Issuu on Google+

Časopis za duhovni život epcrh@zg.t-com.hr 27 | 2011

www.epc.hr

Sveto i svjetovno A.W.Tozer

Vjerujmo da se Bog nalazi u svim našim jednostavnim djelima i učimo se kako da ga pronađemo u njima.

Što mi to izlazi iz usta

Ratko Medan

Naša usta otkrivaju kakvi smo u našem srcu.

10 kn


AUTOR | Marija Koprivnjak

0.1.

Uvodnik U ljeto i u jesen kada plodovi rastu i zriju, dopustimo i mi da naši plodovi rastu u različitim životnim situacijama.

Dvije različite priče...

U

rano proljeće ove godine, dok se ni snijeg još nije otopio i dok sunčeve zrake nisu doprle do dna zemlje, na polusmrznutom blatnom smetlištu, jedan je bračni par iz crkve otpočeo svoj težak rad kopanja po smeću. Tražili su željezo za prodaju kojom bi nekako doprinijeli svojoj skromnoj socijalnoj pomoći za život sa svoje četvero djece. Započela je padati ledena kiša... Tako pokisli, odlučili su krenuti kući kad se odjednom ispred njih pojavio jedan mali smotuljak u bijelom papiru. Uzeli su ga, otvorili i našli u njemu složenih 4 500 kuna. Od silnog iznenađenja ostali su bez riječi jer takvo nešto još nikada u životu nisu našli. Podigli su svoje ruke i srca te počeli zahvaljivati Bogu što je na tako čudesan način ispunio njihove potrebe. Zar nisu njegovi putevi čudesni i neshvatljivi? On djeluje na načine koje niti ne očekujemo. U kasno proljeće, kad je drveće već ocvalo i pojavili su se sitni i jedva vidljivi plodovi, a dani počeli biti topliji i duži, moj je muž otišao u štedionicu podići neki novac. Kad ga je preuzeo i prebrojao, primijetio je da nešto nije u redu s iznosom, ali ga je bilo sram zadržavati se duže ondje. Stoga je odlučio otići kući gdje je provjerio iznos i shvatio da je službenica greškom dala tri tisuće kuna više. Bez puno razmišljanja, krenuo je natrag i vratio višak novca. Službenica je bila ugodno iznenađena i vrlo zahvalna. Svaki smo dan na nekom životnom ispitu. Provjeravani smo u svakom području života i Gospodin hoće da uvijek živimo čestito, pošteno i pravedno. U ljeto i u jesen kada plodovi rastu i zriju, dopustimo i mi da naši plodovi rastu u različitim životnim situacijama.

Izvori Časopis za duhovni život Jesen 2011 Godina LI Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska epcrh@zg.t-com.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Dražen Hinek Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2


''Svet o i svjet ovno''

AUTOR | A.W. Tozer

0.2.

Prema tom, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činiti na slavu Božju! (1 Kor 10, 31).

J

edna je od najvećih smetnji unutarnjem miru s kojom se kršćanin susreće obična navika dijeljenja naših života na dva područja: sveto i svjetovno. Ova su dva područja tako začeta da postoje međusobno odvojena; zbog toga su moralno i duhovno nespojiva. Budući da smo prijekim potrebama života prinuđeni uvijek prelaziti granicu između to dvoje, tamo-'vamo, od jednog do drugog, naši su unutarnji životi skloni raspuknuti se, te tako živimo podijeljen umjesto jedinstven život. Naš problem proizlazi iz činjenice da smo mi, koji slijedimo Krista, istovremeno nastanjeni u dva svijeta: u duhovnom i zemaljskom. Kao Adamova djeca, živimo naše živote na Zemlji podložni ograničenjima tijela, slabostima i bolestima koje baštini ljudska narav. Samo da bismo živjeli među ljudima potrebne su nam godine napornog truda, puno pažnje i brige prema

stvarima ovoga svijeta. U oštrom kontrastu s tim stoji naš život u Duhu. Tu uživamo u drugoj i uzvišenijoj dimenziji života; djeca smo Božja, posjedujemo nebeski status i uživamo u intimnom zajedništvu s Kristom. Sveto teži k tome da se naš cilj i život podijele na dva područja. Nesvjesno dolazimo do toga da prepoznajemo dvije grupe postupaka. Prva se izvodi osjećajem zadovoljstva i čvrstim uvjerenjem da su postupci koji spadaju u ovu grupu ugodni Bogu. To su sveta djela i često se tu misli na molitvu, čitanje Biblije, pjevanje Bogu, pohađanje bogoslužja i na ostala slična djela za koja se smatra da izviru izravno iz vjere. Mogu biti poznata po činjenici da nemaju izravan odnos s ovim svijetom i da uopće ne bi imala smisla ukoliko nam vjera ne bi pokazivala drugi svijet "...vječnu kuću na nebesima – koja nije sagrađena ljudskom rukom" (2 Kor 5, 1b). Nasuprot ovim svetim djelima, stoje ona svjetovna. Ona uključuju sve obične aktivnosti u životu koje dijelimo s Adamovim sinovima i kćerima: jedenje, spavanje, rad, brigu za potrebe tijela i obavljanje naših dosadnih, svakidašnjih i suhoparnih obveza ovdje na Zemlji. Često ih činimo nevoljko i s mnogo bojazni, ispričavajući se Bogu za ono što smatramo gubljenjem vremena i snage. Posljedica je toga da se većinu vremena osjećamo neugodno. Obične zadatke obavljamo s osjećajem duboke frustracije i sjetom govoreći samima sebi da dolaze bolji dani kada ćemo skinuti ovu zemaljsku čahuru i kada nas više neće brinuti stvari ovoga svijeta. Ovo je stara antiteza o svetom i svjetovnom. Većina kršćana zarobljena je u njenoj zamci. Oni se nikako ne mogu na zadovoljavajući način smjestiti između zahtjeva ova dva svi-

Neće ono što čovjek čini odrediti je li njegov rad svet ili svjetovan, nego razlog zbog kojega to radi. 3

Časopis za duhovni život


jeta. Pokušavaju hodati na tankom užetu, zategnutom između dva kraljevstva i ne nalaze mir ni u jednom. Njihova snaga je reducirana, njihova perspektiva zbrkana, a radost im je oduzeta. Vjerujem da je ovakvo stanje stvari potpuno nepotrebno. Našli smo se u škripcu – dovoljno istinito – ali dilema nije stvarna. Nju je stvorio nesporazum. Antiteza o svetom i svjetovnom nema temelj u Novom zavjetu. Savršenije razumijevanje kršćanske istine će nas, bez sumnje, izbaviti od te dileme.

Primjer Isus Krist Sam je Gospodin Isus Krist naš savršeni primjer, a on nije znao za podijeljen život. Na zemlji je, još od vremena dok je bio beba pa sve do križa, živio je u prisutnosti svoga Oca, bez zastranjivanja. Bog je prihvatio žrtvu cijelog njegovog života, nije pravio razliku između dva djela: "... jer ja uvijek činim što je njemu ugodno" (Iv 8, 29), bio je kratki sažetak njegovog života kao odnosa prema Ocu. Dok se kretao među ljudima, bio je postojan i spokojan. Pritisak i patnja koju je podnio izrasli su iz njegova položaja - Onoga koji nosi grijehe svijeta; oni nikada nisu bili rezultat moralne nesigurnosti ili duhovne neprilagođenosti. Pavlovo ohrabrenje "sve činite na slavu Božju" više je od pobožnog idealizma. To je sastavni dio svetog otkrivenja i treba se prihvatiti kao sama Riječ Istine. Ono pred nama otvara mogućnost djelovati tako da svako djelo u našem životu doprinosi Božjoj slavi. Da ne bismo bili i previše bojažljivi uključiti sve, Pavao posebno spominje jelo i piće. Ovu skromnu privilegiju dijelimo sa životinjama koje nestaju. Ako se ta skromna životinjska djela mogu činiti tako da časte Boga, onda postaje teško zamisliti neko djelo koje to ne može. Ta isposnička mržnja prema tijelu, koja je tako istaknuto prisutna u djelima izvjesnih ranih pisaca duhovnih materijala, u potpunosti je bez podrške u Riječi Božjoj. U Svetom pismu nalazi se obična skromnost, to je točno, ali nikada prividna čednost ili lažni osjećaji srama. Novi zavjet prihvaća, kao samo po sebi razumljivo, da je naš Gospodin u svom utjelovljenju na sebe uzeo stvarno ljudsko tijelo i nije učinjen nikakav napor da se okoliša u vezi valjanih posljedica takve činjenice. On je u tom tijelu živio ovdje, među ljudima, i nijednom nije učinio nesveto djelo. Njegova prisutnost u ljudskom tijelu zauvijek briše lošu predodžbu da u ljudskom tijelu postoji nešto suštinski i po prirodi neprijateljsko prema božanskom. Bog je stvorio naša tijela i mi ga ne vrijeđamo postavljajući odgovornost tamo gdje ona pripada. On se ne srami djela svojih vlastitih ruku. Nastranost, zlouporaba i zlostavljanje ljudskih snaga, trebale bi nam dati razlog da se sramimo. Djela tijela učinjena u grijehu i suprotno naravi nikada ne mogu častiti Boga. Gdje god da ljudska volja uvodi moralnu opačinu, više nemamo naše nedužne i bezazlene sile onakve kakve ih je Bog stvorio; umjesto toga, imamo zlostavljanu i izopačenu stvar koja nikada ne može donijeti slavu svom Stvoritelju. Međutim, pretpostavimo da nastranost i zlostavljanje nisu prisutni. Hajdemo razmišljati o kršćaninu, vjerniku u čijem su životu na djelu bila dva čuda: pokajanje i ponovno rođenje. On sada živi prema Božjoj volji, onako kako je shvaća iz pisane Riječi. Za jednog takvog čovjeka može se reći da svako djelo u njegovu životu jest, ili može biti, jednako istinski sveto kako molitva, krštenje ili Gospodnja večera: to ne znači da se sva djela umanjuju na mrtvi nivo, već da se svako djelo uzvisuje u živo kraljevstvo i pretvara cijeli život u svetu stvarnost (sakrament). Ako je sakrament vanjski izraz unutarnje milosti, onda ne trebamo oklijevati da prihvatimo gore navedene teze. Jednim

