7
— Dobro, Fanny, kako ti se sada sviđa gospođica Crawford? — zapitao je sutradan Edmund pošto je i on neko vrijeme razmišljao o tome. — Kako ti se jučer svidjela? — Veoma... veoma mi se sviđa. Rado je slušam dok priča. Zabavlja me. Osim toga, tako je lijepa da uživam gledajući je. — Posebno je privlačna zbog svog izraza lica. Crte joj se zanimljivo mijenjaju! Ipak, Fanny, zar ti se u njezinu razgovoru nije učinilo da nešto nije baš onako kako bi trebalo biti? — O, da, nije smjela onako govoriti o stricu. Zapanjila sam se. I to o stricu kod kojeg je živjela toliko godina i koji je, kakve god mane imao, veoma volio njezina brata te je, priča se, postupao s njim kao s rođenim sinom! Nisam mogla vjerovati ušima! — Očekivao sam da ćeš se iznenaditi. To je bilo vrlo ružno, vrlo nepristojno. — I vrlo nezahvalno, rekla bih. — “Nezahvalno” je teška riječ. Ne znam ima li njezin stric bilo kakvo pravo očekivati od nje zahvalnost. Njegova je žena to pravo svakako imala, a gospođicu Crawford su tu zaveli ljubav i poštovanje prema uspomeni na strinu. Ona je u vrlo nezgodnu položaju. Ispunjena tako toplim osjećajima i tako živahna, teško može dati maha ljubavi prema gospođi Crawford, a da pritom ne baci sjenku na admirala. Ne velim da znam koga treba više osuđivati za njihovo neslaganje, premda bi sadašnje admiralovo ponašanje moglo navesti čovjeka da bude na strani njegove žene, ali je prirodno i lijepo što gospođica Crawford smatra da njezina strina nije nimalo kriva. Ja ne prigovaram njezinu mišljenju, ali smatram da je bez sumnje nepristojno iskazivati ga javno. — Zar vam se ne čini — reče Fanny nakon kratka razmišljanja — da je za tu nepristojnost kriva upravo gospođa Crawford, jer je samo ona odgajala nećakinju. Jamačno je nije poučila što zaslužuje admiral. — Ta ti je napomena dobra. Da, moramo zaključiti da su nećakinjine pogreške zapravo strinine. Tada je jasnije u kakvim je nepovoljnim okolnostima živjela. No mislim da njezin sadašnji dom mora dobro utjecati na nju. Ponašanje je gospođe Grant baš onakvo kakvo se samo poželjeti može. Gospođica Crawford govori o svom bratu s vrlo simpatičnom nježnošću. — Da, izuzevši predbacivanje što joj piše onako kratka pisma. Umalo sam se nasmijala. Međutim, ja ne mogu tako visoko cijeniti ljubav ni dobrotu brata koji se neće potruditi toliko da sestri, kad je odvojen od nje, napiše nešto vrijedno čitanja. Čvrsto vjerujem da se William nikada, ni u kakvim okolnostima, ne bi tako ponio prema meni. Osim toga, odakle joj pravo na zaključak da vi ne biste pisali dugačka pisma kad biste bili negdje na putu? 46