Page 1

Naslov izvornika: Me Before You Š Jojo Moyes, 2012

1


Romantičan, zabavan, inspirativan i dirljiv roman "Tu sam pred tobom" autorice Jojo Moyes priča priču o dvoje ljudi koji upadaju jedno drugome u život i zauvijek u njemu i ostaju. Lou Clark zna mnogo toga. Zna koliko je koraka od autobusne postaje do njezine kuće. Zna da voli raditi u čajani Prhko pecivo i zna da možda ne voli svog dečka Patricka. Ali ono što Lou ne zna jest da će izgubiti posao, kao ni to da joj neznanje čuva zdrav razum. Will Traynor zna da mu je prometna nesreća oduzela želju za životom. Zna da je trenutačno sve oko njega skučeno i neveselo, a zna i točno kako tome stati na kraj. Ono što Will ne zna jest da će u njegov život banuti Lou u vrtlogu boja. I nijedno od njih ne zna da će se međusobno zauvijek izmijeniti.

2


Jojo Moyes

Tu sam pred tobom S engleskog prevela Petra MrduljaĹĄ

PROFIL

3


Charlesu, s ljubavlju

4


Predgovor

2007.

Kad on iziđe iz kupaonice, ona je već budna, oslonjena o jastuke, lista turističke brošure koje su mu stajale pokraj kreveta. Odjevena je u jednu od njegovih majica, a duga kosa raskuštrana je tako da automatski priziva sjećanja na prethodnu noć. Zastane uživajući u bljesku sjećanja i brišući kosu ručnikom. Ona podigne pogled s brošura i napući usne. Vjerojatno je malo prestara za to, ali hodaju toliko kratko da je to još uvijek dražesno. - Zar se baš moramo verati na planine ili visjeti iznad provalija? Ovo nam je prvi pravi zajednički odmor, a ovdje nema ni jednog jedinog putovanja koje ne uključuje skokove s nečega ili - pravi se da se stresla - nošenje flisa. Baci brošure na krevet i protegne ruke boje karamela iznad glave. Glas joj je promukao, svjedočeći o probdjevenim satima. - A što kažeš na luksuzne toplice na Baliju? Mogli bismo se izležavati na pijesku... sati maženja i paženja... duge, opuštajuće noći... - Nisam ja za takav odmor. Ja moram nešto raditi. - Kao, bacati se iz aviona? - Ne gunđaj dok ne probaš. Ona se namrgodi. - Ako nemaš ništa protiv, mislim da ću ipak nastaviti gunđati. Košulja mu je lagano vlažna na koži. Prođe si češljem kroz kosu i uključi mobitel pa se lecne ugledavši popis poruka koje su se odmah probile na malen zaslon. - Čuj - kaže. - Moram ići. Posluži se doručkom. Nagne se nad nju da je poljubi. Miriše toplo, namirisano i strašno seksi. Udiše miris iz dubine njezine kose i nakratko zaboravi o čemu je razmišljao kad mu ona ovije ruke oko vrata i privuče ga krevetu. - Svejedno putujemo za vikend?

5


On se nevoljko ispetlja iz zagrljaja. - Ovisi o tome kako će se razvijati ovaj sporazum. Zasada je sve još u zraku. Postoji mogućnost da ću morati biti u New Yorku. Ali u četvrtak bismo u svakom slučaju mogli izaći na neku finu večeru, ne? Ti biraš restoran. Posegne za kožnatom motorističkom opremom koja visi s unutarnje strane vrata. Ona zaškilji prema njemu. - Večera. S gospodinom BlackBerryjem ili bez njega? - Molim? - Uz gospodina BlackBerrvja osjećam se kao treći kotač. - Opet napući usne. - Imam dojam da ti uvijek netko treći odvlači pozornost. - Utišat ću zvono. - Wille Traynore! - prekori ga. - Valjda postoji vrijeme kada ga možeš isključiti? - Sinoć sam ga isključio, zar ne? - Tek pod prijetnjom smrću. On se široko osmjehne. - Tako to sada zovemo? Navuče kožnate hlače. Napokon se uspije otresti maštarija o Lissi. Prebaci motorističku jaknu preko ruke i na odlasku joj dobaci poljubac. Na BlackBerryju ga čekaju dvadeset dvije poruke od kojih je prva stigla iz New Yorka u 3 i 42 ujutro. Neki pravni problem. Spusti se dizalom u podzemnu garažu, pokušavajući se putem uputiti u to što se tijekom noći događalo. - Jutro, gospodine Traynor. Zaštitar istupi iz svoje kućice. Zatvorena je sa svih strana premda ga ondje dolje ne treba štititi od vremenskih uvjeta. Will se katkad pita što radi unutra u sitne sate, zureći u nadzorne kamere i blistave odbojnike automobila od 60 000 funta koji se nikada ne zaprljaju. Navuče kožnatu jaknu. - Kako je vani, Mike? - Grozno. Lije kao iz kabla. Will zastane. - Stvarno? Nije za motor?

6


Mike odmahne glavom. - Ne, gospodine. Ako nemate čamac za napuhavanje ili želju za smrću. Will neko vrijeme zuri u motor pa svuče motorističku opremu. Što god Lissa mislila, on nije muškarac koji se izlaže nepotrebnim rizicima. Otključa gornji spremnik za prtljagu na motoru i spremi opremu unutra, zaključa ga i dobaci ključ Mikeu, koji ga vješto uhvati jednom rukom. - Ubaciš mi to kroz vrata, može? - Nema problema. Da vam zaustavim taksi? - Ne. Nema potrebe da se obojica smočimo. Mike pritisne tipku za otvaranje automatskih garažnih vrata, a Will iziđe, podigavši ruku u znak zahvale. Rano jutro oko njega mračno je i olujno, a promet u središtu Londona već je gust i usporen premda je tek prošlo pola sedam. Podigne ovratnik i krupnim koracima zaputi se prema križanju, odakle će najlakše zaustaviti taksi. Ulice su skliske od kiše, a sivo svjetlo održava se u zrcalnoj površini kolnika. U sebi opsuje kad ugleda druge ljude u odijelima kako čekaju na rubu nogostupa. Kada je cijeli London počeo ustajati ovako rano? Svi su došli na istu ideju. ώώώ.вόşήάùήίţέȡ.ήέţ Dok se pita gdje mu je najbolje stati, zazvoni mu mobitel. Zove Rupert. - Stižem. Lovim taksi. - Ugleda taksi s uključenim narančastim svjetlom kako prilazi drugom stranom ulice i počne grabiti prema njemu, nadajući se da ga nitko osim njega nije ugledao. Pokraj njega protutnji autobus, a za njim kamion čije kočnice zaškripe i zagluše ga tako da mu promaknu Rupertove riječi. - Ne čujem te, Rupe - vikne da nadglasa prometnu buku. - Morat ćeš ponoviti. - Nakratko zarobljen na prometnom otoku, dok promet oko njega teče poput bujice, vidi sjaj narančastoga svjetla i podiže slobodnu ruku, nadajući se da će ga vozač ugledati usprkos gustoj kiši. - Moraš nazvati Jeffa u New York. Još je budan i čeka te. Pokušavali smo te sinoć dobiti. - U čemu je problem?

7


- Pravna začkoljica. Zavlače nas na dvije odredbe iz glave... potpis... spisi... - glas mu nadjača auto u prolazu, čije gume šište na mokrome kolniku. - Nisam te čuo. - Taksist ga je ugledao. Usporava, prskajući pritom suprotni nogostup sitnim kapima. Will ugleda i drugog muškarca koji razočarano odustaje od lagana trka, shvativši da će ga Will preteći. Kriomice likuje. - Gle, reci Cally da mi ostavi sve papire na stolu! - viče. - Stižem za deset minuta. Pogleda lijevo i desno pa pogne glavu i pretrči posljednjih nekoliko koraka preko ulice prema taksiju, s riječju "Blackfriars" već na vrhu jezika. Kiša mu se uvlači između ovratnika i košulje. Kad stigne u ured, bit će promočen do kože premda je hodao tek kratko. Možda će morati poslati tajnicu po novu košulju. - Moramo srediti ispitivanje boniteta prije Martinova dolaska... Will podigne pogled začuvši škripu i grubo drečanje trube. Ugleda pred sobom blistavu, bočnu stranu crnoga taksija, čiji vozač već spušta prozor, a na rubu vidnoga polja nešto što ne može posve razabrati, nešto što mu se primiče nevjerojatnom brzinom. Okrenuvši se, u djeliću sekunde shvati da se tom nečemu našao na putu i da se neće stići izmaknuti. Ruka mu se rastvori od iznenađenja, puštajući da BlackBerry padne na tlo. Začuje povik, koji je možda njegov. Posljednje što vidi jest kožnata rukavica, lice pod kacigom i šok u muškarčevim očima koji zrcali šok u njegovima. Odjekne eksplozija i sve se razleti. Nakon toga, nema više ničega.

8


1.

2009.

Autobusnu postaju od doma dijeli 158 koraka, ali možeš ih razvući na 180 ako ti se ne žuri, kao kad si, na primjer, u visokim platformicama. Ili možda u cipelama iz dobrotvorne trgovine rabljenom robom, koje imaju leptiriće na prstima, ali ne stežu petu, što objašnjava zašto si ih dobila za bagatelu od 1.99 funte. Skrenula sam za ugao naše ulice (68 koraka) i ugledala našu kuću - peterosobnu kuću u dvojnom objektu, u nizu dvojnih objekata s četiri ili pet soba. Tatin auto bio je pred kućom, što je značilo da još nije otišao na posao. Iza mene je sunce zalazilo za dvorac Stortfold, čija je tamna sjena klizila nizbrdo poput rastopljena voska koji me želi preteći. Dok sam bila mala, igrali smo se da su naše izdužene sjene revolveraši u dvoboju, a naša ulica O. K. Corral. Da je ovo drukčiji dan, mogla bih vam ispričati sve što mi se dogodilo na ovome putu: gdje me tata učio voziti bicikl bez pomoćnih kotača, gdje nam je gospođa Doherty s nakrivljenom vlasuljom znala peći slatka peciva s grožđicama, gdje je Treena s jedanaest godina gurnula ruku u živicu i uznemirila osinjak tako da smo vrišteći trčale sve do dvorca. Thomasov tricikl ležao je na puteljku pa sam ga, zatvorivši za sobom dvorišna vrata, odvukla pod trijem i otvorila kućna vrata. Toplina me udarila silinom zračnog jastuka. Mama ne trpi hladnoću pa drži grijanje uključeno cijele godine. Tata vječno otvara prozore, žaleći se da će nas sve otjerati na prosjački štap. Kaže da su nam računi za grijanje veći od BDP-a manje afričke zemlje. - Jesi li to ti, dušo? - Aha. Objesim jaknu o klin, gdje se gura s ostalima. - Koja ti? Lou? Treena? - Lou.

9


Provirila sam kroz vrata dnevne sobe. Tata je potrbuške ležao na sofi, s rukom gurnutom duboko pod jastuke, kao da su mu progutali cijeli ud. Moj petogodišnji nećak Thomas čučao je i pozorno ga motrio. - Lego-kocke. - Tata se okrene prema meni, sav crven od napora. - Nemam pojma zašto izrađuju tako sitne komade. Jesi li vidjela negdje lijevu ruku Obi-Wana Kenobija? - Bio je na DVD-plejeru. Mislim da je zamijenio ruke Obi-Wanu i Indiani Jonesu. - E pa, Obi-Wan sada navodno nikako ne može imati bež ruke. Moramo pronaći crne. - Ne bih se zabrinjavala na tvojem mjestu. Zar mu Darth Vader ne odsječe ruku negdje u drugom filmu? - Pokažem obraz kako bi ga Thomas poljubio. - Gdje je mama? - Na katu. Vidi ti ovo! Novčić od dvije funte! Podigla sam pogled i začula poznatu škripu daske za glačanje. Moja majka, Josie Clark, nikada nije sjedila. Bilo je to pitanje časti. Događalo se da stoji na ljestvama pred kućom bojeći prozore i povremeno zastajući da nam mahne dok smo mi ostali večerali meso iz pećnice. - Hoćeš mi pomoći pronaći tu vražju ruku? Već me pola sata tjera da tražim, a ja se moram spremiti za posao. - Radiš noćnu? - Da. Sad je pola pet. Bacim pogled na sat. - Zapravo, pola četiri je. Izvuče ruku iz jastuka i zaškilji na ručni sat. - Što onda radiš doma tako rano? Neodređeno sam odmahnula glavom, kao da sam pogrešno shvatila pitanje, i otišla u kuhinju. Djed sjedi na svojoj stolici pred kuhinjskim prozorom i proučava križaljku sudoku. Patronažna sestra rekla nam je da je to dobro za koncentraciju i da će mu pomoći da se usredotoči nakon moždanih udara. Vjerujem da sam jedino ja primjećivala kako on samo upisuje u polja prvi broj koji mu padne na pamet. - Bok, djede. Podigao je pogled i nasmiješio se. - Jesi za čaj?

10


Odmahnuo je glavom i napola otvorio usta. - Hladno piće? Kimnuo je. Otvorila sam hladnjak. - Nema soka od jabuke. - Sjetila sam se da je sok od jabuke preskup. - Može Ribena? Odmahnuo je glavom. - Voda? Kimnuo je i, kad sam mu pružila čašu, promrmljao nešto što je moglo biti zahvala. U prostoriju je ušla majka, noseći golemu košaru netom složena rublja. - Je li ovo tvoje? - Pokazala je par čarapa. - Mislim da su Treenine. - I meni se učinilo. Čudna boja. Mislim da su završile u pranju s ljubičastom pidžamom tvojega tate. Rano si se vratila. Ideš nekamo? - Ne. - Napunila sam čašu vodom iz slavine i popila je. - Dolazi Patrick poslije? Zvao je danas. Mobitel ti je bio isključen? - Mm. - Rekao je da vam pokušava uplatiti godišnji odmor. Tvoj otac kaže da je vidio nešto na televiziji o tome. Koje ti se ono mjesto svidjelo? Ipso? Kalipso? - Skiathos. - Pa da. Morate pažljivo provjeriti kakav je hotel. Pogledajte na internetu. On i tata gledali su nešto o tome u vijestima za vrijeme ručka. Navodno je pola povoljnih smještaja na gradilištu, što ne doznaš dok ne stigneš. Tatice, jesi li za šalicu čaja? Je li te Lou ponudila čajem? - Pristavila je čajnik i pobacila mi pogled. Možda je napokon primijetila da ništa ne govorim. - Jesi li dobro, mila? Strašno si blijeda. Pružila je ruku i opipala mi čelo, kao da mi je puno manje od dvadeset šest godina. - Mislim da ne idemo na odmor. Majčina se ruka ukipila. Promotrila me istim onim rendgenskim pogledom kao kad sam bila mala. - Ti i Pat imate problema? - Mama, ja...

11


www.bosnaunited.net

- Ne želim se miješati. Samo, jako ste dugo zajedno. Prirodno je da povremeno bude trzavica. Mislim, ja i tvoj otac smo... - Izgubila sam posao. Moj glas zasjekao je muk. Riječi su ostale visjeti u zraku, ostavljajući oprljen trag u malenoj sobi dugo nakon što je zvuk zamro. - Što? - Frank zatvara kafić. Sutra. - Pružila sam ruku s pomalo vlažnom omotnicom koju sam zatečeno stezala cijelim putem kući. Svih 180 koraka od autobusne postaje. - Dao mi je plaću za tri mjeseca. *** Dan je započeo kao svaki drugi. Svi koje poznajem mrzili su ponedjeljke ujutro, ali meni nisu smetali. Rado sam dolazila rano u Prhko pecivo, palila golem električni grijač vode za čaj u kutu, unosila kašete s mlijekom i kruhom iz stražnjeg dvorišta i čavrljala s Frankom dok smo pripremali lokal za otvaranje. Voljela sam zagušljivu toplinu kafića ispunjenu mirisom slanine, male zapuhe svježeg zraka kad bi se vrata otvorila i zatvorila, tih žamor razgovora i, kad nije bilo gostiju, Frankov radio u kutu koji si je muklo pjevušio u bradu. Nije to bio šminkerski lokal - zidove su krasile fotografije dvorca na brdu, stolovi su još bili prekriveni linoleumom, a jelovnik se nije promijenio otkako sam počela ondje raditi, osim nekoliko izmjena u izboru čokoladica i dodatku kakaošnita i čokoladnih mafina pladnju glaziranih peciva. Ali najviše sam voljela goste. Sviđali su mi se Kev i Angelo, vodoinstalateri, koji su dolazili gotovo svakoga jutra i zezali Franka čije meso poslužuje. Sviđala mi se Gospođa Maslačak, tako zvana zbog čupa kuštrave bijele kose, koja bi od ponedjeljka do četvrtka dolazila pojesti jedno jaje i krumpiriće, besplatno pročitati novine i popiti dvije šalice čaja. Uvijek bih se potrudila pročavrljati s njom. Slutila sam da joj je to jedini razgovor u danu. Sviđali su mi se turisti, koji su zastajali na usponu do dvorca ili silasku, bučni školarci, koji su svraćali nakon škole, stalni gosti iz ureda preko puta i Nina i Cherie, frizerke, koje su znale koliko kalorija sadrži svaka stavka na jelovniku Prhkog peciva. Nisu mi smetali čak ni neugodni gosti, kao što je riđokosa žena koja je vodila trgovinu

12


www.crowarez.org

igračkama i bar jednom tjedno tvrdila da joj je pogrešno uzvraćen novac. Gledala sam kako veze započinju i završavaju za tim stolovima, djecu kako prelaze iz ruke u ruku rastavljenih roditelja, olakšanje obojeno grizodušjem u onih roditelja kojima se nije kuhalo i pritajeno zadovoljstvo umirovljenika što su dočekali topli doručak. Kroz lokal su prolazili svakovrsni ljudi i svi bi sa mnom izmijenili pokoju riječ, dobacujući šale ili komentare preko šalice kipućeg čaja. Tata je uvijek govorio da nikad ne zna što će mi sljedeće izletjeti iz usta, ali u kafiću to nije predstavljalo problem. Franku sam se sviđala. Bio je prirodno šutljiv pa je govorio da lokalu pridajem živost. Bilo je to slično kao da sam šankerica, ali bez gnjavaže s pijancima. A onda je tog poslijepodneva, kad je završila gužva u vrijeme ručka i lokal nakratko ostao prazan, Frank izašao iza kuhala, brišući ruke o pregaču i okrenuo mali natpis "Zatvoreno" prema ulici. - Čuj, Frank, već sam ti rekla. Dodatne usluge nisu mi uključene u osnovnu plaću. Frank je, kako bi se tata izrazio, "tetka do jaja". Podigla sam pogled. Frank se nije smiješio. - Ajoj. Opet nisam napunila soljenke, je li? Uvrtao je kuhinjsku krpu objema rukama i nikada ga nisam vidjela obuzeta takvom nelagodom. Na trenutak sam se zapitala je li se tko požalio na mene, a onda mi je mahnuo da dođem sjesti. - Žao mi je, Louisa - rekao je priopćivši mi novost. - Ali vraćam se u Australiju. Tati nije najbolje, a čini se da će dvorac otvoriti vlastiti bistro. Jasno je kamo to vodi. Mislim da sam sjedila pred njim doslovno otvorenih usta. A onda mi je Frank pružio omotnicu i odgovorio mi na sljedeće pitanje prije negoli mi je uopće prešlo preko usana: - Znam da nikada nismo imali službeni ugovor, ali želim te zbrinuti. Unutra ti je plaća za tri mjeseca. Zatvaramo sutra.

13


*** - Tri mjeseca! - planuo je tata, a majka mi gurnula u ruke šalicu slatkog čaja. - E pa, baš je velikodušan, s obzirom na to da je proteklih šest godina rintala u tom lokalu kao vražje magare. - Bernarde. - Mama ga upozori oštrim pogledom, pokazujući glavom Thomasa. Roditelji su ga svakodnevno čuvali nakon škole dok Treena ne dođe s posla. - Koga će vraga ona sad sa sobom? Mogao ju je upozoriti više od dana unaprijed, dođavola. - Pa... jednostavno će morati pronaći drugi posao. - Nema prokletih poslova, Josie. Znaš to baš kao i ja. Zapeli smo usred proklete recesije. Mama je na trenutak zatvorila oči kao da se treba pribrati prije nego što išta kaže. - Bistra je cura. Pronaći će si nešto. Bila je uzorna zaposlenica, zar ne? Frank će joj napisati dobru preporuku. - Oh, dozlaboga savršeno... 'Louisa Clark je tata-mata u mazanju maslaca na prepečenac, a s dobrim, starim čajnikom barata kao velika.' - Baš ti hvala na povjerenju, tata. - Samo kažem. Znala sam zašto je tata zabrinut. Ovisili su o mojoj plaći. Treena je u cvjećarnici zarađivala pišljiv bob. Mama nije mogla raditi jer se brinula o djedu, a djedova mirovina nije bila vrijedna spomena. Tata je živio u stalnom strahu za svoj posao u tvornici pokućstva. Šef je mjesecima gunđao o mogućim otpuštanjima. Kod kuće se mrmljalo o zajmovima i žongliralo kreditnim karticama. Tati je prije dvije godine neki neosiguran vozač napravio totalnu štetu na autu i to je bilo dovoljno da se cijelo klimavo zdanje obiteljskih financija napokon uruši. Moja skromna plaća bila je malen, siguran izvor novca za kućanstvo, dovoljan da obitelj prehrani iz tjedna u tjedan. - Ne trčimo pred rudo. Sutra može otići na burzu i vidjeti što se nudi. Zasada ima dovoljno za preživljavanje - govorili su kao da me nema. - I pametna je. Pametna si, zar ne, ljubavi? Možda bi mogla na tečaj daktilografije. Pa se zaposliti u nekom uredu. Sjedila sam dok su moji roditelji raspravljali kakvi mi se sve poslovi nude s obzirom na ograničene kvalifikacije. Radnica u tvornici, strojar, mazateljica peciva maslacem. Prvi put tog poslijepodneva,

14


došlo mi je da zaplačem. Thomas me gledao krupnim, raširenim očima i šutke mi pružio pola razmočena keksa. - Hvala ti, Tommo - oblikovala sam riječi bez glasa i pojela keks. *** Bio je dolje u sportskome klubu, kao što sam i očekivala. Od ponedjeljka do četvrtka, stalan kao vozni red, Patrick je vježbao u teretani ili trčao u krug po trkalištu osvijetljenom reflektorima. Spustila sam se stubama, grleći se da se zaštitim od hladnoće, i polako išetala na trkalište pa mahnula kad mi je pritrčao dovoljno blizu da vidi tko sam. - Trči sa mnom - zadihano je rekao kad se približio. Dah mu je stvarao bijele oblačiće. - Imam još četiri kruga. Kratko sam oklijevala, zatim se dala u trk uz njega. Bio je to jedini način da zapodjenem ikakav razgovor s njim. Nosila sam ružičaste tenisice s tirkiznim vezicama, jedine cipele u kojima je bilo ikakve šanse da trčim. Dan sam provela kod kuće, trudeći se biti korisna. Trebalo je oko jednoga sata da mami počnem smetati pod nogama. Mama i djed imali su dnevnu rutinu, koju sam ja ometala. Tata je spavao, jer je cijeli mjesec radio noćnu smjenu, i nije mu se smjelo smetati. Pospremila sam svoju sobu pa sjela gledati televiziju bez zvuka, a kad bih se, svako malo, sjetila zašto sam kod kuće usred dana, nakratko bih doslovno osjetila bol u grudima. - Nisam te očekivao. - Dojadilo mi je biti kod kuće. Mislila sam da bismo možda mogli nešto raditi zajedno. Pogledao me ispod oka. Lice mu je bilo orošeno znojem. - Što prije nađeš novi posao, dušo, to bolje. - Izgubila sam posao prije puna dvadeset četiri sata. Smijem li biti bar malo jadna i bezvoljna? Znaš, samo danas? - Ali moraš to gledati s pozitivne strane. Znala si da ne možeš ondje zauvijek ostati. Željela si ići na bolje, na više. Patrick je prethodne dvije godine zaredom proglašen Mladim poduzetnikom godine u Stortfoldu i još se nije oporavio od te počasti. U međuvremenu je uzeo poslovnu partnericu, Ginger Pete, s kojom je pružao usluge osobnog trenera u krugu od 60 kilometara, i dva

15


službena kombija na leasing. U uredu je imao i bijelu ploču na koju je rado debelim, crnim markerom žvrljao očekivanu dobit, rišući i brišući brojke dok ne bi bio zadovoljan. Nikada nisam bila sigurna u kojoj mjeri odgovaraju stvarnome stanju. - Otkaz ljudima zna promijeniti život, Lou. - Bacio je pogled na sat, provjeravajući koliko mu je trebalo za krug. - Što želiš raditi? Mogla bi se prekvalificirati. Sigurno imaju stipendije za ljude kao što si ti. - Ljude kao što sam ja? - Ljude koji traže novu priliku. Što želiš biti? Mogla bi imati salon za ljepotu. Dovoljno si lijepa. - Trknuo me u trku, kao da bih mu trebala biti zahvalna na komplimentu. - Znaš kako izgleda moja dnevna njega. Sapun, voda, pokoja jeftina krema. Patrick je bjelodano počeo gubiti nadu. Počela sam zaostajati. Mrzim trčanje. Mrzila sam i njega zato što ne usporava. - Gle... prodavačica. Tajnica. Trgovkinja nekretninama. Ne znam... mora postojati nešto što ti se radi. Ali nije postojalo ništa. Sviđalo mi se u kafiću. Voljela sam znati sve što se može znati o Prhkome pecivu i slušati o životima ljudi koji kroza nj prolaze. Ondje sam se osjećala ugodno. - Ne možeš se samo povlačiti po kući, srećo. Moraš se oporaviti. Svi najbolji poduzetnici izborili su se za uspon sa samoga dna. Kao, na primjer, Jeffrey Archer. I Richard Branson. Kucnuo me po ruci ne bi li me natjerao da držim korak s njim. - Sumnjam da je Jeffrey Archer ikada otpušten s mjesta grijača mafina. Ostala sam bez daha. I imala sam na sebi neprimjeren grudnjak. Usporila sam i oslonila se rukama o koljena. Okrenuo se i potrčao natrag, a glas mu je odzvanjao na mirnom, hladnom zraku. - Ali da je imao... nema veze. Prespavaj, navuci fino odijelce i idi na burzu. Ili ću te ja uvježbati da radiš za mene, ako želiš. Znaš da u toj branši ima love. I ne brini za godišnji. Ja plaćam. Nasmiješila sam mu se.

16


Dobacio mi je poljubac i glas mu je odjeknuo praznim stadionom: - Vratit ćeš mi kad se osoviš na vlastite noge. *** Prvi sam put podnijela zahtjev za socijalnu pomoć. Otišla sam na 45-minutni razgovor i na grupni sastanak, gdje sam sjedila u šarolikoj skupini od dvadesetak muškaraca i žena, od kojih je pola na licu imalo isti blago ošamućen izraz kao, vjerojatno, i ja, a ostali su izgledali bezizražajno i nezainteresirano kao da su ondje bili već previše puta. Odjenula sam ono što je moj tata smatrao mojom "civilnom odjećom". Za trud sam bila nagrađena kratkotrajnom zamjenom u noćnoj smjeni tvornice za preradu piletine (od čega sam tjednima imala noćne more) i s dva dana obuke za "savjetnika za štednju energije u kućanstvu". Vrlo sam brzo shvatila da me uče muljati starce kako bi promijenili dobavljača energije pa sam rekla Syedu, svojem osobnom "savjetniku za zapošljavanje", da to ne mogu. Inzistirao je da nastavim, a kad sam mu popisala neke strategije kojima su nas učili da se služimo, utihnuo je i predložio da "mi" (uvijek je govorio "mi", premda je bilo posve očito da jedno od nas ima posao) pokušamo s nečim drugim. Dva tjedna radila sam u lancu restorana brze hrane. Radno vrijeme bilo je dobro i mogla sam izdržati to što mi je od odore kosa sva naelektrizirana, ali mi nikako nije išlo pridržavanje popisa primjerenih odgovora sa svim onim silnim: "Čime vas danas mogu poslužiti?" i "Biste li uz to željeli i veliku porciju krumpirića?" Otpustili su me kad me jedna od cura koje su radile za vitrinom s krafnama uhvatila kako s četverogodišnjakinjom raspravljam o prednostima i nedostacima pojedinih besplatnih igračaka. Što sam mogla reći? Bila je to bistra četverogodišnjakinja. A i iskreno sam smatrala da su Trnoružice ljigave. I tako sam se našla na četvrtom razgovoru sa Syedom dok je on tražio na dodirniku nove poslovne "mogućnosti" za mene. Čak je i Syed, koji je inače uvijek zračio cinično vedrim raspoloženjem osobe koja je i najnesposobnije kandidate utrpala na neki posao, počeo zvučati pomalo umorno. - Ovaj... jeste li razmišljali o industriji zabave?

17


- Kao, o karijeri klaunice? - Ne baš. Ali nudi se mjesto plesačice na štangi. Zapravo, nekoliko mjesta. Podigla sam obrvu. - Molim vas, recite mi da se šalite. - Trideset sati tjedno, honorarno. Navodno su napojnice dobre. - Molim vas, recite mi da mi niste upravo savjetovali da prihvatim posao koji se sastoji od paradiranja u donjem rublju pred neznancima? - Rekli ste da vam dobro idu odnosi s ljudima. I čini se da volite... teatralnu... odjeću. Bacio je pogled na moje tajice, koje su bile zelene i sjajne. Mislila sam da će me razvedriti. Thomas mi je za cijelog doručka pjevušio temu iz Male sirene. Syed je utipkao nešto u računalo. - A što kažete na mjesto operaterke na "vrućem telefonu"? Blenula sam u njega. Slegnuo je ramenima. - Rekli ste da volite razgovarati s ljudima. - Neću. A neću biti ni polugola konobarica. Ni maserka. Ni operaterka videoveze. Dajte, Syde. Mora postojati neki posao od kojeg moj tata neće dobiti srčani udar. To ga je smelo. - Ne nudi se baš bogzna što osim karijere u maloprodaji s fleksibilnim radnim vremenom. - Popunjavanje polica u noćnoj smjeni? Bila sam ondje već dovoljno puta da naučim njihov jezik. - Postoji lista čekanja. Za takve poslove često se odlučuju roditelji jer se ne kosi sa školskim rasporedom - pokajnički je rekao. Opet se zagledao u zaslon. - Dakle, zapravo nam je ostalo samo mjesto kućne njegovateljice. - Brisanje staračkih guzica. - Bojim se, Louisa, da niste kvalificirani za mnogo drugoga. Da se želite prekvalificirati, rado bih vas uputio u pravome smjeru. U centru za obrazovanje odraslih nudi se mnogo tečajeva. - Ali već smo razgovarali o tome, Syed. Odem li na prekvalifikaciju, gubim pravo na socijalnu pomoć, ne?

18


- Ako ne budete mogli prihvatiti ponuđene poslove, da. Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini. Zurila sam u vrata, pred kojima su stajala dva kršna zaštitara. Pitala sam se jesu li oni dobili posao preko burze. - Ne znam baš sa starcima, Syed. Moj djed živi kod nas otkako ga je udarila kap i ne ide mi s njim. - Ah. Znači, imate iskustva u njezi starijih. - Ne, zapravo. Moja mama sve radi za njega. - Bi li vaša mama htjela posao? - Jako duhovito. - Ne šalim se. - Pa da na mene prebaci brigu o djedu? Ne, hvala. Inače, to bi vam rekao i on, a ne samo ja. Zar se ni u jednom lokalu ništa ne nudi? - Mislim da nema dovoljno lokala koji bi vam ponudili posao, Louisa. Mogli bismo pokušati s Kentucky Fried Chickenom. Možda biste se ondje bolje snašli. - Zato što bi me superporcija piletine s pomfritom nadahnula više od Chicken McNuggeta? Ne bih rekla. - Onda ćemo morati potražiti na širem području. - Iz grada i u grad autobus vozi samo četiri puta dnevno. Znam da ste mi rekli da pogledam kad ide turistička linija, ali kad sam nazvala postaju, rekli su mi da staje ovdje u pet popodne. Uz to, dvostruko je skuplja od običnog autobusa. Syed se nasloni na stolici. - Na ovom stupnju savjetovanja, Louisa, stvarno moram istaknuti da kao mlada i zdrava osoba, ako želite i dalje primati socijalnu pomoć, morate... - ...pokazati volju da se zaposlim. Znam. Kako da objasnim tom čovjeku koliko želim raditi? Ima li on i najblažeg pojma koliko mi nedostaje stari posao? Nezaposlenost je do sada bila za mene tek pojam, riječ koja se jednolično ponavlja na vijestima kada je riječ o brodogradilištima i tvornicama automobila. Nikada nisam mislila da ti posao može nedostajati kao ud - trajno, nagonski. Nisam mislila da će ti, uz razumljivu zabrinutost za novac i budućnost, gubitak posla usaditi osjećaj da si nedovoljno dobar, beskoristan. Da će ti biti teže ustati ujutro nego kad te grubo budila budilica. Da će ti nedostajati ljudi s kojima si radio, koliko god malo

19


imao zajedničkog s njima. Ili da ćeš se zateći kako hodajući glavnom ulicom tražiš poznata lica. Kad sam prvi put vidjela Gospođu Maslačak kako baza pokraj trgovina, djelujući jednako besciljno kako sam se ja osjećala, suzbila sam poriv da joj priđem i zagrlim je. Iz misli me prenuo Syedov glas. - Aha. Ovo bi moglo biti nešto za vas. Pokušala sam zaviriti u njegov zaslon. - Upravo je stiglo. Ove sekunde. Mjesto njegovatelja. - Rekla sam vam da ne znam sa... - Nije riječ o starcima. Ovo je... privatni poslodavac. Treba pomoć za člana obitelji a adresa je udaljena manje od dva kilometra od vaše kuće. "Skrb i društvo za invalida." Znate li voziti? - Da. Ali, bih li mu morala brisati... - Koliko vidim, ne traži se brisanje stražnjice. - Preletio je pogledom zaslon. - Čovjek je... kvadriplegičar. Potreban mu je netko preko dana tko će ga hraniti i pomagati mu. Kad su takvi oglasi posrijedi, obično se traži netko tko će doći kad poslodavac poželi izići nekamo i pomagati mu oko osnovnih radnji koje ne može obavljati sam. Ah. I plaća je dobra. Puno veća od minimalca. - Vjerojatno zato što uključuje brisanje guzice. - Nazvat ću da provjerim je li brisanje guzice uključeno u opis posla, ali ako nije, hoćete li otići na razgovor? Izgovorio je to kao da je riječ o pitanju. Ali oboje smo znali odgovor. Uzdahnula sam i podigla torbu spremna za povratak kući. *** - Isuse Kriste - rekao je otac. - Možeš to zamisliti? Kao da nije dovoljna kazna završiti u prokletim invalidskim kolicima, onda ti se još na vratima pojavi Lou da ti pravi društvo. - Bernarde! - prekorila ga je majka. Djed se iza mojih leda smijao u šalicu čaja.

20


2.

Nisam blesava. Samo bih to htjela odmah raščistiti. Ali prilično je teško ne osjetiti se pomalo manjkavo u "odjelu moždanih stanica" dok odrastaš uz mlađu sestru koja nije samo preskočila razred i došla u moj nego onda preskočila i moj. Sve što je razumno i pametno Katrina je učinila prva iako je osamnaest mjeseci mlada od mene. Svaku knjigu koju sam ikada pročitala pročitala je prvo ona, svaku činjenicu koju sam spomenula za večerom ona je već znala. Ona je jedina osoba za koju znam da iskreno voli testove. Katkad pomislim da se ovako odijevam zbog toga što je biranje odjeće jedino što Treeni nikako ne ide. Od onih je cura koje nose samo traperice i pulovere. Ako izglača traperice, to je za nju već pojam elegancije. Otac me zove "ludarom" zato što obično izlanem prvo što mi padne na pamet. Kaže da sam kao teta Lily, koju nikada nisam upoznala. Čudno je kad te stalno uspoređuju s nekime koga ne poznaješ. Ako se spustim u prizemlje u ljubičastim čizmama, tata kimne mami i kaže: "Sjećaš se tete Lily i njezinih ljubičastih čizama?", na što se mama zahihota i prasne u smijeh, kao da je to neka njihova privatna šala. Majka me zove "osebujnom", što je pristojan način da kaže kako ne razumije moj stil odijevanja. No, osim kratkog razdoblja u tinejdžerskoj dobi, nikada nisam željela izgledati kao Treena ni kao i jedna druga cura u školi. Do četrnaeste godine bila mi je draža muška odjeća, a sada nosim što se meni sviđa - ovisno o raspoloženju toga dana. Nema smisla da se odijevam konvencionalno. Sitna sam, tamnokosa i tata tvrdi da imam lice kao vila. Ne u smislu "vilinske ljepote". Nisam neugledna, ali ne mislim da bi me itko nazvao lijepom. Nedostaje mi gracioznosti. Patrick me zove predivnom kad mu je do seksa, ali u tome je prilično proziran. Poznajemo se već gotovo sedam godina. Imala sam dvadeset šest godina i nisam bila posve sigurna što sam. Dok nisam izgubila posao, nisam o tome previše ni razmišljala.

21


Pretpostavljala sam da ću se udati za Patricka, roditi nekoliko djece, živjeti nekoliko ulica dalje od roditeljskog doma. Osim egzotičnog ukusa u odijevanju i pomalo niska rasta, ničim se baš ne ističem među ostalim prolaznicima na ulici. Vjerojatno me ne biste dvaput pogledali. Obična cura koja vodi običan život. To mije, zapravo, posve odgovaralo. *** - Na razgovor za posao moraš u kostimu - ustrajala je majka. - U današnje vrijeme svi se odijevaju previše ležerno. - Zato što će kostimić na tanke pruge biti presudan dok hranim starkelju na žličicu. - Ne budi pametnjakovićka. - Ne mogu si priuštiti kostim. Što ako ne dobijem posao? - Možeš odjenuti moj, a izglačat ću ti i lijepu bluzu i daj, jednom za promjenu, nemoj kosu vezati ovako... - Pokaže moju kosu koja je obično smotana u dvije tamne punđe iznad uha. - ...kao da si princeza Leia. Samo pokušaj izgledati kao normalna osoba. Znam da mi se s majkom bolje ne prepirati. A dok sam izlazila iz kuće, nezgrapno se držeći u preuskoj suknji, bilo je očito da je tati zabranjeno komentirati moju odjevnu kombinaciju. - Bok, srećo - rekao je, a kutovi usana trzali su mu se. - I sretno. Izgledaš jako... poslovno. Nije me bilo sram zato što nosim majčin kostim, ni zato što je taj kroj zadnji put bio u modi krajem 80-ih, već zato što mi je bio malo pretijesan. Osjećala sam kako mi se pojas usijeca u struk pa navukla blejzer s dvostrukim kopčanjem preko njega. Kao što tata voli reći o mami, i na ukosnici ima više sala. Za kratke vožnje autobusom sjedila sam obuzeta blagom mučninom. Nikada prije nisam bila na pravom razgovoru za posao. Zaposlila sam se u Prhkome pecivu kad se Treena okladila sa mnom da neću uspjeti pronaći posao u jednome danu. Jednostavno sam ušetala i pitala Franka treba li mu ispomoć. Lokal je otvorio tek toga dana i činilo se da je oslijepio od zahvalnosti. Što te uopće pitaju na razgovoru za posao? I što ako zatraže da učinim nešto konkretno za tog starca, da ga nahranim, okupam ili nešto? Syed je rekao da ima muškog bolničara koji skrbi za njegove

22


"intimne potrebe" (naježila sam se na taj izraz). Zaduženja pomoćnog njegovatelja bila su, rekao je, "zasada pomalo neodređena". Zamislila sam se kako brišem slinu sa staračkih usta i možda glasno pitam: "JESTE LI ZA ŠALICU ČAJA?" Kad se djed tek počeo oporavljati od moždanih udara, ništa nije mogao sam. Sve je radila mama. - Tvoja majka je svetica - govorio je tata, a ja sam zaključila kako to znači da mu briše guzicu, a da ne pobjegne vrišteći iz kuće. Bila sam prilično sigurna da mene nitko neće opisati kao sveticu. Rezala sam djedu hranu i kuhala mu čaj, ali nisam bila sigurna da sam za išta drugo pravoga kova. Granta House bio je smješten onkraj dvorca Stortfold, nadomak srednjovjekovnih zidina, na dugom, nepopločanom putu na kojem su bile samo četiri kuće i trgovina Nacionalne zaklade za očuvanje spomenika, u samom središtu turističkog područja. Pokraj te kuće prošla sam milijun puta u životu, a da je nisam dobro ni pogledala. Sada, prolazeći pokraj parkirališta i minijaturne željeznice, koji su izgledali prazno i sumorno kao sve ljetne atrakcije u veljači, uočila sam da je kuća veća negoli sam zamišljala, od crvene opeke s vratima simetrično postavljenima nasred pročelja, onakva kakve viđaš u starim brojevima časopisa Country Life dok čekaš pred liječničkom ordinacijom. Prešla sam dug prilaz, nastojeći ne razmišljati o tome gleda li me tko kroz prozor. Hodanje dugim prilazom stavlja te u nepovoljan položaj i automatski ti ulijeva osjećaj manje vrijednosti. Baš dok sam razmišljala trebam li se nakloniti, vrata su se otvorila, a ja poskočila. Na trijem je izišla žena, ne mnogo starija od mene. Bila je odjevena u bijele hlače i tuniku koja je podsjećala na bolničku kutu, a pod rukom je nosila kaput i fascikl. Prošla je pokraj mene i uljudno mi se nasmiješila. - I puno vam hvala na dolasku - rekao je glas iznutra. - Javit ćemo vam se. Ah. Pojavilo se žensko lice, sredovječno, ali lijepo ispod skupe, precizno rezane frizure. Bila je odjevena u kostim s hlačama koji je prema mojoj procjeni stajao više od tatine mjesečne plaće. - Vi ste zasigurno gospođica Clark. - Louisa.

23


Brzo sam pružila ruku, kako me majka poučila. Moji roditelji slagali su se da mladi ljudi u današnje vrijeme nikada ne pružaju ruku. Nekada ne bi ni sanjao o "bok" ili, još gore, o letećem poljupcu. Ova žena nije izgledala kao da bi prihvatila leteću pusu. - Jasno. Da. Uđite, slobodno. Izvukla je ruku iz moje najbrže što je mogla, ali osjetila sam kako je zadržala pogled na meni, kao da me već procjenjuje. - Biste li pošli za mnom? Razgovarat ćemo u dnevnoj sobi. Ja sam Camilla Traynor. Djelovala je umorno, kao da je te riječi već mnogo puta izgovorila toga dana. Slijedila sam je u veliku sobu s ostakljenim vratima koja su sezala od poda do stropa. Teške zavjese otmjeno su padale s debelih karniša od mahagonija, a podovi su bili prekriveni perzijskim sagovima zamršenih uzoraka. Mirisalo je po pčelinjem vosku i antiknom pokućstvu. Posvuda su bili elegantni stolići, ulaštenih površina prekrivenih ukrasnim kutijicama. Nakratko sam se zapitala gdje Traynori, zaboga, odlože šalicu čaja. - Došli ste preko oglasa u Zavodu za zapošljavanje, zar ne? Izvolite, sjednite. Dok je listala kroz fascikl s papirima, krišom sam se ogledala po prostoriji. Očekivala sam da će kuća nalikovati na starački dom, puna dizala i površina koje se lako održavaju. No više je sličila nekom od onih zastrašujuće skupih hotela, zračeći starim bogatstvom i puna voljenih predmeta koji su i sami po sebi bili dragocjeni. Na komodi su stajale fotografije u srebrnim okvirima, ali su bile predaleko da bih razabrala lica. Dok je prelijetala pogledom stranice, promeškoljila sam se na stolici da bolje vidim. Uto sam začula prepoznatljiv zvuk - paranje šava. Spustila sam pogled na dva komada tkanine spojena na vanjskoj strani moje desne noge i vidjela da su se razderali, a iskrzani komadići svilene niti stršili su uvis tvoreći nezgrapan obrub. Osjetila sam kako mi lice oblijeva rumenilo. - Dakle... gospođice Clark... imate li kakvog iskustva s kvadriplegij om? Okrenula sam se prema gospođi Traynor, meškoljeći se kako bi blejzer prekrio što veći dio suknje.

24


- Ne. - Jeste li već dugo njegovateljica? - Ovaj... zapravo se nikada nisam time bavila - rekla sam pa dodala kao da čujem Syedov glas u uhu: - ali sigurna sam da bih mogla naučiti. - Znate li što je kvadriplegija? Smela sam se. - Kad... završiš u invalidskim kolicima? - Moglo bi se i tako reći. Javlja se u različitim stupnjevima, ali u ovom slučaju riječ je o potpunoj oduzetosti nogu i vrlo ograničenoj funkcionalnosti šaka i ruku. Bi li vam to smetalo? - Pa, ne toliko koliko njemu, jasno. - Razvukla sam usne u osmijeh, ah lice gospođe Traynor ostalo je bezizražajno. - Oprostite... nisam htjela... - Znate li voziti, gospođice Clark? - Da. - Imate li kaznenih bodova? Odmahnula sam glavom. Camilla Traynor stavi kvačicu na popis. Sav se sve više parao. Osjećala sam kako mi se nezaustavljivo širi uz bedro. Ako ovako nastavi, kad ustanem, izgledat ću kao plesačica iz Vegasa. - Jeste li dobro? - Gospođa Traynor zapilji se u mene. - Samo mi je malo vruće. Bi li vam smetalo da svučem blejzer? Prije negoli je stigla odgovoriti, jednim glatkim pokretom strgnula sam blejzer sa sebe i smotala ga oko struka, prekrivajući rasparani šav. Baš je vruće - rekla sam sa smiješkom - kad čovjek uđe izvana. Znate. Nakon jedva zamjetne stanke, gospođa Traynor ponovo spusti pogled na fascikl. - Koliko vam je godina? - Dvadeset šest. - Na prethodnom poslu radili ste šest godina. - Da. Vjerojatno su vam dali primjerak moje preporuke. - Mm... - Gospođa Traynor podigla ju je i zaškiljila. - Vaš prethodni poslodavac napisao je da ste "topla i razgovorljiva osoba koja širi oko sebe vedrinu". - Da, potplatila sam ga.

25


Opet pokeraško lice. Kvragu, pomislila sam. Imala sam dojam da sam pod povećalom. I to ne nužno blagonaklonom. Odjednom mi se majčina suknja učinila jeftinom s tim svojim sintetskim nitima koje sjaje na prigušenome svjetlu. Trebala sam odjenuti najobičnije traperice i košulju. Bilo što osim ovog kostima. - Zašto onda odlazite s posla na kojem ste očito bili cijenjeni? - Frank... vlasnik... prodao je kafić. To je onaj ispod dvorca. Prhko pecivo. To je bio onaj - ispravila sam se. - I bila bih sretna da sam mogla ostati ondje. Gospođa Traynor kimne, ili zato što nije imala potrebu ništa dodati ili zato što bi i ona bila sretna da sam mogla ostati ondje. - A što točno želite raditi u životu? - Oprostite? - Imate li poslovnih ambicija? Bi li ovo za vas bila odskočna daska do nečeg drugog? Imate li poslovni san koji biste željeli ostvariti? Blijedo sam je pogledala. - Ja... nisam planirala toliko u budućnost. Otkako sam izgubila posao, samo... - Progutala sam. - Samo želim ponovo raditi. To je zazvučalo bijedno. Kakva osoba dolazi na razgovor bez predodžbe o tome što bi željela raditi? Izraz lica gospode Traynor pokazivao je da se slaže sa mnom. Odložila je kemijsku. - Dakle, gospođice Clark, zašto bismo zaposlili vas umjesto, primjerice, prethodne kandidatkinje, koja ima nekoliko godina iskustva s kvadriplegičarima? Pogledala sam je. - Ovaj... iskreno? Ne znam. - Kad na to nije ništa rekla, dodala sam: - Pretpostavljam da ćete o tome vi odlučiti. - Ne možete mi navesti ni jedan razlog da vas zaposlim? Odjednom mi se pred očima stvori majčino lice. Pomisao na povratak kući u upropaštenom kostimu s još jednog propalog razgovora za posao bila mi je neizdrživa. Ovaj posao plaćao se više od devet funta na sat. Malo sam ispravila leđa.

26


- Pa... brzo učim, nikada nisam bolesna, živim odmah s druge strane dvorca i snažnija sam nego što izgledam... vjerojatno dovoljno snažna da pomognem pomicati vašeg supruga... - Mojega supruga? Nećete raditi s mojim suprugom. Nego sa sinom. - Sinom? - Trepnula sam. - Ovaj... ne bojim se napornoga rada. Znam se ophoditi s kojekakvim ljudima i... kuham super čaj. - Moje baljezganje postupno je zamrlo. Saznanje da je riječ o njezinu sinu izbacilo me iz tračnica. - Doduše, moj tata ne misli da je to nešto čime bih se trebala hvaliti. Ali iz mojeg iskustva, nema puno toga što fina šalica čaja ne bi mogla popraviti... Gospođa Traynor čudno me pogledala. - Oprostite - zamucala sam, shvativši što sam rekla. - Ne želim reći da tu stvar... paraplegiju... kvadriplegiju... vašeg... ovaj... sina... može otkloniti šalica čaja. - Trebala bih vam reći, gospođice Clark, da ovo nije trajno zaposlenje. Sklopili bismo ugovor na najviše šest mjeseci. Zbog toga je plaća... primjerena. Željeli smo privući pravu osobu. - Vjerujte mi, kad odradiš nekoliko smjena u postrojenju za preradu piletine, i šestomjesečni posao u zaljevu Guantanamo zvuči privlačno. Daj, začepi, Louisa. Pregrizla sam jezik. No gospođa Traynor kao da me nije čula. Sklopila je fascikl. - Moj sin... Will... stradao je u prometnoj nesreći prije gotovo dvije godine. Potrebna mu je dvadesetčetverosatna skrb, za koju je većinom zadužen školovani bolničar. Ja sam se nedavno vratila na posao pa nam je potreban njegovatelj koji će mu praviti društvo tijekom dana, pomagati mu pri jelu i piću, ukratko, biti na usluzi i paziti da se ne ozlijedi. - Camilla Traynor podigne pogled s krila. Neizmjerno je važno da Will ima uza se nekoga tko razumije kakva je to odgovornost. Sve što je rekla, čak i način na koji je naglašavala pojedine riječi, kao da je upućivalo na neku moju glupost. - To mi je jasno. - Posegnula sam za torbom. - Dakle, biste li prihvatili posao? Bilo je to toliko neočekivano da sam isprva pomislila kako sam je pogrešno čula.

27


- Molim? - Morali biste početi što prije. Plaću bismo vam isplaćivali jednom tjedno. Nakratko sam ostala bez riječi. - Radije biste uzeli mene nego... - zaustila sam. - Radno vrijeme je prilično dugo... od osam ujutro do pet poslijepodne, možda duže. Nema propisane stanke za ručak, ali kad u vrijeme ručka dođe Nathan, njegov stalni bolničar, da se pobrine za njega, bili biste slobodni pola sata. - Ne bi vam bilo potrebno ništa... medicinsko? - Will ima svu zdravstvenu skrb koju mu možemo pružiti. Želimo mu pronaći nekog čilog i... vedrog. Život mu je... kompliciran i važno je da ga se ohrabruje u... - Ušutjela je, pogleda uprta u nešto izvan staklenih vrata. Napokon se ponovo okrenula prema meni. - Pa, recimo samo da nam je njegovo mentalno zdravlje jednako važno kao tjelesno. Razumijete li? - Mislim da razumijem. Bih li... nosila kutu? - Ne. Nikako. - Spustila je pogled na moje noge. - Ali mogli biste odjenuti... nešto manje provokativno. Spustila sam pogled i vidjela da je blejzer skliznuo i otkrio velik dio golog bedra. - Ovo... Žao mije. Poderala se. Posuđena je. Ali činilo se da gospođa Traynor više ne sluša. - Kad počnete, objasnit ću vam vaša zaduženja. Will trenutačno nije baš lako društvo, gospođice Clark. U ovom poslu vaš psihički stav bit će jednako važan kao... stručne vještine. Dakle. Vidimo se sutra? - Sutra? Ne želite... ne želite da ga upoznam? - Will danas nije dobro raspoložen. Mislim da bi bilo najbolje da sutra svježi započnemo dan. Ustala sam, shvativši da gospođa Traynor već čeka da me isprati. - Da - rekla sam, zatežući mamin blejzer oko struka. - Ovaj. Hvala vam. Vidimo se sutra u osam. *** Mama je stavljala tati krumpire na tanjur. Poslužila mu je dva, a on joj je parirao pa naboo treći i četvrti s pladnja. Ona je blokirala

28


napad i preusmjerila krumpire natrag na pladanj pa ga na koncu pljesnula po prstima žlicom za posluživanje kad ih se opet pokušao domoći. Za malim stolom sjedili su roditelji, sestra, Thomas, djed i Patrick - koji je srijedom uvijek dolazio na večeru. - Tata - obratila se mama djedu. - Bi li želio da ti netko nareže meso? Treena, bi li narezala djedu meso? Treena se nagne preko stola i vještim potezima počne rezati meso na djedovu tanjuru. Isto je već učinila za Thomasa, koji joj je sjedio s druge strane. - Onda, koliko je taj tip uneređen, Lou? - Sigurno ne jako kad su spremni pustiti našu kćer na njega primijetio je Bernard. Iza mojih leđa bio je uključen televizor kako bi tata i Patrick mogli gledati nogomet. Svako bi malo zastali, pogledali preko mene ukipljeni usred zalogaja gledajući dodavanje ili za dlaku promašen gol. - Mislim da je to sjajna prilika. Radit će u jednoj od velikih kuća. Za dobru obitelj. Jesu fini ljudi, mila? U našoj ulici riječ "fin" može označavati svakoga u čijoj obitelji nitko nije dobio policijsku opomenu zbog društveno neprihvatljiva ponašanja. - Valjda. - Nadam se da si vježbala kniks - rekao je tata, cereći se. - Jesi ga upoznala? - Treena se nagnula kako bi spriječila da Thomas laktom trkne sok na pod. - Invalida, mislim. Kakav je? - Sutra ću ga upoznati. - Baš čudno. Bit ćeš s njim svaki dan od jutra do mraka. Devet sati. Viđat ćeš ga više nego Patricka. - To bar nije teško - rekla sam. Patrick se, na drugoj strani stola, pravio da me ne čuje. - Ali bar se nećeš morati bojati dobrog, starog seksualnog uznemiravanja, ne? - rekao je tata. - Bernarde! - oštro je rekla majka. - Samo govorim što svi misle. Boljeg šefa ne bi mogao niti zamisliti za svoju curu, je li, Patrick? Patrick se nasmiješi sa svoje strane stola. Upravo je odbijao krumpire, usprkos majčinu navaljivanju. Tog mjeseca nije jeo ugljikohidrate jer se pripremao za maraton početkom ožujka.

29


- Znaš, baš sam si mislila, hoćeš li morati naučiti znakovni jezik? Mislim, ako nije u stanju komunicirati, kako ćeš znati što želi? - Nije rekla da ne može govoriti, mama. Nisam posve dobro zapamtila što je gospođa Traynor govorila. Još sam bila šokirana time što sam uopće dobila posao. - Možda govori kroz onaj neki uređaj. Kao onaj znanstvenik. Onaj tip iz Simpsona. - Vragec - rekao je Thomas. - Ne - rekao je Bernard. - Stephen Hawking - rekao je Patrick. - To si ti kriv, znaš - rekla je mama, optužujuće pogledavajući Thomasa i tatu. Tim pogledom mogao bi se prerezati odrezak. - Učiš ga proste riječi. - Nisam. Nemani pojma odakle mu to. - Vragec - rekao je Thomas, gledajući ravno u djeda. Treena iskrivi lice. - Ja bih, mislim, pošizila da govori kroz takav uređaj. Možete zamisliti? Daj mi vode - oponašala je. Bistra - ali ne dovoljno bistra da se ne bi dala napumpati, kako je tata znao mrmljati u bradu. Ona je bila prva u našoj obitelji koja je upisala faks dok zbog Thomasova rođenja nije bila prisiljena odustati na zadnjoj godini. Mama i tata još su gajili nade da će jednoga dana donijeti obitelji bogatstvo, ili makar raditi na nekom mjestu s recepcijom bez zaštitnog stakla. Bili bi jednako zadovoljni s jednim i drugim. - Zašto bi to što je u invalidskim kolicima značilo da govori kao robot Dalek iz Doktora Whoa? - pitala sam. - Ali morat ćeš biti jako bliska s njim. U najmanju ruku morat ćeš mu brisati usta, davati piti i slično. - Pa? Nije to viša matematika. - Kaže žena koja je Thomasu stavila pelenu naopako. - Samo jednom. - Dvaput. A previjala si ga ukupno tri puta. Poslužila sam se mahunama, nastojeći izgledati ravnodušnije nego što sam se osjećala. Ali još dok sam se vozila autobusom kući, po glavi su mi počele zujati misli. O čemu ćemo razgovarati? Što ako će po cijele dane samo

30


zuriti u mene i kljucati? Hoću li pošiziti? Što ako ne budem shvaćala što hoće? Moja je nesposobnost za skrb o drugima legendarna. Više nemamo kućne biljke ni ljubimce nakon nezgoda s hrčkom, paličnjacima i zlatnom ribicom zvanom Randolph. I koliko će često dolaziti ta njegova uštogljena majka? Nije mi se sviđala pomisao da me stalno netko drži na oku. Gospođa Traynor djelovala je kao žena čiji pogled i najsposobnijeg čovjeka može pretvoriti u nespretnjakovića. - Patrick, što ti misliš o svemu tome? Patrick je otpio velik gutljaj vode i slegnuo ramenima. Vani je kiša bubnjala o stakla, jedva čujna uz zveckanje tanjura i pribora. - Lova je dobra, Bernarde. U svakom slučaju, bolje je od noćne smjene u tvornici piletine. Svi za stolom zamrmorili su u znak slaganja. - Super, ako je najbolje što možete reći o mojem novom poslu da je bolji od navlačenja mrtvih pilića po avionskom hangaru - rekla sam. - Pa, uvijek se možeš dovesti u formu i početi raditi kao trenerica za Patricka. - Da se dovedem u formu. Baš ti hvala, tata. - Baš sam posezala za još jednim krumpirom, ali sam se predomislila. - A zašto ne? - Mama je izgledala kao da bi možda čak mogla sjesti. Svi su nakratko zastali, ali ne, ona je opet bila u pokretu dodajući djedu umaka. - Možda bi to trebala imati na umu za budućnost. U tome je masna lova. - Ima ona dosta masti - podsmješljivo je rekao tata. - Upravo sam našla posao - rekla sam. - Plaćen bolje od prethodnog, molim lijepo. - Ali privremen je - ubacio se Patrick. - Tvoj tata ima pravo. Mogla bi se usput dovesti u formu. Bila bi dobra osobna trenerica kad bi uložila malo truda. - Ne želim biti osobna trenerica. Ne sviđa mi se... sve to silno... skakutanje. Dobacila sam Patricku uvredu bez glasa, a on se nacerio. - Lou zapravo hoće posao na kojem može ležati na kauču i gledati dnevni TV-program, hraneći tipa na slamčicu kao u Prozoru u dvorište - rekla je Treena.

31


- Tako je. Zato što preslagivanje ovješenih dalija u kantama s vodom zahtijeva velik tjelesni i umni napor, zar ne, Treen? - Zezamo te, mila. - Tata podigne šalicu čaja. - Sjajno je što imaš posao. Već smo ponosni na tebe. A jednom kad prijeđeš prag te fine kuće, kladim se da te se oni vrageci neće moći zasititi. - Vragec - rekao je Thomas. - Nisam ja - rekao je tata žvačući prije negoli je mama stigla zucnuti.

32


3.

- Ovo je prigrađeno krilo kuće. Ovdje su nekoć bile konjušnice, ali shvatili smo da će Willu bili prikladnije od kuće jer je ovdje sve na istoj etaži. Ovo je gostinska soba u kojoj Nathan može prespavati kad je potrebno. U prvo vrijeme vrlo nam je često bio potreban. Gospođa Traynor žustro je hodala hodnikom, pokazujući mi redom vrata, ne osvrćući se, kuckajući potpeticama po kamenim pločama. Očito je očekivala da držim korak s njom. - Ovdje su ključevi automobila. Prijavila sam vas osiguravatelju. Nadam se da su podaci koje ste mi dali točni. Nathan će vam pokazati kako se upravlja rampom. Morate samo pomoći Willu da se smjesti kako treba i vozilo će učiniti ostalo. Doduše... trenutačno mu i nije baš do izlaženja. - Vani je baš prohladno - rekla sam. Gospođa Traynor kao da me nije čula. - U kuhinji si možete spraviti čaj i kavu. Ormarići se redovito popunjavaju. Kupaonica je ovdje... Otvorila je vrata, a ja sam se zagledala u bijelo dizalo od metala i plastike iznad kade. U tušu bez kadice stajala su sklopljena invalidska kolica. U kutu je bio ormarić staklenih vrata u kojem su se vidjele uredne hrpe smotuljaka u plastičnom ovitku. S vrata nisam vidjela što je u njima, ali blago je odisalo sredstvom za dezinfekciju. Gospođa Traynor zatvorila je vrata i nakratko se okrenula prema meni. - Trebala bih ponoviti: beskrajno je važno da je stalno netko uz Willa. Prethodna njegovateljica nestala je na nekoliko sati kako bi popravila automobil, a Will se... ozlijedio dok je nije bilo. Progutala je knedlu, kao da je to sjećanje traumatizira. - Neću nikamo otići. - Naravno da će vam trebati... stanke za opuštanje. Samo želim reći da ne smije ostati sam duže od deset ili petnaest minuta. Ako iskrsne nešto neodgodivo, pozvonite na interfon za slučaj da je moj

33


suprug Steven kod kuće ili me nazovite na mobitel. Budu li vam potrebni slobodni dani, cijenila bih da me o tome obavijestite što više unaprijed. Nije uvijek lako pronaći privremenu zamjenu. - Naravno. Gospođa Traynor otvorila je ormar u predsoblju. Zvučala je kao osoba koja ponavlja dobro uvježban govor. Zapitala sam se koliko se njegovateljica izmijenilo prije mene. - Dok je Will nečim zauzet, bilo bi korisno da obavite osnovne kućanske poslove. Operete posteljinu, malo usišete i slično. Sredstva za čišćenje su ispod sudopera. Možda ne bude želio da ste stalno uz njega. Vi i on morat ćete sami razraditi u kojoj ćete se mjeri družiti. Gospođa Traynor pogledala je moju odjeću kao da me prvi put vidi. Bila sam odjevena u čupavi prsluk u kojem tata tvrdi da izgledam kao emu. Pokušala sam joj uputiti smiješak. Vidjelo se da je usiljen. - Naravno, nadam se da ćete se... slagati. Bilo bi lijepo kada bi vas doživljavao kao prijateljicu, a ne plaćenu zaposlenicu. - Da. A što on... ovaj... voli raditi? - Gleda filmove. Katkad sluša radio ili glazbu. Ima jedan od onih digitalnih prijamnika. Ako mu ga stavite nadohvat ruke, obično može sam upravljati njime. Može pokretati prste, ali mu ih je teško stegnuti. Osjetila sam da se razvedravam. Ako voli glazbu i filmove, sigurno ćemo naći nešto zajedničko, ne? Odjednom sam zamislila kako se taj čovjek i ja smijemo nekoj holivudskoj komediji ili kako ja guram usisavač po spavaćoj sobi dok on sluša svoju glazbu. Možda sve bude okej. Možda se na koncu i sprijateljimo. Nikada nisam imala prijatelja invalida - samo Treenina prijatelja Davida koji je bio gluh, ali bi ti razbio glavu da si ga nazvao invalidom. - Imate li pitanja? - Ne. - Onda dođite da vas upoznam. - Bacila je pogled na sat. Nathan ga je do sada zasigurno već odjenuo. Zastale smo pred vratima, a gospođa Traynor je pokucala. - Jeste li unutra? Gospođica Clark bi te željela upoznati, Wille. Nije bilo odgovora. - Wille? Nathane? Jak novozelandski naglasak. - Odjeven je, gospođo T.

34


Gurnula je vrata. Dnevna soba u prigrađenome krilu bila je prividno velika jer se cijeli jedan zid sastojao od staklenih vrata s pogledom na prirodu. U kutu je tiho pucketala peć na drva, a niska, bež sofa, preko koje je bio prebačen vuneni prekrivač, bila je okrenuta prema golemu televizoru ravnog zaslona. Soba je bila spokojna i uređena s ukusom - kao skandinavski samački stan. U sredini prostorije stajala su crna invalidska kolica, sjedala i naslona presvučenih ovčjom kožom. Krupno građen muškarac u bijeloj bolničarskoj odori bez ovratnika čučao je i namještao muškarcu noge na oslonce invalidskih kolica. Kad smo ušle, muškarac u kolicima podigao je pogled ispod kuštrave, nepočešljane kose. Pogledao me u oči i nakon stanke zaječao tako da mi se sledila krv u žilama. Zatim su mu se usta iskrivila i ispustio je još jedan neljudski krik. Osjetila sam kako se njegova majka ukočila. - Wille, dosta! Nije ju čak ni okrznuo pogledom. Negdje iz dubine njegovih grudi prolomio se još jedan pretpovijesni povik. Bio je to strašan, mučan zvuk. Nastojala sam se ne lecnuti. Muškarac je izobličavao lice, glave nagnute ustranu i uvučene među ramena, zureći u mene zgrčena lica. Izgledao je nakazno i pomalo ljuto. Primijetila sam da su mi pobijeljeli zglobovi prstiju kojima stežem torbu. - Wille! Molim te. - U majčinu glasu osjećao se blago histeričan prizvuk. - Molim te, nemoj to raditi. - Oh, Bože, pomislila sam. Nisam ja za ovo. Progutala sam knedlu, veliku. Muškarac je još zurio u mene. Činilo se kako čeka da nešto učinim. - Ja... ja sam Lou. - Tišinu je prekinuo moj netipično drhtav glas. Zapitala sam se trebam li mu pružiti ruku, ali kad sam se sjetila da je ne bi mogao prihvatiti, slabašno sam mu mahnula. - Skraćeno od Louisa. Na moje zaprepaštenje, lice mu se razbistrilo i glava poravnala nad ramenima. Will Traynor mirno me gledao, a na licu mu je treperio jedva primjetan osmijeh. - Dobro jutro, gospođice Clark - rekao je. - Čujem da ste mi vi najnovija čuvarica.

35


Nathan je namjestio oslonce za noge. Ustajući, odmahnuo je glavom. - Baš ste zločesti, gospon T. Jako zločesti. - Nacerio se i pružio mi široku ruku, koju sam mlitavo prihvatila. Nathan je zračio nepomutivim mirom. - Bojim se da vas je Will upravo počastio svojom interpretacijom uloge Christyja Browna iz Mojeg lijevog stopala. Naviknut ćete se na njega. Laje, ali ne grize. Gospođa Traynor je tankim, bijelim prstima stezala križić koji je nosila oko vrata. Pomicala ga je amo-tamo na tankom, zlatnom lančiću, što je očito bio nervozni tik. Lice joj je bilo ukočeno. - Ostavit ću vas da se upoznate. Možete nazvati interfonom zatreba li vam pomoć. Nathan će vas uputiti u Willov dnevni raspored i pribor. - Ovdje sam, majko. Ne moraš mi govoriti preko glave. Mozak mi nije paraliziran. Još. - Da, dobro, ako ćeš biti neugodan, Wille, bit će najbolje da gospođica Clark razgovara izravno s Nathanom. - Primijetila sam da ga majka odbija pogledati dok mu se obraća. Zurila je u neku točku na podu, tri metra dalje. - Danas radim od kuće. Svratit ću u vrijeme ručka, gospođice Clark. - Dobro - zacviljela sam. Gospođa Traynor je nestala. Šutjeli smo slušajući kako njezini odrješiti koraci odmiču hodnikom prema glavnoj zgradi. Tada je Nathan prekinuo tišinu. - Bi li imao što protiv da odem objasniti gospođici Clark tvoje lijekove, Wille? Trebaš televizor? Neku glazbu? - Četvrti radijski program, Nathane, molim te. - Nema frke. Otišli smo u kuhinju. - Gospođa T. kaže da nemaš baš puno iskustva s kvadriplegičarima. - Nemam. - Dobro. Za danas ću se držati jednostavnih stvari. Ovdje je fascikl u kojem ti piše gotovo sve što trebaš znati o Willovu dnevnom rasporedu i svi brojevi za hitne slučajeve. Savjetujem ti da ga pročitaš kad uhvatiš slobodan trenutak. Pretpostavljam da će ih biti.

36


Nathan je otkvačio ključ s pojasa i otvorio zaključan ormarić, dupkom pun kutijica i malih plastičnih posudica s lijekovima. - Dakle, za ovo sam uglavnom ja zadužen, ali trebaš znati gdje je što za slučaj nužde. Ovdje na zidu je dnevni raspored da vidiš što kad uzima iz dana u dan. Sve dodatno što mu daš, zabilježi ovdje - pokaže - ali najbolje da za sve pitaš gospodu T., bar sada u početku. - Nisam znala da ću imati posla s lijekovima. - Nije teško. Uglavnom i sam zna što mu je potrebno, ali možda mu zatreba pomoć da ih popije. Služimo se ovom menzurom s kljunom. A možeš i smrviti tablete u mužaru pa mu ih staviti u piće. Uzela sam u ruke jednu označenu posudicu. Nisam bila sigurna da sam ikada u životu vidjela toliko lijekova na jednome mjestu izvan ljekarne. - Dakle. Uzima dva lijeka za krvni tlak, ovaj da ga spusti prije spavanja i ovaj da ga podigne kad ustane. Ove tablete treba prilično često da obuzda grčenje mišića... morat ćeš mu davati jednu sredinom jutra i drugu sredinom poslijepodneva. Njih mu nije preteško progutati jer su to one male obložene. Ove su protiv grčenja mjehura, a ove protiv žgaravice. One mu katkad zatrebaju nakon jela ako se javi nelagoda. Ovo mu je antihistaminik za ujutro, ovo su kapi za nos, ali to mu obično dam netom prije odlaska pa se ne trebaš time zamarati. Ako ga nešto boli, može dobiti paracetamol i povremeno popije tabletu za spavanje, ali od njih postaje razdražljiv danju pa mu ih nastojimo davati što rjeđe. Ovo su - podigne bočicu - antibiotici koje uzima svaka dva tjedna kad mora na promjenu katetera. Ja ću mu ih dati, a u slučaju da me nema, dat ću ti jasne upute. Prilično su jaki. U ovim su kutijama gumene rukavice za slučaj da ga moraš oprati. Ovdje je i krema ako mu se jave rane od ležanja, ali otkako smo nabavili zračni madrac, nismo s time imali problema. Dok sam tako stajala, posegnuo je u džep i pružio mi ključ. - Ovo je rezervni - rekao je. - Ne smiješ ga dati nikome. Čak ni Willu, dobro? Čuvaj ga kao oko u glavi. - Svašta treba zapamtiti. - Progutala sam knedlu. - Sve piše. Jedino čega se danas trebaš sjetiti njegovi su lijekovi protiv grčeva. To su ovi. Ovdje je moj broj mobitela ako me budeš trebala. Kad nisam ovdje, učim pa bih radije da me se ne zove prečesto, ali slobodno zovi dok ne stekneš samopouzdanje.

37


Zurila sam u fascikl pred sobom. Osjećala sam se kao da izlazim na ispit za koji se nisam spremila. - Što ako bude trebao... na zahod? - Sjetila sam se dizala. - Nisam sigurna da ću ga moći, znaš, podići. - Pokušala sam licem ne odati kakva me panika lovi. Nathan je odmahnuo glavom. - Neće biti potrebno. To rješava pomoću katetera. Doći ću u vrijeme ručka da mu sve to promijenim. Ti nisi ovdje za fizičke poslove. - Zašto sam ovdje? Nathan se prvo zagledao u pod pred sobom, a onda pogledao mene. - Pokušaj ga malo razvedriti, može? Malo je... mrzovoljan. Što je razumljivo s obzirom na... okolnosti. Ali morat ćeš imati prilično debelu kožu. Onom malom predstavom jutros želio te smutiti. - Zar je zato plaća tako dobra? - Oh, da. Ništa na svijetu nije besplatno, ne? - Nathan me pljesne po ramenu. Osjetila sam kako mi tijelo podrhtava od udarca. - Ma, dobar je on. Ne moraš hodati oko njega kao po jajima. - Oklijevao je. Meni se sviđa. Rekao je to kao da je on možda jedina osoba kojoj se sviđa. Pošla sam za njim natrag u dnevnu sobu. Kolica Willa Traynora pomakla su se prema prozoru, a on nam je bio okrenut leđima i zurio van, slušajući nešto na radiju. - Gotovi smo, Wille. Trebaš još nešto prije nego što odem? - Ne. Hvala ti, Nathane. - Onda te ostavljam u sposobnim rukama gospođice Clark. Vidimo se u vrijeme ručka, stari. Sa sve većom panikom gledala sam kako ljubazni bolničar navlači jaknu. - Ugodna zabava, ljudi. - Nathan mi je namignuo i otišao. Stajala sam nasred sobe s rukama u džepovima, ne znajući što da učinim. Will Traynor nastavio je zuriti kroz prozor kao da me nema. - Bi li želio šalicu čaja? - rekla sam kad je tišina postala nepodnošljiva.

38


- Ah. Da. Cura koja zarađuje za život kuhajući čaj. Pitao sam se koliko će ti trebati da se poželiš pohvaliti svojim vještinama. Ne. Ne, hvala ti. - Onda možda kavu? - Trenutačno nisam ni za kakve tople napitke, gospođice Clark. - Možeš me zvati Lou. - Hoće li ti tako biti lakše? Trepnula sam i nakratko ostala otvorenih usta. Zatvorila sam ih. Tata mi je uvijek govorio da tako izgledam gluplja nego što jesam. - Pa... mogu li ti bilo što donijeti? Okrenuo se da me pogleda. Lice mu je bilo obraslo čekinjama starim nekoliko tjedana, a oči su mu bile nepronicave. Okrenuo se od mene. - Ja ću... - Ogledala sam se po sobi. - Idem provjeriti treba li što oprati. Izišla sam iz sobe, a srce mi je divlje tuklo. Kad sam se u kuhinji našla na sigurnom, izvadila sam mobitel i napisala poruku sestri. Grozan je. Mrzi me. Odgovor je stigao za nekoliko sekundi. Tamo si tek jedan sat, cmizdravice! Mama i tata stvarno su zabrinuti zbog love. Samo se saberi i misli na to koliko ti plaćaju po satu. Pusa Zalupila sam mobitel i ispuhnula zrak iz obraza. Pregledala sam košaru s rubljem u kupaonici, skupila odjeće tek za bijednu četvrtinu stroja i nekoliko minuta proučavala upute za perilicu. Nisam je htjela pogrešno programirati ili nešto slično, zbog čega bi me Will ili gospođa Traynor opet pogledali kao da sam zadnja glupača. Pokrenula sam perilicu i stajala pred njom, pitajući se što još mogu opravdano učiniti. Izvadila sam usisavač iz ormara u predsoblju i prošla njime po hodniku i dvjema spavaćim sobama, cijelo vrijeme razmišljajući o tome kako bi me roditelji, da me vide, zasigurno željeli fotografirati za uspomenu. Gostinska soba bila je gotovo prazna, kao hotelska. Nagađala sam da Nathan ne ostaje često prespavati. Pomislila sam kako ga za to i ne mogu kriviti.

39


Zastala sam pred spavaćom sobom Willa Traynora pa zaključila da je treba usisati kao i sve ostalo. Duž jednoga zida bile su ugrađene police na kojima je stajalo dvadesetak uokvirenih fotografija. Usisala sam oko kreveta i dopustila si na brzinu baciti pogled na njih. Na jednoj je bio muškarac koji je skakao bungeejem s litice, ruku ispruženih ustranu kao da je Kristov kip. Na drugoj je muškarac, koji je mogao biti Will, bio prikazan na nekom mjestu nalik na prašumu i onda opet on u društvu pijanih prijatelja. Svi su nosili leptir-mašne i večernje sakoe, a ruke su prebacili jedni drugima preko ramena. On je bio i na skijaškoj padini s djevojkom tamnih naočala i duge, plave kose. Sagnula sam se da bolje pogledam njegovu fotografiju u skijaškim naočalama. Na njoj je bio čisto obrijan, a čak i na jarkome svjetlu lice mu je zračilo onim skupim sjajem koji bogataši steknu odlazeći na odmor triput godišnje. Kroz skijašku jaknu nazirala su se široka, mišićava ramena. Oprezno sam odložila fotografiju natrag na stolić i nastavila usisavati s druge strane kreveta. Napokon sam isključila usisavač i počela namatati žicu. Kad sam se sagnula da je isključim iz struje, krajičkom oka zamijetila sam kretanje i poskočila, blago vrisnuvši. Na vratima je bio Will Traynor i promatrao me. - Courchevel. Prije dvije i pol godine. Zarumenjela sam se. - Oprosti. Samo sam... - Samo si gledala moje fotografije. Pitajući se kako li je strašno voditi takav život pa završiti kao bogalj. - Ne. - Još sam se jače zarumenjela. - Ostale fotografije su u najnižoj ladici ako te sljedeći put obuzme znatiželja - rekao je. A onda su se invalidska kolica tiho šumeći okrenula udesno i Will Traynor je otišao. *** Jutro se otezalo i odlučilo trajati nekoliko godina. Nisam se mogla sjetiti kada su se posljednji put minute i sati protezali unedogled. Izmišljala sam si što više poslova, rijetko ulazeći u dnevnu sobu i znajući sam da sam kukavica, ali baš me bilo briga. U jedanaest sati donijela sam Willu Traynoru posudicu s vodom i lijekove protiv grčenja, kako me Nathan naputio. Bila je to posudica

40


od svijetle, prozirne plastike, iz kakvih je pio i Thomas, samo što ova nije imala sliku Boba Graditelja. Progutao je s nešto napora i dao mi znak da ga ostavim sama. Obrisala sam prašinu s polica na kojima baš i nije bilo prašine pa se počela baviti mišlju da operem prozore. Oko mene, u prigrađenu krilu bilo je tiho, izuzev tihog brujanja televizora u dnevnoj sobi gdje je sjedio Will. Nisam se odvažila uključiti radio u kuhinji. Imala sam osjećaj da bi imao podrugljivih primjedaba na moj izbor glazbe. U pola jedan stigao je Nathan, donoseći sa sobom hladan zrak izvana, i podigao obrvu. - Sve okej? - upitao je. Rijetko sam kad u životu bila toliko sretna da nekoga vidim. - U redu je. - Super. Možeš sada na stanku od pola sata. Ja i gospodin T. u ovo doba dana imamo nekoliko poslića. Gotovo sam otrčala po kaput. Nisam planirala izići na ručak, ali bila sam gotovo ošamućena olakšanjem zbog toga što smijem iz kuće pa sam podigla ovratnik, prebacila torbicu preko ramena i žustrim se korakom udaljila prilazom, kao da želim nekamo stići. Zapravo sam samo pola sata hodala okolnim ulicama, izdišući vruće oblake zraka u čvrsto stegnut šal. Na ovome kraju grada nema nijednog kafića otkako se zatvorilo Prhko pecivo. Dvorac je napušten. Najbliže gdje bih mogla nešto pojesti bila je gastronomska pivnica, no sumnjala sam da si u njoj mogu priuštiti i piće, a kamoli ručak na brzinu. Svi automobili na parkiralištu bili su golemi i skupi, s nedavno izdanim tablicama. Stojeći na parkiralištu dvorca, pazeći da me se ne vidi iz Granta Housea, nazvala sam sestru. - Bok. - Znaš da ne smijem razgovarati na poslu. Nisi valjda zbrisala, ha? - Nisam. Samo mi je trebalo da čujem prijateljski glas. - Tako je grozan? - Treen, mrzi me. Gleda me kao da sam nešto što je dovukla mačka. Čak i ne pije čaj. Skrivam se od njega. - Ne mogu vjerovati da to čujem. - Što?

41


- Samo razgovaraj s njim, ženo. Naravno da se osjeća bijedno. Zaglavio je u vražjim invalidskim kolicima. A ti si mu vjerojatno beskorisna. Samo zapodjeni razgovor. Upoznaj ga. Što je najgore što se može dogoditi? - Ne znam... ne znam hoću li izdržati. - Ne mogu reći mami da si odustala od posla nakon pola dana. Neće ti ni platiti, Lou. Ne možeš to učiniti. Ne možemo si priuštiti da to učiniš. Imala je pravo. Shvatila sam da mrzim sestru. Nakratko je zavladala tišina. Treen je zvučala neobično pomirljivo. To me stvarno zabrinulo. To je značilo da zna kako stvarno imam najgori posao na svijetu. - Gle - rekla je. - To će trajati samo šest mjeseci. Odradi tih šest mjeseci, upiši nešto korisno u životopis i pronađi posao koji će ti se sviđati. I, čuj... sjeti se samo da to bar nije noćna smjena u tvornici piletine, može? - Noćna smjena u tvornici piletine bila bi mi godišnji odmor u usporedbi s... - Moram ići, Lou. Vidimo se poslije. *** - Bi li volio nekamo ići danas popodne? Mogli bismo se nekamo odvesti ako želiš. Nathan je otišao prije gotovo pola sata. Razvukla sam pranje šalica za čaj koliko god sam mogla i pomislila da će mi glava eksplodirati ako provedem još jedan sat u toj tihoj kući. Okrenuo je glavu prema meni. - Što si imala na umu? - Ne znam. Vožnju prirodom? U tom trenutku pravila sam se da sam Treena. Ona je jedna od onih posve mirnih, sposobnih ljudi pa je nitko ne zafrkava. Sebi sam zvučala profesionalno i vedro. - Priroda - rekao je kao da razmišlja o tome. - A što bismo vidjeli? Neka stabla? Malo neba? - Ne znam. Što inače radiš? - Ja ništa ne radim, gospođice Clark. Ja više ništa ne mogu raditi. Ja samo postojim, i to jedva.

42


- Pa - rekla sam - rečeno mi je da imaš auto prilagođen invalidskim kolicima. - A ti se bojiš da će se pokvariti ako se ne bude svakodnevno koristio? - Ne, ali ja... - Govoriš mi da bih trebao izaći? - Samo sam mislila... - Da bi mi vožnjica godila? Malo svježeg zraka? - Samo pokušavam... - Gospođice Clark, vožnja seoskim cesticama Stortfolda neće mi znatno popraviti život. Okrenuo se od mene. Glava mu je utonula među ramena pa sam se zapitala je li mu udobno. Nije mi se činilo da je pravi trenutak za to pitanje. Sjedili smo u tišini. - Želiš li da ti donesem računalo? - Zašto? Sjetila si se neke dobre grupe za podršku kvadriplegičarima u koju bih se mogao uključiti? Kvadriplegičari na kvadrat? Društvo dvokoličara? Duboko sam udahnula, nastojeći zvučati samouvjereno. - Dobro... onda... budući da ćemo mnogo vremena provoditi zajedno, možda bismo se mogli bolje upoznati... Nešto me na njegovu licu pokolebalo. Zurio je ravno pred sebe u zid, a vilica mu se trzala. - Samo što... puno je to zajedničkog vremena. Cijeli dan nastavila sam. - Možda bi mi mogao nešto reći o tome što ti se radi, što voliš, pa bih se ja mogla... pobrinuti da ti sve bude po volji. Ovoga puta tišina je bila bolna. Čula sam kako mi polako guta glas i nisam znala što bih s rukama. Isparila je i Treena i njezino sposobno držanje. Naposljetku su invalidska kolica zašumjela i polako se okrenula prema meni. - Evo što ja znam o vama, gospođice Clark. Majka kaže da ste razgovorljivi. - Izgovorio je to kao da je riječ o bolesti. - Možemo li se nešto dogovoriti? Da u mojoj blizini ne budete razgovorljivi? Progutala sam slinu, osjećajući kako mi se lice žari. - Dobro - rekla sam kad sam uspjela progovoriti. - Bit ću u kuhinji. Zovi ako nešto trebaš.

43


*** - Ne možeš već sada odustati. Ležala sam postrance na krevetu, ispruženih nogu podignutih na zid, kao dok sam bila tinejdžerka. Bila sam tamo gore od večere, što za mene nije bio tipično. Otkako se Thomas rodio, on i Treena zauzeli su veću sobu, a ja sam završila u djevojačkoj sobici koja je bila toliko mala da je čovjeka hvatala klaustrofobija ako bi unutra sjedio više od pola sata u komadu. Ali nisam željela sjediti s mamom i djedom u prizemlju jer me mama neprestano zabrinuto pogledavala i govorila nešto u stilu: "Bit će bolje, mila" i "Nijedan posao nije sjajan prvi dan" - kao da je ona u zadnjih dvadeset godina imala ijedan šugav posao. Samo mi je ulijevala osjećaj krivnje. A ništa nisam skrivila. Nisam rekla da ću odustati. Treena je upala bez kucanja, kao i svakoga dana, premda bih ja uvijek tiho pokucala na vrata njezine sobe, za slučaj da Thomas spava. - Mogla sam biti gola. Mogla si bar prvo viknuti. - Viđala sam i strašnije stvari. Mama misli da ćeš dati otkaz. Spustila sam noge ustranu sa zida i odgurnula se u sjedeći položaj. - Oh, Bože, Treen. Gore je nego što sam mislila. Strašno je zlovoljan. - Ne može se micati. Naravno da je zlovoljan. - Naravno, ali uz to je podrugljiv i zloban. Kad god nešto kažem ili predložim, pogleda me kao zadnju glupaču ili kaže nešto zbog čega se osjetim kao dvogodišnjakinja. - Vjerojatno i jesi rekla nešto glupo. Samo se trebate naviknuti jedno na drugo. - Stvarno nisam. Jako sam pazila. Gotovo da i nisam rekla ništa osim: "Bi li htio na vožnju?" ili "Jesi li za šalicu čaja?" - Pa, možda je sa svima takav u početku dok ne otkrije hoćeš li ostati uz njega. Kladim se da je promijenio brdo njegovatelja. - Nije čak htio ni da budem u istoj sobi s njim. Mislim da neću izdržati, Treena. Stvarno. Časna riječ... shvatila bi me da si bila tamo. Treena na to nije ništa rekla nego me samo neko vrijeme gledala. Ustala je i bacila pogled kroz vrata, kao da provjerava ima li koga na hodniku.

44


- Razmišljam o povratku na faks - napokon je rekla. Mojem mozgu trebalo je nekoliko sekundi da registrira promjenu teme. - O, moj Bože - rekla sam. - Ali... - Podići ću kredit za školarinu. Ali mogu dobiti i neku posebnu stipendiju, a budući da imam Thomasa, sveučilište mi nudi povoljnije uvjete zato što... - Pomalo postiđeno slegne ramenima. - Zato što kažu da bih mogla briljirati. Netko je odustao s ekonomskog smjera pa bi me mogli primiti početkom idućeg semestra. - A što s Thomasom? - Na kampusu imaju vrtić. Preko tjedna mogli bismo boraviti u subvencioniranom stanu u studentskom domu, a vikendom uglavnom dolaziti ovamo. - Oh. Osjetila sam da me promatra. Nisam znala što bih s licem. - Stvarno očajnički jedva čekam da se opet počnem služiti mozgom. Od bavljenja cvijećem trune mi mozak. Želini učiti. Želim se poboljšati. I dosadilo mi je da su mi ruke stalno ledene od vode. Obje smo se zagledale u njezine ruke, koje su bile ružičaste čak i na tropskoj vrućini koja je vladala u našoj kući. - Ali... - Tako je. Neću raditi, Lou. Neću moći ništa davati mami. Možda... možda će čak oni meni morati malo pripomoći. Sada joj je bilo već očito neugodno. Kad je podigla pogled, lice joj je bilo gotovo pokajničko. Mama se u prizemlju smijala nečem na televiziji. Čule smo kako nešto dovikuje djedu. Često mu je objašnjavala radnju emisija iako smo joj više puta rekle da to nije potrebno. Zanijemjela sam. Značaj sestrinih riječi svitao mi je polako, ali neumoljivo. Osjećala sam se kao žrtva mafije koja gleda kako joj se beton polako stvrdnjava oko gležnjeva. - Stvarno to moram učiniti, Lou. Želim više za Thomasa, želim više za nas oboje. A nešto ću postići samo ako se vratim na faks. Ja nemam ni svog Patricka. Nisam sigurna da ću si ikada pronaći nekog Patricka s obzirom na to da nikoga više nimalo ne zanimam otkako sam rodila Thomasa. Moram sama učiniti najbolje što mogu. Kad nisam ništa rekla, dodala je:

45


- Za sebe i za Thomasa. Kimnula sam. - Lou? Molim te. Nikada nisam vidjela takav pogled u sestrinim očima. Ispunio me dubokom nelagodom. Podigla sam glavu i navukla osmijeh na lice. Kad mi je glas izišao iz usta, nije zvučao kao moj. - Pa, kao što kažeš. Samo se moram naviknuti na njega. Prvih nekoliko dana uvijek je teško, ne?

46


4.

Prošla su dva tjedna tijekom kojih se kristalizirala svojevrsna rutina. Svakoga jutra dolazila sam u Granta House u osam sati, viknula da sam stigla i, nakon što bi Nathan pomogao Willu da se odjene, pozorno slušala kako mi objašnjava što moram znati o Willovim lijekovima - i, što je još važnije, njegovu raspoloženju. Nakon Nathanova odlaska namjestila bih Willu radio i televiziju pa mu dala tablete, katkad ih smrvivši u malom mramornom mužaru. Obično bi mi nakon desetak minuta dao do znanja kako mu je moja blizina dosadila. Tada bih počela izmišljati male kućanske poslove u prigrađenome krilu, prala bih čiste kuhinjske krpe ili iskušavala različite nastavke za usisavač da bih usisala parketne letvice ili prozorsku dasku, bogobojazno provirujući kroz vrata svakih petnaest minuta, kako me naputila gospođa Traynor. Poslije bih mu katkad dala vode ili neki od visokokaloričnih napitaka koji bi mu trebali održavati tjelesnu težinu, a izgledali su kao ljepilo za tapete u pastelnim bojama, ili bih mu donijela hranu. Mogao je malo micati šakama, ali ne i cijelim rukama, pa sam ga morala hraniti vilicu po vilicu. To je bio najgori dio dana. Nekako mi je bilo neugodno hraniti odraslog muškarca na žličicu, a zbog stida sam postajala nespretna i ukočena. Willu je to bilo toliko mrsko da me odbijao pogledati u oči dok sam ga hranila. Netom prije jedan stizao je Nathan, a ja bih dohvatila kaput i zbrisala lutati ulicama, katkad ručajući pod nadstrešnicom autobusne postaje ispred dvorca. Bilo mi je hladno i vjerojatno sam izgledala kao zadnja bijednica skutreno sjedeći i jedući sendviče, ali baš me bilo briga. Nisam mogla provesti cijeli dan u onoj kući. Poslijepodne bih mu stavila film - Will je bio učlanjen u videoteku i novi filmovi stizali su mu svakodnevno poštom - ali mene nikada nije pozvao da gledam s njim pa bih obično izišla sjediti u kuhinji ili gostinskoj sobi. Počela sam donositi knjigu ili časopis, ali osjetila bih se neobično krivo zbog toga što ništa ne radim pa se nisam

47


mogla usredotočiti na riječi. Povremeno bi, krajem dana, svratila gospođa Traynor - ali nije mi se često obraćala osim sa: "Je li sve u redu?", na što mi se činilo da je jedini prihvatljiv odgovor: "Da". Pitala bi Willa treba li mu što i katkad mu predložila neku zabavu za sutradan - izlet ili prijatelja koji je pitao za njega - a on je gotovo uvijek odgovarao prijezirno, ako ne i otvoreno bezobrazno. To ju je očito pogađalo, jer je klizila prstima po zlatnom lančiću i brzo otišla. Kad sam bila na odlasku, obično bi svratio njegov otac, debeljuškast čovjek blaga držanja. Bio je od onih ljudi kakve obično vidite kako gledaju kriket s panamskim šeširom na glavi i navodno je nadzirao upravljanje dvorcem otkako se umirovio s dobro plaćena posla u gradu. Imala sam dojam da je to kao kad dobrodušni zemljoposjednik povremeno posadi pokoji krumpir samo da "bude u dodiru sa zemljom". Svaki dan završavao je posao točno u pet i dolazio gledati televiziju s Willom. Katkad bih ga na odlasku čula kako komentira nešto o čemu su govorili na vijestima. Tih prvih nekoliko tjedana imala sam priliku dobro proučiti Willa Traynora. Vidjela sam da nimalo ne želi nalikovati na čovjeka kakav je nekoć bio. Pustio je da mu svijetlosmeđa kosa izraste u bezličan čup i da mu naraste brada. Sive oči bile su mu izborane od iscrpljenosti ili od posljedica trajne neugode (Nathan je rekao da se rijetko osjeća ugodno). Bile su upale kao u čovjeka koji je vječno nekoliko koraka udaljen od svijeta oko sebe. Katkad bih se zapitala je li to obrambeni mehanizam, je li se u stanju nositi sa životom samo ako se pravi kako ga se ne tiče. Žalila sam ga. Stvarno jesam. Kad bih ga zatekla kako zuri kroz prozor, učinilo bi mi se da je najtužnija osoba koju sam ikada upoznala. Kako su dani prolazili, shvatila sam da se njegova boljka ne sastoji samo od toga što je osuđen na invalidska kolica izgubivši slobodu kretanja, već i da trpi beskrajnu nisku sramoćenja, zdravstvenih tegoba, rizika i neugoda, pa sam si priznala da bih ja na Willovu mjestu vjerojatno bila jednako mrzovoljna. Ali, Bože, kako li je samo bio gadan prema meni. Na svaku moju riječ imao je oštar odgovor. Kad bih ga pitala je li mu dovoljno toplo, odvraćao je da mi je savršeno sposoban reći ako mu treba još jedan prekrivač. Kad bih ga pitala je li mu usisavač previše bučan - nisam ga

48


željela ometati u gledanju filma - odvratio bi da zašto pitam, jesam li izmislila način da radi bešumno? Dok sam ga hranila, žalio se da je hrana prevruća ili prehladna ili da sam mu prinijela sljedeću vilicu ustima prije negoli je stigao prožvakati prethodni zalogaj. Svaku moju riječ ili potez znao je izvrnuti u glupost. Prva dva tjedna izvještila sam se u zadržavanju bezizražajna lica, okrenula bih se i otišla u drugu prostoriju, obraćajući mu se što je manje moguće. Zamrzila sam ga i sigurna sam da je to osjetio. Nisam mislila da bi mi bivši posao ikada mogao nedostajati više nego dosada. Nedostajao mi je Frank i to što mu je stvarno bilo drago što me vidi kad bih ujutro došla na posao. Nedostajali su mi gosti, druženje s njima i opušteno čavrljanje koje se komešalo oko mene kao blago more. U ovoj kući, koliko god bila lijepa i skupa, bilo je mirno i tiho kao u grobnici. Šest mjeseci, ponavljala sam si ispod glasa kad bi mi postalo neizdrživo. Šest mjeseci. A onda sam u četvrtak, baš dok sam miješala Willu visokokalorični napitak koji je pio sredinom jutra, u hodniku začula glas gospođe Traynor. Samo što su tom prilikom s njom bili i drugi glasovi. Čekala sam, držeći ukipljeno vilicu u ruci. Uspjela sam razabrati mlad, uglađen ženski glas i jedan muški. Gospođa Traynor otvorila je kuhinjska vrata, a ja sam se potrudila djelovati zaposleno, žustro mućkajući tekućinu u čaši. - Jesu li to voda i mlijeko u omjeru 60:40? - upitala je, zavirivši u posudu. - Da. Od jagode. - Willu su došli prijatelji u posjet. Vjerojatno bi bilo najbolje da se vi... - Imam puno posla ovdje - rekla sam. Zapravo mi je laknulo što ću sat ili dva biti pošteđena druženja s njim. Zavrnula sam poklopac na čaši. - Da spravim za goste kavu ili čaj? Djelovala je gotovo iznenađeno. - Da. To bi bilo jako lijepo od vas. Kavu. Mislim da ću ja... Djelovala je napetije nego obično, a oči su joj bježale prema hodniku s kojeg je dopirao tih žamor glasova. Stekla sam dojam da Willu ne dolaze često gosti.

49


- Mislim... da ću ih ostaviti da se druže sami. - Zagledala se u hodnik, očito odlutavši u mislima. - Rupert. Ono je Rupert, njegov stari prijatelj s posla - rekla je, odjednom se okrenuvši prema meni. Osjetila sam da je to iz nekog razloga značajno i da je to morala podijeliti s nekim, pa makar samo sa mnom. - I Alicia. Bili su... jako bliski... neko vrijeme. Bila bih vam zahvalna ako biste spravili čaj. Hvala vam, gospođice Clark. *** Kratko sam oklijevala prije negoli sam otvorila vrata, gurajući ih bokom jer sam objema rukama držala pladanj. Gospođa Traynor rekla je da biste možda željeli kavu - rekla sam ulazeći i odložila pladanj na niski stolić. Stavljajući Willovu čašu u držač njegovih kolica i okrećući slamku tako da je može dosegnuti ako samo okrene glavu, krišom sam pogledala goste. Prvo sam primijetila ženu. Bila je dugonoga i plavokosa, puti boje svijetlog karamela, od onih žena zbog kakvih se zapitaš jesu li stvarno svi ljudi ista vrsta. Izgledala je kao ljudska inačica rasnoga konja. Znala sam viđati takve žene. Obično su se lakim korakom uspinjale prema dvorcu držeći za ruku djecu odjevenu u skupu Bodenovu odjeću, a kad bi ušle u kafić, glas bi im odjekivao cijelom prostorijom kristalno jasan i samouvjeren: "Harry, mili, jesi li za kavu? Da pitam mogu li ti napraviti macchiato?" To je definitivno bila žena za macchiato. Sve na njoj mirisalo je na novac, povlastice i život kao iz žurnala. Kad sam je bolje promotrila, trznula sam se shvativši: a) to je žena s Willove skijaške fotografije, b) strašno joj je neugodno. Poljubila je Willa u obraz i sada je natraške uzmicala, nelagodno se osmjehujući. Bila je odjevena u smeđi prsluk od ovčje kože s podstavom od vune, u kakvom bih ja izgledala kao jeti, i nosila svijetlosivi šal od kašmira kojim se počela igrati, kao da se ne može odlučiti bi li ga skinula ili ne. - Dobro izgledaš - rekla mu je. - Stvarno. Vidim da si... pustio kosu. Will nije odgovorio. Samo ju je gledao, lica nečitljiva kao uvijek. Na trenutak sam osjetila zahvalnost zbog toga što ne gleda samo mene tako.

