Page 1

epcrh@zg.t-com.hr

KRŠĆANSKI ČASOPIS ZA DJECU

www.epc.hr

godina XXVIII, broj 12 - 2011.

Božićna haljina

Isus je netko tko daje

Pet minuta s Bogom Sluga Isus

Prava sreća

Isus donosi oproštenje

Ja sam svjetlo svijeta Trebamo Isusa da znamo kojim putem koračati

ISSN 1330-4321


Zimske radosti...

E

vo nam još jedne zime! Nakon razigranog ljeta i ugodne, tople jeseni, polako nam se približilo vrijeme kada će pasti prvi snijeg (sigurna sam da ga već svi s nestrpljenjem očekujemo) i kada ćete s tavana skinuti prašnjave saonice i pojuriti van. Neće proći dugo dok ulicom ne zaori dječja vriska i razdragan smijeh; dok zrakom ne polete velike snježne grude, a u dvorištima se ne stvore snjegovići sa šarenim šeširima i šalovima. I dok uživamo u svim tim dječjim radostima, ne zaboravimo na Isusa koji je jedini pravi smisao Božića. Neka njegova ljubav grije naša srca i ispunjava ih dobrotom i milosrđem. Isus je došao u ovaj svijet kako bi služio drugima i pomagao im u njihovim potrebama i problemima. Budimo i mi poput Isusa i pružimo pažnju nekome tko se ovoga Božića možda osjeća osamljeno, tužno ili nevoljeno. Sigurna sam da će to Isusu biti najdraži dar i da će se radosno nasmiješiti dok vas bude promatrao. Sretan vam Božić i ne zaboravite… Božić je dan kada slavimo ISUSA! I zato neka on zauzme prvo mjesto u vašim malim srcima, ali ne samo sada, na Božić, i možda sljedeće godine u isto vrijeme, već svaki dan…

2

Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10000 Zagreb, Hrvatska epcrh@zg.t-com.hr www.epc.hr Adresa uredništva Izvori p.p. 370, Cvjetkova 32 HR - 31103 Osijek, Hrvatska Tel/fax +385-31-502-460 Za izdavača Marija Koprivnjak Glavna i odgovorna urednica Valerija Koprivnjak valerija_rhema@yahoo.com Lektura Danijela Horvat Grafičko oblikovanje Andreja Mil Tisak TOP DAN

Rukopise i fotografije ne vraćamo. Tiskovina je ubilježena u Ministarstvu kulture i prosvjete - Sektor informiranja, pod brojem 683. Rješenjem Ministarstva kulture i prosvjete KI. oznaka: 612-10/94-01-495. Časopis je oslobođen plaćanja poreza na promet proizvoda.

ISSN 1330-4321


"Ja sam svjetlo svijeta" Bill Versteeg

Sada je znao što ove riječi znače: on, kao i svatko od nas, trebamo Isusa kako bismo znali kojim putem koračati u ovome mračnome svijetu u kojemu živimo. „

P

red nama je vrlo hladna večer…“ rekao je meteorolog na televiziji. Tim je zadrhtao pri samoj pomisli na izlazak van. Bilo mu je drago što su božićni praznici i što nije, po ovakvu vremenu, morao ići u školu.

Tim je živio u Nizozemskoj. Sa svojom je obitelji živio u naselju koje se sastojalo od mnogo baraka; malih, pomičnih kućica. Naselje se nalazilo tri milje istočno od gradića po imenu Tuktuyuktuk. Ono nije bilo u samoj Nizozemskoj, već se protezalo u krajnjim sjevernim krajevima gdje su zime jako, jako hladne i vrlo mračne – posebno u božićno vrijeme. Dvanaestogodišnji Tim većinu je svoga vremena provodio unutra – u dobro osvijetljenim i toplim prostorijama. Dobro se zabavljao sa svojom majkom i mlađom sestricom Sarom. Sara se nije osjećala dobro – mučio ju je strašan kašalj. Tata nije bio kod kuće. Radio je kao zaposlenik na naftnim bušotinama negdje na otvorenome oceanu Tuktuyuktuka. Rekao je da će se vratiti na Badnjak, a do tada su mogli samo čekati i radovati se trenutcima koje će provesti zajedno. Imali su svakakve planove. Kada Božić napokon stigne, svi će zajedno otići u Tuktuyuktuk – tri milje zapadno – u crkvu gdje će se održati posebna služba, a djeca iz nedjeljne škole će imati zabavu priređenu u čast Isusova rođenja. Tim se tome posebno radovao i ni u kom slučaju nije htio propustiti taj događaj. No za sada, Tim i Sara su se mogli samo igrati, biti dobri i pristojni te čekati… Toga se poslijepodneva odjednom na vratima začulo kucanje. Tim i Sara su uzbuđeno potrčali prema vratima nadajući se da se tata uspio ranije vratiti. No, kada su otvorili Zima• 2011

3


vrata, vidjeli su da je to samo susjeda koja im je, vrativši se iz grada, donijela obavijest iz pošte. U obavijesti je pisalo kako im je stigao paket. Tim i Sara su odmah pogodili o čemu se radi. To mora da je paket od djeda i bake. Nisu mogli doći da s njima proslave Božić; živjeli su u središnjoj Nizozemskoj, a put je bio predalek i preopasan za ljude u njihovim godinama. No poslali su paket s poklonima za Božić. Mama je zahvalila susjedi, no bila je zabrinuta i pitala se kako će doći do svoga paketa prije Božića. Sutra je petak, zadnji dan kada pošta radi, i netko će morati krenuti na težak put saonicama do grada, a ona to nije mogla s dvoje male djece, pogotovo kada je jedno od njih već bilo bolesno. Tim je uzbuđeno ponudio da on ode. „Ja ću ići! Ja ću ići!“ Iznio je i razloge zbog kojih bi mu majka to trebala dozvoliti. Već je i prije vozio saonice, a pošta se nalazila na samome početku grada. Pažljivo će se dovesti do nje, preuzeti paket i odmah se vratiti kući. „Mogu li, mama? Mogu li, molim te?“ Uslijedila je duga rasprava. Tim je svim silama nastojao uvjeriti mamu da ga pusti, a majka je pokušavala ne popustiti prebrzo, iako je i ona željela da paket na Božić bude kod njih. I tako je Tim, nakon izvjesnoga vremena, dobio mamino dopuštenje. Morat će sutra, još za dana, otići po paket i vratiti se kući. A u njihovu je kraju to podrazumijevalo samo dva sata – od 11,30 do 13,30 poslijepodne. Nakon toga sunce ponovno zalazi i spušta se tama.

4

„Obuci svoje zimsko odijelo ispod kojega ćeš nositi još jednu debelu vestu kako bi te zaštitila od jake hladnoće. Vozi samo po puteljku za saonice; nipošto nemoj skretati s puta. Tamo je snijeg nabijen i tvrd pa nećeš propasti. Idi ravno do pošte, pokupi paket i odmah se vrati kući. Mama je dobro poznavala Tima i znala je da često voli odlutati i švrljati uokolo kada bi ga negdje poslala. Upute su bile jasne. Tim jedva da je mogao spavati te noći. Pitao se što su im djed i baka poslali za Božić. Nadao se da nije opet udica ili par čarapa; možda će ove godine napokon dobiti nekakve igračke… Sljedećega se jutra Tim probudio pomalo umoran, ali i uzbuđen i spreman krenuti na put. Čim je otkucalo 11 sati, mama mu je dala dopuštenje da iziđe i krene. U 11, 30 sunce je počelo izlaziti. Još ga je jednom podsjetila na sve što mu je jučer rekla. „Vozi polako, samo po utabanom puteljku za saonice i nemoj se zaustavljati niti skretati s puta!“ I tako je Tim krenuo. Vozio je malo brže nego što mu je mama rekla da smije, no bio je uzbuđen; želio se što prije dočepati paketa. Možda će, po njegovoj veličini i obliku, moći odmah pogoditi što se u njemu nalazi. Put do grada prošao je mirno i bez ikakvih poteškoća. Naišao je na svega nekoliko nanosa snijega, no nisu bili toliko veliki da ih ne bi mogao s lakoćom zaobići. Stigao je do rubnoga dijela grada, zaustavio saonice i utrčao u poštanski ured. Gospođi koja je ondje radila pokazao je obavijest i za nekoliko se minuta paket našao na pultu ispred njega. Bio je umotan u smeđi papir, naslovljen na Tima i Saru Johnson. Nije bio baš osobito velik, Ribice • godina XXIX


što je Tima pomalo obeshrabrilo. Uzeo ga je u ruke… Nije baš bio ni težak. I nije klepetao kada ga je protresao. 'I ovu malenu stvarčicu ja moram dijeliti sa Sarom!' pomislio je Tim. I odjednom, uzbuđenje i ushit koje je osjećao na početku, iščezli su poput jutarnjih oblaka.

