Page 1

c


Biblioteka Irfan i hikmet

Naslov izvornika ‫فلسفتنا‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Bedrija Imamović


Sejjid Muhammed Bakir Es-Sadr

NAŠA FILOZOFIJA

Sa engleskog preveo

Eldin Hasanović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1434/2013.


Riječ urednika

Odrednica NAŠA u naslovu knjige veoma domišljato ocrtava cjelokupni okvir rasprave koja se vodi u ovoj knjizi između materijalista, a to podrazumijeva sve one koji svu zbilju vide ograničenu na materiju, odnosno ono što se može osjetilno percipirati i eksperimentom dokazati, s jedne strane, i drugih, u ovom slučaju NAŠIH, koji stoje s druge strane, na granicama odbrane učenja, koji egzistenciju i zbilju vide višom, širom i obuvatnijom od same materije. Ovo djelo rezultat je potrebe vremena u kojem je živio autor i nastojanja da se ponudi dostatan odgovor na tada sve jaču propagandu i uticaj koje je marksisti­ čko učenje ostavljalo na naučne krugove i mladež Iraka. Samim tim marksizam sa svojim cjelokupnim učenjem, kao dominantni predstavnik materijalističkog učenja u svijetu u vrijeme pisanja djela, zauzima i najviše mjesta u raspravi, ali Sejjid Muhammed Bakir es-Sadr se u dovoljnoj mjeri dotiče i filozofa izvan tog svjetonazora koji su branili postulate materijalističkog pogleda na svijet. Iako su povodi pisanja ovog djela bili određeni tadašnjim vremenom, univerzalnost njene teme, odnosno problema materijalističkog učenja koji se uvijek iznova u svakom vremenu javlja u novom ruhu, knjizi daje svevremenu aktuelnost. Naučni kredibilitet Sejjid Muhammed Bakir es-Sadra i njegova upućenost u istočne i zapadne misaone tokove te naučni pristup temi, kao i naučna disku­ sija predočena u ovom djelu, jamče visok i zadovoljavajući nivo analize ova dva glavna toka filozofske misli – materijalističkog i metafizičkog. Sejjid Muhammed Bakir es-Sadr vjerski je učenjak koji je svojom riječju i djelom bio prisutan u oblikovanju društva u kojem je živio. On je bio geni­ jalac koji je svojim naučnim i intelektualnim radom uspio dati novi zamah u vjerskim i univerzitetskim naučnim centrima. Najbolja potvrda toga je i njegov šehadet. Naime, uvidjevši da njegov angažiran naučni rad prijeti njegovoj sa­ movolji i diktaturi, Sadam Husejn odlučuje se na njegovo ubistvo. Sejjid Muhammed Bakir es-Sadr bio je jedan od rijetkih vjerskih učenja­ ka svoga vremena koji su cijelim svojim bićem bili posvećeni istraživanju i 5


pojašnjavanju islamskih stajališta u ekonomiji, sociologiji, politologiji. U tom smislu vrijedno je spomenuti djelo Naša ekonomija, jedno od njegovih vanred­ no dobrih i angažiranih djela, na koje se on poziva u Našoj filozofiji i upućuje na njega radi šireg pojašnjenja nekih pitanja. Na našu veliku žalost, šehadet Sejjid Muhammeda Bakira es-Sadra sve nas je uskratio velikih djela koje je sām on bio najavio. Pojašnjavajući razloge obrađivanja teme Historijski zakoni u Kur’anu, koju je Fondacija “Baština duhovnosti” imala čast objaviti, on je najavio pisanje još nekih djela. Međutim, tematika ovog djela toliko je bila uznemirila tadašnju vlast da su ga nakon objavljivanja odlučili ubiti. Najviše što nas je potaklo na objavljivanje ovog djela na bosanskom jeziku jeste namjera da damo doprinos jačanju odbrane stavova metafizičkih postulata naspram materijalističkog učenja koje je i dalje, samo u drugoj formi, prisutno u društvenoj ontologiji i time damo doprinos ovoj diskusiji. rabiul-ewel 1434. februar 2013. Mostar

6


Predgovor

Predmet ovog djela Djelo Naša filozofija predstavlja zbirku naših osnovnih ideja u vezi sa svi­ jetom i našim načinom gledanja na njega. Stoga je knjiga, izuzmemo li uvod, podijeljena na dva dijela, odnosno na dva istraživanja: jedno, koje se bavi teo­ rijom znanja, a drugo, koje se bavi filozofskom slikom svijeta. Zadaci prvog istraživanja ovog djela mogu se sažeti u sljedećem: 1. pružiti dokaze za opravdanost racionalne logike prema kojoj je racio­ nalna metoda mišljenja opravdana i valjana te pokazati kako um, budu­ ći da je opremljen nužnim znanjem koje prethodi iskustvu, predstavlja primarni kriterij ljudskog mišljenja; 2. proučiti vrijednost ljudskog znanja te pokazati kako je moguće dopu­ stiti da znanje ima istinsku vrijednost utemeljenu na racionalnoj logi­ ci, a ne na dijalektičkoj logici koja znanju ne može priskrbiti istinsku vrijednost. Naš osnovni cilj u ovom istraživanju jeste određivanje metode kojom ćemo se koristiti u drugom istraživanju u knjizi, s obzirom na to da postuli­ ranje opće slike o svijetu ovisi, u prvom redu, o određivanju glavne metode mišljenja, općega kriterija ispravnog znanja te granica vrijednosti isprav­ nog znanja. Upravo iz ovih razloga prvo istraživanje zapravo je neka vrsta pripremne diskusije za drugo istraživanje. Drugo istraživanje predstavlja osnovno, glavno istraživanje na koje bismo posebno željeli usmjeriti pa­ žnju čitaoca. Diskusija u drugom istraživanju provedena je u pet cjelina ili dijelova. U prvom dijelu predstavljene su sukobljene filozofske slike svijeta i njihove glavne karakteristike. Također, tu su data i odgovarajuća pojašnjenja ovih slika svijeta. 7


U drugom dijelu posebno je obrađena dijalektika, s obzirom na to da je ona najpoznatija metoda na kojoj počiva današnji moderni materijalizam. Tako su objektivno i detaljno obrađene sve glavne ideje dijalektike koju su postulirali Hegel1 i Karl Marx,2 dva prominentna dijalektička filozofa. U trećem dijelu, proučeni su princip i zakoni kauzalnosti koji upravljaju svijetom, kao i sveobuhvatno filozofsko tumačenje svijeta koje nam kauzalnost nudi. Također, tretirano je i niz filozofskih sumnji koje su proizišle u svijetlu modernih naučnih otkrića i napredaka. Odavde se prelazi na četvrti dio, koji se bavi materijom i Bogom.3 Ova diskusija odnosi se na jednu od posljednjih faza sukoba između materijalizma i teologije, a omogućava nam obrazovati vlastitu teološku sliku svijeta u svjetlu filozofskih zakona i različitih prirodnih i društvenih nauka. U posljednjem, petom dijelu, proučen je jedan od najznačajnijih filozofskih problema – problem znanja, koji predstavlja važnu oblast sukoba između ma­ terijalizma i metafizike. Diskusija je provedena na filozofskim temeljima i u svjetlu različitih nauka koje su povezane s predmetom rasprave, bilo da se radi o prirodnim, fiziološkim ili psihološkim naukama. Ovo bi bio opći obuhvatni prikaz knjige. Sada je u Vašim rukama kao re­ zultat desetomjesečnog uspješnog ulaganja truda i napora koji su doveli do njezina pisanja i štampanja u sadašnjem obliku. Iskreno se nadam da će vjerno i dosljedno prenijeti nešto od časne poruke. Molim uvaženog čitaoca da prou­ čavanju ovog rada pristupi objektivno, potpuno usredotočen i razmišljajući, te Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770–1831) poznati je njemački filozof. Nauča­ vao je da je racionalno realno, a realno je racionalno, da su suprotnosti suštinski elementi bilo kakve promjene, slično Heraklitovu uvjerenju. Obrazac promjene ima formu trijade: teza, antiteza i sinteza. Najpoznatija su mu djela: Fenomenologija duha (1807), Nauka logike (1812–1816), Enciklopedija filozofskih nauka (1817) i Osnovne crte filozofije prava (1820). Zabilješke njegovih studenata funk­ cionirale su kao temelj njegovih predavanja iz filozofije historije i filozofije reli­ gije koja su objavljena posthumno. 2 Karl Marx (1818–1883) svoj intelektualni život započeo je kao lijevi hegelijanac. Godine 1844. postao je politički aktivist, poznat radikal i prijatelj Friedricha Engelsa. Iz ovog prijateljstva proizišlo je njihovo zajedničko djelo Manifest Komunističke partije (1848). Prvi tom njegova drugog važnog rada Kapital objav­ ljen je 1859. godine. 3 Al-Mâdda aw Allah (materija ili Bog). U ovom poglavlju autor nastoji odrediti je li materija ili Bog primarni uzrok svijeta. 1

8


da svoja mišljenja, bilo afirmativna ili negativna, utemelji na njemu dostupnim preciznim filozofskim i naučnim kriterijima, a ne na željama i emocijama. Dalje, želja mi je da se ova knjiga ne čita kao roman ili neka vrsta intelektualne ili literarne zabave. Zapravo, u svojoj suštini, ona se bavi problemima promišlja­ jućih ljudskih bića. Moj uspjeh dugujem jedino Bogu, na Koga se oslanjam i Kome se utječem. Nadžaf el-Ešref 29. rebiu-l-ahir 1379. po H. Muhammad Bakir es-Sadr

9


Uvod

Pitanje društva Najvažniji svjetski problem, koji danas zaokuplja ljudsku misao i zadire u njenu fundamentalnu zbilju, jeste pitanje ispravnog društvenog sistema. Drugim riječima kazano, ovaj problem predstavlja nastojanje da se pruži najistinitiji odgovor na sljedeće pitanje: koji je društveni sistem najbolji za ljudska bića, omogućavajući im sretan društveni život? Prirodno, ovaj problem zauzima vrlo važno mjesto i predstavlja, sa svom svojom kompleksnošću i raznolikosti načina pokušaja njegova rješavanja, izvor opasnosti za samo čovječanstvo. Naime, društveni sistem predstavlja po­ seban aspekt gledanja na ljudski život i utječe na najdublju strukturu njegove egzistencije. Korijeni ovog problema sežu do u najranija vremena ljudske historije. Čovječanstvo se suočilo s njim od samih početaka svog društvenog života. Primitivna ljudska zajednica započela je svoju egzistenciju kao skup nekoliko pojedinaca udruženih i ujedinjenih zajedničkim srodstvom i vezama. Među­ tim, ove veze koje su obrazovane kako bi zadovoljile zahtjeve instinkta i pri­ rode, zapravo su zahtijevale uputu i organizaciju. I upravo u zavisnosti od toga u kojoj su mjeri ta organizacija i ljudska zbilja i dobrobit usklađeni, zavisi i stabilnost i zadovoljstvo društva. Ovaj problem uveo je čovječanstvo u dugotrajnu borbu na ideološkim i po­ litičkim poljima, te u različite vrste sukoba raznovrsnih intelektualnih učenja i škola koja nastoje uspostaviti i sagraditi društvenu strukturu te formulirati njezine forme i principe. Radi se o prilično osjetljivoj borbi punoj tragedija i nepravde, preplavljenoj smijehom i suzama. Sreća i bijeda skupa su prisutne. Sve ovo posljedica je i izraz odstupanja i otuđivanja od ispravnog društvenog sta­ nja koji su prisutni u različitim društvenim formama. Da nije bilo povremenih 11


svjetlosnih bljesaka koji bi u pojedinim trenucima historije ove planete zasjali, ljudska društva živjela bi u konstantnoj mizeriji i neprekidno plivala u nesa­ vladivim valovima. Mi u ovom radu ne želimo razmatrati sve aspekte ljudske borbe na dru­ štvenom polju. Svrha ove studije nije da ispiše historiju ljudske patnje i opiše okolnosti u kojima je čovječanstvo dugo trpjelo prevrate sreće. Mi se zapravo želimo pridružiti čovječanstvu u njegovoj aktuelnoj zbilji te u ciljevima koje nastoji postići. Time ćemo, nadamo se, biti u stanju spozna­ ti svršetak kojem napredovanje čovječanstva nužno vodi te prirodnu luku prema kojoj brod čovječanstva neizbježno plovi i konačno pristaje, čime će postići smiraj i dobrota te se vratiti stabilnom životu prepunom pravednosti i sreće, nakon dugotrajne bolne borbe i putovanja ka različitim odredištima i u različitim smjerovima.

Društvene škole mišljenja Najvažnije društvene škole mišljenja koje danas prevladavaju općom ljud­ skom misli, a koje su međusobno u ideološkom ili političkom konfliktu, u ovi­ snosti od značaja njihove društvene egzistencije za živote ljudskih bića, jesu četiri: 1. kapitalistički demokratski sistem, 2. socijalistički sistem, 3. komuni­ stički sistem i 4. islamski sistem. Dvije od nabrojanih škola dijele današnji svijet. Kapitalistički demokratski sistem predstavlja temelj vladama velikog dijela Zemlje, dok socijalistički si­ stem prevladava u drugom velikom dijelu. Svaki od ovih dvaju sistema uživa veliku političku podršku koja ga štiti u njegovu sukobu sa drugim te ga nao­ ružava u ovoj gigantskoj borbi od koje se očekuje da će pobjednik preuzeti vođstvo svijeta i ujediniti društveni sistem u njemu. Što se tiče komunizma i islamskog sistema, oni danas egzistiraju samo kao čisto ideološki sistemi. Međutim, islamski sistem već je oproban i pokazao se kao najveličanstveniji i najuspješniji društveni sistem. Nažalost, osakaćen je i onesposobljen onog trenutka kada je izgubio, ili gotovo izgubio, principijelne vođe. Ostao je u rukama hrpe ljudi koji niti su ušli u islam niti osjetili slast nje­ govog duha i supstance. Time je prestao prkositi i egzistirati. Dakle, islamska struktura danas je uništena, a islamski sistem nastavio je svoju egzistenciju 12


jedino kao ideja u umovima i kao učenje u srcima muslimana, ali i kao nada koja očekuje svoju realizaciju od strane budućih generacija muslimana. Što se komunističkog sistema tiče, radi se o ideji koja još uvijek nije u potpunosti oprobana. Zapravo, upravo sada vođe i predvodnici ove ideje nasto­ je pripremiti odgovarajuću društvenu atmosferu koju su propustili uspostaviti onda kada su preuzimali vlast. Tada su samo proglasili socijalistički sistem i usvojili ga kao korak ka istinskom komunizmu. Nameće se pitanje zašto se uopće baviti ovim sistemima? Kojoj poziciji posvetiti svoj život i prema kojoj luci upraviti svoj brod?

1. Kapitalistička demokracija Započnimo sa sistemom kapitalističke demokracije. Dolaskom ovog si­ stema okončani su neka vrsta nepravde u ekonomskom životu, diktatorsko upravljanje u političkom životu te stagnacija crkve i njezina idejnog života. Kapitalistička demokracija podarila je uzde moći i utjecaja novoj grupi vladara koji su zamijenili stare i preuzeli istu društvenu ulogu koju su igrali njihovi prethodnici, koristeći se pri tome novim stilom. Kapitalistička demokracija utemeljena je na neograničenom povjerenju u pojedinca te na činjenici da lični interesi pojedinca prirodno osiguravaju in­ terese društva na različitim sferama. Država utemeljena na ovakvoj ideji za­ mišljena je da štiti pojedince i njihove lične interese. Prema tome, u svojim aktivnostima i na poljima svog djelovanja ona ne smije prelaziti granice upravo ovog cilja. Sistem kapitalističke demokracije može se sažeto opisati deklara­ cijom četiriju vidova slobode: politička sloboda, ekonomska sloboda, idejna sloboda i individualna sloboda. Politička sloboda nalaže da se glas svakog pojedinca čuje i da se njegova ocjena općeg života nacije poštuje, naprimjer, kada je u pitanju zakonodavstvo države, odbrambena i vanjska politika i sl. Naime, društveni sistem nacije i njeno uređenje vlasti stvari su direktno povezane sa životom svakog pojedinca i u velikoj mjeri utječu na njegovu sreću i zadovoljstvo. Prema tome, prirodno je da svaki pojedinac ima pravo učestvovati u konstruiranju sistema i vlasti. Ako su društveni uvjeti stvar života i smrti, zadovoljstva i nezadovolj­ stva, sreće i nesreće za građane nad kojima se zakoni i opći sistemi primje­ njuju, onda je tek prirodno ne širiti njihovu odgovornost na pojedinca ili specifičnu grupu pojedinaca, bez obzira na okolnosti, sve dotle dok ne postoji 13


pojedinac iznad emocija i grešaka, a zbog njegovih neokaljanih namjera i nje­ gova značajnog uma. Prema tome, nužno je zagovarati potpunu jednakost političkih prava među svim građanima, jer su svi građani podjednako pod utjecajem efekata društve­ nih uvjeta i jednako se potčinjavaju zahtjevima zakonodavne i izvršne vlasti. Upravo su na temelju ove jednakosti i ustanovljeni pravo glasa i princip općih izbora. Ovim se jamči da vlast, u svim svojim moćima i članovima, dolazi od većine građana. Ekonomska sloboda počiva na vjerovanju u slobodnu ekonomiju i odlučna je da otvori sve kanale mogućnosti i učini dostupnim sva polja. Na ekonom­ skom planu građanima je dopušteno vlasništvo i nad potrošnjom i nad pro­ izvodnjom. Ovo proizvodno vlasništvo, iz kojeg se stvara kapital, dostupno je svim ljudima jednako, bez ograničenja i restrikcija. Tako, svaki pojedinac ima potpunu slobodu da slijedi bilo koji pristup i da krene bilo kojim putem ka stjecanju, uvećavanju i umnožavanju svog bogatstva u skladu sa svojim osobnim interesima i koristi. Neki od zagovornika i branilaca ovog vida ekonomske slobode iznose slje­ deće tvrdnje. Prva, zakoni političke ekonomije koji su u prirodnom skladu s općim principima jamče sreću društva i zadržavanje njegove ekonomske ravnoteže. Druga, osobni interes, koji je zapravo najjača motivacija i stvarni cilj pojedinca u njegovu radu i aktivnosti, najbolje je osiguranje općeg društve­ nog blagostanja i skrbi. Treća, tržišno natjecanje koje se odvija na slobodnom tržištu kao rezultat uživanja jednakog prava na ekonomsku slobodu od strane proizvođača i trgovaca dovoljno je za realizaciju duha pravednosti i poštenja u različitim ugovorima i poslovima. Stoga, prirodni ekonomski zakoni goto­ vo mehanički interveniraju, naprimjer, za očuvanje normalne razine cijena, tj. ukoliko cijene postanu veće od normalnih i pređu pravedne granice, potražnja opada u skladu s prirodnim zakonom koji kaže da porast cijena utječe na pad potražnje te, zauzvrat, da pad potražnje vodi snižavanju cijena, čime je zado­ voljen drugi prirodni zakon. Pad potražnje nastavlja se sve dotle dok cijena ne dođe do svoje prvobitne razine. Ovim mehanizmom dugoročno se eliminira svaka vrsta nepravilnosti i odstupanja. Osobni interes uvijek zahtjeva od pojedinca da razmišlja o načinima kako uvećati i unaprijediti proizvodnju, a istovremeno smanjiti troškove i rashode. Ovim se zadovoljava i interes društva, a istovremeno je nešto što odgovara i pojedincu. 14


Tržišno natjecanje ili konkurencija prirodno zahtjeva utvrđivanje cijena dobara i naknada uposlenika i službenika i to pravedno, bez pristrasnosti i prijestupa prema drugima. Naime, svaki trgovac ili proizvođač preže od podi­ zanja cijena svojih dobara ili snižavanja naknada svojim uposlenicima jer se drugi trgovci i proizvođači natječu s njim. Idejna sloboda nalaže da ljudi moraju voditi živote ideološke i doktrinarne slobode. Drugim riječima, mora im biti omogućeno da razmišljaju na bilo koji način koji im se učini odgovarajućim i prikladnim i koji se svidi njihovu razu­ mu te da zagovaraju ona viđenja i stavove do kojih su došli svojim vlastitim trudom ili su inspirirani svojim željama i sklonostima, a da ih vlast pri tome na bilo koji način sprečava i ometa. Također, nalaže slobodu izražavanja vlastitog mišljenja i učenja te odbrane svojih stavova i interpretacija. Individualna sloboda izražava oslobađanje osobnog vladanja, ponašanja i vođenja ljudskog bića od različitih vrsta pritisaka i ograničenja. Time čovjek ima kontrolu nad svojom voljom i svojim razvojem u skladu s vlastitim želja­ ma, bez obzira na komplikacije i posljedice koje bi mogle nastati kao rezultat njegova uživanja ovog prava, sve dok ovo njegovo uživanje prava ne dovodi do sukoba s pravima drugih. Stoga, konačna granica koja se postavlja pred slobodu svakog pojedinca jeste sloboda drugih. Tako, osim ako pojedinac ne zloupotrijebi ovu vrstu slobode, neće mu se narušiti njegovo pravo da živi načinom kojim god on hoće i da slijedi raznorazne navike, tradicije, slogane i rituale radi vlastitog uživanja, budući da je to stvar njegove egzistencije, nje­ gove sadašnjosti i njegove budućnosti. Sve dok ima ovu egzistenciju, ima i moć da njome upravlja kako on želi. Religijska sloboda koju ovaj sistem podrazumijeva predstavlja tek izraz idejne slobode u njenoj doktrinarnoj formi, te individualne slobode u praktičnoj formi, a koja je povezana sa životnim geslom i ponašanjem. Iz ovog izlaganja da se zaključiti da je glavna ideološka tačka u ovom siste­ mu, kako je to već spomenuto, zapravo ona da su interesi društva utjelovljeni u interesima pojedinaca tog društva. Prema tome, pojedinac je temelj na kojem se mora graditi društveni sistem. Dobra država jeste ona koja služi pojedin­ cima i funkcionira u ime pojedinaca te kao jak instrument zaštite i očuvanja njegovih interesa. Ovo su osnovni principi kapitalističke demokracije, sistema zbog kojeg su provedene mnogobrojne revolucije i zarad kojeg su mnogi ljudi i nacije patili pod vođama koji, kadgod bi govorili o ovom novom sistemu i nabrajali njegove 15


prednosti, govorili to kao da opisuju raj na zemlji sa svim njegovim užicima, zadovoljstvima, slobodama, dostojanstvima i blagodatima koje obećava. Kasnije su ovom sistemu dodavane raznorazne dopune i izmjene koje, me­ đutim, nisu utjecale na njegovu suštinu. Zapravo, svi njegovi najvažniji prin­ cipi i temelji ostali su isti. Materijalistička tendencija u kapitalizmu

Jasno proizlazi iz kazanog da je ovaj društveni sistem čisto materijalistički sistem čijim se usvajanjem ljudi odvajaju od svog izvora i krajnjeg cilja posto­ janja, ograničavajući se samo na stranu koja osigurava korist u njihovu materi­ jalnom životu. Upravo duž ovih linija jesu ljudi koji su prihvatili ovaj sistem. Međutim, ovaj sistem, koji istovremeno obiluje tiranskim materijalisti­čkim duhom, nije ustanovljen na materijalističkoj filozofiji života niti njezinu de­ taljnom izučavanju. Život je u društvenoj atmosferi ovog sistema odsječen od bilo čega što je izvan granica materijalnih stvari i koristi. Uspostavljanje ovog sistema nije pretpostavljalo potpuno filozofsko shvatanje ovog procesa odvajanja. Ovim ne želim reći da prethodno nisu postojale škole materijalističke filozofi­ je i njeni zagovornici i sljedbenici. Zaista, pojava materijalističke tendencije rezultat je utjecaja empirijskog mentaliteta koji je prevladavao sve od prve industrijske revolucije.1 Njegova nadmoć posljedica je, prije svega, intelektu­ alnog duha sumnje i konfuzije koje su uzrokovale promjene u shvatanjima niza pojmova koji su ranije smatrani potpuno jasnim i valjanim istinama,2 a zatim i Eksperimentiranje je poprimilo izvanredno veliku važnost na naučnom polju te po­ stiglo neočekivan uspjeh svojim otkrićima mnogobrojnih istina i zadivljujućih tajni, čime su ljudima otvorene nove mogućnosti iskorištavanja prirode u praktičnom životu. Uspjeh eksperimentiranja slavljen je među običnim čovjekom te je naveo ljude da napuste racionalno mišljenje, kao i sve istine koje se ne pojavljuju na empirijskim i eksperimentalnim sferama, čime je osjetilno iskustvo postalo, u očima mnogobrojnih empiričara, jedini osnov za bilo kakvo znanje ili nauku. U ovoj knjizi pokazat ćemo da eksperimentiranje samo počiva na racionalnom mi­ šljenju te da je primarna osnova znanja i nauke um, koji dokučuje istine koje nisu dostupne osjetilima, kao što je to slučaj s osjetilnim istinama. 2 To je skup općih učenja koja su bila vrlo jasna i jednostavna za razumijevanje čak i običnom čovjeku, iako nisu bila utemeljena na racionalnoj metodi ili filozofskom dokazu, kao što je, primjerice, vjerovanje da je Zemlja centar Univerzuma. Međutim, kada su ta vjerovanja pala, suočena s eksperimentima, uobičajeno vjerovanje bilo je 1

16


duha pobune i gnjeva protiv religije koja je navodno prouzrokovala stagnaciju mišljenja i intelekta, prihvatila zlodjela i zloupotrebu moći te podržala društvenu iskvarenost u svakoj borbi protiv slabih i progonjenih.3 Ova tri faktora omogućila su buđenje materijalizma u mnogim zapadnim umovima. Sve ovo jeste istina i stoji, ali kapitalistički sistem nije centriran oko materijalističke filozofske slike svijeta. To je proturječnost i propust, jer društveno promišljanje o životu povezano je sa zbiljom života i ne može biti u ispravnoj formi osim ako se ne uspostavi na centralnom temelju koji objašnja­ va život, njegovu zbilju i njegove granice. Kapitalističkom sistemu nedostaje ovaj temelj. U najskrivenijem kutku svoje srži, ovaj sistem koristi se obma­ nom i zavođenjem, brzinom i nestrpljenjem, jer zaustavlja i izuzima trenutnu životnu situaciju i proučava društvene okolnosti izdvojeno od nje. To je tako i pored činjenice da je bît ideološkog standarda ovog sistema od samog početka definirana njegovim viđenjem zbilje života koji snabdijeva društvo društvenim materijalom – a to su veze i odnosi među ljudima – metode shvatanja ove zbilje te otkrivanja njezinih tajni i vrijednosti. Stoga, ako čovječanstvo egzistira na ovoj planeti kao posljedica vještina upravljanja i zaštite sile koja poznaje nji­ hove tajne i misterije, njihove izraze i detalje njihovih života, i koja organizira i vodi ih, onda je prirodno da u izboru pravca i načina življenja ljudi odaberu potčinjenost ovoj kreativnoj sili, s obzirom na to da ona mnogo bolje razlikuje finese njihovih života, mnogo bolje zna njihovu zbilju, ima mnogo uzvišenije namjere i mnogo je umjerenija od njih. Dalje, ako je ovaj ograničeni život zapravo početak pokušaja dosezanja vječnog života koji slijedi nakon ovog, koji je ispisan njegovim perom i ima standarde koji ovise o stupnju umjerenosti i dostojanstva pokazanih u ovom životu, tada je prirodno organizirati ovaj sadašnji život na način koji odgovara uzdrmano, a val sumnje je prevladao. Tako, pod utjecajem duha sumnje, dolazi do ponovnog rođenja grčkog sofizma, koji je i sam bio produkt sumnje koja se pojavila iz proturječnosti nastalih među filozofskim školama i njihovim raspravama. 3 Crkva je igrala vrlo važnu ulogu u zloupotrebi religije. Koristila se religijom kao instrumentom za ispunjenje svojih želja i ciljeva te za gušenje naučnog i društvenog duha. Ustanovila je inkvizicijske sudove kojima je dala velike ovlasti nad upravlja­ njem sudbinom ljudi. Sve ovo dovelo je do nezadovoljstva i gnjeva spram religije, jer je zlo počinjeno u ime religije, iako u svojoj čistoj zbilji i suštini religija nije ništa manje uznemirena zbog tih zlodjela od onih koji su bili nezadovoljni i gnjevni spram nje, niti je manje unazađena motivima i posljedicama tog zločina.

17


početnoj fazi života oslobođenog uništenja i destrukcije te uspostaviti ga i na duhovnim i na materijalnim principima. Dakle, pitanje vjerovanja u Boga i porijeklo života od Njega nije čisto inte­ lektualno pitanje nepovezano sa životom i izolirano od različitih oblasti života, niti je nešto što zahtijeva propisivanje posebnih metoda i pravila, a ignoriranje pitanja života. Zapravo, radi se o pitanju povezanom s umom, srcem i životom. Sama kapitalistička demokracija nudi dokaz u korist postojanja odnosa iz­ među vjerovanja i života u obliku ideje da je ovaj sistem utemeljen na vjerova­ nju u odsustvo pojedinca ili grupe pojedinaca koji su postigli određeni stepen nepogrešivosti po pitanju svojih namjera, sklonosti, mišljenja i interpretacija, što ih čini vrijednim povjerenja društvenim pitanjima ljudi i oslanjanja na njih za ustanovljavanje dobrog života nacije. Međutim, nema prostora ovakvom temelju vjerovanja niti ima smisla, osim ako nije utemeljeno u čisto materi­ jalističkoj filozofiji koja ne dopušta mogućnost da sistem polazi od bilo čega drugog osim od ograničenog ljudskog uma. Prema tome, kapitalistički sistem materijalistički je po svojoj prirodi, i to u svakom smislu te riječi. On ili prihvaća materijalizam, a da pri tome nema hrabrosti javno proglasiti tu svoju vezu s njim i temeljenje na njemu, ili mu nije jasna mjera prirodne povezanosti između stvarnih i društvenih situacija života. Kao posljedica ovoga, kapitalističkoj demokraciji nedostaje filozofija na kojoj svaki društveni sistem mora počivati. Jednom riječju, radi se o materijalističkom sistemu, iako nije utemeljen na jasno iscrtanoj materijalističkoj filozofiji. Položaj etike u kontekstu kapitalizma

Imajući u vidu da je kapitalistički sistem ispunjen duhom materijalizma, moralnost je uklonjena iz te slike. Nigdje u tom sistemu nema mjesta za nju niti ju je moguće naći. Preciznije kazano, njene ideje i kriteriji prošli su kroz proces promjene. Interesi pojedinca proglašeni su najvišim ciljem, a svakojake vrste sloboda načinom zadovoljenja tih interesa. Sve ovo rezultiralo je naj­ oštrijim iskušenjima, katastrofama, tragedijama i nesrećama koje je moderni svijet iskusio. Sljedbenici kapitalističke demokracije nastoje odbraniti poglede ovog si­ stema na pojedinca i njegove osobne interese na način da kažu da je cilj po­ jedinca sam po sebi ispunjenje društvenog interesa, a rezultati koje moralnost postiže svojim duhovnim principima u kapitalističkom demokratskom društvu 18


postižu se ne putem moralnosti nego služenjem individualnim motivima. Jer, kada čovjek vrši neki društveni rad, on također ispunjava i osobni interes, bu­ dući da je dio društva za čije interese radi. Štaviše, kada primjerice spasi život neke ugrožene osobe, on također izvlači korist iz toga, s obzirom na to da će ta spašena osoba doprinositi društvu. Tako, spasilac zadobija udio u tom dopri­ nosu. Prema tome, osobni motiv i osjećaj korisnosti dovoljni su za pružanje i osiguranje društvenih interesa budući da se, u konačnici, ovi interesi reduciraju na osobne interese i individualne koristi. Ovakva odbrana mnogo je bliža živopisnoj mašti nego činjenicama. Za­ mislite kada bi praktični kriterij u životu svakog pojedinca nekog društva bio ispunjenje, u najvećoj mogućoj mjeri i najduži period, njegovih osobnih inte­ resa i koristi, i kada bi država osigurala pojedincu sve slobode, slavila ga bez izuzetka i ograničenja – kako bi ovi pojedinci definirali društvenu aktivnost i društveni rad? Dalje, kako je moguće da spoj društvenog blagostanja s poje­ dincem bude dovoljan za usmjeravanje pojedinca ka djelima i aktivnostima koje zahtijevaju moralne vrijednosti, kada se zna da mnoga od tih djela ne koriste individui? S druge strane, ukoliko se desi da takva djela imaju neku korist za pojedinca, s obzirom na to da je on član društva, ta neznatna korist koju ljudsko biće ne može dokučiti osim analitičkim istraživanjem često se otkriva odsustvom neposrednih koristi ili osobnih interesa koji svoje sigurno ostvarenje nalaze u slobodi. Tako pojedinac ukida bilo kakvu moralnu ili du­ hovnu zamisao radi nje same. Tragedije kapitalističkog sistema

Ukoliko bismo željeli predstaviti hronološki sve karike u lancu društvenih tragedija koje su rezultirale iz ovog sistema, koji niti je dobro proučen niti filozofski utemeljen, ne bi bilo mjesta za takvo što u ovoj knjizi. Iz tog razloga samo ukratko ukazat ćemo na te tačke. Prva karika jeste sljedeća. Većina preuzima vlast nad manjinom, njihovim vitalnim interesima i poslovima. Politička sloboda znači upravo da većina ima isključivo pravo da uspostavlja sistem i njegove zakone, kao i da njime upravlja. Zamislimo da grupa koja predstavlja većinu građana preuzme uzde moći i za­ konodavstva te usvoji kapitalistički demokratski mentalitet koji je čisto ma­ terijalistički po svojoj orijentaciji, sklonostima, ciljevima i željama. Kakva bi u tom slučaju bila sudbina one druge grupe? Ili, kakav bismo život očekivali 19


za manjinu pod zakonima donesenim od strane većine koja se brine za svoje interese? Da li bi bilo čudno kada bi većina donijela zakone, posebno u svjetlu svoje vlastite dobrobiti, kojima bi zanemarili dobrobit manjine, a ispunjenje svojih želja provodili na način nepravedan prema drugima? Ko bi štitio vitalnu strukturu manjine i branio je od nepravde, ako je osobni interes jedina briga svakog pojedinca i ako društvenom mentalitetu većine nedostaju ideje o du­ hovnim i moralnim vrijednostima? Prirodno je da će se pod ovakvim sistemom despotska vladavina nastaviti kao i ranije, a fenomen manipulacije i zanema­ rivanja prava i interesa drugih i dalje biti prisutan u društvenoj atmosferi ovog sistema kao što je bio prisutan i u starom društvenom sistemu. Ukratko kazano, razlika između ovog sistema i starog sistema jeste ta da se zanemarivanje ljud­ skog dostojanstva u starom sistemu pojavilo zbog pojedinaca u društvu, dok je u novom sistemu to posljedica grupa koje predstavljaju većinu u odnosu na manjinu. Međutim, problem je taj što manjina obično predstavlja poprilično velik broj ljudi. Bilo bi lijepo da su se stvari s ovim završile. Da se takvo što desilo, tra­ gedija bi bila mnogo manja, a pozornica bi svjedočila mnogo više smijeha nego suza. Međutim, stvari su postale još gore i intenzivnije kada se postavi­ lo pitanje ekonomije u ovom sistemu. Tako je ekonomska sloboda određena duž linija o kojima smo ranije govorili. Ona je dopustila različite metode i načine stjecanja bogatstva, bez obzira koliko pretjerano to bogatstvo bilo i bez obzira koliko nenormalne bile metode i razlozi njegova stjecanja. Ona je, također, zajamčila ostvarenje onog što obećava i to u trenutku kada je svijet svjedočio velikoj industrijskoj revoluciji, a nauka postala produkt rođenja stroja koji je promijenio lice industrije i izbrisao manuelni rad. Posljedica svega ovog jeste ta da je obilno, ogromno bogatstvo došlo u ruke manjine, zapravo nekoliko pojedinaca u društvu kojima je data mogućnost da se ko­ riste modernim načinima proizvodnje i koji su raspolagali neograničenom kapitalističkom slobodom, što im je pružilo dovoljnu sigurnost za eksploa­ tiranje novih proizvodnih sredstava i njihovim okorištavanje u nezamislivoj mjeri. Ovim su uništene mnogobrojne grupe unutar društva, njihovi poslovi i rad jednostavno su zbrisani i razoreni, a životi uzdrmani – sve to zbog parne mašine. Ovi ljudi nisu našli načina da se odupru oluji koja ih je zadesila, dok su gospodari moderne industrije, naoružani ekonomskim slobodama i pravima, slavili novi stroj. Pozornica je postala isključivo područje jedne elitne skupine gospodara industrije i proizvodnje. Srednji stalež postajao je 20


sve manji i manji i sličan najnižem. Ovo je uništenu većinu ostavilo na milost i nemilost te elitne skupine čije su misli i brige bile konzistentne jedino s kapitalističkom demokratskom metodom. Bilo je tek prirodno da ova bogata elita uzdrži samilost i dobročinstvo od ove velike skupine ljudi kako bi ih držala u ponoru i negirala im udio u pretjeranim profitima elite. Zašto bi elita drukčije i postupila kada su moralni kriteriji korist i zadovoljstvo, pri čemu im država jamči apsolutnu slobodu djelovanja, a kapitalistički demokratski si­ stem nema mjesta za moralnu filozofiju života i njezine specifične koncepte? Prema tome, ovo pitanje mora se proučiti na način inspiriran ovim sistemom. Ove izuzetno moćne osobe iskorištavale su potrebu većine za njima. Tako se od onih sposobnih tražilo da rade na poljima i u fabrikama elite ekstremno dug period i za nadnice dovoljne tek za ono najnužnije u životu. Ovo je očigledan primjer čiste logike koristi. Elita ju je prirodno usvojila, čime je društvo podijeljeno na grupu neizmjerno bogatih i većinu izuzetno siromašnih. Ovdje vidimo kako su se politička prava društva iskristalizirala još jed­ nom u sasvim različitoj formi. Iako jednakost političkih prava među pojedi­ nim građanima ili članovima društva nije izbrisana iz uređenja sistema, ipak, nakon ovakve evolucije društva, ona nisu predstavljala ništa drugo do bajku ili neku apstraktnu misao. Kada ekonomska sloboda pokaže rezultate kao što su oni koje smo maločas opisali, to neizbježno vodi odvratnoj podjeli dru­ štva kao što je to ova o kojoj govorimo. Dalje, ona sama preuzima kontrolu situacije i vlasti te nadilazi i savladava političku slobodu, ako joj stane na put. Prema tome, na osnovu svog ekonomskog položaja unutar društva, svoga kapaciteta da se koristi i okoristi svakojakom vrstom propagande te svojom sposobnošću da kupi zagovornike i pomagače, kapitalistička grupa, elita u svakom smislu superiorna je u društvu. Oni uzimaju moć kako bi je iskori­ stili za vlastite probitke i ciljeve. Zakonodavstvo i društveni sistem dolaze pod kontrolu kapitalizma onda kada su, prema demokratskim idejama, pra­ vo društva kao cjeline. Stoga, u konačnoj analizi, kapitalistička demokracija reducira se na vladavinu privilegirane manjine te moć kojom se koristi mali broj pojedinaca kako bi zaštitili svoju egzistenciju nauštrb ostalih članova društva. Sve ovo omogućava im mentalitet koristi koji izvode iz kapitalističke demokratske misli. Međutim, ni ovdje nije kraj. Sada dolazimo do najodvratnije karike u trage­ diji ovog sistema. Ona gospoda u čije je ruke kapitalistički demokratski sistem 21


stavio svu moć i kojima je dao svu silu i kapacitete na raspolaganje, proširit će svoju viziju – inspiriranu općim mentalitetom ovog sistema – na još širi vi­ dokrug. Također, inspirirani vlastitim probitkom i ciljevima, osjetit će potrebu za novim oblastima ispoljavanja moći. Dva su razloga odgovorna za ovo. Prvi, mogućnost produkcije ovisi o dostupnosti i količini sirovina, pa stoga onaj koji ima veći udio u njima također ima veće i bolje proizvodne kapacitete. Međutim, te sirovine rasprostranjene su širom zemaljske kugle. Prema tome, s obzirom na to da su one nužne za proizvodnju, nužno ih je pribaviti, a to dalje znači da je nužno kontrolirati zemlju koja ih ima. Drugi, intenzitet i jačina kretanja proizvodnje, motiviranog s jedne strane zaštitom profita, a s druge strane padom životnog standarda mnogih građa­ na usljed materijalističkih ambicija kapitalističke elite i njihove vlasti nad pravima društva kroz njihove samointeresne metode koje građanima one­ mogućuju da kupuju i konzumiraju proizvode, stvara velike proizvođače kojima trebaju nova tržišta kako bi prodali višak proizvoda koji egzistiraju na tržištu. Nalaženje takvih novih tržišta znači razmišljanje o novoj zemlji, državi. Prema tome, ovom pitanju, iz njihova ugla, pristupa se isključivo ma­ terijalističkim mentalitetom. Prirodno je da takav mentalitet, čiji sistem nije zasnovan na duhovnim i moralnim vrijednostima i čije društvene doktrine ne dopuštaju granice mimo onih koje donose zadovoljstvo u ovom ograničenom životu kroz različite užitke i objekte želje, nalazi u ovim dvama navedenim razlozima opravdanje ili logičku formulu da napada i skrnavi miroljubive zemlje, s ciljem stjecanja kontrole nad njihovom sudbinom i njihovim ogro­ mnim prirodnim resursima te iskorištavanja njihova bogatstva kako bi stvo­ rili višak proizvoda. Sve ovo razumno je i dozvoljeno, imaju li se u vidu individualni interesi na kojima su kapitalistički sistemi i slobodna ekonomija zasnovani. Odavde započinju upadi i osvajanja, ograničavanja i porobljava­ nja, kolonijalizacija i eksploatacija ogromne vojske materijalizma, a sve s ciljem zadovoljavanja apetita i želja. Samo razmislite o tome koliko je ljudska rasa propatila usljed nedaća iza­ zvanih od strane ovog sistema zbog njegova materijalističkog duha, forme, taktike i ciljeva, pri čemu ovaj sistem nije baziran na precizno definiranoj filo­ zofiji koja je u skladu s takvim duhom i formom, taktikama i ciljevima, kako smo to već istaknuli. Procijenite za sebe kakvo je društvo ustanovljeno na ovom sistemu i nje­ govim koncepcijama sreće i stabilnosti. U ovom društvu, međusobna ljubav i 22


povjerenje, zbiljska sreća i saosjećanje, kao i sve dobro i duhovne tendencije, u potpunosti su odsutni. Dakle, u ovom društvu pojedinac živi s osjećanjem da je odgovoran jedino i isključivo za sebe te da je ugrožen bilo kakvim interesima drugih koji bi se mogli sukobiti s njegovim. Čini se kao da je u stalnoj borbi i ratu, bez oružja, mimo svojih osobnih sposobnosti i bez svrhe osim osobnih interesa.

