Page 1


Kate Mitchell

Izigrana nevjesta

I. Tara Furlong lagano je koračala ulicama Londona koje su vrvjele prolaznicima. Očito nikomu nije smetala magla koja se nadvila nad gradom, što je nije nimalo čudilo. Londonci su naviknuli na to, i kad je malo bolje promotrila njihova lica, shvatila je da nitko i ne primjećuje kakvo je vrijeme. Njezina je visoka i vitka figura ipak mamila poglede, što je za nju bilo uobičajeno. Bila je izrazito visoka, ali ne i premršava. Tamna duga, valovita kosa, većinom joj je slobodno padala niz leđa. Kosu je smatrala znakom ženstvenosti, i ni za što je se ne bi odrekla. Lice joj je bilo srcolika oblika, s naglašenim jagodicama, usne pune, nos malen. Ipak, najljepše su na tom licu bile oči. Plave poput potočnica, a preduge su ih trepavice činile tajanstvenima. Tara je bila samouvjerena djevojka, puna samopouzdanja. Dobro je znala što želi u životu, a činilo joj se da je to i bilo najvažnije. Majka ju je od najranijeg djetinjstva učila samostalnosti, a kako za sebe nije mislila da je najpametnija na svijetu, majčine su riječi bile za nju svetinja. Njezina je majka imala iskustvo, znanje, zrelost, i željela joj je najbolje u životu, a kada se sve to spoji, bila je neiscrpiv izvor znanja. Tari je trebalo pokazati put kojim će krenuti, a to je mogla samo odrasla osoba. I oca je obožavala, ali ne kao majku. Otac je bio tih čovjek i rijetko je pokazivao osjećaje, ali kada bi se otvorio, njegove bi je emocije očarale. Nasmiješila se kada se sjetila svojih roditelja. Već neko vrijeme nije živjela s njima, a nedostajali su joj katkad do fizičke boli. Zaustavila se pred jednim izlogom. Snažno se ugrizla za usnicu. Već mjesecima je promatrala ove basnoslovno skupe cipele koje si nije mogla priuštiti. Mogla je, doduše, posuditi od roditelja, ali to nije željela. Ipak, jednom će skupiti za njih, obećala je samoj sebi. Voljela se lijepo odijevati i naglasiti svoju prirodnu ljepotu. To je nimalo nije razlikovalo od ostalih djevojaka jer su sve željele biti lijepe. Ona je imala tu sreću da je priroda bila darežljiva prema njoj; spadala je u one malobrojne na kojima estetski kirurg ne bi imao što popraviti. Nije bila lažno skromna, ali si nije ni umišljala da je bolja od ostalih. Djela su ta koja uzdižu ljude, a ljepota s vremenom nestaje, kopni i izgubi se u borama. Prisilila se da se pokrene. Nekoliko je trenutaka razmišljala, a zatim je zaustavila taksi. Rekla je taksistu majčinu adresu i udobno se namjestila u stolicu. Pred njom je bio dug vikend koji nije željela provesti sama. Matt, momak s kojim je izlazila u posljednje vrijeme, bio je na poslovnom putu, a većina njezinih prijateljica bila je negdje na godišnjem odmoru. Kao i uvijek, najbolje se odluke donose bez razmišljanja, i ona je tako odlučila otići k roditeljima. Znala je da će joj se obradovati. Katkad je imala osjećaj da oni žive za njezine posjete, što je i bila istina. Nije imala ni brata ni sestru, a to je oduvijek željela i to je bila možda jedina neispunjena želja u njezinu djetinjstvu. Taksi se zaustavio ispred vile u kojoj su živjeli njezini roditelji i Tara je s osmijehom izišla iz auta. Samo pola sata vožnje dijelilo ju je od njih, a ona ih je tako rijetko posjećivala, kao da im je željela dokazati da se može biti samostalno i s dvadeset i tri godine. Nije bila pravedna prema njim i nerijetko je osjećala grižnju savjesti, ali si je uvijek obećavala da će se


promijeniti. Znala je da ju je život odveo drugim putem, ali se ipak vraćala onome starom na kojem su se nalazili njezini roditelji. Činilo se kao da u vili nema nikoga. I uokolo je vladala tišina, neka teška tišina koja joj je bila strana. Uputila se u dnevnu sobu. Očekivala je da će zateći roditelje pri poslijepodnevnom čaju, jer taj obred nisu ni pod koju cijenu željeli propustiti. Bio je to dugogodišnji ritual, ali i trenuci kada bi se skupila cijela obitelj, barem je tako bilo dok se nije odselila. A sada? Išla je iz prostorije u prostoriju, ali nije bilo ni majke ni oca. Kada je obišla sve prostorije, nekoliko je trenutaka neodlučno stajala. Ništa joj nije bilo jasno. Preostao joj je još samo vrt i ona se uputila tamo. Gotovo bešumno kretala se stazom koja je vijugala između šarolika cvijeća, jednog od najljepših ukrasa koje je priroda izmislila. Tara je oduvijek voljela cvijeće. Njegova ju je boja očaravala, a tolika ljepota u tako malenim primjercima ostavljala ju je bez daha. Za vrt se brinula njezina majka, a Tara je samoj sebi priznala da joj je vrt najviše nedostajao. Tako vješto je slagala boje i o svakom je cvijetu sve znala. Vrt je bio njezino životno djelo, ako sebe isključi, pomislila je. Krajičkom oka vidjela je pokret između ukrasnoga grmlja i krenula prema tome mjestu. Približila se i ugledala oca - zalijevao je jednu lijehu. Izgledao je odsutno, čak i zabrinuto. Ovaj je posao radio mehanički, a to se dalo naslutiti iz položaja njegova tijela. - Oče! - Tara je viknula da nadglasa šum vode. Još mu se više približila, ali je nije čuo. Stajala je tako nekoliko trenutaka i razmišljala. Željela mu je poletjeti u zagrljaj, ali ju je nešto sprečavalo u tome. Nikada joj se nije činio tako dalekim, potpuno nesvjestan svega oko sebe. - Oče! - viknula je ponovno, jače, na što se on trgnuo i okrenuo prema njoj bezizražajna lica. Kad ju je ugledao, nastala je trenutačna preobrazba. Istog je trenutka osmijeh ublažio crte njegova lica, a iz očiju mu je isijavala ljubav i toplina. - Tara! - odložio je gumu i zatvorio vodu. Kada joj se približio, poletjela mu je u zagrljaj. Čvrsto ju je zagrlio. Cijelo mu je tijelo drhtalo. Odmaknula se od njega i zabrinuto ga pogledala. - Nešto se događa? Jesi li bolestan? - Nastojala je pogoditi o čemu je riječ, ali bezuspješno. Katkad joj se otac činio tako dalekim, a katkad kao da su potpuno isto mislili. - Ne. - Očev drhtavi glas samo ju je još više uvjerio da nešto nije u redu. - Gdje je majka? - upitala ga je odmaknuvši se malo do njega. - Julia je otišla na pogreb - rekao je tako tiho da ga je jedva čula. - Kome? - Tara ga je uhvatila za ruku i blago je stisnula. Povela ga je prema obližnjoj klupi i sjela do njega. Nekoliko su trenutaka samo šutjeli, a kada ju je otac pogledao, oči su mu bile pune suza. Prvi put ga je vidjela da plače i to ju je duboko dirnulo. - To i nije važno. - Otac je pokušavao izgledati nehajno, ali bio je to bezuspješan pokušaj. - Ono što ti želim reći, a to ću ponavljati dok sam živ, jest da te volim više od ičega na svijetu. - Još uvijek se nije uspijevao pribrati i Taru je bila u nedoumici što da misli o takvu ponašanju. - Znam. - Unijela mu se u lice. - Tvoje me riječi plaše. -Još mu se više primaknula.


- Zašto? - pogledao ju je ravno u oči. - Samo sam rekao da te volim. Možda sam tek u ovim trenucima shvatio koliko je život prolazan i da vrijeme neće čekati naše neispunjene želje. Koliko je ljudi umrlo, a da nije reklo ono što je htjelo i osjećalo ili su jednostavno odgađali, ali ih je smrt pretekla. Ne želim da se i meni to dogodi. Žao mi je što si se odselila. Uistinu želim više vremena provoditi s tobom. - Njegova iskrenost, ali i ljubav koju je pokazivao u tim trenucima, natjerali su Tari suze na oči. Osjećala je težak pritisak u grudima. Te su njegove riječi možda bile vjesnici nečega lošeg. Uplašila se da je obolio. Okrivljavala je sebe što nikada nije mislila na vrijeme koje prolazi. Njezini su roditelji još biti dovoljno mladi pa nije mislila na njihov kraj, a nije ni željela na to misliti. - Potrudit ću se da dođem kada god mogu - obećala mu je. - Znaš, roditelji su katkad posesivni. Vjerojatno sam i sam takav. Možda samo ne želim prihvatiti činjenicu da si odrasla i da si samostalna. A i samoća me katkad pritišće, a na nju nisam navikao. Ne čujem tvoj smijeh po kući pa se sve čini pustim otkad si otišla. Takav dug govor još nije čula od njega. Uvijek je govorio kratko i razgovijetno. Njegove rečenice nisu bile duže od nekoliko riječi, a sada se gotovo raspričao. Tara je znala da ima dovoljno jak razlog za to, ali kao da je izbjegavao srž problema koji ga je tištio. - Čini mi se da je u tvojem srcu pustoš - prošaputala je. - Da, nastala je kada si ti otišla. Znao sam da se za djecu ne treba previše vezati jer dođe dan kada odu da bi osnovali svoj život, ali tko može odoljeti a da se ne veže svim srcem? - Tako treba biti. - Tara je ustala i pružila mu ruku. Pomogla mu je da ustane i odvela ga u kući. Skuhala mu je čaj, a sebi kavu. Željela je to učiniti sama jer ju je to ispunjavalo zadovoljstvom. Nije joj bilo ni na kraj pameti da pozove kuharicu. Odnijela je piće u dnevnu sobu. Otac se potpuno promijenio, opet je bio onakav kakvoga je pamtila. - Ja sam otišla. To je istina. Trebao bi me shvatiti. I ja želim imati svoj život, želim raširiti krila i vinuti se u slobodu. Niste me vi ni u čemu sputavali, ali želim sebi dokazati da mogu biti samostalna. - Volim tu tvoju svojeglavost. - Otac joj se slabašno nasmiješio. - Čini mi se da sam je naslijedila od tebe - našalila se Tara. Istog trenutka lice njezina oca postalo je bezizražajno. - Možda - jedva je izustio. Tara ga je promatrala. Činilo joj se da je u posljednjih nekoliko tjedana ostario mnogo više nego u posljednjih nekoliko godina. - Ti nisi bolestan? - ponovno ga je upitala. - Ne - odgovorio je. - Ne bi mi skrivao nešto takvo? - bila je uporna. - Boli me jedino samoća. Možda me je uhvatila i sjeta. Ne znam - nasmiješio joj se. Oči su mu zaiskrile i Tari je laknulo. - Kako čovjek stari, sve se više vraća u prošlost. Luta uspomenama i uviđa greške koje je počinio. Ipak, najviše sam ponosan na tebe. - Pogledao ju je s ljubavlju. - I ja sam ponosna što sam ti kći. - Tara je otpila gutljaj kave i pogledala ga preko ruba šalice. - Nikada ne bih poželjela boljeg oca - vedro je izustila.


- Kao ni ja bolju kćer. Ti si bila blagoslov u mojem životu. Veselio sam se svakom trenutku koji sam proveo s tobom. - Glas mu je postajao sve čvršći, a ruke mu se nisu nimalo tresle dok je ulijevao mlijeko u čaj. Tara je osjećala kao da se pred njom nalazi drugi čovjek, bol i sjeta netragom su nestala. Nikada nije podnosila tugu u očima drugih ljudi, a ponajmanje onih do kojih joj je bilo najviše stalo. -Bit će još bezbroj lijepih trenutaka - obećala mu je, čvrsto vjerujući u to. - Hoće, znam da hoće - rekao je otac s nadom. - Čini mi se da ti majka stiže. - Njegov je izoštren sluh čuo poznate zvukove. Tara je naćulila uši, ali ništa nije čula. - Možda ti se učinilo? - upitno ga je pogledala. - Nije - odlučno je odmahnuo glavom. - Zvuk njezina automobila uvijek bih prepoznao. Naviknuo sam se na njega. - Jedva primjetan osmijeh ukazao mu se na licu. I bio je u pravu. Samo nekoliko trenutaka poslije njezina je majka ušla u dnevnu sobu. Njezino njegovano lice bilo je prikriveno golemim sunčanim naočalama koje nije skinula ni kada je ušla u prostoriju. Imala je zavidnu liniju, a nalazila se u kasnim četrdesetima. Ali nije to bila nekakva starost. Iako je njezin otac od majke bio stariji desetak godina, nadala se da je život ipak pred njima. - Tara! - uzviknula je hrapavim glasom. Njezino se lice istog trenutka promijenilo. Skinula je naočale, a oči koje su bile crvene od plača još više su naglašavale bljedilo njezina lica. - Iznenađena sam što te vidim - priznala joj je, skidajući šešir. Prišla joj je i poljubila je u obraz. - Kome si bila na pogrebu? - upitala je Tara umjesto pozdrava. - Nije važno - odmahnula je rukom, ali je značajno pogledala u svojeg muža. - Ne poznaješ ga - šapatom je dodala. - Ima li i za mene šalica čaja? - odmah je promijenila temu. Je li to bilo slučajno ili namjerno, Tara nije mogla dokučiti. Nije ni željela razmišljati o tome. Majčin i očev krug poznanika za nju je bio dio njezine prošlosti. Ipak, vidjela je bol u majčinim očima, tugu koju nikada prije nije primijetila. Ljudi na pogrebima valjda shvaćaju koliko je život prolazan i kako se sve u trenu može ugasiti. Tada ne plaču samo za pokojnikom, već i za onim što njih očekuje. Valjda se i majka tako osjećala. Nije se lako suočiti s prolaznošću života. Samim rođenjem pretplaćeni smo na smrt, ali o njoj nitko ne razmišlja, osim u rijetkim trenucima. Tara je ustala i otišla po čaj. Kada se vratila, njezini su roditelji šutjeli. - Stigao je čaj - rekla je glasnije nego što je namjeravala. - Upravo onakav kakvog želiš. - Stavila je šalicu ispred majke. - Jesam li ti rekla da si ti najbolja kći na svijetu? - upitala ju je majka. - Da. To mi ponavljaš već godinama. - Tara se nasmiješila. Sjela je nasuprot njih, promatrajući ih. Dugo su bili u braku, ali se još uvijek osjećala ljubav i odanost u njihovu odnosu. Oni su joj bili uzor. Nadala se da će i ona voljeti svojeg muža kao što je njezina majka voljela njezina oca. - Što vam je danas? - upitala ih je.


Promatrala je majku, a zatim i oca. Oboje su spustili pogled. - Znam da vam nedostajem. I vi meni nedostajete. Ipak... - zastala je da otpije gutljaj kave i smisli nastavak rečenice. Izgubila se u vlastitim riječima, a to joj se gotovo nikada nije događalo. - ... ostat ću prespavati - rekla je prvo što joj je palo na pamet. Vidjela je kako se njihova lica mijenjaju, pokazivala su sreću. - Drago mi je. - Majka ju je pažljivo promotrila. - Idem reći kuharici što da spremi za večeru. - Hitro je ustala, a da nije ni pogledala čaj. - Ne treba - zaustavila ju je Tara. - Ja ionako ne jedem previše. Zadovoljit ću se sa sendvičem i voćem. Jedino ako vi ne želite... - Ovo je jedna od rijetkih prilika da budemo na okupu kao obitelj. Ni meni nije stalo do jela, ali jest do onog posebnog osjećaja koji se budi u ljudi dok jedu zajedno. Nije to samo obrok, to si trebala shvatiti odavno. Važna je povezanost, bliskost, ljubav, a hrana daje poseban pečat svemu tome - ustrajala je majka u svojoj nakani. Nakon toga se njezina majka povukla u svoju sobu. Tara je bila zabrinuta. Njezino čudno ponašanje bilo joj je neshvatljivo. Toga su dana oboje bili čudni - i majka i otac. Nešto se događalo. Ljubav koju je osjećala prema njima bila je posebna, ali nedovoljna da bi saznala što su skrivali od nje. Znala je da nešto nije u redu, ali što? Uvijek je u njihovoj obitelji vladao sklad, a sada kao da su svi bili zabrinuti i dovoljni sami sebi. To ju je još više ostavljalo u uvjerenju da se nešto čudno događa. Otišla je u svoju sobu. Ništa se u njoj nije promijenilo. Sve je bilo kao kad je ona bila tu. U toj je kući provela lijepo djetinjstvo, obasuta ljubavlju i pažnjom, ali je roditelji ipak nisu razmazili. Usadili su joj osjećaj odgovornosti, ljubav prema svim živim bićima i poštovanje koje treba osjećati prema njima. Učili su je da ljude cijeni po ljepoti duše, a ne po izgledu ili društvenom položaju. Tog se pravila slijepo pridržavala. Znala je da neki ljudi jednostavno nisu imali sreću da se rode u izobilju ili da imaju sve ono što je ona imala. Nerijetko bi je majka odvela u ustanovu za starije i nemoćne. Uvijek su dolazile s darovima i cvijećem ili nečim što bi im moglo koristiti. Kada god bi se sjetila tih posjeta, oči bi joj se napunile suzama. Nema riječi kojima bi opisala izraz njihovih lica. Bio je to dar vredniji od bilo čega opipljivog. Vidjeti osmijeh na licu koje je izgubilo nadu, suzu u oku u kojem su suze odavno presahnule ili toplinu na licu koje je već bilo zamrznuto jer su ih odbacili njihovi najmiliji. “Pokaži čovjeku da si čovjek. Pruži ruku onome tko je pao jer jednom i ti možeš pasti” majka joj je uvijek savjetovala. “Postoji vrijeme kada ljudi pokleknu. Mislim da je njima daleko najteže. Stari su i nemoćni. Za novi je početak prekasno, a najbolje godine utkali su u tapiseriju svoje obitelji koja ih je nemilosrdno odbacila. Neki nisu imali izbora, i to mogu nekako razumjeti, a nekima su roditelji samo teret. Ne sjećaju se koliko su se oni žrtvovali za njih i ponašaju se kao da nikada neće ostarjeti” - još joj je kao vrlo maloj pokušala pokazati i drugu stranu života, onu koja ju je trebala držati prizemljenu. Znala je da ta priča ima i drugu stranu medalje, onu koja nije bila nimalo lijepa. Njezina je majka rođena u obitelji koja je jedva preživljavala te se kao vrlo mlada morala snalaziti da bi pomogla majci. Ona to nikada nije zaboravila, čak i onda kada je udajom mogla imati sve što je poželjela. Uvijek je bila skromna i učila je tako i svoju kćer. Znala je da život zna biti nemilosrdan, ali dođe vrijeme kada ti daruje i cvijetak sreće kao nagradu. U tim se trenucima nije smjela gubiti nada. Prenulo ju je kucanje na vratila. Pogledala je na sat. Kako je vrijeme brzo prošlo! Bila je sama sa svojim mislima već gotovo dva sata, a činilo joj se da je prošlo jedva nekoliko


trenutaka otkad je otišla u svoju sobu. - Večera je na stolu. - Glava njezine majke se iza poluzatvorenih vrata. - Stižem za nekoliko minuta. — Tara je istog trenutka ustala. Stala je ispred ogledala. Lice joj je bilo pomalo blijedo pa je nanijela malo rumenila. Nekoliko je trenutaka tako stajala, a onda se prisilila da se pokrene. Nikada se tako nije osjećala. Bojala se, a da ni sama nije znala čega, ni što bi mogla očekivati. Najviše ju je plašila pomisao da je njezin otac bolestan, ili majka, ali je on odlučno negirao tu mogućnost. Možda se bez razloga zabrinjava. Pokušavala je tako misliti, ali se onaj djelić tjeskobe ugnijezdio u njezinu srcu i kao da nije imao namjeru nestati. Tara je sišla. Kad je ušla u trpezariju, otac je ustao i pomogao joj da sjedne. Izgledao je potpuno drukčije nego tog poslijepodneva i samo jedan pogled na njega bio je dovoljan da Tara odahne i odbaci sve svoje sumnje. Večera je prošla u pomalo nelagodnoj atmosferi. Tara je govorila o svojim planovima na poslu, a majka i otac su joj pomagali savjetima. Uređivala je interijere, a to je bio posao koji je jednostavno obožavala. Tu je mogla pokazati svoju kreativnost, a najviše od svega ju je radovalo što je svoje zamisli vrlo brzo vidjela potpuno ostvarene. Nakon večere otac se povukao, a majka je ostala sjediti s njom. Neko ju je vrijeme samo promatrala, a trag zabrinutosti jasno joj se vidio u očima. - Vi nešto krijete od mene. — Tari se vratila sumnja. - Samo sam tužna - prošaputala je majka. Iako je nastojala sakriti tugu u svojem glasu, tuga se jasno nazirala. - Zbog smrti... Koga? - Tara nije odoljela, a da je ne upita. - Preduga je to priča. - Majka joj je jasno pokazala da nema namjeru s njom dijeliti svoje osjećaje, ali ni tajne. - Ja imam vremena - rekla je ipak Tara, iako je znala da te riječi neće imati nikakva učinka. - Previše je bolno. - Majka je ustrajala na šutnji. Tara ju je neko vrijeme samo promatrala. - Nisi li upravo ti rekla da tajne mogu razoriti obitelj? - podsjetila ju je. - Jesam, rekla sam. To je i istina. Sada nisam spremna ni na kakve ispovijesti. Molim te, shvati me. - U redu. - Tara je odustala, ali samo zato što nije imala drugog izbora. Ostatak večeri, Tara je većinom govorila, a majka ju je samo slušala, povremeno kimajući glavom. Pokušavala je shvatiti svoju majku, ali koliko god da je imala razumijevanja, to joj je teško polazilo za rukom. Bliskost koja je nekada obilježavala njihov odnos, kao daje netragom nestala. Možda je to samo privremeno, tješila se, jer je tako moralo biti, ili će ipak problem izići na vidjelo. Jedno od to dvoga će se dogoditi i to vrlo skoro. Tara je osjećala da će tako biti. Njezini roditelji očito nisu bili spremni podijeliti tajnu s njom, a ona nije imala nikakve mogućnosti da je dozna. - Idem pod tuš. - Tara je ustala nakon poduže šutnje. - I ja ću uskoro - šapatom je uzvratila majka. - Ali prije toga mi treba malo samoće da razbistrim misli - priznala je. Tara je slegnula ramenima. Pozdravila je majku i krenula prema svojoj sobi. Bila je potpuno zbunjena. Majka joj je uvijek isticala da je bliskost presudna, a oni su večer proveli


kao ljudi koji su se tek upoznali, a ne kao obitelj. Jesu li se otuđili ili je to bio tek trenutak koji je bacao sjenu na savršen, gotovo savršen život koji su imali? Odgovor na to pitanje nalazio se u budućnosti, a njoj je preostalo samo da čeka i nada se da će sve biti u redu. U idućih se mjesec dana gotovo ništa nije promijenilo, ali se ona nekadašnja bliskost pomalo vraćala. Možda i zato što je sada bila češće kod roditelja. Kada je jednog od tih poslijepodneva dobila pismo iz ureda jednog od najpoznatijih odvjetnika u gradu, s nerazumijevanjem je u ruci okretala zatvorenu omotnicu u ruci. Njezin je život bio čist kao suza, ni s kim se nije sporila. Zamišljeno je ušla u svoj stan. Odložila je na stolić poštu, torbicu i ključeve, ali ne i omotnicu koja ju je zainteresirala. Sjela je sa strahom i otvorila pismo. Papir koji je izvadila bio je skupocjen. To se dalo naslutiti već pri samom pogledu na njega. U kutu je stajao žig odvjetničkog ureda i ona je otvorila presavijeni papir nadajući se da je ipak posrijedi greška. Nakon uvoda, uslijedile su rečenice koje je željela zaboraviti odmah nakon čitanja. “Nakon smrti vašeg oca, pozivate se da pristupite čitanju oporuke kao jedan od zakonitih nasljednika.” Ta joj se rečenica poput noža urezala u mozak, u misli i u srce. Trgnula se, a list papira koji joj se da prije nekoliko trenutaka nalazio u ruci, pao je na pod. Pokušala se pribrati. Provjerila je svoje ime. Bilo je točno ispisano, kao i adresa stanovanja. Ime osobe koja joj je trebala biti otac, bilo joj je potpuno strano. Nikada ga nije čula. Ime John Grant ništa joj nije značilo. To ime nikada dosad nije čula i znala je da je posrijedi greška koju je odlučila odmah ispraviti. Nazvala je broj ureda, a kada joj se javio ugodan muški glas, predstavila se. - Mislim da ste pogriješili. Pozvana sam na čitanje oporuke mojeg oca koji je i te kako živ. - Ljutnja se osjećala u njezinu glasu. - Ne, nije greška. Vi ste navedeni kao jedan od nasljednika - glas joj je hladno uzvratio. - Nemoguće - prošaputala je Tara. - Nisam ja jedina Tara Furlong. - I dalje nije gubila nadu. Kad joj je glas s druge strane slušalice izdiktirao njezinu adresu, adresu njezinih roditelja, datum rođenja i sve škole koje je pohađala, Tara je samo spustila slušalicu. Bila je toliko zatečena da se nije mogla ni pomaknuti. Ukipljeno je zurila u neodređenu točku, nesposobna da sklopi bilo kakvu misao. Doteturala je do trosjeda na kojem je sjedila do prije nekoliko trenutaka. Iako su znali sve o njoj, ipak je posrijedi bila greška, uvjeravala je samu sebe. Da, nije bilo drugog objašnjenja. Njezin je otac bio živ, njezini su roditelji još uvijek udisali isti zrak kao i ona. Odakle odvjetničkom uredu sve te informacije? Znao je gotovo sve pojedinosti iz njezina života. To ju je plašilo, isto kao i spoznaja da je jedna od nasljednica čovjeka koji se predstavljao kao njezin otac. Glava ju je počela boljeti. Tupa bol ju je onesposobljavala za razmišljanje. Ustala je i popila aspirin. Vrativši se na trosjed, još je više osjećala košmar. Sve je u njezinoj glavi bilo nepovezano, osjetila je kako je obuzima val mučnine. Legla je i podigla noge. Osjećala je da se cijeli njezin svijet ruši, a za to je bio dovoljan samo jedan trenutak. Ako povjeruje u ono što je napisano, živjela je iluziju, samo iluziju koja se tako lako raspršila. Iako je majka oduvijek zahtijevala iskrenost, je li njezin cijeli život bio velika laž? Što se događalo? Je li bila posvojena. Ili? Možda... Nije imalo smisla nagađati. Odgovori, ako su uopće postojali, nalazili su se kod njezine majke koja je očito bila riznica tajni. Nakon bijesa i nemoći koju je osjećala, briznula je u plač, grčevit plač koji joj je tresao cijelo tijelo. Osjećala se tako bespomoćno. Kao da se odjedanput našla na prostranome moru sudbine, bez ikakve orijentacije. Što da radi? Da se prepusti ili da potraži odgovore koji bi je


doveli do istine? Znala je da će pismo sve promijeniti. Više ništa neće biti kao prije i to ju je plašilo. Do prije nekoliko trenutaka znala je sve o svojoj prošlosti, a sada nije znala ništa. Sve je bila laž, laž i ništa više. Tko je ona? Silno je željela znati odgovor na to pitanje. Dio svojega životnog puta je znala, a što je s onim dijelom kojega se nije sjećala? Zašto je majka od nje skrivala istinu? Tek joj je u tom trenutku sve postalo kristalno jasno. Sjetila se pogreba na kojem je majka bila, ali i očeva neobična ponašanja. Kad se vratila s tog sprovoda, nije bila raspoložena za razgovor. Tuga joj se nazirala u očima. Tara je tražila objašnjenje, ali ga je, djelomično, dobila mjesec dana poslije, i to na način koji ju je užasavao. Zar se na listu papira koji je odložila nalazila sva laž njezina života, ali i tajne koje je trebala kriti. Glava ju više nije toliko boljela. Aspirin je počeo djelovati. Tara je ustala i pozvala taksi. Dok ga je čekala, osjećala je kako joj se srce cijepa i znala je da nikada više neće biti kao prije. Sagnula se i uzela papir te ga spremila u svoju torbicu. Taksi je stigao. Ušla je u auto i rekla adresu svojih roditelja, ako su joj to uopće bili roditelji. Saznat će istinu pa makar ta istina bila nešto najgore što će morati čuti. Činilo joj se da put do kuće njezinih roditelja nikada nije bio duži. Kao da se vozi satima. Katkad vrijeme nikako da prođe kada nešto iščekujemo, a tako je kratko kada smo sretni. Nikada se isto vrijeme ne može vrednovati jednako. Sve ovisi o situaciji, a da je to tako uvjerila se u ovim preteškim trenucima. Kad je napokon izašla iz taksija, nekoliko je trenutaka samo nepokretno stajala, udišući svježi zrak. Koraknula je prema kući pa zastala. Bojala se. Taj ju je strah potpuno paralizirao. Nije joj se cijepalo samo srce, već i duša. Bol se ugnijezdila u njoj, nesnosna bol kakvu nikada dosad nije osjetila. Staza po kojoj je hodala, nije bila samo staza; to su bile ruševine njezina djetinjstva, života koji je do tada živjela. - Tara! - majka ju je zazvala i krenula prema njoj. Osmijeh na njezinu licu bio je topao, a ruke koje je raširila bile su spremne privinuti je u zagrljaj. Tara je zastala. - Tara! - ponovno ju je zazvala. Tara je zastala kao da je naletjela na nevidljiv zid. Gledala je u svoju majku, a sumnje su je sve više obuzimale. - Moramo razgovarati - rekla je hladno. Majka je zastala. Na trenutak ju je pogledala s nerazumijevanjem. - Zašto si tako ozbiljna? - Strah joj se nazirao u glasu. - Nešto nije u redu? - pitala je dalje. - Ovo nije u redu. - Tara je u hodu izvadila list papira upućenog iz odvjetničkog ureda i pružila ga majci. - Što je to? - majka ju je pogledala sa zanimanjem. - Otkaz? - nagađala je. - Može se i tako shvatiti. Otkaz bezbrižnom djetinjstvu, ali i svim lažima i zavaravanjima - suho je prozborila Tara. - Ne razumijem - ustuknula je njezina majka. - Najbolje je da uđemo u kuću. Ovaj će razgovor bez sumnje biti dug, a ja se ne osjećam dovoljno dobro da bih ovdje slušala objašnjenja koja tražim. - Tara je obišla majku i krenula prema kući. Pokušala je ovladati svojim strahom, ali joj to nije polazilo za rukom. Ono što će


uslijediti, ono što će saznati, budilo je u njoj očaj, nemoć, bijes, a vjesnik patnje već se rađao u njezinu srcu. Možda je i razumjela svoje roditelje. Kakva god istina bila, ipak su je voljeli. Nije im smjela prestrogo suditi, ne dok ne sazna sve ono što ju je zanimalo. Bilo je očito da su je željeli zaštititi od istine, a je li to bio i najbolji put, u to nije bila sigurna. Uzdahnula je, pokušavajući suspregnuti suze koje su se skupljale u njezinim očima. Život se igrao s njom, a ona nije znala pravila te igre. To je moglo značiti samo da će izgubiti, ali koliko? To tajanstveno pitanje uskoro će dobiti i pratnju - odgovor koji će je dovesti do istine.


II.

Tara je ušla u kuću. Nikada još nije osjećala toliko tjeskobe, niti je joj je tijelo bilo tako napeto. Željela je nestati, odgoditi trenutke koji su bili pred njom, a ipak, s druge strane, htjela je saznati istinu. Znala je da će ta istina sve promijeniti, ali se morala suočiti s njom, koliko god joj teško bilo. Nekoliko trenutaka poslije, majka je ušla za njom. Lice joj je bilo blijedo, orošeno znojem. Jedva je hodala. Tara je stekla dojam da bi se već u idućem trenutku mogla srušiti. Na sreću, nije. Sjela je nasuprot Tare, dok su joj se ruke tresle. Iako nije otvorila papir koji se nalazio u njezinom ruci, Tara je pretpostavljala da majka zna što piše u njemu. Okretala ga je u ruci kao da je tražila način da izabere prave riječi kojima bi počela razgovor koji je trebao uslijediti. Tara ju je samo promatrala. Njezin ju je izgled šokirao, očito vijesti koje će čuti nisu bile dobre. - Majko! - Tara ju je oslovila. Julija je podigla pogled. Oči su joj se napunile suzama. Rastvorila je papir koji joj je uskoro ispao iz ruke. - Znala sam da će jednom doći do ovoga - prošaputala je. Nakašljala se i Tara je ustala da joj donese čašu vode. Očito joj je bila potrebna jer je jedva hvatala zrak. Kad se vratila, majka joj je bila u još lošijem stanju. - Ako ne možeš razgovarati... - Tara joj je dala mogućnost izbora, ali je njezina majka samo odmahnula glavom. Pogledala ju je, a odlučnost se nazirala u njezinim prelijepim očima. - Tara - šapatom je izgovorila njezino ime. - Oprosti što sam skrivala istinu, ali mislila sam da nema potrebe da je saznaš - napokon je rekla, jasno i razgovijetno. - Istinu? - Tara je odmahnula glavom. - Kakvu istinu? - Napokon ću se riješiti sjenki koje su me godinama pratile - izgovorila je u grču. - Ipak, otac mi nije otac? - Tara je osjetila kako joj se muti pred očima. - Tako je. Patrick nije tvoj biološki otac, ali to ništa ne mijenja. Ako si u bilo kojem trenutku posumnjala da ti nije otac, onda... - slegnula je ramenima. - On te voli, obožava te jednako kao i ja. Molim te, nikako to nemoj zaboraviti. Nikada te nije, od tvojeg rođenja, povrijedio pa nemoj ni ti njega. Prihvatio te je kao kćer, a i ti njega prihvati kao oca. Tara je naslonila glavu na ruke. Jecaji su joj potresali tijelo. Mrzila je sebe u tom trenutku, život, sve tajne u kojima je odrasla, sve laži koje su izgovorene. Kakva god njihova namjera bila, ipak su bile laži koje se nisu mogle skrivati iza činjenice da su joj željeli dobro. - A ti? - Tara je podigla pogled pun suza. - Što? - upitala ju je majka. - Jesi li ti moja majka? - Tara više ni u što nije mogla vjerovati. - Pobogu... - Njezina je majka ustala. - Naravno da sam ja tvoja majka - u čudu je rekla. - Zar ne vidiš kako nevjerojatno sličimo? - upitala je hvatajući se za najjači i najočitiji argument. - Da - Tara je odgovorila. - Sličimo, ali me moraš shvatiti. Više ni u što ne vjerujem. Moj otac nije moj otac... - briznula je u plač. Julija joj je prišla i lagano je pomilovala po ruci.


- Tvoj otac jest tvoj otac u svakom pogledu - objašnjavala joj je. - Ono s tvojim pravim ocem, Johnom, bio je samo biološki nesretan trenutak, bez obzira na osjećaje koje sam nosila u sebi. Bila sam zaljubljena, ali je on ipak izabrao novac umjesto ljubavi. Pomirila sam se s tim. Tvoj otac me je prihvatio u vrijeme kada sam svima bila suvišna. Znaš li kako sam se osjećala? Trudna, odbačena od svih, a on me je prigrlio poput najveće dragocjenosti. Nikada, ama baš nikada, to ne mogu zaboraviti. Možda ga nisam voljela kao Johna, ne istim žarom, ali moja ljubav prema Patricku mnogo je jača i postojanija od onih eksplozivnih emocija koje sam tada osjećala prema tvome biološkom ocu. Ne mogu reći da tebe nije želio, možda i jest, ali ne onako kako je trebao. Molila sam ga da ne bude dio tvojeg života u trenutku kada je to poželio. Znao je sve o tebi, ali ti o njemu ništa - rekla je pribrano. - Za života me nije želio, a sada... - Tara je odmahnula glavom. - Ne znam što se događa. Ne znam. - Njezina je majka slegnula ramenima. - Oženio se bogatom djevojkom i prihvatio njezina sina kao svoga. Znaš, nikada ga nisam osuđivala zbog toga. On je bio sretan na jedan, ja na drugi način. Boljeg muža od Patricka ne bih mogla poželjeti. Meni i Johnu nije bilo suđeno, tako sam to shvatila. Boljelo je sve što se događalo, ali tako je moralo biti. - Njezina majka je zdravo razmišljala, ali Tara nije znala što da misli. - Sudbina uvijek zna što radi, čak i kada nam se sve čini besmislenim. Sve se na kraju posloži, svaka se kockica smjesti ondje gdje bi trebala biti, i tek na kraju, kada se okrenemo iza sebe, vidimo sliku prošlosti, ali i nakanu sudbine. Život je nepredvidljiv i ima svoje zamke. - Ja... - Tara se zagrcnula od plača. Još je jednom pokušala progovoriti, ali nije uspjela. Ustala je i trčeći krenula prema svojoj sobi. Zaključala je za sobom vrata. Nikada to prije nije radila, ali je sada osjećala potrebu da bude sama i da razbistri misli. Sjela je na krevet. Jecaji su joj potresali tijelo, a ona ih je pokušavala suzbiti. Nije uspjela u tome. Kako bi i mogla? Cijeli je njezin život postao besmislen u samo jednom trenutku, sve joj se činilo kao velika laž i ona više nije znala u što da vjeruje i kome. Život joj se činio savršenim, sve dok jedan papir nije razbio sve njezine iluzije. Glava ju je nesnosno boljela, ali ta je bol bila neznatna u usporedbi s onom koju je nosila u duši. Za glavobolju će popiti tabletu i ona će nestati, ali što s boli u duši? Trebala je nešto poduzeti, ali što? Uistinu, o svojemu ocu, čovjeku kojega je smatrala ocem, nije mogla reći ništa loše. Katkad je mislila da je voli više od sebe, katkad je bio tako zatvoren kao da se bojao. Tek je sada, nakon saznanja da joj nije biološki otac, shvaćala to njegovo ponašanje. Bojao se, sigurno se silno bojao da je ne izgubi. Odatle taj strah koji je želio skriti i većinom je u tome uspijevao, noseći ga duboko u sebi. Bože, zbilja je voljela toga čovjeka, svojeg oca, jer on joj je to i bio! Kao što je majka rekla za Johna, to je bio biološki nesretan trenutak, barem kada je riječ o njegovu očinstvu. No da nije bilo njega, ne bi bilo ni nje. A majka? Ona ju je cijelo djetinjstvo učila da bude iskrena, a sada nije bila iskrena prema njoj. Kako da to shvati? Možda se i ona bojala ili ju je jednostavno željela poštedjeti boli koju je osjećala u tom trenutku. Evo, sada je zrela osoba, a ipak se nije znala nositi sa svim tim. A što bi se dogodilo da je za to saznala u vrijeme kada je bila najosjetljivija, kada je iz djevojčice prerastala u ženu? To je mogao biti njezin potpuni krah, a ovako je postojala nada da će se ipak jednom oporaviti. Imala je svoje prijateljice, a najbolja od njih joj je bila Faith. Imala je i Matta, on joj je uvijek bio potpora u svemu. Jednom, nadala se, njihova će veza prerasti u nešto više, trajnije i postojanije, a za sada su se samo upoznavali. Bilo je divno provoditi vrijeme s njim, on je bio ono što je željela otkad zna za sebe. Možda njihov odnos nije bio poput onih o kojima je čitala, ali postoje li uopće takvi odnosi ili su tek plod mašte? Bio je inteligentan, dobar i lijep muškarac. Razum joj je govorio da je on sve ono što ona želi, ali i srce se moralo složiti s tim, a to se još uvijek nije dogodilo. Imali su miran


odnos, poput tihe rijeke koja je išla svojim ustaljenim tokom, i ništa se tu nije mijenjalo. Nije osjećala da joj ta ljubav daje krila jer je vjerovala da takva krila i ne pošto je. O čemu god da je razmišljala, uvijek se vraćala na problem koji ju je opsjedao, onaj problem koji nimalo nije sličio na tihu rijeku, već na uragan razornih snaga. - Tara! - Julija je kucala na vrata njezine sobe, ali se ona nije odazvala. Pritisnula je kvaku, ali se vrata nisu otvorila. Uporno je i dalje kucala. - Samo želim biti sama - rekla je Tara dovoljno glasno da ju je majka mogla čuti. - U redu - njezina je majka napokon odustala i Tari je laknulo. Julia nije imala izbora i otišla je u vrt. Ondje je bio Patrick. Kada ga je vidjela, briznula je u plač. - Zna. - Samo ta riječ bila je dovoljna da se Patrick ukoči od straha. Znao je što ta riječ znači. Više od dva desetljeća strahovao je od ovog trenutka. - Kako je to primila? - Patrick ju je uhvatio za ruku i sjeli su na klupu. - Loše - uzdahnula je Julia. - Nekako sam se nadala da ću se moći bolje nositi sa svim tim kad se jednom dogodi. Godinama sam se za to pripremala, ali je očito da se na to ne možeš pripremiti kako zamišljaš i želiš. Isto je i sa smrću voljenih osoba. Mogu biti godinama bolesni, ali nas njihova smrt uvijek iznenadi, kao da je nimalo nismo očekivali. Koliko god se trudili, pripremali se, ništa ne pomaže, čak ni vrijeme tu gotovo ništa ne znači. - Razumijem je - rekao je Patrick ozbiljno. Volio je Taru. Ni da je bila njegova kći ne bi je mogao više voljeti. Bila je sva radost njegova života, zbog nje se sretan budio svakog dana, ali i lijegao s tugom što ona nije potpuno njegova. Bojao se da bi ga zbog toga mogla odbaciti. To ne bi mogao podnijeti. Bila je njegovo dijete. On je pratio njezin rast od rođenja do današnjeg dana. Bio joj je otac i uistinu se trudio da taj naziv i opravda. Ljubavi je imao dovoljno u sebi i što ju je više davao, ljubav kao da se množila u njemu. Obožavao je Taru i bio je ponosan na nju. - Nitko je sada ne može razumjeti. - Julia ga je blago uhvatila za ruku. - Možemo samo pretpostaviti što se događa u njezinoj glavi. Znam da nas voli pa i ako se sada udalji od nas, vratit će se. Trebamo je pustiti da sama shvati što se dogodilo. Doznala je nešto što gotovo ništa ne bi trebalo promijeniti, a promijenit će sve. Kada je trebao misliti na nju, John nije mislio. Zašto tu tajnu nije ponio sa sobom u grob, nego ju je ovako objelodanio? On možda nije bio sretan, ali mu to ne daje za pravo da druge učini nesretnima. Sam je izabrao kako će živjeti, kao i ja. Znam da se pokajao, ali ja nisam nikada. - Julia je pogledala u svoga supruga. Ako je postojao dobar čovjek, najbolji, onda je to bio on. - Ljubav uvijek pobijedi. Tara te obožava... - pokušala ga je utješiti kada je vidjela koliko je slomljen, ali on je samo odmahnuo rukom. - Oduvijek sam znao da će se ovo dogoditi. Bilo je samo pitanje vremena - muklo je rekao. Glas muje bio pun gotovo opipljive boli. Julia je obrisala suze koje su joj tekle niz lice. - Ako je izgubimo, uvijek imamo jedno drugo - ganuto je rekla. - Nećemo je izgubiti, ne! - Patrick je žestoko odmahnuo glavom. - Odgajali smo je da se to ne dogodi. Ona zna koliko je volimo. Ti si joj majka, majka si joj. Ona je dio tebe. Devet mjeseci bila je pod tvojim srcem, a otkad se rodila, dio je nas oboje. Sve bih dao da sam joj ja otac, biološki otac, ali ne mogu se tužiti. Najljepše trenutke i najiskreniju ljubav od nje sam dobio. Ona mi je bila poput kiše u pustinji. Naravno, ljubav, očinsku ljubav koju prema njoj


osjećam, ne uspoređujem s onom koju oduvijek gajim prema tebi. - Donekle pribran, pogledao je Juliju u oči. - Volim te - ganuto je rekao. - Vi ste moja obitelj, sve što imam. Julia je prekrila lice dlanovima. I ona bi sve dala da je bilo drukčije, ali nije bilo i to se nije moglo promijeniti. Grijeh počinjen zbog ljubavi, prepuštanje osjećajima, skupo je platila, ali joj je taj grijeh dao i najljepši plod, Taru. Patrick nije mogao imati svoju biološku djecu, ali je i on ipak ostvario svoju želju, bio je otac. Sve je bilo savršeno, gotovo sve, dok nije stiglo pismo iz odvjetničkog ureda. I ona je bila pogođena, a istinu je skrivala duboko u sebi. Kako li će se tek Tara nositi s tim? Bojala se misliti o tome. Zašto joj je John to učinio? Bili su skladna obitelj, jedna od rijetkih koja je živjela bez trzavica. Priliku da bude otac propustio je dok je živio, a to je mrtav želio popraviti? Što je smjerao? Novcem udaljiti Taru od njih? To mu neće uspjeti, čvrsto je vjerovala u to. - Da odem do Tare? - upitao se glasno Patrick. - Ne - pokušala ga je Julia odvratiti. - Mislim da nikoga ne želi vidjeti. Pokušaj je shvatiti. Njoj treba tišina, a ne mi. Bojim se da smo mi učinili svoje. - Julia se pokušala pomiriti i s onim najgorim što je moglo uslijediti. - Kako da se pomirim s tim? - zavapio je Patrick. - Možda sve bude u redu - tješila ga je Julia. A tko će nju tješiti? Bilo joj je teško, mnogo teže nego što je mislila da će biti. Jako je dobro znala da tuga pušta duboke korijene i da ju je teško iskorijeniti iz srca. Jednom kada se nastani u njemu, godinama uzima danak. Mislila je da su takvi dani iza nje. Bilo joj je žao kada je John umro, ali joj je i laknulo na neki način. Nadala se da je tajna pokopana s njim, tajna koju su znali samo njih troje, a koliko se prevarila, shvatila je kada joj je Tara dala pismo. Povijest kao da se ponavljala. Nekada se i ona osjećala izgubljenom poput njezine kćeri sada. Bojala se da se Tara ne udalji od njih. Možda to neće željeti, ali ne bi bilo ništa neočekivano. Sve je bilo moguće. Kada su misli zbrkane, ne ponašamo se trezveno, već se povodimo za osjećajima, gonjeni bolom i prazninom u srcu. Juliji je bila dobro poznata ta prazninu i labirint koji je sada bio pred Tarom. Voljela ju je više od bilo čega na svijetu. Tarina je bol bila i njezina bol, a nikako joj nije mogla pomoći. Željela ju je zaštiti od ovoga što joj se sada događa još od njezina rođenja, ali je postala svjesna da se želje katkad ne ispune, koliko god velika ljubav bila. Da je John živ, nikada mu to ne bi oprostila, a ovako? Nije znala kakav je njegov plan bio, ali će uskoro saznati. Ako bilo kako naškodi Tari, ako... Više nije mogla razmišljati. Bila je bijesna. Da je barem imala na komu taj bi je s iskaliti! Ljudi u posljednjim trenucima života pokušavaju ispraviti sve što su tijekom života pogrešno napravili, ne razmišljajući o tome koliko to može biti kobno. Važno im je da na onaj svijet odu mirne savjesti, ali to je zavaravanje. Shvatila je ona to odavno, ali John očito nije. Znao je da Tara ne zna ništa o njemu. Julia je bila toliko velikodušna da mu je slala slike i obavještavala ga o svemu, a možda je upravo u tome pogriješila. Prekasno je bilo za kajanje, prekasno za sve. A sve je moglo biti drukčije. Da je znala za Johnov naum, rekla bi joj odmah, još dok je bila dijete. Ovako će želja da je sačuva od boli, ostati samo želja. Podigla je pogled i zaustavila ga na Patrickovu licu. - Sve će biti u redu. - Samu je sebe uvjeravala u moć tih čarobnih riječi. Ali nije pomoglo. Čak nije znala ni zašto ih je izgovorila. Bile su to riječi koje su trebale probuditi nadu, a probudile su očaj. - Nema smisla da se zavaravamo. Idem do Tare - Patrick je ipak odlučio. Kada je ustao, korak mu je bio trom, a leđa povijena. Julia je stekla dojam kao da hoda


pod velikim teretom, a to je i bila istina, samo što se taj teret nije mjerio u kilogramima. Pratila ga je sve dok nije ušao u kuću. Njemu je možda bilo najteže. On je dao sve, a mogao je sve i izgubiti. Koliko je god nju volio kao ženu, Tara je bila cijeli njegov svijet, ona je izmamila najviše njegovih osmijeha. Tara mu je bila kći, to ništa nije moglo promijeniti, a najmanje oporuka koju je John ostavio. Što joj je mogao ostaviti? Novac, nekretninu? Zar je to bila ikakva zamjena za ljubav koju joj je trebao dati, ali ju je odbacio. Poželio ju je netom prije smrti. Nije ga shvaćala, koliko god se trudila. Zar će joj novcem nadomjestiti ono što joj nije dao? Novac je platno sredstvo, ali se njime ne može kupiti mnogo toga. A to sredstvo katkad donese više nesreće nego sreće, ako ga ima previše. A možda ju je želio okrenuti protiv nje? Kada je John bio u pitanju, sve je bilo moguće. On za života nije birao sredstva da dođe do cilja, a kada je trebao izabrati ljubav, izabrao je novac. Znala je da ju je volio, ali je sebe volio najviše na svijetu. To je bila istina, sve je moralo biti njemu podređeno. Iako nije željela misliti na njega, morala je. Događaji su je prisilili na to. Da bi odagnala te misli, krenula je u šetnju vrtom. Lice joj je bilo poput maske. Pokušavala je svoje osjećaje pokopati duboko u sebi, kao i toliko puta do sada, ali joj nije polazilo za rukom. Kada god bi joj bilo teško, skrivala se iza osmijeha, ali ni to više nije mogla. Možda poslije, ali u ovom trenutku ne. Sagnula se i ubrala cvijetak. Podigla ga je pažljivo ga gledajući. Do prije nekoliko trenutaka bio je dio jedne cjeline, rastao je i radovao se životu, ali ga je njezina ruka otrgla od svega na što je navikao. Sve se u životu moglo usporediti sa zakonima prirode. Požalila je što ga je ubrala, ali je bilo prekasno. Tako žalimo i za nekim događajima u životu, kajemo se, ali kao i uvijek, kada dođe vrijeme kajanja, ono nema baš nikakva smisla. Sve je tada gotovo, greška je počinjena, ostaju jedino žal, kajanje i bol, naravno. Promatrala je cvijetak pa ga spustila ondje gdje ga je ubrala. Neka bude tamo gdje mu je i mjesto, iako će uvenuti. Željela je vjerovati da će sve biti u redu s cvijetom, a znala je da neće. Ono više nije imalo nade, ali ona jest. Ovo što se događalo, trebala je shvatiti kao kušnju, teret koji je morala nositi dio životnog puta, ali isto tako treba vjerovati da će taj teret jednom nestati. Julia je još neko vrijeme tako stajala, a onda se vratila i sjela na klupu. Tupo je zurila u šljunčanu stazu. Bezbroj kamenja, a samo jedna staza. Svi oni zajedno imali su smisao postojanja samo kada su na okupu, a tako je bilo i s obitelji. Njih troje su bili jedina obitelj koju je ona imala, a ako Tara ode, ništa više neće biti isto, niti bi moglo biti. Kako im je samo bilo teško kada se preselila, a kako bi im tek sada bilo da ode zauvijek ili na duže vrijeme? Na to nije željela ni misliti. Htjela je vjerovati da će sve biti u redu, da ne treba gubiti nadu, ali ju je polako gubila. Bilo joj je žao što je Tari morala reći istinu, ali nije bilo druge. Dovedena je pred gotov čin jer je Tara tu istinu držala u ruci, na listu papira. Za to vrijeme, Patrick je kucao na vrata Tarine sobe. Krupne graške znoja orosile su mu lice, blijedo poput vapna. - Tara! - zovnuo ju je, ali se s druge strane ništa nije čulo. - Tara! - ponovio je glasnije i nakon samo nekoliko trenutaka vrata su se otvorila. Tarino je lice bilo uplakano, a oči crvene i natečene. Nije se usuđivala pogledati svojeg oca, Patricka, u oči. Više nije znala ni kako da ga zove. Nimalo se nije pribrala. Trebalo joj je vremena za to, a ono kratko vrijeme što je bila sama ni približno nije bilo dovoljno. Možda će joj trebati godine da se oporavi i pomiri s istinom, a možda i ostatak života. Nije znala, ali je znala da ju je ovaj događaj potpuno promijenio i da nikada ništa više neće biti isto. Obitelj koja joj je bila utočište, više to neće biti. Uvijek će istina stajati između njih i koliko god se oni trudili da sve bude po starom, to neće biti moguće. - Kako si? - upitao ju je Patrick.


