Page 1

Časopis za duhovni život epcrh@zg.t-com.hr 28 | 2011

www.epc.hr

Moje iscjeljenje Bozicni san

Osamljenost

10 kn


AUTOR | Marija Koprivnjak

Uvodnik

Isus je došao da bi...

... oslobodio zarobljene i iscijelio slomljena srca!

U

pravo ovih dana, kada se sjećamo Kristovog prvog dolaska na svijet, možemo na različite načine dati Kristu hvalu, pokloniti mu se i iskazati svoju ljubav! Za nas rođenje Božjeg Sina ne bi trebalo biti samo obično prisjećanje ili vesela božićna proslava tijekom koje se dobro provodimo, već stvarna svakodnevica u našem životu. U svemu uvijek gledajmo i doživimo Isusa, njegova moćna djela i ljubav koju nam iznova pruža!

Moja nećakinja ima trideset godina i nedavno je prolazila kroz najteže razdoblje u svom životu. Imala je velikih problema s iskrivljenom kralježnicom. Liječnici joj nisu mogli pomoći nikako drugačije osim da joj ponude nešto što bi samo ublažilo bol. Njeno se stanje pogoršavalo i postajalo nepodnošljivo... Tada se netko iz njene obitelji sjetio da postoji jedan kiropraktičar koji navodno uspješno može namjestiti njene kralješke. U svom očaju, pristala je da je odvedu k njemu. Taj je čovjek zaista stručno obavio svoj posao. No, nakon tretmana rekao je da će joj dati još malo svoje bioenergije kako bi se sve namješteno trajno održalo. Počeo je mahati rukama gore-dolje ispred nje, a u drugoj su se sobi snažno zatresle staklene čaše. Pod utjecajem sile, ruke su joj u cijelosti poplavile. Ali, to nije bio kraj! Morala je otići s njim u drugu sobu nasamo da ih nitko ne vidi. Kad je ušla unutra, prostorija je zjapila prazna. U toj se sobi nalazio samo kamin, a na njemu slika djevice Marije. Zatražio je da klekne ispred te ikone i da se pomoli. Naravno, odbila ga je poslušati, stoga joj je dopustio da se moli na svoj način. Pri povratku kući, leđa su je prestala boljeti i osjećala se znatno bolje. No, ne zadugo... Odmah drugi dan, kad se probudila, uslijedila je prava noćna mora! Moja nećakinja nije više bila ista osoba. Htjela je pobjeći od same sebe i shvatila je da je zarobljena silama tame. Jača nego ikad, bol se proširila po cijelom tijelu te ju je dovodila do ludila. U njenoj su se glavi pojavljivale najgore misli; misli samoubojstva. Kako je stanovala na četvrtom katu zgrade, htjela je skončati svoje patnje jednim skokom sa svog balkona. Noćima nije mogla spavati, a njen zabrinut i potresen suprug samo ju je iz dana u dan uplašeno promatrao, nemoćan pomoći. Tako se to nastavljalo sve dok jedne nedjelje nisu čuli da dolazi gost koji treba propovijedati u crkvi. U početku se protivila, ali ipak je smogla još ono malo preostale snage i otišla u crkvu. Tijekom bogoslužja, dok je sjedila i pozorno slušala, Duh Sveti je radio u njoj. Odjednom je primijetila da je noge više ne bole i osjetila je neopisiv val topline kako struji njenim tijelom. Poslije propovijedi, izašla je naprijed na molitvu. Glasno je plakala te je podigla svoje ruke prema Bogu. Iznenada, ruke su joj se počele nekontrolirano tresti i upravo je tada doživjela pravo oslobođenje! Bolesti više nema ni traga, a njeno je srce sada iscjeljeno i radosno! Radi ovakvih je došao naš Kralj Isus... Izvori Časopis za duhovni život Zima 2011 Godina LI Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska epcrh@zg.t-com.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Dražen Hinek Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2


AUTOR | dr. sc. Krešimir Šimić

Isusov dolazak

K

ada se spomene Isusov dolazak, najčešće se pomisli na Paruziju, Isusov drugi dolazak. Kada je pak riječ o Isusovu drugom dolasku, mišljenja su raznovrsna – nažalost, često biblijski neutemeljena i zapravo teološki arogantna. Štoviše, da ponešto anticipiram: takva mišljenja odaju nevjeru. Da bismo razumjeli Isusov drugi dolazak, moramo poći od njegova prvog dolaska – njegova rođenja. Pri tome nije toliko važno poznavati kulturološki kontekst (povijesnospasenjsku teološku rekonstrukciju Julija Afrikanskog prema kojoj je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca, u trenutku zimskog solsticija ili kratkodnevice, čime se nastojalo inkulturirati sržni kršćanski navještaj – da je "Riječ tijelom postala" (Iv 1, 14) – u rimsku kulturu koja je za zimske kratkodnevice slavila dan nepobjedivog sunca (dies invicti Solis), koliko je važno poznavati biblijsko-teološko značenje Isusova rođenja. To nikako ne znači da je inkulturacija vjere nevažna, već da inkulturaciji mora prethoditi ispravno teološko razumijevanje. Uz Isusov prvi dolazak – rođenje – često se vezuju evanđeoski tekstovi koji pobuđuju svojevrsnu infantilnost (rođenje u štalici, anđeoska teofanija, pohod pastira), što nerijetko više skriva

negoli otkriva. Da bismo razumjeli biblijsko-teološko značenje Isusova prvog dolaska, poći ćemo od Matejeva, odnosno Lukina evanđelja. U oba se evanđelja – iako ne na isti način, jer se u Matejevu evanđelju anđeo Gospodnji javlja Josipu (1, 18-24), a u Lukinom evanđelju Mariji (1, 26-38) – citira jedan starozavjetni tekst: "Evo, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama." Riječ je o citatu iz Knjige proroka Izaije (7, 14). Prorok je, prema biblijskom tekstu, navedene riječi izrekao nakon što je gledao Božju slavu u Hekalu – Svetištu nad svetištem (6. pog). Zapravo, poglavlja 6–12 Knjige Izaijine čine jednu cjelinu koja se naziva "Knjiga o Emanuelu"; stoga se Emanuel spominje i u 8., 9. i 11. poglavlju pa nije čudno da se upravo u tim tekstovima nalaze važne smjernice za razumijevanje Isusova prvog dolaska. Riječ je, naime, o dvije velike biblijske teme: Savezu i Božjoj prisutnost u njegovu narodu. Da ime Emanuel uistinu ima veze sa Savezom, govori nam obrazac sklapanja saveza koji u svom klasičnom obliku glasi: "Ja ću biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod", a to se sažeto može izreći ovako: "S nama Bog – Emanuel". U Knjizi Izaijinoj tako-

Tko ne razumije prvi Isusov dolazak, tko ne proživi Božju šutnju, tko se ne susretne sa skandalom Križa, taj ne može ispravno čekati drugi Isusov dolazak.

3

Časopis za duhovni život


Ispravno razumijevanje Isusova rođenja, njegova života, muke i smrti, pretpostavka je da čovjek uistinu bude – kako je to rekao Tin Ujević – budućnik, iščekivalac blažene nade, nade koja je već započela Isusovim rođenjem. đer možemo pročitati sljedeće riječi: "Oblikovah te i postavih za Savez narodu i svjetlost pucima" (42, 6). Nije nevažno da je hebrejski izraz oblikovah isti izrazu koji se koristi u Post 2, 7 za stvaranje čovjeka ("Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša"), što sugerira da je savez između Boga i čovjeka već nekako upisan u sam čin stvaranja, odnosno da o njemu govori biblijska antropologija. Prvi svetopisamski tekst koji izravno govori o Savezu nalazi se u Knjizi Postanka: "A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa zvijerima – sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Držat ću se ja svog Saveza s vama te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti" (9, 9-11). Riječ je, dakako, o sklapanju Saveza s Noom. Jednostrani je to i sveobuhvatni Savez – njime se, naime, obvezuje samo Bog i on se proteže na sva stvorenja. Nadalje, Bog sklapa Savez s Abrahamom, ali zauzvrat se traži vjera. Zatim Bog sklapa Savez s Mojsijem. Taj Savez obvezuje cijeli narod od kojega se traži držanje Dekaloga, koji će se razviti u "Knjigu Saveza" – temelj judaizma. Dakle, kada evanđelisti Matej i Luka pri anđeoskom navještaju spominju ime Emanuel, evociraju veliku biblijsku temu – Savez. Mogli bismo stoga reći da se prema evanđelju u rođenju Isusa Krista događa svojevrsna rekapitulacija cjelokupne povijesti Saveza, Saveza koji je, vidjeli smo, na neki način već upisan u našu narav i ima svoju pretpovijest u Starom zavjetu, Saveza koji obuhvaća ljudsku narav, vjeru i moral. Drugo što je vezano uz izraz Emanuel, a usko je povezano sa Savezom, jest Božja prisutnost – Bog s nama. Ta tema također ima svoju dugu biblijsku pretpovijest. I ona je vezana uz sam čin stvaranja: Adam je stvoren na Božju sliku, a to znači da je stvoren da u njemu na neki način prebiva sam Bog. Božja je prisutnost vezana uz Abrahama i Mojsija, uz Šator sastanka (Izl 33, 7-12) i Hram. Vrijedno je razmotriti Salomonovu molitvu izrečenu pri posvećenju Hrama: ''Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: 'Tu će biti moje Ime.' Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovome mjestu" (1. Kr 8, 30). Salomon s Božjom prisutnošću povezuje Savez i ljubav. Zapravo, ispunjenje je Saveza ljubav, a ljubav se očituje u Božjoj prisutnosti. "Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?" pitao se Salomon. Evanđelist Ivan je ustvrdio: "Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama" (Iv 1, 14). Izraz "nastanila se", uočili su bibličari, doslovno znači "ušatorila se", što upućuje na Šator sastanka - mjesto gdje je Mojsije "razgovarao s Bogom licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem" (Izl 33, 11).