2. Socijalizam i komunizam Postoji veliki broj pravaca ili škola unutar socijalizma. Najpoznatija među njima jeste ona koja počiva na marksističkoj teoriji odnosno dijalektičkom materijalizmu, koji predstavlja specifičnu filozofiju života i materijalističko shvatanje života duž dijalektičkih linija. Dijalektički materijalisti primijenili su ovu teoriju na historiju, društvo i ekonomiju, čime je ona postala filozofsko učenje o svijetu, metoda proučavanja historije i društva, škola ekonomije i po­ litički plan. Drugim riječima, ova filozofija oblikuje cjelokupno čovječanstvo u specifičnu formu, u skladu s načinom njihova mišljenja, njihova pogleda na život i njihovim praktičnim djelovanjem. Nedvojbeno je da materijalistička filozofija i dijalektička metoda nisu kreacija i inovacija marksističke škole. Materijalistička tendencija u filozofskim krugovima postojala je hiljadama go­ dina, otkrivajući se s vremena na vrijeme ili se skrivajući iza sofizma i apsolut­ nog negiranja. Slično, neke tačke dijalektičke metode mišljenja imaju duboke korijene u ljudskoj misli. Sve njene glavne crte formulirao je Hegel, poznati idealistički filozof. Nakon njega, Karl Marx usvojio je dijalektičku metodu i materijalističku filozofiju. Nastojao je ih primijeniti na sve segmente života i pri tome postigao dvije stvari. Prva, primjenom dijalektičke metode objasnio je historiju, naravno iz čisto materijalističke perspektive. Druga, tvrdio je da je otkrio proturječnosti kapitalizma te dodanu vrijednost odnosno višak vrijednosti koji kapitalist uzima, moglo bi se reći krade, od svojih uposlenika.4 Na ovim dvama postignućima Marx je utemeljio svoje vjerovanje u nužnost dokidanja kapitalističkog sistema i uspostavljanja umjesto njega komunističkih i socijalističkih društava koje je on smatrao prvim korakom čovječanstva ka potpunoj implementaciji komunizma. Objašnjenje ove teorije zajedno s detaljnom naučnom studijom dato je u knjizi Naša ekonomija (Iqtisâduna) od istog autora.

4

23


U ovoj filozofiji, društveno polje jeste polje stalne borbe među proturječ­ nostima. Svaka društvena situacija koja prodire na ovo polje čisto je materijal­ ni fenomen saglasan s ostalim materijalnim fenomenima i okolnostima i pod njihovim utjecajem. Međutim, istovremeno ova društvena situacija nosi u sebi i svoju vlastitu proturječnost. Tada se javlja borba među proturječnostima unu­ tar njena sadržaja, sve dotle dok se proturječnosti ne akumuliraju i proizvedu promjenu u ovoj situaciji te nastanak sasvim nove situacije. Stoga, borba će se nastaviti sve dok svi ljudi ne postanu jedna društvena klasa, a interesi svakog pojedinca ne budu predstavljeni interesima te ujedinjene klase. Od tog trenutka harmonija prevladava, mir je realiziran, a svi loši efekti kapitalističkog demokratskog sistema bivaju uklonjeni, znajući da su ti efekti upravo posljedica mnogostrukosti klasa u društvu. S druge strane, ovu mnogo­ strukost klasa stvorila je podjela društva na kapitaliste i radnike. Prema tome, nužno je okončati ovu podjelu, a jedini način da se to uradi jeste dokidanjem privatnog vlasništva. Upravo se u ovoj tački komunizam razlikuje od socijalizma, dakle kada su u pitanje neke osnovne ekonomske ideje. Komunistička ekonomija zasnovana je na sljedećim principima. Prvi, privatno vlasništvo mora se dokinuti i u pot­ punosti iskorijeniti iz društva. Sve bogatstvo treba pripadati svima podjedna­ ko, a upravljanje nad njim pripada državi, budući da je ona pravni povjerenik, skrbnik nad društvom, tako da država upravlja i koristi se ovim bogatstvom za dobrobit cjelokupnog stanovništva. Vjerovanje komunističke škole u nužnost ove apsolutne nacionalizacije predstavlja prirodnu reakciju na komplikacije povezane s privatnim vlasništvom u kapitalističkom demokratskom sistemu. Takva nacionalizacija opravdavana je na osnovu toga što je njena svrha ukida­ nje kapitalističke klase i ujedinjenje ljudi u jednu jedinstvenu klasu, a kako bi se okončala borba i spriječio pojedinac da primjenjuje različite taktike i me­ tode za uvećanje svog bogatstva radi zadovoljenja svoje pohlepe i smirivanja motiva koji ga gone za osobnom koristi. Drugi, dobra koja se proizvode moraju se distribuirati u skladu s indivi­ dualnim potrebama za potrošnjom. Ova tačka sažeto je data u sljedećoj frazi: “od svakoga, u skladu s njegovim mogućnostima, i za svakoga, u skladu s njegovim potrebama”. Drugim riječima, svaki pojedinac ima prirodne potrebe bez čijeg zadovoljenja on ne može preživjeti. S obzirom na to da sav svoj trud posvećuje društvu, ono je, sa svoje strane, dužno zadovoljiti njegove potrebe i podržati ga u životu. 24


Treći, sve kazano potrebno je provesti na temelju ekonomskog plana koji pravi država. U ovom planu država usklađuje potrebe cjelokupnog stanovništva u smislu količine, raznolikosti i granica proizvodnje, čime sprečava pojavlji­ vanje istih onih bolesti i teškoća kojima svjedočimo u kapitalističkom društvu gdje je dozvoljena apsolutna sloboda. Odstupanje od komunističke agende

Vodeći komunistički autoriteti, koji su zagovarali ovaj sistem, nisu ga bili kadri implementirati sa svim njegovim karakteristikama po preuzimanju poluga moći. Vjerovali su da je prije potpune implementacije ovog sistema potrebno da dođe do jedne vrste evolucije, razvoja ljudskih misli, motiva i sklonosti. Smatrali su da će doći vrijeme kada će osobni interesi i individualno razmišljanje nestati iz ljudske duše i biti zamijenjeni jednim svedruštvenim mentalitetom i svedruštvenim sklonostima. Tada će ljudska bića razmišljati samo o društvenoj dobrobiti i biti motivirana isključivo tim ciljem. Zbog ovoga je nužno, prema njihovu viđenju, prethodno uspostaviti soci­ jalistički sistem u kojem će se ljudi moći osloboditi i očistiti od svoje sada­ šnje prirode i steći prirodu koja je konzistentna s komunističkim sistemom. U ovom socijalističkom sistemu načinjene su značajne revizije ekonomskih aspekata komunizma. Tako je primarna tačka komunističke ekonomije – poništenje privatnog vlasništva – preinačena u nešto umjereniji stav. Prema ovom novom stavu, potrebno je nacionalizirati samo tešku industriju, vanjsku trgovinu i krupnu domaću trgovinu, te nametnuti državne restrikcije na sve ove oblasti. Drugim riječima, zahtijevala se eliminacija krupnog kapitala kako bi napredovali mali proizvođači, industrije i trgovci. Razlog za ovo jeste taj što glavna tačka ko­ munističke ekonomije proturječi stvarnoj ljudskoj prirodi, o kojoj je ranije već bilo riječi. Pojedinci su počeli zanemarivati svoje poslovne zadatke i aktiv­ nosti na poslu, a izbjegavali su i ispunjenje svojih društvenih obaveza. Sve to bila je posljedica činjenice da se u ovom sistemu od njih tražilo da osiguraju sebi uredan život i zadovoljenje svojih potreba. Također, u ovom sistemu, od pojedinca se nije tražilo da vrši bilo kakav rad ili ulaže bilo kakav trud više od ovoga, bez obzira na njegovu težinu. Zašto bi onda pojedinac ulagao bilo kakav trud, radio teško i marljivo, kada je rezultat isti, bilo da je lijen ili aktivan? Dalje, čime bi trebao biti motiviran da učini sreću dostupnu drugima i donese 25


im ugodan život svojim vlastitim znojem i suzama te crpljenjem svog života i kapaciteta, kada ne vjeruje u bilo kakve vrijednosti života osim onih materija­ lističkih? Tako su vođe ove škole, zapravo, bili primorani zaustaviti apsolutnu nacionalizaciju. Pored toga, bili su prisiljeni preinačiti i drugu važnu tačku komunističke eko­ nomije. Učinili su to tako što su ustanovili razlike među naknadama, plaćama radnika, a s ciljem motiviranja uposlenika da postanu aktivniji i da rade svoje po­ slove – pravdajući se istovremeno kako su ovo samo privremene razlike koje će nestati kada kapitalistički mentalitet nestane i kada čovječanstvo prođe onaj do­ datni razvoj. Kao posljedica ovoga, primijenili su princip kontinuirane promjene, u skladu s njihovim ekonomskim metodama i socijalističkim taktikama, čime su mogli izbjeći neuspjeh bilo koje od ovih metoda uvođenjem nove. Međutim, sve do danas, nisu uspjeli izbrisati sve osnovne principe kapitalističke ekonomije. Primjerice, kamatarski krediti nisu u potpunosti izbrisani, iako su u stvarnosti upravo oni osnova društvene pokvarenosti u kapitalističkoj ekonomiji. Međutim, ništa od kazanog ne znači da su ove vođe bili neuspješni ili da nisu bili ozbiljni u svojim učenjima ili iskreni u vezi sa svojom školom. Zapravo, to samo znači da su došli u sukob sa zbiljom onog trenutka kada su pokušali primijeniti svoje ideje. Našli su da je taj njihov način pun proturječnih eleme­ nata koje ljudska priroda nameće u situaciji revolucionarne metode društvene reforme koju su oni propovijedali. Dakle, zbilja ih je natjerala da se povuku u nadi da će se čudo dogoditi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. Komunizam, politički dugoročno gledano, nastoji eliminirati državu iz društva, što će se dogoditi onda kada se desi spomenuto čudo i svedruštveni mentalitet prevlada među ljudima. U tom trenutku, svako će razmišljati samo o materijalnim interesima društva kao cjeline. Međutim, prije toga, dok se čudo još uvijek čeka, a ljudi još uvijek nisu ujedinjeni u jednu klasu i društvo još uvijek podijeljeno na kapitaliste i radnike, vlast mora biti isključivo vlast radnika. Bila bi to demokratska vlast u granicama radničkih krugova, a dik­ tatorska u pogledu opće javnosti. Opravdanje ovoga gledišta nastojali su dati tvrdnjom da je diktatorska radnička vlast nužna u svakoj fazi razvoja čovječanstva u kojem prevladava individualni mentalitet. Razlog zašto je nužna jeste taj što ona štiti interese rad­ ničke klase, gasi duh kapitalizma i sprečava njegovo ponovno pojavljivanje. Zapravo, ova škola, koja je oličena u socijalističkom marksizmu a zatim i u komunističkom marksizmu, razlikuje se od kapitalističkog demokratskog 26


sistema po tome što je utemeljena na specifičnoj materijalističkoj filozofiji koja ima specifično shvatanje života koje ne dopušta bilo kakve moralne ideale ili vrijednosti života. Ona također objašnjava život na način koji ne ostavlja prostora za stvoritelja izvan granica prirode, niti za očekivane kazne, odmazde izvan granica ograničenog materijalnog života. Ovo je suprotno ka­ pitalističkoj demokraciji koja, iako je materijalistički sistem, nije ustanovlje­ na na definitivnim filozofskim temeljima. Materijalistički komunizam vjeru­ je u specifičnu vezu između pitanja stvarnog života i društvenog pitanja, dok kapitalistička demokracija ne vjeruje u takvu vezu, ili je barem ne pokušava objasniti i prikazati. Prema tome, komunistička škola zapravo je plod filozofskog istraživanja. Provjera, testiranje ove škole vrši se na način iskušavanja filozofije na kojoj je zasnovana i iz koje je proizišla. Sud o ma kojem sistemu ovisi o mjeri uspjeha filozofskih slika i predodžbi tog sistema da shvate i objasne život. Već iz prvog pogleda na komunistički sistem, bilo da se radi o njegovoj izmijenjenoj ili izvornoj formi, lahko se da uočiti da je njegova opća karak­ teristika ta da uništava pojedinca u društvu i čini ga instrumentom kojim se manipulira u svrhu realizacije općih ciljeva koje ovaj sistem postavlja. Upravo zbog toga, on je suprotan slobodnom kapitalističkom sistemu koji društvo raz­ matra samo u kontekstu pojedinca i potčinjava ga njegovim interesima. Čini se kao da su osobni identitet i društveni identitet suđeni, u tradicijama ovih dvaju sistema, na sukob i međusobnu borbu. Individualni identitet pobjednik je u sistemu čije je zakonodavstvo zasnovano na pojedincu i njegovim specifičnim koristima. Stoga su društvo zadesile ekonomske tragedije koje su uzdrmale njegovu egzistenciju i život svih njegovih članova. U drugom sistemu koji nastoji izbjeći pogreške prethodnog sistema dru­ štveni identitet postaje pobjednik. U ovom sistemu društvo ima potporu, a indi­ vidualnom identitetu je dosuđena smrtna kazna i nestanak. Kao rezultat ovoga, pojedinci su izloženi žestokim kušnjama kojima je ukinuta njihova sloboda, njihova osobna egzistencija, kao i njihovo prirodno pravo na izbor i mišljenje. Pogreške komunizma

Iako komunistički sistem tretira niz problema i bolesti slobodnoga kapi­ talističkog sistema – na sebi svojstven način, ukidanjem privatnog vlasništva – ipak u jednom aspektu ovakav pristup povlači za sobom komplikacije koje 27


ga čine preskupim. K tome, još treba dodati i poteškoće koje se pojavljuju u metodi primjene ovog tretmana. Naime, ova metoda ne može se primije­ niti dok sve ostale metode i procedure ne propadnu. Na drugoj strani, ovaj tretman nepotpun je i ne jamči kraj svim društvenim nedaćama. Naime, ovaj tretman nije popraćen ispravnom dijagnozom bolesti niti specificiranjem po­ četne tačke iz koje je sve zlo poteklo i osvojilo svijet pod kapitalističkim sistemom. Ta tačka nastavila je čvrsto držati svoje mjesto i u komunističkom sistemu, a tiče se društvenog života. Prema tome, čovječanstvo nije dobilo odlučno rješenje svog velikog problema niti je dobilo lijek za liječenje svojih bolesti i njihovih simptoma. Komplikacije ovog tretmana zaista su nesagledive. Njegovo osnovno in­ teresiranje jeste ukidanje individualnih sloboda, s ciljem uspostavljanja ko­ munističkog vlasništva umjesto privatnog. Međutim, ova enormna društvena transformacija, barem zasada, suprotna je općoj ljudskoj prirodi – što njene vođe i priznaju – s obzirom na to da materijalističko ljudsko biće još uvijek razmišlja isključivo o sebi i promatra svoje interese iz svoje ograničene osobne perspektive. Dalje, definirati i pokušati provesti novo društveno uređenje u kojem se pojedinci u potpunosti gube, a osobni motivi potpuno brišu, zahtijeva jaku silu koja drži uzde društva čeličnom rukom. Štaviše, ova sila treba gušiti svaki glas koji bi se mogao dići, svaki dašak slobode koji bi mogao cirkulira­ ti društvom, monopolizirati sva sredstva informiranja i oglašavanja, nametati granice društvu koje ono ne smije prekoračiti ni u jednom slučaju te kažnjavati na temelju optužbi i špekulacija, a kako ne bi iznenada izgubila uzde moći. Ovakvo stanje prirodno je svakom sistemu koji se nastoji nametnuti društvu prije nego što mentalitet pojedinaca tog društva sazrije za taj sistem i prije nego duh tog sistema nadvlada. Uistinu, ako materijalističko ljudsko biće započne razmišljati na društveni način, počne razmatrati svoje interese s društvenim mentalitetom i oslobođe­ no svih osobnih osjećanja, privatnih sklonosti i psiholoških efekata, tada je moguće uspostaviti sistem u kojem se pojedinci gube. Tada ništa neće ostati na sceni do golemi društveni gorostas. Međutim, realizacija ovoga u jednom materijalističkom ljudskom biću koje ne vjeruje u bilo šta osim u ograničeni život i koje ne percipira nijedan drugi smisao života osim materijalnog zado­ voljstva, zaista zahtijeva čudo koje će stvoriti raj u ovom životu i dovesti ga s nebesa na Zemlju. Komunisti nam obećavaju ovaj raj. Čekaju dan kada će fabrike dokinuti ljudsku prirodu, stvoriti idealno čovječanstvo po razmišljanju 28


i djelovanju, i sve to a da ne vjeruju u bilo kakve idealističke i moralne vrijednosti. Ako se ovo čudo dogodi, onda im zaista treba čestitati. Zasada, uspostavljanje društvenog uređenja koji oni zagovaraju nalaže za­ tvaranje pojedinaca unutar granica ideje ovog uređenja i osiguranje njegove implementacije zaduživanjem grupe ljudi koji vjeruju u ovo uređenje s njego­ vim čuvanjem i donošenjem mjera predostrožnosti, kroz gušenje ljudske priro­ de i psihe te poduzimanje svih mjera za sprečavanje njena ponovnog buđenja. Pod ovim sistemom, čak i ako pojedinac stekne potpuno osiguranje i društvenu sigurnost za svoj život i potrebe, jer mu društveno bogatstvo sve ovo osigurava onda kada mu je to potrebno, ipak bi mu bolje bilo da ovu sigurnost dobije bez gubitka ijednog daška slobode, bez topljenja i nestanka svoje osobnosti i bez utapanja u ogromnom olujnom društvenom moru. Jer, kako će ljudsko biće težiti slobodi na bilo kojem polju ako mu je uskraćena sloboda na njegov život i ako je njegova opstojnost u potpunosti vezana za specifičnu organizaciju – uzme li se u obzir da su ekonomska sloboda i sloboda na život osnova svim drugim slobodama? Branioci ovog sistema pravdaju se pitajući: “Šta će čovjeku sloboda i pravo da bude kritičan i izražava svoje mišljenje kada pati od odvratnog, nesnošlji­ vog društvenog bremena? Dalje, kakve mu koristi od rasprava i opiranja, kada mu je potrebnija hrana i siguran život nego što su to protesti i buka koje mu sloboda omogućava?” Oni koji postavljaju ovakva pitanja ne obraćaju pažnju na bilo šta mimo kapitalističke demokracije, kao da je ona jedini društveni izazov koji parira njihovu. Stoga umanjuju vrijednost i prava individualnog dostojanstva, jer u njima vide opasnost za opća društvena gibanja. Međutim, čovječanstvo ima pravo da ne žrtvuje nijednu od svojih suštinskih karakteristika ili prava sve dok to zaista nije nužno. Ljudi su dugo morali birati između dostojanstva, koje je jedno od njihovih moralnih prava, i zadovoljenja potreba, koje je jedno od njihovih materijalnih prava. Dakle, nedostajao im je sistem koji bi kombinirao obje ove strane i uspio riješiti oba ova pitanja. Ljudsko biće, čiji su kapaciteti objekt ucjene od strane drugih i koje ne uživa ugodan život, poštenu naknadu i sigurnost u teškim vremenima, jeste biće kojem su oduzete radosti života i koje nema pristup mirnom i stabilnom životu. Slično, ljudsko biće koje kontinuirano živi pod prijetnjom, kojem se sudi za svaki korak koji načini, koje je izloženo hapšenju i zatvaranju bez saslušanja, koje se protjeruje ili ubija i za najmanju grešku koju načini – zaista 29


je preplašeno i uznemireno. Strah mu oduzima lijep i bezbrižan život a uzne­ mirenost njegove užitke. Treći oblik ljudskog bića, ono koje uživa smiren i lagodan život i koje je pouzdano u svoje dostojanstvo i sigurnost, predstavlja lijep san čovje­ čanstva.5 Postavlja se pitanje kako je moguće ostvariti ovaj san i kada će on postati zbilja? Ranije smo kazali da je komunistički tretman društvenog pitanja nepotpun, uz to što povlači za sobom komplikacije koje smo već opisali. Iako predstavlja ljudska osjećanja i emocije uzburkane općom društvenom nepravdom i tira­ nijom – privlačeći tako grupu mislilaca novom rješenju – ovi mislioci, ipak, nisu dokučili pravi uzrok pokvarenosti kako bi ga mogli eliminirati. Zapravo, eliminirali su nešto sasvim drugo. Prema tome, nisu bili uspješni u svom tret­ manu i liječenju. Princip privatnog vlasništva nije apsolutni uzrok zala kapitalizma koja su uzdrmala sreću i mir svijeta. Naprimjer, on nije razlog otpuštanja miliona rad­ nika kako bi se upotrijebio novi stroj koje uništava njihova zanimanja. To je ono što se dogodilo u praskozorje industrijske revolucije. Ponovno naglašava­ mo, privatno vlasništvo nije ono što nameće despotsku kontrolu nad nakna­ dama uposlenika, ne obazirući se uopće na njihov trud. Dalje, nije ono to što traži od kapitalista da uništi velike količine svojih proizvoda kako bi zaštitio njihove cijene, te da rasipa i proizvodi umjesto da ih koristi za zadovoljenje potreba siromašnih i potrebitih. Ili, ono ne traži od kapitalista da pretvori svoje bogatstvo u profitabilni kapital tako što će ga množiti putem kamate i dužni­ čkog odnosa, a ne kroz proizvodnju i rad. Štaviše, princip privatnog vlasništva ne tjera kapitalista da kupuje sva potrošačka dobra s tržišta, kako bi ih mo­ nopolizirao a zatim digao njihove cijene. Konačno, ovaj princip ne traži od kapitalista da otvara nova tržišta koja bi mogla narušiti ili u potpunosti ukinuti slobodu, prava i dostojanstvo nacija. Nijedna od ovih strašnih tragedija nije rezultat privatnog vlasništva. Zapra­ vo, one su proizvod osobnog, materijalističkog interesa koji je učinjen standar­ dom življenja u kapitalističkom sistemu i apsolutnim opravdanjem svih postu­ paka i djela. Od društva zasnovanog na ovakvom jednom individualističkom standardu i osobnom izgovoru i ne može se očekivati ništa drugo do onog što imamo. Iz prirode ovakvog jednog standarda proizlaze sva zla i nedaće koje To je želja svakog čovjeka.

5

30


su zadesile čovječanstvo u cjelini, prije negoli iz principa privatnog vlasništva. Ako se taj standard promijeni i umjesto njega postavi novi, ispravan životni cilj u skladu s ljudskom prirodom, pravi tretman golemog ljudskog problema bit će ostvaren. Ispravno objašnjenje problema

Kako bismo došli do prvog dijela objašnjenja društvenog problema, mora­ mo postaviti pitanje o osobnom, materijalističkom interesu koji je kapitalistički sistem usvojio kao kriterij, opravdanje i cilj. Tako pitamo: “Koja je ideja ozako­ nila, potvrdila ovaj kriterij u kapitalističkom mentalitetu i šta je bio izvor njene inspiracije?” Ta je ideja stvarna osnova društvenim nedaćama i neuspjesima ka­ pitalističke demokracije da postigne ljudsku sreću i dostojanstvo. Ako uspijemo iskorijeniti tu ideju, okončat ćemo sve zavjere protiv društvenog zadovoljstva i pothvate protiv prava i stvarne slobode društva. Također ćemo uspjeti u iskori­ štavanju privatnog vlasništva u svrhe dobrobiti i razvoja čovječanstva i za njegov napredak na poljima industrije i proizvodnje. Dakle, koja je onda to ideja? Ova ideja, sažeto iskazana, jeste ograničeno materijalističko objašnjenje života na kojem je Zapad sagradio moćnu građevinu kapitalizma. Ako svaki pojedinac u društvu vjeruje da je njegova jedina oblast ove zadivljujuće egzi­ stencije njegov osobni materijalni život, ako traži svoju slobodu upravljanja i iskorištavanja ovog života i jedinu svrhu u ovom životu vidi u zadovoljstvu kroz materijalne faktore, i ako ova materijalistička vjerovanja doda samolju­ blje koja je urođena njegovoj prirodi, tada će slijediti isti onaj put kojim su išli kapitalisti i doslovno će provoditi njihove postupke, osim ako mu se ne uskrati sloboda i ne spriječi ga se da izabere ovaj put. Samoljublje je najopćiji i najstariji instinkt koji poznajemo, jer svi drugi instinkti, uključujući instinkt za životom, predstavljaju samo grane i potpodje­ le ovog općeg instinkta. Samoljublje koju ljudi imaju – pod tim podrazumije­ vamo njihovu ljubav prema vlastitom zadovoljstvu i sreći te njihovu mržnju prema vlastitom bolu i nesreći – jeste ono što ih tjera da zarađuju za život te zadovoljavaju svoje materijalne potrebe. To je razlog zašto ljudsko biće može sebi oduzeti život onda kada osjeti da je podnošenje boli smrti lakše za njega nego podnošenje boli ovog života. Prema tome, istinska, prirodna zbilja koja se krije iza svih ljudskih ži­ vota i koja ih vodi jeste samoljublje, koja se izražava u njihovoj čežnji za 31


zadovoljstvom i preziru prema boli. Ljudsko biće nije kadro samo nositi breme gorčine boli ili se odreći zadovoljstva kako bi drugi uživali, osim ako ga se ne ogoli od njegove ljudske prirode i da mu se nova koja ne teži zadovoljstvu i koja ne prezire bol. Čak su i predivne forme ljubavi kojima svjedočimo u ljudskim bićima i o kojima se priča kroz historiju zapravo potčinjene toj glavnoj pokretačkoj sili – instinktu samoljublja. Ljudsko biće može voljeti svoje dijete ili prija­ telja više nego sebe, isto kao što je u stanju žrtvovati se za radi nekih ideala ili vrijednosti. Međutim, nijedno od ovih djela ono neće učiniti ako iz njega ne izvlači specifično zadovoljstvo i korist koji pretežu gubitak koji rezultira iz njegove ljubavi za dijete ili prijatelja, ili iz žrtve koju prinosi zarad nekih ideala u koje vjeruje. Dakle, možemo općenito reći da je ljudsko ponašanje utemeljeno na ka­ rakteristikama sebičnosti i samoljublja podjednako. Postoje mnoge sklonosti kod ljudskih bića ka traženju zadovoljstva u raznovrsnim stvarima, kao što su materijalne stvari, hrana, piće, različite vrste seksualnih zadovoljstava i slična materijalna zadovoljstva. Drugi primjeri zadovoljstava jesu zadovoljstva duše, kao što su moralna i emotivna zadovoljstva u moralnim vrijednostima, u du­ hovnom pratiocu ili specifičnom učenju. Ova zadovoljstva doživljavaju se onda kada ljudska bića smatraju da su te vrijednosti, taj pratilac ili učenje dio njihove specifične egzistencije. Takve sklonosti koje pripremaju ljudska bića za uživanje u tim različitim užicima razlikuju se u stupnju od jednog čovjeka do drugog. Također se razlikuju i po mjeri svog učinka, svoje efektivnosti, u skladu s razlikama u ljudskim okolnostima te u prirodnim i obrazovnim fak­ torima koji utječu na ljude. I dok nalazimo da neke od tih sklonosti prirodno sazrijevaju u ljudskim bićima – kao primjerice sklonost ka seksualnom zado­ voljstvu – istovremeno nalazimo da se drugi oblici sklonosti možda nikada ne pojave kod nekog čovjeka. Zapravo, potrebni su obrazovni faktori koji će pomoći njihovo sazrijevanje i cvjetanje. Instinkt samoljublja, koji funkcionira u pozadini svih ovih sklonosti, odre­ đuje ljudsko ponašanje u skladu sa stupnjem zrelosti tih sklonosti. Tako, on navodi ljudsko biće da osigura isključivo sebi pristup hrani, dok je istovreme­ no neko drugi gladan. Međutim, isto tako on navodi drugog čovjeka da sebi uskrati hranu kako bi omogućio nekom drugom pristup. Razlog ovome jeste taj što je sklonost onog prvog čovjeka da uživa u moralnim i emotivnim vrijedno­ stima koje ga vode ljubavi spram drugih bića latentna. Obrazovni faktori koji 32


pomažu u fokusiranju i razvoju ove sklonosti nisu mu bile dostupni. S druge strane, onaj drugi čovjek prošao je ovu vrstu obrazovanja. Tako on nalazi zado­ voljstvo u moralnim i emotivnim vrijednostima te žrtvuje ostala zadovoljstva radi ovog. Kadgod želimo proizvesti bilo kakvu promjenu u ljudskom ponašanju, prvo moramo promijeniti ljudsku sliku ili predodžbu o zadovoljstvu i koristi, a zatim postaviti željeni obrazac ponašanja u opći okvir instinkta samoljublja. Ako instinkt samoljublja zauzima u sadašnjem kolektivnom životu čovje­ čanstva položaj o kojem smo već govorili, ako je svoje ja, prema viđenju ljudi, izraz ograničene materijalne moći, i ako je zadovoljstvo izraz užitaka i radosti koje materija čini dostupnim, tada je prirodno da ljudi osjećaju da je njihova šansa da steknu neki profit ograničena te da je utrka ka cilju kratka, a da je cilj te utrke stjecanje određene količine materijalnog zadovoljstva. Dalje, put ka ovom stjecanju zapravo je ograničen živčanim vlaknima materijalnog živo­ ta – a to su novci – koji otvaraju put ljudskim bićima da realiziraju sve svoje prohtjeve i želje. Ovo je prirodan slijed u materijalističkim svjetonazorima koji vodi potpunom kapitalističkom mentalitetu. Sada se postavlja pitanje može li se problem odlučno riješiti ako odbacimo princip privatnog vlasništva a zadržimo ova materijalistička viđenja života, kako su to marksisti predložili? Dalje, da li je moguće društvo izbaviti iz trage­ dije koja proizlazi iz takvih gledišta i postići sigurnu sreću i stabilnost pukom eliminacijom privatnog vlasništva? Treba imati na umu da osiguranje njegove sreće i stabilnosti ovisi, u velikoj mjeri, od osiguranja od lutanja onih pojedina­ ca koji su zaduženi da provedu svoje reformske programe i ciljeve na području ekonomije i izvršne vlasti. Od onih koji su na takvim položajima očekuje se da se pridržavaju istih, čisto materijalističkih predodžbi o životu na kojima je kapitalizam ustanovljen. Međutim, razlika između njih i kapitalista jeste ta što su oni ove predodžbe položili u nove filozofske kalufe. U skladu s njihovim učenjima, razumno je pretpostaviti da vrlo često osobni interes stoji na putu društvenog interesa te da se pojedinac koleba između gubitka i boli koje mora nositi zarad drugih i profita i zadovoljstva koje uživa na račun drugih. Kakvu sigurnost čovjek može procijeniti za naciju i njena prava, za učenje i njegove ciljeve, pri ovakvim kušnjama kojima su vladari izloženi? Osobni interes nije predstavljen jedino u privatnom vlasništvu, pa da bi poništenje principa privat­ nog vlasništva uništilo i gore spomenutu pretpostavku. Zapravo, osobni inte­ res predstavljen je kroz različite procedure poprimajući različite forme. Dokaz 33


ovome može se vidjeti u proklamacijama današnjih komunističkih vođa a koje se tiču pronevjere i izdaje od strane ranijih vladara te u konsolidiranju ovih ranijih vladara oko ciljeva koje su usvojili. Kapitalistička grupa kontrolira bogatstvo nacije pod pokroviteljstvom eko­ nomskih i individualnih sloboda te upravlja ovim bogatstvom svojim vlastitim materijalističkim mentalitetom. Slično, kada država nacionalizira cjelokupno bogatstvo i eliminira privatno vlasništvo, bogatstvo nacija predaje se u ruke istoj državnoj organizaciji koja se sastoji od grupe ljudi koja slijedi ista mate­ rijalistička viđenja života i nameće ljudima prioritet osobnih interesa, putem suda instinkta samoljublja koji osuđuje odricanje od osobnog zadovoljstva ili interesa ljudskog bića bez ikakve nadoknade. Sve dok je materijalni interes moć koja kontrolira kroz materijalističko viđenja života, on će iznova potpiri­ vati poprište borbe i natjecanja i izlagati društva različitim oblicima opasnosti i eksploatacije. Dakle, sva opasnost za društvo nalazi se u ovim materijalističkim idejama i gledištima te u standardima ciljeva i djela koji polaze iz ovih ideja i gledišta. Ujedinjenje kapitalističkog bogatstva, bilo ono malo ili veliko, u jednu veliku jedinicu bogatstva čije se upravljanje predaje državi – bez nekog novog razvoja ljudskog mentaliteta – ne otklanja ovu opasnost. Zapravo, sve ljude čini uposlenicima jedne iste kompanije i povezuje njihove živote i čast s direktorima i vlasnicima te kompanije. Istina, ova kompanija razlikuje se od kapitalističke po tome što su vlasni­ ci ove potonje oni koji posjeduju njen profit i koji ga troše na način koji im njihove želje diktiraju. Vlasnici one prve, u drugu ruku, ne raspolažu ničim od ovoga, u skladu s učenjima njihova sistema. Međutim, područja osobnog interesa i dalje su im otvorena, a materijalistička slika života, koja ovaj interes postulira kao cilj i opravdanje, još uvijek važi.