Tara ga je samo nijemo odmjerila. - Neumjesno pitanje - prošaputao je. Premještao se s noge na nogu. Nervoza se očitovala na njegovu licu, u svakom pokretu. Oči su mu se punile suzama koje je pokušavao skriti. Kada je progutao knedlu, Adamova jabučica mu je zaigrala na vratu. - Zapravo, došao sam ti reći... - pogledao ju je u oči. - Ne znam ni što bih ti trebao reći sramežljivo je izustio. - U redu je. - Tara ga je uhvatila za ruku. - Mislim da nikome sada riječi nisu potrebne. One uvijek samo pogoršaju star. Ako bi mi mogao pozvati taksi... - pogledala ga je molećivo. - Ovo je tvoj dom. - Patrick ju je pokušao zaustaviti na svoj način. - Ne znam gdje mi je dom, ne znam tko sam, ništa ne znam - rekla je Tara je slomljeno. - Mi te volimo. - Patrick je bio mnogo pribraniji od nje. - Znam to, ali... Ljubav katkad može biti samo teret. U ime ljubavi čini se dobro, ali i ono što je manje dobro. Sada želim otići i biti sama, ali to ne znači da vas ne volim. Samo mi treba vremena - rekla je isprekidano. - Svima nam treba vremena - odgovorio je Patrick. - Idem ti pozvati taksi. - Očito nije znao što bi još mogao reći pa je njezinu molbu iskoristio da bi oboma skratio mučne trenutke. - Hvala - rekla je Tara, ali je bila sigurna da je nije ni čuo. Dok je odlazio, promatrala ga je naslonjena na okvir vrata. Činilo joj se da je u nekoliko trenutaka ostario mnogo godina i istinski joj ga je bilo žao. Bilo joj je žao i majke, ali i nje same. Kad je malo bolje razmislila, shvatila je da su svi povrijeđeni. U sve se njih naselio strah i očito nitko nije znao vladati njime. Tara je još neko vrijeme ostala u sobi, a onda je sišla. Majka i otac sjedili su za stolom. Još uvijek je o njemu razmišljala kao o ocu, i to se možda nikada neće promijeniti, jer joj je on to i bio. Da, bio je jedini otac kojega je poznavala. On ju je odgojio s ljubavlju i to nikada ne smije zaboraviti. Tara je izbjegavala njihov pogled. Iako joj se srce slamalo, ljutnja je bila jača. - Idem - prisilila se da kaže. - Moram razmisliti o svemu - rekla je kruto. - Tara! - majka je ustala i krenula prema njoj. Bila je blijeda i nervozno je grizla usnice. Gotovo joj se bojažljivo približavala. Tara je odmahnula glavom. - Majko. - Muklo je izrekla tu riječ koju je nekad s ponosom izgovarala. - Idem - rekla je suho. Odlučnost na njezinu licu natjerala je Juliju da ustukne i povuče se. Tara je samo mahnula rukom i izišla. Kad je taksi stigao, laknulo joj je. Nekad je sretna ulazila u ovu vilu. To je bio njezin jedini dom iz kojega je uvijek odlazila sa stanovitom tugom, ali nikada tako velikom kao sada. Bila je potpuno zbunjena, ali svjesna istine, čak i previše. Samo jedan trenutak bio je dovoljan da netragom nestane sve u što je vjerovala. Bojala se budućnosti. Iz ove perspektive nije joj se činila nimalo lijepom. Katkad su šutnja i neznanje dobrodošli, a da je to istina, osjetila je na svojoj koži. Život joj je bio lijep, nije bilo ničega što bi poželjela zaboraviti, osim onoga što se dogodio u posljednjih nekoliko sati. Bila je okružena ljubavlju, imala najbolje roditelje na svijetu. Zašto sve nije ostalo kao što je bilo? To je pitanje zadnjih sati stalno ponavljala. Bilo bi lijepo. A možda i ne bi... Toliko toga ju je mučilo, toliko toga je ostalo nedorečeno između nje i majke. Ni Patricka nije mogla zanemariti. Patrick je možda bio najvažnija karika njihove malene obitelji. Da nije bilo njega, tko zna kakav bi bio njezin život i


život njezine majke? Stigavši u svoj stan, nije upalila svjetlo. Krenula je prema trosjedu i sjela. Trebala je izići s Mattom, ali u ovakvu stanju ne bi bila ugodno društvo pa ga je nazvala i odgodila sastanak. Pokušao je saznati razlog, ali mu nije ništa rekla. Kad je poklopila slušalicu, laknulo joj je. Ono najgore bilo je iza nje. Ili nije? Tko zna što se još moglo dogoditi? Saznanje do kojega je došla, otvorilo je Pandorinu kutiju iz koje će iskakati duhovi prošlosti. Znala je da je u pravu i nitko je ne bi mogao razuvjeriti u tome. Treba li otići na čitanje oporuke? Nije joj bilo ni na kraj pameti ili... Možda bi trebala otići, možda bi morala zadovoljiti svoju radoznalost, u sebi. Koliko god se sve u njoj protivilo saznanju da Patrick nije njezin otac, ipak je morala pogledati istini u oči i suočiti se s njom. Što je njezin biološki otac želio od nje? Iako je bila dio njega, bio je stranac kojega nikada nije upoznala niti će ga ikada upoznati. On je dio svojih tajni odnio sa sobom na drugi svijet, ali je ostavio nemir iza sebe, možda i razrušene živote. Nije ju želio za života, a umirenje savjesti, što mu je očito bio cilj, ona neće poštovati. Novcem je neće kupiti, niti će ga ikada priznati za zakonitog oca. Kakva god istina bila, knjiga te istine otvorila se i neke su joj stranice bile poznate. Nije bila svjesna suza koje su joj klizile niz lice. Da, bila je pogođena onim što je saznala. Najviše ju je boljelo to što su je oni koje je najviše voljela zavaravali cijeli život. Sve je bila laž, velika laž. Kakve god da su razloge imali, oni nisu bili dovoljno dobri da bi se istina skrivala. Željeli su joj najbolje, a u što su se njihove želje pretvorile! U pakao koji je proživljavala sama i koji nije mogla, a nije ni željela, ni s kim podijeliti. Kažu da se sreća može dijeliti s drugim osobama, ali ne i nesreća. Uvjerila se da je to istina. S nama se mogu radovati svi, ali ni s kim ne možemo podijeliti bol koju osjećamo u sebi. Samoća je lijek, ali i pakao. Taj je pakao imao svoje razine, ali jednom će izići iz njega, i to mnogo jača i odlučnija. Prebrodit će ona to. Treba samo vjerovati u sebe. Bol će jednom nestati ili će se naučiti nositi s njom. A kada se to dogodi, moći će živjeti onako kako je željela i trebala s obzirom na svoje godine. Idućih se nekoliko dana nije javljala roditeljima. Ne da to nije željela, ali nije znala što bi im rekla. Njezino ih je ponašanje sigurno boljelo, ali ona je jednostavno bila izgubljena. Trebala je neke stvari staviti na svoje mjesto, i to sama sa sobom, da bi mogla ulagati u odnose s drugim osobama. Znala je da to neće biti nimalo lako. Ljubav koju je osjećala prema roditeljima, još uvijek je bila tu, ali nekako začahurena. Nadala se da će je shvatiti. Nije joj bilo nimalo lako saznati da nije kći čovjeka kojega je cijeli život zvala ocem. Njezin biološki otac bio joj je stranac i tako ga je i doživljavala. Bio je samo ime, netko čije je gene nosila - i to je bilo sve. Tako je i razmišljala o njemu. Nije shvatila majčinu priču. Po onome što joj je majka rekla, John ju je odbacio kada joj je bio najpotrebniji. Kakav je onda to bio čovjek? Bezosjećajan, osoba koja je između ljubavi i novca, izabrala novac. To je dovoljno govorilo o njemu, a i smrt je obilježio novac. Valjda joj je ostavio dio novca, ali ga ona nije željela. Ništa od njega nije željela. Nije joj trebalo, a i da jest, imala je svoje principe i njih se držala. Za života je nije želio, a ona nije namjeravala novcem, ili već čime, očistiti savjest osobe koja to nije zaslužila. Tu se večer dogovorila s Mattom. Bilo joj je žao što njihova veza ispašta, ali ona jednostavno nije bila sposobna izlaziti, niti je pokušavati dijeliti svoju bol s bilo kim pa ni s njim. Bilo je trenutaka kada je osjećala grižnju savjesti, ali bi je to brzo prošlo. Gušila ju je stvarnost, spoznaja na koju nije mogla utjecati. Prošlost je pokucala na vrata njezina života i života njezinih roditelja. Ništa se tu nije dalo promijeniti pa se Tara prestala truditi. Na pravu istinu trebala je pričekati još samo dva tjedna, koliko ju je dijelilo od čitanja oporuke. Bilo je trenutaka kada je mislila da ne bi trebala otići, ali je zapravo znala da mora. Najbolje je suočiti se s istinom, zaista nije imalo smisla bilo što odgađati. Što prije završi s tim, to će se prije i


oporaviti i pokušati zaboraviti sve što se dogodilo. Neće to biti jednostavno, ali će se jednom dogoditi. Nakon nekoliko dana osamljenosti, počela se vraćati u život. To ju je na neki način radovalo. Samoća je bila teška, ali potrebna. Morala je tako postupiti. Svoje je boli liječila sama. Nije željela nikoga opterećivati svojim problemima, a i ne bi bila ugodno društvo nikome. Uistinu se potrudila prikriti sve tragove patnje. Koliko joj je to pošlo za rukom, uvjerila ju je Mattova reakcija. Pogledao ju je s obožavanjem, uz širok osmijeh. Bilo je očito da mu je silno nedostajala, a to je i pokazao snažnim zagrljajem i poljupcem. - Tara - šapnuo joj je na uho. - Čini mi se da se tjednima nismo vidjeli, a ne samo nekoliko dana. - Odmaknuo ju je od sebe, pažljivo promatrajući njezino ispaćeno lice. - Trebao bih se ljutiti na tebe. - I dalje je nije puštao iz zagrljaja. - Zašto? - upitala je promuklo Tara. - Zar nas dvoje ne bismo trebali sve dijeliti? - ukorio ju je. - Da, ali je to katkad nemoguće. - Čini mi se da nemaš dovoljno povjerenja u mene - rekao je uvrijeđeno. - Ne. Nije riječ o tome - pokušala ga je uvjeriti. - Tako si mi nedostajala - uzbuđeno je rekao. - Dani koje sam proveo bez tebe, uvjerili su me da te uistinu volim više od ičega na svijetu. Mislim da sam spreman dati ti svu svoju ljubav, sada i zauvijek. - Te su joj riječi doista mnogo značile, pogotovo sada kada je sumnjala u svačiju ljubav. Ipak ništa nije rekla, samo je slegnula ramenima. Istina, bila je polaskana, ali sve je to još bilo prerano za nju. Rekao je ono što je u tom trenutku osjećao, ali voljeti nekoga mnogo je složenije što se više upoznajete. Lako je voljeti nekoga koga ne poznajemo dobro. Mane su još uvijek skrivene, a vrline se ističu. A ona nije željela žuriti, niti je imala bilo kakve potrebe za tim. Bezglavo juriti, pogotovo kada su osjećaji u pitanju, može dovesti do neželjenih situacija, a ona je bila najbolji dokaz za to. Njezina je majka bila zaljubljena i prepustila se osjećajima. Kod nje nije ispalo onako kako je trebalo ispasti, ali se Tara ipak nije mogla buniti. Kakav god bio njezin biološki otac, trebala mu je biti zahvalna na životu koji joj je podario. Mogla se ljutiti, moglo ju je sve to boljeti, ali je bila svjesna da bi ipak trebala osjećati zahvalnost, koliko god to čudno zvučalo. - Uspori malo - Tara se pribrala i obratila Mattu. - Imamo vremena na pretek. Njezine su ga riječi rastužile. - Da, tako bi trebalo biti, ali katkad ispadne onako kako najmanje očekujemo. - Čega se bojiš? - Tara je upravo zaključavala stan. Pošli su prema automobilu. Matt je bio zamišljen. - Bojim se da te ne izgubim - rekao je kada su stigli do automobila. Tara je zastala. Okrenula se prema njemu, promatrajući ga. Bio je veoma lijep, uspješan poslovan čovjek. Ali ju je k njemu najviše privukla njegova duša. Spadao je u ljude koji su imali razumijevanja za druge. Imao je smeđu kosu i skladno lice na kojem su najljepše bile oči, te tople smeđe oči, ogledalo njegove lijepe duše. Mnogo je vremena provodio vježbajući, a to se vidjelo već pri prvom pogledu. Izgledao je gotovo savršeno, ali kao da je nešto nedostajalo, nešto neobjašnjivo. Prema njemu je osjećala... Što? Ni ona sama nije znala odrediti te osjećaje. Svakako, osjećaji su postojali, samo ona nije znala što znače ni koliko su vrijedni. Katkad ga je uistinu promatrala kao prijatelja, a katkad... Bilo joj je žao što on pati u njihovoj vezi, što ne može zadovoljiti sve potrebe koje ima, ali ako mu je doista stalo, čekat će.


- Sumnjam da će se to dogoditi. - Tara ga je pokušala razuvjeriti, ali kada je vidjela sumnju na njegovu licu, odustala je. - Katkad sumnjam i u samoga sebe - rekao je. - Ne razumijem. - Tara ga je u čudu pogledala. - Nismo dugo zajedno, ali više od poljupca nisam dobio. Da, sumnjam da nešto nije u redu sa mnom ili da ja tebi ne značim onoliko koliko ti meni značiš. Tara nije ništa rekla. A što je i mogla reći? To je bila istina. Otkad ga je upoznala, znala je da strast nije ono što prevladava u njihovoj vezi, već razum, osjećaji koji su bili snažni, ali tihi. Kako da mu to objasni kad ni sama to nije shvaćala? Uistinu nije imala potrebu da mu se prepusti. To bi valjda trebalo doći s vremenom. Trebali su samo čekati. Nije sebe mogla siliti na nešto za čim nije osjećala potrebu. - Treba mi vremena - rekla mu je po tko zna koji put. - Vremena? - odmahnuo je glavom. - Već dugo čekam. Stalo mi je do tebe i zato sam spreman na ustupke koje inače ne radim. - Hvala - rekla je Tara kratko. - Sada zbilja nisam sposobna ni za što. - Kako da to shvatim? - Matt joj je otvorio vrata automobila i ona se zavalila u sjedalo. - Reći ću ti poslije. - Tara je odgodila trenutak priznanja. Žudjela je s nekim podijelili svoje osjećaje, sve dvojbe i sumnje s kojima se borila, a Matt je bio savršena osoba za to. Znala je da će je shvatiti bolje od ikoga i da neće biti nasrtljiv i pokušati joj se približiti više nego što bude željela. - Sva si se okružila tajnama. Imam dojam da se ne nalazim na mjestu na kojem bih se trebao nalaziti - rekao je pokrećući automobil. - Kako to misliš? - Tara se okrenula prema njemu. - Ne promatraš me kao muškarca, a ja gorim od želje da se to konačno dogodi. - Sada ne - uspaničeno je rekla. - Tu riječ čujem prečesto. Ona je sastavni dio naše veze, ako je tako mogu nazvati. Njegov muški ponos bio je povrijeđen, i nije to skrivao. - Ne razumiješ. Problemi u kojima se nalazim... - Uvijek će postojati nešto. - Matt je bio ljutit. - Ako ne želiš čekati, vrati me u stan. - Tim je riječima pokazala koliko je bila napeta. - Mogu čekati, iako se s tim ne slažem. Kada bih znao koliko trebam čekati, bilo bi mi puno lakše - kiselo je rekao. Tara se nije osvrtala na njegov ispad. Pokušala ga je razumjeti. Bila je hladna prema njemu, a muškarac se teško mogao zadovoljiti samo poljupcem, barem muškarac poput njega. Bio je zreo i tako je želio graditi njihovu. vezu, a ona se ponašala poput djevojčice, što je na neki način i bila. Okrenula je glavu, dureći se. Nije ju shvaćao, a kako bi on postupio da je bio na njezinu mjestu? Ali nije ga imala pravo osuđivati jer nije znao istinu. Otišli su u restoran u kojem je Matt bio redovit gost. Konobar ih je uljudno odveo do njihova stola. - O čemu je riječ? - upitao ju je Matt nakon što im je poslužen aperitiv. - Ja... Patrick nije moj otac — nije okolišala. Matt je odmahnuo glavom. Izraz nevjerice pojavio mu se na licu. - Mislio sam da ste savršena obitelj, čak sam ti na tome zaviđio - sa žaljenjem je rekao.


- Nisi jedini koji je tako mislio - prošaputala je Tara. Oči su joj se napunile suzama. Još uvijek se nije mogla pomiriti s time da se sve promijenilo. - Zato si ti tako rastresena? - rukom je prošao kroza svoju bujnu kosu. - Da - potvrdno je kimnula glavom. - To mi je saznanje promijenilo život. I nisam spremna za vezu. - Nisama nije znala zašto je to rekla, riječi su jednostavno tekle. - To mi je jasno, odavno - uzdahnuo je Matt. - Znao sam da je prelijepo da bi potrajalo. Ne želim ništa na silu. Spreman sam čekati koliko treba. - Dirnule su je njegove riječi. - Nego... - podigao je obrvu i pogledao je onim svojim neodoljivim pogledom - ... kako si doznala? živo ga je zanimalo. Tara je imala dojam da se sav unio u razgovor. Očito je tražio način da joj pomogne i doista je osjećala grižnju savjesti zbog svojeg ponašanja. Bila je okrutna prema njemu, a tražio je tako malo. - Ovako - posegnula je za svojom torbicom i izvadila list papira koji je sve promijenio. Pružila mu ga je ne ispuštajući iz vida nijedan njegov pokret ni izraz lica dok ga je čitao. Kad ga je odložio, odmahnuo je glavom. - Okrutan način da se dozna istina - primijetio je, a Tara je samo kimnula glavom.


III. U isto to vrijeme, Julia je pošla na spavanje. Znala je da neće zaspati jer joj to nije uspjelo ni prethodnih večeri. Tara se nije javljala, a to ju je boljelo čak i više od prošlosti koja je ostavila ožiljke na njezinu srcu. Znala je da je pogriješila, ali Tara nije shvaćala da je cijeli svoj život uložila u to da tu grešku ispravi. Željela je samo da njezina kći ne osjeti bol i patnju kakve je ona osjećala kao djevojka njezinih godina. Iako se trudila ne misliti na to, prošlost je kucala na vrata njezinih sjećanja. Julia se pokušala tome oduprijeti, ali joj to nije polazilo za rukom kao proteklih godina. Nije imala razloga otvarati pretince prošlosti, ali su se oni sami otvarali, protiv njezine volje. Odrasla je s bakom u siromašnoj četvrti. Majku nije pamtila, a tko joj je bio otac, nikada nije saznala. Kad je imala šesnaest godina, baka joj je umrla. Ostala je sama na svijetu i morala je prekinuti školovanje. Radila je svaki posao koji joj je bio ponuđen i svi su iskorištavali njezinu situaciju. A onda je počela raditi u Patrickovu uredu za nekretnine. On je bio jedini muškarac koji se prema njoj odnosio s poštovanjem. Između njih se razvilo divno prijateljstvo jer ništa više od toga i nije moglo biti. Patrick je bio u braku, ali, priznao joj je tada, taj brak više nije imao nikakva smisla. Prekinula ga je njegova supruga koja ga je napustila. Željela je djecu, a on ih nije mogao imati. Ona je otišla za svojim snovima, a on je ostao sam i napušten. U najtežim trenucima Julia mu je bila potpora, ali se između njih ništa nije događalo. On ju je previše volio da bi bilo što pokušao, čekajući da odraste, a ona je u međuvremenu upoznala Johna u kojega se smrtno zaljubila. Ništa na svijetu nije postojalo osim njega. Bila je to ljubav koja ju je otela i od nje same, ljubav o kakvoj se samo sanja. Sve je počelo idilično i trajalo nekoliko mjeseci. John ju je natjerao da dade otkaz i potpuno se posveti njemu. I učinila je to. Bila je to jedna od njezinih najvećih pogrešaka, ali je bila svjesna da ide putovima koje je sudbina stavila pred nju. Preselila se kod njega, ali kratko nakon toga, on se počeo mijenjati. Sve je češće izlazio, a njegova ljubav je nestajala. I ona se počela mijenjati, bila je prisiljena na to. Nerijetko mu je prigovarala, što bi ga potpuno razbjesnilo. Njezino je prigovaranje koristio da bi opet izašao. I tako iz dana u dan. Nedugo nakon toga otkrila je da je trudna. Kada mu je to saopćila, zapjenio se od bijesa. - Znaš što? - Dobro je pamtila taj dan, nikada ga neće zaboraviti. - Volim te i to je istina, ali... to mi nikada nije bilo dovoljno. Moj cilj nije život u siromaštvu ili preživljavanje. Želim mnogo više od toga, želim ono što mi ti ne možeš dati, a to je novac, moć, bogatstvo. Samo to želim i sve ću učiniti da to dobijem. Znam da ovo nisu lijepe riječi, ali su nužne. Koliko god te volio, a uistinu te volim, novac i lagodan život mnogo su mi privlačniji od tebe - priznao joj je. - Ali... trudna sam - Julia je u suzama prošaputala. - To je lako riješiti - hladno je rekao. - Izvoli. - Posegnuo je za novcem u džepu i izvadio cijeli svežanj. - To bi dijete bilo teret i meni i tebi. Znaš da je tako najbolje. - Savjetovao joj je da se riješi djeteta koje je bilo plod ljubavi, barem je tako mislila. - Što? - Julia je s nevjericom promatrala njegovo lice, hladne oči za koje je vjerovala da su pune ljubavi, ali bile su samo pune strasti. - Mislila sam daje ovo dijete plod ljubavi. - Juliaje bila izvan sebe od zaprepaštenja. - Katkad i takvi plodovi imaju opor okus. Da se to nije dogodilo sada, pomirio bih se s


tim, ali ne mislim žrtvovati sebe za dijete. Istina je da te volim, ali novac volim više. Mislio sam da će sve biti drukčije, i sam sam zatečen ovim što se događa. Iako nerado, moram ti priznati da sam upoznao ženu koja mi je u stanju pružiti sve što želim i bio bih lud da to odbacim. Ima izgled, novac, položaj, moć, ali i dijete. Ne smeta mi to. Njezino je dijete njezino. Mogu ga voljeti, ali i ne moram. Ako ga ne budem volio, uvijek ću imati opravdanje. Nisam mu otac i nitko od mene neće očekivati da budem oličenje ljubavi. Zašto bih se zadovoljio mrvicama sa stola, kad mogu imati cijelu gozbu? - Pogledao ju je nevinim pogledom, kao da je govorio o nečemu sasvim običnom i svakodnevnom, a ne o događaju kojim je odlučivao o smrti njezina djeteta. To će dijete biti samo njezino, odmah joj je bilo jasno. Od njega nije mogla očekivati ništa i to je bila jedina istina u tom trenutku. Bila mu je teret, kao i dijete koje je očekivala. Što se dogodilo? Nije shvaćala. Upoznao je drugu, to joj je bilo jasno, a ta je druga imala ono što ona nije imala - bogatstvo. Bio je u stanju prihvatiti njezino dijete, a ubiti svoje? To jednostavno nije mogla shvatiti. Kad ga je pogledala, oči su joj bile pune suza. - Velikodušnost i neumoljivost? S jedne strane si velikodušan, ali će ti to biti plaćeno u novcu, u životu kakav želiš, a s druge strane bi gazio i preko leševa? - Julia je pokušala svoje osjećaje pretočiti u riječi, ali nije u tome uspijevala, barem ne onako kako je željela. U tom je trenutku htjela vrištati i htjela mu je reći koliko ga voli, ali je znala da nijedno od toga ne bi imalo smisla. - Pod svojim srcem nosim tvoje dijete - podsjetila ga je. - Ne možeš pobjeći od odgovornosti - gotovo je molećivo dodala. - Mogu i hoću. - John je bio hladan i samouvjeren - Kad imaš cilj, ne biraš sredstva. - Čak ti ni život vlastita djeteta nije svet? - Nije joj bilo jasno. - To bi trebalo biti dijete, ali još uvijek nije. - Bio je bezosjećajan, onakav kakvoga ga nije poznavala. - Zato ga se riješi - dodao je hladno. - Ne. - Julia je odmahnula glavom. - Možda sam pogriješila što sam i ono malo što sam imala ostavila zbog tebe, ali neću više griješiti. Mladost je opravdanje za greške, ali ne i za ubojstvo, a ja nemam namjeru postati ubojica vlastita djeteta. To dijete treba priliku i ja ću mu je dati. - To još uvijek nije ljudsko biće - hladno je rekao John. - Nije ljudsko biće? - Julia je s nevjericom odmahnula glavom. - Kakva je razlika ubiti nekoga u kući ili izvan kuće? Je li počinjeno ubojstvo u oba slučaja? - upitala ga je. John ju je pogledao s nerazumijevanjem. Njegov inače inteligentan pogled, bio je tup. - Ne razumijem - ustuknuo je jedna korak. - Je li to ubojstvo? - Julia je zahtijevala određen odgovor. - Da, svakako - odgovorio je, iako još uvijek nije razumio. - Ovo dijete u menije živo biće. To je činjenica. Ubila ga ja sada ili kada ga rodim, nema nikakve razlike, osim mjesta ubojstva. Ako to biće ne vidim jer je u meni, ne znači da je manje vrijedno od osobe kakva će biti kada rodim. Istina, sada ne bih bila optužena za ubojstvo. Kako da budem okrutna prema nekome tko se ne može braniti? Moje dijete to ne može, ali zato ima mene. Znam koliko su ljudi okrutni prema bespomoćnima. Djeca i stariji ljudi najugroženiji su. Znam to iz osobnog iskustva. Ne želim da me se osuđuje za ono što mogu izbjeći. Zašto da pobacim? Zašto? - Bila je na rubu emocionalnog sloma.


- To će dijete biti teret meni, ali i tebi. Bolje rečeno, meni neće, ali bi tebi moglo upropastiti život - rekao je John posve nezainteresirano. - To bi značilo da sam ja kukavica, da želim izbjeći obveze, a to nije istina. Nisam Bog i ne mogu odlučivati o životu i smrti - rekla je s dozom ogorčenosti. - Ako mi je Bog dao ovo dijete, sigurno ima razloga zašto je to učinio. Možda ono nije teret, možda je blagoslov - rekla je vjerujući u riječi koje je izgovorila. Koliko god bilo teško, uvijek postoji izlaz. U životu se sve mijenja, sreća i nesreća, radost i tuga. Sve je to dio života i ona se nije smjela boriti protiv sudbine. Iako je bila mlada, bila je odgovorna. Sve je nedaće dosad preživjela pa će i ovu. Samo je trebala vjerovati da će sve biti u redu, a ona je vjerovala. Nada ju nije napustila, vjerovala je u sebe, u tračak sreće koju je zaslužila. - Ti si zbilja tvrdoglava. - John ju je pogledao podrugljivo. - Lijepa si, iskoristi to i uživaj u životu - savjetovao joj je, ali njih dvoje nisu stvari gledali jednako. - Toliko sebična ipak nisam. Ne bih se mogla nositi s tim. Život je svetinja i treba ga cijeniti. Ti to očito ne možeš, ali ja mogu. Ti si sebi najvažniji pa neka tako i bude. Neću ti biti smetnja - rekla je Julia tiho dok joj se srce cijepalo u komadiće. Vjerovala je Johnu. Kada joj je govorio da je voli, doslovno je shvaćala te izjave ljubavi. A bila mu je tek usputna stanica u životu i sada je tome došao kraj. Jasno joj je to rekao. Nastavka neće biti, barem kada su njih dvoje u pitanju, a i znala je koliko je John tvrdoglav. A ona nije željela moliti za mrvice osjećaja. Čak je i u porazu zadržala dostojanstvo. Kada joj je bilo najteže, uzdala se u samu sebe, a tako će biti i ubuduće. - Nisam ni očekivao da ćeš mi biti smetnja - rekao je John ravnodušno. - Ja znam izabrati - pohvalio se. - Žao mi je što je tako ispalo, ali trebala bi me shvatiti, to više što i sama znaš kakav je život bez novca. Oboje smo na samome dnu, a o nama ovisi hoćemo li tu i ostati. Istina je, lijepa si i rado bih s tobom imao obitelj i proveo ostatak života, ali sam previše realan da bih vjerovao da je ljubav dovoljna. Ovo je doba novca, materijalno doba, a onaj tko to ne shvati, tješit će se ljubavlju jer neće imati čime drugim - govorio je, a lice mu je bilo bezizražajno poput maske. - Nemamo svi iste apetite. Ti doista ne želiš ovo dijete? - Ipak se još jednom željela uvjeriti u istinitost onog što je čula, iako je znala kakav će odgovor dobiti. - Ne - odlučno je odmahnuo glavom. - Svatko ide svojim putem. Volio bih da se ovo dogodilo prije nego što sam tebe upoznao, tada bih oboje poštedio neugodnosti. Julia je s nevjericom odmahnula glavom. Njemu je sve ovo bila samo neugodnost? Naprosto nije mogla vjerovati u ono što je čula. Mislila je da je ono najgore iza nje, ali se prevarila. Ono najgore ju je tek čekalo i ona je morala skupiti hrabrost da se s time uhvati u koštac. - Mislim da sam rekao sve što sam imao reći. Imaš nekoliko dana da se iseliš. - Lice mu je ledeno, bez emocija, kao i glas. Nakon toga se okrenuo i otišao. Julia je još neko vrijeme stajala na istome mjestu. Odmahivala je glavom s nevjericom. Mislila je da je pronašla ljubav svojeg života, smiraj koji joj je trebao, a pronašla je pakao pa i gore od toga. Što da radi? Nije imala posao, nije znala kamo će, a sada se nije mogla ni zaposliti. Tko će je uzeti trudnu? Kratko vrijeme bi još i mogla nekoga zavaravati, ali što nakon toga? Završit će na ulici, a nadala se da je takav život zauvijek iza nje. Iako je znala koliko znači, pogotovo ako ga nemaš, ipak novac nije bio najvažniji u


životu. Za novac nikad ne bi prodala dušu jer je jedino to i imala. Nastojala se pribrati. Radovala se životu s Johnom, ali njezina ljubav očito nije bila dovoljna da bi ostao uz nju. To je nekako i mogla shvatiti. Ljubav je za njega bila poput plamena svijeće. Planula pa se ugasila. Iako se teško bilo pomiriti s tim, to se događalo. Ali on je želio da ona ubije dijete u sebi! To je bilo nedopustivo, to se nije smjelo dogoditi. Što god da ju je u životu čekalo, ona će to podnijeti. Mogla se prepustiti očaju i samosažaljenju, ali to nije željela. Koga da nazove? Samo je jednoj osobi beskrajno vjerovala - Patricku. Bez razmišljanja je prišla telefonu. Ako to sada ne učini, nikada više neće imati hrabrosti nazvati ga. Brzo je okrenula njegov broj. Čim je podigao slušalicu, Julia je osjetila neodoljivu potrebu da brižne u plač, ali se ipak uspjela svladati. Nešto u njoj kao da je bilo jače od plača, možda želja da bude jaka jer će joj ta snaga biti presudna u budućnosti. - Halo - Javio se Patrick. - Julia je. - I njoj samoj se vlastiti glas činio stranim. - Julia! - uzviknuo je uzbuđeno. - Nešto se dogodilo? - odmah ju je upitao. - Zašto to pitaš? - sumnjičavo je upitala. - Tvoj glas... zvučiš tako izgubljeno - objasnio je. - I jesam izgubljena. - I tada je briznula u plač. - Gdje si? - Njegov paničan glas nimalo joj nije pomogao u tom trenutku. - U stanu iz kojega trebam uskoro iseliti - očajno je rekla. - Dolazim po tebe - rekao je brzo. Spustio je slušalicu. Znala je da se jedino u njega mogla pouzdati, ali... Tako je teško moliti za pomoć. Ona to jednostavno nije znala. On će učiniti sve što je u njegovoj moći, ali ona nije htjela iskoristiti njegovu dobrotu. To ne bi bilo u redu. Zašto da on ispašta za njezine grijehe? Kad se malo pribrala, misli su joj se opet vratile na Johna. Teško je bilo pomiriti se s time da je kraj, ali nije imala izbora. Kraj i novi početak, ali kakav? Činilo joj se da je prošlo jedva nekoliko minuta kada je Patrick pokucao na vrata stana. Ustala je s mukom i otvorila ih. Kad je ugledala Patricka, suze joj navriješe na oči. Usne su joj podrhtavale. Pala mu je u zagrljaj, jedini zagrljaj utjehe koji je dobila u posljednje vrijeme. - Idemo odavde. - Uhvatio ju je za ruku i poveo prema automobilu. Nije se opirala. Bilo joj je svejedno što se s njom događa, barem u tom trenutku. Prepustila se s povjerenjem koje je gajila samo prema njemu. - Razgovarat ćemo kod mene - rekao je kada je vidio u kakvu je stanju. - Očito je da mi treba razgovor, ali i rame za plakanje - slabašno se osmjehnula. - Meni jest. - Patrickovo lice izražavalo je suzdržan bijes. - Poznajem te mnogo bolje nego što misliš. Znam što znači svaki tvoj izraz lica, a u ovom trenutku si posve očajna. Nešto nije u redu između tebe i Johna? - postavio joj je jedino logično pitanje u tom trenutku. - Da - kratko je odgovorila. - Priberi se - savjetovao joj je. Julia nije znala je li to rekao zbog sebe ili zbog nje. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji su imali razumijevanja za sve i kojima su drugi ljudi katkad bili važniji od njih samih. Ipak je imao pravo. Trebalo joj je vremena da se pribere. Rane su još uvijek bile svježe, krvarile su, a kaos u glavi dostigao je vrhunac. Osim zujanja, ništa drugo od misli nije uspjela razabrati.


Bojala se. Prvi put nakon razgovora s Johnom osjećala je strah od budućnosti. Opet će se naći na istome mjestu na kojem je bila do prije kratkog vremena. Trebat će odabrati put u bespuću života, a preostalo joj je da samo luta tim bespućem u kojem uskoro neće biti sama. Kad su stigli u njegovu vilu, Patrick joj je pomogao da iziđe. Budno je pratio svaki njezin pokret. Uhvatio ju je za ruku u znak potpore i ona mu je bila zahvalna na tome. Udobnoju je smjestio, a zatim je skuhao kavu. Kada se vratio, sjeo je pored nje. - Mogu te slušati danima i pomagati ti cijeli život - ponudio joj je. - Ali... - Julia nije znala što bi rekla. Trebalo joj je vremena da smogne snage i otvori srce. A kad je to učinila, osjećala je kako bol polako nestaje i kako je lijepo kada je imaš s nekim podijeliti svoju nesreću. - Ne znam što da radim - završila je svoju priču. Patrick ju je promatrao. - Nemam kamo poći i nemam nikoga - očajno je rekla. - To nije istina. - Uhvatio ju je za ruku. - Imaš mene i imaš gdje biti - jedva je izgovorio te riječi. - Brinut ću se za tebe i dijete ako mi dopustiš. Ja tebi mogu pomoći da započneš novi život, a ti meni da postanem otac. Gajim prema tebi iskrene osjećaje, ali znam da ti ne osjećaš isto prema meni. Možda nisam ispunjenje tvojih snova, ali ti mogu pružiti sigurnost - preplašeno je predložio. - Treba mi vremena - rekla je Julia tiho. - Teško mi je sada o tome razmišljati. Mogu prihvatiti tvoju ponudu ili završiti na ulici - rekla je kruto. - To nije istina. Volio bih da mi budeš supruga, da postanem otac tvome djetetu, ali tek kada budeš spremna za to. Prije nikako ne - usprotivio se. - Osim toga... - pogledao ju je u oči. - Moj je dom i tvoj dom dok tako budeš željela - velikodušno joj je ponudio. Julia je briznula u plač. Bila je dirnuta. - Kako da ti zahvalim? - upitala ga je šapatom. - Iskrenim prijateljstvom, ako ne možeš drukčije. Bit ću zadovoljan i time - rekao je Patrick. Julia ga je pogledala. Trepćućije odagnala suze da vidi njegovo lice onakvo kakvo je doista bilo. Bio je od nje stariji desetak godina, privlačan zreo muškarac, ali najljepše na njemu ili u njemu bilo je njegovo srce, što je i sada pokazao. - Kad bih uspjela pronaći riječi kojima bih ti opisala kako se osjećam, nitko ne bi bio sretniji od mene, ali mi to jednostavno ne polazi za rukom. Ganuta sam - priznala mu je. - Samo se priberi. - Patrick je umanjivao svoju ponudu. Ali Julia je znala pravu vrijednost njegovih riječi. Bio je ona slamka za koju će se uhvatiti, koja će joj promijeniti život. Katkad putujući kroz život gotovo i ne primjećujemo one tihe ljude koji se ne ogrću perjem hvalisanja i ni po čemu se ne ističu, ali kada zablistaju, njihov sjaj dosegne samo nebo. I Patrick je bio jedan od takvih ljudi, a njegov tihi sjaj zablistat će na nebu njezina života. - To je sve što tražim u ovom trenutku. - Da se priberem? - upitala je šapatom. - Znaš što? - Razmišljala je nekoliko trenutaka. Život mi se raspao u tisuće komadića. Neke nikada neću pronaći. Ništa nije onako kako je trebalo biti, niti će ikada biti. Koliko će mi vremena trebati da pokupim sve te komadiće?


Godine ili možda cijeli život? Hoće li moja životna slika jednom izgledati onako kako je trebala? Sumnjam. Koliko će komadića te slike nedostajati? Bojim se budućnosti i onog što mi ona nosi. - Odmahnula je glavom, a glasom joj je tekla rijeka tuge koja se slijevala u srce. - Dok imaš mene, nemaš razloga za strah - rekao je Patrick sigurno. Julia ga je pogledala. Znala je da joj želi pomoći, a razlog tome je bila ljubav koju je prema njoj osjećao. - A mene ćeš imati cijeli život - uvjeravao ju je u ono što je već znala. Njegove su riječi u njoj izazvale jecaje. - Nikada nisam imala nekoga kome je toliko stalo do mene. Tvoj prijedlog... - Nije uspjela dovršiti rečenicu. Bila je dirnuta. Da bi shvatio nečiju veličinu, trebaš upoznati najlošiju stranu nekoga drugog. Ona nije riječima mogla opisati ono što je osjećala. Riječi su bile presiromašne, slova nedovoljna. Da bi to shvatio trebao je zaviriti u njezino srce. - Spremi svoje stvari i preseli se k meni. Sve što imam, podijelit ću s tobom velikodušno joj je ponudio. - Trebaš shvatiti da nikada ne doživljavamo samo loše trenutke, i oni su protkani nečim lijepim. Koliko god ti to sada čudno zvučalo, istina je. Uvjerio sam se u to. Kada se moja supruga htjela razvesti od mene, mislio sam da će život stati, ali je zapravo počeo juriti. Kad prijeđeš jedan put, prelaziš na drugi. A iščekivanje je nešto najljepše što možemo doživjeti. Kad naiđemo na okuku na životnom putu, nikada ne znamo što nas čeka iza nje. Možda nešto lijepo, možda ono čemu se nadamo, a možda ta nada bude odgođena za neki drugi put. - Što bi moglo biti lijepo u svemu ovome što mi se događa? - upitala ga je Julia. - Imat ćeš dijete. Zar to nije veličanstveno? Znaš li ti koliki bi ljudi dali sve na svijetu da im se ta ljepota dogodi u životu. - Dijete? - Julia je odmahnula glavom. - Uopće ne znam kako ću se nositi s tim. - Uspjet ćeš - bio je siguran Patrick. - Ljubavi imaš dovoljno, a za ostalo ću se ja pobrinuti - obećao joj je. - Ali... -Julia je još jednom ostala bez riječi. - Zašto si toliko dobar prema meni? - Zato što to zaslužuješ - jednostavno joj je objasnio. - Ovo dijete nije tvoje i ne bi te trebalo biti briga ni za mene ni za njega. Zašto bi ti bio dobar prema tom djetetu, a njegov otac nije? - Varaš se ako misliš da to ne zaslužuješ. Kad bi mogla osjetiti ono što sam ja osjetio u trenutku kada sam te ugledao, sve bi ti bilo jasno. Ne želim vidjeti suze na tvojem licu. Želim vidjeti osmijeh. John nije onakav kakvim si ga smatrala, ali katkad ljudi imaju čudne ciljeve. Ja ga shvaćam. On se ponaša kao putnik u pustinji. Čim je došao do vode, poželio ju je svu popiti - tako se on odnosi prema novcu. Ništa mu nije važnije od novca. To bi trebala shvatiti. On te je možda volio na svoj način, onoliko koliko je u stanju, ali što ako umjesto srca ima kalkulator? - I ima - Julia ga je prekinula. - Pusti ga da živi kako želi, a ti pokušaj od svega ovog izvući ono što je najbolje za tebe. To je jedini savjet koji ti mogu dati. Znam da ne mogu umanjiti tvoju bol, ali ti mogu pomoći da sve to lakše prebrodiš. Imat ćeš sve što poželiš, materijalnu sigurnost, a u onom što tvoje srce želi, ne mogu ti pomoći - s tugom je rekao, a Julia je znala da bi dao sve da to može promijeniti. - Ne znam što želim - rekla je s osjećajem poraza.


- Ja znam. Željela si samo biti voljena, željela si nekome pripadati, ali nikada nam se želje ne ostvare, barem ne onako kako smo to zamislili. - Ali samo sam željela ono što svi žele - opravdavala se. - Znam. - Patrick ju je uhvatio za ruku u znak potpore. - Ne mogu olakšati tvoju bol, ali da je to moguće, podijelio bih je s tobom. - Opet je pokazao veličinu svoga srca. Julia je na trenutak zanijemjela. Bila je dirnuta, zatečena, shvaćajući koliko je njemu stalo do nje i njezina nerođenog djeteta. Još je neko vrijeme ostala kod njega. Spremio joj je jelo i natjerao je da malo pojede. Odmah se osjećala bolje. Sama pomisao da neće biti na ulici, da neće biti gladna pomogla joj je da se pribere onoliko koliko je bilo moguće u tom trenutku. Znala je da Patrick i misli ono što govori, ali je ipak nije oduševljavala misao da će mu biti na teret i ona i njezino dijete. Nije imala izbora, to joj je bilo više nego jasno. Mogla je birati između njega i ulice, a tu mjesta dvojbi nije bilo. Morala je misliti na dijete, a Patrick joj je nudio ono što nitko nije, niti bi joj itko ikada ponudio. Sva se njegova veličina sastojala u tom njegovu činu. - Kako da ti se odužim? - upitala ga je nakon što je pojela. - Samo nemoj biti tužna, to će biti dovoljno. - Glas mu je bio tih, nabijen emocijama. - Znaš da je to nemoguće, ali ću se potruditi - obećala mu je, iako je znala da će to obećanje biti teško ispuniti. - U početku je dovoljno samo da se potrudiš. - Pažljivo ju je promatrao kao da je želio proniknuti u samu srž njezine duše, a Julia je imala osjećaj da u tome i uspijeva. Oboje su utihnuli. Nakon nekog vremena Patrick je ustao. - Odvest ću te da se spakiraš - podsjetio ju je na ono što je trebala učiniti, ali ona jednostavno nije imala snage za to. - Možeš li doći po mene sutra? - jedva je izgovorila. Patrick ju je pogledao ravno u oči. Nije bio nimalo iznenađen, barem je ona tako zaključila. Ako je i osjetio neko razočaranje, ničim to nije pokazao. - Razumijem - bilo je sve što je rekao. I razumio ju je. Ona to očito nije shvaćala. On je znao zašto joj je trebalo to vrijeme. Nadala se, još uvijek se nadala da će se John predomisliti, iako je on znao da neće. Nada ju je samo zbunjivala, ali njegove riječi joj u tom trenutku ništa ne bi značile i ne bi je uspio razuvjeriti. Trebala je sve shvatiti sama. Dok ju je promatrao, bio je tako ljutit na Johna. Ubrao je pupoljak koji se trebao pretvoriti u najljepši cvijet i odbacio ga. To mu je bilo neshvatljivo. Julia je bila najljepša djevojka koju je ikada upoznao, a pomisao da je nekom novac važniji od nje, izazivala je ljutnju u cijelome njegovu biću. Ona nije bila samo lijepa, bila je izrazito dobra, inteligentna i emotivna osoba, a on je obožavao sve ono što je bilo vezano za njezinu pojavu. Nije sebi dopustio da dugo razmišlja jer je znao da bi njegova ljutnja sve više rasla. Odvezao ju je do stana u kojem je živjela s Johnom. Zaustavivši automobil, okrenuo se prema njoj. - Uvijek sam ti na raspolaganju. Kada da dođem po tebe? - pitao je, ali se silno bojao njezina odgovora. - Ne znam. - Julia je izbjegavala pogledati ga u oči. - Uistinu ne znam - odvratila je tiho. - Javit ću ti se - obećala je. Patrick joj je pomogao da iziđe i ona je uz kratak pozdrav otišla. Promatrao ju je sve dok


se vrata nisu zatvorila za njom. Uzdahnuo je i vratio se u automobil. Julia nije znala koliko je voli, a on se trudio da joj to ne pokaže iako je silno želio. Lagano je pokrenuo automobil. No osjećaji koji su ga obuzimali nisu imali nikakve osnove niti mu je Julia davala ikakva povoda za to. Znao je da je ona u njemu vidjela samo iskrena prijatelja. Za njega je bila nedostižna, zaključio je. Pomogao bi on svakomu u nevolji, ali kod nje je ta pomoć imala sasvim drukčije značenje. Bit će pored njega, a to je što bi ga trebalo zadovoljiti, barem u početku. A poslije... Vrijeme će pokazati osjeća li i ona što prema njemu. Nije očekivao čudo. Bila je ostavljena u trenutku kada joj je ljubav bila najpotrebnija. Nije znao kako će ona to podnijeti. Takve trenutke svatko proživljava na svoj način, a za nju je to značilo mnogo više od poraza. Moglo je utjecati na cijeli njezin život, na vjeru u ljude, koja je ionako bila pokolebana, i to s razlogom. Kada se kamenčić nevolja zakotrlja, izazove cijelu lavinu. Jednom će i to prestati, duboko je vjerovao u to, ali nije bio siguran može li povjerovati i Julia. Sada je teško mogla i zamisliti da se iza teških i kišnih oblaka nazire sunce i da će kiša jednom prestati jer to se uvijek događalo. Za to vrijeme Julia je ušla u stan. Osjećala se posve bezvoljno. Sve u što je vjerovala, sve je nestalo. U njoj je vladala tama, a bol koja ju je razarala, cijepala joj je srce na komadiće. Još uvijek joj je bilo teško povjerovati da ju je John tako olako odbacio. Tim je činom odbacio i dio sebe, onaj dio kojega je želio usmrtiti i za kojega nije htio ni čuti. Ipak, još bi se uvijek na trenutak ponadala, ali bi nada ubrzo nestala. Dokaz da je John mislio ozbiljno bila je njegova odsutnost. Nije to bio tek trenutak ljutnje, bila je to njegova konačna odluka. Odbacio ju je zbog novca i to ju je ubijalo. Čak se nije ponudio ni da joj tim novcem pomogne, ako bude potrebno. Konačno je shvatila kakav je uistinu, ustala je i počela slagati svoje stvari u kovčeg. Nije bilo razloga da odugovlači i da produbljuje patnju. Trebala je shvatiti da je kraj i snaći se kako zna i umije. Bol je zamijenio bijes. Čim je bila gotova, nazvala je Patricka. Iste se večeri preselila kod njega. Znala je da je tako najbolje, da nema smisla moliti za nešto što nikada neće dobiti. Ako je John ne želi, zašto da se nameće? Nju je odbacio, dijete nije želio, a ona je imala dovoljno ponosa da ga ne moli. Ono što nije imao, nije joj mogao ni dati, iako je tražila tek malo ljubavi. Kad se smjestila, Patrick ju je pozvao na šalicu čaja. Bio je tih, pustio ju je da se bori sama sa sobom. Znala je da je on sve ono što John nije bio i bilo joj je žao što njega nije mogla zavoljeti onako kao što je voljela Johna. No sada je bila mnogo pribranija iako je znala da se neće lako pomiriti s onim što joj se događalo. - Ne želim se nametati. Ako hoćeš biti sama, poći ću na spavanje. - Patrick je stavio pred nju šalicu čaja, čekajući njezin odgovor. - Ne želim biti sama — odgovorila je tiho. Rukom mu je pokazala na obližnji stolac i Patrick je sjeo. Šalicu čaja ispred sebe lagano je odgurnuo ne skidajući pogled s nje. Julia je pratila svaki njegov pokret. Lice mu je bilo blijedo, činilo se da i on proživljava ono što se s njom događalo. - Hvala ti - rekla je iskreno i osjećajno. Patrick je podigao pogled. Lice mu je bilo poput maske. Dok ju je promatrao, lagani smiješak ukazao mu se na licu, a oči su mu zaiskrile poput krijesnica. - I ti bi meni pomogla da si u mogućnosti. - Nije znala je li to pitanje ili tvrdnja. - Naravno - odgovorila je istog trena. - Znaš da bih to učinila - uvjeravala ga je . - Znam - rekao je uz širok osmijeh. - Zato se nemoj ovdje osjećati kao uljez. Ne bih to mogao podnijeti. Sve ovo činim sa zadovoljstvom. Katkad nam je potreban taj osjećaj da možemo nekome pomoći. Ne znam je li u pitanju sebičnost ili što drugo, ali ja se sada osjećam uistinu posebno. Uspijemo li podijeliti s nekim ono što imamo, bit ćemo nagrađeni iznimnim


emocijama. Kakav bih ja bio čovjek kada ti ne bih pružio ruku u trenutku kada ti je najpotrebnije? - Grimasa na njegovu licu dok je to izgovarao, natjerao je Juliu da se osmjehne. - Ti si uistinu poseban - rekla je i to je doista mislila. - Nisam. - Patrick ju je u čudu pogledao. - To nije ni blizu istini. Možda imam svoje razloge što ti ovo nudim - izrazio je svoju sumnju. - A oni su? - Julia nije odoljela, a da ga ne upita. Patrick je odmahnuo glavom, ugrizavši se za usnu. - Možda želim ono što nikada nisam imao, a to ste ti i dijete koje nosiš u sebi - muklo je rekao. Julia je odmahnula glavom. Znala je da on prema njoj gaji neke osjećaje, ali je pustila srcu da je vodi i ono je izabralo drugog. Nije željela razmišljati o drugim mogućnostima. Stvarnost je bila onakva kakva jest i ništa se tu nije moglo promijeniti. - Umorna sam - ustala je i pogledala ga. - Svjesna sam tvojih osjećaja, ali sada ne želim razmišljati o njima. Kakav god povod bio za ovo što činiš, to je plemenita gesta. Vjerujem ti i znam da nikada nećeš pokušati iskoristiti svoju nadmoć. - Ni ona sama nije znala što je time htjela reći, ali je osjećala da to mora izreći. Pozdravila ga je i otišla spavati, ali nije mogla oka sklopiti. Misli su joj se stalno vraćale na Johna. Od trenutka kada ga je upoznala zanosila se lažnim iluzijama. Bila je toliko zaljubljena, ponesena snovima i lažnom idilom koja ju je okruživala, da nije vidjela što se doista događa. A kada se ta idila rasplinula, što joj je ostalo? Ogorčenost? Tuga? Srce koje joj se cijepalo? Sve što je imala, sve je nestalo. Ostao joj je jedino Patrick koji joj je jedini priskočio u pomoć. U idućih nekoliko mjeseci sve se promijenilo. Julia se pomirila s tim da je Johna zauvijek izgubila. Njezino se tijelo mijenjalo, ali i emocije. Bila je svjesna da njezini osjećaji jednostavno nestaju, tope se, i da Johna ne voli onako kako je mislila da ga voli. Svojim je postupkom ubio svu ljubav koju je osjećala prema njemu. Možda ju je trebalo začuditi, ali nije, što je sve svoje osjećaje usmjerila prema Patricku. On je bio jedina osoba koja je zaslužila njezinu ljubav. U proteklih nekoliko mjeseci zbližili su se. Dan za danom, pomalo je osvajao njezino srce i Julia je shvatila da ga voli. Ne onako divlje kao što je voljela Johna, ali ga je voljela. Bila je to tiha i postojana ljubav pomiješana sa zahvalnošću. I nju je samu začudilo to što je osjetila, ali nije željela pobjeći od toga. Samo mjesec dana prije rođenja Tare, sjedili su na terasi. Patrick nije skidao pogled s nje. - Lijepa si - uputio joj je kompliment, a takve je situacije uvijek izbjegavao. - Ovakva? - Julia je rukom pokazala prema svome trbuhu. - Da. Prelijepa si. Trudnoća ti da je poseban sjaj. Znaš... - izraz lica mu se promijenio. Volio bih kada... - zastao je odmahujući glavom. - Što? - Julia ga poticala da nastavi započetu rečenicu, ali je on dugo šutio. - Volio bih kada bi mene upisala kao oca tog djeteta. Jednog dana to će dijete pitati za oca, a on ne želi znati za njezino postojanje. Sve si pokušala, ali on jednostavno ne želi imati nikakvu odgovornost prema tom djetetu. Kao da hoće izbrisati da si ikad postojala, kao i ljubav koju si osjećala prema njemu. Plod te ljubavi... - nije izrekao ono što je mislio jer je smatrao da to ne bi bilo umjesno u ovom trenutku. Julia ga je pogledala u čudu. S nevjericom je odmahnula glavom. - Ovo dijete ne želi njegov biološki otac, a ti? - počela je plakati.