50


- Nova kolica, ha? - Muškarac kucne naslon Willovih invalidskih kolica, uvučene brade, kimajući s odobravanjem kao da se divi vrhunskom sportskom automobilu. - Izgledaju... prilično elegantno. Pravi... vrhunac tehnologije. Nisam znala što učiniti. Trenutak sam stajala, prebacujući težinu s noge na nogu dok Willov glas nije prekinuo tišinu. - Louisa, bi li mogla dodati nekoliko cjepanica na vatru? Treba je malo rasplamsati. Bilo je to prvi puta da me oslovio imenom. - Naravno - rekla sam. Posvetila sam se peći na drva raspirujući vatru i tražeći u košari cjepanice odgovarajuće veličine. - Baš je hladno vani - rekla je žena. - Lijepo je imati pravu vatru. Otvorila sam vratašca peći i gurkala ražarene cjepanice žaračem. - Ovdje je dobrih nekoliko stupnjeva hladnije nego u Londonu. - Da, osjeti se - složio se muškarac. - Razmišljala sam o tome da kupim peć na drva. Navodno puno bolje griju od otvorenog plamena. - Alicia se prignula da je prouči, kao da nikada u životu nije vidjela peć na drva. - Da, čuo sam - rekao je muškarac. - Moram se time malo pozabaviti. To je jedna od onih stvari koje stalno planiraš... - Postupno je utihnula. - Fina kava - dodala je nakon stanke. - Onda... čime se baviš, Wille? - U muškarčevu glasu osjećala se usiljena razdraganost. - Ne bi čovjek rekao, ali ničim posebno. - Ali fizikalna terapija i ostalo. Kako ide? Ima li... napretka? - Ne mislim da ću tako brzo na skijanje, Ruperte - sarkastično je odgovorio Will. Gotovo sam se nasmiješila sebi u bradu. To je bio Will kakvog sam i ja poznavala. Počela sam mesti pepeo oko ognjišta. Imala sam osjećaj da me svi gledaju. Tišina je bila napeta. Na trenutak sam se zapitala strši li mi etiketa iz pulovera i suzbila poriv da provjerim. - Onda... - napokon se oglasio Will. - Čemu dugujem ovo zadovoljstvo? Prošlo je... osam mjeseci? - Ma, znam. Oprosti. Bilo je... bila sam zauzeta. Imam novi posao dolje u Chelseaju. Vodim butik Sashe Goldsteina. Sjećaš se Sashe?

51


Često radim i vikendom. Subotom zna biti strašna gužva. Vrlo mi je teško uzeti slobodan dan. - U Alicijin glas uvukla se hladnoća. - Ali nekoliko puta sam te zvala. Nije li ti to majka prenijela? - U Lewinsu je poprilična frka. Ti... znaš kako je, Wille. Imam novog partnera. Dečka iz New Yorka. Bains. Dan Bains. Jesi li se kad susreo s njim? - Ne. - Taj vražji čovjek kao da radi dvadeset četiri sata dnevno i od svih očekuje isto. - U muškarčevu glasu jasno se čulo olakšanje zato što je pronašao ugodnu temu. - Poznaješ radnu etiku dobrih starih Amera: nema više dugih ručkova, prljavih viceva. Časna riječ, Wille. Cijelo se ozračje u uredu promijenilo. - Ma nemoj. - Oh, Bože, nego što. Svi dolaze na posao čak i kad su bolesni. Katkad se ne usuđujem ustati od stola. Imala sam dojam da je nešto isisalo sav zrak iz prostorije. Netko se nakašljao. Ustala sam i obrisala ruke o traperice. - Ja... idem po još cjepanica - promrmljala sam, obraćajući se višemanje Willu. Uzela sam košaru i pobjegla. Vani je bilo ledeno, ali sam se zadržala tamo, polako skupljajući drva da dobijem na vremenu. Razmatrala sam bih li radije izgubila jedan prst od ozeblina ili se vratila u onu prostoriju. Ali bilo je jednostavno prehladno, a meni je prvo poplavio baš kažiprst, koji mi treba za šivanje, pa sam morala priznati poraz. Odvukla sam drvo unutra najsporije što sam mogla, otvorila si vrata dograđenoga krila i polako se vratila na hodnik. Prilazeći dnevnoj sobi, čula sam ženin glas koji je dopirao kroz pritvorena vrata. - Zapravo, Wille, došli smo iz još jednog razloga - govorila je. Imamo... vijesti. Zastala sam na vratima, noseći košaru s drvom za ogrjev. - Smatrala sam... zapravo, mi smo smatrali... da bismo te trebali obavijestiti... ma, evo u čemu je stvar. Rupert i ja ćemo se vjenčati. Stajala sam posve nepomično, ocjenjujući hoću li se uspjeti nečujno okrenuti. Žena je nespretno nastavila:

52


- Gle, znam da si vjerojatno pomalo zatečen. Zapravo, i ja sam. Mi... to... no, započelo je to tek dugo nakon... Ruke su me zaboljele. Spustila sam pogled na košaru, smišljajući što da radim. - Pa, znaš da ti i ja... mi... Opet bremenita tišina. - Wille, molim te, reci nešto. - Čestitam - rekao je naposljetku. - Znam što misliš. Ali ni Rupert ni ja nismo to planirali. Stvarno. Strašno dugo bili smo samo prijatelji. Prijatelji zabrinuti za tebe. Ali, Rupert mi je bio takva podrška u mjesecima nakon tvoje nesreće... - Baš je faca. - Molim te, ne budi takav. Ovo nam teško pada. Užasavala sam se toga što ćemo ti to morati priopćiti. Oboma nam je teško. - Očito - hladno je rekao Will. Umiješao se Rupertov glas. - Gle, govorimo ti to samo zato što nam je oboma stalo do tebe. Nismo željeli da to čuješ od nekog drugog. Ali, znaš, život ide dalje. To moraš znati. Na kraju krajeva, prošle su dvije godine. Zavladala je tišina. Shvatila sam da ne želim više slušati pa sam se počela tiho udaljavati od vrata, blago stenjući od napora. Ali kad se opet začuo Rupertov glas, bio je toliko glasniji da sam ga svejedno čula. - Daj, čovječe. Znam da ti je zasigurno grozno teško... sve ovo. Ali ako ti je imalo stalo do Lisse, valjda želiš da ima dobar život. - Reci nešto, Wille. Molim te. Mogla sam mu zamisliti lice. Mogla sam zamisliti onaj njegov izraz koji je istodobno bio posve nečitljiv i ispunjen nekakvim neodređenim prijezirom. - Čestitam vam - rekao je na koncu. - Siguran sam da ćete oboje biti jako sretni. Alicia je zaustila da se pobuni - rekla je nešto nerazumljivo - ali Rupert ju je prekinuo. - Dođi, Lissa. Mislim da bismo trebali ići. Wille, nismo ni očekivali tvoj blagoslov. Došli smo iz pristojnosti. Lissa je smatrala... oboje smo smatrali da zaslužuješ znati. Oprosti, stari. Ja... nadam se da

53


će ti biti bolje i nadam se da ćeš željeti ostati u kontaktu kad se stvari... znaš... kad se sve malo smiri. Čuvši korake, sagnula sam se nad košaru s cjepanicama kao da sam upravo ušla. Čula sam ih na hodniku, a onda se preda mnom pojavila Alicia. Rubovi očiju bili su joj crveni kao da će zaplakati. - Mogu li na trenutak u kupaonicu? - pitala je muklim i grčevitim glasom. Polako sam podigla prst i nijemo pokazala prema kupaonici. Prodorno me pogledala pa sam shvatila da mi se osjećaji vjerojatno čitaju na licu. - Znam što misliš - rekla je nakon stanke. - Ali trudila sam se. Stvarno sam se trudila. Mjesecima. A on me jednostavno odgurivao. Čeljust joj je bila ukočena, a lice neobično bijesno. - Nije me želio uza se. To mi je jasno dao do znanja. Činilo se kako očekuje da nešto kažem. - To me se stvarno ne tiče - naposljetku sam rekla. Stajale smo licem u lice. - Znaš, možeš pomoći samo osobi koja želi da joj pomogneš rekla je. I otišla. Čekala sam nekoliko minuta, slušajući kako se njihov automobil udaljava prilazom, pa otišla u kuhinju. Stajala sam čekajući da zakipi čajnik iako mi se nije pio čaj. Listala sam časopis koji sam već pročitala. Naposljetku sam se vratila na hodnik i, zastenjavši, podigla košaru s drvetom pa je odvukla u dnevnu sobu, bubnuvši pritom blago njome o vrata kako bi Will znao da dolazim. - Pitala sam se bi li želio da... - zaustila sam. Nije bilo nikoga. Soba je bila prazna. Uto sam začula tresak. Istrčavši na hodnik, začula sam još jedan i zatim razbijanje stakla. Zvukovi su dopirali iz Willove sobe. Oh, Bože, samo da se nije ozlijedio. Uspaničila sam se - glavom mi je proletjelo upozorenje koje mi je gospođa Traynor utuvila u glavu. Ostavila sam ga samog duže od petnaest minuta. Potrčala sam hodnikom i kližući zakočila na vratima pa ostala stajati stežući okvir vrata objema rukama. Will je bio nasred sobe, uspravno sjedeći u kolicima, sa štapom za hodanje položenim na

54


naslone za ruke tako da je stršao tridesetak centimetara s njegove lijeve strane - koplje za turnir. Na dugim policama nije više ostala ni jedna jedina fotografija. Skupi okviri ležali su razbijeni na podu, a tepih je bio načičkan blistavim, staklenim krhotinama. Krilo mu je bilo posuto komadićima stakla i iverja drvenih okvira. Prelazila sam pogledom poprište razaranja, a srce mi se postupno usporavalo kad sam shvatila da doista nije ozlijeđen. Will je teško disao, kao da mu je to što je radio potrošilo mnogo energije. Kolica su se okrenula, a staklo pod kotačima blago zaškripalo. Pogledao me u oči. U njegovima se čitao neizmjeran umor. Izazivao je da mu pokažem sućut ako se usuđujem. Spustila sam pogled na njegovo krilo pa na pod oko njega. Među ostalim žrtvama razabrala sam fotografiju koja je prikazivala njega i Aliciju; njezino je lice sada bilo zaklonjeno svijenim, srebrnim okvirom. Progutala sam knedlu, zureći u nju pa polako podigla oči prema njegovima. Te sekunde bile su mi najduže u životu. - Mogu li se te stvari probušiti? - napokon sam rekla pokazujući glavom kotače kolica. - Jer nemam pojam gdje bih učvrstila dizalicu. Oči su mu se raširile. Na trenutak sam bila uvjerena da sam stvarno uprskala, ali onda mu je licem preletio jedva zamjetan smiješak. - Čuj, ne miči se. Idem po usisavač. Čula sam kako štap za hodanje pada na pod. Izlazeći iz sobe, učinilo mi se da je možda rekao kako mu je žao. *** U pivnici Kings Head četvrtkom navečer uvijek je bila gužva, a u separeu u kutu još veća. Sjedila sam stiješnjena između Patricka i muškarca koji se navodno zvao Rutter, povremeno podižući pogled prema prsnim ukrasima s konjske orme zakucanim za hrastove grede iznad moje glave i fotografije dvorca koje su krasile manje, poprečne grede, nastojeći djelovati -bar donekle zainteresirano za razgovor oko sebe, koji se uglavnom vrtio oko omjera tjelesne masti i mišića te povećanom unosu ugljikohidrata prije nadmetanja. Oduvijek sam smatrala da su sastanci Hailsburijskog triatlonskog kluba "Torpeda", koji se održavaju svaka dva tjedna,

55


najgora noćna mora svakog vlasnika pivnice. Jedino sam ja pila alkohol, a moj osamljeni paketić čipsa ležao je zgužvan i prazan na stolu. Svi drugi pijuckali su mineralnu vodu ili provjeravali koliko je kalorija u Coli Zero. Kad su napokon naručili hranu, nisu dopuštali da ni jedan list salate takne punomasni dresing ili komadić piletine na kojemu je još koža. Često sam naručivala pržene krumpiriće samo da bih ih gledala kako se prave da ne bi htjeli jedan. Phil je pukao u šezdeset petom kilometru. Kaže da je doslovno čuo glasove u glavi. Stopala kao od olova. Dobio je onu zombijevsku facu, znate? - Ja sam si dao naručiti one nove japanske tenisice. Skinule su mi petnaest minuta s vremena potrebnog za šesnaest kilometara. - Ne uzimaj mekanu torbu za bicikl. Kad je Nigel stigao u triatlonski kamp, izgledao je kao vražja vješalica za kapute. Nisam mogla reći da uživam u okupljanjima Triatlonskih torpeda, ali zbog svog produženog radnog vremena i Patrickova rasporeda treniranja, bila je to jedna od rijetkih prilika kada sam bila sigurna da ću ga vidjeti. Sjedio je pokraj mene, mišićavih bedara u kratkim hlačicama usprkos ekstremnoj hladnoći. Nošenje što manje odjeće za članove kluba bilo je pitanje časti. Muškarci su bili žilavi i odjeveni u slabo poznate, ali skupe slojeve sportske odjeće koja se dičila izuzetnom provodljivošću vlage ili perolakošću. Zvali su se Scud ili Trig i zatezali jedni pred drugima dijelove tijela, pokazujući ozljede ili tobožnji rast mišićne mase. Djevojke nisu bile našminkane i imale su rumene obraze koji su dokazivali da im je glavna zabava džogiranje kilometrima po ledenim uvjetima. Gledale su me s blagim gađenjem - možda čak i nerazumijevanjem - bez sumnje ocjenjujući omjer moje tjelesne masti i mišića pa zaključujući da je nepovoljan. - Bilo je grozno - rekla sam Patricku, pitajući se hoće li me svi strijeljati pogledom ako naručim pitu od sira. - Njegova cura i najbolji prijatelj. - Ne možeš je kriviti - odvratio je. - Stvarno hoćeš reći da bi ostala sa mnom da sam oduzet od vrata naniže? - Naravno da bih. - Ne, ne bi. A ja to od tebe ne bih ni očekivao. - E pa bih.

56


- Ali ja ne bih želio da si uza me. Ne bih htio da itko ostane sa mnom iz sažaljenja. - Tko kaže da bi to bilo iz sažaljenja? Iznutra bi još bio ista osoba. - Ne, ne bih. Ne bih bio ni slična osoba. - Namreškao je nos. - Izgubio bih volju za životom. Morao bih se oslanjati na druge za svaku sitnicu. Neznanci bi mi brisali guzicu... Muškarac obrijane glave gurne glavu između nas. - Pat - rekao je - jesi kušao onaj novi energetski napitak? Meni je prošlog tjedna eksplodirao u ruksaku. Nikada nisam vidio ništa slično. - Ne bih rekao, Trig. Ja sam ti više za bananu i Lucozade. - Dazzer je popio Colu Zero prije Norsmanova triatlona. Sve je povratio na tisuću metara. Bože, kako smo se smijali. Slabašno sam se osmjehnula. Muškarac obrijane glave nestao je pa se Patrick ponovo okrenuo prema meni, očito još razmatrajući Willovu sudbinu. - Isuse. Kad samo pomislim što sve čovjek ne može... Odmahnuo je glavom. - Nema više trčanja, nema vožnje bicikla. Pogledao me kao da mu je to tek palo na pamet: - Nema više seksa. - Naravno da bi moglo biti seksa. Samo bi žena trebala biti gore. - Onda bismo mi nadrljali. - Jako duhovito. - Uz to, ako je oduzet od vrata naniže, pretpostavljam da mu... ovaj... alat ne radi kako bi trebao. Sjetila sam se Alicije. Trudila sam se, rekla je. Stvarno sam se trudila. Mjesecima. - Uvjerena sam da nekim ljudima radi. Kako bilo, sigurno postoje načini da se snađeš... s malo mašte. - Pih. - Patrick otpije gutljaj vode. - Morat ćeš ga to sutra pitati. Gle, rekla si da je grozan. Možda je bio grozan i prije nesreće. Možda mu je zapravo zato dala nogu. Je li ti to palo na pamet? - Ne znam... - Sjetila sam se fotografije. - Izgledali su stvarno sretno zajedno. Ali, s druge strane, što fotografija dokazuje? Kod kuće sam imala fotografiju na kojoj ozareno gledam Patricka kao da me upravo izbavio iz kuće u plamenu, a zapravo sam ga upravo bila nazvala "zadnjim govnom", a on meni uzvratio svesrdnim: "Daj odjebi!"

57


Patrick je izgubio zanimanje. - Ej, Jim... Jim, jesi pogledao onaj novi, lagani bicikl? Vrijedi li što? Pustila sam da promijeni temu, razmišljajući o Alicijinim riječima. Mogla sam lako zamisliti da ju je Will odgurnuo od sebe. Ali ako si nekoga volio, valjda ti je dužnost ostati uz njega? Pomoći mu da prebrodi depresiju? U dobru i zlu, bolesti i zdravlju, ne? - Još jedno piće? - Votka-tonik. Tonik bez šećera - rekla sam i podigla obrvu. Patrick je slegnuo ramenima i otišao za šank. Opet me uhvatila grižnja savjesti zbog načina na koji raspravljamo o mojem poslodavcu. Pogotovo kad sam shvatila da to vjerojatno cijelo vrijeme trpi. Bilo je gotovo nemoguće ne nagađati o intimnim aspektima njegova života. Isključila sam se iz razgovora. Raspredali su o vikend-treningu u Španjolskoj. Slušala sam tek s pola uha dok se nije vratio Patrick i trknuo me. - Jesi za? - Što? - Vikend u Španjolskoj. Umjesto odmora u Grčkoj. Mogla bi se izležavati pokraj bazena ako ti nije do šezdeset kilometara vožnje biciklom. Mogli bismo uzeti jeftini let. Za šest tjedana. Sad kad se kupaš u lovi... Sjetila sam se gospođe Traynor. - Ne znam... nisam sigurna da će biti sretni ako odmah uzmem slobodne dane. - Bi li imala što protiv da ja odem? Stvarno mi se ide na visinske pripreme. Razmišljam o tome da se odvažim na veliki. - Veliki... što? - Triatlon. Xtreme Viking. Sto kilometara biciklom, pedeset kilometara pješice i fini, dugački kupanac u ledenom Sjevernom moru. O Vikingu se govorilo sa strahopoštovanjem, a oni koji su sudjelovali dičili su se ozljedama kao veterani nekog dalekog i iznimno krvavog rata. Gotovo su mu sline curile od iščekivanja. Pogledala sam svojega dečka i zapitala se je li možda izvanzemaljac. Pomislila sam kako mi je bio draži dok je radio na TV-prodaji i nije mogao proći pokraj pumpe, a da ne kupi zalihu čokoladica Mars. - Sudjelovat ćeš?

58


- Zašto ne? Nikada nisam bio u boljoj formi. Pomislila sam na silne dodatne treninge - beskrajne razgovore o težini i udaljenosti, formi i izdržljivosti. U zadnje je vrijeme ionako bilo dovoljno teško privući Patrickovu pozornost. - Mogla bi sa mnom - rekao je, premda smo oboje znali da to ne vjeruje. - Prepuštam to tebi - rekla sam. - Nema frke. Samo ti idi - rekla sam. I naručila pitu od sira. *** Ako sam pomislila da će događaji prethodnoga dana otopiti ozračje u Granta Houseu, bila sam u krivu. Pozdravila sam Willa širokim osmijehom i vedrim "bok", ali se nije potrudio ni okrenuti od prozora. - Loš dan - promrmljao je Nathan, navlačeći kaput. Jutro su obojili prljavi, niski oblaci, a kiša je zlobno bubnjala o prozore tako da je bilo teško zamisliti da će sunce ikada više svanuti. Takvih dana čak sam i ja bila mrgodna pa nije bilo čudno što je Will još gori. Počela sam obavljati jutarnja zaduženja, cijelo si vrijeme govoreći da to nije važno. Poslodavac ti se ne treba sviđati, ne? Mnogi ljudi ne vole svojega poslodavca. Sjetila sam se Treenine šefice, žene zategnuta lica koja se serijski razvodila i nadzirala koliko puta moja sestra ide na zahod, a znala je i zlobno komentirati kad bi ocijenila da je premašila dopuštenu mjeru aktivnosti mjehura. Uz to, već sam odradila dva tjedna, što je značilo da je preda mnom još samo pet mjeseci i trinaest radnih dana. Fotografije su bile pažljivo složene u najnižu ladicu, kamo sam ih stavila prethodnoga dana, pa sam sada čučnula i počela ili slagati jednu do druge, procjenjujući koje bih okvire mogla popraviti. Vješta sam u popravljanju. Uz to, bio bi to koristan način da ubijem vrijeme. Time sam se bavila deset minuta kada me nenametljivo brujanje motoriziranih invalidskih kolica upozorilo da prilazi Will. Sjedio je na vratima i gledao me. Pod očima je imao tamne kolobare. Nathan mi je rekao da katkad gotovo uopće ne spava. Nisam željela ni zamisliti kako je ležati zarobljen u krevetu iz kojeg ne možeš izići, u sitne sate, sam sa svojim mračnim mislima.

59


- Mislila sam pogledati koje okvire mogu popraviti - rekla sam, podižući jedan. U njemu je bila fotografija Willa u skoku bungeejem. Nastojala sam djelovati vedro. Treba mu netko energičan, netko pozitivan. - Zašto? Trepnula sam. - Pa... mislim da e neke moguće spasiti. Donijela sam ljepilo za drvo, ako mi dopustiš da ih probam srediti. A ako bi radije nove, mogu za vrijeme stanke za ručak skočiti u grad da vidim što se nudi. A mogli bismo to i zajedno, ako ti je do izlaska... - Tko ti je rekao da ih počneš popravljati? Netremice me gledao. Ajoj, pomislila sam. - Samo sam... željela pomoći. - Željela si popraviti ono što sam jučer učinio. - Ja... - Znaš što, Louisa? Bilo bi lijepo kada bi se... jednom za promjenu... netko obazirao i na moje želje. Te fotografije nisam razbio slučajno. Nije to bio pokušaj radikalnog preuređenja interijera. Razbio sam ih zato što ih više nisam želio gledati. Ustala sam. - Oprosti. Nisam mislila da... - Mislila si da znaš što je najbolje. Svi misle da znaju što trebam. Hajde da slijepimo one vražje fotografije. Neka siroti invalid ima u što buljiti. Ne želim da te vražje fotografije zure u mene svaki put kad zaglavim u krevetu dok netko ne dođe i izvuče me odande. Jasno? Misliš li da to možeš shvatiti? Progutala sam. - Nisam kanila popraviti onu s Alicijom... nisam tako glupa... samo sam mislila da ćeš nakon nekog vremena htjeti... - O, Kriste... - rekao je ubojitim glasom i okrenuo se od mene. Poštedi me psihoterapije. Samo idi čitaj tračerske časopise ili što već radiš kad ne kuhaš čaj. Obrazi su mi se žarko zarumenjeli. Gledala sam ga kako manevrira uskim hodnikom, a riječi su mi navrle iz usta prije negoli sam shvatila što činim. - Ne moraš se ponašati kao kreten. Riječi su odjeknule u nepomičnome zraku.

60


Kolica su se zaustavila. Nakon duge stanke vratio se natraške i polako okrenuo prema meni, s rukom na malenom džojstiku. - Molim? Gledala sam ga, a srce mi je divlje tuklo. - Prema prijateljima si se ponašao kao da su govna. Neka. To su vjerojatno i zaslužili. Ali ja sam ovdje iz dana u dan i samo radim najbolje što mogu. Zato bih iskreno cijenila kada mi ne bi zagorčavao život kao svima ostalima. Will je blago razrogačio oči. Odgovorio je nakon kratke stanke. - A što bi bilo kad bih ti rekao da te ne želim ovdje? - Ti mi nisi poslodavac. Zaposlila me tvoja majka. Zato ostajem dok mi ona ne kaže da me više ne treba. Ne zato što bi mi bilo posebno stalo do tebe ni zato što volim ovaj glupi posao ni zato što ti nekako želim promijeniti život, nego zato što mi je potreban novac. Dobro? Stvarno mi je potreban novac. Izraz lica Willa Traynora izvana se nije vidno promijenio, ali mi se učinilo da nazirem zaprepaštenje, kao da je nenavikao da mu se itko suprotstavlja. Kvragu, pomislila sam kad mi je postupno svanulo što sam učinila. Sad sam ga stvarno uprskala. Ali Will je samo neko vrijeme zurio u mene, a kad nisam svrnula pogled, lagano je izdahnuo kao da se sprema reći nešto ružno. - Neka - rekao je i okrenuo kolica. - Samo vrati fotografije u ladicu, može? Sve. I tako je otišao, praćen tihim brujanjem.

61


5.

Kad te netko katapultira u posve nov život ili te bar gurne toliko snažno u tuđi život da se osjetiš kao da ti je lice priljubljeno uz tuđi prozor - prisiljen si ponovo razmisliti o tome tko si. Ili kako te drugi doživljavaju. Ta četiri tjedna bila su dovoljna da roditeljima postanem zericu zanimljivija. Sada sam im bila veza s nekim drugim svijetom. Majka me posebno često ispitivala o Granta Houseu i tamošnjim kućanskim navikama, kao da je zoolog koji forenzički ispituje neko čudno, novo stvorenje i njegovo stanište. Pitala bi: "Koristi li gospođa Traynor za svakim obrokom platnene ubruse?" ili "Misliš li da usisavaju svaki dan kao mi?" ili "Kako pripremaju krumpire?" Ujutro bi me ispratila sa strogim uputama da utvrdim koju marku toaletnog papira kupuju i jesu li im plahte od mješavine poliestera i pamuka. Bila sam joj veliko razočaranje zato što se uglavnom poslije nisam mogla sjetiti odgovora. Majka je bila potajice uvjerena da bogataši zapravo žive kao svinje - još otkako sam joj sa šest godina ispričala o majci svoje dobro odgojene prijateljice koja nam nije dopuštala da se igramo u njihovoj dnevnoj sobi "da ne uskovitlamo prašinu". Kad bih se vratila kući i izvijestila da je psu stvarno dopušteno jesti u kuhinji i da Traynori stvarno ne ribaju prag svakoga dana kao moja majka, napućila bi usne, dobacila ocu pogled ispod oka i zadovoljno, šutke kimnula kao da sam upravo potvrdila sve što je oduvijek slutila o traljavosti više klase. To što su ovisili o mojem prihodu, a možda i to što su znali da svoj posao stvarno ne volim, priskrbilo mi je u kući malo više poštovanja. To nije značilo baš mnogo - tata me prestao zvati "masnoguzom", a majka bi mi skuhala šalicu čaja da me dočeka kad se vratim kući. U Patrickovim i sestrinim očima nisam se promijenila - još sam bila predmet sprdnje, zagrljaja, poljubaca i durenja. Nisam se ni

62


osjećala drukčije. Još sam izgledala isto i odijevala se isto, kako se Treen izrazila, kao da sam se s nekim hrvala u dobrotvornom dućanu. Nisam imala pojma što većina stanara Granta Housea misli o meni. Will mi je bio nepronicljiv. Slutila sam da sam za Nathana tek jedna u dugome nisu zaposlenih njegovateljica. Bio je prilično srdačan, ali pomalo distanciran. Stekla sam dojam kako nije uvjeren da ću se dugo zadržati. Gospodin Traynor ljubazno bi mi kimnuo kad bismo se mimoišli na hodniku, povremeno bi me upitao je li gužva u prometu ili jesam li se udomaćila. Nisam sigurna da bi me prepoznao kada bismo se susreli u drugom okruženju. Ali za gospođu Traynor - Gospode! - za gospodu Traynor bjelodano sam bila najgluplja i najneodgovornija osoba na planetu. Započelo je s okvirima za fotografije. Ništa u kući nije moglo promaknuti gospođi Traynor pa sam trebala znati da će razbijanje fotografija biti protumačeno kao događaj kataklizmičkih razmjera. Ispitala me točno koliko sam Willa ostavila samog, što me na to nagnalo, koliko sam brzo pospremila nered. Nije me zapravo kritizirala - bila je previše uglađena da bi podigla glas - ali polagano treptanje na moje odgovore i tihi hmm-hmm na moje riječi dali su mi sve jasno do znanja. Nisam se iznenadila kad mi je Nathan rekao da je sutkinja. Istaknula je kako bi bilo dobro da sljedeći put Willa ne ostavim tako dugo samog, koliko god situacija bila nezgodna, hmm? Napomenula je da sljedeći put kad brišem prašinu ne ostavljam predmete tako blizu rubu s kojeg mogu slučajno pasti, hmm? (Bilo joj je lakše živjeti u uvjerenju kako je to bio nezgodan slučaj.) Usadila mi je osjećaj da sam prvoklasni debil pa sam u njezinoj blizini i postajala prvoklasni debil. Pojavila bi se svaki put kad bi mi nešto ispalo na pod i dok sam se mučila s brojčanikom na štednjaku ili bi stajala na hodniku, djelujući blago razdraženo, kad bih se vratila s cjepanicama, kao da mi je za to trebalo previše vremena. Začudo, njezin stav me pogađao više od Willove nepristojnosti. Nekoliko puta došla sam u iskušenje da je otvoreno pitam je li sve u redu. Rekli ste da ćete me zaposliti zbog mojega stava, a ne stručnosti, željela sam reći. E pa, evo, vedra sam svaki vražji dan. I čila, baš kao što ste željeli. U čemu je onda problem?

63


Ali Camilla Traynor nije bila od onih žena kojima to možete reći. Uz to, imala sam dojam da se u toj kući nitko nikome izravno ne obraća. "Lily, naša prethodna pomagačica, dosjetljivo se istom tavom služila za pripremanje dviju vrsta povrća", što je značilo: Praviš prevelik nered. "Možda bi želio šalicu čaja, Wille", zapravo je značilo: Nemam pojma što bih ti rekla. "Mislim da me čeka neka papirologija koju moram srediti", zapravo je značilo: Bezobrazan si pa odlazim iz prostorije. Sve je to izgovarala s lagano izmučenim izrazom lica, a tanki prsti klizili su amo-tamo po lančiću s raspelom. Bila je toliko suzdržana, toliko obuzdana. Moja je majka u usporedbi s njom djelovala kao Amy Winehouse. Pristojno bih se nasmiješila, praveći se da ništa nisam primijetila, i obavljala posao za koji sam plaćena. Ili sam bar pokušavala. - Zašto mi, kvragu, pokušavaš prokrijumčariti mrkvu na vilicu? Spustila sam pogled na tanjur. Gledala sam televizijsku voditeljicu, pitajući se kako bi meni stajala ta boja kose. - Ha? Nisam. - Jesi. Zgnječila si ih i pokušala sakriti u umaku. Vidio sam te. Zarumenjela sam se. Imao je pravo. Sjedila sam, hraneći Willa i oboje smo s pola oka gledali podnevni dnevnik. Za ručak je bila pečena govedina s pire-krumpirom. Njegova mi je majka rekla da na tanjur stavim tri vrste povrća iako je Will jasno rekao da toga dana ne želi povrće. Mislim da mi ni jednom nije naloženo da pripremim obrok koji nije nutricionistički savršeno uravnotežen do zadnjeg zalogaja. - Zašto me pokušavaš šopati mrkvom? - Ne pokušavam. - Znači, na vilici nema mrkve? Zagledala sam se u male, narančaste komadiće. - Pa... dobro... Čekao je podignutih obrva. - Ovaj... valjda sam mislila da je povrće zdravo? Dijelom je to bio dug gospođi Traynor, a dijelom moć navike. Toliko sam se navikla hraniti Thomasa, kojemu smo povrće morali pasirati i skrivati ispod hrpe krumpira ili krijumčariti u zalogajima

64


tjestenine. Svaki komadić koji bi mu dospio u usta bio je prava, mala pobjeda. - Da raščistimo. Misliš da će mi čajna žličica mrkve podići kvalitetu života? Kad se tako izrazio, stvarno je zvučalo glupo. No naučila sam da je važno ne pokazati da si postiđen ičim što je Will rekao ili učinio. - Primljeno na znanje — hladno sam rekla. — Neće se ponoviti. A onda se Will Traynor odjednom nasmijao. Smijeh je prasnuo iz njega s izdahom, kao da je i njemu bio posve neočekivan. - Isuse Kriste — rekao je odmahujući glavom. Zurila sam u njega. - Što si mi, dovraga, još prokrijumčarila u hrani? Još ćeš mi početi govoriti da otvorim tunel pa da Gospon Vlak može dostaviti gnjecave prokule u vražju, crvenu postaju. Razmislila sam o tome. - Ne - rekla sam, ozbiljna lica. -Ja poslujem samo s Gospodinom Vilicom. A Gospodin Vilica ne izgleda kao vlak. Thomas mi je to rekao, vrlo odlučno, prije nekoliko mjeseci. - Je li te moja majka nagovorila na ovo? - Ne. Gle, Wille, žao mi je. Jednostavno... nisam razmišljala. - Kao da je to neko čudo. - Dobro, dobro. Maknut ću vražje mrkve kad te već toliko uzrujavaju. - Ne uzrujavaju me vražje mrkve, nego to što mi ih u hrani krijumčari luđakinja koja pribor za jelo zove Gospodin i Gospođa Vilica. - Šalila sam se. Gle, daj da odnesem te mrkve i... Okrenuo se od mene. - Ne želim ništa drugo. Samo mi skuhaj šalicu čaja. - Dok sam izlazila, doviknuo je za mnom: - I ne pokušavaj mi u njemu prokrijumčariti nekakvu vražju tikvicu. Nathan je ušao dok sam dovršavala pranje posuda. - Dobre je volje - rekao je kad sam mu pružila šalicu čaja. - Da? - Jela sam svoje sendviče u kuhinji. Vani je bila ciča zima, a kuća je u posljednje vrijeme djelovala manje neprijateljski. - Kaže da ga pokušavaš otrovati. Ali to je rekao... znaš... na dobru foru.

65


Taj podatak neobično me oraspoložio. - Pa... da... - rekla sam, nastojeći to sakriti. - Samo mi daj vremena. - I više govori. Znali su proći tjedni, a da ne kaže gotovo ni riječ, ali zadnjih nekoliko dana baš je nekako raspoložen za čavrljanje. Sjetila sam se kako mi je Will rekao da će me biti prisiljen pregaziti ako ne prekinem s tim vražjim zviždanjem. - Mislim da se njegova predodžba o čavrljanju ne podudara s mojom. - E pa, mi smo malo čavrljali o kriketu. I moram ti reći - Nathan spusti glas - da me gospođa T. prije nekih tjedan dana pitala kako ti ide. Rekao sam joj da mi se čini kako si vrlo profesionalna, ali znao sam da ne misli na to. A onda je jučer ušla i rekla mi kako vas je čula da se smijete. Sjetila sam se prethodne večeri. - Smijao se meni - rekla sam. Willu je bilo beskrajno smiješno što nisam znala što je pesto. Rekla sam mu da je za večeru tjestenina u zelenom umaku. - Ah, njoj je to svejedno. Odavna se ničemu nije nasmijao. Bila je to istina. Will i ja kao da smo pronašli način da si olakšamo druženje. To se uglavnom svodilo na to da je on bezobrazan prema meni, a ja povremeno bezobrazna prema njemu. Rekao bi mi da sam nešto loše učinila, a ja bih odvratila da bi me trebao lijepo zamoliti kad mu je već toliko stalo do toga. Opsovao bi me, nazvao me davežom, a ja mu odgovorila neka samo pokuša živjeti bez tog daveža pa da vidimo kako će to završiti. Sve je bilo pomalo usiljeno, ali je očito oboma odgovaralo. Činilo se da mu godi to što je netko spreman biti bezobrazan prema njemu, suprotstaviti mu se ili mu reći da je grozan. Stekla sam dojam da od nesreće svi hodaju oko njega kao po jajima osim, možda, Nathana prema kojem se Will uvijek ophodio s poštovanjem i koji je vjerojatno ionako bio otporan na njegove oštrije primjedbe. Nathan je bio poput oklopnog vozila u ljudskome obličju. - Samo se pobrini da se opet nađeš na meti neke njegove šale, okej? Odložila sam svoju šalicu u sudoper. - Mislim da to neće biti problem.

66


Druga velika promjena, uz poboljšanje atmosferskih prilika u stanu, sastojala se od toga što Will više nije tako često tražio da ga ostavim samog i nekoliko me puta poslijepodne čak pitao želim li ostati s njim i gledati film. Nisam imala ništa protiv kad je gledao Terminatora - premda sam već gledala sve nastavke - ali kad mi je pokazao francuski film s titlovima, brzo sam pogledala naslovnicu i rekla da bih to radije preskočila. - Zašto? Slegnula sam ramenima. - Ne volim filmove s titlovima. - To je kao da kažeš da ne voliš filmove s glumcima. Ne budi smiješna. Što ti se ne sviđa? To što istodobno moraš čitati i gledati? - Samo ne volim strane filmove. - Sve nakon vražjeg škotskog Mjesnog junaka je strani film. Si mislila da je Hollywood predgrađe Birminghama? - Duhovito. Nije mogao vjerovati kad sam priznala da nikada nisam pogledala film s titlovima. Ali navečer bi roditelji zagospodarili daljinskim upravljačem, a Patrick bi prije otišao u večernju školu kukičanja nego pogledao strani film. Multipleks u najbližem gradu prikazivao je samo najnovije pucačine i romantične komedije, a i bio je toliko krcat klincima u kapuljačama koji zvižde i dovikuju da se većina ljudi u gradu rijetko gnjavila odlaskom onamo. - Moraš pogledati ovaj film, Louisa. Štoviše, naređujem ti da ga pogledaš. - Will je odmaknuo kolica i pokazao naslonjač. - Tamo. Ti sjedni tamo. Ne miči se dok nije gotovo. Nikada nije gledala strani film. Isuse Kriste - mrmljao je. Bio je to stari film o grbavcu koji naslijedi kuću na francuskome selu, a Will je rekao da je temeljen na slavnoj knjizi, ali ne mogu reći da sam čula za nju. Prvih dvadeset minuta bila sam nemirna, titlovi su mi išli na živce i pitala sam se hoće li Will pošiziti ako mu kažem da moram na zahod. A onda se nešto dogodilo. Prestala sam razmišljati o tome kako je teško slušati i čitati istodobno, zaboravila sam na Willov raspored uzimanja tableta i na strepnju hoće li gospođa Traynor misliti da izbjegavam rad, već sam se zabrinula za sirotog čovjeka i njegovu

67


obitelj, koju su nasamarili beskrupulozni susjedi. Dok je grbavac umirao, tiho sam jecala tako da su mi šmrklji klizili u rukav. - Onda? - upitao je Will, pojavivši se uz mene. Prepredeno me pogledao. - Uopće nisi uživala. Podigla sam pogled i iznenađeno ustanovila da je vani mrak. - Sad ćeš likovati, ne? - promrmljala sam, posežući za kutijom rupčića. - Malo. Samo sam iznenađen što si dosegla zrelu dob od... koliko? - Dvadeset šest. - Od dvadeset šest godina, a da nisi pogledala nijedan film s titlovima. Gledao je kako brišem oči. Spustivši pogled na rupčić, ustanovila sam da mi na očima nije ostalo ni traga maškari. - Nisam znala da je to obvezno - gunđala sam. - Dobro. A kako ti provodiš vrijeme, Louisa Clark, ako ne gledaš filmove? Zgužvala sam rupčić u šaci. - Zanima te što radim kad nisam ovdje? - Sama si željela da se bolje upoznamo. Hajde onda, ispričaj mi nešto o sebi? Uvijek je govorio tako da nisi mogao biti siguran ruga li ti se ili ne. Čekala sam da me zgazi. - Zašto? - rekla sam. - Zašto te to odjednom zanima? - O, za Boga miloga. Tvoj društveni život nije valjda državna tajna, je li? - počeo je zvučati razdražljivo. - Ne znam... - rekla sam. - Odem na piće u pivnicu. Malo gledam telku. Gledani dečka kako trči. Ništa neobično. - Gledaš dečka kako trči. - Da. - Ali ti ne trčiš. - Ne. Nisam baš - spustila sam pogled na prsa - građena za to. To mu je izmamilo smiješak. - Što još? - Kako to misliš? - Hobiji? Putovanja? Kamo voliš ići?

68


Podsjetio me na mog savjetnika za profesionalnu orijentaciju. Pokušala sam se nečega sjetiti. - Zapravo nemam hobija. Malo čitam. Volim odjeću. - Korisno - kiselo je rekao. - Sam si pitao. Nisam baš osoba od hobija. - Počela sam zvučati neobično obrambeno. - Ne bavim se bogzna čime, dobro? Radim i onda idem kući. - Gdje živiš? - Na drugoj strani dvorca. Renfrew Road. Nije imao pojma o čemu govorim. Pa jasno. Ljudi nisu često prelazili s jedne strane dvorca na drugu. - To je kad ideš prema autocesti. Blizu McDonald'sa. Kimnuo je, ali nisam bila sigurna da poznaje mjesto koje opisujem. - Godišnji odmori? - Bila sam u Španjolskoj, s Patrickom. Svojim dečkom - dodala sam. - Dok sam bila mala, išli smo samo u Dorset. Ili Tenby. Moja teta živi u Tenbyju. - A što želiš? - Što želim od čega? - Od života. Trepnula sam. - Malo duboko pitanje, ne? - Samo općenito. Ne tražim dubinsku psihoanalizu. Samo te pitam što želiš. Udati se? Izroditi male drečavce? Sanjaš li o nekakvoj karijeri? O putu oko svijeta? Nastala je duga stanka. Mislim da je znao kako će ga moj odgovor razočarati i prije negoli sam naglas izgovorila te riječi. - Ne znam. Zapravo nikada nisam razmišljala o tome. *** U petak smo išli u bolnicu. Drago mi je da nisam znala za Willov pregled prije nego što sam toga jutra stigla na posao jer bih vjerojatno probdjela cijelu noć strepeći kako ću ga odvesti onamo. Znam voziti, da. Ali govorim da znam voziti isto kao što govorim da znam francuski. Da, izišla sam na ispit i prošla ga. Ali od

69


tada se tom vještinom nisam služila više no jednom godišnje. Pomisao da ću morati utovariti Willa i njegova kolica u prilagođeni kombi, zatim ga sigurno odvesti u susjedni grad i vratiti ga odande, ispunjala me krajnjim užasom. Tjednima sam željela da moj radni dan uključuje neki oblik bijega iz kuće. Sada bih učinila sve samo da ostanem u kući. Pronašla sam njegov raspored pregleda među fasciklima u kojima je bilo sve o njegovu zdravlju - velikim, debelim svescima razvrstanim na "prijevoz", "osiguranje", "život s invalidnošću" i "pregledi". Izvadila sam raspored pregleda i uvjerila se da doista piše današnji datum. Mali dio mene nadao se da se Will zabunio. - Ide i tvoja majka? - Ne. Ne dolazi na moje preglede. Nisam mogla prikriti iznenađenje. Mislila sam da nadzire svaki vid njegova liječenja. - Nekoć je dolazila - rekao je Will. - Sada imamo dogovor. - Ide li Nathan? Klečala sam pred njim. Bila sam toliko napeta da sam mu sasula dio ručka u krilo pa sam to sad uzaludno pokušavala obrisati, ali dobar dio hlača još mu je bio promočen. Will nije rekao ništa, samo da se prestanem ispričavati, ali to nije ublažilo moju tremu. - Zašto? - Samo pitam. Nisam željela da zna koliko me strah. Veći dio jutra - vrijeme obično posvećeno čišćenju - provela sam proučavajući i iščitavajući upute za uporabu dizala, ali sam svejedno umirala od straha pri pomisli na trenutak kada ću ga morati podići pola metra uvis. - Hajde, Clark. U čemu je problem? - Dobro. Samo... samo sam mislila da bi mi prvi put bilo lakše kad bi uz mene bio netko tko zna kako to ide. - A da to nisam ja - rekao je. - Nisam to mislila. - Zato što se od mene ni u ludilu ne bi moglo očekivati da znam išta o vlastitoj skrbi? - Ti upravljaš dizalom za kolica? - smjelo sam ga upitala. - I možeš mi točno reći što da radim, je li? Mirno me gledao. Ako se spremao za svađu, očito je odustao.

70


- Pošteno. Da, ide i Nathan. Dobro dođe još jedan par ruku. Uz to, zaključio sam da ćeš se manje izbezumiti ako i on bude s nama. - Nisam izbezumljena - pobunila sam se. - Očito. - Spustio je pogled na svoje krilo, koje sam ja još uvijek brisala krpom. Uspjela sam ukloniti umak za tjesteninu, ali još je bilo mokro. - Dakle, idem kao čovjek koji pati od inkontinencije? - Nisam gotova. - Uključila sam fen i usmjerila ga prema njegovim preponama. Dok mu je vruć zrak žario hlače, podigao je obrve. - Što se može? - rekla sam. - Ni ja nisam očekivala da ću raditi nešto ovako u petak poslijepodne. - Baš si napeta, ha? Osjećala sam kako me proučava. - Joj, daj se razvedri, Clark. Nije tebi kipući zrak usmjeren u genitalije. Nisam odgovorila. Čula sam njegov glas iznad huke fena: - Hajde, što je najgore što se može dogoditi? Mogu završiti u invalidskim kolicima? Možda zvuči glupo, ali na to sam se morala nasmijati. Will nikada prije nije rekao ništa toliko slično pokušaju da me oraspoloži. *** Auto je izvana izgledao kao običan kombi, ali kad si otključao stražnja vrata, s jedne strane spuštala se rampa sve do tla. Pod Nathanovim budnim okom gurala sam Willova kolica za izlaske (imao je posebna za putovanja) ravno po rampi, provjerila je li uključena električna kočnica i programirala rampu da ga polako podigne u vozilo. Nathan se uvukao na drugo stražnje sjedalo, vezao ga remenom i uglavio kotače. Pokušavajući zaustaviti drhtanje ruku, otpustila sam ručnu kočnicu i polako se odvezla prilazom prema bolnici. Will kao da se izvan kuće malo ispuhao. Vani je bilo prohladno, pa smo ga Nathan i ja umotali u šal i debeli kaput, ali svejedno je utihnuo, stisnute čeljusti, djelujući nekako sitnije u prostranijem okruženju. Kad god bih pogledala u retrovizor (a to je bilo često premda je Nathan bio s njim, umirala sam od straha da će mu se kotači nekako osloboditi spona), zurio je kroz prozor, nepronicava lica. Čak i

71


kad sam kasno reagirala ili prenaglo kočila, što sam nekoliko puta učinila, samo bi se malo lecnuo i pričekao da se saberem. Kad smo stigli pred bolnicu, bila sam sva orošena znojem. Tri sam puta obišla bolničko parkiralište, bojeći se parkirati u rikverc i na jedno parkirno mjesto klasične veličine, dok nisam vidjela da oba muškarca gube strpljenje. Onda sam napokon spustila rampu, a Nathan je izvezao Willova kolica na asfalt. - Bravo - rekao je Nathan na izlasku, pljeskajući me po leđima, ali meni je u tom trenutku bilo teško povjerovati da zaslužujem pohvalu. Postoje stvari koje ne primjećuješ dok se ne nadeš u pratnji osobe u invalidskim kolicima. Kao prvo, nogostupi su katastrofalni, načičkani loše pokrpanim rupama ili jednostavno neravni. Polako hodajući uz Willa dok se gurao u kolicima, primijetila sam da na svakoj neravnini između ploča bolno poskoči i da često mora oprezno zaobilaziti potencijalnu zapreku. Nathan se pravio da to ne primjećuje, ali vidjela sam da i on motri. Will je bio mrk i odlučan. Drugo što primijetiš jest bezobzirnost vozača. Parkiraju uz kosine na rubu nogostupa ili tako blizu jedan drugome da invalidska kolica nikako ne mogu preko ceste. Bila sam šokirana i nekoliko puta u napasti da ostavim bezobraznu poruku pod brisačem, ali činilo se da su Nathan i Will naviknuli na to. Nathan bi pokazao prikladno mjesto za prijelaz i napokon bismo prešli cestu, hodajući svatko Willu s jedne strane. Od izlaska iz kuće Will nije ni zucnuo. Sama bolnica bila je blistava jednokatnica s besprijekornom čekaonicom više nalik na modernistički hotel, što je vjerojatno dugovao privatnom zdravstvenom osiguranju. Ostala sam nekoliko koraka iza Willa dok je govorio bolničarki svoje ime, zatim slijedila njega i Nathana dugim hodnikom. Nathan je nosio golem ruksak u kojemu je bilo sve što bi Willu moglo zatrebati tijekom toga kratkog izleta, od čaša s kljunom do rezervne odjeće. Sve je spakirao toga jutra preda mnom, detaljno opisujući svaku mogućnost. - Sva sreća da ovo ne moramo činiti češće - rekao je, primijetivši zgroženost na mojem licu. Nisam ušla s njim na pregled. Nathan i ja sjedili smo na udobnim stolicama ispred ordinacije. Nije bilo bolničkog mirisa, a na

72


prozorskoj dasci bilo je pravog cvijeća. A nije bilo ni staro. Bile su to nekakve velike, egzotične biljke kojima nisam znala imena, vješto aranžirane u minimalističke stručke. - Što rade tamo unutra? - rekla sam nakon pola sata. Nathan je podigao pogled s knjige. - Ovo je samo redoviti pregled na koji ide svakih šest mjeseci. - Zašto, da vide je li mu bolje? Nathan odloži knjigu. - Neće mu biti bolje. Ozlijedio je leđnu moždinu. - Ali radiš s njim vježbe i ostalo. - To služi samo tome da mu održi tjelesno stanje... da mu mišići ne bi atrofirali, a kosti se demineralizirale, da mu se noge ne bi napunile krvlju i slično. Kad se ponovo oglasio, glas mu je bio nježan, kao da se boji kako bi me mogao razočarati. - Neće prohodati, Louisa. To se događa samo u holivudskim filmovima. Mi ga možemo samo braniti od boli i održavati mu sposobnost kretanja koju još ima. - Kad ga ti zamoliš, spreman je na te fiziovježbe i ostalo? Ne želi raditi ništa što mu ja predložim. Nathan nabere nos. - Radi vježbe, ali bez volje, mislim. Kad sam tek došao, bio je poprilično odlučan. Razmjerno se dobro oporavljao, ali nakon jedne godine bez napretka bilo mi ga je prilično teško uvjeriti da se isplati ustrajati. - Misliš li da bi trebao ustrajati? Nathan se zagledao u pod. - Iskreno? On je kvadriplegičar tipa C5/6. To znači da mu ne radi ništa ispod ove točke... - Položio si je ruku na gornji dio prsa. - Još ne znaju liječiti leđnu moždinu. Zurila sam u pod, razmišljajući o Willovu licu dok smo vozili po zimskome suncu, o ozarenom licu muškarca na skijaškom odmoru. - Ali medicina napreduje na mnogim poljima, ne? Mislim... na ovakvome mjestu... sigurno stalno rade nova istraživanja. - Ovo je prilično dobra bolnica - bezizražajno je rekao. - Nada umire zadnja, ne? Nathan me pogleda pa vrati pogled na knjigu.

73


- Da - reče. *** U petnaest do tri Nathan mi je rekao da smijem otići po kavu. Rekao je da ti pregledi mogu prilično dugo potrajati i da će on čuvati stražu dok se vratim. Malo sam se motala po čekaonici, listajući časopise na kiosku, proučavajući čokoladice. Na povratku u hodnik izgubila sam se, što je vjerojatno bilo predvidljivo, i morala pitati nekoliko medicinskih sestara kamo da idem, a dvije od njih nisu imale pojma. Kad sam stigla s ohlađenom kavom u ruci, hodnik je bio prazan. Kad sam se približila, vidjela sam da su vrata ordinacije odškrinuta. Zastala sam vani, ali mi je u glavi vječno odjekivao glas gospođe Traynor, koreći me zbog toga što sam ga ostavila. Opet sam to učinila. - Znači, vidimo se za tri mjeseca, gospodine Traynor - govorio je glas. - Prilagodio sam vam lijekove protiv grčenja mišića i pobrinut ću se da vam netko telefonski javi nalaze. Vjerojatno u ponedjeljak. Čula sam i Willov glas: - Mogu li ovo kupiti u ljekarni u prizemlju? - Da. Izvolite. Trebali bi vam dati i još nešto ovih. Ženski glas: - Da vam pridržim fascikl? Shvatila sam da su na odlasku. Pokucala sam i netko mi je doviknuo da uđem. Prema meni su se okrenula dva para očiju. - Oprostite - rekao je liječnik, ustajući sa stolice. - Mislio sam da ste fizijatar. - Ja sam Willova... pomoćnica - rekla sam, zastavši na vratima. Will je bio nagnut naprijed u kolicima dok mu je Nathan navlačio košulju. - Oprostite... mislila sam da ste gotovi. - Samo nam daj minutu, Louisa. - Willov glas odjeknuo je prostorijom. Mrmljajući isprike, povukla sam se zažarena lica. Nije me šokirao pogled na Willovo golo tijelo, koliko god bilo mršavo i puno ožiljaka. Nije me smeo ni pomalo razdražen pogled liječnika, isti onakav kakav mi je gospođa Traynor upućivala iz dana u dan - pogled koji mi je davao do znanja da sam još uvijek isti nespretni debil, premda dobro plaćen po satu.

74


Ne, šokirale su me jarkocrvene pruge na Willovim zapešćima, dugi, krivudavi ožiljci koji se nisu mogli sakriti, koliko god Nathan Willu brzo navlačio rukave.

75


6.

Snijeg je počeo tako naglo padati da sam izišla iz kuće pod vedrim, plavim nebom, a nepunih pola sada poslije hodala sam mimo dvorca koji je izgledao kao ukras na torti, okružen slojem debele, bijele glazure. Vukla sam se prilazom prigušenih koraka i već obamrlih nožnih prstiju, drhteći pod pretankim kaputom od kineske svile. Iz željezno siva beskraja padao je kovitlac gustih, bijelih pahulja, gotovo posve prekrivajući Granta House, prigušujući sve zvukove, usporavajući svijet u neprirodan ritam. Iza uredno podšišane ograde automobili su prolazili s novim oprezom, a pješaci se klizali i ciktali na nogostupu. Navukla sam šal preko nosa i zažalila što nisam odjenula nešto prikladnije od balerinki i baršunaste mini haljinice. Na moje iznenađenje, vrata mi nije otvorio Nathan, nego Willov otac. - U krevetu je - rekao je, pogledavajući u nebo mimo krova trijema. - Nije mu baš dobro. Baš sam se pitao treba li pozvati liječnika. - Gdje je Nathan? - Ima slobodno jutro. Naravno, baš danas. Prokleta bolničarka iz agencije došla je i otišla u točno šest sekundi. Ako ovaj snijeg nastavi padati, nisam uopće siguran što ćemo poslije. - Slegnuo je ramenima kao da se tu ne može ništa i opet nestao niz hodnik, bjelodano sretan što više nije on odgovoran. - Znate što mu treba, ne? - doviknuo mi je preko ramena. Svukla sam kaput i izula cipele, a znajući da je gospođa Traynor na sudu (obilježila je datume na kalendaru u Willovoj kuhinji), ostavila sam svoje mokre čarape da se suše na radijatoru. U košari s opranim rubljem pronašla sam par Willovih pa sam ih navukla. Na meni su izgledale smiješno veliko, ali bilo je božanski imati topla, suha stopala. Will nije odgovorio kad sam zazvala, pa sam mu nakon nekog vremena spravila napitak, tiho pokucala i zavirila kroz odškrinuta

76


vrata. U polumraku sam mogla samo razabrati obris ispod popluna. Tvrdo je spavao. Zakoračila sam unazad, zatvorila za sobom vrata i posvetila se jutarnjim zadacima. Mojoj je majci uredna kuća pričinjala gotovo tjelesno zadovoljstvo. Sada sam već mjesec dana svakodnevno usisavala i čistila, a još nisam shvaćala u čemu je čar. Slutila sam da u mojem životu neće postojati trenutak kada mi neće biti draže da to radi netko drugi. Ali za ovakvih dana, kad je Will bio prikovan uz krevet, a vanjski svijet djelovao zaleđeno, uvidjela sam meditativno zadovoljstvo napredujući u poslu dograđenim krilom od jednog kraja do drugog. Dok sam brisala prašinu i laštila, prenosila sam radio sa sobom iz sobe u sobu, ali tiho da ne ometam Willa. Povremeno bih provirila kroz vrata samo da se uvjerim kako diše i malo sam se zabrinula tek kad se ni u jedan nije probudio. Napunila sam košaru cjepanicama, primijetivši da se nakupilo desetak centimetara snijega. Spravila sam Willu svjež napitak i pokucala. Drugi put pokucala sam glasno. - Da? - Zvučao je promuklo, kao da sam ga probudila. - Ja sam. - Kad nije odgovorio, dodala sam: - Louisa. Smijem ući? - Nije baš da izvodim ples sedam velova. U sobi je bilo mračno, a zavjese su još bile navučene. Ušla sam, puštajući da mi se oči priviknu na tamu. Will je ležao na boku, jedna mu je ruka bila savijena ispod njega kao da se pokušava na nju podići, što je i činio kad sam provirila. Katkad je bilo lako zaboraviti da se sam ne može ni okrenuti. Kosa mu je stršila na jednu stranu, a poplun je bio uredno zataknut oko njega. Soba je bila ispunjena toplim mirisom neoprana muškarca - nije bio neugodan, ali me svejedno iznenadio jer je prvi put i to bilo dio mojeg radnog dana. - Što mogu učiniti? Želiš li svoje piće? - Moram se premjestiti. Odložila sam piće na komodu i prišla krevetu. - Što... što želiš da učinim? Oprezno je progutao slinu kao da mu to pričinja bol. - Podigni me i okreni pa podigni gornji dio kreveta. Ovako... Mahnuo mi je glavom da priđem. - Podvući ruke pod moje, sklopi

77


šake na mojim leđima pa me povuci gore. Ostani sjediti na krevetu da ne prenapregneš križa. Nisam se mogla praviti da sve to nije pomalo čudno. Obgrlila sam ga, njegov mi je miris ispunio nosnice i osjetila sam toplinu njegove kože na svojoj. Mogla sam mu biti bliže samo da sam mu počela grickati uho. Od te pomisli poslala sam blago histerična pa sam se s mukom obuzdavala. - Što je bilo? - Ništa. - Udahnula sam, ispreplela ruke i namještala svoj položaj dok nisam osjetila da ga čvrsto držim. Bio je širi negoli sam očekivala i nekako teži. Odbrojivši do tri, povukla sam ga više na krevet. - Isuse - uzviknuo je u moje rame. - Što? - Zamalo sam ga ispustila. - Ruke su ti prokleto hladne. - Da. Pa, da si se potrudio ustati, znao bi da vani sniježi. Napola sam se šalila, ali tada sam shvatila mu je koža ispod majice vruća - isijavala je žarkom vrućinom koja kao da je dopirala duboko iz njega. Tiho je zastenjao dok sam ga namještala na jastuk, nastojeći se kretati što sporije i nježnije. Pokazao mi je daljinski upravljač kreveta koji će mu pridići glavu i ramena. - Ali ne previše - promrmljao je. - Malo mi se vrti. Usprkos slabašnu prigovaranju, uključila sam svjetiljku na noćnom ormariću kako bih mu vidjela lice. - Wille... jesi li dobro? - Morala sam to dvaput ponoviti prije negoli mi je odgovorio. - Nije mi baš najbolji dan. - Trebaš lijekove protiv bolova? - Da... one jake. - Možda i paracetamol? S uzdahom je spustio glavu na hladan jastuk. Pružila sam mu čašu i gledala kako guta. - Hvala ti - rekao je poslije, a mene je odjednom ispunio nemir. Will mi nikada prije ni na čemu nije zahvalio. Sklopio je oči, a ja sam još neko vrijeme stajala na vratima i gledala njegova prsa kako se uzdižu i spuštaju ispod majice, blago pritvorena usta. Disao je plitko i možda malo teže nego inače. Ali

78


nikada ga nisam vidjela izvan invalidskih kolica pa nisam bila sigurna ima li to kakve veze s pritiskom od ležanja. - Idi - promrmljao je. Otišla sam. *** Pročitala sam svoj časopis, podižući glavu samo da bih vidjela kako se oko kuće nakuplja gust snijeg, gmižući uz prozorske daske i tvoreći praškaste krajolike. Mama mi je u pola jedan poslala SMS da mi javi kako tata nije uspio autom izići iz ulice. "Ne izlazi iz kuće, a da nas prvo ne nazoveš", uputila me. Nisam bila sigurna kako bi mi ona mogla pomoći - zar će poslati tatu na sanjkama s bernardincem? Poslušala sam mjesne vijesti na radiju o čepovima na autocesti, zametenim vlakovima i školama privremeno zatvorenim zbog neočekivane mećave. Vratila sam se Willovu sobu i ponovo ga pogledala. Nije mi se sviđala boja njegova lica. Bio je blijed, s nekakvim žarkim točkicama na obrazima. - Wille? - tiho sam rekla. Nije se pomaknuo. - Wille? Počela me loviti blaga panika. Još sam ga dvaput zazvala imenom, glasnije. Nije bilo odgovora. Napokon sam se nagnula nad njega. Na licu mu se ništa nije vidno micalo i nisam uspijevala razabrati gibanje grudi. Dah. Trebala bih mu moći osjetiti dah. Prinijela sam lice posve blizu njegovome, nastojeći razabrati disanje. Kad mi to nije uspjelo, pružila sam ruku i nježno mu dotaknula lice. Trgnuo se, a oči su mu se naglo otvorile, tek nekoliko centimetara od mojih. - Oprosti - rekla sam i odskočila. Trepnuo je i ogledao se po sobi, kao da je bio negdje daleko od doma. - Lou je - rekla sam jer nisam bila sigurna da me prepoznao. Na licu mu se pojavila blaga ojađenost. - Znam. - Jesi li za malo juhe? - Ne. Hvala ti. - Zatvorio je oči. - Još lijekova protiv boli?

79


Jagodična kost lagano mu je blistala od znoja. Kad sam pružila ruku, osjetila sam da mu je poplun pomalo vruć i znojan. To me prestrašilo. - Bih li nešto trebala učiniti? Mislim, ako Nathan ne uspije stići? - Ne... dobro sam - promrmljao je i opet sklopio oči. Prelistala sam sadržaj fascikla da vidim je li mi što promaknulo. Otvorila sam ormarić s lijekovima koji je bio pun kutija s gumenim rukavicama i zavojima od gaze pa shvatila da nemam pojma čemu išta od toga služi. Pozvonila sam na interfon da porazgovaram s Willovim ocem, ali zvonjava se izgubila u praznoj kući. Čula sam je kako odzvanja izvan vrata dograđenog krila. Baš sam kanila nazvati gospođu Traynor kad su se otvorila stražnja vrata i ušao Nathan, umotan u slojeve debele odjeće, vuneni šal i kapu koji su mu gotovo posve zakrivali glavu. Unio je sa sobom zapuh hladnoga zraka i mali vihor snijega. - Bok - rekao je, stresajući snijeg sa čizama i zalupio vrata za sobom. Imala sam osjećaj da se kuća odjednom probudila iz dubokog sna. - Joj, Bogu hvala što si došao - rekla sam. - Nije mu dobro. Prespavao je veći dio jutra i gotovo ništa nije pio. Nisam znala što da radim. Nathan strese sa sebe kaput. - Morao sam hodati sve dovde. Autobusi su prestali voziti. Otišla sam mu skuhati čaj, a on provjeriti kako je Will. Vratio se prije nego što je čajnik stigao zakuhati. - Ima vrućicu - rekao je. - Koliko je već u ovakvom stanju? - Cijelo jutro. Učinilo mi se da je vruć, ali rekao je da samo želi spavati. - Isuse. Cijelo jutro? Nisi znala da ne može regulirati vlastitu tjelesnu temperaturu? - Progurao se pokraj mene i počeo kopati po ormariću s lijekovima. - Antibiotici. Jaki. Uzeo je jednu staklenku, istresao sadržaj u mužar i počeo ga bjesomučno mljeti. Motala sam se oko njega. - Dala sam mu paracetamol. - Isto tako si mu mogla dati gumene bombone.

80


- Nisam znala. Nitko mi nije rekao. Pokrivala sam ga. - Piše u vražjem fasciklu. Gle, Will se ne znoji kao mi. Štoviše, uopće se ne znoji od mjesta ozljede naniže. To znači da, ako se malo prehladi, njegov unutrašnji termometar poludi. Idi pronađi ventilator. Stavit ćemo mu ga u sobu dok se ne ohladi. I vlažan ručnik da mu ga stavimo na šiju. Nećemo ga moći odvesti liječniku dok ne prestane sniježiti. Prokleta agencijska bolničarka. Trebali su to prepoznati već jutros. Nathana nikada nisam vidjela tako ljuta. Više se nije ni obraćao meni. Otrčala sam po ventilator. Trebalo je četrdeset minuta da se Willova tjelesna temperatura spusti na prihvatljivu razinu. Dok smo čekali da počnu djelovati superjake tablete za snižavanje temperature, položila sam mu ručnik na čelo i oko vrata, kako me Nathan uputio. Svukli smo ga, prekrili mu grudi tankom, pamučnom plahtom i pustili da ventilator puše na nju. Sad kad nije imao rukava, ožiljci na njegovim rukama upadali su u oči. Svi smo se pravili da ih ne vidimo. Will je gotovo šutke trpio svu tu strku, odgovarajući na Nathanova pitanja s "da" i "ne", katkad toliko nerazumljivo da nisam bila sigurna zna li uopće što govori. Sad kad sam ga vidjela na svjetlu, shvatila sam da je izgledao zaista jako bolesno i osjetila se grozno zbog toga što to nisam primijetila. Ispričavala sam se sve dok mi Nathan nije rekao da sam postala naporna. - Dobro - rekao je. - Moraš gledati što radim. Moguće je da ćeš ovo poslije morati ponoviti sama. Nisam imala osjećaj da se smijem usprotiviti, ali bilo mi je teško zatomiti gadljivost kad je Nathan spustio struk Willova donjeg dijela pidžame i otkrio svijetlu prugu golog trbuha pa oprezno maknuo povoj od gaze s cjevčice u njegovu abdomenu, nježno je očistio i vratio povoj na mjesto. Pokazao mi je kako da promijenim vrećicu na krevetu i objasnio zašto mora biti niže od Willova tijela, a mene je iznenadilo koliko sam pribrano izišla iz prostorije s vrećicom tople tekućine. Bilo mi je drago što me Will zapravo i ne gleda - ne zbog oštrih primjedbi, nego zato što sam slutila da bi i njemu bilo neugodno zbog toga što svjedočim dijelu njegove intimne svakodnevice.

81


- I to je to - rekao je Nathan. Napokon, jedan sat poslije, Will je ležao u drijemežu na čistim, pamučnim plahtama i izgledao, ako ne baš zdravo, onda bar ne više zastrašujuće bolesno. - Pusti ga da spava, ali probudi ga za nekoliko sati i pobrini se da popije veći dio napitka. Daj mu još lijekova protiv vrućice u pet, dobro? Temperatura će mu u zadnjem satu vjerojatno opet skočiti, ali nema lijekova prije pet. Sve sam si zabilježila u notes. Bojala sam se da ću nešto pogrešno zapamtiti. - Večeras ćeš morati ponoviti sve što smo danas zajedno učinili. Hoćeš li moći? - Nathan se umotao kao eskim i izašao na snijeg. - Samo čitaj što piše u fasciklu. I ne paničari. Bude li problema, samo me nazovi. Dat ću ti detaljne upute. Vratit ću se ako bude stvarno nužno. Nakon Nathanova odlaska ostala sam u Willovoj sobi. Bilo me previše strah izići. U kutu je bio stari, kožnati naslonjač uz svjetiljku za čitanje, vjerojatno iz Willova prošlog života, pa sam se sklupčala na njemu sa zbirkom kratkih priča koju sam uzela s police. U toj je sobi vladao neobičan spokoj. Kroz procijep među zavjesama vidjela sam vanjski svijet pod bijelim pokrivačem, nepomičan i prelijep. Unutra je bilo toplo i tiho, a misli mi je prekidalo samo povremeno kuckanje i šuštanje centralnog grijanja. Čitala sam, povremeno podižući pogled da se uvjerim kako Will još mirno spava pa shvatila da nikada u životu nisam samo šutke sjedila ne radeći ništa. U kući kao što je moja ne odrasteš naviknut na tišinu uz vječno usisavanje, drečanje televizora i ciku. Onih rijetkih trenutaka kada je televizor bio ugašen tata bi stavio stare Elvisove ploče i puštao ih najglasnije moguće. I u kafiću nikada nije prestajalo brujanje razgovora i zveket. A ovdje sam, evo, mogla čuti vlastite misli. Gotovo sam čula i otkucaje srca. Iznenadila sam se shvativši da mi se to zapravo sviđa. U pet mi je mobitel dao znak da sam primila poruku. Will se promeškoljio, a ja skočila iz naslonjača, panično želeći stići do njega prije nego što ga probudi. Nema vlakova. Možete li ikako ostati preko noći? Nathan ne može. Camilla Traynor.

82


Natipkala sam odgovor bez razmišljanja. Nema problema. Nazvala sam roditelje i rekla im da ću prespavati ondje. U majčinu glasu osjetilo se da joj je laknulo. Kad sam joj rekla da će mi platiti što ću prenoćiti, čulo se da je oduševljena. - Jesi čuo, Bernarde? - rekla je, rukom napola prekrivajući mikrofon. - Sada joj već plaćaju i da spava. Čula sam očev uzvik: - Bogu hvala. Pronašla je posao iz snova. Poslala sam SMS Patricku da mu kažem kako sam zamoljena da ostanem na poslu i da ću ga nazvati poslije. Odgovorio mi je već za nekoliko sekundi. Večeras idem na trčanje po snijegu na duge pruge. Dobra vježba za Norvešku! Pusa, P. Pitala sam se kako je moguće da netko bude toliko uzbuđen džogiranjem na temperaturi ispod ništice u potkošulji i hlačicama. Will je spavao. Skuhala sam si nešto hrane i otopila malo juhe za slučaj da je Will poslije poželi. Zapalila sam vatru u dnevnoj sobi za slučaj da se osjeti dovoljno dobro za prelazak u dnevnu sobu. Pročitala sam još jednu kratku priču i zapitala se kada sam si zadnji put kupila knjigu. U djetinjstvu sam obožavala čitati, ali nisam se mogla sjetiti da sam otada čitala išta osim časopisa. Treen je bila prava čitačica. Kad god bih uzela knjigu u ruku, osjećala bih se gotovo kao da zadirem na njezin teritorij. Razmišljajući o tome kako će ona i Thomas zbrisati na fakultet, shvatila sam da još uvijek ne znam čini li me to sretnom ili tužnom - ili budi zamršen osjećaj između toga dvoga. U sedam je nazvao Nathan. Osjetilo se da mu je laknulo kad je čuo da ću prespavati. - Nisam mogla do gospodina Traynora. Čak sam nazvala i na njihov fiksni telefon, ali odmah se uključila sekretarica. - Da. Pa. Njega vjerojatno nema. - Nema?

83


Odjednom me nagonski uhvatila panika pri pomisli da ćemo Will i ja cijelu noć biti sami u kući. Bojala sam se da opet nešto ozbiljno ne pođe po zlu i da ne ugrozim Willovo zdravlje. - Bih li trebala onda nazvati gospođu Traynor? Na drugoj strani veze zavladala je kratka tišina. - Ne. Bolje ne. -Ali... - Gle, Lou, on često... on često odlazi nekamo kad gospođa T. prenoći u gradu. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što mi govori. -Oh. - Dobro je da si ondje, to je sve. Ako si sigurna da Will djeluje bolje, ja ću doći sutra rano ujutro. Postoje normalni sati, a postoje i poremećeni sati kada vrijeme zastajkuje i posrče, a život - pravi život - nazire se kao kroz izmaglicu. Malo sam gledala televiziju, jela i pospremila kuhinju, bešumno se krećući dograđenim krilom. Naposljetku sam se vratila u Willovu sobu. Kad sam zatvorila vrata, prenuo se i napola podigao glavu. - Koliko je sati, Clark? - Glas mu je bio blago prigušen jastukom. - Osam i petnaest. Pustio je da mu glava padne natrag na jastuk i razmislio o tom podatku. - Mogu li dobiti nešto za piće? U njemu više nije bilo oštrine, zajedljivosti. Kao da ga je bolest napokon učinila ranjivim. Dala sam mu piti i uključila svjetiljku na noćnom ormariću. Sjela sam na sam rub kreveta i opipala mu čelo, kao što je majka činila meni dok sam bila dijete. Još je bio malo topao, ali ni izdaleka onako kao prije. - Hladne ruke. - Već si se žalio na njih. - Jesam? - Zvučao je iskreno iznenađeno. - Jesi li za malo juhe? - Ne. - Je li ti udobno? Nikada nisam mogla ocijeniti koliko mu je neudobno, ali slutila sam da mu je mnogo gore nego što pokazuje. - Godilo bi mi okrenuti se na drugu stranu. Samo me otkotrljaj. Ne treba me uspravljati.

84


Popela sam se na krevet i okrenula ga najnježnije što sam mogla. Više nije isijavao zlokobnom vrućinom, nego samo običnom toplinom tijela koje je dugo bilo ispod popluna. - Mogu li još što učiniti? - Ne bi li trebala krenuti kući? - Sve je u redu - rekla sam. - Prespavat ću ovdje. Vani su posljednje zrake svjetla odavno ugasle. Još je sniježilo. Snijeg pred trijemom koji su obasjavala svjetla kroz prozor bio je okupan sjetnim, blijedozlatnim sjajem. Sjedili smo u spokojnoj tišini, gledajući kako hipnotički pada. - Mogu li te nešto pitati? - napokon sam rekla. Vidjela sam mu ruke položene na plahtu. Bilo je začudno što djeluju toliko obično, toliko snažno, a opet su toliko beskorisne. - Slutim da ćeš to ionako učiniti. - Što se dogodilo? Stalno sam se pitala o ožiljcima na njegovim zapešćima. Bilo je to jedino pitanje koje nisam mogla izravno postaviti. Otvorio je jedno oko. - Kako sam završio u ovome stanju? Kad sam kimnula, opet je zatvorio oči. - Nesreća s motorom. Ne mojim. Ja sam bio nedužan pješak. - Mislila sam da si stradao na skijanju, skakanju bungeejem ili nečem sličnom. - Svi to misle. To je mala Božja šala. Prelazio sam ulicu pred vlastitom kućom. Ne ovdje - rekao je. - U Londonu. Zurila sam u knjige na polici. Među romanima, trošnim Penguinovim mekoukoričenim izdanjima, bili su i naslovi knjiga o pravu i ekonomiji: Gospodarski zakon, Preuzimanja, popisi meni nepoznatih imena. - I nikako nisi mogao zadržati posao? - Ne. Ni stan, ni godišnje odmore, ni život... a moju bivšu curu si, vjerujem, upoznala. - Napuknuo glas otkrivao je gorčinu. - Ali vjerojatno bih trebao biti zahvalan jer neko vrijeme nisu mislili da ću uopće preživjeti. - Je li ti grozno? Živjeti ovdje, mislim? - Jest. - Bi li ikako mogao ponovo živjeti u Londonu?

85


- Ovako, ne. - Ali možda ti bude bolje. Mislim, Nathan je rekao da je moguć velik napredak kod ovakvih ozljeda. Will je opet sklopio oči. Čekala sam pa mu popravila jastuk pod glavom i poplun na prsima. - Oprosti - rekla sam, uspravivši se. - Previše ispitujem. Hoćeš da odem? - Ne. Ostani još malo. Razgovaraj sa mnom. - Progutao je. Oči su mu se ponovo otvorile i kliznule uvis prema mojima. Djelovao je nepodnošljivo umorno. - Reci mi nešto lijepo. Kratko sam oklijevala pa se naslonila na jastuke pokraj njega. Sjedili smo u gotovo potpunom mraku, gledajući kako nakratko osvijetljene pahuljice nestaju u crnilu noći. - Znaš... to sam običavala govoriti tati - rekla sam naposljetku. Ali kad bih ti rekla kako mi je odgovarao, bio bi uvjeren sam luda. - Uvjereniji nego sada? - Kad bih ružno sanjala, bila uplašena ili tužna, pjevao mi je... Nasmijala sam se. - Joj... ne mogu... - Nastavi. - Pjevao mi je "Pjesmu o Molahonkeyju". - O čemu? - O Molahonkeyju. - Mislila sam da svi znaju tu pjesmu. - Vjeruj mi, Clark - promrmljao je - u tom sam pogledu djevac. Duboko sam udahnula, zatvorila oči i zapjevala. Da bar-li-li živili-li-m u Molahonkeyju Zemlji-li-li gdje rođen sa-la-la-lam Da mogu-lu-lu svirat stari bendžo-lo-lo Svoj stari-li-li dobri bendžo-lo-lo - Isuse Kriste. Ponovo sam udahnula. Odnio-lo-lo sam ga u zala-la-la-gaonicu Da vidi-li-li-m ima li nade-le-le Ali tamo-lo-lo kažu da su žice smeće-le-le

86


I od njih-li-li niš koristi-li-li. Nakratko je zavladala tišina. - Luda si. Cijela tvoja obitelj je luda. - Ali palilo je. - A ti si grozomorna pjevačica. Nadam se da je tvoj tata bio bolji. - Mislim da si zapravo želio reći: 'Hvala vam, gospođice Clark, na pokušaju da me oraspoložite.' - To je vjerojatno jednako smisleno kao ostatak psihoterapeutske pomoći koju sam dobio. U redu, Clark - rekao je - reci mi sad nešto drugo. Nešto što nema veze s pjevanjem. Kratko sam razmislila. - Ovaj... dobro, pa... neki dan si gledao moje cipele? - Teško ih je ne gledati. - Pa, moja mama pamti da sam opsjednuta neobičnim cipelama još od treće godine. Kupila mi je tirkizne, šljokičaste gumene čizme... u ono vrijeme bile su vrlo neobične... svi su klinci imali obične zelene ili crvene, ako su imali sreće. Kaže da sam ih odbijala izuti od dana kad ih je donijela kući. Nosila sam ih u krevetu, u kupaonici, u vrtiću cijeloga ljeta. Omiljena odjevna kombinacija bile su mi moje škljokičaste čizme i pčelaste tajice. - Pčelaste tajice? - Na crne i žute pruge. - Prekrasno. - Malo si grub. - Pa kad je istina. Zvuči odvratno. - Možda tebi zvuči odvratno, ali za divno čudo, Wille Traynore, na odijevaju se sve žene samo zato da bi se svidjele muškarcima. - Glupost. - Ne, nije. - Žene sve rade s muškarcima na umu. Svi sve rade sa seksom na umu. Nisi čitala Crvenu kraljicu? - Nemam blage veze o čemu govoriš, ali uvjeravam te da ne sjedim na tvom krevetu pjevajući "Pjesmu o Malohonkeyju" zato da se domognem seksa. A s tri godine stvarno sam, stvarno obožavala imati prugaste noge.

87


Primijetila sam da strepnja koja mi je cijeloga dana stezala srce polako popušta sa svakim Willovim komentarom. Više nisam bila sama u kući, odgovorna za sirotog kvadriplegičara. Bila sam to samo ja i sjedila sam, čavrljajući s iznimno sarkastičnim frajerom. - Nastavi onda, što je bilo s tim predivnim, škljokičastim čizmicama? - Mama ih je morala baciti. Zaradila sam stvarno gadne spuštene tabane. - Divno. - A bacila je i tajice. - Zašto? To nikada nisam otkrila, ali slomila mi je srce. Nikada poslije nisam pronašla tajice koje bih toliko voljela. Više ih ne proizvode. A ako ih i proizvode, ne rade ih za odrasle žene. - Baš čudno. - Samo se ti rugaj. Nikada nisi ništa toliko volio? Sada sam ga već jedva vidjela jer je u sobi zavladao gotovo potpun mrak. Mogla sam uključiti stropnu svjetiljku, ali nešto me u tome priječilo. A čim sam shvatila što sam rekla, poželjela sam da nisam. - Da - tiho je rekao. - Da, jesam. Još smo neko vrijeme razgovarali, a onda je Will zadrijemao. Ležala sam uz njega, gledajući kako diše i povremeno se pitajući što bi rekao da se probudi i zatekne me kako zurim u njega, u njegovu predugu kosu, umorne oči i čupave čekinje na bradi. Ali nisam se mogla pomaknuti. Sati su postali nadrealni, otok izvan vremena. Uz njega u kući bila sam samo ja, a opet sam se bojala napustiti ga. Malo nakon jedanaest primijetila sam da se opet počeo znojiti i pliće disati pa sam ga probudila i natjerala da popije lijekove za snižavanje temperature. Nije govorio, samo je promrmljao zahvalu. Promijenila sam mu gornju plahtu i jastučnicu, a kad je napokon ponovo zaspao, legla sam pola metra od njega i, nakon mnogo vremena, zaspala i sama. Probudila sam se začuvši svoje ime. Bila sam u učionici, spavala sam na klupi, a učiteljica je lupkala po ploči, ponavljajući moje ime. Znala sam da sam trebala paziti na satu, znala sam da će učiteljica

88


doživjeti moj drijemež kao drskost, ah jednostavno nisam mogla podići glavu sa stola. - Louisa. - Mmmhghh. - Louisa. Stol je bio strašno mekan. Otvorila sam oči. Riječi mi je netko izgovarao iznad glave, sikćući ih, ali prilično odrješito. Louisa. Bila sam u krevetu. Trepnula sam, čekajući da mi se vid izoštri, pa podigla pogled i ugledala Camillu Traynor kako stoji nada mnom. Bila je odjevena u debeo, vuneni kaput, a torbica joj je još bila prebačena preko ramena. - Louisa. Naglo sam se odgurnula. Will je pokraj mene spavao ispod pokrivača, usta su mu bila malo otvorena, a lakat svijen pod pravim kutom ispred tijela. Kroz prozor je prodiralo svjetlo, svjedočeći o hladnom, vedrom jutru. - Uh. - Što to radite? Osjećala sam se kao da sam uhvaćena u kakvu groznu prijestupu. Protrljala sam lice nastojeći se sabrati. Zašto sam ovdje? Što da joj kažem? - Što radite u Willovu krevetu? - Will... - tiho sam rekla. - Willu nije bilo dobro... samo sam mislila da bih ga trebala držati na oku. - Kako to mislite - nije mu bilo dobro? Čujte, iziđite na hodnik. Krupnim koracima izišla je iz sobe, bjelodano očekujući da je slijedim. Izišla sam za njom, nastojeći zagladiti odjeću. Imala sam grozan osjećaj da mi je šminka razmazana po cijelome licu. Zatvorila je za mnom vrata Willove spavaće sobe. Stajala sam pred njom, pokušavajući začešljati kosu i sabrati misli. - Will je imao temperaturu. Nathan ju je spustio kad je došao, ali ja nisam znala da je Will sam ne može regulirati i to pa sam ga željela držati na oku... rekao je da ga trebam držati na oku... - glas mi je zvučao muklo, nerazgovijetno. Nisam bila posve sigurna da govorim smislene rečenice.

89


- Zašto me niste nazvali? Ako mu je bilo loše, trebali ste me odmah nazvati. Ili gospodina Traynora. Odjednom su mi se sinapse ražarile. Gospodin Traytior. O, Gospode. Bacila sam pogled na sat. Bilo je petnaest do osam. - Nisam... Nathan nije mislio... - Gledajte, Louisa. Nije to viša matematika. Ako je Willu bilo toliko loše da ste morali spavati u njegovoj sobi, takve mi stvari morate javiti. - Da. Trepnula sam, zureći u pod. - Nije mi jasno zašto me niste nazvali. Jeste li pokušali dobiti gospodina Traynora? Nathan je rekao da to ne treba spominjati. - Ja... U tom trenutku otvorila su se vrata dograđenog krila i na njima se pojavio gospodin Traynor sa svijenim novinama pod rukom. - Vratila si se! - rekao je ženi, stresajući pahuljice s ramena. - Baš sam se probio ulicom po novine i mlijeko. Na cestama je pravi pakao. Morao sam ići sve do Hansford Cornera da zaobiđem zaleđene dijelove. Pogledala ga je, a ja sam se zapitala zapaža li da je odjeven u istu košulju i pulover kao jučer. - Jesi li znao da je Willu noćas bilo loše? Pogledao je ravno u mene. Spustila sam pogled na vlastita stopala. Ne znam kada mi je u životu bilo neugodnije. - Zar ste me pokušali dobiti, Louisa? Žao mi je... ništa nisam čuo. Vjerojatno interfon nije radio. U zadnje vrijeme nekoliko puta nisam čuo kad je zvonio. A ni meni sinoć nije bilo baš najbolje. Zaspao sam kao klada. Još sam imala na nogama Willove čarape. Zurila sam u njih, pitajući se hoće li me gospođa Traynor i zbog toga osuditi. Ali djelovala je odsutno. - Dugo sam putovala kući. Mislim... pustit ću vas sada da radite. Ali ako se ikada ponovi nešto slično, odmah me nazovite. Razumijete li? Nisam željela pogledati gospodina Traynora. - Da - rekla sam i pobjegla u kuhinju.

90


7.

Proljeće je stiglo preko noći, kao da je zima, poput kakva neželjena gosta, odjednom navukla kaput i nestala bez pozdrava. Sve je postalo zelenije, ulice su bile okupane vodenastom sunčevom svjetlošću, a zrak je odjednom postao blag. U zraku se osjećala naznaka nečeg cvjetnog i srdačnog, a pjev ptica bio je blaga zvučna kulisa cijeloga dana. Ja ništa od toga nisam opažala. Prethodne večeri prespavala sam kod Patricka. Bilo je to prvi put da sam ga vidjela u više od tjedan dana, zbog njegova pojačanog rasporeda treninga, ali provevši četrdeset minuta u kadi s pola vrećice soli za kupanje, bio je toliko iscrpljen da je jedva razgovarao sa mnom. Počela sam ga gladiti po leđima, što je bio jedan od rijetkih pokušaja zavođenja, ali promrmljao je da je stvarno preumoran, a ruka mu se trzala kao da tjera muhu. Četiri sata poslije još sam bila budna i nezadovoljno zurila u strop. Patrick i ja upoznali smo se dok sam bila na svojem jedinom drugom radnom mjestu, dok sam bila vježbenica u Oštrom rezu, jedinom frizerskom salonu za muškarce i žene u Hailsburyju. Ušao je dok je vlasnica Samantha bila zauzeta i zatražio frizuru broj četiri. Napravila sam mu frizuru za koju je poslije tvrdio da je, ne samo najgora koju je ikada imao životu nego najgora u povijesti čovječanstva. Tri mjeseca poslije, shvativši da to što volim prčkati po vlastitoj koži ne znači nužno da znam ošišati ikoga drugoga, otišla sam i dobila posao u kafiću kod Franka. Kad smo prohodali, Patrick je radio u prodaji i popis njegovih omiljenih stvari sastojao se od piva, čokoladica s pumpe, razgovora o sportu i seksa (pravoga seksa, ne razgovora o seksu), i to tim redoslijedom. Oboje smo najviše voljeli večeri koje su sadržavale sve to. Prije bi se reklo da je običan nego zgodan i guza mu je bila punašnija od moje, ali meni se sviđala. Sviđala mi se njegova jedrost, osjet njegova tijela kada bih se ovila oko njega. Tata mu je bio mrtav i sviđalo mi se kako se ponaša prema majci: zaštitnički i uslužno. A

91


njegovo četvero braće i sestara bili su kao iz idilične, starinske serije. Stvarno se činilo da se jedni drugima sviđaju. Kad smo prvi put izišli na sudar, glas u glavi govorio mije: Ovaj muškarac te nikada neće povrijediti. I nijedan njegov postupak sljedećih sedam godina nije me naveo da u to posumnjam. A onda se pretvorio u velikog trkača. Patrickov trbuh više nije bio mekan kad bih se ugnijezdila uza nj. Bio je tvrd i nepopustljiv poput komode, a Patrick je rado podizao majicu i udarao ga predmetima da dokaže koliko je tvrd. Lice mu je postalo koščato i opaljeno suncem i vjetrom jer je neprestano bio vani. Bedra su mu bila čisti mišići. To bi samo po sebi bilo prilično seksi, ali njemu baš i nije bilo do seksa. Spali smo na dvaput mjesečno, a ja nisam bila od onih koje bi zahtijevale više. Što je bio u boljoj formi i što je bio opsjednutiji vlastitim tijelom, to ga je manje zanimalo moje. Nekoliko sam ga puta pitala zar mu se više ne sviđam, ali zvučao je prilično uvjereno: - Predivna si - govorio je. - Samo sam krepan. U svakom slučaju, ne želim da smršaviš. Cure u klubu... od svih njihovih sisa ne bi mogao složiti jednu poštenu. Zanimalo me kako je točno došao do te zamršene jednadžbe, ali zapravo je to bilo lijepo čuti pa nisam čeprkala. Željela sam dijeliti njegove interese, stvarno jesam. Odlazila sam na večeri triatlonskog kluba, pokušavala čavrljati s drugim djevojkama, ali ubrzo sam shvatila da sam anomalija - nitko nije imao djevojku kao što sam ja - svi članovi kluba bili su solo ili u vezi s nekim jednako dojmljiva tijela. Parovi su poticali jedni druge na vježbe, planirali vikende u rastezljivim, kratkim hlačicama i nosili u novčaniku fotografije na kojima se zajedno nadmeću na triatlonima, držeći se za ruke ili samodopadno pokazuju svatko svoju medalju. Bilo je to neopisivo. - Ne znam na što se žališ - rekla je moja sestra kad sam joj to prenijela. - Otkako sam rodila Thomasa, seksala sam se jednom. - Što? S kim? - Ma, s nekim tipom koji je došao u cvjećarnicu po "stručak za posebne prigode" - rekla je. - Samo sam si željela dokazati da to još mogu. - A kad sam ostala otvorenih usta, dodala je: - Joj, nemoj me

92


tako gledati. Nije to bilo za radnog vremena. I cvijeće mu je trebalo za pogreb. Da ga je kupovao ženi, ne bih ga pipnula ni gladiolom. Nije da sam bila nekakav seksualni manijak - na kraju krajeva, dugo smo bili u vezi - ali neki nastrani dio mene počeo je sumnjati u moju privlačnost. Patricku nikada nije smetalo to što se odijevam "maštovito", kako se izrazio, ali što ako nije bio posve iskren? Patrickov posao i cijeli društveni život vrtio se oko nadzora tijela - njegova kroćenja, tesanja, uvažavanja. Što ako mu se moje tijelo odjednom čini manjkavim u usporedbi sa svim onim čvrstim, malim guzama u biciklističkim tajicama? Što ako u njegovim zahtjevnim očima moje obline, koje sam oduvijek smatrala ugodno raskošnima, sada djeluju zdepasto? Te su mi misli još uvijek nepovezano brujale u glavi kad je ušla gospođa Traynor da meni i Willu doslovce naredi izlazak na zrak. - Pozvala sam servis da dođe obaviti proljetno čišćenje pa sam pomislila da biste mogli uživati u lijepom vremenu dok su svi oni ovdje. Will me pogledao u oči, posve lagano podigavši obrve. - To zapravo nije prijedlog, zar ne, majko? - Samo mislim da bi ti godio svjež zrak - rekla je. - Rampa je namještena. Louisa, vi biste možda mogli ponijeti užinu? Nije to bio posve nerazuman prijedlog. U vrtu je bilo prelijepo. Kao da je, čim se malo podigla temperatura, sve odlučilo izgledati malo zelenije. Sunovrati su niknuli niotkuda, najavljujući žutim laticama cvijeće koje će tek procvasti. Na smeđim granama pupali su pupoljci, trajnice su se nesigurno probijale kroz tamno, grudasto tlo. Otvorila sam vrata i izišli smo, a Will je upravljao stolicom po puteljku od jorškog kamena. Pokazao je prema klupi od kovanog željeza s jastukom pa smo neko vrijeme sjedili ondje, lica podignutih prema slabašnome suncu, slušajući kako se vrapci prepiru u živici. - Što ima s tobom? - Kako to misliš? - Tiha si. - Rekao si da želiš da budem tiha. - Ne ovako tiha. To me plaši.

93


- Dobro sam - rekla sam. Pa dodala: - Samo neke gluposti s dečkom, ako te baš zanima. - Ah - rekao je. - Veliki trkač. Otvorila sam oči, samo da provjerim ruga li mi se. - Što je bilo? - rekao je. - Hajde, reci striki Willu. - Neću. - Moja će majka još najmanje jedan sat goniti čistačice da rade unutra kao lude. Morat ćeš govoriti o nečemu. Odgurnula sam se u uspravan položaj i okrenula prema njemu. Njegova kućna kolica imala su tipku koja mu je podizala sjedalo tako da može razgovarati s ljudima oči u oči. Nije se njome često služio jer mu se od podizanja vrtjelo u glavi, ali sada ju je pritisnuo. Morala sam čak podići pogled prema njegovim očima. Stegnula sam kaput oko sebe i zaškiljila u njega. - Onda dobro, što te zanima? - Koliko ste zajedno? - rekao je. - Malo više od šest godina. Djelovao je iznenađeno. - To je dugo. - Da - rekla sam. - Što se može. Nagnula sam se prema njemu i popravila mu prekrivač. Sunce je bilo varljivo - obećavalo je više no što je moglo ispuniti. Pomislila sam na Patricka koji je jutros točno u pola sedam otišao na jutarnje trčanje. Možda bih i ja trebala početi trčati pa da budemo jedan od onih parova u odjeći od likre. Možda bih trebala kupiti čipkasto donje rublje i potražiti na netu savjete o seksu. Znala sam da ni jedno ni drugo nisam u stanju. - Čime se bavi? - Osobni je trener. - Zato i trči. - Zato i trči. - Kakav je? U tri riječi, ako ti je to neugodna tema. Razmislila sam. - Pozitivan. Odan. Opsjednut omjerom tjelesne masti i mišića. - To je sedam riječi. - Onda si dobio četiri besplatno. Kakva je ona bila?

94


- Tko? - Alicia? Gledala sam ga kao on mene, izravno. Duboko je udahnuo i zagledao se u veliku platanu iznad sebe. Kosa mu je pala u oči, a ja sam suzbila poriv da mu je sklonim ustranu. - Prelijepa. Seksi. Skupa. Začudo nesigurna u sebe. - Zašto bi ona bila nesigurna u sebe? Riječi su mi izletjele iz usta prije negoli sam ih stigla zaustaviti. Djelovao je gotovo razdragano. - Iznenadila bi se - rekao je. - Cure kao Lissa toliko se dugo izvlače na izgled da pomisle kako ništa drugo nemaju. Zapravo nisam fer. Mnogo toga joj dobro ide. Predmeti... odjeća, interijeri. Zna postići da nešto izgleda lijepo. Suzbila sam potrebu da kažem kako svatko može postići da nešto izgleda lijepo ako ima novčanik dubok kao rudnik dijamanata. - Znala je razmjestiti stvari u sobi tako da sve izgleda posve drukčije. Nikada mi nije bilo jasno kako joj to uspijeva. - Pokazao je glavom prema kući. - Ona je uredila ovo krilo kad smo se tek uselili. Zatekla sam se kako vrtim u glavi savršeno osmišljenu dnevnu sobu. Shvatila sam da je moje divljenje prema njoj sada malo zamršenije nego prije. - Koliko ste bili zajedno? - Osam, devet mjeseci. - To nije tako dugo. - Za mene jest. - Kako ste se upoznali? - Na večeri kod prijatelja. Bila je to grozna večera. Ti? - Kod frizera. Ja sam bila frizerka. On je bio mušterija. - Hah. Došao je na brijanje s izbrijavanjem. Očito sam tupo blenula jer je odmahnuo glavom i tiho rekao: - Zaboravi. Iz kuće je dopiralo jednolično brujanje usisavača. U servisu za čišćenje radile su četiri žene, sve u istim kutama. Pitala sam se što će raditi u tom malom dograđenom krilu puna dva sata. - Nedostaje li ti? Čula sam ih kako međusobno razgovaraju. Netko je otvorio prozor pa su u rijedak zrak dopirale povremene provale smijeha.

95


Činilo se da se Will zagledao u nešto u daljini. - Prije mi je nedostajala. - Okrenuo se prema meni i mirno rekao: - Ali razmislio sam i zaključio da su ona i Rupert dobar par. Kimnula sam. - Imat će smiješno raskošno vjenčanje, napraviti nekoliko drečavaca, kako ti to zoveš, kupiti kuću na ladanju, a on će za pet godina početi ševiti tajnicu - rekla sam. - Vjerojatno si u pravu. Zagrijala sam se za temu. - Ona će cijelo vrijeme biti malo ljuta na njega premda neće znati zašto i kinjit će ga na groznim večerama tako da će prijateljima biti neugodno, a on je neće htjeti ostaviti u strahu od goleme alimentacije. Will se okrenuo da me pogleda. - I spavat će zajedno jednom u šest tjedana, a on će obožavati svoju djecu, ali neće ni prstom mrdnuti da stvarno pomogne u brizi za njih. Ona će imati savršenu frizuru, ali onakvo usukano lice - uvukla sam obraze u usta - zbog toga što nikada ne govori ono što doista misli pa će postati luda ovisnica o pilatesu ili kupiti psa ili konja pa se zaljubiti u učitelja jahanja. On će u četrdesetoj početi džogirati, možda i kupiti Harley-Davidsona koji će ona prezirati, i svaki dan će odlaziti na posao gdje će gledati mladiće u uredu i navečer u baru slušati koga su toga vikenda odvukli u krevet i gdje su sve tulumarili pa će se iz nekog razloga osjetiti izigrano iako nikada neće biti posve siguran kako i zašto. Okrenula sam se. Will je zurio u mene. - Oprosti - rekla sam nakon stanke. - Stvarno ne znam odakle mi to. - Počinjem pomalo žaliti Velikog Trkača. - Ma, nisam to pokupila od njega - rekla sam. - Nego godinama radeći u kafiću. Tamo svašta vidiš i čuješ. Obrasce ljudskog ponašanja. Začudio bi se što se sve ondje događa. - Zato se nisi udala? Trepnula sam. - Valjda. Nisam željela priznati da nikada nisam bila zaprošena.