3. Islamski sistem: ispravan pristup problemu Svijetu stoje dvije opcije na raspolaganju kako bi odagnao gore spomenutu opasnost te ustanovio principe stabilnog društva. Prva opcija jeste da zamijeni sadašnju ljudsku prirodu drugom – tj. da kreira u ljudima novu prirodu koja će uzrokovati da žrtvuju svoje osobne interese i materijalne dobiti u svojim ogra­ ničenim životima radi društva i njegovih interesa. I to bi trebao uraditi s uvje­ renjem da ne postoje druge vrijednosti mimo materijalnih vrijednosti i da ne postoje druge dobiti mimo dobiti u ovom ograničenom životu. Ovo je moguće 34


ostvariti samo ako se samoljublje u potpunosti ukloni iz srži njihove prirode i zamijeni ljubavlju prema društvu. Dakle, ljudska bića trebala bi biti rođena bez samoljublja, osim u onoj mjeri u kojoj predstavljaju člana društva i bez uži­ vanja u sreći i interesima, osim u onoj mjeri u kojoj ta njihova sreća i interesi predstavljaju jedan aspekt opće sreće i društvenih interesa. Instinkt društvene ljubavi u tom slučaju na mehanički način osigurao bi ulaganje truda usmjereno ka postizanju društvenih interesa i zadovoljenju društvenih zahtjeva. Druga opcija otvorena čovječanstvu u svrhu eliminiranja opasnosti koje prijete sadašnjim i budućim generacijama ljudi jeste da se dalje razvije ma­ terijalističko viđenje života. Takvim daljnjim unapređenjem prirodno bi se razvili ljudski ciljevi i standardi, a čudo bi se dogodilo na najjednostavniji mogući način. Prva opcija jeste ona o čijoj realizaciji sanjaju komunističke vođe. Oni obe­ ćavaju svijetu da će rekonstruirati čovječanstvo tako da će ga osposobiti da se mehanički kreće u smjeru služenja društvu i njegovim interesima. Međutim, kako bi postigli ovo veliko djelo, moramo im povjeriti svjetsko vođstvo, isto kao što bismo hirurgu povjerili sudbinu pacijenta i zadužili ga s ozdravljenjem pacijenta, amputacijom bolesnih dijelova njegova tijela i preuređivanjem po­ remećenih dijelova. Niko ne zna koliko je vremena potrebno za takvu jednu operaciju koja će čovječanstvo staviti pod hirurški nož. Predavanje ljudi pod tu operaciju predstavlja najveći dokaz za mjeru patnje koju su ljudi pretrpjeli pod kapitalističkim demokratskim sistemom, koji ih je, u konačnoj analizi, zaveo s navodnim slobodama, oduzeo im dostojanstvo i isisao njihovu krv kako bi služila kao ukusno piće reprezentativnoj vladajućoj skupini. Ideja ove tačke, koja zagovara liječenje problema razvojem i rekonstrukci­ jom ljudske prirode, počiva na marksističkom viđenju samoljublja. Marksizam drži da samoljublje nije niti prirodna sklonost niti instinktivni fenomen u ljud­ skoj prirodi. Zapravo, ona je produkt društvenih uvjeta koji počivaju na teme­ lju privatnog vlasništva. Društveni uvjeti koji proizlaze iz privatnog vlasništva jesu ono što predstavlja duhovni i unutarnji sadržaj ljudskog bića te kreiraju u pojedincu ljubav prema njegovu osobnom interesu i osobnim koristima. Dakle, ako se dogodi revolucija u smislu principa na kojima je društvena struktura ustanovljena i ako se privatno vlasništvo zamijeni društvenim i socijalističkim vlasništvom, revolucija će se reflektirati u svim aspektima društva kao i u naj­ dubljem biću ljudi. Na ovaj način individualna osjećanja ljudskog bića bit će pretvorena u društvena osjećanja, a njegova ljubav prema njegovu osobnom 35


interesu i koristima u ljubav prema društvenim interesima i koristima. Ovo bi bilo u skladu sa zakonom o usklađenosti između stanja osnovnog vlasništva i svih nadstrukturalnih fenomena koji su regulirani u skladu s vlasništvom. Zapravo, marksističko viđenje samoljublja gleda u obrnutom redoslijedu na odnos između osobne zbilje – instinkta samoljublja – i društvenih okolnosti i uvjeta. Ako to nije tako, kako onda može držati da je individualna motivacija produkt privatnog vlasništva i klasnih sukoba koji proizlaze iz ove vrste vla­ sništva? Međutim, da ljudi već nisu imali individualnu motivaciju, oni ne bi proizveli takve sukobe niti bi pomišljali na privatno vlasništvo i ekskluzivnu osobnu imovinu: zašto bi ljudsko biće težilo ekskluzivnoj moći nad bogat­ stvima sistema i koristilo se ovom moći na način koji čuva njegove interese nauštrb tuđih, ako u svojoj dubini ne osjeća neku individualnu motivaciju? U stvarnosti, društvene manifestacije sebičnosti na ekonomskim i političkim poljima nisu ništa drugo do rezultat individualne motivacije koja je sa svoje strane rezultat samoljublja. Dakle, ova vrsta motivacije dublje je ukorijenjena u ljudskoj prirodi nego što su to društveni fenomeni sebičnosti.6 Prema tome, nemoguće ju je ukloniti i iskorijeniti na način da se te manifestacije uklone. Operacija ovog vida jednostavno predstavlja zamjenu određenih manifestacija nekim drugim manifestacijama koje se od ovih prvih mogu razlikovati po obliku i formi, ali su u svojoj supstanci i zbilji identične. Dodamo li ovome da, ako objektivno objasnimo individualnu motivaciju, koja je rezultat instinkta samoljublja kao refleksiju fenomena individualizma, kao što je to fenomen privatnog vlasništva u društvenom sistemu – kako to marksizam radi – to ne znači da će, uklanjanjem privatnog vlasništva, indi­ vidualna motivacija izgubiti svoj objektivni izvor, kao i svoj uzrok, koji je utemeljen u društvenom sistemu. Naime, iako se radi o fenomenu okarakte­ riziranom individualističkim karakterom, on ipak nije jedini fenomen tog oblika. Postoji, naprimjer, fenomen privatne administracije čak i u socijalističkom sistemu; iako socijalistički sistem eliminira privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma proizvodnje, on ne eliminira privatno upravljanje nad ovim sredstvima od strane članova vladajuće grupe koji provode diktaturu proletarijata i monopo­ liziraju superviziju nad svim sredstvima proizvodnje kao i nad upravljanjem njima. Na kraju krajeva, nije moguće da od trenutka njihove nacionalizacije Drugim riječima, samoljublje je odgovorna za individualnu motivaciju koja je, sa svoje strane, odgovorna za društvene manifestacije sebičnosti i na ekonomskom i na politi­ čkom planu.

6

36


sredstva proizvodnje budu administrirana od strane svih pojedinaca u društvu na kolektivan i socijalistički način. Prema tome, socijalistički sistem zadržava istaknute individualističke feno­ mene. Prirodno je da ti individualistički fenomeni očuvaju individualnu moti­ vaciju i da je reflektiraju kontinuirano u najdubljoj ljudskoj prirodi, kao što čini fenomen privatnog vlasništva. Dakle, sada znamo vrijednost prve opcije za rješavanje problema, tj. komu­ nističke opcije koja ukidanje svih zakona koji se odnose na privatno vlasništvo i njegovo uklanjanje iz pravnog uređenja smatra jedinim dovoljnim za razvoj ljudske prirode i rješavanje problema. Kada je u pitanju druga opcija o kojoj je ranije bilo govora, to je opcija koju slijedi islam, a na osnovu svog uvjerenja da je jedino ispravno rješenje proble­ ma modificiranje ljudskih materijalističkih viđenja života. Dakle, islam ne po­ lazi od ukidanja privatnog vlasništva. Zapravo, on napada na materijalističko viđenje života i postulira namjesto njega novo viđenje. Na temelju tog novog viđenja, islam je ustanovio sistem u kojem se pojedinac ne smatra mehaničkim alatom u društvenom sistemu, niti društvo kao organizacija ustanovljena radi pojedinca. Islam je i jednom i drugom – i pojedincu i društvu – dao njegovo pravo i osigurao pojedincu i duhovni i materijalni dignitet. Islam svoj prst upire u stvarni izvor bolesti u društvenom sistemu demo­ kracije i drugim sličnim sistemima. Dakle, on briše ovaj izvor na način koji je u skladu s ljudskom prirodom. Prema islamu, osnovna centralna tačka zbog koje je ljudski život prepun različitih vrsta nedaća i različitih formi tragedija jeste materijalističko viđenje života koje se može sumirati sljedećim iskazima: “Ljudski život na ovom svijetu jedino je što ima značenje i značaj. Dalje, osob­ ni interes treba postaviti kao standard svih djela i aktivnosti.” Prema islamu, kapitalistička demokracija jeste sistem osuđen na propast i neuspjeh; međutim, ovo ne iz razloga koje navodi komunistička ekonomija, a tiču se proturječnosti koje su prirodne kapitalu i destruktivnih faktora inherentnih u privatnom vlasništvu. Naime, islam u svojoj logičkoj metodi, u svojoj politič­ koj ekonomiji i svojoj društvenoj filozofiji, odstupa od ideja i dijalektičke me­ tode takve tvrdnje. Na ovo smo ukazali u knjizi Naša ekonomija (Iqtisaduna). Time islam postavlja individualno vlasništvo u društveni kontekst oslobođen od tih navodnih proturječnosti. Prema islamskom učenju, neuspjeh i bolno stanje koji su zadesili kapita­ lističku demokraciju mogu se pripisati čisto materijalističkim gledištima ove 37


vrste demokracije. Ljudi ne mogu biti sretni pod sistemom čija se suština izvo­ di iz takvih gledišta i čije se opće ideje izvode iz duha ovih gledišta i njihovih usmjerenja. Prema tome, nužno je potražiti pomoć mimo materijalističkih ideja i vi­ đenja univerzuma kako bi se izveo odgovarajući društveni sistem. Također, nužno je imati ispravnu političku svijest utemeljenu na ispravnim viđenjima života, podržavati najveću ljudsku svrhu i cilj, ulagati svaki napor ka postiza­ nju ove svrhe i ovog cilja na temelju ovih viđenja te proučavati svjetske pro­ bleme iz ovog ugla gledanja. Kada se u potpunosti postigne ova vrsta političke svijesti u svijetu, kada ona nadvlada nad svakom drugom političkom svijesti i kada napadne svako viđenje života koje se ne slaže s njegovim osnovnim principima, bit će moguće ući u novi život pun svjetlosti i sreće. Ova duboka politička svijest jeste stvarna poruka mira u svijetu. Dalje, ova poruka spasenja predstavlja vječnu poruku islama koji svoj društveni sistem – koji se razlikuje od svakog drugog sistema o kojem smo govorili – izvodi iz novog ideološkog principa života i univerzuma. Putem ovog ideološkog principa islam je ljudskim bićima dao koherentno viđenje života. Dakle, ponudio im je da vjeruju da njihovi životi polaze od principa koji je apsolutno savršen te da ih njihovi životi pripremaju za svijet koji ne poznaje teškoće i nedaće. Pored toga, islam je postavio novi moralni kriterij pred ljudska bića kojim mogu procijeniti sve korake koje poduzimaju i sve faze kroz koje prolaze, a taj je kriterij zadovoljenje Boga Uzvišenog. Prema tome, nije dopušteno sve što naređuje osobni interes i nije zabranjeno i loše sve što vodi osobnom gubitku. Zapravo, cilj koji islam postavlja pred ljudska bića u njihovim životima jeste Božije zadovoljstvo, a moralni kriterij uz pomoć kojeg se sva djela moraju evaluirati samo je mjera ovog časnog cilja koji ova djela mogu postići. Pravedno ljudsko biće jeste ono koje postigne ovaj cilj, a potpuna islamska ličnost jeste ona koja se u svojim različitim na­ predovanjima kreće vođena ovim ciljem u svjetlu ovoga kriterija i u okvirima njegova djelokruga. Ova transformacija ljudskih moralnih viđenja, kriterija i ciljeva ne znači promjenu ljudske prirode i njen razvoj, što su namjeravali komunisti, jer su samoljublje – tj. ljubav ljudskog bića prema svojoj bîti – i zadovoljenje određenih vlastitih želja prirodni ljudskim bićima. Nama nije poznato ni­ jedno induktivno promišljanje na bilo kojem empirijskom polju koje bi bilo jasnije od induktivnog promišljanja koji su ljudi doživjeli u svojoj dugačkoj 38


historiji a koje dokazuje suštinski karakter samoljublja. Uistinu, ako samo­ ljublje nije prirodna i suštinska čovječanstvu, ranija ljudska bića – tj. ona koja su živjela prije prvobitnih društvenih zajednica – ne bi težila zadovo­ ljenju svojih potreba, uklanjanju svakojakih opasnosti od sebe ili slijeđenju svojih želja kroz primitivne metode putem kojih su sačuvali svoje živote i nastavili svoju egzistenciju. Ovo je rezultiralo bacanjem u društveni život i spajanjem u odnose i veze s drugima u svrhu zadovoljenja tih potreba i otklanjanja tih opasnosti. Budući da samoljublje uživa takav jedan primaran položaj u ljudskoj prirodi, postavlja se pitanje kakvo je odlučno rješenje za taj veliki ljudski problem potrebno ustanoviti na osnovu prihvatanja ove zbilje? Ako je takvo rješenje utemeljeno na ideji razvoja ove zbilje ili na njenu prevladavanju, tada je to idealistički tretman za koji nema mjesta u oblasti praktičnog ljudskog života. Poruka religije

Ovdje do izražaja dolazi najveća poruka religije, čija bremena ne može nositi niko do ona sama i čiji se konstruktivni i dobro vođeni ciljevi ne mogu realizirati osim na njezinim temeljima i principima. Tako religija povezuje moralni kriterij koji postavlja pred ljude i samoljublje koja je koncentrirana u njihovoj prirodi. Drugim riječima, religija ujedinjuje prirodni kriterij djelova­ nja i život – ovaj je kriterij samoljublja – i kriterij koji se mora postaviti pred djelovanje i život, čime može osigurati sreću, udobnost i pravdu. Prirodni kriterij od ljudskog bića traži pretpostavljanje svog osobnog interesa interesu društva te elementima njegova povezivanja i učvršćivanja. Međutim, kriterij koji mora biti sudac i koji mora imati prevagu jeste kriterij u skladu s kojim su svi interesi jednaki i u skladu s čijim gledištima individualne i društvene vrijednosti imaju jednaku težinu. Kako je onda moguće pomiriti ova dva kriterija i kako je moguće ujediniti ove dvije mjerne skale pa da ljudska priroda u pojedincu opet bude jedan od faktora koji će voditi sreći i čestitosti društva, a ne biti uzrok tragedije sa sklo­ nostima koje mogu proizvesti različite forme sebičnosti? To pomirenje i ujedinjenje moguće je ostvariti kroz proces koji religija osigurava bespomoćnom čovječanstvu. Ovaj proces uzima jednu od dviju mogućih formi. Prva forma fokusirana je na realistično objašnjenje života te na širenje razumijevanja života u njegovoj zbiljskoj formi, tj. kao uvod 39


koji priprema put za drugi život u kojem ljudsko biće postiže sreću pro­ porcionalno uloženim naporima ka stjecanju Božijeg zadovoljstva u ovom ograničenom životu. Dakle, moralni kriterij ili Božije zadovoljstvo, neka je On uzvišen, osigurava osobni interes a istovremeno postiže i njegove najve­ će društvene ciljeve. Prema tome, religija vodi ljudsko biće ka participaciji u kreiranju sretnog društva te rješavanju onih pitanja u društvu koja se bave pravdom i koja pomažu postizanje Božijeg zadovoljstva, neka je On uzvišen. Ovo je dio njegova osobnog profita, sve dok su svako djelo i svaka aktivnost u ovoj oblasti nadoknađeni najvećim i najveličanstvenijim nagradama. Prema religijskom nazoru i objašnjenju života, problem društva u biti je identičan problemu pojedinca. Međutim, ova forma pomirenja nije održiva u materijalističkom viđenju života. Naime, ovo viđenje gleda na ljude kao prirodno nezainteresirane za bilo šta mimo njihova sadašnjeg angažmana i ograničenog života. Ovo je stajalište suprotno realističkom objašnjenju života koji nudi islam. Navedeno posljednje objašnjenje proširuje horizonte ljudskog bića. Ono mu nameće mnogo dublje viđenje njegovih interesa i koristi. U ko­ načnoj analizi, ovo dublje viđenje preobražava brzi gubitak u stvarni profit, a brzi profit u stvarni gubitak: Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. (Kur’an, 41:46). Ko učini zlo, bit će prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa. (Kur’an, 40:40). Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga se, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga se. (Kur’an, 99:6–8). Nije trebalo da stanovnici Medine ni beduini u njenoj blizini iza Allahova Poslanika izostanu i da svoj život njegovu životu pretpostave, jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti – Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro – i neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće zapisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od one koju su zaslužili. (Kur’an, 9:120–121).

40


Ovo su samo neke od predivnih slika koje religija nudi kao primjer prve forme koju gore spomenuti proces može poprimiti, a koju religija slijedi u svom nastojanju da pomiri dva kriterija i ujedini dvije mjerne skale. Dakle, ona gradi vezu između osobnih motiva i puteva koji vode ugodnom, dobrom životu. Ona također modificira interes pojedinaca tako da nagoni pojedince da vjeruju da su njihovi osobni interesi i stvarni opći ljudski interesi – kako ih definira islam – međusobno povezani.7 Druga forma koju religija može poprimiti u svrhu pomirenja osobne mo­ tivacije s društvenim vrijednostima i interesima jeste njen pokušaj da ponu­ di specifičan moralni odgoj koji se bavi duhovnom hranom ljudskih bića i njihovim emotivnim rastom i moralnim osjećanjima. Jer, kako smo to rani­ je spomenuli, u ljudskoj prirodi postoje kapaciteti i dispozicije za različitim sklonostima. Neke od tih sklonosti materijalnog su oblika, za kojima se želje i potrebe javljaju prirodno, kao što su potreba za hranom, potreba za vodom ili želja za seksualnim uživanjem. Druge, pak, sklonosti duhovnog su vida. One niču i rastu kao rezultat odgoja, obrazovanja i posvećenosti. Zbog toga, prirodno je da ljudima, ako se prepuste sami sebi, dominiraju materijalne sklonosti, jer se te sklonosti pojavljuju prirodno, dok duhovne sklonosti i nji­ hove dispozicije koje su pritajeni u duši ostaju skriveni. Putem vjerovanja u nepogrešivo vođstvo kojim rukovodi Bog, religija zadužuje, povjerava pitanje odgoja ljudskih bića te rasta njihovih duhovnih sklonosti ovom vođstvu i nje­ govim ograncima. Kao rezultat ovoga, niz plemenitih emocija i sentimenata javlja se i razvija. Ljudska bića počinju cijeniti moralne vrijednosti i ideale koje religija propagira, želeći nipodaštavanje smrti radi sebe i eliminirajući svaki od vlastitih interesa ili koristi koji stoje na putu ovim moralnim vri­ jednostima i idealima. Ovo ne znači da se samoljublje mora u potpunosti eli­ minirati iz ljudske prirode. Zapravo, djelovanje radi ovih vrijednosti i ideala predstavlja potpuno upotpunjenje instinkta samoljublja. Naime, prema reli­ gijskim učenjima, vrijednosti postaju poželjne ljudima. Realizacija samog že­ ljenog objekta izražava specifično osobno zadovoljstvo. Stoga, sâma priroda samoljublja diktira slijeđenje željenih moralnih vrijednosti u svrhu postizanja specifičnog zadovoljstva koje ide uz moralne vrijednosti. Ovo su dva načina na koja je moguće ostvariti povezivanje moralnih i in­ dividualnih pitanja. Sažeto kazano, prvi daje realistično objašnjenje vječnog Pogledati: Our Economy, str. 808. (Adresa upućuje na engleski prijevod Naša ekonomija od istog autora.)

7

41


života, ne da bi ljudska bića izgubila interes u sadašnji život, niti da se okrenu činjenju grijeha i onoga što je nepravedno, već s ciljem samoregulacije od­ govarajućim moralnim kriterijem koji s dovoljno uvjerenja daje upravo ovo objašnjenje. Drugi predstavlja moralni odgoj koji u ljudskoj duši stvara različi­ te emocije i osjećanja, a s ciljem osiguranja funkcioniranja moralnog kriterija inspiracijom koja dolazi iz samog čovjeka. Dakle, duhovno shvatanje života i moralni odgoj duše, prema učenjima islama, dva su uzroka koji skupa liječe dublje uzroke ljudske tragedije. Odsada ćemo shvatanje da ovaj sadašnji život predstavlja pripremnu fazu za vječni život uvijek izražavati kao duhovno razumijevanje života. Također, osjećanja i sentimente koje moralni odgoj njeguje izražavat ćemo kao moralni osjećaj života. Duhovno razumijevanje života i moralni osjećaj života predstavljaju dva principa koji su temelj novog moralnog kriterija koji islam postavlja pred čovječanstvo. Ovaj kriterij predstavlja zadovoljenje Boga, uzvišen je On. Zadovoljenje Boga koji islam postavlja kao opći kriterij u životu jeste ono što usmjerava brod zvani čovječanstvo ka obali ispravnosti, dobrote i pravde. Dakle, osnovna prepoznatljiva karakteristika islamskog sistema predstavlje­ na je u tome da je on utemeljen na duhovnom razumijevanju života i moralnom osjećaju života. Važna tačka ovog sistema jeste razmatranje i pojedinca i društva te osi­ guranje ravnoteže između života pojedinca i društvenog života. Pojedinac se ne smatra centralnim principom u zakonodavstvu i upravljanju, niti je šira društvena egzistencija jedina stvar kojoj država poklanja pažnju i zbog koje donosi zakone. Svaki društveni sistem koji ne polazi od ovakvog shvatanja i ovakvog osje­ ćaja ili je sistem koji ide samo u korist pojedinca i njegovih osobnih sklonosti – izlažući društveni život najgrubljim komplikacijama i najintenzivnijim opa­ snostima – ili je sistem koji sklonosti pojedinca ograničava na njega samog, paralizirajući njegovu prirodu u svrhu zaštite društva i njegovih interesa. Time se javlja ogorčena i trajna borba između sistema i njegovih zakona s jedne strane, i pojedinaca i njihovih sklonosti s druge strane. Zaista, društvena egzi­ stencija sistema postaje konstantno izložena povratu u ruke njegovih vlastitih tvoraca, sve dok oni, također, imaju osobne sklonosti i sve dok te sklonosti nalaze za sebe – na način da guše druge osobne sklonosti i preuzimaju totalnu moć – široku mogućnost i jedinstveno polje za napredak i iskorištavanje. 42


Svako duhovno shvatanje života i svaki moralni osjećaj života koji ne rezultiraju potpunim sistemom života u kojem se svaki dio društva uzima u razmatranje, a svakom pojedincu daje sloboda koja je usmjerena ovim shvata­ njem i osjećajem i u kojem država štiti odstupanja od ovog shvatanja i osjećaja, svako učenje koje ne stvara ovakav sistem za čovječanstvo zapravo ne radi ništa drugo do prikazuje ozračje privlačnim i umanjuje težinu nedaća. To nije konačan tretman i odlučna dijagnoza bolesti i zala društva. Čvrsta društvena građevina mora biti ustanovljena isključivo na duhovnom shvatanju života i moralnom osjećaju života, a polazeći od obaju ovih principa, ona ispunjava život duhom tog osjećaja i suštinom tog shvatanja. Ovo je islam, izražen na najkraći i najljepši mogući način. To je duhovno i moralno učenje koje daje potpuni sistem za čovječanstvo, sistem koji ljudima iscrtava jasan i definitivan put napretka, postavljajući im najuzvišenije ciljeve ovog napretka ali istovremeno ukazujući i na dobitke koji proizlaze iz posti­ zanja tog cilja. Što se, pak, tiče ukidanja duhovnog shvatanja života i oduzimanja čovje­ čanstvu moralnog osjećaja života, smatranja moralnih ideja čistim iluzijama koje uzrokuju materijalni interesi te uzimanje ekonomskih faktora kao krea­tora svih vrijednosti i ideala – a nakon toga, želja za srećom i društvenom stabilnošću za čovječanstvo – to su samo želje koje se ne mogu ispuniti osim ako se čovje­ čanstvo ne transformira u mehanički sistem, organiziran od strane nekolicine tehničkih inženjera. Dalje, potaknuti ljude da djeluju u skladu s principom ovog duhovnog razu­ mijevanja života i ovim moralnim osjećajem života nije težak zadatak. U ljud­ skoj historiji religije su ispunjavale svoju misiju u ovoj oblasti. Za sve duhovne predodžbe i ideje, moralna osjećanja i uzvišene osjećaje i emocije, ne postoji jasnije i logičnije objašnjenje od onoga koje svoje principe i osnove temelji na velikim naporima koje su religije uložile kako bi odgojile čovječanstvo, kako bi im pokazale njihovu prirodnu motivaciju te život i djela kojim moraju težiti. Islam je ponio baklju prepunu svjetlosti nakon što je čovječanstvo doseglo specifični stepen svijesti. Dakle, on je zagovarao duhovne i moralne principe na najvećoj mogućoj skali i najduže vrijeme. Na osnovu ovih principa, podi­ gao je bajrak čovječanstva i utemeljio ideološku državu koja je preuzela uzde moći i ulogu svjetske sile više od četvrtine stoljeća. Cilj je bio ujedinjenje svih ljudi i njihovo okupljanje oko jednog ideološkog principa koji nudi način i poredak življenja. 43


Prema tome, islamska država ima dvije funkcije: prva je da odgoji ljude u skladu s njegovim ideološkim principima te da u njihova osjećanja i sklonosti utisne svoj vlastiti karakter; druga je da ih promatra u vanjskoj zbilji te da ih vrati principima, ukoliko odstupe od njih u svom praktičnom djelovanju. Zbog ovoga, politička svijest islama nije ograničena samo na formalni aspekt društvenog života. Zapravo, radi se o dubokoj političkoj svijesti koja proistječe iz općeg i potpunog pogleda na život, univerzum, društvo, politiku, ekonomiju i etiku. Ovaj sveobuhvatni nazor jeste potpuna islamska svijest. Svaka druga politička svijest ili plitka je svijest koja niti gleda na svijet iz specifične perspektive niti svoja viđenja usmjerava ka specifičnom fokusu, ili svijest koja svijetu pristupa sa stanovišta čiste materije koja čovječanstvu daje samo borbu i patnju svih oblika.

Posljednja tačka Konačno, na kraju našeg istraživanja četiriju društvenih škola dolazimo do sljedećeg zaključka. Osnovni problem koji uzrokuje sva društvena zla i koji re­ zultira različitim oblicima nedaća jedino i isključivo pravilno je tretiran, u smislu dijagnosticiranja takve bolesti i njezina iskorjenjivanja iz društvenog tijela, od strane islamske društvene škole. Prema tome, nužno je istražiti islamska filo­ zofska uvjerenja i stavove u vezi sa životom, univerzumom, društvom i ekono­ mijom. Također, moramo postaviti pitanje u vezi s njegovim zakonodavstvom i procedurama, čime ćemo dobiti potpuni prikaz islamske slike svijeta i sveobu­ hvatne islamske misli, te biti kadri uporediti ova islamska uvjerenja s drugim formama uvjerenja u vezi s procedurama koje slijede i učenjima koja promiču. Prirodno je da naše istraživanje bilo kakvih uvjerenja započne s istraži­ vanjem osnova općeg učenja o životu i univerzumu, kao i metode shvatanja univerzuma i života. Ideje i slike o bilo kojem uvjerenju u vezi sa životom i univerzumom formiraju osnovnu supstancu tog uvjerenja. Primarni kriterij za testiranje uvjerenja jeste iskustvo osnovnih ideoloških principa od čije granice i ispravnosti sudova zavise sudovi i uspjeh nadstrukture. Stoga ćemo prvi dio knjige posvetiti istraživanju primarne strukture, tj. tačke od koje polaze sva naša uvjerenja. Proučavanje nadstrukture rezervirano je za drugi dio ove knjige. 44


Kapitalistički demokratski sistem ne polazi od specifičnog učenja u vezi života i univerzuma, niti je zasnovan na potpunom razumijevanju onih vrijed­ nosti života koje su povezane s društvenim oblikom života i koje imaju utjecaj na nj. Iz tog razloga, kapitalistički demokratski sistem nije uvjerenje u pravom smislu te riječi. Jer, uvjerenje je učenje o životu na kojem se zasniva sistem za život. Što se tiče marksističkog komunizma i socijalizma, oni su ustanovljeni na ideološkom principu, a to je dijalektički materijalizam. Islam, u drugu ruku, podržava ideološki princip života koji ima svoju vlastitu metodu shvatanja ži­ vota i svih njegovih aspekata. Prema tome, nalazimo se između dviju filozofija koje moramo proučiti kako bismo našli čvrst ideološki princip života na kojem ćemo ustanoviti našu društvenu i političku svjesnost događanja i gibanja cijelog svijeta te naše dru­ štvene i političke kriterije kojima ćemo mjeriti vrijednosti djela i vagati ljudske događaje u smislu nacionalnih i individualnih poteškoća. Princip na kojem neko uvjerenje počiva sadrži metodu i ideju, tj. sadrži utvrđivanje metode mišljenja kao i utvrđivanje slike svijeta i života. Budući da naš cilj u ovoj knjizi nisu filozofske studije same za sebe, već proučavanje racionalnih principa uvjerenja, ograničit ćemo se na studiju dvaju osnovnih faktora koji se odnose na svaki racionalni princip od kojeg neki sistem polazi. Ova dva faktora jesu metoda mišljenja i filozofska slika svijeta, koji inače predstavljaju fokus diskusije u ovoj knjizi. S obzirom na to da je nužno odrediti metodu prije obrazovanja samih slika, započet ćemo s teorijom znanja koja uključuje određivanje karakterističnih znakova, metoda i vrijednosti mišljenja. Nakon ovoga slijedi proučavanje općih filozofskih slika svijeta. Bolje je da uvaženi čitalac od samog početka zna da koristi koje se nalaze u samom središtu islama jesu upravo njegova metoda i njegova slika – tj. ra­ cionalna metoda mišljenja i teološka slika svijeta. Što se tiče različitih metoda dokazivanja i demonstriranja ove ili one tačke, one se ne mogu pripisati isla­ mu. Zapravo, one su produkt intelektualnih studija istaknutih mislilaca među muslimanskim učenjacima i filozofima.

45


DIO 1.

TEORIJA ZNANJA


1. POGLAVLJE

Primarni izvori znanja

O ljudskom znanju vode se oštre filozofske rasprave i te rasprave zauzimaju centralno mjesto u filozofiji uopće, a posebno u modernoj. Naime, znanje je polazna tačka filozofskog napredovanja ka ustanovljavanju ispravne filozofije univerzuma i ovog svijeta. Sve dok izvori ljudske misli, njezini kriteriji i nje­ zine vrijednosti nisu određeni, nije moguće provesti bilo kakvu studiju, bez obzira na njezin oblik. Jedna od gore spomenutih rasprava jeste i ona koja izvore i primarno po­ rijeklo znanja tretira kroz istraživanja, studije i pokušaje otkrivanja primarnih principa moćne intelektualne strukture kojom je ljudska vrsta obdarena. Stoga, ona treba pružiti odgovore na sljedeća pitanja: Kako to ljudska bića stječu znanje? Kako se formira njihov intelektualni život, uključujući sve misli i ideje koje posjeduju? Šta je izvor koji ih opskrbljuje rijekom misli i spoznaja? Svako ljudsko biće poznaje mnogobrojne stvari u svom životu i čitav niz formi misli i znanja izražava se u njegovoj duši. Nesumnjivo je da mnogi obli­ ci ljudskog znanja izrastaju jedan iz drugog. Stoga, u formiranju novog znanja ljudskom biću pomaže prethodno znanje. Problem koji se pritom javlja jeste na­ značiti odnosno utvrditi primarne niti misli i zajednički izvor znanja općenito. Na samom početku potrebno je znati da se percepcije u osnovi dije­ le na dva oblika. Prvi oblik su predodžbe,1 a to je jednostavno ili prosto znanje.2 Drugi oblik su sudovi.3 Ovaj vid znanja podrazumijeva procese Ar. At-tasawwur (formiranje, razumijevanje, zamišljanje, predočavanje, poimanje) – u daljem tekstu ovaj pojam bit će prevođen riječju predodžba. 2 To jeste znanje bez rasuđivanja. Drugim riječima, predodžba predstavlja razumijeva­ nje predmeta bez potrebe za rasuđivanjem. 3 Ar. At-tasdîq (vjerovanje, suđenje, tvrđenje) – u daljem tekstu pojam bit će prevođen riječju sud. 1

49


rasuđivanja, zaključivanja, izvođenja i pripisivanja istinosne vrijednosti.4 Primjeri prvog oblika znanja jesu naše predodžbe o toplini, svjetlosti ili zvuku. Primjer drugog oblika znanja jesu naši sudovi da je toplota energija koju dobijamo od Sunca, da je Sunce svjetlije od Mjeseca te da je atom moguće cijepati.5 Započet ćemo s proučavanjem ljudskih predodžbi i pri tome se usredotočiti na njihove izvore i uzroke. Nakon toga, preći ćemo na sudove.

Predodžbe i njihovi primarni izvori Pod pojmom “primarni” podrazumijevamo stvarni, zbiljski izvor prostih predodžbi ili prostog znanja. Ljudski um sadrži dvije vrste predodžbi. Jedna su proste konceptualne ideje, kao što su ideje “egzistencije”, “jedinstva”, “toplo­ te”, “bjeline” i slične jednostavne ljudske predodžbe. Druga vrsta jesu složene ideje, odnosno predodžbe dobijene kombiniranjem prostih predodžbi. Napri­ mjer, zamislimo “brdo zemlje” i “komad zlata”. Nakon toga, kombiniranjem Uporediti ovo s Ibn Sinaovim viđenjem predodžbe i suda; u: Ibn Sina, Remarks and Admonitions, Part One, Logic; prijevod: Shams C. Inati, Pontifical Institute of Mediaeval Studies, Toronto, Ontario, Canada, 1984, str. 5–6 i 49–50. 5 Neki od empiričara, kao što je John Stuart Mill (1806–1873), zagovarali su specifičnu teoriju o sudovima u kojoj su nastojali objasniti sud kao spoj dviju predodžbi. Tako se sud, prema njihovu mišljenju, može objasniti zakonima asocijacije odnosno udruživa­ nja ideja. Sadržaj duše ne predstavlja ništa drugo do predodžbu o subjektu i predodžbu o predikatu. Međutim, istina je da je udruživanje ideja potpuno različito od prirode suda, jer se udruživanje može izvršiti u mnogim područjima u kojima nema sudova tj. nije moguće prosuđivanje. Naprimjer, predodžba o historijskim likovima kojima se kroz mitove pripisuju raznorazna junačka djela povezano je s predodžbom o tim junač­ kim djelima. Ove dvije predodžbe zatim se udružuju; ipak, ne možemo suditi odnosno suđenjem doći do bilo kojeg od tih mitova. Prema tome, sud je potpuno novi element, različit od čistih predodžbi. Nerazlikova­ nje između predodžbi i sudova koje je prisutno u mnogim modernim studijama dovelo je do niza pogrešaka. Također, mnogobrojni filozofi istraživali su pitanje opravdanja znanja i percepcije pri čemu nisu razlikovali pojam predodžbe i sudova. U ovom radu vidjet ćemo da islamska teorija znanja upravo pravi tu razliku i objašnjava pitanja vezana za svaki od njih specifičnom metodom. 4

50


ovih dviju predodžbi dobijamo treću, a to je “brdo zlata”. Ova treća predodžba zapravo je sastavljena od prvih dviju predodžbi pa se, prema tome, sve složene predodžbe mogu reducirati na proste konceptualne jedinice. Pitanje koje treba razmotriti u ovom kontekstu jeste pitanje spoznavanja stvarnog izvora ovih jedinica i uzroka pojavljivanja ovih prostih predodžbi u ljudskom znanju. Ovo pitanje ima važnu ulogu u različitim historijskim fazama grčke, islamske i evropske filozofije. Kroz čitavu historiju filozofije nuđeni su različiti odgovori na njega. Te odgovore moguće je sumirati u sljedećim teorijama.