- Bio bih tom djetetu najbolji otac na svijetu - obećao joj je. Julia je znala da je u pravu. - Želiš samo dijete? - upitala ga je razočarano. - Ne - odmahnuo je. - Želim i tebe, želim te više od ičega na svijetu, ali znam da te nikada neću imati. Nitko ne bi bio sretniji od mene kada bi postali obitelj, ali sam previše realan da bih sanjao o tome. - Vjenčajmo se. - Julia je i samu sebe iznenadila svojim prijedlogom. Patrick ju je promatrao otvorenih usta. Kad se donekle pribrao, pogledao ju je u oči. - Ne šali se tako - molio ju je. - Ne šalim se. Istina je da mi treba vremena da se na ovo naviknem, ali bismo mogli uspjeti - obećala mu je. Samo petnaestak dana poslije, njih su se dvoje vjenčali. Julia se nikada nije pokajala zbog toga, ni u jednom trenutku nije osjećala žaljenje zbog te svoje odluke. Patrick joj je pružio sve ono o čemu je sanjala. U njemu je pronašla idealnog supruga i prijatelja. Prema Tari se ponašao bolje nego što bi se ponašao da je ona doista bila njegovo dijete, a Johnova smrt sve je promijenila. Prijetila je da će uništiti njihovu obitelj, sve ono u što su uložili godine truda, more ljubavi koju su osjećali prema Tari i jedno prema drugom. John nije želio Taru, ali nije želio ni da njezina obitelj bude sretna. Svojom je oporukom unio razdor među njih, a kako će se sve to završiti, Julia nije znala. Rekla mu je o njoj sve što je želio znati i mislila je da se time zadovoljio, ali očito nije. Trebao je biti sretan, ali nije bio. Novac mu nije mogao nadomjestiti ono što je zbog njega odbacio i očito se pokajao, što ona nikako nije mogla razumjeti. Prekasno je bilo za sve, osim za njegovu osvetu koju je želio ostvariti čak i nakon smrti, ali ona nije znala za što joj se svetio. Shvatio je da je otac, ali kada? Zbog novca ju je napustio, zbog tog istoga novca je želio da Tare nema, a sada mu taj isti novac služi da bi ih uništio. Zašto? To je bilo pitanje koje je sebi neprestano postavljala, ali nije znala odgovor na njega. Možda nije imao mirnu savjest, ali bez obzira na sve, trebao je znati da je dovoljno zla napravio za života. Nije želio biti otac, a što se promijenilo na samome kraju njegova života, ne zna. Mogao ju je upozoriti pa bi ona razgovarala s Tarom, ali nije. Tara je istinu saznala na najgori mogući način i sve je krivo protumačila, a ona je nije mogla osuđivati. Samo su ona i Patrick znali prave razloge zbog kojih su skrivali istinu od nje, ali zašto na tome nije ostalo? John je odgovor odnio sa sobom u grob.


IV. Tara je bila u nedoumici. Želja da sazna nešto više o svojem ocu razdirala ju je. Zapravo nije željela otići na čitanje oporuke, ali ju je radoznalost neprestano kopkala. Cijeli život mislila je da joj je Patrick otac jer su je on i njezina majka držali u neznanju. I zamjerala im je zbog toga i pokušavala ih razumjeti. Tražila je opravdanje za njih, ali to je mogla jedino ako sazna potpunu istinu. Udaljila se od njih. Nije ih posjećivala, iako je znala da nije u pravu i da nema razloga da se ponaša kao da ne postoje. I da je mogla birati roditelje, ne bi bolje izabrala. To što nije znala istinu, moglo se različito protumačiti pa je puštala mašti na volju. Možda su je samo željeli zaštititi, a možda je istina bila puno drukčija nego što je pretpostavljala. Ako je otac nije želio, zašto ju je uvrstio u oporuku? Tajna nikada neće biti riješena ako se ona ne potrudi da je riješi. Morala se tamo pojaviti, uvjeravala je samu sebe. Da ne bi vječno tapkala u mraku. Željela je otkriti tu tajnu koja ju je mučila, a htjela je i... morala je otići do majke i Patricka jer ju je savjest pekla što ih je zapustila. Oni to njoj nikada ne bi učinili. Sutra se čita oporuka, a ona je trebala moralnu podršku, trebala je zagrljaj osoba koje su je voljele, a Patrick je, kao što je rekla njezina majka, bio najbolji otac na svijetu, uvijek pun ljubavi, čak i previše. To nije smjela smetnuti s uma. Ako je istina ono što je njezina majka rekla, otac je nije želio, ali je trebala saznati sve okolnosti koje su do toga dovele. Ako je izabrao novac umjesto nje i majke, to je bilo neoprostivo. Novac nikada nema značenje koje mu se pridaje, a odbaciti svoje dijete zbog novca... Nešto tu nije bilo kako treba i ona je prije čitanja oporuke poželjela još jednom razgovarati s majkom. Kao i sve odluke prije, i ovu je donijela u trenu. Danima se nije pojavljivala kod roditelja, nije ih ni nazvala, ali oni će je razumjeti. Trebala je raščistiti najprije sama sa sobom, a onda potražiti odgovore na bezbroj pitanja koja su je mučila. I sada je krenula k njima. Malo se pribojavala dok se približavala ulaznim vratima. Nitko je nije dočekao, učinilo joj se čak da je sve pusto. Osjetila je strah od tišine koja ju je okruživala. Zastala je i osluhnula. Čula je korake desno od sebe i okrenula se. Ugledala je majku koja je zastala kao da je naletjela na nevidljiv zid. Tara nije skidala pogled s nje. Njezina profinjena ljepota kao da je malo izblijedjela, a bore koje se inače nisu nazirale, bile su uočljive na prvi pogled. - Tara! - uzviknula je Julija. I dalje se nije micala. Nije znala zašto je Tara došla i što namjerava. Uznemireno je grizla usne promatrajući svoju kćer. - Da uđemo u kuću? - Njezina je uzbuđenost bila je gotovo opipljiva. - Da - rekla je tiho Tara. I ona je bila zbunjena. Još se nikada nije osjećala tako u prisutnosti svoje majke. Stajale su jedna nasuprot drugoj, a nisu si imale što reći ili nisu znale kako započeti razgovor. Tara je prva krenula prema kući. Lice joj je bilo blijedo i nezizražajno. Čim je ušla, sjela je. Julija ju je pratila u stopu. Umjesto da sjedne, stajala je udaljena samo nekoliko koraka od Tare. Šutjela je i Tari se činilo da izgleda lošije nego prije nekoliko trenutaka. - Sjedni. - Tara ju je podsjetila na ono što je trebala učiniti. Strah u očima njezine majke bio je tako uočljiv da je Tara odmahnula glavom u nevjerici. Bilo joj je žao zbog svega, zbog šutnje koja ju je udaljila od njih, ali se nadala da je to tek privremeno i da će se uskoro sve riješiti. Julija je još uvijek stajala, kao da je oklijevala. Tek se nakon nekoliko trenutaka prisilila sjesti. - Drago mi je što si došla - rekla je drhtavim glasom. - Nedostajala si mi. - Glas joj je pucao od siline osjećaja.


Tari su se oči napunile suzama. I majka je njoj nedostajala, ali to nije mogla prevaliti preko usana. Osjećala se kao zarobljenica u vlastitu tijelu, a ti su se okovi i dalje stezali stvarajući nemir koji ju je razdirao iznutra. Ništa se bolje nije osjećala ni njezina majka, što je bilo vidljivo na prvi pogled. - I ti si meni nedostajala, ali sam trebala vremena i još ću ga trebati - prošaputala je Tara. Promatrala je ruke svoje majke. Nervozno je lomila prste, a kada je toga postala svjesna, stavila ih je ispod stola na svoje krilo. - Pretpostavljam kako se osjećaš, a upravo sam to željela izbjeći. Što god da se dogodilo, ja i Patrick te volimo. - Nije se usuđivala Patricka nazvati njezinim ocem jer nije znala kako bi Tara sada reagirala. - Znam da me volite, ali smatram da sam imala pravo znati istinu - optužujućim joj je glasom uzvratila Tara. - Istina nije nimalo jednostavna. Ako želiš pojedinosti, reći ću ti ih. Nisam željela da mrziš svojega biološkog oca, nisam željela da se osjećaš odbačenom, kao što sam se ja onda osjećala. Težak je to osjećaj, nadvije ti se nad dušu i ne dopušta radosti života da dopre do nje. Prevladala sam sve to. Uhvatila sam se ukoštac sa stvarnošću i pobijedila pa i mnogo više od toga. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko me Patrick voli, a on je bio jedini muškarac koji je zaslužio moju ljubav. Kada smo mladi, ne slušamo glas razuma koji se gubi pred navalom osjećaja. Nisam ja jedina koja je tako pogriješila, većina tako pogriješi, a malo njih iz toga izvuku pouku. Moj je jedini grijeh bio što sam voljela cijelim svojim bićem, a što sam dobila zauzvrat? Bila sam odbačena poput upotrijebljenog papirnatog rupčića, hladno, bez ikakvih osjećaja. Između mene i novca, izabrao je novac. Bila sam tako povrijeđena, ali i ljutita, a najviše me ljutilo to što si mu ti bila teret kojega se želio riješiti. Kada je saznao da sam trudna, tražio je od mene da pobacim. Nisam ti to željela reći, ali uviđam da je neizbježno. Mislio je svežnjem novčanica riješiti sve, ali ja sam cijenila život, biće koje je u meni raslo, i ni u jednom trenutku nisam pomislila da ubijem to biće. Koliko sam bila u pravu shvatila sam onog trenutka kada sam te primila u naručje. Poseban je to osjećaj, neopisiv. Na svu sreću, imala sam Patricka. On ti je otac, jedini otac kojega poznaješ i koji je to svojim životom i svojim postupcima dokazao. Boli ga sve ovo, kao i mene, ali i tebe. Bolna je ovo situacija. On se samo boji da te ne izgubi. Svu ljubav koju je posjedovao, utkao je u tebe. Njegova si u svakom pogledu i koliko god ti to čudno zvučalo, to je istina. On je prigrlio mene kad sam bila odbačena, prigrlio je tebe kada si se rodila i dao nam život. Tko zna što bi bilo s nama da njega nije bilo. Ne preuveličavam njegove postupke, čak mi se čini da ove jednostavne riječi ne mogu dočarati veličinu njegovih djela. Zavoljela sam ga postupno, a kao da ga iz dana u dan sve više volim. Zaslužio je svu ljubav koju imam i na tim osjećajima neću škrtariti. Ne silim sebe na njih. Moje je srce jednostavno odgovorilo na ono što mi je davao. Nakon tebe, Patrick je jedino biće kojemu bih dala sve i trudim se to i učiniti. On nije zaslužio da ga iznevjerim i ja to nikada neću učiniti. Ne mogu tebi narediti da osjećaš to isto, ali se nadam da ćeš s vremenom shvatiti ono što je meni odavno jasno. - Posljednje su joj riječi bile jedva čujne, podlegla je bujici osjećaja koje je nosila u sebi. Tara nije rekla ni jedne riječi. Pokušala je shvatiti ono što je njezina majka proživljavala. Razumjela je neke dijelove, ali za potpuno razumijevanje bilo je potrebno mnogo više od onoga što je čula. Njezin je otac nije želio, to joj je bilo jasno. Bila mu je teret koji nije želio, prepreka koja se našla na putu do ostvarenja njegovih snova. Želio je maknuti tu prepreku. Spadao je u ljude kojima ništa nije sveto dok idu prema svojem cilju. Cilj mu je opravdavao sva sredstva, a on je upotrijebio neka koja nije smio. Nije se morao oženiti njezinom majkom, ali je se nije


trebao ni odreći. A on je sve srezao i jednostavno okrenuo novu stranicu u životu. Da. Postojala je i takva vrsta ljudi, a ona je bila dio njega, dio čovjeka čijih se djela sramila. Bilo je tako teško biti razuman. Srce je željelo jedno, razum nešto posve drugo, a u svemu tome postala je svjesna da je bila nepravedna prema Patricku. - Kako si se udala za Patricka? Kako je on upisan kao moj otac? - postavila joj je pitanje koje ju je najviše mučilo u posljednje vrijeme. - Udala sam se iz ljubavi koju ti u ovom trenutku ne bi razumjela. Bila je to mješavina zahvalnosti, prijateljstva i topline koja je obuzela moje srce. Patrick je bio lijep muškarac, a i sada je lijep. Ipak, nije to presudilo, već njegova djela. Katkad volimo tiho, a takva ljubav nadvlada sve. Johna, tvojega biološkog oca, voljela sam svim srcem, ljubavlju koja me je otela i od mene same. Bila sam potpuno predana toj ljubavi, ona me gotovo uništila. Da nije bilo Patricka, to bi se i dogodilo. Patrick je bio mirna luka u kojoj smo se usidrile, a oporukom tvoj otac želi izazvati oluju. Zašto? -Julija ju je pogledala suznih očiju. - Tko zna? - Tara je ustala i zagrlila majku. Julia je briznula u grčevit plač. - Strah, strah je uvijek bio prisutan. Bojali smo se da te ne izgubimo. Patrick se bojao mnogo više od mene. Ti si za njega bila sunce koje je obasjavalo njegov život. Bili smo obitelj, ostanimo to - molila ju je Julija. Tari su se oči napunile suzama. - Hoćemo. Trudit ću se. Znam da neće biti lako, ali bi ljubav trebala pobijediti. Tara je ostala još neko vrijeme s majkom. Nije vidjela Patricka i bilo joj je žao, ali je znala da imaju dovoljno vremena da sve isprave. Trebala se spremiti za čitanje oporuke. Znala je da to neće biti nimalo lako. Radoznalost ju je tjerala da ode, ali ne i osjećaji. Prema čovjeku kojega nije poznavala, ništa nije ni mogla osjećati. On je za nju bio stranac, osoba koja je na nju prenijela svoje gene, ali to je bilo sve. Nadala se da neće biti poput njega, svojim je djelima željela to i dokazati. Nikada joj novac nije bio važan, ne toliko da bi ljudsko biće stavila na drugo mjesto. Ljestvica njezinih prioriteta razlikovala se od ljestvice prioriteta njezina oca. Ne. Johna, bolje je da ga zove imenom. Otac? Bila je to velika riječ, riječ koja je značila žrtvu i odricanje, ljubav i odgovornost, a John joj ništa od toga nije dao. To je učinio Patrick koji je bio i ostat će njezin jedini otac. Što god da ju je očekivalo, to nikako ne smije zaboraviti. John je imao novac, drugo dijete, tuđe dijete koje je prigrlio, a svoje odbacio. Što se više trudila da ga razumije, to joj je bilo teže. Neugodne misli opsjedale su je i u krevetu. Strahovala je od dana koji je bio pred njom. A nije trebala. Imala je ljubav svojih roditelja, imala je svoju obitelj i, kao što je rekla njezina majka, ocem se ne postaje samo začećem, a to je bilo jedino što je njezin otac učinio za nju. Stvorio je od nje ljudsko biće. Dovoljno, sasvim dovoljno, zaključila je. Ništa više od njega i nije trebala jer je sve dobivala od Patricka. Čim je to jutro ustala, najprije je skuhala kavu. Trebala joj je bistra glava, a to je bilo ono što joj je najviše nedostajalo posljednjih dana. Nije znala što da očekuje, a to ju je zbunjivalo. Što joj je John mogao ostaviti nakon smrti? Novac? Nije ga željela niti joj je bilo na kraj pameti da ga uzme. No odluka da ode na čitanje oporuke nije ju napuštala. Poriv da istraži neistraženo, oduvijek je počivao u njoj, a cijela prošlost koja je bila vezana uz njezino podrijetlo, bila je tajna koja je vapila za otkrivanjem. Bilo joj je neizmjerno žao što nije živ da ga može pogledati u oči. Sve bi dala da se to moglo dogoditi jer mu je željela toliko toga reći, pokazati, ali i dokazati da je pogriješio kada je tražio od majke da pobaci. Mogla je prema njemu osjećati jedino prijezir zbog njegova načina


života, zbog njegovih odluka kojima joj ipak nije naškodio. To ne treba smetnuti s uma. Ipak, ne treba mu ona suditi. Život je nepredvidljiv, nikada ne znamo što smo u stanju učiniti u presudnom trenutku. Da je mogla, odgodila bi trenutak čitanja oporuke, jednostavno bi preskočila taj dan, ali to nije bilo moguće. Polako je skupljala je hrabrost. Teško je bilo i pretpostaviti što je tamo očekuje. Ta ju je neizvjesnost dovodila do očaja, ali ona nije bila osoba koja bi se tako lako predala. Poželjela je da je majka uz nju, da joj bude potpora. John je nije želio za života, kao ni nju, a očito da nije promijenio to stajalište, barem što se tiče njezine majke. Što li je želio od nje? Oprost? Sumnjala je u to. Da je to želio, potražio bi je za života. Taj njegov postupak dovoljan je da o njemu stvori mišljenje. Nije se smatrala zakinutom što ga nije upoznala. Imala je Patricka, to je bio Božji blagoslov kojemu još uvijek nije shvaćala pravo značenje. Vrijeme je naprosto jurilo. Kad je pogledala na sat, zaprepastila se. Odmah je ustala i krenula prema ormaru. Pretpostavljala je da će na čitanju oporuke biti i njegov posinak, a ona je silno željela izgledati najbolje što je mogla. Željela je ostaviti senzacionalan dojam, dokazati da joj ničega nije nedostajalo iako je se njezin biološki otac odrekao prije nego što je i ugledala ovaj svijet. Za ovu je prigodu izabrala klasičan kostim. Čak je i u njemu izgledala zanosno, ali i poslovno, što joj je i bila namjera. Kosu je pustila da slobodno pada niz leđa, a na lice je stavila laganu šminku, naglasivši oči i svoje pune usnice. Visoke potpetice još su više izdužile njezinu figuru, tako da je izgledala još vitkije i zanosnije. Nekoliko kapljica omiljena parfema bez kojega gotovo nigdje nije izlazila, odgovarajuća torbica - i bila je spremna. Bacivši posljednji pogled u svoj odraz u ogledalu, zadovoljno je kimnula glavom. Nije joj trebalo nedostajati samopouzdanja, ali se nije osjećala mirnom. Izgled s tim nije imao nikakve veze, već ono što se nalazilo u njoj. Pozvala je taksi. Kad je zaključala vrata svojeg stana, taksi ju je već čekao. Iako je bila nervozna, znala je da se to ne vidi na njezinu licu. Rekla je taksistu adresu odredišta i zatvorila oči. Uzalud se pokušavala smiriti. U njoj je vladala oluja. Nikada se nije našla u sličnoj situaciji. Kad se taksi zaustavio, izišla je. Sigurnim je korakom krenula. Ničim neće pokazati buru koja je bjesnjela u njoj, obećala je samoj sebi. Ušla je u čekaonicu i sjela. Uranila je desetak minuta, a to joj je vrijeme bilo potrebno da se sabere. Prekrižila je nogu preko noge promatrajući luksuznu opremu koja ju je okruživala. Pred njom se odjednom stvorila mlada djevojka koja ju je ljubazno ponudila kavom i sokom. Tara je samo zatečeno odmahnula glavom. - Za nekoliko minuta ću vas pozvati - rekla joj je uz topao osmijeh. - Hvala - jedva je izustila Tara. Kao što se nečujno pojavila, djevojka je tako i nestala. Tapecirana vrata i debeo skupocjen sag prigušivali su svaki pokret. Nekoliko trenutaka poslije, otvorila su se ulazna vrata. Tara je sa zanimanjem pogledala u muškarca koji je ušao. Prvi put u životu ostala je bez daha. Nije bila riječ samo o ljepoti, već o magnetizmu i sigurnosti kojom je zračio neznanac. Nije skidala pogled s njegova lica. Čak i kada su im se pogledi sreli, i dalje ga je promatrala. Polagano je prešla na njegov lik. Na sebi je imao odijelo rađeno po mjeri. Sigurno je stajalo na tisuće dolara, zaključila je u sebi. Ni ona nije oskudijevala u novcu, ali nije imala ni previše. Čak bi i u običnoj trenirci izgledao božanstveno. Imao je najljepše tijelo koje je ikada vidjela. Ponovno je pogledala u njegovo lice. Tamna kosa uokvirivala je najsavršeniji primjerak muškog lica, u to nimalo nije sumnjala. Tamne oči bile su najupečatljivije na njemu i dok ju je promatrao, Tara je imala osjećaj kao da skida komad po komad njezine odjeće. Jedva primjetno odmahnula je glavom i nastavila s promatranjem. Nos mu je bio ravan i skladno se uklapao u cjelinu koju je promatrala. Naglašena i četvrtasta brada svjedočila je o njegovu čvrstom


karakteru, a pune usne izvile su se u tek primjetan osmijeh. Bio je svjestan dojma koji je ostavljao na žene, i to joj je potvrdio izrazom lica koji se mogao protumačiti kao prijezir, nadmoć ili nešto slično. Tara je okrenula glavu. Iako je jedva odolijevala iskušenju, više ga nije pogledala. To je sigurno Johnov posinak, ali time nije izgubio na privlačnosti. Silno se trudila da ne okrene glavu prema njemu, iako je osjećala da je promatra. Odjednom je osjetila bijes. Jedva je čekala trenutak da uđu u ured i da se to mučenje prekine zauvijek. - Ti si sigurno Tara? - Imao je dubok glas. Okrenula se prema njemu. - Da - odgovorila je hladno. - A ti si? - upitala je s usiljenom ljubaznošću. - Dell Porter - rekao je mirno, ali su mu oči neobično sjale. - To mi ime ništa ne govori - ravnodušno je odvratila. - Ja sam posinak tvoga oca - rekao je mirno. - Oca? - Tara je iznenađeno izvila obrvu. - Jedini otac kojega poznajem nema nikakva posinka - odbrusila mu je ljutito. - Ne trebaš svoj bijes iskaljivati na meni. Ja sam definitivno pogrešna osoba za to blago se osmjehnuo, zabavljen njezinom reakcijom. - U redu. - Tara je okrenula glavu. Nije ga mogla gledati. Stekla je dojam kao da je igračka koju on želi, a tako ju je i promatrao. - Tvoj otac... - Ne zovi ga mojim ocem - ljutito se okrenula prema njemu. - On to nije nikada bio nastavila je istim tonom. - Zašto si onda ovdje? - upitao ju je sa zanimanjem. - Zbog radoznalosti, ni zbog čega drugoga. Baš me zanima što John želi. Ako mi je ostavio novac, neću ga uzeti, kao ni bilo što povezano s njim. On nije želio mene, zašto bih ja željela bilo što njegovo? - upitala je hladno. - Uđite - djevojka ih je pozvala, prekinuvši mučnu situaciju u kojoj su se našli. Ustali su istog trenutka. Dell ju je propustio i ona je ušla prva. Ako je i bila očarana luksuzom čekaonice, ured ju je ostavio bez daha. Prvo što je padalo u oči bio je masivan stol od mahagonija koji je dominirao prostorijom. Za stolom je sjedio odvjetnik koji se ni po čemu nije uklapao u njezino viđenje odvjetnika, a da ni sama nije znala zašto. Imao je nešto više od četrdeset godina i bio je lijep. Ne kao Dell, ali nije mnogo ni zaostajao za njim. Tara ga je iznenađeno promatrala. Ustao je i upoznao se s njom, a zatim je pružio ruku Dellu. Bilo je očito da se dobro poznaju i Tara se u tom trenutku osjećala kao uljez. Nalazila se u svijetu kojemu nije pripadala i trebala je prisustvovati čitanju oporuke oca koji je nije želio. Sve je to bilo čudno i zbrkano, kao i njezine misli. - Sjednite - ponudio im je udobne naslonjače koji su se nalazili nasuprot njegova stola. Nekoliko ih je trenutaka radoznalo promatrao, a onda se ljubazno osmjehnuo. - Da odmah prijeđem na čitanje? - Oboje ih je još jednom pogledao. Tara je kimnula glavom. Taj njezin nestrpljiv pokret uočio je i Dell i značajno pogledao odvjetnika. - Naravno - rekla je Tara muklo. - Ne želim biti ovdje ni trenutka više nego što moram obrazložila je svoje riječi.


Odvjetnik je kimnuo glavom i počeo s čitanjem činjenica koje joj ništa nisu značile, ali su bile uvod u glavni dio oporuke. Kada je zastao, Tara je ustala. - Ako mi je John nešto ostavio, ja bih se toga odmah odrekla jer mi ne treba ništa od njega. Gdje da potpišem pa da mogu otići? - Krenula je prema odvjetnikovu stolu. - Sjednite - rukom joj je pokazao prema udobnom naslonjaču. - To što želite, nije moguće — nastavio je povišenim tonom. - Ja ne želim ništa od njega. Nikada ga nisam upoznala i ne osjećam se kao njegova kći. To je to sve što mogu reći - hladno je rekla. - Ovo nije obična oporuka - opomenuo ju je. - Nije ni on bio običan otac. Molim vas - Tara nije odustajala. Osjećala se da joj ponestaje zraka. Njezino je ponašanje otkrivalo veliku uznemirenost. - Ja bih pošla - ponavljala je poput malena djeteta. No nije mogla drukčije. Jedino je željela prijeći prag tog ureda i otići što dalje od svega. - Nastavit ću s čitanjem - upozorio ju je odvjetnik. “Moja kći Tara ima pravo na polovicu svega što posjedujem, isto kao i moj sin Dell. Dellu nisam bio otac, ali sam mu pružio svu ljubav koju sam imao i smatrao sam ga svojim sinom. Nadam se da sam uspio biti otac kakvog je želio. Tari sam bio biološki otac, ali je nikada nisam upoznao. Pogriješio sam, a kada sam to shvatio, bilo je prekasno. Nisam mogao ući u njezin život, iako sam to silno želio. Nisam imao pravo na to. Svojom oporukom ću se potruditi ispraviti zlo koje sam joj nanio.” - Odvjetnik je zastao, promatrajući ih kratko vrijeme. Uzdahnuo je i ponovno pogledao u papir pred sobom. “Da bi oboje dobili svoj dio nasljedstva, moraju se vjenčati u iduće dvije godine, inače će sve ono što posjedujem ići u dobrotvorne svrhe. Uvjet je da najmanje pet godina ostanu u braku...” Tara je ustala. Oči su joj se napunile suzama od bijesa, ljutnje... - Ma što je to! - viknula je. - Da mi daje cijeli svijet, ne bih se udala zbog novca. Što se mene tiče, neka sve ide u dobrotvorne svrhe. Nisam ovamo došla zbog novca. Došla sam se uvjeriti da nije vrijedan da o njemu razmišljam kao o svojem ocu i uvjerila sam se - rekla je ljutito. - Ja nisam poput njega. Ako je on sebe prodao, mene neće - okrenula se prema Dellu, promatrajući ga nekoliko trenutaka. - Žao mi je - prošaputala je i izjurila iz ureda. Čim je izišla, laknulo joj je. Svjež zrak ju je donekle pribrao i ona je pokušala zaustaviti prvi taksi koji je naišao. Nije uspjela. Bio je to jedan od onih dana kada joj ništa nije polazilo za rukom. Oči su joj se napunile suzama koje su joj uskoro počele kliziti niz lice. - Tara - čula je Dellov glas iza sebe. - Možemo li razgovarati? - upitao ju je kada se okrenula prema njemu. Tara je obrisala suze. Nije ih se sramila. Kad ga je pogledala, odmahnula je glavom. - Nisi ti kriv - rekla je s tugom. - Ne, ali ispaštam zbog te oporuke - napomenuo joj je. - Meni novac nije važan - pokušala mu je objasniti, ali ju je on uhvatio za ruku. - Meni jest. Razmisli o udaji. Ti ostaješ bez polovice nasljedstva, a kako ga nikada nisi ni imala, to te i ne boli. Ali što je sa mnom? Ja ostajem bez svega. Ne mogu na ulicu. Greška moje majke je što mu je vjerovala, a nije trebala. On je upravljao sa svime, umnožio je naše bogatstvo bezbroj puta. - Tebi uvijek ostaje njezin dio. - Tara je trezveno razmišljala.


- Ne, ne ostaje mi ništa - rekao je ljutito. - Ja ti tu ne mogu pomoći.

- Pusti da se dojmovi slegnu. - Njegove tamne oči prekrio je veo tuge. - Možda ideja o braku...

- Ne dolazi u obzir - prekinula ga je Tara. - Ali shvati da ja nisam kriv - gotovo ju je molio. - Novac? - rekla je Tara sarkastično. - Novac mi nikada ništa nije značio, isto kao ni John. Sebe je prodao, ali mene neće. Dell... - povukla je ruku. - Žao mi je što si postao njegova žrtva, ali nisi jedini. To je bila i moja majka, ali ja neću. Pokušaj pronaći način da dođeš do svojeg novca... - slegnula je ramenima. - Nema ga, osim ženidbe, naravno - rekao je Dell ljutito. - Žao mi je - ponovila je Tara. - Ne mogu ti pomoći - rekla je oprezno. Vidjela je kako se izraz njegova lica mijenja. - Možeš, ali ne želiš - rekao je kruto. - Možeš to i tako protumačiti - prošaputala je. - Tvrdiš da se razlikuješ od svojeg oca, ali ja trenutačno ne vidim nikakvu razliku optužio ju je. - Molim? - Tara mu se unijela u lice. - Da me više nikada nisi usporedio s njim. On i ja nemamo nikakve sličnosti - planula je ljutito. Bila je toliko bijesna da se s mukom svladavala. Silno se trudila da ga ne pljusne. Ako je išta mrzila, to su bili muškarci koji su smatrali da se netko treba žrtvovati za njih, a Dell je upravo to očekivao od nje. - Dokaži - izazivao ju je. - Ne - ustuknula je po tko zna koji put. - Nemam se namjeru uhvatiti na tvoj mamac. Ja nemam za čim žaliti. - Krajičkom oka ugledala je taksi i uspjela ga zaustaviti. Mahnula je rukom u znak pozdrava i ušla u automobil. Bila je toliko zbunjena da je jedva izrekla svoju adresu. Koliko god se trudila trezveno razmišljati, to joj nije polazilo za rukom. U glavi su joj neprestano odzvanjale riječi koje je izrekao odvjetnik. Još uvijek nije mogla vjerovati da je to istina. Sve joj se činilo poput ružnog sna iz kojega bi se uskoro trebala probuditi. Oči joj se napuniše suzama. Došavši kući nije se osjećala nimalo bolje. Pokušavala je ne misliti na oporuku koju je čula. Sjela bi, a zatim odmah ustajala. Tražila je izlaz, način da umanji silnu uznemirenost, ali nije uspijevala u tome. To je nimalo nije čudilo. Situacija je bila više nego neuobičajena. Prije samo nekoliko dana mislila je da je više ništa ne bi moglo iznenaditi, ali se očito prevarila. Ne samo da je saznala da joj je John otac, već je saznala i kakav je bio čovjek. Srećom je postupio ovako kako jest, inače bi uistinu bila zakinuta za mnogo toga u životu. Koliko je bila nepravedna prema Patricku, shvatila je tek ovog trenutka. Nije ga ništa manje voljela ni onda kada je saznala da joj nije otac. Bila je tada bijesna, povukla se u sebe i nije znala kako reagirati. No znala je, Patrick će je razumjeti. Njegova je ljubav bila toliko jaka da je zasjenila sve duge osjećaje. Bio je potpuno nesebičan, od njega je puno naučila i učit će i dalje, osjećala je to. Tara nije znala kako je izdržala ostatak dana. Razmišljala je o Johnu, Dellu, o majci, o svima, i došla je do spoznaje da su svi koji su na neki način bili dio Johnova života na kraju ostali gubitnici.


Što je imao na umu dok je sastavljao oporuku? Njezinu dobrobit svakako nije, niti je tu oporuku shvaćala kao izraz ljubavi. Nije ju volio, niti ju je mogao voljeti. Očito je volio samo sebe jer je jedino na sebe i mislio. Sve je u životu podredio svojim užicima, svojim ciljevima, za druge ga nije bilo briga. Nije ona bila jedina koja je to osjetila na svojoj koži. Želio je da se uda za Della? Kakva besmislica! Da ga je srela u drukčijim okolnostima, možda bi se između njih i razvili osjećaji, ali sama pomisao da bi se trebala prodati, u njoj je ubijala sve ono lijepo što je mogla osjećati. Mrzila ga je u tom trenutku zbog svega što je napravio. A možda najviše zbog Della. Kako mu je mogao to učiniti? Ostaviti ga bez ičega? To joj nikako nije bilo jasno. Smatrao ga je svojim sinom, a ponio se prema njemu čak i mnogo gore nego prema njoj. Ona je imala svoj život, ali Dell nije. Sve što je imao, bilo je povezano s novcem koji će izgubiti jer nije bilo načina da ga sačuva. Nije znala koliko je vremena provela u stanu. Kad se tama počela spuštati na grad, Tara je pošla u krevet. Iako toga dana ništa nije radila, bila je posve iscrpljena. Tijelo joj je vapilo za odmorom, duša joj je krvarila zbog nepravde koja je nanesena Dellu i njoj, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da se uda za njega. Ona je imala svoj život i nije imala namjeru postaviti sebe na žrtveni oltar. Ipak, bilo joj je žao Della. Morat će se snaći, kao što se morala snalaziti i njezina majka. Nakon kratkog vremena, ustala je. Hodala je po stanu, vraćala se u krevet, i tako desetine puta. Noć koja je bila pred njom, bit će preduga, znala je to. U stanju u kakvom je bila, pretvorit će se u beskrajnu muku. Žalila je što ne može sve zaboraviti i ostaviti iza sebe. Da je mogla izbrisati sjećanje, ostavila bi samo jedan dio - blisku prošlost i ništa drugo. Opet je legla. Neprestano se okretala u krevetu. Da je bar mogla usnuti i prepustiti se blagodatima sna, okrepljujućem ništavilu, to bi joj mnogo značilo, ali nemir u njoj bio je jači. Jutro je dočekala budna. Ali Dellu je sigurno bilo puno gore. Ljutila se što ju je uspoređivao s Johnom, a oni nisu imali ništa zajedničkog. Pa što je John uopće mislio? Da će se ona udati za njegova posinka? Da će novac biti dovoljan poticaj za to? Uopće je nije poznavao, zato mu se i omaknula takva greška. Da ju je bar upoznao, shvatio bi da je ona cijenila sasvim druge vrijednosti. Njemu je novac bio bog, njoj samo sredstvo. To je bilo ono što nije shvaćao. Cijeli je život podredio zgrtanju novca. Sigurno je lijepo bilo imati ga, ali je ipak na onaj svijet otišao praznih ruku. No očito se prije odlaska potrudio da se njegov teško stečeni novac zasluži. Tara se histerično nasmijala. Preračunao se. Zavaravao je sebe, ali nije mogao zavarati nju. Ona je bila odrasla osoba, imala je svoj život, svojeg momka, svoj posao, a ako joj novac treba, zaradit će ga. U svakom slučaju, uvijek će ga imati dovoljno za sebe. Da se mislila prodavati, učinila bi to drukčije, ne onako kako joj je John preporučio u oporuci. Da proda svoj život, svoje snove, svoju slobodu... Ne dolazi u obzir. Ako se ikada i uda, učinit će to samo zbog ljubavi, a Della nije voljela, niti ga je mogla zavoljeti. On je za nju bio stranac, doduše, privlačan stranac, ali je zbog oporuke izgubio svu privlačnost koju je u početku osjetila. Ako može, neka se bori za ono što je bilo njegovo, ona tu nije imala što izgubiti. U idućih nekoliko dana pokušala se pribrati. To joj je donekle i uspjelo. Shvatila je da sve treba zaboraviti jer je jedino tako mogla nastaviti normalno živjeti. U posljednje je vrijeme živjela život primjeren nekome u mirovini, a ne djevojci njezinih godina. Čak je i Matta zapostavila, ali ni on se nije pretrgao od javljanja. Očito se počeo miriti s time da je gubi, a kako je nikada i nije posve imao, to bi mu moglo sve olakšati. Matt je bio dobar kao prijatelj, shvatila je to nakon puno razmišljanja. Doduše, osjećala je to od početka, ali nije bila spremna priznati si. A samo je trebala slušati svoju intuiciju. Nekako se nadala da će prema njemu početi osjećati nešto posebno, ali kako je vrijeme protjecalo, bilo joj je sve jasnije da neće. Tara nije znala što je uzrok tomu. Jednostavno, u njoj se nije probudio vjesnik ljubavi. Matt je bio


muškarac o kakvom su djevojke sanjale, ali u njoj je više bure izazvao samo pogled na Della, nego što je Mattu uspjelo cijelo vrijeme druženja. Dell? Bio je očaravajuće lijep, doslovno ju je ostavio bez daha. No kao što nije mogla objasniti hladnoću koju je osjećala prema Mattu, tako joj je bio čudan i plamen koji se u njoj zapalio pri samo jednom pogledu na Della. No Matta nije željela, a Della nije mogla imati zbog sasvim drukčijih razloga. U posljednje je vrijeme bila izgubljena. Njezina unutarnja borba nije prestajala. No jedna se misao izdizala iznad svega. Ona se neće udati za Della, o tome nije željela ni razmišljati. Čitanje oporuke nije bio šok samo za nju, već i za njega. Za razliku od nje, on ostaje bez svega, ali ne njezinom krivnjom, već zbog osobe koju ona nije ni poznavala. Kad se toga dana vraćala s posla, zaprepašteno se zagledala u Della. Stajao je naslonjen na zid ispred njezina ulaza. Zastala je. Nije ju vidio pa je došla u iskušenje da se vrati. Kao opčinjena promatrala je njegov lik. Nije bila sposobna pomaknuti se s mjesta na kojem je stajala. Sve je u njoj zatreperilo. Ugodna toplina prostrujala joj je tijelom. Odmahnula je glavom. Bila je tako ljuta na sebe. Htjela je biti hladna, ali u njoj je sve kuhalo. Što da radi? Još uvijek je bila u nedoumici. - Tara! - tog ju je trenutka Dell ugledao. Krenuo je prema njoj, uz širok osmijeh koji je, nema sumnje, slomio mnoga ženska srca. Hod mu je bio samouvjeren, ničim nije pokazao da je zabrinut. Tara je stekla dojam da mu je drago što je vidi, iako je to bilo čudno. - Čekao sam te. - Te su riječi bile suvišne jer je njegova prisutnost govorila dovoljno o namjeri koju je imao. Tara se zbunjeno osmjehnula. Bila je zatečena i nije to uspjela skriti. - Vidim. - Prisilila se da bude što hladnija. Dell je zastao na nekoliko koraka od nje, kao da je naišao na nevidljiv zid. U čudu ju je pogledao. Ako je očekivao da će ga ona dočekati raširenih ruku, prevario se. - Mislio sam da će ti biti drago što me vidiš. - Upitno ju je pogledao. - Ali nije. - Tara ga je prostrijelila pogledom. - Zašto si došao? - Nije bila nimalo prijateljski raspoložena prema njemu. - Osim što sam te poželio vidjeti, morali bismo i razgovarati - rekao je mirno, a njegov je izgled potvrdio mirnoću koja se osjećala u njegovu glasu. - O čemu? - Tara je pokazala veliku dozu tvrdoglavosti. Na njezino iznenađenje, Delije prasnuo u smijeh. To ju je još više naljutilo, što nije ni pokušavala skriti. - Siguran sam da imamo mnogo tema koje bi mogle biti zanimljive. - Iako je ona reagirala burno, to očito nije utjecalo na njegovo raspoloženje ili se dobro pazio da to ne pokaže. - Onda počni s tim temama - odrezala je. - Ovdje? - U čudu ju je pogledao. - A gdje drugdje? - nevino ga je pogledala, pomalo likujući. - Možemo... - okrenuo se oko sebe. - U mojem stanu? - iskušavala ga je . - Zašto ne? - pogledao ju je sjajnih očiju. - O tome bi se dalo raspravljati - prasnula je u smijeh. - Ali nećemo - odmah je odbacila


taj svoj prijedlog koji je izgovorila samo iz zabave. - Ima toliko mjesta na kojima se može razgovarati. - Pogledala ga je u oči. - Gdje god želiš - velikodušno je rekao. - Sve je to u redu, ali kada bi mi naveo barem jednu temu o kojoj bismo trebali razgovarati, vjeruj mi, bila bih ti zahvalna. - Tara se naglo uozbiljila. - Barem jednu? - iznenađeno je izvio obrvu. - Volio bih kada bi iz tvojega glasa nestalo toga neprijateljskog tona. - Ne znam što očekuješ od mene. - Tara mu je prišla korak bliže. - Oboje smo svjesni da nam je postavljena zamka. Ja nemam namjeru upasti u nju, već je zaobići u širokom krugu suho je dodala. - I ja bih to volio učiniti - priznao joj je. - Sve bi bilo mnogo lakše da ta oporuka ne postoji ili da se lakše može izvesti. Tvoj otac nije bio jednostavan čovjek, u to sam se uvjerio bezbroj puta. Ipak... - zastao je progutavši knedlu koja mu je zapela u grlu. Tara je promatrala kako mu se Adamova jabučica pomiče, a kad je podigla pogled, uočila je da su njegove pune usne bile stisnute u jednu crtu. Očito je ulagao silan napor da se svlada. - Kad sam god mislio da griješi, na kraju bi se ispostavilo da je u pravu. Ne znam kakvu je namjeru imao, ne znam zašto je ovo učinio. Volio bih to dokučiti više od ičega, vjeruj mi. - I ja - tiho je rekla Tara. - Kamo ćemo? - Dell ju je pogledao u oči. Tara je razmišljala nekoliko trenutaka, a onda došla do zaključka da bi njezin stan ipak bio najbolje mjesto za razgovor. Istina, bio je stranac, ali mu je vjerovala, a da ni sama nije znala zašto. Sada je bio ležerno odjeven. Kombinacija koju je imao na sebi bila je pomno birana, iako je ostavljala dojam nonšalantnosti. Očito je mnogo pažnje polagao na svoj izgled, a njoj je to bilo uistinu neodoljivo. - Idemo k meni - iznenada je rekla. Dell ju je iznenađeno pogledao. - Ondje ćeš reći što imaš na umu i to je to - jednostavno je obrazložila. Tara je krenula, a Deli ju je pratio u stopu. Osjećala je njegov pogled na sebi i to ju je zbunjivalo. Dok je tražila kljućeve po torbi, poželjela je propasti u zemlju. Nikako ih nije mogla pronaći. Kao da se sve urotilo protiv nje. - Pomoći ću ti - ponudio se Dell. Tara je odmahnula glavom. - Ne - ljutito je rekla. - Ovo je uobičajeno. Dell je prozreo njezino loše opravdanje. Uzeo joj je torbicu i odmah pronašao ključeve. Tara se pjenila od bijesa. Jednom mu je rukom gotovo istrgnula ključeve iz ruke, a drugom je uzela torbicu. I dalje je petljala s njima i samom je srećom uspjela otključati vrata. - Uđi - rekla je kruto. Dell ju je bez riječi poslušao. Odložila je torbicu i povela ga prema dnevnom boravku. Ponudila mu je da sjedne, a zatim je zastala. - Donijet ću nam nešto za piće - rekla je glasom koji je i njoj samoj bio stran. - Što želiš? - Nije micala pogled s njega. - Sok - iznenadio ju je.


- U redu - rekla je samo da nešto kaže. Odmah je krenula po sok. Kad je ušla u kuhinju, naslonila se na jedan od elemenata. Njezino je ponašanje i njoj samoj bilo neprirodno. Zašto se nije mogla pribrati? Ponašala se kao da prvi put u životu vidi muško biće pored sebe, a to nije bilo ni blizu istine. Da je bila desetak godina mlađa, to bi nekako i razumjela, ali ona je svega bila svjesna, svih grešaka koje je napravila, a i dalje ih je pravila. Što će Dell misliti o njoj? Teško joj je to bilo priznati, ali do njegova joj je mišljenja bilo i te kako stalo. Nakon nekog vremena se trgnula. Prisilila se da uzme čaše i stava led u njih. Nakon toga je ulila sok i krenula prema mjestu na kojem je ostavila Della. Iznenađeno je primijetila da je stolica prazna. Odložila je sok, tražeći ga pogledom. Nalazio se u prostoriji do dnevne sobe, njezinoj radnoj sobi i promatrao slike koje su bile obješene na zidu. Krenula je prema njemu. - Ove slike... - rukom je pokazao prema njima. — Mislio sam da imam obitelj, ali je nisam imao, ne onako kao ti. Obiteljska slika? - Dodirnuo je okvir slike na kojoj je bila cijela njezina obitelj. - Da - prošaputala je. - Očito je. Potpuno sličiš na majku. A tvoj otac... - zastao je. - Pogledaj kako je položio ruku na tvoje rame, kao da te želi zaštititi. Mislim da si imala mnogo više sreće od mene. Svaka njegova riječ bila je odmjerena, ali nije mogla ne primijetiti tračak tuge u njegovu glasu. - Taj te čovjek voli. Dok ga promatram, stječem dojam da je sazdan od čiste ljubavi. Tari su se oči napunile suzama. Takve riječi ona nikada nije rekla za čovjeka koji ju je odgojio i koji joj je bio puno više od oca. Zar joj je tu istinu trebao reći stranac? - Da, to je opis koji mu potpuno odgovara - složila se s njim. Dell se vratio u dnevni boravak. Sjeli su. Oboje su šutjeli. - I? - Tara ga je pokušala potaknuti da joj kaže razlog zbog kojega ju je potražio. - Znaš... - pogledao ju je u oči. - Puno sam puta zamišljao riječi koje ću izgovoriti kad te sretnem, ali sam ostao bez njih. Vjeruj mi, to je istina - njegov ju je osmijeh razoružao. - Da ti pomognem? - ponudila se. - Ne treba - mirno je odgovorio. - Došao sam, ali se moj razum bunio protiv toga. Pred nama je zamka i znam da ćeš je izbjeći. To mi je razumljivo. Nisam te došao uvjeravati da se udaš za mene. To je i meni samome besmisleno, iako je u igri bogatstvo od kojega zastaje dah. Vrijeme katkad zna iznenaditi onim što nam ponudi. Možda bi se ta žrtva isplatila... - s oklijevanjem je rekao. - Molim? - Tara se podignula sa stolice. - Moje tijelo nije roba i nije na prodaju napomenula mu je. - Nisam mislio onako kako ti razmišljaš. Ne trebamo potpuno odbaciti mogućnost braka - promatrao je izraz njezina lica koji se mijenjao iz trenutka u trenutak.


V.

Dell je i sam uvidio da njegove riječi zvuče hladno i proračunato. A kad je vidio kako je ona reagirala, pokajao se zbog njih. - Brak? - Tara je odmahnula glavom. - Moj otac nije bio dio mojeg života od samog rođenja. Zašto bih mu dopustila da nakon smrti upravlja mojom sudbinom? Ne znam razlog zbog kojeg je to učinio, a da budem iskrena, i ne zanima me, kao ni njegov novac. - U pitanju je i moj novac, sve što posjedujem - proturječio joj je. - Već sam ti rekla da mi je žao. - Od tvoga sažaljenja neću moći živjeti. - Onda potraži posao - ljutito je rekla. - Zar da mi stranac traži muža? Ne, nikada na to ne bih pristala - planula je. - Zašto ne bismo sklopili dogovor? - nastavio je istim tonom. - Bit ćemo u braku pet godina i svatko će dobiti svoj dio. Nakon toga, razići ćemo se - logično je razmišljao, ali nije smio zaboraviti Tarin ponos. - Pet godina? - Tara je podrugljivo ponovila. - Neću živjeti stotine godina da bih se olako razbacivala s godinama. - Neću ni ja. Čini mi se da nam jedino to preostaje - tiho je rekao. - Tebi, ali ne i meni. Ja ne gubim ništa - ljutito je rekla. - Ako si zbog toga došao, nisi trebao ni dolaziti. Možda bi najbolje bilo da odeš. - Rukom je pokazala prema ulaznim vratima. Dell se nije ni pomaknuo. Promatrao je kako bijes mijenja njezino lice, a ono što je vidio, očaralo ga je. Osmjehnuo se, što je Tara krivo protumačila. - Zar sam toliko neprivlačan da te sama pomisao na brak sa mnom dovodi do ludila? našalio se. Tara je zastala u pola pokreta. - Nije u pitanju tvoj izgled. I sam znaš kako izgledaš - promrmljala je. - Znam. I počinjem vjerovati da si jedina djevojka koja je imuna na moj šarm. Možda se nisam dovoljno potrudio? - i dalje se šalio. - Ja nisam ta koja bi trebala ispravljati nepravdu - prekrižila je nogu preko noge, izbjegavajući njegov pogled. - Brak s tobom? - odmjerio ju je cijelu. - Čini mi se da mogu dokučiti kako je John razmišljao. Ti si prelijepa djevojka, jedna od najljepših koje sam ikada vidio. S tobom bih se oženio i bez novca - udijelio joj je kompliment, ali je Tara odmahnula glavom. - Riječima kupuješ sebi bodove? - optužila ga je . - Ne - odmahnuo je glavom. - Uvijek govorim ono što mislim. To je jedna od mojih najvećih mana. - Ne bi me začudilo da si došao s prstenom? Još uvijek imaš novac da ga kupiš? podrugljivo je rekla. - Iako mi novac ne znači sve, ipak je to moj novac. Zašto bih ga izgubio? Logično je da ću učiniti sve da se to ne dogodi. Možemo se službeno vjenčati i živjeti svoj život. Na kraju bi sve trebalo ispasti dobro - još jednom ju je pokušao navesti da razmisli o tome, ali njoj nije bilo ni na kraj pameti da to učini.


