmišljanja i vjerovanja. Dakle, ostavljaju traga i utječu na sve tri razine: na razinu razmišljanja i uvjerenja, na razinu svojstava duše i na razinu djelovanja.

Utjecaj društvene pravde na razmišljanja i uvjerenja Kada pogledamo našu poeziju i razmišljanja velikih pjesnika, a u vezi s načinom razmišljanja i uvjerenja, uviđamo da su oni dobro poznavali postojeće zbilje svijeta, shvatali mudrosti i posjedovali prefinjena razmišljanja, ali da se ponekad u njihovim umovima istovremeno javljalo nešto što izaziva čuđenje. Naprimjer, vidimo da su pridavali veliki značaj pitanju sreće. O njoj su govorili više nego o bilo čemu drugom. Rekli su: ti spavaj, a neka ti je sreća budna. Po njihovom shvatanju, kada bi se došlo do pitanja sreće, sve drugo gubilo bi svoju vrijednost, bilo da se radi o znanju, razumu, zalaganju, trudu, stručnosti, umijeću, snazi, sve je bilo bezvrijedno. Govorili bi: sreća može učiniti nešto, a ne razum. Dešavalo se u svijetu mnogo puta Da glup bude uvažen, a pametan ponižen. 72


Neka je sreća dobra. Šta mogu učiniti umijeće, sposobnost i stručnost? Da ti je na svakoj dlaci na glavi dvije stotine umijeća, Ništa ti neće koristi ako ti je loša sreća.

Šta znači trud, djelovanje i zalaganje? Osnovno i presudno je kakva ti je sreća. Sreću zalaganjem i trudom nećeš da postigneš, Lijek je u tome da manje izgaraš i da se manje zalažeš.

U jednom stihu se kaže: Čuj riječi od ovih zanimljivije, bez sreće trud ni kolik’ dva zrna ječma vrijedan nije.

*** Koliko smo mogli trčali smo u potrazi; Kakve koristi od truda, ako se sreća uz tebe ne nalazi.

Sreća je važna, šta imaš od mišića i snage? Šta da radi snažan čovjek koji lošu sreću ima; Bolji su mišići sreće, već snaga u mišićima.

*** Beskorisnim trpljenjem muka ne možeš do blaga doći, Jer je vrlina u sreći, a ne u mišića moći.

Pjesnici su često govorili o sreći. Međutim, ako bismo upitali te iste cijenjene mislioce da nam pojasne šta je sreća i da nam je definiraju, kad je već toliko spominju, oni ne bi imali odgovora. U najmanju ruku se očekuje da su je spoznali, da poznaju njene učinke i imaju neke njene znakove. Ipak, oni nemaju odgovora. Ovo razmišljanje nastalo je tako što su oni vidjeli neki nejasan znak i neizvjestan trag i otuda se u njima javilo vjerovanje u sreću. 73


A šta su vidjeli? Živjeli su u društvu u kojem su ljudi provodili cijeli život u radu i zalaganju, ali su bili obespravljeni. S druge strane, vidjeli su besposličare i bez razloga omiljene ljude koji su se okoristili dobrima društva i koji su živjeli u blagostanju. Sve što su vidjeli svodilo se na to da su nerazumni bili uvaženi, dok su razumni bili poniženi. Mogli su vidjeti samo to da ne postoji srazmjernost između umijeća, dostojnosti, stručnosti s onim što se zauzvrat dobija, pravom koje se ostvaruje i koristi koju priskrbljuje. Takvo je bilo sve što su u svom društvu vidjeli. Malo-pomalo ovakvo shvatanje koje je nastalo kao rezultat njihovih društvenih promatranja prešlo je u filozofiju koja se naziva filozofija sreće. Sve ove neusklađenosti i okrutnosti, bilo da su shvatili to ili ne, nazvali su srećom. Ponekad su ih nazivali i nedoličnim nazivima. Razmišljanje o sreći i filozofija sreće nema nikakav uzrok osim društvenih nepravdi i neusklađenosti. Dru­ štveni nered i nepravda je ta koja nadahnjuje ovu šejtansku misao. Zanemarimo li ovaj izvor nadahnuća, vidjet ćemo da nam ostaju još samo dva izvora. Jedan od njih je vjera. Pjesnici su ponekad uzimali nadahnuće iz časnih kur’anskih ajeta, Poslanikovih riječi i riječi čistih Imama. Sagledavanjem čitavog Kur’ana, riječi Poslanika i Imama, vidimo da se nigdje ne spominje sreća. Sljedeći izvor su razum, znanje i filozofija. Kada se u starim filozofskim knjigama raspravljalo o pojmu sreće, ona je spominjana kao imaginaran pojam. Pa otkud se javila ova pogrešna predstava pojma sreće s tako izvanrednom snagom da se mislilo kako je moć sreće veća od svega, počevši od znanja, rada, zalaganja, umijeća, sposobnosti, snage? Nadahnjujući izvor ovog šejtanskog razmišljanja nije ništa drugo do društvena nesređenost, postavljanje ljudi na položaje koji im ne doliče bez opravdanog razloga te davanje prednosti nekima bez zasluge. Kada se poljulja društvena pravda, kada se ne daje prednost po zaslugama, kada se ne poštuju prava, a umjesto toga na scenu dođu ljudi zaokupljeni ličnim interesima, preporuke i veze, tada jača razmišljanje o sreći i sličnim stvarima i ono se širi. Smisao sreće je da ništa nije uvjet ničemu. 74


Zamislite kolika je razlika između osobe koja vjeruje da zalaganje i trud imaju učinka i da čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi,7 i osobe koja kaže da se možeš truditi koliko želiš, ali sve je uzalud. Ništa nije uvjet ničemu. Kolika je razlika između vjerovanja u to da:

‫إِ َّن اللّهَ الَ يـُغَيـُِّر َما بَِق ْوٍم َح َّت يـُغَيـُِّرواْ َما بِأَنـُْف ِس ِه ْم‬

Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!8, i vjerovanja u puku sreću.

Pesimizam prema vremenu Također, u našim poetskim djelima vidimo jednu logiku koja se zove “kukanje” na vrijeme. Kakve sve pogrdne i nedolične riječi nisu upućene vremenu! Nazivali su ga izdajicom, tlačiteljem, nasilnikom. Svaki pogrdan izraz koji upućuje na nepravdu, nevjeru, izdaju i prevaru uputili su vremenu, do te mjere da su povjerovali da vrijeme ima jednu vrstu posebne zlobe i neprijateljstva prema dobrim ljudima. Vrijeme kojem se prigovara nije vrijeme koje je rezultat kretanja nebeskih tijela, već vrijeme u kojem živi onaj ko prigovara, tj. njegovo društveno okruženje. To je posebno okruženje osobe koja to govori, a ne vrijeme u širem smislu. Ove riječi odraz su ličnih, duhovnih i unutarnjih stanja onih koji govore o tome. Ono što jedan pjesnik kazuje ne odražava samo njegovo lično stanje i osjećaje, već je to jezik stanja cjelokupnog društva i njegovog vremena. Kada neko sve oko sebe vidi kao nepravdu i izdaju, a ne shvata i ne pronalazi pravi razlog takvog stanja ili ga pronalazi ali ga ne može izreći, sve svoje probleme iznosi pred sve ljude. Kao rezultat takve situacije i takvog stanja javlja se pesimizam prema stvaranju. Postaje sve raširenija iluzija da je vrijeme An-Nadžm, 39. Ar-Ra’d, 11.

7 8

75


stvoreno tako da čini nepravdu dobrim ljudima i da odvajkada postoji jedna vrsta neprijateljstva između vremena i dobrih ljudi. Ljudi tada neminovno pesimistički gledaju na vrijeme. Iskazuju svoj pesimizam prema stvorenom svijetu, štaviše prema izvoru postojećeg svijeta, kao što je Ibn Ravandi koji kaže: Koliko je samo veoma razumnih ljudi koje su životni putevi učinili nemoćnim, a koliko li je samo glupih neznalica koje vidiš kako posjeduju sve. Upravo je to zbunilo i učinilo smetenim razumne ljude, a oštroumne znalce odvelo u nevjerstvo.

Šta znači: Koliko je samo veoma razumnih ljudi koje su životni putevi učinili nemoćnim? Ma koliko išli naprijed, ne dolaze do sreće i ugodnosti, a koliko li je samo glupih neznalica koji posjeduju sve. Upravo je to zbunilo i učinilo smetenim razumne ljude, a oštroumne znalce odvelo u nevjerstvo. U svakom slučaju, jedan od direktnih učinaka poremećaja društvene uravnoteženosti, diskriminacije i neutemeljenih razlika jeste poremećaj u sistemu razmišljanja i vjerovanje u nered i neučinkovitost stvarnih uzroka sreće, tj. znanja, razuma, bogosvjesnosti, zalaganja, djelovanja, umijeća i sposobnosti koji se očituje u obliku filozofije sreće. U našem pjesništvu nalazimo tragove takvog razmišljanja. Drugi učinak je pesimizam prema stvaranju i Svetom izvoru postojećeg svijeta. Ove je učinke na vjerovanje i razmišljanje ostavila nepravda.

