Page 1

Časopis za duhovni život epcrh@zg.t-com.hr 24 | 2010

www.epc.hr

Tajnovito i nepojmljivo Elisabeth Elliot

Veliki znacaj malog Stojan Gajicki

Pomirite se s Bogom Dalibor Kraljik

10 kn


Uvodnik AUTOR | Marija Koprivnjak

Pti c e umiru pjevajuci U toj patnji ptica započinje pjevati svoju najljepšu i posljednju pjesmu.

I

stoimena knjiga govori o jednoj vrsti ptice koja živi u Australiji. Ta je ptica posebna jer kada osjeti da će umrijeti, odlazi na neko drvo i pronalazi neku tanku grančicu s kojom si probode krilo što joj uzrokuje strašnu bol. U toj patnji ptica započinje pjevati svoju najljepšu i posljednju pjesmu.

Prije izvjesnog vremena, jednog dana, na naša vrata pozvonila je stara i bolesna susjeda Milka. Bila je nepočešljana i prestravljeno je počela govoriti: "Pomozite mi, došli su po mene!" Začuđeno sam je priupitala: "Bako Milka, tko je došao po vas?" "Zli, ružni demoni ušli su kroz zatvorena vrata i prozore! Posvuda sjede u mojoj maloj sobi." Moj muž, jedna sestra iz crkve i ja otišli smo k njoj, pomolili se i pitali je želi li priznati svoje grijehe te predati svoj život Isusu. Rado je to učinila i tako smo je ostavili u Božjem miru. Nekoliko smo je puta posjetili i također molili za nju. Duhovi i strah nestali su iz njezina života nakon molitve. Nedugo poslije, prije nego je umrla, njezin brat bio je s njom i rekao nam da je podigla svoje ruke prema nebu i rekla posljednje riječi: "Brate, reci svima da im opraštam!" Legla je i otišla Gospodinu. Mogla je oprostiti jer je njoj bilo oprošteno. Više puta, od tada, u šali kažem: "Neprijatelj, Sotona, natjerao je moju Milku da preda svoj život Isusu." Bilo kako bilo, važno je da smo njegovi, izmireni s njim i međusobno.

Izvori Časopis za duhovni život Zima 2010 Godina L Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska epcrh@zg.t-com.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Dražen Hinek Korektura Božica Trbojević

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2


AUTOR | Billy Graham

Iscjelitelj našeg slomljenog srca

M

ožda ste u proteklih nekoliko godina prolazili kroz strahovite emotivne, fizičke i duševne kušnje. Srce vam je slomljeno radi smrti vaših voljenih. Možda ste ostali bez posla ili doživjeli bolan neuspjeh u nekom drugom području života. Možda vam se rodilo bolesno dijete ili se vaš tinejdžer pobunio i otišao od kuće. Što učiniti kada se osjećamo kao da će nam srce puknuti od boli? Kako dalje? Dokle možemo podnositi ubod oštrog noža? Jednoj spisateljici, Barbari Johnson, ubili su sina marinca u Vijetnamu. Pet godina kasnije, neki pijani vozač usmrtio joj je drugog sina. Dvije godine poslije, treći joj je sin na dan dodjele fakultetske diplome objavio da je homoseksualac, a bio je nagrađen kao najbolji student. Tragedija za tragedijom. Oštar nož duboko se zario u njezino srce i mislila je da neće preživjeti. Ovako je pisala o tome: ''Činilo mi se da ću dobiti infarkt. Ne znam što bi drugi rekli na to, ali ja sam se osjećala kao da ću umrijeti. Nisam mogla doći do zraka. Pala sam u stanje šoka. Kao da su me dvije željezne šake ščepale za grlo.'' Kasnije je nastavila: ''Sva su Božja obećanja vrijedna, stvarna i istinita. Iako je ljudsko srce ranjeno i krvari, ipak se treba uzdati u njih čak i onda kada se čini kao da ta obećanja baš i ne djeluju.''

Tuga s mnogo lica Na različite oblike tuge, različito reagiramo. Jedni žele umrijeti, drugi se očeliče. Poneki pak krive i proklinju cijeli svijet pa psuju Boga. Žalost je često isprepletena spoznajom grijeha, odnosno grižnjom savjesti. Peče nas savjest ako ne možemo utjecati na okolnosti, ako smo iznevjerili ljudske ili Božje zakone ili ako smo se ponašali neodgovorno s onim što nam je Bog povjerio. Poneki podnose tragediju ili težak gubitak prividno opušteno i smireno, ali iznutra i njihovo srce krvari. Moguće je da će se iz njihove žalosti izroditi osvetoljubivost ili želja za optuživanjem. Nakon Lazarove smrti, iz Martinih se riječi jasno može uočiti prigovaranje kada kaže Isusu: ''Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat.'' (Iv 11, 21).

3

Sva su Božja obećanja vrijedna, stvarna i istinita. Iako je ljudsko srce ranjeno i krvari, ipak se treba uzdati u njih čak i onda kada se čini kao da ta obećanja baš i ne djeluju. Isus se nije pokušao opravdavati. Razumio je Martino razočaranje. Ako nam je išta potrebno kada smo ožalošćeni, onda je to jedan takav prijatelj koji će biti uz nas i neće nas napustiti. Taj je prijatelj Isus. Žalost može imati i mračnu stranu. Gnjev također, kada se iskali, može biti poguban. Oslobođena srdžba kod nekršćana može izazvati strašno uništenje. Prije nego napravimo samo zadovoljno lice, mi kršćani također moramo priznati da često možemo prouzročiti slične štete kao i nekršćani. Sljedeće je obilježje žalosti panika. Žalosni ljudi gube moć koncentracije, paničare i mogu potpuno osjećajno otupjeti. Samoosuđivanje, zamjeranje, ljutnja i panika, samo su neke osobine žalosti i te su reakcije zapravo prirodne. Često nas k Bogu tjera upravo taj ''nož što se zario u naše srce''. Naša vjera i naš život o tome ovise. Kada se nalazimo u dolini žalosti, potrebna nam je Njegova pomoć inače nikada nećemo biti sposobni osvajati nove vidike.

Ranjena srca Mi ljudi, često smo puni zamisli i snova. Postavljamo si ciljeve i planiramo kako bismo oblikovali svoj život. No, što nam je činiti kada nam naše snove netko razbije u komadiće? Časopis za duhovni život


Henrik, koji je bio više od trideset godina pouzdani radnik u svojoj tvrtki, približavao se mirovini. S pravom se nadao da će u svojim poznim godinama biti zbrinut svojom mirovinom, no uručen mu je pismeni otkaz zbog promjene uprave. Slomljen je krenuo kući. Bio je šokiran do te mjere da nije znao kako nastaviti dalje nakon otkaza. Ponekad nas i naša vlastita djeca rane - znaju tako ''zariti nož'' u naša srca da ne znamo hoćemo li to ikada preboljeti. Jedan kršćanin, ravnatelj škole David Jeremiah, pisao je o tome kako mu se kći navukla na kokain i to baš u školi kojom je on upravljao. Piše: ''Oni osjećaji koji su me tada preplavili nisu bili nalik ni na jedno dosadašnje iskustvo. U životu me dotad ništa slično nije pogodilo što bi me pripremilo na takav udarac šok, kao ni na bolne dane i mjesece koji su uslijedili.'' Kada roditelji učine sve najbolje, a život njihovog djeteta ipak ode stranputicom, ta će bol u njima rađati samoosuđivanje. ''Gdje sam pogriješio?'' - pitamo se u takvim situacijama. Srca mnogih bogobojaznih roditelja pate za svojom djecom. Razumije li Isus našu bol? Njega nisu razumjeli. Rugali su mu se, omalovažavali ga i na koncu ga izdali. Međutim, u evanđelju po Mateju 25, 40 čitamo sljedeće: ''Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.'' Kristova rečenica koja se odnosi na gladne, žedne, putnike, one bez odjeće, bolesne ili utamničene, isto tako odnosi se i na nas i na ljude koji nam stvaraju probleme. To može biti i pojedinac, ''ako i jedan od najmanje moje braće'', onaj koji mi je trn u oku, a kojemu je ipak potrebna moja bezuvjetna ljubav. Možemo biti ranjeni i zato što nas odbacuju i izruguju radi kršćanskog svjetonazora. ''Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!'' (1 Pt 4, 14). Ukoliko je tvoje srce ranjeno zbog takvih izrugivanja, znaj da će te Isus blagosloviti. ''Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!'' (Mt 5, 11).