- Da, to bi bilo savršeno. Ja bih bila djevojka s brakom iza sebe, a to meni ne zvuči nimalo privlačno. Grijeh mojeg oca ne želim preuzeti na sebe. - Ni ja činjenicu da mogu ostati bez svega - rekao je Dell kruto. Tara ga je pogledala u oči. Bilo joj ga je uistinu žao, ali ona zato nije bila kriva. Neki su ljudi izigravali Boga, a John je bio jedan od njih. Bila joj je muka i od same pomisli na ono što je pisalo u oporuci. Oboje su bili Johnove žrtve, ali, kao što je Dell rekao, on će ostati bez svega. Nije željela osjećati teret krivnje, ali je osjećala sažaljenje. Gotovo da se mogla poistovjetiti s njegovom situacijom. Nije mu mogla pomoći, to je trebao shvatiti. Nije bila spremna na to. John nije želio žrtvovati sebe zbog nje, svojeg djeteta, a zašto bi ona to učinila za potpunog stranca. - Mogu ti samo reći da mi je žao - prošaputala je. - Mnogo je nepravdi u životu, a bilo bi suludo i pomisliti da će nas mimoići. - Ali... ovako? - Dell kao da još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to njemu događa. - Način nisi birao, niti si mogao. Doveden si pred gotovo čin. - Tara je osjećala iscrpljenost zbog svega što joj se događalo u posljednje vrijeme. A vjerovala je da se pečat svega proživljenog vidio i na njezinu licu. Sjedila je nasuprot Della, nesposobna za razmišljanje. Njegova je blizina uvelike utjecala na to i koliko god joj je to bilo teško priznati, nije bila sklona samozavaravanju. Njezino je tijelo i te kako bilo svjesno njegove privlačnosti, nekog magnetizma koji je naprosto zračio iz njega. - Da. To je istina. Doveden sam pred gotov čin kada je John u pitanju, ali i ti - optužba se nazirala u njegovu glasu. - Ja nemam nikakvu obvezu ni prema Johnu ni prema tebi - naglasila je Tara. - Jasno mi je. - Dell je ustao. - Oprosti na smetnji. Izići ću sam - rekao je razočarano. - Hvala. - Tara ni sama nije znala zašto mu je zahvaljivala. Ipak je ustala i ispratila ga. Kad je izišao, Dell se okrenuo prema njoj. Promatrao ju je nekoliko trenutaka, a onda je prošaputao pozdrav. Tara mu je uzvratila. Čim je nestao iz njezina vidokruga, ušla je u stan i zatvorila vrata. Naslonila se na njih uzbuđeno dišući. Osjećala je krivnju, a da ni sama nije znala zašto. Ona mu nije mogla pomoći. Nije ni htjela ni željela. Prisilila se da se pokrene. Jedva je došla do trosjeda. Iscrpljena, sjela je. Naslonila je glavu na zaslon i zatvorila oči. Poželjela je otići iz grada na neko pusto mjesto na kojem neće biti ni Della ni pritiska koji je osjećala zbog saznanja da joj Patrick nije otac. Taje spoznaja sve promijenila. Iako je Patricka i dalje voljela, čak i više nego prije, nešto u njoj bilo je slomljeno. Znala je da će joj trebati puno vremena da se navikne na misao da je cijelo djetinjstvo provela u laži. Osjećala se zakinutom za istinu, a istina je uvijek bila bolja od laži, ma koliko okrutna bila. Namjestila je jastuk i podigla noge. San ju je ubrzo uzeo u svoje okrilje, spasonosni san, odmor od stvarnosti, a to joj je ovom trenutku najviše trebalo. U isto to vrijeme, Dell je stigao do svoje vile. Prvi je put bio sprema sebi priznati da ga je djevojka zbunila. Nije se ljutio na nju, već na sebe. Parkirao je automobil i izišao. Cijelo je vrijeme razmišljao. Sjećao se prvog dojma koji je Tara ostavila na njega. Očaravajući - a to je bila preblaga riječ za ono što se u njemu događalo. Ulazeći u vilu dobro se sjećao tog trenutka, gotovo ga je mogao ponovno proživjeti. Tara je bila najljepša djevojka koju je ikada vidio. Izgledala je gotovo nestvarno. Znao je za njezino postojanje, znao je to od malih nogu. John od njega nije skrivao istinu, ali mu je nije ni nabijao na nos. On je sam odabrao kako će živjeti i na


to nitko nije utjecao. Kada je sve sabrao, John nije bio loš, čak bi mogao reći da je bio iznimno dobar prema njemu i njegovoj majci. Teško se to moglo razumjeti - odrekao se svojeg djeteta, a prihvatio tuđe. Bio je osoba koja je uživala u moći, u novcu, i sve što je bilo vezano uz novac usrećivalo ga je. Katkad ga uistinu nije shvaćao, ali ga je prihvatio onakvim kakav je bio. Zato ga je i iznenadila njegova oporuka. Ni u snu to nije očekivao upravo zbog pravednosti koju je John isticao tijekom života. John je živio onako kako je želio, a svoju je želju želio ostvariti i nakon smrti. Je li mu na umu bila nepravda koju je počinio pa ju je možda ovako želio ispraviti? Volio ga je kao sina, to nije mogao osporiti. Pokazivao mu je i ljubav i razumijevanje na mnoge načine. Nije imao razloga da ga mrzi za života, ali je tračak mržnje osjećao nakon njegove smrti. Možda ne baš čiste mržnje, više ljutnje jer ga je iznevjerio. A onda se odjednom grohotom nasmijao. Shvatio je što je John želio. Spajao je ono što se vjerojatno nikada ne bi spojilo, a on je želio pomoći u tome. Znao je koliko je veliko bogatstvo koje je ostavio iza sebe. Isto tako je znao koliko je Tara lijepa, a budući da je poznavao njega, smatrao je da uspjeh ne bi trebao izostati. Sve je to bilo promišljeno i pomno isplanirano. John ništa ne bi prepustio slučaju. On je novac volio iznad svega i nikada ga ne bi velikodušno darovao nekoj ustanovi, barem ne cijeli iznos. Je li ga toliko dobro poznavao da je znao kako će kao muškarac reagirati? Da, Tara ga je oborila s nogu. Nije ju danas posjetio samo zbog nasljedstva. Ono mu je poslužilo kao izgovor da joj se približi i uvjeri se da nije sanjao. Ono što je vidio, nimalo ga nije razočaralo. Čak bi rekao da je bio još ushićeniji nego kada ju je prvi put vidio. Bilo je vidljivo da je umorna, ali to nije nimalo umanjilo njezinu ljepotu. Sve je na njoj bilo savršeno, a najdojmljivije su bile njezine oči. Tako neobično plave, poput latica potočnice. Promatrala ga je poput djevojčice, a na neki je način to i bila, ako se izuzme raskošno tijelo žene koje ju je krasilo. Ona je bila osoba u koju bi se svaki muškarac mogao zaljubiti, a on nije bio iznimka. Bila je najsavršenije djelo prirode i ujedno jedina djevojka koja je potpuno zaokupila njegove misli i srce. Što je više razmišljao, sve je više shvaćao da je John svojom oporukom pred njega stavio prepreku koja mu nije trebala i koja ga je sputavala, ali i izazov kojem je teško bilo odoljeti. Želio je Tari prići kao muškarac, ali je znao da je nikada neće uspjeti uvjeriti da pritom oporuka nije važna. Oporuka će uvijek stajati između njih, isto kao i sumnja koju će ona osjećati ako bilo što pokuša. Sve što učini, sigurno će krivo protumačiti. Zainteresirala ga je svojom pojavom, ljepotom, ali i nekom nedostižnom hladnoćom ispod koje se skrivao vulkan, u što nimalo nije sumnjao. Što je više o njoj razmišljao, shvaćao je u kakvoj se situaciji oboje nalaze. Tog je trenutka postao svjestan da bi dao cijelo nasljedstvo samo da ona bude njegova. Vjerovao je da ne griješi, gotovo je bio siguran u to. Ona je uistinu bila vrijedna svakog novčića kojega bi se odrekao. Da je mogao birati između nasljedstva i nje, izabrao bi nju. I njega samog je iznenadilo takvo razmišljanje. Ali ono je potjecalo iz njegove nutrine, iz srca. Bilo je to iskreno mišljenje na koje su ga naveli osjećaji. Kakav bi život bio s Tarom? To mu se pitanje samo nametalo. Bio je siguran da bi s njom živio zemaljski raj. Nikada nijedna žena u njemu nije izazvala toliku navalu osjećaja, a imao je bezbroj žena. Nijedna se nije ponašala prema njemu kao Tara. Njezina je hladnoća bila tako uočljiva, izvirala je iz njezinih prekrasnih očiju. Gotovo je stekao dojam da ona njega okrivljuje za sve, a on je bio kriv koliko i ona. Sve što je imao, sve je stavljeno na kocku koju su njih dvoje trebali baciti. Želio je vjerovati da će sve biti u redu, ali je znao da se samo zavarava. Ipak, pred njim su bile dvije godine, a u njih se moglo sabrati mnogo događaja pa čak bi i ono nemoguće za to vrijeme moglo postati moguće. Tara je uzela nekoliko slobodnih dana i otputovala je kod majke. Trebala je pobjeći od


svega, ali nije mogla od same sebe. Sve ono što je osjećala nosila je sa sobom. Kamo god krenuli, nosimo sa sobom ono što jesmo, svoje misli i sjećanja. Jedino što je promijenila mjesto - i ništa drugo. Ipak, ondje će pronaći mir. Oduvijek su je šetnje smirivale, a veselila se što će biti izvan grada. Kad je stigla kući, Patrick je radio u vrtu. To je bila uobičajena slika na koju je navikla tijekom odrastanja. Prišla mu je na nekoliko koraka i on se pridigao kao da je osjetio njezinu prisutnost. - Tara - prošaputao je. Vidjela je kako se izraz njegova lica mijenja i kako se ljubav miješa sa strahom. - Oče! - Bacila mu se u zagrljaj. - Tara! - Patrick ju je nježno zagrlio. Grčevito ju je stezao kao da se bojao daje ne izgubi. Njegov je strah bio očit, ali sada više nije bilo razloga da se boji. Tara ga je smatrala ocem,jedinim ocem kojega je imala. Odmaknuo ju je malo od sebe, promatrajući njezino lice. Bojažljiv osmijeh ukazao mu se na usnama. U kutovima očiju pojavile su se suze. - Drago mi je što si došla - jedva je izgovorio. Glas mu je pucao od navale osjećaja, iskrenih osjećaja koje nije ni pokušavao skriti. - I meni. - Tara je osjećala kajanje dok je izgovarala te riječi. - Morala sam pobjeći od svega, a ovo je jedini dom koji imam. - Nadala se da mu je dovoljno rekla jer mu je željela staviti do znanja koliko joj on znači. - Uvijek je i bio. - Patrick ju je uhvatio za ruku. Neko ju je vrijeme samo promatrao. Ponos se nazirao u njegovim očima, ponos kakva može imati samo otac koji promatra svoje dijete. - A ti si jedini otac kojega imam, a na to sam silno ponosna - ipak je prevalila preko usana ono što se poput tereta nalazila na njezinu srcu. - Ja... - Patrick je ispustio njezinu ruku. Njegova je ruka klonula, kao da u njoj nije bilo nimalo života. Zapanjeno ju je promatrao. Bilo je vidljivo kako se lomi, kako pokušava shvatiti pravo značenje tih riječi. Ponašao se kao da sumnja u ono što je čuo, kao da je bilo nemoguće da je ona izgovorila te riječi. - Ja... - opet je pokušao započeti rečenicu, ali mu ni ovaj put to nije pošlo za rukom. - Dođi - Tara ga je uhvatila pod ruku. - Idem se javiti majci. - Povela ga je sa sobom prema kući. Patrick kao da nije bio svjestan onoga što se događalo oko njega. Čuo je riječi o kojima je zadnjih dana samo sanjao, ali još uvijek nije bio siguran da i ovo nije san. - Zašto si tako čudan? - Tara je zastala i okrenula se prema njemu. - Nazvala si me ocem. - Patrick je sada bio mnogo pribraniji. - Da - potvrdila je Tara. - I to nakon što si saznala istinu? - Nevjerica se još uvijek nazirala u svakoj izgovorenoj riječi. - Nakon što sam saznala istinu, shvatila sam uistinu veličinu onoga što si mi davao proteklih godina. Dok nisam skinula veo laži, mislila sam da je normalno da od tebe sve to dobivam, ali nakon svega, ne preostaje mi ništa drugo nego da ti se zahvalim na svemu što sam od tebe dobila. - Tara nije skidala pogled s njegova lica.


Svaka bora na njemu urezala joj se u sjećanje, a najviše izraz očiju koju ju je dirnuo. - Ti si vrijedna svega toga - priznao joj je. - Jesam li? - To je pitanje više postavila sebi nego njemu. - Naravno - istog ju je trenutka pokušao razuvjeriti. - Uvijek sam želio imati dijete, ali nisam mogao. Nije tvoja majka bila jedina koja je tada bila očajna. I ja sam očajavao, čak i više od nje. Pružio sam joj sve što sam mogao i ni u jednom trenutku se nisam dvoumio. Sve ostalo se dogodilo. Znam da me tvoja majka nikada nije voljela kao Johna, ali sam siguran da nije ni mnogo manje. Nije bila zaluđena mnome, već trezvena. Nikada se ne bih pristao oženiti njome zato što sam joj učinio uslugu. Učinio sam to onog trenutka kada sam postao siguran da me voli onoliko koliko je to bilo tada moguće i u situaciji u kojoj se nalazila. Blagoslovljen sam obitelji i obitelj mi je bila najveća svetinja. Obožavam tvoju majku, a tebe još više. Ja sam bio taj koji je gledao kako se rađaš, kako rasteš. Svaki tvoj korak budno sam pratio. Nisam ti biološki otac, ali sam to izbrisao iz sjećanja. Nisam želio misliti na to. Ti si za Johna možda bila greška, ali za mene si bila sve - priznao joj je. Tari su se oči napunila suzama. - Znam - kratko je rekla. Bila je dirnuta njegovom iskrenošću, njegovim riječima. - Nadam se da ću to i ostati - našalila se. Nakon tih riječi krenuli su prema kući. Tara je s ponosom koračala uz njega. Cijelo je njezino biće bilo ispunjeno ponosom. Željela mu je reći sve što je nosila u sebi, što je osjećala, ali nije bila sposobna za to. No imala je za to cijeli život pred sobom. Kad ju je Julija vidjela, nije skrivala oduševljenje. Svi su se ponašali kao da se događa čudo, a ono se i dogodilo, ali u njoj. Nakon što se pozdravila s majkom, Patrick se povukao. Uvijek je bio obazriv i uvijek je druge stavljao na prvo mjesto. - Vidim da si Patricka stavila na mjesto koje i zaslužuje. - Osmijeh zadovoljstva ukazao se na licu njezine majke, ali i neke emocije koje prije nije vidjela. - Za sve treba vremena - rekla je Tara kratko. - Da. Vrijeme nam je katkad prijatelj, katkad nije. Drago mi je što si shvatila koliko mu značiš. Venuo je u posljednje vrijeme. - Majka joj nije prigovarala, već ju je pohvalila za njezine postupke. - Svi smo venuli. - Tara je sjela nasuprot nje. - Voljela bih kada bi mi ponešto rekla o Johnu - zamolila je majku. - A ja bih voljela da sve to padne u zaborav - uzdah se oteo iz majčinih grudi. - Nemoguće - Tara nije odustajala. - Rekla sam ti za njegovu oporuku - podsjetila je majka. - Da, ali ja ne vidim nikakva smisla u njoj, kao što i obično kada je on u pitanju. To mu je sasvim svojstveno. -Julija ju je pokušala odvratiti od nauma da kopa po prošlosti, ali su obje znale da je ta prošlost prožimala sadašnjost, ali i budućnost svih njih. - Ipak, želim znati sve o njemu - Tara je bila uporna. - Sve što ti mogu reći, već znaš. Nemam previše uspomena koje me vezuju uz njega. Dok sam ja za njega mislila da je ljubav mojeg života, on je za to vrijeme pronašao svoju ljubav. Ne mogu reći da mi je žao, barem ne gledajući iz ove perspektive, ali ti mogu reći da sam prolazila pakao nakon prekida s njim. Nije bilo nagovještaja. On je jednostavno rekao ono što je imao i to je bilo sve.


-

Mene nije želio? - upitala je Tara ogorčeno. Samo se nisi uklapala u njegove planove - branila ga je njezina majka. Samo to? - Tara je ustala i napravila nekoliko koraka. Nije te upoznao, nije te uzeo u naručje, a to nije ni želio. Katkad ga shvaćam. Ako te ne poznaje, ne postojiš. Možda je tako razmišljao. Želio je novac, a mi ga nismo imale. Išao je k svojem cilju. Iako me je povrijedio, odavno sam mu oprostila. - Oprostila si mu? - Tara ju je pogledala s nevjericom. - Da, oprostila sam. U početku sam mislila da je to nemoguće, ali sam s vremenom shvatila da mi je samo napravio uslugu. Uz Patricka sam dobila sve što sam željela. Johnom sam bila očarana, a Patricka sam s vremenom zavoljela. Stvarno sam se trudila dati mu ono što zaslužuje, a kada je Patrick u pitanju, to i nije teško. Njega se ne može ne voljeti. On u čovjeku budi ono najljepše. Podario mi je lijep život, miran, ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Dobila sam mnogo više nego što sam se usuđivala poželjeti. U plamenu strasti koji sam osjećala prema Johnu izgorjela sam, a plamen koji je Patrick upalio u meni još uvijek gori. Oduvijek je John bio tvrdoglav, ako ga tako mogu opisati. Bio je osoba koja ne gleda kakve su mu prepreke na putu do cilja, već ih samo preskače. A ja i ti smo bile te prepreke. Ne osuđujem ga. Odavno sam to prestala. On je izabrao put kojim je krenuo, ali i ja. Zamjeram mu jedino što je te putove pokušao ukrstiti preko tebe. Što god da je želio postići, mislim da mu neće poći za rukom. Njegovi planovi... - Njezina je majka odmahnula rukom. - Sigurno mu je posinak nekakav... bezveznjak - otpuhnula je s prijezirom. Tara je prasnula u smijeh. Njezina je majka mislila da se Dell ne može oženiti i da je njezin otac pokušao spojiti obitelj s kojom je živio s onom koje se odrekao. Što se Della tiče, to nije bila istina. Ona je znala da je mogao imati svaku ženu koju bi poželio, ali njezina majka to očito nije željela shvatiti. - Bezveznjak? - Tara se nastavila smijati. - Kakav je? - Julija ju je uhvatila za ruku, pažljivo je promatrajući. - Ne znam kako bih ti ga opisala. Najljepši muškarac kojega sam ikada vidjela. Riječju, savršen je u svakom pogledu - Tara je ushićeno rekla. - Nije moguće - izraz lica njezine majke istog trenutka se primijenilo. - Mora da ima neku manu. - Ja je nisam pronašla, osim... - Zastala je da razmisli nekoliko trenutaka. - Što? - Tijelo njezine majke ukočilo se od iščekivanja. Bila je smiješna u toj svojoj radoznalosti. Njezino inače sabrano lice, bridjelo je od iščekivanja. - Mislim da je spreman oženiti se sa mnom zbog novca. To ga čini sličnim Johnu. I njemu je novac bio na vrhu ljestvice prioriteta - rekla je Tara podrugljivo. - To je njegov novac i logično je da ga želi sačuvati - napomenula joj je majka. - Ali da se oženi sa mnom? - Tara je osjetila kako je preplavljuje val ljutnje. - Tko bi se tobom mogao oženiti zbog novca? - Majka ju je zadivljeno pogledala. - Ti si tako lijepa, prelijepa si. Nema muškarca koji bi ti mogao odoljeti. Sigurna sam da govorim istinu. On sigurno smatra da bi spojio ugodno i korisno. - Ti ga braniš? - Tara je s nevjericom pogledala u majčine oči. - Ne - brzo je odgovorila njezina majka. - To mi nije ni na kraj pameti. Možda počinjem


shvaćati da je John imao nekakav plan koji mi još uvijek ne razumijemo. Njega ne treba podcijeniti. - Ja to ne činim, ali mu zamjeram zbog oporuke. - Vrijeme će pokazati svoje. Voljela bih upoznati Della. - Svjetlost koja se pojavila u očima njezine majke gotovo je naljutila Taru. - Sumnjam da će se to dogoditi - uzvratila je. - Posjetio me je. Još uvijek ne znam kojim povodom, ali mi je spomenuo da zamisao o braku i nije toliko loša. Pet godina bismo bili zakonski vezani, a onda bi svatko krenuo svojim putem. Na žalost, meni to ne zvuči nimalo primamljivo - rekla je Tara s čudnim izrazom lica. - Barem je iskren - rekla je Julija s dozom humora u glasu, što je iznenadilo Taru. - Iskren? - Tara ju je pogledala s nevjericom. - Ne služi se lažima. Mislim da je to najvažnije u odnosu ljudi. - Tek kada je izgovorila te riječi, njezina je majka shvatila da ih možda nije trebala izreći. - Dakako, ima laži koje su opravdane - brzo je dodala. - Dobro. - Tara je slegnula ramenima. - Opravdane ili ne, laži se svakako otkriju - rekla je ustajući. - Mislim da ću krenuti u šetnju. Treba mi tišina, mir koji mi samo priroda može dati. Nije ni sačekala odgovor svoje majke. Izišla je i laganim se korakom uputila van. Otac više nije bio u vrtu, a to joj je i odgovaralo. Željela je pobjeći od svega, od grada, ljudi, stvarnosti, doslovno se povući na neko vrijeme. Bolna je bila spoznala da se ljudi olako poigravaju tuđim životima. Na vrhu te ljestvice sigurno je stajao John. On na nju nije imao nikakva prava, odrekao ih se onog trenutka kada je želio da njezina majka pobaci. Krenuo je svojim putem, ali se na čudan način želio vratiti. Više nije mogao biti dio njezina života, ali je želio utjecati na njezinu budućnost. To mu neće poći za rukom, obećala je samoj sebi. Ona i Dell trebali su postati njegovi pijunu. Poigrao se s njima oporukom. Mogao ju je ponijeti i sa sobom, pomislila je Tara ljutio. To bi možda bio njegov najbolji potez u života. Ako je Dell prema njemu i gajio nekakve osjećaje, ona nije, niti je imala razloga za to. Ipak, bilo joj je žao što je izigrao Della. No nije poštedio ni nju. Objelodanio joj je istinu na koju nije bila nimalo ponosna, a to je da joj je biološki otac. Za sve bi bilo bolje da je šutio, barem je tako mislila kada je saznala istinu, ali je poslije shvatila da je dobro što je saznala kakvu je ulogu odigrao u životu njezine majke. Tim svojim postupkom, oporukom koju je ostavio iza sebe, samo je na pijedestal ljubavi postavio Patricka, a to mu je mjesto oduvijek i pripadalo, samo što to ona nije shvaćala. Kakav god tijek njezinih misli bio, uvijek se vraćala na Della. Ni njoj samoj nije bila jasna reakcija njezina tijela. Osjećala je da je privlači, ali je to sebi teško priznavala. Da je bila riječ o bilo kojemu drugom muškarcu, nešto bi poduzela, ali joj takvo što nije padalo na pamet kada je Dell bio posrijedi. Umjesto da ih oporuka zbliži, kao što je John pretpostavljao, udaljila ih je. Nijedno od njih dvoje nije smatralo da bi trebalo ispuniti posljednju i suludu želju koju je izrazio John. Barem je ona u to bila sigurna. A Dell? Razumjela ga je , doista jest. Nije lako ostati bez ičega, a njoj se činilo da će mu se upravo to dogoditi. Iako je bio otvoren i zadivljujuće iskren, njoj ni na kraj pameti nije bilo da se uda za njega. S tim brakom ništa ne bi dobila. Ionako nije željela novac koji bi tako zaradila. I bez njega je bila sretna. Novac joj nije bio potreban. Da jest, mogla se uvijek osloniti na svoje roditelje, ali ona čak ni to nije željela. Htjela je živjeti sama i sama zarađivati svojim radom. To ju je ispunjavalo zadovoljstvom, a i osjećaj da ni o kome ne ovisi, bio je uistinu poseban, iako sebi nije mogla priuštiti ništa što bi bilo previše glamurozno, a ako bi nešto takvo i poželjela, mjesecima je za to štedjela. I tu je


vještinu uspješno svladala. Za svaku želju trebalo je uložiti mnogo truda, ali time je zadovoljstvo na kraju bilo puno veće, a i znala je cijeniti ono što bi tako dobila. Nije imala nikakvu potrebu to mijenjati. Imala je svoj život. Nitko nije upravljao njezinim postupcima, a tako će i ostati, uvjeravala je samu sebe. Nije ni primijetila koliko je dugo hodala. Bila je tako blizu grada, a ipak dovoljno daleko da joj se činilo kako sva ona užurbanost pripada nekome drugom dijelu svijeta. Bila je okružena prirodom, mirom koji joj je bio potreban. Odavno nije otišla u kratku šetnju. U djetinjstvu je to često radila i te su joj šetnje silno nedostajale. Majka ju je učila o svim promjenama u prirodi. Sve su te promjene imale svoju svrhu, ali su nju najviše očaravali hirovi prirode. Njih je bilo teško razumjeti, ali je znala da nam priroda tako pokazuje svoju veličinu, moć. Oluje, munje, poplave - sve je to imalo neku svrhu. Tara je katkad stjecala dojam da se priroda sveti čovjeku za sve rane koje joj je nanio. No čovjek i dalje misli da je najpametniji, da vlada sa svime. Maleni čovjek izigrava Boga, a to je nedopustivo. Mnogi misle da svijet treba biti zahvalan što oni pošto je i čine sve da udovolje sebi. Kamo ide ovaj svijet? Tara se to često pitala. Tehnologija je napredovala nevjerojatnom brzinom, naprosto je galopirala. Čovjeka je upravo razum koji ga odvaja od svih drugih bića, vodio ka samouništenju. Ona je to odavno spoznala, a kolikima to još nije došlo do svijesti! Odmahnula je glavom. Uzalud je mučiti se onim što ne možeš promijeniti. Ona kao jedinka bila je neznatna. Trebala se pozabaviti najprije svojom sudbinom, a ne sudbinom svijeta. Samo je sretan čovjek imao moć nešto promijeniti, a ona nije bila nimalo sretna. Željela je svoj život vratiti tamo gdje se nalazio prije nego što je saznala za Johnovo postojanje, ali je to bilo nemoguće. I sadašnjost i budućnost građene su na temeljima prošlosti i koliko god željela pobjeći, stvarnost ju je pratila poput sjene. Još je uvijek stajala na istome mjestu. Duboko je uzdahnula. Naslonila se na stablo koje se nalazilo pored nje. U prirodu je došla potražiti mir, ali iskušani recept ovaj je put zakazao. Svaka je stanica u njezinu tijelu bubrila od napetosti. Nalazila se na raskršću života i trebala je odabrati put kojim će krenuti. To nije bilo nimalo lako. Uskladiti svoje želje i potrebe, ali i zadovoljiti ljude oko sebe, bilo je gotovo nemoguće. Ona je željela nastaviti putom kojim je krenula, ali hoće li te njezine želje biti ostvarive? Nemir u njoj kao da je kulminirao. Odmaknula se od stabla i odlučno krenula prema kući. Putem je opet mislila na Della. Njegov izgled... Neprestano ju je progonio. Bio je gotovo nestvarno lijep. Zašto su se morali sresti u ovim okolnostima? Možda je njezin biološki otac pretpostavljao da bi se između njih mogla razviti ljubav, privlačnost ili tko zna kakvi osjećaji? Katkad se doista osjećala potpuno izgubljenom, a upravo se sada nalazila u jednom takvom razdoblju. O čemu god razmišljala, sve su je misli vodile k Dellu. Nije to željela, ali se nije mogla ni boriti protiv toga. Misli su bile poput bujice. Navirale su iznenada i uvijek su išle prema jednoj luci, prema muškarcu koji je zaokupio sve njezine misli, a to ju je izluđivalo. Oduvijek je bila ponosna na to što savršeno vlada sobom, ali od toga sada nije ostalo ni traga. Sve se promijenilo, cijeli njezin život, i ona sama. Koliko god se trudila ne misliti na sve to, misli su sve jače nadirale. Postala je gotovo neprepoznatljiva samoj sebi. Nitko nije volio velike promjene u životu, pogotovo ako nisu bile dobre. A u njezinu je životu odjednom bilo previše događaja koji se nisu mogli zanemariti. Kod roditelja je ostala nekoliko dana. Većinu je vremena provodila sama. Kad je došlo vrijeme da se vrati u svoj stan, uhvatila ju je neka zebnja, strah koji joj je bio potpuno stran. Pritiskali su je problemi i spoznaje do kojih je došla. Nakon samoće, poželjela je izići u društvo, ali ne s Mattom, već s prijateljicom koju je u posljednje vrijeme potpuno zanemarila. Jedva da su se nekoliko puta čule telefonom, a Tara je odlučila to sada ispraviti. Čim je došla u


svoj stan, nazvala je Faith. Dogovorila se s njom da se nađu na večeri i Faith je pristala istog trenutka. Nije znala cijelu istinu, tek djelić. Pokazala je veliko razumijevanje i kada joj je Tara rekla da treba mir, nije joj dosađivala niti se nametala. Znala je da će joj se sama javiti kada osjeti potrebu za njezinim društvom, a to se i dogodilo. Restoran u kojem su se trebale naći, često su posjećivale. Tara se spremila. Osjetila je olakšanje što će je napokon vidjeti. Ono što joj se dogodilo pokušala je riješiti sama sa sobom, ali je ipak trebala nekoga tko će je potpuno razumjeti, a da to nisu njezini roditelji. Željela je čuti mišljenje nekoga tko joj je bio dovoljno blizak da bi shvatio situaciju u kojoj se nalazila, a to je najbolje mogla učiniti Faith. Faith ju je već čekala u restoranu. To nije bila djevojka koja je plijenila fizičkom ljepotom, ali je bila toliko otvorena i jednostavna da nitko nije ni primjećivao taj maleni nedostatak. - Tara! - Faith je ustala i krenula prema prijateljici. Čvrsto ju je zagrlila, a zatim se odmaknula od nje. Zabrinuto ju je odmjerila. - Sjedni. Kada je Tara sjela, Faith ju je i dalje promatrala sa zanimanjem. - Slušam - rekla je s ozbiljnim izrazom lica. - Ali... - Taru je malo zbunila ta izravnost. - Tvoj otac nije tvoj otac, a pravi je umro. Što ti je ostavio u nasljedstvo? - Njezina radoznalost natjerala je Taru da se nasmije onako kako to već tjednima nije učinila. - Ponudu za brak - Tara je izgovorila u jednom dahu. - Ponudu za... - Faith se zagrcnula. - Jesam li te dobro čula? - Faith je teatralno pomaknula ruku. - Jesi - uvjeravala ju je Tara. - Ništa ne razumijem. - Faith je izgledala kao da joj je Tara u tom trenutku pričala nekakvu horor-priču, što i nje bilo daleko od istine. - Ni ja, još uvijek - prošaputala je Tara. Namjestila se udobnije na stolici. U tom je trenutku došao konobar i one su naručile aperitiv. Dok su ga čekale, obje su šutjele. Faith je gorjela od nestrpljenja da sazna istinu, ali Tari kao da se nije žurilo. Kad je aperitiv bio poslužen, Faith se nagnula prema njoj. - Da te ne poznajem, pomislila bih da si luda. - Tim ju je riječima željela potaknuti da nastavi s razgovorom. I Tara joj je sve rekla, ništa nije izostavila. Faith ju je slušala s nevjericom. Tara je mogla samo pretpostaviti kako njezina priča zvuči izgovorena na glas i koliko je rijetka bila situacija u kojoj se našla. - I? - Faith ju je upitala kada je Tara završila. - Što i? - Tara je promatrala njezino lice. Znala je Faith već godinama. Družile su se od srednje škole i nekoliko puta mjesečno se sastajale. Iako su se njihovi putovi razišli, i dalje su njegovale prijateljstvo. - Ako je lijep onoliko koliko tvrdiš, a znam da ti nikada ne preuveličavaš, zašto se dvoumiš? - upitala ju je vragolasto. - Zašto se dvoumim? - ponovila je Tara s nevjericom. - Od tebe sam očekivala sasvim


drukčije riječi - u čudu je primijetila. - Meni se čini da vas dvoje komplicirate ono što je sasvim jednostavno. Pristani na udaju, a s vremenom bi se mogla razviti i ljubav između vas. - Njezino logično razmišljanje nimalo se nije svidjelo Tari. - Očekuješ da se prodam? - Tara nije mogla povjerovati u ono što je čula. - Ne da se prodaš, nego se opusti i poslušaj srce. Taj isti savjet bih i na sebi primijenila. On je voljan oženiti se tobom... - Zar ti ja sličim na neku očajnicu koja bi trebala prihvatiti takvu ponudu? - Tara je otpila gutljaj pića, jer joj je grlo bilo potpuno suho. - Nije to ponuda iz očaja ni u njegovu slučaju. - Zašto si tako sigurna u to? - Tara je odložila čašu gledajući Faith ravno u oči. - Znam, jednostavno znam kako muškarci razmišljaju u takvim trenucima pobjedonosno je rekla. - Bogatstvo je ipak preveliko da bi ga zanemario - podsjetila ju je Tara. - Ja bih na tvojemu mjestu sačekala da vidim kako će se sve dalje razvijati. Odbiti brak nekome tko izgleda kao Dell... - nije dovršila rečenicu, a nije ni trebala. Ono nedorečeno bilo je dovoljno jasno da Tara shvati što je Faith mislila reći. Možda bi i ona njoj dala takav savjet daje situacija obrnuta, ali je ipak priznala da to od nje nije očekivala. Jednim dijelom je bila razočarana njezinim riječima. Očekivala je da joj ona da podršku, da stane na njezinu stranu. - Ti znaš da ja vjerujem u ljubav - rekla je Tara nakon kratke stanke. - Vjerovala je i tvoja majka, ali je na kraju zavoljela onoga tko joj nije bio prvi izbor. Je li pogriješila u tome? - upitala ju je Faith. - Nije, koliko ja znam - uzdahnula je Tara. - Pred tobom su dvije godine. To je vrijeme u kojem se mnogo toga može promijeniti. Što ako se zaljubite? - Faith je uzela u obzir svaku mogućnost. - To je nemoguće - odgovorila je Tara istog trenutka. - Tvoj zdrav razum može željeti jedno, ali bi trebala poslušati i srce. Tara... - Faith ju je uhvatila za ruku. - Ja te poznajem bolje od ikoga. Još nikada nisam vidjela da o nekome muškarcu govoriš s toliko žara. Ono što ti ne želiš vidjeti, vidim ja. Zato i postoje prijateljice. - On samo želi doći do svojeg novca - Tara ju je pokušala razuvjeriti i razbiti snove koje je Faith sanjala pred njom. - Laži sebe, ali mene ne možeš - nije se dala zbuniti Faith. - To je istina. Predložio mi je brak na pet godina i onda svatko svojim putem. Čak je rekao i da ćemo živjeti odvojeno - planula je Tara. - A što je trebao reći? - Faith ju je u čudu upitala. - Sve mi se više čini da je on jako inteligentan muškarac. Sve velike stvari počinju prvim korakom, a da bi se došlo do cilja potreban je trud, ali i vrijeme, i on to dobro zna. - Na čijoj si ti strani? - upitala ju je Tara. - Na strani ljubavi. - Faithin je odgovor bio neočekivan. - Samo želim da budeš sretna. Faith je povukla svoju ruku.


- I ja, ali to nije put do sreće - upozorila je Tara svoju prijateljicu. - Mogao bi biti - nije odustajala Faith. Obje su bile tvrdoglave. Ta ih je tvrdoglavost i zbližila, ali nikada zbog nje nisu imale nikakvih razmirica. Obje su vjerovale u svoje ideale i bile potpora jedna drugoj, sve do tog trenutka. Tara je osjetila okus izdaje ili razočaranja, nije znala koji je od tih osjećaja prevladavao. Nije očekivala riječi koje je čula, ali istina je i da nije znala što je uopće očekivala. Htjela se povjeriti Faith i učinila je to. Osjetila je olakšanje kada joj je sve ispričala, ali se nije slagala s onim što je čula od nje. - Nikada se neću udati za njega - odlučno je rekla. - Nikad ne reci nikad - rekla je Faith misao staru valjda koliko i čovječanstvo. Ta je misao najbolje svjedočila o tome da nas život može prisili da promijenimo mišljenje, ali ona je sumnjala da će se to njoj dogoditi. Dovoljno je poznavala sebe. Barem je tako mislila.


VI. Kad se razišla s Faith, Tara je bila zbunjena. Lagano je koračala prema svojem stanu. Lice joj je bilo mirno, ali je u njoj bjesnjela prava bura. Činilo joj se da je ona jedina vjerovala da ispunjenje oporuke nema nikakva smisla. Svi su ostali na sve to gledali sasvim drukčije, možda i zato to nije bio njihov život, već njezin. Svima je brak bila mogućnost koju nikako ne bi trebalo odbacili, a kako bi tek reagirali da su upoznali Della? Ta bi njihova ideja sigurno dobila još veća krila jer bi im se ta ponuda činila još neodoljivijom. Svi su imali na umu Della, sudbinu koju nije zaslužio, i kao da su zanemarivali nju u svemu tome. Većina je razmišljala logično, ali ne i ona. Nije se željela odreći svojih snova, a još manje prodati sebe za novac koji nije ni željela. Što je bilo sa svima oko nje? Očekivala je potporu i razumijevanje, u najmanju ruku, a dobila je odgovore koji su je ostavljali bez riječi. Jesu li oni u svemu tome vidjeli prst sudbine, a ne namještaljku? Ili su bili zaneseni snovima koji su bili mnogo dalekosežniji od njezinih? Njima je na pomolu bila romanca, a njoj mora koja je već predugo trajala, a kraj se još uvijek nije nazirao. Što je bilo s Dellom? On se povukao, više je nije posjećivao. A ako i jest, ona to nije znala jer je bila u gradu. Silno je željela sve zaboraviti i nastaviti živjeti kao nekada, ali to nije bilo moguće. Saznanje da joj Patrick nije otac, sve je promijenilo i ona je zbog toga najviše žalila. Pogledala je na sat. Bilo je kasno. Ujutro je ustajala rano zbog posla. Trebala je malo odmora, trebala je sve posložiti u sebi, a to joj nikako nije uspijevalo u proteklo vrijeme. Znala je da će joj to teško poći za rukom. Uvijek će je proganjati sumnja da je mogla učiniti puno više nego što jest, ali za koju cijeni? Odmahnula je glavom. Ubrzala je korak. Pomisao na toplu kupku izmamila joj je osmijeh na licu. Iako je bila na odmoru, bila je iscrpljena. Psihička iscrpljenost bila je puno gora od fizičke. A već sutra sve će se promijeniti. Kao i toliko puta dotad, pokušat će potražiti utjehu u poslu. Posao ju je jedini mogao ispuniti i odvratiti joj misli od stvarnosti. I bila je u pravu. Čim je sljedećeg jutra stigla na posao i počela raditi, zaboravila je na sve. Stvarnost je barem privremeno bila odgođena. - Tara - zovnula ju je njezina kolegica. Tara se trgnula. Podigla je pogled, a do prije nekoliko trenutaka ozbiljno lice obasjao je osmijeh. - Direktorica te zove — rekla je pomalo usplahireno. Tara se trgnula. Ovo je bilo neuobičajeno, nije očekivala poziv s vrha. Smatrala je da savršeno radi svoj posao, a zadovoljni klijenti to su i potvrđivali. Što nije u redu? Direktorica nikoga nije zvala na razgovor bez razloga, no nije se željela prepustiti strahu. Ustala je slegnuvši ramenima. Ono što ju je očekivalo, očito nije mogla izbjeći. - Idem odmah - rekla je glasom koji je i njoj samoj bio stran. - Idi. - Kolegica ju je ispratila pogledom. Dok je išla prema direktoričinu uredu osjećala je kako je preplavljuje val neizvjesnosti. U posljednje vrijeme ništa nije bilo kako treba pa se nimalo ne bi začudila da sve krene nizbrdo na poslu. Sa zebnjom je pokucala na vrata i oprezno pritisnula kvaku kad je čula glas iznutra. Vrata su se bešumno otvorila, a to ju je podsjetilo na nešto što je nedavno doživjela u sasvim drukčijem uredu. - Zvali ste me? - rekla je Tara nakon pozdrava.


Direktorica je bila sredovječna žena, ali njezine godine nitko nije znao. Iako je izgledala mladoliko, odavale su je ruke i bore na vratu. Odavno je prešla pedesetu, zaključila je Tara, ali se na njezinu licu te godine nisu vidjele. Iako su bili tvrtka za unutarnje uređenje, očito je imala nekog tko se pozabavio njezinim vanjskim izgledom. Lice joj je bilo poput maske i Tara s njega ništa nije mogla pročitati. - Sjednite. - Direktorica je pokazala na prazni naslonjač. Iako je naslonjač bio udoban, Tara toga gotovo da nije bila svjesna. - Dobili smo iznimno dobru ponudu za posao. - Direktorica je zastala nakon te rečenice, pažljivo odmjeravajući Taru. Tara je šutjela. To joj još ništa nije govorilo. Ipak je ta rečenica u njoj probudila nadu. - Ali... - Hladne oči žene koja je stajala nasuprot nje naprosto su je paralizirale. Tara se nije usuđivala ni disati, samo je plitko hvatala zrak. - Uvjet je da vi radite na projektu. - Njezin je hladan glas postao puno topliji. - Ja? - Tara nije mogla doći k sebi od iznenađenja. - Da - čula je miran odgovor. - Ako vi ne pristanete, posao propada, a mi si uistinu ne možemo dopustiti da takvo što propustimo. - To je bilo blago upozorenje kojemu Tara nije znala svrhu. Tara ju je sumnjičavo odmjerila. Nitko je nikada nije pitao hoće li prihvatiti neki posao, jednostavno je morala raditi, čak i da nije htjela. Nije se nikad našla u takvoj situaciji. Svaki je posao za nju bio izazov i ona ga je tako i shvaćala. - Naravno da ću pristati - rekla je odmah. - U to nimalo ne trebate sumnjati - dodala je mirno. Laknulo joj je što je zbog posla pozvana na razgovor. Već je pomislila da je negdje pogriješila, a u svemu tom kaosu u kojemu se našla, to je bilo lako moguće. - Nisam ni sumnjala. - Osmijeh se pojavio na licu njezine direktorice. - Ni u jednom trenutku - nadodala je. - O kakvom je poslu riječ? - upitala ju je Tara. Radoznalost u njoj isplivala je na površinu. Pažljivo je promatrala svaki direktoričin pokret. Za razliku od Tare, direktorica je bila udobno smještena, koristeći sve blagodati naslonjača u kojem je sjedila. Kad joj je objasnila o kakvu je poslu riječ i tko ga je naručio, Tara se skamenila. Dell? Mogla je i pretpostaviti. Tko bi drugi i mogao stati iza tako tajnovite narudžbe? Novac je još uvijek bio njegov i mogao je raspolagati s njim. Ali što je namjeravao? Ako je ikada zbog nečeg požalila, u tom je trenutku požalila što je ishitreno prihvatila posao. Sada ga nije mogla odbiti. Ispala bi neozbiljna, a s poslom se ne treba poigravati. Sve što je čula kao da dopiralo do nje iz daljine, kroz maglovitu guduru. Još je jednom pala u zamku koja joj je postavljena, ali je to ovaj put bilo drukčije smišljeno. - To je sve. Sutra ćete ići pogledati o čemu se radi. - Direktorica joj je tim riječima stavila do znanja da je razgovor gotov. - Sama? - Tara se nadala da će dobiti negativan odgovor na ovo pitanje. - Da - direktorica je potvrdno kimnula glavom. - Ako vam netko bude potreban, a hoće, sami ćete izabrati tim s kojim ćete raditi. Imam povjerenja u vas. Tara je ustala i pozdravila je. Vrativši se na svoje radno mjesto, osjetila je bijes, ljutila se


na samu sebe. Bila je pijun u Dellovim rukama, kao što je to jednom bila i u rukama njegova očuha. Mrzila je osjećaj bespomoćnosti koji ju je obuzeo. Od posla više nije bilo ništa. Iako se pokušala usredotočiti, to joj nije polazilo za rukom. Nedugo nakon toga ustala je i otišla. Nije mogla ostati u uredu. Imala je osjećaj da se guši, da joj ponestaje zraka. Koliko god je željela pobjeći od Della i od svega, on ju je pratio poput sjene. Najprije ju je čekao ispred stana, ali mu to očito nije bilo dovoljno. Što je želio ovime postići? Da je to mogla dokučiti, puno toga bi joj bilo jasnije. No ovaj je put njezin razum kapitulirao pred događajima koji su je pratili. Zašto? Zašto se sve to upravo njoj događalo? Znala je da je ona tek jedna od mnogih koji si postavljaju to pitanje, ali joj zbog toga nije bilo lakše. Njezin miran i idiličan život za kratko se vrijeme pretvorio u pravu katastrofu. Mrzila je Della u tom trenutku. Nije bio nimalo bolji od Johna, bolje rečeno, bio je njegov izvrstan učenik. Obojica su postupali jednako, poruka koju su odašiljali svojim postupcima nije se razlikovala ni u čemu. John bi sigurno bio ponosan na svoga posinka, u to nimalo nije sumnjala. Tara se uputila u svoj stan. Cijelo je poslijepodne provela kao u nekom polusnu. Ovo ju je stanje u kojem se nalazila naprosto izluđivalo. Dell je pred sobom imao dvije godine da je privoli na vjenčanje i očito nije gubio vrijeme. Taj spasonosni list papira koji bi ona potpisala samim činom vjenčanja, vrijedio je milijune dolara. Divila se njegovoj upornosti. Bio je sve ono što ona nije. Tražio je način kako doći do cilja, a ona je od svega toga samo željela pobjeći. Imali su različite misli, različite putove, ali on se neprestano nalazio na njezinu putu. Nije joj dao mogućnost da živi svoj život. Sutra kada ga vidi... Znala je da će na njemu iskaliti sav bijes koji je nosila u sebi. On je to i zaslužio, rekla je samoj sebi. Željela je samo da je pusti na miru, a on ju je i dalje progonio. Idućeg jutra Tara je s adresom u rukama, koju je dobila od direktorice, pozvala taksi. Dok se vozila, bijes se u njoj gomilao. Išla je na mjesto na koje nije željela nikada kročiti, i to ne svojom voljom. Kad se taksi zaustavio pred vilom, Tara je bila zaprepaštena ljepotom koja se prostirala pred njom. Bio je to mali raj nadomak grada, oaza mira usred buke koja je vladala oko vile. U tom je trenutku zaboravila osjećaje koje je gajila prema Dellu, zaboravila je mržnju, zaboravila je na sve promatrajući kroz visoku ogradu pravi biser graditeljstva, jer je ta građevina bila nešto najljepše što je ikad vidjela. Pozvonila je i uskoro su se velika vrata otvorila. Sa strahopoštovanjem je kročila unutra. Sve oko nje bilo je savršeno, njegovano, sve je bilo onako kako je trebalo biti. Ništa nije narušavalo savršeni sklad i tko god se brinuo o svemu, zaslužio je najbolje ocjene. - Tara - čula je Dellov glas. Tara se trgnula. Očekivala ga je , ali ju je ipak iznenadio. - Ipak si stigla? - Izraz njegova lica bio je ozaren srećom, što ju je istog trena naljutilo. Umjesto pozdrava, prišla mu je i stala ispred njega. Promatrala ga je nekoliko trenutaka, a sav bijes koji je osjećala vidio se na njezinu licu. - Bila sam prisiljena na to - kruto je uzvratila. - Ovo je samo posao. Na njega si me mogao prisiliti, ali na brak nikada nećeš - jasno mu je stavila do znanja što misli o njegovu pokušaju. Umjesto da se naljuti, grohotom se nasmijao. - Lijepa si kada se ljutiš - rekao je blago. - Najljepša sam kada tebe nema u blizini - planula je Tara. - Dođi, pokazat ću ti kuću - pokušao je smiriti napetost između njih i ona ga je prozrela.


-

Kuću? - upitno ga je pogledala. - Tvoju kuću? - izazivala ga je . Da - rekao je Dell oprezno. Mislim da se uzalud trudiš - odvratila je uz izvještačen osmijeh. Zašto tako misliš? - Dell ju je sumnjičavo odmjerio. Ako ova kuća uskoro neće biti tvoja, zašto je preuređuješ? - pokušala ga je povrijediti svojim pitanjem, ali je on samo odmahnuo rukom. - Kuća je moja, oduvijek je moja. Ona nije dio oporuke. Želim je preurediti, želim od nje napraviti dom u kojem ću se ugodno osjećati. Želim da nestane sve što me veže za prošlost ili barem veći dio toga - napomenuo joj je. - Stare rane ipak bole - rekla je podrugljivo. - Nisam jedini koji osjeća tu bol - uzvratio joj je istom mjerom. - Mislim da jesi - rekla je Tara samouvjereno i uistinu je vjerovala da je većim dijelom u pravu. Koliko god se trudio da to ne pokaže, Dell je bio ranjen. A ona? I ona je bila ranjena, samo što je ona imala svoju obitelj, imala je oca i majku. Dok su njoj njezini roditelji davali ljubav, njega su njegovi u ime ljubavi razbaštinili. To joj je bilo neshvatljivo, ali se događalo i to pred njezinim očima, svjedočila je svemu tome. - Zašto me ne pustiš na miru? - upitala ga je i zastala. - Ovo je samo posao - ponovio je Dell njezine riječi. - Posao? Nisam ja jedina, a ni najbolja u ovom poslu. Mogao si izabrati bilo koga... - Ali sam želio tebe - prekinuo ju je. - Zašto? - upitala ga je kruto. - Zašto je John napravio oporuku onakvu kakvu jest? Ne znam, a ne znam ni zašto sam upravo tebe želio. Slušao sam svoj unutarnji glas, slušao sam srce, ali i zdrav razum. - Nije razumjela njegovo objašnjenje, ali je znala da bolje od ovoga što je dobila nije mogla ni očekivati do njega. - Da ja mogu slušati zdrav razum, bila bih jako daleko odavde - planula je. - Znam - rekao je Dell pomirljivo. - To mi je oduvijek bilo jasno. Ne znam samo otkud tolika netrpeljivost. - Promatrajući je, izvio je desnu obrvu, a bore na čelu postale su mu puno izraženije. - Pitanje na koje je sasvim lako odgovoriti. Ne želim biti ovdje. Ne želim ovaj posao, ali ga ne smijem odbiti. Možeš li ti to učiniti? - gotovo ga je molila. - Ja? — Dell je odmahnuo glavom. - Ne - jednostavno ju je odbio. - Molim te. - Tara je promijenila taktiku, ali je on odlučno odmahnuo glavom. - Želiš li da te zamrzim? - muklo ga je upitala. - Ne želim. - Dell je napravio nekoliko koraka, a onda se okrenuo prema njoj. - Ali ti me već mrziš. Nisam ja nimalo kriv zbog oporuke - pokušao joj je objasniti. - Znam da nisi, ali si kriv za sve ovo što se nakon toga čitanja dogodilo - optužila ga je . - Nije se dogodilo ništa. Tara... - prišao joj je i uhvatio za ruku. Tara ju je pokušala povući, ali se njegov stisak pojačao. - Pokušavam...


