su imali plastične čaše ispunjene preslatkim punčom za koje se činilo da se automatski pune. Jordan je puštala glazbu sa svojeg iPoda svako bi malo povikala: »Ajmo!« Glazba je bila dobra. Simpatičan dečko iz sobe do Jordanine i Haileyne, David Franklin, naručio je pizzu, koju je Hailey poboljšala dodavši svježi origano iz malog vrta s biljem koje je donijela od kuće i postavila ga u kut prozora. Ovo su bili dobri ljudi i Luce je bilo drago što ih poznaje. Luce je upoznala dvadesetero učenika u trideset minuta, a većina njih bili su dečki koji bi se nagnuli prema njoj i stavili ruke na donji dio njezinih leđa kada bi im se predstavila, kao da je u u suprotnome ne mogu čuti, kao da dodir čini njezin glas jasnijim. Shvatila je da pogledom traži dečka koji je bacao novčić u zrak u praonici rublja. Nakon tri čaše punča i dvije kriške nevjerojatno ukusne pizze s tankim tijestom i kobasicama, Luce se službeno upoznala s Maxom i sljedećih ga deset minuta pokušavala izbjegavati. Nora je bila u pravu: bio je zgodan, ali previše je očijukao za nekoga koga je kod kuće čekala luda djevojka. Ona, Nora i Jordan bile su stisnute jedna uz drugu na Jordaninu krevetu i između napadaja hihotanja, šapćući su ocjenjenjivale sve prisutne dečke, kada je Luce odjednom zaključila da je malo pretjerala s tajnovitim punčem. Otišla je sa zabave i spustila se niza stube, tražeći malo mira i zraka. Noć je bila svježa i suha, nimalo poput onih u Teksasu. Ovaj povjetarac osvježavao joj je kožu. Vani je bilo nekoliko zvijezda na nebu i nekoliko klinaca na dvorištu, ali nitko koga je Luce poznavala pa je sjela na jednu od kamenih klupa između dva gusta grma božura. Bilo je to njezino omiljeno cvijeće. Kada je vidjela da je zemljište oko njezina učeničkog doma okruženo njime i da cvjeta čak iako je bio kraj kolovoza, shvatila je to kao dobar znak. Primila je velike latice jednog bijelog božura u punom cvatu i nagnula se naprijed kako bi pomirisala njegov blagi nektar. »Bok.« Lecnula se. S nosom zakopanim u cvijet, nije vidjela da joj se približio. Par ofucanih Converseica stajao je ravno pred njom. Oči su joj se polako podignule: isprane traperice, crna majica kratkih rukava, tanak crveni šal labavo zavezan oko vrata. Srce joj je počelo brže udarati a da nije znala zašto; nije mu čak niti vidjela lice, kratka zlaćana kosa... besramno mekane usne... i oči toliko očaravajuće da je Luce jedva mogla udahnuti. »Žao mi je«, rekao je. »Nisam te mislio uplašiti.« Koje su mu to boje bile oči?
SV 251