Issuu on Google+


Jane Feather

ZATOČENA NEVJESTA

Naslov izvornika JANE FEATHER THE HOSTAGE BRIDE Copyright © 1998 by Jane Feather.

2


Prolog trilogiji Nevjeste LONDON, 11. SVIBNJA 1641.

Phoebe je jednom rukom prešla preko očiju dok je drugom tražila rupčić. Nikako nije mogla naći rupčić, ali to je nije iznenadilo. U svojih je trinaest godina izgubila više rupčića no što je pojela toplih večera. Šmrknula je žustro i učinkovito, šuljajući se oko podrezanog lovora kako bi se maknula iz vida bučnog, nasmijanog mnoštva svatova. Prodorna kakofonija njihova veselja čudno se miješala s ustrajnim, agresivnim vrištanjem raspojasane rulje koje je dopiralo preko rijeke iz Tower Hilla. Preko ramena je pogledala lijepu kuću građenu od drvenog kostura ispunjenog opekom koja je njezin dom. Nalazi se na malenoj uzvisini na južnoj obali rijeke Temze, pa ima prekrasan pogled na London i njegovu okolinu. Prozori su namigivali na poslijepodnevnom suncu, a čula je i tugaljivo prebiranje po harfi, ustrajno u pozadini plime i oseke zabave. Nitko je nije tražio. Zašto i bi? Ona nikoga ne zanima. Diana joj je zabranila pristup nakon nesreće. Phoebe se lecnula kad se toga sjetila. Nikako nije mogla shvatiti kako se dogodilo da se činilo kao da je vlastito tijelo pobjeglo od nje, da je dobilo neki svoj život, stvarajući kaos i destrukciju koja ju je slijedila kamo god pošla. No sad je na neko vrijeme sigurna. Ubrzala je korake kad je krenula prema staroj kućici za čamce, svojem privatnom utočištu. Kad je njezin otac premjestio vodenu kapiju zdanja tako da je bila okrenuta prema stubama do vode u Wappingu, stara je kućica za čamce ostala zapuštena. Sad se ugnijezdila u masi visoke trske uz rub vode, krov se uleknuo, a vlažni slani zrak i vjetar nagrizli su balvane od kojih je sagrađena.

3


No to je bilo jedino mjesto gdje je Phoebe mogla u samoći lizati svoje rane. Nije bila sigurna zna li još netko u kućanstvu da ta kućica još postoji, ali kad se približila, vidjela je da vrata nisu čvrsto zatvorena. Njezina je prva reakcija bila gnjev. Netko je neovlašteno ušao u jedino mjesto što ga može nazvati svojim. Drugi osjećaj koji ju je obuzeo bio je strah. Svijet je pun zvijeri, ljudskih i životinjskih, a bilo tko mogao je provaliti u ovu očito napuštenu građevinu. Bilo tko ili bilo što može je unutra čekati u zasjedi. Oklijevala je, zureći u mračnu pukotinu između vrata i dovratka, gotovo kao da bi se sićušna pukotina iz sigurne udaljenosti mogla proširiti i razotkriti prašnjavu unutrašnjost. Zatim se vratio njezin gnjev. Kućica za čamce pripada njoj. Ako je netko unutra, istjerat će ga. Okrenula se prema trski, tražeći debeli komad naplavnog drveta, te je našla staru oblu gredu iz koje su na veoma zadovoljavajući način stršili zahrđali čavli. Tako naoružana, prišla je kućici za čamce, premda joj je srce i dalje tuklo od straha, ali je na licu imala odlučan izraz. Nogom je otvorila vrata i svjetlost je obasjala mračne, pljesnive kutove. - Tko si ti? - oštro je pitala osobu koja je iznenađeno trepnula, ali se nije maknula s klimava tronošca gdje je sjedila kraj prozorčića kroz koji je svjetlost padala na stranicu njezine knjige. Phoebe je ušla u kućicu i odbacila svoje oružje. - O - rekla je. - Znam tko si ti. Ti si kći lorda Granvillea. Što radiš ovdje? Zašto nisi na vjenčanju? Mislila sam da bi ti trebala nositi povlaku moje sestre. Tamnokosa je djevojčica polako zatvorila knjigu, prstom obilježivši stranicu. - Da, ja sam Olivia - rekla je nešto kasnije. - I n-nisam željela b-biti na vjenčanju. Moj je otac rekao da ne t-trebam b-biti ako ne želim. - Polako je udahnula nakon kratkoga govora u koji je očito morala uložiti malo napora. Phoebe je znatiželjno pogledala djevojčicu. Bila je mlađa od Phoebe, mada jednako visoka, i zavidno vitka u očima nekoga tko se stalno žali na vlastitu neukrotivu zaobljenost. - Ovo je moje posebno mjesto - rekla je Phoebe, ali bez srdžbe, te sjela na gredu koja je davno pala i iz džepa izvadila umotani paketić. - I ne zamjeram ti što ne želiš biti na vjenčanju. Ja sam trebala pomagati svojoj sestri, ali sam srušila bočicu parfema i zatim gazila po volanima Dianine haljine. Odmotala je paketić i odgrizla komadić paprenjaka što ga je sadržavao prije nego ga je ponudila Oliviji, ali je ona odmahnula glavom. - Diana me proklinjala uzduž i poprijeko, rekla je da me više nikad ne želi vidjeti - nastavila je Phoebe. - Što vjerojatno i neće jer će ona biti u Yorkshireu, kilometrima daleko odavde. I moram reći, neće mi biti žao ni ako ja nju više nikad ne vidim. - Prkosno je pogledala prema gore kao da izaziva nebeski gnjev tako nelojalnom izjavom. - N-ne sviđa mi se - povjerila joj je Olivia. - Ni ja je ne bih željela za maćehu... Bit će apsolutno grozna! O, žao mi je. Uvijek kažem nešto pogrešno - ljutito je uzviknula Phoebe. - Uvijek kažem ono

4


što mi prvo padne na pamet. - T-to je ionako istina - progunđala je druga djevojčica. Opet je otvorila knjigu i počela čitati. Phoebe se namrštila. Njezina nećakinja, što ova djevojčica sad zacijelo jest, nije baš prijateljski raspoloženo stvorenje. - Zar uvijek mucaš? Olivia je porumenjela. - N-ne mogu si p-pomoći. - Ne, jasno da ne možeš - žurno će Phoebe. - Samo me zanimalo. - Kako nije dobila odgovor, prešla je na drugi paprenjak, nemarno obrisavši zbirku sićušnih masnih točkica koja se nekako neobjašnjivo stvorila na njezinoj ružičastoj svilenoj haljini. Haljini posebno izrađenoj za vjenčanje njezine sestre. Trebala se slagati s Dianinim biserima posutim damastom boje bjelokosti, ali na Phoebe to nekako nije imalo željeni učinak, što je Diana naglasila svojom uobičajenom osornošću. Na vratima se odjednom pojavio nekakav vihor, a potom su se uz tresak zatvorila, ponovno polumrakom obavivši djevojčice. - Božjih mi kostiju, ovo je najdosadnije vjenčanje! - odlučno je ustvrdio neki glas. Novopridošla se djevojčica naslonila na zatvorena vrata. Ubrzano je disala i rukom prešla po čelu kako bi obrisala kapljice znoja. Pogled njezinih izrazito zelenih očiju pao je na druge dvije djevojčice. -Mislila sam da nitko ne zna da je ovo mjesto ovdje. Noćas sam ovdje spavala. Jedino sam tako mogla pobjeći od šapa onih zvijeri. A sad su opet počeli. Došla sam ovamo kako bih našla malo mira i tišine. -Ovo je moje posebno mjesto - rekla je Phoebe i ustala. - A ti si ovdje neovlašteno. - Pridošlica uopće nije izgledala kao gošća na vjenčanju. Njezina je kosa bila zapletena masa jarkocrvenih uvojaka koji su izgledali kao da mjesec dana nisu vidjeli četku. Lice joj je izgledalo prljavo u polumraku, premda je bilo teško odrediti što su pjegice, a što prljavština. Njezina je haljina izrađena od gruba platna neodređene boje, porub nije bio svugdje jednak, a traljavo sašiveni volani na rukavima bili su poderani i prljavi. -O-ho, ne, nisam - ustvrdila je djevojčica i smjestila se na trošni, naopako okrenuti čamac na vesla. -Pozvana sam na vjenčanje. Ili barem - iskreno je dodala - moj otac je pozvan. A kamo Jack ide, tamo i ja idem. Nemam izbora. - Znam tko si ti. - Olivia je podigla pogled s knjige prvi put otkako je djevojčica uletjela u kućicu. - Ti si biološko dijete polubrata mojeg oca. - Portia - vedro je rekla djevojčica. - Kopile Jacka Wortha. Znači, ti si Olivia. Jack je pričao o tebi. A ako ti ovdje živiš, zacijelo si nevjestina sestra. Phoebe, zar ne? Phoebe je ponovno sjela. - Čini se da mnogo znaš o nama. Portia je slegnula ramenima. - Držim otvorene oči... i uši. Ako samo na pola sekunde zatvorim jedno ili drugo, vragovi će te dohvatiti. - Kakvi vragovi? - Muškarci - ustvrdila je Portia. - Ne bi to pomislila kad me pogledaš, zar

5


ne? - Tiho se nasmijala. - Štrkljasta poput strašila. Ali oni će uzeti sve što mogu dobiti, pod uvjetom da je besplatno. - Prezirem muškarce! - Vatrenu i savršeno jasnu tvrdnju iznijela je Olivia. - I ja - složila se Portia, a potom je sa svom ohološću svojih četrnaest godina dodala: - Ali ti si malo premlada, dušice, za takvu odluku. Koliko ti je godina? - Jedanaest. - O, predomislit ćeš se - znalački je rekla Portia. - Neću. Nikad se neću udati. - Olivijine su ih smeđe oči strijeljale ispod gustih crnih obrva. - Neću ni ja - rekla je Phoebe. - Sad kad je moj otac uspio osigurati tako sjajnu partiju za Dianu, ostavit će mene na miru, sigurna sam. - Zašto se ne želiš udati? - sa zanimanjem je pitala Portia. - Tvoja je sudbina udati se. Netko tako otmjena podrijetla nema što drugo raditi. Phoebe je odmahnula glavom. - Nitko me ne bi želio oženiti. Nikad mi ništa ne pristaje, uvijek mi sve pada iz ruku i govorim ono što mi padne na pamet. Diana i moj otac kažu da sam teret. Nikad ništa ne mogu napraviti kako treba. Zato ću biti pjesnikinja i činiti dobra djela. - Jasno da će se netko željeti oženiti tobom - ustvrdila je Portia. - Ljupka si, imaš obline, ženstvena si. Ja sam ta kojom se nitko neće oženiti. Pogledaj me. Ustala je i dramatičnim pokretom pokazala svoje tijelo. - Ravna sam poput daske. Kopile sam. Nemam novca, nemam imanja. Beznadan slučaj. - Opet je sjela, vedro se smiješeći kao da je to nimalo ne obeshrabruje. Phoebe se zamislila. - Shvaćam što želiš reći - rekla je. - Bilo bi ti teško naći muža. Pa, što ćeš učiniti? - Voljela bih biti vojnik. Žao mi je što se nisam rodila kao dječak. Sigurna sam da sam to trebala biti, ali nešto je pošlo po zlu. - Ja ću b-biti učenjakinja - ustvrdila je Olivia. - Zamolit ću oca da mi nađe tutora kad budem starija, a želim živjeti u Oxfordu i ondje učiti. - Žene ne idu na sveučilište - naglasila je Phoebe. - Ja ću ići - tvrdoglavo će Olivia. - Gospode, vojnikinja, pjesnikinja i učenjakinja! Kakav trio neprilagođenih! - Portia je prasnula u smijeh. Phoebe se smijala s njom, osjećajući prekrasnu i dotad nepoznatu toplinu u trbuhu. Poželjela je pjevati, ustati i zaplesati sa svojim novim poznanicama. Čak se i Olivia smiješila, a obrambena je žestina na trenutak nestala iz njezinih očiju. - Moramo sklopiti pakt kako bismo podržale jedna drugu ako ikada dođemo u iskušenje da zastranimo i postanemo obične. - Portia je skočila na noge. - Olivia, imaš li kakve škarice u toj malenoj torbici? Olivia je raširila uzice malene, čipkom ukrašene torbice što ju je nosila o struku. Izvadila je sićušne škarice i pružila ih Portiji, a ona je veoma pažljivo

6


odrezala tri crvena uvojka iz neposlušne mase kose koja je okruživala njezino pjegavo lice. - Dakle, Phoebe, daj mi tri od tih lijepih svijetlih kovrča, a zatim tri Olivijina crna uvojka. - Prilagodila je djelo riječima, a malene su škarice rezale. - Sad gledajte. Dok su druge dvije gledale, širom otvorenih očiju od znatiželje, Portijini su dugi, tanki prsti s neurednim ispucanim noktima vješto ispleli različite pramenove u tri trobojna prstena. - Evo, svaka će uzeti jedan. Moj je onaj koji je izvana crven, Phoebein je svijetao, a Olivijin je crn. - Pružila im je malene prstene. - Sada, kad god vam se čini da počinjete zaboravljati svoju ambiciju, samo pogledajte prsten... O, i moramo pomiješati krv. - Njezine su zelene oči, lagano ukošene kao u mačke, svjetlucale od entuzijazma i veselja. Okrenula je zapešće prema gore i lagano zarezala kožu, istisnuvši kapljicu krvi. - Sada ti, Phoebe. - Pružila joj je škarice. Phoebe je odmahnula plavokosom glavom. - Ne mogu. Ali ti to učini. Čvrsto zatvorivši oči, ispružila je ruku sa zapešćem okrenutim prema gore. Portia je lagano zarezala, a potom se okrenula Oliviji koja je već ispružila zapešće. - Eto. Sad trebamo protrljati naša zapešća jedno uz drugo kako bismo pomiješale krv. Tako ćemo potvrditi naš zavjet da ćemo podržati jedna drugu u dobru i zlu. Oliviji je bilo jasno da se Portia zabavlja, a ipak je, kad je njezina koža dotaknula druge dvije, osjetila neobičan drhtaj povezanosti koji se doimao daleko ozbiljnijim od obične igre. Ali ona nije bila maštovito dijete i odlučno je odbacila takve hirovite besmislice. - Ako se jedna od nas ikad nađe u nevolji, može poslati svoj prsten jednoj od ostalih i biti sigurna da će dobiti pomoć - entuzijastično će Phoebe. - To je veoma budalasto i romantično - Olivia je ustvrdila s prezirom za koji je znala da proizlazi iz njezine vlastite mašte. - Što je loše u tome ako je netko romantičan? - rekla je Portia i slegnula ramenima, a Phoebe joj je uputila brz, zahvalan osmijeh. - Učenjaci nisu romantični - rekla je Olivia. Tako se namrštila da su joj se crne obrve gotovo spojile iznad duboko usađenih tamnih očiju. Zatim je uzdahnula. - B-bolje d-da se vratim na vjenčanje. - Spustila je ispleteni prsten u malenu torbicu na struku. Malenom je zamišljenom gestom, kao da se želi ohrabriti, dotaknula zapešće, lagano zamrljano njihovom pomiješanom krvlju, te pošla prema vratima. Kad ih je otvorila, buka iz grada na drugoj strani rijeke nahrupila je u polumračni prostor kućice za čamce. Olivia je zadrhtala od mahnito divljeg zvuka. - Č-čujete li što g-govore? -Viču 'Glava mu je pala, glava mu je pala' - znalački će Portia. - Upravo su pogubili grofa od Strafforda. -Ali zašto? - pitala je Phoebe.

7


-Gospode, zar ti ništa ne znaš? - Portiju je istinski šokiralo takvo neznanje.

- Strafford je bio najbliži kraljev savjetnik, a Parlament se usprotivio kralju, optužio grofa i upravo su mu odrubili glavu. Olivia je osjetila kako joj se vlasište steže dok je krvožedno, brutalno, trijumfalno vrištanje rulje paralo blagi svibanjski zrak, a dim krijesova zapaljenih u slavljenju nasilne smrti jednog čovjeka uzdizao se gust i zagušljiv iz grada i njegove okoline. -Jack kaže da će doći do građanskog rata - nastavila je Portia, govoreći o svojem ocu s uobičajenom neformalnošću. - Obično je u pravu kad je riječ o takvim stvarima... mada ne i u mnogim drugim pitanjima - dodala je. -Ne može doći do građanskog rata! - Olivia se užasnula. -Vidjet ćemo. - Portia je slegnula ramenima. -Pa, željela bih da odmah počne i spasi me od povratka na vjenčanje mračno će Phoebe. - Ideš li i ti, Portia? Portia je odmahnula glavom i kratko pokazala prema vratima. - Vratite se na zabavu. Meni ondje nema mjesta. Phoebe je oklijevala, a zatim je pošla za Olivijom, čvrsto stežući prsten u ruci. Portia je ostala u polumraku, a društvo joj je činila paučina. Sagnula se i uzela paprenjak što ga je Phoebe zaboravila tijekom zbivanja u proteklih pola sata. Polako i s velikim užitkom počela ga je grickati, nastojeći da joj potraje što dulje, dok su sjenke postajale sve duže, a povici iz grada i zabava iz kuće postupno su se stišavali kako se dan bližio kraju.

8


Prolog ROTHBURY HOUSE, YORKSHIRE, ENGLESKA, 1617.

-Milorde, dolaze!

William Decatur, grof od Rothburyja, podigao je pogled s pergamenta po kojem je pisao i oprezno odložio pero preko srebrne tintarnice. Njegove oči, izrazito plave, kao da su gledale kroz glasnika. -Koliko su daleko? -Kilometar i pol iza mene, milorde... brzo jašu. - Glasnik je prljavim rupčićem obrisao čelo. Obavijao ga je vonj znoja i konja. Grof je pijeskom posuo pergament, kapnuo vosak zapaljene svijeće kraj svojeg potpisa, te ga pritisnuo prstenom pečatnjakom. Bez ikakve žurbe, odgurnuo je stolicu od izrezbarene hrastovine i ustao. Njegovo lice ništa nije odavalo. - Koliko ih ima? -Barem cijeli bataljun, gospodine. Konjica i pješaštvo. - Pod čijim vodstvom? Glasnik je oklijevao. - Pod čijim vodstvom? - Pitanje je odjeknulo poput hica iz muškete. - Nose Granvilleov stijeg, gospodine. William Decatur tiho uzdahne. Vrata su se otvorila iza glasnika. Otvorila su se tiho, s oklijevanjem, ali žena koja je ušla nije bila ni tiha, niti je oklijevala. - Dolaze? - Njezine su oči fiksirale grofa bolnom napetošću. - Dolaze kako bi nas izbacili iz naše kuće. Je li tako, milorde? - Da, Clarissa, tako je. - Pogled plavih očiju njezina muža bio je nečitljiv dok je počivao na smeđokosoj ženi i dječaku koji je, širom otvorenih očiju, stajao kraj nje. Dijete što ga je Clarissa nosila ispod svojeg pojasa, s velikim

9


kolutom ključeva kućanstva, vidjelo se samo po neznatnom zadebljanju njezina struka, ali jedna joj je ruka počivala na trbuhu, a druga na već snažnom ramenu njezina sina, kao da je nesvjesno željela zaštititi i rođeni i nerođeni život. - Odvest će te - rekla je, a nastojanje da kontrolira podrhtavanje svojega glasa jasno se vidjelo na njezinu licu. - I što će biti s nama, milorde? William se lecnuo od siline njezine ogorčenosti, njezina odbijanja da shvati moć njegove savjesti koja ga primorava na ovu žrtvu, da progna svoju obitelj u egzil siromaštva, da okalja ponosno obiteljsko ime odvratnom etiketom izdajnika. Međutim, prije nego je dospio odgovoriti, kroz otvoreni se prozor čula grmljavina topota konjskih kopita. Clarissa je glasno uzdahnula, a dječak, Rufus, vikont Rothbury, sin i nasljednik sad osramoćenoga grofa od Rothburyja, odmaknuo se od majke i prišao bliže ocu, kao da se želio odvojiti od ženske slabosti. Grof je pogledao crvenokosog dječaka i susreo djetetov bistri plavi pogled, živ i postojan kao u njegova oca. William se nasmiješio, osmijehom koji je sadržavao duboku tugu zbog ovog djeteta kojemu će biti oteto ono što mu pravom rođenja pripada, koje će biti osuđeno na život odmetnika. Zatim je spustio ruku na sinovljevo rame i privukao ga k sebi kad se okrenuo prema otvorenom prozoru. Spuštao se mrak dok je neprijateljska sila neumoljivo gazila šljunčanim prilazom ispred pročelja elizabetanskog vlastelinskog dvorca. Nosili su koplja i muškete, a pješaštvo je slijedilo tri reda konjice. Kraljevski stjegovi Jamesa Stuarta, kralja Engleske, vijorili su na večernjem povjetarcu. Ali nije kraljev stijeg izazvao munje u grofovim očima. Razlog tomu bio je stijeg koji se vijorio uz njega. Stijeg kuće Granville. A ispod njega je George, markiz od Granvillea, sjedio na svojem velikom bojnom konju, gologlav, njegove su ruke u rukavicama lagano počivale na sedlu. Glasnikova se truba oglasila dugim tonom, a glas odozdo je zaurlao: Williame Decaturu, grofe od Rothburyja, ovime ti se u ime kralja naređuje da se predaš pravdi Njegova Veličanstva. Kao da je u sobi prekinuta opčinjenost. Grof se okrenuo od prozora. Dugim je koracima prišao kaminu. Prstima je prešao po kamenu i polako, bešumno, veliki se kamen pomaknuo unatrag i razotkrio veliku, crnu rupu tajnog prolaza. - Znaš što ti je činiti, Clarissa. Povedi Rufusa i idi. Moja te braća čekaju iza šikare. Zadržat ću ove nitkove dok vi ne budete na sigurnom. - Ali, Williame... - Clarissin je glas zamro, a ruka koju je pružila prema svojemu mužu visjela je u zraku kao da je zaboravljena. - Doći ću za vama - kratko je rekao. - Sad me poslušaj i pođi. Žena ne odbija poslušnost mužu, čak ni u ovako ekstremnim okolnostima. Clarissa je posegnula za sinovljevom rukom, ali ju je on istrgnuo. - Ostat ću s ocem. - Nije pogledao svoju majku; očima je napeto fiksirao

10


oca. William je shvatio da njegov sin zna istinu. Grof od Rothburyja neće poći u egzil za svojom ženom i sinom. Neće pobjeći od kraljeve pravde i time zaslužiti naziv kukavice, a ne samo izdajnika. Uhvatio je dječaka za ramena i blago rekao: - Ti si odgovoran za svoju majku, Rufuse. Ti si sad njezin čuvar i zaštitnik. I na tebi je da osvetiš našu čast. Okrenuo se prema stolu i uzeo pergament, pažljivo ga smotavši. Pružio ga je dječaku. - Rufuse, sine moj, povjeravam ti svečanu obvezu: osvetit ćeš se kući Granville, i nosit ćeš naše ime s ponosom, čak i pred onima koji ga nazivaju obeščašćenim. Svojim ćeš djelima kuću Rothbury učiniti lozinkom za istinu, pravdu i čast, premda si osuđen na život izvan zakona, te ćeš morati stvoriti vlastiti svijet, vlastitu istinu i vlastitu čast. Rufus je progutao slinu kad je uzeo svitak pergamenta. Činilo se da mu se grlo stegnulo pod strahovitom težinom očevih riječi. Imao je osam godina, ali su mu se ramena ukočila kao da će tako lakše podnijeti golemi teret odgovornosti koju mu je njegov otac povjerio. - Kuneš li se da ćeš to učiniti? - Kunem se. - Rufus je našao riječi, premda su zvučale čudno, kao da dolaze iz velike daljine. - Onda idi. - Njegov mu je otac položio ruku na glavu, kao da ga blagoslivlja, a zatim je poljubio svoju ženu i poveo je prema ulazu u tajni prolaz. Rufus je na trenutak pogledao unatrag, a kosa mu je izgledala kao da gori u svjetlosti petrolejke što ju je glasnik visoko podigao; njegove oči, više ne nedužne, otvorene oči osmogodišnjeg dječaka, bile su ispunjene strepnjom gubitka i strašnom spoznajom dužnosti. Zatim se okrenuo i pošao za majkom u tminu. Glasnik ih je slijedio, a kamen na dobro podmazanim šarkama bešumno se zatvorio za njima. William je izišao iz odaje. Spustio se širokim stubištem do kamenom popločenog predvorja i izišao u sumrak, a ondje je stao na gornjoj stubi i pogledom preletio svoje tužitelje. Zagledao se u oči čovjeku kojeg je nekoć smatrao svojim prijateljem... čovjeku koji je sada došao kako bi ga lišio njegove kuće, njegova imanja, njegove obiteljske časti. Dva su se muškarca trenutak promatrala, a tišina među njima postala je napeta poput tetive luka. Tada je William Decatur progovorio, tihim glasom, a ipak je svaka gorka riječ imala snagu hica. - Znači, tako ti poštuješ zavjete prijateljstva, Granville. George, markiz od Granvillea, potjerao je svojega konja naprijed, dalje od reda konjanika. Podigao je ruku u rukavici kao da protestira: - Williame, ne dolazim u neprijateljstvu, već u - Nemoj me vrijeđati, Granville! - Bijesne su riječi prekinule govor drugog čovjeka. - Znam što si, a to ćeš platiti, ti i tvoji nasljednici. Kunem se krvlju Kristovom. - Pomaknuo je ruku sa strane, podigao je, razotkrivši tupi srebrni

11


sjaj cijevi pištolja kremenjače. Vrane su poletjele i zakriještale iznad zabata dok je mučan šok praska zamirao u zaprepaštenoj tišini. William Decatur, grof od Rothburyja, ležao je u podnožju stuba ispred svoje kuće; krv, gusta tamna lokva, širila se ispod njegove glave. Njegove su oči, sad posve bezizražajne, zurile prema vranama, oblacima, prvom sjaju zvijezde Večernjače. Jedan je vojnik prišao bliže, noseći baklju. Vatra je plamsala, plava i narančasta pod naletom vjetra. Prekoračio je čovjeka na tlu i bacio baklju kroz otvorena vrata. George Granville je nepomično sjedio na konju. Došao je ovamo kako bi nadzirao kraljevu pravdu. Došao je ublažiti tu pravdu, surađivati sa svojim starim prijateljem kako bi se izbjeglo najgore. Ali njegove su namjere sad poput pljeve na vjetru. Grof od Rothburyja ležao je mrtav ispred svoje zapaljene kuće, a njegov nasljednik, dječak od osam ljeta, bačen je u svijet izvan zakona čovjeka, s teretom osvete koji mučno pritišće ramena djeteta, ali George Granville je znao da će dječak odra sti sa željom da se osveti. Rufus Decatur je sin svojeg oca.

12


Prvo poglavlje EDINBURGH, ŠKOTSKA, PROSINAC, 1643.

Trpki se dim širio odajom bez prozora od vatre što je tinjala na ognjištu. Krezuba starica koja je miješala nešto u kotliću iznad vatre povremeno je kašljala, a promukli je kašalj bio jedini zvuk. Vani je debeli sloj snijega pokrivao tihi bijeli svijet, debele pahulje uporno su padale sa željezno sivog neba. Hrpa dronjaka, sklupčana ispod deke pune rupica od moljaca, pomaknula se uz šuštanje slame ispod koštunjava tijela. - Konjak, ženo! Stara je žena pogledala preko ramena u hrpu u kutu, a zatim je pljunula u vatru. Pljuvačka je cvrčala na gorućem tresetu. - Mala je ošla po to. Makar sam' dobri Bog zna kak' će platit. Hrpa je opet zastenjala. Slabašna je ruka nemoćno gurala deku i Jack Worth jedva se podigao na lakat. Škiljio je prema zadimljenoj prostoriji. Ništa se nije popravilo otkako je zadnji put gledao, pa se opet spustio na slamu. Zemljani je pod bio tvrd i hladan ispod tankog i smrdljivog sloja slame, pa je bolno pritiskao njegovo mršavo tijelo. Jack je želio umrijeti, ali treptaj života bio je ustrajan. Ako ne može umrijeti, onda želi konjak. Portia je otišla po konjak. Njegov je oslabljeni mozak mogao zadržati tu misao. Ali gdje je ona, za ime Lucifera? Nije se mogao sjetiti prije koliko je vremena izišla u oluju. Mećava je brisala sve znakove prolaženja vremena, pa je jednako tako mogla biti ponoć ili zora. Njegovi su ga bolni udovi pekli, oči su mu gorjele u dupljama, svaki ga je centimetar kože bolio, a strašna ga je potreba toliko izjedala da je kriknuo, ali je zvuk bio tako slabašan da se stara žena nije čak ni okrenula od ognjišta. Vrata su se otvorila. Ledeni je zrak uskomešao zagušljivu atmosferu, a dim se vrtio poput derviša. Djevojka koja je nogom zatvorila vrata za sobom bila je

13


izrazito mršava, a ipak je zračila nervoznom energijom koja je nekako oživljavala smrdljivu prljavštinu potleušice. - Konjak, Jack. - Prišla je slamarici i kleknula, te iz izlizanog plašta izvukla malenu kožnatu plošku. Nabrala je nos kad je osjetila kiseli smrad starog konjaka i propadanja koji su se širili od čovjeka i njegove bolesničke postelje, ali je zavukla ruku ispod njegova mršavog vrata i podigla ga, zubima skinuvši čep s ploške. Njezin se otac tako jako tresao da je jedva uspijevala držati grlo ploške uz njegova usta. Zubi su mu cvokotali, beživotne su oči zurile u nju s upalog lica na kojem su se jasno vidjele kosti njegove lubanje. Uspio je progutati gutljaj vatrene tekućine, a dok je klizila njegovim grlom kao da su bolovi malo popustili, drhtaji su se smirili, te je uspio držati plošku jednom mršavom rukom sve dok nije popio i posljednju kap. - Prokletstvo, ali nikad nije dovoljno! - psovao je. - Zašto ne doneseš dovoljno, curo!? Portia je sjela na pete, promatrajući oca mješavinom gnušanja i sažaljenja. Samo sam si toliko mogla priuštiti. Prošlo je mnogo vremena, za slučaj da si zaboravio, otkako si dao doprinos obiteljskim financijama. - Drskost! - zarežao je, ali su mu se oči zatvorile i postao je tako nepomičan da je Portia na trenutak pomislila da će mu smrt napokon donijeti mir, ali su se minutu kasnije njegove oči opet otvorile. Slina je ovlažila njegove usne usred guste, neuredne sive brade; znoj je blistao na zelenkastom bljedilu njegova čela i curio niz upale obraze. Portia mu je krajičkom plašta obrisala lice. Želudac joj je bio tako prazan da joj se činilo da se zalijepio za kralješnicu, a vrtjelo joj se u glavi od poznatog osjećaja gladi. Ustala je i prišla smrdljivoj vatri. - Je li to zobena kaša? - Je. Šta bi drugo moglo bit? - Što drugo, doista - rekla je i čučnula kraj kotla. Rano je naučila lekciju da sirotinja ne može birati, pa je uzela vodenastu kašu u drvenu zdjelicu s jednako mnogo entuzijazma kao da je riječ o najfinijoj delikatesi s kraljeva stola. No kaša je doista bila rijetka i jadna, pa joj nije utažila glad. Slika kruha i sira primamljivo je poigravala u njezinim mislima, izazivajući joj slinu u ustima. Ali ono malo što je uspijevala zaraditi u točionici krčme Rising Sun, točeći pivo, na vulgarnosti odgovarajući na isti način, ne obazirući se na grube ruke na svojem tijelu sve dok su u njezina mršava njedra gurale novčiće, odlazilo je na konjak kako bi se ublažila silna ovisnost njezina oca. Ovisnost koja ga malo-pomalo ubija. - Port... Portia! - Dahnuo je njezino ime i ona mu je brzo prišla. - U mojoj kutiji... pismo... nađi ga... brzo. - Činilo se kao da mu netko usijanim kliještima izvlači riječ po riječ. Prišla je malenoj kožnatoj kutiji, jedinoj stvari koju su imali ako se izuzmu dronjci na njima. Donijela ju je do njega i otvorila je, bez osobite znatiželje. Napamet je znala što je unutra. Sve što je vrijedilo odavno je prodano kako bi

14


se platio konjak. - Otraga... iza svile. Zavukla je prste iza izlizane podstave i naišla na pergament. Izvukla ga je i pružila ocu. - Kad mene više ne bude, to trebaš po... po... - Prekinuo ga je siloviti napadaj kašlja, a nakon toga se ispružio, previše iscrpljen da bi nastavio. No minutu kasnije, dok je Portia gledala kako se muči, opet je počeo. - Poslati u Lammermuir, u dvorac Granville. Pročitaj adresu. Portia je okrenula zapečaćeni pergament. - Što je? Što piše? - Pročitaj adresu! - Dvorac Granville, Lammermuir, Yorkshire. - Pošalji to poštom. Kad me više ne bude. - Glas mu je zamro, ali je njegova ruka posegnula za njezinom i ona mu ju je pružila. - To je sve što sad mogu učiniti za tebe, Portia - rekao je i prstima stisnuo njezine snagom za koju nije znala da je još uvijek posjeduje; zatim, kao da mu je taj napor bio previše, njegova se šaka otvorila i pala iz njezine. Sat vremena kasnije, Jack Worth, polubrat Cata, markiza od Granvillea, umro je uglavnom onako kako je i živio, omamljen konjakom i bez prebijene pare. Portia je zatvorila očeve oči. - Moram ga pokopati. - Zemlja je tvrda kak' željezo - rekla je stara žena, nimalo susretljivo. Portia je stisnula usne. - Snaći ću se. - Nemaš novca za sprovod. - Iskopat ću grob i sama ga pokopati. Starica je slegnula ramenima. Čovjek i njegova kći boravili su u njezinoj kolibi gotovo mjesec dana, te je stekla prilično dobar dojam o djevojčinu karakteru. Nije od onih koje je lako poraziti. Portia je u ruci vrtjela zapečaćeni pergament. Nije imala novca za poštarinu, nije poznavala nikoga tko bi to mogao poslati umjesto nje. Nije čak ni znala funkcionira li još uvijek poštanska služba između Edinburgha i Yorka sad kad građanski rat hara na sjeveru, iza škotske granice. Ali nije mogla ignorirati očeve upute koje joj je dao na samrti. Želio je da se pismo isporuči njegovu polubratu, a ona mora naći načina da to učini. A što joj je tada činiti? Osvrnula se po bijednoj potleušici. Mogla bi cijelu zimu ostati ovdje. Nekako može zarađivati za život u krčmi, a starica je ne bi izbacila sve dok može plaćati za slamaricu i svakodnevnu zdjelicu kaše. Kako više neće morati plaćati Jackovu ovisnost, možda će uspjeti nešto malo uštedjeti. Kad stigne proljeće, poći će dalje... nekamo. Ali najprije mora pokopati oca.

15


- Milorde... milorde... ispričavam se, milorde... Cato, markiz od Granvillea, podigao je glavu kad je čuo glas, promukao od zadihanosti, kako dašće iza njega u dvorištu konjušnice dvorca Granville. Okrenuo se, a ruka mu je ostala na glatkom crnom vratu bojnoga konja kojeg je pregledavao. - No? - Uzdigao je obrvu dok je promatrao momka koji nije uspio doći do daha da bi još nešto rekao, pa mu je bez riječi pružio zapečaćeni pergament, a potom je zavukao smrznute šake ispod pazuha kako bi ih zaštitio od ledenog siječanjskog vjetra koji je puhao s brda Lammermuira. Cato je uzeo pergament. Neuredni mu je rukopis bio nepoznat. Slova su lutala po papiru kao da ruka koja ih je pisala nije imala dovoljno snage držati pero. Okrenuo je pergament i naglo udahnuo. Pečat je pripadao njegovu polubratu. - Ipak neću jutros izjahati, Jebediah. - Da, milorde. - Konjušar je uzeo povodac konja i odveo ga natrag u pregradak. - Hej, ti, momče. - Markiz je zastao i preko ramena pogledao zaboravljenog kurira koji je ondje stajao, a dah, do kojeg je napokon došao, stvarao je paru u ledenom zraku, dok mu je nos pocrvenio od hladnoće. - Ti si iz poštanskog ureda u Yorku? Momak je žustro kimnuo. - Nisam znao da pošta i dalje radi. - Pošiljke se ne probiju baš uvijek, milorde. Ali čovjek koji je donio vreću u kojoj se nalazilo ovo pismo stigao je pod zaštitom lorda Levena kad je njegovo gospodstvo prešlo granicu. Cato je s razumijevanjem ozbiljno kimnuo. - Pođi u kuhinju. Ondje će se pobrinuti za tebe dok se ne vratiš u grad. Markiz je nastavio svojim putem, prešavši prostor između bedema do velike unutrašnje kule zamka u kojoj boravi obitelj. Prodoran zvuk trube začuo se s polja iza opkopa oko dvorca. Potom je uslijedio zvonki glas narednika i bubnjanje. Ali korake marširanja vojske na vježbi prigušivao je snijeg koji je prekrio vježbalište što je nekoć bilo miroljubivo polje pšenice. Markiz je ušao u zgradu kroz uska vrata. Svjetlost baklji u zidnim nosačima treperila je po drevnim kamenim zidovima, osvjetljavala teške kamene ploče pod njegovim nogama. Unatoč tapiserijama obješenim po zidovima velikog predvorja, bilo je teško ublažiti vojničku, obrambenu narav ove unutrašnje tvrđave koja već stoljećima štiti obitelji kuće Granville od pljačkaša i odmetnika koji haraju graničnim područjem između Škotske i Engleske, kao i od vojski izvan zakona koje povremeno haraju zemljom još od Williama Osvajača. Popeo se kamenim stubama iz predvorja i ugođaj se promijenio, postao je više kućanski. Prozori su prošireni i stavljeno je staklo kako bi ulazilo više svjetla i zraka, sagovi su ublažavali kamene ploče na podu, a tapiserije su bile

16


debele i raskošne. Skrenuo je u hodnik i ušao u vlastito utočište u bastionu. Zbacio je debeli plašt i skinuo kožne rukavice. Vatra je plamsala u kaminu, pa se sagnuo i ugrijao ruke, a potom se uspravio i polako se okretao ispred vatre, poput janjeta na ražnju, te raskinuo pečat na pergamentu kako bi otvorio pismo svojega polubrata. Ulica 6t. Stephen, Edinburgh, prosinac, 1643. Dragi brate! Kad budeš ovo čitao, možeš biti siguran da sam otišao po svoju zasluženu nagradu. U ponore pakla, nimalo ne sumnjam! Ali spremno plaćam cijenu za život kakav sam imao. (Ah, vidim kako si se namrštio, Cato. Tako čestita duša kao ti nikad ne bi mogla razumjeti užitke pretjerivanja.) Ali znaj da sad plaćam za svoje grijehe, kakvi god da jesu, i podari mi jednu blagodat iz dobrote svojeg srca i milosrđa za koje znam da tako slatko teče tvojim žilama! Moja kći, Portia. Patila je sa mnom, ali ne bi smjela patiti bez mene. Hoćeš li je uzeti k sebi i biti dobar prema njoj? Nema nikakvih zakonskih prava prema tebi - siroto nezakonito dijete - a ipak molim za ovu uslugu jedinu osobu koja je može dati. Zauvijek tvoj izrođeni brat. Jack Cato je zgužvao pergament. U svakoj je riječi mogao čuti Jackov ironičan, podrugljiv ton. Nema sumnje da taj čovjek sad raspiruje pakleni oganj, nimalo skrušen. Sagnuo se kako bi pismo bacio u vatru, a zatim je zastao. Uzdahnuo je, izravnao pergament i spustio ga na stol od hrastovine, dlanom zagladivši nabore. Kad je Jack umro? Pismo je datirano prošli mjesec. Moglo je potrajati do tri tjedna da stigne u Granville. Je li djevojka još uvijek u Edinburghu? Još se može naći u Ulici St. Stephen? I kako bi je, za ime svijeta, mogao naći kad na granici vladaju takvi neredi? Onog je sunčanog poslijepodneva prije dvije i pol godine, na dan svojeg vjenčanja, znao da je građanski rat postao neizbježan. Kralj Charles je svoju zemlju gurnuo previše daleko u svojem nastojanju da stekne apsolutističku vlast. Parlament se pobunio. Već dvije godine zemlju razdiru borbe, obitelji su se podijelile tako da se brat okrenuo protiv brata, otac protiv sina. Bilo je bitaka, mnogo njih, a ipak iz te grozne klaonice zasad nije proizišla pobjeda niti za jednu stranu. Zima je okončala klasične bitke, a u hladnoj novoj godini 1643. kraljevi pristaše drže sjever Engleske. Ali sad su suočeni s novim izazovom. Škotska je vojska podigla svoj stijeg na strani Parlamenta i s lordom Levenom na čelu upravo prešla granicu u Yorkshire, dovodeći pojačanje protiv kraljeve vojne sile na sjeveru.

17


Cato je prišao uskom prozoru kule. Odavde je mogao vidjeti kako njegova četa vježba. Četa vojnika koje je u početku okupio u kraljevo ime. Vojnici vjeruju da su naoružani i spremni boriti se za kralja Charlesa na zapovijed svojeg vlastelina, a nisu znali da lojalnost njihova gospodara više nije tako jednostavna. Na početku ovoga građanskog rata Cato nije vidio drugu mogućnost, osim pružanja potpore kralju i rojalistima. Tada se činilo moralno nezamislivim da bi jedan Granville učinio nešto drugo u situaciji građanskog ustanka. Okupio je ljude i osigurao novac u kraljevo ime, te nastavio držati granični dvorac za svojeg vladara. Ali polako, neumoljivo, počelo je jačati uvjerenje da je kraljev stav pogrešan... da kralj uništava živote i slobode svojih podanika. S pravog su ga puta skrenuli savjetnici koji nisu u pravu, ili su čak jednostavno zli, a niti jedan čovjek koji istinski voli svoju zemlju ne bi mogao podržavati vladara koji je tako u krivu. Tako slijep za potrebe i prava svojeg naroda. Sada, u drugoj godini rata, Cato Granville je bio spreman okrenuti leđa svojem kralju i podići stijeg za Parlament i slobodu. Ipak, suprotstavljanje vladaru nikako nije bilo u skladu s načelima njegova naslijeđa, pa još uvijek nije ni unutar vlastitih zidova govorio o promjeni svoje strane, a kamoli se javno izjasnio za Parlament. Međutim, neumoljivo se približava trenutak kad više neće moći oklijevati, a on se na to svakoga dana iznova pripremao. Cato se okrenuo od prozora i nestrpljivo odmahnuo glavom, te ponovno podigao Jackovo pismo. Samo je jednom vidio to dijete, na vlastitom vjenčanju, onoga dana kad su Straffordu odrubili glavu na Tower Hillu. Samo se neodređeno sjećao te djevojčice. Mršava, prljava, pjegice, zapanjujuća crvena kosa i Jackove oči, zelene i kose kao u mačke, s istim oštrim, podrugljivim sjajem kakav je imao i njezin otac. Sjećao se da je imala i jednako drzak ton, a usne su mu se stisnule kad se toga sjetio. Trenutno je imao dosta briga i bez preuzimanja skrbi o napuštenom siročetu bez obitelji i sredstava. Ponovno je zgužvao pismo u ruci, pripravan baciti ga u vatru. Ali je opet zastao. Nije mogao odbiti bratovu posljednju želju. Molba izrečena na samrti ima svu silinu moralne zapovijedi, i bez obzira na to koliko je tomu nesklon, morat će nešto učiniti za djevojku. Izišao je iz prostorije i zaputio se hodnikom do blagovaonice gdje je našao svoju ženu i kćer za doručkom. Imao je nepogrešiv osjećaj da je prekinuo nešto neugodno. Diana je podigla glavu kad je ušao. Usta su joj se malo više stisnula nego inače, lijepe oči boje lješnjaka sipale su munje, uredno oblikovane obrve uzdigle su se od razdraženog mrštenja. No čim je ugledala muža, razdraženosti je nestalo s njezina lica jednako lako kako bi mokra krpa obrisala kredu s ploče. Olivia, čije su krupne crne oči gledale malo u stranu, odgurne stolicu i

18


napravi kniks, a potom opet sjedne. - D-dobro jutro, oče. - Dobro jutro, Olivia. - Cato se namrštio, pitajući se što je izazvalo sadašnju napetost između njegove žene i njezine pokćerke. Činilo se da se Olivia prema svojoj maćehi uvijek odnosi ukočeno i s gotovo nijemom uljudnošću, premda Diana, koliko je on mogao procijeniti, želi samo najbolje za to dijete. Diana reče: - Milorde, nisi navikao doručkovati s nama. - Glas joj je bio vedar, ali se u njemu osjećala prikrivena napetost. Unatoč tomu, Olivia se često pitala je li njezin otac svjestan koliko je Diana nezadovoljna svojim životom na ledenom sjeveru, zatvorena u utvrđenom dvorcu, daleko od veselja i užitaka dvora. Činilo se da ne primjećuje kako njegova žena svakodnevno uzdiše dok se prisjeća prijašnjeg veličanstvenog dvorskog života, čeznutljiva mrmljanja o tome kako se osjeća krivom jer u ovom teškim vremenima nije uz kraljicu. Isto tako, činilo se da ne čuje njezine povremene primjedbe o tome kako bi markiz od Granvillea bio dragocjen kralju i njegovim savjetnicima, kad bi barem jasno vidio što je njegova dužnost i pridružio se kralju u Oxfordu gdje se dvor nalazi od početka rata. No s druge strane, mračno je razmišljala Olivia, ima mnogo toga što on ne primjećuje, premda nije znala što bi on mogao ili želio učiniti kad bi razumio što se zbiva između njegove kćeri i njezine maćehe. - Kanio sam izjahati, gospo, ali je iz Edinburgha stigla vijest o smrti mojeg polubrata. - Cato je sjeo na izrezbarenu stolicu na čelu stola i podigao vrč piva koji se kao nekom čarolijom pojavio kraj njegova lakta. Pio je, stavio porciju bubrežnjaka na svoj tanjur, te na krišku ječmenoga kruha namazao debeli sloj zlaćanog maslaca. Olivia je osjetila drhtaj iščekivanja i kratkom bujicom riječi prekinula svoju uobičajenu obrambenu. - Je li to P-portijin otac? - Kad bi duboko disala, draga moja Olivia, kao što sam ti već toliko puta rekla, uvjerena sam da bi mogla kontrolirati tu nesretnu manu - rekla je Diana uz jedan od svojih slatkih osmijeha. - Bit će ti teško uloviti muža ako ne budeš mogla jasno razgovarati. - Potapšala je Olivijinu ruku. Olivia je naglo povukla ruku i spustila je u krilo. Stisnula je usne i spustila pogled na svoj tanjur, a poriv za govorenjem naglo je nestao. - Upravo je o Portiji pisao moj brat - reče Cato. Olivia je podigla oči s tanjura; bilo je nemoguće glumiti ravnodušnost. Cato je mirno nastavio: - Njegova je posljednja želja da uzmem to dijete u moje kućanstvo. - Nemaš nikakve obiteljske odgovornosti po pitanju zbrinjavanja tog kopileta, milorde - reče Diana i blago se nasmiješi. - Moj je brat to priznao. Ali ne mogu mirne savjesti zaboraviti na tu djevojku. Ona je moja nećakinja po krvi. Diana bi uništila ovu čudesnu mogućnost kad bi imala i najmanju priliku. Očajanje i uzbuđenje katapultirali su Oliviju u razgovor. - Ja b-bih voljela da

19


dođe - izustila je, a njezini su se inače blijedi obrazi zarumenjeli. Dianine su obrve nestale ispod umjetno napravljenih uvojaka na njezinu bijelom čelu. - Draga moja Olivia, ona nikako ne može biti prikladna družica za tebe... kad joj je onaj grozan čovjek bio otac. - Zadrhtala je od delikatnoga gnušanja. - Oprosti mi, milorde, što tako otvoreno govorim o tvojem polubratu, ali... pa, znaš na što mislim. Cato je mrko kimnuo. - Znam, doista. - Silno b-bih voljela da P-portia dođe! - ponovila je Olivia, a njezino je mucanje bilo izraženije nego inače jer je bila pod pritiskom emocija. Diana je naglo raširila lepezu. - Ne odlučuješ ti o tome, draga moja ukorila ju je, a njezine su oči iza lepeze sijevale munjama prema Oliviji. Činilo se da Cato nije čuo primjedbu svoje žene. - Zaboravio sam da si je jednom upoznala, Olivia, na vjenčanju. Zar ti je tada postala tako draga? Olivia je kimnula, ali se nije usudila još nešto reći. - Možda bi je mogla naučiti našem načinu ponašanja - zamišljeno će Cato. Često je razmišljao o družici za svoju kćer. Jednom ili dvaput predložio je da im Dianina mlađa sestra Phoebe dođe u dulji posjet, ali kad god je spomenuo tu temu, Diana je uvijek našla neki razlog protiv. Cato je znao da joj zapravo nije stalo do sestre, koju je smatrala trapavom i napornom, pa nije insistirao. - Koliko godina ima to dijete? - Diana je shvatila da se opet mršti, pa je brzo promijenila izraz lica, kažiprstom zagladivši svaki eventualni ostatak bora. Cato odmahne glavom. - Zapravo, ne znam. Starija je od Olivije, sigurno. - Da, jest - reče Olivia s iskrom prkosa u očima. Znala je da Portia neće doći ako se posve povuče iz razgovora, što je Dianin cilj. Dianin bi muž popustio svojoj ženi s uobičajenim nemarnim slijeganjem ramenima jer na umu ima previše važnijih stvari koje ga zabrinjavaju. Oliviji se činilo da je njezinu ocu sve važnije od nje. Olivia je krišom stisnula maleni srebrni medaljon što ga je nosila oko vrata. Unutra se nalazio isprepleteni prsten od kose. Sjećanje na one predivne trenutke prijateljstva u trošnoj kućici za čamce onog svibanjskog poslijepodneva dalo joj je hrabrosti. - Zasigurno je prestara da bi usvojila nove načine ponašanja? - sugerirala je Diana uz još jedan od svojih podmuklih osmijeha. Sad se Cato namrštio. - Zar si doista protiv toga, gospo? Osjećam da moram poštivati posljednju želju svojega brata. - Jasno da moraš - žurno će Diana. - Ne bih predložila suprotno, ali se pitam ne bi li djevojka, možda, bila sretnija kad bi je smjestio u neku prikladnu obitelj... dobru građansku obitelj gdje bi mogla naučiti neki zanat, ili naći muža odgovarajućeg staleža. Kad bi joj dao miraz, možda... - Raširila je ruke u dobronamjernoj gesti. Olivia je vidjela da je njezin otac shvatio Dianinu poantu. Kanio joj je popustiti. Rekla je glasom tako blagim i molećivim da se i sama iznenadila: -

20


M-molim te, oče. Ton je iznenadio Cata jednako kao i Oliviju. Začuđeno ju je pogledao, odjednom se sjetivši tople, otvorene djevojčice kakva je nekoć bila. Tada je stigla zima kad se pojavilo mucanje i ona je postala povučena. Nije se mogao sjetiti kad ga je posljednji put nešto zamolila. - Neka bude - rekao je. Dianina se lepeza glasno zatvorila, fini štapići od bjelokosti zapucketali su u nastaloj tišini. Olivijino je lice blistalo, sjenke su nestale iz njezinih očiju, a smiješak je preobrazio ozbiljnost njezina izraza. Cato se okrenuo svojoj ženi. - Siguran sam da će se Portia prilagoditi našim načinima ponašanja, Diana. Uz tvoju pomoć. - Kako ti naređuješ, milorde. - Diana je poslušno kimnula. - Možda će mi moći biti od koristi. U dječjim odajama, možda, u nekim lakšim poslovima. Željet će pokazati zahvalnost za tvoju velikodušnost, sigurna sam. Cato je odgurnuo stolicu i ustao. - Igrat će se s djecom, biti družica Oliviji, naravno. To bi bilo veoma prikladno, a pojedinosti prepuštam tvojim više nego sposobnim rukama, draga moja. - Naklonio se i izišao iz blagovaonice. Nestalo je Dianina slatka izraza lica. - Ako si završila s doručkom, Olivia, možeš ići vježbati svoje držanje. Dobivaš pravu grbu uza sve ono čitanje. Dođi. - Ustala je od stola, graciozna i otmjena, bez ikakva zaobljenja na svojim leđima i ramenima. No s druge strane, ledi Granville nitko ne bi mogao optužiti da je glavu zabila u knjigu, pomislila je Olivia, nevoljko odgurnuvši stolicu i pošavši za svojom maćehom u njezinu spavaću odaju, gdje će Diana pričvrstiti mrsku dasku na krhka ramena svoje pastorke. Cato, nesvjestan svakodnevne torture svoje kćeri, izišao je iz dvorca i stigao do vježbališta gdje je njegova četa i dalje vježbala. Stao je sa strane i promatrao manevre. Giles Crampton, narednik, bio je majstor za pretvaranje gomile radnika i farmerskih pomoćnika crvenih ruku i velikih stopala u discipliniranu vojnu jedinicu. Dovoljno discipliniranu za vojsku Parlamenta. Zapravo, služit će joj na čast. A Giles Crampton je na umu imao baš taj cilj. Samo je on znao za promjenu strane lorda Granvillea, a Giles Crampton je u potpunosti podržavao svojega gospodara. Narednik je postao svjestan nazočnosti njegovoga gospodstva na polju, pa je svojem zamjeniku kretnjom pokazao neka preuzme vježbu i žustrim koracima pošao do lorda Granvillea, a zaleđeno je tlo pucketalo pod njegovim čizmama. - 'Jutro, milorde. Cato ga je kretnjom pozvao da pođe s njim. - Imam zadatak za tebe, Giles. Ne znam koga bih drugoga mogao poslati. - Ja sam vaš čovjek, milorde. Znate to.

21


- Da, ali ovo je zadatak koji ti se možda neće sviđati. - Cato se namrštio. Zadatak dadilje, mogao bih reći. I dolazi u paklenski lošem trenutku. Nije mi lako poslati te odavde. Gilesovi čvrsti koraci nisu se pokolebali. - Nastavite, gospodine. - Želim da pođeš u Edinburgh i dovedeš ovamo moju nećakinju. - Cato je objasnio situaciju, a Giles ništa nije rekao sve dok nije završio. - Želite da pođem danas? - Što prije to bolje. Još nema borbi blizu granice. Leven još uvijek dovodi svoje trupe. - A mi ćemo mu se pridružiti, nije li tako, milorde? - Da. Kad se vratiš iz Škotske s djevojkom, podići ćemo stijeg za Parlament. Gilesovo se grubo lice polako ozarilo. - Dakle, to će biti rijetko viđen prizor, milorde. - Hoće li ljudi prihvatiti stijeg? - Da. Slušat će naredbe. Oni koji uopće misle, već naginju prema Parlamentu. - Dobro. - Cato je iz džepa izvadio tešku kožnu kesu. - Ovo bi ti trebalo biti dovoljno. - Ako djevojka nije voljna... ? - Onda je nemoj primoravati. Ako ima vlastite planove, utoliko bolje. Njegov brat ne bi mogao očekivati više od toga da djevojci ponudi dom. Giles ponovno kimne. - Najbolje da pođem preko vriština. Manji su izgledi da ću naići na vojsku. - Lukavo se osmjehnuo. - Veći su izgledi da ćeš naići na pljačkaše - Cato reče uz mrk osmijeh. Rufus Decatur imat će naokolo svoje špijune, a ništa mu se ne bi toliko sviđalo kao hvatanje Granvilleovih ljudi u zasjedu. - Čuo sam priče da skuplja vlastitu vojsku za kralja - reče Giles. - Valjda se moglo očekivati da će se umiješati u rat - mračno će Cato. Neminovno će se dokopati dobroga plijena negdje u kaosu konflikta. To je upravo ona vrsta anarhije kakva odgovara Decaturu. Vratio se u dvorac, a čelo mu je, kao i obično, bilo namršteno od razmišljanja koja su mu donosila samo frustriranost i gnjev. Klan Decatur, stavljen izvan zakona, već dvadeset šest godina živi u divljim, pustim područjima brda Cheviot, a odande vodi rat živaca i pustoši zemlju, imovinu i živote svih koji su odani stijegu Granvillea. Bande pljačkaša koji su tijekom vladavine Elizabeth i Jamesa sjeverno pogranično područje pretvorile u vlastiti teritorij bezakonja napokon su poražene, ali Decaturi su ostali, zaštićeni u svojoj izoliranoj utvrdi, s lakoćom se krećući s jedne na drugu stranu škotske granice, pljačkajući Granvilleov posjed, ostajući uvijek izvan zakona, i uvijek izbjegavajući progonitelje i zarobljavanje. Rufus Decatur vodi tu bandu odmetnika. On je čovjek golema ugleda na selu, a legende koje se vezuju uz njegovo ime veće su od života. Nije važno što

22


je on vođa bande odmetnika i lopova, narod ga voli zbog toga, a on je njihovu naklonost na isti način uzvraćao. Od običnog puka nije uzimao ništa što mu ne bi svojevoljno dali, i velikodušno je pomagao ondje gdje je to bilo potrebno. Čak je i sa svojeg gnjevnog stanovišta, Cato morao priznati da je diljem područja prognana kuća Rothbury u jednakoj mjeri sila dobra kao što je to bila i dok je obitelj posjedovala svoja imanja i bogatstvo. Osim kad je riječ o Granvilleu. Tu nema granica Decaturovu preziru i pakosti. Progonio je i ometao, pljačkao i uništavao, nikad ne propuštajući priliku da učini nešto čime će najviše povrijediti markiza od Granvillea. Otkako je odrastao, Cato je svakodnevno bio u sukobu s Rufusom Decaturom. Bili su otprilike istih godina. Obojica su naslijedila titule svojih očeva. No dok je Cato nakon smrti svojeg oca preuzeo titulu i sve što uz to ide moćnog plemića pograničnog područja, Rufus je imao samo praznu titulu i oduzeta imanja, kao i uspomenu na oca koji je umro od vlastite ruke radije nego da se suoči sa suđenjem za izdaju i pogubljenjem, ili sporom, mučnom smrću u zatvoru. Cato je shvaćao da je on u očima Rufusa Decatura naslijedio krivnju svojeg oca. Njegov je otac bio čovjek kruta temperamenta, te nije priznavao nikakva siva područja u pitanjima časti i savjesti. Kad se William Decatur usudio otvoreno progovoriti protiv postupaka kralja Jamesa, usudio se kovati urotu protiv kraljevih destruktivnih savjetnika, George Granville je bez oklijevanja osudio svojeg starog prijatelja. Kao glavni vojskovođa u pograničnom području, dobio je zadatak da uhiti izdajnika, nadgleda provedbu kraljeve pravde, a on je taj zadatak bez oklijevanja izvršio. Cato nije znao bi li on mogao postupiti jednako kao i njegov otac u takvim okolnostima. Nije naslijedio očevu krutost i previše je razmišljao o objema stranama nekog problema. No znao je da, što se tiče Rufusa Decatura, uopće nije važno kako bi sin reagirao. William Decatur je umro i njegova je obitelj razbaštinjena zbog postupaka Georgea Granvillea, a Rufus se želi osvetiti. Bitka koju vodi s Georgeovim sinom posve je osobna, a Cato je primoran boriti se, bez obzira na to želi li to ili ne. Ako Rufus Decatur uskoro uđe u građanski rat na suprotnoj strani od Cata Granvillea, njihovo će osobno neprijateljstvo dobiti novu dimenziju. Jedan dio Cata jedva je čekao mogućnost susreta s neprijateljem na bojnom polju, gdje će postojati nešto hladno, jasno i razumljivo u tom sukobu.

23


Drugo poglavlje

-Kamo ideš, Rufuse? - Pospani glas, pomalo ojađen, začuo se iz hrpe

ispremiješane posteljine. Krzneni se prekrivač podigao i neka se žena podigla na lakat. Od rada ogrubjela šaka odgurnula je veo tamne kose i razotkrila par smeđih očiju. -Imam posla, Maggie. I ti to dobro znaš. - Rufus Decatur je stisnutom šakom razbio led u vrču, te ledenu vodu izlio preko svoje glave, zastenjavši od mješavine bola i ushićenja. Protresao je glavom i kapljice ledene vode poletjele su malenim potkrovljem. Žena se povukla ispod pokrivača i progunđala psovku. Rufus je žustro brisao glavu, ignorirajući psovke i pritužbe, a Maggie je minutu kasnije sjela u širokom krevetu, povukavši krzneni prekrivač do brade, i promatrala gospodara sela Decatur nezadovoljno se mršteći. -Još nije ni svanulo. -A ti si lijena cura, Maggie, ljubavi - ustvrdio je Rufus i posegnuo za svojom košuljom prebačenom preko ograde kreveta. Ženine su se oči suzile na taj ton, te se naslonila na izrezbareno uzglavlje. Vrati se u krevet. - On je lijep, snažan muškarac, taj Rufus Decatur, a ona nikad nije imala ništa protiv poziva u njegov krevet. Noći što ih je ondje provela donosile su joj daleko više zadovoljstva od onoga na što je navikla sa svojim uobičajenim mušterijama. Lascivnim je pogledom preletjela njegovo tijelo. Ista crvenkastozlatna boja kose koja mu je padala do ramena i brade na njegovoj četvrtastoj čeljusti, vidjela se na njegovim prsima i kovrčavim dlačicama na preponama. Svjetlucala je u svjetlosti svijeće na njegovim podlakticama i nogama, crvena na preplanulim udovima. Nije imao ni trunke sala, ali nešto ga je u njegovu snažnom tijelu činilo većim od života, kao da je potkrovlje premaleno za njega. - Ustani - samo je rekao. Nagnuo se nad nju i odmaknuo pokrivače. - Diži se! Čeka me naporan dan! - Nešto u njegovim jasnim plavim očima navelo ju je da ustane, drhtureći i gunđajući. Rufus Decatur ima temperament koji

24


savršeno odgovara njegovoj crvenoj kosi, a kad se nalazi u određenim raspoloženjima, ne treba mu prkositi. - Opet ideš pljačkati? - Sjela je na krevet kako bi navukla vunene čarape, zatim je zakoračila u podsuknju od flanela i potom preko glave spustila vunenu potkošulju. - Možda. - Odjenuo je haljetak od jelenje kože i sagnuo se kako bi raspirio žar u kaminu. Plamen je sunuo uvis i on je dodao triješće tako da se vatra rasplamsala. Maggie je prišla bliže vatri i ondje dovršila odijevanje. - Priča se da ćeš se izjasniti za kralja - primijetila je, dobacivši mu lukav pogled. - Povest ćeš svoje ljude da se pridruže kraljevima. - Svašta se priča. - Rufus ju je pljesnuo po raskošnoj stražnjici dok je prolazio kraj nje. - Naći ćeš kesu na uobičajenome mjestu. - Na brzinu joj se nasmiješio prije nego je nestao s vidika, sišavši klimavim stubištem do pravokutne prostorije u prizemlju. Maggie se zadovoljila smiješkom. Rufus nije od onih koji povjeravaju svoje namjere, a lako se mogao ljutito otresti na nju. Stvari u selu Decatur odvijaju se izvan očiju javnosti. Ondje nema žena. Maggie i njezine prijateljice odlaze onamo kad ih pozovu, a za sve ostalo muškarci se brinu sami. Svi znaju da je selo više vojni tabor nego društvena zajednica, te se opravdano može očekivati da Rufus kani svoju dobro uvježbanu bandu odmetnika uključiti u rat koji ne može ostaviti ravnodušnim niti jednog muškarca i njegovu savjest. Ali zasad nitko izvan granica Rufusove utvrde nema pojma koja strana privlači gospodara sela Decatur, pa je to postalo pitanje od znatnog interesa i važnosti. Rufus je bio itekako svjestan lokalnih nagađanja, pa je zaključio da je Maggie pokušala nešto saznati na nagovor znatiželjne gazdarice Beldam, koja organizira žene koje udovoljavaju potrebama muškaraca u selu Decatur. No njihova će znatiželja uskoro biti zadovoljena. Donio je odluku koja će za dan ili dva svima biti poznata. Vatra je stvarala dovoljno prigušene svjetlosti što je obasjavala jednostavno namještenu prostoriju. Rufus je tiho prišao zavjesom zastrtom udubljenju u udaljenom kutu sobe. Zavirio je iza zavjese i iznenadio se kad je vidio da dvije malene izbočine ispod pokrivača na ležaju još nisu spremne za nastavljanje burnog tijeka svakodnevnog života. Obično su budni prije nego se oglasi prvi pijetao, čak i usred zime, ali je znao da će ustati čim čuju kako Maggie odlazi. U međuvremenu, njihov otac može uživati u ovom malenom i rijetkom produžetku jutarnjeg mira. Uzeo je svoj plašt s čavla na zidu kraj vrata, podigao tešku drvenu prečku i otvorio vrata. Tijekom noći padao je obilan snijeg, pa je morao gurnuti ramenom kako bi uklonio nanose uz donji dio vrata. Posljednje su zvijezde blijedjele na nebu, a mjesec je visio nisko nad brdima Cheviot kad je izišao u ledeno jutro. Skupina kamenih kućica

25


ugnijezdila se u dubokoj zavali između brda do koje se cestom ne može stići. Na brdima oko zavale gorjele su vatre čuvara odakle su stražari motrili pust, negostoljubiv krajolik koji se proteže do škotske granice. Rufus je prošao kroz selo do rijeke koja tako prikladno teče kraj njegove utvrde. Rijeka je sad tromo tekla ispod zaleđene površine, ali ipak osigurava vodu za selo i prijelaz do svijeta na drugoj strani - saonicama po ledu tijekom zime, čamcima u drugim godišnjim dobima. Skupina mladića nalazila se na obali rijeke, a svoje su ogrtače odbacili kraj niza kablića koji su čekali uz vodu dok su pijucima razbijali led što se stvorio preko noći. Uspravili su se kad im je Rufus prišao, te su stajali i čekali, obraza rumenih od hladnoće i rada. - 'Jutro, milorde. - 'Jutro, momci. - Rufus je razmijenio pozdrave i čavrljao s njima, svakomu se obrativši po imenu. Ako je bio svjestan čistog obožavanja u njihovim očima dok su se okupljali oko njega, ničim to nije pokazao. Ovo su njegovi novaci, najnoviji članovi Decaturove bande. Mnogi su slijedili očeve, braću, stričeve i ujake u svijet izvan zakona. Neki su i sami bježali od zakona, a neki su samo posjedovali pustolovni duh. Međutim, svi oni posjeduju jednu zajedničku osobinu. Posve su i nepokolebljivo odani kući Rothbury, te ne osjećaju nikakvu lojalnost prema nekomu ili nečemu drugome. - Je li istina, gospodine, da ćemo se izjasniti za kralja? - Visok mlad čovjek, čije je držanje jasno pokazivalo da je on vođa skupine, govorio je u ime svih njih. Deset pari željnih očiju počivalo je na Rufusovu licu. - Misliš da će Njegovo Veličanstvo prihvatiti pomoć bande pljačkaša, Paule? - pitao je Rufus, ali njegov blagi ton nikoga nije zavarao. U njegovim se očima vidio sjaj koji kao da je reflektirao ledenu površinu rijeke pod blijedim sjajem zvijezda. - Pomoć obitelji kojoj su imanja oduzeta zbog izdaje? Ruku odmetnika zaprljanu od godina krađe stoke, drumskog razbojništva i sam Bog zna kojih drugih zločina protiv onih koji poštuju zakone? Paul ga je pogledao u oči. - Mislim da će Njegovo Veličanstvo prihvatiti svaku ponuđenu ruku, gospodine - ustvrdio je. - Budući da lord Leven maršira iz Škotske, meni se čini da kralj nema mnogo izbora. Rufusova su se usta trznula, ali više od prezira nego od zadovoljstva. - Da, vjerujem da imaš pravo, momče. Cijela će se planina nepravdi zakopati ispod stijega lojalnosti, pazi što ti kažem. A s kraljevom zahvalnošću, ima li nečega što čovjek ne bi mogao postići? - Podigao je ruku na pozdrav i udaljio se, a plašt mu je vijorio oko gležnjeva s iznenadnom energijom njegovih koraka. S kraljevom zahvalnošću, čovjek bi mogao postići povratak starog stanja... potpuni oprost... Kuća Rothbury opet bi mogla zauzeti svoje pravo mjesto u svijetu unutar zakona. O da, ima malo toga što zahvalni kralj ne bi učinio za lojalnog podanika. Rufus se kratko nasmijao sebi u bradu. Iskoristit će ovaj konflikt za vlastite ciljeve. Zapravo nije podržavao kralja. Charles je jednaka budala kakva je bio i njegov otac James. Ali Rufus neće pogriješiti kao i njegov otac. Podržat će

26


ovoga kralja u njegovoj ludosti, a potom će požeti nagradu za tu potporu. Njegova će cijena biti vraćanje svih počasti i imanja. Penjao se uskom stazom koja je vijugala do prve od stražarskih vatra. Zvijezde su nestale do trenutka kad je stigao na vrh, ali je krug vatra oko doline i dalje gorio, kao što će gorjeti cijeli dan, osiguravajući toplinu za stražare koji dvadeset četiri sata na dan čuvaju Decaturovo utočište. -'Jutro, Rufuse. - Visok, mršav čovjek ranih dvadesetih godina okrenuo se od vatre nad kojom je grijao ruke. - Kavu? -Hvala, Wille. - Rufus je kimnuo svojem bratiću. Mlađi mu je čovjek bio posebno drag, a njegov je otac vodio Rufusa kroza sve zamke mladosti. Will je sin njegova strica, začet kad je starac trebao sjediti kraj vatre i drijemati u spokojnoj senilnosti umjesto da danju hara cijelim područjem, a noću vodi ljubav sa svojom družicom poput muškarca u najboljim godinama. - Mirna noć? -Da. Ali Connorovi su ljudi javili o kretanjima trupa na sjeveru. Mislimo da je riječ o Levenovim ljudima. Rufus je uzeo pehar vruće začinjene medovine od čovjeka naoružanog kopljem i mušketom.- Kasnije tijekom jutra poslat ćemo izvidnike. Ako se Fairfax i Leven udruže sa snagama Parlamenta, kralj će se naći u gadnoj nevolji. Može se oprostiti od nadmoćne sile na sjeveru. - Zvučao je kao da ga to previše ne zabrinjava, ali Willa nije zavarao smiren, trezven ton. Znao je što je Rufus uložio u odluku koju je donio. -Misliš da bismo mogli zadržati Levena? - Will je puhao u svoju medovinu kako bi je malo ohladio. - Malo neugodnog dodijavanja, možda? -Da, upravo sam to mislio. - Rufus se odjednom tiho nasmijao i njegovo se lice razvedrilo, a iz očiju je nestao raniji sjaj. - Pružit ćemo kraljevom zapovjedništvu malo neslužbene pomoći. Lordovi Bellasis i Newcastle trebali bi biti zahvalni. Will se nasmiješio, shvativši da je Rufus potisnuo svoju ozbiljnost i sad razmišlja o tom malenom izletu na isti način na koji je planirao njihove smionije pljačke. - Granville je također na kraljevoj strani - primijetio je nešto kasnije. Rufus nije odmah odgovorio, već je zurio preko brda dok su se noćni oblaci valjali nebom prema istoku. - Vidjet ćemo. Imam osjećaj da se još nije obvezao. Ako pristane uz Parlament, tim bolje. Tada ćemo mu doista potkresati rep. - Ali priča se da skuplja vojsku za kralja. - Will nije uspio prikriti svoju zbunjenost. - Vidjet ćemo - ponovio je Rufus. Nije znao zašto je tako siguran u Catovu podvojenost, ali osjećao ju je kao da je njegova vlastita. Proveo je cijeli život kao protivnik tog čovjeka, motrio je njegove poteze, nastojao ga nadmudriti, te mu se ponekad činilo da živi u njegovoj glavi. Vratio je pehar čovjeku s kopljem. - Uzet ću nekoliko ljudi i odjahati prema

27


Selkirku. Pogledat ćemo što možemo saznati na cesti za Edinburgh. - Budite oprezni. - Da. - Rufus se zaputio uskom stazom prema selu. Zvukovi glasne prepirke koji su dopirali iz vrta na rubu sela natjerali su ga da zastane. Njegov izraz lica više nije bio zabrinuto rastresen. Skrenuo je u stranu kroz drvena vratašca, u maleni povrtnjak. Tlo je bilo veoma tvrdo i bez ikakva povrća, ali nekoliko se kokoši guralo oko zrnja razbacanog ispred kuhinjskih vrata. Dvije veoma malene figure koje su se valjale u snijegu bile su izvor zvukova. U dva je duga koraka stigao do njih. Srećom, prethodne su večeri odjeveni pošli na spavanje. Ovako bez nadzora, vjerojatno bi se izvukli iz kreveta i valjali po snijegu u svojim noćnim košuljama. Činilo se da je maleni Luke pogrešno obuo čizme, a prsti su mu se posve zapleli u rukavicama. Rufus je svakoga uhvatio za ovratnik i razdvojio ih. Svijetle i raskuštrane kose i plavih očiju zurili su jedan u drugoga, bijesni, rumenih lica. -Moj je red za skupljanje jaja! -Ne, nije, moj je! Rufus je promatrao dvojicu dječaka sa stupnjem popustljive naklonosti. Tako su vatren par, rođeni godinu dana jedan iza drugoga, a obojica su naslijedila temperament Rothburyjevih. To život čini nemirnim, ali je u svojim sinovima vidio tako mnogo sebe da ih je rijetko kad strogo korio zbog njihovih neobuzdanih postupaka. - Kakav ste vi par borbenih derana. Previše je hladno za valjanje u snijegu. -Moj je red za jaja jer sam stariji - ustvrdio je mladi Tobias, nastojeći se otrgnuti ruci koja je samo jače stisnula njegov ovratnik. -Jučer si ih skupljao. Uvijek kažeš da si stariji. - Suze su gušile glas njegova mlađeg brata dok je izgovarao tu nepobitnu istinu. -Jer jesam - samodopadno će Tobias. -Nije pošteno! - cvilio je Luke. - Nije! -Ne, takve su stvari rijetko kad poštene - složio se Rufus. - Ali nažalost, ne mogu se promijeniti. Tko je jučer skupljao jaja? - Toby! - Luke je podlakticom obrisao svoj maleni nos. - On to uvijek čini jer je stariji. - Bolji sam u tome nego ti, jer sam stariji. - Toby je zvučao veoma samouvjereno. - Ali kako se Luke mogao poboljšati u tome ako nikad nema priliku vježbati? - naglasio je Rufus, svjestan iznenadnog ledenog vjetra koji je fijukao oko ugla kuće, stigavši s brda. - Jaja će sad morati čekati. Vrijeme je za doručak. Ignorirajući baražu protesta, čvršće je stisnuo njihove ovratnike i poveo ih ispred sebe prema niskoj kamenoj kući u kojoj se nalazila kantina. Majka dječaka umrla je uskoro nakon Lukeova rođenja. Elinor je pet godina bila stalna Rufusova partnerica u krevetu. Nije živjela u selu, ali je

28


njihov odnos bio nešto više od jednostavne financijske razmjene koja karakterizira njegovu vezu s Maggie i drugim ženama gazdarice Deldam. Njezina je smrt snažno djelovala na njega, a premda to nije bilo nimalo praktično, Rufus je dječake uzeo k sebi čim se Luke navikao vršiti nuždu. Vojni tabor nije baš savršeno mjesto za odgajanje dvojice dječaka, ali prisegnuo je njihovoj majci da će oni nositi njegovo prezime i da će osobno voditi brigu o njima. Imali bi svakako daleko ljepšu budućnost kad bi se kockanje njihova oca isplatilo i kad bi mu zahvalni vladar vratio njegove posjede, s hladnim je cinizmom razmišljao Rufus dok je vodio dječake u krcatu, aromatičnu toplinu kantine.

Portia je čvršće stisnula kapuljaču plašta oko lica, štiteći se od vjetra koji je šibao s brda Lammermuir i donosio ledenu susnježicu. Njezin je konj s gnušanjem puhao kroz nozdrve i saginjao glavu pred ledenim naletima. Bilo je gotovo podne i ona se nadala da će uskoro stati kako bi nešto pojeli, ali na ovom dijelu ceste od Edinburgha nije bilo nikakvih znakova udobnog svratišta, a Portijini pratitelji, mrk, ali ne neprijateljski raspoložen Giles Crampton i njegova četiri čovjeka, nastavili su jahati u neugodni vjetar s postojanom izdržljivošću kakvu je već navikla očekivati od tih jorkširskih muškaraca. Prošao je tjedan dana otkako je narednik Crampton, kako je sam sebe nazivao, stigao u Rising Sun. Točila je pivo i izbjegavala neobuzdane šake mušterija kad je taj krupni čovjek iz Yorkshirea otvorio vrata, pustivši unutra vrtlog snijega i zasluživši gunđanje psovki onih koji su se okupili oko jadne vatre... -Gospođica Worth? -Tko je traži? - Portia je puni vrč gurnula do mušterije i laktovima se naslonila na šank. Njezine su zelene oči procjenjivale pridošlicu, uočivši debelu, udobnu odjeću, teške čizme, grubo lice čovjeka navikla boraviti na otvorenom. Dobrostojeći farmer ili obrtnik, zaključila je. Ali ne čovjek s kojim se treba šaliti, sudeći po krupnim, četvrtastim šakama s istaknutim žilama, masivnim ramenima, mišićavim bedrima i beskompromisnom pogledu njegovih oštrih smeđih očiju. -Crampton, narednik Crampton. - Giles je gurnuo ruke u džepove hlača, odgurnuvši plašt kako bi razotkrio pištolje s koštanim dršcima za pojasom, te običan mač u koricama. Naravno, pomislila je Portia. Vojnik. Priče o engleskom građanskom ratu širile su se među svim Škotima, ali borbe su se vodile na drugoj strani granice. - Što želite od mene, narednice? - Naslonila je bradu na dlan i znatiželjno

29


ga promatrala. - Pivo, možda? - Točenje piva nije posao za nećakinju lorda Granvillea - otresito je ustvrdio Giles. - Smatrao bih uslugom kad biste otišli s ovog mjesta i pošli sa mnom, gospođice Worth. Imam pismo vašeg strica. - Iz njedara je izvukao savijeni pergament i spustio ga na šank. Portia je postala svjesna ubrzavanja svojega krvotoka, osjetila je žmarce na koži. Nije imala pojma što je Jack pisao svojem polubratu, ali očito je imalo veze s njom. Razmotala je pergament i brzo pročitala odlučan rukopis. Giles ju je promatrao. Pismena cura u krčmi je doista rijetkost, ali ova, bez obzira na to što izgledom savršeno odgovara, sa svojim ispucanim rukama, poderanom i ne osobito čistom potkošuljom ispod haljine od grubog platna, te neurednom masom narančastih uvojaka koji strše oko mršavog blijedog lica posutog pjegicama, kao da uopće nema problema s čitanjem. Portia se sjećala Cata Granvillea od onog vrućeg poslijepodneva u Londonu kad su grofu od Strafforda odrubili glavu. Sjećala se kućice za čamce, dviju djevojčica: Phoebe, nevjestina sestra; Olivia, Portijina polusestrična. Blijedo, ozbiljno dijete s naglašenim mucanjem. Igrale su neku budalastu igru miješanja krvi, obećavajući vječno prijateljstvo. Čak je napravila isprepletene prstene od njihove kose. Sjećala se kako se činilo da su sve tri imale krajnje apsurdne ambicije, načine na koje će osigurati svoju slobodu od muškaraca i braka. Ona je rekla da će biti vojnik i zadržati svoju neovisnost odlazeći u bitke. Portia se umalo glasno nasmijala na apsurdnost te djetinjaste igre. Prije tri godine još uvijek je posjedovala sposobnost igranja. Ali više ne. Njezin joj je stric nudio dom. Činilo se da uz ponudu ne idu nikakvi uvjeti, ali Portia je znala da ljubaznost uvijek nosi i obveze. Ali što bi nezakonita kći markizova brata propalice mogla učiniti za lorda Granvillea? Ne bi se mogla udati po njegovoj želji, donoseći obitelji moćne saveze i velika imanja svojim bračnim ugovorom. Nitko se ne bi oženio nezakonitim djetetom bez prebijene pare. Sigurno mu ne treba još jedna sluškinja; ima ih mnogo. Dakle, zašto? - Ledi Olivia me zamolila da vam predam ovo - narednik Crampton prekinuo je njezino zbunjeno razmišljanje. Spustio je smotak papira na šank. Portia ga je otvorila. Ispao je trobojni prsten od isprepletene kose. Crni uvojak spleten s plavim i crvenim. Molim te, dođi. To su bile jedine riječi na papiru u kojem se nalazio maleni kolut. Ovoga se puta Portia ipak glasno nasmijala djetinjariji svega toga. Kakve veze imaju igre u kućici za čamce s njezinim mukotrpnim nastojanjem da preživi? -Kad bih lordu Granvilleu zahvalila na ponudi, ali bih radije ostala ovdje...? - Uzdigla je obrvu. -Onda je to vaša odluka, gospođice. - Naglašeno je pogledao naokolo. - No

30


meni se čini da takvu odluku ne bi donio nitko s malo pameti u glavi. Portia je vratila prsten u papir i čvrsto ga stisnula, spustivši ga u njedra. Ne, imate pravo, narednice. Bolje vrag kojeg ne poznajem od onoga kojeg poznajem... Tako se sad nalazila tri dana jahanja od Edinburgha, udobno, mada ne elegantno, odjevena u debeli plašt, haljinu od tamne vune i nekoliko veoma čistih vunenih podsuknji koje diskretno pokrivaju mekane kožne hlače kako bi mogla bez problema jahati, te dobre čizme. Zimska putovanja po napornim cestama kraj škotske granice nisu baš za jahanje postrance. Narednik Crampton joj je dao novac bez ikakva objašnjenja ili uputa, na čemu je Portia bila zahvalna. Nije voljela primati milosrđe, ali narednikovo praktično držanje poštedjelo ju je nelagode. Zdrav razum joj je govorio da prihvati ponuđeno. Sigurno ne bi mogla putovati tako daleko u odjeći što ju je ranije imala na sebi. Usprkos jakoj hladnoći i neprestanoj ledenoj vlazi koja joj je kapala niz vrat svaki put kad bi otresla kapuljaču, Portia je bila ugodno uzbuđena. Prošlo je nekoliko godina otkako je zadnji put jahala na dobrom konju. Jack je bio veoma izbirljiv po pitanju konja, odbijajući za sebe ili za svoju kćer uzeti nešto što nije vrhunske kvalitete, sve dok opijanje nije okončalo njegovu fizičku sposobnost da jaše i njegovu općenitu sposobnost da ih sačuva od potpune bijede svojom vještinom u kockanju. - Dobro vam je, gospođice? - Narednik je primaknuo svojega konja Portijinu. Čak i dok joj se obraćao, njegov je pogled prelazio pustim krajolikom, pa je osjetila neobičnu napetost u čovjeku koji je inače bio flegmatičan do točke vidljive pospanosti. - Dobro mi je, narednice - odgovorila je Portia. - Ali ovo je jadan dio svijeta. - Je - složio se. - No trebali bismo stići kući za četiri sata. Ne bih se želio zaustavljati, ako možete izdržati. - Bez poteškoća - vedro će Portia. Navikla je na glad. - Zar ovdje postoji opasnost? - Ovo je Decaturova zemlja. Prokleti pogranični pljačkaši. - Giles je s gnušanjem pljunuo. - Pogranični pljačkaši! Ali mislila sam da su prije dosta godina protjerani iz brdovitog područja. - Je, svi osim Decaturovih ljudi. Zavukli su se u brda Cheviot, a odande vrebaju Granvilleovu zemlju i stoku. Ubojiti, lopovski gadovi! Portia se sjećala da joj je Jack pričao o zavadi između kuće Rothbury i kuće Granville. Jack je imao mračne uspomene na oca kojeg su on i Cato dijelili. Čovjek nepopustljiva temperamenta, provodio je oštru stegu, otac kojeg nije zanimalo hoće li steći naklonost svojih sinova. No Jack je još manje poštivao Rufusa Decatura, grofa od Rothburyja, i njegovu bandu odmetnika. To je bilo jedino područje u kojem su se slagali Jack i njegov polubrat. Ništa što se

31


dogodilo u prošlosti ne opravdava bezakonje i privatnu pakost Decatura i njegovih ljudi. Oni su pošast pograničnog područja, nimalo bolji od zločinačkih bandi pljačkaša koji su proganjani i uništeni poput štakora. - Znači, još uvijek su aktivni? - Da, i gori su nego inače tijekom ovih posljednjih mjeseci. - Giles je opet pljunuo. - Ubojice i kradljivci stoke. Decatur, onaj đavolji nakot, iskoristit će rat za vlastite ciljeve, pazite što vam kažem. Portia je zadrhtala. Shvaćala je kako bi zaraćeni svijet mogao iskoristiti u provođenju silovite osobne osvete. - Je li lord Granville za kralja? Giles ju je oštro pogledao. - Što to vama znači? - Samo me zanima. - Pogledala ga je iskosa. - Je li? - Bit će kako bude - glasio je kratak odgovor i narednik je potjerao svojega konja naprijed kako bi se pridružio dvojici muškaraca koji su jahali malo ispred Portije. Preostala dvojica jahala su iza nje, pružajući joj osjećaj da je opkoljena. Činilo se da je polubrat njezina oca želi zaštititi - nova misao. Zavukla je ruku u rukavici u džep jakne ispod plašta. Olivijin isprepleteni prsten još uvijek je bio zamotan u zgužvani papir, a Portia je našla i svoj u malenoj kutiji u kojoj je držala veoma malo osobnih stvari od sentimentalne vrijednosti - prsten pečatnjak svojeg oca; srebrnjak s rupom u sredini što ga je dobila kao dijete i za koji je vjerovala da ima čarobne moći; prešana ljubičica za koju je neodređeno vjerovala da ju je dobila od majke, premda se uopće nije sjećala žene koja je umrla prije Portijina drugog rođendana; češalj od bjelokosti bez nekoliko zuba; i maleni porculanski broš u obliku tratinčice za koji joj je Jack rekao da je pripadao njezinoj majci. Kutija i njezin sadržaj su jedino što je ponijela sa sobom iz Edinburgha. Kakva je Olivia sada? Bila je tako ozbiljno stvorenje... nesretna, tada je mislila Portia, premda je bilo teško razumjeti kako bi netko tko nikad nije osjetio oskudicu mogao biti nesretan. Olivia je bila zabrinuta zbog svoje nove maćehe, naravno. Phoebe, nevjestina sestra, svakako je imala veoma loše mišljenje o svojoj starijoj sestri. Portia se pitala nije li Olivia u nekakvoj nevolji. Ako jest, zar doista misli da bi joj Portia mogla pomoći? Portia, koja ima dovoljno problema s vlastitim tijelom i dušom, te nastojanjem da zadrži relativno dobro raspoloženje. Portijin je želudac glasno krulio i ona se još više skutrila ispod plašta. Tjedan dana redovitih i hranjivih obroka smanjio je njezinu toleranciju gladi, zaključila je. Povik, topot kopita, prasak muškete, izbacili su iz njezine glave svaku misao o gladi. Njezin se konj propeo u panici, a ona se borila kako bi ga smirila dok su se oko nje ljudi uskomešali, konji su rzali, muškete praskale. Čula je kako narednik Crampton viče svojim ljudima neka se skupe, ali bila su samo četvorica protiv osam naoružanih jahača koji su ih brzo opkolili, odvajajući Granvilleove ljude jedne od drugih, gurajući ih prema šumarku golih stabala.

32


1.Dakle, koga to ovdje imamo?

Portia je čvrsto nategnula uzde. Drhtavi je konj podigao glavu i njištao u znak protesta, kopitom udarajući po tlu. Portia je podigla glavu i zagledala se u par živahnih plavih očiju koje su svjetlucale od cinizma kakav se osjećao i u čovjekovu glasu. 2.A tko ste vi? - oštro je pitala. - I zašto ste zarobili one ljude? Kapuljača joj je pala s glave dok se borila s konjem, a Rufus se našao pod ljutitim pogledom zelenih očiju ispod neposlušne mase narančastocrvene kose. Njezina je put bila bijela poput mlijeka, ali ne od straha, zaključio je; izgledala je previše razdraženo da bi se bojala. 3.Rufus Decatur, lord Rothbury, vama na usluzi - svečano je rekao i kićenom kretnjom skinuo šešir s perom kad se podrugljivo naklonio na svojem velikom riđanu. - A tko to putuje pod Granvilleovim stijegom? Ako smijem pitati... - Uzdigao je crvenu obrvu. Portia nije odgovorila na pitanje. - Je li ovo otmica? Ili na umu imate umorstvo? 4.Ovako ćemo - ljubazno će Rufus, uhvativši ular njezina konja odmah ispod žvala. - Razmijenit ćemo pitanja. Ali najbolje da ovu fascinantnu, ali zasad nimalo informativnu razmjenu nastavimo negdje gdje ćemo biti manje izloženi ovoj ledenoj hladnoći.

33


Tree poglavlje

Portia je reagirala bez razmišljanja. Podigla je ruku u kojoj je držala bič i udarila Decaturovo zapešće, koristeći se svom svojom snagom tako da je bič zasjekao kroz kožnu rukavicu. Iznenađeno je uzviknuo, pustio ular, a Portia je zgrabila uzde, petama udarila slabine životinje i pojurila cestom prije nego je Rufus shvatio što se događa. Nije znala i nije ju bilo briga u kojem smjeru juri. Portia ga je čula iza sebe, kopita snažnog riđana razbijala su tanku koricu leda koja se stvorila na mokrom blatu u udubljenjima ceste. Potjerala je konja brže, a životinja je, još uvijek prestrašena od ranijeg okršaja, zabacila glavu i jurila naprijed. Da je popustila uzde, poletio bi kao strijela, ali nije to učinila, već je nastojala zadržati barem malo kontrole, sagnuta nisko uz njegov vrat, napola očekujući hitac iz muškete iza sebe. No znala je da je ovo utrka u kojoj neće pobijediti. Njezina je životinja lijep, mlad, uškopljen konj, ali nema dovoljno snage ni tako dug korak da bi se nosio sa životinjom koja ih progoni. Ukoliko Rufus Decatur iz nekog razloga ne odustane od potjere, ulovit će je za nekoliko minuta. Tada je shvatila da joj se njezin progonitelj ne približava, održava ravnomjeran razmak između njih, a to je iz nekog razloga razbjesnilo Portiju. Bilo je kao da se poigrava njome, kao mačka s mišem, dopuštajući joj da misli da će pobjeći, a on čeka priliku da je zaskoči. Zavukla je ruku u čizmu i prstima stegnula držak opako oštrog bodeža za koji je Jack insistirao da ga nosi od trenutka kad je procijenio da je dovoljno zrela za privlačenje neželjene pozornosti. Očito je problem bila zrelost, a ne fizička privlačnost. Brzo je naučila da je muškarcima, čini se, svejedno je li žena zapuštena, kozičava ili izgleda kao stražnja strana bačvice za pivo ako na umu imaju seks. Portia je postupno potezala uzde, usporavajući divlju jurnjavu konja, istodobno se uspravljajući u sedlu. Topot kopita iza nje bio je bliži. Čekala je, želeći da bude previše blizu da bi se s lakoćom mogao zaustaviti. Um joj je bio hladan i bistar, srce mirno, disanje ravnomjerno. No bila je spremna ubiti.

34


Naglim je trzajem zaustavila konja, istodobno se okrenuvši u sedlu, bodež u ruci, težina drška balansirala joj je između prstiju, pridržavana palcem. Rufus Decatur joj je bio sasvim blizu, a njegov se konj kretao dovoljno brzo da ga odnese pokraj nje prije nego ga je uspio zaustaviti, baš kako se nadala. Vidjela je iznenađeni izraz njegova lica dok je trenutak zurio u nju. Bacila je bodež, ravno prema njegovu srcu. Zario mu se u prsa, probivši njegov debeli plašt. Držak je podrhtavao. Portia je opčinjeno zurila u njega, na trenutak nesposobna ponovno potjerati konja. Nikad ranije nije ubila čovjeka. -Isuse, Marijo i sveti Josipe! - uzviknuo je Rufus Decatur glasom koji je bio previše žustar za mrtvog čovjeka. Izvukao je bodež i zapanjeno ga pogledao. Majko Božja! - Zaprepašteno je promatrao djevojku na konju. - Pokušali ste me probosti! Portia je bila jednako zapanjena kao i on, ali iz drugih razloga. Na oštrici nije vidjela krv. Tada je zagonetka objašnjena. Njezina je nesuđena žrtva odmaknula plašt i pojavio se debeli prsluk od bivolje kože kakve nose vojnici. To je dobra zaštita od noževa i strelica, premda ne i od zrna mušketa. -Lovili ste me - rekla je, ne osjećajući nikakvu potrebu ispričati se zbog svoje ubojite namjere. Zapravo, zvučala je jednako ljutito kako se i osjećala. Oteli ste moju pratnju i lovili ste mene. Jasno da sam vas željela zaustaviti. Rufus je pomislio da bi većina mladih žena koje bi se našle u takvoj situaciji, ako se ne bi odmah onesvijestile od straha ili dobile histerični napadaj, izabrala manje nasilan postupak. Ali ova raskuštrana i ozlojeđena pripadnica ženskog spola očito ima praktičniji pristup, takav koji mu je i protiv volje bio simpatičan. -Pa, valjda imate pravo - složio se, okrećući nož u ruci. Oči su mu bile zamišljene dok je proučavao oružje. To nije bila igračka. Podigao je glavu, promatrajući je oštrim pogledom. - Trebao sam znati da će cura s takvom kosom imati odgovarajući temperament. - Slučajno nije tako - reče Portia, uzvrativši na njegovo proučavanje vlastitim, jednako oštrim i mnogo manje dobroćudnim. - Ja sam općenito veoma smirena i ležerna osoba. Osim kad me netko lovi s očito lošim namjerama. - Pa, moram priznati da ja ipak imam odgovarajući temperament ustvrdio je Rufus i odjednom se nasmijao, skinuvši kapu kako bi razotkrio vlastite crvene uvojke. - Ali trenutno posve miruje. Od vas trebam samo odgovor na nekoliko pitanja, a zatim možete poći svojim putem. Samo želim znati tko ste vi i zašto jašete pod Granvilleovom zaštitom. - Zašto se to vas tiče? - upita Portia. - Pa... vidite, tiče me se sve što ima veze s Granvilleima - objasnio je Rufus, gotovo kao da se ispričava. - Zato doista trebam odgovor na svoja pitanja. - Što radite s narednikom Cramptonom i njegovim ljudima? - O, samo malo sporta - rekao je i nemarno zamahnuo šeširom. - Neće im

35


se ništa doista loše dogoditi, premda bi im moglo biti malo hladno. Portia je pogledala preko ramena niz usku stazu. Nije vidjela ni traga naredniku i njegovim ljudima, kao ni ljudima Rufusa Decatura. - Zašto me niste sustigli? - Opet se okrenula k njemu, suzivši oči. - Mogli ste to učiniti kad god ste htjeli. - Kretali ste se u pravom smjeru, pa nisam vidio nikakve potrebe razborito je objasnio. - Hoćemo li nastaviti? U pravom smjeru za što? Portia se počela osjećati veoma zbunjeno. - Otimate me? - Ne, nudim vam zaklon od hladnoće - ispravio ju je istim razboritim tonom. - Budući da još neko vrijeme nećete moći nastaviti svoje putovanje... dok moji ljudi ne obave svoje... čini se kavalirski ponuditi vam sklonište. - Kavalirski? - Portia je zurila u njega i, posve nesvjesno, njezin je glas oponašao podrugljivost što ju je tako često čula od svojeg oca kad je govorio o časti Decatura. - Jedan Decatur, kavalirski! Nemojte me nasmijavati! - O, vjerujte mi, to mi nije ni nakraj pameti - blago će Rufus, a Portijina je zbunjenost ustupila mjesto čistom strahu. Neki je demon oživio u jarko plavim očima, a Decaturov je temperament sad očito bio posve budan. Moć kojom se koristi kako bi ga kontrolirao osjećala je gotovo kao opipljivu silu. S mučnim je osjećajem shvatila da on čeka ispriku, ali Jack bi se okrenuo u grobu kad bi se njegova kći ispričala jednom Decaturu. A tada je, na njezinu sramotu, njezin želudac glasno počeo kruliti u napetoj tišini. Demon je neočekivano nestao iz Decaturovih očiju, a kad je progovorio, glas mu je ponovno bio mirno razborit. - Čini se da bismo oboje trebali nešto pojesti - primijetio je. - Pripišimo tu nesretnu razmjenu praznom želucu i činjenici da me još uvijek ne poznajete dobro... Kad me upoznate - gotovo je zamišljeno dodao - znat ćete da morate biti malo oprezniji. - Okrenuo je konja na uskoj stazi. - Dođite, idemo potražiti nešto za jelo. Portia je željela odgovoriti da je ne zanima, niti ima namjeru produbiti njihovo poznanstvo, ali se umjesto toga odlučila za ravnodušno slijeganje ramenima. - Barem mi vratite moj bodež. - O, svakako. - Uljudno joj ga je predao, s drškom prema naprijed, sa zanimanjem gledajući kako ga vraća u čizmu. - Bacili ste ga kao vješt atentator. - Zapravo, nikad ranije nikoga nisam pokušala ubiti, ali znam kako, ako se ukaže potreba. - Okrenula je konja kraj njegovoga. - Kamo me vodite? - U farmersku kuću malo dalje uz cestu. - I primorat ćete ih da pruže pomoć odmetniku - kiselo je rekla, a zatim je odmah proklela svoj neobuzdani jezik. Međutim, na njezino olakšanje, Rufus se samo tiho nasmijao. - Ne, ne, upravo suprotno. Boltoni će biti oduševljeni kad me vide. Nadam se da imate dobar apetit jer se Annie obično uvrijedi ako netko ne očisti tanjur. Portia se opet osvrnula preko ramena. Nije znala što bi mogla učiniti da pomogne naredniku i njegovim ljudima, čak i kad bi znala gdje su.