96


*** Možda zvuči kao da nismo bogzna što radili, ali dani s Willom zapravo su postali za nijansu drukčiji - ovisno o njegovu raspoloženju i, još važnije, razini boli. Bilo je dana kada bih već s vrata po položaju njegove čeljusti vidjela da ne želi razgovarati sa mnom - ni s kim drugim - pa bih si našla posla po krilu, nastojeći predvidjeti njegove potrebe kako ga ne bih trebala ispitivati. Svašta mu je nanosilo bol. Bile su tu općenite boljke povezane s gubitkom mišićne mase - nije mu imalo što držati tijelo, usprkos Nathanovim pokušajima fizioterapije. Bolio ga je želudac zbog problema s probavom, boljela su ga ramena, boljela ga je upala mokraćnog mjehura - koja je očito bila neizbježna usprkos svim našim nastojanjima. Zaradio je čir na želucu od previše lijekova koje je uzimao početkom oporavka kada ih je navodno gutao kao Tic Tac. Povremeno bi dobio i zaležajne rane od preduga sjedenja u istom položaju. Will je nekoliko puta bio prisiljen na ležanje samo da bi zacijelile, ali mrzio je dugo ležati na leđima. Ležao bi, slušajući radio, a oči bi mu sjajile od potisnuta gnjeva. Willa su mučile i glavobolje - ja sam smatrala da su one popratna pojava bijesa i frustracije. Imao je mnogo mentalne energije za koju nije imao oduška. To se na nečemu moralo odraziti. Ali najveći problem pričinjalo mu je žarenje u šakama i stopalima: neumorno je pulsiralo tako da se nije mogao posvetiti ničemu drugome. Pripremila bih mu lavor hladne vode da ih namače ili ih omatala hladnim ručnicima, nadajući se da ću mu tako ublažiti nelagodu. Prenapregnuti mišić u čeljusti počeo bi mu titrati, a Will bi povremeno jednostavno nestao, kao da će tu neugodu moći podnijeti samo ako se udalji iz vlastita tijela. Neobično sam se navikla na njegove tjelesne potrebe. Činilo mi se da nije fer što mu udovi pričinjaju toliku neugodu premda se njima ne može služiti. Usprkos svemu tome, Will se nije žalio. Zbog toga mi je i trebalo nekoliko tjedana da uopće shvatim koliko pati. Poslije sam već odgonetavala napetost u njegovim očima, šutnje, to kako se povlači u vlastitu kožu. Jednostavno bi pitao: "Bi li mogla donijeti hladne vode, Louisa?" ili "Mislim da je vrijeme za sredstvo protiv boli." Katkad bi ga toliko boljelo da bi mu sva krv otekla iz lica i postalo bi blijedo kao vapno. To su bili najgori dani.

97


Ali inače smo se prilično dobro podnosili. Nije djelovao smrtno uvrijeđeno kad bih mu se obratila, kao na početku. Danas se činilo da ga ništa ne boli. Kad nam je gospođa Traynor došla reći da će čistačice biti gotove za dvadeset minuta, oboma sam nam natočila piće i otišli smo u sporu šetnju vrtom tako da se Will držao puteljka, a ja gledala kako mi satenske balerinke tamne u vlažnoj travi. - Zanimljiv izbor obuće - rekao je Will. - Bile su smaragdno zelene. Pronašla sam ih u dobrotvornom dućanu. Patrick je rekao da u njima izgledam kao patuljak transvestit. - Znaš, ne odijevaš se kao ovdašnji ljudi. Svaki dan razmišljam kakvu ćeš sumanutu kombinaciju smisliti i to me baš zabavlja. - A kako se to odijevaju "ovdašnji ljudi"? Skrenuo je malo ulijevo da izbjegne komad grane na puteljku. - U jakne od flisa. Ili, ako su iz klase moje majke, u nešto iz Jaegera ili Whistlesa. - Pogledao me. - A gdje si ti pokupila taj egzotični ukus? Gdje si još živjela? - Nigdje. - Što? Cijeli život stanuješ ovdje? Gdje si radila? - Samo ovdje. - Okrenula sam se prema njemu da ga pogledam, obrambeno prekriživši ruke na prsima. - Pa što? Što je u tome toliko čudno? - Ovo je strašno mali gradić. Nema gotovo ničega. Sve se vrti oko dvorca. - Zastali smo na puteljku i zagledali se u dvorac koji se uzdizao u daljini na svom neobičnom, kupolastom brijegu, savršen kao na dječjem crtežu. - Oduvijek sam imao dojam da se ovakvim mjestima ljudi vraćaju. Kad se umore od svega ostaloga. Ili ako im nedostaje mašte da ikamo odu. - Baš ti hvala. - Nije to loše samo po sebi. Ali... Kriste. Nije baš dinamično, je li? Ne pršti idejama, zanimljivim ljudima i prilikama. Ovdje se smatra subverzivnim ako suvenirnica počne prodavati podmetače s minijaturnom željeznicom slikanom iz novog kuta. Na to sam se morala nasmijati. Prethodnog tjedna u mjesnim je novinama izišao članak o tome. - Dvadeset šest ti je godina, Clark. Trebala bi biti u svijetu, osvajati ga, upadati u neprilike u birtijama, pokazivati svoju neobičnu garderobu sumnjivim muškarcima...

98


- Sretna sam ovdje - rekla sam. - E pa ne bi trebala biti. - Baš voliš govoriti ljudima što bi trebali raditi, je li? - Samo kad znam da sam u pravu - rekao je. - Možeš li mi približiti piće? Ne mogu baš do njega. Okrenula sam mu slamčicu kako bi je lakše dosegnuo i pričekala da otpije gutljaj. Vrhovi ušiju pocrvenjeli su mu od blage hladnoće. Zgrčio je lice. - Isuse, gadnog li čaja za curu koja je zarađivala kuhajući čaj. - Ti si samo navikao na lezbijske čajeve - rekla sam. - Na one lapsang souchong biljne gluposti. - Lezbijski čaj! - Zamalo mu je zapeo gutljaj u grlu. - E pa to je bolje od ovog laštila za stubište. Kriste. Tako je gust da bi ti žlica stajala u njemu. - Znači, ne znam čak ni skuhati čaj. - Sjela sam na klupu ispred njega. - A kako to da ti smiješ iznositi mišljenje o svemu što ja kažem ili učinim, a tebi nitko ne smije ništa reći? - Hajde, Louisa Clark. Reci mi svoje mišljenje. - O tebi? Teatralno je uzdahnuo. - Imam li izbora? - Mogao bi se ošišati. Ovako izgledaš kao beskućnik. - Sad već zvučiš kao moja majka. - Pa kad izgledaš grozno. Mogao bi se bar obrijati. Ne svrbe te čekinje? - Iskosa me pogledao. - Svrbe, je li? Znala sam. Dobro... danas popodne sve to skidam. - O, ne. - O, da. Tražio si moje mišljenje. Ovo je moj odgovor. Ti ne moraš ništa učiniti. - A što ako odbijem? - Svejedno ću to učiniti. Naraste li malo duže, morat ću vaditi komadiće hrane iz brade. A ako do toga dođe, iskreno da ti kažem, morat ću te tužiti zbog zlostavljanja na radnome mjestu. Na to se nasmiješio kao da ga zabavljam. To možda zvuči tužno, ali Willovi osmijesi bili su toliko rijetki da bi mi se, kad god bih izmamila koji, zavrtjelo od ponosa. - Čuj, Clark - rekao je. - Učiniš mi uslugu?

99


- Kakvu? - Počeši me po uhu, može? Izluđuje me. - Ako te počešem, hoćeš li dopustiti da te ošišam? Makar samo vrhove? - Ne izazivaj. - Pst. Nemoj me plašiti. Nisam baš vješta sa škarama. *** U kupaonskom ormariću pronašla sam britve i nešto pjene za brijanje, dobro skrivene iza paketića vlažnih rupčića i vate kao da dugo nisu upotrebljavani. Natjerala sam ga da dođe u kupaonicu, napunila umivaonik toplom vodom, nagnula mu naslon za glavu malo unazad i položila mu vruć ručnik na bradu. - Što je to? Igrat ćeš se brijača? Čemu sad ručnik? - Ne znam - priznala sam. - Tako rade u filmovima. Kao što uvijek donose vruću vodu i ručnike kad netko rađa. Nisam mu vidjela usta, ali oči su mu se malo nabrale od dragosti. Željela sam da tako i ostane. Željela sam da bude sretan - da mu s lica nestane onaj izmučen, oprezan izraz. Brbljala sam besmislice. Pričala viceve. Pjevušila ispod glasa. Sve samo da odgodim trenutak kada će se opet smrknuti. Zasukala sam rukave i počela mu nanositi pjenu za brijanje na bradu, sve do ušiju. Onda sam zastala, držeći mu britvu iznad obraza. - Je li ovo pravi trenutak da ti kažem kako sam do sada brijala samo noge? Zatvorio je oči i opustio se. Počela sam mu nježno strugati kožu oštricom, narušavajući tišinu samo da bih isprala britvu u umivaoniku punom vode. Radila sam šutke, proučavajući pritom lice Willa Traynora, bore oko kutova usana koje su djelovale preuranjeno duboke za njegovu dob. Kad sam mu sklonila kosu sa sljepoočnice, vidjela sam izdajničke tragove šavova, koji su vjerojatno bili posljedica nesreće. Vidjela sam ljubičaste sjene koje su ukazivale na mnogobrojne neprospavane noći i brazdu između obrva koja je svjedočila o nijemoj boli. Koža mu je odisala toplom slatkoćom, mirisom pjene za brijanje i nekim nenametljivim, skupim mirisom koji je bio samo Willov. Kad mu se lice počelo pomaljati, postalo mi je jasno kako je mogao privući ženu kao što je Alicia.

100


Radila sam polako i oprezno, ohrabrena time što trenutačno djeluje spokojno. Glavom mi je proletjela pomisao da Willa nitko nikada ne dodiruje osim iz medicinskih ili terapijskih razloga pa sam pustila da mi prsti lagano dodiruju njegovu kožu, nastojeći da mi pokreti budu što manje nalik na dehumaniziranu žustrinu koja obilježava Nathanov i liječnikov odnos prema njemu. Brijanje Willa bilo je neobično prisan čin. Nastavivši, shvatila sam kako sam pretpostavljala da će njegova kolica biti barijera, da će njegova invalidnost ukloniti mogućnost da se u naš odnos ušulja ikakva čulnost. Začudo, to nije tako išlo. Bilo je nemoguće biti tako blizu drugoj osobi, osjećati kako joj se koža napinje pod tvojim prstima, udisati zrak koji je ona izdahnula, naći se licem tek nekoliko centimetara od njezina, a da se ne osjetiš malo smućeno. Kad sam mu stigla do drugoga uha, počela sam se osjećati nelagodno, kao da sam prekoračila neku nevidljivu granicu. Možda je Will mogao iščitati blagu promjenu u mojem pritisku na svojoj koži, a možda je bio osjetljiviji na promjene raspoloženja u ljudima oko sebe. Ali otvorio je oči i primijetila sam da prate moje. Nastala je kratka stanka, a onda je on ozbiljna lica rekao: - Molim te, nemoj mi reći da si mi obrijala obrve. - Samo jednu - odvratila sam. Isprala sam britvu, nadajući se da će mi krv oteći iz obraza prije nego što se okrenem natrag. - Eto - rekla sam naposljetku. -Je li ti dosta? Neće li Nathan uskoro stići? - A što s mojom kosom? - rekao je. - Stvarno želiš da je ošišam? - Kad si već počela. - Mislila sam da mi ne vjeruješ. Slegnuo je, najbolje što je mogao. Bio je to jedva zamjetan pokret ramenima. - Ako to znači da mi nekoliko tjedana nećeš zanovijetati, mala je to cijena. - O, moj Bože, tvoja mama će biti oduševljena - rekla sam, brišući zalutalu grudu pjene za brijanje. - No dobro, ne dopustimo da nas to omete.

101


*** Ošišali smo ga u dnevnoj sobi. Naložila sam vatru, stavili smo film - američki triler - a ja sam mu prekrila ramena ručnikom. Upozorila sam Willa da sam malo zahrđala, ali dodala da ne može izgledati gore nego sada. - Baš ti hvala - rekao je. Bacila sam se na posao, puštajući da mi njegova kosa klizi između prstiju, nastojeći se sjetiti osnova koje sam naučila. Will je, gledajući film, djelovao opušteno i gotovo zadovoljno. Povremeno bi mi rekao nešto o filmu - gdje je još glavni glumac igrao, gdje ga je prvi put gledao - a ja sam neodređeno, zainteresirano mrmljala (kao kad mi Thomas pokazuje igračke) premda sam bila posve usredotočena na to da mu ne uneredim kosu. Naposljetku sam uspjela odrezati najgori dio i stala pred njega da vidim kako izgleda. - Onda? - Will je zaustavio film. Uspravila sam se. - Nisam sigurna da mi je ugodno gledati toliki dio tvojega lica. Malo me plaši. - Hladno mi je za lice - primijetio je pomičući glavu lijevo-desno kao da je iskušava. - Čekaj malo - rekla sam. - Donijet ću dva zrcala. Tako ćeš se vidjeti kako treba. Ali ne miči se, još te moram malo dotjerati. Možda ti i odrezati dio uha. Bila sam u spavaćoj sobi i kopala po njegovim ladicama u potrazi za malim ogledalom kad sam začula vrata. Žustri koraci dvoje ljudi, glas gospođe Traynor, podignut, zabrinut. - Georgina, molim te, nemoj. Vrata dnevne sobe naglo su se otvorila. Dohvatila sam zrcalo i istrčala iz sobe. Nisam željela da se opet ustanovi kako sam ga ostavila samog. Gospođa Traynor stajala je na vratima dnevne sobe, prekrivajući usta objema rukama, očito svjedočeći nekom meni nevidljivu sukobu. - Ti si najsebičniji čovjek kojeg sam ikada upoznala! - vikala je mlada žena. - Ne mogu vjerovati, Wille. I prije si bio sebičan, a sada si još gori. - Georgina. - Oči gospođe Traynor poletjele su prema meni kad sam se pojavila. - Molim te, nemoj.

102


Ušla sam u sobu iza njezinih leđa. Will je bio okrenut prema toj mladoj ženi, s ručnikom na ramenima i mekim, smeđim kovrčama rasutim oko kotača invalidskih kolica. Imala je dugu, tamnu kosu, učvršćenu u neurednu punđu na potiljku. Koža joj je bila preplanula i bila je odjevena u skupe izblijedjele traperice i čizme od antilopa. Kao i Alicia, imala je lijepe i pravilne crte lica, a zubi su joj bili neobično bijeli, kao na reklami za pastu za zube. To sam vidjela zato što je još uvijek siktala na njega, lica crvena od srdžbe. - Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da ti je to uopće palo na pamet. Što si ti... - Molim te, Georgina! - Gospođa Traynor oštro je podigla glas. Ovo nije pravi trenutak. Will je, bezizražajna lica, zurio ravno preda se u neku nevidljivu točku. - Ovaj... Wille? Trebaš li kakvu pomoć? - tiho sam upitala. - Tko si ti? - upitala je, naglo se okrenuvši. Tada sam vidjela da su joj oči pune suza. - Georgina - rekao je Will. - Upoznaj Louisu Clarke, moju plaćenu družbenicu i nevjerojatno maštovitu frizerku. Louisa, ovo je moja sestra Georgina. Očito je doletjela čak iz Australije da bi se derala na mene. - Ne pravi se fin - rekla je Georgina. - Mama mi je rekla. Sve mi je rekla. Nitko se nije micao. - Da vas ostavim same? - rekla sam. - To bi bilo dobro. - Zglobovi prstiju kojima je gospođa Traynor stezala sofu bili su bijeli. Iskrala sam se iz sobe. - Štoviše, Louisa, možda bi sada bio dobar trenutak da odete na stanku za ručak. Bit će to dan za sjedenje pod strehom autobusne postaje. Dohvatila sam svoje sendviče iz kuhinje, navukla kaput i udaljila se puteljkom iza kuće. Dok sam odlazila, čula sam glas Georgine Traynor kako se podiže u kući. - Je li ti ikada palo na pamet, Wille, da se, vjerovao ili ne, ne vrti baš sve samo oko tebe?

103


*** Kad sam se vratila, točno pola sata poslije, u kući je vladala tišina. Nathan je u kuhinjskom sudoperu prao šalicu. Okrenuo se kad me opazio. - Kako ide? - Je li otišla? - Tko? - Sestra. Osvrnuo se. - Ah. To je bila sestra? Da, otišla je. Došao sam baš kad se auto udaljavao munjevitom brzinom. Nekakva obiteljska svađa, je li? - Ne znam - rekla sam. - Baš sam šišala Willa kad je ušla ta žena i počela ga napadati. Pretpostavila sam da je to još jedna cura. Nathan je slegnuo ramenima. Shvatila sam da ga ne bi zanimale osobne pojedinosti Willova života, čak ni kad bih ih znao. - Ali malo je šutljiv. Inače, baš si ga dobro obrijala. Sva sreća što si ga izbavila iz onog silnog žbunja. Vratila sam se u dnevnu sobu. Will je sjedio, zureći u televizor, na kojemu je još bio zaustavljen film na istome mjestu kao kad sam otišla. - Hoćeš da ga opet upalim? - rekla sam. Neko vrijeme činilo se da me nije čuo. Glava mu je utonula medu ramena, a prethodni opušteni izraz zamijenio je zid. Will se opet zatvorio, zaključan iza nečega kroz što nisam mogla prodrijeti. Trepnuo je kao da me tek tada primijetio. - Može - rekao je. *** Nosila sam hodnikom košaru s rubljem za pranje kad sam ih čula. Vrata dograđenoga krila bila su odškrinuta pa su glasovi gospođe Traynor i njezine kćeri putovali dugim hodnikom, dopirući u prigušenim valovima. Willova sestra tiho je jecala, a iz glasa joj je nestalo sve srdžbe. Zvučala je gotovo kao dijete. - Mora biti nešto što mogu poduzeti. Nekakvo medicinsko otkriće. Ne možeš ga odvesti u Ameriku? U Americi uvijek sve poprave.

104


- Tvoj otac pomno prati razvoj istraživanja. Ali ne, mila, ne postoji ništa... konkretno. - Sada je toliko... drukčiji. Kao da je odlučio da ni u čemu neće vidjeti ništa dobro. - Takav je bio otpočetka, George. No ti si ga viđala samo kad bi doletjela kući. U ono vrijeme još je bio... odlučan. U ono vrijeme bio je uvjeren da će se nešto promijeniti. Bilo mi je malo neugodno što slušam tako privatan razgovor, ali nekakav neobičan prizvuk natjerao me da se približim. Zatekla sam se kako se šuljam prema vratima, bešumno koračajući u čarapama. - Čuj, tata i ja ti nešto nismo rekli. Nismo te željeli uznemiravati. Ali pokušao je... - Mučila se s riječima. - Pokušao se ubiti. - Molim? - Tata ga je pronašao. Bilo je to u prosincu. Bilo je... bilo je strašno. Iako je to samo potvrdilo moja nagađanja, osjetila sam kako mi krv istječe iz glave. Čula sam prigušen povik i prošaptano umirenje. Zavladala je duga tišina. A onda se ponovo oglasila Georgina, glasa prepuna tuge. - Djevojka...? - Da. Louisa je ovdje kako bi se pobrinula da se ništa slično ne ponovi. Zastala sam. Čula sam kako Nathan i Will razgovaraju u kupaonici na drugom kraju hodnika, lagodno nesvjesni razgovora koji se vodio tek nekoliko metara dalje. Napravila sam još jedan korak prema vratima. Vjerujem da sam to znala otkako sam mu vidjela ožiljke na rukama. Na kraju krajeva, sve je bilo posve logično - strepnja gospođe Traynor da Willa ne ostavim dugo samog, njegov otpor prema meni, duga razdoblja kada mi se činilo da sam posve beskorisna. Bila sam dadilja. Nisam to znala, ali Will jest i zbog toga me mrzio. Posegnula sam za kvakom, kaneći nježno zatvoriti vrata. Pitala sam se zna li to Nathan. Pitala sam se je li Will sada sretniji. Osjetila sam da mi je, pomalo sebično, laknulo kad sam shvatila da Will nema ništa protiv mene, nego samo protiv činjenice da je netko - bilo tko zaposlen da ga čuva. Misli su mi zujale takvom brzinom da mi je gotovo promakao sljedeći djelić razgovora.

105


- Ne možeš mu to dopustiti, mama. Moraš ga spriječiti. - Ta odluka nije na nama, mila. - Ali jest. To je... kao da traži da sudjeluješ - usprotivila se Georgina. Kvaka mi se ukipila u ruci. - Ne mogu vjerovati da pristaješ na to. A što s tvojom vjerom? Što sa svime što si učinila za njega? Zašto si ga onda uopće zadnji put spašavala? Gospoda Traynor trudila se zvučati mirno. - Nisi fer. - Ali rekla si da ćeš ga odvesti. Što to... - Zar misliš da ne bi zamolio nekoga drugoga kada bih ja odbila? - Ali Dignitas? To jednostavno nije u redu. Znam da mu je teško, ali to bi uništilo tebe i tatu. Znam to. Zamisli kako bi se osjećala! Napisi u novinama! Tvoj posao! Ugled vas oboje! On to mora znati. Sebično je što to uopće tražiti. Kako može? Kako to uopće može učiniti? Kako ti to možeš učiniti? Opet je zajecala. - George... - Ne gledaj me tako. Stalo mi je do njega, mama. Jest. Brat mi je i volim ga, ali ovo ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti čak ni tu pomisao. On je pogriješio kad je to tražio od vas, a vi griješite razmišljajući o tome. Provedete li to u djelo, on neće uništiti samo vlastiti život. Uzmaknula sam jedan korak od prozora. Krv mi je toliko glasno bubnjala u ušima da gotovo nisam čula odgovor gospođe Traynor. - Šest mjeseci, George. Obećao mi je dati šest mjeseci. Sada. Ne želim da to više spominješ, a pogotovo pred drugima. I moramo... Duboko je uzdahnula. - Moramo se samo moliti da će se u međuvremenu dogoditi nešto što će ga navesti da se predomisli.

106


8.

Camilla

Nikada nisam mislila da ću morati pomoći sinu da se ubije. Čudno mi je čak i pročitati te riječi - izgledaju kao naslov iz žutog tiska ili jednog od onih groznih časopisa koji vječno vire iz torbe naše spremačice, puni žena čije su kćeri pobjegle s njihovim prijetvornim partnerima, priča o čudesnim mršavljenjima i dvoglavim bebama. Ja nisam bila osoba kojoj se takvo što može dogoditi. Bar sam tako mislila. Život mi je bio prilično uređen - običan, po modernim mjerilima. Bila sam u braku gotovo trideset sedam godina, podigla sam dvoje djece, zadržala sam karijeru, pomagala u školi, u Udruzi roditelja i učitelja i vratila se pravu kada me djeca više nisu trebala. Sada sam sutkinja već gotovo jedanaest godina. Kroz moju sudnicu prošli su doista svakovrsni ljudi: beznadni propalice koji se nisu mogli dovoljno sabrati čak ni da na sud dođu na vrijeme, vječni ponavljači prekršaja, srditi mladići grubih lica i iscrpljene majke koje grcaju u dugovima. Prilično je teško zadržati mir i razumijevanje kad viđaš stalno ista lica, ponavljanje vječno istih pogrešaka. Katkad bih osjetila nestrpljenje u vlastitome glasu. Otvoreno odbijanje čovječanstva da čak i pokuša biti odgovorno katkad zna biti neobično depresivno. A naš gradić, usprkos ljepoti dvorca, mnogobrojnim zgradama zaštićenim kao kulturna dobra, slikovitim, seoskim cesticama, nije na to bio nimalo imun. Na našim trgovima iz početka devetnaestog stoljeća tinejdžeri su lokali jabukovaču, naše kolibe sa slamnatim krovovima skrivale su buku muževa koji mlate svoje žene i djecu. Katkad bih se osjetila kao kralj Knut, koji uzalud izdaje proglase ne bi li zaustavio plimu kaosa i prijetećeg razaranja. No voljela sam svoj posao. Radila sam ga jer sam vjerovala u red, u moralni kodeks.

107


Vjerovala sam da postoji dobro i loše, koliko god to gledište bilo staromodno. Teže dane prebrodila sam zahvaljujući vrtu. Kako su djeca rasla, postajao mi je svojevrsnom opsesijom. Mogla bih vam navesti latinsko ime gotovo svake biljke koju pokažete. To je neobično jer u školi nisam čak ni učila latinski - išla sam u neku beznačajnu državnu školu za djevojčice u kojoj je naglasak bio na kuhanju i vezenju, vještinama koje će nas učiniti dobrim suprugama - ali nazivi biljaka baš ti ostanu u glavi. Bilo je dovoljno da ih čujem samo jednom pa da ih zapamtim zauvijek: Helleborus niger, Eremurus stenophyllus, Athryum niponicum. Mogu ih ponavljati glatko kako to u školi nikada nisam uspijevala. Kažu da u vrtu možeš uživati tek kad dođeš u neke godine i u tome, rekla bih, ima istine. To vjerojatno ima veze s velikim životnim ciklusom. Ima nešto čudesno u neumornu optimizmu mladica nakon zimskoga sivila, svojevrsna radost u razlikama koje nastaju iz godine u godinu, u tome kako priroda odlučuje pokazati druge dijelove vrtova u punome sjaju. Bilo je trenutaka - trenutaka kada je u mojem braku sudjelovalo više ljudi no što sam očekivala - kad mi je bio pravo utočište, trenutaka kada mi je bio prava radost. A bilo je i trenutaka kada je - iskreno govoreći - nanosio bol. Nema većeg razočaranja nego kad zasadiš novu gredicu, a ona se ne primi, kada gledaš kako niz predivnih ukrasnih lukova preko noći upropasti ljigavi zločinac. Ali čak i dok sam se žalila na vrijeme i trud uložen u skrb o vrtu, na bol u zglobovima nakon poslijepodneva provedena plijeveći ili na vječno prljave nokte, obožavala sam ga. Obožavala sam čulno zadovoljstvo boravka na zraku, miris, osjet zemlje pod prstima, zadovoljstvo što vidim biljke kako žive, sjaje, opčinjena njihovom prolaznom ljepotom. Nakon Willove nesreće godinu dana nisam vrtlarila. Nije bio problem samo u vremenu premda su beskrajni sati provedeni u bolnici, vrijeme potrošeno na vožnje amo-tamo, sastanci - Bože, ti sastanci - zauzimali glavninu mojega vremena. Uzela sam šest mjeseci slobodnog na poslu zbog nesreće u obitelji, ali vremena svejedno nije bilo dovoljno. Stvar je bila u tome da više jednostavno nisam uviđala smisao. Plaćala sam vrtlaru da dođe održavati vrt i mislim da ga veći dio prošle godine nisam zapravo ni pogledala.

108


Tek kad smo doveli Willa kući, kad smo dograđeno krilo prilagodili i uredili, uvidjela sam smisao u tome da ponovo uljepšam vrt. Morala sam sinu omogućiti da nešto gleda. Morala sam mu bez riječi reći da se stvari mogu promijeniti, rasti ili propasti, ali da život ide dalje. Da smo svi dio velikog ciklusa, obrasca koji može pojmiti samo Bog. Nisam mu to mogla reći, naravno - Will i ja nikada si nismo mogli puno toga reći - ali željela sam mu pokazati. Bilo je to nijemo obećanje, ako baš želite, da postoji šira slika, vedrija budućnost. *** Steven je raspirivao vatru u peći. Stručno je premještao preostale, napola izgorjele cjepanice žaračem, odašiljući sjajne iskre uz dimnjak, zatim ubacio novu cjepanicu u sredinu. Odmaknuo se, kao uvijek, gledajući sa spokojnim zadovoljstvom kako se plamenovi ražaruju i otro ruke o samterice. Kad sam ušla u sobu, okrenuo se. Pružila sam mu čašu. - Hvala ti. Hoće li se George spustiti? - Očito neće. - Što radi? - Gleda televiziju na katu. Ne želi društvo. Pitala sam je. - Oporavit će se ona. Vjerojatno samo pati od vremenske razlike. - Nadam se, Stevene. Trenutačno nije baš zadovoljna nama. Šutke smo stajali, zagledani u vatru. Soba oko nas bila je mračna i nepomična, a prozorska stakla nježno su štropotala na udaru vjetra i kiše. - Gadna noć. - Da. U sobu je dotapkala kujica i s uzdahom klonula pred vatru, gledajući nas s obožavanjem iz ležećeg položaja. - Onda, što misliš? - rekao je. - O toj priči sa šišanjem. - Ne znam. Voljela bih vjerovati da je to dobar znak. - Ta Louisa je baš neobična pojava, zar ne? Vidjela sam kako se moj muž smiješi sebi u bradu. Samo ne i ona, pomislila sam i brzo zgazila tu pomisao. - Da. Da, valjda jest. - Misliš li da je ona prava?

109


Prije odgovora otpila sam gutljaj pića. Dva prsta džina, kriška limuna i mnogo tonika. - Tko zna? - rekla sam. - Mislim da više nemam ni najblažeg pojma što je pravo, a što krivo. - Sviđa mu se. Sigurna sam da mu se sviđa. Neku večer razgovarali smo dok smo gledali vijesti i dvaput ju je spomenuo. To nikada prije nije učinio. - Da. Pa. Ne želim ti davati lažne nade. - Moraš li? Steven se okrenuo od vatre. Vidjela sam kako me proučava, možda svjestan novih bora oko mojih očiju, toga kako mi se usne u posljednje vrijeme od brige pretvaraju u tanku crtu. Pogledao je moj zlatni križić, koji sada stalno nosim oko vrata. Nisam mogla izbjeći osjećaj da me uspoređuje s nekom drugom. - Samo budi realističan. - Zvučiš... zvučiš kao da već očekuješ da će do toga doći. - Poznajem svojega sina. - Našega sina. - Da. Našega sina. Više je moj sin, pomislila sam. Nikada mu nisi bio prava podrška. Bar ne emocionalna. Bio si vječno odsutna pojava koju se trsio zadiviti. - Predomislit će se - rekao je Steven. - Još ima puno vremena. Samo smo stajali. Otpila sam velik gutljaj pića, a led je bio hladan uz toplinu kojom je zračila vatra. - Stalno mislim... - rekla sam zagledana u ognjište. - Stalno mislim da mi je nešto promaklo. Muž me još promatrao. Osjećala sam njegove oči na sebi, ali mu nisam uzvratila pogled. Možda bi mi se u tom trenutku otvorio. No mislim da smo predaleko odmakli za takvo što. Otpio je gutljaj pića. - Ne možeš preko granica svoje moći, dušo. - Toga sam itekako svjesna. Ali to zapravo nije dovoljno, zar ne? Ponovo se okrenuo prema vatri, nepotrebno gurkajući cjepanicu dok se ja nisam okrenula i tiho izišla iz sobe. A to je i očekivao.

110


*** Kad mi je Will prvi put rekao što želi, morao mi je ponoviti jer sam bila posve sigurna da ga nisam dobro čula. Ostala sam posve mirna kad sam shvatila što predlaže, a onda sam mu rekla da je smiješan i odmah izišla iz sobe. To što možeš otići kad želiš, nepravedna je prednost u razgovoru s čovjekom u invalidskim kolicima. Dograđeno krilo od glavne zgrade dijele dvije sobe koje Will ne bi mogao prijeći bez Nathanove pomoći. Zatvorila sam vrata krila i ostala stajati u vlastitome hodniku dok su mi sinove mirno izgovorene riječi još odzvanjale u ušima. Mislim da se nisam pomaknula pola sata. Odbio je zaboraviti cijelu priču. Will kao Will, morao je imati zadnju riječ. Ponovio bi zahtjev kad god bih ga došla posjetiti dok se naposljetku nisam morala svaki dan prisiljavati da odem. Ne želim živjeti ovako, majko. Ovo nije život kakav želim. Nema izgleda za oporavak pa je posve razumno zatražiti priliku da ga okončam kako me volja. Slušajući ga, mogla sam zamisliti kakav je bio na poslovnim sastancima, u karijeri koja ga je učinila bogatim i nadmenim. Na kraju krajeva, bio je čovjek naviknut da ga se sluša. Nije mu bilo podnošljivo što mu ja imam moć nametnuti budućnost, što sam mu na neki način ponovo postala majka. Pristala sam na njegov pokušaj da me nagovori. Nije mi to branila vjera - premda mi je bila strašna pomisao da bi Willa vlastiti očaj mogao otjerati u pakao. (Odlučila sam vjerovati da će Bog, blagonakloni Bog, razumjeti našu patnju i oprostiti nam duge naše.) Jednu stvar ne razumiješ o majčinstvu dok i sam ne postaneš majkom, a to je da pred sobom ne vidiš odraslog muškarca nespretnog, neobrijanog, smrdljivog, svojeglavog potomka - s kaznama za parkiranje, neulaštenim cipelama i zamršenim ljubavnim životom. Vidiš sve ono što je ikada bilo spojeno u jednu osobu. Kad bih pogledala Willa, vidjela bih novorođenče koje sam držala u naručju, suzno opčinjena ne mogavši povjerovati da sam stvorila novo ljudsko biće. Vidjela sam dvogodišnjaka koji poseže za mojom rukom, školarca koji briše gnjevne suze nakon što ga je kinjio neki dječak. Vidjela sam ranjivosti, ljubav, povijest. A sve je to tražio da utrnem - i malo dijete, i muškarca - svu tu ljubav, svu tu povijest. A onda je 22. siječnja, kada sam ja zaglavila na sudu s beskrajnim popisom kradljivaca u dućanima, neosiguranim vozačima i

111


uplakanim, srditim bivšim ljubavnicima, Steven ušao u dograđeno krilo i pronašao našega sina gotovo bez svijesti, glave beživotno oslonjene o naslon za ruke, usred mora tamne, ljepljive krvi koja se nakupila oko kotača. Pronašao je hrdav čavao, koji je jedva tri centimetra stršio iz na brzinu dovršene oplate u stražnjem predsoblju, o koji je pritisnuo zapešće pa se vozio naprijed-natrag u kolicima dok mu meso nije ostalo rasječeno na pruge. Do dana današnjeg ne mogu zamisliti odlučnost koja ga je natjerala da nastavi iako je već jamačno bio u deliriju od boli. Liječnici su rekli da ga je od smrti dijelilo dvadeset minuta. Nije to bio poziv upomoć, primijetili su, vrlo blago rečeno. Kad su mi u bolnici rekli da će Will preživjeti, izišla sam u svoj vrt obuzeta srdžbom. Bjesnjela sam na Boga, na prirodu, na sudbinu koja je gurnula našu obitelj u takav ponor. Sad kad se toga sjetim, zasigurno sam izgledala kao prava luđakinja. Te hladne večeri stajala sam u svojem vrtu pa zavitlala veliki brendi sedam metara u Euonymus compactus i vrištala tako da mi je glas parao zrak, odbijao se o zidove dvorca i odjekivao u daljini. Razbjesnilo me, vidite, to što su posvuda oko mene bića koja se mogu kretati, savijati, rasti i množiti, a moj sin - moj vitalan, karizmatičan, predivan dječak - pretvorio se u stvar. Nepokretan, usahnuo, krvav, obuzet boli. Ljepota tih bića djelovala mi je kao psovka u lice. Vrištala sam, vrištala i klela upotrebljavajući riječi kojima nisam ni znala da raspolažem - dok Steven nije došao i stao uz mene, s rukom na mojem ramenu, čekajući dok nije bio siguran da sam utihnula. Nije razumio, vidite. Nije još shvatio. Da će Will ponovo pokušati. Da ćemo morati živjeti u stanju stalne budnosti, čekajući sljedeći put, čekajući da vidimo kakav će si užas priuštiti. Morat ćemo gledati svijet kroz njegove oči - potencijalne otrove, oštre predmete, dosjetljivost kojom će pokušati dovršiti posao koji je onaj prokleti motorist započeo. Naši životi morat će se suziti da bi pratili njegovu sposobnost djelovanja. A on je imao jednu prednost - nije imao o čemu drugome razmišljati, vidite? Dva tjedna poslije rekla sam Willu: "Da." Naravno da jesam. Što mi je drugo preostalo?

112


9.

Te noći nisam spavala. Ležala sam budna u maloj, djevojačkoj sobici, zureći u strop i pomno rekonstruirajući protekla dva tjedna s obzirom na ono što sam doznala. Imala sam dojam da se sve promijenilo, razlomilo i presložilo u uzorak koji mi je bio gotovo posve nepoznat. Osjećala sam se nasamareno, kao glupa sudionica koja nije imala pojma što se događa. Imala sam osjećaj da su se u sebi smijali mojim pokušajima da nahranim Willa povrćem ili mu ošišam kosu - učinim sitnice koje su ga trebale oraspoložiti. Na kraju krajeva, čemu to? Stalno sam vrtjela u glavi razgovor koji sam čula, pokušavajući ga protumačiti nekako drukčije, pokušavajući se uvjeriti da sam pogrešno shvatila što su rekle. Ali u Dignitas se ne ide na praznični vikend. Nisam mogla vjerovati da Camilla Traynor razmišlja o tome da to učini rođenome sinu. Da, smatrala sam je hladnom i ukočenom u njegovoj blizini. Bilo mi je teško zamisliti da ga grli kao što je majka uvijek grlila nas - vatreno, radosno - dok se ne bismo izmigoljile iz stiska, preklinjući je da nas pusti. Da budem iskrena, mislila sam da se viša klasa jednostavno tako ponaša prema djeci. Na kraju krajeva, upravo sam pročitala Willov primjerak Ljubavi u hladnome podneblju. Ali da bi aktivno, svojevoljno odigrala ulogu u smrti rođenoga sina? Iz sadašnje perspektive njezino mi je ponašanje djelovalo još hladnije, a njezini potezi još nabijeniji nekom mračnom nakanom. Ljutila sam se na nju, ljutila sam se na Willa. Ljutila sam se zbog toga što su me upleli u tu svoju predstavu. Ljutila sam se zbog svih trenutaka kada sam sjedila razmišljajući kako da mu pomognem, kako da postignem da mu bude ugodno ili da bude sretan. Kad nisam bila ljuta, bila sam tužna. Sjetila bih se kako joj je blago prepukao glas dok je pokušavala utješiti Georginu i to me ispunilo dubokom tugom zbog nje. Znala sam da je u nemogućem položaju. Ali uglavnom sam bila ispunjena užasom. Ono što sam doznala nije mi davalo mira. Kako možeš živjeti iz dana u dan znajući da samo

113


tratiš vrijeme do smrti? Kako taj muškarac, čiju sam kožu toga jutra osjetila pod prstima - toplu, živu - može jednostavno odlučiti da će se ugasiti? Kako je moguće da će za šest mjeseci, uz opći pristanak, ista ta koža trunuti pod zemljom? Nisam to nikome mogla reći. To je bilo gotovo najstrašnije. Sada sam bila umiješana u tajnu obitelji Traynor. Osjećajući se loše i bezvoljno, nazvala sam Patricka da mu kažem kako mi nije dobro pa ću ostati kod kuće. Rekao je da nema frke jer ionako mora otrčati deset kilometara. Vjerojatno ionako ne bi prije devet bio gotov u sportskom klubu. Vidjet ćemo se u subotu. Zvučao je odsutno, kao da su mu misli drugdje, negdje dalje na mitskoj, trkačkoj stazi. Odbila sam večeru. Ležala sam u krevetu dok mi se misli nisu smračile i ukrutile tako da više nisam mogla podnositi njihovu težinu pa sam se u pola devet vratila u prizemlje i sjela šutke gledati televiziju, sjedeći pokraj djeda, koji je bio jedina osoba u obitelji koja me sto posto neće ništa pitati. Sjedio je u svojem omiljenom naslonjaču i zurio u ekran pozornim, staklastim pogledom. Nisam bila sigurna gleda li ili su mu misli drugdje. - Jesi li sigurna da ti ne mogu ništa donijeti, ljubavi? - Mama se pojavila uz mene sa šalicom čaja. U našoj obitelji, navodno, nije postojalo ništa što se ne bi dalo popraviti šalicom čaja. - Ne. Nisam gladna, hvala. Vidjela sam kako je pogledala tatu. Znala sam da će poslije nasamo gunđati o tome da me Traynori previše iscrpljuju i da se skrb za takvog invalida očito pokazuje prevelikim opterećenjem. Znala sam da će kriviti sebe zbog toga što su me natjerali da prihvatim taj posao. Neka samo misle da su u pravu. *** Paradoksalno, Will je sutradan bio u dobroj formi - neobično razgovorljiv, svojeglav, ratoboran. Govorio je možda čak i više nego prethodnoga dana. Bilo je to kao da je želio sa mnom vježbati mačevanje, a ja sam ga razočarala odbivši izazov. - Kad ćeš onda završiti ovo mrcvarenje? Upravo sam pospremala dnevnu sobu. Podigla sam pogled s jastuka na sofi koje sam rastresala. - Molim?

114


- Moju kosu. Nisi dovršila. Izgledam kao viktorijansko siroče. Ili debil iz Hoxtona. - Okrenuo je glavu da bolje vidim djelo svojih ruku. Osim ako ovo nije neki tvoj alternativni modni izričaj. - Želiš da te nastavim šišati? - Pa, imao sam dojam da te to usrećuje. I bilo bi lijepo ne izgledati kao da mi je mjesto u ludari. Šutke sam donijela ručnik i škare. - Nathan je vidno zadovoljniji sad kad se vidi da sam čovjek rekao je. - Ali napomenuo je da ću se, sad kad mi je lice vraćeno u izvorno stanje, morati svaki dan brijati. - Oh - rekla sam. - Nemaš ništa protiv, ne? Vikendom ću morati trpjeti dizajnerske čekinje. Nisam mogla razgovarati s njim. Bilo mi ga je teško čak i pogledati u oči. Kao kad otkriješ da te dečko vara. Začudo, osjećala sam se kao da me izdao. - Clark? - Hmm? - Danas si opet uznemirujuće šutljiva. Gdje je nestala ona cura koja je "brbljava na granici nepodnošljivosti"? - Oprosti - rekla sam. - Je li opet riječ o Velikom Trkač? Što je sad, pak, skrivio? Nije valjda dao petama vjetra? - Ne. Primila sam Willov mek uvojak između kažiprsta i srednjaka pa podigla oštrice škara da odrežem ono što viri iznad njih. Zaledile su mi se u ruci. Kako će to učiniti? Hoće li mu dati injekciju? Ili tabletu? Ili će ga samo ostaviti u sobi s mnogo žileta? - Izgledaš umorno. Nisam želio ništa spominjati kad si ušla ali... dovraga... izgledaš grozno. - Oh. Kako pomognu nekome tko ne može micati udovima? Zatekla sam se kako zurim u njegova zapešća, koja su uvijek pokrivena dugim rukavima. Tjednima sam pretpostavljala da je to zato što mu je hladnije nego nama ostalima. Još jedna laž. - Clark? - Da?

115


Bilo mi je drago što sam iza njega. Nisam željela da mi vidi lice. Oklijevao je. Koža na dijelu vrata koji mu je prije bio prekriven kosom bila je bljeđa od ostatka. Djelovala je meko, bijelo i neobično ranjivo. - Gle, žao mi je zbog moje sestre. Bila je... bila je jako uzrujana, ali to joj nije dalo pravo da bude nepristojna. Zna biti previše izravna. Ni sama ne zna koliko puta ljudima stane na žulj. - Zastao je. - Valjda zato rado živi u Australiji. - Zato što si ondje govore istinu, misliš? - Molim? - Ništa. Podigni glavu, molim te. Rezala sam i češljala, sustavno mu prelazeći po glavi dok svaka vlas nije bila odrezana ili podšišana, a ostatak ležao u mrvicama rasutim oko njegovih nogu. *** Do kraja dana sve mi se razbistrilo. Dok je Will gledao televiziju s ocem, uzela sam komad papira formata A4 iz pisača i kemijsku iz staklenke na kuhinjskome prozoru pa zapisala što sam željela reći. Presavila sam papira, pronašla omotnicu i ostavila je na kuhinjskome stolu, naslovljenu na njegovu majku. Kad sam navečer odlazila, Will i njegov otac su, začudo, razgovarali. Štoviše, Will se smijao. Zastala sam na hodniku s torbicom prebačenom preko ramena i osluhnula. Zašto se smije? Što ga može razvedriti kad ga tek nekoliko tjedana dijeli od trenutka kad će si oduzeti život? - Idem ja - doviknula sam kroz vrata i počela se udaljavati. - Ej, Clark... - zaustio je, ali ja sam već zatvorila za sobom ulazna vrata. Kratku vožnju autobusom kući provela sam smišljajući što ću reći roditeljima. Bit će užasno bijesni kad čuju da sam dala otkaz na radnome mjestu koje smatraju savršeno prikladnim i dobro plaćenim. Nakon prvobitnog šoka majka će vjerojatno djelovati izmučeno i braniti me, nagađajući da je to bilo preveliko opterećenje. Otac će vjerojatno pitati zašto ne mogu biti više nalik na sestru. Često je to pitao, premda nisam ja bila ta koja si je uništila život trudnoćom i oslanjala se na obitelj za novac i čuvanje djeteta. U našoj se kući ništa

116


slično nije smjelo reći jer bi, prema mojoj majci, to značilo da smatramo kako Thomas nije pravi blagoslov. A sve su bebe Božji blagoslov, čak i one koje često govore vragec i čija nazočnost znači da pola radno sposobnih ljudi u domaćinstvu ne smije potražiti pristojan posao. Neću im moći reći istinu. Znala sam da Willu i njegovoj obitelji ništa nisam dužna, ali ne bih željela na njega privući znatiželjne poglede cijeloga susjedstva. Sve su mi se te misli kotrljale glavom dok sam silazila iz autobusa i hodala nizbrdo. A kad sam stigla do ugla naše ulice, začula sam viku, osjetila blago podrhtavanje u zraku i sve to nakratko zaboravila. Oko naše kuće okupilo se malo mnoštvo. Ubrzala sam korak u strahu da se nešto dogodilo, ali onda sam ugledala roditelje na trijemu kako gledaju uvis i shvatila da naša kuća uopće nije u središtu pozornosti. Bio je to tek jedan u nizu malih ratova koji su sastavni dio braka naših prvih susjeda. To da Richard Grisham nije najvjerniji suprug više i nije neka novost u našoj ulici, ali sudeći po sceni u vrtu pred njegovom kućom, za njegovu suprugu očito jest. - Valjda si mislio da sam zadnja budaletina. Nosila je tvoju majicu! Onu koju sam ti ja sašila za rođendan! - Mila... Dympna... nije ono što misliš. - Ušla sam ti kupiti vražja jaja pržena u mesu! I vidjela je! Mrtvu hladnu! A ja čak i ne volim jaja pržena u mesu! Usporila sam korak i probila se kroz gomilicu do naših dvorišnih vrata, gledajući kako se Richard saginje da izbjegne bačeni DVDplejer. Za njim je doletio par cipela. - Koliko to već traje? Majka je, u pregači uredno vezanoj oko struka, rasklopila ruke prekrižene na prsima da pogleda na sat. - Dobrih tri četvrt sata. Bernarde, bi li i ti rekao da traje oko tri četvrt sata? - Ovisi o tome računaš li od trenutka kad mu je bacila odjeću van ili kad se vratio i zatekao je vani. - Od trenutka kad se vratio, mislim. Tvoj tata kaže da će, ako ga žena ovaj put stvarno izbaci, dati ponudu za Richardovu kosilicu.

117


Gomila je narasla, a Dympna Grisham nije pokazivala znakove umora. Baš naprotiv, činilo se da ju je veličina publike samo poticala. - Možeš joj odnijeti svoje gadne knjige - vikala je, zavitlavši snop časopisa kroz prozor. Mnoštvo je to dočekalo laganim klicanjem. - Vidi hoće li se njoj sviđati što pola nedjeljnog popodneva provodiš sjedeći na zahodu s ovime, ha? - Nestala je u kući, a kad se ponovo pojavila na prozoru, sasula je sadržaj košare za prljavo rublje na ono što je preostalo od travnjaka. - I tvoje umazane gaće. Da vidimo hoće li te i dalje smatrati... kako je ono išlo?... seksi ševcem kad ti ovo bude morala svakodnevno prati! Richard je uzalud skupljao naramke svojih stvari kad bi sletjeli na travu. Vikao je nešto na prozor, ali uz opću graju i zvižduke bilo je teško razabrati što. Kao da privremeno priznaje poraz, progurao se kroz mnoštvo, otključao auto i ubacio naramak stvari na stražnje sjedalo, pa zalupio stražnja vrata. Začudo, iako je njegova zbirka CD-a i videoigara izazvala veliko zanimanje, njegovo prljavo rublje nitko nije pokušao uzeti. Bum. Nastalo je kratko zatišje kad je na travnjak tresnula glazbena linija. Podigao je pogled u nevjerici. - Ti, luda kujo! - Ti ševiš onu kužnu, škiljavu nakazu s benzinske pumpe, a ja sam luda kuja? Moja majka okrene se ocu. - Jesi li za šalicu čaja, Bernarde? Čini mi se da vani postaje prohladno. Tata nije maknuo pogleda sa susjednog dvorišta. - To bi baš bilo lijepo, ljubavi. Hvala ti. Tek kad je majka ušla u kuću, primijetila sam automobil. Bio je toliko neočekivan da ga isprva nisam prepoznala – mercedes gospođe Traynor, mornarski plav, spuštenog ovjesa, nenametljiv. Zaustavila se, izvirila i zamijetila prizor na ulici pa kratko oklijevala prije negoli se ipak odlučila izići. Uspravila se, piljeći u različite kuće, vjerojatno čitajući brojeve. A onda me ugledala. Klisnula sam s trijema i udaljila se puteljkom prije negoli je tata stigao pitati kamo idem. Gospođa Traynor stajala je s jedne strane

118


gomile, zureći u metež kao Marija Antoaneta koja gleda gomilu pobunjenih seljaka. - Bračna svađa — rekla sam. Svrnula je pogled, kao da je postiđena što sam je uhvatila da to gleda. - Razumijem. - Prema njihovim mjerilima, ova je prilično konstruktivna. Išli su na bračno savjetovanje. Otmjen, vuneni kostim, biserje i skupa frizura bili su dovoljni da u našoj ulici upadne u oči među trenirkama i jeftinim materijalima jarkih boja kakve se nude u trgovačkim lancima. Držala se kruto, čak i više nego onoga jutra kad se vratila kući i zatekla me da spavam u Willovu krevetu. Jedan djelić u dubini mojega uma zabilježio je da mi Camilla Traynor neće nedostajati. - Zanimalo me bismo li vi i ja mogle porazgovarati. - Morala je podići glas da nadglasa navijanje. Gospođa Grisham upravo je bacala van Richardova fina vina. Eksplozija svake boce dočekana je oduševljenom cikom i novom, iskrenom provalom preklinjanja iz usta gospodina Grishama. Rijeka crnoga vina otjecala je između nogu okupljenih u uličnih jarak. Bacila sam pogled na mnoštvo pa se osvrnula prema svojoj kući. Nisam mogla zamisliti da uvedem gospođu Traynor u našu dnevnu sobu zatrpanu dječjim vlakićima u kojoj djed tiho hrče pred televizorom, mama šprica osvježivač zraka da prikrije smrad tatinih čarapa, a Thomas proviruje kako bi novoj gošći rekao vragec. - Ovaj... nije baš najbolji trenutak. - Možda bismo mogle razgovarati u mojem autu? Čujte, samo pet minuta Louisa. Toliko nam valjda dugujete. Nekoliko susjeda pogledalo je u mojem smjeru dok sam ulazila u auto. Imala sam sreće što su Grishamovi bili udarna vijest te večeri jer bih u protivnom postala tema razgovora. U našoj ulici ako uđeš u skupi auto, to može značiti samo da si upecala nogometaša ili da te uhitila policija u civilu. Vrata su se zatvorila uz skup, prigušen škljocaj i odjednom je zavladala tišina. Auto je mirisao na kožu i u njemu nije bilo ničega osim mene i gospođe Traynor. Nije bilo omota od slatkiša, blata,

119


izgubljenih igračaka ni mirisnih visuljaka koji bi trebali prikriti smrad mlijeka koje se prolilo prije tri mjeseca. - Mislila sam da se vi i Will dobro slažete. - Govorila je kao da se obraća nekome ravno ispred sebe. Kad nisam ništa rekla, upitala je: - Je li stvar u novcu? - Ne. - Trebate li dužu stanku za ručak? Svjesna sam da je malo kratka. Mogla bih pitati Nathana bi li mogao... - Nije stvar u radnom vremenu. Ni u novcu. - Onda... - Stvarno ne želim... - Čujte, ne možete mi predati otkaz koji odmah stupa na snagu i očekivati da vas i ne upitam što se, zaboga, događa. Duboko sam udahnula. - Slučajno sam vas čula. Vas i vašu kćer. Sinoć. I ne želim... ne želim sudjelovati u tome. - Ah. Sjedile smo u tišini. Gospodin Grisham sada je pokušavao razvaliti ulazna vrata, a gospođa Grisham bila je zaokupljena bacanjem kroz prozor na njegovu glavu svega što joj je palo pod ruku. Izbor projektila - rola toaletnog papira, kutije tampona, četka za zahod, bočice šampona - svjedočio je o tome da je prešla u kupaonicu. - Molim vas, ne idite - tiho je rekla gospođa Traynor. - Willu je ugodno s vama. Dugo mu nije bilo tako ugodno. Meni... bilo bi nam jako teško to ponoviti i s kim drugim. - Ali vi... vi ćete ga odvesti na ono mjesto kamo ljudi odlaze počiniti samoubojstvo. Dignitas. - Ne. Učinit ću sve u svojoj moći da do toga ne dođe. - Kao što... moliti se? Uputila mi je pogled koji bi moja majka nazvala "staromodnim". - Do sada ste već shvatili da, kada Will odluči postati nedodirljiv, malo tko može išta poduzeti. - Sve sam shvatila - rekla sam. - Ja sam zapravo ondje kako bih pripazila da ne vara i ne obavi to prije isteka šest mjeseci. Tako je, ne? - Ne. Nije tako. - Zbog toga vam i nije bilo stalo do mojih kvalifikacija.

120


- Stekla sam dojam da ste vedri, veseli i drukčiji. Niste izgledali kao bolničarka. Niste se ponašali... kao ostale. Mislila sam... mislila sam da ćete ga razvedriti. A to i činite... uspijevate ga razvedriti, Louisa. Kad sam ga jučer vidjela bez one grozne brade... čini se da ste vi jedna od rijetkih osoba koja uspijeva doprijeti do njega. Kroz prozor je izletjela posteljina. Poletjela je u kugli, a plahte su se nakratko elegantno raširile prije negoli su pale na tlo. Dvoje djece uzelo ih je i počelo trčati malenim dvorištem s plahtama na glavi. - Ne mislite li da bi bilo fer bar mi napomenuti da sam čuvarica samoubojice? Izdah Camille Traynor bio je zvuk kakav ispušta osoba prisiljena nešto pristojno objasniti imbecilu. Pitala sam se zna li da svaka njezina riječ u sugovorniku budi osjećaj da je idiot. Zanimalo me čini li to namjerno. Smatrala sam da meni nikada ne bi pošlo za rukom uliti nekome osjećaj manje vrijednosti. - Možda je tako i bilo kad smo vas tek upoznali... ali uvjerena sam da će Will održati riječ. Obećao mi je šest mjeseci pa će ih i dobiti. Potrebno nam je to vrijeme, Louisa. Potrebno nam je to vrijeme da mu pokažemo kako postoje mogućnosti. Nadala sam se da biste mu vi mogli usaditi zamisao da postoji život u kakvom bi mogao uživati, čak i ako to nije onakav kakav je planirao. - Ali to su sve laži. Lagali ste meni i lažete si međusobno. Činilo se da me nije čula. Okrenula se prema meni, izvadila čekovnu knjižicu iz torbice i pripravila kemijsku u ruci. - Čujte, koliko želite? Udvostručit ću vam plaću. Recite mi koliko želite. - Ne želim vaš novac. - Automobil. Povlastice. Bonus... - Ne... - Onda... kako vas mogu navesti da se predomislite? - Žao mi je. Jednostavno ne mogu... Učinila sam kao da ću izići iz auta. Njezina ruka sunula je naprijed. Spustila se na moju, čudna i radioaktivna. Obje smo zurile u nju. - Potpisali ste ugovor, gospođice Clark - rekla je. - Potpisali ste ugovor kojim se obvezujete da ćete raditi za nas šest mjeseci. Prema

121


mojoj računici, odradili ste tek dva mjeseca. Jednostavno tražim od vas da ispunite ugovorne obveze. Glas joj je postao drhtav. Spustila sam pogled na ruku gospođe Traynor i vidjela da se trese. Progutala je knedlu. - Molim vas. Moji roditelji gledali su s trijema. Vidjela sam ih, sa šalicama u rukama, jedino dvoje ljudi koji su bili okrenuti od drame u susjednoj kući. Kad su vidjeli da sam ih opazila, postiđeno su se okrenuli. Primijetila sam da je tata u kariranim papučama poprskanima bojom. Pritisnula sam kvaku. - Gospođo Traynor, stvarno ne mogu samo sjediti i gledati... to je previše čudno. Ne želim u tome sudjelovati. - Samo razmislite. Sutra je Veliki petak... Reći ću Willu da imate obiteljske obveze ako vam je stvarno potrebno vremena. Uzmite slobodan vikend i razmislite. Ali molim vas. Vratite se. Vratite se i pomognite mu. Vratila sam se u kuću, ne osvrnuvši se. Sjedila sam u dnevnoj sobi, zureći u televizor kad su roditelji ušli za mnom, pogledali se i odlučili se praviti da me ne primjećuju. Prošlo je gotovo jedanaest minuta kada sam napokon čula kako se auto gospođe Traynor pali i odlazi. *** Pet minuta nakon povratka kući napala me sestra, gromoglasno dojurivši stubama i raskrilivši vrata moje sobe. - Slobodno uđi - rekla sam. Ležala sam na krevetu, s nogama ispruženima uza zid, zagledana u strop. Bila sam odjevena u tajice i kratke hlače s plavim šljokicama koje su mi se sada neprivlačno nabrale oko bedara. Katrina je stajala na vratima. - Je li istina? - Da je Dympna Grisham napokon izbacila svojeg prijetvornog, pokvarenog, ženskaroškog muža i... - Ne pravi se pametna. Govorim o tvom poslu. Nožnim palcem pratila sam uzorak na tapeti.

122


- Da, dala sam otkaz. Da, znam da mama i tata nisu presretni. Da, da, da na sve što ćeš mi sasuti u facu. Oprezno je zatvorila za sobom vrata, svom težinom klonula na rub mojega kreveta i proklela iz sveg srca. - Ne mogu vjerovati, tako mi svega. Gurnula mi je noge tako da su spuznule sa zida i gotovo se ispružile na krevetu. Odgurnula sam se u sjedeći položaj. - Jao. Lice joj je bilo grimizno. - Ne mogu vjerovati. Mama je u prizemlju izvan sebe. Tata se pravi da nije, ali je. Što će sada s novcem? Znaš da je tata ionako u panici da će ostati bez posla. Zašto bi, dovraga, odbacila savršeno dobar posao? - Ne soli mi pamet, Treen. - E pa netko mora! Nikada nigdje nećeš dobiti ni sličan novac. I kako će ti to izgledati u životopisu? - Joj, daj se nemoj praviti da ovo ima ikakve veze i s čim osim s tvojim željama. - Molim? - Baš te briga što ja radini dok god ti možeš otići i oživjeti svoju blistavu karijeru. Želiš me ondje samo da bih futrala obiteljske financije i služila ti kao prokleta teta u vrtiću. Svi ostali slobodno mogu u vražju mater. - Znala sam da zvučim zločesto i podlo, ali nisam si mogla pomoći. Na kraju krajeva, upravo nas je sestrina nevolja sve uvalila u ovaj nered. Iz mene su počele šikljati godinama nakupljane zamjerke. - Svi se moramo držati poslova koje mrzimo samo da bi mala Katrina mogla ostvariti svoje vražje ambicije. - Nije riječ o meni. - Ne? - Ne, nego o tome što nisi u stanju zadržati jedini pristojan posao koji ti je ponuđen u zadnjih nekoliko mjeseci. - Nemaš ti pojma o mojem poslu, dobro? - Znam da se plaća daleko više od minimalca. A to je sve što trebam znati o njemu. - Ne vrti se u životu sve oko novca, znaš. - Da? Idi dolje to reci mami i tati.

123


- Da mi se nisi usudila čitati bukvicu o novcu kad godinama nisi u ovu kuću uplatila ni pišljivoga boba. - Znaš da si zbog Thomasa ne mogu bogzna što priuštiti. Počela sam gurati sestru kroz vrata. Ne sjećam se kad sam je zadnji put udarila, ali u tom trenutku sam jedva čekala da nekoga tresnem pa sam se bojala što bi bilo ostane li preda mnom. - Samo odjebi, Treen. Okej? Samo odjebi i pusti me na miru. Zalupila sam vrata sestri u lice. A kad sam napokon čula kako se polako spušta stubama, odlučila sam ne razmišljati o tome što će reći roditeljima ni o tome kako će ovo za sve njih biti dodatan dokaz moje katastrofalne nesposobnosti da išta postignem. Odlučila sam ne razmišljati o Syedu na burzi i tome kako ću mu objasniti zašto sam odustala od najbolje plaćenog fizičkog posla. Odlučila sam ne razmišljati o tvornici piletine i tome kako je negdje duboko u njezinoj utrobi vjerojatno još uvijek komplet zaštitne opreme i higijenska kapica na kojoj piše moje ime. Legla sam i razmišljala o Willu. Razmišljala sam o njegovoj ljutnji i tuzi. Razmišljala sam o riječima njegove majke - da sam ja jedina koja može doprijeti do njega. Sjetila sam se kako se trudio ne nasmijati na "Pjesmu o Molahonkeyju" one večeri kada je zlatni snijeg padao pred prozorom. Razmišljala sam o toploj koži, mekoj kosi i rukama žive osobe, osobe koja je mnogo pametnija i duhovitija no što bih ja ikada mogla biti, a koja za sebe svejedno ne vidi bolju budućnost od nestanka. Zatim sam napokon, glave utisnute u jastuk, briznula u plač jer mi se vlastiti život odjednom učinio mnogo mračnijim i zamršenijim negoli sam to ikada očekivala, pa sam poželjela da se mogu vratiti, vratiti u vrijeme kada mi je najveća briga bila je li Frank naručio dovoljno slatkih peciva. Začulo se kucanje na vratima. Ispuhala sam nos. - Odjebi, Katrina. - Žao mi je. Zagledala sam se u vrata. Glas joj je bio prigušen, kao da su joj usne blizu ključanice. - Donijela sam vina. Gle, daj me pusti unutra, za Boga miloga, jer će me inače mama čuti. Pod vestom sam sakrila dvije šalice s Bobom Graditeljem, a znaš što ona misli o pijenju na katu.

124


Sišla sam s kreveta i otvorila vrata. Bacila je pogled na moje suzno lice i brzo zatvorila za sobom vrata spavaće sobe. - Dobro - rekla je, skidajući čep na navoj i točeći mi šalicu vina reci mi što se zapravo dogodilo. Prodorno sam se zagledala u sestru. - Ono što ću ti sada reći ne smiješ nikome prenijeti. Ni tati. A pogotovo ne mami. Onda sam joj rekla. Morala sam nekome reći. *** Mnogo mi se toga nije sviđalo na mojoj sestri. Prije nekoliko godina mogla bih vam pokazati niz nažvrljanih popisa koje sam sastavila o tome. Mrzila sam je zbog toga što je imala gustu, ravnu kosu, dok moja počinje pucati ako naraste ispod ramena. Mrzila sam je zbog toga što joj nikada ne možeš reći ništa što već ne zna. Mrzila sam je zbog toga što su mi cijelo školovanje učitelji uporno ispod glasa napominjali koliko je pametna, kao da njezina genijalnost automatski znači da ću vječno živjeti u njezinoj sjeni. Mrzila sam je zbog toga što sam u dvadeset šestoj godini živjela u djevojačkoj sobici, u dvojnom objektu, kako bi ona mogla stanovati sa svojim nezakonitim sinom u većoj spavaćoj sobi. Ali povremeno bi mi bilo stvarno drago što mi je sestra. Zato što Katrina nije vrištala od užasa. Nije djelovala šokirano i htjela sve reći mami i tati. Nijednom mi nije rekla da sam pogriješila kad sam otišla. Otpila je velik gutljaj pića. - Iso miki. - Upravo tako. - A to je čak i legalno. Ne mogu ga nikako spriječiti. - Znam. - Jebote. Ne mogu to ni pojmiti. Samo tijekom pripovijedanja iskapile smo dvije šalice i već sam osjećala kako mi se obrazi žare. - Grozno mi ga je ostaviti, ali ne mogu sudjelovati u tome, Treen. Ne mogu.

125


- Mmm. - Razmišljala je. Moja sestra stvarno ima "mislilački izraz" lica. Kad ga vide, ljudi pričekaju da joj se obrate. Tata kaže da moj "mislilački izraz" izgleda kao da moram na zahod. - Ne znam što da učinim - rekla sam. Podigla je pogled prema meni, odjednom se razvedrivši. - Jednostavno je. - Jednostavno? Objema nam je napunila šalice. - Ajoj. Izgleda da smo već slistile bocu. Da. Jednostavno je. Imaju para, ne? - Ne želim njihov novac. Ponudila mi je povišicu. Nije u tome stvar. - Začepi. Ne za tebe, kretenkušo. Imaju love za sebe. A on je vjerojatno od osiguranja nakon nesreće dobio love kao dreka. E pa, reci im da ti dodijele budžet i onda iskoristi taj novac i iskoristi ta... koliko?... četiri mjeseca koja su mu preostala. I navedi Willa Traynora da se predomisli. - Molim? - Navedi ga da se predomisli. Rekla si da većinu vremena provodi u kući, ne? E pa, počni od nečeg malog, a kad ga jednom izvučeš u svijet, sjeti se svega čudesnog što možeš učiniti za njega, svega što bi mu moglo vratiti želju za životom: pustolovine, putovanja u inozemstvo, plivanje s dupinima, što god. I tako ćeš uspjeti. Ja ću ti pomoći. Tražit ću ti ideje na internetu i u knjižnici. Kladim se da možemo smisliti genijalne stvari koje bi mogao raditi. Stvari koje bi ga stvarno usrećile. Zurila sam u nju. - Katrina... - Da, znam. - Nacerila se, a ja osjetila kako mi se usne razvlače u osmijeh. - Ja sam jebeni genij.

126


10.

Djelovali su pomalo iznenađeno. To je, zapravo, blago rečeno. Gospođa Traynor prvo je djelovala zatečeno, zatim blago zabrinuto, zatim joj se cijelo lice zatvorilo. Njezina kći, koja je sjedila sklupčana pokraj nje na sofi, jednostavno se mrgodila - mene je mama upozoravala da će mi faca ostati takva budem li je prečesto pravila. Nije to bilo oduševljenje kakvom sam se nadala. - Što biste zapravo radili? - Ne znam još. Mojoj sestri dobro ide istraživanje. Nastoji otkriti što kvadriplegičari sve mogu. Ali najviše me zanima jeste li vi uopće spremni pokušati takvo što. Bile smo u dnevnoj sobi. Bila je to ista ona soba u kojoj smo održale razgovor za posao, samo što su ovoga puta gospođa Traynor i njezina kći sjedile na rubu sofe, a njihov slinavi, stari pas između njih. Gospodin Traynor stajao je ispred vatre. Ja sam bila odjevena u žaket od tamnoplavog trapera, minicu i vojničke čizme. Sad kad razmislim, možda sam trebala izabrati profesionalniju garderobu za izlaganje takvog plana. - Da vidim jesam li vas dobro shvatila. - Camilla Traynor nagnula se naprijed. - Želite odvesti Willa iz kuće? - Da. - I povesti ga u niz "pustolovina". - Rekla je to kao da želim izvesti amaterski laparoskopski zahvat na njemu. - Da. Kao što sam rekla, nisam još sigurna što je izvedivo, ali važno ga je izvesti u svijet, proširiti mu vidike. Možda bismo prvo mogli raditi nešto u blizini, a onda ubrzo, nadajmo se, i malo dalje. - Mislite li na inozemstvo? - Inozemstvo...? - Trepnula sam. - Više sam mislila na odlazak u pivnicu. Ili na predstavu, za početak. - Will dvije godine gotovo i nije izlazio iz kuće, osim na liječničke preglede. - Pa, da... pokušala bih ga navesti da pristane.

127


- A vi biste, naravno, na sve te pustolovine išli s njim - rekla je Georgina Traynor. - Gledajte. Ne bi to bilo ništa posebno. Zapravo govorim samo o izlasku iz kuće, za početak. Šetnji oko dvorca ili odlasku u pivnicu. Ako naposljetku završimo plivajući s dupinima na Floridi, sjajno, ali zapravo sam ga samo željela izvući iz kuće i zaokupiti ga nečim drugim. Nisam dodala da je već i sama pomisao na vožnju Willa do bolnice bez tuđe pomoći dovoljna da me oblije hladan znoj. Put u inozemstvo djelovao mi je jednako vjerojatan kao da otrčim maraton. - Ja mislim da je to sjajna zamisao - rekao je gospodin Traynor. Mislim da bi bilo sjajno kada bi Will malo izišao. Znate da ne može biti dobro za njega to što iz dana u dan samo zuri u ista četiri zida. - Pokušali smo ga izvući, Stevene - rekla je gospođa Travnor. Nije da smo ga ostavili ovdje da trune. Uporno sam pokušavala. - Znam to, draga, ali nismo baš bili uspješni, zar ne? Ako Louisa može smisliti nešto što će Will biti spreman pokušati, to valjda ne može odmoći, ne? - Da, samo što su u tome ključne riječi "spreman pokušati". - To je samo ideja - ponovila sam. Odjednom su mi dignuli živac. Bilo mi je posve jasno što joj je na pameti. - Ako ne želite da pokušam... - ...otići ćete? - Pogledala me ravno u oči. Nisam svrnula pogled. Nije me više plašila jer sada sam znala da nije bolja od mene. Bila je to žena koja je spremna sjediti i pustiti da joj sin umre pred očima. - Da, vjerojatno hoću. - Onda je to ucjena. - Georgina! - Pa, nemojmo okolišati, tata. Malo sam se jače uspravila. - Ne. To nije ucjena. Pitanje je samo u čemu sam spremna sudjelovati. Ne mogu samo sjediti i mirno čekati da... Will... no... pustila sam da mi riječi zamru. Svi smo se zagledali u svoje šalice čaja. - Kao što sam rekao - odlučno je ponovio gospodin Traynor. - Ja mislim da je to dobra zamisao. Ako uspijete nagovoriti Willa na to, ne

128


vidim da mu to može ikako štetiti. Jako bi mi se svidjelo da ode na odmor. Samo... samo nam recite kako možemo pomoći. - Imam ideju. - Gospođa Traynor položi ruku na kćerino rame. Možda bi ti mogla otputovati na odmor s njima, Georgina. - Dapače - rekla sam. Iskreno sam to mislila. Zato što su izgledi da odvedem Willa na odmor bili jednako veliki kao da se natječem na kvizu Mastermind. Georgina Traynor nelagodno se promeškoljila na sjedalu. - Ne mogu. Znaš da za dva tjedna počinjem raditi na novom poslu. Jednom kad počnem, dugo neću moći doputovati u Englesku. - Vraćaš se u Australiju? - Nemoj zvučati tako iznenađeno. Rekla sam ti da sam došla samo u posjet. - Samo sam mislila da ćeš... s obzirom na... na nedavne događaje, možda poželjeti ostati malo duže. - Camilla Traynor zagledala se u kćer onako kako nikada nije gledala Willa, koliko god bio nepristojan prema njoj. - To je stvarno dobar posao, mama. Prema njemu napredujem zadnje dvije godine. - Dobacila je pogled ocu. - Ne mogu zamrznuti cijeli život zbog Willova mentalnog stanja. - Slijedila je duga tišina. Nije fer. Da sam ja u invalidskim kolicima, biste li od Willa tražili da zamrzne sve svoje planove? Gospođa Traynor nije pogledala kćer. Spustila sam pogled na svoj popis, ponovo čitajući prvi odlomak. - I ja imam život, znate. - Te su mi riječi izletjele iz usta u znak prosvjeda. - Hajde da o tome razgovaramo neki drugi put. - Gospodin Traynor spustio je ruku na kćerino rame i nježno ga stisnuo. - Da, hajde. - Gospođa Traynor počela je preslagivati papire ispred sebe. - Onda dobro. Predlažem da to izvedemo ovako. Želim znati sve vaše planove - rekla je, gledajući mene. - Željela bih napraviti troškovnik i, ako je moguće, dobiti točan raspored kako bih si mogla organizirati slobodne dane da otputujem s vama. Imam nešto starog godišnjeg odmora koji... - Ne. Svi smo se okrenuli prema gospodinu Traynoru. Gladio je psa po glavi i izraz lica bio mu je nježan, ali glas mu je bio odlučan.

129


- Ne. Ne mislim da bi ti smjela ići, Camilla. Willu bi trebalo biti dopušteno da ode sam. - Will to ne može sam, Stevene. Da bi Will ikamo otišao, treba razmišljati o strašno puno detalja. Komplicirano je. Ne mislim da to možemo prepustiti... - Ne, draga - ponovio je. - Nathan može pomoći, a Louisa će se posve dobro snaći. - Ali... - Willu moramo dopustiti da se osjeti kao muškarac, a to neće biti moguće bude li njegova majka... ili sestra, kad smo već kod toga... vječno u blizini. Tada sam se nakratko sažalila nad gospođom Traynor. Još je imala onaj svoj nadmen izraz na licu, ali vidjela sam da ispod njega djeluje pomalo izgubljeno, kao da joj nije posve jasno što to njezin suprug čini. Ruka joj je poletjela prema ogrlici. - Pobrinut ću se da mu se ništa ne dogodi - rekla sam. - I sve naše planove javit ću vam puno unaprijed. Čeljust joj se toliko ukočila da joj je iskočio mali mišić ispod jagodične kosti. Zapitala sam se mrzi li me trenutačno. - I ja želim da Will ostane na životu - napokon sam rekla. - To razumijemo - rekao je gospodin Traynor. - I cijenimo vašu predanost. I diskreciju. Zapitala sam se odnosi li se ta riječ na Willa ili na nešto posve drugo, ali on je uto ustao, a ja shvatila kako mi je to znak da odem. Georgina i njezina majka ostale su šutke sjediti na sofi. Imala sam osjećaj da će biti još mnogo razgovora kad odem iz sobe. - Onda dobro - rekla sam. - Sastavit ću vam papire čim si sve to složim u glavi. Bit će to uskoro. Nemamo mnogo... Gospodin Traynor potapšao me po ramenu. - Znam. Samo nam javite što ste smislili - rekao je. *** Treena si je puhala u šake, a stopala su joj nesvjesno poskakivala kao da stupa na mjestu. Nosila je moju tamnozelenu beretku koja je njoj mnogo bolje stajala nego meni, što mi je beskrajno išlo na živce. Nagnula se prema meni i pokazala popis koji je upravo izvadila iz džepa pa mi ga pružila.

130


- Vjerojatno ćeš morati prekrižiti broj tri ili ga bar odgoditi dok ne zatopli. Pregledala sam popis. - Košarka za kvadriplegičare? Nisam uopće sigurna da voli košarku. - Nije u tome stvar. Čovječe, kako je ovdje gore hladno. Navukla je beretku preko ušiju. - Poenta je u tome da će tako uvidjeti što je sve moguće. Vidjet će da ima i drugih ljudi u jednako gadnom stanju kao on, koji se bave sportovima i sličnim. - Nisam baš sigurna. Ne može podići ni čašu. Mislim da su ti ljudi paraplegičari. Ne vidim kako možeš baciti loptu ako te ruke ne služe. - Ne kužiš u čemu je stvar. Ne mora ništa raditi, ali to će mu na neki način proširiti vidike, ne? Moramo mu pokazati što sve drugi hendikepirani ljudi rade. - Ako ti tako kažeš. Gledatelji su zažamorili. Ugledali su trkače u daljini. Kad bih se podigla na prste, mogla bih ih razabrati oko tri kilometra od nas kao malu nakupinu skakutavih bijelih točkica u dolini koje se probijaju kroz hladnoću vlažnom, sivom cestom. Bacila sam pogled na sat. Sjedile smo na vrhu prikladno nazvanog Vjetrovitog brda već gotovo četrdeset minuta i više nisam osjećala stopala. - Pogledala sam čega ima u blizini i, ako ne želiš voziti predaleko, za nekoliko tjedana je utakmica u sportskome centru. Mogao bi se čak i kladiti na rezultat. - Kladiti? - Tako bi na neki način sudjelovao, a da ne mora igrati. O, gle, eno ih. Što misliš, koliko će im trebati da stignu do nas? Stajale smo pokraj cilja. Natpis na ceradi iznad naših glava "Proljetni triatlon - cilj" bezvoljno je lepetao na britkome vjetru. - Nemam pojma. Dvadeset minuta? Možda više? Imam pločicu Marsa za hitne slučajeve ako je želiš podijeliti. - Posegnula sam u džep. Jednom rukom bilo je nemoguće spriječiti lepetanje popisa. - Što si još pronašla? - Rekla si da želiš ići i nekamo dalje, ne? - Pokazala je moje prste. - Sebi si uzela veći dio.

131


- Onda uzmi taj dio. Mislim da njegova obitelj misli da se želim šlepati iz koristoljublja. - Što, zato što ga želiš odvesti na nekoliko bijednih izletića? Isuse. Trebali bi biti sretni što se netko trudi. Njima to očito ne pada na pamet. - Treena otkine još jedan komadić Marsa. - Uglavnom. Mislim da je to pod brojem pet. Pronašla sam informatički tečaj na koji bi mogao ići. Na glavu im stave neku kapicu s, ono, nekakvim štapom pa mogu kimajući glavom doticati tipkovnicu. Na netu je brdo kvadriplegičarskih grupa. Tako bi mogao upoznati gomilu prijatelja. Za to ne bi morao niti izaći iz kuće. Čak sam i razgovarala s nekolicinom na chatu. Djelovali su simpatično. Prilično - slegnula je ramenima - normalno. Šutke smo pojele svoje polovice Marsa, gledajući kako se primiče skupina izmučenih trkača. Nisam vidjela Patricka. Nikada ga nisam mogla pronaći. Imao je jedno od onih lica kakva se gube u mnoštvu. Pokazala je komad papira. - Uglavnom, prijeđi sad na odlomak o kulturi. Tu imamo koncert namijenjen ljudima s posebnim potrebama. Rekla si da je kulturan tip, ne? E pa, mogao bi lijepo sjediti tamo i pustiti da ga ponese glazba. Glazba bi te trebala izdići iz vlastita tijela, ne? O tome mi je pričao Derek, onaj brkonja na poslu. Rekao je da zna biti bučno zbog invalida koji nekad malo urlaju, ali svejedno bi mogao uživati. Nabrala sam nos. - Ne znam baš, Treen... - Samo si se uplašila zato što sam rekla "kultura". Ti bi samo morala sjediti uz njega. I ne šuškati vrećicom čipsa. Ili, ako ti je do nečeg žešćeg... - Nacerila se. - Tu je i striptiz-klub. Mogla bi ga odvesti u London radi toga. - Da odvedem svojega poslodavca gledati striptizete? - Pa, kažeš da za njega radiš sve ostalo... pranje, hranjenje i to. Ne vidim zašto ne bi mogla sjediti uz njega kad mu se digne. - Treena! - Pa, to mu sigurno fali. Mogla bi platiti i plesačici da mu pleše u krilu. Nekoliko gledatelja naglo je okrenulo glave prema nama. Moja se sestra smijala. Mogla je opušteno govoriti o seksu. Kao da je to oblik rekreacije. Kao da nije važan.

132


- A, s druge strane, imamo i dalja putovanja. Ne znam što bi tebi odgovaralo, ali mogli biste na kušanje vina u dolini rijeke Loire... to za početak nije predaleko. - Smiju li se kvadriplegičari napiti? - Ne znam. Pitaj ga. Namrštila sam se, gledajući popis. - Dakle... vratit ću se u kuću i reći Traynorima da ću njihovog sina, koji je kvadriplegičar i želi se ubiti, prvo napiti, zatim potrošiti njihov novac na striptizete i ples u krilu, a onda ga odgurati na paraolimpijadu... Treen mi istrgne popis iz ruke. - Pa, nisam primijetila da si ti smislila neki prokleto pametniji prijedlog. - Samo sam mislila... ne znam. — Protrljala sam nos. — Malo me sve to plaši, da budem iskrena. Teško mi ga je nagovoriti čak i na izlazak u vrt. - Nije ti to baš neki stav, je li? Gle, dolaze. Moramo im se nasmiješiti. Progurale smo se u prvi red i počele klicati. Teško je proizvesti traženu razinu poticajne buke kad jedva mičeš usta od hladnoće. Tada sam ugledala Patricka, pognute glave u moru napregnutih tijela, lica orošena znojem, istegnuta svakog mišića u vratu i lica zgrčena kao da trpi nekakvo mučenje. Isto to lice bit će ozareno kad prijeđe cilj, kao da ushit može osjetiti samo ponirući u dubine svojega bića. Nije me vidio. - Sredi ih, Patrick! — slabašno sam viknula. Projurio je pokraj mene prema cilju. *** Kad sam propustila pokazati dovoljno oduševljenja njezinim popisom aktivnosti, Treena dva dana nije htjela razgovarati sa mnom. Roditelji to nisu primijeti jer su bili previše ushićeni time što sam ipak odlučila zadržati posao. Uprava tvornice pokućstva zakazala je za kraj toga tjedna niz sastanaka pa je tata bio uvjeren da će on biti među otpuštenima. Dosada nitko iznad četrdesete nije preživio odstrel. - Jako smo ti zahvalni na pomoći u kućanskim poslovima, mila govorila je majka, i to toliko često da mi je postalo neugodno.

133


Bio je to čudan tjedan. Treena se počela pakirati za studij, a ja sam se svaki dan morala šuljati na kat da joj prekopam spakirane torbe i vidim koje je moje stvari kanila ponijeti. Većina moje odjeće nije bila ugrožena, ali zasada sam otela natrag sušilo za kosu, lažne Pradine sunčane naočale i svoju najdražu toaletnu torbicu s uzorkom limuna. Kad sam je zbog toga pozvala na red, samo je slegnula ramenima i rekla: "Pa ti je nikada ne nosiš", kao da je u tome stvar. Treen je jednostavno bila takva. Mislila je da ima pravo na sve. Premda je na svijet došao Thomas, nije izgubila osjećaj da je ona beba u obitelji - duboko ukorijenjen dojam da se cijeli svijet doista vrti oko nje. Kad bi, dok smo bile male, napravila golemu scenu zbog toga što je željela nešto moje, mama bi me molila "da joj pustim", makar samo radi mira u kući. Gotovo dvadeset godina poslije zapravo se ništa nije promijenilo. Mi smo morali čuvati Thomasa kako bi Treena mogla izlaziti, hraniti ga kako se Treena ne bi morala brinuti, kupovati joj posebno lijepe rođendanske i božićne darove "zato što se radi Thomasa mora koječega odreći". E pa, neka se odrekne i moje toaletne torbice s limunima. Na svoja vrata učvrstila sam poruku na kojoj je pisalo: "Moje stvari su MOJE. KLONI IH SE." Treena ju je strgnula i rekla mami da sam ja najveće dijete koje je ikada vidjela i da Thomas u malome prstu ima više zrelosti od mene. Ali to me potaknulo na razmišljanje. Jedne večeri, kad je Treena otišla u večernju školu, sjedila sam u kuhinji dok je mama razvrstavala tatine košulje za glačanje. ώώώ.ςŕόώάŕέž.όŕģ - Mama... - Da, mila. - Misliš li da bih se mogla preseliti u Treeninu sobu kad ona ode? Mama je zastala s napola složenom košuljom privijenom na grudi. - Ne znam. Nisam razmišljala o tome. - Mislim, ako nje i Thomasa neće biti, bilo bi fer da mi prepustite spavaću sobu pristojne veličine. Čini se smiješno da soba zjapi prazna ako se oni presele u kampus. Mama je kimnula i brižno položila košulju u košaru za rublje. - Rekla bih da imaš pravo. - A ta mi soba po pravu pripada jer sam starija. Ona je sve dobila samo zato što je rodila Thomasa.

134


Uvidjela je da to ima smisla. - Istina je. Razgovarat ću s Treen o tome - rekla je. Sad kad bolje razmislim, vjerojatno bi bilo pametnije da sam to prvo spomenula sestri. Tri sata poslije banula je u dnevnu sobu olujna lica. - Zar bi i u moj grob tako brzo uskočila? Djed se naglo prenuo u naslonjaču, a ruka mu je nagonski poletjela na grudi. Podigla sam pogled s televizora. - O čemu pričaš? - Gdje ćemo ja i Thomas biti preko vikenda? Ne stanemo oboje u djevojačku sobicu. Unutra nema mjesta čak ni za dva kreveta. - Upravo tako. A ja ondje gljivim već pet godina. Zbog spoznaje da sam makar malo u krivu, zazvučala sam oštrije negoli sam kanila. - Ne možeš mi oteti sobu. To nije fer. - Ti uopće nećeš živjeti u njoj! - Ali treba mi! Nema šanse da Thomas i ja stanemo u djevojačku sobicu. Tata, reci joj! Tatina brada uvukla se duboko pod ovratnik, a ruke je prekrižio na prsima. Zazirao je od naših svađa i radije prepuštao mami da ih razrješava. - Ohladite se malo, cure - rekao je. Djed je odmahnuo glavom, kao da je njemu sve to nerazumljivo. Djed je u posljednje vrijeme vrlo često odmahivao glavom. - Ne mogu vjerovati. Nije čudo što si mi bila toliko spremna pomoći da odem. - Što? To što si me preklinjala da zadržim posao kako bih ti pomogla s lovom dio je mojeg opakog plana, je li? - Kako si samo dvolična. - Katrina, smiri se. - Na vratima se pojavila mama, a pjena s njezinih gumenih rukavica kapala je na tepih u dnevnoj sobi. Možemo o svemu mirno razgovarati. Ne želim da uznemirujete djeda. Katrinino lice osulo se crvenim mrljama kao kad ne bi nešto dobila dok je bila mala.

135


- Ona zapravo želi da odem. O tome se radi. Jedva čeka da odem jer je ljubomorna na mene zbog toga što ću nešto postići u životu. Samo mi želi otežati povratak kući. - Nitko ne jamči da ćeš se uopće vraćati kući za vikend povrijeđeno sam viknula. - Meni treba spavaća soba, a ne ormar. A ti si cijelo vrijeme imala najbolju sobu samo zato što si bila dovoljno glupa da se daš napumpati. - Louisa! - rekla je mama. - Da, a da ti nisi preglupa da nađeš pošten posao, mogla bi si priuštiti vlastiti vražji stan. Imaš dovoljno godina. Ili te možda muči nešto drugo? Shvatila si da te Patrick nikada neće zaprositi? - Dosta! - Tatina rika proparala je tišinu. - Dovoljno sam čuo! Treena, idi u kuhinju. Lou, sjedni i začepi. Imam dovoljno stresa u životu i bez slušanja kako vas dvije drečite jedna na drugu kao mačketine. - Ako misliš da ću ti nakon ovoga još pomagati da sastaviš svoj glupi popis, varaš se - prosiktala je Treena na mene dok ju je mama nasilu izvlačila kroz vrata. - Dobro. Ionako nisam htjela tvoju pomoć, žicerice - rekla sam i sagnula se da izbjegnem primjerak televizijskog rasporeda koji mi je tata zavitlao u glavu. *** U subotu ujutro otišla sam u knjižnicu. Mislim da ondje nisam bila od školskih dana - vjerojatno iz straha da će se sjetiti romana Judy Blume koji sam izgubila u sedmom razredu pa će se, dok budem prolazila kroz viktorijanska vrata sa stupovima, pružiti vlažna i hladna službena ruka zahtijevajući da platim 3853 funte zakasnine. Knjižnica nije bila kakvom je pamtim. Polovinu knjiga zamijenili su CD-i i DVD-i, velike police prepune audioknjiga pa čak i stalci s razglednicama. I nije vladala tišina. Prigušeno pjevanje i pljeskanje dopiralo je s dječjeg odjela gdje je neko druženje majki i djece bilo u punom jeku. Ljudi su čitali časopise i tiho čavrljali. Nestalo je odjela na kojem su starci nekoć spavali nad besplatnim novinama i zamijenio ga je velik, ovalan stol s računalima naslaganim po cijelome rubu. Oprezno sam sjela zajedno od računala, nadajući se da me nitko ne gleda. Računala su, kao i knjige, sestrino područje. Na svu sreću, očito

136


su očekivali da će ljude kao što sam ja obuzeti čisti užas. Pokraj mojega stola zastala je knjižničarka i pružila mi plastificirani papir s uputama. Nije mi se zadržavala iza leđa, nego samo ispod glasa napomenula da će biti za svojim pultom zatreba li mi kakva pomoć pa sam ostala sama sa stolicom klimava tapeciranog sjedala i praznim zaslonom. Godinama nisam došla u doticaj ni sa kakvim računalom osim Patrickovim. On se njime služio samo za skidanje programa za tjelovježbu i naručivanje knjiga o sportu s Amazona. Ako je za računalom radio još nešto, o tome nisam željela ništa znati. Ali slijedila sam knjižničarkine upute, dvaput provjeravajući svaki korak. I, za divno čudo, upalilo je. Nije samo upalilo nego je čak i bilo lako. Četiri sata poslije imala sam početak popisa. I nitko nije spomenuo Judy Blume. Doduše, vjerojatno zato što sam se poslužila sestrinom iskaznicom. Putem kući svratila sam u papirnicu i kupila kalendar. Nije to bio jedan od onih koji se listaju po mjesecima, a svaki put kad okreneš list otkriješ novu sliku Justinea Timberlakea ili planinskih ponija. Bio je to zidni kalendar - kakvi se viđaju u uredima a na kojima zaposlenici zabilježavaju slobodne dane neizbrisivim markerom. Kupila sam ga žustro i poslovno kao osoba kojoj ništa nije draže od udubljivanja u administrativne poslove. Otvorila sam ga u svojem sobičku, oprezno ga učvrstila za unutrašnju stranu vrata i obilježila dan kad sam počela raditi kod Traynorovih, još početkom veljače. Onda sam, izbrojivši dane, zaokružila datum - 12. kolovoza - od kojeg su nas dijelila jedva četiri mjeseca. Udaljila sam se jedan korak i neko vrijeme zurila u kalendar, nastojeći postići da mali, crni kružić poprimi značaj datuma koji obilježava. Dok sam tako zurila, shvatila sam kakav sam zadatak preuzela. Sve ću te male, bijele pravokutnike morati ispuniti aktivnostima koje pobuđuju sreću, spokoj, zadovoljstvo ili ugodu, i koje su dovoljne da ispune cijeli jedan život. Morat ću ih popuniti svim sjajnim doživljajima kojih se mogu sjetiti za čovjeka kojemu bespomoćne noge i ruke onemogućuju da ih sam ostvari. Imala sam nešto manje od četiri mjeseca otisnutih pravokutnika koje je trebalo nakrcati izletima, putovanjima, posjetiteljima, ručkovima i koncertima. Morala sam

137


smisliti kako sve to izvesti i sve dobro istražiti kako ne bi bilo propusta. A onda sam još morala nagovoriti Willa da sudjeluje. Zurila sam u svoj kalendar, držeći ukočeno flomaster u ruci. Taj komadić lanuniranog papira odjednom je bio bremenit odgovornošću. Imala sam stotinu sedamnaest dana da uvjerim Willa Traynora kako ima zašto živjeti.

138


11.

Ima mjesta na kojima smjenu godišnjih doba navještaju ptice selice ili smjena plime i oseke. Ovdje, u našem gradiću, obilježava ih povratak turista. Prvo počnu nesigurno kapati izlazeći iz vlaka ili automobila u šarenim, vodootpornim jaknama, stežući vodiče i iskaznice Nacionalne zaklade za očuvanje kulturne baštine. Kad proljeće uznapreduje i zatopli, kuljaju iz autobusa koji podriguju i šište; Amerikanci, Japanci i gomila stranih školaraca zakrčuju glavnu ulicu i vrve oko cijeloga dvorca. U zimskim mjesecima malo što ostaje otvoreno. Bogatiji vlasnici trgovina iskoriste duge, sive mjesece za godišnji odmor u inozemstvu, a oni odlučniji organiziraju božićne svečanosti, zarađujući na povremenim prigodnim zborskim koncertima u dvorcu ili blagdanskim sajmovima starih zanata. Ali čim temperature skoče, parkiralište uz dvorac zakrče vozila, mjesne pivnice bilježe povećanu potražnju za hladnom platom pa se već u nekoliko sunčanih nedjelja ponovo pretvorimo iz sanjiva trgovišta u tradicionalno, englesko turističko odredište. Hodala sam uzbrdo, zaobilazeći ovogodišnje ranoranioce koji su stezali neoprenske torbice na pojasu i trošne turističke vodiče, već spremnih fotoaparata da zabilježe proljetne vedute dvorca. Nekolicini sam se nasmiješila i zastala fotografirati one koji su pružali svoje fotoaparate. Neki mještani žalili su se na turističku sezonu - zastoji u prometu, prekrcani javni zahodi, neobični prehrambeni zahtjevi u Prhkome pecivu ("Ne radite suši? Čak ni u tuljcima?"). Ali ja se nisam žalila. Sviđao mi se dašak tuđinskoga zraka, prilika da izbliza bacim oko na živote toliko različite od mojega. Voljela sam slušati naglaske i nagađati odakle su, proučavati odjeću na ljudima koji nikada nisu vidjeli Nextov katalog ni kupili komplet od pet gaćica u Marks and Spenceru. - Izgledaš vedro - primijetio je Will kad sam odložila torbu u hodniku. Rekao je to gotovo kao da je riječ o uvredi.

139


- Zato što je danas. - Što je danas? - Naš izlet. Vodimo Nathana da vidi konjsku utrku. Will i Nathan su se pogledali. Zamalo sam prasnula u smijeh. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela kakvo je vrijeme. Čim sam vidjela sunce, znala sam da će sve biti u redu. - Konjsku utrku? - Aha. Galopska utrka u... — Izvadila sam notes iz džepa. - ... Longfieldu. Pođemo li odmah, stići ćemo na treću utrku. A ja sam uložila pet funta u kombinaciju pobjednik/plasman na konja Man Oh Man pa nam je bolje da krenemo. - Konjska utrka. - Da. Nathan nikada nije bio na utrci. - Za tu posebnu prigodu odjenula sam plavu, plisiranu minicu, šal s uzorkom konjske orme na obrubu i kožnate, jahačke čizme. Will me dobro proučio pa se udaljio kolicima u rikverc i okrenuo da bolje vidi svojeg njegovatelja. - A to je tvoja dugogodišnja želja, je li, Nathane? Upozorila sam Nathana oštrim pogledom. - Aha - rekao je i široko se osmjehnuo. - Da, jest. Idemo gledati konjeke. Brifirala sam ga, naravno. Nazvala sam ga u petak i pitala kad bih ga mogla posuditi na cijeli dan. Traynori su mu pristali platiti dodatne radne sate (Willova sestra vratila se u Australiju pa mislim da su željeli biti sigurni kako će netko "razuman" poći sa mnom), ali sve do nedjelje nisam bila sigurna što ćemo točno raditi. Ovo mi je zvučalo kao savršen početak - lijep dan na zraku, manje od pola sata vožnje odavde. - A što ako kažem da ja ne želim ići? - Onda mi duguješ četrdeset funta - rekla sam. - Četrdeset funta? Kako si došla do tog iznosa? - Moj dobitak. Pet funta na kombinaciju pobjednik/plasman u omjeru 1:8. - Slegnula sam ramenima. - Man Oh Man je siguran dobitak. Imala sam dojam da ga je to pokolebalo. Nathan se pljesnuo po koljenima.

140


- Zvuči super. I lijep je dan za utrke - rekao je. - Da spakiram ručak? - Ne treba - rekla sam. - Tamo je i lijep restoran. Kad moj konj pobijedi, častim ručkom. - Često se kladiš, je li? - upitao je Will. A onda, prije negoli je stigao išta drugo reći, umotali smo ga u kaput i istrčali van izvesti auto iz garaže. *** Vidite, sve sam osmislila. Stići ćemo na hipodrom prelijepog, sunčanog dana. Ondje će biti očetkanih, tankonogih čistokrvnih konja i džokeja u lepršavoj, svilenoj odjeći koji jure mimo nas. Možda čak bude i limene glazbe. Tribine će biti pune ljudi koji navijaju, a mi ćemo pronaći mjesto s kojeg ćemo moći mahati dobitnim listićima iz kladionice. Probudit će se Willov natjecateljski duh pa neće moći odoljeti da ne počne računati izglede za pobjedu i pobrine se da osvoji više od Nathana i mene. Sve sam smislila. A kad nam dosadi gledati konje, otići ćemo u hvaljen restoran na hipodromu na raskošan ručak. Trebala sam slušati oca. "Znaš li koji je najbolji primjer pobjede nade nad iskustvom?" rekao bi. "Planiranje zabavnog obiteljskog izleta." Sve je počelo već na parkiralištu. Dovezli smo se onamo bez poteškoća, a ja sam bila malo sigurnija da neću prevrnuti Willa budem li vozila brže od dvadeset na sat. U knjižnici sam potražila upute za dolazak onamo i vedro čavrljala gotovo cijelim putem, komentirajući prelijepo, plavo nebo, seoski krajolik, prohodnost cesta. Na ulasku u hipodrom nije bilo redova, što je, priznajem, bilo manje veličanstveno negoli sam očekivala, a parkiralište je bilo pregledno obilježeno. Ali nitko me nije upozorio da se nalazi na travi, i to travi po kojoj se prethodne, mokre zime mnogo vozilo. Ušla sam u rikverc na parkirno mjesto (što nije bilo teško s obzirom na to da je parkiralište bilo poluprazno), a Nathan se zabrinuo gotovo čim je rampa dotaknula tlo. - Premekano je - rekao je. - Utonut će. Pogledala sam tribine. - Valjda će biti u redu ako ga uspijemo dogurati do puteljka?

