Page 1

Tema: PUT SVETOSTI

Broj 25

Propovijedanje svetosti George O. Wood

Kad propovijedamo o svetosti, moramo razmotriti četiri specifične stvari. Nastojmo svojim propovijedanjem ostvariti ovaj cilj: da članovi naših crkava, obitelji i mi sami, svojim mislima, riječima, djelima i odnosima možemo sve više štovati Boga u "ljepoti njegove svetosti". str. 11-14

Govoriti istinu u ljubavi:

Uloga apologetike u pastoralnoj službi George P. Wood Apologetika obara argumente skeptika kako bi nevjerujući povjerovali i kako bi vjernici duhovno sazreli. Stoga, u našem kulturološkom kontekstu, i evangelizacija i učeništvo str. 28-31 zahtijevaju apologetiku.

Jesen 2011. "Svet, svet, svet je Gospodin nad vojskama" (Iz 6,3)

Derek Tidball

Što znači kad kažemo Gospodin je svet? str. 3-6


Put svetosti

Uvodna riječ

Evangelizator, pastor, prorok, svetac

Piše: Peter Kuzmič

David Wilkerson je bio pastor s proročkom porukom, evangelizator pun požrtvovne ljubavi za izgubljene i svetac koji je samozatajno i dosljedno hodao s Gospodinom.

Davidu Wilkersonu (1931. – 2011.) u zahvalnički spomen

slijedila su čudesa odvažnih pothvata i proročke hrabrosti. Iako je bježao od samoreklamerstva i senzacionalizma, za njega je znao cijeli svijet. A što bolje ste ga upoznali, sve više ste osjetili blizinu Božju.

D

anašnjem svijetu nedostaju tri vrste ljudi: vjerodostojni evangelizatori, autentični sveci i hrabri proroci. Unutar poplave prevarljivih ideologija, religijskih manipulacija, licemjernog pseudokršćanstva, neuvjerljivih propovjednika i moralno iskompromitiranih svećenika - ljudi žedni pravednosti i istine traže stupove vjere, mudrosti, morala i nade. David Wilkerson je bio pastor s proročkom porukom, evangelizator pun požrtvovne ljubavi za izgubljene i svetac koji je samozatajno i dosljedno hodao s Gospodinom. Njegov molitveni život, često natopljen suzama ljubavi za druge,

Prvi puta sam ga susreo kao odvažnog evangelizatora 1967. godine u Njemačkoj. Odmah me se duboko dojmila njegova isusovski motivirana ljubav prema odbačenima i prezrenima, posebice narkomanima i mladim kriminalcima. Dobro nam je poznata priča o Teen Challengu koji je David tih godina osnovao, a koji je u međuvremenu diljem svijeta postao Božjim instrumentom oslobođenja od pakla droge za stotine tisuća ovisnika (vidi str. 16 u proteklom broju ovoga časopisa). Bivša Jugoslavija je bila prva komunistička zemlja u kojoj je tiskan njegov bestseller Na život i smrt (u prijevodu Borisa Arapovića), a posljednjih godina pratimo i njegove druge knjige i propovijedi zahvaljujući velikom trudu Estere Üllen i izdavačke kuće Put života. Tijekom godina sam Wilkersona na njegovu inicijativu dobro upoznao, povremeno

izbliza pratio i s njim partnerski surađivao. Često sam propovijedao u glasovitoj Times Square crkvi u središtu njujorkškog Manhatanna, duhovnim Ujedinjenim narodima od 8000 gorljivih vjernika i ambasadora Kraljevstva Božjeg iz više od 100 nacionalnosti. Prije petnaestak godina se odazvao mom pozivu u Hrvatsku, Rumunjsku i druge postkomunističke zemlje, čime je otpočela njegova posljednja faza globalnog služenja obnovi crkve i poučavanju pastora na svim kontinentima. Bio je beskompromisni navjestitelj Isusova evanđelja. Proročki je kritizirao takozvano evanđelje prosperiteta ukazujući na potrebu poniznosti i samoodricanja. Znao je biti žestok u demontaži američkih i inih verzija iskompromitiranog kršćanstva u kojem sebične liderske ambicije, svjetovne metode upravljanja i propagande te utjecaj korporativne kulture i zabavne industrije razvodnjavaju Božju riječ. Bio je protivnik popularnog kršćanstva u kojem nema pravog pokajanja niti plodova novoga života u Kristu. Bio je duboko uvjeren da crkveno prilagođavanje ovome svijetu proi-

zvodi kršćane koji ne mogu mijenjati svijet. Upozoravao je na opasnosti suvremene (ne) kulture koja relativizira moral i gazi po svemu što je sveto i apsolutno. Plivao je protiv struje “jeftine milosti” (Bonhoeffer), suprotstavljajući se svakoj vrsti macdonaldizacije kršćanstva s jedne i ispraznih crkvenih rituala s druge strane. Za njega je biti kršćaninom značilo poslušno, ponizno i pobjedonosno slijediti Isusa Krista, noseći Njegov križ te uz sve radosti novoga života prihvatiti i patnje umjesto bježanja u popularnu psihologiju lažne sreće i površne zabave. Wilkersonova teologija je bila svetopisamski utemeljena, a duhovnost prožeta molitvom i poslušnošću Božjem glasu. Znao je često reći: “Nemoj nikamo krenuti bez prisutnosti Duha!” Kod njega nije bilo raskoraka između riječi i djela, karaktera i karizme. Osobnim primjerom i neumornim pozivom na svetost on smjerodavno nastavlja govoriti Crkvi našega vremena na svim meridijanima.

  Peter Kuzmič je rektor

Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku

BROJ 25 | Jesen 2011., godina VI.

Izdaje Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj, 10 000 Zagreb, Kosirnikova 76 - HR

Za izdavača | mr. Damir Špoljarić Glavni urednik | Goran Punda Urednički kolegij | Damir Špoljarić, Danijel Berković, Terri Gibbs E-mail | epcrh@zg.t-com.hr

Adresa uredništva | Kosirnikova 76, Zagreb, Hrvatska Tel/fax | [+385] [0]1 3700 966 Žiroračun | 2484008-1102587701 "Izvori", Kršćanski nakladni zavod, Cvjetkova 32, Osijek

Izlazi tromjesečno / © 2011 Glavno vijeće Assemblies of God, SAD u suradnji s Life Publishers ISSN: 1845-3414

2 Duhovno vrelo

Lektura | Antonija Kovačević Grafičko oblikovanje | Andreja Mil Tisak | Top Dan d.o.o.


"Svet,

svet, svet je Gospodin nad vojskama" (Iz 6,3) Derek Tidball

Što znači kad kažemo Gospodin je svet?1

J

edinstvena vizija u kojoj Izaija susreće Boga u hramu ističe tri aspekta Božje svetosti: njegovu suverenu nadmoć, njegovu moralnu čistoću i njegovu skupocjenu milost. Kad se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu, otkrio mu se kao onaj koji je svet (Izl 3,5). Svetost je bit njegove naravi, bit njegova bića. Stari zavjet opisuje Božje ime kao "Svet" više od svih ostalih imena zajedno. Izaija, "prorok svetosti,"2 opetovano naziva Boga "Svetac Izraelov". Kako bismo opisali neopisivoga Boga često koristimo slike, kao što su Stijena, Otac, Pastir ili Svjetlo, ali kad kažemo da je Bog svet, ne upotrebljavamo metaforu. Nema ničega u našem ljudskom iskustvu s čime bismo ga mogli usporediti. Kažemo kao što jest. Što podrazumijevamo kad kažemo da je Bog svet? Svetost se odnosi na Božju potpuno drukčiju narav, njegovu transcendentnu odvojenost, njegovu uzvišenu veličanstvenost, njegovu silnu moć, njegovu apsolutnu čistoću, njegov neizmjeran sjaj, njegovu nedokučivu slavu, njegovo otkupljujuće spasenje. To je

kratica za nadmoćnost njegova savršenstva. Riječ svet je poput izvanrednog vatrometa koji se raspršuje u mnoštvo boja. Nemoguće ga je obuhvatiti odjednom. Uglavnom se fokusiramo na jedan ili drugi aspekt Božjega sjaja. Izaija u 6. poglavlju, međutim, jasnije od ikoga drugog opisuje puninu Božje svetosti. Ova jedinstvena vizija u kojoj Izaija susreće Boga u hramu ističe tri aspekta Božje svetosti: njegovu suverenu nadmoć, njegovu moralnu čistoću i njegovu skupocjenu milost. BOŽJA SVETOST KAO SUVERENA TRANSCENDENTNOST (Iz 6,1-4)

Izaijin dolazak u hram dogodio se u godini kad je kralj Uzija umro (1. redak), na kraju Uzijino 50-godišnje vladavine. Prošlo je razdoblje stabilnosti i narod se suočio s razdobljem neizvjesnosti. Učestali napadi Asirije i njezini upadi u susjedna područja (2 Kr 15,1738) stvarali su tu nesigurnost. U trenutku kad je prolaznost i slabost zemaljskih prijestolja bila i suviše očigledna, Bog je Izaiji dao viziju Onoga koji je pravi Bog nad svima, čija je

vladavina postojana i moćna. U toj viziji, zemlja i nebo su se spojili, dajući Izaiji pogled na "Svemogućega gdje sjedi na uzvišenu prijestolju" (Iz 6,1). Viđenje je natjeralo Izaiju da pogleda gore prema uzvišenu prijestolju. Božje prijestolje nije na razini zemaljskih prijestolja – bilo da je to bilo Uzijino ili sve jače prijestolje Tiglata Pilesera III. Ono je uzvišenije od njihovih. Njegovo mjesto govori o vrhovnoj vlasti nad zemljom i svim ljudskim vladarima koji ustaju i padaju na njegovu zapovijed. Temelj Izraelove vjere bila je Božja neusporediva veličina. Psalmisti nisu podrazumijevali da svojim opetovanim vapajima za "uzvisivanjem" Gospodina trebaju podupirati Božji uzvišeni položaj. Oni su znali da "Bog kraljuje nad

narodima, stoluje Bog na svetom prijestolju. … Božji su svi vlastodršci zemlje, nad svima on je uzvišen" (Ps 47,8-9). Naprotiv, to je bio način priznavanja statusa koji je on već posjedovao. Božje prijestolje je bilo nepovredivo bez obzira na okolnosti kroz koje je njegov narod prolazio. Čak i kad je zemlja očigledno bila porobljena i njezin narod prognan u ropstvo, Daniel je još uvijek govorio o Bogu kao "Najuzvišenijem" koji "ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoće" (Dn 4,225). Prijestolje je bilo okruženo sjajem i veličanstvom. Njegovi kraljevski skuti dosezali su iz neba u hram. Njegova duljina zahvaća sjaj Božje suverene vladavine, ali također, dodirujući zemlju, naznačuje da Bog

Jesen 2011. 3


Put svetosti nije daleko ili nezainteresiran za borbe svojih podložnika koji su dolje na zemlji. Skut je njegov "ispunjavao Hram" – ne palaču, prijestolje moći; ili dvore, prijestolje zakona; već, hram, prijestolje pomirenja. Nadalje naznačuje Božju želju za nadvladavanjem nedostatka svetosti njegova naroda pribavljajući mu sredstva očišćenja i pomirenja. Svaki zemaljski gospodar ima podvornike. Ovdje serafi (Iz 6,2.6) dvore Kralja nad kraljevima. Ova vatrena bića, spomenuta poimence samo u ova dva retka u Bibliji, ne mogu izravno gledati Boga. Stoga je svaki imao "dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge." Vjerojatno pokrivaju svoje noge zbog toga što su se "odrekli svoje namjere da izaberu svoj vlastiti put."3 Drugi par krila koristili su za letenje budući da su bili neprestano spremni izvršavati zapovijedi svoga Gospodina. Imali su otvorene uši jer je njihova dužnost bila čuti i poslušati Gospodinove zapovijedi. Egipćani su govorili kako su takva bića imala odgovornost širiti svoja krila kako bi štitili svoje bogove, kao što suvremeni agenti tajne službe podmeću svoja tijela između predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i bilo kojeg potencijalnog napadača. No serafi koji dvore živoga Izraelova Boga su ti kojima je zaštita potrebna. Krila serafa ne štite Boga. Ona pokrivaju serafa s obzirom na Božju izvanrednu svetost. Izaijina se pozornost premješta s onoga što vidi na ono što čuje: "I klicahu jedan drugome: Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!" (redak 3). Ova je pjesma pomalo iznenađujuća. Budući da je fokus na Božjoj suverenosti, očekivali bismo da serafi slave njegovu vladavinu: njezinu legitimnost, moć i autoritet.

4 Duhovno vrelo

napuni dimom" (redak 4). To podsjeća na Mojsijev susret s Bogom na Sinaju (Izl 19,1620). U Izaiji, sveti Bog Izlaska i Sinaja ponovno se objavio u presudnom trenutku Izraelove povijesti.

Što podrazumijevamo kad kažemo da je Bog svet? Svetost se odnosi na Božju potpuno drukčiju narav, njegovu transcendentnu odvojenost, njegovu uzvišenu veličanstvenost, njegovu silnu moć, njegovu apsolutnu čistoću, njegov neizmjeran sjaj, njegovu nedokučivu slavu, njegovo otkupljujuće spasenje. To je kratica za nadmoćnost njegova savršenstva. Umjesto toga serafi slave njegovu svetost. Nije im dovoljno samo spomenuti njegovu svetost i nastaviti dalje, ili ju čak spomenuti dvaput – što je bio uobičajeni hebrejski način isticanja stvari. Oni ponavljaju svoj uzvik tri puta, sve glasnije i glasnije. On je potpuno, do same punine, savršeno svet. Ovo je "naglašena formulacija iste vrijednosti kao i definicija o naravi YHWH".4 Božja je svetost takva da ju samo "super-superlativ"5 može dostojno opisati. Druga kitica pjesme serafa govori o području u kojemu Božja svetost djeluje. Bog želi da ljudi vide njegovu slavu – očitovanje njegovih božanskih osobina – diljem svijeta. Izaija ga je susreo u Hramu, no Bog nije ograničen samo na to mjesto štovanja. Izaija predstavlja izraelski narod, no Bog

BOŽJA SVETOST KAO MORALNA ČISTOĆA (Iz 6,5)

nije ograničio svoju suverenost samo na svoj narod s kojim je sklopio savez. Kao što nalazimo Božji pečat u čitavom njegovom stvorenju, jednako tako znamo da je njegov zakon po čitavoj zemlji i da narodi promatraju njegova djela (Ps 19). Bog u ovome viđenju nije beznačajno plemensko božanstvo, s ograničenom vlašću nad malom skupinom u Judinu plemenu. On otkriva svoju svetost i pokazuje ju čitavom svijetu. Bilo bi iznenađujuće kad pojavljivanje te "silno djelatne, energične, dinamične i čak prijeteće" božanske moći6 ne bi imalo izravan utjecaj na mjesto na kojemu se pojavila. A to se i dogodilo. Izaija bilježi klasične znake Božjeg pohođenja govoreći: "stresoše se dovraci na pragovima" kao da je došlo do potresa, i "Dom se

Takvo neuobičajeno iskustvo bilo je razumljivo duboko uznemirujuće. Ne iznenađuje nas dok čitamo kako je Izaija uzviknuo: "Jao meni! Ja sam izgubljen…" (redak 5). No ne čitamo da pokazuje znakove panike, duboke emocionalne rastresenosti, drhtanja, padanja ničice ili u zanos. Naprotiv, na naše zaprepaštenje, tekst nas po drugi put vodi u neočekivanom smjeru. Uzrok njegova straha ne leži u emocionalnom užasu uoči te moći s kojom se suočio, već u njegovoj osobnoj nedostojnosti spram svetosti s kojom se susreo. Njegov odaziv pokazuje kako je njegova sudbina zapečaćena i zbog toga je uzviknuo: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" Suočivši se sa svetošću, Izaija shvaća da njegov život nije čist. Njegovo se priznanje fokusira na njegove usne iz nekoliko razloga. Serafova su usta naviještala Božju svetost, a nasuprot tomu, on je shvatio kako njegova usta nisu svjedočila o Božjem savršenstvu. Glavni instrument koji Izaija koristi kao prorok su njegova usta. Prirodno je, dakle, da se usredotoči na njih. On nije ispovijedao psovanje ili prljav govor, već propovijedanje nedostojnih poruka, koje su možda došle iz njegova promišljanja, frustracija, naravi ili želje za utjehom i kompromisom. Za Izraela je bilo normalno razmišljati o govoru u


hramu gdje su riječi i pjesme bile u središtu obreda. Možda je Izaija štovanju pristupao sa stavom kao prema nečemu uobičajenom. Još je značajnije to što se usnama izražava ono što je u umu i srcu te otkrivaju inače skrivene misli onih koji govore. Fokusirajući se na usne, Izaija ne misli samo na znake govora, već naprotiv, na korištenje usana kao simbola da čitav njegov život i životi njegovih sunarodnjaka nisu u skladu s Bogom. On time kaže da je u potpunosti neprikladan za služenje svetoga Boga. Što god zapravo mislio, Izaija nije bio sam u svojoj krivnji. Ostatak naroda je bio jednako kriv. Teško je precijeniti značajnost Izaijina odaziva za naše razumijevanje svetosti. Neki su, slijedeći Rudolfa Ottoa, pokušali svesti religiju na emociju i tvrde da "ideja o svetosti" leži u osjećaju "da smo stvoreni", koji čini da dršćemo u strahopoštovanju pred tajnom "potpuno drukčijeg."7 Bili bismo uistinu nerazumni kad bismo poricali određeni emocionalni element kod Božjeg objavljivanja u njegovoj veličanstvenoj svetosti kao što se objavio Izaiji. No to je potpuno neprikladan opis onoga što se odvijalo i zanemaruje Izaijin odaziv. Moral, a ne tajna, karakterizira Izaijinu reakciju na to pojavljivanje preplavljujuće moći, i to iz pravih razloga. Na Izaijinu reakciju priznavanja grijeha utjecali su njegova upućenost u Zakon i oblikovanje kao člana savezne zajednice, hramsko ozračje gdje je Veliki svećenik prinosio žrtve za nepoštivanje Zakona te pjesma serafa koja je skretala pozornost, ne na Božju moć, već na njegovu svetost. Kao što John N. Oswalt kaže: "Objavljivanje Božje svetosti za Izaiju je značilo da se nalazi u prisutnosti Nekog drukčijeg – koji nije on sam. No za Izaiju kao Židova to je također značilo da

ona zastrašujuća drugotnost nije samo u biti, nego i u karakteru. Tu je Netko koji je etički čist, apsolutno pravičan, potpuno istinit."8 Onaj koji je potpuno drukčiji, povezan je sa svojim narodom na vrlo pristupačne načine i pazi da "samo čine pravicu, milosrđe ljube i smjerno sa svojim Bogom hode" (Mih 6,8). Izaijina instinktivna reakcija bila je samoosuđujuća zbog toga što se ispravno uspoređivao u svjetlu njegova susreta sa Svemogućim. Ponovno citiramo Oswalta: "Sadržaj tog iskustva nije samo nadnaravan, emotivan i neracionalan. Da je Bog htio samo obznaniti svoju drugotnost Izaiji, mogao je to učiniti bez riječi. No ovdje postoji i moralna bit, naznačujući da objava ne dolazi samo kroz obično iskustvo, već i kroz božanski pribavljeno tumačenje."9

će odražavati Božji karakter. Trebao je biti svet – živjeti na etičan način – zbog toga što je Bog svet (Lev 11,45; 19,2; 1 Pt 1,15.16). Izaijin je odaziv, prema tome, bio potpuno prikladan i ispravan. BOŽJA SVETOST KAO SKUPOCJENA MILOST (Iz 6,6-13)

Izaijino viđenje otkriva drugu dimenziju Božje svetosti – skupocjenu milost. Kršćani su skloni uspoređivati Božju svetost s njegovom ljubavlju, suprotstavljati zakon i milost te postavljati sud i spasenje jedno nasuprot drugog. Izaija nema takvo stajalište. Budući da je Bog Svetac Izraelov, on pokazuje sućut prema svom, ne baš svetom, narodu nudeći mu spasenje i pozivajući ga da prihvati izmirenje. Izaija također kaže: "Svetac Izraelov" je njihov Pomoćnik (Iz 41,13);

© 2011. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem)

"Pastore, to što me smatrate običnom licemjerkom me vrijeđa. Ja ni u kom slučaju nisam obična!"