1. Platonova teorija sjećanja Prema ovoj teoriji znanje je funkcija sjećanja prijašnjih ili prethodnih informacija.6 Osnivač ove teorije bio je Platon. On je utemeljio ovu teoriju na svojoj specifičnoj filozofiji arhetipova.7 Naime, vjerovao je da duša a priori posjeduje egzistenciju. Drugim riječima, vjerovao je da prije egzistencije tijela ljudska duša egzistira neovisno o tijelu. Budući da je ta a priori egzi­ stencija duše u potpunosti oslobođena od materije i njezinih ograničenja, ona je kadra stupiti u kontakt s arhetipovima, tj. sa zbiljama koje su oslobođene materije i materijalnog. I ne samo da je kadra stupiti u kontakt s njima – ona je kadra i spoznati ih. Onog trenutka kada se duša nužno spušta iz svog nematerijalnog svijeta kako bi se spojila s tijelom i povezala sa svijetom materijalnog, ona gubi sve svoje znanje o arhetipovima i utvrđenim zbilja­ ma i u potpunosti ih zaboravlja. Međutim, duša započinje iznova pronalaziti to svoje znanje putem osjetilne percepcije specifičnih ideja i partikularnih stvari. Naime, sve te ideje i stvari samo su sjenke i odrazi tih beskonačnih arhetipova i zbilja koje su vječne u svijetu u kojem je duša nekada živjela. Kada percipira određenu ideju, ona se neposredno kreće ka idejnoj zbilji koju je znala prije nego je postala sjedinjena s tijelom. Na temelju ovoga, naše znanje, primjerice, o univerzalnom ljudskom biću, tj. univerzalna ideja Više o teoriji sjećanja pogledati: Platon, Meno, 81c, 85d, 98a; Philebus, 84c; Theaetetus, 198d. 7 Platonovi arhetipovi često se nazivaju i “formama” ili “idejama”. One predstavljaju modele, uzorke stvari. One su nematerijalne, stalne, primarne zbilje, odvojene, nedje­ ljive, nepromjenjive i neuništive. 6

51


o ljudskome biću, predstavlja, zapravo, sjećanje na jednu apstraktnu zbilju koju smo zaboravili. Zaista, mi je se sjećamo samo usljed naše osjetilne per­ cepcije ovog ili onog specifičnog ljudskog bića koje reflektira tu apstraktnu zbilju u materijalnom svijetu. Prema tome, univerzalne predodžbe prethode osjetilnoj percepciji i percepcija se ne realizira osim kroz proces ponovnog pronalaženja i sjećanja tih univerzalnih predodžbi. Racionalno znanje nije povezano s pojedinačnim stvarima iz oblasti osjetilnog, već samo sa tim ap­ straktnim, univerzalnim zbiljama. Ova teorija utemeljena je na dvjema filozofskim postavkama. Jedna od njih kaže da duša egzistira prije egzistencije tijela u svijetu višem od svijeta mate­ rije. Druga kaže da racionalno znanje nije ništa drugo do znanje o utvrđenim apstraktnim zbiljama u tom višem svijetu, a tehnički pojam za te zbilje jeste “arhetipovi”. Obje ove postavke nisu valjane, na što su ukazali kritičari Platonove filozo­ fije. Kao prvo, duša, u racionalnom filozofskom smislu, nije nešto što egzistira u nekakvoj apstraktnoj formi i prije egzistencije tijela. Prije bi se reklo da je ona rezultat supstancijalnog kretanja materije. Duša započinje ovo kretanje kao materija, obilježena osobinama materijalnog i potčinjena zakonima ma­ terije. Posredstvom ovog kretanja i procesom upotpunjavanja i usavršavanja ona stječe nematerijalnu egzistenciju koja više nije opisana karakteristikama materijalnog i za koju ne važe zakoni materije, premda je i dalje potčinjena op­ ćim zakonima egzistencije. Ovakva filozofska predodžba o duši jedina je koja može objasniti aktuelno pitanje i dati prihvatljivo objašnjenje odnosa između duše i materije ili duše i tijela. A što se tiče Platonove teorije, koja pretpostavlja da duša posjeduje egzistenciju koja prethodi egzistenciji tijela, ona je u potpu­ nosti nemoćna objasniti ovaj odnos ili opravdati vezu koja postoji između duše i tijela te razjasniti okolnosti pod kojima duša pada sa svoje prvobitne razine na razinu materijalnog. Osim toga, racionalno znanje moguće je objasniti, ostavimo li po strani kon­ cept arhetipova, i objašnjenjem koje je dao Aristotel u svojoj filozofiji. Naime, prema Aristotelu, osjetilne ideje isto su što i univerzalne ideje koje um spo­ znaje nakon što ih apstrahira iz odgovarajućih osobina svake pojedine stvari, te zadrži zajedničku ideju. Univerzalno ljudsko biće kojeg znamo nije neka idealna zbilja koju smo ranije vidjeli u višem svijetu. Ono je forma ovog ili onog ljudskog bića, nakon što ih podvrgnemo procesu apstrakcije putem kojeg se univerzalna ideja izdvaja iz njih. 52


2. Racionalna teorija Ovu teoriju usvojili su mnogobrojni istaknuti evropski filozofi, kao što su Descartes,8 Kant9 i dr. Ukratko kazano, to je vjerovanje u postojanje dvaju izvora predodžbi. Jedan izvor predstavljaju osjetilne percepcije. Putem njih percipiramo “toplotu”, “svjetlost”, “okus”, “zvuk” itd. Drugi je naša urođena priroda. Drugim riječima, ljudski um posjeduje ideje i predodžbe koje se ne Rene Descartes bio je francuski filozof (1596–1650). Slično velikom islamskom fi­ lozofu Al-Gazaliju, svoju potragu za izvjesnim znanjem započeo je tako što je po­ sumnjao u sve. Međutim, ako sumnja u sve, onda mora egzistirati kako bi sumnjao, jer je sumnja oblik mišljenja, a misliti znači egzistirati. “Mislim, dakle egzistiram”, predstavlja prvi sud koji je izvjestan. Kasnije, na osnovu izvjesnosti njegova znanja o samome sebi, on dolazi i do spoznaje egzistencije Boga. Po definiciji, Bog je dobar. Prema tome, On ne može biti neko ko vara. Stoga, ideje o egzistenciji vanjskog svi­ jeta koje On uzrokuje u nama moraju biti istinite. Još jedno poznato stajalište Renea Descartesa jeste i ono o dualnosti duše i tijela. S obzirom na to da je duša neovisna o tijelu, ona može preživjeti i bez njega nakon što se razdvoje. Prema tome, besmrtnost je moguća. Njegova su glavna djela: Rasprava o metodi, Meditacije, Principi filozofije. 9 Immanuel Kant bio je njemački filozof (1724–1804). Kantova filozofija predstavlja sin­ tezu racionalizma i empirizma njegova vremena. U svom najpoznatijem djelu, Kritika čistog razuma, pojam ‘čist’ ovdje se upotrebljava u smislu ‘a priori’ – tj. ono što se zna neovisno o bilo kojem osjetilnom iskustvu. Međutim, ovo ga nije dovelo do zaključka koji su izveli empiričari, naime da je sve znanje produkt osjetilnog iskustva. Zapravo, on je smatrao da naše sposobnosti senzibiliteta i razumijevanja imaju formalne strukture koje oblikuju naše iskustvo. To znači da su određene karakteristike koje percipiramo u objek­ tima saopćene tim objektima od prirodnih struktura naše senzibilnosti i razumijevanja. Senzibilnost nam predstavlja objekte ogoljene bilo kakve pravilnosti. Razumijevanje za­ tim preuzima stvar u svoje ruke i organizira naša osjetilna iskustva kao iskustva prirodnog svijeta. Kant je vrlo jasan. Pravilnosti u prirodi doprinos su našeg vlastitog razumijevanja. Vjerovao je da razumijevanje ima dvanaest predodžbi ili ‘kategorija’ koji se ne izvode iz osjetilnog iskustva. Same za sebe, bez osjetilnog iskustva, ove su kategorije prazne, ali je i bez njih osjetilno iskustvo neuređeno i nepojmljivo. Primjenjivost ovih kategorija ograničena je na sferu osjetilnog iskustva. Zaključak koji Kant izvodi jeste taj da je speku­ lativna metafizika jalova, jer nastoji primijeniti ove predodžbe na objekte izvan empirijske oblasti. Međutim, takav neprikladan pokušaj prirodna je sklonost ljudskog uma. Kant je napisao još dvije kritike: Kritiku čistog razuma i Kritiku suda, kao i neke druge važne radove. Ovdje nema mjesta da se detaljno bavimo Kantovim djelom, samo smo predstavili njegova glavna viđenja iz prve kritike jer ona predstavljaju stu­ bove na kojima je izgrađen ostatak njegove filozofske strukture.

8

53


izvode iz osjetila, već su prisutne u najdubljem biću urođene prirode. Tako, duša određene ideje izvodi iz sebe same. Prema Descartesu, ove su urođene predodžbe, naprimjer, predodžba o “Bogu”, “duši”, “prostornosti” i “kreta­ nju”, kao i ideje slične ovima, a koje su okarakterizirane potpunom jasnoćom u ljudskom umu. Tako su, prema Kantu, čitave oblasti konceptualnog ljudskog znanja i nauke, uključujući dvije forme vremena i prostora te dvanaest katego­ rija10 po kojima je Kant poznat, urođeni. Osjetila su, na osnovu ove teorije, izvor razumijevanja prostih predodžbi i ideja. Međutim, ona nisu jedini izvor. Uz njih postoji, također, i urođena priroda koja stvara u umu niz predodžbi. Ono što je natjeralo racionaliste da prihvate ovu teoriju objašnjenja ljud­ skih predodžbi jeste sljedeće. Oni, jednostavno, nisu nalazili razlog nastanka niza ideja i predodžbi u umu iz osjetila, ideja i predodžbi koje su oni smatrali neosjetilnim. Stoga je jedino objašnjenje da takve ideje i predodžbe moraju biti izvedene iz najdubljeg bića duše. Iz ovog jasno proistječe da bi filozofski motiv za postuliranje racionalne teorije bio u potpunosti eliminiran kada bismo dali čvrsto objašnjenje umskih predodžbi, bez pretpostavljanja urođenih ideja. Upravo zbog toga možemo pobiti racionalnu teoriju i to na dva načina. Prvi je način analiziranjem znanja, tako da sve znanje pripišemo osjetilima te omogućimo razumijevanje načina na koji sve predodžbe nastaju iz osjetila. Takva analiza negira bilo kakvo opravdanje teorije urođenih ideja, budući da je ta teorija zasnovana na potpunom izdvajanju nekih ideja iz sfere osjetilnog. Prema tome, ako je moguće proširiti doseg osjetila na različite vrste predodžbi, tada nema potrebe za urođenim predodžbama. Ovaj način prihvatio je John Locke11 u svome odgovoru Descartesu i drugim racionalistima. Kasnije su ga Kantovih dvanaest kategorija razuma jesu: 1. kvantitet, unutar kojeg spadaju: a) jedin­ stvo, b) mnoštvo i c) sveukupnost; 2. kvalitet, koji obuhvata: d) zbilju, e) negaciju i f) ograničenje; 3.odnos, koji obuhvata: g) prirođenost i održavanje (supstanca i akcident), h) uzročnost i ovisnost (uzrok i posljedica) i i) društveni reciprocitet između izvršioca i pacijenta; 4. modalitet, koji obuhvata j) mogućnost-nemogućnost, k) egzistenciju-neegzistenciju i l) nužnost-slučaj (Critique of Pure Reason, Analytic of Concepts, ch. 1, B95 and 106, A7 0 and 80). 11 John Locke bio je engleski filozof (1632–1704). Negirao je egzistenciju urođenih ideja, tj. ideja pri rođenju. Prema njemu, izvor svih naših ideja jeste iskustvo koje se sastoji od osjeta i promišljanja. Njegovo najpoznatije filozofsko djelo predstavlja Rasprava o ljudskom razumu.

10

54


prihvatili filozofi koji su slijedili empirijsku školu, kao što su Berkeley12 i Da­ vid Hume.13 Drugi način jeste filozofska metoda repliciranja na teoriju urođenih pre­ dodžbi. Ova metoda zasnovana je na principu prema kojem mnogostruke posljedice ne mogu biti rezultat onoga što je prosto, jednostavno, nesloženo, upravo na osnovu činjenice njegove jednostavnosti. Duša je jednostavna ili prosta. Prema tome, ona prirodno ne može biti uzrok nizu različitih predodžbi i ideja. Egzistencija tako velikog broja djelića znanja u duši mora biti prou­ zrokovana mnogostrukim vanjskim faktorima. Ovi su faktori instrumentalna osjetila te različiti osjeti koji nastaju u njima.14 Potpuna kritika ovoga dokaza zahtijeva objašnjenje principa na kojem je on zasnovan, te pojašnjenje zbilje i jednostavnosti duše. Međutim, za takvo šta ovdje nema mjesta. Pa ipak, moramo istaknuti sljedeće. Prvo, ovaj dokaz, ukoliko ga se prihvati, ne ruši teoriju urođenih ideja u potpunosti, budući da on samo dokazuje nepostojanje mnogostrukosti urođenih djelića spoznaje, ali George Berkeley bio irski filozof (1685–1753). Prema Berkeleyu, ono što Locke na­ ziva primarnim ili objektivnim karakteristikama, kao što su udaljenost, veličina i si­ tuacija, egzistira samo u umu. Egzistirati znači ili biti prisutan u umu, tj. biti ideja, ili biti um. Njegova najvažnija djela jesu: Rasprava o novoj teoriji vida, Rasprava o principima ljudskog znanja i Tri dijaloga između Hylasa i Philonousa. 13 David Hume bio je škotski filozof (1711–1776). Centralna tema njegove filozofije jeste sljedeće: iskustvo se sastoji od utisaka i ideja. Prve su mnogo življe i izvor drugih. Postoje određeni principi koji vladaju našim asociranjem ideja. To su sličnost, bliskost i uzrok i posljedica. Iskustvo u nama stvara naviku koja je odgovorna za poveziva­ nje dvaju sukcesivnih događaja na uzročno-posljedični način. On pravi važnu razli­ ku između činjenica i odnosa među idejama. Samo ove posljednje podrazumijevaju nužnost. Njegova glavna djela jesu: Rasprava o ljudskoj prirodi, Istraživanje u vezi s ljudskim razumom, Istraživanje u vezi s principima morala i Dijalozi u vezi s prirodnim religijama. 14 Preciznije kazano, mnogostrukost posljedica ukazuje na jednu od četiriju stvari: 1. mnogostrukost agenasa; 2. mnogostrukost recipijenata; 3. logički poredak među samim posljedicama; 4. mnogosturkost uvjeta. U vezi s našim pitanjima, nema sumnje da su predodžbe, čiji je izvor predmet našeg razmatranja, mnogobrojne i raznovrsne, iako nema mnogostrukosti agenasa i recipijenata. Naime, agens i recipijent predodžbi u duši, kao i sama duša, jesu prosti. Također, ne postoji poredak među predodžbama. Prema tome, jedino što preostaje jeste da usvojimo posljednje objašnjenje, tj. da mno­ gostrukost predodžbi ovisi o vanjskim uvjetima, a ti su uvjeti različite vrste osjetilnih percepcija. 12

55


ne dokazuje da duša prirodno ne posjeduje ograničen broj predodžbi,15 koje su u saglasnosti s njezinim jedinstvom i jednostavnošću, i koje rezultiraju nizom drugih predodžbi neovisnih o osjetilima. Drugo, želimo pojasniti da, ukoliko racionalna teorija podrazumijeva da u ljudskoj duši postoje urođene ideje u aktualnosti, dakle zbiljski, tada gore predstavljeni dokaz može odgovoriti na ovu teoriju na sljedeći način. Duša je prosta po svojoj bîti; kako, onda, može stvoriti veliki broj urođenih ideja? Zaista, ako su racionalisti istinski skloni takvom vjerovanju, tada je naše unutrašnje ljudsko osjećanje već dovoljno da pobije njihovu teoriju. Naime, mi svi znamo, u trenutku kada ljudsko biće počne egzistirati na površini Zemlje, da ono ne posjeduje nikakvu ideju, bez obzira na to koliko jasna ili općenita ona bila u ljudskom umu: Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni. (Kur’an, 16:78).

Ipak, jedna drugačija interpretacija racionalne teorije može se sažeti kao razmišljanje da urođene ideje egzistiraju u duši kao potencijalnosti, te da stječu osobinu aktualnosti razvojem i umskom integracijom duše. Stoga, urođene pre­ dodžbe ne nastaju iz osjetila. Duša ih posjeduje iako joj nisu na raspolaganju. Međutim, integracijom duše, ove predodžbe postaju znanje, dostupne i jasne, kao što je slučaj sa znanjem i informacijama kojih se prisjećamo i, dakle, po­ novo budimo nakon što su bili pritajeni i potencijalni. U svjetlu ove interpretacije, racionalna teorija ne može se odbaciti na teme­ lju filozofskog ili naučnih dokaza, kako je već spomenuto.

3. Empirijska teorija Prema ovoj teoriji, isključivo osjetilna percepcija opskrbljuje ljudski um predodžbama i idejama, a moć uma jeste to što u umu reflektira te različite osjetilne percepcije. Dakle, tek kada percipiramo neku stvar, onda možemo imati i predodžbu o toj stvari, tj. možemo umski dokučiti njezinu formu. A što se tiče ideja koje leže izvan oblasti osjetilnog, duša niti ih može stvoriti niti Može imati, naprimjer, jednu. Međutim, ako postoji jedna prosta urođena predodžba u duši, postavlja se pitanje kako je moguće da nastane mnoštvo predodžbi iz ove jedne. U drugu ruku, ako je ovaj ograničeni broj urođenih predodžbi najmanje dvije, onda je to mnogostrukost ili mnoštvo.

15

56


konstruirati suštinski i neovisno. Prema ovoj teoriji, um samo upravlja pre­ dodžbama osjetilnih ideja. To radi ili (1) kombiniranjem i dijeljenjem, tako da kombinira ove predodžbe ili dijeli svaku od njih, naprimjer, um shvata “brdo zlata” ili dijeli “stablo” koje vidi na sastavne dijelove, ili (2) um upravlja pre­ dodžbama osjetilnih ideja apstrahiranjem i univerzalizacijom, tako da razdvaja osobine od forme, te apstrahira formu od partikularnih svojstava, a rezultat je taj da um može obrazovati na osnovu toga univerzalne ideje. Primjer ovoga jeste ako uzmemo osobu po imenu Zeid i odbacimo sve ono što ga razlikuje od druge osobe po imenu Omer. Ovim procesom oduzimanja um zadržava apstraktnu ideju koja vrijedi podjednako i za Zeida i za Omera. Među prvima koji su zagovarali ovu empirijsku teoriju bio je John Locke, eminentni britanski filozof, koji je djelovao u filozofskom periodu okarakterizi­ ranom Descartesovim predodžbama o urođenim idejama. Stoga je Locke zapo­ čeo svoj rad pobijanjem tih predodžbi. U tu svrhu, on je u svojoj knjizi Rasprava o ljudskom razumu iznio detaljnu filozofiju ljudskog znanja. U toj knjizi pokušao je pripisati sve predodžbe i ideje osjetilima. Kasnije je ova teorija postala široko rasprostranjena među evropskim filozofima i u stanovitoj mjeri uništila je teoriju urođenih ideja. Određeni broj filozofa usvojili su njenu najekstremniju formu. To je dovelo do nastanka vrlo opasnih filozofija, kao što su filozofije Berkeleya i Davida Humea, što će se kasnije pokazati u ovom djelu. I marksizam je usvojio ovu teoriju u svom objašnjenju ljudskog znanja. To je bilo konzistentno s njegovim viđenjem ljudske svijesti kao refleksije objek­ tivne zbilje. Tako se sve znanje može pripisati refleksiji određene zbilje. Ta­ kva refleksija odvija se posredstvom osjetila te spoznaju i misao nije moguće povezati s bilo čime što izlazi izvan okvira osjetilnih refleksija. Prema tome, ne zamjećujemo ništa mimo osjetilnih percepcija koje ukazuju na objektivne zbilje koje egzistiraju u vanjskom svijetu. Georges Politzer16 u tom kontekstu kazao je sljedeće: Georges Politzer bio je francuski komunist (1908–1942). Rođen je u Mađarskoj, ali je sa sedamnaest godina napustio svoju domovinu i odselio se u Francusku. Otada po­ staje jedan od najpatriotičnijih Francuza. Bio je član Komunističke partije Francuske i u velikoj mjeri doprinio je glasniku ove partije: L’Humanite. Godine 1940. poticao je ljude kroz svoju partiju da brane Pariz od Nijemaca. Naredne godine napisao je i pustio u opticaj brošuru od 45 stranica koju je naslovio Revolucija i Kontrarevolucija u dvadesetom stoljeću. Godine 1942. zatvoren je zajedno s još 140 komunista, kada je i pogubljen. Njegovo glavno djelo jeste Elementarni principi filozofije.

16

57


“Međutim, šta je ishodište svijesti ili misli? To je osjetilna percepcija. Dalje, izvor osjetilne percepcije koju ljudska bića doživljavaju utemeljen je u njiho­ vim prirodnim potrebama.”17

Gledište marksista, prema tome, može se interpretirati u smislu da ne po­ stoji drugi izvor sadržaja naše svijesti do objektivnih partikularija koje su nam date kroz osjetilne percepcije. To je sve što se ima reći u vezi s ovim pitanjem.18 U nastojanju da pojasni marksističko viđenje u vezi s ovim pitanjem, Mao Tse-tung19 iznio je sljedeći stav: “Izvor sveg znanja leži skriven u percepcijama objektivnog svijeta koji nas okružuje putem tjelesnih ljudskih osjetilnih organa.”20 Prema tome, prvi korak u procesu stjecanja znanja predstavlja primarni kontakt s vanjskom okolinom, tj. faza osjetilne percepcije. Drugi korak pred­ stavljaju akumulacija, raspoređivanje i organiziranje informacija koje smo sa­ kupili posredstvom osjetilnih percepcija.21 Empirijska teorija fokusirana je na eksperimentiranje, budući da su nam naučni eksperimenti pokazali da osjetila daju percepcije koje stvaraju ljudske predodžbe. Prema tome, onaj kome je uskraćeno određeno osjetilo ne može percipirati ideje koje su povezane s tim specifičnim osjetilom. Takvi eksperimenti, ukoliko su valjani, naučno dokazuju samo to da su osjetila primarni izvor predodžbi. Da nema osjetila, ne bi bilo ni predodžbi u ljudskom umu. Međutim, eksperimenti ne oduzimaju umu sposobnost da stvara, polazeći od osjetilnih ideja, tj. nove ideje do tada nepoznate osjetilima. Prema tome, ne moraju nužno svim našim prostim predodžbama prethodi­ ti osjetilne percepcije njihovih ideja, kako to empirijska teorija zahtijeva. U svjetlu gore spomenutih eksperimenata, osjetila su primarna struktura na temelju koje se grade ljudske predodžbe. Ali, to ne znači da um ne može Elementary principles of philosophy [Elementarni principi filozofije], str. 75. Ibid., str. 71–72. 19 Mao Tse-tung (Mao Ce-tung) (1895–1976) rođen je u centralnoj Kini. Sa šest godina započeo je raditi na poljima sa svojim ocem, koji je bio zemljoradnik. S osam godina pohađao je lokalnu školu do trinaeste godine. Nakon dodatnog obrazovanja u svojoj provinciji pridružuje se Komunističkoj partiji u Pekingu. Vodio je borbu protiv Kuomin­ tanga pod Chian Kai-shekom. Prvog oktobra 1949. godine izabran je za predsjednika Narodne Republike Kine i na toj poziciji ostao je do 1959. 20 Hawl at-Tatbiq, str. 11. 21 Ibid., str. 14. 17

18

58


pokrenuti i inovirati nove predodžbe u svjetlu predodžbi koje su izvedene iz osjetila. Neuspjeh empirijske teorije u njezinu nastojanju da sve ljudske predodžbe pripiše osjetilima moguće je pokazati proučavanjem niza predodžbi u ljudskom umu, kao što su: “uzrok” i “posljedica”, “supstanca” i “akcident”, “mogućnost” i “nužnost”, “jedinstvenost” i “mnogostrukost”, “egzistencija” i “neegzistencija”, kao i druge slične ideje i predodžbe. Svi znamo da osjetila sama dosežu uzrok i posljedicu. Tako, putem našeg osjetila vida znamo da pisaljka pada na tlo ukoliko se sto na kojem se pret­ hodno nalazi izvuče ispod nje. Također, putem našeg osjetila dodira znamo da se voda zagrijava kada je stavimo na vatru. Slično, znamo da se tjelesne čestice šire na toplom vremenu. U ovim primjerima mi percipiramo dva uza­ stopna fenomena, ali ne percipiramo specifičnu vezu među njima. Ova je veza to što zovemo “kauzalnost” ili “uzročnost”. Pod “uzročnosti” mislimo na utjecaj jednog od tih fenomena na drugi, te potrebu drugog za prvim kako bi uopće egzistirao. Pokušaji kojima se nastoji proširiti područje djelovanja osjetila kako bi obuhvatali i samu uzročnost i time je smatrali empirijskim principom zasno­ vani su na izbjegavanju dubine i preciznosti u znanju oblasti osjetilnog i ideja i ograničenja koje ono obuhvata. Bez obzira na proklamacije koje iznose em­ piričari, kao što su to ona da su ljudska iskustva i eksperimentalne nauke, koji su zasnovani na osjetilima, to što razjašnjava princip uzročnosti i omogućava da shvatimo kako specifični materijalni fenomeni nastaju iz drugih, sličnih fe­ nomena, oni neće uspjeti sve dok znamo da naučni eksperimenti ne otkrivaju putem osjetila ništa drugo do slijed fenomena. Naprimjer, možemo znati da će se postavljanjem vode na vatru voda zagrijavati. Na taj način povećavamo njezinu temperaturu. Konačno, vidjet ćemo ključanje vode. Empirijska strana eksperimenta ne otkriva nam da je ključanje nastalo zbog toga što je tempe­ ratura dosegla određenu vrijednost. Ali, ako naši empirijski eksperimenti ne uspijevaju otkriti ideju uzročnosti, kako onda ova ideja nastaje u ljudskom umu, te je možemo zamisliti i razmišljati o njoj? David Hume, jedan od zagovornika empirijskog principa, bio je precizniji od drugih u svom primjenjivanju empirijske teorije. On je znao da osjetila ne mogu spoznati uzročnost u pravom smislu te riječi. Zato je odbacio princip uzročnosti i pripisao ga navici asocijacije ideja, govoreći da, naprimjer, “vidi­ mo bilijarsku kuglu kako se kreće a zatim udara u drugu kuglu koja nastavlja 59


da se kreće. Međutim, u kretnji prve kugle ništa nam ne govori o nužnosti kre­ tanja druge kugle. Unutrašnja osjetila također nam govore da kretanje udova slijedi po naredbi volje. Međutim, ona nam ne daju izravnu spoznaju nužnog odnosa između kretanja i volje.” Ali, odbacivanje principa kauzalnosti uopće ne minimizira teškoću s kojom je suočena empirijska teorija. Odbacivanje ovog principa kao objektivne zbilje znači da ne vjerujemo da je uzročnost zakon objektivne zbilje te da smo nemoćni znati jesu li fenomeni povezani nužnim odnosima koji neke od tih fenomena čine uzro­ cima a neke posljedicom tih uzroka. Međutim, princip uzročnosti kao ideja do koje se došlo zaključivanjem jedna je stvar, dok je princip uzročnosti kao konceptualna ideja, dakle kao predodžba, nešto sasvim drugo. Pretpostavimo, primjerice, da ne možemo zaključivanjem doći do činjenice da neke osjetilne stvari uzrokuju neke druge osjetilne stvari, te da, isto tako, ne možemo zaključivanjem doći do principa uzročnosti. Postavlja se pitanje: da li ovo znači da ne možemo imati ni predodžbu o principu uzročnosti! Ukoliko nemamo takvu predodžbu, šta je, onda, David Hume odbacio? Zar ljudsko biće može odbaciti nešto o čemu nema predodžbu? Nepobitna istina jeste da percipiramo princip uzročnosti, bilo da dolazimo do njega zaključivanjem ili ne. Dalje, predodžba o uzročnosti nije sastavljena od predodžbi dviju uzastopnih stvari. Kada percipiramo uzrokovanje specifične temperature na ključanje vode, ne mislimo pod tim uzrokovanjem neku vještačku kompoziciju ideja temperature i ključanja. Zapravo, imamo na umu treću ideju koja egzistira između ovih dviju. Otkuda onda ova treća ideja koju osjetila spo­ znaju dolazi, ako kažemo da um nema sposobnost kreiranja neosjetilne ideje? Istu vrstu poteškoće susrećemo i po pitanju drugih predodžbi koje smo ranije spomenuli,22 budući da su sve one neosjetilne prirode. Stoga je potrebno odbaciti čisto empirijsko objašnjenje ljudskih predodžbi, a usvojiti teoriju apstrahiranja.

4. Teorija apstrahiranja Ovo je teorija islamskih filozofa općenito. Može se sažeto iskazati kao podjela umskih predodžbi na dvije vrste: primarne predodžbe i sekundarne predodžbe. Primarne predodžbe konceptualni su temelj ljudskog uma. Ove primarne predodžbe nastaju izravnim percipiranjem njihova sadržaja. Tako, pojmljujemo, To su predodžbe uzroka i posljedice, supstance i akcidenta, mogućnosti i nužnosti, jedinstvenosti i mnogostrukosti, egzistencije i neegzistencije.

22

60


shvatamo toplotu, jer je percipiramo putem osjetila dodira. Slično shvatamo boju, jer je percipiramo posredstvom osjetila vida. Shvatamo slatkoću, jer je percipiramo posredstvom osjetila okusa, ili miris, jer ga percipiramo osjetilom njuha. Isto vrijedi i za sve druge ideje koje znamo odnosno spoznajemo putem naših osjetila. Osjetilna percepcija svake od njih jeste uzrok njihova poima­ nja, shvatanja, koncipiranja i prisutnosti u ljudskom umu. Ove ideje formiraju primarni temelj shvatanja odnosno predočavanja. Na ovom temelju um gradi sekundarne predodžbe. Time započinje faza inoviranja i konstruiranja; teorija koju upravo razmatramo kroz ovu fazu zove se “apstrahiranje”. U ovoj fazi um proizvodi nove predodžbe iz primarnih ideja. Ove nove ideje izlaze iz okvira osjetilnog, iako su izvedene i izdvojene iz ideja koje su umu date kroz osjetila. Ova teorija je konzistentna s dokazima i eksperimentima. Ona je u stanju dati čvrsto objašnjenje svih konceptualnih jedinica. U svjetlu ove teorije može­ mo shvatiti kako se ideje uzroka i posljedice, supstance i akcidenta, egzisten­ cije i jedinstvenosti pojavljuju u ljudskom umu. Sve ove ideje apstrahirane su ideje koje um konstruira u svjetlu osjetilnih ideja. Tako, percipiramo ključanje vode kada njena temperatura dosegne 100°C. Naše percipiranje dvaju fenome­ na, fenomena ključanja i fenomena temperature, može se ponoviti hiljadu puta, a da nikada ne percipiramo uzrokovanje temperature na ključanje. Zapravo, um apstrahira ideju uzrokovanja iz ovih dvaju fenomena koji su području pre­ dodžbi dostupni putem osjetila. Zbog ograničenosti prostora ne možemo razmatrati način, vrste i podjelu umskih apstrakcija. Naime, u ovom našem kratkom istraživanju mi smo se fokusirali samo na glavne tačke.

Sud i njegov primarni izvor Sada ćemo preći s proučavanja prostog znanja, dakle predodžbi, na izučava­ nje složenog znanja, dakle sudova, što uključuje procese prosuđivanja i zaključi­ vanja, a putem kojeg ljudska bića stječu objektivno znanje. Svako od nas zna, tj. svjestan je niza sudova i zaključaka donesenih na temelju tih sudova. Među takvim sudovima postoje oni kod kojih je prosuđi­ vanje zasnovano na određenim objektivnim zbiljama, kao što je u našim su­ dovima: “Vrijeme je toplo”, “Sunce je izišlo”. Iz ovog razloga ovakve sudove 61


zovemo “partikularnim”. Isto tako, postoje sudovi kod kojih je prosuđivanje zasnovano na dvjema općim idejama, kao što su sudovi: “Cjelina je veća od dijelova”, “Jedan je pola od dva”, “Nedjeljiv je dio nemoguć”, “Toplina uzro­ kuje ključanje”, “Hladnoća je uzrok stvrdnjavanja”, “Obim kruga veći je od njegova promjera”, “Masa je relativna zbilja” i sl. Isto vrijedi i za druge filo­ zofske, fizičke i matematičke sudove. Ove sudove zovemo “univerzalnim” ili “općim”. Problem na koji nailazimo jeste problem poznavanja porijekla znanja putem zaključivanja, te principa na kojima je građevina ljudskog znanja saz­ dana. Šta su, dakle, primarne niti od kojih je ta velika grupa sudova i znanja satkana? Dalje, koji je to princip koji ljudsko znanje doseže pri objašnjavanju, a smatra se općim primarnim kriterijem razlikovanja istine od neistine? Postoji niz filozofskih škola koje se bave ovim pitanjima. Od svih tih škola mi ćemo proučiti racionalnu i eksperimentalnu školu. Prva je škola na kojoj je utemeljena islamska filozofija, ali i metoda islamskog mišljenja općenito. Druga je prevladavajuće viđenje kod niza materijalističkih škola, od kojih je jedna i marksistička škola.

1. Racionalna škola Prema shvatanju racionalista, postoje dva oblika ljudskog znanja. Prvi oblik čini nužno ili intuitivno znanje. Pod pojmom “nužno” ovdje se misli da je duša primorana prihvatiti određeni sud bez obzira na to da li za njegovu valjanost zahtjeva ikakav dokaz. Umjesto toga, u svojoj prirodi nalazi nužnu potrebu da vjeruje u valjanost tog suda. Primjer ovog oblika znanja jeste vjero­ vanje duše u sljedeće sudove: “Negacija i afirmacija ne mogu vrijediti za istu stvar u isto vrijeme”, “Ono što je stvoreno ne egzistira bez uzroka”, “Oprečne osobine ne mogu biti u skladu u istom predmetu”, “Cjelina je veća od dijelova”, “Jedan je pola od dva”. Drugi oblik čini teorijsko znanje i informacije. Postoji niz sudova u čiju istinitost, valjanost duša ne vjeruje osim u svjetlu prethodnog znanja i infor­ macija. Prema tome, prosuđivanje u vezi s tim sudovima ovisi o procesu pro­ mišljanja i izvođenja istine na osnovu prethodnih istina koje su jasnije i oči­ glednije, kao što je to slučaj sa sljedećim sudovima: “Zemlja je okrugla”, “Kre­ tanje je uzrok toplote”, “Beskonačna regresija je nemoguća”, “Tijela se šire pri zagrijavanju”, “Zbir uglova trougla jednak je zbiru dvaju pravih uglova”, 62


“Materija se može transformirati u energiju”. Isto vrijedi i za druge filozofske i naučne sudove. Kadu su ovakvi sudovi predstavljeni duši, ona prosuđuje o njihovoj valjanosti tek nakon što razmotri druge informacije. Upravo iz tog razloga teorijsko znanje ovisi o nužnom, primarnom znanju. Prema tome, uko­ liko se to primarno znanje ukloni iz ljudskog uma, um neće biti kadar steći bilo kakvo teorijsko znanje, što ćemo kasnije i pokazati. Stoga, prema racionalnoj školi, kamen-temeljac svega znanja jeste primar­ no znanje ili primarne informacije. Na temelju tih informacija gradi se nad­ struktura ljudske misli, koju obično zovemo “sekundarnim informacijama”. Postupak kojim se teorijsko znanje izvodi iz primarnog znanja zovemo “mišljenjem” ili “promišljanjem”. Promišljanje je napor koji um ulaže u svrhu stjecanja novih sudova ili novog znanja na osnovu prethodnog znanja. Drugim riječima, kada ljudsko biće promišlja o nekoj novoj temi, naprimjer, o pori­ jeklu materije, s ciljem da spozna da li je materija stvorena ili ne, ono mora razmotriti dvije stvari: jedna je specifični atribut, tj. stvaranje; druga je stvar ili predmet ili objekt koji teži aktualizaciji na način da stekne taj atribut, što je u našem primjeru materija. Budući da ovaj sud ne spada u kategoriju racionalnog primarnog znanja, ljudsko biće prirodno će oklijevati s donošenjem suda i pri­ hvatanjem stvaranja materije. U tom slučaju ono se mora poslužiti svojim već postojećim, prethodnim znanjem kako bi u njemu našlo nešto na čemu može zasnovati svoj sud i iskoristiti to kao prijelazni stadij ka konačnoj spoznaji o porijeklu materije. Imajući u vidu kazano, možemo reći da proces mišljenja započinje s pregledom prethodnih informacija. Pretpostavimo, naprimjer, da među istinama koje taj čovjek već zna jeste i ona o supstancijalnom kretanju koje kaže da je materija u neprekidnom kretanju i obnovi. Um, zatim, dokučuje ovu istinu kada se ona pojavi u njegovoj umskoj prezentaciji i čini je vezom između materije i njezina porijekla, a budući da je materija obnovljiva, ona mora biti stvorena. Naime, neprekidna promjena znači neprekidno stvaranje. U toj tački ljudsko biće steklo je novo znanje, a to je da je materija stvorena jer se kreće i obnavlja, a šta god se obnavlja, ono je i stvoreno. Na taj način um je kadar spoznati vezu između stvaranja i materije; ta veza jeste kretanje materije. Kretanje je ono zbog čega vjerujemo da je materija stvorena, budući da znamo da je sve što se kreće stvoreno. Uzimajući u obzir kazano, slijedi da racionalna škola zahtijeva da kauzal­ ni odnos u ljudskoj spoznaji zapravo postaje odnos između nekih informacija i nekih drugih, jer sve znanje nastaje samo na temelju prethodnog znanja. 63


Isto vrijedi i za to prethodno znanje, i tako dalje, sve dok taj progresivni niz ne dospije do primarnog racionalnog znanja koje nije proizvod prethodnog znanja. Iz tog razloga primarno znanje smatra se primarnim uzrokom znanja ili spoznaje. Ovaj primarni uzrok znanja dvovrstan je: ili je (a) osnovni uvjet cjeloku­ pnog ljudskog znanja općenito, ili (b) uzrok dijela informacija. Primjer prve vrste jeste “princip kontradikcije”23. Naime, ovaj princip nužan je za cjelokupno ljudsko znanje. Bez njega nemoguće je utvrditi da li je neki sud valjan ili ne, ma koliko dokaza bilo za njegovu valjanost ili nevaljanost. Razlog tome jeste taj što, ukoliko bi kontradikcija bila moguća, tada bi sud mogao istovremeno biti i valjan i nevaljan. To znači da nevaženje principa kontradiktornosti zadaje smrtonosan udarac svim filozofskim i naučnim sudovima, bez obzira na njihov oblik. Primjer druge vrste primarnog znanja jeste sve ostalo nužno znanje čiji svaki dio predstavlja uzrok čitavom nizu drugih informacija. Na temelju racionalnog učenja, vrijede sljedeće istine. Prva, primarni kriterij ljudskog mišljenja općenito jeste nužno racional­ no znanje. Ono je fundamentalni stub koji je nezamjenljiv u svakoj oblasti. Valjanost ili nevaljanost svake ideje ocjenjuje se u svjetlu ovog znanja. Kao posljedica takvog odnosa, sfera ljudskog znanja mnogo je šira od sfere osjetil­ nog i eksperimentalnog. Naime, nužno racionalno znanje opskrbljuje ljudsko promišljanje moćima koje sežu do istina i sudova koji su izvan materijalnog, te time daje metafizici i višoj filozofiji mogućnost spoznavanja. Eksperimentalno učenje upravo je suprotno ovome. Ono udaljava metafizička pitanja iz oblasti rasprave, jer su to pitanja koja ne mogu biti predmetom eksperimentiranja, i na koja se naučno poimanje ne proteže. Stoga, nije moguće utvrditi s izvjesnošću jesu li to negacije ili afirmacije, sve dok je eksperimentiranje jedini primarni kriterij, kako to eksperimentalno učenje zahtjeva. Druga, prema viđenju racionalista, progresija misli ide od općih sudova ka partikularnim, tj. od univerzalnih ka partikularnim sudovima. Čak i u ekspe­ rimentalnoj oblasti, u kojoj se na prvi pogled čini da se um kreće od individu­ alnih eksperimentalnih subjekata ka općim principima i zakonima, kretanje i progresija odvijaju se od općeg ka partikularnom. Dokaz ovome dat je u našoj kritici eksperimentalne škole kasnije u knjizi. Više o principu kontradikcije u 4. poglavlju ove knjige pod naslovom Priroda principa kontradikcije. (op. ur.)