činom posvećenja cijelog našeg bića Bogu, možemo učiniti da svaki sljedeći čin bude izraz tog posvećenja. Ne trebamo se sramiti našeg tijela – sluge od krvi i mesa koji nas nosi kroz život – ne više nego što se Isus sramio ponizne životinje na kojoj je jahao u Jeruzalem. "Gospodinu trebaju" (Mt 21, 3) može se vrlo dobro primijeniti na naša smrtna tijela. Ako Krist prebiva u nama, možemo na sebi nositi Gospoda slave, kao što je to učinila malena životinja u starim vremenima i time dala priliku mnoštvu klicati: "Hosana na nebu" (Mt 21, 9). Nije dovoljno vidjeti ovu istinu. Da bismo pobjegli od napora dileme sveto – svjetovno, istina mora "teći kroz naše vene" i uvjetovati složenost naših misli. Življenje na slavu Božju moramo ostvarivati istinski i odlučno. Smisao njegovog čudesnog značenja počet će nas obuzimati u meditaciji nad ovom istinom, razgovoru o njoj s Bogom u molitvi i njegovo često pozivanje u naše misli dok se krećemo među ljudima. Stara, bolna dvoličnost ''srozat'' će se pred spokojnim jedinstvom života. Spoznaja da smo cijelim bićem Božji, da nas je on prihvatio u cijelosti i da ništa nije odbacio, ujedinit će naše unutarnje živote i sve nam učiniti svetim. Ovo i nije baš sve. Navike kojih smo se dugo držali, ne umiru tako lako. Trebat će inteligentna misao i vrlo mnogo bogobojazne molitve da bi se potpuno pobjeglo od psihologije sveto – svjetovno. Na primjer, za prosječnog kršćanina može biti teško ući u bit ideje da njegovi svakodnevni napori mogu biti učinjeni kao djela obožavanja prihvatljiva Bogu po Isusu Kristu. Stara antiteza će ponekad iskrsnuti negdje u posljednjim mislima u njegovoj glavi da bi, na taj način, ometala mir njegovog uma. Ona će biti tu: u taksiju ili za stolom ili na polju – podsjetit će kršćanina da bolji dio svoga dana posvećuje činjenju stvari ovoga svijeta, a da obavezama vezanim za vjeru dodjeljuje samo ''tričavi'' djelić svoga vremena. I, ukoliko se ne povede velika briga, ovo će stvoriti pomutnju i u srce unijeti obeshrabrenje i težinu. S ovim se možemo uspješno suočiti samo ako prakticiramo agresivnu vjeru. Moramo Bogu ponuditi sva naša djela i vjerovati da ih on prihvaća; zatim se čvrsto držati tog položaja i uvijek inzistirati na tome da svako djelo, u svakom satu dana i noći, bude uključeno u to prakticiranje. U vrijeme naše osobne molitve, trebamo stalno podsjećati Boga da svako svoje djelo namjeravamo činiti na njegovu slavu; potom to vrijeme moramo dopunjavati tisućama molitava u mislima dok budemo obavljali svakodnevne i uobičajene poslove. Izradimo takvu finu umjetnost da je svaki naš rad svećeničko služenje. Vjerujmo da se Bog nalazi u svim našim jednostavnim djelima i učimo se kako da ga pronađemo u njima.

Antiteza Popratna pojava greške o kojoj smo raspravljali jest antiteza o svetom i svjetovnom primijenjena na mjesta. Nimalo ne začuđuje činjenica da možemo čitati Novi zavjet i još uvijek vjerovati u to da neka mjesta imaju urođenu svetost koja ih razlikuje od drugih. Ova je greška toliko raširena da se čovjek osjeća potpuno sam kada se želi boriti protiv nje: djelovala je poput boje, bojajući razmišljanja religioznih osoba, a obojila im je i oči tako da je gotovo nemoguće otkriti njenu prijevarnost. Uz suprotstavljanje u lice svakom novozavjetnom učenju, to se govori i pjeva kroz vjekove i prihvaćeno je kao dio kršćanske poruke, što definitivno nije. Koliko seže moje znanje, samo su Kvekeri imali moć zapažanja uvidjeti grešku i hrabrost da je izvrgnu. Evo činjenica, onakvih kakve ih ja vidim. Izrael je boravio u Egiptu četiri stotine godina okružen krajnjim idolopoklonstvom. Konačno su, Mojsijevom rukom izvedeni iz Egipta, kre-

4


nuli prema Obećanoj Zemlji. Sama ideja o svetosti za njih je bila izgubljena. Da bi ovo ispravio, Bog je počeo od dna. Prebivao je u oblaku i vatri, a kasnije, kada je izgrađen Šator sastanka, prebivao je u vatrenoj manifestaciji u Svetinji nad svetinjama. Učeći ih da razlikuju nebrojene stvari, Bog je učio narod Izraela da luči sveto od nesvetog. Postojali su sveti dani, svete posude, svete odore; postojala su pranja, žrtve, prinosi raznih vrsta. Pomoću ovih sredstava, narod je naučio da je Bog svet. To je bilo ono čemu ih je On učio, a ne svetost stvari ili mjesta. Lekcija koju su morali naučiti, bila je Jahvina svetost.

Novi zavjet Onda je došao veliki dan kada se pojavio Krist. Odmah je počeo govoriti: "Čuli ste da je rečeno starima ...A ja vam kažem..." (Mt 5, 21-22). Starozavjetno školovanje bilo je gotovo. Kad je Krist umro na križu, hramski se zastor razderao od vrha do dna. Svetinja nad svetinjama bila je otvorena za svakoga tko bi ušao u vjeri. Upamćene su Kristove riječi: "...dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu... Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini" (Iv 4, 21, 23-24). Nedugo nakon toga, Pavao je podigao glas slobode i proglasio sve meso čistim, svaki dan svetim, sva mjesta posvećenima i svako djelo prihvatljivim za Boga. Svetost vremena i mjesta, slabo svjetlo neophodno za obrazovanje rase, nestali su pred punim suncem duhovnog obožavanja. To, na primjer, ne znači da je sve što činimo jednako važno svemu ostalom što činimo ili možemo činiti. Jedan postupak u životu dobrog čovjeka može se po značaju uvelike razlikovati od drugog. Pavlovo šivanje šatora nije bilo jednako njegovom pisanju Poslanice Rimljanima, ali oba djela bila su prihvaćena od Boga i oba su bila istinska djela slavljenja. Sigurno da je važnije voditi dušu Kristu, nego saditi vrt, ali sađenje vrta može biti isto tako sveto djelo kao i zadobivanje duše. Ponovo, to ne znači da je svaki čovjek jednako koristan kao i onaj drugi. U Kristovu se tijelu darovi razlikuju. "Laik" nikada ne treba razmišljati o svom skromnijem zadatku kao o manje vrijednom od svećeničkog. Neka svaki čovjek ostane u onom u čemu je bio kada je pozvan i njegov će rad biti jednako svet kao i djelo službe. Neće ono što čovjek čini odrediti je li njegov rad svet ili svjetovan, nego razlog zbog kojega to radi. Motiv je sve. Neka čovjek posveti Boga u svome srcu i nakon toga neće moći učiniti nikakvo obično djelo. Sve što on čini dobro je i prihvatljivo Bogu po Isusu Kristu. Za takvog će čovjeka samo življenje biti sveto i cijeli svijet svetište. Cijeli će njegov život biti svećenička posvećujuća služba. Dok obavlja svoje, nikada tako jednostavne zadatke, čut će glas serafina koji govore: "Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove" (Iz 6, 3).

5

Vjerujmo da se Bog nalazi u svim našim jednostavnim djelima i učimo se kako da ga pronađemo u njima.

Časopis za duhovni život


AUTOR | Robert C. Crosby

0.3.

"Proslijedi!"

P

očetkom svakog ljeta knjižare su jednostavno preplavljene romanima. Više od stotine tisuća znatiželjnih je kupaca željno novih izmišljenih događaja s kojima se može saživjeti tijekom godišnjeg odmora, a za to postoji dobar razlog! Svi volimo uzbudljive događaje; dotiču nas i osvježavaju našu maštu, a tijekom čitanja oblikuju naš duhovni život i djeluju na naše razmišljanje.

Isus Krist ne samo da nam nudi oproštenje, već nas poziva da postanemo dionicima veličanstvenog božanskog plana spasenja.

Isus je bio veličanstven pripovjedač. Ponekad bi cijele dane provodio pričajući priče. U prispodobama su slušatelji dublje razumjeli stvari i prepoznavali sebe u pojedinim ulogama.

To što ćemo uživati i u drugim događajima, neće biti problema - bilo da je riječ o herojima povijesti, glazbenicima ili sportašima, ali to su sporedne stvari koje na koncu nemaju tako veliki značaj - nisu u mogućnosti učiniti nas novorođenima u duši i ne daju smisao našem postojanju. Ako ipak njih stavimo na prvo mjesto, prijeti nam opasnost da prodamo sebe mnogo jeftinije nego što uistinu vrijedimo - služimo tuđim bogovima.

Neka nas ne zabrinjava ako trenutne događaje svoga života smatramo neznatnima! Sjetimo se da to ne čini nitko, već sam Bog. Stoga, naša životna priča ima vječnu vrijednost. Čak je i psalmist prepoznao: "...Sve već bijaše zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga" (Ps 139, 16).