- Pokušavaš doći do svojeg novca - Tara ga je prekinula. Njegovo se lice iznenada promijenilo. Oči su mu postale hladne, a lice zategnutije od bijesa koji je pokušavao suzbiti. - Dobro. Ako ti misliš da je to istina, neka bude tako. Ja mislim da nije i da je nešto posve drugo posrijedi. Ne mogu ti lagati i tvrditi da mi do novca nije stalo. U njemu bih trebao uživati ja i svi moji potomci, ali od toga očito neće biti ništa. Pomirio sam se s tim onog trenutka kada sam te upoznao. Znao sam da si tvrdoglavost naslijedila od Johna i da te nikakve riječi ni djela neće natjerati da promijeniš mišljenje. Je li ti ikada palo na pamet da sam te samo želio bolje upoznati? - Da, palo mije na pamet - rekla je mirno iako ju je njegovo pitanje začudilo. - No kada bih ti to dopustila, sve bi moje slabosti iskoristio i okrenuo sebi u korist - suzdržano je rekla. - Kod tebe još nisam pronašao nijednu slabost – Dell ju je uvjeravao. - Da, ali samo zato što me ne poznaješ. Kada bih ti dopustila da me upoznaš, shvatio bi da sam i ja sazdana od mana i slabosti. Želim vidjeti unutrašnjost - iznenada je promijenila temu. - Dakako - rekao je Dell istog trenutka. - Ovamo - pozvao ju je. Dok je išao ispred nje, Tara nije skidala pogled s njegova vitkog tijela. Svaki njegov pokret bio je skladan i izazivao je divljenje. Korak mu je bio iznenađujuće lagan. Svaki put kada bi ga srela, otkrila bi nešto novo, a ovaj put je to bio njegov hod, skladno njihanje tijela i gotovo savršeno odmjereni pokreti. Kad je otvorio ulazna vrata, Tara je zastala. Prostrani hol bio je namješten posljednji put prije više od stotinu godina i patina starine osjećala se u svakom kutku i na svakom komadu namještaja, iako je bio ulašten do nevjerojatna sjaja. - Ovo se nalazi u mojoj obitelji već generacijama - Dell ju je upoznavao s poviješću svojih predaka. - Ovo je... nevjerojatno - prošaputala je zadivljeno. - Da, istina - potvrdio je Dell. - Što onda ja radim ovdje? - Okrenula se prema njemu. - Ovo je savršeno za muzej, ali ne i za stanovanje - jednostavno joj je objasnio. - Želim toplinu, ali na moderniji način. I želim uživati u blagodatima spoja starog i najnovijeg - rekao je oprezno. - To je jedino što želiš? - Tara nije ni bila svjesna koliko je izazovno bilo njezino pitanje. Toga je postala svjesna u trenutku kada se okrenuo prema njoj. - Ne, nije. - Dell ju je odmjerio pogledom punim želje. - To nije ni približno ono što uistinu želim - pokušao joj je objasniti. - A ja želim da napokon vidim ono što trebam raditi - odmah je promijenila temu. - To je jedino što te zanima? Posao, novac... - nabrajao je, ali je to njegovo nabrajanje imalo sasvim drukčiji smisao od onoga koji je Tara željela čuti. - Znam i drukčiji način da se dođe do novca - našalio se. - Onda ti primijeni tu formulu jer je tebi potrebnija nego meni - odbrusila muje. Pokušala je odvratiti pogled od njega, ali to nije bilo lako. Privlačio ju je poput magneta. - Pokušavam - Dell se šalio. - Mislim da nikada nisi vidjela kako tvoj otac izgleda. -


Rukom je pokazao prema jednom od portreta i Tara mu je prišla kao hipnotizirana. - Ovo je John? - upitala je. - Da - čula je jedva čujan odgovor. - Ne osjećam ništa - priznala mu je dok joj se s portreta smiješilo lijepo lice stranca. Tara je prišla korak bliže. Pažljivo je promatrala svaku pojedinost na tom slici. Morala je priznati da je John bio lijep, imao je sve ono što je trebalo da zavede svaku ženu. U tom je trenutku shvatila svoju majku. Lako je bilo izgubiti glavu za lijepim licem, ali hladnoća duše to vrlo lako ubi je . Njezina je majka bila najbolji dokaz za to. John je, nema sumnje, dobro unovčio tu svoju hladnu ljepotu. - A ovo je tvoja majka? - Skrenula je pogled prema slici koja se nalazila odmah do Johnove. - Da - odgovorio je kratko Dell. - Lijepa je, prelijepa. - Tara ju je očarano promatrala. Tog se trenutka našla u dvojbi. Mislila je da je njezin otac napustio njezinu majku samo zbog novca, ali to nije bila istina. Dellova je majka bila prava ljepotica, a kada se toj ljepoti pridruži novac, postala je neodoljiva. Iako nije bila ljepša od njezine majke, ipak je zračila nečim neodoljivim. - Bili su lijep par i dobro su se slagali - s oklijevanjem je rekao Dell. - Zar? - Tara se okrenula prema njemu. - I bio je dobar otac? - Živo ju je zanimao odgovor. Dell je neko vrijeme šutio, a onda ju je pogledao u oči. - Svaki odgovor koji ti ponudim, može postati dvosjekli mač. Teško je čuti istinu, a ja uistinu razumijem tvoju situaciju. Da, bio je dobar otac. Možda se kajao što tebi nije poklonio svoju ljubav pa je mene obasipao njome. Čudan je život. Odbacio je svoju kćer, a prihvatio tuđe dijete. Tko to može razumjeti? Dok sam bio mlađi, o tome nisam ni razmišljao. Nisam razmišljao ni o tebi, a da budem iskren, dugo vremena nisam ni znao da postojiš. Tvoja je majka bila diskretna i nikada je nisam vidio. Ako je ikada nešto i tražila od Johna, to je bila, a mislim da će i ostati, njihova tajna. - Ne znam jesam li iznenađena. - Tara je slegnula ramenima. - Možda mi je drago što nije bio bezosjećajan prema tebi i tvojoj majci, kao što je bio prema mojoj - nadodala je spustivši pogled. - Nije bio bezosjećajan - Dell joj je potvrdio. - Ali je pri kraju života postupio tako – prošaputala je. - Razlozi su bili samo njemu poznati - rekao je Dell pomirljivo. - Zar ga ne osuđuješ? - Tara je bila zadivljena njegovom mirnoćom. - Teško je odgovoriti na to pitanje. I osuđujem ga i pokušavam ga shvatiti. - I? - Tara ga je poticala da nastavi jer je nakon ti njegovih riječi zavladala šutnja. - Ne znam. - Dell je slegnuo ramenima. - Valjda će vrijeme pokazati njegove namjere neodređeno je rekao. - Samo tako ćeš se pomiriti s tim? - nastavila je Tara, a da ni sama nije znala zašto to ćini. - To nisam rekao - ogovorio je hladno Dell. - Ni ti ne bi olako odustala - rekao je i ona se u sebi morala s time složiti.


- A i ovaj posao je dio tvojeg plana? - nije odustajala. - Ovo je samo posao - rekao je još hladnije. - Zar to ne bi bio i brak kada bi došlo do njega? - Tara je napravila neodređen pokret rukom.

- Tara - upozoravajući je izgovorio njezino ime. - Jesi li pomislila da možda griješiš? Glas mu je postao hrapav, a tijelo napeto. - Ne - odmahnula je glavom. - Ne griješim. Sve se vrti oko posla, oko novca. Zar John zbog novca nije napustio moju majku? Zar tebe nije prihvatio zbog novca? - Volio me je - suprotstavio joj se Dell. - To je dokazao i oporukom. - Tara, izazivaš - ponovno ju je upozorio. - Bio je onakav kakav je bio. Znam da si ljuta na njega, ali bih ja možda trebao biti i više ljut nego ti. Ništa ne možemo promijeniti, barem kada je njegova oporuka u pitanju. Ali bismo mogli... - Pogledati što želiš da napravim s ovom unutrašnjošću - prekinula ga je jer je znala što je namjeravao reći. - I moja bi unutrašnjost trebala preuređenje - našalio se. - Onda posjeti psihijatra jer ja to nisam. - Okrenula se od njega želeći razgledati vilu, iako je i dalje mislila da u njoj nema što promijeniti. - Pripremio sam nam sok. - Dell namjerno nije htio čuti sarkazam u njezinim riječima. Naši bi susreti mogli biti terapija na neki način. - I dalje se šalio, iako mu se u glasu nije nazirala nikakva nota humora. - Zaboravi - Tara je odmahnula rukom. Poveo ju je na terasu. Iako je bilo prohladno, Tara je s oduševljenjem sjela, ali daleko od njega. Dok je vrtjela čašu sa sokom u ruci, razmišljala je o svemu što joj se događalo. Taman bi pomislila da je konačno pohvatala sve konce, a oni bi joj potpuno izmaknuli iz ruku. Dell je očito imao svoje planove i nipošto nije želio odustati od njih. Što je želio postići ovakvim ponašanjem? Očito je išao korak po korak. Želio ju je držati pored sebe kako bi u presudnom trenutku mogao reagirati onako kako je mislio da je najbolje za njega. Ako je mislio da će je tako privoljeti da se uda za njega, prevario se. Nije ju nimalo poznavao. Bila je poput pijeska koji je nezaustavljivo curio iz njegove grčevito stisnute šake. Što ju je više stiskao, pijesak je sve više istjecao. Zadržati ga je mogao jedino ako otvori šaku, a on ju je počeo gušiti svojom prisutnošću i postizao je suprotni učinak. Ona je uistinu vapila za mirom. To ju je ljutilo, što nije ni pokušavala skriti. - Voljela bih ti postaviti nekoliko pitanja, ako se slažeš, naravno - prva je progovorila. - Može. – Dell je podigao pogled prema njoj. - Zašto se trudiš neprestano biti u mojoj blizini? - To nije slučajnost - priznao joj je. - To sam i sama zaključila - kruto je rekla. - Najjednostavniji odgovor koji ti mogu dati jest da mi se veoma sviđaš. - Pokušavao je biti iskren, barem je Tara tako mislila. - Ja ili novac? - pitala je dalje. - Hm... - Ispustio je neodređen zvuk promatrajući je kao daje prvi put vidi. - Mislim da sam ti to jednom objasnio - pokušavao ju je podsjetiti.


- Ne vjerujem ti. - Tara ga je sumnjičavo odmjerila. - Onda nam ostaje jedino da i to prepustimo vremenu. Tara - prošaputao je njezino ime. Pogled koji joj je uputio presjekao ju je. Tamne su mu oči bile tako prodorne da je imala osjećaj da probijaju sve slojeve njezine duše. Spustila je pogled. Usta su joj se u trenu osušila, a ono što se u njoj događalo iznenadilo ju je. Bio je veoma privlačan muškarac, a ona je čudno reagirala na njegovu prisutnost. Teško joj je to bilo priznati samoj sebi. Da se nisu ovako sreli, sve je mogli biti mnogo drukčije. Nije mu vjerovala. Nije znala želi li je pored sebe zbog nje same ili zbog novca. Činilo se da prevladava ovo drugo. Kao što je njegova majka bila mnogo privlačnija s novcem, nego njezina bez novca, tako je i ona njemu bila prijeko potrebno sredstvo da dobi je ono što i jest trebalo biti njegovo. - Zašto nam ne bi pružila priliku? - jedva čujno ju je upitao. - Molim? - Tara se zagrcnula. S nevjericom je odmahnula glavom. Promatrala ga je s čuđenjem. Neprestano ju je iznenađivao svojim ponašanjem i, još više, riječima. - Zaboravi na oporuku, zaboravi na Johna... - Ah! - Tara je odmahnula rukom uz uzdah. - Sasvim nova taktika - primijetila je ironično. - Budi ono što jesi. Zar nas oporuka na bilo što obvezuje? - Mene ne, ali tebe? - sumnjičavo ga je odmjerila. - Nije važno. – Dell je odustao. Očito mu je dosadilo da joj objašnjava ono što nikako nije željela shvatiti. Dok ju je promatrao, poželio je da je na tome mjestu promatra ostatak života. Bila je jedina žena koja je kod njega probudila želju za vlastitom obitelji, iako nikada dosad nije razmišljao o tome. Sve u svoje vrijeme, zaključio je uz lagan osmijeh. Iako je John možda dobro predvidio da bi se između njih moglo nešto razviti, računao je na njezinu mržnju i zato je i napravio takvu oporuku. Ta je oporuka trebala poslužiti sasvim drugoj svrsi. Trebala ih je zbližiti, a udaljila ih je i uvelike otežala Dellu. Tara je bila toliko tvrdoglava da je on morao popuštati, iako to nikada prije nije radio. Ponašala se kao da ne može shvatiti da mu se sviđa. Za nju je oporuka bila povod svemu i zbog te je oporuke sagradila zid oko sebe koji nije mogao prijeći. Nadao se da će je jednom ipak uvjeriti u ono što je želio i osjećao. - Drago mije što si pristala na ovaj posao - rekao je samo da prekine neugodnu tišinu. - Bila sam prisiljena. Nisam imala izbora. Ako ti već ostaješ bez novca, ja ne moram bez posla. Nisam mogla odbiti - priznala mu je. - A htjela si? - radoznalo ju je upitao. - Naravno. Kada sam čula o kome je riječ, to je bilo jedino što sam željela, ali... nemoćno je raširila ruke. - Da si mogla birati, što bi izabrala? - Da budem što dalje od tebe - rekla je brzo u naletu iskrenosti. I da je želio sakriti razočaranje, ne bi mu pošlo za rukom. Jednom u životu osjetio je vihor iskrenih osjećaja, ali i prepreku koji nije znao prijeći. Nadao se da će vrijeme učiniti svoje i da će postići ono što želi. Tara je bila tako posebna, a, što je najvažnije, njegovo ju je srce prepoznalo.


- Žao mi je što se tako osjećaš - rekao je. - Nije važno. - Tara je uklonila pramen kose s lica. - Ako želiš, povući ću ponudu - predložio joj je. Tara ga je zaprepašteno pogledala. Nije mogla vjerovati da je dobro čula. U prvi se trenutak obradovala, a onda se sjetila lica svoje direktorice. Bila bi silno razočarana kada ovaj projekt ne bi uspio. Vjerovala joj je ili je to morala zbog Della. Jako je dobro znala tko je on, možda bolje od nje same. - Ne. - Tara se podignula sa stolice. - Ne želim to - odmah je obrazložila. - Zbog sebe? – Dell je izvio obrvu. - Ne, zbog posla - brzo je rekla. - Moram zaraditi plaću. - Ima i drugih načina da se dođe do novca - nije odolio, a da joj ne napomene. - Kad bih već to namjeravala učiniti, zašto misliš da bih odabrala tebe? Nisi ti jedini koji imaš novac. Ili nemaš? — podrugljivo mu je uzvratila. - Mislim da je vrijeme da razgovaramo o poslu. - Ustala je, ali je on ostao sjediti. - I brak bi bio posao. - Njegove su riječi bile poput munje iz vedrog neba. - Takav ugovor ne namjeravam potpisati - odiješito je rekla. - Nigdje toliko novca ne bi zaradila u tako kratko vrijeme - pokušao ju je nagovoriti. Tara ga je pogledala s visine. - I nigdje ne bih bila toliko lišena osjećaja. - Vrijeme provedeno s njim iscrpilo ju je, a to je bilo ono što joj se nije smjelo dogoditi. Pružila mu je ruku i on ju je prihvatio. Imala mu je namjeru pomoći da ustane, bio je to spontan pokret kojega nije bila svjesna dok ga nije napravila. Dell ju je opčinjeno promatrao. Nije ispuštao njezinu ruku iz svoje. Izraz lica potpuno mu se promijenio. - Iznenađuješ me - prošaputao je, ali je i dalje sjedio. - Kao i sebe samu - pokušala mu se osmjehnuti. Dell je ustao. Kad je Tara povukla ruku, mahnuo je glavom. - Idemo - rekao je blago. Idući sat vremena objašnjavao joj je kakve promjene želi. Tara se trudila da ga pozorno sluša, ali jedva da je čula što joj govori. Da je nju netko pitao, ne bi ništa mijenjala, ali ona je bila tu da ispunjava njegove želje, ma kakve bile. - Što ti misliš? - Dell ju je na kraju upitao. - Sve je to izvedivo. Mislim da će sve tvoje želje biti ispunjene - rekla je promatrajući posljednji dio onog što je trebala preurediti. - Baš sve? - dvosmisleno ju je upitao. - Ja govorim za onaj dio za koji sam zadužena - ljutito se okrenula prema njemu. Kad je vidjela osmijeh na njegovu licu, i ona se osmjehnula. Promatrali su jedno drugo. Nitko nije htio prekinuti tišinu koja je vladala. Nije to bila neugodna tišina, osjećaji su strujali poput povjetarca. Lagano, sasvim neosjetno, ali s razarajućim učinkom. U tom je trenutku Tara zaboravila na sve - na posao, na oporuku. Samo je promatrala Della. Pred njom je stajao muškarac koju ju je privlačio kao nijedan dotad, a to što se sudbina poigravala s njima, nijedno od njih nije moglo promijeniti. Oporuka, John, Patrick, posao, sve je to bilo u izmaglici. Činilo joj se kao da na svijetu pošto je samo ona i on, a to je bilo sasvim dovoljno. Da je mogla upravo tada zaustaviti vrijeme, učinila bi to. Ovako je obećala samoj sebi da će taj trenutak zauvijek


urezati u sjećanje i pamtiti ga dok živi. Mogla je sebe prisiljavati da ga mrzi, ali nije mogla prevariti srce. - Nas dvoje... - Ne postojimo mi - Tara se obrecnula. - Javit ću ti se čim počnem s radom. - Čarolija je bila prekinuta i Tara se spustila s oblaka na kojem se nalazila. - Prve prijedloge donijet ću ti na uvid - okrenula se s namjerom da pođe. Dell je stao ispred nje. Htio je nešto reći, ali se predomislio. Odmaknuo se u stranu. Tara ga je šturo pozdravila, ali je on pošao za njom da je isprati. Bila je svjesna njegova tijela. Željela je što prije otići. Čim je uzela svoje stvari, okrenula se prema njemu. Zastala je kada je ugledala njegov tužan pogled.


VII.

Tara se donekle smirila tek kada je stigla u svoj stan. Na samu pomisao da je daleko od Della, osjetila je olakšanje. Ipak, progonio ju je njegov tužan pogled kojim ju je ispratio. Mogla ga je razumjeti, doista je mogla. Ona je bila joker, karika koja mu je nedostajala da dobi je svoje bogatstvo. Što je više razmišljala, osjećala je sve veću grižnju savjesti i to ju je ljutilo. Ona nije bila kriva ni zbog čega, ni najmanje. Iako je toga bila svjesna, ipak ju je stvarnost boljela. Koliko je mogla zaključiti, Dell je želio biti jak, ali nije bio onoliko koliko je htio. Odavale su ga sitnice, maleni pokreti kojih nije bio svjestan. Uočavala ih je, a voljela bi da nije. Bila je zbunjenija nego ikada prije. Oči su joj se napunile suzama. Dugo ih je potiskivala, predugo, ali ih nije mogla vječno zadržati u sebi. Pustila ih je da teku. Tuga koja se ugnijezdila u njoj, bila je prevelika. Neprestano je razmišljala o Dellu. Bilo je trenutaka kada je mislila da je ona svemu kriva, da on uporno nastoji privoljeti je na brak, ali ga ona nije željela, ne tako. A koja bi to djevojka htjela? Ona nije poznavala nijednu koja bi se odrekla snova, a svi oko nje su to očekivali, a najviše Dell. Nije mu mogla zamjeriti. On je samo želio ono na što je imao pravo i što mu je na okrutan način oteto. A znala je i da ga nije upoznala u pravom svjetlu. Bio je krut u njenoj prisutnosti, katkad odsutan i zamišljen, a katkad ju je gledao s toliko nade da je savjest u njoj gotovo vrištala. Što da radi? Sve ovo što se događalo, boljelo ju je. Nepravda koja je nanesena njemu, i na nju je bacala sjenu krivnje, iako nimalo nije bila kriva. Ipak, John je bio njezin otac, biološki. To je bila jedina uloga koju je imao u njezinu životu, ali je samim time smatrao da ima pravo odlučivati o njezinoj sudbini. Zar je mogao i pomisliti da će novcem zamijeniti ono što joj za života nije dao? Zar se i ona trebala prodati za novac kao što je on učinio? To sigurno nije od njega naslijedila, niti će joj on ikada biti primjer. Da je mogla zaboraviti tu malenu stvarnost, taj biološki nesretan trenutak, učinila bi to s iskrenim zadovoljstvom. Nije bila ponosna na njega, a nije ni imala razloga za to. On je predstavljao ono što nikada nije imala, ali nije ni željela imati. Lako je bilo razmišljati o svemu tome s udaljenosti. Bilo joj je teško promatrati Della. On je bio ponosan muškarac, samouvjeren, ali je bačen u rijeku očaja. Zašto? Ako je John imao razloga da se sveti njemu, taj razlog, kada je ona u pitanju, uopće nije postojao, kao što ni on nije postojao u njezinu životu dvadeset i tri godine. Voljela bi da je tako i ostalo. Ali stvarnost je pokucala na njezina vrata noseći u krilu krivnju. Što da radi? Udaja? Odmahnula je glavom. To nije dolazilo u obzir, barem ne onako kako joj je Dell predlagao. Za njega bi taj brak bio posao, način da vrati ono što je njegovo. A što je bio njoj? Posao? Ona o braku nikada nije razmišljala kao o poslovnoj transakciji, već kao o sjedinjenju osjećaja. Njezini se osjećaji nisu mogli prikazati u novcu, niti bi ona ikada mogla tako razmišljati. Tuširanje joj je donekle pomogli da se opusti, ali joj se misli nisu nimalo razbistrile. Imala je osjećaj kao da će joj glava prsnuti. Misli su se samo rojile, stvarajući potpunu zbunjenost. Željela je vjerovati da će sve biti u redu, ali je znala da sve to nije moglo završiti dobro. Svi će biti povrijeđeni, baš svi, pomislila je u sebi. Ne samo Dell, već i ona. Kako će se cijeli život nositi s tim osjećajem krivnje koji joj je nametnut? Više joj ni budućnost nije bila lijepa kao što je mislila da će biti. U jednom je trenutku imala sve, a već u drugom je sve izgubila. Stvarnost je bila neumoljiva. Ona nije mogla utjecati na nju. Ili jest? Bila je previše rastresena da bi mogla sve posložiti u nekakvu cjelinu. Svi oko nje bili su za taj brak i u tome nisu vidjeli ničeg lošeg. Oni su bili na jednoj strani, a Tara na drugoj, sama.


Kad je legla, u mislima joj je lebdio Dellov zamišljeni lik. Jednostavno ga se nikako nije mogla otarasiti. Uvukao joj se u um, u srce, u život, i protiv toga se nije znala boriti. Jutro je uvijek pametnije od večeri, pomislila je, pokušavajući odgoditi bilo kakvu odluku. Uzela je knjigu, pokušavajući zaboraviti stvarnost i utonuti u svijet mašte. Uporno je čitala, okrećući list po list, ali je nakon nekoliko listova shvatila da nema pojma što je pročitala. Sav je njezin trud bio uzaludan. Odložila je knjigu. Bila je tako ljuta na sebe! Sav se njezin život sveo na razmišljanje o Dellu, o situaciji u kojoj se našla i to ne svojom krivnjom. Da Dell barem nije bio tako privlačan, to bi joj uvelike olakšalo, ali kao za inat, ništa nije bilo onako kako je trebalo biti. Ne samo da je John svojom oporukom zagorčao njezin život, već su i emocije učinile svoje. Ta kobna privlačnost koju je osjećala prema Dellu nije joj se nimalo sviđala, ali je nije mogla zanemariti. Neko je vrijeme zavaravala samu sebe, ali je došlo vrijeme da i s tim prestane. Njegova je blizina djelovala na nju. Pored njega je bila neprepoznatljiva, zbunjena i samoj sebi čudna. Koliko god da je razmišljala, nije mogla donijeti nikakvu odluku. U jednom je trenutku mislila jedno, u drugome nešto posve drugo. A kada se tome pridoda borba savjesti i njezinih želja, bila je potpuno izgubljena. Idućih nekoliko dana nije čula Della, ali je predano radila nacrte koje mu je mislila ponuditi. Doista se trudila da mu ponudi ono najbolje jer kod njega ništa drugo i ne bi prošlo. Točno je znao što želi, a kad se već odlučio na preuređenje, morala mu je ponuditi najbolje što se moglo u tom trenutku. Ipak, savršenstvo ga nije pratilo u životu, barem ne u proteklo vrijeme. Koliko god se pribojavala tog posla, pribojavala se i njegove prisutnosti. Ovo nije bilo slučajno, to joj je odmah bilo jasno. Želio ju je pored sebe, i to samo zbog jednog razloga. Htio je stvoriti sebi prostor da je zavede ili urazumi, a to ju je i ljutilo i zbunjivalo. Nije se snalazila u svim tim njegovim igrama. Uvijek je bio korak ispred nje i nakon svakoga njegova poteza ostala bi zapanjena. Naravno da nije očekivala da će mu upravo ona preurediti kuću. To joj ni u snu ne bi palo na pamet, ali on se dosjetio tome. Služio se svim raspoloživim sredstvima i to mu nije mogla zamjeriti. Koliko god su njegovi postupci u njoj izazivali strah, toliko su izazivali i radoznalost. Uistinu je željela znati kamo sve to vodi kako će završiti. Nije se ona bojala njega, već sebe, osjećaja koji su postajali sve snažniji i jasniji. A u takvu se slučaju stvarnost lako mogla pomiješati sa željama, a postajala je svjesnija da želi njega i samo njega. Da bi se oduprla tom iskušenju, nazvala je Matta. Iznenadio se kada je čuo njezin glas. - Čemu mogu zahvaliti što si me nazvala? - uzbuđeno ju je upitao nakon što se pozdravio s njom. - Dugo se nismo vidjeli. - Tara mu je stavila do znanja da želi biti s njim. - Da. - Matt je zastao nakon te kratke riječi. — Ne možeš mi zamjeriti što sam stekao dojam da sam jednostavno višak u tvojem životu. - Njegove su je riječi dirnule, znala je da je u pravu. Ne, ona se više neće tako ponašati, obećala je samoj sebi. Mattov zagrljaj mogao bi biti luka u kojoj će pronalaziti smiraj nakon dana provedenog s Dellom. Bilo joj je žao što je bila kruta prema njemu. Pokušat će probuditi neke osjećaje u sebi i potrudit će se jer je Matt to zavrjeđivao. - Iza mene je teško razdoblje - rekla mu je opravdavajući se. - Ne sumnjam u to. - Matt je pokazao veliko razumijevanje. - A čini mi se da me još teže očekuje. - Kroz te je riječi izbijao strah. - Mogu ti pomoći da to prebrodiš - ponudio joj je velikodušno. Tara je jače stisnula telefonsku slušalicu. Ostala je bez riječi. Neki drugi muškarac na


njegovu mjestu bjesnio bi zbog njezine nezainteresiranosti, ali ne i on. U mnogo čemu ju je podsjećao na Patricka, ali ona ipak nije bila njezina majka. Sumnjala je da će njegova dobrota biti presudna kada su njezini osjećaji u pitanju, ali vrijedilo je pokušati. Matt je toga uistinu bio vrijedan. - Bila bih ti zahvalna - rekla je tiho. Nakon toga su se dogovorili za sastanak, ali je Tara, više nego ikada, osjetila pustoš u sebi. Ipak, nije se željela predati ni prepustiti maštanju koje nije imalo nikakva smisla. Prepustit će se životu, a poziv koji je uputila Mattu sličio je možda hvatanju za slamku, ali i to nekad treba pokušati, zaključila je. Čim je stigla kući, počela je s pripremama, ali se nimalo nije veselila tom izlasku. Sve u njoj kao da je umiralo od tuge. Ipak, nije odustajala. Ako je Dell zauzeo njezine misli, Matt bi mogao život, a jedino tako će moći potisnuti Della. Kad je Matt došao po nju, Tara je bila potpuno spremna. Mnogo je truda uložila u svoj izgled, mnogo više nego inače, a to je i bilo potrebno. Sve one neprospavane noći, sva tuga koja ju je obuzela, ostavila je traga na njezinu izgledu. A bilo joj je važno da izgleda lijepo jer je i vanjštinom htjela skriti tamu koja se nalazila u njoj. - Prelijepa si - rekao je Matt umjesto pozdrava. Gotovo bojažljivo ju je uhvatio za ruku, promatrajući je neko vrijeme. - Silno si mi nedostajala - priznao joj je tihim glasom. Tara ga je pogledala u oči. U njima se nalazilo toliko ljubavi da joj je od njihove topline zastao dah. Bila je nepravedna prema njemu. Nekad mu je davala nadu, da bi je okrutno uništila. Nije mogla drukčije, znala je to. Ponašala se onako kako se osjećala u određenom trenutku, ali će ovaj put sve biti drukčije, obećala je samoj sebi. - I ti si meni nedostajao - odgovorila mu je i nije lagala. Doista joj je nedostajao. Ženama treba netko tko će ih uzdignuti na pijedestal, a on je to neprestano činio. - Kako? - Shvatio je da ne misle na isto. - Zar je to važno? Važno je samo da si mi nedostajao - pokušala je izbjeći odgovor. - Važno je - dodao je više za sebe. Razočaranje koje mu se u tom trenutku pojavilo u očima, nije ju ostavilo ravnodušnom. Prišla mu je korak bliže i podigla se na prste. Gotovo ne razmišljajući o svojem postupku, utisnula je lagan poljubac na njegove usne. Istog trenutka, Matt je reagirao. Čvrsto ju je privukao k sebi, ljubeći je strastveno. Tara se našla u klopci koju si je sama postavila. Ipak ga je odgurnula od sebe. - Nikamo nam se ne žuri - pokušala je opravdati svoj postupak. - Da, to je tipično tvoj način razmišljanja. - Uzbuđeno je disao, ali je ipak uspio izreći rečenicu bez prekida. - Pozvala sam te... - Treba ti rame za plakanje? - prekinuo ju je. - Trebao sam znati - prigovarao je samom sebi. - Svaki put kada se ponadam, ti tu nadu ubiješ. Ti si zadovoljna prijateljstvom, a ja mislim da muškarac i žena ne mogu biti prijatelji, ne, nikako. Uvijek tinja vatra između njih, a ako je nisu svjesni, to gore za njih. Kad se jednom dogodi požar, onda je prekasno. - To nije istina. Muškarac može biti prijatelj ženi. - Tara je bila uvjerena da je to moguće, ali je Matt odmahnuo glavom. - Ne - kratko je rekao. - Objasnio sam ti da je to nemoguće. Jednom će se to prijateljstvo


prekinuti zbog osjećaja. Svaka strana u tome miješanom prijateljstvu ima svoj cilj. Netko vjeruje u prijateljstvo, netko se samo privremeno zadovoljava s tim, čekajući priliku da se to prijateljstvo pretvori u nešto više. Tako je to kod ljudi. I da bi se družili, treba postojati mnogo osjećaja, a ja sam ipak u stanju povjerovati da bismo mi jednog dana mogli... - slegnuo je ramenima. Očito nije smatrao da treba dovršiti rečenicu jer je ionako previše rekao. Kad ju je ponovno pogledao, osmijeh mu se ukazao na licu. - Zaboravimo sve - rekao je potpuno mirno. Žar kojim je popratio svoj kratki govor kao da je netragom nestao. Bila je to promjena koja ju je zadivila. Ili je samo uvjerljivo glumio? Kao što ju je i savjetovao, ona će pokušati zaboraviti sve. Zar zbog toga i nije bila s njim? On je trebao biti njezina luka zaborava, trebao je biti melem za njezino ranjeno srce kojem je stvarnost napravila prevelike rane. - Može - odmah se složila s njim. Matt ju je uhvatio za ruku. Poveo ju je prema svojem automobilu. Pokreti su mu bili pažljivo odmjereni, a lice mu je u tim trenucima bilo potpuno bezizražajno. Nikada se tako nije ponašao i ona je shvaćala da upoznaje novog Matta, onakva kakva ga još nije vidjela. - Ti doista znaš izluditi muškarca - rekao je kada su sjeli u automobil. - Ne razumijem. - Tara se okrenula prema njemu. - Možeš li pretpostaviti kako se osjeća čovjek koji je neizmjerno žedan? - njegovo ju je pitanje iznenadilo. - Da - kratko je odgovorila. - Zamisli da ti netko takav traži vode, a ti mu daš samo mali gutljaj, a imaš je u izobilju. Ne bi li bio silno razočaran? I ja se tako osjećam sada ili prije nekoliko trenutaka. - Žao mi je. - Tara je spustila pogled. - Nije mi bila namjera da... - nije znala kako nastaviti rečenicu. Reagirala je spontano, a on je to odmah pogrešno protumačio. Nadala se da će pred njom biti večer u kojoj će se opustiti, ali joj se činilo da se to neće dogoditi. Ionako je bila umorna, a sve ovo ju je dodatno iscrpljivalo. - Znam što ti je bila namjera - rekao je Matt kruto. - Isto tako znam da me ne voliš - dodao je s razočaranjem u glasu. - Možda za ljubav treba vremena - pokušala se izvući, ali je on odmahnuo glavom. - Ne, Tara. Nešto osjetiš odmah ili nikada. Nismo djeca i nema smisla da se zavaravamo. Odrasli smo, a to samo po sebi nosi odgovornost za svaki postupak koji napravimo. Ja nisam svetac, griješio sam, ali mi se čini da s tobom svjesno griješim. Nadam se i očekujem da moji osjećaji jednom budu uzvraćeni, ali mi se čini da se to nikada neće dogoditi. Trenutačno se zadovoljavam kupljenjem mrvica. Istina je da te silno volim, ali kakva je to neuzvraćena ljubav? Da bi opstala, ljubav treba njegovati, treba je hraniti drugom ljubavlju, a ti moju puštaš da uvene. - Samo mi treba vremena - po tko zna koji put mu je ponovila. i Imala si ga i previše, ali se ništa nije promijenilo. Mislim da je prošlo vrijeme zavaravanja, barem kada sam ja u pitanju. Ti si prekrasna djevojka, najljepša koju sam ikada vidio, ali sam svjestan da kod tebe nisam probudio ono što sam trebao. Sva tvoja ljubav pokopana je u tebi. Čuvaš je za nekoga posebnog, svjestan sam toga. Ja nisam taj, na žalost - rekao je uzdahnuvši i pokrenuo automobil.


- Samo sam htjela biti s tobom - rekla je Tara povrijeđeno. - Samo to? - Matt je odmahnuo glavom. - U redu - nadodao je. - Volim biti s tobom. Znam da sam ti drag, ali je tvoje oklijevanje samo dokaz da me ne voliš onako kako bi trebala. Možda ti i nisi svjesna signala koje odašilje tvoje tijelo, ali ja jesam. Imam ulogu u tvojem životu kakvu nisam želio, ali to je tako. Ne možeš srce natjerati da voli. Možemo se beskrajno truditi, ali nam to nikada neće poći za rukom. Znam to iz vlastita iskustva. - Da. - Tara je samo potvrdila da je u pravu. - Ako se iz prijateljstva može roditi ljubav, onda je najbolje da za sada budemo prijatelji - rekla je nakon kratka razmišljanja. Matt se grohotom nasmijao. - Zar to nismo cijelo vrijeme? - upitao ju je s dozom nevjerice. - Katkad doista imam osjećaj da si dijete, ali me pogled na tebe uvjerava da nisi. Kad si ti u pitanju, sva se pravila krše - priznao joj je. Ušutio je, a Tara je okrenula glavu od njega. Kroz prozor je promatrala ulice kojima su se vozili. Promet je bio gust pa joj se u toj tišini činilo da se voze satima. Kad su napokon stigli, odahnula je. Matt je izabrao restoran u koji su često zalazili i ona se tu osjećala doista ugodno. Iako večer nije počela onako kako je zamišljala, ostatak večeri nadmašio je njezina očekivanja. Matt nijednom riječju nije spomenuo ljubav koju je gajio prema njoj, niti joj je pokušao nametnuti osjećaj krivnje, a to ju je potpuno opustilo. Razgovarali su prisjećajući se zajedničkih uspomena i Tara je uživala u svakom trenutku koji je provela s njim. Kad je zasvirala lagana glazba, Matt ju je poveo prema podiju. Dok su lagano njihali tijela u ritmu glazbe, Tara je osjetila ruku na svojoj nadlaktici. Zastala je i okrenula glavu. Kad je vidjela da pred njom stoji Dell, njezino je raspoloženje istog trenutka splasnulo. - Da zamijenimo partnerice? - Dell se obratio Mattu. Matt je pogledao prema Tari. Ona ga je samo promatrala. - Tara? - Dell joj se ponovno obratio. - U redu je - rekla je Tara Mattu. Samo nekoliko trenutaka poslije našla se u Dellovu zagrljaju. Nježno ju je privukao k sebi. Osjećala je svaki pokret njegova tijela, osjećala je kako se u njezinu srcu podiže oluja. Nikada to nije osjetila u Mattovoj blizini. Mogla se zavaravati kratko vrijeme, ali ne vječno. Istina joj se ukazala pred očima, istina koja je cijelo vrijeme bila u njoj, a koje se silno bojala. - Prelijepa si - šapnuo joj je Dell na uho. Čula je to drugi put te večeri. Iako je primjedba bila ista, imala je potpuno različito značenje. Dellov glas bio je nabijen emocijama, a tijelo napeto. I glas mu je bio hrapav od svega što se događalo s njim, a tek oči? Kada je pogledala u njih, Tara je poželjela da vrijeme stane i da zauvijek ostane u njegovu zagrljaju. Tog joj je trenutka sve postalo kristalno jasno. - I ti si. - Ni sama nije znala zašto je to izrekla na glas. - Tvoja me blizina čini ljepšim - rekao je pažljivo birajući riječi. - Ja... - Tara je zatvorila oči. Nije joj bilo do razgovora. Uživala je prepuštajući se tome čarobnom trenutku. - Tko je on? - Dell ju je upitao. - Molim? - Tara se malo odmaknula od njega. Ljubomora se jasno nazirala u njegovu glasu, a to je bilo nešto što nikada ne bi povezala s njim.


- U vezi smo. - Tara je osjećala slast nadmoći i izazova dok je to izgovarala iako je znala da ne govori potpunu istinu. - U vezi? - Dellovo se lice istog trenutka promijenilo. - Da. - Tara je uživala u trenutku nadmoći. - Ne izgleda mi da si zaljubljena u njega. Promatrao sam te... - Samo sam umorna - nije se dala zbuniti. - Umor nema nikakve veze sa sjajem u očima kakva ima svaka zaljubljena žena. Taj sjaj vidim dok mene promatraš... - Lagan smiješak ublažio je crte njegova lica. - To je sjaj... mržnje - rekla je s namjerom da ga povrijedi. - Tara, ja znam kako žensko tijelo reagira. Možeš se ljutiti na Johna, možeš me pokušati mrziti, ali ja vidim ono što ti pokušavaš skriti i od sebe i od ostalih. - A to je? - Pogledala ga je ravno u oči. Bojala se onoga što će čuti, bojala se istine. - Privlačimo jedno drugo. Te osjećaje ne umišljam, oni su stvarni. - Ti si me uistinu privukao toliko čvrsto da jedva dišem - pokušala se odmaknuti iz njegova čvrstog zagrljaja. - A kad bi se mene pitalo, nikada te ne bih ni pustio - rekao je blago. - Barem ne pet godina - podrugljivo je rekla. - Varaš se. - Ipak je njegov zagrljaj popustio. - Ne varam. - Tara je bila uvjerena da je novac jedino što ga zanima. - Moramo razgovarati. Sada, ali ne ovdje. - Uhvatio ju je za ruku i poveo van. - Čekaj! - Tara je povukla svoju ruku. - S Mattom sam došla, s njim ću i otići. - Jasno mu je stavila do znanja što misli o njegovu ponašanju. - Uzmi svoje stvari, a ja ću razgovarati s njim - objasnio joj je. Tara je napravila onako kako je želio. Uzela je svoju torbicu i kaput čekajući pored stola. Samo minutu poslije prišao joj je Matt. - Što ovo znači? - u čudu ju je upitao. - Moram razgovarati s njim - rekla je Tara s oprezom. - Tko je on? - Matt se pjenio od bijesa. - On je posinak mojega biološkog oca - rekla je što je kraće mogla. - U lovu je na novac. - Njegove su je riječi povrijedile, iako su bile istinite. - U redu. Pored sebe imam jako zanimljivu djevojku. - Iako je bio povrijeđen, spašavao je ostatke svoga ponosa. Tara je slegnula ramenima. Nekoliko trenutaka poslije, Dell joj se pridružio i ona je samo kimnula glavom Mattu. Bilo joj je žao što je tako postupila, iskreno joj je bilo žao, ali nije mogla protiv sebe, niti protiv onoga što je osjećala. Dell ju je uhvatio za ruku. Čvrsto ju je stiskao. - Ovaj razgovor, nije li mogao pričekati? - upitala ga je u hodu. - Ne, nijednu sekundu - rekao je odsutno. - O čemu se radi? - Tara je bila radoznala. - Strpi se samo malo - molio ju je.


Tara nije imala izbora. Ionako je premalo očekivala od te večeri, ali se sve preokrenulo. Umjesto prijateljskog zagrljaja, upala je u samo središte oluje. Osim činjenice da je bila s Dellom, ništa joj drugo nije bilo važno. Dell ju je odveo do svoje vile. Bio je šutljiv, razmišljao je. Oboje su se prepustili svojim mislima, a Tara je sumnjala da su bilo što imali zajedničko u tom švrljanju po osjećajima. - Uđi - ponudio joj je kada su stigli. Tara je ušla. Dobro je znala raspored prostorija. Smjestila se, čekajući na njega. Kad joj se pridružio, sjeo je nasuprot nje, tako da je mogao vidjeti svaku reakciju njezina tijela i lica, što mu je sigurno bilo važno. - Što mi imaš za reći? - Tara ga je upitala. - Znaš... - zastao je, grizući se za usnu. - Jednostavno sam se zaljubio u tebe. Njegove su je riječi začudile, ali kako je sumnjala u njihovu istinitost, primila ih je s rezervom. - Dovoljno sam zreo da znam prepoznati kada naiđem na nešto posebno, a u ovom slučaju to si ti. Iskren sam, ovo govorim iz dubine duše - pokušao ju je uvjeriti kada je vidio nepovjerenje na njezinu licu. - Koliko su teške te tvoje riječi? - Tara ga je upitala. - Na što misliš? - Dell ju je u čudu pogledao. - Koliko vrijedi bogatstvo koje je ostalo iza tvojeg oca? - bila je izravna. Dell je s nevjericom odmahnuo glavom. Kada se pribrao, rekao joj iznos i Tara je zanijemjela. - Novac, prokleti novac! - rekao je ljutito. - To je trebao biti tvoj novac - podsjetila ga je . - Zar misliš da je novac ono što najviše želim u životu? Da, važan mi je, a najgore mi je palo to što je oteto ono što je trebalo biti moje. Ali mi to u ovom trenutku nije ni najmanje važno. Važna si mi ti - naglasio je posljednje riječi. - Da, znam - Tara je hladno rekla. - Bez mene nema novca - rekla je s osjećajem krivnje. - Ne na taj način - Dell joj se usprotivio. - Nego na koji? - Taru je već ljutilo njegovo ponašanje i njegove riječi. Nije znala koliko mu je mogla vjerovati? U jednom je trenutku zvučao iskreno, u drugom previše daleko. - Želim te kao ženu - napokon je izrekao ono što je neprestano želio. - Želiš me? - Tara je ustala. - To je lijepo rečeno. Ja u paketu s novcem postajem neodoljiva - podrugljivo je rekla. Delije ustao i stao ispred nje. - Ponašaš se kao da si neka sasvim obična i bezlična djevojka, kao da je nemoguće da se netko zaljubi u tebe. Ja sam svjestan svojih osjećaja. - Dok je govorio nije skidao pogled s njezina lica. - Koliko ti mogu vjerovati? - sa strahom ga je upitala. - Ja na to ne mogu utjecati. O tome moraš sama odlučiti. Bio bih najsretniji kada bih mogla zaviriti u moje srce. Iskren sam, Tara. A ti tu iskrenost ne prepoznaješ. A novac? uhvatio ju je za ruku i poveo do naslonjača.


- Da bih ti dokazao koliko mi je stalo do tebe, spreman sam na sve. - Na sve? - Tara je poput papige ponovila posljednji dio rečenice, preoblikujući ga u pitanje. - Ti pristani na brak, a ja ću sav novac darovati tebi - velikodušno joj je ponudio. Tara ga je zaprepašteno pogledala. - Ja ne želim taj novac - rekla je odlučno. - A ne želim ni brak - napomenula je. - U redu - prošaputao je Dell. - Nećeš me navesti da upadnem u klopku - rekla je, iako ni sama nije vjerovala da će mu uspjeti odoljeti ako ostane jednako uporan. Pred sobom su imali dvije godine da ispune plan, a kako je on krenuo, u te dvije godine se mnogo toga moglo dogoditi. On očito nije imao namjeru odustati i stalno je mijenjao taktiku, a nju je to zbunjivalo. Bilo je trenutaka kada je mislila da mu je uistinu stalo do nje, ali i onih kada je u to sumnjala, bolje rečeno, kada je bila sigurna da sve to čini zbog novca, iako se on silno trudio da ostavi dojam da mu do njega nije nimalo stalo. - Klopka? - upitno je podigao obrvu dok ju je promatrao. - Zašto se tako ponašaš? postavio je pitanje na koje nije znala odgovoriti. - Kako? - Tara ga je oprezno upitala. - Kao da ne želiš shvatiti da si žena, i to privlačna žena, i to je jedino što je važno u ovom trenutku. Zašto misliš da se ja ne bih mogao zaljubiti u tebe? - Dok je izgovarao pitanje, glas mu je bio tih i hrapav, a oči su mu sjale vragolastim sjajem. - Sve je moguče, a ako se ta ljubav preračuna u brojke i sama moram priznati da sam iznimno privlačna. - Tara je ostala pri svojem stajalištu. - Htio sam ti reći da prema tebi osjećam... - Ne trudi se - prekinula ga je . - Da si iskren, možda bih i pokušala nešto učiniti da ispunimo te uvjete, ali ti mi uporno serviraš laži, a laž mrzim iz dubine duše. Nedavno sam shvatila da je cijela moja prošlost bila ispunjena lažima, a takvu budućnost ne želim. Roditelji su me učili da je istina ono što bi nam trebalo biti na prvome mjestu, ali se i sami toga nisu pridržavali. Iako su imali za to razlog, to nije opravdanje. Ipak, shvaćam ih. Tek kada sam spoznala kakav je John, moja ljubav prema njima isplivala je na površinu. Nije to lako priznati, ali sam upravo Johnu zahvalna što sam shvatila kakvi su mi uistinu roditelji. Patrick mi nije otac, ali ga smatram ocem u svakom pogledu. Ni sama ne znam zašto sam se i u jednom trenutku dvoumila. Biološki nisam njegova kći, ali mi je dao sve. Nije li to ono što najviše treba cijeniti? Da mi je otac, to bi se podrazumijevalo. Ljubavlju koju mi je dao, pokazao mi je svoju veličinu. Nikada se nije koristio ucjenama. Jedino njegovo oružje bila je ljubav, a nemoć mu je stvarao strah da me ne izgubi. Nikada me neće izgubiti. - Tara je zadnje riječi izrekla jedva čujno, kao da nije željela da ih Dell čuje. Dell je neko vrijeme šutio. Nešto nepoznato pojavilo se u njegovim očima. Tara je osjetila nelagodu od njegova pogleda. - Ja i jesam iskren - rekao je. Tara ga je sumnjičavo odmjerila. Ni sama nije znala zašto mu nije vjerovala. - Ni ja ovo nisam želio. Kakve god Johnove namjere bile, još ih uvijek ne shvaćam. - Zašto sumnjam u tvoju iskrenost? - upitala je Tara. - Zato jer ne želiš vjerovati. Ti imaš svoje mišljenje i moje riječi nimalo ne utječu na njega. Samo misliš da sve radim zbog novca...


- A to nije istina? - Tara ga je pogledala s nevjericom. - Ne. - Dell ju je pogledao u oči. - Što je onda istina? - Tara nije odoljela, a da ga ne upita. Dell je razmišljao nekoliko trenutaka. Tračak osmijeha izvio mu je usne. - Istina je da si lijepa. To ne možeš poreći. Istina je da si trenutačno jedina žena s kojom bih rado stupio u brak. Do ovog trenutka nikada se nisam ovako nisam osjećao. Pomisao na brak u meni je izazivala odbojnost, ali se i to promijenilo. Nikada nisam mislio da ću ovako čudan način upoznati nekog poput tebe. - Doista čudno. Shvaćam i razlog toga tvojeg osjećaja - Tara je rekla hladno. - Opet se hvataš za oporuku i za novac koji u ovom trenutku uopće nije u pitanju. - A za što bih se trebala uhvatiti? - Tara ga je sumnjičavo odmjerila. - Pokušavam ti reći što osjećam, ali ti svaku moju riječ pogrešno protumačiš. - Očito. - Tara nije znala kako da mu odgovori na to. - Ne vjerujem ti. - Napokon je svoj cjelokupan dojam pretočila u kratku izjavu. - Znam i nemoćan sam da bilo što promijenim. Zašto se ne bismo mogli dogovoriti? Dopusti mi da te upoznam. - Glas mu je bio molećiv, a pogledu njegovih prekrasnih očiju nitko ne bi mogao odoljeti. - Bojim se da to nije nimalo dobra ideja - pokušala mu se oduprijeti Tara. - Zašto? Ne ujedam, ne izgledam toliko loše da bi me se trebala sramiti. Nisam ni zao, ali trenutačno imam samo jednu slabost... - široko se osmjehnuo. - A to je? - Tara nije odoljela radoznalosti. - Ti - kratko joj je odgovorio. - Znaš... - Tara je namjerno zastala da bi svojim riječima dala veću važnost. - Tebi je uistinu teško odoljeti. Svojim šarmom skrivaš istinu i kakva god ona bila, mislim da bih ti trebala pružiti šansu - priznala mu je nakon kratka razmišljanja. Dell ju je promatrao s nevjericom. Lice mu se u samo jednom trenutku potpuno promijenilo. - Poigravaš se sa mnom? - upitao ju je sa sumnjom. - Malo - priznala mu je. - Jedino ti mogu reći da sam zbunjena. Voljela bih kada bih dobro razmislila o svemu - molećivo je rekla. U njezinu glasu nije više bilo ni traga sigurnosti. Uzdahnula je, pokušavajući ne misliti na njegovu blizinu, a to nije bilo nimalo lako. Privlačio ju je kao nijedan muškarac dotad. Cijelo je njezino biće bilo svjesno njegove blizine. Kako da shvati njega, kada ni sebe ne može shvatiti? Željela ga je mrziti, ali nije mogla. Jednim dijelom sebe željela je pobjeći od njega, drugim ostati. Razum joj je govorio jedno, srce drugo. Nije bilo lako snaći se u svemu tome. Tražila je malo vremena, ali je znala da joj ni vrijeme neće pomoći. Pokušala je raščistiti svoje misli u samoći, a to joj nije pošlo za rukom. Zdrav razum joj je govorio da bi s njim trebala prekinuti svaki kontakt, ali on joj to nije dopuštao. Trebala je početi preuređivati njegovu vilu, a to bi moglo trajati mjesecima. U svakom ju je pogledu nadmudrio, priznala je samoj sebi. - Naravno - Deli je bio velikodušan. - Volio bih kada bi se opustila. Mislim da bi ti to pomoglo - savjetovao joj je. - Teško da to mogu u tvojoj blizini, a i trebala bih poći kući - rekla je ustajući. - Mislim da je ovo bila promašena večer, isto kao i razgovor - nadodala je ljutito.