Dakle, u Matejevom i Lukinom evanđelju citiranjem teksta iz Knjige Izaijine (7, 14) o Emanuelu evocirane su dvije isprepletene starozavjetne teme: Savez i Božja prisutnost. Isusov prvi dolazak, njegovo rođenje, ispunjenje je upravo te dvije spomenute starozavjetne "čežnje". Božja se prisutnost trajno "ušatorila" među nama, što znači da svaki čovjek može neprestano biti u prisutnosti Božjoj, u njegovoj ljubavi ("Jošua, sin Nunov, mlađarac, iz Šatora ne bi se micao", Izl 33, 11). Savez sklopljen s Noom, prema evanđeljima, Isusovim se rođenjem potpuno ispunio. Ne čudi stoga lapidarna tvrdnja Dietricha Bonhoeffera da život na Zemlji ima smisla samo zato što je njome hodao Isus iz Nazareta. Samo, mnogi bi opravdano mogli prigovoriti: nije li to tek pobožno kršćansko doumljivanje – teološki zanimljivo, ali nestvarno. Zgodno jer nije riječ o infantilnoj božićnoj priči. Naime, ako je Isusovim rođenjem Božja prisutnost postala trajna na ovoj Zemlji, ako je ispunjen Savez Boga s čovjekom nagoviješten već u činu stvaranja čovjeka i sklapanju saveza s Noom, kako to da je Zemlja i dalje "suzna dolina"? Da takvo pitanje i sumnje nisu nebiblijske, pokazuje nam Isusova preteča – Ivan Krstitelj. Kada je završio u zatvoru, bio je u nedoumici pa je poslao svoje učenike da pitaju Isusa je li on uistinu taj Mesija (Emanuel) koji ima doći ili da drugog čekaju. Otkud Ivanove sumnje? Možda odavde: Ivan je Emanuela navijestio kao moćnog suca. Isus je krenuo prema Golgoti, gdje će "moćni sudac" uskoro biti osuđen, izrugan i mučen. Osim toga, i u spomenutoj Knjizi o Emanuelu kada se govori o budućem Mesiji, Emanuelu (Iz 9, 5-6 i 11, 1-9), dolazi izraz (Sin Božji) koji se koristio pri inauguraciji faraona i rimskih kraljeva, pa tako i Isusova suvremenika Augusta, što je Ivanu vjerojatno bilo u svijesti dok se nad njegovom glavom nadvio glavosjek koji mu je pripremio lokalni politički moćnik. Uostalom, nije li i Marija u svom Magnifikatu najavila svrgavanje moćnika? ("Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne", Lk 1, 52). Gdje je Bog? Gdje je Božja prisutnost? S tim se pitanjem nije susreo samo Ivan nego i sam Emanuel: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Očito, Božja je prisutnost i Savez drukčiji od onoga što mi očekujemo. Možda baš stoga što teško prihvaćamo Božju "drukčijost" i što potiskujemo "sablazan Križa", često govorimo o Isusovom drugom dolasku, dolasku moćnog suca, Sina Božjega. Katkad je taj govor potaknut i osebujnim biblijskim apokaliptičkim izrazima. Ali: nema drugoga bez prvoga! Tko ne razumije prvi Isusov dolazak, tko ne proživi Božju šutnju, tko se ne susretne sa skandalom Križa, taj ne može ispravno čekati drugi Isusov dolazak. Tko se pak susreo sa skandalom Križa, susrest će Emanuela onako kako se susreću oni koji ljube, ljudi saveza i vjernosti: u slatkom treptaju bića koje dopušta da ga ljubljeni iznenadi – nezamislivo lijepo, dakako! Drugim riječima, ispravno razumijevanje Isusova rođenja, njegova života, muke i smrti, pretpostavka je da čovjek uistinu bude – kako je to rekao Tin Ujević – budućnik, iščekivalac blažene nade, nade koja je već započela Isusovim rođenjem. Isusov je prvi dolazak skandalozan. Stoga je Isus na već spomenuto Ivanovo pitanje je li on navješteni Mesija, Emanuel, odgovorio: "Blago onom tko se ne sablazni o mene" (Mt 11, 6). Tko to ne razumije, ne razumije otajstvo spasenja. "Od čega si nas to spasio, Nazarećanine?" uzviknuo je, sjedeći ispred zgrade Caritasa u Zapadnoj Njemačkoj, jedan prognanik iz Istočne Njemačke. Što biste mu vi u ime Nazarećanina odgovorili? Možda biste ga naputili na tri Šimuna: Šimuna Starca, Šimuna Petra i Šimuna Cirenca. Prvi je Emanuela prepoznao u djeteštecu, drugi nakon sablazni Križa i vlastitog izdajstva, a treći u trenutku kad je bio prisiljen Isusu pomoći nositi križ. Gotovo paradigmatski primjeri!

4


AUTOR | dr. Stefan Jung

Osa mljenost Čežnja za blizinom

Da, Isus je išao vrlo neobičnim putovima da bi ljude izvukao iz njihove osamljenosti. Tim neobičnim putovima hoda i danas. Dan i noć smo na vezi, neprestano imamo mobitel na uhu i još uvijek se ljudi u našem društvu osjećaju osamljeno. Kako je to moguće i kako to možemo promijeniti?

T

o su često tihi, ali uvijek tamni tonovi osamljenosti koji se nerijetko za vrijeme posjeta i razgovora s drugima uvlače u moju svijest. Osamljenosti su različite, ali sve pripadaju velikim, turobnim životnim situacijama. Ponekad se čini da više ne postoje loši osjećaji. Odjednom se pojavi strah od kraja tjedna kada ponovo pulsira nepodnošljivi osjećaj da će ti strop pasti na glavu. Melodije osamljenosti: jadan, trom i tragičan. Svaka treća osoba, tako je priopćio FORSA – INSTITUT, ima strah od samoće i starosti, nekakvog melankoličnog kroja. Stručnjaci iznova govore da su najosamljeniji ljudi danas između tridesete i četrdesete godine. Usred života postati osamljen. Osamljenost je masovni fenomen i to u našem, takozvanom, komunikativnom društvu. Uvijek smo dostupni, a ipak sami. Budimo iskreni - u svakome od nas postoji skriveni kut u koji se utkala samoća kao paučina na stropu.

5

Osamljeni na ribnjaku Osamljenost nije samo fenomen našeg vremena. Oduvijek su se ljudi osjećali osamljeno i napušteno. Osamljenost pripada ljudima. Biblija također govori o jednom vrlo osamljenom čovjeku: ''U Jeruzalemu se u blizini Ovčjih vrata nalazi ribnjak s pet trijemova: hebrejski je nazvan Bethesda. U tim trijemovima posvuda su ležali bolesni ljudi, slijepi, uzeti i sakati. Među njima bio je čovjek koji je bolovao trideset i osam godina. Isus ga je vidio kako tamo leži i bilo mu je jasno da on već dugo trpi. ''Želiš li ozdraviti?'' pitao ga je. Bolesnik je odgovorio: ''Gospodine, nemam nikoga tko bi mi pomogao da uđem u ribnjak kada se voda pomakne. Kada to sam pokušam, već netko drugi stane ispred mene.'' Već tisućama godina izgovara se ova rečenica: ''Nemam nikoga.'' Što sve stoji iza tih riječi? Ogorčeno razočaranje? Nagomilane frustracije? Beznađe? U svakom slučaju: duboka osamljenost i rezignacija. ''Nemam nikoga'', kaže bolesnik. ''Prepušten sam samom sebi. Tu nema ni jednog čovjeka na kojeg bih mogao računati.'' Čak i u psalmima, pisanim molitvama iz Starog zavjeta, ljudi se žale na svoju osamljenost. ''Smiluj mi se! Ja sam sam i bijedan. Oslobodi moje srce straha i oslobodi me pritiska!'' Put u depresiju često vodi preko osamljenosti. ''Za učinjeno dobro, vraćate mi zlom. Ja sam sam i očajan.'' U ovom životu mnogima se dobro vraća zlim. Na to reagiramo povlačenjem. Ponekad se samo okrenemo oko sebe – početak razočaranja. Prorok Jeremija žali se na svoju izolaciju: ''Nikada nisam sretno sjedio s drugim ljudima, nisam se mogao s njima smijati.'' Shvaćamo li zašto se ovi ljudi žale na svoju osamljenost? U biblijskim tekstovima čitamo: jednoga je bolest učinila osamljenim. Nije imao nikoga tko bi mu pomogao kada mu je pomoć bila potrebna. Osjećaj krivice i sram čine čovjeka osamljenim; povrede koje su nam nanesene; gubitak sigurnosti; bolni rastanci; namjerno ignoriranje; sve su to uzroci osamljenosti - ovi Časopis za duhovni život


su navedeni razlozi najčešći. Već se u Postanku spominje negativnost Adamove samoće: ''Nije dobro da čovjek bude sam.'' Osamljenost se spominje kao opasnost. Zašto? Stvoreni smo s potrebom da budemo u zajedništvu s drugima - za tu praiskonsku potrebu nema zamjene.

Osamljenost među mnogima Osamljenost boli jer je to stanje nepotpunosti. Nedostaje sklonost. Nedostaje ljubav, blizina, toplina i osjećaj da si nekome važan. Osamljenost je opasno stanje jer osamljenom čovjeku nedostaje ogledalo. Nedostaju mu ljudi koji će ga ohrabrivati i potvrđivati, ali i prijatelji koji će ga kritizirati i ispravljati. Ima li još takvih ljudi? Svakako da nisu samo takvi odnosi dovoljni da spriječe osamljenost jer ''i u društvu se može čovjek osjećati osamljeno'' (Richard von Weizsäcker).

njaci govore o ''interaktivnoj dilemi osamljenosti''. Oni kažu da osamljeni ljudi, ili iz navike ili ne, pod utjecajem osamljenosti razvijaju ponašanje i osjećaje koji sve više odudaraju od uobičajenog društvenog standarda. To se očituje pri pokušaju izgrađivanja odnosa s drugom osobom jer su osamljeni ljudi skloni komunikaciji koju su oni sami razvili; to znači da oni samo u maloj mjeri mogu zadovoljiti potrebe komunikacije svojih bližnjih. Takvi ljudi nas zasipaju monolozima; ne pitaju: ''Kako si?'' ili ''Što ti misliš?'' i prema drugima se postavljaju destruktivno ili cinično. Nije čudno da se tada ljudi od njih povlače.

Moze li nas Isus razumjet i?