Najljepši događaj Od djetinjstva pa nadalje, puno je događaja utjecalo na mene: priče " za laku noć", vedre pripovijetke i bajke iz kojih sam uvijek nešto naučio. Događaji nam ožive maštu. Ovisno o vrsti događaja, ponekad se naježimo, drugom prilikom nam suze krenu na oči, a ponekad budemo ohrabreni. Događaji imaju trajan utjecaj na nas bez obzira u kojoj smo životnoj dobi. U dubini svoga srca, svaki čovjek čezne postati dijelom nekakvog značajnijeg događaja nego što njegov mali život predstavlja. Nije bitno kakve su trenutne okolnosti, naš je život dio jednog većeg događaja. Čovjek je stvoren sa svrhom da bude sudionikom jedne veće zajednice, dio jednog plana velikih razmjera, da bude dio veličanstvenog događaja. Pitanje je samo: biram li ono što je najbolje, biram li ono pravo? Naš vlastiti identitet, životne ciljeve određuju nam oni događaji koje sami biramo. Za mnoge taj "značajni događaj" predstavlja pripadnost navijačima jednog nogometnog kluba. Drugi idoliziraju glumce ili se u potpunosti prepuštaju svom hobiju ili služe uzvišenim društvenim ciljevima. Koji značajni dio predstavlja tvoj život?

Ako predam svoj život Isusu Kristu, postajem dionikom "događaja velikih razmjera". Pavao to opisuje ovako: "Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni."

Priča jedne žene Otprilike prije dvije tisuća godina, Isus je iz temelja promijenio životnu priču jedne žene. Odmarao se kod jednog bunara kad je tamo došla jedna žena po vodu. U to su se vrijeme ljudi susretali kod bunara, otprilike kao što se danas susreću u trgovini. Žedni su se putnici također tamo malo odmarali. Isus je počeo razgovarati sa ženom i pri tom joj se život zauvijek promijenio. Tada je smatrana "lakom ženom". Život joj je bio poput žalosne kazališne predstave koja bi danas vjerojatno punila stranice žutog tiska. Pet puta se udavala, pet puta se rastavljala. Trenutno je živjela u jednoj grješnoj vezi. Većina bi je osudila i rekla da joj je život beznadno narušen, ali Isus nije tako mislio o njoj. Gledao je na život ove žene kao na događaj koji ima svoj nastavak, životnu priču kojoj završetak još nitko nije naslutio kakav će biti. Ova je žena vrlo kratko bila u Isusovoj prisutnosti, a ipak se njen životni cilj u potpunosti promijenio – taj je dan bio zapisan u knjizi Božjoj: "Dani su mi određeni, dok još ne bješe ni jednoga" (Ps 139, 16). Ova je žena žurno otišla reći ljudima što joj se dogodilo. "Žena je ostavila svoj krčag kod bunara, otrčala je u grad i doviknula je ljudima: "Dođite sa mnom! Srela sam se s jednim čovjekom koji sve zna o meni! Možda je on Mesija!" Možda bi je neki oprezni

6


dušebrižnici opomenuli da je bolje da za početak šuti i ostane u pozadini, dok ne sredi svoj život dok ne poradi na tome da bude na dobrom glasu. Ali, žena je uradila upravo suprotno. Svoje se prošlosti vjerojatno i sama sramila, ali nije se osvrtala na prošlost. Uzbuđeno je pričala o svom životu, a ljudi su: "Izišli iz grada i dotrčali k Njemu." Mnogi Samarijanci iz onog grada počeše vjerovati u Nj zbog ženina svjedočanstva: "Reče mi sve što sam učinila" (Iv 4, 30, 39). Ako žena samo podijeli evangelizacijske traktate ili objasni naučavanje o putu spasenja, vjerojatno toliki ne bi došli k Isusu. Bog je ženin život upotrijebio da se promijeni cijeli grad.

Tvoja životna priča čeka da ju proslijediš Događaj našeg života vrijedan je u Božjim očima, ali za Sotonu znači opasnost. U današnje su vrijeme uredi i obitelji pozornice mnogih "nevažnih" događaja. Ipak, ljudi čeznu da postanu dionicima značajnijeg veličanstvenog Božjeg događanja. Ako si kršćanin, i ti možeš ispričati kako je Krist promijenio tvoj život. Gdje si se susreo s Bogom? Kada se to dogodilo? U kakvim okolnostima? Tko je bio prisutan osim tebe? Što se poslije toga dogodilo u tebi i oko tebe? Tvoja priča je jedinstvena kao i otisak tvoga prsta te samo čeka da ju proslijediš!

Ako si kršćanin, i ti možeš ispričati kako je Krist promijenio tvoj život. Gdje si se susreo s Bogom? Kada se to dogodilo? U kakvim okolnostima? Tko je bio prisutan osim tebe? Što se poslije toga dogodilo u tebi i oko tebe? Tvoja priča je jedinstvena kao i otisak tvoga prsta te samo čeka da ju proslijediš!

Sljedećih pet gledišta može biti važno: • Moja priča svjedoči o tome tko sam. Bog te nije samo stvorio, nego je koristio i okolnosti da postaneš osoba kakva jesi. Ti si taj događaj kojeg je Bog ispisao. Božja je milost da te u Kristu učinio "novim čovjekom" (2 Kor 5, 17). Čovjek si koji ima priču koja vrijedi. • Nije osobna stvar. Događaji koji te se tiču vrijedni su u Božjim očima, a i za sve one koji još ne poznaju Boga. Isus kaže: "Tko mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim! Tko se mene odriče pred ljudima i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim" (Mt 10, 32-33). • Ne govori o tome koliko si dobar, nego koliko je Bog dobar. Možda ti je teško govoriti o detaljima svoje prošlosti jer ponovo proživljavaš (stare) nesigurnosti i traume. Možda je lakše govoriti o sadašnjosti ili o budućnosti, ali je važno da svoju oholost ostavimo sa strane i da nadiđemo osjećaj srama. Kada ispričaš svoju prošlost, to možda baca loše svjetlo na tvoju prošlost, ali uz tamu Božja milost može još jače zablistati. • Ako ispričaš svoju priču, pobijedit ćeš moć zloga. Na koncu konca, Sotona je taj koji hoće da kršćani šute; pokušava priču o Bogu (koju smo od Boga dobili) omalovažiti i umanjiti. Ali Biblija kaže da su kršćani "pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva" (Otk 12, 11). Isus je svoj dio već učinio. On je prolio svoju krv. Sada dolazi naš dio, a to je da od Boga dobivena iskustva podijelimo s drugima. • Kršćani su svjedoci. Moj zadatak kao kršćanina jest da budem svjedok, a ne sudac. Ne trebam pozivati ljude na sudsku raspravu. Moj posao nije prozivati izgubljene, nego s ljubavlju pričati s njima. Uvjeravanje nije moj posao; to će odraditi Duh Sveti koji će uvjeriti svijet o sudu. Posao je kršćanina ispričati i proslijediti svoju priču! Jedan izgubljeni svijet s nestrpljenjem čeka da te može čuti!

7

Časopis za duhovni život


AUTOR | Ratko Medan

0.4.

izlazi iz ust a? ŠTO MI TO

Prečesto ostajemo iznenađeni sadržajem koji tamo pronalazimo. Naša usta otkrivaju kakvi smo u našem srcu.

J

esmo li si ponekad postavili ovakvo pitanje? Iznenada, kao grom iz vedra neba, nekontrolirana verbalna reakcija otkrila je ono što smo tako dugo (ne)uspješno čuvali? Opet smo se „izdali“ i nikako da naučimo lekciju koju smo već mogli i podučavati? Upravo vlastita reakcija, pritom i nelagoda zbog nje, pokazuje nam koliko zapravo važnim doživljavamo izgovorenu riječ. Često nije važno jesmo li je sami sebi uputili ili nekome pored nas ili je netko nama nešto usput dobacio. Zanimljivo je kako neke riječi lagano izlaze iz naših usta, jednostavno klize. U određenim situacijama briljiramo govorom, dok opet u nekim drugim okolnostima ostajemo nijemi i bez komentara. U čemu je stvar? Kakve to veze ima s onim što mi izlazi iz usta? Riječi koje izgovaramo imaju svoj izvor i one ne dolaze same od sebe, ne nastaju ni iz čega. Njihov se korijen, ili postanak, u osnovi nalazi u najdubljem dijelu našeg bića – našem srcu. Svakako da naše srce nije jedini i isključivi „generator“ riječi koje izgovaramo ili izvor iz kojeg dolaze. Naš um, naš intelekt, također je vrijedan i nezaobilazan izvor. Iz njega u svakovrsnim životnim situacijama također „crpimo“ riječi koje izgovaramo. No u našem srcu nalazi se pohranjeno i zapisano ono što mi uistinu jesmo. Ono što jesmo ustvari određuje naš identitet.

Nije to naše obrazovanje, zanimanje ili razna postignuća. Naša vanjska pojava (tijelo) i naš intelekt (um), odnosno naš vlastiti način promišljanja i uvida u vidljivu stvarnost (svijet) u kojoj živimo, određuju nas kao ljudska bića. No, upravo naša nutrina, odnosno naše srce koje je Bog promijenio – naš oživljeni, uskrsli duh, određuje nas kao božanska bića, slična Bogu i čini dionicima božanske naravi (2. Pet 1,4). Kao takva bića trebamo drugima našim riječima davati nadu, ohrabrenje, zdravlje i najvažnije vječni život. U tome ćemo uspijevati samo ako dopustimo da se u nama trajno nastanjuje onaj koji je sama Riječ; Riječ koja je hodajući zemljom davala život. Upravo kroz nas, Isus svoj život želi očitovati i danas. Bog koji je sve vidljivo i nevidljivo stvorio svojom Riječju, koji njome uzdržava sav Svemir, istovremeno je i sam osobno ta Riječ. Upravo zato od nas očekuje da naše riječi, kao i riječi drugih, shvaćamo i uzimamo jako ozbiljno. Jednom prigodom kada su Isusa optužili da je Sotonin suradnik i da uz njegovu pomoć i suradnju izgoni zle duhove i liječi, oštro im je odgovorio: ''Ili uzmite: dobro stablo i plod mu je dobar. Ili uzmite trulo i plod mu je truo. Ta po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki? Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan Sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi'' (Mt 12, 33-37). Na jednom je drugom mjestu rekao Petru: „Zar ne shvaćate da sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se na određenom mjestu. Ali što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka…“ Psovke, ružne riječi, ogovaranja i klevete nisu ništa drugo nego vanjsko očitovanje našeg unutarnjeg stanja. Ove su stvari već „začete“ u srcu puno prije nego što smo ih mi ili oni kojima su riječi upućene, postali svjesni. Zato je poduzimanje