Često nas k Bogu tjera upravo taj ''nož što se zario u naše srce''. Naša vjera i naš život o tome ovise. Kada se nalazimo u dolini žalosti, potrebna nam je Njegova pomoć inače nikada nećemo biti sposobni osvajati nove vidike.

Pogrdne i zlobne riječi, mogu podjednako raniti i kršćane i nekršćane. Kršćanima su se znali rugati jer su bili dosljedni u obdržavanju svoje vjeroispovjesti. Nekog dječaka kršćanina mogu odbaciti jer ne sudjeluje sa svojim vršnjacima u opijanjima i drugim zabavama. Neka trgovkinja, koja je kršćanka, može doživjeti štetu ukoliko ne daje prednost nekom tko je nije zaslužio. Trgovca kršćanina kolege mogu ismijavati jer čestito ili uredno vodi svoje knjige. Kristova će prava djeca najvjerojatnije na tisuću načina trebati platiti cijenu svog učeništva. Apostol Petar je to ovako iskusio: ''Stoga se čude što se ne slijevate u tu istu rijeku raskalašenosti te proklinju.'' (1 Pt 4, 4). Ukoliko živimo ono što vjerujemo, tada će nas stići lažne optužbe. Isusa su isto lažno optuživali na saslušanju. Petra i Ivana su lažnim optužbama doveli pred veliko vijeće. Stjepana su lažno optužili i kamenovali. Ako su apostole i stare kršćanske vođe lažno optuživali radi njihove vjere, kako bismo mogli i zamisliti da ćemo mi umaći optužbama i vrijeđanjima? Isus je rekao svojim učenicima da će ih svijet odbaciti. ''Ako

4


vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.'' (Iv 15, 18-19).

Kada nas vrijeđaju U životu apostola Pavla također je uslijedilo vrijeme trpljenja. Cijelu je listu ispisao o tome: ''Jer Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.'' (1 Kor 4, 9-13). Pavao je trpio i tjelesno, ali kada je pomislio na odgovornost apostolske službe, to ga je još više pritisnulo. ''Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.'' (2 Kor 11, 28). Ovi su pritisci mogli rezultirati osamljenošću, bezvoljnošću i depresijom. Ali, u vremenu testiranja, Božja neograničena milost i beskrajna ljubav održale su Pavla, a održat će i nas. Često sam se osjećao kao da sam na samrtnoj postelji kada se na mene srušio ogromni psihički, fizički i duhovni teret, ali Bog je moju pozornost preusmjerio na duhovnu odgovornost: ostati mu vjeran!

ranjeni, moramo dozvoliti da nas On odvede tamo gdje nas želi ozdraviti. Netko bi mogao reći: ''Čovjek nekako prebrodi ranjavanja, ali nikada ih ne može zaboraviti.'' Međutim, s vremenom bolne uspomene izblijede. Kristova prisutnost ne samo da pomaže da preživimo probleme, nego nas osposobljava kako bismo kasnije mogli i drugima pomoći. Da, vrijeme također pomaže onima koji su slomljena srca. Kada pomažemo drugima, činimo ogroman korak prema ozdravljenju. Spisateljici Barbari Johnson također se obnovilo slomljeno srce. Danas jača i ohrabruje druge svojim iskustvom. Poslije toga, mogla je preživjeti i to da joj je sin ostavio homoseksualni život te se ponovo posvetio Kristu. Kći ravnatelja škole, Davida Jeremiaha, ljubavlju mnogih oslobodila se svoga problema s drogom. Danas svjedoči o Božjoj iscjeljujućoj moći. Kad smo slabi i bespomoćni, Bog je prisutan da nam podari snagu. Ako nam manjka mudrosti, također će nam je dati. Kada osjećamo da si ne možemo pomoći oko zacjeljivanja vlastitih rana, kleknimo pred Boga i molimo ga da nas primi u svoje naručje. To će nas dovesti do duhovnog ozdravljenja. Zašto bismo dalje čekali?

Pavlov život ne svjedoči o samosažaljenju, nego o pobjedničkom mimohodu. Rekao je: ''U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni.'' (2 Kor 4, 8-9). I sami možemo živjeti slično. Bog nikada u životu svoje djece ne dopušta poteškoće u kojima im ne bi pomogao tijekom njihovog zemaljskog života, a u vječnosti nagradio.

Bolan neuspjeh Kada čitamo o tuđim pobjedama, kada slušamo o njihovim uspjesima, možemo postati još ogorčeniji. Mnogi su naučili skrivati svoje neuspjehe i poraze jer ne žele opterećivati druge svojim problemima. Jednom su nekog mladića uhitili zbog oružane pljačke. Njegovi su se roditelji, kršćani, zbog toga toliko sramili da se nisu usudili danima doći kući. Nisu znali kako u buduće pogledati susjedima u oči, a pogotovo ne u oči članovima duhovne obitelji. Sram i strah od obilježenosti, sasvim ih je paralizirao. Zatim su ipak otišli u zajednicu i tamo se dogodila divna stvar. Ljudi se nisu udaljili od njih, nego su se naprosto slijevali k njima željni da im pomognu! Otac je kasnije rekao: ''Shvatio sam da kada ljudi navuku na se masku super-duhovnosti u zajednici i djeluju tako kao da nemaju nikakvih problema, tada se ni drugi ne usude iskreno obznaniti svoje brige. Boje se da će ih smatrati slabim i posrnulim kršćanima. Čudno, kada smo sve dobro odradili i prividno živjeli ''uspješan'' kršćanski život, to nije dotaklo tuđe živote. Sada, otkad znaju da nam je sin upao u nevolju, jednostavno su se odvažili zatražiti našu pomoć. Žele saznati na koji je način Bog riješio naš problem.''

Kristova prisutnost ne samo da pomaže da preživimo probleme, nego nas osposobljava kako bismo kasnije mogli i drugima pomoći.

Ako se i zario ''oštar bodež'' u naše srce, postojanim nas čini to ako dopustimo Bogu da nas uzme u svoje naručje. Kada smo