Drugi su se bogovi obznanjivali kao "surova moć", no Izraelov je Bog bio jedinstven: njegova svetost nije bila samo moć, već i moralnost; ne samo transcendentnost, već i etičnost. Drugi su bogovi možda davali zakone svojim narodima, no ti zakoni nisu nužno odražavali njihove karaktere. Izraelov je Bog tražio od svoga naroda da živi životom koji

Spasitelj (Iz 43,3; 52,10); i, najčešće, Izbavitelj (Iz 43,14; 47,4; 48,17; 49,7; 54,5). Bog pokazuje svoju skupocjenu milost u Izaiji 6 na tri načina: čisteći proroka, kažnjavajući narod i izabirući ostatak. Kao odgovor na Izaijino priznanje, seraf je žeravicom sa žrtvenika dotaknuo Izaijine

usne i rekao: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten" (redci 6 i 7). Začuđujuće, ovaj postupak ne unakazuje Izaijine usne, već ih očišćuje. Ovaj postupak ima smisla samo u kontekstu Izraelova žrtvenog shvaćanja štovanja gdje postoji snažna povezanost između svetosti i vatre. Bog se objavljuje u vatri, pokazuje svoj sud kroz nju, i zapovijeda da se koristi kod žrtvovanja – na sve to se odnosi ovaj odlomak. Ne znamo s kojega je žrtvenika seraf uzeo žeravicu. Možda ju je uzeo sa žrtvenika na kojemu se prinose paljenice, označavajući obnovljeno posvećenje u koje je Izaija ulazio. Najvjerojatnije ga je uzeo sa žrtvenika za prinošenje miomirisa koji je stajao u Svetinji i imao važnu ulogu u godišnjem obredu prinošenja žrtve naknadnice (Lev 16). Dim, koji najvjerojatnije dolazi od tamjana, to nagoviješta. Bez obzira na to o kojem je žrtveniku riječ, poistovjećivanjem s prinesenom žrtvom Bog oprašta Izaiji i daje naknadu za njegove grijehe i čini neprikladnog proroka ponovno prikladnim za služenje. Ovaj čin udovoljava Božjoj svetoj čistoći te on odražava svoju svetu milost – platio je kaznu za grijeh i očistio grešnika. Dotakavši Izaijina usta, Bog ne samo da se obračunava s Izraelom u odabranom trenutku potrebe, već ga je dotaknuo na mjestu koje predstavlja njegov poziv kao proroka. Njegove usne nisu bile ozlijeđene, već opremljene. Izaija je ispravno shvatio taj čin ne samo kao čin spasenja, već također i kao čin poslanja. Odmah nakon Izaijina očišćenja, Bog mu je progovorio (redak 8) i Izaija ponovno spremno daje sebe Bogu na raspolaganje. Njegov život više ne pripada njemu samome. Kao što Božja svetost obi-

Jesen 2011. 5


Put svetosti lježava njegovu drugotnost, ona također odvaja proroka od običnih poslova kako bi bio potpuno na raspolaganju Bogu na njegovu zapovijed. Bilo je važno da Izaijin poziv i poslanje budu neupitni. Izajija se trebao suočiti s najtežim od svih proročkih poslanja i govoriti slušateljima koji su se duboko oglušili za Boga. Izaijino propovijedanje nije dovelo do obraćenja naroda k Bogu, no krivnja nije bila na njemu. Nije mu manjkalo ni umijeća ni poslušnosti u prenošenju poruke, već narod nije poslušao. To je bio dio Božjega plana. Iako je u svojoj svetosti Bog, Bog milosti i spasenja, on nije Bog jeftine milosti ili spasenja po sniženoj cijeni. Nuđenje jeftine milosti nije u skladu s njegovom svetošću, kao ni propuštanje ispunjenja istinskih potreba grešnih ljudi. Bjanko oproštenje zajedno s lakim pokajanjem bilo bi bezvrijedno. Niti bi vodilo do pravog pomirenja između svetoga Boga i njegovog grešnog naroda, niti stvarnoj preobrazbi njihovih života. Milost ne košta samo Boga – pribavljenjem žrtve naknadnice – već također i grešnike – postojanjem dokaza promijenjenog načina života. Posljedično, prije nego što je Bog mogao spasiti Izraelce, bilo je nužno da ih kazni kako bi ih suočio s ozbiljnošću njihova grijeha i cijenom koja je potrebna za obnavljanje milosti. P. T. Forsyth kaže da možemo shvatiti Boga isuviše olako ako ga smatramo samo ocem, jer je on zapravo, Sveti Otac. Ljudi su govorili, prigovara Forsyth, vrlo mnogo o Božjoj ljubavi, no nisu baš dovoljno duboko promišljali o njoj. Božja je ljubav neodjeljiva od njegove svetosti, najvećem izričaju koji mu pridajemo. "Možete obići ljubav," napisao je Forsyth, "da biste došli do svetosti, no svetost ne možete zaobići."10 "'Bog je ljubav' nije

6 Duhovno vrelo

cjelovito evanđelje," napisao je. "Ljubav nije evanđeoska sve dok nije ispunila zakon svetosti. Prijestolje je usred duge."11 Ovo čini križ neizbježnim. Oproštenje se ne dobiva besplatno je "bit božanskog očinstva je oproštenje kroz svetost."12 "Oproštenje nije samo zaboravljanje. To nije brisanje prošlosti. Nije puko pomilovanje i obnovljenje. Nešto se slama čime grijeh duše razbija svijet."13 Grijeh ne može biti jeftino zamijenjen. Izaija je naučio to na težak način. Propovijedao je neosjetljivom slušateljstvu. Zapravo, njegovo ih je propovijedanje učinilo bešćutnijima nego što su bili. Nije Izaija bio taj koji je učinio njihova srca bešćutnima prema Bogu. Ona su već bila takva. No on je učinio da se pokaže kakva su im srca, kao što se modrica pojavi prije nego što rana zacijeli. Nije čudo što je Izaija pitao koliko će još dugo trajati to uzaludno služenje (redak 11). Sigurno nije baš bio utješen odgovorom (redci 11 i 12) koji ga je obvezao na taj zadatak sve do izgnanstva i zapravo, do Izraelove propasti. Božja velika milost, čini se, odražava njegovu svetu ljubav u dovođenju njegova naroda do samoga kraja, do iscrpljivanja njihovih izgovora i samoopravdanja prije nego što je bio spreman primiti lijek njegova spasenja – zajamčen, u konačnici, po cijenu žrtve njegova Sina. Izgnanstvo nije kraj priče. Božji je cilj bio obuzdati Izrael, ili barem jedan njegov pročišćeni ostatak, kako bi ih mogao vratiti u njihovu domovinu. Sam Bog određuje kada će završiti proces pročišćavanja i kada će se dogoditi novi izlazak. U hebrejskom jeziku 13. je redak nejasan, no većina vjeruje kako ukazuje na nadu poslije izgnanstva. Za većinu označava opstanak panja. Kao

Prijestolje je bilo okruženo sjajem i veličanstvom. Njegovi kraljevski skuti dosezali su iz neba u hram. što iz panja srušenog drveta proklija novi život, tako će i panj Izraela po povratku iz izgnanstva biti nositelj nove nade i glasnik novoga početka. Ta je poruka u skladu s ostalim Izraelovim prorocima.14 Božja milost nikada nije bez teškoća. Moraju se ispuniti zahtjevi svetosti, a zatim će druga strana njegove svetosti, otkupljujuća i skupocjena milost doći na svoje mjesto. ZAKLJUČAK

Dakle, što je Božja svetost? Svetost definira sam karakter Boga koji je uzvišen nad zemljom, silno veličanstven, suvereno moćan, savršeno dobar, čist u svojoj moralnoj naravi i milostiv u dubini svoga bića. Prevela Ljubinka Jambrek BILJEŠKE 1   Dulja verzija ovoga članka nalazi se u autorovoj knjizi The Message of Holiness (Nottingham and Downers

Grove: InterVarsity Press, 2010.), 42-55. 2   Alec Motyer, The Prophecy of Isaiah (Leicester: InterVarsity Press, 1993.), 17. 3   Motyer, 76. 4   R. W. L. Moberly, "Holy, Holy, Holy: Isaiah's Vision of God" u S. Barton (ur.) Holiness Past and Present (London: Continuum, 2002), 126. 5   Motyer, 76. 6   B. W. Anderson, Contours of Old Testament Theology (Philadelphia: Fortress Press, 1999.), 43 i sl. 7   Rudolf Otto, The Idea of the Holy (1917.; Harmondsworth: Pelican Books, 1959.). 8   John N. Oswalt, The Book of Isaiah 1-39, NICOT (Grand Rapids: Eerdmans, 1986.), 181. 9   Oswalt, 180. 10      P. T. Forsyth, God: The Holy Father (1987.; London: Independent Press, 1957.), 5. 11      Ibid. 12      Ibid. 13      Ibid, 9. 14      Primjerice, Jeremija 33,1-26; Ezekiel 36,1-37,28; Hošea 11,9; Amos 8,11-15; Mihej 7,19.

  Dr. Derek Tidball je gostujući

predavač na Spurgeon Collegeu u Londonu i bivši ravnatelj London School of Theology. Predsjedao je različitim nacionalnim evanđeoskim organizacijama. Služio je kao potpredsjednik Evangelical Alliance (UK), a trenutno predsjeda Vijećem alijanse. Autor je knjiga Who Are the Evangelicals? i The Message of Holiness.


Ispunjeni život:

Ponovno otkrivanje preobražavajuće sile posvećenja Dan Crabtree

Biblijska učenja o tome kako življenje svetog života može donijeti duhovnu slobodu ljudima u vašoj zajednici.

vjernici su navedeni vjerovati da trebaju slijediti krut skup pravila, standarda i propisa da bi zadobili Božju naklonost. Unatoč ogromnim naporima pastora da nauče ljude kako živjeti u svakodnevnoj posvećenosti, neki vođe nesvjesno podupiru legalizam i pravednost po vlastitim naporima i trudu. Bog nas poziva kao vjernike na slobodu u Kristu (Galaćanima 5,1). Naša dužnost je, kao pastora i vođa, potvrđivanje da sveti život izvire iz onog što je Krist već učinio za nas na križu, a ne kroz ljudski trud i napore. KAKO BOG, U KRISTU, POSVEĆUJE VJERNIKA?

V

jera u osobnu svetost svakog vjernika bila je dio pentekostnog učenja još od probuđenja u ulici Azusa. Pismo nas uči da, „bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina“ (Hebrejima 12,14). Budući da je Bog svet i mi moramo biti sveti. Ali to stvara dilemu: Ne možemo se sami posvetiti. Svaki takav pokušaj kroz našu vlastitu snagu završava u legalizmu, vanjskom skladu bez unutarnje promjene koju zahtjeva prava posvećenost. Odrastajući u crkvi shvatio sam da spasenjem Bog oprašta moje grijehe po prolivenoj krvi Isusa Krista. Također shvatio sam da je, kroz spasenje, živjeti posvećeni kršćanski

život primarno moja odgovornost. Bog je već odradio svoj dio time što me spasio; sada sam ja trebao, kroz svoj trud, posvetiti sebe. I tako sam se odazvao pozivu na svetost iako se to činilo kao zastrašujuća i nemoguća misija koja će neizbježno dovesti do mnogih ponižavajućih trenutaka neuspjeha. Bio sam zahvalan zbog Božje milosti, ali osjećao sam se zarobljenim u nemogućim standardima svetosti. Nenamjerno sam izabrao put legalizma, ali kako sam drukčije mogao postići Božji standard svetosti? Legalizam u svojoj srži oslabljuje crkvu, ostavljajući kršćane frustriranima, izmorenima i poraženima. Mnogi

Novozavjetni pisci koriste različite termine da bi opisali dramatičnu promjenu koja se događa kao rezultat Kristove žrtve. Spasenje povlači metaforu ropstva. Biblijski pisci često povezuju otkupljenje s cijenom oslobođenja od ropstva. Opravdanje se može shvatiti kao pravni termin koji opisuje sudsku presudu u kojoj Bog, vječni sudac, oprašta vjerniku grijehe. Mi često zanemarujemo posvećenje u procesu spasenja. Ponekad gledamo na posvećenje kao nešto što vjernik doživljava nakon opravdanja, a prije proslavljenja. To je donekle nepotpuno shvaćanje kako Bog u Kristu posvećuje vjernika. Opasnost je sljedeća: dok se opravdanje smatra činom milosti, posvećenje se smatra činom ljudskog truda. Bog nas opravdava i po-

svećuje kroz spasenje. Teolozi često govore o dva različita, ali preklapajuća aspekta posvećenja: pozicijsko posvećenje tko smo u Kristu kao rezultat njegove smrti na križu; i progresivno posvećenje- posvećenje u svakodnevnom životu. Pavao se koristio indikativima i imperativima da opiše taj koncept. Indikativi su Pavlove izjave koje opisuju što je istina o vjerniku kao rezultat Kristovog truda. Njegovi imperativi su pozivi na etičko i moralno življenje koji izviru iz indikativa. Posvećeni ste Kristovom smrću; a sad živite tako. Sljedeći odlomci opisuju što je Krist učinio na križu, posvećujući vjernika i dajući mu novi status u Njemu. Ti odlomci Pisma stavljaju naglasak na pozicijsko posvećenje, iako ću se osvrnuti i na poziv da živimo prema tome tko smo u Kristu. U tim odlomcima Bog nikada ne poziva vjernika da sam sebe posveti- samo da živi prema onome što je već njegovo kroz Kristovu smrt. POZICIJSKO POSVEĆENJE Hebrejima 10,5-18

Krist je postigao svojom smrću ono što opetovano prolijevanje životinjske krvi nije moglo. Krist je prinio sebe „jedanput zauvijek“ kao posljednju savršenu žrtvu (Hebrejima 10,10). Putem Kristove smrti omogućen nam je status ili uvjet u činjenici da smo posvećeni. Njegova žrtva je „jedanput zauvijek“ , „nikakve druge žrtve ili rituali nisu potrebni da bi nas očuvali u posvećenju.“1

Jesen 2011. 7


Put svetosti Četrnaesti redak potvrđuje vjernikovo posvećenje kroz Kristovu smrt, „On je uistinu jednim jedinim prinosom učinio zauvijek savršenim“, ali zatim dodaje, „one koje posvećuje“. Kako bismo trebali razumijeti, „one koje posvećuje“? Zato što se radi o sadašnjem vremenu, to govori o Kristovom unutarnjem radu na srcu svakog vjernika. Zbog Kristove smrti vjernik može imati pouzdanje da Mu se približi (Hebrejima 7,19; 10,1; 1,22). U Hebrejima 10,22, pisac potiče vjernike da pristupaju Bogu „iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem“ što je ispunjenje Božjeg obećanja da će izmjeniti srca svojih ljudi ( Jeremija 31,33; Ezekiel 36,26-27). Kroz Kristovu žrtvu slobodni smo da slavimo i služimo živoga Boga na ugodan i proslavljen način. „Kada se u Isusovo posvećenje vjeruje i proklamira, Bog mijenja naša srca i povezuje nas sa sobom kao djecu novog zavjeta.2 Temelj svetosti i unutarnje transformacije srca koja dovodi do izvanjske poslušnosti je razumijevanje toga tko smo u Kristu. 1. Korinćanima 1,2

Pavao započinje poslanicu Korinćanima oslovljavajući ih, „crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu“ (1 Korinćanima 1,2). Naglasak je na Božjoj aktivnosti. Oni su „Božji“; oni su Božji ljudi i „posvećeni su“.3 Nisu posvećeni kroz ono što su oni učinili, već kroz ono što je Bog učinio „u Kristu Isusu“. Kroz spasenje su pozicionalno posvećeni u Kristu. Bez obzira na to, Korinćani se nisu ponašali kao posvećeni, sveti ljudi. Njihove svađe dovele su do razdora (1. Korinćanima 1,11-13); bili su spokojni s time da muškarac živi sa svojom maćehom (1. Korinćani-

8 Duhovno vrelo

ma 5); tužili su se međusobno na poganskim sudovima (1 Korinćanima 6,1-8); zloupotrijebili su Gospodnju večeru (1 Korinćanima 11,17-34); pogrešno su primjenjivali duhovne darove (1 Korinćanima 12-14). Posvećenje Korinćana se ne može odnositi na svetost njihovih karaktera ili življenja

1. Korinćanima 1,30

U Korinćanima 1,30 Pavao piše, „Po njemu ste vi u Kristu Isusu, koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje.“ Pavao inzistira na tome da je razapet Krist mudrost Božja zbog pokušaja Korinćana da pronađu mudrost za sebe (1 Korinćanima 1,18-25). Kao

Ne postoje stepenice posvećenja kojima se svaki vjernik mora popesti. Novi zavjet nas nikada ne poziva da učinimo sebe svetima. Biblija potiče vjernika na kontinuirani život u identitetu koji nam je dao Krist. Ali nitko ne može posvetiti sebe. Jedino Krist to može i on je to već učinio. kada Pavao mora provesti toliko vremena ispravljajući njihovo ponašanje i pozivajući ih na etičko življenje. „Oni više sliče Korintu nego djeci Božjoj u Korintu.“4 Ali Pavao ih svejedno naziva „posvećenima u Kristu Isusu“ (1 Korinćanima 1,2). Korinćani su već bili posvećeni u relacijskom smislu, ali trebali su izraziti tu posvećenost u svakodnevnom životu.5 Pavao ih podsjeća na to da su „pozvani da budu sveti“ (1 Korinćanima 1,2) da bi pomirio razliku između toga tko su oni u Kristu i stvarnosti njihovog življenja. Pozvani su da budu ono što jesu u Kristu i da odražavaju Božji karakter.

otkupljenja. Kada bi posvećenje označavalo proces moralne promjene koja slijedi obraćenje, onda bi ga Pavao logično naveo nakon otkupljenja. Novi status u Kristu dao je vjernicima u Korintu novi identitet. Nisu više bili određeni svijetom koji ih je promatrao kao ne „mudre na ljudsku; ni...moćne; ni ... plemenite“ (1 Korinćanima 1,26-29), Pavao ih je pozvao da žive svoj novi identitet i status u Kristu slušajući Božju mudrost, a ne mudrost ovoga svijeta. 1.Korinćanima 6,11

konačni izraz Božje mudrosti, Krist je postao tri stvari za nas: (1) „pravednost“ termin koji opisuje vjernikovo pomilovanje i nezasluženo pravo stajanje pred Bogom; (2) „posvećenje“ termin koji opisuje vjernikov novi status svetosti u Kristu; i (3) „otkupljenje“kao cijena naše slobode od ropstva grijeha. U ovom odlomku posvećenje nije proces moralne promjene već opis našeg novog statusa u Kristu. Sva tri termina- pravednost, posvećenje i otkupljenje- odnose se na Božje spasonosno djelovanje. „Po njemu (Bogu) ste vi u Kristu Isusu“ (1 Korinćanima 1,30). Pavao smješta posvećenje nakon pravednosti, ali prije

U ovom kontekstu, Pavao opominje Korinćane da prestanu povlačiti jedni druge po sudovima zbog osobnih stvari (1 Korinćanima 6,1-8). Vjerojatno kao upozorenje, Pavao navodi listu onih koji neće „baštiniti kraljevstva Božjega“ (stihovi 9,10). Pavao tada izjavljuje „Vi ste neki takvi bili“ (stih 11). Koristeći prošlo vrijeme Pavao ih podsjeća na to što je Krist već učinio za njih: „Ali se opraste i posvetiste i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga“ (stih 11). Kao i u 1 Korinćanima 1,30 Pavao koristi sva tri termina da opiše Božje spasonosno djelovanje u Kristu. U grčkom, svi su u aoristu pasivnom opisujući što je Bog za nas učinio u prošlosti. Alla (ali) stoji ispred svakog od njih, iako naš prijevod to ne pokazuje. Pavao opisuje tri različita aspekta iste stvarnosti: „opraste se“- implicira čišćenje od grijeha; „posvetiste se“- Bog ih je prisvojio i učinio ih svojim ljudima; „opravdaste se“označava pravo na stajanje pred Bogom. Sve se to odvija „imenom Isusa Krista“ što označava spasonosni Kristov autoritet nad vjernikom putem „Duhom našega Boga“ (1 Korinćanima 6,11). „Zajedno, dvije prepozicije se odnose na


to što je Bog učinio za svoje ljude u Kristu i što je učinio u njima svojim Duhom“.6 U ovom odlomku, kao i u 1 Korinćanima, posvećenje se ne odnosi na moralni napredak. Bez obzira na njihovu tendenciju da tuže jedni druge, oni su već bili posvećeni u Kristu. Podsjećajući Korinćane na to što je Krist već učinio za njih, Pavao ih motivira na sveti život. Bez obzira na Pavlovu tvrdnju, „Vi ste neki takvi bili“, Korinćani su odabrali iskazati svoju prošlu narav u svojim djelima. Kompromitirali su svoje svjedočanstvo pred nevjernicima, jer nisu voljeli jedni druge, upravo pred ljudima pred kojima Bog želi otkriti sebe kao svetog. Efežanima 5,25-27