8


određenih koraka od životne važnosti – ako želimo da se naše stanje promijeni jer na isti izvor ne može teći i gorko i slatko… (Jk 3,11) No, kako promijeniti svoje stanje kada često nismo niti svjesni što se nalazi u našoj nutrini? Tko može uistinu znati što se nalazi u ljudskome srcu kad sam čovjek ne poznaje dobro svoje vlastito srce. Prečesto ostajemo iznenađeni sadržajem koji tamo pronalazimo. Naša usta otkrivaju kakvi smo u našem srcu. Trebamo dobro znati da samo Bog poznaje našu nutrinu i kakvi smo zapravo. On ne gleda kao čovjek, očima, na vanjštinu (1. Sam 16,7). Bog jedini vidi ono što se nalazi u srcu bez i jedne riječi. „Njemu (Isusu) nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu“ (Iv 2,25). Zato je Bog jedini koji može promijeniti naše srce. Čovjek često nastoji riješiti probleme sam, bez pomoći drugoga. Kada nepoželjan sadržaj i izađe iz čovjekovih usta, tada (kao i jednom puno ranije u Edenskom vrtu…) on pokušava pronaći neku granu, smokvino lišće ili drvo da se sakrije; pribjegava raznim rješenjima u koja ulaže iznimno puno truda i napora, a sve ne bi li pokušao zaustaviti da stvari iz vlastite nutrine izađu na „površinu“ i da se otkrije ono što mu je u srcu. Za svaku situaciju zato ima maska kojom će nastojati sakriti svoju vlastitu nutrinu. Nastojeći živjeti život u skladu s očekivanjima okoline, pritisnut raznim očekivanjima (vlastitim i tuđim) čovjek često gradi svoju sliku pred drugima ne iznoseći ono tko on uistinu jest, nego najčešće ono što bi htio biti. Nažalost (ili na sreću?), životne okolnosti koje ga strpljivo dočekaju, „okidač“ su kojim se „lansira“ ono što se nalazi u njegovoj nutrini. Što su okolnosti teže i izazovnije, to je teže spriječiti otkrivanje pravog stanja stvari. Umjesto da prestane igrati život skrivanja, čovjek će često učiniti sve ne bi li ostao skriven od drugih. No, to je nemoguće… Zbog toga je život u kojem svojim vlastitim naporima sprječavamo da „stvari izađu na površinu“, život neprestanog unutarnjeg sukoba sa samim sobom. Ako pak počnemo shvaćati da nije moguće spriječiti otkrivanje vlastite nutrine ljudima oko nas, ma kakva ona bila, tada imamo priliku smiriti se u Bogu i prihvatiti njegovu pomoć. Čuvajući njegove riječi i vršeći ih, uspjet ćemo biti ono što trebamo biti. Ako shvaćamo da je naše srce riznica, da je njen sadržaj nemoguće potpuno skriti, počet ćemo paziti što pohranjujemo u nju. Nećemo u nju „trpati“ svašta. No, trebamo paziti i na tuđe riznice. I njih moramo čuvati. Stara narodna: „Što na umu, to na drumu“ lijepa je izreka kojom se hvale mnogi „zagađivači“ tuđih riznica. Oni nisu čuli za onu drugu, puno ljepšu: „Ispeci, pa reci!“ Tako i mi, kada razgovaramo, budimo oprezni i pažljivi. Naše riječi mogu nekoga podići i izgraditi, mogu mu dati nadu pa i novi život, ali isto tako mogu i povrijediti, poniziti i obeshrabriti, uzeti mu nadu i vjeru. Ako nedovoljno razumijemo značaj i učinak naših vlastitih riječi prema drugim osobama, nikada u potpunosti nećemo moći razumjeti ni riječi drugih. Štoviše, ako ne pridajemo dovoljnu pažnju riječima koje izgovaramo i koje nam se upućuju, ako se prema tome odnosimo bez potrebne doze poštovanja i opreza, ponekad i pozitivnog straha, sami ćemo sebe zakinuti i učiniti nesposobnim za potpunije razumijevanje Isusovih riječi.

9

A, ako ih ne možemo razumjeti, tada ih nismo sposobni u potpunosti niti prihvatiti pa prema tomu niti vršiti.

„Riječi, riječi, riječi…“, naziv je televizijske emisije emitirane 90-ih godina prošlog stoljeća. U njoj je, sada pokojni velikan hrvatske intelektualne scene, erudit, književnik, leksikograf i još puno toga - Tomislav Ladan, plijenio gledatelje strašću i entuzijazmom kojima je objašnjavao etimologiju (značenja) riječi koje su taj dan bile na „repertoaru“. Za njega su riječi bile život. Živio je kako bi ih shvatio i njihov značaj približio svome narodu. Tako živjeći, nadahnuo je i potaknuo mnoge na isto ukazujući na važnost pravilne uporabe riječi u životu. Postoje li među nama danas ovakvi slični „duhovni“ Tomislavi Ladani? Vjerujem da postoje, ali su nažalost u manjini. Uzimajući u obzir sve do sada navedeno, javljaju nam se dva oprečna pitanja: Prvo, hoćemo li dopustiti da nam um i srce preplavljuju razni sadržaji sapunica, svih vrsta ''reality show-ova'', prazni i besmisleni razgovori , tračevi i skandali; hoćemo li se tako prepustiti prikrivenom, ali ipak smišljenom, „punjenju“ naših vlastitih riznica sadržajem koji kalja i gasi život u nama? Drugo, hoćemo li ipak nastojati postati, poput spomenutog Tomislava Ladana, iskreni istražitelji, proučavatelji i sljedbenici one Riječi za koju znamo da nam jedino ona može dati život, ali i samog onog koji je ta Riječ? Ako želimo biti davaoci života, ne samo da možemo, već i moramo biti poput „duhovnih Ladana“. Upravo je takvo stanje ono što Isus naziva „Vječnim životom“ u Ivanu 17,3. „…spoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao (Riječ), Isusa Krista.“ Zato se ključ ili rješenje kako ne dopustiti da iz naših usta izlaze svakojake stvari sastoji u slušanju, a ne u pravilnom govoru. Poput Marije, potrebno je sjesti do Isusovih nogu, staviti sa strane nebitno, smiriti se, otvoriti uši, prije svega srce i nastojati razumjeti, a onda i uz njegovu pomoć početi vršiti ono što smo čuli. Tako, pazimo da ne promašimo prigodu kada nam Isus govori. On to često čini na mjestima na kojima ga najmanje očekujemo; u situacijama za koje smo sigurni da ga nema, u trenucima kada mu se najmanje nadamo. No, kako Duh puše kako hoće, možemo se i iznenaditi od kuda će nam sve doći njegove Riječi. Isus nam najčešće govori kroz one koji su nam blizu; govori nam kroz našu braću i sestre iz crkve, pastora i njegove propovijedi, govori nam i kroz naše obitelji i najbliže. Ako treba, progovorit će nam i preko magarca… Na nama je da razvijemo srce koje će prepoznati njegov glas; poučljivo srce koje se ne skriva, već želi biti otkriveno i istraženo; srce u kojemu se nalaze njegove Riječi… Zato na kraju, da bismo mogli dobro govoriti, prvo moramo naučiti dobro slušati. Ne budimo brzi govoriti, već slušati. Tako ćemo postići puno bolje plodove i rezultate, a naša kvaliteta života, ali i onih oko nas, biti će neusporedivo bolja. Punimo svoje riznice (srce) riječima koje su duh i život, tako ćemo u raznim životnim situacijama čuti kako iz naših usta izlaze prave riječi i onda više nećemo trebati smokvino lišće ili deblje drvo iza kojega bismo se sakrili.

Časopis za duhovni život


AUTOR | Vlado Pšenko

0.5.

NEKA TE NE OSTAVLJAJU DOBROTA I VJERNOST (Izr 3,3).

Željno sam iščekivao odlazak na taj susret. Tih sam dana razmišljao otprilike ovako: “Smještaj je besplatan, put sam uspio nekako platiti, još da mi neki novac padne s neba, pa da imam za džeparac!”

S

prijateljem sam bio podstanar u obiteljskoj kući. Unajmljivali smo donji kat; svaki je imao svoju sobu. Stanodavci i njihova odrasla djeca bili su draga i srdačna obitelj. Sviđalo im se što smo mirni i tihi ljudi pa su nam vrlo povoljno iznajmljivali lijepo uređene sobe. Bili smo zahvalni Bogu i njima na tome. Ali, nakon godinu-dvije, ova se obitelj našla u novčanoj stisci pa smo načuli da će nam, htjeli-ne-htjeli, morati povećati stanarinu. Za mene je to značilo da ću biti prinuđen tražiti stan negdje drugdje. Svaki sam dan strepio da će se naši stanodavci pojaviti s takvim zahtjevom.