Postoji i osamljenost udvoje. Ništa ih više ne veže, nemaju si više što reći, ne slušaju jedan drugoga. Osamljenost u braku za mnoge je najgore iskustvo. Netko je u blizini, a nije blizu; tu je netko sa mnom, a tako često protiv mene. Prema statističkim podatcima, jedna se četvrtina vjenčanih osjeća usamljeno. Veliki postotak stupa u brak iz razloga da prekine samoću, a istovremeno se mnogi razvode iz razloga jer su u braku osamljeni. Hermann Hesse je napisao: ''Život je samoća. Nijedan čovjek ne poznaje drugoga, svatko je sam.'' Niti činjenica da smo danas, zahvaljujući modernoj tehnici, uvijek i na svakom mjestu dostupni, ništa ne mijenja! Naprotiv, gotovo neprimjetno se uvlači i širi poput virusa nešto što nazivamo ''nedostatak sposobnosti komunikacije''. Razmjena službenih informacija još uvijek nije komunikacija. Uvijek online, neprestano s mobitelom na uhu, još uvijek nas ne čini sposobnima za komunikaciju. Mnogima više nije moguće opisati svoje osjećaje ili postaviti precizno pitanje, a to čini čovjeka osamljenim. Zajedničko gledanje filma još uvijek nije komunikacija.

''Uopće me ne slušaš'' Postoje i drugi problemi: zaboravljamo slušati. Mnogi ljudi su loši slušatelji: ''Uopće me ne slušaš!'' Stručnjaci kažu da se umjetnost slušanja može naučiti kao matematika ili strani jezik. Svoju sposobnost slušanja možemo udvostručiti sistematskim treningom za nekoliko mjeseci. Pri tom se moramo odreći loših navika. Tko telefonira i istovremeno surfa po internetu, ne treba se čuditi ako njegov sugovornik na drugoj strani ima dojam: ''On me ne sluša dobro.'' Osamljeni ljudi osjećaju sluša li ih netko ili ne sluša. Osamljeni ljudi nisu bezuvjetno ljudi bez kontakta, ali kontakti su izgubili svoju okolinu i snagu povezivanja. Struč-

Razlikujemo tri faze osamljenosti: 1. Trenutačna, pretjerana osamljenost Kroz ovu fazu prolazi svatko više puta u životu. Većinom je to kratko vrijeme osamljenosti reakcija na vanjske okolnosti: selidba, boravak u bolnici, odlazak djece. To mogu biti uzroci trenutačne osamljenosti. Ta faza osamljenosti nije štetna. Naprotiv, ona može pomoći da se prilagodimo novoj situaciji, da se organiziramo, možda na nešto novo orijentiramo te to može biti nova šansa u životu. 2. Polagano povlačenje Osamljenost se šulja. Ona postaje naša stalna patnja, zatim nas mijenja u našoj osobnosti. Sposobnosti za izgrađivanje kontakata i druženja s drugim ljudima polagano se smanjuju. Zaboravljamo se smijati i razgovarati o svakodnevici. Povlačimo se. 3. Kronična osamljenost

U toj fazi osjećaj usamljenosti traje mjesecima i godinama. Otvrdnemo. Nestaju sve naše sposobnosti za izgrađivanje kontakata, za uvažavanje drugih. Drugi ne znaju kako s nama započeti. ''Ona ionako ništa ne govori. Uvijek ukočeno sjedi.'' Osjećamo se odbačeno i neatraktivno i sve više gubimo povjerenje u svoje sposobnosti - to je sotonski krug. Povlačimo se ili prema drugima postajemo razdražljivi i ''ogorčeni''. Također je važno znati da u životu postoji zdrava želja za samoćom. Tko doživljava osamljenost kao prijetnju, propušta svoju šansu. Dobro je razlikovati ''osamljenost'' i ''samoću''. To je od pomoći, ali ne pomaže uvijek. Osamljenost je neugodan osjećaj. Samoća je stanje koje s vremenom postaje ugodno, npr. kada su djeca konačno u krevetu, kada su učenici na odmoru ili kada imamo vremena za sebe i svoje misli...

Osama može biti potrebna! Biblija pod osamljenošću ne podrazumijeva romantično povlačenje od zločestog svijeta - za nju je osamljenost šansa za koncentraciju na ono što je bitno i za susret s Bogom. Jer, Isus nas poziva iz osamljenosti u osamu s njim. A, kada smo sami s Isusom, tako možemo biti u Božjoj službi. Prvih trideset godina Isusova života nije baš poznato. No, u kratko vrijeme njego-

6


vog javnog djelovanja On se često povlačio u osamu. Njegova služba počela je tako što je četrdeset dana živio sam u pustinji. Isus je svjesno tražio osamu da bi je iskoristio za razgovor s Ocem. Prije nego je izabrao dvanaest učenika, cijelu je noć proveo sam na osamljenom brdu. Kada je primio vijest o smrti Ivana Krstitelja, ''odvezao se čamcem sam u osamljeni kraj''. U sličnim situacijama našeg života osamljenost može biti primjerena reakcija. Kada je stajao na svom posljednjem i najtežem putu, Isus je tražio tišinu u Getsemanskom vrtu. Na nekim je putovima osamljenost najbolja priprema za put. Onaj čovjek na ribnjaku Bethesda bio je osamljen. Trideset i osam godina osamljenosti pritiskalo ga je da je izgovorio rečenicu: ''Nemam nikoga''. Ne znam koliko bi nas moglo izgovoriti istu rečenicu. Uvjeravam vas, tu rečenicu treba preoblikovati! Recite ovako: ''Ja imam nekoga!'' Tko bi to mogao biti? To je Onaj koji je postao čovjekom, Sin Božji, Isus! Svatko tko njemu vjeruje taj ima najmanje jednog čovjeka na svojoj strani. Tko vjeruje Isusu, taj može u dubokoj osamljenosti reći: ''Ja imam nekoga (čovjeka), Isusa!''

Nitko ne mora ostati sam Može li nas Isus razumjeti? Da, može. On može našu osamljenost razumjeti kao nitko drugi jer Isus zna do dubine svoje duše što je osamljenost. On je upoznao osamljenost i odbačenost. On je znao kako se osjećaš kad si ignoriran i izoliran jer je to iskusio u svom životu, do kraja. Kada mu je bilo najteže, napustili su ga i oni za koje je vjerovao da uz njih nije sam. Njegovi najvjerniji, njegovi učenici, pobjegli su. Kada ih je molio za potporu u najtežim trenucima, nestali su. I kada je visio na križu, uzviknuo je riječi osamljenosti: ''Moj Bože, Moj Bože, zašto si me napustio?'' Taj Isus zna što je osamljenost! Zbog toga što je sa sobom na križ uzeo sve, baš sve grijehe, sve prijestupe, svu sebičnost, svu mržnju, sve bolesti i sve laži, zbog toga je bio

7

sam. Grijeh ga je odvojio od svetoga Boga - tu je pukla svaka povezanost s Bogom. Kada je umro, u hramu u Jeruzalemu, razderao se zastor pred svetištem i to od gore do dolje. Sam je Bog razderao taj zastor da bi pokazao: ''Sada je put do mene opet slobodan! Nitko ne mora ostati sam u svojoj osamljenosti. Svatko sada može doći k meni, Ocu, jer je moj Sin Isus izbrisao sve što nas je dijelilo.'' Sada više nitko u dubini svoje duše ne mora biti sam - otkako je Isus ponovo uspostavio vezu s našim Ocem u nebu, svatko tko se osloni na Isusa smije reći: ''Imam jednog čovjeka na svojoj strani, naime, Isusa, Sina Božjega. On je moj zagovornik, moj otkupitelj, moj tješitelj i pomoćnik. On može promijeniti i moje osamljeno srce.'' Isus je za sve one koji nemaju nikoga, onaj koji pomaže izaći iz osamljenosti i razočaranja. Mnogi ljudi iz Biblije imaju to iskustvo; ne samo ovaj hromi čovjek na ribnjaku Bethesda, nego također i glavni čovjek u Kafarnaumu. On nije imao čovjeka koji bi ozdravio njegovu slugu i Isus mu je pomogao. Zakej, carinik, bio je osamljen čovjek jer je varao sve oko sebe, a Isus se pozvao kod njega da bi prekinuo njegovu osamljenost. Petar koji je tri puta tvrdio da ne pozna Isusa, zatvorio se u svoju bol i osamljenost sve dok Isus nije pošao s njim u dugu šetnju obalom Genezaretskog jezera i tako je završila njegova osamljenost. Da, Isus je išao vrlo neobičnim putovima da bi ljude izvukao iz njihove osamljenosti. Tim neobičnim putovima hoda i danas s onima koji su osamljeni.

Osamljenost nije samo fenomen našeg vremena. Oduvijek su se ljudi osjećali osamljeno i napušteno.

Časopis za duhovni život


AUTOR | Laslo Hornjik

(pripovijetka)

"Čudno je to djetinjstvo", pomislio je. "Kada zaroniš u sjećanja, sve nekako oživi, ali taj svijet postoji jedino u tebi, izvana ga više nema."

P

olako je koračao ulicama rodnoga grada. Dok se snijeg lagano topio pod toplim zrakama sunca, gazio je po bljuzgavici i prisjećao se utabanih staza svoga djetinjstva. Promatrao je promjene u gradskim kvartovima koje su nastale tijekom osamnaest godina otkad se odselio u drugu zemlju. Pomalo je zastajkivao vraćajući se u sjećanja koja su sve više navirala. Duboki se uzdah nadimao u njegovim grudima, dok nije izdržao i glasno si dao oduška, ne mareći za prolaznike. "Čudno je to djetinjstvo", pomislio je. "Kada zaroniš u sjećanja, sve nekako oživi, ali taj svijet postoji jedino u tebi, izvana ga više nema." Trgnuo se iz misli te požurio u obližnji dućan kupiti bombonjeru. Počele su ga okupirati misli o tome zašto je uopće svratio u ovaj dio grada. Izabravši nešto prigodno, nije se puno zadržavao u trgovini, krenuo je prema zgradi koja je bila tik do one gdje je proveo djetinjstvo. Sada je već bio uzbuđen, iščekivao je susret koji je već godinu dana zamišljao. Popeo se na četvrti kat i stao je pred vrata s poznatim imenom. Pozvonio je. "Evo, stižem!" čuo se glas s druge strane. "Dobar dan, nastavnice Maro!" pozdravio ju je radosno kad je ugledao sijedu ženu u svojim sedamdesetim godinama. "Dobar dan Luka! Baš mi je drago što te vidim", rekla je veselo nastavnica."Izvoli, uđi!" Kada ga je uvela u dnevni boravak predstavila ga je svome mužu i posjela ga na fotelju do sebe. Nakon što ga je ponudila čajem i kolačima, radoznalo je ispitivala svoga bivšeg učenika gdje sada živi, što radi i kako je uopće. Luka je s oduševljenjem pričao o svome radnom mjestu u jednoj stomatološkoj klinici na obali mora, u detalje je sve opisao kako se zaposlio, kako je napredovao u znanju i umijeću. Nastavnica nije krila sreću zbog onog što je čula. Zatim je Luka želio čuti kada je ona otišla u mirovinu, kako sada živi i izrađuje li proteze i u mirovini. Počeo je redom pitati za svoje školske kolege s kojima je maturirao. Nastavnica je u prvi tren stala. "Oprosti, Luka, s kim si ono bio u razredu? Ne mogu se odmah sjetiti, godine su tu i bilo je više razreda koje sam vodila." "S Tomom, Oliverom…" "Sad se sjećam!" odgovori naglo te je počela nabrajati gdje je tko završio tijekom ovih godina.

