Issuu on Google+

CHIARISSIMA


CHIARISSIMA

LARA ADRIAN

Poljubac ponoći DIO l SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA PRVA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net


CHIARISSIMA

Za Johna, koji nikad nije prestao vjerovati u mene i čija ljubav, nadam se, nikad neće izblijedjeti.


CHIARISSIMA

ZAHVALE

Velika hvala mojoj agentici Karen Solem što me je držala na pravom "kursu" i briljantno usmjeravala tijekom svih nevera. Moja sjajna urednica Shauna Summers s pravom zaslužuje cijelu stranicu zahvala zbog podrške i ohrabrivanja, te zbog fantastične vizije kojom bi u svakoj priči uspjela pronaći dušu i na nju se fokusirati. Zahvaljujem također i Debbie Graves na divnim kritikama, kao i Jessici Bird čiju darovitost može nadmašiti jedino njezin velikodušan duh. Naposljetku, posebnu zahvalnost upućujem mojim muzama koje su me pratile tijekom stvaranja ove knjige: glazbenici Lacuni Coil, grupama Evanescence i Collide, čiji su potresni stihovi i nevjerojatna glazba nepresušan izvor nadahnuća.


CHIARISSIMA

UVOD Dvadeset i sedam godina ranije

Djevojčica nije prestajala plakati. Počela se vrpoljiti na zadnjoj postaji, kad se međugradski autobus iz Bangora zaustavio u Portlandu kako bi pokupio nove putnike. Malo poslije ponoći bili su gotovo pred Bostonom i bila je već iscrpljena od dvosatnog umirivanja svoje kćerkice. Muškarac na sjedalu do nje zasigurno nije bio time previše oduševljen. "Zbilja mi je žao zbog ovoga", rekla je obrativši mu se prvi put otkako se ukrcao. "Obično nije ovako nervozna. Ovo nam je prvo zajedničko putovanje i vjerojatno joj je već dojadilo." Muškarac je polako trepnuo i nasmiješio se ne otkrivši zube. "Kamo putujete?" "U New York." "A, Velika Jabuka", promrsio je. Glas mu je bio suh, prigušen. "Imate li obitelj tamo?" Odmahnula je glavom. Jedina obitelj koju je imala bila je u onoj zabiti blizu Rangeleyja, a i oni su joj jasno dali do znanja da je odsada prepuštena sama sebi. "Idem tamo radi posla. Mislim, nadam se da ću pronaći posao. Želim biti plesačica. Na Broadwayju ili se možda pridružiti Rockettesicama." "Bome, dovoljno ste lijepi." Muškarac je sad zurio u nju. U autobusu je bilo mračno, no pomislila je kako je nešto čudno u njegovim očima. Ponovno onaj škrti osmijeh. "S tim vašim tijelom, trebali biste postati velika zvijezda." Pocrvenjevši, ona spusti pogled na svoje uznemireno dijete. I njezin joj je dečko, tamo kod kuće u Maineu, govorio slične stvari. Govorio je on dosta toga ne bi li je nagovorio da se premjeste na stražnje sjedište njegova automobila. Doduše, više joj nije bio dečko, još od prvog razreda srednje škole kad joj je tijelo počelo bujati zbog njegova djeteta. Da nije morala napustiti školu zbog poroda, ovog bi ljeta maturirala. "Jeste li pojeli nešto danas?" upita muškarac kad je autobus usporio pa skrenuo na bostonski kolodvor. "Zapravo i nisam." Nježno je njihala kćerkicu u naručju iako joj to nije bilo od velike pomoći. Djevojčica je bila crvena u licu od plača. Stiskala je svoje majušne šake plačući sve u šesnaest. "Kakva slučajnost", reče neznanac. "Ni sam nisam objedovao. Mogli bismo nešto pregristi, ako ste voljni pridružiti mi se?" "Ma ne, radije ne bih. Imam slane krekere u torbi. Uostalom, mislim da je ovo posljednji autobus za New York večeras, tako da imam taman toliko vremena da presvučem malu i da se ponovno ukrcam. Svejedno, hvala."


CHIARISSIMA

Muškarac ju je šutke promatrao dok je uzimala ono malo svojih stvari kad se autobus parkirao na ugibalištu, a zatim se pomaknuo sa sjedala kako bi je propustio da prođe i uputi se prema kolodvorskom zahodu. Kad je izišla iz zahoda, muškarac ju je čekao. Protrnula je od nelagode vidjevši ga kako stoji tamo. Nije joj djelovao toliko krupan dok je sjedio pokraj nje. A sad, dok ga je ponovno gledala, bila je sigurna kako u njegovim očima definitivno ima nešto zastrašujuće. Možda je kakav ovisnik? "Što se događa?" Smijuljio se ispod daha. "Rekao sam ti. Moram se nahraniti." Ovo je bilo vrlo neobično izrečeno. Nije mogla ne zamijetiti kako se u ovaj kasni sat oko njih vrzmalo tek nekoliko ljudi. Počela je sitna kiša tjerajući prolaznike da potraže zaklon. Autobus je stajao na ugibalištu upaljenog motora i putnici su već ulazili. No, kako bi se i sama ukrcala, valjalo je najprije proći pokraj njega. Slegnula je ramenima, suviše umorna i napeta da bi se gnjavila ovim glupostima. "Dakle, ako ste gladni, obratite se tamo u McDonald's. Zakasnit ću na autobus..." "Slušaj, kujo..." Pomaknuo se toliko brzo da nije stigla shvatiti što ju je snašlo. Začas se stvorio pred njom i rukama joj obuhvatio vrat ostavivši je bez daha. Odgurao ju je u zasjenjeni dio pokraj kolodvorske zgrade, tamo gdje nitko neće zamijetiti ako je orobi. Ili učini nešto još gore. Usta su mu bila toliko blizu nje da je mogla osjetiti njegov truli zadah. Ugledala je oštre zube kad je razvukao usne i prosiktao jezivu prijetnju: "Progovori još jednu riječ, pomakni se još jedan milimetar, i gledat ćeš me kako proždirem sočno srce onoga tvoga kopileta." Mala joj je sad cviljela u naručju, ali ona nije prozborila ni riječi. Nije ni pomišljala pomaknuti se. Bila joj je važna samo njezina djevojčica. Mora je zaštititi. I zato se nije usudila učiniti ništa, čak ni kad su se oni oštri zubi ustremili prema njoj i snažno joj se žarili u vrat. Stajala je potpuno sleđena od užasa čvrsto privijajući dijete u naručju, dok je napadač pohlepno sisao krv iz rane na njezinu vratu. Prsti su mu se izdužili tamo gdje joj je stiskao glavu i rame, poput kakvih demonskih kandža. Zagunđao je i još snažnije zario u nju svoje oštre zube. Premda su joj oči bile širom otvorene od užasa, vid joj se zamutio, misli su joj se počele rasipati poput krhotina. Sve oko nje postalo je tama. Ubijao ju je. Čudovište ju je ubijalo. A onda će ubiti i njezino dijete. "Ne." Progutala je zrak, no osjetila je samo okus krvi. "Proklet bio... Ne!" Očajničkim naletom volje, snažno je udarila glavom u njegovo lice. Kad je jauknuo i trznuo se unatrag od iznenađenja, ona se istrgne iz njegova stiska. Posrne, ali se nekako uspije uspraviti. Jednom rukom obgrlila je svoje uplakano dijete, a drugu je podigla kako bi dotaknula vlažnu, bolnu ranu na vratu. Uzmicala je što dalje od stvora koji je podigao glavu i cerio se sjajnim žutim očima i krvavim usnama. "O, Bože", zastenjala je, zgrožena prizorom. Uzmakne još jedan korak. Okrenula se, spremna potrčati, koliko god to bilo besmisleno. A onda ugleda još jednoga.


CHIARISSIMA

Usplamtjele oči boje jantara gledale su ravno kroz nju, no siktanje što je dopiralo između njegovih golemih, sjajnih očnjaka, naslućivalo je smrt. Pomislila je da će se baciti na nju i dovršiti ono što je onaj prvi započeo, ali nije. Njih se dvojica bijesno porječkaju, a onda pridošlica prođe mimo nje s dugačkom srebrnom oštricom u ruci. Uzmi dijete i bježi. Zapovijed je naizgled došla niotkuda, probijajući se kroz izmaglicu njezinih misli. Dođe opet, sad jasnija, prisilivši je da se pomakne. Ona potrči. Zaslijepljena panikom, otupjela od straha i smušenosti, trkom se udalji od kolodvora pa niz obližnju ulicu. Sve dublje i dublje, bježala je u nepoznati grad, u noć. Sčepala ju je histerija zbog koje se svaki zvuk - čak i udaranje vlastitih nogu po pločniku - činio čudovišnim i smrtonosnim. A djevojčica nije prestajala plakati. Pronaći će ih ako ne utiša dijete. Mora je smjestiti u krevetac, u ugodnu i toplu kolijevku. Tada bi mala bila sretna. Tada bi bila na sigurnom. Da, to je ono što mora učiniti. Staviti dijete u krevet, gdje ga zlotvor neće moći pronaći. I sama je bila premorena, ali nije smjela predahnuti. Previše je opasno. Valjalo joj je stići kući prije nego majka shvati kako je ponovno zakasnila. Bila je otupjela, izgubljena u prostoru i vremenu, ali morala je trčati. I trčala je. Trčala je sve dok nije pala, iscrpljena i nesposobna učiniti još jedan korak. Kad se nakon nekog vremena probudila, osjetila je kako su joj misli nepovezane, kako pucaju poput ljuske jajeta. Razum ju je napuštao, stvarnost se pretvarala u nešto crno i nejasno, nešto što je sve dalje i dalje odmicalo od nje. Negdje iz daljine dopirao je prigušeni plač. Jedva čujan zvuk. Podigla je ruke i prekrila uši, no i dalje je čula to bespomoćno cviljenje. "Psst", promrmljala je nikome naročito njišući se naprijed-natrag. "Tiho, dijete spava. Budi tiho, tiho..." No plač se nastavio. Nije prestajao... Razdirao joj je srce dok je sjedila na prljavom pločniku i zurila, obnevidjela, u obrise nadolazeće zore.


CHIARISSIMA

Prvo POGLAVLJE Danas

"Izvanredno. Pogledaj samo taj kontrast svjetla i sjene..." "Vidiš kako ova slika nagovještava žalobnost mjesta, pa ipak uspijeva probuditi nadu?" "... jedna od najmlađih fotografkinja čiji su radovi u postavu muzejske zbirke nove moderne." Gabrielle Maxwell udalji se od skupine posjetitelja izložbe, s čašom toplog pjenušca u ruci, dok se druga skupina bezličnih, bezimenih, "bitnih" osoba oduševljavala nad dvadesetak crno-bijelih fotografija izloženih na zidovima galerije. Baci pogled na fotografije preko puta, donekle smetena. Bile su to dobre fotografije - pomalo oštre, s motivima napuštenih mlinova i opustošenih brodogradilišta u predgrađima Bostona ali nije shvaćala što svi ostali vide u njima. Zapravo, nikad to nije shvaćala. Gabrielle je samo snimala; tumačenja i, u konačnici, priznanja prepuštala je drugima. Kako je bila sramežljiva po prirodi, bili su joj neugodni svi ti hvalospjevi i pažnja... ali to je plaćalo račune. Večeras, primjerice, platit će račune svojemu prijatelju Jamieju, vlasniku zgodne male galerije u ulici Newbury koja je, deset minuta prije zatvaranja, i dalje vrvjela potencijalnim kupcima. Smetena od upoznavanja i čestitanja, ljubaznog osmjehivanja, počevši od imućnih bostonskih supruga pa do ispirsanih, tetoviranih darkera koji nastoje zadiviti jedni druge - pa i nju - analizama njezinih djela, Gabrielle je jedva čekala zatvaranje izložbe. Proteklih sat vremena skrivala se po mračnim kutovima tješeći se mislima o ugodi toplog tuša i mekanog jastuka što su je čekali u njezinu stanu u istočnom dijelu grada. No, nekolicini je prijatelja obećala - Jamieju, Kendri i Megan - da će im se pridružiti za večerom nakon izložbe. Kad je posljednji par dosadnjakovića kupio jednu od fotografija i otišao, Gabrielle se skupila i utekla u taksi prije nego što se pozdravila. "Kakva fantastična večer!" Jamiejeva androginska plava kosa lepršala mu je oko lica dok se naginjao preko dviju žena kako bi stisnuo Gabriellinu ruku. "Još nikad nisam imao ovoliki promet tijekom vikenda, a večerašnja prodaja je bila nevjerojatna! Hvala ti što si mi dopustila da ti budem domaćin." Gabrielle se nasmiješila zbog uzbuđenja svog prijatelja. "Ma naravno. Ne moraš mi zahvaljivati." "Nisi bila previše nesretna, zar ne?" "Kako bi i mogla kad joj je pola Bostona klečalo pred nogama?" izvalila je Kendra prije nego je Gabrielle stigla odgovoriti. 'Jesi li ono čavrljala s guvernerom tamo pokraj kanapea?" Gabrielle je kimnula. "Želi kupiti nekoliko originalnih fotografija za svoju ladanjsku kuću u Vineyardu." "Baš divno!"


CHIARISSIMA

"Aha", Gabrielle odgovori bez naročitog oduševljenja. U etuiju je imala gomilu posjetnica - za barem godinu dana posla ako je željela - pa zašto je onda bila na rubu da otvori prozor taksija i sve ih baci u vjetar? Pogledom odluta u noć, promatrajući neobičan ples treperave svjetlosti i života kako prolazi mimo nje. Ulice su bile prepune ljudi: parovi su prolazili držeći se za ruke, skupine prijatelja smijući se i razgovarajući, svi su se sjajno zabavljali. Neki su objedovali za stolovima ispred mondenih bistroa ili, pak, razgledavali izloge. Kamo god da je pogledala, grad je pulsirao bojama i životom. Sve je to Gabrielle upijala svojim umjetničkim okom, a ipak nije osjećala ništa. Čini se da se vrtlog života kovitlao bez nje. Sve se više osjećala zarobljenom u kotaču koji se nije prestajao vrtjeti oko nje, zarobivši je u beskrajnom krugu prolaznosti i besmisla. "Je li sve u redu, Gab?" upitala je Megan sa stražnjeg sjedišta. "Neobično si tiha." Gabrielle slegne ramenima. "Oprosti. Samo sam... ne znam ni sama. Umorna sam, valjda." "Neka netko ovoj ženi hitno nabavi cugu!" našali se Kendra, tamnokosa bolničarka. "Ma kakvi", usprotivi se Jamie, prepredeno poput mačke. "Ono što našoj Gab zaista treba jest muškarac. Previše si ozbiljna, zlato. Nije zdravo toliko se prepustiti poslu. Daj se malo zabavi! Uostalom, kad si se posljednji put poševila?" Davno je to bilo, ali Gabrielle ionako nije o tome vodila računa. Nikad nije patila zbog nedostatka muškaraca kad bi ih poželjela, a seks - u onim rijetkim prilikama nije bilo nešto što ju je opsjedalo kao neke od njezinih prijatelja, pa stoga nije ni smatrala da bi joj orgazam zaliječio trenutačni nemir. 'Jamie je u pravu, znaš", govorila je Kendra. "Moraš se malo opustiti, raspojasati." "A sad je pravo vrijeme za takvo što", dometne Jamie. "O, ne bih rekla", odvratila je Gabrielle odmahujući glavom. "Stvarno nisam raspoložena za izlazak, ljudi. Izložbe me uvijek tako iscrpe i..." "Vozač?" Ne obazirući se na nju, Jamie se pomakne na rub sjedala i pokuca na staklo što ih je dijelilo od vozača. "Promjena plana. Zaključili smo da smo raspoloženi za slavlje, zato otkazujemo večeru. Idemo tamo gdje je prava ekipa." "Ako ste za ples, otvoren je jedan novi klub u sjevernom dijelu grada", kaže taksist puknuvši balon od žvakaće gume. "Čitav tjedan tamo razvozim mušterije. Štoviše, večeras sam već dvije ture odvezao tamo - neko šminkersko mjesto po imenu La Notte." "A, La Notte", Jamie zaprede dobacivši zaigrani pogled preko ramena i izvivši obrvu. "Zvuči mi savršeno otkačeno, curke. Idemo!" Klub La Notte nalazio se u viktorijanskoj gotičkoj zgradi koja je dugo bila poznata kao crkva Presvetog trojstva i sv. Ivana, sve donedavno kad je Bostonska nadbiskupija morala isplatiti naknadu štete zbog seksualnih skandala ovdašnjih svećenika, što ih je prisililo da zatvore desetak sličnih mjesta diljem grada. Sada, dok su se Gabrielle i njezini prijatelji probijali pretrpanim klubom, pod svodovima je odzvanjala trance i techno glazba, trešteći iz golemih zvučnika što su okruživali DJ-evu kabinu na galeriji iznad nekadašnjeg oltara. Strobo-lampe odbijale su snopove svjetlosti o prozore s vitrajima režući oblak dima što je lebdio u zraku i pulsirajući u frenetičnom ritmu melodije bez kraja. Na plesnom podiju - i gotovo na svakom djeliću klupskog prostora ljudi su se tiskali i izvijali u bezumnoj putenosti. "Sveca mu", Kendra se nadvikivala s glazbom podignuvši ruke i klizeći kroz gužvu. "Kakvo mjesto, ha? Ovo je ludnica!"


CHIARISSIMA

Nisu se uspjeli probiti ni kroz prvu skupinu partijanera kadli je visoki, vitki muškarac presreo vatrenu brinetu i prignuo se kako bi joj nešto došapnuo na uho. Kendra se grleno nasmijala i oduševljeno mu kimnula. "Dečko bi plesao", zahihotala se predavši Gabrielli svoju torbu. "A tko sam ja da ga odbijem!" "Ovamo", kazao je Jamie pokazujući prema slobodnom stolu blizu šanka kad se njihova prijateljica udaljila sa svojim partnerom. Njih se troje smjeste i Jamie naruči turu pića. Gabrielle je promatrala plesni podij tražeći pogledom Kendru koja se, međutim, već negdje izgubila u prenatrpanom prostoru. Unatoč gužvi, Gabrielle se nije mogla oteti dojmu da su ona i njezini prijatelji u središtu pažnje. Kao da su nekako pod povećalom samo zato što su u klubu. Bilo je to blesavo razmišljanje. Možda je previše radila, previše je vremena provela sama kod kuće, pa joj je izlazak u javnost izazvao nesigurnost. I paranoju. "Za našu Gab!" uzviknuo je Jamie nadglasavši glazbu i podignuvši čašu s martinijem kako bi nazdravio. Megan je podignula svoju također i kucnula o Gabriellinu. "Čestitam na sjajnoj izložbi!" "Hvala, ljudi." Dok je Gabrielle otpijala neonskožuti koktel, ponovno je obuzme dojam da je netko promatra. Štoviše, dojam postane još snažniji. Osjećala je nečiji pogled iz daljine zatamnjene prostorije. Podigne pogled iznad ruba svoje čaše i uhvati bljesak svjetlosti kako se odbija o par tamnih sunčanih naočala. Naočala što skrivaju pogled koji je nedvojbeno bio usmjeren na nju. Brz bljesak svjetlosti ocrta njegov ukočeni obris u sjeni, ali Gabrielline oči ga smjesta skeniraju. Oštra crna kosa padala mu je oko širokog, inteligentnog čela i mršavih, upalih obraza. Snažna, odlučna čeljust. A usne... usne su mu bile podatne i čulne, čak i kad su se izvile u taj cinični, gotovo okrutni osmijeh. Gabrielle odvrati pogled, obeshrabrena, i osjeti navalu topline kako joj se uzdiže tijelom. Njegovo lice joj se usjeklo u mislima, zakopalo poput prizora spremnog za fotografiranje. Odloži čašu i ohrabri se na još jedan brz pogled prema mjestu gdje je stajao. No, nestao je. Glasan prasak začuo se s drugog kraja šanka, i Gabrielle se naglo osvrne. S jednog od stolova piće je curilo na pod, iz nekoliko razbijenih čaša što su bile razbacane po crnoj lakiranoj površini. Petorica mladića odjevenih u crnu kožu i s tamnim naočalama prepirala su se s drugim mladićem u majici s natpisom Dead Kennedys i pokidanim izblijedjelim trapericama. Jedan od nasilnika, sav u koži, obgrlio je rukom pripitu platinastu plavušu koja je, čini se, poznavala pankera. Vjerojatno joj je to bio dečko. Posegnuo je za njezinom rukom, no ona ga otrese i nagne glavu kako bi dopustila jednom od nasilnika da je poljubi u vrat. Izazovno je zurila u svoga bijesnog dečka čitavo se vrijeme poigravajući s dugačkom smeđom kosom mladića koji joj je stezao grlo. "Tamo je frka", rekla je Megan okrenuvši se kad je situacija dosegnula vrhunac. "Bome jest", dometnuo je Jamie dok je dovršavao svoj martini pa domahnuo konobaru da donese još jednu turu. "Očito joj je mama zaboravila reći da nije pristojno ostaviti momka s kojim je došla." Gabrielle je promatrala još jedan trenutak, dovoljno dugo da opazi kako se drugi bajker približio djevojci i spustio usne na njezine. Prihvatila ih je obojicu, jednom


CHIARISSIMA

rukom milujući tamnu glavu na svom vratu, a drugom blijedo lice što je sisalo njezino kao da ju je kanilo pojesti. Dečko panker zasuo je djevojku paljbom psovki, zatim se okrenuo i uputio prema gomili koja je promatrala prizor. "Ježim se od ovoga mjesta", prizna Gabrielle, upravo primijetivši da neki u klubu otvoreno ušmrkavaju kokain na kraju dugačkoga mramornog šanka. Činilo se kako je prijatelji nisu čuli zbog žestoke tutnjave glazbe. K tome, činilo se i da ne dijele njezinu nelagodu. Nešto ovdje nije bilo sasvim kako valja i Gabrielle se nije mogla otresti slutnje da će se čitava večer pretvoriti u nešto gadno. Jamie i Megan su započeli razgovor o domaćim glazbenicima ostavivši Gabrielle da otpija svoj martini i čeka priliku da se ispriča i napusti ovo mjesto. Tako osamljena, stane lutati pogledom po moru uskomešanih glava i rasplesanih tijela, potajice tražeći oči skrivene iza tamnih naočala koje su je maločas promatrale. Je li i on bio u društvu onih nasilnika - jedan iz bande bajkera koji su i dalje izazivali nevolje? Bio je odjeven poput njih i iz njega je nedvojbeno isijavala ona ista mračna opasnost. Tko god da bio, Gabrielle ga sada nije mogla pronaći. Naslonila se u stolici, a onda umalo iskočila iz vlastite kože kad su se nečije ruke spustile na njezina ramena. "Tu ste, dakle! Posvuda sam vas tražila!" rekla je Kendra bez daha, zvučeći kao da se ludo zabavlja i naginjući se preko stola. "Idemo. Pronašla sam nam stol u drugom dijelu kluba. Brent i njegovi prijatelji se žele družiti s nama!" "Super!" Jamie je već bio na nogama, spreman za polazak. Megan je uzela martini i svoje i Kendrine knjige. Kako se Gabrielle očito nije žurila da im se pridruži, Megan zastane. "Ideš li ili ne ideš?" "Ne idem." Gabrielle ustane i prebaci torbu preko ramena. "Vi samo pođite i zabavite se. Ja sam slomljena. Mislim da ću uzeti taksi i krenuti kući." Kendra napući usnice poput djevojčice. "Gab, ne možeš sad otići." "Želiš li da idem s tobom kući?" ponudi Megan, iako je Gabrielle mogla vidjeti da želi ostati s prijateljima. "Sve je u redu. Uživajte, ali pripazite što radite, može?" "Sigurno ne želiš ostati? Samo još jedno piće?" "Ma ne. Zaista moram izići i udahnuti malo zraka." "Kako ti drago", progunđa Kendra hinjenom zloćom. Priđe Gabrielli i lagano je poljubi u obraz. Dok se povlačila, Gabrielle joj u dahu osjeti votku, ali i još nešto neprepoznatljivo. Nekakav mošusni, pomalo metalni miris. "Prava si dosadnjakovićka, Gab, ali svejedno te volim." Namignuvši, Kendra primi Jamieja i Megan pod ruku, a zatim ih zaigrano stane gurati prema uzburkanoj gomili. "Nazovi me sutra", Jamie joj dobaci preko ramena dok ih je polako odnosila struja ljudi. Gabrielle smjesta krene prema izlazu jedva čekajući da iziđe iz kluba. Činilo joj se da glazba postaje sve glasnija što je dulje unutra, bubnjajući joj u glavi, ne dopuštajući joj da misli, da se usredotoči. Ljudi su je naguravali sa svih strana dok se pokušavala provući mimo njih, stišćući je u škripac tjelesa što su se izvijala u ritmu glazbe. Tiskali


CHIARISSIMA

su je, gurali, grebli i pipkali nevidljivim rukama u mraku, sve dok posrćući napokon nije došla do predvorja i izišla kroz teška dvokrilna vrata. Noć je bila mračna i prohladna. Duboko je udahnula, razbistrivši misli od buke i dima i uznemirujuće atmosfere kluba La Notte. Glazba je dopirala i vani, strobolampe su i dalje bljeskale poput majušnih eksplozija iza visokih šarenih prozora, no Gabrielle se donekle uspjela opustiti sad kad se oslobodila. Nitko se nije obazirao na nju dok se žurno udaljavala niz pločnik, a zatim zastala kako bi dozvala taksi. Tek je nekolicina ljudi bila vani, neki su prolazili pločnikom, a neki su se uspinjali betonskim stubama prema ulazu u klub. Opazi žuti taksi kako joj dolazi u susret, pa ispruži ruku i mahne. "Taksi!" Kad je prazan taksi prešao iz jednoga prometnog traka u drugi i bučno se zaustavio pred njom, vrata noćnog kluba otvore se snagom orkana. "Hej, stari! Koji vrag?" Na stubama iza Gabriellinih leđa muški se glas podigne za oktavu, na rubu straha. "Dotakni me još jednom i jebeno ću..." 'Jebeno ćeš što?" podrugljivo će drugi glas, dubok i opasan, te popraćen s nekoliko drugih koji su se hihotali. "Aha, reci nam, ti bijedno pankersko govno. Što ćeš učiniti?" Prstima stisnuvši kvaku na vratima taksija, Gabrielle je okrenula glavu, napola oprezna, napola zgrožena onim što je slutila da će vidjeti. Bila je to banda iz kluba, bajkeri ili što li već jesu, odjeveni u crnu kožu i s tamnim naočalama. Šestorica njih okruže pankera poput čopora vukova, naizmjence ga udarajući, poigravajući se njime kao plijenom. Dečko zamahne prema jednom od njih - promaši - i situacija se u tren oka okrene iz lošeg u gore. Odjednom se metež počne približavati Gabrielli. Banda baci pankera na haubu taksija bjesomučno ga udarajući šakama po licu. Iz nosa i usta potekla je krv, a nešto krvi poprskalo je i Gabrielle. Ona ustukne jedan korak, zaprepaštena i užasnuta. Dečko se otimao i pokušavao izvući, ali napadači su ga pritisnuli mlateći ga bijesom koji Gabrielle nije mogla pojmiti. "Odbijte od mog vražjeg auta!" urlao je taksist kroz spušteni prozor. "Isuse Kriste! Gubite se negdje drugdje, čujete li?" Jedan od napadača okrene glavu prema taksistu, iskesi se jezivim osmijehom, a zatim udari šakom o vjetrobransko staklo na kojem se stvori paukova mreža raspuklina. Gabrielle je vidjela kako se taksist prekrižio nečujno pomičući usne. Zatim začuje kako je ubacio u brzinu pa zaglušujuću škripu guma dok se taksi naglo povlačio unatrag odbacujući tijelo s haube. "Čekaj!" uzviknula je Gabrielle, ali prekasno. Njezin prijevoz kući - sredstvo bijega s ovoga brutalnog mjesta - nestao je. S knedlom u grlu od straha gledala je kako taksi juri niz ulicu dok mu stražnja svjetla nestaju u noći. A na pločniku, šestorica bajkera nisu pokazivala ni trunku milosti prema svojoj žrtvi, previše zaokupljeni da bi obratili pažnju na Gabrielle. Ona se okrene i stane uspinjati stubama do ulaza u klub, čitavo vrijeme preturajući po torbi u potrazi za mobitelom. Najzad ga pronađe i otvori mu poklopac. Otvarajući vrata kluba, utipka 911 i uleti u predvorje, dok joj je panika nadimala


CHIARISSIMA

grudi. Kroz buku glazbe i glasova, i bubnjanje vlastita srca, Gabrielle je uspijevala čuti samo jednoličan šum u slušalici. Odmakne mobitel od uha... Nema signala. "Sranje!" Ponovno utipka 911. Opet bezuspješno. Gabrielle pojuri prema glavnom dijelu kluba očajnički urlajući kroz buku. "Neka mi netko pomogne! Molim vas, treba mi pomoć!" Činilo se kako je nitko ne čuje. Povlačila je ljude za rukave, doslovce protresla ruku nekog tetoviranog mladića, izgledom vojničine, ali nitko se nije obazirao. Nisu je ni pogledali, samo su nastavili plesati i razgovarati kao da je bila nevidljiva. Je li ovo bio san? Nekakva uvrnuta noćna mora u kojoj je samo ona bila svjesna nasilja pred klubom? Gabrielle naposljetku odustane i odluči pronaći svoje prijatelje. Krećući se mračnim klubom, neprestano je pritiskala tipku ponovnog biranja moleći u sebi da dobije vezu. Nije uspjela, a ubrzo je shvatila da nikad neće uspjeti pronaći Jamieja i ostale u ovoj gomili. Frustrirana i zbunjena, pojuri prema izlazu. Možda uspije nekoga zaustaviti, pronaći policajca, bilo što! Ledeni noćni zrak udari je u lice kad je otvorila teška vrata i izišla vani. Pohita niz betonske stube, zadihana, nesigurna u što se upušta, žena protiv šestorice, vjerojatno drogiranih, nasilnika. Ali nije ih više vidjela. Otišli su. Skupina mladih uspinjala se stubama, jedan se pretvarao da svira gitaru dok su ostali razgovarali o tome kako će zabrljati kasnije večeras. "Hej", dovikne im Gabrielle, napola očekujući da će samo proći mimo nje. Oni, međutim, zastanu, smiješeći se, iako je u dvadeset i osmoj vjerojatno bila čitavo desetljeće starija od njih. Onaj prvi kimne glavom prema njoj. "Šta ima?" 'Je li netko od vas..." Oklijevala je, nesigurna treba U joj laknuti što ovo, očito, nije ipak bio san. "Jeste li kojim slučajem maloprije vidjeli tučnjavu ovdje?" "Bila je neka tučnjava? Genijalno!" kaže vođa skupine. "Ma kakvi, stara", odgovori drugi. "Tek smo stigli. Nismo ništa vidjeli." Nastave dalje uza stube dok ih je Gabrielle samo nijemo promatrala, pitajući se je li počela gubiti razum. Na pločniku je bilo krvi, ali panker i njegovi napadači su nekamo isparili. Gabrielle je stajala pod uličnom svjetiljkom i trljala si ruke od hladnoće. Okrenula se i pogledala u oba smjera tražeći nekakav znak nasilja kojem je svjedočila prije nekoliko minuta. Ništa. Ali onda... nešto začuje. Zvuk je dolazio iz uske uličice s desne strane, pojačan akustikom betonskih zidova. Gotovo potpuno mračan prolaz odao je uljeze čije je prigušeno životinjsko režanje dopiralo do glavne ulice. Gabrielle nije mogla utvrditi odakle točno dolaze ti zlokobni zvukovi koji su joj ledili krv u žilama i pokrenuli zvona na uzbunu u svakoj pori njezina tijela.


CHIARISSIMA

Nesvjesno je koračala, i to ne što dalje od izvora tih uznemirujućih zvukova, nego prema njima. Mobitel u njezinoj ruci težio je poput cigle. Zadržala je dah. Nije ni shvatila da ne diše sve dok nije zašla u uličicu i ugledala skupinu likova ispred sebe. Nasilnici u koži i sa sunčanim naočalama. Klečali su na koljenima, grebući nešto, trgajući. Na slabašnoj svjetlosti što je dopirala s ulice Gabrielle opazi rastrgani komad tkanine kako leži na pločniku. Bila je to pankerova majica, pokidana i krvava. Gabriellin prst, položen na tipku za ponovno biranje broja, nečujno pritisne sićušnu tipku. S druge strane uslijedi tiho vibriranje, a onda glas policijskog službenika zapara noć poput topovske paljbe. "911. Što se događa?" Jedan od bajkera naglo okrene glavu. Zvjerske oči ispunjene mržnjom zabiju se u Gabrielle poput bodeža. Lice mu je bilo obliveno krvlju. A zubi! Oštri poput životinjskih! To uopće nisu ni bili pravi zubi, nego šiljci koje je iskesio prema njoj kad je rastvorio usta i prosiktao nekakvu jezivu nepoznatu riječ. "911", ponovio je službenik. "Molim vas, recite što se događa?" Gabrielle nije mogla progovoriti. Toliko se snažno tresla da je jedva uspijevala disati. Primaknula je mobitel usnama, ali nije mogla prozboriti ni riječ. Njezin poziv u pomoć je propao. Spoznavši to, užasnuta do posljednje koščice u tijelu, Gabrielle učini jedino što joj se u tom trenu učinilo logičnim. Drhtavim prstima okrene mobitel prema skupini sadističkih bajkera i pritisne tipku za fotografiranje. Slabašan bljesak blica osvijetli uličicu. Sada su se svi okrenuli prema njoj podignuvši ruke kako bi zaštitili oči skrivene iza naočala. O, Bože. Možda još uvijek ima šansu pobjeći iz ove paklene noćne more. Gabrielle je bjesomučno pritiskala tipku za fotografiranje, iznova i iznova, ne prestajući uzmicati prema glavnoj ulici. Čula je prigušene glasove, psovke, korake na pločniku, ali nije se usudila osvrtati. Čak ni kad je iza leđa začula oštar zveket čelika, nakon kojeg su uslijedili nezemaljski urlici agonije i gnjeva. Gabrielle je hitala u noć gonjena adrenalinom i strahom, ne zaustavljajući se sve dok nije stigla do taksija u Trgovačkoj ulici. Uskočila je u njega i zalupila vratima. Teško je disala, izvan sebe od straha. "Odvezite me do najbliže policijske postaje!" Taksist prebaci ruku preko naslona sjedišta, okrene se i zapilji u nju mrgodeći se. 'Jeste li O.K., gospođice?" "Aha", odgovori ona automatski. Zatim: "Nisam. Moram prijaviti..." Isuse. Što je točno kanila prijaviti? Mahniti kanibalizam čopora pobješnjelih bajkera? Ili jedino preostalo razumno objašnjenje, koje je također bilo nevjerojatno? Gabrielline oči susretnu znatiželjan pogled taksista. "Molim vas, požurite. Upravo sam svjedočila ubojstvu."


CHIARISSIMA

Drugo POGLAVLJE

Vampiri. Noć je vrvjela njima. Izbrojio ih je najmanje desetak u noćnom klubu, a većina ih je izazivala polugolu, pijanu gomilu, odabirući i zavodeći žene koje bi im te večeri mogle utažiti žeđ. Bila je to uzajamna veza koja je služila Vrsti već više od dva tisućljeća, miroljubivi suživot ovisan o sposobnosti vampira da izbrišu sjećanja onih kojima su se hranili. Prije nego sunce iziđe, prolit će se dosta krvi, ali ujutro, pripadnici Vrste vratit će se u svoja Utočišta tame, u gradu i oko njega, a ljudi u kojima su noćas uživali bit će u blaženom neznanju. No, to nije bio slučaj u uličici pred noćnim klubom. Šestorici grabežljivaca gladnih krvi ova nedopuštena žrtva bit će i posljednja. Bili su neoprezni u svojoj gladi; nisu zamijetili da ih se promatra, ni u klubu, ni kad ih je slijedio vani, motreći ih s prozora na drugom katu bivše crkve. Pogubili su se u bespućima požude za krvlju, bolesne ovisnosti koja je svojedobno poprimila razmjere epidemije među pripadnicima Vrste, zbog čega su brojni od njihove rase postali Krvožedni. Baš poput ovih ovdje, koji su se otvoreno i nasumice hranili ljudima što žive oko njih. Lucan Thorne nije gajio naročitu sklonost prema ljudskoj vrsti, no o vampirima Krvožednima imao je još bjednije mišljenje. U gradu veličine Bostona nije bilo neuobičajeno naići na jednog ili dva vampira tijekom noćnih ophodnji. No, zateći njih nekoliko kako djeluju u skupini, hraneći se na otvorenom kao što su ovi, bilo je više nego problematično. Krvožedni su ponovno postajali sve brojniji i hrabriji. Nešto je valjalo poduzeti. Lucan i nekolicina drugih ratnika Vrste svake su noći lovili one zaražene, koji su kanili ugroziti sve što je vampirska rasa s mukom pokušavala postići. Večeras je Lucan sam ušao u trag svojoj lovini, ne mareći suviše što ih je šestorica, čekao je pravi trenutak da napadne: čas kad su Krvožedni pohlepno zadovoljavali svoju ovisnost što im je pomutila razum. Ispijali su veću količinu krvi od one koju su smjeli primiti, nastavili su mrcvariti i boriti se nad tijelom mladića iz kluba, zavijajući i grizući poput čopora bijesnih pasa. Lucan se upravo bio spremao izvršiti pravdu kadli se u mračnom prolazu iznenada pojavila crvenokosa žena. Preokrenula je tijek događaja u tren oka: slijedeći Krvožedne do uličice i nerazborito im odvukavši pozornost sa svoje žrtve. Kad je svjetlost s njezina mobitela eksplodirala u mraku, Lucan je sletio sa zasjenjenog praga prozora i nečujno se dočekao na pločniku. Baš poput Krvožednih, i Lucanov je osjetljivi vid djelomično bio zaslijepljen iznenadnim iskrama u mrkloj tami. Žena je opalila seriju probadajućih bljeskova dok je bježala, a onih nekoliko paničnih pritisaka na tipku vjerojatno su je spasili od gnjeva njegovih pomahnitalih srodnika.


CHIARISSIMA

No, dok su njihovi osjeti bili zamagljeni i tromi zbog pohlepe za krvlju, Lucan je bio okrutno bistar. Izvukao je oružje ispod svoga crnog kaputa - dva bodeža s oštricama iskovanim od željeza i litanija - i zamahnuo kako bi odrubio glavu najbližem od Krvožednih. Nakon prvoga, skončala su još dvojica. Beživotna su tijela padala, u trenu se razgrađujući od gnjecave kisele mase do pepela. Životinjski urlici razlijegali su se ulicom kad je Lucan obezglavio još jednoga, a zatim se u hipu okrenuo kako bi zabio bodež u trup drugome Krvožednom. Ovaj je siktao kroz iskešene krvave zube dok mu je s očnjaka kapala krv. Mutne zlatne oči gledale su Lucana s prezirom, a goleme šarenice raširene od gladi progutale su zjenice izdužene u uske okomite proreze. Stvor se zgrčio, posegnuvši prema njemu svojim dugačkim rukama, pa razvukao usne u jezivi, nezemaljski cerek dok je posebno iskovani bodež trovao njegovu krv, pretvorivši ga u mrlju na pločniku iz koje se izdizala para. Ostao je još samo jedan. Lucan se hitro okrene prema krupnome muškarcu podigavši obje oštrice. No, vampir je nestao - pobjegao je u noć prije negoli ga je uspio pogubiti. Prokletstvo. Još nikad nije dopustio da ijedan od ovih prokletnika izbjegne pravdi njegova bodeža. Nije to smio ni sada. Promisli načas hoće li pojuriti za njim, no onda se ne bi mogao pobrinuti za poprište zločina. Veći je rizik bio pustiti ljude da spoznaju prave razmjere opasnosti što je vrebala među njima. Zbog divljaštva Krvožednih, Lucanova je vrsta bila proganjana i osuđivana još od davnina; rasa možda neće preživjeti novo doba odmazde sad kad su ljudi na svojoj strani imali tehnologiju. Sve dok ne spriječe Krvožedne - štoviše, dok ih u potpunosti ne eliminiraju - ljudski rod neće moći razumjeti postojanje vampira koji žive posvuda oko njih. Spremajući se počistiti tragove zločina, Lucanove su se misli neprestano vraćale na ženu vatrene kose i divne puti boje alabastera. Kako je uopće uspjela pronaći Krvožedne u uličici? Iako je među ljudima prevladavalo mišljenje da vampiri mogu nestati kad požele, istina je bila ponešto drukčija. Nadareni iznimnom okretnošću i brzinom, jednostavno su se mogli kretati brže nego ljudsko oko može registrirati, a ta je sposobnost pospješena vampirskom moći hipnotiziranja umova nižih bića. Neobično, ali činilo se kako je ova žena imuna na obje sposobnosti. Lucan ju je zapazio u klubu, sad se toga prisjetio. Pogled mu je s plijena odvukao par dubokih očiju i duh koji mu se učinio izgubljenim poput njegova vlastita. Primijetila je i ona njega, netremice ga gledajući s mjesta gdje je sjedila u društvu prijatelja. Među svim onim ljudima i ustajalim vonjem kluba, Lucan je osjetio trag parfema na njezinoj koži - egzotičan, rijedak miris. I sad je mogao osjetiti onu delikatnu notu što je ostala lebdjeti u noći, mameći mu osjetila i izazivajući u njemu nekakav primitivan osjećaj. Desni su ga zaboljele od iznenadnog zatezanja očnjaka, što je bila tjelesna reakcija na potrebu - požudu, ili nešto drugo - koju nije uspijevao potisnuti. Mogao ju je namirisali, i žudio je za njom, nije bio ništa bolji od svoje zabludjele braće. Lucan zabaci glavu i udahne njezin miris duboko u pluća tražeći je po gradu svojim izoštrenim njuhom. Jedina je svjedokinja napada Krvožednih i ne bi bilo nimalo mudro ostaviti joj u sjećanju ono čemu je svjedočila. Lucan će je pronaći i poduzeti potrebne mjere kako bi se pobrinuo za sigurnost Vrste.


