Issuu on Google+

Tamom Nikčević

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA

Podgorica 2009.


SADRŽAJ

CRNOGORSKI SAN (11) 1.TAMO SE KALIO ČELIK (15) Božična pobuna (1919) - Idealizam KPJ - Belvedersko stradanje (1936) Crna Gora kao srpski srez - Romantizam Španije - Crnogorski studenti u Beogradu - Batinaš u policiji - Prelijepa Davorjanka Pauriović (1939-41) Bolje grob nego rob! - Hitlerove bombe (1941) 2.PLANINA STAVOR - DEVETI KRUG PAKLA (29) Partijska kazna za Cetinje i Katunsku nahiju Legenda Pera Ćetkovića - Crna Gora, prva i jedina slobodna teritorija u porbljenoj Evropi (1941) - Petrovdanska Crna Gora kao NDH! - Crnogorska kapa Todora Borozana -Zvali su nas "jamari": jeste, to je bio zločin! (1941/42) -Čovjek uživa dok ubija! 3.ODJEDNOM, OTVORILA SU SE VRATA... DAVORJANKA! (45) Pljevlja, najveća crnogorska pogibija (1941) - Prvi put kod Tita (1941) Lednik Igmanskog marša (1942) - Vizija slobode i Jugoslavije - Sa Davorjankom Paunović na fočanskoj mjesečini (1942) - Utjeha Mitra Bakica - Tito nije pokazivao emocije


4.ZUBIMA SMO SE KLALI (55) Sinjajevina, crnogorski Termopili (1942) - Zavjetno pismo Titu - Titov bijes - Kačketi smrti i sramote - Dalmatinci su skočili u zastrašujuću Neretvu! (1943) - Sutjeska je naša grobnica (1943) - Kačamak za Tita - Prevara i smrt Blaža Đukanovića i Baja Stanišića u Ostrogu (1943) Prilog (1) Bitka na Sutjesci 5.BIO SAM BOG! (91) Rusi, to je bila vojska! (1944) - Titova diskriminacija Sretena Žujovića i Koče Popovića (1944) - General UDB-e sa 27 godina! - S Markom Ristićem u Parizu (1945/46) * Kod predsjednika de Gola i na suđenju maršalu Petenu * Hvatanje Draže Mihailovića (1946) - Sudbina Krsta Popovića (1947) - Zulum Boža Bjelice (1952) 6.POD STALJINOV NOŽ (111) Kao da smo ruska kolonija (1945...) - Američki avion slomljenih krila (1948) - Kućni pritvor Sretena Žujovića i Andrije Hebranga (1948) - Hebrang, to je bila greška! -Ubistvo generala Arsa Jovanovića (1948) - U zatvoru kod Boža Ljumovića (1948) - Rankovićeva riječ 7.NAJVEĆA ŽRTVA GOLOG OTOKA (127) Uloga Miroslava Krleže - Tri puta na Golom otoku -S Rankovićem u logoru u Bileći Aušvic je bio hotel u odnosu na IB-logor u Staroj Gradiški - Protivnost Veljka Mićunovića - Ranković o golootočanirna: "Onda ću ih sve pobiti!" - Goli otok kao banja Igalo - Vlado Dapčević na Golom otoku: "Neću da me Šaban /Tito/ oslobađa!" -Crnogorski IB-užas Sava Joksimovića i crnogorsko pitanje Aleksandra Rankovića Prilog (2) Informbirovci u Crnoj Gori 8.UDB-ina ATOMSKA BOMBA (149) Atomsko saopštenje A. Rankovića (1952) - Ako imaju Rusi i Amerikanci, mora i Jugoslavija! - Gajgerov brojač Luke Vučinića - Tako smo plaćali doušnike! - U potrazi za rudnikom urana na Kajmakčalanu 9.TEŠKO ĐILASU, ALI TEŠKO I NAMA ! (177) Kožni kaput Milovana Đilasa (1942) - Postali smo "nova klasa" - Tage Erlander (1962): "Kakva šteta za Đilasa!" - Dosoljavanje Svetozara Vukmanovića Tempa -Crnogorskom sjekirom po Đilasu (1954) - Đilasovska ucjena Peka Dapčevića - Možda bi jedino Dostojevski mogao da objasni Crnogorce! - Ako je išta od nas ostalo: Tito i Đilas! 10. KAZANO VA "UŠKOPLJENOG DRUŠTVA" Krevet Davorjanke Paunović u Goraždu (1942) - Erotika 4


Prve proleterske i Filipa Kljajića - Seksi kongres Ljubodraga Đurića (1952) - Ambasador u krvavoj Budimpešti (1956) - Kod Titovog brata u Mađarskoj - Sa Andrićem na dodjeli Nobelove nagrade (1961) - Kazneni opoziv iz Švedske (1964) Prilog (3) Pismo Ive Andrića ll."LEKO, LEKOL." - SKANDIRANJE MRTVACU (215) Postao sam besposličar (1964) - Titov poziv uoči sloma Rankovića (1966) - Ranković, srpski simbol - Sahrana A. Rankovića (1983) - Ozvučene ambasade - Misterija smrti Krcuna Penezića (1964) - Titova ponuda za Crnu Goru (1966) - Huškanje radnika na studente i Miloš Žanko (1968) 12. "PEĆINA" KRALJA FARUKA (229) Nova godina sa Titom i Aga Kanom (1955) - Zlatni escajg cara Haila Selasija - S Nehruom i Indirom Gandi

5


(1956) - Titovo jagnje s crvenom masnicom - Titova počast Srbiji i Srbima - Zločin biblijskih razmjera - Uvijek protiv Miloševića i uvijek za Srbiju! - Srpski vojnici: "Nema te komande koja bi nas naterala da pucamo na Lovćen i na Crnu Goru!" (1999) 13. O, CRNA GORO, O, PASJA ZEMLJO!... (249) Meštrovićev mauzolej Njegošu (1974) - Veljko Milatović: "Sto bi falilo Blažu Jovanoviću da umre na Lovćenu?!" - 500 godina Cetinja (1983) - Peko Dapčević: "Crnu Goru bih najradije ogradio bodljikavom žicom!" - Titova saglasnost za kralja Nikolu - Pohod Miloševićevih nacifašista na Crnu Goru (1988/89) - Diplomatija Stipe Šuvara (1988) -"... Prokleti za sva vremena!" (1888) - Pružio sam ruku i čestitao Milu Đukanoviću (2006) REGISTAR IMENA (265) BILJEŠKA O AUTORU (277)

6


CRNOGORSKI SAN Te 1919. godine, predsjednik Sjedinjenih američkih država, Tomas Vudro Vilson, dobio je Nobelovu nagradu za mir.1 U Moskvi, na Prvom kongresu komunističkih partija, osnovana Treća Internacionala, poznatija kao Kom interna. Za predsjednika izabran Jurij Jevsejevič Zinovjev; Georgi Dirnitrov za sekretara. U Brlinu ubijena Roza Lukemburg. Počela Mirovna konferencija u Versaju U Italiji, Benito Musolini osnovao Fasci di Combattimento, čime fašizam prerasta u organizovani politički pokret. Rođeni američki pisac Džerom Dejvid Selindžer i novozelandski alpinista, budući osvajač Mont Everesta, Edmund Persival Hilari. Njemačka usvojila Vajmarski ustav. Mađarski pjesnik Endre Adi i francuski slikar Pjer Ogist Renoar napustili ovaj svijet. U Beogradu, osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), godinu dana kasnije (1920) nazvana - Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). U Crnoj Gori počela Božična pobuna. U Gaeti kraj Rima (Italija), u kampu za crnogorske izbjeglice, rođen Jovan Milov Kapičić, budući narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice 1941, general Jugoslovenske narodne armije, ambasador FNRJ/SFRJ. 1 8. januara 1918. predsjednik Vilson (18561924) objavio je svojih čuvenih "četrnaest tačaka", anticipaciju međunarodnih odnosa

7


Gotovo vijek kasnije, 2009. godine, surovo se obračunavši sa drugima - ali i sa sobom Jovo Kapičić mi je ispričao svoj život. Ovo je povijest o snovima, idealima, hrabrosti, prijateljstvu, ljubavi, zabludama, greškama i zločinima generacije koja je stvarala istoriju. I obnovila jednu zemlju. Jugoslaviju. U kojoj je ostvaren i - crnogorski san. Država. Beograd, Jun 2009. T.N.

8


jKjä'r^ao 3HaTHe npHJiore xH^jpo^HHaMHim, a "HapoHHTO y oSjiacTH TepMsraKHx nojaaä^jraHKHM cjiojeBHMa TCMHOCTH, ^O5HO HoSejidzy-Harpaay 3a <J>H3HKy 1978. roßHHe. KAIUPUffi Josaa (1919- ), IIOJIHTHHKH pa^HHK, reHepaji-Majop JHA y pe3epB». HnaH KTIJ OÄ 1936; 1941. paffno Ha opraHH30BaH»y ycTaHKa H 4>opM«rpaH>y opymaHHX jepjsmma y Upnoj Topn; TOKOM HOB 5HO Ha pa3HHM BOJHonoimTHHKHM /jyKHOCTHMa. Ilo OCJIO5O-rjeay HJiaH D[K CK IJpHe Tope, iJiaa PeBH3H0-ne KOMHcaje GKJ, MHHHCTap yHyTpaui&HX no-cjibßa y Bji.aflH IJpne Tope, IIOMO&HHE MHHH-crpa yHyTpaiim>HX nocjioßa Bjia^e OHPJ, 3a-THM aMÖacaflop y pa3HHM 3eMJbaMa. 'VLiaH CaBeTa ^esepatraje. HapOflHH x.epoj. KAHHIIHK (typ.), Majia cnopeana Bpaxa; VšpajHHije H3Me5y cyceÄHHX flBopaniTa^' KAEUI^^^^^.^TjpcKa^rS^T^HTa Tep-MajiHa Saaa, cjiHHHa xaMaMy, 3a pa3jmKy op, Kora y cpesHmsboj npocTopHJH HMa H npo-crpan nojairoHajiaH HJIH KpyacaH 5a3eH 3a no-Tanaae uenor TCJIE Kynaia. V Harnoj 3eMJbH join 4>ymajHOHHnie ona Kojy je y Hoßona3ap-CKOJ 5aH>H 1594/95. noßarao Kao cBojy 3a-ÄyjKÖKHy Xa$H3 AxMeAnama. KAIDhA (ictus apopiecticus), Harjm npecTaHaK ^yHKimja H3B6CHHX AejioBa M03ra; HacTaje ycjieji; 3anyiueH>a, pelje npcKaae Heicnx KPBHHX cy,ijoBa y M03ry y crapHJoj SO5H ÜCHBÖTE, nemfie "Mala enciklopedija PROSVETA", 2, str. 217 - Prosveta, Seograd 1986.

9


1.TAM0 SE KALIO ČELIK

Božična pobuna (1919) - Idealizam KPJ - Belvedersko stradanje (1936) - Crna Gora kao srpski srez -Romantizam Španije - Crnogorski studenti u Beogradu - Batinaš u policiji Prelijepa Davorjanka Paunović (1939-41) - Bolje grob nego rob! - Hitlerove bombe (1941)

11


Tamara Nikčević: Odakle su Kapičići? JOVO KAPIČIĆ: Iz Cetinjskog plemena, jednog od devet plemena Katunske nahije. A moja majka je od Jovićevića, iz serdarske kuće, sa Rijeke Crnojevića. Otac se školovao u Rusiji, u Petrogradu, a kasnije je bio profesor bogoslovije u Cetinjskoj gimnaziji. Nakon srpske okupacije Crne Gore 1918, protivnici prisajedinjenja, crnogorski zelenaši, u januaru 1919. su organizovali Božičnu pobunu čije je sljedbenike srpska vojska i policija gotovo cijelu deceniju gušila u krvi.2 Među pobunjenicima je bio i moj otac, Milo Kapičić. Ranjen, sa grupom zelenaša je preko Lovćena i Kotora stigao u Italiju. Sa njim je pošla i majka... Tako sam se 1919. rodio u Gaeti, nekoj vrsti vojnog prihvatilišta ili kampa za crnogorske izbjeglice. TN: Koliko dugo ste živjeli u Gaeti? KAPIČIĆ: Tri godine, dok Italijani nijesu sopštili da nam više ne mogu pružati utočište. U Crnu Goru smo se vratili 1922. godine. Svi pobunjenici su kasnije amnestirani. TN: Gimnaziju ste završili na Cetinju? 2 Prilikom glasanja, pristalice bezuslovnog ujedinjenja, prisajedinjenja Crne Gore Srbiji 1918. g. imali su kandidatsku listu na bijelom papiru - bjelaši, a njihovi protivnici, pristalice ravnopravnog i samostalnog ulaska Crne Gore u prvu državnu zajednicu Južnih Slovena, na zelenom papiru - zelenaši. Božična pobuna (1919) - neuspio oružani pokušaj zelenaša. KAPIČIĆ: Nijesam. Iako sam bio odličan đak, u šestom razredu, zbog učešća u štrajku koji su inicirali komunisti, istjeran sam iz Cetinjske gimnazije. TN: Već ste bili član Komunističke partije? KAPIČIĆ: Tada još ne. KPJ sam pristupio 1936, sa sedamnaest godina. TN: Zašto? KAPIČIĆ: Prije svega zbog jakog državnog i nacionalnog osjećanja. Izgubivši državu, Crna Gora je 1918. postala srpska provincija. Revoltiran tom nepravdom i poniženjem, ušao sam u Komunističku partiju.3 TN: Šta su komunisti nudili Crnoj Gori? KAPIČIĆ: Nadu u vraćanje državnog i nacionalnog ponosa.

12


Crnogorski studenti su bili glavni "krivci" što su tadašnji cetinjski gimnazijalci listom postajali skojevac Sa studija iz Beograda donosili su nove, napredne, komunističke ideje, opijali nas pričama o boljem, pravednijem društvu, socijalnoj pravdi, jednakosti među ljudima... Slušali smo ih kao opčinjeni. TN: Kako su reagovali vaši roditelji kada su saznali da ste isključeni iz škole? 3 KPJ / SKJ - Socijalistička radnička partija

Jugoslavije (komunista; Beograd, 1919); Komunistička partija Jugoslavije (jun 1920, Vukovar); Zakonom o zaštiti države (jul 1921) zabranjena KPJ; u ilegalnosti od 192141; na čelu antifašističkog ustanka i oslobodilačke naroda Jugoslavije od KAPIČIĆ: Otac jeborbe saznao na sjednici Nastavničkog vijeća koje je razmatralo moj "slučaj". U kući je nastala drama. Roditelji su bili u šoku, razočarani. Iako j e većina crnogorskih zelenaških porodica po pravilu prilazila najprije komunistima, a onda i partizanima, građanski slojevi su u početku bili oprezniji, sumnjičaviji... Mislim da je na očevo konačno opredjeljenje u tom smislu presudno uticao tzv. Belvederski protest iz 1936-te godine. TN: Kako? KAPIČIĆ: Taj događaj je za mnoge ljude bio prekretnica. Protestujuci protiv nasilja, hapšenja i terora nad komunistima i zelenašima - prije svega nezadovoljni statusom Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji - nekoliko hiljada federalista, među njima i komunista barskog, cetinjskog i podgoričkog sreza, zakazalo je 26. juna 1936. na Cetinju protest protiv vlasti Milana Stojadinovića.5 Skup je najprije zabranjen, ali, s obzirom na to da demonstranti zabranu nijesu poštovali, naoružani žandarmi su ih dočekali pred Cetinjem, na Belvederu. Desetak ljudi je poginulo, mnogo njih pohapšeno, što je među Crnogorcima teško odjeknulo. Kakva je to vlast koja ubija mirne demonstrante - pitali su se. Otac, stari zelenaš i gaetaš, bio je ogorčen, ponižen, bijesan i bespomoćan. Čini mi se da je od tog trenutka drugim očima gledao na moju partijsku aktivnost. TN: Bili ste bliski sa ocem? KAPIČIĆ: Veoma. Jako sam ga poštovao. 5 Stojadinović Milan (1888-1961) predsjednik jugoslovenske kraljevske vlade