Uistinu je bila ljuta, ali ne na njega, nego na sebe. Ponašala se kao marioneta u njegovim rukama. Čim je on nešto predložio, ona ga je slušala kao da je hipnotizirana. - Ja ne mislim tako. - I Dell je ustao. - Odvest ću te kući - rekao je takvim glasom da je ona shvatila da ne bi imalo smisla da mu se odupre jer bi on ionako napravio ono što je želio. - U redu - pristala je. Kad su došli do njegova automobila i smjestili se, Dell je pokrenuo automobil. Cijelim putem nije izgovorio ni jednu riječ. To ju je začudilo. Očekivala je da će je opet pokušati nagovarati na brak, ali on očito nije imao takvu namjeru. Kad ju je doveo do njezina stana, ispratio ju je do vrata. Čim ih je otključala, pozdravio ju je i otišao. Tara je bila zaprepaštena. Nije mogla shvatiti zašto se tako ponaša. U jednom je trenutku izgarao od želje i u to ju je svim sredstvima pokušavao uvjeriti, u drugom je bio hladan poput sante leda. Sve bi dala da ga je mogla shvatiti. Ali i sebe. Ako je navaljivao, ljutila bi se zbog takva ponašanja, ali ju je ljutilo i ako bi bio hladan kao sada. Pokušala je ne misliti na njega, ali mogla je jednako tako pokušati i ne udisati zrak. Večer se pretvorila u pravu katastrofu, priznala je samoj sebi. Prema Mattu se ponijela neprimjereno, prekršila je sva pravila lijepa ponašanja. Bilo joj je žao zbog toga. On to nikako nije zaslužio. Uzela je mobitel i otipkala njegov broj. - Matt - prošaputala je čim se javio. S druge strane Matt se nakašljao. - Tara - ljutito je odvratio. - Nisam očekivao da ćeš mi se objesiti oko vrata, ali ni da ćeš me onako napustiti. - Oprosti - molila ga je . - O tome neću ni razgovarati. Ipak, shvaćam te. Dovoljno mi je bilo da vas pogledam i sve mi je bilo jasno. - Što bi ti moglo biti jasno? I sam znaš koliko ga mrzim - Tara se žestoko usprotivila njegovim riječima. - Mržnja? - Tara je u tom trenutku vjerno mogla zamisliti izraz njegova lica. - Mržnja je samo zavjesa iza koje se skrivaju pravi osjećaji. Ono što ti osjećaš prema njemu, ja osjećam prema tebi. Zato te i shvaćam — rekao je kruto, a razočaranje mu se jasno naziralo u glasu. - Ja ga doista mrzim - pokušala ga je uvjeriti. - Tara, umoran sam. Laku noć - prekinuo je vezu. Tara je osjetila kako joj se oči pune suzama. Željela je izmamiti oprost od njega, ali je osjećala da ga gubi, a to nije htjela. Bio je ljut i to s razlogom. No najviše su je začudile njegove riječi. Tvrdio je da ona voli Della. Je li to bila istina ili je on do tog zaključka došao samo na osnovi njezina ponašanja? Kako god bilo, žestoko se opirala toj činjenici. Kad je legla, opet je razmišljala o onome što je rekao Matt. Željela je zaboraviti sve, ali nije mogla. Nešto u njoj bilo je mnogo jače od zdravog razuma. Jednostavno nije imala razloga da nešto osjeća prema Dellu. Kada bi god stvarnosti pogledala u oči, shvaćala je da bi ga trebala izbjegavati, ali nije mogla zanemariti činjenicu koliko je bio lijep i privlačan. A najgore od svega bilo je to što ju je privlačio i to toliko jako da nije pronalazila sredstva da se bori protiv tih osjećaja. Probudio je u njoj ženu, onu ženu koja je bila željna ljubavi, onaj dio za koji nije ni znala da postoji. Još nijednome muškarcu to nije uspjelo, zašto je uspjelo baš njemu? Ljutila se na sebe, ali time nije mogla ništa popraviti - stvarnost je bila okrutna, onakva kakvu je najmanje željela. Sudbina se potrudila da im zagorča život, da pomiješa ljubav i mržnju, grižnju savjesti s nemoći. Sve se to nakupilo u njoj i svi su je ti osjećaji proganjali. Borila se protiv njih, ali je


znala da je ta borba uzaludna. Nitko im se ne bi mogao oduprijeti, a ona sigurno neće biti iznimka, znala je to. Mogla se boriti godinama, desetljećima, ali ono što je osjećala nikada neće nestati. Što da radi? To ju je pitanje neprestano mučilo. A najgore od svega bilo je to što ponašala kao da je izgubljena. No na neki je način to i bila.


VIII Kad je odveo Taru, Dell se vratio u svoju vilu. Natočio si je čašu konjaka. Bio je toliko napet da se morao opustiti onako kako je jedino znao. Pogled mu je neprestano skretao prema mjestu na kojem je te večeri stajala Tara. Bila je božanstvena, najljepša djevojku koju je ikada vidio. Mora upotrijebiti sva sredstva da je osvoji. Muškarac u njemu jedino je to i želio, ali je između njih stajala oporuka i novac koji mu je pripadao. No bi li mu novac mogao pružiti sreću kakvu bi osjećao uz nju? Sama pomisao na njezino tijelo dovodila ga je do ludila. A lice? Sav svoj raskošni talent u stvaranju ljepote, priroda je pokazala na njezinu licu. Samo je tako mogao opisati ono što ga je toliko oduševljavalo. Mislio da je njime upravlja razum, a sve priče o ljubavi činile su mu se krajnje besmislenima. Vjerovao je da ljubav postoji, ali je podcijenio njezinu moć i jačinu. No sada je uvidio koliko je bio u krivu. Oluja izazvana osjećajima harala je u njemu. Jedino što je želio bila je Tara, ali kako da je uvjeri u to? Ovog bi je trenutka zaprosio, da se njega pitalo, ali je znao da bi to bila još jedna u nizu grešaka koje je počinio u posljednje vrijeme. Nije se snalazio u svemu tome. A nije ni ona. Kako je privoliti da prihvati njegovu ponudu? O tome je danima razmišljao, ali se odgovor još nije nazirao. Pokušavao je na razne načine, ali bezuspješno. Uistinu mu je do nje stalo mnogo više nego do novca, ali što učiniti da i ona povjeruje u to? Tari je na umu bila samo oporuku, Johnova posljednja želja. Ako je John znao kako mu kći izgleda, njegov je plan dobivao smisao. John ga je odgojio, poznavao ga je kao malo tko i sigurno je mislio da bi se njih dvoje izvrsno nadopunjavali. Bože, toliko ju je želio da je mislio da će mu tijelo prsnuti! Ali ne samo na neko vrijeme, želio ju je zauvijek, a to ju je odvajalo od ostalih njegovih žena. Iako je njegov život bio bogat avanturama, nijedna žena još nije pronašla put do njegova srca, a to je Tari tako lako uspjelo. Dovoljan je bio samo pogled na nju i ostao je zatečen, shvatio je ono što mu je do tog trenutka bilo neshvatljivo. Kao da je sreo svoju davno izgubljenu polovicu, a nije ni znao da postoji, i tek je u tom trenutku shvatio da mu život bez nje ne bi imao smisla. John je prema njoj bio nepravedan. Znao je to, ali možda je ta nepravda bila blagoslov jer je dobila ljubav i sreću koju uz njega ne bi imala. Koliko god mislila da je zakinuta jer ju je otac napustio, to nije bila istina. John je volio samo sebe, a to se nikada nije promijenilo. Prema njemu je bio dobar onoliko koliko takve osobe mogu biti dobre, a Dell je znao da je pritom davao sve od sebe. Davao mu je malo ljubavi, ali dovoljno. Bio je dobar otac, ne previše topao, ali ni hladan. U svemu je imao mjeru, osim kada je novac bio u pitanju. Ako je Tara od njega naslijedila tu hladnoću, njegov će trud biti uzaludan, a ako nije... Vjerovao je da za njih postoji nada, morala je postojati. On ju je volio. Gotovo se trgnuo kada je postao svjestan te misli. Zar je tako malo trebalo da shvati da je voli! Bio je opčinjen njome, želio ju je, ali to bila samo fizička potreba koja ga je sprječavala da zaviri dublje u sebe. A kada je to napokon učinio, iznenadio se onim što je pronašao u svojem srcu. Da, ljubav se nastanila u njemu, i to ljubav koja ga je uzdizala do samih nebeskih visina. A što bi tek bilo da ju je mogao imati uza se! On je inače dobivao sve što je poželio. John ga je učio da se sve prepreke mogu svladati ako cilj to opravdava, a on veći cilj od ovoga nije mogao ni zamisliti. Nikakav novac u njemu ne bi izazvao toliku želju niti toliko osjećaja. Ljudi precjenjuju novac. Novac je tek sredstvo i ne jamči sreću. A obično je oni koji su njime obilovali, nisu imali. Zbog novca su živjeli u vječitom strahu. A ne živi li svaki čovjek u strahu da ne izgubi ono što voli? Rukom je prošao kroz svoju bujnu kosu. Želio je vjerovati da će sve biti u redu, ali ničim to nije mogao potkrijepiti. Što joj se više želio približiti, Tara se sve više udaljavala od njega. Kao da se bojala njegovih osjećaja i nije mu vjerovala, a to je bilo presudno. Trebao je najprije


steći njezino povjerenje, a onda će sve biti mnogo lakše. Da joj je samo mogao pokazati svoje srce, ništa mu drugo ne bi trebalo. Ali to je bilo nemoguće kao i privoljeti je na brak. Tome se nimalo nije čudio. Ona je bila posebna djevojka. Vjerovala je u osjećaje, a mislila je da on kupuje njezin zakonit potpis. I on bi se tako ponašao da je bio na njezinu mjestu. Jako je dobro znao kako sve to izgleda iz njezine točke gledišta. Žalio je što nikako ne pronalazi način da je razuvjeri. Ali će ga pronaći, obećao je samom sebi. Ustao je i uzdahnuo. Lice mu je bilo bezizražajno, a tijelo ukočeno od duga sjedenja. Napravio je nekoliko koraka, a zatim krenuo prema kupaonici. Dugo se tuširao želeći tako razbistriti misli, ali uzalud. Tijelo mu je trebalo osvježenje i dobilo ga je, ali žeđ svoga srca ničim nije mogao smanjiti. Tara ga je izbacila iz kolotečine u koju je zapao. Krenuo je potpuno nepoznatim stazama i lutao bespućima osjećaja. Dao je sve od sebe, stalno je tražio način da ona bude pored njega. Ako ga uspije upoznati, shvatit će kakve su mu namjere jer drukčiji put do njezina srca nije postojao. On nije želio brak na papiru samo da bi dobio novac, on je želio pravi brak. Sve je više shvaćao da je Johnova zamisao bila savršena, iako ne i način na koji ju je želio provesti. No vjerojatno se jedino toga dosjetio. Sve mu se više sviđala misao da se tako veže s Tarom. Nasmiješio se. Vjerovao je da će sve biti u redu, morao je vjerovati. Dvije godine... Pred sobom je imao dvije godine da je osvoji, a poznavajući svoju upornost, znao je da će pronaći način da dođe do cilja. Uspjehom neće smatrati brak na papiru. To bi za njega bio poraz, a poraze nije priznavao. Kada je pošao na spavanje, laknulo mu je. Napokon će u zagrljaju sna zaboraviti na stvarnost, na sve što ga je činilo nemoćnim i ranjivim, a toga je bilo mnogo u posljednje vrijeme. Ujutro si je najprije skuhao kavu. Dok ju je ispijao, zazvonio mu je mobitel. Kada je vidio Tarin broj mobitela, cijelo mu je tijelo zadrhtalo od uzbuđenja. Odmah je podigao slušalicu i javio se. - Nakon razmišljanja i mnogo dvojbi, pristajem se udati za tebe, ali onako kako smo se dogovorili - izrekla je Tara u jednom dahu. Dell je toliko jako stisnuo slušalicu da su mu članci pobijelili od siline stiska. Da je udario grom iz vedrog neba ne bi bio toliko iznenađen. - Brak na papiru? - ipak se želio uvjeriti da je dobro shvatio. - Da - prošaputala je Tara. - Pet godina će prije proći ako s tom maškaradom započnemo odmah. - Pet godina? - Dell je samo ponavljao njezine riječi. - Da - rekla je hladno. - Ne želim da bilo tko zna za ovo. To je ionako formalnost. - Zar je doista izgovarala te riječi? - Da, to je formalnost. - Dell se još uvijek nije pribrao. - Ovo ostaje između nas dvoje - ponovila je. - Naravno - rekao je Dell odsutno. - Nadam se da si sada sretan? - s gorčinom je upitala. - Nisam. - Iznenadio ju je svojim odgovorom. - Na kraju ćeš ipak dobiti ono što je tvoje - jedva je izgovorila. - Nadam se. Ipak, ja ću svoje obećanje izvršiti. Sav ću novac dati tebi. - Sjetio se da joj je to obećao, a tako je doista i mislio.


- Ako to učiniš, ja odustajem - planula je. - Da dođem do tebe? Sada zbilja moramo razgovarati. - Dell ju je želio vidjeti, a svaki izgovor mu je dobrodošao. - Nemam snage za to - odbila ga je . - Tara - Dell je prošaputao njezino ime iz dubine srca. - Dobio si što si želio - rekla je i prekinula vezu. *** Kad je to učinila, naslonila se na zid i briznula u plač. Nije bilo lako donijeti takvu odluku, a ona ju je donijela naprečac jer je to bio jedini način. Znala je da je Dell ne bi ostavio na miru dok ne pristane, a ona je samo oboma olakšala ionako tešku situaciju. A i bilo joj je žao da ostane bez onoga na što je imao pravo. Samo će se potpisati, izvršiti uvjete oporuke - i to je to. Ništa se u njezinu životu neće promijeniti. Nastavit će živjeti svojim životom, samo joj Dell neće više dosađivati. Ma koga ona to zavarava, obrecnula se na samu sebe. Da više ne bi razmišljala o svojem postupku, uzela je torbicu i krenula u ured. Treba raditi, treba pronaći zaborav u poslu. Zašto je pristala? Ni na to pitanje nije znala odgovoriti. Je li mu samo željela pomoći da dođe do svoga novca ili je u pitanju nešto mnogo zamršenije? Smatrala je da to treba učiniti. Ako je ona zbog njegove majke ostala bez oca, zar bi on trebao ostati bez svojeg nasljedstva? Ionako će sve biti posve tajno, nitko neće znati. Ona će živjeti svoj život, on svoj. Imat će svoju slobodu, iako će biti vezani papirom koji, međutim, neće imati značenje koje takav papir inače ima. Dugo je razmišljala, lomila se u sebi, a kad je napokon shvatila što je najbolje, odmah je nazvala Della. Da to nije učinila tog trenutka, više za to ne bi imala hrabrosti. Što god da se dogodi, učinila je to bez prisile. Trudila se dati sve od sebe na poslu, ali je bila previše rastresena da bi u tome uspjela. Misli su joj se neprestano vraćale na Della, na ono što ju je očekivalo. Je li se svojim postupkom odrekla snova? Uvijek je mislila da će njezino vjenčanje biti posebno, da će ga zauvijek pamtiti, a to i nije bilo daleko od istine. Doista će pamtiti to vjenčanje, ali ne kao sretna mlada. To će vjenčanje biti njezin poraz, dokaz da su se sva maštanja pretvorila u poslovni sporazum. Što li sve život priređuje običnim ljudima? Željela je samo da bude voljena, da se uda zbog ljubavi, a radila je upravo suprotno. Čak i kada je otišla s posla, nije se osjećala puno bolje. Trebala je osjetiti olakšanje što će napokon i to biti iza nje, ali se nije tako osjećala. Što je više razmišljala, sve su je više obuzimale sumnje da će sve to biti mnogo zamršenije nego što bi trebalo biti. Kad je vidjela da je Dell čeka ispred ulaza u njezin stan, nije se nimalo iznenadila. - Opet si tu? - upitala ga je hladno. Ipak, srce joj je naglo poskočilo u grudima, a tijelom su joj prošli ugodni trnci. - S razlogom. - Dell je i dalje bio naslonjen na zid. Ruke je držao u džepovima, a pogled koji joj je uputio bio joj je potpuno stran. - Pristala sam da bi me ostavio na miru, a ti se ponašaš kao da to ne shvaćaš - odbrusila mu je. - Shvaćam, ali bismo se ipak trebali dogovoriti - rekao je mirno. Njega očito nimalo nije pogađala njezina ljutnja iza koje je skrivala svoje prave osjećaje


skrivala. Ponašao se kao da je takvo njezino raspoloženje nešto sasvim uobičajeno. - Rekla sam da pristajem i treba samo obaviti formalnosti. - Tara je vrtjela ručke od torbice, snažno ih stišćući. - Ne možemo samo tako otići i potpisati. Trebamo oboje biti prisutni. - Njegov je zdravi razum iznjedrio opravdanje za njegovo ponašanje. - Toliko komplikacija pri sklapanju braka, a koliko li će ih tek biti kada se budemo razvodili? Ne želim ni misliti na to. Ovo je razdoblje koje bih najradije zaboravila i izbrisala iz svojeg sjećanja. Ovo radim protiv svoje volje... - Onda nemoj - rekao je u grču koji joj nije bio jasan. - Ja nisam tiranin, ne trebaš se tako žrtvovati za mene. Ako radiš protiv svoje volje... - A kako bih trebala pristati na vjenčanje? Ovdje nema ni spomena o ljubavi. - Prišla mu je još bliže i pogledala ga u oči. - Idemo gore - predložila mu je. Iako je smatrala da nemaju previše zajedničkih tema, ipak su se trebali dogovoriti. On je sve činio da pristane, a kada je pristala, nije joj izgledao nimalo sretno. Uopće ga nije shvaćala. - Slažem se - samo je prošaputao. - Ovo nije tako jednostavno - rekao je samo da nešto kaže i tako popuni tešku šutnju koja se nadvila nad njima poput tamna oblaka. - Slažem se. - Tara je krenula prva. Kad su ušli u stan, odložila je torbicu i odmah otišla po sok. Nije ga čak ni pitala želi li što popiti. Možda i nešto jače od soka, nešto što bi ih moglo opustiti. - I? - upitno ga je pogledala i sjela nasuprot njega. - Očekivala sam da ćeš biti puno sretniji - primijetila je. Dell je odmahnuo glavom. - Ovo nije ono što sam želio - rekao je kruto. - Nije čak ni nalik na to. Mislim da sam ti rekao da te volim, da prema tebi gajim osjećaje koje ni prema jednoj ženi nisam gajio. - Uopće te ne shvaćam. - Tara je bila zaprepaštena. - Zašto? - začuđeno ju je pogledao. - Na prvome sam mjestu muškarac s osjećajima. Ne mogu reći da nisam sretan što si pristala. Lagao bih kada bih to tvrdio, ali me nesretnim čini razlog tvojeg pristanka. - Dok je govorio, gledao je Taru ravno u oči. Tara se uzvrpoljila. Ni u snu nije očekivala takvu reakciju. On očito nikako ne može biti zadovoljan. Najprije je sve činio da ona pristane, sada kad je u tome uspio, njegovi su apetiti porasli. Nije želio samo brak na papiru, želio ga je i konzumirati, a njoj to nije bilo ni na kraj pameti. - Uzmi ili ostavi - rekla je hladno. - Nudim ti ono što ti u ovom trenutku mogu ponuditi. Zašto očekuješ čudo, kad je i moj pristanak neka vrsta čuda? - Nisam rekao da ću odbiti, ali sam razočaran - rekao je Dell oklijevajući. - Čime? - Razlogom tvojeg pristanka. - Dell se pokušavao udobnije namjestiti. - Ne shvaćam te. Zar nećeš dobiti ono što si želio? - Tračak tuge pojavio se u njezinu glasu. - Nikada ne možemo imati sve - razočarano je primijetio. - Spremna sam se žrtvovati da bi dobio ono što je tvoje. Znam da želiš i moje tijelo, ali se ono ne može kupiti nikakvim novcem. Ono nije na prodaju. - Ni sama nije znala zašto je posljednju rečenicu posebno naglasila.


- A tvoje godine jesu? Daruješ mi pet godina... - Ja to ne bih tako shvatila. Neću živjeti s tobom, neću imati nikakve veze s tobom. Ti ćeš imati svoj život, ja svoj. Papir nas ni na što neće obvezivati. - Jasno mu je stavljala do znanja što može očekivati. - Papir ipak obvezuje. - Dell je nikako nije želio shvatiti. - Molim te. - Tara je bila na rubu suza. - Ovo mi je ionako preteško. Nije bilo nimalo jednostavno odlučiti se. Učinila sam to zbog tebe, ne zbog sebe. Ja ovime ništa ne dobivam... - Kako ne dobivaš? - prekinuo ju je Dell. - A što dobivam? - Tarine su se oči napunile suzama. - Polovicu cijelog bogatstva koji ti ostavlja John, ali i moju polovicu - napomenuo joj je. - Molim? - Tara je ustala, a zatim ponovno sjela. - Ne želim ni jednu funtu toga prokletog novca, niti jednu funtu - ponovila je, ali mnogo tiše. - Ako misliš postupiti onako kako govoriš, ja odustajem. Moj cilj nije novac, niti mi je ikada to bilo na prvome mjestu. Pokušavam se ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima. Pokušavam biti čovjek, a to nije nimalo lako u ovakvoj situaciji. Jedan dio mene vrišti od užasa, ali sam realna - priznala mu je. - Kako bi bilo da još malo razmisliš o svemu? - Dell ju je iznenadio svojim pitanjem. Možda brak nije najbolje rješenje, možda i ne treba doći do njega. Ako te to čini nesretnom, zašto da se žrtvuješ? Preživjet ću i bez tog novca. - Ustao je i pogledao je s tugom. - Najbolje je da nikamo ne žurimo - rekao je na odlasku. Kad je Tara pokušala ustati, zaustavio ju je rukom. - Izići ću sam. - Ponašao se kao da bježi, a to je na neki način i bila istina. Kad je ostala sama, Tara se nije bila sposobna pomaknuti s mjesta na kojem je sjedila. Nudila mu je ono što je želio, ali on to nije prihvaćao. Znala je da je tvrdoglav, da su njegovi apetiti mnogo veći, ali ona nije razmišljala o pravom braku. Taj bi brak bio samo poslovni sporazum, način da se ispune uvjeti oporuke. Kad se malo pribrala, nazvala je Faith. Samo pola sata poslije, Faith je pozvonila na njezina vrata. - Opet nešto nije u redu? - upitala ju je kada je vidjela kako Tara izgleda. - Ništa nije u redu. - Tara je pogledala u Dellovu čašu soka koja je ostala netaknuta. Faith je pratila njezin pogled. - Imala si društvo? - upitala je radoznalo. - Da. - Tara je ustala. Neko je vrijeme samo stajala nasuprot Faith. - Sjedni - ponudila joj je. Faith ju je poslušala. Kad se smjestila, pozorno je pratila svaki Tarin pokret. Izraz na licu mijenjao joj se iz trenutka u trenutak. - Nisi me ovamo pozvala da bih te samo promatrala. - Radoznalost je frcala iz njezinih očiju, a ona se nije ni trudila sakriti je. - Ne. - Tara je odmahnula glavom. Sjela je do Faith, a oči su joj se napunile suzama. Neko je vrijeme razmišljala. Nije znala kako da započne razgovor, a trebala joj je prijateljska potpora. Uvijek ju je u imala u Faith i znala je da je ni sada neće iznevjeriti.


- Onda? - Faith ju je poticala da otvori svoje srce, iako je slutila da joj to nije nimalo lako.

- Pristala sam se udati za Della - tiho je rekla Tara. I njoj je samoj njezin glas zvučao strano, kao da nije ona izgovorila te riječi. U njoj kao da su postojale dvije žene - jedna je razmišljala mozgom, druga srcem. Kad su se spojile, rezultat je bio poražavajući. Pristala je na udaju, ali s razlogom. Nadala se... Čemu? Iako joj je Dell rekao daje voli, nije mu vjerovala. Riječi je lako bilo izgovoriti, ali kako ih provesti u djelo? On je tvrdio da je voli, ali kako? Postojalo je toliko vrsta ljubavi, a voljeti se moglo gotovo sve - od cvijeta koji bismo slučajno vidjeli do ljudi, a između ta dva pojma postojalo je još milijun sitnica kojima darujemo neku vrstu ljubavi. - Ti si... - Faith se zagrcnula. - Ne vjerujem ti. - Faith su Tarine riječi izbacile iz uobičajene ravnoteže. - Istina je to što ti govorim - uvjeravala ju je Tara. - Ja te poznajem - posjetila ju je Faith. - Previše te dobro poznajem da bih povjerovala kako si pristala na brak samo da bi on dobio novac. - Faith je s nevjericom odmahivala glavom. - Ima li tu još nečeg? - sumnjičavo ju je ispitivala. - Ne - odgovorila je Tara neuvjerljivo. - Ne laži mi. - Faith je prasnula u smijeh. - Ili možda lažeš sebi? - rekla je razigrano. - Samo pokušavam biti pravedna. - Tara se nemoćno branila. I sama je bila svjesna kako te njezine riječi zvuče. - Kako bi bilo da malo zaviriš u svoje srce? - Faith je ustala. Neko je vrijeme samo hodala i povremeno pogledavala prema Tari. - Tvoje me ponašanje nervira. - Tara ju tako pokušavala privoljeti da sjedne. - Zanima me kako to da si pristala, a rekla si da to nikako ne možeš. - Faith je nakon toga sjela. Tara joj je pričala o onom što se dogodilo u posljednjih nekoliko dana. I spomenula sve svoje sumnje. Kad je završila, pogledala je prema svojoj dugogodišnjoj prijateljici. - Ti si zaljubljena - rekla je Faith tiho. - Nisam - žestoko joj se suprotstavila Tara. - Znam da sam u pravu, znam to - rekla je Faith pobjedonosno. - Vjeruj mi, ja ne griješim - podsjetila ju je. - Pozvala sam te da me utješiš... - A ja sam ti rekla istinu. - Faith se nasmiješila. - To nije istina. - Tara joj se još jednom pokušala suprotstaviti. - Sve dok ti zavaravaš samu sebe, pitat ćeš se zbog čega to radiš. Mislim da je vrijeme da prestaneš s tim. - Faith je još jednom ustala. - Nadam se da ću ja biti kuma - rekla je vragolasto se smiješeći. - Da, naravno. - Tara je bila posve odsutno. - Idem - Faith joj je rekla. - Umorna sam, a i ti si. Trebaš se sva predati pripremama za vjenčanje i za posao za koji ćeš biti plaćena - šalila se dalje. Tara se nasmiješila. Iako joj je bilo teško, prijateljica joj je uspjela izmamiti osmijeh.


Obožavala je Faith, ali je znala da ovaj put nije u pravu. Ustala je i ispratila je. Kad je ostala sama, pošla je pod tuš. Nakon tuširanja, legla je u krevet. Znala je da neće moći zaspati. Previše je bila uzbuđena i previše su je mučila pitanja na koja nije znala odgovor. Prošlost joj je jednim dijelom bila poznata. Nju nije mogla promijeniti. Jedino joj je preostalo da je prihvati onakvom kakva je bila, bez imalo uljepšavanja, ali i bez prevelika optuživanja. Ona nije bila pozvana da nekome sudi, ali bi joj se ta misao ipak katkad nametnula. Sve je mogla prihvatiti, čak i ono što je John napravio kada je ostavio nju i njezinu majku, ali nije mogla shvatiti zašto je sastavio takvu oporuku. Dovoljno je povrijedio njezinu majku, zašto je želio povrijediti i nju? Kako da shvati njegovu posljednju želju? Zašto je morala saznati za njegovo postojanje nakon njegove smrti? Zašto nije pustio da sve ostane onako kako je bilo? Svojim je postupkom otvorio mnoge rane, a stvorio je i mnogo novih. Činilo joj se da je najviše ranio nju, ali ni Dell nije bolje prošao. Na kraju bi on mogao biti najveći gubitnik. Iako je pristala udati se za njega, on kao da odjednom više nije bio zainteresiran. Ili to nije bilo ono što je želio? Pokušala je misliti kao on, ali joj to nije polazilo za rukom. Sve je bilo previše složeno, a ono što je njoj bilo logično, njemu očito nije. Teško je bilo zaviriti u muški mozak, a još teže u način na koji je funkcionirao. Najprije je želio brak, onda se ponaša kao da ga ne želi. Osjećala se posramljeno i poniženo. Nudila mu je nagodbu, a on je nije želio, čak ni zbog novca. Ili je to bila samo još jedna od njegovih igrica? San ju je kasno uzeo u svoje okrilje, ali joj je donio mir, toliko željeni mir koji budna nije osjećala. Ujutro se osjećala puno bolje. Nije mislila na Della, nije to ni željela. Misli su joj zaokupljale promjene koje je trebala napraviti na nacrtu na kojem je radila prethodnih dana, a koji nije ispunio njezina očekivanja. Prionula je na posao čim je stigla u ured. Sa strašću kakvu je rijetko osjećala, radila je preinake i kada je bila gotova, zadovoljno je odahnula. Doista je nadmašila samu sebe. Znala je da je napravila točno ono što je Dell želio i to ju je ispunjavalo ponosom. Čim je bila gotova, nazvala ga je. Dogovorila se s njim i samo pola sata poslije bila je na putu prema njegovoj vili. U ruci je čvrsto držala nacrte, tako grčevito da su je članci zaboljeli. U poslu je jurila prema vrhu i s vremenom će postati jedna od najboljih, znala je to, ali je u svome privatnom životu potpuno podbacila. Svoj raskošan talent tu nije mogla primijeniti. Ponašala se kao da je potpuno neorganizirana, a to je na neki način i bila. Čak i da je imala detaljne upute, sumnjala je da bi ih bila sposobna slijediti. Jednostavno se nije snalazila u labirintu života, niti je znala kako prijeći prepreke na koje je nailazila. Pokušala je sve, tješila je sebe. Ono što je bilo u njezinoj moći napravila je, ali rezultat je bio poražavajući za nju. Sve što je željela, sve je potisnula, a nametnuti prioriteti potpuno su je zbunjivali. Njezin život kretao je smjerom koji joj se nije nimalo sviđao. Ipak, bila je spremna žrtvovati se. Po tome se razlikovala od Johna, a to ju je ispunjavalo ponosom. Ona nije bila sebična. Mislila je na druge ljude, u ovom slučaju na Della. Ona je Johnova biološka kći i ispravljala je njegove greške. To nije bila uloga koju je željela, ali je znala da će je do kraja odigrati. Kad je taksi stigao ispred Dellove vile, Tara je izišla. I dalje je grčevito u ruci stezala skice. Ako on nije dolazio k njoj, ona je išla k njemu. Ta joj je misao izmamila osmijeh. Što ako im je doista suđeno? S tim je pitanjem pozvonila je na vrata njegove vile. - Očekivao sam te. - Dell joj je djelovao zbunjeno. - Znam - Tara je pokušala ovladati nervozom. - Donijela sam... - To mi nimalo nije važno. - Dell ju je uhvatio za ruku i poveo prema unutrašnjosti. - Zar nisi tražio da preuredim vilu? - Ni sama nije znala kako je uspjela izgovoriti to


pitanje. Njegov dodir djelovao je na nju tako čudno, potpuno ju je zbunio. Osjećala je toplinu njegovih ruku, napetost njegova tijela, ali i sumnje koje su ga mučile. Bio je to trenutak bliskosti, jedan od rijetkih među njima. - Jesam, ali se ne trebamo žuriti. Samo sam te želio vidjeti, sve ostalo može pričekati - sa žarom je rekao. - Kako da to shvatim? - Tara se opet osjećala izgubljenom, zarobljenom svojim postupcima, djelima, onim što je bilo nedorečeno, ali se nalazilo pokopano duboko u njoj. - Sasvim jednostavno. - Dell se osmjehnuo. Pustio je njezinu ruku i okrenuo je prema sebi. - Ti pripadaš ovamo. - Kamo? - Tara je ustuknula jedan korak. - Ovamo - rukom je pokazao prema svojem srcu. - Ovo bi mjesto trebala preurediti i upoznati ga do u tančine, ali se ti uporno odupireš tome - gotovo ju je optuživao. - Molim te... - Tara je promucala. - Pristala sam na brak. Neću poreći ono što sam rekla, ali sam bila jasna u vezi s osjećajima. - Pažljivo ga je promatrala. Vidjela je kako se njegovo tijelo ukrutilo. - U redu. - Nije znala kako da shvati Dellove riječi. - Vjenčat ćemo se — rekao je nepoznatim glasom, onakvim kakva još od njega nije čula. Tara je osjetila kako joj cijelo tijelo drhti. Srce joj je uzbuđeno lupalo, a krupne graške znoja izbile su joj na licu. Znala je da Dell ne gleda nimalo lijep prizor, ali joj to u tom trenutku nije bilo najvažnije na svijetu. Je li bila nesretna zbog njegovih riječi? Je li željela da je on odbije ? Sumnjala je u to. Da je tako razmišljala, ne bi ni prihvatila uvjete oporuke. Jedan dio nje uistinu želio brak s njim, i to pravi brak? Nije li ovo prvi korak koji ju je vodio ka zavaravanju? Tara je jedva uspjela kimnuti glavom. - Nije ti dobro? - Dell joj se približio. - Blijeda si - rekao je sa strahom. - Sve je u redu - prisilila se da kaže. - Nije. Vidim i osjećam da nije. Sjedni. - Uhvatio ju je za ruku i poveo prema stolici. Donijet ću ti limunadu - rekao je kada se uvjerio da je dobro smještena. Kad je otišao, Tara se pokušala pribrati. No koliko god se trudila, njezin je trud bio uzaludan. Oni će se vjenčati. Ta joj je rečenica neprestano odzvanjala u glavi. Željela je pobjeći, ali se nije mogla pomaknuti s mjesta. Sve je bilo drukčije dok je to ona govorila, ali kada se sve to počelo ostvarivati, njoj je iznenada ponestalo hrabrosti. Dell se vratio i sjeo do nje. Limunadu koju je donio, stavio je na stol. Promatrao ju je pozorno. - Još uvijek si blijeda. - Prstima je obuhvatio njezino lice, prisiljavajući je da ga pogleda. Nekoliko ga je trenutaka promatrala, a onda je on povukao svoju ruku. - Samo sam zatečena time što se sve tako brzo događa - priznala mu je. - Kao što si i sama rekla, bolje je što prije. Moramo se javiti odvjetniku. - Odmah je promijenio temu. - Da - Tara je kratko odgovorila, svjesna da je to bilo jedino što je bila sposobna odgovoriti u tom trenutku.


- Kakav će to brak biti? - Dell ju je ozbiljno upitao. - Ne znam. - Tari su se oči napunile suzama. - Sigurno ne onakav kakvoga sam zamišljala i o kakvom sam sanjala oduvijek. Uvijek mi je brak roditelja bio uzor. Ipak, nikada nije sve onako kako se čini da jest. Vanjska fasada često zavara, a sve tajne ostaju skrivene iza četiri zida. U stanju sam pomisliti da svi imamo tajne, a ja... - Ne možemo skriti ovaj brak - upozorio ju je Dell. - Zašto? - Tara ga je sumnjičavo odmjerila. Posegnula je za čašom. Gutljaj limunade dobro je došao njezinim suhim ustima. Kad je odložila čašu, nije se usuđivala pogledati prema Dellu. Zamka joj je bila postavljena, a ona je u nju upala i to dobrovoljno. Znala je da neće pogaziti svoju riječ, iako je u ovom trenutku bila u velikom iskušenju. - Postoji jednostavno objašnjenje. To je nemoguće - rekao je oporo. - Ne razumijem. - Tara se ipak okrenula prema njemu. - Ja sam osoba koja izaziva pažnju medija. Moje bogatstvo dovoljan je razlog da im budem zanimljiv, iako ih ja oduvijek izbjegavam. Saznat će se, a onda će sve biti mnogo gore. Bit će bolje da neko vrijeme glumimo da smo zaljubljeni, ovaj je savjet tebi upućen, i ubrzo će nas ostaviti na miru. Sve mora biti vjerodostojno, onako kako bi i trebalo biti da je sve u redu objašnjavao joj je. - To bi značilo da ćemo imati vjenčanje koje... - Koje će biti poput ostalih - prekinuo ju je. - Ja to nisam planirala - priznala je. - Nisi ni mogla. Tvoj me pristanak naveo na razmišljanje. O svemu sam razmislio. - Ne mogu ja to. - Tarine su se oči napunile suzama. - Možeš - rekao je u grču. No kao da ni sam nije vjerovao u ono što govori. Pokušavao joj je objasniti, ali ga Tara nije mogla pratiti. Ono što je trebalo biti jednostavno, pretvorilo se u nešto što je izmicalo njihovoj kontroli. To je trebao biti samo potpis, a on je govorio o pravom vjenčanju. Ako sve to dospije u medije, ona neće imati svoj život, a činilo joj se da bi se to vrlo lako moglo dogoditi. - Što ti misliš? - kao iz daljine čula je njegovo pitanje. - O čemu? - Tara ga je odsutno pogledala. - Da vjenčanje zakažemo za idući mjesec. To će biti dovoljno vremena za pripreme. – Dell je shvaćao da ga ona ne čuje i da ne sudjeluje u razgovoru. - Dobro - rekla je jedva čujnim šapatom. - Kakve pripreme? - Tara se tog trenutka trgnula. Riječi koje je izgovorio, sa zakašnjenjem su doprle do nje. - Za vjenčanje - u čudu joj je rekao. - Samo se trebamo potpisati. - Njezin je odgovor svjedočio da ona nije čula nijednu njegovu riječ. - Bojim se da će sve biti drukčije nego što si zamislila - rekao je Dell uz jedva primjetan osmijeh. - Čemu sve to? - upitala ga je nervozno. - Napravit ćemo pravo vjenčanje. Ono što ja i ti znamo, drugi ne moraju znati. -


Njegove joj se riječi nisu činile nimalo logičnima. - Drugi ne moraju znati uopće. - Tara se vrpoljila od nelagode i iznenađenja. - Bila sam jasna. Ne želim da sve pođe krivim putem. Samo papir, to je sve. Ništa drugo ne dolazi u obzir. Kako ti misliš zavarati javnost? Napravit ćemo vjenčanje koje će izgledati poput ostalih, a zar neće vrlo brzo otkriti da ne živimo zajedno? - Sumnjičavo ga je promatrala, ali Dell je bio previše miran da bi ona bilo što mogla pročitati s njegova lica. - Živjet ćeš kod mene - rekao je mirno kao da je to najnormalnije što može učiniti i kao da se to podrazumijevalo. - Molim? - Tara se zagrcnula. Imala je osjećaj kao da će joj oči iskočiti iz duplji. S nevjericom je odmahivala glavom. - Meni to nije ni na kraj pameti - ustala je ljutito. - To je jedini način - Dell ju je pokušao umiriti. - Ne mogu to - slomljeno je rekla. - Tara... - Dell joj je pokazao stolicu, a kada je odbila sjesti, zastao je. Uhvatio ju je za ruku i poveo prema stolici. Kleknuo je ispred nje, ne ispuštajući njezinu ruku. Promatrao je njezino lice i doista mu je bilo žao što je dovedena u ovakvu situaciju. Cijenio je to što mu je bila spremna pomoći, ali je to činila zbog krivog razloga. Ona je za njega bila privlačna žena, djevojka koju je želio za suprugu, ali onako kako se to radilo od pamtivijeka. Ona je samu sebe zavaravala raznim izgovorima, a činilo mu se da oboje imaju isti cilj, samo što ona svojega očito nije bila svjesna. - Najprije bi se trebala opustiti i ne gledati u meni moguću opasnost. Nikada, ama baš nikada, ti ne bih mogao učiniti nešto nažao. Nikada i neću učiniti ništa bez tvojeg dopuštenja. Što se toga tiče, trebala bi biti mirna. Za zadovoljavanje fizičkih potreba imam bezbroj žena... Tek kada je vidio izraz njezina lica, shvatio je da to nije smio izgovoriti, ali je to rekao da bi je uvjerio kako je ona sigurna. U dubini duše znao je da to nije istina. Njoj nije mogao odoljeti, ali će nastojati, trudit će se svim silama. Jer ako se ne bude mogao kontrolirati, izgubit će je, a to si nikad ne bi oprostio. - Ali... - Tara je znala da nešto mora reći, ali se ničega pametnog nije uspjela dosjetiti. Bila je previše zaprepaštena onim što je rekao. No Dell je bio muškarac, imao je svoje potrebe, a ako ih ona nije namjeravala ispunjavati, pronaći će način, kao što je rekao. - Samo sam realan. - Dellove riječi nisu zvučale kao opravdanje, već kao tvrdnja. - Znam - Tara je napokon progovorila. - Donijela sam... - Za to ima vremena - Dell je odmahnuo rukom. - Mislim da je važnije da sve učinimo kako treba. Zaruke možemo objaviti za nekoliko dana, a idući mjesec... - pogledao ju je tajanstvenim pogledom u kojem se skrivalo puno toga nedokučivog - .. .mogla bi postati moja supruga - završio je uz osmijeh. - Da. - Tara je osjetila kako njezine riječi zvuče tuđe. - Sada bih morala poći - rekla je isprekidano. - Znam zašto odlaziš. – Dell je ustao i pomogao joj. - Bježiš od mene, ali se takvim ponašanjem ništa neće riješiti. Kada bi me promatrala kao prijatelja... - pokušao joj je objasniti, ali kada je vidio njezin preplašen izraz lica, odustao je. - Moram ići - jedva je izustila.


Imala je osjećaj da joj ponestaje zraka. Panično se okretala oko sebe. Jedino je željela pobjeći od Della, od stvarnosti koja joj se nije činila nimalo lijepom. Ona je sve to drukčije zamislila i što sada da radi? Odustati nije mogla, a glumiti njegovu zaljubljenu suprugu - to je bila uloga koju neće znati odigrati. Mislila je da će to biti samo potpisivanje papira, ali on to očito nije tako shvatio. - Bježiš - ponovio je Dell. Ni on nije znao što reći u ovom trenutku i kako je zadržati. - Shvati to kako želiš - odmahnula je rukom. - Ponestaje mi zraka... - preplašeno je rekla. - Tako se osjeća svaka djevojka koja se udaje - pokušao se našaliti, a kada ga je Tara prostrijelila pogledom, ušutio je. - Jednom kada se budem udavala, stvarno udavala, neću se ovako osjećati, u to sam potpuno sigurna - rekla je hladno. - Idem pješice - iznenada je odlučila. - Ja ću te odvesti - ponudio se. - Ne - Tara je odmahnula glavom. - Trebam prostora, svježeg zraka, trebam razmisliti o svemu. - Nećeš se predomisliti? - upitao ju je Dell. - Ne - Tara je kratko odgovorila. Neko ga je vrijeme promatrala, a zatim je slegnula ramenima. Mahnula je rukom i lagano se uputila stazom koja je vodila prema izlazu. Gotovo joj je laknulo kada je otišla od njega. Čim je bila sigurna da je ne može vidjeti, oči su joj se napunile suzama. U njoj se nagomilalo previše osjećaja. Slamala se u sebi, dvojila je, borila sama sa sobom. Bila je to možda jedna od najtežih borbi, ali je znala da tu bitku mora dobiti. Riječju se obvezala, a to joj je značilo kao nekima potpis na kakvu dokumentu. Nije mogla pogaziti svoju riječ, ali se ipak grizla. Smatrala je da je možda prenaglila, a imala je vremena da o svemu dobro razmisli. Dvije godine su bile ispred nje da se odluči, a ona je to napravila u rekordno kratkom vremenu. Možda sebi to nikada neće oprostiti, ali se morala odlučiti, a to je učinila bezglavo. Zašto? Ni sama nije znala, ali je znala kakve su posljedice te njezine odluke. Nimalo joj se nije sviđalo ono što je Dell predložio. On se ponašao kao da će se oni doista vjenčati, a to nije bilo ni blizu istini. Trebala je živjeti u njegovoj vili. Kako će to izdržati? Sumnjala je da će pristati na to, barem ako bude imala ikakva izbora. Sve je izgledalo tako lako, jednostavno, ali se sve više kompliciralo, toliko da joj je počelo izmicati iz ruku. Da se samo mogla isplakati, da je mogla nestati, sve bi joj bilo lakše. Kako da živi uz njega, a on ju je neodoljivo privlačio? Nikada ni prema jednome muškarcu nije osjetila ono što je osjetila prema njemu. Ako ona nije znala što radi, on je i te kako znao. Svaki njegov postupak bio je dobro promišljen. Što je htio postići njezinim preseljenjem u vilu? Sumnjala je da je njemu stalo do tuđeg mišljenja, sigurna je bila da se na to nije obazirao. Jednom će otkriti sve njegove ciljeve i tko zna što će se onda dogoditi. Nije joj preostalo ništa drugo nego da sve prepusti vremenu, ma koliko joj to teško bilo. U najboljoj namjeri upala je u klopku koju je sama postavila, a mogla je jednostavno odbiti i misliti samo na sebe.


IX.

Idućih je nekoliko dana Tara imala isključen mobitel. Na poslu je uzela nekoliko slobodnih dana i privremeno se preselila kod Faith. Nije htjela da je Dell posjeti, nije htjela biti u njegovoj blizini, nije htjela ništa, a to ništa je i imala. Uistinu je zapala u ništavilo. Lutala je u labirintu iz kojega se izlaz nije nazirao. Jedino su njezini roditelji znali gdje je, a u njih je imala povjerenja. Oni mu nikada neće reći kamo je pobjegla od stvarnosti. Faith je bila zabrinuta dok ju je promatrala. Pred njom nije bila ona Tara koju je poznavala. Ova je Tara bila u svađi sa samom sobom, jedino je tako mogla opisati stanje u kojem se nalazila. - Što te muči? - pitala ju je Faith po tko zna koji put. Kako nije čula odgovor, Faith je sjela nasuprot prijateljice. - Brak s Dellom? - Bilo je to suvišno pitanje. - Bojiš li se? - Da, bojim se. Ali ne njega, nego sebe - napokon je priznala Tara. - Bojim se da sam se zaljubila. Danima sam razmišljala o svemu i to je jedina istina do koje sam došla. Čini mi se da sam zbog tih osjećaja i pristala na sve ovo. Tko bi me inače mogao natjerati na ovakvo nešto? rekla je žaleći samu sebe. - Zašto si pobjegla? - Faith je shvatila da je Tara napokon spremna otvoriti srce, a ona je za nju uvijek bila oslonac na koji je mogla računati. - Ne znam - priznala joj je Tara. - Možda sam htjela raščistiti sama sa sobom. - To si mogla bilo gdje. No shvaćam te. - Faith ju je uhvatila za ruku u znak potpore. Ti znaš da te ja volim. Drago mi je što si upravo kod mene odlučila pronaći svoj mir. No to je teško, gotovo nemoguće. Ali barem si shvatila o čemu se radi. Trebala si opravdati svoje postupke i opravdala si ih. - Faith joj je lagano stisnula ruku. - Nije mi jasno kako sam se mogla zaljubiti u njega. - Tara ju je pogledala s beznađem u očima. - Onako kako se svi zaljubljuju. Prihvati to. Nema druge. - To će biti duga agonija. - Tara je bila na rubu suza. - Bojim se budućnosti - priznala je prijateljici. - Ako voliš, bori se za ljubav - savjetovala joj je Faith. - Ali kako? - upitala je Tara s nevjericom. Faith ju je začuđeno pogledala. Odmahivala je glavom. - Ne mogu vjerovati da me to pitaš. - Pogledaj se. Imaš najmoćnije oružje koje postoji na ovome svijetu. Ti si najljepša žena koju sam ikada vidjela. Uz prelijepo lice, imaš i savršeno tijelo, a kada se tome pridoda i tvoja inteligencija, pokaži mi muškarca kojega ne bi mogla osvojiti. - Faith se vragolasto smiješila. - Ja želim osvojiti njegovo srce, a ne samo tijelo. To mi ne bi bio nikakav trofej - rekla je Tara uz uzdah. - Čini mi se da si zbilja naivna i da nimalo ne vjeruješ u sebe. - Faith je ustala. Kad se okrenula prema svojoj prijateljici, lice joj je bilo namršteno. - Sažalijevajući samu sebe, ništa neces postići. Želiš li ti ovaj brak? - upitala ju je. - Ne znam. - Tara je slegnula ramenima. - Tvoja djela dovoljno govore. Prepusti se sudbini. Nema smisla da plivaš uzvodno.


Opusti se i prepusti se struji - rekla je Faith. - Svakako ćeš doći do mjesta koje ti je suđeno, a hoćeš li tamo stići sama, to najviše o tebi ovisi. - Iako nije bila starija od Tare, Faith ju je uvijek znala savjetovati, a Tara ju je nerijetko poslušala i nikad dosad nije zbog toga požalila. - Mislim da je vrijeme da se vratim u svoj stan - iznenada je odlučila. - Vrati se u svoj život. Ovdje si uvijek dobrodošla, ali ja sam ti samo prijateljica. - Faith je odmah živnula. Bezvoljnost u koju je Tara zapala, prošla je, a to ju je veselilo. Pomogla je Tari da spakira ono malo odjeće što je ponijela sa sobom i vrati se u svoj stan. Tek kada se našla u poznatom okruženju, Tara je shvatila koliko joj je sve to nedostajalo. Umjesto da se uhvati u koštac sa svime što ju je očekivalo, pobjegla je od svega. Što će Dell misliti? Da je odustala od vjenčanja? I ona bi to pomislila da je bila na njegovu mjestu. Obeća pa nestane! Ponašala se kao dijete, a ne kao mlada pred kojom je bio brak koji je sam po sebi bio obveza. Nakon te misli, prasnula je u smijeh. Kao što je Faith rekla, trebala se prepustiti struji i izvući iz cijele ove situacije ono najbolje. Zašto se ne bi opustila? Zašto se ne bi ponašala kao da je Della upoznala u drukčijim okolnostima? Bila je uistinu mirna kao nikada u posljednje vrijeme. Očito su dani koji su bili iza nje napravili maleno čudo u njezinu raspoloženju. Uzela je mobitel i nazvala Della. Kad joj je čuo glas, uzviknuo je od iznenađenja. - Tražio sam te - rekao je ono što je znala. - Morala sam razmisliti o svemu - opravdavala se. - A ja sam to vrijeme drukčije iskoristio - priznao joj je. - Kako? - bila je radoznala. - Imam iznenađenje za tebe. Idemo li na večeru? - nastavio je sa svojom tajnovitošću. - Zvuči primamljivo - rekla je iskreno. - Pristaješ? - Nevjerica se osjećala u njegovu glasu. - Naravno - rekla je smijući se. - Drago mi je da si se povukla, to ti je očito pomoglo - zadovoljno je zaključio. Tara se nije prestajala smiješiti. Gotovo je mogla zamisliti njegovo lice u tom trenutku. Bože, bio je tako lijep! - Doći ću po tebe u devet. - Dell je brzo prekinuo vezu bojeći se da se Tara ne predomisli. Iako zreo muškarac, katkad se ponaša tako predvidljivo, pomislila je Tara spuštajući slušalicu. Uopće ga ne poznaje. Nije mu dopustila da joj se približi, niti se ona pokušala približiti njemu. Sve je promatrala kroz prizmu oporuke, a to ju je samo udaljavalo od njega. Trebali su postati prijatelji i njihovo bi druženje bilo ugodno. A oni su se doživljavali kao neprijatelji, ili je samo ona tako doživljavala njega, nije znala. No bilo kako bilo, sada je vrijeme da se počne pripremati za izlazak. Otišla je pod tuš. Kopkala ju je znatiželja. Dell ju je namjeravao iznenaditi? Čime? A i što bi je još kod njega moglo iznenaditi? Možda će joj reći sve o vjenčanju? Sve je to prepustila njemu, a možda je i ona trebala u tome sudjelovati. No nije joj se sviđalo kako ga je zamislio i kako želi da se vjenčanje održi. Zaruke i vjenčanje popratit će mediji. I tako će izgubiti dio svoje privatnosti. A nikada nije željela tako živjeti. Zašto bi svi ti nepoznati ljudi trebali znati da će se oni vjenčati? Ti svjedoci njihova braka bili su suvišni jer to nije bio uobičajen brak. Doista se potrudila da izgleda čarobno, najbolje što je mogla. Pogledavši se u ogledalo, zadovoljno se nasmiješila. Nadmašila je samu sebe. Nikada nije bolje izgledala, a tome je


pridonio i sjaj u očima kojemu je znala uzrok. Doista je izgledala kao svaka zaljubljena mladenka, ali njezin brak neće biti ni nalik na ostale. S tim se morala pomiriti. Kad je čula zvono na ulaznim vratima, na trenutak je zastala. Srce joj je uzbuđeno kucalo. Nemalo se iznenadila kada je ugledala svoju majku i Patricka. Zbunjeno im se bacila u zagrljaj. Kad se pribrala, pomislila je da je to iznenađenje koje joj Dell priprema. - Samo smo se došli uvjeriti da si dobro - rekla je majka uz osmijeh. U njezinim je očima blistala neizmjerna ljubav. - Očito smo došli u pogrešno vrijeme. - Pogledala je u njezinu odjeću. - Ne, ne, niste - rekla je Tara veselo. - Zar ne izlaziš? - oglasio se Patrick. - Da, a ovo je ujedno i prigoda da upoznate Della. - Tara se uzalud pokušavala smiriti. - On dolazi po tebe? - Majka je ruku prinijela usnama da suzbije krik iznenađenja. Tara je osjetila grižnju savjesti. Ona svojim roditeljima nije ni rekla da se namjerava udati za Della. Odgađala je to, nadajući se da će se nešto promijeniti. - Da - rekla je kratko. Bojala se majčine osude, bojala se daje neće razumjeti. Majka je bila napuštena zbog novca, a sada zbog novca gubi i kćer. Svaka je majka dijelom živjela kroz svoju kćer pa tako i njezina. Hoće li biti razočarana kada sazna? - Pristala sam se udati za njega - rekla je Tara brzo. Zvono na ulaznim vratima još je jednom zazvonilo, ali je Tara uspjela vidjeti izraz majčina lica. Bila je začuđena. Nije očekivala da će njezina kći pristati na takvu udaju, a njezino je lice to i pokazivalo. - Ovo je Dell - predstavila ga je Tara, iako nije bilo potrebe za tim. Njezina ga je majka promatrala kao opčinjena. I Dell je bio iznenađen što ih nalazi ovdje. Tara ih je upoznala i Dell je sjeo nasuprot njih. Izgledao je opušteno i dok je Tara pripremala piće za sve njih, oni su se već upustili u razgovor. Kad se vratila, dočekali su je nasmijani. Tara ih je promatrala. Gotovo je osjetila ljubomoru zbog prisnosti kojoj nije znala razlog. Pogledala je u Della, a zatim spustila čaše s pićem na stol. - Idite vi - majka je ustala, dajući i Patricku znak za pokret. - Samo smo navratili opravdala je svoj kratki ostanak. Tara je primijetila da nitko od njih nije ni dotaknuo piće. Zašto se njezinoj majci odjednom žurilo? Ustali su i ona i Dell. Zajedno su napustili stan, a kad su njezina majka i otac ulazili u automobil, srdačno su ih pozvali u posjet idućih dana, što je Dell odmah prihvatio. Nakon što su otišli, Tara se okrenula prema Dellu. - Nisam ih očekivala - rekla je pravdajući se. - Sada znam na koga si lijepa - rekao je Dell uz osmijeh. - Ljepota je nasljedna - udijelio joj je kompliment, ali ga je Tara pogrešno shvatila. - A ova će ljepota tebi biti potrebna da bi došao do svojeg nasljedstva - bocnula ga je . - Zašto ne zaboravimo oporuku? - upitao ju je. - Zato što je ona uzrok svemu. - Tara je cupkala s noge na nogu. - Idemo. - Dellovo je raspoloženje vidljivo splasnulo. Uhvatio ju je pod ruku i poveo prema svojem automobilu. Šutio je, a lice mu je bilo poput maske.