141


- Kolica mu teže tonu - rekao je. - A puteljak je udaljen petnaestak metara. - Ma daj. Valjda su te stolice napravili tako da podnesu malo mekše tlo. Oprezno sam izvezla Willova kolica natraške niz rampu pa gledala kako kotači tonu desetak centimetara u blato. Will nije ništa rekao. Djelovao je kao da mu je neugodno i šutio veći dio polusatne vožnje. Stajali smo uz njega prčkajući po tipkama za upravljanje kolicima. Povjetarac je ojačao pa su se Willu obrazi zarumenjeli. - Daj - rekla sam. - Budemo to ručno. Sigurna sam da ga zajedno možemo prevesti onamo. Nagnuli smo Willa unatrag. Ja sam primila za jedan rukonaslon, a Nathan za drugi pa smo tako odvukli kolica do puteljka. Napredovali smo sporo, velikim dijelom i zato što sam neprestano morala zastajkivati jer su me ruke boljele, a besprijekorno čiste čizme postajale su mi sve blatnije. Kad smo se napokon domogli puteljka, Willov pokrivač skliznuo je s njega i nekako mu zapeo u kotače tako da se jedan kut poderao i zablatio. - Ne brini - kiselo je rekao Will. - To je samo kašmir. Nisam se obazirala na njega. - Evo. Stigli smo. A sada zabavni dio. Ah, da. Zabavni dio. Tko bi pomislio da će na hipodromu imati sigurnosna okretna vrata? Pa ne moraju valjda nadzirati prolaz mase? Nije da postoji gomila obožavatelja konjskih utrka koji skandiraju i prijete izazvati nered ako Charlie's Darling ne stigne treći na cilj ni razuzdane konjušarke koje treba držati zatvorene na ograđenome prostoru. Pogledali smo okretna vrata pa Willova kolica, a onda smo se Nathan i ja međusobno pogledali. Nathan je prišao šalteru za prodaju ulaznica i objasnio zaposlenici naš problem. Nagnula je glavu da pogleda Willa pa nas uputila na drugi kraj tribina. - Ulaz za invalide je tamo - rekla je. Izgovorila je riječ invalid kao da je na natjecanju u pravilnom izgovoru. Ulaz je bio udaljen najmanje dvjesto metara. Kad smo napokon stigli onamo, nebeskog plavetnila odjednom je nestalo i zamijenila ga je snažna kiša nošena vjetrom. Naravno, kišobran nisam

142


ponijela. Nastavila sam neumorno, vedro brbljati o tome kako je to zabavno i smiješno, što je čak i u mojim ušima počelo zvučati neuvjerljivo i iritantno. - Clark - napokon je rekao Will. - Samo ohladi malo, dobro? Iscrpljuješ me. Kupili smo ulaznice i ja sam, gotovo ošamućena olakšanjem što smo ih se napokon domogli, odgurala Willa do natkrivenog dijela glavne tribine. Dok je Nathan Willu namještao piće, ja sam si uzela trenutak da promotrim druge gledatelje. U dnu tribina bilo je, zapravo, posve ugodno unatoč povremenim pljuskovima. Iznad nas, na ostakljenu balkonu, muškarci u odijelima nudili su čaše pjenušca ženama odjevenima kao za svadbu. Činilo se da im je toplo i udobno pa sam pretpostavila da je to dio za VlP-goste, koji je naveden na cjeniku šaltera uz neki basnoslovan iznos. Nosili su male iskaznice na crvenoj vrpci, koje su označavale da su vrlo posebne osobe. Zapitala sam se bismo li svoje plave vrpce nekako mogli obojiti u drugu nijansu, ali sam zaključila da bismo djelovali malo sumnjivo s obzirom na to da jedino mi guramo invalidska kolica. Pokraj nas, načičkani na tribinama, stežući šalice kave od stiropora i ploške, sjedili su muškarci u odijelima od tvida i žene u elegantnim, podstavljenim kaputima. Oni su izgledali malo svakodnevnije i nosili su plave iskaznice, kao mi. Nagađala sam da su to većinom treneri i konjušari ili drugi konjoljupci. Dolje na rubu staze, pokraj malih, bijelih ploča, stajali su kladioničari, rukama dajući meni nerazumljive, neobične znakove. Na ploče su ispisivali nove kombinacije brojeva i brisali ih rubom rukava. Uz paradni krug stajala je skupina muškaraca u prugastim polomajicama i s limenkama piva u ruci, očito na nekakvu grupnom izletu, koji su izgledali kao parodija klasnog sustava. Obrijane glave upućivale su na nekakvu vojnu službu. Povremeno bi zapjevali ili započeli bučnu, fizičku prepirku, udarajući jedni druge glavom ili prebacujući jedni drugima ruku oko vrata. Dok sam prolazila pokraj njih na putu za zahod, zviždali su za mnom zbog kratke suknje (očito sam bila jedina osoba na tribinama u suknji) a ja sam im iza leđa pokazala srednjak. Izgubili su zanimanje za mene kada se sedam ili

143


osam konja počelo pretjecati i s iskusnom se spretnošću uvukli na tribine, spremni za iduću utrku. Poskočila sam kad je malobrojna publika oko nas naglo počela klicati, a konji jurnuli sa starta. Stajala sam i gledala kako napreduju, odjednom hipnotizirana, nesposobna potisnuti val uzbuđenja kad su se repovi odjednom zavijorili za njima, a šareno odjeveni muškarci u sedlima počeli se panično upinjati boreći se za plasman. Kad je pobjednik pretrčao cilj, bilo je gotovo nemoguće ne klicati. Gledali smo Sisterwood Cup, zatim Maiden Stakes, a Nathan je osvojio šest funta uloživši malen novac na kombinaciju pobjednik/plasman. Will se odbio kladiti. Odgledao je sve utrke, ali je šutio, a glava mu je bila uvučena u visok ovratnik jakne. Zaključila sam da je logično kako mu je sve malo čudno nakon što je toliko vremena proveo u kući pa sam se odlučila na obazirati na to. - Mislim da je ovo tvoja trka, Hempworth Cup - rekao je Nathan, podigavši pogled prema zaslonu. - Na koga si rekla da si se kladila? Man Oh Man? - Nacerio se. - Nisam znao da se toliko zabavnije kladiti kad gledaš utrku. - Znaš, nisam vam to prije rekla, ali ni ja nikada prije nisam bila na utrci - rekla sam Nathanu. - Zezaš me. - Nikada nisam ni zajahala konja. Moja mama ih se boji kao vraga. Odbila me čak i odvesti u konjušnicu. - Moja sestra ima dva konja, u okolici Christchurcha. Tetoši ih kao bebe. Sav novac troši na njih. - Slegnuo je ramenima. - A na kraju ih čak neće ni pojesti. Do nas je dopro Willov glas. - Koliko još utrka moramo odgledati da bismo bili sigurni kako smo ispunili vaše davne želje? - Ne budi mrgud. Kažu da sve treba jednom probati - rekla sam. - Mislim da konjske utrke spadaju u kategoriju "osim incesta i narodnih plesova". . Ti mi uvijek govoriš da trebam proširiti horizonte. Uživaš rekla sam. - I nemoj se praviti da nije tako. Uto su krenuli. Man Oh Man bio je u ljubičastoj svili sa žutim rombovima. Gledala sam kako juri pokraj bijele ograde kao strijela

144


pružene glave, a džokej upinje noge, lamatajući naprijed i natrag rukama oko konjskoga vrata. - Naprijed, stari! - Nathan se i nehotice uživio. Šake su mu bile stisnute, a oči uprte u zamućenu skupinu životinja koje su jurile udaljenom stranom trkališta. - Naprijed, Man Oh Man! - vikala sam. - O tebi nam ovisi odrezak za ručak! - Gledala sam kako se uzalud trudi ubrzati, raširenih nosnica, ušiju spljoštenih uz glavu. Srce mi je poskočilo u usta. A onda, kad su stigli do zadnjeg poteza, moje klicanje je zamrlo. Onda dobro, kava? - rekla sam. - Zadovoljit ću se kavom, može? Na tribinama oko mene prolomila se vika i vriska. Dva sjedala od nas djevojka je skakala kao luda, promukla od vrištanja. I ja sam se zatekla kako poskakujem na prstima. A onda sam spustila pogled i primijetila da su Willove oči zatvorene, a obrve odijeljene malenom brazdom. Otrgnula sam pozornost od trkališta i kleknula. - Jesi dobro, Wille? - rekla sam, primaknuvši mu se. - Trebaš li nešto? - Morala sam vikati da nadglasam graju. - Viski - rekao je. - Veliki. Zagledala sam se u njega, a on podigao oči prema mojima. Izgledao je kao da mu je svega dosta. - Hajdemo na ručak - rekla sam Nathanu. Man Oh Man, taj četveronožni izdajica, projurio je kroz cilj na bijednom, šestom mjestu. Nakon još jednog vala klicanja glas s razglasa objavio je: Dame i gospodo, uvjerljiva pobjeda konja Love Be a Lady na prvome mjestu, za kojim slijedi Winter Sun te Barney Rubble dvije dužine za njim na trećem mjestu. Gurala sam Willova kolica kroz bezobzirne grupice ljudi, hotimice ih udarajući u pete kad bi se oglušili i na moju ponovljenu molbu. Kad smo stigli do dizala, začula sam Willov glas: - Onda, Clark, znači li ovo da sada ti meni duguješ četrdeset funta? *** Restoran je bio preuređen, a kuhinju je nadzirao televizijski kuhar čije je lice bilo na plakatima oko cijeloga trkališta. Unaprijed sam provjerila što ima na jelovniku.

145


- Specijalitet kuće je patka u umaku od naranče - rekla sam im. To je navodno retro-stil iz sedamdesetih. - Kao i tvoja odjeća - rekao je Will. Kad smo se sklonili s hladnoće i gužve, činilo se da se malo razvedrio. Počeo se ogledavati oko sebe umjesto da sjedi povučen u svoj samotan svijet. U želucu mi je počelo kruliti, u iščekivanju finog, toplog ručka. Willova majka dala nam je osamdeset funta "džeparca". Odlučila sam da ću sama platiti svoj objed i pokazati joj račun pa se nisam imala razloga bojati da ću naručiti ono što mi se najviše bude sviđalo na jelovniku - bila to retro-patka ili nešto drugo. - Voliš li izlaziti u restorane, Nathane? - pitala sam. - Ja sam inače više dečko od piva i hrane za van - odgovorio je Nathan. - Ali danas mi je drago da sam ovdje. - Kad si ti zadnji put izašao na jelo, Wille? - pitala sam. On i Nathan su se pogledali. - Nijednom otkako sam ja ovdje - rekao je Nathan. - Začudo, ne volim baš kad me se hrani na žličicu pred neznancima. - E pa, uzet ćemo stol za kojim možeš biti okrenut leđima prostoriji - rekla sam. To sam predvidjela. - A ako bude zvijezda u restoranu, sam ćeš si biti kriv što ih ne vidiš. - Zato što blatnjavi, beznačajni hipodrom u ožujku vrvi zvijezdama. . Nećeš mi ovo pokvariti, Wille Traynore - rekla sam kad su se vrata otvorila. - Zadnji put sam jela u restoranu na rođendanu za četverogodišnjake u jedinoj Hailsburyjevoj kuglani u zatvorenome, a tamo je apsolutno sve bilo posuto krušnim mrvicama. Uključujući djecu. Gurali smo ga hodnikom prekrivenim tepihom. Restoran se pružao jednom stranom iza staklenoga zida pa sam vidjela da ima mnogo slobodnih stolova. Želudac mi se opet javio u radosnu iščekivanju. - Dobar dan - rekla sam, prišavši pultu na ulazu. - Trebali bismo stol za tri osobe, molim. Molim te, nemoj pogledati Willa, u sebi sam rekla ženi. Nemoj da se osjeti neugodno. Važno je da uživa u ovome. - Propusnicu, molim - rekla je.

146


- Molim? - VIP-propusnicu? Blijedo sam je pogledala. - Ovaj je restoran samo za nositelje VIP-iskaznica. Bacila sam pogled na Nathana i Willa iza sebe. Nisu me čuli, nego su pozorno čekali. Nathan je pomagao Willu da svuče jaknu. - Ovaj... nisam znala da ne možemo jesti gdje želimo. Imamo plave propusnice. Nasmiješila se. - Žao mi je - rekla je. - Samo za nositelje VIP-propusnica. To piše na svim našim promidžbenim materijalima. Duboko sam udahnula. - Dobro. Ima li u blizini drugih restorana? - Bojim se da se Džokejska vagaonica, naša neformalna blagovaonica, trenutačno preuređuje, ali uz tribine je nekoliko kioska na kojima ćete pronaći nešto za jelo. - Kad je vidjela da sam se snuždila, dodala je: - Vesela svinjica je prilično dobar kiosk. Dobijete svinjeću pečenku u pecivu. Imaju i dobar umak od jabuka. - Kiosk. - Da. Nagnula sam se prema njoj. - Molim vas - rekla sam. - Došli smo izdaleka i moj prijatelj ne podnosi dobro hladnoću. Postoji li način da ipak dobijemo stol ovdje? Stvarno ga moramo uvesti na toplo. Važno je da se danas dobro provede. Nabrala je nos. - Jako mi je žao - rekla je. - Ne isplati mi se riskirati radno mjesto da bih kršila pravila. Ali u prizemlju je prostorija za invalide u kojoj se mogu zatvoriti vrata. Odande se ne vidi trkalište, ali prilično je udobno. Ima grijalice i sve. Mogli biste jesti ondje. Zurila sam u nju. Osjećala sam kako mi napetost gmiže tijelom počevši od listova na nogama. Pobojala sam se da ću se sva ukočiti. Pogledala sam njezinu pločicu s imenom. - Sharon - rekla sam. - Većina vam je stolova prazna. Valjda je bolje da netko jede za njima nego da pola restorana ostane pusto. A sve samo zbog nekakvog opskurnog pravilnika temeljenog na klasnim razlikama.

147


Njezin osmijeh blistao je pod svjetlom ugrađenih halogenki. - Gospođo, objasnila sam vam situaciju. Kad bismo se ogriješili o pravila radi vas, morali bismo isto učiniti i za sve ostale. - Ali to nema smisla - rekla sam. - Vrijeme ručka je i kišni je ponedjeljak. Imate praznih stolova. Želimo kupiti objed. Pristojno skup objed s ubrusima i ostalim. Ne želimo jesti svinjetinu u pecivu sjediti u garderobi bez pogleda, koliko god udobna bila. Drugi gosti počeli su se okretati na mjestima, znatiželjni kakva je to prepirka izbila na ulazu. Vidjela sam da je Willu neugodno. On i Nathan shvatili su da nešto nije u redu. - Onda se bojim da ste trebali kupiti VIP-propusnice. - Dobro. - Posegnula sam u torbicu i počela kopati po njoj u potrazi za novčanikom. - Pošto je VIP-propusnica? - Izletjeli su rupčići, stare autobusne karte i jedan Thomasov autić iz serije Hot Wheels. Nije me bilo briga. Uvest ću Willa na snobovski ručak u restoranu. - Evo. Pošto? Još deset funta? Dvadeset? - Gurnula sam prema njoj šaku novčanica. Spustila je pogled na moju ruku. - Žao mije, gospođo, ali ovdje ne prodajemo propusnice. Ovo je restoran. Morat ćete se vratiti na šalter za prodaju ulaznica. - Onaj na drugom kraju hipodroma? - Da. Piljile smo jedna u drugu. Umiješao se Willov glas. - Louisa, idemo. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. - Ne - rekla sam. - Ovo je smiješno. Dovezli smo se izdaleka. Ostanite ovdje, a ja nam idem svima po VIP-propusnice. Onda ćemo ručati. - Louisa, nisam gladan. - Bit će nam dobro jednom kad ručamo. Možemo gledati konje i sve. Bit će lijepo. Nathan je zakoračio naprijed i položio mi ruku na podlakticu. - Louisa, mislim da Will stvarno samo želi kući. Sada smo bili u središtu pozornosti cijeloga restorana. Pogledi gostiju preletjeli bi preko mene na Willa pa se zamaglili od sućuti ili gnušanja. Osjećala sam to u njegovo ime. Osjećala sam se kao zadnja

148


nesposobnjakovićka. Podigla sam pogled prema ženi koja je bar bila toliko pristojna da djeluje postiđeno sad kad se Will napokon oglasio. - E pa, baš vam hvala - rekla sam joj. - Hvala vam što ste toliko jebeno uslužni. - Clark... - U Willovu glasu osjećao se prijekor. - Baš mi je drago što ste toliko prilagodljivi. Svakako ću vas preporučiti svim poznanicima. - Louisa! Zgrabila sam svoju torbicu i gurnula je pod mišku. - Zaboravili ste autić - doviknula je za mnom dok sam hujala kroz vrata, koja mi je Nathan pridržao. - Zašto? I njemu treba vražja propusnica? - rekla sam i ušla za njima u dizalo. Spustili smo se u tišini. Veći dio kratke vožnje provela sam nastojeći da mi se ruke prestanu tresti od srdžbe. Kad smo stigli u prizemlje, Nathan je rekao ispod glasa: - Mislim da bismo trebali kupiti nešto na tim kioscima, znaš. Satima nismo ništa jeli. Spustio je pogled na Willa pa sam shvatila da zapravo misli na njega. - Dobro - vedro sam rekla. Udahnula sam. - Nemam ništa protiv dobrih čvaraka. Hajdemo po dobro, staro svinjsko pečenje. Naručili smo tri peciva sa svinjetinom, umak od jabuke i čvarke pa pojeli u zaklonu prugaste tende. Sjedila sam na maloj kanti za smeće kako bi bila u ravnini s Willom i davala mu male zalogaje mesa, razdvajajući ga prstima kad je bilo nužno. Dvije žene za pultom koje su nas poslužile pravile su se da nas ne gledaju. Vidjela sam kako krajičkom oka mjerkaju Willa, povremeno se došaptavajući kad su mislile da ih ne gledamo. Gotovo sam ih čula kako govore: Siroti čovjek. Strašnog li života. Ošinula sam ih pogledom, izazivajući ih da mu dobacuju takve poglede ako se usuđuju. Pokušavala sam ne razmišljati previše o tome kako se Will osjeća. Kiša je prestala, ali vjetrom šibano trkalište odjednom je djelovalo sumorno, smeđe i zelene površine načičkane odbačenim kladioničkim listićima, ravna i prazna obzorja. Parkiralište se

149


ispraznilo zbog kiše, a iz daljine je do nas dopro zamućen glas s razglasa kad je nova utrka protutnjala pokraj nas. - Mislim da bismo trebali krenuti kući - rekao je Nathan, brišući usta. - Ono, bilo je zgodno i sve, ali bolje da izbjegnemo prometnu gužvu, ne? - Dobro - rekla sam. Zgužvala sam papirnatu salvetu i bacila je u koš. Will je odmahnuo rukom u znak da neće pojesti zadnju trećinu peciva. - Nije mu bilo fino? - upitala je žena, a Nathan počeo gurati Willa po travi. - Ne znam. Možda bi mu bilo ukusnije da kao prilog nije dobio blejanje - rekla sam i snažno bacila ostatak u kantu. Ali vratiti se u auto i uspeti rampom bilo je lakše reći nego učiniti. U nekoliko sati koje smo proveli na hipodromu, automobili koji su dolazili i odlazili pretvorili su parkiralište u more blata. Čak ni uz Nathanovu impresivnu snagu i moje guranje iz petnih žila nismo uspjeli dogurati kolica po travi ni do pola puta do auta. Kotači su se sklizali i cviljeli jer nisu mogli pronaći oslonac za tih posljednjih nekoliko centimetara. Meni i Nathanu stopala su se sklizala po blatu, koje nam je sezalo do gležnja. - Neće ići - rekao je Will. Odbila sam ga poslušati. Nisam mogla podnijeti pomisao da će naš dan ovako završiti. - Mislim da će nam trebati pomoć - rekao je Nathan. - Ne mogu čak ni odgurati kolica natrag na puteljak. Zapela su. Will glasno uzdahne. Bilo je očito da mu je dosta svega. - Mogao bih te podići na suvozačko sjedalo, Wille, ako ga malo nagnem unatrag. A onda bismo Louisa i ja mogli vidjeti možemo li dogurati kolica za tobom. Willov glas prodro je kroza stisnute zube. - Neću ovaj dan završiti nošen kao vreća krumpira. - Oprosti, stari - rekao je Nathan. - Ali Lou i ja ovo nećemo moći sami. Čuj, Lou, zgodnija si od mene. Idi vrbuj pomoć, može? Will je zatvorio oči i stisnuo čeljust, a ja se zatrčala prema tribinama. Ne bi čovjek vjerovao koliko će ljudi odbiti poziv upomoć ako ima veze s invalidskim kolicima zaglavljenim u blatu, čak i ako im ga

150


uputi djevojka u minici uz svoj najljupkiji smiješak. Inače se nerado obraćam neznancima, ali očaj me učinio neustrašivom. Hodala sam od jedne do druge skupine obožavatelja utrka, sve do glavne tribine, pitajući ih bi li mi mogli pomoći nekoliko minuta. Odmjerili bi mene i moju odjeću kao da im spremam kakvu stupicu. - Treba pomoći čovjeku u invalidskim kolicima - govorila sam. Zapeo je u blatu. - Baš čekamo sljedeću utrku - odgovarali su. Ili: - Žao mi je. - Ili: Tek nakon pola tri. U ovu utrku smo uložili novce. Razmišljala sam čak i o tome da unovačim kojeg džokeja. Ali kad sam se približila konjušnici, vidjela sam da su sitniji čak i od mene. Kad sam stigla do paradnoga kruga, bila sam sva zažarena od suspregnute srdžbe. Vjerojatno se tada više nisam smiješila, već režala na ljude. A onda sam napokon, aleluja, naletjela na onu ekipu u prugastim polo-majicama. Na leđima im je pisalo "Markyjev posljednji dan na slobodi" i držali su limenke Pilsnera i Tennent's Extra. Po naglasku bi se reklo da su sa sjeveroistoka zemlje, a bila sam i prilično sigurna da u protekla dvadeset četiri sata nisu napravili značajniju stanku u opijanju. Kad sam prišla, počeli su klicati, a ja sam suzbila poriv da im opet pokažem srednjak. - Nasmiješi nam se malo, curo. Marky je na momačkom vikendu - fufljao je jedan i pljesnuo mi divovsku, mesnatu ruku na rame. - Ponedjeljak je. - Pokušala sam ne pokazati gađenje dok sam je gurala sa sebe. - Zezaš. Već ponedjeljak? - Zateturao je unatrag. - E pa, onda bi mu trebala dat pusu, ono. - Zapravo - rekla sam. - Došla sam vas zamoliti za pomoć. - Ja ću ti pomoć kak god oćeš, mala. - Uz to mi je pohotljivo namignuo. Njegovi kompići ljuljali su se oko njega kao biljke u akvariju. - Ne, hvala. Zapravo treba pomoći mome prijatelju. Tamo na parkiralištu. - Sori, al mslim da t nisam baš u stanju pomoć, mala. - E, ljudi. Ide nova trka, Marky. Si se kladil na ovu? Ja mislim da sam se ja kladil na ovu.

151


Ponovo su se okrenuli prema trkalištu, već izgubivši zanimanje za mene. Osvrnuvši se preko ramena prema parkiralištu, ugledala sam pogureni Willov obris i Nathana koji uzalud povlači rukonaslone kolica. Zamislila sam kako se vraćam kući i govorim Willovim roditeljima da smo Willova superskupa kolica ostavili na parkiralištu. A onda sam ugledala tetovažu. - On je vojnik - rekla sam. - Bivši vojnik. Jedan od njih se okrenuo. - Ranjen je. U Iraku. Samo smo ga željeli izvesti na lijep izlet. Ali nitko nam ne želi pomoći. - Dok sam izgovarala te riječi, oči su mi se počele puniti suzama. - Veteran? Šališ se? Gdje je? - Na parkiralištu. Molila sam mnogo ljudi, ali nitko ne želi pomoći. Trebalo im je nekoliko trenutaka da to probave, zatim su se zatečeno pogledali. - Ajmo, dečki. Ne bumo to trpjeli. - Ljuljali su se za mnom u krivudavoj koloni. Čula sam ih kako uzvikuju jedni za druge: Prokleti civili... nemaju pojma kak je... Kad smo stigli do njih, Nathan je stajao uz Willa, kojem je glava od hladnoće utonula duboko u ovratnik jakne premda mu je Nathan pokrio ramena još jednom dekom. - Ova izuzetno ljubazna gospoda ponudila su nam pomoći rekla sam. Nathan je zurio u limenke piva. Morala sam priznati da si se morao jako dobro zagledati da bi i u jednome od njih vidio viteza na bijelome konju. - Kam ga oćete odgurat? - rekao je jedan. Drugi su okružili Willa, kimajući u znak pozdrava. Jedan mu je ponudio limenku piva, očito ne shvaćajući da je Will ne može prihvatiti. Nathan je pokazao auto. - U konačnici ga moramo uvesti u auto, ali za to ga moramo odgurati do čvrstog tla kako bismo mu prišli autom u rikverc. - Nema potrebe - rekao je jedan i pljesnuo Nathana po leđima. Mi ga možemo dofurat do auta, ne, dečki?

152


Svi su se složili uglas. Počeli su se razmještati oko Willovih kolica. Nelagodno sam se promeškoljila. - Ne znam... daleko je to za nošenje - odvažila sam se primijetiti. - A kolica su jako teška. Bili su pijani kao majke. Neki od njih jedva su držali limenke piva. Jedan je gurnuo svoju limenku meni u ruke. - Niš se ne brini, mala. Sve za buraza po oružju, ne, dečki? - Nećemo te ostaviti tu, stari. Nikad ne ostavljamo palog suborca, ne? Vidjevši upitan izraz na Nathanovu licu, bjesomučno sam odmahnula glavom. Nije bilo vjerojatno da će Will išta reći. Samo se držao mrko i blago prestrašeno kad su se muškarci okupili oko kolica i podigli ih između sebe na ho-ruk. - Koja pukovnija, mala? Pokušala sam se nasmiješiti, prekapajući po sjećanju u potrazi za neki nazivom. - Pješadijska... - rekla sam. - Jedanaesta pješadijska. - Ne znam za jedanaestu pješadijsku - rekao je drugi. - To je nova pukovnija - promucala sam. - Tajna je. Baza joj je u Iraku. Tenisice su im se sklizale po blatu, a ja osjećala kako mi srce zastaje. Willova kolica podigli su desetak centimetara od tla kao da su nosiljka. Nathanj e otrčao po Willovu torbu i otključao vrata automobila pred nama. - Jesu ti dečki trenirali dolje u Cattericku? - Baš tamo - rekla sam pa promijenila temu. - Onda... koji se od vas ženi? Prije negoli smo se napokon riješili Markyja i njegovih kompića, već smo razmijenili čak i telefonske brojeve. Na brzinu su skupili novac i ponudili nam gotovo četrdeset funta kao prilog za Willovu terapiju i prestali inzistirati tek kad sam im rekla kako bi nam bilo puno draže da umjesto toga popiju nešto u naše ime. Morala sam ih sve redom izljubiti. Kad sam stigla do zadnjeg, već sam bila ošamućena alkoholnim isparinama. Mahala sam im dok ništi nestali na tribinama, a Nathan mi potrubio da uđem u auto.

153


- Baš su nam puno pomogli, zar ne? - vedro sam rekla, paleći auto. - Onaj visoki izlio mi je cijelo pivo na desnu nogu - rekao je Will. - Smrdim kao pivovara. - Ne mogu vjerovati - rekao je Nathan kad smo napokon krenuli prema glavnome ulazu. - Gle. Ondje pokraj tribine je parking prilagođen invalidima. I cijeli je asfaltiran. *** Ostatak dana Will nije mnogo govorio. Kad smo odbacili Nathana kući, pozdravio ga je i utihnuo dok sam ja vozila prema dvorcu ulicom, koja se ponovo ispraznila sad kad je temperatura pala, i parkirala pred dograđenim krilom. Spustila sam Willova kolica, uvezla ga u kuću i pripremila mu topli napitak. Promijenila sam mu cipele i hlače, one polivene pivom ubacila u perilicu i naložila vatru kako bi se zagrijao. Uključila sam televizor i navukla zavjese tako da je soba postala vrlo udobna vjerojatno udobnija zbog vremena koje smo proveli na hladnome zraku. Ali tek kad sam sjela s njim u dnevnu sobu, pijuckajući čaj, primijetila sam da ne govori - ne zbog iscrpljenosti ni zato što želi gledati televiziju. Samo nije htio razgovarati sa mnom. - Nešto... nešto nije redu? - rekla sam kad je propustio odgovoriti na moj treći komentar o vijestima. - To ti meni reci, Clark. - Što? - Pa, ti znaš sve što se ima znati o meni. Ti meni reci što nije u redu. Zagledala sam se u njega. - Oprosti - rekla sam naposljetku. - Znam da današnji dan nije ispao kako sam planirala. Ali to je samo trebao biti zabavan izlet. Stvarno sam mislila da ćeš uživati. Nisam dodala da je bio namjerno prgav, da nema pojma što sam sve morala učiniti samo da bi se on zabavio, da se nije ni pokušao dobro provesti. Nisam mu rekla da bismo, da mi je dopustio kupiti glupe propusnice, mogli lijepo ručati i zaboraviti sve ostalo. - O tome i govorim. - O čemu?

154


- Ma, ista si kao ostali. - Što to znači? - Da si se potrudila pitati me, Clark. Da si mi se udostojala bar jednom obratiti vezano uz taj svoj takozvani zabavni izlet, mogao sam ti reći. Mrzim konje i konjske utrke. Oduvijek. Ali nisi se potrudila pitati me. Sama si odlučila što bi se meni trebalo sviđati i to provela u djelo. Postupila si kao svi ostali. Odlučila si umjesto mene. Progutala sam knedlu. - Nisam željela... - Ali jesi. Okrenuo je kolica od mene, a ja sam nakon nekoliko minuta tišine shvatila kako mi je to znak da me više ne želi u svojoj blizini.

155


12.

Mogu vam točno navesti dan kada sam prestala biti neustrašiva. Bilo je to prije gotovo sedam godina, za posljednjih lijenih, srpanjskih dana zamućenih od vrućine, dok su uske uličice oko dvorca bile pretrpane turistima, a zrak pun bata njihovih besciljnih koraka i zvonjave sladoledarskih kolica koja vječno obrubljuju vrh brda. Prethodnog mjeseca umrla mi je baka nakon duge bolesti pa je ljeto bilo zastrto tankim slojem tuge. Ona je blago utišavala sve što smo radili, prigušujući moju i sestrinu sklonost drami, otkazujući uobičajene kratke ljetne praznike i izlete. Majka je veći dio dana provodila za lavorom u kojem je prala suđe, leđa ukočenih od nastojanja da suspregne suze, a tata bi svakog jutra, mrka i odlučna lica, nestajao na posao s kojeg se vraćao mnogo sati poslije, lica orošena od vrućine, ali nije mogao ništa reći dok nije otvorio pivo. Sestra se vratila kući nakon prve godine faksa pa je u mislima već bila negdje daleko od našega gradića. Imala sam dvadeset godina i Patricka ću upoznati za tri mjeseca. Uživale smo u jednom od onih rijetkih ljeta potpune slobode - bez financijskih odgovornosti, bez dugova, bez obaveze da ikome posvetimo vrijeme. Imala sam sezonski posao i sve vrijeme na svijetu da se vježbam šminkati, nositi štikle koje su tati ulijevale strah u kosti i, općenito, otkrivati tko sam. U ono doba odijevala sam se normalno. Ili, bolje rečeno, kao ostale cure u gradu - duga kosa prebačena preko jednog ramena, tamoplave traperice, majice dovoljno uske da pokažu naše sićušne strukove i čvrste grudi. Satima smo usavršavale nanošenje sjajila za usne i prave nijanse sjenila za smokey-eyes. Dobro smo izgledale u svemu, ali smo se svejedno satima žalile na nepostojeći celulit i nevidljive nedostatke na koži. I bila sam puna ideja. Stvari koje sam željela raditi. Jedan bivši kolega iz škole otišao je na put oko svijeta i vratio se nekako dalek i nespoznatljiv, kao da više nije isti onaj izgrebeni jedanaestogodišnjak koji je na satu francuskog pravio balone od sline. Iz hira sam

156


rezervirala jeftin let za Australiju i tražila nekoga tko bi bio spreman poći sa mnom. Sviđala mi se egzotičnost koju su mu pridala putovanja, taj osjećaj da ga više ne poznajemo. Donio je sa sobom blag povjetarac širokoga svijeta, što je bilo neobično zavodljivo. O meni su, na kraju krajeva, ovdje svi sve znali. A uz sestru kao što je moja, to mi nikada nije bilo dopušteno smetnuti s uma. Bio je petak i provela sam dan radeći kao razvodač na parkiralištu s grupom cura koje sam poznavala iz škole, usmjeravajući posjetitelje prema sajmu starih zanata u dvorištu dvorca. Cijeli dan bio je prožet smijehom, gaziranim pićima koje smo lokale pod vrućim suncem, plavim nebom i svjetlom koje se odbijalo o bedeme. Mislim da toga dana nije bilo turista koji mi se nije nasmiješio. Ljudima je teško odoljeti da se ne nasmiješe grupi vedrih, hihotavih djevojaka. Platili su nam trideset funta, a organizatori su bili toliko zadovoljni posjećenošću da su svakoj dali još petaka. Proslavile smo tako što smo se napile s nekim dečkima koji su radili na drugom parkiralištu pokraj ureda turističke zajednice. Svi su bili ljubazni, s ragbijaškim majicama i dugim, ovješenim kosama. Jedan se zvao Ed, dvojica su bila na faksu ne znam kojem - i radili su za praznični džeparac kao mi. Nakon cijeloga tjedna rada bili su puni love pa su, kad nam je ponestalo para, rado plaćali cugu vrckavim mještankama koje su zabacivale kosu, sjedile jedna drugoj u krilu, vrištale, zezale se i zvale ih šminkerima. Govorili su drugim jezikom, pričali su o slobodnoj godini između srednje škole i fakulteta, ljetima provedenima u Južnoj Americi, o proputovanju Tajlandom s ruksakom na leđima i tome tko će pokušati stažirati u inozemstvu. Slušale smo ih, pile i sjećam se da je moja sestra svratila u dvorište pivnice gdje smo ležali izvaljeni u travi. Bila je odjevena u najstariju majicu s kapuljačom na svijetu i nije bila našminkana, a ja sam zaboravila da sam imala sastanak s njom. Rekla sam joj da kaže mami i tati da ću se vratiti kući negdje nakon tridesete godine. To mi je, iz nekog razloga, bilo neopisivo smiješno. Podigla je obrve i odjurila kao da sam najiritantnija osoba koja je ikada rođena. Kad se pivnica Crveni lav zatvorila, svi smo otišli sjediti u središtu vrtnog labirinta pred dvorcem. Netko se uspio uspentrati preko ograde pa smo, nakon mnogo sudaranja i hihotanja, svi pronašli put do sredine gdje smo pili jaku jabukovaču dok je netko slao u krug džojnt. Sjećam se da sam zurila u zvijezde, osjećajući kako nestajem u

157


njihovoj neizmjernoj dubini, a tlo oko mene zibalo se i trzalo kao paluba golema broda. Netko je svirao gitaru, a ja sam imala štikle od ružičastog satena koje sam zbacila u visokoj travi i nikada se nisam vratila po njih. Mislila sam da vladam svemirom. Tek sam pola sata poslije shvatila da su druge cure otišle. Nešto poslije pronašla me sestra, u sredini labirinta, dugo nakon što su zvijezde zastrli noćni oblaci. Kao što sam rekla, prilično je pametna. U svakom slučaju pametnija od mene. Ona je jedina osoba za koju znam da može bez pogibelji pronaći izlaz iz labirinta. *** - Ovo će te nasmijati. Učlanila sam se u knjižnicu. Will je bio pokraj svoje zbirke CD-a. Okrenuo je kolica i čekao da mu stavim piće u držač za čašu. - Da? Što čitaš? - Ma, ništa pametno. Ne bi ti se svidjelo. Neki ljubić. Ali mene zabavlja. - Neki dan si čitala moju Flannery O'Connor. - Otpio je gutljaj pića. - Dok sam bio bolestan. - Kratke priče? Ne mogu vjerovati da si to primijetio. - Nisam mogao ne primijetiti. Ostavila si knjigu na stoliću. Ja je ne mogu vratiti na mjesto. - A h. - Onda ne čitaj smeće. Ponesi kratke priče Flannery O'Connor kući. Radije čitaj njih. Zaustila sam odbiti, ali sam shvatila da zapravo ne znam zašto bih odbila. - Dobro. Vratit ću ih čim pročitam. - Uključi mi glazbu, Clark, može? - Koju želiš? Rekao mi je i pokazao glavom otprilike gdje se nalazi pa sam listala CD-e dok nisam pronašla što je tražio. - Imam prijatelja koji svira violinu u Albert Symphonyju. Nazvao je da kaže kako idućeg tjedna svira u blizini. Ovu skladbu. Poznaješ je? - Ne znam ništa o klasičnoj glazbi. Mislim, tata nekad slučajno uključi radiopostaju s klasičnom glazbom, ali...

158


- Nikada nisi bila na koncertu? - Ne. Djelovao je iskreno šokirano. - Dobro, jednom sam išla slušati bend Westlife, ali nisam sigurna da se to broji. Bio je to sestrin izbor. Ah, i trebala sam ići gledati Robbieja Williamsa na dvadeset drugi rođendan, ali sam se otrovala hranom. Will mi je uputio jedan od onih svojih pogleda - kao da sam isto tako nekoliko godina mogla provesti zaključana u nečijem podrumu. - Trebala bi ići. Ponudio mi je ulaznice. Bit će jako dobro. Povedi majku. Nasmijala sam se i odmahnula glavom. - Ne bih rekla. Moja mama baš i ne izlazi. A i nije to za mene. - Kao ni filmovi s titlovima? Namrštila sam se. - Nisam ja tvoja misija, Wille. Nije ovo My Fair Lady. - Pygmalion. - Molim? - Drama o kojoj govoriš. Zove se Pygmalion. My Fair Lady je glupava filmska adaptacija. Ošinula sam ga pogledom. Nije upalilo. Stavila sam CD. Kad sam se okrenula, on je još odmahivao glavom. - Strašan si snob, Clark. - Što? Jal - Odričeš se kojekakvih iskustava, govoreći si da jednostavno "nisi takva osoba". - Pa kad nisam. - Kako znaš? Nisi ništa učinila niti si igdje bila. Kako bi imala i najblažeg pojma o tome kakva si osoba? Kako bi netko kao on mogao imati i najblažeg pojma o tome kako je biti u mojoj koži? Gotovo sam se naljutila na njega zbog toga što to hotimice nije želio uvidjeti. - Hajde. Otvori se novim iskustvima. - Neću. - Zašto? - Zato što bi mi bilo neugodno. Imam osjećaj... imam osjećaj da bi znali.

159


- Tko? Što bi znali? - Svi drugi znali bi da ne pripadam onamo. - A kako misliš da se ja osjećam? Pogledali smo se. - Clark, kamo god sada pošao, ljudi me gledaju kao da onamo ne pripadam. Počela je glazba pa smo sjedili u tišini. Willov otac telefonirao je u svojem hodniku i njegov prigušen smijeh dopirao je u dograđeno krilo kao iz velike daljine. Ulaz za invalide je tamo, rekla je žena na hipodromu. Kao da su invalidi druga vrsta živih bića. Zagledala sam se u omot CD-a. - Ići ću ako bi ti išao sa mnom. - Ali sama ne bi? - Nema šanse. Sjedili smo dok je on to probavljao. - Isuse, koji si ti davež. - A ti mi to stalno ponavljaš. *** Taj put nisam kovala nikakve planove. Ništa nisam očekivala. Samo sam se potiho nadala da će Will nakon debakla na trkama biti spreman ikada više izići iz svojeg dijela kuće. Njegov prijatelj, violinist, poslao nam je obećane besplatne ulaznice s programskom knjižicom koncertne dvorane. Bila je udaljena četrdeset minuta vožnje. Sve sam proučila, doznala gdje je parkiralište za invalide i nazvala koncertnu dvoranu unaprijed da pitam kako ću najbolje smjestiti Willa u kolicima na njegovo mjesto. Posjest će nas ispred prvoga reda, a meni dati stolicu na sklapanje da sjedim uz Willa. - To je zapravo najbolje mjesto - vedro mi je rekla žena na blagajni. - Nekako je sve dojmljivije kad si na parketu tik do orkestra. I ja sam uvijek u iskušenju da sjedim ondje. Čak je pitala i želimo li da nas netko dočeka na parkiralištu i doprati do naših mjesta. Bojeći se da će se Will tako osjećati izložen pogledima, zahvalila sam joj i odbila. Kako se večer bližila, ne znam koga je hvatala veća napetost, Willa ili mene. Još me pekao neuspjeh prošlog izlaska, a gospođa Traynor nije mi olakšala stvar došavši četrnaest puta u dograđeno

160


krilo da provjeri gdje i kada će se koncert održati i što ćemo točno raditi. Rekla je da Willov večernji obred traži vremena. Morala je urediti da mu netko pomogne. Nathan je imao drugih planova. Gospodin Traynor navodno je otišao u večernji izlazak. - To traje najmanje sat i pol - rekla je. - I nevjerojatno je dosadno - rekao je Will. Shvatila sam da traži izgovor da odustane od izlaska. - Ja ću to učiniti - rekla sam. - Ako mi Will kaže što treba. Nije mi teško ostati da pomognem. Rekla sam to prije negoli sam uopće shvatila na što se obvezujem. - Sad se oboje imamo čemu radovati — mrgodno je rekao Will kad je njegova majka otišla. - Ti ćeš mi moći dobro razgledati stražnjicu, a mene će prati u krevetu osoba koja gubi svijest pri pogledu na golo meso. - Ne padam u nesvijest pri pogledu na golo meso. - Clark, nikada nisam vidio osobu koju ljudsko tijelo ispunja većom nelagodom nego tebe. Ponašaš se kao da je radioaktivno. - Onda neka ti to mama obavi - obrecnula sam se. - Da, zato što će mi tako zamisao o izlasku postati puno privlačnija. A tu je bio i problem garderobe. Nisam znala što bih odjenula. Za utrku sam se pogrešno odjenula. Kako bi mogla biti sigurna da to neću ponoviti? Pitala sam Willa što bi bilo najprikladnije, a on me pogledao kao da sam luda. - Svjetla će biti ugašena - objasnio je. - Nitko te neće gledati. Svi će biti usredotočeni na glazbu. - Ne znaš ništa o ženama - rekla sam. Na koncu sam na posao ponijela četiri kombinacije, vukući ih autobusom u tatinoj prastaroj vreći za odijela. Samo sam se tako mogla natjerati da uopće odem. Nathan je u pola šest stigao u poslijepodnevnu smjenu i dok je on sređivao Willa, ja sam otišla u kupaonicu da se spremim. Prvo sam odjenula ono što sam smatrala "umjetničkom" kombinacijom: nestrukiranu zelenu haljinu opšivenu krupnim, jantarnim perlicama. Zamišljala sam da su ljudi koji idu na koncerte nekonvencionalni,

161


umjetnički tipovi. I Will i Nathan blenuli su u mene kad sam ušla u dnevnu sobu. - Ne - glatko je odrezao Will. - Izgleda kao nešto što bi obukla moja mama - rekao je Nathan. - Nisi mi nikada rekao da ti je mama Nana Mouskouri - rekao je Will. Vraćajući se u kupaonicu, čula sam kako se obojica hihoću. Druga kombinacija bila je vrlo stroga crna, dijagonalno rezana haljina ukrašena bijelim ovratnikom i orukvicama koju sam sama sašila. Meni se činilo da izgleda istodobno šik i pariški. - Izgledaš kao da ćeš poslužiti sladoled - rekao je Will. - E, stara, stvarno izgledaš kao sobarica - s odobravanjem je primijetio Nathan. - Slobodno to nosi na poslu kad god želiš. Ozbiljno. - Još ćeš tražiti da obriše prašinu s parketnih letvica. - Pa, i jesu malo prašnjave, sad kad si već spomenuo. - Obojica ćete - rekla sam - sutra dobiti Mister Muscolo u čaj. Preskočila sam treću kombinaciju - žute, široke hlače – da preduhitrim Willovu usporedbu s Medom Rupertom, pa sam radije odmah odjenula četvrtu kombinaciju, starinsku haljinu od tamocrvena satena. Sašivena je za štedljiviji naraštaj i svaki bih se put u sebi morala pomoliti da mi zatvarač prijeđe preko struka, ali u njoj sam imala obris kao starleta iz pedesetih i bila je to jedna od onih "udarnih" haljina, u kojima se moraš osjetiti dobro. Preko ramena sam prebacila srebrni bolero i zavezala sivi, svileni šal oko vrata da prekrijem dekolte pa nanijela ruž odgovarajuće boje i ušla u dnevnu sobu. - Opa - zadivljeno je rekao Nathan. Willove oči putovale su gore-dolje po haljini. Tek sam tada primijetila da se presvukao u košulju i sako. Glatko obrijan i podšišane kose, bio je neobično zgodan. Nisam se mogla ne nasmiješiti kad sam ga ugledala. Nije me toliko razdragao njegov izgled, već činjenica da se potrudio. - Ta može - rekao je. Glas mu je bio bezizražajan i neobično odmjeren. Kad sam spustila ruku da popravim izrez, dodao je: - Ali bez sakoa. Imao je pravo. Znala sam da nije savršen. Svukla sam ga, brižno ga presavila i odložila na naslon stolice. - I šal.

162


Ruka mi je poletjela prema vratu. - Šal? Zašto? - Ne ide uz haljinu. A ti izgledaš kao da nešto želiš sakriti ispod njega. - Alija sam... bez njega mi je dekolte u prvom planu. - Pa? - Slegnuo je. - Gle, Clark, ako misliš nositi takvu haljinu, moraš je nositi samopouzdano. Moraš je popuniti mentalno, a ne samo tjelesno. - Samo bi se ti, Wille Traynore, usudio ženi govoriti kako da nosi vražju haljinu. Ali svejedno sam skinula šal. Nathan je otišao spakirati Willovu torbu. Smišljala sam što bih mogla dodati o njegovu pokroviteljskom stavu, ali kad sam se okrenula, primijetila sam da me još uvijek gleda. - Sjajno izgledaš, Clark - tiho je rekao. - Ozbiljno. *** U odnosu s običnim ljudima - koje bi Camilla Traynor vjerojatno nazvala "radničkom klasom" - držala sam se nekoliko temeljnih navika vezanih uz Willa. Većina je ljudi zurila. Neki bi se sažaljivo nasmiješili da pokažu suosjećanje ili me svojevrsnim scenskim šapatom pitali što mu se dogodilo. Često sam bila u napasti da odgovorim: "Nesuglasica s tajnom službom", samo da vidim kako će reagirati. Ali nikada to nisam učinila. Evo kako se ponaša srednji sloj. Ljudi se prave da ne zure, ali zure. Previše su uglađeni da bi otvoreno zurili. Umjesto toga, kad ugledaju Willa krajičkom oka, hotimice ga ne gledaju, što djeluje stvarno čudno. Kad prođe mimo njih, međutim, prate ga pogledom, ne prekidajući razgovor s drugom osobom. Ali ne razgovaraju o njemu. To bi, naime, bilo nepristojno. Dok smo prolazili foajeom koncertne dvorane, gdje su elegantni ljudi stajali u grupicama s torbicama i programima u jednoj ruci i džintonikom u drugoj, vidjela sam kako očekivana reakcija struji kroz njih poput blaga valića koji nas je pratio sve do naših mjesta. Ne znam je li Will to primijetio. Katkad sam imala dojam da takve stvari može trpjeti samo praveći se da ništa ne zamjećuje.

163


Sjeli smo, sami ispred središnjeg niza sjedala na parketu. Nama zdesna bio je još jedan muškarac u invalidskim kolicima, koji je vedro čavrljao s dvjema ženama koje su sjedile uz njega. Gledala sam ga, nadajući se da će ga i Will primijetiti. Ali on je zurio pred sebe, glave uvučene među ramena kao da želi postati nevidljiv. - Ovo neće ići, govorio mi je glasić. - Treba li ti što? - šapnula sam. - Ne - odmahnuo je glavom. Progutao je. - Zapravo, da. Nešto me bocka u ovratniku. Nagnula sam se prema njemu i prešla prstom po unutarnjoj strani ovratnika. Unutra je ostala najlonska etiketa. Povukla sam je, nadajući se da će se otkinuti, ali pokazala se tvrdoglavo otpornom. - Nova košulja. Stvarno ti jako smeta? - Ne. Spominjem je zabave radi. - Imaš li škarice u torbi? - Ne znam, Clark. Vjerovala ili ne, rijetko se sam pakiram. Nije bilo škara. Osvrnula sam se prema gledalištu gdje se publika još smještala na sjedala, žamoreći i čitajući programske knjižice. Ako se Will ne bude mogao opustiti i usredotočiti na glazbu, izlazak će biti protraćen. Nisam si mogla priuštiti novu katastrofu. - Ne miči se - rekla sam. - Zašto... Prije negoli je dovršio misao, nagnula sam se prema njemu, nježno mu odmaknula ovratnik od vrata, približila mu usta i zahvatila napornu etiketu prednjim zubima. Trebalo mi je nekoliko sekunda da je pregrizem pa sam zatvorila oči, ne obazirući se na miris čistoga muškarca, osjet njegove kože pod svojom i apsurdnost svojega poteza, zatim sam napokon osjetila da popušta. Odmaknula sam glavu i pobjednički otvorila oči, s otrgnutom etiketom medu prednjim zubima. - Uspjela! - rekla sam vadeći etiketu iz usta i bacajući je na sjedalo. Will je zurio u mene. - Što? Okrenula sam se na stolici i zatekla nekoliko gledatelja kako odjednom opčinjeno pilje u svoje programe. Zatim sam se opet okrenula prema Willu.

164


- Ma daj, kao da nikada nisu vidjeli curu kako gricka dečku ovratnik. To ga je nakratko ušutkalo. Will je nekoliko puta trepnuo i pomaknuo glavu kao da će odmahnuti. Razdragano sam primijetila da mu je vrat žarko pocrvenio. Poravnala sam suknju. - Uglavnom - rekla sam - mislim da bismo oboje trebali biti sretni što ti etiketa nije bila na hlačama. Prije negoli je stigao odgovoriti, orkestar je ušao u odijelima i večernjim haljinama pa je publika utihnula. I protiv svoje volje osjetila sam treperenje uzbuđenja. Položila sam ruke u krilo i ispravila leđa. Počeli su ugađati glazbala, a auditorij je odjednom ispunio jedinstven zvuk - najživlji, trodimenzionalan zvuk koji sam ikada čula. Nakostriješile su mi se sve dlačice i dah mi je zapeo u grlu. Will me pogledao ispod oka, lica još razdragana od proteklih nekoliko trenutaka. Dobro, govorilo je njegovo lice. Uživat ćemo u ovome. Izišao je dirigent i dvaput kucnuo o stalak za note, na što je zavladao potpun muk. Osjećala sam da je nepomičnost auditorija živa, protkana iščekivanjem. Zatim je spustio dirigentski štapić i odjednom je sve ispunio čist zvuk. Osjećala sam glazbu kao da je opipljiva. Nije mi samo sjedila u ušima, već tekla kroz mene i oko mene tako da su mi treperila sva osjetila. Koža mi se naježila, a dlanovi oznojili. Will mi nije rekao da će to biti tako. Mislila sam da će mi biti dosadno. No bilo je to nešto najljepše što sam ikada čula. I poticalo mi je maštu na neočekivane stvari. Sjedeći ondje, zatekla sam se kako razmišljam o stvarima koje mi godinama nisu pale na pamet, preplavili su me stari osjećaji, glazba je izvlačila iz mene nove misli i ideje kao da mi razvlači percepciju u nove oblike. Iskustvo je bilo gotovo prejako, ali nisam željela da prestane. Željela sam zauvijek tako sjediti. Krišom sam pogledala Willa. Bio je opčinjen, potpuno izgubivši svijest o sebi. Okrenula sam se, odjednom se bojeći gledati ga. Bojala sam se onoga što bi mogao osjetiti, dubine njegova gubitka, razmjera njegovih strahova. Život Willa Traynora iskustvom je bio mnogo bogatiji od mojega. Tko sam ja da mu govorim kako bi ga trebao proživjeti?

165


*** Willov prijatelj ostavio nam je poruku u kojoj nas moli da ga nakon koncerta dođemo posjetiti iza pozornice, ali Will nije želio ići. Jednom sam ga pokušala nagovoriti, ali vidjela sam po stegnutosti čeljusti da se neće dati. Nisam ga mogla kriviti. Sjetila sam se kako su ga bivši poslovni kolege gledali onoga dana - one mješavine sažaljenja, gađenja i duboka olakšanja zbog toga što su oni sami nekako izbjegli upravo taj udar sudbine. Slutila sam da Will ne bi mogao otrpjeti previše takvih susreta. Čekali smo da se cijelo gledalište isprazni, a onda sam ga odgurala van, spustila u parkiralište dizalom i ukrcala ga u auto bez ikakvih poteškoća. Nisam mnogo govorila. U glavi mi je još odzvanjala glazba pa nisam željela da izblijedi. Neprestano sam je se prisjećala, kao i toga kako je Willov prijatelj djelovao izgubljen u glazbi koju je izvodio. Nisam znala da glazba u tebi može štošta otključati i prenijeti te na mjesto koje ni sam skladatelj nije mogao predvidjeti. Glazba ostavlja otisak u zraku oko tebe, kao da nosiš njezin trag kamo god pošao. Dok smo sjedili u publici, nakratko sam zaboravila čak i da je Will uz mene. Zaustavili smo se pred dograđenim krilom. Ispred nas, tik iznad zida provirivao je dvorac, okupan svjetlom punog mjeseca, spokojno gledajući sa svojega položaja na vrhu brda. - Znači, nisi baš osoba za klasičnu glazbu. Pogledala sam u retrovizor. Will se smiješio. - Nisam nimalo uživala. - Vidio sam. - A najmanje sam uživala u onom dijelu prije kraja, onom kad je violina pjevala sama. - Vidio sam da ti se taj dio nikako ne sviđa. Štoviše, mislim da ti je bio toliko odbojan da su ti se oči napunile suzama. Uzvratila sam mu širokim osmijehom. - Stvarno mi se svidjelo - rekla sam. - Nisam sigurna da bih uživala u svoj klasičnoj glazbi, ali ovo mi je bilo krasno. - Protrljala sam nos. - Hvala ti. Hvala ti što si me poveo sa sobom. Sjedili smo u tišini, zagledani u dvorac. Inače je noću bio okupan narančastim svjetlom reflektora načičkanih oko bedema. No, te večeri, pod punim mjesecom, postao je eterično plav.

166


- Što misliš kakvu su glazbu slušali tamo gore? - rekla sam. Morali su nešto slušati. - U dvorcu? Srednjovjekovne stvari. Lutnje, gudače. Nije mi to baš najdraža glazba, ali imam nešto i toga, ako te zanima. Ako želiš pun doživljaj, trebala bi staviti slušalice i slušati je dok hodaš oko dvorca. - Ma kakvi. Ne idem baš do dvorca. - Uvijek je tako kad stanuješ blizu znamenitosti. Odgovorila sam nešto neodređeno. Sjedili smo još nekoliko trenutaka, slušajući kako motor pucketa u tišini. - Dobro - rekla sam skidajući pojas. - Trebali bismo te uvesti u kuću. Čeka nas večernji obred. - Čekaj malo, Clark. Okrenula sam se na sjedalu. Willovo lice bilo je u sjeni i nisam ga mogla razabrati. - Samo malo čekaj. Minutu. - Jesi li dobro? Pogled mi je nehotice pao na njegova kolica jer sam se pobojala da mu je koji dio uštipnut ili ukliješten, da sam nešto pogrešno učinila. - Dobro sam. Samo... Vidjela sam njegov svijetao ovratnik koji se isticao na tamnome sakou. - Ne želim još unutra. Samo želim sjediti i ne razmišljati o... progutao je slinu. Čak se i u polumraku osjetilo da mu to pričinja napor. - Samo... samo želim biti muškarac koji je bio na koncertu s djevojkom u crvenoj haljini. Samo još nekoliko minuta. Pustila sam kvaku na vratima. - Naravno. Zatvorila sam oči i oslonila glavu o naslon pa smo tako još neko vrijeme zajedno sjedili, dvoje ljudi izgubljenih u zapamćenoj glazbi, napola skriveni u sjeni dvorca na vrhu mjesečinom obasjana brda. *** Sestra i ja nikada nismo zapravo razgovarale o tome što se dogodilo one noći u labirintu. Nisam sigurna da smo za to imale pravih riječi. Neko me vrijeme grlila, zatim mi je pomogla pronaći

167


odjeću i uzalud u visokoj travi tražila moje cipele dok joj ja naposljetku nisam rekla da nije važno. Ionako ih nikada više ne bih obula. Zatim smo polako hodale kući - ja bosa, a ona držeći me pod ruku iako nismo tako hodale od njezina prvog razreda, kada je mama tražila da je ni na trenutak ne pustim samu. Stigavši kući, stajale smo na trijemu, a ona mi obrisala kosu i oči vlažnim rupčićem pa smo otključale ulazna vrata i ušle kao da se ništa nije dogodilo. Tata je još bio budan i gledao nogometnu utakmicu. - Malo kasnite, cure - doviknuo je. - Znam da je petak, ali svejedno... - Dobro, tata - odgovorile smo uglas. Tada sam još stanovala u sobi koja je sada djedova. Brzo sam se popela na kat i, prije negoli je sestra stigla reći i riječ, zatvorila za sobom vrata. Sljedećeg tjedna odrezala sam svu kosu. Otkazala sam zrakoplovnu kartu. Nikada više nisam izišla s curama iz bivše škole. Mama je previše utonula u vlastiti bol da bi to primijetila, a tata je svaku promjenu raspoloženja u našoj kući, pa tako i moju novu naviku da se zaključavam u svojoj sobi, pripisivao "ženskim problemima". Otkrila sam tko sam i ta osoba nije imala ništa zajedničko s hihotavom curom koja se opija s neznancima. Bila je to osoba koja ne nosi ništa što bi se moglo shvatiti provokativno. Odjeću koja se, ako ništa drugo, ne bi svidjela muškarcima kakvi zalaze u Crveni lav. Život se vratio u normalu. Prihvatila sam posao u frizerskom salonu pa u Prhkome pecivu i sve to ostavila u prošlosti. Odonda sam pokraj dvorca prošla valjda pet tisuća puta. Ali nikada više nisam bila u labirintu.

168


13.

Patrick je stajao na rubu trkališta džogirajući na mjestu, u novoj Nikeovoj majici i kratkim hlačama lagano zalijepljenim za vlažne udove. Svratila sam da ga pozdravim i kažem mu da te večeri neću moći doći na susret Triatlonskih torpeda u pivnici. Nathan je otputovao pa sam ja preuzela večernja zaduženja. - Već si propustila tri susreta. - Da? - Izbrojila sam na prste. - Valjda jesam. - Idući tjedan moraš doći. Dogovaramo putne planove za Extreme Viking. A ti mi nisi rekla kako bi željela proslaviti rođendan. Počeo se rastezati podižući bedro i privijajući koljeno prsima. - Možda kino? Ne bih želio na velik objed dok treniram. - Ah. Mama i tata planiraju posebnu večeru. Uhvatio se za petu, a koljeno mu je bilo okrenuto prema tlu. Nisam mogla ne primijetiti da mu noga postaje neobično žilava. - To baš i nije neki večernji izlazak, ne? - Pa, nije multipleks. U svakom slučaju, mislim da bih trebala pristati na to. Mama je nekako snuždena u zadnje vrijeme. Treena se prethodnog vikenda gotovo posve iselila (bez moje toaletne torbice s limunima - spasila sam je prije njezina odlaska). Mamu je to jako pogodilo, čak i više od Treenina prvog odlaska na faks. Thomas joj je nedostajao kao amputirani ud. Njegove igračke, koje su od njegovih najranijih dana bile rasute po dnevnoj sobi, sada su stavljene u kutije i spremljene. U kuhinjskom ormariću nije više bilo keksa prelivenih čokoladom ni malih tetrapaka soka. Nije više imala razloga hodati do škole u tri i petnaest ni s kime čavrljati putem kući. To je bila jedina prilika kada je mama uopće izlazila iz kuće. Sada nije nikamo išla, osim jednom tjedno s tatom u supermarket. Tri dana izgubljeno je lutala kućom pa se bacila na proljetno čišćenje sa žestinom koja je zastrašila čak i djeda. Dok je pokušavala usisati ispod naslonjača u kojem je još sjedio ili mu obrisati ramena peruškom, krezubo se bunio. Treena je rekla da prvih nekoliko tjedana

169


neće dolaziti kući kako bi Thomasu dala priliku da se privikne na novo okruženje. Kad bi navečer nazvala, mama bi nakon razgovora s njima dobrih pola sata plakala u svojoj sobi. - U zadnje vrijeme stalno radiš dokasna. Imam dojam da te nikada ne viđam. - Pa, ti vječno treniraš. Kako bilo, plaća je dobra, Patrick. Ne mogu samo tako odbiti prekovremene sate. To nije mogao osporiti. Zarađivala sam više no ikad u životu. Udvostručila sam iznos koji dajem roditeljima, svaki mjesec izdvajala na štedni račun i još mi je ostajalo više no što sam mogla potrošiti. Dijelom je to bilo zato što sam radila toliko dugo da nikada nisam izbivala iz Granta Housea dok su trgovine još bile otvorene. Drugi razlog je bio taj što jednostavno nisam imala volje za trošenje. Ono malo sati koji su mi preostali počela sam provoditi u knjižnici, gdje sam pretraživala internet. S tog PC-a otvarao mi se cijeli jedan novi svijet, sloj za slojem, i počeo me dozivati poput sirene. Sve je počelo pismom zahvale. Nekoliko dana nakon koncerta rekla sam Willu kako mislim da bismo trebali pisati njegovu prijatelju violinistu da mu zahvalimo. - Putem sam kupila lijepu dopisnicu - rekla sam. - Reci mi što želiš da piše pa ću to napisati. Donijela sam čak i svoju dobru kemijsku. - Ne bih rekao - odgovorio je Will. - Molim? - Čula si me. - Ne bi rekao? Čovjek nam je osigurao najbolja mjesta u dvorani. Sam si rekao da je bilo fantastično. Mogao bi mu bar zahvaliti. Willova čeljust bila je ukočena, nepomična. Odložila sam kemijsku. - Ili si toliko navikao da te obasipaju darovima da nemaš potrebe zahvaljivati? - Nemaš pojma, Clark, koliko čovjeka frustrira kad se mora oslanjati na drugu osobu da nešto napiše umjesto njega. Izraz "napisano u ime" je... poniženje.

170


- Da? E pa bolje je od dreka na šibici - gunđala sam. -Ja ću mu u svakom slučaju zahvaliti. Neću spominjati tvoje ime ako kaniš biti takva guzica. Napisala sam dopisnicu i poslala je. Nisam to više spominjala. Ali te večeri Willove riječi još su mi odzvanjale u glavi pa sam i nehotice skrenula u knjižnicu gdje sam se, ugledavši slobodno računalo, spojila na internet. Potražila sam postoje li kakvi uređaji s pomoću kojih bi Will mogao samostalno pisati. Tijekom idućeg sata pronašla sam tri - program za prepoznavanje glasa, drugi program koji se oslanja na treptanje oka i, što je moja sestra već spomenula, uređaj za tipkanje koji bi Will mogao nositi na glavi. Predvidljivo je digao nos na spomen kape za tipkanje, ali je priznao da bi program za prepoznavanje glasa bio koristan pa sam ga u sljedećih tjedan dana, uz Nathanovu pomoć, uspjela instalirati na računalo tako da Will, s računalom učvršćenim za kolica, više nije trebao drugu osobu da tipka umjesto njega. U početku mu je bilo malo neugodno, ali prebolio je to kad sam ga naputila da svako pismo započne s "Pripremite se za diktat, gospođice Clark". Čak ni gospođa Traynor nije imala razloga za prigovor. - Naiđete li na još kakvu opremu koja vam se učini korisnom rekla je, usana napućenih kao da još ne može vjerovati da sam nešto besprijekorno dobro učinila - slobodno nas obavijestite. Strašljivo je pogledavala Willa, kao da bi mogao svakoga časa strgnuti uređaj zubima. Tri dana poslije, kad sam kretala na posao, poštar mi je uručio pismo. Otvorila sam ga u autobusu, misleći da je to rođendanska čestitka od nekog dalekog rođaka. Unutra je bio ispis s računala: Draga Clark, pišem da ti pokažem kako nisam zadnja sebična guzica. I da cijenim tvoje napore. Hvala ti. Will Smijala sam se tako glasno da me vozač autobusa pitao jesam li dobila na lutriji.

171


Nakon godina provedenih u djevojačkoj sobici s odjećom obješenom o prečku na hodniku, Treenina spavaća soba djelovala mi je kao prava palača. Prve večeri koju sam provela ondje, vrtjela sam se ispruženih ruku, uživajući u činjenici da ne mogu dotaknuti oba zida istodobno. Otišla sam u trgovinu potrepštinama za uređenje doma pa kupila boju i nove rolete, kao i novu svjetiljku za noćni ormarić i nekoliko polica, koje sam sama postavila. Nije da sam inače vješta u tome - samo me zanimalo hoću li uspjeti. Počela sam preuređivati ličeći po jedan sat svake večeri nakon povratka s posla pa je krajem tjedna čak i tata morao priznati da sam to stvarno dobro obavila. Malo je zurio u žice koje sam prespojila, opipao rolete koje sam sama postavila i položio mi ruku na rame. - Ovim poslom stvarno si se iskazala, Lou. Kupila sam novu presvlaku za poplun, tepih i nekoliko velikih jastuka - za slučaj da jednom netko svrati i poželi se izležavati. Iako nitko nikada nije dolazio. Kalendar sam premjestila na unutrašnju stranu novih vrata. Nitko ga nije vidio osim mene. Ionako nitko drugi ne bi znao što znači. Zapekla me savjest kad smo premjestili Thomasov sklopivi krevet u djevojačku sobicu i nije ostalo mjesta ni za prolaz, ali umirila sam se objašnjenjem - oni ionako više ne žive ovdje. A u toj će djevojačkoj sobici samo spavati. Nije imalo smisla da veća soba tjednima zjapi prazna. Svaki dan odlazila sam na posao, razmišljajući o tome kamo bih još mogla odvesti Willa. Nisam imala cjelovit plan, nego sam se posvetila tome da ga svaki dan nekamo izvedem i pokušam usrećiti. Bilo je dana - kad su ga žarili udovi ili bi ga pokosila upala pa bi ležao bijedan i grozničav u krevetu - koji su bili teži od drugih, ali bilo je i dobrih dana pa sam ga uspjela nekoliko puta izvesti na proljetno sunce. Sad sam već bila svjesna da Will najviše mrzi sućutne poglede neznanaca, pa sam ga vodila na lijepa mjesta u okolici gdje smo mogli biti sami. Pripremila bih nam piknik pa bismo sjedili na rubu polja, jednostavno uživajući u povjetarcu i tome što nismo u kući. - Moj dečko bi te želio upoznati - rekla sam mu jedno poslijepodne, odlamajući mu komadiće sendviča sa sirom i kiselim krastavcima.

172


Odvezli smo se nekoliko kilometara od grada, na brdo s kojeg smo vidjeli dvorac, na drugoj strani doline u kojoj je pasla janjad. - Zašto? - Zanima ga s kim ostajem do kasno navečer. Začudo, primijetila sam da ga je to prilično razvedrilo. - Veliki Trkač. - Mislim da te i moji roditelji žele upoznati. - Postanem napet kad god čujem da me djevojčini roditelji žele upoznati. Kako ti je mama, uostalom? - Isto. - A posao tvog tate? Ima li novosti? - Ne. Sad mu govore da će mu idući tjedan reći na čemu je. Uglavnom, pitali su mogu li te pozvati na moju rođendansku večeru u petak navečer. Vrlo neformalno. Zapravo će doći samo obitelj. Ali nema veze... rekla sam im da nećeš htjeti doći. - Tko kaže da neću? - Mrziš nepoznate ljude. Ne voliš jesti pred drugima. I ne sviđa ti se opis mojega dečka. Čini mi se da se tu nema o čemu razmišljati. Do tog trenutka već sam prokljuvila Willa. Najbolji način da ga na nešto nagovoriš bio je da pretpostaviš kako na to sigurno neće pristati. Neki tvrdoglavi, osporavački dio njega to jednostavno nije mogao podnijeti. Will je žvakao čitavu minutu. - Ne. Doći ću na tvoj rođendan. Ako ništa drugo, tako će tvojoj mami nešto zaokupiti pozornost. - Stvarno? O, Bože, moram joj javiti kako bi već večeras mogla početi laštiti i brisati prašinu. - Jesi sigurna da ti je to biološka majka? Ne biste li trebale imati iste gene? Sendvič, Clark, molim te. I više krastavaca u sljedećem zalogaju. Samo sam se napola šalila. Mama se posve izbezumila pri pomisli da će ugostiti kvadriplegičara. Ruke su joj poletjele na lice, zatim je počela preslagivati stvari na komodi, kao da će stići već za nekoliko minuta. - Ali što ako će morati na zahod? Nemamo zahod u prizemlju. Ne mislim da bi ga tata mogao odnijeti na kat. Mogla bih pomoći... ali brinulo bi me gdje da ga primim. Bi li ga Patrick mogao odnijeti?

173


- Takve te stvari ne moraju brinuti. Stvarno. - A hrana? Hoćemo li je Willu morati pasirati? Postoji li nešto što ne smije jesti? - Ne, samo mu treba pomoć da je stavi u usta. - Tko će to raditi? - Ja. Opusti se, mama. Drag je. Svidjet će ti se. I tako smo sve dogovorili. Nathan će pokupiti Willa i dovesti ga pa doći dva sata poslije da ga odvede kući i obavi večernja zaduženja. Ponudila sam da ću ja to učiniti, ali obojica su inzistirala da se ja moram "opustiti" za rođendan. Očito je da nisu upoznali moje roditelje. Točno u pola osam otvorila sam vrata i na trijemu zatekla Willa i Nathana. Will je bio odjeven u elegantnu košulju i sako. Nisam znala bi li mi trebalo biti drago što se potrudio ili bih trebala biti zabrinuta zbog toga što će mama prva dva sata večeri razbijati glavu pitanjem je li se dovoljno elegantno odjenula. - Ej, bok. Tata se pojavio u hodniku iza mene. - Aha. Je li vas rampa poslužila, dečki? Cijelo poslijepodne postavljao je rampu od iverice preko vanjskih stuba. Nathan je oprezno prevezao Willova kolica preko njih i u naš hodnik. - Zgodna je - rekao je Nathan dok sam zatvarala za njim vrata. Vrlo zgodna. Viđao sam gore u bolnicama. - Bernard Clark. - Tata je pružio ruku i rukovao se s Nathanom. Pružio ju je i Willu pa je munjevito povukao, sav crven od stida. Bernard. Oprostite, ovaj... ne znam kako pozdraviti... Ne možemo se rukovati... - počeo je mucati. - Slobodno napravite kniks. Tata je blenuo u njega, a kad je shvatio da se Will šali, s olakšanjem je izdahnuo. - Hah! — rekao je i pljesnuo Willa po ramenu. — Da. Kniks. Fora. Hah! To je probilo led. Nathan je otišao, mahnuvši i namignuvši, a ja sam odgurala Willa u kuhinju. Mama je na svu sreću držala tepsiju u rukama pa je bila pošteđena iste neugodnosti.

174


- Mama, ovo je Will. Will, ovo je Josephine. - Josie, molim vas. - Ozareno ga je gledala, još uvijek držeći tepsiju, u kuhinjskim rukavicama koje su joj sezale do lakata. - Baš mi je drago što vas napokon upoznajem, Wille. - I meni je drago - rekao je. - Ne dajte da vas prekidam. Odložila je posudu i ruka joj je poletjela prema kosi, što je kod moje majke uvijek bio dobar znak. Šteta što se prije nije sjetila skinuti kuhinjsku rukavicu. - Oprostite - rekla je. - Radim pečenje. Najvažnije je paziti na vrijeme, znate. - Zapravo, ne znam - odgovorio je Will. - Nisam baš neki kuhar, ali obožavam dobru hranu. Zato sam se toliko i radovao ovoj večeri. - Dakle... - Tata je otvorio hladnjak. - Kako ćemo to izvesti? Imate li vi neku posebnu pivsku... šalicu, Wille? Da je tata na njegovu mjestu, rekla sam Willu, imao bi prilagođenu kriglu prije negoli bi uopće imao kolica. - Moraš znati koji su ti prioriteti - rekao je tata. Prekopala sam Willovu torbu tražeći njegovu šalicu. - Može pivo. Hvala vam. Otpio je gutljaj, a ja sam stajala u kuhinji, odjednom svjesna koliko je naša kuća mala i otrcana s tapetama iz osamdesetih i uleknutim kuhinjskim ormarićima. Willov dom bio je otmjeno uređen s malo lijepog pokućstva. Naša kuća izgledala je kao da je devedeset posto sadržaja došlo iz obližnjeg diskonta. Svaka slobodna površina zida bila je prekrivena Thomasovim crtežima svijenih rubova. No ako je to i primijetio, Will nije ništa rekao. On i tata brzo su pronašli zajedničku temu, a to je bila moja opća beskorisnost. Nisam imala ništa protiv. Obojica su uživala. - Znate li da je jednom vozeći u rikverc udarila o bitvu i zaklela se da je bitva kriva... - Trebali biste vidjeti kako spušta moju rampu. Izlazak iz auta nekad je kao natjecanje u skijaškim skokovima... Tata je prasnuo u smijeh. Ostavila sam ih da se zabavljaju. Mama je usplahireno izišla za mnom. Noseći pladanj s čašama na stol u blagovaonici, bacila je pogled na sat. - Gdje je Patrick?

175


- Dolazi ravno s treninga - rekla sam. - Možda ga je nešto zadržalo. - Nije li to mogao otkazati bar za tvoj rođendan? Piletina će propasti bude li još puno kasnio. - Mama, sve će biti u redu. Pričekala sam da odloži pladanj pa ovila ruke oko nje i čvrsto je zagrlila. Bila je sva ukočena od brige. Odjednom me preplavilo suosjećanje prema njoj. Zasigurno nije lako biti moja majka. - Stvarno. Bit će sve u redu. Pustila me, poljubila me u tjeme i otrla ruke o pregaču. - Da je bar tvoja sestra ovdje. Imam dojam da nije lijepo slaviti bez nje. Ja nisam imala taj dojam. Uživala sam u tome što sam, malo za promjenu, ja u središtu pozornosti. Možda zvuči djetinjasto, ali tako je bilo. Uživala sam u tome što se Will i tata šale na moj račun. Uživala sam u tome što je svako jelo - od pečene piletine do čokoladne pjene moje omiljeno. Sviđalo mi se što mogu biti osoba kakva želim biti, bez sestrina glasa koji me podsjeća na to kakva sam bila. Začulo se zvono na vratima pa je mama zamlatarala rukama. - Evo ga. Lou, zašto ne bi počela servirati? Patrick je još bio zažaren od napora na trkalištu. - Sretan ti rođendan, mala - rekao je, sagnuvši se da me poljubi. Mirisao je na losion poslije brijanja, dezodorans i toplu, nedavno otuširanu kožu. - Najbolje da odmah uđeš. - Pokazala sam glavom prema dnevnoj sobi. - Mama paničari zbog kašnjenja. - Oh. - Spustio je pogled na sat. - Oprosti. Izgleda da sam izgubio pojam o vremenu. - Ne o svojem vremenu, valjda, je li? - Molim? - Ništa. Tata je premjestio veliki stol na sklapanje u dnevnu sobu. Uz to je, prema mojim uputama, gurnuo jednu sofu do zida kako Willu ništa ne bi priječilo ulaz u sobu. Odgurao se u kolicima na mjesto koje sam mu pokazala, zatim se malo podigao kako bi mogao sjediti u ravnini s ostalima. Ja sam mu sjela slijeva, a Patrick sučelice. On, Will i djed kimnuli su si u znak pozdrava. Već sam upozorila Patricka da se ne

176


pokušava rukovati s Willom. Sjedajući, osjetila sam kako Will proučava Patricka i na trenutak se zapitala hoće li prema mojem dečku biti jednako šarmantan kao prema roditeljima. Will je nagnuo glavu prema meni. - Ako pogledaš u torbu na naslonu kolica, pronaći ćeš moj doprinos večeri. Nagnula sam se natrag i posegnula u torbu. Kad sam izvukla ruku, u njoj je bila boca pjenušca Laurent-Perrier. - Na rođendan uvijek trebaš piti pjenušac - rekao je. - Ma pogledaj ti to - rekla je mama, donoseći tanjure. - Kako krasno! A mi nemamo čaše za pjenušac! - Ove će posve dobro poslužiti - rekao je Will. - Ja ću otvoriti. - Patrick je posegnuo za bocom, odmotao žicu i upro palcima o čep. Neprestano je pogledavao Willa, kao da Will nije ono što je očekivao. - Otvoriš li ga tako, razletjet će se posvuda - primijetio je Will. Podigao je ljevicu nekoliko centimetara i neodređeno zamahnuo. Otkrio sam da je sigurnije držati čep i okretati bocu. - To je čovjek koji se razumije u pjenušac - rekao je tata. - Evo, Patrick. Treba okretati bocu, kažete? Vidi, tko bi rekao? - Znao sam to - rekao je Patrick. - I kanio sam to tako učiniti. Pjenušac je uspješno otvoren i natočen pa smo nazdravili mojem rođendanu. Djed je viknuo nešto što je moglo biti: "Živjela!" Ustala sam i naklonila se. Bila sam odjevena u žutu minicu iz šezdesetih A-kroja koju sam kupila u dobrotvornom dućanu. Prodavačica je vjerovala da je možda marke Biba, ali netko je izrezao etiketu. - Neka ovo bude godina kada će Lou napokon odrasti - rekao je tata. - Želio sam reći "postići nešto u životu", ali imam dojam da napokon nešto postiže. Moram reći, Wille, da je, otkako radi za vas... stvarno procvala. - Jako smo ponosni - rekla je mama. - I zahvalni. Vama. Na tome što ste je zaposlili, mislim. - Ja sam taj koji treba biti zahvalan - rekao je Will. Dobacio mi je pogled ispod oka. - Za Lou - rekao je tata. - I nastavak njezina uspjeha.

177


- I za odsutne članove obitelji - rekla je mama. - Čovječe - rekla sam. - Trebala bih češće imati rođendan. Inače me samo obasipate uvredama. Zapodjenuli su razgovor. Tata je pričao nekakvu uvredljivu priču o meni kojoj su se on i mama smijali kao ludi. Proteklih nekoliko tjedana tata je djelovao toliko snuždeno, a mama je hodala naokolo upalih očiju i odsutna duhom, kao da je njezino pravo "ja" vječno negdje drugdje. Željela sam uživati u tim trenucima kada su nakratko zaboravili brige, u zajedničkim šalama i obiteljskoj privrženosti. Shvatila sam da u tom trenutku ne bih imala ništa protiv ni da je Thomas s nama. I Treena, kad smo već kod toga. Toliko sam se izgubila u mislima da nisam odmah zamijetila izraz na Patrickovu licu. Hranila sam Willa, govoreći nešto djedu, savijajući komad dimljenog lososa među prstima i prinoseći ga Willovim usnama. To je postao dio mog života o kojem više nisam razmišljala pa sam shvatila koliko je ta gesta prisna tek kad sam vidjela šok na Patrickovu licu. Will je rekao nešto tati, a ja sam zurila u Patricka pokušavajući ga natjerati da prestane. Djed je, njemu slijeva, čistio tanjur s gramzivim užitkom, ispuštajući "zvukove hranjenja", kako ih je zvao zadovoljno gunđanje i mrmorenje. - Sjajan losos - rekao je Will mojoj majci. - Stvarno divan okus. - Nije to nešto što jedemo svaki dan - nasmiješeno je rekla. - Ali danas smo željeli spremiti nešto posebno. Prestani blejati, u mislima sam poručivala Patricku. Napokon je primijetio moj pogled i svrnuo svoj. Činilo se da je bijesan kao ris. Dala sam Willu još jedan komad i nešto kruha pa primijetila da Patrick pilji u kruh. Toliko sam usvojila Willove potrebe da ga nisam morala ni pogledati da bih znala što treba. Patrick je, nama sučelice, jeo pognute glave, režući dimljeni losos na sitne komadiće i nabadajući ih na vilicu. Kruh nije ni taknuo. - Onda, Patrick - rekao je Will, možda osjetivši moju nelagodu. Louisa mi kaže da si osobni trener. Što zapravo radiš? Gorko sam žalila što je to pitao. Patrick je započeo svoju trgovačku tiradu o osobnoj motivaciji i tome kako izdržljivo tijelo jamči zdrav duh. Onda je prešao na svoj raspored treninga za Extreme

178


Viking - temperature Sjevernoga mora, omjer mišića i masti u tijelu potreban za trčanje maratona, najbolji rezultati u svakoj disciplini. Inače bih se u tom trenutku isključila, ali sada sam samo razmišljala o tome koliko je neprimjereno što to govori pred Willom. Zašto nije mogao reći nešto općenito i ostaviti se te teme? - Zapravo, kad je Lou rekla da dolaziš, kanio sam pogledati u knjige da vidim mogu li preporučiti kakvu fizioterapiju. Zagrcnula sam se na pjenušac. - To je stvar za specijaliste, Patrick. Nisam sigurna da si ti prava osoba za to. - Upućen sam ja i u specijalističke stvari. Bavim se sportskim ozljedama. Imam medicinsko obrazovanje. - Ovo nije iščašen zglob, Patrick. Stvarno. - Jedan čovjek s kojim sam surađivao prije nekoliko godina imao je klijenta paraplegičara. Sada se gotovo posve oporavio, kaže. Trči triatlone i sve. - Zamisli samo - rekla je moja majka. - Uputio me na neko novo istraživanje u Kanadi koje je dokazalo kako se mišići mogu treningom navesti da se prisjete prošlih aktivnosti. Ako ih svakodnevno dovoljno pokrećeš... sve se vrati, kao kad nešto klikne u mozgu. Kladim se da bi uočio promjenu u mišićnome pamćenju kada bi se prihvatio stvarno dobrog režima. Na kraju krajeva, Lou mi kaže da si prije bio čovjek od akcije. - Patrick - glasno sam rekla. - Ne znaš ništa o tome. - Samo pokušavam... - E pa, nemoj. Ozbiljno. Za stolom je zavladala tišina. Tata se nakašljao i ispričao na tome. Djed je, oprezno šuteći, preletio pogledom sve za stolom. Mama je napravila pokret kao da će svima ponuditi još kruha, ali se predomislila. Kad se Patrick ponovo oglasio, u glasu mu se čuo blagi mučenički prizvuk. - To su samo istraživanja koja su mi se učinila korisnima, ali neću to više spominjati. Will je podigao pogled i nasmiješio se, bezizražajna, uljudna lica. - Svakako ću ih imati na umu.

179


Ustala sam da pokupim tanjure, želeći pobjeći od stola. Ali mama me prekorila i naredila mi da sjednem. - Ti si slavljenica - rekla je, kao da ikada ikome dopušta da išta učini. - Bernarde. Bi li ti otišao po pile? - Ha-ha. Nadajmo se da je do sada prestalo lepetati krilima, ne? Tata se nasmiješio, pokazujući zube nekakvom ukočenom grimasom. Ostatak objeda prošao je bez incidenata. Vidjela sam da je Will šarmirao moje roditelje. A Patricka znatno manje. On i Will jedva su poslije izmijenili koju riječ. Otprilike u trenutku kad je mama poslužila pečene krumpire - a tata po običaju nastojao ukrasti više nego što mu pripada - prestala sam time razbijati glavu. Tata je ispitivao Willa o koječemu, o nekadašnjem životu, čak i o nesreći, i imala sam dojam kako se Will osjeća dovoljno ugodno da mu otvoreno odgovori. Štoviše, doznala sam mnogo toga što mi nikada nije rekao. Na primjer, njegov je posao zvučao prilično značajno iako mu je on umanjivao važnost. Kupovao je i prodavao tvrtke, nastojeći pritom zaraditi. Tata je tek iz nekoliko pokušaja ispio izvući iz Willa podatak da on zaradu broji u šesteroznamenkastim ili sedmeroznamenkastim iznosima. Zatekla sam se kako zurim u Willa, nastojeći pomiriti čovjeka kojeg poznajem s tim beskrupuloznim londonskim mešetarom. Tata mu je pričao o tvrtki koja kani preuzeti tvornicu pokućstva, a kad je spomenuo kako se zove, Will je kimnuo gotovo kao da se ispričava i rekao da zna za njih. Da, on bi se vjerojatno odlučio na isti potez. Način na koji je to izgovorio, nije ulijevao puno nade za tatin posao. Mama je Willu tepala i neprestano trčala oko njega. Gledajući kako se smiješi, shvatila sam da je za nju u jednom trenutku večere postao običan, elegantan mladić za njezinim stolom. Nije čudo što je Patrick šizio. - Rođendanska torta? - rekao je djed kad je počela sklanjati tanjure. Izgovorio je to toliko neočekivano razgovijetno da smo se tata i ja zatečeno pogledali. Cijeli stol je utihnuo. - Ne. - Obišla sam stol i poljubila ga. - Ne, djede. Žao mije. Ali imamo čokoladnu pjenu. To voliš. Zadovoljno je kimnuo. Majka je bila ozarena. Mislim da joj nitko od nas nije mogao dati bolji dar.

180


Pjena je stigla na stol a s njom i velik, pravokutan dar velik otprilike kao telefonski imenik i umotan u bijeli flispapir. - Darovi, je li? - rekao je Patrick. - Evo. Ovaj je od mene. Nasmiješio se, stavljajući ga nasred stola. Uzvratila sam mu smiješkom. Na kraju krajeva, nije bio trenutak za prepirke. - Hajde - rekao je tata. - Otvori ga. Njihov sam otvorila prvi, oprezno skidajući papir da ga ne poderem. Bio je to album za fotografije i na svakoj stranici bila je fotografija koja je predstavljala jednu godinu mojeg života. Ja dok sam bila beba. Ja i Treena kao ozbiljne djevojčice bucmastih lica. Ja prvoga dana srednje škole, u prevelikoj suknji, načičkana ukosnicama. Među novijim slikama bila je jedna na kojoj smo Patrick i ja, ona na kojoj mu zapravo govorim da odjebe. I ja, odjevena u sivu suknju, prvoga dana na novome poslu. Između tih stranica bile su Thomasove slike naše obitelji, pisma sa školskih putovanja koja je mama sačuvala, u kojima je dječjim rukopisom obavještavam o danima na plaži, izgubljenim sladoledima i kradljivim galebovima. Listala sam album i zastala tek nakratko kad sam vidjela djevojku duge, tamne, zabačene kose. Okrenula sam stranicu. - Mogu vidjeti? — upitao je Will. - Ovo nije bila... baš najbolja godina - objasnila mu je mama dok sam ja okretala stranice pred njim. - Mislim, mi smo dobro i sve. Ali, znate kako već stvari stoje. A onda je djed vidio na jutarnjem televizijskom programu nešto o izradi darova kod kuće pa mi se učinilo da je to nešto... znate... što bi moglo biti dragocjeno. - I jest, mama. - Oči su mi se napunile suzama. - Strašno mi se sviđa. Hvala vam. Djed je izabrao neke slike - rekla je. - Krasno je - rekao je Will. - Strašno mi se sviđa - ponovila sam. Pogled pun duboka olakšanja koji su izmijenili mama i tata bio je nešto najtužnije što sam ikada vidjela. - Ja sam sljedeći. - Patrick je preko stola gurnuo kutijicu. Polako sam je otvorila, pomalo uspaničena da bi to mogao biti zaručnički prsten. Nisam bila spremna za to. Jedva sam se privikla da imam vlastitu spavaću sobu. Otvorila sam kutijicu i na tamnoplavu baršunu

181


ugledala tanak, zlatni lančić s malim privjeskom u obliku zvjezdice. Bio je dražestan, profinjen i daleko od mojega stila. Nikad nisam nosila takav nakit. Ostala sam zagledana u ogrlicu, smišljajući što da kažem. - Krasna je - rekla sam, a on se nagnuo preko stola da mi je učvrsti oko vrata. - Drago mi je da ti se sviđa - rekao je Patrick i poljubio me u usta. Kunem se da me nikada nije tako poljubio pred roditeljima. Will me gledao mirna lica. - Mislim da je sada red za desert - rekao je tata. - Prije nego što se previše zagrije. Nasmijao se vlastitoj šali. Pjenušac mu je neizmjerno popravio raspoloženje. - I u mojoj torbi ima nešto za tebe - tiho je rekao Will. - U onoj iza kolica. U narančastom je omotu. Izvadila sam dar iz Willova ruksaka. Majka je zastala sa žlicom za posluživanje u zraku. - Kupili ste Lou dar, Wille? Jako lijepo od vas. Zar to nije lijepo od njega, Bernarde? - Dakako da jest. Papir za umatanje bio je jarke boje, s uzorkom kineskih kimona. Nisam ga morala ni proučiti da bih znala kako ću ga brižno čuvati. Možda čak i sašiti nešto po uzoru na njega. Skinula sam vrpcu i odložila je ustranu za poslije. Rastvorila sam papir pa flispapir ispod njega i ugledala neobično poznate crne i žute pruge. Izvadila sam tkaninu iz omota i shvatila da u rukama držim dva para crno-žutih tajica. U veličini za odrasle, neprozirnih, od tako meke vune da mi je gotovo klizila kroz prste. - Ne mogu vjerovati - rekla sam. Počela sam se smijati - radosno, posve neočekivano. - O, moj Bože! Pa gdje si ih samo nabavio? - Dao sam ih sašiti. Bila bi zadovoljna da znaš kako sam ženi davao upute pomoću svojega novog novcatog programa za prepoznavanje glasa. - Tajice? - uglas su rekli tata i Patrick. - Najbolje tajice na svijetu. Majka ih je bolje pogledala.

182


- Znaš, Louisa, prilično sam sigurna da si imala točno takav par dok si bila posve mala. Will i ja smo se pogledali. Nisam mogla izbrisati širok osmijeh s usana. - Odmah ću ih navući - rekla sam. - Isuse Kriste, izgledat će kao klaun u košnici - rekao je otac odmahujući glavom. - Joj, Bernarde, pa rođendan joj je. Valjda smije odjenuti što želi. Istrčala sam i navukla tajice na hodniku. Ispružila sam prste, diveći se njihovoj vrckavosti. Mislim da me nijedan dar u životu nije toliko usrećio. Vratila sam se u sobu. Will je tiho kliknuo. Djed je lupio rukama o stol. Mama i tata prasnuli su u smijeh. Patrick je samo zurio. - Ne mogu ti ni izdaleka opisati koliko su mi divne - rekla sam. Hvala ti. Hvala ti. - Pružila sam ruku i položila mu je na stražnju stranu ramena. - Stvarno. - Unutra je i čestitka - rekao je. - Nju otvori poslije. *** Moji roditelji napravili su strašnu strku na Willovu odlasku. Tata, koji se napio, neprestano mu je zahvaljivao na tome što me zaposlio i tražio da obeća kako će doći opet. - Ako izgubim posao, možda bih jednoga dana mogao doći gledati s vama nogač - rekao je. - To bi mi bilo jako drago - rekao je Will, premda ga nikada nisam vidjela da gleda nogometnu utakmicu. Mama mu je utrpala ostatak čokoladne pjene u Tupperwareovoj posudi. - Budući da vidim koliko vam se svidjela. Kakav gospodin, govorili su dobrih sat vremena nakon njegova odlaska. Pravi gospodin. Patrick je izišao na hodnik ruku gurnutih duboko u džepove, možda zato da suspregne poriv da stegne Willovu. To je velikodušnija pretpostavka. - Drago mi je da smo se upoznali, Patrick - rekao je Will. - I hvala ti na... savjetima.

183


- Ma, samo sam želio pomoći svojoj djevojci da bude bolja na poslu - rekao je. - Ništa više. Osjetno je naglasio riječ svojoj. - E pa, sretan si čovjek - rekao je Will kad ga je Nathan počeo gurati van. - Mora se priznati da joj pranje u krevetu sjajno ide. Rekao je to tako brzo da su se vrata zatvorila prije nego li je Patrick uopće shvatio što je rečeno. - Nisi nikada spomenula da ga pereš u krevetu. Patrick i ja otišli smo u njegov stan u novogradnji na rubu grada. Oglašavao se kao "mansardni studio" iako je gledao na parkiralište nekoliko trgovina i bio na trećem katu. - Što to znači... pereš mu pimpek? - Ne perem mu pimpek. Uzela sam u ruku sredstvo za čišćenje lica, jednu od rijetkih stvari koje mi je bilo dopušteno držati kod Patricka i počela skidati šminku širokim potezima. - Rekao je da pereš. - Zeza te. A s obzirom na to koliko si tupio o tome da je bio čovjek od akcije, ne mogu ga kriviti zbog toga. - Što onda točno radiš za njega? Očito mi nisi sve ispričala. - Perem ga, nekad, ali ostaje u donjem rublju. Patrickov pogled govorio je više od riječi. Naposljetku je svrnuo pogled s mene, svukao čarape i bacio ih u košaru s prljavim rubljem. - Nije ti to trebao biti posao. Bilo je rečeno da neće biti medicinskih zadataka. Ni intimnih. Nije ti to bilo u opisu posla. Odjednom mu je nešto palo na pamet. - Mogla bi ih tužiti. Mislim da se to kad ti promijene uvjete rada zove "opravdano otpuštanje". - Ne budi smiješan. Radim to samo zato što Nathan ne može vječno biti ondje, a Willu bi bilo grozno da mu to radi potpuni neznanac iz agencije. Uz to, već sam se navikla. Više mi uopće ne smeta. Kako da mu to objasnim - to koliko se možeš priviknuti na tuđe tijelo? Mogla sam promijeniti Willu cjevčice vješto i profesionalno i oprati mu gornji dio tijela spužvom bez prekida u razgovoru. Više nisam zazirala ni od Willovih ožiljaka. Neko sam vrijeme u njemu vidjela samo potencijalnog samoubojicu. Sada je za mene bio samo Will - ćudljiv, pametan, duhovit Will - koji me znao izluđivati i koji se

184


rado ponašao pokroviteljski, kao profesor Higgins prema Elizi Doolittle u My Fair Lady. Willovo je tijelo bilo samo njegov dio kojim sam se morala povremeno pozabaviti kako bismo nastavili razgovor. Imala sam dojam da mi je čak i postalo njegov najmanje zanimljiv dio. - Samo ne mogu vjerovati... nakon svega što smo zajedno prošli... koliko ti je trebalo da me uopće pustiš blizu sebi... a sad nemaš ništa protiv prisnosti s ovim neznancem... - Može da ne razgovaramo večeras o tome, Patrick? Rođendan mije. - Nisam ja započeo razgovor o pranju u krevetu i ostalome. - Je li to zato što je zgodan? - oštro sam zapitala. - Je li u tome stvar? Bi li ti bilo lakše da izgleda kao... znaš... prava biljka? - Znači, zgodan ti je. Svukla sam haljinu preko glave i počela pažljivo skidati tajice, a posljednji ostaci mojeg dobrog raspoloženja napokon su isparili. - Ne mogu vjerovati da mi to sad radiš. Ne mogu vjerovati da si ljubomoran na njega. - Nisam ljubomoran - rekao je s omalovažavanjem. - Kako da budem ljubomoran na bogalja? Patrick je te večeri vodio ljubav sa mnom. Možda je malo nategnuto reći da je "vodio ljubav". Bio je to maratonski seks kojim je dokazivao svoju fizičku spremu, snagu i izdržljivost. Trajalo je satima. Da me mogao pri tom ljuljati na lusteru, mislim da bi. Bilo je lijepo osjetiti se toliko željeno, naći se u središtu Patrickove pozornosti nakon mjeseci koje smo proveli napola odvojeni, ali malen dio mene ostao je suzdržan tijekom cijele priče. Na kraju krajeva, slutila sam da sve to ne čini zbog mene. To sam prilično brzo shvatila. Tu je predstavicu uprizorio zbog Willa. - Kako je bilo, ha? Poslije me zagrlio, kože blago ljepljive od znoja, i poljubio me u čelo. - Sjajno - rekla sam. - Volim te, mala. Zatim se zadovoljno otkotrljao od mene, prekrio glavu rukom i zaspao već za nekoliko trenutaka.

185


Kad mi san nije došao na oči, ustala sam i spustila se u prizemlje po svoju torbu. Kopala sam po njoj u potrazi za zbirkom priča Flannery O'Connor. Kad sam je izvukla iz torbe, ispala mi je omotnica. Zagledala sam se u nju. Bila je to Willova čestitka. Nisam je otvorila za stolom. Sada sam je otvorila, osjećajući pod prstima da je neobično spužvasta. Oprezno sam izvadila čestitku iz omotnice i rastvorila je. Unutra je bilo deset novih novčanica od pedeset funta. Dvaput sam ih prebrajala jer nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Unutra je pisalo: Rođendanski bonus. Ne pravi strku oko toga. To je zakonska obveza. W.

186


14.