U to mi se vrijeme ukazala prilika da odem u Varšavu na jedan susret mladih. Smještaj je u velikoj dvorani s vrećama za spavanje bio besplatan, put organiziran po izuzetno niskoj cijeni pa je to valjalo iskoristiti. Željno sam iščekivao odlazak na taj susret. Tih sam dana razmišljao otprilike ovako: “Smještaj je besplatan, put sam uspio nekako platiti, još da mi neki novac padne s neba, pa da imam za džeparac!” Dan-dva uoči puta, uobičajeno sam krenuo na posao. Toga me je jutra stanodavka Anđela čekala kod izlaznih vrata. Stajala je na kraju hodnika i gledala prema meni. Nakon jutarnjeg pozdrava, počela je bojažljivo: “Znate što, nešto bih vam htjela reći...” “Gotovo je!” munjevito mi je prošla misao. “Dogodit će se ono najgore: baš pred polazak na put saznat ću o povećanju stanarine!” Gospođa Anđela je nastavila: “Molim vas, nemojte se srditi...” ”Kud baš pred put!” potištena sam srca razmišljao. Anđela mi je pružila omotnicu: “Zaista vas molim da se ne ljutite, no čula sam da idete na put pa vam želim ovo dati. Nemojte se, molim vas, uvrijediti.” U omotnici je bio željeni džeparac za Varšavu, a sta-

nodavki nisam ni spominjao put. Vjerojatno je čula od moga prijatelja. Gospođa Anđela zasigurno se danas ne sjeća toga događaja, no to djelo ljubavi nosim u srcu i često ga se sjetim – ono će sa mnom poći u vječnost. Ali, to nije bilo jedini put da sam ovisio o ljudskoj dobroti. Kad je sa sela trebalo poći negdje dalje na školovanje, ovisio sam o tome hoće li se netko zauzeti za mene. Nakon što smo mama i ja pobjegli od oca, koji je bio nepodnošljiv u pijanom stanju, ovisili smo o tome hoće li nam netko pružiti utočište. Živeći u velikom gradu bez stalnog zaposlenja, ovisio sam o nečijoj dobroj ruci koja će mi donijeti tanjur juhe ili variva. Dragi čitatelju! Možda se čudiš zašto sve ovo pišem, ali snažno želim da ti Duh Sveti duboko u srce upiše ovu misao vodilju: “Neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost, objesi ih sebi oko vrata, upiši ih na ploču srca svoga" (Izr 3,3). Ta je misao zapisana u Bibliji, u Knjizi izreka, trećem poglavlju trećem retku. Stojim iza toga da je Biblija pismo s neba s poticajima koji tvoju dušu pripremaju za vječnost. Znaj da od svih susreta s ljudima, velikih i malih životnih događaja, najbliže srcu čuvam one male drage uspomene na ljudske ruke koje su mi pružile pomoć u nevolji, a mislim da se takva djela ljubavi i milosrđa čuvaju i na nebu kao vječna uspomena. Biblija spominje Knjigu života, posebno onda kad govori o posljednjem sudu. U knjizi Otkrivenja piše sljedeće: “I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). U knjigama ovoga svijeta govori se o velikim filmskim zvijezdama, uspješnim sportašima, bogatim poslovnim ljudima

10


i karizmatskim političarima. Heroji su naših dana ljudi koji su hrabri, nepokolebljivi, neustrašivi. Opisuju se junački pothvati, osvajanja novih područja i velike bitke, ali uvjeren sam da je jako malo spomena o takvim događajima u Knjizi života - baš obrnuto. Tamo je zapisano ono što je na ovome svijetu nevidljivo ljudskome oku, što je promaklo ljudskoj pažnji, ono što su ljudi smatrali nevažnim i događajima bez povijesne vrijednosti. Tamo će se, to dobro znam, naći i zapis o onome malome daru gospođe Anđele, ali bit će zapisan kao događaj dana, jer mi je njezin dar značio u tom trenutku jako puno. Stoga, prijatelju, razmisli i pogledaj oko sebe. Možda u tvom okruženju postoji netko tko bez tvoje dobrote neće moći upoznati Božju dobrotu. Možda postoji netko kome će i tvoj mali dar značiti puno, kao što je meni značio dar gospođe Anđele. Veliki je reformator Martin Luther rekao: “Ono što sam zadržao u svojim rukama, izgubio sam. Ono što sam stavio u Božje ruke, još uvijek imam.” U onoj Knjizi života, koju spominje Biblija, možda neće biti zapisano ni jedno djelo koje ti držiš vrijednim. Tamo nećeš naći zapis o tome kako si gradio kuću, vozio skupocjen automobil, uzdizao se na ljestvici uspjeha, bio mudriji od drugih. Naprotiv, tamo će biti samo ono što si činio za druge iz čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga još jednom ponavljam: neka te ne ostavljaju dobrota i vjernost. Ali, u svemu tomu nemoj zaboraviti izvor dobrote u sebi i drugima jer, kako je rekao Ciprijan - Božji čovjek iz 3. stoljeća,“sva snaga naše dobrote dolazi od Boga”. Apostol Pavao, heroj vjere, pisac mnogih novozavjetnih poslanica, upozorava na dvije stvari. On piše u poslanici crkvi u Efezu: “Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas, to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao” (Ef 2,8-9). Svojim djelima dobrote nećeš zadobiti Boga, ni njegovo spasenje. Ali ako tvoje srce osjeća Božju milost, ako cijelim svojim bićem u vjeri prihvaćaš Kristovo djelo na križu kao izraz njegove ljubavi prema tebi, tada dobro znaš da je dobrobit drugih tvoj veliki cilj. Isti apostol Pavao naglašava u toj istoj poslanici: "Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koje Bog unaprijed pripremi da u njima živimo" (Ef 2,10). Nisi stvoren samo zbog onoga što ćeš učiniti za sebe, nego još mnogo više - zbog onoga dobra, koje ćeš učiniti drugima u ispunjenju one ljubavi za koju je Krist umro na križu.

11

Tamo je zapisano ono što je na ovome svijetu nevidljivo ljudskome oku, što je promaklo ljudskoj pažnji, ono što su ljudi smatrali nevažnim i događajima bez povijesne vrijednosti.

Časopis za duhovni život


AUTOR | Magdalena Kaposta

0.6.

Gospodin koji me opskrbljuje:

Jahve Jire

"Gospodine moj, ako sam stekao milost u Tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge!"

V

(Post 18, 3).

jerojatno vam neću reći ništa novo ako kažem da će krajem kolovoza biti punih petnaest godina kako mi je suprug ostao bez stalnog zaposlenja i postao sezonac s fakultetskom diplomom prehrambene struke.

Vraćajući se koncem kolovoza 1996. s jednotjednog godišnjeg odmora, u poštanskom sandučiću čekalo ga je pismo o otkazu. Nevjerojatno! Nakon mnogih godina rada u istom poduzeću, ostati bez posla samo zato, jer si pošten, stručan i jer se nisi uhvatio u kolo novopečenih poslodavaca, bilo je apsurdno. Upravo se to ispriječilo poput ogromnog zida na našem životnom putu. Kako dalje s dvoje malodobne djece i stanom pod kreditom? Tih '90-ih upravo su tako i slično počele priče mnogih obitelji; u neizvjesnosti od sutrašnjice. Danas, petnaestak godina kasnije, možemo samo ustvrditi: ništa novo. U našem malom gradu najmanje pet poduzeća s različitim proizvodnim djelatnostima više ne postoji. Tisuće i tisuće radnika Kožare, Graditelja, Vinteksa, Đure Salaja itd. našli su se sa svojim obiteljima u situaciji one narodne izreke "kud koji-mili moji".

Održao nas je u vjeri i providio nam za naše duhovne i tjelesne potrebe. Koliko god smo znali oskudijevati, desetinu svoje skromne mirovine uvijek sam radosno davala Bogu. Uz vjernu braću i sestre i sami smo iz dana u dan molili i zahvaljivali za poslodavca čak i kada bi mi suprug bio mjesecima bez posla i primanja! Naučili smo tražiti Kraljevstvo nebesko i Njegovu pravednost i uistinu, On nam je sve drugo nadodao na predivan način i po različitim osobama. I još nešto! Ponekad, kada bih išla u šetnju ili u nabavku slavila bih Boga ili se tiho u sebi molila. Ne znam točno kada, možda otprilike prije dvije godine, negdje pred Novu godinu, kada mi je suprug po tko zna koji put završio na Zavodu za zapošljavanje i kada nije bilo nikakvih naznaka za bilo kakav posao, Gospodin mi je u Duhu jasno progovorio: "Raduj se, jer će ti suprug dobiti stalan posao!" Ta sigurnost Božjeg obećanja naprosto me preplavila i davala mi je snagu za dalje! Ovih dana, kada je moj muž očekivao da će mu vjerojatno dati otkaz kao što je to bio slučaj s njegovim radnim kolegama sezoncima, pozvan je da potpiše Ugovor o stalnom zaposlenju 1. srpnja 2011. Zamislite! Božje čudo za mog supruga (a i za sve nas) u njegovoj pedesetosmoj godini života, nakon više od deset godina sezonskog posla u istom poduzeću! Mislila sam da ću od sreće iskočiti iz svoje kože! Veličanstven kralj, svet i uzvišen Bog! Slava i hvala Njegovom svetom imenu! Hvala mu na vjernosti! Veličamo Njega koji "nam je očuvao noge od pada i postavio nas razdragane po Isusu Kristu u baštinu svetih u svjetlu!" Bog koji proviđa – Jahve Jire! "Boj se Jahve, Boga svojeg; njemu služi, uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži. On je tvoja slava, Bog tvoj, koji je radi tebe učinio velika i čudesna djela što su ih vidjele tvoje oči!" (Pnz 10, 20).

Što se moje obitelji tiče, ja sam kao invalid rada stavljena na državnu skrb 1996., a potom sam uskoro otišla u invalidsku mirovinu. Suprug se našao na Zavodu za zapošljavanje. Rodbina i prijatelji bili su u nevjerici, a i mi sami vrlo razočarani i u tjeskobi od sutrašnjice. Ali, tu je bio Gospodin koji ima sav nadzor i kontrolu! Svojom je milošću, nekoliko godina prije tih događaja, duboko zahvatio u naše živote i izvukao nas iz jame propasti! Spasio nam je duše od vječne izgubljenosti i prigrlio nas za svoju djecu po svom ljubljenom sinu Isusu Kristu. Iako su počela testiranja naše vjere i pouzdanja u njega, malo po malo naše su "klonule ruke i klecava koljena" očvrsnula i znali smo da će On održati svoje obećanje "da sve ide na dobro onima koji ga ljube!" Dao nam je živu nadu, jer On jest uistinu dobar Otac! Moj je suprug uskoro dobio prvi sezonski posao koji je trajao mjesec i pol dana. Ubrzo mu je u drugom poduzeću bilo ponuđeno da radi i to je trajalo četiri godine. Zatim mu je Bog iza toga providio posao (premda s prekidima) u trećem poduzeću, zatim u četvrtom, pa u petom... Slava Mu!

Naučili smo tražiti Kraljevstvo nebesko i Njegovu pravednost i uistinu, On nam je sve drugo nadodao na predivan način i po različitim osobama. 12


AUTOR | Vinko Kiš

0.7.