13


TN: Gdje ste maturirali? KAPIČIĆ: U Kotoru. O tome gdje ću maturirati, odluku je donosilo Ministarstvo prosvjete u Beogradu! Crna Gora je tretirana kao srpski srez... Kao skojevci, zbog toga smo na Cetinju izazvali više manjih incidenata... TN: Kakvih incidenata? KAPIČIĆ: Kada bi, recimo, na nekoj svečanosti bilo izvodeno Brankovo kolo, umjesto stiha: "Crnogorce, care mali, ko te ovde još ne hvali..." pjevali bismo: "Crnogorce, care mali / trnovi ti vijenac dali / na Mojkovcu brata spase, / a narod ti travu pase..." To je kod publike izazivalo i smijeh i negodovanje. Od svih incidenata, još uvijek se pamti dimna bomba koju sam bacio u prepunu salu Zetskog doma. TN: Zašto ste bacili dimnu bombu? KAPIČIĆ: Igran je komad u kome su, kao i obično tih godina, ismijavani Crnogorci. Kada je objavljen početak drugog čina, bacio sam dimnu bombu. Nastao je haos -glumci su se razbježali, publika je vrištala... Kasnije, drugovi su hvalili moje "herojsko djelo" kao uspješno položen ispit za budućeg revolucionara. Ne mogu da tvrdim da je bilo zbog toga, ali činjenica je da sam ubrzo postavljen za sekretara komunističke ćeli je na Cetinju. TN: Šta je to značilo, kakva je to bila funkcija? KAPIČIĆ: Po čeo sam da dobijam ozbiljnije zadatke. Sjećam se da me je jednom, noseći iz Podgorice važan partijski materijal, u Lješanskoj nahiji zaustavila žandarmerijska patrola. 20 Ušli su u autobus, izbacili sve putnike i počeli pretres. Naslonjen na nekakav zid, nekontrolisano sam se znojio, drhteći od straha. Nijesam se plašio da ću biti uhapšen ili ubijen... 14


TN: Čega ste se plašili? KAPIČIČ: Komunisti su se najviše bojali mučenja u zatvoru. Smrt je bila laka. Na smrt smo, čim smo ušli u Komunističku partiju, bili spremni. Međutim, niko nije bio siguran da će izdržati policijsku torturu i da neće odati drugove. Zato smo na Cetinjučesto organizovali svojevrsne treninge: jedan od nas je simulirao da je uhapšen, dok bi dvojica ili trojica drugih glumili policijske batinaše koji su tukli "uhapšenog". TN: Batine su bile prave? KAPIČIČ: Prave, nego kako! Ali, bez obzira na to što smo bili istrenirani, niko od nas nije mogao biti siguran da bi izdržao torturu. A izdaja je bila najveći grijeh. Tih godina smo, na sastancima partijske ćelije, kao obaveznu tačku dnevnog reda imali - držanje pred klasnim neprijateljem. Izdržati policijsku torturu bilo je ravno ratnom podvigu. Takve ljude smo nazivali "herojima Partije". TN: Ko su "heroji Partije" tog vremena? KAPIČIČ: Krsto Popivoda, Cana Babović, Filip Kljajić... Svi su bili zatočeni u beogradskoj Glavnjači i držali se herojski. A mučeni su zvjerski. 6 TN: Jeste li uspjeli da préñesete materijal iz Podgorice na Cetinje? 6 Popivoda Krsto (1910-19S8) - istaknuti crnogorski i jugoslovenski komunistički funkcioner; narodni heroj. Babović Spasenija Cana (1907-1977) KAPIČIĆ: Jesam. Kasnije sam imao još nekoliko manjih akcija, ali, baš zbog toga što su bile male i, činilo mi se -neozbiljne, sledeće 1937. godine sam odlučio da odem u Španiju u kojoj je bijesnio građanski rat. Mislio sam: e, to je za mene! TN: Kako ste krenuli u Španiju? 15


KAPIČIĆ: Tajno. Crnogorski dobrovoljci su u Španiju obično odlazili brodom koji bi noću kretao iz Petrovca. Vladimir Rolovič i ja smo odlučili da se, preko Crmnice, pješke spustimo do mora i ukrcamo na brod.7 Odlazeći u rat, bio sam tužan jer se nijesam pozdravio sa roditeljima. Znao sam da će majka da brine gdje sam i bi' mi je žao. Već je bila pala noć. Vlado Rolović je bio iscrpljen, umoran od hodanja, tako da sam ga dio puta praktično nosio... Srećom, uskoro smo ugledali kuću u blizini. Iako smo lagali gdje smo pošli, seljaku koji nam je otvorio vrata odmah je bilo sve jasno. "Znam ja gdje ste krenuli" rekao je i ispričao kako je, provalivši akciju, jugoslovenska vojska pohapsila ljude i zaplijenila brod. - "Ležite, pa ujutro nazad kući"! Tako je propala ideja da se priključimo španskim Internacionalnim brigadama.8 TN: Koje godine ste došli u Beograd? KAPIČIĆ: Medicinu sam upisao 1939. i ubrzo postao sekretar komunističke 7Rolović Vladimir (1916-1971) - Crmnica, Crna Gora; pukovnik UDB-e; ambasador FNRJ/SFRJ; ubijen u atentatu ustaških terorista kao ambasador SFRJ u Švedskoj; partije Medicinskog i Veterinarskog fakulteta, a onda i organizacioni sekretar partije na Beogradskom univerzitetu. Univerzitet je bio najjača komunistička organizacija u Jugoslaviji. Studenti su bili listom ljevičari. TN: Crnogorski studenti su 1941. činili čak 61 % članstva KP} na Beogradskom univerzitetu. KAPICIC: To je tačno. Beogradski univerzitet je pripremio glavni štab antifašizma i revolucije 1941-1945. Crnogorski studenti su bili naročito brojni na Pravnom i Filozofskom fakultetu. To je bilo jezgro, tu se kalio čelik. I beogradski Mjesni komitet KPJ bio je pun Crnogoraca - Đuro Strugar, Jelena Ćetković, Radoje Dakić... 9 Stalno smo bili u opasnosti. O tome mije, mnogo godina kasnije, pričao i Aleksandar Ranković. 10 16


TN: O čemu? KAPICIC: O opasnostima koje su nam svakodnevno prijetile, a o kojima ništa nijesam znao. Ranković mi je ispričao i kako mi je 1939. godine vjerovatno spasio život. Naime, partija je bila odlučila da svog čovjeka, tj. mene, nekako ubaci u odjeljenje beogradske policije zaduženo za progon komunista. Ali, odluku je trebalo da "ovjeri" Ranković. Tražio je da me vidi, pa sam dobio zadatak da u 10 sati i 33 minuta, sa Politikom ispod miške, dođem na ugao današnjeg Bulevara kralja Aleksandra i Beogradske ulice. TN: Zašto baš 33 minuta? 9Strugar Đuro (1912-1941) - Ceklin, Crna Gora; advokat; sekretar Mjesnog komiteta KP) Beograda; narodni heroj. Ćetković Jelena (1916-1942) - Cetinje, Crna Gora; sekretar Mjesnog komiteta KPJ Beograda; narodni heroj. KAPIČIĆ: Zato što smo bili u ilegali i svaki je minut bio važan. Ako, recimo, na ugovoreno mjesto "veza" kasni dva minuta, naredjenje je bilo da se bježi. Morali smo da računamo sa tim da je čovjek provaljen i da možemo biti otkriveni. Zato 33 minuta. TN: I? Je li vam Rankovićprišao? KAPIČIĆ: Nije mi prilazio. Posrnatrao me je nekoliko sekundi i naredio drugovima da me ne šalju. TN: Zašto? KAPIČIĆ: "Video sam izuzetno lepog, visokog, ali jako mršavog i bledog momka" - pričao mi je kasnije Ranković. "Bilo mi je žao da ga ubije beogradska policija, pa sam pitao drugove jesu li sigurni da bi Jova Kapičić zaista bio u stanju da tuče naše uhapšene drugove".

17


To bi mi bila dužnost. Kada su Rankoviću rekli da misle da za tako nešto nijesam sposoban, odmahnuo je rukom i naredio da pošalju nekog drugog, jačeg... U to vrijeme je Glavnjača radila kao fabrika, ali nijesu uspjeli da nas zastraše. TN: Kada ste upoznali Davorjanku Paunović?11 KAPIČIĆ: Krajem 1939. Bila je studentkinja Filozofskog fakulteta, član fakultetskog partijskog Komiteta. TN: Je li zaista bila tako lijepa? KAPIČIĆ: Prelijepa! Pričalo se da u Beogradu nije bilo ljepšeg para od nas dvoje... Bogami, mnogo sam je volio... 11 Paunović Davorjanka Zdenka (1921-1946) Požarevac, Srbija; Titova ratna sekretarica A i- ona mene, sve dok... Zabavljali smo se godinu i po dana, a onda mi je, negdje u martu 1941, saopštila da mora da napusti Beograd. Partija je slala na zadatak. Sjećam se da je na rastanku plakala... "Idi, Daćo, i čuvaj se" - tješio sam je, iako mi je bilo teško. TN: Nije rekla gdje ide? KAPIČIĆ: To se nije govorilo. Na taj način smo čuvali jedni druge. TN: Učestvovali ste u demonstracijama 27. marta 1941 ?12 KAPIČIĆ: Naravno. Zemlja je bila u haosu. Niko nije znao šta se događa... Masa je tumarala gore-dolje... Tridesetak hiljada ljudi se od Slavije Beogradskom ulicom kretalo prema Pravnom fakultetu. Pristizali su sa svih strana. U jednom momentu sam se popeo na tramvaj i održao govor. TN: Šta ste rekli? 18


KAPIČIĆ: Pozivao sam na borbu protiv fašizma, Hitlera, Trojnog pakta, apelovao na saradnju sa Sovjetskim Savezom... Nijesam pominjao komuniste. Antifašizam je bio osnovna nit, ključ. Ljudi su me saslušali i krenuli za mnom najprije ka Pravnom, a onda ka Mašinskom fakultetu. 12 27.mart 1941 - antifašistička pobuna građana Beograda i Srbije; podrška vojnom puču i obaranju Vlade koja je 25. marta 1941. pristupila Trojnom paktu (Njemačka, Italija, Japan). E, tamo su već bili naši, komunisti. Vidio sam Milovana Đilasa, Svetozara Vukmanovića Tempa...13 TN: Ponovo Crnogorci! KAPIČIĆ: Šta ćete, tako je bilo! U ulici koja se danas zove "27. marta" skupio se bio cio Beograd. Svi! Od Mašinskog fakulteta do zgrade Politike nije mogla igla da padne. Beograd je tada imao 300 000 stanovnika, a na ulicama je tog dana sigurno bilo 150200 000 ljudi. Uzvikivali su: Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob! Milovan Đilas je održao govor. Tito nije bio u Beogradu.14 TN. Tito je bio u Zagrebu? KAPIČIĆ. Jeste. Đilas je bio glavni. TN: I Davorjanka Paunović je bila u Zagrebu? KAPIČIĆ: Jeste. TN: je li vam nedostajala? KAPIČIĆ: Bio sam zaljubljen, ali, iskreno, tih dana na nju nijesam mnogo mislio. Vidio sam da se sprema nešto strašno i znao sam da će mi biti lakše ako budem sam i ne budem razmišljao o tome šta je sa drugima. TN: U Beogradu ste bili i pod njemačkim bombama, 6. aprila 1941? 15 Đilas Milovan (1911-1995) - Podbišće kod Mojkovca, Crna Gora; član KPJ (1932); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK SKJ; zbog "anarholiberalizma" smijenjen i uklonjen iz političkog i javnog života (1954); prvi komunistički disident u istoriji; na političkoj robiji 1956-61 i 1962-66; narodni heroj;

13

19


KAPIČIC: Jesam. Dan je bio predivan, pravi proljećni. Stanovao sam blizu Medicinskog fakulteta, kod Karadordevog parka. Odjednom, čuo sam neobičnu, nepoznatu buku. Tutanj, dim, avioni... Bombe! Počele su da se oglašavaju sirene, ljudi su vrištali, bježali... Bio sam skamenjen nekoliko trenutaka, nijesam mogao da se pomjerim. Sišao sam u neki podrum... Ljudi su bili nijemi od užasa, žene su, tiho plačući, grile djecu... Strah... Partijska direktiva je bila da se, ako dođe do rata, svi vratimo u svoje sredine, u svoja matična mjesta. Uputio sam se ka željezničkoj stanici. TN: Šta ste mislili, kako ste se osjećali? KAPIČIĆ: Bespomoćno. Na putu prema stanici, svratio sam u zgradu Generalštaba. Htio sam da se prijavim za vojsku. "Šta ćeš ovde?!" - dreknuo je oficir. "Jesi li služio vojsku? Rekao sam da nijesam, da sam student. "E, moj prijatelju" - nasmijao se oficir - "nama su potrebni vojnici, ne studenti. Rat je! 'Ajde, idi kući!" Izašao sam tužan, pokunjen. TN: Šta ste očekivali? KAPIČIĆ: Da me regrutuju. Htio sam da se prijavim kao dobrovoljac, da se borim za svoju zemlju... Onako očajan, nastavio sam prema stanici. Nigdje niko. Ušao sam u prvi voz koji me je odveo do Raške. Odatle sam se prebacio do Berana i Podgorice, pa na Cetinje. 15 6 april 194L - vojna agresija (bez objave rata) Njemačke i Itali je na Kraljevinu Jugoslaviju započeta bombardovanjem Beograda.

20


2. PLANINA STAVOR -DEVETI KRUG PAKLA

Partijska kazna za Cetinje i Katunsku nahiju - Legenda Pera Ćetkovića - Crna Gora, prva i jedina slobodna teritorija u porbljenoj Evropi (1941) - Petrovdanska Crna Gora kao NDH! - Crnogorska kapa Todora Borozana - Zvali su nas "jamari": jeste, to je bio zločin! (1941/42) - Čovjek uživa dok ubija! TN: Na Cetinju su već bili Italijani, okupatori? KAPIČIĆ: Jesu, ali je Cetinje još uvijek bilo mirno. Nakon kapitulacije, kraljevska vojska se bila razbježala na sve strane. Iza njih su ostali vojni rnagacini puni oružja, municije, hrane... Na površini, život se odvijao normalno, a istovremeno, ilegalna komunistička organizacija je radila punom snagom. TN: Koliko je bila jaka? KAPIČIĆ: Prilično. Osim u gradu Četiriju, komunisti su - što je bilo specifično u odnosu na sve ostale crnogorske krajeve - bili jaki i u okolini, u Katunskoj nahiji. Međutim, udar koji je uoči rata na cetinjske komuniste izvršio Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru iz Podgorice, ipak je ostavio traga. Smijenjeno je gotovo cjelokupno rukovodstvo cetinjskog Mjesnog komiteta KPJ: Nikola Lekić, sekretar, Kada Petričević, Markiša Andrić, Savo Popović... TN: Zašto su smijenjeni? KAPIČIČ: To nikada do kraja nije objašnjeno. Navodno, Mjesni komitet Cetinja se pokazao kao nedovoljno disciplinovan. Ustvari, cilj je bio da se - posli je pet stotina godina - Cetinju i Katunskoj nahiji oduzme status simbola, srca Crne Gore, mjesta sa koga su uvijek kretale bune i otpori... Katunska nahija je pojam crnogorskog herojstva i slobode! Namjera je bila da se taj simbol izmjesti u Podgoricu. TN: Čija namjera? KAPIČIĆ: Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru. TN: Ko je činio Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru? KAPIČIĆ: Zvali smo ga Piperski komitet, jer su, od šest njegovih članova, četvorica bili iz plemena Piperi: Božo Ljumović, politički sekretar, Blažo Jovanović, Savo Brković i Budo Tomović.16 Ti ljudi ne samo da su smijenili cetinjsko partijsko vodstvo koje je imalo veliki ugled među komunistima i građanima, nego su od CK KPJ zatražili da se Mjesnom komitetu Cetinja izrekne kazna. Nakon toga je partijski vrh iz Podgorice formirao novi Mjesni komitet Cetinja, sa Nikom Rolovićem na čelu. Rolović je bio fin čovjek, ali malo poznat i bez ugleda na Cetinju. TN: Zašto je onda baš on izabran? 21


16 Ljumović Božo (1896-1986) - Piperi, Podgorica, Crna Gora; član KPJ od osnivanja (1919); član CK KPJ (1940); politički sekretar PK KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju; potpredsjednik vlade NR Crne Gore (kada je uhapšen). Jovanović Blažo (1907-1976) - Velje Brdo kod Podgorice, Crna Gora; član KPJ (1924); ratni sekretar PK KPJ za Crnu Goru i Boku; na svim najistaknutijim funkcijama u Crnoj Gori, 1945-63; član Izvršnog komiteta CK SKJ; narodni heroj. Brković Savo (1906-1991) - Piperi, Podgorica, Crna Gora; istaknuti komunistički funkcioner; narodni heroj Tomović Budimir (1914-1942) - istaknuti komunistički revolucionar; narodni heroj.