5

Časopis za duhovni život


Povratak rasipnog sina AUTOR | Danijel Anić

O

dgajan sam u kršćanskoj obitelji i od malena sam išao u crkvu. Bogoslužja su se održavala svake nedjelje i četvrtka i rijetko bih ih propuštao. Tako je to bilo sve do puberteta; tada su počele promjene u mojem ponašanju i razmišljanju te me jako počela zanimati glazba. U to sam vrijeme svirao bass i gitaru. Počeo sam slušati rock i hard rock glazbu jer je tamo najviše do izražaja dolazila gitara. Volio sam "skidati stvari" od Hladnog Piva, Metallice, Nirvane i ostalih bendova... Nekako u to vrijeme, otišao sam na evangelizaciju Davida Wilkersona. Izašao sam naprijed da predam svoj život Isusu jer sam osjetio snažan poziv. Nakon tog događaja, jedno kratko vrijeme bio sam pod tim utjecajem i dojmom tako da sam prestao slušati spomenutu glazbu i ostavio se svega toga jer sam znao da i nije bilo baš ispravno to slušati. No, s vremenom sam počeo malo po malo popuštati i opet se vratio slušanju još žešće glazbe jer su mi oni bendovi postali slabi... Počeo sam slušati metal glazbu jer mi je to jedostavno postalo zakon i toliko sam se time ispunjavao da sam se doslovno hranio njome. Nisam mario o čemu pjevaju jer mi je bilo važno samo kako sviraju. U srednjoj sam školi poprilično brzo našao ekipu istomišljenika i tako sam počeo izlaziti, opijati se i pušiti da ne budem bijela vrana među crnima. Moje duhovno stanje srozalo se do ništice. Crkva mi je postajala sve dosadnija i bezveznija. Polako sam prihvaćao mišljenje vršnjaka da su Bog i crkva bezvezarija. S vremenom sam počeo slušati death-metal i to većinom antikršćanski. Riječi su bile izričito protiv Boga, Isusa i kršćana... To su bili bendovi tipa: Deicide, Immolation, Marduk, Dimmu Borgir, Morbid Angel... Sve sam to prihvatio jer se nisam mogao odvojiti od glazbe s kojom sam tako prihvatio i poruku u istom paketu. Počeo sam pušiti i travu (marihuanu)... Na tu "laku drogu" teško sam se “navukao”... Svaki sam dan bio drogiran u školi, kod kuće - zapravo svagdje... Nakon izvjesnog vremena, takvo mi je stanje postalo normalno, tj. bio sam normalan tek kad se nadrogiram. Trava me uvodila u jedan malo drugačiji svijet glazbe, tako da mi je bilo omiljeno sviranje u tom stanju. Kako je trava droga, a droga košta, nisam imao novaca da si ju svaki dan kupujem; stoga sam većinom krao novac, prevario nekoga, preprodavao drogu da bih na njoj zaradio i ujedno ju tako pribavljao za sebe.

Počeo sam polako svirati u crkvi i svoj talent, što mi ga je Bog dao, upotrebljavati njemu na slavu. Moj sadašnji novi život vrlo je uzbudljiv i tek sada vidim da sloboda nije u tome da možeš raditi sve što hoćeš. 6


Od osamnaeste godine nisam više išao u crkvu. Počeo sam raditi i tada sam si mogao bezbrižno kupovati opijate, izlaziti i raditi što god sam htio jer sam bio sam. Radio sam većinom na terenima i samo vikendom dolazio kući, a ni tad nisam bio kod kuće jer sam vani pio. Roditelji su me stalno molili da prestanem - svi su me molili i govorili mi, ali nisam se obazirao ni na koga jer sam imao svoj život. S vremenom sam ostvarivao sve ono što sam htio. Doista, u tom pogledu bio sam jako uspješan. Izgledao sam kako sam htio, nitko mi nije mogao reći da ne smijem staviti piercing, tetovažu ili ostati vani do kasnih sati. Sve je to za mene značilo biti slobodan. Međutim, bio sam u velikoj samoobmani: sagledavši malo svoj život, uvidio sam da sam zapravo u potpunom ropstvu. Išao sam na zabave, svirao, pio, drogirao se, ostajao vani do jutra, imao "cool" piercinge, radio sve što si nisam mogao i smio priuštiti u roditeljskoj kući. No, problem je bio u tom što me to nije moglo ispuniti i zadovoljiti. Život mi je bio besmislen, prazan, bijedan i neispunjen, a k tome sam bio i u ovisnostima i ropstvu. Kockanje je bilo moja najteža ovisnost; možda zato što sam gubio puno novca pa nisam imao za ostale užitke... S vremena na vrijeme, razmišljao sam o svom odnosu s Bogom, ali ne predugo jer sam ga se odrekao i nisam htio imati nikakve veze s njim. Da sam to i htio, nisam mogao protiv svog ponosa, etikete metalca i obzira što će reći moje društvo. Kršćanstvo mi je izgledalo kao “ne smiješ ovo, ne smiješ ono”- činilo se legalistički i besmisleno. Jednoga dana, izgubio sam dosta novaca kockajući tako da nisam imao trave za smirenje. Toga sam dana odlučio prijeći preko svog ponosa, priznati Bogu da sam pogriješio, zamoliti ga da mi oprosti sve moje grijehe i reći mu da mi je jako žao. Što sam odlučio, to sam i učinio. Od tada su se počele događati promjene. Kao prvo: prestao sam psovati, a to mi do tada nije polazilo za rukom. U Dubrovniku sam počeo odlaziti u crkvu gdje je bilo nekoliko mojih vršnjaka koji su mi dosta pričali o Bogu. Stekao sam dojam da im je ozbiljno stalo do mene. Kada su mi govorili o Isusu, imao sam osjećaj da sve to znam, no ipak sam ih slušao. U crkvi mi je bilo jako zanimljivo slušati propovijedi dok to nije bio slučaj sa slavljenjem. Pjevao sam u sebi jer naglas nikako nisam mogao. Sramio sam se i osjećao glupo mada su svi oko mene slavili i to zatvorenih očiju što ja nisam mogao. Prestao sam pušiti travu iako sam uvijek govorio da ću je pušiti do kraja života. Međutim, želja za njom jednostavno je nestala... U međuvremenu sam dobio i otkaz u tvrtci. Bio sam prinuđen vratiti se kući, a to je za mene značio kraj dosadašnjem životu u gradu Dubrovniku. Teško mi je to palo, ali vjerovao sam Bogu, molio se i sve njemu prepustio. Kad sam došao kući, ljudi nisu mogli vjerovati koliko sam se promijenio, odnosno koliko me je Bog promijenio. Uz Božju pomoć prestao sam pušiti. Onu glazbu jednostavno nisam mogao slušati jer su me toliko boljele riječi protiv Boga i Spasitelja. Nedugo iza toga, krstio sam se. Počeo sam polako svirati u crkvi i svoj talent, što mi ga je Bog dao, upotrebljavati njemu na slavu. Moj sadašnji novi život vrlo je uzbudljiv i tek sada vidim da sloboda nije u tome da možeš raditi sve što hoćeš. Uistinu sam zahvalan Bogu na njegovoj milosti i da mi je dao još jednu priliku. Sada kada vidim gdje sam bio i što je to svijet, ne bih se vratio tamo nikada - jednostavno nema stvari u svijetu koja se može usporediti s poznavanjem Isusa. Još jednom zahvaljujem Bogu na njegovoj ljubavi, milosti i strpljenju sa mnom.

7

Sada kada vidim gdje sam bio i što je to svijet, ne bih se vratio tamo nikada - jednostavno nema stvari u svijetu koja se može usporediti s poznavanjem Isusa. Časopis za duhovni život


Pomirite se s Bogom! AUTOR | Dalibor Kraljik

D

''

akle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu'' (II Kor 5, 17 - 21). Današnje je vrijeme u kojemu živimo sve više doba ratova, sukoba, raskola, mržnje, neizmirenosti, podijeljenosti i nemira. Upravo je zato u jednome tako nemirnome vremenu prijeko potrebno naviještati i graditi mir, te propovijedati svijetu poruku pomirenja. Ako uzmemo primjer svijeta u kojem živimo, pa i Hrvatske na žalost, vidimo veliku podijeljenost (političku, vjersku, rasnu, etničku…). Narodi su u sukobu ili na rubu sukoba, vlada veliki nespokoj među ljudima, zabrinutost, otuđenost i frustracija. Na žalost, današnjeg čovjeka uglavnom prožimaju osjećaji suprotni miru i spokoju, nadi i pomirenju. Čovjek je nepomiren s drugim čovjekom, kako kaže i ona nesretna stara izreka: ''Čovjek je čovjeku vuk'', ali što je još gore, čovjek je nepomiren s Bogom. Gledajući ga, on je nepomiren i na uzdužnoj i na poprječnoj razini. Stoga, pogledajmo zajedno u biblijskom tekstu pred nama poruku pomirenja koju je tako nužno čuti i slijediti u našem vremenu neizmirenosti mnogih.