Vozi polako, samo po utabanom puteljku za saonice i nemoj se zaustavljati niti skretati s puta!

Vratio se do saonica, zavezao paket odostraga kako mu putem ne bi ispao i krenuo kući. Više mu se nije žurilo. Paket je bio malen i sigurno će se samo razočarati kada ga otvori i shvati što se u njemu nalazi. Budući da je imao još skoro sat vremena danjega svjetla, Tim je odlučio malo skrenuti s puta. Barem bi se mogao malo zabaviti, kada ga je već paket razočarao. Staza za saonice je, po njegovu mišljenju, bila tako dosadna. Voziti kroz duboki snijeg bilo je toliko zabavnije i izazovnije. Tim je uživao u vožnji! BANG! Tim nije znao što se dogodilo, no osjetio je jako bol u glavi kada je pao i udario o rub saonica. I odjednom je sve postalo mračno… Tim je bio u nesvijesti. Nije znao koliko je dugo ležao u hladnome snijegu. Kada je napokon otvorio oči, shvatio je da ga i dalje okružuje gusta, zastrašujuća tama. Čuo je samo zavijanje vjetra koji je oko njegova tijela stvarao snježni nanos poput meke vunene deke. „Što se dogodilo?“ pitao se. Glava ga je strašno boljela. Na nebu nije bilo niti jedne zvijezde. Nije bilo mjeseca. Današnje je poslijepodne bilo posebZima• 2011

5


no mračno. Sunce je davno zašlo iza horizonta. Nebom su polagano plovili oblaci koji su zaklonili mjesec i zvijezde. Tim nije imao pojma koliko bi sati moglo biti. Sjeo je i pogledao oko sebe. Čak nije mogao raspoznati ni obrise saonica. Okruživale su ga tama i tišina. Tada je polako ustao. Pokušao je načiniti jedan korak pa zatim još jedan, no svaki put njegove bi noge propale duboko u meki snijeg. Napravio je tek nekoliko koraka, a već se osjećao u potpunosti iscrpljen. Kada bi samo pronašao saonice. Napokon je osjetio malo stabilnije tlo pod nogama, shvativši da je nabasao na stazu za saonice. Poći će u jednom smjeru… Nadao se da je to ispravan put, no u ovoj tami, bilo je nemoguće reći. I odjednom, osjetio je da više nema tla pod nogama – došao je do kraja skretanja i pao u provaliju. Sada se još morao i nekako popeti natrag gore. Kada mu je to napokon pošlo za rukom, odlučio je krenuti u drugome smjeru. Možda su saonice tamo. Neprestano je posrtao i padao. A onda je u mraku začuo lavež pasa i zavijanje kojota. Ili je to možda bio vuk. Tata bi sigurno znao razliku. Tim je nije znao. Tim se sada počeo bojati. Jako bojati. Činilo mu se da ga ova tama prati s nekim čudnim, zastrašujućim sjenama. Sjenama u kojima su se voljele skrivati bijesne životinje; životinje poput vukova ili medvjeda. Tim je počeo trčati osvrćući se na sve strane. I dalje nije ništa mogao vidjeti. BANG! Ponovno se dogodilo! Ovaj je put cjevanicom naletio na nešto oštro i grubo. Bio je to rub njegovih saonica. Nije se ni najmanje brinuo zbog boli u nozi, već se radosno dočepao saonica nadajući se da će ih nekako moći pokrenuti i naposljetku uspjeti pronaći put do kuće.

6

No nikako nije uspijevao izvući saonice iz duboka snijega u koji su zapale, a ni svjetiljka kojom su bile osvijetljene nije radila. Postajalo je sve hladnije i hladnije… Tim je sjedio razmišljajući. No ponovno je začuo zavijanje. Činilo mu se da je ovaj put bilo nekako bliže. Stisnuo je zube pokušavajući se sjetiti nečega pametnog. No samo mu je jedna pomisao padala na um… 'Umrijet ću ovdje ili ću se smrznuti, ili će me vukovi pojesti. Da sam barem poslušao mamu i ostao na utabanom putu… i odmah krenuo ravno kući…' Još uvijek mu nije bilo suviše hladno zahvaljujući nepromočivom odijelu za snijeg i debelom zimskom puloveru koji je nosio ispod. No, okružen ovom tamom, nikada neće pronaći put kući. Nije se mogao dosjetiti ničega pametnog. Sve što je mogao učiniti bilo je sjediti na potrganim saonicama i plakati. Osjećao se beznadno. Razmišljao je o nadolazećim blagdanima i o tati koji je trebao doći kući… Da je barem sada ovdje… Ali nema ga… Tim je sjedio i tiho plakao. Znao je da ga nitko ne može čuti… osim možda ISUSA! Sjetio se koliko mu je puta mama pričala o Isusu govoreći mu kako je on uvijek tu kad ga trebamo te da nam je uvijek spreman pomoći u nevolji. „Dragi Isuse“, molio je Tim. „Molim te, pomozi mi da sigurno dođem kući. Čuvaj me… „ Dok se molio, nogom je dotaknuo paket koji je ranije toga dana pokupio na pošti. Potpuno je zaboravio na njega. Polako ga je podigao. Papir je na mjestima bio razderan, a kutija malo nagnječena. Pokidao je ostatak papira. U rukama mu se našlo nešto što ga je u ovome trenutku silno obradovalo. Prvo je osjetio dršku, Ribice • godina XXIX


a na njoj maleni prekidač. Pomaknuo je prekidač prema gore i odjednom se našao obasjan jarkom žutom svjetlošću. Djed i baka su Timu i Sari poklonili svjetiljku – predivnu, veliku svjetiljku. Timu je ta svjetiljka bila najljepši dar koji je ikada primio! Donijela je svjetlo u tamu najmračnije i najgore noći u njegovu životu. Ubrzo je primijetio i malenu čestitku te ju je gurnuo u džep svoga zimskoga odijela. Usmjerio je svjetiljku prema saonicama. Bile su potrgane i znao je da ga one nikako neće moći odvesti doma. Tada je usmjerio svjetiljku u tamu koja ga je okruživala. Noć se činila toliko snažnijom od svjetla njegove svjetiljke, no kada su mu se oči malo privikle na taj maleni snop svjetla, napokon je počeo razaznavati obrise u mraku. Mjesta na kojima se koprcao i borio u snijegu, svoje stope… A tada je napokon ugledao i put za saonice, svega tridesetak stopa udaljen od njega. Uputio se njime prateći tragove. Sada, kada je imao svjetiljku koja mu je obasjavala put, mogao je vidjeti kamo ide. Ovoga je puta koračao sigurno i brzo, bez posrtanja i padanja. Počeo je trčati; najbrže što su noge jednog dvanaestogodišnjeg dječaka mogle trčati. Trčao je i trčao, jedva čekajući da stigne kući. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je ugledao svjetla svoga doma. Vidio je ljude iz cijeloga sela koji su se okupili u njihovu dvorištu planirajući potragu. Usporio je korak, te se stao, sada već umoran i promrzao, približavati vratima. Ništa nikome nije mogao pokazati s ovoga putovanja osim ogrebotina, svjetiljke koju je nosio u ruci i maloga pisma od djeda i bake. Kada se približio, ljudi su ga obasuli brojnim pitanjima.