KAPIČIĆ: Namjerno. Kako ne razumijete?! Cetinjski okrug je imao najbolje kadrove: Vladimir Popović, Peko Dapčević, Svetozar Vukmanović Tempo, Veljko Mićunović, Savo Burić, Vojo Biljanović, Krsto Popivoda... 17 Šta im je zajedničko, šta mislite? TN: Niko od njih posli je 1945. nije ostao u Crnoj Gori? KAPIČIĆ: Eto, vidite! Niko! Svaki od njih, uključujući i mene - koji sam u odnosu na te velikane sitan - bio je ispraćen u Beograd, tamo obavljao važne funkcije i ostao bez ikakvog uticaja na politiku Crne Gore. To nije slučajno. TN: Kakva je bila dalja sudbina smijenjenih cetinjskih komunista? KAPIČIĆ: Skoro cio smijenjeni Mjesni komitet Cetinja je u decembru 1941. poginuo u bici na Pljevljima. U tu su bitku otišli kao partijski kažnjenici. Krećući na Pljevlja, veliki dio boraca Lovćenskog odreda odabrao sam lično, ali ne sve. Od Nikole Lekića, poluslijepog

22


čovjeka sa dioptrijom minus osam, znajući da ga time šaljem u sigurnu smrt, nijesam, na primjer, mogao da tražim da se priključi Lovćenskom odredu. To su uradili drugi. TN: Ko? KAPIČIĆ: Oni koji su ga prethodno smijenili. TN: Kako je pripreman antifašistički ustanak u Crnoj Gori, 13. jula 1941? 17 Popović Vladimir (1914-1972) - Cetinje, Crna Gora; istaknuti komunistički revolucionar; ambassador FNRJ u SSSR, SAD i Kini; narodni heroj. Dapčević Peko (1913-1999) - Ljubotinj kod Cetinja, Crna Gora; član KPJ (1933); španski dobrovoljac, poručnik; uz Koču Popoviča, najistaknutiji partizanski komandant; general i načelnik Generalštaba JNA; narodni heroj. Mićunović Veljko (1916-1982) - Cevo kod Cetinja, Crna Gora; član KPJ (1934); jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori; narodni heroj; diplomata; politički pisac Burić Savo ( 1915-1963) - istaknuti partizanski komandant; general JNA; narodni heroj. Biljanović Vojo (1914-1972) - Cetinje, Crna Gora; istaknuti komunistički revolucionar; general JNA; ministar u vladi Crne Gore; narodni heroj

KAPIČIĆ: Krenuli smo sa formiranjem manjih gerilskih odreda. Medu nama je bilo španskih boraca koji su nam držali obuku... 77V; Kakva je bila uloga oficira kraljevske Jugoslovenske vojske u crnogorskom Trinaestojulskom ustanku? KAPIČIĆ: Značajna. Pero Ćetković, komandant Lovcenskog bataljona, kasnije komandant Treće divizije i jedan od najboljih komandanata Drugog svjetskog rata, bio je oficir Jugoslovenske vojske. Izuzetan čovjek, nadljudski hrabar... Sa Perom je u partizane došao i njegov otac, Tomo Ćetković. Iako to niko nije pominjao, znali smo da je Tomo sa nama kako bi sačuvao sina od pogibije. Da je mogao, poginuo bi umjesto njega. "Sjedi, oče, odmori malo!" - ljutio bi se Pero. "Pusti me, ne idi za mnom!" 23


Pero Ćetković je poginuo 1943. godine kod Trebinja. Proglašen je za narodnog heroja. TN: Osim Pera Ćetkovića, koje još od oficira jugoslovenske vojske prišao partizanima? KAPIČIĆ: Bilo ih je dosta... Arso Jovanović, budući načelnih Vrhovnog štaba, pa Velimir Terzić, Ljubo Vučković, Jovan Vukotić... 18 TN: Nijesu bili članovi KPJ? KAPIČIĆ: Ne. Bili su privrženi antifašističkoj borbi, narodnooslobodilačkom pokretu, pa 18 Jovanović Arso (1907-1948) - Velje Brdo kod Podgorice, Crna Gora; generalštabni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske; partizan od 1941; načelnik Vrhovnog Štaba; general JNA; kao pristalica Rezolucije Informbiroa, ubijen prilikom pokušaja bjekstva u Rumuniju. Terzić Velimir (1908-1983) - Podgorica, Crna Gora; kraljevski oficir; istaknuti partizanski komandant; general JNA; vojni pisac. Vučković Ljubo ( 1915-1976) - Cetinje, Crna Gora; kraljevski oficir; istaknuti partizanski komandant; general JNA i načelnik Generalštaba JNA; narodni heroj. Vukotić Jovan (1907-1982) - Nikšič, Crna Gora; kraljevski oficir; istaknuti partizanski komandant; general JNA; narodni heroj.

su u našim jedinicama dobijali komandne funkcije. U početku, pripadnost komunističkom pokretu nije bio uslov... TN: Šta je bio uslov? KAPIČIĆ: Antifašizam i borba protiv okupatora. A jugoslovenski kraljevski oficiri, patrioti, nas mlade komuniste su učili kako se puca, kako se bacaju bombe, kako se vodi borba... TN: Spremajući se za ustanak, jeste li znali u šta ulazite? KAPIČIĆ: Iako smo se spremali za rat, većina nas još nije bila svjesna šta rat ustvari znači. Ali, prilazili su nam mladići, seljaci, žene, stariji ljudi koji nijesu bili komunisti... "Idemo sa vama!" - govorili su. Tako je i bilo: u zoru 13. jula 1941. planuo je opštenarodni crnogorski ustanak protiv okupatora. Nepokorna, slavna antifašistička Crna Gora, najveći datum u njenoj istoriji! Prva i jedina slobodna teritorija u porobljenoj Evropi! TN: Gdje ste bili 13. jula 1941 ?

24


KAPIČIĆ: U gerilskom odredu Očinići, koji je brojao dvadesetak ljudi. Na šestom kilometru od Cetinja prema Budvi raskopali smo cestu, pobjegli u zaklon i bacili bombe na tri italijanska tenka koja su pokušala da prođu... TN: Gdje je pukla ta prva ustanička puška - na Čevu ili Virpazaru? KAPIČIĆ: To nikada nije zvanično utvrdjeno. Cetinjani su tvrdili da je na Lovćenu, Crmničani na Virpazaru... Mislim da to i nije bitno. Važnije je kako su se događaji kasnije odvijali. TN: Dan ranije, 12. jula 1941, održana je tzv. Petrovdanska skupština, na kojoj je proglašena nezavisna Crna Gora. Kako ste na to gledali? KAPICIC: Bio sam tog dana na Cetinju i sa prozora posrnatrao šta se dogadja. Crnogorski zelenaši, pristalice Krsta Popovića, slavili su nezavisnost, držali govore u čast Italijana...19 Sjećam se da je stari crnogorski komandir, Todor Borozan u jednom momentu sa glave skinuo crnogorsku kapu i uzviknuo: "Živjela Crna Gora, pa neka je i mala k'o dno od ove kapice!" Željeli su crnogorsku državnu nezavisnost po svaku cijenu, pa i po cijenu izdaje. Kao i Nezavisna država Hrvatska Ante Pavelića, za nas je "petrovdanska" Crna Gora bila kvislinška tvorevina. TN: Komunisti su proglašenje crnogorske nezvisnosti od 12. jula 1941. smatrali izdajom zemlje? KAPIČIĆ: Ne samo komunisti; to se moralo smatrati izdajom! Nekadašnjim zelenašima, koji su bili proganjani i ubijani tokom srpske okupacije, podrška Itali je se možda u tom trenutku mogla učiniti spasonosnom, ali, da bismo ostali pošteni i držali se istorijskih činjenica, moramo reći da je takva njihova "procjena" u najmanju ruku bila problematična. Među crnogorskim zelenašima je bilo dosta i časnih i zaslužnih ljudi, ali u takvim situacijama dobre, pa i najbolje namjere ne opravdavaju... Tačno je da su Italijani - i zbog crnogorske princeze, njihove kraljice Jelene - došli u Crnu Goru sa uvjerenjem da je oslobađaju, ali zapamtite: nezavisna Crna Gora od 12. jula 1941. je isto što i NDH! 19 Popović Krsto (1881-1947) - Lipa, Cuce, Katunska nahija, Cetinje, Crna Gora; oficir crnogorske knjaževsko-kraljevske vojske; vojni komandant Božične pobune (1919); vojni lider crnogorskih federalista; u Drugom svjetskom ratu, u saradnji sa komandom italijanske okupatorske vojske, zelenaški komandant Katunske nahije.

TN: Mora da su Italijani, u okolnostima kakve ih opisujete, bili prilično zbunjeni ustankom 13. jula? 25


KAPIČIĆ: Bili su zaprepašćeni, odmah su počeli da hapse. U jednoj takvoj akciji uhapšen je i moj otac, koji je najprije odveden u zatvor u Albaniju, a onda u Italiju, gdje je dočekao njen slom 1943. Ali i uprkos hapšenjima, nijesmo se dali! Grupa od dvadesetak Cetlinjana i Ljubotinjana je na Koščelama 15. jula 1941. presrela kolonu kamiona sa oko pet stotina do zuba naoružanih italijanskih vojnika; nakon kratke borbe u kojoj je poginulo nekoliko Italijana, preostale vojnike su zarobili, otpratili do Budve i predali njihovoj vojnoj komandi. TN: Zarobili su pet stotina italijanskih vojnika, a onda ih predali Italijanimal? Da li je u vašoj vojsci postojala bilo kakva komanda? KAPIČIĆ: U početku se nijesmo snalazili... Dva dana kasnije, 17. jula 1941, napali smo odred crnokošuljaša na Brajićirna, iznad Budve i svih dvije stotine - pobili. Nije nam bilo dosta, nego smo po njihovim leševima prosuli naftu, zapalili ih, ostavivši na putu njihova ugljenisana tijela. Kada su to vidjeli, zgroženi Italijani su napravili stravičnu odmazdu: na Brajićirna su zapalili kuće, pohapsili ljude, strijeljali... Slične stvari su se dešavale po svim krajevima Crne Gore. Posli je početne euforije opštenarodnog ustanka, nesposobnost nas komunista da držimo konce u svojim rukama i ljude zaštitimo od italijanske odmazde, izazvala je među narodom veliku demoralizaciju. Mislili su - komunisti su nas digli na noge, a sad ne znaju šta će sa nama.

26


TN: I morate priznati da nijesu mnogo pogriješili? KAPIČIĆ: Priznajem. To je bila naša velika greška... Pozvali smo narod, starce, žene, djecu i, kada su Italijani sa nama krenuli u ozbiljan rat, Partija je, vidjevši pogibiju i nemajući kud, donijela odluku da se svi koji nijesu "kompromitovani" vrate kućama. Ljudi su bili strašno razočarani. Pitali su - zašto ste nas pozvali, šta ćemo sad, kako ćemo se braniti... U znak protesta, grupa Crmničana sa partijskim sekretarom, Nikolom Nikićem na čelu, otišla je u Skadar i predala se Italijanima. Jedan broj njih su Italijani strijeljali, a ostale vratili kućama. Kao posljedica toga, Crmnica, Crne Gore uzdanica, ognjište antifašizma, okrenula nam je leda. Takvih događaja je bilo mnogo i više nijesmo uspijevali da kontrolišemo nezadovoljstvo i razočarenje. Odmetnuli smo se u šume, iz kojih smo se povremeno vraćali u sela da bismo se obračunali sa onima koji su nas, zbog načina na koji smo digli i vodili ustanak, kritikovali i proglašavali luđacima i avanturistima. A kritiku nijesmo podnosili. Hapsili smo ljude i vodili na saslušanje u Lovćenski odred. Neke od njih smo ubijali i bacali u jame. TN: Zvali su vas "jamari"? KAPIČIĆ: Jesu. Ne kažem da nijesmo griješili... TN: Te ste "greške" kasnije nazvali "lijevim skretanjima"? KAPIČIĆ: Tako je. Tito i Vrhovni štab su to nazvali lijevim skretanjima. TN: Ko su bile najčešće žrtve "lijevih skretanja"? KAPIČIĆ: Na meti su bili u svojim sredinama ugledniji ljudi, obično nepartijci, koji su kritikom ostale okretali protiv nas. Patrola bi stizala kasno noću, odvela "izdajnika" u planinu Stavor, sudila mu i... ubila ga. TN: Gdje je planina Stavor? KAPIČIĆ: U Cetinjskom srezu, prema Lješanskoj nahiji. TN: Ko je sudio „izdajnicima"? KAPIČIĆ: Lovćenski odred je izdavao naređenja. TN: Ko iz Lovčenskog odreda? KAPIČIĆ: Nijesam siguran. Znam samo da su tada vrh komunista cetinjskog kraja činili Peko Dapčević, Filip Bajković, Mican Petričević... Izdavali smo bilten u kome su svakodnevno objavljivana imena strijeljanih. Svaki broj bi se završavo zloslutno: "Nastaviće se!" Stavor je bio deveti krug pakla. Lijeva skretanja su vodili ljudi koji su smatrali da revolucija mora da uništi svakoga onoga ko je odbio da ide sa nama... Čuli ste da se ona pripisuju Milovanu Đilasu? TN: Ali u tom periodu Đilas nije bio u Crnoj Gori - od početka novembra 1941. do sredine marta 1942. KAPIČIĆ: Nije važno. Đilas je dao ton. 27


TN: U tom razdoblju - zima 1941/42. - komunistički šef Crne Gore je bio Ivan Milutinovič, a ne Milovan Đilas! Ili je, nakon Đilasove smjene 1954, najlakše bilo sve svaliti na njega? KAPIČIĆ: Ne radi se o svaljivanju. Mada, kada bolje razmislim, za lijeva skretanja članovi Pokrajinskog komiteta nijesu bili ništa manje krivi od Đilasa. Pa, ni kasnije... Često su događaje diktirali lokalni partijski ljudi. Slično je bilo i 1944. Veliša Leković je, na primjer, odmah posli je oslobođenja organizovao ubistvo desetak profesora i uglednih Cetinjana, među kojima Miša i Ili je Zorića, Jokice Grujičića... TN: Ko je Veliča Leković? KAPIČIĆ: Interesantna je njegova sudbina... Obućar iz Virpazara, među komunistima je bio poznat kao priprost čovjek, nasilnik. Posli je rata, nekako je dospio u beogradsku UDB-u, gdje je nastavio da maltretira ljude. TN: Zašto ste to tolerisali? Kažete da je bio poznat kao nasilnik... KAPIČIĆ: Zato što nijesmo imali vremena da se bavimo tim stvarima. Ako biste mu i postavili pitanje zašto zlostavlja nedužne ljude, odgovorio bi vam da je u pitanju narodni neprijatelj, izdajnik, saradnik okupatora... Posli je Rezolucije Informbiroa 1948, Leković je pobjegao u Albaniju. UDB-a je našem saradniku, Albancu koji je radio za tajnu policiju Envera Hodže, odmah dala nalog da pusti "informaciju" da Leković nije nikakav bjegunac, nego ubačeni agent jugoslovenske UDB-e, čiji je zadatak da našoj službi dostavlja povjerljive informacije iz Tirane. Leković je uhapšen i odveden na dugogodišnju robiju. Nakon desetak godina, vratio se u Budvu, gdje je i umro... Viđao sam ga povremeno, ali ga nikada na ulilici nijesam pozdravio. TN: Zašto? KAPIČIĆ: Nijesam htio. Takve ljude sam prezirao. Tih godina se svašta događalo. Jednostavno, stvari su se otele kontroli... Revolucionarna pravda!... Znate Crnu Goru!... Planule su stare strasti za osvetom, ideologija se pomiješala sa bezvlašćem, ratnom psihozom, sa mračnom prirodom čovjeka, njegovom zvjerskom stranom koja ispliva u teškim situacijama. Tokom lijevih skretanja, sa tim sam se prvi put suočio... TN: Sa čim? KAPIČIĆ: Sa sposobnošću čovjeka da uživa dok ubija. Gledao sam sladosrašće dželata dok u rukama drži život žrtve, dok joj dokazuje moć. To osjećanje nije mogao da potisne, kao da je ono bilo jače od njega. Gledao sam ga kako uživa bivajući svjestan da žrtva zna da od njegove varljive volje zavisi hoće li sledećeg trenutka biti živa, kako ga moli... Rat je užas! 28


TN: Jeste li nekada ubili čovjeka van borbe? KAPIČIĆ: Nikada! Ne upisujem to sebi u zaslugu, ali -slučajno ili ne - nije se desilo... Evo... Ubrzo nakon ustanka, kada su krenule prve kritike na račun komunista, dobio sam zadatak da sa Blažom Jankovićern odem u Drušiće da likvidiramo "neprijatelja"... Bilo je ljeto, bez daška vjetra, vrelo, ne možeš da dišeš... Pao je prvi sumrak... Bili smo se sakrili iza debelog oborenog stabla u dvorištu... Čovjek je mirno sjedio kraj ognjišta, pušio, ne sanjajući šta mu se sprema... Muk, ništa se ne čuje. Već smo bili nanišanili i... čekamo... Niko prvi da opali. "Što misliš, Jovo?" - prekide Blažo muku. "Isto što i ti" - jedva dočekah. '"Ajmo"! ...Ne, nikada nijesam ubio čovjeka! Da jesam, da sam činio zlo, bio bih kažnjen, možda poginuo u ratu. TN: Vjerujete u to? KAPIČIĆ: Vjerujem u pravdu, u neku ravnotežu... Tako sam naučen. Moj otac je govorio: baci dobro u Jadransko more, naći ćeš ga! TN: Da li je neko u Komunističkoj partiji nekada protestovao zbog lijevih skretanja? KAPIČIĆ: Nije! Nijesmo imali vremena za dileme, za moralne pridike... Bio je rat, okupacija, glava vam je u torbi, ne znate da li ćete dočekati sledeći dan, porodica u opasnosti, oko vas ginu ljudi koje volite, koji su vam bliski... Bili smo ideološki zaslijepljeni. U Crnoj Gori je poznat slučaj da su sinovi-komunisti glasali za to da im strijeljamo oca. Možete li zamisliti koje je to onda stanje svijesti bilo?! Mnogo je čestitih i nedužnih ljudi pobijeno... TN: I moj đed, Radojica Nikčevič, ubijen je u decembru 1941! KAPIČIĆ: Nije bio komunista? TN: Ne, bio je zelenaš. KAPIČIĆ: Eto, vidite!.. Imate i slučaj doktora Iličkovića, iz Crmnice. Nije bio komunista, drugačije je mislio... U njegovom ubistvu je učestvovao čovjek koji će tokom rata dobiti čin generala. Mnogo godina kasnije, sjedio sam sa njim u beogradskom hotelu Metropol. Pričao mi je da ga je sin jednog dana pitao da li je imao kakvog udjela u ubistvu doktora Iličkovića. Zaledio se. Odgovorio je da ga nije ubio, ali da je bio dio grupe koja je učestvovala u likvidaciji. "Nijesi mi više otac" - rekao je generalov sin. TN: Da li vam se dogodilo nešto slično? KAPIČIĆ: Nije. TN: Lijeva skretanja su bila zločin? KAPIČIĆ: Jesu, bila su zločin... Ubiti nevinog čovjeka bez suđenja, baciti ga u jamu... Da, bila su zločin! TN: Osim u Crnoj Gori, da li je još negdje bilo lijevih skretanja? 29


KAPIČIĆ: Bilo ih je u Sloveniji, u Hercegovini, ali su u Crnoj Gori možda bila najdrastičnija.

