Mora se voditi računa da problem odluke i odredbe ne bude pogrešno pro tumačen, kako bi se osiguralo opravdanje za lijenost, ravnodušnost i negaciju vlastite odgovornosti, jer je ovakav oblik tumačenja vjerske spoznaje krajnja želja šejtana među ljudima i džinima. Ono je povod pada u najopasnije pro valije nesreće i bijede na ovom i na onom svijetu. Vjerovatno je zbog toga u mnogim predajama nekompetentnim i nesposobnim ljudima zabranjeno bav ljenje ovom vrstom problema. Sažetak 1. Izraz qaḍā’ znači provesti, privoditi kraju, a izraz taqdīr znači odmjeravanje, te zbog toga razina taqdīr prethodi razini qaḍā’. 2. Taqdīr i qaḍā’ su Božiji djelatni atributi i da bi se odredili njihovi položaji treba raz motriti različite razine djela / radnje. 3. Razum, s obzirom na jednakost odnosa štastva spram postojanja i nepostojanja, ap strahira pojam kontingentnosti (bītske kontingentnosti) i njega prihvata kao mjerilo potrebe za uzrokom koje će to štastvo izvesti iz ravnotežnog položaja i dovesti ga u položaj nužnosti, a potom mu dodijeliti egzistenciju da bi došlo u postojanje. No, slijed ovih pojmova je razumski, a ne izvanjski / objektivni. 4. Ako je uzrok složen, on može posljedicu načiniti nužnom kada su svi njegovi dijelovi ostvareni. U protivnom, odnos posljedice spram nepotpunih uzroka bit će kontin gentni odnos (odnosna kontingentnost, emkān bil-qijās, posljedice spram nepotpunih uzroka). 5. Jedan od dijelova potpunog uzroka kod namjeravane radnje jeste volja činitelja bez koje posljedica neće biti nužna. 6. Pojavljivanje volje ovisi o predodžbi i potvrdi i žudnji, između kojih treba razmotriti drugi slijed. 7. Razgolićivanjem ovih pojmova od njihovih manjkavih aspekata može se zaključiti da svaki slobodni činitelj mora imati znanje o činu i njegovom rezultatu i kakvoći slijeda priprema kako bi došao do rezultata, kao i da ima prvenstvenu ljubav ka rezultatu čina i drugostepenu ljubav ka činu. 8. Utvrđivanje granica i specifičnosti radnje, kao i utvrđivanje njenih priprema i uvjeta koji su neophodni za njeno izvršenje, naziva se određivanje (taqdīr), a dosezanje njene definitivnosti / neopozivosti odluka (qaḍā’), a svako od njih se opet dijeli na epistemsko i objektivno / opredmećeno određivanje i odluku. 9. S obzirom na to da su sva kontingentna bića neposredna ili posredna stvorenja Boga Uzvišenog, prirodno je da dodjeli egzistencije svakoj od njih od strane Boga Uzvišenog, iz aspekta razuma, prethodi razina određivanja i odluke (taqdīr wa qaḍā’).
288