Zima• 2011

„Što se dogodilo?“, „Gdje si bio?“, „Jesi li dobro?“… Mogao je štošta priznati i ispričati – znao je to dobro. No ono što mu je trenutno najviše trebalo i značilo bio je majčin topao zagrljaj. Kada je sva zbrka završila i kada su se susjedi razišli svojim kućama, Tim je majci dao čestitku od djeda i bake. Majka ju je pažljivo otvorila. Na njezinoj se naslovnoj stranici nalazila velika zlatna zvijezda na tamnoj pozadini. Ispod nje je pisalo: „Ja sam svjetlo svijeta!“ To su riječi koje je Isus davno izrekao. Rekao je: „Ja sam svjetlo svijeta!“ Ali rekao je i više od toga. Rekao je: „Ja sam svjetlo svijeta. Tko god me slijedi, nikada neće koračati po tami, već će imati svjetlo koje vodi u život.“ Tim nikada ranije nije razumio te riječi, no sada su mu počele nešto značiti; dobile su svoj smisao. On je bio okružen tamom i shvatio je koliko je vrijedno imati svjetlo. Sada je znao što ove riječi znače: on, kao i svatko od nas, trebamo Isusa kako bismo znali kojim putem koračati u ovome mračnome svijetu u kojemu živimo. Mama je pročitala i ostatak napisane poruke. Završavala je s toplim božićnim čestitkama od djeda i bake. Tim je posebno primijetio posljednje riječi: „Timu i Sari, s molitvom da istinsko svjetlo Božića zasja u vašim životima.“ U Timovu je životu ovoga Božića zapaljeno to istinsko svjetlo i znao je: svijetlit će dokle god bude živio na ovoj zemlji…

7


Prava sreća Kristina Jambrek

Zar nije mnogo bolje kada nekoga obradujete, umjesto da ga rastužite?

D

avid i Zaharija voljeli su stvarati probleme. Najčešće su to bile male, svakodnevne šale koje su svima išle na živce, a njih su doista zabavljale. Svaki put kada bi netko iz razreda na svojim leđima našao papirić na kojemu piše: „Lupi me!“ ili shvatio da su mu stvari nestale s klupe, znali bi da su to učinili njih dvojica. Voljeli su gledati kako ljudi reagiraju na njihove šale. Ipak, jednom kada su igrali nogomet, Zaharija je slučajno udario loptu prejako i razbio prozor škole. Učiteljica je to vidjela i došla do njih vičući: „Dečki, ovo je sada stvarno prevršilo mjeru! Znate li vi koliko su prozori skupi? Sada će vaši roditelji morati platiti jer niste pazili.“ Bila je stvarno ljuta. „Ali, bilo je slučajno! Nismo to htjeli učiniti“, javio se David. „Ipak, trebali ste paziti. Uostalom, tko igra nogomet usred zime?“ upitala je učiteljica. Zaharija i David su se samo snuždeno pogledali. „Ovako ćemo“, nastavila je učiteljica nešto blažim glasom, „vaši će roditelji svakako morati platiti štetu, ali i vi ćete nešto učiniti.“ Dečki su se nasmiješili, zadovoljni što ne moraju biti u kazni. Učiteljica je nastavila: „Budući da se bliži Božić, vi ćete sami napraviti poklončiće za svakoga kome ste učinili nešto nažao i onda im se ispričati. U redu?“ David i Zaharija su bili razočarani. Izrađivati poklone za toliko djece i onda im se još ispričati? Pa oni su se samo šalili! A da ne pričamo o tome da će im se još i smijati. To što im je učiteljica zadala da učine sve više im je nalikovalo na kaznu. Ali, znajući da će u suprotnome biti još strože kažnjeni, teške su volje pristali. Kada su stigli kući, počeli su razmišljati o tome kakve poklone da naprave za svu tu djecu. Pošto ih je bilo mnogo, trebali su male poklončiće kako ih ne bi previše koštalo. „Hej, pa mogli bismo im dati bombon i porukicu na kojoj piše 'Oprosti!'“ rekao je David. „Odlična ideja! Ali u što bismo to stavili?“ pitao se Zaharija. „Pitajmo tvoju sestru. Ona je kreativna i domišljata. Mogla bi nam pomoći.“ Otišli su do Zaharijine sestre Klare koja ih nije dočekala s previše oduševljenja. „Što je sada, malci? Opet ste došli praviti probleme?“ pitala je preko ramena. „Zapravo, ne. Trebamo tvoju pomoć.“ rekao je Zaharija. Klara se, iznenađena, okrenula prema njima. „Vidiš, trebamo napraviti poklone, a naša je ideja da pripremimo slatkiše i poruki-

8

Ribice • godina XXIX


ce, no ne znamo u što bismo ih stavili. Možeš li nam pomoći?“ nastavio je David. Klara se samo nasmiješila te potom uzela tvrdi papir i počela nešto crtati i rezati. Nakon nekog vremena, bila je gotova i pokazala dječacima malu kutijicu nalik na poklone za bor. Bili su oduševljeni. Odmah su počeli izrađivati slične kutijice. Nakon mnogo dana tijekom kojih su marljivi, ljepljivi prsti dječaka neumorno izrađivali kutijice, stigao je i posljednji dan nastave prije odlaska učenika na božićne praznike. To je također bio i dan kad su odlučili podijeliti ostalima svoje darove. Prvi je poklon pripao Klari jer je ona dječacima bila najdraža meta za njihove male podvale pa su joj stoga dugovali najveću ispriku. Otvorivši svoj poklon, nasmiješila se i, potpuno ih iznenadivši, zagrlila. David i Zaharija su shvatili da im se zapravo mnogo više sviđa ovakva reakcija, kada je netko sretan zbog onoga što su oni napravili, umjesto da viče na njih. I učiteljica je bila sretna kad je dobila svoj poklon i ispriku. „Zar nije mnogo bolje kada nekoga obradujete, umjesto da ga rastužite?“ upitala je učiteljica, a dječaci su potvrdno kimnuli. „Vidite, bit Božića jest u tome što se rodio Isus koji donosi oproštenje pa je stoga Božić vrijeme opraštanja. Uostalom, puno se bolje osjećate kada se ispričate za nešto i kad vam je oprošteno, zar ne?“ objasnila je učiteljica nasmiješivši se. Kad su se pošli ispričati djeci, sve je bilo otprilike onako kako su i zamišljali da će biti. Neki dečki su im se smijali zbog toga što su se toliko ponizili da traže oproštenje za ono što su smatrali običnim šalama. Ali oni koji to nisu vidjeli kao šale, rado su prihvatili isprike Zaharije i Davida. Nakon toga dječaci su se uistinu bolje osjećali, kao što se svatko osjeća bolje nakon što napravi nešto dobro. Uz Klaru, učiteljicu i mnoge njihove Zima• 2011

prijatelje iz razreda, i Isus je dobio ispriku. Bilo im je žao što nisu poštivali ono što je pisalo u Bibliji i što je Bog govorio. Ta je isprika bila najiskrenija i najbolje dočekana. Toga Božića Zaharija i David su predali svoje živote Isusu i prestali praviti probleme svima oko sebe. Štoviše, postali su uzorni učenici i odličan primjer dobrih prijatelja. Pokazali su da je uistinu vrijedno ispričati se za nešto loše što su napravili jer su nakon toga postali stvarno omiljeni. Svima su pomagali, a ipak su se uspijevali i šaliti na siguran i stvarno zabavan način. A na nebu, anđeli su pjevali od sreće jer su se dvije ovčice vratile.