Svibanj je bio čudan mjesec. Novine i televizija bili su prepuni udarnih vijesti o onome što su nazivali "pravom na smrt". Žena koja je patila od neke degenerativne bolesti tražila je da se zakon pojasni kako bi njezin muž bio zaštićen ako je otprati u Dignitas kad njezina patnja postane neizdrživa. Mladi nogometaš počinio je samoubojstvo nagovorivši roditelje da ga odvedu onamo. Umiješala se i policija. O tome se raspravljalo u gornjem domu parlamenta. Gledala sam vijesti i slušala pravne argumente zagovornika života i cijenjenih moralnih filozofa, ne znajući ni sama kojem stajalištu naginjem. Sve mi je to zvučalo kao da nema nikakve veze s Willom. Mi smo, u međuvremenu, sve češće odlazili na izlete povećavajući udaljenosti koje je bio spreman prijeći. Bili smo u kazalištu, gledali narodne plesove na kraju naše ulice (Will je ozbiljna lica promatrao njihova zvona i rupce, ali je blago porumenio od napora), jedne večeri odvezli smo se na koncert na otvorenom u obližnjoj plemićkoj kući (što je njemu bilo privlačnije nego meni) i jednom u multipleks gdje smo, zbog mojeg traljavog istraživanja, završili gledajući film o neizlječivo bolesnoj djevojci. Ali znala sam da je i on vidio naslove. Otkako smo mu instalirali novi program, češće se služio računalom i otkrio kako upravljati mišem klizeći palcem po dodirnoj plohi. Predana vježba omogućila mu je da sam čita internetska izdanja dnevnih novina. Jednoga jutra, kad sam mu donijela čaj, zatekla sam ga kako čita o onom mladom nogometašu - detaljan prilog o koracima koje je poduzeo da bi si oduzeo život. Kad je shvatio da sam iza njega, zacrnio je zaslon. Taj mali potez stvorio mi je knedlu negdje visoko u grudima koja nije nestala dobrih pola sata. U knjižnici sam otvorila isti članak. Počela sam čitati novine. Otkrila sam koji su argumenti dublji - kao i to da podaci nisu uvijek najkorisniji kada su svedeni na gole, šture činjenice.

187


Nogometaševe roditelje razapeo je žuti tisak. Naslovi su drečali: Kako su mu mogli dopustiti da umre? Nisam se mogla ne složiti s njima. Leu Mclnterneyju bile su tek dvadeset četiri godine. Živio je s ozljedom tri godine, dakle, ne mnogo duže od Willa. Pa valjda je ipak bio premlad da odluči kako nema za što živjeti? A onda sam pročitala ono što je čitao Will - ne novinarsko mišljenje, nego dobro istražen prilog o tome što se zapravo mladiću događalo u životu. Autor je očito razgovarao s njegovim roditeljima. Pisalo je da je Leo igrao nogomet od treće godine. Cijeli život vrtio mu se oko nogometa. Ozlijeđen je pri nezgodnu blokiranju, kada se dogodila nesreća za koju su izgledi bili, kako pišu, "jedan naprama milijun". Dali su sve od sebe da ga osokole i uliju mu osjećaj da je njegov život još vrijedan življenja. Ali potonuo je u depresiju. Bio je sportaš koji nije samo ostao bez sporta, nego i bez sposobnosti kretanja, a povremeno čak nije mogao ni disati bez pomoći. Ništa mu nije pričinjalo zadovoljstvo. Život mu je bio bolan, napadale su ga infekcije i ovisio je o stalnoj njezi drugih. Nedostajali su mu prijatelji, ali odbijao ih je vidjeti. Djevojci je rekao da ne dolazi. Roditeljima je svakodnevno govorio kako ne želi živjeti. Rekao im je da mu je neizdrživo gledati kako drugi vode makar i pola života kakav je planirao za sebe, da je to svojevrsna muka. Dvaput je pokušao počiniti samoubojstvo izgladnjujući se do te mjere da su ga morali hospitalizirati, a kad se vratio kući, preklinjao je roditelje da ga uguše u snu. Kad sam to pročitala, sjedeći u knjižnici, morala sam pritiskati korijenom dlana oči dok nisam uspjela disati bez jecanja. *** Tata je ostao bez posla. Prilično je to hrabro primio. Toga poslijepodneva vratio se kući, presvukao u košulju i kravatu pa zaputio u grad sljedećim autobusom da se prijavi na zavod za zapošljavanje. Mami je rekao da se već odlučio prijaviti za bilo kakav posao iako je školovan radnik s višegodišnjim iskustvom. - Mislim da si trenutačno ne mogu priuštiti izbirljivost - rekao je, ne obazirući se na mamine prigovore.

188


Ali ako je meni bilo teško pronaći posao, izgledi pedesetpetogodišnjaka koji je cijeli radni vijek proveo na jednome mjestu bili su još manji. Nije se mogao zaposliti kao voditelj skladišta ni zaštitar, očajno je utvrdio, vrativši se s još jedne runde razgovora za posao. Zaposlit će nekog nepouzdanog, balavog sedamnaestogodišnjaka zato što će vlada subvencionirati njegovu plaću, ali neće uzeti zrelog čovjeka dokazane radne sposobnosti. Nakon dva tjedna odbijanja on i mama priznali su si da će se morati prijaviti za socijalnu pomoć, samo da pregrme, pa su večeri provodili proučavajući nerazumljive obrasce od pedeset stranica u kojima se pitalo koliko se ljudi služi njihovom perilicom za rublje i kad su zadnji put bili u inozemstvu (tata vjerojatno 1988.). Novac koji sam dobila od Willa za rođendan ubacila sam u limenu škrabicu u kuhinjskome ormariću. Mislila sam da će im biti lakše budu li znali da imaju novac za hitne slučajeve. Kad sam se ujutro probudila, novac sam pronašla gurnut ispod vrata u omotnici. Stigli su turisti i grad se počeo puniti. Gospodin Traynor sve je rjeđe bio kod kuće. Radno vrijeme produživalo mu se kako je broj posjetitelja dvorca rastao. Jednog četvrtka poslijepodne vidjela sam ga u gradu dok sam se pješke vraćala kući, svrativši u kemijsku čistionicu. To samo po sebi ne bi bilo neobično da mu oko struka nije bila prebačena ruka riđokose žene koja bjelodano nije bila gospođa Traynor. Kad me ugledao, ispustio ju je kao vruć krumpir. Okrenula sam se, praveći se da gledam u izlog, ne znajući želim li mu pokazati da sam ga vidjela, i poslije se iz sve snage trudila ne razmišljati o tome. U petak poslijepodne, onoga dana kada je moj tata izgubio posao, Will je primio pozivnicu - pozivnicu na vjenčanje Alicije i Ruperta. Dobro, strogo gledano, pozivnicu su poslali pukovnik Timothy Dewar i gospođa Dewar, Alicijini roditelji, pozivajući Willa da svojim dolaskom uveliča proslavu vjenčanja njihove kćeri s Rupertom Freshwellom. Stigla je u omotnici od debelog papira s rasporedom proslave i debelim, presavijenim popisom stvari koje im ljudi mogu kupiti u trgovinama za koje ja nikada nisam čula. - Baš je drska - primijetila sam, proučavajući debeli karton sa zlatnim obrubom ispisan pozlaćenim slovima. - Da je bacim u smeće? - Kako god želiš.

189


Willovo cijelo tijelo zračilo je namještenom ravnodušnošću. Zurila sam u popis. - Uostalom, koji je vrag couscoussier? Možda je to imalo veze s brzinom kojom se okrenuo i posvetio tipkovnici računala. Možda s prizvukom u njegovu glasu. Ali iz nekog razloga, nisam je bacila. Oprezno sam je spremila u fascikl u njegovoj kuhinji. Will mi je dao još jednu zbirku kratkih priča, koju je naručio s Amazona, primjerak Crvene kraljice. Odmah sam znala da to nije knjiga za mene. - Nema čak ni priču - rekla sam, proučavajući poleđinu. - Pa? - odvratio je Will. - Postavi si izazov malo za promjenu. Pokušala sam - ne zato što bi me posebno zanimala genetika nego zato što nisam mogla podnijeti pomisao da će me Will piliti dok je ne pročitam. Takav je bio u posljednje vrijeme. Zapravo je bio popriličan nasilnik. I stvarno mi je išlo na živce kad bi me ispitivao koliko sam pročitala, samo da se uvjeri kako doista čitam. - Nisi mi učitelj - gunđala sam. - Bogu hvala - iskreno je odvratio. Ta knjiga - koja je zapravo bila neočekivano čitka - govorila je o bitci za opstanak. U njoj se tvrdilo da žene muškarce uopće ne biraju iz ljubavi. Pisalo je da će ženke bilo koje vrste uvijek izabrati najsnažnijeg mužjaka kako bi njihovo potomstvo imalo najveće izglede za opstanak. Žene si ne mogu pomoći. To im je jednostavno u prirodi. S time se nisam slagala. I nije mi se sviđala teza koju knjiga brani. Ono u što me pokušavala uvjeriti imalo je neugodan podtekst. U autorovim je očima Will bio tjelesno slab, oštećen. To ga je činilo biološki beznačajnim. To je značilo da je njegov život bezvrijedan. Veći dio poslijepodneva tupio je o tome dok se nisam ubacila. - Taj Matt Ridley jednu stvar nije uračunao - rekla sam. Will je podigao pogled sa zaslona računala. - A da? - Što ako je genetski nadmoćan mužjak zapravo dupeglavac? *** Treće subote u svibnju Treena i Thomas vratili su se kući. Moja majka istrčala je kroz vrata na vrtni puteljak prije negoli su stigli do

190


pola ulice. Stežući Thomasa, klela se da je narastao desetak centimetara dok ga nije bilo. Promijenio se, strašno je odrastao, izgledao je kao pravi mali muškarac. Treena je skratila kosu i izgledala neobično profinjeno. Bila je odjevena u sako koji prije nisam vidjela i sandale s remenčićima. Uhvatila sam se kako se zločesto pitam odakle joj novac. - Onda, kako je? - pitala sam. Mama je šetala Thomasa vrtom, pokazujući mu žabe u jezercu. Tata je gledao nogomet s djedom, ljutito uzvikujući zbog još jedne propuštene prilike. - Sjajno. Jako dobro. Mislim, teško je kad mi nema tko pomoći s Thomasom i trebalo mu je neko vrijeme da se privikne na vrtić. - Nagnula se naprijed. - Ali to ne smiješ reći manu... njoj sam rekla da sve ide glatko. - Ali tebi se program na fakultetu sviđa? Treenino lice ozari osmijeh. - Genijalan je. Ne mogu ti uopće opisati, Lou, kolika je sreća ponovo se služiti mozgom. Imam dojam da je godinama nedostajao dio mene... a sada se osjećam kao da sam ga ponovo pronašla. Zvuči li to šašavo? Odmahnula sam glavom. Zapravo mi je bilo drago zbog nje. Željela sam joj pričati o knjižnici, o računalima, o onome što sam učinila za Willa. Ali zaključila sam da bi ovo ipak vjerojatno trebao biti njezin trenutak. Sjedile smo na sklopivim stolicama ispod poderana suncobrana i pijuckale čaj. Primijetila sam da joj prsti više nisu crveni kao prije. - Nedostaješ joj - rekla sam. - Odsada ćemo dolaziti gotovo svaki vikend. Samo smo trebali... Lou, nije samo bila stvar u Thomasovu privikavanju. I meni je trebalo da se neko vrijeme maknem od svega. Samo sam željela malo vremena da budem druga osoba. I izgledala je pomalo kao druga osoba. Bilo je to čudno. Već nekoliko tjedana izbivanja iz kuće može izbrisati osjećaj da osobu savršeno poznaješ. Imala sam osjećaj da postaje netko o kome još ne znam što da mislim. Imala sam čudan dojam da sam zaostala za njom. - Mama mi je rekla da je onaj tvoj invalid došao na večeru. - Nije on "onaj moj invalid". Zove se Will. - Oprosti. Will. Znači, stari popis neispunjenih želja pali?

191


- Tako-tako. Neki izleti bili su uspješniji od drugih. Ispričala sam joj o katastrofi na konjskim utrkama i neočekivanu uspjehu violinističkog koncerta. Pričala sam joj o našim piknicima i nasmijala je opisujući joj rođendansku večeru. - Misliš li...? - Vidjela sam da smišlja kako da se najbolje izrazi. Misliš li da ćeš pobijediti? Kao da je to kakvo nadmetanje. Iščupala sam viticu kozje krvi i počela joj čupkati lišće. - Ne znam. Mislim da ću morati uvećati napore. Priopćila sam joj što mi je gospođa Traynor rekla o putovanjima u inozemstvo. - Ali ne mogu vjerovati da si bila na violinističkom koncertu. Baš ti, od svih ljudi na svijetu! - Svidjelo mi se. Podigla je obrvu. - Ne. Stvarno je. Bilo je... emocionalno. Dobro me promotrila. - Mama kaže da je stvarno drag. - Stvarno je drag. - I zgodan. - Ozljeda kralježnice ne pretvara te u Quasimoda. Molim te, nemoj spomenuti da je to tragično traćenje frajera, zamolila sam je u sebi. Ali možda je moja sestra ipak prepametna za takve izjave. - Uglavnom, bila je stvarno iznenađena. Očekivala je Quasimoda. - U tome jest problem, Treen - rekla sam i prolila ostatak čaja u cvjetnu gredicu. - Isto očekuje i većina ljudi. *** Mama je te večeri uz objed bila vedra. Ispekla je lazanje, Treenino omiljeno jelo, a Thomasu je bilo iznimno dopušteno ostati duže budan. Jeli smo, razgovarali, smijali se i pričali o bezazlenim temama kao što su nogometne momčadi, moj posao i Treenine kolege na faksu. Mama je valjda sto puta pitala Treen je li sigurna da može sve sama, treba li joj nešto za Thomasa - kao da imaju čega viška što bi joj mogli dati. Bilo mi je drago što sam upozorila Treen na to u kakvoj

192


su besparici. Odbila je ponude, blago i uvjereno. Tek sam je se poslije sjetila pitati je li doista tako. Te noći u ponoć probudio me plač. Bio je to Thomas, u djevojačkoj sobici. Čula sam kako ga Treena pokušava utješiti, umiriti, paljenje i gašenje svjetla, premještanje kreveta. Ležala sam u tami, gledajući kako svjetlo ulične svjetiljke prodire kroz moje rolete na svježe oličen strop i čekajući da utihnu. Ali u dva se opet razlegnuo piskutav plač. Sad sam čula mamino tapkanje hodnikom i razgovor ispod glasa. Onda je Thomas napokon ponovo utihnuo. U četiri sam se probudila čuvši škripu mojih vrata koja su se otvorila. Omamljeno sam treptala, okrenuta prema svjetlu. Na vratima sam vidjela Thomasov obris u prevelikoj pidžami širokih nogavica s omiljenom dekicom koja se vukla po podu. Nisam mu vidjela lice, ali on je nesigurno stajao kao da nije siguran što da sada učini. - Dodi, Thomase - šapnula sam. Kad je dotapkao do mene, vidjela sam da još napola spava. Koraci su mu bili nesigurni, palac u ustima, a dragocjena dekica čvrsto stegnuta. Podigla sam poplun pa se uvukao u krevet do mene, a čupava glava utonula mu je u jastuk i sklupčao se kao u majčinoj utrobi. Pokrila sam ga poplunom i ležala zagledana u njega, diveći se sigurnosti i spremnosti s kojom je zaspao. - Laka ti noć, mili - šapnula sam i poljubila ga u čelo, a njegova debeljuškasta ručica se krišom ispružila i stegnula komad moje majice u šaku, kao da se želi uvjeriti kako ga neću napustiti. *** - Koje je najljepše mjesto na kojem si bio? Sjedili smo ispod strehe, čekajući da prestane neočekivan pljusak nošen vjetrom kako bismo mogli prošetati vrtovima iza dvorca. Will nije volio ići u središnji dio dvorca - ondje je bilo previše ljudi koji bi zurili u njega. Ali povrtnjak je bio jedno od njegovih skrivenih blaga koje je malo tko obilazio. Samotne voćnjake i vrtove s voćem dijelili su puteljci od krupnoga šljunka kojima su se Willova kolica s lakoćom kretala. - U kojem smislu? I što je to? Istočila sam malo juhe iz ploške i prinijela mu je usnama. - Rajčica.

193


- Okej. Isuse, kako je vruće. Strpi se minutu. - Zaškiljio je u daljinu. - S trideset godina popeo sam se na Kilimandžaro. Bilo je prilično nevjerojatno. - Koliko je visoko? - Do vrha Uhuru nešto manje od 5800 metara. Ali zadnjih tristotinjak metara doslovno sam prepuzao. Visina te gadno smuti. - Je li bilo hladno? - Ne... - Nasmiješio mi se. - Nije to kao na Everestu. Bar ne u doba godine kad sam ja išao. - Zagledao se u daljinu, nakratko izgubljen u uspomeni. - Bilo je prekrasno. Zovu ga krovom Afrike. Kad si gore, osjećaš se kao da vidiš do kraja svijeta. Will je trenutak šutio. Gledala sam ga, pitajući se gdje je. Kad bismo vodili takve razgovore, postajao je kao onaj dječak iz mojeg razreda, dječak koji se udaljio od svih nas odvaživši se otići u svijet. - Gdje ti je još bilo lijepo? - U zaljevu Trou d'Eau Douce na Mauricijusu. Krasni ljudi, predivne plaže, odlično ronjenje. Onda... Kenijski nacionalni park Tsavo, silna crljenica i divlje životinje. Yosemite. To je u Kaliforniji. Lica isklesana u stijeni koja su toliko velika da ti mozak ne može pojmiti njihove razmjere. Pričao mi je o noći koju je proveo penjući se po stijeni, čučeći na izbočini nekoliko stotina metara iznad tla, o tome kako se morao vezati u vreći za spavanje i učvrstiti je za liticu jer bi inače mogao stradati kad bi se okrenuo u snu. - Upravo si opisao moju najgoru noćnu moru. - Volim i urbana mjesta. Sidney mi se strašno svidio. Sjeverni teritorij. Island. Nedaleko zračne luke nalazi se mjesto na kojem se možeš kupati u vulkanskim izvorima. Taj nuklearni krajolik vrlo je neobičan. Ah, i jahanje središnjom Kinom. Kad sam došao u to neko mjesto, udaljeno dva dana jahanja od glavnoga grada pokrajine Sečuan, mještani su pljunuli na mene jer nikada prije nisu vidjeli bijelca. - Postoji li neko mjesto na kojem nisi bio? Otpio je gutljaj juhe. - U Sjevernoj Koreji? - Razmislio je. - Ah, da, nikada nisam bio u Disneylandu. Okej? Hoće li te to zadovoljiti? Čak ni u Eurodisneyju.

194


- Ja sam jednom rezervirala kartu za Australiju. Ali nikada nisam otputovala. Iznenađeno me pogledao. - Nešto se ispriječilo. Nema veze. Možda jednoga dana. - Bez "možda". Moraš se maknuti odavde, Clark. Obećaj mi da nećeš ostatak života provesti kao prokleta parodija kućnog otirača. - Da ti obećam? Zašto? - Pokušala sam zvučati vedro. - Kamo ideš? - Samo... ne bih mogao podnijeti pomisao da zauvijek zaglaviš ovdje. - Progutao je. - Previše si bistra. Previše zanimljiva. - Svrnuo je pogled s mene. - Imaš samo jedan život. Zapravo ti je dužnost proživjeti ga punim plućima. - Dobro - oprezno sam rekla. - Onda mi reci kamo bih trebala ići. Kamo bi ti išao da možeš? - Sada? - Sada. I ne smiješ reći Kilimandžaro. To mora biti mjesto na koje mogu zamisliti da i ja odem. Kad se Willovo lice opustilo, izgledao je kao posve druga osoba. Sada mu se lice razvuklo u smiješak, a kutovi očiju namreškali su mu se od zadovoljstva. - U Pariz. Sjedio bi u kavani u Le Maraisu, pijuckao kavu i jeo tanjur pun toplih kroasana s neposoljenim maslacem i pekmezom od jagoda. - Le Marais? - To je mala četvrt u središtu Pariza. Puna je popločanih ulica, nakošenih stambenih zgrada, gejeva, ortodoksnih Zidova i vremešnih žena koje su nekoć izgledale kao Brigitte Bardot. Ondje se mora odsjesti. Okrenula sam se prema njemu i spustila glas. - Mogli bismo otići - rekla sam. - Mogli bismo se odvesti onamo Eurostarom. Bilo bi jednostavno. Mislim da ne bismo trebali čak niti zamoliti Nathana da ide s nama. Nikada nisam bila u Parizu. Strašno bih rado išla. Stvarno bih jako rado išla. A pogotovo s nekim tko se snalazi ondje. Što kažeš, Wille? Mogla sam se zamisliti u tom kafiću. Našla sam se ondje, za tim stolom, možda se čak diveći francuskim cipelama koje sam kupila u malom, šik butiku ili čupkajući pecivo noktima obojenim u pariški

195


crvenu. Mogla sam okusiti kavu i namirisati dim nečijeg Gauloisesa za susjednim stolom. - Ne. - Što? Trebao mi je trenutak da se otrgnem od tog stola na ulici. - Ne. - Ali upravo si mi rekao... - Ne razumiješ, Clark. Ne želim ići onamo u ovoj... u ovoj napravi. - Pokazao je stolicu i spustio glas. - Želim biti u Parizu kao ja, stari ja. Želim sjediti u stolici, zavaljen, u svojoj omiljenoj odjeći dok me zgodne Francuskinje mjerkaju kao svakog drugog muškarca koji ondje sjedi. A ne da brzo svrnu pogled kad shvate da sam muškarac u vražjim, divovskim dječjim kolicima. - Ali mogli bismo pokušati - odvažila sam se. - Ne treba to biti... - Ne. Ne, ne bismo mogli. Zato što trenutačno mogu zatvoriti oči i točno osjetiti kako je biti u Rue des Francs Bourgeoisu s cigaretom u ruci i sokom od klementina u visokoj, hladnoj čaši pred sobom, s mirisom nečijeg odreska koji se prži i zvukom mopeda u daljini. Mogu zamisliti svaki od tih osjeta. - Progutao je. - Onoga dana kad odem onamo u ovoj prokletoj napravi, sva ta sjećanja, svi ti osjeti bit će izbrisani, poništeni mukom da se uvučem za stol, da se provučeni pariškim nogostupima, taksistima koji nas odbijaju primiti i vražjim akumulatorom koji se ne može napuniti u francuskoj utičnici. Dobro? Glas mu je postao oštriji. Zavrnula sam čep na vakuumiranoj ploški. Pritom sam si pažljivo proučavala cipele jer nisam željela da mi vidi lice. - Dobro - rekla sam. - Dobro. - Will je duboko udahnuo. Ispod nas se zaustavio autobus da izriga novu turu posjetitelja pred dveri dvorca. Šutke smo gledali kako poslušno izlaze iz vozila i ulaze u staru utvrdu u pačjoj koloni, spremni zuriti u ruševine minuloga doba. Moguće je da je primijetio kako sam se snuždila jer se malo nagnuo prema meni. I lice mu se smekšalo. - Gle, Clark. Prestala je kiša. Kamo ćemo danas poslijepodne? U labirint?

196


- Ne. - To mi je izletjelo brže negoli sam namjeravala pa sam zamijetila pogled koji mi je Will uputio. - Klaustrofobična si? - Tako nekako. - Počela sam skupljati naše stvari. - Hajdemo radije kući. *** Idućeg vikenda usred noći spustila sam se po vodu. Nisam mogla zaspati pa sam ustanovila da mi je za nijansu lakše ustati nego ležati u krevetu rastjerujući uskovitlan metež misli. Nisam voljela biti noću budna. Nisam se mogla ne pitati je li onkraj dvorca Will budan pa sam mu u mašti pokušavala prodrijeti u misli. Bilo je to mračno područje. Evo kako su stvari zapravo stajale: ništa nisam postizala s njim. Vrijeme mi je istjecalo. Nikako ga nisam mogla nagovoriti na put u Pariz. A kad mi je objasnio razloge, nisam ih mogla osporiti. Imao je opravdan razlog za odbijanje gotovo svakog dužeg putovanja koje sam mu predložila. A ako mu nisam kanila reći zašto ga toliko želim povesti, imala sam malo protuargumenata. Prolazeći pokraj dnevne sobe, začula sam nešto - prigušen kašalj ili možda uzvik. Zaustavila sam se, vratila nekoliko koraka i stala pred vrata. Nježno sam ih gurnula. U dnevnoj sobi, na jastucima sa sofe složenima u sklepan krevet, ležali su moji roditelji pod gostinskim pokrivačem od zakrpa, a glave su im bile u ravnini s plamičkom plinske grijalice. Nekoliko trenutaka samo smo se gledali u polumraku, ja s čašom ukipljenom u ruci. - Što... što vi radite ovdje? Majka se podigla na lakat. - Pst. Ne podiži gas. Mi... - Pogledala je oca. - Zaželjeli smo se promjene. - Molim? - Zaželjeli smo se promjene. - Majka je bacila pogled na oca tražeći potporu. - Prepustili smo Treen svoj krevet - rekao je tata. Bio je odjeven u staru, plavu majicu s poderanim ramenom i kosa mu je stršala na jednu stranu. - Ona i Thomas nisu se baš najbolje snašli u djevojačkoj sobici. Rekli smo joj da može prijeći u našu.

197


- Ali ne možete spavati ovdje dolje! Sigurno vam nije udobno. - Dobro nam je, mila - rekao je tata. - Stvarno. Dok sam tako stajala, tupo nastojeći shvatiti što se događa, dodao je: - To je samo za vikend. A ti ne možeš spavati u djevojačkoj sobici. Moraš se naspavati s obzirom na... - Progutao je knedlu. - S obzirom na to da si jedina među nama koja išta radi. Moj otac, stara bena, nije me mogao pogledati u oči. - Vrati se u krevet, Lou. Samo ti idi. Nama je dobro. - Majka me doslovce otjerala. Uspinjala sam se natrag stubama, bešumno koračajući bosim nogama, mutno svjesna kratkog, tihog razgovora u prizemlju. Zastala sam pred vratima roditeljske sobe, začuvši iznutra ono što mi je prije promaklo - Thomasovo prigušeno hrkanje. Zatim sam polako prešla odmorište i otišla u svoju sobu pa oprezno zatvorila za sobom vrata. Ležala sam u prevelikom krevetu zureći kroz prozor u žućkasta ulična svjetla dok mi zora - Bogu hvala, napokon - nije donijela nekoliko dragocjenih sati sna. *** Prema mojem kalendaru preostalo je još sedamdeset devet dana. Opet me uhvatila zabrinutost. I ne samo mene. Gospođa Traynor pričekala je da Nathan preuzme brigu o Willu u vrijeme ručka pa me zamolila da pođem s njom u glavnu zgradu. Posjela me u dnevnu sobu i pitala kako mi se čini da stvari napreduju. - Pa, puno češće izlazimo - rekla sam. Kimnula je, kao da se slaže sa mnom. - Govori više nego prije. - Možda vama. - Ispustila je nekakav drhtav smijeh koji zapravo uopće nije bio smijeh. - Jeste li mu spomenuli put u inozemstvo? - Ne još. Hoću. Samo... znate kakav je. - Stvarno nemam ništa protiv - rekla je - budete li poželjeli nekamo otputovati. Znam da vjerojatno nismo djelovali baš oduševljeno vašom zamisli, ali mnogo smo razgovarali i oboje se slažemo...

198


Sjedile smo u tišini. Poslužila mi je kavu u šalici s tanjurićem. Otpila sam malen gutljaj. S tanjurićem u krilu uvijek bih se osjetila kao šezdesetogodišnjakinja. - Will mi je rekao da je bio kod vas. - Da, bio mi je rođendan. Moji su roditelji pripremili posebnu večeru. - Kakav je bio? - Dobar. Stvarno dobar. Bilo je jako drag prema mojoj mami. Nisam mogla suspregnuti smiješak kad sam se toga sjetila. - Mislim, malo je tužna otkako su se moja sestra i njezin sin iselili. Nedostaju joj. Mislim da joj je... mislim da joj je samo želio odvratiti misli s toga. Gospođa Traynor djelovala je iznenađeno. - To je bilo... vrlo obzirno od njega. - I mojoj majci se tako učinilo. Promiješala je kavu. - Ne sjećam se kada je Will zadnji put pristao večerati s nama. Još je malo ispitivala. Nikada izravno, dakako - nije to bio njezin način. Ali nisam joj mogla dati odgovore kojima se nadala. Bilo je dana kada mi se činilo da je Will sretniji - izišao bi sa mnom bez prigovora, zezao me, poticao me na razmišljanje, djelovao zaokupljeniji svijetom izvan četiri zida svojega krila - ali što bih ja zapravo znala o tome? U Willovoj nutrini osjećala sam golemo zaleđe, cijeli jedan svijet u koji nisam imala nikakva uvida. Proteklih nekoliko tjedana imala sam neugodan osjećaj da to zaleđe raste. - Djeluje malo sretnije - rekla je. Zvučala je gotovo kao da u to sama sebe želi uvjeriti. - I meni se čini. - Bilo je... - oči su joj poletjele prema meni - zadovoljstvo vidjeti da malo više nalikuje na nekadašnjeg Willa. Itekako sam svjesna da ta poboljšanja možemo zahvaliti vama. - Ne sva. - Nisam mogla doprijeti do njega. Nisam mu se mogla ni približiti. - Spustila je šalicu i tanjurić na koljeno. - Will je osebujna osoba. Još otkako je ušao u pubertet prisiljena sam se boriti protiv pogleda u njegovim očima koji kao da govori kako sam nešto skrivila. Nikada nisam bila sigurna što. - Pokušala se nasmijati, ali to nije bio pravi smijeh, zatim me kratko okrznula pogledom i okrenula glavu.

199


Pravila sam se da pijem kavu premda u mojoj šalici više nije bilo ničega. - Slažete li se vi sa svojom majkom, Louisa? - Da - rekla sam pa dodala: - Ali mene izluđuje sestra. Gospođa Traynor zagledala se kroz prozore, pred kojima je počeo cvasti njezin dragi vrt, čiji su cvjetovi bili profinjen spoj blijedih nijansi ružičaste, ljubičaste i plave. - Preostala su nam samo dva i pol mjeseca - rekla je, ne okrenuvši glavu. Odložila sam šalicu na stolić. Učinila sam to pažljivo, da ne zvekne. - Dajem sve od sebe, gospođo Traynor. - Znam, Loiusa. - Kimnula je. Sama sam izišla. *** Leo Mclnernev umro je 22. svibnja, u neosobnoj sobi nekog stana u Švicarskoj u omiljenoj nogometnoj majici, uz oba roditelja. Mladi brat odbio je doći, ali je objavio izjavu da nitko nije imao više ljubavi i podrške od njegova brata. Leo je popio mliječnu otopinu ubojitog barbiturata u 15 i 47, a njegovi roditelji rekli su da je već za nekoliko minuta naizgled bio u dubokome snu. Malo nakon četiri sata tog poslijepodneva, mrtvim ga je proglasio promatrač koji je svjedočio cijelome postupku snimajući kamerom kako bi se unaprijed otklonila svaka sumnja u prijestup. Citirali su izjavu njegove majke: "Djelovao je spokojno. To je jedina utjeha koju imam." Nju i Leova oca policija je tri puta ispitivala i prijetio im je kazneni progon. U kuću su im stizala uvredljiva pisma. Djelovala je dvadeset godina starija no što je bila. A ipak, dok je govorila, u izrazu njezina lica naziralo se još nešto: osim boli, srdžbe, strepnje i iscrpljenosti, nešto je svjedočilo o duboku, duboku olakšanju. - Napokon je opet izgledao kao moj Leo.

200


15.

- Hajde, Clark. Priznaj kakve uzbudljive planove imaš za večeras. Bili smo u vrtu. Nathan je s Willom vježbao fizioterapiju nježno mu pomičući koljena gore-dolje prema grudima dok je Will ležao na prostirci, lica okrenuta prema suncu, ruku raširenih kao da se sunča. Sjedila sam na travi uz njih i jela sendviče. Sada sam rijetko kad izlazila na ručak. - Zašto pitaš? - Iz znatiželje. Zanima me kako provodiš vrijeme kad nisi ovdje. - Pa... večeras ću na kratak napredni trening borilačkih vještina, a onda me helikopter vozi u Monte Carlo na večeru. A onda možda na povratku svratim na koji koktel u Cannes. Ako podigneš pogled u... recimo... dva sata u noći, mahnut ću ti u letu - rekla sam. Podigla sam poklopac sendviča da provjerim što je unutra. - Vjerojatno ću dočitati knjigu. Will dobaci pogled Nathanu. - Desetka - nacereno je rekao. Nathan je posegnuo u džep. - Svaki put - rekao je. Zurila sam u njih. - Što svaki put? - upitala sam dok je Nathan stavljao novčanicu Willu u ruku. - Rekao je da ćeš čitati knjigu. Ja sam rekao da ćeš gledati televiziju. Svaki put pobijedi. Sendvič mi se ukipio pred usnama. - Uvijek? Kladite se na to koliko mi je život dosadan? - Ali ne bismo nikad upotrijebili tu riječ - rekao je Will. No blago grizodušje u njegovim očima govorilo mi je da laže. Uspravila sam se. - Da raščistimo. Vas dvojica kladite se hoću li petkom navečer kod kuće čitati knjigu ili gledati televiziju?

201


- Ne - odgovorio je Will. - Ja sam se kladio na kombinaciju knjige i gledanja Velikog Trkača kako trči. Nathan spusti Willu nogu. Ispruži mu ruku i počne je masirati od zapešća naviše. - A što bi bilo da sam radila nešto posve drugo? - Ali nikada ne radiš ništa drugo - rekao je Nathan. - Zapravo, danas ovo ide meni. - Izvukla sam desetku iz Willove ruke. - Zato što ste za večeras u krivu. - Rekla si da ćeš čitati knjigu! - pobunio se. - A sada imam ovo - rekla sam, mašući novčanicom od deset funta. - Ići ću u kino. Evo vam ga na. Zakon nenamjernih posljedica ili kako god to željeli nazvati. Ustala sam, spremila novac u džep i gurnula ostatak ručka natrag u smeđu, papirnatu vrećicu. Udaljavala sam se od njih sa smiješkom na licu, ali iz nekog razloga koji nisam odmah mogla shvatiti, začudo, oči su mi se punile suzama. Toga sam jutra prije polaska u Granta House jedan sat radila na kalendaru. Bilo je dana kad sam samo sjedila i zurila u nj s kreveta s vodootpornim markerom u ruci, smišljajući kamo bih mogla odvesti Willa. Nisam još bila uvjerena da bih ga mogla nagovoriti na dalji put, a da negdje prenoćimo, zvučalo mi je zastrašujuće čak i uz Nathanovu pomoć. Čitala sam mjesne novine, gledajući najave nogometnih utakmica i seoskih fešta, ali nakon debakla na hipodromu bojala sam se da bi Willu kolica mogla opet zapeti u blatu. Bojala sam se da bi se u mnoštvu osjetio previše izloženo. Morala sam prekrižiti sve aktivnosti vezane uz konje, što u našem kraju uključuje neobično velik broj događanja na otvorenom. Znala sam da ne bi došao gledati Patrickovu utrku, a kriket i ragbi ostavljali su ga posve hladnim. Bilo je dana kada bih se osjećala paralizirana vlastitom nesposobnošću da smislim ideju. Možda Will i Nathan imaju pravo. Možda jesam dosadna. Možda sam najnesposobnija osoba na svijetu za smišljanje stvari koje bi u Willu mogle raspiriti glad za životom. Knjiga ili televizija. Kad to tako postaviš, teško se uvjeriti u suprotno.

202


*** Nakon Nathanova odlaska Will me zatekao u kuhinji. Sjedila sam za malim stolom, guleći krumpire za njegovu večeru i nisam podigla pogled kad je zaustavio kolica na vratima. Gledao me toliko dugo da su mi uši porumenjele od njegova motrenja. - Znaš - rekla sam naposljetku - mogla sam biti jako zločesta prema tebi tamo vani. Mogla sam istaknuti da ni ti ništa ne radiš. - Nisam sigurna da bi Nathan ponudio velik koeficijent na izglede da izađem na ples - rekao je Will. - Znam da je to bila šala - nastavila sam, bacajući dugu prugu krumpirove kore ustranu. - Ali baš si učinio da se osjetim kao govno. Ako se već kladiš na moj dosadan život, zar si mi to baš morao dati do znanja? Nije to mogla ostati privatna šala između tebe i Nathana? Neko vrijeme nije ništa rekao. Kad sam napokon podigla pogled, vidjela sam da me gleda. - Oprosti - rekao je. - Ne izgledaš kao da ti je žao. - Pa... dobro... možda sam i htio da to čuješ. Želio sam da razmisliš o tome kako živiš. - O čemu? Tome kako dopuštam da mi život klizi kroz prste...? - Zapravo, da., - Bože, Wille. Voljela bih da mi prestaneš govoriti što da radim. Što ako volim gledati televiziju? Što ako mi nije ni do čega osim do čitanja knjige? - glas mi je postao kreštav. - Što ako sam umorna kad dođem doma? Što ako nemam potrebu ispuniti dane maničnom aktivnošću? - Ali jednoga dana možda zažališ što nisi - tiho je rekao. - Znaš što bih ja učinio na tvome mjestu? Odložila sam gulilicu. - Pretpostavljam da ćeš mi reći. - Hoću. Nije me nimalo sram reći ti. Išao bih u večernju školu. Školovao bih se za krojačicu ili modnu kreatoricu ili za nešto treće što ima veze s onime što voliš. Pokazao je moju minicu, haljinu u Puccijevu stilu nadahnutu šezdesetima, sašivenu od djedovih zavjesa. Kad ju je tata prvi put vidio, upro je u mene prstom i povikao: "Ej, Lou, zašto samo visiš po kući?" Trebalo mu je dobrih pet minuta da se prestane smijati.

203


- Otkrio bih čime se mogu baviti, a da to ne košta mnogo: fitnes, plivanje, volontiranje, što god. Učio bih svirati ili odlazio u duge šetnje s tuđim psom ili... - Dobro, dobro, shvatila sam poruku - razdraženo sam rekla. – Ali ja nisam ti, Wille. - Blago tebi. Neko vrijeme smo samo tako sjedili. Will se uvezao u kuhinju i podigao visinu kolica tako da se možemo gledati oči u oči preko stola. - Dobro - rekla sam. - A što si ti radio nakon posla? Što je to bilo toliko posebno? - Pa, nakon posla mi nije ostajalo mnogo vremena, ali pokušavao sam svaki dan nešto raditi. Išao sam na penjanje po umjetnoj stijeni u dvorani, na skvoš, na koncerte, iskušavao sam nove restorane... - Sve je to lako kad imaš love - pobunila sam se. - I išao sam na trčanje. Da, ozbiljno - rekao je kad sam podigla obrvu. - I pokušavao sam naučiti nove jezike za mjesta koja bih jednoga dana volio posjetiti. I viđao sam se s prijateljima... odnosno, s ljudima koje sam smatrao prijateljima... - zastao je nakratko. - I planirao sam putovanja. Tražio sam mjesta na kojima nikada nisam bio, stvari koje su me plašile ili tjerale na pomicanje vlastitih granica. Jednom sam preplivao La Manche. Išao sam na paragliding. Uspinjao sam se na planine i spuštao se s njih skijama. Da - rekao je kad sam zaustila da ga prekinem - znam da je za mnogo toga potreban novac, ali za mnogo toga nije. Uz to, što misliš kako sam zaradio novac? - Derao si ljude na tržištu novca? - Smislio sam što bi me usrećilo, odlučio sam što želim raditi i naučio raditi posao koji će mi omogućiti da to ostvarim. - Kad ti to kažeš, zvuči strašno jednostavno. - I jest jednostavno - rekao je. - Samo što traži puno napornog rada. A ljudima se baš i ne da raditi. Ogulila sam krumpire. Bacila sam koru u smeće i stavila lonac na štednjak. Okrenula sam se i podigla na stol oslonivši se na ruke, tako da sam sjedila njemu sučelice, ljuljajući noge. - Baš si imao bogat život, ne? - Da, jesam. - Primakao se malo bliže i podigao stolicu još više tako da su nam oči gotovo bile u istoj ravnini. - Zato mi toliko i dižeš

204


živac, Clark. Vidim u tebi silan talent, silnu... - slegnuo je ramenima energiju i bistrinu i... - Nemoj reći "potencijal". - ...i potencijal. Da. Potencijal. I nikako mi nije jasno kako možeš biti zadovoljna ovako skučenim životom. Životom koji se sav odvija u krugu od sedam kilometara i ne uključuje nikoga tko će te ikada iznenaditi, pogurati ili ti pokazati stvari od kojih će ti se zavrtjeti u glavi tako da navečer ne možeš zaspati. - Time mi želiš reći da bih trebala raditi nešto vrednije od toga da tebi gulim krumpire. - Želim ti reći da je vani cijeli svijet. Ali bio bih ti zahvalan kada bi mi prvo skuhala krumpire. Nasmiješio mi se, a ja nisam mogla odoljeti da mu ne uzvratim smiješkom. - Ne misliš li... - zaustila sam i prekinula se. - Nastavi. - Ne misliš li da ti se možda teže... prilagoditi, mislim? Baš zato što si prije toliko toga radio? - Pitaš bi li mi bilo draže da ništa od toga nikada nisam doživio? - Samo se pitam bi li ti bilo lakše. Da si vodio siromašniji život. Živjeti ovako, mislim. - Nikada, nikada nisam požalio ono što sam doživio. Zato što, kad zaglaviš u ovome, većinu dana nemaš kamo drugamo otići nego u vlastite uspomene. - Nasmiješio se. Bio je to ukočen smiješak, kao da mu je za njega potreban neizmjeran napor. - Znači, ako me pitaš bih li se radije prisjećao pogleda na dvorac iz minimarketa ili onog krasnog niza dućana dolje uz obilaznicu, odgovor je "ne". Posve sam zadovoljan svojim nekadašnjim životom, hvala na pitanju. Spuznula sam sa stola. Nisam bila posve sigurna kako se to dogodilo, ali opet sam imala osjećaj da me argumentima stjerao u kut. Posegnula sam za daskom za rezanje na sušilu. - I Lou, oprosti. Ali u vezi novca. - Da. Pa. - Okrenula sam se i počela ispirati dasku u sudoperu. - Nemoj misliti da ćeš zato dobiti desetku natrag.

205


*** Dva dana poslije Will je završio u bolnici zbog upale. Nazvali su to mjerom sigurnosti premda je svima bilo očito da trpi strašnu bol. Neki kvadriplegičari ništa ne osjećaju, ali Will je, iako neosjetljiv na temperaturu, ispod grudi mogao osjetiti i bol, i dodir. Dvaput sam ga posjetila, donoseći mu glazbu i ukusno jelo, nudeći mu društvo, ali nekako sam osjećala da smetam i prilično brzo shvatila da Will ondje ne želi dodatnu pozornost. Rekao mi je da idem kući i uživam u slobodnom vremenu. Još prošle godine te bih slobodne dane jednostavno potratila. Lutala bih trgovinama, možda se našla s Patrickom na ručku. Vjerojatno bih gledala dnevni televizijski program ili s pola srca pokušala pospremiti ormar. Možda bih dugo spavala. Tada sam se, međutim, osjetila neobično nemirno i izgubljeno. Nedostajao mi je razlog za rano ustajanje i dnevni cilj. Trebalo mi je pola jutra da shvatim kako bih vrijeme mogla korisno upotrijebiti. Otišla sam u knjižnicu i počela istraživati. Pročitala sam svaku stranicu o kvadriplegičarima koju sam našla i smislila što ćemo raditi kad Willu bude bolje. Sastavila sam popise, navodeći uz svaku stavku potrebnu opremu ili posebnosti o kojima treba razmisliti. Pronašla sam forume za ljude s ozljedama kralježnice i otkrila da postoje tisuće muškaraca i žena koji su baš kao Will - vode skrovite živote u Londonu, Sydneyju, Vancouveru ili u našoj ulici uz pomoć prijatelja i obitelji ili bolno sami. Nisam bila jedina njegovateljica zainteresirana za takve stranice. Bilo je tu djevojaka koje su pitale kako da pomognu partnerima vratiti samopouzdanje kako bi mogli nastaviti vezu, muževa koje je zanimala najnovija oprema. Bilo je oglasa za kolica koja voze po pijesku i neravnim terenima, pametne dizalice i opremu za plivanje na napuhavanje. Rasprave su bile pune šifri. Shvatila sam da je OLM ozljeda leđne moždine, TS tjelesno sposoban, IUT infekcija urinarnog trakta. Vidjela sam da je ozljeda kralježnice tipa C4/5 znatno teža od C11/12, jer se većina takvih bolesnika može služiti rukama i trupom. Bilo je tu priča o ljubavi i gubitku, o ljudima koji nastoje živjeti s invalidnim bračnim partnerima i malom djecom. Bilo je žena koje su se osjećale

206


krivo zato što su se molile da ih muževi prestanu tući - i to im se ostvarilo. Bilo je muževa koji su željeli ostaviti invalidne supruge, ali su se bojali reakcije okoline. Bilo je iscrpljenosti i očaja, mnogo crnog humora - šala o vrećicama za urin koje su eksplodirale, o dobronamjernoj gluposti drugih ljudi, pijanim nezgodama. Ispadanje iz kolica očito je bilo česta pojava. Bilo je i rasprava o samoubojstvu - o onima koji to žele, o onima koji ih potiču da si daju vremena i nauče sagledati vlastiti život iz nove perspektive. Pročitavši sve te rasprave, stekla sam dojam da sam dobila uvid u Willove misli. U vrijeme ručka izišla sam iz knjižnice i otišla u kratku šetnju gradom da razbistrim glavu. Počastila sam se sendvičem s kozicama sjela na zidić, gledajući labudove u jezeru pod dvorcem. Bilo je dovoljno toplo da svučem jaknu i okrenula sam lice prema suncu. Bilo je neobično umirujuće gledati kako ostatak svijeta ide svojim poslom. Nakon što sam cijelo jutro provela u svijetu nepokretnih, osjećala sam se slobodnom već samo zato što sam mogla išetati i ručati na suncu. Kad sam pojela, vratila sam se u knjižnicu i sjela za svoje računalo. Udahnula sam i napisala poruku. Bok - ja sam prijateljica/njegovateljica 35 god. kvadriptegičara C4/5. Prijašnji život bio mu je uspješan i dinamičan pa mu se teško priviknuti na novi. Štoviše, znam da ne želi živjeti i pokušavam smisliti kako da ga navedem da se predomisli. Bi li mi netko mogao reći kako da to postignem? Padaju li kome na pamet stvari u kojima bi mogao uživati ili načini da ga navedem na drukčije razmišljanje? Bit ću zahvalna na svakom savjetu. Nazvala sam se Pčelicom Radilicom. Zatim sam se naslonila u stolici, neko vrijeme grizla nokat palca i onda napokon pritisnula "šalji". Kad sam sutradan ujutro sjela za računalo, vidjela sam da imam četrnaest odgovora. Logirala sam se na forum i trepnula vidjevši popis imena, odgovore koji su stigli iz cijeloga svijeta tijekom dana i noći. U prvom je pisalo: Draga Pčelice Radilice, dobro došla na forum. Sigurna sam da je tvojem prijatelju velika utjeha to što ima nekoga da se brine za njega.

207


Nisam baš sigurna u to, pomislila sam. Većina nas ovdje u nekom životnom trenutku naišla je na veliku zapreku. Možda je tvoj prijatelj sada naišao na svoju. Ne daj da te odgurne od sebe. Ostani pozitivna. I podsjeti ga kako nije na njemu da odluči kada dolazimo, a kada odlazimo s ovoga svijeta, već na Gospodinu. On je odlučio promijeniti život tvojega prijatelja, u svojoj mudrosti, i možda se u tome krije pouka koju On... Prešla sam na sljedeću poruku. Draga Pčelice, nema tu okolišanja, biti kvadrić zna biti koma. Ako je tvoj tip uz to bio i veliki igrač, bit će mu posebno teško. Evo što je meni pomoglo. Puno društva, čak i kad mi nije bilo do toga. Dobra hrana. Dobri liječnici. Dobri lijekovi i sredstva protiv depresije kad je bilo nužno. Nisi rekla gdje živite, ali ako ga uspiješ navesti na razgovor s drugima iz OLM-zajednice, to bi mu moglo pomoći. U početku sam dosta oklijevao (mislim da dio mene nije želio priznati da sam kvadrić), ali ipak je lakše kada znaš da nisi u tome sam na svijetu. A, i ne daj mu da gleda filmove kao što je Zvono za ronjenje i leptir. Totalna depra! Javi kako ide. Sve najbolje, Ritchie Provjerila sam kakav je film Zvono za ronjenje i leptir. "Pripovijest o čovjeku koji je ostao oduzet nakon moždanoga udara i njegovim nastojanjima da komunicira s vanjskim svijetom", pisalo je. Zapisala sam naslov u blok, ne znajući činim li to zato da ga Will izbjegne ili da ga se ja sjetim pogledati. Sljedeća dva odgovora napisao mi je adventist, čovjek čiji prijedlozi za Willovo razvedravanje nikako nisu bili obuhvaćeni mojim ugovorom o radu. Zarumenjela sam se i brzo se spustila niz stranicu, bojeći se da bi mi netko sleđa mogao baciti pogled na zaslon. Zastala sam na sljedećem odgovoru. Bok, Pčelice Radilice, zašto misliš da tvojem prijatelju/štićeniku/komu god, uopće treba mijenjati mišljenje? Kad bih ja mogao smisliti kako da dostojanstveno okončam život i kad ne bih znao da će to zaboljeti moju obitelj, učinio bih to. Sada sam već osam godina u ovim invalidskim kolicima i život mi se sastoji od neprekinutoga niza poniženja i

208


frustracija. Možeš li doista zamisliti kako je u njegovoj koži? Znaš li kako je to kad ne možeš isprazniti crijeva bez tuđe pomoći? Kako je znati da ćeš zauvijek biti vezan uz krevet, nesposoban jesti, odijevati se, komunicirati s vanjskim svijetom bez pomoći? Da nikada više nećeš voditi ljubav? Da te u budućnosti čekaju samo zaležajne rane, boleštine pa čak i uređaji za disanje? Zvučiš kao draga osoba i uvjeren sam da su ti namjere dobre. Ali sljedećega tjedna možda mu nećeš više ti biti njegovateljica. Možda to bude netko tko ga deprimira ili ga baš i ne voli. On na to ne može utjecati, kao ni na što drugo. Mi s OLM-om znamo da imamo malo utjecaja na bilo što - na to tko nas hrani, odijeva, pere, nameće lijekove. Jako je teško živjeti s tom spoznajom. Zato mislim da postavljaš pogrešno pitanje. Tko je taj TS koji nam može reći kako trebamo živjeti? Ako ovo za tvog prijatelja nije dobar život, zar pravo pitanje ne bi trebalo glasiti: kako da mu pomognem da ga okonča? Sve najbolje, Gforce, Missouri, SAD Zurila sam u poruku, prstiju nakratko ukipljenih iznad tipkovnice, zatim sam se spustila niz stranicu. Sljedećih nekoliko poruka poslali su kvadriplegičari koji su kritizirali Gforcea zbog sumornih riječi, tvrdeći da su pronašli načina da nastave živjeti, da je njihov život vrijedan življenja. Razvila se kratka rasprava koja je imala malo veze s Willom. A onda se razgovor vratio na moje pitanje. Spominjali su antidepresive, masažu, čudotvorna iscjeljenja, primjere kako su njihovi životi opet postali vrijedni. Bilo je nekoliko praktičnih prijedloga: kušanje vina, glazba, umjetnost, prilagođene tipkovnice. "Cura", napisala je Grace31 iz Birminghama. "Bude li imao ljubav, imat će osjećaj da može dalje. Bez ljubavi ja bih već sto puta potonula." Ta mi je rečenica odjekivala u glavi dugo nakon izlaska iz knjižnice. *** Will je u četvrtak izišao iz bolnice. Otišla sam po njega u prilagođenom automobilu i dovezla ga kući. Bio je blijed i iscrpljen, i cijelim je puteni bezvoljno piljio kroz prozor. - U tim bolnicama nema spavanja - objasnio je kad sam ga pitala je li dobro. - Vječno netko ječi u susjednom krevetu.

209


Rekla sam mu da se preko vikenda mora oporaviti jer sam smislila niz izleta. Rekla sam mu da sam poslušala njegov savjet i da iskušavam nove stvari pa da će mi se morati pridružiti. Bila je to blaga promjena u pristupu, ali znala sam da ću ga samo tako navesti da pođe sa mnom. Zapravo sam za idućih nekoliko tjedana razradila detaljan raspored. Svaki događaj bio je uredno obilježen na mojem kalendaru crnim flomasterom, crvenim sam pribilježila sigurnosne mjere koje trebam poduzeti, a zelenim potrepštine koje će mi zatrebati. Kad god bih pogledala unutarnju stranu svojih vrata, osjetila bih lagane trnce uzbuđenja, i zato što sam se tako dobro organizirala, i zato što jedan od tih događaja možda bude onaj koji će promijeniti Willov pogled na svijet. Kao što tata uvijek govori, moja je sestra mozak u familiji. Odlazak u umjetničku galeriju trajao je zericu kraće od dvadeset minuta. I to uključujući tri kruga oko bloka u potrazi za prikladnim mjestom za parkiranje. Kad smo stigli, čak i prije negoli sam zatvorila za nama vrata, rekao je da su svi radovi unutra grozni. Pitala sam ga zašto, a on je odgovorio da mi to ne može objasniti ako sama ne vidim. Od kina smo morali odustati kad nam je osoblje, uz ispriku, objasnilo da im je dizalo pokvareno. Drugi izleti, kao neuspješan pokušaj odlaska na plivanje, tražili su više vremena i organizacije - trebalo je unaprijed nazvati bazen i rezervirati Nathana da odradi prekovremene sate - a kad smo napokon stigli, u tišini smo popili bočicu vruće čokolade u rekreativnome centru jer je Will odlučno odbio ući u bazen. Iduće srijede navečer otišli smo slušati pjevačicu na čijem je koncertu Will jednom bio u New Yorku. To je bio dobar izlazak. Dok je slušao glazbu, na licu mu se čitala duboka usredotočenost. Inače se većinu vremena činilo da Will nije posve prisutan, kao da se dio njega hrva s boli, uspomenama i mračnim mislima. Ali uz glazbu je bilo drukčije. Sutradan sam ga odvela na kušanje vina, dio promocije koju su vinari održali u specijaliziranoj vinariji. Morala sam obećati Nathanu da ga neću napiti. Pridržala bih svaku čašu Willu da je onjuši, a on je svako vino prepoznao i prije negoli bi ga kušao. Davala sam sve od sebe da se posprdno ne podsmjehnem kad je Will ispljunuo vino u

210


posudu (premda je izgledalo stvarno smiješno), a on me pogledao ispod obrva i rekao da sam pravo derište. Vlasnik, koji je u početku bio neobično uznemiren što mu je u vinariji čovjek u invalidskim kolicima, na koncu je ostao duboko zadivljen. Kako je poslijepodne odmicalo, sjeo je i počeo otvarati nove boce, razgovarajući s Willom o podrijetlu vina i sortama dok sam ja šetala amo-tamo, čitajući etikete i, iskreno rečeno, pomalo se dosađujući. - Hajde, Clark. Nauči nešto - rekao je, dajući mi glavom znak da sjednem uz njega. - Ne mogu. Mama ne naučila da je nepristojno pljuvati. Dvojica muškaraca pogledala su se kao da sam luđakinja. Ali Will nije ispljunuo baš svaki gutljaj vina. Motrila sam ga. Ostatak poslijepodneva bio je sumnjivo razgovorljiv - svašta mu je bilo smiješno i bio je čak ratoborniji no inače. Putem kući vozili smo se kroz gradić u koji inače nismo zalazili, a dok smo sjedili u prometnome čepu, ugledala sam salon za tetoviranje i piercinge. - Oduvijek sam željela tetovažu - rekla sam. Trebala sam znati da takve stvari ne smijem govoriti pred Willom. Nije znao što je neobavezno čavrljanje ni laprdanje uprazno. Odmah je pitao zašto je onda nemam. - Ma... ne znam. Valjda se bojim što bi drugi rekli. - Zašto? Što bi rekli? - Tati su odvratne. - Koliko ono imaš godina? - I Patricku su odvratne. - A on nikada ne čini ništa što se tebi ne sviđa. - Mogla bi me uhvatiti klaustrofobija. Mogla bih se predomisliti kad bude prekasno. - Pa onda je valjda možeš laserski ukloniti, ne? Pogledala sam ga u retrovizor. Oči su mu bile vedre. - Hajde, priznaj - rekao je. - Sto bi si tetovirala? Shvatila sam da se smiješim. - Ne znam. Ne bih zmiju. Ni nečije ime. - Nisam ni očekivao srce s barjakom na kojem piše "majka". - Obećavaš da se nećeš smijati?

211


- Ne znam kako bih to mogao obećati. Jao, Bože, nećeš valjda tetovirati neku indijsku poslovicu na sanskrtu ili tako nešto? Što me ne ubije, čini me jačim. - Ne. Tetovirala bih pčelu. Crno-žutu pčelicu. Obožavam ih. Kimnuo je kao da je to posve razumna želja. - A gdje bi je tetovirala? Ili bolje da ne pitam? Slegnula sam ramenima. - Nemam pojma. Na rame? Donji dio boka? - Zaustavi auto - rekao je. - Zašto? Jesi dobro? - Samo parkiraj. Imaš tamo mjesto. Gle, lijevo. Zaustavila sam auto na rubu nogostupa i okrenula se prema Willu. - Hajde, idi - rekao je. - Danas nemamo drugog posla. - Kamo da idem? - U salon za tetovažu. Nasmijala sam se. - Da. Baš. - Zašto ne? - Ipak si gutao umjesto da si pljuvao. - Nisi mi odgovorila na pitanje. Okrenula sam se na sjedalu. Bio je ozbiljan. - Ne mogu jednostavno otići napraviti tetovažu. Samo tako. - Zašto ne? - Zato što... - Zato što ti dečko brani. Zato što još moraš biti dobra djevojčica, čak i s dvadeset sedam godina. Zato što te previše strah. Ajde, Clark. Živi malo. Što te priječi? Zagledala sam se preko ulice u izlog salona za tetovažu. U pomalo prljavu izlogu bilo je veliko, neonsko srce i uokvirene fotografije Angeline Jolie i Mickeyja Rourkea. Willov glas prekinuo je moje odvagivanje. - Dobro. Ako ćeš ti, onda ću i ja. Okrenula sam se prema njemu. - Dao bi si napraviti tetovažu? - Kad bih te time uspio nagovoriti da jednom za promjenu iziđeš iz te svoje skučene kolotečine.

212


Ugasila sam motor. Sjedili smo, slušajući kako se kuckajući gasi i potmulo brujanje automobila koji su se tiskali u kolonu pokraj nas. - To je poprilično trajna stvar. - Nema u tome ništa "poprilično". - Patricku će biti grozno. - Kao što si već nekoliko puta ponovila. - I vjerojatno ćemo dobiti hepatitis od igala. I umrijeti na sporim, strašnim mukama. - Osvrnula sam se prema Willu. - Vjerojatno to ionako neće moći napraviti sada. Baš sada. - Vjerojatno neće. Da uđemo pitati? Kad smo dva sata poslije izišli iz salona za tetovažu, bila sam osamdeset funta lakša i imala zavoj na boku, pod kojim se tinta još sušila. Budući da je bila razmjerno mala, majstor tetovaže rekao je da će mi moći napraviti obris i boju odjednom, pa je tako i bilo. Bila sam gotova. Tetovirana. Ili, kako bi Patrick bez sumnje rekao, žigosana za cijeli život. Ispod bijelog povoja krila se debela mala pčelica, izabrana iz registratora s laminiranim stranicama koji nam je majstor tetovaže pružio kad smo ušli. Bila sam gotovo histerična od uzbuđenja. Neprestano sam posezala unatrag da zavirim pod povoj dok mi Will nije rekao da prestanem jer ću u protivnom nešto iščašiti. Will je unutra bio, za divno čudo, opušten i sretan. Njega nisu drugi put ni pogledali. Već su radili na nekoliko kvadrića, što je objašnjavalo lakoću s kojom su se odnosili prema njemu. Bili su iznenađeni kad je Will rekao da osjeća iglu. Prije šest tjedana završili su tetovažu paraplegičaru koji si je duž cijele jedne strane noge dao iscrtati iluzionistički bionički kostur. Majstor tetovaže s polugom u uhu odveo je Willa u susjednu prostoriju i, uz pomoć mojeg majstora, polegao ga na poseban stol tako da sam kroz otvorena vrata vidjela samo donji dio njegovih nogu. Čula sam kako se dvojica muškaraca smiju i žamore uz zujanje igle za tetoviranje, a u nosnicama sam osjećala oštar miris sredstva za dezinfekciju. Kad mi je igla prvi put prodrla u kožu, ugrizla sam se za usnu, čvrsto odlučivši kako neću Willu dopustiti da čuje moj cvilež. Usredotočila sam se na ono što on radi u susjednoj sobi i pokušavala sam prisluškivati njihov razgovor, pitajući se što će si tetovirati. Kad je

213


napokon izišao, kad je moja tetovaža već bila dovršena, odbio mi je pokazati svoju. Nagađala sam da ima neke veze s Alicijom. - Baš loše utječeš na mene, Wille Traynore - rekla sam, otvarajući vrata automobila i spuštajući rampu. Nisam mogla izbrisati osmijeh s lica. - Pokaži mi. Bacila sam pogled niz ulicu pa se okrenula i odlijepila dio povoja s boka., - Super je. Sviđa mi se tvoja pčelica. Stvarno. - Sad ću do kraja života pred roditeljima morati nositi hlače visokog struka. - Pomogla sam mu da usmjeri kolica na rampu i podigla je. - Molim lijepo, ako tvoja mama čuje da si se i ti tetovirao... - Reći ću da me cura iz gradskog socijalnog stana zavela na krivi put. - Onda dobro, Traynore, pokaži mi svoju. Mirno me gledao, smiješeći se kutom usana. - Morat ćeš je ionako previti kad dođemo kući. - Da. Baš. Hajde. Ne vozim dok mi je ne pokažeš. - Onda mi podigni košulju. S desne strane. Tvoje desne. Nagnula sam se između prednjih sjedala, povukla mu košulju i odmaknula komadić gaze ispod nje. Ondje je na njegovoj blijedoj koži bio crno-bijeli prugasti pravokutnik, toliko malen da sam se morala dvaput zagledati dok nisam shvatila što piše. NAJBOLJE UPOTRIJEBITI DO: 19. 3. 2007. Zagledala sam se u tetovažu. Napola sam se nasmijala, zatim su mi se oči napunile suzama. - Je li to...? - Datum nesreće. Da. - Podigao je oči prema nebesima. - Za ime Božje, Clark, nemoj mi se sad raspekmeziti. Trebalo je biti duhovito. - I je duhovito. Na neki šugav način. - Nathanu će biti smiješno. Joj, daj, nemoj me tako gledati. Nije da sam uništio svoje inače savršeno tijelo, ne? Spustila sam Willu košulju natrag na mjesto pa se okrenula i pokrenula motor. Nisam znala što reći. Nisam znala što to znači. Je li

214


to znak da se miri sa svojim stanjem? Ili samo još jedan način da iskaže prijezir prema vlastitome tijelu? - Čuj, Clark, učini mi uslugu - rekao je baš kad sam namjeravala krenuti. - Dodaj mi nešto iz ruksaka. Iz džepa sa zatvaračem. Bacila sam pogled na retrovizor pa opet povukla ručnu. Nagnula sam se između prednjih sjedala i gurnula ruku u torbu, kopajući prema uputama. - Želiš sredstvo protiv bolova? - Bila sam mu nekoliko centimetara od lica. Tako rumeno još nije bilo otkako se vratio iz bolnice. - Imam ih i u svojoj... - Ne. Traži dalje. Izvukla sam komad papira i naslonila se u sjedalu. Bila je to presavijena novčanica od deset funta. - Eto. To je desetka za hitne slučajeve. - Pa? - Tvoja je. - Zašto? - Zbog tetovaže. - Široko mi se osmjehnuo. - Dok nisi sjela na onu stolicu, kladio bih se da se nećeš usuditi.

215


16.

Nije se to više dalo poreći. Raspodjela mjesta za spavanje nije funkcionirala. Treena je svakoga vikenda dolazila kući, a obitelj Clark započinjala malu noćnu koreografiju. U petak navečer nakon večere mama i tata ponudili bi svoju spavaću sobu, što bi Treena prihvatila kad bi je uvjerili da im to nimalo ne smeta i da znaju kako Thomas puno bolje spava u poznatoj sobi. To znači, rekli su, kako će se svi bolje naspavati. Ali to što su spavali u prizemlju, značilo je da mama i tata trebaju vlastiti prekrivač, jastuke i plahte jer mama nije mogla spavati ako joj krevet nije bio po volji. I tako bi nakon večere ona i Treena svukle posteljinu s mamina i tatina kreveta pa stavile nove plahte i zaštitu za madrac, za slučaj da se Thomasu dogodi nezgoda. Za to će vrijeme mamina i tatina posteljina biti složena u kutu dnevne sobe, a Thomas je skakao po njoj i u nju ili razapinjao plahte između stolica u blagovaonici praveći šator. Djed je ponudio svoju sobu, ali je nitko nije prihvatio. Smrdjela je po požutjelim primjercima časopisa Racing Post i duhanu Old Holborn, a i trebao bi nam cijeli vikend da je raščistimo. Mene bi povremeno uhvatilo grizodušje - na kraju krajeva, za sve sam to ja bila kriva - ali sam istodobno znala kako neću ponuditi da se vratim u djevojačku sobicu. Ta zagušljiva sobica bez prozora za mene je postala svojevrstan bauk. Pri pomisli da bih opet ondje morala spavati, počelo bi me stezati u grudima. Imala sam dvadeset sedam godina. Uzdržavala sam cijelu obitelj. Nisam mogla spavati u prostoriji veličine ormara. Jednog vikenda ponudila sam da ću prespavati kod Patricka, na što je svima vidno laknulo. Ali dok me nije bilo, Thomas je ljepljivim prstima ostavio tragove na mojim novim roletama i crtao po novom poplunu vodootpornim flomasterom pa su mama i tata zaključili kako će biti najbolje da oni spavaju u mojoj sobi, a Treena i Thomas u njihovoj, gdje pokoji trag flomića očito nije predstavljao problem.

216


Jednom kad uračunaš silno presvlačenje kreveta i pranje rublja, to što petkom i subotom spavam kod Pata, priznala je mama, baš i nije bila neka pomoć. A problem je bio i Patrick. Patrick se ponašao kao da je opsjednut. Jeo je, pio, živio i disao za Extreme Viking. Njegov inače nenatrpan i besprijekorno čist stan sada je bio oblijepljen rasporedima treninga i planovima prehrane. Imao je novi, lagani bicikl koji je stajao u predsoblju i koji nisam smjela ni pipnuti kako mu ne bih narušila pomno uravnotežene, superlagane trkačke komponente. I rijetko je bio kod kuće, čak i petkom i subotom navečer. Zbog njegovih treninga i mojih radnih sati navikli smo se provoditi sve manje vremena zajedno. Mogla sam ga pratiti na trkalište i gledati kako se trsi iz kruga u krug dok ne bi pretrčao određen broj kilometara ili ostati kod kuće i gledati televiziju, sklupčana u kutu njegova golemog, kožnatog dvosjeda. U hladnjaku nije bilo hrane - osim tanko narezanih purećih prsa i odvratnih energetskih napitaka žitkih poput žabokrečine. Treena i ja jednom smo ih kušale i ispljunule, teatralno se daveći kao da smo djeca. Patrickov stan zapravo mi se nije sviđao. Kupio ga je prije godinu dana, kad je napokon stekao dojam da će majka moći bez njega. Posao mu je dobro išao i rekao je kako je važno da bar jedno od nas stekne prvu nekretninu. To nam je vjerojatno trebao biti znak za razgovor o tome želimo li živjeti zajedno, ali nekako smo ga propustili, a nijedno od nas nije rado spominjalo teme koje su nam oboma bile pomalo neugodne. Zbog toga u tom stanu nije bilo ni traga mene, usprkos silnim godinama koje smo proveli zajedno. Nikada mu to nisam mogla reći, ali radije bih živjela u svojoj kući, uza svu buku i nered, nego u tom hladnom, bezličnom samačkom stanu s osiguranim parkirnim mjestom i dobrim pogledom na dvorac. Zapravo sam se unutra osjećala pomalo samotno. - Moram se držati rasporeda, mala - govorio je kad bih mu se požalila. - Ako u ovoj fazi igre otrčim manje od 37 kilometara, nikada to neću nadoknaditi. Zatim bi mi priopćio najsvježije vijesti o svojoj "trkačkoj potkoljenici" i zamolio da mu dodam sprej za zagrijavanje. Kad nije trenirao, odlazio je na beskrajne sastanke s drugim članovima svojega tima, gdje su uspoređivali opremu i dogovarali

217


zadnje pojedinosti puta. Sjediti među njima bilo je kao družiti se s ekipom koja govori korejski. Nisam imala pojma što njihove riječi znače niti mi se dalo u to uživljavati. A za sedam tjedana trebala sam s njima putovati u Norvešku. Nisam još smislila kako da kažem Patricku da nisam tražila slobodne dane od Traynorovih. Kako i bih? U vrijeme održavanja Extreme Vikinga preostat će mi manje od tjedan dana do isteka ugovora. Vjerojatno je odbijanje da se s time suočim bilo djetinjasto, ali moram priznati da sam pred očima imala samo Willa i sat koji "odbrojava. Ništa mi drugo nije bilo na pameti. Najsmješnije je što u Patrickovu stanu nisam čak ni ugodno spavala. Ne znam zašto, ali odande sam odlazila na posao s osjećajem da govorim iz staklenke, a izgledala sam kao da imam šljivu na oba oka. Počela sam nanositi korektor na podočnjake istom nesputanom, širokom rukom kojom sam ličila zidove. *** - Što se događa, Clark? - pitao je Will. Otvorila sam oči. Bio je uz mene i gledao me glave nagnute ustranu. Stekla sam dojam da je tu već neko vrijeme. Ruka mi je automatski poletjela prema ustima, za slučaj da mi curi slina. Filmu koji sam tobože gledala upravo je tekla spora odjavna špica. - Ništa. Oprosti. Samo je toplo ovdje unutra. Odgurnula sam se u sjedeći položaj. - Zaspala si drugi put u tri dana. - Proučavao mi je lice. - I izgledaš jezivo. - I tako sam mu ispričala. Rekla sam mu za sestru, raspored spavanja i za to kako ne želim praviti probleme jer kad god pogledam tati u lice vidim slabo prikriven očaj vlastitom nesposobnošću da priskrbi obitelji kuću u kojoj bi svi mogli spavati. - Još nije ništa pronašao? - Ne. Mislim da je stvar u dobi. Ali ne razgovaramo o tome. To je... - Slegnula sam. - To je svima malo previše neugodno. Čekali smo da film završi, zatim sam prišla plejeru, izvadila DVD i vratila ga u kutiju. Imala sam dojam da ne bih smjela Willa

218


opterećivati svojim problemima. U usporedbi s njegovima djelovali su banalno. - Naviknut ću se na to - rekla sam. - Sve će biti u redu. Stvarno. Will je ostatak poslijepodneva djelovao zamišljeno. Oprala sam suđe pa mu došla postaviti računalo. Kad sam mu donijela piće, okrenuo se u kolicima prema meni. - Prilično je jednostavno - rekao je kao da smo usred razgovora. Vikendom možeš spavati ovdje. Imamo sobu viška... neka se bar za nešto koristi. Zastala sam sa šalicom u ruci. - Ne bih mogla. - Zašto ne? Neću ti platiti dodatne sate koje provedeš ovdje. Stavila sam mu šalicu u držač. - Ali što bi na to rekla tvoja mama? - Nemam blage veze. Očito sam djelovala zabrinuto jer je dodao: - Sve je okej. Bezopasan sam. - Molim? - Ako te brine da imam neki podli, tajni plan da te zavedem, možeš mi jednostavno pritisnuti kočnicu. - Duhovito. - Ozbiljno. Razmisli. To ti može biti rezervno rješenje. Stvari se možda promijene brže nego što misliš. Sestra možda odluči da ipak neće svaki vikend provoditi kod kuće. A možda nekoga upozna. Milijun se stvari može promijeniti. A tebe za dva mjeseca možda više neće biti, rekla sam mu u sebi i odmah se prekorila zbog takvih misli. - Reci mi jednu stvar - rekao je, izlazeći iz sobe. - Zašto ti Veliki Trkač ne ponudi svoj stan? - Ma, ponudio je - rekla sam. Pogledao me kao da kani nastaviti razgovor. A onda se očito predomislio. - Kao što rekoh. - Slegnuo je ramenima. - Ponuda stoji.

*** Evo što je Will volio:

219


1. Gledati filmove, posebno strane s titlovima. Povremeno ga se moglo nagovoriti na akcijski triler, pa čak i na romantični spektakl, ali odlučno je odbijao romantične komedije. Kad bih se odvažila posuditi takav film, punih 120 minuta ispuštao je prezrive pihove ili ukazivao na ofucane klišeje u radnji dok mi ne bi potpuno pokvario zabavu. 2. Slušati klasičnu glazbu. Strašno je mnogo znao o njoj. Volio je i neke suvremene stvari, ali je tvrdio da je džez pretenciozno prenavljanje. Kad je jednog poslijepodneva vidio što imam na MP3-plejeru, toliko se smijao da mu je zamalo ispala jedna od cjevčica. 3. Sjediti u vrtu, sad kad je bilo toplo. Katkad bih stajala pred prozorom i gledala ga kako zabačene glave uživa u suncu na licu. Kad sam spomenula kako je sposoban biti miran i jednostavno uživati u trenutku - što ja nikada nisam savladala odvratio je da zapravo i nemaš mnogo izbora kad ne možeš micati ruke i noge. 4. Tjerati me da čitam knjigu ili časopis pa da razgovaramo o tome. Znanje je moć, Clark, govorio je. To mi je isprva bilo mrsko jer sam se osjećala kao u školi kad ti ispituju sposobnost pamćenja. Ali nakon nekog vremena shvatila sam da u Willovim očima ne postoje pogrešni odgovori. Zapravo mu je bilo drago kad bih se usprotivila. Pitao bi me što mislim o novinskim vijestima i suprotstavljao se mojem mišljenju o likovima u knjizi. Činilo se da ima mišljenje o svemu - o vladinim potezima, dvojbi treba li jedna tvrtka kupiti drugu i je li netko trebao završiti u zatvoru. Kad bi mu se učinilo da sam lijena ili da kao papiga ponavljam roditeljske ili Patrickove ideje, samo bi glatko rekao: "Ne. To ne prolazi." Djelovao je strašno razočarano kad bih rekla da o nečemu ništa ne znam pa sam ga znala preduhitriti i pročitati novine u autobusu, na putu za posao, samo zato da se osjetim pripremljeno. "Dobro primijećeno, Clark", rekao bi, a ja otkrila da sam se sva ozarila. Zatim bih samu sebe šutnula zbog toga što opet dopuštam da mi Will docira. 5. Brijati se. Svaki drugi dan nanijela bih mu pjenu na lice i učinila da izgleda kao čovjek. Kad mu nije bio posebno loš dan, zavalio

220


bi se u kolicima i zatvorio oči, a lice bi mu ozario izraz najbliži tjelesnoj ugodi koji sam na njemu vidjela. Možda sam to umislila. Možda sam vidjela ono što sam željela vidjeti. Ali bio je posve tih dok sam mu nježno prelazila britvom po bradi, zaglađujući i stružući, a kad bi otvorio oči, lice bi mu bilo mekše, kao da se probudio iz posebno ugodna sna. Lice mu je dobilo više boje zbog vremena provedena na zraku. Imao je put koja lako tamni. Britve sam držala visoko u kupaonskom ormariću, skrivene iza velike bočice regeneratora. 6. Biti frajer. Posebno s Nathanom. Povremeno bi, prije večernje skrbi, otišli sjesti na kraj vrta gdje bi im Nathan otvorio limenke piva. Nekad bih čula da razgovaraju o ragbiju ili zbijaju šale o nekoj ženi koju su vidjeli na televiziji i onda uopće nije zvučao kao Will kakvog poznajem. Ali shvatila sam da mu je to nužno. Trebao mu je netko s kim može jednostavno biti frajer i raditi što frajeri rade. Bio je to djelić normalnosti u njegovu čudnom, izdvojenom životu. 7. Komentirati moju odjeću. Zapravo, iščuđavati se mojoj odjeći. Osim crno-žutim tajicama. Došla sam u njima dva puta i nije rekao ama baš ništa, samo je kimnuo kao da je to baš kako treba biti. *** - Neki si dan vidjela mojega tatu u gradu. - Ah. Da. - Vješala sam rublje na uže. Uže je bilo skriveno u onome što je gospođa Traynor nazivala "kuhinjskim vrtom". Vjerujem kako nije željela da nešto tako profano kao što je rublje nagrdi pogled na cvjetne lijehe. Moja je majka vješala bijelo rublje kao da je to stvar ponosa. Bio je to njezin izazov susjedstvu: Nadmašite ovo, moje dame! Tata ju je jedva spriječio da ne postavi novo okretno sušilo u dvorište ispred kuće. - Pitao me jesi li to spomenula. - O. - Pazila sam da mi lice ostane bezizražajno. Zatim sam dodala, vidjevši da on to očekuje: - Očito nisam. - Je li bio s kim? Spremila sam zadnju kvačicu u vrećicu. Smotala sam je i stavila u praznu košaru za rublje. Okrenula sam se prema njemu.

221


- Da. - Sa ženom? - Da. - Ridokosom? - Da. Will je o tome kratko razmislio. - Žao mi je ako misliš da sam ti trebala reći - rekla sam. - Ali... nisam imala dojam da se trebam miješati. - A i takvi razgovori nikada nisu laki. - Nisu. - Ako te nešto tješi, Clark, nije mu prvi put - rekao je i zaputio se natrag u kuću. *** Deirdre Bellows dvaput je izgovorila moje ime prije negoli sam podigla pogled. Bilježila sam u blok imena mjesta i upitnike, razloge za i protiv, pa sam gotovo zaboravila da sam u autobusu. Smišljala sam kako da odvedeni Willa u kazalište. U krugu dostupnom unutar dva sata vožnje bilo je samo jedno i prikazivalo je Oklahomu!. Bilo mi je teško zamisliti Willa da kima u ritmu pjesme "O, divnog li jutra", ali sva ozbiljna kazališta bila su u Londonu. A London mi je još djelovao nedostižno. Will je sada uglavnom bio spreman na izlazak iz kuće, ali zapravo smo istrošili sve što se nudilo u krugu od jednoga sata vožnje, a nisam imala pojma kako ga navesti na dalji put. - Izgubljena u vlastitom malom svijetu, ne, Louisa? - O. Bok, Deirdre. - Pomaknula sam se na sjedalu da joj napravim mjesta. Deirdre je bila mamina prijateljica još od djetinjstva. Bila je vlasnica trgovine kućanskim tekstilom i tri se puta razvela. Imala je kosu toliko gustu da je izgledala kao perika i mesnato, tužno lice koje je izgledalo kao da još čeznutljivo sanja o princu na bijelome konju koji će je odvesti nekamo daleko. - Inače se ne vozim autobusom, ali auto mi je na popravku. Kako si ti? Tvoja mama mi je sve ispričala o tvojem novom poslu. Zvuči jako zanimljivo.

222


Tako je to kad odrastaš u malome mjestu. Svaki je dio tvog života javna stvar. Nema tajni - znalo se kad sam s četrnaest godina uhvaćena da pušim na parkiralištu supermarketa izvan grada, kao i to da je tata postavio nove pločice u zahodu u prizemlju. Za žene poput Deirdre pojedinosti naših života bile su nasušna potreba. - Dobro je, da. - I dobro plaćeno. - Da. - Baš mi je laknulo zbog tebe nakon cijele one priče s Prhkim pecivom. Kakva šteta što su zatvorili taj kafić. Ostajemo bez svih korisnih trgovina u ovome gradu. Sjećam se kad smo na glavnoj ulici imali trgovinu živežnim namirnicama, pekara i mesara. Falio nam je samo apotekar! - Mmm. - Vidjela sam da pogledava moj popis pa sam zatvorila blok. - Nema veze. Bar imamo gdje kupiti zavjese, ne? Kako ide posao? - Ma, dobro... da... A što ti je to tu? Ima veze s poslom? - Samo smišljam aktivnosti koje bi se Willu svidjele. - To je tvoj invalid? - Da. Moj poslodavac. - Tvoj poslodavac. Lijepo rečeno. - Trknula me. - A kako tvojoj pametnoj sestri ide na fakultetu? - Dobro je. I Thomas je dobro. - Ta će na koncu završiti na čelu države. Ali moram ti reći, Louisa, da me oduvijek čudilo što ti nisi otišla prije nje. Svi smo te smatrali tako bistrom djevojčicom. Nije da to sada ne mislimo, naravno. Uljudno sam se nasmiješila. Nisam bila sigurna što mi drugo preostaje. - Ali ipak. Netko i to mora, ne? A i za tvoju mamu je divno što je bar jedna od vas spremna ostati tako blizu domu. Željela sam to osporiti, ali sam shvatila da ništa što sam učinila proteklih sedam godina nije upućivalo ni na ambiciju, ni na želju da se odselim dalje od kraja njihove ulice. Sjedila sam tamo dok je umorni, stari motor režao i podrhtavao ispod nas i odjednom osjetila kako vrijeme hita, a ja gubim cijele komade vremena na kratkim vožnjama amo-tamo istim potezom. Vječno ukrug oko dvorca. Gledajući kako Patrick trči ukrug trkalištem. Iste sitne brige. Iste svakodnevne navike.

223


- No dobro. Ja silazim ovdje. - Deirdre je s mukom ustala i prebacila torbicu od lažne kože preko ramena. - Puno pozdravi mamu, mila. Reci joj da ću sutra svratiti. Podigla sam pogled i trepnula. - Imam tetovažu - odjednom sam rekla. - Pčelicu. Zastala je, držeći se za naslon sjedala . - Na boku. Prava tetovaža. Trajna - dodala sam. Deirdre je bacila pogled prema vratima autobusa. Djelovala je malo zbunjeno, a onda mi uputila osmijeh kojim me vjerojatno kanila umiriti. - Pa, to je jako lijepo, Louisa. Kao što sam rekla, poruči mami da ću sutra svratiti. *** Svakoga dana, dok je Will gledao televiziju ili bio zaokupljen nečim drugim, sjedila sam za njegovim računalom, nastojeći osmisliti čaroban događaj koji će Willa pretvoriti u sretna čovjeka. Ali kako je vrijeme prolazilo, moj popis stvari koje ne možemo raditi i mjesta na koja ne možemo ići postajao je višestruko duži od popisa ostvarivih zamisli. Kad je broj stavki na prvom popisu prvi put premašio broj onih na drugom, vratila sam se na forum i zamolila savjet. Ha! napisao je Ritchie. Dobro došla u naš svijet, Pčelice. Iz prepiske koja je slijedila doznala sam da napiti se u invalidskim kolicima nosi niz opasnosti među kojima su katastrofe s kateterom, padovi s ruba nogostupa i drugi pijanci koji te guraju na pogrešnu adresu. Doznala sam da ne postoji ni jedno mjesto na kojem su ne-kvadrići u pravilu susretljiviji ili manje susretljivi nego drugdje, ali Pariz je naveden kao grad najslabije prilagođen vožnji invalidskim kolicima. To me razočaralo jer se jedan mali, optimistični dio mene još nadao da bismo ga se mogli domoći. Počela sam sastavljati novi popis - stvari koje ne možeš raditi s kvadriplegičarom: 1. Voziti se podzemnom željeznicom (većina podzemnih postaja nema dizala), što je isključivalo gotovo sve aktivnosti u Londonu ako nismo kanili plaćati taksi.

224


2. Plivati bez pomoći, osim ako nije dovoljno toplo da nesvjesna drhtavica popusti već za nekoliko minuta. Čak ni svlačionice za osobe s invaliditetom nisu korisne ako ne postoji i dizalo za ulazak u bazen. Doduše, Will nikada ne bi ni dopustio da ga utrpam u takvo dizalo. 3. Ići u kino, ako ti nije zajamčeno sjedalo u prvome redu ili su Willovi grčevi toga dana blagi. Posljednjih dvadeset minuta Prozora u dvorište provela sam na sve četiri, skupljajući kokice koje je nehotičan trzaj Willova koljena rasuo na sve strane. 4. Ići na plažu, ako kolica nisu opremljena posebno širokim kotačima. Willova nisu. 5. Letjeti zrakoplovom u kojem je već popunjena "kvota za invalide". 6. Ići u kupnju, osim ako sve trgovine nemaju postavljene zakonom propisane rampe. Mnoge trgovine oko dvorca izvukle su se na svoj status zaštićenih kulturnih dobara da bi rekle kako ih ne mogu postaviti. U nekoliko slučajeva, to je čak i bila istina. 7. Ići na prevruća ili prehladna mjesta (problemi s regulacijom tjelesne temperature). 8. Ići bilo kamo spontano (treba spakirati torbe i dvaput provjeriti je li sve prilagođeno kolicima). 9. Izići na jelo ako je osobi neugodno da je netko hrani ili - ovisno o stanju katetera - ako je restoranski zahod na donjem katu. 10. Ići na duže vožnje vlakom (iscrpljujuće je i preteško ukrcati teška, motorizirana kolica na vlak bez pomoći). 11. Šišati se ako je kišilo (sva se kosa lijepi Willu za kotače. Začudo, od toga nam je oboma mučno). 12. Posjećivati prijatelje u njihovu domu ako nemaju rampe za kolica. Većina kuća ima stube. Većina ljudi nema rampe. Naša je kuća rijetka iznimka. Will je tvrdio da mu se ionako nikoga drugoga ne gleda. 13. Spuštati se nizbrdo od dvorca po jakoj kiši (kočnice nisu uvijek pouzdane, a kolica su preteška da bih ih sama zadržala). 14. Ići na mjesta gdje bi moglo biti pijanaca. Will je magnet za pijance. Čučnu, izdišu mu alkoholne isparine u lice i gledaju ga raširenim, suosjećajnim očima. Katkad bi ga doista pokušali nekamo odgurati.

225


15. Ići na mjesta gdje bi moglo biti gužve. To je značilo da su šetnje oko dvorca postajale sve teže izvedive što je ljeto bilo bliže, a morali smo prekrižiti i pola mjesta na koja smo se nadali ići: sajmove, kazališta na otvorenom, koncerte. *** U nedostatku nadahnuća pitala sam kvadriće na internetu koja bi im aktivnost bila najdraža na svijetu. Svi su gotovo neizostavno odgovarali: seks. O tome sam doznala mnogo potankosti koje nisam tražila. Ali zapravo mi nisu baš pomogli. Preostalo mi je osam tjedana, a ideje su presušile. *** Nekoliko dana nakon našeg razgovora pod užem za rublje, vrativši se kući, zatekla sam tatu u predsoblju. To bi i samo po sebi bilo neobično (nekoliko prošlih tjedana po cijele je dane dežurao na sofi, tobože praveći djedu društvo), ali bio je odjeven u izglačanu košulju i obrijan, a predsoblje je odisalo Old Spiceom. Bila sam prilično sigurna da tu bočicu sredstva za poslije brijanja ima još od 1974. - Evo te. Zatvorila sam za sobom vrata. - Evo me. Bila sam umorna i zabrinuta. Cijeli put kući autobusom provela sam na mobitelu, razgovarajući s putničkim agentom o odredištima na koja bih mogla odvesti Willa, ali oboje smo ostali bez ideja. Morala sam ga odvući dalje od kuće, ali imala sam dojam kako ne postoji nijedno mjesto izvan kruga od osam kilometara od dvorca koje bi on zapravo želio posjetiti. - Bi li si mogla večeras sama uzeti večeru? - Jasno. Mogu poslije s Patrickom u pivnicu. Zašto? Objesila sam kaput na slobodan klin. Bilo je mnogo više mjesta na vješalici sad kad nije bilo Treeninih i Thomasovih kaputa. - Vodim tvoju majku van na večeru. Na brzinu sam izračunala u sebi. - Propustila sam njezin rođendan?

226


- Ne. Slavimo. - Spustio je glas kao d a j e to nekakva tajna. Dobio sam posao. - Ne vjerujem! Tada sam primijetila da mu je doista cijelo tijelo lakše. Opet se uspravno držao, a lice mu je bilo nabrano od smiješenja. Pomladio se nekoliko godina. - Tata, pa to je fantastično. - Znam. Tvoja majka je izvan sebe od sreće. I, znaš, proteklih nekoliko mjeseci bilo joj teško zbog Treenina odlaska, djeda i svega. Želim je večeras malo izvesti i počastiti. - A kakav je posao? - Bit ću voditelj održavanja. Gore u dvorcu. Trepnula sam. - Ali to je... - Gospodin Traynor. Upravo tako. Nazvao me i rekao da traži nekoga, a tvoj Will mu je rekao da sam ja slobodan. Otišao sam danas poslijepodne i pokazao mu što sve znam pa sam na jednomjesečnom probnom roku. Počinjem u subotu. - Radit ćeš za Willova tatu? - Pa, rekao je da me moraju prvo uzeti na jednomjesečni probni rok da bi sve bilo po pravilima, ali rekao je i da ne vidi zašto me ne bi uzeli zastalno. - To je... to je genijalno - rekla sam. Novost me neobično smela. Nisam znala ni da se nudi posao. - Ni ja. Ali super. On je čovjek koji razumije izvrsnost, Lou. Razgovarao sam s njim o mladome hrastu, a on mi je pokazao što je radio prethodni zaposlenik. Ne bi vjerovala. Šokantno. Moj ga se rad jako dojmio. Mjesecima ga nisam vidjela tako poletna. Mama se pojavila uz njega. Nosila je svoje elegantne cipele s visokim potpeticama, a na usne je stavila ruž. - Ima i kombi. Dobit će vlastiti kombi. I plaća je dobra, Lou. Čak nešto viša od one koju je tvoj tata dobivao u tvornici pokućstva. Divila mu se kao da je nepobjediv osvajač. Pogledala me, dajući mi licem do znanja kako bih i ja trebala činiti isto. Majčino lice znalo je prenijeti milijune poruka, a tada mi je reklo da bi tati trebalo dopustiti uživanje u trenutku.

227


- To je sjajno, tata. Stvarno. - Prišla sam mu i zagrlila ga. - Pa, zapravo bi trebala zahvaliti Willu. Kakav genijalan momak. Vraški sam mu zahvalan na tome što me se sjetio. *** Slušala sam kako izlaze iz kuće i mamu kako komplicira pred zrcalom u predsoblju uz tatino uporno uvjeravanje da izgleda lijepo baš takva kakva je. Čula sam kako se tapka po džepovima provjeravajući ima li ključeve, novčanik, sitniš, zatim kratku provalu smijeha. Nakon što su se vrata zalupila, čula sam brujanje automobila koji se udaljava i prigušen zvuk televizora u djedovoj sobi. Sjela sam na stube pa izvadila mobitel i nazvala Willa. Trebalo mu je neko vrijeme da se javi. Zamislila sam ga kako se približava uređaju za telefoniranje bez ruku i uključuje ga palcem. - Halo? - Je li to tvoje maslo? Nastala je kratka stanka. - Jesi li to ti, Clark? - Jesi li ti uredio da moj tata dobije posao?. Zvučao je zadihano. Djelićem mozga zapitala sam se sjedi li udobno. - Mislio sam da će ti biti drago. - I drago mije. Samo što... ne znam. Osjećam se čudno. - Ne bi trebala. Tvom je tati trebao posao. Mojem je trebao stručan čovjek za održavanje. - Stvarno? - Nisam mogla prikriti sumnjičavost u glasu. - Što? - Ovo nema nikakve veze s onime što si me neki dan pitao? S njim i onom drugom ženom? Slijedila je dulja stanka. Mogla sam ga zamisliti u dnevnoj sobi, zagledana kroz ostakljena vrata. Kad se ponovo javio, zvučao je oprezno: - Misliš da sam ucjenom natjerao oca da tvojem ponudi posao? Kad je to tako postavio, stvarno je zvučalo nategnuto. Opet sam sjela. - Oprosti. Ne znam. Samo mi je čudno. Trenutak u kojem se to dogodilo. Neobično je da se baš sve poklopilo.

228


- Onda neka ti bude drago, Clark. To su dobre vijesti. Tvoj će tata biti sjajan na tom poslu. A to znači... - zastao je. - Što to znači? - ...da ćeš jednoga dana moći otići i raširiti krila, ne zamarajući se time kako će se tvoji roditelji uzdržavati. Osjetila sam se kao da me tresnuo. Sav mi je zrak izletio iz pluća. - Lou? - Da? - Jako si tiha. - Samo... - progutala sam. - Oprosti. Nešto me omelo. Djed me zove. Ali, da. Hvala ti... što si se založio za njega. - Morala sam prekinuti razgovor jer mi je negdje u grlu zapela golema knedla i nisam bila sigurna hoću li uspjeti išta više izgovoriti. *** Odšetala sam do pivnice. Zrak je otežao od mirisa procvalih pupoljaka, a ljudi su se smiješili dok smo se mimoilazili na ulici. Nikome nisam uspjela odzdraviti. No znala sam da ne mogu ostati u kući, sama sa svojim mislima. Triatlonska torpeda zatekla sam na terasi, za dva spojena stola u sjenovitu kutu. Ispod stolova su im pod neobičnim kutovima stršale žilave, ružičaste ruke i noge. Nekoliko njih pristojno m i j e kimnulo (nijedna žena), a Patrick je ustao i napravio mi malo mjesta uza se. Shvatila sam da iskreno žalim što Treena nije u blizini. Terasa pivnice bila je popunjena onom specifičnom engleskom mješavinom glasnih studenata i trgovaca koji su došli s posla i svukli sakoe. Pivnica je bila omiljena među turistima pa se uz engleske glasove čula cijela paleta stranih naglasaka - talijanskog, francuskog, američkog. Sa zapadnog zida vidio se dvorac pa su se - baš kao i svakog ljeta - turisti redali onamo da bi se fotografirali s udaljenim dvorcem u pozadini. - Nisam te očekivao. Jesi za piće? - Malo poslije. - Samo sam željela sjediti ondje i nasloniti glavu na Patricka. Željela sam se osjetiti kao nekoć - normalno, bezbrižno. Željela sam prestati razmišljati o smrti. - Danas sam probio svoj rekord. Dvadeset kilometara u samo 79.2 minute.

229


- Super. - Napokon te krenulo, je li Pat? - rekao je netko. Patrick je stisnuo obje šake i ispustio zvuk kao da turira motor. - To je super. Stvarno. - Nastojala sam pokazati koliko mi je drago. Popila sam piće pa još jedno. Slušala sam njihove razgovore o kilometraži, oderanim koljenima i hipodermiji nakon plivanja. Isključila sam se gledajući druge ljude u pivnici, pitajući se kako žive. Svakome je život zasigurno obilježen važnim događajima u njihovoj obitelji - voljenim i izgubljenim bebama, mračnim tajnama, velikim radostima i tragedijama. Ako oni sve to mogu sagledati distancirano i jednostavno uživati u sunčanoj večeri u pivnici, valjda mogu i ja. Zatim sam rekla Patricku za tatin posao. Lice mu je izgledalo kao moje kad sam čula novost. Morala sam ponoviti kako bi se uvjerio da me dobro čuo. - To je... baš zgodno. Sad oboje radite za njega. Tada sam mu poželjela reći, stvarno jesam. Željela sam mu objasniti koliko je mojih postupaka vezano uz bitku da zadržim Willa na životu. Željela sam mu reći koliko me plaši to što mi Will očito pokušava kupiti slobodu. Ali znala sam da ne mogu ništa reći. No, mogla sam barem obaviti ostalo kad smo već na toj temi. - Ovaj... to nije sve. Kaže da mogu prespavati tamo kad želim, u gostinskoj sobi. Da izbjegnem problem sa spavanjem kod kuće. Patrick me pogledao. - Živjet ćeš kod njega? - Mogla bih. Ljubazna je to ponuda, Pat. Znaš kako je kod kuće u zadnje vrijeme. A tebe nikada nema. Volim biti kod tebe, ali... da budem iskrena, u tvom se stanu ne osjećam kao kod kuće. Još je zurio u mene. - Onda ga pretvori u dom. - Molim? - Useli se. Stvori dom. Donesi svoje stvari. Donesi odjeću. Vrijeme je da se uselimo zajedno. Tek poslije, kad sam razmišljala o tome, shvatila sam da je zapravo govoreći to djelovao strašno nesretno. Ne kao čovjek koji je napokon shvatio da ne može živjeti bez svakodnevne blizine svoje

230


djevojke pa želi radosno sjediniti njihove živote. Izgledao je kao čovjek kojega je netko stjerao u kut. - Stvarno želiš da se uselim? - Da. Pa jasno. - Protrljao je uho. - Mislim, ne kažem da se moramo vjenčati ni išta slično. Ali ima smisla, ne? - Nepopravljiv si romantik. - Ozbiljan sam, Lou. Vrijeme je. Vjerojatno je već odavno vrijeme, ali valjda sam stalno bio zaokupljen ovim ili onim. Useli se. Bit će dobro. - Zagrlio me. - Bit će stvarno dobro. Triatlonska torpeda oko nas taktično su nastavila čavrljati. Kad je grupica japanskih turista uspjela napraviti željenu fotografiju, razlegnulo se lagano klicanje. Ptice su pjevale, sunce je zalazilo, svijet se okretao. Željela sam biti dio toga, a ne zarobljena u tihoj sobi, zabrinuta za čovjeka u invalidskim kolicima. - Da - rekla sam. - Bit će dobro.

231


17.