Pavao koristi brak kao analogiju da bi pokazao Kristovu ljubavi prema crkvi. Pavao opisuje Kristovu svetu žrtvu na križu kada piše, „Kao što je Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju da je posveti.“ „Kristova namjera je bila imati Crkvu kao svoje vlasništvo, zajednicu svojih svetih ljudi, koji su se izdvojili za njega.“7 Kao svoju nevjestu Krist je odredio svoju crkvu da bude ekskluzivno posvećena njemu. Kakve god mane crkva imala u sadašnjosti, ona je još uvijek njegova sveta nevjesta; i kada drugi put dođe, Krist će ju „sam sebi privesti krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane“ (27 stih).

vlastiti trud postati više posvećeni. Ne postoje stepenice posvećenja kojima se svaki vjernik mora popesti. Novi zavjet nas nikada ne poziva da učinimo sebe svetima. Biblija potiče vjernika na kontinuirani život u identitetu koji nam je dao Krist. Ali nitko ne može posvetiti sebe. Jedino Krist to može i on je to već učinio. Krist nam uz posvećenje daje i mnoštvo primjera kako posvećeni život izgleda. Kao Bog u tijelu, on nam otkriva Božji karakter. Tada nas poziva da budemo kao on kada kaže: „Slijedi me“. Kao što je rekao Atanazije, jedan od crkvenih otaca: „ On je postao poput nas da bismo mi mogli postati poput njega.“ Slijedeći Isusa pitamo se: „Što bi Isus učinio?“ Dallas Willard je to dobro sročio: „Učim od Isusa živjeti svoj život kako bi ga on živio da je na mom mjestu. Zapamtite, ne učimo kako živjeti Isusov život (on je već proživljen); učimo živjeti život kako bi ga Isus živio da je on na našem mjestu.“8 Ostvarivanje posvećenja je više i od najboljeg truda da slijedim set pravila, to je

učenje kako živjeti i voljeti na Kristov način. U praktičnim terminima, mi najbolje izražavamo svetost kroz ljubav. Ako nas grijeh sprečava da volimo, onda sveti život treba rezultirati u ljubavi. Isus je naučavao: „O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci“voljeti Boga i voljeti svoga bližnjega. Doista, „Ljubav je ispunjeni Zakon“ (Rimljanima 13,10). Duh Sveti nam omogućuje da živimo posvećeni život kroz konstantnu primjenu povlastica onoga što je Krist učinio na križu. Hod po Duhu (Galaćanima 5,16;25) rezultira u plodovima Duha, a to je ljubav (Galaćanima 5,22). Kako nas Duh vodi, mi moramo podrediti svoj um stvarima Duha (Rimljanima 8,5). Duhom umrtvljujemo tjelesna djela (Rimljanima 8,13). Duh Sveti nam omogućuje da živimo sveto njegovom prisutnošću u našim životima. „Duh je taj koji radi u vjerniku, čineći nas sličnima Kristu.“9 Rimljanima 6-8

U Rimljanima 6, Pavao poziva vjernike da žive život koji vodi ka posvećenju (Rimljanima 6,19-22) razumijevajući tko

© 2007. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem)

ŽIVJETI TKO SMO U KRISTU Progresivno posvećenje

Kristova smrt na križu ne posvećuje nas samo pozicijski, već nam omogućava svakodnevno progresivno posvećenje. Trebamo oprezno pristupiti riječi progresivno jer ona sugerira da možemo kroz

"Pastore, osjećamo da smo sad dovoljno zreli u Gospodu pa nas možete promovirati na više pozicije u crkvi. Što vi mislite o tome?"

su u Kristu (Rimljanima 6,11). Oni više nisu robovi grijeha već su se prinjeli kao robovi pravednosti. Poistovjećujući se s Kristovom smrću i uskrsnućem, vjernik umire „starom načinu života“ (Rimljanima 6,2-6) i „živi novi život“ (Rimljanima 6,4). Kao što kontrola grijeha karakterizira stari način života prije Krista, tako život pod Božjom kontrolom treba pokazivati novi život. Budući da ga je Bog oživio kroz Krista, vjernik više ne smije dati „grijehu da vlada“ ili se „podvrgavati njegovim požudama“ (Rimljanima 6,12) . Umjesto toga vjernik treba prinijeti sebe kao „sluge pravednosti da se posvete“ (Rimljanima 6,12; 6,22). Živjeti sveti život proizlazi iz onog što je Krist već učinio za nas na križu. Ali mi moramo vjerovati i prihvatiti naš novi status u Kristu. Pavao upozorava: „Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Isusu Kristu!“ (Rimljanima 6,11). Mi smo „pozvani da se složimo s Božjom perspektivom.“10 Pavao poziva vjernike „da budu ono što on objavljuje da jesu. Za Pavla identitet je određen bivanjem u Kristu, ali vjernik još uvijek mora odabrati vjeruje li dovoljno u tu stvarnost da bi živio prema njoj. Kroz vjeru primamo novi identitet i kroz vjeru nastavljamo prihvaćati taj novi identitet, tako da poslušnost postaje izraz žive vjere.“11 To ne znači da je Pavao očekivao bezgriješno savršenstvo od strane rimskih vjernika, baš suprotno. Očekivao je velike poteškoće i izazove koje će vjernici susresti dok pokušavaju živjeti svetim životom. Ali sve to započinje razumijevanjem i motivacijom istine toga tko smo mi u Kristu. Pavao opisuje vlastitu borbu s grijehom u Rimljanima 7,14-25. Je li opisivao svoje iskustvo prije ili poslije spasenja ovdje nas ne treba zamarati. Važna poanta je u tome da je Pavao detaljno opisao pokušaj i konačni poraz održavanja

Jesen 2011. 9


Put svetosti Zakona vlastitim snagama. Pavao opetovano koristi „Ja“ da bi ilustrirao uzaludnost samo-posvećenja. Kako možemo biti oslobođeni od tog jadnog stanja? Odgovor je križ - „Hvala Bogu po Isusu Kristu!“ (Rimljanima 7,25). Isus je ostvario na križu ono što je Zakonu bilo nemoguće (Rimljanima 8,3). Rimljanima 8 opisuje Duhom vođen život kao život „po Duhu“ (Rimljanima 8,5) i težnju „za onim što je duhovno“ (Rimljanima 8,6). „Duh“ je, ne „ja“, u kontroli koja rezultira pobjedonosnim kršćanskim životom. Kako bi se predali Duhu moramo dozvoliti da istina Duha oblikuje naše razmišljanje. Mi trebamo smatrati „sebe mrtvima grijehu“ (Rimljanima 6,11) i trebamo „težiti za duhovnim stvarima“ (Rimljanima 8,5). Tijelo/ grešna narav upravlja umom nevjernika što rezultira bezbožnim načinima i navikama razmišljanja i života (Rimljanima 8,5-8). Poslije obraćenja, novoobraćenici su često u iskušenju da se vrate starim navikama i načinima koje su razvili prije obraćenja i zbog toga se osjećaju kao da su još uvijek u vlasti grijeha. Možemo spriječiti taj prirodni povratak grijehu u naše živote obnavljanjem uma i „neprilagođavanjem ovom svijetu“ (Rimljanima 12,2). Pomoću Duha mi usmrćujemo ono što je Bog već osudio na smrt na križu (Rimljanima 8,13). „Potreban je ljudski trud, ali ne bez pomoći Duha Svetoga koji ukroćuje tijelo dok ga mi usmrćujemo u Njegovoj moći, težeći za duhovnim stvarima.“12 1 Solunjanima 3,12-13

Pavao je posvetio 1 Solunjanima crkvi koja je prolazila kroz veliko progonstvo koje je prijetilo njihovom jedinstvu. Pavao je molio da njihova ljubav „raste i obiluje jedan prema drugome i prema svima“ (1 Solunjanima 3,12). „Prema

10 Duhovno vrelo

svima“ odnosi se na one izvan crkve i vjerojatno je uključivalo i njihove progonitelje. Kako bi očuvali svoje svjedočanstvo pod vatrom, Pavao je molio Boga da ojača njihova srca da bi mogli biti „besprijekorni u svetosti“ o drugom dolasku (1 Solunjanima 3,13). Svetost izvire iz srca ojačanog Bogom. Prava svetost nikada nije samo pitanje izvanjskog. Bog radi iznutra prema van. „Ljubav i posvećenje dva su povezana načina kojima promatramo kršćanski život. Posvećenost će se pred-iskazati u ljubavi, a ljubav će biti ključni način za održavanje posvećenja. Pavlova molitva iskazuje se u ljubavi i mora rasti i obilovati ako vjernik želi ustrajati u posvećenju. Zapravo, obilujemo u svetosti kada obilujemo u ljubavi.“13 Hebrejima 12,10-14

Pisac poslanice Hebrejima piše vjernicima koji su trpili nevolje. Slijedeći primjer svojih prethodnika (Hebrejima 11) trebaju trčati utrku u vjeri s uzdržljivošu i pogledom uprtim u Isusa (Hebrejima 12,2). Patnje kroz koje prolaze služe kao Božja disciplina. Kao što otac disciplinira sina kojeg voli, tako nas Bog disciplinira da postanemo sličniji Njemu (Hebrejima 12,10). Svetost se ovdje odnosi na „karakter“. Bog koristi „sve stvari“ da nas prilagodi slici Svoga Sina (Rimljanima 8,28-29). Plod prebivanja u Njegovj svetosti je život „pun mira i pravednosti“ s drugima (Hebrejima 12,11). Bog nam nije namijenio život svetosti u izolaciji već život u svetosti kroz odnos s drugim ljudima. To se posebno odnosi na teška vremena nevolja i patnji. Shvaćajući to, pisac poslanice Hebrejima potiče vjernike: „U savezu sa svima težite za spasenjem i za posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gos-

podina.“ (Hebrejima 12,14). ZAKLJUČAK

Isus nas je na križu posvetio i ispravio u odnosu sa sobom. Naš izazov je vjerovati i prihvatiti što je Isus učinio kada nam je dao novi identitet u sebi. Trebamo smatrati „sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Isusu Kristu!“ (Rimljanima 6,11) i „sakrivenima s Kristom“ (Kološanima 3,3). Božje posvećenje djeluje u nama kada vjerujemo što je učinio za nas putem Krista na križu. Kada prihvatimo tko smo u Kristu, počinjemo vidjeti sebe kako nas Bog vidi. Više nismo definirani onime što druge misle o nama ili vlastitom percepcijom ili dominantnim kulturnim vrijednostima. Polažući naš identitet u nešto što možemo izgubiti, znači živjeti u vječnoj nesigurnosti. Ali mi imamo svoj identitet u Njemu. Kada prihvatimo tko smo u Kristu, možemo s pouzdanjem reći „da“ posvećenju i „ne“ svijetu. Možemo biti u svijetu, ali više nismo od svijeta. Bog nas posvećuje kroz Krista i poziva nas da živimo svoj novi identitet. To nije poziv da sami sebe učinimo svetima. Bog nas ne poziva da učinimo ono što samo On može. Budući da smo već posvećeni, to je poticaj da živimo sveti život tj. da budemo ono što jesmo u Kristu. Kada pokušavamo živjeti sveto u neposvećenom svijetu, to zahtijeva izdržljivost i predanost. Duhom „usmrćujemo tjelesna djela“ (Rimljanima 8,13). Ponekad, u trenucima teškoća i sukoba, mi se borimo i ne uspijevamo. Bog nas u svojoj mi-

losti podiže kroz svoju Riječ i podsjeća nas tko smo. Naš primjer posvećenog života je sam Krist koji kroz ljubav otkriva Božji karakter. Oponašajući ga i mi trebamo izraziti Božje posvećenje kroz ljubav. Dok to činimo postajemo sveta zajednica koja otkriva Božji karakter svijetu. To je ono na što je Bog pozivao Izrael, učenike, vjernike u Solunu, a sada poziva i nas. Bog nas je posvetio kroz Krista na križu kako bismo skupa mogli otkriti svijetu Njegov sveti karakter. Prevela Jana Kujundžić BILJEŠKE 1   David Peterson, Possesed by God: A New Testament Theology of Santification and Holiness (Grand Rapids: Eerdmans, 1995.), str. 34 2   Ibid.,str. 40 3   U grčkom Pavao koristi perfekt pasivno vrijeme za „posvećenost“ kako bi opisao što su već iskusili pri spasenju. Pasiv pokazuje da su Korinćani primatelji Božjeg djelovanja, a perfekt označava događaj koji se dogodio u prošlosti, ali ima posljedice u sadašnjosti. 4   Gordon Fee, The First Epistle to Corinthians (Grand Rapids: Eerdmans, 1987.), str. 33 5   Peterson, str. 41 6   Fee, str. 247 7   F.F. Bruce, The Epistle to the Ephesians (Toronto: Fleming H. Revell Co., 1961.), str. 116 8   Richard Foster, „Salvation Is for Life“, in Theology Today, (61, 2004.): str. 307 9   Millard Erickson, Christian Theology, (Grand Rapids: Baker Book, 1985.), str. 970 10      Craig Keener, Romans: A New Covenant Commentary, (Eugene, Oregon: Cascade, 2009.), str. 81 11      Keener, str. 82 12      Peterson, str. 112-113 13      Peterson, str. 80

  Dan Crabtree, D.Min., je profesor

na Central Bible College, Springfield, Missouri.


Propovijedanje svetosti George O. Wood

Kad propovijedamo o svetosti, moramo razmotriti četiri specifične stvari.

O

ve jeseni moj stariji unuk Jakob nastavlja srednju školu, dok moj mlađi unuk Reese upisuje predškolu. Ponosim se obojicom i veselim se što ću vidjeti kako postaju Božji ljudi. Ali također sam duboko zabrinut za njih. Kultura i sekularni svjetonazor ovog doba su toliko različiti od biblijske vjere i prakse, pa čak su im i protivni. Taj svjetonazor ne priznaje nikakvu konačnu istinu o stvarnosti: nema početka koji je Bog stvorio ili svršetka povijesti kojom Bog upravlja, nema inherentnog značenja i svrhe života. Kultura je relativistička: sve je dozvoljeno dokle god se svi o nečemu slažu i nikoga ne ugrožavaju. Kulturološke posljedice ovog svjetonazora su uništavajuće. Grijeh i njegove posljedice prožimaju našu kulturu: seksualni nemoral i rasap obitelji, materijalistička pohlepa i indiferentnost prema siromašnima, spokojstvo usprkos nepravdi i nasilje kao zabava. Kad je sve dozvoljeno, uvijek netko nastrada. Kako Jakob i Reese u ovakvim vremenima mogu postati Božji ljudi? Kako mogu biti sveti - znajući da "bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina" (Hebrejima 12,14)? Moja najveća nada i velika želja za moje unuke je svetost misli, riječi, djela i odnosa. Kao pastori, vi i ja imamo istu nadu i želju za članove

Nastojmo svojim propovijedanjem ostvariti ovaj cilj: da članovi naših crkava, obitelji i mi sami, svojim mislima, riječima, djelima i odnosima možemo sve više štovati Boga u "ljepoti njegove svetosti". svojih crkava. I što možemo napraviti da im pomognemo? Poslanica Rimljanima 12,1-2 nam daje odgovor na oba pitanja: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prine-

sete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu - kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete

uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!" Sa svojom željom i Pavlovim riječima na umu, pogledajmo na što trebamo staviti naglasak kad propovijedamo

Jesen 2011. 11


Put svetosti o svetosti. Ton i vladanje

Prvo, kad propovijedate o svetosti, vodite brigu o svom tonu i vladanju - i za propovjedaonicom i van nje. Na grčkom je prva riječ u Rimljanima 12,1 parakalō, što je u NIV prijevodu Biblije prevedeno kao "zaklinjem vas", ali je na drugim mjestima prevedena kao "apeliram" (1 Korinćanima 1,10), "utjeha" (2 Korinćanima 1,4), "ohrabrujem" (12,8), "molim" (Filipljani 4,2) i "potičem" (1 Timoteju 5,1). Ova riječ, iako se spominje u kontekstu propovijedanja, nije tehnički termin za propovijedanje. Na primjer, u Djelima 2,40, Petar je "zaklinjao" [parakálei], "Spasite se od ovoga pokvarenog naraštaja." I u 2 Timoteju 4,2, Pavao je napisao: "Propovijedaj riječ - pristupi (k vjernicima) - bilo da im je zgodno, bilo nezgodno - kori, prijeti, opominji [parakáleson] u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke." U engleskom jeziku imamo tri vrste glagolskih načina: indikative, imperative i konjuktive. Indikativi opisuju činjenice, imperativi izdaju zapovijedi i konjuktivi izražavaju želje ili postavljaju zahtjeve. Ove vrste odgovaraju trima modelima propovijedanja. Odrastajući u Assemblies of God crkvama, često sam slušao propovijedanje u imperativnom tonu - ponekad poput carske zapovijedi. Pastori djeluju po modelu vodstva zapovijedi-i-kontroliraj, koji onda donose i za propovjedaonicu. Svojim uzvišenim, glasnim i ubrzanim tonom glasa čine da Božja riječ odjekuje poput grmljavine. Ne ostavljaju vremena za postavljanje pitanja niti prostora za nijanse. Kad završe svoje propovijedi, sve što žele čuti kao odgovor svoje zajednice je da ili ne. U prvim danima svoje ka-

12 Duhovno vrelo

rijere pastora, propovijedao sam indikativnim načinom, vjerojatno kao reakcija na taj imperativni stil. Tonom profesionalca sam svojoj zajednici učitavao informacije. Moje su propovijedi bile dugačke, složene i pune finesa. Prostora ima i za imperativni i indikativni način propovijedanja. Ponekad pastori moraju koristiti svoj autoritet kao vođe svojih crkava. Čitavo vrijeme moraju - riječju i ži-

povijedanja, pastori žive uz članove svojih zajednica. Pavao se obraća Rimljanima kao adelphoí, što doslovno znači "braćo [i sestre]." Popularni komentari ukazuju da glagol parakaléo dolazi od dvije riječi koje znače "pozvati" (kaleo) "uz mene" (para). Bila to ispravna etimologija ili ne, "pozvati uz mene" je dobar opis propovijedanja i pastoralne službe uopće. Kada propovijedate, pozivate lii svo-

© 2009. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem)

"Rekao je da će razmisliti o tome da prihvati poziciju pastora ako dobije 100 posto glasova. Glasovali smo i dobio je 100 posto - 'protiv'."