Društvena pravda i individualni moral Što se tiče utjecaja rasprostranjenosti društvene nepravde na iskvarenost morala i duševne nemire, možemo reći da dobar i loš moral, kao i sve drugo u svijetu, ima svoj uzrok. Ne javlja se bez razloga. Priroda i urođeni karakter, stanje i okolnosti društva, kao i ono što mu društvo nameće djeluju na moral. Jedna od stvari koja zasigurno utječe na kvarenje morala, koja truje duh i čini ga bolesnim jeste uskraćenost i osjećaj 76


prevarenosti. Zavist, zloba, neprijateljstvo, zlonamjernost i sve ostale loše stvari javljaju se upravo ovdje. Naravno, postoje i izuzeci na koje ne utječu obespravljenost i uskraćenost. Oni posjeduju izuzetnu snagu zbog toga što su u duhovnom pogledu zaštićeni i sačuvani. Jaka vjera sprečava utjecaj mnogih faktora na njihovu dušu. Takvi izuzeci su na razini koja nadilazi razinu razmišljanja običnog naroda. Ovdje ću navesti jedan primjer kako bih pojasnio ovu temu. Roditelji se nalaze među svojom djecom. U njihovoj kući među ukućanima dijeli se hrana, voće, slatkiši i odjeća. Postoji razlika u načinu razmišljanja roditelja i djece, načinu donošenja sudova i utjecajima koji se u takvim slučajevima javljaju. Oni se ne nalaze na jednoj, već na dvije razine. Što se tiče osjećaja koja djeca imaju međusobno, može se primijetiti da svako dijete biva uznemireno kada primijeti da mu je pripalo manje voća, hrane, slatkiša ili odjeće. Ono se ljuti i plače, jer osjeća da mu je nanesena nepravda i da je oštećen. Nastoji se osvetiti. Stoga je neophodno da roditelji, koji žele sreću svojoj djeci i koji žele da im djeca odmalena budu psihički zdrava, trebaju od samog početka izbjegavati pravljenje bilo kakve razlike među njima. Diskriminacija je sađenje sjemena raskola, zavisti i osvete. Diskriminacija biva razlogom da, s jedne strane, oštećeno dijete bude pod pritiskom, povrijeđeno i obespokojeno, a da, s druge strane, dijete kojem je ukazano više pažnje nauči da se oslanja na druge, da postane slabašno, preosjetljivo i razmaženo. Kada se dijete razboli, roditelji ga vode doktoru, a ne obraćaju pažnju na zdravlje duše. To smatraju nevažnim, a, ustvari, važnost zdravlja dječije duše nije manja od važnosti zdravlja tijela, štaviše umnogome je veća. Htio sam reći da na djecu, s obzirom na to da razmišljaju na istom nivou, zasigurno oštećenost jednog u odnosu na drugog ostavlja loš trag. Međutim, roditelji čija su razmišljanja i umna zrelost na višoj razini, razmišljaju na drugi način i imaju drugu vrstu ljubavi. Oni ne pate zbog ovakvih lišenosti i davanja u manjim ili većim količinama. Ne bivaju uznemireni kada im ne 77


zapadne voća, slatkiša i hrane, ili im zapadne manje nego drugima. Ne osjećaju se omalovaženim. I u društvu su stvari identične. Izuzeci, kao što su roditelji u porodici, ne zapadaju pod utjecaj tih uskraćenosti. Na njih ne utječu oštećenosti i obespravljenosti. I kada su obespravljeni i oštećeni, oni žele dobro svom narodu, poput očeva koji uvijek žele dobro svojoj djeci. Časni Poslanik, s.a.v.a., na Uhudu je pogođenog čela i slomljenih zuba podigao ruke i rekao:

‫اللّ ُه َّم ْاه ِد قـَْوِمى فَِإنـَُّه ْم ال يـَْعلَ ُمو َن‬

“Bože moj, uputi moj narod jer zaista oni ne znaju.”9

Imam Ali, mir s njim, u vezi s Fedekom kaže:

ٍ ِ ٍ ِ ‫ما أ‬ ‫ث تـَنـَْق ِط ُع ِف ظُْل َمتِ ِه آثَ ُارَها‬ ٌ ‫س َمظَانـَُّها ِف َغ ٍد َج َد‬ ْ َ ُ ‫ َوالنـَّْف‬،‫َصنَ ُع ب َف َدك َو َغ ْي فَ َدك‬

“Šta ću učiniti s Fedekom, i s onim što nije Fedek, kad sutra tijelu ovom valja otići u grob, u čijem će mraku tragovi njegovi biti zatrti i vijesti o njemu nestati?!”10

Posljedice koje diskriminacija ostavlja na moral Dosadašnja pojašnjenja ticala su se iznimnih slučajeva. Međutim, ostali ljudi ponašaju se kao djeca u porodici. Diskriminacije i pravljenje razlika u dušama lišenih stvaraju osjećaj pritiska, povrede, želje za osvetom i u njima se rađa zloba, dok oni kojima je bez razloga ukazana pažnja postaju razmaženi, nestrpljivi, preosjetljivi, odaju se besposličarenju, rasipništvu i razuzdanom načinu života. U jednom sloju javlja se zavist, zloba, želja za osvetom, mržnja, neprijateljstvo, a u drugom nezainteresiranost prema radu, nedostatak upornosti, rasipništvo i razuzdanost. Razmislite kakvo će biti cjelokupno stanje i situacija usljed nepravde koja zavlada među ljudima. Ibn Šahrašub: Menākib, sv. 1, str. 192. Staza rječitosti, pismo 45.

9 10

78


Poznata je dova časnog Poslanika, s.a.v.a., koja počinje sljedećim riječima:

ِ ‫ول بـيـنَنا و بـي مع‬ ‫ك‬ َ ِ‫صيَت‬ َ ِ‫اللّ ُه َّم اقْ ِس ْم لَنا ِم ْن َخ ْشيَت‬ ْ َ َ َْ َ ْ َ ُ ُ‫ك ما َي‬

“Gospodaru moj, udijeli nam straha prema Tebi onoliko koliko će biti zapreka između nas i griješenja prema Tebi!”11 Islamske dove jedan su od najboljih i najpoučnijih načina moralne i duhovne poduke. Kakva se samo vrijedna zapažanja i velike suptilne zbilje u vezi s duhovnim i društvenim životom iskazuju jezikom dove. Postoji jedna rečenica u ovoj dovi koja kaže:

‫ثارنا َعلى َم ْن ظَلَ َمنا‬ ْ ‫َو‬ َ ‫اج َع ْل‬

“Bože, učini da se osveta naša odnosi na one koji su nam učinili nepravdu!”

Ova rečenica krije u sebi suptilno značenje. Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije rekao: Bože, osveti se našim tlačiteljima, već je rekao: “Bože, učini da se osveta naša odnosi na one koji su nam učinili nepravdu.” Riječ sār (‫ )ثار‬označava želju da se neko zasluženo kazni ili, drugim riječima, osvetoljubivost. Ovim riječima Božiji Poslanik, s.a.v.a., želi reći da, kada se čini nepravda, ljudi će nužno osjećati da su pod pritiskom, povrijeđeni i željet će osvetu. Bilo kada, bilo gdje i na bilo koji način da se ovaj osjećaj javi u ljudima, on će ostaviti svoj trag. Poput vatre bacat će svoj plamen. Danas su učenjaci koji se bave dušom dokazali kako je moguće da mržnja i neprijateljstvo, koji se javljaju na trenutak, prodru u srce i da čovjek zbog svoje prisutne svijesti na njih zaboravi. Međutim, oni ustvari nisu nestali. U dubini duše, skriveni od prisutne svijesti i razuma, rade i djeluju kako bi našli put i izišli van. Božiji Poslanik, s.a.v.a., želi reći: Bože moj, ne dopusti da ova vatra, koja se ‘Awāliju-l-le’āli, sv. 1, str. 159.

11

79


nalazi u srcima i koja će jednog dana pružiti svoj plamen, sprži one koji nisu krivi. Ako već hoće da prži, neka sprži onoga ko nam je nanio nepravdu i ko je izazvao tu vatru. Ako čovjek treba da se osveti onako kako mu nalažu razum, volja i prisutna svijest, neće svoju osvetu činiti nad nekim nad kim ne treba. Ako je kovač u Balhu počinio grijeh, neće kidati glavu izrađivaču bakrenog posuđa u Šušteru. Međutim, kada čovjek želi da se osveti, ali ne onako kako mu nalaže slobodni um, već onako kako mu nalažu mržnje i zlobe koje su se nataložile u dubini duše, ne obraća pažnju na ove stvari. Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: Bože moj, učini nas takvim da naše osvete i zlobe budu tačno onolike da savladamo neprijatelja. Pomozi nam da se u dubini naših duša zbog nepravde, potlačenosti i nemoći ne jave zlobe usljed kojih će naša srca postati stisnuta, povrijeđena, buntovna, zlonamjerna i nepravedna. Ne dopusti da uživamo zbog nepravde i zbog tlačenja ljudi.