CHIARISSIMA

A u pozadini uma drevna mu svijest došapne da mu ona, tko god bila, već pripada. "Kažem vam, vidjela sam sve vlastitim očima. Bila su šestorica i komadala su momka rukama i zubima - poput životinja. Ubili su ga!" "Gospođice Maxwell, večeras smo već bezbroj puta prošli kroz ovo. I sad smo svi skupa umorni, a noć se samo oteže." Gabrielle je već više od tri sata sjedila u policijskoj postaji pokušavajući prepričati užas kojem je svjedočila ispred kluba La Notte. Dvojica policijskih službenika najprije su bili skeptični, ali sad su postajali nestrpljivi, gotovo ljuti. Ubrzo nakon njezina dolaska, policija je poslala patrolno vozilo na poprište događaja kako bi provjerila situaciju i pronašla tijelo koje je Gabrielle prijavila da je vidjela. Patrola se vratila neobavljena posla. Nitko nije vidio nikakvu svađu, a još manje tučnjavu. Kao da se čitav incident nije uopće dogodio, ili je mjesto zločina nekim čudom počišćeno. "Kad biste me samo poslušali... kad biste samo pogledali fotografije koja sam snimila..." "Pogledali smo ih, gospođice Maxwell, već nekoliko puta. Iskreno govoreći, ništa od onoga što ste nam večeras kazali nije potkrijepljeno dokazima - ni vaša izjava, ni te mutne, nejasne fotografije s vašeg mobitela." "Žao mi je što nisu vrhunske kvalitete", odvrati Gabrielle gorko. "Idući put kad budem svjedok krvavom pohodu psihotičnih nasilnika, morat ću se podsjetiti da ponesem svoju profesionalnu kameru i još nekoliko dodatnih leća." "Možda biste željeli promijeniti iskaz", predloži joj stariji od dvojice policajaca, bostonskog naglaska s primjesom irskog dijalekta nekoga tko je odrastao u južnom predgrađu. Krupnom je rukom prelazio po niskom čelu, a zatim joj gurnuo mobitel preko stola. "Morate znati da je davanje lažnog iskaza kažnjivo djelo, gospođice Maxwell." "Ovo nije lažni iskaz", bila je uporna, frustrirana i prilično srdita što su se prema njoj odnosili kao da je ona kriminalac. "Čvrsto stojim iza svega što sam večeras izjavila. Zašto bih uopće izmišljala ovakvo što?" "Na to pitanje jedino vi možete odgovoriti, gospođice Maxwell." "Ovo je da ne povjeruješ. Imate zabilježen moj poziv." "Točno", složi se policajac. "Doista ste uputili poziv policiji. Nažalost, na snimci niste ništa rekli, kao što niste ni odgovorili na pitanja službenika." "Aha, pa znate, nije jednostavno pronaći prave riječi kojima bi se opisalo kako su nekome upravo rasporili vrat." On je još jednom sumnjičavo pogleda. "Taj klub - La Notte? To je neko prilično divlje mjesto kako čujem. Popularno među darkerima, rejverima..." "I? Što onda?" Policajac slegne ramenima. "Danas se klinci masovno uvaljuju u svakakva uvrnuta sranja. Možda je ono što ste vidjeli samo šala koja je malo izmakla kontroli." Gabrielle opsuje i posegne za mobitelom. "Izgleda li vam ovo kao šala koja je izmakla kontroli?" Pritisne tipku za prikazivanje fotografija i ponovno pogleda snimke. Iako su bile mutne, razlomljene zbog bljeskalice, još uvijek je jasno mogla vidjeti skupinu


CHIARISSIMA

muškaraca nagnutih nad tijelom na pločniku. Prebaci na drugu fotografiju i ugleda odsjaj nekoliko pari očiju kako zure u objektiv, nejasne obrise lica iskešenih u životinjskom bijesu. Zašto policajci nisu vidjeli isto što i ona? "Gospođice Maxwell", umiješa se mlađi policijski službenik. Prođe s druge strane stola i sjedne na rub ispred nje. Bio je tiši od ovog drugog, pozorno je slušajući, dok je njegov partner s druge strane samo sumnjičavo negodovao. "Očito iskreno vjerujete da ste vidjeli nešto užasno večeras ispred kluba. Kolega Carrigan i ja vam doista želimo pomoći, ali kako bismo u tome uspjeli, moramo biti sigurni da smo na istoj strani." Ona kimne. "Dobro." "Dakle, imamo vaš iskaz i vidjeli smo vaše fotografije. Djelujete mi kao razumna osoba. No, prije nego što nastavimo, moram vas pitati pristajete li se podvrgnuti testu na droge." "Test na droge!" Gabrielle poskoči sa stolca. Bila je više nego ljuta. "Pa ovo je suludo. Nisam ja neka drogirana lujka, i ne dopuštam da me tako tretirate. Pokušavam prijaviti ubojstvo!" "Gab? Gabby!" Odnekud iza sebe Gabrielle je začula Jamiejev glas. Nazvala je svog prijatelja čim je stigla u postaju, bila joj je potrebna utjeha poznatog lica nakon užasa kojem je svjedočila. "Gabrielle!" Jamie pojuri prema njoj i toplo je zagrli. "Oprosti što nisam ranije stigao, ali već sam bio kod kuće kad sam dobio tvoju poruku. Isuse, dušo! Jesi li dobro?" Gabrielle kimne. "Mislim da jesam. Hvala što si došao." "Gospođice Maxwell, zašto vas vaš prijatelj ne bi odvezao kući", reče mlađi policajac. "Možemo nastaviti drugom prilikom. Možda ćete moći bistrije razmišljati nakon što prespavate." Dvojica policajaca ustanu i pokažu joj da učini isto. Nije se protivila. Bila je umorna, otežala, svjesna da ih neće moći uvjeriti u ono što je vidjela ispred kluba makar ovdje probdjela čitavu noć. Otupjela, Gabrielle dopusti Jamieju i dvojici policajaca da je isprate do izlaza. Dok je silazila niz stube prema parkiralištu, zazove je mlađi policajac. "Gospođice Maxwell?" Ona zastane pogledavši preko ramena prema mjestu gdje je policijski službenik stajao pod svjetlom reflektora. "Ako će vas to donekle umiriti, poslat ćemo nekoga da vas posjeti kod kuće i da možda još malo porazgovarate, jednom kad dobro promislite o svome iskazu." Nije joj se svidio njegov utješni ton, ali nije se mogla ljutiti ni odbiti njegovu ponudu. Nakon svega što je vidjela večeras, Gabrielle nije imala ništa protiv posjeta nekoga iz policije, makar to bilo i pokroviteljski. Kimne mu, a zatim se uputi za Jamiejem prema njegovu automobilu. Sjedeći za stolom u udaljenom kutu policijske postaje, službenik je pritisnuo tipku za ispis dokumenta na svom računalu. Laserski pisač se pokrene uz zujanje, iza njegovih leđa, izbacivši izvješće na jednom listu papira. Službenik otpije posljednji gutljaj hladne kave iz okrhnute šalice s logotipom Red Soxa, ustane sa svoga klimavog stolca i ležerno dohvati dokument iz pisača.


CHIARISSIMA

Postaja je bila tiha, svi iz noćne smjene uzeli su stanku. No, čak i da je postaja vrvjela ljudima, nitko ne bi obraćao pozornost na suzdržanog i povučenog djelatnika koji je uglavnom držao jezik za zubima. U tome je i bila ljepota njegove uloge. Zbog toga je i bio odabran. Nije bio jedini regrutirani član u postrojbi. Znao je da ima i drugih, premda se njihov identitet čuvao u strogoj tajnosti. Tako je bilo sigurnije. Što se njega tiče, nije se mogao sjetiti koliko je vremena prošlo otkako je upoznao Gospodara. Znao je samo da sad živi kako bi služio. S izvješćem u ruci, službenik se uputi niz hodnik kako bi pronašao neko skrovito mjesto. U prostoriji za odmor koja, bez obzira na doba dana, nikad nije bila prazna, trenutačno se nalazilo nekoliko tajnica i Carrigan, pretio i bučan policajac koji je koncem tjedna odlazio u mirovinu. Upravo se razmetao time kako je uspio po vrhunskoj cijeni kupiti stan u nekakvoj žabokrečini na Floridi, dok su ga žene mahom ignorirale sladeći se jučerašnjim rođendanskim kolačem i zalijevajući ga dijetnom colom. Službenik prođe prstima kroz svoju svjetlosmeđu kosu i ode prema zahodima na kraju hodnika. Zastane pred muškim zahodom, s rukom na izlizanoj metalnoj kvaki, ležerno se osvrnuvši iza sebe. Kako nije bilo nikoga na vidiku, krene prema susjednim vratima što su vodila u spremnicu. Trebala bi uvijek biti zaključana, što je, međutim, rijetko bio slučaj. Ovdje ionako nije bilo bogzna što vrijedno, osim ako niste imali fetiš na industrijski toaletni papir, sredstva za čišćenja na bazi amonijaka ili smeđe papirnate ubruse. On okrene kvaku i gurne dotrajala metalna vrata. Našavši se u mračnoj spremnici, iznutra zaključa vrata i izvadi mobitel iz prednjeg džepa hlača. Pritisne tipku za brzo biranje nazivajući jedini broj pohranjen u memoriji toga tajnog uređaja. Zazvoni dvaput, a zatim zlokobno utihne kad se na drugom kraju linije nadvila Gospodareva nepogrešiva prisutnost. "Veličanstvo", dahne službenik, glasa stišanog do šapta. "Moram vas o nečemu izvijestiti." Govorio je užurbano i tiho, otkrivajući sve pojedinosti o posjetu Maxwellice, uključujući i stavke iz njezina iskaza o ubojstvu u središtu grada. Službenik je začuo Gospodarevo stenjanje i siktanje kroz slušalicu dok je šutke probavljao novosti. Osjetio je bijes koji je izazivao jezu. "Nabavio sam vam njezine osobne podatke, Veličanstvo, sve do zadnjega", nastavio je, a zatim, uz pomoć slabašnog osvjetljenja sa zaslona mobitela, stao recitirati Gabriellinu adresu, tajni telefonski broj i još štošta, čime je taj uslužni Poslušnik revno želio zadovoljiti svoga strašnog i moćnog Gospodara.


CHIARISSIMA

Treće POGLAVLJE

Prođoše dva puna dana. Gabrielle je svim silama nastojala potisnuti užas kojem je svjedočila u uličici pokraj kluba La Notte. Uostalom, zar je to i bilo važno? Ionako joj nitko nije vjerovao. Ni policija, koja još uvijek nije poslala nikoga da je obiđe, ali ni njezini prijatelji. Jamie i Megan, koji su vidjeli nasilnike u kožnim jaknama kako maltretiraju pankera u klubu, rekli su joj da je banda negdje usred noći mirno napustila klub. Kendra je, pak, bila odviše zaokupljena Brentom, mladićem kojeg je pokupila na plesnom podiju, a da bi bilo što drugo primijetila. Prema riječima policajaca iz postaje, svi ostali koje su ispitali u klubu izjavili su isto. Bio je kratkotrajan metež kod šanka, ali bez nasilja u klubu ili ispred njega. Nitko drugi nije vidio napad koji je prijavila. Nije bilo prijava ni u bolnicama, kao ni u mrtvačnicama, čak nije zabilježena ni prijava o oštećenom taksiju. Ama baš ništa. Kako je to moguće? Zar je zaista sve umislila? Činilo se kao da su Gabrielline oči jedine bile uistinu otvorene te noći. Je li samo ona svjedočila nečem neobjašnjivom, ili je zaista prolupala? Možda i jedno i drugo. Nije se mogla nositi s tim mislima, pa je potražila utjehu u onome što joj je jedino pružalo radost. Iza zatvorenih vrata svoje mračne komore u podrumu gradske kuće, Gabrielle je potapala list fotografskog papira u posudi s otopinom za razvijanje. Iz blijedog ništavila, slika počne poprimati obrise ispod same površine otopine. Promatrala je kako oživljava ljepota gustih grana bršljana što se šire preko raspadnutih cigli i žbuke staroga gotičkog skloništa koji je nedavno otkrila izvan grada. Ispalo je bolje nego što se nadala, pa je ideja o seriji fotografija toga nezaboravnog pustog mjesta zagolicala njezinu umjetničku maštu. Odloži fotografiju sa strane i razvije još jednu - krupni kadar mladice bora što je iznikla među pukotinama asfalta ispred davno napuštene drvarnice. Prizori joj izmame osmijeh na lice dok je uzimala fotografije iz otopine i pričvršćivala ih na uže za sušenje. Imala je gotovo desetak sličnih fotografija gore na svom radnom stolu - svjedočanstva o tvrdoglavosti prirode i gluposti ljudske pohlepe i bahatosti. Gabrielle je oduvijek osjećala da je pomalo drukčija od drugih, poput tihog promatrača, još otkako je bila dijete. Pripisivala je to činjenici što nije imala roditelje nikakvu obitelj, zapravo, osim para koji ju je posvojio kad je bila problematična dvanaestogodišnjakinja s dugim stažem seljakanja od jedne udomiteljske obitelji do druge. Maxwellovi, imućan par bez vlastite djece, milostivo se sažalio nad njom, ali čak je i njihova strpljivost bila ograničena. Gabrielle je vrlo brzo bila otpremljena u internat, zatim u raznorazne ljetne kampove i, naposljetku, na sveučilište u drugoj


CHIARISSIMA

saveznoj državi. Njezini roditelji, takvi kakvi su bili, poginuli su zajedno u prometnoj nesreći kad je bila na fakultetu. Gabrielle se nije pojavila na pogrebu, no prva ozbiljna fotografija koju je snimila bijaše upravo ona dvaju mramornih nadgrobnih spomenika na gradskom groblju. Otada nije prestajala fotografirati. Kako nikad nije običavala jadikovati nad prošlošću, Gabrielle sad utrne svjetlo u mračnoj komori i uspne se stubama kako bi pripremila večeru. Nije bila ni dvije minute u kuhinji kad je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Jamie je velikodušno ostao prespavati prošle dvije noći, samo kako bi se uvjerio da je s njom sve u redu. Brinuo se za nju i ponašao se zaštitnički poput starijeg brata, kojeg nikad nije imala. Kad je toga jutra otišao, ponudio se da ponovno dođe večeras, ali Gabrielle ga je uvjerila da za tim nema potrebe. Zapravo joj je i trebalo malo samoće, i kad se ponovno oglasilo zvonce, blago se iživcirala jer se činilo kako večeras ipak neće imati mira. "Dolazim", dovikne iz hodnika. Iz navike pogleda kroz špijunku na vratima, no umjesto Jamiejeve kuštrave plave kose, Gabrielle ugleda tamnu glavu i upadljivu figuru nepoznatog muškarca kako čeka na pragu. Ulična plinska svjetiljka nalazila se na pločniku tik uz njezino stubište, a blagi žuti odsjaj obavijao je muškarca poput zlatnog omotača u noći. Bilo je nešto zlokobno, pa ipak neodoljivo u njegovim svjetlosivim očima što su zurile ravno kroz uski stakleni cilindar, kao da je i on nju mogao vidjeti s druge strane. Otvorila je vrata, ipak odlučivši da neće skinuti sigurnosni lanac. Muškarac stupi naprijed i letimice pogleda lanac što se napeo među njima. Kad mu se pogled ponovno susreo s njezinim, on se jedva primjerno nasmiješi, kao da ga zabavlja što ona misli da bi ga lanac mogao spriječiti ako doista želi ući. "Gospođica Maxwell?" Njegov glas pomiluje joj osjetila poput bogatoga tamnog baršuna. "Da?" "Zovem se Lucan Thorne." Riječi mu prijeđu preko usana u mekanom, odmjerenom tonu koji je donekle opusti. Kad nije ništa odgovorila, on nastavi: "Koliko mi je poznato, imali ste određenih problema prije neku večer tamo u policijskoj postaji. Htio sam svratiti do vas i provjeriti jeste li dobro." Ona kimne. Očito je policija nije do kraja otpisala. Budući da joj se već nekoliko dana nisu javili, Gabrielle nije očekivala da će više vidjeti ikoga iz postaje, unatoč obećanju da će poslati patrolu. Iako nije mogla biti sigurna da je ovaj momak, sa svojom zalizanom crnom kosom i isklesanim tijelom, uopće i bio policajac. Dovoljno je opasno izgledao, pomislila je, a i pored njegove mračne, opasno zgodne pojave, nije joj se doimao kao netko tko bi joj učinio nešto nažao. Ipak, nakon svega što je prošla, Gabrielle je pomislila da je mudro biti na oprezu. "Imate li policijsku značku?" "Naravno." Odlučnim, gotovo senzualnim pokretima, on rastvori tanki kožni novčanik i ispruži ga kroz slobodni prostor između vrata i dovratka. Vani se gotovo već spustio mrak,


CHIARISSIMA

zbog čega je Gabrielli trebalo nekoliko sekundi da joj se oči priviknu na ulaštenu policijsku značku i identifikacijsku iskaznicu sa slikom i njegovim imenom. "U redu. Uđite, inspektore." Otpusti lanac i propusti ga unutra gledajući kako mu široka ramena zauzimaju okvir vrata. Štoviše, učini joj se da je njegova figura ispunila čitav hodnik. Bio je krupan muškarac, visok i snažno građen, a tamna odjeća i svilenkasta kosa upijali su slabašnu svjetlost stropne svjetiljke. Imao je samosvjesno, gotovo kraljevsko držanje, a izraz lica mu je bio opasno ozbiljan, kao da bi mu bolje pristajalo zapovijedati legijom oboružanih vitezova nego motati se po Beacon Hillu kako bi utješio nekakvu žensku s halucinacijama. "Mislila sam da nikoga neće poslati. S obzirom na to kako su me primili u postaji ovog vikenda, zaključila sam da me je bostonska policija otpisala kao kakvu luđakinju." Nije potvrdio ni zanijekao, samo je šutke ušao u njezin dnevni boravak prelazeći pogledom po sobi. Zaustavio je pogled na radnom stolu na kojem su bile razbacane njezine zadnje fotografije. Gabrielle ga je slijedila promatrajući njegovu reakciju. Jedna mu se tamna obrva podigne dok je proučavao snimke. "Vaše?" upita okrenuvši prema njoj svoje svijetle, prodorne oči. "Da", odvrati Gabrielle. "Dio su kolekcije koju sam nazvala Urbana obnova." "Zanimljivo." Vrati pogled na hrpu fotografija, a Gabrielle osjeti kako se blago namrštila na njegov pažljiv, pa ipak ravnodušan odgovor. "To je samo nešto čime se trenutno zabavljam - još nije spremno za izložbu." On nešto promrsi, pa nastavi šutke promatrati fotografijeGabrielle se približi nastojeći imati bolji uvid u njegove reakcije. "Radim dosta po narudžbi. Zapravo, vjerojatno ću krajem mjeseca snimati guvernerovu kuću u Vineyardu." Zaveži, prekori sama sebe. Zašto je pokušavala zadiviti ovog momka? Inspektor Thorne, međutim, nije se doimao osobito zadivljenim. Bez riječi je ispružio ruku i prstima, suviše profinjenim za svoju struku, pažljivo premjestio dvije fotografije na stolu. Neobjašnjivo, ali Gabrielle se zatekne kako zamišlja te dugačke, spretne prste na svojoj goloj koži, kako joj mrse kosu i obuhvaćaju glavu... povlačeći je unatrag sve dok je ne spusti na njegovo snažno rame i utone u njegove hladne sive oči. "Dakle", reče ona vrativši se u stvarnost. "Kladim se da biste radije pogledali fotografije koje sam snimila pred klubom u subotu navečer." Ne čekajući njegov odgovor, ona ode u kuhinji i dograbi mobitel s kuhinjskoga radnog stola. Otvori poklopac, pronađe slike i pruži uređaj inspektoru Thorneu. "To je prva koju sam snimila. Ruke su mi se tresle pa je malo nejasna. A zbog blica se ne vidi mnogo detalja. No, pogledate li pobliže, vidjet ćete tamne obrise kako čuče na du. To su oni - ubojice. Žrtva je ta mrlja pred njima, koju trgaju. Oni su ga... grizli. Poput životinja." Thorneove oči brzo su se pomicale po snimci; izraz lica ostao je mračan, nepromijenjen. Gabrielle prebaci na sljedeću fotografiju. "Blic ih je iznenadio. Ne znam ni sama - rekla bih da ih je zaslijepio. Kad sam nastavila snimati, neki od njih su zastali i gledali me. Ne mogu zapravo razaznati obrise, ali ovo je lice jednoga od njih. Ovi čudni prorezi svjetlosti su odraz njegovih


CHIARISSIMA

očiju." Zadrhtala je prisjetivši se žućkastog sjaja onih zlokobnih, neljudskih očiju. "Gledao je ravno u mene." Inspektor je i dalje šutio. Uzeo je mobitel iz Gabriellinih ruku i nastavio pregledavati ostale snimke. "Što vam se čini?" upitala je nadajući se potvrdi. "I vi ih možete vidjeti, zar ne?" "Vidim... nešto, da." "Hvala Bogu. Vaši kolege iz postaje sve su pokušali prikazati kao da sam kakva luđakinja, ili drogirana bijednica koja nema pojma o čemu govori. Cak mi ni moji prijatelji nisu povjerovali kad sam im kazala što sam sve vidjela te noći." "Vaši prijatelji", reče on s oprezom. "Mislite, još netko osim muškarca s kojim ste bili u postaji - vašeg ljubavnika?" "Mog ljubavnika?" To je nasmije. "Jamie nije moj ljubavnik." Thorne podigne pogled s mobitela i susretne se s njezinim. "Proveo je prošle dvije noći s vama sam, ovdje u ovom stanu." Kako li je samo to znao? Gabrielle osjeti navalu bijesa na pomisao da ju je netko špijunirao, makar to bila i policija, koja je to činila najvjerojatnije jer ju je sumnjičila, umjesto da je zaštiti. No, dok je stajala pokraj inspektora Lucana Thornea, u svom dnevnom boravku, ljutnja je donekle napusti i zamijeni je osjećaj mirnog prihvaćanja, suptilne, trome suradnje. Neobično, pomisli, no shvati kako je ta pomisao nimalo ne uznemiruje. "Jamie je prespavao kod mene nekoliko noći jer je bio zabrinut nakon svega što mi se dogodilo ovog vikenda. On mije prijatelj, to je sve." Dobro. Thorneove se usne nisu ni pomaknule, ali Gabrielle je bila uvjerena da je čula njegov odgovor. Neizgovorena riječ, nijemo zadovoljstvo što je zanijekala ljubavnika, kao da je odjeknula negdje duboko u njoj. Puste želje, možda. Prošlo je prilično dugo vremena otkako je imala nekoga tko bi bio i blizu ljubavniku, a sama prisutnost Lucana Thornea izazivala je čudne reakcije u njezinoj glavi. Ili radije, u njezinu tijelu. Dok ju je netremice gledao, Gabrielle osjeti ugodnu toplinu što joj se počela širiti trbuhom. Pogledom je prodirao u nju poput vatre, stvarne i intimne. U njezinim se mislima najednom uobliči prizor: on i ona, nagi, isprepletenih tijela u tami njezine spavaće sobe obasjane mjesečinom. Preplavi je val topline. Mogla je osjetiti njegove snažne mišiće pod prstima, čvrsto tijelo kako se pomiče nad njom... njegovu ukrućenu muškost kako je ispunjava, rasteže, eksplodira duboko u njoj. O, da, pomisli uzvrpoljivši se u mjestu. Jamie je bio u pravu. Predugo je bila u celibatu. Thorne polako trepne, a guste crne trepavice prekriju olujno sive oči. Poput hladnog povjetarca što joj miluje vrelu kožu, Gabrielle osjeti kako joj se ukočeni udovi pomalo opuštaju. Srce joj je još uvijek snažno tuklo; prostorija se i dalje doimala neobično toplom. Okrenuo je glavu i pogled joj privuče njegov zatiljak, tamo gdje mu se kosa spajala s ovratnikom košulje. Imao je tetovažu na vratu - odnosno, barem je mislila da je riječ o tetovaži. Zamršeni splet vitica i geometrijskih simbola oslikanih tintom tek nekoliko nijansi tamnijom od njegove kože, pojavio se na stražnjem dijelu njegova vrata, nestajući ispod guste tamne kose. Pitala se kako izgleda ostatak crteža i postoji li nekakvo dublje značenje u tom lijepom uzorku.


CHIARISSIMA

Osjetila je gotovo neodoljivu potrebu da prstima prijeđe po tetovaži. Možda i jezikom. "Recite mi što ste sve kazali prijateljima o napadu kojem ste svjedočili ispred kluba." Suha grla, ona teško proguta, protresavši glavom kako bi se prisilila na razgovor. "Da, naravno." Bože, što nije bilo u redu s njom? Gabrielle zanemari neobično snažno lupanje srca i usredotoči se na događaje proteklog vikenda. Iznese inspektoru sve što se dogodilo, isto kao i onoj drugoj dvojici policajaca te, kasnije, svojim prijateljima. Nije propustila ni jednu užasnu pojedinost, a on ju je pažljivo slušao ne prekidajući je. Pod hladnim odobravanjem njegova pogleda, Gabriellino se sjećanje sad činilo preciznijim, kao da su leće uspomena bile izoštrene, pojedinosti istaknute. Kad je dovršila, shvati kako Thorne još jednom pregledava snimke u mobitelu. Linija njegovih usana promijenila se iz mrgodne u ozbiljnu. "Što mislite da ove snimke točno pokazuju, gospođice Maxwell?" Ona podigne pogled i susretne se s onim mudrim, prodornim očima što su se utapale u njezinima. U tom trenu, riječ se pojavi u Gabriellinoj glavi - nevjerojatno, urnebesno, zastrašujuće jasna. Vampiri. "Ne znam", kaže tromo, progovorivši kroz sve glasniji šapat u svojoj glavi. "Hoću reći, nisam sigurna što bih uopće mislila." Ako inspektor još uvijek nije posumnjao u njezin zdrav razum, zasigurno ne bi imao daljnjih sumnji kad bi izlanula tu riječ što joj se vrzmala mislima izazivajući joj srsi hladnoće. Bilo je to jedino objašnjenje za ono sablasno mrcvarenje kojem je svjedočila. Vampiri? Isuse Kriste. Zbilja je skrenula pameću. "Morat ću vam uzeti ovaj uređaj, gospođice Maxwell." "Gabrielle", reče ona. Smiješak joj se činio nespretnim. "Mislite li da će forenzičari, ili tko već obavlja takve stvari, moći izoštriti ove snimke?" On neodređeno nagne glavu, a zatim spremi mobitel u džep. "Vratit ću ga sutra navečer. Hoćete li biti kod kuće?" "Naravno." Kako mu je uspijevalo da tako obično pitanje zvuči kao naredba? "Drago mi je što ste navratili, inspektore Thorne. Imala sam nekoliko zbilja napornih dana." "Lucan", reče on načas je promotrivši. "Zovi me Lucan." Učini joj se da je obavija toplinom iz svojih očiju, zajedno sa strpljivim razumijevanjem, kao da je ovaj čovjek vidio užas koji nije mogla ni pojmiti. Nije mogla odrediti osjećaj što je prošao njome u tom trenutku, no ubrzao joj je puls i učini joj se da je u prostoriji nestalo zraka. Još uvijek ju je netremice gledao, čekajući, kao da očekuje da će smjesta odgovoriti na njegov zahtjev i zazvali ga imenom. "Dobro... Lucan." "Gabrielle", uzvrati on, a njezinim žilama prostruji drhtaj na zvuk svog imena s njegovih usana. Nešto na zidu iza njezinih leđa odvrati mu pozornost. Letimice je pogledao tamo gdje su visjele Gabrielline najbolje fotografije. Usne mu se blago skupe - senzualni


CHIARISSIMA

nagovještaj zanimanja, možda čak i iznenađenja. Gabrielle se okrene i pogleda fotografiju gradskog parka, zaleđenog i opustjelog pod debelim pokrivačem prosinačkog snijega. "Ne sviđa ti se moj rad", pretpostavila je. On blago zatrese glavom. "Mislim da je... izazovan." Sad je bila znatiželjna. "Kako to?" "Pronalaziš ljepotu na najneobičnijim mjestima", reče nakon nekog vremena usredotočivši se sad na nju. "Tvoje su fotografije prepune strasti..." "Ali?" Na njezino zaprepaštenje, on ispruži ruku i nježno joj prijeđe prstom uz liniju čeljusti. "Na njima nema ljudi, Gabrielle." "Jasno da..." Zausti izraziti neslaganje, no prije nego što je išta izustila, shvati da je on u pravu. Pogledom preleti po svakoj uokvirenoj fotografiji koju je držala u stanu, prizivajući u sjećanje i sve ostale što su visjele u galerijama i privatnim kolekcijama diljem grada. Bio je u pravu. Fotografije, bez obzira na motive, redom su prikazivale prazna, osamljena mjesta. Ama baš ni na jednoj nije bilo nečije lice, čak ni sjenka života. "O, Bože", šapne zapanjena spoznajom. U samo nekoliko riječi, ovaj je čovjek definirao njezin rad kao nitko dosad. Čak ni ona sama nije vidjela očitu istinu u svojim fotografijama, no Lucan Thorne joj je neobjašnjivo otvorio oči. Kao da joj je zavirio u dušu. "Sad bih zbilja morao poći", rekao je već se uputivši prema vratima. Gabrielle ga je slijedila poželjevši da još ostane. Možda će se vratiti kasnije. Umalo ga to ne zamoli, no prisili se barem donekle kontrolirati. Thorne je već bio na vratima kad naglo zastane na pragu. Okrenuo se prema njoj stojeći joj preblizu u skučenom prostoru predvorja. Krupnim se tijelom nadvio nad njom, ali Gabrielle nije marila. Nije ni disala. "Nešto nije u redu?" Njegove se nosnice gotovo neprimjetno trznu. "Koji parfem imaš?" Pitanje je zaprepasti. Bilo je toliko neočekivano, toliko intimno. Osjeti navalu topline u obrazima iako nije imala pojma zašto bi trebala biti posramljena. "Nemam nikakav parfem. Ne smijem. Alergična sam na njih." "Zbilja?" Iskrivi usne u okrutan osmijeh, kao da su mu zubi odjednom ispunili čitava usta. Nagne se prema njoj polako spuštajući glavu sve dok mu se usne ne nađu tik uz njezin vrat. Gabrielle začuje nježan zvuk njegova daha - osjeti kako joj miluje kožu, najprije hladnoću, a zatim toplinu - kao da je udahnuo njezin miris u pluća i zatim ga ispustio kroz usne. Vrućina joj zapara grlo i mogla se zakleti da je osjetila kratak pritisak njegovih usana na žili kucavici. Puls joj je podivljao kad se ta tamna glava tako intimno približila njezinoj. Kraj uha začuje nekakvo mrmljanje, nešto nalik psovci. Thorne se smjesta odmakne izbjegavajući njezin začuđeni pogled. Nije joj ponudio objašnjenje ni ispriku za svoje čudno ponašanje. "Mirišeš na jasmin", bilo je sve što je rekao. A onda, ne pogledavši je, iziđe i nestane u mračnoj ulici.


CHIARISSIMA

Bilo je pogrešno progoniti tu ženu. Lucan je to znao još dok je čekao na Gabriellinim stubama pred stanom te večeri pokazujući joj policijsku značku. Nije bila njegova. Nije bila stvarna, zapravo, bila je riječ tek o običnoj hipnotičkoj manipulaciji koja je učinila da njezin ljudski um povjeruje da je on onaj za koga se predstavlja. Bio je to jednostavan trik starijih pripadnika njegove vrste, kojemu je on malokad pribjegavao. Pa ipak, evo ga ponovno, nešto poslije ponoći, natežući ionako tanku strunu vlastita kodeksa časti dok pokušava otvoriti njezina ulazna vrata i otkriva kako nisu ni zaključana. Znao je da će biti tako; nagovijestio joj je to dok je razgovarao s njom te večeri, kad joj je pokazao što želi učiniti s njom i iščitao iznenađen, ali odobravajući, odgovor u njezinim baršunastim smeđim očima. Već ju je tada mogao uzeti. Rado bi ga bila prihvatila, bio je siguran u to, iako svjestan da bi snažan užitak koji bi nesumnjivo podijelili, za njega značio propast. No, Lucan je imao odgovornost prema Vrsti i ratnicima koji su se s njime udružili u borbi protiv Krvožednih. Kao da već nije bilo dovoljno loše to što je Gabrielle svjedočila ubojstvu ispred noćnog kluba i prijavila ga policiji i svojim prijateljima prije nego se sjećanje moglo izbrisati, nego je još uspjela sve i snimiti. Fotografije su bile zrnaste, gotovo potpuno nejasne, ali su svejedno bile dokaz. Morao se pobrinuti za snimke prije nego što ih pokaže nekome drugome. Barem je taj dio dobro obavio. Doduše, trebao bi se vratiti u laboratorij s Gideonom i pokušati identificirati Krvožednog koji je uspio pobjeći, ili se pridružiti Danteu, Riju, Conlanu i ostalima u lovu na bolesnu braću. A tako će i biti, samo neka dovrši još jedan poslić s ljupkom Gabrielle Maxwell. Lucan kriomice uđe u staru ciglenu zgradu u ulici Willow i zatvori vrata za sobom. Gabriellin neodoljivi miris ispunio mu je nosnice vodeći ga k njoj kao i one noći ispred kluba i u policijsku postaju u središtu grada. Nečujno se kretao po njezinu stanu, prizemljem pa uz stube prema spavaćoj sobi. Prozori na nadsvođenom stropu propuštali su mjesečinu koja je nježno plesala na Gabriellinim gracioznim oblinama. Spavala je naga, kao da je čekala njegov dolazak, dugih nogu omotanih zgužvanim plahtama, kose razasute po jastuku u bogatim valovima plamtećeg zlata. Njezin ga je miris obavio, sladak i zagušljiv, izazivajući mu bol u zubima. Jasmin, pomisli, rastegnuvši usne u osmijeh divljenja. Otvori se za mene sad, Gabrielle. Ali neće je zavesti, odluči, ne ovako. Večeras ju je želio samo okusiti, tek toliko da zadovolji znatiželju. To je sve što će sebi dopustiti. Kad obavi svoje, Gabrielle se neće sjećati njihova susreta, kao ni užasa kojem je svjedočila one noći. Njegova vlastita potreba mora pričekati. Lucan joj priđe i spusti se bokom na madrac pokraj nje. Milovao je njezinu mekanu kosu, prelazio prstima duž vitke linije njezine ruke. Ona se promeškolji, slatko zastenje i izvije se pod njegovim nježnim dodirom. "Lucan", pospano promrmlja, ne sasvim budna, no ipak svjesna da je on u njezinoj sobi. "Ovo je samo san", šapne on, zapanjen što čuje svoje ime na njezinim usnama iako se nije poslužio vampirskim smicalicama. Ona duboko uzdahne namjestivši se uz njega. "Znala sam da ćeš se vratiti." "Zbilja?"


CHIARISSIMA

"Mhhm, aha." Zvuk iz njezina grla bio je promukao i erotičan. Oči su joj ostale sklopljene, misli još uvijek zarobljene u mreži snova. "Željela sam da se vratiš." Lucan se na to nasmiješi, prelazeći prstima po njezinu opuštenom čelu. "Ne plašiš me se, ljepotice?" Ona blago odmahne glavom priljubivši obraz uz njegov dlan. Usne su joj bile lagano razdvojene, a maleni bijeli zubi bljeskali su na oskudnoj svjetlosti. Vrat joj je bio elegantan, ponosit, kraljevski stup boje alabastera na krhkim kostima njezinih ramena. Kako bi samo slatka okusa bila, kako meka pod njegovim jezikom. A tek njezine grudi... Lucan nije mogao odoljeti tamno-ružičastoj bradavici što je provirila ispod plahte koja joj je prekrivala tijelo. Dražio je maleni pupoljak među prstima nježno ga povlačeći i umalo ne zastenjavši od požude kad se napeo ukrutivši se od njegova dodira. I sam se ukrutio. Oblizao je usne osjetivši glad, žudeći za njom. Gabrielle se tromo pomakne pod zgužvanim plahtama. Lucan polako odmakne pamučni prekrivač potpuno je izloživši svome pogledu. Bila je predivna, kao što je i znao, uostalom. Sićušna, pa ipak snažna, tijela gipkog od mladosti, mekoće i podatnosti. Čvrsti mišići oblikovali su elegantne udove; njezine umjetničke ruke bile su vitke i izražajne, nesvjesno se savijajući dok je Lucan prelazio prstima niz njezinu prsnu kost pa dolje niz ulegnuće njezina trbuha. Koža joj je bila baršunasta i topla, previše izazovna da bi joj mogao odoljeti. Lucan se nadvije nad njom i uvuče dlanove pod njezino tijelo. Privuče je sebi nježno je podignuvši nad krevetom. Ljubio joj je ljupke obline kukova, a zatim se jezikom poigrao u maloj udubini pupka. Dahnula je dok je odmjeravao plitko udubljenje, i miris njezine žudnje obavije mu čula. "Jasmine", rekao je hrapavim glasom uz njezinu vrelu kožu, lagano povlačeći zube dok se spuštao poljupcima prema dolje. Njezino stenjanje dok joj je usnama prekrivao spolovilo pokrene u njemu navalu požude. Već je bio ukrućen i napet; ud mu je pulsirao pod pritiskom tkanine njegovih hlača. Bila je vlažna i skliska pod njegovim poljupcima, njezin se rascjep omotao oko njegova znatiželjnog jezika. Lucan je sisao kao da pije slatki nektar, sve dok joj se tijelo nije zgrčilo od nadolazeće ekstaze. Nastavio ju je lizati dovodeći je do još jednog vrhunca, a zatim još jednog. Postala je troma u njegovu naručju, opuštena i ustreptala. Lucan je također drhtao, ruke su mu se tresle dok ju je pažljivo vraćao na krevet. Nikad nije tako očajnički žudio za nekom ženom. Želio je nešto više, shvatio je, smeten potrebom da je zaštiti. Gabrielle je nježno dahtala dok se orgazam povlačio, sklupčavši se na boku, nevina poput mačkice. Lucan je s nijemim bijesom zurio u nju boreći se sa snagom vlastite želje. U ustima je osjećao tupu bol dok su mu očnjaci napinjali desni. Jezik mu je bio suh. Omča gladi stezala mu je želudac. Vid mu se izoštrio kako ga je žeđ za krvlju i zadovoljenjem omatala svojim zavodljivim strunama, a zjenice njegovih svijetlih očiju izdužile su se poput mačjih. Uzmi je, nagovarao ga je onaj neljudski, nezemaljski dio njega. Ona pripada tebi. Uzmi je. Samo će je kušati - tako je obećao. Ne želi je ozlijediti, samo joj želi pružiti zadovoljstvo dok i sam uzima dio nje. U zoru se ionako neće ni sjećati ovog trenutka.


CHIARISSIMA

Pružit će mu gutljaj života, a poslije će se probuditi, sanjiva i zadovoljena, u blaženom neznanju. Bio bi to mali znak milosti, rekao je sebi, čak i kad mu je tijelom prošao trzaj od potrebe za hranom. Lucan se nagne nad Gabriellino opušteno tijelo i nježno odmakne slap bakrenih pramenova što su joj prekrivali vrat. Srce mu je snažno tuklo tjerajući ga da ugasi svoju usplamtjelu žeđ. Samo će kušati, ništa više. Samo radi užitka. Nagne se naprijed rastvorenih usta, a čula mu preplavi njezin opojni ženski miris. Pritisne usne na njezinu toplu kožu, položivši ih na žilu kucavicu koja je nježno tukla o njegov jezik. Očnjacima, koji su sad pulsirali baš kao i onaj drugi požudni dio njegova tijela, okrzne baršunastu mekoću njezina vrata. I u trenu prije nego zarije oštre zube u tanku kožu, oštrim okom opazi majušan biljeg tik ispod Gabriellina uha. Gotovo neprimjetan, majušan biljeg u obliku suze što kapa u kolijevku polumjeseca natjera Lucana da ustukne u šoku. Simbol, iznimno rijedak među ženama, značio je samo jedno... Prasestra. Kao gromom ošinut odmakne se od kreveta i u mraku prosikće gnjevnu psovku. Glad za Gabriellom i dalje je divljala njegovim tijelom, čak i dok je bio užasnut mogućim posljedicama onoga što im je oboma mogao učiniti. Gabrielle Maxwell bila je Prasestra, ljudsko biće kojim kola jedinstvena krv i geni što su odgovarali onima njegove rase. Ona i nekolicina ostalih sličnih njoj bile su kraljice među drugim ženama. Lucanovoj vrsti, rasi koja se sastojala jedino od muškaraca, ova je žena bila obožavana božica, davateljica života, predodređena za krvno vezivanje i nošenje sjemena nove generacije vampira. A u svojoj nesmotrenoj požudi, Lucan ju je umalo prisvojio samo za sebe.