- Mi ćemo živjeti zajedno - iznenada se okrenuo prema njoj. - Trebali bismo si život učiniti podnošljivim. Ne volim zajedljive primjedbe — rekao je glasom koji je u njoj izazvao jezu. - Ni ja ne volim to što ću biti u braku s tobom - odvratila je. Uistinu se ljutila na njega. Otkud mu pravo da je uči ponašanju! Istina je da je iz nje izvlačio sav njezin prkos i samo je s njim bila takva. Nije se mogla opustiti. Prevelika napetost i njegova blizina izbacivali su je iz ravnoteže. A mislila je da je sve posložila onako kako treba! - Znam - rekao je tužno. - Ipak, to mi neće pokvariti raspoloženje - dodao je. - Neće jer ne može. Raspoloženje ti je već splasnulo - bocnula ga je . Dell ništa nije odgovorio. Pokrenuo je automobil i svu pozornost usmjerio na cestu pred sobom. Utonuo je u svoje misli. Ponašao se kao da Tara nije pored njega, što ju je jako ljutilo. - Stigli smo - napokon je progovorio. Kad je Tara vidjela gdje se nalaze, napravila je grimasu. Ona nikada ne bi potrošila cijelo maleno bogatstvo na jednu večeru, a Dell se upravo to spremao učiniti. - Zašto ovdje? - Tara se okrenula prema njemu. - Zar ovo ne bi trebala biti posebna večer? Ti i zaslužuješ najbolje - ponudio joj je svoje obrazloženje. - Opusti se, Tara. To je jedino što tražim od tebe. - Pokušat ću - obećala mu je, iako je znala da će sva ta napetost teško nestati iz njezina tijela. - Ti znaš da nikada nisam oskudijevala u novcu, ali nisam ni živjela glamurozno. - Ni sama nije znala zašto je to rekla. - Od sada te očekuje sve ono najbolje što se može ponuditi. Kad su izišli iz automobila, vozač je preuzeo ključeve. Dell ju je uhvatio za ruku. Dodir mu je bio blag, iako je osjećala njegovu napetost. - Bit ćeš najljepša djevojka ovdje - šapnuo joj je u uho. - A ti ćeš biti najljepši muškarac - uzvratila mu je iskreno. Dell ju je značajno pogledao. - Nitko neće moći ni pretpostaviti razlog našeg vjenčanja - našalio se. Te je riječi popratio širokim osmijehom. Kad su smješteni za stol, Delije naručio šampanjac. - Provoditi vrijeme s djevojkom poput tebe, bit će prava bajka - šapnuo joj je. - Bajka? - Tara ga je pogledala iznenađeno. - Zašto si naručio šampanjac? - brzo je promijenila temu. - Nisam te ni zaprosio. - Dell se nije prestajao osmjehivati. - Nisam to ni očekivala od tebe - priznala mu je. - Oboje smo svjesni stvarnosti. Ona nije onakva kakvom se čini drugima. Ti i ja znamo istinu i nema potrebe za suvišnim pojedinostima. – Dok je izgovarala te riječi, ogledala se oko sebe. Sve je odisalo bogatstvom, počevši od umjetnina koje su je ostavljale bez daha, do najsitnijih pojedinosti koje su pažljivo birane. U tom je trenutku stigao šampanjac. Dell se čudno ponaša, zaključila je Tara. Uzeo je čašu i podigao je. Tara je učinila isto. Dok je malim gutljajima otpijala šampanjac, promatrala ga je preko ruba čaše. A kad je spustila pogled, ugledala je nešto u svojoj čaši. Zagledala se malo bolje i zaprepašteno odmahnula glavom.


Prsten se kupao u šampanjcu, a bogati mjehurići taj su prizor učinili još veličanstvenijim. - Dell? - Tara je gledala u njega pa u čašu. - Tara. - Dell je toplo izgovorio njezino. - Možda ovo nije najromantičnija prošnja, ali ja uistinu želim tebe za svoju suprugu. Tara se ugrizla za usnu. Ako je i pomislila biti ironična, tog je trenutka odustala od te namjere. Njegovo ju je ponašanje ostavilo bez riječi. Nije trebao biti romantičan, nije to ni očekivala od njega, ali želio je da se ona osjeća posebnom, želio je svoje oduševljenje podijeliti s njom, pazio je na njezine osjećaje. Dirnulo ju je sve to. Oči su joj se napunile suzama. Dell je dao znak konobaru koji joj je donio novu čašu sa šampanjcem, a onu s prstenom je uzeo, da bi se vratio nakon samo nekoliko trenutaka. Iz nove je čaše otpila maleni gutljaj. Svaki ju je novi gutljaj sve više opuštao. Nije skidala pogled s prstena na malenu poslužavniku. Nema sumnje, na njega je potrošeno pravo malo bogatstvo, a ona bi sve to mijenjala samo da zna što on uistinu osjeća. - Ja... - Tara je zamuckivala. - Zatečena sam - priznala mu je. - Ovo je cijela predstava i ja ne znam koliko ovo ima smisla. Prsten... Dell je podigao ruku i uzeo joj čašu. Drugom je rukom posegnuo za prstenom. Dok joj ga je stavljao na prst, ruke su mu lagano podrhtavale. Pritom ju je neprestano gledao u oči. Nakon što joj je stavio prsten na prst, zadržao je njezinu ruku u svojoj. - Volio bih da postupimo kao većina parova, ali mislim da ti nikada ne bi povjerovala kada bih ti rekao ono što osjećam - prošaputao je. Promatrao ju je sa zanosom, sa strašću koja se nazirala u svakome njegovom pokretu, izrazu lica i sjaju u očima. - Siguran si? - Tara ga je izazivala svojim pitanjem. - Da - rekao je istog trenutka. - Ipak bih voljela znati što doista osjećaš - rekla je i povukla svoju ruku iz njegove. To kao da ga je prizemljilo. - Nekom drugom prigodom - razočarano je rekao. - Trebao bih te zaprositi i pitati hoćeš li se udati za mene, ali smo to već dogovorili nastavio je s istim tonom. - I ovako je u redu - prošaputala je Tara. Bilo je očito da se njegovo raspoloženje promijenilo i da je zamisao o romantičnoj večeri pala u vodu. Neko je vrijeme šutio, a zatim je uzeo čašu sa šampanjcem. Okretao ju je odsutno i Tara je osjećala nelagodu, kao da je bila višak za tim stolom. Po njegovu je ponašanju zaključila da je dovoljan sam sebi. - Tvoji roditelji, prekrasni su - rekao je nakon duge šutnje. - Da, jesu - potvrdila je Tara. Promatrala ga je dok se poigravao čašom. Lice mu je bilo zamišljeno, ali se činilo da se bori sam sa sobom, da se lomi do neslućenih razmjera. - Majka ti s toliko ljubavi gleda u Patricka. Nije li to nevjerojatno? A početak nije bio nimalo obećavajući. - Znala je zašto to kaže, ali se ona nije namjeravala upuštati u takav razgovor. - Tako bi moglo biti i s nama - nastavio je.


- Sumnjam - rekla je odsutno. - Odavno sam prerasla bajke. Dokazuje to i ovaj moj pristanak na brak. Dell je odmahnuo glavom. Želio ju je obradovati, želio joj je pokazati koliko mu je stalo do nje, ali ništa nije ispalo kako treba. Mislio je da će ovo biti romantična večer, ali je ona svojom ironijom ubila svaku romantiku. Sve se dogovorio s osobljem restorana. Prsten je bio u čaši za šampanjac, srce mu je bilo spremno na priznanje osjećaja, ali je uvidio da to nema smisla, barem ne dok je ona još sve tumačiti pogrešno. - Ipak se ponašaš djetinjasto - rekao joj je. - Zar? - Tara ga je upitno pogledala. - Zar sam ti se trebala zahvaliti, objesiti ti se oko vrata i što još ne? Ne, sve bi to bilo usiljeno i bez smisla. Ponašala sam se onako kako sam se osjećala. Nikada ne glumim - slagala je ne trepnuvši. - Naravno - rekao je Dell tužno. U tom je trenutku izgledao kao dijete koje nije dobilo željenu igračku. Tari nije bilo jasno njegovo ponašanje. On se ne bi trebao ni zbog čega buniti. Na koncu će dobiti sve što je i trebalo biti njegovo, ono zbog čega je ovaj brak i bio dogovoren. - Uskoro će stići večera. - Dell očito nije znao o čemu dalje da razgovara. Tara je slegnula ramenima. Lice joj je bilo bezizražajno. Pogled joj se neprestano zaustavljao na prstenu koji se sada nalazio na njezinoj ruci. Bio je to lijep prsten, jednostavan, ali je sigurno stajao cijelo bogatstvo. Dijamant u njemu bio je doista velik i da je situacija bila drukčija, ona bi to shvatila kao izljev velike ljubavi. Valjda je želio dio toga silnog bogatstva potrošiti i na nju, platiti joj za uslugu. - Jedva čekam - rekla je kruto. A to je zapravo bila istina. Kad stigne večera, neće morati ništa govoriti, a to će biti olakšanje. Oni jednostavno nisu jednako razmišljali i svaki bi razgovor vjerojatno ovako završio. Kad je jelo napokon stiglo, Tara je bezvoljno gurala hranu po tanjuru. Nije imala teka, a budući da je Dell pratio svaki njezin pokret, da je i bila gladna, ne bi mogla jesti. Čim je večera bila gotova, pogledala je na sat. - Mislim da bi bilo najbolje da se vratim kući - rekla je iskreno. - U redu - Deli je pristao, što ju je iznenadilo. Platio je račun i kad su ustali, okrenuo se prema njoj. Promatrao ju je nekoliko trenutaka, a zatim je slegnuo ramenima. - Volio bih da je sve ispalo drukčije - rekao je ono što je ona najmanje očekivala. Svjestan sam da nas katkad stvarnost prisili da ostavimo snove po strani. Nisam ovako zamišljao svoje zaruke - razočarano je rekao. - A ja jesam? Ovo je ispunjenje svih mojih snova? Gazim po njima. Potpuno sam ih se odrekla. Vjeruj mi, nije to nimalo lako, ali kako smo u istoj situaciji, trebao bi me razumjeti. I... - pogledala ga je u oči. - Ne želim živjeti s tobom - rekla je ljutito. - Učinit ću sve što mogu - pokušao ju je umiriti. - Ovo mi nije trebalo - rukom je pokazala na prsten. - Oboje znamo istinu. Zaruke? One nemaju smisla. Čudim se da nisi priredio pravu zabavu - podrugljivo je rekla. - I namjeravao sam - priznao joj je. - Zaboravi - Tara je odmahnula rukom. - Ono što moram i što je nužno, učinit ću, ali ništa više od toga - napomenula mu je. - Posao je posao - izrekla je s gorčinom.


- Idemo. – Dell je problijedio. Uhvatio ju je za ruku, gotovo je vukući van. Pričekali su dok im dovezu automobil. Dell je pokazivao znakove nestrpljenja, nervozno cupkajući s noge na nogu. Tara je stekla dojam da jedva čeka da je se riješi, čemu se nimalo nije čudila. Nikada se nije ovako ponašala niti je otvoreno pokazivala svoju zlovolju, ali nikada i nije bila u ovakvoj situaciji. Dosad je uživala u životu. Imala je svoje planove, ali joj se Bog očito narugao. Odrekla ih se zbog oporuke, ili... Ne, ne samo zbog oporuke. Dell ju je neobjašnjivo privlačio i ona je u sve ovo ušla s nadom, a ta je nada nestala. Što je očekivala? Da on klekne na koljena i prizna da ne može živjeti bez nje? Bilo je to suludo razmišljanje i večeras je pokopala i zadnju nadu. Dell se potrudio da sve izgleda posebno, a izgledalo je jadno. Bez osjećaja, svaki njegov postupak gubio je smisao. Na umu je imao samo novac. Brak koji će sklopiti, bit će samo poslovni potez koji će njemu donijeti korist, a njoj probleme. Željela je postupiti po savjesti, ali će je to skupo stajati. Kad je automobil stigao, Dell joj je pomogao da uđe, a onda ga je zaobišao i sjeo na vozačevo mjesto. Nije ju ni pogledao. Nekoliko trenutaka poslije uključili su se u promet. Dell nije prozborio nijedne riječi. Pokušavala je ne misliti na njega. Željela je izbrisati iz misli činjenicu da je iza nje propala večer, ali ju je to naprosto progonilo. Kad ju je dovezao pred kuću, izišao je i otvorio joj vrata. Pružio joj je ruku i pomogao da iziđe. - Žao mi je što nije bilo onako kako sam planirao. Pokušavam te razumjeti, ali između nas očito vlada nerazumijevanje, bolje rečeno, ti pod povećalo stavljaš svaki moj postupak, a mene to zbunjuje i sprječava da se normalno ponašam. Rekao sam ti da nisam ravnodušan prema tebi, ali moje riječi ne dopiru do tebe. Pokušao sam ti to dokazati postupcima, ali sam doživio poraz. Krivo sam shvaćen. Više i ne znam kako da se ponašam, niti što da mislim. Nikada se ovako nisam osjećao. Katkad doista žalim zbog ovoga, ali mi se čini da je ova situacija neizbježna. Žao mi je - rekao je s tugom. - U redu je - prošaputala je Tara. - Sve će biti u redu - ponovila je neuvjerljivo. Pozdravila se s Dellom i otišla kući. Čim je ušla u svoj stan, pogledala je u prsten. Nekoliko trenutaka ga je promatrala, a zatim ga je skinula. Podsjećao ju je na obećanje koje je dala, a ona je to željela zaboraviti. Dok se tuširala, pažljivo je analizirala cijelu proteklu večer. Mogla je Dellov postupak shvatiti i drukčije, ali si to nije smjela dopustiti. Da je to učinila, u njoj bi se probudila nada, a svaku je nadu u startu odbacivala. Tako je jedino mogla opstati, ne vezati se više nego što je bila vezana. Da je samo bila prema njemu ravnodušna, sve bi bilo drukčije, ali ona je cijelim svojim bićem osjećala ljubav, a on to nije smio nipošto naslutiti. Zato nije ni pristajala na njegove uvjete. Lako bi bilo popustiti osjećajima, ali što kada jednom dođe kraj? Bojala se boli, bojala se poraza koji bi je mogao uništiti. Mislila je na budućnost, a zbog toga se nije imala hrabrosti prepustiti sadašnjosti. Boljela ju je pomisao da će biti njegova, ali samo na papiru. Sve ostalo... Ne, ne dolazi u obzir, upozoravala je samu sebe. Ne smije mu dopustiti da se njome poigra! Bila mu je tek sredstvo, a to što joj je rekao da je voli, sigurno je i mislio, ali u pitanju nije bila ljubav kakvu je ona priželjkivala. Dakako da ju je volio, pa nije ju imao razloga mrziti! Ona će mu priskrbiti bogatstvo i ta njegova ljubav nije bila ništa doli zahvalnost. Ipak, pokušavao ju je navesti da drukčije razmišlja, ali mu to nikada neće uspjeti. Ipak je ova situacija u njoj izazivala tjeskobu. Pokušavala je pronaći izlaz, iako je znala da je svaki pokušaj unaprijed osuđen na neuspjeh. Nije bilo izlaza i neće ga ni biti, barem ne u dogledno vrijeme. Željela se ohrabriti, ali nije imala argumenata za to. Morala se pomiriti s onim neizbježnim. Svaki novi dan u njezin je život unosio novu strepnju. Bojala se zakoračiti stazom koju je sama odabrala. Bojala se budućnosti, pogotovo zato što nije imala razloga da misli drukčije. Dell nikada neće moći shvatiti njezine osjećaje, zato mu neće ni dopustiti da otkrije sve


ono što je pomno skrivala u sebi. Upravo je to bilo presudno kad je odbila stanovati s njim. Nije mogla vječno glumiti, a nije mogla ni svoje osjećaje pokopati u sebi i ne dopustiti im da izbiju na površinu. Jednom bi se i to dogodilo, a onda bi ostala ogoljene duše pred njim. Uvijek nas povrijede osobe do kojih nam je stalo, zato on nikada ne smije saznati koliko je njoj stalo do njega. Iako je mislila da se pomirila sa stvarnošću, shvatila je koliko je razočarana. Lako je bilo uvjeravati sebe da je to istina, ali kada je toj istoj stvarnosti pogledala u oči, shvatila je da su sva njezina uvjerenja bila lažna. Očekivala je čudo, a kada se ono nije dogodilo, upala je u ponor beznađa. Trebala je živjeti poput robota, odvojiti život od osjećaja, a znala je da je to za nju nemoguće. Bijeg od njega bio bi jedino rješenje i ona je činila sve da se to dogodi. Neće pristati na život s njim. Udat će se za njega, ali će svoju slobodu zadržati. Nitko je neće moći prisiliti da postupi drukčije. U idućih nekoliko dana, Tara nije vidjela Della, iako su se nekoliko puta čuli telefonom. Kao da je odustao od neprestana salijetanja, a za to više i nije imao razloga. No sada je to činila njezina majka. Neprestano ih je zvala da im dođu u posjet, što je ona svakako nastojala izbjeći. - I sama znaš da je ovo samo dogovor - pokušala ju je uvjeriti, ali to njezinu majku nimalo nije pokolebalo. - On će biti dio naše obitelji - spomenula joj je. - Neće - odlučno je rekla Tara. - Vezani smo poslom, a on će tako dobiti što mu pripada i to je sve. - Tara je znala da je njezina majka ne želi shvatiti. - Nazvat ću njega. - Julija je pokazala koliko zna biti odlučna. Stavljena pred gotov čin, Tara joj je obećala da će se dogovoriti s Dellom. Nazvala ga je , nadajući se da će je odbiti, ali je pristao istog trenutka. - Naravno da ću doći - veselo je rekao. - To želim od trenutka kada sam ih upoznao. - U redu - Tara je pokušala zvučati tako da joj se razočaranje ne osjeti u glas. - Najbolje bi bilo da odemo u nedjelju. – Dell je odmah odredio i dan posjeta, a do nedjelje su ostala samo dva dana. - Slažem se - rekla je Tara. Pozdravila se s njim i spustila slušalicu. Bila je bijesna. Ne samo da je bila marioneta u njegovim rukama, već i u rukama svojih roditelja. Svi su se ponašali kao da imaju pravo upravljati njezinih životom, njezinim slobodnim vremenom, a ona je svima popuštala. To joj nije bilo nimalo nalik. I sama se začudila svojoj velikoj promjeni u posljednje vrijeme. Život nas katkad prisili da činimo ono čega smo se užasavali i tek u takvim situacijama shvatimo koliko malo poznajemo sami sebe. To se i njoj dogodilo. Odjednom si je bila potpuno stranac, uostalom, kao i većina ljudi. Zar cijeli život ne provedemo u potrazi za onim što je skriveno u nama, a pred samu smrt shvatimo da nikada to nismo otkrili? Možda je samoga sebe najteže upoznati, a ipak se stalno zavaravamo da drugoga možemo shvatiti. Zar druge ljude ne promatramo kroz prizmu vlastita odraza? Tara je osjetila kako joj u glavi tutnji tupa bol. Napetost je postala sastavni dio njezina života, a to se odražavalo i na njezino tijelo, na njezine postupke i cijeli njezin život. Kao što je Dell obećao, u nedjelju je došao po nju i krenuli su prema domu njezinih roditelja. Tara nije bila dobro raspoložena. Bojala se tog susreta, bojala se da će Dell osvojiti i srca njezinih roditelja, kao što je osvojio njezino. Bila je spremna na bukvicu koju će čuti od majke.


- Zašto si pristao posjetiti moje roditelje? - Tara je jasno pokazivala koliko je loše raspoložena. - Zar nisam trebao? - u čudu se okrenuo prema njoj. - Ne znam - Tara je slegnula ramenima. - U jednom trenutku mislim da je u redu to što se žrtvuješ... - Ja se ne žrtvujem - prekinuo ju je. - Odakle ti takva pomisao? - pitao je gotovo ljutito. Mene nitko ni na što ne može prisiliti. Nikada ne bih napravio ono što ne želim, to si trebala do sada shvatiti. - Da barem ja to mogu reći za sebe. - Tara ga je ljubomorno promatrala. - Možeš. Katkad nismo ni svjesni razloga zbog kojeg nešto činimo, ali s vremenom ga jasno uočimo. - Nikakva pravila za mene ne vrijede. - Tara nije željela ulaziti u dublji razgovor s njim. Nastojala je biti hladna. Silan je trud uložila u to i nadala se da Dell ne primjećuje oluju koja je harala njezinim tijelom. - Varaš se. - Dell joj se osmjehnuo. - Ti si prekrasna osoba i ja ću to znati cijeniti. - To mi nimalo ne pomaže u životu. - Tara se okrenula od njega. Ubrzano je disala. Bila je uzbuđena toliko da je jedva govorila. Nadala se da će brzo stići, a onda će Della prepustiti svojim roditeljima. On se s njima slagao mnogo bolje nego s njom, a oni su bili naprosto opčinjeni njime. - Varaš se, Tara. U svijetu kakav je ovaj, ti si pravi biser - nastavio je s hvalospjevima. - Ne trebaju mi ta tvoja razmišljanja - ljutito je rekla, iako su joj bila doista potrebna, bile su poput ljepila koje je spajalo njezino razbijeno samopouzdanje. Koliko god se trudila uvjeriti samu sebe da ispravno postupa, teško je to bilo prihvatiti. Željela je prespavati sve dane do vjenčanja, željela je sve zaboraviti. Kako će ona to izdržati? Kada je pristala, mislila je da će biti mnogo lakše, da neće morati proći toliko prepreka. Ali, kao da se sve urotilo protiv nje, a samo je željela pomoći. Oči su joj se napunile suzama. Ništa je nije moglo oraspoložiti. Sama pomisao na budućnost bila je dovoljna da je obuzmu crne misli, da ne vidi nikakvo svjetlo koje bi je vodilo, a ona ga je očajnički trebala. Shvatila je da je pogriješila. Kada god dopustiš osjećajima da te vode, oni te odvedu u propast. To je bio jedini zaključak do kojega je došla. Nije trebala tako bezglavo juriti. Sada se kajala zbog toga. Imala je osjećaj da je sama na svijetu i da se sama bori protiv svih nedaća koje suje snašle.


X

Mjesec dana poslije Tara je kao oduzeta stajala ispred ogledala. Činilo joj se kao da sanja i da će se svakog trena probuditi. Bjelina vjenčanice samo je isticala bljedilo njezina lica. Izgledala je poput lutke jer su jedino oči svjedočile da je živa. Da je mogla u ogledalu vidjeti odraz svoje duše, ta bi je slika sigurno užasnula. Više nije bilo povratka. Vjenčanje će se održati za sat vremena, a ona ni u kojem pogledu nije bila spremna, osim u tjelesnom. U posljednjih mjesec dana izbjegavala je Della. Što se on više trudio, ona je sve više bježala od njega. Bojala se budućnosti, sam joj je Bog bio svjedokom koliko se boli nataložilo u njoj. Ponašala se onako kako se nikada ne bi ponašala da su okolnosti bile nomalne. Samo se prepustila stihiji, a ravnodušnost koju je osjećala u sebi, i nju samu je zaprepastila. Radila je sve onako kako joj je Dell savjetovao, ali nije pristala živjeti s njim, bolje rečeno, pristala je samo na kratko vrijeme. Što će ljudi reći, to je nimalo nije zabrinjavalo. Nije u pitanju bila njihova sudbina, već njezina. Ona je bila ta koja će početi odlučivati, samo neka ovo vjenčanje prođe. Kad je skrenula pogled, vidjela je uzbuđeno lice svoje majke. Bila je tako sretna, iako je znala o čemu je riječ. Čak ni nju Tara nije mogla shvatiti. Opčinjenost Dellom kod nje je bila očita. - Stigla sam. - Faith je zadihano ušla. Kada je vidjela Taru, osmijeh oduševljenja ukazao joj se na licu. - Prelijepa si. - Obišla ju je sa svih strana. - Tako sam ponosna na tebe. - Njezino je oduševljenje bilo zarazno i prvi put toga dana nešto kao osmijeh ukazalo se na Tarinu licu. - Zašto? Zbog mojeg postupka? - ozbiljno ju je upitala. Faith je stala ispred nje. Pogledala ju je u oči. - Kad se sve ovo riješi, shvatit ćeš da si ispravno postupila. Dell može svakoj ženi ostvariti sve snove, a oporuka nije jedini razlog zbog kojega si pristala na vjenčanje. To mi je odavno jasno. Katkad mi se čini da te poznajem bolje i od sebe same. Srce je odlučilo, a ti si ga poslušala. Iako sve nije onako kako si se nadala da će biti, moglo bi uskoro biti. - Faith je govorila, govorila i samo govorila. Tara je osjetila neodoljiv poriv da začepi uši. Nije ju mogla slušati jer je u dubini duše znala da govori istinu. Naravno da se nadala da će sve biti drukčije. Nadala se da će Dell dokazati da nije olako izgovarao one riječi, ali se to nije dogodilo. Ipak, vjenčanje će se održati. Nalazila se samo korak od njega, ali je bila svjesna da je od svojih snova udaljena kilometrima. - Ovo je tek formalnost - pokušala je objasniti svojoj prijateljici. - Svako je vjenčanje formalnost - odmahnula je rukom Faith. - Svi traže dokaz ljubavi, a ovaj potpis jedan je od najvjerodostojnijih - rekla je vedro. - To ovdje nije slučaj. - Tara je bila pri kraju snaga. - Ti znaš da ne volim preuranjene zaključke. Ako se u idućih pet godina ništa ne dogodi i ako se ništa ne promijeni, a ja sam uvjerena da hoće, onda ćeš mi to reći, a do tada ću se nadati. I ne samo ja. - Pogledala je Taru uz osmijeh. - Ja svojim potpisom pokopavam sve nade, barem kada je Dell u pitanju. - Tara je spustila pogled. Zašto su svi oko nje bili puni vjere da će se sve promijeniti? Zar su slijepi? Dell je nije volio, ne onako kako je trebao. Oni kao da nisu željeli shvatiti da je ovo bio samo način da dođe do svojeg bogatstva, jedini na koji je to mogao učiniti. Svi su sanjali otvorenih očiju, svi


osim nje i Della. Oboje su bili svjesni svega i kada bi joj god Dell počeo govoriti o osjećajima, ona bi ga zaustavila. Nije bilo potrebe da je tako umiruje, time je samo izazivao suprotan učinak od onoga koji je želio postići. Samo je htjela da se sve ovo što prije završi, da joj napetost u tijelu popusti i da napokon počne živjeti bez opterećenja koje je osjećala zbog Della. Nerijetko je razmišljala i o Johnu. Bilo je trenutaka kada se opirala svim silama da ga ne mrzi. Žalila je za tim što ga nije upoznala. Da jest, pokušala bi razumjeti njegovo ponašanje, ovako nije mogla. Možda joj je želio sve najbolje, ali nije tako ispalo. Mogao je imati povjerenja u Della, ali nju nije poznavao. Zbog čega ih je oporukom želio prisili na brak? Trebao je znati da će ih tako samo izmučiti i da neće postići namjeravam cilj. Pet godina može biti dugo vrijeme, ali će proći. A onda će svatko krenuti svojim putom i Dell će napokon biti zadovoljan. A što će biti s njom? Ona će otići s ožiljcima, s ranama kojima će trebati mnogo vremena da zacijele, ako joj to ikada i uspije. - Svi su potpisi isti, svi papiri za brak su isti - rekla je Faith dvosmisleno. - Ali ljudi nisu - uzvratila joj je Tara kruto. - Te su razlike neznatne. - Sebe laži, ali ja ne želim biti žrtva svojih laži, niti ću se pokušati uvjeriti u ono što nije istina. Zabluda katkad može biti kobna, a ja je ne želim u svojem životu. - Da, naravno - rekla je Faith ozbiljno. - Iskreno to mislim. - Tara ju je pokušala uvjeriti. - Na sreću, uvijek možemo promijeniti mišljenje. - Faith je odmahnula rukom kao da govore o sitnici, a ne o tako važnim odlukama. - Ako se razočaraš u ljubavi, uvijek možeš računati na mene i na svoje roditelje. - Faith joj je velikodušno ponudila rame za plakanje, a Tara je znala da će joj upravo to trebati. - Ne mogu se razočarati - rekla je nakon kraćeg razmišljanja. - Kako to misliš? - Faith ju je u čudu pogledala. - Ako ništa ne očekuješ, nema ni razočaranja — odgovorila je mirno. Ta je mirnoća bila samo privid, nešto iza čega se skrivala jer u njoj je vladala prava oluja. - Misli kako želiš - konačno je odustala Faith. -Jednom ćeš se uvjeriti da sam imala pravo. Jesi li vidjela kako te Dell promatra? - upitala ju je tiho, s ozbiljnim izrazom lica. - Kao nekog tko će mu donijeti pravo bogatstvo. - Tara se nije dala zbuniti. - Ah! - Faith je odmahnula rukom. - Danas je tvoje vjenčanje - unijela joj se u lice. Trebala bi biti vesela. Odbaci od sebe sve što te rastužuje — savjetovala joj je. - Lako je to reći. - Tari su se oči napunile suzama. - Kad bih to učinila, najprije bih odbacila ovaj brak - kruto je rekla. - Nije sve tako crno. - Faith ju je uhvatila za ruku. – Dell je zaljubljen u tebe. To vide svi osim... - To su gluposti - prekinula ju je Tara. - To je nemoguće - dodala je uzdahnuvši. - A što ako je to istina? - Faith ju je i dalje ispitivala. - Zbunjena sam - priznala joj je Tara. - Zar mu ne bi trebala dati priliku? - Faith ju je ispitivala i dalje. - Ne znam. - Tara je nervozno podigla ruke. - Ništa ne znam. Ništa ne shvaćam. Sve mi izmiče iz ruku... - Oči su joj se napunile suzama.


- Ovo nije dan za suze - rekla je Faith uzbuđeno. - Pokaži svima da si najljepša jer ti to jesi. - Pogledala je na sat. - Vrijeme naprosto leti uzbuđeno je rekla. -Još malo i trebamo krenuti. - Sva se usplahirila, premještajući se s noge na nogu. - Samo da i ovo prođe - prošaputala je Tara, ali je znala da je nitko nije čuo jer bi svi digli uzbunu oko toga. Kad su krenuli, Tara je jedva disala. Većim dijelom puta držala je oči zatvorene. Vjenčanica ju je stezala, iako je bila šivana po mjeri. Nije do kroja, nego do nje, zaključila je. Tjeskoba kao da je rasla, tuga se pridružila toj tjeskobi i da je mogla pobjeći, učinila bi to u tom trenutku. Usne su joj bile suhe. Panika kao da je zahvatila svaku stanicu njezina tijela, imala je osjećaj da joj je koža tijesna. Najradije bi bila negdje sama i prepustila se plaču, a trebala se smješiti iako je sve u njoj umiralo od tuge. - Sve će biti u redu. - Faith ju je uhvatila za ruku. - Kad bih barem ja mogla tako razmišljati - uzdahnula je Tara. - Nakon kiše dolazi sunce, a duga navještava da je kraj kišnom razdoblju. Pokušaj misliti da je duga tvoje vjenčanje - savjetovala ju je Faith. - Nikako. - Tara je odustala. - Mišljenje je lako promijeniti, hvala Bogu - rekla je Faith veselo. - Pogledaj, dan je prekrasan! Imam osjećaj da se i on raduje svemu ovom - nastavila je istim tonom. - Svi se raduju osim mene. - Tara je bila na granici suza. Faith je utihnula. Samo je blago stiskala prijateljičinu ruku želeći je ohrabriti za ono što je slijedilo. Kad su stigli, Tara se obazrela oko sebe. Sve je bilo puno ljudi, činilo joj se da ih ima na stotine. Tek ju je u tom trenutku uhvatila neobjašnjiva panika. Patrick ju je držao za ruku i ponosno koračao uz nju. Lice mu je sjalo od ponosa, a ako je vjenčanje i bilo velika laž, njegovo lice nije. On ju je uistinu volio, bio je tako sretan što je vodi do oltara. Okolnosti njemu kao da nisu bile važne ili ih nije priznavao. - Ovo je trenutak o kojem svaki otac sanja - pogledao ju je u oči. - Tara, sve će biti u redu. Osjećam to - tješio ju je. - Nadam se. - Tara nije željela razbiti iluziju koju je on gajio. - Hoće, kćeri - ponovio je šapatom. Samo nekoliko minuta poslije, vodio ju je prema oltaru. Tara je znala da je ovaj dan bio presudan za sve. Željela je da se i to završi, da ode u svoj stan i tamo se isplače do iznemoglosti. Stala je uz Della, ali ga nije imala hrabrosti pogledati. Ono što se dalje događalo, Tara je čula kao kroz neku izmaglicu. Gotovo ničega nije bila svjesna. Riječi koje je morala ponoviti, ponovila je. Kad je sve bilo gotovo i kad je Dell podigao njezin veo, gotovo se izgubila u tami njegovih očiju. Hoće li je poljubiti? Hoće li to biti doista poljubac ili tek predstava za mnogobrojnu publiku? Lagano joj se približavao. Promatrala je njegove pune usne. Bile su tako... Poljubac koji je uslijedio, prekinuo je njezine misli. Bio je to lagan poljubac, jedva da ga je osjetila, ali je u njoj izazvao pravu orkansku oluju. A onda su njegove usne odaslale žar, strast koju je s čežnjom prihvatila. Ništa je u tom trenutku nije zanimalo, osim njegove blizine.


Kad se odvojio od nje, Tara je osjetila prazninu. Pljesak, čestitanje... Imala je dojam da se sve to događa negdje drugdje. Bila je jedino svjesna svoje ruke u Dellovoj. - Prekrasna si - uspio joj je prošaputati u toj gužvi. Taru su njegove riječi prizemljile. - Samo glumim - rekla je kruto. - Da - uz tajnovit je osmijeh rekao. - Možda, ali poljubac nije odglumljen - rekao je samouvjereno. Tara je povukla ruku iz njegove. - Daj se nasmiješi. - Promatrao je njezin ozbiljan izraz lica. - Ovo je vjenčanje, a ne odlazak na električnu stolicu, a ti se ponašaš kao da upravo to namjeravam učiniti s tobom rekao je tako tiho da ga je samo ona mogla čuti. - To mi nekako slično zvuči - uzvratila mu je jednako tiho. Izraz Dellova lica istog se trenutka promijenio. Ugrizao se za usnu, a zatim je samo odmahnuo glavom. - Nakon medenog mjeseca, moramo otići u odvjetnički ured - rekao joj je nekoliko trenutaka poslije. - Medeni mjesec? - Tara ga je u čudu pogledala. - Čini mi se da se jedino ja pridržavam dogovara. - Ljudima bi bilo čudno... - A ja? Što je sa mnom? - upitala ga je tako glasno da se nekoliko ljudi oko njih okrenulo. - Razgovarat ćemo poslije - upozorio ju je. - Ionako će se istina otkriti, samo je pitanje vremena. - Tara se nije mogla kontrolirati. - A jedino nam vrijeme i treba - rekao je Dell s nadom. Cijelu je večer bio uz nju. Da nije znala zašto su stupili u brak, bila bi sigurna da on prema njoj gaji ljubav o kakvoj svi sanjaju, ali je tek rijetki dozive. Vjenčanicu je skinula netom prije večere koja se održavala u obližnjem hotelu. Sve je na vjenčanju odisalo luksuzom. Dell kao da je sve želio uvjeriti da je na sve spreman za ljubav. Pred sam kraj večeri, uzeo je mikrofon. Zahvalio je prisutnima i navijestio njihov odlazak. - Mislim da nas razumijete - uz osmijeh je rekao. Pogledom je potražio Taru. Izraz njegova lica istog se trena promijenio. Odobravanje se čulo sa svih strana i oni su se uskoro oprostili sa svima. Na kraju je uhvatila pogled svoje majke. Oči su joj bile pune suza. Tara im je mahnula, a zatim je izišla s Dellom. Kad su sjeli u limuzinu koja ih je očekivala, Tara se okrenula prema njemu. - Odvedi me u moj stan - rekla je kruto. Dell se zagrcnuo. S nevjericom ju je promatrao. - Tara - prošaputao je. - Zajedno smo u ovom. Zar ne bismo mogli... - Ne. - Tara se odmah uzrujala. - Idemo na putovanje. Ako ne želiš, idem s tobom u tvoj stan pa ti izaberi - odlučno je rekao. Iako ga je malo poznavala, Tara je znala da je on u stanju to mi učiniti. - Ipak, putovanje - pristala je nakon malo razmišljanja.


- Tara. - Samo je izgovorio njezino ime, neprestano je promatrajući. - Ti si moja supruga - rekao je uz neodoljiv osmijeh. - Trebaš li me podsjećati na to? - obrecnula se. - Onaj poljubac... - Zatvorio je oči, zagonetno se smiješeći. - Imao sam osjećaj kao da lebdim, kao da ne dodirujem zemlju. Kada sam rekao da te volim... - Vjenčali smo se. - Tara ga je prekinula. - Više nema nikakva razloga da glumiš upozorila ga je. - Ja sam svoje odigrala - dodala je. - I ovo je kraj toj glumi. A publika mi je čak i pljeskala - ironično je rekla. - Ti baš znaš ubiti svaku nadu. - Dell se okrenuo od nje. Da nije znala istinu, mislila bi da je u tom trenutku pogođen njezinim riječima, ali nju nije mogao prevariti. Ona nije bila samo jedna od onih ljudi koji su prisustvovali njihovu vjenčanju, ona je u toj prijevari i sudjelovala. - Sav ću novac dati tebi. - Iznenada se okrenuo prema njoj. - Zar misliš da ovo radim zbog novca? - kruto ga je upitala. - Ja sam obećao, o svoje ću obećanje izvršiti, kao što si i ti izvršila svoje - rekao je mirno. - Čekaj... - Tara ga je uhvatila za ruku. - Kakav je onda smisao ovog braka? - upitala ga je kruto. - Očito da dođemo do novca - rekao je Dell. - Ja taj novac ne želim - rekla je ljutito. - Obećanje je obećanje - mirno je uzvratio. - A što ti dobivaš? Kakva je onda svrha svega ovoga?- obasula ga je pitanjima. - Ja sam dobio što sam želio, barem dio toga - zagonetno je rekao. - Kao što sam rekao, ti vrijediš mnogo više od novca - laskao joj je. - Jedan cilj mijenjaš drugim. Nemam namjeru dati ti svoje tijelo, a dušu još manje - opet je sasjekla sve njegove namjere. - Dovoljno je što sam ti prodala svoj potpis, dala pet svojih godina... - U redu. – Dell je ušutio. Tara se okrenula, dureći se. Teško joj je bilo i pomisliti da je udana. Zaručnički i vjenčani prsten na njezinoj ruci činili su joj se preteškim. Kao da je nosila okove, a neki su način to i bili okovi. Da, hodala je po ruševinama svojih snova. Istina je da je čovjek kojega je voljela bio pored nje, ali to ništa nije značilo. Zakonski je bio njezin, bili su u braku, ali ih ništa osim papira nije vezalo. Uzdahnula je. Laknulo joj što je sve bilo iza nje. A što ju je očekivalo? Jer ipak je ona u svemu popuštala, a Dell je pronalazio način da provede svoju volju u djelo. Zašto su se trebali javiti odvjetniku? Tog se trenutka sjetila onoga što joj je šapnuo na vjenčanju? Možda su ga samo trebali obavijestiti o sklapanju braka, iako je znala da se to moglo i drukčije učiniti. Kamo su išli? Nije znala, a nije htjela pitati. Nadala se da će imati odvojene sobe. Da, bit će to mjesec, ali nimalo meden. Pokušala je ispitati svoje srce. Činilo joj se da joj je ono bilo najveći neprijatelj, ali ga je slijepo slušala. Svaku nevolju koja ju je snašla, pokrenuo je osjećaj. Toga je bila svjesna. Ah, doista bi bilo lijepo da je to bilo pravo vjenčanje! Sada bi se radovala vremenu koje će posvetiti samo njemu. Njezina prva bračna noć... Provest će je sama, a činilo joj se da nikada nije ni bila usamljenija. Umjesto zajedništva koje je trebao donijeti brak, osjećala je u sebi samo pustoš.


Toliko je puta čitala o neuzvraćenoj ljubavi, ali nikada nešto nalik na ovo što je ona učinila. Prodala se, odjeknulo joj je u glavi. Prodala je svoje godine, sve je prodala, a grčevito se borila da ne proda i tijelo. Trebala je postupiti drukčije, ali sada je prekasno kajati se. Bila je udana, bila je Dellova supruga. Taj brak neće biti konzumiran jer se na to nije obvezala. Bila je jasna kada je pristala, a Dell nikada neće pogaziti svoju riječ, barem se tome nadala. Otišli su u zračnu luku i poletjeli prema Havajima. Dvadeset dana proveli su na medenome mjesecu. Za to vrijeme uspjeli su se zbližiti, ali je ipak postojala napetost između njih, pogotovo kada bi joj se Dell pokušao približiti. Nije mu dopuštala nikakvu prisnost, iako su neprestano bili skupa. Doista je uživala u odmoru. Prepustila se čarima mora i sunca. Tijelo joj je dobilo zdravu bakrenu boju, i ona je pokušavala iz svega izvući ono najbolje. Dell je bio suzdržan, kao da je sve prepustio vremenu. Ipak, njegova joj je pažnja godila, a on ju je neprestano obasipao darovima. Ponašao se kao da je jedina na svijetu i sve je to radio s nekom dječačkom veselošću. Tara je bila mnogo suzdržanija. Bojala se same sebe, znala je da ne smije dopustiti da se ona nevidljiva barijera koju je postavila između njih sruši. Tako je štitila samu sebe onoliko koliko je to bilo moguće u tom trenutku. Kad su se vraćali, Dell ju je neprestano držao za ruku. - Ipak je bilo lijepo - nasmiješio joj se. - Uživao sam. Nije ono što je trebalo biti, ali sam se ponašao kao što si ti željela. - Hvala ti. - Tara mu je stisnula ruku. - Ni ja se nisam pokajala. Mislila sam da ćeš biti mnogo naporniji - rekla je tiho. - Nikada nisam imao potrebe dobiti nešto na silu. Ako ikada poželiš ono što ja želim... vragolasto joj se osmjehnuo. - Ovo je jako čudan brak. - Tara je prasnula u smijeh. - Ipak se osjeća napredak. Korak po korak, a to je najsigurniji način da se dođe do cilja opušteno je rekao. - A koji ti je cilj? - Tara ga je radoznalo pogledala u oči. - Mogu li i ja imati svojih tajni? - upitao ju je. - Zar nismo u braku? - Tara ga je izazivala. - Jesmo li? - upitao ju je jedva čujno. Tara je spustila pogled. Osjetila je kako joj se lice zažarilo. - Ja po zakonu imam sva prava, ali je u praksi sve drukčije - nastavio je istim tonom. Tara se okrenula. I ona i on znali su istinu. Njihov brak nije bio poput drugih brakova. - Tvoja prava... Dogovorili smo se - preplašeno je rekla. - Da - rekao je Dell. Koliko je već puta požalio što se tako dogovorio s njom! Sve je mogao izvesti drukčije, ali je bio zatečen Tarinim postupcima. Toliko ju je žarko želio da nije uopće razmišljao. Bilo mu je jedino važno da se vjenčaju, a onda će mu se jednom ukazati prilika za kojom je tako čeznuo. Želio ju je, volio ju je, ali je ona odbijala svaku njegovu nježnost. Bio je pažljiv. Bojao se da je ne izgubi ako prenagli jer je bila tako plaha. Imao je vremena, nikamo mu se nije žurilo. Ona je bila vrijedna čekanja. Bože, doista ju je volio, toliko da je to i njega iznenadilo! Nije znao kako će to postići, ali je znao da mu je jedini cilj zauvijek ostati s njom u braku. Ništa manje od toga neće ga


zadovoljiti. Ona je bila jedina žena koju je poželio uza se zauvijek. Sve ostale kao da nisu ni postojale. Prvi i najvažniji korak je napravljen, a sve ostalo ovisi o njegovu umijeću. Trebao joj je dokazati koliko je voli, a to nije bilo nimalo lako u situaciji u kojoj su se nalazili. Još uvijek nije znao kako se uspješno boriti protiv njezine sumnje jer ju je svaki njegov postupak u njoj nanovo izazivao. Volio je provoditi vrijeme s njom. Bila je razigrana poput djevojčice. Katkad ga je gledala s toliko povjerenja da bi ostao bez daha. Korak po korak, stalno si je ponavljao. Kad su stigli kući, Tara se privremeno smjestila kod Della. Idućih su nekoliko dana bili jako zauzeti. Trebali su posjetiti njezine roditelje, otići kod odvjetnika... a onda će moći odahnuti. Preselit će se u svoj stan. Posjet njezinim roditeljima prošao je savršeno. Dell je glumio savršenog supruga, a na neki načinje to i bio. Nakon toga odlučili su posjetiti odvjetnika. Već su imali dogovoren sastanak kod njega. Kad su stigli, Tara je osjetila nelagodu kao i pri prvom posjetu. Još uvijek je bila pod dojmom čitanja oporuke. - Uđite - pozvao ih je odvjetnik. Čestitao im je na vjenčanju, ali mu je izraz lica bio bezizražajan. To je preplašilo Taru. - Sjednite - ponudio im je. Tara je sjela i prekrižila nogu preko noge. Nije imala hrabrosti pogledati u odvjetnika. Imala je loš predosjećaj. - Idemo na posao. - Odvjetnik je uzdahnuo, što je Taru još više preplašilo. Pogledala je u Della. I on je bio zabrinut. - Zar nismo ispunili prvi dio oporuke? - upitao je nestrpljivo. - Da, jeste - potvrdio je odvjetnik. - Ali nakon vašeg vjenčanja moram pročitati pismo izrekao je otežući. Tara je osjetila kako ju je ščepala ruka straha. Uhvatila je Della za ruku i stisnula je. - O čemu je riječ? - pitala je uznemireno. - I mene to zanima. - Dell ga požurivao odvjetnika. Odvjetnik je otvorio omotnicu i rastvorio list papira koji je neko vrijeme držao u ruci. Podigao je pogled promatrajući Della i Taru. “Ako se ovo čita, to znači da ste vjenčani. Čestitam!” - Odvjetnik je podigao pogled. “Neće sve biti lako kako ste zamislili. Brak na papiru ne znači ništa, ako ste se na to odlučili. Sve sam uzeo u obzir. Ako u idućih pet godina ne konzumirate brak, sav dosadašnji trud pada u vodu. To je realno vrijeme u kojem trebate dobiti dijete da biste došli do novca. Novac ćete ionako ostaviti svome zajedničkom djetetu, tako da se oboje trebate žrtvovati, iako to ne smatram žrtvom. Ljubav je ta koja bi trebala pobijediti, a ja smatram da nema prepreka za nju. Ako ispunite sve te uvjete, oboje ćete dobiti dovoljno novca za život, a nasljedstvo će dobiti vaše dijete, inače ostajete bez ičega i s teretom propalog braka.” - Nakon što je to pročitao, odvjetnik je samo odmahnuo glavom. - Ja... - Tara je ustala i izjurila iz ureda. Ako je mislila da je kraj iznenađenjima, prevarila se. John je uistinu bio okrutan. Neka ide do vraga, on i njegov oporuka, zajedno sa svim novcem, pomislila je u sebi. Oči su joj se napunile suzama. Bila je izigrana nevjesta, nevjesta koja nije imala snove, a sada je i posljednju


nadu pokopala. Samo je htjela pomoći, a to ju je tjeralo u očaj. Ne samo da je bila izigrana, bila je toliko bijesna da... da... Nedostajale su joj riječi kojima bi sve to opisala. - Tara! - čula je Dellov glas iza sebe. - Tara - viknuo je tiše. - Oprosti, nisam znao. Sustigao ju je i stao ispred nje. - Sve je bilo uzalud. - Tara se okrenula prema njemu. - Znam da ti nisi kriv, ali sam toliko ljuta da nemam dovoljno riječi da to izrazim. Kakav je to čovjek? Kako se netko može tako poigravati sudbinom dvoje ljudi? - Briznula je u plač. Dell ju je zagrlio. I sam je bio bijesan. Ovo je bila nepravda prema Tari, a to ga je najviše i boljelo. Doista je okrivljavao Johna. Ostavio je njezinu majku trudnu i godinama nije htio čuti za Taru. Nakon svega, ipak se potrudio uništiti joj život. On ju je volio više od svega na svijetu, ali je bio svjestan koliko joj je nepravde naneseno. - Odustat ćemo - prošaputao je Dell. - Novac nije razlog da se vežeš ako to iskreno ne želiš - šaputao je i dalje. Tara je osjetila kako joj suze klize niz lice. Kad ga je pogledala, ponovno je briznula u plač. S nevjericom je odmahivala glavom. - Oboje smo izigrani - prošaputala je. - Znam. - Dellov je zagrljaj postao čvršći. — Sve mi je jasno. Bijesan sam. Postali smo pijuni zbog njegova novca. Nije to nimalo lijep osjećaj. - Slažem se s tobom - prošaputala je. - Idemo. - Dell je zadržao ruku na njezinim ramenima. Tara je osjećala sigurnost u njegovu zagrljaju. Željela je zauvijek ostati tako, željela je njega pored sebe, ali... Sve je krivo započelo, sve je navještavalo kraj, a ne početak. Koga je ona cijelo vrijeme lagala? Sebe? A koga je drugoga i mogla lagati? - Smiri se - šapnuo joj je Dell u uho. - Ništa nije vrijedno tvojih suza. One mi teže padaju nego ona suluda oporuka - priznao joj je. Poveo ju je prema automobilu. Odmah su krenuli prema njegovoj vili. Čim su ušli, posjeo ju je u naslonjač. Nije skidao pogled s nje. - Oprosti - izrekao je tiho. - Ja sam većim dijelom kriv za sve - priznao joj je. - Ti si mi velikodušno pružila ruku pomoći, a ja sam je prihvatio. Nisam trebao - prigovarao je samom sebi. - Osjećam se jadno - rekao je ogorčeno. - Dell. - Tara ga je pogledala u oči. - Nijedno od nas dvoje nije krivo. I ja sebi mogu prigovarati do beskraja, ali mi to neće pomoći. - Tražit ćemo poništenje braka - odlučno je rekao. Tara ga je zaprepašteno pogledala. Nije to očekivala od njega. Nadala se da će moći spasiti brak, da će Dell u sebi pronaći ljubav, ali to se nije dogodilo. - Da. - Tara je to rekla samo zbog ponosa koji je bio opasno poljuljan. - Ipak... - pogledao ju je u oči. Tara ga je promatrala. Zaustavila je dah. Bio je tako lijep! Na što li će njezin život sličiti kada jednom ostane bez njega? - Što? - šapnula je. - Ma nije važno - odmahnuo je rukom. Spustila je pogled. Zatvorila je oči. Ruke su joj bile sklopljene u krilu. Razmišljala je. Opet je osjećala potrebu za mirom, ali pomisao da neće biti kraj njega umanjivala je tu potrebu.