9


Oboji sliku!

„Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi“ Luka 2: 14

10

Ribice • godina XXIX


Jessie je pogledala veliku kutiju. U njoj se nalazila crvena tarahumara haljina. Bila je ljepša i lepršavija od bilo koje haljine koju je ikada vidjela.

Božićna haljina Manfred Koehler

J

essie je virila kroz zastore svoje sobe nadajući se da će ugledati Faviolu – djevojčicu s kojom se silno željela sprijateljiti. Lako će primijetiti njezinu žutu haljinu, čak i iz daljine. Nadimala se oko Faviolina struka poput jedne od onih raskošnih haljina za

bal.

No postojao je jedan problem: Jessie nije baš dobro znala Faviolin jezik; naučila je tek nekoliko riječi. Naime, Faviola je bila Indijanka iz plemena Tarahumara, a njihov je jezik, i kultura, bio u potpunosti drugačiji. Kada su Jessini roditelji počeli raditi kao misionari u sjevernome Meksiku, Jessie je morala napustiti svoj dom u sjevernoj Dakoti. S roditeljima se preselila u Meksiko prije dvije godine i nije se previše bunila; vrlo je dobro prihvatila njihovo preseljenje i navikavanje na potpuno nov način života. Samo kada bi imala barem jednu dobru prijateljicu poput Faviole, stvari bi bile još bolje i ljepše. Preostao je samo tjedan dana do Božića. Jessie je jedva čekala. Zbog svih darova i čestitki koje bi dobila na Božić, osjećala se nekako manje osamljenom. Odjednom se na vratima njezine sobe pojavila mama. „Jessie, dođi vidjeti tko je ovdje.“ Široki osmijeh na majčinu licu sve je govorio. Jessie je potrčala znajući kako će na vratima ugledati Faviolu u njezinoj žutoj haljini kako čeka na vratima. No ono što Jessie nije očekivala bilo je namršteno lice. Osmijeh koji je uvijek titrao u Faviolinim očima, ovaj put se sakrio. „Zdravo, Faviola“, pozdravila je Jessie. Faviola nikada ranije nije došla u posjet. Obično bi pripadnici Tarahumara plemena zastali samo kad im je bila potrebna medicinska pomoć. Jessie se zabrinula. „Jesi li dobro?“ Zima• 2011

11


Posegnula je da djevojčicu primi za ruke, a Faviola je vrisnula od boli. Spustivši pogled, Jessie je na Faviolinoj desnoj ruci ugledala gadnu opekotinu. Suze su se stale slijevati niz Faviolino tamno lice. „Mama, Faviola je povrijeđena!“ Sljedećih pola sata Jessie i njezina majka bavile su se dezinficiranjem i povijanjem Favioline ruke. Jessie je znala da pružanje pomoći Indijancima može doprinijeti da oni bolje shvate ljubav Isusa Krista. Faviola je izgledala kao da će svakoga trenutka ustati i pobjeći, no Jessina joj je majka neprestano šaputala riječi ohrabrenja na njezinu, tarahumara, jeziku. Kada su joj na ranu stavile zavoj, Faviola se po prvi put nasmijala. I tada je jednostavno otrčala, bez i jedne jedine riječi, dok je njezina žuta haljina lagano lepršala oko nje. „Zašto je samo tako pobjegla?“ pitala je pomalo ožalošćena Jessie. „Indijanci plemena Tarahumara vrlo su bojažljiv narod“, odgovorila je mama. „Bilo je potrebno mnogo hrabrosti da Faviola uopće i uđe u našu kuću. A jednom kad je dobila što je trebala, pobjegla je. Još uvijek je prestrašena.“ „Ali čak se nije niti zahvalila“, primijetila je Jessie. Indijanci nemaju dobar način izražavanja zahvalnosti“, odvratila je mama. „To je nešto čemu ih jedino Božja riječ može naučiti.“ „Kao i pravome smislu Božića?“ upitala je Jessie. „Da. Oni nemaju pojma da se na Božić zapravo slavi sam Isus Krist i njegovo rođenje te dolazak na ovaj grješni svijet“, objasnila je mama. „Isus je za njih samo ime poput Juan ili Miguel.“

12

Ribice • godina XXIX


Jessie je mrzila način na koji su Indijanci slavili Božić, pijući kukuruzno pivo i plešući. Jedva da je mogla vidjeti osmijeh na licu bilo kojeg Tarahumara Indijanca. Faviola je bila rijetka iznimka. „Pa“, rekla je Jessie, prekriživši ruke, „još uvijek mi je žao što je samo tako odjurila. Kako joj uopće mogu biti prijateljica?“ Jessina je majka na stol stavila medicinsku traku i antibiotik. Rukom je pokazala na sedam zavoja koje je također pripremila.

su stajali nasuprot svakome zidu; maloga štednjaka u kutu i stropa prekrivnoga čađom te slupanoga crvenog automobila koji se nalazio točno ispred vrata. „Faviola!“ Vrata su bila širom otvorena. Nakon kratkog vremena, iz mračne unutrašnjosti pojavila su se dva velika oka. A nedugo nakon toga Jessie je ugledala i bljesak bijelih zubi. Faviola je zakoračila van raširivši ruke. Jessie ju je zagrlila i uhvatila je pod ruku. Zavoj na ruci bio je prljav i potrgan.

„Sada imaš izgovor da je posjetiš. Faviola će ovaj tjedan trebati redovito, svaki dan, previjati ruku. Misliš li da možeš obaviti to, medicinska sestro?“ upitala je majka. Obje su se nasmijale.

„Dođi“, rekla je Jessie. „Hajdemo skinuti ovaj stari zavoj.“ Prihvativši traku koja je pričvršćivala zavoj, Jessie ju je povukla.

„Zar neće sedmi dan biti Božić?“ upitala je Jessie.

Jessie je u šoku gledala kako Faviola nestaje u daljini. Potrčala je za njom, tražeći je po cijelom selu. Nakon nekih sat vremena, tužna i slomljena, vratila se kući.

Mama je zastala na trenutak. „Četvrtak… Da, čini se da hoće.“

Iznenada, Faviola je kriknula i pobjegla.

Jessie se nasmijala. Nešto posebno će se dogoditi toga dana, bila je sigurna.

Majka ju je čekala na vratima.

Sljedećega je jutra Jessie jedva dočekala da završi s doručkom.

Jessie se trgnula. Učinilo joj se da vidi žutu haljinu kako se vijori negdje između stabala u blizini njezine kuće.

„Mama, željela bih sada poći pomoći Favioli.“ „Dobro“, složila se majka, „no budi pažljiva jer je rana još svježa.“ Jessie je uzbuđeno izjurila iz kuće, u rukama čvrsto stišćući kutiju prve pomoći. Hodala je prema selu, pogledom tražeći Faviolinu kuću. Samo je jednom bila tamo, no sjećala se svakoga, pa i najmanjega detalja. Grubih drvenih vrata s užetom kao ručkom; zidova načinjenih od blata koji su se polako rastapali sa svakom kišom koja bi pala; dvije mračne sobe s drvenim dječjim krevetima koji Zima• 2011

„Je li Faviola bila ovdje?“ pitala je. Majka je potvrdila. „Što se dogodilo, Jessie?“ „Pobjegla je kada sam joj pokušala skinuti zavoj“, stala je objašnjavati Jessie kroz suze. „Mora da sam bila pregruba.“ „Sve je u redu, dušo“, rekla je majka zagrlivši djevojčicu. Ja sam joj upravo previla ruku. Sutra ćemo to učiniti zajedno.“ Jessie je kimnula. Gledajući prema stablima, još je jednom, na trenutak,

13


primijetila rub žute haljine. Kako bih voljela imati takvu haljinu, pomislila je Jessie. Faviola je bila istoga uzrasta kao i ona.