23

64


Sigurno se sjećate prethodnog primjera, a u vezi sa spoznatljivosti mišljenja (misli), kako smo se u tom primjeru kretali od općeg znanja ka partikularnom. Spoznaju da je “materija stvorena” stekli smo na osnovu znanja da “sve što se mijenja, stvoreno je”. Mišljenje je započelo s ovim univerzalnim sudom: “Sve što se mijenja, stvoreno je”, a zatim smo s njega prešli na partikularniji sud: “Materija je stvorena”. Naposljetku, želimo naglasiti da racionalna škola ne zanemaruje moćnu ulogu koju eksperimentiranje igra u prirodnim naukama i stjecanju znanju op­ ćenito, goleme usluge koje eksperimentiranje pruža čovječanstvu kroz otkriva­ nje tajnih univerzuma i prirode. Međutim, prema ovoj školi, eksperimentiranje samo po sebi ne može igrati ovu moćnu ulogu, budući da svako izvođenje naučnih istina iz njega zahtijeva primjenu nužnih racionalnih zakona. To zna­ či da se izvođenje naučnih istina postiže u svjetlu primarnog znanja. Jedno­ stavno, nije moguće da eksperimenti po sebi budu prvobitni izvor i primarni kriterij spoznaje, jer su eksperimenti analogni testu koji ljekar provodi nad pacijentom. Taj test pruža ljekaru mogućnost da otkrije prirodu bolesti i po­ pratne simptome. Međutim, taj test zasigurno neće pomoći u otkrivanju bolesti i njezinih simptoma ako ljekar ne posjeduje prethodne informacije i znanje. Ako ljekar nema prethodnog znanja, svi testovi koje provodi bit će beskorisni. Slično tome, ljudski eksperimenti općenito, ne utiru put zaključcima i istinama osim u svjetlu prethodnih racionalnih informacija.

2. Empirijska škola Prema ovoj školi, iskustvo je primarni izvor svega ljudskog znanja. Ovo viđenje oslanja se na tvrdnju da, kada se ljudskom biću oduzmu različite vrste iskustava, ono nije u stanju spoznati istinu bez obzira koliko jasna bila. To pokazuje da su ljudska bića rođena bez ikakva urođenog znanja. Njihova svje­ snost i spoznaja započinju onog trenutka kada i njihov praktični život. Što je iskustava više i što su ona različitija to je i njihovo znanje veće i raznovrsnije. Empiričari ne prihvataju postojanje nužnog racionalnog znanja koje pret­ hodi iskustvu. Oni iskustvo smatraju jedinim temeljem ispravnog rasuđivanja, te općim kriterijem u svakoj oblasti. Čak i oni sudovi koje racionalna škola smatra nužnim znanjem moraju, prema mišljenju empiričara, biti podvrgnuti empirijskom kriteriju, te moraju biti potvrđeni iskustvom. Naime, ljudska bića 65


ne posjeduju niti jedan sud za čiju potvrdu valjanosti nije potrebno iskustvo. Ovo rezultira sljedećim zaključcima: Prvo, moć ljudskog promišljanja ograničena je granicama empirijske oblasti, tako da bilo kakvo metafizičko izučavanje ili proučavanje metafi­ zičkih pitanja postaje besmisleno. U ovom je empirijska škola upravo su­ protna racionalnoj. Drugo, kretanje misli odvija se u suprotnom smjeru nego što je to bio slučaj u racionalnoj školi. Tako, racionalna škola smatra da se misao uvijek kreće od onoga što je opće ka onom što je partikularno, dok empiričari tvrde upravo suprotno: da se misao kreće od onoga što je partikularno ka onom što je opće; tj. od usko ograničenih eksperimenata ka univerzalnim zakonima i principima. Ona uvijek napreduje od empirijske partikularne istine prema apsolutnoj istini. Opći zakoni i univerzalni principi do kojih su ljudska bića došla nisu ništa dru­ go do rezultati iskustava. Posljedica ovakvog stava jeste progresija indukcije24 od individualnih stvari ka otkriću općih objektivnih istina. Iz ovog razloga, empirijska škola u svojoj potrazi za dokazima i svom pro­ mišljanju oslanja se na induktivnoj metodi, budući da se ova metoda kreće upravo od partikularnoga ka univerzalnom. Empirijska škola odbacuje princip silogističkog25 zaključivanja, prema kojem se misao kreće od općega ka par­ tikularnom, kako je to slučaj u sljedećoj silogističkoj figuri:26 “Sva su ljudska bića smrtna. Muhamed je ljudsko biće. Prema tome, Muhamed je smrtan.” Ovo odbacivanje ovisi o činjenici da ova silogistička figura ne vodi novom znanju u zaključku, i pored toga što je jedan od uvjeta dokazivanja taj da ono vodi novom zaključku koji nije sadržan u premisama.27 Stoga, silogizam u gore spomenutom obliku spada u oblik logičke pogreške koju zovemo “an­ ticipiranje principa” (petitio principi). Naime, ako prihvatimo premisu “sva su ljudska bića smrtna”, tada subjekt “ljudska bića” već obuhvata sve ljudske Indukcija je logička metoda zaključivanja bazirana na vjerovatnosti. Silogizam je logička metoda zaključivanja u kojoj dva suda nužno vode trećem. 26 Postoje četiri figure kategoričkog silogizma zavisno od položaja srednjeg pojma (ter­ mina) u premisi. Kada je srednji pojam subjekt u velikoj premisi a predikat u maloj, imamo prvu figuru. Kada je on predikat u objema premisama, imamo drugu figuru. Kada je subjekt u obiju premisa, imamo treću figure, i kada je predikat u velikoj pre­ misi a subjekt u maloj, imamo četvrtu figuru. 27 Svaki od dvaju iskaza, tvrdnji, sudova koji skupa daju zaključak zovemo “premisama”. 24 25

66


individue. Ako zatim iznesemo premisu “Muhamed je ljudsko biće”, tada smo ili svjesni da je Muhamed jedna od ljudskih individua na koju smo mislili u prvoj premisi, čime bismo znali da je smrtan i prije nego što tu istinu iznesemo u drugoj premisi, ili toga nismo svjesni. U ovom drugom slučaju izvršili bismo generalizaciju prve premise bez opravdanja, budući da još uvijek ne znamo da smrtnost važi za sva ljudska bića, kako to u premisi tvrdimo. Ovo je kratak prikaz empirijske škole koju smo dužni odbaciti iz sljedećih razloga. Prvi razlog, postavlja se pitanje da li je sam ovaj princip (jer je isku­ stvo primarni kriterij za utvrđivanje istinitosti) primarno znanje koje ljudska bića posjeduju bez prethodnog iskustva, ili nije, naprotiv, kao i drugo ljudsko znanje, urođeno niti nužno? Ukoliko on spada u primarno znanje koje prethodi iskustvu, tada je empirijska škola, koja ne dopušta primarno znanje, pobijena, a prisustvo nužne ljudske informacije, neovisne o iskustvu, potvrđeno. Među­ tim, ukoliko ovo znanje zahtijeva prethodno znanje, to onda znači da zapravo od samog početka ne znamo da li je iskustvo logički kriterij čija je valjanost osigurana. Kako onda možemo dokazati njegovu valjanost i smatrati ga krite­ rijem valjanosti kada njegova valjanost još uvijek nije izvjesna? Drugim riječima, ukoliko gore spomenuti princip, koji je kamen-temeljac empirijske škole, nije valjan, tada i empirijska škola pada. Ukoliko je, u drugu ruku, valjan, tada se nameće pitanje o razlogu koji je naveo empiričare da vje­ ruju u njegovu valjanost. Jer, ako vjeruju u njegovu valjanost bez ikakva isku­ stva, to bi značilo da je to intuitivan sud i da ljudska bića posjeduju istine koje se nalaze izvan oblasti osjetilnog iskustva. Ukoliko bi, međutim, bili uvjereni u njegovu valjanost na osnovu prethodnog iskustva, onda bi to bilo nemoguće, jer iskustvo ne može utvrditi svoju vlastitu istinosnu vrijednost. Drugi razlog, filozofska ideja koja je zasnovana na empirijskoj školi nije kadra posvjedočiti materiju. Naime, materija se ne može otkriti putem čistog osjetilnog iskustva. Ono što je zapravo dostupno iskustvima jesu fenomeni i slučajevi, akcidenti materije. Kada je u pitanju sama materija, u smislu mate­ rijalne supstance koju ti fenomeni i slučajevi predočavaju, ona nije dostupna osjetilima. Behar koji vidimo na grani, naprimjer, ili dodirujemo rukom, takav je da samo imamo osjetilnu percepciju njegova mirisa, boje i nježnosti. Čak i ako ga okusimo, imat ćemo samo osjetilnu percepciju njegova ukusa. Ali, ni u jednom od navedenih slučajeva nemamo osjetilnu percepciju supstance u kojoj se svi ovi fenomeni sažimaju. Umjesto toga, tu supstancu spoznajemo samo putem racionalnog dokaza koji je zasnovan na primarnom racionalnom znanju, 67


na što ćemo ukazati u nastavku naše rasprave. Iz tog razloga, niz empiričara ili eksperimentalista negirali su uopće postojanje materije. Jedini temelj potvrdi egzistencije materije jesu primarni racionalni sudovi. Da nije njih, ne bi bilo moguće osjetilima da nam potvrde egzistenciju materije izvan prelijepog mirisa, crvene boje i specifičnog ukusa behara. Dakle, jasno je da metafizičke zbilje nisu jedine zbilje čiji dokaz zahtijeva slijeđenje racionalne metode mišljenja već i sama materija. Zapravo, ovaj prigovor iznosimo protiv svih onih koji vjeruju, na osnovu principa empirijske škole, da materijalna supstanca egzistira u prirodi. Među­ tim, ovaj prigovor ne tiče se onih koji interpretiraju prirodu kao puki fenomen koji se pojavljuje i mijenja, bez priznavanja subjekta u kojem se takvi feno­ meni susreću. Treći razlog, ukoliko bi um bio ograničen granicama iskustva i bez ikakva znanja neovisna o iskustvu, tada on ne bi bio kadar dokazati nemogućnost bilo čega. Naime, nemogućnost, u smislu “nemogućnosti egzistencije određe­ ne stvari”, ne nalazi se u oblasti iskustva, niti je iskustvu moguće da je otkrije. Najviše što iskustvo može pokazati jeste neegzistencija specifične stvari.28 Međutim, neegzistencija neke specifične stvari ne implicira njezinu nemo­ gućnost. Postoji niz stvari čiju egzistenciju iskustvo ne može otkriti. Iskustvo samo pokazuje njihovu neegzistenciju u određenoj specifičnoj oblasti. I pored toga, mi ih ne smatramo nemogućim, niti im oduzimamo mogućnost egzisten­ cije, kao što je to slučaj s nemogućim stvarima. Postoji jasna razlika između sudara Mjeseca i Zemlje, postojanja ljudi na Marsu, ili postojanja ljudskog bića koje može letjeti usljed specifične fleksibilnosti njegovih mišića29 s jedne strane, i egzistencije trougla s četirima stranama, ili dijela koji je veći od cje­ line, ili egzistencije Mjeseca u slučaju njegove neegzistencije30 s druge strane. Nijedan od ovih sudova nije aktualiziran, niti je ijedan pristupačan iskustvu. Stoga, ako bi samo iskustvo bilo glavni izvor znanja, tada ne bismo bili u sta­ nju razlikovati spomenute dvije grupe sudova. Jer, riječ “iskustvo” u obama je slučajevima ista. I pored toga, svi vidimo jasnu razliku između spomenutih grupa. Sudovi iz prve grupe nisu aktualizirani, ali su oni suštinski mogući. Što se tiče sudova druge grupe, ne samo da nisu aktualizirani već nisu ni mogući. Tj. iskustvo nam može pokazati da stvar ne egzistira, ali nam ne može pokazati da je nemoguće da ta stvar egzistira. 29 Ovo su primjeri neegzistentnih ali mogućih stvari. 30 Ovo su primjeri neegzistentnih i nemogućih stvari. 28

68


Trougao, naprimjer, ne može imati četiri strane, bez obzira na to je li se Mjesec sudario sa Zemljom ili nije. Ovo prosuđivanje o nemogućnosti ne može se interpretirati osim u svjetlu racionalne škole, kao racionalno znanje neovisno o iskustvu. Zbog ovoga, empiričari imaju dvije mogućnosti na raspolaganju: ili da priznaju nemogućnost određenih stvari, kao što su one iz druge kategorije, ili da odbace samu ideju nemogućnosti svih stvari. Ukoliko prihvate nemogućnost stvari, kao što su one koje smo naveli u drugoj grupi, to njihovo prihvatanje mora počivati na neovisnom racionalnom znanju a ne na iskustvu. Razlog je taj što nepojavljivanje neke stvari u iskustvu ne ukazuje na njezinu nemogućnost. Ukoliko, s druge strane, odbace ideju nemogućnosti te ne prihvate nemo­ gućnost bilo čega, bez obzira na to koliko čudno to moglo biti umu, na temelju tog odbacivanja ne bi bilo razlike između gore spomenutih dviju grupa, a u vezi s kojima smo ustanovili nužnost razlikovanja među njima. Dalje, ukoli­ ko se ideja nemogućnosti eliminira, tada proturječnost, odnosno istovremena egzistencija i neegzistencija stvari ili istovremena valjanost i nevaljanost suda neće biti nemoguća. Međutim, mogućnost egzistencije proturječnosti vodi kolapsu svega znanja i nauke te neuspjehu iskustva da otkloni sumnju i neod­ lučnost u bilo kojoj naučnoj oblasti. Naime, bez obzira na to koliko eksperi­ menata ili dijelova dokaza potvrđivalo istinitost specifičnog naučnog suda, kao što je “Zlato je prosti element”, mi nikako ne možemo biti uvjereni da ovaj sud nije pogrešan, sve dok postoji mogućnost da stvari budu proturječne i sudovi valjani i nevaljani istovremeno. Četvrti razlog, princip kauzaliteta ili uzročnosti ne može se dokazati pomo­ ću empirijske škole. Naime, isto kao što je empirijska teorija nesposobna dati ispravno obrazloženje kauzalnosti kao koncepta, tako je nesposobna dokazati je i kao princip ili ideju prosuđivanja. Jer, iskustvo nam ne može razjasniti bilo šta osim slijeda specifičnih fenomena. Tako, kroz iskustvo znamo da voda ključa na 100°C, a da se ledi na 0°C. Što se tiče uzrokovanja jednog fenomena od strane drugog, te nužnosti veze među njima, to je nešto što nam iskustvo ne otkriva, bez obzira na to koliko precizna bila naša iskustvena opažanja i bez obzira na to koliko se puta u našem iskustvu ta uzročno-posljedična veza ponovila. Međutim, ukoliko princip uzročnosti padne, sve prirodne nauke ta­ kođer će pasti, što ćemo kasnije detaljno pokazati. Neki empiričari, kao što su David Hume i John Stuart Mill, priznali su ovu istinu. Iz tog razloga Hume kaže da je element nužnosti u zakonu uzroka 69


i posljedice posljedica prirode racionalnih aktivnosti koje se koriste u svrhu dobijanja ovog zakona, dodajući da, ukoliko jedna od aktivnosti uma uvijek vodi drugoj, koja slijedi neposredno iza prve, tada se između tih dviju aktivno­ sti, s prolaskom vremena, razvija konstantno jak odnos, koji zovemo “odnos asocijacije ideja”. Ova asocijacija praćena je nekom vrstom racionalne nužno­ sti, takve da se ideja koja je povezana s jednom od spomenutih dviju umskih radnji pojavljuje u umu, kao što se pojavljuje i ideja koja je povezana s drugom umskom radnjom. Ova racionalna nužnost čini temelj onoga što zovemo nuž­ nost koju dokučujemo u vezi koja se uspostavlja među uzrokom i posljedicom. Nema sumnje da je ovo objašnjenje relacije između uzroka i posljedice netačno i to iz sljedećih razloga. Prvi razlog, iz ovog objašnjenja proizlazi da opći zakon kauzalnosti ne mo­ žemo dokučiti osim nakon niza ponovljenih događaja i eksperimenata koji u umu utvrđuju vezu između dviju ideja uzroka i posljedice, iako to nije nužno. Jer, naučnik nije kadar izvesti odnos kauzalnosti i nužnosti između dviju stvari koje se pojavljuju već iz jednog primjera pojavljivanja. Njegova izvjesnost uopće neće biti ojačana više od onoga kakva je bila kada je prvi put promatrao događaj. Slično tome, kauzalna veza nije ojačana ponavljanjem drugih doga­ đaja koji uključuju isti uzrok i posljedicu. Drugi razlog, ostavimo nakratko po strani dva sukcesivna vanjska događa­ ja i usmjerimo našu pažnju na njihove dvije ideje ili predodžbe u umu, naime ideju uzroka i ideju posljedice. Postavlja se pitanje je li odnos među njima po svojoj prirodi nužan ili jednostavno predstavlja vezu, kao što je naša predodžba o jabukama povezana s našom predodžbom tržišta na kojem se te jabuke prodaju? Ukoliko je taj odnos nužan, tada je princip kauzalnosti potvrđen, a neempirij­ ski odnos između dviju ideja, tj. odnos nužnosti, implicitno je priznat. U tom slučaju, bez obzira na to da li vrijedi spomenuta nužnost između dviju ideja ili između dviju objektivnih zbilja, ona se ne može dokazati osjetilnim iskustvom. Ukoliko je, s druge strane, spomenuti odnos samo spona, tada David Hume nije uspio objasniti, što mu je bila namjera, element nužnosti u zakonu uzroka i posljedice. Treći razlog, nužnost, koju prepoznajemo u odnosu između uzroka i posljedi­ ce uopće ne znači njen utjecaj na um da pozove jednu od dviju ideja kada se dru­ ga pojavi u umu. To je razlog zašto je ova nužnost koju vidimo između uzroka i posljedice ista, bez obzira ima li ili ne specifičnu ideju o odnosu. Stoga, nužnost principa kauzalnosti nije psihološka nužnost već objektivna nužnost. 70


Četvrti razlog, uzrok i posljedica mogu biti potpuno sjedinjeni, pa i pored toga, mi dokučujemo uzročno-posljedičnu vezu među njima. Primjer ovoga jesu kretnje ruke i pisaljke u činu pisanja. Ove dvije kretnje uvijek su prisutne u isto vrijeme. Kada bi izvor nužnosti i kauzalnosti bila sukcesija jedne od dviju umskih radnji nakon druge putem asocijacije, tada ne bi bilo moguće u ovom primjeru da kretnja ruke igra ulogu uzroka kretnji pisaljke, budući da um percipira dvije kretnje istovremeno. Zašto bi, onda, jednu trebalo uzeti kao uzrok, a drugu kao posljedicu? Drugim riječima, objašnjavanje uzročnosti kao psihološke nužnosti znači da se uzrok smatra takvim, ne zato što u objektivnoj zbilji on prethodi poslje­ dici i proizvodi je, već zbog toga što nakon njegove spoznaje uvijek slijedi spoznaja posljedice putem asocijacije ideja. Iz ovog razloga onaj prvi uzrok je ovom drugom. Ovo objašnjenje ne može nam pokazati kako kretnja ruke po­ staje uzrok kretnji pisaljke, budući da kretnja pisaljke ne slijedi nakon kretnje ruke po spoznaji, već te dvije kretnje spoznajemo istovremeno. Prema tome, ako kretnja ruke nema stvarni prioritet i objektivnu kauzalnost nad kretnjom pisaljke, tada je nije moguće smatrati uzrokom. Peti razlog, često imamo slučaj da su dvije stvari povezane pri čemu se ne vjeruje da je jedna od njih uzrok drugoj. Kada bi David Hume uspio sa svojim objašnjenjem uzroka i posljedice kao dva događaja čiju sukcesiju shvatamo usljed čega se javlja veza oblika asocijacije ideja među njima u umu, tada bi dan i noć bili događaji takvog vida. Naime, isto kao što su temperatura i klju­ čanje vode dva događaja koja slijede jedan drugog, sve dok se ne uspostavi asocijacijska veza među njima, isto mora vrijediti i za noć i dan, i njihovo slije­ đenje jedno drugog i njihovu asocijaciju, i pored toga što elementi uzročnosti i nužnosti koje prepoznajemo među temperaturom i ključanjem vode ne postoje između noći i dana. Noć nije uzrok dana, niti je dan uzrok noći. Prema tome, nije moguće objasniti ova dva događaja pukom ponovljenom sukcesijom koja vodi asocijaciji ideja, kao što je to Hume pokušao. Iz ovog možemo zaključiti da empirijska škola neizbježno vodi ukidanju principa kauzalnosti te neuspjehu dokazivanja nužnih relacija među stvarima. Međutim, ukoliko se princip kauzalnosti eliminira, kompletna struktura pri­ rodnih nauka raspast će se, budući da sve one, kao što je poznato, ovise o tom principu. Prirodne nauke, koje empiričari nastoje izgraditi na temeljima čistog eks­ perimentiranja, i same zahtijevaju primarne racionalne principe koji prethode 71


eksperimentiranju. Naime, naučnik izvodi svoj eksperiment u laboratoriju nad ograničenim brojem objektivnih partikularija. Zatim postulira teoriju što treba objasniti fenomene koje je eksperiment u laboratoriju otkrio, te ih opravdati zajedničkim uzrokom. Primjer ovoga jeste teorija koja kaže da je uzrok toplote kretanje, teorija do koje se došlo na osnovu niza eksperimenata interpretiranih na ovaj način. Naše je pravo postaviti pitanje naučniku kako je uopće moguće da on nudi ovu teoriju kao univerzalni zakon koji važi za sve okolnosti slične onima iz eksperimenta, iako sam eksperiment nije treti­ rao više od nekoliko specifičnih slučajeva. Zar se tu, zapravo, ne radi o tome da je ova generalizacija zasnovana na principu koji kaže da slične okolnosti i stvari jednake po naravi i zbilji moraju dijeliti zakone i pravila? Međutim, onda se opet postavlja pitanje kako um dolazi do ovog principa. Empiričar ne može tvrditi da je to empirijski princip. Prije bismo rekli da je on dio racionalnog znanja koje prethodi eksperimentiranju. Naime, ukoliko bi on bio zasnovan na eksperimentu, tada bi taj eksperiment i sam tretirao samo specifičan predmet. Kako je onda moguće da opći princip bude zasnovan na njemu? Prema tome, ustanovljavanje općeg principa ili općeg zakona u svjetlu jednog ili više eksperimenata ne može se postići osim uz priznavanje postojanja prethodnog racionalnog znanja. Ovim postaje jasno da su sve empirijske teorije u prirodnim naukama zasnovane na nekoliko elementarnih racionalnih spoznaja koje ne mogu biti predmetom eksperimentiranja. Umjesto toga, um ih prihvata kao takve neposredno. To su sljedeće: 1. princip kauzalnosti, u smislu nemogućnosti slučajnosti, tj. ukoliko bi slučajnosti bile moguće, tada naučnik ne bi bio u stanju dokučiti zajedničko objašnjenje niza fenomena koji se pojavljuju u njegovim eksperimentima; 2. princip sklada i srodnosti između uzroka i posljedice, po kojem stvari koje su u zbilji slične nužno ovise o zajedničkom uzroku; 3. princip kontradiktornosti, koji kaže da je nemoguće da negacija i afir­ macija budu istovremeno istinite. Ukoliko naučnik prihvati ove elemente znanja koji prethode eksperimenti­ ranju, a zatim izvede svoje različite eksperimente, naprimjer, u vezi s oblicima toplote, on može, u konačnici, postulirati teoriju koja objašnjava te različite oblike toplote jednim uzrokom, kao što je kretanje. Međutim, gledano u 72


cjelini, nije moguće postulirati ovu teoriju kao konačnu i apsolutnu. Ona bi mogla biti takva samo ako bi bilo moguće s izvjesnošću znati da ne postoji drugo objašnjenje tih fenomena te da je neispravno objasniti ih drugim uzro­ kom. Međutim, općenito gledajući, to nije moguće utvrditi eksperimentima. Iz tog razloga zaključci prirodnih nauka najvećim su dijelom vjerovatni usljed nedostataka u eksperimentima te nepotpunosti u uvjetima koji bi ih činili ko­ načnim i apsolutnim. Iz svega kazanog jasno proizlazi da izvođenje naučnog zaključka iz eks­ perimenata uvijek zavisi o silogističkom zaključivanju u kojem se ljudski um odnosno misao kreće od općeg ka specifičnom te od univerzalnog ka partiku­ larnom, baš kako je to u racionalnoj školi objašnjeno. Naučnik je kadar izvesti zaključak u gornjem primjeru na način da se kreće od već spomenutih triju pri­ marnih principa (princip uzročnosti, princip srodnosti ili sklada i princip kon­ tradiktornosti) ka specifičnom zaključku u skladu sa silogističkim pristupom. Kada je u pitanju prigovor koji empiričari iznose protiv metode silogisti­ čkog zaključivanja, a koji se odnosi na to da zaključak po sebi nije ništa drugo do odjek jedne od dviju premisa, tj. velike premise, te njezino ponavljanje, gledano iz ugla učenja racionalne škole, možemo reći da je to loš prigovor. Naime, ukoliko bismo željeli veliku premisu dokazati kroz eksperimente bez ijednoga drugog kriterija, morali bismo istražiti sve podjele i oblike kako bi­ smo bili sigurni u ispravnost suda. U tom slučaju i zaključak bi bio određen u samoj velikoj premisi. Međutim, ukoliko bi velika premisa bila dio racional­ nog znanja, koji shvatamo i bez eksperimenata, kao što su primarni intuitivni sudovi i racionalne teorije izvedene iz tih sudova, tada onaj koji želi dokazati veliku premisu ne mora istraživati partikularije, jer zaključak nužno mora ima­ ti svojstva ponavljanja.31 Pokušaj koji je učinio dr. Zaki Nadžib Mahmud zaista je čudnovat – naime, da pret­ hodno spomenuti prigovor utemelji u silogističkom zaključivanju, kao kada kažemo: “Sva ljudska bića su smrtna; Muhammed je ljudsko biće; prema tome, Muhammed je smrtan.” On kaže da je moguće reći: “Međutim, kada generaliziram u prvoj premisi, ne mislim na ljudska bića jedno po jedno, jer je nemoguće promatrati ih na taj način. Zapravo, mislim na ljudsku vrstu općenito.” Ako je ovo ono na što misliš, kako onda sud možeš primijeniti posebno na Mu­ hammeda, s obzirom na to da Muhammed nije vrsta? On je specifična, određena indi­ vidua. Prema tome, sud koji se njega tiče a kojim se ti koristiš za oznaku vrstu općenito uistinu je nevaljan silogizam (al-Mantiq al-Wad’iyy, str. 250).

31

73


Još jednom želimo naglasiti da mi ne negiramo ogromnu vrijednost koju iskustvo ima za čovječanstvo i obim njegove usluge u oblastima znanja i spo­ znaje. Međutim, želimo da empiričari shvate da eksperimenti nisu primarni kriterij i fundamentalni izvor ljudske misli i znanja. Primarni kriterij i funda­ mentalni izvor jesu primarne racionalne informacije, u čijem svjetlu stječemo sve ostale informacije i istine. Čak i samo iskustvo zahtijeva takav racionalni kriterij. Stoga mi, ali i drugi, moramo prihvatiti ovaj kriterij na kojem su ute­ meljeni principi naše metafizičke filozofije. Ako i nakon toga empiričari poku­ šaju negirati ovaj kriterij kako bi pobili našu filozofiju, onda oni u isto vrijeme napadaju i principe koji su temelj prirodnih nauka, a bez kojih je empirijsko iskustvo jalovo. U svjetlu racionalne škole možemo objasniti karakteristike nužnosti i apso­ lutne izvjesnosti koje matematiku izdvajaju od prirodnih nauka. Ta posebnost posljedica je činjenice da su nužni matematički zakoni i istine potkrijepljeni primarnim principima uma i da ne ovise o eksperimentalnim otkrićima. Naučni sudovi upravo su suprotni. Širenje željeza usljed zagrijavanja nije jedan od su­ dova dat kroz primarne principe bez posredovanja, već je zasnovan na ekspe­ rimentalnim sudovima. Tajna nužnosti i apsolutne izvjesnosti u matematičkim istinama predstavlja odsudni racionalni karakter. Proučimo li razlike između matematičkih i naučnih sudova u svjetlu em­ pirijske škole, nećemo naći odlučujuće opravdanje za ove razlike, sve dok je iskustvo jedini izvor naučnog znanja u objema oblastima. Neki od pobornika empirijske škole pokušali su objasniti spomenute razli­ ke na doktrinarnom temelju, govoreći kako su matematički sudovi analitični te da njihova funkcija nije da daju nešto novo. Kada kažemo, naprimjer, “Dva plus dva jeste četiri”, ne govorimo ništa što bi moglo poslužiti kao ispit stupnja naše izvjesnosti, jer “četiri” je samo drugi izraz za “dva plus dva”. Drugim ri­ ječima, gore spomenuti matematički sud nije ništa drugo do “Četiri je jednako Ovo je čudnovato brkanje između prvih i drugih namjera (kako ih logičari obično nazivaju). Sud koji se tiče vrste općenito znači dvije stvari: prva je da je sud koji se tiče ljudskog bića okarakteriziran onim što je opće ili vrstom tog ljudskog bića. Jasno je da se takav sud ne može primijeniti posebno na Muhammeda, s obzirom na to da Mu­ hammed nema kvalitet općenitosti ili kvalitet da je vrsta. Druga je da sud koji se tiče samog ljudskog bića nije relativan, tj. ne odnosi se specifično na nj. Ovaj tip suda može se primijeniti na Muhammeda, jer je on ljudsko biće. Srednji pojam ima isto značenje koje se ponavlja i u velikoj i u maloj premisi. Prema tome, silogizam daje zaključak.

74


četiri”. Svi matematički sudovi proširenje su ove analize. Međutim, ovo proši­ renje varira u stupnju svoje kompleksnosti. Prirodne nauke, u drugu ruku, nisu ovog oblika. Naime, njihovi su su­ dovi složeni, tj. predikat u njima daje nove informacije o subjektu. Drugim riječima, on daje nove informacije na temelju eksperimenata. Tako, ako ka­ žemo “Voda ključa na tom i tom pritisku, tj. kada njena temperatura postigne 100°C”, tada smo informirani da pojam “voda” ne obuhvata pojmove “tem­ peratura”, “pritisak” i “ključanje”. Iz ovog razloga, naučni sudovi mogu biti ili valjani ili nevaljani. Međutim, naše je pravo da iznesemo primjedbu na ovaj pokušaj opravda­ vanja razlike između matematičkih i naučnih sudova, primjedbu da uzimanje matematičkih sudova kao analitičkih ne objašnjava razliku na temelju empi­ rijske škole. Pretpostavimo da je sud “Dva plus dva jeste jednako četiri” drugi izraz za naš sud “Četiri je četiri”. To bi značilo da ovaj matematički sud ovisi o prihvatanju principa kontradiktornosti, u protivnom, ako su kontradikcije moguće, onda “četiri” možda i nije “četiri“. Prema učenjima empirijske škole, ovaj princip niti je racionalan niti je nužan, jer ova škola negira sve a priori znanje. Umjesto toga, empiričari smatraju da je on izveden iz iskustva, kao i ostali principi na kojima se temelje naučni sudovi u prirodnim naukama. Stoga, problem neće biti riješen sve dok su i matematika i prirodne nauke ovisne o empirijskim principima. Zbog čega se onda matematički sudovi razlikuju od drugih sudova po apsolutnoj nužnosti i izvjesnosti? Dalje, mi ne prihvatamo da su svi matematički sudovi analitični kao i proširenje principa “Četiri je četiri”. Kako se sud “Promjer je uvijek kraći od obima” može smatrati analitičkim sudom? Jesu li “kratkoća” i “obim” uključeni u ideju “promjera” i je li “promjer” drugi izraz za sud “Promjer je promjer”? Iz ove studije da se zaključiti da je racionalna škola jedina škola sposob­ na riješiti problem opravdanosti znanja te uspostavljanja kriterija i primarnih principa znanja. Pa ipak, preostaje nam da proučimo još jedno pitanje u vezi s racionalnom školom. Naime, ako su primarne informacije racionalne i nužne, kako je onda moguće objasniti njihovo odsustvo u ljudskim bićima na početku njihova ži­ vota te njihovo naknadno stjecanje tokom života? Drugim riječima, ako su te informacije esencijalne za ljudska bića, onda one moraju postojati u svakom trenutku njihove egzistencije. To znači da nije moguće da budu bez njih u bilo 75


kojem trenutku svog života. Ukoliko, u drugu ruku, one nisu esencijalne, tada moraju imati neki vanjski uzrok, a to je iskustvo. Međutim, s ovim se raciona­ listi zasigurno neće složiti. Zapravo, kada racionalisti kažu da su ti principi nužni u ljudskom umu, oni pod tim misle da, ukoliko um shvati ideje koje su međusobno povezane baš tim principima, tada će on zaključiti prvi princip bez potrebe za vanjskim uzrokom. Uzmimo kao primjer princip kontradikcije. Ovaj princip, koji predstavlja sud izveden zaključivanjem, a koji kaže da egzistencija i neegzistencija neke stvari ne mogu biti istovremeni, nije dostupan ljudskim bićima od trenutka početka njihove egzistencije. Naime, ovaj sud ovisi o predodžbama egzisten­ cije, neegzistencije i istovremenosti. Bez ovih predodžbi nije moguće izvesti sud zaključivanjem da egzistencija i neegzistencija ne mogu biti istovremeni. Općenito, ljudsko biće ne može izvesti zaključivanjem sud o nečemu o čemu ne posjeduje predodžbu. Iz našeg pokušaja da analiziramo umske predodžbe već smo naučili da sve predodžbe rezultiraju i potječu iz osjetila, bilo direktno ili indirektno. Stoga, putem osjetila ljudska bića moraju prvo steći grupu pre­ dodžbi o kojima princip kontradikcije ovisi, kako bi uopće imali mogućnost da prosuđuju i izvode zaključke. Prema tome, činjenica da se ovaj princip javlja nešto kasnije u ljudskom umu ne ukazuje da on nije nužan, te da ne slijedi iz najdubljeg bića ljudske duše bez pretpostavljanja vanjskog uzroka. Uistinu, on zaista jeste nužan i proizlazi iz duše neovisno o iskustvu. Specifične predodž­ be samo su nužni uvjet njegove egzistencije i njegova izvođenja iz duše. Kao analogija duši i primarnim principima mogu poslužiti vatra i njezino sagorije­ vanje, respektivno. Budući da je sagorijevanje esencijalni čin vatre, a ipak ne egzistira osim pod određenim uvjetima, naprimjer, kada vatra dođe u dodir sa suhim tijelom, tako su isto primarni sudovi nužni i esencijalni činovi duše kada su nužne predodžbe potpune. Želimo li ovo iskazati na jednoj višoj razini, reći ćemo da čak, iako se pri­ marno znanje pojavljuje u ljudskim bićima postepeno, ta postepenost ne znači da se ono pojavljuje usljed nekoga vanjskog iskustva. Prema tome, već smo pokazali da vanjsko iskustvo ne može biti primarni izvor znanja. Zapravo, ova postepenost u skladu je sa supstancijalnim kretanjem i razvojem ljudske duše. Taj razvoj i supstancijalna integracija odgovorni su za povećanje potpunosti duše i njezine svjesnosti o primarnim informacijama i fundamentalnim princi­ pima, otvarajući tako kapacitete i moći skrivene u njoj. 76


Ovim postaje jasno da prigovor racionalnoj školi u vezi s razlogom zbog kojega primarne informacije nisu prisutne u ljudskim bićima od trenutka nji­ hova rođenja ovisi o neprihvatanju potencijalne egzistencije i nesvjesnog, na koje vrlo jasno ukazuje pamćenje. Dakle, sama ljudska duša sadrži ovo pri­ marno znanje ali potencijalno. Supstancijalnim kretanjem egzistencija duše povećava se po intenzitetu, sve dok stvari poznate potencijalno ne postanu spoznate aktualno.

Marksizam i iskustvo Empirijska škola koju smo upravo predstavili odnosi se na dva viđenja znanja. Prvo je ono koje kaže da je sve znanje potpuno već od samog početka, dakle, već od osjetilne percepcije i najprostijeg iskustva. Drugo je ono prema kojem znanje obuhvata dva koraka: empirijski i umski korak, tj. primjena i te­ orija ili faza iskustvenog i faza shvatanja i zaključivanja. Početna tačka znanja jesu osjetila i iskustvo. Viši stupanj znanja jeste formiranje naučnog shvatanja i teorije koji reflektiraju empirijsku zbilju po dubini i u detaljima. Drugo viđenje jeste ono koji slijede marksisti u vezi s pitanjem znanja. Me­ đutim, oni su prepoznali da će ih ovo viđenje u svojoj očiglednoj formi odvesti racionalnoj školi, budući da ovo viđenje razmatra oblast ljudskog znanja koje se nalazi izvan prostog iskustva. Stoga su svoje viđenje ustanovili na temelju jedinstva teorije i primjene te nemogućnosti njihova razdvajanja. Time je ono ostalo u domenu iskustva, empirijske škole, smatrajući ga se općim kriterijem ljudskog znanja. Mao Tse-tung iznosi sljedeću primjedbu: “Prvi korak u procesu stjecanja znanja jeste neposredni kontakt s vanjskom okolinom, i to je faza osjetilne percepcije. Drugi korak predstavlja skupljanje, uređivanje i raspoređivanje informacija koje primamo putem osjetilne per­ cepcije, i to je faza ideja, sudova i zaključaka. Stjecanjem dovoljne količine i potpunih informacija putem osjetilne percepcije (niti partikularnih niti nedo­ voljnih), te povezivanjem tih informacija s realnom situacijom (ne sa pogreš­ nim idejama), u stanju smo formirati na temelju takvih informacija istinsku predodžbu i zdravu logiku.”32 Hawl at-Tatbiq, str. 14.