votnim primjerom - poučavati što kršćani vjeruju i kako se ponašaju. Ali, kako sam kao pastor sazrijevao, primijetio sam kako većinom propovijedam konjuktivnim načinom. On izražava želje i zahtjeve na osjećajnoj bazi. Zaklinje, apelira, tješi, ohrabruje, moli i potiče više nego što naređuje i jednako toliko koliko i informira. I imperativni i indikativni stil propovijedanja podrazumijevaju da pastor djeluje iznad članova svojih zajednica. U prvom slučaju pastor posjeduje autoritet nad drugima i zbog toga izdaje zapovijedi. U drugom slučaju pastori posjeduju više znanja od članova zajednice i zato ih poučavaju. Ali u konjuktivnom stilu pro-

jim tonom ljude da vam se pridruže ili ih udaljujete od sebe? A što je s vašim držanjem za propovjedaonicom? Privlači li članove crkve ili ih odbija? I izvan propovjedaonice, mogu li vam članovi crkve pristupiti poradi biblijskog savjeta kao starijem bratu ili sestri? Ili ih kontakt s vama plaši i uzrokuje nelagodu. Naš ton propovijedanja i osobno vladanje za propovjedaonicom i van nje - mora pozivati ljude da nam se pridruže u odnosu uzajamnog poštovanja i povjerenja. Bez njega, mi ne možemo Božji narod dovesti do svetosti koju Bog od njih traži. Jer, kao što je puno puta rečeno: "Ljudima nije stalo do toga koliko ti znaš, sve dok ne znaju koliko

ti je do ljudi stalo." Teologija promjene utemeljene na milosti

Drugo, kad propovijedate o svetosti, artikulirajte teologiju promjene utemeljene na milosti. Bitno je kako propovijedamo, ali također i što propovijedamo. Uistinu, sastav je važniji od stila. Dobra teologija sjaji i kod lošeg propovijedanja, ali nema toliko dobrog propovijedanja koje će zasjati kroz lošu teologiju. Jeste li možda pročitali novelu Charlesa Sheldona In His Steps (Njegovim stopama)? To je priča o velečasnom Henry Maxwellu koji je svoju zajednicu uveo u probuđenje postavljanjem jednostavnog pitanja: "Što bi učinio Isus ... da pobjedi ovisnost, pomiri sukobljene, odgoji dijete, dokine siromaštvo, uspostavi pravednost? Ova pitanja dotiču aspekte svetosti i zato su to dobra pitanja. Biblija nam na njih daje prave odgovore. Mi pastori bismo trebali propovijedati i pitanja i odgovore. Ali prije nego ih propovijedamo, moramo također zapitati: "Što je Isus već napravio?" Nema baš previše smisla pokušati izvući Krista iz ljudskih života ako Ga Bog prije toga uopće nije tamo ni stavio. In His steps niti postavlja spomenuto pitanje niti daje odgovor na njega. Ovaj propust je velika teološka slabost knjige koja bi inače u području etike mogla biti vrlo korisna. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima nije načinio istu grešku. Umjesto toga, postavio je teološki temelj milosti na kojem je izgradio kuću duhovne i moralne promjene. Pogledajmo na koji je način to učinio. Rimljanima 1,17 uspostavlja temu za čitavu poslanicu: "Jer u njemu (Evanđelju) se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pi-


sano: 'pravednik će živjeti od vjere'." Rimljani 1:18-11,36 objašnjavaju kako nas Bog čini pravednima. To možemo sažeti u četiri indikativne tvrdnje: prvo, ne možemo postati pravedni po vlastitim djelima (1,18-3,20): "Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona" (3,20). Drugo, Bog nas je učinio pravednima po vjeri u Isusa Krista (3,215,21). "Pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju" (3,22). Treće, poradi naše vjere u Isusa Krista, Bog nas oslobađa od grijeha i smrti, za pravednost i život po Svetom Duhu (6,1-8,39): "Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti" (8,2). Četvrto, Bog nas je učinio pravednima jer je milosrdan. Zato nam se Rimljani 9,1-11,36 čine kao skretanje sa staze u Pavlovom argumentu, zar ne. Prva se generacija kršćana hrvala s tim pitanjem: "Zašto su Židovi odbili vlastitog Mesiju, a pogani su Ga prihvatili?" Pavao im je dao odgovor: "Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost da im se svima smiluje" (11,32). Božja milost baca svjetlo na ono što Bog radi, ne samo glede Židova i pogana prvog stoljeća, već i nas danas. U Rimljanima 12,1-15,13, ton s indikativa prelazi na imperativ. U 12,1-2, Pavao se prebacuje od onoga što je Bog učinio za nas na ono što bi mi trebali napraviti za Njega. Stoga, u svjetlu Božje milosti, je napisao: "prinesite sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu...Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma" (12,1-2). Posebna etička nauka u poglavljima 12-15 je proširenje ova tri temeljna imperativa. U Rimljanima 12,1 poput uzroka i posljedice stoje indikativ i imperativ. Božja milost

ili milosrđe čini našu poslušnost mogućom. Zato što imamo indikativ, moguć je i imperativ. Prvo temelj, zatim kuća. Što je Isus već učinio? Zatim, što bi Isus učinio? U želji da budu što više praktični, previše pastora preskače indikativ i direktno idu na imperativ. Radeći tako, njihove propovijedi postaju upute o samopomoći, kako i uradi sam priče u kojima su biblijski citati i priče nabacani kao skrivene misli. Kao posljedica toga, oni propovijedaju djela, a ne milost i vjeru. Njihovo propovijedanje postaje legalističko i moralizatorsko. Ono potkopava Evanđelje. Ako propovijedamo samo djela, onda nismo naučili prvu lekciju iz poslanice Rimljanima: "Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona" (3,20). Ako želimo vidjeti da ljudi napreduju u svetosti, naše propovijedanje mora postaviti teološki temelj načinjen od milosti, a ne od djela. Djelovanje, motivacija i rezultat

Treće, kad propovijedate o svetosti, naglasite djelovanje, motivaciju i rezultat. Godinama sam u svom novčaniku nosio člansku iskaznicu teretane. Ali me sram priznati da u nju nikad nisam kročio. Želio sam vježbati, ali nikad nisam tijelom pristupio spravama. Što je istina za tjelovježbu, vrijedi i za svetost. Moramo učiniti više od same namjere da budemo sveti. Moramo poslušati Pavlove riječi: "Prinesite sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu - kao svoje duhovno bogoštovlje" (Rimljanima 12,1). Sve što mi radimo kao ljudska bića uključuje naša tijela. Vi ste jedno sa svojim tijelom; bez njega ne možete ništa učiniti. Ne možete svoj duh poslati na posao. On ne

može obavljati kućanske poslove. Vaš duh ne može razgovarati s članovima vaše obitelji ili prijateljima. Čak i naše takozvane duhovne aktivnosti iziskuju naša tijela. Vaš duh ne može nedjeljom biti u crkvi dok vaše tijelo spava do podneva. Vaš duh ne može evangelizirati vašeg susjeda ako vaše tijelo ne odšeće do njegovih vrata i pozvoni na zvonce. Kad je milostivi Samarijanac pomogao žrtvi kraj puta, upotrijebio je svoje tijelo da pomogne njegovom tijelu. Svetost uključuje ono što mi činimo sa svojim tijelima. Pošto je moguće napraviti dobru stvar iz krivih motiva, svetost također zahtijeva pročišćenje naših motiva. Na primjer, u 2 Korinćanima 9,7, Pavao je napisao: "Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer 'Bog ljubi vesela darivaoca'." U ovom odlomku, ispravno djelo je davanje, a ispravna

motivacija sadrži kombinaciju volje, slobode i radosti. Ponekad nam je lako s ispravnim motivom napraviti dobro djelo. U drugim prilikama, nije. Zamijetite da nam Pavao govori: "Prinesite sebe (svoje tijelo) kao žrtvu". Isus Krist je primjerom svoje žrtve na križu pokazao takav životni stil kad je "iskazao svoju ljubav i samoga sebe za mene predao" (Galaćanima 2,20). Čak je i prije križa Isus primjerom pokazao požrtvovni život tako što se podložio Očevoj volji. U Getsemanskom vrtu, Isus je molio Oca: "Neka ne bude moja, nego tvoja volja!" (Matej 26,39). Bit kršćanske molitve je slična: "Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!" (Matej 6,10). U takvim trenucima kad se prihvaćanje Božje volje umjesto naše pokaže teškim, na umu valja imati rezultat požrtvovnog života. Još jed-

Naš ton propovijedanja i osobno vladanje za propovjedaonicom i van nje - mora pozivati ljude da nam se pridruže u odnosu uzajamnog poštovanja i povjerenja. Bez njega, mi ne možemo Božji narod dovesti do svetosti koju Bog od njih traži. Jer, kao što je puno puta rečeno: "Ljudima nije stalo do toga koliko ti znaš, sve dok ne znaju koliko ti je do ljudi stalo." Jesen 2011. 13


Put svetosti

Ako želimo vidjeti da ljudi napreduju u svetosti, naše propovijedanje mora postaviti teološki temelj načinjen od milosti, a ne od djela. nom razmotrite zdravlje tijela. Ispravna prehrana i redovita tjelovježba nije uvijek laka. Između ostalog, to znači redovito odbacivanje slatkiša i redovita vježba od koje nas ponekad mogu i boljeti mišići. Ali ti kratkotrajni gubici su neusporedivi s blagodatima tjelesnog zdravlja. Na isti način, i život svetosti zahtijeva žrtvu. Ako je Isus radi radosti koja je bila pred njim izdržao križ (vidi Hebrejima 12,2), i mi sigurno iz istog razloga možemo podnijeti puno manje žrtve. Članovi naših crkava bi puno lakše prakticirali svetost kad bi jasno razumjeli što ona ima za posljedicu. Propovijedajmo, dakle, o djelovanju, motivaciji i dugotrajnim rezultatima predanja Božjoj volji. Promjena uma

Četvrto, kad propovijedate svetost, ciljajte na promjenu uma. U poslanici Rimljanima 12,2, Pavao navodi dva suprotstavljena imperativa: "nemojte se prilagođavati" i "preobličavajte se". Grčke korijenske riječi koje opisuju ove imperative su schēma i morphē. Schēma se odnosi na vanjšti-

14 Duhovno vrelo

nu, dok se morphē odnosi na samu bit bića. Prvo se mijenja, a drugo je trajno. Na primjer, moj morphē je muško, dok se moj schēma sa starenjem mijenja. Svetost počinje na nivou površinske, schēma, promjene. Kad god je ponašanje svijeta suprotno standardu Evanđelja, mi ga odbacujemo. J. B. Phillips prevodi drugi redak: "Ne dozvolite da vas svijet stisne u svoj kalup". Umjesto toga, mi svoje ponašanje modeliramo po životnom primjeru Isusa Krista. Ali svetost prelazi shēma nivo promjene. Farizeji su imali duboku svetost shēma tipa, ali ih je Isus ipak kritizirao zbog njihova licemjerja. "dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost" (Matej 23,23). I nastavlja: "Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti" (23,28). Istinska svetost sadrži morphē nivo - dubinsku promjenu - promjenu u samoj našoj biti, promjenu duhovnog i moralnog karaktera. Prema Pavlu, dubinska promjena izi-

skuje "obnovu svog uma." U Rimljanima 1,28, Pavao je napisao o nevjerujućima da: "Kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju da bi činili što ne dolikuje." U 7,23 je napisao da borba za svetost nastupa kad se "zakon mog uma" bori sa "zakonom grijeha koji je u mojim udovima". U 14,5, gdje piše vjernicima glede kršćanske slobode, kaže: "Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje." Kao što možete vidjeti iz ovih citata, um igra ključnu ulogu u svetosti. Naše misli nas od Boga ili udaljuju ili privlače. One nam pomažu da "možemo uočavati što je volja Božja" (12,2). Dakle, propovijedanje svetosti zahtijeva služenje intelektu i razumijevanju članova naših crkava. Ovo je posebno važno u pluralističkom društvu poput našeg, u kojem se na tržištu ideja razni svjetonazori i kulture bore za prevlast. Kao pastori, članove naših crkava trebamo pripremiti da budu mudri konzumenti na tom tržištu, koji znaju vidjeti dalje od varavog marketinga i sjajne ambalaže u koje su te ideje zapakirane, je li sam intelektualni proizvod istinit, dobar, te časti li Boga. Takvo raspoznavanje ćemo usaditi propovijedajući što i zašto svetost. Što se odnosi na sadržaj biblijskog učenja, dok se zašto odnosi na njegovo rezoniranje. Na primjer, propovijedati svetost znači propovijedati biblijske standarde seksualnog morala (npr. Izlazak 20,14; Matej 5,27-32; 1 Korinćanima 6,12-20). Mnogi se u našoj kulturi - nažalost, ponekad i u našim crkvama -

protive tim standardima, čak ih i odbacuju. Stoga, kao propovjednici im moramo još bolje pojasniti zašto su ti standardi, i istiniti, i dobri. Drugim riječima, u pluralističkoj kulturi, propovijedanje svetosti iziskuje propovijedanje doktrine - i teološke i etičke - i apologetiku. Članovi naših crkava se neće nastaviti ponašati prema biblijskim standardima ako ih kroz život ignoriraju, ne shvaćaju, ili im se voljom protive. Moramo ciljati na promjenu uma. Zaključak

Ponekad dok gledam grijehe koji obuzimaju našu kulturu, plačem za svojim unucima, znajući kakva ih iskušenja očekuju. Oni postaju Božji ljudi u doba koje svetost zanemaruje, pa i obeščašćuje. Kao pastor, često sam vapio za članove svoje crkve i suradnike koji su svojim padom u grijeh povrijedili sebe i druge. Možda ste i vi plakali. Ali, nakon suza, dok sam se prisjećao minulih stvari u vlastitom životu i službi, shvatio sam da nam je Bog omogućio napredak u svetosti. U 1 Korinćanima 6,8-11, Pavao navodi popis raznih grijeha. Zatim, optimističnim riječima zaključuje: "Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga" (redak 11). Svojim propovijedanjem dođimo do ovog cilja: da članovi naših crkava, obitelji i mi sami, svojim mislima, riječima, djelima i odnosima možemo sve više štovati Boga u "ljepoti njegove svetosti" (Psalam 29,2, KJV). Preveo Goran Punda

  George O. Wood, D. Th. P., je ge-

neralni superintendant Generalnog vijeća Assemblies of God, Springfield, Missouri.


Zaobići prepreke: N

edavno je pastor megacrkve koji je u braku i ima djecu objavio da je homoseksualac. Nekoliko je mladih ljudi javno optužilo jednog jako poznatog pastora za seksualno zlostavljanje. Muška prostitutka je javno priznala seksualni odnos s poznatim vođom, piscem i pastorom. Popularni televizijski evangelizator je priznao preljub. Od biblijskih vremena sve do danas, neki su ljudi koji ispovijedaju da su Kristovi sljedbenici, počinili neobjašnjive i uništavajuće grijehe. Kad kršćanski vođa posrne, negativne posljedice za crkvu množe se eksponencijalno. Takvi padovi podrivaju pouz-

Da budemo biblijski točni, svetost nije iskustvo, status ili priznanje. Ona je osebujna disciplina koja rezultira u odražavanju božanskih kvaliteta. Prisutnost Božje naravi u nama po Svetom Duhu nas preobražava. Stoga svetost možemo bolje razumjeti kao progresivno očitovanje Duha Svetog koji prebiva u nama.

danje u duhovno vodstvo na globalnoj razini. Njihovo nerazumno ponašanje umanjuje utjecaj crkve kao moralnog autoriteta. Postizanje korporativne svetosti je značajan izazov među pentekostnim crkvama i šire. Gubitak svetosti se ne događa zbog neadekvatne doktrine, nedovoljnog poznavanja Pisma ili nesposobnog vodstva. Gubitak svetosti potječe od nedostatka temeljnih uvjerenja i vjerovanja koja nadilaze kulturološke močvare nemorala i promiskuiteta. Biblija je jasna glede Božje volje za one koji su Isusa prihvatili za Gospoda u svojem životu: "Budite sveti jer sam ja svet!" (1 Petrova 1,15-16). Svetost je Božje svojstvo, esencijalna Njegovoj naravi i disciplina koja se očekuje od onih koji ispovijedaju Gospoda Isusa. Da budemo biblijski točni, svetost nije iskustvo, status ili priznanje. Ona je osebujna disciplina koja rezultira u odražavanju božanskih kvaliteta. Prisutnost Božje naravi u nama po Svetom Duhu nas preobražava. Stoga svetost možemo bolje razumjeti kao progresivno očitovanje Duha Svetog koji prebiva u nama. Svetost počinje odlukom da prihvatimo Krista, koja se iz kristocentričnog života razvija u disciplinu. Svetost je više od standarda ponašanja; to je mjera discipline i zrelosti. Svetost je, u svom najpragmatičnijem obliku, Kristov karakter. Kako da postanem svet i razvijem još veću disciplinu svetosti? Biblija jasno uči da je pravednost direktan rezultat oproštenja (Rimljanima 3,22;

Obnova kolektivne svetosti L. Alton Garrison

Nebrojene prepreke stoje na putu kolektivne svetosti. No, postoje dva područja koja postaju ključne prepreke u modernom društvu. 5,17). No svetost je duhovna disciplina koju razvijamo. Svetost je namjerna. Počinje s milošću, a završava sa zrelošću. Poslanica Hebrejima 12,14 kaže: "Težite za mirom sa svima i za posvećenjem bez kojega nitko ne će vidjeti Gospodina" (Šarić). Apostol Pavao opisujući djelo Svetog Duha kaže: "A mi svi ... preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju" (2 Korinćanima 3,18). Jednostavno rečeno, što smo Mu bliže, postajemo Mu sličniji. Što Mu više sličimo, više Ga zračimo na druge. Ovaj proces nas preobražava u ono što Petar opisuje kao "sveti puk" (1 Petrova 2,9). Dok napredujemo na tom putu, Sveti nas preobražava kako bi odražavali puninu Njegova karaktera. No, prema nekima, preobraženi život svetosti

nije privatna stvar. "U Bibliji 'svetac' nije osoba s aureolom iznad glave. Zapravo, osim u slučaju Boga i Isusa, taj termin se nikada ne pojavljuje u jednini. Naprotiv, svetost je uvijek korporativna, nešto čemu se u konačnici moramo pridružiti s ostalima. John Wesley je i te kako bio toga svjestan: 'Kristovo Evanđelje nije religiozno nego društveno, ne poznaje svetost, nego društvenu svetost.' Ne samo da, kako bi rasli u svetosti, moramo imati zajedništvo u obitelji, rasi i narodu, već je rezultat našeg zajedništva oruđe koje je Bog načinio kako bi implementirao svoje nakane. Bog nas zove ... svojim 'svetim narodom'." Konačna svrha crkve je da demonskim vlastima i poglavarstvima objavi "mnogoliku Božju mudrost" (Efežanima

Jesen 2011. 15


Put svetosti 3,10). Sotona zna, da ako izbaci crkvu s njezinog puta prema svetosti, može osujetiti njezinu konačnu svrhu. Sotona ne može zaustaviti očitovanje mnogolike Božje milosti kroz crkvu; zato ju je odlučio diskreditirati. Zajednička svetost donosi veliku prednost u

Kad osobna preferencija nadomjesti biblijski autoritet, zajednička svetost se rijetko postiže. Kao rezultat je pomanjkanje jedinstva koje koči Božji odnos sa svojim narodom.

borbi s paklom. Isto tako, nedostatak korporativne svetosti dovodi crkvu u nepovoljan položaj. Svrha je ovog članka pomoći nam ponovno otkriti temeljne postavke i uvjerenja

16 Duhovno vrelo

koje naš duhovni poziv mogu spasiti javne sramote štiteći crkvu od poniženja koju donosi pad. Pentekostni pokret traži vodstvo Svetog Duha; on ne može prihvatiti služenje pod vodstvom Duha istovremeno odbacujući duhovnu narav svetosti. Na putu do zajedničke svetosti stoje razne prepreke. No dva područja u današnjem društvu postaju ključne prepreke. Odbacivanje duhovnog autoriteta