3. ODJEDNOM, OTVORILA SU SE VRATA... DAVORJANKA!

Pljevlja, najveća crnogorska pogibija (1941) - Prvi put kod Tita (1941) - Lednik Igmanskog marša (1942) -Vizija slobode i Jugoslavije - S Davorjankom Paunović na fočanskoj mjesečini (1942) - Utjeha Mitra Bakica - Tito nije pokazivao emocije TN: Kada su počele prve velike borbe? KAPIČIĆ: Krajem 1941, krvavom Pljevaljskom bitkom... Prije odlaska na Pljevlja, na Orasima smo formirali Lovćenski bataljon koji je brojao 341 borca cetinjskog, bokokotorskog i barskog sreza. Krsto Popivoda i ja smo održali govor, nakon čega smo krenuli u najveću crnogorsku pogibiju. Osim Lovćenskog, na Pljevlja su krenula još četiri crnogorska bataljona. TN: Zašto ste išli baš na Pljevlja? KAPIČIĆ: Trebalo je da sačekamo Tita i Vrhovni štab, koji su se iz Uzica preko Zlatibora povlačili do rijeke Lim. Bio sam politički komesar Lovćenskog bataljona, Pero Ćetković komandant. Pred bitku nam je održao govor i rekao da se, bez obzira na tok, posli je borbe okupimo na tačno odredjenom mjestu - zlatno pravilo komandovanja koje nas je koliko-toliko izvuklo. Zadatak je bio da napadnemo vojni dio grada. Pošto nijesmo uspjeli da osvojimo Balibegovo brdo na kome je, sa artiljerijom i bacačima, bio smješten glavni štab neprijateljske vojske, ujutro je krenuo italijanski kontranapad. Čuvene cetinjske kiše su šala u odnosu na kišu metaka italijanske artiljerije. Od jutra do večeri, imali smo 178 mrtvih i ranjenih boraca Lovćenskog bataljona. Osamdeset i dva mladića su poginuli. To je bio užas! TN: Vidjeli ste šta znači rat?

30


KAPIČIĆ: Nažalost - vidjeli! Nakon tog katastrofalnog pljevaljskog poraza, Boško Đuričković i ja smo bili odredjeni da Titu i Vrhovnom štabu podnesemo izvještaj. Tada sam prvi put vidio Tita. Bio je strašno ljut. Ćutao je i nervozno šetao od jednog do drugog kraja sobe. Tu su bili i Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade, Sreten Žujović...20 Ćutali su. "A, stigli ste, Crnogorci?!" - bijesnio je Tito. "Lijepe glasove donosite! Čuli smo kakvu ste glupost napravili! Umjesto da sa vojskom krenemo u istočnu Bosnu, danas brojimo mrtve i ranjene. Otišli ste da osvajate grad bez oružja, bez topa!" TN: Nijeste odgovarali? KAPIČIĆ: Ništa! Bili smo kao mrtvi, nijesmo progovorili! Odjednom, otvorila su se vrata: u sobu je ušla Davorjarika Paunović... TN: Već znate?.. KAPIČIĆ: Ne, ne... Ne znam još ništa. TN: Kako ste reagovali kada ste vidjeli Davorjanku? KAPIČIĆ: Gledao sam je ukočeno, gledala je i ona mene. Ništa, ćutali smo! Razgovaralo se o pogibiji, kasapnici kroz koju smo prošli i bilo bi nepristojno da sam, usred te muke, 20 Žujović Sreten Crni (1899-1976) - Mala Vrbica, Srbija; član KPJ (1924); član Politbiroa CK KPJ (1936); član CK KPJ (1940); član Vrhovnog štaba (1941-45); ratni pritrčao i zagrlio Davorjanku... A nije da nijesam želio. Bio sam zaljubljen, ali to su čudni, teški momenti. Sjećam se da mi je u jednom trenutku prošlo kroz glavu: dobro je, živa je! Bilo mi je važno da je u Vrhovnom štabu, da nije u direktnoj borbi... Ostala je u sobi još koji minut i bez riječi izašla. TN: Jeste li je vidjeli nakon tog sastanka kod Tita? KAPIČIĆ: Ne, vidjeli smo se mjesec ili dva kasnije. Čim je sastanak završen, morao sam da se vratim u svoj bataljon, tako da nijesmo ni imali vremena. Ipak, bilo mi je drago da sam je vidio i tako, izdaleka. Tek kada je Davorjanka napustila prostoriju, iako sam i sam znao da su Pljevlja bila pogrešna procjena, počeo sam da govorim, da se pravdam Titu... Pljevaljski poraz je direktno povezan sa jačanjem četničkog pokreta u Crnoj Gori. TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Ljudi su bili ogorčeni na nas, očajni. Mislili su da smo zaveli narod, da nemamo plan, da smo luđaci koji će sve upropastiti. Kada su krenuli da broje mrtve... Od zemlje u kojoj je narod masovno ustao protiv fašizma, Crna Gora je odjednom postala četničko leglo. TN: Gdje ste krenuli posli je poraza na Pljevljima? 31


KAPIČIĆ: Ka istočnoj Bosni. Krajem decembra 1941. stigli smo u gradić Rudo, gdje su Prvi crnogorski, Drugi crnogorski, Treći kragujevački, Četvrti kraljevački, Peti šumadijski i Šesti beogradski bataljon formirali Prvu proletersku brigadu. Za komandanta je određen Koča Popović, a Danilo Lekić za njegovog zamjenika.21 TN: Koča Popović 21. decembra 1941. nije bio u Rudom? KAPIČIĆ: Ne, bio je u Srbiji. Pridružio nam se kasnije. TN: Koja je bila prva bitka Prve proleterske brigade? KAPIČIĆ: Prva i najteža je bila ona sa prirodom. Zima je bila žestoka, a Prva proleterska, pod komandom Koče Popovića, krenula je krajem februara 1942, preko sarajevskog polja, u Igmanski marš. Temperatura je padala i do minus četrdeset stepeni; bukvalno smo se smrzavali. TN: Da li je Igmanski marš bio "komandna greška"? KAPIČIĆ: Nije. Nijesmo imali kud. TN: Kako ste podnosili hladnoću? KAPIČIĆ: Bio sam dobro obučen i, činilo mi se, zaštićen sa svih strana. Hodao sam kroz snijeg, gledao kako modra lica drugova postaju ugarci, kako mladići i djevojke ostaju bez nogu, ruku... Amputacije su vršene bez anestezije. Mislio sam: - ćuti!, dobro si prošao. a (190S-1992) - Beograd, Srbija; pjesnik i državnik; poručnik Španske republikanske armije, dobrovoljac; jedan od organizatora antifašističkog ustanka u Srbiji (1941); prvi načelnik Generalštaba JNA (1945-53); državni sekretar za inostrane poslove FNRJ/SFRJ (1953-65); potpredsjednik SFRJ (1966); član Predsjedništva SFRJ (1971/72); zbog 21 Popović Ko

smjene "srpskih liberala" (M.Nikezić...), demonstrativno podnio ostavku Titu (1972); narodni heroj, Lekić Danilo (1913-1986) - Berane, Crna Gora; general JNA; ambasador FNRJ/ SFRJ; narodni heroj.

32


Međutim, kada smo, spuštajući se prema podnožju, svratili u kuću nepoznatog seljaka, shvatio sam da mi je lice zaleđeno, kao paralizovano. Nijesam mogao da govorim... Mišići su bili potpuno ukočeni. Naprezao sam se pokušavajući nešto da kažem, ali uzalud! TN: Jeste li osjećali bol? KAPIČIĆ: Ne. Lice je bilo potpuno utrnulo, bijelo kao kreč; kao da u njemu nije bilo kapi krvi. Mislio sam da ću zauvijek ostati nijem. Odveli su me u krevet i puna dva sata lice masirali snijegom. Odjednom, mišići su počeli da se opuštaju. "Hvala vam" - nekako sam uspio da izustim i zaspao. Iako je od tada prošlo sedamdeset godina, svake zime, naročito ako je oštrija, osjetim kako mi se usne koče i počinjem teško da govorim... Igman je bio užas! Tokom Igmanskog marša izgubili smo više ljudi nego u pojedinim borbama. Bitke imaju svoju logiku. Ovdje, pred silom prirode, postaješ svjestan da si potpuno bespomoćan. Smrti se predaješ bez ispaljenog metka. TN: Na šta ste mislili, šta vas je održavalo u životu? KAPIČIĆ: Ideal borbe za slobodu, san o Jugoslaviji, njenoj budućnosti, antifašizam... Zato se nijesmo predavali... Onako smrznuti i gladni, prošavši Igman, u martu 1942, stigli smo u Goražde, a Vrhovni štab i Tito u Foču. Uskoro, dobio sam zadatak da odem kod Tita po neke instrukcije. Lijepo me je primio, pozvao na ručak. Izlazeći iz njegove sobe, u hodniku sam naletio na Davorjanku Paunović. Bila je radosna što me vidi, ljubila me je... I dalje sam je smatrao svojom djevojkom. Predložila je da uveče dođem na jedan od onih fočanskih mostova. TN: Otišli ste? KAPIČIĆ: Kako ne bih?! Bio sam presrećan što sam je sreo, a tek kada me je pozvala... Stajali smo na mostu, poljubili se... Bilo je hladno, mjesečina... Zagrlio sam je. Pitala me je kako sam, gdje sam sve bio.... Kaže - donijela mi je neke poklone. U marami su bili zapakovani kutija cigareta, upaljač, sapun, češalj, maramica... Sitnice, ali meni drago. TN: Još uvijek vam ništa ne govori? KAPIČIĆ: Ne. Taj razgovor zapravo nikada nije ni voden... "Milo mi je, Daćo, što si u Vrhovnom štabu... Čuvaj se" - nježno smo se opraštali. Posli je nekoliko dana, dobio sam zadatak da ponovo odem u Foču. Iako mi je rekao da uvijek svratim, ovoga puta nijesam otišao kod Tita. Jednostavno, izbjegavao sam da ostavljam drugove, da se izdvajam... Šetajuči gradom, u maloj, uskoj, popločanoj ulici, vidio sam kako proletješe dva konjanika. Prodoše pedesetak metara, pa stadoše. I mi smo stali. Jedan konjanik krenu ka nama. Odmah sam ga prepoznao. Tito. Pitao me je gdje sam, zašto se nijesam javio. Počeo sam da se pravdam. Bi' mi neprijatno, pa skrenuh pogled na drugu stranu, ka drugom konjaniku. I tada je ugledah... 33


TN: Konačno vam je jasno? KAPIČIĆ: U momentu mi je sve bilo jasno. Davorjanka je stajala i gledala me ukočeno. Čekala je Tita... Kasnije su mi prigovarali: "Kako si mu je dao?!" Ljudi, nijesam mu je dao; izabrala ga je! TN: Je li vam bilo teško? KAPIČIĆ: Jeste, ali sam shvatio daje kraj... Rat je čudo, a u ratu zaboravljate na ljubav, rodbinu, patnju, gubitke... Da nije bilo rata, sigurno bih patio za Davorjankom. Ovako -nijesam mnogo. Bila je zaljubljena u Tita, a i Tito u nju. Mlada, sa dvadeset pet godina, Davorjanka Paunović je 1946. umrla od tuberkuloze. Tito ju je sahranio u svom vrtu, u Belom dvoru. Bila je to velika i tragična ljubav. TN: Nakon Foče, jeste li je nekada vidjeli? KAPIČIĆ: Nikada više. Čuo sam da se nekoliko puta raspitivala gdje sam, jesam li živ. Jednom me je Mitar Bakić pitao viđam li "drugaricu Zdenku" Bilo je to Davorjankino ilegalno ime, Zdenka Horvat, valjda iz Zagreba... "Uh!" - tješio me je Mitar Bakić. "Spasio si se. Ona je čudovište! Niko se u Vrhovnom štabu od nje ne smije živ čuti. " Kasnije sam slušao priče o njenoj nezgodnoj naravi, o tome kako je Tita pokušavala da stavi pod svoju komandu... TN: Mislite da joj je polazilo za rukom? KAPIČIĆ: A, ne, ne... Ne vjerujem... Tita nikada niko nije mogao da stavi pod kontrolu. Tako nešto nije uspjelo ni Staljinu. TN: Znate da to nijesu iste stvari? KAPIČIĆ: Ma, vi žene ste čudne; sve pokušavate da okrenete u svoju korist! Volio sam Davorjanku, bila je ljepotica, ali ne mislim da je uspjela da pokori Tita. Tito nije bio vezan čak ni za svoju rodbinu... U Goraždu mi je ispričao kako je Žarko, njegov najstariji sin, ranjen u SSSR-u: "Izgubio je ruku... Šta ćeš, takav je rat!..." Bilo gaje veoma teško slomiti. Nije pokazivao emocije. TN: Nikada kasnije Titu nijeste pomenuli Davorjanku?