32

77


Dalje, kaže i ovo: “Stalna društvena praksa vodi ponavljanju višestrukih pojavljivanja ljudske primjene stvari koje percipiraju osjetilima i koje u njima ostavljaju utisak. U toj situaciji iznenadna promjena u formi skoka događa se u toku procesa stjecanja znanja. Na taj način nastaju ideje.”33

U narednom odlomku marksisti zahtijevaju neodvojivost teorije od prakse, tj. jedinstvo teorije i prakse: “Prema tome, važno je da shvatimo značenje jedinstva teorije i prakse. Nai­ me, onaj koji zanemaruje teoriju pada u zabludu filozofije praktičnog djelo­ vanja, krećući se kao slijepac i spotičući se u mraku. A što se tiče onoga koji zanemaruje praksu, on pada u doktrinarnu stagnaciju i pretvara se u onoga koji nema ništa osim učenja i ispraznih racionalnih dokaza.”34

Ovim su marksisti potvrdili svoj empirijski stav da je osjetilno iskustvo kriterij koji se mora primijeniti na sve znanje i na svaku teoriju te da ne postoji znanje mimo iskustva, kako to Mao Tse-tung iznosi u sljedećem tekstu: “Teorija znanja u dijalektičkom materijalizmu praksi daje prvo mjesto. Prema ovoj teoriji, ljudsko stjecanje znanja ne zahtijeva niti jedan stepen odvajanja od prakse. Ona, također, pokreće rat protiv svih teorija koje smatra pogrešnim zbog negiranja važnosti prakse ili dopuštanja separacije znanja od prakse.”35

Čini se da marksizam dopušta dvije faze ljudskog znanja, a ipak ne želi pri­ hvatiti da je neko znanje odvojivo od osjetilnog iskustva. Ovo je osnovna pro­ turječnost na kojoj je teorija znanja u dijalektičkom materijalizmu utemeljena. To jeste, ukoliko um nema neko utvrđeno znanje koje je neovisno o osjetilnom iskustvu, on neće biti kadar niti postulirati neku teoriju u svjetlu osjetilne per­ cepcije, niti shvatiti empirijske sudove, jer zaključivanje specifične ideje iz osjetilnih fenomena kroz iskustvo ljudskom biću moguće je jedino ukoliko ono zna barem toliko da takvi fenomeni zahtijevaju po svojoj prirodi takvu ideju. Tako ono ustanovljava izvođenje svoje specifične teorije na temelju tog znanja. Kako bismo razjasnili ovu tačku, moramo znati da osjetilno iskustvo, što marksisti i priznaju, reflektira fenomene materijalnih stvari, ali pri tome ne ot­ kriva njihovu supstancu i njihove unutrašnje zakone koji vladaju i organiziraju Hawl at-Tatbiq, str. 6. Al-Maddiyya wal-Mithaliyya fi al-Falsafa, str. 114. 35 Hawl at-Tatbiq, str. 4. 33 34

78


ove pojave. Bez obzira na to koliko često ponovili određeno iskustvo i prak­ tičnu primjenu, u najboljem slučaju postići ćemo samo novi skup razdvoji­ vih površnih fenomena. Jasno, takvo empirijsko znanje koje stječemo putem osjetilnog iskustva samo po sebi ne zahtijeva formiranje specifične racionalne ideje o vanjskoj stvari. Razlog je taj što takvo empirijsko znanje, koje je prva faza znanja odnosno spoznavanja, mogu dijeliti brojne individue; međutim, neće svi oni doći do jedinstvene teorije i jedinstvene ideje u vezi sa supstan­ com stvari i njezinih stvarnih zakonitosti. Iz ovog jasno slijedi da prva faza spoznaje nije sama po sebi dovoljna za formiranje teorije, tj. za kretanje ljudskog bića, bilo prirodno ili dijalektički, ka drugoj fazi, fazi zbiljskog znanja. Postavlja se pitanje šta je to što nam omogu­ ćava da se krećemo od prve ka drugoj fazi? To je naše racionalno znanje koje ne ovisi o osjetilnom iskustvu, a na ko­ jem je racionalna škola utemeljena. To znanje omogućava nam da predstavimo niz teorija i ideja te da uvidimo u kojoj su mjeri fenomeni koji se reflektiraju u našem iskustvu i osjetilima s jedne strane, i ove teorije i ideje s druge, u me­ đusobnom skladu. Svaku ideju koja se ne podudara s tim fenomenima elimini­ rat ćemo sve dok, na osnovu rasuđivanja primarnim racionalnim znanjem, ne dođemo do ideje koja jeste u skladu s osjetilnim ili empirijskim fenomenima. Tada ćemo ovu ideju postulirati kao teoriju koja objašnjava supstancu neke stvari i zakone koji njome upravljaju. Ukoliko od samog početka izdvojimo neovisno racionalno znanje od osje­ tilnog iskustva, tada postaje potpuno nemoguće kretati se od faze osjetilne percepcije ka fazi teorije i zaključivanja, te se može biti sigurno u ispravnost teorije i zaključivanja vraćanjem na praksu i ponavljanje iskustva. Iz svega kazanog da se zaključiti da jedino objašnjenje u vezi s drugom fazom spoznaje, tj. fazom prosuđivanja i zaključivanja, jeste tvrdnja na kojoj je utemeljena racionalna škola, a to je da je niz općih zakona univerzuma po­ znato ljudskim bićima neovisno o osjetilnom iskustvu. Primjeri tih zakona jesu princip kontradikcije, princip kauzalnosti i princip srodnosti između uzroka i posljedice, kao i drugi slični opći zakoni. Kada naučno eksperimentiranje predstavi ljudskim bićima prirodne fenomene i reflektira te fenomene kroz nji­ hovu osjetilnu percepciju, tada ljudska bića primjenjuju opće principe na te fenomene te određuju, u svjetlu ovih principa, svoju naučnu predodžbu o zbilji i supstanci stvari u pitanju. Drugim riječima, oni nastoje otkriti šta stoji iza empirijskih fenomena te se udubiti u više zbilje, što primjena općih principa 79


i nalaže i zahtijeva. Ove zbilje, koje imaju višu vrijednost, dodaju se već po­ stojećim informacijama. Time ljudska bića stječu veće bogatstvo informacija kojima se mogu koristiti u narednom pokušaju rješavanja nove prirodne zago­ netke na istom ili nekom drugom eksperimentalnom polju. Ovim ne želimo reći da praksa i naučno eksperimentiranje ne igraju važnu ulogu u ljudskoj spo­ znaji prirode i njezinih zakona. Nema sumnje u njihovu ulogu u svemu tome. Ono što želimo jeste samo utvrditi da je eliminacijom svog znanja neovisnog o iskustvu i odbacivanjem racionalnog znanja općenito nemoguće ići dalje od prve faze spoznavanja, tj. faze osjetilne percepcije i iskustva.

Osjetilna iskustva i filozofska građevina Ova polarizirana proturječnost između racionalne i empirijske škole nika­ ko se ne završava na granicama teorije znanja. Štaviše, njezin opasni utjecaj proteže se na cjelokupnu filozofsku doktrinu. Naime, sudbina filozofije kao au­ tentične strukture neovisne o prirodnim i empirijskim naukama u velikoj mjeri povezana je s metodom rješavanja spomenute proturječnosti. Stoga je rasprava o općem kriteriju ljudskog znanja i primarnim principima toga znanja nešto što će ili opravdati egzistenciju filozofije ili, pak, presuditi u korist povlačenja filozofije i prepuštanja njezina zadatka prirodnim naukama. Filozofska konstrukcija suočava se s ovom dilemom ili ispitom od samog početka razvoja empirijske metode i njezine produktivne i gorljive upotrebe u naučnim disciplinama. Evo šta se desilo. Prije nego što je empirijska tendencija pobijedila, filozofija je, od početka svoje historije, uključivala gotovo sve ljudsko znanje raspoređeno u jedan opći poredak. Tako su matematika i prirodne nauke predstavljane na filozofskoj ra­ zini jednako kao i metafizička pitanja. U svom općem i sveobuhvatnom smislu filozofija je bila odgovorna za otkrivanje općih istina na svim poljima bivstvo­ vanja i egzistencije. U svim tim područjima filozofija se koristila silogizmom kao oruđem za stjecanje znanja, pri čemu je silogizam racionalna metoda pro­ mišljanja ili gibanje misli od općih ka partikularnim sudovima. Filozofija je u potpunosti kontrolirala ljudsku intelektualnu sferu sve do trenutka kada eksperimentalna metoda započinje krčiti svoj put i igrati svoju ulogu na različitim poljima, krećući se od partikularija ka univerzalijama te od 80


predmeta eksperimentiranja ka općijim i sveobuhvatnijim zakonima. Time je filozofija bila primorana da se suzi i ograniči na svoje osnovno interesno polje te oslobodi put svome suparniku, nauci, da poprimi aktivnu ulogu na drugim poljima. Ovim činom nauka se odvojila od filozofije, a specifična oruđa i dje­ lokrug svake od njih postali su određeni. Prema tome, filozofija manipulira si­ logizmom kao racionalnim oruđem mišljenja. Nauka se, s druge strane, koristi empirijskom metodom i kreće se od partikularija ka višim zakonima. Slično tome, svaka nauka bavi se granom (svojim predmetom) ili nekom vrstom eg­ zistencije koja joj je svojstvena i može se podvrgnuti eksperimentu. Tako se istražuju fenomeni i zakoni nauke u svjetlu eksperimenata koji se provode. Filozofija, na drugoj strani, tretira egzistenciju na opći način, bez uvjeta i ogra­ ničenja. Ona istražuje svoje fenomene i principe koji ne podliježu direktnom eksperimentiranju. Tako, prirodnjak istražuje zakon koji određuje širenje tijela pri zagrijava­ nju, matematičar istražuje matematičke proporcije među promjerom i obimom kružnice, a filozof se pita da li postoji prvi princip egzistencije iz kojeg je na­ stao cjelokupan univerzum, on istražuje prirodu veze između uzroka i posljedice te je li moguće da svaki uzrok ima uzrok i tako u beskonačnost. On, također, istražuje je li ljudska bît čisto materijalna ili je mješavina materije i duha. Već je na prvi pogled jasno da je moguće podvrgnuti eksperimentu sadr­ žaj pitanja koje postavljaju naučnici. Naprimjer, moguće je eksperimentom ponuditi dokaze da se tijela šire pri zagrijavanju te da je produkt promjera i konstante pi jednak obimu kružnice. Međutim, direktna priroda filozofskih pitanja upravo je suprotna ovome. Prvi princip, priroda veze između uzroka i posljedice, beskonačna progresija uzroka te duhovni element u ljudskim bi­ ćima pitanja su metafizike do kojih osjetilna iskustva ne dosežu i koja se ne mogu promatrati pod laboratorijskim svjetlima. Prema tome, dualnost između filozofije i nauke posljedica je njihova ne­ slaganja oko oruđa i predmeta misli. Ova dualnost ili podjela intelektualnih zadaća između filozofije i nauke čini se podesnom i prihvaćena je od strane mnogobrojnih racionalista koji usvajaju racionalnu metodu promišljanja i koji priznaju postojanje primarnih, nužnih principa ljudskog znanja. Prirodno, bra­ nitelji empirijske škole, koji ne prihvataju ništa drugo do osjetilna iskustva i nemaju ni trunku vjere u racionalnu metodu promišljanja, pokrenuli su oštar napad protiv filozofije kao polja neovisnog o nauci. Naime, oni ne prihvataju nikakvo znanje koje ne počiva na iskustvu. Sve dotle dok predmet filozofije 81


leži izvan sfere iskustva i eksperimenta, nema nade da će filozofija ikada do­ kučiti istinsko znanje. Stoga, prema empirijskoj školi, filozofija mora napustiti svoju zadaću, te skromno priznati da je jedina oblast koju ljudska bića mogu proučavati ekspe­ rimentalna oblast, koju su nauke međusobno podijelile, ne ostavljajući filozo­ fiji ništa. Iz navedenog možemo zaključiti da je zakonita egzistencija filozofije direkt­ no povezana s teorijom znanja te prihvatanjem ili neprihvatanjem racionalne metode mišljenja koju ova teorija zahtijeva. Imajući ovo u vidu, niz modernih škola materijalističke filozofije napalo je neovisnu egzistenciju filozofije koja je ustanovljena na temeljima racionalne metode promišljanja. Oni dopuštaju uspo­ stavljanje filozofije koja će počivati na temeljima intelektualnog ostvarenja svih nauka i empirijskih iskustava i koja se neće razlikovati od nauke po svojoj meto­ di i predmetu. Takva naučna filozofija može se upotrijebiti za otkrivanje odnosa i veza među različitim naučnim oblastima te za postuliranje općih naučnih teorija zasnovanih na rezultatima eksperimentiranja na svim naučnim poljima. Slično, svaka nauka zasebno ima svoju filozofiju koja određuje metode naučnog istra­ živanja u toj specifičnoj oblasti. Najistaknutije među ovim školama jesu škola pozitivističkog materijalizma te škola marksističkog materijalizma.

Pozitivistička škola i filozofija Sjeme pozitivističke škole u filozofiji proklijalo je tokom 19. stoljeća, razdoblja u kojem je sklonost ka empiriji i empirijskom prevladavala. Dakle, ova škola nastala je i razvijala se u okrilju ove empirijske težnje. Kao prirodna posljedica takvih okolnosti, pozitivisti pokreću “žustar napad” kroz optužbe usmjerene protiv filozofije i njezinih metafizičkih predmeta. Međutim, oni se nisu zadovoljili samo s optužbama metafizičke filozofije koje obično iznose protiv filozofije. Nisu se, primjerice, ograničili na tvrdnju da su filozofski su­ dovi beskorisni za praktičan život i ne mogu se demonstrirati odnosno dokazati naučnom metodom. Pozitivisti su otišli korak dalje, tvrdeći da ovo uopće nisu sudovi u logičkom smislu i pored toga što imaju formu suda u svojoj lingvi­ stičkoj konstrukciji, jer uopće nemaju značenja. To su samo prazne fraze i be­ smisleni iskazi i sve dok budu takvi, ne mogu biti predmetom bilo kakve vrste 82


proučavanja. Jer, samo su smisleni sudovi, a ne isprazni izričaji i besmisleni iskazi, vrijedni proučavanja. Filozofski sudovi prazne su fraze bez značenja ukoliko se upotrebljava kri­ terij razumijevanja koji su ustanovili pozitivisti. Prema tom kriteriju, sud nije razumljiv ili shvatljiv iskaz, a prema tome ni potpun sud u logičkom smislu, osim ako shvatanje svijeta nije različito u slučaju valjanosti suda od slučaja nevaljanosti suda. Ukoliko, naprimjer, kažemo: “Hladnoća je veća zimi”, naći ćemo da u slučaju valjanosti ovog suda postoji specifična ideja i odgovarajuća opipljiva datost stvarnog svijeta, dok u slučaju njegove nevaljanosti imamo drugi koncept i drugu datost svijeta. Kao posljedica toga u stanju smo opisati stvarne okolnosti u kojima znamo valjanost ili nevaljanost suda, sve dok po­ stoji razlika u zbiljskom svijetu između činjenice da je sud valjan i činjenice da je nevaljan. Međutim, pogledajmo sljedeći filozofski sud: “Za svaku stvar postoji njezina supstanca uz njezinu osjetilnu datost. Naprimjer, jabuka ima svoju supstancu koja jeste jabuka po sebi, prijeko i iznad onog što mi perci­ piramo od jabuke putem vida, dodira i okusa.” U vanjskoj zbilji nećemo naći razliku između činjenice da je ovaj sud valjan i činjenice da je nevaljan. Ovom u prilog govori činjenica da, zamislimo li jabuku da ima supstancu, pored onog što percipiramo od nje putem čula, a zatim zamislimo da nema takvu supstan­ cu, nećemo vidjeti razliku između tih dviju umskih slika. Naime, ni u jednoj od tih zamisli nećemo naći ništa drugo do osjetljivu datost kao što su boja, miris ili struktura. Međutim, sve dotle dok u predodžbi koju smo iznijeli za slučaj valjanosti ne nalazimo ništa što bi je razlikovalo od predodžbe koju smo iznijeli za slučaj nevaljanosti, spomenuti filozofski sud mora biti besmislena priča, budući da ne daje nikakve nove informacije o svijetu. Isto vrijedi i za sve druge filozofske sudove koji se tiču metafizičkih predmeta. To su nerazumljivi sudovi zbog činjenice da ne zadovoljavaju osnovni uvjet razumljivosti suda, tj. uvjet sposobnosti opisivanja okolnosti pod kojima je valjanost ili nevaljanost suda poznata. Zbog toga nije prikladno opisivati filozofski sud kao valjan ili nevaljan, jer su valjanost i nevaljanost atributi razumljivih sudova, dok filozof­ ski sud nema značenja koje bi ga učinilo valjanim ili nevaljanim. Sada možemo rezimirati osobine koje učenje pozitivističke škole pripisuje filozofskim sudovima: • nije moguće potvrditi filozofske sudove, budući da su predmeti tih su­ dova izvan sfere eksperimentalnog i ljudskog iskustva; 83


• nismo u stanju opisati uvjete pod kojima bi, ukoliko su zadovoljeni, sudovi bili valjani, odnosno nevaljani, ako nisu zadovoljeni, jer je ra­ zlog taj što u poimanju stvarnosti ne postoji razlika između toga je li filozofski sud valjan ili nevaljan; • kao posljedica ovoga, filozofski sudovi besmisleni su, budući da ne daju nikakve informacije o svijetu; • na osnovu ovoga, nije prikladno opisivati te sudove atributima valjanosti ili nevaljanosti. Pogledajmo detaljnije prvu karakteristiku, a to je da se filozofski sudovi ne mogu potvrditi. Ova tačka naglašava ono što sljedbenici empirijske škole općenito ponavljaju. Naime, oni vjeruju da je osjetilno iskustvo primarni izvor i najviši instrument spoznaje. Međutim, osjetilno iskustvo ne može svoju funk­ ciju ispoljiti na filozofskoj razini, jer su predmeti filozofije metafizički i prema tome ne mogu biti predmetom bilo kakva vida naučnog iskustva. Mi smo već odbacili empirijsku školu i dokazali da u srcu ljudskog intelekta postoji a priori znanje na kojem je izgrađena kompletna naučna tvorevina i to u različitim oblastima osjetilnog iskustva, čime smo uvjerili druge u potencijale i kapaci­ tete ljudskog uma da izučava filozofske sudove, da ih istražuje u svjetlu ovog a priori znanja induktivnom metodom i spuštanjem s općeg ka partikularnom. Kada je u pitanju druga karakteristika, to da ne možemo opisati uvjete, ukoliko su zadovoljeni, pod kojima će sud biti valjan, odnosno nevaljan, uko­ liko nisu zadovoljeni – potrebno ju je dodatno pojasniti. Šta su uopće ti uvjeti i osjetilne datosti s kojima je istinosna vrijednost sudova povezana? Dalje, je li prema učenju pozitivista uvjet da dokaz suda mora biti pristupačan osjetilima kao u sudu: “Hladnoća i kiše povećavaju se zimi”, ili je dovoljno da sud ima osjetilne datosti, iako one mogu biti i neizravne? Ukoliko pozitivisti odbacuju svaki sud osim ako njegov dokaz nije pristupačan osjetilima i stvaran uvjet dostupan osjetilnom iskustvu, tada oni neće eliminirati samo filozofske su­ dove, već i zakone izvedene iz osjetilnih datosti, kao što je zakon gravitacije. Naprimjer, mi percipiramo pad pisaljke sa stola na pod, ali ne percipiramo gra­ vitaciju poda. Pad pisaljke pristupačan je osjetilima i povezan s naučnim im­ plikacijama zakona gravitacije. Međutim, sam ovaj zakon nije direktno pristu­ pačan osjetilima. Ako pozitivisti dopuštaju i ono što je pristupačno osjetilima ali neizravno, pa i filozofski sudovi nude neizravan pristup osjetilima, baš kao i niz naučnih sudova. Drugim riječima, postoje osjetilne datosti i stvarne okol­ nosti koji su povezani s filozofskim sudovima. Ako su te datosti i okolnosti 84


dostupne, sud je valjan, u protivnom – nije. Uzmimo, naprimjer, filozofski sud koji zahtijeva postojanje prvog uzroka univerzuma. Čak iako sadržaj ovog suda nije direktno dostupan osjetilima, filozof ga može dokučiti putem onoga što je dostupno osjetilima, a što se ne može objasniti racionalno osim kroz po­ stojanje prvog uzroka. O ovome će biti još govora u nastavku knjige. Pozitivizam može reći samo jednu stvar u vezi s ovom tačkom: izvođenje racionalnog sadržaja filozofskog suda iz osjetilnih datosti ne počiva na empi­ rijskim već na racionalnim osnovama. To znači da racionalno znanje određuje tumačenje osjetilnih datosti tako što pretpostavlja prvi princip, prije nego da osjetilno iskustvo dokazuje nemogućnost takvih datosti bez prvog principa. Osim ako osjetilno iskustvo ne dokaže ovu nemogućnost, takve datosti ne mogu se smatrati ni kao neizravnim datostima filozofskog suda. Ova tvrdnja nije ništa drugo do ponavljanje empirijskog učenja. Ako izvo­ đenje općih naučnih predodžbi iz osjetilnih datosti, kako smo to ranije naučili, ovisi o a priori racionalnom znanju, tada filozofski sud nikako nije narušen, naročito ako ga se poveže s njegovim osjetilnim datostima putem racionalnih veza, a u svjetlu a priori znanja. Dosada nismo našli ničeg novog u pozitivizmu mimo onog što je već dato u empirijskoj školi i njezinim predodžbama u vezi s filozofskom metafizikom. Čini se, međutim, da je treća osobina nešto novo. Naime, u njoj pozitivisti tvr­ de da filozofski sudovi nemaju uopće značenja, i da se čak ne mogu ni smatrati sudovima. Prije bi se moglo reći da oni liče na sudove. Na ovo možemo reći da je ova optužba najjači udar koji su filozofski pravci empirijske škole nanijeli filozofiji. Stoga ćemo se pažljivo pozabaviti raspra­ vom o ovoj osobini. Međutim, kako bismo to mogli uraditi, moramo tačno zna­ ti šta pozitivisti misle pod pojmom “značenje” u svome stavu: “Filozofski su­ dovi nemaju značenja”, iako se objašnjenje tog pojma može naći u rječnicima. Profesor Ayer,36 vodeća ličnost modernoga logičkog pozitivizma u Engle­ skoj, kaže da, prema pozitivističkom viđenju, pojam “značenje” označava ide­ ju čija se istinitost ili neistinitost može potvrditi u okviru granica osjetilnog Alfred Ayer, engleski filozof, logički empiričar (1910–1989) smatrao je da su auten­ tični sudovi ili faktični ili analitički. Kriterij za značaj prve vrste sudova jeste njihova provjerljivost. Međutim, on nije išao daleko kao logički pozitivisti da pod provjerlji­ vošću smatra odlučno ustanovljavanje činjeničnog suda kroz iskustvo, već samo da su takvi sudovi vjerovatni. Glavna su mu djela: Jezik, istina i logika, Temelji empirijskog znanja, Filozofski eseji i Filozofija i jezik.

36

85


iskustva. Budući da ovo nije moguće u slučaju filozofskih sudova, ti su sudovi, prema tome, besmisleni. U svjetlu ovoga, iskaz “Filozofski sud je besmislen” postaje potpuno jed­ nak iskazu “Sadržaj filozofskog suda nije predmet osjetilnog iskustva, jer se odnosi na ono što je izvan prirode”. Ovakvom izjavom pozitivizam bi konsta­ tirao izvjesnu i neospornu istinu da predmeti filozofske metafizike nisu empi­ rijski. Ali, time on ne bi ponudio ništa novo osim razvoja pojma “značenje” te sjedinjavanje osjetilnog iskustva s njime. Međutim, oduzimanje značenja filozofskom sudu u svjetlu ovog razvoja pojma ne proturječi dopuštanju da on ima značenje u drugoj upotrebi tog pojma, u kojem “osjetilno iskustvo” nije sjedinjeno s pojmom “značenje”. Ne znam šta bi profesor Ayer i njemu slični pozitivisti rekli o sudovima koji se odnose na sferu prirodnog, a čiju valjanost ili nevaljanost ljudska bića ne mogu utvrditi putem osjetilnog iskustva. Kažemo li, naprimjer, “Druga strana Mjeseca, koja ne gleda na Zemlju, puna je planina i dolina”, mi nemamo, a možda nikada i nećemo imati, empirijskog načina da otkrijemo istinitost ili neistinitost ovog suda, iako se on tiče prirode. Možemo li ovaj sud smatrati ispraznim ili besmislenim kada svi znamo da nauka često predstavlja sudove ovog oblika, a da nema odlučna osjetilna iskustva u vezi s njima? Ona na­ stavlja tragati za svjetlošću kojom bi ih osvijetlila, sve dok konačno ili nađe ili ne nađe tu svjetlost. Čemu onda sav ovaj naučni trud, ako je svaki sud, čija valjanost ili nevaljanost nije osvjedočena osjetilnim iskustvom, isprazna i be­ smislena fraza? U tom pogledu, pozitivisti nastoje napraviti neke revizije. Oni tvrde da ono što je bitno jeste logička a ne stvarna mogućnost. Stoga, svaki sud ima smisla i vrijedan je rasprave, ako je teorijski moguće dobiti osjetilno iskustvo koje će rasvijetliti situaciju u vezi s njim, čak iako u stvarnosti nemamo takvo iskustvo. Vidimo da su u ovom pokušaju pozitivisti posudili metafizičku ideju kako bi upotpunili doktrinarnu strukturu koju su ustanovili u svrhu uništavanja me­ tafizike. To je ideja logičke mogućnosti koja se razlikuje od stvarne mogućno­ sti. Ako to nije slučaj, onda se postavlja pitanje šta je osjetilna datost logičke mogućnosti? Prema učenju pozitivizma, ako osjetilno iskustvo nema realnu mogućnost, kakvo će drugo značenje onda imati njegova logička mogućnost osim njegova metafizičkog značenja koje ne utječe na sliku vanjske zbilje, i u odnosu na koji se osjetilne datosti ne razlikuju? Zar iz ovoga ne proizlazi da je 86


pozitivistički kriterij za shvatljivost sudova postao, u konačnici, metafizički i, prema tome, neshvatljiva fraza, prema pozitivizmu? Zanemarimo profesora Ayera i pozabavimo se na trenutak pojmom “zna­ čenje”, ali u njegovu tradicionalnom smislu, tj. bez povezivanja ovog pojma s “osjetilnim iskustvom”. Možemo li u tom slučaju reći da je filozofski sud isprazan i besmislen? Odgovor je, uistinu, negativan. Na kraju krajeva, zna­ čenje je samo predodžba koju iskaz odnosno sud reflektira u umu. Filozofski sud reflektira predodžbe ovog oblika u umu, kako njegovih zagovornika, tako i njegovih protivnika. Sve dok postoji predodžba koju filozofski sud uzrokuje u našem umu, postoji i mogućnost za njegovu valjanost ili nevaljanost; prema tome, postoji potpuni sud vrijedan naziva suda u logičkom smislu. Ukoliko predodžba koju filozofski sud uzrokuje u umu odgovara objektivnoj stvari izvan granica uma i iskaza, sud je valjan, a ukoliko ne, sud je nevaljan. Valjanost i nevaljanost, a time i logičko obilježje suda, nisu dati osjetilnim iskustvom tako da možemo reći da sud, koji nije predmet osjetilnog iskustva, ne može biti opisan atributima valjanosti ili nevaljanosti. Prije su to dva iskaza u obliku afirmacije ili negacije koji se tiču korespondencije između predodžbe suda u umu i bilo koje utvrđene objektivne stvari izvan uma i iskaza.

Marksizam i filozofija Marksistički stav u vezi s filozofijom u biti je sličan stavu pozitivista. Marksisti u potpunosti odbacuju višu filozofiju koja se nameće svim drugim naukama, a sama ne proizlazi iz njih. Naime, marksizam je po svom viđenju stvari i metodi mišljenja empirijsko učenje. Stoga je prirodno da unutar njegovih istraživanja nema mjesta metafizici. Kao posljedica toga, on zahtijeva naučnu filozofiju, tj. dijalektički materijalizam. Prema ovom učenju, filozofija počiva na prirodnim naukama i izvodi svoju snagu iz naučnog razvoja u različitim oblastima. Evo jednog Lenjinova37 odlomka: Vladimir Iljič Uljanov “Lenjin”, ruski marksist, revolucionar, intelektualac i političar (1870–1924), osnivač je Sovjetskog saveza. Od 1905. do 1917. bio je protjeran iz Rusije zbog vodeće uloge koju je igrao u revoluciji 1905. Od 1918. do 1924. predvodi državu i vodeći je marksistički teoretičar. Najpoznatija su mu djela: Materijalizam i empiriokriticizam te Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma.

37

87


“Dijalektičkom materijalizmu više nije potrebna filozofija iznad drugih nauka. Jedina stvar koja preostaje iz antičke filozofije jesu teorija i zakoni uma, tj. formalna i dijalektička logika.”38

Također, Roger Garaudy39 iznosi sljedeći stav: “Da budem precizan, zadaća materijalističke teorije znanja jeste da nikada ne razdvoji filozofsku misao od naučne misli ili od historijskog praktičnog djelovanja.”40

I pored marksističkog insistiranja na naučnom karakteru njegove filozofije i njegovu odbacivanju bilo kakvog oblika metafizike, nalazimo da te naučne granice istraživanja ne ograničavaju marksističku filozofiju. Razlog je taj što filozofija, koja izlazi iz naučnog iskustva, mora izvršavati svoju funkciju is­ ključivo u naučnoj oblasti i ne prelaziti te granice i ići u druge oblasti. Prema marksističkom učenju, čak iako je svojstvena oblast naučne filozofije, kao što je ona marksizma, šira od bilo koje druge oblasti specifičnih za druge nauke, budući da je vođena različitim naukama, ipak, uopće nije dozvoljeno da ona bude šira od svih naučnih oblasti skupa, tj. od opće naučne oblasti, a to je priroda koju se može potčiniti osjetilnom iskustvu ili organiziranom empirijskom promatranju. Nije zadatak naučne filozofije da se u svojim raz­ matranjima bavi metafizičkim pitanjima te da ih prosuđuje ili afirmativno ili negativno. Naime, njezini naučni resursi ne daju joj nikakve informacije u vezi s tim pitanjima. Stoga, naučna filozofija nema neko posebno pravo da sudi, bilo afirmativno ili negativno, sljedeći filozofski sud “Postoji prvi me­ tafizički princip svijeta”, jer je sadržaj ovakvog jednog suda izvan domena osjetilnog iskustva. I pored toga, vidimo da se marksizam bavi ovakvim oblicima sudova i negira ih. Time marksizam krši granice naučne filozofije i ulazi u meta­ fizičke rasprave. Naime, negacija u vezi s metafizičkim pitanjima isto je što i njihova afirmacija, tj. oboje pripadaju metafizičkoj filozofiji. Ovim se javlja očigledna proturječnost između granica na kojima marksizam mora Lenjin, Marks, Engels i marksizam, str. 24 Roger Garaudy profesor je filozofije na Poitiers Univerzitetu i član Politbiroa Fran­ cuske komunističke partije. Godine 1965. držao je govore na nekoliko američkih univerziteta, uključujući Harvard, St. Louis i Temple. Najpoznatije mu je djelo La Liberte en Sursis. 40 Ma Hiya al-Madda, str. 46. 38 39

88


stati u svojim filozofskim istraživanjima, budući da je okarakteriziran time što ima naučnu filozofiju te svojim napretkom u istraživanjima ka još širim granicama. Nakon što je marksizam povezao svoju filozofiju s naukom, tvrdeći da fi­ lozofski ishod mora biti u saglasnosti s prirodnim naukama i učestvovanjem filozofije u razvoju i integraciji nauke, a kao rezultat rasta značaja osjetilnog iskustva i njegove temeljitosti s prolaskom vremena, bilo je tek prirodno da odbaci svaku filozofsku opsesiju s bilo čime mimo nauke. Ovo je posljedica pogreške marksista, koju su načinili u svojoj teoriji zna­ nja i svoga vjerovanja isključivo u osjetilno iskustvo. Nasuprot njima, u svjetlu racionalne škole i vjerovanja u a priori znanje, filozofija počiva na utvrđenim fundamentalnim principima. Ovi principi predstavljaju djeliće a priori racio­ nalnog znanja koje je apsolutno utvrđeno i nezavisno od osjetilnog iskustva. Kao posljedica ovoga nije nužno da se filozofski sadržaj neprestano mijenja kao rezultat empirijskih otkrića. Ovim ne namjeravamo raskinuti vezu između filozofije i nauke. Zai­ sta je veza među njima čvrsta. Katkada nauka opskrbljuje filozofiju spe­ cifičnim činjenicama kako bi filozofija mogla primijeniti svoje principe na te činjenice i time dati nove filozofske zaključke.41 Slično, filozofija asistira empirijskoj metodi u nauci kroz racionalne principe i pravila koje naučnik primjenjuje u svrhu kretanja od izravnog iskustva ka općem na­ učnom zakonu.42 Primjer ovoga jeste činjenica da prirodne nauke dokazuju mogućnost prijenosa pro­ stih elemenata u druge proste elemente. Ovo je naučna istina koju filozofija tretira kao predmet svog istraživanja i na koju primjenjuje racionalni zakon koji kaže da esencijalna karakteristika nikada nije odsutna iz stvari. Iz ovoga se da zaključiti da forma prostog elementa, kao što je forma zlata, nije esencijalna za supstancu zlata, u suprotnom bi bila neodvojiva od nje. Prije bi se reklo da je ona akcidentalna karak­ teristika. Međutim, filozofija ide korak dalje od ovoga. Ona primjenjuje zakon koji kaže da za svaku akcidentalnu karakteristiku postoji vanjski uzrok. Tako dolazi do sljedećeg zaključka: “Kako bi neka supstanca bila zlato, bakar, ili bilo šta drugo, ona zahtijeva vanjski uzrok.” Ovo je filozofski zaključak koji počiva na općim pravilima kojima vodi racionalna metoda u svojoj primjeni na sirovi materijal koji nauka pred­ stavlja filozofiji. 42 Primjeri ovoga već su ponuđeni. Vidjeli smo kako naučna teorija, koja kaže da je kre­ tanje uzrok ili supstanca topline, zahtijeva niz a priori racionalnih principa. 41

89


Prema tome, veza između filozofije i nauke uistinu je jaka.43 I pored toga, filozofija može povremeno izići na kraj i bez ikakvog osjetilnog iskustva. Umjesto njega, ona svoju filozofsku teoriju izvodi iz a priori racionalnog znanja.44 Ovo je razlog zbog kojeg smo maločas rekli da nije nužno da se filozofski sadržaj neprestano mijenja kao rezultat empirijskog iskustva. Isto tako, nije nužno da cjelokupna filozofija prati povorku nauke u njezinu po­ stepenom napredovanju.

Tako je moguće reći, u svjetlu onog što smo utvrdili, a suprotno općoj tendenciji koju smo slijedili u ovoj knjizi, da ne postoji linija razgraničenja između zakona filozofije i zakona nauke. Primjer takve linije razgraničenja jeste stav: “Svaki zakon koji počiva na racionalnim osnovama jeste filozofski zakon, a svaki zakon koji počiva na empi­ rijskim osnovama jeste naučni zakon.” Jer, mi potpuno jasno znamo da se racionalne osnove i osjetilno iskustvo stapaju u nizu filozofskih i naučnih sudova. Naučni zakon nije proizvod jedino osjetilne percepcije. Prije bi se reklo da je on produkt primjene ra­ cionalnih principa na sadržaj naučnog iskustva. Isto tako, ni filozofski zakon ne može uvijek biti bez osjetilnog iskustva. Naučno iskustvo može biti predmet filozofskog istraživanja ili premise minor u silogizmu, kako nas uči Aristotelova logika. Razlika između filozofije i nauke jeste u tome da filozofija ne mora zahtijevati empirijsku pre­ misu minor niti mora posuđivati sirovinski materijal iz osjetilnog iskustva, što ćemo uskoro objasniti. S druge strane, nauka zahtijeva organizirano empirijsko iskustvo za svoje zakone. 44 Primjer ovoga jeste zakon konačnosti, po kojem se uzroci ne mogu beskonačno re­ gresirati. Prihvatanje ovog zakona od strane filozofije ne zahtijeva nikakvo naučno iskustvo. Prije bi se reklo da ona ovaj zakon izvodi iz primarnih racionalnih principa, iako indirektno. 43

90


7. POGLAVLJE

Znanje (percepcija)

Najvažnije filozofsko pitanje u vezi sa znanjem jeste pitanje oblikovanja zna­ nja u takvu filozofsku formu koja će otkriti njegovu zbilju i suštinu i pokazati da li se radi o materijalnom fenomenu prisutnom u materiji kada ona dosegne određenu razinu razvoja, usavršavanja i upotpunjenja, kako to tvrde materija­ listi, ili se, pak, radi o fenomenu koji je lišen svake materijalnosti i, skupa sa svojim manifestacijama, podržan određenom vrstom egzistencije, kako ga se filozofski shvata u metafizici. Budući da je marksizam po svojoj prirodi materijalistička škola, on, na­ ravno, naglašava materijalističku sliku o mislima i znanju. To se jasno vidi i iz sljedećih tekstova, čiji su autori Marx, Engels, Politzer i Garaudy, respektivno: “Misao je neodvojiva od misleće materije. Ta materija supstanca je svih promjena.”1 “Bez obzira na prividnu superiornost naše svijesti i misli, one nisu ništa do tjelesni ili materijalni organski produkt – a to je mozak.”2

Engels nastavlja: “Nužno je da svaka pokretačka sila u ljudima prođe kroz njihove mozgove. Ovo je podjednako istinito i za hranu i piće koji započinju s osjećajem gladi ili žeđi. Ovaj osjećaj također se percipira ili zbiva u mozgu. Isto tako, utjecaji vanjskog svijeta na ljudsko biće izražavaju se u njegovu mozgu, gdje bivaju reflektirani u obliku osjećaja, ideja, motiva i namjera.”3 “Prirodne nauke pokazuju nam da nedostaci u razvoju mozga kod određene osobe predstavljaju najveću prepreku u smislu razvoja njegove svijesti i misli. Al-Maddiyya ad-Dialaktikiyya wal-Madddiyya at-Tarikhiyya, str. 19. Ludwig Feuerbach, str. 57. 3 Ibid., str. 64. 1

2

293


Upravo ovo jeste slučaj s osobama umanjenih intelektualnih sposobnosti. Misao je historijski produkt razvoja prirode ka višem stepenu savršenosti predstavlje­ nog u osjetilnim organima i nervnom sistemu živih bića, a posebno u najvećem centralnom organu koji upravlja ostatkom bića, tj. u mozgu.”4

“Materijalno formiranje misli predstavlja nam, kako ćemo to vidjeti, dokaze koji zaslužuju povjerenje i prihvatanje.”5 Filozofska slika o znanju nije jedina slika o znanju vrijedna istraživanja i proučavanja, jer znanje stoji u fokusu različitih oblika istraživanja i prouča­ vanja. Svaka naučna disciplina ima svoju vlastitu predodžbu koja raspravlja o jednom od mnogobrojnih problema u vezi sa znanjem, kao i o jednom aspektu tajni intelektualnog života čija ga tajanstvenost i kompleksnost i čine uzbud­ ljivim. Međutim, iza svih ovih naučnih predodžbi, koncepcija i slika nalazi se filozofska slika u kojoj nastaje sukob između materijalizma i metafizike, što je već ranije spomenuto. Prema tome, aktualno pitanje predmet je različitih oblika filozofskih i naučnih diskusija. Mnogi pisci i istraživači zapali su u zabludu zbog nerazlikovanja aspekata na čije se temeljito proučavanje i analizu moraju usredotočiti naučne studije i aspekata o kojima filozofija treba dati svoju riječ. Na temeljima ove zablude ustanovljena je i materijalistička tvrdnja, koja drži da je znanje kakva ga nala­ zimo u filozofskoj slici metafizike nekompatibilno sa znanjem kakvo nalazimo u naučnim predodžbama. Već smo vidjeli kako je Georges Politzer pokušao dokazati materijalnost znanja s filozofskog stanovišta posredstvom djelića do­ kaza preuzetih iz prirodnih nauka. Međutim, on nikako nije sam u tom poku­ šaju, jer su i drugi također pokušali isto. Iz ovog razloga držimo da je nužno odrediti filozofsko gledište u vezi s ovim pitanjem, a u svrhu onemogućavanja pokušaja koji imaju cilj unošenje smutnje i nereda između filozofskog i naučnog polja djelovanja, te optuživa­ nje metafizičkog objašnjenja znanja da je suprotstavljeno nauci i da odbacuje naučne istine i tvrdnje. Zbog toga ćemo dati naše opće gledište u vezi sa znanjem i djelimično ga uporediti s različitim vrstama naučnog istraživanja, čime ćemo biti u stanju ustanoviti tačke razilaženja između nas i materijalizma općenito, te marksizma posebno, ali i aspekte koje naučne studije mogu preuzeti i istraživati; ovim će Al-Maddiyya wal-Mithaliyya fi al-Falsafa, str. 74–75. Ma Hiya al-Madda, str. 32.