8


Ugodno su razgovarali o razredu već sat vremena kad mu je srce počelo ubrzano kucati. Sjetio se zašto je došao. Dok je i dalje pokušavao držati pozornost na riječima nastavničinog muža, pred očima srca odmotavale su se pokretne slike iz srednjoškolskih dana. Vidio je one dane kada već dva tjedna nije išao na nastavu. Na različite je načine izbjegavao odlazak u školu. Ocjene iz četiri stručna predmeta bile su negativne jer nije imao volje učiti. Ujutro bi ustajao i glumio pred majkom kako kreće u školu, spustio se u praonicu rublja u neboderu i spavao na poderanom kauču koji su tu dovukli neki momci iz zgrade. Nešto iza podneva bi se probudio i vratio se doma kao da se upravo vratio iz škole. Dane je provodio s društvom opijajući se. Svaku je večer bio u centru grada i doma se vraćao jedva hodajući. Sve se ponavljalo iz dana u dan, sve dok ga jednog popodneva nastavnica nije vidjela kako prolazi kvartom. Odmah je nazvala Lukinu majku u susjednoj zgradi. Obje su ostale zatečene tijekom razgovora. Dok je majka mislila da je on redovito u školi, istovremeno je nastavnica pretpostavljala da je bolestan.

Dok je i dalje pokušavao držati pozornost na riječima nastavničinog muža, pred očima srca odmotavale su se pokretne slike iz srednjoškolskih dana.

"Nastavnice, htio bih vam nešto reći", reče Luka čim je muž završio sa svojom pričom. Malo je zastao tražeći načina kako da izusti ono što je mjesecima planirao izreći. "Izvoli", odgovori nastavnica svojim poznatim zvonkim i toplim glasom. "Zapravo, došao sam vas posjetiti kako bih se zahvalio! Hvala vam što ste se zauzeli za mene kada sam zapao u krizu i što ste mi pomogli da nastavim dalje. Bez vaše pomoći vjerojatno ne bih završio školu i ne bih bio sada ono što jesam", izrekao je Luka dugo čuvane rečenice i vrijeme je za njega odjednom stalo. Nastavnica je raširila oči od iznenađenja. Ovo nije očekivala. Dobro je znala o čemu Luka govori. Bio je jedan korak do isključenja iz škole. Dva tjedna nije pohađao školu bez javljanja, što je skupa s prije nakupljenim satima neopravdanog izostanka s nastave rezultiralo time da se o njemu raspravljalo u zbornici na nastavničkom vijeću. Nije se mogao ničim obraniti od izbacivanja osim liječničkom ispričnicom o bolesti, a možda ni to ne bi pomoglo. Nastavnica to nije mogla samo tako pustiti. I sama je bila samohrana majka s dva sina Lukinog godišta. Znala je vrlo dobro kako je teško izaći na kraj s njima bez oca u kući. Njeno ju je suosjećanje nagonilo da istraži sve mogućnosti. Nazvala je Lukinu majku i uputila ju da potraže liječnika koji bi izdao potvrdu koja će imati učinka pred nastavničkim vijećem. Kada su je dostavili u školu, nastavnica se morala još dodatno boriti raznim tvrdnjama i uvjeravanjima kako bi Luki trebalo pružiti još jednu priliku da se popravi - i postigla je. "Baš lijepo od tebe što si se sjetio", odgovorila je preplavljena osjećajima. "Ovako nešto još nisam doživjela od svojih učenika", mislila je u sebi. Njeno se uvijek nasmiješeno lice još više ozarilo. Razgovor je tekao dalje još jedno kratko vrijeme, a potom je Luka osjetio da je vrijeme za polazak. Nastavnica ga je ispratila do vrata. Prilikom oproštaja osjetili su jednu posebnu toplinu i povezanost, kao da se pozdravljaju bliski rođaci. Nastavnica ga je s osmijehom promatrala kako silazi niz stepenice. Kada je izišao iz zgrade, s poletom je gazio po smočenom snijegu. Zamislio se. Osjećao se kao da je otplatio jedan veliki dug. „Da, baš se tako osjećam! Ali, može li se otplatiti ono što je ona za mene učinila? Ne, ali ipak se baš tako osjećam.“ Ubrzao je korake prema autobusnoj stanici i u sebi se molio da i nastavnica upozna Krista.

9

Časopis za duhovni život


AUTOR | Marija Sarkanjac

AUTOR | Wiebke Topf

Moje iscjeljenje

Božićni san

U

K

dvadeset i prvoj godini života, oboljela sam od kožne bolesti imenom psorijaza. Prvi sam šok doživjela kada su mi liječnici rekli da je ta bolest neizlječiva, a drugi kada se bolest počela širiti po cijelome tijelu pa čak i po glavi. To se nastavilo dugi niz godina, točnije pune trideset i tri godine. Borila sam se kojekakvim kremama i mastima, ali sve je bilo uzalud – samo se sve pogoršavalo. U posljednje me vrijeme već i svaki dodir znao zaboljeti jer mi se koža toliko stanjila od tih silnih preparata da su se pri svakom dodiru stvarale rane. Da stvar bude još gora, oboljela sam i od artritisa zglobova. Sve u svemu, bilo je strašno. Postala sam od svega toga očajna, depresivna i povlačila sam se u osamu... To je trajalo sve do trenutka dok nisam upoznala Isusa. On me volio i imao je plan za mene. Prema tom planu, trebala sam svoj život predati njemu u ruke. Tako je i bilo. Otvorila sam svoje srce Isusu. Kada sam krenula na kućne molitve, molili smo za bolesne, ali nisam nikada izravno molila za sebe sve do dana kada mi je došla riječ od Gospodina: "Moli se za svoje ozdravljenje!" Otada sam se počela moliti u svojoj sobi ovim riječima: "Dragi Isuse, ja te sada molim za moje izlječenje. Ti vidiš kako izgleda moja koža. Već trideset i tri godine nisam je vidjela čistu i molim te da se ti proslaviš kroz mene! Iscijeli me i očisti! Vjerujem u tebe, ali neka bude tvoja volja, a ne moja." U početku se nije ništa događalo, ali nakon nekoliko mjeseci moja se koža počela čistiti. Psorijaza je pomalo nestajala, sve dok nije potpuno iščeznula. Danas imam čistu i zdravu kožu. Moj Isus, moj Liječnik uslišao je molitve koje sam s vjerom molila i oprao mi je tijelo njegovom svetom i dragocjenom krvlju! Moram napomenuti da su se mojim molitvama pridružile i moje sestre u Kristu. Danas sam radosna i sretna kršćanka puna vjere u Isusa. Vjerujem samo njemu i samo njemu dajem svu hvalu i slavu jer njemu jedinom i pripada!

U početku se nije ništa događalo, ali nakon nekoliko mjeseci moja se koža počela čistiti. Psorijaza je pomalo nestajala, sve dok nije potpuno iščeznula.

ada se bliži vrijeme Božića, uvijek se sjetim sna koji je imao moj, tada četverogodišnji sin u vrijeme Adventa. Smatram da on pripada Božiću i to je moje najljepše božićno čudo.

Naš je sin Josia došao na svijet bez ruku i imao je zgrbljene noge. Nakon mnogih operacija i pomagala, ipak može hodati, ali obje su mu noge ukočene. Jednoga jutra, došao je k meni i rekao da je sanjao Isusa. Susreo se s njim i razgovarao o svojim nogama. Posve uzbuđena, upitala sam ga što mu je Isus odgovorio u nadi da će reći kako će mu Bog izliječiti noge ili nešto slično. Josia me pogledao i rekao: „Sve sam ispričao Isusu i rekao mi je da će to reći Bogu!“ Izgledao je vrlo zadovoljno. Nisam bila zadovoljna pa sam pitala: „No, i što sad?“ Nikada neću zaboraviti odgovor moga sina: „Da, On to sada zna i to je dosta!“ Otada me prati ta rečenica i uvijek me smiruje. Dovoljno je da dođem Bogu i sve mu ispričam. On zna sve i to je dovoljno.

Otada me prati ta rečenica i uvijek me smiruje. Dovoljno je da dođem Bogu i sve mu ispričam. On zna sve i to je dovoljno.

10


AUTOR | Andy Stanley

0.7.

S

ŠTO TI JE U SRCU?

rce je čvor. Sva naša iskustva, dobra i loša prolaze kroz naša srca. Život nam priređuje stvari sa svih strana, ali se sve one kanaliziraju kroz naša srca. Nažalost, naša negativna iskustva imaju sklonost tu i tamo zaglaviti se. Polako, ona izlaze kroz naše riječi i djela, ali zbog vremenskog raspona između ulaska i izlaska često imamo poteškoća povezati ih. Onda smo ljuti ne znajući zašto. Nezadovoljni smo i pritom ne možemo naći razlog našeg nezadovoljstva. Osjećamo odbojnost prema određenim ljudima, iako oni nisu učinili ništa s čime bi to zaslužili. Ljubomorni smo, premda cijelo vrijeme znamo da je ludo to što nam se netko ne sviđa samo zato što ima nešto što mi nemamo. Niti jedna od ovih stvari nema smisla, ali one su naša zbilja i ako ostanu neprovjerene, imaju moć odvesti nas i uvući u određene navike ponašanja koje su razarajuće za nas same i naše odnose. Isus je bio u pravu; svo to smeće koje ne vidimo kod nas, stvarno dolazi ''iz srca''.