Uravnotežen moral u uravnoteženom društvu Izvrstan moral je uravnotežen i odmjeren. Bez ikakve sumnje, ako društvo ne bude uravnoteženo i skladno, ako organizacija društva, društvene odredbe i društvena prava ne budu uravnoteženi i skladni, ni lični, odnosno individualni moral neće biti uravnotežen. Učinci izostanka društvene ravnoteže ne zahvataju samo obični narod koji je lišen i oštećen. Društvena elita, tj. privilegirani sloj koji je sebi priskrbio više blagodati, također trpi štetu. Sloj koji sačinjava obični narod pod pritiskom je i ti ljudi često postaju nervozni, dok povlašteni sloj biva besposlen, bez kreativnosti, neizdrživ, nezahvalan, nestrpljiv i rastrošan. Imam Ali, mir s njim, u vezi s privilegiranim slojem u naredbi koju piše Maliku Aštaru kaže:

‫ َو أَقَ َّل َمعُونَةً لَهُ ِف‬،‫الر َخ ِاء‬ َّ ‫الر ِعيَّ ِة أَثـَْق َل َعلَى الْ َوِال َم ُؤونَةً ِف‬ َّ ‫َح ٌد ِم َن‬ َ‫سأ‬ َ ‫َو لَْي‬ ِ ‫الع‬ ِ ِْ ِ‫ و أَسأ ََل ب‬،‫اف‬ ِ ‫ و أَ ْكره لِ ِْلنْص‬،‫الْبالَِء‬ ‫ َو‬،‫طاء‬ ْ ِْ ‫ َو أَقَ َّل ُش ْكراً ِعْن َد‬،‫ال ْلَاف‬ ْ َ َ ََ َ َ

80


ِ ِ ِ .‫اص ِه‬ ْ ‫َّه ِر ِم ْن أ َْه ِل‬ َّ َ‫ال‬ ْ ‫ َو أ‬،‫أَبْطَأَ عُ ْذراً ِعْن َد الْ َمْن ِع‬ ْ ‫ص ْباً عْن َد ُمل َّمات الْد‬ َ ‫َض َع‬ َ ‫ف‬ ِ ِ ِ ‫َع َد ِاء الْ َع َّامةُ ِم َن ْال َُّم ِة؛ فـَْليَ ُك ْن‬ ْ ‫ادالدِّيْ ِن َو جَاعُ الْ ُم ْسل ِم ْي َوالْعُ َّدةُ ْلل‬ ُ ‫َو إَِّنَا ع َم‬ .‫ك َم َع ُه ْم‬ َ ُ‫ َو َميـْل‬،‫ص ْغ ُو َك َلُ ْم‬ َ

“Ni jedan od podanika zapovjedniku nije teži od odličnika u ugodnostima životnim, nekorisniji u nevolji, puniji mržnje spram postupanja pravična, odvratniji u traženju naklonosti, manje zahvalan u vrijeme davanja, manje prijemljiv za razloge u vrijeme odbijanja i slabiji u trp­ ljenju u vrijeme neugodnosti životnih. Obični ljudi Zajednice stup su vjere, snaga muslimana i odbrana od neprijatelja. Neka zato naklonost i težnja tvoja budu prema njima.”12

Kako je samo dobro opisao hazreti Ali elitu, odnosno sloj privilegiranih koji su bez razloga omiljeni u društvu. Postoji hadis časnog Poslanika u kojem on kaže:

‫اِ ْستَووا تَ ْستَ ِو قـُلُوبُ ُك ْم‬

“Budite jednaki i među vama neka ne bude razlika da bi vam se srca približila i bila bliska.”

To znači da među vama treba da vlada uravnoteženost, trebate biti na istoj razini i ne smije biti nesklada i diskriminacije kako bi vam se srca zbližila. Drugim riječima, ako u poslovima i Božijim blagodatima među vama bude razdvojenosti, i vaša će srca prirodno biti udaljena. Tada više nećete moći biti srcima i mislima bliski. Nećete se moći naći u istom safu. Sigurno ćete se naći u dva različita safa. Kur’an Časni kaže:

َِ ‫صمواْ ِبب ِل اللّ ِه‬ ِ ‫ج ًيعا َو الَ تـََفَّرقُواْ َواذْ ُكُرواْ نِ ْع َمةَ اللّ ِه َعلَْي ُك ْم إِ ْذ ُكنتُ ْم أ َْع َداء‬ َْ ُ َ‫َو ْاعت‬ ‫َصبَ ْحتُم بِنِ ْع َمتِ ِه إِ ْخ َوانًا َوُكنتُ ْم َعلَ َى َش َفا ُح ْفَرٍة ِّم َن النَّا ِر‬ َ َّ‫فَأَل‬ َ َْ‫ف بـ‬ ْ ‫ي قـُلُوبِ ُك ْم فَأ‬ ِ ‫ي اللّهُ لَ ُك ْم آيَاتِِه لَ َعلَّ ُك ْم تـَْهتَ ُدو َن‬ َ ‫فَأَن َق َذ ُكم ِّمنـَْها َك َذل‬ ُ َِّ‫ك يـُبـ‬ Staza rječitosti, uputa 53.

12

81


Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu ustrajali.13 Tema ovog ajeta, kao što se da primijetiti iz njegovog sadržaja, jeste jedinstvo koje islam daje ljudima.

Tajna uspjeha islama Na prethodnom izlaganju sam rekao: da je, kojim slučajem, islam imao samo moralni aspekt i da je nastupao kao jedna moralna škola učenja koja se bavi samo iznošenjem prijedloga vezanih za moral, davanjem savjeta i moralnih prodika, a da ga se nije ticalo uređenje i organizacija društva, ne bi bilo moguće da izgradi novo ujedinjeno društvo čiji su članovi misaono i duhovno bliski i koje će promijeniti tok historije. Nema sumnje da su uvjerenje i vjera uzroci povezivanja ljudskih srca. Božiji Poslanik uspostavio je najveći faktor jedinstva, odnosno jedinstvo u vjerovanju. Ljude je okupio pod zastavom tevhida, ali se nije zadovoljio samo podučavanjem načelima vjerovanja. Obratio je pažnju na prepreke i stvari suprotstavljene jedinstvu. Njih je uklonio. Otklonio je sve ono što udaljava ljudska srca i uništio sve ono što izaziva zlobu, zavist, osvetoljubivost, tj. otklonio je pravne diskriminacije. Naravno, kada se pojave neophodni uvjeti a nestanu prepreke, kada se javi vjerovanje a nestane diskriminacija, rezultat – što je u ovom slučaju jedinstvo, prisnost i sloga – sam će od sebe doći, za razliku od situacije kada postoje svi neophodni uvjeti ali i prepreke, ili su prepreke uklonjene ali i neophodni uvjeti. Āli ‘Imrān, 103.

13

82


Zato ne treba misliti da je islam ujedinio ljude samim tim što je uspostavio jedinstveno vjerovanje. Ne, već je pored toga uklonio sve prepreke, diskriminacije, raskole i razlike. Ako Kur’an Časni kaže:

ِ َ‫قُل يا أ َْهل الْ ِكت‬ ‫اب تـََعالَ ْواْ إِ َل َكلَ َم ٍة َس َواء بـَيـْنـَنَا َو بـَيـْنَ ُك ْم أَالَّ نـَْعبُ َد إِالَّ اللّهَ َو‬ َ َْ ‫الَ نُ ْش ِرَك بِِه َشْيئًا‬ Ti reci: “O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo”,

tj. dođite da se okupimo oko jednog uvjerenja koje je za sve dobro i koje je za sve istina i tako nam predlaže tevhid, neposredno poslije toga kaže:

ِ ِ ‫ضنَا بـعضاً أَربابا ِّمن د‬ ‫ون اللّ ِه‬ ُ ً َ ْ َْ ُ ‫َو الَ يـَتَّخ َذ بـَْع‬

I da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!14, čime nam predlaže jednakost. Časni Poslanik je na Oprosnom hadžu održao govor u kojem je rekao:

ِ ِ ِ ‫إن ربَّ ُكم و‬ ٍ ‫آدم ِمن تُر‬ َّ ‫اح ٌد َو‬ .‫اب‬ َ ‫ ُكلُّ ُك ْم م ْن‬.‫إن ابا ُك ْم واح ٌد‬ ْ ُ َ ‫آد َم َو‬ ْ َ َّ ‫اس‬ ُ ّ‫أَيّها الن‬ ِ ْ َ‫ال ف‬ .‫ب َعلَى َع َج ِم ٍّى ّإل بِالتـَّْق َوى‬ ِّ ِ‫ض َل ل َعَر‬

“O ljudi, zaista je vaš otac jedan, i vaši preci su isti. Svi ste vi od Adema, a Adem je od ilovače. Nema prednost Arap nad nearapom osim po bogosvjesnosti.” Potom je upitao:

“Da li sam vam dostavio poruku?” “Rekoše: da.”

‫ت؟‬ ُ ‫اال َه ْل بـَلَّ ْغ‬ ‫قالُوا نـََع ْم‬

Āli ‘Imrān, 64.

14

83


Na to je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

“Pa neka prisutni prenesu poruku odsutnima.”15

ِ ّ ‫فـ ْليبـلِّ ِغ‬ ِ ‫ب‬ ََُ َ ‫الشاه ُد الْغائ‬

To znači da i ova generacija treba prenijeti budućim, i tako iz generacije u generaciju.

Utjecaj pravde na opće ponašanje Iz navedenog se može shvatiti da pravda ostavlja utjecaj na ponašanje ljudi, jer kada utječe na razmišljanja, nužno će utjecati i na način djelovanja.

Ti reci: “Svako radi po nahođenju svome.”16

‫قُ ْل ُكلٌّ يـَْع َم ُل َعلَى َشاكِلَتِ ِه‬

To znači da svako djeluje u skladu s načinom razmišljanja i vjerovanja i u skladu sa stanjima duše. Izvor čovjekovih djela je u njegovoj duši. Pored toga što nepravda, pravljenje razlike među ljudima, di­ skriminacija i osjećaj prevare i društvene lišenosti ima navedene učinke, samo siromaštvo i potreba prema drugima, bilo čime da su uzrokovani, bilo nepravdom ili nečim drugim, jedan su od uzroka grijeha. Situacija će biti gora ako se siromaštvo i potreba sjedine s osjećajem prevarenosti i lišenosti. Gore od toga će biti ako se sjedini s osjećajem žaljenja za luksuznim načinom života nekolicine ljudi. Tada će stalno govoriti: Pravo da vam kažem gledat oku ne dam Da mi rival pije, a ja da ga gledam. Tuhafu-l-‘uqūl, str, 34. Al-Isrā’, 84.