CHIARISSIMA

Četvrto POGLAVLJE

Gabrielle je na prste jedne ruke mogla izbrojiti koliko je u životu imala erotskih snova, ali još nikad nije doživjela nešto ovako snažno - da ne kaže, stvarno - kao seksualnu fantaziju u kojoj je uživala sinoć, s virtualnim Lucanom Thorneom. Dah mu je bio noćni povjetarac što je dopirao kroz otvoreni prozor njezine spavaće sobe. Kosa mu je bila tama boje opsidijana što je ispunila krovne prozore nad njezinim krevetom, a srebrne oči blijedi odsjaj mjeseca. Ruke su mu bile svileni povezi od njezinih plahti, privezani oko njezinih ispruženih zapešća i gležnjeva, opuštenih ispod njegova tijela. Usne su mu bile živi plamen što joj je lizao svaki milimetar tijela, poput nevidljive vatre. Jasmine, zazivao je u snu, a nježni zvuk riječi odbijao se o njezino vlažno tijelo dok mu je topli dah obavijao svilene kovrče među njezinim nogama. Izvijala se pod njegovim vještim jezikom prepustivši se slatkoj muci za koju se nadala da nikad neće prestati. No, prestala je, prebrzo. Gabrielle se probudila u svom krevetu, sama u mraku svoje sobe, zadihana, djela izmoždena i obamrla. Još uvijek je bila preplavljena žudnjom, a to ju je mučilo više od činjenice da ju je tajanstveni inspektor Thorne iznevjerio. Nije da je njegova ponuda o ponovnom posjetu bila i blizu ljubavnom sastanku, ali veselila se ponovnom susretu. Željela je znati više o njemu s obzirom da je jednim pogledom mogao odgonetnuti njezine misli. Osim što bi mogla dobiti odgovore o nemilom događaju kojem je svjedočila pred noćnim klubom, Gabrielle se nadala i da će imati priliku porazgovarati s Lucanom, možda uz čašu vina poslije večere. Činjenica da je već dvaput depilirala noge i odjenula izazovni crni komplet donjeg rublja ispod svilene košulje i crnih traperica bila je, dakako, puka slučajnost. Gabrielle ga je čekala sve dok nije otkucalo devet sati, a onda je odustala od svega i nazvala Jamieja kako bi provjerila je U raspoložen za večeru u gradu. Sjedeći za stolom preko puta nje u ostakljenom separeu bistroa Ciao Bella, Jamie je odložio čašu crnog pinota i pogledavao njezinu gotovo netaknutu tjesteninu s plodovima mora. "Dušo, već deset minuta naguravaš tu školjku po tanjuru. Ne sviđa ti se?" "Ma ne, divno je. Hrana je ovdje uvijek fantastična." "Znači, samo ti je društvo bezvezno?" Ona ga pogleda i zaniječe glavom. "Nije uopće. Ti si mi najbolji prijatelj, znaš to." "Aha", reče on uz osmijeh. "Ali ne mogu se mjeriti s tvojim vlažnim snovima." Gabrielinim se licem razlije toplina kad se jedan od gostiju sa susjednog stola okrene prema njima. "Ponekad si baš govno, znaš?" došapne Jamieju. "Nisam ti smjela to ispričati." "Jao, zlato. Nemoj se sramiti. Da sam dobivao novčić svaki put kad bih se probudio u grču i izvikivao ime nekog seksi tipa..."


CHIARISSIMA

"Nisam izvikivala njegovo ime." Ne, samo je dahtala i stenjala, u krevetu, ali i pod tušem malo kasnije jer još uvijek nije mogla izbaciti Lucana Thornea iz misli. "Bilo je to kao da je doista bio tamo, Jamie. Baš tamo, u mom krevetu - toliko stvaran da sam ga mogla dotaknuti." Jamie uzdahne. "Neke su djevojke prave sretnice. Idući put kad vidiš svog ljubavnika iz snova, budi srce pa ga pošalji k meni kad dovršiš s njime." Gabrielle se nasmiješi znajući da njezinu prijateljii teško da nedostaje romantike. Već je četiri godine bio u sretnoj monogamnoj vezi s Davidom, trgovcem antikvitetima, koji je trenutačno bio na poslovnom putu. "Znaš li što je najčudnije u vezi s ovim, Jamie? Jutros kad sam se ustala, ulazna vrata su bila otključana." "Pa?" "Pa, znaš mene, nikad ih ne ostavljam otključanima." Jamiejeve zlaćane, uredno oblikovane obrve izviju se u luk. "Želiš reći da misliš kako je tip provalio u tvoju kuću dok si spavala?" "Zvuči suludo, znam. Policijski inspektor dolazi u moju kuću usred noći kako bi me zaveo. Mora da sam prolupala." Izgovorila je to opušteno, ali to nije bilo prvi put da propitkuje vlastiti razum. I to u kratkom vremenskom razdoblju. Odsutno se poigravala rukavom košulje dok ju je Jamie promatrao. Sad je bio pomalo zabrinut, što kod nje izazove još veću nelagodu zbog moguće mentalne nestabilnosti. "Čuj, srce. Pretrpjela si veliki stres u posljednjih nekoliko dana. To zna izazvati čudne stvari u glavi. Bila si uznemirena i zbunjena. Očito si zaboravila zaključati vrata." "A san?" "Upravo to - bio je to samo san. Napeti um koji ti pokušava reći da se opustiš, odmoriš." Gabrielle kimne glavom automatski se složivši. "Točno. Sigurna sam da je riječ o tome." Kad bi samo mogla prihvatiti da je objašnjenje potpuno razumno, kao što joj to sugerira njezin prijatelj. No nešto u dubini želuca odbacivalo je pomisao da je mogla nemarno zaboraviti zaključati vrata. Bilo je to naprosto nemoguće, ma koliko bila potresena i smetena. "Hej." Jamie ispruži ruku i obuhvati njezinu. "Bit će sve u redu, Gab. I znaš da me možeš nazvati u bilo koje doba, dobro? Uz tebe sam, i uvijek ću biti." "Hvala." Pusti joj ruku pa uzme vilicu i pokaže na njezinu tjesteninu. "Onda, hoćeš li nastaviti s tim ili ti mogu malo oteti?" Gabrielle zamijeni svoj napola prazan tanjur s njegovim. "Samo naprijed." Kad se Jamie bacio na njezino ohlađeno jelo, Gabrielle je oslonila bradu na ruku i otpila veliki gutljaj vina. Dok je ispijala, prstima je lijeno prelazila preko blijedih tragova na svome vratu što ih je opazila jutros nakon tuširanja. Otključana vrata, naime, nisu bila ono najneobičnije što je otkrila, dva traga ispod uha bila su pravi misterij. Sićušni zarezi nisu bili toliko duboki da joj probiju kožu, ali nedvojbeno su bili tamo. Dva pravilno razmaknuta traga, i to na mjestu gdje je najbolje mogla osjetiti


CHIARISSIMA

puls. Najprije je pomislila da se ogrebla u snu, možda je tijekom neobičnog sna zagrebla noktima po koži. No zarezi nisu izgledali kao ogrebotine. Podsjećali su na... nešto drugo. Kao da je netko, ili nešto, umalo zagrizlo njezinu karotidu. Ludo. Upravo tako, i valjalo joj se čim prije riješiti takvih misli, prije nego si nanese štetu. Morala se sabrati i prestati fantazirati o ponoćnim posjetiteljima i čudovištima iz filmova strave koji nisu postojali u stvarnom životu. Ne bude li oprezna, mogla bi završiti kao majka... "Ajme, daj mi pljusku jer sam potpuni i krajnji idiot", najednom usklikne Jamie prekinuvši je u mislima. "Stalno ti zaboravljam ovo reći! Jučer sam primio poziv u vezi s tvojim fotografijama. Neka velika zvjerka iz grada se zanima za privatnu izložbu." "Ozbiljno? O kome je riječ?" On slegne ramenima. "Nemam pojma, dušo. Nisam razgovarao s potencijalnim kupcem, no sudeći prema snobovskom ponašanju njegova asistenta, rekao bih da je tvoj obožavatelj - bilo da je muško ili žensko - pun k'o brod. Dogovorio sam sastanak sutra navečer u jednoj od zgrada u Financijskoj četvrti. I, govorim ti o uredu na vrhu zgrade, draga moja." "O Bože", dahne ona s nevjericom. "Aha. Super, curo moja. Uskoro ćeš biti preskupa za sitne ribe poput mene", našalio se široko se osmjehujući s iskrenim zadovoljstvom. Teško je bilo ostati ravnodušan, naročito s obzirom što je sve prošla proteklih dana. Gabrielle je postigla znatan uspjeh i osvojila neka prilično važna priznanja za svoj rad, ali ovo je bilo prvi put da netko od nje traži privatnu izložbu. "Koje su fotografije tražili?" Jamie podigne čašu s vinom i kucne o njezinu u znak zdravice. "Sve. Doslovce sve fotografije iz kolekcije." Na krovu stare ciglene zgrade u gradskoj kazališnoj četvrti, mjesečeva svjetlost odbijala se o smrtonosne očnjake u crno odjevenog vampira. Pognut u čučnju na prozorskom pragu, ratnik Vrste okrenuo je svoju tamnu glavu, a zatim ispružio ruku i dao tajni znak. Četvorica Krvožednih. Jedna ljudska žrtva. Ide ravno prema njima. Lucan je kimnuo Danteu i istupio sa svoga skrovitog mjesta, požarnog izlaza na petom katu, koji je bio njegova promatračnica posljednjih pola sata. Sletio je na ulicu dočekavši se na tlu okretno poput mačke. Dva bodeža, prekrižena na leđima, provirivala su iza njegovih ramena poput kostura kakvih demonskih krila. Lucan povuče oružje od titanija s jedva čujnim zvukom krećući se u smjeru uske uličice, pripravan na noćnu akciju. Bilo je tek jedanaest sati navečer, nekoliko sati nakon što je trebao posjetiti Gabrielle Maxwell i vratiti joj mobitel kako je obećao. Uređaj je još uvijek bio u tehničkom laboratoriju kod Gideona, koji je obrađivao fotografije i uspoređivao ih s međunarodnom bazom podataka. Što se tiče Lucana, nije imao namjeru vratiti mobitel, ni osobno ni ikako drukčije. Snimke napada Krvožedih morale su se držati podalje od ljudskog domašaja, i nakon fijaska koji je umalo doživio u njezinoj spavaćoj sobi, što se podalje držao od te žene, to bolje. Vražja Prasestra.


CHIARISSIMA

Trebao je znati. Kad malo bolje promisli, bilo je nekoliko stvari u vezi s njom zbog kojih je trebao odmah zaključiti o kome je riječ. Poput njezine sposobnosti da vidi kroz veo vampirske kontrole uma što se te noći širila klubom. Vidjela je Krvožedne u uličici, kao i na mutnim snimkama u svome mobitelu, dok drugi ljudi to nisu mogli. Zatim, tamo u njezinu stanu, čak se uspjela othrvati Lucanovim nastojanjima da je podčini mentalnom sugestijom, a posumnjao je i da je podlegla vlastitoj podsvjesnoj želji za zadovoljstvom koje joj je pružio. Nije bila tajna da su žene s vampirskim genetskim kodom bile iznimno inteligentne i savršeno zdrave. Mnoge su bile obdarene i zastrašujućim nadnaravnim vještinama koje su postajale još moćnije kad bi se krvno povezale s vampirom muškarcem. Gabrielle Maxwell je, čini se, imala izrazito oštar vid koji joj je omogućavao da vidi ono što drugi ljudi ne vide, no nitko nije mogao pretpostaviti pravu moć tog dara. Lucan je želio to otkriti. Njegov ga je ratnički instinkt tjerao da prodre u bit stvari bez odgađanja. No, spetljati se s tom ženom na bilo koji način, bilo je posljednje što mu je trebalo. Zašto nije mogao zaboraviti njezin slatki miris, mekanu kožu... opojnu senzualnost? Nije mogao podnijeti što mu je ta žena izazivala toliku slabost, a trenutačno neraspoloženje još je više naglašavala činjenica da mu je tijelo očajnički žudilo za hranom. Jedina svijetla točka u ovoj noći bio je zvuk odmjerenih udaraca čizama Krvožednih po pločniku negdje pri početku uličice, koji su mu se približavali. Ljudsko biće koje je skretalo za ugao nekoliko koraka ispred njih bio je muškarac. Mlad, zdrav, odjeven u hlače s pepito uzorkom i umrljanu bijelu kutu što je vonjala na masnu restoransku kuhinju i znoj. Kuhar je preko ramena pogledao četvoricu vampira što su sletjela na pločnik. Tiho, nervozno siktanje ispunilo je tamu. Muškarac žurno okrene glavu i ubrza korak, šaka stisnutih na bokovima, i nemirnih očiju prikovanih za mračni asfalt pod njegovim nogama. "Nema ti vajde od bježanja, dječače", podrugljivo će jedan Krvožedni, glasa hrapavog poput šljunka. Drugi ispusti prodoran, podrugljiv urlik dok se probijao ispred trojice kompanjona. "Aha, nemoj nam sada bježati. Ionako nećeš daleko stići." Smijeh Krvožednih odbijao se o pročelja zgrada u uskoj uličici. "Sranje", muškarac promrmlja ispod glasa. Ne okrećući se, stane grabiti hitrim koracima naprijed, pa nakon dvije sekunde prebaci u bjesomučan, ali besmislen trk. Dok mu se prestravljeni muškarac približavao, Lucan iskorači iz sjene i stane u širokom raskoraku. Raširi ruke i blokira ulicu svojim prijetećim tijelom i dvama bodežima. Hladno se osmjehne Krvožednima, očnjaka iskešenih, željan borbe. "Bok, cure." "O, Isuse!" zastenje muškarac. Naglo stane, s užasom gledajući Lucanovo lice i dočekavši se koljenom na tlu. "Sranje!" "Diži se." Lucan ga okrzne pogledom dok se mladić s mukom podizao na noge. "Nestani odavde." Skupi oštrice ispred sebe ispunivši mračnu uličicu oštrim, smrtonosnim škripanjem čelika o čelik. Iza četvorice Krvožednih, Dante sleti na asfalt dočekavši se u čučnju, a onda se uspravi u punoj visini od metar i devedeset. Nije imao mačeve, ali struk mu je bio opasan čitavim arsenalom ubojitoga ručnog oružja, uključujući i par zakrivljenih bodeža, oštrih poput britve, koji su izgledali kao demonski produžeci


CHIARISSIMA

njegovih munjevito brzih ruku. Zlokandže, zvao ih je, sasvim opravdano. Dante ih u tren oka dograbi, taj opaki vampir uvijek spreman na borbu. "O, blagi Bože", zavapio je nesretni mladić napukla glasa shvativši opasnost u kojoj se našao. Zastenjavši prema Lucanu, muškarac se maši za svoj džep te izvadi pohabani novčanik i baci ga na tlo. "Uzmi ga, čovječe! Evo ti ga. Samo me nemoj ubiti, preklinjem te!" Lucan je i dalje netremice gledao četvoricu Krvožednih koji su zauzeli položaje i latili se svoga oružja. "Gubi se odavde! Smjesta!" "On je naš", prosikće jedan Krvožedni. Žute oči ispunjene mržnjom bile su prikovane za Lucana, a zjenice se u trenu suze u gladne okomite proreze. S dugačkih je očnjaka curila pljuvačka, još jedan dokaz uznapredovale vampirske ovisnosti o krvlju. Baš kao što ljudi mogu postati ovisni o snažnim narkoticima, tako je i žeđ za krvlju bila destruktivna za vampire. Tanka granica između nužnog zadovoljenja gladi i nesmotrenog predoziranja krvlju, lako se mogla prijeći. Neki su vampiri svojevoljno padali u taj bezdan, dok su drugi podlijegali bolesti zbog nedostatka iskustva i osobne discipline. Kad ovisnost uzme maha, vampir postaje Krvožedni, baš poput ovih ovdje podivljalih zvijeri što sad reže pred Lucanom. Nestrpljiv da ih zbriše s lica zemlje, Lucan spoji dugačke oštrice, nanjušivši iskru kad su se spojile. Muškarac je i dalje stajao tamo, glup u vlastitu strahu, unezvjereno prelazeći pogledom od Krvožednih koji su se približavali pa do Lucanova nepokolebljiva lika. Oklijevanje će ga zasigurno stajati života, no Lucan hladnom bezosjećajnošću odbaci tu pomisao. Nije ga bilo briga za čovjeka. Bilo mu je samo važno istrijebiti ove krvopije i ostatak njihove bolesne vrste. Jedan Krvožedni prljavom rukom otare pljuvačku s usta. "Odbij, šupčino. Pusti nas da se nahranimo." "Ne večeras", zareži Lucan. "I ne u mome gradu." "Tvome gradu?" Ostali se zacerekaju kad Krvožedni na čelu skupine pljune pred Lucanove noge. "Ovaj grad pripada nama. Još malo i zavladat ćemo njime." "Tako je", pridoda drugi od četvorice. "Dakle, čini se da si na tuđem posjedu." Muškarac se napokon pribrao i počeo uzmicati. Nije dospio daleko. Nevjerojatnom brzinom jedan Krvožedni ispruži ruku i dograbi ga za vrat. Podigne ga pustivši da mu noge mlataraju desetak centimetara nad dom. Čovjek je stenjao i bacakao se, divljački se otimajući dok je Krvožedni pojačavao stisak lagano ga gušeći golom rukom. Lucan je zurio, ne davši se zbuniti, čak ni kad je vampir spustio svoj ukočeni plijen i zario zube u njegov vrat. Krajičkom oka, Lucan ugleda Dantea kako se tiho primiče Krvožednima. Izbačenih očnjaka, ratnik obliže usne, nestrpljiv. I neće se razočarati. Lucan prvi napadne, a onda ulica eksplodira od zvukova sudaranja čelika i lomljenja kostiju. Dok se Dante borio poput samog demona iz pakla, zlokandže su bljeskale na sve strane, a ratnički pokliči parali noć. Lucan je zadržao hladnu kontrolu i smrtonosnu preciznost. Jedan po jedan, Krvožedni su padali pod nemilosrdnim udarcima ratnika. Poljubac čelika presvučenog titanijem razdirao je iskvareni krvni sustav Krvožednih poput otrova, donoseći im smrt i brzo raspadanje. Nakon što su se tijela neprijatelja pretvorila u fini pepeo, Lucan i Dante pregledaju žrtvu na pločniku.


CHIARISSIMA

Čovjek je ležao nepomičan obilno krvareći iz rane na vratu. Dante klekne uz njega i onjuši mu izmrcvareno tijelo. "Mrtav je. Ili će biti mrtav za manje od minute." Vonj prolivene krvi punio je Lucanove nosnice i bio poput gozbe za njegov želudac. Očnjaci, već izduženi, sad su pulsirali od gladi. S gnušanjem je zurio u umirućeg muškarca. Premda mu je njegova krv bila potrebna, Lucan je prezirao ideju da konzumira ostatke Krvožednih, u bilo kojem obliku. Radije je uzimao potrebnu hranu od "dobrovoljnih davatelja" po vlastitu izboru, kad god je bio u prilici, iako su te rijetke prilike služile tek kako bi donekle zatomio glad. Prije ili kasnije, vampir je prisiljen ubiti. Lucan nije ni pokušavao zanijekati svoju prirodu, ali u prilikama kad je ubijao, bilo je to po njegovu odabiru i prema njegovim pravilima. Kad je gonio žrtvu, birao je uglavnom kriminalce, dilere, narkomane i slične ništarije. Promišljen i učinkovit, uvijek je ubijao iz potrebe. Svi pripadnici Vrste pridržavali su se istog kodeksa časti; upravo ih je to i odvajalo od odmetnika. Želudac mu se stisne kad mu još jedan val mirisa krvi dopre do nosnica. Suha mu usta ispuni pljuvačka. Kad se uopće posljednji put nahranio? Nije se mogao sjetiti. Prošlo je već dosta vremena. Nekoliko dana, najmanje, i svakako mu nije bilo dovoljno. Mislio je da će donekle utažiti glad - čulnu, ali i tjelesnu - s Gabrielle Maxwell, ali ta je ideja vrlo brzo propala. Sad se doslovce tresao od potrebe za hranom, i otišao je predaleko da bi mislio i o čemu drugom osim o osnovnim potrebama svoga tijela. "Lucane." Dante je pritisnuo prste na muškarčev vrat opipavajući mu puls. Vampirski su očnjaci bili izduženi, oštri od borbe i reakcije na miris grimizne tekućine. "Budemo li još čekali, krv će se pokvariti." I neće im biti od bogzna kakve koristi jer samo je svježa krv, što kola ljudskim žilama, mogla utažiti vampirsku glad. Dante je čekao, iako je bilo očito da jedva čeka spustiti glavu i okusiti čovjeka koji je bio dovoljno glup da ne umakne kad je za to imao priliku. Ali Dante će čekati, čak i po cijenu propadanja plijena, jer je nepisano pravilo bilo da se mlađi vampiri ne hrane u prisutnosti starijih, naročito kad je stariji bio pripadnik Prve generacije, a k tome i umirao od gladi. Za razliku od Dantea, Lucanov je otac bio jedan od Drevnih, jedan od osmorice ratnika što su došli s udaljenog, mračnog planeta i spustili se na nemilosrdnu, negostoljubivu Zemlju prije više tisuća godina; Kako bi preživjeli, hranili su se ljudskom krvlju, zvjerski desetkujući čitavu populaciju. Za rijetkih prilika, ti su se nezemaljski osvajači parili s ljudskim ženama - prvim Prasestrama - koje su nakon toga izrodile novu generaciju vampirske rase. Ti surovi preci s drugoga svijeta su nestali, ali njihovo je potomstvo živjelo u Lucanu i nekolicini drugih razasutih diljem svijeta. Bili su nešto poput kraljevske loze u vampirskoj zajednici, i svi su se prema njima odnosni sa strahopoštovanjem. Golema većina pripadnika Vrste bijahu mlađi, rođeni u drugoj, trećoj i brojnim kasnijim generacijama. Glad je bila najsnažnija kod pripadnika Prve generacije. Kao i žeđ za krvlju i sklonost prema ovisnosti. Pripadnici Vrste naučili su živjeti s tom opasnošću. Većina ih se uspijevala nositi s time posežući za krvlju samo u slučaju prijeke potrebe, i to u


CHIARISSIMA

najmanjim količinama, tek koliko je bilo potrebno za preživljavanje. Bili su na to prisiljeni, jer onome koji jednom postane Krvožedni nije bilo povratka. Lucanove sužene zjenice spuste se na zgrčenog muškarca što je plitko disao na pločniku. Životinjsko režanje koje je začuo dopiralo je iz njegova suhoga grla. Dok se Lucan primicao razlivenoj, tako potrebnoj krvi, Dante se blago, ali s poštovanjem, nakloni i pusti starijeg da se nahrani.


CHIARISSIMA

Peto POGLAVLJE

Nije se ni potrudio nazvati je i ostaviti joj poruku. Tipično. Vjerojatno je imao važan sastanak sa svojim daljinskim upravljačem i sportskim programom, ili je možda, nakon što je otišao iz njezina stana, susreo nekoga i primio zanimljiviji poziv. Kvragu, možda je čak i oženjen, ili u vezi. Nije da ga je išta o tome pitala, niti bi pitanje jamčilo istinit odgovor. Lucan Thorne najvjerojatnije nije bio ništa drukčiji od ostalih muškaraca. Osim što je bio... drukčiji. Zapanjilo ju je, zapravo, koliko se razlikovao od svih drugih koje je poznavala. Vrlo suzdržan, gotovo tajnovit. Zasigurno opasan. Nije ga mogla zamisliti zavaljenog u naslonjaču ispred televizora, kao što nije mogla zamisliti ni da je u ozbiljnoj vezi, a kamoli još sa ženom i djecom. Što je vrati na pomisao da je zacijelo naišao na bolju ponudu i odlučio je otpisati, a to je zaboli puno više nego što bi trebala. "Zaboravi na njega", Gabrielle tiho prekori samu sebe dok je parkirala svoj crni Mini Cooper uz rub mirnog seoskog puta i ugasila motor. Pokupi torbu s fotoaparatom i ostalu opremu sa suvozačeva mjesta, uzme maleni blic iz pretinca, strpa ključeve u džep jakne i iziđe iz automobila. Tiho zatvori vrata i na brzinu pogleda oko sebe. Na vidiku nije bilo ni žive duše, što i ne iznenađuje s obzirom da je bilo šest sati ujutro, a zgrada u koju je kanila ući i fotografirati bila je napuštena još prije dvadeset godina. Uputi se praznim napuklim pločnikom pa oštro skrene udesno, kroz jarak, prema šumarku s borovima i hrastovima što je poput gustog zastora skrivao stari sanatorij. Zora se tek počela promaljati nad obzorom. Osvjetljenje je bilo mistično i eterično, izmaglica u bojama ružičaste i lavande nezemaljskom je svjetlošću, poput koprene, obavijala gotičku građevinu. Cak i ovako okupano pastelnim tonovima, mjesto je ostavljalo pomalo zlokoban dojam. Upravo je ova igra kontrasta ono zbog čega se jutros ovamo vratila. Fotografiranje u sumrak bio bi logičniji izbor s obzirom na sablasno ozračje napuštene građevine. Ali upravo je suprotnost tople jutarnje svjetlosti i hladnoga, zlokobnog motiva ono što je privuklo Gabrielle kad je zastala kako bi izvadila fotografski aparat iz torbe prebačene preko ramena. Snimi pet-šest fotografija, vrati poklopac na objektiv pa nastavi prema sablasnoj zgradi. Uokolo je bila visoka žičana ograda koja je sprječavala ulazak na imanje znatiželjnim zabadalima poput nje. No, Gabrielle je poznavala njezinu skrivenu slabost. Otkrila ju je još prvi put kad je ovamo došla kako bi snimila slike eksterijera. Požuri uz ogradu sve dok ne dospije do jugozapadnog ugla, a onda se sagne. Ovdje je netko diskretno otpustio karike rezačem žice napravivši otvor dovoljno velik da se kroz njega može provući znatiželjna odrasla osoba - ili pak odlučna fotografkinja koja je natpise


CHIARISSIMA

kao što su Zabranjen ulazak ili Ulaz samo za zaposlene smatrala više prijateljskim pozivom nego upozorenjem. Gabrielle gurne dio olabavljene ograde i potrbuške se provuče kroz niski otvor. Drhtaj straha prođe joj udovima dok se podizala s druge strane ograde. Trebala se već dosad naviknuti na ovu vrstu tajnovitog istraživanja; njezina je umjetnost tako često ovisila o vlastitoj odvažnosti da istražuje napuštena, a ponekad i opasna mjesta. Ovaj jezivi sanatorij mogao bi definitivno biti ovo potonje, pomislila je, pogledom prelazeći preko grafita ispisanog tik uz ulazna vrata - Loša vibra. "Ne moraš mi reći dvaput", šapnula je ispod daha. Dok je otirala ostatke zemlje i osušenih borovih iglica s odjeće, ruka joj automatski krene prema prednjem džepu traperica u potrazi za mobitelom. Nije bio tamo, dakako, još uvijek je kod inspektora Thornea. Dodatni razlog da bude bijesna na njega jer je sinoć izvisila. Možda bi se mogla malo ohladiti od njega, pomisli, odjednom željna usredotočiti se na nešto drugo osim na taj zlokobni osjećaj što ju je obuzimao sad kad se našla u dvorištu zgrade. Možda se Thorne nije pojavio jer mu se nešto dogodilo na poslu. Što ako je ozlijeđen na dužnosti i nije došao kad je obećao jer je na neki način bio spriječen? Možda nije nazvao kako bi se ispričao jer naprosto nije bio u stanju? No, dobro. A možda je i sama razmišljala "gaćicama" još od prvog trenutka kad ga je ugledala. Prekorivši se, Gabrielle uzme svoje stvari i krene prema visokoj glavnoj zgradi. Središnji toranj od svijetlog vapnenca, s vršcima i šiljcima dostojnima najljepših gotičkih katedrala, uzdizao se prema nebu. Bio je okružen manjim zgradama od crvene cigle, s keramičkim krovovima poredanim u tlocrtu šišmiševih krila i spojenim natkrivenim šetnicama i nadsvođenim arkadama. No, koliko god građevina bila zadivljujuća, nije se mogla oteti dojmu potisnute prijetnje, kao da se tisuće grijeha i tajni nadvilo nad okrhnutim zidovima i razbijenim rešetkastim prozorima. Gabrielle produži prema najbolje osvijetljenom mjestu i stane fotografirati. Nije se moglo ući u zgradu jer je preko glavnih vrata bio prikovan zasun. Ako je željela ući unutra i snimiti interijer - što je svakako kanila - valjalo je zaobići oko zgrade i pokušati se provući kroz prozore u prizemlju ili kroz podrumska vrata. Krene niz rub kosine prema pročelju zgrade i pronađe upravo ono što je tražila: drveni zatvori skrivali su tri prozora koja vjerojatno vode u ostavu ili zajedničke prostorije. Kvake na zatvorima bile su zahrđale, ali nisu bile zaključane i lako su popustile uz malu pomoć kamena koji je Gabrielle pronašla u blizini. Povuče drvene zatvore, podigne teška stakla i otvori ih. Kratko zabljesne bljeskalicom kako bi se uvjerila da nema nikoga unutra, niti da će joj nešto pasti na glavu, pa se provuče kroz otvor. Kad je skočila s prozorske daske, pete njezinih čizama zaškripe po komadićima stakla, prašine i krhotina što su se godinama nakupljale na podu. Pod od sive cigle vodio je otprilike četiri metra naprijed i onda nestajao negdje u tami neosvijetljenoga podruma. Gabrielle usmjeri tanki snop svjetlosti prema sjenkama na drugom kraju prostorije. Prijeđe svjetlom po zidovima i zastane kad naiđe na polomljena stara vrata s utisnutim natpisom Zabranjen prolaz. "Kako da ne", prošapće kad se približila vratima i otkrila da su otključana. Otvori ih i uperi svjetlost ispred sebe prema dugačkom prolazu nalik na tunel. Razlomljena fluorescentna svjetlost osvijetlila je električne kabele što su visjeli sa stropa. Nešto je pregradnih ploča palo na pod prekriven industrijskim linoleumom gdje su ležale razbacane i prekrivene naslagama prašine. Gabrielle stupi u mračni prostor,


CHIARISSIMA

ni sama ne znajući što zapravo traži i pomalo prestrašena onim što bi mogla otkriti u napuštenim prolazima sanatorija. Na kraju hodnika prođe pokraj otvorene prostorije i svjetlost načas padne na zubarski stolac presvučen crvenom plastikom, pomalo oštećen i smješten nasred sobe, kao da čeka idućeg pacijenta. Gabrielle izvadi kameru iz torbe i snimi nekoliko fotografija. Nastavi dalje, prošavši pokraj nekoliko drugih ordinacija i soba očito bolničkog krila zgrade. Naiđe na stube i uspne se njima zadovoljno shvativši da se nalazi u središnjem tornju, kroz čije je visoke prozore prodirala velika količina nježne jutarnje svjetlosti. Kroz objektiv fotografskog aparata pogleda široke ledine i vrtove omeđene elegantnim zgradama od cigle i vapna. Snimi nekoliko fotografija nekoć očito veličanstvenog mjesta, diveći se arhitekturi i toploj igri sunčeve svjetlosti nad avetinjskim sjenama. Bilo joj je čudno gledati s prozora zgrade što je nekoć pružala utočište tolikim poremećenim dušama. U tjeskobnoj tišini, Gabrielle je gotovo mogla čuti glasove pacijenata, ljudi koji nisu mogli otići kad su htjeli. Ljudi poput njezine majke, žene koju Gabrielle nikad nije upoznala. O njoj bi kao dijete samo ponekad nešto načula u prigušenim razgovorima socijalnih radnika i udomitelja, koji bi je redom, nakon nekog vremena, vraćali u domove za siročad kao da je kakav neposlušni kućni ljubimac. Odavno je prestala brojiti obitelji kod kojih su je slali, ali pritužbe na nju, kad bi je odbacili i vratili natrag, bile su uvijek iste: nemirna i povučena, tajnovita i nepovjerljiva, socijalno neprilagođena s autodestruktivnim sklonostima. Čula je kako su to isto pripisivali i njezinoj majci, uz paranoju i halucinacije. Kad su se u njezinu životu pojavili Maxwellovi, Gabrielle je već tri mjeseca provela u domu, pod nadzorom psihologa kojeg joj je dodijelila država. Nije ništa očekivala, a još se manje nadala da bi mogla dulje vrijeme ostati u još jednoj udomiteljskoj obitelji. Ruku na srce, nije ni marila. No njezini su novi udomitelji bili strpljivi i brižni. Misleći da će joj time pomoći da se lakše nosi sa svojom emocionalnom nestabilnošću, čak su joj pomogli prikupiti sudsku dokumentaciju koja se ticala njezine majke. Mlada je žena zapravo bila izvjesna Jane Doe, tinejdžerica, vjerojatno beskućnica, bez osobnih dokumenata, te poznatih članova obitelji i poznanika, osim novorođene djevojčice koju je ostavila, iscrpljena i uznemirena, u kontejneru za smeće jedne kasne kolovoske noći. Gabriellina je majka bila izmrcvarena, krvarila je iz dubokih ubodnih rana u vratu koje su bile pogoršane njezinim histeričnim i paničnim kopanjem po ozljedi. Tijekom obrade u ordinaciji za hitne slučajeve, pala je u stanje katatonije od čega se više nikad nije oporavila. Umjesto da je optuže zbog napuštanja djeteta, sud je ženu proglasio nesposobnom i poslao je u ustanovu, vjerojatno ništa drukčiju od ove. Ni mjesec dana nakon toga, objesila se o uže koje je napravila od plahte, ostavivši za sobom bezbroj pitanja. Gabrielle pokuša otresti težinu tih starih rana, no dok je stajala ovdje i gledala kroz mutna stakla na prozorima, prizori prošlosti vrtjeli su se pred njezinim očima. Nije željela misliti na svoju majku, ni na nesretne okolnosti vlastita rođenja, kao ni na mračne, osamljene godine što su uslijedile. Valjalo joj je usredotočiti se na posao. Na posao se, uostalom, uvijek mogla osloniti. Bila je to jedina stabilna stvar u njezinu životu, ponekad zapravo jedino što je imala na ovome svijetu. I bilo je dovoljno. Uglavnom. "Snimi nekoliko fotografija i briši odavde", prekori samu sebe i podigne kameru pa snimi nekoliko fotografija kroz finu metalnu rešetku na prozoru.


CHIARISSIMA

Namjeravala se vratiti istim putem kojim je i došla, ali željela je znati postoji li još koji izlaz, negdje na prvom katu središnje zgrade. Nije joj bila privlačna pomisao na povratak u mračni podrum. Strašile su je jezive misli o svojoj ludoj majci, i što je dulje bila u starom sanatoriju, to se više ježila. Otvorila je vrata koja vode na stubište i lakne joj kad ugleda mutnu svjetlost kako treperi kroz prozore jedne od pustih prostorija na kraju susjednog hodnika. Autor grafita na ulazu očito je bio i ovdje. Neobični vitičasti simboli crnom su bojom bili ispisani na svakom od četiri zida. Vjerojatno je riječ o simbolima nekakve bande, ili stiliziranim potpisima klinaca koji su se ovdje motali prije nje. Odbačeni sprej ležao je u kutu, zajedno s razbacanim opušcima, ostacima razbijenih pivskih boca i ostalim otpacima. Gabrielle izvadi fotoaparat i potraži dobar kut za snimku koju je imala na umu. Svjetlost nije bila najbolja, ali s drugom lećom možda ispadne zanimljiva. Stane preturati po torbi tražeći kutije s lećama, a onda se u mjestu smrzne kad začuje šum što je dopirao s nižeg kata. Bio je slabašan, ali zvučao je poput dizala. Gabrielle strpa stvari natrag u torbu i načuli uši osluškujući zvukove, dok joj je svaki živac u tijelu bio preplavljen jezivom slutnjom. Nije bila sama ovdje. I imala je osjećaj kao da je netko promatra. Bockava svijest naježi joj kosu na vratu i kožu na rukama. Polako okrene glavu i pogleda iza sebe. I tada ugleda malu videokameru postavljenu na zasjenjenom gornjem kutu hodnika, tako da nadzire vrata stubišta, kojima je prošla prije nekoliko minuta. Možda nije uključena, možda je ostala tamo iz prošlih dana. Mogla bi to biti utješna misao, samo što je kamera bila predobro očuvana i čitava a da bi bila pokvarena. Kako bi provjerila, Gabrielle zakorači i stane točno ispod kamere. Postolje kamere se nečujno pomakne, te stane pomicati objektiv sve dok se ne usmjeri točno na Gabriellino lice. "Sranje", nečujno izgovori u to crno nepomično oko. "Nadrljala sam." Negdje iz dubine praznoga kompleksa začuje škripu teških vrata. Očito napušteni sanatorij i nije bio sasvim napušten. Barem su imali osiguranje, i bostonska policija je od ove ekipe mogla ponešto i naučiti. Koraci su odjekivali u odsječenom ritmu približavajući se. Gabrielle se vrati na stubište i stane žurno silaziti, a torba s opremom poskakivala joj je na boku. Dok je silazila, svjetlost je postajala sve slabija. Stisne bljeskalicu u ruci, ali nije je željela uključiti strahujući da će time privući pozornost zaštitara. Stigne do posljednje stube, gurne metalna vrata i nađe se u mraku podrumskog prolaza. Kad se vratila na stube, začuje kako se vrata ispod nadzorne kamere treskom otvaraju, a njezin progonitelj juri za njom trkom je sustižući. Najzad dospije do vrata što su vodila u zajedničke prostorija na kraju prolaza. Baci se na hladni metal i jurne kroz vlažan podrum, pa potrči prema malom otvorenom prozoru. Prodor svježeg zraka dao joj je snagu dok se hvatala rukama za prozorsku dasku i podizala se. Nagnula se kroz prozor i stropoštala na šljunak s druge strane. Sad više nije čula svog progonitelja. Možda ga je izgubila negdje u mračnom, zamršenom spletu hodnika. Bože, nadala se da je tako. Gabrielle se hitro osovi na noge i potrči prema izrezanom dijelu žičane ograde. Brzo ga je pronašla. Baci se na koljena i ruke, provuče ispod izrezanog dijela ograde, dok joj je srce tuklo u ušima, a adrenalin jurcao žilama. Bila je previše uspaničena: u žurbi je žicom zakačila obraz. Posjekotina ju je zapekla i osjeti topli mlaz krvi kako curi uz uho.


CHIARISSIMA

No, nije se obazirala na bol ni na udarce torbe s fotoaparatom dok se na trbuhu provlačila kroz ogradu, vani prema slobodi. Kad se dovoljno odmaknula od ograde, podigne se na noge i izbezumljeno pogleda preko široke ledine s vanjske strane ograde. Samo se jednom nakratko osvrne iza sebe - dovoljno da vidi krupnog zaštitara koji se pojavio odnekud s prizemlja i sad je progoni poput zvijeri iz pakla. Gabrielle proguta knedlu, a sam pogled na njega preplavi je panikom. Tip je bio građen kao tenk, vjerojatno svojih stotinu i dvadeset kilograma čiste mišićne mase, goleme kockaste glave s kratko podšišanom vojničkom frizurom. Grdosija dotrči do visoke ograde i napokon se zaustavi udarivši šakom po žici kad se Gabrielle izgubila među gustim stablima što su razdvajala imanje od ceste. Automobil joj je bio parkiran na šljunčanom proširenju uz cestu, točno tamo gdje ga je i ostavila. Drhtavih ruku petljala je oko brave, prestravljena da bi je grdosija na steroidima mogla još uvijek sustići. Vlastita su joj se strahovanja činila nerazumnima, no to nije spriječilo da joj adrenalin šiklja tijelom. Napokon se svali na kožno sjedalo, ubaci ključ u bravu i pokrene automobil. Srce joj je bjesomučno tuklo kad je ubacila u prvu brzinu, nagazila na papučicu gasa i oštro, uz škripu, skrenula na cestu ostavivši na asfaltu trag od zapaljene gume.