Začepljene arterije Doista, Isus je bio u pravu. Srce se izlijeva u svakom razgovoru. Ono određuje svaki odnos. Sami naši životi proizlaze iz srca. Mi živimo, odgajamo, vodimo, odnosimo se, udvaramo se, suočavamo se, reagiramo,

11

Srce je čvor. Sva naša iskustva, dobra i loša prolaze kroz naša srca. Život nam priređuje stvari sa svih strana, ali se sve one kanaliziraju kroz naša srca. dajemo instrukcije, upravljamo, rješavamo probleme i volimo iz srca. Naša srca imaju utjecaj na intenzitet naše komunikacije. Naša srca imaju moć preuveličati našu osjećajnost i bezosjećajnost. Svako je područje našeg života obilježeno onim što se događa u našim srcima; sve prolazi kroz njega bilo gdje da ide. Sve. Zbog toga imamo potrebu nadgledanja svojih srca: čak da je život i ravno igralište, jasno je da bismo trebali držati oko nad tim što se događa u tom nevidljivom, ali vitalnom dijelu našega bića. Međutim, život nije ravno igralište. Suočimo se s činjenicom da život nije uvijek lijep. Svi iskuse jednu razinu patnje i odbacivanja; neki više od drugih. Kao reČasopis za duhovni život


zultat ove neizbježne stvarnosti, neugodne se stvari nastane u našim srcima. Čak smo i razvili jezik opisa takvih pojava: ''Nikad više neću vjerovati niti jednom čovjeku.'' ''Nikada više neću voljeti.'' ''Nikada više neću dati svoje srce.''

Ali, onda nisu bile smiješne. Dugo nakon što smršavimo, stanemo na noge, smislimo kakvu ćemo frizuru imati i prođemo kroz vrijeme akni, sjećanja i ožiljci ostaju. Još uvijek se sjećam imena kojim su me djeca zvala u šestom razredu. Sa sigurnošću mogu reći da nitko ne prođe kroz srednju školu bez jedne ili dvije ozljede.

''Ne trebam nikoga.'' ''Nikoga neću pustiti unutra.''

Hotimično samoranjavanje

''Ona mi je slomila srce.''

Moja je poanta da nitko od nas ne dođe do zrelog doba bez nekih povreda u srcu. Naš odgovor na te povrede određuje stanje našeg srca. Ne možemo kontrolirati kako će nas ljudi tretirati. Ne možemo zaustaviti njihove uvredljive riječi. Ali, možemo nadgledati njihov utjecaj na naša srca i možda, kao što ćemo vidjeti, možemo poništiti štetu i održati svoja srca slobodnim od daljnjeg narušavanja.

''On me povrijedio.'' Ili, kad pričamo o ljudima kojima je srce ranjeno, mogli bismo reći: ''On je tvrdog srca.'' ''Nećeš je moći upoznati. Ona ima zidove oko sebe.'' ''Ona ima problema s povjerenjem.'' ''Ona je hladna.'' "Njega zagrliti, to je kao da zagrliš ledenu kocku.''

Ja čudovište

Srce se izlijeva u svakom razgovoru. Ono određuje svaki odnos. Sami naši životi proizlaze iz srca.

Naše najranije ozljede često su nastale u djetinjstvu. U tom razdoblju, naše nas godine sprječavaju u ispravnom prosuđivanju što točno osjećamo; znamo samo da je to loše i da više nikada ne želimo to osjetiti. Nikada. Ako se povreda ponavlja, onda razvijemo mehanizam kako da se nosimo s tim. Moramo. Prirodna je reakcija na bol da je zaustavimo i da spriječimo da se to ikada ponovi. Ovo je istina i za tjelesnu i za emocionalnu bol. U nekim slučajevima odlazimo u krajnost samo da zaustavimo bol. Ekstremna bol zahtjeva ekstremne mjere.

Bol bez imena Nažalost, za većinu od nas je to bezimena bol. Nitko nije bio tu kad smo primili svoje prve rane. Stoga smo ih samo nosili sa sobom, odlučni da nećemo dopustiti da se to ponovi. Do adolescencije, svi smo doživjeli ranjavanje srca. Između malih uboda naših prijatelja, roditelja, učitelja, trenera, naših školskih neprijatelja, nije bilo načina da to izbjegnemo. Moja "Ahilova peta" bili su moji zubi. Imao sam užasne, iskrivljene zube. Moji su zubi bili tako loši da je moj ortodont dobio nagradu za izum kako bi popravio moju usnu šupljinu. Ne samo moje zube već i cijela usta. On je, u stvari, na zaslonu u svom uredu imao slike mojih usta prije i poslije. Svatko tko je sumnjao u njegov kredibilitet, samo je trebao pogledati moje slike kako bi bio posve impresioniran njegovom vještinom. Prije nego sam dobio aparatić za zube, primio sam i više od nužnog zlostavljanja. Bio sam tako povrijeđen da sam odbijao smijati se na slikama. Na svakoj slici od mog četvrtog do šestog razreda, ili plačem ili se mrštim. Djeca su mi rekla da izgledam smiješno i ja sam im vjerovao. Još uvijek mi je teško nasmijati se ispred kamere. Sigurno i vi imate priču ili dvije. Možda se sad čine i smiješne.

Ali, ako ste kao ja i, ustvari, planirate održati odnose s drugim ljudima na planeti Zemlji, onda je ovo važna tema. Zašto? Zato što problemi srca uvijek uzmu svoj danak u odnosima. Problemi srca posebno utječu na sposobnost pojedinca da započne ili održi intimne odnose. Pod intimnim, ne mislim samo na seksualne odnose, premda i njih uključujem.

Problemi srca intimnost čine teškom za održati jer se intimnost okreće oko vašeg poznavanja drugih i njihovog poznavanja vas. Ljudi s ranom u srcu iz prošlosti ne žele da ih ljudi dublje upoznaju. Biti spoznat način je da se bude otkriven. To je zastrašujuća pomisao nekome tko ima tajne, zato grade zidove i reagiraju obrambeno. Možete im se približiti, ali postoji granica. Ako više navaljujete, ako inzistirate da prodrete unutra, pripremite se jer iz njihovih usta izlazi smeće koje uvijek izlazi iz usta koja su povezana s ranjenim srcem i uvjeravat će vas da ste vi problem.

Nositelji četiri parazita Oni su četiri glavna neprijatelja srca – četiri čimbenika koji blokiraju život i postaju stanovnici srca, trujući naše odnose, vjeru i karakter. Ove razarajuće sile crpe snagu iz tame. Tajnovitost je njihov najveći saveznik. Prepušteni sami sebi, oni rastu u moći i utjecaju kao laboratorijski eksperiment koji je pošao po zlu. Ali, kao što ćemo otkriti, ova stvorenja gube svoju moć kad se izvedu na svjetlo. Kao što se žohari razbježe kad prekidač škljocne, tako se i ova četiri neprijatelja srca raspadnu kad se izvedu na svjetlo istine. To su: Krivnja Ljutnja Pohlepa Ljubomora Priznaj, oprosti, daj i proslavi. Ove će navike sve promijeniti. Kada jednom ove četiri rutine odrede ritam tvoga srca, život će

12


primjetno biti drugačiji. Zašto? Novonastale te navike osnažuju da izravnaš neizmirene dugove s drugima, Bogom, pa i samim sobom. Dinamika otklanjanja duga dužniku iz odnosa, popločava put do bolje komunikacije, razumijevanja i otvorenosti. Priznanje nam dopušta da izađemo iz skrovišta. Oproštenje dopušta drugima da izađu iz tajnosti. Darežljivost nam dopušta početak suradnje s Bogom dok se pokazuje na vidljive načine svijetu oko nas. Slavljenje nas čini sredstvom po kojem Bog iskazuje svoje blagoslove - za to ste stvoreni i zato ove navike imaju moć promijeniti toliko toga u našem životu. Ništa ne prolazi netaknuto. U slučaju da to još niste shvatili, ove nas četiri navike oslobađaju da volimo kao što nas je Bog stvorio da volimo. Ljutnja, pohlepa, krivnja i ljubomora antiteze su ljubavi. Sve dok ova četiri čudovišta rastu nezaustavljivo u vašem srcu, vaši napori da volite bit će kratkotrajni i spriječeni. Niti jedan napor s vaše strane to ne može nadoknaditi; ni najčišći motivi neće nadjačati. Ne možete voljeti dok gajite jednog od ovih neprijatelja – na kraju će vas savladati. Da pojasnimo: razmislite o ovim poznatim stihovima iz Pavlovog pisma vjernicima u Korintu: "Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1. Kor 13, 4-7). Srditi ljudi nisu strpljivi. Krivci nisu ljubazni. Ljubomorni su ljudi puni zavisti. Pohlepni ljudi ne mogu se ne hvaliti. Ljutnja nas čini grubima. Pohlepa nas tjera da tražimo svoje. Ljubomo-

13

ra teži da pamtimo zlo. Pohlepni ljudi štite sebe. Krivnja nas sprječava da vjerujemo drugima jer smo pokazali da smo sami nepouzdani... Zapovjeđeno nam je da volimo jedni druge:"Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). Morate. Isus kaže da moramo (u engleskom izvorniku piše moramo, prim. prev.) ljubiti jedan drugoga i siguran sam da se slažete, ali pokušajte prigrliti ovu zapovijed sa srcem koje je uprljano jednim od ova četiri zla. Ako se ne pozabavite svojom ljutnjom, krivnjom, pohlepom i/ili ljubomorom, ne možete poslušati najvažniju zapovijed koju je Gospodin dao. Priznaj, oprosti, daj i proslavi. Ove četiri navike mijenjaju sve jer nas oslobađaju da izrazimo i iskusimo najmoćniju silu koju je ljudska duša ikada srela: bezuvjetnu ljubav.

Ne možemo kontrolirati kako će nas ljudi tretirati. Ne možemo zaustaviti njihove uvredljive riječi. Ali, možemo nadgledati njihov utjecaj na naša srca.

Časopis za duhovni život


AUTOR | Dalibor Kraljik

Kršćanin u politici?!

K

ršćanin u politici: da ili ne? Do koje mjere da ili zašto ne? Treba li i smije li jedan nanovorođeni kršćanin, evanđeoski kršćanin, praktičan vjernik biti i praktični političar, biti aktivno uključen u politiku ili on s politikom ne bi smio imati nikakve veze? Odgovore na ova i mnoga druga slična pitanja kao i stavove prema naslovnoj temi možemo okvirno podijeliti na odobravajuće i neodobravajuće, odnosno negativne i pozitivne. Osobno sam bliže pozitivnom stavu, a i sam sam praktičan vjernik i praktičan političar već desetak godina. Na temelju vlastitog iskustva i prema vlastitim uvjerenjima, pokušat ću ukratko argumentirati i objasniti zašto smatram da kršćanin treba biti uključen u politička zbivanja i političke procese.