15 16

84


Upravo ovo “ne mogu gledati” uzrok je krađa, uzimanja mita, pronevjere tuđih imetaka, brojnih grijeha, obmana i prevara u poslovima. Upravo iz tog razloga ljudi daju mito, kradu, varaju druge kako bi sebe približili nekoj skupini. Imam Ali, mir s njim, svom sinu Muhammedu, poznatom kao Ibn Hanefija, u vezi sa siromaštvom kaže:

ِ ِ ِ َ‫ك الْ َف ْقر ف‬ !‫صةٌ لِلدِّي ِن‬ ُ ‫َخ‬ ََُّ‫يَا بـ‬ َ ‫ إِ ِّن أ‬،‫ن‬ ْ َ َ ‫اف َعلَْي‬ َ ‫ فَِإ َّن الْ َف ْقَر َمنـَْق‬،ُ‫استَع ْذ بِاللَّه مْنه‬ ِ ِ ِ ِ ‫اعيةٌ ل ْلم ْق‬ ‫ت‬ َ َ ‫ َد‬،‫َم ْد َه َشةٌ ل ْل َع ْق ِل‬

“Sinak moj, bojim se da te siromaštvo ne pogodi. Traži, zato, zaštitu Božiju od tog jer je siromaštvo umanjenje za vjeru, pometnja za razum i pozivanje mržnji.”17

Šta znači to da siromaštvo dovodi do nedostatnosti vjere? Znači li to da je siromaštvo grijeh? Ne, siromaštvo nije grijeh, ali ono veoma brzo odvodi u grijeh ljude koji nemaju snažno vjerovanje. Brojni su grijesi koji su proizišli iz siromaštva i potrebe. Zato časni Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Samo što siromaštvo ne postade nevjerstvo.”

ً‫كاد الْ َف ْق ُر اَ ْن يَ ُكو َن ُك ْفرا‬ َ

18

Siromaštvo čini dušu grešnom, a odlučnost slabašnom. Sljedeći učinak siromaštva spomenut u hadisu jeste da misli čini smetenim i zbrkanim. Razum i misli usljed potrebe, siromaštva i nedostatka sredstava za život gube svoju uravnoteženost. Čovjek tada više ne može dobro razmišljati i ispravno procjenjivati. Kao što nedaće i tragedije dovode do smetenosti misli, i siromaštvo jednako tako djeluje na čovjeka. Ispravno planiranje treba od srca radosnog tražiti Kapital za spas će se prije svega u dovoljnosti skrasiti. Jaka sablja iz mišića slabih ne dolazi K’o što se u slomljenom srcu planiranje ispravno ne nalazi. Staza rječitosti, izreka 329. Bihāru-l-anvār, sv. 72, str. 29.

17

18

85


Naravno, opet postoje izuzeci koji nisu takvi. Događaji ne utječu na njih. Nedaće ih ne mogu pokolebati. Međutim, nisu svi takvi. Sljedeći učinak koji se spominje u hadisu jeste to da siromaštvo uzrokuje prijekor, sputavanje i omalovažavanje ljudi. Kao rezultat javlja se stanje smetenosti, što izaziva komplekse u ljudima. Možda se ovom rečenicom želi reći da ćeš s ljudima biti u neprijateljskom odnosu i da ćeš ih proglasiti odgovornim za svoju nesreću. Završit ću svoje izlaganje riječima jednog od najvećih ashaba Imama Alija, mir s njim, po imenu Sa‘sae ibn Suhane Abdi. Sa‘sae je bio veoma plemenit čovjek. Bio je jedan od bliskih prijatelja Zapovjednika vjernih. Imam Ali, mir s njim, sa svoje strane gajio je posebnu naklonost prema njemu. Bio je vješt govornik. Džahiz u El-bajānu we tabjīn opisuje ga kao čovjeka s velikom sposobnošću izražavanja i jakom logikom. On kaže:

ِ ُ ‫استِْن‬ ِّ ‫طاق َع‬ ُ‫لي لَه‬ ْ ‫َو أ ََد ُّل م ْن ُك ِّل َشْي ِئ‬

“Najveći među dokazima je to što mu je Ali nalagao da drži govor.”

Dakle, hazreti Ali mu je ponekad nalagao da održi govor. On bi poslušao i u prisustvu Imama Alija bi držao govor. S‘as‘ate je u vezi s Imamom Alijem, mir s njim, rekao jednu kratku rečenicu na početku hilafeta, drugu kada je Imam pao u postelju usljed zadobijenog udarca sabljom te podroban govor o njemu nakon njegovog ukopa. Prvih dana hilafeta okrenuo se prema hazreti Aliju i rekao:

‫َح َو ُج ِم ْن إلَْيها‬ َ ‫ک َو َلِ َي إلَْي‬ َ ‫ک َو َرفـَْعتَها َو ما َرفـََعْت‬ َ ‫ت اخلِالفَةَ َو ما زانـَْت‬ َ ‫َزيـَّْن‬ ْ‫کأ‬

“O Ali, ti si ukrasio hilafet, a nije on tebe ukrasio. Ti si njega izdigao, a ne on tebe. On ima veću potrebu prema tebi nego što ti imaš potrebu prema njemu.”19 Drugu rečenicu o hazreti Aliju rekao je nakon što je Imam zadobio udarac. Sa‘s‘ate je, kao i svi ostali bliski prijatelji Imama Ja‘kubi: Tārīh, sv. 2, str. 179.

19

86


Alija, bio izuzetno potresen. Došao je ne bi li ga nekako posjetio. Ipak, nije mu se ukazala prilika. Putem čovjeka koji je ulazio u bolesničku sobu prenio je bol svoga srca i poruku ljubavi rekavši: “Prenesi moje selame mome gospodinu i reci mu da mu je Sa‘sa‘e rekao:

ِ ِ ‫ص ْد ِرَك َع ِظيماً َو‬ َ ُ‫يـَْر َح‬ َ ‫ك اهللُ يا أم َري الْ ُم ْؤمْن‬ َ ‫ فـَلَ َق ْد كا َن اهللُ ِف‬،ً‫ني َحيّاً َو َميِّتا‬ ِ ِ‫لََق ْد ُكْنت ب‬ ِ ‫ذات‬ ً‫اهلل َعلِيما‬ َ ‘Neka je milost Božija s tobom dok si živ i nakon smrti, o Zapovjedniče vjernih! Bog je u tvojom srcu bio veoma velik i ogroman. Ti si uistinu bio poznavalac Bīti Njegove.’”

S‘as‘atova poruka je stigla do Imama Alija na šta je on rekao: “Prenesite mu od mene sljedeće:

ِ ‫ َكثِ َري الْ َمعُونَِة‬،‫يف الْ َمؤونَِة‬ َ ُ‫ت يـَْر َح‬ َ ‫ت َخف‬ َ ‫ فـَلَ َق ْد ُكْن‬،ُ‫ك اهلل‬ َ ْ‫َو أن‬

‘Neka se i tebi Allah smiluje malo zahtijevan a puno požrtvovan i unosan.’”20 Treći govor o Imamu uputio je nakon njegovog ukopa. Blagoslovljeno tijelo Zapovjednika vjernih ukopano je noću. Iz određenih razloga, osim nekolicine bliskih ashaba, niko drugi nije prisustvovao dženazi. Jedan od onih koji su ga ispratili bio je Sa‘s‘ate. Čim je završio s ukopom stao je pored kabura. Jednu ruku je stavio na srce, a drugom rukom je zahvatio šaku zemlje i posuo je po glavi. Pritom je rekao:

ِِ ‫ني‬ َ ‫أمري الْ ُم ْؤمن‬ َ ْ‫بِ ِاب أن‬ َ ‫ت َو اُِّمى يا‬

“Oca svog i majku bih za te žrtvovao, o Zapovjedniče vjernih!”

‫الَ َس ِن‬ ْ ‫ك يا ابَا‬ َ َ‫َهنِيئاً ل‬

“Neka ti je prijatno i ugodno preseljenje, o Aba-l-Hasane!” Bihāru-l-anvār, sv. 42, str. 234.

20

87


Zatim izgovara jednu rečenicu:

ِ ِ ‫ َو‬،‫ك‬ َ ُ‫ت ِت َارت‬ ْ َ‫ َو َرِب‬،‫هاد َك‬ ُ ‫ َو َعظُ َم ج‬،‫صبـُْرَك‬ َ ‫ى‬ َ ‫فـَلَ َق ْد‬ َ ‫ َو قَ ِو‬،‫طاب َم ْول ُد َك‬ ِِ ِ ‫ك‬ َ ‫ت َعلَى خالق‬ َ ‫قَد ْم‬

“Tvoje rođenje je bilo lijepo i čisto, strpljenje jako, zalaganje ogromno, trgovina unosna i ti si došao kod svoga Stvoritelja.” Sve dok ne izgovori sljedeće riječi:

‫ك‬ ُ ‫أس‬ َ ِ‫ َو الْ َع َم ِل بِ ِس َريت‬،‫أل اهللَ ا ْن يَُ َّن َعلَْينا بِاقْتِفائِنا اثـََرَك‬ ْ َ‫ف‬

“Pa tražim od Boga da nam podari uspješnost slijeđenja tebe!”

ِ ‫اح ٌد‬ َ ‫ َو ْأد َرْك‬،‫اح ٌد‬ َ ‫فـََق ْد ن ْل‬ َ ُ‫ت ما َلْ يُ ْد ِرْكه‬ َ ُ‫ت ما َلْ يـَنـَْله‬

“Dosegao si ono što niko doseći neće i spoznao si ono što niko spoznati neće.” Na kraju opet ponavlja već kazane riječi:

“Neka ti je prijatno i ugodno preseljenje!”