CHIARISSIMA

Šesto POGLAVLJE

Sredinom tjedna, na vrhuncu ljetne sezone, bostonski su parkovi i avenije vrvjeli ljudima što su vlakovima dolazili iz predgrađa na svoja radna mjesta, u muzeje i na bezbrojne povijesne lokacije u središtu grada. Raznorazni šmokljani s fotoaparatima, natiskani u turističkim autobusima i konjskim kočijama, vrzmali su se po gradu, dok su ostali u nepreglednim redovima čekali ukrcaj na preskupe i prenatrpane izletničke brodove kojima će otploviti prema poluotoku Cape Cod. Nedaleko od gradske vreve, u tajnom podrumu dobro čuvane vile u predgrađu, Lucan Thorne se nagnuo nad tankim zaslonom računala i sočno opsovao. Vampirski identifikacijski dosjei promicali su zaslonom brzinom munje dok je računalni program pretraživao nepreglednu međunarodnu bazu podataka kako bi pronašao osobe koje bi odgovarale onima s Gabriellinih snimaka. "Jesi li što pronašao?" upitao je nestrpljivo pogledavši Gideona koji je upravljao programom. "Nula bodova, zasad. Ali pretraživao i dalje radi. Valja mu skenirati nekoliko milijuna podataka." Gideonove bistre plave oči zabljesnu preko sjajnih srebrnih okvira. "Pronaći ću ja te tvoje seronje, ne brini." "Ne brinem se", odvrati Lucan, a tako je i mislio. Gideonova je inteligencija, u kombinaciji s nesagledivom snagom, bila bez premca. Koliko je bio genijalan, toliko je bio i nemilosrdan tragač, i Lucanu je bilo vraški drago što ga ima uza sebe. "Ako ih ti ne možeš iskopati, Gideone, onda nitko ne može." Ispod krune kratko ošišane plave kose, vampirski računalni guru nabacio je samozadovoljni osmijeh. "Zato i mlatim toliku lovu." "Aha, tako nekako", reče Lucan odmaknuvši se od zaslona na kojem su se bez prestanka vrtjeli podaci. Nijedan ratnik Vrste, koji se zarekao štititi rasu od pošasti Krvožednih, dosad nije dobio nikakvu vrstu naknade. Bilo je to tako još od osnivanja prvog saveza, u doba koje je ljudski rod nazivao srednjim vijekom, pa sve do danas. Svaki je ratnik imao svoj razlog zbog kojeg je odabrao ovaj opasni način života, od kojih su neki, doduše, bili časniji od drugih. Poput Gideona, koji nije pripadao nijednom savezu sve dok nije naišao na Lucana, kad su mu braću, još golobrade dječake, ubili Krvožedni u londonskom Utočištu tame. Bilo je to prije tri stoljeća, koje desetljeće više ili manje. Čak je i tada Gideonovoj vještini baratanja mačem jedina konkurencija bio njegov um, oštar poput britve. Svojedobno je uništio mnogo Krvožednih, ali puno kasnije, zbog privrženosti i obećanja koje je dao svojoj družici, Savannah, odustao je od borbe u zamjenu da rukuje oružjem tehnologije kojim će služiti Vrsti. Svaki od šestorice ratnika koji su se trenutačno borili uz bok Lucanu imao je svoje posebne vještine. Imali su i svoje posebne demone, također, iako se nijedan od njih nije


CHIARISSIMA

posebno žalio. Neke je stvari bolje bilo ostaviti zakopane u tami podsvijesti, i vjerojatno jedini od njih koji je to osjećao više od samog Lucana bio je ratnik po imenu Dante. Lucan je pozdravio mladog vampira kad je ovaj krupnim koracima nahrupio u tehnički laboratorij iz jedne od brojnih komora njihova skloništa. Dante, odjeven u svoje uobičajeno crno ruho, nosio je motociklističke kožne hlače i pripijenu majicu koja mu je otkrivala tetovaže i ponešto dorađenija znamenja Vrste. Snažni mišići bili su mu omotani zamršenim spletom vitica, nizom povezanih simbola i geometrijskih oblika ucrtanih bojom tamne kane, koji bi ljudskom oku izgledali neobično apstraktni. Vampirske bi oči, međutim, vidjele pravo značenje tih simbola: dermaglifovi, urođeni bilježi naslijeđeni od predaka čija je glatka koža prekrivena promjenjivim, kamuflažnim pigmentima. Glifovi su zapravo bili izvor ponosa za Vrstu, jedinstveno znamenje podrijetla i društvenog statusa. Pripadnici Prve generacije, poput Lucana, imali su veći broj biljega i tamniju, čišću boju. Njegovi su dermaglifovi prekrivali torzo s obje strane i protezali se dolje na bedra i niz nadlaktice, te dijelom uz vrat i prema lubanji. Poput kakvih oživjelih tetovaža, glifovi su mijenjali boje ovisno o emocionalnom stanju vampira. Danteovi su trenutačno imali crvenkastobrončanu nijansu, nagovještavajući sitost nakon nedavnog hranjenja. Nedvojbeno je sinoć, nakon što se razišao s Lucanom poslije borbe s Krvožednima, Dante otišao potražiti krevet, ali i zrelu, sočnu žilu na vratu kakve dobrovoljke. "Kako ide?" upitao je svalivši se na stolicu i podignuvši krupnu nogu u čizmi na stol pred sobom. "Mislio sam da si već spakirao leševe tih gadova, Gide." U Danteovu se glasu osjećala natruha naglaska što je odavala njegove talijanske korijene iz osamnaestog stoljeća, no večeras je njegov otmjeni ton bio pomalo grub, a to je značilo da je vampir bio nemiran i spreman za akciju. Kao potvrdu, on izvuče svoje zaobljene oštrice, njegov zaštitni znak, iz korica s boka i stane se dokono igrati uglačanim čeličnim kandžama. Zlokandže, zvao je svoje zaobljene oštrice, ciljajući na demone što su čuvali jedan od devet krugova pakla, iako je Dante katkad duhovito prisvajao taj naziv kao prezime kad je bio među ljudima. Bilo je to otprilike jedino poetsko što je nosio u sebi; sve ostalo u vezi s njim bilo je nemilosrdno, hladno i zlokobno mračno. Lucan se tome divio i valjalo mu je priznati da je Danteov borbeni ples s tim nemilosrdnim bodežima bio primjer takve ljepote da bi postidio bilo kojeg umjetnika. "Odlično si odradio posao sinoć", rekao je Lucan, svjestan da je pohvala iz njegovih usta rijetkost, čak i kad je zaslužena. "Spasio si mi dupe tamo." Pritom nije imao na umu borbu s Krvožednima, nego ono što je uslijedilo. Lucan je predugo bio bez hrane, a glad je bila gotovo podjednako opasna za njihovu rasu kao i prekomjerno uživanje koje je poharalo Krvožedne. Danteov je pogled odavao razumijevanje, ali prešao je preko toga sa sebi svojstvenom ležernošću. "Sranje", odvratio je procijedivši riječ kroz grleni smijeh. "Nakon što si mi onoliko puta sačuvao leđa? Zaboravi, čovječe. Samo uzvraćam uslugu." Staklena vrata laboratorija otvore se uz glatki šum i druga dvojica Lucanove braće stupe unutra, činili su neobičan dvojac. Nikolaj je bio visok, atletski građen, s kosom boje pijeska i oštrih crta lica, s prodornim ledenoplavim očima što su podsjećale na njegov sibirski zavičaj. Niko, najmlađi od šestorice, pridružio im se u vrijeme vrhunca takozvanoga hladnog rata. Bio je zaljubljenik u brzine takoreći još od kolijevke, ovisnik


CHIARISSIMA

o uzbuđenjima i prva linija obrane kad je bila riječ o vatrenom oružju i sličnim stvarčicama. Conlan je, nasuprot Nikovoj besramnoj razmetljivosti, bio uglađen i ozbiljan, savršen diplomat. Okretan poput velike mačke, mišićav gorostas s bakrenom kosom ispod crnoga svilenog rupca omotanog oko glave. Taj je vampir bio pripadnik zadnje generacije Vrste, žutokljunac po Lucanovu mišljenju, čija je majka bila ljudska kći škotskog poglavara. Ratnik je itekako bio svjestan svoga plemenitog podrijetla. Kvragu, čak se i njegova voljena Prasestra, Danika, obraćala svome gorštaku s Gospodaru, a ta je sitna ženica bila daleko od pokornog tipa žene. "Rio je na putu ovamo", objavi Nikolaj raširivši usne u prepredeni osmijeh što mu je izdubio dvije rupice na upalim obrazima. Kimne glavom prema Lucanu. "Eva je poručila da možemo dobiti njezina muškarca tek kad ona dovrši s njim." "Ako išta ostane nakon toga", Dante će otegnuto, pa ispruži ruku i pozdravi ostale najprije im blago okrznuvši dlanove, a zatim ih kratko udarivši skupljenim člancima prstiju. Lucan je jednako srdačno pozdravio Nikolaja i Conlana, ali je bio pomalo iživciran zbog Riova kašnjenja. Nije zavidio nijednom vampiru na njihovim odabranicama, ali osobno nije vidio smisao u vezivanju s nekom ženom, sa svim onim zahtjevima i odgovornostima koje veza nosi. Među općom populacijom Vrste, žena se odabirala kako bi se stvorila nova generacija, ali za ratnike, onih nekoliko odabranih koji su se dobrovoljno odrekli Utočišta tame u korist života posvećenog borbi, Lucan je držao kako je vezivanje, u najboljem slučaju, puka sentimentalna besmislica. U najgorem, pak, bila je to pozivnica za uništenje ako je ratnik osjećaje svoje družice stavljao ispred dužnosti prema Vrsti. "A što je s Teganom?" upitao je jer ga je struja misli prirodno odvela prema posljednjem članu družine. "Još se nije vratio", odgovori Conlan. "Je li javio gdje se nalazi?" Conlan razmijeni pogled s Nikom, a zatim lagano odmahne glavom. "Ni riječi." "Još nikad nije ovako dugo izbivao", primijeti Dante prelazeći palcem po zakrivljenoj oštrici svog bodeža. "Koliko ga već nema - tri, četiri dana?" Puna četiri dana, gotovo pet. Kvragu, tko je uopće brojio? Brojili su svi, ali nitko nije naglas izrazio zabrinutost. Kako bilo, Lucan je svim silama nastojao potisnuti navalu zlobe što se nadimala u njemu na samu pomisao na najpovučenijeg člana njihove družine. Tegan je oduvijek radije odlazio sam u lov, ali njegova je tajnovita narav počela sve više smetati ostalima. Bio je neukrotiv i Lucan je, iskreno govoreći, sve manje vjerovao tom momku, premda nepovjerenje nije bilo ništa novo kad je bila riječ o Teganu. Među njima je već bilo zle krvi, bez sumnje, ali to je pripadalo davnoj prošlosti. Moralo je biti tako. Cilj kojem su se obojica tako davno posvetila bio je važniji od neprijateljstva koje su osjećali jedan prema drugome. Ipak, vampiru valja biti na oprezu. Lucan je poznavao Teganove slabosti bolje od ikoga; ne bi oklijevao ni trena kad bi ovaj napravio i najmanji pogrešan korak. Vrata laboratorija naglo se otvore i napokon uđe Rio uvlačeći kraj bijele dizajnerske košulje u crne hlače skrojene po mjeri. Na šuštavoj svih nedostajalo je nekoliko gumbova, ali Rio se nije dao smesti svojim neurednim izgledom, hladnokrvan kao


CHIARISSIMA

uvijek. Ispod guste crne kose što mu je padala na čelo, veselo su poigravale njegove španjolske oči boje topaza. Kad se nasmiješio, bljesnuli su vršci njegovih očnjaka, još uvijek izbačeni od strasti kojom ih je izvukla njegova draga. "Dragi prijatelji, nadam se da ste mi sačuvali jednog Krvožednog." Protrljao je ruke. "Osjećam se sjajno. Spreman sam za tulum." "Sjedni", otegnuto će Lucan, "i nastoj ne krvariti nad Gideonovim računalom." Rio podigne dugačke prste prema grimiznom tragu na vratu gdje ga je Eva očito ugrizla svojim tupim ljudskim zubima i sisala iz njegove žile. Iako je bila Prasestra, još uvijek je genetski pripadala ljudskoj rasi. Unatoč godinama tijekom kojih su ona i ostale slične njoj dijelile krvnu vezu s vampirima, nijednoj od njih nikad neće izrasti očnjaci ni bilo koje drugo vampirsko obilježje. Bila je opće prihvaćena praksa da vampir hrani svoju družicu iz rane na svom zapešću ili podlaktici, ali strast bi ponekad podivljala u redovima ratnika i njihovih odabranica. Seks i krv bili su moćna kombinacija, katkad i previše. Ne davši se smesti, Rio se uz širok osmijeh zavali u jedan od naslonjača ispruživši svoja krupna stopala na prazni stakleni stolić. On i ostali ratnici stanu razglabati o sinoćnjim pustolovinama, uz smijeh upadajući u riječ jedan drugome dok su raspravljali o unapređenju tehnika njihove profesijePremda je lov na neprijatelje pružao zadovoljstvo nekim ratnicima, Lucanov je nagon potjecao iz mržnje, čiste i iskonske. Nije to ni pokušavao prikriti. Još odavna je prezirao sve što su Krvožedni predstavljali, do te mjere da bi ih najradije iskorijenio, makar po cijenu vlastita života. Katkad mu nije bilo važno kojim redoslijedom. "Evo ga", napokon reče Gideon. "Čini se da smo naišli na minu." "Što si pronašao?" Lucan i ostali preusmjere pozornost na golemi zaslon iznad stola s mikroprocesorima. Lica četvorice Krvožednih koje je Lucan pobio ispred noćnog kluba pojave se na zaslonu uz one s Gabriellinih snimki. "U bazi podataka sva četvorica su označena kao nestale osobe. Dvojica prošlog mjeseca iz Utočišta tame u Connecticutu, jedan iz Fall Rivera, a posljednji je odavde. Svi pripadaju sadašnjoj generaciji, najmlađi nije navršio ni tridesetu." "Sranje", reče Rio ispustivši tih zvižduk. "Glupi balavci." Lucan nije ništa rekao, ni osjećao zbog gubitka mladih života koji su se odmetnuli u Krvožedne. Nisu bili prvi, a sasvim sigurno neće biti ni posljednji. Nezrelim muškarcima željnim dokazivanja, život u Utočištu tame može se doimati prilično dosadnim. Opojan zov krvi i osvajanja bio je duboko ukorijenjen, čak i među mlađim generacijama koje su bile najudaljenije od svojih okrutnih predaka. Ako je vampir tražio nevolje, naročito u gradu veličine Bostona, mogao ih je naći napretek. Gideon utipka niz naredaba u tipkovnicu, nakon čega se na zaslonu pojave nove fotografije. "Evo dva najnovija izvješća. Prvi je poznati Krvožedni, višestruki prijestupnik ovdje u Bostonu, iako se čini da se primirio posljednja tri mjeseca. Odnosno, bio se primirio, dok ga Lucan nije pretvorio u dim ovog vikenda." "A što je s ovim?" upita Lucan proučavajući posljednju fotografiju, jedinog Krvožednog koji mu je uspio pobjeći tamo pred klubom. Njegova se fotografija pojavila u obliku zamrznutog kadra videosnimke, vjerojatno uhvaćen tijekom neke vrste ispitivanja sudeći prema pojasevima i elektrodama kojima je bio opasan. "Koliko je stara ova snimka?"


CHIARISSIMA

"Otprilike šest mjeseci", odvrati Gideon pogledavši datum snimke. "Snimljena je tijekom jedne operacije na Zapadnoj obali." "U Los Angelesu?" "U Seatleu. No prema izvješću, i u Los Angelesu su izdali potjernicu za njim." "Potjernice", Dante se podsmjehne. "Jebeni gubitak vremena." Lucan se morao složiti s njime. Za većinu pripadnika vampirske rase u Sjedinjenim Državama, ali i u inozemstvu, primjena zakona i uhićenja Krvožednih zahtijevala je primjenu specifičnih pravila i postupaka. Izdavale su se potjernice, provodila su se uhićenja, zatim ispitivanja i, nakon obilnih dokaza i procesa, donosile su se presude. Sve je bilo vrlo civilizirano. I rijetko kad učinkovito. Dok su pripadnici Vrste i stanovnici Utočišta tame bili organizirani, motivirani i koprcali se u žabokrečini birokracije, njihovi su neprijatelji bili brzi i nepredvidljivi. I, osim ako Lucana nije varao instinkt, nakon stoljeća i stoljeća anarhije i općeg kaosa, Krvožedni su počinjali zbijati redove. Ako već nisu bili mjesecima u tom procesu. Lucan je zurio u sliku na zaslonu. U zamrznutom kadru, Krvožedni je bio privezan za uspravljeni metalni stol, nag, glave obrijane do kože kako bi bolje primio struju koju su vjerojatno puštali tijekom ispitivanja. Lucan nije osjećao suosjećanje s obzirom na torturu kojoj je bio podvrgnut. Ispitivanja ove vrste najčešće su bila nužna i, poput ljudi navučenih na heroin, vampir zaražen žeđu za krvlju mogao je podnijeti deset puta snažniju bol od ostalih srodnika. Ovaj je Krvožedni bio krupan, široka čela i oštrih, primitivnih crta lica. Iskesio se u objektiv, dugački su mu očnjaci bljeskali, a jantarne oči divlje su se raširile oko eliptičnih proreza njegovih suženih zjenica. Bio je prekriven žicama od vrha svoje goleme glave i privezanog vrata pa do mišićavih prsa i snažnih ruku. "S pretpostavkom da gadan izgled nije zločin, zašto su ga zapravo priveli tamo u Seattleu?" "Da vidimo što imamo." Gideon se okrenuo prema svome stolu s računalima i otvori izvješće na jednom od zaslona. "Pokupili su ga zbog krijumčarenja - oružje, eksplozivi, kemikalije. Ajme, ovaj je lik vražji šarmer. Bavi se prilično gadnim stvarima." "Zna li se čije oružje preprodaje?" "Ovdje ništa nije navedeno. Očito nisu dospjeli daleko s njime. U izvješćima se navodi da je pobjegao iz pritvora ubrzo nakon što su ove snimke napravljene. Ubio je dvojicu čuvara pri bijegu." A sad je pobjegao opet, mračno pomisli Lucan požalivši što nije raznio toga kujina sina kad je bio u prilici. Nije podnosio poraz, a najmanje vlastiti. Lucan letimice pogleda Nikolaja. "Jesi li ikad naletio na ovog tipa?" "Nisam", reče Rus, "ali provjerit ću među svojim kontaktima, vidjet ću što se da izvući." "Baci se na posao." Nikolaj odsječeno kimne i uputi se prema izlazu laboratorija, već birajući nečiji broj na svome mobitelu. "Ovo su vražje fotke", reče Conlan vireći preko Gideonova ramena na snimke koje je snimila Gabrielle. Ratnik opsuje. "Dovoljno je loše što ljudi već godinama svjedoče klanju ovih Krvožednih, nego ih sad još i snimaju?"


CHIARISSIMA

Dante treskom spusti noge sa stolića, ustane i ushoda se po prostoriji, kao da je postao nervozan zbog pasivnosti sastanka. "Danas svatko živ misli da je vražji paparazzo." "Momak koji je ovo snimio sigurno se usro od straha kad je vidio kako ga goni gorostasni ratnik", dometne Rio. Cereći se, pogleda Lucana. "Jesi li mu najprije obrisao pamćenje, ili si ga samo sredio na licu mjesta?" "Ljudsko biće koje je svjedočilo napadu te noći bila je žena." Lucan je gledao lica svojih drugova ne otkrivajući vlastite osjećaje u vezi s onim što im je kanio priopćiti. "Ispostavilo se da je ona Prasestra." "Madre di Dios", uzvikne Rio prelazeći prstima kroz tamnu kosu. "Prasestra - jesi li siguran?" "Ima biljeg. Vidio sam ga svojim očima." "Što si učinio s njom? Kriste, nisi je valjda..." "Nisam", oštro odvrati Lucan, uznemiren zabrinutom aluzijom u Španjolčevu tonu. "Nisam je ozlijedio. Postoji crta koju čak ni ja ne prelazim." Nije ustvrdio ni da Gabrielle pripada njemu, iako se vraški opasno približio tome one noći u njezinu stanu. Lucan stisne zube osjetivši kako ga preplavljuje val mračne gladi kad se sjetio kako je izazovna bila onako sklupčana i usnula u svojoj postelji. Kako je prokleto slatka bila pod njegovim jezikom... "Što ćeš poduzeti u vezi s njom, Lucane?" Ovaj put zabrinutost dođe iz Gideonovih usta. "Ne možemo je samo tako ostaviti na milost i nemilost Krvožednima. Zasigurno je privukla njihovu pozornost kad je snimila te fotografije." "A shvate li Krvožedni da je Prasestra..." dometne Dante, a njegova primjedba izazove mračno kimanje ostalih ratnika. "Bit će najsigurnija ovdje", reče Gideon, "pod našom zaštitom. Još bolje, mogli bismo je službeno dodijeliti nekome u Utočištu tame." "Poznat mi je protokol", progunđa Lucan. Osjetio je strahovit bijes na samu pomisao da Gabrielle završi u rukama Krvožednih ili nekoga drugog pripadnika Vrste ako kani postupiti prema pravilima i poslati je u jedno od Utočišta tame. Nijedna mogućnost mu trenutačno nije bila prihvatijiva zbog posesivnosti što mu je kolala žilama, spontane i zasigurno nepoželjne. Ošine svoje drugove ledenim pogledom. "Zasad je žena moja odgovornost. Sam ću odlučiti kako dalje postupati." Nijedan mu se ratnik ne suprotstavi, niti je to očekivao. Kao pripadnik Prve generacije, bio je najstariji; kao osnivač ratničkog reda u Vrsti, bio je glavni, kako po podrijetlu, tako i po oružju. Njegova je riječ bila zakon, i svi su prisutni to poštovali. Dante se ustane, dograbi zlokandže svojim dugačkim spretnim prstima i spremi ih u korice jednim vještim pokretom. "Još četiri sata do zore. Brišem odavde." Pogleda iskosa Rija i Conlana. "Je li tko zainteresiran za jedan trening prije nego se stvari zahuktaju?" Obojica vampira revno poskoče na poziv i, kimnuvši Lucanu na pozdrav, trojica snažnih ratnika iziđu iz tehničkog laboratorija u hodnik što je vodio prema dvorani za vježbanje. "Imaš li još štogod o tom Krvožednom iz Seattlea?" upita Lucan Gideona kad su se staklena vrata zatvorila i njih dvojica ostadoše sami u laboratoriju.


CHIARISSIMA

"Sad uspoređujem sva dostupna izvješća. Trebalo bi svaki čas nešto izbaciti." Tipke su pucketale pod njegovim užurbanim prstima. "Pogodak. Dobio sam podatke iz GPS baze sa Zapadne obale. Čini se da je snimljen prije njegova uhićenja. Pogledaj." Zaslon je bio ispunjen nizom noćnih satelitskih snimaka koje su vodile prema jednom od dokova kanala Puget. Nadzorna snimka bila je usmjerena na dugačku crnu limuzinu parkiranu iza trošne zgrade na kraju doka. Krvožedni koji je uspio umaknuti Lucanu prije nekoliko dana bio je naslonjen na stražnji prozor automobila. Gideon je prevrtio idućih nekoliko snimaka koje su pokazivale očito poduži razgovor između Krvožednog i onoga tko je bio skriven iza zatamnjenog prozora vozila. Na idućim se snimkama vidjelo kako se stražnja vrata otvaraju kako bi propustila Krvožednog unutra. "Stani", rekao je Lucan pažljivije pogledavši ruku skrivenog putnika. "Možeš li uopće zumirati kroz otvorena vrata?" "Pokušat ću." Snimka se dodamo povećala, premda Lucanu teško da je trebao oštriji vid da potvrdi ono što je već vidio. Na djeliću kože između putnikove krupne šake i francuskih manšeta njegove košulje vidjela se impresivna matrica dermaglifova koji su pripadali Prvoj generaciji. I Gideon ih je sad uočio. "Neka sam proklet, pogledaj ti to", rekao je zureći u zaslon. "Naš je papak iz Seattlea imao zanimljivo društvo." "Možda se još uvijek druže", odgovori Lucan. Nisu mogli naići na opakijeg stvora od Krvožednog s genima Prve generacije. Prvaci su brže i snažnije od kasnijih generacija potpadali pod ovisnost o krvlju i bili su ubojitiji i opakiji neprijatelji. Ako je jedan od njih kanio predvoditi pobunu Krvožednih, bio bi to početak bespoštednog rata. Lucan se već borio u jednom takvom ratu, davno. Nije imao ni najmanju želju takvo što ponoviti. "Izlistaj sve što imaš, zajedno s uvećanim snimkama onih glifova." "Može." "Ako bilo što novo iskopaš o toj dvojici, smjesta mi donesi. Osobno ću se time pozabaviti." Gideon je kimnuo, no pogled koji je uputio preko rubova srebrnih naočala bio je kolebljiv. "Ne očekuješ valjda da ćeš ih sve sam riješiti, zar ne?" Lucan ga ošine mračnim pogledom. "Tko kaže?" Nema dvojbe da je vampiru na umu bila čitava disertacija o zakonu vjerojatnosti, ali Lucan nije bio raspoložen to slušati. Spuštala se noć, a s njom i nova prilika za lov na neprijatelje. Idućih je nekoliko sati morao razbistriti misli, pripremiti oružje i odlučiti gdje je najbolje zadati idući udarac. Grabežljivac u njemu bio je nemiran i gladan, ali ne zbog bitke s Krvožednima. Umjesto toga, Lucan je shvatio kako mu misli lutaju prema tihom stanu na Beacon Hillu, i vraćaju se na ponoćni posjet koji se nikad nije smio dogoditi. Poput njezina mirisa jasmina, sjećanje na Gabriellinu mekanu kožu i toplo, podatno tijelo, omota se oko njega. Napne se, osjetivši kako mu je ud nabreknuo na samu pomisao na nju. Prokletstvo. To je i bio razlog zašto je već nije doveo ovdje u sklonište i stavio pod zaštitu Vrste. I ovako izdaleka stvarala mu je pomutnju. U blizini bi bila pogubna.


CHIARISSIMA

"Jesi li dobro?" upita ga Gideon zavrtjevši se na stolcu tako da je licem bio okrenut prema Lucanu. "Pucaš od bijesa, stari." Lucan se prene iz svojih mračnih misli i shvati kako su mu očnjaci počeli izbijati u ustima, vid se izoštrio, a zjenice zaiskrile. Bila je to požuda, i kanio ju je utažiti, prije ili kasnije. S tom mišlju što mu je pulsirala u žilama, Lucan dograbi Gabriellin mobitel sa stola i iziđe iz laboratorija.


CHIARISSIMA

Sedmo POGLAVLJE

"Još samo deset minuta do gozbe", rekla je Gabrielle zavirivši u otvorenu pećnicu i pustivši da bogati miris domaće tjestenine preplavi njezinu kuhinju. Zatvorila je vrata pećnice, namjestila digitalni sat, natočila sebi još jednu čašu crvenog vina i odnijela je u dnevni boravak. Stari CD Sarah McLachlan svirao je nježnu melodiju sa stereouređaja. Nekoliko minuta nakon sedam sati navečer, Gabrielle se napokon počela opuštati od svoje jutrošnje pustolovine u napuštenom sanatoriju. Snimila je nekoliko sasvim pristojnih snimki, ali, što je najbolje od svega, uspjela je pobjeći onom zastrašujućem siledžiji koji je očito čuvao mjesto. Samo to bio je dovoljan razlog za slavlje. Gabrielle se sklupča na kauču obloženom jastucima, kože tople ispod golubinje sivih hlača za jogu i ružičaste majice dugih rukava. Kosa joj je još uvijek bila vlažna od nedavnog tuširanja, opušteni pramenovi visjeli su iz nemarno spletenog repa pričvršćenog na zatiljku. Svježa i napokon opuštena, bila je više nego sretna što će se udobno namjestiti i uživati u samoći. Zato kad se, nakon samo nekoliko minuta, oglasilo zvono na vratima, ona opsuje ispod glasa i načas pomisli ignorirati neželjenog uljeza. Zvono se oglasi i drugi put, uporno, nakon čega uslijedi prilično oštar i odlučan udarac rukom. "Gabrielle." Već je bila na nogama i oprezno koračala hodnikom kad je čula glas koji je smjesta prepoznala. Nije trebala biti toliko sigurna, ali ipak je znala. Duboki bariton Lucana Thornea dopirao je kroz vrata i prodirao u njezine kosti poput zvuka koji je čula tisuću puta dosad. Iznenađena, i zadovoljnija nego što je željela priznati, Gabrielle otpusti višestruku bravu i otvori mu vrata. "Bok." "Zdravo, Gabrielle." Pozdravio ju je uznemirujuće prisno, prodorna pogleda pod tamnim lukovima obrva. Taj je probijajući pogled klizio polako prema dolje, od njezine neuredne kose, preko svilom izvezenog znaka mira na njezinim grudima bez grudnjaka, pa sve do golih nožnih prstiju što su virili ispod nogavica nisko spuštenih hlača. "Nisam očekivala društvo", rekla je ispričavajući se na svom izgledu, ali čini se da Thorne nije mario. Štoviše, kad je ponovno podigao pogled na njezino lice, Gabrielle osjeti iznenadnu navalu vrućine u obrazima. Kao da ju je želio progutati tu na licu mjesta. "O, donio si mi mobitel", rekla je kad je ugledala bljesak srebrnog metala u njegovoj krupnoj šaci. On joj ga pruži. "Kasnije nego što sam kanio. Ispričavam se."


CHIARISSIMA

Je li to umišljala, ili su mu prsti namjerno okrznuli njezine dok je uzimala uređaj iz njegove ruke? "Hvala što si ga vratio", rekla je još uvijek zarobljena njegovim pogledom. 'Jesi li, ovaj... jesi li uspio što dokučiti iz snimaka?" "Jesam. Puno su mi pomogle." Ona ispusti dah olakšanja što bi policija, konačno, mogla biti na njezinoj strani. "Misliš li da ćete uspjeti uhvatiti te momke s fotografija?" "Siguran sam u to." Glas mu je bio toliko mračan da nije ni na trenutak posumnjala. Zapravo, imala je osjećaj da je raznoraznim nitkovima inspektor Thorne nešto poput najgore noćne more. "Pa to je sjajna vijest. Moram priznati, zbog svega ovoga sam bila pomalo nervozna. Pretpostavljam da svjedočenje brutalnom umorstvu izaziva to u ljudima, zar ne?" On joj jedva primjerno kimne. Nije čovjek od velikih riječi, očito, no s druge strane, kome treba razgovor kad je imao tako prodorne oči što su joj prodirale u samu dušu? Na njezino olakšanje, iz kuhinje se začuje zujanje sata pećnice. "To je moja, ovaj, to je moja večera. Bolje da je isključim prije nego se uključi alarm za požar. Pričekaj ovdje trenutak - mislim, bi li htio...?" Ona duboko uzdahne, nenavikla da je itko ovako uznemiri. "Uđi, molim te. Vraćam se odmah." Lucan Thorne bez oklijevanja uđe u stan kad se Gabrielle okrenula kako bi odložila mobitel i oslobodila večeru iz pećnice. "Prekidam li nešto?" Iznenadila se kad ga je čula u kuhinji, kao da joj je nečujno bio za petama od trenutka kad ga je pozvala unutra. Gabrielle iz pećnice uzme posudu iz koje se pušila tjestenina i položi je na štednjak kako bi se ohladila. Skine svoje kuhinjske rukavice i okrene se prema inspektoru s ponosnim osmijehom. "Slavim." On iskosi glavu kako bi promotrio tihi prostor oko njih. "Sama?" Ona slegne ramenima. "Osim ako mi se ne želiš pridružiti." Blagi potisak njegove brade činio se suzdržanim, no on skine svoj crni kaput i prebaci ga preko stolca. Njegova ju je prisutnost zbunjivala, sad još i više kad je stajao u njezinoj maloj kuhinji, taj mišićavi stranac s razoružavajućim pogledom, a k tome i opako zgodan. Naslonio se na kuhinjski pult i promatrao je dok se bavila zapečenom tjesteninom. "Što slavimo, Gabrielle?" "Danas sam prodala neke svoje uratke na privatnoj izložbi u jednom šminkerskom uredu u centru. Moj prijatelj Jamie me je nazvao prije sat vremena s novostima." Thorne se blago nasmiješi. "Čestitam." "Hvala." Ona izvadi još jednu čašu iz vitrine, a zatim podigne otvorenu bocu chiantija. "Jesi li za čašu vina?" On polako odmahne glavom. "Na žalost, ne smijem." "A, oprosti", reče ona prisjetivši se. "Na dužnosti si, zar ne?" U njegovoj snažnoj čeljusti zgrči se mišić. "Uvijek." Gabrielle se nasmiješi i podigne ruku kako bi zataknula pramenove svoje kovrčave kose iza uha. Thorne je očima slijedio njezin pokret, pa suzi pogled ugledavši malenu ogrebotinu na obrazu. "Što ti se dogodilo?"


CHIARISSIMA

"O, ma ništa", odvratila je pomislivši kako ne bi bilo pametno ispričati policajcu kako je jutro provela motajući se po napuštenom sanatoriju. "Samo ogrebotina povremeni rizik mog posla. Sigurna sam da znaš kako to ide." Slabašno se nasmije, pomalo nervozno, jer joj se odjednom približio ozbiljnog izraza lica. U samo nekoliko koraka našao se tik pred njom. Njegova visina i snaga bile su zadivljujuće. Ovako izbliza mogla je vidjeti snažne obrise mišića koji su se pomicali ispod njegove crne košulje. Fina tkanina obavijala mu je ramena, ruke i prsa, kao da je po njemu skrojena. A kako li je samo mirisao. Nije otkrila koji je parfem u pitanju, samo je nanjušila notu mente i kože, i nešto mračnije, poput egzotičnog začina koji nije poznavala. Što god bilo, preplavilo joj je čula nečim iskonskim i prirodnim što ju je privuklo bliže njemu iako se vjerojatno trebala odmaknuti. Zadržala je dah kad je ispružio ruku i vršcima prstiju nježno joj okrznuo lice. Iz tog neznatnog dodira provali vrućina, preplavivši joj vrat dok je prelazio rukom duž osjetljive kože ispod uha i po zatiljku. Palcem joj je klizio po ogrebotini na obrazu. Kad ju je ranije tog dana čistila, ogrebotina ju je peckala, ali sada, pod ovim neočekivano nježnim milovanjem, nije uopće osjećala nelagodu. Ništa doli trome topline i polagane, uskovitlane boli u samom središtu ozljede. Na njezino zaprepaštenje, on nagne glavu i utisne poljubac na njezin ozlijeđeni obraz. Usne mu se zadrže dovoljno dugo da ona shvati kako je ovo uvod u nešto više. Sklopila je oči, a srce joj je bjesomučno tuklo. Nije se pomaknula, jedva je disala kad je osjetila kako se Lucanove usne primiču njezinima. Strastveno joj je poljubio usne, a slab ugriz gladi lebdio je pod toplim pritiskom njegovih usana. Otvorila je oči i vidjela kako je netremice promatra. Pogled mu je plamtio životinjskom požudom zbog koje joj kralježnicom prođu srsi od tjeskobe. Kad je napokon uspjela doći do glasa, on iziđe u slabašnom, zadihanom hropcu. "Smiješ li ovo raditi?" Prodoran pogled nije uzmicao s njezina lica. "O, da." Ponovno se nagne lagano prelazeći usnama preko njezinih obraza, brade, vrata. Uzdahnula je, a on joj je uhvatio dah vrelim poljupcem kliznuvši jezikom među njezine razdvojene usne. Gabrielle ga primi, jedva svjesna da ju je sad obuhvatio rukama zavukavši ih ispod majice. Milovao joj je luk golih leđa nježno joj prelazeći prstima duž kralježnice. Dodir mu se lijeno spuštao preko tkanine njezinih hlača. Snažnim je prstima obuhvatio njezinu stražnjicu i stisnuo je. Nije se opirala kad ju je sve strasnije ljubio i postupno je privlačio sebi sve dok nije osjetila kako se zdjelicom priljubila uz napete mišiće njegovih bedara. Što to, dovraga, radi? Što li samo misli? "Ne", rekla je, dok joj se svijest borila isplivati na površinu. "Ne, čekaj. Prestani." Bože, kako joj je odvratno zvučala ta riječ kad joj se tako prokleto sviđao okus njegovih usana. "Jesi li... Lucane... imaš li nekoga?" "Osvrni se oko sebe, Gabrielle." Usnama je prelazio preko njezinih dok je govorio, izazivajući joj vrtoglavicu od žudnje. "Tu smo samo ti i ja." "Djevojku?" promrsila je između poljubaca. Vjerojatno je bilo malo prekasno za to pitanje, ali morala je znati, iako nije bila sasvim sigurna kako će se nositi s odgovorom koji nipošto nije željela čuti. "Imaš li djevojku? Jesi li oženjen? Molim te, samo mi nemoj reći da si oženjen..." "Nemam nikoga."


CHIARISSIMA

Samo tebe. Bila je prilično sigurna da nije izgovorio potonje dvije riječi, ali Gabrielle je čula njihov odjek u mislima, topao i izazovan, potpuno slomivši njezin otpor. O, kako je dobar. Ipak, možda je samo očajnički žudila za njim, jer je to jednostavno, neuljepšano jamstvo bilo sve što joj je dao - to, i vrtoglavi spoj svojih nježnih ruku i vrelih, gladnih usana - pa ipak mu je vjerovala bez trunke sumnje. Osjećala je kao da mu je svako čulo usmjereno samo na nju. Kao da je postojala samo ona, i samo on, i ova usplamtjela strast koju su dijelili. Postojala je od trenutka kad se prvi put pojavio na njezinu kućnom pragu. "Oh", uzdahnula je usporeno. Priljubila se uz njega, otkrivajući osjećaj njegovih ruku na svojoj koži, kako joj miluju vrat, ramena i luk kralježnice. "Sto to radimo, Lucane?" Njegov tih odgovor zašumi kraj njezina uha, dubok poput noći. "Mislim da znaš." "Ne znam ništa kad mi to radiš. O... Bože." Na tren je prestane ljubiti zagledavši joj se u oči dok se stiskao o nju laganim, značajnim potiskom. Ud mu je bio tvrd na njezinu trbuhu. Mogla je osjetiti njegovu krutu duljinu, njegovu potpunu veličinu i snagu kroz odjeću. Bila je već mokra i na samu pomisao kako ga prima u sebe. "Zbog ovoga sam došao večeras. Shvaćaš li, Gabrielle? Želim te." Osjećaj je bio više nego obostran. Gabrielle je zastenjala izvijajući tijelo u njegovu zagrljaju sa žudnjom koju nije mogla kontrolirati. Ovo se ne događa, ne zapravo. Ovo mora da je ponovno nekakav ludi san, poput onoga koji je sanjala nakon što ga je upoznala. Nije zapravo bila u kuhinji s Lucanom Thomeom, puštajući tom muškarcu kojemu je praktično znala tek ime da je zavede. Sanjala je, morala je sanjati, i nakon nekog vremena probudit će se na svom kauču, sama kao i obično, s vinom prolivenim na podu i pregorenom večerom. Ali ne još. O, Bože, molim te... ne još. Osjećaj dok joj je milovao kožu što je gorjela pod njegovim vještim jezikom bio je bolji od bilo kakvog sna, čak i onog predivnog od prije neku večer, ako je takvo što uopće moguće. "Gabrielle", šapnuo je. "Reci da i sama ovo želiš." "Da." "Osjeti me, Gabrielle. Da samo znaš koliko te očajnički trebam." Nježno joj primi prste vodeći joj ruku prema svom nabreklom spolovilu, sad oslobođenom. Gabrielle obuhvati rukom njegov baršunasti ud i polako ga, s divljenjem, pomiluje. I ovdje je bio velik, kao i svuda uostalom, brutalno snažan, pa ipak toliko nježan. Težina njegova spolovila u njezinoj ruci omamila ju je poput narkotika. Pojača stisak i snažno povuče, prstima lagano dodirujući glavić. Dok ga je obrađivala rukom, Lucanovim tijelom prođe trzaj. Osjetila je kako mu ruke blago drhte dok ih je pomicao s njezinih bokova prema vezicama njezinih hlača. Uzdahnuo je kad je naišao na čvor, a njegov vreli dah prođe joj kroz kosu kad je izgovorio neobičnu kletvu. Trbuh joj obavije nalet hladnog zraka, a zatim iznenadna vrućina Lucanova dlana dok je uvlačio ruku u njezine gaćice. Bila je vlažna, bila je izvan sebe, i gorjela je od želje. Prsti mu glatko kliznu kroz uski pokrov od kovrča među njezinim nogama, a zatim u klizavi rascjep izazivajući je


CHIARISSIMA

igrom ruku na njezinoj osjetljivoj koži. Zaječala je kad joj požuda prostruji tijelom u drhtavom valu. "I ja tebe trebam", priznala je, glasa malaksalog i hrapavog od želje. Zauzvrat on stavi jedan dugački prst u nju, a zatim i drugi. Gabrielle se izvije od toga znatiželjnog dodira koji je nije do kraja ispunio. "Još", dahne. "Lucane, molim te... trebam... još." Duboko stenjanje proključa iz njegovih usana dok se saginjao pa joj zarobio usne još jednim gladnim poljupcem. Hlače joj kliznu, a zatim dođu na red gaćice, tanka čipka pucketala je pod silinom Lucanovih nestrpljivih ruku. Gabrielle osjeti kako joj zrak obavija nagu kožu, ali onda Lucan klekne na koljena ispred nje i nju preplavi vatra prije nego je stigla ponovno udahnuti. Ljubio ju je i lizao, rukama se neumoljivo podupirući o njezina bedra, divlje ih razdvajajući, preplavljen putenom žudnjom. Osjećaj njegova jezika kako joj žari kožu, usisavajući je ustima, rastapao je Gabrielline udove. Svršila je brzo, silovitije nego što je ikad mogla zamisliti. Lucan ju je čvrsto držao u rukama, pritišćući njezino vlažno spolovilo uza sebe, nemajući milosti dok joj je tijelo treperilo i propinjalo se, a dah joj se gubio u prigušenom stenjanju dok ju je vodio prema drugom vrhuncu. Sklopila je oči i zabacila glavu na ramena potpuno se predavši njemu, ali i ludosti ovoga nevjerojatnog susreta. Gabrielle ščepa Lucanova ramena kako bi se pridržala jer je imala osjećaj kao da nema kosti u nogama. Osjećaj opuštanja ponovno je preplavi. Zgrabio ju je vatrenim stiskom, poslao u vrtoglave visine senzualne zemlje snova, a zatim je pustio i ona stane padati, i padati... Ne, kroz erotsku izmaglicu shvati kako je nešto podiže. Lucanove su je ruke nježno držale, savijene pod njezinim leđima i koljenima. Sad je bio potpuno nag, kao i ona, iako se nije mogla sjetiti kad joj je skinuo majicu. Ovije ruke oko njegova vrata dok ju je nosio iz kuhinje u dnevnu sobu, gdje je glas Sarah McLachlan i dalje preo pjevajući kako nekog grli i ljubi dok oboje ne ostanu bez daha. Osjetila je mekani dodir svile kad ju je Lucan spustio na kauč i nadvio se nad njom. Tek ga je u tom trenutku mogla potpuno vidjeti, a prizor je bio veličanstven. Krupno tijelo čvrstih mišića i čiste muške snage zarobilo ju je pridržavajući je snažnim rukama. A kao da sirova ljepota njegova tijela nije bila dovoljna, Lucanova je predivna koža bila ukrašena zapanjujućim nizom zamršenih tetovaža. Crteži vitica i isprepletenih uzoraka kružili su oko njegovih prsnih mišića i čvrstog trbuha, uzdižući se gore prema širokim ramenima, pa niz snažne bicepse. Boja se nije mogla lako odrediti, prelijevala se u nijansama morskozelene, terakote i boje crnog vina koje su, što ih je dulje gledala, naizgled postajale sve tamnije. Kad je spustio glavu kako bi obasuo poljupcima njezine grudi, Gabrielle ugleda tetovažu što se protezala od stražnjeg dijela njegova vrata prema zatiljku. Poželjela je prijeći prstima duž tih tajanstvenih crteža još prvi put kad je vidjela Lucana. Sad se prepustila tom nagonu pustivši da joj ruka prelazi njegovim tijelom, diveći se tom zagonetnom muškarcu i neobičnim crtežima na njegovoj koži. "Poljubi me", preklinjala ga je ispruživši ruke i stisnuvši njegova oslikana ramena. Počeo se podizati nad njom i Gabrielle izvije tijelo prema njemu, grozničavom požudom, želeći ga osjetiti u sebi. Njegova je erekcija bila poput čelične vrućine što ju je pritiskala između bedara. Gabrielle klizne rukom dolje i pomiluje ga, podigavši kukove kako bi ga primila. "Uzmi me", prošaptala je. "Ispuni me, Lucane. Odmah. Molim te."