BOŽJA RUKA IZBAVLJENJA ''Prizovi me u dan nevolje! Tada ću te izbaviti, a ti ćeš me slaviti!'' (Ps 50,15).

N

e tako davno prošao sam kroz jednu životnu situaciju iz koje me Gospodin izbavio i sačuvao moj život. Dogodilo se to krajem studenog prošle godine. Jedne subotnje večeri, pošao sam kod ujaka, ujedno i brata u Kristu, kako bismo se dogovorili oko pojedinosti vezanih za putovanje u Zagreb. Za nekoliko tjedana trebala se održati kršćanska konferencija za mlade – Srcokret. Obavili smo prijavu, platili cijenu i nastavili se dogovarati oko pojedinosti prije samoga puta. Radovao sam se toj konferenciji i pomisli da ću biti u zajedništvu s brojnim kršćanima. Krenuo sam kući oko 22 sata. Bila je mirna jesenska večer. Ljudi su se odavno povukli u svoje domove i nikoga nije bilo na ulicama. Normalno sam vozio bicikl cestom do kuće. U jednom sam trenutku čuo da je u ulicu naglo skrenuo automobil. Bio je iza mene pedesetak metara. Baš kad sam pomislio: ''Bože, što ovaj vozi nekako čudno!'', automobil se našao do mene i udario u bicikl. Od jačine tog udarca letio sam nekoliko metara i pao na leđa ispred nekog drveta. Ostao sam pri svijesti i ubrzo ustao. Nakon svega nekoliko sekundi u pomoć su došli članovi jedne kršćanske obitelji koja je živjela blizu mjesta gdje se dogodila nesreća. Potresen i uplašen, polako sam krenuo objašnjavati što se dogodilo, ali razgovor su prekinuli dvoje mladih ljudi. Radilo se o bračnom paru koji se te večeri uputio u noćni provod u Tordince. Mladi vozač Kristijan vozio je pod utjecajem alkohola i odmah priznao da me nije vidio, jer se za vrijeme vožnje raspravljao sa suprugom Marijom. Odmah se ispričao i zamolio me da ne zovemo policiju jer vjerojatno bi ostao bez vozačke dozvole te bi se sve još dodatno zakompliciralo. Nastavio je nešto govoriti, ali moj mozak kao da je stao u tim trenutcima. Srce je preplavio predivan mir i nestala je svaka pomisao na osvetu, mržnju i gnjev. Ubrzo su došli moji roditelji da me odvezu u vinkovačku bolnicu. Sjeo sam u automobil i tijekom vožnje bacio pogled na dvorište svoje crkve. U njemu je bila srušena jelka i sprijeda uništen automobil. Odmah sam znao da se tu zaustavilo onih dvoje mladih i počeo sam zahvaljivati Bogu što ih je sačuvao. Dolaskom u bolnicu, primljen sam na odjel za traumu gdje su nakon detaljnih pregleda liječnici utvrdili da mi je samo slomljena lijeva ruka. Stavili su gips i poslije sat vremena pustili me kući. Tu sam noć proveo u molitvi i slavljenju. Radost je ispunjavala moje srce i uživao sam u ljepoti Božje blizine. Drugoga dana, posjetili su me Marija i Kristijan. Iz ovog događaja izvukli su pouku da nas je samo Bog održao na životu i da bi se bez Njegove

13

Ponekad se na naš životni put spusti magla i dođu razne kušnje, ali one ne dolaze bez razloga u naš život. Vjerujem da su one dio Božjeg plana i da me njima Bog testira i oblikuje da budem što sličniji Njegovom Sinu. zaštite sve puno gore završilo. Doista, to je istina! Na početku života u Kristu, teško sam mogao prihvatiti činjenicu da nanovo rođeni vjernici prolaze kroz bolesti, nevolje, patnje… No, pomoću Božje Riječi i mnogih svjedočanstva braće i sestara, s vremenom sam spoznao da život u Kristu nije uvijek posut ružama. Ponekad se na naš životni put spusti magla i dođu razne kušnje, ali one ne dolaze bez razloga u naš život. Vjerujem da su one dio Božjeg plana i da me njima Bog testira i oblikuje da budem što sličniji Njegovom Sinu. U kušnji koju sam doživio, On mi je pokazao da se ni u jednom trenutku nije udaljio od mene i da me podupire svojom jakom desnicom. Posljedice su mogle biti puno teže, ali On to ovaj put nije dopustio. Izbavio me i još jednom osvjedočio da živim samo po Njegovoj milosti i da je moj život u Njegovim rukama. Časopis za duhovni život


AUTOR | Lidija Usurel

0.8.

Odgovornost i komunikacija neverbalne geste veoma širokoga spektra, sredinske smetnje (buka, varijacije u temperaturi, neadekvatno osvjetljenje i sl.) te cjelokupna paleta fizičkih, psihičkih i duhovnih elemenata koji sudjeluju u razmjeni informacije - zdravlje, osjećaji, želje, predispozicije, stavovi, vrijednosti, motivi, vjerovanja, uvjerenja, predrasude i sl. Da bi komunikacija bila kompetentna, ona se nužno mora pozabaviti svim ovim intrapersonalnim i interpersonalnim čimbenicima na takav način da se “izravna put”, te omogući skladan i pravilan prijenos informacije. U svemu tome, riječ obavlja ključnu ulogu. Kako Sveto pismo promatra ulogu riječi i govora u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji?

Božansko obilježje riječi

J

edna od prepoznatljivih karakteristika ljudskoga bića koja svjedoči u prilog povezanosti čovjeka sa samim sobom, čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa svojim Stvoriteljem, sposobnost je komunikacije. Budući da je komunikacija kompleksan proces koji se odigrava u uzajamnim, međudjelujućim odnosima, ona u sebi sadrži izniman potencijal za rast i sazrijevanje. Komunikacija u sebi sadrži i mogućnost za konflikt, odvajanje i razaranje. Budući da je glavno sredstvo komunikacije riječ, ovaj članak usredotočit će se upravo na analizu uloge riječi u procesu komunikacije, ali i na isticanje odgovornosti koju “posrednik” riječi ima u istom tom procesu.

Pravilno komunicirati Komunikacija  ili proces razmjene, stručno je definirana kao “uzajamno priopćenje, prijenos, širenje ili dijeljenje informacija, poruka i značenja” posredstvom verbalnih i neverbalnih sredstava komunikacije. Informacija ili sadržaj komunikacije jest “sve što je dostavljeno u procesu komunikacije, a što reducira neizvjesnost i pospješuje predvidivost.” Komunikacija je posredovana prenositeljima informacije, tj. verbalnim i neverbalnim znakovima, simbolima i signalima. Ovdje se ubrajaju: brojevi, slova, slike, crteži, geste i sl., dakle sve ono što potpomaže prijenosu poruke, ali je, svakako, najvažniji prenositelji informacije, ljudski govor. Cilj je komunikacije uobličavanje u svijesti primatelja onoga istoga značenja koje je pošiljatelj informacije namjeravao stvoriti slanjem poruke. Komunikacija, dakle, obuhvaća slanje, primanje, percipiranje (opažanje) i interpretaciju (razumijevanje) informacije. Na svom putu kruženja od pošiljatelja do primatelja, informacija nailazi na različite prepreke, stručno nazvane “kodiranje”, “dekodiranje” i “šum”, a koje otežavaju proces komunikacije. Te su prepreke

Poznato je da su okviri primjenjivosti svetopisamskih pouka određeni odnosom Stvoritelja i stvorenja, tj. odnosom između Boga i čovjeka. Iz ovoga vertikalnoga odnosa proizlaze horizontalne natuknice za ophođenje čovjeka prema svomu bližnjemu, prema svojoj okolini te prema široj društvenoj zajednici. O tome koja je uloga riječi i kako bi se riječ trebala primijeniti u komunikaciji, svjedoči veliki broj biblijskih izvještaja. U izvještaju o stvaranju (Post 1, 1-31) nailazimo na jasnu sliku, inače vrlo kompleksne funkcije riječi. Izraz “i reče Bog … i bi tako”, a koji se spominje više puta u prvom poglavlju ove Knjige, ukazuje na tri glavna obilježja riječi: aktivnost, stvaralaštvo i objavu. Premda podijeljenoga mišljenja oko prirode samoga procesa stvaranja - neki su teolozi pristalice “stvaranja putem zapovijedi ili naredbe”, a drugi podržavaju “stvaranje djelatnošću ili akcijom” - većina objedinjuje ove dvije zasebne aktivnosti u jednu, “ujedinjenu” aktivnost Božje riječi. Sukladno tomu, Riječ je istovremeno “objavljujuća”, “aktivna” i “stvaralačka”, na isti način na koji “proročka riječ objavljuje” buduće događaje, ali i “podupire (u vremenu) nastajanje objavljenoga”. Tako je riječ Božja suverena inicijativa prizivanja nepostojećega u život “ni iz čega” (Rim 4,17), ali ona je, također, i aktivnost potpomaganja u nastajanju i razvijanju navješćivanoga. Ne začuđuje činjenica da su sve ove tri funkcije riječi najbolje ujedinjene u osobi Isusa Krista, Ustanovitelja i Zastupnika novoga stvorenja. C. H. Doddova ilustracija predstavlja na prekrasan način isprepletenost funkcije aktivnosti, stvaralaštva i objave u osobi Spasitelja: “Jer kao što Isus daje život, On jest život; kao što On uskrisava mrtve, On jest uskrsnuće; kao što Isus navješćuje istinu, On jest istina; na taj isti način, kao što Isus govori riječ, On jest Riječ.” Štoviše, u ovom kontekstu, riječ je sam bitak Osobe, odsjaj nutrine koja se ogledava u vanjskim djelima. Otuda i uska povezanost riječi i djela, koje jedino u bliskom suživotu čine kvalitetu integriteta. Stvoren na sliku Božju (Post 1, 26a) čovjek nalikuje svom Stvoritelju - obdaren je vještinom komuniciranja te je njegova