36


- Hoćemo li galopirati? - predloži Rufus. - Izgledate kao da vam je veoma hladno. - Uvijek izgledam kao da mi je hladno. To je zato što sam mršava obrecnula se. - Kao strašilo, zapravo. - Potjerala je konja u galop, držeći korak s riđanom sve dok se nisu zaustavili ispred kamene kućice malo dalje od ceste, iza niskog kamenog zida. Dim se dizao iz dvaju dimnjaka, a prozori su bili čvrsto zatvoreni zbog hladnoće. Rufus se sagnuo kako bi otvorio vratašca i pomaknuo konja u stranu da bi ona mogla prva ući u maleni vrt gdje su stabljike kupusa virile iz snijegom prekrivenog tla. Vrata su se naglo otvorila i maleni je dječak izletio van. -To je lord Rufus! - uzbuđeno je viknuo. - Bako, to je lord Rufus! -Gospod te blagoslovio, momče. - Punašna se žena pojavila na vratima iza dječaka. - Nema potrebe da to vičeš s krova. - Izišla je iz kućice, stavljajući šal na glavu. - Prošlo je mnogo vremena, milorde, otkako ste nas posjetili. -Da, znam, Annie. - Rufus je sišao s konja i zagrlio ženu koja kao da je na trenutak nestala u njegovu plaštu. - I ako mi ne oprostite, neću moći mirno spavati. -O, ma dajte! - Nasmijala se i nestašno ga udarila po ruci. - Tko je cura? -To još ne znam. - Rufus se okrenuo prema Portiji koja je još uvijek sjedila na konju. - Ali očekujem da ću to uskoro otkriti. - Prije nego je shvatila što kani, podigao je ruke i čvrsto je uhvatio oko struka, te je spustio s konja. Nećete čuvati tu tajnu, je li, mlada damo? Držao ju je iznad tla, a u njegovu se smijehu jasno osjećao izazov. Portia se trenutno narogušila dok je odozgo zurila u bistre plave oči. Tiho se nasmijao i podigao je malo više. Njegove su krupne šake s lakoćom obuhvatile njezin struk, a Portia se odjednom osjetila izrazito ranjivom, poput lutke napravljene od grančica. - Spustite me - zahtijevala je, potiskujući gotovo neodoljiv poriv da mlatara nogama i otima se. Laknulo joj je jer je to odmah učinio, rekavši preko ramena: - Oboje smo veoma gladni, Annie. Freddy, uzmi konje i dobro ih istrljaj. - Da, milorde. - Dječak ga je s obožavanjem pogledao kad mu je Rufus razbarušio kuštravu tamnu kosu. - Kak' su oni vaši momčići, milorde? - pitala je Annie dok ih je vodila u kućicu. - Svadljivo - rekao je Rufus i nasmijao se, otkopčavši svoj plašt i objesivši ga na čavao kraj vrata. Pružio je ruku Portiji gestom koja je bila podjednako prozaična i zapovjedna. Rufus joj je uzeo plašt, a zatim ga je kratko zadržao dok je procjenjivačkim pogledom prelazio preko nje tako da se osjećala neugodno izloženom. - Hmm. Shvaćam što mislite kad kažete strašilo - rekao je. - Na vašim kostima uopće nema mesa. Zašto je Granvilleova štićenica tako izgladnjela? Pokazao je prema vatri dok je njezin plašt vješao na čavao. - Sjednite kraj vatre. Smrzli ste se.

37


- Gospode, ali cura je bijela poput duha! - uzviknula je Annie, potaknuvši je da sjedne na stolac sasvim uz ognjište. - Ali ta se boja slaže s kosom boje mrkve, rekla bih. - Uzela je trbušastu bocu s police iznad kamina. - Evo, malo vina od rabarbare ubrzat će krv u vašim žilama, dušice. Portia je prihvatila pehar koji joj je ponuđen. Nije bila osobito uvrijeđena zbog Annienih osobnih komentara o njezinu izgledu; slušala je takve komentare cijeli život, pa je imala malo iluzija. No iz nekog se razloga činilo da je nimalo laskavi procjenjivački pogled Rufusa Decatura nešto sasvim drugo, makar je samo ponavljao njezine vlastite primjedbe. -Imam juhu od krumpira i kupusa i malo svinjetine - reče Annie. - Trebat će mi samo nekoliko minuta da to stavim na stol. Hoćete li narezati kruh, milorde? Rufus je uzeo nož i pogaču ječmenoga kruha sa stola, te je, držeći pogaču uza svoja prsa, brzo i vješto počeo rezati kriške, poput čovjeka koji je navikao na takve kućanske zadatke. Portia ga je, protiv svoje volje, fascinirano gledala. Takva se kućanska vještina doimala neprikladnom za krupne šake tog diva crvene brade. Također joj nije promaknulo da su te ruke nevjerojatno lijepo oblikovane. Prsti dugi i vitki, zglavci glatki, nokti široki i uredni. Ali njegova zapešća, vidljiva ispod zavrnutih manšeta košulje, doimala su se žilavima, posuta crvenozlatnim dlačicama. -Dakle - rekao je Rufus kad je stavio narezani kruh na stol. - Odgovor na moje pitanje prije nego počnemo jesti. Tko ste vi? Skretanje pozornosti donijelo joj je olakšanje. - Portia Worth. - Nije imala nikakav razlog za skrivanje svojeg pravog identiteta. -Ah. - Kimnuo je i podigao svoj vrč. - Dijete Jacka Wortha. - Promatrao ju je s naznakom suosjećanja. - Nemojte odgovoriti na to ako ne želite, ali jeste li nezakonito dijete? Portia slegne ramenima. - Jack nije bio od onih ljudi koji se žene. - Ne, doista nije. - Poznavali ste ga? - Iznenadila se tako da je pokazala zanimanje. - Čuo sam za njega. Znam da je uzeo majčino prezime. - Rufus se kratko nasmijao. - Neka pogrešno shvaćena senzibilnost po pitanju prljanja imena Granville svojim nedjelima! Kao da to ime nije dovoljno zaprljano.... Dođite, sjednite za stol. - Pokazao je stolac za stolom kad je Annie onamo stavila zdjelice vrele juhe. Portia nije imala naviku braniti očevu obitelj, jer nije navikla slušati da ih netko napada. Čak je i Jack u svojem pijanom cinizmu iskazivao Catu, svojem polubratu, određeni stupanj nemarnog poštovanja koji je graničio s nečim što se čak moglo smatrati bratskom ljubavlju. No premda je bila nezakonito dijete, ipak je napola Granville i učili su je da očevim očima gleda na bezakonje Decatura. Krv joj je uzavrela i ona je zaboravila na oprez. - Kad je riječ o nedjelima, možda biste trebali razmotriti vlastita - trpko je

38


rekla. - Umorstva, pljačke, razbojstva - No, no, gospođice, nema razloga da takve riječi spominjete za mojim stolom. - Annie, rumenih obraza od ozlojeđenosti, naglo se okrenula od svojih posuda na ognjištu. - Lord Rufus je cijenjeni gost u mojoj kući, a ak' želite Rufusova je reakcija bila posve neočekivana s obzirom na njihovu raniju razmjenu. Podigao je ruku i prekinuo ženinu prodiku. - Tiho, Annie, cura se samo zalaže za svoje. Imao bih lošije mišljenje o njoj kad to ne bi učinila. - Zar bih to trebala shvatiti kao kompliment? - oštro će Portia. - Posve mi je svejedno što vi mislite o meni, lorde Rothbury. - Zasad još nisam odlučio o tome - rekao je. - Granvilleova krv u vama definitivno je protiv vas, ali ne mogu vam zamjeriti takvu lojalnost, makar je smatrao pogrešnom. - Podigao je žlicu. - Samo se čuvajte neutemeljenih optužbi. Sad sjednite i koristite se dahom za hlađenje juhe. - Svu je svoju pozornost posvetio vlastitoj zdjelici, kao da time daje znak da je tema definitivno okončana. Ništa neće dobiti bude li se izgladnjivala. Portia je nogom izvukla stolac i sjela. Više nitko ništa nije govorio sve dok nije pojela polovicu svoje porcije, a Rufus je ispraznio zdjelicu. Tada je on rekao: - Zašto putujete na Catovo imanje? - Jack je umro. Opazio je brzu sjenku koja je preletjela njezinim očima i tiho rekao: - Žao mi je. - Samo sam njega imala - rekla je, a prozaični je ton prikrivao njezine emocije. Još uvijek je plakala za svojim ocem u gluho doba noći. - Znači, prepustit ćete se na milost i nemilost Granvillea? To je bio isti gorki, sarkastični ton, bljesak suosjećanja je nestao, a vratio je Portiju u stvarnost situacije. Napola oteta, dok sam vrag zna što Decaturovi ljudi rade njezinoj pratnji. Spustila je svoju žlicu gestom konačnosti. - Pojedite svoju juhu - reče Rufus. - Annie će se uzrujati ako nešto ostavite. Odgurnula je zdjelicu od sebe. Rufus uzdigne obrvu. - Odakle dolazite? - pitao je neutralnim tonom. - Iz Edinburgha - mrzovoljno je rekla. - Cato je poslao ljude po vas? - Što se to vas tiče? - prasnula je i odgurnula stolac. - Zašto bi to vas uopće zanimalo? - Mene zanima sve što Cato radi - mirno je odgovorio. - Sjednite i pojedite juhu. Kakvog smisla ima izgladnjivati se? - O, posve sam navikla na gladovanje - gorko je rekla i ljutitim koracima pošla prema vratima. - Neću ovdje sjediti i krotko izdati svojeg strica za zdjelicu juhe. - Ledeni je zrak nahrupio u kućicu kad je otvorila vrata i potom ih zalupila za sobom. Rufus se pitao koliko će joj trebati dok ne shvati da je u svojem gnjevu zaboravila plašt.

39


- Što je s tom curom? - Annie je na stol stavila svinjetinu i repu. - 'Oće li jest il' ne? Rufus je, na vlastito iznenađenje, shvatio da nije spreman prepustiti neukrotivu gospođicu Worth posljedicama njezine tvrdoglavosti. - Da, jest će. - Ustao je i prišao vratima. Portia je stajala kraj vrtnih vrata. Freddy joj nije htio dovesti konja bez Rufusove naredbe, pa je očito razmišljala o svojoj situaciji. Uhvatio se kako razmišlja da kći Jacka Wortha, bez obzira na svoju mladost, na ramenima nosi staru glavu. Nešto u njoj neobjašnjivo ga je uznemirivalo. Nešto u načinu na koji je ukočeno držala svoje krhko tijelo pod naletima snijega. Njezina je crvena kosa bila prekrivena bijelim, a kad je okrenula glavu na zvuk njegovih koraka, oštri četvrtasti profil doimao se upalim. -Portia. - Pošao je stazom prema njoj, udarajući se rukama preko prsa kako bi otjerao hladnoću. - Više neće biti pitanja. Dođite unutra. -Valjda ste saznali sve što vas je zanimalo. -Ne - iskreno je rekao. - Nikad neću saznati sve što me zanima o poslovima Cata Granvillea. Međutim, želio bih da dođete unutra i dovršite svoj obrok. -Neću poći unutra dok se ljudi mojeg strica koriste za sport. Rufus je naglo izgubio strpljenje. Učinio je što je mogao, dovoljno je nagovarao i molio kako bi spasio jednu iz prokletog klana Granville od gladi i hladnoće. -Kako želite. - Okrenuo se i vratio unutra. Uzeo je njezin plašt i bacio ga prema njoj. Zatim se vratio u toplu unutrašnjost i zatvorio vrata. Portia je potrčala kako bi podigla plašt prije nego se smoči na snijegom pokrivenom tlu. Pahulje su sada bile velike i padale su sve gušće. Omotala se odjevnim predmetom i odlučno krenula oko kućice, slijedeći otiske konjskih kopita. Ondje će biti staja, a staje su daleko toplije od otvorenog prostora. Našla je čvrstu drvenu građevinu iza kućice. Četiri konja, dva teretna, ispunjavala su maleni prostor svojim toplim dahom i jakim konjskim vonjem. Konjska je orma visjela na zidu, a svoje je sedlo našla prebačeno preko poprečne grede. Dječaka nije bilo na vidiku. Ništa je nije sprečavalo da osedla konja i izjaše. Stajala je i mrštila se. Zar će biti tako lako pobjeći? Ništa ne može izgubiti ako to provjeri. - Idemo onda, Zakrpo. - Izvela je šarca originalna imena iz pregratka. Okrenuo je glavu i zanjištao na miris snijega koji je dopirao kroz otvorena vrata iza nje. - Da, žao mi je, ali moramo poći van. - Skinula je sedlo s poprečne grede i prebacila ga preko leđa konja. - Čak i ako ne uspijemo naći narednika i njegove ljude, negdje u blizini mora biti gradić ili seoce prijateljski raspoloženo prema obitelji Granville. Prsti su joj obamrli čak i u rukavicama, pa je pričvršćivanje uzdi i kolana trajalo dulje no što je trebalo. Međutim, na koncu je uspjela. Popela se na leđa šarca i izjahala iz staje.

40


Maleno stražnje dvorište bilo je ograđeno, a sadržavalo je bunar, kokošinjac i nekoliko kunićnjaka. Jahala je prema dvorišnim vratima koja su se otvarala prema polju, zaključivši da će potom moći jahati paralelno sa stazom. Srce joj je divlje lupalo. Sve se činilo previše jednostavnim. Zašto bi se Rufus Decatur onako trudio oteti je, a zatim stajao po strani dok ona bježi? Doista je bilo previše lako. Kad se sagnula kako bi otvorila dvorišna vrata, otvorila su se i stražnja vrata kućice. Grof od Rothburyja pojavio se na vratima, s vrčem u jednoj ruci, komadom kruha i sira u drugoj. Doimao se bezbrižno opušteno, a njegov je pogled bio zbunjujuće blag, kao da ga osobito ne zanimaju njezini potezi. - Tako brzo odlazite? - Podigao je vrč do usana. Portijini su se obamrli prsti okliznuli na zasunu vrata, pa je opsovala. - Ispričavam se ako gostoprimstvo nije bilo u skladu s Granvilleovim mjerilima - rekao je. - Nedostatak za koji brat vašeg oca snosi odgovornost. Nije učinio niti jedan korak prema njoj. Možda je ne kani zaustaviti. Portia ništa nije rekla. Napokon je uspjela čvrsto uhvatiti zasun i koljenom gurnuti vrata. - Kad stignete u dvorac Granville, obavijestite Cata da mu Rufus Decatur šalje svoje pozdrave - ljubazno će grof od Rothburyja. - I možete mu reći da ćemo se vidjeti u paklu. - Vrata su se zatvorila za njim i Portia je ostala sama u dvorištu. Potjerala je Zakrpu kroz uska vrata i zatvorila ih za sobom, previše dobro upoznata sa seoskim zakonima da bi ih ostavila otvorenima, čak i ako je u žurbi. Stigla je do ceste, ali bilo je teško vidjeti put pred sobom jer je vladala prava snježna mećava. Zakrpa nije bio sretan dok se polako kretao kroz debeli bijeli sloj, te nije bio voljan ubrzati. Uz drhtaj straha, Portia je shvatila da je pogriješila kad je otišla iz utočišta kućice. Trebala je progutati svoj prokleti ponos i ignorirati Decatura. To bi joj manje škodilo nego da se izgubi u snježnoj mećavi. Oko nje nije bilo nikakvih znakova života, te se činilo da je obavijena bijelim oblakom koji se vrtloži oko nje. A tada je čula topot kopita iza sebe i pojavio se veliki riđan, sivkasta sjenka usred bjeline, jahač obavijen snijegom. Samo su jasne plave oči probijale turobno okruženje svojim životom i bojom. -Nebesa! Nemate dovoljno pameti da biste znali kad vam je dobro! ustvrdio je Rufus i nagnuo se naprijed kako bi uhvatio njezine uzde. - A čini se da je nemam ni ja. - Žestoko je psovao, podjednako se ljuteći na svoj poriv da je spašava od njezine tvrdoglavosti i na samu Portiju. Povukao je šarca uza svojeg riđana. - Vodit ću vašega konja; slijedit će Ajaxa lakše nego da se sam probija kroza snijeg. -Ali što će biti s narednikom Cramptonom? - pitala je Portia, zaboravivši na strah, vrativši se prvotnom stanju. Progutala je snijeg koji joj je vjetar donio u otvorena usta. - Ne možete ih ostaviti -

41


-Nisu vani po ovakvoj mećavi - otresito je rekao. - Nemojte govoriti i držite

glavu dolje. Portia ga je poslušala, jer je to bilo jedino što je imalo smisla. Očekivala je da će njihove konje okrenuti natrag prema kućici, ali su nastavili put do mjesta gdje ih je dočekala zasjeda. U sivkastoj bjelini ništa nije razabirala, a posvemašnja je tišina djelovala sablasno, čak je i topot konjskih kopita bio prigušen. Odjednom se pred njima pojavio šumarak golih stabala, iznenadivši je. Rufus je skrenuo konja sa staze, a Zakrpa ga je slijedio. Ušli su u šumarak, a Rufus je zaustavio konja nakon nekoliko metara. Pokazao je svojim bičem. - Pođite ravno naprijed dok ne stignete do stijene. Unutra je špilja. Ondje ćete naći Granvilleove ljude. - Prije nego je Portia uspjela nešto reći, bičem je udario slabine njezina konja i životinja je krenula naprijed. - Nemojte zaboraviti moju poruku Catu! - Riječi su se na trenutak jasno čule, a potom su se izgubile. Portia je okrenula glavu prema vjetru. Na trenutak je vidjela sivi oblik među stablima, a zatim je i to nestalo; ostala je sama, sad već veoma uplašena. Njezin je konj hodao između stabala, a ona mu je pustila na volju. Postojala je šansa da on zna kamo ide. Portia sigurno nije znala. Stijena se pojavila iz bjeline, ali nije vidjela otvor. - Ho-o-o! - Povukla je uzde, prisilivši drhtavoga konja da stane dok je zurila u stijenu pred sobom. Tada je čula. Slabašno njištanje konja. Dopiralo je s druge strane stijene. Potjerala je Zakrpu naprijed i polako kroza zasljepljujući snijeg sve dok se nije pojavila tamna sjenka u stijeni. Jahala je ravno prema njoj, tjerajući Zakrpu kad se ustručavao. Bilo je poput jahanja kroza zobenu kašu, ali sjenke su nestajale pred njima i oni su se maknuli sa snijega, našavši se u malenu, mračnu prostoru. Portia je obrisala snijeg iz očiju i s lica. Njezinim je očima trebalo neko vrijeme da se naviknu na promjenu svjetlosti. No dok je ona još uvijek treptala, glas koji je prepoznala začuo se iz tmine: - Zaboga, pa to je djeva. - Je, istina. - Giles Crampton pojavio se iz mraka. - Hvala nebesima! Prljavi vas je gad pustio. - Podigao je ruke kako bi joj pomogao s konja. - Jeste li dobro? Je li vas ozlijedio? - Tjeskoba mu se osjećala u glasu. - Ako je svoje prljave šake stavio na - Ne, ne, ništa se nije dogodilo! - prekine ga Portia. - I doveo me natrag k vama. Ali što se dogodilo? - Sad je vidjela svu petoricu i smušeno se pitala što je na njima drukčije. Njihovi su kaputi bili raskopčani... vidjela je da nemaju dugmeta. Činilo se kao da je netko odrezao dugmad. Tada je shvatila što je drukčije. Svi su ranije imali neki ukras na licu - brade, zaliske, brkove. Ali sad su svi bili posve obrijani, lica su im bila ružičasta i gola poput dječje stražnjice. Zaustila je da će uzviknuti, ali ju je ušutkao neki duboki ženski instinkt. Takvo ih je poniženje činilo izloženima, žrtvama vlastitoga gnušanja.

42


- Pretpostavljam da su vas Decaturovi ljudi opljačkali? - pitala je, trljajući ruke kako bi ih zagrijala, drhtureći u ledeno hladnoj špilji. - Da, lopovske, ubojite svinje! Uzeli su svaki novčić što smo ga imali. Sve što imalo vrijedi... uključujući i naše oružje. - Giles se okrenuo od nje, nesposoban prikriti svoju sramotu. - Imamo sreće što su nam ostavili konje. - Je, ostavili su ih, ali bez sedla i ulara - gorko će jedan od ostalih. - Dođite ovamo straga, gospođice. Zapalili smo malenu vatru. Nije osobita, ali bolje nego ništa. Portia je željno prišla malenom crvenom sjaju u stražnjem dijelu špilje. Našli su nekoliko suhih grančica, a vatra, premda malena, bila je dobrodošla kao badnjak na božićnom ognjištu. - Što mislite, koliko će mećava trajati? - Sagnula se da bi ugrijala smrznute ruke. Giles se vratio od ulaza u špilju. - Puše sa sjeveroistoka. Takav se vjetar obično smiri za nekoliko sati. - A do dvorca Granville ima četiri sata jahanja? - Četiri sata brzog jahanja. Ali imat ćemo sreće ako uspijemo prijeći tri kilometra na sat kroz snježne nanose. Nimalo dobri izgledi. Portia je zadrhtala i obujmila se rukama. - Što je onaj gad Decatur želio od vas, gospođice? - Želio je znati tko sam - odgovorila je na Gilesovo pitanje. Giles se namrštio. - I vi ste mu rekli, a on vas je doveo ovamo? - U osnovi - rekla je, shvativši da ne želi pričati o Annienoj kućici, juhi, svinjetini i vatri pred ovim ljudima koji su, prema naredbama Rufusa Decatura, maltretirani, poniženi i opljačkani. Giles je nešto progunđao, ali se činilo da je znao da je mnogo toga prešutjela. Ostavio ju je i vratio se do ulaza u špilju. Portia je na sebi osjećala poglede muškaraca. Očito su nagađali, a sad su bili nekako manje prijateljski raspoloženi nego ranije. Primiti nešto drugo, osim zlostavljanja, od jednog Decatura, očito je pobuđivalo sumnjičavost, mada nije mogla dokučiti u što sumnjaju. Druženje s neprijateljem... zbližavanje s odmetnikom? Sve je to bilo veoma neugodno, pa joj je bilo silno drago kad je Giles objavio da je mećava popustila dovoljno da mogu krenuti. Muškarci su jahali na konjima bez sedla, stišćući oko sebe plašteve u uzaludnom nastojanju da se zaštite od silne hladnoće. Jahali su jednako kao i ranije, Portia i Giles između ostale četvorice. Tako je Portia bila donekle zaštićena od vjetra, ali mrzovoljna šutnja njezinih pratitelja nije bila nimalo ugodna. Jahali su kroz tiha sela poput duhova u noći. Čak ni iz krčmi nije dopirala svjetlost dobrodošlice. - Je li ovo još uvijek Decaturovo područje? - Portia se usudila pitati nakon sat vremena jahanja. - Pola i pola - odgovorio je Giles. - Ali nećemo riskirati s traženjem pomoći

43


dok ne zađemo duboko u teritorij Granvillea. - Ovo je grozno vrijeme za vojske u pokretu - rekla je, nastojeći voditi razgovor, skrenuti njihove misli na druge stvari. - Vjerojatno su se svi nekamo sklonili. - Nadam se da jesu, radi njihove dobrobiti. Kralj ili Parlament, sigurno se nitko ne želi boriti protiv još nečega, osim vremenskih neprilika - primijetila je Portia, proučavajući Zakrpu koji je zagazio u nanos snijega. Giles je samo nešto progunđao i ispružio ruku kako bi uhvatio ular njezina konja i povukao ga kroz snježni nanos. Portia je odustala od razgovora i pustila da joj um odluta u svijet gdje gore vesele i tople vatre, stolovi stenju pod krcatim pladnjevima mesa i vrčeva vina i piva, kreveti su mekani i pokriveni debelim poplunima. U tu se maštariju često upuštala u prošlosti jer se tako lakše nosila s mračnom stvarnošću, a bila je tako vješta u tome da je na jeziku doista osjećala okus hrane i toplinu na svojim rukama i nogama. Snijeg je prestao padati, a vedro su nebo prekrile blještave zvijezde kad su stigli do dvorca Granville. Portia je zurila gore, prema nepristupačnoj sivoj građevini s unutrašnjom kulom i utvrdama, prsobranima i kruništima. Uopće nije podsjećala na obiteljski dom, pa se sjetila vlastelinske kuće od kamena i drva na obali Temze gdje se Cato oženio svojom drugom ženom, nemoguće lijepom i otmjenom ledi Dianom Carlton. Bilo je teško zamisliti kako ta dama ovdje stvara dom za sebe. Dok su jahali preko mosta za dizanje koji je ležao iznad zaleđenog kanala, željezna se rešetka podigla kako bi ušli u vanjski prostor između bedema. Protivničke su se vojske možda sklonile uz toplinu vlastitih vatri, ali zemlja je još u ratu i dvorac lorda Granvillea zatvoren je za vanjski svijet. Muškarci su pritrčali kako bi uzeli njihove konje, dovikujući pitanja, čudeći se kako su kasno stigli. Kamene su ploče očišćene od snijega koji je ležao u golemim hrpama uz bedeme, ružičastim i svjetlucavim pod svjetlošću baklji. Zakrpa je vukao noge po slami razbacanoj po kamenim pločama kako bi se spriječilo klizanje po ledenoj površini. Portia se pitala što joj je činiti. Svi su članovi njezine pratnje sjahali i okružili su ih njihovi drugovi. Giles je dugim koracima hodao prema nadsvođenom prolazu u unutrašnje dvorište. Prije nego je stigao onamo, pojavila se vitka figura u plaštu. Djevojka je počela trčati prema Portiji i Zakrpi. -P-portia... tako mi je drago da si ovdje! - uzviknula je Olivia kad je uhvatila ular Zakrpe, a njezine su crne oči blistale u svjetlosti baklji. - N-ne mogu ti reći koliko mi je drago. - I meni je prilično drago da sam ovdje - pomalo nesigurno reče Portia. Sjetila se da se Olivia doimala visokom za svoje godine kad su se upoznale na vjenčanju, a to se nije promijenilo. Zapravo, sad je bila visoka gotovo kao i Portia, a na njezinoj su se sitnoj glavi vidjele tamne pletenice. Unatoč zadovoljnom sjaju u njezinim očima, izraz lica i dalje je ukazivao na

44


prekomjernu ozbiljnost. Portia je sišla s konja. Nije znala što bi dalje učinila, ali činilo se da nešto mora. Ispružila je ruku. - Kako si? Tri godine je mnogo vremena. Olivia je prihvatila pruženu ruku i stisnula je, plaho se smiješeći. - Sasvim sam dobro, hvala na pitanju. -Dobro došla u dvorac Granville, Portia. Portia se okrenula kad je čula miran glas. Polubrat njezina oca bio je visok, vitak muškarac smeđih očiju, orlovskog nosa i lijepo oblikovanih usta. Smeđa mu se kosa povukla s čela. Skinuo je rukavicu i pružio joj ruku. Portia je žurno slijedila njegov primjer. -Hladno ti je - rekao je, stisnuvši joj prste. - Imala si grozno putovanje po toj mećavi. - Kimnuo je Gilesu koji se vratio do svojega gospodara. -Upali smo u zasjedu, gospodine. Catovo je lice izgubilo dobrohotan izraz. - Decatur? -Da, gospodine. - Giles je kimnuo. Cato je pustio Portijine ruke. - Povedi svoju sestričnu na toplo, Olivia, i pobrini se za nju. Napola se smrznula. - Okrenuo se Gilesu. - Hajde, čovječe, da čujem. Udaljili su se prema kuli u kojoj su ljudi bili smješteni. Portia je opet navukla rukavicu. -Ovuda. - Olivia ju je povela prema nadsvođenom prolazu u unutrašnje dvorište i do glavne kule zamka. Portia je uspravila ramena i pošla za njom.

45


etvrto poglavlje

- Ovo će biti tvoja odaja. - Olivia je otvorila vrata malene prostorije. - Nnije osobito lijepa soba - s ispričavanjem je rekla. - Ali D-Diana kaže da te tu ttreba smjestiti. Portia je ušla u odaju. Kamene zidove ublažavalo je nekoliko izlizanih tapiserija, a na podu podlošci od rogoza. Slaba je vatra gorjela u ognjištu, a lojanice su treperile u dvokrakom svijećnjaku od kositra. Visoki prozor uvučen u debeli kameni zid zastirao je nauljeni pergament koji je podrhtavao pod naletima ledenog vjetra. Osim niskog uskog kreveta, ondje se nalazio stolac, maleni stol i stalak za lavor, te ormar za rublje. Portia je sve to preletjela pogledom. Oskudan namještaj mnogo joj je govorio o njezinu položaju u ovom kućanstvu. - Trebam li je s nekim dijeliti? - O, ne! - Olivia se šokirala. - Ne, n-naravno. - Onda je ovo palača - vedro će Portia, skidajući rukavice. - Malo udobnije od onoga na što sam navikla, vjeruj mi. Olivia je izgledala sumnjičavo. - Valjda će uskoro donijeti t-tvoju prtljagu. B-bit će ugodnije kad oko sebe b-budeš imala svoje stvari. Portia se nasmijala. - Koju prtljagu? Sve što imam je ovo na meni. O, osim moje malene kutije koja je bila pričvršćena za sedlo Zakrpe. Ne bih željela ostati bez toga. - Smiješak joj je na trenutak izblijedio. - To je doista malo za sedamnaest godina na ovom svijetu, ali nemam ništa drugo. - Sve čime može dokazati tko je ona, pomislila je. One malene uspomene, bez obzira na to koliko bi patetično mogle izgledati nekim očima, jedina su veza sa životom kakav je poznavala i s njezinim jedinim roditeljem. - Nemaš nikakvu drugu odjeću? - Olivia je zurila u nju. Portia je odmahnula glavom, njezina se ranija vedrina vratila, te je rekla: Samo ovo što imam na sebi. I to je golemo poboljšanje u odnosu na ono što sam nosila prije nego me narednik Crampton našao. - Otkopčala je plašt i bacila ga na krevet prije nego se sagnula kako bi raspirila vatru. - Drvo je svježe - primijetila je. - Možda uspijem naći neke suhe cjepanice kad se naučim

46


snalaziti ovdje. Olivia se namrštila. Zaključila je da je ledi Granville slugama koji su pripremali odaju nekako stavila do znanja da se ne trebaju osobito truditi oko udobnosti pridošlice. - T-trebala b-bih te povesti k D-Diani. Portia se uspravila. Olivijino mucanje kao da se pogoršavalo čim bi pomislila na svoju maćehu. - Je li Gorgona? Olivia kimne. - Stvarno je užasna. - O. - Portia kimne. - Zacijelo me ne želi ovdje. Olivia opet kimne. - Zna li to lord Granville? Olivia odmahne glavom. - Ne! D-Diana mu nikad ne p-pokazuje svoju llošu stranu. On misli da je d-divna i ljubazna. - Muškarci su uvijek tako slijepi - primijetila je Portia. - Čak ni oni najbolji ne vide ono što im je pred nosom. Pa, pođimo se suočiti s Gorgonom. Olivijin je smiješak rastjerao sjenke na njezinu blijedom, pribranom licu, a crne su joj oči bljesnule, preobrazivši ga. - Tako mi je drago da si ovdje. Portia još nije željela donijeti prosudbu, s obzirom na ono što je saznala u posljednjih nekoliko minuta, već je samo rekla: - Dvorac Granville je golemo poboljšanje u odnosu na Ulicu St. Stephen. Diana ih je čekala u svojem salonu. Spustila je svoj vez i promatrala Portiju oštrim, neprijateljskim očima. - Olivia ti je pokazala tvoju odaju. - Da, gospo. - Portia se uljudno naklonila. - Veoma sam vam zahvalna na gostoljubivosti. - Da, vjerujem da je poprilično iznad obiteljskih obveza - hladno će Diana. - Očekujem da ćeš na isti način uzvratiti velikodušnost mojeg muža. Ah, pomislila je Portia. Sada dolazimo do toga. - Ne vjerujem da ćete me smatrati nezahvalnom, gospo. - Tvoja je odaja veoma blizu dječjim prostorijama. Moći ćeš čuti bebe ako noću zaplaču i biti pri ruci dadilji za sve što joj zatreba. Znaš li šivati? - Nisam nevješta u kućanskim poslovima, gospo. - Dobro, onda ćeš moći voditi brigu o Olivijinoj garderobi. Moja je švelja zapravo previše zauzeta da bi joj posvetila odgovarajuću pozornost. Isto tako, trebat će pomoći u krpanju posteljine. Sigurna sam da će ti biti drago da budeš korisna gdje god možeš. Portia je samo ponovno napravila kniks. Osjećala je kako Olivia kraj nje gori od očajničke potrebe da nešto kaže i strašne frustrirane bojazni da neće biti suvisla. Portia joj je dobacila hitar pogled i lagano spustila jedan kapak u gotovo nezamjetljivom namigivanju. Vrata iza nje su se otvorila tako silovito da su cjepanice u dubokom kaminu zaplamsale i ušao je Cato Granville, otresajući snijeg s čizama i skidajući rukavice. - Kriste, kako je vani hladno! Žao mi je što si imala tako

47


uzbudljivo putovanje, Portia. - Njegov je osmijeh bio sasvim ljubazan, ali mu se u očima naziralo pitanje. -Uzbudljivo? - pitala je Diana, smiješeći se, ali njezine sive oči ništa nisu odavale. -Decatur - kratko će njezin muž. Okrenuo se prema bifeu od hrastovine i podigao bocu šerija. - Čaša vina za dobrodošlicu, Portia? -Hvala, gospodine. - Portia je prihvatila ponudu i napravila još jedan uljudni kniks. -Draga? - Cato je pružio čašu svojoj ženi, ulio malo za Oliviju, a zatim je trenutak oklijevao nad trećom čašom. Ali djevojka je posve odrasla, tri je godine starija od Olivije. Napunio je čašu do vrha i pružio je Portiji. -Dakle, dobro došla u dvorac Granville, Portia. - Kimnuo je dok je pio u njezinu čast, ali oči su mu i dalje ostale oštro upitne. - Sigurno si iscrpljena nakon putovanja. Prema onome što Giles kaže, to je bila noćna mora. - Snježna mećava nije pomogla - složila se. - Ali vaši su ljudi najgore prošli, gospodine. - Da, tako sam i ja shvatio. - Ponovno je napunio svoju čašu, pomno je proučavajući neznatno suženim očima. - Giles me uvjerava da ti nitko nije naudio. - Da, gospodine. - Jednostavan se odgovor činio najboljim. Šeri na prazan želudac djelovao je na njezina koljena, pa je odložila čašu. - Zaboga, što se dogodilo? - Diana je otmjeno pijuckala iz svoje čaše, zabrinuto promatrajući muža širom otvorenim očima. - Decatur je uhvatio moje ljude u zasjedu i opljačkao ih. - Nakratko je oteo Portiju. - Opet se okrenuo k Portiji, još uvijek suženih očiju. - Što se točno dogodilo? - Ništa od posebnog interesa, gospodine - razborito će Portia. - Primorao me da pođem s njim, mada sam ga pokušala ubiti svojim bodežom, i - Što si učinila? - Cato je s nevjericom zurio u nju. Diani je čaša kliznula iz odjednom ukočenih prstiju. Tamna se tekućina prolila po sagu kraj njezinih nogu. Razdraženo je dahnula. - O, oprostite mi, gospo. Nisam vas željela šokirati. - Portia se zabrinuto ispričavala. Spustila se na koljena i izvadila rupčić kako bi obrisala prolivenu tekućinu. - Ne vjerujem da vam je ostala mrlja na haljini. - Za Boga miloga, curo, ostavi to! - Diana ju je odgurnula. - Ako tako trljaš, samo ćeš pogoršati situaciju. Olivia, pozvoni za Claytona. - Žustro se hladila lepezom. - Sigurno te nisam dobro čula. - Bacila sam svoj bodež u lorda Rothburyja, gospo, ali nosio je prsluk od bivolje kože, pa nije prodro dovoljno duboko da ga ubije - objasnila je Portia držeći se bezazleno nedužno. Olivia je potisnula smijeh. Bila je zapanjena jednako kao i Diana, ali je također pogodila da se Portia silno zabavlja na račun ledi Granville. - Gdje si nabavila taj nož? - pitao je Cato, mahnuvši rukom prema svojoj

48


ženi u nimalo karakterističnoj nestrpljivoj gesti. - Jack mi ga je dao. Kako bih se zaštitila od neželjenih udvaranja - rekla je Portia, stvarajući još porazniji učinak. - Premda ne biste pomislili, kad me pogledate, da bih doživjela mnogo takvih pokušaja, zar ne? - Spokojno se nasmiješila markizu i njegovoj ženi. - No imala sam nekoliko neugodnih susreta, vjerujte mi. Cato se mučio kako bi uspostavio kontrolu nad situacijom. Prijekorno je rekao: - Ne čini mi se da je to tema za salon moje žene. Vratimo se Rothburyju. Je li te ispitivao? - Želio je znati tko sam, gospodine, i zašto putujem pod zaštitom Granvilleovih ljudi. Odveo me do seoske kućice gdje nam je gazdarica oboma ponudila obrok. - Kako pažljivo od njega - cinično primijeti Cato. - Sigurno je imao neki skriveni motiv. Diana se oporavila, pa je pogledala Portiju s gnušanjem i rekla: - Olivia, zašto djevojku ne odvedeš natrag u njezinu odaju? Ondje može sama jesti. Prema tonu njezina razgovora vidljivo je da nije navikla na pristojno društvo, a ne želimo da se osjeća kao da ne pripada među nas. Njezina je prtljaga zacijelo već gore, pa se može raspakirati. - Što se toga tiče, gospojo, nemam prtljage - brzo će Portia, nesposobna si pomoći. - Al' ću priznat da sam jako gladna i želudac mi se zalepil za kičmu. Olivia joj je dobacila iznenađeni pogled. Portijin je glas poprimio otegnuti naglasak jorkširske ulice. Dianin se nos nabrao od gnušanja, ali Catove su se obrve visoko uzdigle. Njihova je gošća do maločas govorila savršenim jezikom. Pitao se nije li se ranije možda silno trudila impresionirati ih, a sad se slučajno vratila svojem uobičajenom načinu govora. A zatim, kad ju je malo pozornije pogledao, odjednom ga je silno podsjetila na njegova polubrata. Djevojčine su kose zelene mačje oči bile sužene, ali bile su oštre, jasne i pronicave, te je shvatio da bez obzira na njezino siromaštvo i mladost, Jackova kći nije ničija budala. Djevojka je na svoj vlastiti način odgovarala na Dianinu neugodnu snishodljivost. Pogledao je Oliviju. Njegovo se ozbiljno, povučeno dijete neosporno smiješilo. Dok je još uvijek pokušavao odlučiti kako bi trebao reagirati na to, Olivia je naglo rekla: - Dođi, Portia. Večerat ću s tobom i pričati ti o svemu. To će bbiti nabolje, oče, ne misliš li? Portia je shvatila mig, a njezin je govor ponovno postao besprijekoran. Hvala vam, gospodine - rekla je, kao da je on pristao na Olivijin prijedlog. Priznajem da sam umorna. Osim ako vas ne zanima još nešto u vezi s mojim susretom s lordom Rothburyjem? - Ujutro - rekao je, mahnuvši joj neka pođe, mada se borio s neobičnim osjećajem da mu je tlo upravo izmaknuto ispod nogu. Opet je napravila kniks i okrenula se prema vratima s Olivijom. Tada je

49


zastala i pogledala preko ramena. - Ipak mi je dao poruku za vas. Nije osobito ljubazna, ali inzistirao je na tome da vam je isporučim. Cato je bio veoma miran, jednom se rukom naslonivši na izrezbarenu policu iznad kamina, a drugom držeći čašu. Pogledom je fiksirao Portijino blijedo lice posuto pjegicama. - Onda je isporuči. - Šalje vam svoje pozdrave... i kaže da će vas vidjeti u paklu. Diana je gnjevno dahnula, a u mirnim smeđim očima lorda Granvillea bljesnuo je bijes. Lagano kimnuvši u znak pozdrava, Portia je izišla iz sobe, a Olivia joj je bila za petama.

Kasnije, Portia je budna ležala u svojem uskom krevetu i promatrala kako svjetlost vatre poigrava na zaobljenom stropu. Vjetar je tresao nauljeni pergament na prozoru, a ona se sklupčala ispod debelih pokrivača, uživajući u toplini i sigurnosti ove privatne odaje iza zaključanih vrata. Nije znala zašto je zaključala vrata, osim što je tu naviku stekla tijekom godina putovanja s Jackom po često nezdravim mjestima gdje je čovjeku netko lako mogao prerezati grkljan radi novčića. Malo je vjerojatno da će joj netko prerezati grkljan u dvorcu Granville, ali kad bi se pitalo Dianu, ledi Granville, brzo bi je sasjekli. Olivia ju je povela da vidi dvije malene djevojčice koje su spavale u svojim zipkama. Dosad je Portia imala veoma malo veze s dojenčadi, pa je bebe nisu osobito zanimale. No odmah je shvatila, po pomalo nabusitom držanju dadilje, da će se od nje očekivati obavljanje svakojakih poslova u dječjim odajama gdje će biti na raspolaganju gospođici Janet Beckton. Portia se okrenula na bok, privukla koljena do mršavih prsa i snažno ih zagrlila. Bilo joj je toplo, nalazila se na suhom i dobro se najela, što je zasigurno razumna zamjena za gubitak neovisnosti. Ovaj dvorac u pustim brdima Lammermuir previše je daleko od urbane civilizacije da bi imala priliku negdje drugdje raditi. Premda su zimi borbe prekinute, nesigurno primirje neće dugo trajati. Čim se lord Leven i njegova škotska pojačanja pridruže vojsci Parlamenta koju vodi lord Fairfax, rojalisti će biti ugroženi brojnijim neprijateljem. Žena bez rodbine koja luta bojnim poljima mogla bi se uzdržavati samo na jedan način. A taj je način Portia odavno odbacila, čak i kad je to bio jedini način da dođe do kruha i krova nad glavom. Jasno, da je muškarac, mogla bi postati vojnik i slijediti zvuk bubnjeva. Tada bi dobivala hranu i plaću. Neveseli se osmijeh pojavio na njezinim usnama kad se sjetila da se jednom davno taj plan nije doimao nerazumnim. Ali tada je bila dijete koje još nije posve izgubilo djetinjastu vjeru u čarolije.

50


Portia je zijevnula kad ju je preplavila silna iscrpljenost. Cijelo ju je tijelo boljelo. Situacija će bolje izgledati izjutra. Uvijek je tako. Portia se prepustila snu, nesvjesna činjenice da se još uvijek smiješi. Posljednja pomisao u budnom stanju bila je o krupnom crvenokosom Rufusu Decaturu kako reže kriške kruha vještinom kućanice... Probudilo ju je lupanje po vratima, pa je sjela, trenutno se razbudivši, ali dezorijentirana. Treptala je i gledala po nepoznatoj odaji, blijedo osvijetljenoj kroz uvučeni prozor. - Portia! - Lupanje se ponovilo i njezino se sjećanje vratilo. - Samo trenutak. - Kliznula je s kreveta, drhtureći na ledenom zraku, te je omotala pokrivač oko sebe, bosa pošla do vrata i okrenula ključ. - Gospode, koliko je sati? - Zijevnula je. - Prošlo je osam. - Olivia se progurala kraj nje. - Nešto se nevjerojatno d- ... - Očajnički se mučila kako bi izgovorila željenu riječ, a Portiji se činilo da to traje cijelu vječnost. - Dogodilo - na koncu je uspjela. - Nešto se nevjerojatno dogodilo! Portia je uskočila natrag u krevet, gurnuvši smrznuta stopala duboko u toplinu posteljine. - Što? - Moj otac! - Prema uzbuđenju u njezinim širom otvorenim očima bilo je teško procijeniti smatra li Olivia vijest dobrom ili groznom. Portia je strpljivo čekala dok je djevojka sređivala svoje misli. - On... on se izjasnio za P-Parlament! - napokon je rekla Olivia. - Jutros će podići stijeg. - Dakle, to je doista zanimljivo - zamišljeno će Portia. - Granvillei su bili najutjecajnija plemićka obitelj na sjeveru. Njihovo pristupanje Parlamentu bit će težak udarac za rojaliste. - Moja je maćeha od nemoći legla u krevet. - Olivia je duboko udahnula, a potom je brzo dodala: - To čini kad se događa nešto što joj se ne sviđa. - Glasno je uzdahnula nakon toliko truda i promatrala Portiju držeći se poput nekoga tko je učinio sve što se od njega moglo očekivati. - Pa, to bi svima trebalo donijeti malo olakšanja - primijetila je Portia, a Olivia se tiho nasmijala. Portia je ponovno odgurnula pokrivače, ali sad s određenom dozom odlučnosti. - Trebala bih ustati. - Janet se p-pitala gdje si. - Dadilja? - Portia je napravila grimasu dok se oslobađala pokrivača i kratko stajala drhtureći u potkošulji. - Mislim da će toj dami i meni biti teško naći zajednički jezik. - Brzo se odijevala, a prsti su joj poplavjeli od hladnoće. Ali najprije mi treba drva za vatru, i voda za umivanje. Gdje to mogu naći? - Pozovi sluškinju. Portia odmahne glavom. - Ne vjerujem da bi itko u dvorcu Granville bio oduševljen mogućnošću da služi mene. I sasvim sam sposobna sama se brinuti za sebe. - Prebacila je plašt oko ramena, gunđajući: - Voljela bih da ne osjećam

51


tako strašnu hladnoću. - Požurila je do vrata, a Olivia je hodala za njom. - Najprije pođimo u kuhinju. Olivia je slegnula ramenima i slijedila vrtlog koji je ušao u njezin život dok je Portia napola trčala hodnikom, a plašt je vijorio oko nje. Olivia je u kuhinji gledala kako se Portia na opušten i ležeran način predstavlja služinčadi i kuharici koja je radila usred posuda u kojima je ključalo. Za nekoliko je minuta dobila vrč vrele vode kako bi se umila u praonici za suđe, a po povratku u kuhinju sjela je kako bi pojela obrok od komadića teletine i jaja. - Jesi li ti već jela, Olivia? - pitala je dok je zlatni maslac mazala na ječmeni kruh. - Ova su jaja jako dobra. - Nožem je pokazala klupu kraj sebe. - Nebesa, ledi Olivia ne može jesti u kuhinji! - uzvikne kuharica. - Samo idite, miledi. Ovo nije mjesto za vas. - Ali ne želim ići - ustvrdila je Olivia s tvrdoglavošću koju je Portia sa zanimanjem zapazila. Olivia je sjela kraj Portije i prkosno se osvrnula naokolo. - Bože dragi i mili! - gunđala je sluškinja u smočnici. - Njez'no će gospostvo imat kap! - Nije baš vjerojatno! - nasmijala se punašna slastičarka rumenih obraza. Ne ta. Ona je sva led. Sve će nas zaledit kak' Lotova žena. To će njez'no gospostvo učinit. - Udarila je valjkom po komadu tijesta, a brašno se podiglo u zrak u finoj maglici. - No, no, pazite što govorite! - ukorila ih je kuharica, značajno gestikulirajući prema Oliviji, ali se činilo da ona ionako ne sluša. Međutim, zavladala je pomalo nelagodna tišina koju su prekidali jedino zvukovi posuda i tava, sve dok se kuhinjska vrata nisu naglo otvorila, pustivši unutra ledeni zrak, a ušli su lord Granville i Giles Crampton. - Koliko bačvica piva imamo u podrumu, Garsing? - Cato je vedro pitao batlera dvorca, čovjeka koji se od ostalih slugu razlikovao po teškim ključevima podruma pričvršćenim za pojas. - Želim ih barem šest sutra ujutro u vanjskom dvorištu. - Imat ćemo i pečenu govedinu, odojka i nekoliko janjčića na ražnjima iznad vatri. Možete li se za to pobrinuti, gospođo Quick? Treba proslaviti. Cupkao je nogama i puhao u šake, obraza rumenih od zime. Ali oči su mu blistale, a cijelo tijelo zračilo energijom i odlučnošću. Zatim je njegov pogled pao na dvije djevojke za stolom. Namrštio se. - Što radiš ovdje, Olivia? Portia je skočila na noge i odgovorila umjesto nje. - Pravila mi je društvo, milorde, dok sam doručkovala. - A zašto ti doručkuješ u kuhinji? - Još se više namrštio. - Nisam smatrala doličnim da vaša služinčad mene poslužuje, gospodine. Cato se osvrnuo naokolo, a služinčad je izbjegavala njegov pogled. Opet je pogledao svoju kćer, i dalje se mršteći. - Gdje je tvoja pomajka? Sigurno ne bi odobravala tvoju nazočnost ovdje. Olivia je porumenjela od napora dok je nastojala sročiti riječi. Cato je čekao, lupkajući rukavicama o dlan šake. Portia je, i dalje na nogama, krišom

52


vilicom uhvatila posljednji komadić teletine. -Gospođa p-pomajka je u krevetu, oče. Cato se namrštio. Kao što se i pribojavao, Diana se ozbiljno uzrujala zbog njegove odluke da promijeni stranu. Ali ona je njegova žena. Podržat će ga nakon što se navikne na to. Izgubio je zanimanje za nazočnost svoje kćeri u kuhinji i okrenuo se Gilesu, koji je strpljivo čekao kraj vrata. - Giles, ljudima reci da ćemo sutra imati blagdan i neka svoje obitelji dovedu na gozbu. Otvori kapiju i zaželi dobrodošlicu i žiteljima sela. Barem svima onima koji će sa svojim gospodarom stati uz Parlament - dodao je, ali tonom koji je jasno govorio da bi ga iznenadila pojava nekog disidenta. - Ako opet ne počne sniježiti, naći ćemo neku glazbu, prirediti ples. Blagdanska gozba za sve koji nam se odluče pridružiti. - Raširio je ruke. -Ljudima će to biti jako drago, gospodine. - Giles se ozareno smiješio. - Već su ionako u blagdanskom raspoloženju. Nećete naći nikoga tko bi stijegu okrenuo leđa. -Dobro. - Cato je zadovoljno kimnuo i opet se zaputio prema vratima. Zatim je zastao i pogledao Portiju koja je, budući da više nije bila u središtu pozornosti, ponovno sjela za stol i dovršavala svoj doručak. Cato je pozorno proučavao blijedo lice posuto pjegicama, kao da može pročitati misli iza bistrih zelenih očiju. Zašto ima dojam da je ova nova članica njegova kućanstva velika zagonetka? Odjednom odlučivši da će je uhvatiti nespremnu, naglo je pitao: - Kakav si osobni dojam stekla o lordu Rothburyju, nećakinjo? Pitanje je posve iznenadilo Portiju, ali je prilično mirno odgovorila: - Ne mislim da sam uopće stekla nekakav dojam, milorde. Zapravo, nije mi se činio osobito zanimljivim. - Cato je uzdigao obrvu. Ako njegova nećakinja Rufusa Decatura ne smatra zanimljivim, ona je veoma neobična pripadnica svojeg spola, ako je vjerovati glasinama. Priča se da čovjek hara područjem poput neobuzdanog pastuha, ostavljajući za sobom slomljena srca i nezakonitu djecu. No s druge strane, sudeći po epizodi bacanja bodeža, Jackova je kći veoma neobično stvorenje. Opet se okrenuo prema vratima. - Olivia, trebala bi bez odgađanja posjetiti svoju pomajku. Možda te treba. - Ponovno je navukao rukavice i izišao iz kuhinje uz još jedan nalet ledenog zraka. Vani je krenuo prema vježbalištu gdje su ljudi završili jutarnju vježbu. Cato je zastao i pogledao kruništa dvorca gdje su se vijorile uske zastavice, prikazujući boje Parlamenta. Lijepo su izgledale na ledeno plavom nebu. Zrak je bio tako hladan da je duboko disanje boljelo, a sunce je bilo blijedožuti krug koji se nalazio nisko nad brdima Lammermuir, te nije davalo nimalo topline. Gdje je Rufus Decatur u ovom trenutku? Skriven u svojoj zavali u pustoši između brda Cheviot? Grof od Rothburyja od jučer poslijepodne zna da će se Cato Granville izjasniti za Parlament. Informacija je izvučena od jednog

53


Gilesova manje izdržljivog čovjeka dok su bili u rukama Decaturovih pljačkaša, a odmetnički je vođa za to vrijeme zabavljao Granvilleovu nećakinju kraj ognjišta u kućici. Cato gotovo uopće nije sumnjao da je cilj napada na njegove ljude zapravo bio upravo traženje informacija. Premda to nije osobito važno jer je informacija sad svima poznata, vijori se na kruništima dvorca Granville tako da je svi mogu vidjeti. No Cato bi silno volio znati na koju će stranu skočiti njegov neprijatelj. Zar Rufus još uvijek sjedi na ogradi, promatrajući kaos u cijeloj zemlji ironičnim okom promatrača, planirajući vlastito uključivanje u anarhiju ondje gdje će to najviše koristiti njemu i njegovoj bandi? Cato nije vjerovao da će Rufus donijeti odluku koja će se temeljiti na nečem drugom, a ne na njegovu vlastitom interesu. Ako Decatur uđe u savez s pobjedničkom stranom, onda će moći očekivati nagrade. Moći će očekivati da će se kuća Rothbury vratiti na svoj prijašnji položaj moći, utjecaja i prestiža. Ako je zapravo to ono što želi. Rufus Decatur je rođeni odmetnik, i rođeni vođa. Privlači ljude kao pelud pčele. Dobre i loše ljude. Muškarce u potrazi za uzbuđenjem. Muškarce koji ne žele ili nisu sposobni živjeti u okviru običnih zakona društva. Hoće li se takav muškarac ikad moći vratiti u civilizirani svijet? Ali treba se boriti u ratu prije nego se potraže odgovori na takva pitanja. I bez obzira na uzbuđenje među ljudima koji su odlazili s vježbališta, na Catovo vlastito ushićenje, markiz od Granvillea vidio je sjenku krvave smrti nad budućnošću svih njih.

54


Peto poglavlje

- No, no, pogledaj ti to. - Rufus se nasmiješio u svoju crvenu bradu, ali njegove bistre plave oči bile su oštre poput dijamanata. Sjedio je na svojem konju i gledao preko niskih brežuljaka do mjesta gdje se dvorac Granville nalazio na vlastitom brdu, višem od ostalih, a s njegovih su se kruništa i tvrđava vijorile zastave Parlamenta. - Junak u svojoj kući - prezirno je rekao. - Graktanje prkosa i hvalisavi ponos. - Čini se da imaju nekakvu gozbu - primijetio je Will, šakom zaštitivši oči od sunca. - Čak se odavde osjeća miris pečenog mesa. - U glasu mu se osjećao čeznutljiv ton; otišli su iz Decaturova sela odmah u zoru, a sad je već gotovo podne. - Da, i čini se da će im se pridružiti pola ljudi iz ovog područja progunđao je njihov drug. Tri su muškarca u tišini promatrala prizor. Ljudi u blagdanskoj odjeći prelazili su spušteni most i ulazili u dvorac, do njih su dopirali zvukovi bubnjeva i svirala, glazba istodobno vojnička i vesela. - Valjda slave Granvilleovo izjašnjavanje za Parlament. - Čini se tako, George - odsutno se složio Rufus. Lupkao je bičem po svojoj čizmi u stremenu, pogleda fiksirana na aktivnosti u dolini, zastave koje se vijore na vjetru, par klizača na zaleđenom jarku oko dvorca, bačvica piva što je skupina veselih mladića kotrlja preko mosta. - Čini se tako - opet je promrmljao. Will je pogledao u stranu, njegov izraz lica odmah na oprezu. Poznavao je taj ton. Kad je Rufus okrenuo pogled svojih izrazito plavih očiju prema njemu, Willovo se srce snuždilo. Vragolasti je izraz preletio tim nasmiješenim očima, a puna usta okružena zlatno-crvenom bradom izvila su se tako da je Willa ispunila poznata strepnja. - O čemu razmišljaš, Rufuse? - nelagodno je pitao. Rufusov se smiješak proširio. - O, mislio sam da bismo od našeg prijatelja

55


Granvillea mogli zatražiti malo gostoprimstva. Prošlo je mnogo vremena od doručka, a ti mirisi doista izazivaju stvaranje sline u ustima. - Idete onamo, milorde? - George je više zvučao rezignirano nego užasnuto. - Mislite da se možete izgubiti u mnoštvu? - Zašto ne? - Rufus je nemarno slegnuo ramenima i potjerao svojega konja. Ostali su ga slijedili dok je jahao u dolinu i zatim do polovice brda na kojem se nalazio dvorac Granville. Rufus je zaustavio konja iza grmlja božikovine i primijetio: - Mislim da ne možemo doći bliže od ovoga. -Ti si lud! - uzviknuo je Will. - Granville će te objesiti s najvišeg kruništa. -Možda bi me objesio kad bi znao da sam ondje - ljubazno se složio Rufus. Sišao je s konja i skinuo zamotanu deku sa sedla. - Pomogni mi s ovime, George. George je sjahao. Točno je znao što se traži od njega. Rufus Decatur je, između ostaloga, bio majstor prerušavanja. Rufus je skinuo svoj plašt i napravio grbu od deke. Uz Georgeovu je pomoć pričvrstio grbu na ramena dok je Will rezignirano gledao. -Dakle, kako izgleda? - Rufus je preko ramena prebacio tamni plašt, podigao kapuljaču i čvrsto je stisnuo ispod brade. Preobrazio se. Njegovo visoko, snažno tijelo odjednom se doimalo slabim, pogrbljenim, jedno je rame bilo više od drugoga, grba je unakazila njegova uspravna leđa. -Proći ćeš - rekao je Will i protiv volje se nasmiješio. Mnogo je puta vidio prerušavanje, ali ga je i dalje uspijevalo zapanjiti. Bilo je tako jednostavno transformacija upravo onih značajki, visine i zapovjednog držanja, po kojima je Rufus Decatur tako poseban. Bez tih značajki, nikomu neće pasti na pamet ime Decatur. George je odsjekao čvrst štap s mlada drva i pružio ga gospodaru Decatura i transformacija je bila potpuna. Pogrbljen i oslanjajući se na štap, u seoskoj odjeći od domaćeg sukna koju su činili plašt, haljetak i hlače, kapuljače navučene nisko na oči, Rufus je postao lokalni mještanin. -Idem sam unutra - rekao je i odmahnuo na Willove proteste. - Jedan uljez čini manji rizik nego tri. - Zašto? - upita Will. - Što uopće možeš dobiti od takvog riskiranja? - Mislio sam da si gladan - Rufus reče, glumeći iznenađenje. - Ja svakako jesam. Opskrbit ću se hranom na gozbi Cata Granvillea - što drugo? - Što drugo, doista? - progunđao je Will, gledajući kako Rufus diskretno izlazi iz zaklona od grmlja. - Naumio je još nešto, nije li, George? - Mislim da jest - flegmatično će George. - No ipak bi mi dobro došlo malo tog mesa. Odavde krasno miriše. - Zadovoljno je udahnuo miris kad je vjetar donio raskošne arome pečenog mesa pomiješane s mirisom dima, a sve je to draškalo okusne bradavice. Rufus se kretao sam najviše pet minuta, a potom se stopio sa strujom ljudi koji su se penjali uzbrdo iz sela u podnožju brežuljka, a Will ga je teško mogao

56


pratiti dok se gegao, svom se težinom oslanjajući na štap. Kad je mnoštvo stiglo do mostića, Rufus je nestao s vidika, a Willu je preostalo jedino tjeskobno grickanje noktiju. Dok je prelazio most, Rufus je pogledao dolje na zaleđenu vodu kanala. Dvije figure koje je ranije vidio još uvijek su klizale. Nije bio pripravan na neobičan trzaj u dnu svojeg trbuha kad je prepoznao Portiju Worth koja se vrtjela ispod njega, zbačene kapuljače otrcanog plašta, a njezina je narančasta kosa svjetlucala pod slabim sunčevim svjetlom. Nije riječ o tome da se iznenadio što je vidi. Znao je da će biti negdje u dvorcu. A ipak je bio svjestan krajnje čudnog osjećaja nemira... uznemirujuće pomisli da je došao u Granvilleov dvorac kako bi potražio nju. Što je, naravno, posve apsurdno. Tada je nestala ispod mosta, a on je prošao ispod podignute željezne rešetke i našao se na neprijateljskom teritoriju, te je morao zadržati potpunu pribranost. Velike su vatre gorjele u sredini vanjskog dvorišta, a komadi govedine, cijele ovce i odojci vrtjeli su se nad njima, parovi mladih momaka vrtjeli su ražnjeve, obraza rumenih od vrućine i sadržaja vrčeva za pivo kojim su se osvježavali, očiju vlažnih od dima. Guslač je svirao u kutu dvorišta, a skupina izvođača narodnih plesova zabavljala je mnoštvo, njihova zvonca melodiozna usred ushićenih povika i klicanja publike. Stolovi od dasaka bili su krcati krumpira, kruha, kolača i sira, a grude zlaćana maslaca nalazile su se uza zid, ali najaktivnije je bilo oko bačvica piva. Rufus se neprimjetno pomiješao s ostalima. Will je dobro pogodio da gospodar Decatura ima na umu nešto više od obične vragolije. Tražio je informacije. Svaka sitnica, svako tračanje, sve što bi mu otprilike otkrilo veličinu vojske Cata Granvillea i njegove namjere, sve što bi mu pomoglo da sazna kako kani pružati potporu Parlamentu. Rufus je prišao bačvicama piva i uzeo vrč što mu ga je veselo pružio neki farmer rumena lica koji je u ruci držao pečeni krumpir, odgrizao velike zalogaje i istodobno zabavljao okolinu izrazito bestidnom pričom. Rufus nigdje nije vidio Cata, pa je cinično pomislio kako je miješanje sa seljacima vjerojatno ispod Granvilleove časti. Osigurat će im sve potrebno za proslavu odluke koja će diljem Granvilleove zemlje ostaviti udovice i siročad, ali on sam ostat će rezerviran. Tada ga je ugledao, na drugoj strani dvorišta. Rufusova je krv brže potekla žilama. Cato je razgovarao s trojicom najistaknutijih zemljoposjednika između Lammermuira i Yorka. To je moglo značiti samo jedno. Vikont Charter, grof od Fairoaksa, i sir Graham Preston slijede Granvilleov primjer i staju na stranu Parlamenta. Rufus Decatur je pomislio da bi se njihov razgovor mogao pokazati korisnim za nekoga tko prisluškuje. Ležerno je krenuo kroz mnoštvo, vukući noge, ispijajući pivo, skrivajući

57


svoje tijelo usred skupina ljudi, napredujući gotovo poput sjenke, tako neprimjetan da se nitko nije obazirao na njega. Na ledu kanala Portia se zaustavila uza zid dvorca. Smijala se dok je hvatala dah, uživajući u opojnom osjećaju slobode što joj ga je klizanje pružalo, u ledenoj svježini zraka nakon smrdljivih urbanih područja u kojima je obitavala posljednjih nekoliko godina. Prilika za klizanje nije joj se često pružala, a ove koštane klizaljke pričvršćene na njezine čizme imaju izrazito oštre rubove, što je povećavalo uzbuđenje, iako je otkrivalo manjkavosti njezine vještine. - Jednog od ovih dana morat ću naučiti stati bez potrebe da se zaletim u nešto - doviknula je Oliviji koja se, kao mnogo vještija klizačica, elegantno zaustavila kraj nje. Portia je pogledala prema ljudima koji su i dalje prelazili mostić, a oči su joj se stisnule. - Što misliš o tome da se pridružimo gozbi, Olivia? Olivia se doimala iznenađenom. - Ali nismo p-pozvane. -Ne, ali kao kći tvojeg oca, ne misliš li da bi malo trebala glumiti domaćicu? - Portia je ležerno popravila rukavice na rukama, čekajući da vidi kako će Olivia reagirati na taj novi prijedlog. -To nikad nisam radila - sumnjičavo će Olivia. - To je D-Dianin zadatak. -Ali Diana danas neće izići iz svoje spavaće odaje - naglasi Portia. Naslonila se na zid i prekrižila ruke na prsima, a njezine su zelene oči upitno blistale, više nego malo pronicave. Olivia je to apsorbirala u zamišljenoj tišini. Pogledala je sive zidine dvorca koje su se uzdizale u visine nad njome. Iz vanjskog su dvorišta dopirali zvukovi glazbe i veseli glasovi. -To bi Dianu prikazalo u lošem svjetlu - polako je rekla. -Upravo tako. - Portia se tiho nasmijala. - Dođi. - Klizala je do obale, a Olivia ju je slijedila, te su sjele kako bi skinule klizaljke. - Isto tako, malo ću dulje ostati izvan dohvata Janet Beckton. Olivijin je smijeh istodobno bio nervozan i uzbuđen dok su se preko mosta vraćale u dvorac. Cato se iznenadio kad je vidio da se djevojke druže s ljudima u vanjskom dvorištu, ali mu je bilo drago kad je vidio na kako samouvjereni način Olivia nadzire punjenje stolova. Činilo se da zna što radi. Portia je zaključila da Olivia ne treba njezinu pomoć u ulozi domaćice i zaputila se prema vatrama, privučena aromama pečenog mesa. Glad joj je još uvijek bila u tako živom sjećanju pa nikad nije propuštala priliku da jede, kad god bi se takva prilika ukazala. Progurala se kroz mnoštvo oko ražnja na kojem se odojak vrtio iznad vatre. Stariji čovjek s grbom ispod plašta od domaćeg sukna stajao je kraj ražnja. Nožem je rezao pečeno meso, nabadao ga na vrh oštrice i pružao ga ljudima oko sebe. - Ja bih jedan komadić, dobri čovječe - vedro je rekla Portia, skidajući

58


rukavice, a zatim je primaknula ruke vatri dok je čekala meso. Stajala je veoma blizu čovjeku i obuzeo ju je krajnje neobičan osjećaj, fine su se dlačice na njezinoj koži podigle kao da joj je duh prešao preko puta. Ukočila se, njezine se ruke nisu micale, dah joj je zastao u prsima. Nemoguća spoznaja pucketala je njezinim žilama. - Žel'te li hrskavu koricu, gospodična? - Čovjek je govorio staračkim i škripavim glasom, a njegov je jorkširski naglasak bio veoma izražen dok je rezao meso, odrezavši debeli komad s hrskavom zlatnom kožicom. Okrenuo se prema njoj, njegove oči plave iskre ispod kapuljače navučene nisko na čelo. Portia je s nevjericom zurila u Rufusa Decatura. Što on ovdje radi? Smrtni neprijatelj lorda Granvillea ležerno je stajao unutar zidina dvorca, bezbrižno se služeći Granvilleovim mesom. Koraknula je unatrag od vatre, no je li to bilo radi vlastite ili Decaturove zaštite, nije bila sigurna. Ali Rufus Decatur je koraknuo s njom, i dalje joj nudeći meso na vrhu bodeža. - Jeste li posve poludjeli? - šapnula je, nesvjesno ponavljajući Willove riječi. Činilo se da Rufus razmišlja o tome, ali njegove bistre oči nisu djelovale nimalo ozbiljno dok su počivale na njezinu prema gore okrenutu licu. Smijao joj se, a ona je imala jasan dojam da je poziva u svoju šalu. - Jeste li ludi? - ponovila je jedva čujnim šaptom, pokušavajući otrgnuti svoj pogled od magnetske privlačnosti njegovoga. - Ne vjerujem, gospođice Worth - zamišljeno je rekao. - No možda bi bilo manje opasno kad ne biste izgledali kao opčinjeni zec. Bojim se da biste mogli privući neželjenu pozornost, a ja sam se tako silno potrudio učiniti neupadljivim. - Uputio joj je osmijeh ispričavanja, ali njegove su joj se oči i dalje smijale. Portia se nesvjesno osvrnula naokolo, osjećajući se poput krivca, a Rufus je prijekorno cmoknuo jezikom. - To je siguran način na koji se privlači pozornost na sebe - promrmljao je. Pomaknuo je ruku i njegov se plašt raširio poput krila šišmiša i Portia je shvatila da se kreće pod zaštitom toga krila, premda nije znala kako se to zapravo dogodilo. On ju je pokrenuo, a ne ona sama vlastitom voljom, tupo je pomislila. Kad se zaustavila, opet ne svojom voljom, našla se u skrovitom kutku dvorišta, skrivena od mnoštva masivnim stupom. - Što želite? - ljutito je šapnula. Još uvijek ju je skrivao njegov plašt, a stajala mu je tako blizu da je osjećala toplinu njegova tijela, miris kože njegova haljetka, grubu vunu košulje i platna od domaćeg sukna. Svijet kao da se smanjio na ovo maleno, slabo osvijetljeno, aromatično mjesto, a bučni zvukovi veselja dopirali su iz velike daljine. Rufus nije odgovorio. Samo joj je ponudio meso što ga je još uvijek nosio na vrhu noža. Bez razmišljanja je ispružila ruku i uzela ga, a zatim je tiho uzviknula kad joj je opeklo gole prste. - Oprezno! - upozorio ju je, zvučeći istinski zabrinuto. Uzeo je meso vlastitom golom rukom i puhao u nj. - Pokušajte sada. - Podigao je sočni

59


komadić do njezinih usana, a Portia je kao opčinjena otvorila usta i uzela ga. Bilo je slasno, kožica hrskava i neznatno prepečena, meso sočno i mekano. Uživala je u tome poput osobe koja doista cijeni hranu, zaboravljajući na njihovu okolinu u trenutku zadovoljstva, pa nije vidjela zadivljeni bljesak u očima koje su je promatrale. - Dobro? - pitao je, a glas mu je bio tako tih da je to pojačalo osjećaj potpune intimnosti u krcatom i bučnom dvorištu. Polizao je prste, a zatim je, lagano se namrštivši od koncentracije, palcem protrljao Portijine usne i bradu gdje je ostala mrlja od mesa. Koža njegova palca bila je hrapava, a usta su joj gorjela pod njegovim čvrstim dodirom. Na trenutak joj je dlanom dotaknuo obraz, te je na svojoj delikatnoj koži osjetila žuljeve mačevaoca. Naježile su se fine dlačice na njezinu zatiljku, strujanje napetosti zahvatilo joj je utrobu, a tada je on spustio ruku. Opčinjeno je gledala kako je polako opet polizao palac prije nego je vratio bodež u korice i navukao rukavicu. Svijet se polako prestao vrtjeti i ona se nekako uspjela vratiti u stvarnost. Što želite ovdje? - još je jednom pitala. - O, ja sam, kako ono bard kaže... ? 'Skupljač nevažnih sitnica' - odgovorio je uz nonšalantnu gestu koja kao da je obuhvaćala cijeli prizor. - Špijunirate? - Ako to želite tako reći - složio se. - Ali lord Granville će vas dati objesiti! - Odjednom joj se pred očima pojavila jasna slika Granvilleovih vojnika koji ih okružuju u ovom tihom kutku. Jedan čovjek, čak i netko snažan poput ovoga, bio bi bespomoćan. Pretvorili bi ga u krvavu kašu prije... Vidjela je vješanja. Znala je kako izgleda tijelo koje se njiše ispod vješala, glava pod neprirodnim kutom, isplažen jezik, plavo lice, izbočene oči... Osjetila je mučninu, a meso što ga je upravo s onakvim užitkom pojela činilo se poput masnog olova u njezinu želucu. - Granville će me najprije morati pronaći. - Rufusove su oči proučavale njezino lice, a pjegice su se još više isticale zbog bljedila izazvanog napetošću koje ga je preplavilo. - Što je? - automatski je pitao kad je vidio užas u njezinim zelenim očima. - Izgledate kao da ste upravo vidjeli vraga. - Možda jesam - rekla je, trgnuvši se. - Vrag je Rufus Decatur. Zar ne shvaćate da samo moram podići svoj mali prst i ljudi lorda Granvillea bacit će se na vas kao muhe na truplo? - Ali vi me ne kanite izdati, zar ne, gospođice Worth? - Pomaknuo je ruku i nabori plašta ponovno su je obavili, pa se nekako našla bliže njegovu tijelu. Ta neobična i uznemirujuća blizina stvarala je u njoj osjećaj da je sudionica u njegovu pothvatu na neprijateljskom teritoriju. Svim je silama nastojala izbaciti taj osjećaj, oštro upitavši: - Zašto ne bih? - O, nekoliko razloga - rekao je i osmjehnuo se. - Kao prvo, ne vjerujem da ste sposobni osuditi čovjeka na smrt. - Mogla bih osuditi Decatura - prasnula je, poželjevši da se može odmaknuti, ali iza nje se nalazio zid, a ispred nje njegovo tijelo dok su je plašt i

60


stup odvajali od ostatka svijeta, izolirajući je u ovom intimnom skrovištu. Zaboravljate da sam ja Granville, lorde Rothbury. Odmahnuo je glavom. - Ne, nisam to zaboravio. Unatoč tomu... - Njegov se smiješak proširio i ona je vidjela malene bore oko njegovih očiju, bijele na preplanuloj puti. - Unatoč tomu, imamo nešto zajedničko, vi i ja - blago je rekao. - Ja ne pripadam ovamo, ali ne pripadate ni vi, slatka moja. To je bila tako zapanjujuća istina da je Portia samo zurila u njega. Rufus se tiho nasmijao. - Maca vam je popapala jezik? - Jednim joj je prstom podigao bradu, brzim se pokretom sagnuo i poljubio joj usta. - Da zapečatimo nagodbu između izopćenika - rekao je i uspravio se. Istodobno je pustio da plašt padne s nje i koraknuo dalje od stupa, ponovno joj otvorivši vrata u svijet. Nestanak izoliranosti, povratak osjećaja prostora, sve je to bilo tako iznenadno da je Portia osjetila vrtoglavicu. Vrtjelo joj se u glavi. Uopće nije mogla dokučiti što se upravo dogodilo. Rufus je pogledao naokolo i nemarno rekao: - Je li ono Granvilleova kći? Djevojka u plavom plaštu? Pitanje je prekinulo opčinjenost koja je obuzela Portiju. Uz bljesak panike, sjetila se tko je taj čovjek. Smrtni neprijatelj, opaka prijetnja dobrobiti svakoga Granvillea. - Zašto to želite znati? - Glas joj je zvučao promuklo, pa je pročistila grlo. - Samo me zanima. - Od kakvog bi uopće interesa Olivia mogla biti za vas? - Portia se pomaknula kao da želi sakriti Oliviju od Decaturova pogleda, premda je znala da je to besmisleno. - Ne osobitog - odgovorio je i nemarno slegnuo ramenima. - Granvilleove kćeri nisu posebno zanimljive. Kad i ako dobije sina, to bi bilo drukčije. - Opet je slegnuo ramenima. - Pozdravljam vas, gospođice Worth. Naglo se okrenuo od nje i zaputio se kroz mnoštvo, njegov plašt od domaćeg sukna prebačen preko pogrbljenih i deformiranih leđa... prava inkarnacija bolesnog starog seljaka. Portia je nepomično stajala usred raskalašene gozbe, nastojeći se ponovno pronaći. Plutala je u vrtlogu smućenosti, a od svega je samo jedno razumjela. Manipulirao je njome. Rufus Decatur se poigrao njezinim emocijama, razbudio njezina osjetila, i smijao joj se dok je to činio. Prema njoj se ophodio s nemarnom familijarnošću čovjeka koji zna da svaku ženu može vrtjeti oko malog prsta. I ona mu je to dopustila. Imala je dovoljno iskustva po pitanju načina na koji muškarci omalovažavaju žene da bi znala što se događa, a ipak je Rufusu Decaturu dopustila da joj se izruguje. Bijesna na sebe i na Decatura, zaputila se prema Oliviji, a oči su joj plamtjele. U tom bi trenutku rado izdala Rufusa Decatura, ali starac u plaštu od domaćeg sukna više nije bio na vidiku.

61


Pravokutna prostorija u prizemlju Rufusove kolibe bila je jarko osvijetljena i topla zahvaljujući velikim cjepanicama koje su plamsale na ognjištu. To je bilo dobrodošlo utočište nakon tri sata jahanja od dvorca Granville, a posljednji je sat snijeg tako obilno padao da su muškarci i konji bili posve prekriveni bijelim slojem, te su podsjećali na duhove u mraku. - Tko pazi na dječake? - pitao je Will dok je kraj vrata kolibe otresao snijeg sa svojega plašta. - Večeras su sa Silasom... barem se nadam da jesu - dodao je Rufus dok je zatvarao vrata za sobom. - Ondje bi trebali biti. - Ušao je u spremište u stražnjem dijelu prostorije kako bi uzeo vrč medovine. Will se tiho nasmijao dok se oslobađao mokre odjeće. - Netko sigurno pazi na njih. - Da. - Rufus je napunio dva pehara medovinom i jedan pružio svojem bratiću. Nije bio zabrinut za svoje sinove. Sigurno su negdje u taboru i netko ih drži na oku. Kad su gladni, jedu za stolom koji im je najbliži, a zaspe ondje gdje ih svlada umor. To je pomalo čudan odgoj, ali Rufusu se nije činilo da im škodi. - Popij, pa ćemo uskoro poći na večeru u kantinu. - Rufus je podigao pehar u zdravici. Will je vidio da je izraz lica njegova bratića zamišljen, čak zabrinut, pa se pripremio slušati ono što je Rufus saznao tijekom svojeg boravka u dvorcu Granville. Rufus je stajao ispred vatre, podigavši nogu na ogradu kamina. Otopljeni je snijeg stvarao lokvice vode na čistom podu, ali činilo se da on to ne opaža. Granville i njegovi istomišljenici okupljaju ljude za Parlament - mračno je rekao dok je pehar prinosio ustima. - Odakle? - Iz cijele grofovije. Charter, Fairoaks i Preston daleko dopiru. - Udružili su se s Granvilleom? - Willove su se oči raširile dok je apsorbirao implikacije toga. - Da. Harat će Yorkom, Nottinghamom, Bradfordom i Leedsom uime Parlamenta. Točno će znati komu se mogu obratiti, koga će moći preobratiti na svoju stranu. Rufus je ponovno napunio svoj pehar i pokazao vrč, pozivajući Willa da se posluži. Usta su mu se pretvorila u tanku crtu, gotovo nevidljivu u bradi, a glas mu je bio bezizražajan. - Fairoaks je govorio o skupljanju crkvenog blaga... kaleža i takvih stvari. Prikupit će dosta toga, rekao bih. Will je osjetio kako su mu se ramena ukočila od strepnje. Nije mu se sviđao način na koji je Rufus govorio; nestao je sav humor, sva bezbrižnost, a

62


glas i lice bili su mu tvrdi poput ahata. Rufus je nekamo smjerao s tim prepričavanjem otkrića, a Will nije znao kamo. No znao je da to nije sretna destinacija. - Žene imućnijih ljudi odreći će se svojih dragulja; trgovci će dati srebro, kositar, zlato, sve što se može rastaliti ili prodati. A Granville će skupljati olovo i željezo za metke i topovske kugle. Plave su oči bile zagonetne dok je njihov pogled počivao na Willovu licu. Što misliš, gdje će drugdje Granville potražiti prihode, Wille? Will je s nelagodom progutao slinu pod tim nemilosrdnim pogledom. Od njega se očekivao odgovor, ali nije mu padalo na pamet kakav bi on mogao biti. Rufus je prstima lupkao po polici iznad kamina, njegovi su kratki, lijepo oblikovani nokti kuckali po drvu dok je čekao da Will shvati. Nakon trenutka tišine, tiho ga je potaknuo: - Granville će zacijelo dati doprinos i iz vlastitog imetka. - Pa, da, valjda - rekao je Will, mršteći se dok je nastojao pronaći odgovor koji bi zadovoljio njegova bratića. - Okupio je vlastitu vojsku, a to nije nimalo jeftino. Ako stvara vlastitu oružanu... - Da, rekao bih da Cato namjerava bez ustručavanja uzeti iz svakog izvora do kojeg može doći - rekao je Rufus, a njegov bi glas sad mogao korodirati alkemičarevo zlato. Will je zurio u njega dok su implikacije polako postajale jasne. - Ti... ti misliš da će iskoristiti Rothbury? Rufus je pogledom fiksirao neku točku iznad Willove glave, ali je unatoč tomu mlađi čovjek zadrhtao od otrovne iskre koja je proletjela hladnim plavetnilom. -Zašto ne bi? - istim je otrovnim tonom rekao Rufus. - Zašto ne bi? - Naglo je prišao stolu, zamahnuo nogom i stolac je poletio preko sobe do zida gdje se prevrnuo. - Cato Granville ima pravo upravljanja imanjem Rothburyja. Zašto te prihode ne bi iskoristio za vlastite ciljeve? Will je rijetko kad imao priliku vidjeti gotovo legendarni gnjev svojeg bratića jer je Rufus prije mnogo godina naučio držati ga pod kontrolom. No sad je osjećao da je Rufus veoma blizu ruba, a Will je razumio zašto je tako. -Ima pravo upravljanja za krunu - oprezno je rekao. - Valjda te prihode ne bi mogao usmjeriti protiv krune. -Zašto ne? - upita Rufus. - Čovjek je varalica, lažljivac, izdajnik. Pogazio je podaničku prisegu vladaru. Što misliš, kakav moralni kodeks on uopće ima? Nemoj biti naivan! - Hodao je prostorijom, a zidovi kao da su se stezali oko Willa dok je moćna osobnost i gnjevni duh njegova bratića ispunjavao prostor dok se nije činilo da ondje za njega nema dovoljno mjesta. Rufus je odjednom stisnutom šakom tresnuo po zidu, a polica posuđa je zadrhtala tako da su posude od kositra i gline lupale jedne o druge. Premda je znao da njemu ne prijeti nikakva opasnost od eksplozije bijesa,

63


Will je poželio da može neopazice šmugnuti odande. - Neću to dopustiti - rekao je Rufus, a njegov je glas postao tih i otrovan poput uboda otrovnice. - Onaj podlac neće prihode Rothburyja iskoristiti u vlastite svrhe. Uzet ću ih za kralja. A kad skupi svoje blago, uzet ću i to. Uzet ću svaki komad srebra, svaki zlatnik, svaki dragulj, svaki olovni metak i čelično koplje do kojeg dođe. Uzet ću ih za kralja. Will nije znao treba li odgovoriti na to. Činilo se da njegov bratić nije govorio njemu; to tiho, strastveno obećanje bilo je osobno. Ali Will si nije mogao pomoći. U tišini koja je uslijedila, s oklijevanjem je rekao: - Kako? Rufus je prišao stolu, a oči su mu sad blistale, užasavajuća napetost obuzdavanoga gnjeva nestala je iz njegova tijela. - Imam plan gadan i prepreden kakav je i sam Cato Granville, Wille. - Podigao je svoj pehar i iskapio sadržaj, a zatim je zavukao prst kroz držak kamene boce i uzeo je s police, prislonivši je uz rame dok je snažnim bijelim zubima izvlačio čep. - Jesi li dovoljno muškarac za to, Wille? - Zamahnuo je bocom, u glasu mu se osjećao ton zadirkivanja, ali Will je imao osjećaj da se pitanje nije odnosilo samo na njegovu sposobnost da popije jako škotsko piće napravljeno od sladnog ječma koje snažnog muškarca za manje od sat vremena može srušiti pod stol. Gurnuo je svoj pehar preko stola i Rufus ga je napunio do polovice. Trebat će ti još nekoliko godina prije nego uspiješ popiti više od toga, momče rekao je, sjeo na rub stola i popio dug gutljaj iz boce prije nego ju je spustio kraj sebe. - Dakle, što bi Cato Granville mogao imati a da to cijeni više od svega ostaloga? - Čupava se obrva uzdigla. Will je oprezno popio gutljaj žestokog pića. - Ne znam. Kako bi to itko mogao znati? - Ima kćer - Rufus je promrmljao gotovo zamišljenim tonom. - Zapravo, vjerujem da ima tri kćeri... Ima lijepu ženu...? - Promatrao je Willa i dalje s uzdignutom obrvom. Will se počeo osjećati ošamućeno, ali nije vjerovao da se to stanje može u potpunosti pripisati piću. Činilo se da Rufus govori u zagonetkama. Šutio je, oprezno promatrajući bratića. Rufus je opet podigao bocu. - Sasvim je jednostavno, momče. Cato će meni prepustiti prihode Rothburyja u zamjenu za svoju najstariju kćer. - Nagnuo je bocu na usta dok je Will zaprepašteno zurio jer je napokon shvatio Rufusov plan. - Otmica... oteo bi djevojku radi otkupnine. - Tako je. - Rufus je spustio bocu i nadlanicom obrisao usta. - U zamjenu za Rothbury, za prihode mojeg nasljedstva. Njegov je otac izdao mojega radi tih prihoda, a sad ću se nagoditi za povratak istih uz pomoć nečega što neće moći odbiti. To je moje, Wille - rekao je tihim glasom punim žestine. - Moje. I neću trpjeti da se mojim imetkom koristi štakor Granville. Will je progutao sadržaj svojeg pehara i silovito se zagrcnuo, presamitivši

64


se kad su mu oči i nos zasuzili, a vatra se širila njegovim ždrijelom. Rufus ga je udarao po leđima. - Maleni gutljaji, Wille, maleni gutljaji - savjetovao mu je, a žestina je nestala iz njegova glasa koji je opet postao vedar i bezbrižan. Will ga je pogledao kroza suze. - Kako ćeš to izvesti? - Još nisam siguran, ali smislit ću nešto. Sad pođi na večeru. Ja moram razmisliti. Will je ostavio bratića samog s njegovim mislima i kamenom bocom. Rufus je dodao drva u vatru i sjeo kraj kamina. Piće je njegovo tijelo proželo toplinom i opustilo ga, ali nije umanjilo bijes u njegovu umu. Od svih nepravdi počinjenih kući Rothbury, najteže je bilo podnijeti činjenicu da je markiz od Granvillea trajno dobio pravo upravljanja konfisciranim imanjem Rothburyja. I sad ovo, konačno poniženje. Da bi se prihodi od Rothburyja trebali koristiti za potporu Granvilleove strane u ovom građanskom ratu. Rufus je pio ravnomjerno i uporno dok se vatra u kaminu gasila, a s njom i njegov bijes. Zamijenila ga je hladna predanost i jasno planiranje. Kad je napokon odbacio gotovo praznu bocu i popeo se na kat do svojeg samotnog kreveta, u mislima je imao savršeno osmišljen plan. Saznao je nekoliko korisnih činjenica tijekom svojeg kratkog - i iznenađujuće zabavnog - posjeta dvorcu Granville.

65


Šesto poglavlje

Muškarci, vijugave sjenke u treperavom svjetlu fenjera, kao da su se stopili sa zidinama dvorca Granville. Glasanje mazge dopiralo je iz treptave tmine daleko ispod Portijine špijunke. Nije vidjela životinju ili životinje, koje su stajale negdje izvan kruga svjetla što ju je davao fenjer, čekajući da se njihovi koševi isprazne, ali je vidjela muškarce, savijene u struku pod težinom tereta, kako se pojavljuju iz mraka, hodaju prema tajnim vratima vidljivima u debelim zidinama samo onima koji znaju što treba tražiti. Do tajnog se ulaza dolazilo s opkopa ispod mosta na podizanje i on je, kao što je otkrila tijekom jednog od svojih dnevnih izviđanja, previše nizak da bi mogao ući čovjek koji uspravno hoda. Nije bilo nikakvih drugih zvukova, nikakav šapat ili šuštanje od ljudi koji su bešumno radili. Razabrala je krupnu figuru Gilesa Cramptona koji je nadzirao operaciju, ali nije uspjela identificirati nijednog od ostalih, kao i obično. Nitko ne zna da je ona ovdje, čak ni Olivia, koja je zacijelo u toplom krevetu. No Portia je odavno stekla naviku podrobnog upoznavanja svojeg okruženja. Takvo je upoznavanje najbolje obaviti noću, neprimjetno. Nevjerojatno je što se tako može otkriti - prizor na opkopu ispod nje to dokazuje. »Imamo nešto zajedničko, vi i ja.« Proklet bio taj čovjek! Zašto joj neprestano upada u misli? Portia je žestoko opsovala u sebi. Problem je bio u tome da je to istina. Ona upravo špijunira, baš kako je radio i Rufus Decatur. Noću se šulja naokolo i pokušava saznati ponešto o okruženju u koje se zapravo ne uklapa. Ona je izopćenica koja nastoji voditi brigu o sebi na posve isti način kao iritantni Rufus Decatur. On je to shvatio, a ona nije. Uz još jednu psovku, silom je vratila svoju pozornost na ono što je promatrala. Gledala je prizor iz jednog od drevnih zahoda postavljenih na kruništima. Iz ovog se pružao pogled na mostić. Postavljen u vrijeme gradnje dvorca, prije

66


nekih tristo godina, zahod se nije koristio već cijelu generaciju, ali niz kanal se još uvijek jasno vidio opkop. Dok je ležala na trbuhu, iz ptičje je perspektive vidjela što se dolje događa. I bilo je veoma zanimljivo. Već treću noć u tjedan dana bila je svjedokom istog prizora. Mazge su stizale odmah iza ponoći, a čekali su ih muškarci iz dvorca. Iskrcavanje tereta bilo je brzo i tiho, a dok je sad promatrala, posljednji je čovjek s fenjerom nestao u dvorcu i noć se vratila posvemašnjoj tami i tišini. Portia se gurnula unatrag tako da je sjela na pete. Sićušan je prostor zaudarao po vlazi, vina je rasla na zidovima i između kamenih ploča. Ali to je izvrsno mjesto za špijuniranje, a takvih ima nekoliko na kruništima koja su izbočena iznad opkopa, pa se iz ptičje perspektive može promatrati niz mjesta oko dvorca. Što to vidi? Nekakav teret redovito stiže u gluho doba noći, a sudeći po žurbi i tajnovitosti cijelog postupka, čak ni oni koji žive u dvorcu za to ne smiju znati. I posve je sigurno da za to ne smije znati grof od Rothburyja! Premda, s obzirom na njegovo nedavno ponašanje, Rufus Decatur zacijelo zna veoma mnogo o Granvilleovim poslovima. Portia je zijevnula i uspravila se. Ima li on špijune u dvorcu? Možda promatra ovaj prizor baš kao i ona. Shvatila je da neprestano očekuje da će ga ugledati. Tu i tamo krajičkom oka opazi sjenku nekoga tko joj se čini neodređeno poznat, promatra pridošlice u dvorcu, pokušava prodrijeti kroz moguću krinku koja bi otkrila Decatura. Apsurdna opsjednutost koja ju je silno iritirala, ali činilo se da se toga ne može osloboditi. Najgore od svega bilo je to da nije znala boji li se mogućnosti da se on izlaže takvoj opasnosti, ili osjeća indirektno uzbuđenje zbog njegove lakoumne smionosti. To je pitanje bez odgovora, i bolje ga je ne postavljati. Izišla je iz zahoda i zaputila se oko kruništa, priljubivši se uz prsobran, nadajući se da će biti nevidljiva stražarima u kulama. Međutim, bez incidenta je stigla do uskog kamenog stubišta koje će je odvesti do mostića što spaja obiteljski kat glavne kule zamka s vanjskim zidinama. Taj se mostić rijetko koristio, mada joj je Olivia rekla da ljeti katkad šeće kruništima, kad bi uspjela pobjeći od Diane. Ali općenito, obitelj se za svoj boravak vani koristi vrtovima i voćnjakom oko glavne kule. Stigla je do vlastite odaje ne susrevši nikoga, sad već neprestano zijevajući, te je skinula vanjske slojeve odjeće i uskočila u krevet. Soba je sad bila mnogo toplija jer se dobro opskrbila drvima za ogrjev, ali je ipak potrajalo dok nije prestala drhtati. Ležala je u krevetu, glava joj je počivala na spojenim rukama, i razmišljala o toj zagonetki dvorca Granville. Zacijelo je ono što je vidjela povezano s ulogom lorda Granvillea u ratu. Možda bi se isplatilo istražiti što se nalazi iza vrata koja se otvaraju prema opkopu. Idućeg se jutra rano probudila, ushićeno shvativši da sunce sja. Slabašna se žuta svjetlost nazirala kroz pergament na

67


uvučenom prozoru. Prohladno svjetlo, ali ipak daleko više okrepljujuće nego sveopće sivilo prethodnih dana. Skočila je iz kreveta, istodobno nabacujući odjeću i raspirujući žar kako bi se vatra opet rasplamsala, a zatim je otišla u dječje odaje gdje je obavljala jutarnje poslove po Janetinim nalozima. Međutim, uskoro je Olivia promolila glavu kroz vrata. - Otac želi znati zašto nisi na d-doručku, Portia. Portia je podigla pogled s onoga što je radila i iznenađeno rekla: - Ali ja uvijek doručkujem u kuhinji. -Otac to ne zna. Portia je napravila grimasu. - A njezino mu gospodstvo, vjerojatno, nije reklo da je to njezina ideja. - Jedva je vidjela lorda Granvillea od onog jutra kad je stigla. Izbivao je iz dvorca po nekoliko dana odjednom, a čak i kad je bio ovdje, rijetko se kad pojavljivao u obiteljskim prostorijama, pa je Diana vodila glavnu riječ. Olivia je odmahnula glavom. - Hoćeš li doći? -Naravno. - Portia je spremno pružila dijete Janet i uhvatila Oliviju pod ruku dok su hodale prema blagovaonici. Olivia se nije mogla sjetiti kad je zadnji put bila sretna kao sada. Portia je poput sunčeve svjetlosti, često je mislila. Žuti sjaj koji se proširio nad tmurnim životom u dvorcu Granville prodire u sjenke, grije vlažnu hladnoću tvrđave. Čak je i služinčad drukčija. Činilo se da se automatski smiješe čim se Portia pojavi među njima, te se često s lakoćom upuštaju u prijateljsko i katkad bestidno čavrljanje s njom. Olivia je, koju su učili da na služinčad gleda samo preko njihovih dužnosti, druženje s Portijom doživljavala kao niz otkrića. Sad je vidjela osobu iza svakog pribranog i poslušnog izraza lica onih koji su joj služili. Saznala je ponešto o njihovim obiteljima, o njihovim boljeticama i svakodnevnim zadovoljstvima. Kad su ušle u blagovaonicu, Cato se iznenadio jer je na kćerinu licu vidio izraz koji ga je podsjetio na otvoreno, sretno dijete kakvo je nekoć bila. Namrštio se, pitajući se zašto je tako neobično vidjeti je kako se smiješi, čuti je kako se smije. Olivia je napravila kniks i zauzela svoje mjesto za stolom. Portia je slijedila njezin primjer, promrmljala »Dobro jutro« i sjela. Diana ju je promatrala sa skrivenim gnušanjem. Djevojka je tako mršava, tako neprivlačna sa svojim bijelim licem i nepoželjnim pjegicama, te onim oštrim zelenim očima. Ipak, iz nje je zračila energija, odlučnost, a to je Diana doživljavala kao nešto prijeteće. Znala je da je apsurdno osjećati da bi to kopile moglo predstavljati prijetnju za njezin spokoj, ali život u dvorcu Granville, premda nikad osobito stimulativan, ozbiljno se pogoršao otkako je stigla Portia Worth. Nije baš da se Portiju može smatrati krivom za markizovu nezamislivu promjenu strane u ratu, ali Diana je u svojem trenutnom ogorčenju morala nekoga okriviti.