Što znači biti politički aktivan?

Kršćani trebaju biti uključeni u različitim aspektima društva: u politici, obrazovanju, gospodarstvu, zdravstvu i dr. Vrijednosti koje kršćani nose, dragocjene su za društvo. Kršćanska etika, koncept kraljevstva Božjega, uloga kršćana kao Kristovih učenika, odgovornost služenja društvu, te mnogi drugi slični biblijski, teološki i etički argumenti, pokazuju nam da kršćanin u politici mora biti glasnik kraljevstva Božjeg u ovom svijetu.

Prije nego sagledamo oba stava prema političkom angažmanu, potrebno je ukratko pojasniti što primarno podrazumijevam pod izrazom „politički aktivan“. Ako kršćanin izlazi na izbore i glasuje za nekoga od ponuđenih kandidata, na neki je način aktivno uključen u politiku jer se svojim davanjem glasa nekoj političkoj opciji uključio u demokratski proces formiranja političke situacije u lokalnoj zajednici, regiji ili u zemlji općenito. No, temeljno je značenje izraza, koje imam na umu, kršćanin koji je član neke političke stranke, član nekakve organizacije ili udruge s političkim djelovanjem ili koji se kao nezavisan politički kandidat natječe za određeno predstavničko tijelo. Međutim, uzevši u obzir samu opću nesklonost evanđeoskih kršćana u našoj zemlji bilo kakvom sudjelovanju u demokratskim procesima, svakako je već i sam izlazak na izbore značajan i važan aktivan politički i društveni iskorak.

Negativan stav prema političkom angažmanu Dakle, rekli smo da stav prema ideji aktivne uključenosti nanovorođenih kršćana u politiku može biti negativan ili pozitivan. Pogledajmo prvo negativan stav. Kršćani negativnog stava prema politici ili političkom angažmanu tvrde da je Biblija po ovom pitanju jasna: Bog sve drži pod kontrolom tako da kršćanin nema razloga niti potrebe biti politički aktivan. Kršćanin je ionako samo prolaznik na ovoj Zemlji koji je na svome proputovanju u jedno drugo Kraljevstvo. Kršćanin ne treba imati aktivnog udjela u ovozemaljskim političkim sustavima, ne treba sudjelovati u demokratskim procesima političkih izbora niti smije imati udjela u eventualnim protestima protiv aktualne vlasti. Kršćanin samo mora biti poslušan ovozemaljskim autoritetima i u tome treba slijediti primjer Isusa Krista koji je pokazao da ne trebamo tražiti nikakva politička prava, već trebamo biti poslušni Božjoj volji. Apostol Pavao u Rimljanima 13 poučava kršćane kakav bi trebao biti njihov stav prema politici i državi. Ukratko, trebaju se pokoravati vlastima, plaćati poreze i poštovati autoritete. Kršćanin u svemu treba najprije tražiti kraljevstvo Božje i sjetiti se da

14


je Bog onaj koji uistinu vlada. Zato, kršćanin ne treba podržavati niti jednu političku stranku - samim činom glasovanja ili članstvom u njoj. Kršćanin je već dao svoj glas Kralju, Isusu Kristu, i jedino što mu je činiti jest biti poslušan sekularnim vlastima i zakonima bez aktivnog sudjelovanja u političkim procesima. Također, jedan od argumenata negativnog stava prema političkom angažmanu jest da se kršćanin treba kloniti politike jer on u stvari nema istinsku ovozemaljsku domovinu, već je njegova domovina na nebesima (Fil 3, 20). Prema tomu, državljani nebeske države ne smiju se miješati u politička zbivanja zemaljske države jer je kršćanin samo veleposlanik u tuđoj zemlji u kojoj je samo prolaznik i gost. I svakako, jedan je od čestih argumenata da je politika prljava, a kršćanin se mora držati podalje od bilo čega što bi ga moglo uprljati u ovom svijetu. Prljava je u smislu da u njoj možemo pronaći i korupciju, nepoštene i bespoštedne borbe za premoć i vlast, lažirane izbore, niske udarce, teške riječi, lažna obećanja i slično. Prema tomu, politika kao takva nije mjesto za jednog nanovorođenog kršćanina.

Pozitivan stav prema političkom angažmanu Nasuprot negativnom stavu kršćana prema politici i kršćanskog bavljenja politikom, vidimo kršćane koji su otvoreniji prema društvenim i političkim zbivanjima i koji smatraju da kršćani na neki način imaju moralnu obvezu biti aktivni građani, biti aktivni u politici i unositi kršćanske vrijednosti u politiku i društvo općenito. Smatraju da su kršćani koji žive u demokratskim političkim sustavima dužni svojim aktivnim doprinosom sudjelovati u političkom životu svoje zemlje. Prema ovom stavu, građanska je vlast uspostavljena od Boga te je ona kao takva legitimno područje političke aktivnosti za jednoga kršćanina (Mt 22, 21; Rim 13, 1; Tim 2, 1-4; 1. Pt 2, 13-17). Politika je proces izbora najprihvatljivijeg čovjeka ili ljudi za vođenje političkih procesa u lokalnoj, regionalnoj ili pak nacionalnoj politici. Stoga bi kršćanin, koji je politički sposoban, nadaren i pozvan služiti u politici, u procesu političkog izbora trebao biti najprihvatljivija osoba za političko vodstvo. Njegove bi kvalitete i vrline trebale biti prepoznate od strane društva. Kršćanin treba biti sol zemlje i svjetlost svijeta (Mt 5, 13-16), a da bi bio sol i svjetlost, mora biti aktivno uključen u životu društva. Od kršćanina se očekuje da utječe na društvo i daje neke konkretne prijedloge i rješenja za politička pitanja. Njegovo je društvo i kultura njegova odgovornost i on je pozvan biti uključen u kulturološki i društveni život svoje zajednice. Moje je osobno viđenje mjesta kršćanina u politici pozitivno, ali oprezno pozitivno. Smatram da politika treba primarno biti politika služenja narodu, a ne politika vladanja narodom. Vladati, ili upravljati, narodom lakše je nego služiti mu jer kad mu služiš, onda se dobrovoljno stavljaš u podređenu poziciju ispod njega - njemu u službi, njemu u korist, a ne u poziciju moći nad narodom - stranci u službi, sebi u korist. To je po meni istinsko političko djelovanje, političko služenje. Prema tomu, kršćanin koji ima poziv na služenje svojoj lokalnoj zajednici promicanjem kršćanskih vrijednosti i izgradnjom kraljevstva

15

Božjega, može i treba biti politički aktivan. Međutim, „interesi“ kraljevstva Božjega moraju biti iznad vlastitih interesa ili interesa stranke. Politika primarno mora biti služenje bližnjima, a ne vladanje njima. No, svakako da uspjeh u politici često uključuje kompromis, samopromociju i samouzdizanje, skrivanje vlastitih slabosti, stjecanje političkih neprijatelja i slično, a to su sve legitimne opasnosti za dušu kršćanina uključenoga u politiku. Biti kršćanin u politici u 21. stoljeću, zasigurno nije lako posebice kad su nečija kršćanska uvjerenja suprotna onome što se čini popularnim, no kršćanin u tom slučaju mora biti svjestan potencijalnih kompromisa koje će možda biti prisiljen prihvatiti, ali koje bi po svaku cijenu trebao izbjeći, čak i po cijenu odanosti stranci kojoj pripada. No, u svakom slučaju, kršćanin nije prvenstveno pozvan biti uspješan u politici (prema sekularnim standardima), već služiti svojim talentima Bogu i bližnjemu.

Primjeri kršćanskih političkih uzora Svakako je najveći politički uzor za kršćane Isus Krist od kojega u svojem političkom djelovanju trebamo tražiti mudrost, od koga možemo i trebamo učiti i koga trebamo nasljedovati. Također, mnogi su kršćani bili uspješno uključeni u političke i društvene procese i možemo se u pojedinim stvarima ugledati na njih; poput Lewija Pethrusa koji je bio izvrstan propovjednik i veliki švedski političar, zatim Boris Trajkovski koji je bio metodistički vjernik i predsjednik Republike Makedoniji te je svojim političkim angažmanom ostavio dubok trag u Makedoniji ili pak Peter Kuzmič koji već desetljećima aktivno i neumorno promovira i proklamira kršćanske vrijednosti među političarima i intelektualcima po cijelom svijetu, a posebice na području bivše Jugoslavije. Vjerujem da bismo slične ohrabrujuće primjere i uzore mogli pronaći i u mnogim drugim zemljama, različitim vjerskim, vremenskim i političkim kontekstima. Smatram da u Hrvatskoj ima dovoljno mjesta za kršćane koji žele biti aktivno angažirani u politici. No, da bismo podigli jednu novu generaciju kršćana koji će odgovoriti na poziv i spremno služiti političkim djelovanjem, prije svega trebamo poučiti naše kršćane i ukazati im na potrebu, te ih motivirati da budu svjedoci u društvu. Smatram da kršćani trebaju biti uključeni u različitim aspektima društva: u politici, obrazovanju, gospodarstvu, zdravstvu i dr. Vrijednosti koje kršćani nose, dragocjene su za društvo. Kršćanska etika, koncept kraljevstva Božjega, uloga kršćana kao Kristovih učenika, odgovornost služenja društvu, te mnogi drugi slični biblijski, teološki i etički argumenti, pokazuju nam da kršćanin u politici mora biti glasnik kraljevstva Božjeg u ovom svijetu. Uistinu, kršćani trebaju moliti za vlasti, ali ne samo to: oni trebaju i svjedočiti i dosezati političare za Kraljevstvo te i sami biti politički aktivni. Nadam se da su i evanđeoski kršćani u Hrvatskoj dali svoj doprinos izgradnji društva. No, ako netko smatra da je pozvan služiti Bogu i društvu aktivnim angažmanom u nekoj političkoj stranci, organizaciji ili udruzi koja promiče vrijednosti prihvatljive vlastitim (kršćanskim) uvjerenjima, neka ga Bog blagoslovi i upotrijebi u svome Kraljevstvu kao oruđe u službi dobra, mira, pravednosti i pomirenja, Bogu na slavu. Časopis za duhovni život