“Bog je uistinu tvoj položaj učinio časnim.”

‫الَ َس ِن‬ ْ ‫ك يا ابَا‬ َ َ‫َهنِيئاً ل‬ ‫ك‬ َ ‫لََق ْد َشَّر‬ َ ‫قام‬ َ ‫ف اهللُ َم‬

ِ ‫ك َمفاتِ َح‬ َ ُ‫ت َحيات‬ َ ‫ َو ال‬،‫أجَرَك‬ ْ َ‫ فـََواهلل لََق ْد كان‬،‫أضلَنا بـَْع َد َك‬ ْ ُ‫فَال َحَّرَمنا اهلل‬ ‫ َو َمغالِ َق لِلشَِّّر‬،‫لِْل َخ ِْي‬

“Pa neka nam Bog ne uskrati nagradu do koje možemo doći putem tebe. Neka nas Bog ne odvede u zabludu poslije tebe. Tako mi Gospodara, uistinu je tvoj život bio manifestacija ključeva dobra i katanaca zla.”

88


ِ ‫ت أرجلِ ِهم و‬ ِ ِِ ِ ِ َّ ‫َو لَ ْو‬ ‫لكنـَُّه ْم‬ َ ‫اس قَبِلُوا ِمْن‬ َ ْ ُ ْ ‫ك َلَ َكلُوا م ْن فـَْوقه ْم َو م ْن َْت‬ ُ ّ‫أن الن‬ ِ ‫الدنْيا علَى‬ ‫اآلخَرِة‬ َ ُّ ‫آثـَُروا‬

“Da su te ljudi prihvatili i spoznali, izvirale bi im blagodati i s neba i sa zemlje. Međutim, oni su dali prednost Ovom svijetu nad Ahiretom.”

ِ ُ‫ َو أبْ َكى ُك َّل َم ْن كا َن َم َعه‬،ً‫ُثَّ بَ َكى بُكاءً َشديدا‬

“Potom je gorko zaplakao i rasplakao svakoga ko je bio prisutan.”

89


Božije skrbništvo

Kad dojenčetu zubi izbiše, Ocu tada misli navališe: “Otkud da mu ja hljeb nabavim, A neljudski je da ga sad ostavim?” Kad te misli žena mu nasluti, odvažne mu riječi tad uputi: “Ne nasjedaj na Iblisa varke, Ne upadaj u njegove zamke. Ko je moćan zube dati, Taj će njemu hljeba slati. On je moćan sve nas opskrbiti, I nemoj se zbog toga brinuti. Onaj Ko mu sudbinu u stomaku propisa, Isti Taj mu život i opskrbu u knjigu upisa.”

Uplitanje u Božiji posao Moguće je da se kod nekih javi nedoumica: Mi smo monoteisti i Boga smatramo Stvoriteljem i Skrbnikom. Naša nebeska knjiga, Kur’an Časni, jasno kaže da je Skrbnik i Onaj Ko je preuzeo na sebe obavezu našeg izdržavanja Bog.1 On je i Stvoritelj i Darivatelj “Doista, Allah je Opskrbitelj, Posjednik Moći Velike!” – Az-Zārijāt, 57.

1

90


opskrbe. Ne postoji ni jedno živo biće a da se Bog nije obavezao na njegovu opskrbu. S druge strane, opskrba koju je Bog preuzeo na Sebe i koju je zajamčio jeste upravo onaj udio koji treba doći do stvorenja kako bi ono moglo nastaviti svoje postojanje. Prava ljudi, također, uključujući sve vrste prava, na koncu su povezana s tim udjelima koja im trebaju pripasti. Zato je nepotrebno da mi razmišljamo o pitanjima koja su u vezi s opskrbom i udjelima ljudi i koja se na koncu tiču Boga. Nema potrebe da mi određujemo šta je čija zadaća. Štaviše, nemamo pravo o tome uopće razmišljati. To je uplitanje u Božiji posao i oprečno je načelu tevhida. Božiji posao treba prepustiti Bogu. Naše je da se oslonimo i pouzdamo u Božije skrbništvo, a Božije je da stvori i dostavi opskrbu. U odgovoru na ovu nedoumicu ćemo reći: Ako mi spoznamo Boga onako kako dostoji Njegovoj moći i veličini, shvatimo Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva u veličini kojoj smo mi to moćni i ne budemo Ga opisivali onako kako opisujemo stvorenja i nemoćna bića kao što smo mi, tada ćemo shvatiti da se Njegovo skrbništvo i obaveza na brigu o opskrbi stvorenja ne kosi s tim da mi uzmemo sebi u obavezu da razmišljamo o svojim pravima i dužnostima, o pravdi i svemu onome što ona iziskuje. To se ne kosi s time da imamo dužnosti i da nam bude obavezno da se zalažemo kako bismo ostvarili svoja prava. Prva razina zalaganja je nastojanje da se shvati značenje istine i pravde. Da se kojim slučajem kosi sam Kur’an Časni koji Boga opisuje kao Skrbnika, ne bi propisao obaveznim trud, rad i zalaganje. Božiji prijatelji koji su učili iz Kur’ana i koje je Kur’an odgojio, ne bi riskirali svoje živote i žrtvovali se za ostvarenje svojih prava. Da se kojim slučajem kosi u vjerskim zakonima i propisima, ne bi postojali propisi o pravima ljudi i obaveze za ostvarenje tih prava. Da se kojim slučajem kosi, ne bi došla naredba o udjeljivanju. Zar smisao udjeljivanja i sadake nije to da se ljudima pomogne? Da li je ovo učestvovanje u skrbništvu Božijem i pomaganje Bogu u onome što je On preuzeo na sebe?! Čovjeku je u prirodi da stvari poredi sa sobom. Pretpostavlja da njegove osobine i stanja, na isti način na koji postoje u njemu, 91


postoje i u drugima. Djeca u prvim godinama života misle da svi osjećaji koji postoje u njima postoje i u drugim stvorenjima, bilo da su ona niža ili viša od njih. Djeca misle da njihove igračke imaju osjećaje kao i oni sami. Zato bivaju ganuti kada ih neko udara. Ponekad, kada se razljute, sami ih udaraju. Tako se ponašaju i u odnosu na veće od sebe. Oni daju svoju veličinu i onima koji se nalaze ispod njih i onima iznad njih. Jedan od stubova tevhida je tenzih2. Tenzih znači negiranje sličnog.

ِ ِ ِ ‫لَي‬ ٌ‫س َكمثْله َش ْيء‬ َ ْ

Ništa i niko nije kao On!3

Treba imati na umu da, ako Boga opisujemo svojstvima kao što su znanje, život, snaga, ako za Njega kažemo da čuje, vidi, posjeduje volju, skrbi, ne trebamo Ga zamišljati poput stvorenja kao što smo mi. Ako posjeduje znanje, to se razlikuje od našeg posjedovanja znanja i tu nema nikakve sličnosti. Isto je i sa snagom, životom, voljom i ostalim Njegovim svojstvima. Svojstvo skrbništva je također takvo. Trebamo shvatiti činjenicu da obavezivanje i jamstvo Božije te skrbništvo koje pripisujemo svetoj Bīti Božijoj nisu isti kao i obavezivanje, jamstvo i preuzimanje na sebe obaveza koje su svojstvene ljudima. Ako se neko obaveže da će se brinuti za nečiju opskrbu i preuzme na sebe odgovornost troškova, to će se obavljati na jedan način. Međutim, kada se Bog obaveže na isto, to se obavlja na drugi način i to onako kako dostoji savršenoj Bīti Njegovoj. Kada u Kur’anu čitamo:

ِ ‫َو َما ِمن َدآبٍَّة ِف األ َْر‬ ‫ض إِالَّ َعلَى اللّ ِه ِرْزقـَُها‬

Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani4, Načelo po kojem se Bog drži čistim od svega. Aš-Šūrā, 11. 4 Hūd, 6. 2 3

92


treba imati na umu da Onaj ko se na to obavezao jeste Allah, a ne neko stvorenje. To je, dakle, Onaj Koji je stvorio ovaj poredak i stvorenja. Prema tome, Njegovo obavezivanje razlikuje se od obavezivanja jednog stvorenja koje je samo djelić ovog poretka i koje je pod utjecajem bića koja bivstvuju u njemu i koja djeluju u okviru njega. Razlika je između načina djelovanja onoga ko se nalazi unutar ovoga poretka, ko je njegov dio, ko mu je potčinjen i slijedi ga i djela i volje Onoga Ko je Stvoritelj tog poretka. Njegovo djelo zasigurno nije izvan okvira tog poretka. Stoga moramo vidjeti na kojim je osnovama utemeljen cjelokupni poredak u svijetu i kakav je on. Spoznaja Božijeg djela i Njegovog skrbništva je spoznaja poretka stvorenoga svijeta. Mi sami dio smo ovoga svijeta i dio ovoga poretka. Kao i ostali njegovi dijelovi, imamo svoju obavezu. Obaveze koje mi imamo u svijetu u vezi s opskrbom i pravima i na čije nas je izvršavanje obavezao zakon stvaranja ili vjerozakon jedan je oblik Božijeg skrbništva. Snaga kojom se biljke, životinje i ljudi hrane, sklonosti i instinkti koji postoje u živim bićima i koji ih vuku prema hrani također su oblici i primjeri očitovanja Božijeg skrbništva. Bog je Taj Koji je stvorio ta živa bića. Podario im je sve što im je potrebno na tako zadivljujući način i to u različitim dijelovima njihovih bića kako bi mogli koristiti zrak, vodu i hranjive sastojke iz ovoga svijeta. Bog je svako živo biće potčinio Sebi putem sklonosti i težnji kako bi išli za onim što im je potrebno i kako bi se stalno trudili da zadovolje svoje želje, bez svijesti zašto imaju potrebu prema tome i kakva se tajna u tome krije. Čovjekov razum, volja, osjećaj da on sam treba čuvati svoje pravo, obaveze koje mu je vjerozakon propisao u vezi s poštivanjem i čuvanjem svojih i tuđih prava, zalaganja koja čovjek čini zbog ostvarenja svojih prava i koristi, istrajnost koju pokazuje naspram onih koji nastoje pogaziti njegova prava, razmišljanja u vezi s pravima, knjige koje na tu temu piše, umni napori koje ulaže i obrazloženja koja iznosi, oblici su i očitovanja Božijeg skrbništva. Oni su primjer i manifestacija ajeta koji kaže: 93


ِ ‫َو َما ِمن َدآبٍَّة ِف األ َْر‬ ‫ض إِالَّ َعلَى اللّ ِه ِرْزقـَُها‬

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.”