Najgori dio posla njegovateljice nije ono što biste očekivali. Nije to podizanje i pranje, lijekovi, vlažni rupčići i blag, ali nekako vječno osjetan miris sredstva za dezinfekciju. Nije to čak ni činjenica da većina ljudi pretpostavlja kako se time baviš zato što nemaš mozga za išta bolje. Najgore je to što cijeli dan provodiš u neposrednoj blizini te osobe i ne možeš pobjeći od njezinih raspoloženja. Ni svojih. Otkako sam mu rekla što kanim, Will je cijeloga jutra bio povučen. Nije to bila promjena u koju bi autsajder mogao uprijeti prstom, ali bilo je manje šala i možda malo manje opuštenog razgovora. Nije me ništa pitao o sadržaju dnevnih novina. - To je... ono što želiš? Kapci su mu zatreptali, ali licem nije ništa odavao. Slegnula sam ramenima. Zatim sam uvjerenije kimnula. Osjetila sam da sam odgovorila djetinje neozbiljno. - Već je bilo i vrijeme - rekla sam. - Mislim, ipak mi je dvadeset sedam. Proučavao mi je lice. U čeljusti mu se nešto stegnulo. Odjednom me obuzeo neizdrživ umor. Osjetila sam snažan poriv da se ispričam, premda nisam znala na čemu. Lagano je kimnuo i nasmiješio se. - Drago mi je da si sve riješila - rekao je i odvezao se u kuhinju. Počeo me stvarno ljutiti. Nikada me nitko nije osudio kao Will u tom trenutku. Kao da sam mu postala manje zanimljiva sad kad sam se odlučila useliti dečku. Kao da više ne mogu biti ljubimica koju odgaja. Ništa mu od toga nisam mogla reći, naravno, ali bila sam hladna prema njemu koliko i on prema meni. Moram priznati da me to iscrpljivalo. Poslijepodne je netko pokucao na stražnja vrata. Pohitala sam hodnikom, ruku još mokrih od pranja posuđa, i otvorila vrata pred kojima sam zatekla muškarca u tamnome odijelu s aktovkom u ruci.

232


- O, ne. Mi smo budisti - odlučno sam rekla i zatvorila vrata kad je čovjek zaustio da se usprotivi. Dva tjedna prije dvoje je Jehovinih svjedoka držalo Willa zarobljena na stražnjim vratima gotovo petnaest minuta dok se on mučio uzmaknuti kolicima preko zgužvanog otirača. Kad sam napokon zatvorila vrata, otvorili su otvor za pisma i doviknuli kao bi "pogotovo on" trebao razumjeti što znači radovanje idućem životu. - Ovaj... došao sam vidjeti gospodina Traynora? - rekao je čovjek pa sam oprezno otvorila vrata. Otkako sam došla u Granta House, nijedan Willov posjetitelj nije došao na stražnji ulaz. - Pusti ga unutra - rekao je Will, pojavivši se iza mene. - Pozvao sam ga. - Kad se nisam maknula, dodao je: - U redu je, Clark... nije neprijatelj. Čovjek je prešao preko praga i pružio ruku da se rukuje sa mnom. - Michael Lawler - rekao je. Zaustio je da kaže još nešto, ali se Will ispriječio kolicima između nas i spretno prekinuo nastavak razgovora. - Bit ćemo u dnevnoj sobi. Bi li nam mogla donijeti kavu pa nas malo ostaviti same? - Ovaj... dobro. Gospodin Lawler nasmiješio mi se, pomalo smeteno, pa otišao za Willom u dnevnu sobu. Kad sam nekoliko minuta poslije ušla s pladnjem, razgovarali su o kriketu. Razgovor o poljima i overima nastavio se dok nisam izgubila potrebu za kibiciranjem. Otresla sam nevidljivu prašinu sa suknje, uspravila se i rekla: - Dobro. Prepuštam vas poslu. - Hvala ti, Louisa. - Jeste li sigurni da ne želite još nešto? Kekse? - Hvala, Louisa. Will me nikada nije zvao Louisa. I nikada me prije nije ni iz čega isključio. Gospodin Lawler zadržao se gotovo jedan sat. Obavila sam kućanske poslove i motala se po kuhinji, pitajući se imam li hrabrosti prisluškivati. Nisam imala. Sjela sam, pojela dvije praline s burbonom, grizla nokte, slušajući tiho brujanje njihovih glasova i petnaesti se put pitajući zašto Will nije uputio tog čovjeka na glavni ulaz.

233


Nije izgledao kao liječnik ili pravnik. Mogao je biti financijski savjetnik, ali nekako nije tako djelovao. Definitivno nije izgledao kao fizijatar, stručnjak za radnu terapiju ili prehranu - ni pripadnik vojske ljudi koje je gradska uprava slala da svrate i ocijene ima li Will novih potreba. Takve si mogao prepoznati izdaleka. Uvijek su djelovali iscrpljeno, ali su pokušavali odati dojam žustre vedrine. Bili su odjeveni u vunu zagasitih boja i praktične cipele te vozili prašnjave službene aute pune fascikala i kutija s pomagalima. Gospodin Lawler vozio je mornarsko plavi BMW. Takav BMW serije 5 lokalne vlasti nisu imale na raspolaganju. Gospodin Lawler napokon je izišao. Zatvorio je aktovku i nosio sako prebačen preko ruke. Više nije djelovao smeteno. U nekoliko sekundi pojavila sam se na hodniku. - Ah. Biste li me mogli uputiti prema kupaonici? To sam učinila bez riječi i ostala nemirno čekati da se vrati. - Eto. To je zasada to. - Hvala vam, Michael. - Will me nije gledao. - Čekam da mi se javite. - Očekujem da ću se javiti krajem tjedna - odvratio je gospodin Lawler. - Mejl bi mi bio draži od pisma... bar zasada. - Da. Naravno. Otvorila sam vrata da ga ispratim. Kad se Will vratio u dnevnu sobu, izišla sam za njim u dvorište i opušteno rekla: - Onda... pred vama je daleka vožnja? Odjeća mu je bila prelijepo dizajnirana. Kroj je zračio gradskom probitačnošću, a šavovi ozbiljnom lovom. - Do Londona, nažalost. Ali nadam se da u ovo doba poslijepodneva neće biti prevelike gužve. Slijedila sam ga. Sunce je bilo visoko na nebu pa sam morala škiljiti da bih ga vidjela. - A... ovaj... gdje vam je u Londonu sjedište? - U Regent Streetu. - Onom Regent Streetu? Fora. - Da. Nije to loša lokacija. Eto. Hvala vam na kavi, gospođice... - Clark. Louisa Clark.

234


Tada je zastao i nakratko se zagledao u mene, a ja sam se zapitala je li prokljuvio moje nespretne pokušaje da otkrijem tko bi on mogao biti. - Ah. Gospođica Clark - rekao je, vrativši brzo na lice profesionalan osmijeh. - U svakom slučaju, hvala vam. Oprezno je stavio aktovku na stražnje sjedalo, ušao u auto i odvezao se. Te večeri, vraćajući se kući u Patrickov stan, svratila sam u knjižnicu. Mogla sam se poslužiti njegovim računalom, ali sam još uvijek imala dojam da bih trebala tražiti dopuštenje pa mi je ovako bilo lakše. Sjela sam za računalo i upisala u tražilicu "Michael Lawler i Regent Street, London". Znanje je moć, Wille, poručila sam mu u sebi. Dobila sam 3290 rezultata od kojih su prva tri otkrila da postoji "Michael Lawler, pravnik, stručnjak za oporuke, nasljedno pravo i punomoći" s uredom u toj ulici. Nekoliko minuta zurila sam u zaslon pa opet utipkala njegovo ime, ali u pretraživač slika, i ugledala ga za nekim okruglim stolom, u tamnom odijelu - Michael Lawler, stručnjak za oporuke i nasljedno pravo, isti čovjek koji je proveo jedan sat s Willom. Te večeri uselila sam Patricku u sat i pol između svojega posla i početka njegova treninga na trkalištu. Ponijela sam sve osim kreveta i novih roleta. Došao je autom pa smo utrpali moje stvari u vreće za smeće. U dva navrata prenijeli smo sve - osim mojih školskih udžbenika - u njegov stan. Mama je plakala. Mislila je da me ona otjerala. - Za Boga miloga, ljubavi. I vrijeme je da se osamostali. Dvadeset sedam joj je godina - rekao joj je moj otac. - Ona je svejedno moja beba - rekla je, gurajući mi u ruke dva kalupa s voćnim kolačem i plastičnu vrećicu punu sredstava za čišćenje. Nisam znala što da joj kažem. Čak i ne volim voćni kolač. Moje stvari iznenađujuće su lako stale u Patrickov stan. On nije imao gotovo ništa, a ni ja nisam imala mnogo jer sam godinama stanovala u djevojačkoj sobici. Nastao je prijepor samo oko zbirke CDa koju sam smjela pomiješati s njegovom tek kad sam ih obilježila naljepnicama i složila abecednim redom.

235


- Raskomoti se - ponavljao je kao da sam gost. Bili smo napeti i osjećali se neobično nelagodno jedno uz drugo, kao da smo na prvom spoju. Dok sam se raspakiravala, donio mi je čaj i rekao: - Mislio sam da bi ovo mogla odsada biti tvoja šalica. - Pokazao mi je gdje što stoji u kuhinji i nekoliko puta rekao: - Naravno, svoje stvari stavi gdje želiš. Nemam ništa protiv. Ispraznio je dvije ladice i ormar u gostinskoj sobi. Druge dvije ladice bile su pune njegove sportske odjeće. Nisam znala da postoji toliko varijanti likre i flisa. Moja sumanuto šarena odjeća ostavila je jedan metar ormara prazan, gdje su žičane vješalice žalobno zveckale. - Moram kupiti još stvari da ga popunim - rekla sam, gledajući ormar. Nespokojno se nasmijao. - A što je to? Gledao je moj kalendar, zalijepljen na zid u gostinskoj sobi, na kojem su ideje bile zabilježene zelenom, a planirane aktivnosti crnom bojom. Kad bi nešto bilo uspješno (glazba, kušanje vina), pokraj datuma bih nacrtala smajlića. Kad nije (konjičke utrke, umjetničke galerije), prostor sam ostavljala prazan. U sljedeća dva tjedna bilo je malo stavki - Willu su dosadila mjesta u blizini, a još ga nisam uspjela nagovoriti na dalje putovanje. Bacila sam pogled na Patricka. Vidjela sam kako mjerka 12. kolovoza, koji je sada bio podcrtan i obilježen crnim uskličnicima. - Ovaj... podsjetnik za posao. - Ne misliš da će ti produžiti ugovor? - Ne znam, Patrick. Patrick je otvorio flomaster, pogledao sljedeći mjesec i pod 28. tjedan nažvrljao: "Traženje novog posla". - Tako ćeš biti zbrinuta što god se dogodilo - rekao je. Poljubio me i ostavio da radim dalje. U kupaonici sam brižno naslagala svoje kreme, a britvice, losion i tampone uredno složila u njegov ormarić sa zrcalom. Dio knjiga lijepo sam poslagala na pod ispod prozora u gostinskoj sobi, a među njima i neke nove naslove koje mi je Will naručio s Amazona. Patrick je obećao postaviti police kad nađe slobodan trenutak.

236


Kad je otišao na trčanje, sjedila sam i zagledala se preko industrijskih postrojenja prema dvorcu, vježbajući izgovor riječi dom, tiho, ispod glasa. Očajno teško čuvam tajne. Treena kaže da dodirnem nos čim makar pomislim na laganje. A to je vrlo uočljiv znak. Roditelji još zbijaju šale o ispričnici koju sam napisala nakon što sam markirala iz škole. "Draga gospođice Trowbridge", pisalo je. "Molimo da ispričate Louisu Clark s današnje nastave jer se osjećam prilično loše zbog ženskih problema." Tata je jedva zadržavao ozbiljno lice premda mi je trebao očitavati bukvicu. Kriti Willov plan od obitelji bilo je jedno - znala sam čuvati tajne pred roditeljima (na kraju krajeva, to svi naučimo odrastajući) - ali sama trpjeti strepnju bilo je nešto posve drugo. Nekoliko noći provela sam nastojeći prokljuviti što Will smjera i kako da ga u tome spriječim, a mozak mi je radio sto na sat čak i dok smo Patrick i ja čavrljali, kuhajući zajedno u maloj kuhinji postavljenoj duž jednoga zida. (Već sam otkrila nove stvari o njemu - ono, stvarno je znao sto načina za spravljanje purećih prsa). Noću smo vodili ljubav to nam se u tom trenutku činilo doslovno obveznim, kao da moramo do kraja iskoristiti novu slobodu. Imala sam dojam da Patrick osjeća kao mu nešto dugujem zbog stalne tjelesne bliskosti s Willom. Ali čim bi zaspao, ja bih se opet izgubila u vlastitim mislima. Preostalo mi je tek nešto više od sedam tjedana. A Will je kovao planove, čak i ako ja nisam. Idućega tjedna, ako je Will i primijetio da sam zamišljena, nije ništa rekao. Obavljali smo svakodnevne zadatke - vozila sam ga na kratke izlete u prirodu, kuhala mu obroke, brinula se za njega dok smo bili u kući. Nije više zbijao šale o Velikom Trkaču. Razgovarali smo o najnovijim knjigama koje mi je preporučio. Odradili smo Engleskog pacijenta (strašno mi se svidio) i jedan švedski triler (koji mi se nije svidio). Bili smo uslužni jedno prema drugome, gotovo pretjerano uljudni. Nedostajale su mi njegove uvrede, njegova mrzovoljnost - to što ih nije bilo samo je produbljivalo osjećaj prijetnje koja se nadvila nada me. Nathan nas je oboje gledao kao da proučava novu životinjsku vrstu.

237


- Jeste se vas dvoje posvađali? - pitao me jednoga dana u kuhinji dok sam raspakiravala namirnice. - To bi trebao pitati njega - rekla sam. - On je isto to rekao. Pogledao me ispod oka i otišao u kupaonicu otključati Willov ormarić s lijekovima. U međuvremenu sam izdržala tri dana od posjeta Michaela Lawlera prije negoli sam nazvala gospođu Traynor. Pitala sam je možemo li se naći negdje izvan kuće pa smo dogovorile susret u malome kafiću koji se otvorio unutar dvorskih zidina. Ironično je što me upravo taj kafić stajao posla. Bio je to puno otmjeniji lokal od Prhkoga peciva - sav u obijeljenoj hrastovini s izbijeljenim drvenim stolovima i stolicama. Služili su domaću juhu punu pravog povrća i šminkerske kolače. I nisi mogao dobiti normalnu kavu, već samo bijelu, cappuccino i macchiato. Nije bilo građevinaca ni cura iz frizerskog salona. Sjedila sam, držeći šalicu čaja među objema rukama i pitajući se hoće li se Gospođa Maslačak osjećati dovoljno ugodno da cijelo jutro sjedi ovdje i čita novine. - Louisa, oprosti što kasnim. - Camilla Traynor žustro je ušla, noseći torbicu pod miškom, odjevena u košulju od sive svile i mornarski plave hlače. Suzbila sam poriv da ustanem. Kad god bih se susrela s njom, osjećala bih se kao na kakvu službenom ispitivanju. - Zadržala sam se na sudu. - Oprostite. Na tome što vas odvlačim od posla, mislim. Samo... pa, nisam bila sigurna da ovo može čekati. Podigla je ruku i rekla nešto ispod glasa konobarici, koja joj je za nekoliko sekundi donijela cappuccino. Zatim mi je sjela sučelice. Pod njezinim pogledom osjetila sam se prozirno. - Will je u kuću pozvao odvjetnika - rekla sam. - Otkrila sam da je stručnjak za oporuke i nasljedno pravo. Nisam se mogla sjetiti nježnijeg načina da započnem razgovor. Izgledala je kao da sam je ošamarila. Prekasno sam shvatila da se možda nadala dobrim vijestima. - Odvjetnika? Jeste li sigurni? - Potražila sam ga na internetu. Ima sjedište u Regent Streetu. U Londonu - nepotrebno sam dodala. - Ime mu je Michael Lawler.

238


Žestoko je zatreptala, kao da to pokušava pojmiti. - Will vam je to rekao? - Ne. Mislim da nije želio da znam za to. Doznala sam ime i potražila tko je. Stigla joj je kava. Konobarica ju je stavila na stol pred nju, ali gospođa Traynor kao da to nije primijetila. - Želite li još nešto? - upitala je djevojka. - Ne, hvala vam. - Danas imamo svjež kolač o mrkve. Pravimo ga sami. Ima krasno kremasto punjenje od maslaca... - Ne - oštro je ponovila gospođa Traynor. - Hvala vam. Djevojka se zadržala dovoljno dugo da nam dade do znanja kako je uvrijeđena, a onda se žustro udaljila, napadno mašući blokom u jednoj ruci. - Žao mi je - rekla sam. - Zamolili ste da vam javim sve važno. Pola noći probdjela sam premišljajući se trebam li vam reći. Lice joj je bilo blijedo kao vapno. Znala sam kako se osjeća. - A kako je on? Jeste li... jeste li se dosjetili još kakvih ideja? Izleta? - Nije baš oran. - Ispričala sam joj o Parizu i popisu mogućih izleta koji sam sastavila. Govoreći, osjećala sam kako je njezin mozak uvijek jedan korak ispred mene, računa, ocjenjuje. - Bilo kamo - rekla je naposljetku. - Ja ću platiti. Svako putovanje koje vam padne na pamet. Platit ću i za vas. I za Nathana. Samo... samo ga pokušajte nagovoriti. Kimnula sam. - Ako se sjetite ičeg drugog... samo dajte da dobijemo na vremenu. Platit ću vam i za razdoblje nakon isteka šest mjeseci, podrazumijeva se. - To... to stvarno nije u pitanju. Dovršile smo piće u tišini, obje izgubljene u vlastitim mislima. Krišom sam je pogledavala. Primijetila sam da joj je besprijekorna frizura sada protkana sjedinama, a kolobari tamni kao moji. Shvatila sam da mi nije ništa lakše sad kad sam joj otkrila novost i prenijela joj svoju pojačanu strepnju - ali kakvog sam imala izbora? Ulozi su iz dana u dan bili sve veći. Sat koji je odzvonio dva trgnuo ju je iz obamrlosti.

239


- Trebala bih se vratiti na posao. Molim vas, javite mi ako... ako se čega sjetite, Louisa. Bolje je da ovakve razgovore vodimo što dalje od kuće. Ustala sam. - Oh - rekla sam. - Trebat će vam moj novi broj. Upravo sam se preselila. - Kad je posegnula u torbicu za kemijskom, dodala sam: Uselila sam se Patricku... svom dečku. Ne znam zašto ju je ta novost toliko iznenadila. Zatečeno mi je pružila kemijsku. ώώώ.вόşήάùήίţέȡ.ήέţ - Nisam znala da imate dečka. - Nisam znala da sam vam to trebala reći. Stajala je, ruke položene na stol. - Will je neki dan spomenuo da... da vjeruje kako biste mogli stanovati u dograđenome krilu. Preko vikenda. Napisala sam joj Patrickov kućni broj. - Pa, smatrala sam da će svima biti razumljivije ako se uselim Patricku. - Pružila sam joj komadić papira. - Ali nisam daleko. Pokraj industrijske zone. Neće utjecati na moje radno vrijeme. Ni na točnost. Stajale smo sučelice. Gospođa Traynor djelovala je uzrujano, prolazeći si rukom kroz kosu, posežući za lančićem oko vrata. Naposljetku - kao da se više nije mogla suzdržati - provalila je: - Zar niste nikako mogli malo pričekati? Bar nekoliko tjedana? - Molim? - Will... mislim da ste Willu jako dragi. - Zagrizla si je usnu. - Ne vidim... ne vidim kako ovo može pomoći. - Stanite malo. Zar mi želite reći da se nisam trebala uselili dečku? - Samo kažem da niste odabrali idealan trenutak. Will je u vrlo ranjivu stanju. Svi dajemo sve od sebe da mu očuvamo optimizam... a vi ste... - Što sam? - Vidjela sam da nas konobarica još gleda s notesom u ruci. - Što sam? Usudila se imati život izvan posla? Spustila je glas. - Činim sve što mogu, Louisa, da spriječim... ono. Znate kakav je zadatak pred nama. Samo kažem da mi je žao... s obzirom na to koliko ste mu dragi... što niste pričekali s time da mu... nabijete svoju sreću na nos.

240


Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Osjećala sam kako mi se lice crveni i morala sam duboko udahnuti prije negoli sam ponovo progovorila: - Kako se usuđujete natuknuti da bih ikada ičime povrijedila Willove osjećaje. Učinila sam sve - siktala sam. - Učinila sam sve čega sam se mogla sjetiti. Smislila sam ideje, izvela ga, razgovarala s njim, čitala mu, brinula se za njega. - Zadnje riječi prasnule su mi iz grudi. Čistila sam za njim. Mijenjala mu.prokleti kateter. Nasmijavala ga. Učinila sam više od cijele vaše vražje obitelji zajedno. Gospoda Traynor stajala je posve nepomično. Uspravila se u punoj visini i tutnula torbicu pod mišku. - Mislim da je ovaj razgovor završen, gospođice Clark. - Da. Da, gospođo Traynor. Mislim da jest. Okrenula se i brzo izišla iz kavane. Kad su se vrata za njom zalupila, shvatila sam da se i ja tresem. *** Razgovor s gospođom Traynor pilio mi je živce još danima. Njezine riječi neprestano su mi odzvanjale u glavi, kao i pomisao da mu nabijam svoju sreću na nos. Nisam mislila da i jedan moj potez utječe na Willa. Kad je pokazao da ne odobrava moju odluku o useljenju Patricku, mislila sam da je stvar u tome što mu se ne sviđa Patrick, a ne u njegovim osjećajima prema meni. I, što je još važnije, nisam mislila da djelujem posebno sretno. Kod kuće se nisam mogla otresti strepnje. Tresla me kao niska struja i utjecala na sve što sam činila. Pitala sam Patricka: - Bismo li se odlučili na ovaj korak i da mojoj sestri nije zatrebala moja soba? Pogledao me kao da sam tupa. Nagnuo se prema meni i privukao me sebi pa mi poljubio potiljak. Zatim je spustio pogled: - Baš moraš nositi ovu pidžamu? Mrzim kad si u pidžami. - Udobna je. - Izgleda kao nešto što bi obukla moja mama. - Neću svake večeri nositi korzet i podvezice samo da bi ti bio sretan. I nisi mi odgovorio na pitanje. - Ne znam. Vjerojatno. Da. - Ali nismo razgovarali o tome, ne?

241


- Lou, većina lj.udi useli se zajedno zato što je to razumno. Možeš istodobno nekoga voljeti i biti svjestan financijskih i praktičnih prednosti. - Uzdahnuo je i okrenuo se na leđa. - Zašto žene vječno prežvakavaju svaku situaciju dok ona ne postane problem? Ja volim tebe, ti voliš mene, zajedno smo gotovo sedam godina i u kući tvojih roditelja više nema mjesta. Zapravo je sve prilično jednostavno. Ali nisam imala osjećaj da je jednostavno. Imala sam osjećaj da vodim život koji nisam imala prilike osmisliti. Toga je petka cijeli dan padala kiša - u toplim, gustim plahtama, kao da smo u tropima, tako da je u olucima klokotalo, a procvalim grmovima svijale su se grane kao da se klanjaju. Will je zurio kroz prozor kao pas koji nije izveden u šetnju. Nathan je došao i otišao, zaklanjajući glavu plastičnom vrećicom. Will je pogledao dokumentarac o pingvinima, a kad je poslije uključio računalo, izmislila sam si posla kako ne bismo morali razgovarati. Snažno sam osjećala nelagodu koja je zavladala među nama, a bilo bi još neugodnije da smo cijelo vrijeme u istoj sobi. Napokon sam počela shvaćati kako čišćenje može biti utjeha. Brisala sam pod, prala prozore i presvlačila poplune. Bila sam vječno u pokretu. Nijedno zrnce prašine nije izbjeglo mojem oštrom oku, nijedan trag šalice za čaj nije promakao mojim forenzičkim istraživanjima. Baš dok sam skidala kamenac sa slavina u kupaonici papirnatim ručnikom umočenim u ocat (prema majčinu naputku), začula sam iza sebe Willova kolica. - Što radiš? Bila sam sagnuta nad kadu. Nisam se okrenula. - Čistim kamenac sa slavina. Osjećala sam da me gleda. - Ponovi to - rekao je nakon stanke. - Molim? - Ponovi to. Uspravila sam se. - Zašto? Imaš problema sa sluhom? Čistim ti kamenac sa slavina. - Ne, samo želim da se čuješ. Nema razloga da čistiš kamenac sa slavina, Clark. Majka to neće primijetiti, mene baš briga, a kupaonica sad zaudara na prženu ribu. Osim toga, htio bih van.

242


Sklonila sam mu uvojak kose s lica. Bila je to istina. U zraku se osjećao izrazit smrad bakalara. - Hajde. Napokon je prestalo kišiti. Upravo sam razgovarao s tatom. Dat će nam ključeve dvorca nakon pet kad odu turisti. Nije mi se baš sviđala zamisao uljudnog ćaskanja s njim u šetnji oko dvorca, ali pomisao na izlazak iz kuće bila mi je privlačna. - Dobro. Daj mi pet minuta. Moram pokušati sprati smrad octa s ruku. *** Razlika između mojeg i Willova odrastanja jest u tome što je on stekao osjećaj povlaštenosti i shvaćao ga olako. Mislim da, ako odrastaš kao on, s bogatim roditeljima i lijepom kućom, a odlazak u dobre škole i fine restorane primaš zdravo za gotovo, vjerojatno stekneš dojam da će ti sve dobro pasti u krilo i da je tvoj položaj u svijetu prirodno povišen. Will je rekao da je cijelo djetinjstvo pust dvorac bio njegovo utočište. Tata mu je dopuštao da lunja kamo želi, vjerujući da ništa neće dirati. Nakon pola šest, kad su otišli i posljednji turisti, vrtlari počeli podrezivati i uređivati, a čistači prazniti kante za otpatke i skupljati prazne tetrapake mlijeka i prigodne omote čokoladnih kolačića, dvorac je postajao njegovo privatno igralište. Dok mi je to pričao, zamišljala sam kako bismo Treena i ja, da nas je netko pustio da slobodno lutamo dvorcem, same samcate, u nevjerici mlatarale rukama po zraku i izbezumile se od ushita. - Prvi sam put poljubio djevojku na onom podiznome mostu rekao je, usporavajući da ga pogleda, dok smo hodali šljunčanim puteljkom. - Jesi li joj rekao da je ovo tvoja kuća? - Ne. Možda sam trebao. Dala mi je nogu tjedan dana poslije zbog nekog dečka koji je radio u minimarketu. Okrenula sam se i zatečeno ga pogledala. - Ne valjda radi Terryja Rowlandsa? Tamna, zalizana kosa, tetovaže do lakata? Podigao je obrvu. - To je taj. - Još radi tamo, znaš. U minimarketu. Ako ti to nešto znači.

243


- Nisam siguran da bi mi baš pozavidio na tome kako sam ja završio - rekao je Will, a ja opet ušutjela. Bilo mi je čudno što možemo gledati dvorac u takvoj tišini, sami osim nekoliko vrtlara u daljini. Bez zurenja u turiste i bez njihovih stranih naglasaka i stranih života da mi odvlače pozornost, zatekla sam se kako vjerojatno prvi put gledam sam dvorac i počinjem upijati dio njegove povijesti. Njegove zidine pune kremena stajale su ondje više od osamsto godina. Ljudi su se u njemu rađali i umirali, srca su se punila i slamala. Sada sam u tišini gotovo čula te glasove i korake na puteljku. - Dobro, vrijeme je za ispovijest - rekla sam. - Jesi li ikada hodao ovuda praveći se krišom da si kraljević i ratnik? Will me pogledao ispod oka. - Iskreno? Naravno. - Jesam. Čak sam jednom i posudio mač sa zida Velike dvorane. Imao je sto kila. Sjećam se da sam umirao od straha jer nisam znao hoću li ga uspjeti podići natrag na stalak. Stigli smo do hrpta brijega odakle smo, stojeći na rubu opkopa, mogli vidjeti dugu, travnatu padinu ispod sebe, sve do zida koji je obilježavao granicu posjeda. Iza njega prostirao se grad s neonskim natpisima, kolonama automobila i vrevom koja obilježava špicu u malome mjestu. Ondje gore tišinu je narušavao samo pjev ptica i brujanje Willovih kolica. Nakratko je zaustavio kolica i okrenuo ih tako da smo gledali prema vrtovima. - Čudi me da se nikada nismo sreli - rekao je. - Mislim, dok smo odrastali. Putovi su nam se zasigurno susretali. - Zašto to misliš? Nije da smo se kretali u istim krugovima. A ja bih bila tek beba koja se u kolicima provezla pokraj tebe dok si ti vitlao mačem. - Ah. Zaboravio sam... u usporedbi s tobom pravi sam metuzalem. - S osam godina razlike definitivno bi bio u kategoriji "starijeg muškarca" - rekla sam. - Čak ni u tinejdžerskoj dobi tata mi nikada ne bi dopustio da hodam sa starijim muškarcem. - Čak ni ako ima vlastiti dvorac?

244


- Pa, to bi ga sigurno natjeralo da se predomisli. Dok smo hodali, oko nas se uzdizao sladak miris trave, a Willovi kotači šištali su kroz bistre lokve na puteljku. Laknulo mi je. Nismo razgovarali baš kao prije, ali to se moglo i očekivati. Gospođa Traynor imala je prvo - Willu će uvijek biti teško gledati kako se drugim ljudima životi mijenjaju. Odlučila sam da moram pozornije razmišljati o tome kako moji potezi djeluju na njegov život. Nije mi se više dalo ljutiti. - Hajdemo u labirint. Sto godina nisam bio unutra. Istrgnuo me iz misli. - O. Ne, hvala. - Podigla sam pogled, odjednom primijetivši gdje smo. - Zašto? Bojiš se da ćeš se izgubiti? Ajde, Clark. Bit će ti to izazov. Vidi možeš li zapamtiti put kojim si ušla pa se njime i vratiti. Mjerit ću ti vrijeme. Ja sam to nekoć stalno činio. Bacila sam pogled preko ramena prema zdanju. - Radije ne bih. - Pri samoj pomisli, stegnuo mi se želudac. - Ah. Opet igraš na sigurno. - Nije u tome stvar. - Nema frke. Idemo onda radije na dosadnu malu šetnju pa onda natrag u dosadno, malo dograđeno krilo. Znala sam da se šali, ali nešto me u njegovu tonu pogodilo. Sjetila sam se Deirdre u autobusu i njezine rečenice da je dobro što je bar jedna od nas cura ostala s roditeljima. Meni je bio suđen skučen život i sitne ambicije. Pogledala sam prema labirintu i njegovim zidovima od tamne, guste, ošišane živice. Smiješno sam se ponašala. Možda se već godinama smiješno ponašam. Na kraju krajeva, sve je to u prošlosti. Koju sam ostavila za sobom. - Samo zapamti gdje si skrenula pa se vrati istim putem. Nije tako teško kako izgleda. Stvarno. Ostavila sam ga na puteljku prije negoli sam stigla razmisliti. Udahnula sam, prošla pokraj znaka na kojem je pisalo "Djeci zabranjen ulaz bez pratnje" i žustro zašla među tamnu, vlažnu živicu koja je još blistala od kiše. Nije tako strašno, nije tako strašno, mrmljala sam si ispod glasa. Samo brdo stare živice. Skrenula sam desno pa lijevo kroz otvor u živici.

245


Zatim opet desno pa lijevo, u hodu vježbajući obrnuti redoslijed. Desno. Lijevo. Otvor. Desno. Lijevo. Srce mi se malo ubrzalo pa sam čula kako mi krv bubnja u ušima. Natjerala sam se na razmišljanje o Willu s druge strane živice koji pogledava na sat. Bio je to glup test. Ja više nisam naivna mlada žena. Imam dvadeset sedam godina. Živim s dečkom. Imam odgovoran posao. Druga sam osoba. Skrenula sam, produžila ravno pa opet skrenula. A onda me odjednom, kao grom iz vedra neba, panika oblila kao žuč. Učinilo mi se da vidim muškarca kako trči na kraju prolaza. Dok sam si govorila da izmišljam, umirujući se, zaboravila sam obrnut redoslijed uputa. Desno. Lijevo. Otvor. Desno. Desno? Ili obratno? Dah mi je zapeo u grlu. Natjerala sam se da produžim i tada shvatila da sam posve izgubila kompas. Zastala sam i osvrnula se prema sjenama, nastojeći odrediti gdje je zapad. Dok sam tako stajala, sinulo mi je da to nisam u stanju. Nisam više mogla ostati u labirintu. Naglo sam se okrenula i zaputila u smjeru za koji sam pretpostavila da je jug. Izići ću. Imam dvadeset sedam godina. Dobro sam. Ali onda sam čula njihove glasove, zvižduke, podrugljiv smijeh. Vidjela sam ih kako trče kroz otvore u živici, osjetila kako mi se stopala pijano ljuljaju u visokim potpeticama i nemilosrdno bockanje živice kad sam pala na nju nastojeći zadržati ravnotežu. - Sada želim van - rekla sam im, frfljavim i nesigurnim glasom. Dosta mi je, dečki. Na to su svi iščezli. U labirintu je vladao muk, osim dalekoga šapta koji je možda bio njihov razgovor onkraj zida od živice - ili vjetar u lišću. - Sada želim van - rekla sam, ali čak je i meni samoj vlastiti glas zvučao nesigurno. Podigla sam pogled prema nebu i nakratko izgubila ravnotežu pri pogledu na golemo, točkasto, crno prostranstvo iznad sebe. A onda sam poskočila kad me jedan od njih obujmio oko struka onaj tamnokosi. Onaj koji je bio u Africi. - Ne možeš još ići - rekao je. - Pokvarit ćeš igru. Tada sam znala što me čeka, čim sam osjetila njegove ruke na svojem struku. Shvatila sam da je nešto prevagnulo, da je obuzdanost počela iščezavati. Nasmijala sam se i odgurnula njegove ruke kao da je

246


to šala, ne želeći mu pokazati da znam. Čula sam kako dovikuje prijateljima. Otrgnula sam mu se i dala u trk, nastojeći se probiti do izlaza, a stopala su mi uranjala u duboku travu. Čula sam ih oko sebe, njihove podignute glasove i nevidljiva tijela pa osjetila kako mi se grlo steže u panici. Bila sam previše dezorijentirana da bih shvatila gdje sam. Visoki zidovi od živice ljuljali su se i naginjali nada mnom. Nastavila sam probijajući se oko uglova, teturajući, saginjući se kroz otvore, pokušavajući pobjeći od njihovih glasova. Ali izlaz nikada nisam pronašla. Kamo god bih se okrenula, dočekao bi me samo još jedan zid od živice, još jedan podrugljiv glas. Isteturala sam na čistinu, nakratko ushićena misleći da sam nadomak slobodi, ali shvatila sam da sam opet u sredini, ondje odakle sam krenula. Zavrtjelo mi se kad sam ih vidjela kako stoje kao da su me jednostavno čekali ondje. - Evo tebe - rekao je jedan, hvatajući me za ruku. - Rekao sam vam da je mala za. Ajde, Lou-lou, daj mi pusu pa ću ti pokazati put van - glas mu je bio mek i razvučen. - Daj nam svima pusu pa ćemo ti svi pokazati put van. Njihova lica bila su mi zamućena pred očima. - Samo... želim samo... - Ajde, Lou. Sviđam ti se, ne? Cijelu večer mi sjediš u krilu. Jedna pusa. Jel' to tako teško? Čula sam podrugljiv hihot. - I pokazat ćeš mi izlaz? - Moj glas čak je i meni zazvučao bijedno. - Samo jednu. - Primakao se. Osjetila sam njegova usta na svojima i ruku koja mi steže bedro. Odmaknuo se i osjetila sam kako mu se ritam disanja promijenio. - Sada je na Jakeu red. Ne znam što sam na to rekla. Netko me držao za ruku. Čula sam smijeh, osjetila ruku u svojoj kosi, druga usta na svojima, uporna, napasna, a zatim... - Will... Jecala sam, sklupčana u čučećem položaju.

247


- Will - uporno sam ponavljala njegovo ime promuklim glasom koji mi je dopirao negdje iz dubine grudi. Čula sam ga negdje u daljini, iza živice. - Louisa? Louisa, gdje si? Što nije u redu? Bila sam u kutu, uvučena u živicu najdublje što sam mogla. Pogled su mi zamutile suze i čvrsto sam se obavila rukama. Nisam mogla van. Zauvijek ću ostati zarobljena ovdje. Nitko me nikada neće pronaći. - Will... - Gdje...? Uto se" stvorio preda mnom. - Žao mi je - rekla sam mu, podigavši pogled, zgrčena lica. - Žao mi je. Ja... to ne mogu. Podigao je ruku desetak centimetara - najviše što je mogao. - O, Isuse, pa što se...? Dođi ovamo, Clark. - Primakao mi se, zatim frustriran spustio pogled na svoju ruku. - Prokleta, beskorisna stvar... Sve je u redu. Samo diši. Dođi ovamo. Samo diši. Polako. Obrisala sam oči. Kad sam ga ugledala, panika je počela popuštati. Nesigurno sam ustala i pokušala opustiti lice. - Oprosti. Nemam... nemam pojma što se dogodilo. - Jesi li klaustrofobična? - Njegovo lice, nekoliko centimetara od mojega, bilo je duboko zabrinuto. - Vidio sam da ne želiš ući. Samo... mislio sam da si samo... Zatvorila sam oči. - Sada bih samo željela otići odavde. - Primi me za ruku. Idemo van. Izveo me odande u nekoliko minuta. Dok smo hodali, mirnim i umirujućim glasom rekao mi je da poznaje labirint uzduž i poprijeko. Dok je bio dječak, bio mu je izazov naučiti put. Ispreplela sam prste s njegovima i toplina njegove ruke utješila me. Osjetila sam se glupo zbog toga što nisam shvaćala koliko sam cijelo vrijeme blizu ulaza. Zastali smo na klupi tik pred ulazom, a ja sam u džepu na naslonu njegovih kolica potražila rupčić. Sjedili smo u tišini, ja na kraju klupe uz njega, oboje čekajući da moje grčevito jecanje popusti. Sjedio je i povremeno me krišom pogledavao.

248


- Onda...? - rekao je naposljetku, kad mu se očito učinilo kako mogu govoriti, a da opet ne briznem u plač. - Želiš li mi reći što se događa? Uvijala sam rupčić u rukama. - Ne mogu. Zašutio je. Progutala sam slinu. - Nije stvar u tebi - brzo sam rekla. - Ni s kim nisam razgovarala o... to je... glupo je. I bilo je davno. Nisam mislila... da ću... Osjetila sam njegov pogled na sebi i poželjela da me ne gleda. Ruke nikako da mi se prestanu tresti, a želudac kao da mi se stegnuo u milijun čvorova. Odmahnula sam glavom pokušavajući mu reći da postoje stvari koje mu ne mogu reći. Željela sam ponovo posegnuti za njegovom rukom, ali nisam imala dojam da smijem. Bila sam svjesna njegova pogleda i gotovo sam čula neizgovoreno pitanje. Dva su se automobila ispod nas zaustavila pred dvorskim dverima. Izišle su dvije osobe - odozgo je bilo nemoguće odrediti tko su - i zagrlile se. Stajale su tako nekoliko minuta, možda razgovarajući, a onda se vratile u automobile i odvezle se u suprotnim smjerovima. Gledala sam ih, ali nisam mogla misliti. Um mi je bio kao zaleđen. Nisam znala što bih rekla. - Dobro. Evo kako ćemo - rekao je Will naposljetku. Okrenula sam se, ali nije gledao u mene. -Ja ću tebi ispričati nešto što nikada nikome nisam rekao. Može? - Može. - Zgužvala sam rupčić u lopticu i čekala. Duboko je udahnuo. - Zna me biti stvarno, stvarno strah kako će se sve to razvijati. Pustio je da se zrak među nama smiri, zatim je dubokim, mirnim glasom nastavio: - Znam da većina ljudi misli da je živjeti kao ja najgore što te može snaći. Ali moglo bi biti i gore. Moguće je da na koncu neću više moći disati bez pomoći, da neću moći govoriti. Mogli bi se pojaviti problemi s cirkulacijom pa bi mi morali amputirati udove. Mogao bih trajno završiti u bolnici. Ovo nije baš neki život, Clark. Ali kad zamislim koliko bi mi još strašnije moglo postati... katkad noću ležim u krevetu i doslovno ostajem bez daha - progutao je - i, znaš što? Te stvari nitko ne želi slušati. Nitko ne želi da govoriš o

249


strahu, boli, strepnji da ćeš umrijeti od neke glupe, slučajne infekcije. Nikoga ne zanima kakav je osjećaj znati da nikada nećeš voditi ljubav, jesti hranu koju si spravio vlastitim rukama, nikada držati svoje dijete. Nitko ne želi znati da se katkad u ovim kolicima osjetim toliko klaustrofobično da poželim vrištati kao luđak pri pomisli na još jedan dan u njima. Majka se jedva drži za posljednju slamku spasa i ne može mi oprostiti što još volim oca. Sestra mi zamjera što sam je ponovo zasjenio... i zato što me zbog mojih ozljeda ne može zapravo ni mrziti, kao kad smo bili djeca. Otac samo želi da sve to nestane. Na koncu, svi žele gledati to s vedrije strane - zastao je - žele vjerovati da postoji vedrija strana. Trepnula sam u tami. - I ja to činim? - tiho sam se zapitala. - Ti si, Clark - spustio je pogled na svoje ruke - jedina osoba s kojom imam dojam da mogu razgovarati otkako sam završio u ovoj vražjoj napravi. I tako sam mu sve ispričala. Posegnula sam za njegovom rukom, istom onom koja me izvela iz labirinta, zagledala se ravno sebi u stopala i duboko udahnula pa mu opisala cijelu večer, kako su mi se smijali, rugali mi se da sam pijana i napušena, kako sam se onesvijestila, a sestra mi poslije rekla da je tako vjerojatno i bolje jer se ne sjećam svega što su mi učinili, ali mene tih pola sata neznanja progoni do dana današnjega. Popunila sam ga, vidite. Popunila sam ga njihovim smijehom, njihovim tijelima i njihovim riječima. Popunila sam ga svojim poniženjem. Rekla sam mu da vidim njihova lica kad god napustim grad i kako su mi Patrick, mama, tata i moj skučeni život bili posve dovoljni zajedno sa svojim problemima i ograničenjima. Ulijevali su mi osjećaj sigurnosti. Kad smo utihnuli, nebo se već smračilo i na mom mobitelu bilo je četrnaest poruka s pitanjem gdje smo. - Ne trebaš da ti ja kažem kako nisi ti kriva - tiho je rekao. Nebo iznad nas postalo je beskonačno i neizmjerno. Uvrtala sam rupčić u ruci. - Da. Pa. Svejedno se osjećam... odgovorno. Previše sam pila da bih se pravila važna. Strahovito sam očijukala. Bila sam... - Ne. Oni su odgovorni.

250


Nitko mi te riječi nikada nije izrekao naglas. Čak je i Treenin suosjećajan pogled izražavao nijemu optužbu. Pa, da nisi bila pijana i glupava u društvu nepoznatih muškaraca... Njegovi prsti stegnuli su moje. Bio je to slabašan pokret, ali stvaran. - Louisa. Nisi ti kriva. Tada sam zaplakala. Više nisam jecala. Suze su mi bešumno kapale, dajući mi do znanja da me s njima napušta još nešto. Krivnja. Strah. I još nekoliko stvari koje nisam bila u stanju imenovati. Lagano sam naslonila glavu na njegovo rame, a on je nagnuo svoju , tako da je počivala na mojoj. - Dobro. Slušaš me? Potvrdno sam kimnula. - Onda ću ti reći nešto dobro - rekao je i pričekao, kao da želi biti siguran kako ima moju pozornost. - Neke pogreške... donose gore posljedice od drugih, ali ne moraš dopustiti da ta noć bude ona koja će te obilježiti. Osjetila sam njegovu glavu na svojoj. - Ti, Clark, imaš priliku ne dopustiti da tako bude. Uzdah koji mi se oteo bio je dug i drhtav. Sjedili smo u tišini jer je puštao da njegove riječi sjednu na mjesto. Mogla sam ostati tako do jutra, iznad ostatka svijeta, s toplinom Willove ruke na svojoj, osjećajući kako ono najstrašnije u meni polako kopni. - Trebali bismo se vratiti - rekao je naposljetku. - Prije nego što pošalju izbavitelje. Pustila sam njegovu ruku i ustala, malo nevoljko, osjećajući hladan povjetarac na svojoj koži. Zatim sam, gotovo uživajući u toj raskoši, ispružila ruke visoko iznad glave. Ispružila sam prste na večernjem zraku i duboko izdahnula, osjećajući kako polako popušta napetost nakupljana tjednima, mjesecima, a možda i godinama. Ispod mene treperila su gradska svjetla, osvijetljen krug usred crnog, seoskog krajolika ispod nas. Okrenula sam se prema Willu. - Wille? - Da? Jedva sam ga vidjela u polumraku, ali sam znala da me gleda. - Hvala ti. Hvala ti što si došao po mene. Odmahnuo je glavom i okrenuo kolica natrag prema puteljku.

251


18.

- Disneyland je dobro rješenje. - Rekla sam vam da zabavni parkovi ne dolaze u obzir. - Znam da jeste, ali nisu tamo samo vlakići i vrtuljci sa šalicama za čaj. Na Floridi su filmski studiji i znanstveni centar. Zapravo ima puno edukativnih sadržaja. - Ne mislim da tridesetpetogodišnji bivši voditelj tvrtke treba dodatnu edukaciju. - Na svakom su uglu zahodi za invalide. A osoblje je vrlo brižno. Ništa im nije teško. - Još ćete mi reći da imaju i vožnje prilagođene invalidima? - Imaju za svakoga ponešto. Zašto ne biste posjetili Floridu, gospođice Clark? Ako vam se ne svidi, možete produžiti u Vodeni svijet, a i klima je vrlo ugodna. - U dvoboju Willa protiv kita ubojice, mislim da znam tko bi izvukao deblji kraj. Činilo se da me ne sluša. - I oni su jedna od najbolje ocijenjenih tvrtki na području odnosa prema osobama s invaliditetom. Znate li da provode niz projekata u suradnji sa zakladom "Zaželi želju" za umiruće? - On ne umire. - Spustila sam slušalicu turističkom agentu baš kad je Will ušao. Prtljala sam po slušalici pokušavajući je vratiti na punjač i naglo zalupila notes. - Je li sve u redu, Clark? - Da - vedro sam se nasmiješila. - Dobro. Imaš neku finu haljinu? - Molim? - Što radiš u subotu? Pozorno je čekao. Mozak mi je još bio zaokupljen dvobojem kita ubojice i turističkog agenta. - Ovaj... ništa. Patrick je cijeli dan na treningu. Zašto?

252


Pričekao je nekoliko sekundi prije odgovora, kao da mu je pravo zadovoljstvo iznenaditi me. - Idemo na svadbu. *** Ni poslije nikada nisam bila sigurna što je Willa navelo da se predomisli vezano uz Alicijinu i Rupertovu svadbu. Slutim da je na njegovu odluku utjecala velika doza urođene želje za kontriranjem nitko nije očekivao da će ići, a ponajmanje sami Alicia i Rupert. Možda je napokon želio zatvoriti to poglavlje. Ali mislim da je u nekoliko prošlih mjeseci samo izgubila moć da ga povrijedi. Zaključili smo da ćemo se snaći bez Nathanove pomoći. Nazvala sam da provjerim je li šator prikladan za Willova kolica, a Alicia je zvučala toliko usplahireno kad je shvatila da ne odbijamo poziv da mi je sinulo kako je njezina reljefna pozivnica doista bila simbolična gesta. - Ovaj... pa... na ulazu u šator je mala stuba, ali mislim da su ljudi koji su ga postavljali spomenuli kako je moguće dodati rampu... utihnula je. - To bi bilo krasno. Hvala vam - rekla sam. - Vidimo se navedenog datuma. Na internetu smo izabrali svadbeni dar. Will je potrošio 120 funta na srebrni okvir za sliku i još 60 na vazu koju je nazvao "krajnje odvratnom". Bila sam šokirana što će potrošiti toliko novaca na osobu koja mu nije čak ni draga, ali već nakon nekoliko mjeseci rada kod obitelji Traynor naučila sam da drukčije shvaćaju novac od nas. Ispisivali su četveroznamenkaste čekove bez razmišljanja. Jednom sam vidjela Willov bankovni izvod, kad je ostavljen na kuhinjskome stolu da ga on pregleda. Na računu je imao dovoljno novca da kupi dvije naše kuće - a to je bio samo tekući račun. Odlučila sam odjenuti svoju crvenu haljinu - djelomice zato što sam znala da se Willu sviđa (i zaključila sam da će mu toga dana trebati svi mali bonusi koje može dobiti) - ali i zato što zapravo nisam imala drugih haljina koje bih imala hrabrosti odjenuti na takvo okupljanje. Will nije imao pojma kakvim me strahom ispunja pomisao na odlazak na bogatašku svadbu, a još manje kao "ispomoć". Kad god bih zamislila kreštave glasove i ocjenjivačke poglede koje će nam dobacivati, poželjela bih radije provesti dan gledajući Patricka kako

253


trči ukrug. Možda je zamaranje time samo dokaz moje plitkosti, ali nisam si mogla pomoći. Sama pomisao na silne goste koji će nas gledati svisoka bila je dovoljna da mi se želudac stegne u jedan veliki čvor. Willu nisam ništa spominjala, ali bojala sam se i za njega. Odlazak na svadbu bivše cure čak je i u idealnim uvjetima mazohistički čin, ali odlazak na javno okupljanje puno bivših prijatelja i kolega, da bi gledao kako ti se bivša udaje za najboljeg prijatelja, djelovalo mi je kao siguran recept za depresiju. Dan uoči polaska natuknula sam nešto na tom tragu, ali on je samo odmahnuo. - Ne brine me to, Clark, a ne bi trebalo ni tebe - rekao je. Nazvala sam Treenu da joj to ispričam. Rekla je samo: - Provjeri ima li u kolicima antraksa i streljiva. - Prvi ga put vodim na pristojnu udaljenost od doma i to će biti totalna katastrofa. - Možda se samo želi podsjetiti da postoje stvari gore od smrti? - Duhovito. Bila je tek s pola uma usredotočena na naš razgovor. Pripremala se za jednotjedni seminar za "potencijalne buduće poslovne lidere" koji se održavao na drugom fakultetu pa je trebala da mama i ja pričuvamo Thomasa. Rekla je da će biti sjajno. Doći će neka od vodećih imena u poslovnome svijetu. Njezin mentor ju je preporučio i bila je jedina na seminaru oslobođena participacije. Osjetila sam da dok razgovaramo radi nešto na računalu. Čula sam kako tipka. - Baš super za tebe - rekla sam. - Održava se na nekom oksfordskom koledžu. Nije riječ čak ni o nekom od onih novih fakulteta, nego jednom od pravih pravcatih "sanjivih tornjića oksfordskih". - Super. Zastala je na trenutak. - Ne pokazuje želju da se ubije, je li? - Will? Ne više nego obično. - Pa, to je već nešto. Čula sam signal pristigle pošte. - Moram ići, Treen. - Dobro. Lijepo se provedi. Oh, i ne idi u onoj crvenoj haljini. Previše je dekoltirana.

254


*** Dan vjenčanja svanuo je vedar i blag, kao što sam u sebi i očekivala. Djevojkama kao što je Alicia sve ide naruku. Netko se vjerojatno založio kod bogova gromovnika. - Baš si zajedljiva, Clark - odvratio je Will kad sam mu to rekla. - Da, pa, učim od najboljih. Nathan je došao ranije kako bi pripremio Willa tako da možemo u devet sati izići iz kuće. Vožnja će trajati dva sata, a ja sam uračunala stajanja i brižno isplanirala trasu kako bismo na putu imali najbolju uslugu. Spremila sam se u kupaonici navlačeći najlonke na svježe obrijane noge, nanoseći šminku, zatim je brišući kako otmjeni gosti ne bi pomislili da sam eskort. Nisam se usudila staviti šal oko vrata, ali sam ponijela rubac koji sam mogla prebaciti preko ramena ako se osjetim previše razgolićeno. - Nije loše, ne? - Nathan se odmaknuo i ugledala sam Willa, u tamnom odijelu i nježnoplavoj košulji s kravatom. Bio je svježe obrijan i blago preplanuo. Košulja mu je posebno isticala boju očiju. Odjednom se činilo da u njima nosi sunčev sjaj. - Nije loše - rekla sam zato što, začudo, nisam željela priznati koliko je zgodan. - Sigurno će zažaliti što se udaje za onu drečavu vreću sala. Will je podigao pogled u nebesa. - Nathane, imamo li sve u torbi? - Aha. Sve je spremno za pokret. - Okrenuo se Willu. - Nema šlatanja djeveruša. - Kao da će ga one zanimati - rekla sam. - Sve će biti u strogim, čipkastim ovratnicima i zaudarati na konje. Willovi roditelji izišli su da ga isprate. Činilo mi se da su se upravo svađali jer gospođa Traynor nije mogla stajati dalje od muža sve i da je prešla državnu granicu. Ruke je držala čvrsto prekrižene na grudima, čak i dok sam se približavala automobilom u rikverc da bi Will mogao ući. Nijednom me nije pogledala. - Nemojte ga previše napiti, Louisa - rekla je, stresajući izmišljenu mrvicu s Willova ramena. - Zašto? - upitao je Will. - Ja ne vozim. - Imaš potpuno pravo, Wille - rekao je otac. – Meni je oduvijek bilo potrebno nekoliko jakih pića da preživim svadbu.

255


- Čak i vlastitu - promrmljala je gospođa Traynor pa glasnije dodala: - Izgledaš jako elegantno, mili. - Kleknula je i popravila obrub Willovih hlača. - Stvarno, jako elegantno. - I vi. - Gospodin Traynor odmjerio me s odobravanjem kad sam izišla s vozačkog mjesta. - Baš ste zgodni. Okrenite se da vas bolje vidimo, Louisa. Will je okrenuo kolica. - Nema vremena, tata. Put pod noge, Clark. Pretpostavljam da se nepristojno dokotrljati u kolicima nakon nevjeste. S olakšanjem sam ušla natrag u auto. Učvrstivši Willova kolica otraga i uredno prebacivši sako preko suvozačkog sjedala da se ne zgužva, napokon smo se odvezli. *** Mogla sam vam opisati kuću Alicijinih roditelja i prije nego što smo stigli. Štoviše, zamislila sam je toliko točno da me Will pitao zašto se smijem dok sam usporavala auto. Velik, georgijanski župni dvor, visokih prozora djelomice zastrtih bujnim, blijedim glicinijama, prilaz posut sitnim oblucima boje karamela: savršena kuća za jednog pukovnika. Mogla sam je zamisliti kako odrasta unutra, kose spletene u dvije uredne, plave pletenice dok uzjahuje prvog, debelog ponija na travnjaku. Dva muškarca u reflektirajućim prslucima usmjeravala su automobile na polje između kuće i susjedne crkve. Spustila sam prozor. - Postoji li parkiralište pred crkvom? - Mjesta za goste su u onom smjeru. - Pa, mi imamo kolica koja će utonuti u onu travu - rekla sam. Moramo stati pred crkvu. Gledajte, stat ću tamo. Pogledali si se i izmijenili nekoliko riječi ispod glasa. Prije negoli su stigli išta više reći, odvezla sam se i parkirala na neupadljivo mjesto pred crkvom. Sada počinje, rekla sam sama sebi, uhvativši Willov pogled u retrovizoru dok sam gasila motor. - Smiri se, Clark. Sve će biti u redu - rekao je. - Potpuno sam opuštena. Zašto misliš da nisam? - Smiješno je koliko si prozirna. Osim toga, u vožnji si izgrizla četiri nokta.

256


Parkirala sam, izišla iz auta, popravila rubac i pritisnula tipke za spuštanje rampe. - Dobro - rekla sam kad su Willovi kotači dotakli tlo. S druge strane ulice, u polju, ljudi su izlazili iz golemih, germanskih automobila, a žene u blijedoljubičastim haljinama gunđale su muževima dok su im potpetice tonule u travu. Sve su bile dugonoge i ujednačene u svijetlim, prigušenim tonovima. Igrala sam se kosom, pitajući se jesam li stavila previše ruža. Pretpostavljala sam da izgledam kao jedna od onih plastičnih rajčica iz kojih se štrca kečap. - Onda... kako ćemo to danas odigrati? Will je slijedio moj pogled. - Iskreno? - Aha. Moram znati. I, molim te, nemoj reći da idemo na zastrašivanje neprijatelja. Spremaš li nešto strašno? Willove oči susrele su se s mojima. Plave, nepronicljive. U trbuh mi je sletio mali roj leptira. - Ponašat ćemo se savršeno pristojno, Clark. Leptiri su počeli divlje lamatati krilima, kao da su mi zarobljeni unutar prsnog koša. Zaustila sam, ali me prekinuo. - Gle, dat ćemo sve od sebe da nam bude zabavna - rekao je. Zabavno. Kao da bi odlazak na vjenčanje bivše mogao biti manje bolan od čišćenja zubnih kanala. Ali bio je to Willov izbor. Willov dan. Udahnula sam, nastojeći se pribrati. - S jednom iznimkom - rekla sam, četrnaesti put namještajući rubac na ramenima. - Kojom? - Ne smiješ oponašati Christyja Browna iz Mojeg lijevog stopala. Budeš li oponašao Christyja Browna putem kući, ostavit ću te ovdje zauvijek zarobljena među intelektualnim snobovima. Kad se Will okrenuo i počeo odmicati prema crkvi, učinilo mi se da čujem kako mrmlja: - Samo znaš kvariti čovjeku zabavu. Odgledali smo obred bez ispada. Alicia je izgledala smiješno prelijepo, kao što sam i očekivala, s kožom poput sjajna, svijetla karamela, u dijagonalno rezanoj prljavobijeloj svili koja joj se uvijala oko vitka tijela kao da se ne bi usudila doticati je bez dopuštenja. Blejala sam u nju dok je lebdjela crkvenim prolazom, pitajući se kakav

257


je osjećaj biti visok, dugonog i izgledati kao nešto što većina nas vidi samo na fotošopiranim plakatima. Pitala sam seje li joj kosu i šminku uredio tim stručnjaka. Pitala sam se nosi li tajice za stanjivanje figure. Naravno da ne nosi. Sigurno nosi nešto paperjasto i čipkasto - donje rublje za žene kojima ne treba ništa pridržavati i koje stoji više od moje tjedne plaće. Dok je svećenik drvio, a male se djeveruše u balerinkama vrpoljile u klupama, ogledala sam se oko sebe da vidim druge goste. U cijeloj crkvi gotovo i nije bilo žene koja se ne bi mogla pojaviti na stranicama modnog časopisa. Cipele su im se savršeno podudarale s nijansom odjeće i izgledale kao da nikada prije nisu nošene. Mlade žene elegantno su stajale u potpeticama od dvanaest do petnaest centimetara sa savršeno manikiramm noktima na nogama. Starije žene nosile su deblje potpetice, strogo krojene kostime s jastučićima na ramenima i svilenim podstavama kontrastnih boja te šešire koji kao da su prkosili gravitaciji. Muškarce je bilo manje zanimljivo gledati, ali gotovo svi su zračili onim nečim što sam katkad znala osjetiti i u Willu - bogatstvom i povlasticama, osjećajem da će se život ljubazno posložiti po tvojim željama. Pitala sam se kakve tvrtke vode, u kakvim svjetovima žive. Pitala sam se primjećuju li ljude poput mene koji im čuvaju djecu ili ih poslužuju u restoranima. Ili plešu oko šipke za njih i njihove poslovne kolege, pomislila sam sjetivši se svojih razgovora na zavodu za zapošljavanje. Na vjenčanjima na kojima sam inače bila mladoženjina i mladenkina obitelji razdvajale su se zbog straha da netko ne prekrši pravila uvjetne kazne. Will i ja smjestili smo se u dno crkve, postavivši Willova kolica uz desni rub moje klupe. Aliciji je dobacio kratak pogled dok je prilazila oltaru, ali inače je gledao ravno preda se, neprotumačiva lica. Četrdeset osam zborista (izbrojila sam) otpjevalo je nešto na latinskom. Rupert se znojio u fraku i podizao obrvu kao da je istodobno razdragan i malo tupast. Nitko nije pljeskao ni klicao kad su proglašeni mužem i ženom. Rupert je djelovao malo nespretno i nasrnuo na nevjestu kao da lovi jabuku ustima na sajmu, i zamalo joj promašio usta. Pitala sam se osjeća li viša klasa da je malo "neukusno" stvarno se poljubiti pred oltarom.

258


A onda je bio kraj. Will se već udaljavao prema izlazu iz crkve. Gledala sam mu zatiljak, uspravan i neobično dostojanstven, želeći ga pitati jesmo li pogriješili što smo došli. Željela sam ga pitati gaji li još osjećaje prema njoj. Željela sam mu reći da je predobar za tu blesavu ženu boje karamela, bez obzira na izvanjski dojam, i da... nisam znala što bih još rekla. Samo sam željela da mu bude lakše. - Jesi dobro? - upitala sam kad sam ga dostigla. Kad se sve zbroji, stvar je bila u tome što je pred oltarom trebao stajati on. Nekoliko je puta trepnuo. - Da - rekao je. Kratko je izdahnuo, kao da je do tada zadržavao dah. Zatim je podigao pogled prema meni. - Dodi, hajdemo nešto popiti. Šator je bio postavljen u obzidanome vrtu, a u dvorišna vrata od kovanog željeza bile su upletene girlande od svijeloružičasta cvijeća. Pred šankom, na drugoj strani, već je nastala gužva pa sam predložila Willu da pričeka vani dok mu ja donesem piće. Vrludala sam između stolova pod bijelim, platnenim stolnjacima, natrpanim s više pribora za jelo i čaša no što sam ikada vidjela u životu. Stolice su imale pozlaćene naslone, kao one koje vidiš u modnim emisijama, a iznad svakog središnjeg aranžmana od frezija i ljiljana visjela je po jedna bijela vrtna svjetiljka. U zraku se osjećao težak, gotovo zagušljiv miris cvijeća. - Pimm's? - rekao je pipničar kad sam došla na red. - Ovaj... - Ogledavši se, primijetila sam da je to zapravo jedino piće koje se nudi. - Oh. Dobro. Dva, molim. Nasmiješio mi se. - Druga pića iznose se poslije, ali gospođica Dewar željela je da svi započnu s Pimm'som. Pogled koji mi je uputio bio je blago urotnički. Jedva primjetno podigavši obrvu, dao mi je do znanja što zapravo misli o tome. Zurila sam u ružičasto piće s limunadom. Tata je oduvijek govorio da su upravo najbogatiji ljudi ujedno i najškrtiji, ali bila sam zaprepaštena što čak ni svadbu nisu otvorili alkoholom. - Onda ćemo se valjda time morati zadovoljiti - rekla sam i prihvatila od njega čaše.

259


Kad sam pronašla Willa, s njim je razgovarao neki muškarac. Mlad, s naočalama, u polučučnju, ruke položene na naslon za ruke Willovih kolica. Sunce je tada već bilo visoko na nebu pa sam morala škiljiti da bih ih dobro vidjela. Odjednom sam shvatila smisao onih silnih šešira širokog oboda. - Baš mi je drago da te opet vidim, Wille - govorio je. - U uredu jednostavno nije isto bez tebe. Ne bih to smio govoriti... ali nije isto. Jednostavno nije. Djelovao je kao mladi računovođa - tip muškarca kojemu je ugodno samo u odijelu. - Ljubazno od tebe što to kažeš. - Baš je bilo čudno. Kao da si ispario. Jednoga dana bio si tamo i upravljao svime, a sutradan smo bili prepušteni... Podigavši pogled, primijetio je da stojim uz njih. - Oh - rekao je, a ja osjetila kako mu pogled pada na moje grudi. Dobar dan. - Louisa Clark, ovo je Freddie Derwent. Stavila sam Willu čašu u držač i rukovala se s mladim muškarcem. - Willova prijateljica - rekla sam i, ne znajući baš zašto, lagano položila ruku na Willovo rame. - Pa nije mu onda tako loše u životu - rekao je Freddie Derwent uz smijeh koji je zazvučao kao kašalj. Malo se zarumenio dok je govorio. - Kako bilo... moram dalje u kruženje. Znate kako je to već na ovakvim događajima... navodno bismo ih trebali doživjeti kao priliku za umrežavanje. Ali drago mi je da sam te vidio, Wille. Stvarno. I... i vas, gospođice Clark. - Djeluje simpatično - rekla sam kad smo se udaljili. Podigla sam ruku s Willova ramena i otpila velik gutljaj napitka. Zapravo je bio mnogo ukusniji negoli je izgledao. Malo me uznemirio krastavac koji sam ugledala u čaši. - Da. Da, drag dečko. - Nije bilo previše neugodno? - Ne. - Willove oči poletjele su prema mojima. - Nije, Clark, nimalo neugodno. Kao da su se ohrabrili vidjevši da mu je prišao Freddie Derwent, tijekom idućega sata još je nekoliko ljudi došlo pozdraviti Willa. Neki

260


su stajali nekoliko koraka od njega, kao da ih to oslobađa dvojbe treba li se rukovati s njim, dok su drugi zadizali hlače i čučali mu gotovo pred nogama. Stajala sam uz Willa, govoreći malo. Primijetila sam da se blago ukrutio kad je ugledao dvojicu muškaraca kako mu prilaze. Jedan od njih - krupan, plećat muškarac s cigarom - očito nije znao što bi rekao kad se našao pred Willom pa se odlučio za: - Sjajno vjenčanje, zar ne, stari? Nevjesta je izgledala fantastično. Pretpostavila sam da nije upućen u Alicijinu ljubavnu povijest. Drugi, koji je djelovao kao Willov poslovni suparnik, odlučio se za diplomatskiji pristup, ali primijetila sam da u Willu izaziva napetost posve izravnim pogledom i otvorenim pitanjima o Willovu stanju. Bili su kao dva psa koja kruže jedan oko drugoga, odlučujući hoće li pokazati zube. - Novi predsjednik uprave moje bivše tvrtke - rekao je Will kad se čovjek napokon, mahnuvši, udaljio. - Mislim da se samo želio uvjeriti kako neću pokušati izvesti preuzimanje tvrtke. Sunce je postalo žestoko, a vrt se pretvorio u mirisnu jamu pa su se ljudi počeli povlačiti u prozračnu sjenu krošnji. Odvela sam Willa do ulaza u šator, zabrinuta za njegovu tjelesnu temperaturu. U šatoru su uključili divovske ventilatore koji su nam lijeno brujali iznad glave. U daljini, u sjeni vrtne sjenice, zasvirao je gudački kvartet. Bio je to prizor kao iz filma. Alicia, koja je lebdjela vrtom - prozračna prikaza koja je razdragano klicala i slala zračne poljupce - nije nam prišla. Gledala sam kako Will ispija dvije čaše Pimm'sa i u sebi se radovala. *** Ručak je poslužen u četiri sata. Učinilo mi se da je to prilično čudno vrijeme za ručak, ali kao što je Will istaknuo, ipak je to bila svadba. Vrijeme kao da se protegnulo i postalo beznačajno, a njegov protok zamućivala su beskrajna pića i vrludavi razgovori. Nisam znala je li to zbog vrućine ili ozračja, ali kad smo stigli za svoj stol, osjećala sam se gotovo pijano. Kad sam se uhvatila kako nešto nesuvislo trabunjam starijem muškarcu sebi slijeva, shvatila sam da možda stvarno jesam pijana.

261


- Ima li u tom Pimm'su alkohola? - pitala sam Willa nakon što sam si prosula sadržaj soljenke u krilo. - Otprilike koliko i u čaši vina. U svakoj čaši Pimm'sa. Užasnuto sam se zagledala u Willa. U oba Willa. - Zezaš me. Unutra je bilo voća! To znači da je bezalkoholno. Kako ću te odvesti kući? - Baš si neka njegovateljica - rekao je. Podigao je obrvu. - Što dobijem ako to prešutim majci? Bila sam zatečena načinom na koji je Will pristupao danu. Mislila sam da ću dobiti Mrkog Willa, Podrugljivog Willa. Ili bar Sutljivog Willa. Ali on je prema svima bio šarmantan. Nije se smeo čak ni kad je poslužena juha. Samo je pristojno upitao bi li tko želio mijenjati svoj kruh za njegovu juhu, na što su dvije djevojke s druge strane stola tvrdeći da su alergične na pšenicu - gotovo bacile na njega svoja peciva. Što je mene više brinulo kako ću se otrijezniti, to je Will postajao vedriji i bezbrižniji. Pokazalo se da je postarija žena s njegove desne strane bivša zastupnica u parlamentu koja se zalagala za prava osoba s invaliditetom i bila je jedna od rijetkih osoba koje sam vidjela da s Willom mogu razgovarati bez imalo nelagode. U jednom trenutku vidjela sam da mu stavlja komadić rolade u usta. Kad je nakratko ustala od stola, rekao mi je ispod glasa da se jednom uspela na Kilimandžaro. - Obožavam takve stare koke - rekao je. - Mogu je točno zamisliti s mulom i paketom sendviča. Takve su žilave kao đon. Ja sam s muškarcem sebi slijeva imala manje sreće. Trebale su mu točno četiri minute - nakon najkraćeg mogućeg kviza o tome tko sam, gdje stanujem i koga od uzvanika poznajem - da zaključi kako ga ama baš ništa što bih ja rekla ne bi moglo zanimati. Okrenuo se ženi sa svoje lijeve strane, ostavivši me da se šutke probijam kroz ostatak hrane na tanjuru. U jednom trenutku, kad mi je postalo stvarno neugodno, osjetila sam kako se Willova ruka spušta sa susjedne stolice na moju podlakticu. Podigla sam pogled, a on mi je namignuo. Prihvatila sam njegovu ruku i stegnula je, zahvalna što je primijetio moju nelagodu. Onda je odmaknuo kolica petnaestak centimetara i uključio me u razgovor s Mary Rawlinson.

262


- Will mi kaže da vi skrbite za njega - rekla je. Imala je prodorne plave oči, a bore su svjedočile o životu slobodnom od tretmana za njegu lica. - Trudim se - rekla sam, dobacivši mu pogled. - Oduvijek se bavite tim poslom? - Ne. Prije sam... radila u kafiću. Nisam bila sigurna da bih tu činjenicu otkrila ikome drugom na toj svadbi, ali Mary Rawlinson kimnula je s odobravanjem. - Oduvijek sam smatrala da je to vrlo zanimljiv posao. Ako volite ljude i rado brbljate, kao ja. Ozareno me gledala. Will je vratio ruku na svoja kolica. - Nastojim poticati Louisu na nove pothvate, da malo prositi horizonte. - Što ste imali na umu? - pitala me. - Ne zna - odgovorio je Will. - Louisa je jedna od najpametnijih osoba koje znam, a nije u stanju prepoznati vlastite potencijale. Mary Rawlinson oštro ga je pogledala. - Nemojte se prema njoj ponašati tako pokroviteljski, mili. Sigurna sam da je sposobna sama odgovoriti. Trepnula sam. - Vjerujem da vi sami najbolje znate odgovor na moje pitanje dodala je. Will je izgledao kao da će nešto reći, ali je zatvorio usta. Zagledao se u stol, odmahujući glavom, ali se smiješio. - Onda, Louisa, pretpostavljam da vam vaš posao troši mnogo psihičke energije. A čini mi se da ovaj mladić nije baš najlakši štićenik na svijetu. - Tu imate pravo. - Ali Will je u pravu kad u vama vidi potencijal. Izvolite moju posjetnicu. U odboru sam dobrotvorne udruge koja potiče prekvalifikaciju. Možda biste u budućnosti razmislili o nekom drugom zanimanju? - Posve sam zadovoljna radeći za Willa, hvala vam. Svejedno sam prihvatila posjetnicu koju mi je pružila, pomalo zatečena činjenicom da tu ženu imalo zanima što radim sa svojim životom. Ali još dok sam je prihvaćala, osjetila sam se kao uljez. Nije bilo šanse da prestanem raditi, čak i kad bih znala za što se želim

263


školovati. Nisam bila uvjerena da sam prava osoba za program prekvalifikacije. Osim toga, na prvome mjestu bilo mi je održavanje Willa na životu. Toliko sam se izgubila u mislima da sam nakratko prestala slušati njihov razgovor. - ...i jako je dobro što ste, tako reći, prešli tu barijeru. Znam da je nevjerojatno teško tako drastično prilagoditi vlastiti život novim očekivanjima. Zurila sam u ostatke svojeg poširanog lososa. Nikada nisam čula da itko s Willom tako razgovara. Mrštio se zagledan u stol, a onda se opet okrenuo prema njoj. - Nisam siguran da sam prešao barijeru - tiho je rekao. Motrila ga je nekoliko trenutaka, zatim pogledala mene. Pitala sam se je li me izdao izraz lica. - Za sve treba vremena, Wille - rekla je, položivši nakratko ruku na njegovu podlakticu. - To je nešto s čime se vašem naraštaju puno teže pomiriti. Vi ste odrasli očekujući da će sve gotovo odmah biti po vašem. Očekujete voditi živote kakve ste odabrali. A osobito uspješni mladići kao što ste vi. Ali za takve stvari treba vremena. - Gospođo Rawlinson... Mary... ne očekujem da ću se oporaviti rekao je. - Ne govorim o fizičkom oporavku - rekla je. - Govorim o prihvaćanju novoga života. Baš kad sam čekala da čujem što će Will na to odvratiti, začulo se glasno kuckanje žlicom o čašu pa se prostorija utišala u iščekivanju govora. Jedva sam čula što su govorili. Imala sam dojam da se samo redaju podbuhli muškarci u frakovima, spominjući ljude i mjesta koja ne poznajem, izazivajući uljudan smijeh. Sjedila sam, žvačući praline od tamne čokolade koje su stigle na stol u srebrnim košaricama i popila tri šalice kave jednu za drugom tako da se više nisam osjećala samo pijano, već i živčano i čudno. Will je, pak, bio utjelovljenje mira. Sjedio je gledajući kako gosti plješću njegovoj bivšoj djevojci, slušao Ruperta kako tupi o tome kako je ona savršeno divna žena. Nitko ga nije spomenuo. Ne znam je li to bilo zato da mu poštede osjećaje ili zato što im je njegova nazočnost zapravo pričinjala nelagodu. Mary Rawlinson povremeno bi se nagnula prema njemu i nešto mu rekla ispod glasa na uho, na što bi on lagano kimnuo, kao da se slaže.

264


Kad su govori napokon završili, pojavila se prava vojska konobara i počela raščišćavati sredinu sobe za ples. Will se nagnuo prema meni. - Mary me podsjetila da je u ovoj ulici jedan jako dobar hotel. Nazovi da provjeriš imaju li sobu. - Molim? Mary mi je pružila ime i broj telefona nažvrljan na ubrusu. - Sve je u redu, Clark - tiho je rekao kako ga ona ne bi čula. - Ja častim. Hajde, a onda možeš prestati razbijati glavu time koliko si popila. Dohvati mi kreditnu karticu iz torbe. Vjerojatno će im trebati broj. Uzela sam je, izvadila svoj mobitel i otišla u udaljen dio vrta. Rekli su da imaju slobodne dvije sobe - jednu jednokrevetnu i dvokrevetnu u prizemlju. Da, pristupačna je invalidima. - Savršeno - rekla sam pa morala zatomiti malen vrisak kad su mi rekli cijenu. Dala sam im broj Willove kreditne kartice čitajući brojeve s blagom mučninom u želucu. - Onda? - rekao je kad sam se vratila. - Rezervirala sam, ali... - Rekla sam mu koliko će dvije sobe stajati. - Nema veze - rekao je. - Sada nazovi onog svog tipa da mu kažeš kako se večeras ne vraćaš pa popij još jedno piće. Štoviše, popij šest. Bilo bi mi beskrajno zadovoljstvo gledati kako se oblijevaš na račun Alicijina oca. *** To sam i učinila. Te večeri nešto se dogodilo. Svjetla su se prigušila pa je naš mali stol bio manje upadljiv i težak miris cvijeća ublažio je večernji povjetarac, a zahvaljujući glazbi, vinu i plesu zapravo smo svi počeli uživati premda to ondje nitko ne bi očekivao. Nikada nisam vidjela Willa tako opuštena. Sjedeći između mene i Mary, osmjehivao joj se i razgovarao s njom, a to što je u tom trenutku djelovao sretno osujetilo je neke od ljudi koji bi ga inače iskosa gledali ili dobacivali sažaljive poglede. Natjerao me da maknem rubac i uspravno sjedim. Svukao je sako i otpustio kravatu, a oboje smo susprezali hihot, gledajući ljude kako plešu. Ne mogu vam reći koliko mi je laknulo jednom kad sam

265


vidjela bogataše kako plešu. Muškarci su izgledali kao da ih trese struja, a žene su prema nebu podizale pružene male prste i djelovale ukočeno čak i dok su se vrtjele. Mary Rawlinson promrmljala je nekoliko puta: - Blagi Bože. - Dobacila mi je pogled. Sa svakim pićem, sve se sočnije izražavala. - Ne želite se malo razbacati po podiju, Louisa? - Bože, nikako. - Jako razumno od vas. Bolje plesanje vidjela sam i u vražjem diskoklubu Mladih farmera. U devet sati dobila sam SMS od Nathana. Sve OK? Da. Super, vjerovao ili ne. Will se sjajno zabavlja. Bila je to istina. Gledala sam kako se grohotom smije nečemu što je Mary rekla, a nešto u meni postalo je čudno i napeto. To mi je pokazalo da bi moj plan mogao uspjeti. Mogao bi biti sretan ako bi bio okružen pravim ljudima, ako bi mu bilo dopušteno biti Will, a ne Čovjek U Invalidskim Kolicima, popis simptoma, predmet sažaljenja. U deset sati počeli su sentiši. Gledali smo kako Rupert vrti Aliciju plesnim podijem, praćen uljudnim pljeskom promatrača. Frizura joj se ovjesila i ovila mu je ruke oko vrata kao da joj treba oslonac. Rupert joj je sklopio ruke na leđima. Koliko god bila lijepa i bogata, malo sam je žalila. Pomislila sam kako vjerojatno neće shvatiti što je izgubila dok ne bude prekasno. Usred pjesme pridružili su im se i drugi parovi, djelomice ih zaklanjajući od naših pogleda, a meni je pozornost odvukla Maryina priča o plaćama njegovatelja dok odjednom nisam podigla pogled i ugledala je kako stoji točno pred nama kao supermodel u bijeloj haljini. Srce mi je zapelo u grlu. Alicia je kimnula u znak pozdrava Mary i malo se sagnula u struku kako bi je Will čuo uz glazbu. Lice joj je bilo malo napeto, kao da je morala skupiti hrabrost za dolazak. - Hvala ti što si došao, Wille. Stvarno. - Mene je pogledala ispod oka, ali nije ništa rekla.

266


- Bilo mi je zadovoljstvo - glatko je odvratio Will. - Krasno izgledaš, Alicia. Sjajan dan. Licem joj je preletjelo iznenađenje. A onda blaga sjeta. - Stvarno? Iskreno to misliš? Misliš li... toliko bih toga željela reći... - Stvarno - rekao je Will. - Nema potrebe. Sjećaš se Louise? - Sjećam. Na trenutak je zavladala tišina. Vidjela sam Ruperta kako se mota nekoliko koraka dalje, sumnjičavo nas mjerkajući. Osvrnula se prema njemu i podigla ruku kao da mu maše. - Pa, u svakom slučaju, hvala ti, Wille. Stvarno si super tip što si došao. I hvala ti na... - Zrcalu. - Pa da. Zrcalo je naprosto prekrasno. - Uspravila se i prišla mužu koji se okrenuo, već joj stežući ruku. Gledala sam kako prelaze plesni podij. - Nisi joj kupio zrcalo. - Znam. Još su razgovarali, a Rupertu su oči poletjele prema nama. Kao da ne može vjerovati da je Will jednostavno bio ljubazan. Molim lijepo, i meni je to bilo teško povjerovati. - Je li ti... je li ti teško? - pitala sam ga. Otrgnuo je pogled s njih. - Ne - odgovorio je i nasmiješio mi se. Smiješak mu je postao malo nakošen od pića, a oči su mu istodobno bile tužne i zamišljene. Kad se plesni podij nakratko ispraznio prije sljedećeg plesa, čula sam se kako govorim: - Što kažeš, Wille? Hoćeš li me malo zavrtjeti na podiju? - Molim? - Hajde. Dajmo ovim debilima temu za razgovor. - Ah, super - rekla je Mary podižući čašu. - Jebeno genijalno. - Dođi. Dok je glazba još spora. Mislim da ćeš na kotačima teško izvesti pogo. Nisam mu dala izbora. Oprezno sam mu sjela u krilo i ovila mu ruke oko vrata da ne padnem. Zagledao mi se u oči, kao da smišlja može li mi to odbiti. A onda nas je, za divno čudo, Will odvezao na

267


podij i počeo se kretati u sporim krugovima ispod treperavih svjetala diskokugli. Istodobno sam se osjećala blago histerično i neugodno izloženo. Sjedila sam pod takvim kutom da mi se haljina podigla do pola bedara. - Pusti je tako - šapnuo je Will. - Ovo je... - Hajde, Clark. Nemoj me sad iznevjeriti. Zatvorila sam oči i obavila mu vrat rukama, obraza uz njegov, udišući limunast miris njegova sredstva za poslije brijanja. Osjećala sam kako pjevuši uz glazbu. - Jesu li već zgroženi? - upitao je. Otvorila sam jedno oko i ogledala se na prigušenom svjetlu. Nekoliko ljudi ohrabrujuće se smiješilo, ali većina nije znala što da misli. Mary je podigla čašu da mi nazdravi. A onda sam vidjela kako u nas pilji Alicia, kojoj se lice nakratko objesilo. Kad je vidjela da je gledam, brzo je svrnula pogled i rekla nešto Rupertu ispod glasa. On je odmahnuo glavom kao da radimo nešto sramotno. Osjetila sam kako mi se usne razvlače u vragolast smiješak. - O, da - rekla sam. - Ha. Dodi bliže. Fantastično mirišeš. - I ti. Ali ako se nastaviš okretati ulijevo, povratit ću. Will je promijenio smjer. Prebacila sam mu ruke oko vrata i malo se odmaknula da ga pogledam, više ne osjećajući nikakvu nelagodu. Spustio je pogled na moje grudi. Iskreno rečeno, s obzirom na to kako sam sjedila, nije imao kamo drugamo gledati. Podigao je pogled s mojeg dekoltea i izvio obrvu. - Znaš, da nisam u kolicima, nikada ne bi dopustila da ti se nađem ovako blizu grudima - promrmljao je. Mirno sam ga pogledala. - Ti mi nikada ne bi pogledao grudi da nisi u kolicima? - Molim? Naravno da bih. - Nema šanse. Bio bi previše zaokupljen zurenjem u visoke plavuše s beskonačnim nogama i velikim frizurama, onima koje na četrdeset koraka mogu nanjušiti kome firma plaća troškove. Uostalom, uopće ne bih bila ovdje. Bila bih tamo i posluživala pića. Bila bih jedna od nevidljivih.

268


Trepnuo je. - Onda? Imam pravo, ne? Will je bacio pogled na šank pa ga vratio na mene. - Imaš. Ali u moju obranu, Clark, bio sam prava gnjida. Prasnula sam u takav smijeh da je još više ljudi pogledalo prema nama. Pokušala sam se uozbiljiti. - Oprosti - promrmljala sam. - Mislim da me hvata histerični napadaj. - Znaš što? Mogla sam mu cijelu noć ostati zagledala u lice. U nabrane kutove njegovih očiju. U mjesto na kojem mu vrat prelazi u rame. - Što? - Ima dana, Clark, kada si ti jedino što mi dalje volju za ustajanjem ujutro. - Onda hajdemo nekamo. - Riječi su mi izletjele gotovo prije negoli sam smislila što želim reći. - Molim? - Hajdemo nekamo. Idemo se tjedan dana samo zabavljati. Ti i ja. Bez ovih... Pričekao je. - Gnjida? - ...gnjida. Pristani, Wille. Hajde. Nije micao oči s mojih.' Ne znam što sam mu govorila. Ne znam odakle je sve to doprlo. Samo sam znala da, ako ga ne navedem da pristane večeras, uz zvijezde, frezije, smijeh i Mary, nemam nikakve šanse za uspjeh. - Molim te. Nekoliko sekundi prije njegova odgovora za mene su trajale cijelu vječnost. - Dobro - rekao je.

269


19.

Nathan

Mislili su da ne kužimo. Kad su se napokon vratili sa svadbe, sutradan u vrijeme ručka, gospođa Traynor bila je toliko bijesna da je jedva govorila. - Mogli ste nazvati - rekla je. Ostala je kod kuće samo da se uvjeri kako su sretno stigli. Otkako sam došao u osam ujutro, slušao sam kako korača amo-tamo popločanim hodnikom. - Oboje sam vas nazvala ili slala poruke najmanje osamnaest puta. Tek kad sam uspjela dobiti kuću Dewarovih i kad mi je netko ondje rekao da je "čovjek u kolicima" otišao u hotel, mogla sam biti sigurna da niste doživjeli strašnu prometnu nesreću na autocesti. - "Čovjek u kolicima". Baš krasno - primijetio je Will. Ali vidio sam da mu puca prsluk. Bio je ležeran i opušten, podnoseći mamurluk s humorom premda sam imao osjećaj da trpi bol. Prestao se smiješiti tek kad je njegova mama napala Louisu. Uskočio je i rekao joj da sve što ima reći treba reći njemu, jer je odluka da prespavaju bila njegova, a Louisa je na nju samo pristala. - I, koliko ja znam, majko, tridesetpetogodišnji muškarac strogo gledano nikome ne treba odgovarati ako odluči provesti noć u hotelu. Čak ni roditeljima. Zurila je u njih oboje, promrmljala nešto o "najobičnijoj pristojnosti" i izišla iz sobe. Louisa je djelovala blago potreseno, ali on joj je prišao i rekao joj nešto ispod glasa. U tom sam trenutku shvatio. Porumenjela je i nasmijala se, onim smijehom koji ti pobjegne kad znaš da se ne bi smio smijati. Smijehom koji svjedoči o zavjeri. Will se zatim okrenuo prema njoj i rekao joj da se ostatak dana odmara. Neka ode kući, presvuče se, možda odrijema malo.

270


- Ne mogu šetati oko dvorca s nekim na kome se vidi da je prespavao u tuđem krevetu - rekao je. - U tuđem krevetu? - Nisam uspio prikriti iznenađenje u glasu. - Ne na taj način - rekla je Louisa i zamahnula na mene rupcem pa dohvatila kaput da ode. - Uzmi auto - doviknuo je za njom. - Tako ćeš se lakše vratiti. Gledao sam kako je Willove oči prate sve do stražnjih vrata. Ponudio bih vam u kladionici omjer sedam naprama četiri samo na temelju tog pogleda. Nakon njezina odlaska, malaksao je. Očito se pravio dok mama i Louisa nisu otišle iz njegova krila kuće. Pozorno sam ga motrio, a kad mu je s lica nestalo smiješka, nije mi se svidjelo kako izgleda. Koža mu je bila posuta blagim mrljicama i dvaput je bolno zgrčio lice kad je mislio da ga nitko ne vidi, a i izdaleka sam vidio da je sav naježen. U mojoj glavi oglasilo se malo zvono za uzbunu, daleko, ali prodorno. - Osjećaš se dobro, Wille? - Posve. Ne brini. - Bi li mi rekao gdje te boli? Tada se očito pomirio sa sudbinom, kao da zna kako me ne može zavarati. Dugo smo surađivali. - Dobro. Blaga glavobolja. I... ovaj... treba mi promijeniti cjevčice. Vjerojatno hitno. Premjestio sam ga iz kolica na krevet pa počeo skupljati opremu. - U koliko ih je sati jutros Lou zamijenila? - Nije. - Lecnuo se. I na licu mu se čitala krivnja. - Ni jučer navečer. - Što? Izmjerio sam mu puls i dohvatio tlakomjer. Naravno, tlak mu je bio do stropa. Kad sam mu položio ruku na čelo, ostala je orošena znojem. Otišao sam do ormarića s lijekovima i smrvio nekoliko vazodilatatora. Dao sam mu ih u vodi i pobrinuo se da popije do zadnje kapi. Onda sam mu stavio jastuk pod leđa, podigao noge na krevet i brzo mu promijenio cjevčice, cijelo ga vrijeme motreći. - AD? - Aha. Nije ti to baš bio najmudriji potez, Wille. Autonomna disrefleksija bila je najgora noćna mora. Bila je to drastično pretjerana reakcija Willova tijela na bol ili neugodu - ili na,

271


primjerice, neispražnjen kateter - uzaludan i pogrešno usmjeren pokušaj njegova oštećena živčanog sustava da zadrži nadzor nad tijelom. Napadaj je mogao doći iz vedra neba i dovesti do potpunog tjelesnog rastrojstva. Bio je blijed i teško je disao. - Kako ti je koža? - Malo peckavo. - Vid? - Dobro. - Joj, čovječe. Misliš da trebamo pomoć? - Daj mi deset minuta, Nathane. Siguran sam da si učinio sve što nam je potrebno. Daj mi deset minuta. Zatvorio je oči. Opet sam mu izmjerio tlak, pitajući se koliko da čekam do poziva hitne pomoći. Strahovito sam se bojao AD-a jer nikad ne znaš u kojem će se smjeru razviti. Jednom je već imao napadaj, kad sam tek počeo raditi za njega, i završio je dva dana u bolnici. - Ozbiljno, Nathane, reći ću ti ako zaključim da nam se loše piše. Uzdahnuo je, a ja sam mu pomogao da se spusti i nasloni na uzglavlje kreveta. Rekao mi je da je Louisa bila toliko pijana da ju se nije usudio pustiti da prčka po njegovoj opremi. - Sam Bog zna kamo bi zabila te vražje cjevčice. - Pritom se gorko nasmijao. Louisi je trebalo gotovo pola sata da ga prebaci iz kolica u krevet, rekao je. Oboje su dvaput završili na podu. - Na svu sreću, bili smo oboje toliko pijani da nismo gotovo ništa osjetili. - Bila je dovoljno pribrana da nazove recepciju, a oni su poslali nosača da joj ga pomogne podići. - Drag momak. Mutno se sjećam kako sam inzistirao da mu Louisa ostavi napojnicu od pedeset funta. Znam da je bila pijana kao letva jer je pristala. Kad je napokon otišla iz njegove sobe, Will se bojao da neće stići do svoje. Zamišljao ju je na stubama, sklupčanu u crvenu lopticu. Moja ocjena Louise Clarke u tom trenutku bila je malo manje širokogrudna. - Wille, stari, mislim da bi se sljedeći put trebao malo više čuvati, može? - Dobro sam, Nathane. Posve dobro. Već mi je bolje. - Osjetio sam da me motri dok sam mu mjerio puls. - Stvarno. Nije ona kriva.

272


Krvni tlak mu se spustio. Pred mojim očima boja kože vraćala mu se u normalu. Ispustio sam dah, a nisam ni bio svjestan da ga zadržavam. Malo smo čavrljali trateći vrijeme dok se stanje nije smirilo, razgovarajući o događajima prošloga dana. Stekao sam dojam da ga bivša ni najmanje ne muči. Nije mnogo govorio, ali premda je bio očito iscrpljen, djelovao je OK. Pustio sam mu zapešće. - Inače, fora tetovaža. Cinično me pogledao. - Samo pazi da ne napreduješ do "Rok trajanja istječe...", ne? Usprkos znojenju, boli i infekciji, izgledao je, za promjenu, kao da mu je na pameti i nešto drugo osim bolesti koja ga razara. Nisam mogao ne pomisliti kako gospođa Traynor možda ne bi tako jako pošizila da je to znala. Nismo joj spominjali ono što se događalo u vrijeme ručka - Will me natjerao da mu to obećam - ali kad se Lou vratila tog poslijepodneva, bila je prilično šutljiva. Izgledala je blijedo, a opranu kosu zavezala je u rep kao da nastoji djelovati odgovorno. Naslutio sam kako se osjeća. Katkad se nakon oblijevanja do sitnih sati sutradan ujutro osjećaš super, ali to je samo zato što si zapravo još malo pijan. Dobri, stari mamurluk samo se poigrava tobom, odlučujući kad će te zaskočiti. Zaključio sam da ju je zaskočio negdje u vrijeme ručka. Ali nakon nekog vremena postalo je jasno da je ne muči samo mamurluk. Will ju je uporno davio ispitivanjem zašto je toliko tiha dok nije naposljetku rekla: - E pa, ustanovila sam da nije baš najrazumnije ostati vani do jutra kad živiš s dečkom. Rekla je to sa smiješkom, ali bio je to usiljen smiješak, pa smo i Will i ja shvatili da su pale teške riječi. Nisam mogao kriviti tipa. Ni ja ne bi htio da moja ženica ostane vani cijelu noć s nekim frajerom, pa čak i ako je kvadrić. A on još i nije vidio kako je Will gleda. Tog poslijepodneva nismo bogzna što radili. Louisa je ispraznila Willov ruksak, otkrivši da je unutra utrpala sve besplatne hotelske šampone, regeneratore, minijaturne pribore za šivanje i kape za

273


tuširanje kojih se mogla domoći. ("Nemoj se smijati", rekla je. "Sobe su toliko koštale da je Will platio cijelu tvornicu šampona.") Gledali smo neki japanski crtić za koji je Will tvrdio da je super zabava uz mamurluk, a ja se nisam dao otpraviti - djelomice zato što sam mu želio držati tlak na oku, a djelomice zato, iskreno govoreći, što sam bio malo zločest. Želio sam vidjeti kako će Will reagirati kad kažem da ću im praviti društvo. - Stvarno? - upitao je. - Voliš Miyazakija? Odmah se ispravio govoreći kako će mi se crtić, naravno, strašno svidjeti... sjajan je to film... bla, bla, bla. Ali sve je izišlo na vidjelo. Na jednoj razini bilo mi je drago zbog njega. Taj je čovjek predugo imao samo jednu stvar na pameti. I tako smo pogledali film. Navukao sam zavjese, isključio telefon i gledao taj neobični crtić o djevojčici koja završi u paralelnom svemiru s nekakvim čudnim stvorenjima među kojima za polovinu nisi bio siguran jesu li dobra ili zločesta. Lou je sjedila posve blizu Willu, dodajući mu piće, a jednom mu je čak obrisala i oko kad mu je nešto uletjelo. Zapravo je sve to bilo prilično slatko, ali dio mene pitao se kamo to, zaboga, vodi. Zatim je Louisa razgrnula zavjese i svima nam skuhala čaj, a oni su se gledali kao dvoje ljudi koji se premišljaju hoće li podijeliti s tobom tajnu i na kraju su mi ispričali sve o putu. Deset dana. Još nisu sigurni kamo, ali vjerojatno daleko i bit će sjajno. Bih li pošao s njima da im pomognem? Bi li medvjed srao u šumi? Morao sam curi skinuti kapu. Da si mi prije četiri mjeseca rekao da ćemo odvesti Willa na daleki odmor - čovječe, čak i da ćemo ga izvesti iz kuće - rekao bih da ti nisu sve na broju. Molim lijepo, prije polaska morat ću s njom u četiri oka porazgovarati o medicinskoj njezi koja je potrebna Willu. Negdje Bogu iza nogu nećemo si moći priuštiti da ovako za dlaku izbjegnemo propast. Kad je Louisa bila na odlasku, svratila je gospođa T. pa su čak i njoj rekli za putovanje. Will joj je priopćio novost kao da to nije ništa neobičnije od šetnje oko dvorca. Moram vam reći da mi je bilo stvarno drago. Onaj vražji internetski poker požderao mi je svu lovu pa ove godine uopće nisam kanio na godišnji. Čak sam i oprostio Louisi to što je bila toliko glupa

274


da posluša Willa kad joj je rekao da mu ne treba promijeniti katetere. A vjerujte mi, to me prilično raspizdilo. Sve je djelovalo ružičasto i zviždao sam navlačeći kaput, već se radujući bijelome pijesku i plavim morima. Čak sam pokušavao smisliti i hoću li uz to moći vezati kratak posjet kući u Auckland. A onda sam ih vidio - gospođu Traynor kako stoji pred stražnjim vratima dok se Lou spremala zaputiti ulicom. Ne znam kakav su to razgovorčić vodile, ali obje su djelovale mrko. Ulovio sam samo zadnju rečenicu, ali to mi je, istini za volju, bilo posve dovoljno. - Nadam se da znate što radite, Louisa.

275


20.

- Što si rekla? Bili smo u brdima izvan grada kad sam mu to priopćila. Patrick je bio na pola dionice od 25 kilometara i želio je da mu mjerim vrijeme vozeći za njim na biciklu. Vožnja biciklom išla mi je malo lošije od molekularne fizike, pa je to uključivalo mnogo kletvi i vrludanja s moje strane i mnogo ojađenih povika s njegove. Zapravo je želio otrčati 40 kilometara, ali sam mu rekla kako mislim da to sjedalo mojeg bicikla ne bi izdržalo, a i da, kad se vratimo kući, jedno od nas mora obaviti tjednu kupnju. Nestalo nam je paste za zube i instantkave. Molim lijepo, samo je meni bilo do kave. Patrick je pio biljne čajeve. Kad smo stigli do vrha brda Sheepcote, ja zadihana, nogu teških poput olova, odlučila sam servirati novost. Zaključila sam da će tako pred nama biti još 16 kilometara da Patrick vrati dobro raspoloženje. - Neću ići na Extreme Viking. Nije se zaustavio, ali malo mu je nedostajalo. Okrenuo se prema meni, još se gibajući, i djelovao je toliko zatečeno da sam se zamalo zabila u stablo. - Molim? Zašto? - Zato što... radim. Opet se okrenuo prema cesti i ubrzao. Stigli smo do hrpta brda pa sam morala stegnuti kočnice kako ga ne bih pretekla. - A kad si to odlučila? Čelo mu se orosilo sitnim znojem, a na listovima su mu iskočile tetive. Nisam smjela predugo zuriti u njih jer bih počela krivudati. - Ovoga vikenda. Željela sam biti sigurna. - Ali rezervirali smo ti let i sve. - To je samo easyJet. Vratit ću ti tih 39 funta ako te to muči. - Nije riječ o trošku. Mislio sam da me podupireš. Rekla si da ćeš mi doći kao podrška.