AUTOR | Lidija Ušurel

Poezija moje duse K

ada se bol i patnja tiho spuštaju u naš život i kada se u kovitlanju neizvjesnosti negodovanje i sumnja čine racionalnijima od prividne besmislenosti vjere, tada je dodir vječnosti neophodan. U tom Božjem samoinicijativnom približavanju čovjeku, ukoliko je čovjek otvoren za odnos, razvija se vjera. Ovo je priča o mojoj svakidašnjici u koju se "prikrala" Božja nadnaravna ljubav. To je priča o paradoksalnom zajedništvu vječnoga s prolaznim, u čijem sam središtu dublje upoznala moga Gospodina. Bila je to godina velikih iščekivanja. Odluku da nastavim školovanje i upišem diplomski studij iz teologije donijela sam nakon dugoročnoga promišljanja te Gospodinove potvrde da je to put kojim me On želi voditi. Poletnoga duha i radoznaloga koraka krenula sam u susret nepoznanici života. Mogućnost studiranja u multikulturalnoj sredini, bogatstvo novih prijateljstava, crpljenje izuzetnih znanja sa stranica izvrsnih knjiga, učenje od istaknutih znanstvenika te Bogu predanih ljudi, kao i štovanje Gospodina u novoj kršćanskoj obitelji, omogućili su mi svjež uvid u višedimenzionalna životna pitanja te proširenu spoznaju Boga i realnosti. Ushićenje koje mi je krčilo putove, u tada još neistražena prostranstva, nije uspjelo niti intuitivno predosjećati ili je, pak, prešutno predvidjelo, nepredvidivo. Poput pustolovine koja "vodi vijugavim i zapletenim putovima, a za koju nisi siguran kuda i gdje će te dovesti", tijek moje svakidašnjice bio je naglo prekinut neočekivanim događajem koji me ostavio zbunjenom, potištenoga duha, s mnoštvom pitanja. Toga sunčanoga prosinačkoga jutra probudila sam se u bolnici. Intenzivna bol u desnoj potkoljenici, snažna vrtoglavica i osjećaj mučnine istoga su me trenutka prisjetile uzročnika moga svježega traumatskoga doživljaja – imala sam prometnu nesreću. Toga iznimno lijepoga nedjeljnoga jutra, sa skupinom studenata s fakulteta, uputila sam se u obližnji grad na bogoslužje. Uslijed otežanih vremenskih uvjeta i skliskoga kolnika, sletjeli smo s puta te završili na obližnjoj poljani u potpuno uništenom kombiju. Svi su prošli s neznatnim povredama, osim mene. U svojoj boli nisam se mogla oduprijeti pitanjima koja su, iz potisnutih slojeva moga srca, prodrijela na površinu: "Gospodine, zašto? Koja je svrha ovoga događaja?" Ljubav. Poput roditelja – dobroga pedagoga koji, kada u djetetu želi potaknuti osjećaje sigurnosti i pouzdanja, prilazi i zagrljajem ga privlači k sebi te ga svojom blizinom tješi, pristupio mi je Gospodin riječima: "Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost" (Jr 31, 3). "Ljubavlju koja se ne mijenja jer je postojana, koja nije egocentrična jer ne gleda svoju korist, ljubavlju koja se raduje uzajamnosti, koja nije slatkorječiva jer se daruje u djelima požrtvovnosti, ljubavlju koja ne prestaje … Tako te ljubim …" Bio je to zagrljaj najdublje vjernosti koju sam ikada iskusila, a koju sam, u tim trenutcima, najviše trebala. Zaštita. "Kada preko vode prelaziš, s tobom sam, ili preko rijeke, neće te preplaviti… Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,

Poput pustolovine koja "vodi vijugavim i zapletenim putovima, a za koju nisi siguran kuda i gdje će te dovesti", tijek moje svakidašnjice bio je naglo prekinut neočekivanim događajem koji me ostavio zbunjenom, potištenoga duha, s mnoštvom pitanja. plamen te opaliti neće …" (Iz 43, 2, 3). Ovu sam poruku ohrabrenja dobila na dan operacije od jedne veoma drage sestre u Kristu. Prisjetila sam se tada, velikoga životnoga principa, da usponi i padovi, iako svojevrsni podupirači sazrijevanja, uravnoteženosti i objektivnosti, bivaju djelotvorni jedino ukoliko nisu fatalni. Moj Gospodin nije mi obećao život bez poteškoća, već da će biti sa mnom kada budem prošla kroz nedaće i probleme. Dok je bol tinjala, uspjela sam se umiriti i polagano utonuti u san, znajući da je Njegova zaštitnička ruka nada mnom.

16


Providnost. "Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća" (Mt 10, 42). Tih dana hospitalizacije Bog je na čudnovat način iskazao svoju brigu za mene, koja je bila materijalizirana u najrazličitijim oblicima Njegove providnosti, od posjeta ljudi koje sam po prvi put u životu vidjela, do kupovine najelementarnijih životnih potrepština, preko neuobičajene ljubaznosti bolničkoga osoblja pa sve do molitvi nekoliko zajednica u četiri različite države. Gospodin me podsjetio riječi da On vidi i ne zaboravlja sva naša djela, bila ona dobra ili zla te da će doći vrijeme kada će On ispitati, objaviti i nagraditi nakane svačijega srca. Transformacija. "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube, onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici Njegova Sina" (Rim 8, 28). Gospodin me, također, naučio da svrha naših patnji ima transformirajući karakter. Kroz patnju uspijevamo prodrijeti u srž samoga našega bića te otkriti svoju ljudskost, razaznati svoju ograničenost i priznati svoju ovisnost o drugima. Posredstvom patnje učimo se uzajamnosti i identificiranju s onima koji prolaze kroz slična iskustva te saznajemo kako im pružati utjehu. Patnja nas uči strpljenju, samilosti i poniznosti. Patnja je mudrost Božja koja na misteriozan način doprinosi razvijanju Kristova karaktera u nama te uspijeva učiniti da "grubi gnoj" bude najbolja podloga na kojoj "može izrasti i zamirisati najljepše cvijeće". Hvalospjev. "Duša moja slavi Gospodina, duh moj kliče od radosti u Bogu, Spasitelju mome … jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto" (Lk 1, 46 – 49). Dok sam provodila vrijeme u zajedništvu s Gospodinom, tih sam dana, također, uočila da se u svetopisamskim izvješćima često spominje patnja. Primijetila sam i poseban naglasak koji biblijski pisci stavljaju na činjenicu da Božje otkrivenje čovjeku kroz riječ, ako biva popraćeno poslušnosti toj riječi, gotovo uvijek, biva isprepleteno ne samo radošću, već i patnjom. Radi se o paradoksalnom spletu sile i slabosti, radosti i bola, koji se nije dao uočiti samo u odnosu Boga s čovjekom, što bi bilo logično zbog nepodudarnosti prirode vječnoga i zemaljskoga, već je to bio paradoks u samome Bogu. Svemogući Bog odlučio se očitovati u slabosti utjelovljenja, izvojevati pobjedu poniznošću, donijeti život smrću, pokazati svoje bogatstvo u siromaštvu, biti čovjek, a, ipak, ostati Bog! Tada sam razumjela da u samom procesu identificiranja vječnoga Boga s prolaznošću ljudskoga bića, kratkovječnost biva transformirana i postupno privučena božanstvu, gdje dobiva ozračje vječnosti. U tom se zajedništvu ljubavi rađa hvalospjev. Ubrzo sam, nakon ovih događanja, napustila bolnicu. Približavao se Božić i moja je duša, ispunjena novim nadahnućem, treperila na samu pomisao veličanstvenoga dara danog čovječanstvu – Sina Božjega, rođenoga za ljude po riječi otkrivenja, poslušnosti čovjeka, u boli i odbačenosti, za smrt i nerazumijevanje, za uskrsnuće i novi život. Za mene.

17

Toga sunčanoga prosinačkoga jutra probudila sam se u bolnici. Intenzivna bol u desnoj potkoljenici, snažna vrtoglavica i osjećaj mučnine istoga su me trenutka prisjetile uzročnika moga svježega traumatskoga doživljaja – imala sam prometnu nesreću.

*** Kada se u središtu naše boli očituje trenutak vječnosti i dotakne nas otkrivenjem, tek kada naše biće biva osvjedočeno ljubavlju i preplavljeno radošću – ono teži izražavanju. Teži da predočenjem sebe u riječ dosegne stanje ravnoteže i uzajamnosti. Tada riječ postaje doživljaj, jer je ono utjelovljenje iskustva koje se komuniciranjem namjerava otkriti i drugomu. Tada je Riječ poezija duše. Poezija moje duše. Časopis za duhovni život


iz knjige - Čudo Božića, Istinite priče koje pokreću srca, Elisabeth

Imate li dom na Badnjak ?

V

eć izdaleka zapinje za oči plakat s pozivom svima koji su te večeri sami: azilanti, izbjeglice, stranci, studenti, beskućnici, samci i starci. Već gotovo trideset godina slavimo rođenje Isusa Krista na ovaj način u našoj dvorani za službu Božju. Očekuje se 100 do 150 gostiju. Za mene sve počinje 24. prosinca u rano jutro jer želim pripremiti 4 kante krumpir salate. Moj se suprug vježba u rezanju luka, a ja iza toga u kuhanju 120 jaja. Potom slijedi mesna salata, krastavci i začini. Uz to idu vruće kobasice. Ne želim štedjeti jer slavimo jedan od najljepših kršćanskih blagdana. U jednom supermarketu zamolila sam poslovođu za preostalo voće. "Dođite kratko prije zatvaranja trgovine, tada možete isprazniti sve police. Samo lijepo slavite!" U našoj svečano ukrašenoj dvorani osvanulo je božićno drvce osvijetljeno lampicama. Iza 18 sati otključat će se vrata i ljudi će nahrupiti unutra. Franz, jedan stari poznanik, doveo je čak i svoga psa. Za njega sam pripremila veliku kutiju i obećala brkatom čovjeku: ''Franz, tvoj će pas danas također dobiti jednu kobasicu jer svi imamo razlog za slavlje: Krist se rodio!'' Jedna Ukrajinka uvezla je dječja kolica s bebom od tri tjedna – sedmo dijete ove iseljeničke obitelji mirno je spavalo. Brzo smo sastavili dva stola da bi velika obitelj imala mjesta.