Vrijeme je da pomognem Favioli shvatiti tko je Isus. Isus je netko tko daje!

Sljedeća četiri dana Jessie i njezina majka putovale su u selo kako bi Favioli previle ruku. Prvi put kada su došle, Faviola jedva da je i pogledala Jessie. Sljedeći put joj je već dozvolila da pomogne majci. A u utorak je Jessie napokon sama obavila čitav posao. Faviola je samo promatrala dok su njezine velike, smeđe oči budno pazile na svaki Jessien pokret. „Mama, pogledaj, više me se ne boji.“ Jessie je završila previjanje te se okrenula da vidi zašto joj majka nije odgovorila. Majka je stajala namrštena lica dok je promatrala jedan kutak mračne prostorije. „Što je bilo,mama?“ pitala je Jessie. „Kukuruzno pivo“, odgovorila je majka, pokazujući na nekoliko plastičnih boca. „Faviolina se obitelj priprema za Božić. Jessie je stajala iza nje. Kiselkast vonj bio je vrlo jak. Uskoro im se pridružila Faviola. Jessie ju je promatrala kako nervozno gužva rub svoje žute haljine. Iznenada, Faviola se nagnula nad jednu od kanti, pljunula u nju i istrčala iz kuće. „Što je to bilo?“ upitala je začuđeno Jessie provirujući kroz vrata i promatrajući kako Faviola nestaje u oblaku prašine. „Indijanci koriste svoju slinu kako bi se pivo brže ukiselilo“, objasnila je majka, „ali ja mislim da smo mi upravo vidjele

14

Ribice • godina XXIX


nešto mnogo dublje od toga.“ „Ona mrzi to pivo, zar ne?“ Na Badnju večer Jessie je uzela posljednji zavoj i požurila se prema vratima. „Mama, danas mogu ići sama“, rekla je. „Faviola mi sada vjeruje.“ Njezina je majka samo odmahnula glavom. „Ne. Idem s tobom.“ „Ali, mama…“ „Jessie, sada nije trenutak da se prepireš sa mnom. Idemo!“ rekla je odlučno majka. Jessina je majka koračala prema selu. Jessie je mogla čuti viku koja je dopirala iz Favioline kuće još i prije nego što je ugledala ružan crveni automobil. Kada su se malo približile kući, odjednom se, urličući, pojavio snažan Tarahumara muškarac. Proganjao je jednu Tarahumara ženu. Oboje su očito bili pijani. Odjednom se pojavila i djevojčica u žutoj haljini. Zgrabila je čovjeka za nogu, ali on se okrenuo i snažno je udario. Faviola je posrnula i, kako je pala, haljinom je zapela za branik automobila. Jessie je mogla čuti kako se haljina poderala. Požurila je pomoći Favioli. Jessina je majka stajala pred Faviolinim roditeljima pokušavajući im nešto objasniti dok su oni oboje vikali na nju. „Dođi, Jessie, idemo kući.“ Jessie nije imala izbora nego slijediti majku. Kada se još jednom osvrnula, vidjela je poderanu žutu haljinu i ustrašeno Faviolino lice. „O, Isuse“, molila je Jessie. „Pomozi Favioli da shvati tko si ti …“ Došlo je i božićno jutro. Jessie nije Zima• 2011

mnogo spavala jer je do kasno pričala s majkom. Izvukavši se polako iz kreveta, zatekla je oca u kuhinji s dvije šalice tople čokolade u rukama. „Jučer je bio težak dan, ha?“ pitao ju je. „Prilično“, odgovorila je. „Ovaj misionarski posao zna biti baš opasan.“ U tom je trenutku u kuhinju ušla majka. Tata je samo kimnuo, rekavši: „Ova je kutija za tebe.“ Jessie je pogledala veliku kutiju. Odloživši toplu čokoladu, strgnula je papir s kutije. U njoj se nalazila crvena tarahumara haljina. Bila je ljepša i lepršavija od bilo koje haljine koju je ikada vidjela, čak i od Favioline žute koju je oduvijek željela imati. „Tata!“ povikala je Jessie, prislonivši haljinu na sebe. Okrenula se i zagrlila je majku. Kucanje na vratima prekinulo je veselje. Jessie je prišla i otvorila. Na vratima je stajala Faviola, u pokidanoj žutoj haljini, sva očajna i uplakana, s potrganim zavojem. Jessie je znala što treba učiniti. „Uđi, Faviola!“ rekla je, nježno je pogurnuvši unutra. Jessie se nasmijala, pogledavši prvo svoju novu crvenu haljinu, a zatim Faviolinu žutu, poderanu. Vrijeme je da pomognem Favioli shvatiti tko je Isus, pomislila je. Isus je netko tko daje! Jessie se uputila prema crvenoj haljini koja više nije pripadala njoj. Ipak će ovaj Božić biti drugačiji…

15


Božićni izazov Tri stvari koje možeš objesiti na božićno drvce

Tri božićne pjesme

Tri stvari koje možeš načiniti od snijega

Tri imena koja se pojavljuju u božićnoj priči

Tri dara koja su mudraci donijeli Isusu

Tri stvari kojima ćeš obradovati svoju obitelj i prijatelje ovih blagdana

Tri stvari kojima ćeš ovog Božića obradovati Isusa

16

Ribice • godina XXIX


Gostioničareva priča Ralph F. Wilson

V

ećina ljudi smatra me okrutnim vlasnikom gostionice, uvijek ljutitim i bez srca. Mora da im je netko tako rekao. No, u krivu su. Stvarno su u krivu i mislim da je vrijeme da to razjasnim jednom zauvijek.

Ljudi kažu da sam ja gostioničar. Vjerojatno biste i vi to mjesto nazvali gostionicom, no za nas je to samo jedna velika kuća. Moj djed Jošua izgradio je kuću u vrijeme kada je njegov posao jako dobro napredovao i kada je bio na samom vrhuncu. Izgradio je kuću dovoljno veliku da u njoj može othraniti četrnaestoro djece. Prije nekoliko godina moja supruga i ja shvatili smo da nam je kuća prevelika, budući da su djeca odrasla i odselila se. Pitali smo se kako bi bilo da u kuću primamo putujuće trgovce i ostale putnike koji su prolazili tim putem. Rahela je oduvijek bila izvrsna kuharica pa su ljudi počeli dolaziti čim smo razglasili da primamo ljude na konak. Svake bismo večeri imali jednoga ili dva gosta, a ponekad čak i više njih. Kada bi jednom odsjeli kod nas, ljudi bi se uvijek vraćali, pri svakom svom dolasku u grad. Mislim da ih je, između ostaloga, privlačio i janjeći odrezak koji bi Rahela tako savršeno pripremala. I onda je car proglasio popis stanovništva. Brzo i jednostavno oporezivanje! Toga su tjedna ljudi iz čitave pokrajine preplavili grad. Naša je kuća bila puna. Rahela i ja smo spavali u glavnoj prostoriji, kao i obično, a goste smo počeli smještati i u one tri sobe koje su inače ostajale prazne i neiskorištene. Toliko je ljudi dolazilo da smo i u glavnu prostoriju smjestili još četiri obitelji. A tada smo morali početi odbijati ljude. Mora da sam se te noći barem desetak puta ustajao iz postelje, spotičući se o uspavana tijela, kako bih došao do vrata. „Nema više mjesta, žao mi je“ govorio sam. „Nije nam ostala niti jedna slobodna soba. Sutra odlaze dvije obitelji. Pokušajte ujutro ponovno doći.“ No ljudima je prenoćište bilo potrebno sada, a ne sutra. Mrmljajući bi se vraćali do svojih magaraca i obitelji smjestivši se negdje u blizini kuće pod improviziranim zaklonom ili samo pokriveni dekom. Jednostavno nisam mogao stvoriti više mjesta. I to je sva moja istina. No pronašao sam mjesto za još jedan par. Josip je bio krupan čovjek, snažnih Zima• 2011