CHIARISSIMA

Nije joj uskratio molbu. Napeti glavić njegova spolovila pulsirao je žestoko i zahtjevno prodirući u njezino tijelo. On drhti, shvatila je kroz maglu strasti. Njegova su se široka ramena tresla pod njezinim rukama, kao da se čitavo vrijeme suzdržavao i sad samo što se nije rasprsnuo. Željela je da se raspadne baš kao i ona maločas. On potmulo zastenje s usnama na njezinu vratu. "Da", poticala ga je, pomaknuvši se pod njim tako da se njegov kurac sad uglavio u njoj. "Nemoj biti nježan. Neću se slomiti." On napokon podigne glavu i na tren se zagleda u njezine oči. Gabrielle ga pogleda ispod otežalih kapaka, zatečena nekontroliranom vatrom koja je susrela njezin pogled. Oči su mu vatreno blistale, dva plamena svijetlog srebra progutala su mu zjenice i prodirala u nju natprirodnom vrelinom. Kosti njegova lica doimale su se oštrijima, a koža kao da se zategnuta preko koščatih obraza i čvrste čeljusti. Bilo je tako neobično, taj način kojim mu je prigušena svjetlost plesala preko lica... Ta joj se misao jedva počela oblikovati kadli se sve svjetiljke u sobi odjednom ugase. Možda bi i pomislila kako je to čudno, no kad ih je obavila tama, Lucan joj silovito prodre u tijelo. Gabrielle nije mogla suspregnuti stenjanje od zadovoljstva dok ju je rastezao, ispunjavao do kraja. "O, moj Bože", umalo je zajecala primajući u sebe njegov svaki napeti milimetar. "Tako si dobar." On spusti glavu na njezino rame i zastenje kad se povukao, a onda zaroni još dublje u nju. Gabrielle ščepa njegova snažna leđa privlačeći ga bliže sebi, dok je izvijala kukove kako bi prihvatila njegovo snažno prodiranje. Opsovao je ispod daha, i bio je to mračan, divlji zvuk. Učini joj se kako se sa svakim neumornim izvijanjem njezinih kukova njegov ud još više nadima. "Moram te poševiti, Gabrielle. Poželio sam te još od prvog trenutka kad sam te ugledao." Te iskrene riječi - njegovo iskreno priznanje da ju je želio koliko i ona njega - samo je još više zapale. Zavuče mu prste u kosu, ispuštajući nečujne jecaje zadovoljstva dok je on ubrzavao ritam. Prodirao je i povlačio se poput klipa među njezinim nogama. Gabrielle osjeti nalet orgazma kako joj se uzdiže trbuhom. "Mogao bih ovako cijelu noć", promuklo je rekao, vrućim joj dahom žareći vrat. "Mislim da ne mogu prestati." "I nemoj, Lucane. O, Bože... nemoj prestati." Gabrielle se držala za njega dok je prodirao u nju. Bilo je to sve što je mogla kad joj se iz grla oteo životinjski urlik i ona je svršavala, i svršavala, i svršavala. Lucan siđe s Gabriellina trijema i pješice se uputi mračnom, tihom ulicom. Ostavio ju je da spava u postelji, disanja ujednačenog i zadovoljnog, zamamnog tijela potrošenog nakon trosatne strasti. Još se nikad nije tako žestoko ševio s nekim, tako dugo i tako potpuno. A ipak, želio je još. To što je uspio prikriti izbijanje očnjaka i onaj divlji, požudni sjaj u očima, bilo je ravno čudu. To što je odolio nemilosrdnoj, snažnoj potrebi da zarije svoje oštre zube u njezin slasni vrat i pije do iznemoglosti, bilo je još nevjerojatnije. Nije mogao vjerovati sebi i biti u njezinoj blizini kad je svaka pora u njegovu tijelu žudila upravo za tim.


CHIARISSIMA

Njegov večerašnji posjet bio je vrlo vjerojatno golema pogreška. Mislio je da će seks s njom donekle ugasiti onu vatru što je izazivala u njemu. O, kako se samo varao. To što je uzeo Gabrielle, što je bio u njoj, samo je još više naglasilo njegovu slabost prema njoj. Potreba za njom bila je životinjska, progonio ju je poput grabežljivca. Nije bio siguran kako bi reagirao da ga je odbila. Mislio je da ne bi bio u stanju zauzdati svoju požudu. No, nije ga odbila. Kriste, nipošto ga nije odbila. Gledajući unatrag, doduše, da ga je odbila, učinila bi mu uslugu. Umjesto toga, Gabrielle je u potpunosti prihvatila njegovu žudnju ne pristajući ni na što manje od toga. Da se sad, ovog trenutka, okrene i ušulja natrag u njezin stan i probudi je, mogao bi provesti još nekoliko sati među njezinim božanstvenim, podatnim bedrima. To bi zadovoljilo barem jedan dio njegove potrebe. A ako ne uspije zadovoljiti onaj drugi dio, onu patnju što je sve više bujala u njemu, mogao je samo pričekati izlazak sunca i pustiti da ga ubojite zrake sprže do zaborava. Da dužnost prema Vrsti nije imala takav utjecaj na njega, ta bi mu mogućnost bila prokleto privlačna. Lucan sikćući opsuje dok je prolazio Gabriellinom četvrti i odlazio dublje u noć. Ruke su mu drhtale. Vid mu je bio izoštren, a misli zvjerske. Tijelo mu je bilo zgrčeno, napeto. Bijesno zareži prepoznavši znakove. Ponovno je trebao hranu. Prošlo je premalo vremena otkako je prošli put uzeo dovoljno krvi da zadovolji potrebe za tjedan dana, možda i više. Svega nekoliko noći, pa ipak, želudac ga je bolio kao da skapava od gladi. Već dugo nije ovako žudio za hranom. Glad je bila gotovo nepodnošljiva i, što ju je više nastojao potisnuti, sve jača. Poricanje. Zbog toga je uspio ovako daleko dogurati. Prije ili kasnije morat će se uhvatiti za kraj toga konopa. A što će onda? Zar je doista mislio da je toliko drukčiji od svog oca? Nisu ni njegova braća bila ništa drukčija, a bili su stariji i snažniji od njega. Žudnja za krvlju na koncu ih je obojicu zaludjela: jedan je digao ruku na sebe kad je ovisnost postala neizdržljiva, a drugi je pao još dublje u ponor, postao je Krvožedni, a onda izgubio glavu od ubojite oštrice ratnika Vrste. Kao pripadnik Prve generacije, Lucan je bio obdaren iznimnom snagom i moćima - i poštovanjem koje je znao da ne zaslužuje - ali bilo je to pomalo i njegovo prokletstvo. Pitao se koliko će se još dugo moći boriti s vlastitom mračnom i neukroćenom naravi. Za nekih je noći bio prokleto umoran od te činjenice. Koračajući ususret večernjim prolaznicima na ulicama, Lucan je vrludao pogledom. Iako je bio raspoložen za borbu, bio je zadovoljan što Krvožednih nema na vidiku. Tek nekolicina pripadnika posljednje generacije vampira iz ovdašnjeg Utočišta tame: družina mladih muškaraca pomiješanih s veselom grupicom ljudi kriomice traži pogledom, kao i on, nekoga kime bi se nahranila. Vidio je mlade kako se međusobno naguravaju, čuo ih je kako se došaptavaju riječima ratnik i Prva generacija dok im je dolazio u susret. Njihovo neskriveno strahopoštovanje i znatiželja išli su mu na živce, iako u tome nije bilo ništa neobično.


CHIARISSIMA

Vampiri rođeni i odgojeni u Utočištima tame rijetko su imali priliku vidjeti nekoga iz ratničke klase, a kamoli osnivača nekoć hvaljenog, a sad već odavna zastarjelog Reda. Većina ih je čula stare priče o tome kako se, prije nekoliko stoljeća, većina ubojitih pripadnika Vrste okupila u savez kako bi uništili sve i do posljednjega Drevnog i vojsku Krvožednih koja im je služila. Ti su ratnici ušli u legendu, a u vremenima koja su uslijedila, njihov je Red prošao brojne promjene, postavši brojniji u ljudstvu i područjima djelovanja tijekom ratova s Krvožednima, dok bi se u vrijeme mira povlačili. Sada se ratnički red sastojao od tajanstvene šačice pojedinaca diljem svijeta, koji su mahom djelovali neovisno, čime su zaslužili prezir vampirske rase. U ovom prosvijetljenom dobu, kad je vampirska rasa provodila zakone i poštena suđenja, ratničke su se taktike smatrale izdajom i bacale sjenku na ovu stranu zakona. No Lucan, kao ni bilo koji drugi ratnik koji je s njim bio u prvim redovima, nije mario ni pišljiva boba za odnose s javnošću. Zareži u smjeru zablenute mladeži i mislima pozove brbljave ljudske žene što su s vampirima čavrljale na ulici. Svaki se par ženskih očiju prikovao na surovu moć koja je u valovima isijavala iz njega. Dvije djevojke - prsata plavuša i druga crvenokosa, kose tek neznatno svjetlije o Gabriellinih uvojaka - smjesta se odvoje od skupine i krenu prema njemu, učas zaboravivši na prijatelje i sve ostale muškarce. No Lucanu je trebala samo jedna, a izbor je bilo lagan. Otpravi plavušu pokretom glave. Njezina prijateljica primi ga pod ruku milujući ga dok ju je vodio prema osamljenoj, neosvijetljenoj niši obližnje zgrade. Bez imalo oklijevanja bacio se na posao. Odmaknuvši djevojčinu kosu što je mirisala na dim i pivo, Lucan obliže usne, a onda joj zarije izbačene očnjake u vrat. Grčila se pod njegovim ugrizom, instinktivno podigavši ruke dok je silovito povlačio iz njezine žile. Sisao je pohlepno ne želeći odugovlačiti. Žena je jaukala, ne od panike ili nelagode, nego od užitka jedinstvenog potpunom prepuštanju vampiru. Krv se sjurila u Lucanova usta, topla i gusta. Protiv volje, u mislima mu bljesne prizor Gabrielle u njegovim rukama i on načas zamisli kako je ovo njezin vrat koji sad siše. Njezina krv koja se slijeva niz njegovo grlo i u njegovo tijelo. Bože, kad samo pomisli kakav bi osjećaj bio sisati njezinu krv dok njegova muškost pulsira u njezinoj vrelini, razlijevajući se duboko u njoj... Kriste. Otrese fantaziju zlokobnim režanjem. To se nikad neće dogoditi, oštro se prekori. Stvarnost je kuja, i pametnije mu je da to ne zaboravlja. Činjenica jest da ovo nije Gabrielle, nego nekakva anonimka, baš kao što je i želio. Krv koju je sad popio nije bila nektar s okusom jasmina za kojom je tako žudio, nego je imala opori okus bakra zatrovan nekakvim blagim narkotikom što ga je djevojka nedavno konzumirala. Nije mario za okus. Samo je želio zatomiti glad, a za to je dovoljan bilo tko. Povuče još krvi iz njezina vrata i proguta pohlepno, učinkovit kako je samo on to znao.


CHIARISSIMA

Kad je dovršio, prijeđe jezikom preko dviju rupica kako bih ih zatvorio, a onda uzmakne od neželjenog zagrljaja. Mlada je žena dahtala, vlažnih usana i malaksalog tijela kao da je netom doživjela orgazam. Lucan joj položi dlan na čelo i spusti ga niže kako bi joj sklopio otežale kapke na zamagljenim očima. Dodir će joj izbrisati sjećanje na ono što se upravo dogodilo među njima. "Prijatelji te traže", rekao joj je kad je odmaknuo ruke s njezina lica, a ona je zbunjeno trepnula. "Trebala bi poći kući. Noć je puna grabežljivaca." "Okej", rekla je poslušno kimnuvši. Lucan je pričekao u sjeni dok je ona odbauljala za ugao zgrade kako bi pronašla svoje društvo. Duboko je uzdahnuo kroz zube i očnjake, a svaki mu je mišić u tijelu pulsirao od napetosti. Srce mu je snažno tuklo. Sama pomisao na okus Gabrielline krvi u njegovim ustima izazivala mu je divlju erekciju. Možda je umirio tjelesnu potrebu sad kad se nahranio, ali teško da je bio zadovoljen. I dalje je... žudio. Duboko zareži i iskrade se još jednom na ulicu, mrzovoljniji no ikad. Usmjeri misli na najopasnije dijelove grada nadajući se da će nabasati na pokojeg Krvožednog prije nego počne svitati. Odjednom je opako žudio za borbom. Morao je nekoga ozlijediti makar se na koncu činilo da je ozlijedio samog sebe. Što god bilo, samo da ga drži podalje od Gabrielle Maxwell.


CHIARISSIMA

Osmo POGLAVLJE

U početku je Gabrielle mislila da je sve bio još jedan erotski san. No, probudivši se kasno idućeg jutra, gola u svom krevetu, iscrpljena, tijela koje ju je boljelo na pravim mjestima, znala je da je Lucan Thorne nedvojbeno bio ovdje, glavom i bradom. I, Bože, kako li je samo bio fantastičan. Nije mogla nabrojiti koliko ju je puta doveo do vrhunca. Kad bi nabrojila sve orgazme koje je doživjela tijekom protekle dvije godine, vjerojatno ne bi bila ni blizu broju onih što ih je doživjela prošle noći. Pa ipak, kad je otvorila oči i razočarano otkrila da Lucan nije pokraj nje, poželi još jedan. Krevet joj je bio prazan, a stan tih. Očito je otišao u neko doba noći. Iscrpljena, Gabrielle je mogla prespavati dan, ali dogovor za ručak s Jamiejem i djevojkama izvukao ju je iz kuće i odveo u centar otprilike dvadeset minuta nakon podne. Dok je ulazila u kineski restoran, osjetila je kako se glave okreću u njezinu smjeru: šestorica poslovnjaka za sushi barom promatrali su je s divljenjem dok je prolazila pokraj njih prema separeu u stražnjem dijelu restorana gdje su je čekali njezini prijatelji. Prštala je seksepilom i samopouzdanjem u svojoj tamnocrvenoj vesti s dekolteom i crnoj suknji, i nije je bilo briga što joj se na čelu vidjelo da je upravo imala najnevjerojatniji seks u svom životu. "Najzad, počastila nas je svojom prisutnošću!" uzvikne Jamie kad je Gabrielle dospjela do stola i pozdravila svoje prijatelje kratkim zagrljajem. Megan je cmokne u obraz. "Sjajno izgledaš." Jamie kimne. "Aha, zbilja sjajno, dušo. Sviđa mi se obleka. Je li to nešto novo?" Nije ni pričekao odgovor, samo se ponovno zavalio u stolcu i u jednom zalogaju pohlepno progutao pržene okruglice. "Krepao sam od gladi, pa smo već naručili predjelo. Uostalom, gdje si dosad? Taman sam mislio poslati murju po tebe." "Žao mi je. Kasno sam se probudila." Nasmiješila se dok je sjedala pokraj Jamieja na šarenu plastičnu klupu. "Zar Kendra neće doći?" "Opet je zaglibila." Megan otpije gutljaj čaja i slegne ramenima "Kao da je to bitno. U posljednje vrijeme je sva u tom novom frajeru - znaš, onaj što ga je pokupila u klubu prošlog vikenda?" "Brent", rekla je Gabrielle osjetivši nelagodu na spomen te užasne noći. "Da, taj. Čak je uspjela promijeniti smjenu u bolničkoj mrtvačnici na dnevnu kako bi mogla provoditi večeri s njim. Navodno mora putovati izdaleka na posao, ili takvo što, i općenito nije dostupan tijekom dana. Ne mogu vjerovati da je Kendra dopustila da joj nekakav frajer tako određuje život. Ray i ja izlazimo već tri mjeseca, ali ja ipak imam vremena za svoje prijatelje." Gabrielle upitno izvije obrve. Od njih četvero, Kendra je bila zasigurno najslobodnija. Nije se htjela vezivati ni uz koga i željela je ostati solo barem dok ne navrši tridesetu. "Misliš li da se zaljubila?"


CHIARISSIMA

"Požuda je to, srce." Jamie dohvati posljednju okruglicu svojim štapićima. "Katkad te tjera da činiš luđe stvari od ljubavi. Vjeruj mi, doživio sam to." Dok je žvakao svoje predjelo, Jamie zadrži pogled na Gabriellinim očima jedan dugi trenutak, prije nego je kliznuo preko njezine nemarno razbarušene kose i iznenada rumenih obraza. Pokušala se ležerno nasmiješiti, ali nije mogla prikriti izdajnički sjaj u očima. Jamie odloži svoje štapiće na tanjur i iskosa je pogleda dok mu je svijetla kosa plesala oko brade. "O, moj Bože." Naceri se. "Učinila si to." "Što?" Blagi joj smijeh provali iz usana. "Učinila si to. Poševila si se, zar ne?" Gabriellin se smijeh razlije u posramljeni djevojački hihot. "Jao, srce. Dobro ti stoji, moram priznati." Jamie je potapše po ruci nasmijavši se zajedno s njom. "Daj da pogađam; inspektor Seksi Darker iz bostonske policije?" Ona zakoluta očima na blesavi nadimak i kimne. "Kada?" "Sinoć. Gotovo cijelu noć." Jamiejev uzvik oduševljenja privuče pažnju nekolicine gostiju sa susjednih stolova. On se stiša, ali je ozareno pogleda poput ponosite kvočke. "Bio je dobar, ha?" "Nevjerojatan." "Dobro, kako to da ja ništa ne znam o tom tajanstvenom muškarcu?" umiješa se Megan. "I on je murjak? Možda ga Ray poznaje. Mogla bih ga pitati..." "Nemoj." Gabrielle zatrese glavom. "Molim vas, ljudi, nemojte nikome ništa govoriti o ovome. Nije da sam u vezi s Lucanom. Navratio je sinoć kako bi mi vratio mobitel i stvari su jednostavno... no, izmakle kontroli. Ne znam čak ni hoćemo li se ponovno vidjeti." Nije imala pojma, zapravo, ali, Bože, nadala se da hoće. Dio nje upozoravao ju je da je ono što se među njima dogodilo bio samo nesmotreni čin, ludost. I bila je. To naprosto nije mogla zanijekati. Bilo je sasvim ludo. Oduvijek se smatrala razumnom, opreznom osobom, onom koja će upozoravati svoje prijatelje na nesmotrene impulse poput onog kojem se prepustila sinoć. Glupo, i točka. I ne samo zato što je dopustila sebi da se prepusti trenutku do te mjere da zaboravi na zaštitu. Intimni odnosi s potpunim strancem bili su sve samo ne dobra ideja, ali Gabrielle je imala jeziv osjećaj da bi vrlo lako mogla dati svoje srce muškarcu kao što je Lucan Thorne. A tek to je, nesumnjivo, bilo krajnje idiotski. Svejedno, seks kakav je imala sinoć s njim ne događa se svaki dan. Barem ne njoj. I sama pomisao na Lucana Thornea izazove joj grčenje utrobe od sladostrasne čežnje. Da sad kojim slučajem uđe u restoran, vjerojatno bi potrčala prema njemu preskačući stolove. "Proveli smo nevjerojatnu noć, ali to je sve. Ne bih htjela ništa više pripisivati svemu tomu." "Aha, svakako." Jamie položi lakat na stol i zavjerenički se nagne naprijed. "Zašto ti onda s lica ne silazi osmijeh?" "Gdje si, dovraga, bio?"


CHIARISSIMA

Lucan je nanjušio Tegana prije nego je vidio tog vampira iza ugla hodnika u skloništu. Mužjak je nedavno bio u lovu. Još uvijek je na sebi imao onaj metalni, slatkasti miris krvi - i ljudske i one Krvožednih. Ugledavši Lucana kako ga čeka ispred njegovih odaja, zastane, ruku uvučenih u džepove traperica. Teganova siva majica na nekim je mjestima bila isparana, prljava od prašine i umrljana krvlju. Svjetlozelene oči bile su napola otvorene, okružene tamnim podočnjacima. Dugačka, raščupana, zlatasta kosa padala mu je preko lica. "Izgledaš usrano, Tegane." On proviri ispod te čupe svjetlosmeđe kose pa se, po običaju, usiljeno i lukavo nasmiješi. Nadlaktice i snažni bicepsi bili su mu prošarani glifovima. Vitičasti, elegantni crteži bili su tek za nijansu tamniji od zlatnosmeđe boje njegove kože, ni najmanje ne otkrivajući njegovo trenutačno raspoloženje. Lucan nije znao je li stanje toga vampira čistom snagom volje bilo zarobljeno u vječnoj apatiji, ili je mračna prošlost uistinu iscrpila svaku emociju iz njega. Bog je svjedok da bi ono kroz što je sve prošao bilo dovoljno da slomi čitav vod ratnika. No, Teganovi su osobni demoni bili samo njegovi. Lucan se samo želio pobrinuti da Red ostane snažan i usredotočen na cilj. Nije bilo mjesta za slabe karike u lancu. "Nismo te mogli pronaći pet dana, Tegane. Ponovit ću, gdje si bio, jebote?" On se podsmjehne. "Odjebi, čovječe. Nisi mi mama." Kad se stao udaljavati, Lucan se brzinom munje ispriječi pred njim. Zgrabi Teganov vrat i pribije mu leđa uza zid kako bi mu privukao pažnju. U Lucanu je već odavno kuljao gnjev: djelomice zbog nepoštovanja koje je Tegan u posljednje vrijeme iskazivao prema ostalim članovima Reda, no još više zbog bijednog nedostatka razuma koji ga je natjerao da pomisli kako je kadar provesti jednu noć s Gabriellom Maxwell i potom je izbaciti iz misli. Ni krv, ni ekstremno nasilje kojima je pokosio dvojicu Krvožednih netom prije svitanja, nisu bili dovoljni da zatome požudu za Gabriellom što mu je još uvijek kolala tijelom. Lucan se vukao gradom poput aveti čitavu noć i vratio se u sklonište ispunjen proključalim mračnim gnjevom. Taj ga je osjećaj progonio i sad dok je stiskao prste oko vrata svoga brata. Trebao mu je ispušni ventil za agresiju, a Tegan je, ovako neobuzdan i tajnovit, bio više nego pogodan. "Dosta mije tvojih sranja, Tegane. Moraš se sabrati ili ću ja to učiniti za tebe." Snažnije stisne vampira za vrat, no Tegan jedva da je trepnuo pod sigurnim bolom. "Sad mi lijepo reci gdje si bio čitavo ovo vrijeme ili ćemo nas dvojica imati priličan problem." Dvojica su muškaraca bila iste visine i više nego ravnopravni u omjeru snage. Tegan je mogao lako uzvratiti, ali nije. Štoviše, nije odavao nikakve emocije, samo je piljio čeličnim, ravnodušnim očima. Nije osjećao ništa, što je još više razjarilo Lucana. On zareži, opusd ruke oko Teganova vrata nastojeći potisnuti bijes. Nije mu bilo nalik ovako podivljati. To mu je bilo ispod časti. Kriste. I on je govorio Teganu da se sabere?


CHIARISSIMA

Sjajan savjet. Možda bi ga i sam mogao primijeniti. Teganov ravnodušan pogled govorio je otprilike isto, iako je vampir mudro držao jezik za zubima. Dok su se dvojica drugova promatrala u mračnoj tišini, iza njih se, u hodniku, začuje otvaranje kliznih vrata. Gideonove tenisice škripale su po uglačanom podu dok je dolazio iz svojih privatnih odaja. "Hej, Tegane, sjajno si odradio posao s nadzorom, stari. Sinoć sam nakon našeg razgovora pregledavao nadzorne snimke podzemne željeznice i čini se da si ispravno naslutio kako se Krvožedni okupljaju oko Green Linea." Lucan nije ni trepnuo dok je Tegan netremice zurio u njega, jedva primjetno prihvativši Gideonovu pohvalu. Nije se Tegan ni pokušao obraniti od neutemeljenih sumnji. Samo je neko vrijeme šutke stajao. Zatim je prošao pokraj Lucana i uputio se prema hodniku skloništa. "Ovo će te zanimati, Lucane", Gideon reče dok je odlazio prema laboratoriju. "Čini se da smo nešto iskopali."


CHIARISSIMA

Deveto POGLAVLJE

Držeći objema rukama toplu šalicu, Gabrielle je otpijala svoj lagani čaj, dok je Jamie slistio do kraja ostatke njezine porcije kineskih rezanaca s povrćem. Uzet će i njezin kolačić sreće, također - uvijek je to činio - ali njoj je bilo svejedno. Bilo je dovoljno što može biti sa svojim prijateljima, vratiti životu nekakav normalan smisao nakon svega što ju je snašlo prošlog vikenda. "Imam nešto za tebe", rekao je Jamie prekinuvši je u razmišljanju. Stane prekapati po svjetlosmeđoj kožnoj torbi koja je ležala među njima na klupi i izvuče bijelu omotnicu. "Zarada od privatne izložbe." Gabrielle otvori omotnicu i izvuče ček. Iznos je premašio njezina očekivanja. Za čitavih nekoliko tisuća. "Opa." "Iznenađenje", Jamie zapjevuši široko se osmjehujući. "Malo sam napumpao cijenu. Rekoh, ma kvragu sve. A oni su odriješili kesu bez da su trepnuli. Misliš da sam trebao tražiti još?" "Ne", reče Gabrielle. "Ne, ovo je, ovaj... ajme. Hvala." "Nema na čemu." Pokaže na njezin kolačić. "Hoćeš li pojesti to?" Ona ga gurne preko stola. "Onda, tko je kupac?" "Eh, to je i dalje ostala velika tajna", reče on prelomivši kolačić još uvijek omotan folijom. "Platili su gotovinom, što znači da se ozbiljno drže onoga anonimnog dijela pogodbe. Osim toga, poslali su taksi po mene." "O čemu vi to govorite, ljudi?" upita Megan. "Majke mi, uvijek zadnja sve doznam." "Naša nadarena mala umjetnica ima tajnog obožavatelja", izvijesti je dramatično Jamie. Izvuče poruku iz kolačića, pročita, pa zakoluta očima odbacujući komadić papira na prazan tanjur. "Kamo su nestali oni dani kad su ovakve stvari zaista nešto značile? Kako bilo, prije nekoliko dana pozvan sam da predstavim Gabriellinu cijelu kolekciju fotografija jednom kupcu. I, kupio ih je sve - do posljednjeg primjerka." Megan razrogači oči prema Gabrielli. "Pa to je fantastično, dušo!" "Tko god da ih je kupio, nevjerojatno je melodramatičan." Gabrielle letimice pogleda svog prijatelja dok je spremala ček u torbu. "Kako to misliš?" Jamie sažvače komadić razlomljenog kolačića, a zatim otrese mrvice s prstiju. "Pa, kad sam stigao na adresu koju su mi dali - jedna od onih korporacijskih zgrada s gomilom ureda u predvorju me je dočekao nekakav zaštitar. Nije mi ništa rekao, samo je nešto promrmljao u bežični mikrofon, a zatim me poveo prema dizalu koje nas je odvelo na najviši kat zgrade." Megan upitno izvije obrve. "U penthaus?"


CHIARISSIMA

"Aha. Ali, pazite sad... Stan je prazan. Sva svjetla su upaljena, ali unutra nema ni žive duše. Nema ni namještaja, opreme, ničega. Samo staklene stijenke s pogledom na grad." "Baš čudno, zar ne, Gabby?" Ona kimne osjetivši kako je preplavljuje jeza dok je Jamie nastavljao. "Dakle, zaštitar mi je rekao da izvadim prvu fotografiju iz mape i odnesem je do sjevernog niza prozora. Vani je mrak i okrenut sam mu leđima, a on mi govori da moram držati svaku fotografiju ispred sebe dok mi on ne kaže da je odložim sa strane i uzmem drugu." Megan se nasmije. "Dok si mu okrenut leđima? Zašto bi tražio takvo što?" "Zato što je kupac gledao s druge lokacije", odgovori joj Gabrielle blago. "Bio je negdje odakle je mogao vidjeti prozore stana." Jamie kimne. "Očito. Nisam ništa čuo, ali siguran sam da je zaštitar, ili tko god on bio, primao upute preko slušalica. Iskreno govoreći, bio sam pomalo nervozan zbog svega toga, ali bilo je u redu. Na kraju je sve dobro završilo. Željeli su samo vidjeti tvoje fotografije. Nisam stigao ni do četvrte kad su tražili da im kažem cijenu za sve. I tako, kako rekoh, pucao sam visoko i oni su pristali." "Čudno", primijeti Megan. "Čuj, Gab, možda si privukla pažnju nekakvog razarajuće zgodnog, ali osamljenog milijardera. U ovo doba iduće godine mogli bismo plesati na tvom raskošnom vjenčanju na Mykonosu." "Bljak, molim te", dahne Jamie. "Mykonos je tako demode. Sve face su sad u Marbelli, dušo." Gabrielle se pokuša otresti čudne nelagode što ju je izjedala zbog Jamiejeva neobičnog klijenta. Kao što je rekao, sve je prošlo u najboljem redu, a u torbi pokraj nje bio je ček s pozamašnom svotom. Možda će počastiti Lucana večerom, s obzirom da je jelo koje je spravila sinoć propalo tamo na kuhinjskom pultu. Doduše, nije da je zbog toga imalo žalila. Da, romantična večera s Lucanom zvuči sjajno. Uz nadu da će poslije imati desert... i doručak također. Raspoloženje joj se u trenu popravi i Gabrielle se smijala dok su se njezini prijatelji nabacivali najneobičnijim idejama o tome tko bi zapravo mogao biti tajanstveni kupac, te što bi to moglo značiti za njezinu budućnost, a samim tim i budućnost njihova društvanca. Bili su na toj temi i kad su se počistili stolovi i platili računi, pa i dok su izlazili iz restorana na suncem okupanu ulicu. "Moram gibati", reče Megan na brzinu zagrlivši Gabrielle i Jamieja. "Vidimo se uskoro?" "Da", uglas odgovore njih dvoje mašući joj dok je odmicala pločnikom prema uredskoj zgradi u kojoj je radila. Jamie podigne ruku kako bi pozvao taksi. "Ideš ravno kući, Gabby?" "Ne, neću još." Lagano lupne torbu s fotoaparatom što joj je visjela s ramena. "Prošetat ću do parka Common, možda potrošiti koji film. Ti?" "David bi se trebao vratiti iz Atlante za sat vremena", reče uz osmijeh. "Ostatak dana plandujem. Možda i sutra također." Gabrielle se nasmije. "Pozdravi ga."


CHIARISSIMA

"Hoću." Nagne se i ovlaš je poljubi u obraz. "Lijepo je vidjeti kako se ponovno smiješ. Bio sam zbilja zabrinut za tebe nakon prošlog vikenda. Nikad te nisam vidio tako potresenu. Bit ćeš dobro, zar ne?" "Da. Dobro sam, stvarno." "A imaš i onog svog inspektora Seksi Darkera da se brine za tebe, znači nije ni upola loše." "Ne. To nije nimalo loše", priznala je i osjetila toplinu pri samoj pomisli na njega. Jamie je zagrli bratskim zagrljajem. "Dakle, srce, ako ti bilo što treba a da ti on ne može pružiti - u što čisto sumnjam - samo me nazovi, razumiješ li? Volim te, dušo." "I ja tebe." Razdvoje se kad se taksi zaustavio uz rubnik. "Uživaj s Davidom." Podigne ruku i mahne dok je ulazio u taksi koji ga je odveo u gradsku vrevu. Nakon samo nekoliko minuta šetnje, prođe dva-tri bloka od kineske četvrti do parka Boston Common. Lunjajući po prostranoj ledini, Gabrielle snimi nekoliko fotografija, zatim zastane kako bi promatrala skupinu djece kako se igraju "čvorka" na jednoj travnatoj površini. Gledala je djevojčicu u sredini kruga, s povezom preko očiju. Plave su joj kike poskakivale dok se okretala, najprije u jednom, a zatim u drugom smjeru, ruku ispruženih dok je pokušavala dotaknuti jednog od svojih prijatelja koji su joj nastojali uzmaknuti. Gabrielle podigne fotoaparat i usmjeri objektiv prema hitroj i nasmijanoj djeci. Zumirala je slijedeći objektivom lice djevojčice s povezom. Nije snimila nijednu fotografiju, samo je promatrala bezbrižnu igru s druge strane objektiva i pokušavala se prisjetiti vremena kad je sama mogla biti tako zadovoljna i sigurna. Bože, je li ikad bila? Jedan pazitelj okupi djecu na užinu prekidajući njihovu bučnu igru. Dok su djeca jurila prema prostirki s hranom, Gabrielle preusmjeri objektiv preko parka. Kroz nejasne pokrete u objektivu, krajičkom oka opazi kako je netko promatra iz sjene stabla. Odmakne fotoaparat s lica i letimice pogleda prema mjestu na kojem je stajao mladić, djelomice skriven deblom staroga hrasta. Bio je gotovo neprimjetan u parku prepunom ljudi, a ipak joj je bio odnekud poznat. Gabrielle je zamijetila njegovu pepeljastosmeđu kosu i maslinastozelenu košulju i hlače. Bio je tip osobe koja bi se lako utopila u masi, ali bila je sigurna da ga je nedavno negdje vidjela. Nije li možda bio u policijskoj postaji prošlog vikenda kad je davala izjavu? Ma tko bio, očito je shvatio da ga je uočila jer se iznenada povukao i sakrio iza stabla, pa krenuo iz parka prema ulici Charles. Izvukao je mobitel iz džepa hlača, letimice se osvrnuvši preko ramena dok je brzim korakom grabio prema ulici. Gabrielli se od sumnje naježi koža na zatiljku i preplavi je panika. Promatrao ju je - ali zašto? Koji se to vrag ovdje događa? Nešto je zasigurno bilo posrijedi, ali nije kanila samo stajati na mjestu i pogađati. Očima prikovanim za mladića u maslinastozelenim hlačama, Gabrielle krene za njim trpajući fotoaparat u torbu i u hodu namjestivši mali ruksak na ramena. Momak je bio otprilike jedan blok ispred nje kad je prešla preko ledine u parku i kročila na ulicu. "Hej!" zazove ga i potrči.


CHIARISSIMA

Još uvijek razgovarajući na telefon, on okrene glavu i pogleda je. Nešto žurno izgovori u slušalicu, sklopi mobitel i stisne ga u šaci. Ponovno se okrene i da se u trk. "Stani!" povikne Gabrielle. Privuče time znatiželju ostalih prolaznika, ali momak ju je i dalje ignorirao. "Rekla sam stani, kvragu! Tko si ti? Zašto me pratiš?" Grabio je ulicom Charles izgubivši se u mnoštvu prolaznika. Gabrielle ga je slijedila izbjegavajući turiste i zaposlene ljude na stanci za ručak, očiju prikovanih za mladićev ruksak što mu je poskakivao na leđima. Skrene niz jednu ulicu, zatim drugu, ulazeći sve dublje u grad, udaljavajući se od trgovina i ureda u ulici Charles, pa ponovno skrene prema napučenoj kineskoj četvrti. Nije imala pojma koliko gaje dugo slijedila, kao ni to gdje je točno završila, ali iznenada shvati da ga je izgubila. Vrtjela se uokolo na jednom uglu ulice, potpuno sama, osjećajući kako je nepoznato okruženje pritišće sa svih strana. Trgovci su zurili u nju iza zasjenjenih izloga i vrata otvorenih kako bi propustili svjež zrak. Prolaznici su joj dobacivali nervozne poglede dok je stajala kao ukopana nasred pločnika stvarajući zastoj. I tada osjeti prijeteću prisutnost iza leđa, na cesti. Gabrielle pogleda preko ramena i ugleda crni sedan sa zatamnjenim prozorima kako se polako kreće između ostalih automobila. Kretao se skladno, sporo, poput morskog psa što raspršuje jato ribica u potrazi za većim plijenom. Zar je slijedi? Možda je u njemu bio momak koji ju je pratio. Možda su njegova pojava i taj zlokobni automobil imali veze s kupcem njezinih fotografija. Ili, možda je posrijedi bilo nešto još gore. Nešto povezano s užasnim napadom kojem je svjedočila prošlog vikenda. Njezinom prijavom. Možda su to bili pripadnici bande na koje je onomad nabasala. Možda su one opake kreature - nije, naime, nikako mogla povjerovati da je bila riječ o ljudima - odlučile da im je ona iduća meta. Probije je ledeni strah kad je automobil skrenuo u obližnju uličicu koja je okruživala pločnik na kojem je još uvijek stajala. Stane ubrzano koračati. Iza nje zagrmi gas automobila. O, Bože. Zaista je slijedi! Gabrielle nije kanila čekati zvuk škripanja guma iza sebe. Vrisne i dade se u bjesomučan trk, trčeći koliko je noge nose. Bilo je previše ljudi oko nje. Previše prepreka na putu. Izbjegavala je usporene prolaznike, previše uspaničena da se ispriča onima što su je prijekorno psovali. Nije je bilo briga, svjesna da je ovo bilo pitanje života i smrti. Brz pogled preko ramena bio bi poguban. Automobil je još uvijek tutnjao ulicom, bio joj je za petama. Gabrielle spusti glavu i još brže potrči moleći se da uspije pobjeći s ulice prije nego je vozilo pokosi. U trku iskrene gležanj. Posrne, gubeći ravnotežu. Tlo se podiglo prema njoj kad je svom snagom snažno tresnula na grubi beton. Gadno je ogrebala gola koljena i dlanove. Žareći bol izmamio joj je suze na oči, ali nije se obazirala. Osovi se na noge. Tek što se podignula s tla, osjetila je snažan stisak nepoznate ruke kako joj stišće lakat.


CHIARISSIMA

Ona oštro udahne dok ju je preplavljivala panika. "Jeste li dobro, gospođice?" Prosijeda glava cestarskog radnika ispuni joj vidokrug. Njegove namrštene plave oči spuste se na njezine ogrebotine. "Auu, pa vi krvarite." "Pustite me!" "Zar niste vidjeli one tamo stupiće?" On usmjeri palac prema narančastim stošcima koje je usput porušila. "Ovaj dio pločnika je sav raskopan." "Molim vas, sve je u redu. Dobro sam." Uhvaćena u njegov koristan, ali ometajući stisak, Gabrielle pogleda upravo na vrijeme da vidi. crni sedan kako se približava mjestu gdje je stajala prije samo nekoliko trenutaka. Automobil se naglo zaustavio uz rubnik. Vrata vozača se otvore i iz njega iziđe krupan, ogroman muškarac. "O, Bože. Pustite me!" Gabrielle se istrgne iz stiska čovjeka koji joj je pokušavao pomoći, očiju prikovanih za taj jezivi crni automobil i opasnost koja je izlazila iz njega. "Ne shvaćate, progone me!" "Tko to?" Čovjekovo je lice odavalo nevjericu. On pogleda u smjeru u kojem je gledala i prasne u smijeh. "Mislite onaj tamo? Gospođice, pa to je vražji gradonačelnik Bostona." "Mol..?" I bila je to istina. Razrogačenih je očiju promatrala što se odvijalo na pločniku. Crni sedan uopće nije proganjao nju. Zaustavio se uz rubnik i vozač je sad čekao, otvorivši stražnja vrata. Iz restorana iziđe gradonačelnik, glavom i bradom, s dvojicom zaštitara u odijelima. Svi skupa uđoše kroz stražnja vrata vozila. Gabrielle sklopi oči. Dlanovi su je pekli. I koljena. Puls joj je tukao luđačkim ritmom, ali činilo joj se da joj je sva krv nestala iz glave. Osjećala se kao kompletna idiotkinja. "Mislila sam..." promrmljala je dok je vozač zatvarao vrata, a zatim se uključio službenim automobilom u promet. Radnik joj pusti ruku. Udalji se od nje vrativši se svojoj užini i kavi odmahujući glavom. "Što joj je? Je l' luda, što li?" Sranje. Nije ga smjela vidjeti. Imao je naredbu da motri na tu Maxwellicu. Da prati njezine radnje, dozna joj navike. I o svemu izvijesti Gospodara. Povrh svega, trebao je biti neprimjetan. Poslušnik još jednom opsuje iz svog skrovišta, leđima priljubljen o obična vrata obične zgrade, jedne od mnogih sličnih, ugniježđenih među tržnicama i restoranima kineske četvrti. Oprezno otvori vrata i proviri ne bi li negdje ugledao ženu. Bila je tamo, točno preko puta ulice. I bio je zadovoljan kad je shvatio da odlazi. Mogao je vidjeti samo njezinu bakrenu kosu dok je koračala pločnikom, spuštene glave i užurbanog koraka. Čekao je tamo i promatrao je sve dok mu nije nestala iz vidokruga. Zatim se iskrao natrag na ulicu i krenuo u suprotnom smjeru. Bolje mu je da se vrati u policijsku postaju prije nego primijete da ga nema.