68


- Možda bi željela s nama podijeliti šalu, Olivia - zlobno je rekla. - Krajnje je nepristojno u javnosti se smijati nečemu privatnom. Portia to možda ne zna, ali ti sigurno znaš. Veseli se sjaj ugasio u Olivijinim očima. Promrmljala je: - Nema nikakve šale, g-gospo. - Pa, čini se da te nešto zabavlja - uporno će Diana. - Molim te, reci nam. - Beba se, gospo, jutros prvi put nasmiješila - rekla je Portia dok je maslacem mazala krišku ječmenoga kruha. - Vjerujem da nam se to objema činilo zaraznim. Olivia je ispod oka pogledala preko stola i opazila kako joj je Portia vragolasto namignula. Poželjela se nasmijati i Dianina je zloba izgubila moć. Poslužila se gljivama i bubrezima, popila gutljaj piva i smireno nastavila doručak. Cato je volio svoje malene kćeri, ali jedva da su imale ikakva utjecaja na njegove trenutne preokupacije. Međutim, razumio je kako bi prvi smiješak bebe mogao oduševljavati žene. Dobrodušno se nasmiješio zaraćenim stranama oko stola, poslužio se jelom i primijetio: - Nadam se da ti se sviđa život u dvorcu Granville, Portia. - Zahvalna sam vam na vašoj dobroti, milorde - odgovorila je Portia. - Vjerujem da uspijevaš ugodno provoditi dane. Portijin je pogled hitro skrenuo prema Diani prije nego je rekla: - Veoma ugodno, lorde Granville. - Dobro... dobro - žustro je rekao. Na kraju krajeva, nije ni očekivao nešto drugo. Iz džepa kaputića izvukao je paketić pisama. - Pismo od tvojeg oca, draga moja - rekao je Diani. - I jedno od tvoje sestre Phoebe, adresirano na Oliviju, čini mi se. - Nasmiješio se svojoj kćeri dok joj je pružao zapečaćeni list papira. Olivia bi se uvijek razvedrila kad bi stiglo pismo Dianine sestre. Portia je opazila koliko je Olivia nestrpljiva dok je kidala pečat, pa je znatiželjno čekala da čuje o sadržaju pisma. Sjećala se Phoebe kao prilično zaobljene i osvježavajuće otvorene. Mekano zgodno lice sa svijetloplavim očima i kosom boje ljetnog žita. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko se promijenila u ove tri godine otkako su se upoznale u kućici za čamce. Cato je raskinuo pečat svojeg pisma i odmah se namrštio. Poslao ga je njegov posinak, Brian Morse, sin Catove prve žene koja je bila udovica, devet godina starija od Cata. Njihov je brak bio iz interesa, a Elizabeth je došla s desetogodišnjim sinom. Brak je trajao jedva šest mjeseci prije nego je Elizabeth umrla od tifusa. Nakon smrti njegove majke dječaka je uzela obitelj njegova oca, a Cato ga uopće nije viđao sve do prije nekoliko godina kad se mladi čovjek pojavio u dvorcu Granville i zatražio gostoprimstvo svojeg očuha nakon što su ga izbacili iz Oxforda zbog neplaćenih kockarskih dugova, a obitelj njegova oca odbila ga je primiti. Brian Morse nije se sviđao Catu. Mladi je čovjek stvarao dojam da je

69


simpatičan, srdačan, zabavan, dobar sportaš, sve u svemu pravi plemeniti džentlmen kojeg očekuje poveće nasljedstvo. No Cato je osjećao da u njemu ima nečeg podmuklog, nečeg ne posve iskrenog. A sad je Brian pisao kako bi svojeg očuha obavijestio da ima nekog posla s kraljevim konjanicima na sjeveru, te da će prvom prigodom posjetiti dvorac Granville. Očito nije čuo da se njegov očuh okrenuo protiv kralja. Cato je presavio papir i podigao pogled. Diana je bila prilično blijeda i njezini su dugi prsti lagano podrhtavali dok je držala očevo pismo. - Zar nešto nije u redu, gospo? Je li tvoj otac dobro? - Ne znam - odgovorila je Diana. - Smijem li vidjeti pismo? - Ispružio je ruku, a pitanje je bilo samo uljudnost. Muškarac ima posve pravo čitati pisma svoje žene. Diana mu ga je pružila, a on ga je u tišini pročitao. Činilo se da njegov tast i sam počinje sumnjati u božanska prava kraljevih ciljeva. Još se nije izjasnio za Parlament, ali će se na neko vrijeme povući s dvora u Oxfordu kako bi temeljito o svemu razmislio. Sirota Diana, strastveno odana dvoru, kralju Charlesu i kraljici Henrietti Mariji, jedva se oporavila od šoka što ga je izazvao postupak njezina muža, a sad se mora pomiriti i s očevim. Bez komentara je vratio pismo Diani i mirno pitao: - Kako je Phoebe, Olivia? Olivia je odmah pružila pismo ocu, a on ga je preletio pogledom i vratio. Nije baš lako za čitanje, no Phoebe je barem ushićena činjenicom da će otići iz Oxforda i s dvora - primijetio je. - Moja sestra nikad nije posjedovala nimalo društvene svijesti - ustvrdila je Diana. - Nema nikakve dražesti, ne zna se ponašati, nema pojma kad joj je dobro... ne zna kakvu veliku sreću ima. Diana je ustala od stola. - Ako bi me ispričao, milorde, moram se pozabaviti nekim stvarima. Uljudno je kimnuo, odbijajući vidjeti gnjevno rumenilo ili vatrene strelice u njezinim očima, i Diana je izišla iz blagovaonice, zatvorivši vrata za sobom na način koji bi se gotovo mogao opisati kao tresak. Portia je čitala Phoebeino pismo, silno se zabavljajući nesuvislim tekstom u kojem su rečenice križane i podcrtavane. Nasumični, entuzijastični stil pisma savršeno je odgovarao osobi koja joj je ostala u sjećanju. Odjednom je postala svjesna da Olivia s druge strane stola sjedi posve uspravno i krupnim crnim očima fiksira oca. - Sjećaš se Briana, naravno, Olivia - govorio je Cato. - Čini se da nam opet dolazi u posjet... barem je takva bila njegova namjera. Možda se predomisli kad sazna da je dvorac Granville stao uz Parlament. Ne znam... - Prekinuo se i iznenađeno pogledao svoju kćer. - Zar nešto nije u redu, Olivia? - Ne, gospodine - rekla je Olivia, ali su joj oči bile neobično bezizražajne. Odgurnula je stolicu. - M-molim te da me ispričaš, oče. Catovo je lice izražavalo neodobravanje, ali je kratkim kimanjem dao

70


dopuštenje i vratio se Brianovu pismu. Olivia je pogledala Portiju s molbom u očima, a potom je požurila iz blagovaonice, ostavivši vrata odškrinuta. Portia je napola ustala, upitno pogledavši Cata, a on je trenutak kasnije s očitim nezadovoljstvom rekao: - Bolje da pođeš k njoj. Zacijelo joj nije dobro. Ne znam što bi je drugo moglo navesti na tako čudno ponašanje. Portia je hitro izišla iz blagovaonice, a Cato je razdraženo promatrao napušteni stol za doručak, pitajući se zašto je ostao sam s ostacima jela.

Olivijina je spavaća odaja bila prazna. Portia je stajala na vratima i noktom lupkala po zubu dok se pokušavala dosjetiti kamo je Olivia mogla poći. Njezin je plašt još uvijek visio na kukici iza vrata, rukavice su ležale nemamo bačene na stolicu kraj prozora, pa se činilo da nije izišla iz dvorca. Kad se Portia okrenula da ode, čula je slabašan zvuk koji je dopirao iz dubokog kamina, gotovo kao da ondje čeprka neki miš. - Olivia? - Prišla je kaminu. Vatra je plamsala u košari na sredini kamenog ognjišta, a u udubljenjima zidova s obje strane nalazile su se kamene klupe. Olivia se sklupčala u najudaljenijem kutu jednog od tih udubljenja, cijelo tijelo stisnuvši u čvrstu kuglu, glave okrenute na drugu stranu, zagnjurene u šake naslonjene na zid. Portia je kliznula na klupu do nje. Bilo je veoma vruće jer je kamen zadržavao toplinu vatre, pa je na trenutak osjetila zavist. Kad bi ona u svojoj sobi imala tako građen kamin, spavala bi baš u njemu i možda bi joj za promjenu jednom bilo doista toplo. - Dakle, što te kod tog Briana tako uzrujava, dušice? - vedro je pitala Portia, spustivši ruku na Olivijino rame. - Kako si znala? - Olivia je podigla glavu i napola se okrenula prema Portiji, premda je ostala sklupčana u kutu. - Pronicava dedukcija - reče Portia. - U jednom trenutku jedeš svoj doručak, bezbrižno vesela, a u idućem, samo pri spominjanju toga gospodina Morsea, daješ se u bijeg kao da su ti svi vrazi pakla za petama. - On je vrag - ustvrdila je Olivia s jasnim, nepatvorenim gnušanjem. Drhtaj je prostrujao njezinim tijelom, pa se nagnula bliže vatri. - Što je učinio? Uslijedio je trenutak tišine, a tada Olivia reče: - Ne mogu t-ti reći. Ne mogu t-to naći. Portia je skupila usne, pokušavajući to shvatiti. - Želiš reći da se ne možeš sjetiti? Olivia kimne. - Samo osjećam t-tu strašnu strepnju kad pomislim na njega. - Neugodan - osjećajno progunđa Portia. - Upoznala sam nekoliko ljudi

71


koji su u meni izazivali taj osjećaj. Neugodna, ljigava stvorenja. - Da! - Olivia je uspravno sjela, ponovno pomaknuvši tijelo prema naprijed. - Upravo tako. On je neugodna, ljigava zmija. - Zatim se opet pogrbila i gotovo šaptom rekla: - Neću moći p-podnijeti ako d-dođe. - Ali ja ću biti ovdje - ohrabrujućim će tonom Portia. - Naučila sam trik ili dva kad je riječ o ophođenju sa zmijama ovoga svijeta. Olivia se uspjela mlako osmjehnuti. - Ne mogu zamisliti k-kako sam uopće živjela prije nego si ti došla, Portia. Nikad ranije nisam imala p-prijateljicu. - Pa, sad je imaš - reče Portia i nasmiješi se. Kliznula je s klupe i vratila se u odaju, koja se doimala poput ledare nakon vrućine u udubljenju. - Hajde impulzivno je predložila - idemo klizati. Sunce sja. Patke će biti gladne i previše je lijepo da bismo se zatvorile ovdje. Oliviju je grlo peklo i žarilo kao da je proteklih pola sata vrištala iz petnih žila, ali je bezimena strepnja počela popuštati. Možda Brian ipak neće doći. Neće doći, neće doći, neće doći. Ponavljala je to u sebi kao mantru sve dok joj te riječi nisu ispunile glavu i rastjerale posljednje ostatke straha. - Najbolje da se išuljamo k-kako ne bismo naletjele na Dianu - rekla je. Ona je tako loše raspoložena d-da bi sigurno smislila nešto grozno što bih trebala raditi ako me ulovi. - Ako mi posudiš plašt, neću morati poći po svoj i riskirati susret s Janet. Portia je prišla vratima i odškrinula ih, vireći van s pretjerano zavjereničkim držanjem koji je nasmijao Oliviju, mada joj nije bilo do smijeha. - Uzmi ovaj. - Olivia je skinula svoj plašt s kukice iza vrata. - Ja ću odjenuti d-drugi. - Uzela ga je iz ormara i pričvrstila na vratu; ruke su joj sad bile posve mirne dok je navlačila rukavice. - Spremna? - Portia je podigla kapuljaču plašta. Olivia kimne. Požurile su hodnikom, prešle mostić do kruništa i spustile se kamenim stubama koje su ih sigurno dovele do vanjskog dvorišta gdje je gotovo nemoguće naići na Dianu ili Janet Beckton. U vanjskom je dvorištu vladala gužva, ljudi su žurili između konjušnica, oružara, kovača, potkivača. Kola puna zaliha iskrcavala su se ispred žitnice, a druga, s bačvicama piva i bačvama vina stajala su ispred rampe koja je vodila u podrume. - Zašto moj otac d-donosi toliko zaliha u dvorac? - upita Olivia. - Vjerojatno se priprema za opsadu - odgovorila je Portia kad su ušle u konjušnicu kako bi uzele svoje klizaljke i napunile džepove zmjem za patke. Nema mnogo borbi usred zime, ali čim stigne proljeće, počet će cirkus. A dvorac Granville je tako čvrsta utvrda, i tvoj je otac okupio tako veliku vojsku, da bi kraljevim ljudima moglo odgovarati držati nas pod opsadom... spriječiti tvojeg oca i njegovu vojsku da sudjeluju u bitkama. - Oh. - Olivia je to apsorbirala. Zapravo se još nije pomirila s idejom rata, a kamoli sa stvarnošću toga. Nije ju ni na koji način dotaknuo u obiteljskoj

72


sigurnosti glavne kule zamka, osim što joj je zabranjeno odlaziti iz dvorca kako bi jahala, puštala sokolove ili čak posjetila selo Granville koje se ugnijezdilo u podnožju brda. No vremenske su prilike bile tako loše da su ta ograničenja prošla gotovo nezapaženo. Kad stigne proljeće, osjetit će ih. Požurila je za Portijom na most za podizanje, ispod ruke držeći svoje klizaljke. Klizanje po opkopu prinudno je postala njihova omiljena aktivnost izvan bedema dvorca jer je sve drugo bilo zabranjeno. Portia je već bila na pola puta do opkopa, spuštajući se željeznim ljestvama s mosta. Sjela je na led i pričvrstila klizaljke, a zatim je s lakoćom ustala, mnogo sigurnija na nogama sada nego prije nekoliko dana. Otklizala je do sredine opkopa dok je Olivia pričvršćivala svoje klizaljke, te je pokušala izvesti piruetu, pogledom potraživši i našavši tamniju crtu u kamenu ispod mosta gdje su se nalazila tajna vrata. Možda će noćas, ako ne bude dostave, pogledati može li ih otvoriti izvana. Sigurno su povezana s nekim prolazom unutar bedema, ali njezini izgledi da ga pronađe iznutra nisu osobito dobri. Mora postojati neka kvaka ili poluga u kamenu... osim, naravno, ako se ne mogu otvoriti s opkopa...

-Eno ih. Jednako kao i jučer. - George je pokazao prema opkopu. Pogledi

njegova dva druga u tamnim plaštevima slijedili su njegov prst. Bili su skriveni u gustu grmlju na malenu brdašcu nasuprot mostu, itekako svjesni opasnosti u kojoj se nalaze samo nekoliko stotina metara od dvorca Granville, i to za vedra, sunčana jutra. -Ali kak' ćemo uzet curu s leda dok nas gledaju oni s kula? - zamišljeno će nizak, zdepast muškarac sive brade. -Gledaj pa ćeš vidjeti, Tituse - rekao mu je George i osmjehnuo se. - Ako budu činile kao jučer, klizat će oko opkopa kako bi nahranile patke na otočiću. A s druge strane otočića nekoliko će se minuta izgubiti iz vida stražarima u kulama. Ondje ćemo je lako pokupiti s leda. -Koja je naša? -Cura u plavom plaštu. Gospodar ih je gledao na opkopu kad je ušao na gozbu... Ah, idu onamo! Obavimo to. - George je bio nestrpljiv. Svaka minuta nepotrebnog zadržavanja ondje povećava mogućnost da ih objese s kruništa dvorca Granville. Tri su Decaturova čovjeka krišom pošla naprijed, držeći se zaklona grmlja, slijedeći klizačice dok su kružile opkopom. Otočić na drugoj strani dvorca bio je malena stijena s nekoliko stabala koja je stršila iz leda. Patke su se okupile na rubu, žalosno promatrajući zaleđenu površinu vode. Kad su se klizačice pojavile na vidiku, jurnule su na led, a njihovo je glasno kriještanje ispunilo zrak.

73


George i njegovi ljudi sad su bili blizu opkopa, s druge strane otočića. Buka što su je stvarale patke prigušit će eventualne zvukove njihova prilaženja i, kao što je George rekao, tu ih je otočić skrivao od pogleda stražara. Patke su okružile dvije djevojke dok su bacale zrnje po ledu. Bile su leđima okrenute obali, a kad su tri muškarca jurnula, sagnuta i u posvemašnjoj tišini, preko opkopa, Portia i Olivia nisu bile svjesne ničega, osim uzbuđenih ptica. Sve dok nešto nije upozorilo Portiju, neko atavističko upozorenje na opasnost. Okrenula se baš kad joj je debela deka pala preko glave, bacivši je u zagušljivu tminu, saplevši joj udove, izbacivši je iz ravnoteže, pa bi pala da je netko nije podigao s leda i deku čvrsto omotao oko nje, uhvativši je u usku kukuljicu. Čula je Olivijin vrisak odnekud izvan zagušljive tmine, a zatim je postala svjesna samo činjenice da je netko nosi i trči s njom. Borila se, ali bilo je nemoguće osloboditi se. Pokušala je vikati, ali su joj se usta ispunila vlaknima i dlačicama deke. Nečija joj je ruka uhvatila glavu i pritisnula je o prsa otmičara. Nos i usta odmah su joj udarila u nešto tvrdo i nepodatno, pa je jedva uspijevala disati. Čula je pucketanje grančica, drobljenje raslinja pod čizmama, a zatim ju je preuzeo netko drugi, kao da je dobro umotan paket. Netko joj je skinuo klizaljke s čizama dok su je držali u zraku, a tada su je podigli još više i ponovno nekomu predali. Ta ju je osoba čvrsto držala, opet je okrenuvši prema tvrdim prsima. Konj pod njom jurnuo je naprijed, a ruke koje su je držale pojačale su stisak, štiteći je od žestokog galopiranja. U glavi joj je nabijalo dok je pokušavala doći do daha, jezikom se nastojala osloboditi ljepljivih vlakana koja su joj ispunjavala usta, svim se silama trudila suzbiti paniku zbog potpuno neshvatljive situacije u kojoj se našla. To što se događalo bilo je nevjerojatno. Ne postoji nikakav razlog za takvu otmicu. Nitko joj ništa ne zamjera. Nema ni prijatelja ni neprijatelja u ovom dijelu svijeta, izvan dvorca Granville. Onesvijestit će se. U glavi joj se vrtjelo, hladan joj je znoj oblio kožu. Tada je, srećom, njezina glava okrenuta od prsa, zagušljiva je deka olabavljena i hladan joj je vjetar osvježio lice. Željno je udahnula, okrenuvši lice prema nebu koje je jurilo nad njome dok je konj galopirao brdovitim područjem. Čula je topot drugih konjskih kopita, ali ju je čovjek tako držao da je mogla gledati jedino prema nebu. - Opusti se, curo - rekao je hrapavi glas iznad nje. - Pred nama je dugotrajno jahanje, i ako obećaš da ćeš biti mirna i šutjeti, pustit ću te da se malo podigneš. Portia uopće nije bila sigurna da je pripravna ispuniti obećanja koja će dati u ovoj situaciji, ali je glavom napravila gestu koja se mogla protumačiti kao slaganje. Odmah je nagrađena ugodnom promjenom položaja. Čovjek ju je podigao tako da je napola sjedila na sedlu ispred svojeg otmičara. Ruke i noge još uvijek su joj bile sputane dekom i morala se osloniti na to

74


da će je čovjek čvrsto držati na konju, ali joj je barem glava bila slobodna i mogla je gledati. Njezin je otmičar bio krupan muškarac rumena lica i veselih očiju, a to se Portiji učinilo uvredljivo neprikladnim u danim okolnostima. Vjetar mu je vijorio plaštem, pa je vidjela što je bilo onako tvrdo uz njezino lice. Nosio je čelični oklop na prsima - ozbiljna stvar za jednu otmicu. Dva su čovjeka jahala uz njih, a njihovi su konji također jurili vratolomnom brzinom kao i konj njezina otmičara. I oni su nosili oklope na prsima ispod tamnih plašteva, a gledali su ravno naprijed, niti jednom ne pogledavši prema njoj, bez imalo znatiželje. - Tko ste vi? - pitala je. - Nije važno, curo - mirno će njezin otmičar. - Ali meni je važno! Jasno da mi je važno! - protestirala je, više zapanjena nego ogorčena zbog tako smiješne tvrdnje. - Kako mi ne bi bilo važno? - Smiri se - savjetovao joj je istim prijateljskim tonom. - Nije na meni da nešto kažem, pa ako želiš udobno jahati, najbolje da ništa ne govoriš i uživaš u krajoliku. Portia ga je zabezeknuto pogledala i na trenutak ušutjela. Zatim se pribrala i zatražila: - Barem biste mi mogli osloboditi ruke tako da očistim ovu ljepljivu stvar iz usta. - Koja bi to stvar bila? - znatiželjno je pitao. - Od one prljave deke - odbrusila je Portia. - Čekaj malo. - Zavukao je ruku u džep i izvadio veliki rupčić. - Hajde, isplazi jezik, curo. -Pustite me da to sama učinim! Slegnuo je ramenima i povukao ruku, a Portia se predomislila i isplazila jezik. No laknulo joj je kad su iz njezinih usta nestali djelići vlakna i dlačice, a još više kad je njezinim usnama primaknuo bocu vode. Nakon toga, činilo se da nikakav daljnji razgovor nema smisla, pa je sjedila kao pomirena sa sudbinom, ali misli su joj letjele glavom dok je pogledavala s jedne na drugu stranu, tražeći bilo kakvu priliku za bijeg. Čak i da su joj ruke i noge slobodne, bilo bi samoubilački skočiti s konja pri takvoj brzini, ali nešto bi se moglo dogoditi. Nešto se doista dogodilo. Konj je naglo skrenuo kako bi izbjegao sklupčana ježa na stazi i zateturao u stranu u jarak skriven ispod niska raslinja. Njegov je jahač potegnuo uzde, nastojeći smiriti životinju kako bi opet uspostavila ravnotežu. Njegov stisak oko Portije na trenutak je popustio i ona je odmah zamahnula sputanim nogama i izmigoljila se iz njegovih ruku, te je pala na tlo za dlaku izbjegavši konjska kopita. -Hej! Zgrabite je! - njezin je otmičar viknuo svojim drugovima koji su zaustavili svoje konje kad se prvi spotaknuo. Portia je nekako uspjela ustati, oslobodivši se deke, i potrčala, instinktivno se zaputivši prema grmlju gdje bi mogla naći skrovište. Povici su dopirali do

75


nje, razbivši tišinu na pustom obronku brda, ali je iz misli potisnula progonitelje i usredotočila se na svoj cilj. Srce joj je lupalo u ušima i ledeni je zrak probijao njezina pluća. Bacila se usred grmlja i shvatila da je pogriješila. Bodljikave su joj grane zahvatile plašt, greble je po izloženom licu. Rukama je pokrila lice i gurala se dalje. Ali bodljikavo je grmlje postalo gušće i ona je malodušno shvatila da će se naći u klopci tog neprobojnog gustiša. Njezine rukavice i plašt bili su posve poderani, lice joj je krvarilo, kosa se pretvorila u nemoguću masu punu vlakana i dlačica s deke pomiješanih s grančicama i uvelim lišćem. Čula je muškarce iza sebe kako mačevima sijeku bodljikavo granje. Maleni nož, koji se kao i uvijek nalazio u njezinoj čizmi, ne bi bio učinkovit s tim bodljikavim granama, ali ga je držala u ruci kad je na koncu bila primorana stati i okrenuti se. Muškarci su sjekli grmlje, psujući dok su uklanjali bodljikave grane. - Za Boga miloga! - uzviknuo je George. - Pogledaj ti to. Cura ima nož. Daj ga ovamo, curo. - Ispružio je ruku. - Neće ti koristiti protiv nas trojice. Okružena bodljikavim grmljem, suočena s trojicom muškaraca koji su imali mačeve i oklope, Portia je bila izgubljena, a toga je bila svjesna. Sagnula se i vratila nož u čizmu, a potom je slegnula ramenima i okrenula dlanove prema gore u gesti rezigniranosti. - Gospode, pogledaj što si učinila sebi - rekao je George. - Sva si krvava i izgrebena. Hajde, dođi. - Prišao joj je, sagnuo rame i bez pardona je prebacio preko leđa. Portia je ogorčeno uzviknula i šakama ga udarala po leđima, ali on se na to uopće nije obazirao, već je samo flegmatično koračao iz grmlja iza svojih drugova koji su mačevima raščistili put. -To je bilo baš glupo od tebe, curo - ustvrdio je kad su stigli do konja koji su sad tiho pasli u jarku. - Sad će te to boljeti, i meni je žao, ali ti ne mogu pomoći. Portia je pomislila da bi mogla protestirati, preklinjati, čak obećavati, ali ponos joj nije dopustio da govori dok su je ponovno umotavali u deku. Ali ovoga su puta vezali trake od platnene mreže preko deke oko njezinih gležnjeva, struka i ruku, pa je bila svezana poput guske na tržnici. Podigli su kapuljaču njezina plašta i pričvrstili je oko njezine glave, ali su barem ostavili slobodnima njezina usta i nos. Ostatak jahanja kao da nije imao kraja. Portia je sjedila postrance na sedlu, čvrsto stisnuta uz tvrdo, krupno tijelo čovjeka po imenu George. Bilo joj je veoma neudobno jer nije mogla pomaknuti niti jedan mišić, prilagoditi svoj položaj, počešati mjesto koje ju je počelo svrbjeti na nozi, a svrbež se brzo proširio po cijelom njezinu tijelu. Tri su čovjeka povremeno razgovarala međusobno, ali ništa od onoga što su rekli nije Portiji otkrilo kamo idu ili zašto su je oteli. Krajolik je bio pust, vrištine koje su ustupale mjesto golim brdima. Vidjela je ovce i nekoliko

76


žilavih ponija, ali nigdje nije bilo nikakva znaka ljudskim naseljima, čak ni kolibe nekog najamnika. Na koncu su se sve njezine nelagode stopile u jednu mučnu činjenicu. Mokraćni joj je mjehur bio pun, a ravnomjerno galopiranje konja nije joj dopuštalo da skrene misli s te situacije. - Moram stati - na koncu je rekla. Moram poći iza grma. - Blažena bila, curo, uskoro ćemo stići - George je rekao svojim iritantno prijateljskim tonom. - Vidiš one vatre tamo naprijed? - Pokazao je bičem. Portia je okrenula glavu. Sad je već bilo kasno poslijepodne, još uvijek sunčano, ali je vidjela dim vatre koji se dizao u zrak s vrha brda na koji su se upravo penjali. - Onamo idemo? - Da. - Mislim da ne mogu čekati - odlučno je rekla. Pogledao je njezino bijelo lice. - Možeš, curo. - Potjerao je konja malo brže i životinja je uložila napor, premda je bila umorna, kako bi što prije stigla uzbrdo do konjušnice i zobi. Portia je stisnula zube i silom nastojala skrenuti misli na bilo što, samo da ne bi razmišljala o svojoj potrebi. Pogledala je naokolo, tražeći nešto po čemu će otkriti gdje se nalazi. Miris vatre postao je jači i napokon su stigli na vrh brda gdje je ugledala malenu stražarnicu u kojoj se nalazio usamljeni stražar s kopljem i mušketom u ruci. Podigao je ruku u vedrom pozdravu. - Sve u redu, George? - Je, Time. - George je odgovorio na pozdrav. Da je stražar bio mlađi član skupine, ili da su ondje bili Rufus ili Will, inzistirao bi na davanju lozinke, ali se to činilo glupavim za vedra dana kad čovjek može vidjeti kilometrima naokolo. - Je li gospodar dolje? - Je. Mislim da danas nije izjahao. - Vidimo se kasnije u kantini, može? - Da. Slobodan sam za pola sata. Jahali su nizbrdo s druge strane brda, ali Portia je sada tako očajnički trebala zahod da je bila samo neodređeno svjesna skupine kućica na obali rijeke. Opazila je da muškarci kraj kojih su prolazili nose vojničke haljetke od bivolje kože, a njihov je način hodanja podsjećao na marširanje. Kućice su izgledale više kao vojne građevine nego kao seoske kolibe, ali je prepoznala kovačku radionicu, žitnicu i prilično veliku zgradu ispred koje se nalazila klupa za točenje piva. Zacijelo kantina. Osim toga, registrirala je veoma malo, osim ugođaja žustre svrhovitosti. George je zaustavio konja ispred kuće na kraju sela, malo odvojene od ostalih. Sjahao je. Podigao je ruke i prebacio Portijino zamotano tijelo preko ramena. Ugrizla se za usnu kad je osjetila dodatni pritisak na svoj mokraćni mjehur. Ulazna su se vrata otvorila kad je stigao do njih i on je ušao sa svojim

77


teretom, te ga oprezno spustio na pod unutra. -Za Boga miloga, George, zar je bilo potrebno da je zamotaĹĄ kao Kleopatru u sag?

78


Sedmo poglavlje

Portia je poznavala taj glas. Proteklih ga je tjedana često čula u mislima. - Oprostite, milorde, ali cura je malo nezgodna - George je rekao svojim uljudnim tonom, sagnuvši se kako bi odvezao mrežaste trake. - To me čudi - pomalo ironično reče Rufus Decatur. - Očekivao bih da će tako mažena i pažena djeva biti krotka poput malenog miša. Kad ju je odvezao, Portia se, na trenutak zaboravivši svoju hitnu potrebu, silovito oslobodila deke. Skočila je na noge i ljutito odvezala uzice svoje kapuljače koje su je stiskale ispod brade. - Zašto ste to ponovno učinili? uzviknula je, zatresavši glavom kako bi zbacila kapuljaču. - Isuse Kriste, George! - uzvikne Rufus. - Što si mi to, dovraga, donio? Zurio je u bijelo lice, zelene oči i raskuštranu kosu boje mrkve s potpunom nevjericom. George nesigurno reče: - Pa, to je Granvilleova cura, gospodine. - O, Blažena Djevice - progunđa Portia. - Htjeli ste oteti Oliviju. - Prekrižila je noge od silne potrebe. - Moram poći u zahod. Rufus je bez riječi pokazao vrata iza sebe, a njegov je izraz lica podsjećao na čovjeka koji je u svojoj rođendanskoj torti našao nešto gadno. Portia je jurnula prema zahodu. - Znači, to nije prava? - s oklijevanjem upita George. - Ne, nije prava! - Rufus je pokušao obuzdati svoj gnjev ispunjen nevjericom. - Kako si mogao oteti pogrešnu, čovječe? - Rekli ste da cura koju želimo nosi plavi plašt, gospodine. Druga je na sebi imala smeđi. - George je izgledao šokirano. - O, Bože na nebesima! - Rufus je zurio u Georgea, a cijela je apsurdna situacija počela dobivati smisao. Kad je iza sebe čuo korake, okrenuo se prema neželjenoj žrtvi otmice koja se vratila iz zahoda. - Plavi plašt? Portia se namrštila, pitajući se što mu to znači. Tada je shvatila. - Olivijin je - mirno je odgovorila. - Posudila mi ga je.

79


- Shvaćam - reče Rufus. - Dobro, George, možeš ići. - Jako mi je žao, milorde. Rufus mu je rezigniranom gestom mahnuo neka ide. - Kako si mogao znati? George je oklijevao. Decaturovi ljudi ne čine greške. No ako se to ipak dogodi, sami plaćaju za njih svojim osjećajem krivnje i grižnjom savjesti. -Idi - malo blaže reče Rufus. - Nisi ti kriv, George. -Ali to je prava gnjavaža, nije li, milorde? -Jako blago rečeno, prijatelju - reče Rufus, te se kratko i gorko nasmije. Vratio je svoj pogled na Portiju i naglo prekinuo tišinu koja je uslijedila nakon njegova kiselog smijeha: - Kako se uspjela ovako izgrepsti? -Cura je pokušala pobjeći kad se moj konj spotaknuo - reče George, koji je još uvijek nesigurno stajao kraj vrata. - Ravno u bodljikavo grmlje. -Čini se da je bježanje vaša navika - trpko primijeti Rufus. -Da, stekla sam je kad su ljudi stekli naviku otimati me - prasne Portia. Osjećala je užasnu potrebu da zaplače, pa je morala uložiti svu snagu volje da obuzda tu slabost. -Bilo bi bolje za sve nas da vam to malo bolje ide - ustvrdio je Rufus, ali bez imalo humora. Opet se okrenuo potištenom čovjeku kraj vrata. - To je zasad sve, George. Pođi nešto pojesti i popiti. Ako vidiš Willa, pošalji ga k meni. George je kimnuo i izišao. Rufus je ponovno pogledao Portiju, koja je mrko stajala kraj stola, čvrsto rukama stežući njegov rub. -Dakle, što ću s vama, dovraga? - pitao je ozlojeđenim tonom, ali se zapravo nije obraćao njoj. - Ne mogu zamisliti da bi nezakoniti potomak njegova brata mogao mnogo vrijediti Catu Granvilleu. Suze protiv kojih se borila navrle su u Portijine oči i potekle joj niz obraze, izluđujući je. Bijesno je nadlanicom obrisala oči, ali suze su i dalje tekle. Rufus se na trenutak zbunio. Shvatio je da od svih reakcija što ih je mogao očekivati od Portije Worth, nije računao na plakanje. Smatrao ju je borbenom i čvrstom, s hladnim, realističnim pogledom na svijet, a ovaj je slom bio potpuno iznenađenje. S oklijevanjem je koraknuo prema njoj. - Što vam je, za ime svijeta? - Što vi mislite? - pitala je i ljutito šmrcnula. - Iscrpljena sam i gladna, moje lice je izgrebeno i boli me, sva je moja odjeća poderana, i sve to uzalud. Zapravo uopće niste željeli mene. - To je bila apsurdna primjedba i ona je to shvatila čak i dok se nalazila u ovako jadnom stanju slabosti, ali iz nekog je razloga spoznaja da nije bila željena, nešto što je apsorbirala s mlijekom svoje dojilje, bila posljednja kap koja je prelila čašu. - Vi sigurno niste bili cilj ovog malenog pothvata - mimo se složio Rufus. I žao mi je da ste to proživjeli. Ali da ste jednostavno poslušali Georgea, pretrpjeli biste malo ili nimalo nelagode. - Kako to možete reći? - Portijine su suze kao nekim čudom presušile. -

80


Olivia bi poslušala Georgea jer bi bila paralizirana od straha. Ona nije kao ja... lijepo je odgojena, cijeli je život bila zaštićena. Okamenila bi se od straha. Posvemašnji užas vi opisujete kao malo ili nimalo nelagode! Rufusu je laknulo kad je vidio da se vratila Portia Worth kakvu poznaje. George nije zastrašujuća osoba - naglasio je. - Zato sam upravo njega izabrao za taj zadatak. Posjeduje veoma očinsko držanje. Portia je zurila u njega, nesposobna vjerovati vlastitim ušima. - Očinsko držanje! - uzviknula je. - Očinsko držanje! - On je najcjenjeniji stariji čovjek u zajednici - pomalo obrambeno reče Rufus. - Najviše cijenim njegove savjete i pomoć. Znao je da se prema djevojci treba pažljivo odnositi, a to bi i učinio. - O, trebala bih vjerovati da biste se dolično odnosili prema kćeri Cata Granvillea? - oštro će Portia, a u glasu joj se osjećao duboki prezir. - Vi ga mrzite i uopće ne vjerujem da njegova kći ne bi trpjela zbog te mržnje. Rufus je problijedio, a oči su mu postale plava vatra. - Budite oprezni blago je rekao. Portia je pomislila da bi možda ipak trebala biti malo obzirnija, barem dok ne nestane vatra iz njegovih očiju. - Ne možete mi zamjeriti takvo razmišljanje - reče blažim tonom. - Mogu - rekao je. - Svakako vam mogu zamjeriti ako mislite da bih nedužnoj djevojci izazvao bol i patnju zbog nečega što nije njezina krivnja. - A što točno radite meni? Zar ja nisam nedužna? Ne patim li u vašim rukama, premda ni za što nisam kriva? Rufus ju je u tišini promatrao, a potom se odjednom skrušeno nasmijao i napetost u prostoriji naglo je nestala. - Čini se da imate pravo, mlada damo. Sjednite. - Stavio joj je ruke na ramena i gurnuo je na stolac. Portia se opirala pritisku, gledajući ga s jasnim izazovom u očima dok je stajao nad njome. Ramena pod njegovim rukama bila su tako mršava da je osjećao svaku kost, kao da je grančica koja će se slomiti pod njegovim prstima. -Sjednite - ponovio je. - Zasigurno ćete mi pružiti priliku da popravim neka od tih zlodjela za koja kažete da sam vam ih nanio. - Crvenkastozlatna obrva uzdigla se u izazovu ravnom njezinomu. - Jeste li vi prestrašeni, Portia? -Ne. - Sjela je na stolac kraj stola. - Zar bih trebala biti? -Ne. - Odmahnuo je glavom. - No imam hirovitu narav, i mislim da sam vam tako nešto već jednom rekao. Napunio je lavor toplom vodom iz kotlića koji je visio na kuki iznad vatre i donio ga do stola. Umočio je ručnik u vodu, jednom rukom uhvatio Portijinu bradu i počeo čistiti ogrebotine, uklanjajući osušenu krv i blato. -Nisam baš dobar u ovome - progunđao je, odmahnuvši glavom. - Kako ste si to uopće mogli učiniti? -Nisam znala da ću uletjeti u bodljikavo grmlje sve dok nisam stigla onamo - odbrusila je Portia, pitajući se zašto joj je odjednom tako vruće dok su njegove krupne, snažne ruke okretale njezino lice s neobičnom i

81


nerazumljivom nježnošću. -Pitam samo iz radoznalosti, što biste učinili da ste uspjeli pobjeći? - pitao je Rufus kad je zaključio da je očistio sve vidljive ogrebotine. Sjeo je na rub stola s vlažnim, krvlju umrljanim ručnikom u rukama. - Bili ste u nepoznatom području, kilometrima udaljeni od bilo čega. -Nisam razmišljala toliko unaprijed. - Jeste li inače tako impulzivni? - Inače se ne moram spašavati od otmičara. - Njezine su se kose oči suzile dok ga je gledala ispod mase crvene kose. Doista je podsjećala na strašilo, tako mršava i naoko krhka, s pjegicama koje se ističu na izrazito blijedom licu, pa je Rufus smatrao posebno dirljivom njezinu hrabrost. - Ovo je pravo ptičje gnijezdo - promrmljao je i nesvjesno se nasmiješio kad je izvukao grančicu iz njezine kose. Počeo je prstima raščešljavati njezine uvojke, vadeći strana tijela. Portijine su se oči raširile i blijedi su joj obrazi lagano porumenjeli. Izvukao je grudicu dlačica deke iz posebno čvrsto zbijenih narančastih uvojaka i mrmljao sebi u bradu: - Mislim da negdje imam malo pomade. - Spustio je ručnik na stol i zaputio se prema malenoj smočnici u stražnjem dijelu kuće. - Ah, evo je. Užasno zaudara, ali je veoma djelotvorna. - Opet se pojavio, skidajući poklopac malene posudice od alabastra. - Sad budite mirni. Malo peče. - Umočio je prst u pomadu jaka mirisa i njome namazao Portijine ogrebotine. Lecnula se. Uistinu je peklo. Činilo joj se da joj cijelo lice gori, kao da ju je napao roj pčela. - Proći će za minutu - rekao joj je, okrećući njezino lice s jedne na drugu stranu u potrazi za ogrebotinama koje nije namazao. - Mislim da je to dovoljno. - Vratio je poklopac na posudicu. - Dakle, što još moramo popraviti... ah, da, glad. Prilično je dug put od dvorca Granville; sigurno umirete od gladi. Miran, praktičan način na koji se kretao po kuhinji i smočnici, stavljajući kruh, sir i hladno meso na stol nekako se kosio sa suzdržanom snagom vojničkoga tijela. Sve na njemu ukazivalo je na bojna polja, a ipak se činilo da se u kuhinji osjeća kao kod kuće. Portiju je fascinirala njegova vješta učinkovitost, osjećaj da je on muškarac pun kontrasta. -Najprije kušajte ovo. - Ulio je gusto kremasto mlijeko iz bakrena vrča u maleni pehar i postavio ga pred nju. -Nisam pila mlijeko otkako sam bila malena djevojčica - pobunila se Portia, ali je zapanjeno shvatila da djeluje veoma primamljivo. -Koliko vam je godina? -Sedamnaest. - Popila je veliki gutljaj mlijeka. -Zar samo toliko? - Nije se radilo o tome da izgleda mnogo starija, nego je njezino držanje ukazivalo na obilje životnog iskustva. -Život nezakonitog djeteta skitnice doprinosi bržem starenju - cinično

82


primijeti Portia. Rufus se zadovoljio uzdizanjem obrve i slijeganjem ramenima. Posegnuo je za kamenom bocom viskija na polici iznad kamina. -Dakle, što ćete sad učiniti? - Portia upita ustima punim kruha i govedine. Činilo se da Rufus razmišlja o pitanju. - Smijati se poput luđaka jedna je mogućnost. Vrištanje poput vile narikače je druga. Portia je kanila pitati koja bi bila otkupnina za Oliviju kad se začulo glasno lupanje po vratima. Will je uletio u kolibu kao da ga gone Luciferovi psi. Grom i pakao, Rufuse. George kaže da je pogrešna! - Zurio je u Portiju. - Je li? - Čini se tako, Wille - složio se Rufus, nožem uzeo komad sira i primaknuo ga ustima. Will je koraknuo naprijed, i dalje promatrajući Portiju. - Što se dogodilo njezinu licu? - Ogrebotine i pomada. - Rufus je popio gutljaj iz kamene boce. - Sjedni, momče, i popij vrč piva. Portia je objema rukama dotaknula obraze koji su je još uvijek pekli. Lice joj se doimalo otečenim i bolnim, pa nije mogla ni zamisliti kako izgleda, ali sudeći po izrazu lice pridošlice, sigurno je grozno. Možda je pomada bio neki užasni trik koji će je dodatno unakaziti. - U redu je. Pečenje će uskoro prestati - rekao je Rufus, točno protumačivši njezin izraz lica. - Za sat vremena bit ćete kao novi. - Narezao je još mesa i stavio ga na njezin pladanj. - Još mlijeka, ili biste sad radije pivo? - Pivo, molim vas. - Činilo se besmislenim durenjem odgovoriti na njegovu gostoljubivost, premda se cijela situacija doimala tako nestvarnom da se Portia počela pitati hoće li se uskoro probuditi. Will ju je i dalje s nevjericom promatrao. Tek se malo odmaknuo od vrata. - Ali tko je ova? - Portia Worth - prasnula je Portia jer više nije željela da taj idiotski čovjek o njoj govori kao da je lutka od slame. - Ako imate pitanja koja se tiču mene, zašto mi se izravno ne obratite? Will je porumenio do korijena kose boje pijeska, a njegove su se oči, svjetlije plave od onih njegova bratića, doimale potištenima. - Ispričavam se, gospo. Nisam želio biti nepristojan. -Nepristojan? - uzvikne Portia. - Nakon što su me oteli, nosili umotanu poput kobasice, nakon što sam satima poskakivala na konju... vi govorite o pristojnosti! Will je bespomoćno pogledao Rufusa koji je stajao širokim ramenima naslonjen na policu iznad kamina, s lakoćom držeći kamenu bocu jednim prstom provučenim kroz ručicu. -Ali... ali hoće li Granville platiti -Iskreno sumnjam - prekine ga Rufus. - No moglo bi biti zanimljivo vidjeti kako će reagirati. Poruka kojom se traži otkupnina dostavljena je nakon što je djevojka oteta. Trebat će mu neko vrijeme za razmišljanje.

83


- Što ako ne reagira?

Izraz zabavljanja nestao je iz jarkoplavih očiju i izraz lica grofa postao je tvrd. - Onda ćemo morati naći neki drugi način, Wille. -Ali... ali ja još uvijek ne razumijem tko je ona... želim reći, tko ste vi. - Will je svoje pitanje pokušao uputiti Portiji koja je, nakon što je utažila glad, napeto slušala, nadajući se da će napokon saznati što grof od Rothburyja želi od markiza od Granvillea. -Jack Worth bio je Catov polubrat. Cura je njegova kći. -Oh. - Will je nastavio zuriti u Portiju, a i ona je zurila u njega. -Nezakonita kći - naglasila je. - Nikomu baš ništa ne vrijedim... sad kad je Jack mrtav. Zavladala je tišina, a tada je Will rekao, nesvjesno slijedeći misaonu nit: O, to me podsjetilo. Dječaci, Rufuse. Slijedili su me, ali su zacijelo nekamo skrenuli. - Naglo je otvorio vrata i viknuo u mrak: - Luke... Toby... gdje ste, vragovi maleni? Portia je zadrhtala kad je vjetar nahrupio kroz otvorena vrata. Tada su dva dječaka projurila kraj Willovih nogu i ušla u kuhinju poput para derviša. Bili su tako dobro zabundani u kaputiće i haljetke da su djelovali veoma okruglo. Pogledi dva para plavih očiju preletjeli su prostoriju. - Vratili smo se - objavi Toby. - Vidim - ozbiljno će Rufus. - Tko je to? - Luke pokaže Portiju. - Moja gošća - istim tonom odgovori njegov otac. - Kao Maggie? - Toby upita s inteligentnim zanimanjem. Will se zagrcnuo, a Rufus reče: - Ne baš. Gospođica Worth će nekoliko dana ostati ovdje. - O, hoću li? - ispod glasa progunđa Portia. Tko su ta dva dječaka, i tko je točno Maggie kad je kod kuće? - Hoću li ih staviti na spavanje? - Will je pokazao dječake koji su odjednom sjeli kraj vatre, trljajući oči i lagano se njišući. - Uzmi Tobyja, a ja ću uzeti Lukea. - Rufus se sagnuo i podigao jednog dječaka. Odnio ga je iza zavjese u kutu prostorije, a slijedio ga je Will s drugim dječakom. Portia je slušala, sad već potpuno zapanjena. Zar nema kraja iznenađenjima s tim čovjekom? Iza zavjese dopirali su tihi protesti dječaka, ali se činilo da ne dobivaju nikakvo ohrabrenje, a Will i Rufus su se pojavili već za nekoliko minuta. - Zar ste ih stavili na spavanje u njihovoj odjeći? - Portia se nije mogla suzdržati. - Bili su previše umorni za presvlačenje - ležerno će Rufus. - Ujutro ćete ih propisno upoznati. - Vaši su? - Moji sinovi - naglasio je. - I neprocjenjivi su. Portia je osjetila kako joj obrazi gore. Podigla je vrč i ispila njegov sadržaj.

84


- Želiš li da još nešto učinim? - Will je prtljao po kopči svojega plašta. - Ne. Samo spriječi Georgea da se opije zbog grižnje savjesti. Nije on kriv, ali neće ga biti lako uvjeriti u to. Will je kimnuo i pošao prema vratima. Zastao je i preko ramena pogledao Portiju koja je zurila u svoj prazan vrč. Rufus je rukom napravio kratku gestu i Will je otišao više ništa ne rekavši. Portia podigne pogled. - Gdje ste kanili držati sirotu malenu Oliviju? No zacijelo imate zatvorske ćelije u lopovskom brlogu. - Imamo zatvor - priznao je Rufus i ljubazno se nasmiješio. - No vjerujem da će vam na katu biti udobnije. Pripremljeno je potkrovlje. - Sigurna sam da bi Olivia cijenila vašu pažljivost, gospodine. - Nadam se da bi - odgovorio je, i dalje se smiješeći. - I nadam se da ćete vi to jednako cijeniti, gospođice Worth. Portia je ustala, odjednom previše umorna da bi se i dalje nadmudrivala s tako vještim protivnikom. - Premda uživam u vašem društvu, lorde Rothbury, mislim da bih sad radije bila sama. - To je vaše pravo - ozbiljno je rekao. - Dođite, odvest ću vas do vašeg kreveta. Portia ga je slijedila uskim drvenim stubištem u veliku, lijepo namještenu odaju. Pogledala je velik krevet, čvrst namještaj od hrastovine, vatru u kaminu, malene sagove na čistu podu. Tu nije bilo ničeg luksuznog, ali sve zajedno djelovalo je udobno i ugodno. - Tko ovdje spava? - Ja. - Otvorio je vrata malene, uredne odaje. - A ovo je pripremljeno za vas. Portia je oklijevala. - Od mene vam ne prijeti nikakva opasnost - reče Rufus. - Iz iskustva znam da muškarci koji to kažu obično misle suprotno odbrusi Portia. Rufus odmahne glavom. - Ako želim ženu u svojem krevetu, mlada damo, bez poteškoća mogu naći jednu koja je voljna. I uvjeravam vas da me nikad nisu privlačile one koje nisu voljne. - Koraknuo je u stranu i kretnjom je pozvao da uđe u malenu odaju. Portia nije vidjela nikakav razlog iz kojeg mu ne bi vjerovala, a ionako može zaključati vrata. Ušla je u sobu. - Mislim da ćete naći sve što vam treba. Spavaćica, ručnik, sapun, voda u vrču, noćna posuda ispod kreveta. - Rufus je pogledom preletio sve u sobi, poput iskusne domaćice. - Ako vam nešto zatreba, samo zovite. - Sasvim ugodan maleni zatvor - primijetila je Portia, a njezin je pogled odmah pao na veoma maleni prozor na kojem su se nalazile rešetke. Rufus je ignorirao primjedbu. Samo je rekao: - Želim vam laku noć, Portia - i izišao iz sobe, tiho zatvorivši vrata za sobom. Portia jurne do vrata. Nije bilo ni brave ni zasuna. Nije se mogla zaključati unutra, ali isto tako, nisu je mogli zaključati ni izvana. Okrenula se kako bi

85


proučila odaju. Bila je malena, ali sasvim u redu, a jedan se zid naslanjao na kamin u većoj sobi pa se osjećala toplina plamena s druge strane. Sjela je na krevet i razmislila o svojoj situaciji. Pogrešna taokinja, koja ništa ne vrijedi niti jednoj strani u pregovorima za otkupninu. Rufus Decatur bi joj mogao prerezati grkljan i zakopati je na obronku brda, a nitko ne bi ni prstom mrdnuo. Nekako nije mogla zamisliti da će Cato poslati naoružane vojnike pripravne boriti se za povratak njegove nećakinje. Ima daleko važnijih briga u ovom ratu no što je dobrobit neželjene i siromašne nezakonite kćeri njegova brata. A što je s Olivijom? Kako li je ona doživjela ono nasilje na opkopu? Sigurno je prestravljena. Tako naglo, tako besmisleno, tako divlje. Prestravilo bi svakoga, a Portia je znala da se Olivia zacijelo pita što je mogla učiniti da pomogne... korit će sebe jer je smušeno stajala po strani i promatrala cijeli brutalni događaj. A u dvorcu nema nikoga tko bi je mogao smiriti. Njezin je otac previše zaokupljen drugim stvarima, a što se tiče njezine maćehe... ! Portia je oko kažiprsta motala narančasti uvojak. Ni ona u ovom trenutku ništa ne može učiniti za Oliviju. Čini se više nego vjerojatnim da će Decaturova mržnja prema svemu što ima bilo kakve veze s Granvilleom spriječiti da je lijepo pošalje natrag i time prizna poraz. Sve u svemu, njezin položaj ne djeluje nimalo ružičasto.

- Nema nikakva traga... čak ni prokletog otiska stopala! - Cato je govorio dok je ulazio u salon svoje žene. - Jednostavno ne razumijem kako je mogla nestati... bez traga. - Spustio se na izrezbarenu stolicu kraj vatre i ljutito zurio u plamen. Diana je graciozno ustala i prišla bifeu. Ulila je vino u kositreni pehar i donijela mu ga. - Ta djevojka izaziva samo nevolje otkako je stigla ovamo rekla je. - I ja sam cijelo vrijeme bila protiv tog klizanja. Cato je pio vino, sve se više mršteći. - Ja u tome nisam vidio ništa loše. Bile su vidljive s kruništa dok su se nalazile na opkopu. - Ali ne, čini se, cijelo vrijeme - blago naglasi Diana i ponovno sjedne. - Ne, tako se čini. - Cato ustane i počne hodati odajom. - Kako je sad Olivia? Je li uspjela ispričati što se dogodilo? - Ništa suvislo. - Diana odloži svoj vez. - No to se moglo i očekivati. Nije osobito suvisla ni u najboljim trenucima, sirotica. - Nije uvijek bilo tako. - Cato je prišao prozoru i ondje se zaustavio, s rukama spojenim na leđima, zagledavši se u unutrašnje dvorište. Prošla su tri sata otkako je Olivia vrišteći dojurila u dvorac, trabunjajući nešto o trojici muškaraca i Portiji, no bilo je nemoguće dovoljno je smiriti da bi se shvatilo što govori, osim jedne neosporne činjenice - Portia je nestala.

86


- Liječnik joj je dao nešto da lakše zaspi - reče Diana. - Mislila sam da će joj biti lakše govoriti nakon što se odmori. - Hmm. - Cato se nestrpljivo okrene od prozora. - Poći ću opet razgovarati s njom. Diana odmah ustane. - Idem s tobom. Olivia je ležala u krevetu, a oči su joj bile širom otvorene, usprkos sedativu. Kad su njezin otac i maćeha tiho ušli u sobu, čvrsto je zatvorila oči i ležala posve mirno, nadajući se da će otići. Cato je stajao i promatrao je sa zbunjenim izrazom u očima. - Olivia, jesi li budna? Olivia je razmišljala. Jednom će morati progovoriti, no bilo bi daleko bolje kad Diana ne bi bila ovdje. Malo je otvorila oči. - Jeste li je našli? - Moraš nam ispričati što se dogodilo, draga moja. Malo što mogu učiniti ako ne znam što se zbilo. Bilo je nečeg neuobičajeno umirujućeg u glasu njezina oca i Olivia je posve otvorila oči. Veoma je polako izgovarala riječi, nastojeći kontrolirati mucanje. Klizale smo i hranile p-patke. D-došla su tri muškarca i odvela P-Portiju. Podigla se na laktove i promatrala svojeg oca, ignorirajući Dianu. - Je li ih Portia poznavala? - Catov je glas i dalje bio blag. Olivia odmahne glavom. - B-bacili su joj deku p-preko glave i odnijeli je. - Jesu li nešto rekli? Olivia opet odmahne glavom. Cijelog se groznog prizora sjećala kao kroz maglu. Nije bilo nikakvih zvukova, koliko se mogla sjetiti. U jednom je trenutku Portia stajala kraj nje, bacajući zrnje patkama, a u idućem su je odnijeli. Besmislenost i brzina svega toga djelovale su zastrašujuće. A Olivia ništa nije učinila. Mislila je da je vrisnula, ali samo jednom. I to je bilo uzaludno. Nije dovelo pomoć. - Jesu li pokušali uhvatiti tebe? Još jedno odmahivanje glavom. - Ne znam što sam m-mogla učiniti šapnula je. - Bila su tri muškarca, kao što si rekla. Što si ti mogla učiniti protiv trojice muškaraca? - Namršteno ju je promatrao, ali je bio izgubljen u mislima. Sve mu to nije imalo nikakva smisla. Zašto bi netko želio oteti Portiju? Tada mu je palo na pamet da je to drugi put u posljednjih nekoliko tjedana da ju je netko odveo. Veoma neobično. Neozlijeđena se izvukla iz prve otmice, ali ovo se činilo posve drukčijim. Činilo se planiranim. Otmičari su znali koju od dviju djevojaka žele i svoj su zadatak uspješno obavili. I to s proračunatim nasiljem zbog kojeg je osjećao hladnoću u kostima. Jesu li kanili nauditi Jackovoj kćeri? Tako se lako moglo dogoditi da otmu Oliviju. Rastreseno je ispružio ruku i nježno maknuo pramen kose s Olivijina čela. Njezine su ga oči, krupne i tamne, iznenađeno promatrale, a on je shvatio da je prošlo mnogo vremena otkako je posljednji put napravio neku tako nježnu gestu. - Pokušaj spavati - rekao je i kanio joj poljubiti čelo kad je postao svjestan

87


Dianine ukočene figure kraj sebe. Stoga je samo koraknuo od kreveta i uobičajenim tonom rekao: - Bolje ćeš se osjećati nakon što se malo odmoriš. - Hoćeš li je naći, oče? -Poslao sam ljude u potragu - odgovorio je. - Ako ju je moguće pronaći, oni će je naći. -Ali hoće li nauditi P-Portiji? - Olivijin je glas bio tjeskoban, njezine tamne oči molećive. -Nadam se da neće - sve je što je mogao reći. -Dođi, milorde. Dijete treba spavati. - Diana ga je uhvatila za podlakticu i povela ga prema vratima. Još je jednom pogledao na krevet. Olivia je ponovno legla i zatvorila oči. Ležala je nepomično poput kipa ispod zategnutih bijelih plahti. -Činim sve što je u mojoj moći, Olivia - naglasio je, poželjevši da može reći nešto više. Zatim je za svojom ženom izišao iz odaje. -Milorde... milorde! - Glasan povik Gilesa Cramptona začuo se iza njega kad se okrenuo prema vlastitoj sobi. Cato zastane. - Što je? -Ovo. - Giles je mahnuo smotanim pergamentom. - Upravo je isporučeno, milorde. Cato je uzeo papir i odmah osjetio drhtaj predosjećaja. - Tko ga je isporučio? -Pastirov dečko, gospodine. Rekao je da mu je to dao čovjek u oklopu koji mu je rekao neka čeka do zalaska sunca prije nego ga isporuči. Cato je pucnuo jezikom. - Nema ni traga djevojci, zar ne? - Okrenuo se prema vratima sobe. - Nestala je kao da nikad nije ni bila ovdje - reče Giles. - Nitko ih nije vidio. No činilo se da ga Cato ne čuje. Zurio je u pečat na savijenom pergamentu. Bio je to orao kuće Rothbury. Onaj raniji predosjećaj podigao mu je fine vlasi na zatiljku. Raskinuo je pečat i odmotao pergament. Poruka je bila kratka i jasna. Granvilleovu kćer, Oliviju, drže kao taokinju. Cijena njezine otkupnine: svi prihodi imanja Rothbury što ih drži markiz od Granvillea, zajedno s punim izračunom svih takvih prihoda otkako je pravo upravljanja imanjem Rothbury predano Georgeu, markizu od Granvillea. Cato se počeo smijati. Smijao se i smijao, bacivši se u naslonjač i prepustivši se uživanju zbog velike pogreške njegova neprijatelja. Umjesto Olivije, oteli su bezimeno nezakonito siroče - relativno nedužnu djevojku, svakako, ali bez ikakve otkupne vrijednosti za bilo koga. Postao je svjestan da ga Giles zabrinuto promatra s vrata, očito se pitajući ima li njegov gospodar nekakav napadaj. Cato mu je u nekoliko riječi ispričao kakva je situacija i Giles se nasmiješio. - Pitam se što će ubojiti gad učiniti, gospodine. - Zatim se njegov izraz lica promijenio, a oči su mu se stisnule. - Neobična je slučajnost da ju je već drugi put oteo, ne čini li vam se, gospodine?

88


Cato se namrštio. - Prvi se put to slučajno dogodilo, a ovoga puta nije želio nju, nego Oliviju. - Da, možda je tako. Ali zadnji put joj ni na koji način nije naudio. Možda neće ni ovoga puta. - Giles je vukao noge po podu. - Tko može reći da nije bila u dosluhu s njim, milorde? Možda je trebala odvesti ledi Oliviju do mjesta gdje je mogu zgrabiti, ali je nešto pošlo po zlu. Cato je zurio u narednika. Giles ima sumnjičav um i doista je stavljao mračne primjedbe o Portijinu susretu s Decaturom. Ali nemoguće je vjerovati da je uvučena u neku Decaturovu zavjeru... ili nije? Što on zna o njoj? Nema novca, nikakvih vidljivih sredstava za život, osim njegova milosrđa. Možda ju je Decatur opčinio kad su se sreli na cesti. Ne bi bila prva. Prišao je prozoru kad su se vrata zatvorila iza Gilesa, te je stajao i zurio u mrak. U mislima je vidio valovite brežuljke i vijugavu stazu do Decaturova tabora jasno kao da je dan. Jednog od ovih dana doći će do konačnog obračuna između njih, Decatura i Granvillea. Catove su se oči stvrdnule dok je zurio u noć.

89


Osmo poglavlje

Portia je čula zatvaranje ulaznih vrata oko pola sata nakon što je ostavljena u potkrovlju. Još uvijek je bila umotana u poderani plašt i sjedila je na rubu kreveta, neodređeno svjesna činjenice da ju je lice prestalo peći, ali nekako nije mogla obaviti ono što je potrebno da bi pošla spavati. Kao da su je šokovi i zbivanja toga dana paralizirali, pa nije mogla učiniti ništa, osim tupo sjediti, nesposobna čak ni srediti svoje misli. No zvuk zatvaranja vrata u prizemlju trgnuo ju je iz apatije. Skočila je na noge i prišla vratima odaje, oprezno ih otvorivši. Vladala je potpuna tišina. Rufus Decatur je izišao i ostavio je samu. Zasigurno misli da se zavukla u krevet i zaspala nakon uzbuđenja protekloga dana, zaključila je. Osim, naravno, ako ne misli da je previše zastrašena da bi iskoristila prednost otključanih vrata. U tom slučaju, veoma griješi. Na prstima je prošla veliku spavaću odaju i sišla uskim drvenim stubama. Ostaci njezine večere su nestali, vatra je ograđena i nova svijeća upaljena na polici iznad kamina. Možda nije kanio dugo izbivati. Pogledala je prema zastoru u kutu sobe i zatim, nesposobna obuzdati svoju radoznalost, pošla onamo i odmaknula ga. Djeca su spavala poput psića, sklupčani jedan oko drugoga ispod brda pokrivača. Još uvijek su na sebi imali kaputiće i haljetke, s neodobravanjem je opazila. Janet Beckton bi dobila četrdeset napadaja. Pomisao na to izmamila joj je smiješak na usne, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazila. Ovaj neuredni ležaj u odmetničkoj kolibi Rufusa Decatura jako je daleko od besprijekornih dječjih odaja u dvorcu Granville. Promatrala je usnula lica okružena identičnom svijetlom kosom. Sjetila se izrazito plavih očiju i pomislila da su veoma slični svojem ocu. Negdje mora postojati majka - žena kojoj nije odobreno dostojanstvo vjenčanog prstena. Stisnula je usne dok je puštala da zastor padne na mjesto. Ženama se ovdje očito omogućuje veoma malo časti.

90


Ali što to znači za nju? Neželjenu taokinju... samotnu ženu u ovom izoliranom odmetničkom taboru? Ima svoj nož, ali to bi bila jadna obrana protiv eventualnog napada. Žmarci straha širili su se njezinim leđima, stezali joj vlasište. Rekla je Decaturu da se ne boji, ali razmetljivost nije prikladna zaštita, shvatila je Portia. Srce joj je treperilo kao da se roj leptira nastanio u njezinim prsima. Potrčala je do vrata i odškrinula ih, vireći na pustu stazu. Nebo je bilo vedro kao i cijeloga dana, zvijezde i mjesečina obasjavali su selo, svjetlucajući na ledenoj površini rijeke. Čula je glasove, smijeh, glazbu, a zvukovi su dopirali iz kuće s klupom za točenje piva sprijeda, mjesta za koje je zaključila da je kantina. Ako se svi opijaju do vesele ošamućenosti, možda će imati priliku za bijeg. Šmugnula je van, držeći se leđima uza zid. Trebat će joj konj. Nikako ne bi mogla pobjeći pješice, ne preko nepristupačnog i pustog područja što ga je vidjela na putu ovamo. Bilo je užasno hladno, a u zraku je visio ugodan miris dima. Vidjela je zlaćanu svjetlost iza škura na prozorima, a povremeno je osjetila mirisne arome kuhanja dok je žurila stazom, držeći se sjenki. U tim toplim i ugodnim kolibama ljudi sjede kraj vatre, jedu večeru, dijele šale, sigurni u vlastitom okruženju, u druženju sa svojima. Portia je odrasla svjesna da se nikamo ne uklapa, da nema mjesta koje bi mogla nazvati svojim, nema obitelji koja bi je mogla definirati u svijetu. Tu je bio Jack, naravno, ali Jack nije bio obitelj u uobičajenom smislu. On je jednostavno bio uzrok njezina postojanja. Vukla se za njim u zamjenu za nepostojanu ljubav i neodređena sredstva za život... sve dok nije dovoljno odrasla da može izdržavati i sebe i Jackovu ovisnost. Dok se sad sama šuljala mračnom stazom, zamišljajući prizore iza zastrtih prozora, njezin se poznati osjećaj izoliranosti pojačao. Pokušavala je pobjeći iz mjesta kamo ne pripada kako bi se vratila u mjesto kamo ne pripada. Ironija različitih situacija u kojima se znala naći obično ju je zabavljala. To je bila dobra obrana od potištenosti. Večeras joj to nije uspijevalo. Osluškivala je ne bi li čula rzanje konja, njuhom tražeći mirise konjušnice. Uskoro ju je našla. Ne samo jednu, već cijeli niz konjušnica u sredini sela, a pred njima uredno, očišćeno, popločano dvorište. Ali odmah je shvatila da ne postoji nikakva mogućnost da neopazice uzme konja. S obje strane konjušnica vidjelo se svjetlo, a vrata spremišta opreme bila su otvorena. Čula je glasove, zveckanje kockica, a dok se skrivala u sjenkama, vidjela je kako neki čovjek izlazi u dvorište, otkopčavajući svoje hlače. Olakšao se uza zid i vratio u spremište. Portia se vratila na stazu i razočarano skrenula prema rijeci. Nije znala zašto, osim da je to nekakva destinacija, a ona još nije bila spremna priznati poraz i vratiti se natrag u svoj zatvor.

91


No dok je stajala na obali, leđima naslonjena na tamno deblo gola hrasta, obuzelo ju je uzbuđenje. Zaleđena je površina vijugala kroz selo, pružajući se izvan seoskih granica, obasjana mjesečinom u daljini. Daleko od Decaturova tabora. Rijeke nekamo idu. Rijeke su prometnice. Bit će koliba, možda čak drugih sela, na obalama ove. Kad bi barem još uvijek imala svoje klizaljke... Tada ih je ugledala. Saonice izvučene na obalu, drveni salinci zaobljeni i glatki poput svile. Portia je jurnula onamo, sagnuta nisko mada ovdje nije bilo znakova ljudskih aktivnosti, nikakvih osvijetljenih prozora kroz koje dopiru zvukovi. Riječna je obala bila posve pusta. Saonice su bile pune koža. Nije moglo biti bolje. Ako ne uspije naći drugo sklonište, može se sklupčati među njima dok ne svane dan, nakon što daleko iza sebe ostavi granice Decaturova područja. Srce joj je poskočilo. Sad je znala da će uspjeti. Sudbina je ovamo postavila te saonice i njihov savršeni teret. Suđeno joj je da pobjegne. Ali kako će njima upravljati? Koriste li se psima ili ponijima? Ili ih sami vuku. Trebale bi im klizaljke za to. Tada je ugledala motku naslonjenu na stražnji dio saonica. Izgledala je kao motka za splav, a vjerojatno se koristila na isti način. Treba se gurati po ledu uz pomoć motke. Tako jednostavno... tako predivno prikladno. Portia se nervozno osvrnula preko ramena, odjednom pomislivši da je sve to previše lijepo da bi bilo istinito. Možda je to klopka, neka paklenska Decaturova klopka da je uhvati u pokušaju bijega. Nema razloga imati povjerenja u njega... vjerovati mu kad kaže da joj ne bi naudio. S ratnim se zarobljenicima sasvim dobro postupa, ukoliko ne pokušaju pobjeći. Onda sva pravila ponašanja padaju u vodu. Ako je uhvate, što će joj učiniti? Postat će dostupan plijen... ako ne za Decatura, onda za njegovu bandu divljih odmetnika. Znoj joj je izbio na čelu, usprkos hladnoći. Mora pobjeći; tako je jednostavno. Neće dopustiti da je uhvate. Saonice su bile teže no što su izgledale i Portia je ostala bez daha kad ih je napokon uspjela povući niz obalu do leda. Neprestano je gledala preko ramena, očekujući da će svakog trenutka netko istrčati iz mraka i zaustaviti je. No riječna je obala ostala pusta i tiha, mada su zvukovi glazbe i glasova dopirali kroz tihu i mjesečinom obasjanu noć. Čim su se našle na ledu, saonice su postale lagane i pokretljive kao dječji čamac. Spotičući se i klizeći, Portia ih je gurala do sredine zaleđene rijeke, a potom se popela unutra i zauzela položaj na stražnjem dijelu, čvrsto držeći motku. Odgurnula se i saonice su krenule zapanjujućom brzinom, dobivajući zalet na ledu. Bilo je čudesno. Jedva je uopće morala gurati nakon što su se pokrenule. Sjetila se da ide nizvodno, izlazi iz brdovitog područja, pa joj je nagib riječnoga korita davao prednost. Obuzela ju je silna radost dok je vozilo jurilo, a kućice i svjetla Decatura prolazila su kraj nje. Uspjet će. Stražar na prvom zavoju rijeke vidio je saonice kad su bile udaljene oko

92


pedeset metara, mračan oblik koji se micao po bijeloj površini leda. Zadovoljno je progunđao. Trebalo mu je nešto da razbije monotoniju dugih, hladnih sati stražarenja u zaklonu napravljenom visoko u krošnji bukve. Njegova je promatračnica bila jedna od šest koje pokrivaju rijeku duž šesnaest kilometara obale od sela Decatur. Zapalio je baklju koju će vidjeti stražari na brdima i oni duž rijeke, a potom se uvukao u svoj krznom podstavljeni plašt i nastavio promatrati vozilo koje mu se približavalo. Saonice su prošle ispod njegova stabla i on je primijetio da je osoba koja je njima upravljala naučila rabiti motku. Saonice su glatko klizile po ledu. Prepoznao ih je kao vlasništvo Bertrama, lovca, koji svoja krzna prodaje u Ewefellu, tridesetak kilometara nizvodno. Bertram neće biti zadovoljan gubitkom saonica i svega što je skupio u tjedan dana. Premda saonice i osoba na njima neće daleko dospjeti. Baklja stražara na vrhu brda već je bijesnula pokazujući da je signal primljen, a gospodar će biti upozoren za deset minuta. Trebalo je manje od deset minuta da Rufus sazna za nedopušteni promet na rijeci. I odmah je shvatio tko je njegovim stražarima priuštio malo uzbuđenja tijekom uobičajeno dosadnih noćnih stražarenja. Bio je usred večere, dobra hrana, vino i društvo donekle su ublažili uzrujavanja što ih je tijekom dana proživio, a ova vijest nije baš doprinijela smirivanju njegova temperamenta. - Za Boga miloga! Što ona misli, kako daleko će dospjeti? - pitao je, ne obraćajući se nikomu posebno. - Valjda ne vjeruje da može otići odavde na ukradenim saonicama a da to nitko ne primijeti? - Čini se da vjeruje - primijeti Will. - Hoću li je dovesti natrag? - Ne, dovraga, ja ću poći. - Rufus je prebacio nogu preko klupe kraj dugog stola i odbacio ubrus. - Baš sam uživao u ribljoj piti - rekao je, ponovno osjetivši razdraženost. - Neka vrag nosi tu djevojku! Ne dolazi u obzir da mi upropasti večeru. Opet se okrenuo prema stolu i ponovno uzeo vilicu. - Jede, dovedi mojega konja. Vjerujem da ću je pustiti do trećeg stražara prije nego je zaustavimo. Neka misli da je uspjela - rekao je, te zlobno dodao: - Šok će biti veći. Jed, koji je donio poruku, izišao je iz kantine kako bi u konjušnici osedlao Ajaxa. Rufus je pojeo pitu, ali Will je vidio da njegov bratić više nije uživao u večeri, pa je čak osjetio malo sažaljenja za gospođicu Portiju Worth. - Dobro. - Rufus je odgurnuo svoj prazan tanjur i ustao. - Bolje da to obavim. - Dugim je koracima pošao prema vratima, prebacivši plašt oko sebe, mrka izraza lica. Ionako će morati pustiti djevojku. Nije mu ni od kakve koristi. Ali nešto mu nije dalo da joj dopusti da ga nadmudri. Kad bude spreman pustiti je, učinit će to. Ali još nije spreman. Osim toga, ukrala je saonice, da i ne spominje ono što je u njima. Krađa je jedan od smrtnih grijeha

93


među Decaturovim ljudima. Jed je držao Ajaxa pred vratima. Pridržavao je stremen dok se Rufus penjao u sedlo. - Poslao sam glasnika stražaru, milorde. Neće je zaustaviti dok vi to ne naredite. - Dobro. - Veliki je riđan krenuo naprijed na poticaj svojeg jahača. Treći je stražar oko pet kilometara od mjesta odakle je Portia krenula. Rufus je jahao malo dalje od obale, paralelno s rijekom. Imao je dovoljno vremena. Muškarcu snažnih mišića trebalo bi gotovo sat vremena da prijeđe tu udaljenost motkom gurajući saonice. Protivno zdravom razumu, shvatio je da se divi neustrašivom duhu djevojke. Zacijelo nije imala pojma koliko daleko mora stići prije nego iziđe iz Decaturova teritorija. Stigao je do trećeg stražara i zaustavio konja ispod zaklona. Tiho je doviknuo prema gore. - Koliko je udaljena? - Oko sto osamdeset metara, gospodine. Rufus je poveo Ajaxa do obale rijeke i ondje sjedio, nepomičan na mjesečini, promatrajući približavanje saonica. Portia ga nije odmah vidjela. Trud oko upravljanja saonicama zaokupljao je svu njezinu pozornost. Ono što se u početku doimalo lakim, postalo je naporno, boljeli su je mišići ruku i ramena, na šakama je osjećala žuljeve, čak i kroz rukavice, dok je stezala i gurala motku. Umorno je podigla glavu, pitajući se je li dovoljno daleko od sela Decatur da bi riskirala zaustavljanje kako bi se malo odmorila. Pred njezinim su se iscrpljenim očima pojavili veliki konj i njegov nepomični jahač. Stajali su ondje na obali, nekoliko metara ispred nje, poput tužitelja na Sudnji dan. Osjetila je mučninu. Dlanovi su joj odjednom postali vlažni i ljepljivi. Mogla je misliti jedino kako je to nepravedno. Bila je tako sigurna da će uspjeti, a sad on ondje sjedi i čeka je. Pobjednički. Gotovo je mogla vrisnuti od frustriranosti, ali se također užasno bojala. Bi li mogla proći kraj njega, dobiti dovoljno na brzini da mu izmakne? No znala je da je pastuh brži od saonica. Bilo bi uzaludno pokušavati. Uzaludno i nimalo dostojanstveno... ako uopće može spasiti nešto dostojanstva u ovoj groznoj situaciji. Paradoksalno, njezin joj je strah ulio neku vrstu hrabrosti. Neće mu pokazati da se boji. Portia je podigla motku s leda i saonice su se lagano zaustavile nasred rijeke. Sjela je na hrpu koža i čekala. Rufus je sjahao i zakoračio na led. Hodao je polako i oprezno po ledu do saonica i ondje se zaustavio, promatrajući je. - Što točno mislite da radite, gospođice Worth? - Bježim - otresito će Portia. - Što vi mislite? - Nekako sam i ja došao do tog zaključka - složio se uz varavo ljubazan smiješak. - Ponovno moram primijetiti da niste osobito dobri u tome. Portia je spojila ruke u krilu i zadrhtala, svjesna znoja koji se sušio na njezinoj koži ispod poderanog plašta i prljave haljine. Sad kad je mirovala,

94


osjećala je silnu hladnoću, pa je poželjela da on ne stoji ondje promatrajući je s tim pakosnim osmijehom na usnama i čudnim izrazom u očima. Bio je ljutit; osjećala je to jednako kao što je osjećala ledeni vjetar. Rekao joj je da je on čovjek hirovite naravi... već je nekoliko puta vidjela naznake tog temperamenta. A sad je samo muči ovom groznom neizvjesnošću. Oči su mu svjetlucale, plavi led, poput mjesečine koja svjetluca na ledenoj površini rijeke. - Što ćete učiniti? - pitala je. - Učiniti? - Rufus uzdigne obrvu. - Što vi mislite, gospođice Worth, koji bi bio prikladan postupak? Portia stisne usne. - Samo to već jednom završite - progunđala je, požalivši da nije ostala na nogama. Dok ovako sjedi, a on se uzdiže nad njome, ne osjeća se nimalo ugodno. -Saonice i kože pripadaju Bertramu. - Rufus je nadlanicom jedne ruke udarao u dlan druge, stvarajući ritmičan zvuk u tišini noći. - Očekivat će da ujutro sve bude na svojemu mjestu, pa je bolje da se pokrenete. -Da se pokrenem? - Portia ga je promatrala sa sve većim užasom kad je počela shvaćati što time misli. Kimnuo je. - Odvedite ih natrag, gospođice Worth. U selu Decatur ne toleriramo krađu. -Ali to je uzvodno! -Da, vjerujem da jest. - Odmaknuo se od saonica. - Jahat ću duž obale uz vas... samo za slučaj da vam padne na pamet neka glupost. - Zubi su mu bljesnuli u sjenkama brade, ali to nije bio nimalo prijateljski smiješak. Portia je pogledala svoje šake. Koža na dlanovima je popucala i žuljevi su je pekli. Odlučno je ustala i odnijela motku do stražnjeg dijela saonica, te počela gurati. Jedva su se pomaknule tridesetak centimetara. Kao da su salinci otupjeli ili ih je netko zamotao u krpe. Ugrizla se za usnu i opet gurnula. Rufus je stajao na obali i neko vrijeme promatrao njezina nastojanja, a zatim je uzjahao i potjerao konja sporim korakom, prateći mukotrpno napredovanje saonica. Njegov je gnjev polako nestao. Djevojka je bila iscrpljena i prije nego se upustila u ovaj ludi pothvat, a ono što sada trpi mora biti neopisiva tortura. Ponovno je protiv volje osjetio divljenje prema njezinu neukrotivom duhu. Sjetio se kako joj je u dvorcu Granville rekao da su jednaki, on i ona. Ta je spoznaja sad rastjerala njegov gnjev. Postupio bi posve jednako kao Portia Worth da se našao u sličnoj situaciji. Međutim, i dalje je krajnje iritantno da kasne večernje sate mora provoditi u lovu na nju. Ta se razdraženost osjećala u njegovu glasu kad joj je doviknuo: - Portia, ostavite saonice i dođite ovamo. Portia ga je ignorirala, stežući zube, gurajući se motkom od leda. Ako stane, izgubit će ono malo sile zamaha što ju je imala. Sad pred sobom nije vidjela nikakva svjetla, pa je zaključila da su mještani sela pošli na spavanje. U glavi su joj poigravale slike malenog kreveta u potkrovlju, vatre i svjetlosti svijeće. Potisnula je svaku misao osim one da mora gurati saonice po ledu.

95


Rufusova je razdraženost opet prerasla u ljutnju. - Za Boga miloga, curo! Hoćete li učiniti kako vam se kaže? - Njegov je glas odjekivao preko rijeke. Ovoga je puta podigla glavu i vidjela da je zaustavio konja i podigao se u stremenima, šakama obavivši usta kako bi ga bolje čula. -Zašto? - pitala je, i dalje gurajući. Kakva li tvrdoglava stvorenja! - Jer ja tako kažem! - zaurlao je Rufus. - Sad smjesta dođite ovamo! Portia je odbacila motku i izišla iz saonica. Više joj nije bilo važno kakve druge torture gospodar Decatura ima na umu. Bila je napola mrtva od hladnoće i iscrpljenosti, pa je zaključila da bi druga polovica došla kao olakšanje. Nesigurno je klizala do obale i ondje stala, podbočivši se i ljutito zureći u njega. - Što sad? Rufus se sagnuo iz sedla. - Dajte mi ruku i stavite stopalo na moje. Portia je i dalje oklijevala, oprezno proučavajući njegovo lice. Nije djelovalo osobito umirujuće. Je li doista popustio i sad joj nudi jahanje natrag do sela? -Budem li morao sjahati, gospođice Worth, jedno od nas će požaliti ustvrdio je Rufus. Nestrpljivo je zapucketao prstima. Činilo se da je prokleta ako pođe i prokleta ako ustane. Portia se uspentrala na obalu i prihvatila veliku šaku, bolno stisnuvši prste oko njegovih. Posljednjim ostacima snage uspjela je podići nogu dovoljno visoko da stane na njegovu čizmu u stremenu, a zatim je poletjela prema gore bez osobite pomoći vlastitih mišića, te se našla na sedlu ispred njega. -Zar ćete saonice jednostavno ostaviti ovdje? - pitala je. - Mislila sam da ste rekli da će Bertram, ili kako se već zove, očekivati da ih vidi ondje gdje ih je ostavio. Rufus se zapanjio. Zar ništa ne djeluje na nju? Tada je osjetio njezino drhtanje i ukočenost sitnog tijela. Napola se okrenula kako bi ga pogledala dok mu je postavljala pitanje, a mjesečina je obasjala bijelo lice, otkrila umor u kosim zelenim očima i strah ispod prkosa. Bez razmišljanja, podigao je ruku i lagano joj dlanom obujmio obraz. Njezine su se oči raširile. Strah se povukao, a zamijenilo ga je nešto drugo. Zbunjenost koja je sadržavala i treptaj iščekivanja. Znao je da se ona, jednako kao i on, sjeća onog neozbiljnog poljupca u dvorištu dvorca Granville. To ništa nije značilo. Jasno da time ništa nije mislio. Spustio je ruku s njezina obraza i žustrim pokretom omotao svoj plašt oko njezina mršavog, drhtavog tijela, te potjerao Ajaxa u kas. Portia se pokušala držati uspravno, prkositi vlastitom umoru. Obraz joj je još uvijek gorio od onog neobičnog kratkotrajnog milovanja, ali svaki joj je instinkt govorio da je to bila podjednako nesvjesna kretnja i dodir tigrove šape. Zadirkivao ju je i manipulirao njome u dvorištu dvorca, a sad čini to isto. Očito mu je zabavno izazivati je, te nije mogla razumjeti zašto je na trenutak dopustila sebi vjerovanje da je to bila iskrena gesta. Zacijelo je u njezinim

96


očima vidio koliko je lakovjerna. -Naslonite se, za Boga miloga! - Rufus ju je nestrpljivom kretnjom povukao unatrag, naslonivši je na sebe. - Nisam dikobraz. - Držao ju je tako čvrsto da se morala nasloniti na njegova široka prsa. Osjećala je kako joj kraj uha snažno kuca njegovo srce, a činilo se da je i njezino uhvatilo isti ritam, poslavši je u neobičnu omamljenost. Za manje od deset minuta ušli su u zamračeno selo, a Portia je zadrhtala i smućeno pomislila koliko bi joj vremena trebalo da ovamo dogura saonice, mada joj to vjerojatno uopće ne bi uspjelo. Rufus je zaustavio konja ispred svoje kolibe i spustio Portiju sa sedla. Pođite unutra i pripremite se za spavanje. Vratit ću se čim odvedem Ajaxa u konjušnicu. Čovjek koji je očito navikao naređivati, Portia je pomalo podrugljivo pomislila, a to joj je ulilo novu hrabrost. Značilo je da nije posve poražena. Ušla je u kućicu. Toplina je bila pravo blaženstvo. Nagnula se nad vatru i ispružila bijele obamrle ruke prema plamenu dok su je potresali grčeviti drhtaji. Iza zastora začulo se šmrcanje i mrmljanje. Ukočila se, osluškujući, ali opet je zavladala tišina. Jedan od dječaka zacijelo sanja. Rufus je tiho ušao pet minuta kasnije. Namršteno ju je pogledao. - Mislio sam da sam vam rekao da se pripremite za spavanje. - Bilo mi je previše hladno da pođem gore. - Dovoljno je toplo. Dođite. - Pokazao je prema stubama. - Nadam se da ste večeras naučili nekoliko stvari o vojnom taboru, ali za slučaj da vam još uvijek nije sve posve jasno, poduzet ćemo određene mjere kako bismo oboje u relativnom miru proveli ostatak noći. - Raširio je šaku na donjem dijelu njezinih leđa i odlučno je gurnuo ispred sebe. U velikoj je sobi Rufus otresito rekao: - Sve u svemu, ovo je bio veoma naporan dan i ja više nemam strpljenja. Znam da ste vi iscrpljeni, pa učinimo jedno drugomu uslugu i pođimo spavati bez daljnjih dosadnih rasprava. Skinuo je rukavice i otkopčao plašt, bacivši ih preko škrinje u podnožju kreveta. Slijedio je njegov haljetak od bivolje kože, a potom je sjeo na škrinju kako bi izuo čizme i čarape. Portia ga je promatrala nekom vrstom užasnute fasciniranosti dok je otkopčavao pojas i skidao hlače. - Za Boga miloga, djevojko, nemojte samo tu stajati poput budale! - Ostao je samo u bijeloj lanenoj košulji i hlačama, te ju je nestrpljivo promatrao. - Želite li spavati u odjeći? Ako ne želite, predlažem da odjenete onu noćnu košulju u susjednoj odaji. - Okrenuo se i sagnuo nad stalkom s lavorom, vodom zapljusnuvši lice, mokrim rukama prošavši kroz bradu i kosu. Portia se okrenula i pošla u susjednu odaju, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Nije imala pojma što je mislio kad je govorio o poduzimanju određenih mjera, no činilo se da će napokon moći skinuti poderanu i prljavu odjeću i leći u krevet, a ta je pomisao bila previše primamljiva da bi gubila vrijeme na rješavanje zagonetki.

97


Lupanje po vratima dok je vezivala vrpce noćne košulje tako ju je šokiralo da je umalo iskočila iz kože. - Iziđite, Portia. Spreman sam za vas. - Što? - Zurila je u zatvorena vrata, a prsti su joj se tresli. Vrata su se otvorila i plave oči Rufusa Decatura promatrale su je kroz otvor. Savio je prst u jasno zapovjednoj kretnji. - Doista sam veoma umoran iscrpljeno je ponovio. - Iziđite! - Njegov ton nije dopuštao protivljenje, a Portia je pošla naprijed kao da je privlači magnet. - Što ćete učiniti? - Svi su njezini raniji strahovi izbili na površinu. Bit će sama s tim polugolim muškarcem u njegovoj spavaćoj odaji. Nitko je ne može čuti, a čak i da može, nitko ne bi ometao gospodara Decatura. - Spavati - kratko je rekao. - Kao i vi. No budući da mi je dosta jurnjave naokolo za jednu noć, pobrinut ću se da do jutra ostanete na jednome mjestu. Posegnuo je za njezinim zapešćem i povukao je u svoju sobu. Portiji se činilo da je izgubila svu svoju volju. Zurila je, zaprepašteno šuteći od šoka, dok je obavijao svoj pojas oko njezina struka, provukavši remen kroz kopču ne učvrstivši je, i dalje držeći u ruci slobodan kraj. Kakvu je perverziju imao na umu? - Srećom, dovoljno ste mršavi da pojas ostane labav, pa ćete se moći bez problema micati naokolo progunđao je i sagnuo se kako bi odmaknuo pokrivače. - Vi možete spavati ispod popluna, a ja ću spavati na njemu, ispod krzna. Tako ćemo sačuvati doličnost. - Odjednom se tako srčano nasmijao da se Portia pitala je li gospodar Decatura pri zdravoj pameti. - Konvencionalna pravila ponašanja ne postoje u selu Decatur - objasnio je. - Ali obično imamo obzira prema manama drugih. Hoćete li se zavući ispod popluna, molim vas? Portia je ostala bez riječi. - Unutra! - Podigao ju je i, htjela-ne htjela, spustio nasred kreveta. Legnite. - Bacio je poplun preko nje, a zatim se i sam ispružio na krevetu, povukavši krznom podstavljeni pokrivač preko sebe. Tada je slobodan kraj pojasa jednom rukom vezao oko vlastitog zapešća u kompleksan čvor koji je Portiji izgledao posve nerazrješivim. - Eto. Sad ću se sigurno probuditi ako vam prije jutra padnu na pamet još neke ideje o bijegu. Želim vam ugodne snove, gospođice Worth. Na Portijino neopisivo iznenađenje, Rufus Decatur je zijevnuo i trenutno zaspao. Cijelu je minutu ukočeno ležala, jedva se usuđujući disati. Minutu ranije očekivala je silovanje, a sad se nalazi u toplom i udobnom krevetu, sigurna kao da Jack čvrsto spava kraj nje. Tijekom godina s Jackom je dijelila odaje i krevete, deke i poplune, slušajući njegovo hroptavo disanje, katkad zadržavajući vlastiti dah, prestrašeno čekajući dok je bila veoma malena da on udahne kad joj se činilo da je posve prestao disati. Jasno se sjećala nevjerojatnog olakšanja što joj ga je donosio trenutak kad bi hroptavo disanje opet započelo, te kako je njegovo pijano hrkanje bilo jedina sigurna uspavanka

98


koja ju je vodila u san. Suze su je pekle u očima i ona ih je oprezno obrisala, pazeći da ne probudi čovjeka kraj sebe. Toplina kreveta počela je prožimati njezine hladne, umorne udove, a mekani se krevet doimao poput gnijezda. Bila je neodređeno svjesna činjenice da joj je struk sputan, ali nije bilo neudobno, a kad se pokušala okrenuti na bok, to je izvela bez problema. Tiho je hrkanje dopiralo s njegove strane, a sad su se i njoj oči zatvarale pa nije vjerovala da bi mogla ostati budna čak ni da je još uvijek na nogama, a ne u ovom toplom gnijezdu...

Rufus se probudio nekoliko sati kasnije, malo prije no što se oglasio prvi pijetao. Uvijek je rano ustajao, bez obzira na to koliko je kratko spavao ili kako je vesela bila prethodna večer. Djevojka je bila sklupčana na boku leđima okrenuta prema njemu, a njezino je disanje bilo duboko i pravilno. Podigao se na lakat i proučavao njezino usnulo lice. Pomalo se osjećao kao voajer dok je tako gledao usnulu djevojku, ali njihovi su susreti dosad bili tako burni da nije ni imao priliku temeljito je proučiti. Bez obzira na sve njezine iritantne osobine, Portia Worth je razbudila njegovu znatiželju. Sudbina je dijelila karte s dna špila kad je riječ o davanju bogatstva i privilegija ovom dijelu obitelji Granville, pomislio je. Čak ni najvjerniji opis ne bi mogao primijeniti riječi crvenkastosmeđa, ili kestenjasta, ili bakrena za narančastu boju kose koja strši oko njezina blijedog, četvrtastog lica. Oči, sad zatvorene, njezina su najbolja značajka, ali kao protuteža svim drugim negativnostima bile su žalosno svijetle. No s druge strane, fizičke značajke su zacijelo najmanje zanimljivi aspekti gospođice Worth. Muškarac koji se nađe licem u lice s tim neukrotivim, izazovnim duhom vjerojatno neće ni pomisliti na njezin izgled. Odrasla je u teškoj školi, razmišljao je, ali to je nije slomilo. Samosažaljenje definitivno nije jedna od mana gospođice Worth, premda sam Bog zna da bi imala dovoljno razloga katkad se tomu prepustiti. Shvatio je da se smiješi i pomalo kiselo pomislio da je to smušena reakcija na temperament njegove slučajne taokinje. Ne samo što je dobio posve beskorisno sredstvo za pregovaranje, već umjesto s poslušnim, plahim djetetom ima posla sa stvorenjem koje ne zna kako se treba prepustiti neizbježnom. To definitivno pogoršava situaciju. Jednim je brzim potezom odvezao čvor na zapešću, a zatim je zavukao ruku ispod popluna kako bi otkopčao pojas na Portijinu struku. Njegova je ruka odmah naišla na kožu, najmekšu, najglatkiju kožu koju je ikada dotaknuo. Bila je tako čudesno nježna da se njegova ruka zadržala ondje, istodobno shvativši da joj se noćna košulja zasigurno podigla oko struka i on sada dodiruje nagu oblinu njezine stražnjice. Mudrost mu je govorila da bez

99


odugovlačenja ostavi pojas i krevet, no činilo se da prsti ne slušaju. Klizili su u delikatnom putovanju istraživanja, a predivna mekoća njezine kože izazivala je drhtaje uzbuđenja u njegovim preponama. To je bio krasan osjećaj, i nije ga želio prekinuti, ali Portia se odjednom promeškoljila i nešto progunđala, gurajući njegovu ruku kao da je riječ o nekom kukcu. Nevoljko je povukao ruku i silom se vratio u stvarnost hladnog jutra. Izvukao se iz kreveta, spreman ostaviti pojas, a tada je, posve nesvjesno, počeo veoma polako odmicati pokrivače, gotovo s krivnjom slušajući ritam njezina disanja. Duge, bijele noge bile su sklupčane, ruke prekrižene na prsima, a Rufus je pomislio kako ima nečega veoma dražesnog u vitkoj, ranjivoj liniji njezine stražnjice. Kojeg vraga radi? Gotovo je odskočio od kreveta, osjećajući se poput silovatelja. Sad mu je trebao razlog za njegove postupke, pa je s mrkom koncentriranošću i krajnjim oprezom provukao pojas kroz kopču i izvukao ga ispod nje. Za divno čudo, Portia je spavala dalje. Rufus ju je ponovno pokrio, na brzinu se odjenuo i na prstima sišao u prizemlje. S kreveta njegovih sinova nisu se čuli nikakvi zvukovi, pa je izišao u sivu zoru, prošao kroz selo i popeo se do stražarskih mjesta kako bi provjerio što se zbivalo tijekom noći. Hladan mu je zrak razbistrio um i smirio njegove neposlušne prepone, a kad je stigao do stražarskog mjesta, gotovo je povjerovao da je cijela epizoda bila samo erotski san.

100


Deveto poglavlje

Nije bilo nikakvih vijesti o neprijateljskim kretanjima tijekom noći. Prilazi selu Decatur dobro su pokriveni stražarskim mjestima na okolnim brdima, a mjesečina je bila iznimno jaka. Dok se Rufus vraćao u selo, sunce se dizalo iznad niskih brežuljaka na istoku, obasjavajući nebo ružičastim i narančastim sjajem. Bit će još jedan vedar zimski dan. Skrenuo je u kantinu, sagnuvši glavu ispod niskog gornjeg praga vrata. Stariji je čovjek podigao pogled sa štednjaka gdje je miješao kotlove zobene kaše. - 'Jutro, gospodaru. Žel'te doručak, je li? -Da, Bille. - Rufus je skinuo rukavice, iznenađeno shvativši da je silno gladan. - Čini se da sam prvi. -O, maleni su bili ovđe prije minutu. - Kuhar je stavio zobenu kašu u glinenu posudu i spustio je pred gospodara. Donio je vrč vrhnja i zdjelicu gustog, tamnog sirupa. -Već su ustali? - Rufus je dodao vrhnje i nekoliko žlica sirupa, pa je s gladnim iščekivanjem pomiješao kašu. - Jesu li jeli? - Uzeli su malo kruha i masti van - zadovoljno će Bill. - Bili su jako uzbuđeni zbog psića. - O, nemoj mi reći da se Todova kuja već oštenila? - Rufus uzdahne. Nagovaraju me da uzmem dva psića još otkako im je Tod rekao. - Čini se da ćete imat borbu - reče Bill i nasmiješi se. - Žel'te malo iznutrica? Rufus je kimnuo ustima punim zobene kaše, progutao i pitao: - Josiah je već otišao u kuću? - Je, prije pol ure. Reko je da će pogledat curu i viđet treba li joj što. - Bill je lukavo pogledao gospodara dok je rezao iznutrice u tavu. Žena plemenita odgoja nikad ranije nije boravila u Decaturovu taboru, pa su ljudi uvelike nagađali što se zbiva, oni u nižim slojevima koji nisu uživali povjerenje svojeg zapovjednika. - Dobro - bilo je sve što je dobio za svoj trud. Rufus je mirno nastavio jesti. Očekujući da će njegova taokinja biti prestrašeno i nedužno dijete, odredio je

101


Josiaha, koji inače pomaže u kantini i vodi brigu o osnovnim potrebama Lukea i Tobyja kad je njihov otac zauzet, da se skrbi za Oliviju. Josiah je stariji čovjek, blaga i umirujućeg držanja, a Rufus je mislio da će ga mlada taokinja smatrati manje opasnim čuvarom od bilo koga drugoga u vojnom taboru. Drugo je pitanje hoće li taokinja koju je na koncu dobio trebati takvu obzirnost s njegove strane. Kad je Rufus završavao svoj doručak, kantina se ispunila drugim ljudima koji su došli na doručak. Izišao je iz bučne prostorije i na svježem jutarnjem zraku pošao u potragu za svojim sinovima. Čuo je njihove glasove prije nego je stigao do Todove staje, a uzbuđeno je brbljanje za promjenu zvučalo usklađeno. Kad je ušao u staju, dotrčali su do njega, a dva para izrazito plavih očiju izražavala su zadivljenost. - Pogledaj psiće, tata! - Zgrabili su ga za ruke i povukli do gnijezda od slame gdje je kuja crvenog setera čuvala svoj novi okot. -Slijepi su, tata - cičao je Luke, njišući se na očevoj ruci. - Jer su previše maleni da bi vidjeli. -Jesmo li i mi bili slijepi? - znatiželjno je pitao Toby dok je klečao na slami, bucmastom šakom vješto milujući kujinu glavu. -Ne, ljudske bebe mogu otvoriti oči čim se rode. - Rufus je čučnuo kraj svojih sinova kako bi se divio štencima. -Kad budu dovoljno veliki, uzet ćemo dva - Toby je obavijestio svojeg oca. - Tod je rekao da možemo. -Možemo birati koje ćemo uzeti! - uzbuđeno će Luke. - Eci peci pec... Bilo je prerano jutro da bi se bavio dječjim nezadovoljstvom, ali njihov otac nije smio ostaviti dojam prešutna odobravanja. - Još niste dovoljno stari da biste imali vlastite pse. - Rufus je uhvatio Lukev upereni prst prije nego je bocnuo jednu od mekanih smeđih kuglica. -Ali želimo ih! - ustvrdio je Toby, a glas mu se povisio. -Da, želimo ih! - dodao je njegov mlađi brat. - Tod je rekao da možemo! - Ne dok ne navršite sedam godina - odlučno će Rufus. Uspravio se i povukao dječake za sobom. - Sedam su prikladne godine za psa. Tada sam ja dobio prvog psića. - Onda ću ga ja dobiti prije Lukea! - viknuo je Toby, poskakujući na vrhovima nožnih prstiju. - Vidiš, Luke. Ja ću prvi dobiti psa. - Ali to nije pravedno! - cvilio je Luke, a glas mu je podrhtavao od suza. On ne smije prvi dobiti psa... ne smije. Rufus je prekasno shvatio u što se uvalio. Što god sad učinio, jedan od njih dvojice to će smatrati nepravednim. - Još moraju proći tri godine do tada rekao je, namršteno ih promatrajući. Izgledali su neurednije nego inače, haljetci su im bili napola zakopčani, oči još uvijek ljepljive od sna, mrvice kruha i svjetlucave mrlje masti ukrašavale su im malena usta. Zacijelo su ustali iz kreveta čim su se probudili. To im je bila navika, i upravo su zato voljeli

102


spavati u odjeći. Vjerojatno nije osobito dobra navika, pomalo je iznenađeno pomislio Rufus, sjetivši se kako je Portia, premda i sama u teškoj situaciji prethodne večeri, to s neodobravanjem komentirala. Nikad ranije nije razmišljao o tome, ali doista su se doimali veoma neurednima. - Obojica se morate umiti i dovesti u red - ustvrdio je i podigao svakoga pod jednu ruku. To im je iz glave izbacilo svaku misao o štencima i trenutno ih povezalo. Glasno su protestirali dok ih je otac nosio iz staje, a njihova su se malena tijela pokušavala izmigoljiti iz njegova stiska.