4 5

294


postati jasno da se takve studije ne mogu uzimati kao potpora materijalizmu u intelektualnoj bici koju vodi s metafizikom, a u svrhu uspostavljanja najpotpu­ nije filozofske slike znanja. Već smo ranije kazali da su aspekti znanja kojima se naučne studije bave mnogobrojni, a kao posljedica veze između nauka i različitih aspekata znanja, ali i zbog činjenice da nauka ima niz različitih naučnih škola, od kojih se svaka bavi istraživanjem znanja sa svoje specifične tačke gledanja. Naprimjer, fizička i hemijska istraživanja bave se određenim aspektima znanja. Fiziologija ima svoj vlastiti udio u istraživanju znanja, kao što to ima također i psihologija, sa svojim različitim školama, uključujući škole introspekcije,6 biheviorizma, funkcionalizma7 itd. Svaka od ovih škola proučava različite aspekte znanja. Na kraju svega ovoga, pojavljuje se uloga filozofske psihologije koja znanje tre­ tira iz svoje vlastite perspektive. Ona istražuje da li je znanje po svojoj suštini materijalno stanje nervnog sistema ili čisto duhovno stanje. U onome što slijedi razjasnit ćemo ove različite aspekte u onoj mjeri koliko je potrebno da se osvijetli put našeg istraživanja i pokaže naše stanovište u vezi s materijalizmom i marksizmom.

Znanje na razini fizike i hemije Fizika i hemija, na svojoj razini istraživanja, bave se fizičkim i hemijskim pojavama koje često prate sam čin spoznavanja. Primjeri ovakvih pojava jesu refleksija svjetlosti od vidljivih stvari, utjecaj elektromagnetskih vibracija na zdravo oko, hemijske promjene koje se pritom događaju, odbijanje zvučnih valova od akustičkih objekata, hemijske čestice koje se ispuštaju iz mirišljavih i začinjenih tvari, kao i drugi slični fizički podražaji i hemijske promjene. Svi ti događaji spadaju u domen naučne primjene fizike i hemije. Škola introspekcije zagovara promišljanje o subjektivnom promatranju umskih pro­ cesa i stanja. Watsonov biheviorizam predstavlja odgovor i odbacivanje introspekcije. On svjesno stanje promatra samo u smislu opservabilnih podataka. 7 Funkcionalizam predstavlja tendenciju u psihologiji prema kojoj su umski proce­ si, misli, osjetilna percepcija i emocije zapravo adaptacije biološkog organizma. Među zagovornicima ove teorije nalaze se: W. James, C. T. Ladd, C. S. Hall, J. Dewey i J. R Angell. 6

295


Znanje na razini fiziologije U svjetlu fizioloških eksperimenata, otkriveno je niz pojava i procesa koji se dešavaju u osjetilnim organima i nervnom sistemu, uključujući mozak. Iako su te pojave fizičke i hemijske prirode, kao i pojave i procesi spomenuti u pret­ hodnom odjeljku, oni se ipak razlikuju od tih procesa po tome što se događaju u živom tijelu. Stoga se oni nalaze u određenoj vezi s prirodom živih tijela. Putem takvih otkrića, fiziologija je bila u stanju utvrditi vitalne funkcije nervnog sistema, kao i ulogu koju njegovi pojedini dijelovi igraju u samom činu spoznavanja. Tako je, prema fiziologiji, mozak podijeljen na četiri režnja: čeoni, tjemeni, sljepoočni i zatiljni. Svaki od ovih režnjeva ima svoju speci­ fičnu fiziološku funkciju. Motorički centri, primjerice, nalaze se u čeonom režnju. Senzorni centri, koji primaju informacije iz tijela, locirani su u tje­ menom režnju. Isto vrijedi i za osjetila dodira i pritiska. Kada su u pitanju specifični centri ukusa, mirisa i sluha, oni se nalaze u sljepoočnom režnju, dok su vizualni centri u zatiljnom režnju. Naravno, ima tu još mnogo više detalja – kada je mozak u pitanju. Obično, jedna od dviju glavnih fizioloških procedura, odstranjenje i sti­ mulacija, koristi se za dobijanje fizioloških informacija o nervnom sistemu. U prvoj proceduri odstranjuju se različiti dijelovi nervnog sistema. Nakon toga promatraju se promjene u ponašanju koje su rezultirale tim odstranjivanjem. U drugoj proceduri, s druge strane, električnim impulsima stimuliraju se speci­ fični centri u kori mozga i promatraju senzorne ili motoričke promjene nastale tim impulsima. Sasvim je jasno da putem svojih naučnih alata i eksperimentalnih metoda fizika, hemija i fiziologija ne mogu pokazati niti otkriti ništa drugo do doga­ đaje i sadržaje nervnog sistema, uključujući sve procese i promjene kroz koje prolazi. Međutim, filozofsko objašnjenje zbilje i suštine znanja nije isključivo pra­ vo ovih nauka, budući da ne mogu dokazati da su ti partikularni događaji isto što i znanje koje imamo kao rezultat naših vlastitih iskustava. Nesumnjiva i neosporna istina jeste ta da su takvi fizički, hemijski i fiziološki događaji i procesi povezani sa znanjem i psihološkim životom ljudskog bića. Oni igraju važnu ulogu u ovoj sferi. Međutim, ovo ne potvrđuje ispravnost materijalisti­ čkih tvrdnji prema kojima je i znanje materijalne prirode. Postoji jasna razlika 296


između znanja kao nečega čemu prethode ili ga prate pripremni procesi na materijalnom nivou i znanja kao nečega što je po svojoj suštini materijalni fe­ nomen ili proizvod materije na specifičnom nivou rasta i razvoja, kako to tvrde pripadnici materijalističke škole. Prema tome, prirodne nauke ne proširuju svoju studiju na filozofsko polje, tj. na polje istraživanja znanja u njegovoj zbilji i suštini. One su negativne u ovom pogledu. Ovo je prisutno i pored činjenice da je škola psihološkog bi­ heviorizma pokušala objasniti znanje i misao u svjetlu fizioloških otkrića, po­ sebno uvjetovanih refleksnih aktivnosti čija primjena na psihološki život vodi čisto mehaničkom viđenju čovječanstva. O ovome će kasnije biti više riječi.

Znanje u psihologiji Psihološko istraživanje koje se bavi psihološkim problemima i pitanjima podijeljeno je u dvije grane. Jedna od njih jeste naučno istraživanje, koje pred­ stavlja eksperimentalnu psihologiju; druga je grana filozofsko istraživanje, za koje je odgovorna filozofska psihologija ili filozofija psihologije. I filozofija i psihologija imaju svoje vlastite metode i procedure istraživanja i ispitivanja. Psihologija nastavlja ondje gdje fiziologija staje. Dakle, ona proučava i is­ pituje umski život i njegove psihološke procese. U tom specifičnom proučava­ nju, psihologija se koristi dvjema glavnim procedurama ili postupcima. Jedna je introspekcija, kojom se koriste mnogi psiholozi. Specijalno, ova procedura karakteristična je za školu psihološke introspekcije koja subjektivno iskustvo prihvata kao instrument svog naučnog istraživanja i koja zagovara osjećaje kao predmete psihologije. Druga procedura jeste objektivno iskustvo. U posljednje vrijeme ova procedura zauzima najvažnije mjesto u eksperimentalnoj psiho­ logiji. Njena važnost posebno je naglašena u biheviorizmu, koji objektivno iskustvo uzima kao osnovni element nauke. Iz tog razloga, biheviorizam tvrdi da je predmet psihologije vanjsko ponašanje, jer je ono jedina stvar na koju se vanjsko iskustvo i objektivno promatranje mogu primijeniti. Činjenice koje psihologija adresira jesu one koje je moguće otkriti ili intro­ spekcijom ili vanjskim iskustvom. Što se tiče onih činjenica koje su van granica iskustvenog, one ne mogu biti predmetom eksperimentalne psihologije. Drugim riječima, ova psihološka škola široka je onoliko koliko i eksperimentalno polje 297


i završava ondje gdje i ovo polje. Tu gdje se eksperimentalna nauka zaustavlja, započinje filozofija psihologije, isto kao što psihologija započinje ondje gdje staje fiziologija. Najosnovnija funkcija filozofije psihologije jeste da pokuša otkriti one činjenice koje se nalaze izvan naučnog i eksperimentalnog polja. Filozofija slijedi ovaj cilj tako što usvaja psihološke postulate koje je ustanovila eksperi­ mentalna nauka i proučava ih u svjetlu općih filozofskih zakona. S uputom tih zakona, filozofija naučnim rezultatima daje filozofsku interpretaciju i postulira još fundamentalnije objašnjenje umskog života. Dakle, odnos između psihologije i filozofije psihologije analogan je odnosu između eksperimentalnih prirodnih nauka i filozofije tih nauka. Primjerice, pri­ rodne nauke istražuju različite fenomene električnih struja i polja, električnu provodljivost i brzinu, kao i mnoge druge fizičke zakone elektriciteta. Razni drugi fenomeni materije i energije također se proučavaju duž istih linija. Međutim, priroda elektriciteta, materije i energije, u drugu ruku, predmet je filozofskih istraživanja. Isto vrijedi i za umski život. Naučno istraživanje bavi se fenome­ nima koji ulaze u sferu subjektivnog ili objektivnog iskustva. Rasprava o pri­ rodi znanja i zbilji unutrašnjeg sadržaja umskih procesa povjerena je filozofiji psihologije ili filozofskoj psihologiji. U svjetlu ovoga, uvijek možemo razlikovati naučne i filozofske strane ne­ kog pitanja. Navest ćemo dva primjera ovoga, koji se odnose na predmete psiholoških istraživanja. Prvi primjer jesu umske sklonosti po pitanju kojih se i filozofska i psi­ hološka strana susreću. Filozofska strana predstavljena je kroz teoriju o karakternim osobinama ili sklonosti, koja kaže da je ljudski um podijeljen na moći i mnogobrojne sklonosti za različite vrste aktivnosti. Primjeri ovih moći i sklonosti jesu pažnja, mašta, memorija, spoznaja, volja i slične oso­ bine. Ova ideja ulazi u djelokrug filozofske psihologije. Ona nije naučna ideja u smislu da je “iskustveno naučna”. Naime, bez obzira na to da li je iskustvo subjektivno kao introspekcija, ili objektivno, kao što je naučno promatranje vanjskog ponašanja drugih, ono ne može naučno otkriti mno­ gostrukost ili jednoću sklonosti; jer, niti se mnogostrukost umskih moći niti se njihovo jedinstvo ili jednoća mogu podvrgnuti eksperimentima, bez obzira kojeg oblika bili. Naučna strana pitanja sklonosti, s druge strane, ukazuje na teoriju formal­ nog treninga u odgoju. Ova teorija kaže da se umske sklonosti mogu razviti 298


kao cjelina, i to bezizuzetno, odgojem u jednoj temi i jednoj vrsti činjenica. Ovu teoriju su usvojili mnogobrojni obrazovni psiholozi koji su prihvatili te­ oriju karakternih osobina ili sklonosti koja je prevladala u psihološkoj misli do 19. stoljeća. Pretpostavili su da ako je sklonost jaka ili slaba kod određene osobe, onda je ona slaba ili jaka na svakom polju kod te osobe. Jasno, ova teo­ rija se svrstava pod okrilje eksperimentalne psihologije. Ona je naučna teorija, obzirom da je podvrgnuta naučnim kriterijima. Dakle, moguće je pokušati naći kako na memoriju općenito utječe trening i vježbanje memoriranja određenog tematskog sadržaja. Time nauci postaje moguće da iznese svoj sud u svjetlu eksperimenata ovog oblika. Naknadno se naučni rezultat eksperimenata pred­ stavlja filozofskoj psihologiji, tako da ova filozofija može proučavati, u svjetlu filozofskih zakona, filozofski značaj ovog rezultata i njegovo značenje mnogo­ strukosti i jedinstva sklonosti. Drugi primjer izveden je iz središta teme o kojoj raspravljamo. To je čin vi­ zualne percepcije. Ovo je jedan od glavnih predmeta istraživanja i na naučnom i na filozofskom polju podjednako. U naučnom istraživanju vodi se oštra rasprava između zagovornika asoci­ jacije8 s jedne strane, i branilaca učenja o obliku ili formi (Gestalt)9 s druge. Ta rasprava vrti se oko objašnjenja samog čina percepcije. Prvu skupinu čine oni koji osjetilno iskustvo smatraju jedinim temeljem znanja. I isto kao što hemičari analiziraju hemijske spojeve tako što ih razbijaju na njihove sa­ stavne elemente, zagovornici asocijacije analiziraju različita umska iskustva u smislu primarnih osjećaja povezanih i združenih instrumentalnim i meha­ ničkim procesima, u skladu sa zakonima asocijacije. Postoje, međutim, dva aspekta ove teorije. Prvi se odnosi na to da izvor sastava umskog iskustva predstavljaju primarni osjećaji ili proste ideje koje hvataju i dokučuju osje­ tila. Drugi se odnosi na to da se ovaj sastav i spajanje odvijaju mehanički i u skladu sa zakonima asocijacije. Teorija asocijacije predstavlja tendenciju prema kojoj se sva umska stanja nastoje ana­ lizirati kroz proste elemente. Locke je preteča ove teorije u psihologiji. 9 Na njemačkom jeziku “der Gestalt” znači “oblik” ili “forma”. Gestalt-školu u psi­ hologiji utemeljili su u Njemačkoj oko 1912. godine Max Wertheimer, Wolfgang Kohler i Kurt Koffka. Ona čovjekovo iskustvo interpretira u smislu organiziranih cjelina. Samo kroz cjelinu dijelovi stječu svoju egzistenciju i karakter. Bez cjeline dijelovi ne postoje. Ovo je jasno odbacivanje analitičke tendencije ili atomizma koji srećemo u teoriji asocijacija. 8

299


Prvi aspekt već smo proučili u teoriji znanja kada smo govorili o primarnom izvoru ljudskih predodžbi, slika i ideja te empirijskoj teoriji Johna Lockea, koji se smatra utemeljiteljem teorije asocijacija. Tamo smo zaključili da izvor nekih elemenata ili jedinica predodžbi i racionalne misli nisu osjetila. Zapravo, takvi elementi ili jedinice proizvod su pozitivne, učinkovite aktivnosti duše. S druge strane, drugim aspektom pozabavila se Gestalt-škola koja je odbacila analitički pristup proučavanju stanja svijesti. Pripadnici ove škole odgovorili su na mehaničko, asocijativno objašnjenje čina spoznavanja ili saznavanja insistira­ njem da je nužno proučiti svako iskustvo kao jedinstvenu cjelinu te da ta cjelina ne predstavlja tek stapanje ili spajanje osjetilnih iskustava. Zapravo, ona ima prirodu dinamičkog racionalnog reda, poretka, koji je u skladu s određenim zakonima. Nakon što smo pojasnili gornje dvije tendencije, pogledajmo kako one na­ učno objašnjavaju čin vizualne percepcije. U svjetlu teorije asocijacija kaže se, primjerice, da se slika kuće koja se formira na mrežnjači oka prenosi u mozak dio po dio. Tamo, u specifičnom dijelu mozga, nalazi se slika koja sliči slici koja se formira na mrežnjači. Nakon toga dolazi do aktivacije uma koji ovoj moždanoj slici pridružuje ideje iz prethodnog iskustva u umu i koje su time umski asociraju s kućom. Ovo se odvija u skladu s mehaničkim zakonima asocijacije. Rezultat ovoga jeste racionalno znanje slike kuće. U svjetlu Gestalt-teorije, s druge strane, znanje od samog početka ovisi o stvarima kao cjelinama i njihovim općim formama, s obzirom na to da postoje primarni oblici i forme u vanjskom svijetu koji odgovaraju oblicima i formama u umu. Prema tome, poredak umskog života možemo objasniti kroz poredak zakona vanjskog svijeta, a ne kroz kompoziciju i asocijaciju. Neki dio forme ili cjeline spoznatljiv je samo u odnosu na cjelinu i mijenja se u skladu s pro­ mjenama forme. Objašnjenju vizualne percepcije dali smo naziv “naučno objašnjenje” zato što je to objašnjenje obuhvaćeno eksperimentalnim poljem i organiziranim pro­ matranjem. Prema tome, znanje o formi i promjena dijela u skladu s promje­ nom forme empirijske su naravi. Iz tog razloga Gestalt-škola dokazala je svoju teoriju eksperimentima koji pokazuju da ljudska bića ne percipiraju tek dijelove. Zapravo, ona percipiraju nešto drugo, a to su oblik ili sklad. Moguće je da svi di­ jelovi budu prisutni a da oblik ili sklad ne bude percipiran. Dakle, forma otkriva dijelove. Ovdje se ne želimo detaljno baviti naučnim objašnjenjem i studijama čina vizualne percepcije. Zapravo, gornja prezentacija ima cilj da nam pomogne odrediti poziciju filozofskog objašnjenja jednog takvog čina. 300


U vezi s ovim možemo reći da nakon svih ovih naučnih studija umska per­ cepcija vizualne slike postavlja pitanje i pred Gestalt-školu i pred zagovornike teorije asocijacija. Ovo pitanje tiče se slike koju um dokučuje i koja se formira u skladu s mehaničkim zakonima asocijacije, ili u skladu sa zakonima oblika i forme: šta je suština takve jedne slike i da li je ona materijalna ili nematerijalna? Ovo fundamentalno pitanje predstavlja filozofski problem koji filozofska psi­ hologija mora proučavati i ponuditi rješenje. Materijalizam i metafizika dali su dva proturječna odgovora na njega. Dosada je postalo jasno da naučna psihologija (eksperimentalna psihologija) ne može insistirati na materijalističkom objašnjenju znanja u ovoj oblasti i ne može negirati egzistenciju bilo čega u umskom životu što je izvan materije, kako to materijalistička filozofija radi; jer, psihološki eksperimenti, bilo su­ bjektivni ili objektivni, ne protežu se na ovo umsko polje i ne obuhvataju ga.

Znanje u filozofskom smislu Pogledajmo sada kako filozofija tretira znanje, nakon što smo razjasnili njegov značaj i odnos s različitim praktičnim naučnim granama, u skladu s filozofskom metodom psiholoških studija. Ova metoda može se ukratko iska­ zati, kako je to ranije spomenuto, kao usvajanje naučnih istina i eksperimental­ nih postulata te kao diskusija ovih istina i postulata u svjetlu zakona i principa prihvaćenih u filozofiji, čime se omogućava izvođenje novih istina iz istina već otkrivenih eksperimentima. Uzmimo za primjer umsku percepciju vizualne slike kao tipičan primjer općeg umskog života čije je objašnjenje predmet neslaganja između meta­ fizike i materijalizma. Naša filozofska predodžba o znanju utemeljena je na sljedećem: 1) geometrijskim svojstvima percipirane slike i 2) fenomenu stabil­ nosti u činovima vizualne percepcije.

1. Geometrijska svojstva percipirane slike Krenut ćemo od intuitivne istine koju izvodimo iz našeg svakodnevnog života i uobičajenog iskustva. To je istina da slika koju nam daje naše um­ sko procesuiranje vizualne percepcije uključuje geometrijska svojstva dužine, 301


širine i visine i koja se javljaju kod različitih oblika i zapremina. Pretpostavimo da smo posjetili vrt koji je kilometrima velik i da smo letimičnim pogledom percipirali taj vrt kao jasnu cjelinu u kojoj imamo raznorazne voćke, cvijeće i lišće prepuno različitih formi života, klupe oko jezerca, slavujev pjev kao i cvrkut drugih ptica. Pitanja koje se postavlja u vezi s ovom predivnom slikom koju percipiramo jednim pogledom jeste sljedeće. Šta je zapravo ova slika koju doživljavamo? Da li je ona isto što i vrt i njegova objektivna zbilja? Ili je materijalna slika u specifičnom materijalnom organu našeg nervnog sistema? Ili, možda, nije ni jedno ni drugo, već nematerijalna slika koja sliči objektivnoj zbilji i govori o njoj? Jedna od antičkih teorija viđenja10 kaže da je vrt u svojoj vanjskoj zbilji slika koja je predstavljena u našoj umskoj percepciji. Ova teorija pretpostavlja da ljudska bića percipiraju samu objektivnu zbilju stvari zbog činjenice da određena vrsta svijetlosti koju emitiraju oči pada na vidljivi objekt. Međutim, ova teorija filozofskim razmatranjem već je rano odbačena. Naime, mogućnost obmane, varke, iskrivljene slike kroz osjetila koje nam omogućuju da percipi­ ramo određene slike u određenim nerealnim formama dokazuje da percipirana slika nije isto što i objektivna zbilja. Ako to nije tako, postavlja se pitanje šta je onda objektivna zbilja percipirane varljive osjetilne percepcije? Ovu teoriju kasnije je odbacila i nauka, jer je naučno dokazano da se svjetlosne zrake re­ flektiraju od vidljivih objekata na oko a ne vice versa, i da nemamo ništa drugo od vidljivih stvari do zrake koje padaju na mrežnjaču. Štaviše, nauka je doka­ zala da se naše viđenje stvari može desiti godinama nakon što ta stvar nestane. Primjerice, zvijezdu Sirius vidimo tek nakon što svjetlost koju emitira dođe do našeg oka godinama nakon što je emitirana. Ta svjetlost proizvodi sliku na mrežnjači, sliku koja je stara, ali mi kažemo da vidimo Sirius. Dakle, te svje­ tlosne zrake daju nam informacije o Siriusu od prije nekoliko godina. Moguće je da je Sirius u međuvremenu nestao, ali to ćemo tek naknadno saznati. Ovo je naučni dokaz da slika koju sada percipiramo nije isto što i Sirius na nebu, tj. objektivna zbilja te zvijezde. Preostaje nam još da razmotrimo posljednje dvije pretpostavke. Druga pret­ postavka koja kaže da je percipirana slika materijalni produkt u perceptivnom organu nervnog sistema jeste pretpostavka koja determinira filozofsko učenje materijalizma. Treća pretpostavka, s druge strane, koja kaže da percipirana Ovu antičku teoriju viđenja zastupao je Empedoklo.

10

302


slika ili umski sadržaj čina percepcije ne može biti materijalan nego je forma metafizičke egzistencije izvan materijalnog svijeta, pretpostavka je koja repre­ zentira filozofsko učenje metafizike. Na ovome mjestu rasprave materijalističku pretpostavku možemo smatra­ ti potpuno nevjerovatnom. Naime, percipirana slika sa svojom zapreminom, geometrijskim svojstvima i prostornošću – dužina, visina, širina – ne može egzistirati u tako malom materijalnom organu nervnog sistema. Čak i ako vje­ rujemo da se svjetlosne zrake reflektiraju na mrežnjaču u određenom obliku i da se zatim prenose kroz nervni sistem do mozga gdje se, u specifičnoj oblasti mozga, stvara slika slična onoj na mrežnjači oka, i pored svega toga materi­ jalna slika nije isto što i umska slika. Ova posljednja nema ista geometrijska svojstva koja ima percipirana slika. I isto kao što ne možemo na listu papira prikazati i uhvatiti sliku vrta koju percipiramo jednim pogledom koja bi bila jednaka vrtu po njegovoj prostornosti, formi i dimenzijama, tako ne možemo u maloj oblasti mozga uhvatiti umsku ili perceptibilnu sliku ovog vrta koja bi li­ čila vrtu po njegovim geometrijskim svojstvima, formi i dimenzijama. Naime, otiskivanje velikih stvari na male nije moguće. Prema tome, nužno je pretpostaviti sljedeće. Opažena slika, koja je zbiljski sadržaj umskog djelovanja, jeste metafizička forma koja posjeduje nemate­ rijalnu egzistenciju. Ovo je sve što se misli pod metafizičkom, filozofskom slikom, predodžbom o znanju. Ovdje se nekom može učiniti da je na pitanje percepcije slike sa svim nje­ nim oblicima, zapreminom, dimenzijama i rastojanjima odgovor dala nauka i psihološko istraživanje, koji su pokazali da postoji niz vizualnih i mišićnih faktora koji nam pomažu dokučiti ova geometrijska svojstva. Osjetilo vida ne dokučuje ništa drugo do svjetlost i boju. Dokučivanje geometrijskih svojstava stvari i objekata ovisno je o vezi između osjetila dodira i specifičnih kretnji i osjećaja. Ukoliko oslobodimo vizualni doživljaj od svih drugih doživljaja, nećemo vidjeti ništa do tačke svijetlosti i boje. Štaviše, nećemo biti u stanju percipirati oblike i zapremine. Nećemo čak biti u stanju razlikovati između kružne i kvadratne stvari. Ovo se događa iz tog razloga što su primarna svoj­ stva i forme objekti osjetila dodira. Ponavljanjem eksperimenata s dodirom proizvodi se veza između tih opipljivih svojstava i niza vizualnih doživljaja, kao što su specifične razlike u svjetlosti i vidljivim bojama, kao i niza mišićnih pokreta, kakvi su kretnja adaptacije oka na bliske i daleke predmete. Nakon što se pojavi ova veza, možemo se riješiti opipljivih doživljaja pri percepciji 303


oblika i zapremina usljed mišićnih doživljaja i kretnji koje su s njima povezane. Ako nakon ovoga ugledamo kružno tijelo, bit ćemo u stanju identificirati njegov oblik i zapreminu a da ga ne dodirujemo. To činimo tako da zavisimo od mišićnih doživljaja i kretnji koje su povezane s opipljivim objektima. Ovo je način na koji konačno percipiramo stvari s njihovim geometrijskim svojstvima, tj. ne samo kao vizualne doživljaje već kao vizualne doživljaje koje prate drugi oblici osjetilnih kretnji preko kojih stječemo geometrijsko značenje zbog njihove veze s opipljivim objektima. Međutim, navika nas sprečava da ovo uočimo. Ne želimo proučavati teoriju mišićnih i vizualnih faktora s naučnog stano­ višta, jer to nije predmet filozofskog propitivanja. Stoga ćemo je priznati kao naučni postulat i pretpostaviti njezinu valjanost. Ova pretpostavka ne mijenja ni najmanje našu filozofsku poziciju. To je jasno, promatra li se u svjetlu gor­ njeg prikaza filozofskog propitivanja u psihološkom istraživanju. Teorija se svodi na tvrdnju da umski spoznata slika – sa svim geometrijskim svojstvima, dužinom, širinom i visinom – ne postoji jedino usljed prostog vizualnog do­ življaja. Zapravo, njezina egzistencija rezultat je saradnje s drugim vizualnim doživljajima i mišićnim kretnjama što su poprimili geometrijsko značenje pu­ tem svoje veze s osjetilom dodira i to kroz ponovljena iskustva. Nakon ovog priznanja, suočavamo se s prvobitnim filozofskim pitanjima – pitanjima koja se tiču umske slike koja se formira vizualnim doživljajem uz drugi doživljaji i kretnje – gdje je ova slika? Da li je ona materijalna slika koja egzistira u materijalnom organu, ili je metafizička slika oslobođena svake materijalnosti? I još jednom nalazimo se primorani usvojiti metafizičko viđenje. Razlog je taj što ova slika sa svojim svojstvima i dimenzijama od nekoliko kilometara ne može postojati u malom materijalnom organu, kao što ne može egzistirati na listu papira. Prema tome, to mora biti nematerijalna slika. Ovo je u pogledu fenomena geometrijskih svojstava poznate umske slike.

2. Stabilnost u činovima vizualne percepcije Drugi fenomen na kojem naša filozofska slika može počivati jeste feno­ men stabilnosti. Pod tim fenomenom podrazumijevamo da spoznata umska slika teži stabilnosti i ne mijenja se shodno promjenama slike koja se reflek­ tira u nervnom sistemu. Ako, primjerice, postavimo olovku na udaljenost od jednog metra od sebe, na mrežnjači oka reflektirat će se specifična slika 304


olovke. Udvostručimo li rastojanje olovke, reflektirana slika koja nastaje na mrežnjači bit će upola manja od one prve. Ovo se događa i pored činjenice da je promjena u našoj percepciji volumena olovke minimalna. Drugim ri­ ječima, umska slika koju imamo o olovci ostaje stabilna unatoč promjeni u reflektiranoj materijalnoj slici. Ovo je jasan dokaz da su um i njegovo znanje nematerijalni fenomeni te da je spoznata slika metafizičke prirode. Također, jasno je da ovo filozofsko objašnjenje fenomena stabilnosti nije kompatibilno s bilo kojim ponuđenim naučnim objašnjenjem tog fenomena. Tako, moguće je objasniti ovaj fenomen na osnovu toga što se stabilnost spoznatog predmeta u njegovim različitim manifestacijama pripiše iskustvu i učenju. Slično tome, u svjetlu naučnih eksperimenata može se reći da po­ stoje utvrđeni odnosi između stabilnosti u njenim različitim manifestacijama i prostornoj organizaciji vanjskih predmeta koje znamo. Međutim, ovo ne rješava problem s filozofskog stanovišta, jer spoznata slika, koja ne prati promjene materijalne slike već ostaje stabilna kao rezultat prethodnog isku­ stva ili zbog specifičnog prostornog rasporeda, ne može biti slika koja se refleksijom objektivne zbilje formira na materiji nervnog sistema. Naime, takva reflektirana slika mijenja se shodno povećanju rastojanja između oka i zbilje, a spoznata slika ostaje stabilna. Filozofski zaključak koji izvodimo iz ove rasprave jeste taj da znanje nije materijalni fenomen, kako to materijalisti tvrde, jer je materijalnost nekog objekta jedna od dviju stvari: ili je objekt suštinski materija, ili je fenomen koji egzistira u materiji. Znanje nije suštinski materija niti je fenomen koji egzistira u materijalnom organu, ili se na nj reflektira, kao što je mozak; znanje je pod­ vrgnuto zakonima potpuno drugačijim od zakona kojima podliježe materijalna slika koja se reflektira na materijalni organ. Znanje primarno posjeduje geo­ metrijska svojstva, a sekundarno stabilnost, nešto što nijedna materijalna slika koja se reflektira na mozak ne posjeduje. Na temelju ovoga, metafizika drži da je umski život, sa svojim znanjem i slikama, najbogatiji i najviši oblik života, s obzirom na to da nadilazi materiju i njezina svojstva. Međutim, postavlja se sljedeće filozofsko pitanje koje slijedi izravno iz prvog: ako znanje i slike koji predstavljaju naš umski život nisu u materijalnom organu, gdje su onda? Ovo pitanje zahtijevalo je otkriće nove filozofske istine: takve slike i znanje pojavljuju se i kreću sukcesivno na istoj razini, tj. na razini mi­ slećeg čovjeka. Ova čovječnost nije uopće materijalno, kao što su mozak i moždina. Zapravo, radi se o određenoj razini nematerijalne egzistencije koju 305


živo biće postiže svojim razvojem i upotpunjavanjem. Dakle, znalac ili mislilac jeste ova nematerijalna čovječnost. Kako bismo dokaze za ovu tačku učinili što jasnijim, moramo znati da smo suočeni s trima stavovima. Jedan od njih jeste taj da je naše znanje tog vrta ili one zvijezde materijalna slika koja postoji u našem nervnom sistemu. Ovo gle­ dište odbacili smo i naveli razloge tog odbacivanja. Drugi stav ili gledište jeste to da naše znanje nije materijalno, već da se radi o nematerijalnim slikama koje postoje neovisno o našoj egzistenciji. Ovo je također nerazumna pretpostavka. Ako su ove slike neovisne o nama, kakav je onda naš odnos s njima? Dalje, kako one postaju naše znanje? Eliminiramo li oba gornja gledišta, jedino preo­ stalo objašnjenje bit će treći stav: da znanje i umske slike nisu neovisni u svo­ joj egzistenciji od ljudskog bića, zbog toga što nisu neovisna stanja ili refleksi­ je u materijalnom organu. Zapravo, to su nematerijalni fenomeni koji opstoje u nematerijalnoj strani ljudskog bića. Prema tome, nematerijalno ili duhovno čovječanstvo jeste ono što zna i promišlja; to ne radi materijalni organ, iako materijalni organ priprema kognitivne uvjete za čvrstu vezu između duhovne i materijalne strane ljudskog bića.

Duhovna strana ljudskog bića Ovdje dolazimo do vrlo važnog zaključka, da postoje dvije strane ljud­ skog bića. Jedna je njegova materijalna strana, koja je predstavljena u njegovu organskom sastavu. Druga je njegova duhovna ili nematerijalna strana, koja predstavlja mjesto umske i intelektualne aktivnosti. Prema tome, ljudsko biće nije tek neka kompleksna materija; zapravo, njegova ličnost predstavlja dual­ nost materijalnih i nematerijalnih elemenata. Ova dualnost otežava nam da otkrijemo oblik veze ili odnosa između materijalne i nematerijalne strane ljudskog bića. Ono što znamo jeste, prvo, da je taj odnos čvrst, tako da svaka od ovih strana neprekidno utječe na onu drugu. Ako, primjerice, osoba zamisli da vidi duha u mraku, počinje osje­ ćati strah i treperenje. Također, ako osoba mora govoriti javno, počinje se znojiti. Dalje, ako bilo ko od nas počne misliti, u njegovu nervnom sistemu odvija se određena aktivnost. Ovo je utjecaj uma ili duše na tijelo. Slično tome, i tijelo vrši svoj utjecaj na um. Ako čovjek doživi visoku starost, 306


umska aktivnost slabi. Dalje, čovjek koji je pijan može vidjeti jednu stvar kao dvije. Međutim, postavlja se pitanje kako je moguće da ove dvije strane, i tijelo i um, utječu jedna na drugu ako su različite i nemaju zajedničkih karakteristika? Tijelo je materija koja ima svoje vlastite karakteristike kao što su težina, masa, oblik i zapremina. Ono podliježe zakonima fizike. Um odnosno duša, u drugu ruku, nematerijalni je egzistent koji se odnosi na svijet izvan materije. Ovaj jaz koji dijeli ove dvije strane umnogome oteža­ va objašnjenje njihova međusobnog utjecaja. Komad stijene može zgnječiti biljku na tlu, s obzirom na to da su oboje materijalni; dva komada stijene mogu se dodirivati i međudjelovati. Međutim, potrebno je objasniti kako je moguće da se dodiruju i međudjeluju dva bića iz dvaju različitih svjetova. Najvjerovatnije je teškoća davanja ispravnog objašnjenja ovom problemu odgodila usvajanje dualizma među modernim evropskim misliocima, na­ kon što su odbacili antičko Platonovo objašnjenje odnosa između duše i tijela kao odnosa između kočijaša i kočije kojom upravlja.11 Platon je sma­ trao da je duša prastara supstanca oslobođena materije koja egzistira u nat­ prirodnom svijetu. Kasnije se ona spušta u tijelo kako bi njime upravljala, slično kao što kočijaš izlazi iz svoje kuće i sjeda na kočiju kako bi njome upravljao. Jasno je da Platonovo objašnjenje ovog čistog dualizma ili jaza koji dijeli dušu od tijela ne može objasniti usku vezu između ovoga dvoga, a koja svako ljudsko biće čini da se osjeća kao jedna cjelina a ne dvije stvari koje su došle iz dvaju različitih svjetova. Platonovo objašnjenje nije uspjelo riješiti problem unatoč revizijama i popravkama koje su načinili Aristotel, koji je uveo ideju forme i materije, i Descartes, koji je uveo teoriju paralelizma između uma i tijela. Ova teorija kaže da se um i tijelo – duša i materija – kreću duž paralelnih linija. Svaki događaj koji se desi na jednoj od njih prati paralelni događaj na drugoj. Ovo nužno praćenje između umskih i tjelesnih događaja ne znači da je bilo koji od njih uzrok onom drugom. Međusobni utjecaj između materijalne stvari i nema­ terijalne stvari nema smisla. Zapravo, ova nužna uporednost između ovih dviju vrsta događaja posljedica je božanskog Proviđenja, koje je htjelo da osjećaj gladi uvijek prati posezanje ruke za hranom, pri čemu taj osjećaj nije uzrok ovom kretanju. Jasno je da je ova teorija paralelizma nova inačica Platonova dualizma i jaza koji dijeli um od tijela. Platon, Phaedrus, 246 a6ff.