Da nije ove zbilje o kojoj ajet govori, da nije ovog obavezivanja i jamčenja, ne bi postojali ni želja ni nagon, ne bi postojala ni snaga privlačnosti niti odbojnosti, ne bi postojala snaga probave, ne bi postojao osjećaj užitka i ugodnosti niti gorčine, ne bi biljke imale korijenje u zemlji niti bi životinje i ljudi imali probavni sistem, ne bi mogli apsorbirati i izbacivati hranu, ne bi čovjek imao želje za očuvanjem svojih prava, ne bi vjera o tome obznanjivala nikakve naredbe, ne bi čovjek o ovome razmišljao, pisao knjige i iznosio obrazloženja. Sva ova vreva, živost, sve ove aktivnosti, sva ova gibanja nastala su od imena Mudabbir (Koji upravlja) i Razzāq (Koji obilno opskrbljuje), Onoga Koji je ovaj poredak stvorio u ovom obliku i na ovaj način. Da nije Božijeg skrbništva, ništa od navedenog ne bi postojalo. Na koncu, ne bi postojale biljke, životinje, čovjek, štaviše ne bi postojalo ni jedno stvorenje, jer opskrba u širem značenju te riječi nije ništa drugo do međusobno traženje pomoći bića koje okončava traženjem pomoći svih od Boga. Svako stvorenje na kojem god položaju da se nalazilo iz trena u tren potrebuje Božiju podršku. Stoga ne treba reći: S obzirom na to da se Bog obavezao i preuzeo na Sebe opskrbu, mi ne trebamo razmišljati o tome, jer uz objašnjenja koja smo dali jasno je da su naša razmišljanja i zalaganja uzrokovana Božijim skrbništvom. Njegovo skrbništvo je to koje je opskrbu i opskrbljenog učinilo zaljubljenim jedno u drugo i podstaklo ih da hrle jedno prema drugome. Ne treba reći da je razmišljanje o ovim temama uplitanje u Božiji posao, jer se mi možemo uplitati u Božiji posao tek kada mognemo umjesto Njega biti stvoritelji ovoga poretka i ovoga svijeta, ili kada mognemo sami poremetiti postojeći poredak i namjesto njega uspostaviti druge zakone, tj. ono što je neostvarivo i racionalno nemoguće. Međutim, u nama, koji smo, zahvaljujući Njegovom skrbništvu stvoreni tako da žudimo za opskrbom, po Njegovoj 94


naredbi je stvoreno sve što je neophodno za primanje opskrbe, po Njegovoj naredbi su se u nama pojavili razum i misli, po naredbi Njegove vjere nama je obavezno da čuvamo svoja i poštujemo tuđa prava, ne samo da se ne uplićemo u Njegov posao već smo izvršioci Njegove volje i njoj se pokoravamo. Ako ne budemo razmišljali i zalagali se, ako se prepustimo stagnaciji, mirovanju i mrtvilu, više ćemo se udaljiti od pokoravanja Božijoj naredbi. Svevišnji Gospodar je i Stvoritelj i Skrbnik, tj. On je stvorenja doveo u postojanje. Da nije bilo Njegove volje, ništa ne bi bilo stvoreno. Skrbnik znači da je stvorio bića takvim da imaju potrebu za opskrbom i daje im je. Bića koja imaju potrebu za opskrbom su ona bića koja su stvorena tako da se trebaju hraniti nekim drugim bićem kako bi opstala. To znači da to drugo biće u nekom obliku i na neki način treba učiniti dijelom svoga bića i u sebi ga apsorbirati. Nadalje, moguće je da neko drugo biće u drugom obliku i na drugi način učini svojom opskrbom to opskrbljeno biće i da ga u sebi apsorbira. Opskrba i opskrbljeni nisu odvojeni. Svako opskrbljeno biće je na svom mjestu opskrba nekom drugom biću. Ono što je u odnosu na neko biće onaj ko jede, u odnosu na drugo biće je ono što se jede. Božija je milost zemlji grlo podarila Kako bi vodu pila i stotinu bilja izrodila. Životinji grlo i usta je podarila Kako bi bilje kada želi pojela. Kada životinja bilje pojede, debela postane, zalogaj čovjeku postane i tako nestane. Ponovo zemlja čovjeka pojede Kada se duša i tijelo odvoje. Vidio sam mnoštvo čestica otvorenih usta Koje kada jedu sve veće postaju. Lišće za svoje postojanje zahvaljuje Njegovoj blagodati, Dojilje imaju svoju opskrbu iz Njegove opće milosti. I opskrbama On opskrbu daje, Jer ni pšenica ne može živjeti bez svoje hrane. Cijeli svijet smatraj kao ono što jede i ono što se jede. 95


Ostale smatraj onima koji prihvataju i ono što se prihvata. On podari usta i duši i tijelu. On podari svakom organu usta posebna. I ono što jede i ono što se jede imaju usta i jednjak. I pobjednik i poraženi - svaki ima svoj razum i stav. Pa od ribe do mjeseca nema ni jedno stvorenje da nema usta kojima hranu privlači.

Usklađenost između opskrbe i opskrbljenog Iz drugog ugla gledano, stvaranjem je utkana usklađenost između opskrbe i opskrbljenog. U nekom od prethodnih izlaganja, kada sam govorio o ovoj temi, odnosno o tome šta je uzročnik prava i kako neko može ostvariti pravo na nešto, rekao sam da je jedan od uzročnika prava to da je u samom stvaranju nešto dovedeno u postojanje za nešto drugo i zbog nečeg drugog. Naprimjer, ponekad vi sebe smatrate vlasnikom neke kuće zbog toga što ste je sami sagradili, a nekad smatrate da pripada vama jer je onaj ko ju je sagradio to učinio za vas i s namjerom da bude vaša. Kada dođe do spora oko nje, kažete da ta kuća pripada vama jer je taj i taj sagradio za vas. Posmatranje i proučavanje stvorenog svijeta s tako zadivljujućom uređenošću, poretkom, usklađenošću pokazuje da su u samom stvaranju neka bića zbilja stvorena za neka druga. Novorođenče i organi koji stvaraju mlijeko kojim majka doji dijete su dvije različite i nepovezane stvari. Međutim, pažljivim posmatranjem tih organa, djetetovih potreba, neobičnog i nadasve izvanrednog načina stvaranja mlijeka, dojenja i njihove međusobne usklađenosti i podudarnosti, tj. potpune srodnosti prikladnosti između majčinog mlijeka i probavnog sistema dojenčeta, uviđamo da su oni u samom stvaranju međusobno povezani. Taj veoma kompleksan sistem stvoren je za proizvodnju mlijeka, a mlijeko za dojenče. Ne može se nikako pretpostaviti da nije bilo nikakvog cilja u stvaranju dojki i nastanku mlijeka 96


i sasvim je izvjesno da je to mlijeko stvoreno upravo za to dojenče. U samom stvaranju postoji jedna posebna povezanost između dijelova ovoga svijeta koja stvara podudarnost i usklađenost među njima. Sve dok je dojenče dojenče i dok nije kadro osigurati sebi opskrbu, njegova opskrba je spremna pored njega, tj. nalazi se u grudima majke. Kako dijete postepeno jača, kako mu se razvijaju ruke i noge kojima hoda, kako jača razum i moć raspoznavanja stvari, tako da uz malo radoznalosti i dosjetljivosti može osigurati svoju opskrbu, njegova opskrba više nije ista kao što je bila na početku. Kao da mu je uzeta i stavljena na neko udaljeno mjesto kako bi išao, pronašao je i koristio. Generalno gledano, postoji srodnost između spremnosti opskrbe, veličine moći i sposobnosti prihvatanja onoga ko je koristi i veličine upute kojom je on vođen do svoje opskrbe. Postoji oblik povezanosti i privlačnosti između njih dvoje, tj. između opskrbe i opskrbljenog. Ponekad je opskrba zadužena da hita prema onome ko će je koristiti, kao što je kiša zadužena da nošena oblacima ide prema suhim predjelima.

ِِ ً‫ت َس َحابًا ثَِقاال‬ ِّ ‫َو ُه َو الَّ ِذي يـُْرِس ُل‬ ْ َّ‫ي يَ َد ْي َر ْحَته َح َّت إِ َذا أَقـَل‬ َ َْ‫اح بُ ْشًرا بـ‬ َ َ‫الري‬ ِ ِ ‫ت فَأَنزلْنا بِِه الْماء فَأَخرجنا بِِه ِمن ُكل الثَّمر‬ ٍ ِ ‫ِج‬ َْ َْ َ َ ٍ ِّ‫ُس ْقنَاهُ لبـَلَد َّمي‬ َ ‫ات َك َذل‬ ُ ‫ك ُنْر‬ َ َ َ ِّ ‫موتَى لَ َعلَّ ُك ْم تَ َذ َّك ُرو َن‬ ْ ْ‫ال‬

On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživjeti, opametite se!5 Pošto zemlja noge ne imaše, Plemenitost Njegova oblake ka njoj pokretaše. Pošto dojenče noge ne imaše, Majka za njega poslove obavljaše.