Portia je polako otvorila oči. Posve se razdanilo, a sjećanja na protekli dan i noć navrla su u vreloj bujici pomiješana srama i gnjeva. Sad je bila sama u krevetu što ga je dijelila s Rufusom Decaturom. Rukom je prešla preko tijela. Pojas više nije bio oko njezina struka. - Budni ste, curo? - Muški se glas javio s druge strane sobe, a Portia se podigla na lakat, pospano trepćući. Stariji se čovjek okrenuo od stalka za lavor kamo je upravo stavio vrč tople vode. Imao je ružičasto lice ukrašeno pahuljastim bijelim zaliscima i jednako pahuljastom bijelom tonzurom oko blistava ćelava tjemena. Blijede plave oči promatrale su Portiju s dobrodušnim zanimanjem. - Tko ste vi? - upita Portia. - Zovem se Josiah. Gospodar mi je rekao da se pobrinem za vaše potrebe. Ovdje ima tople vode da se umijete. - Pokazao je stalak za lavor. - Kako pažljivo od strane lorda Rothburyja - kiselo će Portia. - Koliko je sati? - Cijelih osam. - Činilo se da Josiahu ne smeta njezin ton. - Nešto nije u redu s krevetom u potkrovlju, eh? - Čini se da je vaš gospodar tako mislio - reče Portia, jednako kiselo kao i ranije. Sjela je i zijevnula, ispreplevši prste i ispruživši ruke iznad glave. - Ah, želio je družicu u krevetu, eh? - Josiah mudro kimne. - Ne na način na koji vi mislite - prasne Portia. Odgurnula je pokrivače i spustila noge s kreveta. Lord Rothbury me samo držao zarobljenu u krevetu jer se bojao da ću opet pobjeći. - O, je, čuo sam o tome - reče Josiah. - Uzeli ste Bertramove saonice i sve to. Jutros nije bio previše zadovoljan, mogu vam reći. Morao je poći po njih, jest. - O, dobro, podsjetite me da mu se ispričam - reče Portia i cinično se osmjehne. - Sigurno nisam željela stvarati probleme lopovskom odmetniku. - Eh, netko je ustao na lijevu nogu - blago primijeti Josiah. - Možda ćete se malo oraspoložiti kad se umijete. - Pošao je natrag do stalka i ulio toplu vodu

103


u lavor. - Tu je i lijep komad sapuna od lavande. - S iščekivanjem je pogledao Portiju. - Ne pada mi na pamet razodjenuti se pred vama - rekla je. - Ili je gospodar odredio da mi se ne smije dati nimalo privatnosti? - Blažena bila, curo, gospodar nikad nije tako nešto rekao. Nije da se morate zabrinjavati zbog mene. Vidio sam sve, i više no što vi imate pokazati. - Josiah se tiho nasmijao i pošao prema stubama. - Vi ste prava mršavica, niste li? - Tako je. - Portia je odvezala vrpce noćne košulje. Vrata u prizemlju su se uz tresak otvorila i odozdo su doprli zvukovi prodornih, vrištavih protesta. Rufusov je glas prekinuo dječju pobunu. Josiah? - Da, milorde. Ovdje sam. Kakva je to cika i vika? - Josiah je požurio do kuhinje gdje je Rufus spustio dječake na pod, ali je čvrsto držao njihove ovratnike. -Ova djeca moraju pod pumpu - ustvrdio je Rufus. - Samo pridrži Tobyja dok ja ne skinem ovu prljavu odjeću s Lukea. Portia ga je zapanjeno slušala. Je li čovjek posve lud ili samo nema srca? Viknula je s vrha stuba: - Za Boga miloga, Decatur, ne možete ih staviti pod pumpu. Vani je ledeno! Rufus je prišao podnožju stubišta, i dalje držeći dječake. Podigao je pogled i vidio par bosih stopala i duge bijele noge. - Zar još niste odjeveni? -Moja odjeća nije prikladna za nošenje, zahvaljujući vama. - Brzo se povukla s vidika, zgrabila pokrivač s kreveta, omotala ga oko sebe kao togu, a zatim je sišla stubama. Dječaci su prestali galamiti i s nadom su se zagledali u nju. - Previše je hladno za pumpu - reče Toby. - Ona kaže da jest. -Da, naravno da jest - odlučno je ponovila Portia. - Od svih okrutnih i apsurdnih ideja. Siječanj je, za Boga miloga. Rufus je istodobno izgledao razdraženo i zbunjeno. - Nema nikakva razloga za nepromišljene optužbe - ukočeno je rekao. -O, mislite na okrutnost? - Portia ga je promatrala s hladnim prezirom. Moja iskustva u ovom brlogu lopova, milorde, takvu optužbu čine sasvim razumnom. A kad pomislim da je ova gostoljubivost osmišljena za Oliviju, rado bih vam iščupala srce! Rufus je pustio dječake. - Dobro, Portia, nemojmo pretjerivati. Ovdje nitko nije bio okrutan prema vama, premda imate pravo na vlastito mišljenje o tom pitanju. Ali nemojte svoja iskustva brkati s načinom na koji se ophodim prema svojoj djeci. Ništa ne znate o tome. Međutim, priznajem da je previše hladno za pranje vani. Nisam jasno razmišljao. Riječ je samo o tome da ih uvijek stavim pod pumpu kad se ovako zaprljaju. U očima mu se vidio oštar izraz upozorenja. - Pa, sigurno je da su se dobro zaprljali. - Portia je proučavala dječake,

104


kritički se mršteći. - Nemam mnogo iskustva s djecom, ali zasigurno ih možete okupati u kadi ili nečem sličnom. Oštrine je nestalo iz Rufusovih očiju. - Nikad ne miruju - mrzovoljno je rekao. - I sve zapljuskaju vodom. Kuhinja je pravo jezero kad završimo s time. Portia se poželjela nasmijati. Bilo je nečega tako apsurdnog u činjenici da su gospodara Decatura porazila dva malena dječaka. Sjela je na donju stubu i spojila ruke. - Skinite im svu odjeću, operite ih mokrom krpom i sapunom i odjenite im čistu odjeću, pa više neće izgledati tako zapušteno. Rufus je razmislio o tome, a tada reče: - Nagodit ću se s vama. Ako se vi i Josiah pozabavite ovom dvojicom, pronaći ću čistu odjeću za vas. Što mislite o tome? Portia je promatrala dječake, koji su se povukli na drugi kraj kuhinje i izgledali pripravni izjuriti kroz stražnja vrata čim netko učini pokret prema njima. - Mislim da biste vi imali lakši dio nagodbe - rekla je. - Kako želite. Ako želite ostati zamotani u pokrivač, meni je svejedno vedro će Rufus. - Zapravo, kad bolje promislim, čini mi se da bi to bilo jako dobro. Zadržalo bi vas unutra jednako učinkovito kao i bilo kakva užad. -Vi ste pravi kujin sin - tiho će Portia, shvativši da su se upravo opasno približili trenutku prijaznosti. -Eh, pazite na svoj jezik! - uzviknuo je Josiah, a šokiranost ga je trgnula iz uobičajene spokojnosti. - Tako se ne govori s gospodarom. -Ah, ali gospođica Worth ne priznaje nikakva gospodara - reče Rufus. Nije li tako? - Uzdigao je obrvu i upitno pogledao Portiju. - Nije li tako? ponovio je kad nije odgovorila. -Još nisam upoznala nekoga tko zavređuje tu titulu - ledeno je rekla. - I ne očekujem da hoću... ne u ovom životu. - Ustala je, pripremajući se za povratak na kat. Rufus se brzo pokrenuo, uhvativši je oko struka i vrativši je u kuhinju. Držao ju je za ramena i smiješio se njezinu bijesnom licu. - Hajde, Portia, samo sam se šalio. Sklopimo primirje. Pomognite Josiahu oko dječaka, a ja ću vam naći čistu odjeću. Jutro je prekrasno i ako obećate da se nećete svađati, povest ću vas u šetnju i pokazati vam selo. Portia je na trenutak ostala bez riječi nakon tako potpunog zaokreta. U njegovim je plavim očima poigravao smijeh, a usta su mu se izvila u neočekivano dražestan smiješak. - Primirje? - Kažiprstom joj je pritisnuo vrh nosa. Bože, kako ga mrzi! Opet manipulira njome, zadirkuje ju arogantno se pretvarajući kao muškarci u cijelom svijetu. Kako može znati da joj krv pjeva u žilama kad je dotakne i gleda je na taj način? Njezin prezir prema tom čovjeku kao da je polako nestajao ispod smiješka koji je implicirao neku duboku spoznaju o svijetu, čak i o njoj samoj. Ali on je ipak znao i to je iskoristio za vlastite ciljeve. Sama moć njegove osobnosti, čak i fizička snaga, na neki način diktiraju

105


kako će ona reagirati na njega, nadjačavajući njezin vlastiti osjećaj po pitanju onoga što je razumno i legitimno u danim okolnostima. Rufus je maknuo ruke s njezinih ramena i Portia je koraknula od njega, napola podignutih ruku kao da nešto želi otjerati od sebe. - Primirje - rekla je glasom koji kao da nije pripadao njoj. Zatim se naglo okrenula prema mjestu gdje su dječaci još uvijek stajali i zgrabila Lukea, podigavši ga dok je vrištao i mlatarao rukama i nogama. Josiah je uhvatio Tobyja koji se bacio pod stol. Rufus je cijelu minutu ondje stajao, nesvjestan činjenice da se smiješi dok se pitao što ga tako privlači kod ove neželjene taokinje. Sva je bodljikava i iskričava, a ipak je bilo trenutaka kad je uspijevao zaviriti ispod neprijateljstva, a ono što je vidio oduševljavalo ga je. To ga je uznemirivalo. Okrenuo se na peti i izišao iz bučnoga kaosa kolibe. Kad se pola sata kasnije vratio, našao je svoje sinove u čistoj odjeći, zapanjujuće tihe, vlažnih uvojaka zalijepljenih oko lica, blistavo čistih obraza. Sjedili su kraj vatre, povremeno podrhta vajući poput tek okupanih psića, a svojeg su oca promatrali krupnim optužujućim očima. - Hladno mi je - mrzovoljno će Toby. - Obojici nam je hladno - dometne njegov brat. - Hladno im je samo zato što njihova koža nije navikla na svježi zrak i vodu - reče Portia. - Gotovo smo morali strugati prljavštinu s njih. - Pa, ja sam ispunio svoj dio nagodbe. Pogledajte kako vam se ovo čini. Rufus joj je pružio zavežljaj, a oči su mu neobično blistale, pa je Portia odmah postala oprezna. - Ja onda idem, gospodaru. - Josiah se zaputio prema vratima, Luke i Toby bili su mu za petama, a Portia je oprezno uzela zavežljaj, gotovo kao da očekuje da skriva tvora oštrih zuba. - Što je ovo? - Portia je pokazala zavežljaj. Rufus se nasmiješio. - Ponesite to gore i saznajte. Mislim da ćete se iznenaditi. - Ugodno ili neugodno? - Ne znam. Ali samo sam to uspio naći. Ovdje imamo pomalo ograničene zalihe. Portia je, sad već uvjerena da će iznenađenje biti neugodno, odnijela zavežljaj na kat. Zacijelo joj je našao haljinu neke seljanke od grubog domaćeg platna i donje rublje od žutice. Ali prosjaci ne mogu birati, a ona se neće žaliti ako odjeća bude čista. Spustila je zavežljaj na krevet i odvezala ga. Zapanjeno je zurila, a potom je podizala jedan po jedan odjevni predmet. Hlače od jelenje kože, vunene čarape i podvezice, košulja od nebijeljenog platna, vunene gaće, haljetak bez rukava od tamne češljane vune i dlakavi vuneni plašt. Ondje je čak bio i pojas, te novi par rukavica. Rufus je mislio na sve. Zapanjenost je ustupila mjesto ushićenju. Uvijek je željela odbaciti dosadne

106


komade ženske odjeće. Ovo je njezina prilika. Voda što ju je Josiah ranije donio sad je bila mlaka, ali se temeljito oprala, drhtureći, ali odlučna. Potom se, s gotovo tromim zadovoljstvom, odjenula, uživajući u neobičnu osjećaju što su ga u njoj izazivali ti odjevni predmeti. Sjela je na krevet kako bi navukla vlastite čizme, a zatim je polako ustala i rukama prešla po nepoznato istaknutom tijelu. U toj je odjeći imala predivan osjećaj slobode, a činila se toplijom od haljina i podsuknji. Jasno, tomu su pridoprinijele vunene gaće, a također se činilo da kožne hlače bolje štite od hladnoće. Portia je zaključila da je to veliko poboljšanje u odnosu na ono što je ranije nosila, ali u Rufusovoj spavaćoj odaji nije bilo zrcala, pa nije mogla znati kako izgleda. Rufus je bio leđima okrenut stubama dok je silazila, ali se okrenuo kad je čuo njezine korake. Uzdigao je obrvu kad ju je ugledao. - Kako vam se sviđa? Promatrao ju je preko ruba vrča nakon što je popio gutljaj piva. - Uvijek sam vjerovala da sam se trebala roditi kao dječak - reče Portia. Nisam građena kao žena. Nemam nikakvih oblina ili tako nešto. - Ne bih rekao baš nikakvih oblina - zamišljeno je promrmljao Rufus. Njezine noge u hlačama doimale su se dužima nego inače. Haljetak joj je dopirao do bokova, čvrsto zakopčan na struku stegnu tom pojasom. -Pristaje vam - na koncu je rekao, a u očima mu je svjetlucalo divljenje. Portijin je smiješak bio nesvjestan i tako ushićen da je to Rufusa neobično dirnulo. Imao je osjećaj da u životu nije primila mnogo komplimenata. Osim, naravno, ako druge ruke nisu dodirivale onu predivno nježnu kožu, ili ako neki drugi čovjek nije cijenio tako neukrotiv duh koji se odražava u paru široko postavljenih, kosih, izrazito zelenih mačjih očiju. -Sad kad ste odjeveni, obići ćemo tabor - rekao je, a ton mu je ponovno postao odrješit. Pružio joj je plašt. - Stavite ovo. -Ne vidim zašto bih željela obići lopovski brlog - odbrusila je Portia, automatski prihvativši plašt. - Moguće je da vi mislite kako je to dužnost ljubaznog domaćina, ali uvjeravam vas da mogu i bez toga. Primirje je očito završilo. Rufus ju je netremice promatrao, a oči su mu bile tvrde poput dijamanata. - Nemojte pogrešno shvatiti, gospođice Worth. Ovaj obilazak ima veoma određenu svrhu. Time ću spriječiti mogućnost novih problema. Želim vam pokazati da bi svaki pokušaj bijega iz ovog tabora bio posve uzaludan. Odavde ne možete neopazice pobjeći. -Kako dugo me kanite ovdje držati? -Još nisam odlučio - kratko je rekao. -Ali lord Granville neće platiti nikakvu otkupninu za mene. To već znate. -Moja se odluka možda neće temeljiti na Catovim postupcima. Portijina su se usta malo osušila. - Hoćete li me ubiti? -Odakle vam ta ideja, za ime svijeta? - Rufus ju je namršteno pogledao. -Vi ste lopov i otmičar. Mrzite obitelj Granville, a ja sam također Granville

107


- ustvrdila je, nastojeći ignorirati plavu vatru u njegovim očima, maleni puls koji mu je brzo lupao u sljepoočnici. Zavladao je trenutak napete tišine. Tada je Rufus s hladnom konačnošću rekao: - Počinjem mrziti te optužbe. Budite malo oprezniji. Ništa ne znate o meni. Dok ne saznate, predlažem da držite jezik za zubima. - Uhvatio ju je za lakat i izveo na stazu. Hodao je brzo, gotovo je vukući za sobom pa je morala poskakivati. Bezizražajnim joj je glasom, koji nije prikrio njegov gnjev, davao informacije, sve pojedinosti o neprobojnosti njegova tabora i apsolutnu autoritetu što ga ima. Niti jednom nije stao, nije čak ni usporio, kratkim kimanjem odgovarajući na pozdrave muškaraca kraj kojih su prolazili - ljudi koji su bušili, oštrili koplja, podmazivali muškete. Svuda naokolo čuli su se zvukovi ratnih aktivnosti. Portiju je smela činjenica da nakon prvih, površno znatiželjnih pogleda, nije privlačila nimalo više pažnje nego da je pas koji gospodara Decatura prati u njegovu obilasku. Zar ovdje nikad nitko ne posumnja u njegove postupke? Nije ni pokušala prekinuti bujicu riječi, pa je i protiv volje počela shvaćati zašto ljudi Decatura svojega gospodara slušaju s takvim strahopoštovanjem. Možda jest odmetnik izvan zakona, vođa bande razbojnika, ali posjeduje zastrašujući autoritet, a selom Decatur upravlja se s vrhunskom vojničkom učinkovitošću. Sjećala se kako je Jack, kad god bi spominjao Rufusa Decatura, uvijek implicirao da je on dostojan neprijatelj. Bez obzira na svoj prezir prema odmetništvu, njezin je otac i protiv vlastite volje poštivao čovjeka čija se osveta ne može tek tako zanemariti. Isti je ton čula i od Cata kad je pokazao zanimanje za njezin prvi susret s Decaturom, u njegovoj potrebi da čuje najsitnije pojedinosti. Moći će Catu ispričati podosta zanimljivih pojedinosti nakon marširanja kroza Decaturovo selo, odjednom je pomislila. Iznova je njome prostrujao hladan osjećaj straha. Decatur zasigurno ne bi otkrio tako mnogo nekomu iz neprijateljskog tabora ako tu osobu kani osloboditi. - Sad idemo do stražarskog mjesta. - Odrješiti tonovi njezina pratitelja prekinuli su njezino mračno razmišljanje, na čemu mu je, za promjenu, bila zahvalna. Pokazao je prema vrhu brda gdje se uzdizao dim stražarove vatre. Doveli su vas kroz istočnu stranu doline. Postoje stražarska mjesta na svim stranama svijeta s kojih se vide brda Cheviot, i sve do granice. Jednako kao i uz rijeku, šesnaest kilometara na obje strane. Vjerujem da ste noćas to otkrili. Portia se nije udostojala odgovoriti, a Rufus je istim tonom nastavio: - Moj bratić Will određuje smjene stražara i prikuplja njihove izvještaje. Sinoć ste ga upoznali. Dok su se penjali, Rufus je opazio da je Portia počela hodati na drukčiji način, njišući bokovima dok su joj se koraci produžili. Očito se prilagođavala slobodi hlača. Bio je tako raspoložen da ga je to opažanje razdražilo.

108


Kad su stigli do Willa, on je zurio u nju s više zanimanja nego ostali u selu. - To je novi kostim - primijetio je. - Samo smo to imali na raspolaganju - reče mu Rufus. - Njezina odjeća ni za što nije prikladna nakon onoga noćas. Will je kimnuo kao da to ima savršena smisla, a Portia je ukočeno šutjela. Will je očito, kao i Josiah, znao sve o njezinu ponižavajućem povratku. Vjerojatno svi u selu pričaju o tome. Rufus je ponovno uhvatio Portijin lakat i poveo je dalje od vatre. - Sad pogledajte naokolo. Vidite li da je na vrhu svakog brda stražarska vatra? Portia je prekrižila ruke na prsima. - Dokazali ste svoje. Više nego jednom. - Onda ste valjda shvatili - hladno je rekao. Možete se sami vratiti u kolibu. Potratio sam dovoljno vremena na vas za jedno jutro, a imam važnijih poslova. - Okrenuo se i dugim se koracima počeo vraćati prema selu. Portia je zabezeknuto gledala za njim. Svi su njezini raniji strahovi nestali pod valom bijesa. Kako se usuđuje otpisati je s tako uvredljivom ravnodušnošću? Potrčala je za njim, ubrzavajući na skliskom tlu, namjeravajući uvredom odgovoriti na uvredu. Preskočila je malenu hrpu kamenja, stala na led, pala na stražnjicu i uzviknula kad je otklizala nizbrdo, zaletjevši se u Rufusove noge. Izgubio je tlo pod nogama i bespomoćno tresnuo, a njegovi su se udovi isprepleli s Portijinima dok su zajedno nezaustavljivo klizili nizbrdo. Rufus se zakotrljao u stranu, čvrsto je uhvatio uza se i zario pete u led. Glava joj se nalazila ispod njegove brade, a rukama joj je obavio tijelo. Osjećao je njezina rebra, bio je svjestan ubrzanih otkucaja njezina srca na svojim prsima, njezinih dugih nogu isprepletenih s njegovima. Gurala se od njega, pokušavajući se osloboditi, proklinjući ga kao arogantnoga, nespretnoga gada. Njezino je lice, izražavajući ozlojeđenost, bilo okrenuto prema njemu, tako blizu njegovim očima da je vidio samo blijedu mrlju i svjetlucavi gnjev u blještavim očima. Čvršće ju je stisnuo, opirući se svim njezinim nastojanjima da se izvuče. Jeste li to namjerno učinili? - s nevjericom je pitao dok ga je obasipala elokventnom tiradom svojega bijesa. - Što ako jesam? - odbrusila je, zadihana i gnjevna. Uslijedio je trenutak tišine. Portia je vidjela kako su se njegove oči suzile, nešto se pojavilo u njima, nešto opasno, a ipak je u njoj izazvalo trzaj uzbuđenja. Tišina kao da se produbljivala dok ih nije posve obavila, napeta, u iščekivanju. Zatim je stisak njegovih ruku oko njezina tijela popustio. Šakama joj je obujmio glavu, zavukavši prste u razbarušene narančaste uvojke oko njezinih ušiju. Malo je pomaknuo tijelo, uhvativši joj noge svojima, tako da ju je prikliještio na tlu ispod sebe. Osjećala je svaku liniju njegova snažnog tijela kako je pritišće, ostavlja svoj pečat na njoj. Osjećala je njegovu vrelinu, toplinu

109


njegova daha. - Postoji nešto što se zove odmazda, gospođice Worth - promrmljao je, a zatim joj je pokrio usta svojima. To nije bio površni poljubac, već čvrsta posesivna tvrdnja. Njezina su se usta sama od sebe rastvorila pod upornom zahtjevnošću njegova jezika, te je osjetila kako je žilavi mišićavi organ uronio u toplu, mekanu špilju, kušajući je. Zatim su njihovi jezici zaplesali, pa je i ona njega kušala, istražujući konture njegovih usta, vlastitim jezikom prelazeći po njegovim zubima, po unutrašnjoj strani obraza. Iza zatvorenih očiju vidjela je crvenu tminu i krv joj je jurila od uzbuđenja. Osjećala je tvrdu izbočinu njegove erekcije koja je pritiskala njezine prepone; zavukla je ruke oko njega, gnječeći mu napetu stražnjicu. Još joj je više zavukao prste u kosu, stežući je čvršće, a zatim je polako podigao glavu.

Rufus se zagledao u njezino rumeno lice, crvene usne, omamljen izraz u zelenim očima. I dalje ju je držao svojim tijelom i prstima u kosi, te se dugo nije micao. - Što li me navelo da to učinim? Pitam se. - Smiješak koji mu je poigravao na usnama sadržavao je iznenađenje i određeni stupanj zbunjenosti. - Uopće mi to nije bila namjera. Portia je jezikom dotaknula otečene usne. - Što vam je bila namjera? -Nešto manje ugodno - odgovorio je, i dalje s istim smiješkom. - Ali iz nekog razloga, kad imam posla s vama, malo moje gušče, neprestano samog sebe iznenađujem. Pustio joj je kosu i maknuo se s nje. Ustao je i otresao svoj plašt i hlače. Ustanite sad. - Sagnuo se, uhvatio je za ruke i povukao na noge. Portia je objema rukama gurnula kosu unatrag, pokušavajući obuzdati raskuštranu masu uvojaka, nastojeći dovesti u red svoja osjetila. Svijet kao da se nakrivio sa svoje osi, te se činilo da joj je teško uspravno stajati na strmoj padini brda. Rufusov je pogled još uvijek bio pomalo zbunjen dok ju je promatrao. Doista ste pravo gušče - promrmljao je. - Duge noge i raskuštrano perje. Pogledao je uzbrdo, pitajući se je li netko svjedočio tom šašavom trenutku, a upravo se tada oglasila truba s vrha brda na sjeveru, odjekujući dolinom. Trenutno je nestala svaka misao o ljubakanju, svaki tračak zbunjenosti. Zvuk je značio samo jedno. Stražar je opazio nešto od više nego uobičajenog interesa. Krenuo je brzim koracima, penjući se natrag do vrha brda. Portia je neko vrijeme stajala na stazi, još uvijek pokušavajući srediti svoja osjetila. Zatim se truba opet oglasila, pa se bez razmišljanja počela penjati za Rufusom. U pozivu je bilo nečeg tako hitnog, tako elementarnog, da se nije moglo odoljeti. Napet od uzbuđenja, Will je Rufusu pružio dalekozor čim je stigao do

110


njega. - Skupina vojnika, na sjeveru, četiri sata. - Granvilleovi ljudi? - Rufus je palcem u rukavici obrisao staklo prije nego je primaknuo dalekozor oku. Niti jedan nije se osvrnuo na brz i tih dolazak Portije. - Ne bih rekao. Nemaju Granvilleov stijeg. Rufus je proučavao skupinu konjanika koja se kretala pustim krajolikom oko osam kilometara dalje. - Izgleda kao Levenov stijeg - rekao je. - Konjanici, petnaest ili dvadeset. Pitam se kamo idu. - Hoćemo li ih spriječiti da stignu onamo kamo idu, gdje god to bilo? - Will se smiješio od uha do uha dok je postavljao očito retoričko pitanje. Rufus je spustio dalekozor. - No, dakle - zadirkivao je. - Nisam siguran. Willov se smiješak proširio. - Koliko naših ljudi? - Trideset. Koplja i muškete. Oklopi za prsa i zaštitne rukavice, ali reci im neka dobro stegnu plašteve oko sebe. Skrivat ćemo naš ratnički aspekt dok ne stignemo do njih. - Dobro. Hoću li oglasiti poziv na oružje? - Svakako. - Rufus se okrenuo i kao da je prvi put opazio Portiju. - Nemojte smetati - naredio je, otresito autoritativan kao da se onaj trenutak na padini nije ni dogodio. Zatim je krenuo nizbrdo, ovoga puta bez nepotrebne žurbe, a truba iza njega prodorno je ispustila dva tona koji su izazvali drhtaj uzbuđenja u Portiji. Portia je pošla za njim, držeći razdaljinu kako ne bi privukla pozornost na sebe, a ako je Rufus bio svjestan činjenice da ga slijedi, ničim to nije pokazao. Dugim je koracima prolazio kroz selo gdje su se muškarci natiskivali oko staze, pričvršćujući oklope, prebacujući muškete preko ramena, prije nego bi žurili da se okupe na obali rijeke. Will se iznenada pojavio, krećući se među ljudima, kao da je pao s neba. Neke je poslao natrag na uobičajene poslove, a drugima je naredio da se okupe ispod vrbe. Rufus je prišao skupini od trideset muškaraca i njihovo je uzbuđeno brbljanje utihnulo. S iščekivanjem su ga promatrali. Portia se držala po strani, fascinirana. - Tko je za prepad na Levenove ljude? - ljubazno je pitao Rufus dok je stajao malo razmaknutih nogu, s rukama na bokovima. Oči su mu bile vatrene, a Portia je osjećala kako energija pulsira iz njega u valovima, privlačeći ljude k njemu dok su ushićeno povlađivali. - Malo ćemo mu potkresati rep - reče Rufus. - Poći ćemo putem za Morebattle i opkoliti ih, te ih dočekati s ove strane Yetholma. Ima li pitanja? - Hoćemo li uzeti zarobljenike, milorde? - Svi će zarobljenici biti odvedeni u stožer rojalista u Newcastleu - reče Rufus. - Još nešto? Ljudi su odmahivali glavama. - Dakle, gospodo, krenimo. Ljudi su trkom krenuli prema konjušnicama, a oklopi i oružje gotovo ih

111


uopće nisu ometali. Rufus se okrenuo i ugledao Portiju koja se napola skrivala iza druge vrbe. Pozvao ju je k sebi, ali više nije bilo ni traga muškarcu koji ju je prije kratkog vremena onako strastveno ljubio. - Vi ćete ostati ovdje. Znate gdje je kantina; ondje će vas nahraniti. Imate moju kolibu na raspolaganju. - Uhvatio joj je bradu i s jasnom prijetnjom u glasu rekao: - Budete li izazivali nevolje dok mene nema, gospođice Worth, obećajem da ćete to požaliti. Jesam li dovoljno jasan? - Kristalno - rekla je Portia, ali nije skrenula pogled. Još je neko vrijeme držao njezinu bradu, a zatim ju je pustio i zaputio se kući. Portia je držala korak s njim. U kolibi je stajala naslonjena na vrata, gledajući kako on podiže masivni mač u kožnim koricama a kuke na zidu. Prikopčao ga je na svoj pojas i pričvrstio čelični prsni oklop preko haljetka od bivolje kože. Prstom u rukavici prešao je preko oštrice opako zakrivljenog bodeža prije nego ga je gurnuo u korice, a zatim je prebacio plašt preko ramena i zakopčao ga ispod brade. - Zapamtite što sam rekao. - Kratko joj je kimnuo, pomaknuo je u stranu i izišao, ponijevši sa sobom neku struju energije, ostavivši kuhinju beživotnu i pustu. Portia se stisnula u svojem plaštu, zureći u žar ognjišta, a ne vidjevši ga. Iznenadnim neplaniranim pokretom podigla je kapuljaču kako bi pokrila svoju vatrenu kosu. Izišla je iz kolibe, premda nije bila posve sigurna što kani učiniti, ali prožeta osjećajem uzbuđenja i smionosti koji kao da ju je vodio nekim svojim putem.

112


Deseto poglavlje

Dvorište konjušnice na prvi se pogled doimalo kaotičnim. Muškarci i konji kretali su se naokolo, konjušari su trčali amo-tamo s opremom, a ostali su hitro punili bisage zalihama iz kantine. Rufus je glavom i ramenima nadvisivao mnoštvo, držeći Ajaxov ular i dajući naredbe Willu koji je stajao kraj njega. Nakon kratkog promatranja Portiji je postalo jasno da se ispod kaosa nazire staložen, dobro organiziran proces koji je svima posve poznat. Nitko nije imao vremena opaziti je, a čak i da jest, vidio bi samo neupadljivu osobu u hlačama i plaštu koja bi mogla biti bilo koji od mladih ljudi u dvorištu. Šmugnula je u konjušnicu, a točno je znala kojega konja traži. Lijepu kobilu po imenu Penny koja joj je zapela za oko kad je posjetila konjušnice tijekom obilaska s Rufusom. Životinja se još uvijek nalazila u pregratku na drugom kraju konjušnice, a sedlo i ular visjeli su na poprečnoj gredi u stražnjem dijelu pregratka, pa ju je začas osedlala u praznoj zgradi. Ležerno, nadajući se da djeluje sigurno i samouvjereno, Portia je povela kobilu iz konjušnice u dvorište. Muškarci su sad već uzjahali, a konji su loptali kopitima i puhali kroz nosnice, sluteći uzbuđenje. Portia se popela na Penny i neprimjetno primaknula kobilu skupini jahača. Rufus je uzjahao veličanstvenog Ajaxa, pogledom preletio svoje ljude, podigao ruku i dao znak za pokret. Mladi ljudi koji su ostali u taboru zavidno su promatrali svoje sretnije drugove dok je izabrana skupina izlazila iz dvorišta i krenula obalom rijeke. Toby i Luke dotrčali su do staze dok se kolona približavala. Popeli su se na ogradu i vikali iz petnih žila: - Tata... Tata! Rufus je povukao uzde i sagnuo se kako bi ih pokupio s ograde, spustivši ih na sedlo ispred sebe. Navikli su na taj položaj, ali im je istodobno ulijevao strahopoštovanje. Njihovi su se ushićeni povici naglo prekinuli. Gledali su naokolo širom otvorenim očima, a u njima se miješao strah s ponosom dok se Ajax na čelu kolone penjao uzbrdo. Stigavši do vrha brda, Rufus je spustio svoje sinove u ruke stražara. -

113


Pošalji ih natrag kad se udaljimo. - Da, milorde - čovjek se nasmiješio, držeći dječake na svojim bokovima. Sretno, gospodine. Prošli su stražarsko mjesto i kasom se kretali padinom, ali još nitko nije bio svjestan činjenice da malena trupa lorda Rothburyja ne sadrži trideset, već trideset jednog člana. Portia je iznenađeno shvatila da je uspjela pobjeći iz sela Decatur. Postupala je bez svjesnog motiva, jer zapravo nije vjerovala da će uspjeti. Ali sad je ovdje, izgubljena u toj skupini ljudi, njihov je zapovjednik nije opazio, a zacijelo će doći trenutak kad će moći zaostati, šmugnuti među stabla i izgubiti se iz vida. Bit će slobodna, unatoč samodopadnim lekcijama Rufusa Decatura o sigurnosti njegova tabora. Morala se nasmiješiti, ali je njezin smiješak nestao kad se zapitala kako će Cato reagirati na njezin povratak. Zasigurno će ga zanimati što je saznala. Jasno, Diana je vjerojatno bila presretna zbog Portijina naglog nestanka, no barem će Oliviji biti drago kad je vidi. Muškarci oko nje jahali su u tišini i samo su se zveckanja ulara ili mamuza nadmetala s tugaljivim zovom zviždovke ili iznenadnim cvrkutom kosa. Bilo je prerano za pokušaj bijega, krajolik previše otvoren i preblizu stražarima na brdima. Uspjela je ostati neupadljiva neprimjetnim mijenjanjem položaja. Činilo se da nema posebnog reda u kretanju, muškarci su jahali sami ili po dvojica ili trojica, a Portia je mijenjala položaj Penny među jahačima, nikad se ne zadržavajući na jednome mjestu dovoljno dugo da privuče pozornost na sebe. Međutim, držala se podalje od čela kolone gdje su jahali Rufus Decatur i Will. Uskoro su napustili otvoreno područje i skrenuli u uzak, stjenovit klanac između dva niza brda. Krševite su se litice uzdizale visoko, gotovo se spajajući ponegdje na vrhu. Uvijek se vidio samo tanak tračak plavog neba, zrak je bio hladan i vlažan, a stalno kapanje vlage niza stijenu povećavalo je kvrgave komade leda. Sad su jahali jedan iza drugoga, u potpunoj tišini. Kao da je tmurna okolina djelovala na njih, pa više nije bilo ni traga prijašnjem uzbuđenju. Penny je oprezno hodala između mršava sivca i lijepe crne kobile. Doimala se posve smirenom, kao da je u prošlosti mnogo puta sudjelovala u takvim ekspedicijama, ali je činjenica da se nalazila između druga dva jahača onemogućavala svaki pokušaj bijega. Jednostavno će morati pričekati dok se ne nađu na širem terenu. Skupina se još uvijek nalazila u klancu kad je Rufus zaustavio konja i dao znak da stanu. Portia u početku nije mogla vidjeti što se događa, a tada je opazila jednog od ljudi kako se penje na stijenu, vješto kao da ima ljestve. Stigavši do vrha, ispružio se potrbuške i puzeći se udaljio. - Sad bi već trebali bit blizu - čovjek ispred promrmljao je Portiji, okrenuvši se u sedlu kako bi joj se obratio, istodobno izvlačeći zalihe iz bisaga. -

114


Gospodar zna dobro procijenit. Rufus je svoju procjenu zacijelo temeljio na brzini kretanja Levenovih ljudi. Ali kako je to mogao znati iz takve udaljenosti, samo uz pomoć dalekozora? Usprkos turobnom okruženju, svi su muškarci jeli svoje zalihe, očito skupljajući energiju za bitku koja im predstoji; činilo se da to uopće ne utječe na njihov apetit. Portia je osjećala silnu glad, ali ništa nije mogla učiniti, osim glumiti ravnodušnost. Čovjek se spretno spustio niza stijenu i potrčao do mjesta gdje je Rufus mirno sjedio na Ajaxu i jeo kruh i sir. Na brzinu su šaptom razmijenili nekoliko riječi, a zatim se vijest proširila do kraja trupe. - Približavaju se ulazu. Zauzmite položaje. Hrana je spremljena, muškete su izvučene. Muškarci su jahali naprijed do mjesta gdje se klanac širio poput ušća rijeke prema otvorenu prostoru okruženu golim stablima i mahovinom prekrivenim stijenama. Prirodno okruženo područje, savršeno mjesto za zasjedu. Decaturovi su se ljudi slagali u redove po pet, jedni iza drugih, držeći se sjenki skrivenog prolaza. Portia je zaključila da će je sigurno otkriti ako ostane ondje. U redovima od po pet konjanika nema mjesta za broj trideset jedan. Ali ovo je njezina prilika za bijeg. Polako je pomaknula Penny na kraj kolone. Ako nitko ne pogleda unatrag, moći će se povući iza zavoja i vratiti se do padine brda a da je nitko ne opazi. Odande će nekako naći put natrag do dvorca Granville. Za divno čudo, nitko nije pogledao preko ramena; činilo se da nitko nije svjestan usamljenog jahača koji se povlači unatrag. Čim je zašla iza zavoja, Portia je u skučenom prostoru okrenula Penny. Iza sebe ništa nije čula, čak ni struganje kopita ili tiho rzanje, ali je osjećala napetost poput trake koja joj steže prsa dok je malena trupa Decaturovih ljudi čekala kako bi riskirala svoje živote i pokazala svoje vještine protiv neprijatelja. Portia je odjednom shvatila da ne može otići od onoga što slijedi. Mora vidjeti što će se dogoditi. Rekla je sebi da će lako kasnije otići. U kaosu nakon borbe moći će nestati odande bez straha da će je netko vidjeti. Sjahala je, vezala Penny za izbočinu i popela se na liticu. Dok se penjao Decaturov čovjek, to je izgledalo jednostavno, a bilo je uporišta za ruke i noge, ali je to ipak bilo veoma naporno, te je zadihano jedva stigla do vrha. Ležala je potrbuške na hladnom tlu i shvatila da ima savršen pogled na mjesto zasjede. Kad je patrola lorda Levena kasom stigla do golih stabala, srce joj je poskakivalo u prsima. Napad je bio tako brz i tih da su ljudi lorda Levena bili opkoljeni prije nego su shvatili što se događa. Decaturovi su ljudi izjahali iz klanca, red za redom, raširivši se oko prostora tako da su posve opkolili svoj plijen. Dok je gledala odozgo, činilo joj se neupitnim da će Škoti položiti oružje bez borbe, ali

115


tada je tišinu proparao prodoran zvuk i Levenovi su se ljudi podigli u stremenima uz prkosne povike. Portia nije odmah opazila gajdaša, ali dok su gajde svirale na poziv u boj, Levenovi su se Škoti bacili u borbu. Muškete su praskale, mačevi se sudarali, a povrh svega toga prodoran je zvuk postajao sve glasniji, pun prkosa, zapovjednički. Portia je zadrhtala. Gajde su uvijek tako djelovale na nju. Voljela je taj zvuk, voljela je plesati uz to. Ispunjavao ju je divljim ushićenjem kad nije bila svjesna ničega osim šuma krvi u svojim ušima, njezine vreline u žilama. To je nešto praiskonsko i divlje, a ona je reagirala kao da je duboki i suštinski dio nje. Jedva se obuzdala da ne skoči na noge i pridruži se okršaju. Ali kako bi se mogla uključiti u borbu kad ne zna na čijoj je strani? A ipak je izvukla nož iz čizme. Njezino je fizičko biće sada djelovalo bez ikakve svjesne racionalne intervencije njezina mozga. Polako je puzala naprijed dok se nije našla na izbočenoj stijeni točno iznad bojnog polja. Levenovi su ljudi bili brojčano slabiji i uhvaćeni su na prepad. Ali borili su se poput demona. Uskoro su se borili prsa o prsa. Muškete su bile beskorisne u tim uvjetima nakon što je iz njih pucano. Nije bilo dovoljno vremena za nespretno ponovno punjenje kad je čovjek pritisnut sa svih strana. Mačevi i bodeži su svjetlucali; nečiji je konj vrisnuo i pao na koljeno, zbacivši jahača. Portia je vidjela Willa na tlu. U trenu je ustao, s mačem u ruci, a njegov se konj uspravio, krvareći iz posjekotine na vratu. Jedan od Levenovih ljudi se okrenuo i konjem krenuo na čovjeka bez konja. Njegov se konj propeo, kopita su mahala dok se on saginjao, zamahnuvši mačem u veliku luku prema Willu koji je bio u nepovoljnijem položaju. Portia je bacila nož. Tek kad se zario u ruku u kojoj je Willov napadač držao mač, zaustavivši smrtonosni zamah, shvatila je da je izabrala stranu. Njezin je postupak bio instinktivan i krajnje istinit. Will je imao vremena sagnuti se i dohvatiti svojeg ozlijeđenog konja. Popeo se u sedlo baš kad je Rufus, pojavivši se niotkuda, svojim mačem snažno udario po neprijateljevu, razoružavši ga snažnim freskom čelika o čelik koji je naveo čovjeka da vrisne kao da je njegova već ranjena ruka zadobila još jednu ranu. Rufus je tek tada pogledao gore, tražeći odakle je stigao nož koji je spasio Willa. Portia je i dalje ležala na stijeni. Znala je da je sad posve vidljiva; znala je da se minutu ranije mogla neopazice povući i spasiti se. Nož bi ostao zagonetka do kraja sukoba. Tada bi Rufus vjerojatno prepoznao njezin nož. Ali tada bi bilo prekasno. Ona bi odavno nestala. A ipak se nije pomaknula. Njegov ju je pogled pronašao, trenutak je netremice zurio u njezine oči, a potom je okrenuo konja i vratio se u okršaj. Portia je ostala bez oružja, pa se osvrnula naokolo za nečim čime bi mogla doprinijeti. Bilo je mnogo kamenja. Katapult ili praćka bili bi idealni, ali kako ih nije imala, morat će se osloniti na snagu vlastitih ruku. Počela je bacati

116


kamenje na Levenove ljude. Prilično je dobro gađala i kiša kamenja počela je uzimati svoj danak dok su muškarci nastojali izbjeći kamenje koje kao da je niotkuda padalo, neprestano ometajući njihovu koncentraciju, ostavljajući ih ranjivima na opasnije napade Decaturovih ljudi. A povrh svega toga, gajde su i dalje svirale. Borba je završila za manje od petnaest minuta, mada se Portiji činilo da se vrijeme zaustavilo dok se prizor ispod nje neprestano ponavljao u svojoj buci i nasilnosti. No Levenovi su ljudi razoružani, jedan po jedan bačeni s konja, te su ostali samo zapovjednik i još dvojica koji su i dalje sjedili na konjima i vitlali mačevima. Zapovjednik je pogledao naokolo, a potom je polako podigao ruku i dao znak gajdašu koji je odmah počeo svirati povlačenje. Zapovjednik je okrenuo svoj mač drškom prema naprijed i ponudio ga Rufusu. Rufus je odmahnuo glavom. - Ne, čovječe, zadržite ga, ako ćete mi dati svoju riječ. Ovo je bila sjajna borba. - Pukovnik Neath trećeg bataljuna lorda Levena daje svoju riječ i riječ svoje čete - formalno je rekao čovjek, ali se u njegovu glasu naziralo pitanje dok je na svojem protivniku tražio nekakvu identifikaciju čina ili vojne jedinice. - Decatur, lord Rothbury, vama na usluzi, gospodine. - Rufus se naklonio u sedlu, a u njegovim se plavim očima pojavio neznatno zloban sjaj. - Rothbury, eh? - Neath se doimao iznenađenim dok je vraćao mač u korice. - Vaše je ime dobro poznato na drugoj strani granice, milorde. - Po zlu, rekao bih - reče Rufus, s istim sjajem u očima. - Poznati ste kao razbojnik, odmetnik, svakako - primijeti pukovnik. - No priča se da većina vaših protuzakonitih aktivnosti ima veze s markizom od Granvillea i njegovim imanjem. Ima onih koji kažu da imate dobrih razloga za vrebanje na njega. Rufusov je smiješak bio ironičan. - Zahvalan sam na razumijevanju, pukovniče. Ali trenutno jašem pod stijegom princa Ruperta za njegovo veličanstvo, kralja Charlesa. Otpratit ćemo vas i vaše ljude u Newcastle nakon što se pobrinemo za ranjenike. - Dat ćete mi dopuštenje da razgovaram sa svojim ljudima? - Nemam ništa protiv. - Rufus je pokazao prema mjestu gdje su njegovi ljudi razoružavali pukovnikove, a Neath mu je formalno salutirao i odjahao do njih. Rufus je pogledao prema stijeni gdje je Portia još uvijek ležala na trbuhu i promatrala mjesto bitke. Susrela je njegov pogled držeći se istodobno skrušeno i zbunjeno. Polako je vratio mač u korice, a zatim je odjahao do stijene i zaustavio se točno ispod nje. - Dakle, odakle ste se vi stvorili? - ljubazno je pitao dok su mu ruke počivale na jabučici sedla. Portia je sjela na stijeni, pustivši da joj noge vise preko ruba. - Bila sam cijelo vrijeme s vama - rekla je. - Još od trenutka kad ste krenuli iz dvorišta

117


konjušnice. - Shvaćam. - Kimnuo je. - I zašto niste izveli svoj bijeg? - Nisam mogla sve dok nije počela borba, a tada sam željela vidjeti što će se dogoditi. Opet je kimnuo. - To mi se čini razumnim. Ono što mi se ne čini razumnim je to da ste na onako dramatičan način otkrili svoju nazočnost. - Očekivala bih da ćete biti zahvalni. - O, vjerujte mi, zahvalan sam. I siguran sam da će Will biti još više zahvalan. Ali... ovaj... oprostite mi moju zbunjenost. - Uzdigao je čupavu crvenu obrvu. - Zašto ste zapravo stali na moju stranu? - Stvarno ne znam - Portia je rekla tonom u kojem se osjećalo takvo gnušanje i smućenost da se Rufus morao nasmijati. Podigao je ruku. - Siđite sada... polako da no prestrašite Ajaxa. Portia je prihvatila njegovu ruku i kliznula niza stijenu dok se nije našla u sedlu, okrenuta prema njemu. Bio joj je veoma blizu, pa je osjećala miris njegove kože, opori vonj znoja i haljetka od bivolje kože. Vidjela je sitne bore smijeha oko njegovih očiju i u kutovima usta, te blijede bore od mrštenja na njegovu čelu. - Zacijelo negdje imate konja? - Bijeli su zubi bljesnuli usred crvenkastozlatne brade. - Posudila sam Penny. - Posudila? - opet je uzdigao obrve. - Doista ste je kanili samo posuditi? - Ne - glatko je rekla. - Kanila sam je ukrasti. A zašto nisam, to je jednako velika zagonetka za mene kao i za vas. Činilo se da Rufus razmišlja. Tada reče: - Pa, drago mi je da niste jer mi ne toleriramo krađu, što sam vam pokušao objasniti sinoć, kad se radilo o Bertramovim saonicama. Gdje je kobila? - U klancu. I, lorde Rothbury, mislim da lekcija o moralnim načelima bande odmetnika nije na mjestu - odbrusila je Portia u nastojanju da skrene misli s njegova tijela, tako krupnog i snažnog, i tako blizu. Rufus nije odgovorio. Podigao ju je iz sedla s lakoćom kao da nije teža od mačke, i sagnuo se kako bi je spustio na tlo. - Dovedite Penny. - Okrenuo je Ajaxa i odjahao do mjesta gdje su obje sukobljene strane procjenjivale ranjenike. Portia je pošla po kobilu i izjahala iz klanca. Opet je sjahala i požurila do Rufusa koji je razgovarao s pukovnikom Neathom, ljubazno kao da se maločas nisu onako žestoko borili. -U Yetholmu postoji kuća pomalo sumnjiva ugleda - govorio je Rufus. - Ali nitko se ne može požaliti na gostoljubivost. Zaustavit ćemo se ondje i pobrinuti se za ranjenike prije nego nastavimo za Newcastle. Čini se da je onaj vaš čovjek slomio nogu, ali u Yetholmu živi čovjek koji će mu znati namjestiti kost. Ah, Wille... kakva je šteta? Will je zurio u Portiju. - Što ona radi ovdje?

118


-Pobrinula se da bude nevjerojatno korisna - suho će Rufus. - Slučajno joj

duguješ zahvalnost. Gospođica Worth zna izvrsno rukovati nožem. Willove su se oči raširile, a Portia, koja nije mogla odoljeti, jednako je široko otvorila vlastite oči, oponašajući ga. Will se trgnuo i pribrao. - Ono je bio vaš nož? -Da, i želim ga natrag - rekla je. - Je li ga čovjek uspio izvući iz ruke? -Mislili smo da je najbolje ostaviti ga ondje... dok ne dođemo do ranarnika. - Will je odustao od pokušaja da riješi zagonetku Rufusove taokinje. Morao se pozabaviti mnogim praktičnim stvarima. - Mogao bi iskrvariti ako ga ovdje izvučemo. -Možda možemo napraviti podvezu. Idem ga naći - rekla je. Will je upitno pogledao bratića, a on je samo s vidljivim strpljenjem ponovio svoje ranije pitanje: - Kakva je šteta, Wille? -O... osim pukovnikova čovjeka sa slomljenom nogom i onog s nožem u nadlaktici, nije tako loše. Ned je ostao bez vrha prsta. Sad ga traži. Uvjeren je da će ga moći prišiti natrag. -Ned doista oduvijek ima neobične ideje - reče Rufus. - Napravimo nosiljku za onog sa slomljenom nogom, svi ostali neka uzjašu i pođimo prema Yetholmu. Rufus je prišao Portiji, koja se saginjala nad čovjekom u čijoj se nadlaktici nalazio njezin nož. - Jeste li vješti u poslovima ranarnika na bojnom polju? -Morala sam više puta pokrpati Jacka nakon što je sudjelovao u nekoj tučnjavi, a nismo mogli platiti liječnika - odgovorila je. - Ozljede teže od ove, također. - Vlastitim je rupčićem napravila podvezu kad je izvukla nož, a sad je pripremala povez od karirana ubrusa što ga je našla u Ajaxovim bisagama. Pojeli ste svoj obrok, pa sam zaključila da vam neće smetati ako ovo uzmem. -Ne smeta mi. Sve što imam, ako vam može poslužiti - ljubazno je rekao. Jesam li osjetio lagani ton zavisti po pitanju hrane? -Da, jeste. Nitko se nije sjetio spremiti nešto i za mene. -Usuđujem se reći da je razlog tomu činjenica da kuhari nisu znali za vaš odlazak s nama - primijeti Rufus. Tiho se nasmijao i udaljio.

U Yetholm su stigli tek nakon zalaska sunca. Dotad se već stvorio tvrd mraz, a konji su drhtali i toptali. Ozlijeđeni čovjek na nosiljci više nije mogao kontrolirati stenjanje koje se čulo kroz njegove cvokotave zube. Portia je jahala na začelju kolone i činilo joj se da joj nikad nije bilo tako hladno, premda joj je racionalno sjećanje govorilo da to nije točno. No mučila ju je silna glad i nije se mogla prestati tresti. Bila je tako izgubljena u vlastitim mukama da nije odmah opazila Ajaxa koji se približio iz sjenki. Rufusov glas,

119


oštar od zabrinutosti, naveo ju je da naglo podigne glavu. - Dođite ovamo... izvucite noge iz stremena. - Nagnuo se prema njoj i podigao je iz sedla, stavivši je na Ajaxa. Skinuo je plašt i omotao ga oko nje, a zatim ju je privukao k sebi. Prsni je oklop bio tvrd na njezinim leđima, ali je unatoč tomu osjećala njegovu tjelesnu toplinu. - Wille, uzmi Pennyne uzde. Portia nije vidjela da je Will pratio Rufusa. Mlađi je čovjek odmah uhvatio Pennyne uzde i slijedio Rufusa dok se vraćao na čelo kolone. - Kako ste znali da mi je tako hladno? - Zubi su joj nezaustavljivo cvokotali. - Pogodio sam - odgovorio je, naglašeno svjestan ledenog vjetra koji je prodirao kroz njegov haljetak sad kad ga plašt više nije štitio. Selo Yetholm prostiralo se uz cestu za kola, a na rubu se nalazila jednokatnica s krovom od slame. Svjetlost se prosipala kroz pergamentom pokrivene prozore bez škura, a gusti dim dizao se iz dvaju dimnjaka. Raskalašeni smijeh i povici općenito dobroćudne naravi prodirali su u noć kroz pukotine na vratima i prozorima. - Hvala Bogu! - progunđao je Rufus, potaknuvši Ajaxa da ubrza korake čim je ugledao utočište. - Da, sumnjam da bi onaj jadnik preživio još mnogo ovoga - rekao je pukovnik Neath koji je jahao kraj njega. - Ova hladnoća nije prikladna ni za ljude ni za životinje. - Znatiželjno je pogledao čvrsto umotanu figuru koja se priljubila uz prsa lorda Rothburyja. Vojnici inače nemaju običaj tako se stisnuti uza svoje zapovjednike. Ako je Rufus opazio taj pogled, nije ponudio nikakvo objašnjenje, već je samo primijetio: - No previše je hladno da bi padao snijeg... na čemu ćemo ujutro možda biti zahvalni. - Zaustavio je konja pred vratima koja su se otvarala ravno na cestu. Will je skočio s konja, ali prije nego je stigao do vrata, ona su se širom otvorila. - No, dakle, koga to ovdje imamo za ovako hladne večeri? - veselo je doviknuo ženski glas. Žena je podigla fenjer visoko iznad glave. - Eh, pa to je Rufus. Prošlo je previše vremena otkako si me počastio posjetom, Decatur. - Znam, Fanny. Ovdje imam ranjenike. Hoćeš li poslati po čovjeka koji namješta kosti? - Rufus je spustio Portiju na tlo, a potom je i sam sjahao. Okrenuo se Willu i hitro mu izdao naredbe po pitanju smještaja njihovih ljudi i zarobljenika. - On je samo liječnik za konje, ali valjda je i to bolje od ničega - primijetila je Fanny, a njezine su pronicave oči odmjerile veliku skupinu, očito kalkulirajući. - Jesi li pljačkao, Rufuse, ili to radiš za kralja? - Ovo drugo - reče Rufus. Gestom je pokazao Neatha, koji je sjahao i tiho stajao kraj svojega konja. - Smijem li ti predstaviti pukovnika Neatha? On i njegovi ljudi su zarobljenici na putu u Newcastle, ali svima nam treba topline, hrane i vina.

120


Pukovnik Neath se naklonio. - Bit ćemo vam zahvalni na bilo kakvoj gostoljubivosti koju nam možete pružiti, gospođo, u danim okolnostima. Fanny kimne. - U mojoj se kući previše ne opterećujemo politikom, gospodine. A večeras ionako nema previše posla. Nitko ne izlazi iz kuće po ovoj hladnoći, pa ste svi dobrodošli. Samo uđite. Bit će tijesno, ali zato i toplije. - Uđite, Portia. Netko će se pobrinuti za Penny. - Rufus ju je poveo prema vratima i Portia je žurno ušla, svjesna osjećaja krivnje jer joj nije padalo na pamet pobuniti se što netko umjesto nje obavlja njezin posao. Našla se u jednoj velikoj prostoriji namještenoj dugim stolovima i klupama, a na dva su kraja gorjele velike vatre. Žene i nekoliko muškaraca sjedili su za stolovima na kojima su se nalazili vrčevi piva i trbušaste boce vina. Stubište je vodilo do galerije koja se pružala cijelom širinom prostorije. Lampe su visjele s greda, a lojanice su gorjele na stolovima. Zrak je bio pun dima od vatri i trpkog mirisa lojanica koji je nadjačavao vonj prolivenog vina, ustajalog piva i pečenog mesa. Ali najvažnije od svega, bilo je toplo. Portia je zbacila Rufusov plašt, a zatim i svoj. Kosa joj je blistala narančasto u svjetlosti lampi. -Gospode na nebesima, to je cura u hlačama! uzvikne Fanny. - Je li ona zarobljenica ili dragana, Rufuse? -Ni jedno ni drugo - odgovorio je Rufus dok je uzimao svoj plašt. - Daj joj pehar vina, Fanny, gotovo se smrznula. - Okrenuo se natrag prema vratima. Odmah ću se vratiti. Neath, skinimo onog vašeg čovjeka s nosiljke. Dva su se muškarca vratila van, a Portia je shvatila da je postala predmetom proračunate znatiželje Fanny i drugih žena u prostoriji. -Pa, pođi do vatre, curo. Bijela si kao duh... nikad tako nešto nisam vidjela. - Fanny ju je gurnula. - Lucy, daj joj pehar tog burgundca. Vratit će joj malo boje u obraze. -Sumnjam - reče Portia. Uzela je vino i zahvalno se nasmiješila. Nekako se čudno osjećala kao doma, a val nostalgije zapljusnuo je s prvim gutljajem vina. Gotovo je mogla čuti Jackov glas, glasniji od pića, dok se zabavljao s nekom prsatom bludnicom i s vremena na vrijeme se sjetio da vodom razrijedi vino svoje malene kćeri koja je sjedila kraj njega, s pospanom ravnodušnošću promatrajući prizor. Portia je mnoge večeri provela u ovakvim kućama, sklupčana ispred vatre ili stisnuta ispod stola dok se Jack zabavljao. S njom se sprijateljilo više žena koje se bave profesijom gospođe Fanny, a oduprla se mnogim ponudama što ih je tijekom posljednje dvije godine dobila da se pridruži njihovim djevojkama koje su, u usporedbi s Portijom, češće bile zavidno odjevene, site i uglavnom su dobro živjele. - Mršavica si, je li? - primijetila je Fanny. - Nisi u rodu s Decaturima? - Ne. - Portia je pila svoje vino. Smrznuti prsti na rukama i nogama počeli su se zagrijavati, pa je iskrivila lice od bola kad se cirkulacija vratila u njihove obamrle vrhove. Sva su daljnja pitanja ostala neizgovorena jer su se vrata naglo otvorila, te

121


su ušli Rufus i Neath s nosiljkom. Iza njih ušli su drugi ljudi, neki podupirući ranjenike koji su mogli hodati, drugi uzvikujući o kontrastu između ledenih uvjeta vani i topline unutra. Portiji se činila neobičnom lakoća njihove međusobne komunikacije drugarstvo koje je nadilazilo političke nesuglasice. Svi su potjecali iz istih društvenih krugova. Građanski ih je rat sve otrgnuo s farmi i iz radionica običnog života, a tijekom dugotrajnog jahanja zajedno su svladavali jad i bijedu najgore zime. Sutra će se opet razdvojiti na zarobljenike i pobjednike, ali zasad su samo muškarci zahvalni što su se mogli maknuti s hladnoće. Uzeli su vino i pivo, a oči su im blistale pri pogledu na žene koje su željno pošle naprijed. - Ej, Doug, trebat će ti ovo da ovlažiš usta nakon toliko sviranja! - Jedan od Neathovih ljudi gurnuo je vrč piva u spremnu gajdaševu ruku. - Ono je bio hrabar zvuk što si ga stvarao, čovječe. - Je - zadovoljno će gajdaš nakon što je iskapio pivo. - Bit će toga još nakon što nešto pojedem. Umirem od gladi. - Niste jedini - progunđala je Portia. - Djevojke, u kuhinju! - Fanny je zapucketala prstima. - Neće vam biti ni od kakve koristi praznih želuca. Smijući se i brbljajući, žene su pošle prema vratima na stražnjoj strani prostorije baš kad je ušao čovjek koji namješta kosti, donijevši sa sobom ledene zapuhe. Ozlijeđenog čovjeka na nosiljci nalijevali su konjakom dok mu zubi nisu prestali cvokotati i njegovo je stenjanje postajalo sve slabije dok mu je došljak namještao kost. Liječnik za konje zamotao je iščašeno zapešće, pregledao Portijinu podvezu i ustvrdio da će biti u redu sve dok ranjenik ne stigne do ranarnika u Newcastleu... pod uvjetom da tkivo oko rane ne počne odumirati, a potom se smjestio ispred vatre s peharom vina u ruci, spreman uživati u večeri. Portia se bacila na pečenu patku, pečeni krumpir, kuhane jabuke. Hrana nije imala ovako dobar okus otkako je stigla u dvorac Granville. Nije riječ o tome da hrana za Catovim stolom ne valja, već je ugođaj za stolom tako napet pod Dianinim oštrim i kritičkim pogledima da čovjek ne može uživati u zalogaju. Loša atmosfera u vrijeme obroka objašnjavala je česte Olivijine bolove u trbuhu, bila je uvjerena Portia. Ali sad je jela posve usredotočeno i s potpunim užitkom, ne podižući pogled s pladnja, osim kako bi popila nekoliko gutljaja vina. Nije bila svjesna činjenice da je Rufus, koji je sjedio na suprotnoj strani dugog stola, netremice promatra. Rufus ni sam nije bio svjestan činjenice da je promatra. Međutim, Will je to opazio, a Fanny je, čijim oštrim očima i budnom umu nije moglo promaknuti ništa od onoga što se zbiva pod njezinim krovom, bila veoma znatiželjna. Taj izraz u njegovim očima nikad ranije nije vidjela. Bio je gotovo zapanjen. - Glazba, gajdašu! - netko je viknuo kad su pladnjevi gurnuti u stranu i

122


trbušaste boce ponovno napunjene. - Vrijeme je za ples. Doug je ustao, dobroćudno se smiješeći. - Samo neka moj vrč bude pun i svirat ću cijelu noć. - Namjestio je remen preko ramena i bez daljnjeg odugovlačenja zasvirao »The Gay Gordons«. Uz ushićene uzvike, parovi su skočili od stola kako bi formirali red plesača. Glazba je povukla Portiju na noge kao da su konci lutke. Trebao joj je partner i pogled joj je pao na Willa čija je noga pocupkivala. Uhvatila ga je za ruku i povukla u ples. Iznenadio se, ali ga je tada glazba pokrenula, te se vrtio i poskakivao s ostalima. Rufus je prebacio noge na vanjsku stranu klupe i leđima se naslonio na stol, labavo držeći vrč u rukama. Ona je poput svijeće, pomislio je, ono dugo, vitko tijelo s nemoguće narančastom masom kose na vrhu. Ali znala je plesati. Gajdaš je prešao na živahan škotski ples za osam osoba, a ona i Will uključili su se u jednu skupinu. Rufus se počeo osjećati izostavljenim. Smatrao je sebe pristojnim plesačem i, poput svih stanovnika graničnih područja, mogao je plesati škotski ples kao i najbolji među njima. Odložio je vrč i ušao u skupinu, odgurnuvši Willa u stranu. Njegov mu je bratić dobacio iznenađeni pogled, a zatim se povukao uz smiješak prihvaćanja. Portia je bila u krugu, plešući pred svojim partnerom. Nekoliko su koraka plesali jedno nasuprot drugomu, a potom joj se Rufus pridružio u krugu, provukavši lakat ispod njezinoga, te su se vrtjeli uz cupkanje i pljeskanje ostalih plesača. Bilo je vruće, a glazba je postala još življa. Portia je bila neumorna. Kosa joj se zalijepila za znojno čelo. Jednim je pokretom odbacila svoj haljetak, a Rufus je učinio isto. Niti jednom nije pogriješila korak, čak ni kad je gajdaš zasvirao neke manje poznate škotske plesove koji su katkad imali komplicirane pokrete, a zaustavila se tek kad je Doug, posve iscrpljen, crvena lica i žudeći za pivom, zasvirao završnu notu, te se srušila na klupu i nasmijala se. Rufus joj je obrisao znoj s lica i spustio se kraj nje. - Bože na nebesima, ali glazba je u vama, malena guščice. -Jack je bio isti - rekla je, hvatajući dah. - Mogao je plesati više od svih. I doista obožavam gajde. -Stečeni ukus, rekli bi neki - primijetio je i uzeo svoj vrč. -Onda sam ga stekla rođenjem. - Gurnula je kosu s čela i nadlanicom obrisala znoj s lica. - Zapravo nismo prestali plesati, je li? -Sumnjam. - Ispružio je ruku i vrhom prsta obrisao kapljicu na njezinu nosu, a odmah potom primijetio: - O, mislim da je to samo pjegica. - Ali nije maknuo prst. Njezine kose oči, čiji je pogled fiksirao njegovo lice, bile su poput zelene vatre. Portiji se činilo da je ostala bez daha. Nije mogla otrgnuti pogled s njegovih očiju. Gotovo je čula kako joj krv teče žilama, sva su se osjetila doimala pojačanima, a ipak je bila svjesna samo malenog prostora što su ga

123


njih dvoje zauzimali. Činilo se da se svijet sveo na taj maleni krug, a bučna gomila oko njih nije bila ništa više od prizora iz snova. Događalo se nešto veoma čudno i ponovno je imala dezorijentirani osjećaj da ne može kontrolirati svoje reakcije, da te reakcije nekako iz dubine nje izvlači čovjek koji je netremice promatra. Tada je trenutak prošao kad je netko odjednom gurnuo sve pladnjeve i posuđe s jednog od stolova i začuo se glasan tresak. Rufus je maknuo prst s njezina nosa i konačno skrenuo pogled. Tri su čovjeka vukla stol na sredinu prostorije. - Hajde, dame. Kako bi bilo da plešete za svoje mušterije? - zaurlao je krupan muškarac crne kose koji je preuzeo ulogu meštra ceremonija. - Doug, sviraj s galerije. Dame, zauzmite svoja mjesta na stolu. Gospodo, izaberite svoju partnericu i bude li mogla plesati više od vas, moći će odrediti svoju cijenu. Ako vi budete izdržljiviji, bit će vaša za cijelu noć, bez naplate. Gubi svatko tko padne sa stola. Što mislite o tome? Provala smijeha dočekala je prijedlog. Žene su skočile na stol, izvodeći nekoliko koraka škotskog plesa kao poziv. Muškarci su jurnuli naprijed, pokazujući i vičući dok su birali svoje partnerice. Pod upravom meštra ceremonija, svaka je žena skočila sa stola i stala s muškarcem koji ju je izabrao, a zatim je jedan par zauzeo stol. Doug je zasvirao narodni ples. Muškarac nije bio onako siguran u koracima kao žena, ali je dao sve od sebe, poskakujući i vrteći se, šireći ruke, dok su gledatelji pljeskali u ritmu i klicali. Čovjek je zakoračio unatrag, noga mu je kliznula s ruba stola i pao je unatrag, jedva spriječivši pad na leđa. Prolomilo se klicanje kad je žena skočila u njegovo naručje i nešto mu šapnula u uho. Dobroćudno je iskrivio lice u grimasu, a zatim ju je odnio stubama do galerije. Plesao je par za parom, a glazba je postajala sve brža. Portia se smijala i pljeskala s ostalima, ali krv joj je pulsirala u žilama i njezino je uzbuđenje bilo sveobuhvatno. Prelijevalo se iz onog fantastičnog, napetog trenutka, kao da je povezano s time, ali jedino što je sigurno znala bilo je to da želi plesati. Trebao joj je ples. Koža joj je gorjela, nije znala je li to od vina, uzbuđenja ili divljeg plesa, i bilo joj je svejedno. Uz iznenadni uzvik radosti, skočila je na stol kad je jedan par zajedno skočio s njega. Gajdaš je zasvirao najbržu glazbu, a ona ga je pratila, derviš koji se vrtio na širokom stolu, kosa joj je letjela, oči gorjele, tijelo joj je postalo nejasna mrlja dok su ona i gajdaš vodili bitku izdržljivosti. Dolazila je sve bliže i bliže rubu stola gdje je stajao Rufus, opčinjen kao i ostali mahnitom čarolijom njezina plesanja. Ne gubeći korak, nagnula se naprijed, pružila ruke prema njemu, a zatim je plesala unatrag, pozivajući ga. Gomila je urlala i lupala nogama. Rufus je skočio na stol. Portia je zabacila glavu, ruke je držala na bokovima dok je plesala, a nasmiješila mu se s takvim izazovom i pozivom kojemu niti jedan muškarac ne bi mogao odoljeti. Pridružio joj se, noge su mu letjele kad ju je uhvatio i bacio u zrak, poslavši

124


je da se vrti od njega, a zatim ju je opet sustigao. Sad se smijala, ali s neobičnom divljom žestinom dok mu je parirala, nastojeći predvidjeti njegove pokrete. Lupanje nogama i klicanje gomile gotovo je nadjačalo zvuk gajdi. Rufus je odjednom skočio unatrag sa stola, a potom je ispružio ruke i uhvatio je oko struka. Držao ju je visoko iznad glave kao da će je baciti u zrak, a potom je promijenio položaj ruku i obavio je oko svojeg vrata, kao šal. Jednom je rukom uzeo svijećnjak, a drugom bocu vina, te krenuo prema stubama. Portia, još uvijek izgubljena u uzavreloj mahnitosti plesa, bila je jedva svjesna da je Rufus nosi, svoju nagradu, uz drvene stube do galerije dok su ljudi udarali nogama i s odobravanjem klicali, a gajde su zasvirale umirujući ton.

125


Jedanaesto poglavlje

Rufus je znao kamo ide. U Fannynoj se kući uvijek koristio istom odajom. Zubima je uhvatio grlo boce i otvorio vrata odaje na samom kraju galerije, ušao i nogom ih zatvorio za sobom. Stavio je svijećnjak na policu iznad kamina, trbušastu bocu na malen okrugao stol, a svoj je trofej spustio na noge. - Ja sam pobijedila - zadihano će Portia, odgurnuvši kosu iz očiju. - Posve nevažno - reče Rufus i dlanom joj uhvati bradu. Poljubio joj je usta, usne su mu bile tvrde a ipak podatne, njegova brada svilenkasta na njezinoj koži. Bilo je kao i onog jutra, a ipak je postojala dodatna dimenzija... osjećaj apsolutne neizbježnosti, sudbine. Portia mu je uzvratila poljubac žestinom koja je odgovarala pulsiranju njezine krvi. Glazba, klicanje, ushićeni povici dopirali su odozdo pa je osjećala ritam i strast u svojim tabanima. Sad nije bila svjesna ničega osim uzbuđenja u svojoj krvi, mirisa njegove kože, dodira njegovih usana na svojima, okusa vina na njihovim jezicima. Rukama je klizio niz njezino tijelo i ona se podigla na prste, obavivši mu ruke oko vrata dok se pripijala uz njega. Rufus se tiho nasmijao uz njezina usta. Pomaknuo je ruku prema gore i dlanom joj obuhvatio glavu, držeći je dok je drugom rukom izvlačio košulju iz hlača, grubo potezao gumbe, uspio je zbaciti s ramena. Cijelo su im vrijeme usta bila spojena, a Portijine su ruke istraživale njegova leđa, gnječile mu ramena gladnim žarom. Odmaknuo se od nje kako bi izuo čizme, a ona ga je slijedila, smijući se, ustima hvatajući njegova. On se također smijao, uhvativši je za zatiljak, privlačeći njezino lice svojemu. Njegov je jezik uranjao i harao, istražujući mekane, slatke kutove njezinih usta, a ona ih je otvorila za njega, uvlačeći njegov jezik duboko unutra, ne puštajući ga ni dok je spuštao hlače niz bokove, pa je morao poskakivati na jednoj pa na drugoj nozi kako bi ih skinuo. Zatim su se njegovi prsti pozabavili gumbima njezine košulje, ruke su mu kliznule unutra, milujući joj dojke, dolje prema trbuhu, pa opet gore do

126


ramena ispod košulje, polako skidajući odjevni predmet s nje. Njezine su dojke pritiskale njegova prsa, a bradavice su je boljele i treperile od novog i predivnog osjeta. Nagnula se unatrag dok joj je otkopčavao pojas. Pao je na pod. Hlače i gaće kliznule su niz njezine uske bokove u jednom pokretu, a koža joj je gorjela pod njegovim rukama. Lagani ju je dodir srušio na krevet, a hlače su joj se saplele oko koljena, zapele su za čizme. Rufus joj je visoko podigao noge dok joj je skidao čizme, bacivši ih preko ramena tako da su udarile o stalak za cjepanice. Njezine čarape, gaće i hlače odbačene su na isti brz, nemaran način, a Portia je tek tada u nekoj udaljenoj periferiji svijesti shvatila što se događa. Spoznaja je samo proletjela njezinim umom. Također je shvatila da samo mora reći ako želi ovo zaustaviti. Shvatila je da je ona dala ponudu, a muškarac koji će joj uskoro oduzeti djevičanstvo nikako ne može znati što će učiniti. I tada je prestala razmišljati. Dlanovima je prelazio duž njezinih nogu, od gležnjeva do bedara, nježno ih šireći, milujući svilenkastu kožu s unutrašnje strane. Najtajnija su mjesta njezina tijela pulsirala, otvorena, ranjiva, izmučena potrebom kojoj nije znala ime. Pogledala je u njegove oči, bistre i blistave poput ljetnog neba. U njihovim je dubinama vidjela dušu. Pitanje koje je istodobno bilo nježno i zahtjevno. I znala je, premda ništa nije znala o tom činu, da on želi vidjeti njezinu reakciju na njegovo tijelo, da to osjeti u sebi. Instinktivno ga je dotaknula, osjetila vrelinu njegove kože pod svojim dlanom, a tada je počeo pritiskati procijep njezina tijela, pritiskati sve jače i dublje. Vidjela je bljesak iznenađenja kad je naišao na otpor njezina netaknuta tijela, zatim mu se u očima pojavila spoznaja, ali prije nego je mogao reagirati, stegnula je njegovu stražnjicu i povukla ga u sebe. Tiho je uzdahnuo i uronio duboko, a ona je bila svjesna samo čudesnog otvaranja, punine, pritiska koji ju je ispunjavao do srži njezina bića. Zatim se, baš kad je počela osjećati da nailazi neka veličanstvena kataklizma osjeta, povukao iz njezina tijela. Svom se težinom srušio na nju, disao je ubrzano i promuklo, koža mu je bila skliska uz njezinu, a Portiji je ostao neobičan i bolan osjećaj praznine koja je trebala biti ispunjena, ali je ostala otvorena i prazna. Rufus se polako podigao na lakat. Pogledao ju je dok je ležala ispružena na pokrivaču, njezine oči upitne, povrijeđenost zbog osjećaja praznine vidljiva i jasna kao dječja slikovnica. - Zašto mi nisi rekla? - Glas mu je bio tih i bezizražajan. - Nije bilo važno. Nije bilo relevantno - Portia reče tihim glasom dok se borila s razočaranjem koje kao da je prodiralo do središta njezina bića. Željela je zaplakati u antiklimaksu, od poznatog i ovoga puta zastrašujućeg osjećaja da će uvijek razočarati jednako kao što će uvijek biti razočarana. - Ljutiš li se? - Pitanje je bilo slabašno, beskrvno. - Da jesi, ne bi morala postaviti to pitanje - suho je odgovorio.

127


- Nije bilo važno - ponovila je, nesretno svjesna da joj se u glasu osjećaju suze. - Vjeruj mi, Portia, važno je. - Rufus je pao na leđa, a jedna mu je ruka počivala na njezinu trbuhu kao da ju je ondje zaboravio. - Nemam naviku oduzimati nevinost djevicama. Kad bih je imao, postupio bih... - Uzdahnuo je. - Kako sam mogao znati? - Nisi mogao. - Bilo je posve prirodno što je nakon njezina onako otvorenog poziva zaključio da je iskusna u seksualnom svijetu. Znao je kako je živjela. Znao je njezino podrijetlo. Progutala je suze i krišom okrenula glavu u stranu kako bi rubom pokrivača obrisala oči. Rufus se ponovno podigao. - Da sam znao - polako je rekao - postupio bih malo drukčije. -Kako? - Portia se odjednom zaintrigirala, unatoč mučnom raspoloženju. Mislila sam da postoji samo jedan način. -Postoji - rekao je, nagnuvši se nad njome, prstom prelazeći između malenih, blijedih oblina njezinih dojki. - Ali ima raznih poboljšanja. -Oh. - Bila je svjesna ubrzavanja svoje krvi dok ju je netremice gledao u oči. Nije uspijevala odgonetnuti izraz njegova lica, nije znala o čemu govori, ali osjetila je lagani drhtaj iščekivanja. -Reci mi što si osjećala. - Dlanom joj je posve pokrio jednu dojku. Portia se namrštila, nastojeći pronaći prave riječi, biti posve iskrena, a u dojci ispod njegova dlana počela je osjećati trnce i bradavica joj se ukrutila. Da se... da se nešto trebalo dogoditi, ali nije. Tiho se nasmijao. - Tako sam i mislio. Sirota guščice. - Sagnuo je glavu do njezine druge dojke, usnama milujući njezinu mekoću. Bio je naglašeno svjestan, kao već jednom ranije, nevjerojatne mekoće njezine kože. Bila je poput najdelikatnije svile, nemoguće bijela u svjetlosti svijeće. Jezikom je umivao vrh njezine dojke i ona je zadrhtala. Podigao je glavu i vidio čuđenje u njezinim očima. Divljina plesa je nestala, mahnitost koja ih je oboje dovela ovamo, a sad je vidio samo čeznutljivost i polako jačanje žudnje. Pomaknuo je ruku prema dolje. Ostala je bez daha dok joj je ruka milovala trbuh, lagano ga pritišćući. Okrenula je glavu na jastuku, zbunjena navalom osjeta, olujne jurnjave krvi njezinim žilama. Raširio je ruku između njezinih skupljenih bedara i njezine su se noge razmaknule za njega kad je udahnula uz tihi jecaj iščekivanja. Njezino je tijelo žudjelo za intimnom invazijom njegovih prstiju, a ovog su joj puta u očima blistale suze smućenog užitka. Opet joj je pokrio usta svojima, a nezaustavljivo milovanje dovodilo ju je sve bliže pulsirajućem radosnom trenutku što ga je ranije naslutila. Koža njezina trbuha je treperila, mišići ispod nje su se ukočili; njezina su se bedra stezala oko njegove ruke, stražnjica se snažno stisnula od nemoguće želje da odgodi ono za što je znala da dolazi i bespomoćne nade da se prepusti

128


neopisivoj radosti. Kad više nije mogla odgađati taj trenutak, povukao je svoju ruku. Njezino je tijelo vrištalo za ispunjenjem. Uzviknula je od bola gubitka, a tada je zavukao ruku ispod njezine stražnjice, s lakoćom držeći kompaktne mišićave obline na jednom dlanu dok se namještao pred portalom njezina tijela. Vlažno, osjetljivo meso stegnulo se oko njega, a on je jezikom dotaknuo kut njezinih usta, promrmljao je umirujuću riječ koja joj uopće nije trebala. Ljubio joj je kapke, vrh nosa, jednom rukom i dalje držeći njezinu stražnjicu dok joj je drugom milovao dojku. Mišići njezine stražnjice stvrdnuli su se pod njegovom rukom, a bradavica joj se ukrutila pod njegovim dlanom. Koža joj je bila vlažna i vrela, usne rastvorene uz tihe ženstvene zvukove radosna iščekivanja. Uronio je dublje, osluškujući njezino tijelo svojim. Kad su mu njezine oči i tijelo rekli da je spremna, ubrzao je ritam, uranjajući do kraja. Rukama je zgrabila njegove mišićave nadlaktice i uzviknula dok se prepuštala vrtlogu. Rufus ju je čvrsto držao dok je oluja harala njome, bacajući je visoko, a potom je strovaljujući dolje, u mirne vode ništavila. Ovog mu se puta nije žurilo s vlastitim orgazmom, pa je čekao dok se njezine vjeđe nisu podigle, otkrivajući mu zeleni pogled ispunjen udivljenjem. Podigla je ruku i dotaknula mu usta, a potom se nasmiješila. Zapanjila ga je njezina ljepota u tom trenutku potpunog prepuštanja. Polako se opet počeo micati, a njezino je tijelo treperilo oko njega, poput lepeta krila malene ptice. Opet mu je dotaknula usta, a potom je spustila ruku na njegov trbuh, iznenadivši ga vještim milovanjem. Mišići njegova trbuha trzali su se pod njezinim dodirom, te se uz tihi uzdah užitka izvukao iz njezina tijela prije nego se i sam izgubio u orgazmu. Privukla je njegovu glavu na svoje dojke i čvrsto ga držala. Njegovo se tijelo posve opustilo na krevetu i disanje se polako smirilo, pa su tiho ležali dok se buka odozdo nesmetano nastavljala, a povici i drugi zvukovi kao da su dopirali iz velike daljine. Rufus je nešto kasnije otvorio oči i podigao se na lakat. Prstom je slijedio oblik Portijina obraza i lijeno se nasmiješio. - Bolje? - Predivno - rekla je i tiho se nasmijala. Rufus se također nasmijao, sišao s kreveta i pošao do stola po bocu vina. Popio je gutljaj i primaknuo je Portijinim usnama. Žedno je pila, a potom se opet srušila na jastuke. - Pitam se jesam li upravo prekršila pakt - rekla je uz još jedan tihi smijeh. - Kakav pakt? - Rufusu se taj grleni zvuk činio podjednako zamamnim i zaraznim. - Olivia, Phoebe i ja sklopile smo pakt - rekla je, glumeći veliku ozbiljnost. Čak smo pomiješale našu krv i prisegnule da nikad nećemo biti obične. Znam da je to podrazumijevalo da se nećemo udati, ali nisam sigurna je li se odnosilo i na gubitak djevičanstva.

129


Rufus je uzdigao obrvu i namrštio se. - Tko je Phoebe? - Dianina mlađa sestra. Nas tri smo se upoznale na Catovu vjenčanju s Dianom. - Portijin je smiješak postao nekako kiseo dok se sjećala što je spojilo njih tri. - Sve smo se osjećale kao da nam ondje nije mjesto... neželjene. I tih nekoliko minuta jednog sunčanog poslijepodneva, nekako smo se povezale. Tri društvene katastrofe igrale su djetinjastu igru. Rufus je tijekom posljednjih sati posve zaboravio na Cata Granvillea. Zaboravio je zašto je ova djevojka ušla u njegov život i na pitanje što će s njom. - Što je? - brzo je pitala, opazivši kako su mu se oči smrknule, iznenadnu ukočenost njegove čeljusti. Kratko je odmahnuo glavom. - Sutra nas očekuje dugo putovanje. Pokušajmo spavati, ako uspijemo zanemariti buku. Preko njih je pala sjenka i Portijino je ushićenje nestalo, ostavivši hladno prazno mjesto u dnu njezina trbuha. Pogodila je da su njezine nepromišljene primjedbe podsjetile Rufusa da je ona Granville. Sad se i ona toga sjetila. Ona je Granville i upravo je izdala svoju obitelj u krevetu Rufusa Decatura. Bi li Jack smatrao da ga je izdala? Možda ne bi. On je sam tražio užitke bez previše razmišljanja o načelima i posljedicama. Ali sad se nije mogla riješiti te sjenke. Što će dalje biti s njom? Je li ovo nešto promijenilo? Što bi željela da se sada dogodi? - Uopće nisam pospana - rekla je i skočila s kreveta, skrivajući nesigurnost svojih razmišljanja pod plaštem ranijeg ushićenja. - A gajdaš još uvijek svira. Pođimo opet dolje. - Sagnula se kako bi podigla svoju odbačenu odjeću. Rufus je oklijevao. No u kaosu buke i veselja dolje mogao bi još neko vrijeme odgađati stvarnost. Stoga je samo rekao: - Neumorna si - i počeo se odijevati. Bila je gotovo zora kad je zavladala tišina u Fannynoj kući sumnjiva ugleda. Prizemlje je bilo prava katastrofa - prevrnuti stolovi i klupe, prolivena pića, psi koji traže ostatke hrane, krišom se krećući među tijelima ljudi koji su spavali ondje gdje su se srušili. Rufus je bio među posljednjima koji su podlegli iscrpljenosti, a Portiju je našao u udubljenju ognjišta, konačno usnulu. Podigao ju je i odnio na kat, gurnuvši je ispod pokrivača prije nego se srušio kraj nje. Svima će dopustiti samo dva sata spavanja prije nastavka putovanja. Ali oni su odrasli ljudi i mogu podnijeti posljedice svojeg pretjerivanja.

Cato Granville podigne pogled s hrpe poruka kad se začulo oprezno kucanje na vratima njegove sobe u bastionu. - Naprijed. Iznenadio se kad je u sobu ušla njegova kći. Nije se mogao sjetiti kad ga je Olivia zadnji put potražila. Uložio je svjestan napor kako bi uklonio mrštenje s

130


lica. Olivia je napravila kniks i cijelu minutu stajala u tišini. Cato je pomislio da na sebi ima prilično neuglednu haljinu. Neodređena žućkastosmeđa boja ne odgovara njezinoj tamnoj kosi i očima. U tome djeluje nekako nezdravo. I tada mu je palo na pamet da se ne može sjetiti kad je zadnji put svoju kćer vidio u haljini koja joj pristaje. U mislima je odlučio da će zamoliti Dianu neka svojoj pastorki ukaže na privlačniju garderobu. - Razmišljala sam o P-Portiji, oče. - Olivia je konačno progovorila. - K-kad će se vratiti? - U njezinim se crnim očima nazirao izraz boli, a šake je čvrsto stisnula uza skute jadne haljine. - To je veoma komplicirano, dijete - neodređeno će Cato. - Ne znam što će se dogoditi. -Ali t-to nije pravedno! - pobunila se Olivia, intenzivno usredotočena na svoju nutrinu gdje je formirala riječi. - To sam t-trebala biti ja. Ne P-Portia. Duguješ joj mogućnost povratka. Cato je podjednako bio nezadovoljan i zapanjen takvim stavom svoje inače povučene kćeri. -To se tebe ne tiče, Olivia - oštro je rekao. - I ne sviđa mi se tvoja nepristojnost. Smiješ otići. Olivia je porumenjela. U tišini se još jednom naklonila i izišla iz očeva utočišta. Stajala je naslonjena na zatvorena vrata, nastojeći se pribrati. Taj je razgovor iziskivao mnogo hrabrosti, a nije postigao ništa, osim što je naljutio njezina oca. Ura u bastionu odbila je četiri sata i ona se s gnušanjem sjetila da bi trebala poći k Diani u veliku smočnicu. Neke su staklenke konzervirane hrane nestale, a Diana će ispitivati sluškinje koje ondje rade. Njezina bi pastorka trebala učiti o umijećima i vještinama upravljanja kućanstvom. Odgurnula se od vrata i mrzovoljno pošla hodnikom prema velikoj smočnici. Kad je skrenula iza ugla na kraju hodnika, neki je glas rekao: - Dakle, nije li to malena Olivia? Moja vlastita mlađa sestra. Olivia je podigla pogled. Želudac joj se zgrčio. Brian Morse, posinak njezina oca, prepriječio joj je put. Ipak je došao. A Portia nije ovdje. Obećala je da će biti ovdje, a nije. Brian Morse je sitan muškarac duguljasta lica, sitnih smeđih očiju i neobična pramena bijele kose koja je rasla s njegova uska čela. Portia se ne bi bojala. - Ja nisam t-tvoja sestra - uspjela je reći Olivia glasom koji je bio gotovo miran. - O, t-t-tako v-v-vatreno m-m-maleno stvorenje, nismo li? - rugao joj se. Ispružio je ruku i pokušao je uhvatiti za rame. Skočila je unatrag, lice joj je problijedjelo, oči postale velike crne rupe gnušanja i straha. - Ne d-diraj me! Nasmijao se, jednako podrugljivo. - Promijenila si pjesmu, malena sestro. - Ne! - Naglim je pokretom skrenula u stranu i projurila kraj njega, prvi put

131


u životu očajnički želeći Dianino društvo. Brian Morse je gledao za njom, a smiješak je poigravao na njegovim tankim usnama. Odrastala je, pretvarajući se u pravu mladu ženu. Visoka za svoje godine, sa zgodnim grudima. Zapravo, iz tog je kratkog susreta zaključio da je još uvijek tako patetično stvorenje da se jedva isplati zadirkivati je. Uvijek je volio barem malo izazova. No s druge strane... Njegov se smiješak proširio. Moglo bi biti veoma zabavno vidjeti koliko daleko može tijekom ovog posjeta gurnuti tu ženstvenost u zametku. Prije četiri godine, koliko se sjećao, bilo je nevjerojatno lako dovesti je gotovo do histerije. Kao uzimanje kolača bebi. Nastavio je prema Catovoj sobi, žustro je pokucao i ušao kad je dobio poziv. Cato je napola ustao kad je ugledao posjetitelja. - Briane, nisam znao trebam li te očekivati ili ne, s obzirom na okolnosti. - U ovom ratu ima mnogo razdvojenih obitelji, milorde. - Brian je stisnuo pruženu ruku. - Poštujem vašu odluku čak i ako je ne mogu prihvatiti. - Hmm. - Cato mu je ponudio stolicu i ponovno sjeo. Brianovi su stavovi uvijek prikladni, ali prepredeni. - O, oprosti mi... - Sjetio se svojih dužnosti domaćina i opet ustao. - Vina? Napunio je dva kositrena pehara iz trbušaste boce na bifeu i jedan pružio gostu. - Netko se pobrinuo za tvoju pratnju, nadam se? - Nemam pratnju. - Oh? - Jedna se obrva iznenađeno uzdigla. - Područje ovih dana nije prikladno za samotna putovanja. - Trenutno sam u privatnoj misiji za princa Ruperta. - Brianov je smiješak bio samodopadan dok je udisao miris vina. - Onda je najbolje da to zadržiš za sebe - kratko će Cato. - Koliko kaniš ostati? Brian je na trenutak izgledao nezadovoljno. - Ako moja nazočnost nije dobrodošla, nadam se da ćete to reći, milorde. - Budući da si kraljev pristaša, tvoja je nazočnost ovdje neprikladna polako će Cato. - Kao član moje obitelji, naravno, možeš ostati koliko god želiš. - Moj je posjet čisto društvene naravi. Došao sam izraziti poštovanje ledi Granville, što sam odavno trebao učiniti. Iskreno mi je žao da nisam mogao doći na vaše vjenčanje. Cato je pijuckao vino i neodređeno kimnuo. Bio je svjestan činjenice, premda Brian to vjerojatno ne zna, da njegov posinak nije došao na vjenčanje jer se nalazio u dužničkom zatvoru u Parizu. - Maločas sam naletio na Oliviju - nastavio je Brian. - Sad je već prava mlada žena. Nema ni traga djevojčici koje se sjećam od svojeg posljednjeg dolaska ovamo. - Ne - ozbiljno će Cato. - Gotovo da nema. - Posegnuo je za vrpcom zvona. - Zacijelo ti treba odmor i osvježenje nakon putovanja.... Ah, Bailey, odvedi

132


gospodina Morsea do gostinjske odaje i odredi nekoga tko će ga posluživati dok je ovdje. Sluga se naklonio i stao u stranu da bi Brian mogao izići. - Odvest ću te k ledi Granville nakon što se osvježiš - reče Cato. Vrata su se zatvorila za neželjenim posjetiteljem, a on se zavalio u svojoj stolici od izrezbarene hrastovine i prekrižio noge, a njegovi su se dugi prsti poigravali perom na stolu. Što točno Brian ovdje radi? Špijunira li za princa Ruperta? Moći će procijeniti veličinu Granvilleove vojske i njezine pripravnosti za rat. Ali to nisu nikakve tajne. Neće škoditi ako rojalisti znaju ono što je poznato svima u području. Ali ne smiju saznati za blago koje se gomila u trezorima dvorca Granville. Ne smiju znati koliko je Cato skupio za Parlament. Kada dođe vrijeme da se to pošalje odavde, Brian Morse ne smije biti u dvorcu. Na Catovim se usnama pojavio jedva zamjetljiv osmijeh kad je posegnuo za svojim peharom. To nije bio osobito ugodan osmijeh. Blago će ubiti dvije muhe jednim udarcem. Rufus Decatur je spreman na nevjerojatne stvari kako bi prihode svoje obitelji dograbio za kralja. Što ne bi učinio za bogatstvo što ga Cato čuva u svojim trezorima? To je slatki mamac koji će Rufusa Decatura dovesti ravno do omče koja visi s kruništa dvorca Granville. Ako je Jackova kći nedužni pijun u Decaturovoj igri, onda će je hvatanje njezina otmičara osloboditi.

