Page 5

druge, kao da su neostvarivi. Kad kod Sartrea nastaje razočarenje u povijesnu aktualnost te o torturama što ,ih Francuzi tada vrše u Alžiru, razočarenje – dakle – u mogućnost izbora između moralnog i političkog 5

.njegovo pozorišno djelovanje se potpuno zatvara u apokalitičku građansku tragediju

Albert Camus (1913-1960)

Francuski književnik i filozof. U književnom stvaranju polazi od ideje apsurdnosti života i svijeta te postavlja pitanje kako pomiriti čovjekovu težnju za vječnošću i prolaznost njegove egzistencije. Izlaz vidi u revoltu, a apsurdu suprotstavlja stvaralački čin. 6 Njegovi romani svjedoče o Camusovoj stalnoj opčinjenosti Nietzscheom, ali isto tako i o doživotnoj pišćevoj potrebi da Nijetzschea ublaži, korigira. Pojam apsurda tj, besmislenosti života i svijeta, uvelike se vezivao i uz egzistencijalističku klimu poratne Francuske. Međutim, nije bio bezuvjetni pristaša filozofskih ideja egzistencijalizma, ali ni bezuvijetni pristaša estetičkih postavki modernizma.7

Od samih početaka svoga književnoga djelovanja Camus nastupa kao autor koji traga za izmirenjem stanovitog artizma književne tradicije s moralnim pitanjima koja mu nezaobilazno postavlja vlastita suvremenost. Književnost je za njega napor da se izrazi besmislenost života i svijeta. Tako shvaćena funkcija književnosti izražava se kod Camusa u esejima, romanima i pozorišnim komadima. Već u njegovoj prvoj knjizi Naličje i lice ispisana je rečenica koja sažimlje jednu od osnovnih koordinata Camusova morala: „Sve moje kraljevstvo je ovozemaljsko.“ Na svim stranicama odjekuje vjera u ovozemaljsko kraljevstvo kao jedino i čovjeku sasvim dostatno, sačinjeno od svjetla, ravnodušnog plavetnila neba, mirisa mora i cvijeća, života tijela. Iste godine kad i Stranac pojavio se esej Mit o Sizifu. On razvija onu žicu Camusa moralista koja je započeta Pirovanjem. Šta ostaje čovjeku nakon raspada i kršćanskih i građanskih vrednota? Osjećaj apsurdosti, besmisla svijeta. Pobunjeni čovjek i polemike oko njega doveli su do raskida prijateljstva i saradnje između Sartrea i Camusa. Naime, Sartre je tada prvenstveno zaokupljen problemima pišćeva javnog angažmana dok je Camus skloniji povlačenju iz javnog života. Pozorišno stvaralaštvo Alberta Camusa nosi u njegovim najboljim dramama Nesporazum i Caligula izrazit pečat njegova viđenja apsurda i “apsurdnog čovjeka“. Osvještavanje čovjeka o besmislu njegova postojanja može biti iz pritiješnjenosti mahinalnom egzistencijom bez cilja modernog radnog čovjeka. Jednog dana u sivilu takvog života između prevoza, rada i ispunjavanja osnovnih životnih funkcija nastaje očajničko pitanje: zašto živjeti? Nijedan moral, nijedan napor po tom Camusovom viđenju ne mogu biti unaprijed opravdani pred krvavom matematikom našeg položaja. Pojam apsurda za Camusa od bitnog je značenja. U Caliguli režira život drugih, podređenih ljudi i izaziva apsolut – Boga. 8 5

Frano Čale at.al., Povijest svjetske književnosti, Zagreb, „Mladost“, 1982.

6

Ivo Alfirević, at.al., Veliki školski leksikon, Zagreb, „Školska knjiga“, 2003.

7

Dunja Detoni-Dujmić, at.al., Leksikon svjetske književnosti djela, Zagreb, „Školska knjiga“, 2004.

8

Frano Čale at.al., Povijest svjetske književnosti, Zagreb, „Mladost“, 1982.

Egzistencijalizam  
Egzistencijalizam  

seminarski rad

Advertisement