Kao superintendant okruga imao sam nesretnu, ali neophodnu odgovornost posredovanja u crkvenim sukobima Ali, niti jedan put nisam posredovao u sukobu koji je nastao zbog doktrinarnih pitanja. Svaki je sukob nastao radi osobnih razloga. Ljudi često produhovljuju vlastite preferencije ili planove očekujući da će duhovni autoriteti prihvatiti nebiblijske stavove. Pavao nas je na takvu praksu upozorio u 2 Timoteju 4,3-4. Često će ljudi zbog vlastitog mišljenja odbaciti istinu. Mantra američke kulture je: "Ja imam svoja prava". Ova mantra za crkvu nije biblijski utemeljena. Gospodstvo znači da mi polažemo svoja prava, a prihvaćamo odgovornosti. Za Kristovog sljedbenika zrelost znači prepuštanje prava na neopraštanje, kriticizam, reakcionarstvo, nelojalnost, zlovoljnost, osvetoljubivost, osuđivanje ili raskole. Kad je Isus Gospod, ljudi se iz ljubavi prema Bogu, izgubljenima i crkvi ispravno odnose prema svojim duhovnim autoritetima. Premda Pismo sadrži konzistentan nauk glede duhovnog autoriteta, o njemu se u mnogim crkvama i dalje govori na vrlo oprezan način. Kad vođa govori o gospodstvu, podložnosti, samoodricanju i odgovornosti, kod onih koji

odbacuju biblijski i duhovni autoritet se javlja žestoki otpor. Izlazak 32,1-9 donosi zapis kako ljudi mogu produhovljavati planove i stvari koje oni preferiraju postavljajući prepreke zajedničkoj svetosti. Kad ljudima nedostaje jasno razumijevanje duhovnog autoriteta, otvaraju se vrata da budu zavedeni i destruktivni. Razumijevanje potrebe i odgovornosti za duhovnim autoritetom je ključna stvar za stjecanje svetosti. Bog je apsolutni autoritet; čovjek je delegirani autoritet (Rimljanima 13,1). Crkva je organizirana kao tijelo s Isusom Kristom kao njezinom Glavom, a ne kao kompanija s Isusom Kristom kao njenim predsjednikom. Krist je Glava, i oni koji prihvate spasenje funkcioniraju pod Njegovim autoritetom. Pokojni Adrian Rogers, je u svojoj knjizi The Incredible Power of Kingdom Authority (Nevjerojatna moć Kraljevskog autoriteta) podijelio neke zanimljive biblijske opservacije o duhovnom autoritetu: "Popularna ideja demokratski (vladavina naroda)

uređene crkve se ne nalazi u Bibliji. ... Crkva je tijelo Gospodnje, od Gospoda i za Gospoda. ... Ona je kristokracija, a ne demokracija." Tijelo treba služiti Onome tko u njemu prebiva. Kad je tijelo zdravo, svi udovi imaju samo jedan plan - a to je, misija, vizija i vrednote koje su unikatne za to lokalno tijelo. Kraljevstvo nebesko djeluje po jedinstvu, a ne po većini. Glasovanje o odlukama koje su u nadležnosti duhovnog autoriteta je jadan nadomjestak za vodstvo. Svaki vjernik pred Bogom vrijedi jednako i jednako je dragocjen, ali u crkvi nemaju svi iste darove i odgovarajući duhovni autoritet. Nikada ne smijemo shvaćati pomazanje kao autoritet. Prisutnost pomazanja teče pod autoritetom, ne protiv njega. Postoje Bogom dane uloge u službi vodstva i nadgledništva. Razlike u osobnostima ne smiju sprečavati prihvaćanje i podložnost duhovnom autoritetu (Djela 14,23; 1 Solunjanima 5,12-13; Titu 1,5; Hebrejima 13,7). Bog je pozvao pastore da

© 2009. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem) CR

SVETIH L JUD I KVA

NAKON SLAVLJENJA BISTE TREBALI OTIĆI U DRUGU CRKVU NA PROPOVIJED, (BILO GDJE JE BOLJE NEGO OVDJE.) PASTOR FRANJO

"Mislim da se pastor osjeća nesigurnije nego ikad!"


vode, poučavaju, ispravljaju i pružaju pastoralnu skrb (Djela 20,28). Novi zavjet pastora opisuje trima osnovnim terminima (Djela 20,17, 28, 29; 1 Petrova 5,1-4). Pastor je starješina - to govori o zrelosti; pastor je nadglednik - to govori o njegovom, to jest njenom upravljanju; i pastor je pastir - to govori o njegovoj, to jest njezinoj službi. Moguće je da beskrupulozan pastor/vođa zlorabi Božji sustav upravljanja i zato je Bog ostavio suđenje duhovnih autoriteta samo za sebe. Oni koji prekrše Božji sustav uprave će se na Sudnji dan naći u nezavidnom položaju. Usprkos sustavu koji ovisi o delegiranim duhovnim autoritetima, Bog je izabrao, ostvario i sačuvao upravo ovakav sustav upravljanja: "Slušajte svoje duhovne vođe i podlažite im se [konstantno priznavajući njihov autoritet nad vama], jer oni konstantno bdiju nad vašim dušama i čuvaju vaše duhovno zdravlje, kao ljudi koji će za to morati položiti račun" (Hebrejima 13,17, Amplified Bible). Mudrost diktira duhovnim autoritetima da budu odgovorni Bogu osobno, svojim duhovnim autoritetima, i onima koje vode i kojima služe. Niti jedan duhovni autoritet nije sam sebi zakon. "Biti pod autoritetom je privilegirano mjesto u čijem fokusu je služenje. Biti u poziciji autoriteta je imati moć u čijem fokusu je upravljanje. Prihvaćanje razlika u učeništvu

Gospodstvo znači da mi polažemo svoja prava, a prihvaćamo odgovornosti. Za Kristovog sljedbenika zrelost znači prepuštanje prava na neopraštanje, kriticizam, reakcionarstvo, nelojalnost, zlovoljnost, osvetoljubivost, osuđivanje ili raskole. Kad je Isus Gospod, ljudi se iz ljubavi prema Bogu, izgubljenima i crkvi ispravno odnose prema svojim duhovnim autoritetima. prema svetosti. Pismo se jasno suprotstavlja ovoj modernoj kulturi. Poslanica Titu 2,11-12 kaže: "Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu." Biblija jasno tvrdi da kad nam se otkrije milost Božja, ona kroz proces osobnog učeništva stvara svetost. Prihvaćanje milosti kao "neutralne prema svetosti" dovodi do razarajućih posljedica.

U svojoj knjizi unChristian, David Kinnaman piše: "U, doslovno, svakom istraživanju koje smo proveli, a svake godine smo obavili tisuće intervjua, nanovorođeni kršćani svojim stavovima i ponašanjem premalo iskazuju dokaze preobraženih života. ... Proveli smo jedno ispitivanje o uključenosti Amerikanaca u neku vrst neprikladnog seksualnog ponašanja, uključujući i gledanje pornografskih sadržaja na internetu, gledanje filmova i čitanje časopisa koji sadrže

eksplicitne scene i slike seksa ili provođenje intimnog seksualnog odnosa van braka. U konačnici se pokazalo da je trideset posto nanovorođenih kršćana priznalo makar jednu od navedenih aktivnosti u posljedjih mjesec dana, u usporedbi s trideset i pet posto ostalih Amerikanaca. Rečeno statistički praktičnim terminima, to bi značilo da se te dvije grupe praktički ne razlikuju." Teolog W. E. Sangster je kazao: "Poticaji na svetost pojavljuju se kroz čitavu Bibliju.

Velika greška kod učeništva je podcjenjivanje duhovne zrelosti. Snažno naglašavanje milosti i preblago naglašavanje zrelosti proširilo se teološkom kulturom vjere koja je prema svetosti neutralna. Ta kultura gleda milost kao put otkrivanja Boga umjesto kao proces duhovnog učeništva na putu

Jesen 2011. 17


Put svetosti Oni nisu sporadični, povremeni ili zapaljeni sumnjom u Božju sposobnost da učini tu stvar u nama. Njihovo naglašavanje je pouzdanje da Bog s našim grijesima može učiniti više o tog da ih samo oprosti." Dodajmo k tomu Jerry Bridgesa koji je u svojoj knjizi The Pursuit of Holiness (Potraga za svetošću) rekao: " Bog je providio mogućnost da budemo sveti i nama je dao odgovornost za to. ... Po sili Svetog Duha i novoj naravi koju nam je dao, mi moramo usmrćivati loša tjelesna djela (Rimljanima 8,13)." Da bismo prošli prepreku prema korporativnoj svetosti, moramo prigrliti učeništvo kao:

na osobnoj razini. Učeništvo mora postati namjerno. Svaka crkva ili pastor može započeti sa: •  Sustavnim i redovitim poučavanjem osnovnih temelja vjere. •  Promoviranjem čitanja Biblije i proučavanja. •  Poticanjem postavljanja mjerljivih ciljeva učeništva. •  Ohrabrivanjem odgovorno-

To uništava jedinstvo i sklad u crkvi i sprječava duhovni rast. Kad se to dogodi, ljudi često stvaraju četvrtu razinu - osobnu preferenciju. Kad osobna preferencija nadomjesti biblijski autoritet, zajednička svetost se rijetko postiže. Kao rezultat je pomanjkanje jedinstva koje koči Božji odnos sa svojim narodom.

Namjerno duhovno formiranje

Učeništvo se ne događa automatski; ono se događa tamo gdje postoji nakana. Razvoj snažnih, zrelih Kristovih sljedbenika treba se nalaziti u žarištu misijske kulture. Rastući trendovi naglašavaju potrebu za specifičnim, mjerljivim ciljevima u području biblijskog učeništva. Greg Ogden nas izvještava: "Prema Georgeu Barni, manje od jednog na svakih pet nanovorođenih kršćana tinejdžera imaju neki specifičan mjerljivi cilj povezan s njihovim duhovnim razvojem. Niti jedan od intervjuiranih tinejdžera nije rekao da je njihov životni cilj postati predani sljedbenik Krista ili učiniti sve narode učenicima." Utjecaji odnosa i religioznih uvjerenja zamjenjuju duhovnu disciplinu. Rezultat je blijeđenje biblijskog svjetonazora među Kristovim sljedbenicima. Crkva se nalazi na prekretnici jer oni koji se smatraju kršćanima u dovoljnoj mjeri ne prakticiraju vjerske discipline

18 Duhovno vrelo

Kad kršćanski vođa posrne, negativne posljedice za crkvu množe se eksponencijalno. Takvi padovi podrivaju pouzdanje u duhovno vodstvo na globalnoj razini. Njihovo nerazumno ponašanje umanjuje utjecaj crkve kao moralnog autoriteta. sti jednih prema drugima. •  Ispravljanjem krivog razumijevanja Biblije. Razumijevanje biblijskih uvjerenja

Biblijska uvjerenja su granice koje je postavio Duh Sveti. Uvjerenja promoviraju duhovni rast i čuvaju duhovno zdravlje. Postoje tri razine uvjerenja: biblijski apsoluti (bitne stvari), standardi zajednice (tradicije) i osobna uvjerenja (deklaracije). Tenzije nastaju kad netko osobna uvjerenja zamjeni s biblijskim apsolutima te ih kao božanske biti želi nametnuti drugima.

Biblijski pristup razrješavanju sukoba

Zbog nedostatka biblijskog pristupa rješavanju sukoba, crkve su često pogođene tenzijama, neslaganjem i raskolima. Unutarnji sukobi rezultiraju usredotočenošću na sebe. Ispravnim razumijevanjem Mateja 18, crkve ovo mogu preusmjeriti ili spriječiti. Ukratko, ovako zdrave crkve

i duhovno zreli ljudi rješavaju konflikt: • Razgovarajte s osobom s kojom imate problem prije nego razgovarate s bilo kim drugim. • Upotrebljavajte riječi kojima izražavate osjećaje, a ne djela: "Kad si to napravio, osjećao sam se ...", umjesto: "Zašto si me povrijedio kad ..." • Naučite moć isprike. Svoju ispriku nastavite riječima: "Što mogu učiniti da ispravim stvar?" • Pripazite na jačinu i ton glasa: "Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu" (Izreke 15,1). • Tražite konačnih 10 posto istine. Uđite u bit stvari i riješite ju. • Govorite riječi poštovanja: "Podajte svakomu ono što mu pripada: onomu koji s pravom traži čast, čast" (Rimljanima 13,7). • Ova poslovica bi trebala biti naš cilj: "Sa svakim pristojan, blizak prijatelj s nekima, nerazriješen sukob ni sa kim." Kad smo utvrdili prepreke prema svetosti, što je sljedeće? "Novi zavjet ne ostavlja nikakve sumnje da je svetost naša odgovornost. Ako mi moramo težiti za svetošću, tada moramo poduzeti neke odlučne korake." Kološanima 3,5 kaže: "Usmrtite, dakle, ono što je u vašem tijelu zemaljsko: bludnost, nečistoću, požudu, zle želje i lakomstvo - to je idolopoklonstvo." Koraci djelovanja

• Podložite se Isusovom gos-

  L. Alton Garrison, je zamjenik glavnog

superintendanta Velikog vijeća Assemblies of God, Springfield, Missouri.


podstvu. • Štujte s ozbiljnošću • Rastite i mijenjajte se • Ispunite Veliko poslanje i Veliku zapovijed. Izgradite zdravu duhovnu crkvu. Djela 2,42-47 nam skiciraju funkcije koje su neophodne za djelotvornost crkve: evangelizacija, učeništvo, štovanje, bogoslužje i zajedništvo. Posljednja dva poglavlja Biblije, Otkrivenje 21 i 22, pokazuju nam cilj koji sveti Bog ima - stvoriti sveti grad svetih ljudi. Uklanjajući prepreke i uključujući u to Svetog Duha, postat ćemo crkva Isusa Krista, i to ona bez mrlje i bore. Svetost nije teret, svetost je naša sudbina. Preveo Goran Punda BILJEŠKE 1   Alan Kreider, Social Holiness (Wipf and Stock Publishers, Eugene, Oregon, 2008.), str. 47. 2   Adrian Rogers, The Incredible Power of Kingdom (Broadman & Holman Publishers, Nashville, 2002.), str. 170-171. 3   Ibid., str. 175. 4   Navodi iz Amplified Bible, Stari zavjet, Zondervan Corporation, 1965., 1987., i Amplified Novi zavjet, 1958., 1987., Lockerman Foundation. Korišteni s dopuštenjem. Sva prava pridržana. 5   Malcom Burleigh, "The Power of Being Under," propovijed od 12.07.2010., Assemblies of God Chapel, Springfield, Missouri. 6   David Kinnaman, unChristian (Baker Books, Grand Rapids, 2007.), str. 47 i 48. 7   http://www.yoyomaster. com/ministry.file/Holiness.pdf, pristupio 13.1.2011. 8   Jerry Bridges, The Pursuit of Holiness (NavPress, Colorado Springs, 2006.), str. 77. 9   Greg Ogden, Transforming Discipleship: Making Desciples a Few at the Time (InterVarsity Press, Downers Grove, Illinois, 2003.), str. 27. 10      Bridges, str. 83.

Što je potreba svakog pastora Zdravlje crkve je popularna i važna tema. Uključuje više od brojeva i novaca. I novac i posjećenost su bitni za postojanje crkve. Ali, postoje manje opipljive duhovne komponente koje su jednako tako važne, ako ne i važnije. Postoji više od jednog "ispravnog" modela crkve. Crkve u ruralnim područjima funkcioniraju drugačije od onih u urbanim. Velike crkve nisu nužno male crkve s većim brojem posjetitelja. Kulture se razlikuju. Vođe posjeduju različite darove. S vremenom se događaju promjene i više ništa nije isto. Ali, postoje li iste potrebe koje ima svaka crkva? Je li tako nešto moguće? Za vrijeme mojeg nadgledništva u Arkansasu, proveli smo anketu, i otkrili da bez obzira na crkvu ili vođu, postoji osam potreba koje su zajedničke svim crkvama. One ne ovise o veličini crkve, pastorovoj dobi ili mjestu službe; ove su potrebe bile univerzalne svim crkvama Arkansasa: 1.  Uključenost laika u službi. Kako pridobiti ljude iz klupa da se uključe u službu univerzalna je potreba. 2.  Duhovna izgradnja - učeništvo. 3.  Vještine za vodstvo. 4.  Komunikacijske vještine - kako stvarno uspostaviti kontakt sa slušateljstvom. 5.  Osposobljenost za upravljanje i administrativne poslove. 6.  Veća usmjerenost na misiju - kako se više fokusirati na van. 7.  Odnosi - ako te ljudi ne vole, neće te ni slijediti. 8.  Obiteljski problemi - odgoj i financijske potrebe. Sustavno i temeljito rješavanje ovih potreba kroz obuku i nadgledanje pokazalo se blagotvornim za službenike i korisnim za crkve.

L. ALTON GARRISON

Kraljevstvo nebesko djeluje po jedinstvu, a ne po većini. Glasovanje o odlukama koje su u nadležnosti duhovnog autoriteta je jadan nadomjestak za vodstvo. Svaki vjernik pred Bogom vrijedi jednako i jednako je dragocjen, ali u crkvi nemaju svi iste darove i odgovarajući duhovni autoritet. Nikada ne smijemo shvaćati pomazanje kao autoritet. Prisutnost pomazanja teče pod autoritetom, ne protiv njega. Jesen 2011. 19


Put svetosti

On napuštenima daje stan u kući (Psalam 68,7) Scott Hagan

Pet pitanja koja će promijeniti zdravlje, smjer i dugovječnost vaše crkvene obitelji.

K

ad je Isus pozvao beznačajnog lopova da bude s njim u raju, jasno je uspostavio ozračje i vrijednosti crkvene zajednice. Crkva bi trebala biti obiteljski usmjerena, a ne rukovođena poput tvornice. Vapaj "sjeti me se", govori sve. Kako je vrijeme odmicalo, jedan od lopova odlučio je ostati čvrsto na svome. Drugi je odlučio popustiti u sebi. Taj ga je potez učinio prijemljivim za odnos. Omogućio mu je ulazak u nebo. Tamo je bio Krist, Glava Crkve, tražeći na neki način prostor za milost, istovremeno noseći globalnu težinu ljudske pokvarenosti.

20 Duhovno vrelo

U tom trenutku Krist nas uči daleko više od zadobivanja duša; On nam pokazuje silu zadobivanja duša. "Danas ćeš još biti sa mnom" (Lk 23,43). Nada svakoga pastora je izgraditi crkvu koja će biti usredotočena na odnose; mjesto gdje će napušteni naći dom. Mali broj crkava u Americi razmišlja na taj način. Mi razotkrivamo svoj krajnje skriveni sustav vrednovanja i nagrađivanja svaki put kad ushićeno govorimo o vođama čiji su sastanci maksimalno posjećeni. Zatim ih uzdižemo u njihovu naraštaju, gotovo bez ikakva procjenjivanja njihovog pastoralnog rada. Obitelj, za razliku od mjerila koje koriste tvornice, ko-

risti drukčija mjerila da bi izmjerila svoj uspjeh. Za tvornice su veličina i reprodukcija važne. Temeljno je za tvornice povećanje vrijednosti udjela u vlasništvu. Obitelji se usredotočuju na kvalitetu odnosa, a ne na kvantitetu ugleda. Izgrađivanje sinova i kćeri do odrasle dobi je gorljiva želja svake obitelji. Ljudi ne grade izvrsne obitelji na fragmentima ili odlomljenim komadićima. Tako ni izvrsnu crkvu ne možemo izgraditi na fragmentima. Izgrađivanje crkve ne ovisi o posjedovanju pravih komadića; ono se tiče stavljanja pravih dijelova na pravo mjesto. Da bi crkvena obitelj mogla prihvatiti napuštene, mora u njoj

najprije postojati legitimna cjelovitost i potpunost. Definiciju te cjelovitosti nalazimo u pet darova koje je Krist podijelio nakon dana Pedesetnice: "On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje" (Ef 4,11). Više nego pojedinci, ovi su darovi i njihovi vođe trebali osigurati da te inicijative Kraljevstva budu uspostavljene u svakoj crkvi. Ove inicijative stoje poput pet stupova na kojima gradimo crkvu. Nedostatak jednog stupa predstavlja opasnost od urušavanja. Ovih pet stupova ne predstavljaju crte osobnosti crkve; Oni su DNK Kristova Tijela – neosporni elementi koje moramo


predstavljati ako se smatramo dijelom Kristova Tijela. Drugim riječima, bez obzira na to o kojoj je crkvi riječ ili o kojem kontinentu, ovih pet elemenata mora biti prisutno da bi ta crkva bila teološki primjereno utočište za napuštene. Osmislio sam ovih pet inicijativa u obliku pet pitanja. Kao pastor koji osniva nove crkve, iznova i iznova si postavljam tih pet pitanja kad razmišljam o kvaliteti crkve kojoj služim. Ne možete zanemariti nijedno od ovih pitanja kad procjenjujete svoju službu. Naravno, postoje razdoblja kad možete odgovoriti na jedno pitanje bolje nego na ostala, no vjerni će pastor načiniti sve moguće prilagodbe kako bi održao ravnotežu i djelotvornost u svih pet područja. PITANJE ODNOSA

"On i dade jedne za … pastire." Djelotvorna i novozavjetna crkva hrani svoje ljude i skrbi za njih kao što pastir hrani i brine

Obitelj, za razliku od mjerila koje koriste tvornice, koristi drukčija mjerila da bi izmjerila svoj uspjeh. Za tvornice su veličina i reprodukcija važne. Temeljno je za tvornice povećanje vrijednosti udjela u vlasništvu. Obitelji se usredotočuju na kvalitetu odnosa, a ne na kvantitetu ugleda. Izgrađivanje sinova i kćeri do odrasle dobi je gorljiva želja svake obitelji.

za svoje stado. U vrijeme krize i trpljenja ljudi trebaju čvrstu vezu s ostalim vjernicima radi podrške, vodstva i snage. Jesu li ljudi brižni i puni ljubavi jedni za druge poput prave obitelji? Uspostavljaju li ljudi uspješna prijateljstva? Primaju li potrebiti ljudi praktičnu pomoć od ostalih u Tijelu? To su pitanja za koja molim kao pastor. Nije riječ o pastoralnoj službi kao takvoj; riječ je o Božjem srcu za ljude i njegovoj želji da ljubimo i skrbimo za svakog člana. PITANJE PRISUTNOSTI

"On i dade druge za … proroke." Djelotvorna novozavjetna crkva postojano traži Božju prisutnost i njegovu snagu za ispunjenje svake potrebe. Cilj nije prisutnost proroštva; cilj je Božja prisutnost. Nikada ne smijemo prezreti proroštvo; no više od proroka i njegove proročke riječi, pitam se, Je li Božja prisutnost i duhovna prisutnost živa u crkvi? Jesmo li gorljivi za Boga? Jesu li vjernici kršteni Duhom Svetim? Ako su ljudi bolesni, nudimo li im molitvu vjere za njihovo ozdravljenje? Osjećaju li se vjernici praznima u crkvi? Više od proročke službe važna je živa i vidljiva Božja prisutnost među ljudima. PITANJE UČENJA

"On i dade druge za … učitelje." Djelotvorna novozavjetna crkva pomaže ljudima razumjeti Božju riječ i svakodnevno ju primjenjivati. Tečajevi i učitelji te opsežno učeništvo nisu dovoljni. Pastor se mora iskreno zapitati uči li ljude Božju riječ, ili im ju samo izlaže. Prenosite li vi i vaši učitelji Božju riječ na kreativan način? Primjenjuju li vjernici biblijska načela na situacije u kojima se nalaze? Jesu li ljudi uključeni i zainteresirani za mogućnosti proučavanja Božje riječi? Nije pitanje postoji li učiteljska služba u crkvi, već uče li ljudi

© 2006. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem)

"Ajmo vidjeti možemo li večeras dati svjedočanstvo, a da se ne hvastamo, dati molitveni zahtjev, a da ne ogovaramo i moliti, a da ne propovijedamo. Može?"