133


Dvanaesto poglavlje

- Večeras nećemo stići do Newcastlea - primijetio je Will, pogledavši prema mračnu sivu nebu. - Ne, morat ćemo noćiti uz cestu. - Rufus je preko ramena pogledao kolonu jahača. Životinje su bile svježije od svojih jahača, koji su uglavnom imali crvene oči i patili od mamurluka, čvrsto se držali za uzde, njihali se u sedlima i pomalo drijemali. Portia je jahala kraj njega. Oči su joj se sklapale i djelovala je tromo. Veoma je malo govorila, najvjerojatnije zbog Willa, mislio je. Mladi čovjek nije znao kamo bi gledao kad su tog jutra Rufus i njegova družica izišli u sivu zoru. Budući da je Will među Fannynim mladim ženama našao jednu i za sebe, njegova se kreposna nelagoda Rufusu činila komičnom, no s druge strane, Will nikad ranije nije naišao ni na koga sličnog Portiji Worth. Međutim, Rufus nije znao da Portijina šutnja ima veoma malo veze s Willom. U ledenoj je svjetlosti jutra pitanje što ga je svim silama nastojala ignorirati u raskalašenim noćnim igrama izbilo na površinu, oštro i hladno poput kristala. Što će se sada dogoditi? Hoće li sad biti sretna zarobljenica? Vedro i rezignirano pomirena sa zatočeništvom u krevetu svojega otmičara? Nije se osjećala ni vedro ni rezignirano. Neprestano je krišom pogledavala Rufusa, ali ništa nije otkrivala u izrazu njegova lica. Otkako su se probudili, imali su veoma malo prilike za privatan razgovor. Rufus je bio previše zaokupljen vraćanjem svojih pijanih i raskalašenih ljudi u vojnu formaciju. Nije imao baš previše razumijevanja za njih, opazila je. No činilo se da nitko ne zamjera žestoke psovke kojima ih je obasipao njihov razdraženi zapovjednik. Pukovnik Neath dojahao je sa začelja kolone. - Uh, čini mi se da mi je glava poput nakovnja. - Pogledao je prema nebu, kao maločas Will. - Izgleda da će snijeg. -Da - kratko se složio Rufus. - Naći ćete zaklonjeno mjesto za noćenje. Imate šatore? -Imamo - reče Neath. - Sve što je potrebno. Ali zar vi ne idete s nama,

134


čovječe? Rufus odmahne glavom. - Ne, ostavit ću Willa i polovicu ljudi da vas otprate u Newcastle. Mi ostali odvojit ćemo se kod Rothburyja. Portia je na to podigla glavu. Sad je prvi put čula za taj plan. Premda se njezina situacija neće posebno promijeniti, bez obzira na to kamo idu. Penny je tako navikla držati svoje mjesto u koloni da njome gotovo uopće nije trebalo upravljati, a Portia je napola spavala kad se skupina jahača odjednom zaustavila. Naglo se uspravila u sedlu, nastojeći se razbuditi, te je vidjela da su stigli do raskrižja. - Ovdje ćemo se rastati, pukovniče. - Rufus se nagnuo naprijed kako bi se rukovao s Neathom. - Volio bih da smo se upoznali u drukčijim okolnostima. - Da, i ja. - Neath je iskrivio lice u grimasu i prihvatio pruženu ruku. Poželjet ću vam sretan put, ali ne i sreću. Rufus se nasmijao i podigao ruku na pozdrav. - Neka vas Bog čuva, Neath. Da poživite do sljedeće bitke... Wille, očekivat ću tvoj povratak za manje od tjedan dana. Ako se kaniš zabavljati u Newcastleu, pošalji poruku. - Zašto bih se zabavljao? - nedužno upita Will. - U stožeru zasigurno ima mnogo prilika - bez uvijanja će Portia. Will je porumenio, a njegov je konj nemirno poigravao na cesti, svjestan nelagode svojeg jahača. - Nisam vas željela dovesti u neugodnu situaciju - brzo će Portia. Ali isprika je samo pogoršala situaciju i Will je još više porumenio. Rufus se sažalio nad njim. - Imat ćeš dovoljno posla, Wille, i malo vremena za zabavu - rekao je i okrenuo konja prema lijevoj stazi. - Sretan put. - Sretan put, Wille - ponovila je Portia. Penny je sama slijedila Ajaxa na usku stazu, a za njima je pošlo petnaest ljudi koji su određeni za povratak kući. Kratko su jahali, a tada se Rufus zaustavio na vrhu malene uzvisine kako bi promatrao kolonu zarobljenika i njihovu pratnju koji su vijugali stazom i nestajali u šumarku mladih stabala. Zatim je okrenuo Ajaxa i opet krenuo. Portia je sad bila posve budna, a sjetila se što je ranije rekao. - Ovo se mjesto zove Rothbury? Prolazimo li kroz zemlju tvoje obitelji? Rufus dugo nije odgovorio, a kad je progovorio, njegov se glas jedva čuo. Bila je. Gorki je ton zaustavio daljnja pitanja. Dok su jahali, Portia je osjećala kako ga mrak obavija poput crnog plašta. Izgubila je svaku želju za razgovorom. Iza njih je poznata krupna Georgeova figura jahala ispred kolone koja se polako kretala stazom. Činilo se da nitko nije raspoložen za razgovor, a jedini zvukovi bili su ritmični topot kopita i zveckanje orme. Rufus se borio protiv mučnog poriva. Znao je što riskira biranjem ove rute, ali to je bio najbrži put do sela Decatur, a osjećao se snažnim, radosnim nakon uspjeha u borbi s Neathovom četom. Mislio je da će biti siguran od ludila. No kako su se približavali mjestu, oko njega su se stezale crne vitice opsjednutosti.

135


Kad je zaustavio konja, znao je da ništa ne može učiniti po pitanju svoje opsesije, osim prepustiti joj se. U ime svojega oca... u čast uspomene na svojega oca. Ne smije zaboraviti. I neće zaboraviti. Okrenuo se u sedlu i bezizražajnim se tonom obratio Georgeu. - Ovdje vas napuštam. Nastavite do Decatura, a ja ću vam se kasnije pridružiti. Georgeov je oštar pogled istodobno bio suosjećajan i zabrinut. Znao je gdje se nalaze. - Sigurni ste, gospodine? Rufus kratko kimne. - Kamo idemo? - upita Portia. - Ti ćeš ostati s Georgeom - reče Rufus. Bez dodatnog objašnjenja, okrenuo je Ajaxa i potjerao ga da preskoči maleni mostić do strništa. - Idemo dalje, curo. - George je stigao do Portije. Gospodar će kasnije doći. Portia je u namrštenoj tišini pustila Penny da mirnim kasom ide dalje. Nakon nekoliko minuta Oortia reče: - Malo ću zaostati. George je kimnuo. Zov prirode lako se rješava na selu. Portia se odmaknula u stranu i pustila da kolona prođe kraj nje, a zatim je natjerala Penny u galop natrag stazom do mostića. Strnište se penjalo uzbrdo, a kad je Penny stigla do vrha, Portia je ugledala Rufusa tek malo dalje niz brdo. Sjedio je na konju i zurio u dolinu ispod sebe. Bio je posve nepomičan, a u njegovu je držanju bilo nečega tako nepristupačnog da je požalila što nije ostala s Georgeom. Baš se naumila vratiti natrag kad se on odjednom okrenuo u sedlu. Njegove oči, koje su zurile u nju preko prostora koji ih je odvajao, bile su poput praznih rupa. Činilo se da ga obavija crnilo strašnoga bijesa. Ona ništa ne zna o njemu. Tek joj je jučer to rekao... zar je to doista bilo jučer? Tek je sad shvatila koliko je to točno. Krhka intimnost njihove zajedničke noći rasprsnula se poput kristala. - Dođi ovamo, onda, i pogledaj ono što si došla vidjeti - dozvao ju je, a glas mu je bio gorak i podrugljiv. Portia nije željela poći, ali je morala. Nešto ju je privlačilo k njemu kao da je začarana. Potjerala je Penny niz padinu dok se kobila nije zaustavila kraj Ajaxa. Riđan je podrhtavao, koža mu se mreškala na vratu i sapima. - Znači, željela si vidjeti Granvilleovo djelo reče Rufus. - Pa, onda gledaj! Pokazao je svojini jahaćim bičem. Portia je pogledala u dolinu i vidjela pocrnjelu ruševinu. Ono što je nekoć bila ugodna crvena cigla pretvorilo se u zgarište; srušeni zidovi nazubljenih rubova još uvijek su pokazivali oblik zdanja koje je ondje nekoć stajalo. Prevrnuti su dimnjaci ležali u korovom zaraslim travnatim dvorištima. Između razbacanih plavo-sivih krovnih pločica u travi su još uvijek svjetlucali komadići prozorskog stakla. Park, nekoć ograđen i njegovan, sad je bio zarastao neurednim grmljem, a nekoć uredan šljunčani prilaz koji je vodio do velikih elizabetanskih ulaznih vrata obrastao je korovom.

136


Portia je u zapanjenoj tišini zurila u razoreni dom. - Rođen sam u toj kući - počeo je govoriti Rufus, a glas mu je bio bijesan, oči nemilosrdne dok su počivale na njezinu bijelom licu. - Imao sam osam godina kad su Granvillei ubili mojeg oca dok je stajao na vlastitim ulaznim vratima. Imao sam osam godina kad su zapalili tu kuću čiji su temelji postavljeni prije dolaska Normana. Imao sam osam godina kad su Granvillei otjerali Decature u brda poput divljih zvijeri. - Jack mi je rekao da se tvoj otac sam ubio - rekla je Portia, a grlo joj je bilo tako suho da je jedva govorila. - George Granville nije ubio tvojeg oca, sam se ubio. - Da, ubio se kako bi izbjegao sramotu pogubljenja izdajnika - reče Rufus. Ubio se da njegov sin ne bi gledao kako njegovu ocu odrubljuju glavu na Tower Hillu zbog zločina što ga nije počinio. A čovjek s kojim se prijateljski rukovao više od dvadeset godina ubio ga je jednako kao da je osobno pucao iz pištolja. Portia je jednom pogledala njegovo lice, a potom je okrenula glavu, zureći u uništenu kuću. Bilo je nemoguće gledati njegovo lice i ne prestrašiti se izraza na njemu. Činilo se da više ne zna da je ona ovdje. - George Granville je, kao nagradu za svoju izdaju, dobio pravo upravljanja svim prihodima imanja Rothbury. - Nastavio je govoriti zraku oko nje. - Mislio sam primorati Granvillea da vrati te prihode u zamjenu za svoju kćer. Umjesto nje... Prekinuo se i pogledao Portiju, ali njegove oči ništa nisu odavale, prije nego je nastavio blagim glasom koji je bio čista suprotnost žestini njegovih riječi: - Zakleo sam se da ću osvetiti oca, a to ću i učiniti, tako mi Bog pomogao. Pobrinut ću se da onaj odvratni štakor puzi zbog izdajstva svojega oca. Portia je užasnuto shvatila da on doista tako misli. No s bolnom je empatijom razumjela što je izgubio. U dobi od osam godina ostao je bez oca, izbačen je iz svojega doma, oduzeto mu je nasljedstvo i morao je odrastati u grubom svijetu izvan zakona, izvan društva. Mladi dječak koji je vidio kako njegov otac umire groznom smrću. - Tvoja majka? - nesigurno je pitala. - Umrla je dok je rađala moju sestru, pet mjeseci nakon što su nas prognali. - Njegov je ton bio mračan, dalek. - Umrla je jer nitko nije želio pomoći izopćenici, udovici osuđenog izdajnika. Dijete je umrlo nekoliko sati nakon nje. - O, Bože. - Portia je pokušala potisnuti sliku dječaka koji gleda svoju majku, sluša njezine krikove u agoniji rađanja, bespomoćno promatra njezinu patnju i smrt koje su ga učinile siročetom bez doma. Ali to je bilo pogrešno. Tomu nikad neće biti kraja sve dok je Rufus rob želje za osvetom. To ih sve čini sitnim dušama. - Cato nije ubio tvojeg oca - rekla je. - Bio je dječak kao i ti. Ne možeš ga

137


smatrati odgovornim za postupke njegova oca. - Tako govori jedna Granville - tiho će Rufus. - Kako je neobično da sam jednom ili dvaput uspio zaboraviti tko si ti. - Ne mogu ništa protiv toga - rekla je. - Ne mogu promijeniti svoje podrijetlo, Rufuse. Ništa nije odgovorio, već je samo nastavio sjediti na Ajaxu, ponovno zureći u ruševinu svojega doma. Portia je uhvatila Pennyne uzde i izgovorila jedinu istinu koja postoji. - Ne mogu to promijeniti, a ti ne možeš zaboraviti, Rufuse. Za mene nema mjesta u selu Decatur. Ničemu ti ne služim kao taokinja, a ne mogu ti biti ništa drugo. Uvijek ću biti neprijatelj. Pogledao ju je tmurnim očima. - Imaš sat vremena jahanja prema jugu do dvorca Granville. Vrati se kući, natrag ognjištu Granvilleovih kamo pripadaš. Portia je potjerala Penny niz brdo, natrag do staze, a zatim je skrenula prema jugu. Nije se osvrtala, ali je u mislima još uvijek vidjela muškarca koji sjedi na svojem konju, sam sa svojom osvetom. A ona je bila jednostavno sama. Vraća se nesigurnu dočeku, a zauvijek će je mučiti sjećanja na one trenutke kad je, bez obzira na to koliko kratko, nekamo pripadala.

Putovanje od sela Decatur prošlo je kao u magli. Portia je nekoliko puta morala pitati za put, ali se veoma brzo našla na Granvilleovoj zemlji. Nije prošlo mnogo više od sat vremena od njezina rastanka s Rufusom kad je ugledala sivu masu dvorca Granville na brdu s druge strane doline. Nije znala kako bi sebi opisala svoje osjećaje. Njezin se jad povećavao sa svakim kilometrom što ga je ostavljala između sebe i Rufusa Decatura. Kao da ju je netko izbacio na hladnoću, osjećala se kao maleni ptić izbačen iz gnijezda. Nije bilo važno što je govorila sebi da je sama to izazvala... da je otišla vlastitom voljom. To uopće nije pomagalo. Niti jedna od mnogih njezinih patnji u djetinjstvu nije ju pripremila za ovaj osjećaj pustoši. Dojahala je do vratašca u velikim vratima, a stražar ju je sumnjičavo promatrao. Predstavila se, a to je imalo strelovit učinak. Vrata su se otvorila i stražar je zgrabio Pennyne uzde, vičući preko ramena: - Dovedi narednika Cramptona. Djevojka se vratila. Portia je umorno sjahala i stajala u stražarnici, čekajući Gilesa. Doček se nije doimao osobito svečanim za taokinju koja se kao nekim čudom vratila. Giles je užurbano ušao. Bio je usred obroka i još je nosio karirani ubrus. Zabezeknuto je zurio u nju i prošla je cijela minuta prije nego je oštro pitao: Odakle ste se vi stvorili? - Pobjegla sam - rekla je. - Zašto me ovdje zadržavate, naredniče? - To je bio pokušaj nabusitosti i donekle je djelovao na narednika.

138


- Lord Granville ruča - natmureno je rekao. - Ali bolje da krenemo. Pođite sa mnom. Portia je odoljela porivu da mu kaže da savršeno dobro zna put do blagovaonice, te je dopustila da je onamo otprati kao odbjeglu zatvorenicu. Cato je u blagovaonici uzalud nastojao biti ljubazan domaćin Brianu Morseu. Diana se transformirala od prvog trenutka dolaska posjetitelja. Brian je sa sobom donio posvećeni miris dvora. Njegova je odjeća moderna, ponašanje kićeno uljudno, uz više od naznake koketiranja. Diana je bila u svojem elementu, zračila je srećom i blistala. Cato nije bio tako raspoložen. - Ako bi želio poći u lov sa sokolima, Briane, mogao bih - Cato se prekinuo na zvuk glasova ispred hrastovih vrata. Prepoznao je žustre tonove Gilesa Cramptona i s neskrivenim zadovoljstvom ustao još dok su se vrata otvarala. Ondje se pojavio narednik. - Oprostite što ometam vaš ručak, milorde, ali - Nije važno, Giles. - Cato je odbacio svoj ubrus. Nije vidio Portiju obavijenu plaštem iza krupnog narednikova tijela. - Hajde, idemo u moju odaju. Ako bi me ispričala, draga. - Na brzinu se naklonio svojoj ženi i pošao prema vratima. Tada je zapanjeno stao. - Portia! Dobri Bože, djevojko! Kako si stigla ovamo? - Upravo se pojavila, milorde - rekao je Giles prije nego je Portia uspjela odgovoriti. - Jednostavno se stvorila pred vratašcima, bez ikakva upozorenja. - Zacijelo bi bilo teško poslati nekakvo upozorenje - polako će Cato, pokušavajući shvatiti ovo neobično pojavljivanje i što bi to uopće moglo značiti. - Jesi li dobro, dijete? Nisi ozlijeđena? Portia je odmahnula glavom, ali je posve iskreno rekla: - Ne, ali priznajem da sam umorna, gospodine. To je duga priča. - Da, svakako. Dođi, nasamo ćemo razgovarati o tome. - Što je bilo, milorde? - Dianin se znatiželjni glas začuo iza njega. - Portia se vratila - reče Cato. - Veoma neobično... ali dok mi ne bude ispričala što se dogodilo, ništa ti drugo ne mogu reći, draga. - Čvrsto je zatvorio vrata za sobom. Gotovo istim pokretom poveo je Portiju hodnikom prema sobi u bastionu, a Giles je hodao za njima. Unutra, iza čvrsto zatvorenih vrata, Cato je promatrao Portiju s istom zbunjenom zapanjenošću. - Što se dogodilo? - Ja nisam bila prava taokinja - rekla je. - No to zacijelo znate. - Da, shvatio sam da je onaj gad Decatur želio Oliviju. - Oči su mu se stisnule. - Nisi zlostavljana na bilo koji način? Portia odmahne glavom. - Sama je otmica bila gruba, ali nemam se na što žaliti što se tiče sela Decatur. - Mirno je susrela njegov pogled. - Rekla je da je pobjegla, milorde. - Giles ju je oštro gledao. Portia je oklijevala, a Cato ju je promatrao suženim očima. - Tako je - rekla je. Kako bi uopće mogla objasniti istinu? - Jahala je punokrvnu kobilu, milorde - primijetio je Giles. I dalje je gledao

139


Portiju s jasno vidljivom sumnjom. - Decaturov konj? - Da - odgovorila je Portia. - Jesi li ga ukrala? - Valjda bi se moglo tako reći. - Lagano se zanjihala, te se uhvatila za naslon stolice. Nije sposobna za ovo ispitivanje. Ne večeras. - Ja to smatram samo posuđivanjem. - Nije lako pobjeći iz sela Decatur - primijeti Giles. - Možda su gledali na drugu stranu. Portia ga je zbunjeno pogledala. Što je želio reći? - Konj se mora vratiti - ustvrdi Cato. - Neću Decaturu pružiti priliku da mene optuži za krađu. - Mogli bismo je voditi veći dio puta, a onda je pustiti da se sama vrati, gospodine. - Da, zajedno s porukom za prijatelja Decatura - mrko će Cato. Opet se okrenuo prema Portiji. - Što se dogodilo s tvojom odjećom? Portia je spustila pogled na svoju neuobičajenu odjeću. - Moja je uništena tijekom otmice - objasnila je. - Samo su mi ovo uspjeli naći u Decaturovu selu. Ondje nema žena - dodala je. Cato kimne. - Čuo sam to. - Pozorno ju je promatrao. - Jesi li saznala nešto korisno dok si bila ondje? - Ne znam što biste smatrali korisnim, milorde. - Jesi li stekla dojam da je to vojni tabor? - Veoma dobro organiziran, gospodine. I jašu pod kraljevim stijegom. Cato je stajao i mrštio se na Portijinu neprikladnu odjeću i kosu koju je vjetar pretvorio u raščupanu masu. Govori li mu istinu o svojem bijegu? Opazio je ono izdajničko oklijevanje. Je li moguće da je ovaj iznenadni povratak dio nekog većeg Decaturova plana? Kako je tako sitna djevojka uspjela pobjeći iz Decaturova uporišta? I ukrala Decaturovu punokrvnu kobilu? Nije mogao shvatiti tu djevojku. Ona je dijete njegova brata i gleda ga njegovim očima. Može li joj vjerovati? Nije znao. Opazio je kako su joj pobijeljeli zglavci na prstima dok je stezala naslon stolice, kao i velike tamne podočnjake. Bez obzira na to što ju je dovelo natrag, krajnje je iscrpljena. - Kasnije ćemo dulje razgovarati - rekao je i mahnuo prema vratima. Olivia će biti sretna kada te vidi. Bila je zabrinuta za tebe, a ledi Granville mi je rekla da pobolijeva i ostaje u krevetu. Najbolje da sad pođeš k njoj. - Svakako, gospodine. - Portia nije mogla napraviti kniks u hlačama, pa se nezgrapno naklonila. Čim je otvorila Olivijina vrata, zaboravila je vlastiti jad. Olivia je ležala zatvorenih očiju, lice joj se doimalo bjeljim od jastuka, a plahtu je povukla do brade. Bila je nepomična kao da je u lijesu i Portiji je zastalo srce u grudima. Cato je rekao da pobolijeva. Ali izgledala je kao da je

140


na samrti. - Olivia? - Portia! - Olivia se naglo uspravila na krevetu i Portijina je tjeskoba popustila. Olivia očito nije na samrti. - Jesi li to ti? Jesi li doista ti? - Olivijine su se oči raširile kad je ugledala kako je Portia odjevena. - Nosiš hlače! - Da, to sam ja... i da, nosim hlače. - Portia je zatvorila vrata i prišla krevetu. - Zašto si u krevetu? Tvoj je otac rekao da pobolijevaš. - To je istina. - Olivia je posegnula za Portijinim rukama i čvrsto ih stisnula. - O, tako mi je d-drago da te vidim. Što ti se dogodilo? Zašto si u toj odjeći? - Njezine su crne oči blistale od znatiželje, a obrazi su dobili malo boje. Portia je sjela na rub kreveta. - To je duga priča, dušice. - Reci mi! - zahtijevala je Olivia, još čvršće stisnuvši njezine ruke. Portia je neko vrijeme šutjela. Poriv da otvori svoje srce i povjeri joj se odjednom je postao nezaustavljiv. Tada je Olivia ponovila: - Reci mi - i Portia je počela pričati. Pokušala je to prikazati na humorističan način, ali Olivia je čula tugu iza podrugljivosti i ironičnog tona. Shvatila je da je Portia, koju je uvijek smatrala tako jakom, tako duhovitom, tako strastveno neovisnom, ranjena. Djevojka koja je bila tako postojana prijateljica Oliviji sad i sama treba prijateljicu. Olivia je osjetila navalu topline, smisla. - Voliš li g-ga? - pitala je kad je Portia ušutjela. Portia se neveselo nasmijala. - Volim? Ja ne znam što je ljubav, Olivia. Valjda sam voljela Jacka... ali možda sam samo ovisila o njemu jer sam samo njega imala. Ne, ne vjerujem da ima ljubavi u mojem kratkom susretu s Rufusom Decaturom. - Onda što je to bilo? - uporno će Olivia, i dalje čvrsto stežući Portijine ruke. Portia je zurila u prazno, svjesna topline i snage Olivijina stiska koji joj je bez riječi pružao utjehu. Što je to odista bilo? Strast, uzbuđenje, radoznalost? Sve zajedno. Ako je i bilo još nečega, ako je doista osjetila početak nečeg dubljeg mogućnost nečeg dubljeg - bilo je jasno da Rufus nije. Ona će uvijek biti neprijatelj. Uvijek će je obilježavati krv koja teče njezinim žilama. - To sigurno nije bila ljubav, dušice - rekla je i lagano slegnula ramenima. Ne vjerujem da u mojem životu ima mjesta za ljubav bilo koje vrste. - Ja te volim - vatreno će Olivia, nagnuvši se naprijed i zagrlivši Portijino mršavo tijelo. - Ja te volim. - O, Olivia! - Portia je obrisala oči kad su joj suze počele teći niz obraze. Sad pogledaj što si učinila! - Katkad je d-dobro plakati - Olivia reče kroz vlastite suze. Portia se na trenutak prepustila zagrljaju, a zatim se povukla. - Samo sam umorna i gladna - rekla je i slabašno se osmjehnula. - Ja ne plačem. - Upravo si p-plakala - istakne Olivia, također se nasmiješivši.

141


- Kakav smo mi par. - Portia se nasmijala, ovoga puta pomalo kao ona stara. Pogledala je sadržaj pladnja koji se nalazio na malenom stolu. - Je li ovo tvoj ručak? Možemo li ga podijeliti? - Nisam gladna - reče Olivia i gurne pladanj prema Portiji. - Jesi li sigurna? - Portia je otkinula batak pečena goluba. Pronicavo je pogledala Oliviju. - Ja sam tebi ispričala svoju tužnu priču; sada ti meni moraš reći zašto se skrivaš ovdje, pretvarajući se da si bolesna. - B-Brian - rekla je Olivia i srušila se natrag na jastuke. - On je ovdje. - Što nije u redu s njim? - Portia je zubima kidala meso batka, a potom je odbacila kost i uzela krilce, strpljivo čekajući dok je sad Olivia zurila u prazno. Olivia je pokušavala pronaći neki konkretan odgovor na Portijino pitanje. Ali bilo je jednako kao i uvijek. Osjećala je samo to gnušanje i strah pri samoj pomisli na njega. Kao i obično kad bi pokušavala prodrijeti kroz tu smućenost, zapravo je ustuknula. Jednostavno nije željela znati. Odmahnula je glavom. - Ne mogu ti reći. N-ne znam. Samo znam da b-bih ga rado ubila. - Bespomoćno je pogledala Portiju koja se uopće nije doimala šokiranom njezinim priznanjem. Portia je zračila nečim tako čvrstim. Činilo se da je ništa ne može iznenaditi. Olivia je posve nesvjesno posegnula za komadom kruha na pladnju. Portia joj je samo pružila komadić maslaca i vilicom počela jesti ukiseljenu ciklu. Nekoliko su minuta jele u tišini, a tada Portia reče: - Neću ga ubiti za tebe, ali znam trik ili dva pomoću kojih bismo mu život mogle učiniti veoma neugodnim, ako želiš. Olivijine su oči bljesnule. - Kakve t-trikove? Portia se nasmiješila. Oči su joj još uvijek bile malo crvene, ali se u njih vratio stari sjaj. - Reći ću ti. Ali najprije moraš ustati i postati druželjubiva. Ne možemo baš previše naškoditi tom Brianu ako se ti ovdje skrivaš. Olivia je jela pitu od gljiva. Je li moguće da će se Portia moći nositi s Brianom Morseom? Ona se sama osjeća tako bespomoćno u njegovu društvu, kao već ranjeni miš kraj mačke. No možda bi, uz Portiju, mogla biti jaka, možda bi se mogla zaštititi od njegove zloće. - Dobro - rekla je. - Ujutro ću ustati. - Bravo! - Portia je zapljeskala. Portia je odavno naučila dragocjenu lekciju da se jad i tuga pobjeđuju akcijom, osobito duboki jad duha. Ništa ne može učiniti kako bi promijenila svoju sadašnju situaciju, barem zasad, ali može se zdušno pozabaviti Olivijinim problemima, a bude li u tome malo vragolija, tim bolje.

142


Trinaesto poglavlje

Portiji bi Brian Morse bio antipatičan na prvi pogled čak i da nije znala za Olivijin prezir prema tom čovjeku. Kad su je kasno idućeg poslijepodneva upoznali s njim u Dianinu salonu, on ju je samo jednom pogledao i zaključio da nije vrijedna njegove pažnje. Siromašna rođakinja koja ni po čemu nije zanimljiva, ni po licu ni po držanju. - Moj muž ima veoma velikodušnu narav - Diana je rekla tihim glasom, ali je bilo očito da su riječi namijenjene i Portijinim ušima. - Poznajem veoma malo ljudi koji bi ponudili smještaj kopiletu svojega polubrata. - Tako neugledna cura - promrmljao je Brian, pogledavši prema prozoru gdje je Portia stajala s Olivijom. Posljednje zrake poslijepodnevne svjetlosti obasjavale su njezinu narančastu kosu i četvrtasto lice, ističući joj nos i pjegice. - Olivia - oštro zovne Diana. - Dođi ovamo i razgovaraj s gospodinom Morseom. Ne znam kamo je u posljednje vrijeme nestala tvoja pristojnost. Krajnje je neuljudno šaptati u kutu s Portijom koja se, uvjerena sam, mora posvetiti svojim obvezama. - Moj otac je rekao da mi P-Portia treba praviti d-društvo - reče Olivia, odmah skočivši u Portijinu obranu, porumenjevši podjednako od gnjeva i nastojanja da jasno govori. - Draga moja, sigurna sam da tvoj otac od tebe očekuje da njegovim gostima posvetiš pozornost kakvu im duguje njegova kći - Diana reče trpkim glasom. - Gospodin Morse želi posjetiti dvorište konjušnice. Predlažem da ga otpratiš onamo. Portia je potrebna u dječjim odajama. Olivijine su oči, očajno preklinjući, poletjele do Portijina lica. Portia je lagano namignula i ležerno pošla prema vratima salona. - Lord Granville me jutros izričito zamolio da ostanem s Olivijom, gospo. Vjerujem da želi da joj budem neka vrsta družbenice... samo dok joj se ne vrati snaga. Odmah ću joj donijeti plašt ako mora ići van. Premda je veoma hladno i pitam se koliko je mudro poći - Neka bude. - Diana je razdraženo prekinula te uljudne primjedbe. -

143


Nisam shvatila da je tako kasno. - Palo joj je na pamet da je Cato doista djevojci dao svoje upute, a ne može djelovati protivno njegovim željama bez razgovora s njim. - Ako je vani previše hladno, možda bi moja sestrica prošetala galerijom sa mnom - predložio je Brian. - Uistinu bih želio obnoviti naše poznanstvo. Prošlo je tako mnogo vremena. Bila si malo više od bebe, koliko se sjećam. Ima osobito ljigav osmijeh, s gnušanjem je pomislila Portia. Ljigav i posve neiskren. I zadirkuje Oliviju, bila je sigurna u to. Olivia ga se iz nekog razloga boji, a on to zna. Silno uživa u poigravanju njome. - Kako dobra zamisao - rekla je, okrenula se i uhvatila Oliviju pod ruku. Pokažimo gospodinu Morseu galeriju, Olivia. To nije bila Brianova namjera. Smatrao je da je ispod njegova dostojanstva družiti se s tim strašilom čiji je status u ovom kućanstvu niži od statusa plaćene dadilje. Ali želja da se zabavlja na Olivijin račun bila je prevelika, a bio je uvjeren da će moći zgnječiti pretenzije kopileta Jacka Wortha kad ostane sam s djevojkama. Na kraju krajeva, nikad nije imao nikakvih problema s Olivijom. U uskom je hodniku uhvatio Olivijinu slobodnu ruku i snažno je povukao uza se, pa je Portia bila primorana ostati iza njih. Portia je odmah kliznula između Olivije i zida, te je hodala postrance, leđima uza zid. Brian ju je posve ignorirao. - P-p-pa, m-m-malena sestro - rugao se - nnadao sam se d-daleko t-toplijem d-dočeku. Portijin je gnjev rastao dok je osjećala Olivijinu muku. Bacila se u bitku, odvlačeći njegovu pozornost s Olivije. - Zašto se ne okomiš na nekoga podjednake veličine, gadni mali čovječe? Brian je izgledao tako zaprepašteno da je Olivia na trenutak zaboravila svoj strah i umalo se nasmijala. - Izgledaš kao neka vrsta balegaša u tom crnom baršunu - nastavila je Portia. - No zacijelo si tako navikao zauzimati vrtoglave visine hrpa balege da ti to dođe kao zaštitna boja. Zar ti nitko nikad nije rekao da je crni baršun pogrešan izbor za nekoga tako izrazito mršavih nogu? Time se pojačava Prekinula se i sagnula kad je zamahnuo prema njoj, a lice mu je postalo gotovo purpurno od zaprepaštenog bijesa. - Morat ćeš biti brži od toga da bi mene uhvatio, gospodine Balegašu - rugala mu se. - Gospodin Slinavi Kurvin Sin, koji je prevelika kukavica da se suoči s nekim tko mu može vratiti istom mjerom. - Poskakivala je unatrag niz hodnik, pokazujući mu opscenu gestu, a Brian je pokušavao naći svoj glas. - Maca ti je popapala jezik? Vidiš, Olivia, ovaj će ljigavac svakog trenutka progutati vlastiti jezik. - Savršeno procijenivši trenutak, pružila je ruku iza sebe i otvorila vrata svoje odaje. Vješto je uhvatila Oliviju za zapešće i povukla je za sobom, a zatim je nogom zatvorila vrata i gurnula zasun. Olivia se smijala i smijala. Nemoćno se naslonila na vrata koja su podrhtavala pod divljim napadima pobjesnjelog Briana Morsea.

144


- Kako si mogla? - jedva je izustila Olivia, brišući suze smijeha. - Kako si se usudila sve ono izgovoriti? - O, nije to ništa - posprdno će Portia. - Imam mnogo širi vokabular od toga. Samo slušaj ovo. - Prišla je vratima i šaptala kroz ključanicu. To je bio prodoran šapat, ali takve riječi Olivia nikad nije čula. Međutim, nije joj trebalo reći da su nezamislivo nepristojne, pa se obavila rukama kad je vani zavladala tišina. To je bila zapanjena tišina ispunjena nevjericom, a Portia je nastavila govoriti, tiho i veoma tečno, završavajući uspoređivanjem muškog organa nesretnoga gospodina Morsea s onim osobito kržljavog praščića. Nije bilo odgovora. Olivia se prestala smijati i samo je zadivljeno zurila u Portiju koja se leđima naslonila na vrata, prekrižila ruke na prsima i smiješila se od uha do uha. - To ga je ušutkalo - ustvrdila je nešto kasnije. - Možda će ubuduće malo opreznije birati žrtve kojima se želi rugati. - Nikada ti neće oprostiti - reče Olivia. - Nadam se da neće - vedro će Portia. - Radije bih se valjala u hrpi gnojiva nego dobila oproštenje tog nasilnika. U svakom slučaju, tek sam počela raditi na gospodinu Morseu. Kad završim s njim, neće znati što mu je dupe a što lakat. Veoma je tiho odmaknula zasun i odškrinula vrata. Hodnik je bio prazan. Znaš li koja je njegova odaja? - Ne m-možemo ući onamo. - Strah se vratio u Olivijine oči, a glas joj je podrhtavao. - Neće nas uloviti, bez brige. No znaš li? Olivia odmahne glavom. - Ali Bailey će znati. - Dobro, onda ga možeš pitati. Dođi sad. Moramo poći u zahod. - Zgrabila je svoj plašt i prebacila ga preko ramena. - Zašto? - pitala je Olivia prije nego je shvatila kako je to idiotsko pitanje. - Ne iz uobičajenih razloga. - Portia šmugne iz sobe. - Dođi. - Pozvala ju je kretnjom, uhvatila je za ruku i potrčala s njom hodnikom do kuhinjskih stuba. U kuhinji je, kao i obično, bila prava košnica aktivnosti, i nitko nije obraćao pozornost na dvije djevojke dok su onuda prolazile i izišle u kuhinjsko dvorište. Vanjski se zahod nalazio na drugom kraju povrtnjaka gdje se mogao dobro iskoristiti. Olivia nije uzela plašt, pa je drhtala dok su trčale stazom prema sjaju lampe koja je visjela iznad vrata, ali više ništa nije pitala, već je samo čekala da Portia razotkrije svoj plan. Portia je skinula lampu s kuke i ušla u smrdljivu šupu. Pružila je lampu Oliviji. - Drži je visoko. - Ali što tražimo? - Paukove - reče Portia. - Vole kutove u zahodima. Katkad ima velikih s crvenim točkicama, a oni grizu. Olivia nije imala pojma što Portia namjerava, ali nije mogla suspregnuti tihi smijeh, drhtureći kad je nalet vjetra tresnuo vratima i lampa je zatreperila. - Ah... evo ga. O, nisi li prekrasan - nježno je mrmljala Portia kad je

145


kleknula na utabano tlo. - Kako lijepe velike točke imaš - tepala je dok je vadila rupčić iz džepa. Hajde samo, unutra. - Savila je rupčić oko svojega blaga. - Sad pogledajmo možemo li naći još jednoga. Oliviji se pauci nisu sviđali, ali je bila posve fascinirana i nagnula se naprijed kako bi pratila Portijino strpljivo pretraživanje najmračnijih kutaka zahoda. - Netko dolazi - šapnula je kad je čula korake na stazi. - Pa što? Nitko neće pitati što radimo u zahodu. - Portia je u rupčić pokupila drugog pauka, osobito krupan primjerak. - Uvijek obavljam nuždu u svojoj odaji - nesigurno će Olivia. Portia je samo odmahnula glavom i nastavila skupljati. Kad ih je imala šest različitih veličina, oprezno se uspravila. Stavila je prst na usne i otvorila vrata. Kuhinjska je pomoćnica stajala na stazi. - 'Večer, gospođice. - Oči su joj se raširile kad je Olivia izišla za Portijom, držeći lampu. - 'Večer, ledi Olivia. - D-dobra večer, Mary. - Olivia joj je pružila lampu i slijedila Portijine bezbrižne korake natrag stazom prema svjetlima kuhinje. - Saznaj koju je odaju zmija dobila - reče joj Portia, oprezno držeći ruku kraj svojih skuta ispod nabora plašta. - I požuri. Jer postaju nemirni, a ne želim da mene ugrizu. Olivia kimne i pođe do stola za služinčad gdje je Bailey jeo bubrežnjak i pio pivo. Portia je izišla iz kuhinje i čekala Oliviju na vrhu kuhinjskih stuba. Dakle? - U istočnom bastionu. Ali Bailey ne zna je li on sad ondje. - Hmm. - Portia se mrštila, grickajući usnu. - To bi moglo biti nezgodno. Pozorno je proučavala Oliviju. - Ako je unutra, morat ćemo mu odvući pozornost. Trebat će samo minuta. Bi li to mogla učiniti? - Biti sama s njim? - Olivia odlučno odmahne glavom. - Trajat će samo minutu - nagovarala ju je Portia, na nekoj razini shvativši da se Olivia mora suočiti s demonom što ga utjelovljuje Brian Morse. - Neću biti daleko, kunem se. Olivia je progutala slinu i uspravila ramena. - D-daješ mi riječ? - Dajem ti riječ. Idemo. Postali su već jako nemirni. - Krenula je hodnikom, a Olivia je nakon kratka oklijevanja pošla za njom. Zaustavile su se ispred vrata odaje Briana Morsea. Portia se priljubila uza zid iza vrata i kretnjom pokazala Oliviji neka pokuca. Olivia je samo ondje stajala, zureći u vrata, paralizirana, nesposobna podići ruku. Tišina je potrajala, a tada se Portia nagnula i glasno udarila po vratima. Olivia je skočila unatrag, posve blijeda. Vrata su se naglo otvorila. Brian Morse je svojim sitnim očima promatrao posjetiteljicu. - Dakle? - D-Diana. - Morala je uložiti tako golem napor da je to više zvučalo kao

146


kriještanje nego normalan govor. Olivia je mahnito pokazala u smjeru Dianina salona, a stajala je rukom držeći skute, spremna pobjeći ako on korakne prema njoj. Brian se nije potrudio tražiti objašnjenje od nje, već je samo tresnuo vratima za sobom i udaljio se. Olivia je koraknula naprijed kako bi mu onemogućila da vidi Portiju ako iz bilo kojeg razloga pogleda unatrag, ali nije to učinio, a čim je skrenuo iza ugla hodnika, Portia je izletjela iz svojeg skrovišta. - Evo, uzmi ih i stavi na njegov krevet, ispod pokrivača! Budi brza. Ja ću ostati ovdje i stražariti. Zazviždat ću ako netko naiđe. - Pružila joj je rupčić dok je slobodnom rukom otvarala vrata odaje. - Hajde! - rekla je jer je Olivia i dalje ondje stajala. Olivia je progutala slinu, zgrabila rupčić i jurnula u odaju. Portia je stala u dovratak, gledajući s jedne na drugu stranu hodnika. - Odmakni pokrivače u dnu kreveta - tiho ju je uputila. Oliviji je srce tako divlje tuklo da je jedva disala. Ali je poslušala Portijine upute i izvukla plahte u podnožju kreveta, podigla ih i istresla sadržaj rupčića na donju plahtu. - Sad opet podvući plahte - reče joj Portia. Olivia je vješto podvukla plahte, a zatim je lagano potapšala krevet za sreću, smijuljeći se od mješavine nervoze i uzbuđenja, te se vratila k Portiji. - Eto, trebalo bi biti u redu. Smirit će se u toplini, a kad žaba krastača uđe u krevet, gravitirat će prema najtoplijem, najvlažnijem dostupnom mjestu. Pogodi gdje će to biti. - Portia se zlobno nasmiješila. - Ujutro će se probuditi prekriven brojnim crvenim ugrizima na svim teško pristupačnim mjestima. - Jesu li otrovni? - Nisu smrtonosni - ozbiljno je odgovorila Portia. - Rekla sam ti da ga ne bih ubila. - O, voljela bih da to mogu vidjeti. - Olivia se obavila rukama. - Promatraj ga za stolom tijekom doručka - Portia se tiho nasmijala.

Brian je zastao pred vratima Dianina salona i automatski poravnao svoj prsluk, namjestio čipku na ramenima. Još uvijek se nije oporavio od doživljaja s kopiletom Jacka Wortha. Nitko ga ranije nije na taj način uvrijedio, čak ni kad bi svratio u najgore taverne i nije znao što učiniti po tom pitanju. Nije mogao zamisliti da o tom incidentu izvijesti Granvillea ili Dianu. Kako bi uopće mogao priznati da ga je nezakonita uličarka tako ponizila? Kako bi mogao ponoviti ono što je rekla? A najgore od svega je to da je Olivia sve čula. Ono patetično derište bilo je svjedokom njegova poraza. Nekako će se osvetiti

147


toj djevojčuri, ali na svoj način i kad on izabere trenutak. Osvećivanje mu ide od ruke. Ima dugo pamćenje, a kada dođe vrijeme za udarac, onda je osveta još slađa. Pokucao je i otvorio vrata salona, duboko se naklonivši. - Ledi Granville... kako vam mogu služiti? Podigla je pogled s pisma što ga je pisala i pomalo se iznenađeno nasmiješila. - No, kako lijepo od vas da mi pravite društvo, gospodine Morse. Priznajem da je ovih dana život pomalo dosadan. Imamo tako malo posjetitelja. Tko bi dolazio u goste vojnom taboru? Ispustila je tihi zvuk nezadovoljstva. - Naravno, moj muž mora činiti ono što smatra najboljim, ali katkad tako silno čeznem za civilizacijom. Malo stimulativnog razgovora, prilikom da se opet bavim modom. Zaboga, znate li da nemam pojma koja je najnovija dvorska moda? - Rukom je s neodobravanjem prešla po skutima svoje elegantne haljine. - Zacijelo me smatrate posve zapuštenom. - Ali ne, nikako, draga moja ledi Granville. - Brian se spustio na sofu kraj nje. - Vi ste slika i prilika elegancije. Nitko na dvoru ne bi se mogao mjeriti s vama. Diana se melodiozno nasmijala. - Laskate mi, gospodine. Ali molim vas, nemojte prestati. - Dotaknula mu je ruku. - Ispričajte mi vijesti s dvora. Kako se draga kraljica nosi s ovim nevoljama? Doista žalim što ne mogu biti uz nju i pružiti joj potporu. I sirota mala princeza Henrietta. Tako krhko dijete. Sigurno joj je veoma teško. -Bio sam u Oxfordu prije dva mjeseca - reče Brian. - Hrabrost Njihovih Veličanstava nadahnuće je svima koji im služe. - Nije mu palo na pamet dodati da, premda je doista bio u gradu Oxfordu, niti jednom nije bio na dvoru u egzilu, a kralja i kraljicu vidio je jedino s ulice kad su jedne nedjelje pošli u crkvu. -Voljela bih da moga muža mogu nagovoriti da... - Diana se prekinula i krajičkom namirisanog rupčića dotaknula oči. - Oprostite mi, gospodine Morse, nije na meni da kritiziram odluke mojeg muža, ali osjećam se tako... tako obeščašćeno. Moja dužnost, moja lojalnost pripada mojem vladaru, a naći se u ovom groznom položaju... oprostite mi - ponovila je i zagnjurila lice u rupčić. Brian joj je potapšao koljeno, a pogled njegovih sitnih očiju postao je oštar. Ovdje je nanjušio mogućnost neke psine. Veoma korisne i produktivne psine. Katkad, draga moja gospođo, čovjek mora slijediti svoju savjest čak i ako dužnost kaže drukčije. Diana podigne pogled. Njezino lice nije pokazivalo nikakve znakove uzrujanosti. - Kako to mislite, gospodine? Brian se delikatno nakašljao. - Osobne lojalnosti... pitanja osobne savjesti... ne vjerujem da bi čak ni vaš muž očekivao od vas da odustanete od svoje savjesti samo zato što ga je njegova povela drugim putem. A vi i ja znamo,

148


draga ledi Granville, da je lord Granville strašno pogriješio u svojoj odluci. Stati protiv kralja znači stati protiv samoga Boga. Kralj ima božansko pravo vladati. On je Božji pomazani predstavnik. Taj je pompozni govor bio glazba za Dianine uši. - Istinski se bojim za svojega muža - promrmljala je. - Što će mu se dogoditi... svima onima... koji su ustali protiv kralja kad se ova pobuna uguši, a oni se budu morali suočiti s kraljevim gnjevom? - To je doista mučna misao - reče Brian. - Lord Granville zasigurno nije razmišljao o tome da će njegova obitelj dijeliti njegovu sudbinu. Diana zadrhti. - Moj vlastiti otac također razmišlja o izjašnjavanju za Parlament. Neću se imati kamo skloniti. - Možda... ali ne, ne bih mogao... ne bih mogao tako nešto predložiti. Ustao je i naoko uzrujano počeo hodati toplom, vatrom osvijetljenom prostorijom. - O, da, molim vas, recite što mislite - preklinjala ga je Diana. -To se čini tako... tako nezahvalnim kad me lord Granville tako velikodušno primio... a ipak... a ipak ne mogu podnijeti vašu patnju, miledi. Vratio se do sofe i kleknuo ispred nje, uhvativši je za ruke. - Ako biste imali povjerenja u mene. -O, ali naravno da imam povjerenja u vas. - Stisnula mu je ruke. - Što biste mi rekli? - Oči su joj blistale od gorljivosti. -Pa, možda biste vlastitim postupcima u očima kralja mogli ublažiti čin svojega muža. -Da radim protiv svojega muža? -Ne baš. Ali kad biste možda pronašli neki način da pomognete kralju bez znanja svojega muža... - Jezikom je hitro prešao preko usana. Našao se na opasnom terenu, ali Diana ga je promatrala s tako vidljivim divljenjem da je već osjećao okus pobjede. Kakav uspjeh. Preobratiti suprugu unutar pobunjeničke utvrde. Cato je moćan muškarac. Častan čovjek čija će potpora Parlamentu unijeti goleme promjene u situaciju... učinit će ga legitimnim u očima mnogih koji se kolebaju. Kad bi ga se moglo potkopati unutar njegovih vlastitih zidova, izgubio bi sav kredibilitet. A Brian Morse, koji će pridonijeti njegovu padu, zavrijedio bi neizmjernu zahvalnost vladara koji bi se vratio na svoje prijestolje. -Kako? - šapnula je Diana, jednako svjesna opasnosti kao i Brian. Ali vrata su se otvorila prije nego je dospio odgovoriti. -Dobri Bože, čovječe, što radiš na koljenima? - oštro upita Cato. Uvjeravam te da je moja žena već isprošena. Brian se brzo podigao. - O, milorde, ja sam... ja sam... - Gospodin Morse mi je pomagao pronaći jednu nijansu među svilenim koncima za moj vez - mirno će Diana. - Shvaćam. - Cato se sagnuo nad košaricu. - Možda ja mogu pomoći.

149


Diana mu se samo nasmiješila. - Ma hajde, milorde, znaš da tebe ne zanima ništa što nema veze s ovim groznim ratom. Cato slegne ramenima. - Možda je tako. - Posegnuo je za vrpcom zvona. - Zar se dogodilo nešto što te uzrujalo, milorde? - Diana je ustala i dolepršala do njega, zabrinuto mu spustivši ruku na nadlakticu. - Samo ovaj prokleti rat - kratko je rekao. - Ah, Bailey... donesi vino. - Muči li vas nešto posebno, milorde? - pitao je Brian, sagnuvši se kako bi žaračem raspirio vatru. Tvoja izrazito iritantna nazočnost i cijelo osinje gnijezdo sumnji po pitanju Portije Worth. - Gdje su djevojke? - upita Cato, ignorirajući pitanje. - Vrijeme je večere, nije li? - Ne znam - reče Diana. - Da pošaljem po njih... ili po Oliviju? - Nasmiješila se mužu i nastavila s dražesnom zabrinutošću: - Razmišljala sam, milorde, da smo možda previše spremni uključiti Portiju u obitelj. Mislim da zapravo ne bi trebalo poticati njezin utjecaj na Oliviju... osobito nakon ovog posljednjeg ispada... tako strašno. Znam da ne želiš zanemarivati dijete svojega brata, ali... mislim da bi bila sretnija kad bi se više družila s poslugom. Cato je nastojao kontrolirati svoju razdraženost. Nije imao namjeru povjeravati se Diani. - Ne slažem se, gospo. Čini se da je barem nagovorila Oliviju da ustane iz kreveta. A to ne može biti loše. Imam vlastite razloge iz kojih želim da ostane unutar obiteljskog kruga... barem zasad. Diana je izgledala veoma uzrujano. - Smijem li znati koji su to razlozi, milorde? Cato odmahne glavom. - Nema potrebe da se ti opterećuješ time, draga moja. Sve imam pod kontrolom. Ah, Bailey... - Okrenuo se kad se batler vratio i donio vino. - Reci ledi Oliviji i gospođici Worth da ćemo večerati za deset minuta. -Da, milorde. - Bailey se naklonio i izišao. Diana je stisnula usne, ali više ništa nije rekla, a kad su nekoliko minuta kasnije ušle Olivia i Portia, toplo se nasmiješila Oliviji i poljubila je. - Tako mi je drago vidjeti da se bolje osjećaš, drago dijete. Olivia se mlako osmjehnula i krišom obrisala obraz kad se okrenula. Cato se doimao odsutnim tijekom večere, prepuštajući teret vođenja razgovora Diani i Brianu. Ali je promatrao Portiju. Ponašala se savršeno pristojno, govorila je vrlo malo, uljudno odgovarajući ako bi joj se netko obratio. Ništa u njezinu držanju nije ukazivalo na mogućnost da pod svojim krovom ima Decaturova špijuna. Osjećao je da mu nije ispričala cijelu istinu o svojem boravku u Decaturovu taboru. Imao je isti osjećaj kad ju je ispitivao o njezinu prvom susretu s Decaturom. Možda Giles ima pravo. Narednik je uvjeren da nešto nije u redu u djevojčinu odnosu prema Decaturu. Nije bio svjestan koliko je pozorno promatra sve dok Portia iznenada nije podigla pogled sa svojeg tanjura i smiono susrela njegov. Opet je opazio onaj

150


izazov. Možda ona ništa ne može protiv toga, baš kao što nije mogao ni njegov brat. I možda mu se time izruguje, baš kao što je Jack činio... misli da radi budalu od njega. Odlučio je ponovno razgovarati s njom. Istraživati malo dublje. Nakon večere pozvao je Portiju u svoju odaju u bastionu. Čedno je sjedila i promatrala ga preko velikog stola, nastojeći prikriti svoju nelagodu. Nije se zavaravala po pitanju Cata. On je veoma pronicav čovjek. I ne može - ne smije saznati cijelu istinu o njezinu susretu s Rufusom Decaturom. - Koliko si razgovora vodila s Decaturom? Portia je razmislila. - Zapravo, samo jedan. Čim sam stigla onamo i on je shvatio da ja nisam Olivia. - Je li ga to naljutilo? - U početku, no činilo se da je tada shvatio da su njegovi ljudi počinili razumljivu pogrešku. Posudila sam Olivijin plašt, a njima je rečeno da otmu djevojku u plavom. Cato je od Olivije saznao za posuđeni plašt. Zasad su njihove priče jednake. - Kako su se točno ophodili prema tebi? S humorom; s požudom; sa strašću? Ili ju je samo zadirkivao i manipulirao njome najveći Granvilleov neprijatelj? Mimo je odgovorila: - Uglavnom su me držali u potkrovlju. Pokušala sam pobjeći tako što sam ukrala saonice i pošla niz rijeku, ali su me njegovi stražari uhvatili. - Pogledala ga je u oči. Cato se namrštio. - I kako si na koncu pobjegla? -Nekoliko je ljudi izjahalo, a ja sam se uspjela pomiješati s njima. Kad smo bili dovoljno daleko od sela Decatur, jednostavno sam zaostala i šmugnula. Spoznaja da joj je to bila namjera i mogla je uspjeti činila je njezine riječi uvjerljivima. Portia je shvatila da nije svjesno donijela odluku da neće pomoći Catu u njegovu ratu protiv Rufusa Decatura, ali nije ni trebala donositi nikakvu odluku. Neće mu dati ništa korisno. Cato je gladio svoju bradu, a počeo je osjećati optimistično olakšanje. Zasad joj nije mogao naći nikakvu zamjerku. Pogled mu je pao na depešu koja je stigla tog jutra. - Dok si bila ondje, jesi li čula nešto o napadu na četu lorda Levena u blizini Yetholma? -Lord Rothbury i nekoliko ljudi nisu bili u selu kad sam ja pobjegla oprezno je odgovorila. - Nisam čula ništa o njihovim planovima dok sam boravila u potkrovlju. - Što je neosporna istina. - Zar je došlo do takvog napada, milorde? - pitala je. -Očito - reče Cato i odmahne rukom, kao da to nije važno. Ustao je i počeo hodati malenom prostorijom. - Jesi li saznala kakvu otkupninu Decatur zahtijeva za Olivijin povratak? -Ne. - Portia je prvi put izravno lagala. U mislima je vidjela Rufusovo lice, izraz boli i bijesa, dok je promatrao zgarište svojega doma. Čula je njegov glas, hrapav, divlji, dok je opisivao što su

151


Granvillei učinili njegovu ocu i domu... dok joj je govorio što se nadao ostvariti otmicom Olivije. Kako bi o tom užasu mogla govoriti Catu kad ne može podnijeti ni sjećanje na to? Cato ju je oštro pogledao i odmah shvatio da laže. To se vidjelo u njezinim očima, u napetosti njezinih usta. A zašto bi lagala ako nema što skrivati? Zaustavio se ispred vatre i podigao nogu na ogradu kamina, rukom se naslonivši na policu dok ju je pozorno promatrao. - Decatur je znao koja je boja Olivijina plašta. To ukazuje na poznavanje našeg života ovdje u što je teško vjerovati. I pitam se kako je znao da će je naći na opkopu. Kako je mogao znati da imate naviku ondje zajedno klizati? - Ne znam - reče Portia. - Pitam se nemamo li ovdje špijuna - rekao je zamišljenim tonom, a pogled mu je počivao na njezinu licu. Portia se osjećala kao da hoda po skliskom kamenju koje vodi na drugu stranu divlje bujice. Mogla je misliti jedino na Rufusa koji u vanjskom dvorištu jede Catovo meso, prisluškuje razgovore svojeg neprijatelja, gleda kako ona i Olivia kližu na opkopu. Riskira glavu u smrtonosnoj igri koja ga je samo zabavljala. Njegove su se oči cijelo vrijeme smijale... tada ju je prvi put poljubio... Spustila je pogled na ruke stisnute, u krilu. - Valjda je to moguće, milorde. Cato se odjednom nasmiješio i rekao: - Pa, nema potrebe da se i dalje time opterećuješ. Samo mi je drago da si se vratila, živa i zdrava. A znam da je Olivia oduševljena. Treba joj družbenica. Sad možeš poći k njoj. Kad je napravila kniks i otišla, Cato je nastavio hodati amo-tamo. Smiješak je nestao čim su se za njom zatvorila vrata. Sad je bio siguran da Portia nešto skriva. Nije ga mogla pogledati u oči. Ali ako je ona špijun u njegovu taboru, možda bi je mogao iskoristiti u vlastite svrhe. Sve dok ona ne otkrije njegove sumnje, moglo bi joj se davati lažne informacije. Nešto čime će Rufusa Decatura uvući u klopku koja će ga odvesti u propast. I što je, dovraga, Brian izvodio s Dianom danas poslijepodne? Sigurno nisu tražili svileni konac za vez. Što se prije riješi Briana Morsea, to će lakše disati. Međutim, nije znao da neočekivane sile rade na tome da dvorac Granville oslobode Briana Morsea. Brian se srušio u krevet, poprilično pod utjecajem Catova finog konjaka, te je uskoro hrkao. Gnijezdo paukova s crvenim točkicama ozlojeđeno je dočekalo golo meso koje je poremetilo njihov mir. Trčkarali su po njemu, zavlačeći se u udubljenja i područja gdje je meso bilo najvlažnije i najsočnije. Brian se vrtio i bacakao po krevetu, privlačio koljena prsima, dok su neugodni ubodi ometali njegove pijane snove. Probudio se kad je sluga otvorio škure i razmaknuo zavjese oko kreveta. Ondje je topla voda za brijanje, gospodine. I momak je očistio vaše čizme. Brian je sjeo u krevetu, trepćući na jarkom svjetlu. U glavi mu je pulsiralo. Zavukao je ruku ispod pokrivača da se počeše po bedru, a zatim po preponama. Nešto je okrznulo njegove prste, pa je zbacio pokrivače. Stvorenja

152


s crvenim točkicama koja su se migoljila na svjetlu bila su poput noćne more, delirium tremens. Nesvjesno je kriknuo. Sluga je zapanjeno zurio. - Odakle su se oni stvorili? To su pauci. - Znam da jesu, budalo! - Brian je skočio s kreveta. - Ubij ih. - Pregledao je svoje noge. Velike crvene mrlje vidjele su se na koži. Okrenuo je bedro prema van i vidio cijeli niz mrlji koji se penjao prema njegovu spolovilu. Zadrhtao je od gnušanja dok je sluga počeo žaračem udarati pauke. - Nemam pojma odakle su se stvorili, gospodine - ustvrdio je sluga, loveći posebno krupan primjerak koji se sakrio u zgužvanoj posteljini. - Sigurno ste ih donijeli sa sobom. - Glupane! Jasno da nisam. - Brian se počeo češati, a svrab je postajao sve gori, mrlje veće i kao da su se širile. - Donesi mi kupku... toplu vodu... vrelu vodu! - zaurlao je, a sluga je pobjegao. U hodniku je naletio na ledi Oliviju i gospođicu Worth. Ležerno su šetale prolazom, rukom pod ruku. - Dobro jutro, Peter. Zar nešto nije u redu s gospodinom Morseom? - upita Olivia. - O, dragi Bože, ledi Olivia. Posve je poludio. - Peter se cerio. - Ne bih se trebao smijati, znam, ali Gospode, bilo je smiješno. Ima pauke u svojem krevetu. Izgrizli su ga po cijelom tijelu. Sad želi vrelu vodu. Sve ga svrbi. Peter se udaljio, smijuljeći se. - O, Portia, tako si lukava! Portia se samodopadno nasmiješila. - To je bio doista zgodan trik, nije li? - Ja imam još jedan - rekla je Olivia, a njezine su tamne oči blistale od uzbuđenja. - O? - Portia se zaustavila u hodniku, zaintrigirana. - Izvest ćeš vlastiti trik na toj žabi krastači! Izvrsno. - Da, hoću. - Olivia je mahnula malenim paketićem, a lice joj se zarumenjelo zbog vlastite smionosti. - Jutros sam bila u velikoj smočnici. Mislila sam da bih mu jutros mogla ubaciti maleno iznenađenje u pivo. - Što? - Čekaj pa ćeš vidjeti. Portia se tiho nasmijala, oduševljena činjenicom da Olivia uzima stvari u svoje ruke. To je najbolji način da se oslobodi svojih strahova. Olivia je jedva obuzdavala svoje uzbuđenje. Kad se Brian pojavio u blagovaonici, trudila se da ga ne gleda previše otvoreno, no bilo je veoma teško suspregnuti tajni smijeh i prikriti predivno uzbuđenje iščekivanja. Brian je odgovorio na Dianin pozdrav i ispričao se što toliko kasni na doručak, ali je jedva pogledao Oliviju kad je promucala »Dobro jutro«. Portiji je dobacio izrazito otrovan pogled. Odgovorila je čednim polunaklonom. Olivia ga je pozorno promatrala, a svaki put kad bi se promeškoljio, svaki put kad je zavukao ruku ispod stola i ona je znala da se češe između bedara, morala je potisnuti smijeh. Njegov je izraz lica postajao sve više izmučen dok je otupljujući učinak vrele vode blijedio i svrbež se vratio svom silinom.

153


U jednom je trenutku skočio od stola kao da ga je nešto ubolo, a kad ga je Diana iznenađeno pogledala, porumenio je do korijena svoje prerano prorijeđene kose, nakašljao se i pošao do bifea. Podizao je poklopce posuda kao da proučava njihov sadržaj, ali je cijelo vrijeme očajnički trljao bedro o bedro, prebacujući težinu s jedne na drugu nogu. Olivia je pogledala Portiju dok su joj oči blistale od smijeha, a zatim se ležerno nagnula preko Brianova vrča piva kako bi dosegnula solenku. Dok je to činila, njezina se zatvorena šaka otvorila iznad vrča, a potom se opet smjestila na svojoj stolici i maslacem namazala kruh. O, zločesta curo, pomislila je Portia i jedva suspre gnula hihot. Nije imala pojma što je Olivia ubacila u Brianovo pivo, ali je zaključila da neće biti ništa ugodno. Brian se vratio do stola, nešto neodređeno rekao Diani o vremenu, i sjeo. - Je li sve u redu, gospodine Morse? - Diana se iskreno zabrinula. - Da, svakako, ledi Granville. - Nasmijao se, ali je zvuk bio šupalj i neuvjerljiv. - U tako krasnom društvu čovjek ne može imati baš nikakvih briga. - Podigao je vrč i odjednom iskapio njegov sadržaj. Portia je bila svjesna Olivijine posvemašnje nepomičnosti dok je Brian pio. Tek nakon što je spustio vrč, nastavila je jesti. Cato je ušao u blagovaonicu nekoliko minuta kasnije. Pozdravio je svoju obitelj i poslužio se telećim odrescima. Već je satima bio na nogama, te je donio hladno jutro na svojoj koži i dojam vojničkog tabora u svojem držanju. Ali čak se i on zapanjio kad je Brian odjednom skočio na noge i istrčao iz prostorije. - Nebesa, što muči tog čovjeka? - Ne vjerujem da se g-gospodin Morse osjeća osobito dobro, oče - Olivia reče zabrinutim tonom. - Čini se da trpi b-bolove. Portia se zagrcnula mrvicom kruha. - Jučer mu je bilo sasvim dobro - primijeti Cato. - Možda bih trebala poći k njemu. - Diana ustane od stola. - O, ne bih to učinila - Olivia promrmlja glasom što ga je samo Portia čula. - Kako molim, Olivia? - Cato ju je upitno pogledao. - N-ništa važno, oče. Diana je stigla do vrata baš kad su se otvorila i veoma blijedi Brian se ponovno pojavio. - Oprostite mi - promrmljao je i opet sjeo. - Je li vam dobro, gospodine? - Portia je pitala glasom koji se mogao usporediti s najljepšom glazbom. Brian je otvorio usta kako bi odgovorio, a tada je tako silovito odgurnuo stolicu da se srušila na pod. Zastenjao je i izjurio iz sobe. Cato se počeo doimati zabrinutim. - Možda bi mu trebala poslati liječnika, Diana. - Da. Da, odmah ću to učiniti. - Diana je požurila iz blagovaonice. Portia reče: - Ako biste me ispričali, lorde

154


Granville, vjerujem da sam potrebna u dječjim odajama kako bih pomogla Janet. Olivia je skočila na noge i ispričala se odmah nakon Portije, ostavivši svojeg oca samog za stolom. - Što si stavila u pivo? - Portia je pitala šaptom u kojem se osjećao smijeh, povukavši Oliviju u udubljenje prozora u hodniku. -Veliku dozu sene - rekla joj je Olivia i prasnula u smijeh. - Cijeli d-dan će sjediti na zahodu. -O, pametna curo - s odobravanjem će Portia. - Briljantno. Olivia je blistala od zadovoljstva. -Zacijelo će veoma brzo otići odavde - reče Portia. - Ljudi rijetko vole boraviti u mjestima gdje su napravili budalu od sebe... ili gdje je netko drugi od njih napravio budalu - zamišljeno je dodala. -Bolje da pođem i budem ljubazna prema Janet. Udaljila se i lagano mahnula, a Olivia je podigla ruku do medaljona što ga je nosila oko vrata. Otvorila ga je i izvadila prsten od isprepletene kose triju boja. Prijateljstvo je veoma moćna sila. Čak može uništiti demone.

155


etrnaesto poglavlje

Što li to donose u dvorac? Portia se pomaknula naprijed kako bi bolje vidjela kroz otvor zahoda do opkopa daleko dolje. Gledala je isti prizor kakav je vidjela i ranije - muškarci iskrcavaju teret s mazgi, nestaju s njim ispod mosta za spuštanje i kroz skriveni ulaz u trezore. Operacija se, kao i ranije, izvodila u posvemašnjoj tišini i pod nadzorom Gilesa Cramptona. Portia se povukla natrag i ustala u skučenom prostoru. Fasciniralo ju je ono što je vidjela. Fasciniralo i zaintrigiralo. Očito je imalo veze s ratom. Cato nešto skuplja za potrebe rata. Ali što? Njezine redovite noćne ekspedicije špijuniranja posve su je zaokupljale otkako se vratila u dvorac Granville i nakon sramotnog povlačenja Briana Morsea. Znala je da uvijek traži neki znak Rufusa ili njegovih ljudi. Neku poznatu figuru koja će šmugnuti kroz sjenke... poznati glas koji šapće u mraku. Starac s grbom na leđima koji vuče noge dok hoda u seljačkom plastu od domaćeg platna. Ako Rufus može špijunirati u samom središtu Catove domene, nije nemoguće zamisliti da je on ili jedan od njegovih ljudi negdje u blizini i promatra, prerušen na neki način. Nije imala pojma što bi učinila ako bi doista ugledala nekoga od njih... ili samog Rufusa. Suočila bi se s njim? Ponudila svoju pomoć u špijuniranju? Smiješno. Ona je neprijatelj. Rufus ne bi prihvatio njezinu pomoć. To si je gorko govorila, mnogo puta, ali to nije promijenilo njezine postupke. Katkad joj se otmica činila poput sna, a potreba da samu sebe podsjeti da se to doista dogodilo - da se uistinu dogodilo sve do čega je ta otmica dovela - bila je poput svraba što ga je morala počešati. Stoga se šuljala dvorcem, zamišljajući da skuplja informacije za Rufusa Decatura - informacije koje nikad neće moći prenijeti. Ali to joj je davalo smisao, činilo je nekako korisnom usred sveukupne smućenosti i boli. Stegnula je plašt oko sebe, izišla iz malenog zahoda i potrčala kruništem. Sjurila se niz kamene stube usječene u bedem koje su vodile u vanjsko dvorište. Baklje u držačima na zidovima plamsale su na noćnom vjetru,

156


bacajući sablasne sjenke po tlu. Portia se šuljala oko zidina, držeći se mračnih sjenki, sve dok nije stigla do malenih vratašca. Bila su otvorena i čula je zvukove s opkopa ispod njih. Stražar je radio s Gilesovim ljudima na preuzimanju tereta s mazgi. Šmugnula je kroz vratašca. Prostor između zidina i opkopa bio je tek malena travnata izbočina, široka jedva petnaest centimetara. Portia se priljubila uza zid i na prstima hodala u stranu dok se nije dovoljno udaljila od svjetlosti baklje koja je obasjavala most. Tada je nepomično stajala, priljubljena uza zid, i slušala. Glasovi su dopirali odozdo, tihi, ali posve jasni. - Ovo je posljednja mazga, narednice. - Dobro. Zatvori trezor za sobom. - Da, gospodine. Začulo se škripanje, kao da šarke nisu dovoljno podmazane, zatim tihi udarac, i svjetlost baklje je nestala. Iz mraka se začuo zveket orme i Portia je zaključila da netko odvodi mazge. Čula je korake na mostu, zatim su se vratašca zatvorila i ona je stajala sama izvan zamka. Što sada? Sjela je i kliznula niz izbočinu do ledom prekrivenog opkopa. Vladao je mrkli mrak, a veliki je most pojačavao taj dojam. Hodala je uza zid, ravnajući se po opipu, a kamen je bio vlažan i ledeno hladan, sve dok se nije našla točno ispod mosta. Negdje u zidinama nalaze se skrivena vrata. Bez svjetla, blijedi se obrisi nisu vidjeli, ali vidjela ih je ranije i znala je da su manje od metra udaljena od površine opkopa. Skinula je rukavice, a prsti su joj se odmah smrznuli, te opipavala po zidu. Ah, evo ih. Jedva zamjetljiva linija u kamenu. Previše ravna da bi bila obična pukotina. Slijedila ju je prstima duž vodoravna vrha, a zatim niz vertikalne strane, tražeći nekakvu kvaku, polugu, nešto čime će ih otvoriti izvana. Ništa. Kamen je bio tvrd, nepomičan komad leda. A ona je ostala izvan dvorca u dva ujutro! Ugrizavši se za donju usnu, Portia je proširila svoju potragu, dlanovima prelazeći po zidinama kraj vertikalnih linija. Još uvijek ništa. Ruke su joj bile tako ledene da ništa nije osjećala. Opet je navukla rukavice, nekontrolirano drhteći, te se naslonila na zidine, pitajući se što će dalje. Zid se otvorio iza nje. To se tako neočekivano dogodilo da je pala unatrag. Nije bilo praga i ona je padala u crnu prazninu, mašući rukama kako bi se za nešto uhvatila. Jedva je uspjela zaustaviti pad uhvativši se za kamena vrata. Nalazila se u dvorcu i gledala je prema opkopu. Iza nje je bilo mračno kao u grobu, a ispred nje sivkasta tmina noći. Kad zatvori vrata, neće vidjeti prst pred nosom. Nepomično je stajala, osluškujući tminu iza sebe. Čula je kako joj krv šumi u ušima, srce lupa u prsima. Jesu li muškarci odavno otišli? Postoji li opasnost da će naletjeti na njih? Pogledala je iza sebe i vidjela jedino nizak, uzak tunel

157


koji je nestajao u mraku. Vladala je tišina. Tišina tako potpuna da se doimala zastrašujućom. Zatvaranje vrata iziskivalo je više hrabrosti no što je Portia mislila da je ima, ali je uspjela. Isto škripanje, isti tupi udarac, i ona se našla u posvemašnjoj tišini i mraku. Okrenula se, stavila ruke na zidove s obje strane i počela hodati, sagnuvši glavu i ramena. No strop se postupno podizao i uskoro je mogla stajati uspravno. Mrak više nije bio onako apsolutan jer su joj se oči polako privikavale i dok je zurila naprijed, učinilo joj se da vidi neko sivilo. Tada je ugledala treptaj svjetla. Baklja. Ukočila se, priljubivši se uza zid, mada ju je ohrabrio taj znak života. Nije ništa čula, a svjetlo se nije micalo, trepereći kao na povjetarcu. Ponovno je krenula naprijed, držeći se uza zid. Tunel se počeo širiti i ona je pred sobom ugledala izlaz. Tada je začula glasove. Catov glas. I glas Gilesa Cramptona. - Mislim da smo završili, Giles. - U Catovu se glasu osjećalo zadovoljstvo. - Da, milorde. Veliko blago. - Giles se tiho nasmijao. - Sumnjam da je odavde do Yorka ostao jedan srebrni pehar. Kad ćemo to poslati dalje? - Sljedeći petak, cestom za Durham... sad kad je moj posinak otišao i više nam nije na putu... - Činilo mi se da je otišao nekako u žurbi - primijetio je Giles. - Izgledao je bolesno, jedva je sjedio na konju. - Hmm - suho se složio Cato. Brianov nagli odlazak nije bio osobito srdačan. Zapravo, Cato je imao neugodan osjećaj da njegov posinak nešto veoma zamjera nekomu u dvorcu Granville. Bilo je nečega veoma neugodnog u njegovim blijedim smeđim očima... nečega gotovo prijetećeg ako čovjek ima bujnu maštu. Što Cato nema. Ima mnogo pametnijeg posla nego se baviti Brianovim sitnim pakostima. - Kad blago u petak krene odavde, pobrinut ćemo se da Rufus Decatur točno zna u koje vrijeme kreće i kojom cestom. - Catov je glas sad bio hladan, ali se ranije zadovoljstvo opet osjećalo. - Nisam siguran da vas razumijem, gospodine? -Giles je zvučao nesigurno. - Razumno je očekivati da će ga zgrabiti za kralja. -Upravo tako. Ali ući će u klopku kada to pokuša učiniti - ustvrdio je Cato s istom hladnom sigurnošću. - Napast će pošiljku, a mi ćemo ga čekati. Vidjet ću kako Rufus Decatur visi s mojih kruništa prije nego ovaj mjesec završi, možeš se pouzdati u to, Giles. -Eh, to je dobar plan, gospodine, ali kako ćemo ga privući? - Giles je bio čovjek ograničene mašte, a njegova je zbunjenost bila očita djevojci u tunelu. -Proširit ćemo vijest o pošiljci - strpljivo će Cato. - Područje je puno Decaturovih špijuna. Informacija će stići do njega... i... - Zastao je. Portia se prišuljala bliže, zaboravljajući na opasnost u svojoj zabrinutosti da joj štogod ne bi promaknulo. -I vjerujem da čak i ovdje imamo špijuna. Ako imam pravo, gospođica

158


Worth će prenijeti tu informaciju na način na koji su je uputili da to učini. Giles zazviždi. - Znači, ipak mislite da je postala loša? -Ne znam je li loša ili samo lakovjerna - reče Cato. - Ako sam u pravu, prenijet će tu informaciju čim je čuje, a ako griješim, pobrinut ćemo se da on ipak čuje za to. Portia je osjećala mučninu. Činilo joj se da se kosa na njezinoj glavi nakostriješila jer joj se vlasište stezalo. Postala je svjesna činjenice da glasovi nestaju, zatim je svjetlo ugašeno, ali je ostala priljubljena uza zid dok ponovno nije zavladala potpuna tišina. Kad je bila sigurna da je opet sama, izišla je iz tunela i našla se u velikom trezoru. Osjećala je miris ugašene petrolejke. Bilo je mračno, ali je razabrala oblike škrinja naslaganih uza zidove. Otvorila je jednu i zurila u svjetlucavo srebro, sjaj zlata, blještavilo dragulja, a sve to kao da je obasjavalo tminu. Dotaknula je predmete. Svijećnjaci, kaleži, srebrni pladnjevi. Bilo je i nakita. Prstenje i broševi. Slike svetaca, osobna imovina i nakit. Sve od plemenitih metala i dragulja. I sve za popunjavanje zaliha Parlamenta. Održavanje vojske u ratnim vremenima veoma je skupo. Kralj je u jednakim financijskim problemima kao i pobunjenici. Ovo bi blago bilo kojoj strani dalo golemu prednost kad u proljeće počnu borbe. Rufus Decatur bi dao sve da se domogne ovoga. I Cato to zna. Portia je pustila poklopac škrinje. Zvuk je glasno odjeknuo golemom odajom i srce joj je počelo brže tući. Ali opet je zavladala tišina. Razabrala je sjenku otvora na suprotnom zidu i pošla prema njemu. Ondje se pružao još jedan tunel, ali širi i viši od onoga što je vodio od opkopa. Krenula je njime, mahnito razmišljajući. Mora upozoriti Rufusa na klopku. Cato ima pravo. Njegov neprijatelj zasigurno ima oči i uši diljem područja. Ništa od onoga što Cato Granville namjerava ne može promaknuti Rufusu Decaturu. Pokušat će zarobiti Catovo blago, a sam će biti zarobljen. Tunel je završavao u podnožju strmih kamenih stuba. Na njihovu su se vrhu nalazila hrastova vrata. Portia je osjetila hladnu tjeskobu kad je stavila ruku na kvaku. Što ako su zaključana s druge strane? No vrata su se s lakoćom otvorila i ona se našla u jednoj od pomoćnih prostorija kraj kuhinje. Ništa se nije čulo, osim glasnog kucanja velike ure u kuhinji i pucketanja cjepanice u velikom ognjištu. Portia se stražnjim stubištem popela u vlastitu hladnu odaju, a ondje je sjedila na krevetu iza zatvorenih vrata, ruku stisnutih u krilu, dok su joj glavom letjele misli. Znači, Cato vjeruje da je ona špijun. Lakovjerna naivka koja ne zna što radi. Preplavio ju je val ogorčenja pri pomisli kako je Cato kani iskoristiti. Ona bi trebala staviti mamac u njegovu klopku! Pa, bez obzira na krvne veze, ona će učiniti suprotno. Ali kako? Nažalost, nema kanala za komunikaciju sa selom Decatur za koje lord Granville misli da ih ima. A nije baš da ima prijateljski raspoloženih

159


poštara koji bi tako opasnu poruku usred rata odnijeli preko zaleđenoga krajolika do brda Cheviot. Nije znala kako bi pronašla nekog od Rufusovih špijuna, a ne može lutati naokolo i davati prikrivene znakove u nadi da će ih netko shvatiti. Rješenje je, naravno, sasvim jednostavno. Morat će poći sama. U glavi joj se pojavila hladna misao da se više nikad neće moći vratiti ovamo ako po takvom zadatku napusti Catov dom. Ostat će posve sama. Ali znala je da nema izbora. Ne može stajati po strani i gledati kako Rufus ide u smrt. Zavukla se ispod pokrivača i drhturila u nemirnom polusnu. Ustala je čim se pojavila siva svjetlost zore i počela se kretati odajom, pakirajući ono malo svojih stvari. Morat će poći pješice. Zastrašujuća misao, ali nije mogla uzeti jednog od Catovih konja, a Penny su poslali natrag njezinu vlasniku čim se nahranila i odmorila. Cato nije Portiji otkrio sadržaj poruke koju je poslao s njom, a Portia je voljela da ne zna. Do sela Decatur ima četiri sata jahanja, a to znači da će pješačenje trajati oko dvanaest sati. Kad jednom stigne do pustoši brda Cheviot, neće se imati po čemu ravnati, već samo po onome što joj je ostalo u sjećanju. Ali moći će tražiti vatre stražara. Onaj krug vatre visoko na vrhovima brda vodit će je iz poprilične udaljenosti. Trebat će joj vina i hrane. Vodu može naći putem. Ostalo joj je veoma malo novca od onoga što joj je Giles dao u Edinburghu, ali savjest joj nije dopuštala da to iskoristi za ovu svrhu. Nevoljko je spustila dva srebrna šilinga na stalak za lavor. Zatim je otišla u kuhinju kako bi našla ostatke hrane. Bilo je veoma rano i samo je pospani perač suđa bio ondje, raspirujući vatru i zijevajući. Ničim nije pokazao da je vidio Portiju. Činilo se da je prošlo premalo vremena od donošenja odluke do trenutka odlaska, ali za tako monumentalan potez njezine su pripreme bile doista jadne. Uzela je trbušastu bocu vina i u krpu umotane komade kruha, sira i hladnog mesa. Nosila je hlače ispod jahaće suknje. Dva para čarapa. Debeli vuneni plašt i rukavice. Nekoliko svojih uspomena rasporedila je po raznim džepovima. Sad još samo treba pozdraviti Oliviju i uspjeti izići iz dvorca bez privlačenja pozornosti na sebe. Drugi će zadatak biti lakši, znala je Portia dok je hodala prema Olivijinoj odaji. Olivia je još spavala, ali se probudila kad joj je Portia nježno prodrmala rame. - Što radiš tako rano? - Sjela je na krevetu, trepćući i zbunjeno promatrajući Portiju. - Zašto si odjevena za izlazak? Portia je sjela na rub kreveta. - Moram se vratiti u selo Decatur - rekla je. Tvoj je otac postavio klopku za Rufusa, a ja ne mogu dopustiti da upadne u nju. - Ne, naravno d-da ne možeš - rekla je Olivia zagledavši se u Portijino lice.

160


- Ali kakvu klopku? Portia je objasnila, a Olivia je slušala, skupivši obrve iznad duboko usađenih očiju. - Hoćeš li se v-vratiti? - pitala je, ali hrabrost u njezinu glasu, bol u očima, govorili su Portiji da Olivia zna odgovor na to pitanje. - Znaš da neću moći. Tvoj me otac više nikad ne bi primio. - Portia se nagnula i poljubila Olivijin obraz. - Ali ovo nije zbogom. Nekako znam da nije. Ne znam kamo ću poći nakon što upozorim Rufusa. Ali pokušat ću ti poslati poruku, javiti ti što se dogodilo. Zamišljeno se namrštila, a zatim joj je nešto palo na pamet. - Znaš kako ću, ostavljat ću poruke na otočiću u opkopu, ispod onog velikog kamena gdje se patke okupljaju kad pada kiša. Kad god možeš, pogledaj ima li ondje nečega. Obećavaš? - Obećavam. - Olivia se silom osmjehnula. - Idi! Portia ju je opet brzo poljubila i ustala, progutavši knedlu u grlu. - Još samo jedno. - Glas joj je bio usrdan, od napete. - Olivia, moraš se pretvarati da ništa ne znaš o meni... o tome zašto sam otišla ili kamo sam pošla. Možeš li to izvesti? - Naravno. - Olivia je zvučala uvrijeđeno jer je Portia posumnjala u nju. Sad idi p-prije nego zaplačem. Portia je trenutak oklijevala, a zatim je otišla prije nego i nju svladaju suze. Izišla je iz dvorca kroz vratašca u sjevernoj kuli, rekavši stražaru da ide nahraniti patke. To se tako često događalo da je čovjek samo kimnuo, razmijenio s njom nekoliko riječi o vremenu, i pustio je van. Već se posve razdanilo. Nebo je bilo vedro i puhao je slab vjetar. Činilo se da su vremenske prilike povoljne za pješačenje koje je pred njom. Staza se spuštala strmo u dolinu, a zatim je vijugala nekoliko kilometara dolinom prije nego se penjala u prvi niz brda koji vodi do Cheviota. Portia je brzo hodala, mašući rukama, pjevušeći sebi u bradu kako bi zadržala hrabrost. Kad je mogla, hodala je usporedo s cestom, skrivena iza živica. Samotna žena laki je plijen za svakoga s neprijateljskim namjerama, da i ne spominje skupine vojnika koje je redovito viđala. Srećom, zvuk koraka, svirka ratničkih gajdi i ravnomjerno udaranje bubnja najavljivali su približavanje vojnika na vrijeme da se nekamo sakrije. U podne je pojela dio svojih malenih zaliha hrane i kratko se odmorila, no bilo je previše hladno da bi dugo sjedila na tvrdom tlu, čak i uz živicu koja joj je štitila leđa od vjetra. Prošla je kraj nekoliko malenih sela i koliba na osami, postupno postajući svjesna da se sjenke produžuju kako je svjetlost polako nestajala s neba. Hodala je od osam ujutro i svaki je korak postajao mukotrpan. Nije imala pojma koliko daleko još mora hodati, a kad se smrači, ne samo što neće moći naći put nego će već ionako ledena temperatura još pasti. Morat će naći sklonište. Neki će je vlasnik kolibe zasigurno primiti pod svoj krov.

161


Zasad je u tom području vidjela veoma malo znakova rata, ali to se promijenilo odmah nakon što je Portia odlučila potražiti sklonište. Hodala je uskom stazom s visokom živicom na obje strane. U zraku se osjećao slabašan miris dima, ali je to pripisala krijesu nekog farmera ili spaljivanju strništa, sve dok živica odjednom nije nestala i ukazala su se otvorena polja s obje strane staze. Polja su spaljena do gole zemlje; stabla, tako mukotrpno posađena za zaštitu od silovitih naleta vjetra s brda i vriština, doimala su se poput sprženih kostura na sve mračnijem nebu. S golih su grana visjele krpe, a kad se Portia približila, vidjela je da su te krpe zapravo trupla, ljudi obješeni o grane, koji se njišu na vjetru. Bili su ondje nekoliko dana, a imali su znakovlje rojalističkih trupa lorda Newcastlea. Portia se okrenula u stranu, povrativši od smrada truleži, od pogleda na prazne očne duplje i velika jata crnih vrana koje su graktale oko svoje gozbe. Patetično se cviljenje začulo iz jarka što se pružao uz polje za vješanje dok se teturavim koracima udaljavala od jezovitog prizora. Pokušala je ignorirati taj zvuk, ali on se nastavljao, jadan a ipak uporan, kao od nekog očaja izazvanog spoznajom da je ovo zadnja prilika, pa se na koncu vratila, ne gledajući prema truplima, dok je pokušavala otkriti izvor zvuka. Pokazalo se da je riječ o štenetu, ne starijem od pet ili šest tjedana, procijenila je Portia. Nije dovoljno staro da bude bez majke, svakako. Ležalo je u jarku, a vlažne smeđe oči zurile su u nju ispod slijepljene kovrčave dlake. Krzno životinje, posve nevjerojatne boje gorušice, bilo je zapletena masa trnja i zapletenih kovrča. - O, kako si ti jadno malo stvorenje - promrmljala je Portia, odmah osjetivši povezanost s napuštenim štenetom. Sagnula se i podigla ga. Drhturilo je uz nju, kost i koža i mokra dlaka. Komadić krpe lepršao je oko mršavog vrata šteneta. Shvatila je da je riječ o djeliću rojalističkog stijega. Portia je nesvjesno pogledala prema polju. Je li ovo štene bilo maskota čete? Sasvim moguće. Maskota ostavljena da umre od gladi nakon pokolja. - Idemo onda, psiću. Iz nekog razloga imam dojam da smo ti i ja veoma slični. - Gurnula je psića ispod plašta, prislonila ga na prsa i osjetila brzo lupanje njegova srca i nesvjesne drhtaje koji su polako prestali kad se štene zagrijalo. Sad je morala naći sklonište za oboje. Gotovo se posve smračilo, a ono malo topline tijekom dana pobjeglo je pred sve jačim vjetrom. Portia je s mukom hodala stazom, sad još opreznija. Barbarske trupe vojnika Parlamenta koje su počinile tu grozotu još uvijek mogu biti u blizini, a čak i ako su davno otišle, lokalno će stanovništvo biti prestrašeno i više nego obično sumnjičavo prema neznancima. Stigla je do malena sela oko tri kilometra dalje. Sve su kolibe bile čvrsto zatvorene, a samo su tanki pramenovi dima koji su se uzdizali iz dimnjaka pokazivali da ondje netko živi. Izabrala je kolibu najbližu malenoj crkvi i, sa

162


smionošću koju nije osjećala, pokucala na vrata. Nije bilo odgovora. Pokucala je ponovno i čekala. Nikakva zvuka, nikakva znaka života. A ipak je znala da netko sigurno sjedi ispred vatre čiji se dim uzdiže s krova. Opet je pokucala i dozivala tihim, umirujućim glasom. Možda će otvoriti ako čuju ženski glas. Ništa. Vratila se na stazu i pogledala kolibicu smještenu usred golog povrtnjaka. Prozori su bili zatvoreni i nigdje se nije vidjelo nimalo svjetla. Portia je zadrhtala. Nikad se ranije nije osjećala tako posve samom, i veoma se bojala. Jednako se bojala hladnoće, nemogućnosti provođenja okrutno ledene noći u veljači bez skloništa, kao i ljudskog napada. Psić je cvilio. Životinja sigurno umire od gladi. Je li dovoljno star da jede kruh, meso i sir? Ali najprije se moraju nekamo skloniti. Nebo su zacrnjeli oblaci, nigdje nimalo svjetla, a vjetar se pojačavao. Crkva će joj pružiti utočište. Bit će hladno i tvrdo, ali maknut će se s vjetra i neće im prijetiti opasnost od ljudi. Otvorila je natkrita vrata i pošla stazom prema crkvi. To je bila malena normanska crkva od siva kamena, s rozetom iznad nadsvođenih vrata od hrastovine. Portia je podigla zasun i gurnula, moleći se da ne budu zaključana. Vrata su glasno zaškripala dok su se otvarala prema mračnu, vlažnu i hladnu predvorju. Stajala je i čekala da joj se oči priviknu na mrak i polako su krstionica, dugi red klupa, svjetlucavi oltar poprimali oblik. Možda u sakristiji nađe svećenikovo crkveno ruho, nešto u što bi se mogla umotati. Vidjela je platno za oltar, ali to se činilo svetogrđem. Prišla je oltaru i sjela na gornju stubu, uz ogradu za pričest, te razmaknula plašt kako bi izvukla štene. -Dakle, kojeg si ti spola? - Bilo je previše mračno da bi vidjela, ali su njezini prsti brzo pronašli odgovor - definitivno ženskog. Maleno joj je stvorenje lizalo ruku i ponovno cviljelo. Portia ju je spustila na pod i otvorila zavežljaj hrane. Štene se mahnito popelo uz njezino koljeno kad je osjetilo miris mesa. Portia je uzela nož iz čizme i narezala meso na sitne komadiće, te ih spustila na stube ispred oltara. Štene kao da je samo onjušilo i hrana je nestala. -Imam osjećaj da je tvoja potreba veća od moje - promrmljala je Portia i još malo narezala. Sve je meso dala štenetu, a ona je popila vino, osjećajući kako je zagrijava, barem iznutra. Razmišljala je o paljenju jedne od svijeća na oltaru, ali je zaključila da ne bi bilo mudro pokazati svjetlost. Nije imala pojma kako bi je primili stanovnici sela, ali prema onome što je vidjela od čvrsto zatvorenih koliba, logično je pretpostaviti da ne bi bili prijateljski raspoloženi. Štene je, puna želuca, krenulo u mrak. Portia je pogodila što kani, pa je žurno ustala. - Čekaj... ne smiješ to raditi u crkvi. - Podigla je štene i odnijela ga van. Kraj crkve, iza jedne tise, obavile su svoje prirodne potrebe, a potom se vratile u crkvu.

163


Portia je u sakristiji našla izlizanu reverendu i umotala se u to. Sjedila je leđima naslonjena na oltar i zatvorila oči. Štene se popelo u njezino krilo, zavukavši se ispod plašta i reverende, tražeći toplinu. - Dobro je za neke - reče Portia, drhtureći. Odlazak van poništio je korist od vina, a ostao joj je još samo gutljaj. Više joj se nije činilo svetogrđem uzeti platno s oltara. Nije mogla zamisliti da bi se Bog uvrijedio ako bi to spriječilo da se jedno od njegovih stvorenja smrzne. Čak i s platnom, bilo je previše hladno za spavanje. Bila je užasno umorna, svi su joj se mišići napeli u borbi s ledenom hladnoćom. - Znaš, Juno, ako onaj zlovoljni gad od Decatura bude samo mrvicu nezahvalan nakon svega što sam prošla, nožem ću mu prerezati grkljan - mrmljala je u vrat šteneta, pronalazeći malo utjehe u glasnu govorenju, makar i životinji koja ne može odgovoriti. Zašto je ovom neuglednom štenetu dala ime Juno? Pitanje je proletjelo njezinom glavom, ne čekajući odgovor. Njezin je um počeo izvoditi trikove. Mislila je da se opet nalazi u svojem krevetu u Catovu dvorcu. Zatim se vratila u Ulicu St. Stephen u Edinburghu i slušala kako je Jack psuje uzduž i poprijeko jer mu nije donijela dovoljno konjaka da rastjera demone. Potom se našla na sunčanoj livadi uz rijeku Loire. Sunce joj je grijalo leđa, izrazito vruće, a Jack je sjedio malo dalje od nje i igrao kockice s dvojicom pokućaraca koji su tek počeli shvaćati da će im čovjek kojeg su smatrali lakom žrtvom uzeti sve što imaju, čak i čizme na njihovim nogama. Rukom je prešla po obrazu gdje je zujala neka muha, ometajući predivnu letargiju sunčeve topline, lijepu tamnocrvenu nijansu iza njezinih zatvorenih očiju. Zujanje se nastavilo. Razdraženo je zamahnula i nešto joj je gricnulo prst, dovoljno jako da je trgne natrag u mračnu stvarnost. Tupo je zurila u Juno, a štene ju je promatralo vlažnim smeđim očima ispunjenim tjeskobom. Štene joj je lizalo obraz, osjećajući da ona klizi nekamo odakle možda nema povratka. Portia je silovito zadrhtala i skočila na noge, čvrsto stisnuvši platno oltara oko sebe dok je hodala lađom, gore-dolje, gore-dolje, sve dok se nije posve razbudila i krv se pokrenula njezinim žilama, makar i tromo. I dalje joj je bilo hladno kao nikad ranije, ali je bila budna i živa. Prišla je vratima i provirila van. Mrak se polako pretvarao u sivilo, ali je nebo ostalo oblačno. - Mislim da bi nam bilo bolje da krenemo, Juno. Radije bih se suočila s bandom odmetnika nego se ovdje smrznula. - Vratila je platno za oltar i svećenikovu reverendu, pojela posljednju koricu kruha i dala sir psiću, a zatim je izišla na vjetar, noseći Juno pod rukom. Kad je posve svanulo, počeo je padati snijeg, te se probijala kroz pustoš brda Cheviot, a jedini svjedoci njezina prolaženja bili su nekoliko jadnih ovaca koje su se skutrile ispod slabe zaštite golih stabala. Bila je žedna, pa je napravila rupu u ledu koji je pokrivao potočić. Juno je pohlepno pila, ali voda

164


je bila tako hladna da je Portia osjetila jaku glavobolju. Suze jada i očaja padale su same od sebe, smrzavajući se na njezinim obrazima. Nekontrolirano se tresla, a odjeća kao da joj nije pružala baš nikakvu zaštitu. Samo joj je štene davalo snage da ide dalje, stvarajući maleno mjesto topline uz njezina prsa. Snijeg je postao gušći i ona je jedva vidjela korak pred sobom, a sad više nije znala ide li u pravom smjeru ili se samo vrti u krugovima. Ništa nije bilo važno, osim stavljanja jedne obamrle noge pred drugu dok se spoticala kroz mećavu. Kad je prvi put opazila raspršeni sjaj kroz bijeli veo koji ju je gušio, Portia je jedva obratila pozornost. Zaboravila je što traži... gotovo je zaboravila tko je ona. Znala je samo za jednu potrebu - stavljati jednu nogu ispred druge. No koraci su je vodili prema gore, prema sjaju, čak i bez svjesnih uputa njezina mozga. Spotaknula se o zečju rupu i pala, uganuvši gležanj. I tada je ondje ležala, jecajući od bolova, hladnoće i straha, svjesna da će ondje umrijeti, pod snježnim pokrovom.

165


Petnaesto poglavlje

Baklje su plamsale kroz bjelinu. Čula je glasove daleko iznad sebe. Ruke su je podigle, a Portia je stezala Juno svakim djelićem svoje preostale snage. Netko joj je silom otvarao usta, primoravajući je da pije. Nakašljala se, zagrcnula od šoka, kad je u ždrijelu osjetila vatrenu tekućinu. Trpki miris amonijaka probio se kroz tminu koja je obavijala njezina osjetila, a ona je zadrhtala i otvorila oči. - Gospode, ovo je cura iz Granvillea. - Georgeov je glas bio zaprepašten. Opet je pritisnuo bocu uz njezine usne. - Pij, curo. Gotovo si umrla. - Zabrinuto je bočicom amonijaka prolazio ispod njezina nosa dok je pokušavala piti, i ponovno se zagrcnula, pijuckajući jaki konjak po plaštu. Žeravnik se žario u malenoj kolibi stražara, i bilo je toplo i zagušljivo uz pomiješane mirise pržena luka, piva i znoja. Juno je izmigoljila ispod njezina plašta i skočila na pod, odmah se zaputivši do žeravnika kojemu se sasvim približila, tresući se. - Lucifer i svi njegovi anđeli! Što je to? - uzvikne George. Portia nije mogla govoriti. Usne su joj obamrle, jezik se doimao zalijepljenim za nepce, čeljust ukočena. Bespomoćno je gledala Georgea i njegova mnogo mlađeg druga, a obojica su stajala i zurila u nju kao da se pojavila iz nekog svijeta duhova. George se počešao po glavi. - Jamie, trči dolje i dovedi gospodara. Reci mu da je tu cura iz Granvillea... iz nekog se razloga vratila. Jamie se umotao plaštem, uzeo baklju iz držača na zidu i potrčao stazom prema selu. Jurio je uskim puteljkom i zadihano se zaustavio ispred Rufusove kuće. Lupao je po vratima i vikao. - Eh, milorde! Dođite brzo! Trebaju vas na vrhu. Rufus je širom otvorio vrata. - Što je? Vojnici? Pljačkaši? - Dok je govorio, zgrabio je pojas s mačem koji je visio na kuki kraj kamina. - Ne... ne... nisu vojnici, gospodine. - Jamie je žustro odmahivao glavom. Ne, nisu ni pljačkaši.