Novi čovjek u Kristu Prije svega, pogledajmo na čemu kršćani trebaju temeljiti svoju poruku pomirenja. Svakako na Kristu. Dakle, onaj tko je u Kristu jest svatko tko mu je predao svoj život i stavio svoje pouzdanje u njega. Tko prebiva u Kristu, izbavljen je iz ropstva grijeha i spašen je od svijeta pronašavši sigurno utočište u Njemu. Biti u Kristu možemo samo ako smo mu sami dragovoljno predali cijelu svoju osobu, sve svoje talente, sve svoje planove, sav svoj život… Biti u Kristu znači biti dijelom Kristovog Tijela. Tu vidimo individualnu dimenziju pojedinca koji je u Kristu, ali koji je isto tako i neminovno dio zajednice – Kristove Crkve. Dakle, svojim

predanjem Kristu i ''nastanjenjem'' u Njemu čovjek postaje novim stvorom, odnosno novim stvorenjem ili novim stvaranjem. Onaj tko je u Kristu postaje novim čovjekom, novim bićem. No, da bismo postali novim stvorenjem, moramo biti iznova duhovno stvoreni po Kristu (Logosu) po kojemu je stvoren cijeli svijet. Staro je nestalo, kaže apostol, a novo je nastalo. Međutim, što je to staro što treba postati novim u jednome čovjeku da bi on sam postao novim stvorenjem? Je li to njegov um? Njegovo srce? Tijelo? Nešto drugo? Slikovito govoreći, što treba promijeniti u starome autu da bi on postao novim autom? Njegov motor? Karoseriju? Kotače? Nešto drugo? Čini mi se da, ako se malo pozabavimo ovom slikom, cijeli stari čovjek treba nestati da bi novi mogao nastati. Ono prvotno stvorenje postaje prošlost i na djelu je novo, nanovo stvoreno, stvorenje. Novim rođenjem kao novim početkom stari je čovjek ustupio mjesto novom. Dakle, obraćeni je čovjek nanovo rođeni - novi čovjek u Kristu, a onaj tko još nije usmjerio put svoga života prema Kristovom križu upravo je pozvan postati novim čovjekom. Zbog toga svi mi koji smo se nanovo rodili imamo obvezu proklamiranja poruke pomirenja – Evanđelja - onima koji još nisu nanovo rođeni (Iv 3, 1 – 16).

Povjerena služba pomirenja Sve rečeno o novome čovjeku, prestanku starog i nastanku novog, Božje je djelo i dar koji dolazi od Boga. Nitko ne može sam sebe učiniti novim čovjekom, već to jedino sam Bog može učiniti. Ljudski su napori nedostatni jer čovjek može promijeniti samo jedan ili nekoliko vidova svoje osobnosti, ali nikada cijeloga čovjeka. Zato je onima koji su od Boga učinjeni novim čovjekom povjerena služba pomirenja među ljudima i pomirenja ljudi s Bogom. Ta nam je služba povjerena od Boga po Kristu koji je svojom žrtvom na križu pomirio čovječanstvo sa svojim Ocem. Do događaja na križu, bili smo nepomireni s Bogom tako da je jedino Isus Krist mogao posredovati pomirenje svijeta s njegovim Stvoriteljem. Bog je uistinu previše ljubio ovaj svijet da bi ostao nepomiren s njim. On je taj koji je prvi učinio

8


korak pomirenja; On je bio onaj koji je prvi ispružio ruku, oprostio i zaboravio naše prijestupe protiv Njega. U sukobu ljudi i Boga samo je jedna oštećena, napadnuta i povrijeđena strana, a upravo od te strane stiže inicijativa za pomirenjem.

bismo mi mogli živjeti. Pravednik je osuđen da bi nepravedni postali pravednima. Ne možemo postati pravednima sami po sebi svojim vlastitim nastojanjima, već jedino po Kristu (Iz 53,2 - 10).

Dakle, Bog nas je po Kristu pomirio sa sobom, ali ne samo to - povjerio nam je i službu pomirenja. Da biste nekomu povjerili neki zadatak, morate imati povjerenje u njega da će on to odgovorno učiniti, a vidimo koje neizmjerno povjerenje Bog ima u nas da nam je povjerio tako važnu službu - službu pomirenja. Pomirenje podrazumijeva čin rješavanja sukoba između dvije suprotstavljene strane, odnosno dovođenje stanja nemira u stanje mira. Drugim riječima, povjeren nam je zadatak posredovanja i rješavanja sukoba među ljudima, a posebice između Boga i ljudi. Bog je to već učinio i podario nama, a na nama je da to pomirenje obznanjujemo svijetu. Naša je služba dovoditi ljude do križa - do tog predivnog mjesta pomirenja Boga sa svijetom. Bog je u nas stavio riječ, poruku, pomirenja koja glasi: Pomirite se s Bogom!

Kršćani su u Kristu postali nova stvorenja te kao takvi imaju službu naviještanja pomirenja između Boga i svijeta, a svatko tko se još nije pomirio s Bogom, upoznao Krista i prihvatio ga za svoga Gospodina, može i treba to učiniti jer ga Bog upravo sada poziva i opominje: ''Pomiri se sa mnom!''

Pomirite se s Bogom! S obzirom na sve do sada rečeno, mi kršćani smo u biti Kristovi poslanici jer vršimo poslaničku službu. Poslanik je obično onaj tko je poslan od osobe ili institucije višega autoriteta prenijeti neku poruku ili biti njezinim predstavnikom (poslanikom, izaslanikom, veleposlanikom, ambasadorom). Biti poslanik znači vršiti službu koja nam je dana; naviještati pomirenje s Bogom. Ovo se ne odnosi samo na apostole, propovjednike ili svećenike, već i na sve one vjernike koji su i sami prošli proces pomirenja s Bogom. Poruku pomirenja koju naviještamo, ne naviještamo u svoje ime ili u ime neke crkve, već u ime Isusa Krista. Kristovo ime, njegovo djelo na križu i naše pomirenje s Ocem po njemu, daju nam legitimitet raditi u njegovo ime. Svaki puta kada svjedočimo nekome; kada propovijedamo ili na bilo koji drugi način naviještamo evanđelje, u biti naviještamo poruku pomirenja. To je poruka koju cijeli svijet mora čuti; to je nalog i poslanje koje nam je dano od Gospodina, a mi to činimo iz ljubavi i poslušnosti prema Njemu.

Kršćani su u Kristu postali nova stvorenja te kao takvi imaju službu naviještanja pomirenja između Boga i svijeta, a svatko tko se još nije pomirio s Bogom, upoznao Krista i prihvatio ga za svoga Gospodina, može i treba to učiniti jer ga Bog upravo sada poziva i opominje: ''Pomiri se sa mnom!''

''Kao da Bog opominje po nama'', kaže Pavao. To je izuzetno jaka i ozbiljna tvrdnja; Bog opominje po nama! Ona ukazuje na ozbiljnost sadržaja poruke, ali i na važnost službe njezinog naviještanja. Imajmo na umu da svaki put kada naviještamo evanđelje, Bog u stvari progovara i opominje po nama jer nas koristi kao oruđe u svojim rukama. Možda je to što govorite toj osobi upravo prva, a možda i posljednja opomena. Također, vjerujem da i upravo sada ovim tekstom Bog nekoga opominje. Iz biblijskoga teksta vidimo kako su se apostoli u ime Krista molili da se ljudi pomire s Bogom. Rekao bih da se ovdje ne radi samo o pukom pozivanju na Kristovo ime, već kao da sam Krist po apostolu moli (preklinje) da se pomirimo s Bogom (''Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!'' prijevod Duda – Fućak). Kao da čujemo Kristov vapaj za grešnim čovjekom: ''Pomirite se s Bogom!''

Pravedni u Kristu U posljednjim redcima citiranog biblijskog teksta, kao da se cijela priča pomirenja i spasenja vraća na početak i zatvara puni krug. Dakle, kad se pomirimo s Bogom postajemo novim čovjekom, nanovo rođenim čovjekom i pravednošću Božjom. Bezgrješni je postao grijehom; Isus Krist je postao nevinom savršenom žrtvom prinesenom za čovječanstvo. Otac je na žrtvu svoga Sina položio sve grijehe čovječanstva, grijehe svakoga od nas, i u njemu osudio grijeh. Njegova je krv prolivena da

9

OPREZ!