17


ruku. Čini mi se da je rekao kako dolazi iz Nazareta. Taj čovjek jednostavno nije prihvaćao 'Ne' kao odgovor. Iako sam mu nekoliko puta ponovio da mi je žao i da nemam slobodnih soba, on mi je uporno govorio o svojoj malenoj Mariji. Kada sam vidio tu 'malu Mariju', hm… pa… i nije bila baš tako mala. Bila je u devetom mjesecu trudnoće, grozno blijeda i iscrpljena. I dok me Josip preklinjao da ga pustim unutra, vidio sam kako se Marija, sva u bolovima, primila za svoj stomak. U tom sam trenutku jednostavno znao da je ne mogu ostaviti da rodi vani, na tom strašnom vjetru i susnježici koja je upravo počela padati. Štala! Morat će poslužiti, pomislio sam. Pustio sam ih, zajedno s njihovim magarcem, u štalu koja se nalazila iza kuće. I štala je već bila krcata životinjama onih ljudi i obitelji koji su odsjeli kod mene, no izveo sam ih van i ondje ih privezao, kako bih napravio mjesta za ovaj mladi par. Josip je rekao: „Stvarno smo vam zahvalni, gospodine.“ Tada me upitao, pogledavši me vrlo ozbiljno: „ Znate li gdje mogu naći babicu? Možda će nam biti potrebna sutra ili sljedećega dana.“ Bilo je očito da ovaj čovjek nije znao puno o djeci i o rađanju. Otrčao sam do vrata tete Sare i kucao sve dok njezin muž nije izišao van. „Jedna će žena, koja je odsjela kod mene, upravo roditi dijete“, rekao sam mu. „Sačekat ću da se Sara odjene.“ Zastao sam na trenutak da uhvatim dah.

18

„I, molim te, reci joj da se požuri.“ Kada smo se vratili do štale, Josip je 'malenu Mariju' smjestio na meku, čistu slamu, umotao je u deke, brišući joj znoj sa čela i tiho joj šaputao na uho dok je ona, moglo se jasno vidjeti, trpjela strašne bolove. Sara me poslala da dovedem Rahelu, izguravši i mene i Josipa van iz štale. „Ovo trenutno nije mjesto za muškarce“, rekla je. Satima smo čekali vani, ispred štale. Barem se činilo da su prošli sati. I tada smo, iznenada, začuli plač djeteta. „Dobio si sina“, rekla je Sara, kada smo Josip i ja provirili na vrata. Dala ga je Raheli koja ga je umotala u pelenice. „Presladak je“, rekla je. Josip je prišao Mariji snažno je zagrlivši i nježno je poljubivši u obraz. Rahela je položila dijete Mariji u ruke prišavši mi i primivši me za ruku. „Sjećaš li se kada se naš Jošua rodio?“ pitala me razdragano. Uljana je svjetiljka gotovo dogorjela, krave su tiho mukale, a maleni je Isus spokojno spavao u majčinu naručju. Tako je bilo kada sam ja napustio štalu, otprativši Saru kući. Puhao je hladan vjetar, no činilo se kao da je snijeg prestao padati. Kada sam se vratio, Rahela je bila u postelji. Ja sam se upravo spremao ugasiti svjetlo, kada sam začuo neku buku i komešanje u blizini štale. Pomislio sam kako je bolje da provjerim što se to događa. Kada sam zavirio u štalu, ugledao sam pastire. Prljavi i pomalo smrdljivi pastiri klečali su na podu Ribice • godina XXIX


štale kao da se mole. Najstariji je govorio Josipu nešto o anđelima i o Mesiji. Ostali su samo klečali, pognutih glava, dok su nekima niz lice tekle suze. Glasno sam se nakašljao. Josip me pogledao. Bio sam spreman istjerati te smrdljive pastire van, no Josip je odmahnuo glavom rekavši: „U redu je. Došli su vidjeti dijete Krista.“ Dijete - Krist?! Mesija?! U tom sam trenutku i sam kleknuo. Gledao sam i molio se i slušao kako pastiri iznova prepričavaju kako im se ukazao anđeo i rekao im da se rodilo sveto dijete,umotano u pelenice i položeno u jaslice. Gospode, Krist se rodio u mojoj štali! U mojoj je štali boravio Mesija! Na mojem sijenu, uz svjetlost moje uljane svjetiljke, dok je moja žena Rahela pomogla da dijete dođe na ovaj svijet.

Gospode, Krist se rodio u mojoj štali! U mojoj je štali boravio Mesija! Na mojem sijenu, uz svjetlost moje uljane svjetiljke.

Nakon nekog vremena pastiri su otišli. Neki su se nagnuli naprijed poljubivši usnulog Krista prije nego su napustili štalicu. I ja sam učinio to isto. Uvijek će mi biti drago što sam našao mjesta za ovaj par u svojoj štali. Vidite, ja nisam neki zao i grub gostioničar. Ja sam bio tamo. Vidio sam ga. I znate što? Godinama kasnije, taj se dječak vratio u Betlehem, ovaj put govoreći o kraljevstvu Božjem. Kažem vam, cijelim svojim srcem vjerujem u njega. Bio sam tamo kada se rodio. Kad bih vam samo mogao opisati osjećaj koji me prožeo kada sam pogledao dublje u oči toga djeteta. Da ste to mogli doživjeti, i vi biste vjerovali. Bez sumnje, vjerovali biste!

Zima• 2011

19


Sluga Isus Isus želi da i ja služim drugima „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.“ Matej 25: 40

5

minuta s Bogom

A

manda je u kuhinji pomagala majci praviti božićne kolačiće. Kako je njihova obitelj bila velika, a svake su godine nosili kolače i susjedu kojemu je prošle zime umrla supruga, trebalo je napraviti puno kolača. „Amanda, stvarno si mi od velike pomoći“, rekla je majka svojoj kćeri. Amanda je usipala brašno u posudu za miješanje. „Što još mogu učiniti?“ upitala je. „Možeš mi pomoći promiješati tijesto“, odgovorila je majka. Amanda se zadovoljno nasmijala. „Volim ti pomagati, mama“, rekla je. „Amanda, znaš li da je Bog radostan i ponosan na tebe onda kada pomažeš drugim ljudima?“ upitala je majka. „Pomaganje drugima je vrlo važan način služenja. Razmisli malo što bi još mogla učiniti kako bi nakome pomogla?“ „Paaa… možda ti mogu pomoći izvaditi čisto posuđe iz perilice ili postaviti stol za božićnu večeru“, predložila je Amanda. „A mogu pomoći i bratu pospremati njegove igračke.“ „Sve su to dobre ideje“, složila se majka zagrlivši Amandu. „Služenje je traženje prilike da pomogneš nekome tko je u potrebi. A ti već jesi velika pomoć mnogima, a na taj način i samome Isusu.“ Biblija nam kaže da trebamo biti poput Isusa. Isus je rekao da trebamo pomagati drugima kako bismo bili veliki u kraljevstvu Božjem. Isus je došao da služi, a ne da njega drugi služe. U ovo božićno vrijeme darujmo Isusu nešto zaista vrijedno; nešto što će razveseliti njegovo srce i biti najljepši božićni dar. Sjeti se jedne ili više osoba za koje znaš da su u potrebi i pomozi im. Vidjet ćeš kolika je radost u davanju i pomaganju! Ne samo da ćeš nekoga razveseliti, već će i tvoj Božić biti ljepši i radosniji.