22 Bakić Mitar (1908-1960) - Podgorica, Crna Gora; član KPJ (1932); član Vojne komisije 34 CK KPj (1941); politički komesar Glabnog


KAPIČIĆ: Nikada. Kao što meni nije rekla za vezu sa Titom, mislim da ni Titu nije rekla da je bila moja djevojka. TN: Ali, zar ne mislite da je Tito to ipak morao znati? KAPIČ1Ć: Ne znam... Možda je i znao, ali... Ne mogu da ga optužim zbog toga što se zaljubio u Davorjanku. U tim stvarima nema lojalnosti, krivice; ne možete kontrolisati ljubav... TN: Da li je i zbog sjećanja na Davorjanku Tito kasnije imao posebno blagonaklon odnos prema vama? KAPIČIĆ: Moguće, ali sam vam rekao: nikada Davorjanku nijesmo pomenuli. TN: A kada ste čuli da je Davorjanka umrla? KAPIČIĆ: Bilo mi je teško. Znalo se da je dugo bila bolesna od tuberkuloze, da se liječila na Golniku, dolazili su ruski doktori... Bilo mi je strašno žao. 4. ZUBIMA SMO SE KLALI Sinjajevina, crnogorski Termopili (1942) - Zavjetno pismo Titu - Titov bijes - Kačketi smrti i sramote -Dalmatinci su skočili u zastrašujuću Neretvu! (1943) * Sutjeska je naša grobnica (1943) - Kačamak za Tita * Prevara i smrt Blaža Đukanovića i Baja Stanišića u Ostrogu (1943) TN: Kada ste napustili Foču i Goražde? KAPIČIĆ: U aprilu 1942, kada je počela Treća neprijateljska ofanziva, koja je trajala od sredine aprila do polovine juna 1942. Iz Crne Gore smo se povukli na Tjentište, ispod Maglica. Možda je najžešća bitka tog perioda bila ona koju je sredinom aprila, na snijegom pokrivenoj Sinjajevini, sa italijanskim i četničkim snagama vodio Prvi crnogorski bataljon Prve proleterske brigade. Na Njegovuđu nam se pridružio Durmitorski omladinski bataljon. Nastalo je klanje kakvo ne pamtim u životu. Stravična hladnoća, glad, žeđ... Ni snijeg se nije mogao sisati koliko je bio zaleđen. Dešavalo se da vam od hladnoće na cijevi od puške ostane zalijepljen dio kože. Užas! Tukli smo se prsa u prsa, zubima klali jedni druge! Kao komesar Prvog bataljona Prve proleterske brigade, sa Sinjajevine, usred bitke, napisao sam Titu pismo... TN: Pismo koje je Tito pomenuo u govoru decembra 1951, povodom proslave deset godina od formiranja JNA? 35


KAPIČIĆ: Jeste... U momentu kada sam pomislio da ćemo svi izginuti, povukao sam se u zaklon i Titu napisao pismo u kome sam opisao bitku, užas kroz koji prolazimo i završio ga obećenjem da ćemo se boriti do poslednjeg borca, a toga jednoga ćemo poslati da ga izvijesti da neprijatelj nije prošao.23 Borba na Sinjajevini bila je crnogorska partizanska bitka kod Termopila... I Tito je to zapamtio. Posli je te strašne bitke, preostali borci su se preko Durmitora povlačili u zapadnu Bosnu. TN: Sa vama je išao i Vrhovni štab? KAPIČIĆ: Nije. Oni su se najprije povukli u dolinu rijeke Pive, a onda u zapadnu Bosnu. Prilikom povlačenja, u blizini Dobrog dola, moj bataljon je naletio na grupu četnika. Jedan broj njih smo tokom borbe pobili, a dvadeset pet zarobili. Odveo sam ih na obližnju livadu i počeo da ih isleđujem: "Jeste li čuli, momci, za slavni Lovćenski bataljon?" "Čuli smo" - odgovorili su pokunjeno. Pitao sam ih zašto su otišli u četnike, znaju li da se četnici bore na strani okupatora i predložio im da nam se priključe. Rekli su da se plaše odmazde nad porodicama koje su ostavili u Kolašinu i Vasojevićima. "Dobro, idite onda" - odlučio sam u momentu, "ali se nemojte vraćati u četnike. I, kada stignete u selo, pričajte ostalima kako smo vas pustili". TN: Zašto ste ih pustili? 23 Tito: Na planini Sinjajevini, u dubokom snijegu, još u aprilu mjesecu vodile su naše gladne i polugladne jedinice borbu na život i smrt sa dobro obučenim i hranjenim četnicima Ja još i danas pamtim ovaj karakterističan slučaj. Politkomesar Prvog bataljona Prve proleterske brigade, drug Jovo Kapičić, poslao je izvještaj u kome je ocrtao žestinu borbe, visoki moral naših gladnih i polugolih boraca i na kraju napisao: "Boričemo se ako treba do poslednjeg čovjeka ali ćemo jednog sačuvati da Vam donese izvještaj" (Josip Broz Tito, "Govori i članci" IV, str. 327 - Naprijed, Zagreb, 1959.)

KAPIČIĆ: Sta bih sa njima?! Ko bi ih hranio, ko bi pazio na njih?! A, pravo da vam kažem, nekako mi je bilo žao tih nesrećnih crnogorskih mladića... Dva dana posli je tog događaja, stigao je kurir i rekao da Tito želi da me vidi. Mislio sam da hoće da me pohvali zbog bitke na Sinjajevini. U seoskoj kući na obali Pive okupio se cio Vrhovni štab. Kada sam ušao, niko mi nije rekao "dobar dan". Posli je minut-dva neprijatne tišine, Tito se razgoropadio: "Je li, Jova, zašto si pustio one četnike? Ko ti je dozvolio, koga si pitao? Ko je ovdje vrhovni komandant?!" Uh, vidim da sam poginuo! 36


"U pravu ste, druže Tito. Pogriješio sam" - pokušao sam da se opravdam. Međutim, Tito nije odustajao. "Možda bih i ja te ljude pustio, Jova, ali nemoj da se desi da više donosiš tako važne odluke bez pitanja! Jasno?!" "Nikada više neću uraditi ništa slično, druže Tito" -obećao sam. TN: Obećali ste, ali kao Titov pionir!? KAPIČIĆ: Kako drugačije?! Pogriješio sam, a Tito je zaista među nama borcima uživao veliki ugled, bio neprikosnoveni autoritet... Vratio sam se u svoju brigadu i ubrzo je sa Vrhovnim štabom počelo povlačenje prema zapadnoj Bosni. Vodili smo nekoliko manjih borbi oko Kalinovika, pa krenuli na Treskavicu. Već se smrkavalo kada smo ušli u gustu bukovu šumu. Smrzavali smo se, iako je bio kraj juna. Planina... Počela je da pada ledena kiša. Zastali smo i, pokušavajući da se zaštitimo, svaki od boraca se pribio uz po jedno bukovo stablo. Nadali smo se da će kiša kratko trajati. Uzalud! Mokri do gole kože, deset sati smo ćuteći stajali ukopani u mjestu... Tek smo u zoru krenuli dalje. TN: Nijeste se razboljeli? KAPIČIĆ: Nijesmo imali vremena za razbolijevanje! Niko se nije ni zakašljao. Rat je, borba za opstanak... Iscrpljeni i gladni, krenuli smo prema Konjicu, koji smo osvojili 8. jula 1942. Ušavši u grad, upadali smo u magacine iz kojih smo uzimali duvan, hranu... Ništa više. Međutim, dvojica drugova, Bjelopavlići, momci od po dvadesetak godina, otišli su u radnju s mješovitom robom u kojoj su vidjeli nekakve proklete kačkete i, znate i sami - mladi, hoće da se zore, probali su jedan, pa drugi... Naravno, nijesu imali novca, pa su od vlasnika radnje zatražili da im ih pokloni. Ovaj je najprije odbio, ali je, kada su mu zaprijetili oružjem, na kraju popustio. Sjutradan je otišao u štab brigade i ispričao da su ga opljačkali partizani. Izbio je veliki skandal. Iz glavnog štaba su poslali Mijalka Todorović da nam saopšti odluku: strijeljanje!24 "Zašto da ih strijeljamo, Plavi?!" - nijesam mogao da vjerujem. "Zbog dvije kape?! Jeste li normalni?!" "Takva je naredba! Bataljon da se pretrese, a ti da održiš govor!" "Slušaj, Plavi" - rekao sam - "sramota je da pretresate slavni crnogorski bataljon! A što se govora tiče, ne bih ga održao, pa sve da i mene strijeljate"! "Ništa te ne pitam" - odbrusio je. "Ako nećeš, ima ko hoće". Vlado Šćekić, moj pomoćnik, bio je određen da održi govor. 25 TN: Šta je rekao? KAPIČIĆ: Ne znam, odbio sam da prisustvujem. Prije nego što su ova dva mladića odvedena na strijeljanje, počeo je pretres. Došli su do Budvanina, Joka Borete. 37


"Mene ste došli da pretresate?! Bježite odvade da vas ne bacim u onu jamu!" dočekao ih je nakostriješeno. Prekinuli su i odveli momke na strelište. Kasnije su mi 24 Todorović Mijalko Plavi (1913-1999) - Kragujevac, Srbija; član KPJ (1938); ratni politički komesar Prve proleterske brigade/divizije/korpusa i Prve armije; sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ; predsjednik Savezne skupštine; narodni heroj. 25 Šćekić Vlado (1917-2004) - Berane, Crna Gora; istaknuti partizanski komandant; general JNA; narodni heroj

38


pričali kako su poslednje riječi mučenika bile - Živio Tito! Živjela Partija! Ali, nije bilo pomoći. TN: Kako je taj događaj odjeknuo među crnogorskim borcima? KAPIČIĆ: Strašno! Bili smo ogorčeni, osramoćeni... Unutar bataljona je došlo do krize... TN: Znači, ipak ste se kolebali? Postojale su odluke Partije koje nijeste mogli da opravdate? KAPIČIĆ: Ovo je bilo drastično. U početku smo odluku 1 strijeljanju tumačili kao otpor prema Crnogorcima, što je ona možda i mogla da bude. Ali rat, stalne borbe, pogibije i ofanziva duga sedam i po mjeseci (24. jun 1942 - kraj januara 1943), tokom koje je proširena slobodna teritorija, ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomogli su da na neki način zaboravimo nepravdu koja nam je učinjena. Čekala nas je bitka za ranjenike... TN: Bitka na Neretvi? KAPIČIĆ: Jeste. Bitka je trajala od kraja januara do sredine marta 1943. Njemačka ofanziva je krenula iz pravca Karlovac - Petrinja - Glina, ali i iz Like prema Bihaću. Cilj je bio da nas potisnu ka Bihaću, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, od Livna prema Neretvi, a da za to vijeme završe strategijsko opkoljavanje sa pravca Banja Luka - Jajce i Travnik - Sarajevo prema Konjicu i Mostaru. Neprijatelj je želio da uništi glavninu naših snaga i osvoji slobodnu teritoriju, koju su nazivali "Titova država". Njemcima je to bilo važno i zato što su očekivali anglo-američku invaziju na Balkan, na jadransku obalu. Kada je ofanziva krenula, naprijateljske snage su bile skoncentrisane na sve strane: Njemci pozadi, Italijani naprijed, ustaše i četnici gdje god se okreneš! Od Livna preko Prozora, Ivan planine do Drežica i Jablanice, krvlju smo plaćali bukvalno svaku stopu. Ulice su bile pune leševa, ranjenici na sve strane... Na Jablanici nas je čekala do zuba naoružana italijanska divizija Murđe, koju 39


smo razbili, paralelno uništivši ustaške i domobranske snage u dolini Neretve. Istovremeno, na Vilica guvnu, Drugi bataljon Četvrte crnogorske brigade, štiteći našu poziciju prema Jablanici i izginuvši gotovo do poslednjega, uspio je da zaustavi njemačke snage. TN: U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade? KAPIČIĆ: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac. Komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković; njegov zamjenik Srbin, Ratko Sofijanić, a komesar - o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević. Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisale su jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu dvadeset hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4000 ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba je bila da se sruši most. Vlado Rus, inženjer pri Vrhovnom štabu, digao je most u vazduh. Tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike. TN: Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna ? KAPIČIČ: Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kada je most srušen, Tito je u Vrhovni štab pozvao komandanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na drugu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Vrativši se iz Vrhovnog štaba, Ljubo Vučković je komandantu Trećeg bataljona, tada devetnaestogodišnjem Brunu Vuletiću, budućem generalu JNA, naredio da sastavi desetinu koja će izvršiti Titovu naredbu. Desetinu je predvodio Glišo Opačić. Od žice su napravili opasaće na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage... Dalmatinci, i plivači i junaci - ne znam da li je ijedan bio stariji od dvadeset godina - skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić, koji je u zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć, pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dočepala druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu, municiju... Pomoću sajle Gliša Opačića izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve.


Borci sa ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam sedamnaesti u redu... TN: Svi ste prešli? KAPIČIĆ: Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu. Ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se, bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska brigada se povlačila prema Crnoj Gori i tamo boravila do maja 1943, kada je počela nažešća i najužasnija bitka Narodnooslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva. TN: Bitka na Sutjesci? KAPIČIĆ: Tako je. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijela Hercegovine i Sandžaka. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130 000 neprijateljskih vojnika. TN: Koliko je bilo vas partizana? KAPIČIĆ: Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjnika! Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica je bio potpuno zatvoren. U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da krenemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo Sutjeska - Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, medju kojima i Druga dalmatinska, krenuli su prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima... Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca. TN: Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

41


KAPIČIĆ: Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer je njim, da bi izašao na Sutjesku, morao da prođe Vrhovni štab. Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena): "Sramota, pustili ste Njemce da prođu!" "Šta ćemo, druže komesare?!" - pravdao se. "Vidite li kakva je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe". Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao: "Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga sa njemačkog oficira". Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacilli, sa drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu. TN: Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica? KAPIČIĆ: Kao i svi borci na Sutjesci dokazao je on to mnogo ranije... Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije sa komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje: "Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg". TN: Bila je to smrtna presuda? KAPIČIĆ: Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir! Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja. Sa dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo


zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, sa tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njernaca... Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali - osim života, nijesmo imali šta da izgubimo. Drhteći, kurir je postavio mitraljez i... evo, samo što mi suze ne krenu... Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe. Tako smo se sačuvali... Na drugoj strani, dok smo držali položaj, dio naše vojske se sa Vućeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu. Poginuo je ogroman broj Crnogoraca, Srba, Dalmatinaca... Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević. Imali smo mnogo mrtvih i ranjenih...26 TN: Ali ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera. KAPIČIĆ: Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu... Ne mogu da vam opišern šta se sve događalo... Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli: "Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te". Izvadio je pištolj i ubio je. TN: Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca? KAPIČIĆ: Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri, koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni... Sjećam se da sam nožern sa drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini "obrok" koji sam imao. TN: Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci? 26 Strugar Niko (1901-1962) - Ceklin, Crna 43 Gora; istaknuti partizanski komandant; pukovnik JNA; narodni heroj.


KAPIČIĆ: Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo... Sutjeska je bila naša grobnica! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, iz te smo strašne bitke svi na neki način izašli ranjeni. Nije to Neretva... TN: Kako to mislite? KAPIČIĆ: Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva ipak bila pobjeda. Sutjeska nije! Izgubili smo trećinu sastava, sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani... I ti ranjenici koje smo ostavili... Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka... Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost... Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu - odbranivši Sutjesku - platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi... Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu: "Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!" "Nećemo se predati, probićemo se!" - odgovorio mu je Tito.27 TN: Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka? KAPIČIĆ: Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti... Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka... Posli je proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, sa kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da sa Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio... TN: Odakle vam kačamak?! KAPIČIĆ: Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Seljak je napunio lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.


"Hvala, Jova" - rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo. "Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo" Sa Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru. Naš glavni štab je bio stacioniran u Kolašinu i uglavnom smo vodili borbe sa četnicima. Sjećam se da smo kod Podbišća, rodnog mjesta Milovana Đilasa, imali žestok sukob, posli je čega smo, između ostalih, zarobili i popa koji je sa njima ratovao. Doveli su mi ga i tražili dozvolu da ga strijeljaju. Nastala je gužva, komešanje... "Ne"! - prekinuo sam svađu. "Odvešću ga u šumu i lično strijeljati. Dosta"! Bio je sitan, nizak čovjek, mantija mu se vukla po zemlji. "Što ćemo sad, pope?!" - pitao sam ga. Cutao je. Znao je šta ga čeka. "Nije tvoj posao, pope, da ratuješ" - počeo sam pridiku. "Umjesto da su ti, po vjeri u Hrista, i partizani i četnici bar jednaki, ti ih tjeraš jedne protiv drugih! E, to ne valja, pope!... Ajde, idi, đavo da te nosi!" Nije mogao da vjeruje. Kleknuo je, pokušao da me poljubi u ruku, što me naljuti. "Ajde, bježi!" - otjerao sam ga i zapucao dva puta u vazduh. Trčao je kao lud, nije se osvrtao. Ipak mi ga je bilo žao. Moj otac je završio bogosloviju... Pop me podsjeti na

45


njega, pa me uhvati neka tuga. TN: Vaš otac je proveo rat u [talijanskom logoru. Šta se sa njim desilo nakon kapitulacije Itali je 1943? KAPIČIĆ: Otac je četiri godine bio u internaciji u Italiji. Bilo je blagorodan, miran i čestit čovjek, uhapšen zbog mog angažovanja u Komunističkoj partiji. Svoju sam porodicu bio doveo do ruba propasti... TN: Kada ste vidjeli oca? KAPIČIĆ: Avionom kojim su nam saveznici slali hranu i ljekove, u Berane je 1944. stigao i moj otac. Sa još dvadesetak zatvorenika, doveli su ga na Ravnu rijeku kod Bijelog Polja, gdje se nalazio štab Treće divizije. Bio je obolio od tuberkuloze, izmučen... U mojoj diviziji je ostao do kraja rata. TN: Šta se desilo sa ostalima članovima vaše porodice? KAPIČIĆ: Sestra Anka je bila u italijanskom zatvoru u Baru, dok su majka i dva brata otišli u partizane. Četiri godine jedni o drugima nijesmo ništa znali. Pavle je bio u Četvrtoj crnogorskoj brigadi, a majka i Vlado kod Danila Lekića u Vojvođanskoj diviziji. Iako i sama ranjena, majka je brinula o partizanskim ranjenicima, medu kojima je bio i moj brat Vlado. Prošla je Majevicu, Kozaru, Baniju... Borci su je zvali - Majka Anđe. Prvi put smo se nakon rata okupili u Beogradu, svi živi i zdravi... A, eto, vidite... Na Rijeci Crnojevića bio je pop Milo Jovićević... Imao je pet sinova: partizani, svi petorica poginuli... Čudo! TN: Kraj rata ste dočekali u Crnoj Gori? KAPIČIĆ: Još nije kraj! Treća crnogorska divizija je bila okupila najveće partizanske mangupe. Savo Burić je bio komandant, ja - komesar, Čedo Iličković - šef saniteta, Grujo Spajić -šef nečega što je mogla biti prethodnica UDB-e, Miljan Baletić - šef izviđača, Niko Jovićevic - načelnik štaba, pop Kalezić - vjerski referent... Niko Jovićevic je bio veliki kicoš, nosio je sjajne, lakovane vojničke čizme. Kada bi krenulo njemačko bombardovanje, borci su mu dobacivali: "Niko, skini čizme, sijaju, otkriće nas Njernci!" Miljan Baletić, otac filmskog reditelja Branka Baletića, bio je izuzetno hrabar čovjek, ali ne i manji mangup. Sa sobom je uvijek nosio ogromni kofer pun različitih stvari - od kreme za cipele do ko zna čega - koje bi, kada bi ušli u neki grad, prodavao. 27V; Kada ste sa Trećom divizijom stigli u Crnu Goru? 46