276


Patrick je znao biti pravi mrgud. U početku veze znala sam ga zafrkavati zbog toga. Zvala sam ga Gospon Durilo. Mene je to nasmijavalo, a njega toliko ljutilo da bi se prestao duriti samo da me ušutka. - Joj, daj. Sad sam ti podrška, ne? Mrzim vožnju biciklom, Patrick. Znaš to. Ali svejedno te podržavam. Prešli smo još dva kilometra prije negoli se opet oglasio. Možda sam to umislila, ali bat Patrickovih stopala na cesti kao da je poprimio mrk, odlučan ritam. Bili smo visoko iznad svojega gradića, a ja sam puhala na uzbrdicama, uzaludno se trudeći da mi srce ne podivlja svaki put kad nas mimoiđe automobil. Bila sam na maminu starom biciklu (Patrick mi nije dao ni da priđem njegovu trkačkom prvaku) koji nije imao mjenjač brzina pa sam često zaostajala za njim. Osvrnuo se i malo usporio kako bih ga dostigla. - A zašto ne mogu uzeti nekoga iz agencije? - Iz agencije? - Da dolazi Traynorima. Mislim, ako radiš ondje šest mjeseci, imaš pravo na godišnji odmor. - Nije to baš tako jednostavno. - Ne vidim zašto ne bi bilo. Na kraju krajeva, počela si raditi tamo bez ikakvog znanja. Zadržala sam dah. To je bilo prilično teško s obzirom na to da sam od bicikliranja ionako ostala bez daha. - Zato što on mora na put. - Molim? - Mora na put. Pa Nathan i ja trebamo poći s njim. - Nathan? Tko je Nathan? - Njegov zdravstveni njegovatelj. Tip kojeg si upoznao kad je Will bio kod moje mame. Vidjela sam da Patrick razmišlja o tome. Otro je znoj s očiju. - I, prije nego što pitaš - dodala sam - ne, ne varam te s Nathanom. Usporio je i spustio pogled na asfalt, džogirajući gotovo na mjestu. - Što se sad to događa, Lou? Naime... naime, sve mi se nekako čini da se zamutila granica između onoga što je posao i... - slegnuo je ramenima - .. .onoga što je normalno.

277


- To nije normalan posao. Znaš to. - Ali Will Traynor u zadnje vrijeme ima prvenstvo pred svim ostalim. - Ma da? A ovo ne? - Spustila sam ruku s upravljača i pokazala njegova stopala u pokretu. - To je drugo. Kud on okom, tud ti skokom. - Kud ti trkom, tud ja trkom. - Pokušala sam se nasmiješiti. - Jako duhovito. - Okrenuo se od mene. - Moj posao trajat će šest mjeseci, Pat. Šest mjeseci. Na kraju krajeva, ti si taj koji je inzistirao da ga prihvatim. Ne možeš me napadati zbog toga što ga ozbiljno shvaćam. - Ne mislim... ne mislim da je stvar u poslu... samo što... mislim da mi nešto prešućuješ. Oklijevala sam trenutak predugo. - Nije istina. - Ali ne ideš na Viking. - Rekla sam ti, moram... Lagano je odmahnuo glavom kao da me ne čuje dobro. Zatim je otrčao cestom, što dalje od mene. Po držanju njegovih leđa vidjela sam da je ljut. - Joj, daj, Patrick. Možemo li se zaustaviti samo na minutu da to raspravimo? Tvrdoglavo je odgovorio: - Ne. Tako ću ispasti iz svojega vremena. - Onda hajde da zaustavimo štopericu. Samo na pet minuta. - Ne. Moram to izvesti u stvarnim uvjetima. Ubrzao je, kao da je dobio nov poticaj. - Patrick? - rekla sam jer sam se odjednom morala uprijeti da ga dostignem. Stopala su mi skliznula s pedala pa sam proklela, gurnula pedalu unatrag i ponovo krenula. - Patrick? Patrick! - Zurila sam mu u potiljak i riječi su mi izletjele iz usta prije negoli sam shvatila što govorim. - Dobro. Will želi umrijeti. Želi počiniti samoubojstvo. A ovo putovanje posljednja je prilika da ga navedem da se predomisli. Patrickovi koraci su se skratili, zatim i usporili. Zastao je na cesti pred nama, ravnih leđa, još okrenut od mene. Polako se okrenuo. Zatim je napokon prestao džogirati. - Ponovi.

278


- Želi u Dignitas. U kolovozu. Pokušavam ga navesti da se predomisli. Ovo mi je posljednja prilika. Zurio je u mene kao da ne zna bi li mi povjerovao. - Znam da to zvuči ludo, ali moram ga navesti da se predomisli. Zato... zato ne mogu na Viking. - Zašto mi to nisi prije rekla? - Morala sam obećati obitelji da neću nikome reći. Bilo bi strašno za njih da se ta priča proširi. Strašno. Čuj, čak ni on ne zna da znam za to. Sve je to... zaribano. Žao mi je. - Pružila sam ruku prema njemu. Bila bih ti rekla da sam mogla. Nije odgovorio. Djelovao je shrvano, kao da je učinio nešto strašno. Lagano se namrštio i dva puta snažno progutao. - Pat... - Ne. Samo... sada samo moram trčati, Lou. Sam. - Prošao si je rukom kroz kosu. - Dobro? Progutala sam. - Dobro. Na trenutak je izgledao kao da je zaboravio zašto smo uopće ondje na cesti. Zatim je opet potrčao, a ja sam gledala kako nestaje u daljini, glave odlučno okrenute naprijed, stopalima gutajući cestu pred sobom. Dan nakon povratka sa svadbe poslala sam molbu na forum. Može li mi itko reći neko dobro mjesto na kojem kvadriplegičar može doživjeti pustolovinu? Tražim nešto što bi mogla raditi i tjelesno sposobna osoba, nešto što bi mojeg potištenog prijatelja moglo navesti da zaboravi ograničenja u kojima živi. Zapravo ne znam čemu se nadam, ali bit ću zahvalna na svakom prijedlogu. Prilično je hitno. Pčelica Radilica Kad sam se ponovo spojila na forum, u nevjerici sam blenula u zaslon. Dobila sam osamdeset devet odgovora. Micala sam tekst goredolje, isprva ne vjerujući da su sve to odgovori na moje pitanje, zatim sam se osvrnula prema ostalim korisnicima knjižice, očajnički želeći da me netko pogleda kako bih mogla s nekime podijeliti novost. Osamdeset devet odgovora! Na jedno jedino pitanje!

279


Bilo je tu priča o skakanju bungeejem za kvadriplegičare, o plivanju, splavarenju pa čak i jahanju uz pomoć posebnog sedla. (Kad sam pogledala video na koji je upućivao link, bila sam malo razočarana što je Will rekao da ne podnosi konje. Izgledalo je mrak.) Bilo je plivanja s dupinima, ronjenja uz pomoć stručnjaka. Bilo je plutajućih kolica koja bi mu omogućila odlazak na pecanje, bicikala prilagođenih kvadriplegičarima koji bi mu omogućili vožnju po svim terenima. Neki su poslali snimke sebe kako sudjeluju u tim aktivnostima. Neki od njih, uključujući Ritchieja, sjetili su se mojih prethodnih pitanja pa ih je zanimalo kako mi ide. Čini se da su to dobre vijesti. Osjeća se bolje? Na brzinu sam utipkala odgovor: Možda. Nadam se da će ovo putovanje tome ozbiljno pripomoći. Ritchie je odgovorio: Bravo, curo! Ako imaš love da to sve ostvariš, samo nebo je granica! Scootagirl je napisala: Svakako pošalji fotke njega u opremi za skok bungeejem. Obožavam izraz na licima frajera kad vise naopačke! Bila sam im svima beskrajno zahvalna - svim tim kvadrićima i njihovim njegovateljima - na hrabrosti, velikodušnosti i maštovitosti. Te večeri sam dva sata zapisivala njihove prijedloge, slijedila linkove na preporučene stranice koje su iskušali, čak i razgovarala s nekolicinom na chatu. Kad sam otišla iz knjižnice, imala sam dojam da znam kamo ćemo: ići ćemo u Kaliforniju na ranč Četiri vjetra, specijalistički centar koji, sudeći po njihovoj stranici, nudi pomoć "na način da zaboravite kako vam je ikada trebala pomoć". Ranč s drvenom jednokatnicom smještenom na šumskoj čistini nadomak Nacionalnog parka Yosemite osnovao je bivši kaskader koji je odbio dopustiti da mu ozljeda kralježnice ograniči aktivnosti, a internetska

280


knjiga gostiju bila je prepuna sretnih i zahvalnih turista koji su se kleli da je promijenio način na koji doživljavaju vlastitu invalidnost - i sebe same. Najmanje šest forumaša bilo je ondje i svi su rekli da im je to iskustvo promijenilo život. Sve je bilo prilagođeno invalidskim kolicima, ali s uslugom koju bi očekivao od luksuznog hotela. Imali su ukopane kupelji na otvorenom s nenametljivim dizalima i specijalizirane masere. Na ranču su trajno boravili školovani bolničari, a u kinu su imali prostor za kolica između običnih sjedala. Imali su i jacuzzi na otvorenom dostupan invalidima, u kojem si mogao sjediti i gledati zvijezde. Ondje ćemo provesti jedan tjedan, a poslije nekoliko dana u hotelskom kompleksu na obali, gdje će Will moći plivati i gledati razvedenu obalu. Najbolje od svega i vrhunac odmora koji Will nikada neće zaboraviti bit će skok padobranom uz pomoć stručnjaka školovanih da pomažu kvadrićima u skoku. Imaju posebnu opremu kojom će vezati Willa za sebe (navodno je najvažnije vezati im noge kako im koljena ne bi poletjela gore i tresnula ih u lice). Pokazat ću mu hotelski letak, ali mu taj dio neću spominjati. Samo ću ga odvesti onamo i gledati kako skače. Tih nekoliko dragocjenih minuta Will će biti bestjelesan i slobodan. Pobjeći će iz groznih kolica. Pobjeći će od sile teže. Isprintala sam sve podatke i taj papir ostavila na vrhu. Kad god bih ga pogledala, osjetila bih kako u meni klija uzbuđenje - pri pomisli na svoje prvo daleko putovanje, ali i pri pomisli da bi to mogla biti prava stvar. Možda to bude ono što će Willa navesti da se predomisli. Sutradan sam sve pokazala Nathanu dok smo oboje sjedili pogureni nad kavom u kuhinji kao da radimo nešto stvarno sumnjivo. Listao je papire koje sam isprintala. - Razgovarala sam s drugim kvadrićima o tom skakanju padobranom. Nema medicinskih zapreka. Kao ni za skakanje bungeejem. Imaju posebnu opremu koja ublažava potencijalni pritisak na kralježnicu. Zabrinuto sam mu motrila lice. Znala sam da Nathan ne cijeni baš moje sposobnosti kad je u pitanju medicinska skrb za Willa. Bilo mi je važno da odobri moje planove.

281


- Mjesto na koje idemo nudi sve što nam je potrebno. Kažu da, ako se najavimo i donesemo recept, možemo dobiti čak i generičke lijekove koji bi nam mogli zatrebati tako da nam ne može ničega ponestati. Namrštio se. - Dobro izgleda - rekao je naposljetku. - Sjajno si to obavila. - Misliš da će mu se svidjeti? Slegnuo je ramenima. - Nemam pojma. Ali - vratio mi je papire - dosada si nas sve više puta iznenadila, Lou. - Na lice mu se ušuljao osmijeh, počevši se širiti sjedne strane lica. - Nema razloga da to ne ponoviš. Navečer prije odlaska pokazala sam svoje planove i gospođi Traynor. Upravo je skrenula automobilom na prilaz, a ja sam čekala da joj se obratim, skrivena od Willova prozora. - Znam d a j e skupo - rekla sam. - Ali... mislim da izgleda genijalno. I stvarno mislim da bi se Will ludo zabavio. Ako... ako znate što mislim. Sve je šutke prelistala pa proučila moje izračune. - Sama ću platiti, ako želite. Svoju hranu i smještaj. Ne želim da itko pomisli kako... - U redu je - prekinula me. - Učinite što morate. Ako ga možete nagovoriti na odlazak, rezervirajte. Shvatila sam što želi reći. Nema vremena ni za što drugo. - Mislite da ga možete nagovoriti? - rekla je. - Pa... ako... ako to prikažem kao d a j e . . . - progutala sam knedlu - ...djelomice radi mene. Misli da nikada nisam živjela punim plućima. Neprestano mi ponavlja da trebam putovati. Da se trebam... upuštati u pustolovine. Pozorno me gledala. Kimnula je. - Da. To zvuči kao nešto što bi Will rekao. - Vratila mi je papire. - Ja sam... - Udahnula sam, ali odmah iznenađeno shvatila da nisam u stanju govoriti. Snažno sam progutala. Dvaput. - Ono što ste prije rekli. Ja... Očito joj se nije čekalo da dovršim. Pognula je glavu, posežući tankim prstima za lančićem oko vrata. - Da. Pa, trebala bih ući. Vidimo se sutra. Javite mi što je odlučio.

282


*** Te večeri nisam se vratila Patricku u stan. Kanila sam, ali nešto je usmjerilo moje korake od industrijske zone, pa sam prešla ulicu i sjela u autobus koji vozi kući. Prešla sam 180 koraka do našega doma i sama si otključala vrata. Večer je bila topla pa su svi prozori bili otvoreni kako bi u kuću ušao povjetarac. Mama je kuhala i pjevala u kuhinji. Tata je bio na sofi sa šalicom čaja, a djed je kunjao u svojem naslonjaču, glave nagnute ustranu. Thomas si je brižno crtao crnim flomasterom po cipelama. Pozdravila sam i prošla mimo njih, pitajući se kako je moguće da već imam dojam kako ondje više ne pripadam. Treena je radila u mojoj sobi. Pokucavši, ušla sam i zatekla je za radnim stolom, pogurenu iznad hrpe udžbenika, s naočalama koje nisam prepoznala na vrhu nosa. Bilo mi ju je neobično vidjeti okruženu stvarima koje sam izabrala za sebe, s Thomasovim crtežima na zidovima koje sam tako brižno oličila i tragom njegove kemijske na kutu moje rolete. Morala sam se pribrati kako joj to ne bih odmah nagonski zamjerila. Dobacila mi je pogled preko ramena. - Treba me mama? - rekla je. Bacila je pogled na sat. - Mislila sam da će ona spraviti Thomasu užinu. - To i radi. Dobit će panirane riblje štapiće. Pogledala me pa skinula naočale. - Jesi dobro? Izgledaš katastrofa. - I ti. - Znam. Bila sam na nekoj glupoj dijeti za detoksikaciju. Od toga mi je izbio osip. - Podigla je ruku prema bradi. - Ne treba ti dijeta. . Da. Pa... ima taj jedan tip na Naprednom računovodstvu. Učinilo mi se da bih se trebala malo potruditi. Golemi plikovi po faci uvijek su u modi, ne? Sjela sam na krevet. Na njemu je bila moja presvlaka za poplun. Znala sam da se Patricku nikako neće svidjeti njezin ludi, geometrijski uzorak. Iznenadilo me što se Katrini sviđa. Zatvorila je knjigu i naslonila se u stolici. - Onda, što ima? Grizla sam se za usnu dok nije morala ponoviti pitanje. - Treen, misliš li da bih ja bila sposobna za prekvalifikaciju?

283


- Prekvalifikaciju? U što? - Ne znam. U nešto vezano uz modu. Dizajn. Možda samo krojenje. - Pa... za to stvarno postoje studijski programi. Prilično sam sigurna da se nude i na mojem faksu. Mogu provjeriti ako želiš. - Ali primaju li ljude kao što sam ja? Ljude bez kvalifikacija? Bacila je kemijsku u zrak i uhvatila je. - Ma, obožavaju zrelije studente provjerene radne etike. Možda bi morala polagati razlikovne ispite, ali ne vidim zašto ne bi mogla. Zašto pitaš? Što se događa? - Ne znam. Will mi je nedavno nešto rekao. O... o tome što bih trebala učiniti sa svojim životom. - I? - I nisam mogla prestati razmišljati o tome... možda je vrijeme da učinim isto što i ti. Sad kad se tata opet može sam uzdržavati, možda ipak nisi ti jedina koja bi mogla napraviti nešto od sebe? - Morala bi platiti. - Znam. Štedjela sam. - Mislim da košta više nego što si uspjela uštedjeti. - Mogla bih se prijaviti za stipendiju. Ili zajam. I imam dovoljno da neko vrijeme preživim. Upoznala sam tu neku zastupnicu u parlamentu koja je rekla da ima veze u agenciji koja bi mi mogla pomoći. Dala mi je posjetnicu. - Stani malo - rekla je Katrina i okrenula se u stolici. - Ne kužim. Mislila sam da želiš ostati s Willom. Mislila sam da je cijeli smisao u tome da ga održiš na životu i radiš za njega. - Želim, ali... - Zagledala sam se u strop. - Ali što? - Komplicirano je. - Komplicirano je i kvantitativno popuštanje, a svejedno sam shvatila da to znači doštampavanje novca. Ustala je i zatvorila vrata spavaće sobe. Spustila je glas kako je nitko izvana ne bi mogao čuti. - Misliš da ćeš izgubiti? Misliš da će se... - Ne - brzo sam rekla. - Bar se nadam. Imam planove. Velike planove. Pokazat ću ti malo poslije. - Ali...

284


Protegnula sam ruke iznad glave, isprepletenih prstiju. - Ali, sviđa mi se Will. Jako. Motrila me. Na licu je imala onaj svoj zamišljen izraz. Nema ništa strašnije na svijetu od zamišljena izraza moje sestre kada je upravljen ravno u tebe. - O, sranje. - Nemoj... - E, to je zanimljivo - rekla je. - Znam. - Spustila sam ruke. - Želiš posao. Zato da... - To mi govore ostali kvadrići. Oni s kojima razgovaram na forumima. Ne možeš biti oboje. Ne možeš biti njegovatelj i... - Podigla sam ruke da sakrijem lice. Osjećala sam njezine oči na sebi. - Zna li on to? - Ne. Nisam sigurna niti da ja znam. Samo sam... - Bacila sam se na krevet, licem nadolje. Mirisao je na Thomasa. Uz blagi dašak kreme od čokolade. - Ni sama ne znam što mislim. Znam samo da bih većinu vremena radije bila s njim nego i s kim drugim koga poznajem. - Uključujući Patricka. I tako je izišlo na vidjelo. Istina koju sam jedva i sama sebi priznavala. Osjetila sam kako mi se obrazi rumene. - Da - rekla sam u poplun. - Nekad, da. - Jebote - rekla je nakon nekog vremena. - A mislila sam da si ja volim komplicirati život. Legla je pokraj mene na krevet pa smo se zagledale u strop. Čule samo kako djed fućka u prizemlju bez sluha, uz cvilež i lupkanje Thomasova autića na daljinski koji se zabijao u parketnu letvicu. Iz nekog nejasnog razloga oči su mi se napunile suzama. Nakon nekog vremena osjetila sam kako se sestrina ruka ovija oko mene. - Koja si ti jebena luđakinja - rekla je pa smo se obje nasmijale. - Ne brini - rekla sam, brišući lice. - Neću učiniti nikakvu glupost. - Dobro. Jer, što više razmišljam o tome, to mi se više čini da je to plod intenziteta cijele situacije. Nije to stvarno nego samo sklonost drami.

285


- Molim? - Pa, na kraju krajeva, ovdje se ipak radi o pravom pravcatom pitanju života i smrti, a ti si svakodnevno zarobljena u životu tog muškarca, u toj njegovoj čudnoj tajni. To mora uroditi lažnim osjećajem prisnosti. Ili to, ili te spopao neki čudan sindrom Florence Nigthingale. - Vjeruj mi, to posve sigurno nije. Ležale smo, zureći u strop. - Ali malo je ludo pomisliti da voliš nekoga tko ti ne može... znaš, uzvratiti ljubav. Možda je to samo panična reakcija na to što ti i Patrick napokon živite zajedno. - Znam. Imaš pravo. - A vas ste dvoje jako dugo zajedno. Logično je da se povremeno zagledaš u nekog drugog. - Pogotovo otkako je Patrick opsjednut karijerom Velikog Trkača. - I možda te to s Willom prođe. Mislim, sjeti se kad si mislila da je gnjida. - Još uvijek to nekad mislim. Sestra je dohvatila rupčić i obrisala mi oči. Onda mi je palcem otrla nešto s obraza. - Bez obzira na sve to, ideja s faksom je dobra. Zato što... budimo otvorene... otišlo to s Willom sve u kvasinu ili ne, trebat će ti normalan posao. Nećeš zauvijek htjeti biti njegovateljica. - To s Willom neće otići "u kvasinu", kako ti to zoveš. On će... on će biti dobro. - Naravno da hoće. Mama je dozivala Thomasa. Čule smo je kako pjeva ispod nas u kuhinji: - Thomas. Tomtomtomtom Thomas... Treena je uzdahnula i protrljala oči. - Vraćaš se večeras Patricku? - Da. - Jesi za kratku cugu u Pjegavom psu da mi pokažeš te planove, ha? Idem pitati mamu može li spremiti Thomasa na spavanje umjesto mene. Hajde, možeš me častiti budući da si sada očito toliko puna para da možeš i na faks.

286


*** Kad sam se vratila Patricku, bilo je petnaest do deset. Katrina je, za divno čudo, pohvalila sve moje putne planove. Nije po običaju dodala: "Da, ali bilo bi čak i bolje kad bi..." U jednom trenutku zapitala sam se čak ponaša li se tako samo iz pristojnosti jer ja očito pomalo silazim s uma. Ali neprestano je ponavljala: "Čovječe, ne mogu vjerovati da si ovo pronašla! Moraš ga puno fotkati kad bude skakao bungeejem" i "Zamisli mu facu kad mu kažeš za skok padobranom! Bit će genijalno". Svatko tko nas je gledao u pivnici pomislio bi da smo prijateljice koje se doista vole. Vrteći još sve to u glavi, otključala sam vrata. Stan je izvana djelovao zamračeno pa sam se zapitala je li Patrick ranije legao u sklopu svog intenzivnog treninga. Spustila sam torbu na pod u predsoblju i gurnula vrata dnevne sobe, misleći kako je lijepo od njega što mi je ostavio upaljeno svjetlo. A onda sam ga ugledala. Sjedio je za stolom prostrtim za dvoje sa svijećom koja je treperila na sredini. Kad sam zatvorila za sobom vrata, ustao je. Svijeća je dogorjela do pola. - Žao mi je — rekao je. Blenula sam u njega. - Bio sam idiot. Imaš pravo. Taj tvoj posao traje samo šest mjeseci, a ja sam se ponašao kao derište. Trebao bih biti ponosan na tebe zbog toga što radiš nešto značajno i to ozbiljno shvaćaš. Samo sam bio malo... zatečen. Jako mi je žao. Stvarno. Pružio je ruku. Prihvatila sam je. - Lijepo je što mu pokušavaš pomoći. Svaka čast. - Hvala ti. - Stegnula sam mu ruku. Ponovo se oglasio nakon kratkog udaha, kao da je uspješno izgovorio uvježban govor. - Spremio sam večeru. Bojim se da je na jelovniku opet salata. Prošao je mimo mene i otvorio hladnjak iz kojeg je izvadio dva tanjura. - Obećavam da ćemo nakon tog Vikinga izići nekamo na poštenu večeru. Ili možda jednom kad budem na intenzivnom unosu ugljikohidrata. Samo sam... - Ispuhnuo je zrak iz obraza. - Valjda samo u zadnje vrijeme nisam mogao razmišljati o mnogo čemu drugome. Valjda je to bio dio problema. I imaš pravo. Nema razloga da me

287


slijediš posvuda. To je moj pothvat. Imaš se puno pravo umjesto toga baviti vlastitim poslom. - Patrick... - rekla sam. - Ne želim se prepirati s tobom, Lou. Oprostiš mi? Oči su mu bile zabrinute i mirisao je na kolonjsku vodicu. Te dvije činjenice pritisnule su me poput utega. - U svakom slučaju, sjedni - rekao je. - Jedimo, a onda... ne znam. Uživajmo. Razgovarajmo o nečem drugom. Ne o trčanju. Nasilu se nasmijao. Sjela sam i pogledala stol. Nasmiješila sam se. - Stvarno je krasno - rekla sam. Patrick je zaista znao pripremiti pureća prsa na 101 način. Pojeli smo zelenu salatu, salatu od tjestenine, salatu od morskih plodova i salatu od egzotičnog voća koju je pripremio za desert, a ja sam pila bijelo vino dok se on držao mineralne vode. Trebalo nam je neko vrijeme, ali počeli smo se opuštati. Preda mnom je bio Patrick kakvog već dugo nisam vidjela. Bio je duhovit, obziran. Strogo se kontrolirao da ne spomene trčanje ili maratone i nasmijao bi se kad god bi osjetio da razgovor skreće u tom smjeru. Osjetila sam kako njegova stopala dodiruju moja ispod stola, zatim su nam se noge ispreplele i učinilo mi se da se ono nešto napeto i neugodno u meni postupno počinje opuštati. Sestra je imala pravo. Život mi je doista postao čudan i odvojen od svih koje poznajem - usisale su me Willove nevolje i tajne. Morala sam se pobrinuti da ne izgubim iz vida druge dijelove sebe. Počela sam se osjećati krivo zbog razgovora koji sam vodila sa sestrom. Patrick mi nije dopuštao ni da ustanem, a kamoli raščistim stol. U jedanaest i petnaest ustao je, odnio tanjure i zdjele u kuhinjicu pa počeo puniti perilicu za posude. Sjedila sam, slušajući kako mi nešto priča kroz mala vrata. Trljala sam mjesto na kojem se vrat spaja s ramenom, pokušavajući ukloniti dio čvorova koji su se ondje čvrsto ugnijezdili. Zatvorila sam oči, pokušavajući se tome opušteno prepustiti tako da sam tek nekoliko minuta naknadno shvatila da je razgovor prestao. Otvorila sam oči. Na vratima je stajao Patrick držeći moj fascikl s papirima o putovanju. Izvadio je nekoliko listova.

288


- Što je ovo? - To je... putovanje. Ono o kojem sam ti govorila. Gledala sam kako lista papire koje sam pokazala sestri, gledajući plan puta, slike, kalifornijske plaže. - Mislio sam... - Kad je progovorio, glas mu je zvučao neobično grčevito. - Mislio sam da govorimo o Lourdesu. - Molim? - Ili... ne znam... o Stoke Mandevilleu... ili nekom sličnom mjestu. Mislio sam, kad si rekla da ne možeš sa mnom jer mu moraš pomagati, da je riječ o pravome poslu. Fizioterapiji, liječenju vjerom ili nečem. Ovo izgleda kao... - U nevjerici je odmahnuo glavom. - Ovo izgleda kao provod života. - Pa... na neki način i jest. Ali ne za mene. Za njega. Patrick iskrivi lice. - Ne... - rekao je odmahujući glavom. - Ti u ovome uopće ne bi uživala. Jacuzzi pod zvijezdama, plivanje s dupinima... ma gle ti ovo, "luksuz s pet zvjezdica" i "posluga u sobu 0 - 24". - Podigao je pogled prema meni. - Ovo nije poslovni put. Ovo je jebeni medeni mjesec. - Nisi fer! - A ovo je? Ti... stvarno očekuješ da sjedim ovdje dok ti brodiš s drugim muškarcem na ovakvo putovanje? - Ide i njegov medicinski njegovatelj. - Oh. Pa da, Nathan. Onda je sve u redu. - Patrick, hajde, komplicirano je. - Objasni mi onda. - Gurnuo je papire prema meni. - Objasni mi ovo, Lou. Objasni mi tako da shvatim. - Važno mi je da Will poželi živjeti, da zamisli dobre stvari u budućnosti. - A te dobre stvari uključuju tebe? - Nisi fer. Gle, jesam li ja ikada od tebe tražila da se prestaneš baviti poslom koji voliš? - Moj posao ne uključuje kupanje u jacuzzi s nepoznatim muškarcima. - E pa, meni to ne bi smetalo! Možeš u jacuzzi s nepoznatim muškarcima! Koliko god želiš! Eto ti ga! Pokušala sam se nasmiješiti, nadajući se da će on učiniti isto. Ali nije bio raspoložen.

289


- Kako bi se ti osjećala, Lou? Kako bi se osjećala kad bih ti rekao da idem na neki skup o fitnesu s... ne znam... Leanne iz Torpeda zato što nju treba razvedriti? - Razvedriti? Pomislila sam na Leanne s plavom kosom koju vječno zabacuje i savršenim nogama pa se odsutno zapitala zašto mu je baš njezino ime prvo palo na pamet. - A kako bi se osjećala kad bih ti uz to rekao da ćemo stalno zajedno jesti u restoranima, možda sjediti u jacuzziju i ići na izlete. A sve to na nekom odredištu udaljenom deset tisuća kilometara samo zato što je malo potištena. To te stvarno ne bi smetalo? - On nije "malo potišten", Pat. Želi se ubiti. Želi u Dignitas okončati svoj vražji život. - Čula sam kako mi u ušima bubnja krv. - I ne možeš to tako izvrtati. Ti si taj koji je Willa nazvao bogaljem. Ti si onaj koji je zaključio da ti on ne može predstavljati nikakvu prijetnju. "Savršen šef", rekao si. Netko toliko neznatan da te ne treba čak ni zabrinjavati. Spustio je fascikl na kuhinjsku plohu. - E pa, Lou... sad me zabrinjava. Sakrila sam lice u ruke i ostala tako punu minutu. Čula sam kako se na stubištu otvaraju protupožarna vrata pa glasove ljudi koji su zamrli nakon što su otključali i zatvorili za sobom vrata. Patrick je klizio rukom naprijed-natrag duž ruba kuhinjskih ormarića. U čeljusti mu se trzao mali mišić. - Znaš kakav je to osjećaj, Lou? Kao da trčim, ali nikako da dostignem ostale trkače. Osjećam se kao... - Duboko je udahnuo kao da se pokušava sabrati. - Kao da je iza zavoja nešto gadno i čini se da svi osim mene znaju što je to. - Podigao je oči prema mojima. - Ne mislim da sam nerazuman. Ali ne želim da ideš. Baš me briga ako ne želiš sa mnom na Viking, ali ne želim niti da ideš na taj... odmor. S njim. - Ali ja... - Zajedno smo gotovo sedam godina. Tog muškarca, i taj posao, poznaješ tek pet mjeseci. Pet mjeseci. Odeš li sada s njim, govoriš mi nešto o našoj vezi. O tome što osjećaš o nama. - To nije fer. To ništa ne govori o nama - usprotivila sam se. - Govori, ako nakon svega što sam ti rekao, ti svejedno odlučiš otići.

290


Mali stan bio je posve nepomičan oko nas. Gledao me s izrazom kakav na njegovu licu nikada nisam vidjela. Kad sam progovorila, glas mi je izišao iz usta kao šapat: - Ali on me treba. Shvatila sam gotovo čim sam to izgovorila, čim sam čula kako se riječi uvrću i ponovno skupljaju u zraku, shvatila sam kako bih se ja osjećala da je on meni to rekao. Progutao je i malo odmahnuo glavom kao da mu je teško prihvatiti moje riječi. Položio je ruku na bočnu stranu kuhinjskog ormarića i podigao pogled prema meni. - Ništa što ja kažem neće imati ama baš nikakva utjecaja, ne? Takav je bio Patrick. Bio je uvijek pametniji no što sam pretpostavljala. - Patrick, ja... Zatvorio je oči, samo na trenutak, a onda se okrenuo i izišao iz dnevne sobe, ostavivši zadnje prazne tanjure na bifeu.

291


21.

Steven

Cura se uselila tijekom vikenda. Will nije ništa rekao Camilli i meni, ali u subotu ujutro ušetao sam u njegovo krilo kuće u pidžami da vidim treba li Willu kakva pomoć, jer je Nathan kasnio, i zatekao je kako hoda hodnikom sa zdjelicom punom žitnih pahuljica u jednoj ruci i novinama u drugoj. Zarumenjela se kad me ugledala. Ne znam zašto - imao sam na sebi kućni ogrtač i bio sam posve uljuđen. Sjećam se da sam poslije pomislio kako je svojedobno bilo posve uobičajeno zateći zgodne, mlade komade kako se ujutro šuljaju iz Willove sobe. - Samo sam donio Willu poštu - rekao sam, mašući pismima. - Nije još ustao. Da ga zdrmam? Ruka joj se podigla pred grudi, zaklanjajući ih novinama. Bila je u majci s Mickeyjem Mouseom i nekakvim izvezenim hlačama kakve se viđaju na Kineskinjama u Hong Kongu. - Ne, ne. Ne, ako spava. Neka se odmara. Kad sam to rekao Camilli, mislio sam da će joj biti drago. Na kraju krajeva, baš se gadno naljutila kad se cura uselila dečku. Ali djelovala je blago iznenađeno, zatim joj se na licu pojavio onaj napeti izraz koji je značio da već zamišlja sve moguće i nepoželjne posljedice. Nije to rekla, ali prilično sam siguran da joj Louisa Clark nije po volji. S druge strane, ne znam tko je Camilli u zadnje vrijeme uopće po volji. Izgleda da joj je mentalni mehanizam zapeo na postavci "negodovanje". Nikada nismo doznali što je točno navelo Louisu da ostane kod nas - Will je rekao samo "obiteljski problemi" - ali bila je prava mala marljivica. Kad nije skrbila o Willu, jurcala je posvuda čisteći i perući, zujeći amo-tamo do putničke agencije i knjižnice. Bila je toliko upadljiva da bih je prepoznao bilo gdje u gradu. Nosila je odjeću tako

292


kričavih boja kakve se ne viđaju izvan tropskih predjela - haljinice boja dragog kamenja i neobične cipele. Želio sam reći Camilli da je cura unijela vedrinu u kuću. Ali takve stvari Camilli više nisam govorio. Will joj je navodno ponudio da se služi njegovim računalom, ali ona je to odbila i radije odlazila u knjižnicu. Ne znam je li se bojala da će netko pomisliti kako ga iskorištava ili nije željela da on vidi što radi. Kako bilo, Will je bio sretniji kad je ona bila u blizini. Nekoliko puta do mene je kroz otvoren prozor dopro njihov razgovor i siguran sam da sam čuo Willov smijeh. Razgovarao sam s Bernardom Clarkom, samo da provjerim odgovara li mu takav aranžman, a on je odvratio da je malo zaribano to što je upravo prekinula s dugogodišnjim dečkom, a čini se i da je u njihovu domu koješta naglavačke. Spomenuo je i da se prijavila na neki program za prekvalifikaciju kako bi nastavila školovanje. Odlučio sam da taj dio neću spomenuti Camilli. Nisam želio da počne razmišljati o tome što bi to moglo značiti. Will je rekao da je zanima moda i slično. Mora se priznati da je stvarno bila oku ugodna i imala ljupku figuru - ali, istini za volju, nisam baš bio siguran tko bi na svijetu kupio stvari kakve ona nosi. U ponedjeljak navečer pitala je bismo li Camilla i ja mogli doći s Nathanom u dograđeno krilo. Na stol je poslagala brošure, otisnute planove puta, ugovore o osiguranju i ostalo što je isprintala s interneta. Imala je primjerke za sve nas u prozirnim plastičnim fasciklima. Sve je bilo strašno temeljito pripremljeno. Rekla je da nam želi pokazati svoje planove za odmor. (Upozorila je Camillu da će sve prikazati kao da je njoj za gušt, ali svejedno sam primijetio ledeni pogled u Camillinim očima dok je Louisa potanko opisivala što je sve rezervirala.) Bilo je to nevjerojatno putovanje koje je uključivalo kojekakve neobične pothvate, stvari koje nisam mogao zamisliti da bi Will radio čak ni prije nesreće. Ali kad god bi spomenula neku aktivnost kajakarenje na divljim vodama, skokove bungeejem i ostalo što vam padne na pamet - pokazala bi Willu dokument na kojem su bile slike drugih unesrećenih ljudi kako u njoj sudjeluju i rekla: "Ako ću pokušati sve što ponavljaš da bih trebala, ti moraš sa mnom."

293


Moram priznati da sam u sebi bio duboko impresioniran njome. Dosjetljiva mala. Will ju je slušao i vidio sam da čita dokumente koje je stavljala pred njega. - Gdje si pronašla sve te podatke? - upitao ju je naposljetku. Podigla je obrve. - Znanje je moć, Wille - odgovorila je. Na to se moj sin nasmiješio, kao da je rekla nešto izuzetno pametno. - Dakle... - rekla je Louisa kad smo postavili sva pitanja. Polazimo za osam dana. Jeste li zadovoljni, gospođo Traynor? U njezinu glasu osjećao se blago prkosan prizvuk, kao da izaziva Camillu da se usprotivi. - Ako je to ono što će vas sve zabaviti, ja se slažem - rekla je Camilla. - Nathane? Jesi li još za? - Nego što. - A ti... Wille? Svi smo ga pogledali. Ne tako davno, dio tih aktivnosti bio bi mu nezamisliv. Ne tako davno, Will bi odbio samo da uzruja majku. Naš sin oduvijek je bio takav - bio je spreman postupiti protivno razumu samo zato što na neki način nije želio djelovati poslušno. Ne znam odakle mu to, taj poriv za prkošenjem. Možda je upravo zato bio tako sjajan pregovarač. Podigao je pogled prema meni, nečitljivih očiju, a ja sam osjetio kako mi se steže čeljust. A onda je pogledao curu i nasmiješio se. - Zašto ne? - rekao je. - Rado bih gledao kako se Clark baca u neki brzac. Djevojka na to kao da je fizički klonula - od olakšanja - kao da je napola očekivala odbijanje. Čudno je to - moram priznati da sam bio pomalo sumnjičav prema njoj kad nam se tek uvukla u život. Premda se pravio važan, Will je bio ranjiv. Bojao sam se da bi se mogao dati manipulirati. Usprkos svemu, imućan je mladić, a kad je ona vražja Alicia pobjegla s njegovim prijateljem, osjetio se bezvrijedno kako to samo netko u njegovu stanju može.

294


Ali vidio sam kako ga je Louisa pogledala, s neobičnim spojem ponosa i zahvalnosti na licu, pa mi je odjednom bilo neizmjerno drago što je s nama. Iako to nikada ne bismo priznali, moj sin je bio u neodrživu položaju. Što god to ona poduzimala, očito mu je omogućavalo da to nakratko zaboravi. Nekoliko je dana u kući vladalo izrazito slavljeničko ozračje. Camilla je zračila mirnom nadom premda mi to nije željela priznati. Znao sam što duboko u sebi misli: kad se sve zbroji, što zapravo imamo slaviti? Kasno jedne večeri čuo sam kako telefonski razgovara s Georginom, opravdavajući pred njom svoju odluku. Kao prava majčina kći, Georgina je već smišljala na koji je način Louisa mogla zloporabiti Willov položaj u vlastitu korist. - Ponudila je sama platiti za sebe, Georgina - rekla je Camilla, a poslije: - Ne, mila, ne mislim da imamo izbora. Imamo vrlo malo vremena, a Will je pristao pa se sada samo nadam da će biti od toga neke koristi. Mislim da ni tebi ne preostaje drugo. Znao sam koliko joj teško pada to što mora braniti Louisu, pa čak i biti ljubazna prema njoj. Ali trpjela je djevojku jer je, baš kao i ja, bila svjesna kako je Louisa naša jedina šansa da sina učinimo bar djelomice sretnim. Premda nitko od nas to nije izgovorio, Louisa Clark postala je naša jedina šansa da ga održimo na životu. *** Sinoć sam izišao na piće s Dellom. Camilla je bila u posjetu sestri pa smo na povratku prošetali uz rijeku. - Will putuje na odmor - rekao sam. - Baš divno - odvratila je. Sirota Della. Vidio sam da suzbija nagonsku potrebu da me pita o našoj budućnosti - da razmotri kako bi ovaj neočekivan razvoj događaja mogao utjecati na nju - ali držao sam da to pitanje nikada neće postaviti. Bar dok se sve ovo ne razriješi. Šetali smo, gledali labudove, smiješili se turistima koji su se na ranovečernjem suncu praćakali u malim čamcima, a ona je brbljala o tome kako bi to za Willa moglo biti sjajno i pokazati da se uči prilagođavati situaciji. Lijepo od nje što je to rekla jer sam znao da bi se, na neki način, mogla s pravom nadati okončanju cijele te priče. Na

295


kraju krajeva, upravo je Willova nesreća osujetila naše planove za zajednički život. Zasigurno se krišom nadala da će mojim odgovornostima prema Willu jednoga dana doći kraj pa da ću postati slobodan. I tako sam hodao uz nju, osjećajući njezinu ruku na svojem svijenom laktu, slušajući njezin pjevan glas. Nisam joj mogao reći istinu - istinu koju znala tek šačica nas. A to je da će me ta djevojka, propadnu li joj planovi s rančevima, skakanjem bungeejem i ostalim, paradoksalno osloboditi. Naime, bit ću posve slobodan napustiti obitelj samo ako Will na koncu ipak odluči otići na ono pakleno mjesto u Švicarskoj. Ja sam to znao, Camilla je to znala. Premda si to nikada ne bismo priznali. Samo bi mi sinova smrt omogućila da vodim život kakav želim. - Nemoj tako - rekla je, zamijetivši izraz na mojemu licu. Draga Della. Čitala mi je misli, čak i kad meni samome nisu bile posve čitke. - Dobre su to vijesti, Stevene. Stvarno. Nikada ne znaš, možda to za Willa bude početak novog, neovisnog života. Položio sam ruku na njezinu. Hrabriji muškarac rekao bi joj što mu je doista na pameti. Hrabriji muškarac odavno bije pustio od sebe nju, a možda i suprugu. - Imaš pravo - rekao sam uz usiljen osmijeh. - Nadajmo se da će se vratiti pun priča o užadi za skakanje i tim ostalim užasima kojima mladi izlažu jedni druge. Trknula me. - Možda te natjera da postaviš skakaonicu gore u dvorcu. - Kajakarenje na divljim vodama u opkopu dvorca? - rekao sam. - To ću prijaviti kao moguću atrakciju za iduću ljetnu sezonu. Osokoljeni tom apsurdnom slikom, hodali smo, povremeno hihoćući, cijelim putem do spremišta za čamce. A onda je Will dobio upalu pluća.

296


22.

Utrčala sam u Zavod za hitnu medicinsku pomoć. Labirintski tlocrt bolnice i moj nedostatak bilo kakva unutarnjeg kompasa značili su da mi je trebalo sto godina da pronađem odjel intenzivne njege. Morala sam pitati tri puta prije negoli me netko uputio u pravom smjeru. Napokon sam gurnula vrata odjela C12, zapuhana, loveći dah, i ondje na hodniku ugledala Nathana kako sjedi i čita novine. Kad sam mu prišla, podigao je pogled. - Kako je? - Na kisiku. Stabilno. - Ne razumijem. U petak navečer bilo mu je posve dobro. Malo je kašljao u subotu ujutro, ali... baš ovo? Što se dogodilo? Srce mi je tuklo kao ludo. Na trenutak sam sjela, pokušavajući doći do daha. Gotovo nisam prestala trčati otkako sam prije jednoga sata primila Nathanov SMS. Uspravio se i presavio novine. - Nije ovo prvi put, Lou. U pluća mu se uvuče nešto bakterija, mehanizam kašlja mu ne radi kako treba pa prilično brzo podlegne. U subotu navečer iskušao sam na njemu nekoliko tehnika za čišćenje pluća, ali previše ga je boljelo. Odjednom ga je uhvatila groznica i oštra bol u prsima. U subotu navečer morali smo pozvati hitnu. - Sranje - rekla sam, saginjući se u struku. - Sranje, sranje, sranje. Smijem unutra? - Prilično je ošamućen. Nisam siguran da ćeš baš nešto izvući iz njega. I gospođa T. je s njim. Ostavila sam torbu kod Nathana, oprala ruke antibakterijskim losionom, gurnula vrata i ušla. Will je bio nasred bolničkog kreveta, tijela prekrivena plavim pokrivačem, spojen na infuziju i okružen kojekakvim napravama koje su povremeno ispuštale hip. Lice mu je dijelom zaklanjala maska za kisik, a oči su mu bile zatvorene. Koža mu je djelovala sivo s plavobijelom primjesom od koje se nešto u meni zgrčilo. Uz njega je

297


sjedila gospođa Traynor, ruku je položila na njegovu prekrivenu podlakticu. Slijepo je zurila u zid preko puta. - Gospođo Traynor - rekla sam. Trgnula se i podigla pogled. - O. Louisa. - Kako... kako mu je? Željela sam prići i primiti Willa za drugu ruku, ali nisam imala osjećaj da smijem sjesti. Ostala sam nadomak vratima. Lice joj je bilo toliko snuždeno da sam imala dojam kako je ometam već samim tim što sam u sobi. - Malo bolje. Daju mu nekakve jake antibiotike. - Mogu li... kako pomoći? - Ne bih rekla, ne. Samo... možemo samo čekati. Za otprilike jedan sat liječnik će doći u vizitu. On će nam, nadajmo se, moći reći više. Svijet kao da se zaustavio. Još sam neko vrijeme tako stajala, puštajući da mi se pravilno pištanje uređaja urezuje u svijest. - Biste li voljeli da vas nakratko zamijenim? Da se malo odmorite? - Ne. Mislim da ću ostati. Dio mene nadao se da će Will čuti moj glas. Dio mene nadao se da će mu se oči iznad plastične maske otvoriti i da će promrmljati: "Clark. Dođi i sjedi, za Boga miloga. Činiš da soba izgleda neuredno." Ali on je samo ležao. Otrla sam lice rukom. - Biste li... biste li željeli da vam donesem piće? Gospođa Traynor podigla je pogled. - Koliko je sati? - Petnaest do deset. - Stvarno? - Odmahnula je glavom kao da joj je to teško povjerovati. - Hvala vam, Louisa. To bi bilo... jako ljubazno od vas. Čini se da sam već jako dugo ovdje. U petak sam imala slobodan dan - djelomice zato što su Traynor inzistirali na tome da mi duguju slobodan dan, ali uglavnom zato što nisam mogla do putovnice nikako drukčije nego da se odvezem vlakom u London i stanem u red pred ured u Petty Franceu. U petak navečer svratila sam k njima na povratku da pokažem Willu plijen i

298


provjerim vrijedi li još njegova putovnica. Učinio mi se malo tih, ali u tome nije bilo ništa posebno neobično. Bilo je dana kada je trpio veću neugodu nego inače. Pretpostavila sam da je to jedan od tih dana. Da budem iskrena, glava mi je bila prepuna putnih planova pa nije ostalo mjesta za drugo. Subotnje jutro provela sam kupeći svoje stvari iz Patrickova stana s tatom, poslijepodne sam otišla u kupnju u glavnu ulicu da izaberem kupaći kostim i ostale trice neophodne za godišnji odmor, a subotu i nedjelju spavala sam kod roditelja. Vladala je prilična gužva jer je ondje bila i Treena s Thomasom. U ponedjeljak ujutro ustala sam u sedam, spremna da u osam budem kod Traynorovih. Stigavši, zatekla sam cijelu kuću zatvorenu, prednja i stražnja vrata zaključana. Nije bilo poruke. Stojeći pod prednjim trijemom, triput sam nazvala Nathana na mobitel, ali nije se javio. Mobitel gospođe Traynor preusmjeravao me na govornu poštu. Nakon što sam četrdeset pet minuta sjedila na stubama, napokon je stigla Nathanova poruka: U okružnoj smo bolnici. Will ima upalu pluća. Odjel C12. Nathan je otišao, a ja sam još jedan sat ostala sjediti pred Willovom sobom. Listala sam časopise koje je netko očito ostavio na stolu 1982. pa izvadila iz naprtnjače knjigu u mekom uvezu i pokušala čitati, ali bilo se nemoguće koncentrirati. Došao je liječnik, ali nisam imala dojam da bih smjela ući za njim dok je Willova majka unutra. Kad je izišao petnaest minuta poslije, gospođa Traynor izišla je za njim. Nisam sigurna je li mi priopćila novost samo zato što je morala nekome reći a ja sam jedina bila na raspolaganju, ali glasom prepunim olakšanja rekla je da je liječnik prilično uvjeren kako je infekcija pod nadzorom. Bila je riječ o posebno opakoj vrsti bakterije. Sva sreća što je Will došao u bolnicu tad kad jest. Njezino "u protivnom..." ostalo je visjeti u tišini između nas. - Što ćemo sad? - upitala sam. Slegnula je ramenima. - Čekat ćemo. - Biste li željeli da vam donesem nešto za ručak? Ili da sjednem uz Willa dok vi ne ručate?

299


Katkad se znalo dogoditi da se gospođa Traynor i ja prešutno razumijemo. Lice joj se nakratko smekšalo pa sam - kad je nestalo uobičajeno kruta izraza - odjednom vidjela koliko očajnički umorno djeluje. Mislim da se otkako radim za njih postarala deset godina. - Hvala vam, Louisa - rekla je. - Rado bih skoknula kući da se presvučem, ako vam ne bi bilo teško ostati s njim. Zaista ne želim da Will trenutačno bude sam. Nakon njezina odlaska ušla sam i, zatvorivši za sobom vrata, sjela uz njega. Djelovao je neobično odsutno, kao da je Will otišao na kratko putovanje i ostavio za sobom samo ljušturu. Zapitala sam se je li tako i kad čovjek umre. Brzo sam si naredila da prestanem razmišljati o smrti. Sjedila sam i gledala kako sat otkucava, a povremeno sam čula prigušene glasove vani i tihu škripu cipela na linoleumu. Dvaput je ušla medicinska sestra i provjerila razine različitih tekućina, pritisnula neke tipke i izmjerila Willu temperaturu, ali on se nije ni prenuo. - On je... dobro, zar ne? - upitala sam je. - Spava - rekla je umirujućim glasom. - To je trenutačno za njega i najbolje. Nastojte se ne brinuti. To je bilo lakše reći nego učiniti. Ali u toj bolničkoj sobi imala sam mnogo vremena za razmišljanje. Razmišljala sam o Willu i o strašnoj brzini kojom ga je pokosila opasna bolest. Razmišljala sam o Patricku i o tome kako, čak i kad sam uzela svoje stvari iz njegova stana, odlijepila i smotala svoj zidni kalendar, složila i spakirala odjeću koju sam toliko brižno poslagala u njegovu komodu, moja tuga nije bila onako mučna kako bi čovjek očekivao. Nisam osjećala osamljenost, žalost i ostalo što se očekuje kad prekineš ljubav koja je trajala nekoliko godina. Osjećala sam se posve mirno, možda malo tužno, možda malo krivo - i zbog svojeg udjela u prekidu, i zbog toga što nisam osjećala ono što sam vjerojatno trebala. Poslala sam mu dva SMS-a da mu kažem kako mi je jako, jako žao i da se nadam kako će biti stvarno uspješan na Xtreme Vikingu. Ali nije odgovorio. Nakon jednoga sata nagnula sam se nad Willa, podigla pokrivač i ugledala njegovu svijetlosmeđu ruku na bijeloj plahti. Kanila je bila učvršćena za nadlanicu ljepljivom vrpcom. Kad sam okrenula ruku, ugledala sam još jarke ožiljke na zapešću. Zapitala sam se hoće li ikada izblijedjeti ili će ga trajno podsjećati na ono što je pokušao učiniti.

300


Nježno sam primila njegove prste i obujmila ih svojima. Bili su topli, kao u čovjeka koji itekako živi. Osjet njegovih prstiju pod mojima neobično me umirio pa sam ih zadržala u ruci, zagledana u njih, u žuljeve koji su svjedočili da nije cijeli život proveo za uredskim stolom, u ružičaste, oble nokte koje će vječno morati podrezivati netko drugi. Will je imao dobre, muške ruke - lijepe i pravilne, uglatih vršaka prstiju. Kad si ih gledao, bilo je teško povjerovati da u njima nema snage, da nikada više ništa neće podići sa stola, pogladiti nečiju ruku niti se stegnuti u pesnicu. Prelazila sam mu prstom po zglobovima. Dio mene pitao se bi li mi bilo neugodno da Will sada otvori oči, ali vjerovala sam da ne bi. Bila sam prilično sigurna da je za njega dobro to što je njegova ruka u mojoj. Nadajući se da je na neki način, kroz koprenu omamljenosti, i on toga svjestan, sklopila sam oči i čekala. *** Will se probudio malo nakon četiri. Ja sam bila vani na hodniku, ispružena preko nekoliko stolica, čitajući odbačene novine, i poskočila sam kad je gospođa Traynor izišla da mi to priopći. Djelovala je malo vedrije kad je spomenula da govori i da me želi vidjeti. Rekla je da ide u prizemlje nazvati gospodina Traynora. A onda je dodala, kao da si ipak nije mogla pomoći: - Molim vas, nemojte ga premoriti. - Naravno da neću. Uputila sam joj šarmantan smiješak. - Bok - rekla sam, provirivši kroz poluotvorena vrata. Polako je okrenuo lice prema meni. - Bok i tebi. Glas mu je bio promukao, kao da proteklih trideset šest sati nije spavao, nego vikao. Sjela sam i pogledala ga. Oči su mu poletjele prema dolje. - Da ti skinem masku na minutu? Kimnuo je. Primila sam je i oprezno mu je podigla preko glave. Na mjestima gdje mu je doticala kožu nastao je lagani sloj vlage pa sam uzela rupčić i nježno mu obrisala lice. - Kako se osjećaš?

301


- Bilo je i bolje. U grlu mi je, nepozvana, nastala golema knedla pa sam je pokušala progutati. - Stvarno ne znam. Na svašta si spreman samo da privučeš pažnju, Wille Traynore. Kladim se da je ovo samo... Zatvorio je oči, što me prekinulo usred rečenice. Kad ih je opet otvorio, u njima je bilo nečeg pokajničkog. - Oprosti mi, Clark. Mislim da danas nisam sposoban za duhovitosti. Sjedili smo. Ja sam govorila, puštajući da mi glas odzvanja malom, svijetlozelenom prostorijom, pričajući mu kako sam uzela stvari iz Patrickova stana - koliko je njegov zahtjev da katalogiziram CD-e po pravilima olakšao odvajanje njegove zbirke od moje. - Jesi li dobro? - upitao me kad sam završila. Oči su mu bile suosjećajne, kao da je pretpostavljao da mi je to bolnije negoli je zapravo bilo. - Da. Naravno. - Slegnula sam. - Nije tako strašno. Ionako imam drugih stvari na pameti. Will je šutio. - Evo u čemu je problem - rekao je naposljetku. - Mislim da neću baš tako brzo moći skakati bungeejem. Znala sam to. To sam napola očekivala još otkako sam primila Nathanov SMS. Ali čuti te riječi iz njegovih usta svejedno me pogodilo. - Ne brini - rekla sam, trudeći se da mi glas ostane miran. - Nema veze. Ići ćemo drugom prilikom. - Žao mije. Znam da si se tome veselila. Položila sam mu ruku na čelo i zagladila mu kosu unatrag. - Pst. Stvarno. Nije važno. Samo se oporavi. Zatvorio je oči, lagano se lecnuvši. Znala sam što bore oko njegovih očiju i rezigniran izraz govore. Govorili su da neće nužno biti druge prilike. Govorili su kako ne vjeruje da će se više ikada oporaviti. *** Na povratku iz bolnice svratila sam u Granta House. Otvorio mi je Willov otac, koji je izgledao gotovo jednako umorno kao gospođa Traynor. Nosio je iznošenu jaknu od navoštenog platna, kao da je

302


upravo na izlasku. Rekla sam mu da je gospođa Traynor opet s Willom i da antibiotici navodno djeluju, ali zamolila me i da mu javim kako će opet provesti noć u bolnici. Ne znam zašto mu to nije mogla sama reći. Možda je imala previše drugoga na pameti. - Kako djeluje? - Malo bolje nego jutros - odgovorila sam. - Dok sam bila tamo, popio je malo. Ah da, i rekao je nešto prosto o jednoj bolničarki. - Još je isti, nemogući Will. - Da, isti nemogući Will. Samo na trenutak primijetila sam da su se gospodinu Traynoru usta stisnula, a oči orosile. Svrnuo je pogled prema prozoru pa opet pogledao mene. Nisam znala bi li mu bilo draže da sam ja okrenula glavu. - Treći napadaj. U dvije godine. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim o čemu govori. - Upale pluća? Kimnuo je. - Gadna je to stvar. Prilično je hrabar, znate. Ispod sveg tog prenemaganja. - Progutao je i kimnuo, kao da se obraća sam sebi. Drago mi je da to uviđate, Louisa. Nisam znala što da učinim. Pružila sam ruku i dodirnula mu nadlakticu. - Uviđam. Lagano je kimnuo pa uzeo panamski šešir s klina u hodniku. Promrmljavši nešto što je moglo biti "hvala" ili "doviđenja", gospodin Traynor prošao je mimo mene i izišao na glavna vrata. Bez Willa je u dograđenome krilu vladala neobična tišina. Shvatila sam koliko sam se navikla da dalek šum njegovih motoriziranih kolica, žamor njegova i Nathanova razgovora iz susjedne sobe, tiho brujanje radija. Sada je u dograđenome krilu vladao muk, a prostor oko mene djelovao je kao vakuum. Spakirala sam u malu, putnu torbu sve što bi mu moglo zatrebati sutradan, uključujući čistu odjeću, četkicu za zube, četku za kosu i lijekove te slušalice za slučaj da mu bude dovoljno dobro za slušanje glazbe. Morala sam pritom suzbijati neobičnu paniku koja je u meni rasla. Negativan glasić u meni neprestano se javljao govoreći: Ovako bi bilo da je mrtav. Da ga nadglasam, uključila sam radio ne bih li unijela

303


malo živosti u dograđeno krilo. Malo sam čistila, presvukla Willov krevet i ubrala nešto cvijeća iz vrta pa ga stavila u dnevnu sobu. Kad sam sve spremila, osvrnula sam se i ugledala na stolu fascikl s planovima za odmor. Sutrašnji dan provest ću listajući papire i otkazujući svako putovanje, svaki izlet koji sam rezervirala. Nije bilo moguće ocijeniti kada će se Willi dovoljno oporaviti i za jedan od tih pothvata. Liječnik je naglasio da se mora odmarati, dovršiti kuru antibiotika, ostati na toplom i suhom. Kajakarenje na divljim vodama i ronjenje nisu bili dio oporavka. Zurila sam u svoje fascikle, u sav trud, rad i maštu koje sam uložila u njih. Zurila sam u putovnicu radi koje sam stajala u redu, sjećajući se kako je u meni bujalo uzbuđenje još dok sam se vozila vlakom u grad, a onda me prvi put otkako sam počela taj projekt uhvatilo pravo malodušje. Preostalo mi je tek nešto više od tri tjedna, a ja sam podbacila. Ugovor će mi isteći, a ja nisam postigla nikakav vidljiv napredak u navođenju Willa da promijeni mišljenje. Bojala sam se čak i pitati gospođu Traynor koji bi nam sad uopće mogao biti sljedeći korak. Odjednom je sve to postalo previše za mene. Oborila sam glavu u ruke i ostala tako sjediti u tihoj, maloj kući. - Večer! Naglo sam podigla glavu. Preda mnom je stajao Nathan, ispunivši malu kuhinju svojim krupnim tijelom. Na ramenu je nosio naprtnjaču. - Samo sam došao ostaviti neke lijekove na recept za Willa kad se vrati. Jesi... okej? Žustro sam obrisala oči. - Naravno. Oprosti. Samo... samo me zastrašila količina rezervacija koje moram otkazati. Nathan je zbacio naprtnjaču s ramena i sjeo mi sučelice. - Totalna koma, nema zbora. - Uzeo je fascikl i počeo ga listati. Da ti sutra pomognem? U bolnici me ne trebaju pa bih mogao ujutro svratiti na jedan sat. Mogu ti pomoći da obaviš sve te pozive. - Jako si ljubazan. Ali ne. Sve ću uspjeti. Mislim da će biti jednostavnije da sama sve to obavim. Nathan je skuhao čaj i popili smo ga sjedeći jedno sučelice drugome. Mislim da smo Nathan i ja tada prvi put uistinu razgovarali

304


- bez Willa između nas. Pričao mi je o svom prošlom klijentu, kvadriplegičaru tipa C3/4 koji je disao uz pomoć aparata i bolovao najmanje jednom mjesečno cijelo vrijeme dok je Nathan radio za, njega. Pričao mi je o Willovim prethodnim upalama pluća od kojih ga je prva zamalo ubila i oporavljao se tjednima. - U oku mu se pojavi taj jedan izraz... - rekao je - ...kad je ozbiljno bolestan. Prilično je strašan. Kao da se jednostavno... povuče. Kao da ga gotovo više nema. - Znam. Mrzim taj izraz. - On je... - zaustio je. A onda su mu odjednom oči kliznule s mene i zatvorio je usta. Sjedili smo, držeći šalice. Krajičkom oka proučavala sam Nathana, gledajući kako se njegovo srdačno, otvoreno lice nakratko zatvorilo. I shvatila sam da kanim postaviti pitanje na koje već znam odgovor. - Znaš, zar ne? - Što? - Ono... što želi učiniti. U sobi je odjednom zavladala nabijena tišina. Nathan me oprezno promotrio, kao da odvaguje kako bi odgovorio. - Znam - rekla sam. - Ne bih trebala znati, ali znam. To je... to je trebao biti cilj ovog putovanja. To je bio cilj svih onih izleta. Bili su to moji pokušaji da ga navedem na predomišljanje. Nathan je odložio šalicu na stol. - Baš sam se pitao - rekao je. - Djelovala si... kao da si na zadatku. - I bila sam. I jesam. Odmahnuo je glavom, ali nisam bila sigurna želi li reći da ne smijem odustati ili da se tu ništa ne može učiniti. - Što ćemo sada, Nathane? Trebao mu je trenutak ili dva da odgovori. - Znaš što, Lou? Meni se Will stvarno sviđa. Nije me sram priznati, obožavam tog tipa. S njim sam sada već dvije godine. Vidio sam ga u najgorem izdanju i vidio sam ga onih dana kad mu je dobro, ali mogu ti samo reći na mu ne bih bio na mjestu ni za sva blaga svijeta. - Otpio je velik gutljaj čaja. - Znalo se dogoditi da prespavam ovdje, a on se probudi vrišteći jer je u snu još hodao, skijao i radio što

305


je htio pa tih nekoliko minuta, dok su mu sustavi obrane bili oslabljeni i sve je još bilo kao otvorena rana, doslovno nije mogao podnijeti pomisao da ništa od toga nikada više neće moći. To mu je bilo neizdrživo. Sjedio sam uz njega i ništa mu nisam mogao reći, ništa da mu bude lakše. Sudbina mu je dodijelila najusranije moguće karte. I, znaš što? Sinoć sam ga pogledao, razmislio o njegovom životu i tome u što će se tek pretvoriti... i premda mi na svijetu ne bi bilo ništa draže od toga da frajer bude sretan, ne mogu... ne mogu ga osuđivati zbog onoga što želi učiniti. Odluka je na njemu. Tako i treba biti. Dah mi je počeo zapinjati u grlu. - Ali... to je bilo prije. Svi ste priznali da je tako bilo prije mojega dolaska. Sada je drukčiji. Drukčiji je sa mnom, ne? - Naravno, ali... - Ali ne budemo li vjerovali da se može osjetiti bolje, pa čak i da se može oporaviti, kako da on zadrži vjeru da ga u životu čekaju dobre stvari? Nathan je odložio šalicu na stol. Pogledao me ravno u oči. - Lou. Neće se oporaviti. - To ne možeš znati. - Znam to. Ne dođe li do nekog nevjerojatnog proboja u proučavanju matičnih stanica, Willa čeka još jedno desetljeće u tim kolicima. Najmanje. On to zna iako to njegovi starci odbijaju priznati. A to je samo pola problema. Ona ga želi održati na životu pod svaku cijenu. Gospon T. misli da postoji točka u kojoj odluku moramo prepustiti njemu. - Naravno da će on odlučiti, Nathane. Ali mora uvidjeti između čega bira. - Bistar je momak. Zna točno između čega bira. Glas mi je prasnuo u maloj sobi. - Ne. Griješiš. Reci da je u istom stanju kao kad sam tek došla. Reci da nije makar malo promijenio svjetonazor zahvaljujući druženju sa mnom. - Ne vidim što mu je u glavi, Lou. - Znaš da sam mu promijenila način razmišljanja. - Ne, znam samo da će učiniti skoro sve da te usreći. Zagledala sam se u njega.

306


- Misliš da bi se pravio samo da me usreći? - Pobješnjela sam na Nathana, pobješnjela sam na sve njih. - Ako ne misliš da išta od ovoga može ičemu koristiti, zašto si uopće pristao ići? Zašto si uopće htio na putovanje? Fora godišnji, je li? - Ne. Želim da živi. - Ali... - Ali želim da živi ako sam želi živjeti. Ako ne želi, sileći ga da ustraje, i ti, i ja... koliko god ga voljeli... postajemo samo još jedna usrana grupica ljudi koja mu oduzima pravo izbora. Nathanove riječi odzvonile su u tišini. Obrisala sam suzu s obraza i pokušala vratiti otkucaje srca u normalu. Nathanu je očito bilo neugodno gledati moje suze jer se odsutno počešao po vratu i nakon nekoliko trenutaka šutke mi dodao komad papirnatog ubrusa. - Jednostavno ne mogu dopustiti da se to dogodi, Nathane. Nije ništa rekao. - Ne mogu. Zurila sam u svoju putovnicu na kuhinjskome stolu. Fotografija je bila grozna. Izgledala sam kao posve druga osoba. Netko čiji život i način življenja nemaju nikakve veze s mojim. Zamišljeno sam zurila u nju. - Nathane? - Što? - Ako organiziram drukčije putovanje, neko koje bi liječnici dopustili, bi li svejedno pošao s nama? Bi li mi svejedno pomogao? - Naravno da bih. - Ustao je, isprao šalicu i uprtio ruksak na rame. Prije izlaska iz kuhinje još se jednom okrenuo prema meni. - Ali moram biti iskren, Lou. Nisam siguran da to čak i tebi može poći za rukom.

307


23.

Točno deset dana poslije Willov otac istrpao nas je iz automobila u zračnoj luci Gatwick, Nathan je gomilao našu prtljagu na kolica, a ja sam neprestano provjeravala je li Willu udobno - dok čak i njemu nisam počela ići na živce. - Čuvajte se. I lijepo se provedite - rekao je gospodin Traynor, položivši ruku Willu na rame. - Nemojte praviti prevelike spačke. - Uz te mi je riječi doslovno namignuo. Gospođa Traynor nije mogla otići s posla da nas i ona isprati. Naslućivala sam kako to vjerojatno znači da ne želi provesti dva sata u automobilu sa svojim mužem. Will je kimnuo, ali nije ništa rekao. U autu je bio uznemirujuće tih i zurio kroz prozor onim svojim nepronicljivim pogledom, ne obazirući se na Nathana i mene dok smo brbljali o prometu i stvarima koje smo već znali da smo zaboravili. Čak ni dok smo prolazili glavnom halom zračne luke, nisam bila sigurna da činimo pravu stvar. Gospođa Traynor nije željela da Will ikamo putuje. Ali od dana kad je pristao na moj prerađeni plan puta, znala sam da mu se boji reći kako ne bi trebao ići. Proteklog tjedna činilo se da nam se boji išta reći. Šutke je sjedila uz Willa, obraćajući se samo zdravstvenim stručnjacima. Ili se bavila vrtom obrezujući biljke zastrašujućom vještinom. - Trebali bi nas dočekati službenici zračne luke. Trebali bi doći da nas ukrcaju - rekla sam dok smo prilazili šalterima za registraciju, listajući svoje papire. - Smiri se. Nije bilo vjerojatno da će postaviti izvidnicu na vrata rekao je Nathan. - Ali kolica moraju putovati kao "krhka medicinska oprema". Triput sam to telefonski pitala ženu. I moramo se pobrinuti da ne gnjave zbog Willovih medicinskih potrepština koje unosimo u kabinu. Internetska zajednica kvadriplegičara opskrbila me brdima podataka, upozorenja, zakonskih prava i popisa opreme. Nakon toga

308


sam triput provjerila s aviokompanijom možemo li dobiti sjedala ispred pregrade, mogu li Willa ukrcati prvog i ne vaditi iz motoriziranih kolica sve do izlaza iz zgrade. Nathan će ostati u zgradi da izvadi džojstik i uključi ručno upravljanje, zatim oprezno sklopi i veže kolica te osigura oslonce za noge. Osobno će nadzirati njihov ukrcaj kako se ne bi oštetila. Bit će obilježena ružičastom etiketom koja nosače upozorava na njihovu krhkost. Dodijelili su nam tri sjedala u istome redu kako bi Nathan, ako bi bilo potrebno, mogao pružiti medicinsku pomoć zaštićen od znatiželjnih pogleda. Aviokompanija me uvjerila kako se nasloni za ruke mogu podići tako da Will neće biti ozlijeđen pri prenošenju iz kolica u avionsko sjedalo. U svakom trenutku putovanja bit će između nas. Bit će nam omogućeno da prvi izađemo iz zrakoplova. Sve je to bilo na mojem popisu zaduženja naslovljenom "zračna luka". Taj popis bio je iznad popisa "hotel", a ispod popisa "dan uoči puta" i plana puta. Usprkos svim tim sustavima zaštite, bilo mi je mučno. Kad god bih pogledala Willa, zapitala bih se jesam li dobro odlučila. Willu je tek prošle večeri liječnik opće prakse odobrio putovanje. Jeo je malo i veći dio dana spavao. Nije djelovao samo premoren bolešću, nego i umoran od života, zamoren našim uplitanjem, pokušajima vedrih razgovora, neumornom odlučnošću da mu olakšamo. Trpio me, ali često sam imala dojam da bi radije bio sam. Nije znao da je to jedino što mu ne mogu dati. - Eno domaćice zračne luke - rekla sam, ugledavši djevojku u odori kako nam žustro prilazi s vedrim smiješkom i podloškom za papire. - Ona će nam baš puno pomoći pri ukrcaju - promrmljao je Nathan. - Izgleda kao da ne bi mogla podići ni zaleđenog škampa. - Snaći ćemo se - rekla sam. - Zajedno ćemo se snaći. To mi je postala poštapalica otkako mi je sinulo što želim izvesti. Od razgovora s Nathanom u dograđenome krilu ispunio me nov žar da im svima dokažem kako su u krivu. To što ne mogu provesti u djelo planirani odmor nije značilo da Will ne može ama baš ništa. Bacila sam se na forume i obasula ih pitanjima. Koje je najbolje mjesto za Willov oporavak? Zna li još tko kamo bismo mogli ići? Najviše me brinula temperatura - engleska klima bila je previše

309


prevrtljiva (nema ništa depresivnije od engleskog morskog odmarališta na kiši). Krajem srpnja veći dio Europe bio je prevruć, tako da smo morali prekrižiti Italiju, Grčku, jug Francuske i ostala obalna područja. Vidite, imala sam viziju. Vidjela sam Willa kako se opušta uz more. Problem je bio u tome što mi je preostalo toliko malo dana za planiranje i odlazak da je ostvarenje tog plana bilo sve upitnije. Od drugih forumaša dobila sam mnogo izraza sućuti i priča o upali pluća. Očito je to bila noćna mora koja ih je sve progonila. Stiglo je nekoliko prijedloga o odredištima, ali nijedan me nije nadahnuo. Odnosno, još važnije, ni za jedan nisam imala osjećaj da bi nadahnuo Willa. Nisam željela toplice ni ostala mjesta na kojima bi mogao vidjeti ljude u istome položaju u kojem je i sam. Zapravo nisam znala što želim, ali sam unatrag vrtjela njihove prijedloge znajući da ni jedan nije pravi. Na koncu mi je u pomoć priskočio Ritchie, stalan gost na forumu. Onoga poslijepodneva kada je Will otpušten iz bolnice, napisao je: Pošalji mejl-adresu. Rođak mi je putnički agent. Upoznao sam ga sa slučajem. Nazvala sam broj koji mi je dao i razgovarala s muškarcem grlena jorkširskog naglaska. Kad mi je rekao što je zamislio, nešto mi je zazvonilo duboko u sjećanju. Sve smo riješili za dva sata. Bila sam mu toliko zahvalna da sam zamalo zaplakala. - Nema na čemu, srce - rekao je. - Samo se pobrini da se taj tvoj frajer lijepo provede. A kad smo napokon bili spremni za polazak, bila sam gotovo jednako iscrpljena kao Will. Danima sam se hrvala s detaljima putovanja s kvadriplegičarom i sve do jutra polaska nisam bila uvjerena da će Will biti dovoljno zdrav za putovanje. Sada, kad smo sjedili okruženi prtljagom, piljila sam u njega, povučenog i blijedog na užurbanom aerodromu, ponovo se pitajući jesam li pogriješila. Odjednom me uhvatila panika. Što ako se opet razboli? Što ako mu bude grozno svake sekunde kao na konjičkim utrkama? Što ako sam pogrešno protumačila cijelu situaciju pa Willu nije potrebno putovanje za pamćenje, nego deset dana kod kuće u vlastitome krevetu?

310


Ali nismo imali deset dana na bacanje. To je bilo to. Moja jedina prilika. - Pozivaju na naš let - rekao je Nathan, prilazeći nam s noge na nogu iz duty-free shopa. Pogledao me podignute obrve, a ja duboko udahnula. - Dobro - odvratila sam. - Hajdemo. *** Premda smo dvanaest sati proveli u zraku, sam let nije bio takva muka kakvu sam očekivala. Nathan se pokazao vještim u izvođenju Willove rutinske njege ispod pokrivača. Osoblje zrakoplova bilo je uslužno i nenametljivo, a i vrlo oprezno s kolicima. Willa su, kao što je obećano, ukrcali prvog, prenijeli ga na sjedalo bez modrica i smjestili između nas. Nakon jednog sata u zraku shvatila sam da Will, začudo, iznad oblaka, dok mu je naslon nakošen, a on čvrsto uglavljen da se ne ljulja, ničime ne odskače od ostalih putnika u kabini. Na visini od devet tisuća metara, nije se mnogo razlikovao od ostalih putnika, koji su također bili zarobljeni pred ekranima, nemajući kamo ići ni što raditi. Jeo je, pogledao film i uglavnom spavao. Nathan i ja oprezno smo se nasmiješili jedno drugome, pokušavajući se ponašati kao da je sve u redu, sve super. Zagledala sam se kroz prozor, izgubljena u mislima uskomešanim poput oblaka pod nama, još ne uspijevajući pojmiti da ovo za mene nije samo logistički izazov već i prava pustolovina - da sam ja, Lou Clark, stvarno na putu na drugi kraj svijeta. Nisam si to mogla utuviti u glavu. U tom trenutku nisam mogla pojmiti ništa osim Willa. Osjećala sam se kao moja sestra kad je tek rodila Thomasa. "Kao da gledam kroz lijevak", rekla je zagledana u novorođeno tjelešce. "Svijet kao da se sveo na mene i njega." Dok smo bili u zračnoj luci, stigla mi je poruka od nje: Mozes ti to. Vraški sam ponosna na tebe. Pusa Sada sam je pročitala, samo da je vidim, odjednom ganuta možda zbog njezina izbora riječi. A možda i zato što sam bila umorna, prestrašena i još nisam mogla vjerovati čak ni da smo uspjeli stići do

311


ove točke. Naposljetku sam, da potisnem misli, uključila svoj mali televizijski ekran i odsutno piljila u nekakvu američku humorističnu seriju dok se nebesa oko nas nisu zamračila. Kad sam se probudila, vidjela sam da stjuardesa stoji iznad nas s doručkom, da Will razgovara s Nathanom o filmu koji su upravo zajedno odgledali i da ćemo sve troje - za divno čudo i posve nevjerojatno - za manje od jednoga sata sletjeti na Mauricijus. Mislim da nisam vjerovala kako je išta od toga moguće dok nismo sletjeli u Međunarodnu zračnu luku Sir Seewoosagur Ramgoolam. Ošamućeno smo izišli kroz čekaonicu za međunarodne dolaske, još ukočeni od sati provedenih u zraku, a ja sam zamalo proplakala od olakšanja kad sam ugledala posebno prilagođen taksi turističke agencije. Tog prvog jutra, dok nas je vozač velikom brzinom vozio prema odmaralištu, uočila sam malo toga na otoku. Istina, boje su djelovale jače nego u Engleskoj, a nebo je bilo vedrije, azurno plave boje koja je jednostavno nestajala i tamnjela unedogled. Primijetila sam da je otok bujan i zelen, obrubljen jutrima polja šećerne trske, a more je bilo vidljivo kao pruga žive među vulkanskim brdima. U zraku se osjećala primjesa mirisa koji je podsjećao na dim i đumbir, a sunce je bilo toliko visoko na nebu da sam morala škiljiti pod bijelim svjetlom. U tom iscrpljenom stanju imala sam dojam da me netko probudio na stranici luksuznog časopisa. Ali dok su mi se osjetila hrvala s nepoznatim, pogled mi se stalno vraćao na Willa, na njegovo blijedo, umorno lice, na to kako mu je glava neobično oborena među ramenima. Uto smo se zaustavili na prilazu obrubljenu palmama, pred niskom, drvenom zgradom, a vozač je već izišao i počeo nam istovarivati torbe. Odbili smo ponuđeni ledeni čaj i obilazak hotela. Pronašli smo Willovu sobu, odložili njegove torbe, smjestili ga na krevet i, gotovo prije negoli smo uopće navukli zavjese, već je opet utonuo u san. I, eto nas. Uspjela sam. Stojeći ispred njegove sobe, napokon sam duboko odahnula dok je Nathan piljio kroz prozor u bijele valove na koraljnom grebenu. Ne znam je li mi to bilo od iscrpljenosti putovanjem ili zbog toga što je to bilo najljepše mjesto na kojem sam ikada bila, ali odjednom mi je došlo da zaplačem.

312


- Sve je okej - rekao je Nathan, primijetivši izraz mojega lica. A onda mi je posve neočekivano prišao i stegnuo me u snažan zagrljaj. Opusti se, Lou. Bit će sve u redu. Stvarno. Super si sve izvela. *** Morala su proći gotovo tri dana da mu u to doista povjerujem. Prvih četrdeset osam sati Will je gotovo prespavao - a onda je, na naše zaprepaštenje, počeo djelovati bolje. Boja mu se vratila u lice i nestalo je plavih kolobara ispod očiju. Grčevi su mu popustili pa je počeo ponovo jesti, polako se vozeći duž beskrajnog, ekstravagantnog švedskog stola i govoreći mi što želi na svom tanjuru. Znala sam da se osjeća više kao onaj stari kad me natjerao da kušam ono što inače nikada ne bih uzela - začinjene karipske curryje i morske plodove čiji mi nazivi nisu bili poznati. Brzo se udomaćio na tome mjestu bolje od mene. A nije ni čudo. Morala sam se podsjećati da je veći dio života ovo bilo Willovo područje - zemaljska kugla, ove prostrane obale - a ne malo dograđeno krilo u sjeni dvorca. Hotel je, kao što je i obećao, nabavio posebna kolica širokih kotača tako da je Nathan gotovo svako jutro premještao Willa u njih pa smo sve troje šetali plažom, a ja nosila suncobran kako bih mogla zaštiti Willa ako sunce postane prejako. Ali to se nikada nije dogodilo. Južni dio otoka bio je poznat po morskim povjetarcima, a izvan sezone temperature u odmaralištu rijetko su prelazile dvadesetak stupnjeva. Mogli smo zastati na maloj plaži nadomak stjenovite uzvisine, tik izvan vidika glavne hotelske zgrade. Ondje bih rastvorila stolicu i smjestila se uz Willa ispod palme pa bismo gledati kako Nathan pokušava surfati ili skijati na vodi - povremeno mu dovikujući ohrabrujuće riječi i pokoju uvredu s našeg mjesta na pijesku. Isprva je hotelsko osoblje željelo i previše ugađati Willu, neprestano nudeći da će gurati kolica, uporno ga salijećući s hladnim napicima. Objasnili smo im koje nam usluge nisu potrebne pa su dobrodušno uzmaknuli. Ali bilo je lijepo, u trenucima kad ja nisam bila uz njega, vidjeti nosače i recepcionare kako svraćaju do Willa i ćaskaju ili mu savjetuju neko mjesto za izlet. Jedan krakati mladić, Nadil, očito je preuzeo ulogu neslužbenog Willova njegovatelja kad Nathana nije bilo u blizini. Jednoga dana izišla sam i zatekla ga kako s

313


prijateljem brižno premješta Willa iz kolica na ležaljku s jastukom koju je postavio pod "naše" stablo. - Ovo bolje - rekao je, pokazujući mi oba palca dok sam prilazila koračajući pijeskom. - Samo javite kad gospon Will hoće natrag u kolica. Zaustila sam da se pobunim, da im kažem kako ga nisu smjeli pomicati. Ali Will je sklopio oči i ležao s tako neočekivanim zadovoljstvom na licu da sam začepila i kimnula. Kako je moja zabrinutost za Willa polako jenjavala, tako sam polako počela naslućivati da sam zapravo u raju. Nikada u životu nisam mislila da ću boraviti na ovakvome mjestu. Svakoga jutra budila sam se uz zvuk mora koje nježno zapljuskuje obalu i nepoznatih ptica koje se dozivaju u krošnjama. Zurila sam u strop, gledajući kako se sunce igra u lišću i slušajući tih žamor razgovora iz susjedne sobe, koji je značio da su Will i Nathan ustali puno prije mene. Odijevala sam se u saronge i kupaće kostime, uživajući u toplome suncu na ramenima i leđima. Koža mi se osula pjegicama, nokti su mi izblijedjeli i počela sam osjećati rijetko zadovoljstvo u samome boravku na tome mjestu u šetnjama plažom, nepoznatoj hrani, plivanju u toploj, bistroj vodi u kojoj crne ribe stidljivo proviruju ispod vulkanskih stijena i gledanju kako vatreno crveno sunce zalazi za obzor. Proteklih nekoliko mjeseci počelo je polako blijedjeti. Na svoju sramotu, na Patricka sam jedva koji put uopće pomislila. Uhodali smo se u svakodnevnu kolotečinu. Doručkovali smo sve troje zajedno za stolovima pod laganom sjenom oko bazena. Will je obično jeo voćnu salatu kojom sam ga hranila, iz ruke, a kad mu je apetit porastao, tome bi obično pridodao i palačinku od banane. Zatim smo odlazili na plažu gdje bismo se smjestili - ja čitajući, a Will slušajući glazbu - dok je Nathan vježbao vodene sportove. Will mi je neprestano ponavljao da se i ja u nečemu okušam, ali sam u početku odbijala. Samo sam željela biti uz njega. Kad je Will ustrajao, jedno jutro provela sam jedreći na dasci i kajakareći, ali bila sam najsretnija kad sam mogla jednostavno biti uz njega. Povremeno, kad je Nadil bio u blizini, a u odmaralištu vladao mir, on i Nathan nježno bi Willa spustili u toplu vodu manjeg bazena, a Nathan mu je pridržavao glavu kako bi mogao plutati. Will za to vrijeme nije mnogo govorio, ali djelovao je spokojno zadovoljan, kao

314


da mu se tijelo prisjeća davno zaboravljenih osjeta. Njegov tako dugo blijed trup poprimio je zlaćanu boju. Ožiljci su posrebrili i počeli blijedjeti. Postalo mu je ugodno biti bez košulje. U vrijeme ručka otišli bismo u jedan od tri restorana u odmaralištu. Površina cijelog kompleksa bila je prekrivena pločicama s tek nekoliko niskih stuba i kosina, to je značilo da se Will može potpuno neovisno kretati u kolicima. Bila je to sitnica, ali mu je omogućavala da ode po piće bez pratnje, što je meni i Nathanu dalo mogućnost da se odmorimo i, što je još važnije, otklonilo jedan od Willovih svakodnevnih izvora frustracije - potpunu ovisnost drugima. Doduše, nitko od nas nije morao nikamo posebno ići. Imala sam dojam da će, gdje god se našao, jedan od nasmiješenih zaposlenika priskočiti s pićem za koje smatra da će ti se svidjeti, obično ukrašenim mirisnim, ružičastim cvijetom. Čak i dok si ležao na plaži, provezao bi se malen terenac, a nasmiješeni konobar ponudio bi vodu, voćni sok ili nešto žešće. Poslijepodne, kad su temperature bile najviše, Will bi se često vratio u svoju sobu odspavati nekoliko sati. Ja bih plivala u bazenu ili čitala knjigu, a navečer bismo se opet svi okupili večerati u restoranu na plaži. Brzo sam zavoljela koktele. Nadil je ustanovio da Willu ne treba Nathanova i moja pomoć ako mu visoku čašu stavi u držač sa slamkom prave veličine. U sumrak bismo nas troje razgovarali o djetinjstvu, prvim dečkima i curama, prvim poslovima, obiteljima i putovanjima, a ja sam primijetila da se Will polako ponovo otvara. Samo što je ovaj Will bio drukčiji. To mjesto kao da ga je ispunilo mirom koji mu je nedostajao cijelo vrijeme otkad ga poznajem. - Dobro mu je, ne? - rekao je Nathan kad smo se susreli kod švedskog stola. - Da, mislim da jest. - Znaš... - Nathan se nagnuo prema meni, nerado pokazujući Willu da razgovaramo o njemu, - Mislim da bi ona priča s rančem i pustolovinama bila super. Ali kad ga vidim ovakvog, ne mogu ne pomisliti kako je ovo mjesto ispalo još bolje. Nisam mu rekla što sam odlučila prvoga dana, dok smo se prijavljivali u hotel, a meni je želudac bio toliko stegnut od zabrinutosti da sam već brojila koliko nas dana dijeli od povratka kući. Svakog od tih deset dana morala sam se truditi da zaboravim zašto

315


smo zapravo došli - šestomjesečni ugovor, pomno razrađen kalendar, sve što je bilo prije. Odlučila sam živjeti u trenutku i nastojati potaknuti Willa na isto. Odlučila sam biti sretna, u nadi da će i Will biti sretan. Poslužila sam se kriškom dinje i nasmiješila. - Što nas čeka poslije? Idemo na karaoke? Ili ti se uši još nisu oporavile od sinoć? *** Četvrte večeri, Nathan je pomalo stidljivo objavio da ide na spoj. Karen je bila njegova sunarodnjakinja s Novog Zelanda koja je odsjela u susjednom hotelu i pristao je otići s njom u grad. - Samo da pripazim da joj se ništa ne dogodi. Znaš... nisam siguran da se ovuda treba kretati sama. - Ne - rekao je Will, mudro kimajući glavom. - Pravi si vitez, Nathane. ώώώ.ςŕόώάŕέž.όŕģ - Mislim da je to vrlo etičan potez. Vidi se da si društveno odgovoran - složila sam se. - Oduvijek sam se divio Nathanu zbog njegove nesebičnosti. Pogotovo kad je u pitanju ljepši spol. - Odjebite, oboje. - Nathan se nacerio i nestao. Karen je ubrzo postala stalan gost. Nathan je nestajao s njom gotovo svake večeri i, premda se vraćao na kasnovečernja zaduženja, prešutno smo mu omogućili da ima što više slobodnog vremena. Bilo mi je potajice i drago. Nathan mi se sviđao i bila sam mu zahvalna na tome što je pošao s nama, ali bilo mi je draže kada smo Will i ja bili sami. Sviđale su mi se skraćenice kojima smo komunicirali kad nije bilo drugih oko nas, opuštena prisnost koja se među nama razvila. Sviđalo mi se kako okreće glavu i razdragano me gleda, kao da sam nekako pokazala da sam bolja negoli je očekivao. Predzadnje večeri rekla sam Nathanu da nemam ništa protiv ako dovede Karen u odmaralište. Većinu noći proveo je u njezinome hotelu i znala sam da mu je teško hodati dvadeset minuta u svakom smjeru samo da sredi Willa prije spavanja. - Nemam ništa protiv. Ako ćeš... znaš... tako dobiti malo privatnosti.

316


Obradovao se, već izgubljen u planovima za tu noć i odmah prestao razmišljati o meni, dobacivši mi samo oduševljeno: - Hvala, stara. - Baš lijepo od tebe - rekao je Will kad sam mu to prenijela. - Lijepo od tebe, misliš - rekla sam. - Tvoju sam sobu donirala u tu svrhu. Te večeri Willa smo smjestili kod mene, a Nathan mu je pomogao da legne u krevet i dao mu lijekove dok je Karen čekala u baru. Ja sam se u kupaonici presvukla u majicu i gaćice pa otvorila vrata kupaonice i odšetala do sofe sa svojim jastukom pod rukom. Osjetila sam da me Will prati pogledom i osjetila se neobično izloženo, s obzirom na to da sam se proteklih tjedan dana prešetavala pred njim u bikiniju. Namjestila sam jastuk uz rukonaslon sofe. - Clark? - Da? - Stvarno ne moraš spavati tamo. Ovaj krevet je ionako dovoljno velik za nogometnu momčad. To mi zapravo uopće nije palo na pamet. Tada smo već bili takvi. Možda su nas malo opustili dani koje smo proveli polugoli na plaži. A možda je za to bila zaslužna pomisao na Nathana i Karen onkraj zida, obavijene jedno oko drugoga, u samodostatnoj čahuri. Možda sam samo željela biti u njegovoj blizini. Počela sam prilaziti krevetu i trgnula se kad se odjednom prolomila grmljavina. Svjetla su zatreperila i netko je vani viknuo. Čuli smo kako su Nathan i Karen u susjednoj sobi prasnuli u smijeh. Prišavši prozoru i rastvorivši zavjesu, osjetila sam povjetarac koji se naglo podigao i nagli pad temperature. Nad morem se prolomila oluja. Dramatični bljeskovi rašljastih munja nakratko su obasjali nebo, a onda je, kao s malom zadrškom, težak pljusak počeo bubnjati po krovu našeg malog bungalova, toliko žestok da je isprva nadglasao sve druge zvukove. - Bolje da zatvorim kapke - rekla sam. - Ne, nemoj. Okrenula sam se. - Otvori vrata. - Will je pokazao glavom van. - Želim vidjeti. Oklijevala sam, zatim polako otvorila staklena vrata koja vode na terasu. Kiša je bubnjala po hotelskom kompleksu, kapajući nam s

317


krova, stvarajući brzace koji su tekli od naše terase prema moru. Osjetila sam vlagu na licu i elektricitet u zraku. Nakostriješile su mi se dlačice na rukama. - Osjećaš li to? - upitao je iza mojih leđa. - Kao da je smak svijeta. Stajala sam, puštajući da taj naboj struji kroz mene i da mi se bijeli bljeskovi urezuju u očne kapke. Od toga mi je dah zapinjao u grlu. Okrenula sam se, prišla krevetu i sjela na rub. Dok smo gledali van, nagnula sam se naprijed i nježno privukla njegov preplanuli vrat prema sebi. Tada sam ga već znala pomicati, koristeći se upravo njegovom težinom i krutošću. Privivši ga uza se, nagnula sam se preko njega i stavila mu pod ramena debeli, bijeli jastuk da bih zatim spustila Willa u njegov mek zagrljaj. Mirisao je na sunce, kao da mu se upilo duboko u kožu, pa sam se zatekla kako tiho udišem, kao da je Will neka poslastica. Onda sam se, još malo vlažna od kiše, uspela u krevet do njega, toliko blizu da sam nogama doticala njegove, pa smo se zajedno zagledali van u plavobijele bljeskove munja koje su udarale o valove, u kišu koja je padala nalik na posrebrene stubišne prečke, u tirkiznu masu koja se blago zibala, tek stotinjak metara od nas. Svijet oko nas smanjio se i sveo samo na zvukove oluje, ljubičastoplavocrno more i koprenaste zavjese koje su se blago nadimale. Osjećala sam miris lotosa koji je donosio večernji povjetarac i čula u daljini zveckanje čaša i brzo povlačenje stolica, glazbu s neke daleke proslave, osjećajući kako priroda pršti u punoj snazi. Posegnula sam za Willovom rukom i obujmila je. Na trenutak sam pomislila kako nikada više neću osjetiti takvu izrazitu povezanost sa svijetom i s drugim ljudskim bićem kao u tom trenutku. - Nije loše, Clark, je li? - rekao je Will razbivši tišinu. Okrenuto prema oluji, njegovo je lice bilo mirno i spokojno. Nakratko se okrenuo prema meni i nasmiješio, a u očima mu je bilo nečeg, nečeg pobjedonosnog. - Nije - odvratila sam. - Nimalo loše. Ležala sam nepomično, slušajući kako mu se disanje usporava i produbljuje te bubnjanje kiše u pozadini, osjećajući njegove tople prste isprepletene s mojima. Nisam željela kući. Pomislila sam kako bi bilo

318


da se nikada ne vratim kući. Ovdje smo Will i ja bili na sigurnome, zaključani u svojem malom raju. Kad god bih pomislila na povratak u Englesku, želudac bi mi stegnula velika pandža straha, postupno pojačavajući stisak. Bit će sve okej. Nastojala sam si ponavljati Nathanove riječi. Bit će sve okej. Naposljetku sam se okrenula na bok, leđima moru, i zagledala se u Willa. Okrenuo je glavu prema meni u polumraku, a ja osjetila kako mi govori isto: Bit će sve okej. Prvi put u životu pokušala sam ne razmišljati o budućnosti. Pokušala sam jednostavno biti, puštajući da osjeti te večeri struje kroz mene. Ne mogu reći koliko smo dugo ostali tako, jednostavno zagledani jedno u drugo, ali Willovi kapci postupno su otežali dok se nije ispričao, mrmljajući da će vjerojatno... Disanje mu se produbilo, a on se prevalio preko malenoga procijepa u san, tako da sam ostala sama, zagledana u njegovo lice, u trepavice koje su mu se spajale u male šiljke u kutovima očiju, u nove pjegice na njegovu nosu. Rekla sam si da sve mora biti u redu. Da, mora biti u redu. Negdje nakon jedan sat oluja se napokon ispuhala, nestavši negdje iznad mora dok su bijesni bljeskovi postajali sve slabiji i onda napokon posve iščezli upravivši svoj meteorološki teror u neko drugo, nama nevidljivo mjesto. Zrak oko nas smirio se, zavjese se objesile, a posljednji ostaci vode klokoćući otekli. U neki ranojutarnji sat, ustala sam, nježno izvukavši ruku iz Willove pa zatvorila ostakljena vrata, prigušujući izvanjske zvukove. Will je spavao - čvrstim, mirnim snom kakav je kod kuće rijetko uživao. Ja nisam. Ležala sam i gledala ga, nastojeći odagnati ama baš sve misli. *** Posljednjeg dana dogodile su se dvije stvari. Prva je ta da sam, na Willov nagovor, pristala na ronjenje. Danima me kinjio govoreći da ne mogu prijeći ovoliki put, a da na kraju ne zaronim. Jedrenje na dasci nikako mi nije išlo i jedva sam uspjela podići jedro s valova, a kad sam pokušavala skijati na vodi, većinu vremena provela sam rujući nosom površinu vode u zaljevu. Ali nije se dao odbiti, već je prethodnoga dana došao na ručak i objavio da mi je rezervirao poludnevni ronilački tečaj.

319


Nije dobro počelo. Will i Nathan sjedili su pokraj bazena dok je mene instruktor uvjeravao da ću nastaviti disati pod vodom, ali osjećajući njihove poglede na sebi, bila sam beznadan slučaj. Nisam glupa - bilo mi je posve jasno da će mi pluća nastaviti raditi zahvaljujući spremnicima kisika na leđima, da se neću utopiti - ali kad god bi mi se glava našla ispod površine, uspaničila bih se i naglo izronila. Kao da mi tijelo odbija povjerovati kako je moguće disati pod nekoliko tisuća litara najfinije mauricijske klorirane vode. - Mislim da ja ovo ne mogu - rekla sam, izronivši i pijuckajući, sedmi put. Moj učitelj ronjenja James dobacio je pogled Willu i Nathanu iza mene. - Ne mogu - ljutito sam rekla. - To jednostavno nije za mene. James je okrenuo leđa dvojici muškaraca, kucnuo me po ramenu i pokazao otvoreno more. - Nekim ljudima je zapravo lakše tamo vani - tiho je rekao. - U moru? - Neke ljude samo treba baciti u vodu da proplivaju. Dođite. Hajde da isplovimo čamcem. Četrdeset pet minuta poslije razgledavala sam pod vodom krajolik jarkih boja koji mi je prije bio skriven od pogleda, zaboravivši strahovati da bi mi maska s kisikom mogla pasti, da bih usprkos svim dokazima mogla potonuti na dno i utopiti se. Općenito, prestala sam strahovati. Pozornost su mi odvukle tajne novoga svijeta. U tišini, koju je narušavalo samo prenaglašeno uš šu mojega disanja, gledala sam jata sićušnih ribica koje su se prelijevale u duginim bojama, a veće crno-bijele ribe zurile su u mene tupim, upitnim licima, dok su se anemone blago zibale loveći na blagim strujama svoj sitan, nevidljiv plijen. Vidjela sam i krajolike u daljini, dvostruko šarenije i raznovrsnije od onih na kopnu. Vidjela sam špilje i udubine u kojima su vrebala nevidljiva stvorenja, udaljene obrise koji su treperili na zrakama sunca. Nisam željela izroniti. Mogla sam zauvijek ostati u tom tihom svijetu. Tek kad je James počeo pokazivati brojčanik svoje boce s kisikom, shvatila sam da nemam izbora. Kad sam napokon sva ozarena prišla plažom Willu i Nathanu, jedva sam mogla govoriti. U glavi su mi još brujali prizori koje sam vidjela, a udovi kao da su me još pokretali pod vodom.

320


- Fora, ne? - rekao je Nathan. - Zašto mi nisi rekao? - viknula sam Willu, bacivši japanke na pijesak ispred njega. - Zašto me nisi prije natjerao? Sve ono! Sve je ono cijelo vrijeme bilo dolje! Tik pred mojim nosom! Will me mirno gledao. Nije ništa rekao, ali nasmiješio se polako i široko. - Ne znam, Clark. Neki si ljudi jednostavno ne daju ništa reći. *** Zadnje noći dopustila sam si da se napijem. Nije to bilo samo zato što smo sutradan putovali. Bilo je to prvi put da sam doista osjetila da je Will dobro pa da se mogu opustiti. Odjenula sam bijelu, pamučnu haljinu (koža mi je preplanula pa u bijelome nisam izgledala kao truplo u mrtvačkom pokrovu) i srebrne sandale tankih remenčića, a kad mi je Nadil dao jarkocrven cvijet i uputio me da ga stavim u kosu, nisam ga prijezirno odbila, što bih tjedan dana prije zasigurno učinila. - Dobro došla Carmen Miranda - rekao je Will kad sam se našla s njima za šankom. - Baš si glamurozna. Zaustila sam sarkastičan odgovor, ali sam onda shvatila da me gleda s iskrenim zadovoljstvom. - Hvala - rekla sam. - Ni ti ne izgledaš loše. U glavnoj hotelskoj zgradi imali su disko pa smo se malo prije deset navečer - kad je Nathan otišao da bude s Karen - zaputili prema plaži s glazbom u ušima i ugodnim brujanjem od tri koktela u žilama koje mi je omekšavalo pokrete. O, kako li je ondje dolje samo bilo lijepo. Noć je bila topla i nosila na povjetarcima mirise dalekih roštilja, toplih ulja na koži i blag, jedak miris morske soli. Will i ja zastali smo pod omiljenim stablom. Netko je na plaži zapalio vatru, vjerojatno za kuhanje, i od nje je sada ostala samo hrpica žara. - Ne želim kući - rekla sam u tamu. - Teško je otići s ovakvog mjesta. - Mislila sam da ovakva mjesta postoje samo u filmovima - rekla sam okrećući se prema njemu. - Štoviše, to me navelo da se zapitam govoriš li možda istinu i o onim drugim stvarima.