20

Ribice • godina XXIX


Oko posude za miješanje napiši na koje sve načine ovoga Božića možeš pomoći onima kojima je to potrebno.

Dragi Isuse, hvala ti što si se rodio u štalici kako bi postao sluga ljudima koji su bili u potrebi i koji su živjeli u grijehu. Hvala ti što si toliko puta do sada pomogao i služio meni. Molim te, pomozi mi da budem poput tebe. Pomozi mi da volim druge i da im radosno mogu služiti. Pokaži mi kome ovog Božića treba moja pomoć. Amen! Zima• 2011

21


Djeca pišu a mi objavljujemo

DOGODILO SE JEDNE KIŠNE VEČERI ... „Ah, ta kiša!“ uzviknula je Tina. Na te riječi njezina joj je baka Mara prigovorila jer ovoga ljeta gotovo da nije vidjela ni kap kiše. „Dijete moje, da ti znaš koliko nama, Slavoncima, ova kiša pomaže. Polja su se osušila, kukuruz, suncokreti – sve je povenulo. Pogledaj samo travu u našemu dvorištu, posve je izgorjela od sunca. A sada se zemlja pjeni od ovoga spasonosnoga pljuska.“ „Ali, kako ću se sada igrati na ulici, otići na igralište s prijateljima? A jabuke? Tko će brati jabuke po ovom tmurnom vremenu?“ pobunila se Tina. Preostalo joj je samo gledati televiziju. Uskoro je počelo i grmjeti. Baka Mara je trčala po kući kako bi iz struje isključila sve uređaje. Tako je Tini preostala samo lektira. Smjestila se u naslonjač i uzela knjigu. Kao i svoj djeci, tako su i njoj knjige koje su imali za lektiru bile monotone i dosadne. Velika je vjerojatnost bila da će zaspati. I tako ... Khhhh .... Počela je hrkati i utonula u san uspavana zvucima kiše što je i dalje neumorno padala. Hodala je ulicom,a zatim ju je netko glasno pozvao. No, nikoga nije bilo na ulici. Tina je nastavila uspravno koračati. Zatim je na pločnik bacila žvakaču. Netko je doviknuo: „Hej, Tina! Nemoj to činiti!“ Tina je čula, ali nije se obazirala jer takve poduke dobiva svaki dan od bake. Tada je nogom šutnula napola pojedeno pecivo. Netko je ponovno rekao: „Ma hajde, kako se to ponašaš? Baka te nije tako učila.“ Tinu je sada doista zanimalo tko to stalno nešto dovikuje i opominje ju. Slijedila ju je stara vrba i, vjerovali ili ne, pozdravila ju. Lijepo se predstavila kao Iva i predsjednica našičkoga parka. Pozvala je Tinu na Dorin paviljon gdje su popile sok. Vrba Iva je znala sve o Tini: kada ima vjeronauk, kada ide u glazbenu školu; kojim danima i u koliko sati ide k tati i maćehi. Znala je čak i koje ocjene je dobivala jer je sve mogla doznati po izrazima lica. Tina se posebno začudila kada je vrba izrecitirala pjesmicu koju je neki dan učila napamet i ponavljala naglas dok se spuštala stubama koje vode u glazbenu školu. Znala je da djevojčica nije voljela svoju baku i njezina mudrovanja. Baš to mudrovanje izgradilo je Tininu tvrdoglavost. Iva je pretpostavljala kako Tina namjerno ne želi poslušati bakine savjete. Tako je sada zastala s pričom i, očekujući odgovor, uzela vrč i izlila sok kraj svoga debla kako bi šećer dospio do njezina korijena. Tina je kratko izjavila: „Ona nije moja majka i ne može mi zapovijedati.“ „A, dijete, gdje je tvoja majka?“ upitala je vrba. Tina joj je odgovorila kako je njezinoj majci prije dvije godine otkriven rak pluća i kako je ona sada među anđelima. Nakon dugih i mučnih mjeseci uzaludnoga liječenja, napustila ih je. A Tinin tata? On već četiri godine ne živi s njima jer ima drugu ženu zbog koje su se majka i on rastali te Tina zato živi sa zastarjelim djedom i napornom bakom. Djed je, naime, još uvijek slušao gramofonske ploče, nije htio ni čuti za vlastiti mobitel i tjerao je baku da glača starinskim glačalom u koje se stavljao žar. „Eto, sada znaš sve o meni“, rekla je Tina. „A ti? Što je s tobom?“ „Eh, rode ženski, poslije ćemo o meni, nego hajdemo razriješiti prvo ovo s bakom.“ Tina je odgovorila da između nje i bake nema nikakvih nesporazuma i nesuglasica. Sve je jasno. Vrba je na to odgovorila da mora slušati starije i imati poštovanja prema njima, iako zna da katkad

22

Ribice • godina XXIX


nisu u pravu. Na to Tina odgovori: „Znam ja da baka sve ispravno govori i da mi želi samo najbolje, ali ne želim da mi naređuje!“ „Tebi baka ne naređuje“, odgovori vrba, „jednostavno ti želi ono što je dobro i vodi te putem kojim treba ići. Ti sada odrastaš i zbunjena si, ne znaš komu bi vjerovala, u koga se možeš pouzdati i na koga se možeš osloniti. Sve svoje tajne mogla si izreći svojoj majci, ali ona više nije ovdje. No, tu je tvoja baka i ona te voli, vjeruj mi, najviše na svijetu, iako to ne pokazuje uvijek na osobit način. Znaš, baku Maru poznajem od malena, dok je još bila djevojčica...“ „Kako je poznaješ?“ upitala je iznenađeno Tina. „Ona je sakupljala plastične boce po koševima, ali ne zbog novca, nego zbog prisile. Njezina majka, tvoja prabaka, tjerala ju je navečer da kopa po koševima i zbog toga bi redovito dolazila pred zaključana ulazna vrata. Tako je tvoja baka vrlo često znala prespavati ovdje, u ovom hladnom parku, na klupi. Kada joj je majka umrla, udala se za tvoga djeda i živjeli su skladno.“ ispriča vrba. Tina je pogledala zahvalno vrbu i izjavila: „Moja baka je najbolja baka i neka to svi znaju! A sada mi reci nešto i o sebi. Kako ti živiš svoj stari život?“ Vrba joj namignu, a Tina je u postelji trznula nogom misleći kako pada. Probudila se. Neko je vrijeme razmišljala o svom snu, a zatim je otvorila stranicu u knjizi gdje je pisalo: „I dječak izgubi svoj život. Nije poslušao majku i skočio je u more. Udario je glavom o stijenu. Napukla mu je lubanja.“ Da, ipak je važno slušati roditelje, bake i djedove, one koji nas vole i žele nam najbolje... Poslušnost nam može sačuvati život... Zatim Tina sretna potrči k baki i izljubi ju. Nikada joj više nije proturječila, a u narednim tjednima svi su zajedno išli u berbu jabuka kojih ne bi bilo da nije one spasonosne kiše. Anđela Cvjetović, 13g, Našice Zima• 2011