Božju riječ ili ne? PITANJE DIJELJENJA

"On i dade … jedne opet za evanđeliste." Djelotvorna novozavjetna crkva je radikalno predana naviještanju evanđelja svakoj osobi, bez obzira na to koliko su velike prepreke. Nitko ne može po ovlaštenju zauzeti moje mjesto u iskazivanju evanđelja. Čak i kad dogovorim dolazak propovjednika da evangelizira u mojoj crkvi, moje je pitanje o stadu, a ne o gostu. Osjećaju li se ljudi osobno uključenima u Veliko poslanje? Je li dosezanje novih ljudi jasan prioritet? Koriste li ljudi svoje darove i talente za predstavljanje Isusa Krista na radnom mjestu od nedjelje do nedjelje? Služba evangelizatora je važna i nužna, ali nije dostatna; dublje je pitanje, govori li moja zajednica odvažno o Kristu u gradu ili ne? PITANJE UTJECAJA

"On i dade jedne … za apostole." Djelotvorna novoza-

vjetna crkva postojano stvara nove crkve i nove vođe. Bez misijskoga cilja, vaša je crkva nepotpuna. Kad pokušava funkcionirati bez misijskog cilja kao ravnodušna obitelj, crkvi nedostaje snaga i naknadni utjecaj koji joj je Bog namijenio. Smatrate li da je mobiliziranje novih vođa bitno za budući uspjeh vaše crkve? Smatrate li da je stvaranje novih crkava zapovijed ili opcija? Izdvajate li novac i vrijeme da bi sljedeći naraštaj imao uspješnu crkvu u susjedstvu? Čini se da je apostolska vizija, a to je vizija za širenje i utjecaj, najzapostavljenija. Poziv je vodstva usmjeravati zajednicu prema prioritetima Kristova srca. Kad se osjećam zagušeno zbog zahtjeva svakodnevne službe ili mi nedostaje sila za napredovanje kao vođa u životu, ova mi pitanja pomažu da stvari ponovno vidim jasnije. Vodi snažno. Vodi dugo. Prevela Ljubinka Jambrek

  Scott Hagan je glavni pastor, Mars Hill Community Church Assemblies of God, Sacramento, California.

Jesen 2011. 21


Put svetosti

Krštenje u Duhu Svetome

-doktrinarna formulacija Edgar R. Lee

K

ratki biblijski pregledi ove serije ukazali su na bogatstvo biblijskoga učenja o Duhu Svetome i njegovu djelovanju u Božjem narodu tijekom otkupiteljske povijesti. Teolozi su posljednjih godina pažljivo proučavali velik broj biblijskih tekstova o Duhu Svetome koji se usredotočuju i rasvjetljavaju biblijsku pneumatologiju. Nažalost, mnogi teolozi ignoriraju, krivo tumače ili primjenjuju, ili jednostavno odbacuju kao donekle nebitne u oblikovanju učenja i duhovnosti, mnoge od ovih korisnih tekstova. Čini se da neuključivanje tih izvora možemo usporediti s određenom sljepoćom u velikom dijelu povijesti kršćanstva za epohalno djelo Duha Svetoga koje brzo zahvaća svijet. Eksplozivan rast pentekostno-karizmatskog pokreta u 20. stoljeću koji se nastavio u 21. stoljeću, predstavlja jednu od najznačajnijih ekspanzija kršćanstva svih vremena. U nešto manje od 100 godina, pentekostalci i karizmatici – koji su sada ojačali na više od 600 milijuna – postali su najveća obitelj kršćanskih vjernika u svijetu, druga po broju odmah iza Rimokatoličke crkve.1 Opravdano su mnogi 20. stoljeće nazvali "stoljećem Duha Svetoga".2 Milijuni vjernika u ovome rastućem pokretu obnove

22 Duhovno vrelo

shvatili su, čini se, intuitivno i iskustveno, iako ponekad čak naivno i priprosto, ono što očigledno izbjegavaju mnogi veliki teolozi. Ubrzani rast

đelja među njima nije bila krijepljena racionalističkim teologijama koje "imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli" (2 Tim 3,5),

između egzegeze i evangelizacije. Pentekostno-karizmatski učenjaci – duhovni djelatnici, misionari, učitelji – približavaju se i doprinose procvatu

U čitavom Starom zavjetu, Evanđeljima i Djelima apostolskim, Duh Sveti jedinstveno je karizmatski Duh. On se najčešće otkriva na silne, iskustvene i gotovo opipljive načine kako bi opremio Božji narod za inače nemoguće misijske zadatke.

broja tih vjernika, posebice u Južnoj Americi, Africi i Aziji, premjestio je središte važnosti s Europe i Sjeverne Amerike, na južnu hemisferu. Sila evan-

već pentekostnom vjerom i žarom, često s "popratnim znakovima" (Mk 16,20). No ipak postoji značajno približavanje u naše vrijeme

biblijske spoznaje koja usmjerava i njeguje crkveni rast diljem svijeta. Nadam se da će se ovim kratkim člankom približiti neki od njihovih uvida


tako da mogu poticati trajno pouzdanje i dublju zrelost u pentekostnoj teologiji, duhovnosti i misiji. ORDO SALUTIS

– ELEMENT KOJI NEDOSTAJE

Svaka od prvih pet knjiga Novoga zavjeta nagoviješta obećanje krštenja (u) Duha Svetoga3 u uvodu (Mt 3,1117; Mk 1-7-11; Lk 16,21.22; Iv 1,29-34; Dj 1,5). Uskrsli je Isus pažljivo pripremio svoje učenike da prime obećano krštenje u Duhu Svetome (Dj 1,5; usp. Lk 24,49; Dj 1,8). Luka je precizno i detaljno razradio pripovijetku, prikazujući prvo krštenje Duhom i u Duhu na dan Pedesetnice, kao i još nekoliko sljedećih krštenja/ispunjenja Duhom. Počasno mjesto koje se daje krštenju u Duhu Svetome je značajno. Ipak, krštenje u Duhu Svetome je zamjetno izostavljeno iz ordo salutis (latinski "poredak spasenja") povijesnih kršćanskih tradicija. Mnoge od tih tradicija njeguju otmjeno soteriološko djelovanje Duha Svetoga. Međutim, one postojano zanemaruju nadnaravno djelo Duha. Osim pomalo skrivene beznačajnosti, "ordo salutis opisuje proces po kojemu djelo spasenja, stvoreno u Kristu, biva subjektivno ostvareno u srcima grešnika".4 Nadalje, ordo salutis je biblijska institucija koja se ukratko spominje u Rimljanima 8,29.30: "Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi." Naravno da je određeni ordo salutis dosljedan biblijskom učenju presudan za utvrđivanje pravog razumijevanja događaja i procesa iskustva spasenja i ima ogromno značenje za evangelizaciju i duhovnu

zrelost. Uobičajeni reformirani ordo salutis obično počinje s obnovom ili pozivom, zatim prelazi na teme kao što su obraćenje, opravdanje, dar Duha posinjenja, posvećenje, postojanost svetih i proslavljanje.5 Krštenje u Duhu Svetome izostavljeno je iz nauka o spasenju većine reformiranih teologa. Ako je uopće spomenuto, obično je promijenjeno u novo rođenje (obnovljenje) i lišeno njegove karizmatske sile – i nikako ga se ne smatra primarnim naslovom za ordo salutis. No bez obzira na to koliko je jedna ili druga varijanta reformiranog ordo salutis među suvremenim evanđeoskim kršćanima, njegovo povezivanje krštenja u Duhu Svetome u obnovljenje nije baš prihvaćeno unutar šireg spektra kršćanskih tradicija: Teolozi koji pripadaju wesleyjanskoj tradiciji i tradiciji pokreta svetosti, primjerice, uobičajeno opisuju poredak spasenja kao "djela milosti." Kao što jedan istaknuti teolog te tradicije kaže: "Prvo djelo milosti sastoji se od opravdanja, obnove, početnog posvećenja, pomirenja i posinjenja; drugo je potpuno posvećenje kao rezultat krštenja Duhom Svetim."6 Wesleyjanski nauk i nauk pokreta svetosti uglavnom izjednačuju krštenje u Duhu i svrstavaju ga pod iskustvo "potpunog" posvećenja. Teolozi wesleyjanske tradicije i tradicije pokreta svetosti ispravno prepoznaju da Evanđelja i Djela apostolska pokazuju kako krštenje u Duhu dolazi nakon obnovljenja. No bez adekvatnog biblijskog jamstva, oni svrstavaju krštenje u Duhu pod posvećenje. U novije vrijeme, međutim, pojavljuju se znaci rastuće osjetljivosti za osnažujuću ulogu krštenja u Duhu.7 Čak i rimokatolička tradicija prepoznaje da krštenje u Duhu dolazi nakon obnovlje-

nja. S rimokatoličkog stajališta, sakrament krštenja nalaže "očišćenje od grijeha i novorođenje u Duhu Svetome."8 Sljedeći sakrament potvrde je prihvaćanje "potpunog izlića Duha Svetoga kao što je nekoć bio dodijeljen učenicima na dan Pedesetnice."9 Dakle, i rimokatolici prepoznaju biblijski slijed novoga rođenja i krštenja u Duhu, i na taj način krštenje u Duhu smatraju sljedećim sakramentalnim događajem. Stavljena u širi ekleziološki kontekst, reformirana egzegeza nikako nije postigla opću prihvaćenost. Štoviše, propust povijesnih tradicija da se slože oko značenja i važnosti krštenja u Duhu u svom ordo salutis, propust je egzegeze i teologije, posebice u odnosu na Lukinu teologiju, što je sve očiglednije u svjetlu suvremenih teoloških studija. CJELOKUPNI KANON

Oblikujući svoju doktrinu o spasenju, nužno je uzeti u obzir čitavi doseg biblijskih dokaza. Nažalost, pazeći na interese svojih pojedinih tradicija, teolozi često biraju i odlučuju kojeg će pisca promicati. Jedan učenjak, koji obično pristupa biblijskom tekstu sa značajnom erudicijom, napisao je na tipičan način: "Potpuni izričaj sveobuhvatnog novozavjetnog stajališta o normativnom kršćanskom iskustvu u Duhu nalazi se u Pavlovim poslanicama."10 Takvo stajalište djelotvorno uspostavlja "kanon unutar kanona" i naginje isključivanju bilo kakvog dokaza izvan Pavlovih poslanica koji se ne podudara s onim što ovaj teolog smatra da Pavao naučava i/ili ono što nalažu pretpostavke kritičara. Zapravo, Lukino svjedočanstvo o djelovanju Duha Svetoga i većina biblijskog karizmatskog učenja o Duhu je ipso facto (samo po sebi) isključeno iz razmatranja.

Odgovorna teološka znanost mora ozbiljno shvatiti doprinose cjelokupnog biblijskog kanona. I Luka i Pavao poprimaju veliku važnost u teologiji i iskustvu rane Crkve. Kad uzimamo u obzir sve teologije zajedno i učimo iz velikog broja starozavjetnih i novozavjetnih svjedoka, Luka i Pavao nas moraju informirati kao komplementarni, nadahnuti svjedoci, koje ne smijemo smatrati proturječnima ili nedostojnima kad ih se uspoređuje. Zapravo, i Luka i Pavao daju značajne doprinose koje treba pažljivo staviti u korelaciju umjesto preduhitrenog odbacivanja temeljenog na zastarjelim i pogrešnim hermeneutskim kriterijima. Naš pentekostni ordo salutis ne treba uključivati krštenje u Duhu Svetome samo kao glavnu rubriku ili temu, već ga trebamo još pažljivije definirati. Znanstvenici teolozi tek trebaju prikazati odnos između obnovljenja i krštenja u Duhu Svetome što je moguće uvjerljivije i neospornije. U isto vrijeme, temeljni elementi klasične pentekostne teologije izgledaju održivima i uvjerljivima u svjetlu starozavjetne i novozavjetne pneumatologije. ZANEMARENI PNEUMATOLOŠKI NAGLASCI

Iako se suvremeni evanđeoski nauk usredotočuje skoro isključivo na soteriološko djelo Duha Svetoga, biblijska pak objava mnogo govori o njegovu karizmatskom djelovanju. Povrh zaključaka koje možemo izvući iz starozavjetnih pneumatoloških tekstova, proroci su posebice prorekli doba novog saveza u kojemu će i soteriološko i karizmatsko djelo Duha preobraziti Božji narod. Isus, i sam izložen mnogom starozavjetnom učenju o Duhu Svetome, utjelovljuje i ističe važnost toga učenja na putu do ispunjenja

Jesen 2011. 23


Put svetosti Pedesetnice u novome savezu. Soteriološki motivi. Osobno obnovljenje ostvareno po Duhu Svetome nije bilo moguće starozavjetnim vjernicima, iako Šaulovo promijenjeno srce (1 Sam 10,9) i Davidovo trajno iskustvo u Duhu "od toga dana nadalje" (1 Sam 16,13; Ps 51,11) može biti predznak onog nadolazećeg. No, Jeremija je predvidio vrijeme kada će nadnaravna promjena srca preobraziti Božji narod: "Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. … Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce" (31,31-33). Jeremijin suvremenik, Ezekiel, također vidi takvu budućnost i izričito ističe ono što je nedvojbeno jasno samo po sebi u Jeremiji – uloga Duha Svetoga: "Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe" (36,27). Prema starozavjetnom očekivanju Sveti Duh je posrednik koji čisti i obnavlja Božji narod u dobu novoga saveza, usađujući Božju riječ duboko u njegovo srce i osnažujući ga za poslušnost. Isusova učenja o rođenju koje dolazi po Duhu (Iv 3,3-8, usp. 20,22) i unutarnje ispunjenje i službe Duha (Iv 7,37-39; 14,15-21 i drugdje) pokreću starozavjetna obećanja prema ispunjenju. Karizmatski motivi.

U čitavom Starom zavjetu, Evanđeljima i Djelima apostolskim, Duh Sveti jedinstveno je karizmatski Duh. On se najčešće otkriva na silne, iskustvene i gotovo opipljive

24 Duhovno vrelo

načine kako bi opremio Božji narod za inače nemoguće misijske zadatke. Bilo da je za izradu raznih stvari, kao što je slučaj Bezalela i Oholiba (Izl 31,1-6; 35,30-35), za vodstvo, kao u slučaju Mojsija i sedam-

PRVA CRKV A

SVETA

din "prenio" Duh od Mojsija na sedamdeset starješina (Br 11,25; Iv 1,32-33; 7,39; 20,22; Lk 24,49; Dj 1,5), a Duh je bio "prenesen" i od Ilije na Elizeja (2 Kr 2,9-15).11

a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one" (2,28-29). Duh, koji često govori kroz viđenja i snove (usp. Br 12,6), pokrenut će obnovljene ljude koji su pod saveDemokratizacija proroštva. zom k proroštvu. Sam Isus, osnažen © 2001. Paul F. Gray (Korišteno s dopuštenjem) od Duha, djelovao je kao karizmatski prorok i tvorac čuda te učio kako će i njegovi učenici jednako tako iskusiti proročku silu Duha (Lk 12,1112; 21,15; 21,49; Dj 1,8).

ZAJEDNICA

"Ovo je tako neetično."

deset starješina (Br 11,16-30), za vojna junaštva kao u slučaju Gideona (Suci 6,34) ili za razne dužnosti u kraljevskoj službi, kao u slučaju Davida (1 Sam 16,13), prisutnost i moć Duha su neupitno preduvjet za, i očigledni kod uspjeha Božjega naroda. Čak ni Isus, iako začet po Duhu (Lk 1,35), nije započeo svoju službu sve dok nije bio pomazan od Duha u skladu s proroštvima o Sluzi Mesiji (Iz 11,1-5; 42,1-7; 61,1-3). I Isus i njegovi učenici potvrđuju presudnu i snažnu ulogu pomazanja Duha Svetoga u njegovu životu i službi (Lk 3,21-22; 4,18-19; Dj 10,38), pomazanje koje će Isus "prenijeti" u pravo vrijeme na svoje učenika baš kao što je Gospo-

I u Starom i u Novom zavjetu karizmatski Božji Duh je Duh proroštva (usp. Otk 19,10), koji je izravno nadahnjivao muškarce i žene da naviještaju Božju volju njegovu narodu. Iako je proroštvo djelovanje ograničenoga i božanski određenoga poretka u staroj ekonomiji, treba biti demokratizirano u novoj. To jest, bit će povlastica svakoga vjernika. Sukladno Mojsijevoj molitvenoj čežnji, "Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!" (Br 11,29), govoreći preko proroka Joela, Gospodin proriče dolazak takvog vremena: "Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne,

Znak proroštva.

U Starome zavjetu Duh Sveti je rijetko, ako je uopće, dolazio inkognito. Redovito se mogu vidjeti razna očitovanja njegove moći i prisutnosti. No u nekoliko prilika biblijski su se pisci posebno potrudili istaknuti određeni znak dolaska Duha. Kad je Gospodin "uzeo od duha koji bijaše na njemu i stavio na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati ", ovo dramatično jednokratno iskustvo bilo je vidljivo također i u taboru gdje su dvojica od starješina, iz bilo kojeg razloga, propustila sastanak (Br 11,25-26). Isti se znak pojavio kod Šaulova pomazanja za kralja (1 Sam 10,10) i, očigledno, kod Davidova, jer "Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana" (1 Sam 16,13). Kad su iščekujući Isusovi sljedbenici bili ispunjeni Duhom Svetim na dan Pedesetnice, spontano "počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše (apophthengomai) zboriti" (Dj 2,4). Neobični grčki izraz preveden kao


"davaše" (osposobio ih) stvara dodatni naglasak da je dar jezika proročki govor. Kako bi otklonio zbunjenost okupljenoga mnoštva, Petar "prozbori" (apophthengomai – isti izraz za osposobljavanje za govor u jezicima) mnoštvu s proročki nadahnutim tumačenjem, "to je ono što je rečeno po proroku Joelu" (Dj 2,16). Govoreći proročkim nadahnućem, Petar je tumačio govor u jezicima kao vid nadahnutog proroštva i kao znak dolaska Duha koji je započeo na dan Pedesetnice i nastavlja se. U zaključku, Stari zavjet i Evanđelja podudarni su u svom iščekivanju iniciranja kršćanske vjere koja prihvaća dva posebna djelovanja Duha, jedno soteriološko, a drugo karizmatsko, koja se ostvaruju i artikuliraju u pripovijetkama u Djelima apostolskim i izvan njih.

strane, isključivo je djelo Duha po kojemu osoba doživljava oproštenje grijeha, duhovno novorođenje, trajno unutarnje prebivanje Duha Svetoga te uvođenje u Božju obitelj, Crkvu Gospodina Isusa Krista. Kao što je već napomenuto, ovaj soteriološki naglasak dobivamo iz dubokih vrela biblijske tradicije. Uz navedene starozavjetne primjere i proroštva, ovo se učenje potkrjepljuje uz pomoć Isusova učenja, kao što je u Ivanu 3,38; Pavlova učenja, kao u Titu 3,5 i Petrova učenja, kao u 1 Petrovoj 1,3-23. Pavlova djela, posebice Rimljanima 8,1-17 i

(Skupština Božjih) posebno potvrđuje da se naše spasenje postiže "preporodnim pranjem i obnovom Duha Svetoga" te da je izravno svjedočenje Duha unutarnji dokaz spasenja (Rim 8,16).13 Drugim riječima, novi je vjernik u Kristu novorođen, posvećen i ispunjen Duhom Svetim. Stoga smatramo da je posvećenje u biti progresivno djelo koje se temelji na čovjekovom poistovjećivanju s Kristom i sazrijevanju u Duhom-osnaženom življenju.14 Pentekostno stajalište o obnovljenju u biti je stajalište povijesnog evanđeoskog pro-

je uobičajeno razvijeno, ne obuhvaća, čini se, dinamička pitanja duhovne sile za život i služenje koja se redovito iznosi u Djelima apostolskim i u čitavom Novom zavjetu. Krštenje u Duhu – karizmatski događaj.