11

307


Problemi koji su rezultirali iz objašnjenja ljudskog bića na temelju unije duše i tijela doveli su do kristalizacije jedne nove tendencije u evropskoj misli, tendencije objašnjenja ljudskog bića na osnovu jednog jedinog elementa. Tako se u filozofskoj psihologiji javlja materijalizam koji tvrdi da ljudsko biće nije ništa drugo do materija. Slično se generira i idealistička tendencija, koja čitavu ljudskom biću nastoji dati duhovno objašnjenje. Konačno, objašnjenje ljudskog bića na temelju dvaju elemenata, duhovnog i materijalnog, najbolju formulaciju našlo je u djelu muslimanskog filozofa Mulla Sadra Širazija. Ovaj veliki filozof vidio je supstancijalno kretanje u srcu prirode. Ovo kretanje primarni je izvor svih osjetilnih kretanja koja se doga­ đaju u prirodi. Ono je most koji je Mulla Sadra otkrio između materije i duše. Materija kroza svoje supstancijalno kretanje slijedi usavršavanje svoje egzi­ stencije i nastavlja to usavršavanje, sve dok ne bude oslobođena materijalnosti pod određenim uvjetima i postane nematerijalno, tj. duhovno biće. Dakle, ne postoji nikakav jaz između duhovnosti i materijalnosti. Zapravo, to su dvije razine egzistencije. Unatoč činjenici da je duša nematerijalna, ona ipak ima materijalne veze s obzirom na to da predstavlja najviši stepen upotpunjenosti materije u njezinom supstancijalnom kretanju. U svjetlu ovoga možemo shvatiti odnos između duše i tijela. Poznato je da um i tijelo razmjenjuju utjecaje, stoga što um nije odvojen od materije dubokim jazom, kako je to Descartes zamišljao, kada je smatrao nužnim ne­ girati njihov međusobni utjecaj i pretpostavio njihov paralelizam. Zapravo, sam um nije ništa drugo do materijalna slika koja je superiorna materiji samo usljed supstancijalnoga kretanja. Drugim riječima, razlika između materi­ jalnosti i duhovnosti samo je stvar stepena, kao što je to i između toplog i vrućeg objekta. Međutim, ovo ne znači da je duša produkt materije i jedna od njezinih posljedica. Duša je produkt supstancijalnoga kretanja koje ne polazi od same materije. Razlog je taj što je svako kretanje postepeno pojavljivanje, emer­ gencija stvari iz potencijalnosti u aktualnost, kako smo to pokazali u našoj diskusiji o razvoju u skladu s dijalektikom. Potencijalnost ne može proizvesti aktualnost i vjerovatno ne može proizvesti niti egzistenciju. Prema tome, supstancijalno kretanje ima svoj uzrok izvan materije koja se kreće. Duša, koja je sasvim različita od materijalne strane ljudskog bića, produkt je ovoga kretanja. A što se tiče samog tog kretanja, ono je most između materijalnosti i duhovnosti. 308


Uvjetovani refleks i znanje Naše neslaganje s marksistima nije ograničeno samo na njihovo materi­ jalističko poimanje znanja, jer čak i kada bi filozofska slika umskog života bila glavna razlika neslaganja među nama, još uvijek ostaje neslaganje s njima po pitanju opsega odnosa između spoznaje i svijesti s društvenim okolnosti­ ma i vanjskim, materijalnim uvjetima. Marksisti vjeruju da je društveni život ljudskog bića ono što određuje njegovu svijest, odnosno umski život (misli i ideje), te da se te misli ili ideje razvijaju u skladu s društvenim i materijalnim prilikama. Ali, budući da se ove okolnosti razvijaju u skladu s ekonomskim faktorima, to su ekonomski faktori primarni faktori iza intelektualnog razvoja. Georges Politzer pokušao je uspostaviti ovu marksističku teoriju na temelju naučnog principa. U tu svrhu krenuo je od uvjetovanog refleksnog djelovanja. Kako bismo ispravno shvatili njegovo viđenje, moramo reći nešto o uvjeto­ vanom refleksnom djelovanju. Ovu vrstu djelovanja otkrio je Ivan Petrovič Pavlov, kada je pokušao sakupiti pseću pljuvačku iz jedne od psećih žlijezda. Kako bi to uradio, proveo je specifičan eksperiment. Eksperiment se sastojao, u suštini, u tome da psu da hranu kako bi prouzrokovao lučenje pljuvačke. Pritom, uočio je da pljuvačka počinje teći kod utreniranog psa još prije nego što hranu zaista i dođe u usta psa. Naime, pas je vidio posudu s hranom ili je osjetio dolazak osobe koja ga inače hrani. Jasno je da se pojavljivanje osobe ili zvuk njenih koraka ne mogu smatrati prirodnim stimulansom za ovu reakciju, kao što je stavljanje hrane u usta psa. Jedina mogućnost jeste da se ove stvari dovode u vezu s prirodnom reakcijom tokom dugotrajnog eksperimentiranja, tako da ih se ne može uzeti za početne znakove stvarnog stimulansa. Prema ovom viđenju, lučenje pljuvačke kada hrana dospije u usta psa pri­ rodna je refleksna reakcija koju stvara prirodni stimulans. Što se, pak, tiče lučenja pljuvačke, kada se čuvar psa približava ili ga pas vidi, to je uvjetovana refleksna aktivnost koju stvara uvjetovani stimulans koji igra ulogu znaka ili simbola prirodnog stimulansa. Da nije uvjetovan prirodnim stimulansom, ne bi izazivao reakciju. Usljed sličnih uvjetnih operacija, živa bića stekla su svoj prvi sistem znakova. U ovom sistemu uvjetovani stimulansi igraju ulogu ukazivanja na prirodne stimulanse te izazivanja reakcija primjerenih prirodnim stimulansima. Nakon ovoga pojavio se drugi sistem znakova. U ovom sistemu uvjetovani stimulansi 309


iz prvog sistema zamijenjeni su sekundarnim znakovima samih sebe koje su uvjetovali u ponovljenim iskustvima. Time je postalo moguće proizvesti re­ akciju ili refleksnu akciju putem sekundarnog znaka, zahvaljujući činjenici da je taj znak već uvjetovan primarnim znakom. Slično tome, sistem primarnih znakova omogućio je izazivanje iste reakcije putem primarnog znaka, zbog či­ njenice da je ovaj znak već uvjetovan prirodnim stimulansom. Jezik se smatra sekundarnim znakom u sistemu sekundarnih znakova. Ovo je teorija koju je dao fiziolog Pavlov. Biheviorizam je iskoristio ovu teoriju, predstavljajući umski život čovjeka kao refleksivne činove. Prema tome, čin mišljenja zapravo je sastavljen od niza unutarnjih lingvističkih re­ akcija izazvanih vanjskim podražajem. Ovim biheviorizam objašnjava misao na isti način na koji objašnjava i čin lučenja pljuvačke kod psa kada čuje stope gazde. Budući da je lučenje fiziološka reakcija na uvjetovani podražaj, koji je u ovom slučaju koračanje gazde, tako je i misao fiziološka reakcija na uvjeto­ vani podražaj, kao što je, naprimjer, jezik, koji je, sa svoje strane, uvjetovan prirodnim podražajem. Međutim, jasno je da fiziološki eksperimenti s uvjetovanim refleksnim akcijama ne mogu dokazati da je refleksna akcija bît znanja te stvarni sadržaj akcija, činova znanja, budući da je moguće da znanje ima zbilju izvan granica eksperimentalnog. Uz ovo treba dodati i to da slijeđenjem gledišta, prema kojem su misli tek uvjetovane reakcije, biheviorizam uništava samog sebe i eliminira svoju mo­ gućnost da otkrije objektivnu zbilju i ustanovi vrijednost ne samo svih misli već i samog biheviorizma, zato što je i on sam ideja podložna bihevioristi­ čkom objašnjenju. Naime, biheviorističko objašnjenje ljudske misli ima zna­ čajan utjecaj na teoriju znanja, utvrđivanje vrijednosti znanja te mjere u kojoj je znanje sposobno otkriti zbilju. Prema biheviorističkom objašnjenju, znanje nije ništa više do nužna reakcija na uvjetovani podražaj. Primjer ovoga jeste lučenje pljuvačke u ustima psa u Pavlovljevim eksperimentima. Znanje, prema tome, nije rezultat dokaza i demonstracije. Kao posljedica toga, sve znanje po­ staje zapravo izražaj prisutnosti uvjetovanog podražaja tog znanja, a ne izražaj prisutnosti njegova sadržaja u vanjskoj zbilji. Međutim, sama bihevioristička slika ne može biti izuzetak ovom općem pravilu i ne razlikuje se od svih dru­ gih ideja u smislu da je pod utjecajem biheviorističkog objašnjenja po pitanju redukcije njene vrijednosti te nemogućnosti da bude predmet ispitivanja u bilo kojoj formi. 310


Međutim, istina je upravo suprotna ovom biheviorističkom viđenju. Zna­ nje i misao nisu, kako to bihevioristi tvrde, fiziološki činovi koji reflektiraju uvjetovane podražaje, kao što je to slučaj s lučenjem pljuvačke. Zapravo, samo lučenje pljuvačke ukazuje na nešto drugo nego što je to puka refleksna reakci­ ja; ono ukazuje na znanje. To znanje razlog je zbog kojega uvjetovani podražaj izaziva refleksivnu reakciju. Prema tome, znanje je zbilja iza reakcija uvjeto­ vanih podražaja, a ne forma tih reakcija. Drugim riječima, lučenje pljuvačke kod psa pri prisutnosti uvjetovanih podražaja nije tek mehanički čin, kako bi to bihevioristi željeli. Zapravo, ono je rezultat znanja psa o značenju uvjetovanog podražaja. Stope gazde praćene dolaskom hrane kroz ponovljene eksperimen­ te ukazuju na hranu. Time je pas shvatio da hrana uvijek dolazi kada i zvuk koraka gazde. Prema tome, pas luči pljuvačku kao priprema za situaciju na čiji dolazak ukazuje uvjetovani podražaj. Slično tome, dojenče se čini opušte­ nim i smirenim kada ga dojilja pripremi za dojenje. Ista stvar događa se kada dojenče zna da ona dolazi. Ovo opuštanje i smirenost nisu tek fiziološki čin koji rezultira iz vanjske stvari pridružene prirodnom uzroku. Zapravo, ono je rezultat dojenčeva znanja o značenju uvjetovanog podražaja, budući da se ono tada priprema za dojenje i osjeća opušteno. Iz ovog razloga nalazimo razliku u stepenu opuštenosti između opuštenosti uzrokovane samim prirodnim po­ dražajem i opuštenosti uzrokovane uvjetovanim podražajem. Naime, u prvom slučaju radi se o autentičnoj opuštenosti, a u drugom o opuštenosti zasnovanoj na nadi i očekivanju. Moguće je naučno dokazati neadekvatnost biheviorističkog objašnjenja misli. To je moguće uraditi uz pomoć eksperimenata na kojima je utemelje­ no Gestalt-učenje u psihologiji. Ovi eksperimenti dokazali su da je nemoguće objasniti bît znanja na čisto biheviorističkom temelju te kao puku reakciju na materijalne podražaje čije poruke mozak prima u obliku niza zasebnih neuro­ loških podražaja. Zapravo, kako bismo dali potpuno objašnjenje bîti znanja, moramo prihvatiti postojanje uma te pozitivnu i aktivnu ulogu koju on igra iza neuroloških reakcija i odgovora koje izazivaju podražaji. Uzmimo kao primjer osjetilnu percepciju. Gestalt-eksperimenti jasno su pokazali da naše viđenje boja i svojstava stvari u velikoj mjeri ovisi o općem vizualnom prizoru na koji nailazimo te pozadini koja okružuje te stvari. Tako, možemo vidjeti dvije linije kao paralelne ili kao jednake u grupi linija na koje nailazimo kao situaciju i kao cjelinu čiji se dijelovi drži skupa. Zatim, u sljedećoj grupi, iste te linije više se ne čine paralelnim niti jednakim. Naime, cjelokupna situacija na koju 311


naša vizuelna percepcija nailazi u ovom drugom slučaju potpuno je različita od prethodne. Ovo jasno kazuje da je naša percepcija primarno fokusirana na cjelinu. Mi vizuelno percipiramo dijelove samo u kontekstu naše percepciji cjeline. Iz tog razloga naša osjetilna percepcija nekog dijela varira u skladu s cjelinom ili grupom koja sadrži taj dio. Prema tome, postoji poredak odnosa među stvarima koji dijeli stvari u grupe, određuje mjesto svake stvari u odno­ su na njenu specifičnu grupu te razvija naše viđenje stvari u skladu s grupom kojoj pripada. Naše znanje o stvarima unutar ovog poretka nije predmet niti biheviorističkog objašnjenja niti je moguće reći da predstavlja materijalnu reakciju ili tjelesno stanje prouzrokovano specifičnim podražajem. Ako bi se, zapravo, radilo o tjelesnom stanju ili materijalnom fenomenu koji stvara mo­ zak, ne bismo bili kadri percipirati stvari vizualno kao uređenu cjelinu čiji su dijelovi međusobno povezani na specifičan način, tako da bi naša percepcija tih dijelova bila različita kada ih percipiramo u drugim odnosima. Naime, sve znanje koje dolazi do mozga sastoji se od grupe poruka podijeljenih u niz zasebnih neuroloških podražaja koji dolaze do mozga iz različitih organa tijela. Kako onda možemo znati poredak odnosa među stvarima i kako je moguće da znanje bude primarno fokusirano na cjelinu, tako da ne znamo stvari osim unutar čvrsto združene cjeline umjesto da ih spoznajemo zasebno onako kako dolaze do mozga? Kako bi sve ovo bilo moguće da ne postoji aktivna, pozitivna uloga koju igra um iza reakcija i zasebnih tjelesnih stanja? Drugim riječima, vanjske stvari mogu slati različite poruke umu. Prema gle­ dištu biheviorizma, ove poruke naše su reakcije na vanjske podražaje. Možda biheviorizam želi reći da su takve reakcije ili materijalne poruke koje prolaze kroz nerve do mozga same po sebi stvarni sadržaj našeg znanja. Ali, šta će onda biheviorizam reći o našem znanju o poretku odnosa među stvarima koje nam omogućava da percipiramo prije svega cjelinu kao jedinstvo dijelova u skladu s tim odnosima, iako sam taj poredak odnosa nije ništa materijalno što bi moglo proizvesti materijalnu reakciju u tijelu mislioca ili specifičnu tjelesnu reakciju ili stanje? Prema tome, ne možemo objasniti naše znanje ovog poretka a, prema tome, ni naše znanje stvari unutar ovog poretka na čisto biheviorističkim osnovama. Marksizam je usvojio Pavlovljevu teoriju i izveo iz nje sljedeće zaključke. Prvi, svijest se razvija u skladu s vanjskim okolnostima. Naime, prema ovom shvatanju, ona je produkt uvjetovanih refleksnih akcija koje proizvode vanjski podražaji. Georges Politzer iznosi sljedeći stav: 312


“Ovom metodom Pavlov je dokazao da ono što primarno određuje ljudsku svijest nije organski sistem. Sasvim suprotno, ovo određivanje čini društvo u kojem ljudska bića opstoje te znanje koje ljudska bića stječu u ovom društvu. Prema tome, društvene okolnosti u životu predstavljaju stvarne organizatore umskog, organskog života.”12

Drugi je zaključak: rođenje jezika bio je fundamentalni događaj koji je ljud­ ska bića izdigao na razinu misli. Ovo se dogodilo iz razloga što je misao o stvari u umu tek rezultat vanjskog uvjetovanog podražaja. Prema tome, ljudsko biće ne bi bilo u stanju imati misao o bilo čemu da nije činjenice da su neki instrumenti, kao što je jezik, igrali ulogu uvjetovanog podražaja. Slijedi Staljinov citat: “Kaže se da misli nastaju u duši ljudskog bića prije nego što se izraze jezikom te da se stvaraju bez upotrebe instrumenta jezika. Međutim, ovo je u potpu­ nosti pogrešno viđenje. Bez obzira na to šta su misli koje nastaju u ljudskoj duši, one ne mogu nastati niti biti usmjerene osim na temelju lingvističkih instrumenata. Jezik je, stoga, direktna zbilja misli.”13

Mi se razlikujemo od marksista po objema tačkama. Mi ne priznajemo in­ strumentalnost u ljudskom znanju. Misli i znanje nisu tek refleksne reakcije prouzrokovane vanjskim okruženjem, kako to bihevioristi tvrde. Štaviše, one nisu produkt takvih reakcija koje su određene vanjskim okruženjem i koje se razvijaju u skladu s ovim okruženjem, kako to marksisti vjeruju. Pojasnit ćemo ovo sljedećim eksperimentom. Hasan i Amar susreću se u subotu. Nakratko porazgovaraju, a zatim se raziđu. Hasan kaže Amaru slje­ deće: “Čekaj me sljedećeg petka ujutro kod svoje kuće.” Zatim se razilaze. Svaki od njih vraća se svom svakodnevnom uobičajenom životu. Nakon nekoliko dana, vrijeme je za sljedeći susret. Svaki od njih prisjeća se svog dogovora i shvata svoj položaj drukčije od načina na koji ga shvata onaj drugi. Amar ostaje kući i čeka, dok Hasan napušta svoj dom i kreće u posjetu Amaru. Postavlja se pitanje šta je vanjski uvjetovani podražaj koji je prouzrokovao različito shvatanje kod svakog od njih, nekoliko dana nakon prvog susreta te u ovo specifično vrijeme? Ako su prethodni razgovori bili dovoljni za trenutnu stimulaciju, zašto se onda ove dvije osobe ne prisjećaju svih pret­ hodnih razgovora koje su vodili? Dalje, zašto ovi razgovori ne igraju ulogu podražaja i uzroka? Al-Maddiyya wal-Mithaliyya fi al-Falsafa, str. 78–79. Ibid., str. 77.

12 13

313


Pogledajmo sljedeći primjer. Napuštate svoj dom nakon što ste stavili pi­ smo u svoju torbu. Odlučni ste da ostavite ovo pismo u poštanski sandučić. Dok ste na putu prema školi, ugledate poštanski sandučić. Odmah shvatite da je potrebno da stavite pismo u nj te tako i učinite. Kasnije, možete naići na niz poštanskih sandučića a da oni uopće ne privuku vašu pažnju. Koji je podražaj prouzrokovao vaše shvatanje kada ste ugledali prvi sandučić? Moglo bi se reći da je uzrok viđenje samog sandučića, budući da ste ga uvjetovali prirodnim podražajem. On je, prema tome, uvjetovani podražaj. Međutim, kako možemo objasniti naše zanemarivanje drugih sandučića? Dalje, zašto uvjetovanje nestaje kada je naša potreba zadovoljena? U svjetlu gornjih primjera, znamo da je misao efikasna, pozitivna aktivnost duše a ne nešto što je na raspolaganju fizioloških reakcija. Slično, misao nije izravna zbilja uzroka, kako to marksisti tvrde. Zapravo, jezik je instrument za razmjenu misli. Međutim, on sam nije to što čini misli. To je razlog zbog kojega možemo misliti o nečemu, a istovremeno tražiti odgovarajuću riječ da to iskažemo. Ponovo, možemo misliti o nekoj temi, a istovremeno razgovarati o drugoj. U našoj detaljnoj studiji o historijskom materijalizmu u radu Naša ekonomija ponudili smo obimnu kritiku marksističkih teorija ljudskog znanja, posebno od­ nosa znanja i društvenih i materijalnih okolnosti te objašnjenje znanja na temelju ekonomskih uvjeta. Slično tome, detaljno smo proučili marksističko viđenje pre­ ma kojem je misao produkt jezika i ovisi o njemu. Iz tog razloga smatramo da je ono što je napisano u prvom izdanju ove knjige dovoljno kao rekapitulacija naše detaljne studije u drugoj seriji, odnosno u knjizi Naša ekonomija. Prema tome, društveni život i materijalni uvjeti ne određuju mehanički misli ljudi i svjesne osjećaje putem vanjskih podražaja. Uistinu, ljudsko biće može po volji oblikovati svoje misli u skladu sa zajednicom i okolinom, kako to psihološka škola funkcionalizma tvrdi, iz svog utjecaja putem Lamarckove14 Jean-Baptiste Lamarck, francuski prirodnjak (1744–1829), osnivač je moderne beski­ čmenjačke zoologije. Skovao je riječi ‘kičmenjak’ i ‘beskičmenjak’. Najpoznatiji je po svojoj teoriji evolucije. Iako nije bio prvi koji je predložio evolucijski razvoj živih bića, bio je prvi koji je hrabro i otvoreno govorio o gledištu da vrste nisu nepromje­ njive. Živa bića koriste se nekim dijelovima svojih tijela poprilično, dok se drugim koriste vrlo malo ili nikako. Oni dijelovi koji se dosta upotrebljavaju razvijaju se, a oni koji se upotrebljavaju manje zaostaju i odumiru. Razvoj i odumiranje kroz koji neki dio tijela prođe prenosi se na potomstvo. Dakle, stečene se karakteristike nasljeđuju. Njegova najvažnija djela jesu: Prirodopis beskičmenjaka i Zoološka filozofija.

14

314


teorije evolucije u biologiji. Kako se živo biće organski adaptira u skladu sa svojom okolinom, tako se ono na isti način i idejno adaptira. Međutim, moramo znati i sljedeće. Prvo, takva adaptacija dio je reflektivnih misli čiji je zadatak organizacija vanjskog života. Međutim, ona ne može biti dio reflektivnih misli čiji je zadatak otkrivanje zbilje. Stoga, logički i matematički principi, kao i druge reflektivne misli, polaze iz uma i nisu oblikovane u skladu sa zahtjevima društvene zajednice. Da ovo nije tako, svakoj istini bila bi suđena apsolutna filozofska sumnja. Naime, ako su sve reflektivne misli oblikovane određenim faktorima iz okruženja i ako bi se mijenjale u skladu s tim faktorima, tada ni­ jedna misao ili istina ne bi mogla izbjeći promjenu i zamjenu. Drugo, adaptacija praktičnih misli, prema zahtjevima i uvjetima zajednice, nije mehanička. Zapravo, radi se o slobodnom izboru. Ona raste iz ljudskih slobodnih motiva koji navode na kreaciju sistema koji je u skladu s okolinom i zajednicom. Ovim, suprotnost između škole funkcionalizma i škole instrume­ talizma u psihologiji u potpunosti biva eliminirana. U Našem društvu proučit ćemo prirodu i granice ove adaptacije u svjetlu islamskih viđenja društva i države, jer je to jedno od glavnih spornih pitanja kojima se proučavanja i analize društva bave. U toj studiji bavit ćemo se detaljno svim tačkama koje su ukratko spomenute u ovoj raspravi znanja. Na kraju, želimo izraziti zahvalu Bogu, Gospodaru univerzuma!

315


O autoru

Sejjid Muhammed Bakir Sadr rodio se 25. zil-kadea 1353. godine po H. (1935.) u Kazemejnu u Iraku. Po očevoj strani potiče iz poznate porodice es-Sadr, koja je kroz historiju dala niz istaknutih ličnosti u znanosti i kul­ ture u Iraku, Iranu i Libanu. Njegov djed ajetullah Sejjid Ismail Sadr, koji je umro 1338. godine po. H., bio je jedan od velikih vjerskih autoriteta (mardža) prve polovine četrnaestog stoljeća. Njegov djed po majci bio je ajetullah šejh Abdulhusejn Ali Jasin. Kada je imao četiri godine, umire mu otac ajetullah Sejjid Hajdar. Sejjid Muhammed Bakir odlazi u školu s pet godina i do jedanaeste godi­ ne završava osnovnu školu. Učitelji su već tada kod njega uočili natprosječnu inteligenciju, te su zbog toga bili odlučili da ga prebace u školu za naprednu djecu pod državnim pokroviteljstvom, a s namjerom da u budućnosti ode na neki od velikih svjetskih univerziteta. Međutim, on je još tada pokazao sklo­ nost ka porodičnoj tradiciji izučavanja vjerskih znanosti, a i njegova majka i stariji brati nisu bili saglasni s namjerom njegove škole. Na kraju, slijedeći upute dvojice daidža, ajetullaha šejha Muhammeda Ride Ali Jasina i ajetul­ laha šejha Murteze Ali Jasina, posvećuje se izučavanju vjerskih znanosti. Već s deset godina prolazi osnove metodologije fikha (usûli fikh) kod svoga brata Sejjida Ismaila. U dvanaestoj godini života, 1365. godine po H., zajedno s bratom odla­ zi u Nedžef na nastavak školovanja, gdje za veoma kratko vrijeme prolazi više stepene fikha i metodologije fikha kod svoga daidže ajetullaha šejha Mu­ hammeda Ride Ali Jasina. Već tada je iskazivao genijalnost do te mjere da su i njegovi profesori u svojim predavanjima iznosili i njegova mišljenja. Sejjid Muhammed Bakir Sadr ulagao je veliki trud u sticanju znanja. Neke znanosti učio je pred profesorima, a neke sam. U veoma kratkom razdoblju savladao je osnove svih znanosti. Poznato je da je jednom prilikom rekao kako je njegova 317


metoda učenja: jedan sat čitanja, a nekoliko sati razmišljanja. Tokom osamnaest godina – koliko je trajalo njegovo obrazovanje u Hozi – provodio je dnevno šesnaest sati u učenju i istraživanju. Fikh i metodologiju fikha osamnaest godina učio je pred najvećim auto­ ritetom tog vremena ajetullahom Huijem. Na njegov prijedlog Sejjid Mu­ hamed Bakir odlazi do velikog filozofa ajetullaha šejha Sadra Badkubeija, koji je bio učitelj i Allami Tabatabaiju iz filozofije, te kod njega uči Mulla Sadraov Asfar. Uporedo izučava zapadnu filozofiju i svjetsku misao opće­ nito. Rezultat tog izučavanja je knjiga pred nama, Naša filozofija, koja je najbolji pokazatelj njegovog dubokog i opsežnog uvida u pitanja filozofije i Istoka i Zapada. U ostalim znanostima, kao što su tefsir, hadis, deraje, ridžal, histori­ ja itd., nakon višegodišnjeg ulaganja truda i istraživanja doseže najviše stepene. Sejjid Muhammed Bakir dosegao je stepen idžtihada u sedamnaestoj godi­ ni, a malo je takvih primjera u historiji, dok u dvadesetoj godini kao profesor drži predavanja u Nedžefu. Odgojio je znatan broj učenika koji će kasnije biti zapaženi u tradicionalnom vjerskom centru kao profesori i kao društveno an­ gažirani ljudi. Aetullah Sejjid Muhammed Bakir Sadr osniva s drugim istomišljenicima 1377. godine po. H. političku partiju Ed-Da‘wa el-islâmijje i piše njen ustav na temelju islamskih načela. Nakon pet godina povlači se iz aktivnog rada u stranci, s tim da je i dalje podržavao rad njezinih članova. Godine 1958. po gregorijanskom kalendaru u Iraku na vlast dolazi Abdul-Kerim Kasim, koji je uveliko olakšao prodor komunističkih ideja u Irak. Tada su počeli jaki napadi na islam i sve što je vjersko. Na prijedlog mardže tog vre­ mena, ajetullaha Sejjida Muhsina Hakima, Sejjid Muhammed Bakir Sadr, koji još nije bio navršio ni trideset godina, piše djelo Naša filozofija, kao odgovor na sve učestalije napade marksista i materijalista. Zbog velikog političkog angažmana on četiri puta biva privođen od strane Bas partije Sadama Huseina: 1392., 1397. i 1399., da bi ga 1400. godine po H. posljednji put priveli, a 23. džumadel-evela, u četrdeset i sedmoj godini života od posljedica mučenja je preminuo. O osebujnoj i genijalnoj ličnosti ajetullaha Muhammeda Bakira Sadra, po­ red njegovog ukupnog životnog djela i niza radova koji još nisu objav­ljeni, 318


svjedoči i 27 dosada objavljenih djela, i to iz različitih područja znanosti: fi­ lozofije, logike, ekonomije, fikha, metodologije fikha, historije, tefsira Kur’ana. Neka od tih djela su: – – – – – – – – – – – – – – – –

Naša filozofija, Komentar na Mulla Sadraov Asfar, Osnove indukcije u logici, Historijski zakoni u Kur’anu15, Naša ekonomija, Šta je to islamska ekonomija, Bankarstvo zasnovano na kamati u islamu, Banka u islamskom društvu, Šta definira islamsku ekonomiju, Krajnja misao u metodologiji fikha (usuli-fikh), Komentar na ‘Urvetul-wusqa (fikh), Savremeni čovjek i društveni problemi, Uloga Imama u islamskom životu, Rasprava o velajetu, Knjiga o Imamu Mehdiju, Propisi Hadždža.

U izdanju Fondacije “Baština duhovnosti” ovo djelo objavljeno je i na bosanskom jeziku.

15

319


Indeks imena

Angell, J. R. 295

Aristotel 52, 93, 94, 130, 164, 210, 218, 258, 264, 307 Ayer, Alfred 85, 86, 87

Bergson, Henri 155 Berkeley, George 55, 57, 101-105, 107, 109, 110, 118, 119, 122 Boyle, Robert 162, 163 De Broglie, Louis 247 Burns, Emile 233 Chiang 166

Cornforth, Morris 165

Dalton, John 115, 279, 280

Darwin 236-239 Demokrit 110, 115, 130, 264, 266, 275, 276, 280 Descartes, Rene 53, 54, 57, 94, 307, 308 Destouches, John-Lewis 249 Dewey, John 155, 295

Eddington, Arthur Stanley 112

Einstein, Albert 130, 202, 267 Empedokl 302 Engels, Friedrich 8, 139, 141, 149, 162-164, 184, 191, 192, 212-214, 220, 224, 225, 235, 293 Epikur 130

Feuerbach, Ludwig 92, 139, 236, 293 Freud, Sigmund 128, 131, 133, 134 Galilei, Galileo 258

Garaudy, Roger 88, 142, 143, 238, 293 Gazali 53 Gorgija (Gorgias) 93

Hall, C. S. 295

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 8, 23, 144, 159, 180-183, 229 Heisenberg ,Werner 247 Hume, David 55, 57, 59, 60, 69-71, 91, 118, 119

Ibn Send 199 Ibn Sina (Avicena) 50, 97 James, Henry 154 Kant, Immanuel 53, 54, 91, 92,

120-128, 138, 144 Kedrov, Bonifaty Mikhailovich 151, 152, 153, 199, 205, 216 Koffka, Kurt 299 Krizip, Malte탑anin 218

Ladd, C. T. 295

Lamarck, Jean-Baptiste 288, 314 Leeuwenhoek, Antoni van 286

321


Lefebvre, Georges 211, 212 Leibniz, Gottfried Wilhelm 130 Lenjin, Vladimir Iljič Uljanov 87, 114, 115, 143, 145, 149, 151-153, 166, 177, 181, 194, 200, 204, 205, 216, 217, 224, 234 Locke, John 54, 55, 57, 98, 99, 299, 300

Mao Tse-tung (Mao Ce-tung) 58, 77,

78, 204, 211, 215, 216 Marx, Karl 8, 23, 128, 130, 135, 139, 159, 181, 213, 215, 219, 224, 228230, 256, 293 Mill, John Stuart 50, 69

Pearson, Karl 112

Pierce, Charles 154 Piron 93, 117 Platon 51, 52, 93, 100, 164, 307 Politzer, Georges 57, 143-145, 225, 293, 294, 309, 312

Marhaba, Muhammed ‘Abdurrahman 43, 262

Newton, Isaac 130, 201-203, 215, 258,

271 Nuri, Džafer 161

322

Obern 287 Parmenid 186 Pasteur, Louis 199, 201, 286 Pavlov, Ivan Petrovič 129, 309, 310, 313 Razi, Fahrudin 193

Regnault, Henri Victor 163, 164 Ricardo, David 130 Rutherford, Ernest 266, 267

Es-Sadr Muhammad Bakir 5, 9 Sadru ed-Din Širazi Mulla Sadra 189, 190, 308 Santayana, George 156 Schiller, Ferdinand Canning Scott 155 Staljin, Josif Visarionovič Džugašvili 177, 184, 204, 222, 230, 313 Taqi, Arni 203 Zaki, Nadžib Mahmud 73 Zenon 186 Watson 295

Wertheimer, Max 299 William, James 154, 156, 295 Wolfgang, Kohler 299


Sadržaj

RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................... 5 PREDGOVOR ............................................................................................................ 7 Predmet ovog djela ................................................................................................. 7 UVOD Pitanje društva ..................................................................................................... 11 Društvene škole mišljenja ..................................................................................... 12 1. Kapitalistička demokracija ....................................................................... 13 Materijalistička tendencija u kapitalizmu ................................................. 16 Položaj etike u kontekstu kapitalizma ....................................................... 18 Tragedije kapitalističkog sistema .............................................................. 19 2. Socijalizam i komunizam ......................................................................... 23 Odstupanje od komunističke agende ....................................................... 25 Pogreške komunizma ............................................................................... 27 Ispravno objašnjenje problema ................................................................. 31 3. Islamski sistem: ispravan pristup problemu .............................................. 34 Poruka religije .......................................................................................... 39 Posljednja tačka ....................................................................................... 44 DIO 1. TEORIJA ZNANJA 1. POGLAVLJE: Primarni izvori znanja ...................................................................... 49

Predodžbe i njihovi primarni izvori ...................................................................... 50 1. Platonova teorija sjećanja ........................................................................... 51 2. Racionalna teorija ...................................................................................... 53 3. Empirijska teorija ....................................................................................... 56 4. Teorija apstrahiranja ................................................................................... 60 Sud i njegov primarni izvor .................................................................................. 61 1. Racionalna škola ........................................................................................ 62 2. Empirijska škola ......................................................................................... 65


Marksizam i iskustvo ............................................................................................ 77 Osjetilna iskustva i filozofska građevina ................................................................ 80 Pozitivistička škola i filozofija ............................................................................... 82 Marksizam i filozofija ........................................................................................... 87

2. POGLAVLJE: Vrijednosti znanja ............................................................................ 91 Stajalište starih Grka ............................................................................................. 92 Descartes .............................................................................................................. 94 John Locke ........................................................................................................... 98 Idealisti ................................................................................................................ 99 1. Filozofski idealizam .................................................................................. 101 2. Fizički idealizam ...................................................................................... 110 3. Fiziološki idealizam .................................................................................. 116 Branitelji modernog skepticizma ........................................................................ 117 Relativisti ........................................................................................................... 119 1. Kantov relativizam ................................................................................... 120 2. Subjektivni relativizam ............................................................................. 127 3. Naučni skepticizam .................................................................................. 128 Biheviorizam ...................................................................................................... 128 Freud ................................................................................................................ 131 Historijski materijalizam .................................................................................... 132 Teorija znanja u našoj filozofiji ........................................................................... 135 Razvojni relativizam ........................................................................................... 138 1. Osjetilno iskustvo i idealizam ................................................................... 139 2. Osjetilno iskustvo i stvar po sebi .............................................................. 144 3. Dijalektičko kretanje misli ....................................................................... 150 Razvoj i kretanje istine ........................................................................... 153 Jedinstvo istine i neistine ........................................................................ 160 4. Naučne revizije i apsolutne istine ............................................................. 162 5. Marksistički povratak u subjektivizam ...................................................... 165

DIO 2. FILOZOFSKE SLIKE SVIJETA 3. POGLAVLJE: Uvodna zapažanja ............................................................................. 169

Ispravka pogreški ................................................................................................ 170 Pojašnjenje niza pitanja u vezi s instrumentalističkom i dijalektičkom školom pogleda na svijet ..................................................................................... 172 Dijalektička škola materijalističke slike svijeta .................................................... 177


4. POGLAVLJE: Dijalektika ..................................................................................... 180 Tok razvoja ......................................................................................................... 184 Proturječnosti razvoja ......................................................................................... 204 1. Priroda principa kontradikcije .................................................................. 208 2. Način na koji marksisti shvataju proturječnost ......................................... 209 3. Politički cilj iza proturječnog kretanja ...................................................... 219 Koraci razvoja .................................................................................................... 222 Opća veza ........................................................................................................... 230 Dvije tačke u vezi sa zakonom opće povezanosti ................................................. 234 5. POGLAVLJE: Princip uzročnosti .......................................................................... 240 Uzročnost i objektivnost osjetilne percepcije ...................................................... 240 Uzročnost i naučne teorije .................................................................................. 241 Uzročnost i zaključivanje .................................................................................... 244 Mehanika i dinamika ......................................................................................... 244 Princip uzročnosti i mikrofizika .......................................................................... 246 Zašto stvari zahtijevaju uzroke ............................................................................ 249 1. Teorija egzistencije ................................................................................... 250 2. Teorija kreacije ........................................................................................ 252 3., 4. Teorije esencijalne kontingentnosti i egzistencijalne kontingentnosti ... 252 Kolebanje između proturječja i uzročnosti .......................................................... 255 Istovremenost uzroka i posljedice ....................................................................... 256 1. Teološki argument .................................................................................... 257 2. Prigovor fizičara ....................................................................................... 258 3. Zaključak ................................................................................................. 260 6. POGLAVLJE: Materija ili Bog ................................................................................ 263

Materija u svjetlu fizike ...................................................................................... 264 1. Zaključci moderne fizike .......................................................................... 269 2. Filozofski zaključak kazanom ................................................................... 269 O eksperimentalcima ......................................................................................... 270 O dijalektici ....................................................................................................... 272 Materija i filozofija ............................................................................................. 274 Ispravka pogreški ................................................................................................ 275 Filozofski pojam materije ................................................................................... 277 Fizika i hemija i pitanje elementarnoga konstituenta .......................................... 279 Filozofija i pitanje elementarnoga konstituenta ................................................... 280 Filozofska posljedica ........................................................................................... 281 Materija i kretanje .............................................................................................. 282


Materija i svijest ................................................................................................. 283 Materija i fiziologija ........................................................................................... 284 Materija i biologija ............................................................................................. 285 Materija i genetika ............................................................................................. 287 Materija i psihologija .......................................................................................... 288

7. POGLAVLJE: Znanje (percepcija) ........................................................................ 293

Znanje na razini fizike i hemije .......................................................................... 295 Znanje na razini fiziologije ................................................................................. 296 Znanje u psihologiji ........................................................................................... 297 Znanje u filozofskom smislu ............................................................................... 301 1. Geometrijska svojstva percipirane slike ..................................................... 301 2. Stabilnost u Ä?inovima vizualne percepcije ................................................. 304 Duhovna strana ljudskog bića ............................................................................ 306 Uvjetovani refleks i znanje .................................................................................. 309 O AUTORU ............................................................................................................ 317 INDEKS IMENA .................................................................................................... 321


NAŠA FILOZOFIJA Izdavač Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar 1434/2012. Za izdavača Amar Imamović Lektura Alen Kalajdžija DTP

Mahir Sokolija Štampa Dobra knjiga Za štampariju Izedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 141.336 al-SADR, Muhammad Baqir Naša filozofija / Sejjid Muhammed Bakir es-Sadr ; sa engleskog preveo Eldin Hasanović. - Mostar : Fondacija Baština duhovnosti, 2012. - 322 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Irfan i hikmet) Prijevod djela: Our philosophy. - O autoru: str. 317-319. - Bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-867-18-7 I. es-Sadr, Sejjid Muhammad Bakir vidi al-Sadr, Muhammad Baqir COBISS.BH-ID 20231174

Naša filozofija  

filozofija, islamska, muhammed, bakir es-sadr, materijalisti, idealisti, metafizika, dijalektika