166


Rufus je zakopčao pojas, ali njegovi pokreti više nisu bili tako užurbani. Što je onda, Jamie? - Momak nije bio osobito pametan, a navaljivanje bi ga samo smutilo. - Gospodin George, gospodine, poslao me da vam kažem. - Što da mi kažeš, Jamie? - Rufus je prebacio plašt preko ramena. - To je cura iz Granvillea - ponosno će Jamie. - Vratila se, ali gospodin George ne zna zašto. Ali je jako loše. Mislili smo da je mrtva, jesmo, dok je onako ležala u snijegu i Nije stigao dalje. Rufus se progurao kraj njega i već je jurio stazom. Popeo se na brdo, gotovo uopće ne usporavajući, i ušao u kolibicu, tresnuvši vratima za sobom. - Isuse Kriste! - U dva je koraka stigao do mjesta gdje se Portia skutrila na tronošcu kraj žeravnika. Usne su joj bile plave i vidio je gdje su joj se suze zaledile na smrtno bijelim obrazima. Snijeg je još bio zalijepljen za njezine trepavice, a pramen kose na čelu posve zaleđen. - Što si učinila? - šapnuo je. - Što si to sebi učinila? - Spustio se na koljena i maknuo zaleđeni pramen s njezina čela. Dlanovima joj je trljao obraze, očajnički želeći vidjeti kako se u kose zelene oči vraća život i spoznaja. Zurila je kroz njega kao da ga ne poznaje. Tako se silno borio protiv osjećaja gubitka. Silno se trudio potisnuti zabrinutost za nju. Govorio je sebi da je kratak i strastven doživljaj jedino što su oboje mogli očekivati. Ona je Granville. Nikad ne bi mogla biti nešto drugo. Branila je obitelj Granville kad joj je razotkrio svoju agoniju. Odjahala je i ostavila ga u njegovoj boli. Trebala je razumjeti očajnički bijes koji ga je naveo da kaže ono što je rekao, ali iznevjerila ga je. Nije mogla zanemariti svoju lojalnost Granvilleima. Raspirivao je svoj gnjev kako bi potisnuo druge osjećaje, ali dok je sad vlastitim dahom pokušavao vratiti toplinu njezinu licu, u njezine oči, kao da nikad nije ni bilo toga gnjeva. A ona se vratila. Ali zašto? Neće dobiti odgovor na to pitanje dok je u ovakvom stanju. Zabrinutost je potisnula navalu emocija. Sagnuo se i podigao je na noge, čvršće stisnuvši plašt oko nje. - Odnijet ću je dolje. Riječi su prodrle kroz Portijin trans. - Juno! - uspjela je izgovoriti kroza zube koji su joj nekontrolirano cvokotali. - O, to je sigurno pas, gospodine. - George se sagnuo i podigao štene. Držala ga je kao da joj život ovisi o tome, jest. Rufus je držao Portiju uza se dok se njihala na nogama i zapanjeno pogledao neuglednog mješanca. Juno je s nadom mahala repom i glasno dahtala, a jezik joj se njihao. - Spasila mi je život - rekla je Portia, dovoljno jasno, premda se i njoj samoj vlastiti glas činio čudnim. - Mora ostati sa mnom. Rufus nije shvaćao njezine riječi, ali previše mu je laknulo kad ju je čuo

167


kako govori da bi se time opterećivao. Podigao ju je preko ramena i čvrsto je uhvatio rukom oko struka. Zatim je uzeo štene od Georgea i gurnuo ga ispod slobodne ruke, te brzim koracima krenuo natrag niz brdo. Portia nije ni opazila tu nimalo dostojanstvenu metodu transporta. Bila je svjesna jedino činjenice da je spašena... da će uskoro prestati ti duboki hladni drhtaji u njezinoj nutrini i moći će se odmoriti. Ni o čemu drugome nije mogla razmišljati. Rufus je otvorio vrata kolibe i unio svoja dva tereta. Štene je spustio na pod, a Portiju je skinuo s ramena i smjestio je na stolac kraj vatre. I dalje je izgledala polumrtva; činilo se da je čak i ona vatrenonarančasta kosa izgubila boju. Pala mu je na pamet nevjerojatna misao da je zacijelo pješačila cijelim putem od dvorca Granville. Sad se osjećao kao kad je Toby jednom, jureći za loptom, posve odjeven bezbrižno skočio u rijeku ispod vodeničnoga kola, odmah iznad vodeničnoga jarka. Rufusova je prestravljenost, nakon što se dijete našlo na sigurnom, ustupila mjesto gnjevu što ga nisu zaboravili ni on ni Toby. Portijino se tijelo treslo, a zubi su nezaustavljivo cvokotali. - Moj gležanj rekla je, ispruživši ruku kako bi opipala gležanj kroz čizmu. - Užasno boli. Rufus je kleknuo kako bi joj izuo čizmu, a zatim je opsovao. Gležanj je tako otekao da je bilo nemoguće skinuti čizmu. - Što ti je, dovraga, palo na pamet? Izvukao je nož iz korica o pojasu i oprezno prerezao čizmu. - Ne mogu zamisliti što te moglo navesti da tako nešto pokušaš, osim ako nisi posve poludjela! - O, doista sam poludjela - rekla je Portia kroz valove bolova i jada dok joj je polako izuvao čizmu. - Luda sam kad sam pomislila da mi je važno hoćeš li visjeti s Catovih kruništa ili ne. Rufus joj je držao stopalo. Iznenađeno je pogledao njezino bijelo lice. Trebam li znati o čemu govoriš? Ali Portia je užasnutim pogledom fiksirala svoj gležanj. Njezino je stopalo izgledalo kao da je pričvršćeno za bundevu. Uvelu bijelu bundevu prošaranu crvenim. Tupo je zurila u taj odvratni prizor. - Čini se da ne. - Rufus je promrmljao odgovor na vlastito pitanje. Sad je ionako imao prečih briga. Vratio je svoju pozornost na njezino ozlijeđeno stopalo, glasno razmišljajući: - Inače bi jedini način smanjivanja otekline bio stavljanje ledenog obloga, ali - Ne! - kriknula je Portia, a suze su navrle pri toj groznoj pomisli. - Ne bih to mogla podnijeti. - Da si mi dopustila da završim, kanio sam reći da je tvoja noga već ionako smrznuta, pa to zacijelo uopće ne bi koristilo. - Nježno joj je spustio nogu i ustao. - Čvrsto ću je zaviti, pa ćemo vidjeti. Sad moraš skinuti tu odjeću. Pošao je na kat, a nestrpljivost se osjećala u svakom njegovu koraku. Portia je nastojala zaustaviti suze. Njegov se gnjev doimao tako nerazumnim nakon

168


svega što je pretrpjela kako bi mu pomogla. I bila je tako užasno umorna. Juno se priljubila uz njezine mokre skute i suosjećajno cviljela. - Ovo bi te trebalo malo zagrijati. - Rufus je donio jednu od vlastitih debelih vunenih košulja i krznom podstavljen ogrtač. - Morat ćeš pokušati stajati na jednoj nozi... što radi taj ružni mješanac? - Hladno joj je, umorna je i gladna - reče Portia. - I prljava je. - Rufus je jednom rukom pridržavao Portiju ispod lakta, a drugom joj je počeo skidati mokru odjeću. Nesigurno se njihala, ali više od umora nego od pomanjkanja ravnoteže. Rufus je znao da je sad najvažnije zagrijati je, ponovno pokrenuti krv ispod te nježne kože. Bojao se ozeblina, osobito na otečenom gležnju. Otresitošću je skrivao svoju zabrinutost dok je otkopčavao, odvezivao, skidao s nje svu odjeću. Dok joj je skidao jahaće hlače, shvatio je da se vlaga probila čak i kroz kožu. Rukama je prešao preko njezina trbuha, niz bedra, po stražnjici. Njezina je koža bila užasno hladna na dodir. Zapanjeno je uzdahnuo. - Nebesa, djevojko! Promočilo te do kože! Kakve li umobolne, infantilne ideje! Zar si posve izgubila razum? Što si mislila... da ideš u poslijepodnevnu šetnju brdima? Portia je zurila u svoje mršavo, drhtavo tijelo. Koža joj je bila užasno bijela, pa se stresla od gnušanja. Stresla se pri pomisli da on gleda njezinu nagost, dira njezino tijelo kao da je riba na dasci. Nije mogla podnijeti da tako naga stoji pred njim. Noge su joj izgledale kao štapići, a dojke su se naborale i naježile, bradavice uvukle. Uz neartikuliranu psovku, gurnula ga je od sebe i posegnula za ogrtačem što ga je objesio kraj vatre da se zagrije. Strgnula ga je s kukice. - Mogu i sama... ostavi me na miru. - U svojoj je žurbi slučajno stala na ozlijeđenu nogu i zanijela se unatrag, kriknuvši od bola. Rufus ju je uhvatio i privinuo uza se. - Budi mirna! - zagrmio je, a Juno je prestrašeno zacviljela, skutrivši se uz nogu stola. Portia je odustala. Bila je na samom kraju svoje snage i volje. Rufus joj je ručnikom trljao tijelo, grubo, jer je nastojao pokrenuti krv ispod površine kako bi bijela boja kože opet dobila zdravu ružičastu nijansu. Okrenuo ju je, podigao joj ruke, razmaknuo bedra, trljajući mekanu unutarnju kožu, ništa ne ostavljajući netaknuto. Čeljust mu se ukočila od mračne odlučnosti, a ukoliko je na bilo kojoj razni bio svjestan da je to tijelo koje je posjedovao, koje je jednom doveo do vrhunca užitka, ničim to nije pokazao. Kroza sve to, Portia je stiskala zube i nastojala ne misliti ni na što. Koža ju je boljela i pekla, ali nije ispustila nikakav zvuk. -Sad odjeni ovo. - Spustio joj je svoju košulju preko glave. Dosezala joj je do ispod koljena. Uvukao joj je ruke u široke rukave krznom podstavljenog ogrtača, jednako kao što je ruke svojih sinova gurao u njihove haljetke. Sjedni. - Gurnuo ju je natrag na stolac, a ovako odjevena, njezina ranjivost

169


skrivena ispod vune i krzna, Portia si je mogla dopustiti da postane svjesna svojeg okruženja. -Kad si zadnji put jela? - Počeo joj je omatati gležanj širokim trakama platna. -Jutros sam pojela zalogaj kruha. Meso i sir morala sam dati Juno; umirala je od gladi - Portia je odgovorila bezizražajnim glasom. No zagrijala se. Predivna, duboka toplina koja je uvelike kompenzirala pulsirajući bol u gležnju, sad čvrsto zamotanom. . Juno je mahala svojim repom i malenom šapom udarala po Rufusovoj nozi. - I ona je gladna - nepotrebno je objasnila Portia. - Hoćeš li je, molim te, nahraniti? Rufus je pogledao Portiju na stolcu, umotanu u odjeću ispod koje kao da je nestajala. Zapravo joj se vidjela samo glava, narančasta raščupana masa na tamnom krznenom ovratniku njegova ogrtača. Sad ga je promatrala skrušenom razmetljivošću koja je uvijek izazivala njegovo poštovanje i divljenje, premda protiv njegove volje. Te su ga kose zelene oči progonile u snovima otkako je otišla. Taj šiljasti nos. Te visoke jagodične kosti. Nevjerojatna mekoća njezine kože usjekla se u pamćenje njegovih ruku. Borio se protiv toga, nijekao je. Govorio je sebi da ne bi osjećao ništa od tih neobičnih čežnji da je njihov susret stigao do prirodnoga kraja, ne bi ga mučio taj osjećaj da je nešto ostalo nedovršeno. Ali dok ju je sad promatrao, priznao je sebi da nikad prema nekoj ženi nije osjećao ovo što osjeća za Portiju Worth. Premda nije točno znao što je to što osjeća. Ali je mnogo više od jednostavne požude ugodna, kratka, seksualna partnerstva. Kujica mu je opet grebla po čizmi. Pogledao ju je i vidio kako je žalosno malena i mlada. Počeo se smijati. Portia ga je gledala kao da je izgubio razum; to je bio takav preokret. Ali tada se sjetila da je Rufus sklon tako brzim promjenama raspoloženja. Toplina i snaga počele su se polako vraćati u njezino tijelo. Nesigurno se nasmiješila i maknula kosu iz očiju. - Je li ti drago što me vidiš? - Da, dovraga! - pomalo je ozlojeđeno rekao. - Nemoj me pitati zašto. Pojaviš se u snježnoj mećavi, napola mrtva, utjeraš mi strah u kosti... - Opet je pogledao štene i ponovno se nasmijao. - Kakav ste vi par! Ovo bi patetično stvorenje moglo biti tvoj duh. Podigao je Juno i držao je u zraku kako bi je bolje proučio. - Sumnjam da se uopće odvikla od sisanja. Odakle je stigla? Portia mu je ispričala kako je našla štene, a Rufus je izgubio svaku želju za smijehom. - Gadovi - rekao je. - Već tjednima naokolo kruže vijesti o takvom barbarstvu, ali sad sam to prvi put čuo od očevica. - Jesu li samo pobunjenici tako divlji? - Ne – kratko će Rufus. – Volio bih da mogu reći da jesu, ali obje su strane jednako loše, a odmazde postaju još okrutnije. – Govorio je dok je ulijevao

170


mlijeko u tanjurić što ga je spustio na pod pred Juno, a ona se uzbuđeno bacila na to. Ulio je viski u dva pehara i jedan pružio Portiji, uz savjet neka pije polako, a potom je sjeo na kut stola i pomno je proučavao. – Dakle, kakve su to priče o vješanju s Granvilleovih kruništa? - Došla sam te upozoriti da ti Cato postavlja klopku. Nisam mogla poslati poruku jer nisam znala kako pronaći tvoje špijune. Budući da me smatraš neprijateljem, valjda nije nikakvo čudo da mi se nisi povjerio. - Portia se iznenadila da ima energije za dobacivanje izazova. Nisi se ovdje zadržala dovoljno dugo da bi opravdala moje povjerenje tiho je rekao. -Nisam shvaćala kako bih mogla ostati nakon onoga što si rekao. Još uvijek mislim da griješiš kada dopuštaš da tobom vlada ta želja za osvetom. Ali ja nisam dio toga, Rufuse. - Napola je ustala sa stolca, ali se tada sjetila svojega gležnja. Proučavala je njegovo lice. Rufus je gladio bradu, a oči su mu se suzile dok je zurio u vatru. Tada je podigao glavu i njegov je pogled počivao na Portijinu blijedom licu. - Onda, ako misliš da toliko griješim, reci mi sada zašto si riskirala život, napustila jedini dom koji imaš, da bi pomogla meni. Očekivao bih da ćeš biti oduševljena mogućnošću da me vidiš kako visim s Granvilleovih kruništa. -Da, to bi se moglo očekivati - drsko je odgovorila. - Vjeruj mi, borila sam se protiv poriva da dođem ovamo. Ali sam, iz nekog neshvatljivog razloga, izgubila tu bitku. Rufus se nasmiješio. Ispunjavalo ga je pjenušavo ushićenje. Ushićenje i neizmjerno olakšanje da je doista sve to preživjela. - O, guščice! Ništa ne može oduzeti oštrinu tom opakom jeziku! Dakle, reci mi kakva je to klopka. -Čula sam razgovor između Cata i njegova zamjenika, Gilesa Cramptona. Običavala sam noću lutati dvorcem. - Portia je lagano slegnula ramenima uz to djelomično objašnjenje. Nije trebao znati za prastare zahodske rupe. Ispričala mu je što je čula, a on je bez riječi slušao, pijuckajući viski, bezizražajna lica. -Shvatio sam da Cato i njegovi istomišljenici skupljaju blago u cijelom području - primijetio je kad je završila. - Sad već sigurno imaju cijelo bogatstvo. - Rufusov je osmijeh bio mrk. - Lijepo će udebljati kraljevu blagajnu. Tada se njegov izraz lica promijenio. Ustao je i prišao joj. Dlanom joj je podigao bradu. Ozbiljnim je očima zurio u njezine. - Veoma mi je drago da si se vratila. Ne znam što ti mogu ponuditi, no budući da si bila dovoljno nepromišljena da napustiš Catovo ognjište, bojim se da moraš prihvatiti moje. - Palcem je prešao preko njezinih usta. -Ne treba mi tvoje milosrđe - reče Portia i okrene glavu od njega. Nije bila posve sigurna što joj govori. U pozivu, ako je to bio poziv, nešto je nedostajalo. Ako joj nudi dom samo zato što nema kamo drugamo pod, samo kao plaću za njezinu informaciju, znala je da to neće prihvatiti. - Nisam došla ovamo

171


očekujući ga. Rufus je maknuo ruku s njezina lica. Zurio je u nju. - Milosrđe! - uzviknuo je. - Mogu se sama snaći - ustrajno će Portia. - Uvijek sam se sama snalazila. - Dragi Bože! Da nisi u tako patetičnom stanju...! - Naglo se okrenuo od nje i napravio krug prostorijom. Zatim se vratio i odlučno stao pred nju. - Želiš li ostati ovdje? - Ne ako ćeš o meni uvijek misliti kao o pripadnici obitelji Granville - reče Portia. Odjednom se tako mnogo toga našlo na kocki. Više no što je shvaćala. - Ali jesi - bez uvijanja je rekao. - Ne znam kako bih to mogao zaboraviti. - Ali koliko je to važno? Rufus uzdahne. - Nedostajala si mi, Portia. Ne kao pripadnica klana Granville. Nego ti. Portia se polako nasmiješila, osjećajući kako joj se toplina širi žilama. Onda je to u redu - rekla je. Rufus je imao krajnje neobičan osjećaj da je upravo poražen u bitci za koju nije ni znao da se vodi. Tada Portia blago reče: - I ti si meni nedostajao. Neprestano sam pogledom tražila starca s grbom koji vreba iz nekog kutka u jednom od dvorišta. Rufus joj je nježno pomilovao lice, osjećajući kako njegova nelagoda blijedi. Opet je postao svjestan nezdrave boje njezine kože, njezine malaksalosti, svoje potrebe da se skrbi za nju. - Donijet ću ti nešto hrane iz kantine. Brzo ću se vratiti. - Donesi nešto i za Juno. Ostavši sama, Portia je tromo sjedila kraj vatre, a viski je otupio bolove u gležnju. Prvi put u životu osjećala se kao da je stigla kući. Rufus se vratio za manje od deset minuta, na vratima otresajući snijeg s plašta i čizama. Za njim je ušao momak koji je nosio krcati pladanj. Znatiželjno je pogledao Portiju dok je spuštao pladanj na stol, te se činilo da bi najradije malo ostao ondje. - Hvala, Adame - naglašeno će Rufus dok je vrč s poklopcem spuštao kraj vatre. - Da, gospodine. - Momak je još jednom pogledao osobu kraj vatre i s očitom nevoljkošću vratio se na snijeg. Portia je gladno omirisala zrak. - Što je tu? - Juha, pirjani jezik vola i mlijeko kuhano s mirodijama. - Rufus je napunio zdjelicu juhom od povrća, a njegovi su pokreti bili brzi i vješti. Pružio joj je zdjelicu i stajao gledajući je kako jede, poput kvočke nad ranjenim pilićem, pomislila je Portia, prikrivši smiješak. Bilo je nečeg predivno utješnog u tom pomnom, zabrinutom promatranju. Govorilo joj je da na neki način opet nekamo pripada. Pripada dovoljno da su najbeznačajniji aspekti njezine dobrobiti važni Rufusu. Pohlepno je popila juhu. Imala je okus kao mana s nebesa. Rufus je juhu

172


zamijenio volovskim jezikom, a tanjurić pilećih iznutrica spustio na pod pred Juno, a ona se bacila na to s nečim veoma sličnim režanju. Rufus je sebi natočio još malo viskija i stajao ispred vatre u svojoj uobičajenoj pozi, s jednom rukom naslonjenom na policu iznad kamina i nogom podignutom na ogradu. Promatrao je, čudeći se vlastitom posesivnom zadovoljstvu, dok su njegovi pacijenti jeli s potpunom koncentracijom. Boja se vraćala u Portijine obraze, a opazio je da joj je i kosa nekako oživjela. Juno se na koncu maknula od svojeg jela i prišla vatri. Legla je kraj Portijinih nogu, blaženo se okrenuvši na leđa, otkrivajući svoj trbuščić toplini, s nogama u zraku. Rufus je maknuo Portijin prazan tanjur i uzeo pokriveni vrč s ognjišta. Popij ovo, a onda ću te odnijeti u krevet. - Napunio je maleni vrč vrućim začinjenim mlijekom s dodatkom vina, a Portia ga je obavila šakama, zagnjurivši nos u mirisnu paru. - Gdje su dječaci? - Njegove su je riječi podsjetile na neobuzdani i neuredni par. Pogledala je prema zastoru u kutu i malo se trgnula. - Nisu vani na snijegu, je li? - Ne, jasno da nisu. Ne puštam ih van za vrijeme mećave. - Rufus je zvučao uvrijeđeno na takvu pomisao. Žarom iz ognjišta napunic je posudu za grijanje kreveta. - Večeras će spavati kod Willa. - Čine li to često? Rufus je slegnuo ramenima i odložio velika kliješta- Prilično često... ako su s njim kad im se počne spavati. - Uzeo je posudu za grijanje kreveta i otišao na kat. Portia je pila začinjeno mlijeko. To joj se činilo kao nevjerojatno nasumični način odgoja djece, ali kako bi ona mogla prigovoriti? Ona koja nikad nije imala ni trenutak rutine u svojem odrastanju. Nikako ne bi Jackov roditeljski odgoj istaknula kao uzor. Kad se Rufus vratio u prizemlje i podigao je da bi je odnio gore, osjetila je veličanstveno opuštanje, toplu i senzualnu tromost. Dok je ležala u njegovu naručju, lijeno je podigla ruku i dotaknula mu lice. - Nemoj se baviti kojekakvim idejama - rekao je, pridržavajući je uzdignutim koljenom dok je micao pokrivače na svojem velikom krevetu. Nekrofilija mi nikad nije bila privlačna. - Nisam baš toliko umorna - s nadom će Portia. - Vjeruj mi, jesi - ustvrdio je, vješto je oslobodivši krznom podstavljenog ogrtača i smjestivši je u krevet. Posudom za grijanje kreveta prešao je po svim plahtama, pa je krevet bio predivno topao. Juno je cviljela u podnožju stuba. Njezine su noge bile previše kratke da se popne stubama, pa se isto tako moglo raditi i o strmoj planini. - Kuja može spavati dolje kraj vatre - odlučno će Rufus, vidjevši da Portia kani moliti za štene. Gledao ju je odozgo, pomislivši kako žalosno krhko izgleda pod pokrivačima. A ipak je znao kako je zapravo izdržljiva - barem

173


kad ne pješači dvanaest sati kroz nanose snijega kako bi njega spasila. - Moram razgovarati s Georgeom o postavljanju stražara. Hoće li ti biti dobro ako neko vrijeme ostaneš sama? - Hmm. - Portia je zijevnula dok ju je san nezaustavljivo svladavao. - Ali, ne bi li Juno mogla ovdje spavati? - Ne. Prljava je i vjerojatno puna buha - ustvrdi Rufus. - Bit će joj dovoljno toplo kraj vatre. Sad spavaj i nemoj se prepirati. - Sagnuo se i poljubio je, a njegove su se usne kratko zadržale na njezinima. Zaboravio je kako su predivno mekana njezina usta. Mekana i slatka, i predivno podatna. - Još - zatražila je kad je nevoljko podigao glavu. - Kasnije. Možeš dobiti poljubaca koliko god želiš - obećao je i nasmijao se, a zatim je otišao prije nego je uspjela izvesti još neku od svojih pjesama sirene. Vratio se u prizemlje i tiho izišao iz kuće. Juno je cviljela i grebla u podnožju stuba. Kad Portia nije sišla po nju, počela je lajati, nevjerojatno iritantno štektanje koje Portiji nije dalo spavati, bez obzira na njezinu iscrpljenost. - Juno, budi tiho. Nije koristilo. Štektanje je postalo prodornije i nemoguće ga je bilo ignorirati. Portia je zastenjala i izvukla se iz ugodne topline. Na jednoj je nozi poskakivala do stubišta. - Kako bih uopće mogla sići po tebe kad ne mogu stati na tu nogu? Štene se zatrčalo na prvu stubu i odbilo se unatrag. Opet je zalajala, s iščekivanjem gledajući prema gore. - I stvarno si prljava - reče Portia. Juno je cviljela. - O, Gospode! - Portia je sjela na gornju stubu i polako se po stražnjici spustila do dna. Stube su bile strme, ali je silazak bio iznenađujuće jednostavan dok se služila samo jednom nogom, a ozlijeđenu je ukočeno ispružila ispred sebe. U podnožju stuba uzela je u krilo ushićeno štene i pokušala se podići natraške na gornju stubu. Odmah je uočila problem. Bilo je nemoguće na isti se način popeti natrag a da se ne služi objema rukama, no držala je Juno u krilu. Portia je opet zastenjala. Okrenula se tako da je gledala uza stube i podigla štene tri stube dalje. - Ostani tu. - Zatim se s mukom podizala prema gore dok nije stigla do Juno i podigla je dalje. Ulazna su se vrata tako tiho otvorila da ih nije čula onako zaokupljena iscrpljujućim penjanjem. Nije čula Rufusa sve dok nije doviknuo s podnožja stubišta: - Ne mogu vjerovati! Reci mi da mi se ovo priviđa, Portia. - Juno - rekla je, negdje između suza i smijeha. - Znam da si rekao da ne smije doći gore, ali je toliko lajala i cviljela da nisam mogla zaspati. Zato je pokušavam odvesti gore kako bih mogla spavati! Tako sam umorna, Rufuse. Posljednje su riječi bile gotovo plačne. Bila je tako neodoljiva u svojoj tvrdoglavoj, nezaustavljivoj ustrajnosti. Svatko drugi u tako iscrpljenom stanju mogao bi ignorirati štene. Ali ne

174


gospođica Worth. Rufus je lijeno ispružio ruku i uzeo Juno sa stube, držeći je za vrat. - O, molim te, nemoj je izbaciti van - preklinjala je Portia. - Okupat ću je. - Držao je životinju u ispruženoj ruci. - To nije nešto što obično volim raditi u jedanaest uvečer. Međutim, ako nema drugog izlaza... a ti, Portia, doista ne ostavljaš drugu mogućnost. - Spustio je štene na pod i nagnuo se naprijed kako bi podigao Portiju. Ponovno ju je odnio gore i odlučno je spustio u krevet. - Hoćeš li ovoga puta, molim te, ostati ovdje? - Nećeš ponovno izići? - Vjeđe su joj se već spuštale. - Ne. - Čvrsto je stisnuo plahte oko nje, pa se osjećala kao da je sva u zavojima. - Sad, za Boga miloga, spavaj. Portia je neko vrijeme slušala kako se on kreće u prizemlju. Čula je njegov glas, tih i pomalo razdražen, kako se obraća štenetu. Pokušala je razabrati što govori kad je utonula u duboku crnu rupu zaborava do koje nije dopiralo grebanje, cviljenje i lajanje iz prizemlja. Juno se glasno bunila protiv tople vode i lužnatog sapuna, ali Rufus je bio nemilosrdan. Nije trebalo dugo da kujica prepozna ruku gospodara, te je napokon odustala od borbe i samo je izgledala nesretno, sličnija utopljenu štakoru nego psu. Rufus ju je žustro trljao ručnikom. - Prokleto dobro znam da ćeš inzistirati na tome da se uvučeš u krevet - govorio je. - A ona tvoja vlasnica pogledat će me svojim kosim zelenim očima i ja tu ništa neću moći učiniti. - Juno je mahala repom, a kapljice su letjele naokolo. - Ti si nevolja! - ustvrdio je Rufus. - Ali odmah ti kažem, nemam namjeru spavati sa smrdljivim mokrim psom, zato budi mirna. Na koncu ju je spustio kraj vatre, natočio si veliku dozu viskija i sjeo kraj nje, ispruživši noge prema vatri. Juno mu je spustila glavu na stopalo i zadovoljno uzdahnula. Rufus ju je ljutito pogledao, ali je kujica odano zurila u njega. Rufus se zagledao u svoj viski i skrenuo misli na informaciju što ju je Portia donijela. Njegov je mozak stvarao, proučavao i odbacivao planove dok mu je iščekivanje kolalo žilama. Vidio je svoju priliku da nadmudri Granvillea i otme mu blago, uz malo ili nimalo opasnosti po svoje ljude. A blago će biti njegov savršeni adut za pregovaranje. Usne su mu se stisnule, pretvorivši njegova lijepa usta u gotovo nevidljivu crtu. Ako kralj želi Decaturovu pomoć, morat će je platiti.

175


Šesnaesto poglavlje

Dok se Portia polako budila, obavijale su je vitice ugodnih snova, povlačeći je natrag u mekane dubine. Ležala je zagnjurena u toplinu, tijelo joj se doimalo tako teškim da se uopće nije mogla pomaknuti, um omamljen od sna. Duge je minute bila dezorijentirana, prizori leda, zatvorenih vrata, hladnih trupala smućivali su njezin um. Tada joj se sve polako vratilo u sjećanje. Još uvijek se nije mogla micati, ali joj se um razbistrio i znala je da leži u krevetu Rufusa Decatura, da je njezino tijelo stisnuto uz njegovo, da se zakotrljala prema njemu kad je svojom težinom pritisnuo madrac. Bila je svjesna blijede svjetlosti u odaji, a neki dio njezina mozga zaključio je da još snježi. Tada se sjetila snježne mećave. Sjetila se Juno, a dok je nepomično ležala u posvemašnjoj tišini što ju je stvarao snježni pokrivač iza prozora, čula je kako kujica diše u podnožju kreveta. Tada je postala svjesna nečega što je gurkalo njezino nago bedro. Košulja se saplela oko njezina struka i nešto joj je dodirivalo golu kožu. Tromo je pomaknula ruku prema dolje i njezini su se prsti stisnuli oko tvrdog komada mesa koji je vlastitim životom treperio, rastao, pulsirao u njezinu dlanu. Portia se osmjehnula. Rufus je još spavao dok je njegovo tijelo izvodilo ludorije, slijedeći vlastite nagone. Igrala se s njim, vrhovima prstiju lagano milujući, gnječeći, odmičući mekanu kožicu i opipavajući vlažan vrh. Ud je poskakivao u njezinoj ruci poput neke slijepe podzemne životinjice. Njezin se smiješak proširio, a preponama joj se širila predivna, troma toplina, pa je slobodnom rukom dodirnula sebe. - Prepusti to meni. - Rufusov pospani glas, hrapav i sa smiješkom u sebi, počeo joj je milovati trbuh, a potom je zavukao ruku između njezinih bedara. Njegovi su prsti našli maleni pupoljak njezina spolovila, vlažni i osjetljivi otvor njezina tijela. Ležali su jedno uz drugo ispod topline pokrivača, igrali se jedno s drugim sve dok žudnja nije rastjerala svaki ostatak tromosti. Rufus ju je nježno okrenuo tako da je njezina leđa privinuo uza se, a potom se savio oko njezine

176


stražnjice. - Ne želim ti povrijediti gležanj - šapnuo je, a njegova svilenkasta brada škakljala joj je rame, izmamivši joj tihi smijeh. - Podigni koljena. Njezino se tijelo tako otvorilo za njega i on je kliznuo u nju, jednom je rukom držeći oko struka, a drugu joj je spustio na zatiljak, toplu i čvrstu. Portia nije mogla učiniti ništa, osim mirno ležati dok su je zapljuskivali valovi ushićenja, budeći sva njezina usnula osjetila. Kad ju je čvrsto stegnuo uza se, ubrzano dišući uz njezin vrat, trbuhom joj pritišćući stražnjicu, njegov je ud pulsirao duboko u njoj, ispunjavajući joj utrobu svojim sjemenom. Osjetila je kako lebdi daleko, bez oblika i težine, mjehurić neopisiva užitka. Rufus je tiho uzdahnuo i srušio se na leđa, a njegove su se ruke opustile na njoj. - Dobro došla u novi dan, guščice. Portia se slabašno nasmijala. - To je bilo prekrasno dobro jutro. O, Juno! uzviknula je kad je na obrazu osjetila vlažan jezik. - Doista mirišeš po čistoći s odobravanjem je promrmljala i potapšala štene po glavi. Juno je kratko zalajala od zadovoljstva i skotrljala se s kreveta, potrčavši prema stubama i natrag. - Trebala bi poći van. - Rufus je odmaknuo pokrivače i ustao. Protegnuo se tako da su se napeli mišići njegovih leđa i stražnjice. Sagnuo se kako bi žaračem raspirio vatru, ubacujući triješće za potpalu, a potom i cjepanice. Portia je uživala u pogledu na njegovo nago tijelo, opazivši kako blijeda svjetlost s prozora obasjava fine crveno-zlatne dlačice na njegovim leđima, duž vitkih, snažnih bedara. Veoma je lijep, pospano je pomislila, žaleći kad je posegnuo za ogrtačem što joj ga je prethodne večeri posudio. Juno je opet zalajala i Portia je sjela u krevetu, zaboravivši na senzualno sanjarenje. - O, Juno, ne! - Za Boga miloga! - uzviknuo je Rufus, okrenuvši se prema kujici koja je čučala na vrhu stubišta, a ispod nje se širila lokvica. - Bijedno stvorenje čak ne zna da se nužda ne vrši u kući! - Nije ona kriva - reče Portia. - Tako je malena i cijelu je noć bila na krevetu. Vjerojatno joj je mjehur bio posve pun. - Baš sam je kanio odnijeti van - mrko će Rufus. Uhvatio je Juno za vrat i odnio je u prizemlje, držeći je u ispruženoj ruci. Portia je slušala njegov glas, smiren, ali nepobitno strog dok je grdio kujicu i potom je spustio pred ulazna vrata. Vratio se s krpom i kablićem, te obrisao lokvu. Ne doima se nimalo zadovoljnim, s krivnjom je pomislila Portia. - Hoću li ja to učiniti? - Ne - rekao je. - Ne može se od nje očekivati da već zna te stvari - naglasila je Portia, svim se silama trudeći zanemariti cviljenje kujice sa snijega kraj kuhinjskih vrata. Trebat će je naučiti da to obavlja vani. - Nisam očekivao da će jedan od mojih zadataka biti navikavanje šteneta na obavljanje nužde vani - suho je rekao Rufus, ižmikavši krpu u kablić. - Nećeš ti to morati raditi. Ja ću se time pozabaviti.

177


Rufus se podigao iz klečećeg položaja. - Valjda će ti to kratiti vrijeme. Portia se podigla na jastucima. - Kratiti vrijeme? Kako to misliš? Rufus je posegnuo za svojom odjećom na škrinji u podnožju kreveta. Neprestano se mučim razmišljanjem o tome što ću učiniti s tobom - rekao je i skinuo ogrtač. - Učiniti sa mnom? - Portia je osjetila kako je obuzima ozlojeđenost na njegov ton. Troma senzualnost nakon vođenja ljubavi nekako je brzo nestajala. Rufus je navukao gaće i hlače. Okrenuo se prema krevetu. - Ovo je vojni tabor, curo. Ovdje nema žena, nema nikakvih prijateljica kojima bi se mogla povjeriti. Svatko ima svoju dužnost... uključujući i mene. - Odijevao je košulju dok je govorio. - Ne mogu te vječito zabavljati ili -Mene ne treba zabavljati! - uzvikne Portia. - Govoriš kao da sam ja neka hirovita brbljavica koja će ti biti na teret. -Ne... ne, ne mislim tako! - rekao je Rufus, uvlačeći košulju u pojas hlača. No činjenica je da ovo nije ni mjesto ni situacija za jednu ženu. I ne znam što mi je činiti s tobom... kako ćeš si kratiti vrijeme. -O, zacijelo ću prišivati gumbe na tvoju odjeću, čistiti tvoju kuću i kuhati tvoje obroke - opasnim glasom reče Portia. - Tako bih ti se trebala kloniti s puta. -Josiahu se to ne bi svidjelo - ozbiljno će Rufus. - Osjećao bi se uzurpiranim. Portia je s nevjericom zurila u njega. On je doista mislio da ona ozbiljno govori! - Ako ti je to takav problem, onda ne razumijem zašto si me pozvao da ostanem - rekla je. U očima mu je bljesnula razdraženost i nestrpljivost. Tada se činilo da ih je snagom volje potisnuo. Prišao je krevetu. Sagnuo se nad njome. Njegova su je usta mamila, a oči zadirkivale. - Zapravo, točno znam što ću s tobom. Držat ću te u svojem krevetu. Pomisao na tebe kako ovdje ležiš i nemaš što raditi osim čekati mene doista je krasna. Portia na trenutak nije mogla odoljeti senzualnom obećanju u njegovu glasu. Odgovorila je tihim smijehom. - Ugodni snovi, milorde. - Podigla je koljeno i pritisnula mu prepone. Rufusove su oči potamnjele. Rukama joj je lagano obavio vrat, ali prije nego je uspio spustiti usta na njezina. Portia se izmigoljila u stranu. - Ali ozbiljno... - O, ja sam ozbiljan - rekao je. - Budi mirna. - Ne! - Portia mu je potezala ruke. - Ovo je važno, Rufuse. Pustio ju je i uspravio se, a lice mu se smračilo od razdraženosti. - Nemam vremena prepirati se oko tako besmislenog pitanja. Jutros moram obaviti gomilu stvari. - Sjeo je na škrinju kako bi navukao čizme. - Besmislenog? Nije besmisleno! - Portia nije razumjela kako on to ne shvaća. - Nalazimo se usred rata, Portia - ustvrdio je kao da govori osobito glupom

178


djetetu. - Moram organizirati ekspediciju. U svjetlu svega toga, doista je besmisleno. - Idete pokušati oteti blago? - Naravno. - Zakopčao je pojas mačem, a kad se opet okrenuo prema njoj, bilo je očito da su mu misli negdje drugdje... još jednom na onom mračnome mjesto kamo ga Portia nije željela slijediti. - A uz malo sreće - rekao je, gotovo sebi u bradu - Cato Granville i ja susrest ćemo se u njegovoj osujećenoj zasjedi. - Nasmiješio se onim hladnim, neveselim, mrkim smiješkom što ga je Portia mrzila. - Baš će biti zgodan zaokret ako Catovu glavu nabodem na svoj mač, ne misliš li? - Znaš što ja mislim - rekla je i ugrizla se za usnu. Rufus ju je trenutak promatrao s onim istim neugodnim izrazom lica, a ona mu je mirno uzvratila pogled. S ulaznih se vrata začuo niz udaraca dok se Juno, mahnita od želje da je pusti unutra, svojim malenim tijelom zalijetala u hrastovinu. - Prokleti pas – reče Rufus, a izraz lica mu se promijenio. – Poslat ću nekoga da ti donese doručak. Želiš li da te odnesem dolje? - Da, molim te - rekla je, ali je u vlastitom glasu čula malodušnost. Spustila je noge s kreveta i pogledala svoj gležanj. Još je bio otečen i još je osjećala pulsirajući bol. Rufus joj je pružio svoj ogrtač. - Nemojmo se svađati, guščice - rekao je, očito se trudeći. - To je nepotrebno. Naći ćemo nešto što ćeš moći raditi. - Želim biti vojnik - reče Portia i gurne ruke u rukave ogrtača. - Uvijek sam to željela biti. Ako se budeš borio u ovome ratu, onda ću se ja boriti s tobom. Razbjesnjela se kad je Rufus prasnuo u smijeh, a sva je njegova napetost nestala kad je čuo tu krajnje smiješnu ideju. - Na bojnom polju nema mjesta za curu! - uzviknuo je. - Nisam bila baš tako loša u sukobu s pukovnikom Neathom - ljutito je rekla, čvrsto stegnuvši ogrtač oko sebe. - Nisi, veoma uvjerljiva imitacija Davida i Golijata. - Rufus se još uvijek smijao. - Ne mogu tvrditi da nisi veoma vješta s nožem. Ali žene nisu dobri bojovnici, curo. -Neke jesu - ukočeno će Portia. - Ivana Orleanska, na primjer. Boadicea, na primjer. Amazonke. -Dosta! - Uzdigao je ruke, glumeći očaj. - Imaš vjetrenjače u glavi, curo. Portia više ništa nije rekla, a Rufus je njezinu šutnju shvatio kao slaganje da se odustane od te smiješne teme. Podigao ju je i odnio niza stube, spustio je na stolac za stolom, poljubio je, razbarušio joj kosu s nemarnom nježnošću i otišao, usput pustivši Juno unutra. Kujica je ushićeno dotrčala do Portije i skočila joj u krilo. Portia joj je odsutno milovala glavu, a zatim se uhvatila za rub stola i oprezno ustala, pitajući se hoće li uspjeti proći kroz svježi snijeg do vanjskog zahoda. Vjerojatno je trebala uporabiti noćnu posudu u sobi na katu, ali nije joj se

179


sviđala pomisao da je ne bi mogla sama isprazniti. Doskakutala je do praonice suđa i našla par drvenih klompa i čvrst štap kraj stražnjih vrata. Gurnula je zdravu nogu u klompu i uz pomoć štapa izišla u stražnje dvorište. Činilo se da je mećava donijela gotovo trideset centimetara snijega. Sunce je blještalo na snijegu, a zrak je bio izrazito leden. Netko je u posljednjih sat vremena očistio puteljak do zahoda. Netko čiji je zadatak voditi računa o udobnostima gospodara, pomislila je. Položaj u društvu svakako donosi određene prednosti. Miris slanine dočekao ju je kad se vratila u kuhinju, pušući u gole ruke kako bi ih ugrijala, otresajući snijeg s ruba ogrtača. -Donio sam vam doručak. - Will se okrenuo od stola na koji je stavljao posuđe. Lagano je porumenio kad ju je vidio. Rufusov ju je ogrtač posve obavijao, ali je ipak djelovala nekako senzualno i intimno. Juno je poskakivala oko Portijinih nogu kao da je mjesecima nije vidjela, a Will je s vidljivim olakšanjem skrenuo pogled na štene. - Dovraga! Kakvo ružno stvorenje! Odakle je došlo? -Došla je sa mnom. Zove se Juno. - Portia je doskakutala do stola, sjela i gladno pomirisala hranu. - Možeš li mi nekoliko minuta praviti društvo, Wille? Želim ti postaviti neka pitanja. -Zar ne može Rufus odgovoriti na njih? - Will je izgledao kao da je zalutao na vještičje sijelo. Portia je popila gutljaj piva i odlomila komad kruha. - Što treba učiniti da postaneš vojnik u Decaturovoj četi? To je bila poznata tema i Will se odmah opustio. -Prvo, čovjek mora biti sposoban napeti jasenov luk i pogoditi metu na udaljenosti od dvadeset tri metra. - Brojio je na prste. - Zatim, mora biti sposoban rukovati konjaničkim mačem. Treće, mora znati pucati iz muškete i ponovno je napuniti za manje od dvije minute... i pogoditi metu na dvadeset koraka. Četvrto, mora znati rukovati kopljem. To je bio impresivan, ako ne i zastrašujući, popis uvjeta. Portia je vilicom uzela komad slanine. - Bi li smetalo ako se netko koristi lakšim mačem od konjaničkog, ili vrbinim lukom umjesto jasenovim? Pod uvjetom da ih pravilno rabi? Will je razmislio o tome. - Ne vidim zašto bi smetalo - rekao je nešto kasnije. - Sve dok se njegovi drugovi mogu osloniti na njega, onda... - Zastao je, znatiželjno je gledajući. - Zašto vas to zanima? - Jer se kanim pridružiti vašoj vojsci - jednostavno je rekla. - I želim da me ti naučiš svemu što moram znati. Will ju je zabezeknuto gledao. - Ne mogu - Možeš, ako si voljan - prekine ga Portia. - Ja već znam dobro mačevati. Vješta sam s nožem. I prilično sam dobar strijelac. Naravno, nikad se nisam koristila oružjem u bitci... osim, jasno, nožem... ali spremna sam to učiniti. - Zna li Rufus? - Will je i dalje izgledao zaprepašteno.

180


- Pa, zna i ne zna - promišljeno će Portia. - No to bi bila tajna. Želim ga iznenaditi. - Pronicavo je promatrala Willa. - Jednom sam ti spasila život. Moglo bi se reći da naplaćujem dug. Prije nego je Will dospio odgovoriti, uzbuđena je vriska prethodila energičnom lupanju na vrata. - To su dječaci - rastreseno će Will. - Slijedili su me. - Ustao je od stola i pošao otvoriti vrata. Dvije malene, dobro umotane figure zakotrljale su se unutra, izgubivši ravnotežu jer su poskakivali kako bi dohvatili kvaku. - Tata dolazi - viknuo je Luke i uspravio se. - Želi razgovarati s Willom - malo pribranije objasni Toby. - Ozlijedila si nogu - ustvrdio je, pokazujući Portiju. -Kako si to izvela? - pitao je Luke, na koljenima stigavši do mjesta gdje je Portia sjedila za stolom. Napeto je promatrao njezin zamotani gležanj. -Spotaknula sam se o zečju rupu - mirno mu je odgovorila. Niti jednom djetetu nije palo na pamet pitati što ona radi u kući njihova oca. -O, što je to? - Toby je opazio Juno, koja se povukla iza košare za cjepanice i pomalo nervozno promatrala ta čudna bića. - To je štene! - uzviknuo je, skočio na noge i jurnuo naprijed. - Gledaj, Luke, to je štene! Juno je zarežala, nakostriješila se i hodala unatrag gotovo do same vatre kad su oba dječaka posegnula za njom svojim željnim bucmastim ručicama, govoreći glasovima vrištavim od uzbuđenja. -Nemojte je prestrašiti - reče Portia. - Ona je veoma malena, a vi joj se činite jako velikima. Dječaci su kimnuli i spustili glasove do šapta, pozivajući je ručicama, nastojeći izmamiti Juno iz njezina skrovišta. - Zašto neće doći? - pitao je Luke. -Jer ste je prestrašili - reče Will. - Maknite se od nje i nekoliko minuta nemojte obraćati pozornost na nju, pa će možda skupiti dovoljno hrabrosti i izići. Dječaci su se na koljenima povukli unatrag, pa su sjedili na petama metar ili dva dalje od Juno, fiksirajući je uzbuđenim plavim očima. -Došli smo po naše mačeve - rekao je Toby, ali nije micao pogled sa šteneta. -Vise na kuki kraj tatina. - Luke je pokazao prstom. Portijin je pogled poletio do kuke gdje je Rufus držao svoj mač, te je prvi put ugledala dva malena drvena mača u koricama od pusta kako vise kraj velikog zaobljenog oružja njihova oca. Nasmiješila se jer je to bio tako apsurdan prizor. - Nebesa! Vi ste par Luciferovih vražićaka! Imate krila na nogama! - Rufus se pojavio na još uvijek otvorenim vratima. Lice mu je bilo rumeno od hladnoće i žustro je pljeskao rukama u rukavicama. Na brzinu se nasmiješio Portiji, ali je očito bio rastresen. - Ah, Wille, drago mi je da si ovdje. Granville svoje blago šalje u petak. Idu cestom za Durham. - Sagnuo se prema vatri, trljajući ruke.

181


- A mi ćemo ih zaustaviti - ustvrdio je Will i osmjehnuo se. - Neki od nas će to učiniti. - Rufus se uspravio i nastavio odrješitim glasom. - Ja ću voditi pothvat. Ti ćeš ostati ovdje kao zapovjednik, a George će biti tvoj zamjenik. Will nije uspio sakriti svoje razočaranje, ali nije se ni pokušao prepirati. Zapovijedi su zapovijedi. - Kako prikladno - promrmljala je Portia tako da ju je samo Will čuo. Hitro ju je pogledao, a ona mu je namignula. Porumenio je i opet se okrenuo k Rufusu koji je nastavio govoriti, žustro izdajući naredbe dok je hodao amotamo. - Dakle, pokreni to, Wille, i naredi opći zbor za petnaest minuta - dovršio je. - O, i povedi dječake sa sobom. - Želimo naše mačeve! - izjavio je Toby, poskakujući prema kuki. - Evo. - Rufus ih je skinuo. - Sad pođite s Willom. Njih su trojica otišla, a Rufus se okrenuo k Portiji. Prišao joj je i dlanom joj uhvatio bradu. - Čini se da se dan malo poremetio - promrmljao je. - Oprosti mi ako se doimam naglim, guščice. Znam da mi je to mana. - O, posve razumijem - odgovorila je i čedno se nasmiješila. - Ti si tako zauzet zapovjednik. Tako mnogo života ovisi o tebi... zaboga, čak i kraljevsko prijestolje i Dražesnu su tiradu ušutkala njegova usta. Ovoga se puta Portia prepustila valu užitka, rastvorila je usne, jezikom je istraživala njegova usta, uranjajući u kutke poput lepršava leptira. Imala je svoj plan i razbit će uštogljene zamisli Rufusa Decatura o tome što žena može ili ne može činiti u ovom svijetu. Dok ne bude spremna zaskočiti ga svojim iznenađenjem, može se pretvarati da je pokorna. Rufus joj je držao bradu dok ju je ljubio, a zatim je pomaknuo usta do vrha njezina nosa, do njezinih vjeđa, do jagodičnih kostiju, slikajući njezine crte lica vrhom jezika i podatnim dodirom svojih usana. Nevoljko se uspravio kad se začuo zov trube. - Dopusti da te opet odnesem u krevet, guščice. Još uvijek izgledaš iscrpljeno. Portia se nije bunila i za nekoliko je minuta opet bila u krevetu, a Juno se sklupčala uz njezina leđa, nakon još jednog odlaska van. - Eto te - reče Rufus, a oči su mu vragolasto svjetlucale. - Lijepo si se smjestila u toplom krevetu i čekaš mene. Baš kako mi se sviđa. - Zvuk njegovih koraka na stubama izgubio se prije nego je Portia uspjela smisliti prikladno drzak odgovor.

Osjećaj koji ju je probudio bio je tako delikatan, tako zamaman, da je na trenutak pomislila da sanja. Tada je postala svjesna zraka na svojoj koži.

182


Njezin je ogrtač bio rastvoren, strane posve raširene, razotkrivajući joj tijelo. I nešto se micalo po njezinoj koži, nešto posve nestvarno, ostavljajući za sobom lagane treptaje užitka. Otvorila je oči i susrela pogled Rufusa Decatura. Bio je nag, oslonjen na lakat kraj nje, a njegov je smiješak otkrivao vragolasto ushićenje. - Nemoj govoriti - tiho je rekao, a kao da želi naglasiti svoju naredbu, dotaknuo joj je usne mekanim perom. Tada je shvatila što je izazivalo taj neobičan i predivan osjećaj. Mirno je ležala, promatrajući ga s divljenjem i čuđenjem. Pero je lepršalo po njezinu uhu, slijedeći ušku u obliku školjke, uvlačeći se unutra tako da se vrpoljila od tako nevjerojatnog osjećaja da je bio bolan, a bila bi progovorila da joj nije stavio prst na usne. Pero je klizilo po njezinim jagodičnim kostima, a potom se spustilo do ključne kosti. Portia je drhtala, a neobična se napetost stvarala u njezinu trbuhu. Njezine su bradavice žudjele za nježnim milovanjem čak i prije nego ga je osjetila. Prije nego je prešao po malenoj dojci i potom nježno... o, tako nježno... milovao bradavicu dok se nije posve ukrutila, a spirala napetosti još se više stegnula u njezinu trbuhu. Lepršavi je dodir prelazio po njezinu trbuhu, dotaknuo pupak, a potom joj je nježno razmaknuo bedra, raširivši ih na krevetu. Svjež, a ipak ne hladan zrak umivao je njezino vrelo središte, stvarajući u njoj osjećaj da je posve otvorena, predivno ranjiva, a ipak se nije bojala, samo ju je ispunjavala duboka i nejasna čežnja. Pero je lepršalo po unutarnjoj strani njezinih bedara, njezino je otvoreno tijelo pulsiralo, a tada se osjećaj promijenio. Vrh, oštriji od perja, a ipak iznenađujuće mekan, bockao joj je kožu dok ga je vukao uz njezino bedro u ravnoj crti, sve se više približavajući središtu. Netremice ju je gledao u oči. Utapala se u jarko plavim jezerima, tako gorljivim, ali ispunjenim nestašnim zadovoljstvom. Željela je govoriti, požurivati ga, vrisnuti od iščekivanja koje ju je tako potpuno ispunjavalo da njezin um više nije vladao njezinim tijelom. U preponama joj je pulsiralo, ispunjavala ih je neizdržljiva čežnja, a ipak je morala izdržati. Očima ga je preklinjala da joj pruži oslobođenje, a ipak je u ovom svijetu osjetila također preklinjala da to nikad ne prestane. Otvorio je njezino središte, vlažne i nabrekle usne koje čuvaju tajne užitka. Njegov je dodir bio tako nježan, ali ju je činio posve izloženom, posve prepuštenom na milost i nemilost užitku što joj ga samo on može pružiti. Cijelu se vječnost ništa nije događalo. Ležala je netaknuta, visjela je na vanjskom rubu blaženstva, a tada je opet pokrenuo nježan instrument zadovoljstva. Njezino je tijelo poskočilo kad ju je uvijek iznova potresala struja nezamislive radosti. Bila je izgubljena za cijeli svijet. Izbezumila se. Nije bila svjesna ničega osim golemih grimiznih valova blaženstva koji su je zapljuskivali. Prije nego je izronila na površinu, Rufus se nasmiješio i pokrio njezina usta svojima, privinuvši je uza se. Kliznuo je u njezino otvoreno, osjetljivo tijelo, a njegov je ud sad postao pulsirajuća potreba. Promatrala ga je širom otvorenim

183


očima, još uvijek uhvaćena na valovima orgazma koji su mijenjali oblik, počeli su rasti, iznova se stvarati. Rufus je kleknuo između njezinih bedara i podigao joj noge na svoja ramena. Uronio je duboko u nju, do samog ruba njezine maternice, i ondje se zadržao, kliznuvši rukama niz njezina bedra kako bi joj obujmio podignutu stražnjicu. Uz tihi je jecaj izvila leđa, nastojeći ga uvući još dublje u sebe dok su se oko njega stezali njezini unutarnji mišići. Vragolasto se osmjehnuo i polako se povlačio iz nje sve dok vrhom svojeg uda nije dodirivao napeti ulaz u njezino tijelo. Potom je, jednim brzim pokretom, opet uronio duboko u nju. Portia je kriknula, opet i opet. Bilo je neizdržljivo, bilo je zapanjujuće, bilo je nezamislivo. Noktima je grebla njegova leđa, očajnički se držeći za njega, čvrsto ga stežući uza se, kao da je on spas u pomahnitalome moru. No na koncu su njezine ruke mlitavo pale s njegovih leđa. - Slatki Isuse, što je to bilo? - Jedva je govorila, ustima priljubljenim uz njegovo rame, osjećajući slani znoj na njegovoj koži. Rufus se otkotrljao u stranu i nepomično ležao, prsa su mu se ubrzano dizala i spuštala, trbuh svjetlucao od znoja. Jedna se teška ruka pomaknula i pokrila njezino spolovilo, prsti su se zavukli u vlažne dlačice. -La petite mort - promrmljao je. - Za one koji su dovoljno sretni da je dožive. -Malena smrt. - Portia je okrenula glavu u stranu i pogledala ga, zadivljenost i čuđenje u njezinim očima. - Mogla bih se naviknuti na takvo umiranje. Malaksalo se nasmijao. - Ne događa se uvijek, curo. U vođenju ljubavi ima i razočaranja. Portia je vrhom kažiprsta milovala njegove bradavice. - Je li to upozorenje? Uhvatio je njezinu ruku svojom i poljubio joj dlan. - Nemoj očekivati da će se nebo svaki put srušiti, ljubavi. -Onda dobro, neću. - Nasmiješila mu se. - Isplatilo bi se doživjeti i nešto manje kataklizmično. Rufus se nasmijao i nagnuo se nad njome kako bi joj namjestio krajeve ogrtača. - Bit će ti hladno. -Ovdje je prilično toplo. -Kao u peći! - ispravio ju je. - Prije nego sam se usudio to krhko tijelo izložiti zraku, napravio sam takvu vatru da se dimnjak gotovo zapalio. Portia sjedne. - Znači, planirao si ovo? -Ne baš. - Spustio je noge na pod. - Odjednom sam dobio nadahnuće. Ustao je, s rukama na bokovima, promatrajući je na krevetu. - Imali smo nekog nedovršenog posla, ako se sjećaš. -O, da - lijeno je rekla. - Sjećam se. - Pogled joj je postao oštriji. - Kad odlaziš? -Ujutro. Moramo pripremiti doček za Granvilleove ljude, kao i za zbrinjavanje blaga. Ne može samo ležati naokolo. - Ne - složila se, a uspjela je zvučati pomalo izgubljeno. - Što misliš, koliko

184


ćeš dugo izbivati? - Teško je reći. Ali najmanje tjedan dana. - Shvaćam - rekla je i žalosno objesila usta. - Tko je želio biti ratnik? - zadirkivao ju je, prstom odmaknuvši uvojak kose s njezina čela. Portia je spustila vjeđe kako bi prikrila bljesak u svojim očima. - Pomirila sam se s tim da ću biti žena koja ostaje kod kuće i brine se - promrmljala je. - Nema razloga za brigu - ozbiljno će Rufus. - Obećavam ti, curo, da ću se ja netaknut vratiti iz ovog pothvata. Koliko se njih neće tako vratiti? Izdala je Cata i njegove ljude Decaturu i njegovoj osveti. Ili je jednostavno zaštitila Rufusa od Granvilleove osvete? Možda se sve to svodi na isto.

185


Sedamnaesto poglavlje

Willu je trećega dana poučavanja bilo jednako nelagodno kao i prvoga. Stajao je na obali rijeke i kritički gledao kako Portia napinje vitki luk od vrbe, gađajući metu postavljenu na debelo deblo gola hrasta. To je zbog hlača, pomislio je. Upravo se zbog toga doima tako neobičnom, posve različitom od svih žena koje je ikad upoznao. No tada je pomislio da nije riječ samo o tome. Premda je to dio problema. Sve to zajedno čini njezinu neobičnost. A Will je konvencionalna duša, koja se uistinu dobro osjeća samo u rutini i okružen ljudima koje poznaje. Sviđaju mu se uzbuđenja odmetničkog života, svakako, ali na to je navikao. Znao je što može očekivati, i što može očekivati od svojih drugova. A ova gospođica Worth neočekivana je i neobična kao da je sišla s mjeseca. Will u početku nije znao misli li Portia ozbiljno kad govori o pridruživanju Rufusovoj četi, ali nakon što su zapovjednik i njegovi ljudi otišli iz Decatura, posve mu je jasno stavila do znanja da je smrtno ozbiljna. Will je otkrio da joj je nemoguće oduprijeti se. Još uvijek nije znao zašto. O, jedno je što ga je ona podsjećala da mu je spasila život, govorila da joj duguje uslugu, ali je ipak mogao odbiti tvrdeći da njegov zapovjednik to nije odobrio, a on ne može postupati bez njegova naloga. Ali iz nekog razloga to nije mogao reći. Savjetovao se s Georgeom, koji je bio Rufusov najstariji prijatelj, čovjek koji je, nakon smrti Rufusovih stričeva, preuzeo ulogu starijeg člana u odmetničkom klanu. A George, umjesto da kaže kako je Portijina zamisao apsurdna, samo je na svoj spokojan način namignuo Willu i rekao: »Zašto ne? Ne može škoditi ako cura malo vježba. Na koncu će to ionako biti između nje i gospodara.« Ponudio se da će on poučavati Portiju težim vještinama rukovanja kopljem i mušketom, prepuštajući Willu finese streličarstva i mačevanja. Činilo se da George nema nikakvih problema sa svojim zadatkom, ali starijeg čovjeka nova učenica ne zbunjuje, za razliku od Willa koji u Portijinoj nazočnosti postaje mutav, sklon prepirci, premda to ne želi, i trapav.

186


Will se silom usredotočio na zadatak pred sobom. Nakon što je pristao na to, ponos mu nije dopuštao da zakaže. Neće on biti kriv ako Portia ne uspije. Dok ju je sad pozorno promatrao, oprezno je testirala ozlijeđeni gležanj prije nego je odaslala strelicu, a nakon tri dana vježbanja poznavao je sve izdajničke znakove nervoze koji su prethodili trenutku gađanja. Držanje njezinih ramena, prilagođavanja stopala. Čekao je da podigne pogled prema nebu, što je uvijek činila prije ispuštanja strelice. Kao i uvijek, bio je svjestan činjenice da se i protiv volje divi njezinoj odlučnosti. Kad bi je sama odlučnost vodila dalje, uspjela bi. Vrba je čvrsta, mnogo čvršća od svakog luka koji se koristi u sportskom streličarstvu, pa je morala uložiti popriličan napor da ga savije, ali sad se činilo da to s lakoćom uspijeva. Uzbuđeni se povik začuo sa staze koja je vodila do rijeke baš kad je odaslala strelicu. Odletjela je sramotno daleko od mete i završila na rijeci, klizeći po ledu. - Mi ćemo je donijeti... mi ćemo je donijeti! - Toby i Luke, i dalje vrišteći, pojavili su se na stazi. - Vidjeli smo te... vidjeli smo te - ponavljali su dok su jurili kraj nje i klizili po ledu kako bi donijeli strelicu. Došlo je do kratka hrvanja dok su se borili za strelicu, a tada je Toby pobjednički klizio po stražnjici do obale, mašući svojim plijenom visoko iznad glave. Luke se rasplakao i ostao nasred leda. Will je otišao po njega i donio ga natrag do obale. - Ne smijete biti ovdje dok vježbamo - rekao je. - Stajat ćemo otraga - bunio se Toby. - Daleko, daleko otraga. Čak ovdje. Skoknuo je nekoliko metara dalje kako bi pokazao. - To nije dovoljno dobro - odlučno će Will. - Povrh svega ostaloga, upropastili ste moje gađanje - rekla je Portia i uzela drugu strelicu iz tobolca. - Ako to opet učinite, lako bih mogla pogriješiti i pogoditi jednog od vas. I što bismo tada? - Netko bi umro? - zamišljeno upita Toby. - Sigurno bi bio ozlijeđen - reče Portia. - Vratite se u selo, a kad Will i ja završimo, doći ću po vas pa ćemo odvesti Juno u šetnju. - Obećavaš? - Obećavam. Nevoljko su pošli, cijelo se vrijeme osvrćući preko ramena. - Mislim - s ustručavanjem će Will - da ne stojite baš kako treba. Morate malo više raširiti noge. - Rumenilo se širilo od njegova vrata prema gore. - Ovako? - Portia je promijenila položaj, razmaknuvši noge, dok je namještala strelicu. - Da, ali vaša ramena... - Will joj je namjestio ramena dok mu je lice gorjelo, u sebi poslavši dovraga svojega bratića. Koraknuo je unatrag. - Pokušajte sada. Strelica je ovoga puta pogodila metu veoma blizu središta. Will je pošao

187


po nju. - To je bilo dobro. - Ne dovoljno dobro - glatko će Portia. - Neka sam prokleta ako danas odem s ove obale prije nego pogodim samo središte mete, Wille. - Opet je uzela strelicu i namjestila je. - Reci mi što još radim pogrešno. Ti sigurno znaš. - Mislim da je riječ o načinu na koji vaši prsti kontroliraju strelicu - plaho je rekao. - Previše je čvrsto držite. - Stao je iza nje i ispružio ruke kako bi joj demonstrirao. Podlakticama je okrznuo njezine dojke i skočio unatrag kao da se opekao. Portia se okrenula prema njemu. - Čuj, Wille, zar ne možeš zaboraviti da sam žena? - Ne baš lako - rekao je. - Osobito zato što ste Rufusova družica u krevetu. - Oh. - Zamišljeno se počešala po glavi. - Zar ne bi o meni mogao razmišljati kao o nekoj od drugih žena koje dolaze u selo? Will je samo zurio u nju kao da je izgubila zdrav razum. Uzdahnula je. Čini se da ne bi. Pa, gledajmo na to ovako. Što se mene tiče, ti si Rufusov bratić i stoga si meni gotovo poput brata. Ne bi li na mene mogao gledati kao na sestru? - Valjda bih mogao pokušati - Will reče, pomalo mrzovoljno. - Ali to nije lako. Nikad nisam imao sestru... i ne vjerujem da bi vam bila imalo slična, čak ni da sam je imao. Portia je odustala. Will će se na koncu naviknuti na nju. Njezino vježbanje s Georgeom bilo je daleko lakše. Stari je vojnik vidio samo svoj zadatak, a kad je jednom zaključio da njegova učenica misli posve ozbiljno, poučavao ju je s prozaičnom učinkovitošću kakvu je primjenjivao kod svakog novaka. Portiji je trebalo neko vrijeme da se navikne kopljem napadati vreću slame, zamišljajući da opako oštar vrh prodire kroz ljudsko meso. Nije bila po prirodi krvožedna, a Georgeove lekcije iz anatomije, pri čemu joj je ukazivao na najučinkovitija mjesta kontakta, bile su nevjerojatno slikovite. Međutim, govorila je sebi da je to samo vježba. Mora dokazati Rufusu i njegovim ljudima da ona to može. Da se na nju mogu osloniti u svakoj situaciji. To ne mora značiti da će doista nekomu pokušati prosuti utrobu. Mušketa je bila bolja. Postoji određena udaljenost prilikom ispaljivanja metka, premda se nije zavaravala po pitanju štete koju bi nanio. Njezini su dugi, tanki prsti bili vješti i brzi, pa gotovo uopće nije imala problema u svladavanju vještine ponovnog punjenja u zadanog vremenu. Ali oružje je bilo teško na njezinu ramenu, i ruka ju je boljela od trzaja nakon pucanja. Za nekoliko je sati dobila veliku modricu i morala je iskoristiti svu svoju snagu kako bi nastavila vježbati, ne pokazujući Georgeu koliko je to bolno. Mačevanje je bilo najbolje. Jack ju je naučio koristiti se mačem kad je imala dvanaest godina. Bio je izvrstan u tom sportu sve dok mu konjak nije uništio vid, a drhtanje mu je onemogućavalo da drži bilo što teže od boce pića. Will je bio mnogo opušteniji dok su vježbali mačevanje u Todovoj staji. Portia je bila tako vješta da je nije trebao mnogo poučavati, pa su njihove vježbe uskoro

188


postale užitak za oboje. Kako su dani prolazili bez ikakvih vijesti, Portia je prikrivala svoju zabrinutost. Govorila je sebi da je bolje ako Rufus dulje izbiva. Željela je biti veoma vješta kad se on vrati. Željela je da George i Will bez ustručavanja mogu reći da je dovoljno vješta i može stajati uz njih u bitci. Njezine su vježbe privlačile promatrače. U početku ih je to zabavljalo i bili su skeptični. Ali tada je došlo do suptilnih promjena u njihovim stavovima. Njihove su primjedbe postale ohrabrujuće umjesto pomalo podrugljive, a uskoro su nudili i vlastite savjete. Portia je počela osjećati da svakim danom nekako - i sve sama, bez Rufusa - stvara svoje mjesto među tim ljudima. Niti jednom nije se osjetila ugroženom zbog svojeg položaja jedine žene među pripadnicima zloglasne bande divljih odmetnika. Iskustvo ju je naučilo da od muškaraca očekuje najgore, osobito ako su u skupinama, a u početku je mislila da se suzdržavaju jer ona pripada njihovu gospodaru i nitko se ne bi usudio gurati na zapovjednikov teritorij. Ali to ne bi spriječilo lascivne poglede, uvredljive seksualne aluzije, usputne primjedbe i ponižavajuće šale. Ali nije bilo ni toga. To je bilo ugodno iznenađenje, a malo je promijenilo njezine odavno stvorene zaključke o muškom spolu općenito. Vježbala je s Willom vatreno mačevanje u Todovoj staji kad se Rufus vratio. Ujahao je u selo malo ispred svojih ljudi, pa je stigao bez fanfara, želeći iznenaditi Portiju. Razočarao se kad je našao praznu kolibu, pa ju je pošao potražiti u kantinu. - O, cura je u ovo doba dana obično s Willom u Todovoj staji - mirno ga je obavijestio Josiah okružen loncima. Rufusa je to zaintrigiralo. Kakav bi posao mogao odvući Willa i Portiju u staju? Zaputio se onamo i zastao kad je čuo zveket čelika o čelik. Mršteći se, kliznuo je kroz napola otvorena vrata staje i stajao u sjenkama promatrajući dvije vitke figure. Odmah je shvatio da je Portia vješta. Bila je brža od Willa, i možda zbog svoje brzine malo manje precizna u svojim napadima, ali je s besprijekornom preciznošću parirala njegovim napadima i protivnik ju je rijetko uspijevao iznenaditi. Bože, kako mu je nedostajala! Čak i u zaokupljenosti planiranjem, usred opasnosti i u uzbuđenju pobjede, neprestano je mislio na nju. Jedva je čekao da se vrati k njoj... jedva je čekao da mu kaže da je i on njoj nedostajao jednako kao ona njemu. Međutim, nije potišteno sjedila dok njega nije bilo, kiselo je pomislio. Trenutak ju je promatrao, nezamijećen, uživajući u prizoru. Njezina su ga gracioznost i entuzijazam podsjetili na nesputani ples, na okretan, gibak način na koji se svojim tijelom koristila tijekom ljubavnog čina. Ushićeno se nasmijala kad je u pariranju uhvatila Willovu oštricu, a on je, doimajući se mrko odlučnim za razliku od nje, spustio vrh svojeg mača. - Bravo, guščice. - Rufus je izišao iz sjenki i s odobravanjem pljeskao.

189


- Rufuse! - Portia je bacila svoj mač na balu slame, jurnula kroz staju i bacila mu se u zagrljaj, omotavši mu noge oko struka i ruke oko vrata, ljubeći ga s besramnom strašću. - Na sigurnom si - rekla je uz njegova usta. - Bila sam tako zabrinuta, mada sam nastojala biti hrabra. - Jasno da sam na sigurnom - naglasio je dok joj je rukama držao stražnjicu. - Ali, jesi li oteo blago? - Prebačeno je u Newcastle. - Ima li žrtava? - pitao je Will, nadajući se da ne zvuči onako smušeno kako se osjećao. Nije znao kamo bi gledao. Šake njegova bratića doimale su se tako velikima, a Portijina stražnjica tako malenom. -Nekoliko - reče Rufus. - Ali nema mrtvih na našoj strani. Uslijedio je trenutak tišine. Portia nije mogla podnijeti neizvjesnost. Morala je saznati, čak i ako će to ugroziti ovaj trenutak ponosnog susreta. Je li izdala Cata tako da je izazvala njegovu smrt? - Cato? - Pitanje od jedne riječi kao da je eksplodiralo u tišini. Rufus ju je spustio na pod. - Granville nije sudjelovao u zasjedi - rekao je. Prepustio je to svojim ljudima... srećom po njega - dodao je i hrapavo se nasmijao. - Tako smo ih temeljito porazili da bismo dobili našu priliku, on i ja. - Tada je, uz gotovo vidljiv napor, uklonio tminu iz svojih očiju i žustro rekao: - Dakle, zašto mačuješ s Willom? Will je pogledao Portiju, a ona je pogledala Willa. Potom je Portia duboko udahnula i rekla: - Will i George su me poučavali svim potrebnim vještinama da bih se mogla boriti u vojsci. - Što? - oštro upita Rufus. -Rekla sam ti da se želim pridružiti tvojim ljudima - mimo će Portia. - Sada ti mogu dokazati da sam posve sposobna za to. Dovoljno sam dobra, nisam li, Wille? - Fiksirala ga je prodornim pogledom, kao da ga snagom volje želi primorati da govori. Willu se činilo da mu se tlo pomiče pod nogama. Rufus je izgledao kao da ne može vjerovati svojim ušima. Ali Will nije bio kukavica. Rekao je: Mačevanje joj ide bolje nego meni, i sasvim je dobra s lukom. - Hvala, Wille - tiho će Portia. Hitro ju je pogledao, a zatim je slegnuo ramenima. - To je istina. Jednom ste mi spasili život i ne bih se bojao kad biste opet bili kraj mene. Doista velika pohvala! Portia je porumenjela od zadovoljstva. Obuzeo ju je poriv da ga poljubi, ali vojnici ne idu naokolo grleći svoje drugove po oružju. - Zar mi govoriš da si i Georgea uvukla u taj apsurdni pothvat? - oštro će Rufus. - Je, milorde. Učio sam je koristiti koplje i mušketu. - George se javio iza njega. Čuo je za gospodarev povratak i odmah je došao kako bi čuo vijesti o ekspediciji. Sudeći po gospodarevu eksplozivnom izrazu lica, činilo se da bi se

190


Portijin plan mogao izjaloviti. - Cura će biti sasvim dobra, gospodine. Ljudi su je gledali kako vježba. Svi dijele isto mišljenje. To je bilo nešto što Portia još nije čula. Lice joj je porumenjelo. S hitrom je odlučnošću, prije nego je Rufus dospio reagirati, rekla: - Dokazat ću ti, Rufuse. Upravo si me vidio kako se mačujem, ali mačevat ću se s tobom. - Jurnula je po svoj mač i zamahnula njime u brzom pozdravu protivniku. - Zatim ću pogoditi tri središta mete iz šest pokušaja, i pokazat ću ti kako mogu pucati iz muškete i ponovno je napuniti za malo više od minute... a potom ću ti pokazati kako mogu rasporiti balu sijena. - Oči su joj blistale od silne potrebe da ga uvjeri; riječi su joj navirale iz usta poput nezaustavljive kaskade. - Ako mi samo dopustiš Rufus podigne ruku. - Ne moram te vidjeti kako činiš sve to - rekao je odsječnim glasom. - Ako Will i George kažu da to možeš, meni je to dovoljno. Ali to ništa ne znači, curo. Zar doista misliš da ću ti dopustiti da se izlažeš opasnostima bojnog polja? Portia je uspravila ramena i pogledala ga, malo nakrivljene brade i odlučnih usta. - Ako se želim izložiti tim opasnostima, onda je to moja stvar, a ne tvoja, Rufuse. Dovoljno sam dobra da bih se borila pod tvojim stijegom, a uvredljivo je kad kažeš da to nećeš dopustiti samo zato što sam žena. Ako su tvoji ljudi spremni prihvatiti me, zašto bi ti to sprečavao? Po završetku tog strastvenog govora tišina u staji bila je tako napeta da je mogla prsnuti. Nitko nije opazio da se George tiho povukao. Rufusov je izraz lica bio nečitljiv, a tada je otresito rekao: - Wille, za sat vremena podnijet ću izvještaj o ekspediciji. Opći zbor u dvorani za vježbanje. Will je napola salutirao i izišao iz staje, s očitim olakšanjem. Rufus se opet okrenuo k Portiji koja ga je još uvijek promatrala s vatrenim izazovom u očima. - Zar me baš moraš tako bijesno gledati? - pitao je uz pomalo upitan osmijeh. - Kamen bi mi priredio topliju dobrodošlicu. Portia je oklijevala. Sad je vidjela koliko je umoran. Bio je siv od umora, imao je velike podočnjake, usta su mu djelovala blijedo okružena bradom. Obuzeo ju je osjećaj krivnje jer je prešla u napad prije nego je imao vremena oporaviti se od putovanja. Pitanje nije od tako životne važnosti da ne bi moglo čekati dok se propisno ne pozdrave. - Žao mi je - rekla je, odmah se pokajavši. - Izgledaš tako umorno, ljubavi. - To je blago rečeno - rekao je i rukom prešao po bradi. - Silno mi treba kupka i čista odjeća, a ni šalica medovine ne bi mi škodila. - Sve ti to mogu osigurati - reče Portia i nasmiješi se, a potom ga uzme za ruku i povede van. Držala ga je za ruku dok su hodali prema kolibi u tišini koja je sad sadržavala zadovoljstvo i iščekivanje. Rufus je otvorio vrata kolibe. - Da... da, i ja sam oduševljen da tebe vidim, Juno... mislim. - Obraćao se kujici koja je poskakivala na stražnjim nogama i lajala u prodornoj ekstazi pozdrava. Portia je podigla ruku i nježno dotaknula Rufusovo lice, vrhom prsta

191


prešavši preko njegovih usta. - Donijet ću ti medovinu. - Napunila je vrč u smočnici. - Hoću li ti pripremiti kupku? - Molim te. - Rufus je zastenjao kad je sjeo za stol i ispružio svoje duge noge. - Bože, kako sam iscrpljen. Jahali smo dvanaest sati bez odmora. Portia je dovukla kadu do vatre i uzela bakreni kotlić s kuke, lagano zateturavši pod njegovom težinom, ali kad joj je Rufus pokušao pomoći, odmahnula je glavom. - Mogu napeti vrbin luk, Rufuse, i kopljem masakrirati vreću slame. Sigurno mogu nositi i kotlić vruće vode. Rufus je uzdigao obrvu, ali ništa nije rekao. Međutim, pustio ju je da sama ulije vrelu vodu u kadu, a on je počeo otkopčavati haljetak od bivolje kože. Izuo je čizme i čarape, a potom je ustao kako bi otkopčao pojas, te skinuo hlače i donje rublje. Možda je bila sebična, ali Portia je bez ikakva osjećaja krivnje odbacila svako suzdržavanje. - Jesi li tako umoran jer nisi spavao u Newcastleu? nedužno je pitala kad je zakoračio u kadu i polako se spustio u vodu, a duge su mu noge visjele preko ruba. - Ili si bio previše zauzet gradskim zabavama da bi imao vremena za nešto tako dosadno kao što je spavanje? Rufus ju je promatrao suženim očima. - Zar možda pokušavaš započeti još jednu svađu? - Ovo je nešto drugo - rekla je i kleknula kraj kade. - Osjećam potrebu za malo uzbuđenja. - Nagnula se nad njega i poljubila ga, provlačeći mu prste kroz bradu, a njezin je jezik, vješt i nezaustavljiv, zahtijevao ulaz u njegova usta. Rukom je prešla niz njegov snažan vrat, preko prsa, kratko se zaustavivši na bradavicama, prstima podižući kovrčave crvene dlačice na njemu. Rufus je spustio glavu na rub kade i zatvorio oči, prepuštajući se njezinim milovanjima, zamamnom osjećaju što su ga izazivali njezini nestašni prsti kad je uronila ruku u vodu, svirala po napetoj koži njegova trbuha. A potom niže, između njegovih bedara, podižući njegov mekani ud, držeći ga na dlanu, nježno ga stišćući, povlačeći malenu kožicu kako bi našla osjetljivi vrh. Naglo je oživio na njezinu dlanu i ona se tiho nasmijala, grickajući mu kut usta, jezikom tražeći rupicu na njegovoj bradi. - Nebesa, ti bi i mrtvaca dovela u iskušenje - promrmlja Rufus. - Što si točno radila dok mene nije bilo? Portia se nagnula naprijed i milovala ga trepavicama, dodirujući mu usne. - Da vidim... streličarstvo, mačevanje, ubijanje vreća slame, punjenje mušketa... o, i sanjarila. Imala sam mnogo vremena za sanjarenje dok sam sama ležala u onom velikom krevetu. I vjerujem da sam nešto naučila iz tog sanjarenja dodala je uz tihi pobjednički smijeh, a potom je sjela na pete. - Što ti kažeš, lorde Rothbury? - Kažem kako je vrijeme da ti dadem nešto o čemu ćeš sanjariti - rekao je. Skini tu odjeću. Uzbuđenje joj je bljesnulo u očima. - Ovdje... sada? - Da. Požuri.

192


Portia je ustala kako bi zbacila odjeću sa sebe, a zatim je, naga, stajala i promatrala ga odozgo, nesigurna što će biti dalje. - Dođi ovamo. - Posegnuo je za njezinim rukama i povukao je dolje. Klekni preko mene... Tako je. Sad me uvedi unutra. Portia je slušala njegove upute, zubima uhvativši jezik, lagano se mršteći u koncentraciji. Lagano se uzdigla kako bi ga uvukla u svoje tijelo, a potom se polako spustila tako da je zajahala njegove bokove. - Sada ti vodiš glavnu riječ - rekao je Rufus, uhvativši je rukama oko struka. - Krećeš se kako želiš. Što god ti se čini pravilnim. Ti imaš kontrolu. Portijine su se oči raširile, ali je brzo shvatila da je rekao istinu. Ne samo da je kontrolirala vlastiti užitak, već i onaj svojeg ljubavnika. Ushićeno se nasmijala, gledajući njegove reakcije u jarkoplavim očima, osjećajući svaki treptaj njegova tijela kao da je njezino. Željela ih je oboje zadržati u tom veličanstvenom carstvu osjeta, pa je na trenutak osjetila razočaranje kad je shvatila da na koncu nikako ne može zadržati plimu strasti koja je pomela ograde kontrole. Ali to je bio samo kratkotrajni bljesak razočaranja u kaskadama užitka. Dugi ton trube koji je odzvanjao zrakom naglo je trgnuo Rufusa iz transa. Grom i pakao! Zar je već prošlo sat vremena? - Potapšao je Portijin bok. Ustani, ljubavi. Moram poći. Portia je nevoljko ustala, a s Rufusa se slijevala voda. - Majko Božja! uzviknuo je. - Što se dogodilo tvojem ramenu? - Dotaknuo je sad već požutjelu masnicu koja se protezala od njezina vrata preko ramena. - To je od trzaja muškete - objasni Portia. - Ali sad se služim jastučićem od savijene krpe, pa je mnogo manje bolno. Rufus je stajao i mrštio se kao da će nešto reći, ali je tada kratko odmahnuo glavom i izišao iz kade. Posljedice svoje odluke sama će snositi, a ukoliko to mora naučiti na teži način, neka bude. Jasno mu je stavila do znanja da ne želi biti mažena i pažena, ne želi nikakve ustupke. - Odjeni se - rekao je dok se žustro trljao ručnikom. - Sazvao sam opći zbor, a ti nisi izuzeta. Portia nije bila sigurna je li ga dobro razumjela. Gotovo ga je oprezno promatrala. - Jesi li ti... hoću li ja... smijem li... ? - Da, jesam... da, hoćeš... da, smiješ se pridružiti vojsci - rekao je Rufus tonom koji nije zvučao osobito ushićenim zbog njegove kapitulacije. - To se protivi mojoj prosudbi, ali nemoj očekivati nikakve ustupke. Ni od mene, ni od bilo koga, je li to jasno? Ljutito ju je gledao, ali Portia se samo oduševljeno smiješila. Nimalo joj nije smetalo da u ovom slučaju zapovjednik zamijeni ljubavnika. - Ne bih ni željela da bude drukčije, milorde. - Istrgnula mu je ručnik iz ruke i obrisala se prije nego je na brzinu navukla odjeću. - Što misliš, koliko vrijedi Catovo blago? Rufus je zakopčao pojas. Bio joj je napola okrenut leđima, pa nije vidjela njegov izraz lica. - Dovoljno - rekao je.

193


Dovoljno za kraljev oprost. Dovoljno za restituciju kuće Rothbury. Dovoljno da iz ruku Cata Granvillea istrgne ono što mu pripada pravom rođenja.

194


Osamnaesto poglavlje

Portia je potrbuške puzala dok s vrha brežuljka nije imala jasan pogled na dvorac Granville. Most je bio spušten, a dok je gledala, skupina vojnika je marširala iz dvorca. Nad njima su na vjetru vijorili stjegovi Granvillea i Parlamenta. Vidjela je maleni otočić nasred opkopa. Trebat će joj petnaest minuta da se spusti dolje, pet minuta da ostavi poruku za Oliviju, i možda dvadeset minuta da se popne natrag na brežuljak. Kako će tako dugo izbivanje objasniti Paulu, svojem sadašnjem partneru? Oprezno se povukla i ustala. Paul je sjedio na tlu, leđima naslonjen na veliki kamen, i spokojno jeo jabuku. Njihova dva konja, vezana za mlado drvo, bila su zauzeta sadržajem svojih zobnica. - Što misliš, koliko će ostalima trebati da stignu ovamo? - ležerno upita Portia. - Will je rekao da ih možemo očekivati prije zalaska sunca - odgovori Paul. - Sigurno nije očekivao da ćemo tako brzo završiti. - Nasmiješio se i bacio jezgru jabuke. - Ne bismo uspjeli da vi niste otkrili one tragove. Portia je otvorila svoje bisage i izvadila malen zavežljaj. - Zar si pojeo svu piletinu, Paul? - Mislio sam da ste rekli da vam se ne sviđa. - Nikad nisam rekla tako nešto - pobunila se. - O, dobro, valjda će mi sir biti dosta. - Opušteno je sjela na kamen i jela kruh i sir. - Je, mislim da ih uopće ne bismo vidjeli da niste otkrili one tragove - rekao je Paul, grančicom čisteći zube. Portia se pomalo samodopadno nasmiješila. - Svakako su se iznenadili kad smo skočili pred njih. - Ona i Paul su dobili zadatak slijediti dva čovjeka, koji su putovali kao dobrostojeći farmeri, ali je Will preko svoje špijunske mreže čuo da su zapravo kuriri pobunjenika koji nose informacije od generala Fairfaxa u Hullu do lorda Levena koji se utaborio ispred Durhama.

195


Paul se tiho nasmijao. - Je, gospodar će biti zadovoljan onim što smo izvukli od njih. Slijedili su dvojicu muškaraca do malena sela oko osam kilometara od njihova sadašnjeg mjesta za piknik i uspjeli su ih neugodno iznenaditi. Posljedica toga je činjenica da su dva kurira sad zaglavila u jednom kokošinjcu, gdje čvrsto vezani očekuju eventualni spas, a papiri što su ih nosili nalaze se u unutarnjem džepu Portijinih bisaga. Prilično zanimljivi papiri, također, koji razotkrivaju informacije o kretanju trupa što će biti od vitalne važnosti vojsci rojalista. Will je Portiju i Paula poslao na taj zadatak dok su on i ostatak patrole pošli za malenom četom Granvilleove vojske, nadajući se okršaju. Tijekom zimskih mjeseci rat je bio sporadičan u sjevernom pograničnom području. Sastojao se od kratkih okršaja i špijuniranja, opsada i povremenih prepada. Otkako je Leven doveo svoju škotsku vojsku preko granice, nisu se vodile nikakve odlučujuće bitke. Rojalističke su snage još uvijek držale sjever, uz izuzetak Hulla, ali proljeće se osjećalo u zraku, vojske će se uskoro moći slobodno kretati, a rojalističke snage pod vodstvom lorda Newcastlea sad su brojčano slabije. Kad bi se dva krila pobunjeničke vojske udružila, na sjeveru bi kralj doživio poraz. Rufusa će sigurno veoma zanimati informacije što ih Portia nosi u svojim bisagama. - Idem malo prošetati, Paule. - Kliznula je s kamena. Paul je samo nešto progunđao i zatvorio oči, prekriživši ruke na prsima ispod plašta, pripremajući se malo odrijemati. Portia je znala da je mislio da ona samo ide obaviti prirodnu potrebu, pa ga je ostavila u tom uvjerenju. Uz malo sreće, prespavat će dobar dio poslijepodneva... možda će se čak uspjeti vratiti prije nego se probudi. Kretala se brzo i lukavo, kako je naučila tijekom posljednjih tjedana, kroz maleni šumarak koji je pokrivao padinu što vodi dolje prema dvorcu, hitro trčeći od jednog do drugog stabla, koristeći se zaklonima od kamenja i grmlja. Njezine hlače i haljetak bili su od tamne vune, stapajući se s krajolikom, a vatrenu boju kose skrivala je tijesno pripijena kapa. Za pojasom je nosila mač i nož... a bude li ih trebala upotrijebiti, to neće biti prvi put. Posljednjih je tjedana mnogo naučila, između ostaloga i to da skrupule o prolijevanju krvi nestaju ako je ugrožena vlastita krv. Polako se kretala oko opkopa dok nije stigla do otočića. Ožujsko je sunce sad već pružalo toplinu; ublažila se opaka hladnoća zimskog vjetra. Za tjedan dana led na opkopu bit će previše tanak da Olivia iziđe na klizaljkama. Ovo je Portijina posljednja prilika da ispod kamena ostavi obećanu poruku. Neprestano je razmišljala kako bi mogla Oliviji dostaviti poruku, ali tek joj se danas pružila prva prilika. Čak i da je mogla neopazice otići iz sela Decatur, bila je previše zauzeta da bi se upustila u takvu ekspediciju. Gospodar Decatura održao je riječ i ona je kao novakinja prihvaćena u

196


vojne redove bez obaziranja na njezin spol ili odnos s gospodarom. Zauzimala je nizak položaj i redovito su joj dodjeljivali dosadne i naporne zadatke, kao što je održavanje oružane u savršenom stanju. Obavljala je dužnost stražara kad je na nju došao red, a ako je to značilo da će Rufus sam provesti noć, on je to prihvaćao bez pogovora. Kad je Rufus odlazio u pohode, nije uvijek uključivao nju među one koji su ga pratili. Jednom je prigodom postavila pitanje zašto je isključuje, ali joj je rekao da je provjerio raspored i vidio da je zapisana za vježbu gađanja iz topa. Portia je nevoljko došla do zaključka da Rufusu uistinu nije palo na pamet da bi mogao promijeniti raspored kako bi se izbjegli takvi konflikti. Današnji je maleni pohod započeo kao rutina. Will je provjeravao mrežu špijuna koju je imao u tom području, te je sa sobom uzeo odred od deset ljudi, uključujući Portiju i Paula. Inače bi se zadovoljio samo traganjem za pobunjeničkim kuririma, ali vijest da se malena četa Granvilleovih ljudi približava iz Yorka zagrijala mu je krv. Želio je sudjelovati u okršaju, bez Rufusa ili Georgea. To bi bio prvi put za njega i dobra prilika da dokaže svoje vještine zapovjednika na bojnom polju. Willu se činilo da je slanje Portijie i Paula za kuririma, što nije bio osobito opasan zadatak jer su bili bolje naoružani nego njihov plijen i imali su prednost iznenađenja, savršeno rješenje. Dogovorili su se da će se u suton opet sastati i zajedno se vratiti u selo Decatur. To je Portiji davalo dva sata vremena da obavi svoj zadatak na opkopu. Sasvim dovoljno. Pogledala je dvorac s čijih su se kruništa i kula vijorili stjegovi. Na ledu, gdje će je skrivati otočić, bit će nevidljiva za one na mostu i promatračnicama, a kad se jednom nađe na samom otočiću, nitko je neće otkriti. Unatoč tomu, morala je duboko udahnuti da bi skupila hrabrost, izišla iz sigurnosti grmlja i zakoračila na led. Izgledao je zelenkasto i prozirno, a začula je zloslutno pucketanje dok je hodala naprijed. - Grom i pakao! - progunđala je, sagnula se i potrčala preko leda. Nije imala pojma koliko je opkop dubok, ali čak i da je plitak, našla bi se u nebranom grožđu kad bi propala kroz led. Uspentrala se na otočić usred glasnih i uznemirenih pataka, te se odmah uvukla u grmlje. Veliki je kamen bio ondje gdje se sjećala. Izvadila je pismo iz unutarnjeg džepa haljetka i gurnula ga ispod kamena, a zatim se pripremila za bijeg natrag. Čula je glasove trenutak prije nego je izišla iz skrovišta. Bili su malo dalje, pa je potrajalo trenutak dok nije shvatila da je jedan Olivijin. Ali čiji je drugi, dovraga? Jedno je kad bi je Olivia ovdje vidjela, ali ne smije dopustiti da je opazi netko drugi. Nije se imala kamo sakriti. Otočić je bio tek malo veći od velikoga kamena, a ona se nalazila u jedinom mogućem zaklonu. Možda Olivia kliže po opkopu i proći će kraj otočića. Glasovi su se približavali. Bili su visoki i gorljivi, ženski. Portia se namrštila, tražeći po svojem pamćenju. U drugom je glasu bilo nečega poznatog... ah, sjetila se. Pripadao je Phoebe. Dianina mlađa sestra.

197


Nije opasno, osim ako se nije dramatično promijenila. Sjela je na kamen i čekala. Djevojke su stigle na otočić. - Kamen je iza grmlja - rekla je Olivia, pomalo zadihano. - Obećala je da će ostaviti p-poruku, ali to još nije učinila. Bojim se da možda nije stigla do Decatura. - Stigla sam onamo, itekako, dušice - rekla je Portia, uživajući u trenutku iznenađenja. Olivia je ciknula od šoka i ushićenja. Podigla je ruke. - O, Portial Portia ju je zagrlila. - Ostavila sam ti poruku, ali sad je nekako suvišna. - Sa smiješkom je promatrala Olivijinu družicu. Phoebe se uopće nije promijenila. Njezino je okruglo lice bilo ružičasto od iznenađenja, iskrene sive oči pune dobrote. - Nebesa, kako si nas prestrašila - ustvrdila je, prilično nepotrebno. - Olivia je bila sigurna da si mrtva. Kako si neobično odjevena. - To je veoma praktična odjeća za moj sadašnji način života - reče Portia i veselo se nasmije. - Olivia je mislila da ćeš biti ljubavnica lorda Rothburyja. Zar mu se sviđaš u hlačama? - Pitanje je izražavalo jednostavnu radoznalost. - Ne u krevetu - vragolasto će Portia. - Nosiš mač! - dahne Olivia. - Zašto? - Jer sam vojnik - strpljivo će Portia. - Uvijek sam to željela biti. - Da, to si rekla u Londonu - primijeti Phoebe. - Sjećam se. - Kad smo sve prisegnule da ćemo se držati naših ambicija, da nećemo biti obične. - Pa, mislim da ja nisam prekršila nagodbu - reče Portia. - Nema ničeg običnog u životu vojnika. - Ja nisam baš daleko dospjela sa svojom ambicijom - pomalo zlovoljno reče Phoebe. - Pokušavam pisati poeziju, ali nisam osobito zadovoljna svojim nastojanjima. Čini mi se da uvijek nešto nedostaje. I ne mogu činiti dobra djela kad nam zbog rata nije dopušteno izlaziti iz dvorca. Olivia nije slušala tu razmjenu. - Znaš k-koristiti mač? - pitala je Portiju, a u očima joj se vidjela nevjerica. - Naravno. - Onda nam pokaži. Portia je shvatila koliko se udaljila od Olivijina života. - To nije igračka tiho je rekla i promijenila temu. - Dakle, Phoebe, što te dovodi na sjever? - O, moj otac! Izjasnio se za Parlament, pa je ovamo doveo vlastitu vojsku da se pridruži generalu Fairfaxu, a smatrao je da ću biti najsigurnija u dvorcu Granville s Dianom - s gnušanjem će Phoebe. - Da, Portia. A D-Diana mrzi nju više nego mene. - Gospode, to je sigurno teško - reče Portia. - Užasno je - ustvrdi Phoebe. - Ona je tako grozna osoba. Mislila sam da će je možda brak i djeca učiniti ljubaznijom, ali ništa od toga... o, gledaj, odakle su se stvorile ove mrlje? - Potišteno je trljala zbirku točkica na svojem plaštu.