Drugo početno djelo Duha kod vjernika je krštenje u Duhu Svetome koje također podrazumijeva presudno osnaživanje za kršćanski život i služenje. Kao što je spomenuto, starozavjetno proroštvo predviđalo je da će karizmatsko, kao i soteriološko, djelovanje Duha karakterizirati novo doba. Mojsije, Joel, Ivan

PROŠIRIVANJE ORDO

SALUTIS Ispravno razumijevanje iskustva biblijskoga spasenja pospješeno je otvorenom objavom poziva Svetoga pisma na uvođenje vjere koja prihvaća i soteriološko i karizmatsko djelovanje Duha. Nadalje, doktrinarna formulacija mora jasno isticati ove dvije djelatnosti Duha u ordo salutis. Obnovljenje – soteriološki događaj.

Prvo inicijativno djelo Duha u vjerniku je djelo novoga rođenja, uobičajeno nazivano "obnovljenje" (grč. palingenesia, Tit 3,5). Iako je James Dunn popularizirao izraz "obraćenje-inicijacija"12, čini se manje prihvatljivim utoliko što "obraćenje" uobičajeno uključuje ne samo djelo Duha, već također i djelo vjernika u pokajanju i odbacivanju grijeha. "Inicijacija", prema Dunnovu promišljanju, podrazumijeva javni obred koji prati obraćenje. "Obnovljenje", s druge

Pentekostno stajalište o obnovljenju u biti je stajalište povijesnog evanđeoskog protestantizma. Klasični pentekostalci ne poriču djelo Duha u obnovljenju, kao što ih određeni ljudi ponekad optužuju da čine. Povijesno, međutim, pentekostalci su smatrali da učenje o obnovljenju kao što je uobičajeno razvijeno, ne obuhvaća, čini se, dinamička pitanja duhovne sile za život i služenje koja se redovito iznosi u Djelima apostolskim i u čitavom Novom zavjetu. 1 Korinćanima 6,19, između ostalih odlomaka, silno potvrđuju trajnu prisutnost i službu Duha Svetoga koji prebiva u osobi od trenutka njezina obnovljenja. Učenje Assemblies of God

testantizma. Klasični pentekostalci ne poriču djelo Duha u obnovljenju, kao što ih određeni ljudi ponekad optužuju da čine. Povijesno, međutim, pentekostalci su smatrali da učenje o obnovljenju kao što

Krstitelj i Isus svjedoče o dolasku karizmatskog darivanja povezanog s proroštvom koje posebice osposobljava i obnavlja Božji narod za snažno svjedočenje (Dj 1,8). Ako se uzme u obzir uče-

Jesen 2011. 25


Put svetosti stalost i značajnost izraza "krstiti u Duhu Svetome" u Evanđeljima i Djelima apostolskim, pentekostalci legitimno koriste imenički izraz "krštenje u Duhu Svetome" kako bi opisali karizmatsku inicijaciju. U pentekostnom ordo salutis, krštenje u Duhu Svetome, kao u Pismu, logički slijedi obnovljenje, i ne bismo ga trebali zamjenjivati s obnovljenjem ili posvećenjem kao takvim. Kao što obično tvrdimo: "To iskustvo je drukčije od i slijedi nakon iskustva novog rođenja (Dj 8,12-17; 10,44-46; 11,14-16; 15,7-9)."15 Slijed, međutim, nismo protumačili kao da podrazumijeva dugo kronološko razdoblje. Može čak biti više logičko, ili teološko, drukčije i naknadno kao što se čini da je iskustvo Kornelijeva doma (Dj 10,44-48). U skladu s izrazom krštenje i njegovim radikalnim implikacijama uranjanja i preplavljivanja, trebamo shvaćati krštenje u Duhu Svetome kao presudno, slijedno ili dodatno, djelo Duha koji već prebiva u vjerniku na temelju obnovljenja. To ne znači da Duh dolazi kod obnovljenja, a zatim prebiva ili odlazi da bi se naknadno vratio. Raznolike i promjenjive metafore potkrjepljuju naše pentekostno shvaćanje. Učenici su već bili "primili" Duha prije Pedesetnice (Iv 20,22). Isus im potom obećava da će ih uskoro "krstiti" Duhom Svetim (Dj 1,5). Posljedično, Duh ih je "ispunio" na Pedesetnicu (Dj 2,4) – i iznova i iznova će ih "ispunjavati", kao i njihove novoobraćene drugove, za različite službe (Dj 4,8; 4,31; 9,17; 13,9). Očigledna poanta je da Duh može doći iznova i iznova na mnoge različite načine i za mnoge različite svrhe. Nema nepodudarnosti između dolaska radi obnovljenja i naknadnog dolaska radi karizmatske inicijacije.

26 Duhovno vrelo

U skladu s Isusovim učenjima (Lk 24,49; Dj 1,5-8), posebno povezujemo karizmatsko krštenje u Duhu sa silom za svjedočenje. Biti "ispunjen Duhom" – kako nakon početnog "krštenja u/ispunjenja" Duhom tako i naknadnih "ispunjenja" Duhom – ne opisuje nečije obraćenje, već proročku silu za usmeno svjedočenje o Gospodinu Isusu (kao što pregledavanje osnovne konkordancije odmah dokazuje). Izrazi krštenje u Duhu ili ispunjenje Duhom nikada nisu povezani s obnovljenjem kao takvim. Trebamo zamijetiti da proročka sila dolazi od Duha Svetoga koji svojom božanskom prisutnošću podsjeća na svetost Trojedinog Boga i čije svjedočanstvo uključuje Isusove riječi o duhovnoj obnovi, očišćenju i poslušnosti. Stoga su utemeljitelji Assemblies of God ispravno napisali: "S krštenjem u Duhu Svetome dolaze takva iskustva kao što je preplavljujuća ispunjenost Duhom (Iv 7,37-39; Dj 4,8), dublje poštovanje prema Bogu (Dj 2,43; Heb 12,28), snažnija posvećenost Bogu i odanost njegovu djelu (Dj 2,42) i još djelatnija ljubav prema Kristu, njegovoj Riječi i ljubav za izgubljene (Mk 16,20).16 Moguće je da su raniji pentekostalci bolje povezivali silu Duha i svetost Duha nego što to činimo mi. Naši prijatelji iz wesleyjanske tradicije i tradicije pokreta svetosti nisu u krivu kada povezuju krštenje u Duhu s posvećenjem. Neka se zapamti da bi rana Crkva teško mogla biti "sol zemlje", "svjetlo svijeta", "grad na gori" ili "svjetiljka" na povišenu mjestu (Mt 5,13.14), pružajući snažno svjedočanstvo idolopokloničkoj i senzacionalističkoj kulturi prvoga stoljeća, da nije bilo dramatične osobne preobrazbe prouzrokovane preplavljujućim iskustvom Duha Svetoga.

Iako se suvremeni evanđeoski nauk usredotočuje skoro isključivo na soteriološko djelo Duha Svetoga, biblijska pak objava mnogo govori o njegovu karizmatskom djelovanju. Povrh zaključaka koje možemo izvući iz starozavjetnih pneumatoloških tekstova, proroci su posebice prorekli doba novog saveza u kojemu će i soteriološko i karizmatsko djelo Duha preobraziti Božji narod. Isus, i sam izložen mnogom starozavjetnom učenju o Duhu Svetome, utjelovljuje i ističe važnost toga učenja na putu do ispunjenja Pedesetnice u novome savezu. ZNACI – I ZNAK

Lako možemo pronaći znake Duhom ispunjenog života u Novome zavjetu. Najistaknutiji među njima su vrline u Pavlovu "plodu" Duha – "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5,22-23). Metafora o plodu podrazumijeva da je Duh živo djelatan njegujući te karakterne crte u vjerniku. Pavao koristi izraz "ispunjeni Duhom" samo jedanput, no on to čini tako da ističe karizmatske dimenzije svoje pneumatologije. Stavljajući glagol "puniti (pleroo)" u stanje trajne zapovijedi, on piše: "I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se

Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista! Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!" (Ef 5,18-21). U ovome odlomku Pavao koristi četiri glagola, kojima opisuje Duhom-ispunjeni život: 1) "Govorite" jedan drugome u štovanju koje izgrađuje zajednicu psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. Naravno, "nadahnute pjesme", ako ne i sve navedeno, predstavljaju karizmatsko slavljenje; 2) "pjevajte i slavite" u osobnom štovanju


Gospodina; 3) "zahvaljujte" postojanom zahvalnošću; i 4) "podložni budite" jedni drugima. Duhom ispunjeni život je pun štovanja (od čega je većina karizmatsko slavljenje), uzajamnim izgrađivanjem zajednice, postojanim zahvaljivanjem Bogu u svim okolnostima, i uzajamnom podložnošću u pobožnoj etičkoj obitelji i društvenom životu. Ako se uzme sve ovo u obzir, plod Duha i četiri vladanja kao rezultat ispunjenosti Duhom – prihvaćanje karizmatskog i etičkog u zajedničkom štovanju i služenju – uistinu su silni znaci Duhom ispunjenog života (i pokazuju važne znakove kontinuiteta između Pavla i Luke). No ostaje pitanje: Postoji li prvi znak koji signalizira dolazak Duha u karizmatskoj sili i ispunjenju? U stvarnosti, suvremeni je i globalno rašireni pentekostno-karizmatski pokret zapravo započeo srastati i zatim rasti nakon što je skupina vjernika prepoznala govorenje tuđim jezicima (glossolalia) kao početni znak krštenja u Duhu Svetome. Izrastajući iz tog ranog obnavljajućeg iskustva, klasični su pentekostalci oblikovali svoje vjerovanje kako slijedi: "Krštenje vjernika u Duhu Svetome biva potvrđeno početnim fizičkim znakom govorenja tuđim jezicima onako kako im Duh Božji daje da govore (Dj 2,4)."17 Dakako, ne postoji niti jedan odlomak koji izričito sriče ovo učenje kao što nijedan odlomak izričito ne razvija učenje o Trojstvu, ili mnoga druga učenja. Kao kod većine učenja, izvodimo zaključak o određenoj doktrini iz "početnog znaka/dokaza" iz cjelokupnog izvora biblijskih podataka. Zapravo, učenje o početnom znaku/dokazu ima veću biblijsku potporu od mnogih ostalih učenja koje prihvaćaju različite kršćanske tradicije.

Opravdanost glossolalie kao početnog znaka/dokaza proizlazi iz značenja i značajnosti u biblijskome tekstu. Proročki je govor neosporno bio znak dolaska Duha u Starome zavjetu (Br 11,25-26; 1 Sam 10,10). Neupitno je da je proročki govor veliki pečat dolaska Duha u eri novoga saveza, kao što Petar pojašnjava na Pedesetnicu ( Jl 2,28-29; Dj 2,17-18). Luka svakako stavlja iskustvo glossolalie strateški u Djelima apostolskim u trostruki model klasične pripovijetke, čineći to zato da bi potpuno pojasnio da je glossolalia, u najmanju ruku, jedan od izričitih znakova dolaska Duha (Dj 10,46). Nadalje, može se opravdano zaključiti da je glossolalia bila prisutna čak i onda kad Luka to izričito ne spominje (Dj 8,18; 9,17-19, usp. 1 Kor 14,8; Dj 18,24-28). Zanimljivo je, znamo iz Pavlovih poslanica Korinćanima da je crkva u Korintu prakticirala (i zlorabila) glossolaliu. Lukina strategija pripovijedanja dokazivo izostavlja ovaj podatak iz svojih kratkih izvještaja o službi u Korintu i vjerojatno i u drugim crkvama koje su uspostavili Pavao i njegovi suradnici. Glossolalia i proročko slavljenje koje se dogodilo na Pedesetnicu predstavlja dramatičan znak Židovima i poganima sa svih krajeva Bliskog Istoka i mediteranskoga bazena da Bog, ispunivši svoju svrhu na križu i uskrsnućem Isusa, zahvaća Židove i, posebice, pogane diljem svijeta. Glossolaliu koja se dogodila na Pedesetnicu mnogi smatraju znakom Božjeg preokretanja raspršivanja naroda u Babilonu.18 Vjernici propovijedaju poruku pomirenja raspetoga i uskrslog Isusa čitavom svijetu i svi narodi ponovno mogu ići zajedno u jedinstvu pod njegovim gospodstvom. Glossolalia ima teološku i misiološku jednako kao i molitvenu i pa-

storalnu vrijednost. Iako karizmatki fenomen zajedno s početnim i naknadnim službama Duha može biti donekle čudan suvremenom slušateljstvu, i iako bi suvremenici možda radije prihvatili "uglađeni" ordo salutis bez nadnaravnog fenomena, ključno je pitanje, jesu li karizmatska učenja Pisma bitna sama po sebi i, prema tome, relevantna za život sadašnje crkve i misije ili ne. Jesu li te crkvene tradicije koje su zanijekale ili umanjile karizmatsko, u cjelini, manje-više djelotvorne u globalnoj misiji crkve? Može li suvremeni pentekostnokarizmatski pokret zadržati svoju zadivljujuću životnost ukoliko zanemari svoje karizmatsko nasljeđe? Prevela Ljubinka Jambrek

BILJEŠKE 1   David B. Barrett, Todd M. Johnson and Peter F. Crossing, "Christian World Communions: Five Overviews of Global Christianity, A.D. 1800.2025.," International Bulletin of Missionary Research 33, no. 1 (January, 2009.): 32. 2   Vidi Vinson Synan, The Century of the Holy Spirit: 100 Years of Pentecostal and Charismatic Renewal (Nashville: Thomas Nelson Publishers, 2001.). 3   Pentekostalci uobičajeno prevode grčki prijedlog (en) doslovno, pobliže ističući njegov naznačeni smisao, umjesto da koriste poznatiji "krstiti Duhom Svetim." 4   Louis Berkhof, Systematic Theology (London: The Banner of Truth Trust, 1941. [1963. pretisak]), 415-416.

  Berkhof, Systematic Theology, 418. 6   J. Kenneth Grider, A Wesleyan-Holiness Theology (Kansas City: Beacon Hill Press, 1994.), 378. 7   Ibid., 388. 8   Cathechism of the Catholic Church (New York: Doubleday Image Book, 1995.), 353. 9   Ibid., 363. 10      H. Ray Dunning, Grace, Faith, and Holiness: A Wesleyan Systematic Theology (Kansas City: Beacon Hill Press, 1988.), 424. 11      Za korisno proučavanje o ovim karizmatskim motivima vidi Roger Stronstad, The Charismatic Theology of St. Luke (Peabody, Massachusetts: Hendrickson Publishers, 1984.), 13-32. 12      James D. G. Dunn, Baptism in the Holy Spirit: A Re-examination of the New Testament Teaching on the Gift of the Holy Spirit in Relation to Pentecostalism Today (Philadelphia: Westminster Press, 1970.), 7. 13      Assemblies of God "Statement of Fundamental Truths," No. 5. http://ag.org/top/Beliefs/ Statement_of_Fundamental_ Truths/sft_full.cfm#5 14      Assemblies of God "Statement of Fundamental Truths," No. 9. http://ag.org/top/Beliefs/ Statement_of_Fundamental_ Truths/sft_full.cfm#9 15      Assemblies of God "Statement of Fundamental Truths," No. 7. http://ag.org/top/Beliefs/ Statement_of_Fundamental_ Truths/sft_full.cfm#7 16      Ibid. 17      Assemblies of God "Statement of Fundamental Truths," No. 8. http://ag.org/top/Beliefs/ Statement_of_Fundamental_ Truths/sft_full.cfm#8 18      Frank D. Macchia, Baptized in the Spirit: A Global Pentecostal Theology (Grand Rapids: Zondervan, 2006), 214-219. 5

  Edgar R. Lee akademski je de-

kan emeritus i glavni profesor duhovnog oblikovanja i pastoralne teologije na Assemblies of God Theological Seminary; pročelnik je Commision on Doctrinal Purity, The General Council of the Assemblies of God.

Jesen 2011. 27


Put svetosti

Apologetika obara argumente skeptika kako bi nevjerujući povjerovali i kako bi vjernici duhovno sazreli. Stoga, u našem kulturološkom kontekstu, i evangelizacija i učeništvo zahtijevaju apologetiku.

Govoriti istinu u ljubavi: Uloga apologetike u pastoralnoj službi George P. Wood

P

rije par godina, Sherry, žena koja je išla u moju crkvu, dala mi je knjigu Dan Browna The Da Vinci Code (Da Vincijev kod) i zamolila me da ju pročitam. Iako je knjiga fikcija, dovodila je u pitanje povijest, vjerovanja i društveno djelovanje tradicionalnog kršćanstva. Sherry je htjela da joj pomognem razlučiti činjenice od fikcije. Nekoliko mjeseci sam odgađao čitanje Da Vincijevog koda. Nisam htio gubiti vrijeme na čitanje izmišljenog krimića. Ali knjiga je bila bestseler. Columbia Pictures najavila je snimanje filma utemeljenog na knjizi s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi. Stručnjaci su izdavali knjige u kojima su debatirali o njezinim tvrdnjama koje su bile prezentirane kao činjenice. Na televiziji su se počeli pojavljivati dokumen-

28 Duhovno vrelo

tarci o tim temama. I sve više članova crkve dolazilo mi je s uznemirujućim pitanjima. Na koncu sam pročitao knjigu. Zaplet Da Vincijevog koda koji se razvija velikom brzinom držao me napetim od samog početka sve do kraja. No, u sadržaj knjige su također inkorporirane samo proglašene činjenice koje su očito pogrešne i koje je vrlo jednostavno pobiti. Meni je jasno kako su ljudi s premalo znanja o kršćanskom nauku i povijesti crkve bili impresionirani knjigom, ali ja sam fakultetski obrazovan pastor i nisam bio impresioniran. Kako bih ispravio stvari, svojim članovima crkve propovijedao sam o Da Vincijevom kodu te sam o knjizi napisao seriju blogova za crkvenu internetsku stranicu. Da Vincijev kod naučio me važnosti apologetike. U našoj kulturi prevladava radikalni

skepticizam o tradicionalnom kršćanstvu. Ako crkva ne može ponuditi uvjerljive odgovore na argumente skeptika, tko će onda to učiniti? Istina i duhovna zrelost

Zašto crkva uopće treba odgovarati skepticima? U poslanici Efežanima 4,14-15 apostol Pavao povlači vezu između istine i duhovne zrelosti: "Da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista." Pavao tvrdi da je duhovna zrelost - definirana kao kristolikost - cilj kojemu težimo. Način na koji dolazimo do njega je govorenje istine.