- Da odemo u šetnju? - predložio je. - Molim te. - Mislim da će nam to pomoći. - Pružio joj je ruku i Tara ju je prihvatila. - Vrlo mi je lijepo s tobom - priznao joj je. - Naviknuo sam se. Ne znam kako ću bez tebe. - Blago ju je privukao k sebi. - Ne želim te izgubiti - priznao joj je kruto. Bio je to vjesnik njegovih osjećaja, pokušaj da joj diskretno stavi do znanja da mu je stalo. Da joj je samo mogao reći riječima ono što je osjećao, činilo mu se da bi sve moglo biti drukčije, ali toliko je prepreka bilo među njima, a većina je bila nepremostiva. Ona mu nije vjerovala, ne kada joj je govorio o onome što je osjećao u srcu. Kada bi god to pokušao, sve bi pogrešno protumačila. Uvijek je oporuka stajala između njih, a u ovom trenutku postojalo je i mnogo više od toga. Predložio joj je poništenje braka. A što je drugo mogao? Srce mu se cijepalo dok je izgovarao te riječi, ali je samoga sebe prisilio na to. Ako je i vjerovao u čuda, odrekao ih se nakon što je pročitan nastavak oporuke. Pristala je darovati mu pet godina, ali cijeli život sigurno neće. Znao je da nije bila ravnodušna prema njemu, ali on još uvijek nije uspio vidjeti što se nalazilo iza zidova koje je podigla oko svojeg srca. Katkad bi i sam bio zatečen njezinom opuštenošću, a onda bi se u samo nekoliko minuta sve promijenilo. Nadao se pa ostajao bez nade. Ni sam nije znao kako je uspijevao suzdržati se da je ne zagrli, poljubi, a to je želio više od ičega na svijetu. Bila je savršena, bila je rođena da bude njegova, ali se opirala tomu cijelim svojim bićem. - Ne znam što da kažem - prošaputala je izgubljeno. - I ja sam se vezala za tebe, ali... slegnula je ramenima. U glavi su joj neprestano odzvanjale njegove riječi. Želio je poništenje braka i time joj je stavio do znanja koliko mu je stalo do nje. Uvjete nove oporuke bilo je nemoguće ispuniti, čak i da je u pitanju prava ljubav. Ona mu više nije značila gomilu novca, već samo teret kojega se želio riješiti. Boljelo ju je to njegovo mišljenje, boljele su riječi koje je izgovorio. - Znam. Sve mi je jasno - rekao je hladno. Odmaknuo se od nje, a zatim je pogledao u pod. Nije imao snage susresti se s njezinim očima Bojao se onoga što će vidjeti u njima. A on je želio samo ono što je svaki novopečeni suprug želio od svoje supruge. Htio joj je pokazati koliko je voli, htio joj je to i djelima dokazati, htio je s njom provesti budućnost, a sve te njegove želje bile su, i ostat će, pokopane u njemu. - Možda bi najbolje bilo da neko vrijeme provedem u svojem stanu - predložila mu je. - Zašto? - trgnuo se nakon njezinih riječi. - Mislio sam da nam je ugodno zajedno preplašeno je rekao. - To je istina, ali se trebamo odvojiti i početi novi život jer ovo više nema smisla priznala mu je. Doista se nadala da će je pokušati razuvjeriti, ali ju je on samo promatrao. Rukom je protrljao čelo. Odmahnuo je glavom i pokušao joj se nasmiješiti. - Nema smisla? - Preoblikovao je njezine riječi u pitanje. - Ipak je nabolje da neko vrijeme provedem kod svojih roditelja - priznala mu je svoje namjere. Dell je samo klimnuo glavom. Iako se nije slagao s njom, morao se prikloniti njezinim željama. Ovaj je brak bio krletka za nju. Trebao je otvoriti vrata te krletke i pustiti je na slobodu. Ako ne može biti sretna uz njega, umirat će od tuge, a to nije želio. I otvorit će ta


vrata, obećao je samome sebi. Ona je trebala biti sretna. Trebala je svu sreću ovoga svijeta, a on joj je to i želio. Zaslužila ju je, iako će se teško pomiriti s time da nije za to izabrala njega. - Ostani barem danas - molio ju je. - Sutra ujutro odvest ću te k tvojima - blago ju je privukao k sebi. Osjećao je njezino tijelo, osjećao je njezin dah i snažne otkucaje srca. - Može - pristala je istog trenutka. - Ionako sam iscrpljena i samo želim spavati i zaboraviti sve - priznala mu je. - Naravno. - Dell ju je odmaknuo od sebe, iako nerado. Skuhao je čaj. Krišom je promatrao svaki njezin pokret. Izgledala je odsutno, kao da je samo tijelom bila u toj prostoriji, a misli su joj bile negdje daleko. Tupo je zurila u neodređenu točku. Kada je stavio čaj ispred nje, nije ni trepnula. Zurio je u nju, ali ona toga nije bila svjesna. - Tara - zovnuo ju je i ona se trgnula. Nešto nalik na osmijeh pojavilo se na njezinim usnama, ali taj osmijeh nije dopirao do očiju. Bilo je to samo puko pokretanje mišića, nastojanje da ga se zavara. - Popij malo čaja - savjetovao joj je rukom pokazujući prema šalici. - Ovo je prava bračna idila - rekla je ironično. Dell se svladao od bilo kakva komentara. Da je ona željela, to je i mogla biti idila, ali njoj to očito nije bilo ni na kraj pameti. - Obećao sam ti dati sav novac, ali sada ne mogu ispuniti svoje obećanje - sa žaljenjem je rekao. - Nikada ga ne bih prihvatila - odmahnula je rukom. - Meni novac nikada nije značio toliko da bih se žrtvovala za njega. - Zašto si to onda napravila u ovom slučaju? - zanimalo ga je . - Zbog tebe - kratko je odgovorila. - Željela sam ispraviti nepravdu koja ti je nanesena priznala mu je. - Grijeh tvojeg oca ne bi trebao biti nasljedan - upozorio ju je. - Znam, ali sam se osjećala odgovornom. Dio mene slušao je glas savjesti. - A drugi dio? - Dell ju je upitao. Drugi dio? - Tara je šapatom ponovila njegovo pitanje. Šutjela je. Nije imala namjeru otkriti mu drugi dio sebe. To je željela zadržati za sebe. - Idem u krevet - rekla je ustajući. - A čaj? - upitao ju je. - Samo sam umorna. Laku noć. - Tara nije željela ni trenutak više provesti uz njega, jer bi to bilo samo mučenje, a njoj je ionako svega bilo previše. Kad se našla u svojem krevetu, osjetila je tugu. Nikada je nije dotaknulo toliko beznađa. Željela je plakati danima, tjednima, ali su joj oči bile suhe. Nisu odražavale ono što se događalo u njezinu srcu. Presahnule su, jednako kao i nada koju je gajila do ovog dana. Možda je pogriješila. Mislila je da se odriče svojih snova, a ona ih je tek počela sanjati. Prerano se probudila. Došlo je vrijeme da pogleda stvarnosti u oči. Voljela je Della, ali on nju nije. Čim je čuo da neće dobiti svoj novac, predložio je poništenje braka. Želio se riješiti tereta koji mu je nametnula, a imala je najbolje namjere. Trebala mu je sloboda, iako ga taj njihov brak nije sputavao, barem ne na uobičajen način. Ipak ju je previše cijenio da bi je ponizio svojim


varanjem. Zato je i želio poništiti brak. Bio je obziran i želio je obitelj, ali ne s njom. Trebala mu je sloboda, a uskoro će je i imati, obećala je samoj sebi. Pokušala je ne misliti na sve to što ju je mučilo. Okretala se po krevetu do jutra. Preispitivala je sve činjenice, ali je znala samo jedno - trebala se odreći svoje ljubavi, barem zakonski, one ljubavi koju je nosila u srcu otkad je upoznala Della, ljubavi koja nikada i nije bila njezina, niti će ikada biti. Trebala se pomiriti s tim, ali kako? Bol u srcu nije jenjavala, kao ni tuga koja ju je pratila. Pokrila se preko glave. Zaronila je u tamu, u onakvu kakva se u njoj nalazila. Razdoblje koje je ona sada prolazila, prolazila je i njezina majka. Hoće li i ona doživjeti da još jednom zavoli? Ako se to i dogodi, ta ljubav neće biti ni nalik na onu koju je osjećala prema Dellu. Jednom će se zadovoljiti s malom ljubavlju, a budući da je upoznala veliku, to neće biti nimalo lako.


XI

Dell ju je odveo k njezinim roditeljima i uveo je u kući. Pozdravio se i odmah krenuo prema svojem automobilu. Tara ga je ispratila. Kad je sjeo, pogledao je u nju. - Ne volim rastanke. Ovo je... Idem - rekao je naglo i krenuo. Tara je ostala stajati kao oduzeta. Bio je to hladan rez i oči su joj se napunile suzama. Gotovo je pobjegao od nje, a to ju je neizmjerno boljelo. Prisilila se krenuti u kuću. Koraci su joj bili teški, išla je kao da na leđima nosi sav teret ovoga svijeta. - Tara. - Julija je stajala pored nje, a ona nije ni čula njezine korake. - Što se događa? upitala ju je tiho. Uhvatila ju je za ruke i blago ih stisnula. - Nemam više snage - rekla je Tara. - Imaš, naravno da imaš - hrabrila ju je njezina majka. - Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. - Povela ju je prema kući. - A što da ti kažem? - Tara ju je očajno upitala. - Istinu - odgovorila je njezina majka. - Nešto se dogodilo? Vidjela sam kako Dell izgleda, a ni ti ne izgledaš mnogo bolje - pojasnila joj je svoje riječi. - Tražit će poništenje braka - rekla je Tara kada su stigli u kuću. - Nemoguće. - Julija je odmahnula rukom. - Poznajem muškarce. On to nikada neće učiniti. Čini mi se da oboma treba pomoć. - Majka je sjela nasuprot nje. - Hoće - Tara ju je pokušala uvjeriti, ali se njezina majka nije dala smesti. - Želim čuti sve - pažljivo je promatrala Tarin izraz lica. - I čut ćeš - rekla je Tara. Nekoliko trenutaka samo je šutjela. Sabirala je misli, pokušavajući sve ono što se dogodilo pretočiti u riječi. Znala je da to neće biti nimalo lako. Kako bol izraziti riječima? A morala je. Ako će je itko razumjeti, bit će to njezina majka. Tara je počela pričati. Nije ni bila svjesna boli kojom je bio ispunjen njezin glas, čak ni suza koje su nijemo klizile niz njezino lice. Kad je završila, samo je pogledala u majku. - Čini mi se da je John bio dalekovidan i da je dobro predvidio ono što će se dogoditi majka joj se nasmiješila. - Što je predvidio? Da ćemo imati brak na papiru? - Tara je planula. - Ne. - Julija je odmahnula rukom. - Dobro je poznavao Della, a tvoje je reakcije predvidio, i to savršeno dobro - objašnjavala joj je, iako Tara ništa nije razumjela. - Ne razumijem te - rekla joj je glasno. - Tara, ti si zaljubljena u njega. Shvatila sam to odmah, ali ti to očito ne želiš sebi priznati. - Bile su to riječi izgovorene na osnovi iskustva, ali je Tara samo napravila grimasu. - Znam. Mogu sebi lagati, ali samo kratko vrijeme, a i to je vrijeme iza mene. Što ću s tom ljubavlju? - upitala je majku. - Samo mu priznaj što osjećaš i... - Nikada. - Tara je ustala. - Zašto bih se toliko ponizila? - ljutito ju je upitala. - Nije to poniženje.


- A kako bi to trebalo nazvati? -upitala ju je Tara. - Borbom za ljubav. I ja sam nekad voljela, ali krivu osobu. Srećom, tako nije i s tobom. -

Ne zavaravaj se. - Tara je odmahnula rukom. - To što osjećam, mogu reći i ovom zidu. Čak bi i zid više osjećao od njega - rekla je bijesno. - Varaš se. Dell te voli. Ljubav koja se ocrtava na njegovu licu, nije ostala skrivena mojem pogledu. Nije ičijem, osim tvojem. Od sumnje ne vidiš ništa. Izgarate od ljubavi, a to je tako teško priznati. - Dell me ne voli - rekla je Tara, ali ne više tako sigurno. - Voli te više od ičega na svijetu. Zar misliš da bi se oženio tobom da nije tako? I on je imao svoju masku iza koje se skrivao, isto kao i ti. - Njemu je na umu bio samo novac, kao i Johnu. - Tara ju je podsjetila na prošlost. - To nije ni blizu istini. Sigurna sam u to - rekla je Julija tužnim glasom. - Teško mi je gledati te kako patiš. A ta je patnja nepotrebna. - Dell hoće poništiti brak - uvjeravala je majku da griješi. - To čini iz ljubavi. Pušta te, a znaš li ti koliko je to teško kada nekog voliš? - Teške je riječi njezina majka izgovarala, Tara se nije usuđivala ni disati. - To je bajka. - Tara je obrisala suze koje su joj klizile niz lice. - Svi mi imamo svoju bajku. Trebamo je samo vidjeti na voljenom licu, a ti se ponašaš kao da si potpuno slijepa. Odveo te je na medeni mjesec. Želio je da živiš pored njega, da budeš uz njega. Tako se ponaša samo muškarac koji voli - rekla je Julija ganuto. - Sve je to bila laž. - Tara je odmahnula glavom. - Nije, Tara. Znam da ga voliš. Osjećate ljubav, a bojite se pokazati je. Rizik je sastavni dio života. Novac je samo rijetkima važan. Tvoj otac... John - brzo se ispravila. - Znao je da ti novac neće biti važan toliko da bi se udala. Zar misliš da ne postoji i treća oporuka? Ako to misliš, varaš se. - Tajanstven osmijeh još je više uljepšao njezino ionako lijepo lice. - Poznajem Johna. On nikada ne bi dopustio da njegov novac ode nekoj ustanovi. I Dell to zna, sigurna sam. Sve ste učinili zbog ljubavi, a novac je bio samo povod koji se pokazao kao smetnja. Poduzmi nešto - savjetovala ju je majka. - Što? - upitala je Tara. - Priznaj mu svoje osjećaje. - Ne mogu. - Tara je uzdahnula. - Možeš. Jesi li ikoga voljela kao što njega voliš? - upitala ju je Julija. - Ne, a nikada i neću - sa žaljenjem je odgovorila. - Čemu onda dvojba? - zaprepaštenje koje je pokazala njezina majka, trgnulo je Taru. - Bojim se da me ne ismije - priznala joj je. - Bojiš se da te ne odbije . Neće, sigurna sam u to. On te voli. Oženio se tobom iz ljubavi, a ti to samo trebaš prihvatiti. Shvaćaš li da ga guraš u zagrljaj drugih žena, a treba biti u tvojem. Zakonita si mu supruga i ponašaj se tako. Imaš pravo na njega, pokušaj to iskoristiti. Ništa ne možeš izgubiti. Sve je bolje od poništenja braka. - A ako on... - Ne dopusti da te obuzme sumnja. Tebi nije mjesto pored mene i Patricka. Budi uz


svojeg muža. - Gotovo ju je tjerala od sebe. - Ne, danas se ne mogu se vratiti - rekla je Tara. - Uzmi si vremena, ali ne previše. -Julija je ustala. - Da - rekla je Tara tiho. - Gdje je Patrick? - Tara se okrenula oko sebe. - Nisam ga vidjela - u čudu je rekla. - U gradu - rekla je Julija. - Kada se vraća? - Tara je uporno nastojala promijeniti temu. - Uskoro - glasio je odgovor. - Idi se odmoriti - rekla joj je majka. - Izgledaš kao da danima nisi spavala. Nestalo je sjaja iz tvojih očiju, nestao je osmijeh i sve je zamijenila tuga. Osjećam kao da umireš iznutra - ljutnula se njezina majka. - Zašto me ne poslušaš? - upitala ju je. Majka je govorila, a Tara je samo slušala. - Poslušat ću te - konačno je neuvjerljivo rekla. - Idem se odmoriti. - Nisam na to mislila. Otvori mu svoje srce. Ti si prelijepa, a Dell te voli. Kada bi to shvatila, drukčije bi se ponašala. - Hoću - Tara joj je obećala, iako nije bila sigurna da će imati hrabrosti to obećanje i ispuniti. - Sve će biti u redu - bodrila ju je majka. - Da - rekla je Tara odlazeći. U svojoj je sobi klonula na krevet. Nije više imala snage ni za što. Mislila je o tome što joj je majka rekla. Što je ona vidjela, a Tara nije? To ju je pitanje neprestano mučilo. Možda su imali samo drukčiju perspektivu, a to je bilo dovoljno da različito shvate stvari. Njezina je majka samo željela da je Dell zaljubljen. No za razliku od svoje majke, Tara u to nije vjerovala. Obećala joj je da će mu priznati svoje osjećaje. Nije znala kako će to izvesti. Što će se dogoditi kada stane pred njega? Gdje pronaći snagu da mu prizna ono što je osjećala? A, što je bilo najvažnije, mučila ju je njegova reakcija. Što će se dogoditi? Bojala se da će je ismijati, da će je poniziti svojim ponašanjem. Istina, bio je pristojan, nikada je ne bi namjerno povrijedio, ali to nije bio razlog da je ne odbije . Kao što je njezina majka rekla, sve je trebala staviti na kocku i otvoriti mu srce. Svim je srcem to željela, ali se i bojala. Voljela ga je. Ta je ljubav trebala biti dovoljan pokretač da se odvaži priznati mu. Mogla je to već učiniti, ali je odgađala, jednostavno nije imala prilike za to. Možda je čekala da on napravi prvi korak, a to ih je čekanje oboje vodilo prema kraju. Što je on želio? To Tara nije mogla dokučiti. Bilo je trenutaka kada je vjerovala da je njemu stalo do nje, ali onda bi odjednom bio tako dalek da je mislila da se beskrajno kaje. Oboje su upali u klopku koju im je John postavio. Iako je imala dobre namjere, sve je palo u vodu. Trebali su se vjenčati, i vjenčali su se. A zatim... Nije željela misliti na sve ono što se događalo. U trenutku kada je pomislila da više neće biti iznenađenja, oboje su ostali bez daha nakon čitanja drugog dijela oporuke. Njezina je majka bila sigurna da postoji još jedan dio, a i ona je bila spremna povjerovati u to. John je bio veliki igrač koji se poigravao tuđim životima. Njegovi su postupci to i dokazivali. U glavi joj je vladao pravi kaos. Ljubav, mržnja, udaljenost, bliskost, oporuka, zbog svega je toga osjećala nemoć, željela je pobjeći bilo gdje, samo što dalje od svega. Cijelo poslijepodne provela je u krevetu. Sažalijevala je samu sebe. Kucanje na vratima


trgnulo joj je iz mrtvila. - Naprijed - Tara je rekla malo povišenim glasom. Vrata su se otvorila gotovo bojažljivo. Kad je Patrick provirio iza njih, Tara je sjela na krevet. Neko ga je vrijeme samo promatrala, a onda je ustala. Krenula je prema njemu i pala mu u zagrljaj. Osjetila je kako joj suze klize niz lice. Još čvršće ga je stisnula svojim nježnim rukama. - Tara. - Patrick ju je odmaknuo od sebe. Zabrinuto je promatrao njezino lice. - Kada bih mogao dio tvojeg tereta prenijeti na sebe, učinio bih to i bio najsretniji čovjek na svijetu. Tvoja je tuga i moja tuga. Nisam ti biološki otac... - To nikada više ne želim čuti od tebe, niti od bilo koga. Ja sam tvoja kći. Johna ne poznajem. On je osoba koju ne bih ni željela upoznati čak ni da je živ. Mislim da takvom čovjeku ne bih poželjela posvetiti niti jedan trenutak. Zagorčao mi je život. Kao da nije napravio dovoljno zla mojoj majci, već je pri kraju svojeg života sav taj bijes preusmjerio na mene. Zašto? Ja mu ni za što nisam bila kriva. Nisam ni postojala u njegovu životu. Jednostavno ne mogu shvatiti zašto su ljudi toliko zli. - Tari su se oči napunile suzama. Patrick ju je uhvatio za ruku. Poveo ju je prema krevetu. Oboje su sjeli. Nije ispuštao njezinu ruku iz svoje. Neprestano ju je promatrao. - Možda time nije mislio ništa loše - pokušao je opravdati čovjeka kojemu je bio zahvalan što je njezinu majku gurnuo u njegovo naručje. - Nije mislio ništa loše? - Tara ga je s nevjericom upitala. - Tko zna? - Patrick je slegnuo ramenima. - I tvoja je majka mislila da je kraj svijeta onog trenutka kada joj je rekao da iseli iz stana, ali nije bio kraj, već početak njezine sreće. Znam da me ona voli, isto koliko i ja nju. - Vas dvoje se ne možete usporediti sa mnom i s Dellom - Tara ga je upozorila. - Ne budi sigurna u to. Ja sam je volio, a rekao sam joj da želim biti tvoj otac. Muškarci nisu vješti s riječima, a mislim da i Dell ima taj problem. Možda ga je samo strah da ne bude odbijen. Kod vas dvoje ništa nije uobičajeno. - Tražit će poništenje braka - obavijestila ga je Tara s tugom u očima. - Što si ti odgovorila? - Patricka je živo zanimao njezin odgovor. - Složila sam se s njim. A što sam trebala? Kleknuti na koljena i moliti ga za ljubav koju ne osjeća. - Kako si naivna! - Patrick se osmjehnuo. - Nisam namjeravao, ali ću ti ipak nešto reći. Meni je priznao da te voli. - A što ti je trebao reći? Da me mrzi? Ti si mi ipak otac - zaprepašteno je rekla. - Znam pročitati ljubav u očima muškarca - uvjeravao ju je Patrick. - Ili sam ja slijepa ili ste svi vi slijepi? - Tara je povukla svoju ruku i nervozno ustala. - Svaki čovjek osjeća strah. Kad voliš, i bojiš se. Nitko nije slijep pa ni ti. Mlada si, nemaš iskustva, a to se vidi iz tvojih postupaka. Da je neka starija djevojka na tvojemu mjestu, upotrijebila bi sve ženske čari koje posjeduje da ga osvoji, a ti samo tuguješ nad svojom sudbinom. Ako te ne voli, s njim nešto nije u redu, a sebe onda mogu proglasiti potpunim slijepcem - tješio ju je Patrick. - Nije lako nekoga voljeti. Tara se okrenula prema njemu. - A nije lako ni mrziti - nadopunila ga je .


- Idi za svojim srcem. Ono je slijepo, ali zna pronaći prava put. Zbog ljubavi sve se radi, a priznati nekomu da ga voliš, to je najmanje što možeš učiniti. - Zašto mi svi govore da mu moram priznati što osjećam? - Tara se obrecnula, iako je već u idućem trenutku požalila zbog toga. Patrick joj je samo želio pomoći. Njegova joj je pomoć oduvijek bila dragocjena. - Zato što te volimo - jednostavno je rekao. - Sve se svodi na ljubav. Ljubav je smisao našeg postojanja. Što bi meni vrijedio život da ne volim nikoga? Ljubav mi daje snagu, osjećaj da je nekom stalo do mene ispunjava me. Kada bih sada trebao izgovoriti posljednju rečenicu u svojem životu, rekao bih tebi i tvojoj majci da vas volim i umro bih sretan jer bih znao da je moj život bio ispunjen ljubavlju. - I ja tebe volim, oče - Tara mu je prišla. - Već sam ti rekla da si mi ti jedini otac, to si oduvijek i bio i to ćeš zauvijek biti - ganuto je prošaputala. - Hvala ti. - Patricku su krupne suze kliznule niz lice. - Sada bih doista mogao i umrijeti sretan, a... - Želim te pored sebe, želim te živog. Jednom ćeš mi pomoći u odgoju unuka, zar si to zaboravio? - Tari su se suze miješale s osmijehom. - A da bih dobio unuke, trebaš priznati Dellu koliko ga voliš - našalio se Patrick. Tako izgovorene, te riječi nisu zvučale onoliko strašno kao kad ih je izgovorila njezina majka. - Hoću, i to već sutra - obećala mu je. - Vjerujem ti. - Patrick ju je s ponosom pogledao. - Znam. - Tara ga je zagrlila. - Uvijek si mi vjerovao. Čak i kada sam griješila. - I ona se našalila. - I greške su dio života. Svi griješimo, ali nas greške vode k pravom putu. Tako ja na njih gledam i mislim da ne griješim. Onda? - Pogledom je zaronio u dubinu njezinih očiju. - Što? - Tara mu se nasmiješila. Osjetila je u sebi mir kakav već dugo nije. Patrick je dio svoje mirnoće prenio na nju, a to je mogla protumačiti i kao snagu ljubavi koju je osjećao prema njoj, svojoj jedinoj kćeri jer ona je to njemu doista bila. - Otići ćeš do Della? - pitao je još jednom. - Ti ćeš me osobno odvesti - rekla je da ga uvjeri u svoju namjeru. - Samo ću te odvesti i odmah odlazim - rekao je uz osmijeh olakšanja. - Da - Tara se složila. Patrick je otišao i Tara je ostala sama. Nije željela sići na večeru, a znala je da će je oni shvatiti. Trebala joj je samoća. Trebala se sabrati i silno se trudila suzbiti strah koji ju je sve više obuzimao. Imala je osjećaj kao da se bori protiv nečega nevidljivog, a borila se protiv same sebe, protiv svojeg srca. Nakon dugog razmišljanja shvatila je da to uopće nema smisla. Kao što je Patrick rekao, trebala se prepustiti svojim osjećajima. Noć je bila duga, nikada joj se nije učinila tako dugom. Strepila je od dana koji je bio pred njom. Shvatila je da od tog dana ovisi cijela njezina budućnost, a ona ju je silno željela provesti u Dellovu zagrljaju. Zar će dopustiti da se riječi ispriječe između njih? Majka je imala pravo, kao i Patrick. Trebala je stati ispred Della i sve mu priznati. Imala je pravo izreći ono što je namjeravala. Ako je imala pravo stati uz njega na oltar i obećati da će s njim dijeliti dobro i


zlo, onda je bilo krajnje vrijeme da mu i dokaže svoju ljubav. Nikada dosad nije bila tako odlučna. Sve je bila spremna staviti na kocku, a kad je malo bolje razmisliti, i nije imala što izgubiti. Jedva je dočekala jutro. Prisilila se da nešto pojede za doručak i zamolila Patricka da je poveze k Dellu. On je istog trenutka ustao, ne skidajući pogled s nje. - Nadam se da se nećeš pokajati - rekla je njezina majka. Tara je vidjela njezin zabrinut pogled. To ju je malo obeshrabrilo, ali je ponosno uzdigla glavu i odlučno koraknula prema automobilu. Na pola puta je stala i okrenula se prema majci. - Javit ću ti se - obećala joj je. I Patrick je bio nervozan. Lice mu je bilo bezizražajno, ali je Tara znala da u njemu vlada prva bura, kao i u njoj. Iako je put bio kratak, činilo joj se da se satima voze. Željela je već jednom stići pa što bude. Što će ugledati u Dellovim očima? Nije htjela razmišljati o tome. Čim je pomislila na njega, krv joj je brže potekla žilama. - Kako se osjećaš? - upitao ju je Patrick. - Ne znam. Svakako. - Tara je opisala svoje osjećaje najvjernije što je mogla. - Čas mi se čini se sve ovo događa drugoj osobi, a kada osjetim bol zbog svojih postupaka, shvatim koliko sam se prevarila. - To se svima događa. - Patrick ju je pokušao utješiti. - Samo se opusti - smirivao ju je, ali ni sam nije bio miran. - Teško da ću u tome uspjeti. Napeta sam poput strune - priznala mu je. - Pokušaj vjerovati da će sve biti onako kako želiš. Ja sam uvjeren da hoće. Ipak, uvijek postoji ona malena doza sumnje koja nas izjeda, a nje se nikako ne možemo osloboditi. - Svjesna sam toga - uzvratila je Tara. - Ali kod mene to nije malena, već velika doza. - Vjeruj srcu, samo njemu vjeruj - ponovio je po tko zna koji put. Tara je slegnula ramenima. Lice joj je bilo bijelo poput zida. Otvorila je prozor jer je osjećala da joj ponestaje zraka. Misli su joj poput muha zujale u mozgu. I ona je željela da se sve dobro završi, ali se želje uvijek ne poklapaju sa stvarnosti. Željela je pomoći Dellu, ali se to pretvorilo u fijasko koji ih je potpuno udaljio. Možda bi se sve nekako i riješilo da nije bilo drugog dijela oporuke. Držala ga je na udaljenosti samo zato što je mislila da on sve to govori zbog novca. Konačno, zar nije on predložio poništenje braka? Kad je na to pomislila, uhvatila ju je panika. Nije željela njegove riječi i postupke shvatiti doslovno. Naravno, mogla je jednostavno povjerovati da je voli i ostatak života provesti u sumnji. Što da radi? Nije mogla jednostavno stati ispred njega i reći mu da ga voli. To ne bi imalo smisla. Reći će mu, ali ne odmah, obećala je samoj sebi. Odgađala je taj trenutak, bojala ga se je. - Stigli smo. - Patrick ju je dotaknuo rukom. - Zar već? - Tara je bila toliko zadubljena u misli da nije ni pratila put kojim su išli. - Ja sada idem. - Patrick je izbjegavao njezin pogled. - U redu. - Tara je izišla i mahnula mu. Bila je prepuštena samoj sebi. Željela se vratiti, ali je samu sebe prisilila da nastavi hodati. Okrenula se prema vili u kojoj se sigurno nalazio Dell jer je njegov automobil bio ispred kuće. Lagano je krenula šljunčanom stazom. Nervozno je grizla usnu. Korak joj je bio težak, ali je išla naprijed. Srce joj je uzbuđeno lupalo. Željela je stati pred njega i sve mu priznati, ali nije znala hoće li imati hrabrosti za to kada ga pogleda u oči. Nije to bilo nimalo lako, shvaćala je. Bila je sama u svemu ovom, a što je bilo najgore, pustoš pomiješana sa stra-


hom harala je u njoj. Ni sama nije znala zašto, ali je sišla sa staze i krenula kroz vrt. Čim je ugledala prvu klupu, sjela je. Zatvorila je oči. Osjećala je kako joj cijelo tijelo drhti. Jednostavno nije imala hrabrosti suočiti se s Dellom. On će sigurno pomisliti da s njom nešto nije u redu i bit će u pravu. Koja bi se to djevojka drznula na ovo što je ona činila? Nakon što joj je predložio poništenje braka, ona je došla s namjerom da mu prizna koliko ga voli. Nije li to suludo? To je pitanje morala postaviti samoj sebi. Ponašala se kao da je... Nije znala kako to opisati. Nekad je bila tako ponosna na svoj zdrav razum kojim je promatrala svijet, a sada se sve to gubilo u izmaglici snova, more koja ju je neprestano pratila. Što se više pokušavala udaljiti od njega, stjecala je dojam da mu je njezino srce bilo sve bliže. Pokušavala je pobjeći, ali je bila zavezana najjačom sponom koja je postojala, osjećajima. Suze su joj tekle niz lice. Nije ih mogla zaustaviti, a nije joj ni bilo važno. Bile su to suze nemoći i tuge. Nikada ona neće imati dovoljno hrabrosti stati pred njega i priznati mu ono što je trebala. Došla je ovamo, ali nije ušla u kuću. Što bi pomislio da je vidi kako sjedi u vrtu? Da je sišla s uma, a ni to ne bi bilo daleko do istine. Prisilila se da ustane. Krenula je prema kući. Kad je došla do vrata, pozvonila je. Pričekala je nekoliko trenutaka, a onda se pojavio Dell. - Tara! - uzvik mu se oteo s usana. - Uđi. - Njegovo je iznenađenje kratko trajalo. Tara je koraknula. Dell ju je pratio u stopu. Napravivši nekoliko koraka, okrenula se prema njemu. Bezbroj je puta protekle večeri zamišljala tu situaciju. Toliko mu je toga željela reći, ali su joj sada usne bile potpuno nijeme. Pripremila je nekoliko verzija govora, ali joj je u mozgu nastala potpuna praznina. I srce je trebalo reći ono što ga je mučilo, ali je i ono šutjelo. - Iznenadila si me svojim dolaskom. Sjedni. - Ponudio joj je stolicu. Dok je ona sjedala, nije skidao pogled s njezina lica. Primijetio je njezino bljedilo i podrhtavanje tijela. - Jesi li bolesna? - preplašeno joj je prišao. Tara je podigla pogled. Jedva je smogla snage odmahnuti glavom, ali je taj pokret bio neuvjerljiv. Dobro je znala kako izgleda. Njezina nekad blještava ljepota, imala je pečat patnje. - Ne - napokon je uspjela prošaputati. Dell je neodlučno stajao pred njom. Jedva je odolijevao porivu da je ne zagrli. Izgledala je tako nemoćno, ranjivo, prelijepo, a bljedilo je samo naglašavalo njezinu ljepotu. Ipak, u njezinim očima nije bilo sjaja na koji je naviknuo. Sjeo je, ne skidajući pogled s nje. Bilo je očito da je došla k njemu s nekim razlogom. - Drago mi je što si ovdje - iznenada je rekao. - Ja... - Tara je podigla pogled. - Morala sam doći - nejasno je rekla. - Zašto? - Dell nije krio iznenađenje. Oči su mu zaiskrile. Htio je nešto reći, ali je odustao. Samo ju je promatrao, kao da je htio proniknuti do dna njezine duše. Tara je imala dojam da i uspijeva u tome, da prodire sloj po sloj, i spustila je pogled. - Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan - okolišala je. - Ali taj odgovor postoji - rekao je mirno. - A ja imam vremena na pretek. - Lagano se češkao po bradi. - I ja. - Tara je i dalje izbjegavala odgovoriti na njegovo pitanje. - Došla si zbog poništenja braka? - iznenada ju je upitao. Tara se zagrcnula. Ona mu je htjela reći koliko ga voli, a on je želio uništiti sve dokaze


njezina postojanja. Htio je da taj brak nestane s papira, a samo je na njemu i postojao. - Na neki način - neodređeno je rekla. - Mislim da ćemo to jako brzo riješiti budući da brak nije ni konzumiran - hladno je rekao. - I... - pogledao ju je u oči. - Napokon ćeš imati svoju slobodu - dodao je tužno. - A što je s tobom? Želiš poništiti taj brak? - Tara je pokušala saznati što on osjeća, ali s njegova lica nije mogla ništa pročitati. - Želim li? Čini mi se da su naše želje na posljednjemu mjestu. Mi smo samo radili ono što su drugi željeli. Ušli smo u brak samo da bi zadovoljili nečije želje. A što je s našima? One kao da i nisu postojale. Htio sam da moj brak bude poput ostalih, poseban i ispunjen ljubavlju i razumijevanjem... - A dobio si sve ono što nisi želio - ironično ga je prekinula. - Kao i ti - uzvratio joj je. - Cijenim to što si se žrtvovala... - Pa si me zbog te žrtve pokušao uvjeriti da me voliš - planula je. - Tara! – Dell je uzdahnuo. Ustao je, nervozno hodajući ispred nje. Tara je pratila svaki njegov pokret. Silan je trud uložio u to da se svlada. - Pokušao sam te uvjeriti da te volim? - upitao ju je kada je stao ispred nje. Tara je klimnula glavom. - I nisam uspio u tome, naravno. Ti si sumnjala, samo si sumnjala. Pokušao sam te shvatiti, ali sam dolazio samo do jednog zaključka, da si bila slijepa. Ti osim sumnje ništa nisi vidjela. Svaki moj korak, svaku moju riječ, svaki pokret, sve si krivo protumačila. Shvaćam te. Upala si u klopku koju nisi željela. Brak si shvatila kao krletku i na sve si moguće načine željela pobjeći iz njega. Svaki moj dodir si odbijala. Svaka moja riječ je bila suvišna. Želio sam biti samo ljudsko biće, a ti si mi neprestano mahala s uvjetima oporuke ispred nosa. Vidjela si samo ono što si željela vidjeti. Kad bih ti dodirnuo ruku, ti bi je povukla, kada bih ti rekao da te iskreno volim, ti si vidjela kako ja volim samo hrpu novca. Htio sam biti samo muž, a bio sam samo pratnja - ironično je rekao. - I bio si muž - rekla je. - Samo na papiru - kruto je uzvratio. -Ja sam želio mnogo više od toga - priznao joj je. - Znaš li kako sam se ja osjećala? Bila sam izigrana nevjesta, izigrana u svakom pogledu. - Izigrali smo i sami sebe, to je jedina istina – Dell je uzvratio. - Uskoro neće biti ni traga od našeg braka... - Tara ga je pogledala. - Želiš li to? - upitao ju je. Tara je shvatila da je to bio savršen trenutak da mu prizna da ga voli, ali nije imala hrabrosti za to. Samo je šutjela, a sve u njoj borilo se protiv te šutnje. - Jasno mi je da želiš - rekao je Dell hladno. - A što ako se varaš? - Tara je podigla pogled. - Sumnjam. Sada je red na meni da sumnjam. Iako su tvoji razlozi za brak bili izraz velikodušnosti, nadao sam se da je to bio paravan iza kojega se krila prava istina. Znam da nisi bila ravnodušna prema meni, ali si s vremenom postala. Valjda si mislila da ja želim samo novac, a tvrdnja da ga želim dati tebi kao da ništa nije značila. Što si mislila? Da ti lažem? Dođi - uhvatio ju je za ruku i poveo prema ogledalu koje se nalazilo u predsoblju. - Pogledaj se -


gotovo ju je prisilio da promatra svoj odraz u njemu. Nije bila nimalo ponosna na svoj izgled, ali ni Dell svojim izgledom nije zaostajao za njom. Izgledao je kao da noćima nije spavao, ali to nimalo nije umanjivalo njegovu privlačnost. - Što misliš koliko novca vrijediš? - upitao ju je. - Ja... nikada nisam tako razmišljala - priznala mu je. - Ni ja. Što je novac? Mogu li se vjenčati s njim? Ne. Može li me on zagrliti, utješiti, roditi mi nasljednike? Ne. Može li me voljeti? Tara, novac mi nikada nije značio onoliko koliko ti misliš da jest. Imam ga, ali ga znam i zaraditi. Nije me briga za taj novac. Niti za oporuku koju je Johna sastavio. Da je mene pitao, ne bi se trebao truditi da to učini. Ja znam kakve su njegove namjere bile i iskreno žalim što se njegove želje nisu ispunile. Tara se trgnula. Okrenula se prema njemu. - Ne razumijem te. - Znaš li što je on želio? Da nas dvoje budemo skupa. - A novac? - Tara ga je upitala. - Prokleti novac. On je za sve kriv. Zar misliš da bih se pristao oženiti s tobom zbog novca? Nisam ja John - oporo je uzvratio. - Zašto si se onda oženio? - Tara ga je ispitivala. - Zašto se ljudi žene? - Deli je iznervirano upitao. - Nekad sam mislila da se žene samo oni koji se vole, a sada sam uvjerena da to nije potpuna istina. Žene se zbog različitih razloga. - Ponosno je podigla glavu. - A koji je tvoj razlog? - Dell nije imao namjeru odustati. - Već sam ti ga rekla. - Tara se pokušala udaljiti od njega. - Zašto mi cijelo vrijeme izbjegavaš reći istinu? Osjećam da mi tajiš prave osjećaje. Mogu li biti iskren prema tebi? - upitao ju je muklo. Koraknuo je unatrag da bi je bolje vidio. Uzdahnuo je, a zatim je odmahnuo glavom. - John je sve činio da naš brak opstane. Oporuka jedna, druga, postoji ih sigurno još. Koliko ga poznajem, mislim da se ne varam. Ovo je bila njegova malena zavjera. Ne znam kako, ali je shvatio da smo nas dvoje savršen par. - To dokazuje i stvarnost - Tara ga je upozorila. - Brak koji nije konzumiran, koji će uskoro biti poništen... - Tara - iznenada joj je prišao i privukao je u svoj zagrljaj. - Ne želim te pustiti od sebe. Neka ide do vraga sve. Volim te - u grču je rekao. - Nisam te želio ni pustiti. Nikada to nisam želio. Mislio sam da ti to želiš, ali više nisam siguran u to. Došla si ovamo s razlogom. Osjećam da je to istina. Izgledala si tako izgubljeno. Znam kako si se osjećala. I ja sam bio izgubljen i još uvijek sam. Samo te volim, Tara! - gotovo je viknuo. - Novac? Nije mi stalo do novca. S tobom sam se vjenčao, ti si moja supruga, ostani to zauvijek - molio ju je. Neko je vrijeme šutio, pokušavajući se smiriti, ali ju je sve čvršće privlačio uza se. Tara je znala da nije svjestan jačine svojeg stiska. - Tara, da te nisam volio, nikada se ne bih tobom oženio. Nikada. - Malo ju je udaljio od sebe. - Sve sam pokušao da te zadržim, a ovo su riječi čovjeka koji još uvijek nije odustao. Za mene je brak bio nešto posebno.


I još je uvijek. Nadao sam se da ću se oženiti samo jednom i to zbog ljubavi. I oženio sam se zbog ljubavi, a ne zbog oporuke - nastavio je. Tara je zamijenila. Otrgnula se od njega i istrčala van. Briznula je u plač. Nije to očekivala. Istina je bila da je i ona s tim osjećajima ušla u brak, ali je sumnjala. Ta sumnja ju je izjedala. Nije mu vjerovala. Kao što je Dell rekao, smatrala je da on to promatra kao posao, ali mu je sada trebala vjerovati. Više nije imao razloga da laže. Naslonila se na zid i prekrila lice rukama. Suze su joj tekle niz lice. Htjela je istinu. Čula je istinu i pobjegla od nje. Ponašala se nerazumno, shvatila je to. - Tara. - Dellov glas prekinuo ju je u razmišljanju. - Morao sam ti ovo reći. - Prišao joj je. - Oprosti mi - nježno je rekao. - Ako želiš kraj, dobit ćeš ga. Volim te toliko da mi je tvoja sreća najvažnija. Samo želim da budeš sretna. - Dell - zazvala ga je tiho. U njezinu su se glasu slili svi osjećaji koje je dugo vremena skrivala u sebi, predugo. - Došla sam ti reći da te volim - priznala mu je. - Došla sam se boriti za svoj brak, a ne ga poništiti. I za mene ima posebno značenje, a ne samo za tebe. Znam da sam sumnjala. I ti bi sumnjao da si bio na mojemu mjestu... Dell joj je prišao i spustio svoje usne na njezine. Ljubio ju je s toliko strasti da su počeli gorjeti u tom plamenu. Tara nije mogla vjerovati da se ovo događa. Kad ju je odmaknuo od sebe, osmijeh mu nije silazio s usana. - Samo ti želim reći ono što smatram da moram. - Tara se donekle pribrala. - Onda reci. Ako sam mogao čekati sve ovo vrijeme, nekoliko minuta ne bi trebalo ništa promijeniti - šaputao je. - Želim sve izvesti na čistac. - Tara ga je uhvatila za ruku i pošli su unutra. - Slažem se. - Dell joj je pružio potporu. - Kako sam bila slijepa! - prigovarala je sebi. - To je istina. - Dell nije želio da ona imalo uljepšava stvarnost. - Odustala sam od ovog braka. Ništa drugo mi nije preostalo kada si mi rekao da ga želiš poništiti. Roditelji su me gotovo natjerali da dođem ovamo. - Nikada nisam sumnjao u ispravnost njihova zapažanja - rekao je Dell. - Došla sam, ali nisam sigurna da bih ti imala hrabrosti priznati istinu. Bojala sam se. Silno sam se bojala da me ne odbiješ. - Ne bih mogao, Tara. - Dell nije skidao pogled s nje. - Kako sam to mogla znati? - Tara ga je upitala. - Trebala si osjetiti. Ljubav se ne može skriti. - Ja sam mislila da voliš samo novac - našalila se, ali je rekla istinu. - Ako ostaneš sa mnom u braku, čini mi se da ću dobiti sve. Novac i tebe, a to mi je najvažnije. Tako sam sretan. Oporuku ćemo ispuniti, dobit ćemo nasljednike, djevojčice poput tebe... - bilo je očito da se šali, ali se Tara obrecnula. - Oporuka? - u čudu ga je pogledala. - Zaboravi je. Ja sam to odavno učinio. Ona je poslužila svrsi, a mislim da joj je to i bila namjera. Trebala nas je spojiti i spojila nas je. Kada dobijemo dijete... Budemo li mi ovako pričali, bojim se da od toga neće biti ništa - upozorio ju je s nestrpljenjem. - Znači, oporuka je trebala poslužiti svrsi? - Tara ga je s nevjericom upitala.


- Da, i ja iskreno mislim da je to istina. Jednom, kada postanemo roditelji, mislim da će uslijediti čestitka umjesto trećeg dijela oporuke. - Dellu nije silazio osmijeh s usana. - I ti si to znao? - planula je. - Pretpostavljam, ali možda griješim - rekao je blago. - Ipak si se oženio mnome? - Veći dokaz ljubavi od toga nije ni trebala. - Ni jednog se trenutka nisam dvoumio - priznao joj je. - Jednostavno sam shvatio da si ti sve što želim od žene. Svi moji snovi kao da su doživjeli ostvarenje kada sam te ugledao. U samo jednom trenutku spoznao sam da sam tebe čekao cijeli život. Ako je oporuka mogla pospješiti naš odnos, i na to sam pristao, ali sam se nadao da će se s vremenom sve promijeniti. - I bio si u pravu. - Tara mu se bacila u zagrljaj. - Imali smo brak na papiru, a sada je došlo vrijeme da nam brak postane ono što je trebao biti od prvog dana. - Uzeo ju je u naručje i odnio u dio vile u kojem su se nalazile spavaće sobe. Tara još uvijek nije mogla povjerovati da je sve to istina, da se njezini snovi ostvaruju.


XII Od izigrane nevjeste, kako je o sebi voljela misliti, postala je nevjesta koja je plovila na krilima sreće. Ni mjesecima poslije nije u potpunosti shvaćala koliko je sretna. Svaki je dan živjela kao da je posljednji, svaki je dan tako Dellu dokazivala ljubav, kao i on njoj. Toliko je uživala u svakom trenutku da je željela da to zauvijek traje. Kada bi god pomislila koliko je malo nedostajalo da odustanu od ljubavi, a samo zato što nisu vjerovali jedno drugom, oči bi joj se napunile suzama. Da se to dogodilo, njezin život ne bi imao smisla. Voljela je Della, a činilo joj se da je njezina ljubav iz dana u dan samo rasla. Katkad je i sama bila začuđena snagom tih osjećaja. Zar postoji išta ljepše od ljubavi? Tara se toliko promijenila da ni samu sebe nije mogla prepoznati. Ono što je trebao biti dogovor, preraslo je u ljubav, na njihovu sreću. Na oporuku nitko više nije ni mislio, barem ne onako kako su prije činili. Nekad je oporuka bila prepreka koja ih je razdvajala, a nakon što su priznali jedno drugom što osjećaju, shvatili su da je John sve predvidio kao da je imao proročanske moći. - Tu si? - Dell joj je prišao i privukao je u zagrljaj. -Još samo nekoliko minuta i gosti nam stižu - upozorio je Taru. - A ja samo želim biti sama s tobom - mazno mu je odgovorila. - E pa onda iskoristi ovo kratko vrijeme koje nam preostaje do rođenja djeteta jer će se tada sve promijeniti. - Dell je spustio ruku na njezin trbuh koji se već nazirao ispod široke odjeće. - Prekrasno si preuredila kuću - pohvalio ju je za rad kojem je bila posvećena nekoliko posljednjih mjeseci. - Uređivala sam je za nas - rekla je sa sjajem u očima. - Za nas? - Dell je ponovio. - Kako lijepo zvuče te riječi. Tara, volim te. Još uvijek se osjećaš kao izigrana nevjesta? - šalio se na njezin račun. - Malo jer ne znam nastavak oporuke - prihvatila je njegovu šalu. - To i nije važno - odmahnuo je Dell rukom. - Ja sam ionako najbogatiji čovjek na svijetu. Ljudi trebaju shvatiti da nas bogatima ne čini samo novac, već ljubav, povjerenje, osjećaj da volimo i da smo voljeni. - Pogledao ju je s ljubavlju. - Idem dovršiti još neke pripreme - prisilio se da se odvoji od nje. Kad je ostala sama, Tara se osmjehnula. Da, Dell je dobro rekao. Oni su bili bogati ljubavlju, blagoslovljeni plodom te ljubavi koji će za nekoliko mjeseci doći na ovaj svijet. Imali su sve. Trebala je samo slijediti svoje srce, a ona je gajila sumnju. Sve je tako otužno počelo, ali je nastavak bio veličanstven. Došli su do samog ruba provalije u koju su htjeli gurnuti svoj brak, ali su se na vrijeme trgnuli i otvorili svoja srca. Trebali su gotovo izgubiti jedno drugo da bi spoznali pravu vrijednost ljubavi. A u tom trenutku ta je ljubav stanovala u njihovom srcu i rasla iz trenutka u trenutak. Ljubav je poput cvijeta, odavno je to shvatila. Ako se njeguje i hrani ljubavlju kao cvijet vodom, samo će cvasti i mamiti svojom ljepotom, a Dell i ona su se nadali da će njihov cvijet ljubavi trajati sve dok je njih i njihovih potomaka. Ljubav se ne nasljeđuje nikakvom oporukom, ljubav se stječe tijekom života i kad nas jednom ne bude, sjećat će nas se po količini ljubavi koju smo davali, a njezina je ljubav bila beskrajna, postala je smisao njezina života, što bi većini ljudi trebala biti. Kraj Ginger – CroWarez.org

125677302 izigrana nevjesta kate mitchell  
125677302 izigrana nevjesta kate mitchell  
Advertisement