Al-A’rāf, 57.

5

97


Na nekim mjestima onaj ko se koristi opskrbom dužan je da se kreće prema opskrbi i sam dođe do nje. Biljke se koriste opskrbom iz zemlje i mogu uzimati samo osnovne tvari, tj. vodu, zemlju, svjetlost i zrak i u toj mjeri data su im sredstva kojima se koriste i kojima traže opskrbu. Biljke su toliko upućene da mogu same doći do svoje opskrbe, koristiti zrak, zemlju, svjetlost i vlažnost. To znači da je u prirodi njima na teret stavljena obaveza kretanja ka hranjivim sastojcima i shodno potrebi data su im sredstva i upute. Životinje su stvorene na drugi način. Njima nisu dovoljne zemljine osnovne tvari koji se svuda nalaze. Životinjama su data sredstva premještanja s jednog mjesta na drugo. One prelaze s jednog mjesta na drugo. Nisu poput biljaka statične i ukorijenjene u zemlji. Njihova sredstva upute su snažnija. Podarena su im osjetila, sklonosti i želje. Vođene osjetilima i podstaknute pro­ htjevima i sklonostima premještaju se s mjesta na mjesto kako bi došle do sekundarnih tvari koje se ne mogu svugdje naći. Pod sekundarnim tvarima misli se na biljke ili druge životinje. Voda koja im je potrebna ne nalazi se u vlažnosti zemlje. Životinje trebaju pitku vodu koja se ne nalazi svugdje. Moraju ići s jednog mjesta na drugo kako bi je našli. Ne mogu, poput biljaka, izdržati hladnoću i vrućinu. Imaju potrebu za staništem i gnijezdom. U skladu s ovim potrebama dato im je čulo vida, sluha, njuha i dodira. Dati su im nagoni i zapanjujuće instinktivno usmje­ ravanje. To je naročito izraženo kod nekih insekata, poput mrava, koji su izuzetni u pogledu instinktivnih radnji. Hazreti Ali, mir s njim, u vezi s mravima kaže:

ِ ُ َ‫ ال تَكاد تـن‬،‫انْظُروا إِ َل الَّنملَ ِة ِف ِصغَ ِر جثَّتِها و لَطَافَِة هيئَتِها‬ ،‫ص ِر‬ َ َ‫ال بِلَ ْحظ الْب‬ َ َْ ْ ُُ َ َ ُ ُ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ ‫الَبَّ َة‬ ‫ل‬ ‫ق‬ ‫ـ‬ ‫ن‬ ‫ـ‬ ‫ت‬ ،‫ا‬ ‫ه‬ ‫ق‬ ‫ز‬ ‫ر‬ ‫ى‬ ‫ل‬ ‫ع‬ ‫ت‬ ‫ب‬ ‫ص‬ ‫و‬ ‫ا‬ ‫ه‬ ‫ض‬ ‫َر‬ ‫أ‬ ‫ى‬ ‫ل‬ ‫ع‬ ‫ت‬ ‫ب‬ ‫د‬ ‫ف‬ ‫ي‬ ‫ك‬ ، ‫ر‬ ‫ك‬ ‫ف‬ ‫ل‬ ‫ا‬ ‫ك‬ ‫ر‬ ‫د‬ ‫ت‬ ‫س‬ ‫ب‬ ‫ال‬ ْ ُ ُْ َ َ ْ َ َ ْ َُّ َ َ ْ َ َ ْ َّ َ َ ْ َ َ ْ َ ْ َ ْ ُ َ ‫َو‬ ِ ِ ِ ِ ِ .‫ص َد ِرَها‬ َ ‫ َو تُعد‬،‫إِ َل ُج ْح ِرَها‬ َ ‫ َو ِف ِوْرد َها ل‬،‫ َْت َم ُع ِف َحِّرَها لبـَْرد َها‬.‫ُّها ِف ُم ْستـََقِّرَها‬ “Pogledajte mrava sa sićušnim tijelom njegovim i oblikom nježnim! Teško vidljiv i pred okom samim i jedva dohvatan zamišljanju, kreće se po zemlji i žuri za opskrbom svojom. Nosi zrno mravinjaku svome i

98


polaže ga u stanište svoje. Skuplja tokom ljeta za zimu, a dok je snažan za razdoblje slabosti svoje. Životna opskrba njegova jest osigurana, te se hrani prema sposobnosti. Dobrostivi ga ne zaboravlja i Darovatelj ga ne obespravljuje, makar on bio na kamenu suhom ili stijenju tvrdom.”

ِ ْ ‫و لَو فَ َّكرت ِف َما ِري أَ ْكلِها ِف ع ْل ِوها و س ْفلِها و ما ِف‬ ِ ‫ف ِمن َشر ِاس‬ ‫يف‬ َ َْ ْ َ ََ َ ُ َ َ ُ َ َ َ ‫الَ ْو‬ ِ ِ ِ ِ ِ .ً‫ت م ْن َخ ْلق َها َع َجبا‬ َّ ‫بَطْنِ َها َو َما ِف‬ َ ‫الرأْ ِس م ْن َعْين َها َو أُذُنَا – لََق‬ َ ‫ضْي‬

“Razmisliš li o probavnom sustavu njegovu, o višim i nižim dijelovima njegovim, o oklopu trbuha njegova, o očima njegovim i ušima na glavi, bit ćeš začuđen stvaranjem njegovim.”6 Ovo je bio primjer životinja u pogledu stjecanja opskrbe.

Čovjek i njegova opskrba Što se tiče čovjeka, on je uzvišeno i napredno biće. Za njegov život nije dovoljno ono što je dovoljno za život životinje. Stjecanje opskrbe za čovjeka ima drugačiji status. Ovdje je veća udaljenost i rastojanje između opskrbe i onoga ko je koristi, zato mu je više sredstava stavljeno na raspolaganje. Sklop upućivanja u čovjekovom biću je osnažen. Dati su mu um, znanje i razmišljanje. U pomoć su mu pritekli Objava i poslanstvo i naspram njih mu je propisana obaveza. Sve ovo su oblici Božijeg skrbništva. Stoga, nije netačno to što je rečeno: Ko je moćan zube dati Taj će njemu hljeba slati.

Ovo je sasvim ispravno, ali to ne znači da je dovoljno posjedovanje zuba kako bi se spreman i pečen hljeb našao na stolu, već to znači da u stvorenom svijetu postoji veza između hljeba i zuba. Da nije bilo hljeba, ne bi bilo zuba, a da nije bilo zuba i Staza rječitosti, govor 184.

6

99


njihovog posjednika, ne bi bilo hljeba. Između opskrbe, onoga ko je koristi, sredstava stjecanja opskrbe, organa kojima se ona koristi, organa kojima se vrši probava i sredstava koji upućuju i usmjeravaju prema opskrbi postoji povezanost u srži stvaranja. Onaj Ko je stvorio čovjeka u prirodi podario mu je hljeb. Kada kažemo da mu je dao hljeb, znači da je stvorio upotrebljive sirovine u prirodi. On je stvorio misao i moć promišljanja, snagu djelovanja i stjecanja, kao i osjećaj izvršavanja obaveze. Prema tome, to što je Bog dao i hljeb i zube i što je On Skrbnik, ne podrazumijeva da se čovjek ne treba zalagati, djelovati, stjecati, da se ne treba koristiti razmišljanjem kako bi pronašao bolji put stjecanja opskrbe i da ne treba braniti prava, jer su hljeb, zubi, snaga stjecanja i djelovanja, snaga promišljanja, vjerske i racionalne obaveze i dužnosti za stjecanje opskrbe dio jednog sklopa. Svi oni zajedno su očitovanje Božijeg skrbništva. Stoga je nama neophodno da se, nakon što smo shvatili odnos opskrbe i opskrbljenog, nakon što smo shvatili da su stvorena sredstva putem kojih oni koji trebaju opskrbu dolaze do nje i nakon što smo shvatili da se na nas odnosi obaveza njenog stjecanja, potrudimo vidjeti koji je najbolji i najsigurniji put stizanja do nje, da u tu svrhu upotrijebimo svoje snage i da se na tom putu oslonimo na Boga Koji je Stvoritelj tog puta.