KAPIČIĆ: Oktobra 1943. godine, Peta crnogorska brigada i dio Treće divizije bili su upućeni prema manastiru Oštrog. Dobili smo obavještenje da se pod Ostrogom održava veliki četnički skup, kome će prisustvovati Blažo Đukanovic i Bajo Stanišić.2S Čim smo stigli, blokirali smo Ostroški manastir... Četnicima smo ponudili pravedno suđenje i pozvali ih da se predaju. Zabarikadirani u Gornjem manastiru, nijesu htjeli ni da čuju. Od tog trenutka, komandu i odgovornost za sve što se kasnije desilo preuzima Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, odnosno njegov sekretar, Blažo Jovanović lično. TN: Mislite na odgovornost za njihovu smrt? KAPIČIĆ: Svi su pobijeni. 28 Đukanovic Blažo (1883-1943) - Nikšić, Crna Gora; oficir crnogorske knjaževsko-kraljevske vojske; brigadni general Jugoslovenske kraljevske vojske; ban Zetske banovine; karnandant svih četničkih snaga u Crnoj Gori i Starom Rasu; saradnik okupatora. Stanišić Bajo (1891-1943) - Danilovgrad, Crna Gora; pukovnik Jugoslovenske kraljevske vojske; istaknuti četnički komandant u Crnoj Gori; saradnik okupatora. TN: Na prevaru! Prethodno im je obećano da će im biti suđeno posli je rata. KAPIČIĆ: Četničko vodstvo Crne Gore se našlo na jednom mjestu. Pokušavajući da im pomognu, Italijani su bili krenuli iz Nikšića. Nijesu uspjeli. Naša vojska je imala zadatak, što je normalno, da četnicima onemogući da se izvuku. TN: Znate li nešto o tim pregovorima koji su vođeni između Blaža Đukanovića i Blaža Jovanovića? KAPIČIĆ: Ne znam ništa. Udaljio sam se da ne bih u tome učestvovao. TN: Zašto ste se sklonili? KAPIČIĆ: Znao sam što će se dogoditi. Vojska se nije miješala... TN: Šta ste znali? Da će četnici biti pobijeni? KAPIČIĆ: Znao sam. TN: Kako je stradao Bajo Stanišić? KAPIČIĆ: Ubijen je. Za razliku od ostalih, Stanišić -vjerovatno nešto naslutivši - sa svoja dva sinovca odbio je da se preda. U jednom momentu, od komandanta Pete crnogorske brigade, Milivoja Grozdanića, koji je bio Bjelopavlić kao i on, Stanišić je zatražio da mu pošalje litar rakije. Poznavali su se, pa ga je Stanišić pozvao po imenu. Noseći flašu u ruci, Grozdanić je prišao i rekao Baju Stanišiću da izađe na prozor da je dohvati. Istovremeno, na kuću preko puta je postavio puškomitraljez. Baja Stanišića je raznio metak čim se pojavio na prozoru. Nije prošao minut, čuli su se još dva pucnja. Uletjeli smo u manastir. Prizor je bio jeziv: obliven krvlju, na podu je ležao mrtav Bajo Stanišić, a do njega - u lokvi krvi, oba negova sinovca! Izvršili su samoubistvo. Ljudi taj čin danas različito ocjenjuju. 47


TN:A vi? KAPICIC: Kao akt lične hrabrosti. Ta dva momka su mogli da se predaju. TN: Znali su šta ih čeka!? KAPIČIĆ: Odlučili su da podijele sudbinu sa stricem. U koloni preostalih četnika koji su se, na čelu sa Blažom Đukanovićem, predali, bio je i dječak u čijim sam iskolačenim očima prepoznao strah. Bilo mije žao da tako mlad pogine, pa sam kuriru divizije, Miru, rekao da krijući ode do njega, odveže mu ruke i pusti ga da pobjegne. Miro me je nekoliko sekundi posmatrao zbunjeno, ali je na kraju poslušao. Mnogo godina kasnije, šetajući sa prijateljem Bajovom ulicom na Cetinju, iznenada mi je prišao čovjek i pitao može li da mi pruži ruku, da mi se zahvali. Rekao je da se zove Dojo Knežević i da je sin mog profesora, Mila Kneževića. Bio je to isti onaj dječak kome sam u oktobru 1943, ne znajući ko je, pod Ostrogom spasio život. Prilog (1)

BITKA NA SUTJESCI Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao "V neprijateljska ofanziva" ili Bitka na Sutjesci, uveo oko 127.000 vojnika (67.000 Njemaca, 43.000 Italijana, 2.000 Bugara, i oko 15.000 domaćih sluga okupatora) uz podršku 170 aviona, osam artiljerijkih pukova i velikog broja tenkova - protiv Glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana. Ili: šest na jednog, što je, po vojnim normama, duplo više nego što je potreno za apsolutni borbeni uspjeh napadača. Glavna operativna grupa se uspjela probiti iz okruženja uz ogromne gubitke od 7.543 poginula borca, među kojima i 597 partizanki, što je nezabilježen primjer gubitaka ženaboraca u istoriji ratova. Najviše je bilo boraca iz Hrvatske - 8.925, od čega iz Dalamcije - 5.195; iz Bosne i Hercegovine - 8.293; iz Crne Gore - 3.337; iz Srbije - 1.492; iz Makedonije - 21; iz Slovenije - 19; iz inostranstva - 38. U nacionalnom pogledu najviše je bilo Srba - 11.851; Hrvata - 5.220; Crnogoraca 3.295; Muslimana - 866; jugoslovena - 757; jevreja - 74; Slovenaca - 21; Makedonaca - četiri; Albanaca - tri; Italijana -10; Njemaca - četri. Neki srezovi (opštine) drže apsolutne rekorode i po broju učesnika i broju poginulih: Iz Šibenika je bilo - 1.316 boraca, poginlo - 787; iz Splita- 1.091, poginulo - 688; iz Gline - 886, poginulo - 599; iz Livna 48


622, poginulo - 289; iz NIkšića - 571, poginulo 190; iz Knina - 568, poginulo - 334; iz Dvora na Uni - 560, poginulo - 267; iz Drvara - 550, poginulo - 203. Više od 67 odsto bilo je mlade od 25 godina (14.215 boraca), dok je 48 odsto boraca pripadalo KPJ (6.610) ili SKOJ-u (4.065). (Prema: general Svetozar Oro - s pozivom na: Viktor Kučan, "Spomen-knjiga o Sutjesci" - "Danas" Beograd, 4. avgust 2002.)

49


Tek rođen, a već crnogorski politički emigrant: Jovo Kapičić, Gaeta (Italija), 1920.


51


Milo Kapičić, profesor bogoslovije u Gimnaziji na Cetinju


535323485353535353 535353535353535323 532353535348535353

53


Braća Kapičići, budući partizani i visoki oficiri (s lijeva): Pavle, admiral JNA; Vladimir, pukovnik JNA; Jovo, general JNA


Cetinje (pred Drugi svjetski rat):

� 99 99 99

omladinci-komunisti sa Jovom Kapičićem (prvi s lijeva)

55


53534848 23232323 48482348 53489023 484853

Jovo Kapičić - politički komesar 1, crnogorskog (Lovćenskog) bataljona Prve proleterske brigade (1942, Goražde)

Pero Ćetković - kraljevski oficir; komandant 1. crnogorskog (Lovćenskog) bataljona Prve proleterske brigade

S lijeva: ¡ovo Kapičić, Pero Ćetkovič, Jospi Broz Tito

K


PUPU UUU7 UPPP UUU UUU UUU UUU PUU UUU7 UUU UPPU UUU UUU UUU

57


Davorjanka PaunoviÄ&#x2021; - niko kao ja!

58


Ä?ilas, Edvard Kardelj, Aleksandar RankoviÄ&#x2021;

59


Cetinjski heroji i generali (s lijeva): Branko Spasić, Peko Dapčević, Jovo Kapičić Politički komesar 3. crnogorske divizije (u sredini), oslobođenje Berana, 1944.


Crnogorski komandanti i generali (s Savo Burić, Vojo Nikolić, Jovo Kapičić ... I Radovan Vukanović (desno)

999999999999 999999999999 99�

4

0

61


Ratna komanda 12. vojvođanskog korpusa i 6. vojvođanske divizije (Jovo Kapičić, prvi red, drugi s lijeva)

1 4


5. BIO SAM BOG!

Rusi, to je bila vojska! (1944) - Titova diskriminacija Sretena Žujovića i Koče Popovića (1944) - General UDB-e sa 27 godina! - S Markom Ristićem u Parizu (1945/46) - Kod predsjednika de Gola i na suđenju maršalu Petenu - Hvatanje Draže Mihailovića (1946) Sudbina Krsta Popovića (1947) - Zulum Boža Bjelice (1952)

TN: Gdje ste dočekali kraj Drugog svjetskog rata? KAPIČIĆ: Do pred kraj 1944, bio sam u Crnoj Gori, odakle sam, odlukom Vrhovnog štaba, postavljen za političkog komesara 12. Vojvođanskog korpusa. Korpus je jedno vrijeme djelovao na teritoriji Vojvodine, odakle je prešao u Mađarsku i stavljen pod komandu ruskog maršala Tolbuhina, komandanta Trećeg ukrajinskog fronta. Imali smo zadatak da branimo lijevo krilo Crvene armije i prodremo prema Budimpešti i Srednjoj Evropi. U tom periodu sam učestvovao i u nekoliko bitaka u Slavoniji, kod Virovitice... TN: Kako ste saradivali sa ruskom vojskom? KAPIČIĆ: Odlično, iako su nas povremeno tretirali kao sebi nedorasle. Kada bolje razmislim, ruska armija je zaista bila čudo! Evo, ispričaću vam: neposredno posli je oslobođenja Beograda, motociklom sam iz Slavonije krenuo ka Mađarskoj i na putu sreo čovjeka na konju. Rus. Bio je zaostao za brigadom, izgubio se. Nijesam ga razumio, pa sam htio da prođem. "Tovariš" - zaustavio me je - "znaš li gdje je put za Berlin?" Zamislite! Iako izgubljen, on ne traži Budimpeštu ili Moskvu; on traži svoj ratni cilj: Berlin! To je bila vojska! TN: Učestvovali ste u oslobađanju Beograda?

63


KAPIČIĆ: Ne direktno. Beograd je, zajedno sa Rusima, oslobodila Prva armija, sa Pekom Dapčevićem na čelu. Naša Treća armija, čiji je komandant bio Košta Nađ, stigla je nešto kasnije. Zanimljivo, prije početka oslobađanja Beograda, Sreten Žujović je pitao Tita da ga postavi za komandanta divizije koja bi u glavni grad ušla kao oslobodilac. Vjerovatno je htio da osigura sebi mjesto u istoriji. Tito to nije dozvolio. TN: Zašto? KAPIČIĆ: Današnjim rječnikom kazano, Žujović je, iako partizan, bio više političar nego vojnik. Takvu čast nije dobio ni komandant Prvog proleterskog korpusa, inače brilijantniji vojnik i vojni strateg, Koča Popović. TN: Tito namjerno nije dozvolio dvojici Srba da sa vojskom prvi uđu u Beograd? KAPIČIĆ: Ne znam da li je bilo namjerno, ali činjenica je da je čast da oslobodi Beograd dobio Crnogorac, Peko Dapčević. TN: Koliko ste imali godina kada se završio rat? KAPIČIĆ: Dvadeset šest. TN: Koje godine ste proglašeni za narodnog heroja? KAPIČIĆ: 10. juna 1950. TN: Mislite li da ste zaslužili to priznanje? KAPIČIĆ: Koliko i svi ostali. Orden narodnog heroja dobijali su ljudi koji su organizovali ustanak, vodili rat, a koji nijesu mnogo učestvovali u direktnim borbama; s druge strane, ovo visoko priznanje dodjeljivano je i borcima koji su tokom rata pokazali veliku hrabrost. TN: Zbog čega ste vi dobili orden? KAPIČIĆ: Osim dužnosti političkog komesara bataljona, brigade, divizije i korpusa, nikada nijesam obavljao neku važniju političku funkciju, pa mislim da sam orden narodnog heroja dobio kao borac. Iako to nijesam morao, vrlo često sam učestvovao u bitkama, dobrovoljno se prijavljivao za akcije... Volio sam da se borim, nijesam se štedio... Imao sam čast da ratujem sa najboljom vojskom. U Goraždu je Tito nama, Lovćencima, rekao: "Ovo je moj najbolji bataljon, ponosim se vama!" TN: Kada ste dobili čin generala? KAPIČIĆ: 1946. godine. Odmah nakon rata, napravljena je kadrovska struktura. U tom su dijelu Crnogorci zauzimali vrlo istaknuto mjesto. Aleksandar Rankovič je bio postavljen na mjesto ministra policije, a od petorice njegovih pomoćnika četvorica su, medu kojima i ja, bili Crnogorci. TN: Sa dvadeset sedam godina ste, dakle, iz rata izašli kao heroj, dobili čin generala, bili jedan od glavnih ljudi UDB-e... 64


KAPIČIĆ: Da se razumijemo: bio sam bog! TN: Kakvo je to osjećanje? KAPIČIĆ: Uh!... Čudesno, intenzivno... Ali, zna da bude i jako opasno. To je stvar karaktera. Moć lako opije i začas vas pretvori ili u velikog nitkova ili u sveca.

65


TN: Nijeste postali nijedno ni drugo? KAPIČIĆ: U pravu ste. Čini mi se da sam život proživio na ivici žileta. Nikada nijesam bio miran, povučen čovjek; stalno sam lutao, tražio, ispitivao granice, izazivao život... Bio sam nemiran duh, hazarder i u životu i u ljubavi... U Crnoj Gori često možete sresti takve strasne, eksplozivne prirode, ljude koji ne igraju po pravilima... Znaju da budu zavodljivi, šarmantni, pa ih je, bez obzira na mahnitost, lako zavoljeti. Tako su nas Crnogorce svuda prihvatali. Tih godina smo bili na glasu. U Generalštabu Jugoslovenske narodne armije, bilo je deset generala Crnogoraca. U novoj vlasti Srbije i Beograda bili smo zastupljeni u većem broju nego Srbi. Dobili smo kuće, vile na Dedinju... TN: I vi? KAPIČIĆ: I ja. Postali smo, kako je to Đilas kasnije formulisao, "nova klasa". TN: Šta ste radili te 1945. godine? KAPIČIĆ: Početkom 1945. pozvan sam u Ministarstvo spoljnih poslova, gdje mi je pomoćnik ministra, Vladimir Velebit - gospodin i plemić među nama partizanima - saopštio da sam raspoređen na mjesto savjetnika jugoslovenske ambasade u Parizu. Dobio sam nešto novca i sa suprugom krenuo u "grad svjetlosti". U Parizu su nas dočekali službenici strare jugoslovenske ambasade - Majdanac, Zalar i budući slavni srpski slikar, Peđa Milosavljević. t TN: Otkud Peđa Milosavljević? KAPIČIĆ: Bio je blagajnik u ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Parizu. Jedno vrijeme je pomagao mojoj ženi oko vođenja finansijskih poslova... Ne znam šta je kasnije bilo sa njim. TN: Nijeste imali nikakvog diplomatskog iskustva, a MIP vas je ipak poslao u ambasadu u Pariz.