CHIARISSIMA

Deseto POGLAVLJE

Gabrielle podmetne još jedan papirnati ubrus pod hladnu vodu nad kuhinjskim sudoperom. Nekoliko drugih slojeva već se raspalo u sudoperu, natopljenih vodom s ružičastim mrljama krvi i sivom prljavštinom s pločnika koju je isprala s dlanova i koljena. Stojeći tamo u grudnjaku i gaćicama, istisnula je malo tekućeg sapuna na vlažni ubrus i zatim ga oprezno utrljala na ogrebotine na dlanovima. "Jao", jauknula je, trznuvši se kad je prešla ubrusom preko oštrog kamenčića uglavljenog u posjekotinu. Iskopa ga i baci u sudoper s ostalim krhotinama šljunka koje je odbacila čisteći ozljede. Bože, bila je koma. Njezina nova suknja bila je poderana i uništena. Rub veste rasparao se pri udarcu o pločnik. Ruke i koljena izgledali su kao da pripadaju nespretnom dječarcu. Uza sve to, još se i javno osramotila. Što, dovraga, nije bilo u redu s njom da onako pošizi? Gradonačelnik, za Boga miloga. A bježala je od njegova automobila kao da se bojala da je u njemu... Što? Nekakvo čudovište? Vampir. Gabriellina se ruka umiri. Riječ joj je odzvanjala u glavi iako ju je odbijala izgovoriti. Ista ona riječ koja joj je grickala rub svijesti još od ubojstva kojem je svjedočila. Riječ koju nije htjela prihvatiti ni ovako sama, u tišini svoga praznog stana. Vampiri su bili opsesija njezine lude mrtve majke, a ne njezina. Mlada Jane Doe bila je potpuno paranoična kad ju je policija pronašla na ulici prije toliko godina. Govorila je da su je proganjali demoni koji su joj htjeli piti krv - štoviše, već su to i pokušali, čime je objasnila i neobične ozljede na vratu. Sudski spisi koje je Gabrielle poslije dobila na uvid bili su prepuni naknadno umetnutih primjedbi o krvožednim stvorenjima što haraju po gradu. Nemoguće. To su bile sumanute misli, i Gabrielle je to znala. Dopustila je da je mašta, ali i strahovanja da bi jednog dana mogla skrenuti pameću poput svoje majke, potpuno svlada. Bila je pametnija od toga. Razumnija, ako ništa drugo. Bože, nadala se da je tako. Kad je danas vidjela onog momka iz policijske postaje - povrh svega što je prošla proteklih nekoliko dana - jednostavno se u njoj nešto pokrenulo. Iako, sad kad o tome promisli, nije mogla biti sasvim sigurna da je tip iz parka doista bio službenik kojeg je onomad vidjela u postaji.


CHIARISSIMA

Uostalom, što i da jest bio on? Možda je izišao u park na stanku za ručak uživajući u lijepom vremenu baš kao i ona. U tome nema ništa loše. Ako je zurio u nju, možda je to stoga što se i ona njemu učinila poznatom. Možda bi joj na koncu prišao i pozdravio je, samo da nije pojurila za njim poput kakve paranoične luđakinje optuživši ga da je špijunira. O, i zar to ne bi bilo baš krasno, da se vratio u postaju i ispričao im kako ga je jurila kroz kinesku četvrt. Još kad bi Lucan bio tamo i to čuo, umrla bi od poniženja. Gabrielle nastavi čistiti svoje izgrebane dlanove nastojeći izbaciti protekle događaje iz glave. Tjeskoba je još uvijek bila na vrhuncu, a srce je snažno tuklo u grudima. Tapkala je ubrusom po površini ozljeda promatrajući kako joj tanki mlaz krvi curi niz zapešće. Pogled na to utješi je na neki čudan način. Oduvijek je bilo tako. Kad je bila mlađa, kad bi se osjećaji i pritisak nadimali u njoj sve dok više ne bi imali kamo, obično bi sebi olakšala time što bi se malo zarežala. Prvi put se slučajno porezala. Gulila je jabuku u kući jednih od udomitelja kad joj je nož skliznuo iz ruke i zarezao joj jastučić u korijenu palca. Malčice je zaboljelo, ali dok je krv istjecala, taj svjetlocrveni potočić, Gabrielle nije osjećala ni paniku ni strah. Bila je očarana. Osjetila je nevjerojatan... mir. Nekoliko mjeseci nakon nenadanog otkrića, Gabrielle se ponovno porezala. Ovaj put je to učinila namjerno, potajice, ne želeći se zapravo ozlijediti. S vremenom je to počela redovito činiti, kad god bi imala potrebu osjetiti taj potpuni osjećaj mira. I sad joj je trebao, kad je bila tjeskobna i napeta, kad su joj uši bile osjetljive na svaki i najmanji zvuk u stanu i izvan njega. Srce joj je snažno tuklo. Dah joj je bio plitak, ubrzan. Misli su joj vrludale od svježih uspomena na noć ispred kluba, preko jezovitog sanatorija gdje je snimala fotografije prije nekoliko dana, pa do zbunjujućeg, nerazumnog, dubokog straha što ga je osjetila ovog popodneva. Trebao joj je mir od svega toga. Makar samo nekoliko trenutaka spokoja. Gabriellin pogled klizne prema drvenoj kutiji s noževima na obližnjem kuhinjskom radnom stolu. Posegne rukom i uzme jedan od noževa. Nije godinama to činila. Svim se silama trudila kontrolirati tu čudnu, sramotnu potrebu. No, je li doista nestala? Njezini psiholozi i socijalni radnici, što joj ih je bila dodijelila država, uvjerili su je da jest. Kao i Maxwellovi. Sad je Gabrielle posumnjala dok je prinosila nož svojoj ogoljenoj ruci i osjetila kako je preplavljuje val mračnog iščekivanja. Pritisnula je vršak oštrice na podlakticu iako još uvijek nije bila dovoljno odlučna da probije kožu. Bio je ovo njezin osobni demon - nešto što još nikad nije ni s kim podijelila, čak ni s Jamiejem, njezinim najdražim prijateljem. Nitko to ne bi razumio. Jedva da je i sama razumjela.


CHIARISSIMA

Gabrielle zabaci glavu i duboko uzdahne. Dok je spuštala bradu natrag, polako izdišući, opazi svoj odraz u prozoru poviše sudopera. Lice što je zurilo u nju bilo je iscrpljeno i tugaljivo, oči preplašene i umorne. "Tko si ti?" prošapće tom avetinjskom liku u staklu. Morala je progutati jecaj. "Što ne valja s tobom?" Osjećajući se krajnje bijedno, odbaci nož u sudoper i udalji se. Uporni zvuk helikopterskih propelera parao je tiho noćno nebo iznad napuštenog sanatorija. Iz niskog pokrova oblaka spustio se crni Colibri EG 120, mekano sletjevši na ravni krov. "Ugasi motor", vođa Krvožednih naredi pilotu Poslušniku nakon što se letjelica smirila na improviziranom pristaništu. "Pričekaj me ovdje dok se ne vratim." Iziđe iz kabine i smjesta ga pozdravi njegov poručnik, prilično gadan lik kojeg je regrutirao sa Zapadne obale. "Sve je u najboljem redu, Gospodaru." Krvožedni skupi guste obrve iznad svojih zvjerski žutih očiju. Na golemoj su mu ćelavoj glavi još uvijek bili ožiljci od električnih opeklina koje je zadobio tijekom ispitivanja prije pola godine. Ipak, uz ostala odvratna obilježja, brojne su se opekline jedva zamjećivale. Krvožedni se naceri pokazujući goleme očnjake. "Vaši su darovi večeras bili iznimno dobro primljeni, Gospodaru. Svi željno očekuju vaš dolazak." Očiju skrivenih iza tamnih naočala, vođa Krvožednih blago kimne klizeći laganim korakom dok su ga vodili prema najvišem katu zgrade, a zatim prema dizalu što će ga odvesti u samo središte kompleksa. Spustili su se duboko ispod prizemne etaže, te izišli iz dizala kako bi prošli kroz vijugaste tunele što su premreživali jedan dio brloga Krvožednih. Sam vođa bio je tijekom prošlog mjeseca smješten u privatnoj rezidenciji negdje u Bostonu, odakle je nadgledao operacije, uklanjao prepreke i razmatrao prednosti ovoga novog područja koje je kanio kontrolirati. Ovo je trebalo biti njegovo prvo javno pojavljivanje u javnosti - događaj na koji se sam odlučio. Rijetko je, naime, zalazio u glib opće populacije; vampiri koji su postali Krvožedni bijahu surova, zbrda-zdola okupljena gomila, dok je on, s druge strane, naučio na finije stvari tijekom dugih godina svojega postojanja. No, pojavljivanje je bilo nužno, ma koliko bilo kratko. Morao je podsjetiti te zvijeri kome služe, pa će im milostivo dopustiti da okuse ratni plijen koji će ih čekati nakon što obave svoj posljednji zadatak. Neće svi preživjeti, dakako. U vihoru rata, žrtve su neizbježne. A rat je ono zbog čega je večeras ovdje. Nema više beznačajnih sukoba nad komadićem teritorija, nesloge među Krvožednima, ni besmislenih pojedinačnih kažnjavanja. Ujedinit će se i okrenuti novu stranicu, dosad nezamislivu u tisućljetnoj borbi što je zauvijek podijelila vampirsku rasu. Vrsta je predugo vladala, nametnuvši prešutni sporazum s nižim ljudskim bićima u nakani da eliminiraju svoje srodnike, Krvožedne. Dvije frakcije vampirske rase nisu se toliko razlikovale jedna od druge, razdvajale su ih tek nijanse. Tanka je bila granica između vampira Vrste koji su posezali za ljudskom krvlju kako bi preživjeli i ovisnosti Krvožednih. Krvna veza rase razrijedila se s vremenom, još od doba Drevnih, jer su se novi vampiri parili s ljudskim dražicama. No, koliko god bili zatrovani ljudskim genima, ništa nije moglo uništiti one snažnije, vampirske. Žeđa za krvlju bila je demon koji će vječno proganjati Vrstu.


CHIARISSIMA

Kako je vođa ovoga bratoubilačkog rata gledao na to, vampir se može boriti protiv urođene potrebe, ili je iskoristiti na najbolji mogući način. On i njegova straža sad su dospjeli do kraja hodnika, gdje je tutnjala glasna glazba što se odbijala o zidove i podove. Iza dvokrilnih vrata od kovanog željeza, tulum je bio u punom jeku. Ispred vrata, pak, Krvožedni na straži u trenu se spustio na koljeno čim su mu izdužene zjenice registrirale tko stoji pred njim. "Veličanstvo." U njegovu se hrapavom glasu čulo poštovanje, a poniknut pogled odavao je posluh. "Gospodaru, počašćeni smo." I doista je bilo tako. Vođa lagano kimne dok se stražar podizao na noge. Surovom rukom stražar otvori vrata kako bi propustio svoga nadređenog da se pridruži raskalašenom skupu. Vođa otpravi pratitelja kako bi u samoći promatrao mjesto. Bila je to orgija krvi, seksa i glazbe. Kamo god je pogledao, Krvožedni su pipali, plazili i hranili se bogatom ponudom ljudskih bića, i muškaraca i žena, koji nisu bili svjesni bola, bez obzira na to jesu li dobrovoljno prisustvovali ovom događaju. Većina ih je na sebi imala barem jedan ugriz, ali su bili toliko isisani da ih je nosio val opijenosti i senzualnog blaženstva. Neki su bili u još gorem stanju, ležeći poput krpenih lutaka u krilima svojih grabežljivaca sa zvjerskim pogledima, koji se nisu kanili prestati hraniti sve do posljednje kapi krvi. Kao da su nejaki jaganjci bačeni u jamu punu podivljalih zvijeri. Dok se kretao prema središtu prostorije, dlanovi su mu se počeli znojiti. Ud mu se napeo iza brižljivo izglačanih nabora hlača skrojenih po mjeri. Desni su mu počele pulsirati i boljeti, no ugrize se za jezik nastojeći spriječiti očnjake da se izduže poput njegova spolovila što je pohlepno reagiralo na erotske podražaje koji su ga šibali sa svih strana. Vonj seksa i prolivene krvi, koji je tako dobro poznavao premda je pripadao davnoj prošlosti, zazivao ga je poput zova sirena. Oh, još uvijek je uživao u dobrom seksu i sočnoj otvorenoj žili, no više se nije pokoravao tim potrebama. Težak je put prevalio od mjesta na kojem je nekoć bio, ali na koncu je pobijedio. Sad je bio Gospodar, samoga sebe, a uskoro i mnogo, mnogo više od toga. Novi rat je počinjao, a on je bio pozvan da najavi Sudnji dan. Skupljao je vojsku, usavršavao taktiku, koordinirao saveznicima koji će poslije, bez imalo oklijevanja, biti žrtvovani na oltaru njegova osobnog hira. Iskalit će svoj krvavi bijes na vampirskoj rasi i ljudskom rodu koji je postojao samo kako bi služio njegovoj vrsti. Kad velika bitka završi, a prašina i pepeo se napokon slegnu, nitko mu neće stajati na putu. Postat će vražji kralj. Kao što mu je bilo predodređeno. "Mmm... hej, ljepotanu... dođi, poigraj se sa mnom." Promukli poziv dopre mu do ušiju nad sveopćom larmom. Iz migoljave jame skliskih nagih tjelesa, podigne se ženska ruka i u prolazu ga ščepa za bedro. On zastane spustivši pogled s otvorenom nestrpljivošću. Ispod razmazane tamne šminke naziralo se lijepo lice, no um joj je bio do kraja izgubljen u deliriju orgija. Dva potočića krvi curila su niz njezin lijepi vrat pa preko vršaka njezinih savršenih grudi. I na ostalim je mjestima imala otvorene rane od ugriza: na ramenima, trbuhu i po unutarnjoj strani bedara, tik ispod uske maljave staze što joj je skrivala spolovilo. "Pridruži nam se", preklinjala je izvlačeći se iz spleta ruku i nogu uspaljenih vampira. Žena je bila sasvim iscrpljena, lebdeći na samom rubu života i smrti. Pogled joj je bio staklast, omamljen, a pokreti tromi, kao da su joj se kosti pretvorile u gumu. "Imam ono što ti treba. Krvarit ću zbog tebe. Dođi, okusi me."


CHIARISSIMA

Nije ništa rekao, samo je odmaknuo njezine blijede krvave prste s fine tkanine svojih skupih svilenih hlača. Iskreno, nije bio raspoložen. A poput svakoga uspješnog dilera, nikad nije posezao za svojom "robom". Položivši joj krupnu ruku na prsa, on odgurne ženu natrag u uzavreli kotao. Ona zaskviči kad je jedan od vampira grubo dograbi, a zatim je divljački prebaci preko ramena kako bi je spustio ispod sebe i ušao u nju odostraga. Vriskala je i stenjala dok se zabijao u nju, ali trenutak kasnije je utihnula, kad je krvožedni vampir zario svoje dugačke očnjake u njezin vrat i posisao posljednju kap života iz njezina izmrcvarenog tijela. "Uživajte u ovom plijenu", dubokim glasom i velikodušno reče onaj koji će postati kraljem, kroz životinjske urlike i trešteću glazbu. "Noć se spušta i uskoro ćete zaraditi sve nagrade koje smatram da vam pripadaju."


CHIARISSIMA

Jedanaesto POGLAVLJE

Lucan je ponovno oštro zakucao na Gabriellina ulazna vrata. Još uvijek nije bilo odgovora. Stajao je na njezinu pragu u tami otprilike pet minuta čekajući da mu otvori prokleta vrata i pozove ga unutra, ili da ga opsuje i proglasi gadom iza sigurnosti svojih višestrukih brava i kaže mu neka se nosi kvragu. Nakon svih onih seksualnih akrobacija na koje ju je natjerao prošle noći, nije bio siguran kakvu je reakciju zaslužio. Po svoj prilici, bijesno će ga otpiliti. Još jednom zakuca, ovaj put toliko snažno da su ga mogli čuti i susjedi, ali iz Gabriellina stana nije se čuo nikakav zvuk. Samo tišina. S druge strane vrata bilo je previše mirno. Ipak, bila je unutra. Mogao ju je osjetiti kroz drvo i ciglu između njih. A nanjušio je i krv - ne previše, tek u tragovima, i to negdje u blizini vrata. U vražju mater. Bila je unutra, i bila je ozlijeđena. "Gabrielle!" Zabrinutost je poput kiseline potekla njegovim žilama dok je nastojao smiriti vlastite misli kako bi mogao usredotočiti mentalnu moć na bravu s lancem i dvostruki zasun s druge strane vrata. S izvjesnim naporom okrene jednu bravu, a zatim i drugu. Lanac se oslobodi i stane se uz zveket opušteno njihati niz dovratak. Lucan otvori vrata i uđe u predsoblje. Gabriellina torba s fotoaparatom ležala je na podu, vjerojatno odbačena u žurbi. Sladak miris jasmina njezine krvi udari mu u nosnice samo trenutak prije nego mu pogled padne na trag sićušnih grimiznih mrlja. Gorak okus straha provlačio se kroz zrak. Miris je doduše već oslabio, ali je ostao visjeti u zraku poput izmaglice. Krene kroz dnevnu sobu do kuhinje kamo je vodio trag kapljica krvi. U prolazu mu pogled slučajno zastane na hrpi fotografija na stoliću pokraj kauča. Bile su to neobrađene fotografije, i to prilično neobičan izbor. U nekima je prepoznao Gabriellinu kolekciju na kojoj je trenutačno radila, seriju koju je nazvala Urbana obnova. No, bilo je tu i nekoliko fotografija koje dosad nije vidio. Ili možda nije dovoljno pažljivo gledao da bi ih primijetio. No, sada ih je primijetio. Dovraga, bolje ikad nego nikad. Staro skladište u blizini pristaništa. Napuštena tvornica papira u predgrađu. Nekoliko drugih naizgled zaboravljenih građevina kojima se nijedno ljudsko biće, a kamoli jedna naivna žena poput Gabrielle, ne bi trebalo približiti. Jazbine Krvožednih.


CHIARISSIMA

Neke od njih bile su uništene zahvaljujući Lucanu i njegovim ratnicima, ali nekoliko drugih još su bile aktivne ćelije. Uočio je i među njima one koje je Gideon trenutačno držao pod nadzorom. Pregledavajući ostale fotografije, pitao se koliko je još imala fotografija lokacija Krvožednih a za koje Vrsta nije ni znala. "Isuse Kriste", napeto je šapnuo pregledavajući idućih nekoliko snimaka. Snimila je čak i nekoliko vanjskih fotografija ovdašnjih Utočišta tame, mračne ulaze i tajne oznake koje su čuvale vampirska skloništa, kako od znatiželjnih ljudi, tako i od Krvožednih. Pa ipak, Gabrielle je pronašla sva ta mjesta. Kako je to moguće? Sasvim je sigurno da nije bilo slučajno. Njezino izvanredno čulo vida očito ju je dovelo do tih mjesta. Već je dosad dokazala da je potpuno imuna na uobičajene vampirske obmane, poput hipnoze i kontrole uma... a sad još i ovo. Opsovavši, Lucan strpa nekoliko fotografija u džep svoje kožne jakne, a ostatak odbaci na stolić. "Gabrielle?" Ode u kuhinju, gdje ga, međutim, dočeka još gori prizor. Miris Gabrielline krvi ovdje je bio još intenzivniji i dopirao je iz sudopera. Kad je prišao, ukočio se. Nešto hladno stisnulo ga je u prsima dok je zurio u sudoper. Izgledalo je kao da je netko pokušao počistiti mjesto zločina, i to prilično nevješto. Desetak vodom natopljenih i krvavih papirnatih ubrusa bilo je natrpano u sudoper zajedno s nožem koji je bio uzet iz drvenog držača s kuhinjskog pulta. Podigne nož i na brzinu pregleda oštru oštricu. Nije bila korištena, ali sva ona krv u sudoperu i na podu od predsoblja do kuhinje bila je nedvojbeno Gabriellina. A poderana odjeća što je ležala odbačena na hrpi blizu njegovih nogu također je mirisala na nju. Bože, ako ju je netko samo dotaknuo... Ako joj se nešto dogodilo... "Gabrielle!" Lucan je slijedio svoja osjetila dolje do podruma njezina stana. Nije se gnjavio svjetlima; vid mu je bio najoštriji u mraku. Jureći niz stube, zazivao je njezino ime kroz tišinu. Iza udaljenog kraja prostorije Gabriellin je miris bio najsnažniji. Lucan se nađe pred još jednim zatvorenim vratima čiji je dovratak bio oblijepljen trakama kako bi se spriječilo dopiranje vanjske svjetlosti. Uhvati kvaku i stane drmusati vratima. "Gabrielle? Čuješ li me? Dušo, otvori vrata." Nije pričekao odgovor. Nije imao strpljenja za to, kao ni za pažljivo otpuštanje kukice s druge strane vrata. Uz bijesno režanje, zabije se ramenom u vrata i uleti unutra. Očima je odmah pronađe u zatamnjenom prostoru. Tijelo joj je bilo sklupčano na podu tijesne mračne komore. Na sebi je imala samo majušni čipkasti grudnjak i satenske gaćice. Iznenadna buka naglo je prene iz sna. Brzo podigne glavu. Kapci su joj bili teški, natečeni od nedavnog plača. Ridala je, i to neko dulje vrijeme, pretpostavio je. Iscrpljenost se u valovima izlijevala iz nje. Doimala se tako sićušnom, tako ranjivom.


CHIARISSIMA

"O, Bože, Gabrielle", prošaptao je čučnuvši uz nju. "Kojeg vraga radiš ovdje? Je li te netko ozlijedio?" Odmahnula je glavom, ali nije odmah odgovorila. Sporim pokretom ruke odmakne kosu s lica pokušavajući ga vidjeti u tami. "Samo sam... umorna. Trebala mi je tišina... mir." "Pa si se zaključala ovdje dolje?" Izdahnuo je od olakšanja iako joj je tijelo doista bilo prekriveno ranama koje tek što su prestale krvariti. "Jesi li sigurna da si dobro?" Ona kimne naginjući se prema njemu u tami. Mršteći se, Lucan ispruži ruku i pomiluje joj dlanom glavu. Činilo se kao da je prihvatila njegov dodir kao poziv jer se sklupčala u njegovu zagrljaju poput djeteta kojem trebaju utjeha i toplina. Nije bilo dobro to što mu je tako prirodno bilo držati je u rukama, kao ni snažan nagon da je uvjeri kako je s njim sigurna, da će je zaštititi kao da je njegova. Samo njegova. Ali takvo što nije moguće, podsjeti se. Štoviše, bilo je smiješno to i pomisliti. Spusti pogled, bez riječi promatrajući tu toplu, prelijepu ženu u svojim rukama, tako podatnu i gotovo sasvim nagu. Ni u snu nije mogla zamisliti opasnost svijeta u koji je sad bila upletena - ni najmanje, počevši od ubojitog vampira koji ju je držao u naručju. Bio je posljednji koji joj je trebao ponuditi zaštitu. U Gabriellinoj blizini, njezin najneznatniji miris izazivao je u njemu opasnu glad za krvlju. Milovao joj je vrat i ramena nastojeći ignorirati ravnomjeran puls pod svojim prstima. Morao se svim silama boriti da potisne sjećanje na trenutke koje su zajedno proveli i očajničku žudnju za njom. "Mmm, ovo je dobro", omamljeno je mrmljala pospanim glasom privijajući se uz njega, što mu je izazvalo val topline u kralježnici. "Je li ovo opet san?" Lucan zastenje, ne mogavši odgovoriti. Nije bio san, a on sam se uopće nije dobro osjećao. U svakoj svojoj pori osjećao je kako se budi ona drevna, divlja zvijer, dok se ona još udobnije ugnijezdila u njegovu naručju, s nježnim, nevinim povjerenjem. Pogled mu se prikuje na Gabrielline fotografije što su bile prikačene na uže u mračnoj komori. Među raznim beznačajnim snimkama, visjelo je i nekoliko onih snimljenih na vampirskim lokacijama. Za Boga miloga, imala je čak i fotografiju njihova vampirskog skloništa. Dnevna fotografija snimljena je s ceste pred ograđenim imanjem. Nije bilo mjesta dvojbi, bila su tu golema klizna željezna vrata koja su štitila od znatiželjnih pogleda dugački prilaz i vilu na njegovu kraju. Gabrielle je očito stajala točno ispred imanja kad je fotografirala. Sudeći po ljetnom zelenilu okolnih stabala, snimka nije mogla biti starija od nekoliko tjedana. Bila je tamo, samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje je živio. Nikad nije bio jedan od onih koji stvari pripisuju sudbini, ali činilo mu se prilično jasno kako je ova žena, na ovaj ili onaj način, bila predodređena da mu se nađe na putu. O, da. Poput crne mačke. Kakva li je to sreća da su ga, nakon što je stoljećima uspješno izbjegavao kozmičke udarce i zbrkane emocionalne zamke, izopačene sestre sudbina i stvarnost odlučile istodobno uhvatiti u svoju mrežu.


CHIARISSIMA

"Bit će sve dobro", rekao je Gabrielli, premda su se stvari brzinom svjetlosti kretale u sasvim suprotnom smjeru. "Idemo gore da se odjeneš, a onda ćemo razgovarati." Prije nego što ga ne uzbudi još jedan pogled na njezino nago tijelo. Lucan je podigne u ruke, odnese je iz mračne komore pa krene uz stube prema prizemlju. Držeći je tako blizu, njegova su izoštrena osjetila registrirala različite rane na njezinu tijelu: grube ogrebotine na rukama i nogama, dokaz prilično gadnog pada. Bježala je od nečega - ili nekoga. Lucanova krv proključa od želje da dozna tko joj je to učinio, ali uskoro će i za to doći pravi trenutak. Trenutačno mu je bilo najvažnije pobrinuti se za Gabrielle. Uspinjao se stubama do spavaće sobe. Kanio joj je pomoći da se odjene, ali prolazeći pokraj kupaonice, on mislima pusti vodu. Svakako su morali porazgovarati, ali vjerojatno će joj biti barem malo lakše nakon tople kupke. S njezinim rukama prebačenim preko svojih ramena, Lucan je odnese u kupaonicu. Mala svjetiljka obasjavala je prostor slabašnom svjetlošću, baš po njegovu ukusu. Sjedne na rub kade držeći Gabrielle u krilu. Povuče prednji dio tanke čipke izloživši njezine grudi svom plamtećem pogledu. Ruke su ga svrbjele od želje da je dodirne, pa je to i učinio, prelazeći prstima duž oblina, preko ružičastih bradavica. Njezin blagi uzdah zadovoljstva ukruti mu kurac do bola. Klizio je dlanom niz njezin trup sve do komadića sjajne tkanine što joj je prekrivala spolovilo. Ruke su mu bile odveć krupne, suviše neobazrive prema tankom, satenu, no nekako uspije svući gaćice i spustiti ih niz Gabrielline duge noge. Krv se uzburka u njemu poput rastopljene lave na sam pogled na nju, ponovno nagu pred njegovim očima. Možda bi trebao osjećati grizodušje što mu je bila tako nevjerojatno poželjna u ovom ranjivom stanju, ali, kao što je nevjesto glumio njegovatelja, nije mogao pokleknuti ni pred osjećajem srama. Uostalom, već je dokazao sam sebi da je bilo kakav pokušaj kontroliranja u blizini ove žene bitka u kojoj ne može pobijediti. Pokraj kade je bila bočica mirisne kupke i Lucan izlije obilnu količinu pod mlaz tekuće vode. Dok se stvarala pjena, oprezno spusti Gabrielle. Zastenjala je od čistog zadovoljstva dok je uranjala u zapjenjenu vodu, udova naočigled tromih, opušteno se naslonivši ramenima na ručnik koji je Lucan žurno umetnuo iza njezinih leđa. Kupaonica se ispunila parom i Gabriellinim blagim mirisom jasmina. 'Je li ti udobno?" upitao ju je, te s ramena skinuo jaknu i prebacio je preko umivaonika. "Mmm", zastenjala je. Nije mogao odoljeti a daje ne dotakne. Dok joj je nježno milovao ramena, rekao je: "Klizni još dublje i smoči kosu. Oprat ću ti je." Poslušala je, puštajući da joj uroni glavu pod površinu vode, a onda je ponovno izdigne. Neko je vrijeme samo šutjela, a zatim polako podigne kapke smiješeći mu se kao da je upravo došla svijesti, iznenađena što ga vidi. "Bok." "Bok." "Koliko je sati?" upita protegnuvši se i prigušeno zijevnuvši. Lucan slegne ramenima. "Oko osam, valjda." Gabrielle ponovno uroni u kadu pa zastenje i sklopi oči. "Loš dan?"


CHIARISSIMA

"Nije među najboljima." "To sam i pretpostavio. Ruke i noge ti prilično gadno izgledaju." Lucan ispruži ruku i zatvori vodu. Dograbi bočicu sa šamponom i istisne malo na dlan. "Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo?" "Radije ne bih." Među tankim obrvama oblikovala joj se bora. "Učinila sam glupost popodne. Čut ćeš sve o tome vrlo brzo, sigurna sam." "Kako to?" upita Lucan stvarajući pjenu među dlanovima. Dok je nanosio gustu pjenu u njezinu kosu, Gabrielle otvori jedno oko i iskosa ga pogleda. "Zar dečko iz postaje nije nikome ništa kazao?" "Koji dečko?" "Onaj službenik iz postaje. Visok, suhonjav, onako običnog izgleda... Ne znam mu ime, ali prilično sam uvjerena da je bio tamo one večeri kad sam davala izjavu o umorstvu. Danas sam ga vidjela u Commonu. Pomislila sam da me promatra, zapravo, i onda sam..." Ona zastane odmahujući glavom. "Potrčala sam za njim poput luđakinje optuživši ga da me prati." Lucanova ruka umiri se u njezinoj kosi, a ratnički mu se instinkti izoštre do pune pozornosti. "Što si?" "Ma znam", reče ona, očito pogrešno protumačivši njegovu reakciju. Pokretom ruke rasprši oblačić pjene. "Rekla sam ti da sam ispala glupa. Kako bilo, trčala sam za tim sirotim momkom sve do kineske četvrti." Iako nije ništa rekao, Lucan je znao daje Gabrielle iskonskim instinktom uočila da je neznanac motri u parku. Kako se incident zbio na danjem svjetlu, nije mogao biti Krvožedni - nasreću - no ljudi koji im služe mogu biti podjednako opasni. Krvožedni su u svakom kutku svijeta imali svoje Poslušnike, ljude porobljene ugrizom moćnih vampira, čime su ih lišili svijesti i vlastite volje, ostavivši im samo neupitnu poslušnost. Lucan nije dvojio ni trena da je muškarac koji je motrio na Gabrielle bio u službi Krvožednih koji su mu to zapovjedili. "Je li te ta osoba povrijedila? Jesi li zato zaradila te ogrebotine?" "Ne, ne. Sama sam za to kriva. Uplašila sam se ni zbog čega. Nakon što sam izgubila iz vida momka u kineskoj četvrti, jednostavno sam se pogubila. Mislila sam da me prati nekakav automobil, ali ipak nije bilo tako." "Kako možeš biti sigurna?" Ona ga posramljeno pogleda. "Zato što je to bio gradonačelnikov automobil, Lucane. Mislila sam da me progoni njegova limuzina i počela sam trčati. Kao vrhunac toga savršenog dana, pala sam naglavce usred gomile prolaznika i onda sam se morala dovući kući s krvavim rukama i koljenima." On jedva čujno opsuje shvativši koliko je bila blizu opasnosti. Za Boga miloga, zapravo je sama jurila za Poslušnikom. Sama pomisao na to uznemirila ga je više nego što je htio priznati. "Moraš mi obećati da ćeš biti opreznija", rekao je. Znao je da je kori, ali nije mogao drukčije kad je danas mogla izgubiti život. "Ako ti se ikad više dogodi nešto slično, moraš mi to smjesta reći." "Neće se više dogoditi jer sam sama bila kriva. A nisam imala namjeru zvati tebe ni bilo koga drugog iz postaje zbog toga. Ne bi li bili oduševljeni da sam ih nazvala i prijavila kako me jedan od policijskih službenika uhodi bez očitog razloga?"


CHIARISSIMA

Sranje. Bome se lijepo uvalio lažući da je policajac. Štoviše, umalo nije i nju uvukao u opasnu situaciju. Da je nazvala postaju i tražila "inspektora Thornea", samo bi privukla pozornost infiltriranog Poslušnika. "Dat ću ti broj svog mobitela. Možeš me uvijek dobiti. Želim da me nazoveš u bilo koje doba, razumiješ?" Ona kimne kad je Lucan otvorio slavinu i zatim pustio hladnu vodu u svoje ruke pa stao ispirati njezine svilenkaste kovrče. Ljut na samoga sebe, dograbi ručnik s police iznad kade i uroni ga u vodu. "A sad mi daj da pogledam to koljeno." Ona podigne nogu iz pjene. Lucan je držao njezino stopalo u svome dlanu pažljivo ispirući ozljedu. Bila je to tek ogrebotina, no ponovno je krvarila sad kad ju je topla voda natopila. Lucan snažno stisne čeljust kad je mirisan, grimizan mlaz kliznuo niz njezinu kožu u svježu pjenu. Kad joj je očistio oba ozlijeđena koljena, pokretom ruke joj pokaže da mu pruži svoje dlanove. Plašio se da će ga izdati vlastiti glas jer su ga Gabriellino nago tijelo i miris svježe krvi udarili u glavu poput malja. Donekle rastresen, stane joj čistiti dlanove, bolno svjestan njezina dubokog, tamnog pogleda što je budno pratio svaki njegov pokret, pulsa na njezinu zglobu što je brzo tukao pod pritiskom njegovih prstiju. I ona je njega željela. Lucan je počne puštati, no dok se njezina ruka blago povlačila, on uoči nešto što ga uznemiri. Oči mu smjesta zaiskre na niz izblijedjelih tragova na njezinoj koži boje breskve. Tragovi su bili ožiljci, sićušni zarezi s unutarnje strane njezinih podlaktica, a imala ih je još nekoliko na bedrima. Ožiljci od britve. Kao da je u djetinjstvu pretrpjela neku paklenu torturu. "Isuse Kriste!" Okrene glavu kako bi je pogledao, a izraz njegova lica odavao je nesmiljeni gnjev. "Tko ti je ovo učinio?" "Nije ono što misliš." I dalje je bjesnio ne kaneći popustiti. "Reci mi." . "Nije ništa, doista. Ma zaboravi..." "Reci mi ime, dovraga, i kunem se da ću ubiti gada golim rukama..." "Sama sam to učinila", provali ona tiho. "To sam bila ja. Nitko mi to nije učinio, samo ja." "Molim?" Držeći njezin krhki zglob u svojoj ruci, on joj još jednom okrene ruku kako bi pregledao izblijedjelu mrežu crvenkastih ožiljaka. "Ti si to učinila? Zašto?" Ona povuče ruku iz njegova blagog stiska i uroni obje ruku pod vodu, kao da ih želi skriti od njegova ispitivačkog pogleda. Lucan opsuje u sebi, i to rječnikom kojim se rijetko služio. "Koliko često, Gabrielle?" "Ne znam." Slegnula je ramenima izbjegavajući njegov pogled. "Nisam to učinila već odavno. Više to ne činim." "Je li zato nož tamo dolje u sudoperu?" Pogled koji mu je uputila bio je bolan i obramben. Nije joj se sviđalo što je njuškao, baš kao što mu se ni samom takvo što ne bi svidjelo, ali Lucan je silno želio razumjeti.


CHIARISSIMA

Jedva da je mogao zamisliti što bi je moglo natjerati da zareže oštricom po vlastitoj koži. Iznova, iznova i iznova. Ona se namršti zapiljivši se u pjenu što ju je okruživala. "Čuj, možemo li prijeći na neku drugu temu? Zbilja mi se ne da o tome govoriti..." "Možda bi baš trebala o tome govoriti." "O, svakako." Njezin je slabašan osmijeh bio na rubu ironije. "Slijedi li sad dio kad ćete mi predložiti da potražim psihića, inspektore Thorne? Možda da odem nekamo gdje me mogu ošamutiti lijekovima i staviti pod nadzor liječnika, za moje vlastito dobro?" "Je li ti se to već dogodilo?" "Ljudi me ne razumiju. Nikad me nisu razumjeli. Katkad ni sama sebe ne razumijem." "Ne razumiju što? Da imaš potrebu za samoozljeđivanjem? "Ne. Nije o tome riječ. Nisam zbog toga to činila." "Nego zašto onda? Blagi Bože, Gabrielle, pa ovdje ima više od stotinu ožiljaka." "Nisam to činila jer sam željela osjećati bol. Nije mi bilo ni najmanje bolno." Ona usiše zrak i ispusti ga kroz usne. Trebalo joj je neko vrijeme da progovori, a kad je progovorila, Lucan ju je samo šutke i zapanjeno gledao. "Nikad nije bilo u pitanju izazivanje bola, nikome. Nisam željela pokopati traumatična sjećanja, niti sam pokušavala pobjeći od neke vrste zlostavljanja, unatoč mišljenjima nekolicine navodnih stručnjaka koje mi je svojedobno dodijelila država. Rezala sam se zato što mi je to... pružalo utjehu. Krvarenje me je smirivalo. Nije bilo potrebno puno, tek mala posjekotina, i nikad nije bila duboka. Kad bih krvarila, sve što je bilo poremećeno, i čudno u meni samoj, najednom bi izgledalo... normalno." Ona izdrži njegov pogled s izvjesnim prkosom, kao da su se negdje duboko u njoj otvorila vrata i ona se oslobodila teškog tereta. Lucan je shvatio da je upravo tome maločas ovdje svjedočio. Samo što ona još uvijek nije imala posljednji, ključni, komadić slagalice koji bi joj pomogao da stvari sjednu na svoje mjesto. Nije znala da je ona Prasestra. Nije mogla znati da će jednoga dana postati vječna ljubav nekom pripadniku njegove rase koji će joj pokazati svijet o kakvom nije mogla ni sanjati. Doživjet će užitak koji je postojao jedino između krvno povezanih parova. Lucan shvati kako već mrzi toga bezimenog srodnika koji će imati tu čast da mu ona pripada. "Nisam luda, ako je to ono što misliš." Lucan polako zatrese glavom. "Uopće ne mislim tako." "Prezirem sažaljenje." "Kao i ja", rekao je, shvativši notu upozorenja u njezinim riječima. "Ne treba tebi sažaljenje, Gabrielle, kao ni lijekovi ni liječnici." Počela se povlačiti u sebe još od trenutka kad je tek bio otkrio njezine ožiljke, ali sad je ćutio oklijevanje, kao da se njezino povjerenje polako vraća. "Ti ne pripadaš ovome svijetu", rekao joj je, ne kao mišljenje, nego kao činjenicu. Ispruži ruku i dlanom joj obuhvati lice. "Previše si iznimna za život kojim si živjela, Gabrielle. Mislim da si to čitavo vrijeme znala. Jednog će ti dana sve imati smisla,


CHIARISSIMA

obećavam ti. Tada ćeš razumjeti i otkriti svoju pravu sudbinu. Možda ti ja u tome mogu pomoći." Namjeravao ju je nastaviti kupati, ali svijest o tome da ga ona promatra umiri mu ruke. Duboka toplina njezina osmijeha izazove mu bol u prsima. Uhvaćen njezinim nježnim pogledom, on osjeti kako mu se grlo čudno steže. "Što je?" Ona blago zatrese glavom. "Iznenađena sam, to je sve. Nisam očekivala da bi jedan veliki snažni murjak mogao tako romantično govoriti o životu i sudbini." Podsjetnik da joj se lažno predstavljao naglo ga otrijezni. On uroni spužvu natrag u pjenušavu vodu i pusti je da pluta na površini. "Možda samo baljezgam gluposti." "Ne bih rekla." "Nemoj me toliko hvaliti", reče prisilivši se na ležeran ton. "Ne poznaješ me, Gabrielle. Ne znaš tko sam zapravo." "Voljela bih te upoznati. Zapravo." Ona se ispravi u sjedeći položaj, a mlaki valovi oplakivali su joj nago tijelo onako kao je to Lucan želio činiti svojim jezikom. Vršci njezinih grudi izdigli su se tik iznad razine vode, ružičaste bradavice tvrde poput pupoljaka, uokvirene čipkastom bijelom pjenom. "Reci mi, Lucane. Kojem svijetu ti pripadaš?" "Nijednome." Odgovor mu samo klizne s usana. Bilo je to priznanje bliže istini nego što je bio voljan prihvatiti. Poput nje, i sam je prezirao sažaljenje. S olakšanjem shvati da ga promatra više sa znatiželjom nego sa suosjećanjem. Prijeđe prstom duž njezina drskoga pjegavog nosa. "Ja sam pravi otpadnik. Nikad nisam nikamo pripadao." "To nije istina." Gabrielle je rukom kružila po njegovim ramenima. Blage smeđe oči nježno su ga gledale, s onom istom pažnjom koju je i on njoj pružio kad ju je nosio iz zaključane mračne komore. Poljubila ga je i dok je jezikom prelazila preko njegovih usana, Lucanova čula preplavi iznenadan miris žudnje i slatke, ženstvene naklonosti. "Tako si se divno pobrinuo za mene večeras. Daj da se sada ja pobrinem za tebe, Lucane." Ponovno ga je poljubila duboko zabivši svoj skliski mali jezik, što mu izmami uzdah čistoga muškog zadovoljstva. Kad se najzad odvojila, teško je disala, očiju usplamtjelih od požude. "Imaš previše odjeće na sebi. Skini je. Želim te nagog ovdje pokraj sebe." Lucan je posluša, te odbaci čizme, čarape, hlače i majicu na pod. Nije ništa više imao na sebi i stajao je ispred Gabrielle potpuno nag. Potpuno gladan i preplavljen žudnjom. Pazio je da je ne gleda u oči sad kad su mu se zjenice suzile od gladi, svjestan pulsirajućeg pritiska očnjaka koji su se izdužili u njegovim ustima. Zbog slabašnog tračka svjetlosti što je dopirao iz noćne svjetiljke pokraj umivaonika, nije ga mogla vidjela u punom sjaju njegove proždrljivosti. A bio bi to prilično hladan tuš za inače obećavajući trenutak. Nije kanio riskirati. Oštro se prekorivši u sebi, on učini da mala žarulja pukne iza plastičnog sjenila noćne svjetiljke. Gabrielle se trzne na iznenadan prasak, no potom uzdahne kad ih okruži blažena tama. Tijelo joj je činilo ljupke, klizave zvukove u kadi. "Upali drugo svjetlo ako želiš."