Laž je prepreka našoj potrazi za duhovnom zrelošću. Stoga, ako želimo biti kristoliki, trebali bismo znati razlikovati istinu i braniti je od lažnih tvrdnji. Nažalost, naša je kultura preplavljena svakojakim vjetrovima nauka. Teze radikalnog skepticizma o tradicionalnom kršćanstvu otvoreno su napadačke, podmukle, i uživaju podršku medija. Razmotrimo nekoliko primjera. Richard Dawkins poznati je evolucijski biolog i militantni ateist koji je objavio knjigu The God Delusion (Iluzija o Bogu). Iako ateisti predstavljaju vrlo malen postotak američke populacije, njegova je knjiga postala bestseler. Ona iznosi mnoštvo argumenata zašto je vjerovanje u Boga iracionalno. Još jedan autor bestselera koji se usprotivio tradicional-


nom kršćanstvu je Bart Ehrman. Ehrman je svojedobno bio evanđeoski kršćanin, a sada se smatra agnostikom. U Misquoting Jesus (Krivo citiranje Isusa), tvrdi da je tekst Novog zavjeta nepouzdan jer su prepisivači s vremenom promijenili novozavjetne dokumente. Prema Ehrmanu, mi ne možemo znati što piše u izvornim dokumentima. Dawkinsove i Ehrmanove knjige su publicističke uspješnice. Ali i uspješnice iz područja fikcije također napadaju tradicionalno kršćanstvo. Njihovi su argumenti više podmukli, a ne toliko direktni. Na primjer, Philip Pullman napisao je uspješnu i nagrađivanu trilogiju za djecu, His Dark Materials (Tamna materija), koju čine knjige The Golden Compass (Zlatni kompas), Subtle Knife (Tanki bodež) i Amber Spyglass ( Jantarni dalekozor ). U njima su Bog (Autoritet) i Njegova crkva (Magisterij) prikazani kao zle tlačiteljske sile. Kad na kraju Jantarnog dalekozora Bog konačno umre, čovječanstvo postaje slobodno. Da Vincijev kod u svoju naraciju inkorporira napade na tradicionalno kršćanstvo. Do preokreta u zapletu dolazi kod otkrivenja da je Isus Krist oženio Mariju Magdalenu i začeo kraljevsku dinastiju. Ta dinastija promiče Evanđelje svete ženstvenosti koje, prema Brownu, muško šovinističko tradicionalno kršćanstvo svim silama želi zatrti. Knjige nisu jedini medij preko kojih se napada tradicionalno kršćanstvo. Dawkins i Ehrman su o svojim idejama dali intervjue mnogim voditeljima televizijskih i radio emisija. Veliki filmski studiji su prema Da Vincijevom kodu i Zlatnom kompasu snimili filmove. Kontroverzama koje okružuju ove knjige su posvećene naslovnice Timesa i

Newsweeka. Radikalni je skepticizam, zbog svoje kulturološke uvjerljivosti, dospio i u crkvu. Kršćani ne mogu izbjeći hvatanje u koštac s pitanjima koje kultura postavlja. Ako je vjera u Boga, kako to tvrdi Dawkins, iracionalna, zašto bismo trebali vjerovati u Njega? Ako je Novi zavjet, kako tvrdi Ehrman, nepouzdan, zašto vjerovati u ono što naučava? Radikalni je skepticizam nevjerujućima postao prepreka za vjeru i kušnja vjernicima da svoju vjeru napuste. Pavlovim jezikom, radikalni skepticizam je "utvrda" (2 Korinćanima 10,4-5). Što da kršćani naprave s utvrdama? "Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga i zarobljujemo svaki razum da se pokorava Kristu." Apologetika obara argumente skeptika kako bi nevjerujući povjerovali i kako bi vjernici duhovno sazreli. Stoga, u našem kulturološkom kontekstu, i evangelizacija i učeništvo zahtijevaju apologetiku. Pastor kao vodeći apologet

Tko je odgovoran za apologetiku? U 1 Petrovoj 3,15 apostol Petar je napisao: "Naprotiv, štujte u svojim srcima Krista

kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama." Grčka riječ za odgovor je apologian, odakle dolazi riječ apologetika. Stoga je svaki kršćanin i apologet. Ali pastori po pitanju apologetike imaju dvostruku dužnost. Mi smo vodeći apologeti crkve i mi treniramo članove crkve da postanu apologeti. Kako se postaje apologet? Postoje samo tri načina: molitva, knjige i dijalog. Molitva

Molitva nas duhovno priprema za apologetiku. Kad ja čitam Dawkinsa, Ehrmana ili nekog drugog autora skeptika, osjećam napad na svoju osobnu vjeru u Boga. Napad nije samo intelektualan, on je puno dublji. To je kao kad čujete da vas žena vara. Vaš um procesuira informacije, ali vaše srce osjeća bol. Ja znam da je moja žena meni vjerna, a Bog je još vjerniji. Ali kad netko dovodi u pitanje vaše temeljne odnose, čak i kad imate dobre odgovore, njihova pitanja ostavljaju trag na vašem srcu. Shodno tomu, da bi se susreli s izazovima radikalnog skepticizma oči u oči, naša srca moraju biti na pravom mjestu. Zapazite poredak Petrovih uputa u 1 Petrovoj 3,15 gdje nam govori: "Štujte u

svojim srcima Krista kao Gospodina." Grčka riječ "štujte" je hagiasate, koji New King James prijevod Biblije prevodi sa posvetite. Petar nam govori da tek onda kad posvetimo svoje srce, dajemo "odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama." Posvećenje pastorovog srca mora prethoditi apologetici njegove glave, a molitva je ključ svetosti njegova srca. Dakle: "pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem" (Hebrejima 10,22). Knjige

Opsežno čitanje nas intelektualno priprema za apologetiku. Biblija je neprikosnoveni izvor i glavni autoritet onoga što kršćani vjeruju i kako žive. Ona je Božja riječ izrečena ljudskim riječima (2 Timoteju 3,16-17; 2 Petrova 1,20-21). Upravo je zbog toga Biblija najčešća meta radikalnih skeptika. Zbog toga pastori moraju dobro znati kako razumjeti i pravilno interpretirati ono što Biblija govori. Ako pastor želi postati dobar apologet, samo čitanje Biblije neće mu biti dostatno. Pogledajmo Isusa. On je bio dobro upoznat s Pismom. U svojoj debati s đavlom, kako bi pobio njegove argumente, citirao je Pismo (Matej 4,1-11; usporedi s Ponovljenim zako-

Radikalni je skepticizam, zbog svoje kulturološke uvjerljivosti, dospio i u crkvu. Kršćani ne mogu izbjeći hvatanje u koštac s pitanjima koje kultura postavlja.

Jesen 2011. 29


Put svetosti

Posvećenje pastorovog srca mora prethoditi apologetici njegove glave, a molitva je ključ svetosti njegova srca.

nom 6,13,16; 8,3). Ali Isus je također dobro poznavao argumente svojih oponenata. Kad je Isus navodio Pismo u Mateju 4,1-11, svaki je citat započeo formulom: "Pisano je." ali u Mateju 5,21-48, započinjao je s drugačijom formulom: "Čuli ste da je rečeno." U tim citatima, navodio je tradicionalne farizejske komentare Zakona, a ne sam Zakon. Zbog toga što je poznavao farizejska pogrešna tumačenja, mogao ih je i kritizirati. Za pastore nije dovoljno samo poznavati vlastitu stranu kontroverze. Mi moramo čitati i njihovu stranu, kako bismo radikalnim skepticima mogli pružiti inteligentni odgovor. Pastori moraju čitati širok raspon kršćanske apologetske literature. Mnogi kvalificirani teolozi, biblijski stručnjaci i crkveni povjesničari napisali su izvanredne obrane tradicionalnog kršćanstva. Pastori bi trebali pročitati te knjige i zatim te spoznaje podijeliti s drugima. Dijalog

Na kraju, dijalog nas za apo-

30 Duhovno vrelo

logetiku priprema retorički. Pastori su pripremljeni svake nedjelje stajati za propovjedaonicom i propovijedati svojoj zajednici. Takva je vrsta komunikacije jednosmjerna, ide od nas k njima. Objavljivanje ima svoje legitimno mjesto u pastoralnoj službi. Ali, nemojmo zaboraviti dijalog - dvosmjernu komunikaciju između nas i njih. Dijalog je idealan oblik komunikacije za odgovaranje na pitanja i pobijanje napada skeptika. Isus je koristio oba oblika komunikacije. Propovijed na gori (Matej 5 - 7) odličan je primjer objavljivanja. Ali Matej 21,21 - 32 pokazuje Isusa kako odgovara svojim kritičarima i postavlja im pitanja. Ja sam upotrijebio oba načina komunikacije kako bih pobio lažne tvrdnje protagonista Da Vincijevog koda. O tome sam jedne nedjelje posvetio čitavu propovijed, ali sam također, nakon nje, započeo dijalog. Prijateljski nastrojena zajednica prema skepticima

Kako će pastori obučiti članove svojih crkava da postanu apologeti? Potrebno je razmotriti dva elementa: ozračje i materijal za poučavanje. Najprije pogledajmo ozračje. Prije par godina, ručao sam s čovjekom koji se zvao Jack, čovjekom koji nije bio vjernik, ali je poštivao crkvu. Imao je ozbiljna pitanja o vjeri. Da bi dobio odgovore, pridružio se maloj grupi ljudi koja je čitala apologetsku literaturu. Nažalost, kad su članovi grupe saznali da Jack nije vjernik, počeli su ga terorizirati da se mora obratiti i nikad se nisu potrudili odgovoriti na pitanja koja su priječila njegovo obraćenje. Više se nikada nije vratio toj grupi. Dok mi je Jack pričao svoju priču, naučio sam vrijednu lekciju: Prije nego se počnemo raspravljati sa skepticima, moramo ih prihvatiti. Zapamtite, prema Efežanima 4,14-15, "govorenje istine u ljubavi" (naglasak dodan) je način na koji pobjeđujemo laž i postižemo duhovnu zrelost. Mnoge crkve žele skepticima kaza-

ti istinu, ali ih ne žele ljubiti. Većina nevjerujućih koje ja poznajem okrenula je te prioritete. Žele da ih crkva prihvati prije nego crkva odgovori na njihova pitanja. Zanimljivo je to što je prihvaćanje ljudi način na koji odgovaramo na njihova pitanja. Jednom sam vodio malu grupu oženjenih. Većina su bili vjernici, izuzev jednog para. Žena je bila kršćanin, muž nije. On se zvao Mark. Grupa je prihvatila Marka kakav jest i ohrabrivala ga je da im postavlja pitanja o njihovoj vjeri. Kao voditelj grupe, nikada mu nisam rekao da pretjeruje s pitanjima. Umjesto toga, znajući da su ta pitanja potencijalne utvrde u njegovom životu, potrudio sam se na svako od njih odgovoriti najbolje što mogu. Ako nisam znao odgovor, taj bi tjedan malo istraživao i svoje rezultate bi mu otkrio na idućem sastanku. Mjesecima je Mark postavljao pitanja o tome što "vi kršćani" vjerujete o raznim temama. Ali ja se sjećam sastanka kad je počeo govoriti o tome što "mi kršćani" vjerujemo. Prihvaćanjem Marka i odgovaranjem na njegova pitanja, grupa mu je pomogla pronaći vjeru. Pitanja koja je Jack postavljao bila su slična onima koja je postavljao i Mark. Odgovori koje sam im dao su bili identični. Ali Mark je vjernik, a Jack nije. U čemu je razlika? Marka je njegova mala grupa prihvatila, a Jacka nije. Pastori i njihove zajednice trebaju stvoriti ozračje koje prihvaća skeptike i pruža im odgovore. Crkva spremna za odgovor

A što je s materijalom za poučavanje? Na kakvu vrstu pitanja crkva mora biti spremna odgovoriti? Nevjerujući obično postavljaju dvije vrste pitanja: što? i zašto?. Što kršćani vjeruju o _____________? U prazninu


možete staviti gotovo svaku temu: Bog, Isus, čuda, patnja, istospolni brakovi i evolucija. Da bi odgovorili na ova pitanja, potrebno je znanje što Biblija uči na svaku od ovih tema. Pastori na njih svake nedjelje u svojim propovijedima moraju dati odgovore. I na vašim tjednim sastancima i vjeronauku svaki se tjedan trebaju obrađivati ove teme. Prava apologetika se ne bavi pitanjem što?. Ona pretpostavlja da i vi i nevjerujući već znadete odgovor. Umjesto toga, apologetika se bavi pitanjem zašto?. Zašto je kršćansko vjerovanje o ____________ razumno? Nevjerujući, bilo skeptici ili ne, ne žele samo znati što kršćani vjeruju, žele znati zašto i oni trebaju vjerovati to isto. Apologetika, da upotrijebimo Petrove riječi, znači ponuditi odgovor koji je razlog nade koju imate (1 Petrova 3,15). U našem kulturološkom kontekstu, ja vidim da se konstantno ponavljaju dva specifična pitanja zašto?. Zašto ja trebam vjerovati u Boga? Dawkins i Pullman u svojim knjigama postavljaju to pitanje. Oni su simptomatični za preporod ateizma koji tvrdi da za vjeru u Boga nedostaju dokazi, da se ono suprotstavlja znanosti i da potiče nasilje. Zašto trebam vjerovati u novozavjetni prikaz Isusa? Ovo pitanje u svojim knjigama postavljaju Brown i Ehrman. Oni sumnjaju u povijesnu pouzdanost, kanon i tekst Novog zavjeta. Nažalost, pastori na ova pitanja ne mogu odgovoriti navodeći isključivo Bibliju.

Ako netko dovede u pitanje autoritet i istinitost Biblije, citiranje Biblije dovodi do pogreške zahtijevanja pitanja - a to znači, pretpostaviti ono što želite dokazati. Umjesto toga, moramo razložiti argumente zašto Bibliju držimo istinitom, pouzdanom i autoritativnom. Na svu sreću, posjedujemo dosta izvrsnih materijala koji daju odgovore na pitanja skeptika. Za početni tečaj apologetike preporučam četiri knjige Lee Strobela: • The Case for Faith (Argument za vjeru) i The Case for Creator (Argument za Stvoritelja) odbacuju ateističke argumente o iracionalnosti vjerovanja u Boga. Posebno u drugoj knjizi Strobel koristi znanstvene argumente koji ukazuju na Inteligentnog Dizajnera svemira. • The Case for Christ (Istraga o Kristu, Stepress, Zagreb, 2008.) i The Case For Real Jesus (Argument za Pravog Isusa)1 odbacuju argumente skeptika glede povijesnosti Isusova života, službe i uskrsnuća. K tomu, Strobel dokazuje da kanon Novog zavjeta sadrži najstarije i povijesno najpouzdanije knjige o Isusu. Na koncu, zaključuje da možemo imati puno povjerenje u to što su izvorno napisali autori Novog zavjeta. Dostupne su nam i druge izvrsne apologetske knjige. Ali Strobelove su knjige posebno dobre jer je on svojedobno i sam bio skeptik. Dokazi su ga uvjerili da postane vjernik. Štoviše, Strobelov stil pisanja je dijaloški. Svako je poglavlje strukturirao oko intervjua sa stručnjakom u području koje se razmatra.

  George Paul Wood je ravna-

telj Ministerial Recourcing Generalnog vijeća Assemblies of God i izvršni urednik Enrichment Journala, Springfield, Missouri.

Ljudi su najvažniji

Ovaj sam rad započeo sa Sherry, dopustite mi da s njom i završim. Kao što sam spomenuo, odgađao sam čitanje Da Vincijevog koda. U nekoliko prigoda Sherry me pitala jesam li ga pročitao, ali sam joj uvijek odgovorio da još nisam. Nakon nekog vremena, primjetio sam kako Sherry sve rjeđe dolazi u crkvu. Saznao sam da boluje od raka. Iako je Sherry bila vjernica, postalo mi je jasno da joj je Da Vincijev kod jako bitan. Zato što se ja nisam htio zamarati s fiktivnim trilerom, nikada joj nisam pomogao odvojiti istinu od fikcije u toj knjizi. Koliko mi je poznato, umrla je a da nije čula zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja su je morila. Hvala Bogu,

sada kad je s Isusom, dobila je Njegove odgovore na sva svoja pitanja. Moja nezainteresiranost proganja me do današnjeg dana. Radikalni skepticizam je utvrda koja se suprotstavlja vjeri i nevjerujućih i vjernika. Ako su nam ljudi poput Sherry, Jacka i Marka važni, tada im moramo kazati istinu u ljubavi upravo sada. Ne propuštajte priliku - ne odgađajte - dati im razlog svoje nade koju vi imate u Kristu. Apologetika je važna je su ljudi koje Bog ljubi najvažniji. Preveo Goran Punda BILJEŠKE 1   Prevoditelj se nije nahodio prijevodom Step Pressa.

Evanđeoski teološki fakultet Visoko evanđeosko teološko učilište Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku nudi mogućnosti studiranja na hrvatskom i/ili engleskom jeziku, na sljedećim razinama:

Dodiplomski studij traje 3 godine ili 6 semestra (180 ECTS bodova) Religija i društvo Kršćanska teologija Primjenjena teologija Diplomski (magistarski) studij traje 2 godine ili 4 semestra (120 ECTS bodova) Poslijediplomski studij (doktorat) traje 3 godine (180 ECTS bodova) Više informacija o načinu studiranja i dokumentima potrebnim za upis na Evanđeoski teološki fakultet možete naći na stranici www.evtos.hr

CVJETKOVA 32 • P.P. 370 • HR-31301 OSIJEK • HRVATSKA TELEFON: 385-31/494-200 • FAX: 031/494-201 E-MAIL:info@evtos.hr • www.evtos.hr

Jesen 2011. 31


Put svetosti

Nova knjiga! Oliver K. Olson

Matija Vlačić i opstanak Lutherove reforme Zagreb i Labin: Bogoslovni institut i Grad Labin, 2010.

U izdanju Bogoslovnog instituta iz Zagreba i Grada Labina objavljen je prijevod knjige Olivera K. Olsona Matthias Flacius and the Survival of Luther's Reform. Smatrajući da je Matija Vlačić dao izuzetan doprinos njemačkoj luteranskoj tradiciji reformacije, posebice njezinu opstanku nakon Lutherove smrti, autor je nekoliko desetljeća posvetio istraživanju života i djela te pisanju biografije o Matiji Vlačiću Iliriku. Ova je knjiga prvi dio te biografije, a na drugom dijelu ubrzano radi. U knjizi je opisano i činjenicama potkrijepljeno Vlačićevo življenje i djelovanje, od djetinjstva u Labinu do predavačkih aktivnosti u Jeni te njegov velik utjecaj po čitavoj Europi. Okružena svim zanimljivim detaljima iz njegova života nepokolebljivo se ističe središnja pripovijest o Vlačiću kao beskompromisnom borcu za Istinu Svetoga pisma, koje ga vodi, potiče i osnažuje. U djelu se, uz ostale, ističu dvije značajne teme: teološko neslaganje s Philippom Melanchthonom i odstupanje Katoličke crkve, posebice papinstva, od istina objavljenih u Svetome pismu. Knjiga je vješto izlaganje teške i vrlo komplicirane tematike. Bogata je detaljima iz Vlačićeva življenja prikupljenih iz brojnih izvora, prvenstveno Vlačićevih djela i korespondencije, a potom i sekundarnih publikacija. Knjiga ima 528 stranica, opremljena je brojnim ilustracijama, a veliku vrijednost daje joj 2269 podnožnih napomena te iscrpni popis izvora i sekundarne literature. Knjigu je prevela i korigirala Ljubinka Jambrek, povijesno-teološku redakciju odradio je Stanko Jambrek, a lekturu i korekturu Boris Beck. Cijena: 280,00 kn Cijena s popustom: 224,00 kn Narudžbe na: bogoslovni.institut@gmail.com

JESTE LI ZNALI? Od sada možete čitati ENRICHMENT JOURNAL na nekoliko jezika online. Posjetite ENRICHMENT JOURNAL web stranicu i kliknite na odgovarajuću zastavu. Bit ćete preusmjereni na jedan od četrnaest jezika koji izaberete: hrvatski, francuski, njemački, rumunjski, španjolski, mađarski, ruski, bengalski, tamilski, malajski, hindu, ukrajinski, portugalski ili češki. Tada ćete moći čitati članke online ili ih skinuti na svoje računalo. Možete nas kontaktirati na sljedeću adresu: http: //www.enrichmentjournal.ag.org/

Ako imate dodatnih pitanja slobodno nas kontaktirajte PUBLISHERS

32 Duhovno vrelo

na sljedeću adresu:

Life Publishers International 1625 North Robberson Avenue Springfield, MO 65803 417-831-7766

Duhovno vrelo br. 25  

Casopis za pastire i duhovne radnike

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you