198


- I volan tvoje podsuknje je poderan - susretljivo će Olivia. - O, Bože! - cviljela je Phoebe. - Kako? - Kad si pala na ledu. - Ne znam dobro klizati - reče Phoebe i žalosno uzdahne. - Spotičem se o vlastite noge samo dok hodam, pa kako bih onda mogla očekivati da ću ostati uspravna s ovime na čizmama? - Podigla je jednu nogu za koju je bila pričvršćena koštana klizaljka. - Ionako nećete više dugo moći klizati. Led se stanjio - reče Portia, želeći je utješiti. - Da, i baš bi meni bilo slično da propadnem u vodu - reče Phoebe. - Tako sam debela. Diana kaže da sam kao slon. Portia je kritički promatrala Phoebe. - Nisi debela. Zaobljena si. - Ja ne bih mogla nositi hlače - reče Phoebe. - Možete li zamisliti kako bih izgledala? Olivia se zagrcnula od smijeha, a Portia reče: - Zašto bi to željela? - Ne želim - reče Phoebe. - Srećom. - Zatim je veselo prasnula u smijeh koji je preobrazio njezino lice, rastjeravši potišteni izraz u njezinim očima. - Pa, drago mi je da si ovdje i Olivia ima društvo - reče Portia. - Bila sam zabrinuta za nju. - Ispričala sam Phoebe što si učinila Brianu - reče Olivia i ponovno se nasmije. Portia se nasmiješi. - Što smo obje učinile, dušice. - Potom se uozbiljila. - Što je tvoj otac rekao kad sam nestala? Olivia odmahne glavom. - Bio je veoma ljutit. Ali rekla sam da ne znam kamo si otišla, ili zašto. Činilo se da mi vjeruje. A tada se dogodilo nešto veoma loše. Ne znam što. Ali znam da tebe okrivljuje za to. Portia kimne. To je i očekivala. - Moram ići - naglo je rekla. - Drago mi je da je Phoebe ovdje s tobom, Olivia. Zbogom. - Šmugnula je kraj njih prije nego su shvatile da ona doista tako naglo odlazi. Na brzinu im je mahnula i jurnula preko leda, te hitro nestala u grmlju na drugoj strani. Portia se penjala uzbrdo. Čula je zveckanje ormi, tiho mrmljanje glasova, trenutak prije nego je iz šumarka izišla na čistinu gdje je ostavila usnulog Paula. Usporila je i polako se šuljala naprijed, a srce joj je lupalo u prsima. Sigurno je izbivala najmanje sat vremena. Je li netko napao Paula? Međutim, ono što je vidjela navelo ju je da ispod glasa opsuje. Will i njegova skupina stigli su prije no što je očekivala. Svi su još bili na konjima, osim Willa koji je bio zadubljen u razgovor s Paulom - ljutiti razgovor, ako je suditi po mahanju rukama. Pripremila se na pitanja i ležerno izišla iz šumarka. - Još je sat vremena do zalaska sunca - primijetila je. - Brzo ste stigli. Jeste li imali sreće? Will se naglo okrenuo. - Gdje si bila? Paul je rekao da te već satima nema. - Paul je spavao - reče Portia, svjesno se upuštajući u rizik. - Nekoliko sam puta dolazila i odlazila. - Umirio ju je brz pogled na Paula. Sad je izgledao

199


nesigurno. - Kamo si otišla? - Will se mrštio. - Valjda sam pojela nešto što mi nije dobro palo - reče Portia. - Valjda ne želiš da zalazim u detalje. Prije nekoliko tjedana Will bi porumenio do korijena kose, ali više ne. Jednako se ugodno osjećao s Portijom kao i s ostalim drugovima, i otkrio je da može posve ignorirati njezin odnos s Rufusom. Njegov položaj u vojsci pružao mu je autoritet nad njome, a kako se Portia nije bunila i Rufus je to očito podržavao, situacija među njima postala je opuštena i prijateljska. Samo je odbrusio: - Pa, nadam se da se na povratku nećemo morati svaki čas zaustavljati radi tebe. Područje je krcato pristaša Parlamenta. Portia se popela na Penny i povela kobilu uz Willova konja. Vidjela je da je Will uzrujan još zbog nečega, a ne samo njezina nestanka. - Je li se u sukobu s Granvilleovim ljudima dogodilo nešto loše? Will je kratko šutio, a potom nevoljko reče: - Natjerali smo ih u bijeg, ali se tada s druge strane brda pojavio bataljun pobunjenika. Bili smo brojčano daleko slabiji, pa smo morali odustati od potjere. - O, žao mi je. - Portia se nagnula prema njemu i kratko mu dotaknula ruku u gesti suosjećanja. Znala je koliko mu je značio taj pothvat. - Ali ipak ste prvu skupinu natjerali u bijeg. Willovo se lice razvedrilo. - O, trebala si ih vidjeti kako bježe, Portia! Podvili su rep kao zečevi ispred žetelice. Mogli smo ih sve zarobiti. - Ukazat će se druga prilika - tješila ga je Portia. - A dobar zapovjednik zna kad se treba povući iz bitke. Rufus to uvijek govori. - Da, istina je, zar ne? - Will se doimao mnogo sretnijim. - Paul mi je rekao da ste uzeli depeše od onih kurira. - Je li ti rekao što je u njima? - Nije... bili smo previše zaokupljeni nagađanjem o tome kamo si ti nestala. - Kao što sam rekla... - Portia je izražajno uzdigla obrvu, a potom se nagnula u stranu i otvorila svoje bisage. Kratko je kopala unutra, a onda je izvukla svitak pergamenta. - Pogledaj sam. Will je pogledom preletio pergament, a zatim je tiho zazviždao. - Pokreti trupa. Ovo odmah mora poći u York. - Tako sam i mislila - reče Portia. Po sjaju u njegovim očima vidjela je da je zaboravio na ranije razočaranje pri pomisli da će svojem zapovjedniku donijeti tako važan dokument. Bio je mrkli mrak kad su prošli kraj vatri stražara i umorno se zaustavili u dvorištu konjušnice. Will je sjahao, a Portia je prepustila Penny jednom od momaka u konjušnici i rekla: - Hoćeš li doći u kolibu, Wille? Vjerujem da će Rufus biti ondje. Will je oklijevao. Portia je zaslužna za neprocjenjivu informaciju, ali on, kao vođa ekspedicije, ima pravo preuzeti zaslugu za to. - Ti mu ovo odnesi, ako želiš. - Posegnuo je u svoj haljetak.

200


- Ne, idi ti. Ja ću potražiti dječake. Vjerojatno je Juno s njima. Prošlo je vrijeme za njihovu večeru, a sigurno još nisu kod kuće. - To je bila razumljiva pretpostavka. Lukea i Tobyja moglo se naći kod kuće jedino kad spavaju, a ni tada ne baš uvijek. Činilo se da Rufus ne osjeća potrebu unijeti rutinu u njihove živote, a Portia nije smatrala da je to njezin zadatak. Will je gledao za njom, osjećajući se nezahvalnim i gotovo djetinjasto sitničavim pred Portijinom obzirnom suzdržljivošću. Znao je da jedva čeka susret s Rufusom. Uvijek bi postajala nemirna kad bi se približili selu nakon duljeg izbivanja, te je znao da bi silno željela galopirati naprijed umjesto do dolično jaše kao dio skupine. A sad je radi njega odgodila trenutak koji je iščekivala posljednjih sat vremena. Međutim, uzbuđenje je ubrzo nadjačalo njegovu savjest, te je potrčao prema Rufusovoj kolibi. Rufus je stajao na otvorenim vratima i gledao niz cestu kad je Will dotrčao. - Gdje je Portia? Will je osjetio oštrinu u pitanju i shvatio da je Rufus jednako željno iščekivao njezin povratak kao i Portia. Porumenio je i rekao: - Pošla je potražiti dječake i Juno. Rekla je da će doći za nekoliko minuta. Rufus se namrštio i koraknuo u osvijetljenu kolibu. - Imali ste uspješan dan? - Presreli smo kurire. - Will mu je pružio pergament, pokušavajući prikriti svoje uzbuđenje. - Pojedinosti o kretanju trupa! Rufus je pogledom preletio poruku. - Kako ste se domogli ovoga? Willovo je oklijevanje bilo jedva zamjetljivo prije nego je rekao: - Portia i Paul su to izveli. - Objasnio je što se tijekom dana zbivalo, kao i odluke što ih je donio, veoma podrobno i posve iskreno. Rufus je ozbiljno slušao. Jednom ili dvaput njegove su se mirne plave oči nakratko smrknule, ali se na koncu nasmiješio i rekao: - Veoma uspješna ekspedicija, Wille. Čestitam ti. Will se ozario od zadovoljstva. - Znači, poslat ćemo informacije u zapovjedništvo u Yorku? - Da, to treba večeras poslati. - Rufus se okrenuo prema stolu i obojici natočio pivo. - Ja ću poći. Rufus odmahne glavom. - Ne, momče, cijeli si dan na konju. George to može odnijeti. Will je izgledao iznenađeno, ali pomireno sa sudbinom. Popio je pivo i spustio vrč na stol. - Onda ja idem. Rufus kimne. - Prije nego završiš s dužnošću, odnesi ovu depešu Georgeu i daj mu upute. Will je izgledao zadovoljno. Očekivao je da će Rufus preuzeti nešto tako važno. - Treba odmah krenuti? - Odmah - potvrdio je Rufus. Nagnuo se naprijed i potapšao ga po

201


ramenu. - Dobro si to izveo, Wille. - Da, nije li? - Portijin se glas začuo s vrata. Stajala je i promatrala dvojicu muškaraca s laganim osmijehom na usnama koji nije skrivao senzualni sjaj u njezinim očima koje su počivale na Rufusu. - Dječaci su otišli nizvodno sa Silasom... navodno, posjetiti nekog njegovog prijatelja. I poveli su Juno sa sobom. Nemoguće je znati kad će se vratiti. Ipak moram reći da mi se čini kako je prekasno za njih da budu vani. - O, Silas će paziti na njih - vedro će Will. Prošao je kraj Portije i kratko ih pozdravio. Portia je ostala stajati na vratima, nepomična, i dalje pogledom fiksirajući Rufusa. - Ne misliš li da je jako kasno da oni budu vani? - rekla je. - Mislim da je odsutnost dječaka i psa veoma sretna slučajnost. - Polako je pošao prema njoj, u svaki svoj korak unoseći obećanje. Portia je zadrhtala od iščekivanja, pitajući se kako je moguće da joj to čini. Kako sam boravak s njim u istoj prostoriji može izazvati takvu toplinu u njezinim preponama, takvu slabost u bedrima, takvo strujanje požude u trbuhu. Rufus se zaustavio pred njom, ali je nije taknuo. Nagnuo se oko nje i zatvorio vrata, a zasun je škljocnuo poput proglasa u vatrom zagrijanoj i svijećama osvijetljenoj tišini. Bio joj je tako blizu da je gotovo osjećao lupanje njezina srca, a nosnice mu je ispunio miris njezine kože - raskošan prirodni miris koji je bio mješavina znoja, konja, svježeg zraka i njezina vlastitog mirisa za koji nije vjerovao da bi mu ikad mogao dojaditi. Bio je mladenački, delikatan, a ipak izrazito zdrav, i dobro se slagao s predivnom mekoćom njezine kože i divljom, neposlušnom masom kose, te s vatrenim sjajem u njezinim očima. Podigao je ruku i skinuo joj kapu. Jarkonarančasta masa kovrča raširila se kao da ima vlastiti život, a blijedo je lice okružila vatrena aureola. Na obrazu je imala mrlju prljavštine. Gotovo je nemarno kažiprstom prešao po njezinu obrazu, lagano joj pritisnuo vrh brade, palcem prešao preko usta. Cijelo je vrijeme nepomično stajala, ne skidajući pogleda s njegova lica, lagano rastvorenih usana kao da je željela nešto reći, ali nešto je zaustavilo te riječi. Otkopčao je njezin plašt i bacio ga u stranu, a zatim joj je skinuo rukavice. Bacio ih je za plaštem. Otkopčao je njezin pojas za mač i objesio ga kraj vlastitog većeg oružja. Tada ju je podigao i posjeo na rub stola kako bi joj izuo čizme i čarape. Portia se ispružila na tvrdoj površini stola. Podigla je bokove kako bi joj mogao skinuti hlače i donje rublje, podigavši ruke iznad glave i uhvativši se za drugi rub stola. Rufus ju je netremice gledao u oči dok je otkopčavao svoje hlače. Pogodivši što želi od nje, Portia mu je obavila noge oko struka. Njegov je ukrućeni ud s lakoćom kliznuo u njezino tijelo. Još je čvršće stisnula rub stola, podižući bokove, krećući se u ritmu s njim dok je on stajao i držao joj gležnjeve

202


na svojim leđima, promatrajući je s onim dubokim smiješkom u očima. Portia se nasmijala od čiste radosti, a zvuk je djelovao gotovo šokantno jer je prekinuo golemu napetost njihove tišine. Rufus se tiho nasmijao, jednom rukom uhvatio oba njezina gležnja, a drugu prebacio sprijeda. Palcem je dugim, lijenim pokretima trljao vlažni i vreli otvor njezina tijela, a vrela vatra užitka natjerala ju je da krikne. Bokovi su joj se izvili na tvrdoj površini ispod nje, oči su joj se zatvorile dok se val orgazma približavao, a disanje joj se ubrzalo. Rufus ju je držao na rubu, osjećajući lagano stezanje njezinih mišića oko svojeg uda duboko u njoj. Promatrao joj je lice, obožavajući nježnu prozirnost njezine kože dok je lebdjela na rubu vrhunca. Naglo je otvorila oči i susrela njegov pogled, a tada je bila izgubljena. Podigla je ruke i privukla ga čvrsto uza se, osjećajući pulsiranje njegova uda u svojoj utrobi. Prstima je stiskala crvene dlačice na njegovim leđima, a njezine je tihe uzvike zadovoljstva prigušivalo njegovo rame. -Dobro došla kući, guščice - promrmljao je Rufus i polako se uspravio. Želim ti dobru večer. -I ja tebi, lorde Rothbury - odgovorila je uz nestašan smiješak, a potom je sjela na stolu. - Moram priznati da nisam očekivala tako vatreni doček. -Učenje iz iskustva je znak inteligencije - primijetio je, zakopčavajući hlače. -Ah, ali kad sam s tobom, zaboravim sve što sam naučila - rekla je i kliznula na pod. - Sigurna sam da trenutno nisam osobito privlačna... zaudaram po konjima i znoju. Samo u košulji, pošla je u smočnicu po lavor. Napunila ga je toplom vodom iz kotlića, skinula košulju i počela se žustro prati. Rufus se naslonio na policu iznad kamina i promatrao je. Bila je jednako mršava kao i uvijek, unatoč više nego obilnoj ishrani, ali volio je uglatost njezina tijela, oštre kosti njezinih bokova, uski prsni koš, udubljenje njezina grla između ključnih kostiju, oblik lopatica dok su se micale ispod bijele kože. - Danas si imala zanimljivu pustolovinu, koliko sam shvatio - primijetio je. Portia je zastala, a krpa za pranje zaustavila se ispod uzdignute ruke. - Što je Will rekao? - O, da ste ti i Paul sami progonili kurire i uspjeli im prirediti zgodnu malenu zasjedu. Paul se pretvarao da je njegovu konju otpala potkova, a stajao je poprijeko na stazi pa su se morali zaustaviti... - Pružila mu je krpu za pranje i okrenula mu leđa. Rufus joj je udovoljio dok je ona nastavila. - Uvukao ih je u posve besmislen razgovor, na najgorem jorkširskom naglasku što ga možeš zamisliti, tako da su jedva razumjeli koju riječ, a dok im je on odvlačio pozornost, ja sam napala! - Raširi noge. Poslušala ga je i on je krpom prešao između njezinih guzova, duž unutarnje strane njezinih bedara. Glas joj je zapinjao.

203


- Govorila si? - potaknuo ju je Rufus, prebacio joj krpu preko ramena i vratio se do kamina. - Pucala sam iz muškete, a to je prestrašilo oba njihova konja. Kad su se propeli, Paul je uhvatio uzde obje životinje. Još uvijek su pokušavali izvući svoje mačeve kad sam se zaletjela na njih, jednog sam oborila mačem, a drugog nožem. - Jesi li ih ubila? - Ne... to bi bilo hladnokrvno ubojstvo. Nismo to mogli učiniti bezizražajno je rekla. Ponovno je navukla košulju i brzo je zakopčala. Razoružali smo ih i vezali u nekom kokošinjcu, što smo ga ranije našli, a njihove smo konje potjerali. - Zvuči veoma vješto. - Rufus se sagnuo i podigao njezino donje rublje i hlače, dobacivši joj sve to. - Je li to bila tvoja jedina pustolovina? Portia je držala spuštenu glavu dok je navlačila hlače. - Da, naravno - rekla je. - Paul i ja čekali smo Willa i ostale, pa smo svi zajedno odjahali kući. Zakopčavala je pojas, odjednom svjesna da su joj prsti postali krajnje nespretni. - Umirem od gladi. Paul je pojeo svu piletinu, a meni je ostao samo kruh i sir. - Uskoro ćemo poći u kantinu. Will je rekao da nisi bila na mjestu sastanka kad je on stigao onamo. - Pozorno ju je promatrao, opazivši nespretne pokrete njezinih prstiju, mada je njegov glas bio običan, držanje i dalje nehajno dok se naslanjao na ogradu iznad kamina, jednu ruku ispruživši duž police, prstiju labavo obavijenih oko ručke vrča. - Je li ti također rekao da sam imala problema sa želucem i dok je Paul spavao snom pravednika, ja sam veći dio poslijepodneva provela iza grma? pitala je, provlačeći prste kroz kosu, neznatno okrenuta lica. - Ne, to nije spomenuo. - Popio je gutljaj piva, ali njegov pogled nije silazio s njezina lica. Ružičasta se boja pojavila na bljedilu njezinih obraza, a usta su joj bila neobično napeta. - Sastanak je bio veoma blizu dvorca Granville ležerno je nastavio. - Jesi li uspjela vidjeti nešto zanimljivo dok ste čekali? Portia je odmahnula glavom, još uvijek lica okrenuta od njega. - Ništa neuobičajeno. Most je bio spušten i odredi vojske su ulazili i izlazili. Sve je izgledalo veoma užurbano, kao i obično. Rufus je bio posve siguran da mu ne govori istinu. Bio je zbunjen kad mu je Will rekao za Portijin neobjašnjivi nestanak tako blizu dvorca Granville. Mislio je vršiti pritisak na nju kako bi dobio objašnjenje, ali je njegovu zbunjenost odmah zamijenila nelagoda. Nešto u njezinim odgovorima nije zvučalo istinito. I nije želio gubiti vrijeme na finese. - Lažeš - bez uvijanja je rekao. Obrazi su joj porumenjeli. - Nije mi jasno zašto to kažeš. - Nemoj mi lagati, Portia. - Glas mu je bio odrješit, ozlojeđenost popuštajući pred gnjevom koji je vrebao ispod njegove površinske smirenosti.

204


- Što si radila kad si otišla od Paula? Portia je tada pogledala ravno u njega. Vidjela je kako je stisnuo šake, kako mu oči sijevaju. Imala je osjećaj da će muškarca koji ju je tako strastveno ljubio prije kratkog vremena opet obuzeti njegovi demoni, pa je osjetila drhtaj straha. Ne bi to mogla ponovno podnijeti. S mukom je progutala slinu, a potom je skupila svu svoju hrabrost i rekla: Željela sam ostaviti poruku Oliviji. Obećala sam da ću joj javiti da sam na sigurnom, ali prije mi se nije pružila prilika za to. - U kontaktu si s Granvilleom? - Glas mu je postao veoma tih, ali izraz lica nije mogao biti strašniji. - S Olivijom - rekla je, osjećajući očaj u vlastitom glasu. - Samo s Olivijom. Ona je moja prijateljica, Rufuse. Bila je zabrinuta za mene. Obećala sam da ću joj ostaviti poruku. Otišla sam to učiniti, ali slučajno su naišle ona i Phoebe dok sam ja bila ondje, pa smo razgovarale. To je sve. - Phoebe? - Catova šogorica. I ona je moja prijateljica. - Portia je uzdigla bradu, pronalazeći novu hrabrost i snagu u vlastitim riječima. Nitko, čak ni Rufus Decatur, neće joj određivati tko mogu biti njezine prijateljice. - Žene Granville - bezizražajno je rekao. - O, dovraga, Rufuse - prasne Portia. - Oliviji se živo fućka za tu zavadu što je imaš s njezinim ocem, kao i Phoebe. Provela sam pet minuta s njima, a to niti jednom nismo spomenule! Tebe to možda čudi, ali - Šuti i dođi ovamo! - prekinuo ju je, odjednom se maknuvši od kamina, a oči su mu svjetlucale. Zapovjednički ju je pozvao rukom. Međutim, Portia je koraknula unatrag. - Radije bih stala između medvjeda koji se tjera i uspaljene krmače - ustvrdila je i povukla se tako da se stol nalazio između nje i Rufusa. - Dođi ovamo! Portia je odmahnula glavom, a kad je pošao prema njoj, odmjerenim koracima, odlučnih očiju, posegnula je iza sebe i prstima uhvatila držak vrča za pivo. - Ne diraj me, Rufuse! Činilo se da je nije čuo. Hodao je dalje, s lakoćom odgurnuvši stol u stranu. Portia je bacila sadržaj vrča. Pivo je poletjelo u zapjenjenom mlazu i zapljusnulo ga po glavi, slijevajući se na njegova ramena. Djelovalo je jer se naglo zaustavio. Njegovo je lice izražavalo takvu nevjericu, doimao se tako zaprepašteno dok mu je pivo curilo u čizme, da je Portia osjetila histeričan poriv da se nasmije Tada se bacio na nju s nečim veoma sličnim urliku. Portia je skočila u stranu, prekasno shvativši da se udaljila od vrata, svoje jedine mogućnosti bijega. U kolibi se nije imala kamo sakriti. Potrčala je prema stubama, ali je on jurnuo u stranu, stigavši do njih istodobno kad i ona. Ispružio je ruku i prepriječio joj put na kat. Instinktivno se sagnula ispod njegove ruke i skočila

205


na prvu stubu, svjesna da je uzalud. Gore nema sigurnosti. Prsti su se stisnuli oko njezina gležnja. Odlučan trzaj povukao ju je natrag, te ju je uhvatio uza se, a njegovo je tijelo bilo tvrdo poput željeza i veoma mokro uz njezina leđa. Obavijao ih je vonj piva. - Proklet bio, Rufuse! Što ćeš učiniti? Da se nisi usudio taknuti me. Očajnički se otimala, ali je on samo pojačao svoj stisak, podigavši je s poda pa se borila, mlatarajući rukama i nogama poput muhe uhvaćene u mrežu, a njezine pokušaje promatra zainteresiran i gladan pauk. Zatim ju je nosio na kat, a ona se i dalje otimala. Bacio ju je licem prema dolje na krevet, a dok je pokušavala doći do ruba, koljenom joj je pritisnuo donji dio leđa, prikliještivši je kao leptira u vitrini. - Pusti me, ti veliki nasilniče! Umjesto toga, popeo se na krevet i zajahao je, spustivši se na njezinu stražnjicu. Uhvatio joj je zapešća i jednom ih rukom držao na njezinim križima. Pokušavala se podići, mlatarala je nogama, ali je znala da je bespomoćna poput malena djeteta. Rufus je strpljivo čekao dok se nije iscrpila, a tada je promijenio položaj i okrenuo je na leđa, i dalje sjedeći preko njezinih bokova. - Dragi Bože - rekao je. - Da sam znao da uživaš u igri spiljskog čovjeka, priuštio bih ti to ranije. Portia je šokirano shvatila da on više nije ljutit, već joj se zapravo smije. Kurvin sine! - rekla je. - Ti si neopisivi gad... balegar... govnar... ti... ti... Njezina ju je inventivnost iznevjerila. - I zaudaraš kao pivovara! - Onda pij - rekao je, sagnuo se nad njome, podigao joj glavu i spustio usta na njezina. Nije joj bilo udobno i to nije bio nježan poljubac... ili čak posebno ugodan. Ali imao je svoje mjesto u grubostima proteklih nekoliko minuta, na rubu gnjeva koji je oboma zavladao. Kad ju je pustio, tako da joj je glava opet pala na krevet, Portiji se činilo da su joj usne otečene, kao da ih je napao roj pčela. Srce joj je lupalo i jedva je hvatala dah. Osjećala se kao da je trčala maraton, ili kao da je izgubila hrvački meč. Što, naravno, i jest. - To sam kanio cijelo vrijeme - reče Rufus. - Što bi saznala da si došla k meni kad sam te pozvao, umjesto da se ponašaš kao da si se našla u brlogu lavova. - Maknuo se s nje i počeo skidati smrdljivu odjeću. - Samo si me namjeravao poljubiti? - Nije mogla prikriti svoju nevjericu. - Kanio sam poljupcima ukloniti pravednički gnjev s tvojeg lica - rekao je. To je bio tako divno hrabar pokušaj da me staviš onamo gdje mi je mjesto. Odmahnuo je glavom, iskrivivši lice u skrušenu grimasu. - Što si zapravo mislila da ću učiniti? - Nisam znala - jednostavno je rekla. - Nakon onoga zadnji put. Rufus se okrenuo prema krevetu, a lice mu se opet smrknulo. - Valjda sam to zavrijedio. Svim ću se silama truditi da to opet ne zavrijedim. - I ne smeta ti što mi je Olivia prijateljica? - Činilo se poput čeprkanja po

206


još uvijek bolnoj i otvorenoj rani, ali Portia je znala da se to ne može zaboraviti dok se ne razjasni. Znala je da mu je njezina krvna veza s obitelji Granville još uvijek važna, premda mu je podarila svoju bezuvjetnu lojalnost. Sve dok je ne bude mogao istinski prihvatiti onakvu kakva jest, uvijek će biti ovako rastrzana između prijateljstva, rodbinskih veza i ljubavi. Rufus je neko vrijeme stajao bez riječi, a pivom natopljena košulja visjela mu je u ruci. Tada je rekao: - Da, smeta mi. Ali također mi je jasno da te ne mogu preoblikovati. Bez obzira na to koliko to možda želim, ne mogu iznova napisati tvoju prošlost, a dok ja moram imati tvoju lojalnost, jasno mi je da i drugi imaju pravo na nju. Zvučao je tako tužno, tako bolno ranjivo, tako silno usamljeno. Portia je shvatila da je Rufusov život, bez obzira na to koliko mu ljubavi može pružiti, bez obzira na to koliko će veličanstvene strasti dijeliti, i dalje očajnički samotan. Kako bi život koji se od najranijeg djetinjstva temelji isključivo na želji za osvetom mogao biti nešto drugo? Život u kojemu nema mjesta za druge emocije, za siva područja prijateljstva izvan Decaturove utvrde. Posegnula je za njegovom rukom i prinijela je svojem obrazu. - Imaš moju lojalnost, Rufuse. Ništa nije rekao, već joj je samo nadlanicom pomilovao obraz.

207


Devetnaesto poglavlje

- Postoje stroge sankcije za spavanje na dužnosti. Portia je otvorila oči i zijevnula. Pospano se nasmiješila krupnoj figuri koja je stajala nad njome, skrivajući sunce. - Nisam na dužnosti. Rufus ozbiljno kimne. - Trebala si stupiti na dužnost prije deset minuta. - O, nemoguće! - Portia je sjela na svojem ležaju od trave i mahovine. - Nije moguće da sam tako dugo spavala. - Ustala je, uhvativši se za deblo stabla između čijeg je kvrgava korijenja tako spokojno spavala. Juno je trčala obalom rijeke prema njima i radosno lajala. Spustila je štapić pred Rufusove noge i sjela, isplažena jezika, promatrajući ga s jasnim pozivom. Sagnuo se i uzeo štapić, a potom ga je bacio. Kujica je odjurila. - Ne znam zašto sam zaspala, samo sam sjela na nekoliko minuta gunđala je Portia otresajući haljetak, uklanjajući grančice i komadiće mahovine s hlača. To se neprestano događalo. Preplavio bi je nezaustavljiv val pospanosti i ona bi zadrijemala ondje gdje bi se u tom trenutku našla. - Sad će George gunđati i prijekorno me gledati. - Ne, neće. Zapravo, netko drugi je preuzeo tvoju dužnost stražara. - Rufus je sjeo na travu, naslonio se na deblo i potapšao mahovinu kraj sebe. Portia nije odmah prihvatila poziv. Namrštila se. - Zašto? - Za tebe imam važniji zadatak od stražarenja. - Zaštitio je oči od toplog svibanjskog sunca dok je gledao gore u nju. Portia se osvrnula naokolo. Oči su joj zablistale od lascivna iščekivanja i jezikom je dotaknula usne. - Ovdje? Nije li ovo malo previše javno mjesto? - Za promjenu, nezasitna curo, nisam to imao na umu - rekao je i nasmijao se. - Hajde, sjedni, moram ti nešto reći. Portia ga je zamišljeno promatrala. U zraku je osjećala nekakvo neobično uzbuđenje. Njegov je izraz lica na površini djelovao smireno kao i uvijek, ali u njegovim je očima vidjela onu naelektriziranu nijansu ljetne munje, a u krupnom se tijelu osjećala jedva obuzdavana napetost dok se naoko nehajno naslanjao na deblo.

208


- Što se dogodilo? - Sjela je kraj njega. - Stigao je kurir iz Oxforda. - Zatvorio je oči i podigao lice prema suncu, a na usnama mu je poigravao osmijeh. - Od kralja? Ne, Juno, odnesi to. Prekriveno je slinom. - Portia je s grimasom gnušanja podigla štapić što ga je kujica spustila u njezino krilo i bacila ga u travu. - Od kralja - potvrdio je, još uvijek s istim osmijehom, još uvijek zatvorenih očiju. - Zar bih trebala pogađati? Evo, Juno, donesi ovo. - Bacila je češer i kujica je potrčala za njim. - Ne, reći ću ti kad se prestaneš igrati s tom životinjom i posvetiš mi svu svoju pozornost. - O, oprosti. - Nagnula se u stranu i spustila mu poljubac isprike u kut usta. - Sva je moja pozornost tvoja. - Kralj je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, priznao usluge svojeg odanog podanika tako što je kući Rothbury podario potpuni oprost i vratio mi cijeli posjed i prihode. - Otvorio je oči, a Portia je u njima vidjela duboku radost, neopisivo zadovoljstvo i još nešto, a to nešto je u njoj izazvalo drhtaj nemira. Trijumf... trijumf koji proizlazi iz posvemašnjeg poniženja neprijatelja, kao da mu nogom pritišće vrat dok leži pred njim. Juno se vratila, tresući češer i režeći. Ali nešto u atmosferi navelo je kujicu da se okrene u stranu i spusti na travu s novom igračkom u šapama, dok je s obožavanjem promatrala Portiju. - Ima još - reče Portia. - Što je? - Dobio sam naredbu da stavim pod opsadu dvorac Granville - nastavio je Rufus. - Nakon našeg poraza u travnju, pobunjenička je vojska na sjeveru brojčano daleko nadmoćnija od kraljeve. Ako iz toga uspijemo isključiti Granvillea - trajno ga spriječiti da tijekom ljeta svoju vojsku uključi u bitke uvelike ćemo poboljšati naše izglede. Ruka mu je nesvjesno pošla do pojasa, a prsti su mu se poigravali drškom velika zakrivljena mača. - Ima li bolje osobe kojoj se može povjeriti zadatak zarobljavanja markiza i dvorca od njegova susjeda i krvnog neprijatelja, grofa od Rothburyja, najodanijeg kraljeva podanika? Drhtaj nemira pretvorio se u pravi tornado. U njegovim se trijumfalnim riječima osjećala jetkost, a Portia je shvatila da se lojalnost Rufusa Decatura kralju ne temelji na načelu. Uključio se u taj sukob isključivo radi vlastitih ciljeva, a znala je da to nije slučaj s Catom. Cato je izabrao stranu Parlamenta iz dubokih moralnih uvjerenja. Čini li to Cata boljim čovjekom... časnijim čovjekom? Portia nije željela odgovoriti na to pitanje. Znala je da je kraljeva vojska u teškom položaju nakon zapanjujućeg poraza kod Selbyja u travnju. Potez kojim bi se onemogućili Cato i njegova vojska posve je logičan. - Kad ćeš

209


dvorac staviti pod opsadu? - Krećemo kad se spusti mrak. - Gipko je ustao i povukao je na noge. Namjeravam biti na položaju ispred kapije dvorca kad Cato ujutro otvori oči. Idi u kolibu i pripremi svoje stvari. - I ja idem? Oči su mu se suzile i potamnjele. - Ti si dio ove vojske. Svaki sposoban Decaturov vojnik sudjelovat će u opsadi. Bit će dugotrajna i naporna, ali namjeravam osigurati Catovu podložnost prije kraja ljeta... bez obzira na koji način. - Pogledom je proučavao njezino lice. Glas mu je bio veoma tih kad je rekao: - Imaš li problema s tim, Portia? Njezina je stanka trajala djelić sekunde, ali je znala da ju je opazio. Odmahnula je glavom. - Ne. Nastavio je proučavati njezino lice, prodorno kao da joj želi proniknuti u um, a potom reče: - Očekujem da će Granville biti dobro pripremljen za opsadu. Je li to točna pretpostavka? - Da - odgovorila je tihim glasom. - Ima zalihe žitarica, njegovi su podrumi puni. Vidjela sam pripreme dok sam bila ondje. Rufusovo je lice bilo bezizražajno. - Ali ima nešto čega nema u izobilju. Nešto bez čega on i njegovi ljudi ne mogu živjeti. Znaš li što je to, Portia? Namrštila se, razmišljajući. No njezin je dojam bio da je dvorac Granville neprobojna utvrda kojom se upravlja s vrhunskom učinkovitošću. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Odmahnula je glavom. - Ne, ne znam. Nasmiješio se, ali u tom smiješku nije bilo topline, ni humora, ničeg ugodnog. - Uskoro ćeš saznati. - Tada je kratko kimnuo i udaljio se. U praznini što ju je ostavio njegov odlazak, Portia je postala svjesna užurbanosti, uzbuđenja. Ljudi su trčali, dovikivali se, bubnjevi su pozivali, trube su se čule sa svake promatračnice, pozivajući sve koji nisu u selu. Vrijeme okršaja je završilo. Decaturovi će ljudi sudjelovati u prvom pravom ratnom činu. A što će biti s nedužnim ljudima u dvorcu? Što će biti s Olivijom i Phoebe? S bebama? Čak i s Dianom? Što su one učinile da bi im se nametnuo rat? Da bi se suočile s gladi i oskudicom? Da bi vidjele neprijatelja pred svojim vratima? Trpjele napade ovnova za probijanje vrata i topova? Neumoljivo pucanje preko zidina? Sav jad i bijedu opsade? Portia nije mogla osjećati uzbuđenje, već samo sveopću depresiju. Morat će sudjelovati ako želi ostati vjerna Rufusu. A ipak nije željela imati nikakve veze s tim. I koja je to tajna koja će osigurati propast dvorca Granville? Vratila se u kolibu, ali u njezinim koracima nije bilo uobičajene žustrine. No Juno je to nadomjestila svojim skokovima i jurnjavom, istraživanjem mirisa i uvlačenjem u zečje rupe dok je njezin kitnjasti rep mahao u mahnitu uzbuđenju. U kolibi je vladala tišina, u kaminu je gorjela slaba vatra koja se za ovih toplih proljetnih dana koristila samo za zagrijavanje vode. Portia se popela na

210


kat kako bi pokupila svoje stvari. Bilo ih je malo; kad je sve stavila na krevet, malena je hrpa izgledala gotovo patetično. Promjena donjeg rublja, čarape, haljetak od bivolje kože i dvije lanene košulje. Rastreseno je počela slagati pravokutne krpe kojima se koristila tijekom svojih mjesečnica, pa je i njih stavila na hrpu. Zatim su joj se ruke ukočile. Stajala je i zurila u krevet. Ovog joj mjeseca sigurno kasni. Koliko joj kasni? Pokušala je razmišljati, sjetiti se. Ali nikad nije obraćala previše pozornosti na tu mjesečnu gnjavažu. Dolazi kada dolazi, i uvijek je naporno. Znala je veoma malo o funkcioniranju vlastitoga tijela jer tijekom odrastanja nije imala ženskog društva, i nitko nije zauzeo mjesto njezine majke. Kad je prvi put prokrvarila, u suzama je odjurila k Jacku, uvjerena da se u njezinu tijelu otvorila neka užasna rana. Bio je pijan, kao i obično, ali se dovoljno pribrao da joj kaže kako je to samo jedna od onih stvari koje se događaju ženama i da će to morati trpjeti. Idućeg ju je dana odveo k vlasnici svojeg omiljenog bordela u Glasgowu. Žena je zbunjenoj djevojčici održala grubo predavanje o životnim činjenicama, a Portia se otad sama snalazila, ne obraćajući previše pozornosti svojem tijelu. No to pomanjkanje pozornosti ima i svoje nedostatke. Prešla je rukama po tijelu. Doimalo se jednakim. Ako je doista zanijela, kad će opaziti promjene? Osjećala se savršeno normalno. Zasigurno bi nešto opazila da je došlo do nečega tako važnog kao što je začeće. U prizemlju su se naglo otvorila ulazna vrata i potom se uz tresak zatvorila. - Portia... Portia... Portia! - Uzbuđeni povici dječaka na trenutak su potisnuli uznemirujuću zbunjenost iz njezina uma. - Što je bilo? - Sišla je niza stube. - Moramo pokupiti svoje stvari jer - Da, i ja želim uzeti moje vojnike! - vikao je Luke, prekinuvši smireniji govor svojega brata. - Ali ne mogu ih naći... mislio sam da sam ih ostavio kod Silasa, ali nisu kod njega. - Počeo je bacati pokrivače na pod, razletjevši se naokolo kao da je pomahnitao. Juno, koja je ušla s dječacima, pridružila se potrazi uz uzbuđeno lajanje. Toby je poskakivao na prstima kako bi dosegnuo drvenu trubu na polici iznad svojega kreveta, uhvatio je za rub i povukao na sebe tako da su ga zasule igračke i drveni komadići slagalice. -Što se ovdje događa, dovraga? - Rufusov je glas, veoma nalik urliku, prekinuo kaos. - Ovo je prava ludnica. -Čini se da oni misle da idu s nama - reče Portia. - Ne idu, zar ne? -Ne mogu ih ostaviti ovdje. Ne bi ih imao tko čuvati - Rufus je objasnio nadglasavajući buku. - Tišina! Urlik je donio trenutak tišine. Dječaci su, nimalo prestrašeni, stali i upitno pogledali oca. -Ne možeš djecu povesti u opsadu - reče Portia. - Bit će opasno. Rufus je rastreseno provukao prste kroz kosu. - Svi zdravi i sposobni ljudi idu s nama. Valjda ne predlažeš da ovu dvojicu ostavim nemoćnim ljudima?

211


O tome se nije moglo ni razmišljati. - Ne, naravno. Ali zasigurno postoji netko drugi. Što je sa ženama kod gazdarice Beldam? -Neću ih ostaviti u bordelu. -Ne vidim zašto bi to bilo manje prikladno od naoružanog tabora - reče Portia. -Što je bordel? - upita Toby. -Mjesto gdje žive žene - odgovori Portia. -Ne želimo tamo živjeti - s gnušanjem će Luke. -Ne... ne tamo - žustro se složio Toby, nabravši nos. - Moram naći moje vojnike! - S obnovljenim se entuzijazmom vratio potrazi. Rufus je stajao i mrštio se na buku čija je razina iznova rasla. - Moraju poći s nama - na koncu je rekao. - Nije baš da ćemo se boriti u otvorenoj bitci. - Ti odlučuješ. - Portia se ponovno okrenula prema stubama. - Ti si njihov otac. -Ali cijenim tvoje mišljenje. - Rufus ju je slijedio, ostavivši kaos iza sebe. -Onda mi odgovori na ovo. Ti si grof od Rothburyja. Više nisi odmetnik... više nisi pljačkaš. Dobio si natrag svoje posjede. Ponovno ćeš izgraditi svoju kuću. Zauzet ćeš svoje mjesto u zakonitom svijetu. Kako će se dječaci uklapati u to društvo? Rufus je shvatio da tijekom svojeg pomnog, temeljitog planiranja, a sad i u ovom trijumfu, uopće nije razmišljao o takvim problemima. Nije razmišljao čak ni o tome kako će se on sam uklopiti u to društvo. Napustio ga je u dobi od osam godina. Nema nikakva iskustva kad je riječ o pravilima ponašanja i običajima. -Ne znam - tiho je rekao. - Nisam mislio tako daleko unaprijed... - Zatim ga je zahvatila nestrpljivost, pa je rekao: - Za Boga miloga, Portia, tek sam jutros primio vijest. I nalazimo se usred rata. Razmišljam o drugim stvarima. -Da, naravno. - Portia se opet okrenula odjeći na krevetu. - Pobrinut ću se za pakiranje njihovih stvari, kao i naših. Sigurna sam da si potreban drugdje. Rufus je oklijevao, zbunjen duhom razgovora. Imao je osjećaj da mu je nešto promaknulo, da Portia pokušava naglasiti neku poantu, ali nije znao o čemu je riječ. - Doista ne vidim drugu mogućnost, osim da dječake povedemo sa sobom - rekao je, vrativši se na početak rasprave. -Ne, zacijelo ne vidiš - reče Portia. - Nisam jasno razmišljala. Vjerojatno za njih neće biti mnogo drukčije nego ovdje. - Osim što će živjeti u šatoru. - Pa, to će im se sigurno sviđati. - Dobacila mu je smiješak preko ramena dok su njezine ruke neprestano iznova slagale istu košulju. - Najbolje da se vratiš poslu. - Da... - Još uvijek je oklijevao, a zatim je nesigurno slegnuo ramenima i otišao. Glasovi njegovih sinova čuli su se kroz vrata kad ih je otvorio. Portia je sjela na krevet i držala zaboravljenu košulju u rukama. Shvatila je da je govorila o sebi. Odnosno, uključila je sebe dok je govorila o djeci. Kakvo

212


će mjesto ona imati u rehabilitiranom kućanstvu grofa od Rothburyja? Ona pripada vojnom taboru, odmetničkom načinu života, jednako kao Luke i Toby. A što ako pod srcem nosi dijete? Još jedno kopile Rufusa Decatura... - Portia... Portia... trebamo te! - Lukeova se glava pojavila na vrhu stubišta, s blistavim očima njegova oca. - Ne mogu naći moju zelenu košulju. A ta mi je najdraža. Također je bila poderana, slijedom prevelikog broja susreta s bodljikavim grmljem. U jednoj od rijetkih prigoda kad je opazio u čemu su odjeveni njegovi sinovi, Rufus ju je uklonio, nadajući se da će zaboraviti na nju ako je ne vidi. Djelovalo je tjedan dana. Ali očito ne dulje. Portia je ustala, rekavši sebi da je besmisleno zamarati se onim što ne može riješiti. Ima dovoljno praktičnih stvari kojima se treba pozabaviti. - Pogledat ću mogu li je naći, Luke.

Bilo je mračno kad je glavni dio konjice prošao između stražarskih vatri sela Decatur. Portia je jahala kraj Rufusa na čelu kolone, a Juno je sjedila na njezinu sedlu, uspravna i budna ispod njezina plašta. Luke i Toby su pošli naprijed, vozeći se u kolima koja prevoze Billa i kantinu, a prati ih niz natovarenih mazgi. Portiju je, čak i nakon pet mjeseci u Decaturovu taboru, zapanjila brzina i učinkovitost kojom je ova masivna operacija započela. A još više se čudila posvemašnjoj tajnosti. Nizvodno su poslani čamci krcati oružja i streljiva. Dočekat će ih i teret prebaciti u kola tijekom mračnih sati prije svanuća, malo prije nego rijeka iziđe iz brdovitog područja u dolinu u podnožju dvorca Granville. Farmerska su kola tandrkala područjem prevozeći topove skrivene ispod bala sijena za prehranu stoke. U selu je ostavljeno tek nekoliko ljudi. Tu se nije imalo što ukrasti, nije bilo naoružanih trupa koje treba uništiti. Rufus je zaključio da odmetnički pljačkaši neće gubiti vrijeme na gotovo pusto selo u kojem žive samo stari i nemoćni. Među jahačima nije bilo nikakvih razgovora. Svi su bili u tamnoj odjeći, stapajući se s tminom bez mjesečine dok su u zbijenim redovima jahali pustim područjem. Ali u zraku se osjećala napetost, treperenje uzbuđenja i iščekivanja na koje je jedino Portia, činilo se, bila imuna. Osjećala je to u Rufusu kraj sebe. Jahao je bez svoje uobičajene opuštenosti. Tijelo mu je bilo napeto u sedlu, pogledom je zvjerao s jedne na drugu stranu i ništa mu nije moglo promaknuti... ni drhtaj travke nakon skoka zeca, ni jedva čujno pucketanje raslinja što ga je izazvalo neko noćno stvorenje. Sova je hukala, neka je životinja kriknula od bola, a zvuk je djelovao šokantno u nepomičnoj noći. Juno je drhtala i priljubila se uz Portiju. Rufus se uglavnom kretao putovima koji su zaobilazili naselja, ali jednom

213


su prošli kroz maleno selo, čvrsto zatvoreno, te su poveli konje po travnatu rubu uz šljunčanu stazu koja je prolazila središtem sela. Portiji se činilo sablasnim tako jahati između usnulih ljudi dok je trava prigušivala topot konjskih kopita, a mačevi, bodeži i pištolji opako su svjetlucali, skriveni ispod tamnih plašteva. Ujutro će se probuditi i neće imati pojma da je onuda prošla vojska. U dva ujutro stigli su do pošumljene padine brda nasuprot dvorcu Granville. Skriveni među stablima, ljudi su sjahali, privezali svoje konje i pojeli ono što su donijeli u svojim bisagama. Trbušaste boce vina kružile su naokolo, ali bilo je veoma malo zvukova... ništa što bi moglo doprijeti do stražara na bedemima dvorca Granville. Portia je grickala ječmenu pogačicu s maslacem i pošla do ruba šume, a ondje je zastala i zagledala se u dvorac, sivkastobijel u mraku. Rufus je malo prije svanuća kanio izvesti svoj napad i rasporediti svoje ljude oko dvorca prije nego stražari uopće shvate što se događa. Čim se svi nađu na svojim mjestima, dvorac će biti zatvoren sa svih strana. Okrenula se jer je više osjetila nego čula korake po mahovinom prekrivenom tlu iza sebe. Rufus se zaustavio kraj nje. Spustio joj je ruku na rame i primaknuo bocu vina njezinim usnama. S užitkom je pila jako crno vino, ali je odmahnula glavom kad joj je ponudio još. - Što ćeš učiniti ako Cato pošalje svoje ljude van da se bore? Njezin je glas jedva bio šapat, u skladu s tišinom svuda oko njih. -Neće - reče Rufus, a u očima mu je blistalo zadovoljstvo. Popio je nekoliko gutljaja iz boce. - Ne, ukoliko ne želi pretrpjeti neprihvatljive gubitke. Morao bi spustiti most preko opkopa, a mi bismo ga dočekali na drugoj strani. -Da, naravno. Ali hoćeš li imati dovoljno ljudi? -Do podneva će nam se pridružiti trupa pješaka princa Ruperta. Pješaštvo i stručnjaci koji imaju iskustva u kopanju rovova za opsadu. Granville i njegovi ljudi nikako neće moći otići. U glavi joj se odjednom pojavila slika skrivenih vrata ispod mosta. Na prstima je osjećala crte u kamenu, vidjela je uski i niski tunel koji vijuga kroz podzemne prostorije, a zatim kamene stube koje vode do praonice suda. Nije spomenula ta vrata kad je Rufusu prepričala razgovor između Cata i Gilesa što ga je prisluškivala. Na umu je imala samo jedno, upozoriti Rufusa na klopku. Sve su druge pojedinosti nestale u magli njezine iscrpljenosti. Treba li mu sad reći? Ali cijela trupa ne bi mogla otići tim putem. Izišli bi na opkop okružen Rufusovim ljudima, a dok bi jedan čovjek možda uspio izbjeći oštrim očima Decaturovih stražara, cijela skupina sigurno ne bi. Nema potrebe da Rufusu kaže za vrata. Ako ih Cato ne može iskoristiti za izbjegavanje opsade rojalista, onda Rufus ne mora znati za njih. Može zaboraviti da postoje. Ali kad bi Rufus znao da postoje, mogao bi ih upotrijebiti za ulazak u dvorac. Činilo joj se da njezin želudac nekamo propada. Koža joj se naježila. Ako je

214


doista lojalna Rufusu, rekla bi mu o onome što mu može donijeti prednost. Valjda? - Rufuse? - Willov se glas začuo iz mraka i Rufus se okrenuo od Portije. Duboko je udahnula. Trenutak je prošao... zasad. - Je li gotovo, Wille? - U glasu mu se osjećala napetost, iščekivanje. - Da. - Will im se približio. Nije jahao s ostalima, a Portia je sad vidjela da mu je lice crno od blata dok mu zubi blistaju u smiješku. Vidjela je njegovo uzbuđenje, osjećala kako se u valovima širi iz njega. - Obavljeno je. Za tjedan dana ostat će bez vode. - Odlično, čovječe! - Rufus ga je pljesnuo po ramenu. - Postavio si stražare na branu. - Da. - Will se smiješio od uha do uha. - Kako to misliš? - Portia je uhvatila Rufusa za ruku. - Kakvu branu? - Ah, pa rekao sam ti da imam maleno iznenađenje za Cata. - Rufus se nasmiješio smiješkom što ga je Portia mrzila vidjeti. - Jedina slabost dvorca Granville je opskrba vodom. Bunar se puni iz potoka koji teče u brdima iza nas. Staviš branu na potok i bunar ostaje prazan. - Raširio je ruke, s dlanovima prema gore, ukazujući na jednostavnost taktike. - Kad Cato shvati da nema vode, vidjet ćemo ga kako skače. Portiji je logika govorila da toj taktici ništa ne može zamjeriti ako ne zamjera i samu opsadu. Svima je u interesu da to što prije završi. Ali mrzila je Rufusov trijumf, zadovoljstvo kojim se naslađivao. Nije se tako naslađivao kad je porazio pukovnika Neatha i njegove ljude. Prema njima se odnosio s poštovanjem i časno, čak prijateljski. Ali pukovnik Neath bio je običan neprijatelj. Cato to nije. Znala je da nikomu neće reći za tajni ulaz u dvorac.

Figure su se pojavile iz mraka, rojeći se uz brdo. Stigle su s praskanjem mušketa, bubnjanjem, prodornim zvukom gajdi, narančastim bljeskovima baklji. Stražari na kruništima dvorca Granville na trenutak su se ukočili od šoka i strave pred neočekivanim. Noć je bila mirna. Stražari su hodali bedemima, čuvari u promatračnicama igrali su karte i kockice. Samo su noćni zvukovi remetili mir. A sada, iz mračne noći, sat vremena prije svanuća, glasna je horda napredovala prema njima. Vatra je pucketala na uskoj izbočini oko opkopa, odmah ispod dvorca; dim se uzdizao u zagušljivim masnim oblacima. Nekako, u gluho doba noći, netko je pripremio vatre pod nosom stražara. Napadači su nekako prenijeli triješće preko opkopa i naslagali ga uza zidine. Sad su zapaljene baklje letjele kroz mrak i padale na suho triješće. Smrad goruće smole i loja penjao se uz bedeme dvorca, a buka napadača postajala je sve žešća, mahnitija. Strahovita galama

215


čiji je cilj zastrašiti, poniziti. Cato se trgnuo iz prvog dubokog sna u koji je utonuo nakon nekoliko tjedana. Diana je naglo sjela u krevetu. - Što je to? Kakva je to buka? Cato nije odgovorio. Hitro je navukao hlače, te bos i bez košulje izjurio iz odaje. Giles Crampton je trčao hodnikom prema njemu. - Opsada, milorde. Opkolili su zidine, prepriječili most. Nismo ih vidjeli. Nije se čuo nikakav zvuk. Kriste i svi anđeli, gospodine, kunem se da su stigli kao duhovi. - Kršio je ruke dok je uzrujano govorio, ali Cato ga je jedva čuo i ništa nije odgovorio. Izletio je na bedem, ne obazirući se na oštro kamenje pod svojim nogama, i potrčao do promatračnice iznad opkopa. - Majko Božja! - Preko dima i plamena vidio je redove ljudi koji su se natiskivali s druge strane njegova opkopa. Zakašljao je kad mu je prljavi, masni dim ispunio pluća. Vatra neće nanijeti nikakvu štetu samom dvorcu. Treba malo više od zapaljenog triješća i smole da sruši te kamene zidine, ali je promatranje činilo gotovo nemogućim. No to je također značilo da neprijatelji ne vide njih i ne mogu dobro gađati. Dao je znak ljudima neka se povuku s kruništa u vanjsko dvorište kako bi proučili situaciju. Diana se pojavila na stubama glavne kule zamka. Preko noćne košulje prebacila je plašt i izgledala je prestravljeno. -Milorde, što je? Napadaju li nas? Potisnuo je poriv da je pošalje natrag u odaju. Jasno da je prestrašena, i ima pravo znati što se događa. -Čini se da smo pod opsadom, gospo - rekao je, nastojeći govoriti bezbrižnim glasom dok je hodao prema njoj. - Ali nema razloga za zabrinutost. Dobro smo pripremljeni za mjesece opsadnog stanja. Naši su podrumi i žitnice puni. A Fairfax će nam priteći u pomoć. Uskoro će rastjerati neprijatelje. Obujmio joj je vitka ramena i poveo je natrag unutra. - Moram se odjenuti. Ti ćeš morati smiriti služinčad u kući... i djevojke, naravno. Pobrini se da shvate kako nema razloga za paniku. Odmaknuo je Dianu od sebe i prošao kraj nje. S nevjericom je zurila za njim, prvi put otkako je odrasla ostala je bez riječi. Povici i pucnjevi iz mušketa i dalje su se nastavili. Pokrila je rukama uši, pokušavajući ih isključiti. -Diana, što je? Što se događa? - Phoebe je jurila prema njoj, a Olivia joj je bila za petama. - Što se zbiva? Je li to bitka? Diana je odmahnula glavom, i dalje držeći ruke na ušima. Lice joj je sasvim problijedjelo. Teturala je kraj njih, ostavivši ih da zure za njom. -Gospode, nikad nisam vidjela da Diana izgleda tako bolesno - začuđeno progunđa Phoebe. - Niti sam očekivala da ću je ikad vidjeti takvu - dodala je. -Dođi! - Olivia ju je nestrpljivo vukla za rukav. - Na k-kruništa. Saznat ćemo što se događa. - Povukla je Phoebe prema vratima i počela trčati. Stigle su do vanjskog dvorišta kad se počelo razdanjivati, ružičaste i narančaste zrake pojavile su se na obzoru. Muškarci su trčali iz baraka, kretali se dvorištem, stavljali muškete na ramena, izvlačili mačeve. Olivia se držala

216


ruba dvorišta, a Phoebe je slijedila njezin primjer sve dok nisu stigle do uskog stubišta usječenog u bedem. Olivia je jurnula do kruništa, a zatim se presamitila, gušeći se. -Odvratno! - dahnula je Phoebe, doteturavši do prsobrana kako bi pogledala dolje. - Pogledaj sve te ljude, Olivia. Ima ih na tisuće. - Doista je pretjerala, ali su se u sablasnoj svjetlosti dimom zastrte zore prikaze dolje činile nebrojenima. -Napadaju dvorac - Olivia reče uz drhtaj uzbuđenja koje je nadjačalo strah. - Baš kako je Portia rekla da će se dogoditi. -Što je Portia znala o tome? - Phoebe je odmah postala znatiželjna. -Portia sve zna - jednostavno će Olivia. -Sumnjam - reče realističnija Phoebe. - Iako se pridružila rojalistima, ne može sve znati. -Pa, zna mnogo - ustvrdi Olivia, a Phoebe je bila spremna stati na tome. -Čiji se stijeg vijori? - Phoebe se nagnula preko prsobrana, brzo trepćući u nastojanju da razbistri pogled očiju koje su suzile. - Je li kraljev? Da, vjerujem da jest, ali ima još jedan... orao, mislim. Azurnoplav na zlatnoj pozadini. -Decatur! Djevojke su se naglo okrenule. Cato je stajao iza njih, a lice mu je bilo maska bijesa, sva je njegova prijašnja smirenost nestala. Neprijatelj je pred njegovim vratima. A neprijatelj nije kralj Charles. Kroz dim se začuo zvuk fanfara. Svjetlost dana postajala je sve jača, vatre su se polako gasile. Rufus Decatur je na svojem riđanu izjahao naprijed, do ruba opkopa, do mjesta na koje bi se spustio most i omogućio mu ulazak u dvorac. Sjedio je na konju, a stijeg kuće Rothbury bio je zataknut u utor na njegovu sedlu. Dao je znak da se opet oglase fanfare. Catove su fanfare odmah odgovorile i markiz od Granvillea zakoračio je na izbočinu tik ispod prsobrana. Pravila ratovanja i pregovaranja jamčila su mu sigurnost. Rufus se podigao u stremenima i njegov je glas odzvanjao kroz tišinu jutra. - Lorde Granville, došao sam u ime vašeg vladara, kralja Charlesa, sa zahtjevom da položite svoje pobunjeničko oružje i predate sebe i svoj dvorac na milost i nemilost Njegova Veličanstva. Cato je odgovorio jednako odmjerenim glasom kakvim je govorio i njegov protivnik, a i njegove su riječi bile jednako formalne. - U ime Parlamenta, zalagat ću se za pravo naroda. Dvorac Granville neće se predati. Odmaknuo se od prsobrana. Vladala je potpuna tišina. Phoebe se činilo da nitko ne zna što treba dalje učiniti. Tada Cato oštro reče: - Vas dvije ne biste smjele biti vani. Vratite se unutra i ostanite ondje. Poslušale su ga bez trenutka oklijevanja. U stražnjim redovima Decaturove vojske, u tišini koja je uslijedila nakon najave sukoba, Portiju je svladao val mučnine. Borila se protiv toga, ali uzalud.

217


Hitro je kliznula s Penny i poĹĄla iza grma povratiti, tuĹžna i nesretna.

218


Dvadeseto poglavlje

- Zar si nešto loše pojela, Portia? - Lukeov zabrinut glasić popratila je i bucmasta ručica na Portijinim leđima dok je čučala u grmlju. - Vjerojatno. - Portia je sjela na pete i rupcem obrisala usta. - Bit će da je to od ogrozda - mudro će Toby koji je čučnuo ispred nje i promatrao je lagano nakrivljene glave. I on je nedavno povraćao, nakon što se previše osladio ogrozdom. Portia se slabašno osmjehnula, ali se nadala da će ih njezin smiješak umiriti. Dosad je ove naporne jutarnje mučnine uspijevala zadržati za sebe, a nije željela da djeca odjure k Rufusu s pričama o njezinim problemima. - Sad je prošlo, posve mi je dobro - rekla je. - Jeste li doručkovali? - Pomisao na hranu izazvala je još jedan val mučnine u njezinu želucu. - Bill nam je napravio meko kuhana jaja - reče Luke. - Je li ti stvarno dobro? - Da, stvarno. - Portia je nezgrapno ustala, podigavši svoj odbačeni slamnati šešir. Nije se baš slagao s njezinom vojničkom odorom, ali joj je nježnu kožu štitio od sunca. - Gdje je Juno? - U nekoj zečjoj rupi. Glupo pitanje. - Vratimo se u tabor. - Uhvatila ih je za ruke i povela ih natrag do šatora u podnožju dvorca Granville, ali prije nego su stigli do prvog niza šatora, pozornost dječaka privukao je vojnik koji je popravljao slomljenu osovinu kola za prtljagu, te su odjurili onamo kako bi mu ponudili svoju pomoć, a ona je sama nastavila hodati. Tijekom dvaju tjedana otkako su zauzeli položaje, stručnjaci za opsade izgradili su mostove preko opkopa, dovoljno čvrste da izdrže težinu topova, a ravnomjerne eksplozije bile su svakodnevni ritual, u zoru i suton. Zidine dvorca zasad su izdržale napade, ali počele su pokazivati znakove oštećenja. Strijelci su slali svoje strelice preko zidina, a Granvilleovi su ljudi uzvraćali istom mjerom, ali nekako nasumično, pa je bilo veoma malo ranjenika. Za njih je bilo previše opasno zadržavati se iznad ruba prsobrana dovoljno dugo da bi pažljivo gađali. Masne su se vatre palile pod okriljem mraka, čineći zrak

219


smrdljivim i zagušljivim za obje strane. Ali oni s vanjske strane zidina barem su se mogli povući malo dalje, razmišljala je Portia. Redovito noćno zagađivanje zraka zasigurno je pravo mučenje za stanovnike dvorca. Nisu imali kamo pobjeći od toga, a vremenske prilike nisu pomagale. Postalo je sparno, naoblačilo se i grmjelo je, ali oluja nije donijela olakšanje. Nebo je ovog jutra početkom lipnja bilo čelično sivo s olujnim oblacima, a pritisak u zraku pojačavao je Portijine nevolje. Boljela ju je glava i činilo se da je sve teže podnijeti stalnu mučninu, a još ju je bilo teže prikriti. Ovih dana nije imala nikakvih napornih dužnosti. Pomagala je u gradnji mostova, kao i s laganim ljestvama od konopa kojima će se koristiti ako se ukaže prilika za penjanje po zidinama. Obavljala je stražarsku dužnost, patrolirajući oko tabora i duž opkopa, pazeći na svaki neobičan pokret unutar dvorca. Svaki put kad bi prolazila kraj skrivenih vrata tik iznad površine opkopa, skretala bi pogled na drugu stranu. Bataljun princa Ruperta je stigao kako je obećano, a dok je Portia hodala izgaženom travom prema šatoru stožera, čula je prinčev glas, u kojem je odzvanjalo samopouzdanje i dobro raspoloženje, kako se obraća svojim zapovjednicima. Princ je nedavno uspio razbiti pobunjeničku blokadu Yorka, te je bio uzbuđen zbog pobjede i uvjerenosti u uspjeh. Muškarci su zbog vrućine izišli iz šatora i sastanak održavali u hladovini jedne bukve, okupljeni oko duga stola na kojem su raširili zemljovid. Princ je, veličanstven u svojem jarkoplavom prsluku s grimiznom trakom, s kosom koja mu nakovrčana pada u svjetlucavoj kaskadi do ovratnika od fine čipke, štapom pokazivao mjesto na zemljovidu. - Gospodo, moramo - hoćemo - izazvati odlučnu bitku. Kralj to zahtijeva. Podigao je svoje radosno lice prema suncu i zamahnuo štapom. - To je kraljeva volja, gospodo. Rufus je proučavao zemljovid, ali njegovo lice nije pokazivalo ništa od prinčeva entuzijazma. Zapravo, pomislila je Portia dok ih je promatrala s udaljenosti od desetak metara, izgledao je kao da će žustro izraziti svoje neslaganje. Vidjela je to po načinu na koji je držao ramena, po liniji njegovih usta. Ali začudila se jer je šutio i nastavio proučavati zemljovid, a na čelu su mu se jasno vidjele bore. Odjednom je podigao glavu i ona je znala da je osjetio njezinu nazočnost. Ispričao se, odvojio od ostalih i pošao prema njoj. - Otkud sada, guščice?Nasmiješio se, ali je napetost ostala na njegovu licu. - Zar jutros nemaš nikakva posla? - Do podneva - rekla je. - Zar su nevolje na vidiku? - Ne znam. Princ je uvjeren da su ljudi spremni za odlučnu akciju. Ja nisam baš tako siguran. - Hoće li to značiti da ćete odustati od opsade? Rufus je pogledao dvorac Granville. Stjegovi su se i dalje vijorili na kruništima kao da hrabro prkose vojsci pred njihovim vratima. - Već su

220


nekoliko dana bez svježe vode. Čak i da su u podrume spremili bačve vode, uz petsto ljudi i tko zna koliko konja, neće više moći dugo izdržati. Spustio je pogled na Portiju, plavim očima zabrinuto proučavajući njezino lice. - Taj ti šešir neće biti od koristi ako ga držiš u ruci. - Uzeo ga je i stavio joj ga na glavu, namjestivši obod tako da joj je stajao nekako kicoški. - Nekako loše izgledaš. Zar pobolijevaš? - Ne. To je samo od sparine - brzo je rekla. - Što će se dogoditi s Olivijom, Phoebe, Dianom i bebama? - Dobit će siguran prijevoz do mjesta kamo žele ići. Zar te to zabrinjava? - Zabrinjava me činjenica da sad pate - rekla je bez uvijanja. - Cato bi trebao okončati tu patnju - otresito odgovori Rufus. - Samo mora spustiti svoje stjegove i most preko opkopa. - I tada ćeš ga objesiti - ustvrdila je. - Ne. Bit će kraljev zarobljenik, ne moj. Zanima me jedino njegova predaja. - To je izgovorio s hladnom konačnošću. Portia ništa nije rekla, ali je njezino pjegavo lice bilo mrko, ispod bijele kože nazirale su se fine kosti pod sjenkom oboda šešira. Nije mu vjerovala. Rufus se služi izlikom rata kako bi ostvario svoje ciljeve. Vraćena su mu imanja, titula i sloboda, ali još uvijek želi Catov život za život svojeg oca. Rufus je shvatio da čeka njezin odgovor, mada je znao da mu neće, da mu ne može dati odgovor kakav želi. Želio je da kaže da razumije, da se zajedno s njim raduje njegovoj pobjedi. No znao je da neće dobiti ništa više od tog bezglasnog prihvaćanja njegove opsesije, i jednako bezglasne lojalnosti koju mu je obećala. I znao je da joj i to prihvaćanje i ta lojalnost izazivaju patnju. Tišina je potrajala, a on ju je na koncu kratko pozdravio i dugim se koracima vratio do muškaraca ispod krošnje, okrenuvši leđa njezinoj boli, kao i činjenici da je on za to odgovoran. Sad više nikako ne može zaustaviti tijek događaja, čak ni kad bi to želio. Portia se teških koraka zaputila prema šatoru u kojem je smještena kantina. Nije pojela doručak, pa je istodobno osjećala glad i mučninu. Cijelo njezino tijelo kao da ne zna što mu se događa, niti kako treba reagirati. Dojke su je boljele, raspoloženje joj se mijenjalo od divljeg ushićenja do mračne depresije, lako se mogla obrecnuti na nekoga ili se nasmiješiti, bez nekog posebnog razloga za jedno ili drugo. Taj posao začeća, zaključila je, uvelike je precijenjen. I još nije rekla Rufusu. Željela mu je reći, ali još nije spremna. Još uvijek nije bila nacistu s vlastitim osjećajima, a i bojala se. Bojala se da on neće reagirati onako kako bi ona željela. Već ima djecu; to za njega neće biti tako značajno. Znala je da neće odbaciti to dijete koje dolazi, ali vjerojatno će samo ravnodušno prihvatiti tu činjenicu, obećati da će se skrbiti za bebu, i na tome će ostati. Dijete će biti njegovo kopile. Djetetova je majka njegova ljubavnica. Nemaju nikakva prava nešto zahtijevati od njega, osim ljubavi i poštovanja. Ispunit će ovo drugo, ali Portia nije znala što je s prvim.

221


A treba joj više... mnogo, mnogo više... od ispunjavanja dužnosti. Nije mogla podnijeti pomisao na to da će njezino dijete odrastati kao i ona, znajući da je neželjena, da je smetnja, ovisni teret koji nema vlastita mjesta u svijetu. Bila je posve sigurna da je nezakonito dijete nezakonitog djeteta dvostruko prokleto. Željela je reći nekomu. Osjećala je silnu potrebu povjeriti se, razgovarati o tome, donekle shvatiti vlastite osjećaje. Ali osim Rufusa, nema nikoga drugoga s kim bi mogla razgovarati o takvoj temi. - Eh, curo, nisi došla na doručak. - Bill ju je pozvao dok je neodlučno stajala na ulazu u šator. - Ovdje je lijep komad debele slanine i svježa ječmena pogača. - Pojest ću samo ječmenu pogaču, hvala, Bille - brzo je rekla Portia, skrenuvši pogled s debele bijele i veoma cijenjene masnoće komada slanine što ga je Bill upravo kanio narezati. - Kako želiš, curo. Ali to je rijetka poslastica. - Samo ne jutros, hvala. Ima li mlijeka? - Je, u vrču otraga. - Glavom je pokazao prema stražnjem dijelu šatora gdje su kameni vrčevi stajali u posudama hladne vode. Portia je pila ravno iz vrča. Mlijeko je bilo hladno, gusto, dobiveno tog jutra od malena krda krava na pašnjaku u dolini. Granvilleova stoka na paši izvan dvorca. Neće biti mlijeka za one zarobljene unutar zidina. Vratila je vrč u posudu i uronila prst u hladnu vodu. Kako je to kad nemaš vode? Štedjeti je i gledati kako je ima sve manje sa spoznajom da će uskoro nestati? Čak i da je Cato uspio neopazice poslati ljude van kroz tajna vrata, nikad ne bi uspjeli donijeti natrag dovoljno vode za cijeli dvorac. Zasigurno svakoga dana iščekuje pomoć, obuzet sve većim očajem. No Fairfax i Leven su previše zauzeti nakon poraza kod Yorka da bi odvojili vrijeme i ljude za dvorac Granville. Izišla je iz šatora i spustila se do opkopa. Razina vode bila je niska. Prošlo je gotovo šest tjedana otkako je zadnji put padala kiša, a zemlja je upila čak i otopljeni snijeg. Kroz mutnu su se vodu jasno vidjeli blato i korov na dnu opkopa. Kad bi sišla u vodu, našla bi se sasvim ispod razine obale da bi je mogao vidjeti samo netko tko gleda ravno dolje u opkop. A stražari to ne dne. Patroliraju oko ruba tabora i obalom opkopa oko dvorca, a kad ne gledaju ravno naprijed, gledaju prema gore u kruništa ili preko opkopa u zidine dvorca. Dim vatri također bi je skrivao. Bilo bi previše riskantno spustiti se u opkop točno nasuprot mostu. Ondje ima najviše Decaturovih stražara. Ali s druge strane, kraj otočića... ondje je mračnije, svjetla iz tabora ne dopiru onamo. Kad se jednom nađe u vodi, bude li plivala uza samu obalu, svi su izgledi da je nitko neće opaziti. Tajna su vrata smještena u zidu odmah ispod mjesta gdje potporanj mosta strši prema opkopu, čak i kad je most podignut. Ondje bi bila u sjenkama i imala bi dovoljno vremena pronaći polugu za otvaranje vrata.

222


Portia je, ne baš iznenađeno, shvatila da je stvorila plan mada nije svjesno donijela odluku. Činilo se neizbježnim da će otići u dvorac kako bi razgovarala s Olivijom i Phoebe. Morala je saznati kako su, i morala im je povjeriti svoju tajnu. Njezine prijateljice nemaju nikakve veze s ovim prokletim ratom, a još manje s Rufusom i Catom. Neće izdati Rufusa ako samo razgovara s njima. Jednom je ranije to razumio... napokon je prihvatio njezinu potrebu za time. Ovo nije nimalo drukčije od prošlog puta.

Pripreme je obavila s istom nepristranom mentalnom učinkovitošću s kojom je razradila svoj plan. Zamijenila je Paula na dužnosti stražara, koji joj je veoma rado prepustio smjenu od ponoći do četiri ujutro. Rufusu nije bilo nimalo neobično što je preuzela dužnost u ponoć, niti to što se povukla u krevet odmah nakon večere dok se on družio s princem Rupertom i njegovim časnicima. Kad je u jedanaest došao u krevet, Portia se pretvarala da spava, premda je bila previše napeta za to. Nije upalio lampu, oslanjajući se na prigušenu svjetlost baklje koja je cijelu noć gorjela u držaču izvan preklopa na ulazu u šator. Znala je da je neće uznemirivati tijekom pola sata koliko je još mogla spavati, pa je nepomično ležala na svojem ležaju, svjesna njegove nazočnosti kraj sebe dok je izuvao čizme, svjesna njegova pogleda na svojem licu dok je osluškivao njezino disanje. Tada se odmaknuo od nje, pa se mogla opustiti i slušati ga kako se kreće po malenom prostoru u kojem se osjećao miris trave. Mogla ga je vidjeti jasno kao da ima otvorene oči... vidjeti svaku njegovu gestu s jasnoćom ljubavi i požude, znala je kad je otkopčao pojas i hlače, gumbe na košulji... vidjeti kako košulju iz pojasa hlača izvlači objema rukama u naglom, žurnom pokretu koji se nikad ne mijenja. Iza svojih zatvorenih očiju sad je vidjela njegova široka prsa, malene tvrde bradavice, liniju crvenkastozlatnih dlačica kako se spušta do pupka na konkavnom trbuhu, a zatim niže... Skidao je hlače, maknuo ih sa svojih nogu, a potom se sagnuo da izuje čarape. Ležaj je zaškripao pod njegovom težinom, a premda nije spavao kraj nje, znala je da je zadržao gaće na sebi. Sigurno ih ne bi zadržao da je legao kraj nje. Osmjehnula se. Veoma joj je godila pomisao da spava napola odjeven kad ona nije na raspolaganju. Kapci su joj odjednom otežali, disanje poprimilo ritam Rufusovih dubokih, ravnomjernih udaha. Svladao ju je san, mekan i nježan poput labuđeg perja... Naglo se probudila. Rufusova joj je ruka nježno tresla rame, a iza preklopa šatora čula je stražara kojeg su poslali da je probude kako promuklim šaptom doziva njezino ime. - Čvrsto si spavala - tiho je rekao Rufus. Nagnuo se preko malenog prostora između njihovih ležaja.

223


Portia je zastenjala. Nije si mogla pomoći. Šok buđenja iz prvog dubokog sna bio je previše, pa je odmah osjetila mučninu u želucu. - Nastavi spavati - reče Rufus. - Ja ću preuzeti tvoju smjenu. - Ne... ne. - Sjela je i rastjerala ljepljivu paučinu sna. - Ne, to je moja dužnost. Ja ću je obaviti. - Odgurnula je pokrivač i spustila noge s ležaja, držeći glavu sagnutu u nadi da će svladati mučninu prije nego ustane. - Portia, jesi li bolesna? - Glas mu je bio oštar od zabrinutosti. - Ne... ne. - Oprezno je odmahnula glavom. - Samo se ne želim buditi u ponoć. - Posegnula je za svojim hlačama u podnožju ležaja. Legla je odjevena, skinuvši jedino hlače, te je sad samo morala noge u čarapama gurnuti u nogavice, obuti čizme i bila je spremna. Polako je ustala. Svijet se vrtio oko nje, a s njim i njezin želudac. Ugrizla se za unutarnju stranu obraza tako jako da su joj suze navrle na oči dok je zakopčavala hlače i pojas. Mač i nož čekali su spremni da ih stavi u korice. Držala se za stup šatora dok je obuvala čizme. Rufus je ležao naslonjen na lakat, suženim je očima promatrajući u prigušenoj svjetlosti. Nešto nije u redu. Je li riječ samo o smućenosti uslijed naglog buđenja? Svi su mu instinkti govorili neka joj kaže da se vrati na ležaj. Ali ako bi to učinio, oduzeo bi joj poštovanje što ga je zahtijevala i zavrijedila među Decaturovim ljudima. Nije očekivala nikakve ustupke, a kad su joj jednom ili dvaput ponuđeni, odbila ih je s ljutitom ozlojeđenošću. Portia je gurnula mač u korice i zavukla nož u čizmu. Uspostavila je kontrolu nad sobom i uspjela se nasmiješiti kad mu je dobacila poljubac prije nego je izišla. Rufus se spustio na ležaj i stavio ruke ispod glave, sad posve budan, uznemiren dubokom nelagodom za koju ne postoji vidljiv razlog. Portia je kimnula čovjeku koji ju je probudio i prošla između šatora, udaljavajući se od dvorca do vanjskog ruba tabora kako bi zamijenila čovjeka koji je onuda patrolirao. Ta je dužnost bila posebno samotna, idealna za njezin plan. Glavna je aktivnost usredotočena na dvorac, ali treba patrolirati oko cijelog tabora, a ovaj dio teritorija je prilično izoliran jer pokriva pošumljeno područje u stražnjem dijelu tabora. Nitko neće doći ovamo. Tu neće susresti drugog stražara. Nitko neće znati ako na sat ili dva ode s dužnosti. Ili će znati jedino u veoma zlosretnim okolnostima, a Porti a je zaključila da se isplati riskirati. Adam ju je dočekao sa smiješkom olakšanja. - Dovraga, kako mi je drago da te vidim. Ali mislio sam da će me Paul zamijeniti. - Zamijenila sam se s njim. Željela sam sutra poslijepodne malo slobodnog vremena. - O, dobro. - Adam je nehajno kimnuo. - Pa, bilo je uzbudljivo otprilike kao u krevetu usidjelice. Dobra zabava. - Podigao je ruku na pozdrav i veselim se koracima udaljio prema bačvici piva u kantini. Portia je shvatila da više ne osjeća mučninu. Možda je strah dobar

224


protuotrov. Tri je puta patrolirala svojom rutom. Nitko joj se nije približio. Vladala je tišina, osim ponekog zvuka iz tabora, uobičajenih šuštanja u šumi i glasanja noćnih ptica. Mjesec je bio tek tanki srp na mračnom nebu, vidljiv samo povremeno između olujnih oblaka. Zvijezda Večernjača pojavljivala se s vremena na vrijeme, ali sve u svemu, noć je bila mračna kako se može i očekivati od lipanjske noći. Portia je šmugnula u šumu i pronašla hrast koji je tog poslijepodneva izabrala. Potražila je ispod guste mahovine koja je pokrivala korijenje i izvukla tamnu kapu da pokrije kosu. Izula je čizme i čarape, a zatim skinula i bijelu košulju, te sve to gurnula ispod mahovine. Tamni vuneni haljetak grijao joj je i bockao golu kožu, ali tako će se lakše stopiti sa sjenkama. Mač je također gurnula pod mahovinu. Trakom platna vezala je nož uz nogu iznad hlača, omotavši oštricu nekoliko puta. Voće što ga je također sakrila natrpala je u džepove, jabuke i kruške. Samo je to mogla uzeti. Sve hranjivije od toga uništila bi voda u opkopu, ali je zaključila da će onima koji su žedni sočno voće itekako dobro doći. Na koncu je preko usta i nosa vezala rubac. Zatim se bosonoga šuljala između stabala oko dvorca sve dok nije stigla do otočića. Potrbuške je puzala niz brdo, stražar je hodao zacrtanim putem - dvjesto metara između stupova. Kad je bio na tri četvrtine puta, okrenut leđima prema njoj, Portia je prešla preostalih nekoliko metara i spustila se preko ruba opkopa. Ondje je zastala, našavši uporište za noge kako bi se mogla zadržati iznad površine vode, uhvativši se za zakrivljeni korijen koji je stršio kroz blato odmah iznad njezine glave. Vatre su tinjale uza zidine, ali rubac ju je štitio od dima, a prigušit će i kašalj ako dođe do toga. Čekala je dok nije čula kako se stražar vraća. Kad se opet okrenuo i prošao kraj nje, polako je pošla naprijed, priljubljena uz obalu, nadajući se da će što dulje ostati suha. Između otočića i mosta postavljene su tri patrole, a najopasnije će biti dok se bude kretala opkopom do mjesta gdje prolazi točno ispred tabora. Pratila ju je sreća. Činilo se da je našla izbočinu tla uz rub opkopa, dovoljno široku da se na nju može osloniti nožnim prstima, te se uspjela postrance šuljati sve dok nije ugledala sjenke potpornja mosta. Iznad sebe je s vremena na vrijeme čula prigušene glasove dok su stražari razmjenjivali primjedbe, ali ostali u taboru očito su spavali. Kao i u dvorcu - ili se barem tomu nadala. Našavši se nasuprot zidinama ispod mosta, Portia je duboko udahnula. Ako stane i razmisli, neće to učiniti. Kliznula je ispod površine vode, osjećajući kako se korov obavija oko njezinih gležnjeva dok je ronila do mračne sigurnosti uza zidine. Podigla je glavu iznad površine i duboko udahnula. Zrak je bio trpak od dima, ali i to je bilo bolje nego ništa. Ponovno je zaronila i čekala dok joj se činilo da će joj pluća prsnuti, za slučaj da je netko na obali opazio mreškanje

225


vode dok je plivala. Uz malo sreće, kad mreškanje prestane, onaj koji ga je opazio poći će dalje i zaboraviti na to. Kad više nije mogla zadržavati dah, polako je opet podigla glavu. Glomazni oblik potpornja mosta nalazio se točno iznad nje. Zidine dvorca bile su zelenkaste od sluzi ondje gdje se razina vode spustila. Međutim, iznad toga je zid bio jednako čist kao i onda kad je stajala na ledu. Oprezno se primaknula zidu, nožnim prstima tražeći neko uporište na koje bi mogla stati i podići se iz vode do razine tajnih vrata. Našla je što je tražila. Jedva je uspjela nožnim prstima stati na izbočinu, ali se podigla dovoljno visoko da ispruži ruke i pronađe linije vrata. Ali gdje je poluga koja ih otvara? Prošli put ju je slučajno našla. Ali ovog se puta ne može leđima osloniti na zidine i slučajno pronaći mjesto pritiska. Barem je znala da se nalazi u samim vratima, a ne duž ruba. Dosegnula je gornji dio vrata i rukama prešla po kamenu, snažno pritišćući dlanovima. Zatim se spustila nekoliko centimetara i pritiskala to područje. Bez obzira na toplinu noći, uskoro joj je postalo hladno jer joj se mokra odjeća zalijepila za tijelo. Ruke su joj se tresle, a zubi cvokotali tako glasno da je bila sigurna da će to netko čuti. Više nije znala je li to od hladnoće ili napetosti, ali je uporno nastavila istraživati kamen. I tada se dogodilo. Začuo se tihi škljocaj i osjetila je kako se kamen miče pod njezinim dlanovima. Srce joj je poskočilo. Kamena je ploča kliznula unutra, baš kako se sjećala. Podigla se preko ruba u crni tunel. Doimao se još mračnijim nego prvi put, a sad joj je već bilo užasno hladno. Oklijevala je, a vrata su još uvijek bila otvorena iza nje. Nije prekasno za povratak... da zaboravi cijelu tu šašavu ideju. Zubi su joj nekontrolirano cvokotali i počela se tresti od hladnoće. Kad bi se sad vratila... Još dok je razmišljala o tome, dok je mislila na svoju suhu košulju koja je čeka u korijenju hrasta, Portia je tiho zatvorila vrata za sobom i krenula tunelom, držeći se za zidove kao i prošli put. Pred njom se pojavio podrumtrezor. Sad je bio prazan. Portia se zaputila prema otvoru na suprotnom zidu koji će je odvesti do stuba. Kretala se brzo i bešumno, bez razmišljanja. Vrata su se, gotovo bez ikakva zvuka, otvorila jednako lako kao i prvi put, a Portia se našla u poznatoj praonici suđa. Svuda je vladala tišina. Na ognjištu nije gorjela vatra; čak je i ura mirovala. Hitro je prošla praonicom suđa do stražnjih stuba. Dok je prolazila kuhinjom, čula je neki zvuk. Struganje, mrmljanje. Ukočila se uza zid, moleći se da je tamna odjeća učini nevidljivom u mračnoj kuhinji. Ponovno je začula isti zvuk i opustila se. Netko je hrkao. Jedan od kuhinjskih pomoćnika zacijelo spava na klupi kraj praznog ognjišta. Šmugnula je na stube, šuljajući se poput bilo kojeg špijuna u neprijateljskom taboru, te jurnula gore. Stube su izlazile na hodnik koji se rijetko koristio, a križa se s glavnim hodnikom iz kojeg se ulazi u spavaće sobe članova obitelji. Portia je gotovo zaboravila da joj je hladno i da je mokra. Grijali su je

226


uzbuđenje i strah, tjerajući je prema Olivijinim vratima. Pritisnula je kvaku i šmugnula unutra, a tek nakon što je zatvorila vrata za sobom, shvatila je da joj srce lupa tako mahnito kao da će joj iskočiti iz prsa.

227


Dvadeset prvo poglavlje

- Što je? Tko je ondje? - Phoebein se prestrašeni glas čuo iz mraka. - Tiho! To sam samo ja - šapne Portia. - Portia! Jesi li to ti? - Olivia je naglo sjela u krevetu, a njezina se bijela spavaćica isticala u sjenkama. - Da. Budite tiho. - Portia je jurnula do kreveta gdje su dvije djevojke sjedile jedna uz drugu i zapanjeno zurile u nju. - Lako je tebi reći »To sam samo ja« - pomalo ozlojeđeno reče Phoebe. Kako bismo te uopće mogle očekivati ovdje? - Ne, doista, kako biste mogle? - složila se Portia. - Ali molim vas, šapćite. - Sva si mokra - primijeti Phoebe. - Voda kaplje s tebe po podu. - Morala sam preplivati opkop. - Portia je drhtala obujmivši se rukama. - A čini se da nisam dobila baš lijepu dobrodošlicu za svoj trud. - O, Portia, jasno da si d-dobrodošla! - Olivia je skočila s kreveta i čvrsto zagrlila Portiju. - O, tako si ledena! Posve si mokra! - Znam - mrko će Portia. - Donijela sam vam malo voća. - Izvadila ga je iz džepova i stavila na krevet. - Skini tu odjeću. - Olivia je počela potezati Portijin haljetak. - Možemo je pokušati osušiti. Phoebe je također sišla s visokog kreveta i sad je prekopavala po ormaru za rublje. - Ovdje je vuneni ogrtač što ga možeš posuditi. - O, hvala! - Portia je odbacila mokar haljetak, a potom i hlače. - Mokra je odjeća doista odvratna. - Evo t-ti ručnik. Portia se trljala ručnikom i odjednom se jasno sjetila kako je Rufus trljanjem vraćao toplinu i život u njezino obamrlo tijelo kad je ostala zametena u mećavi. Negdje se, pomislila je, ako se dovoljno ugrije da je potraži, u njezinoj sadašnjoj situaciji krije velika ironija. Gurnula je ruke u rukave ogrtača što ga je Phoebe pridržavala za nju, te se čvrsto omotala njime. Zubi su joj konačno prestali cvokotati.

228


- Donijela sam vam malo voća - ponovila je i pokazala prema krevetu. Znam da nije mnogo, ali više od toga nisam mogla nositi. - Ja ništa ne razumijem - reče Phoebe i odgrize veliki komad kruške. - Ovo je fino... Kako si, za ime svijeta, ušla ovamo? Nitko ne može izići, pa kako si ti ušla? - Postoji ulaz - reče Portia i spusti se na sjedalo u udubljenju prozora. - Ali ne mogu vam reći gdje. Morala sam vidjeti kako ste vas dvije. Bila sam zabrinuta za vas. - Grozno je - reče Olivia i podigne se na krevet. - Ništa ne možemo kkuhati jer nema vode. - A za piće imamo samo pivo - dometne Phoebe. - Lord Granville je cijelo vrijeme tako gnjevan, a Diana njega okrivljuje za sve, ali to ne kaže, naravno, pa se iskaljuje na nama. Veoma je neugodno. - Nakon što je to tako blago postavila, bacila je jezgru kruške u prazno ognjište i pomno izabrala jabuku. - I tako je vruće - reče Olivia. - Zbog dima ne možemo otvoriti prozore, a otac nam ne dopušta da iziđemo jer prijeti opasnost od strelica. - Što misliš, hoće li to uskoro završiti? - Phoebe je pronicavo promatrala Portiju. - Ne znam - reče Portia. - I ne smijem govoriti o tome. - Čelo joj se namrštilo. Bilo je teže no što je očekivala ostati odana Rufusu i istodobno utješiti prijateljice. Nije predvidjela takva pitanja, ali je trebala, naravno. - Ne smiješ govoriti o tome jer si ti neprijatelj - primijeti Phoebe sa svojom uobičajenom otvorenošću. - Portia nije neprijatelj! - uzvikne Olivia, a glas joj se ogorčeno povisio. Kako možeš t-tako nešto reći? - Strogo govoreći, Phoebe ima pravo - reče Portia. - Ali nisam došla ovamo pričati o ratu. Barem ne izravno. Željela sam vidjeti kako vam je. I... i... pa, željela sam razgovarati s vama dvjema. - Je li samotno biti u vojsci? - upita Phoebe. Portia slegne ramenima. Phoebeina je otvorenost bila na rubu netaktičnosti, ali je posjedovala nevjerojatnu sposobnost ukazati na istinu. Nisam očekivala da će biti, ali da, malo jest. Shvatila je da je uvijek bila usamljena, uvijek se oslanjala isključivo na sebe, čak i dok je Jack bio živ. Ali je samu sebe uvjerila da joj ne treba društvo, pa joj nije ni nedostajalo. No Olivia i Phoebe pokazale su joj što prijateljice mogu ponuditi, a to je nešto što ne može nadomjestiti nikakva količina strasti i ljubavi između muškarca i žene. - Ali što je s lordom Rothburyjem? - uporno će Phoebe, jednako izravno. Zar više nisi njegova ljubavnica? - Nosim njegovo dijete - Portia je izlanula tu vijest. - Oh! - Olivijine su se oči posve raširile. - Ali niste u b-braku. - Ne moraš biti u braku, dušice - kiselo će Portia. - Za što sam ja živi dokaz. - Ali, zar se nećete vjenčati? - upita Phoebe. - Prije nego se dijete rodi?

229


- Ne bih rekla. - Portia je gledala svoje šake koje je kršila u krilu. - Još nisam rekla Rufusu, ali... - Podigla je glavu i skrušeno se osmjehnula. - Ali ja baš nisam ona vrsta žene koje postaju grofice. Možete li me zamisliti kao ledi Rothbury? - Ali grof je odmetnik. - Više nije. Kralj je pomilovao kuću Rothbury i vratio mu sve posjede. Portia je zaključila da otkrivanje te informacije nije izdaja. To nije nikakva tajna, a ukoliko Cato već ne zna za to, uskoro će znati. - Mislim da bi bila divna grofica - odlučno će Olivia. -No bi li to željela biti? - Phoebe je opet postavila pronicavo pitanje. Uvijek si govorila da nisi konvencionalna... da želiš biti vojnik... da nisi ni trebala biti žensko. -Da, pa, priroda se očito ne slaže sa mnom - pomalo kiselo odgovori Portia. - Inače se ne bih našla u ovako ženskom položaju. Maleni pozlaćeni sat na polici iznad kamina tiho je odbio tri sata, a Portia je skočila sa sjedala kao da ju je nešto ubolo. - Moram ići! Nisam shvatila koliko dugo mi je trebalo da stignem ovamo. - Zbacila je ogrtač i na brzinu navukla svoju mokru odjeću, drhtureći. -Nitko ne zna da si ovdje? -Samo vas dvije. I ništa ne smijete reći! -Jasno da nećemo! - uzvikne Phoebe. -Hoćeš li opet d-doći? -Ako budem mogla. - Portia je zakopčala haljetak. - Ali ne znam što će se dalje događati. - Bespomoćno ih je pogledala. - Voljela bih da mogu nešto učiniti za vas. -Voće je bilo sjajna ideja - utješno će Phoebe, a potom je znatiželjno pitala: Osjećaš li mučninu? Čula sam da trudnoća izaziva mučninu. -Gotovo cijelo vrijeme - odgovori Portia i iskrivi lice u grimasu. - Od trenutka kad se probudim dok ponovno ne zaspim. -O, kako grozno. Drago mi je da se ja neću udati - reče Olivia i podigne se na prste kako bi poljubila Portiju. - Ali Portia se neće udati - naglasi Phoebe. - Strast je ta koja stvara probleme, a ne brak. Portia se tiho nasmijala, a njezina se deprimiranost raspršila. - Kako si u pravu, Phoebe. Ostani djevica i nećeš imati zbog čega žaliti. - Objema im je dobacila poljubac s vrata. - Ovaj rat ne može vječno trajati. - Zatim je pitala ono što je zapravo došla pitati, ali je tek sada to shvatila. - Hoćete li biti kume mojoj bebi? - Naravno - reče Olivia. - Pošalji nam prsten kada dođe vrijeme i mi ćemo doći k tebi... nekako reče Phoebe. Portiji se prvi put ta zamisao nije činila djetinjastom i nerealnom. Osigurala je svojem djetetu dvije kume, a znala je da će njezine prijateljice naći

230


neki način da ispune svoju obvezu. Čak i nezakonito dijete nezakonitog djeteta može imati prijatelje na visokim položajima. A Oliviji i Phoebe, bez obzira na to hoće li se udati ili ne, nikad neće manjkati dobara. Ispod njezinih rebara nalazilo se toplo mjesto koje kao da je držalo pod kontrolom hladnoću i strah dok se šuljala natrag hodnikom, kroz praonicu suđa i mračnim tunelom. Činilo se da joj je trebalo mnogo manje vremena nego kad je dolazila, te se za nekoliko minuta našla pred tajnim vratima. Poluga s unutarnje strane nije bila skrivena jer očito nije postojala potreba da se skriva pred onima koji će se koristiti vratima. Portia ju je tiho podigla i povukla vrata. Bešumno su se otvorila. Još je bila noć, ali je tmina bila nekako sivkasta nakon mrklog mraka u tunelu. Na drugoj strani opkopa razabrala je šatore i treperave baklje stražara. Vatre uza zidine su se gasile, a dim je bio manje gust i trpak. Kliznula je u opkop, a voda se doimala gotovo toplom kroz ljepljivu hladnoću njezine mokre odjeće. Podigla je ruku kako bi zatvorila vrata i u tom je trenutku, dok se njezino tijelo vidjelo uza sive zidine, baklja obasjala mirnu, tamnu vodu opkopa. Portia je osjetila svjetlost na svojim leđima, osjetila se izloženom poput crne mrlje na bijelom pergamentu. Srce joj je divlje lupalo. Nije se usudila pomaknuti. Tada se začuo povik, pa je znala da je izgubljena kad je podignuta uzbuna. Čuli su se uzbuđeni povici, trčanje, jarka svjetlost novih baklji. Portia je zaronila jer nije znala što bi drugo mogla učiniti. Kad se našla ispod površine, prasnula je mušketa i zrno je udarilo o zid iza nje. Očajnički je plivala pod vodom, nastojeći se orijentirati. Kreće li se prema obali? Zrna iz mušketa zujala su iznad vode i znala je da čekaju trenutak kad će njezina glava izbiti na površinu i pružiti im dobru metu. Imala je dojam da će joj se pluća rasprsnuti. Kad je shvatila da mora udahnuti zrak ili vodu, podigla je glavu. Netko je viknuo na obali i mušketa je ponovno opalila, a zrno je palo tik uz njezinu glavu. Ponovno je zaronila nakon što je duboko udahnula. Ta joj je sekunda vratila osjećaj orijentacije, a također je vidjela da tri čovjeka stoje na obali sa spremnim mušketama. Kad bi ih mogla navesti da sva trojica istodobno pucaju, imala bi vremena pokazati se i reći tko je dok oni ponovno pune oružje. Portia je izgubila svaku nadu u bijeg. Sad je samo željela preživjeti. Gurnula je ruku izvan vode. Mušketa je opalila. Podigla je drugu ruku i začula još jedan prasak. Zatim je izronila i odmah opet zaronila. Treći je hitac bio tako blizu njezine glave da je gotovo osjetila miris baruta. Podigla je glavu i viknula lozinku za taj dan. Tada je vrisnula: - Ne pucajte! - Zaplivala je prema obali, stvarajući što više buke... jasno pokazujući da se predaje. Tri su se stražara sagnula i povukla je na obalu. Ležala je na trbuhu, hvatajući dah, gušeći se zbog vode koju je progutala u posljednjim mahnitim

231


trenucima. Stajali su nad njome. Vidjela je njihove čizme. Tada ju je jedan nogom okrenuo na leđa. Zurila je u nepoznata lica. To nisu Decaturovi ljudi, već su iz bataljuna princa Ruperta i neće je prepoznati. -Pripadam Decaturovoj vojsci - izustila je. -Zašto Decaturov čovjek izlazi iz dvorca? - oštro je pitao jedan od njih, opet je gurnuvši nogom. -Valjda će uskoro odgovarati na pitanja - reče jedan od njegovih drugova. Odvedimo ga zapovjedniku. - Dvojica su se sagnula, uhvatila je ispod ruku i povukla na noge. -Mogu hodati - pobunila se, ali su je ignorirali i vukli kroz usnuli tabor do šatora u kojem se nalazio zapovjednik straže. Zapovjednik straže prinčeva bataljuna sjedio je uz vrč piva i igrao kockice sa svojim zamjenikom. Znatiželjno je podigao glavu kad su vojnici ušli sa svojim zarobljenikom. - Što to ovdje imamo? - Odgurnuo je platnenu stolicu i ustao, prišavši Portiji koju su gurnuli na koljena. -Uhvatili smo ga kako izlazi iz dvorca, gospodine. Kroz zid... nekakav skriveni ulaz. Plivao je preko opkopa. -Mršav momak - primijetio je zapovjednik. Sagnuo se, uhvatio Portiju za ovratnik i podigao je na noge. - Dakle, da čujemo tvoju priču, momče. Portia je odmahnula glavom, a zatim se zanjihala kad ju je zapovjednikova ruka tresnula po ustima i veliki prsten pečatnjak rasjekao joj usnu. -Ma hajde - rekao je pakosnim tonom. - Uskoro ćeš pjevati. Tko si ti? Portia je nadlanicom obrisala krv s usta. - Ja sam iz Decaturove vojske. Zapovjednik ju je ponovno udario po obrazu, a ona je posrnula i pala na koljena. - Dovedite lorda Rothburyja - jedva je procijedila kroza suze bola koje su joj stezale grlo. Nikad se nitko nije tako loše odnosio prema njoj, a povrh straha osjetila je navalu bijesa jer se netko usudio tako nasilno postupati s njom. - On će jamčiti za mene. Uslijedio je trenutak tišine. Tada je zapovjednik pitao: - Što ti zapravo znaš o lordu Rothburyju, momče? -Rekoh da sam u njegovoj vojsci - uporno je ponovila Portia. Nekako je uspjela ustati. Čovjek je oklijevao jer nije znao što će dalje pred takvom sigurnošću zarobljenika. - Dobro - na koncu je rekao. - Ali ako je ovo nekakav trik, momče, platit ćeš za to. - Okrenuo se jednom od svojih stražara. - Idi probuditi lorda Rothburyja. Vi ostali vratite se na položaje.

Stražarevo je uporno dozivanje probudilo Rufusa. Sjeo je i ustao s ležaja u jednom pokretu, posegnuvši za svojim hlačama. - Što je?