CHIARISSIMA

"Pronaći ću te i bez svjetla", obeća joj izazovno sad kad ga je požuda sasvim obuzela. "Onda dođi", zazove njegova sirena iz svoje tople kupke. On uđe u kadu i utone u vodu smjestivši se sučelice njoj. Nije želio ništa drugo doli stisnuti je uza se - povući je u kolijevku svojih bedara i do kraja ući u nju. Ali zasad će je pustiti da sama određuje tempo. Prošle je noći došao ovamo gladan i uzeo je; večeras će davati. Pa makar svisnuo od suzdržavanja. Gabrielle dokliže do njega kroz prozračne oblake pjene. Omota noge oko njegovih kukova i opusti ih preko njegove stražnjice. Nagne se naprijed u struku, prstima tražeći njegova bedra u vodi. Gnječila mu je napete mišiće, a zatim ih stane odlučno milovati, polaganim, sladostrasnim pokretima. "Trebao bi znati da inače nisam ovakva." Vlastito mu stenjanje zazvuči napeto. "Misliš, toliko seksi da svakog muškarca možeš baciti na koljena?" Ona se blago nasmije. "Zar je to ono što ti radim?" On stavi njezine zavodljive ruke na njegovu pulsirajuću erekciju. "A što ti misliš?" "Mislim da si nevjerojatan." Nije povukla ruku nakon što je on odmaknuo svoju. Milovala je njegovo spolovilo i mošnje, a potom lijeno prelazila prstima po nabubrenom glaviću što je provirivao ispod površine vode. "Ne poznajem nikoga nalik tebi. A zapravo sam htjela reći da nisam inače toliko... pa, agresivna. Nije da baš previše izlazim s muškarcima." "Nisi ih puno odvukla u krevet?" Čak je i u tami osjetio kako se zarumenjela. "Nisam. Već dulje vrijeme." U tom trenutku on poželi da ona više nikad ne odvede ni jednoga drugog muškarca - bilo vampira ili čovjeka - u svoj krevet. Nije želio da se ikad više poševi s bilo kime. I neka mu Bog pomogne, pronaći će i izvaditi utrobu onom Poslušniku koji ju je danas mogao ozlijediti. Ta ga misao preplavi neobuzdanim naletom posesivnosti dok je prstima stiskala njegov ud, izmamivši kapljicu klizave tekućine iz rupice na glaviću. Kad se nagnula preko njega i stavila njegov kurac u usta, duboko ga sišući, tijelo mu se izvije poput napetog luka. Ma kakvo vađenje utrobe Poslušniku, neće ga zadovoljiti ništa manje od krvavog ubojstva. Lucan spusti ruke na Gabriellina ramena dok ga je vodila k bezumnoj pomami. Njezini prsti, usne, jezik i dah što se odbijao o njegov nagi trbuh dok ga je primala sve dublje i dublje u svoja topla usta - sve ga je to dovelo do ruba izvanrednog ludila. Nije je se mogao zasititi. Kad se odmaknula od njega, on propisno opsuje jer je ostao bez njezina slatkog sisanja. "Želim te u sebi", rekla mu je dašćući. "Da", zastenjao je. "Bože, da." "Ali..." Njezino ga oklijevanje zbuni. Razbjesni onaj dio njega koji je više pripadao jednom Krvožednom negoli brižnom ljubavniku. "Što nije u redu?" Zazvučalo je to zahtjevnije no što je kanio.


CHIARISSIMA

"Zar ne bismo trebali...? Sinoć su stvari izmakle kontroli prije nego sam to stigla spomenuti... ali, ne bismo li trebali, ma znaš, nešto uzeti za zaštitu ovaj put?" Njezina nelagoda poput oštrice zareže njegov strašću pomračeni um. Umirio se dok se ona povlačila kako bi izišla iz kade. "Imam prezervative u drugoj sobi..." Njegova ruka je zgrabi za zapešće prije nego se uspjela pomaknuti. "Ne možeš zanijeti sa mnom." Zašto mu je to sad zvučalo toliko okrutno? Bila je to istina. Samo su krvlju vezani parovi - Prasestra i vampir koji su razmijenili krv iz svojih žila - mogli uspješno stvoriti potomke. "Zato se ne moraš brinuti o zaštiti. Zdrav sam, i ništa što učinimo neće naškoditi nijednome od nas." "Oh. I ja sam zdrava. I nadam se da nećeš pomisliti da sam nekakva čistunka što pitam..." On je privuče bliže sebi utišavši je sporim poljupcem. Kad su im se usne razdvojile, reče: "Mislim, Gabrielle Maxwell, da si jedna inteligentna žena koja poštuje sebe i svoje tijelo. Cijenim tvoju hrabrost i oprez." Ona se nasmiješi. "Ne želim biti oprezna kad sam s tobom. Izluđuješ me. Želim vrištati u tvojoj blizini." Spustivši ruke na njegova prsa, gurne ga dolje, sve dok se nije naslonio na stijenku kade. Potom se uzdigne nad njegovim nabreklim udom i namjesti na njega svoj klizavi rascjep, pomičući se gore-dolje, gotovo ga - ali, majku mu, ne sasvim - obavivši svojom toplinom. "Želim da i ti zbog mene vrištiš", prošapće kraj njegova uha. Lucan zastenje u čistoj agoniji zbog njezina senzualnog plesa. Stisnuo je šake na bokovima kako bi se suzdržao da je ne natakne do kraja na svoju erekciju koja samo što nije eksplodirala. Ona nastavi sa svojom zavodljivom igrom sve dok nije osjetio kako se u njegovu udu počinje stvarati orgazam. Raspast će se, a ona ga je još uvijek nemilosrdno dražila. "Jebote", opsuje kroz stisnute zube i očnjake zabacivši glavu. "Za Boga miloga, Gabrielle, ubijaš me." "Želim to čuti", nagovarala ga je. A onda se njezino sočno spolovilo stane lagano spuštati preko glavića njegova kurca. Polako. Prokleto polako. Sjeme mu proključa, i on zadrhti kad je kapljica vruće tekućine prsnula u njezino tijelo. Stenjao je, još nikad tako blizu da popusti kao sad. A Gabrielle se još više stegnula oko njega. Mali mišići u njoj stiskali su se dok se sve dublje nabijala na njegovo koplje. Jedva je uspio izdržati. Gabriellin ga je miris obavijao, nošen parom i pomiješan s opojnim vonjem njihovih spojenih tijela. Grudi su joj se isturile pred njegovim usnama, poput voća dozrelog za branje, ali nije se usudio kušati kad je bio toliko blizu vrhunca. Želio je uvući ustima njezine sočne brežuljke, ali očnjaci su mu pulsirali od potrebe za krvlju - potrebe još više naglašene u izmaglici seksualnog oslobođenja. Izvio je glavu u stranu i ispustio bolan uzvik, rastrgan željom da svrši u Gabrielle i ispuni je svojom strašću do posljednje kapi. Glasno opsuje, a onda je već vrištao, urlajući kletvu dok se ona dublje nabijala na njegov gladni kurac i iscijedila ga do kraja, svršivši odmah za njim.


CHIARISSIMA

Kad mu je prestalo odzvanjati u glavi i u noge mu se vratila snaga, Lucan obgrli Gabriellina leđa i počne se dizati s njom, držeći je i dalje na svom ponovno ukrućenom spolovilu. "Kamo idemo?" "Ti si se zabavila. Sad te vodim u krevet." Rezak zvuk mobitela prene Lucana iz dubokog sna. Bio je u krevetu s Gabriellom, oboje do kraja iscrpljeni. Sklupčala se pokraj njega, nagog tijela prebačenog preko njegovih nogu i trupa. Isuse, koliko je dugo spavao? Vjerojatno satima, što je bilo nevjerojatno s obzirom na njegovu uobičajenu nesanicu. Mobitel ponovno zazvoni, a on je već bio na nogama uputivši se u kupaonicu gdje je ostavio jaknu. Iskopa mobitel iz jednog džepa i otvori ga. "Da." "Hej." Bio je to Gideon, a u glasu mu je bilo nešto čudno. "Lucane, koliko brzo možeš stići do skloništa?" On pogleda preko ramena prema spavaćoj sobi. Gabrielle je sad sjedila u krevetu, snena, golih kukova omotanih zgužvanom plahtom, kose razbarušene preko lica. Nikad nije vidio nešto tako prokleto primamljivo. Možda mu je pametnije da čim prije nestane odavde, dok još nije izišlo sunce. S mukom odmaknuvši pogled s izazovnog prizora, Lucan progunđa u slušalicu: "Nisam daleko. Što se događa?" Na drugom kraju žice razlegne se mučna tišina. "Nešto se dogodilo, Lucane. Gadno." Ponovno tišina, a zatim se Gideonova uobičajena smirenost donekle raspadne. "Ah, jebiga, nema načina da ovo uljepšam. Izgubili smo jednoga od nas večeras, Lucane. Jedan od ratnika je mrtav."


CHIARISSIMA

Dvanaesto POGLAVLJE

Žensko naricanje dopiralo je do Lucanovih ušiju čim je izišao iz dizala koje ga je spustilo do podzemnih dubina skloništa. U tišini dugačkog hodnika odzvanjali su krici duboke boli što su parali srce, Prasestrina ljuta tuga bila je sirova, gotovo opipljiva. Lucana ščepa strahovita težina gubitka. Još uvijek nije znao koji je od ratnika poginuo te noći. Nije se usudio nagađati. Samo što nije potrčao prema bolničkim odajama odakle ga je Gideon zvao prije nekoliko minuta. Skrene za ugao taman na vrijeme da ugleda Savannah koja je vodila Daniku, uplakanu i zgrčenu od žalosti, iz jedne od soba. Preplavi ga novi val šoka. Znači Conlan je taj koji je otišao. Krupni gorštak laka osmijeha i besprijekorne časti... mrtav. Uskoro će biti pretvoren u prašinu. Isuse, jedva je mogao udahnuti od okrutnosti istine. Lucan zastane, s poštovanjem se duboko poklonivši ratnikovoj udovici dok je prolazila pokraj njega. Danika se objesila o Savannah, čije su snažne ruke boje kave, čini se, bile jedino što je sprječavalo Conlanovu visoku plavokosu družicu da ne klone u beznađu. Savannah pozdravi Lucana, a njezina uplakana prijateljica nije bila u stanju za takvo što. "Čekaju te unutra", rekla mu je blago, dok su joj u dubokim smeđim očima blistale suze. "Trebat će im tvoja snaga i mudrost." Lucan trezveno kimne Gideonovoj družici, a zatim u nekoliko kratkih koraka dospije do bolničke sobe. Ušao je tiho, ne želeći remetiti ove posljednje trenutke koje će on i njegova braća provesti s Conlanom. Ratnik je pretrpio zapanjujuće teške ozljede; čak je i s drugog kraja prostorije Lucan mogao nanjušiti strahovit gubitak krvi. Nosnice mu ispuni truli zadah baruta pomiješan s vonjem gelera i spaljenoga, rastopljenog mesa. Očito je došlo do eksplozije u čijem se središtu zatekao Conlan. Njegovo je nago tijelo ležalo na stolu za preglede prekriveno mrtvačkim pokrovom. Samo mu je široka traka izvezene bijele svile prekrivala prepone. Nedugo nakon što je doveden u sklonište, Conlan je bio očišćen i premazan mirisnim uljem, čime je pripremljen za pogrebni ritual koji će se održati s idućim izlaskom sunca, za samo nekoliko sati. Oko stola na kojem je ležalo ratnikovo tijelo okupili su se ostali: Dante, ozbiljan, stoički prihvaćajući smrt; Rio, pognute glave, prstima stišćući krunicu i nečujno pomičući usne dok je izgovarao riječi molitve iz religije njegove ljudske majke; Gideon, koji je u rukama držao ručnik i pažljivo čistio jednu od brojnih ozljeda koje su zjapile otvorene na gotovo svakom centimetru Conlanove kože; Nikolaj, koji je te noći bio u


CHIARISSIMA

ophodnji s Conlanom, lica bljeđeg nego što je Lucan ikad vidio, ukočenih ledenih očiju, kože prekrivene čađom i pepelom i malim krvavim posjekotinama. Čak je i Tegan bio ovdje, odajući poštovanje, iako je taj vampir stajao izvan kruga ostalih, očiju sklopljenih, mrk u svojoj izdvojenosti. Lucan priđe stolu kako bi zauzeo svoje mjesto među braćom. Sklopio je oči i u tišini se pomolio nad Conlanovim tijelom. Nakon dugo vremena, Nikolaj prekine tišinu što je vladala prostorijom. "Noćas mi je spasio život tamo. Upravo smo bili riješili dvojicu šupaka ispred postaje Green Line i na povratku sam opazio tog lika kako ulazi u vlak. Ni sam ne znam što me je natjeralo da ga pogledam, ali ošinuo nas je tim odvratnim cerekom kao da nas je izazivao da krenemo za njim. Imao je sa sobom nekakav barut. Zaudarao je na to i još neko sranje, za koje nisam imao vremena otkriti što je." "Aceton peroksid", reče Lucan, čak i sad nanjušivši jedak miris na Nikolajevoj odjeći. "Ispostavilo se da je gad bio opasan eksplozivom. Iskočio je iz vlaka upravo kad smo pojurili za njim i pobjegao niz jedne od starih tračnica. Gonili smo ga, Conlan mu je prepriječio put. Tada smo ugledali bombe. Bile su namještene na jednominutnom tajmeru, a već je bio odbrojavao od desete sekunde, čuo sam Gonlana kako urla da se povučem, a onda se bacio na tog tipa." "Kriste", kaže Dante provukavši ruku kroz svoju crnu kosu. "Je li to bio Poslušnik?" upita Lucan, zaključivši kako je to sasvim očito. Krvožedni bez po muke žrtvuju ljudske živote i pretvaraju ih u prah za potrebe svojih bijednih bitaka ili osobnih odmazda. Ljudski vjerski fanatici već dugo nisu bili jedini koji su iskorištavali slične bezumnike kao jeftino, ali iznimno učinkovito oružje za terorizam. No sve to nije nimalo olakšalo užasnu stvarnost onoga što se dogodilo Conlanu. "Nije to bio Poslušnik", odvrati Nikolaj odmahujući glavom. "Bio je to Krvožedni, opasan dovoljnom količinom eksploziva da raznese pola gradske četvrti. " Lucan nije bio jedini u prostoriji koji je prosiktao okrutnu kletvu na tu uznemirujuću vijest. "Dakle, više im nije dovoljno žrtvovati pijune Poslušnike?" primijeti Rio. "Sad Krvožedni povlače jače figure na šahovskoj ploči?" "Još uvijek su to samo pijuni", reče Gideon. Lucan letimice pogleda oštroumnog vampira shvativši na što cilja. "Figure se nisu promijenile, ali jesu pravila. Ovo je nova taktika, ništa manje opasna od onih s kojima smo se dosad susretali. Netko iz redova Krvožednih uvodi reda u anarhiju. Pripremaju se na opsadu." On ponovno usmjeri pažnju na Conlana, prvu žrtvu onoga za što se bojao da bi moglo biti novo mračno doba. U svojim je vremešnim kostima osjećao kako se drevno nasilje ponovno uzdiže. Rat je opet ključao i ako su Krvožedni zbijali redove kako bi prešli u napad, tada će se cjelokupna vampirska rasa naći na prvim linijama. Kao i ljudi. "Možemo još o ovome raspravljati, ali ne sad. Ovi trenuci pripadaju Conlanu. Odajmo mu počast." "Ja sam se od njega oprostio", promrsi Tegan. "Conlan je znao koliko sam ga poštovao u životu, kao što ga poštujem i u smrti. I ništa to neće promijeniti."


CHIARISSIMA

Snažan val napetosti nadvije se nad prostorijom dok su svi iščekivali Lucanovu reakciju na Teganov nagli odlazak. No Lucan nije kanio vampiru pružiti zadovoljstvo da ovaj pomisli kako ga je razbjesnio, premda je to bila istina. Pričekao je da se Teganovi koraci udalje niz hodnik, a zatim je kimnuo ostalima da nastave s obredom. Jedan po jedan, Lucan i ostala četvorica ratnika spuste se na koljena kako bi odali počast. Izgovorili su molitvu, potom svi zajedno ustali i počeli se povlačiti kako bi pričekali posljednji dio obreda kojim će poslati svog druga na posljednji počinak. "Ja ću ga odnijeti gore", objavi Lucan vampirima. Opazi kako su izmijenili poglede i znao je što to znači. Stariji pripadnici vampirske rase - naročito oni Prve generacije nikad nisu nosili tijelo pokojnika. To je bila dužnost pripadnika najmlađe generacije Vrste, onih koji su bili najudaljeniji od Drevnih i koji su kao takvi mogli bolje podnijeti zrake izlazećeg sunca u posljednjim trenucima pogrebnog obreda. Za jednoga iz Prve generacije, poput Lucana, pogrebni obred značio bi mučno osmominutno izlaganje suncu. Lucan je zurio u beživotno obličje na stolu ne želeći odmaknuti pogleda s ozljeda kojima je Conlan podlegao. Ozljede koje su bile namijenjene meni, pomislio je Lucan, i smuči mu se od spoznaje da je on taj koji je trebao biti u ophodnji s Nikolajem, a ne Conlan. Da nije u posljednjem trenutku poslao gorštaka kao zamjenu, Lucan je mogao ležati na tom hladnom metalnom stolu, lica, udova i trupa spaljenog paklenom vatrom, utrobe raznesene gelerima. Lucanova potreba da večeras vidi Gabrielle iznevjerila je njegovu dužnost prema Vrsti, i sad je Conlan, njegov nesretni drug, morao platiti konačnu cijenu. "Ja. ću ga odnijeti na površinu", odlučno ponovi i mračno pogleda Gideona. "Izvijesti me kad dovršiš s pripremama." Vampir pogne glavu odajući Lucanu veće poštovanje nego što je ovaj zaslužio. "Svakako. Brzo ću biti gotov." Lucan je posljednjih nekoliko sati proveo sam u svojim privatnim odajama klečeći na sredini sobe, glave pognute u molitvi i preplavljen mračnim mislima. Gideon se pojavio na vratima kako je i obećao, kimnuvši u znak da je došlo vrijeme da odnesu Conlana iz skloništa i predaju ga smrti. "Noseća je", mračno reče Gideon kad se Lucan osovio na noge. "Danika je već tri mjeseca trudna. Savannah mi je upravo rekla. Conlan je pokušavao smoći hrabrosti i reći ti kako će napustiti Red kad se dijete rodi. On i Danika su se kanili povući u jedno od Utočišta tame kako bi odgajali dijete." "Kriste", Lucan prosikće, osjećajući se još bjednije jer je oduzeo sretnu budućnost Conlanu i Danila, ali i zbog sina koji nikad neće upoznati toga hrabrog i časnog muškarca koji mu je bio otac. "Je li sve spremo za obred?" Gideon kimne glavom. "Onda učinimo to." Lucan krene naprijed. Glava mu je bila nepokrivena, stopala bosa, a ostali dio tijela nag ispod dugoga crnog plašta. Gideon je također bio ogrnut plaštem, ali na sebi je imao službenu tuniku s pojasom Reda, kao i ostali vampiri koji su ih čekali u odaji spremnoj za sve obrede Vrste - od sklapanja brakova i rođenja djece, do pogrebnih, poput ovoga. Tri žene iz njihove družine također bijahu prisutne, Savannah i Eva u obrednim crnim haljama s kapuljačama, dok je Danika bila jednako odjevena, ali je


CHIARISSIMA

njezina halja bila u boji tamnoga grimiza, kako bi obilježila svetu krvnu vezu s preminulim. Pred skupom je, na ukrašenom oltaru, ležalo Conlanovo tijelo, omotano gustim pokrovom od snježnobijele svile. "Počnimo", jednostavno objavi Gideon. Slušajući službu, Lucanovo se srce stegnulo zbog simbolike vječnosti u svakom od pogrebnih običaja. Osam unca mirisnog ulja za premaz kože. Osam slojeva bijele svile kojim se prekriva tijelo preminuloga. Osmominutna nijema straža u svitanje jednog člana Vrste, prije nego će mrtvog ratnika prepustiti vatrenim zrakama sunca. Kad ga ostave izloženog, njegovo će se tijelo i duša raspršiti na vjetru kao pepeo i on će postati dio vječnosti. Kad Gideonov glas na trenutak utihne, Danika stupi naprijed. Okrenuvši se sučelice okupljenima, ona podigne bradu i progovori hrapavim, ali ponosnim glasom. "Ovaj je muškarac pripadao meni, kao što sam ja pripadala njemu. Svojom mi je krvlju davao život. Njegova me je snaga štitila. Njegova me je ljubav ispunjavala na svaki način. Bio je moj ljubljeni, moj jedini, i vječno će biti u mome srcu." "Služiš mu na čast", uslijedi prigušen, ali jednoglasan odgovor od Lucana i ostalih. Danika se potom okrene i pogleda Gideona, ruku ispruženih, a dlanova okrenutih prema gore. On izvadi iz korica tanki zlatni bodež i položi joj ga na dlanove. Danikina glava ponikne dok ga je prihvaćala, a zatim se okrene i stane nad Conlanovim omotanim tijelom. Mrmljala je nježne, osobne riječi namijenjene samo njima dvoma. Podigne ruke prema licu, a Lucan je znao da Prasestra prelazi donjom usnom po rubu oštrice natapajući je krvlju, koju će zatim priljubiti na Conlanove usne preko pokrova u znak posljednjeg poljupca. Danika se nagne prema svom ljubljenom i ostane tako neko vrijeme dok su joj tijelo potresali trzaji tuge. Odmakne se od njega jecajući, dok je grimizni poljubac blistao na Conlanovim usnama kroz bijelu tkaninu. Savannah i Eva prime je u zagrljaj udaljivši je od oltara kako bi Lucan mogao nastaviti s posljednjom dužnošću. Prišao je Gideonu koji je bio na čelu skupine i zakune se kako će ispratiti Conlana sa svim počastima, što je bilo obećanje koje su izgovarali svi koji bi krenuli stazom koja je sad čekala Lucana. Gideon se izmakne u stranu i omogući Lucanu pristup tijelu. Lucan uzme golemog ratnika u ruke i okrene se sučelice ostalima, kako su nalagali običaji. "Služiš mu na čast", promrmljao je zbor dubokih glasova. Lucan je odlučno, ali polako, napredovao preko obredne odaje prema stubištu što je vodilo do izlaza iz skloništa. Svaki dugi korak, svaka od stotinu stuba koje je prešao noseći tijelo svoga preminulog brata, značio je bol koju je prihvaćao bez pogovora. Ovo je, najzad, bio najlakši dio njegove zadaće. Ako će se slomiti, dogodit će se to za nekoliko minuta s druge strane vrata što su se zlokobno nazirala pred njim. Lucan ramenom gurne čelična vrata i udahne oštar zrak u pluća dok je koračao prema mjestu kamo će položiti Conlanovo tijelo na posljednji počinak. Klekne na koljena na oštru zelenu travu polako spuštajući ruke kako bi položio Conlanovo tijelo


CHIARISSIMA

na čvrsto do ispred sebe. Šaptom izgovori molitvu pogrebnog rituala, riječi koje je čuo samo nekoliko puta tijekom stoljeća, pa ipak su mu se urezale u misli. Dok je izgovarao molitvu, nebo je počela obasjavati nadolazeća zora. Podnosio je svjetlost smjernom tišinom, usmjerivši sve misli na Conlana i slavu koja je obilježila njegov dugi život. Sunce se nastavilo promaljati na obzoru, a on još nije bio ni na pola obreda. Lucan spusti glavu, upijajući bol, no zasigurno bi i Conlan učinio isto za bilo kojeg pripadnika Vrste koji mu se borio uz bok. Probijajuća vrućina preplavi Lucana dok se budila zora, postajući sve snažnija. U ušima su mu odzvanjale riječi drevne molitve, a nedugo zatim i jedva čujno cvrčanje i pucketanje vlastita mesa koje je sagorijevalo.


CHIARISSIMA

Trinaesto POGLAVLJE

"Iz policije, kao ni iz uprave željeznice, još uvijek ne mogu sa sigurnošću potvrditi što je zapravo izazvalo eksploziju prošle noći. No, prije samo nekoliko minuta razgovarali smo s glasnogovornikom željeznice koji nas je uvjeravao da je riječ o izoliranom incidentu na jednoj od starih pruga koje više nisu u funkciji, te da nema prijava o ozlijeđenima. Ostanite uz Channel 5 koji će vas i dalje izvještavati o ovom događaju..." Prašnjav noviji model televizora postavljen na polici na zidu naglo se ugasi i utone u tišinu. Na drugom kraju turobne, oronule prostorije koja je nekoć bila podrumska kafeterija sanatorija, dvojica Krvožednih su stajala vrpoljeći se i gunđajući dok su čekala iduće naredbe. Krvožedni su, po svojoj ovisničkoj naravi, imali poremećaj pažnje, naviknuti trenutačno zadovoljavati hirove vlastite žeđi za krvlju. Bili su zapravo poput obijesne djece, tek nešto bolji od gladnih pasa koje je bilo potrebno redovito šibati, te ili tu i tamo oskudno nagraditi kako bi ostali poslušni. I kako bi ih se podsjetilo kome služe. "Nema prijava o ozlijeđenima", zahihoće se jedan od Krvožednih. "Možda među ljudima", dometne drugi, "ali Vrsta je pretrpjela vraški gadan udarac. Čujem da zrakama sunca nije bogzna što ostalo od pokojnika." Prvi se idiot ponovno zahihoće, a nakon toga uslijedi snažan zapuh trulog zadaha što je zaudarao na krv dok je oponašao detonaciju eksploziva koju je izazvao Krvožedni bombaš samoubojica u tunelu. "Šteta samo što je onaj drugi uspio pobjeći." Dvojica Krvožednih utihnu kad je njihov vođa napokon okrenuo lice prema njima. "Idući ću put vama dvojici dodijeliti zadatak kad vam je neuspjeh tako zabavan." Oni se namršte režeći poput zvijeri - što su i bili - divljih, suženih zjenica, okruženih zlatnožutim ukočenim šarenicama. Pogledi im se spuste kad je krenuo prema njima sporim, odmjerenim koracima. Bijes mu je tek donekle smirivala činjenica da je Vrsta doista pretrpjela strahovit gubitak. Ratnik koji je nastradao od bombe nije bio prava meta sinoćnjeg zadatka, no svaki mrtvi član Reda bio je sjajna vijest. Bit će dovoljno vremena da eliminiraju onoga po imenu Lucan. Možda čak i sam u tome uspije, oči u oči, vampir protiv vampira, bez blagodati oružja. Da, pomislio je, bit će mu silno zadovoljstvo ubiti tog vampira. Bit će to "pjesnička pravda". "Pokažite mi što ste donijeli", zapovjedi Krvožednima ispred sebe. Ova se dvojica smjesta izgube iza njihajućih vrata kako bi pokupili prtljagu ostavljenu u hodniku ispred prostorije. Vrate se trenutak kasnije vukući za sobom nekoliko umrtvljenih, gotovo beskrvnih ljudi. Žene i muškarci, ukupno njih šestero,


CHIARISSIMA

imali su zavezane ruke i noge, premda nijedno nije izgledalo kao da ima snage i pomisliti na pokušaj bijega. Katatonične oči zurile su u prazno, opuštena usta, nesposobna vrištati i govoriti, bila su razjapljena na njihovim blijedim licima. Vratovi su im bili prekriveni ugrizima kojima su ih podčinili Krvožedni. "Samo za vas, gospodine. Svježe sluge za našu stvar." Šestero ljudi bilo je natrpano poput stoke - jer to su i bili, roba od mesa i kostiju koju će natjerati na rad, ili na smrt, već prema njegovoj odluci. Nezainteresirano je pogledao na večernji ulov, lijeno procjenjujući potencijal dvojice muškaraca i četiriju žena. Kad im se primaknuo, postane nestrpljiv od želje jer su nekima iz izgriženih vratova još slabašno tekli potočići svježe krvi. Bio je gladan, zaključi, i ocjenjivački mu pogled zaiskri kad ugleda sitnu brinetu s napućenim usnama i zrelim punim dojkama što su napinjale plavozelenu vrećastu bolničku uniformu. Glava joj je pala na ramena, preteška da bi mogla stajati uspravno, premda je bilo očito kako se opire omamljenosti koja je već svladala ostale. Oči su joj bile bezizražajne, izokrenute prema gore, pa ipak se borila protiv katatonije, smušeno trepćući u nastojanjima da ostane pri svijesti. Morao se diviti njezinoj srčanosti. "K. Delaney, bolničarka", rekao je zamišljeno iščitavši joj ime s plastičnog bedža što se kočio na njezinoj nabrekloj lijevoj dojci. Uzme joj bradu između palca i kažiprsta i podigne lice kako bi je pobliže promotrio. Bila je lijepa, mlada. A njezina koža posuta pjegicama imala je slatkast, sočan miris. Od pohlepe mu krene voda na usta, a zjenice mu se suze iza zatamnjenih stakala njegovih naočala. "Ova ostaje. S ostalima dolje u kaveze." Najprije je Lucan pomislio kako je prodorno vibriranje bilo samo dio agonije koju je proživljavao proteklih nekoliko sati. Osjećao je kako mu je čitavo tijelo sprženo, oguljeno i beživotno. U glavi mu je u određenom trenutku prestalo bubnjati i sad ga je mučila ta neprestana bolna zvonjava. Bio je u svojim privatnim odajama u skloništu, u svojoj postelji; toliko je znao. Sjetio se kako se dovukao tamo posljednjim atomima snage, nakon što je ostao s Conlanovim tijelom na površini punih osam minuta koliko je bilo potrebno. Ostao je još i dulje od toga, nekoliko vrelih sekunda, sve dok sunčeve zrake nisu spržile pokrov palog ratnika i eruptirale u strahovitom prasku svjetlosti i plamena. Tek je tad pomaknuo poklopac podzemnih zidova skloništa. Dodatno vrijeme tijekom kojeg je bio izložen suncu bila je njegova osobna isprika Conlanu. Bol koju je sad trpio trebala je biti vječni podsjetnik na njezino pravo značenje: njegovu dužnost prema Vrsti i Redu časnih muškaraca koji su prisegnuli na isti zadatak. I nije bilo mjesta ni za što drugo. Dopustio je da se sinoć dogodi ta odvratna pogreška, i sad je jedan od njegovih najboljih ratnika bio mrtav. Odnekud iz sobe prolomi se novi udar oštre zvonjave. Prosiktavši kletvu koju je jedva uspio protisnuti kroz suho grlo, Lucan s mukom otvori oči i zagleda se u tamu sobe. Malo svjetlo treperilo je iz džepa njegove kožne jakne kad je mobitel ponovno zazvonio.


CHIARISSIMA

Posrćući, nogu lišenih uobičajene kontrole i ravnoteže, izvuče se iz kreveta i nespretno zamahne prema napasnom uređaju. Trebala su mu tri pokušaja da napokon pronađe malenu tipku koja će utišati zvono. Bijesan zbog napora koji je osjetio učinivši tih nekoliko pokreta, Lucan primakne svjetleći zaslon mutnim očima i prisili se pročitati pozivateljev broj. Bio je to gradski poziv... Gabriellin broj. Krasno. Samo mu je to trebalo. Odlučio je uspeti se s Conlanovim tijelom uza svih onih stotinu stuba kao zavjet da sve ono što je činio s Gabrielle Maxwell mora prestati. Ionako nije mogao objasniti što je sve činio s njom, zauzet iskorištavanjem svake moguće prilike da se baci na nju. Aha, ta mu je taktika zbilja bila briljantna. Čim je Gabrielle bila na vidiku, sve ostalo je padalo u vodu. Već je bio razradio plan kojim će riješiti situaciju. Poslat će Gideona k njoj te večeri da joj na logičan, razumljiv način kaže sve o Vrsti i njihovoj sudbini - njezinoj istinskoj pripadnosti vampirskoj rasi. Gideon ima dosta iskustva sa ženama, bio je savršen diplomat. Bit će obziran jer je zasigurno bolje umio s riječima od samog Lucana. Mogao bi joj sve smisleno objasniti, kao i da je nužno da potraži utočište -as vremenom i pogodnog partnera - u jednom od Utočišta tame. A Lucan će učiniti što god bude potrebno da mu se tijelo oporavi. Još nekoliko sati odmora, prijeko potrebna hrana večeras, kad bude u stanju stati na noge i poći u lov, i vratit će se kao snažniji, bolji ratnik. Zaboravit će da je ikad upoznao Gabrielle Maxwell. Ako ne zbog Vrste, ono barem zbog sebe. Samo što... Samo što joj je sinoć rekao da ga može nazvati na mobitel kad ga god zatreba. Obećao joj je da će uvijek odgovoriti na njezin poziv. A ako ga je sad pokušavala dobiti zato što su Krvožedni ili njihovi hodajući mrtvaci, Poslušnici, ponovno njuškali oko nje, zaključio je da bi to morao znati. Ležeći opružen na podu, pritisne tipku za javljanje. "Molim." Isuse, zvučao je usrano. Kao da su mu pluća ispunjena čađom, a dah pepelom. Nakašljao se i osjetio kako mu se glava raspada od bola. S druge strane linije uslijedi kratka tišina, a onda začuje Gabriellin glas, neodlučan i napet. "Lucane, jesi li to ti?" "Aha." Svim se silama potrudio protisnuti zvuk iz suhog grla. "Što je bilo? Jesi li dobro?" "Da, dobro sam. Nadam se da je u redu što te zovem. Samo sam... Pa, nakon što si sinoć otišao, malo sam se zabrinula. Valjda sam samo htjela provjeriti da ti se nije što loše dogodilo." Nije imao snage govoriti, pa je legao na leđa, sklopio oči i samo slušao zvuk njezina glasa. Taj čisti, puni ton preplavio ga je poput melema. Njezina je briga bila eliksir, nešto što nikad dosad nije doživio - još nikad nije čuo da je netko zabrinut za njega. Privrženost je bila nepoznata, topla. Utješila ga je, unatoč snažnoj potrebi da je zaniječe. "Sati..." graknuo je, potom pokušao ponovno. "Koliko je sati?"


CHIARISSIMA

"Još nije podne. Htjela sam te nazvati čim sam se jutros probudila, ali kako inače radiš u noćnoj smjeni, čekala sam koliko sam mogla. Zvučiš umorno. Jesam li te probudila?" "Nisi." Pokušao se okrenuti na bok osjetivši se snažnije nakon samo nekoliko trenutaka provedenih u razgovoru s njom. Uostalom, morao je pokrenuti guzicu i vratiti se na ulicu, još večeras. Conlanovo ubojstvo moralo je biti osvećeno, a on je bio predodređen da provede pravdu. Što brutalnija pravda bila, to bolje. "Dakle", govorila je sad, "s tobom je sve u redu?" "Aha. Dobro sam." "Izvrsno. Laknulo mi je, zapravo." Glas joj poprimi vedriji, izazovniji ton. "Toliko si brzo pobjegao od mene sinoć da sam pomislila da negdje gori." "Nešto mi je iskrsnulo. Morao sam." "Hmm", rekla je nakon što joj nije ponudio daljnje objašnjenje. "Neka tajnovita policijska posla?" "Moglo bi se reći." S mukom se pokušao osoviti na noge pa se trgnuo, kako zbog bola što mu je prostrijelio tijelo, tako i zbog toga što joj nije smio odati pravi razlog zašto je morao odjuriti iz njezina kreveta. Okrutna stvarnost rata koji se nadvio nad njim i ostatkom njegove vrste ionako će ubrzo izići na vidjelo. Zapravo, već će joj večeras Gideon doći u posjet. "Čuj, večeras imam sat joge s prijateljicom, ali bit ćemo gotove oko devet. Ako nisi na dužnosti, bi li htio doći do mene? Mogla bih nam pripremiti večeru. Neka to bude nadoknada za onu propalu tjesteninu od neku večer. Možda ovaj put uspijemo pojesti kako spada." Mišići lica ga zabole od spontanog zatezanja usta na Gabriellinu dosjetku koja mu je izmamila osmijeh na licu. Spomen strasti koju su podijelili izmamila je još nešto iz njega, no, unatoč agoniji koju je trpio, plamen njegova uzbuđenja nije ga zapekao ni upola koliko je želio. "Ne možemo se vidjeti, Gabrielle. Moram... obaviti nekoliko stvari." Najvažnije je, dakako, pribaviti nešto krvi njegovu iscrpljenom tijelu, a to je značilo da je mora držati podalje od sebe. Kao da nije dovoljno loše što ga je dovodila u napast svojim tijelom; dok je u ovakvom stanju, svako bi ljudsko biće, dovoljno ludo da mu se približi, bilo u opasnosti. "Zar ne znaš što kažu o osobama koje samo rade i nemaju vremena za zabavu?" upita ona izazivajući ga maznim glasom. "Ja sam ti noćna ptica, pa ako nakon posla poželiš društvo..." "Žao mi je. Možda drugi put", rekao je, u dubini duše znajući da neće biti drugog puta. Sad je stajao na malaksalim nogama i usporenim se, bolnim koracima kretao prema vratima. Gideon će biti u laboratoriju, a to je na sasvim drugom kraju hodnika. Prijeći tu razdaljinu u ovom stanju bilo je pravo mučenje, ali Lucan je odlučio pokušati. "Poslat ću nekoga do tebe večeras. On je... moj suradnik." "Zašto?"


CHIARISSIMA

S naporom je hodao. Rukom uhvati kvaku na vratima. "Stvari su postale previše opasne gore na površini", zabrza napeto. "Nakon onoga što ti se dogodilo u centru jučer..." "Bože, možemo li to zaboraviti? Sigurna sam da sam pretjerala." "Ne", rekao je prekinuvši je. "Osjećat ću se bolje kad znam da nisi sama... da netko pazi na tebe." "Lucane, stvarno nije potrebno. Odrasla sam djevojka i dobro sam." Nije se obazirao na njezine riječi. "Njegovo je ime Gideon. Svidjet će ti se. Vas dvoje možete... razgovarati. Pomoći će ti, Gabrielle. Bolje od mene." "Kako to misliš - pomoći će mi? Zar se nešto dogodilo sa slučajem? I tko je uostalom taj Gideon? Je li i on policajac?" "On će ti sve objasniti." Lucan iziđe u hodnik u kojem su prigušena svjetla osvjetljavala uglačane pločice, te kromirane i staklene plohe. Iza vrata jedne od privatnih odaja glasno je tutnjala Danteova heavy-metal glazba. Tragovi mirisa ulja i nedavno korištenog oružja dopirali su iz prostorije za vježbanje s kraja jednog od brojnih hodnika koji su se pružali oko glavnog prolaza. Lucan se zanjiše na nogama, nestabilan zbog iznenadnog tereta osjetilnih stimulacija. "Bit ćeš na sigurnom, Gabrielle, kunem ti se. Sad moram poći." "Lucane, čekaj trenutak! Ne prekidaj. Što mi to prešućuješ?" "Bit će sve u redu, obećavam ti. Zbogom, Gabrielle."