321


Smiješio se. Cijelo lice djelovalo mu je opušteno i sretno, a kutovi očiju mreškali su mu se dok me gledao. Kad sam ga pogledala, prvi put mi utrobu nije počeo nagrizati lagani strah. - Drago ti je da smo došli, ne? - nesigurno sam upitala. Kimnuo je. - Itekako. - Hah! - Zamahnula sam šakom po zraku. Kad je netko pojačao glazbu u baru, zbacila sam cipele i zaplesala. Zvuči glupo - bilo kojeg drugog dana to bi me bilo stid učiniti. Ali ondje, u gustome mraku, napola omamljena neispavanošću, vatrom, beskrajnim morem i beskonačnim nebom, s glazbom u ušima, uz Willa koji se smiješi i srce koje mi pršti nečime što ne mogu imenovati, jednostavno sam morala zaplesati. Plesala sam, smijući se bez stida, bez strepnje može li nas tko vidjeti. Osjećala sam Willov pogled na sebi i znala da on zna - da je ovo jedini mogući odgovor na prošlih deset dana. Ma vraga, na prošlih šest mjeseci. Pjesma je završila i ja sam mu bez daha klonula do nogu. - Ti... - rekao je. - Što? - Vragolasto sam mu se nasmiješila. Osjećala sam se fluidno, naelektrizirano. Osjećala sam se gotovo kao da ne vladam sobom. Odmahnuo je glavom. Polako sam se osovila na bose noge, zakoračila ravno prema njegovim kolicima i uvukla mu se u krilo tako da mi se lice našlo nekoliko centimetara od njegova. Nakon prethodne noći, činilo mi se da to i nije tako velik korak. - Ti... Njegove plave oči, u kojima je svjetlucala svjetlost vatre, uprle su se u moje. Odisao je suncem, krijesom i nekim oštrim, limunastim mirisom. Osjetila sam kako duboko u meni nešto popušta. - Prava si mustra, Clark. Učinila sam jedino što mi je padalo na pamet. Nagnula sam se naprijed i položila usne na njegove. Oklijevao je, samo na trenutak, zatim me poljubio. Na trenutak sam zaboravila sve - milijun i jedan razlog zašto ne bih trebala, strahove, povod kojim smo došli. Ljubila sam ga, udišući miris njegove kože, osjećajući njegovu meku kosu pod

322


prstima, a kad mi je uzvratio poljupcem, nestalo je svega toga i ostali smo samo Will i ja, na otoku usred ničega, ispod tisuću treperavih zvjezdica. Zatim se odmakao. - Oprosti... Ne... Oči su mi se otvorile. Podigla sam ruku prema njegovu licu i pustila da klizi duž njegovih lijepih kostiju. Osjetila sam zrnca soli pod vršcima prstiju. - Wille... - zaustila sam. - Možeš. Ti... - Ne. - Ta riječ nosila je tračak ledene kovine u sebi. - Ne mogu. - Ne razumijem. - Ne želim sad o tome. - Ovaj... mislim da bi trebao sad o tome. - Ne mogu to zato što ne mogu... - Progutao je. - Ne mogu biti muškarac kakav bih želio biti s tobom. A to znači da ovo - podigao je pogled prema mojem licu - da ovo postaje tek... tek još jedan podsjetnik na sve što nisam. Nisam mu pustila lice. Nagnula sam čelo naprijed i dodirnula njegovo tako da su nam se dahovi izmiješali pa rekla tako tiho da me samo on mogao čuti: - Baš me briga... što ti misliš da možeš ili ne možeš. Nije to crnobijelo. Iskreno... razgovarala sam s drugim ljudima u istom položaju i... neke su stvari moguće. Moguće je da oboje budemo sretni... - počela sam blago mucati. Bilo mi je čudno voditi taj razgovor. Podigla sam pogled prema njegovim očima. - Wille Traynore - tiho sam rekla. - Evo u čemu je stvar. Mislim da možemo... - Ne, Clark... - Mislim da možemo svašta. Znam da ovo nije klasična ljubavna priča. Znam da postoji sva sila razloga zašto ovo uopće ne bih smjela govoriti. Ali volim te. Stvarno. Znala sam to kad sam ostavila Patricka. A mislim da možda i ti mene malo voliš. Nije ništa rekao. Očima je pretraživao moje i u njima se vidjelo teško breme tuge. Sklonila sam mu kosu sa sljepoočnica, kao da nekako mogu otkloniti tu tugu, a on je nagnuo glavu tako d a j e nalegla na moj dlan i ostao tako. Progutao je. - Moram ti nešto reći.

323


- Znam - šapnula sam. - Sve znam. Will je progutao što je kanio reći. Zrak oko nas kao da se ukipio. - Znam za Švicarsku. Znam... zašto sam zaposlena samo na šest mjeseci. Podigao je glavu s moje ruke. Pogledao me, zatim se zagledao u nebo. Ramena su mu se pogurila. - Znam sve, Wille. Već mjesecima. I, Wille, molim te, saslušaj me... - Primila sam njegovu desnicu i prinijela je svojim grudima. Znam da mi ovo možemo. Znam da to ne bi bilo nešto što bi ikada izabrao, ali mogu te usrećiti. Mogu samo reći da ti mene činiš... činiš osobom kakvu prije nisam mogla niti zamisliti. Usrećuješ me čak i kad si grozan. Radije bih bila s tobom... čak i s ovakvim tobom kojeg ti očito smatraš nedostatnim... nego i s kim drugim na svijetu. Osjetila sam kako se njegovi prsti jedva zamjetno stežu oko mojih i to me ohrabrilo. - Ako misliš da je previše čudno to što radim za tebe, otići ću i naći drugi posao. Željela sam ti reći... prijavila sam se na studijski program. Strašno sam puno istraživala na internetu, razgovarala s drugim kvadrićima i njihovim njegovateljima, i toliko sam toga doznala, doznala sam kako nam ovo može uspjeti. Vidiš? Mislila sam na sve, istražila sam sve. Sada sam takva. A za to si ti kriv. Ti si me promijenio. - Napola sam se smijala. - Ti si me pretvorio u moju sestru. Ali s boljem osjećajem za modu. Zatvorio je oči. Obujmila sam mu šaku objema rukama, prinijela je usnama i poljubila mu zglobove prstiju. Osjećala sam njegovu kožu na svojoj i znala, s više sigurnosti no išta drugo na svijetu, da ga ne mogu pustiti od sebe. - Što kažeš? - šapnula sam. Mogla sam mu zauvijek ostati zagledana u oči. Odgovorio je toliko tiho da nekoliko trenutaka nisam bila sigurna da sam ga dobro čula. - Molim? - Ne, Clark. - Ne? - Žao mi je. To mi nije dovoljno. Spustila sam njegovu ruku. - Ne razumijem.

324


Čekao je prije odgovora, kao da se prvi put muči pronaći prave riječi. - Meni to nije dovoljno. Ovo... ovaj moj svijet... čak ni s tobom u njemu. A vjeruj mi, Clark, otkako si ti u njega ušla, cijeli mi se svijet promijenio nabolje. Ali to mi nije dovoljno. To nije život kakav želim. Tada je na meni bio red da se odmaknem. - Stvar je u tome što shvaćam da bi to mogao biti dobar život. Shvaćam da bi uz tebe to možda mogao biti čak i jako dobar život. Ali to ne bi bio moj život. Nisam isti kao ti ljudi s kojima razgovaraš. To nije život kakav želim. Ni izdaleka. Glas mu je bio nesiguran, isprekidan. Izraz njegova lica prestrašio me. Progutala sam, odmahujući glavom. - Jednom... jednom si mi rekao da noć u labirintu ne mora biti ono što će me obilježiti za cijeli život. Rekao si da mogu birati što će me obilježiti. E pa, ti ne moraš dopustiti da te... da te obilježe kolica. - Ali obilježavaju me, Clark. Ti me ne poznaješ, bar ne uistinu. Nisi me nikada vidjela prije. Volio sam svoj život, Clark. Stvarno sam ga volio. Volio sam svoj posao, putovanja, ono što sam bio. Volio sam biti aktivna osoba. Volio sam se voziti motorom, bacati se sa zgrada. Volio sam gaziti ljude poslovnim potezima. Volio sam seks. Puno seksa. Vodio sam bogat životi - podigao je glas. - Nisam zamišljen za život u ovoj napravi... a opet me ona u svakom praktičnom pogledu obilježava. To je jedino što me obilježava. - Ali ne daješ životu priliku - šapnula sam. Glas mi jednostavno nije dopirao iz grudi. - Ne daješ meni priliku. - Nije to stvar prilike. Gledao sam kako u ovih šest mjeseci postaješ nova osoba, netko tko tek uviđa vlastite potencijale. Nemaš pojma koliko me to usrećilo. Ne želim da budeš vezana uz mene, uz moje preglede u bolnici, uz ograničenja u mojem životu. Ne želim da propustiš sve ono što bi ti netko drugi mogao pružiti. I, sebično, ne želim da me jednoga dana pogledaš i osjetiš makar i trunku žaljenja zbog... - Nikada to ne bih pomislila! - To ne možeš znati, Clark. Nemaš pojma kako bi se. ovo razvijalo. Nemaš pojma čak ni što ćeš osjećati za šest mjeseci. I ne želim te gledati svakoga dana, vidjeti te golu, gledati kako lutaš

325


kućom u svojim ludim haljinama i ne moći... ne moći raditi s tobom ono što bih želio. O, Clark, kad bi samo imala pojma što bih ti sada želio raditi. A ja... ja ne mogu živjeti s tom spoznajom. Ne mogu. Nisam takav. Ne mogu biti čovjek koji jednostavno... prihvaća - Spustio je pogled na svoja kolica i glas mu je prepukao. - Ovo nikada neću prihvatiti. Zaplakala sam. - Molim te, Wille. Molim te, ne govori tako. Samo mi daj priliku. Daj nama priliku. - Pst. Samo me slušaj. Ti bi me prva trebala čuti. Samo slušaj što ti govorim. Ovo... večeras... najdivnije je što si mogla učiniti za mene. Ono što si mi rekla, ono što si postigla dovevši me ovamo... čudesna mi je spoznaja da si, nekako, iz zadnje gnjide koja sam bio u početku nekako uspjela izvući nešto što možeš voljeti. Ali... - Osjetila sam kako se njegovi prsti sklapaju oko mojih - to ovdje mora završiti. Dosta je kolica. Dosta je upale pluća. Dosta je žarenja u udovima. Dosta boli, umora i buđenja svakoga jutra priželjkujući da je svemu kraj. Kad se vratimo, svejedno idem u Švicarsku. A ako me voliš, Clark, kao što kažeš, ne bi mi na svijetu bilo ništa draže nego da pođeš sa mnom. Glava mi je poletjela unatrag. - Molim? - Stanje se nikada neće poboljšati. Najvjerojatnije će mi postajati sve lošije i moj život, ionako skučen, postajat će sve manji. Liječnici su mi to sami rekli. Sputava me brdo uvjeta. Osjećam to. Ne želim više trpjeti bol, biti zarobljen u ovoj napravi, ovisan o drugima, prestrašen. Zato te molim... ako osjećaš ono što tvrdiš... učini to za mene. Budi sa mnom. Omogući mi svršetak kakvom se nadam. Užasnuto sam ga gledala, a u ušima mi je bubnjala krv. Jedva sam poimala što mi govori. - Kako to možeš tražiti od mene? - Znam, to je... - Kažem ti da te volim i da želim izgraditi s tobom budućnost, a ti me zamoliš da dođem gledati kako si oduzimaš život? - Žao mi je. Nisam želio ispasti bezobziran. Ali nemam vremena za gubljenje. - Š...što? Pa zar si se već prijavio? Zar postoji termin koji se bojiš propustiti?

326


Vidjela sam da ljudi u hotelu zastajkuju, vjerojatno začuvši naše podignute glasove, ali baš me bilo briga. - Da - rekao je Will nakon stanke. - Da, postoji. Prošao sam savjetovanje. Klinika je potvrdila da sam prikladan slučaj za njih. A moji roditelji pristali su na 13. kolovoza. Dogovoren nam je let dan prije. Zavrtjelo mi se u glavi. To je bilo za manje od tjedan dana. - Ne mogu vjerovati. - Louisa... - Mislila sam... mislila sam da te uspijevam navesti da se predomisliš. Nagnuo je glavu ustranu i zagledao se u mene. Glas mu je bio mek, a oči nježne. - Louisa, nikada me ništa neće navesti da se predomislim. Obećao sam roditeljima šest mjeseci i to sam im dao. Ti si mi to vrijeme učinila dragocjenijim no što možeš zamisliti. Postigla si da to ne bude test izdržljivosti... - Nemoj! - Što? - Nemoj više ništa reći. - Gušila sam se. - Tako si sebičan, Wille. Tako glup. Ako je postojala i najmanja šansa da odem s tobom u Švicarsku... čak i ako si mislio da bih, nakon svega što sam učinila za tebe, ja mogla biti osoba koja je to u stanju, zar je to sve što mi imaš reći? Rastvorila sam srce pred tobom. A ti na to možeš reći samo: "Ne, nisi mi dovoljna. A sada želim da dođeš gledati ono najgore što možeš zamisliti." Ono od čega sam strepila otkako sam prvi put čula za tvoj plan. Imaš li ikakvu predodžbu o tome što tražiš od mene? - Tada sam već bila izbezumljena od srdžbe. Stojeći pred njim, vikala sam kao luđakinja: - Jebi se, Wille Traynore. Jebi se. Da bar nikada nisam prihvatila ovaj glupi posao. Da te bar nikada nisam upoznala. Briznula sam u plač i otrčala plažom natrag u svoju hotelsku sobu, što dalje od njega. Njegov glas koji me zazivao imenom, odzvanjao mi je u ušima dugo nakon što sam zatvorila za sobom vrata.

327


24.

Prolaznicima ništa ne pričinja toliku nelagodu kao prizor muškarca u kolicima kako preklinje ženu koja bi se trebala skrbiti za njega. Navodno nije prihvatljivo bjesnjeti na svog invalidnog štićenika. Pogotovo kad je očito da se ne može micati i blago govori: - Clark. Molim te. Samo dođi ovamo. Molim te. Ali nisam mogla. Nisam ga mogla ni pogledati. Nathan je spakirao Willove stvari, a ja sam se sutradan s njima obojicom našla u predvorju hotela - Nathan je još bio ošamućen od mamurluka - i od trenutka kad smo bili prisiljeni opet biti u blizini, odbila sam imati s njim ikakva posla. Bila sam gnjevna i jadna. U glavi mi je bjesnio uporan glas koji je tražio da se maknem što dalje od Willa. Da idem kući. Da ga nikada više ne vidim. - Jesi dobro? - upitao je Nathan, pojavivši mi se uz rame. Čim smo stigli u zračnu luku, odlučnim sam se koracima udaljila od njih prema šalteru za registraciju. - Nisam - rekla sam. - I ne želim razgovarati o tome. - Mamurna? - Ne. Nastala je kratka tišina. - Znači li to ono što mislim? - Odjednom se uozbiljio. Nisam mogla govoriti. Kimnula sam i primijetila da se Nathanova čeljust na trenutak stegnula. Ali bio je snažniji od mene. Na kraju krajeva, bio je profesionalac. Već za nekoliko minuta bio je opet uz Willa, pokazujući mu nešto što je vidio u časopisu, pitajući se naglas o izgledima neke nogometne momčadi koju su obojica poznavali. Gledajući ih, nikada ne biste mogli naslutiti ni djelić značaja novosti koju sam mu upravo priopćila. Za cijeloga čekanja u zračnoj luci uspjela sam si naći posla. Smislila sam tisuću sitnih zaduženja - bavila sam se etiketama na prtljazi, kupovala kavu, listala novine, išla na zahod - sve samo da ga ne bih morala gledati. Nisam bila prisiljena razgovarati s njime. Ali

328


povremeno bi Nathan nekamo nestao pa bismo ostali sami, sjedeći jedno uz drugo, dok su u malome prostoru između nas brenčale neizgovorene optužbe. - Clark... - zaustio bi. - Nemoj - prekinula bih ga. - Ne želim razgovarati s tobom. I samu me iznenadilo koliko mogu biti hladna. A to je još više iznenadilo stjuardese. Primijetila sam kako na letu međusobno komentiraju to što ukočeno okrećem leđa Willu, stavljam slušalice u uši ili odlučno piljim kroz prozor. Za promjenu se nije naljutio. To je bilo gotovo najstrašnije. Nije bio ljut ni podrugljiv, jednostavno se postupno utišavao dok nije gotovo posve zanijemio. I tako je na sirotom Nathanu bilo da raspiruje razgovor postavljajući pitanja o čaju, kavi, dodatnim paketićima prženog kikirikija i tome smeta li kome da se provuče pokraj nas na zahod. To sada vjerojatno zvuči djetinjasto, ali nije to bila samo stvar ponosa. Nisam to mogla podnijeti. Nisam mogla podnijeti pomisao da ću ga izgubiti, da je toliko tvrdoglav, da je toliko čvrsto odlučio ne vidjeti što je dobro, što bi moglo biti dobro, da se neće predomisliti. Nisam mogla vjerovati da će se držati tog jednog datuma kao da je uklesan u kamen. Glavom mi je štropotalo milijun pitanja. Zašto ti ovo nije dovoljno? Zašto ti ja nisam dovoljna? Zašto mi se nisi povjerio? Da smo imali više vremena, bi li bilo drukčije? Svako malo uhvatila bih se kako zurim u njegove preplanule ruke, uglate prste udaljene tek nekoliko centimetara od mojih i sjetila se kako je bilo kad su nam se prsti isprepleli - kako je bio topao, kako su čak i nepomični stvarali privid snage - i u grlu bi mi nastala knedla tako da bih pomislila da ću se ugušiti i morala se povući u zahod, gdje bih se nagnula nad umivaonik i tiho jecala pod neonskim, svjetlom. U nekoliko navrata, kad bih pomislila na ono što Will kani, morala sam doslovno suzbiti potrebu da kriknem. Osjećala sam da me obuzima nekakvo ludilo pa da ću jednostavno sjesti u prolaz zrakoplova i urlati i urlati dok netko nešto ne poduzme. Dok ga netko drugi u tome ne onemogući. I, premda sam izgledala djetinjasto - premda sam osoblju u kabini (odbijala sam razgovarati s Willom, pogledati ga, hraniti ga) djelovala kao žena bez srca - ja sam znala da ću samo pretvarajući se da ga nema možda izdržati te sate prisilne blizine. Da sam vjerovala

329


kako Nathan sve može sam, časna riječ, sjela bih na drugi let ili jednostavno nestala kako bi među nama bio cijeli kontinent, a ne samo nekoliko nepremostivih centimetara. Donekle mi je laknulo kad su njih dvojica zaspala - bio je to kratak predah od napetosti. Zurila sam u televizijski zaslon i sa svakim kilometrom što smo bili bliže kući, srce mi je bilo teže, a strepnja žešća. Počelo mi je svitati da se moj neuspjeh neće odraziti samo na mene: Willovi roditelji bit će slomljeni. Vjerojatno će kriviti mene. Willova sestra vjerojatno će me tužiti. A iznevjerila sam i Willa. Nisam ga uspjela uvjeriti. Ponudila sam mu sve što sam mogla, uključujući sebe, ali ništa što sam mu pokazala nije bilo dovoljan razlog da nastavi živjeti. Zatekla sam se kako mislim da je možda zaslužio neku bolju od mene. Neku pametniju. Neku poput Treene, koja bi se dosjetila boljih pustolovina. Možda bi takva osoba pronašla kakav rijedak izvještaj o medicinskim istraživanjima ili nešto drugo što bi mu pomoglo. Možda bi ga uspjela nagovoriti. Gotovo mi se zavrtjelo u glavi kad sam shvatila da ću živjeti s tom spoznajom do kraja života. Willov glas prekinuo bi mi tok misli: - Bi li nešto popila, Clark? - Ne. Hvala ti. - Prelazi li moj lakat previše preko tvojeg naslona za ruke? - Ne. Dobro je. Tek sam si nekoliko posljednjih sati, u mraku, dopustila da ga pogledam. Pogled bi mi polako kliznuo ustranu s blještavog televizijskog zaslona, krišom se uprijevši u njega na slabome svjetlu male kabine. Kad bih vidjela njegovo lice, preplanulo i lijepo, tako spokojno u snu, niz obraz bi mi se skotrljala suza. Možda je na neki način bio svjestan mojega pogleda, jer bi se promeškoljio, ali ne i probudio. Tada bih mu, skrivena od pogleda osoblja i Nathana, polako navukla pokrivač oko vrata, brižno ga pokrivajući kako mu ne bi bilo hladno u kabini rashlađenoj klimatizacijskim uređajem. *** Čekali su u čekaonici za međunarodne dolaske. Nekako sam to i očekivala. U meni je rasla neka vrsta mučnine dok smo gurali Willa kroz kontrolu putovnica, a neki nas dobrodušni policajac pustio preko

330


reda, premda sam se molila da nas natjeraju na čekanje, stajanje u redu više sati ili, po mogućnosti, dana. Ali ne, mi smo prelazili metre i metre linoleuma, ja gurajući kolica s prtljagom, Nathan gurajući Willa, a onda su se staklena vrata otvorila i zatekli smo ih ondje, iza pregrade, bok uz bok, u prividnoj slozi. Vidjela sam da se lice gospođe Traynor nakratko ozarilo kad je ugledala Willa pa sam odsutno pomislila: Pa jasno - kad Will tako dobro izgleda. Stid me priznati, ali stavila sam sunčane naočale - ne da prikrijem iscrpljenost, već da mi gospođa Traynor ne pročita u ogoljenim očima ono što joj tek trebam priopćiti. - Pogledaj se samo! - uzviknula je. - Wille, izgledaš divno. Jednostavno divno. Willov otac sagnuo se pa potapšao Willa po kolicima i koljenu, nasmiješen od uha do uha. - Nismo mogli vjerovati kad nam je Nathan javio da si svaki dan na plaži. I da plivaš! Kakva je bila voda... fina i topla? Ovdje je kišilo kao iz kabla. Tipičan kolovoz! Naravno. Nathan im je slao poruke ili ih zvao. Kako sam mogla pomisliti da bi nam dopustili izbivati bez redovitog javljanja? - Bilo je... prilično čudesno - rekao je Nathan. I on je bio tiši, ali trudio se smiješiti i izgledati kao onaj stari. Ja sam se osjećala kao zaleđena, stežući putovnicu kao da se spremam otputovati nekamo drugamo. Morala sam se podsjećati na disanje. - E pa, pomislili bismo da bi ti godio poseban objed - rekao je Willov otac. - U Intercontinentalu imaju strašno dobar restoran. Častimo pjenušcem. Što kažeš? Tvoja majka i ja mislili smo da bi to bila krasna poslastica. - Može - rekao je Will. Smiješio se majci, a ona ga je gledala kao da bi taj smiješak najradije pohranila u bočicu. Željela sam vikati na njega: Kako možeš? Kako je možeš tako gledati kad već znaš što ćeš joj učiniti? - Hajdemo onda. Auto mi je na parkiralištu za invalide. Odavde je kratka vožnja. Bio sam prilično siguran da ćete svi biti ošamućeni od leta kroz vremenske zone. Nathane, da ja poneseni neke od tih torbi? Moj glas umiješao se u razgovor.

331


- Zapravo - rekla sam, već vukući svoju prtljagu s kolica - mislim da ću ja ipak odmah kući. Ali svejedno vam hvala. Posvetila sam se svojoj torbi, hotimice ih ne gledajući, ali čak i usred aerodromskog žamora osjetila sam tišinu koju su moje riječi izazvale. Prvi ju je prekinuo glas gospodina Traynora. - Hajde, Louisa. Da malo proslavimo. Želimo čuti sve o vašim pustolovinama. Zanima me čuti kakav je otok. I obećavam vam da nam nećete morati ispričati baš sve. - Gotovo se zahihotao. - Da. - U glasu gospođe Traynor osjećao se tračak oštrine. Dođite s nama, Louisa. - Ne. - Progutala sam i pokušala navući slabašan smiješak na lice. Sunčane naočale služile su mi kao štit. - Hvala vam, ali radije bih kući. - Kamo? - rekao je Will. Shvatila sam što želi reći. Zapravo nisam imala kamo. - Idem svojim roditeljima. Nije problem. - Dođi s nama - rekao je. Glas mu je bio blag. - Ne idi, Clark. Molim te. Tada mi je došlo da zaplačem, ali ujedno sam postala posve sigurna da ne mogu biti u njegovoj blizini. - Ne. Hvala ti. Nadam se da ćete lijepo ručati. - Prebacila sam torbu preko ramena i, prije negoli je itko stigao išta više reći, udaljila se od njih i nestala u gužvi na terminalu. *** Bila sam već nadomak autobusne stanice kad sam je čula. Camilla Traynor, kuckajući potpeticama po pločniku, napola je hodala, a napola trčala prema meni. - Stanite. Louisa. Molim vas, stanite. Okrenula sam se i vidjela kako se probija kroz skupinu koja je čekala autobus, razgrćući tinejdžere s naprtnjačama kao da je Mojsije koji rastvara more. Svjetla zračne luke blještala su joj u kosi, pridajući joj bakrenu nijansu. Nosila je finu, sivu pasminu, umjetnički prebačenu preko jednog ramena. Sjećam se da sam odsutno pomislila kako je, prije tek nekoliko godina, morala biti jako lijepa. - Molim vas. Molim vas, stanite.

332


Zastala sam, osvrnuvši se prema cesti, želeći da autobus odmah dođe, da me pokupi i odveze nekamo. Da se bilo što dogodi. Možda čak mali potres. - Louisa? - Lijepo smo se proveli. - Glas mi je zvučao odsječeno. Pomislila sam kako je neobično sličan njezinu. - Will izgleda dobro. Stvarno dobro. - Zurila je u mene, stojeći na nogostupu. Odjednom je bila posve nepomična usprkos ljudima koji su se vrtložili oko nje. Nismo govorile. Zatim sam ja rekla: - Gospođo Traynor, voljela bih dati otkaz. Ne mogu... neću izdržati ovih nekoliko preostalih dana. Odričem se svog novca koji ste mi dužni. Štoviše, ne želim plaću za ovaj mjesec. Ne želim ništa. Samo... Tada je problijedjela. Vidjela sam kako joj boja otječe s lica i kako se blago zaljuljala na jutarnjem suncu. Vidjela sam kako joj gospodin Traynor prilazi sleđa, žustrim korakom, jednom rukom čvrsto pridržavajući panamski šešir na glavi. Gurajući se kroz mnoštvo, mrmljao je isprike, očiju uprtih u mene i svoju ženu dok smo ukočeno stajale nekoliko koraka jedna od druge. - Rekli... rekli ste da mislite da je sretan. Rekli ste da mislite da bi se mogao predomisliti. Zvučala je očajno, kao da me preklinje da kažem nešto drugo, da joj objavim drugi ishod. Nisam mogla govoriti. Zurila sam u nju i uspjela tek malo odmahnuti glavom. - Žao mi je - šapnula sam, tako tiho da me nije mogla čuti. Gospodin Traynor već nam je bio nadomak kad je pala. Činilo se da su joj noge jednostavno popustile pod njom, a ljevica gospodina Traynora sunula je naprijed i uhvatila je dok je padala, usana zaobljenih u veliko O, pa se skljokala na njega. Šešir mu je pao na nogostup. Dobacio mi je odozdo pogled, smetena lica, još ne shvaćajući što se dogodilo. Nisam to mogla gledati. Okrenula sam se, obamrla, i počela hodati stavljajući nogu pred nogu. Noge su mi se pokrenule gotovo

333


prije negoli sam shvatila što čine, odvodeći me od zračne luke, a ja nisam znala gdje sam ni kamo idem.

334


25.

Katrina

Nakon povratka s godišnjeg odmora Louisa punih trideset šest sati nije izišla iz svoje sobe. Došla je iz zračne luke u nedjelju kasno navečer, blijeda kao duh usprkos preplanulom tenu - isprva nam ništa nije bilo jasno jer je rekla da se vidimo odmah u ponedjeljak ujutro. Samo se moram naspavati, rekla je, zatvorila za sobom vrata i otišla ravno na spavanje. To nam se učinilo malo čudnim, ali tko smo mi da sudimo? Na kraju krajeva, Lou je od rođenja bila čudna. Mama joj je ujutro odnijela šalicu čaja, a Lou se nije ni pomakla. Mama se do večeri već zabrinula i protresla je da provjeri je li živa. (Mama zna biti dramatična - doduše, da budem fer, budući da je napravila pitu od ribe, vjerojatno se samo željela pobrinuti da je Lou ne propusti). Ali Lou nije željela jesti, govoriti niti se spustiti u prizemlje. Samo bih željela malo ostati ovdje, mama, rekla je u jastuk. Mama ju je naposljetku ostavila na miru. - Nije svoja - rekla je mama. - Misliš da je to neka zakašnjela reakcija na prekid s Patrickom? - Puca njoj neka stvar za Patricka - rekao je tata. - Rekao sam joj da nas je nazvao i javio da je stigao 157. na onom svom Vikingu, a nju to nije moglo manje zanimati. - Otpio je čaj. - Molim lijepo, da budemo fer prema njoj, čak je i meni bilo teško pokazati uzbuđenje 157. mjestom. - Mislite da je bolesna? Strašno je blijeda pod tom preplanulom puti. I samo spava. Nije to u njezinom stilu. Možda ima neku strašnu tropsku bolest. . Samo je muči promjena vremenske zone - rekla sam. Izgovorila sam to autoritativno, znajući da me mama i tata rado smatraju stručnjakom za stvari o kojima nitko od nas zapravo nema pojma.

335


- Vremenske razlike! Pa, ako daleka putovanja tako djeluju na čovjeka, mislim da ću se držati Tenbyja. Što ti misliš, Josie, draga? - Ne znam... tko bi rekao da možeš izgledati tako bolesno od godišnjeg odmora? - Mama je odmahnula glavom. Nakon večere popela sam se na kat. Nisam kucala. (Na kraju krajeva, to je ipak, strogo gledano, bila moja soba.) Zrak je bio gust i ustajao pa sam podigla roletu i otvorila prozor tako da se Lou omamljeno okrenula ispod popluna, zaklanjajući oči od svjetla dok su se oko nje kovitlala zrnca prašine. - Hoćeš mi reći što se dogodilo? - Položila sam šalicu čaja na noćni ormarić. Trepnula je prema meni. - Mama misli da si se zarazila virusom ebole. Upravo upozorava na to sve susjede koji su rezervirali put u bingo-klub u PortAventuri. Nije ništa rekla. - Lou? - Dala sam otkaz - tiho sam rekla. - Zašto? - Što misliš? - Odgurnula se u sjedeći položaj i nespretno posegnula za šalicom pa otpila velik gutljaj čaja. Izgledala je stvarno grozno za nekoga tko je upravo proveo gotovo dva tjedna na Mauricijusu. Oči su joj bile sitne i crvenih rubova, a koža bi joj, da nije preplanula, bila sva mrljava. Kosa joj je stršala u jednu stranu. Izgledala je kao da godinama nije spavala. Ali najviše je izgledala tužno. Nikada nisam vidjela sestru toliko tužnu. - Misliš da će ipak provesti ono u djelo? Kimnula je. Zatim progutala knedlu. - Sranje. O, Lou. Stvarno mi je žao. Dala sam joj znak da se pomakne ustranu pa sam sjela na krevet do nje. Otpila je još jedan gutljaj čaja pa mi naslonila glavu na rame. Bila je u mojoj majici. Nisam to spominjala. Toliko mi ju je bilo žao. - Što ću sad, Treena? Glas joj je bio sitan kao Thomasov kad se ozlijedi i trudi biti stvarno hrabar. Čule smo kako vani susjedov pas jurca amo-tamo duž vrtne ograde naganjajući susjedove mačke. Povremeno bismo čule maničan lavež. Tada mu je glava sigurno već virila preko ruba ograde, a oči mu iskakale od nemoćna bijesa.

336


- Nisam sigurna da išta možeš učiniti. Bože. Sve ono što si mu organizirala. Sav taj trud...? - Rekla sam mu da ga volim - rekla je šaptom. - A on je rekao da to nije dovoljno. - Oči su joj bile razrogačene i prazne. - Kako da živim s tim? Ja sam sveznalica u obitelji. Ja čitam više od svih. Ja studiram. Ja sam ta koja bi trebala znati odgovore na sva pitanja. Ali pogledala sam stariju sestru i odmahnula glavom. - Nemam blage veze - rekla sam. *** Sutradan je napokon izišla iz sobe, istuširana i u čistoj odjeći, a ja sam upozorila mamu i tatu da ništa ne pitaju. Dala sam naslutiti da je riječ o ljubavnim problemima pa je tata podigao obrve i napravio facu koja je govorila kako to sve objašnjava i bogtepitaj zašto smo se svi uopće toliko usplahirili. Mama je otrčala u bingo-klub da javi kako se predomislila vezano uz rizik leta zrakoplovom. Lou je pojela komad tosta (odbila je ručak), stavila velik, mlohav šešir za sunce pa smo odšetale do dvorca s Thomasom hraniti patke. Mislim da joj se nije išlo van, ali mama je uporno ponavljala da nam svima treba svježeg zraka. To je u majčinu rječniku značilo kako jedva čeka ući u spavaću sobu da je prozrači i promijeni posteljinu. Thomas je skakutao i jurcao ispred nas, stežući u ruci plastičnu vrećicu s korama kruha, i tako smo vijugale među vrludavim turistima s lakoćom stečenom višegodišnjom vježbom, izmičući se ruksacima koji su nas prijetili mlatnuti ili se razdvajajući da zaobiđemo parove koji poziraju i ponovo se susrećući iza njih. Dvorac se pržio na velikoj ljetnoj vrućini, tlo je pucalo, a trava djelovala tanašno, kao posljednje vlasi na glavi ćelavca. Cvijeće u teglama djelovao je poraženo, kao da se već napola priprema za jesen. Lou i ja nismo mnogo govorile. Što se tu uopće moglo reći? Dok smo prolazile pokraj turističkog parkirališta, primijetila sam da je ispod oboda šešira bacila pogled prema kući Traynorovih. Stajala je otmjena u svojoj crvenoj opeci, a visoki, neprovidni prozori skrivali su odsudnu dramu koja se odvijala unutra, možda baš u ovome trenutku.

337


- Mogla bi ići razgovarati s njim, znaš - rekla sam. - Čekat ću te ovdje. Spustila je pogled, prekrižila ruke na prsima i produžila. - Nema smisla - rekla je. Znala sam nastavak premda ga nije izgovorila naglas. Vjerojatno uopće nije unutra. Polako smo napravile krug oko dvorca, gledajući Thomasa kako se kotrlja niz strmije obronke, hraneći patke koje su u ovo doba godine bile već toliko utovljene da im se jedva dalo prići radi običnog kruha. U hodu sam promatrala sestru, njezina preplanula leđa koja je otkrivala majica vezana oko vrata i pogurena ramena, pa shvatila da se za nju sve promijenilo, čak i ako ona to još ne shvaća. Sada više neće moći ostati ovdje, što god bilo s Willom Traynorom. Zračila je nečim, nekim znanjem, onime što je vidjela, mjestima koja je obišla. Mojoj sestri napokon su se otvorili novi obzori. - O - rekla sam kad smo se počele vraćati prema dverima - dobila si pismo. S faksa, dok si bila na putu. Oprosti... otvorila sam ga. Bila sam sigurna da je za mene. - Otvorila si ga? Nadala sam se povišici stipendije. - Pozivaju te na razgovor. Trepnula je, kao da je primila vijesti iz daleke prošlosti. - Da. A glavna vijest je da je zakazan za sutra - rekla sam. - Pa sam mislila da bismo danas mogle zajedno proći moguća pitanja. Odmahnula je glavom. - Ne mogu sutra na razgovor. - A što ćeš drugo? - Ne mogu, Treen. - Tužno je odmahnula glavom. - Kako da u ovakvom trenutku razmišljam i o čemu drugome? - Slušaj me, Lou. Ne rasipaju se razgovorima kao kruhom za patke, budalo. Ovo je velika stvar. Znaju da si starija studentica, prijavljuješ se u pogrešno doba godine, a svejedno te žele vidjeti. Ne možeš ih povlačiti za nos. - Baš me briga. Ne mogu sada razmišljati o tome. - Ali ti... - Samo me pusti na miru, Treen. Dobro? Nisam to u stanju. - Ej - rekla sam. Ispriječila sam joj se na putu. Nekoliko koraka ispred nas Thomas je razgovarao s golubom. - Upravo sada moraš

338


razmišljati o tome. Ovo je trenutak kada, sviđalo se to tebi ili ne, napokon moraš odlučiti što ćeš s ostatkom života. Stajale smo nasred puta. Sada su se turisti morali razdvajati da zaobiđu nas - prolazili su oborenih glava, pogledavajući ispod oka s blagom znatiželjom posvađane sestre kao da su zanimljivost. - Ne mogu. - Peh. Naime, ako si slučajno zaboravila, više nemaš posla. I nemaš Patricka da spasi što se spasiti dade. I, ako propustiš ovaj razgovor, prekosutra se vraćaš na burzu da odlučiš hoćeš li biti prerađivačka piletine, striptizeta ili ćeš nekome novom brisati guzicu za plaću. A, vjeruj mi, budući da ćeš uskoro zakoračiti u tridesete, to što odlučiš radit ćeš do kraja života. I sve ovo... sve što si naučila u proteklih šest mjeseci... bit će bačeno u vjetar. Ama baš sve. Zurila je u mene s onim nijemim gnjevom na licu koji se pojavi kad god zna da imam pravo pa ne može ništa odbrusiti. Uto se uz nas pojavio Thomas i povukao me za ruku. - Mama... rekla si guzica. Sestra me još šibala pogledom, ali vidjela sam da razmišlja. Okrenula sam se sinu. - Ne, mili, rekla sam lizalica. Sad se vraćamo kući na užinu... zar ne, Lou?... pa ćemo pitati baku je li kupila koju lizalicu. A dok tebe baka bude kupala, ja ću pomoći tetici Lou da napiše svoju domaću zadaću. *** Sutradan sam otišla u knjižnicu, ostavivši Thomasa mami na čuvanju, i otpratila Lou na autobus, znajući da je neću vidjeti do večere. Nisam polagala puno nade u taj razgovor, ali od trenutka kad smo se rastale, više nisam stigla o tome mnogo razmišljati. Možda zvuči sebično, ali nije mi drago zaostajati s gradivom pa mi je malo laknulo što mogu predahnuti od sestrina jada. Iscrpljujuće je biti u društvu potištene osobe. Žališ je, ali bi joj istodobno najradije rekao neka se sabere. I tako sam obitelj, sestru i kaos epskih razmjera u koji se uvalila utrpala u zaseban pretinac u mozgu, zatvorila tu ladicu i usredotočila se na oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost. Na Računovodstvu 1 bila sam druga najbolja na svojoj godini pa nisam

339


htjela pasti na toj ljestvici zbog nekakvih hirova Porezne i carinske uprave u određivanju jedinstvene stope poreza. Vrativši se kući oko petnaest do šest, odložila sam papire na stolicu u predsoblju i vidjela da svi već vrebaju za stolom, a mama jedva čeka da počne posluživati. Thomas je skočio na mene i ovio mi noge oko struka, a ja sam ga poljubila, udišući njegov krasan, dječački miris. - Sjedi, sjedi - rekla je mama. - Tata je upravo stigao. - Kako napreduješ s tim svojim knjigama? - rekao je tata, prebacujući jaknu preko naslona stolice. Uvijek je govorio o "mojim knjigama". Kao da imaju nekakav vlastiti život pa ih treba nasilu dovesti u red. - Dobro, hvala. Odradila sam tri četvrtine gradiva za Računovodstvo 2. A sutra se prebacujem na Gospodarsko pravo. Odlijepila sam Thomasa sa sebe i spustila ga na stolicu pokraj svoje pa položila jednu ruku na njegovu meku kosu. - Čuješ ti to, Josie? Gospodarsko pravo. Tata je ukrao krumpir iz zdjele i utrpao ga usta dok mama nije gledala. Izgovorio je to kao da uživa u zvuku tih riječi. Vjerojatno i jest uživao. Neko vrijeme čavrljali smo o tome što sve moje gradivo obuhvaća. Zatim smo razgovarali o tatinu poslu - uglavnom o tome kako turisti sve potrgaju. Navodno je nevjerojatno koliko je potrebno popravaka. Čak je i drvene stupove na parkiralištu trebalo mijenjati svakih nekoliko tjedana jer idioti ne znaju pogoditi autom prolaz od četiri metra. Ja bih im osobno podigla cijenu ulaznice da se pokriju ti troškovi - ali ja sam jednostavno takva. Mama je poslužila večeru i sjela. Thomas je jeo prstima kad je mislio da ga nitko ne gleda i, krišom se smijuljeći, mrmljao riječ guzica. Djed je jeo pogleda uprta uvis kao da zapravo razmišlja o nečem posve drugom. Bacila sam pogled na Lou. Zurila je u tanjur, gurkajući naokolo komad pečene piletine kao da ga želi maskirati. Ajoj, pomislila sam. - Nisi gladna, ljubavi? - rekla je mama primijetivši kamo gledam. - Ne baš - odgovorila je. - Jako je vruće za piletinu - složila se mama. - Ali mislila sam da će te oraspoložiti.

340


- Onda... hoćeš li nam reći kako je prošao razgovor? - Tata je zaustavio vilicu na pola puta do usta. - Ah, to. - Djelovala je odsutno, kao da je upravo iskopao nešto što je radila prije pet godina. - Da, to. Nabola je sićušan komadić piletine. - Bilo je okej. Tata mi je dobacio pogled. Lagano sam slegnula ramenima. - Samo okej? Sigurno su ti dali naslutiti kako si prošla. - Prošla sam. - Molim? Još je bila zagledana u tanjur. Prestala sam žvakati. - Rekli su da traže baš takve kandidate. Moram proći nekakav prijelazni program i nakon toga se mogu upisati na faks. Tata se naslonio na stolici. - Pa to su genijalne vijesti. Mama je pružila ruku i potapšala je po ramenu. - Bravo, ljubavi. To je sjajno. - I nije baš. Ne mogu si priuštiti četiri godine studija. - Nemoj se sada time zamarati. Ozbiljno. Vidi kako Treeni dobro ide. Ej - trknuo ju je - smislit ćemo već nešto. Uvijek nešto smislimo, ne? - Tata nas je obje ozareno gledao. - Mislim da nam se počela smiješiti sreća, cure. Mislim da ovu obitelj čeka dobro razdoblje. Lou je tada iznenada briznula u plač. Pravi plač. Plakala je kao Thomas, ridajući, sva u šmrkljima i suzama, ne hajući tko je čuje, a njezini su jecaji parali tišinu u maloj sobi poput noža. Thomas je blejao u nju otvorenih usta tako da sam ga morala povući sebi u krilo i odvući mu pozornost kako se ne bi i on uzrujao. Dok sam se igrala komadićima krumpira i pravila se da zrna graška govore smiješnim glasovima, Lou im je ispričala. Ispričala im je sve - o Willu, šestomjesečnom ugovoru i onome što se dogodilo na Mauricijusu. Dok je govorila, mami su ruke poletjele pred usta. Djed se držao ozbiljno. Piletina se hladila, a umak se zgrušavao u posudici. Tata je u nevjerici odmahivao glavom. Kad je sestra potanko opisala let kući s Indijskoga oceana i šaptom izgovorila posljednje

341


riječi koje je uputila gospođi Traynor, odgurnuo je stolicu i ustao. Polako je obišao stol i zagrlio je kao dok smo bile male. Stajao je i jako je, jako čvrsto privijao uza se. - O, Isuse Kriste, siroti čovjek. Sirota ti. O, Isuse. Nisam sigurna da sam tatu ikada vidjela u takvom šoku. - Koja prokleta katastrofa. - I ti si sve to prošla? Ne govoreći nikome ništa? A mi smo dobili samo razglednicu o ronjenju? - Majka nije vjerovala svojim ušima. Mislili smo da se provodiš kao nikad u životu. - Nisam bila posve sama u tome. Treena je znala - rekla je gledajući me. - Treena je bila sjajna. - Nisam nikako pomogla - rekla sam, grleći Thomasa. Izgubio je zanimanje za razgovor sad kad je mama stavila pred njega otvorenu limenu kutiju s čokoladicama. - Samo sam ti služila kao uho za slušanje. Sve si sama učinila. Sama si smislila sve ideje. - Baš su ispale genijalne. - Naslonila se na tatu, zvučeći očajno. Tata joj je podigao bradu tako da ga je morala pogledati. - Ali učinila si sve što si mogla. - I nisam uspjela. - Tko kaže da nisi? - Tata joj je zagladio kosu s lica. Izraz mu je bio nježan. - Razmišljam o onome što znam o Willu Traynoru, o onome što znam o tom tipu muškarca. I jedno ti mogu reći. Nisam siguran da bi išta na svijetu moglo navesti takvog čovjeka da promijeni odluku koju je jednom donio. On je takav kakav je. Ne možeš mijenjati ljude. - Ali, njegovi roditelji! Ne mogu mu dopustiti da se ubije - rekla je mama. - Pa kakvi su to ljudi? - Normalni ljudi, mama. Gospođa Traynor jednostavno ne zna što joj drugo preostaje. - E pa, za početak bi mogla odbiti da ga odvede u tu kliniku. Mama je bila ljuta. Na jagodičnim kostima iskočile su joj dvije crvene mrljice. - Ja bih se borila za tebe, za Thomasa, do posljednjeg daha. - Čak i ako se već pokušao ubiti? - rekla sam. - Na stvarno gadne načine? - Bolestan je, Katrina. Potišten je. Ranjivim ljudima ne treba davati priliku da učine nešto što će... - ušutjela je zanijemjevši od bijesa i otrla oči ubrusom. - Ta žena očito nema srca. Nema srca. A kad samo

342


pomislim da su u sve to upleli Louisu. Pa ona je sutkinja, za Boga miloga. Čovjek bi pomislio da će sutkinja znati razlikovati dobro od lošeg. Ona bi to trebala najbolje znati. Najradije bih otišla onamo i dovela ga k nama. - Nije to tako jednostavno, mama. - Ne. Nije. Ranjiv je, a ona se ne bi smjela ni baviti tom mišlju. Šokirana sam. Siroti čovjek. Taj siroti čovjek. - Ustala je od stola i ljutito otišla u kuhinju, odnoseći ostatke piletine. Louisa je gledala za njom, pomalo zatečena lica. Mama se nikada nije ljutila. Mislim da smo zadnji put čule da je podigla glas 1993. godine. Tata je odmahivao glavom, u mislima očito negdje daleko. - Baš si mislim... nije čudo što nisam sretao gospodina Traynora. Pitao sam se gdje je. Pretpostavio sam da je na odmoru s obitelji. - Nema... nema ih? - Prošla dva dana nije došao na posao. Lou je klonula u stolici. - O, sranje - rekla sam i začepila Thomasu uši. - To je sutra. Lou me pogledala, a ja podigla pogled na zidni kalendar. - Sutra je 13. kolovoz. *** Toga posljednjeg dana Lou nije radila ama baš ništa. Ustala je prije mene i zurila kroz kuhinjski prozor. Prvo je kišilo, zatim se razvedrilo pa opet počelo kišiti. Ležala je na sofi uz djeda i popila čaj koji joj je mama skuhala, a ja sam primijetila da joj svakih pola sata pogled tiho bježi prema ogradi kamina da pogleda na sat. Bilo je to strašno gledati. Odvela sam Thomasa na kupanje i pokušala je nagovoriti da nam se pridruži. Rekla sam da će ga mama pričuvati bude li poslije htjela sa mnom obići trgovine. Pozvala sam je da sjednemo u pivnicu, samo nas dvije, ali odbila je svaki moj prijedlog. - Što ako sam pogriješila, Treen? - rekla je tako tiho da sam je samo ja mogla čuti. Podigla sam pogled prema djedu, ali on je bio hipnotiziran utrkama. Mislim da je tata još uvijek za njega krišom uplaćivao oklade na pobjednika i plasman premda je to mami poricao.

343


- Kako to misliš? - Što ako sam trebala poći s njim? - Ali... rekla si da to nisi u stanju. Vani je nebo bilo sivo. Zurila je kroz besprijekorno čiste prozore u sumoran dan. - Znam što sam rekla, ali nepodnošljivo mi je ne znati što se događa. - Lice joj se blago zgrčilo. - Nepodnošljivo mi je to što ne znam kako se osjeća. Nepodnošljivo mi je to što se ne mogu niti oprostiti od njega. - Ne bi li mogla krenuti sada? Mogle bismo pokušati pronaći mjesto na nekom letu? - Prekasno je - rekla je pa sklopila oči. - Ne bih stigla na vrijeme. Preostala su još samo dva sata do... do kraja radnog vremena. Provjerila sam. Na internetu. Čekala sam. - Ne... ne rade to... više... nakon pola šest. - Zamišljeno je odmahnula glavom. - To ima neke veze sa švicarskim službenicima koji moraju biti nazočni. Ne vole... izdavati odobrenja... izvan radnog vremena. Zamalo sam se nasmijala. Ali nisam znala što bih joj rekla. Nisam mogla zamisliti da čekam kao što ona čeka, znajući što se događa na nekom dalekom mjestu. Nikada nisam voljela muškarca tako kako je ona očito voljela Willa. Mnogi su mi se sviđali, naravno, i željela sam spavati s njima, ali katkad bih se zapitala nedostaje li mi kakav čip za osjećajnost. Nisam mogla zamisliti da plačem za nekim svojim dečkom. Za usporedbu, mogla sam zamisliti samo da Thomas umire u nekoj stranoj zemlji, a čim mi je to palo na pamet, nešto se u meni izbezumilo od strahote. Zato sam i tu pomisao ubacila u onaj pretinac u glavi, u ladicu s natpisom: Nezamislivo. Sjela sam do sestre na sofu pa smo zajedno zurile u utrku mladih konja u pola četiri, zatim u utrku favorita u četiri, zatim u još četiri utrke poslije, prikovane uz ekran kao da smo na pobjednika stavile sav novac na svijetu. A onda se oglasilo zvono na vratima. Louisa je u nekoliko sekundi skočila sa sofe i našla se u predsoblju. Otvorila je vrata takvom silinom da mi je srce zastalo.

344


Ali na vratima nije bio Will. Bila je to mlada žena savršene i debele šminke, kose ošišane do uha u stilu princa Valianta. Sa smiješkom je zatvorila kišobran i posegnula za velikom torbom koju je nosila prebačenu preko ramena. Na trenutak sam se zapitala je li to sestra Willa Traynora. - Louisa Clark? - Da? - Ja sam iz Globea. Bismo li mogle kratko razgovarati? - Iz Globea? Osjetila sam zbunjenost u sestrinu glasu. - Iz novina? - Stala sam ispred sestre. Primijetila sam notes u ženinoj ruci. - Smijem li ući? Samo bih voljela s vama kratko porazgovarati o Williamu Traynoru. Radite za Williama Traynora, zar ne? - Nemamo komentara - rekla sam. I, prije negoli je žena stigla išta više zaustiti, zalupila sam joj vrata u lice. Moja sestra ošamućeno je stajala u predsoblju. Trgnula se kad se zvonce opet oglasilo. - Ne otvaraj - prosiktala sam. - Ali kako...? Počela sam je gurati uza stube. Bože, bila je nepodnošljivo spora. Kao da je u polusnu. - Djede, ne otvaraj vrata! - viknula sam. - Kome si rekla? - upitala sam kad smo stigle na vrh stubišta. - Netko im je morao javiti. Tko zna? - Gospođice Clark. - Ženin glas dopirao je kroz otvor za pisma. Dajte mi samo pet minuta... razumijemo da je ovo osjetljivo pitanje. Voljeli bismo objaviti vašu stranu priče... - To znači da je mrtav? - Oči su joj se napunile suzama. - Ne, to samo znači da neko dupe želi zaraditi na njemu. - Kratko sam porazmislila. - Tko je to bio, cure? - Mamin glas dopro je s dna stubišta. - Nitko, mama. Samo ne otvaraj vrata. Zavirila sam preko stubišne ograde. Mama je držala kuhinjsku krpu i pogledavala prema sjenovitu obrisu koji je bio vidljiv kroz ostakljene dijelove ulaznih vrata. - Da ne otvaram vrata?

345


Primila sam sestru za lakat. - Lou... nisi ništa govorila Patricku, ha? Nije bilo potrebe da išta kaže. Njezino užasnuto lice sve mi je reklo. - Dobro. Nemoj sad početi cmizdriti. I ne približavaj se vratima. Ne javljaj se na telefon. Nemoj im reći ni riječ. *** Mami to nije bilo smiješno. Bilo joj je još manje smiješno kad je počeo zvoniti telefon. Nakon petog poziva, sve smo pozive preusmjerili na automatsku sekretaricu, ali smo svejedno morali slušati glasove koji su narušavali tišinu u našem malom predsoblju. Primili smo četiri ili pet poziva, sve odreda istih. Svi su nudili Lou priliku da iznese svoju stranu "priče", kako su je nazivali. Kao da je Will Traynor nekakva roba o kojoj piskaraju. Zvrndao je telefon i zvrndala su vrata. Sjedili smo iza navučenih zavjesa, slušajući izvjestitelje na kolniku kako tik pred našim dvorišnim vratima međusobno čavrljaju ili razgovaraju mobitelima. Osjećali smo se kao pod opsadom. Mama je kršila ruke i, kad god bi se neki odvažio proći kroz dvorišna vrata, vikala kroz otvor za pisma da se nose iz našeg vrta. Thomas je gledao kroz prozor kupaonice na katu i zanimalo ga je što svi ti ljudi rade u našem vrtu. Nazvala su četiri naša susjeda, koje je također zanimalo što se događa. Tata se parkirao u Ivy Streetu i vratio kući kroz stražnje dvorište pa smo prilično ozbiljno porazgovarali o strategijama obrane dvorca i kipućem ulju. Nakon još malo razmišljanja nazvala sam Patricka i pitala ga koliko je dobio za svoju prljavu, malu dojavu. Kratka stanka prije poricanja rekla mi je sve što me zanimalo. - Govno jedno! - viknula sam. - Tako ću te jako tresnuti u te tvoje maratonske cjevanice da ćeš zaključiti kako je 157. mjesto zapravo dobar rezultat. Lou je samo sjedila u kuhinji i plakala. Nije to bilo pravo jecanje, već bešumne suze koje su joj klizile niz lice, a ona ih otirala dlanom. Nisam se mogla sjetiti što bih joj rekla. Tako je bilo i bolje. Imala sam štošta reći drugima.

346


Do pola osam pokupili su se svi izvjestitelji osim jednog. Nisam znala jesu li odustali ili im je dojadila Thomasova navika da kroz otvor za pisma gurne lego-kockicu kad god netko ubaci novu poruku. Zamolila sam Louisu da okupa Thomasa umjesto mene, uglavnom zato što sam željela da iziđe iz kuhinje, ali i zato da bih mogla preslušati poruke na sekretarici i izbrisati, dok me ne čuje, one koje su ostavili novinari. Bilo ih je dvadeset šest. Gadovi su ostavili dvadeset šest poruka. Svi su zvučali tako ljubazno, tako puni razumijevanja. Neki su čak nudili i novac. Sve sam ih izbrisala. Čak i one u kojima se nudio novac premda sam morala priznati da sam bila u blagom iskušenju čuti koliko nude. Za to sam vrijeme čula kako Lou razgovara s Thomasom u kupaonici te njegove urlike i pljuskanje dok je bombardirao Batmobilom desetak centimetara pjene. To je nešto što ne znaš o djeci dok nemaš vlastitu kupanje, legiči i panirani riblji štapići ne dopuštaju ti da predugo razmišljaš i o kakvoj tragediji. A onda sam uključila posljednju poruku. - Louisa? Ovdje Camilla Traynor? Možete li me nazvati? Što prije? Zurila sam u sekretaricu. Vratila sam poruku na početak i ponovo je uključila. Zatim sam potrčala na kat i izvukla Thomasa iz kade takvom brzinom da moj dečko nije ni znao što ga je snašlo. Stajao je čvrsto stegnut u ručnik kao mumija, a Lou je, zbunjena, posrćući, već bila na pola stubišta dok sam je ja gurala za rame. - Što ako me mrzi? - Ne zvuči kao da te mrzi. - Ali što ako su ih novinari opkolili tamo gore? Što ako misle da sam ja kriva? - Oči su joj bile razrogačene i užasnute. - Što ako mi želi javiti da je to učmio? - Isusa ti, Lou. Saberi se jednom u životu. Ništa ne znaš dok ne nazoveš. Nazovi je. Samo nazovi. Nemaš nikakvog vražjeg izbora. Otrčala sam natrag u kupaonicu da oslobodim Thomasa. Utrpala sam ga u pidžamu i rekla mu da će mu baka dati keks ako superbrzo otrči u kuhinju. Zatim sam provirila kroz kupaonska vrata da vidim sestru kako telefonira u predsoblju. Bila mi je okrenuta leđima, zaglađujući rukom kosu na potiljku. Pružila je ruku da zadrži ravnotežu.

347


- Da - govorila je. - Razumijem. - Zatim: - Dobro. - Nakon još jedne stanke: - Da. Nakon što je spustila slušalicu, ostala si je zagledana u noge punu minutu. - I? - rekla sam. Podigla je pogled kao da me prvi put vidi i odmahnula glavom. - Nije ni spomenula novinare - rekla je glasom još tupim od šoka. - Zamolila me... preklinjala me... da dođem u Švicarsku. Rezervirala mi je let za večeras.

348


26.

U drugim bi se okolnostima možda činilo čudnim što ja, Louisa Clark, djevojka koja se u dvadeset godina od doma jedva koji put udaljila više od nekoliko autobusnih postaja, sada letim u treću zemlju u manje od tjedan dana. Ali spakirala sam mali kovčeg brzinom i spretnošću stjuardese odbacujući sve osim najnužnijega. Treena je sjedila uz mene tiho mi dodajući stvari koje je smatrala da bi mi mogle zatrebati, zatim smo se spustile u prizemlje. Zastale smo na pola stubišta. Mama i tata već su bili u predsoblju, zlokobno stojeći bok uz bok, kao kad smo se znale iskrasti iz kuće u noćni provod. - Što se dogada? - Mama je piljila u moj kovčeg. Treena je stala ispred mene. - Lou putuje u Švicarsku - rekla je. - Mora krenuti odmah. Danas polazi još samo jedan let. Zakoračile smo naprijed, ali nam se mama ispriječila na putu. - Ne. - Usne su joj se stisnule u neuobičajenu crtu, a ruke je nespretno prekrižila na prsima. - Ozbiljno. Ne želim da se u to uplićeš. Ako ovo znači ono što mislim da znači, onda ne može. - Ali... - zaustila je Treena, osvrćući se prema meni. - Ne - rekla je mama, neobično odlučnim glasom. - Nema tu "ali". Razmišljala sam o tome, o svemu što si nam rekla. To je pogrešno. Moralno pogrešno. I, ako se daš uvući u to, ako se bude stekao dojam da si pomogla čovjeku u smrt, mogla bi zapasti u kojekakve neprilike. - Tvoja mama ima pravo - rekao je tata. - Viđala sam to na vijestima. To bi ti moglo utjecati na cijeli život, Lou. Na prijamni na faksu, na sve. Dobiješ li kaznenu prijavu, nikada nećeš steći fakultetsku diplomu, dobar posao ni išta slično... - Zamolio ju je da dođe. Ne može se oglušiti - prekinula ju je Treen. - Može. Da, može. Toj obitelji dala je šest mjeseci svojega života. A sudeći po svemu, to joj nije baš donijelo puno dobra. Nije donijelo puno dobra ni ovoj obitelji, sad kad nam ljudi lupaju na vrata, a svi

349


susjedi misle da smo varali na socijalnoj pomoći ili nešto slično. Ne, napokon je dobila priliku napraviti nešto od sebe, a oni bi sada htjeli da ode na to grozno mjesto u Švicarskoj i uplete se u bogtepitaj što. E pa, ja kažem da ne može. Ne, Louisa. - Ali mora ići - rekla je Treen. - Ne, ne mora. Dovoljno je učinila. Sama je tako sinoć rekla. Učinila je sve što je mogla. - Mama je odmahivala glavom. - U kakav god se nered uvalili Traynori odlaskom u to... to... što god to željeli učiniti s rođenim sinom, ja ne želim da Louisa u to bude umiješana. Ne želim da si upropasti život. - Mislim da ću o tome morati sama odlučiti - rekla sam. - Nisam sigurna da možeš. To ti je prijatelj, Louisa. To je mladić pred kojim je cijeli život. Ne možeš sudjelovati u tome. Ja sam... ja sam šokirana što uopće razmišljaš o tome. - U mamin glas uvukla se nova, hladna oštrina. - Nisam te odgojila da nekome pomogneš da se ubije! Bi li okončala djedov život? Misliš da bismo i njega trebali poslati u taj Dignitas? - Djed je drugo. - Ne, nije. Ne može ono što je mogao prije. Ali njegov je život dragocjen. Baš kao što je Willov dragocjen. - Ta odluka nije na meni. Na Willu je. Cijeli smisao je u tome da Willu pružim podršku. - Da Willu pružiš podršku? Nikada nisam čula toliku glupost. Dijete si, Louisa. Ništa nisi vidjela ni učinila. I nemaš pojma kako će se ovo odraziti na tebe. Kako ćeš, za ime Božje, ikada zaspati ako mu pomogneš da to provede u djelo? Pomoći ćeš čovjeku da umre. Je li ti to uistinu jasno? Pomagat ćeš Willu, onom krasnom, pametnom mladiću, da umre. - Mogla bih zaspati zato što vjerujem da Will zna što je dobro za njega i zato što je njemu najteže palo upravo to što je izgubio mogućnost da makar i jednu životnu odluku donese sam, da išta sam učini... - Gledala sam roditelje, pokušavajući im objasniti. - Nisam dijete. Volim ga. Volim ga i nisam ga smjela ostaviti samog, ne mogu podnijeti da ne budem uz njega i da ne znam što... što on... - Progutala sam. - I zato, da. Idem. Ne trebate se brinuti za mene niti me razumjeti. Sama ću. Ali idem u Švicarsku... što god itko od vas rekao.

350


U malenome predsoblju zavladao je muk. Mama je zurila u mene kao da nema pojma tko sam. Zakoračila sam prema njoj, želeći da me shvati, ali ona je uzmaknula. - Mama? Dužna sam to Willu. Dužna sam mu doći. Što misliš, tko me nagovorio da se prijavim na faks? Što misliš, tko me poticao da napravim nešto od sebe, da putujem, razvijem ambicije? Tko je promijenio način na koji razmišljam o svemu? Čak i o samoj sebi? Will. U proteklih šest mjeseci učinila sam više i živjela više nego u proteklih dvadeset sedam godina života. I zato, ako sada želi da dođem u Švicarsku, idem. Bez obzira na ishod. Nakratko je zavladala tišina. - Ista teta Lily - tiho je rekao tata. Svi smo stajali i piljili jedni u druge. Tata i Treena su se pogledavali kao da oboje čekaju da ono drugo nešto kaže. Ali tišinu je prekinula mama. - Ako odeš, Louisa, ne trebaš se vraćati. Te riječi ispale su joj iz usta poput kamenja. Zatečeno sam pogledala majku. Oči su joj bile nepopustljive. Napeto su čekale moju reakciju. Kao da je među nama izniknuo zid koji prije nikada nisam primijetila. - Mama? - Ozbiljna sam. Ovo je najobičnije ubojstvo. - Josie... - Istina je, Bernarde. Ne mogu sudjelovati u tome. Pamtim da sam pomislila, kao iz daljine, da Katrinu nikada nisam vidjela toliko nesigurnu kao u tom trenutku. Vidjela sam da je tata položio ruku na maminu, ali nisam mogla procijeniti je li to prijekor ili utjeha. Glava mi se na trenutak ispraznila. Zatim sam se, gotovo ne znajući što činim, polako spustila stubama i prošla mimo roditelja prema ulaznim vratima. Nakon jedne sekunde sestra je pošla za mnom. Kutovi tatinih usana objesili su se, kao da s mukom zadržava nešto u sebi. Zatim se okrenuo prema mami i položio joj ruku na rame. Motrila mu je lice kao da već zna što će joj reći. Zatim je dobacio Treeni ključeve. Uhvatila ih je jednom rukom.

351


- Evo - rekao je. - Idite na stražnji ulaz, kroz vrt gospođe Doherty, i uzmite kombi. U kombiju vas neće vidjeti. Ako krenete odmah i ne uletite u prometnu gužvu, mogle biste još stići navrijeme. *** - Imaš li ikakvog pojma kamo sve ovo vodi? - rekla je Katrina. Dok smo jurile autocestom, dobacila mi je pogled ispod oka. - Ma kakvi. Nisam je mogla dugo gledati - kopala sam po torbici, nastojeći se sjetiti što sam zaboravila. Neprestano sam čula glas gospođe Traynor preko telefona: Louisa? Biste li, molim vas, došli? Znam da se nismo uvijek slagale, ali molim vas... presudno je da sada dodete. - Sranje. Nikada nisam vidjela mamu takvu - nastavila je Treena. Putovnica, novčanik, ključevi. Ključevi? Čemu? Više nisam imala dom. Katrina mi je dobacila pogled iskosa. - Mislim, sad je ljuta, ali to je zato što je u šoku. Znaš da će na kraju sve biti u redu, ne? Ono, kad sam došla kući i rekla joj da sam trudna, mislila sam da nikada više neće razgovarati sa mnom. Ali urazumila se već za... koliko ono?... dva dana. Čula sam kako brblja uz mene, ali zapravo je nisam slušala. Nisam se gotovo ni na što mogla usredotočiti. Završeci živaca kao da su mi se naelektrizirali. Gotovo su brujali u iščekivanju. Vidjet ću Willa. Ako ništa drugo, imat ću to. Gotovo sam osjećala kako se kilometri između nas skupljaju, kao da smo dva kraja nevidljive, elastične vrpce. - Treen? - Da? Progutala sam. - Nemoj da propustim let. Mojoj sestri mora se priznati odlučnost. Pretjecale smo kolone, jurile prometnom trakom za spora vozila, premašivale ograničenja brzine i slušale na radiju izvješća o stanju u prometu dok napokon nismo ugledale zračnu luku. Zakočila je uz škripu, a ja sam već napola izišla iz auta prije negoli sam je čula. - Ej! Lou! - Oprosti. - Okrenula sam se i potrčala nekoliko koraka natrag prema njoj.

352


Jako me čvrsto zagrlila. - Činiš pravu stvar - rekla je. Činilo se da je na rubu suza. - A sad odjebi više. Ako uz to što sam zaradila šest kaznenih bodova u vozačkoj još propustiš i let, nikada više neću razgovarati s tobom. Nisam se više osvrtala. Trčala sam cijelim putem do šaltera Swiss Aira, gdje sam tek iz trećeg pokušaja uspjela izgovoriti svoje ime dovoljno razgovijetno da podignem karte. *** U Zürich sam stigla malo prije ponoći. Zbog kasnog dolaska gospođa Traynor rezervirala mi je sobu u hotelu pokraj aerodroma i rekla da će poslati po mene automobil sutradan u devet ujutro. Mislila sam da neću moći zaspati, ali jesam - sate sam provela u čudnu, tešku i isprekidanu stanju obamrlosti - i probudila se sutra u sedam ujutro, nemajući pojma gdje se nalazim. Sanjivo sam se ogledavala po nepoznatoj sobi, po teškim, bordo zavjesama koje su služile kao sjenila, veliki televizor ravnog ekrana, svoj mali kovčeg koji se nisam ni potrudila raspakirati. Pogledala sam na sat koji je pokazao da je prema švicarskome vremenu tek prošlo sedam. Kad sam shvatila gdje sam, želudac mi se odjednom stegnuo od straha. Iskoprcala sam se iz kreveta i u zadnji čas stigla u malu kupaonicu da povratim. Klonula sam na podne pločice, kose slijepljene na čelu, obraza priljubljena uz hladan porculan. Čula sam majčin glas, njezine prigovore, i osjetila kako se u mene uvlači leden strah. Nisam ja bila za to. Nisam željela opet podbaciti. Nisam željela gledati kako Will umire. Glasno zaječavši, uspravila sam se da ponovo povratim. Nisam mogla jesti. Uspjela sam progutati šalicu crne kave, istuširati se i odjenuti, i tako dočekati osam. Zurila sam u svijetlozelenu haljinu koju sam sinoć ubacila u kovčeg, pitajući se je li prikladna za moje odredište. Hoće li svi biti u crnom? Jesam li trebala ponijeti nešto življe i šarenije, kao što je ona crvena haljina koju Will voli? Zašto me gospođa Traynor uopće pozvala ovamo? Pogledala sam mobitel, pitajući se mogu li nazvati Katrinu. Kod njih je bilo sedam sati. Ali ona vjerojatno odijeva Thomasa, a razgovor s mamom

353


bio bi stvarno previše za mene. Nanijela sam nešto šminke i sjela pred prozor, a minute su sporo otkucavale. Mislim da se nikada u životu nisam osjećala toliko osamljeno. Kad više nisam mogla izdržati u toj sobici, ubacila sam preostale stvari u torbu i izišla. Kupit ću novine i čekati u predvorju. To ne može biti gore od sjedenja u tihoj sobi, satelitskog programa s vijestima i zagušljive tame iza zavjesa. Prolazeći pokraj recepcije, ugledala sam računalo, nenametljivo smješteno u kutu. Uz njega je stajao natpis: Samo za hotelske goste. Molimo, pitati na recepciji. - Bih li se smjela poslužiti računalom? - pitala sam recepcionarku. Kimnula je pa sam platila kupon za pola sata rada. Odjednom mi je bilo savršeno jasno s kime želim razgovarati. U dubini duše znala sam da je on jedan od rijetkih ljudi koji će u ovo vrijeme jamačno biti na internetu. Spojila sam se na chat i utipkala poruku: Ritchie. Jesi tu? Jutro, Pčelice. Rano si ustala? Nakon trenutka oklijevanja, utipkala sam: Upravo počinje najčudniji dan u mojem životu. U Švicarskoj sam. Znao je što to znači. Svi su znali što to znači. Klinika je bila predmet mnogih vatrenih rasprava. Utipkala sam: Strah me. Zašto si onda tamo? Zato što ne mogu ne biti ovdje. Zamolio me da dođem. U hotelu sam i čekam da ga vidim. Dodala sam nakon kraćeg oklijevanja: Nemam pojma kako će ovaj dan završiti.

354


Jao, Pčelice. Što da mu kažem? Kako da ga natjeram da se predomisli? Utipkao je odgovor tek nakon stanke. Riječi su mu se pojavljivale na zaslonu sporije nego inače, kao da ih pažljivo bira. Ako je u Švicarskoj, Pčelice, nisam baš siguran da će se predomisliti. Osjetila sam golemu knedlu u grlu i progutala je. Ritchie je nastavio tipkati: Ja ne bih tako odlučio. Kao ni većina ljudi na ovome forumu. Volim svoj život premda bih volio da je drukčiji. Ali razumijem zašto je tvom prijatelju dojadilo. Zamorno je voditi ovakav život, zamorno je na način koji TS-i nikada ne mogu u potpunosti razumjeti. Ako je čvrsto odlučio, ako doista ne vidi kako bi stvari mogle krenuti nabolje, mislim da je najvažnije da jednostavno budeš uz njega. Ne moraš vjerovati da je u pravu. Ali moraš biti uz njega. Shvatila sam da zadržavam dah. Sretno, Pčelice. I javi mi se poslije. Moglo bi ti biti teško kad sve prođe. U svakom slučaju, dobro bi mi došla prijateljica kao što si ti. Prsti su mi se ukipili nad tipkovnicom. Zatim sam napisala: Hoću. Uto mi je recepcionarka javila da je stigao automobil.

Ne znam što sam očekivala - možda nekakvu bijelu zgradu na jezeru ili snježne planine. Možda nekakvo mramorno pročelje koje podsjeća na bolnicu, s pozlaćenom pločom na zidu. Ali nisam očekivala da me kroz industrijsku zonu dovezu pred kuću ni po čemu iznimne vanjštine, okruženu tvornicama i, začudo, nogometnim igralištem. Prešla sam terasu, prošla pokraj jezerca sa zlatnim ribicama i ušla.

355


Žena koja mi je otvorila vrata odmah je znala koga tražim. - Ovdje je. Biste li željeli da vas odvedem k njemu? Tada sam počela zavlačiti. Zurila sam u zatvorena vrata, neobično slična vratima Willova dograđenog krila pred kojima sam stajala prije onoliko mjeseci. Kimnula sam sama za sebe. Ugledala sam krevet prije negoli sam ugledala njega. Dominirao je prostorijom svojim mahagonijem, dražesno cvjetnim prekrivačem i jastucima od pačvorka, koji su djelovali neobično neprimjereno tom okruženju. S jedne strane sjedio je gospodin Traynor, a s druge gospođa Traynor. Bila je sablasno blijeda i ustala je kad me ugledala. - Louisa. Georgina je sjedila na drvenoj stolici u kutu, sagnuta nad koljena, ruku sklopljenih kao u molitvi. Kad sam ušla, podigla je pogled, otkrivajući kolobare ispod očiju crvenih od žalosti pa me na trenutak obuzelo grčevito suosjećanje prema njoj. Što bih ja učinila da Katrina odluči učiniti što i Will? Sama prostorija bila je svijetla i prozračna, kao da je u finoj vikendici. Popločan pod bio je prekriven skupim sagovima, a sofa na jednome kraju gledala je na malen vrt. Nisam znala što bih rekla. Njih troje u toj sobi bili su tako smiješno svakodnevan prizor, kao da su obitelj koja se dogovara kamo će danas u razgledavanje. Okrenula sam se prema krevetu. - Dakle - rekla sam, s torbom još prebačenom preko ramena. Posluga u sobu nije bogzna što, ne? Willove oči susrele su se s mojima, a meni je usprkos svemu, usprkos svim mojim strahovima, usprkos tome što sam dvaput povratila, usprkos tome što sam imala dojam da godinu dana nisam spavala, odjednom postalo drago što sam došla. Nije mi bilo toliko drago koliko mi je laknulo. Kao da sam protjerala neki bolan, zamoran dio sebe i prepustila se. Tada se nasmiješio. Bio je to divan, njegov osmijeh - polagan, ispunjen prepoznavanjem. Začudo, zatekla sam se kako mu uzvraćam smiješkom. - Zgodna soba - rekla sam i odmah shvatila koliko je idiotska ta izjava. Zarumenjela sam se kad sam primijetila da je Georgina Traynor sklopila oči.

356


Will se okrenuo majci. - Želio bih razgovarati s Lou. Može? Pokušala se nasmiješiti. U pogledu koji mi je tada uputila vidjela sam milijun stvari - olakšanje, zahvalnost, blago zamjeranje zbog toga što će na nekoliko minuta biti isključena, možda čak daleku nadu da bi moj dolazak mogao nešto značiti, da je ovoj sudbini još moguće promijeniti tijek. - Naravno. Izišla je mimo mene na hodnik, a kad sam se odmaknula s vrata da je propustim, pružila je ruku i posve mi lagano dodirnula nadlakticu. Pogledi su nam se sreli, a njezin se smekšao, i to toliko da je na trenutak izgledala kao druga osoba. Zatim se okrenula od mene. - Dođi, Georgina - rekla je, uvidjevši da se njezina kći ne kani pomaknuti. Georgina je polako ustala i šutke izišla, čak i leđima pokazujući nevoljkost. Ostali smo sami. Will je bio podignut na jastuke tako da je mogao vidjeti kroz prozor sebi slijeva, gdje je ukrasni potočić u malenu vrtu vedro žuborio u tanku, bistru mlazu kroz korito ugrađeno u pod terase. Na zidu je bio loše uokviren plakat koji je prikazivao dalije. Sjećam se da sam pomislila kako je stvarno šugavo u posljednjim satima gledati takav plakat. - Onda... - Ako nećeš... - Neću te nagovarati da se predomisliš. - Tvoj dolazak znači da si prihvatila moj izbor. Ovo je prva odluka od nesreće koju imam vlast donijeti sam. - Znam. I to je bilo to. On je znao, ja sam znala. Nisam više imala što učiniti. Znate li kako je teško ne reći ništa? Kad se svaki atom u tvojem tijelu tome opire? Cijelim putem iz zračne luke vježbala sam šutnju, a svejedno sam imala dojam da će me to dotući. Kimnula sam. Kad sam napokon progovorila, glas mi je bio sitan i slomljen. Iz usta mi je izišlo jedino što sam mogla bez opasnosti reći: - Nedostajao si mi.

357


Na to se vidno opustio. - Dođi. - Kad je vidio da oklijevam, dodao je: - Molim te. Dođi. Ovdje, na krevet. Do mene. Tada sam primijetila da mu se na licu čita pravo olakšanje. Da mu je drago što me vidi. i to na način koji neće moći izraziti. Rekla sam si da će mi to morati biti dovoljno. Učinit ću ono što me zamolio. To će morati biti dovoljno. Legla sam na krevet do njega i prebacila preko njega ruku. Položila sam mu glavu na grudi, puštajući da moje tijelo upija nježno podizanje i spuštanje njegova. Osjetila sam lagan pritisak vršaka Willovih prstiju na svojim leđima i njegov topao dah u svojoj kosi. Zatvorila sam oči, udišući njegov miris, isti onaj skupi miris cedrovine koji se osjećao usprkos bezličnoj svježini sobe i pomalo uznemirujućem smradu sredstva za dezinfekciju u pozadini. Pokušavala sam ne misliti ni o čemu. Pokušavala sam jednostavno biti, upijati muškarca kojega volim osmozom, utisnuti u sebe ono što mi preostaje od njega. Nisam govorila. Zatim sam začula njegov glas. Bila sam mu toliko blizu da je njegov govor lagano vibrirao kroz mene. - Ej, Clark - rekao je. - Ispričaj mi nešto dobro. Zurila sam kroz prozor u vedro, plavo švicarsko nebo i ispričala mu priču o dvoje ljudi. Dvoje ljudi koji se nikada nisu trebali upoznati, koji se jedno drugome isprva i nisu previše sviđali, ali su postupno otkrili da ih nitko na svijetu ne može razumjeti kao što razumiju jedno drugo. Pripovijedala sam mu o pustolovinama koje su doživjeli, mjestima koja su obišli, stvarima koje sam vidjela premda to nikada nisam očekivala. Dočarala sam mu naelektrizirano nebo, more koje se prelijeva u duginim bojama i večeri ispunjene smijehom i šašavim šalama. Pokazala sam mu svijet, udaljen od industrijske zone u Švicarskoj, svijet u kojem je nekako još uvijek osoba kakva je želio biti. Pokazala sam mu svijet u koji me uveo, prepun čudesa i mogućnosti. Rekla sam mu da je rana u meni iscijeljena na način koji on ne može potpuno pojmiti pa da ću mu, ako ništa drugo, na tome biti vječno zahvalna. Govoreći, znala sam da su to najvažnije riječi koje ću ikada izgovoriti i da je važno da to budu prave riječi, da ne smiju biti propaganda, nagovor na predomišljanje, nego izraz poštovanja prema Willu. Ispričala sam mu nešto dobro.

358


Vrijeme se usporilo, zatim stalo. Bili smo sami, a ja sam mrmorila u praznoj, suncem obasjanoj sobi. Will nije mnogo govorio. Nije odgovarao, dobacivao podrugljive primjedbe niti se podsmjehivao. Povremeno bi kimnuo, glave priljubljene uz moju, i promrmljao ili ispustio sitan glas koji je mogao značiti razdraganost još jednom u nizu dobrih uspomena. - Bilo je to najboljih šest mjeseci u mojem životu - rekla sam mu. Zavladala je duga šutnja. - Začudo, Clark, i u mojem također. Na to mi je, samo tako, srce prepuklo. Lice mi se zgrčilo, sabranosti je nestalo, a ja sam ga čvrsto zagrlila, ne hajući više osjeća li kako mi tijelo podrhtava od jecaja jer me bol jednostavno pokosila. Preplavila me, razdirući mi srce, želudac i glavu, vukući me pod površinu tako da sam mislila da neću izdržati. Iskreno sam mislila da neću izdržati. - Nemoj, Clark - promrmljao je. Osjetila sam njegove usne na svojoj kosi. - O, molim te. Nemoj. Pogledaj me. Čvrsto sam stegnula oči i odmahnula glavom. - Pogledaj me. Molim te. Nisam mogla. - Ljuta si. Molim te. Ne želim te povrijedit niti te... - Ne... - Ponovo sam odmahnula glavom. - Nije to. Ne želim... Pritisnula sam obraz uz njegove grudi. - Ne želim da je zadnje što vidiš moja bijedna, mrljava faca. - Još ne razumiješ, je li, Clark? - Po glasu sam osjetila da se smiješi. - Ta odluka nije na tebi. Trebalo mi je neko vrijeme da se priberem. Ispuhala sam nos i duboko udahnula. Napokon sam se podigla na lakat i pogledala ga. Njegove oči, koje su toliko dugo bile napete i nesretne, sada su bile neobično bistre i opuštene. - Izgledaš apsolutno prelijepo. - Duhovito. - Dođi ovamo - rekao je. - Posve blizu. Opet sam legla, licem okrenuta prema njegovu. Vidjela sam sat iznad vrata i odjednom postala svjesna da vrijeme istječe. Uzela sam njegovu ruku i čvrsto je ovila oko sebe pa čvrsto ispreplela njegove ruke i noge s njegovima. Primila sam ga za ruku - onu pokretljiviju -

359


ispreplela prste s njegovima i poljubila mu zglobove kad sam osjetila kako se stežu oko mojih. Njegovo tijelo tada mi je bilo savršeno poznato. Poznavala sam ga na način na koji Patrickovo nikada nisam upoznala - njegove snage i slabosti, ožiljke i mirise. Položila sam lice toliko blizu njegovu da su mi se crte njegova lica zamutile pred očima, a onda se počela gubiti u njima. Gladila sam mu prstima kosu, kožu i čelo. Nos mi je bio tik do njegova, a niz obraze su mi nesputano tekle suze. On me cijelo vrijeme šutke gledao, pozorno me motreći kao da želi pohraniti svaku molekulu mene. Već se povlačio, odmicao nekamo kamo ga nisam mogla slijediti. Poljubila sam ga ne bih li ga dozvala natrag. Poljubila sam ga i pustila da mi usne počivaju na njegovima tako da su nam se dahovi izmiješali, a suze iz mojih očiju postale sol na njegovoj koži, pa sam si rekla kako će, negdje, sitne čestice njega postati sitne čestice mene, probavljene, progutane, žive, vječne. Željela sam utisnuti svaki djelić njega u sebe. Željela sam ostaviti trag svoje volje u njemu. Željela sam mu dati svaki djelić života koji osjećam i prisiliti ga da živi. Shvatila sam da se bojim života bez njega. Kako to da imaš pravo uništiti moj život, željela sam ga oštro upitati, a ja nemam pravo utjecati na tvoj? Ali obećala sam. I tako sam ga držala, Willa Traynora, bivšeg mahera na londonskoj poslovnoj sceni, bivšeg ekstremnog ronioca, sportaša, putnika, ljubavnika. Privijala sam ga uza se, ne govoreći ništa, ali mu cijelo vrijeme šutke dajući do znanja da je voljen. O, kako li je samo bio voljen. Ne znam koliko smo dugo tako ostali. Bila sam djelićem uma svjesna tihog razgovora pred vratima, šuštanja koraka, daleke zvonjave nekog zvonika. Naposljetku, osjetila sam kako duboko izdiše, gotovo drhteći, a onda je odmaknuo glavu nekoliko centimetara, tek toliko da se jasno vidimo. Trepnula sam gledajući mu u oči. Blago mi se nasmiješio, gotovo kao da se ispričava. - Clark - tiho je rekao. - Bi li mogla pozvati moje roditelje unutra?

360


27.

KRUNSKA SLUŽBA ZA KAZNENI PROGON Na uvid: javni tužitelj Povjerljivo Predmet: William John Traynor 4. 9. 2009.

Istražitelji su razgovarali sa svima umiješanima u gore naveden slučaj te u skladu s time prilažem sve relevantne spise. Subjekt u središtu istrage jest gospodin William Travnor (35), bivši partner u tvrtki Madingley Lewins sa sjedištem u londonskom Cityju. Gospodin Traynor zadobio je ozljedu kralježnice u prometnoj nesreći 2007. godine nakon čega mu je dijagnosticirana kvadriplegija tipa C5/6, odnosno vrlo ograničena pokretljivost samo jedne ruke, zbog čega mu je bila potrebna dvadesetčetverosatna skrb. Povijest bolesti nalazi se u prilogu. Iz dokumenata je vidljivo da se gospodin Traynor potrudio srediti svoje pravne poslove u razdoblju uoči putovanja u Švicarsku. Njegov odvjetnik, gospodin Michael Lawler, proslijedio nam je pismo nakane, potpisano pred svjedocima, kao i primjerke sve relevantne dokumentacije vezane uz njegovo prethodno savjetovanje s klinikom. Obitelji i prijatelji gospodina Traynora svi su redom izrazili neslaganje s njegovom željom da preuranjeno okonča vlastiti život, ali s obzirom na njegovu povijest bolesti i prethodne pokušaje samoubojstva (potanko opisane u bolničkim dokumentima), njegov intelekt i snagu volje, navodno ga nisu mogli razuvjeriti, čak ni tijekom šestomjesečne odgode kada se o tome aktivno pregovaralo. Treba istaknuti da je jedan od nasljednika navedenih u oporuci gospodina Traynora njegova plaćena njegovateljica, gospođica Louisa Clark. S obzirom na ograničeno trajanje njezina poznanstva s gospodinom Traynorom, bilo je logično zapitati se u pravu prirodu

361


njegove darežljivosti, ali ni jedna strana ne kani osporavati želje gospodina Traynora, koje su pravno dokumentirane. S njom se nekoliko puta opširno razgovaralo i policija je uvjerena kako je učinila sve u svojoj moći da odvrati gospodina Traynora od njegove nakane (molim, vidjeti "kalendar pustolovina" koji se nalazi među dokaznim materijalom). Treba također istaknuti da je gospođa Camilla Traynor, njegova majka i dugogodišnja uvažena mirovna sutkinja, podnijela ostavku zbog interesa medija koji je slučaj privukao. Ona i gospodin Traynor rastali su se ubrzo nakon sinove smrti. Premda Krunska služba za kazneni progon ne potiče korištenje usluga inozemnih klinika koje nude pomoć pri samoubojstvu, sudeći po prikupljenim dokazima, očito je da djelovanje obitelji gospodina Traynora i njegovih njegovatelja nije prekoračilo trenutačna zakonska ograničenja vezano uz potpomognuto samoubojstvo, što bi zahtijevalo progon onih bliskih pokojniku. 1. Gospodin Traynor ocijenjen je sposobnim da donese odluku, a njegova želja "svojevoljnom, jasnom i upućenom". 2. Ništa ne upućuje na mentalni poremećaj niti i na kakav oblik prinude. 3. Gospodin Traynor nedvosmisleno je dao do znanja da želi počiniti samoubojstvo. 4. Invalidnost gospodina Traynora bila je ozbiljna i neizlječiva. 5. Djelovanje subjekata u pratnji gospodina Traynora svodi se na neznatan utjecaj i pripomoć. 6. Subjekti u pratnji gospodina Trayora djelovali su nevoljko, isključivo zbog odlučne želje žrtve. 7. Tijekom istrage sve su umiješane strane policiji izišle u susret. S obzirom na navedene činjenice, prethodno dobro ponašanje svih subjekata i priložene dokaze, prema mojem stručnom mišljenju, nastavak progona u ovom predmetu nije u javnome interesu. Predlažem da, ako i kada bude objavljena izjava o ovome slučaju, javni tužitelj istakne kako slučaj Traynor ne predstavlja presedan te da će Krunska služba za kazneni progon nastaviti

362


prosuđivati svaki slučaj prema njegovim specifičnim značajkama i okolnostima. Srdačan pozdrav, Sheilagh Mackinnon Krunska služba za kazneni progon

363


POGOVOR

Samo sam slijedila upute. Sjedila sam u sjeni tamnozelene kavanske nadstrešnice, zagledana niz Rue des Francs Bourgeois, a blago sunce pariške jeseni grijalo mi je jednu stranu lica. Konobar je s galskom učinkovitošću pred mene položio tanjur s kroasanima i veliku šalicu filtar-kave. Stotinu metara dalje niz ulicu dvoje biciklista zaustavilo se na semaforu i zapodjenulo razgovor. Jedan je nosio plavu naprtnjaču iz koje su pod različitim kutovima stršala dva velika bageta. Nepomičan i težak zrak nosio je mirise kave, peciva i kiselkast vonj nečijih cigareta. Dočitala sam Treenino pismo (rekla je da bi nazvala, ali da si ne može priuštiti međunarodne tarife). Bila je najbolja studentica na svojoj godini u Računovodstvu 2 i imala novog dečka, Sundeepa, koji se premišljao bi li radio za tatino vanjsko trgovinsko poduzeće pokraj Heathrowa i imao još gori glazbeni ukus od nje. Thomas je bio uzbuđen preko svake mjere jer je preskočio jedan razred u školi. Tata je još uvijek bio zapaljen za svoj posao i slao pozdrave. Bila je prilično uvjerena da će mi mama uskoro oprostiti. Dobila je tvoje pismo, napisala je. Znam da ga je pročitala. Daj joj vremena. Otpila sam gutljaj kave, nakratko u mislima prenesena u Renfrew Road, u dom koji mi se sada činio udaljen milijunima milja. Sjedila sam, blago škiljeći na niskome suncu, gledajući kako žena sa sunčanim naočalama popravlja frizuru ogledajući se u zrcalu u izlogu. Napućila je usne, gledajući u odraz, malo ispravila leđa pa produžila ulicom.

364


Odložila sam šalicu, duboko udahnula pa uzela drugo pismo, pismo koje sam tada nosila sa sobom već šest tjedana. Na prednjoj strani omotnice ispod mojeg je imena velikim tiskanim slovima bilo natipkano: SMIJE BITI PROČITANO SAMO U CAFE MARQUISU, RUE DES FRANCS BOURGEOIS, UZ KROASANE I VELIKI CAFE CREME. Kad sam prvi put pročitala što piše na omotnici, nasmijala sam se kroza suze - tipični Will, šefovao je do samoga kraja. Konobar - visok, žustar muškarac s desetak komadića papira zataknutih za gornji džep na pregači - osvrnuo se prema meni i ulovio moj pogled. Sve okej? pitale su njegove obrve. - Da - rekla sam. A onda, pomalo stidljivo dodala: - Oui. Pismo je bilo otipkano. Prepoznala sam font s čestitke koju mi je onomad davno poslao. Udobno sam se smjestila u stolici i počela čitati.

Clark, kad ovo budeš čitala, proći će već nekoliko tjedana (čak i uz tvoje novootkrivene organizacijske vještine, sumnjam da ćeš se domoći Pariza prije rujna). Nadam se da je kava dobra i jaka, a kroasani svježi i da je vrijeme još dovoljno sunčano da sjedneš vani na jednu od onih metalnih stolica koje nikada ne stoje posve ravno na pločniku. Nije loš taj Marquis. Imaju i dobre odreske, ako se odlučiš vratiti na ručak. A pogledaš li ulicom lijevo, nadam se da ćeš ondje ugledati L’Artisan Parfumeur gdje bi, kad ovo pročitaš, trebala iskušati miris koji se zove nešto kao Papillons Extrême (ne sjećam se točno). Oduvijek sam vjerovao da bi dobro mirisao na tebi. Dobro, dosta uputa. Nekoliko sam ti stvari želio reći i bio bih ti ih rekao osobno, ali: a) sva bi se raspekmezila i b) ne bi mi dopustila da dovršim. Oduvijek si bila previše brbljava. I stoga, evo: ček koji si dobila u prvoj omotnici od Michaela Lawlera nije cijeli iznos, nego samo mali dar da ti pomogne preživjeti prvih nekoliko tjedana nezaposlenosti i stići do Pariza. Kad se vratiš u Englesku, odnesi ovo pismo Michaelu u njegov londonski ured, a on će ti dati relevantne dokumente pomoću kojih ćeš dobiti pristup računu koji je za mene otvorio na tvoje ime. Na računu je dovoljno da si kupiš neko lijepo mjesto za život, platiš faks i pokriješ životne troškove za vrijeme studija.

365


Moji roditelji bit će o svemu tome obaviješteni. Nadam da će ovo pismo i pravni koraci Michaela Lavvlera osigurati da sve prođe što glatkije. Clark, gotovo te odavde čujem kako hiperventiliraš. Nemoj početi paničariti niti to pokušati nekome darovati - nije to dovoljno para za dokoličarenje na dupetu do kraja života. Ali trebalo bi biti dovoljno da ti kupi slobodu, i od onog klaustrofobičnog gradića koji nazivaš domom, i od mogućnosti među kojima si dosada imala osjećaj da moraš birati. Ne dajem ti novac zato što želim da žališ za mnom niti da mi budeš dužnica, niti da imaš osjećaš kako je to nekakva moja vražja baština. Dajem ti ga zato što mene u životu više nema što radovati, a tebe ima. Svjestan sam da ti je poznanstvo sa mnom donijelo bol i tugu, ali nadam se da ćeš jednoga dana biti manje ljuta na mene i manje uzrujana pa da ćeš uvidjeti kako je ovo jedino što sam mogao učiniti, a i da će ti ovo pomoći da proživiš stvarno dobar život, bolji život, nego da me nisi nikada upoznala. Neko vrijeme osjećat ćeš se nelagodno u svojem novom svijetu. Uvijek je čudno kad te katapultiraju iz poznatog okruženja. Ali nadam se da si i bar malo ushićena. Tvoje lice kad si se vratila s ronjenja sve mi je reklo: u tebi postoji glad, Clark. I neustrašivost. Samo si ih zakopala, kao većina ljudi. Ne savjetujem ti da skačeš s nebodera, plivaš s kitovima ili nešto slično (premda bih zapravo krišom rado zamišljao da to činiš), nego da živiš smjelo. Pomiči vlastite granice. Nemoj se skrasiti. Ponosno nosi one svoje prugaste tajice. A ako se baš budeš morala skrasiti s nekim smiješnim tipom, pobrini se da dio te tvoje osobnosti ostane pohranjen negdje na sigurnome. Pravi je luksuz znati da su pred tobom još uvijek mogućnosti. Spoznaja da ti ih ja mogu pružiti, olakšala mi je život. I, to je to. Urezana si mi u srce, Clark. Od prvoga dana kada si ušla u kuću, sa svojom smiješnom odjećom, lošim vicevima i potpunom nesposobnošću da prikriješ i jedan osjećaj. Promijenila si mi život više no što će ovaj novac ikada promijeniti tvoj. Ne misli prečesto na mene. Ne želim te zamišljati cmizdravu. Samo živi dobro. Samo živi. Voli te, Will

Na klimav stol preda mnom kapnula je suza. Otrla sam obraz dlanom i spustila pismo na stol. Trebalo mi je nekoliko minuta da mi se vid razbistri. - Još kave? - upitao je konobar, iskrsnuvši preda mnom. Trepnula sam. Bio je mlađi nego što mi se činilo i odbacio je nadmeno

366


držanje. Možda su pariški konobari uvježbani da budu ljubazni prema uplakanim ženama u svojim kavanama. - Možda... konjak? - Bacio je pogled na pismo i nasmiješio se s nečim nalik na razumijevanje. - Ne - rekla sam uzvraćajući mu smiješkom. - Hvala vam. Imam... imam posla. Platila sam račun i brižno spremila pismo u džep. Obišavši stol, popravila sam torbu na ramenu i zaputila se ulicom prema parfumeriji i cijelome Parizu, koji se prostirao iza nje.

367


ZAHVALE

Zahvaljujem svojoj agentici Sheili Crowley iz agencije Curtis Brown i urednici Mari Evans iz izdavačke kuće Penguin na tome što su odmah shvatile što je ova knjiga - ljubavna priča. Moram posebno zahvaliti Maddy Wickham, koja me toliko ohrabrivala da u jednom trenutku više nisam bila sigurna da sam ovu knjigu u stanju napisati, pa čak ni bih li je trebala napisati. Hvala divnoj ekipi u Curtis Brownu, a posebno Jonnyju Gelleru, Tally Garner, Katie McGowan, Alice Lutyens i Sari Lewis, na zanosu i vještom zastupanju. U Penguinu bih voljela posebno zahvaliti Louise Moore, Clare Ledingham i Shan MorleyJones. Jedno veliko hvala dugujem i svima u odboru Writersblocka koji je moj privatni Klub boraca. Bez šakanja, dakako. Također, hvala Indiji Knight, Samu Bakeru, Emmi Beddington, Trish Deseine, Alexu Heminsleyju, Jessu Rustonu, Sali Hughes, Tari Manning i Fanny Blake. Hvala Lizzie i Brianu Sandersu te Jimu, Bei i Clemmie Moyes. No iznad svega, kao uvijek, hvala Charlesu, Saskiji, Harryju i Lockie.

368


Izdavač Profil Knjiga, Kaptol 25, Zagreb Za izdavača Daniel Žderić Urednica Alica Gracin Lektura i korektura Katarina Glamuzina Bistričić Grafičko oblikovanje Antun Juraj Gracin Oblikovanje ovitka Studio 2M Tisak Profil International, rujan 2012. Naslov izvornika Me Before You © Jojo Moyes, 2012 © Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga, 2012. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava. ISBN 978-953-313-134-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice pod brojem 819446.

369


370

Jojo moyes tu sam pred tobom  
Jojo moyes tu sam pred tobom  
Advertisement