KAPIČIĆ: Nije bilo bitno to što nijesam imao diplomatskog iskustva... TN: Kako nije bitno? KAPIČIĆ: U okviru Ministarstva spoljnih poslova, postojalo je tzv. Koordinaciono odjeljenje, zapravo obavještajna služba koja se bavila prikupljanjem različitih podataka. Mnoga diplomatska predstavništava naslijedili smo od Kraljevine Jugoslavije i valjalo je, između ostalog, ispitati ko su ljudi koji su ostali iz tog perioda, sa kim su povezani, da li su sa nekim održavali veze... Osim toga, vodilo su računa i o tome kako se ponaša osoblje ambasade. TN: To je, pretpostavljam, ostavljalo veliki prostor za zloupotrebe? KAPIČIĆ: Jeste, nema spora. Niko nije bio pošteđen, svi su bili sumnjivi i, kada bolje razmislim, čini mi se da su često sumnjičili i sami sebe... Ali, takvo je bilo vrijeme. Naravno, ambasador se time nije bavio. Znate, ako bi se kojim slučajem ispostavilo da je prvi diplomatski predstavnik zemlje istovremeno i obavještajac, nastao bi skandal koji bi poremetio odnose dvije države. Zbog toga je bila napravljena posebna služba. TN: Jugoslovenski ambasador u Parizu bio je Marko Ristić?29 Ristić Marko (1902-1984) - Beograd, Srbija; pjesnik, esejist, nadrealist; antifašist. KAPIČIĆ: Jeste. Bio je vrlo obrazovan čovjek, učtiv, ali i jako neprijatan. TN: Kako ste se slagali? KAPIČIĆ: Loše.Tražio je od mene da obavljam poslove koje sam smatrao ponižavajućim, pa mi se jednoga dana smučilo: "Druže ambasadore, ovdje nijesam došao da bih bio vaš potrčko. Ja sam oficir, ratnik i ne pada mi na pamet da budem bilo čiji kurir!" TN: Šta vam je odgovorio Marko Ristić?

67


KAPIČIĆ: Ništa, htio je da bude gazda. Otišao je u Beograd i tražio da me povuku. Rekao je Titu: ili ja, ili on. Tito je pravilno procijenio da je u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane Marko Ristić. Čim sam stigao u Beograd, zvali su me iz Titovog kabineta. '"Ajde, sjedi" - ponudio me je Tito još na vratima. "Znam da si ljut, ali moram da ti objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje da razgovara sa Marloom - Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume. Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?" "Druže Tito, u pravu ste" - shvatio sam. Pa, stvamo, šta bih ja sa Makroom?! TN: Koliko dugo ste ostali u Parizu? KAPIČIĆ: Godinu dana. TN: Kako je te 1945. godine, partizanu tek izašlom iz rata, iz gladi, pogibije, mladom i punom snage, izgledao "grad svjetlosti"? KAPIČIĆ: Pariz je čudo, grad nad gradovima! Mirisao je na kulturu, ljepotu, nivo ... Posjetio sam Luvr, Monmartr, Mulen Ruž... Gdje sve nijesam bio, koga sve nijesam upoznao! Kao savjetnik, odnosno drugi čovjek jugoslovenske ambasade, prisustvovao sam i audijenciji tokom koje je ambasador, Marko Ristić, predao akreditive francuskom predsjedniku, generalu Šarlu de Golu. TN: Koliko je trajala audijencija? KAPIČIĆ: Ne dugo, ali je tokom tog kratkog susreta predsjednik Francuske na mene ostavio impresivan utisak. De Gol je bio visok čovjek, grube fizionomije, djelovao snažno, samouvjereno. Marko Ristić, koji je odlično govorio francuski jezik, upravo je bio počeo slavopojku u čast Francuske, govorio o našim dobrim odnosima... "Ne treba mnogo da trošite riječi o prijateljstvu naše dvije zemlje" skresao nam je de Gol. "Ono je činjenica. Međutim, kada ste već tu, zamoliću vas da pokušamo da riješimo problem Borskog rudnika. Molim vas da kod svoje Vlade intervenišete da se Borski rudnik vrati francuskoj kompaniji". Marko Ristić je htio da propadne u zemlju.


De Gol, inače, nije mnogo volio Jugoslaviju i Tita. Valjda je mislio da mu je Tito, našom antifašističkom borbom, oduzeo mjesto u istoriji za koje je smatrao da njemu i Francuskoj pripada... Jedan od upečatljivijih događaja tog vremena bilo je i suđenje francuskom kvislingu, maršalu Anri Filipu Petenu. Od francuskog Ministrastva spoljnih poslova dobio sam dozvolu da prisustvujem tom suđenju. TN: Dobili ste nalog jugoslovenske Vlade da prisustvujete suđenju? KAPIČIĆ: Ne, niko mi nije dao takav nalog. Interesovalo me je, želio sam da prisustvujem... Maršal Peten je došao u pratnji mladog, elokventnog advokata, koji ga je izvanredno branio. Francuska štampa je njegovu odbranu prenijela u cjelosti. Sam Peten je djelovao izgubljeno, kao da nije bio ni svjestan šta se događa. Osuđen je na smrt. Međutim, nakon dan ili dva, De Gol ga je pomilovao. Razgovarao sam kasnije o tome sa čovjekom koji je u francuskom Ministarstvu spoljnih poslova bio zadužen za Balkan. "Gospodine, Francuska nikada ne može opravdati Petenovu saradnju sa njemačkim okupatorom" - rekao mi je obrazlažući zbog čega je slavni maršal, prije pomilovanja francuskog predsjednika, ipak morao biti osuđen. Bilo mi je žao kada sam napustio Pariz, ali - moralo se. U Beogradu me je čekao novi posao. Postavljen sam za pomoćnika Aleksandra Rankovića i bio zadužen za sve. TN: Šta to znači? KAPIČIĆ: OZN-a, prethodnica UDB-e, bila je svemoćna, imala ogromne oči i uši, pratila sve... Cjelokupno društvo je podijelila na sektore: jedni su bili zaduženi za crkvu, drugi za četnike, treći za manjine, za privredu, diplornatiju... U OZN-i sam bio "djevojka za sve". TN: Šta vam je bio glavni zadatak? KAPIČIĆ: Bilo ih je u to vrijeme mnogo. Jedan od glavnih je bilo i hapšenje Draže Mihailovića.30 OZN-a je u martu 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio lično Alaksandar Ranković. Prethodno je srpska OZN-a uhapsila Nikolu Kalabića, Mihailovićevog zamjenika, čovjeka 69

30 Mihailović Dragoljub Draža (1893-1946) Ivanjica, Srbija; pješadijski oficir


kome je četnički vođa bezgranično vjerovao. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže. TN: Kako je OZN-a došla do Nikole Kalabića? KAPICIC: Na prevaru. OZN-a je imala neke informacije o njegovom kretanju, pratila ga je, namamila i uhapsila. Kalabić je odmah pristao da saraduje. Odlučili smo da jedan broj pripadnika srpske tajne policije, zajedno sa Kalabićem, po svaku cijenu ubacimo medu četnike. Bilo nam je veoma važno da Dražu Mihajlovića uhvatimo živog. Moj zadatak je bio da, kao Rankovićev pomoćnik, odem u Višegrad i kontrolišem akciju. Prerušio sam se u šefa lokalne meteorološke stanice. TN: Zašto baš to? KAPICIĆ: Činilo nam se da bi to moglo da bude najmanje upadljivo. Nosili smo nekakve žice, kablove, stalno nešto, kao, mjerili, premjeravali... Ustvari, kada su se naši momci ubacili medu četnike, putem radio veze i u saradnji sa vojskom, pratili smo šta se događa u štabu Draže Mihailovića. Kalabić se sa momcima iz OZN-e već nalazio na Bijelom brdu, na granici sa Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su sa nama sarađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić, koji, izgubivši vezu sa glavnim štabom, na sve načine pokušava da pronađe Mihailovića. Kada je Nikola Klabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici moraju da se organizuju, da krenu u gerilsku borbu... Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donio je odluku da četnici krenu prema Srbiji. Akcija je krenula u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u "marici" bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola. TN: Šta ste mu rekli? KAPIČIĆ: Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Uzicu bili stali da ručamo. "Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?" - pitao sam Dražu.


"Neću ništa, hvala vam" - odbio je. TN: Kako je Draža Mihailović djelovao? KAPIČIĆ: Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna.31 Tito je bio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića: "Druže Marko, stigao sam!" "Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!" - pitao me je. Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje. TN: Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću? KAPIČIĆ'. Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici... Pored Draže je stajao naš oficir, koji ga je pazio, da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Krcun Penezić je bio u Novom Sadu. Kada je stigao, u njegovom kabinetu smo se ponovo okupili Ranković, Krcun, Draža Mihailović sa policajcem koji je za njega bio zadužen i ja. "Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome 31 Penezić Slobodan Krcun (1918-1964) Uzice, Srbija; ratni politički komesar 2.

71


zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!" Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović. TN: Pratili ste suđenje? KAPIČIĆ: Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: "Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!" TN: Kako to mislite: šta će reći Srbija? KAPIČIĆ: Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije... Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju... TN: Kako na to gledate? KAPIČIĆ: Kao na sistematski pokušaj falsifikovanja isto-rije... TN: Ipak, da li je tačno da 1941. Srbi nijesu baš masovno prilazili komunistima i partizanima? KAPIČIĆ: Tačno je da partizanske jedinice, u odnosu na broj stanovnika, nijesu masovno popunili Srbi iz tzv. uže Srbije. Bilo je Srba iz Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Vojvodine... Ali, bez obzira na to, Srbijanci su brojnost nadoknađivali neizrecivim junaštvom. TN: Zašto Srbi iz uze Srbije nijesu tako masovno prilazili partizanima? KAPIČIĆ: Ne zaboravite da su Beograd i Srbija bombardovani 6. aprila 1941; Hrvatska i Bosna nijesu. Drugo, Srbija je dala ogromne žrtve tokom Prvog svjetskog rata, tako da su rane još uvijek bile svježe. Treće, s obzirom na to da je Šumadija postavila neke od stubova srpske države- od dinastije, crkve i vojnih struktura - taj kraj nije bio baš najpogodnije tlo za propagiranje komunističkih ideja.


Ali, uprkos tome, ne smijemo zaboraviti ili negirati srpske žrtve i ulogu Srbije u Drugom svjetskom ratu. A upravo je to na djelu. Počelo je borbom protiv komunizma, a završilo poništavanjem antifašizma. Poništili su 27. mart, dan kada je cio Beograd vikao: Bolje grob nego rob! Ko je još u Evropi tako nešto uzvikivao?! Niko! To je bila hrabrost, datum koji bi svaka zemlja slavila! E, oni su to poništili!... Poništili su i 29. novembar, preimenovali ulice koje su nosile imena velikih srpskih heroja i antifašista, pa nije ni čudno što danas pokušavaju da rehabilituju Dražu. TN: Kažete da je počelo borbom protiv komunizma. Zašto? KAPIČIĆ: Eh, da znate... Mnogi od tih velikih "antikomunista" su vrlo lijepo sarađivali sa nama... .J TN: Sa kim? KAPIČIĆ: Sa nama, sa UDB-om! Osim toga, rijetko je ko od njih, dok je Tito bio živ, protestovao. Ćutali su ili sarađivali. Zato danas žele da ponište taj period. A ima nas koji smo neke od tih "antikomunista" i "disidenata" - iz Crkve, Akademije, raznih udruženja - zapamtili kao veoma kooperativne saradnike. TN: Znate li gdje je strijeljan Draža Mihailović? KAPIČIĆ: Ne znam. Rekao sam vam da sam Dražu doveo ne u Rankovićevu, nego u kancelariju Krcuna Penezića. To znači da je, osim hapšenja, sve ostalo bila isključivo nadležnost srpske UDB-e. Savezna UDB-a se u tu stvar nije dalje miješala. Poslije hapšenja Draže Mihailovica, dobio sam naređenje da odem u Crnu Goru. TN: Postavljeni ste za ministra unutrašnjih poslova? KAPIČIĆ: Morao sam da obavim neke stvari. "Četitri stotine i osamdeset bandita hara Crnom Gorom, idi i dovedi to u red", rekao mi je Ranković. Otišao sam, nerado.


TN: Zašto nerado? KAPIČIĆ: Nijesam želio da se sukobljavam sa Crnogorcima, znao sam kakvi smo. Zatvori su bili prepuni ljudi koji su pomagali tzv. škripare, četnike koji su se još krili po šumama. Čim sam stigao, donio sam ukaz i oslobodio pet stotina ljudi. TN: Četničkih jataka? KAPIČIĆ: Nijesu svi bili jataci. Javno smo pozvali četnike da se predaju i obećali im pravedno suđenje. TN: Jesu li povjerovli u to vaše "pravedno suđenje"? KAPIČIĆ: Jedan broj njih koji se predao, jesu. Međutim, ostala je zelenaška grupa Krsta Popovića, dvanaest Mandićevih četnika na Sinjajevini, dvije manje grupe u Crmnici i Grblju... Negdje početkom 1947, iz Kolašina mi je stiglo pismo u kome me obavještavaju da je Mandićeva grupa na Vratlu, na Sinjajevini, ubila pet vojnika KNOJ-a. Bio sam bijesan, pa sam istog trenutka krenenuo prema Kolašinu. Kada sam stigao, već je bila pala noć. Kolašinski udbaši - Marko Katnić je bio komandant KNOJ-a - ispričali su mi šta se desilo.


"Dobro" - prekinuo sam ih nervozno - "idem gore da pogledam gdje su ta djeca ubijena". TN: Gdje "gore"? KAPIČIĆ: Na Vratio! "Nemojte, druže Jovo" - odvraćali su me - "tamo je snijeg i led. Noć je, ne može se nikud. Nemate obuću." "Ne brinite!" - uzvratio sam i krenuo na Sinjajevinu. TN: Nijeste mogli da sačekate da svane? KAPIČIĆ: Bio sam takav: nestrpljiv, svojeglav... Obuo sam tri, četiri para vunenih čarapa i krenuo ka Vratlu. Nekako sam stigao do pećine u kojoj su se krili odmetnici - žena i jedanaest muškaraca. Pozvao sam ih da se predaju. Glas mi je odjekivao... Već je bilo počelo da sviće... Hladno. "Nećemo se predati", uzvratili su. "Ostaćemo ovdje do Đurdeva dana. Imamo dovoljno hrane, vode... Ne možete nam ništa!" A, je li, pomislih?! Vidjećemo ko ne može! Kuriru sam naredio da od Titogradskog garnizona zatraži da pošalju tri stotine kilograma ekspolziva, kako bih u vazduh digao cijelo brdo. Htio sam da ih raznesem. Kada su vojnici stigli i postavili ekspolziv... Čulo se do Ivangrada /Berane/. Brdo je bilo potpuno razoreno, ali su odmetnici nekim čudom ostali živi. Kasnije su neki od njih uhapšeni i predati vlastima u Kolašinu. TN: "Neki od njih", a ostali? KAPIČIĆ: Pobijeni su prilikom pokušaja bjekstva. TN: To je bila zvanična verzija? KAPIČIĆ: Nije zvanična; to je jedina verzija. TN: Hapsili ste i Krsta Popovića? KAPIČIĆ: Jesam. Krsto Popović je bio veliki Crnogorac, ali je želio da obnovi Crnu Goru uz pomoć fašističke Italije. TN: Sinovi Krsta Popovića su bili u partizanima? 75


KAPIČIĆ; Obojica! Krsto Popović je u Katunskoj nahiji bio ugledan čovjek i nije dozvoljavao da tamo, ma kojoj strani pripadala, padne bilo čija glava. Zato sam molio Rankovića da mi dozvoli da pokušam da ga spasim. "Radi kako misliš da treba" - odgovorio je. Krsto Popović je bio prijatelj moga oca, zajedno su bili u Gaeti i ne bih ga ubio, sve da su mi dali cijelo Cetinje! Nikada! TN: Šta ste uradili da spasite Krsta Popovića? KAPIČIĆ: Najprije sam naredio da se vojska i policija ne šalju tamo gdje se Krsto Popović krio, a onda sam mu, preko rođaka i jataka, poslao poruku da se preda: "Recite Krstu Popoviću da ga Jovo Kapa, sin Mila Kapičića, gaetaša, i ratni drug njegovih sinova, poziva na pregovore. Sudiće mu se i dobiće minimalnu kaznu, to mu lično garantujem". Međutim, nakon nekoliko dana, Krstovi rođaci su mi rekli da ga nijesu našli, ali da su sigurni da nam se neće živ predati. TN: To je bila poruka? KAPIČIĆ: Naravno. U martu 1947, poslao sam Veljka Milatovića, Mihajla Šara Brajovića i Raka Mugošu na mjesto na kome sam znao da će se naći Krsto Popović. TN: Kako ste znali? KAPIČIĆ: O tome neću da govorim... UDB-a je sve znala! TN: Dobro, šta je bilo onda? KAPIČIĆ: Želeći da ga spasim, da mu sačuvam glavu, svoje sam najbolje ljude poslao da ga uhapse. Naredio sam im da ne pucaju. Išli su na sigurno. Međutim, kako su se bili sakrili u neko kućište i čekali, Krsto je, vjerovatno sluteći zasjedu, na njih bacio bombu. Nije eksplodirala. U tom trenutku je iz zaklona izletio Rako Mugoša. Krsto je zapucao i krenuo da bježi. Mladi oficir UDB-e, Rako Mugoša, pao je mrtav... Onda su drugi ubili Krsta. TN: Ko je ubio Krsta Popoviča?