CHIARISSIMA

Četrnaesto POGLAVLJE

Gabriellin poziv Lucanu, kao i njegovo čudno ponašanje s druge strane linije, morio ju je čitav dan. Kad su ona i Megan izišle sa sata joge te večeri, još uvijek je bila zabrinuta. "Jednostavno je zvučao vrlo čudno. Ne mogu zaključiti je li trpio strahoviti fizički bol, ili je samo pokušavao pronaći načina da mi kaže kako me više ne želi vidjeti." Megan uzdahne odmahujući rukom. "Vjerojatno pretjeruješ. Ako zbilja želiš doznati, zašto ne odeš do postaje i ne iznenadiš ga?" "Mislim da ipak neću. Što bih mu uopće rekla?" "Kažeš mu: 'Bok, dušo. Zvučao si mi tako potišteno danas, pa sam pomislila da bi ti dobro došlo malo druženja, i eto me.' Mogla bi mu donijeti kavu i krafnu." "Ne znam baš..." "Gabby, sama si rekla da je momak bio divan i pažljiv kad je bio s tobom. Iz onoga što si mi kazala o vašem današnjem razgovoru, čini mi se da je ozbiljno zabrinut zbog tebe. Toliko da će poslati jednog od svojih kompanjona da te čuva dok je on na dužnosti." "Zbilja jest istaknuo kako je opasno gore na površini - i što misliš, što mu znači to na površini? Ne zvuči mi kao neki murjačkii žargon, zar ne? Što je to, nekakva vojnička terminologija?" Odmahnula je glavom. "Ne znam. Postoji toliko toga u vezi s Lucanom Thorneom o čemu nemam pojma." "Pa onda ga pitaj. Ma daj, Gabrielle, barem mu pruži još jednu priliku." Gabrielle pogleda na svoje crne hlače za jogu i gornji dio trenirke s kapuljačom, a zatim provjeri koliko joj se opustio rep nakon četrdeset i pet minuta istezanja. "Trebala bih najprije poći kući, barem se na brzinu istuširati, presvući..." "Ajme! Mislim, stvarno ajme." Meganine oči se rašire i zablistaju od veselja. "Bojiš se otići tamo, zar ne? Jao, silno to želiš, ali vjerojatno imaš milijun opravdanja zašto ne možeš. Priznaj, stvarno ti se sviđa taj momak." Nije to mogla poreći, čak i da je nije odao iznenadan osmijeh na licu. Gabrielle se susretne s prijateljičinim znalačkim pogledom i slegne ramenima. "Da, sviđa mi se. I to puno." "Pa što onda čekaš? Policijska je postaja samo tri bloka niže, a izgledaš božanstveno kao i uvijek. Uostalom, nije da te već nije vidio oznojenu. Možda te najviše voli baš u ovakvom izdanju." Gabrielle se nasmije zajedno s Megan, no u nutrini joj se zgrčilo. Zbilja je željela vidjeti Lucana - štoviše, nije mogla čekati ni minutu dulje - ali što ako ju je danas zaista pokušao obzirno otpisati? Zar ne bi bila smiješna da iznebuha upadne u policijsku postaju misleći da su još uvijek zajedno? Osjećala bi se krajnje idiotski.


CHIARISSIMA

Ništa manje, doduše, nego što bi se osjećala da čuje tu vijest iz druge ruke, primjerice od njegova prijatelja Gideona, koji je očito kani posjetiti po zadatku. "Okej. Učinit ću to." "Bravo!" Megan prebaci preko ramena svoju prostirku za jogu, ozarena lica. "Nalazim se s Rayem kod mene doma nakon njegove smjene, ali nazovi me odmah ujutro i ispričaj mi kako je prošlo, čuješ li?" "U redu. Pozdravi Raya." Kad je Megan odjurila na vlak, Gabrielle se uputi prema policijskoj postaji. Poslušala je Megan i usput kupila slatko pecivo i šalicu kave: jaku i crnu, jer je teško mogla zamisliti da bi Lucan bio tip koji uživa u kavi sa šlagom i šećerom, ili još gore onoj bez kofeina. Kad je stigla pred policijsku postaju, duboko uzdahne ne bi li podigla samopouzdanje, a potom prijeđe trijem i ležerno uđe. Najopasnije opekline počele su zacjeljivati do večeri. Nova je koža izrasla čvrsta i zdrava ispod paperjastih ljuskica one stare, dok su se vanjska oštećenja već bila povukla. Oči, još uvijek preosjetljive čak i na umjetnu svjetlost, nisu registrirale bol u hladnoj tami gore na površini. Što je bilo dobro, jer trebao je biti vani kako bi zatomio opaku glad svoga oporavljenog tijela. Dante je zurio u njega dok su zajedno izlazili iz skloništa i pripremali se na noćno izviđanje i paklenu odmazdu Krvožednima. "Ne izgledaš baš dobro, stari. Samo reci i ja ću poći u lov umjesto tebe, donijet ću ti nešto mlado i snažno. Očito je da ti treba. I nitko ne mora znati da nisi sam pribavio hranu." Lucan ga ošine mrkim pogledom i prezrivo iskesi zube. "Jebi se." Dante se zahihoće. "Imao sam osjećaj da ćeš to reći. Hoćeš li da barem umjesto tebe nosim oružje?" Polagano odmahivanje glavom probode mu glavu poput noža. "Dobro sam. Bit ću još bolje kad se nahranim." "U to ne sumnjam." Vampir je neko vrijeme šutio. "Znaš, bilo je vraški dojmljivo ono što si danas učinio s Conlanom. On takvo što ni u snu ne bi mogao pomisliti, ali, kvragu, volio bih da je znao da si ti bio taj koji je s njim prešao posljednje korake. Kakav način da mu odaš počast, stari. Doista." Lucan prihvati pohvalu ne dopustivši da mu ugrije srce. Imao je svoje razloge zašto je izveo pogrebni obred, a pohvale drugih ratnika zasigurno nisu bile jedan od njih. "Daj mi sat vremena za lov, a onda me nazovi i reci gdje se nalaziš pa ćemo zajedno u potjeru za našim neprijateljima večeras. U Conlanovu čast." Dante kimne i udari zglobovima prstiju o Lucanovu šaku. "Može." Lucan zastane gledajući Dantea kako krupnim koracima nestaje u tami, nestrpljiv za borbu što ga je čekala na ulicama. Izvukao je oružje iz korica i podigao zakrivljene zlokandže visoko iznad glave. Sjaj tih kandža od uglačanog čelika i titanija koje su nemilice kosile Krvožedne, bljesnuo je na mjesečini. Uz grleni ratnički poklič, vampir nestane u sjenkama noći. Lucan je nedugo zatim krenuo za njim kroz neosvijetljene arterije grada. Njegov nečujan hod bio je manje odvažan nego inače, s manje žara nego što je bilo potrebno. Glad je bila snažnija no ikad, a urlik koji je ispustio prema zvijezdama iznad sebe bio je ispunjen zvjerskim gnjevom.


CHIARISSIMA

"Možete li ponovno sricati prezime, molim vas." "T-H-O-R-N-E", Gabrielle izgovori službenici za prijamnim pultom koja je već odradila jednu bezuspješnu potragu u kazalu imena. "Inspektor Lucan Thorne. Ne znam u kojem je odjelu. Došao je do mene nakon što sam prijavila napad kojem sam svjedočila prošlog tjedna, i to umorstvo." "Ah, znači trebate odjel za umorstva?" Mlada žena s dugačkim manikiranim noktima tipkala je po tipkovnici brzim pokretima. "Hmm... ne, žao mi je. Nije naveden ni u tom odjelu." "Ali, to ne može biti istina. Možete li, molim vas, još jednom provjeriti? Zar ne možete pretraživati sustav po imenima?" "Mogu, ali nigdje nije navedeno ime inspektora Lucana Thornea. Jeste li sigurni da radi u ovoj postaji?" "Sigurna sam, da. Vaš sustav očito nije ažuriran ili..." "O, samo trenutak! Ovdje je netko tko vam može pomoći", upadne joj u riječ službenica pokazujući prema ulaznim vratima postaje. "Naredniče Carrigan! Imate li trenutak?" Narednik Carrigan, Gabrielle shvati s očajem. Vremešni murjak koji ju je onako ugnjavio prošlog vikenda, nazvavši je lažljivicom i narkomankom, i odbivši povjerovati njezinoj izjavi o ubojstvu ispred kluba. No sada se, nakon što je Lucan proslijedio njezine snimke iz mobitela u policijski laboratorij, barem mogla utješiti spoznajom da slučaj napreduje, bez obzira na insinuacije ovog čovjeka. Gabrielle jedva suspregne negodovanje kad je okrenula glavu i ugledala gojaznog policajca kako joj prilazi šepireći se. Ugledavši je kako stoji tamo, bahati izraz koji se na njegovu mesnatom licu činio tako prirodnim, poprimi značajno prezrivu notu. "Ah, Isuse. Opet vi? Samo mi još vi trebate na moj posljednji radni dan. Za nekoliko sati odlazim u mirovinu, draga moja. Ovaj ćete se put morati nekome drugome požaliti." Gabrielle se namršti. "Kako molim?" "Ova mlada dama traži jednog od naših inspektora", kaže službenica suosjećajno pogledavši Gabrielle nakon policajčeve nezainteresiranosti. "Ne mogu ga pronaći u sustavu, ali ona misli da bi mogao biti jedan od vaših. Poznajete li inspektora Thornea?" "Nikad čuo." Narednik Carrigan nastavi dalje svojim putem. "Lucan Thorne", izgovori odlučno Gabrielle odloživši kavu i danski kolač na prijamni pult. Automatski krene za policajcem umalo ga ne dograbivši za ruku, jer je ovaj, po svemu sudeći, kanio otići i ostaviti je tamo. "Inspektor Lucan Thorne - morate ga poznavati. Vaši su ga poslali u moj stan početkom tjedna po nove pojedinosti u vezi s mojom izjavom. Donio je moj mobitel ovdje u laboratorij na analizu..." Carrigan se sad otvoreno hihotao zastavši da je pogleda dok je navodila pojedinosti Lucanova posjeta. Nije imala strpijenja za njegovu bahatost, pogotovo što joj se želudac grčio od osjećaja da se ovdje nešto čudno događa. "Hoćete reći da inspektor Thorne nije ništa od ovoga podijelio s vama?" "Gospođice, govorim vam da nemam pojma kojeg vraga govorite. Radim u ovoj postaji već trideset i pet godina i nikad nisam čuo ni za kakvog inspektora Thornea, a kamoli da sam ga još poslao k vama."


CHIARISSIMA

U njezinu se želucu počne stvarati grop, hladan i čvrst, no Gabrielle se odbijala prepustiti užasu što se promaljao ispod njezine zbunjenosti. "To naprosto nije moguće. Znao je sve o umorstvu kojem sam svjedočila. Znao je da sam bila ovdje u postaji i dala izjavu. Vidjela sam njegovu značku kad je došao do mene. I danas sam s njime razgovarala, rekao je da je večeras u smjeni. Imam broj njegova mobitela..." "Pa, znate što ćemo? Ako ću vas se tako čim prije riješiti, idemo nazvati toga vašeg inspektora Thornea", rekao je Carrigan. "To bi trebalo raščistiti čitavu zbrku, zar ne?" "Da. Nazvat ću ga." Gabriellini su prsti blago drhtali dok je posezala za mobitelom i birala Lucanov broj. Zvonio je, bez odgovora. Pokušala je ponovno, čekajući čitavu vječnost dok je telefon zvonio i zvonio. Izraz na licu narednika Carrigana omekšao je od sumnjičavog nestrpljenja do nevještog pokušaja suosjećanja koje je vidjela više no jednom na licima svojih socijalnih radnika dok je bila dijete. "Ne javlja se", promrsila je odmaknuvši mobitel s uha. Carriganov zabrinuti izraz lica samo je pogoršavao njezinu nelagodu i zbunjenost. "Sigurna sam da je zauzet, pokušat ću ponovno za koju minutu." "Gospođice Maxwell, postoji li netko koga bismo mogli nazvati? Obitelj, možda? Netko tko bi vam mogao pomoći da prebrodite ovo kroz što trenutačno prolazite?" "Ništa ja ne prolazim." "Meni se čini da ipak prolazite. Mislim da ste zbunjeni. Znate, katkad ljudi izmišljaju stvari kako bi se lakše nosili s problemima." Gabrielle se prezirno nasmije. "Uopće nisam zbunjena. Lucan Thorne nije plod moje mašte. On je stvaran. Kao i sve što mi se dogodilo. Umorstvo koje sam vidjela prošlog vikenda, ti... muškarci... sa svojim zakrvavljenim licima i oštrim zubima, čak i onaj momak koji me je prije neki dan motrio u parku... on radi ovdje u postaji. Što ste učinili, poslali ste ga da me špijunira?" "U redu, gospođice Maxwell. "Ajmo vidjeti možemo li ovo zajedno riješiti." Očito je Carrigan najzad uspio pronaći zrnce pristojnosti pod oklopom svoje grube naravi. No, u načinu kojim ju je primio za lakat i pokušao usmjeriti prema jednoj od klupa u predvorju, još uvijek se mogla osjetiti patvorena ljubaznost. "Sad ćemo lijepo nekoliko puta duboko udahnuti. Možemo dovesti nekoga da vam pomogne." Ona se oslobodi njegova stiska, uzmaknuvši. "Mislite da sam luda. Znam što sam vidjela - sve! Ništa ja ne izmišljam i ne treba mi pomoć. Samo trebam istinu." "Sheryl, srce", obrati se Carrigan službenici koja ih je prestrašeno promatrala. "Hoćeš li zvrcnuti Rudyja Duncana, molim te? Kaži mu da ga trebam ovdje dolje." "Bolničari?" upita ona već držeći slušalicu između uha i ramena. "Ma ne", odvrati Carrigan ponovno pogledavši Gabrielle. "Nema potrebe da podižemo uzbunu. Zamoli ga samo da siđe u predvorje, fino i polako, kako bi malo porazgovarao s gospođicom Maxwell i sa mnom." "Zaboravite", kaže Gabrielle ustavši s klupe. "Ne želim ovdje ostati ni trenutka više. Moram ići." "Čujte, što god da sad prolazite, postoje ljudi koji vam mogu pomoći..." Nije pričekala da dovrši, nego je skupila posljednju mrvicu ponosa i otišla do pulta kako bi uzela kavu i vrećicu, pa oboje odbaci u koš za smeće na putu prema izlazu. Noćni je zrak bio svjež i zapuhnuo joj je rumene obraze donekle je utješivši. Ali u glavi joj se vrtjelo. Srce joj je i dalje snažno tuklo zbog zbunjenosti i nevjerice.


CHIARISSIMA

Zar je čitav svijet poludio? Što se, dovraga, događa? Lucan joj je lagao daje policajac, i budala bi to shvatila. Ali koliko je toga od onoga što je rekao - Bože, i što su sve zajedno radili - bio dio te obmane? I zašto? Gabrielle zastane na dnu betonskog stubišta i duboko udahne zrak u pluća. Polako ga ispusti, te pogleda prema svome mobitelu koji je još uvijek stiskala u ruci. "Sranje." Morala je znati. Ova čudna priča je morala čim prije završiti. Tipka za ponovno biranje pokaže Lucanov broj. Pritisne je, potom pričeka, nesigurna što uopće reći. Zvonilo je šest puta. Sedam. Osam...


CHIARISSIMA

Petnaesto POGLAVLJE

Lucan dograbi mobitel iz džepa kožne jakne, a preko usana mu ponovno prijeđe psovka. Gabrielle... opet. Već ga je ranije zvala, ali nije mogao odgovoriti. Upravo je vrebao dilera kojeg je uočio kako prodaje crack malodobnoj prostitutki ispred nekakve opskurne gostionice. Lucan je mislima upravio lovinu u mirnu uličicu, i upravo se spremao napasti kad je Gabriellin prvi poziv odjeknuo poput automobilskog alarma. Prebacio je zvono uređaja na bešumnu opciju prekorivši se zbog nesmotrenosti što je uopće ponio tu prokletu stvar sa sobom u lov. Zbog gladi i ozljeda, postao je neoprezan. Ipak, iznenadna buka u mračnoj uličici na koncu je okrenula situaciju u njegovu korist. Nije imao snage, a oprezni je diler nanjušio opasnost u zraku iako se Lucan držao sjene i nevidljiv pratio svoj plijen. No tip je bio napet, nervozan. Na pola uske uličice izvukao je pištolj, i premda su ozljede od metaka rijetko kad bile smrtonosne za Lucanovu vrstu - osim ako nije bila riječ o izravnom pucnju u glavu, i to iz neposredne blizine - nije bio siguran hoće li njegovo iscrpljeno tijelo biti u stanju pretrpjeti nove ozljede. Da ne spominje da bi ga takvo što samo još više razjarilo, a već je bio prilično gadno raspoložen. Kad je zvonjava mobitela natjerala dilera da se izbezumljeno osvrće oko sebe nastojeći odrediti iz kojeg smjera dopire zvuk, Lucan ga je zaskočio. Brzo je svalio tipa na do, zarivši mu očnjake u nabreklu vratnu žilu upravo u času prije nego je ovaj uspio vrisnuti od užasa. Krv je navirala na njegov jezik, pokvarena od narkotika i bolesti. Lucan je pohlepno gutao, gutljaj za gutljajem, nemilosrdno ščepavši svoj zgrčeni plijen. Ovoga će ubiti, i nije ga bilo briga. Bilo mu je samo važno utažiti glad, ublažiti bol u svom ispaćenom tijelu. Lucan se hranio brzo, ispivši svoju mjeru. I više od toga. Umalo nije sasvim iscrpio dilera, a još uvijek se nije zasitio. No pretjerao bi da je popio više krvi. Bolje je da se zaustavi dok može, prije nego riskira i njegova nekontrolirana pohlepa dođe do ruba krvožeđe. Lucan je s prijezirom zurio u mobitel koji je zvonio u njegovoj ruci znajući da bi jednostavno trebao pustiti tu prokletu stvar da zvoni. Nastavio je zvoniti, uporno, i u trenutku prije nego će prestati, on se javi. Najprije ništa nije rekao. Samo je slušao mek zvuk Gabriellina disanja s druge strane slušalice. Dah joj je lagano podrhtavao, ali glas joj je bio snažan, unatoč tome što je očito bila prilično uzrujana. "Lagao si mi", rekla je umjesto pozdrava. "Koliko dugo, Lucane? I koliko uopće? Zar je sve bila laž?"


CHIARISSIMA

Lucan je s gnušanjem proučavao beživotno tijelo svoje žrtve. Sagnuo se u čučanj i na brzinu pregledao tog bijednika. Pronašao je smotuljak novčanica povezan gumicom koji će ostaviti uličnim klošarima da se nad njime počerupaju. Dilerovu robu - nekoliko tisuća vrijednu količinu cracka i heroina - odbacit će u jedan od gradskih šahtova. "Gdje si?" graknuo je u slušalicu ne razbijajući više glavu grabežljivcem kojeg je eliminirao. "Gdje je Gideon?" "Zar nećeš ni pokušati zanijekati? Zašto bi učinio takvo što?" "Daj mi ga na telefon, Gabrielle!" Ona je ignorirala njegov zahtjev. "Još bih nešto voljela znati: kako si ušao u moj stan sinoć? Sve sam brave zaključala, i još sam stavila lanac. Što si učinio, nekako ih provalio? Jesi li mi ukrao ključeve dok nisam gledala pa si poslije napravio kopije?" "O svemu možemo poslije raspraviti, nakon što budeš na sigurnom, u skloništu?" "Kakvom skloništu?" Zaprepasti ga gorčina u njezinu glasu. "I možeš prestati s tim dobrohotnim zaštitničkim ponašanjem. Znam da nisi policajac. Sve što sam htjela jest malo iskrenosti. Je li to previše, Lucane? Bože, je li ti to uopće pravo ime? Je li bilo što od onoga što si mi rekao imalo blizu istini?" Najednom je Lucan znao kako taj bijes, ta povrijeđenost, nije rezultat Gabriellina razgovora s Gideonom o Vrsti i njezinoj sudbinom predodređenoj ulozi. Bio je to strah od nepoznatog. "Gdje si, Gabrielle?" "Kao da ti je stalo." "Stalo... mi je", priznao je, iako nevoljko. "Kvragu, nemam sad živaca za ovakve razgovore. Čuj, znam da nisi u stanu, dakle, gdje si? Gabrielle, moraš mi reći gdje si!" "U policijskoj postaji. Došla sam ovamo da te vidim, i pogodi što? Nitko nikad nije ni čuo za tebe." "Ah, Isuse. Tražila si me tamo?" "Naravno da jesam. Kako sam mogla znati da me praviš budalom?" Ponovno se gorko podsmjehne. "Čak sam ti donijela kavu i pecivo." "Gabrielle, dolazim tamo za nekoliko minuta - i manje od toga. Ne miči se. Ostani tu gdje jesi. Budi negdje među ljudima, negdje u zatvorenom prostoru. Dolazim po tebe." "Zaboravi. I ostavi me na miru." Njezina ga oštra zapovijed već zatekne u glavnoj ulici, kad se već uputio odsječenim koracima. "Ne kanim se ovdje zadržavati i čekati te. Zapravo, znaš što? Drži se podalje od mene." "Prekasno", procijedi on u slušalicu. Već je zalazio za posljednji ugao prije nego će skrenuti u ulicu gdje je bila policijska postaja. Poput aveti se kretao pločnikom kroz rijetke prolaznike. Osjetio je kako se krv koju je popio počela stapati s njegovim stanicama, pa s mišićima i kostima, osnažujući ga, sve dok nije postao ništa doli hladan povjetarac za vratovima onih koje je mimoilazio. Ali Gabrielle, s izvanrednom percepcijom svojstvenom jednoj Prasestri, smjesta ga je uočila.


CHIARISSIMA

Čuo je iznenadni udisaj kroz slušalicu. Odmaknula je mobitel s uha kao u usporenom filmu, s nevjericom razrogačivši oči dok ga je gledala kako hita prema njoj. "Moj Bože", prošaptala je, a zvuk njezinih riječi došao mu je do uha sekundu prije nego je stao pred nju i posegnuo kako bi joj primio ruku. "Pusti me!" "Moramo razgovarati, Gabrielle. Ne ovdje. Odvest ću te nekamo..." "Hoćeš vraga!" Ona se istrgne iz njegova stiska i ustukne nekoliko koraka unatrag. "Ne idem ja nikamo s tobom." "Nisi više sigurna ovdje, Gabrielle. Vidjela si previše. Sad si dio svega ovoga, željela ti to ili ne." "Dio čega?" "Ovog rata." "Rata", ponovi ona sumnjičavo. "Točno. To je rat. I prije ili kasnije, morat ćeš odabrati stranu, Gabrielle." Zatim opsuje. "Ne. Zajebi to. Ja sam taj koji sad bira stranu umjesto tebe." "Je li ovo nekakva šala? Što si ti, jedan od onih vojnih veterana koji fantazira i glumi vlast? Možda si nešto još gore od toga." "Ovo nije šala. I nije nikakva prokleta igra. Svojedobno sam se borio u mnogim bitkama i vidio smrt, Gabrielle. Ne možeš ni zamisliti što sam sve vidio i što sam sve činio. Ali ovo nije nekakva trenutačna opasnost, i ne kanim samo mirno gledati kako upadaš u unakrsnu vatru." Ispruži ruku. "Ideš sa mnom. Smjesta." Ona se izmakne. Strah i bijes smračili su joj pogled. "Samo me još jednom dotakni i kunem se da ću pozvati policiju. Znaš, one prave policajce, tu iz postaje. Koji imaju prave značke. I pravo oružje." U Lucanu je počeo kuljati bijes. "Nemoj mi prijetiti, Gabrielle. I nemoj misliti da te policija može na bilo koji način zaštititi. Naročito ne od opasnosti koja ti prijeti. Kako stvari stoje, možda policijska postaja vrvi Poslušnicima." Ona odmahne glavom pribravši se. "Dakle, ovaj suludi razgovor postaje sve luđi. S time je sad gotovo, razumiješ li?" Govorila je polako i tiho, kao da pokušava umiriti razbjesnjelo pseto što se opružilo pred njom spremno na napad. "Sad ću otići, Lucane. Molim te... nemoj me slijediti." Kad je zakoračila na odlazak, Lucan prikupi ono malo samokontrole što mu je ostalo. Prikuje je pogledom i pošalje bijesnu zapovijed u njezin um naredivši ju da se prestane opirati. Daj mi ruku. Odmah. Na trenutak, noge joj se prestanu pomicati. Prsti su joj postali nemirni, a ruka joj se počne polako podizati prema njemu. A onda, odjednom, njegova moć nad njom popusti. Osjetio je kako ga tjera iz svojih misli, kako se odvaja od njega. Snaga njezine volje bila je poput željeznih vrata koja mu je zalupila pred nosom i koja će teškom mukom otvoriti čak i da je u punoj snazi. "Koji vrag?" dahnula je shvativši trik. "čula sam te, upravo sad, u svojoj glavi. Moj Bože! Ovo si mi i prije radio, nisi li?" "Ne ostavljaš mi previše izbora, Gabrielle." Pokušao je ponovno. Osjetio je kako se opire, očajnički. Preplašeno.


CHIARISSIMA

Stavi dlan na usta, ali nije mogla potisnuti napukli vrisak koji je provalio iz nje. Posrnula je unatrag preko rubnika. Potom je jurnula kroz mračnu ulicu kako bi mu pobjegla. "Ej, malac, o'š mi pridržat vrata?" Prošao je jedan trenutak prije nego je Poslušnik shvatio da mu se netko obratio toliko je bio smeten kad je vidio onu Maxwellicu na ulici ispod policijske postaje. Čak i sad, kad je otvorio vrata da propusti dostavljača s dvije kutije iz kojih su se pušile vrele pizze, svu je pažnju usmjerio na ženu koja je silazila s rubnika i bježala na drugu stranu ulice. Kao da je glavom bez obzira pokušavala pobjeći od nekoga. Poslušnik je pogledao prema krupnom liku u crnom koji ju je pratio pogledom dok je bježala. Muškarac je bio golem - vjerojatno viši od metar i osamdeset, ramena ispod crne kožne jakne doimala su se kao da pripadaju linijskom braniču. Isijavao je prijetnjom koja se mogla osjetiti na drugoj strani ulice gdje je stajao Poslušnik, ukočen, još uvijek držeći vrata postaje otvorenima, iako su pizze već bile na prijamnom pultu. Premda još nikad nije vidio vampire ratnike koje je njegov Gospodar tako otvoreno prezirao, Poslušnik je bez imalo dvojbe znao da upravo gleda u jednoga od njih. Bila je ovo prigoda kojom je mogao zaraditi poštovanje, ako upozori Gospodara na ženu i vampira kojeg je, kako se činilo, poznavala i kojeg se očito bojala. Poslušnik uđe u policijsku postaju, dlanova vlažnih od iščekivanja slave koja mu se po svoj prilici smiješila. Pognute glave, siguran u vlastitu neprimjetnost, stane se žurno udaljavati. Nije ni vidio kako mu dostavljač dolazi u susret sve dok se nije glavom zabio u njega. Kartonska kutija se sudari s njegovim trbuhom i ispusti paru s mirisom češnjaka prije nego padne na prijavi linoleum razasuvši se oko Poslušnikovih nogu. "Joj, čovječe! Upravo stojiš na mojoj idućoj dostavi. Gledaj di ideš, stari!" Nije se ispričao, nije ni zastao da odbaci masni sir i feferone s cipela. Poslušnik napipa mobitel u džepu svojih hlača i krene u potragu za nekim skrivenim mjestom kako bi mogao obaviti svoj važni poziv. "Stani malo, momče." Bio je to stariji, proćelavi policajac koji je dreknuo za njim iz predvorja. Utegnut u svojoj uniformi još ovih nekoliko posljednjih radnih sati, Carrigan je tratio vrijeme čavrljajući sa službenicom. Poslušnik se ni ne obazre na policajčev gromki glas iza svojih leđa, nego nastavi hodati spustivši bradu i skrati put prema vratima stubišta, blizu javnog zahoda. Carrigan nije mogao vjerovati kako je drznik ignorirao njegov autoritet. "Hej, mulac! Tebi govorim. Rekao sam, vrati se ovamo i počisti ovaj nered - i to isti čas, seronjo!" "Počisti ga sam, bahati majmune", promrsi ispod glasa Poslušnik, te otvori metalna vrata stubišta i stane se trkom spuštati na niži kat. Iznad njega, ista se vrata treskom otvore udarivši o zid i zatresavši stube poput soničkog udara. Carrigan se nagne preko ograde, dok su mu se obrazine napuhale od gnjeva. "Što si rekao? Kako si me to nazvao, šupčino?" "Dobro si čuo. A sad me ostavi na miru, Carrigane. Imam pametnija posla."


CHIARISSIMA

Poslušnik izvadi mobitel namjeravajući pozvati jedinu osobu koja mu je doista mogla zapovijedati. No, prije nego što je uspio pritisnuti tipku za brzo biranje koja će ga povezati s Gospodarom, krupni se policajac već spustio niz stube. Praseća ruka ošamari Poslušnika po licu. Od udarca mu zazvoni u ušima, vid mu se pomuti, a mobitel ispadne iz šake i zaklepeće po podu završivši nekoliko stuba niže. "Hvala ti što si me nasmijao na posljednji radni dan", podrugljivo će Carrigan. Prošao je debelim prstom između vrata i preuskog ovratnika, a zatim ležerno zagladio nekoliko rijetkih pramenova kose što su mu pali na čelo. "A sad tornjaj svoju koščatu guzicu gore prije nego te sravnim sa zemljom. Kontaš?" Nekad davno, prije nego što je upoznao onoga koga zove Gospodarom, ne bi tako olako prešao preko ovakvog izazova - naročito kad bi bila riječ o nekakvom napuhanku kakav je bio Carrigan. Ali znojni murjak bio je sasvim nebitan u ozračju dužnosti povjerene odabranima poput njega. Poslušnik stoga samo trepne nekoliko puta, okrene se i nanovo posveti svome mobitelu kako bi nastavio sa zadatkom. Uspio je proći samo dvije stube prije nego ga je Carrigan ponovno sustigao i zgrabio svojim mesnatim prstima za rame i nasilu ga okrenuo. Pošlušnikove oči zaiskre kad opazi šminkersku kemijsku olovku u džepu košulje Carriganove uniforme. Prepoznao je memorijalni amblem na kvačici dok je primao još jedan snažan udarac u glavu. "Što je, osim što si gluh, još si i glup? Gubi mi se s očiju ili ću..." Nagli hropac i teško Carriganovo disanje vrate Poslušnika u stvarnost. Vidio je vlastitu ruku kako stišće policajčevu olovku i već je drugi put brutalno zabija u mesnatu kožu Carriganova vrata. Poslušnik je zabijao i zabijao improvizirano oružje, sve dok se murjak nije stropoštao dolje na pod poput izmrcvarene, beživotne gomile sala. Opustio je šaku i olovka padne u lokvicu krvi na stubama, no zaboravi je u onom istom trenutku kad se sagnuo i uzeo svoj mobitel. Kanio je smjesta obaviti svoj važni poziv, ali oči su mu neprestano bježale na nered koji je napravio, nešto što se neće dati lako počistiti kao pizza u predvorju. Ovo je bila pogreška, i svaka pohvala nakon što obavijesti Gospodara o kretanju Maxwellice, mogla bi se pretvoriti u pokudu kad se otkrije njegova nepromišljena reakcija. Umorstvo bez dozvole moglo bi sve poništiti. No, možda je pred njim bio još sigurniji put do Gospodarove milosti - put koji bi mogao popločati time što će tu ženu lišiti slobode i dovesti je pred Gospodara. Da, pomislio je Poslušnik, to bi bio dar vrijedan poštovanja. Spremivši mobitel u džep, vrati se natrag kako bi izvadio Carriganov pištolj iz futrole. Prekorači truplo i požuri prema stražnjem izlazu što vodi na parkiralište.


CHIARISSIMA

Šesnaesto POGLAVLJE

Trebao bi je pustiti. Toliko je zaribao stvar da mu je bilo jasno kako večeras neće moći ništa do kraja raspraviti s Gabriellom. Večeras, a možda i nikad više. S pločnika na drugoj strani promatrao je kako dugačkim koracima odmiče niz ulicu, Bog zna kamo. Doimala se blijedom i potresenom, kao da je upravo primila udarac u trbuh. Što i jest, zapravo, mračno je pomislio. Možda je i bilo najbolje pustiti je da pobjegne misleći da je lažljivac i opasni luđak. Pretpostavka i nije bila daleko od istine, uostalom. Njezino mišljenje o njemu ionako nije bilo najvažnije, najvažnija je bila sigurnost te Prasestre. Mogao ju je pustiti da ode kući, dati joj nekoliko dana da se ohladi i donekle zaboravi njegove laži. Onda bi mogao poslati Gideona da izgladi stvar i mirno je dovede pod okrilje Vrste, kamo je i pripadala. Gabrielle bi mogla odabrati novi život u bilo kojem od Utočišta tame skrivenih diljem svijeta. Mogla bi biti sretna, sigurna i pronaći nekoga tko bi joj bio pravi partner. Nije ga morala više nikad vidjeti. Da, pomislio je, bio bi to savršen tijek događaja. Svejedno, on shvati da je sišao s pločnika i krenuo za njom niz ulicu, nesposoban daj e napusti iako je upravo to ono što joj je bilo najpotrebnije. Dok je prelazio opustjelu gradsku ulicu, pažnju mu privuče škripa automobilskih guma ispred njega. Stara krntija izjurila je iz uličice pokraj policijske postaje i zaplesala nasred ulice. Motor je zagrmio, ostavljajući trag gume dok je vozač stisnuo papučicu gasa i usmjerio tutnjajuću zvijer prema svojoj meti na cesti. Gabrielle. Kujin sin. Lucan se dade u bjesomučan trk. Kretao se svom brzinom koju je mogao skupiti. Automobil se zaustavio na pločniku nekoliko metara ispred Gabrielle prepriječivši joj put. Ona se zaustavi uz nagli trzaj. Netko joj dubokim glasom izrekne zapovijed iza otvorenog prozora automobila. Ona izbezumljeno odmahne glavom, potom vrisne, ukočivši se kad je prepoznala muškarca koji je iskočio iz automobila. "Isuse Kriste. Gabrielle!" Lucan povikne, mislima grčevito pokušavajući ščepati i zaustaviti njezina napadača, ali nije uspio. Poslušnik, shvati s gnušanjem. Samo bi Gospodar Krvožednih koji drži u vlasti ovog čovjeka mogao zapovijedati njegovim mislima. A psihički napor koji je Lucan uložio kako bi to učinio, usporio ga je fizički. Izgubio je tek nekoliko sekunda, ali i to je bilo prokleto previše.


CHIARISSIMA

Gabrielle brzo umakne nalijevo, pojurivši prema malom dječjem igralištu, s progoniteljem za petama. Lucan je čuo kako je vrisnula, vidio je muškarca kako iznenada pruža ruku i grabi je za rep koji se njihao za njom. Prokletnik ju je povukao dolje na tlo. Izvukao je pištolj iz pojasa svojih hlača. Uperio je cijev pištolja u Gabriellino lice. "Ne!" zagrmio je Lucan stvorivši se kraj njih i odbacivši čovjeka snažnim udarcem nogom. Pištolj je opalio dok se momak kotrljao, a metak se odbio o stablo. No, Lucan je nanjušio krv. Metalni miris krvi obavijao je i Gabrielle i njezina napadača. Nije njezina krv, odredio je brzo, s olakšanjem zamijetivši kako ne osjeća Gabriellin jedinstveni miris jasmina. Prolivena krv bila je svježa na prednjici Poslušnikove košulje i glad je planula u onom smrtonosnom dijelu Lucana koji je i dalje skapavao i pokušavao se oporaviti. Usta su mu pulsirala, ali gnjev je plamtio još snažnije na samu pomisao kako je ovaj gad mogao ozlijediti Gabrielle. Pogleda opako prikovanog na Poslušnika, Lucan pruži Gabrielli ruku kako bi joj pomogao da se podigne s tla. "Je li te ozlijedio?" Ona odmahne glavom zanijekavši, a u grlu joj zapne jedva čujan zvuk, napola jecaj, napola histeričan uzvik. "On je taj, Lucane - onaj koji me je pratio u parku prije neki dan!" "On je Poslušnik", procijedio je kroz stisnute zube. Nije ga bilo briga tko je taj čovjek. Ionako će se za nekoliko trenutaka pretvoriti u prah. "Gabrielle, dušo, moraš otići odavde." "M-molim? Misliš da te ostavim samog s njim? Lucane, on ima pištolj." "Pođi sad, zlato. Samo otrči natrag putem kojim si došla, i pravac kući. Pobrinut ću se da tamo budeš na sigurnom." Poslušnik je ležao presavijen na tlu, još uvijek stišćući pištolj i iskašljavajući u naporu da dođe do zraka koji mu je Lucan izbio udarcem. Ispljuje krv, a Lucanov se pogled prilijepi za grimiznu lokvicu koja se upijala u zemlju. Desni su ga zaboljele dok su mu se očnjaci izduživali. "Lucane..." "Dovraga, Gabrielle! Odlazi!" Zapovijed je provalila iz njega uz bijesno režanje, ali više nije mogao suzdržati zvijer u sebi. Ponovno će ubiti - njegov gnjev bio je izvan svake kontrole, trebao je to - i nije dolazilo u obzir da ona tome svjedoči. "Trči, Gabrielle! Smjesta!" Trčala je. U glavi joj je bubnjalo, srce samo što joj nije iskočilo iz grudi. Gabrielle je poslušala Lucanovu bijesnu zapovijed, ali nije namjeravala otići kući kako je naredio i ostaviti ga samog. Napustila je igralište moleći se u sebi da je blizu ulice i policijske postaje pune policajaca oboružanih do zuba. Dio nje mrzio je to što je napustila Lucana, ali drugi dio - dio koji je očajnički želio da učini sve kako bi mu pomogla dao joj je vjetar u leđa. Koliko god bila ljuta zbog njegovih laži, i ma koliko preplašena svime što nije znala o njemu, ipak je svim srcem željela da on bude dobro. Jer, da mu se bilo što dogodi...


CHIARISSIMA

Misao joj prekine pucanj iza njezinih leđa. Sledi se na mjestu i sav joj dah nestane iz pluća. Čula je čudan, životinjski urlik. Odjeknu još dva pucnja, jedan za drugim, a onda... ništa. Samo teška, zaglušna tišina. O, Bože. "Lucane?" vrisnula je. Panika joj stegne grlo. "Lucane!" Ponovno je trčala, ali natrag, odakle je pobjegla. Natrag prema mjestu gdje je strahovala da će joj se srce rasprsnuti u milijun komadića ako ugleda ozlijeđenog Lucana. Preplavi je maglovit osjećaj da bi je momak iz policijske postaje - Poslušnik, kako je čudno ime kojim ga je Lucan nazvao - mogao tamo čekati, ili joj je već za petama. No, briga za vlastitu sigurnost nestane dok se približavala mjesečinom osvijetijenom igralištu. Samo je trebala znati da je Lucan dobro. U tom je trenutku, više od svega na svijetu, samo željela biti s njim. Vidjela je obris mračnog lika na travnatom igralištu - Lucan, stoji razmaknutih nogu, ruku ispruženih uz tijelo u prijetećem stavu. Stajao je nad svojim napadačem koji je očito ležao na du ispred njega i pokušavao se iskobeljati iz Lucanova stiska. "Hvala ti, Bože", prošaptala je Gabrielle u trenu osjetivši olakšanje. Lucan je bio dobro i sad se policija mogla pozabaviti tim poremećenim manijakom koji ih je oboje mogao ubiti. Požuri naprijed. "Lucane!" zazove ga, ali čini se da je nije čuo. Stojeći iznad čovjeka, sagnuo se u struku i ispružio ruke prema njemu. Gabrielline su uši registrirale zvuk davljenja, i ona s nemalim šokom utvrdi kako je Lucan primio muškarca za vrat. Podigao ga je s tla jednom rukom. Njezini se koraci uspore, ali ipak ih nije mogla zaustaviti dok joj je um uz napor pokušavao shvatiti ono u što je gledala. Lucan je bio snažan, u to nije bilo sumnje, a momak iz policijske postaje bio je možda tek desetak kilograma teži od nje, ali podići ga snagom samo jedne ruke... teško je to mogla i zamisliti. Kao u snu promatrala je kako Lucan podiže ruku još više pustivši muškarca da se koprca i opire stisku koji mu je polako prekidao dotok zraka. Zastrašujući urlik počeo joj je ispunjavati uši, polako se pojačavajući sve dok nije mogla čuti ništa drugo. Na mjesečini je vidjela Lucanova usta. Bila su otvorena, ogoljenih zuba. Njegova usta su ispuštala taj užasni, nezemaljski zvuk. "Stani", promrmljala je, netremice ga gledajući dok joj se u želucu smučilo od užasa. "Molim te, Lucane... prestani." A onda životinjski urlik utihne i zamijeni ga novi užas kad je Lucan spustio zgrčeno tijelo ispred sebe i mirno zario zube u meso ispod muškarčeve čeljusti. Mlaz krvi provali iz dubokih otvora, grimizna se prelijevala s crnom u tami noći koja je obavijala ovaj jezivi prizor. Lucan je ostao nepomičan, ustima priljubljen uz ranu iz koje je liptala krv. Hranio se iz nje. "O, moj Bože", jauknula je, ruke su joj se tresle dok ih je primicala ustima kako bi zatomila vrisak. "Ne, ne, ne, ne... o, Lucane... ne."


CHIARISSIMA

Njegova glava naglo se podigne kao da je čuo njezin tihi očaj. Ili je možda odjednom osjetio njezinu prisutnost, ni pedeset metara od mjesta gdje je sam bio, okrutan i zastrašujući, netko koga nikad prije nije vidjela. Ovo nije istina, suprotstavljao joj se njezin prestravljeni um. Već je jednom vidjela ovakvu brutalnost, i ako ju je tada zdrav razum sprječavao da taj užas nazove pravim imenom, ono se sad podizalo u njoj poput hladnoga, razornog vjetra. "Vampir", prošaptala je zureći u Lucanovo lice obliveno krvlju i njegove sjajne, životinjske oči.

www.crowarez.org www.bosnaunited.net


Lara Adrian POLJUBAC PONOĆI #1 - PONOĆNE VRSTE