Časopis za duhovni život


Tajnovito i

nepojmljivo AUTOR | Elisabeth Elliot

U

prirodi se događaju takve tajnovitosti o kojima, doduše, imamo spoznaju, ali ih ipak ne možemo pojmiti i objasniti. Samo jedan primjer ide tomu u prilog, a to je navigacijska sposobnost artik čigre. Kako nalazi put od gnijezda na Sjevernom polu do dvije tisuće kilometara udaljenog Antarktika gdje će prezimiti? Ornitolozi su već obavili sva moguća istraživanja, ali na to pitanje ne znaju odgovor. "Intuicija" – kažu, ali to samo znači da ne mogu sa sigurnošću objasniti tu pojavu. Jednom su jednog albatrosa pustili na slobodu petsto kilometara od njegova gnijezda. Nakon deset dana, iznova je bio u svom staništu. Ponašanje ptica selica jednostavno je suviše tajnovito i neshvatljivo našem razumu. Kada se arkanđeo Gabriel objavio Mariji i rekao joj: "Začet ćeš i roditi sina", ona je postavila jednostavno i očekivano pitanje: "Kako je to moguće, kad ja sam još djevica?" Odgovor anđela, međutim, nije imao ništa objašnjavajuće. Govorio je o jako tajnovitoj stvari, tajnovitijoj čak i od selidbe ptica. "Duh Sveti sići će na te, sila Previšnjega zasjenit će te." (Lk 1, 35). To je bilo neshvatljivo. Marija poslije ništa nije zapitkivala. Samo je rekla: "Neka mi bude po riječi tvojoj!" Događaji vezani za Božić, tajnoviti su našem razumu. Nitko zasigurno ne zna što se odigralo tada, prije dvije tisuće godina, u tijelu jedne djevice iz Nazareta.

Naša logika ponekad iznevjeri Kada čitamo posljednja poglavlja knjige o Jobu, možemo vidjeti da Bog ne odgovara na Jobova pitanja. Objavljuje tajne svoje osobnosti! Tada Job posramljeno priznaje: "Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivima." (Job 42, 3). U jednoj hodočasničkoj pjesmi, David ovako piše: "Gospodine, ne oholi se srce moje, niti se oči moje uznose. Ne čeznem za velikim stvarima ni za čudesima što me nadvisuju. Smirio sam se doista i uspokojio dušu svoju. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša moja počiva u meni." (Ps 131, 1-2). Uzaludno je naprezati se i istraživati na koji način se "odvijaju" nebeski događaji. Čak je uzaludno razbijati glavu razmišljajući na koji način Bog upravlja zemaljskim događajima. Primjerice, ne možemo odgonetnuti kako nas Bog uslišava kada ga molimo za novac. Kako je moguće jednom vjerniku od svoje skromne plaće otplatiti obiteljsku kuću? Samo Bog zna kako!

"Gospodine, ne oholi se srce moje, niti se oči moje uznose. Ne čeznem za velikim stvarima ni za čudesima što me nadvisuju. Smirio sam se doista i uspokojio dušu svoju. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša moja počiva u meni." (Ps 131, 1-2).

Zašto bih s tim stvarima razbijala svoju glavu kada se u svemu tome mogu osloniti na Njega? U Bibliji čitamo da je Bog za nas pripremio predivnu baštinu koju možemo samo vjerom prisvojiti - nikako logikom. Ako vjerujemo da Bog točno i misli ono što kaže, tomu možemo prilagoditi svoje ponašanje (djela). Naime, našu vjeru trebaju uvijek pratiti djela. Da-

10


Slično Marijinom primjeru i sami možemo biti sigurni da Bog sve proviđa. Zato svoje poslove savjesno obavljajmo i dovršavajmo. Kada dođe vrijeme počinka, smireno pođimo spavati, a svoje brige pak jednostavno prepustimo Svemogućem Bogu!

kle, prisvojimo si Božja obećanja, ustrajmo u vjeri u njih i bit će naša! To se ne ostvaruje putem logičkog promišljanja, uzaludno vam je govoriti: "Ne razumijem kakve veze ima ovaj ili onaj događaj s Božjim planovima!" Zašto bismo morali razumjeti? Zar nije sasvim dovoljno da to Božja Riječ kaže?

Vjerovati možemo i onda kada ne razumijemo Marija je istog trenutka prihvatila odgovor anđela iako nije imala pojma kako će se to sve odvijati. S povjerenjem, predanjem i cijelim srcem, sebe je dala Bogu. Znate li točno što Bog čini u svojem nevidljivom Kraljevstvu? Shvaćate li na koji način se odvijaju stvari između vidljivog svijeta s Božjim nevidljivim ciljevima? Vjerojatno ne. Moj je pokojni suprug često znao reći: "Ne možeš izbjeći neizbježno." Ako vi ne razumijete sve, vjerojatno imate spoznaju o možda dvije – tri sitne stvarčice koje Bog traži od vas. "Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko... Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ušima i u tvom srcu, da je vršiš." Slično Marijinom primjeru i sami možemo biti sigurni da Bog sve proviđa. Zato svoje poslove savjesno obavljajmo i dovršavajmo. Kada dođe vrijeme počinka, smireno pođimo spavati, a svoje brige pak jednostavno prepustimo Svemogućem Bogu!

11

Časopis za duhovni život


Ništa posebno,

kao i uvijek... AUTOR | Juliane Loffel

Te sam večeri molila Boga da mi oprosti moje nesmotreno izgovaranje riječi i zahvalila mu što me do sada od toga sačuvao, što je bio sa mnom kad sam bila u potrebi te što mi nikada nije dopustio nositi više no što sam mogla.

N

ekoliko dana prije Božića telefonirala sam prijateljici iz Berlina. U razgovoru je pitala kako ću ove godine provesti Božić s obitelji.

Odgovorila sam: "Kao i uvijek, baš ništa posebno." Kad sam spustila slušalicu, nisu mi moje riječi izlazile iz glave. Željela sam nastaviti s poslom, ali mi moje razmišljanje to nije dopustilo. "Kao i uvijek..." Način na koji sam to rekla, mora da je zvučao vrlo ravnodušno i dosadno.

"Kao i uvijek" – to je bila ugodna proslava u krugu naše velike obitelji. Na Badnjak k nama na kavu dođu moji roditelji i devedesetjednogodišnja baka, u sedamnaest sati idemo na božićno predvečerje u našu crkvu, a poslije zajedničke večere k nama dolaze majčine sestre i njihove kćeri s obiteljima. Vesele dječje oči čekaju darivanje, a i odrasli dobivaju male poklone. Slijedi

njihovo otvaranje, a potom uz glazbu udobno sjedimo zajedno do kasno u noć. To je doista predivna večer. Sljedećih dana, susreću se ostali članovi obitelji - nikoga se ne zaboravlja. Između ostalog, imamo dovoljno vremena i za odmor. Idemo u šetnje, igramo se s djecom ili čitamo kakvu dobru knjigu. To je vrijeme mira i zajedništva. "Ništa posebno, kao i uvijek!" To je u mojoj glavi zvučalo kao nezahvalna pritužba. Kako je taj komentar morao zvučati mojoj prijateljici u Berlinu. Ona će Božić provesti bez obitelji. Rastavljena je, a njen je sin sudjelovao u nekakvom programu mladih u Portugalu i to tijekom cijele godine. Dugo su me opterećivale riječi koje sam izrekla. Dobro nam je i često zaboravljamo istinski cijeniti i biti zahvalni na Božjoj milosti što možemo tako živjeti. Kako sam često nezadovoljna i nezahvalna. Čovjeku je urođeno najviše razmišljati samo o sebi. Ako nedostaje novca, izostaje nedjeljno pečenje. Kada neočekivani problem poremeti svakodnevicu ili ako djeca donesu kući lošu ocjenu, okolnosti su koje nas često ljute te zbog kojih pod "teretom svakodnevice" jadikujemo. Padaju li nam na pamet u takvom trenutku nebrojena zla koja su prisutna u našem svijetu? Ljudi koji nemaju novaca za život, koji ne posjeduju ni ono najpotrebnije i nikada ne mogu pripremiti nedjeljno pečenje, koji nijedan dan ne mogu isplanirati jer to ne dopušta rat, glad ili bolest; djeca koja ne mogu pohađati školu? Što sam više razmišljala o svojim riječima, postajala sam sve nesretnija. Postalo mi je jasno koliko sam bila sretna kada sam mogla reći: "Kao i uvijek." Trebala sam reći: "Molim Boga da bude tako lijepo kao i uvi-