Tevekul – oslanjanje na Boga Šta znači tevekul? Tevekul nije pojam koji stoji nasuprot zalaganju i trudu da bismo se mogli zapitati da li da se zalažemo i trudimo ili da se oslanjamo. Tevekul znači da se čovjek uvijek zalaže za ono što istina iziskuje i da se na tom putu oslanja na Boga, jer je Bog Pomagač i podržava one koji pomažu i podržavaju istinu. Tevekul je Božija garancija onima koji uvijek podržavaju istinu. Navest ću jedan primjer: Vi idete u prodavnicu i kupujete neku robu. Vlasnik prodavnice jamči vam kvalitet te robe. Nudi vam sigurnost i vjerujete njegovim riječima. To znači 100


da bivate sigurni da je ta roba toliko kvalitetna koliko je on rekao. Put istine je onaj put koji su nam poslanici donijeli od Boga. Oni su nam s Njegove strane dali garanciju da će svako ko bude išao ovim putem ostvariti željeni rezultat. Bog je stvorio Ovaj svijet takvim da On stalno pomaže one koji pomažu istinu. Istina sa sobom stalno nosi duhovnu potvrdu. Poslanici nam kažu: Oslonite se na Boga i zalažite se na Njegovom putu. Pouzdajte se u Njega. U potrazi za opskrbom nemojte zastraniti s ispravnog i zakonom odobrenog puta. To znači da, ako budete išli Božijim putem, okoristit ćete se jednom vrstom Božije podrške. Smisao tevekula nije u tome da ništa ne radimo, da obustavimo sve snage u našim bićima, da sjedimo na jednom mjestu i da se oslanjamo na Allaha koji će umjesto nas uraditi sve što treba. Za nerad i mirovanje ne treba nikakva garancija. Stagnacija i stajanje ne trebaju nikakvu potvrdu. Stagnacija, stajanje i nekorištenje snaga nije nešto što ima svoj učinak koji bi bio vrijedan garancije od Boga ili nekog drugog. Ako proučite Kur’an Časni, vidjet ćete da se tevekul spominje u ovom značenju. Kur’an nam kaže da se ne plašimo prelaska puta istine i da se oslonimo na Boga. Ne trebamo se plašiti snaga neistine. Kao primjer navest ćemo iz Kur’ana Časnog dva ajeta u vezi s ovom temom: Jedan od njih su riječi svih poslanika koji su došli poslije Nuha, a.s. Ljudima koji su im se suprotstavljali i koji su im se ispriječili na putu govorili su:

ِ ‫صِ َب َّن َعلَى َما آ َذيـْتُ ُمونَا َو‬ ْ َ‫َو َما لَنَا أَالَّ نـَتـََوَّك َل َعلَى اللّه َو قَ ْد َه َدانَا ُسبـُلَنَا َو لَن‬ ‫َعلَى اللّ ِه فـَْليَتـََوَّك ِل الْ ُمتـََوِّكلُو َن‬

Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!7

Ibrāhīm, 12.

7

101


Ovaj ajet sasvim jasno spominje tevekul kao nešto što je afirmativne naravi. Postoji put, postoji prelazak preko njega, postoje muke i teškoće na putu prelaska koje slabe volju i uništavaju odlučnost. Poslanici kažu: Mi se nećemo plašiti sile koja je na neispravnom putu, već ćemo se osloniti na Boga i ići ćemo putem istine. Sljedeći ajet u vezi je s ličnošću časnog Poslanika i sasvim jasno spominje tevekul kao afirmativan pojam.

A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.8

‫ت فـَتـََوَّك ْل َعلَى اللّ ِه‬ َ ‫فَِإ َذا َعَزْم‬

U ovom ajetu se ne kaže sjedi, sveži ruke i osloni se na Boga, već se kaže radi i osloni se na Boga. To je smisao oslanjanja na Boga, a ono što smo prethodno rekli je smisao Božijeg skrbništva.

Āli ‘Imrān, 159.

8

102


Sadržaj

Riječ urednika . ................................................................................ 5 Sunce vjere nikad ne zalazi .............................................................. 7 Mjerilo vječnosti . ....................................................................... 8 Vjera kao dio čovjekove prirode . .............................................. 11 Teorije o uzrocima pojave vjere ................................................ 12 Teorija o prirodnoj sklonosti ka vjeri ........................................ 16 Vjera kao životni kapital ........................................................... 20 Vjera potpora moralu i zakonu ................................................. 22 Filozofija postojanja iskušenja i teškoća . ....................................... 30 Teškoće su Božiji darovi ........................................................... 30 Izgraditeljska moć nedaća . ....................................................... 31 Božija iskušenja ........................................................................ 33 Konformizam ........................................................................... 36 Filozofija teških obaveza . ......................................................... 38 Nevolje i poteškoće . ................................................................. 39 Govor o pravdi, diskriminaciji, jednakosti i razlikovanju ............... 41 Definicija pravde sa stajališta hazreti Alija ............................... 41 Društvo je poput živog tijela . ................................................... 42 Razlika između društva i živog tijela ........................................ 43 Čovjek je po svojoj prirodi naklonjen društvenom životu ......... 45 Borba za opstanak ili utrka za opstanak ................................... 47 Pravednost ili jednakost . .......................................................... 50


Različitosti ljudi u pogledu sposobnosti ................................... 54 Istinska jednakost ..................................................................... 54 Islamsko društvo bez staleža . ................................................... 56 Poslanikova briga za uklanjanjem nejednakosti ........................ 61 Društveni aspekt vjerovjesničke prakse . ................................... 62 Rezime ..................................................................................... 63 Poštivanje prava i obezvređivanje Ovoga svijeta ............................ 65 Uzvišena ljudska logika ............................................................ 68 Društvena logika ...................................................................... 69 Uloga istine i društvene pravde u duhovnim stvarima .............. 70 Utjecaj društvene pravde na razmišljanja i uvjerenja ................. 72 Pesimizam prema vremenu . ..................................................... 75 Društvena pravda i individualni moral ..................................... 76 Posljedice koje diskriminacija ostavlja na moral ....................... 78 Uravnotežen moral u uravnoteženom društvu . ........................ 80 Tajna uspjeha islama . ............................................................... 82 Utjecaj pravde na opće ponašanje ............................................. 84 Božije skrbništvo ........................................................................... 90 Uplitanje u Božiji posao ........................................................... 90 Usklađenost između opskrbe i opskrbljenog . ........................... 96 Čovjek i njegova opskrba . ........................................................ 99 Tevekul – oslanjanje na Boga ................................................. 100 Stav vjere o Ovom svijetu ............................................................ 103 Pogrešno tumačenje asketizma i odbacivanja Ovoga svijeta ................................................. 104 Asketizam u Kur’anu . ............................................................ 104 Da li je pokuđena naklonost prema Ovom svijetu? ................ 106 Kur’anska logika pogleda na Ovaj svijet ................................. 109 Korijen ove logike u islamskom svjetonazoru ......................... 112 Moral i obožavanje Ovoga svijeta . ......................................... 113 Stav vjere o znanju . ..................................................................... 116 Preporuka za usvajanjem znanja u islamu . ............................. 118 Koje znanje islam naglašava? .................................................. 119 Kur’anska logika i znanje . ...................................................... 121


Tevhid i znanje ....................................................................... 122 Je li znanje sredstvo ili cilj? ..................................................... 123 Odnos vjere prema postavljanju pitanja ....................................... 126 Pitanje je ključ znanja . ........................................................... 128 Šta pitati? ............................................................................... 129 Srce i razum . ............................................................................... 134 Čovjek je biće s dva centra . .................................................... 134 Utjecaj srca na razum pri prosuđivanju . ................................. 137 Optimističan pogled na sebe i pesimističan na druge ............. 140 Navikavanje na razmišljanje ................................................... 141 Učinci i koristi imana .................................................................. 145 Zdravlje tijela i duše ............................................................... 152 Pojam zadovoljstva i predanosti . ............................................ 154 Potčinjavanje duše .................................................................. 155 Znanje i vještina ..................................................................... 156 Dova ............................................................................................ 157 Put od srca do Boga ............................................................... 158 Uvjeti dove ............................................................................. 160 Vjera i uzdanje u uslišenje dove .............................................. 161 Nepostojanje oprečnosti između zakona stvaranja i vjerozakona . ......................................... 162 Usklađenost ostalih aspekata čovjekovog života s dovom ................................................ 163 Predmet dove ne smije biti rezultat nekog grijeha .................. 163 Dova ne treba zauzeti mjesto djelovanju ................................ 165 Dova i pitanje sudbine i predodređenja .................................. 166 Dova i dalekosežna mudrost . ................................................. 166 Dova i položaj zadovoljstva .................................................... 167 Slast dove i presijecanje veza sa stvorenjima ........................... 168 Čovjekov perceptivni sklop . ........................................................ 170 Spoznaja stvari putem njihovih suprotnosti . .......................... 170 Bog, apsolutna svjetlost i apsolutno očitovan . ........................ 174 Samospoznaja . ....................................................................... 177


Ograničeni čovjek spoznaje Boga preko Njegovih ograničenih učinaka ................................. 178 Život mrava iz ugla Imama Alija ............................................ 180 Neprikladna poricanja ................................................................. 184 Uznositost čovjeka s nedostatnim znanjem ............................ 185 Kur’ansko dokazivanje tevhida posredstvom života ..................... 192 Proljeće i Proživljenje ............................................................. 192 Život je zbilja uzvišenija od materije ...................................... 194 Je li život odlika materije? . ..................................................... 195 Postojeći poredak i zakon ....................................................... 196 Traženje Boga kroz poznate, a ne kroz nepoznate stvari ........ 197 Pitanje početka života . ........................................................... 199 Darvin i Božije udahnjivanje života . ...................................... 200 Kur’ansko kazivanje o Ademu ................................................ 201 Lekcija koju trebamo naučiti od proljeća ..................................... 204 Želja za raznolikošću i preporodom ....................................... 204 Čovjekov udio u proljeću ........................................................ 206 Zbilja i učinci života ............................................................... 207 Neosjetilne zbilje .................................................................... 208 Riječ lubb u Kur’anu . ............................................................. 209 Ograničenost osjetila .............................................................. 212 Kur’an i proljeće ..................................................................... 214 Kur’an i pitanje promišljanja . ...................................................... 216 Načelo promišljanja ................................................................ 216 Odstupanje muslimana od puta islamskog razmišljanja ......... 219 Božije postojanje i jednoća u Kur’anu Časnom tretiraju se istovjetno ......................................................... 220

Sunce vjere nikad ne zalazi  

Predavanja Moreteze Motahharija

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you