232


- Poslao me zapovjednik straže, milorde. Imamo zarobljenika, gospodine. Izišao je iz dvorca i plivao preko opkopa. Zapovjednik ga želi ispitati, ali zarobljenik kaže da ga vi poznajete. - Zvuči zanimljivo - primijetio je Rufus, brzo se odijevajući. Zarobljavanje bjegunca iz dvorca Granville doista je zanimljiv razvoj događaja. Slijedio je stražara kroz tabor, sagnuo se i ušao u zapovjednikov šator uz veselo: - Dakle, što imamo ovdje, kapetane? Portia je pomalo nestabilno stajala u sredini šatora. Rufus je vidio njezinu natopljenu odjeću, otečena i okrvavljena usta, tamnu oteklinu na obrazu. - Što, za ime svijeta... - počeo je, a potom se ljutito okrenuo zapovjedniku straže. - Što je ovo, dovraga? Zapovjednik je postao razmetljiv pod bijesnim pogledom grofa od Rothburyja. - Uhvatili smo ga dok je pokušavao preplivati opkop od dvorca na ovu stranu, milorde. Stražari su ga vidjeli kako izlazi iz dvorca kroz skrivena vrata. - Vidio je kako se mijenja grofov izraz lica i s više sigurnosti dodao: Kaže da ga poznajete, milorde. Rufus je ignorirao zapovjednika. Okrenuo se k Portiji, a lice mu je postalo kao isklesano od granita, oči prazne. - Što si radila u dvorcu? Portia je vrhom prsta opet dotaknula usnu. Ostao je ljepljiv od krvi. Otišla sam vidjeti Oliviju i Phoebe. - U tom se trenutku činilo jednostavnijim reći istinu, bez opravdavanja i obrane. Ali je s malodušnim osjećajem vidjela da je već izgubila Rufusa. - Kako si ušla? - I lice i glas bili su mu posve bezizražajni. Bilo je kao da ga ni najmanje ne zanima osoba koju ispituje, već samo informacije. - Postoje skrivena vrata - nesretno je rekla. - Otkrila sam ih dok sam boravila u dvorcu. Sad je objašnjena ona duboka i naoko neutemeljena nelagoda. Sad se Rufusu činilo da je sve došlo na svoje mjesto. Znala je za tajna vrata, ali nije rekla ni jednu jedinu riječ. Opsada je davno mogla završiti da su osvajači mogli neopazice ući u dvorac. Znala je tu činjenicu, ali je nije razotkrila. A može postojati samo jedan razlog za njezinu šutnju. Sad je znao da ga je cijelo vrijeme zavaravala. Došla je k njemu s informacijama kojima ga je navela da joj vjeruje, ali Granville mu je ponudio blago samo da bi u njegov tabor ubacio špijuna. Bilo je tako jednostavno, a on je nasjeo. Samo je jednom zaboravio na oprez kad je riječ o obitelji Granville, a oni su napravili budalu od njega. Hladna ga je nepristranost napustila, a u glasu su mu pulsirali strašni demoni bijesa za koje mu se činilo da će ga rastrgati. - Koristila si ih za ulaženje u dvorac otkako smo započeli opsadu. Posjećivala si svoju obitelj, prenosila informacije, tješila ih. Što Cato ima reći o -Ne! - kriknula je. - Ne, nisam. Ovo je bio prvi put. Nisam te izdala, Rufuse. Željela sam vidjeti svoje prijateljice. To je sve.

233


-Ispričavam se, milorde, ali ja sam zbunjen. - Zapovjednik je govorio s

oklijevanjem. - Znači, ovo je vaš vojnik? Rufus se nagnuo naprijed i skinuo kapu s Portijine glave. - Ne - hladno je rekao. - Ona nije moj vojnik, ali putuje s nama. -O, da. - Zapovjednik je s razumijevanjem kimnuo. Prilično je česta pojava da netko putuje s taborom, premda je neobično vidjeti neku ženu ovako odjevenu. No s druge strane, ova je radila nešto opasnije. - Ali kažete da je špijunirala? -Tako se čini - rekao je, jednako hladno kao i ranije. - I ne prvi put. -Ne, nisam! - Portia je čula očaj u vlastitom glasu. Nije mogla vjerovati da se Rufus odrekao nje pred zapovjednikom... spustio ju je do statusa kurve. Znaš da nisam, Rufuse. Ignorirao je molbu u njezinu glasu. - Nećeš poreći da si ušla u dvorac kroz tajni ulaz? -Ne. -Nećeš poreći da si znala da time šuruješ s neprijateljem? -Olivia i Phoebe nisu neprijatelj - rekla je potištenim glasom jer je shvatila da ga neće uspjeti uvjeriti u nedužnost svojeg pothvata... ne ovoga puta. -Bila si u tom dvorcu. Bila si među neprijateljima. - Odmahnuo je rukom. Prisegnula si odanost Decaturovu stijegu i to si izdala. Portia je odmahnula glavom, a u obrazu i usnama joj je pulsirao bol. Molim te, Rufuse - Jesi li nešto odnijela u dvorac? - prekinuo ju je grubo i oštro. Zbunjeno ga je pogledala. - Samo voće - rekla je. - Mislila sam da su možda žedne. - Tada je čula kako se konačno osudila. Zapovjednik je brzo rekao: - To je pružanje utjehe i pomoći pobunjenicima, kraljevim neprijateljima. To je izdaja i o tome treba obavijestiti stožer. Rufus je netremice zurio u Portiju. - Kako sam mogao biti tako naivan? rekao je. - Ti si Granville. U svojoj krvi nosiš klicu prijetvornosti i izdaje. Okrenuo se s izrazom gnušanja na licu. - To je stvar za stožer, milorde - ponovio je zapovjednik. - Poslat će je onamo na ispitivanje čim se razdani. - Rufuse... - Portia mu je molećivo pružila ruku. Ne može joj okrenuti leđa. Sigurno ne može. Pogledao ju je preko ramena i jednako hladno rekao: - Ništa ne mogu učiniti za tebe. Samu si sebe osudila. - Izišao je iz šatora i nestao. Portia je zurila u preklop šatora koji se još uvijek micao nakon što ga je odgurnuo. Nije mogla vjerovati da se cijeli njezin svijet srušio, tako naglo, tako potpuno, i tako bez opravdanog razloga. Vezali su joj ruke debelim, grubim konopcem i gurnuli je naprijed, van u hladnu noć, a stvarnost zatočeništva, užasa ispitivanja koji je očekuju u Yorku, krvnikove omče na kraju agonije, sve je to ispunilo njezin um. Željela je vrištati zbog nepravde, ali nije uspjela izustiti ni glasa. Primorali su je da sjedne uz deblo stabla nekoliko stotina

234


metara od šatora straže, a potom su je vezali za stablo tako što su joj provukli konopac ispod ruku. Kraj konopca kojim su joj vezali ruke upotrijebili su za sputavanje njezinih gležnjeva, a zatim su je ostavili tako vezanu, mokru i drhtavu da čeka zoru.

Rufus je hodao kroz tabor. Bio je slijep i gluh, zatvoren u vlastitom svijetu gdje bijes gori jarko kao vulkan, a bol je bila crna jama, onako ledena kako je bijes bio vruć. Ali napokon se nešto probilo kroz njegov trans, te je u glavi uvijek iznova čuo vlastiti glas: »Ništa ne mogu učiniti za tebe.« To se ritmički ponavljalo, isključujući sve ostalo, te je na koncu stao, okrenuo se i pošao u potragu za Willom. Bez obzira na to što je učinila, ne može je osuditi na ono što je očekuje u Yorku. Ludilo opsesije natjeralo ga je da onako govori, ali sad je uspostavio kontrolu nad sobom. O, bijes je i dalje gorio, a bol je još uvijek ledila neku središnju srž njegova bića, ali opet je mogao misliti i nije mogao zaboraviti što mu je bila, što mu je značila. Ne može stajati po strani dok joj nanose bol, i ne može gledati njezinu smrt. Prijetvorna je, zavređuje ono što bi joj učinili, ali on to ne može dopustiti. Will je s nevjericom slušao dok mu je pričao što se dogodilo, ali nije ništa komentirao, shvativši da je gospodar Decatura tek uspostavio kontrolu nad svojim demonima. Saslušao je njegove naredbe i šmugnuo kroz tabor.

Portia je naslonila glavu na deblo stabla. Lice ju je žarilo i boljelo, a ruke nije osjećala. Kad se Will pojavio između stabala iza nje, samo ga je gledala, a usta su joj bila previše otečena da bi ih micala, čak i da je željela nešto reći. Kleknuo je i hitro prerezao konopce. - Dođi. Moraš otići odavde prije nego dođu po tebe. Uspjela je progovoriti. - Ne znam hoću li moći hodati. - Nije znala čak ni hoće li moći stajati. Njezin um više nije uspijevao pratiti sve što se zbiva, a činilo se da je njezino tijelo jednostavno odustalo. Will nije odgovorio. S lakoćom ju je podigao i gotovo trčećim koracima odnio je natrag u Rufusov šator. Rufus ju je čekao, ali oči su mu bile hladne i rezervirane kad ju je Will spustio na njezin ležaj i zatim žurno izišao. - Skini tu mokru odjeću, brzo - naredio je Rufus, pokazujući hrpu suhe odjeće što ju je pripremio. - Budeš li još uvijek ovdje u zoru, neću te moći spasiti. Budi brza.

235


Portia se kao u omaglici skinula i navukla čistu odjeću, a zatim obula rezervni par čizama. Tišina koja ih je obavijala bila je užasna. Nije mogla podnijeti pogled na njegovo lice jer bi ondje vidjela prezir i led u njegovim očima. Slutila je da je prošao onaj zastrašujući bijes, ali ovaj hladan prezir bio je gotovo gori. Ali više nije rekla niti jednu riječ u svoju obranu. George je ušao baš dok je navlačila čizme. - Konji su spremni - rekao je, a činilo se da namjerno izbjegava pogledati Portiju. - Morat ćeš joj pomoći da uzjaše. Iscrpljena je. - To je bio prvi put da je spomenuo njezino stanje i Portia je osjetila trenutak nade. Ali kad je pogledala prema njemu, on je samo gledao kroz nju, kao da je zrak. George ju je jednostavno podigao kao i Will, odnio je van i smjestio na Penny. - Ja ću je voditi. Samo se drži za jabučicu sedla - rekao joj je. Portia ga je poslušala. Rufus ih nije slijedio van iz šatora, a nije uspijevala skupiti čak ni toliko energije da pita Georgea kamo je vodi. Kad je zapucketao jezikom i pokrenuo konje, Juno je izletjela iz grmlja, uzbuđeno lajala i poskakivala na stražnjim nogama, tražeći da je podignu u sedlo. George ju je ignorirao i poveo konje kasom. - George, molim te. - Portia je čula suze u svojem glasu. - Juno... George je opsovao. - Nisam dobio nikakvu naredbu po pitanju tog prokletog psa. - Molim te. Prvi ju je put propisno pogledao, činilo se, i usta su mu se smekšala. Tada je zaustavio konje, a kad je Juno dotrčala, sagnuo se, uhvatio je za vrat i podigao gore. - Evo. - Pružio je kujicu Portiji, a ona se uspjela bolno osmjehnuti u znak zahvalnosti. Nije znala kamo ide, ali čim je osjetila Juno uza se, osjećala se bolje. Sljedeći su sati prošli kao u magli. Nije znala je li spavala ili je dio vremena bila u nesvijesti. Posve se usredotočila na ruke koje su grčevito držale jabučicu sedla. Ako njezin stisak ne popusti, nije važno što su joj oči zatvorene, glava joj se klima, tijelo njiše. Njezin je um prestao raditi. Nije mogla razmišljati o onome što se dogodilo, ili o onome što bi se moglo dogoditi. Postojala je samo u ovom trenutku, u ovom malenom prostoru vremena koje sadrži njezino tijelo. Bila je jedva svjesna činjenice da su prošli kraj stražarskih položaja i ušli u selo Decatur. U stražarnicama nije bilo nikoga, vatre nisu gorjele. Selo više nije bilo vojni tabor, a nekolicina njegovih stanovnika zadovoljavala se malenim ritualima svakodnevnog života koji nikomu nije predstavljao prijetnju. George je vodio Penny do kamene kuće na rubu sela. Bila je malena i pravokutna, s rešetkama na prozorima, a masivna hrastova vrata zatvarala su se teškom prečkom s vanjske strane. To je bio Decaturov zatvor. Portia je gotovo pala u Georgeove ruke kad ih je ispružio kako bi joj pomogao sjahati. Stezala je Juno kao da je kujica njezina jedina veza sa životom. Nije pogledala oko sebe, već je samo stajala i njihala se dok je George

236


podizao željeznu prečku i otvarao vrata. Poveo ju je u mračnu i vlažnu unutrašnjost. Ondje su se nalazile dvije ćelije. Maleni prostori s kamenim podom i rešetkama na vratima, a svaki je sadržavao uzak ležaj i kablić. To je zatvor, nije osmišljen za udobnost. - Ovamo, curo. - George je otvorio jedna vrata i lagano je gurnuo u ćeliju. Donijet ću ti malo vode i kruha. Gospodar kaže da trebaš ostati ovdje dok ne odluči što će s tobom. Portia se spustila na ležaj. Ondje su se nalazile dvije tanke deke, a njoj se to činilo kao raj. Zamotala se u deke i odmah čvrsto zaspala, a Juno se priljubila uz njezina prsa. Nije čula Georgea kad se vratio s vrčem vode i štrucom kruha, te sve to spustio na pod ćelije, nije čula kako ključ struže u bravi ni kako teška prečka pada preko vanjskih vrata. Juno ju je probudila nekoliko sati kasnije. Bilo je mračno i Portia isprva nije imala pojma gdje se nalazi, ili čak, u jednom zastrašujućem trenutku, ni tko je ona. Kujica je grebla i cviljela pred vratima, očito očajnički želeći van. - O, Bože! - Portia je sjela, pamćenje joj se naglo vratilo, a s njim i sad već poznata jutarnja mučnina. Lice joj se doimalo ukočenim i bolnim, usta dvostruko veća nego inače. Posrtala je do kablića i pokušala povraćati, no kako već dugo ništa nije pojela, nije imala što izbaciti iz sebe. Juno je nastavila cviljeti. - Ne mogu te pustiti van. - Portia je sjela na pete na hladnom kamenom podu, prvi put potpuno svjesna svojeg teškog položaja. - Ne mogu pustiti van ni tebe ni sebe. - Kroz prozor s rešetkama visoko na zidu dopirala je slaba svjetlost, a ona je zaključila da je riječ o mjesečini. Vladala je potpuna tišina. Zar će je zauvijek pustiti da ovdje trune? To je bila zastrašujuća pomisao, zamalo gora od razmišljanja o onome što ju je očekivalo u Yorku. Borila se protiv panike, progutala suze i odlomila komad kruha. Običan kruh katkad ublažava mučninu. Polako ga je grickala, osjećajući kako joj se želudac smiruje. Juno je popustila zovu prirode i čučnula u udaljenom kutu ćelije, s ispričavanjem promatrajući Portiju. Tada se začuo neki zvuk. Struganje dok se teška prečka dizala na vanjskim vratima. Svjetlost lampe obasjala je prostor, a Portia nije uspjela potisnuti tihi uzvik olakšanja. -Eh, što si to učinila? Josiahov pomalo škripavi glas bio je najljepši zvuk što ga je Portia ikad čula. Starac je svoju lampu spustio na stolić ispred Portijine ćelije. Raskošna se aroma širila iz pokrivene zdjele što ju je spustio kraj lampe. Josiah je prišao ćeliji, a svjetlost lampe svjetlucala je na njegovoj okrugloj ćelavoj glavi, dajući pahuljastoj bijeloj tonzuri ružičastu nijansu. -Bit će bolje da kujicu odvedem van... ah, prekasno. - Opazio je lokvicu i razdraženo odmahnuo glavom. - Već sam dvaput bio ovdje, ali obje ste čvrsto spavale. Donijet ću metlu i krpu. -Možeš li nas pustiti van? - Portia je ustala i prišla rešetkama.

237


-Samo kujicu, kaže George. - Josiah je otključao i otvorio vrata. Juno je

izjurila između njegovih nogu, a starac je opet zatvorio vrata. - Vratit ću se s krpom. - Izišao je vukući noge, a Juno je jurila pred njim. Portia je sjela na ležaj i razmislila o svojoj situaciji. Bolja je no što je mislila prije nekoliko minuta, no činilo se da će je držati zatočenu u ovom sićušnom prostoru. Josiah se vratio s kablićem i krpom koje je dodao Portiji, veoma oprezno otključavajući i zaključavajući vrata. - Onda, što si učinila? George mi nije htio reći. - Zapravo ništa nisam učinila - mrko će Portia dok je čistila nered što ga je Juno ostavila. - Ali Rufus misli da jesam. - Gospodar obično nije nepravedan - ustvrdio je Josiah, očito ne vjerujući Portijinim riječima. - Ne otkako ga ja poznajem... a poznajem ga otkako je prohodao. - Opet je otključao vrata da bi uzeo kablić i krpu. - Nema nikakve potrebe da se ta vrata otključavaju i zaključavaju umorno će Portia. - Nikamo ne idem. Gdje je Juno? - Trči naokolo vani. - Josiah je oklijevao, promatrajući blijedo i ranjavo lice zatočenice, a potom se okrenuo prema stolu, ostavivši vrata otključana. - Želiš večeru? Kao i obično u posljednje vrijeme, Portijin je želudac davao zbrkane signale, ali je znala da joj hrana treba. - Smijem li izići i jesti? Josiah je opet oklijevao. Zatim je rekao: - Ako obećaš - Nikamo ne idem - brzo je ponovila Portia. - Izišla je iz ćelije. - Što ti je George rekao? - Samo da je gospodar naredio da te se drži u zatvoru dok on ne kaže drukčije. Ja se moram skrbiti za tebe jer su ovdje ostali samo starci. - Podigao je poklopac zdjele. - Tu je žlica za varivo. Portia je jela s nogu jer nije bilo stolice. Čim je pojela prvu žlicu, shvatila je da umire od gladi. - Što misliš, bi li mi mogao donijeti malo tople vode da se operem? - Je, moram ti dati sve što ti treba - reče Josiah i kimne. - Prazniti kablić i takve stvari... donositi toplu vodu i hranu. Donijet ću ti vino ili pivo kad ujutro dođem. Portia je spustila praznu zdjelu i vratila se u ćeliju. - Možeš li mi donijeti nešto da mi brže prođe vrijeme? Papir, pero i tintu, možda, i jednu od Rufusovih knjiga? Bilo koju. Josiah je izgledao nesigurno. - Uzeti stvari iz njegove kolibe kad on nije ondje? Ne znam. - Ne vjerujem da bi mu to smetalo - reče Portia. - Ako mu bude smetalo, neće okriviti tebe nego mene. Josiah se mrštio i slabim, blijedim očima proučavao zatočenicu. Izgledala je očajno u svojoj bijedi, pa je morao misliti jedino na to kako je živahno, sretno i radosno uvijek ranije izgledala. Bez obzira na to što je učinila, ovo

238


zatočeništvo u gotovo pustom selu dovoljno je oštra kazna i bez pojačavanja dodatnim patnjama. - Valjda bih mogao - rekao je nešto kasnije. - I postat će strašno naporno samo sjediti ovdje. - Hvala. - Portia se uspjela ukočeno, ali zahvalno nasmiješiti. Ali kad je Josiah vratio Juno i otišao, a prečka je glasno pala preko vanjskih vrata, Portia je legla na ležaj i prepustila se jadu. Vidjela je Rufusove hladne oči, čula gorki prezir u njegovu glasu, a nepodnošljiva je činjenica da on tako loše misli o njoj. Ona njega voli, a usudila se pomisliti da i on voli nju. Ali on je smatra prijetvornom, a da je voli, znao bi da ga ne bi mogla izdati. Da je voli, prihvatio bi je... prihvatio bi je onakvu kakva jest i tko jest, pa ne bi došlo do ove strahovite zbrke. Već je tako umorna od probijanja puta kroz prepreke te želje za osvetom. Tako umorna od nijekanja jednog dijela sebe kako bi udovoljila Rufusu. To je prevelika cijena za njegovo... njegovo što? Poštovanje? Ljubav? Strast? O, kakve to veze više uopće ima? Sve se pretvorilo u prah i pepeo. Portia se sklupčala ispod deka, a san je privremeno prekinuo njezinu muku.

239


Dvadeset drugo poglavlje

- Onda, u kojem si mjesecu? Portia je podigla glavu s kablića i sjela na pete, rupčićem obrisavši usta. Kako si pogodio? Josiah slegne ramenima. - Nije teško, ako cura povraća svako jutro. Onda, u kojem si mjesecu? Portia je ustala. Josiah je jedina osoba koju viđa ovih dana i jedina osoba kojoj se može povjeriti. - Neugodno je, ali nisam sigurna. Ne sjećam se kad sam zadnji put imala mjesečnicu. Josiah je na stol stavio zdjelicu zobene kaše. - Povraćanje obično prestane nakon prva tri mjeseca. - Želiš reći da neću vječno ovako povraćati? - Portia je bila više nego spremna prihvatiti mogućnost da Josiah ponešto zna o tim stvarima. - Većina ne povraća cijelo vrijeme - odgovori Josiah. - Ali neke da. - Ja ću vjerojatno biti jedna od onih koje stalno povraćaju - zlovoljno će Portia. Protegnula se u skučenom prostoru, zavideći Juno koja je vani slobodno trčala. Josiah je pazio da se kujica svakoga dana tri puta dobro istrči. No s druge strane, kiselo je pomislila Portia, Juno se ne zna koristiti kablićem. - Zar gospodar ne zna? - pitao je Josiah dok je otključavao Portijinu ćeliju. - Kad sam postala sigurna, više se niti jednom nije pojavio pravi trenutak da mu kažem. - Portia je izišla iz ćelije i tiho uzdahnula od olakšanja. Pet dana zatočeništva uzimali su svoj danak. Noge su joj žudjele za hodanjem; tijelo, ispunjeno potiskivanom energijom, nije se moglo smiriti u snu; um se uvijek iznova bavio mislima koje su počinjale »da bar«. - Josiah, mogu li samo malo prošetati riječnom obalom? Dajem ti riječ časnu riječ - da ću se vratiti. Josiah je izgledao kao da mu je nelagodno. - Znam da nikamo nećeš otići, ali nisam dobio naredbe. Portia se zbunila. Rufus za kojeg je mislila da ga poznaje ne bi je osudio na

240


ovu vrstu zatočeništva. Ima smisla vjerovati da je u žestini onih posljednjih minuta u taboru izdao naredbe, ali je jednostavno zaboravio precizirati pojedinosti. Ali možda nije tako. Možda je baš ovo želio. Spasio ju je od kazne namijenjene špijunima, ali njegova je nešto drugo. Na koncu milosrdnija, ali ipak strašna. - Možda bih mogao poslati - Josiahovo glasno razmišljanje prekinuo je prodoran zvuk gajdi. Koliba je malo udaljena od sela, ali su čuli buku - trčeće korake, povike. - Što je to? - Portia je hitro prišla prozoru s rešetkama, a krv joj je jurila žilama. Znala je odgovor u svakom djeliću svojega tijela. Rufus se vratio. - Poći ću pogledati. Pojedi zobenu kašu, a ja ću se dotad vratiti. - Josiah se kretao brže nego inače dok je prilazio vratima, a kad ih je otvorio, unutra je ušao dašak svježeg jutarnjeg zraka koji je u Portiji izazvao silnu potrebu da iziđe iz zatvora. Vrata su se uz tresak zatvorila za njim i Portia je čula kako se teška prečka spustila na mjesto. Pojela je zobenu kašu, bez entuzijazma ili apetita. Pomanjkanje kretanja ionako joj je smanjilo apetit, a ishrani nedostaje ona vrsta raznolikosti koja bi ga možda stimulirala. No bila je svjesna života koji raste u njoj. Života koji je nekako postao njezin suštinski dio. Živjela je za to dijete. Njezina krv teče za to dijete. Njezin um misli za nj. Njezina pluća dišu za nj. Kao da se njezino tijelo, posve nesvjesno, predalo skrbi za život koji još nije otkrio vlastitu važnost, kao ni vlastite potrebe. Ona je bila to dijete u njezinoj utrobi baš kao što je to dijete ona sama. Jednostavan zadatak jedenja također ju je smirivao. Zvukovi izvan njezina zatvora sad su se promijenili. Čula je gajde i bubnjeve vojske, marširanje, sve popratne pojave konvencionalne vojničke discipline koje čine ratni tabor bivšeg odmetnika. Rufus Decatur više nije ni pljačkaš ni odmetnik. Sad je grof od Rothburyja koji se bori za svojega kralja, a Portia Worth je izdajica koju je on zaštitio. Bez obzira na to što ga je ovamo dovelo, službeno će morati ignorirati njezinu nazočnost. Ali zasigurno će doći k njoj... reći nešto... poslati poruku preko Josiaha ili Willa. Juno je kratko zalajala pred vratima zatvora, najavivši Josiahov dolazak, a ona je poskakivala pred njim. Juno je skočila na Portiju kao da je nije vidjela tjedan dana. - Da... da... i ja tebe volim. - Portia se sagnula i pomilovala je. Prije dva mjeseca mogla ju je s lakoćom podići u naručje. Ali u dobi od šest mjeseci vidjelo se da će kujica postati prilično velika životinja, premda se činilo da Juno to ne shvaća, pa je izgledala razočarano kad je ostavljena na tlu. - Je li to Rufus? - Portia je nastojala iz glasa izbaciti i tjeskobu i nadu dok je gledala Josiaha, zadržavši umirujuću ruku na vratu kujice. - Je. - Josiahova uobičajena smirenost je nestala. - Svi su se vratili, i

241


prinčevi ljudi. Kažu da će doći do velike bitke. Vojska kreće sutra ujutro. Portijino se srce stisnulo. - Jesi li vidio Rufusa? - Nisam razgovarao s njim... Jesi li gotova s ovim? - Josiah je pokazao zdjelicu na stolu. Njegove su stare oči djelovale zabrinuto. - Doima se veoma zauzetim, je... sa svim onim prinčevim časnicima i tako. - Ako želi razgovarati sa mnom, onda će to valjda učiniti. - Portia je zvučala jednako malodušno kako se i osjećala. Vratila se u ćeliju, a Juno je pošla za njom. - Na kraju krajeva, zna da sam ovdje. - Je, ali ne zna da si trudna - rekao je Josiah i zaključao vrata prije nego je uzeo praznu zdjelicu. - U podne ću donijeti ručak. Portia se ispružila na ležaju i slušala poznate zvukove zatvaranja vrata i spuštanja prečke. Koliko dugo je Rufus kani ovdje držati? Dok rat ne završi? Dok ne prođe opasnost da je optuže za izdaju? Hoće li ikad opet razgovarati s njom? Ili će Josiah jednoga dana otvoriti vrata i reći joj da je slobodna? Slobodna da ode kamo god je sudbina odvede, pod uvjetom da se više nikad ne nađe na putu Rufusu Decaturu? Slobodna da rodi Decaturovo kopile koje nikad neće upoznati svojeg oca?

Rufus je ušao u svoju kolibu i osjetio golemu prazninu. Prošli su mjeseci otkako je ovdje živio s Portijom, te se činilo da je odavde nestalo nešto suštinsko. Njezin teški zimski ogrtač još je visio na kukici kraj vrata, a znao je da bi, kad bi pošao na kat, vidio njezinu spavaćicu prebačenu preko podnožja kreveta, čak je mogao zamisliti da je madrac lagano udubljen od težine njezina tijela. Njegovo je tijelo mnogo krupnije i teže od Portijina naoko krhkog tijela, pa je ona svaki put kliznula do udubljenja što ga je stvaralo i ondje se sklupčala uz njegova leđa. Nikad u životu nije bio nesretan kao sada. Čak ni kao dječak bez roditelja, ostavljen sa sjećanjem na očeve posljednje riječi, zvuk hica koji ga je ubio i smrad dima na zgarištu jedinoga doma što ga je Rufus ikad imao. Čak ni onda kad je stajao nad mrtvim tijelima svoje majke i tek rođene sestre, mučeći se pitanjem kako će ih pokopati. Tada je još uvijek postojala budućnost, zastrašujuća, nepoznata budućnost, ali spoznaja da postoji budućnost ipak pruža nadu. Sad se osjećao kao da mu je oduzeto nešto od vitalne važnosti za njegovu buduću egzistenciju. Nema se čemu radovati, nema za što planirati. Prvi i jedini put u svojem životu dao je sebe - svoje povjerenje, lojalnost i ljubav - drugoj osobi. Volio ju je... ne, još uvijek je voli... tako silno da ta emocija poništava sve ostale. A ona ga je prevarila, iskoristila je njegovu ljubav da ga izda. Ta je spoznaja nepodnošljiva.

242


- Je li ovdje? Je li Portia ovdje? - Luke i Toby su se gurali kraj njegovih nogu u svojoj žurbi da uđu. Naglavce su uletjeli u kuhinju, a zatim se uspravili, osvrćući se po praznoj prostoriji. - Nije ovdje? - Luke reče tužnim glasom. - Nema je nigdje - ustvrdi Toby. Pogledao je oca. - Gdje je ona? Rufus je mislio da su Portijin nestanak prihvatili jednako lako kao što se inače prilagođavaju stalnim promjenama u svojim životima. Sad je shvatio da su to bile puste želje. Činjenica da nisu postavljali pitanja samo je značila da su stvorili vlastiti zaključak i jednostavno očekivali da će se opet pojaviti u poznatom okruženju. Sad su ga obojica promatrala s mješavinom optužbe i strepnje u očima, a on je samog sebe proklinjao jer je bio tako slijepa budala. Portia je postala sastavni dio njihovih života jednako kao i njegovoga. Bio je previše zaokupljen vlastitom patnjom da bi pogledao svoje sinove i vidio kako se nose s njezinim naglim i neobjašnjenim nestankom. Kako bi odgovorio svojoj djeci, sad se mora suočiti s pitanjem što ga je tijekom proteklog tjedna potiskivao. Ne može zauvijek držati Portiju zatočenu. Dakle, što mu je činiti? - Ne znam - čuo je vlastiti glas, rastreseno odgovarajući na svoje pitanje, a ne Tobyjevo. Dječaci su s nevjericom zurili u njega. - Gdje je ona? - Toby je ponovio s neobično odraslim strpljenjem, kao da misli da ga njegov otac prvi put nije dobro razumio. - Kad će se vratiti? - pitao je Luke, a glas mu je podrhtavao dok je zurio u Rufusa. - Nisam posve siguran - reče Rufus, nastojeći u glas unijeti umirujući ton. Morala je obaviti neke stvari. - Ali nije se čak ni pozdravila. Bio sam siguran da ćemo je ovdje naći Toby je rekao s istom neobičnom zrelošću koja je prikrivala veliku zbunjenost. - Morala je veoma naglo otići i nije vas željela buditi - reče Rufus. - To sam vam već objasnio. Dakle, ostat ćete kod gazdarice Beldam nekoliko dana, zato požurite i uzmite sve što želite ponijeti. Jednom je Portiji pomalo ozlojeđeno rekao da svoju djecu ne bi prepustio na brigu bordelu, ali premda ih je mogao povesti u relativno mirnu opsadu, ne može ih uzeti na bojno polje. A Rufus nije gajio nikakve iluzije po pitanju predstojeće bitke. Princ Rupert je tvrdio da su kraljevi ljudi spremni za borbu, da je vrijeme za odlučujuću bitku u ovom ratu. Ali Rufus je sumnjao... ne, znao je... da princ griješi. Kraljevi ljudi nisu spremni za odlučujuću bitku. Ako je izgube, onda se Charles može slobodno predati Parlamentu. Njegovo ga je kratko poznanstvo s princom uvjerilo da taj čovjek, bez obzira na ugled što ga je imao kao vrhovni zapovjednik, uopće nije razborit. Bilo bi razumno izdržati opsadu dvorca Granville do kraja. Odustati od toga kad je uspjeh bio nadohvat ruke bilo je nepromišljeno i fatalno za moral vojske.

243


Kraljeva je vojska uporno gubila od zime, pa joj je trebao neki jasan uspjeh. Predaja dvorca Granville to bi joj pružila. Rufus je vidio kako su malodušni kraljevi ljudi, ali princ Rupert to nije želio priznati. A Rufus nije imao drugog izbora, osim poslušati naredbe svojeg vrhovnog zapovjednika. Rufus se zasad izjasnio za kralja, te je podložan zapovjedništvu princa Ruperta, bez obzira na to slaže li se s njim ili ne. Nakon ove bitke... ako živ i zdrav ode s bojnog polja... iznova će procijeniti svoj položaj. Kako ga je izluđivalo to što je morao otići od Catova dvorca, ostaviti ga kao pobjednika, a bio je tako blizu predaji! No Rufus je bio uvjeren da će jednog drugog dana doći do njihove konačne konfrontacije. U predstojećoj će se bitci susresti na bojnom polju. Znao je to u svakom djeliću svojega tijela. - Ispričavam se, milorde... ? Josiahov ga je glas, veoma nesiguran, trgnuo iz razmišljanja. Okrenuo se i nasmiješio u znak pozdrava. - Možemo li nasamo razgovarati, milorde? Rufus je znao da će s Josiahom morati razgovarati o zatočenici čim se vrati u selo Decatur, pa se pripremio za taj razgovor. - Svakako. - Pokazao je prema stubama. - Momci, pripremite svoje stvari. Bill će vas odvesti kolima čim budete spremni. -Sve smo pripremili - reče Toby, a u glasu mu se osjećao optužujući ton. Dok je Portia bila ovdje, prije nego smo pošli u opsadu. Tada smo sve pripremili. -Da, ondje nije ostalo ništa što želimo - dometne Luke, glavom udarajući po očevim koljenima. -Onda se pođite igrati van. - Rufus je odlučno dječake odveo van, a potom se vratio i zatvorio vrata za sobom. Naslonio se na njih, ignorirajući njihove povike protesta. - Onda, kako je ona? Josiah je gladio bradu i izgledao zabrinuto. Rufus je osjetio kako ga obuzima strava. - Što je? - oštro upita. - Je li joj dobro? -O, je, milorde. Cura je onoliko dobro koliko se to može očekivati - polako odgovori Josiah. - Ali treba joj malo kretanja... šetnja uz rijeku s vremena na vrijeme. Nisam imao nikakve naredbe, pa... - Upitno je gledao gospodara. Rufus je, u mučnim dubinama svoje patnje, potisnuo sve slike same Portije... svakog priznavanja nje kao osobe. Sad mu se vratila sa svom svojom toplom i nemirnom živahnošću. Njezina dugonoga energija, divlja masa narančaste kose, kose zelene mačje oči tako pune smijeha i vragolija i pronicave inteligencije. Sad je i njegovo tijelo preplavio osjećaj skučenosti, potpune neaktivnosti, sati i sati dosade. Za pet minuta hoda uz rijeku stigao bi do nje. A tada je pomislio na ono što mu je učinila i gorčina se vratila u korozivnom valu koji je nagrizao sjećanja i uništavao svu blagost. - Ne želim da dječaci znaju da je ovdje. Kad ih Bill odveze i nakon što mi ujutro odemo, možeš joj vratiti slobodu - rezervirano je rekao. - Reci joj da ne

244


smije biti ovdje kad se ja vratim. - Napravio je otresitu gestu, prošao kraj Josiaha i popeo se na kat. Josiah je slušao kako gore hoda amo-tamo po drvenom podu. Njegovi koraci nisu imali nikakvu svrhu, činilo se da hoda jer ne može podnijeti mirovanje. Josiah je maločas vidio muku na njegovu licu. Isto je mnogo puta tijekom proteklog tjedna vidio na Portijinu licu. Nema drugog objašnjenja; iz nekog razloga to dvoje ljudi jedno drugo čine veoma nesretnim... a Josiah je iz dugogodišnjeg životnog iskustva znao da taj razlog ne može biti vrijedan takve boli. Isto tako, dijete je na putu. Ako Rufus tako potpuno odbaci curu kako se čini da namjerava, nikad neće ni znati za to dijete. Josiah je kratko i odlučno kimnuo, te tiho izišao. Djeca su sjedila na tlu, lijeno štapićima crtajući po pijesku. Podigli su glave kad je Josiah izišao, a bljesak nade u dva para plavih očiju zamijenio je izraz takva razočaranja da se Josiahovo staro srce stisnulo. - Eh, momci, želite poći sa mnom i pomoći mi pokupiti med iz košnica? Inače bi ih takav poziv oduševio. Međutim, sad su pošli s njim u mrzovoljnoj tišini, vukući noge.

Portia je duge sate dana provela osluškujući prigušene zvukove koji su dopirali kroz prozor njezine ćelije. Gajde, bubnjevi, marširanje, izvikivanje naredbi. Bila je svjesna neobičnog ugođaja u zraku. Osjećaja straha, gotovo očajničke napetosti u zvukovima vojske koja se priprema za bitku. Nekoliko je sati hodala kamenim podom svoje ćelije, pod zbunjenim pogledom Juno, napinjući sluh ne bi li čula korake na stazi ispred zatvora. Znala je da bi osjetila njegovo približavanje čim stigne na stotinjak metara od zatvora, a nada ju je držala sve do iza podneva. Tada je nekako znala da neće doći. Poći će u bitku a da je ne vidi. Bez riječi pomirenja suočit će se sa smrću, spreman ostaviti je da ostatak života nosi teret tako raskinute veze, spoznaje da je umro mrzeći nju, vjerujući da je prijetvorna. U turobnoj se tišini borila protiv suza dok je čekala Josiaha. No već je bila sredina poslijepodneva kad su se otvorila vanjska vrata i starac je ušao, teško dišući kao da je žurio. - Gospode, blagoslovi nas! Danas je prava ludnica. - Na stol je spustio pokrivenu košaru. - Nadam se da nisi mislila da sam te zaboravio. - Otključao je ćeliju, odmah opazivši izrazito bljedilo zatočenice, stisnuta usta, oči svjetlucave od neisplakanih suza. - Ne, nisam to pomislila. - Portia je izišla iz ćelije, a Juno je jurnula prema vratima, s iščekivanjem mašući repom. - Što se događa u selu? Josiah je pustio Juno van, a zatim se okrenuo natrag prema stolu kako bi izvadio stvari iz košare. - Vojnički poslovi... ljudi marširaju naokolo i izgledaju

245


važno... Dođi sad jesti. Jedeš za dvoje, sjećaš se? - Kako bih mogla zaboraviti? - Portia je bezvoljno jela, a svu je svoju energiju potrošila na nastojanje da potisne pitanja o Rufusu... da ne pita je li rekao bilo što o njoj.

Vojska je otišla u zoru. Portia ih je čula kako odlaze u ranom jutarnjem sivilu, ravnomjerni koraci čizama, topot kopita, zveket žvala i ulara. Ovoga puta nije bilo ratničke glazbe, nisu se čuli bubnjevi ni gajde, a izostanak toga činio je odlazak tmurnim, pa se Portia pitala vijore li se uopće stjegovi vojske koja hrabro pokazuje da vjeruje u sebe, u opravdanost cilja i uvjerenost u pobjedu. Rufus je uvijek otvoreno govorio o svojim sumnjama u mudrost kraljeva vrhovnog zapovjedništva. Njihova je hrabrost neupitna, ali njihove taktike i pretpostavke često nisu osobito razborite. Sad se Portia pitala osjeća li on da su krenuli u pothvat koji je osuđen na propast. Pitala se što se dogodilo u dvorcu Granville. Je li se Cato predao u tjednu što ga je ona provela u zatvoru? Moguće, ali ne baš vjerojatno. Ako nije, kako je Rufus reagirao kad je dobio zapovijed da odustane od opsade? Strašno je tako živjeti u neznanju. Josiah nije ponudio nikakve informacije, a ponos, beskoristan i besmislen, nije dopuštao Portiji da izravno pita što je saznao o opsadi, planovima vojske i raspoloženju u taboru. Hodala je amo-tamo ćelijom, izmučena neznanjem, izmučena prizorima Rufusa mrtvog, umirućeg, osakaćenog, zamišljajući ga kako vrišti u agoniji. Tada je čula tihi topot kopita, jedva čujni zveket ulara, tiho rzanje, a srce joj je poskočilo u nadi. Potrčala je do vrata svoje ćelije i ondje stajala, držeći se za rešetke, slušajući poznate korake. Juno je cviljela i digla se na stražnje noge, a prednje je stavila na bravu vrata. Koraci su značili oslobađanje. - Rufuse? - Portia je jedva izustila njegovo ime kad je čula da se podiže prečka na vanjskim vratima. Ruke su joj postale vlažne i ljepljive, a srce joj je tako mahnito lupalo da ju je boljelo. - Rufuse... - Glas joj je zamro. Njezino je razočaranje bilo tako golemo da nije vjerovala da će ga podnijeti. Ušao je Josiah s punim rukama i sjajem u blijedim očima. - Hajde, curo, dođi. - Spustio je svoj teret na stol i otključao vrata ćelije. - Stražnji dio kolone bit će samo pola sata ispred tebe. I to nisu Decaturovi ljudi. Decaturovi su ljudi predvodnica... što se moglo i očekivati. - Kimnuo je, pomalo ponosno. - Lako ćeš se moći pomiješati s onima na začelju jer te ne poznaju. - O čemu to govoriš, Josiah? - Portia je izišla iz ćelije. Josiah je zračio neobičnom energijom, a ona je osjetila prvo buđenje bezimene nade.

246


- Moraš poći za njima, jasno - ustvrdio je Josiah. - Donio sam tvoj mač i mušketu, kao i nož što ti ga je George uzeo. A tu je tvoj prsni oklop, zatim kaciga i haljetak. Penny je osedlana i spremna za polazak. Vojska ide prema Marston Mooru, odmah iza Yorka. Sinoć sam u kantini čuo dosta priča. Dakle, kreni, curo. Portia je odjednom znala što se događa. Jasno je vidjela svoj put. Josiah joj je davao slobodu i način da ponovno preuzme kontrolu nad svojom sudbinom. Više nije bespomoćna. Sad je i sama bila dovoljno vojnički obučena da bi imala iluzija o predstojećoj bitci, a znala je da ih ni Rufus nema. Gledajući s krajnjim optimizmom, jednako je vjerojatno da će umrijeti na bojnom polju kao i to da će ga napustiti. Samo je željela priliku da razjasni stvari među njima prije nego krene u borbu na tom polju. Dok je navlačila haljetak od bivolje kože i učvršćivala prsni oklop, odbijala se baviti mišlju da je Rufus neće htjeti saslušati, da je još uvijek onako obuzet svojim bijesom, onom opsesivnom željom za osvetom da je neće čuti. Natjerat će ga da je posluša. Natjerat će ga da je čuje. Josiah joj je pružio oružje, te je stavila mač u korice, gurnula nož u čizmu, prebacila mušketu i opasač sa streljivom preko prsa. Odmah se osjetila kao da je ponovno ušla u svijet koji poznaje. To je oruđe njezina zanata. Svoju je izdajničku kosu zavukla ispod pletene crne kape i stavila čeličnu kacigu. Mogli bi je prepoznati samo oni koji je dobro poznaju. -Hoćeš li se brinuti za Juno, Josiah? -Da. Ne zabrinjavaj se zbog kujice - odgovorio je Josiah. - Samo idi i obavi ono što moraš. Portia je prišla vratima i zviždukom pozvala Juno. Kujica je jurila obalom rijeke prema njoj, mašući repom i poskakujući na velikim šapama. Portia ju je s mukom podigla, a Juno joj je ushićeno lizala lice. - Ostat ćeš s Josiahom - rekla joj je Portia i unijela je u zatvor. -Možeš li je držati dok se ne udaljim? Josiah je spokojno preuzeo kujicu koja se migoljila. - Pođi onda, curo, i neka te Bog čuva. -Neka nas sve čuva - mrko će Portia. Zatim je poljubila Josiaha u oba obraza. - Nikad ovo neću zaboraviti. -Eh, ja sam star čovjek, curo, i ne mogu gledati kako ljudi jedni druge čine nesretnima bez ikakva razloga. Pođi za njim i dovedi stvari u red. Gospodar je katkad previše tvrdoglav i čini greške kao i svi mi. - Slobodnom joj je rukom mahnuo neka pođe. Penny je pasla travu, a uzde su joj bile vezane na vratu. Zarzala je na pozdrav kad joj je Portia pomilovala vrat i povukla joj uši u svojem uobičajenom pozdravu, udišući raskošan miris konjskog tijela i kože. Bio je posljednji dan lipnja. Portia se popela u sedlo i duboko udisala jutarnji zrak. Još je bilo rano, ali već se osjećalo da će to biti još jedan vruć dan.

247


Okrenula je Penny prema brdima i kobila je žustrim kasom krenula uzbrdo, udaljavajući se od sela Decatur između sada pustih stražarnica. Pošle su cestom za York. Sunce se popelo na nebu, vruće i zasljepljujuće, a tlo je bilo tvrdo, trava gotovo spržena. Činilo se da se Penny želi brzo kretati, a uši su joj se trzale od spoznaje da je ispred nje vojska kojoj i ona pripada. Ali Portiji se nije žurilo da sustigne vojsku. Bit će lako slijediti njihovu rutu, a nije se željela izložiti opasnosti da je prerano otkriju, pa je kobilu vodila laganim kasom. Padine brda bile su žute i purpurne od žućice i vrijeska, a Portijino je srce pjevalo jednako radosno kao i ševe koje su lebdjele nad mirisnom vrištinom. Rufus će je saslušati. Hoće.

248


Dvadeset tree poglavlje

Dva su muškarca hodala između stabala do rijeke. Iza njih dizao se dim s vatri za kuhanje, a poslijepodnevni zrak ispunjavali su zvukovi velike vojske koja podiže tabor. Portia ih je slijedila, bešumno se krećući od stabla do grma, držeći ih na vidiku, ali nikad se ne približavajući toliko da bi je mogli otkriti. Tijekom posljednja dva dana, otkako su otišli iz sela Decatur, slijedila je Rufusa kad god bi joj se za to ukazala prilika. Kretala se u mnoštvu, gladno ga gutajući očima, naprežući sluh ne bi li čula njegov glas. Bila je prava agonija biti tako daleko od njega, a ipak i najslađa muka na ovaj ga način promatrati dok je sama neprimijećena. Tijekom marša koji ih je doveo do ovoga mjesta Decaturovi ljudi na konjima ostali su na čelu kolone, a pješaštvo princa Ruperta marširalo je iza njih dok je malena četa konjanika bila na začelju. Prenoćili su pod vedrim nebom izvan zidina Yorka, a tijekom te noći pridružio im se ostatak kraljeve vojske, dolazeći iz raznih područja pod zasebnim zapovjednicima. Portia se ubacila među pridošlice jer je ondje nitko nije poznavao. Bilo je sasvim jednostavno izbjegavati neželjenu pozornost - sad je već imala dovoljno iskustva da bi se znala ponašati u društvu vojnika, i nitko nije posumnjao u njezinu tvrdnju da pripada nekoj drugoj četi smještenoj negdje u taboru. Kad god je vidjela Rufusa, osjetila bi leptiriće u trbuhu, a tijelo bi joj obuzela čežnja. Osjećala je potrebu da potrči k njemu, da je njegove snažne ruke zagrle, da je ispuni miris njegove kože i kose, da provuče prste kroz svilenkastu zlatno-crvenu bradu, da se grije na toplom pogledu njegovih očiju. Bile su tako hladne, tako užasno rezervirane kad su je zadnji put gledale, a ona je jedva obuzdavala potrebu da izbriše to sjećanje, da ga zamijeni nježnim pogledom punim ljubavi i radosti. Svaki put kad ga je promatrala, bojala se da će čak i s te udaljenosti osjetiti vrelinu njezina pogleda, naslutiti silinu njezine potrebe koja je bila tako jaka da joj se činilo da bi morala pulsirati u zraku oko njega, struja koja teče od nje k

249


njemu u sve jačim valovima. Katkad je mislila da je nemoguće da on ne osjeća njezinu nazočnost. Ali niti jednom nije pogledao prema njoj, a njezin strah od konfrontacije i strepnja da će je ponovno odbaciti naveli su je da odugovlači, promatra ga iz daljine, samo očima zadovoljava svoje potrebe. Dok je čekala i planirala te sa strepnjom odgađala trenutak kad će mu se razotkriti, drukčiji je strah crnilom i hladnoćom ispunjavao svaki njezin trenutak. Mora se suočiti s njime prije zore, prije predstojeće bitke. Inače bi moglo biti prekasno. Dok se kretala između mnoštva muškaraca, uvijek uz rub svake skupine, čula je nezadovoljstvo vojnika koji mjesecima nisu dobili plaću. Muškaraca koji su počeli shvaćati da nema smisla žrtvovati se za nešto što ima veoma malo ili nimalo veze s njima. Znala je da osjeća istu malodušnost kao i Rufus. Ti se ljudi neće boriti srcem. Kad god bi pogledali svoje vrpcama okićene, dotjerane zapovjednike na njihovim veličanstvenim konjima, nisu se poistovjećivali s njima, nisu osjećali ponos ni lojalnost. Nema baš nikakva razloga da oni polože svoje živote zato da bi ti ljudi mogli nastaviti sa svojim privilegiranim i raskošnim životima. Sad su se utaborili na mjestu koje su princ Rupert i njegovi zapovjednici odredili za bojno polje na kojem će kraljevi ljudi izvojevati odlučujuću pobjedu. Nekoliko kilometara sjeverno od Yorka, Marston Moor je prostrana pusta vriština gdje dvije vojske mogu manevrirati u rigidnim formacijama klasične bitke. Bila je sredina poslijepodneva kad je Portia slijedila Willa i Rufusa do rijeke koja je tekla u podnožju malena, pošumljena brežuljka. Decaturovu su četu ostavili u pripremama jela u taboru s ostalim kraljevim snagama nakon kratkog marša. Stjegovi snaga Parlamenta mogli su se vidjeti uz pomoć dalekozora, a lepršali su među šatorima na drugoj strani vrištine. Atmosfera u kraljevu taboru bila je nervozna, a Portia se pitala kako se osjeća neprijatelj dok se priprema za suočavanje s odvratnom stvarnošću predstojeće zore. Činilo se da Will i Rufus ne razgovaraju mnogo, premda je Portia bila previše daleko da bi ih čula. Stigli su do riječne obale i Portia se došuljala bliže, skrivajući se iza grma. Sad je bila dovoljno blizu da ih može čuti, ali ništa nisu govorili jedan drugomu, već su samo zbacili odjeću i zajedno ušli u vodu. Portia je gledala s neskrivenim oduševljenjem voajera. Činilo se da je prošlo tako mnogo vremena otkako je vidjela Rufusa nagog. Sad joj se činilo da je smršavio. Učinilo joj se da mu se rebra više ističu i da su mu leđa vitkija. Ali njegova je stražnjica bila napeta i glatkih mišića kao i uvijek, struk uzak, bokovi vitki. Osjetila je kako se budi žudnja u njezinim preponama kad se sagnuo kako bi lice zapljusnuo vodom, pa su se isticali mišići na stražnjoj strani njegova tijela. Will je također lijepo građen čovjek, uz mršavu gipkost mladosti, ali nitko se ne može usporediti s Rufusom. S njegovom snagom, sa suzdržanim autoritetom koji je zračio iz njega. Dva su muškarca desetak minuta plivala, utrkujući se preko rijeke, a njoj

250


se činilo da u tome nema nikakve radosti. Kao da je riječ o nečemu što je obojici trebalo iz čisto mehaničkih, praktičnih razloga. Dok je Rufus izlazio iz vode, njegovo se tijelo sa svakim korakom uzdizalo iznad površine, voda se slijevala s njega, a Portia ga je proučavala, sve ono što joj je pružilo tako mnogo užitaka, ispunjavalo je neopisivim ushićenjem. Voljela je njegov ravan trbuh, oštre kosti njegovih bokova, mekane dlačice na njegovim prsima. Obožavala je njegov pupak. Jezik joj je poigravao u ustima dok je iznova proživljavala sjećanje na pijuckanje vina iz te udubine na njegovu trbuhu, jezikom uranjajući, milujući, škakljajući ga. Vrpoljio bi se pod potezima njezina jezika, bedra bi mu se napela, mišići trbuha poigravali. Čak je i sad na jeziku osjećala slani vrh njegova penisa, osjećala je mišićavu čvrstoću dok bi ga uvlačila u usta, obavijajući ga jezikom. Dok je čučala iza grma i gledala kako se Rufus nemarno briše košuljom, Portiju je odjednom obuzela gotovo nesavladiva požuda, pa su joj ruke zadrhtale, koljena zaklecala, te je naglo sjela na vlažnu mahovinu kamo sunce rijetko dopire. Will je iz vode izišao zapljuskujući sve oko sebe, mnogo bučnije nego njegov bratić, te se bacio na travu. Njegov je glas dopirao do Portije. -Ako si tako pesimističan po pitanju ishoda sutrašnje bitke, zašto bi sudjelovao u njoj? Uslijedio je trenutak tišine prije nego je Rufus odgovorio. - Iz dva razloga. Svečano sam obećao svoju i odanost Decaturovih ljudi kralju, a barem ću u ovoj bitci održati riječ... - Zastao je, a potom dodao: - Oslobodit ću svakog od svojih ljudi lojalnosti mojem stijegu ako odluči da ne želi riskirati svoj život. -Znaš da to nitko ne bi učinio - pomalo se vatreno pobunio Will. - Dali bi svoje živote za tebe. -Da, ali zašto bi dali svoje živote za izgubljenu stvar? - Rufus slegne ramenima. - Sigurno na obje strane ima ljudi koji tako osjećaju. - A drugi razlog? - potakne ga Will. Rufus je govorio bezizražajno. - Kanim se susresti s Catom Granvilleom na bojnom polju. - A usrećilo bi te kad bi ga ubio. - U Willovu se glasu nije osjećalo pitanje. Rufus se ispružio na travi i savio ruke iza glave. - To bi bila ispunjena dužnost. - Ispunjena dužnost? Ništa više od toga? - Will je sad govorio s nevjericom. Rufus se okrenuo na bok, blago potičući mrava da se popne na travku. Čini se da sam izgubio sposobnost da mi bude stalo do bilo čega, Wille. - Zbog Portije? - Will je s oklijevanjem pitao. Ta je tema bila zabranjena, ali sad je osjetio nešto slično pozivu. Rufus je opet šutio. Potom je sjeo i posegnuo za svojom vlažnom košuljom. - Došao sam do zaključka, Wille, da se muškarac samo jednom može predati ženi... predati se srcem i dušom. Ako je taj dar prezirno odbačen, ostaje mu veoma slabo zanimanje za budućnost.

251


Navukao je hlače. - Hajde, vrijeme je da se vratimo u tabor. - Glas mu je sad postao prozaičan, posve lišen emocija, i krajnje rezerviran. Will je shvatio mig i odjenuo se, pa su se njih dvojica vratila u tabor uglavnom šuteći, kao i kad su se spuštali do rijeke. Portia je dugo ostala sklupčana ispod grma prije nego se i ona vratila do logorskih vatri.

- Onda, što misliš? Cato je spustio dalekozor i okrenuo se čovjeku koji je govorio kraj njegova lakta. Oliver Cromwell je bio zdepast muškarac ošišane kose i općenito neuredna dojma. Ovratnik mu je bio prljav, haljetak pun masnih mrlja, kosa mlitavo zalijepljena za lubanju. - Ostala su još dobra četiri sata dnevne svjetlosti - zamišljeno će Cato. - A sudeći po vatrama za kuhanje, zateći ćemo ih nespremne. - Upravo tako. - Cromwell je zadovoljno trljao ruke. - Što ti misliš, Fairfax? Lord Fairfax je podigao svoj otmjeni nos, pa se doimao kao da njuši zrak. To mi se čini malo neviteškim - primijetio je. - Okomiti se na neprijatelje dok su udobno smješteni oko svojih vatri i pripremaju se jesti. Ali će nam zasigurno osigurati odlučujuću prednost. - Da, a rat nije nimalo viteški posao - odgovori Cato. Opet je podigao dalekozor i pogledao preko vrištine do neprijateljskih vatri. Je li Rufus Decatur među kraljevim snagama? Vjerojatno, a ukoliko je tako, ako obojica prežive hirove bitke, postoje izgledi da se susretnu na bojnom polju. Susret koji će, na ovaj ili onaj način, okončati zavadu njihovih očeva. Ako on sam danas pogine, bilo od Decaturove ruke ili u borbi, nema nasljednika koji bi nastavio zavadu. To nije teret što bi ga kćeri trebale preuzeti. Isto tako, Rufus Decatur nema zakonitih nasljednika koji bi ponijeli teret osvete za kuću Rothbury. Cato nije bio svjestan činjenice da su mu usne čvrsto stisnute kad je vratio svoju pozornost na razgovor koji se vodio oko njega. - Oni zasigurno kroz dalekozore promatraju nas kao i mi njih. - Lord Leven je zamišljeno skupio usta. - Opazit će svaku vidljivu pripremu za napad. Cromwellove su oči svjetlucale od entuzijazma, a kad je progovorio samouvjereno i autoritativno, njegovim je slušateljima bilo jasno da je odavno stvorio svoj plan za bitku. - Ali ako Fairfax povede svoje ljude u napad s desne strane, šuma će skrivati njihovo približavanje... a ako Škoti preuzmu lijevi bok, prvih stotinjak metara skrivat će ih brdo. - Bičem je pokazao malenu uzvisinu na koju je mislio. - Glavni dio vojske krenut će u frontalni napad čim oni iznenade neprijatelja. - Da, bit će previše zauzeti nama da bi obraćali pozornost na vas. - Lord

252


Leven je protrljao ruke i tiho se nasmijao. - Očekujem da ćemo izvojevati pobjedu do zalaska sunca. Bilo je neobično da inače mrki Škot zvuči tako optimistično, ali sva su trojica muškaraca osjetila val samopouzdanja dok su zamišljali spokojan prizor vojske za logorskim vatrama bačene u paniku i nered neočekivanim, silovitim napadom. - Onda učinimo to. - Cromwell je govorio odlučno, a četiri su se čovjeka kratko rukovala i pošla obaviti svoje zadatke.

Portia je čučala kraj jedne logorske vatre i jela kobasicu što ju je nabola na vrh svojeg bodeža, istodobno bacajući kockice s dva seoska momka iz Cumbrije, obojica prestravljena razmišljanjem o predstojećoj bitci jer će to biti njihovo prvo ratno iskustvo. Portijino ležerno čavrljanje i činjenica da je neprestano pobjeđivala u igri skrenula im je misli sa straha, a ona je zaključila da čini korisnu uslugu zajednici i istodobno puni svoje prazne džepove. Razgovor Rufusa i Willa što ga je čula naizmjence je u njoj izazivao golemu nadu i duboki očaj. Rufus je rekao da je voli. Ali je isto tako s krajnje bezizražajnom konačnošću govorio o uništavanju te ljubavi. A vrijeme istječe. Večeras ga mora pronaći. Rekla je sebi da će završiti ovu igru, a zatim poći. Prvi zbunjujući zvukovi - povici, prasak muškete, topot kopita, zveket čelika - začuli su se baš dok je skupljala šaku kovanica usred žestokih psovki svojih suigrača. Skupina muškaraca oko logorske vatre skočila je na noge, odbacujući u stranu hranu i vrčeve piva, smućeno grabeći oružje koje je ležalo na travi kraj njih. Uslijedio je kaos, ljudi su jurili amo-tamo poput obezglavljenih kokoši, sve dok narednik nije zaurlao, tražeći red, pa su se smućeno zaustavili dok su se zvukovi bitke i dalje čuli izvan malenog šumarka u kojem su se oni nalazili. Portia je neopazice šmugnula među stabla. Nije došla na Marston Moor kako bi se borila na bojnom polju... izložila svoje nerođeno dijete besmislenoj opasnosti. Shvatila je da joj je um kristalno bistar dok se gipko kretala između stabala u smjeru borbe. Bilo joj je jasno da je pobunjenička vojska krenula u iznenadni napad, a njezine su se misli usredotočile na Decaturove ljude. Znala je da su se smjestili na desnoj strani tabora, a čula je žestoku bitku iz tog smjera dok je hodala prema njima. Začula je buku u obližnjem grmlju i nad njom se propeo veličanstveni crni bojni konj. Konjanički časnik na konju djelovao je veoma otmjeno u svili i čipki dok je vitlao zakrivljenim mačem. -Hej, ti tamo! - Podigao se u stremenima, a njegov se konj propinjao na kratkim uzdama. - Koji bataljun?

253


-Decatur - reče Portia. -Zašto onda nisi s njima? - Njegov je mač presjekao zrak u velikom luku i

odrubio bi Portiji glavu da nije odskočila. Lice mu je bilo crveno od mahnite panike, oči podlivene krvlju i izrazito divlje. -Bio sam kod druge čete, gospodine - dahnula je. Čovjek je smatra dezerterom. - Vraćam se svojima. Ali što se događa, gospodine? -Vrati se u svoju četu. Tvoj će ti narednik reći ono što trebaš znati. Okrenuo je konja i galopom odjurio između stabala. Portia je skinula kacigu i pletenu kapu, oslobodivši svoju kosu. Vrijeme je za odbacivanje krinke vojnika. Odvezala je prsni oklop i bacila ga u grmlje, a zatim se odšuljala do samog ruba šumarka. Sad je osjetila miris baruta. Zveket čelika i praskanje mušketa bili su veoma blizu. Povici i vrištanje parali su zrak. Osjetila je žmarce na leđima od mahnitih uzvika u kojima se prestravljenost miješala s ushićenjem. Portia se hitro popela na hrast, u ušima joj je pulsirala krv, usta su joj se osušila od straha. Nije se bojala za sebe. Uspentrala se do udubljenja u deblu i ondje sjela tako da je zajahala debelu granu. Kad je razmaknula lišće pred sobom, imala je neometan pogled na vrištinu. U početku nije mogla procijeniti što se događa. Prizor je bio kaotičan, kao iz pakla. U sveopćoj gužvi i galami nije uspijevala razlikovati rojaliste od pobunjenika. Dim mušketa i topova skrivao je cijele dijelove polja, a zatim bi se odjednom raščistio i vidjelo bi se tlo pokriveno tijelima ljudi i konja. Konji bez jahača panično su galopirali poljem, gazeći mrtve i ranjene svojim kopitima sa željeznim potkovama; pješaci su omamljeno kružili usred borbe, tražeći svoje čete, naoko nesvjesni kakva su meta za masivne bojne konje koji jure na njih i mačeve konjice koji donose smrt odozgo. Portia je sve to promatrala u mučnom i odvratnom transu, a njezine je nosnice ispunjavao grozan vonj krvi, uši joj je probijalo vrištanje ranjenika i urlici napadača od kojih se ledila krv u žilama. Gledala je kako rojalistički časnik kojemu je krv curila niz lice, poderana čipkastog žaboa, haljetka od bivolje kože rasparana od vrata do struka uslijed nekog zaboravljenog i možda jedva opaženog zamaha mačem, okuplja skupinu kopljanika, formirajući neravnu liniju. Jurnuli su, vičući, spremnih kopalja, ravno prema redu pobunjeničkih pješaka koji su odmah pucali iz svojih mušketa, a kad se dim razišao, tijela kopljanika ležala su poput krpenih lutaka na crvenom tlu; truplo bez glave časnika koji ih je vodio ležalo je metar ili dva ispred njih. Sad je Portia uspjela razlikovati suprotne strane. I sad zastrašujuće jasno vidjela da je rojalistička vojska potpuno nadjačana. Ionako bi bila brojčano slabija, ali ovako zatečeni i nespremni nisu imali nikakvih izgleda da se organiziraju, nikakvih izgleda da odbiju napad brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. A Portia je imala pogled na samo jedan dio bojnog polja, sektor u kojem se nalaze Decaturovi ljudi. Iz svojeg skrovišta na stablu nije mogla prepoznati

254


pojedince, ali je znala da su Rufus i njegovi ljudi ondje, bore se na tom krvavom polju. Tada je ugledala Decaturov stijeg, ponosni orao kuće Rothbury uzdizao se visoko iznad pokolja. Željela je biti ondje na polju, boriti se sa svojim prijateljima i drugovima ispod tog stijega. Propustila je priliku razjasniti situaciju među njima prije bitke, a sad je jedino preostalo podijeliti tu strašnu opasnost, stati uza svojeg ljubavnika, kraj oca svojeg nerođenog djeteta. Taj je osjećaj bio tako snažan da joj se činilo da će je, poput olujnog vjetra, odnijeti u središte bitke, bez ikakve pomoći mišića i snage. Ali ostala je gdje je bila, u udubljenju debla i grane, a ruka joj je zaštitnički počivala na trbuhu dok je netremice promatrala klaonicu srca ispunjena neopisivom strepnjom.

Rufus je bio svjestan da ljudi padaju oko njega. Vidio je Georgea kako je pao, čovjeka koji ga je tako mnogo naučio o upravljanju ljudima, o osnovama bitke, koji ga je naučio kako da se suoči s teškom stvarnošću života izvan zakona i kako da to prihvati. Rufus se borio kroz tamnocrveni kaos, kroz odvratno blještavilo smrti, kako bi stigao do palog čovjeka. Ali George je bio mrtav, njegove su oči zurile u narančasto nebo, a krv koja mu se već zgrušavala ispod brade odnosila je njegov stoički realizam i spokojnu mudrost. Rufus je zatvorio Georgeove oči i polako se uspravio. Ajax je toptao nogama i podizao nosnice prema vjetru, a vidjele su se samo bjeloočnice njegovih očiju. Rufus se opet popeo u sedlo. Okrenuo je konja natrag prema bitci. Vidio je kako Paul, koji je nosio Decaturov stijeg, pada s konja pod napadom neprijateljske oštrice. Ajax je, potaknut ostrugama, jurnuo kroz gužvu oko čovjeka na tlu. Rufus se sagnuo i zgrabio stijeg koji je ispao iz Paulovih mlitavih prstiju. Sad se Rufus borio samo za živote i smrti ljudi koji su stajali pod Decaturovim stijegom. Ljudi koji su dijelili njegov odmetnički život, koji su njegovu zavadu prihvatili kao svoju. Odvukao ih je u tu borbu radi vlastitih ciljeva i sad im svima duguje - živima i mrtvima - konačnu pobjedu kuće Rothbury. Ujahao je u najžešću bitku. Sjekao je kraljeve neprijatelje kad bi mu se našli na putu, uključivao se u okršaje kad je zatrebala njegova pomoć, ali je neprestano tražio. Jahao je kroz pokolj kao opsjednut čovjek, a ipak nedodirljiv. Zrno iz muškete fijuknulo je kraj njegova uha, mačevi su sjekli tako blizu da je osjećao da mu vjetar mrsi kosu, ali on i Ajax probijali su se kroz izrovano blato i krv bojnog polja dok Rufus konačno nije ugledao stijeg kuće Granville. Vidio je Cata, markiza od Granvillea, na sivom pastuhu, kako bodri svoje

255


ljude gromoglasnim trijumfalnim povicima, podigavši se u stremenima i potičući ih u konačni napad koji će jednom zauvijek slomiti kraljevu vojsku. - Na ovom polju Marston Moora bit će osigurana prava poštenih slobodnjaka Engleske! - Catov se glas prolomio nad sveopćom bukom, ispunjen uvjerenjem, a njegovi su ljudi urlikom odgovorili na taj poziv. Bacili su se na slomljene redove rojalističke vojske, a kad je Catov konj jurnuo kako bi ih predvodio, Rufus Decatur je poveo Ajaxa ravno na njegov put. Uslijedio je trenutak zbunjenosti, ali samo trenutak. Tada se Catov pogled razbistrio, uspostavio je kontrolu nad konjem, i dva su se muškarca suočila usred ubojitog kaosa koji je izblijedio u daljini poput zvonca krava na alpskom pašnjaku. - Dakle, Decatur - Cato reče u nepomičnosti koja ih je okruživala, odvajajući ih od ostatka svijeta poput bodljikavog gustiša oko dvorca Trnoružice. - Granville. Kratak je pozdrav bio dovoljan. Rufus je okrenuo Ajaxa i odjahao od kreševa. Cato ga je slijedio, a oba su se muškarca posve usredotočila na kulminaciju osobne zavade koja je davala ton njihovim životima, njihovim odlukama, njihovim emocijama još od djetinjstva. Stigli su do dijela polja preko kojeg je bitka prošla sat vremena ranije. Prema prešutnom, uzajamnom dogovoru, zaustavili su konje i sjahali. Rufus je zabio Decaturov stijeg u mekano tlo, te odbacio svoju kacigu i prsni oklop. Cato je skinuo vlastiti oklop, a kad su obojica stajala u hlačama i haljetcima, okrenula su se jedan prema drugome. - Mačevi? - Cato je pitao, gotovo nezainteresirano. - Ili mačevi i bodeži? - Nije važno - s jednako nezainteresiranom uljudnošću odgovori Rufus. Cato reče: - Onda samo mačevi. - Izvukao je bodež iz korica na svojem pojasu i bacio ga na tlo metar ili dva dalje. Rufus je učinio isto. Tada je izvukao mač. Stajali su jedan nasuprot drugomu.

Portia nije znala zašto je baš tada odlučila sići iz svoje promatračnice. Njome su upravljali instinkti i vidovitost, a ona nije sumnjala u njih. Shvaćala je jedino da su kraljevi ljudi izgubili bitku. To nije bio neodlučni gubitak, nije bio gubitak koji daje prostora za pregovore, već strašan poraz koji će označiti kraj kraljevih ciljeva na sjeveru, ako ne i u cijeloj zemlji. Znala je da će negdje na tom krvlju natopljenom polju naći Rufusa, živog ili mrtvog. Ako je mrtav, naći će njegovo tijelo. Pripada njoj. Bit će jedino što joj je ostalo. Nije došlo do pomirenja, ali naći će njegovo tijelo, učinit će ono što bude mogla. Jednom je imala njegovu ljubav. A sad u sebi nosi dio njega.

256


Portia je izišla na bojno polje Marston Moora. Zvijezda Večernjača bila je blijeda, ali vidljiva. Nebo na zapadu bilo je rumeno. Hodala je između tijela, između ranjenika, između malenih skupina koje su se još uvijek borile, kao da je duh, nevidljiva i nepovrediva. Nije čula jauke ranjenih, povike kojima su tražili vodu, krikove ranjenih konja. Nije osjećala miris krvi, nije bila svjesna natopljenog tla pod svojim nogama. Hodala je dok nije ugledala Decaturov stijeg kako se vijori na sve jačem vjetru. Čula je zveket mačeva. U sablasnoj tišini sutona najprije je čula samo taj zvuk. Tada je Portia postala svjesna disanja, dubokog, teškog disanja muškaraca koji se bore. Čula je prigušeni zvuk hitrih koraka po mekanom tlu. Ali nije bilo glasova. Jednako instinktivno kao što je prije pola sata sišla s hrasta, Portia je pošla prema zvukovima, bešumna koraka, tijela skrivena sjenkama. Ugledala je dvojicu muškaraca u njihovu kompliciranom plesu smrti. Njihovi su mačevi podsjećali na duge srebrne ribe, vijugali su, poskakivali, plesali u sve slabijem svjetlu. Snažna su tijela nekako izgubila snagu i čvrstinu za gledateljicu, u tom su plesu više podsjećali na duhove, smrtonosni ali prekrasni. Tada je nahrupila spoznaja i razbila Portijin čudan trans, eksplozivnom je snagom bacivši natrag u svijet stvarnosti. Vidjela je koliko su ravni jedan drugomu, i shvatila je kako taj ples mora završiti. Jedan od njih će umrijeti. Ili će obojica umrijeti. Portiju je ispunio takav gnjev da je potisnuo sve druge emocije. Zar ne shvaćaju koliko su voljeni? Zar ne shvaćaju koliko ljudi ovisi o njihovoj snazi, o njihovu suosjećanju, o njihovoj ljubavi? Zar ne razumiju koliko mnogo duguju ljudima koji ih vole i ovise o njima, o čijoj ljubavi i razumijevanju i oni sami ovise? Izvukla je svoj nož iz čizme. Držala ga je spremnog, suženih očiju, fokusirajući se na dvije oštrice. Dva muškarca nisu bili svjesna njezine nazočnosti u sjenkama; nisu bili svjesni ničega osim vlastite borbe. No Portia je sad razmišljala jasno kao nikad ranije. Bila je vojnik koji planira intervenciju, te je hladno, bez emocija, gledala i čekala savršen trenutak. Kad je stigao, znala je. Nije oklijevala. Nož je poletio iz njezine ruke i pogodio Catov mač uz kaskadu iskrica kad ga je gurnuo ispod protivnikova garda. Catov je mač skrenut s puta. Portia je jurnula naprijed između dvojice muškaraca. Pala je na koljena i sagnula glavu ispod oštrica iznad sebe. Sve ih je obavila zaprepaštena tišina. Rufus je koraknuo unatrag i spustio mač. Cato je učinio isto. Portia je podigla glavu. Rufus je odbacio mač. Sagnuo se i uhvatio Portiju ispod ruku, podigavši je na noge. Protresao ju je. Držao ju je za ramena i tresao dok nije pomislila da će joj se vrat slomiti. - Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ učiniti nešto tako nepromišljeno, tako neopisivo glupo! - bjesnio je. - Mogao sam te ubiti! - Privukao ju je sebi, stežući

257


je u svojem naručju, tečnom elokventnošću izražavajući svoj bijes iznad njezine glave, istodobno joj milujući kosu, zatiljak, grabeći njezina uska ramena. Portia se borila kako bi se oslobodila. I njezin je gnjev još uvijek bio neobuzdan. Plakala je od bijesa i čiste radosti koju je donijela spoznaja da je Rufus voli. Osjećala je to u njegovim rukama, čak i kroz njihovu grubost, i čula je to u njegovu glasu, unatoč ljutitom tonu. Ali nije mogla razlučiti svoje emocije, a još uvijek je prevladavao njezin gnjev zbog onoga što ih je dovelo do ovoga mjesta. - Kako to možete činiti? - uzviknula je, konačno se istrgnuvši iz Rufusova stiska. - Obojica? Nije li bilo dosta ubijanja za jedan dan? - Okrenula se zapanjenom Catu i zamahnula rukom. - Zašto je važno da su se vaši očevi mrzili? Kako se to uopće može mjeriti s vašim vlastitim životima? Sa životima vaše djece? - Samo malo... - Cato je podigao ruku, zapovjednom gestom zahtijevajući tišinu, ali Portia je bila nezaustavljiva. - Što će biti s Olivijom? - pitala je. - Ako vi poginete u ovoj besmislenoj zavadi s Rufusom, što će biti s vašom djecom? Mislite li da je njih imalo briga za nešto što se dogodilo prije gotovo trideset godina? One žele svojeg oca, trebaju -Zatvori usta! - Cato se pribrao i prekinuo njezinu tiradu s takvom silinom da je Portia, unatoč energiji svojeg uvjerenja, ušutjela usred rečenice. - Ne dopuštam da mi se na taj način obraća obična djevojka! - uzviknuo je. - Odakle si se uopće stvorila, dovraga? -Zar je to važno? - Portia je odmahnula rukom na to pitanje i okrenula se k Rufusu. Oči su joj bile zelena vatra; kosa je plamsala nekom vlastitom energijom; cijelo joj je tijelo pulsiralo od siline potrebe da zaustavi to ludilo. - Što će biti s dječacima, Rufuse? - pitala je. - Jesi li pripravan ostaviti ih kao siročad, što si i ti bio? Izgnane bez doma i obitelji? Tko će oni biti? Što će oni imati kada ti položiš svoj život zbog neke besmislene osvete? Vidjela je njegove oči, vidjela je kako demoni oživljavaju, ali ih je ignorirala. Prišla mu je sasvim blizu i podigla lice tako da ga je gledala u oči i suočila se s demonima. -I što će biti s ovim djetetom, Rufuse? - Desna joj je ruka počivala na trbuhu. Sjetio se kako je njegova majka stajala na posve isti način, štiteći dijete bez oca koje je nosila. Sjetio se novorođenčeta, svoje sestre, plave, voštane, okrvavljene. -Moje dijete? - U glasu mu se osjećala neobična distanciranost, kao da to ne može posve shvatiti. Portia je čula samo upitnik. - Čije bi moglo biti? - prasnula je, svjesna stezanja u svojem grlu. - Ili si mislio da liježem sa svima iz sela Decatur? Zavladao je trenutak tišine, te se činilo da sve troje zadržavaju dah u mraku koji ih je obavijao.

258


Tada je Rufus tiho rekao: - Zaslužujem mnogo toga, guščice, ali ne to. Portia se okrenula uz malenu neodređenu gestu. - Koliko dugo znaš? - pitao je Rufus, nježno joj spustivši ruku na rame, moleći je, ne naređujući, da se opet okrene k njemu. - Od opsade... malo prije toga, mislim. Ali ne znam mnogo o tim stvarima, pa nisam bila sigurna. - Napola se okrenula prema njemu, ali u glasu joj se još uvijek osjećala napetost. - Zašto mi nisi rekla, ljubavi? - Najprije nisam bila sigurna... a kad sam postala sigurna, nisi bio osobito susretljiv - odgovorila je, pitajući se zašto ne može potisnuti tu gorčinu; zašto se sada, kad će među njima sve biti u redu, vratila sva patnja od protekla dva tjedna i svladala je takvim bolom da je osjećala potrebu vratiti ga. - Ne bi me slušao one noći. Nije li tako? - Ne bih. - U tim se riječima osjećalo golemo kajanje. Tako ju je silno želio zagrliti, zagladiti bol s njezina čela, izbrisati gorčinu iz zelenih očiju, moliti je da mu oprosti, ali držala se podalje od njega, a oštre bodlje njezina bola i gnjeva štitile su je poput neprobojne ograde. - Otišla sam u dvorac jer sam željela... trebala... razgovarati s... - Portia se prekinula i prošla prstima kroz kosu, mičući je s čela. Ponestalo joj je gnjeva, a zaštitna se ograda srušila oko nje. - Olivijom? Portia kimne. Rufus nije imao riječi kojima bi izrazio svoju tugu, ali je znao da je sad smije zagrliti. Privukao ju je uza se i rukom joj obavio vrat na način što ga je poznavala, koji joj je donosio tako mnogo spokoja i zadovoljstva. - Oprosti mi rekao je glasom promuklim od krivnje zbog onoga što joj je učinio u svojoj sljepoći i gorčini. - Nisam znao što znači voljeti dok nisam upoznao tebe. Cato je tiho stajao sa strane, nepomičan dok je slušao. Mnogo toga nije razumio o svemu što se zbivalo između to dvoje, ali moć emocija koja je povezala kćer njegova brata i Rufusa Decatura bila je gotovo opipljiva. Zavukao je mač u korice i prekinuo napetost mirnim pitanjem. - Trebam li zaključiti da moja nećakinja nosi tvoje dijete, Decatur? - Čini se da je tako, Granville. - Jarkoplave Decaturove oči bile su lagano podrugljive dok je preko narančaste mase Portijine kose promatrao markiza od Granvillea. - Čini se da će nas spojiti nešto više od prolivene krvi. - Portia je dijete svojeg oca. - Cato je pomalo ciničnim osmijehom odgovorio na osmijeh grofa od Rothburyja. - I čini se da je, jednako kao i njezin otac, zacrtala vlastitu budućnost bez obaziranja na uobičajena pravila i običaje. Rado bih vam oboma zaželio lijep zajednički život, Decatur, ali ne vjerujem da bi to prihvatio... - Slegnuo je ramenima i razmislio o svojim daljnjim riječima. - Moj otac nije bio ugodan čovjek. Vjerovao je da treba izvršavati svoju dužnost bez obaziranja na emocije ili osjećajne veze. Tvoj je otac ustao protiv

259


kralja... moj je otac prihvatio zadatak kojim je tvojeg oca trebao privesti pravdi. Cato se kratko nasmijao. - To se čini ironičnim u našim sadašnjim okolnostima. Moj se otac ne bi libio mene isporučiti krvniku zbog mojeg izjašnjavanja protiv kralja. - Ali znam da je dobro poznato što je s prihodima imanja Rothbury od trenutka smrti tvojeg oca. Tražim od tebe da to vjeruješ. Ne mogu promijeniti ono loše što je moj otac učinio tvojemu, bez obzira na to je li to stvarno ili samo zamišljeno. Ali mogu zaboraviti njihovu zavadu u ime ovog djeteta koje je na putu, ako i ti to možeš učiniti. Govorio je bez uvijanja, a njegov je stav bio velikodušan. Rufus je osjetio kako se Portia pomaknula uz njega. Osjećao je kako su joj tijelom prošli trnci, njezino ubrzano disanje. I napokon je shvatio da demoni koji su njime upravljali nisu njegovi, pripadali su njegovu ocu... čovjeku nepromišljene i nagle naravi, koji je hitro zaključio da je nešto uvreda, premda to nije bila, i jednako tako hitro posumnjao u izdaju. Dva su se nepopustljiva temperamenta sukobila prije gotovo trideset godina, ali ostaci njihova sukoba više ne moraju zagađivati živote njihove djece i unučadi. Bit će teško iz sebe izbaciti one aspekte svojega oca koji su pridonijeli tragediji tako mnogo izgubljenih i potraćenih života. Ali učinit će to. Rufus je uzeo Portijinu ruku. - Hoćeš li dopustiti svojoj nećakinji da se uda za grofa od Rothburyja, Granville? - Nisam siguran da je na meni da o tome odlučujem. - Cato se nasmiješio i lice mu se preobrazilo kad se na njemu pojavio gotovo vragolast izraz. Posegnuo je za Portijinom slobodnom rukom. - Mlada dama misli svojom glavom. Želiš li taj brak, Portia? - Da. - Jedna se riječ činila sasvim dovoljnom. Rufus se osjećao kao da je ovo trenutak prema kojemu su vodili svi prijašnji trenuci njegova života. Činilo mu se da je lagan poput zraka. - Onda ćemo to sad obaviti - odlučno je rekao. - Granville, hoćeš li dovesti kapelana? - Vjenčanje na bojištu - zamišljeno će Cato s istim vragolastim smiješkom. Čini se sasvim prikladnim za nevjestu u hlačama. - Zaputio se prema svojem konju. - Vratit ću se za manje od pola sata. - Ali ne možemo se ovdje vjenčati! - pobunila se Portia. - Ne želim biti nevjesta u hlačama. - Draga moja guščice, neću dopustiti da prođe još jedan sat bez postavljanja ove naše klimave veze na prave temelje - Rufus reče jednako odlučnim tonom kao i ranije. - Ako se izuzme činjenica da ti ionako uvijek nosiš hlače, ne vidim zašto je uopće važno u čemu si odjevena, dovraga. - Ali ja nisam materijal od kojeg nastaju grofice. - Portia nije znala zašto i dalje prigovara, ali nekako si nije mogla pomoći. - Ja sam nezakonita kći Granvillea koji je bio propalica! Kako bih uopće mogla postati grofica od Rothburyja?

260


Rufus ju je okrenuo prema sebi. Objema joj je rukama obuhvatio lice i pozorno je proučavao na sve slabijem svjetlu. - Kakve su to besmislice, Portia? Bespomoćno je slegnula ramenima. - Ne znam. Jesu li besmislice, Rufuse? - Krajnje besmislice - potvrdio je. - I bilo bi za nas oboje mnogo bolje kad ih više ne bi spominjala. - Jasno, ni ti baš nisi materijal od kojeg su sačinjeni grofovi - primijetila je Portia i iznenada se nasmiješila. - Sasvim točno. - Milovao joj je lice, prstima slijedeći oblik njezine čeljusti, a kad je opet progovorio, glas mu je bio blag i gorljiv. - Ti si sam dah mojeg života, ljubavi. Ne mogu podnijeti pomisao na to koliko sam te povrijedio, ali sada ti prisežem da ću te poštovati, voljeti i čuvati sve do svoje smrti.

Kasnije je Portia odgovorila na njegove zavjete svojima pred pomalo zbunjenim kapelanom u treperavoj svjetlosti fenjera koji je stajao na naopako okrenutom bubnju. Osjećala je kako joj Catova ruka čvrsto steže prste dok je njezinu ruku pružao jednom Decaturu, a Rufus ju je istim čvrstim stiskom prihvatio. Stavio joj je na prst svoj prsten pečatnjak s orlom Rothburyja ugraviranim u zlato. Vrtio se oko njezina dugog, tankog prsta, te ga je stavila na dlan i ondje ga držala palcem. Prvu je bračnu noć provela s Rufusom u potrazi za ljudima koji su se borili pod Decaturovim stijegom, a kad je svanula zora, zaspala je na Ajaxovu sedlu gdje ju je čvrsto držao njezin muž dok je Will vodio Penny, što se već jednom ranije dogodilo, one hladne zimske večeri kad je kralj još uvijek bio jak. Rufus je ostatke svoje vojske poveo natrag u selo Decatur, a ondje je, s obnovljenom i neopisivom zahvalnošću, ponovno uzeo svoju nevjestu, posjedovao je dok je i ona posjedovala njega. Dok je ležala uz njegova prsa u veličanstvenom prostoru između sna i jave, kože vlažne od strasti, tijela opuštena nakon užitaka, Rufus je spoznao radost i sigurnost kakve nikad nije smatrao mogućima. Nasmiješio se u tmini i zagladio joj vlažne uvojke s čela. -Zašto se tako samodopadno smiješiš? - promrmljala je Portia, priljubivši obraz uz mekane dlačice na njegovim prsima. -Kako znaš da se smiješim? - Milovao joj je leđa, dlanom joj stisnuvši stražnjicu. -Osjećam to na tvojoj koži. - Poljubila mu je bradavicu, prebacivši jednu nogu preko njegove u gesti koja je istodobno bila troma i zamamna. - Uvijek ću znati što ti misliš. -To bi me trebalo prestrašiti - rekao je Rufus i zavukao joj ruku između bedara. - Ali me iz nekog razloga ne plaši. -Jer više nikad nećeš imati misli koje ćeš željeti sakriti od mene - zaključila

261


je Portia i tiho se nasmijala. Nehajno se pomaknula uz njegovu ruku i njezin je tihi smijeh dobio drugo znaÄ?enje.

262


Epilog OPATIJA CAULFIELD, UXBRIDGE, ENGLESKA, 1645.

- B-Brian je ovdje. - Olivijina se tamna glava sagnula dok je šaptala. - Gdje? - pitala je Phoebe, usporivši korake. - Iza nas. - Olivia je čvršće stisnula Phoebeinu ruku. - Osjećam njegov pogled. Portia se osvrnula preko ramena prema samostanu iz kojeg su upravo izišle. - O, da, ondje je - vedro je rekla. - Smrdljivi kurvin sin. Brian Morse je stajao u nadsvođenoj kapiji kroz koju se ulazilo u samostan. Bio je naslonjen na kameni stup, prekriženih ruku, pogledom prateći tri mlade žene dok su rukom pod ruku hodale urednim, travnatim, četverokutnim dvorištem. - Što on radi ovdje? - promrmljala je Olivia. - Isto što i svi ostali, rekla bih - odgovorila je Portia dok su ulazile u krug oblikovan grmovima ruža u sredini dvorišta. - Vjerojatno se mota po vanjskim rubovima mirovnih pregovora. Ne mogu zamisliti da ima neku važnu ulogu u tome. -Ovdje nas ionako ne može vidjeti. - Phoebe se sagnula i pomirisala jedan od velikih žutih cvjetova ruže penjačice na pergoli u malenu vrtu. Odskočila je uz ljutit uzvik, polizavši krv s prsta kojim se ubola na trn. -Sad ima krvi na mojoj haljini. - Bezuspješno je pokušavala ukloniti mrlju krvi sa svoje haljine od bijela parheta. -Ostat će trag - rekla je Portia, ne osobito utješno, dok se podizala na prste kako bi vidjela preko grmova ruža. - Ondje su Rufus i tvoj otac, Olivia. Na trijemu s druge strane. - Namrštila se. - Tko je ono s njima? Olivia je, sad jednako visoka kao i Portia, pogledala preko grmova. Phoebe, niža od njih dvije, morala je poskakivati da bi nešto vidjela.

263


-To je kralj - sa strahopoštovanjem izusti Phoebe. Njezin boravak na

kraljevu dvoru u Oxfordu omogućio joj je prepoznavanje vladara. -Pođimo ih pozdraviti. - Portia je polizala vrhove prstiju i zagladila obrve. - Stoji li mi šešir kako treba? -Ne možemo se jednostavno p-pojaviti pred njima - pobunila se Olivia. Vode privatnu raspravu. To bi bilo nepristojno. -Moj muž drži naše dijete, za slučaj da to niste primijetile - slatko će Portia, namještajući širok obod svojeg slamnatog šešira. - Ako to nije nekonvencionalno, onda ne znam što jest. -Istina - složila se Phoebe. Prizor je snažno djelovao na nju. Rufus Decatur bio je zadubljen u razgovor s kraljem Charlesom i markizom od Granvillea. To nije bio neobičan događaj u ovim napetim danima mirovnih pregovora, osim što je u naručju držao maleno dijete. Djevojčicu okruglih obraza i zelenih očiju s pjegicama po nosu i mekanim, paperjastim uvojcima plave kose. Djetešce je sisalo prst i gugutalo; drugom je ručicom čvrsto stiskala očevu kosu. Činilo se da je grof od Rothburyja posve opušten, posve nesvjestan kako neobičan prizor čini. - Bit ću predstavljena kralju - ustvrdila je Portia. S nestašnim smiješkom na licu, ostavila je svoje povučenije prijateljice i izišla iz zaklona od ružinih grmova. Brian Morse se maknuo s kapije, promatrajući groficu od Rothburyja dok je preko trave hodala prema trojici muškaraca. Usta su mu se stisnula, a sitne oči smračile. Nezakonita kći Jacka Wortha uspjela je osigurati svoje mjesto u legitimnom društvu. Činilo se da nikomu nije važno što je njezin muž bio jedan od najzloglasnijih odmetnika u zemlji, običan lopov i razbojnik, sin osuđenog izdajnika. Grof od Rothburyja nekako si je uspio stvoriti veoma utjecajan položaj na obje strane u ovim mirovnim pregovorima. A njegovo štrkljasto, pjegavo kopile od družice, bez imalo truda oko prilagođavanja, smatra se tek prilično šarmantnom ekscentričnom damom. Ali Brian nije završio s ledi Rothbury... zapravo, nije još ni počeo. S njom i onim derištem Olivijom. Njegov je hladan pogled prešao na njegova poočima. I tu ima posla za njega. Cato je zasigurno odgovoran za ono što je otrovalo Briana tijekom onog odvratnog posjeta. Granville nije pod svojim krovom želio imati pristašu rojalista, pa je izabrao zloban i ponižavajući način kako bi ga se riješio. A Brian to sigurno neće zaboraviti. Okrenuo se na peti i brzim se koracima vratio u svježi polumrak kapelice opatije. Portia je prilazila trojici muškaraca svojim uobičajeno živahnim koracima. Smiješak što ga je svaki put na njezine usne mamio pogled na Rufusa podigao je kutove njezinih usta. Povratak nasljedstva nije previše promijenio Rufusa. Još uvijek je nosio običnu, praktičnu odjeću čovjeka koji radi; kosa mu je i dalje bila kratka u usporedbi s dugim uvojcima kralja i njegovih pristaša. Nije imao strpljenja za formalnosti i odugovlačenja koja se svrstavaju među dvorska

264


pravila ponašanja, te je njegovo ponašanje često bilo otresito do točke neuljudnosti. Sudeći po pomalo rezerviranom izrazu kraljeva lica, Portia je zaključila da je Rufus vjerojatno iznio nekoliko svojih beskompromisnih istina tom tvrdoglavom i opterećenom vladaru. Tri su se muškarca okrenula prema njoj kad im je prišla. Duboko se naklonila kralju kad ju je Rufus predstavio. Charles je promrmljao pozdrav, ali je očito zbog nečega bio nezadovoljan. Međutim, Rufus se doimao spokojnim. Dijete se veselo smijalo kad je ugledalo svoju majku, te joj odmah pružilo ručice. - O, prevrtljiva Eve - prijekorno će Rufus, pruživši dijete Portiji. Portia je poljubila Evein okrugao obraz, a djevojčica se ushićeno smijala i zgrabila majčinu kosu. - Još ću razgovarati sa svojim savjetnicima - Charles je rekao s neospornom nabusitošću. - Rothbury, Granville, ledi Rothbury. Želim vam ugodan dan. Kimnuo je i udaljio se, ostavljajući muškarce da se naklone i Portiju da napravi kniks njegovim leđima. - Mislila sam da ste vi njegovi savjetnici - primijetila je Portia, namrštivši se. - Samo kad Njegovu Veličanstvu dajemo savjete koje želi čuti - rekao je Rufus i cinično se osmjehnuo. Cato je odmahnuo glavom na neuobičajeno rastresen način. - Znaš li gdje su Olivia i Phoebe, Portia? Moramo se vratiti u Cliveden. Upravo sam primio vijest da je Diani lošije. - Žao mi je da to čujem - iskreno će Portia. Ta joj se žena nije sviđala, ali nije joj željela zlo. Diana je već nekoliko tjedana bolesna, te je ostala u Catovoj kući u neposrednoj blizini Londona dok su njezina pastorka i sestra pratile Cata u Uxbridge gdje su u tijeku mirovni pregovori u atmosferi koja bi trebala biti svečana. Međutim, stvari se nisu razvijale u skladu s bilo čijim planovima. Cato je gladio bradu. - Krvarenje ne pokazuje znakove smanjivanja. Liječnici kažu da postaje veoma slaba. - Olivia i Phoebe su u ružičnjaku. - Portia je pokazala prema sredini dvorišta. - Nisu htjele izići sa mnom jer su smatrale da bi to pokazalo pomanjkanje poštovanja. - Ti, naravno, nisi vidjela nikakvu zapreku u tome - primijetio je Rufus i nasmiješio se. - Upravo suprotno, činilo mi se da je moja dužnost osloboditi te Eve. Činilo se da je vrhunac nepoštovanja razgovarati s kraljem dok držiš dijete uznosito je ustvrdila Portia. - Ako biste me ispričali... - Cato se zaputio prema ružičnjaku, previše zaokupljen vlastitim mislima da bi obraćao pozornost na njihovo šaljivo bockanje. Rufus se zagledao preko dvorišta do nadsvođenog trijema na drugoj strani, lagano se mršteći. - Jesi li opazila muškarca koji je maločas ondje stajao?

265


- O, da, to je bio balegar. - Portia je uhvatila jednu od Eveinih bucmastih ručica i cuclala joj prstiće. Dijete se glasno smijalo od ushićenja. - I dalje ništa ne znam. - Rufus se još više namrštio. - Brian Morse, Catov posinak - objasnila je Portia. - On je Olivijina noćna mora, iz nekog razloga... uopće ne može jasno objasniti zašto ga se toliko boji... ali on oponaša njezino mucanje i ruga joj se. Prezira vrijedno stvorenje. Nasmiješila se kad se sjetila boravka u dvorcu. - Pobrinule smo se za njegov preuranjeni i prilično sramotni odlazak iz dvorca Granville. Sigurna sam da je bijesan na nas. - Shvaćam. - Rufus je zamišljeno noktom lupkao po zubima. Nešto u načinu na koji ih je taj čovjek šutke promatrao izazvalo je nelagodu u njemu. Odlučio je i sam malo istraživati o gospodinu Morseu. Zatim se prestao mrštiti i upitno je pogledao Portiju. - Mislim da je vrijeme da ponovno odjeneš hlače. - O, zar ti se moja haljina ne sviđa? - Portia je spustila pogled na haljinu od svijetlozelene svile. - Meni se čini sasvim zgodnom. - O, lijepa je - rekao je. - No meni se ipak više sviđaju hlače. Portijine su oči zablistale kad je čula senzualni ton u glasu svojega muža. Teško bih mogla nositi hlače u kraljevoj nazočnosti. - Istina, ali više nećemo biti u kraljevoj nazočnosti. Ovdje sam učinio sve što sam mogao. Čovjek je tvrdoglav kao mazga. Neće pristati na mir pod Cromwellovim uvjetima. - Znači, rat će se nastaviti? - Zacijelo. - Rufus je nestrpljivo odmahnuo glavom. - No meni ga je zasad dosta. Narednih nekoliko mjeseci kanim nadzirati ponovnu gradnju svoje kuće, civiliziranje svojih sinova i... - Zastao je i palcem joj pritisnuo usta. Voljeti svoju nepokornu guščicu. Njegove su oči, blistave i pune obećanja, netremice gledale u kose zelene oči njegove žene. Drhtaj je prostrujao njezinim leđima dok je čekala, bez daha, poljubac koji će potvrditi obećanje... trenutak kad će ih obaviti začarani krug, svijet će izblijedjeti, a ona će ponovno spoznati s posvemašnjom sigurnošću da njezin život, duša i srce pripadaju tom muškarcu, jednako kao što njegovi pripadaju njoj.

266


Rođena u Kairu, a odrasla na jugu Engleske, JANE FEATHER je svoju spisateljsku karijeru započela kad se s obitelji 1981. preselila u Washington, D. C. Autorica je Trilogije o Cavendish Squareu, koju čine romani: Zagonetni džentlmen, Tajanstveni princ i Neobični brak, bestseleri New York Timesa. Napisala je više od dvadeset bestselera, uključujući Almost a Lady, Almost a Bride, The Wedding Game, The Bride Hunt i The Bachelor List. Tiskano je više od deset milijuna primjeraka njezinih knjiga.

267


Jane Feather (Džejn Fedr) - ZATOČENA NEVJESTA #1 - TRILOGIJA 'NEVJESTE'