14


riječ također nositelj božanskih obilježja. Kroz cijelu povijest čovječanstva, dimenzije aktivnosti, stvaralaštva i objave riječi uobličavale su kulture i tradicije, običaje, religijska vjerovanja i obrede te literarno-umjetničke oblike izražavanja. Čovjek je oduvijek utjecao na okolinu, mijenjao društva te ‘”stvarao” nove realnosti - sve je to ostvario posredstvom komunikacijskoga procesa i riječi, posebice djelima. U riječi je skrivena iznimna potencijalna snaga za rađanje novoga: to može biti život ili smrt (Izr 18,21). Kako se konkretnije u svakodnevnici može uočiti uloga riječi? Jedna od biblijskih knjiga, koja se na poseban način bavi dualizmom mudrost/ludost, a koja se uspješno primjenjuje gotovo u svim područjima života, kao i u procesu komunikacije, jest knjiga Izreka. Na brojnim se mjestima u Knjizi naglašava da prijenos, tj. slanje i primanje, informacije riječju ima ključnu ulogu u promoviranju života u izobilju, ali i da ta ista riječ kada je izrečena na neispravan način, u pogrešnom kontekstu sa iskrivljenim motivima srca uzrokuje poteškoće. Među mnogobrojnim “preprekama” koje otežavaju komunikaciju i vode razaranju međuljudskih odnosa spominju se: mržnja (10,12), ogovaranje (16,28; 18,8; 20,19), lažno svjedočenje (6,12-14), ismijavanje (22,10), pohlepa (28,25), ljutnja i bijes (15,18; 29,22). Ako su ove prepreke sputavajuće i vode destrukciji, postoje i načini obnavljanja i pospješenja komunikacije, a samim tim i odnosa. Tako, kaže mudri pisac Izreka, ako ogovaranje, glasine i vrijeđanja proizvode odvajanje, prakticiranje samokontrole razriješava sukobe (22,10; 19,11). Ako lažna svjedočenja uništavaju živote, istina ih spašava (14,25). Ako mržnja inicira konflikte, podupire i produžuje prepiranja, ljubav oprašta uvrede, omogućuje komunikaciju i pospješuje razvoj odnosa (10,12). Slično tomu, ismijavanje, pohlepa, nestrpljivost i ljutnja mogu biti nadvladane izbjegavanjem spornih ljudi, vježbanjem u umjerenosti i suzdržljivosti (16,32), vjerovanjem Bogu i slijeđenjem Njegove riječi (3,5-7). U zaključku bih još napisala nekoliko riječi: ne zaboravimo da govor proistječe iz našega srca, on je izraz čovjekove nutrine jer “usta govore izobilja srca” (Mt 12,34b). Riječ je moćno sredstvo koje može nanijeti veliku bol ili ostvariti veliku pobjedu. Ona je mač i smrt ili zlato i život (Izr 25,11-12). Ona može biti mudra i razumna ili luda i nepromišljena. Kakva će riječ biti u našim ustima ovisi o našoj samodisciplini, moralnim izborima i duhovnoj čestitosti našega srca.

Čovjek je oduvijek utjecao na okolinu, mijenjao društva te ‘”stvarao” nove realnosti - sve je to ostvario posredstvom komunikacijskoga procesa i riječi, posebice djelima.

15

Časopis za duhovni život


DJEČJI KAMP

"NEBESKE STAZE", ISUSOV TOPLI ZAGRLJAJ

U

pravo ovu sliku Isusovog zagrljaja dobili smo na početku dječjih kampova u molitvi. Njegovu zaštitu, ljubav i blagoslov osjećali smo cijelo vrijeme. Na taj smo način imali priliku vidjeti i iskusiti Božje djelo među našim najmanjima. Kako bi dnevni raspored i sadržaj jednog ovakvog kampa tekao po planu, bila je potrebna želja da se služi te da se riječima i primjerom pokaže djeci tko je Isus. Jednako tako bile su potrebne i sluge koje bi to činile. Zahvaljujemo Bogu što je providio oboje! Mladi voditelji s osobljem zaduženim za tehniku i održavanje, unutar tih prekrasnih šest dana provedenih s djecom, pomagali su i učili djecu kako svijetliti i biti blagoslov onima koji ih okružuju. Kao što su djeca takvim zajedništvom stekla dragocjeno iskustvo, te je Bog mogao raditi na njihovim srcima, tako smo i mi voditelji mogli naučiti kako se u malim stvarima nalazi pravi i veliki blagoslov ako iskreno tražimo Boga. Program je bio pravilno raspoređen na zajedničke aktivnosti kao i na posebno vrijeme u manjim skupinama. On je pridonio cilju da unutar vremena, učimo i pričamo o biblijskim likovima kao pravim „zvijezdama“ koje su slušale i voljele Boga. Djeca su imala priliku pokazati darove koje im je Bog dao u raznim radionicama koje su bile u tu svrhu upriličene. Jedno od najvećih iznenađenja bilo je upravo slavljenje u kojem su djeca uživala pjevajući, plešući i slaveći Isusa o kojem su toliko slušali! A, kada je bio poziv za obraćenje, mnoga su mlada, ali odlučna i dotaknuta srca, prihvatila Isusa kao svog Spasitelja i Gospodina na opće veselje svih nas u kampu. Bio je to tjedan kada se sijala Božja riječ i mnogi su otišli sretni jer su upoznali Isusa. Djeca su naučila nove stvari i možemo biti sigurni da će ono što je u njih uloženo u pravo vrijeme izaći na vidjelo i proslaviti Boga! Naša je želja i molitva da ova generacija bude bolja od naše!

David Topić

D

TINEJDŽERI

anas nije nimalo teško stvoriti profil na Facebooku kakav želimo pokazati ljudima i potom ga po želji mijenjati, dodavati ili brisati neke stvari... No, što je s našim pravim profilom? Tko smo i kakvi smo uistinu? Kako naš pravi profil biva oblikovan odlukama koje svakodnevno donosimo i na koji način on može biti ukorijenjen u Božjoj riječi? O tome smo razgovarali i učili ove godine tijekom tinejdžerskog kampa održanog u Orahovici od 1. do 6. kolovoza. Tijekom prijepodnevnoga programa koji je vodio Sanyesz Nagy iz Madžarske, razmatrali smo važnost odluka u različitim područjima života: škole, prijateljstva, veze, društvenih mreža, obraćenja i poziva u službu. Svi su sudionici imali priliku, kroz razgovor u malim skupinama, postavljati pitanja, iznijeti vlastita zapažanja i podijeliti svoja iskustva vezana uz spomenute teme. Potom smo kroz interaktivno kazalište (u kojemu sudjeluju i glumci i gledatelji) gledali kratke scene koje prikazuju određeni problem vezan uz temu dana, ali pritom nisu ponuđena rješenja. Stoga su najbolja rješenja pokušali pronaći sami sudionici kampa mijenjanjući tijek radnje, odnosno postupke određenih likova. Tako smo imali priliku učiti jedni od drugih i pokušati, bez kritiziranja tuđega mišljenja, sagledati istu situaciju iz više kutova te zajedno pronaći najprikladnije rješenje. Na večernjem programu uživali smo u zajedničkom slavljenju, molitvama i propovijedima Ivice Horvata iz Zagreba na već

16


K

MLADI

amp za mlade postigao je veliki uspjeh iz nekoliko razloga. Preko šezdeset mladih iz cijele Hrvatske – skoro polovica od njih po prvi puta – skupila se oko teme: ''Crkva: mjesto sigurnosti i nesigurnosti'' i ''Bog&Ja''. Karmelo Kresonja, pastor iz Mostara u Bosni i Hercegovini, govorio je o našoj ulozi u Crkvi, dok je Oliver Buljat, pastor iz Karlovca, govorio o našem osobnom odnosu s Kristom. Svi smo bili svjedoci mudrosti i iskustva ova dva Božja čovjeka. Njihove su se poruke nadopunjavale i poticale nas da rastemo u vjeri te da jasno shvatimo koje je naše mjesto u Crkvi i pred Njim. Neki su na ovom kampu prvi put se odlučili slijediti Krista dok su mnogi obnovili svoje predanje Njemu. Ovaj kamp značajan je i po tome što su sudionici upoznali nove mlade, te obnovili i produbili stara prijateljstva. Odlasci na jezero, razgovori uz kavu ili zabava na odbojkaškom terenu na jezeru, razgovori u skupinama i zajednički objedi, dali su nam priliku da se još bolje upoznamo. Neke od aktivnosti u kojima smo uživali bile su: interaktivno kazalište (vrsta kazališta u kojemu glumci i publika aktivno i osobno sudjeluju u režiranju scena), razna sportska natjecanja, različite radionice (kreativna, glazbena, adventure, dušobriznička, itd), slavljenje… Umjesto da samo raspravljamo o Crkvi, imali smo mogućnost iskusiti istinsko zajedništvo u tijelu Kristovom tijekom ovih tjedan dana. Biti kršćanin nije individualan pothvat. Povlašteni smo i imamo odgovornost rasti u zajedništvu s drugima dok sami produbljujemo svoj odnos s Kristom. Upravo se to i dogodilo na ovogodišnjem kampu za mlade.

Jeremy Bohall

No, što je s našim pravim profilom? Tko smo i kakvi smo uistinu? Kako naš pravi profil biva oblikovan odlukama koje svakodnevno donosimo i na koji način on može biti ukorijenjen u Božjoj riječi? spomenutu temu 'Moj pravi profil', razvijajući pravu sliku o sebi i drugima na temelju onoga kako nas Bog vidi. Svoje je poučavanje Ivica zaključio poticajem svima nama da i u danima koji slijede nakon kampa budemo kao 'stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku...' (Jer 17, 8) naglasivši kako je to moguće jedino ako se pouzdajemo u Gospodina. Posebno smo zahvalni Bogu na novim ljudima koji su bili spremni odvojiti svoje vrijeme kako bi služili u kampu, a isto tako i na blagoslovljenom vremenu molitve prije i nakon večernjega programa, krštenjima Svetim Duhom i svim ostalim blagoslovima koje smo primili u tom nezaboravnom tjednu. Što reći na kraju, nego: Hvala Bogu na njegovoj vjernosti! I ... vidimo se sljedeće godine!