MOJE KRŠTENJE Ja sam dijete koje odrasta u kršćanskoj obitelji. Moji roditelji su mi uvijek nastojali govoriti o Isusu i o tome koliko me on voli. Kada sam imala 9 godina, otišla sam na jedan kršćanski kamp u Osijeku. Jedne su nam večeri voditelji uputili poziv da naprijed iziđu svi oni koji žele otvoriti vrata svoga srca Isusu, ako to još nisu učinili. I izašla sam. Počela sam plakati,ali ne zato što su svi plakali oko mene,već zato što je to bilo jače od mene same. Bio je to zaista predivan osjećaj. Potpuno oslobođenje i mir. Sada, kada sam malo starija i ozbiljnija nego prije, osjetila sam želju za krštenjem. Htjela sam to učiniti i prošle godine, ali mislim da su moji roditelji smatrali kako ja to još ne shvaćam ozbiljno, tako da sam i ove godine imala priliku ponovo reći svojoj mami da se želim krstiti. Rekla je da je to moja odluka te kako me ona neće sprječavati, nego samo može biti ponosna. Ništa me nije priječilo da se krstim, ali razmišljala sam o tome kako bi moji prijatelji gledali na mene, ako doznaju. Hoće li me osuđivati ili me odbacivati. Različite su se misli borile u mojoj glavi. Tako sam ove godine zamolila jednu voditeljicu na kampu da se moli za mene i ona je to učinila. Bila sam oslobođena briga o mišljenjima svojih prijatelja. Sada mogu slobodno govoriti o ovome i nije me sram. Znam da će uvijek biti kušnji i loših trenutaka, ali Bog zna svoje naume koje s nama namjerava; naume mira, a ne nesreće, da nam da budućnost i nadu! Sara Filipa Delić, 15g, Šibenik

23


Božićna želja autor nepoznat

Još je jednom pogledao dolje. Vidio je čovjeka koji se moli za svoje dijete koje jako dugo nije vidio.

B

ila je Badnja večer. Bog je promatrao svoju djecu, dolje na zemlji. Prošlo je već gotovo dvije tisuće godina od rođenja njegova sina. Okrenuvši se najmlađemu anđelu na nebu, rekao je:

„Pođi dolje na zemlju i donesi mi natrag jednu stvar koja će najbolje predstavljati što je sve učinjeno u ime današnjega dana.“ Anđeo se poklonio pred Bogom i, raširivši svoja krila, spustio se na zemlju, u svijet u kojemu su živjeli ljudi. Trebao je ostati ondje sve dok ne izvrši povjeren mu zadatak. Toliko je toga učinjeno u ime proslavljanja rođenja Isusa Krista. Na današnji bi dan ratovi na trenutak prestajali, izgrađene su mnoge veličanstvene katedrale i napisane su mnoge prekrasne priče. Što bi mogao pronaći u tako malo vremena, a što će najbolje predstaviti sva ta velika djela? I dok je tako kružio nad zemljom, iznenada je začuo zvonjavu crkvenih zvona negdje u blizini. Njihov je zvuk bio toliko veličanstven da ga je podsjetio na Božji glas. Gledajući dolje, vidio je malenu seosku crkvu iz koje su dopirali zvuci pjesme „Tiha noć, sveta noć“. Kad je i posljednji zvuk pjesme utihnuo, začuo je jedan solo glas kako nastavlja pjevati prekrasne božićne pjesme. Uskoro se tome glasu pridružio još jedan, savršeno

24

Ribice • godina XXIX


usklađen, pa zatim još jedan i još jedan, sve dok se čitav zbor glasova sjedinjenih u savršenoj harmoniji nije razlijegao kroz noć. Zadivljen onime što je čuo, anđeo je ostao slušati pjesme sve dok nisu posve utihnule. I dok je tako letio zrakom, bio je presretan što je svugdje, gdje god bi došao, od onih najmanjih sela pa sve do velikih gradova, mogao čuti slične milozvučne melodije prekrasnih božićnih pjesama. Čuo je pjesme savršeno izvježbanih velikih orkestara kao i glasove usamljenih vojnika na njihovim bojišnicama… I na svim tim mjestima, u ljudskim je srcima pronašao nadu… Uhvativši neke od tih pjesama, držao ih je na svome dlanu (anđelima je to moguće), misleći da možda upravo te pjesme najbolje mogu predstaviti smisao Božića. Činilo se kao da one daju glas čovječjoj najvećoj radosti, jednako kao i nadu onima koji su se nalazili u tuzi, očaju i boli… No, iako se isprva činilo da je to savršen odgovor koji je tražio, njegovo mu je srce govorilo da sama ta glazba nije dovoljna. Moralo je postojati nešto dublje od toga…

izlazili nije primijetio usamljenu djevojčicu. Svi su bili zadubljeni u neke svoje misli… Poslužitelj u toj gradskoj kavani već je jako dugo ondje radio. Nije vjerovao ni u što, osim u svoj posao i novac koji bi na kraju dana spremio u kasu. Nikada se nije oženio, nikada nije išao na odmor; jedva da je uopće i izlazio na ulicu. Viđali bi ga samo ljudi koji su navraćali u kavanu jer je on bio tamo kada su dolazili i kada su odlazili. Nikada nikome nije davao ništa besplatno te je ljudima bez nade pružao neku vrstu sigurnoga utočišta koje se nikada nije mijenjalo… Odjednom, vrata su se širom otvorila i u taj je svijet ušlo maleno dijete. Poslužitelj se nije mogao ni sjetiti kada je posljednji put u njegovu kavanu ušlo dijete. I prije nego što ga je uopće uspio pitati što traži na ovakvu mjestu, dijete ga je upitalo zna li da ispred vrata njegove kavane stoji mlada djevojka koja nema kako otići kući. Pogledavši kroz prozor, poslužitelj je doista primijetio djevojku koja je još uvijek stajala na onome istom mjestu, preko puta kavane.

I tako je nastavio tražiti dalje. Letio je kroz noć sve dok odjednom nije osjetio lagani dodir jedne molitve koja je upravo bila na putu do neba. Još je jednom pogledao dolje. Vidio je čovjeka koji se moli za svoje dijete koje jako dugo nije vidio i koje neće doći kući za Božić. Prateći molitvu, anđeo je stigao do izgubljenoga djeteta. Stajala je na uglu ulice, dok je snijeg tiho padao, čineći se tako malenom i izgubljenom u ovome velikome gradu. Nasuprot njoj nalazila se stara gradska kavana, a činilo se da na takvo mjesto zalaze samo izgubljeni ljudi koji nemaju kamo otići. Nitko od ljudi koji su ulazili i Zima• 2011

25


Okrenuvši se natrag prema djetetu, poslužitelj ga upita kako zna da djevojka nema kako otići kući. Dijete je odgovorilo: „Svatko bi, na Badnju večer, da ima kako, već bio kod kuće…“ Razmišljajući o onome što je dijete reklo, poslužitelj je ponovno pogledao mladu djevojku. Nakon nekoliko minuta razmišljanja, vratio se do kase i iz nje izvadio novac koji je večeras zaradio slijedeći dijete koje se uputilo preko ceste, do jadne djevojke. Svi prisutni u kavani sada su bili na prozorima ili vratima i promatrali poslužitelja kako razgovara s djevojkom. Nakon nekoliko minuta pozvao je taksi, smjestio djevojku unutra i rekao vozaču: „Odvezite je u zračnu luku.“ I dok je taksi nestajao u daljini, poslužitelj se stao osvrtati pogledom tražeći dijete, ali djeteta više nije bilo. A što je bilo još čudnije, premda je jasno mogao vidjeti svoje tragove u snijegu, djetetovih tragova nije bilo… Vrativši se unutra, pitao je prisutne je li netko vidio kamo je otišlo dijete, no baš poput njega, nitko nije ništa vidio. A najnevjerojatnija je stvar, reći će kasnije neki, to što do kraja večeri nitko nije morao platiti piće…

Stajala je na uglu ulice, dok je snijeg tiho padao, čineći se tako malenom i izgubljenom u ovome velikome gradu. 26

Kasnije, te iste večeri, anđeo se vratio natrag u nebo i u Božje ruke položio želju jedne osobe za sreću druge… I dok su anđeli pjevali, Bog se nasmiješio…

Ribice • godina XXIX


Djeca rišu...

Ana Marija Kerep, Donji Miholjac

Zima• 2011

27


Zima...

Ribice br 12  

Krscanski casopis za djecu

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you