12


jek!" Ili još bolje: "Hvala Bogu da mogu tako živjeti!" Život nam se može tako lako preokrenuti. Smrt ili bolest u obitelji, ili u krugu prijatelja, mogu sve iznenada promijeniti. Te sam večeri molila Boga da mi oprosti moje nesmotreno izgovaranje riječi i zahvalila mu što me do sada od toga sačuvao, što je bio sa mnom kad sam bila u potrebi te što mi nikada nije dopustio nositi više no što sam mogla. Svojoj sam prijateljici u Berlinu također ispričala o svom razmišljanju. "Želim ti blagoslovljene božićne praznike", rekla sam, "i da i ti jednom možeš sretno reći: 'Kao i uvijek - lijepo.'" Kasnije mi je pričala da je zaista imala lijepe božićne blagdane. Prijatelji su je pozvali da slavi Božić s njima i njihovom djecom. Bila je zahvalna na tome. Bog me potaknuo da razmislim o svojim riječima. Zahvalna sam mu na tome. Ove sam božićne praznike doživjela potpuno svjesno. Toga se želim sjetiti ako nam nekada bude manje dobro. Bog nam je poklonio mnogo lijepih godina u obitelji.

Dobro nam je i često zaboravljamo istinski cijeniti i biti zahvalni na Božjoj milosti što možemo tako živjeti.

13

Časopis za duhovni život


Dobro je činiti dobro AUTOR | Drago Simeunović

Z

ajednica ''Brot des Lebens'' (Kruh života) započela je svoj rad u Armeniji početkom 2004. godine i to na preporuku nekih prijatelja koji su poznavali prilike u toj vrlo siromašnoj zemlji. Grad u kojem djelujemo zove se Vanadzor. Dok je Armenija bila u savezu SSSR-a, taj se grad zvao Kirovakan. To je treći grad po veličini i broji oko 100.000 stanovnika. Bio je to vrlo razvijen industrijski grad s desetcima tisuća zaposlenih. Armeniju je u regiji Lori (tu se nalazi i Vanadzor) 7. prosinca 1988. godine zahvatio veliki potres u kojemu je više od 25.000 izgubilo život. U tom su potresu stradale mnoge stambene zgrade, tvrtke, škole i bolnice. Veliki je dio središta grada Vanadzora bio porušen. Na mjestu gdje su stajale velike katnice, ljudi su dobili stare kontejnere ili su sami sebi napravili limene kućice. U Vanadzoru ih ima negdje oko tisuću. To je bilo samo privremeno rješenje dok se zgrade ponovno ne podignu, ali to je privremeno ostalo do današnjeg dana.

djevojaka, a ove godine čak između sedamnaest. Samohrane majke, kojih je u Vanadzoru najviše, imaju po dvoje, troje ili četvoro djece. One žive od dječjeg doplatka koji iznosi oko 80 kuna po djetetu mjesečno. To nije dovoljno ni za kruh. Tako mnoga djeca doslovno gladuju, slabo su ishranjena i laka su žrtva bolesti. Osim toga, prisutni su i teški higijenski uvjeti: pored svake kolibe od lima, nalazi se obično mali wc od dasaka. Kad dođu kišni dani, sve to pliva po naselju od nekoliko stotina koliba. Kupaonicu nema nitko. Ima jedno veće korito koje kruži naseljem i na njega se čeka nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci. Vode ima na nekoliko mjesta u naselju i svatko si sam donosi. Kolibe su se u međuvremenu toliko raspale da miševi i štakori haraju, a često napadaju i bebe. Tako je nedavno mala beba umrla jer ju je izgrizao štakor.

Ako netko treba liječničku pomoć zbog teže bolesti, već je osuđen na smrt. Bez dobrih novaca u koverti, nema nikakve pomoći - ili plati ili umri, a te siromašne obitelji nisu u stanju platiti. ''Brot des Lebens'' uz pomoć dragovoljnih priloga potpomaže trenutno 220 obitelji s mjesečnim paketom hrane (brašno, šećer, tjestenina itd.). Na listi čekanja nalazi se još toliko obitelji. Jedan paket hrane stoji 12,50 eura. Osim toga, imamo više od šezdesetero djece za koje smo pronašli kumove u Njemačkoj, Sloveniji i Švicarskoj. Oni plaćaju za svoje štićenike 25 eura. Gradonačelnik grada nam je dao jednu nedovršenu višekatnicu s trideset stanova. U nju želimo iz tog ugroženog limenog naselja preseliti trideset najugroženijih obitelji. Kriterij je broj djece samohrane majke s najviše djece, dobit će stanove. Stanovi su nedovršeni i za njihovu izgradnju potrebno je 4.900 eura po jednom stanu (prozori, vrata, grijanje

Kad je Armenija 1991. proglasila svoju neovisnost, Rusi su pokupili svoju opremu u tvornicama, natovarili svoje strojeve i povukli se. Nezaposlenost je pala na oko 80%. Od tada se Armenija nikada više nije oporavila. Poslije toga, veliki je broj sposobnih muškaraca pokušao naći posao u Rusiji, no oni tamo i ostaju jer im se često oduzmu putovnice i rade samo za komad kruha. Novac ne šalju kući i više se obično i ne vraćaju. Treba spomenuti i rat s Azerbejdžanom zbog Brda Karabach. Zbog njega su žrtvovani mnogi mladi ljudi. Tako je prošle godine po statistici jedan mladić mogao birati jednu od četrnaest

14


i nešto malo namještaja). Za sada imamo novac za tri stana. Pokrenuti djelima ljubavi od strane ''Brot des Lebens'', te siromašne žene počele su tražiti Krista. Tako je uz pomoć jedne mjesne crkve u limenom naselju nastala, u kontejneru, mala kršćanska zajednica. Trideset do pedeset osoba dolaze svake nedelje u svoju ''crkvu''. Pored bogoslužja za odrasle, održavaju se i dječji sastanci. Jedna posebno nadarena, sada nanovo rođena kršćanka, radi kao dušobrižnica u tom naselju. Ide tamo gdje ju pozovu i moli za rješenje obiteljskih problema. Kao misija namjeravamo uskoro otvoriti zanatske radionice za obuku mladih. Počet ćemo vjerojatno sa stolarskom radionicom i već polako skupljamo strojeve. Gradonačelnik nam nudi besplatni prostor za taj rad. Bili bismo svakom zahvalni tko bi ovaj pothvat podupirao molitvama ili po mogućnosti pomogao. Sjetimo se Kristovih riječi: ''Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me... Zaista, kažem vam, što god učiniste  jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'' (Mt 25,35 - 36,40). Naša e-mail adresa glasi: Brot-des-Lebens@t-online.de Za ostalo obratite se redakciji.

''Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me... Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'' (Mt 25,35 - 36,40). 15

Časopis za duhovni život


Ja vjerujem u Nebo AUTOR | Doki (podaci o autorici su u uredništvu)

Ž

elim ispričati svoju priču ili, bolje reći, priču mog pokojnog sina koji je preminuo od leukemije u 11. godini. Prvo bih htjela reći kako me i samu mučilo bezbroj pitanja: zašto je desetogodišnje dijete moralo proći tolike patnje, zašto je to Bog dopustio, od koga je ta bolest, je li od Boga ili od zloga, ali Bog je to morao dopustiti jer zlo ti ne može ništa ako to Bog ne dopusti, On je apsolutni vladar nad svime... i bezbroj drugih pitanja i zaključaka u mojoj glavi, toliko boli, patnje, suza. Ja mnogo toga ne znam još i sad (nakon 2 i pol godine), znam biti ljuta na Boga, ali trudim se vjerovati da je to što se dogodilo za neko dobro i znam da ću jednom to i saznati. Želim vam govoriti o tome kako je moje dijete kroz patnju i trpljenje koju je prolazilo postalo sve više povezano s Bogom, i kako je sve nas oko sebe promijenilo na bolje. U posljednjim trenucima, pred kraj, moj je sin počeo govoriti o Bogu, moliti za druge ljude u potrebi, pisati i crtati o Isusu. Zatvarao se u sobu kako bi molio, a kad bih ga pitala moli li za sebe, on bi me pogledao u čudu, s posebnim sjajem koji je u posljednim trenucima imao u očima i rekao mi: Ne, mama, pa molim za ono dijete koje je teško bolesno (kao da njemu molitva više ne treba). Često je pričao o Isusu kao o najboljem prijatelju, a pošto sam ja najviše vremena provodila s njim, znao bi me pitati tko je meni najbolji prijatelj, i kad bih ja spomenula neku konkretnu osobu, ispravljao bi me pitanjem: A nije ti Isus najbolji prijatelj? Jedan sam mu dan došla u posjet dok je ležao u bolnici. Dočekao me dosta tužan i morao mi je reći, kao da mi se ispričavao: Znaš, mama, ja sam se dogovorio s Bogom, ako neću više moći biti kao prije: trčati, udarati loptu, igrati nogomet... želim novi život, želim ići Bogu. Za mene je to bio strašan udarac, pa zar mene nije pitao, ja ga neću pustiti nikada: Moraš se boriti, ja to ne želim slušati! A on je bio tako miran, iako je bio tužan. Tada su se stvari počele brzo odvijati, ostalo mu je još malo vremena, iako to nismo znali, bila je to borba do kraja. Završio je na intenzivnoj, na respiratoru. Svi smo molili, bdjeli, bila bih prevrnula i Nebo i zemlju samo da mi ga Bog spasi, ostavi živa, nisam ga dala, nisam se mogla pomiriti da ode, čvrsto sam vjerovala da će Bog to razumjeti i ostaviti ga, ali oni su se već dogovorili! Nakon borbe, moj se sin, na čuđenje svih doktora, počeo oporavljati. Dolazili su mi govoreći kako oni nemaju ništa s tim, svi su očekivali da neće preživjeti. Ja sam ih samo pitala vjeruju li u Boga. Kad su mu izvadili respirator, prve riječi koje mi je prošaptao bile su: Bio sam kod Isusa! Isus je imao bijelu haljinu. Sreća je kratko trajala jer se stanje naglo pogoršalo. Ponovno respirator i sve ostalo. Gledajući ga takvog, bespomoćnog, golog, raspetog, izmučenog, kako leži na tom krevetu, srce mi je pucalo, stala sam pred križ tamo na zidu i rekla: Dobro, Bože, evo, puštam ga, ako tako mora biti, a ako ga misliš ozdraviti,

Bezbroj je pitanja, ali ja želim samo vjerovati! Negdje duboko, u tišini svoga srca, čujem njegov glasić: mama, nemoj plakati jer ovaj će život proći kao treptaj, i tada ćemo zauvijek biti zajedno u vječnosti! molim te, učini to odmah jer ovo je previše za sve! Prošlo je tri dana i moj je anđeo otišao svome Isusu, u novi život, koji je toliko htio, u miru i s osmjehom na licu, koji nikada neću zaboraviti. Da sam imala toliko vjere pa od početka pustila da bude volja Božja, možda ne bi trebao toliko patiti! Bezbroj je pitanja, ali ja želim samo vjerovati! Negdje duboko, u tišini svoga srca, čujem njegov glasić: mama, nemoj plakati jer ovaj će život proći kao treptaj, i tada ćemo zauvijek biti zajedno u vječnosti! Drži me to što vjerujem da je njemu sada doista jako lijepo, a moja je bol bila toliko prisutna da je "utrnula" i više je ne osjećam nego je prihvaćam i živim s njom.

16


Veliki značaj malog AUTOR | Stojan Gajicki

J

EDNA OD STRANA NAŠE LJUDSKE NARAVI ODUŠEVLJAVANJE JE VELIKIM. Postići nešto veliko, vidjeti nešto veliko, biti dio nečeg velikog, čimbenici su koji utječu na naš život i često doprinose našim pozitivnim osjećajima. Stvaralački kapacitet pojedinca i čovječanstva u cjelini ogroman je. Padom u grijeh, čovjek je izgubio sposobnost da darovane izvore koristi samo u pozitivne svrhe, već stvara svijet onakvim kakvim ga Bog nije zamislio. On je htio da svijet postane raj na zemlji. No, obnovljenim zajedništvom sa svojim Tvorcem, čovječanstvo može doživjeti zaokret o kojem sanjamo i za kojim žudimo. Međutim, kao što put od tisuću kilometara počinje jednim korakom, tako se i veliko ne može ostvariti bez pojedinosti koje na kraju sačinjavaju cijelu stvar velikom. Osobno volim opis učinka jedne osobe u životu koja je ovako definirana: "Možda si malim stvarima vratio njihovu vrijednost, možda je to sve što si u životu postigao." (Elias Canetti). Zvuči beznačajno kada se usporedi s velikim, a ipak je od neprocjenjive vrijednosti. Veliko se ne može dogoditi bez sudjelovanja malog. Problem je što se najčešće prikazuje samo gotovi proizvod dok se o putu do toga, odnosno o nebrojenim sitnicama i pojedinostima, rijetko govori. Fantastičnost ljudskog bića nije samo u onom što vidimo, već i u pojedinostima koje su često toliko složene i fascinirajuće da nismo u stanju shvatiti ili objasniti njihovo podrijetlo i značaj. Zato je važno ne podcjenjivati detalje jer često su baš oni početak rješenja velikih problema; početak stvaranja velikog. Priča o siromahu Lazaru, koji je ležao pred vratima bogataša i čeznuo nasititi se makar mrvicama koje su padale s njegovog stola, govori dovoljno o važnosti malih stvari. Bogataš neće morati odgovarati Bogu zato što mu nije svaki dan davao barem jedan pristojan obrok, ali će sigurno odgovarati što mu nije dopustio jesti mrvice koje su padale s njegove bogate trpeze (Lk 16, 19-31).

Kao što put od tisuću kilometara počinje jednim korakom, tako se i veliko ne može ostvariti bez pojedinosti koje na kraju sačinjavaju cijelu stvar velikom.