Danijela Horvat

17

Umjesto da samo raspravljamo o Crkvi, imali smo mogućnost iskusiti istinsko zajedništvo u tijelu Kristovom tijekom ovih tjedan dana. Časopis za duhovni život


Posebnost kampa bio je duh zajedništva i radosti koji je prožimao sve sudionike.

N

ODRASLI

akon dužeg vremena, ponovno je u Orahovici održan kamp za odrasle u kojem je sudjelovalo oko četrdeset sudionika.

Bilo je to vrijeme duhovne obnove i izvanrednog odmora od “pritisaka ovoga svijeta“. Glavni govornici na kampu bili su brat Oystein Sandtorv i Milan Špoljarić. Brat Oystein je u prijepodnevnom terminu poučavao na temu: ''Darovi Duha Svetoga u odnosu na Božju narav'', a brat Milan na temu: ''Molitva''. Predavanja su bila vrlo poticajna, poučna i praktična tako da smo se svi složili da smo puno toga naučili. U poslijepodnevnom terminu, sudionici su mogli pogledati kršćanske filmove, kupati se na jezeru ili odmarati. U večernjem terminu, održavala su se bogoslužja. Za slavljenje je bila zadužena domaća ekipa iz Orahovice, brat Danko Grgurić iz Daruvara, a posebni smo blagoslov primili posjetom tima za slavljenje iz Belišća. Sestra Lidija i brat Slobodan Stojković bili su „dobri duhovi kampa“, uvijek pri ruci u svakoj potrebi i situaciji. Općem raspoloženju na kampu pridonijelo je i to što smo u četvrtak, 7. srpnja imali vodeno krštenje na jezeru gdje se krstilo četvero krštenika iz Garešnice. Bila je to velika radost za cijeli kamp. U petak je održana noćna molitva na kojoj je sudjelovao veći broj sudionika te smo zaključili da to treba postati tradicija kampa. Posebnost kampa bio je duh zajedništva i radosti koji je prožimao sve sudionike. Mnogi su sudionici došli opterećeni, duhovno i tjelesno bolesni i u vrlo teškom stanju, ali već se drugi dan sve promijenilo i kasnije su svjedočili o obnovi koju su doživjeli.

Mira i Branko Banić

OBITELJI

O

d 8. do 13. kolovoza ove godine, održan je prvi put Obiteljski kamp u Orahovici. Na njemu se našlo stotinjak sudionika, od kojih je bilo 43 djece i 45 roditelja, računajući tu i pomoćno osoblje. Većina sudionika dolazila je iz slavonskih gradova i mjesta, a manji dio iz središnje Hrvatske i Dalmacije. Cilj kampa, pod sloganom „Poštujem, dobro mi je“, bio je učvršćivanje obiteljskih odnosa u kršćanskom ozračju. Glavna predavanja, koja su održavana svaki dan prijepodne, držali su bračni savjetnici i direktori Obiteljskog života u Hrvatskoj Davor i Sandra Kukec. Teme o kojima su govorili odnosile su se na komunikaciju u braku, što Biblija govori o komunikaciji, rješavanju sukoba i seksualnoj intimnosti kao ishodu zadovoljavajućeg bračnog odnosa između muža i žene. U prijepodnevnim satima su, također, održavani susreti predškolske grupe koju je vodila Helena Moguš, mlađe školske grupe koju je vodila Arna Bogešić te tinejdžera koju je vodio Robert Bogešić. Davor i Sandra Kukec su tijekom dana održavali i pojedinačne razgovore sa sudionicima kampa te posebno s grupom koja je prijepodne radila s djecom, kako bi im iznijeli osnovne informacije s glavnih predavanja. Na večernjoj službi, gostovao je makedonski misionar Pavle Cekov koji je, između ostalog, govorio o suočavanju s obeshrabrenjem. Bit je glavne poruke bila da jedino u Gospodinu imamo svaku utjehu, nadu i snagu; jedino nas on vodi izlazu iz teških situacija. Nakon propovijedi, održane su molitve za obraćenje, ohrabrenje i ozdravljenje za okupljene. Tom je prigodom nekoliko osoba prihvatilo Isusa Krista u svoj život kao osobnog Spasitelja.

18


P.S. VOLIM TE ISUSE

K

ada se okrenemo i pogledamo unatrag, na dane kada smo molili Gospodina da blagoslovi ljetne kampove, jeste li pomislili da će biti tako posebno? Jeste li, nakon svega, zastali i zahvalili Bogu za ono što nismo mogli ni sanjati ni pomisliti? Na kampovima sam iskusila i spoznala da mi je On dao najljepši i najposebniji dar otkada sam ga upoznala: takvu bliskost s Gospodinom, takvu čistoću misli i srca, takav doživljaj nebeske stvarnosti koja je hranila moju dušu. Krijepio me Gospodin do takvih granica da smo u petak na kampu za mlade kleknuli na svoja koljena i poklonili se našem Kralju. Taj je trenutak bio tako dragocjen - shvatila sam Njegovu veličinu i dostojanstvo te potrebu da mu se klanjamo jer je On toga uistinu dostojan! I, dok smo dijelili svoja svjedočanstva u našoj mjesnoj zajednici, shvatila sam da Bog nije nikoga mimoišao. Sve nas je pohodio, sve nas je ohrabrivao, sve nas je pogledao pogledom svoje ljubavi i darovao nezaboravno ljeto u brizi za svakoga tko je zazvao njegovo ime. Što reći na kraju? Jedno veliko, veliko hvala koje dolazi iz dubine našega srca! To je ono što možemo reći. A, što je ono što možemo učiniti? Nastaviti se klanjati njegovoj veličini ne zaboravljajući na dobročinstva koja nam je iskazao!

Debora Špoljar

Cilj kampa, pod sloganom „Poštujem, dobro mi je“, bio Evanđeoski teološki fakultet je učvršćivanje obiteljskih Visoko evanđeosko teološko učilište odnosa u kršćanskom ozračju. Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku nudi mogućnosti studiranja na hrvatskom i/ili engleskom jeziku, na slijedećim razinama:

Tijekom kampa, u poslijepodnevnim satima - u slobodno vrijeme, održavane su radionice izrade plakata sprejevima, natjecanja u malom nogometu i stolnom tenisu, te igraonice za djecu. Vrijednost tog vremena bila je i u tome što su se pojedine obitelji sastajale i međusobno upoznavale te razmjenjivale iskustva, posebno u odgoju djece i životnim situacijama hrabreći se u pronalaženju rješenja. Sudionici su na kraju kampa ocijenili organizaciju kampa, predavanja, radionice, poslijepodnevne aktivnosti kao i večernji program visokom ocjenom tako da se čak predlagalo produženje kampa za nekoliko dana više. U svrhu poboljšanja obiteljskog kampa planiranog za sljedeću godinu, sudionici i organizatori predlagali su aktivnosti kao što su: jutarnje obiteljsko okupljanje uz molitvu i slavljenje prilagođeno obitelji, teme povezane uz obitelj, odgoj djece i tinejdžera, te utjecaj poroka kao što su droga i alkohol. Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.

Dodiplomski studij traje 3 godine ili 6 semestra (180 ECTS bodova) Religija i društvo Kršćanska teologija Primjenjena teologija Diplomski (magistarski) studij traje 2 godine ili 4 semestra (120 ECTS bodova) Poslijediplomski studij (doktorat) traje 3 godine (180 ECTS bodova) Više informacija o načinu studiranja i dokumentima potrebnim za upis na Evanđeoski teološki fakultet možete naći na stranici www.evtos.hr

CVJETKOVA 32 • P.P. 370 • HR-31301 OSIJEK • HRVATSKA TELEFON: 385-31/494-200 • FAX: 031/494-201 E-MAIL:info@evtos.hr • www.evtos.hr

Psalam 133

Robert Bogešić

19

Časopis za duhovni život


sumnjaj u svoje sumnje sumnjaj u svoje sumnje: one su to i zaslužile! postavljaj im pitanja, kao što i one zapitkuju i podpitkuju tvoje povjerenje, tvoje uvjerenje, tvoje pouzdanje, tvoj spokoj, tvoj brak, tvoju vjeru, u Bogom-otkriveni smisao života, smrti i vječnosti. ne štedi ih, kao što i one tebe ne štede. ni kod tebe da ne bude tabu teme. i ti skači s teme na temu pa se povremeno i sve učestalije zlokobno vrati na najdublju ranu i po njoj i ti mlati da isto tako nadprirodno boli. nadvladaj sumnje njihovim najjačim oružjem: sumnjaj u njih! kao što je Krist smrću smrt uništio, tako i ti sumnjom sumnju razvali. ali, sumnjaj u sumnje, ne u sebe zato što sumnjaš. svatko tko vjeruje taj i sumnja a tko sumnja taj i vjeruje. sumnjam, dakle vjerujem! tko je među nama bez sumnje, neka prvi baci drvlje i kamenje na one koje mori sumnja! ako je sumnja antiteza vjere, onda se ona na vjeru nadograđuje, podupire je i izgrađuje; suobličava je i osmišljava, točnije, na njen smisao podsjeća i vraća. bez antiteze nema ni sinteze. tko je iskren prema svojoj vjeri i prema svojoj sumnji, reći će: Bože, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri! tko sumnja da sumnje osnažuju vjeru, neka se sjeti da vjetrovi jačaju korijenje drveća. sumnje mogu ličiti na neprijatelje vjere, ali mogu zapravo biti prijatelji istine, jer ako je sumnja opravdana, onda mi ne treba lažna vjera! zato je preduvjet ove konstruktivnosti sumnje upravo to da se ne povjeruje naivno njenoj laži, polu-laži ili bilo kojem postotku laži u kombinaciji s istinom, već da se sumnja svjesno shvati ozbiljno, da se ozbiljno u nju posumnja i sumnja, da se nepristrano i kritički razmotri njena tvrdnja i da se razgledaju njene praktične implikacije i moguće i nemoguće, i mile i nemile posljedice. jedino sumnja koja se ovako ozbiljno shvati i temeljno pretrese biće razoružana, ukroćena, bezopasna i kontra-produktivna! Dimitrije Popadić

Časopis za duhovni život


Izvori br 27