Gladni gosti Za svakim postavljenim stolom sjedi jedna pomoćnica. Ona poslužuje ljude oko sebe i pokušava razgovarati s njima. Neki od nas govore engleski, španjolski, ruski ili francuski, tako da možemo razgovarati s našim stranim gostima. Stalno nadopunjavamo zdjele krumpirovom salatom, kobasicama i različitim voćem, budući da su naši gosti gladni. Mnogima je ovo prvi obrok u danu. Poslije jela slijedi koncert. Snažno odzvanjaju stare božićne pjesme. Jedna grupa Rumunja pjeva pjesmu slavljenja i mnogima teku suze niz obraze. Jedan gost mi priča: ''Trinaest sam godina njegovao svoju ženu: jedna polovica tijela bila joj je oduzeta. U listopadu je umrla i sada sam posve sam. Dobro je da su vaša vrata otvorena: ne znam kako bih preživio Božić!'' Peter je već sedmi put naš gost, sigurno najmlađi među beskućnicima: živi pod šatorom. Došao je k nama sav promrzao. ''Gdje si ostavio jaknu, zima je?'' pitala sam ga. ''Ukrali su mi ogrtač. Samo da sretnem tog tipa ...'', prijetio je šakom. Iz garderobe sam donijela kaput svoga muža. ''Probaj da vidiš pristaje li ti. Moj muž ima još jedan!'' Nasmijao se i obukao ga. Zatim se pogledao u ogledalu, iznenada se okrenuo, stao preda me, zagrlio me i poljubio: ''Ti si mi kao majka! Hvala!'' Od svoje obitelji dobijem mnogo poljubaca, ali ovaj mi je najdraži. Tako mi je toplo oko srca i toliko sam sretna.

Mittelstädt

AUTOR | Lotte Bormuth

Za jednim stolom sjedi nekoliko starijih gospođa, od kojih mi jedna u kolicima pruža ruku: ''Već se od Uskrsa veselim Badnjoj večeri kod vas.''

Utjeha u nevolji Jedan mladi čovjek za susjednim stolom rekao mi je: ''Baš je dobro da ste organizirali ovu proslavu i mene pozvali: inače ne znam kako bih proveo Badnju večer. Vjerojatno bih se napio, razočaran, kakav sam inače.'' Zamolila sam ga da pođe sa mnom u susjednu prostoriju gdje smo mogli nesmetano razgovarati. ''Nalazim se pred hrpom krhotina'', nastavio je on. ''Napravio sam kuću sebi i svojoj ženi i sada, kada je sve gotovo, ona me napustila. Ne smijem posjetiti ni svog sina. Paket za Božić kojeg sam mu poslao, vratio se natrag s primjedbom 'Ne prihvaća se'. Od bijesa sám razbio i zapalio željeznicu koju sam sam izradio. Zašto mi to čini? Ne mogu to više izdržati. Ubit ću se!'' Sjedim nasuprot mladom inženjeru i osjećam njegovu bol. ''Nije li ovo razočaranje u kojem se trenutačno nalazite, šansa da se upitate o pravom smislu svoga života? Pred Bogom ste vi vrlo vrijedan čovjek i ne smijete svoj život samo tako odbaciti!'', ohrabrivala sam ga. ''Bog trpi s vama i on je dao da Isus Krist postane čovjek kako vi ne biste ostali neutješeni. Isus vam želi doći posve blizu jer vas razumije i hoće vam pomoći! Hoćete li mi dopustiti da kažem Bogu za vašu nevolju?'' On je kimnuo i mi smo sklopili ruke na molitvu. To je Božić, kada čovjek dobije nadu.

Do sljedeće godine! Natrag u dvorani, upravo je počinjao dječji program. Glasno je, ali to ne smeta starijoj generaciji. Oni se raduju veselim igrama i plješću. Konačno se donosi bezalkoholni punč i domaći kolačići. Već je kasno i tiho jer djeca u prostoru za mlade pozorno gledaju kako odrasli imaju božićnu pobožnost: ''Danas vam je rođen Spasitelj!'' To je najvažnija vijest večeri. Zatim slijedi darivanje: u šarenoj vrećici nalazi se ručnik, gel za tuširanje, knjiga i čokolada za svakoga. ''Fritz, imaš li i ti ručnik?'' pita Paul svoga susjeda. On kimne: ''Baš dobro, tada se ne moraš uvijek brisati mojim!'' Oba čovjeka su zadovoljna. Dok smo pjevali još jednu božićnu pjesmu svijeće su dogorjele. Srdačno smo se oprostili od svojih gostiju. ''Sljedeće ću godine opet doći!'' najavila se jedna starija gospođa. Ja sama sam sretna, duboko u srcu sam sretna i još će me dugo pratiti pjesma Jochena Kleppera: ''Noć prolazi, dan više nije daleko. Neka se pjeva slava jutarnjoj zvijezdi. Tko je po noći plakao, sada se veseli. Jutarnja zvijezda obasjava tvoj strah i patnju." Bog nam je pripremio slavlje u Svetoj Noći. Uz jasle u betlehemskoj štali postali smo spašeni i to spasenje naviještamo!

18


AUTOR | Andreja Mil

Izvještaj s EPC sabora(23.u- 24.Hrvatskoj rujna 2011., Osijek)

Nekako sam se veselila popodnevnoj kavi na odmorištu jer su nam se trebali pridružiti i Karlovčani. Nakon raznoraznih pošalica, nastavili smo dalje. Kada smo stigli u osječku crkvu „Radosne vijesti“, ugledala sam mnoga poznata i draga lica, a slavljenje je već počelo.

T

og sam se jutra uputila u ured ranije nego obično. Iako su pripreme za EPC sabor započele u tajništvu puno prije, uvijek se nekako zalomi da ipak treba napraviti još nešto. Provjerila sam za kraj je li sve na broju što je potrebno ponijeti u Osijek dok sam čekala Natašu Bjedov, đakonicu iz crkve „Stijena spasenja“, da zajedničkim snagama prenesemo u automobil kutije sa časopisima i ostalim stvarima. Putanja nas je vodila do Novog Zagreba gdje je slijedila promjena vozila, vozača i primanje novih suputnika. Uz ugodno društvo Nataše, Ratka Medana i Ivana Čuturića, pastora i đakona crkve „Stijena spasenja“, put je bio zabavan. No, bili smo svjesni ozbiljnosti i odgovornosti izbornog sabora tako da je put bio obilježen i molitvama. Nekako sam se veselila popodnevnoj kavi na odmorištu jer su nam se trebali pridružiti i Karlovčani. Nakon raznoraznih pošalica, nastavili smo dalje. Kada smo stigli u osječku crkvu „Radosne vijesti“, ugledala sam mnoga poznata i draga lica, a slavljenje je već počelo. Predsjednik EPC-a u Hrvatskoj i domaćin, mr. sc. Damir Špoljarić, uputio je prisutnima pozdravnu riječ. Milan Špoljarić, dopredsjednik i pastor crkve „Krista Kralja“ u Rijeci, podijelio je biblijsku poruku govoreći o snazi posredničke i zastupničke molitve (2. Ljet 6 i 7).

19

Nizala su se izvješća i video isječci prošlogodišnjih aktivnosti u mjesnim zajednicama i organizacijama; tako smo mogli dobiti uvid u ono što se događa u drugim zajednicama i biti ohrabreni. Mogli smo vidjeti da Gospodin potiče sve više zajednica na molitvu; posebno na noćna bdijenja. Za večeru su nas dočekali bogati i obilni sendviči, puding i ugodno društvo braće i sestara. Polako smo se uputili prema sobama za spavanje na Evanđeoskom Teološkom Fakultetu. Drugi dan započeo je molitvom, slavljenjem i kratkom porukom dr. sc. Vedrana Đulabića, tajnika EPC-a, iz 2. Pet 1, 3-11. Govorio je o važnosti ravnoteže svih vrlina koje apostol Petar spominje u svojoj poslanici kao i o Božjoj snazi koja nas jedina može učiniti sličnima Kristu. Slijedio je nastavak; podnesena su i usvojena izvješća predsjednika, tajnika i različitih odbora. Predstavljene su nove potencijalne članice EPC-a među kojima je i zajednica u Popovači pod vodstvom Tomislava Putrića i zajednica „Riječ nade“ iz Slavonskog Broda pod vodstvom Gorana Koncoša. Ovogodišnji sabor bio je izborni te su birani članovi tijela. Pokazalo se da su vjernici zadovoljni s dosadašnjim vodstvom te je za predsjednika ponovo izabran mr. sc. Damir Špoljarić, za dopredsjednika Milan Špoljarić, a za tajnika dr. sc. Vedran Đulabić. Novitet u prezbiteriju bio je što je, uz Mariju Koprivnjak, izabrana još jedna žena - Eva Bačac Husak, poznata još kao i predsjednica humanitarne udruge za udomljivanje pod nazivom „Oaza“. U sastavu preostalih članova prezbiterija potvrđeni su mr. sc. Danijel Berković, Oliver Buljat - pastor crkve „Milost i Istina“ u Karlovcu i Danijel Lustig - pastor crkve u Puli. Za novog člana prezbiterija izabran je Laslo Hornjik, pastor crkve „Dar milosti“ iz Šibenika. U sklopu izvješća iz Pule mogli smo vidjeti kako napreduje rad u Rovinju. Mnoge slike zabilježile su ulične evangelizacije, učeništvo i zajedništvo među vjernicima. Slijedilo je rukopolaganje Venčeslava Lustiga za pastora te zajednice. Za pastora zajednice „Stijena spasenja“ koja se prije dvije godine pridružila Savezu, rukopoložen je Ratko Medan. O napretku zajednice „Isus, svjetlo svijeta“ iz Splita, govorili su nam Oliver Buljat i Laslo Hornjik, koji su izabrani za mentore imenovane zajednice. Zajednica je s radošću prigrljena Savezu, a za pastora zajednice rukopoložen je Igor Vrgoč. Sabor EPC-a se polako bližio kraju. Nakon blagovanja Gospodnje večere, molitve i oproštajnih riječi, uslijedilo je čavrljanje. U ugodnom ozračju, zadovoljni s tijekom i ishodom izbornog sabora EPC-a, krenuli smo svojim kućama. Časopis za duhovni život


Da opet t i sunce sja Dušo, kad oblaci nadviju se gusti i vidik ti zastre tama, tad ime ISUS izusti jer nisi nikad sama. I, nestat će crne tmine jer tvoja vjera zna kad Bog taj zastor skine da opet ti sunce sja.

Mato Godanj

Časopis za duhovni život

Izvori br 28  

Casopis za duhovni zivot

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you