Davati značaj velikom, a da se ujedno ne spomene važnost malih stvari, pogrešna je životna filozofija. Biblija na jednom mjestu upozorava da ne preziremo male početke (Zah 6,10). Sjećam se priče prijatelja koji je došao u jednu crkvu propo-

17

Časopis za duhovni život


Bog nije daleka mistična osoba koja se distancirala od svog stvorenja. On je blizu te hoće sudjelovati u događanjima i životima ljudi.

vijedati. Zamolio je jednu mladu osobu za pomoć oko nekih sitnica u programu. Međutim, ona mu je rekla da nema vremena za takve male stvari jer se priprema za veliki poziv koji joj je, kako je ona mislila, Bog dao u životu. Godine su prolazile i ta mlada osoba nikada nije stigla tamo gdje je vjerovala da je pozvana. Vjernost u malom otvara put do velikih dostignuća. Kao što je važno ne pasti u krajnost "cjepidlačenja" koja nas može spriječiti na putu prema ispunjenju cjeline, tako je i sanjati o velikom, a ne vidjeti važnost malog opasan stav u životu. Tko ne vidi vrijednost sitnica, neće najčešće doprinijeti ni postignuću velikog. Isus kaže da tko nije vjeran u malom, neće biti vjeran ni u velikom. (Lk 16, 10). Bog je Bog čuda! Biblija je puna izvješća o Njegovim silnim čudesima. Cijelo stvorenje je od početka do kraja čudo. Stvoriti sve iz ničega nemoguće je bez Boga. U Njegovoj osobnosti postoji beskonačni stvaralački kapacitet kojim je stvorio svijet. Svaka Božja izgovorena riječ u sebi ima materijalnu stvarnost. On je stvarao svijet svojim riječima – Bog reče i tako bi. Bog nije daleka mistična osoba koja se distancirala od svog stvorenja. On je blizu te hoće sudjelovati u događanjima i životima ljudi. Bog je Bog ne samo velikih, već i malih čuda (stvari). Njima nas hoće ohrabriti i potaći na vjeru da je On zainteresiran za svako pa i najmanje područje našega života - čak i za sitnice koje nama izgledaju nevažne da bi se On bavio njima.

Dječja kolica SARA JE RASLA I NAŠA SE SELIDBA PRIBLIŽAVALA. Nedostajala su nam dječja kolica. Kao i uvijek, moja je žena i ovog puta bila vrlo konkretna u svojoj želji kakva kolica bi htjela naći za Saru. Sasvim razumljivo jer je ona provodila najviše vremena s njom. Prema njenoj želji, kolica su trebala biti crvena s košaricom za stvari ispod sjedišta te da dijete gleda naprijed. Osim toga, model je također bio određen – "Emmaljunga", poznata marka dječjih kolica u Švedskoj. S obzirom na naše skromne ekonomske mogućnosti, i ovog smo se puta prvo okrenuli onom jeftinijem tržištu, tj. kolicima koja netko prodaje jer mu nisu više potrebna. Riječ polovna mi zvuči pogrešno jer nekada su stvari na tom tržištu kao nove. Često smo čitali oglase, ali ni traga ni glasa o traženom. Jednog dana zazvonio je telefon. Javila se naša prijateljica iz crkve, odnosno susjedstva. Počela je objašnjavati, gotovo se ispričavala, zašto zove. Naime, rekla je da ima dječja kolica, ali da je već nekoliko godina prošlo otkako je njihovo dijete bilo beba, pa ju je bilo malo sram pitati nas jesmo li zainteresirani za njih. Znajući želju moje supruge, nisam pokazivao odmah neko veliko zanimanje, već sam diplomatski odgovorio: "Ovisi...", a onda dodao ono neizbježno pitanje da ne bih zvučao potpuno ravnodušno: "A, kakva su to kolica?" Možda je baš ovakva vrsta reakcije uzrok da mnogi i ne žele pitati druge treba li im stvar koju bi im mogli dati jer ako im ne bi odgovarala, osjećali bi da njiho-

va stvar i nije vrijedna. Ljudi ponekad iz tog razloga bacaju stvari. Na moje pitanje ona je počela opisivati kolica. "Pa, znaš", rekla je, "kolica su crvena i imaju korpicu ispod sjedišta, a dijete sjedi i gleda naprijed." Jedva sam stigao i reagirati malo pozitivnije kada je spontano dodala: "I znaš, to je ona marka – Emmaljunga." Sve je odgovaralo, ali je bila potrebna potvrda "šefa" za ove stvari. Zato sam joj rekao da može popričati sa Soilom. Soila je otišla i pogledala kolica. I gle, kao po narudžbi! I to u dobrom stanju. Stvar je bila riješena. Još jedno malo čudo našeg dobrog nebeskog Oca koje je razveselilo naša srca i ohrabrilo nas vjerovati njegovim obećanjima da ako se brine za vrapce, pobrinut će se daleko više i za nas. On je naš nebeski Otac i njegova briga za vrapce i ljiljane nije veća od brige za nas, njegovu djecu.

18


Nova izdanja ZIVOT po

U

30 kn

Svetom Duhu

knjizi Život po Svetom Duhu vođa našeg pokreta nudi nam sadržajnu zbirku perspektiva u vezi s osobom i službom Duha Svetoga. U ortodoksnom izražavanju pentekostalne teologije, dr. Wood se odlikuje jedinstvenom i svježom kreativnošću. On vrlo jasno izražava želju da se pentekostalci ne zadovolje svojim sjećanjima na silna iskustva u prošlosti, nego da se daju na traženje ispunjenja Duhom Svetim koje će biti vidljivo i trajno u svagdašnjem životu.

obnove širom svijeta. Svaki bi vjernik trebao čitati tu knjigu, upijati njezine istine, provoditi ih u djelo i zatim posredovati drugima." "Prigode i izazovi koje nam nudi naše vrijeme pozivaju nas na svježe i hrabro ponovno izražavanje pentekostalne vjere prožete svetopisamskom nadnaravnošću. Upravo knjiga dr. Wooda čini to na jedan vrlo lagan čitateljski način, a isto tako i u jednom snažnom propovjedničkom obliku."

"Dr. Wood vrlo jasno iznosi temeljne istine koje Bog koristi u širenju duhovnog probuđenja i

30 kn

S

Prilicno burno Priča o odnosima majki i kćeri

VE ZAPOČINJE S JEDNIM KRIKOM: majka i kćer započinju zajedničko životno putovanje – od početka se izmjenjuju radost i bol, suze i smijeh, ono lijepo i ružno – od rođenja pa sve do rastanka. Promišljeno, pjesnički i s puno humora pišu žene o njihovu odnosu s kćerima koji nas se jako dojmi i mijenja.One govore o različitim razdobljima toga odnosa majke i kćeri, kako... •  je rođenje kćeri promijenilo njihov život i

30 kn

F

Riječ je o zaista nadahnjujućoj knjizi koja potiče na ponovno razmišljanje o vlastitom odnosu. Istovremeno ona je idealan dar za kćeri, majke i one koje to žele biti.

POBJEDNIK

ilo je sin ribara. Živi u Feniciji, u prvome stoljeću. Zlo se nadvilo nad njegovu obitelj, a čini se da dolazi od njegove sestre Ilirike koja je opsjednuta zlim silama. Međutim, do nesretne obitelji dolaze glasine o proroku koji posjeduje nevjerojatnu moć iscjeljenja. Postoji li ipak nada za Iliriku? Prorok se zove Isus i svi pričaju o njemu. No, na svaki spomen njegova imena, Ilirika podivlja, a posljedice takvih napada su strašne.

19

razmišljanje •  su djecu osposobile za život •  je nastalo prijateljstvo između majki i kćeri •  su riješile međusobne konflikte i pomirile se •  je ono bolno bilo iscijeljeno •  su majka i kćer doživjele svoj rastanak u ljubavi

Filo bježi od kuće. Gdje god da dođe, posvuda sluša nove vijesti o tome neobičnom proroku koga ljudi zovu Pobjednikom. Tko je on? Što radi? Što je izvor tolike moći koju posjeduje?

Izvori

Kršćanski nakladni zavod Cvjetkova 31, 31 000 Osijek .............................................................................. Narudžbe/ E-mail: epcrh@zg.t-com.hr Tel/fax: 00 385 (0)1 3700 966 Časopis za duhovni život


sijačeva tajna živim kao onaj koji dobro zna da mora umrijeti. radujem se nezaboravljajući da ću, zbog Njega i s Njim, uvijek poletno trajati. sijem isto Sjeme Dobru Riječ u srca raznorodna; znajući da ću samo tako radi njih – njih žeti. molim se svjestan da će samo tako sjeme nići i plod stići u postojanje i ostajanje. uporno se nadam, vjerujući da ću iza žetve i iza smrti i sam biti, ali ne sam. Dimitrije Popadić

Časopis za duhovni život

Izvori br. 24  

Casopis za duhovni zivot