KAPIČIĆ: Nije ubijen jednim metkom. TN: Zašto je Krsto Popović odbio da se preda? KAPIČIĆ: Zašto?! Ludi, tvrdoglavi Katunjani!... Zato! TN: Kada ste se iz Crne Gore vratili u Beograd? KAPIČIĆ: Krajem 1947. godine. Završio sam posao. Banda je bila uništena, situacija u Crnoj Gori mirna, tako da sam bio pozvan da se vratim na pređašnju funkciju, pomoćnika Aleksandra Rankovića. Međutim, pet godina kasnije, 1952, od Rankovića sam dobio zadatak da odem u Sandžak i uhapsim Boža Bjelicu, koji nam je u to doba pravio velike probleme. TN: Prije nego se pridružio četnicima, Bjelica je bio partizan? KAPIČIĆ: To sam čuo, ali, osim da je veliki zlikovac, o njemu ništa drugo nijesam znao. Bjelica je imao bandu odmetnika koja je ubijala ljude, zastrašivala ih, maltretirala... Posli je surovogubistva Marinka Golubovića, jednog od naših najuglednijih ljudi i njegovog sina, otišao sam u Sandžak da nađem Boža Bjelicu. TN: Kako je Golubović ubijen? KAPIČIĆ: Sa svojim odmetnicima, Bjelica je upao u kuću Marinka Golubovića. Ubio ga je tu, na licu mjesta. Vidjevši mrtvog sina, Golubovićeva majka je ustala, uzela konop i objesila se. A Božo Bjelica je sjedio, pušio i sve mirno posmatrao. Pobijesnio sam kada sam to čuo! Organizovao sam grupu sa kojom sam išao od kuće do kuće i ispitivao ljude šta znaju o Bjelici. U kućama seljaka koji su mi bili sumnjivi ostavljao bih po dva oficira UDB-e, naredivši im da prate šta će se događati. Domaćinu bih zaprijetio da će, ako Božu Bjelici oda da su moji ljudi kod njega u kući, snositi posledice. TN: Kakve? KAPIČIĆ: Onakve kakve takvo djelo zaslužuje... Čuo sam da Bjelica u selu ima ženu kod koje povremeno svraća. I u njenoj sam kući ostavio dva oficira, tražeći od nje da sarađuje sa UDB-om. Obećao sam joj sve: državnu penziju, stan u Beogradu, imanje u Vojvodini... Sve što bi htjela... 77


Božo Bjelica je jedne noći konačno zakucao na njen prozor. Žena je najprije probudila oficire, a onda otišla da vidi ko je. Otvorila je prozor i krenula da razgovara sa Bjelicom. Rukom je bila naslonjena na štok. Oficir se prikrao, provukao cijev od puške kroz prostor između ženinog lakta 1 stoka i... opalio. Božo Bjelica je ostao na mjestu mrtav.


TN: Je liga ubio Đorđe Nešić? KAPIČIĆ: Mislim da nije on. Ubio ga je jedan od dvojice koje smo ostavili u kući te žene... Ne sjećam se imena, ali ne, nije Đorđe Nešić. Znao bih da jeste. Mada, to se nikada ne govori. TN: Šta se desilo sa ženom koja je pomogla da dođete do Boža Bjelice? KAPIČIĆ: Odbila je sve što sam joj ponudio. Živjela je sa svekrom, sama... Jednoga dana je otišla na pijacu i... ubijena je. Nikada nijesmo saznali ko ju je ubio.

79


6. POD STALJINOV NOŽ Kao da smo ruska kolonija (1945...) - Američki avion slomljenih krila (1948) - Kućni pritvor Sretena Žujovića i Andrije Hebranga (1948) - Hebrang, to je bila greška! - Ubistvo generala Arsa Jovanovića (1948) - U zatvoru kod Boža Ljumovića (1948) - Rankovićeva riječ TN: U međuvremenu, drugi rat: Rezoluciju Informbiroa i Goli otok! KAPIČIĆ: Goli otok je mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija. Morate da znate - to je važno! - da tokom rata slavu nijesmo sticali boreći se samo protiv fašizma, nego i protiv svih vrsta okupatora. Jugoslavija je u NOB-u izgubila mnogo ljudi, bila nam je uništena ekonomija, privreda... Nijesmo mogli da dozvolimo da to bilo ko negira ili omalovažava. TN: Prije 1948. godine, šta je za vas značio Sovjetski Savez? KAPIČIĆ: Sve! SSSR je dugo bio ideal, a Staljin gotovo božanstvo. Nijesmo dovodili u pitanje način na koji je došao na vlast, a ni mnoge druge stvari koje su se tamo događale. TN: Ni Staljinove čistke, u kojima je stradao i veliki broj jugoslovenskih komunista ?! KAPIČIĆ: Slušali smo o tome, ali... Sovjetski Savez je bio uzor u smislu antifašizma, otpora Hitleru, ali i u smislu socijalističkog sistema. TN: Kako ste reagovali kada su 1939. Pakt o nenapadanju izmedju SSSR-a i Njemačke potpisali dvojica ministra spoljnih poslova, Molotov i Ribentrop? KAPIČIĆ: Nije nam bilo drago, ali smo pokušali da opravdamo Staljinovu odluku. Mislili smo - ne bi to Staljin radio tek tako; mora da je to u interesu svih nas. Nemojte zaboraviti da je i politika velikih zapadnih sila doprinijela da SSSR sa Njemačkom potpiše taj dokument. Dugo je stavljan znak jednakosti između Staljina i Hitlera; dugo su se saveznici, misleći da će Njemačka najprije napasti Sovjetski Savez, držali pasivno. Bez obzira na pakt, Staljin je u to vrijeme bio božanstvo i do kraja Drugog svjetskog rata sa SSSR-om smo imali najbolje odnose. Tito je, uz najveće počasti, bio u posjeti Moskvi. Ipak, na kraju se pokazalo da je Jugoslavija smetala Rusima. Bili smo drugačiji u odnosu na ostale zemlje istočne Evrope koje su bile pod Staljinovom čizmom. TN: Po čemu se Jugoslavija razlikovala od ostalih zemalja istočnog bloka? KAPIČIC: Bili smo samostalni, krvlju se izborili za svoju državu... Na drugoj strani, Staljin je zemljama istočnog bloka diktirao i sistem i način života i način rada partije...


TN: Kako se Tito usudio da se suprotstavi Staljinu? Na šta se oslanjao, na koga je računao? KAPIČIĆ: Tito je bio izuzetna ličnost, harizmatični voda, hrabar čovjek... Nije želio da se svađa sa Rusima, ali nije dozvoljavao da nas bilo ko izjednačava sa Mađarskom, koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani fašističke koalicije. Od svih, pa i od SSSR-a, Tito je zahtijevao da nas poštuju. Osim toga, naše su ratne rane te 1948. godine još uvijek bile svježe, a mi opijeni sopstvenom pobjedom. TN: U otporu Staljinu, imali ste pomoć ili podršku sa Zapada? KAPIČIĆ: Vodili smo borbu i na tom planu. Kada su krenuli napadi, Milovan Đilas je otišao u London, a Koča Popović u Sjedinjene američke države. Englezi su Đilasu rekli da će nam pomoći, ali da sa Staljinom zbog nas neće ulaziti u rat. Bili smo zaista u nezavidnom položaju: sa jedne strane smo tretirani kao ruska kolonija, a sa druge nas je Staljin nazivao imperijalističkim špijunima. Usput, kada već govorimo o međunarodnom statusu Jugoslavije, nemojte zaboraviti da se prije sukoba sa SSSR-om dogodio incident zbog koga nas Amarikanci umalo nijesu bombardovali. TN: Mislite na rušenje američkog aviona 1948. godine? KAPIČIĆ: Tako je. Oborili smo američki avion, što je shvaćeno kao neprijateljski akt protiv SAD. Američka štampa je bila ogorčena, pozivala svoju vladu da na Jugoslaviju baci atomsku bombu. Tito je bio van sebe. Pozvao je Danila Lekića, komandanta korpusa, na odgovornost. T7V; Zašto ste uopšte srušili američki avion? KAPIČIĆ: Avion je zaista bio ušao u vazdušni prostor Jugoslavije i oboren je iznad Slovenije. Tačno je - nijesmo baš morali da ga rušimo, ali... Znate kako je... Osjećali smo se moćno... Osim toga, bili smo veoma bliski sa Staljinom, koji nas je stalno huškao protiv "imperijalističkog Zapada". TN: Šta je prethodilo Rezoluciji Informbiroa? KAPIČIĆ: Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu. Iz Moskve je u početku slao tzv. savjetnike, koji su kontrolisali jugoslovensku ekonomiju, privredu, spoljne poslove, vojsku i SSSR-u o tome slali izvještaje. Savjetnici su nas kritikovali zbog toga što "idemo u kapitalizam", što smo uveli Narodni front, što nam Partija nije jača, što u svojim redovima imamo ljude koji su, navodno, agenti Zapada... Ponašali su se kao da smo njihova gubernija. Na Titovu adresu su iz Moskve stigla dva pisma - prvo, 27. marta 1948, a drugo, još žešće, 4. maja iste godine. Bio je optužen da služi imperijalizmu, da je odustao od


komunističke partije... Nakon toga, Tito je 19. maja pozvan u Bukurešt, na sjednicu Informacionog biroa komunističkih partija (Informbiro). TN: Kakva je bila jugoslovenska reakcija? KAPIČIĆ: Osim Andrije Hebranga i Sretena Žujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi smo bili u šoku.32 Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja. Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož! TN: Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom? KAPIČIĆ: Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je Rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv "slugu imperijalizma". Rezoluciju IB-a, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, "Borba" je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti. TN: Taj odgovor je pisao Milovan Đilas? KAPIČIĆ: Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst. 32 Hebrang Andrija (1899-1949) - Uzlovac, Virovitica, Hrvatska; član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) od osnivanja (1919); na političkoj robiji dvanaest godina (1929-41); kooptirani član Politbiroa KPJ (1942, član Politbiroa sa najdužim partijskim stazom); u februaru 1942. uhapšen od ustaške policije; iz ustaškog zatvora u Staroj Gradiški oslobodan razmjenom zarobljenika (oktobar 1942); politički sekretar CK KP Hrvatske (1942-44); ministar industrije u prvoj vladi FNRJ. TN: Šta je bio Hebrangov i Žujovićev stav? KAPIČIĆ: Da se prihvati kritika, tj. da se uradi ono što je od nas tražio Staljin. Kasnije su obojica bila izbačeni iz Partije i zatvoreni u vilu kod Sremskih Karlovaca. Bila je to neka vrsta kućnog pritvora. Išao sam da ih obiđem... TN: Slao vas je Aleksandar Ranković? KAPIČIĆ: Naravno. Tražio je da odem kod njih, saopštim im da su isključeni iz Partije i da će, ne budu li se pokajali, biti uhapšeni. Žujović je bio ugledan, hrabar čovjek, član Vrhovnog štaba, tokom rata jedan od dvojice najznačajnijih Srba. Tek što je bio započeo štrajk glađu. "Crni, zašto štrajkuješ glađu?" - krenuo sam oštro. "Ko te je tjerao da ustaješ protiv Tita i Partije? Zar nijesi zajedno sa njim stvarao Jugoslaviju? Kako te nije sramota?! Bio si dobar čovjek i ostani takav do kraja. Prekini štrajk, napiši Titu pismo i pokaj se. U suprotnom, bićeš uhapšen".


TN: Šta vam je odgovorio? KAPIČIĆ: "Jovo, donio si mi crne vijesti" - rekao je uhvativši se za glavu. "Ali, ako je tako, napisaću Titu pismo". TN: Kako je reagovao Andrija Hebrang? KAPIČIĆ: Nije želio da razgovara... Čitao je knjigu. Rekao sam mu isto što i Žujoviću. Bio je vrlo nadmen i arogantan čovjek.


"Dobro, hvala" - rekao je, ne pogledavši me. Odbio je da napiše pismo Titu. TN: Tada ste prvi put sreli Andriju Hebranga? KAPIČIĆ: Ne, sreli smo se u Dubrovniku 1947. godine, tokom zvanične posjete predsjednika Poljske, Boleslava Bjeruta. Domaćin predsjednika Bjeruta u Hrvatskoj bio je Andrija Hebrang. U ime Crne Gore, bio sam zadužen da "preuzmem" poljskog predsjednika. Tokom svečanog, oproštajnog ručka u Dubrovniku, Hebrang me je iznenadio: "Zašto vi Crnogorci uvijek visite o Srbiji?" - upitao me je. Bilo mi je neprijatno. Nijesam odgovorio. U Sremskim Karlovcima sam poslednji put vidio Andriju Hebranga. TN: Zašto je Andrija Hebrang kasnije stavljen u nadležnost srpske UDB-e? Zar nije bilo logično da bude pod saveznom ili hrvatskom? KAPIČIĆ: Ne znam, to je bila greška. Da je "slučaj Hebrang" bio u nadležnosti savezne UDB-e, vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije. TN: U kom smislu drugačije? KAPIČIĆ: Prema njemu bismo se, siguran sam, drugačije odnosili; ne bismo ostavljali prostora za različite sumnje koje su ostale do danas... Inače, republičke UDB-e su bile nezavisne. TN: Koliko nezavisne? KAPIČIĆ: Premda je odnos savezne i republičkih UDB-i više bio odnos međusobne saradnje, republičke službe su imale izvjesnu autonomiju. Osim kada su u pitanju bili poslovi od zajedničkog, odnosno jugoslovenskog interesa, Rankovič se gotovo nije miješao u njihov rad. TN: Ko je konkretno vodio "slučaj Hebrang"?


KAPIČIĆ: Milorad Milatović, pomoćnik Krcuna Pe-nezića, ministra srpske policije. On ga je saslušavao. Informacija da je Hebrang u zatvoru izvršio samoubistvo objavljena je kasnije u Milatovićevoj knjizi.33 Pričalo se da je Andriju Hebranga ubila policija... Ne vjerujem da je to tačno. TN: Zašto ne vjerujete?Kako neko može izvršiti samoubistvo objesivši se o nepostojeći radijator?! KAPIČIĆ: Ako čovjek odluči da se ubije, ne možete ga u tome spriječiti. Uostalom, to nije ni vaša, a ni moja stvar; nijesmo bili tarno... TN: Ali, kako onda tvrdite da Hebrang nije ubijen? KAPIČIĆ: Ne tvrdim. Tako su mi rekli. TN: Ko vam je rekao? KAPIČIĆ: Upravnik zatvora, Pavle Baljević, bio je moj prijatelj. "Ubio se" rekao mi je. Da li je od mene nešto krio, ne znam. Pitao sam i Milat-ovića. "Jovo, dodijalo mu je. Ubio se!" - tvrdio je i Milatović. Ne znam, sa tim nijesam imao posla. TN: Da li je bilo teško ljudima objasniti kako je to 33 Milatović Milorad Mile (1917-1998) - Valjevo, Srbija; pravnik; islednik i Andrije Hebranga; autor sporne knjige (i u pogledu autostva) "Slučaj Andrije Hebranga" (1952); ambasador FNRJ/SFRJ. Staljin, od polubožanstva, kako ste ga opisali, odjednom postao najveći neprijatelj? / KAPIČIĆ: Užasno teško! U Partiji su počela stravična kolebanja, teški lomovi. Kroz Goli otok je prošlo više od 16 OOOJjudi! TN: Mnogi izvori tvrde - 31 000 ljudi! KAPIČIĆ: Ne, nego million! To su_laži gluposti. Kao da i 16 000 nije dovoljno, pa moraju da dodaju! Mnogi funkcioneri na položajima, bivši partizani, dugo nisu mogli da shvate šta se događa. Protiv nas su bile sve komunističke zemlje, ali i 85


komunistička partija Francuske i Italije. Bili smo sami. Bili smo ljuti, razočarani i spremali smo se za rat. TN: Protiv koga? KAPIČIĆ: Protiv Sovjetskog Saveza. Desetine ruskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadnu Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu. Očekujući ruske tenkove, po Vojvodini smo bili iskopali rovove u kojima su ruske vojnike čekali naši momci. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granicama. Nažalost, bilo je i drugačijih primjera. Jedan od najvećih skandala izbio je kada su armijski vrh, generali Kada Petričević, zamjenik načelnika političke uprave JNA, Arso Jovanović, načelnik Vojne akademije i pukovnik Vlado Dapčević, inspektor pješadije, pokušali da, pobjegnu u Rumuniju.34 ---------------v 34 Dapčević Vladimir (1917-2001) - Cetinje, Crna Gora; komandir čete u Lovćenskom bataljonu 1. proleterske brigade (1942); komesar 7. krajiške brigade (1943); komesar Oficirske škole pri Vrhovnom štabu (1944); komesar 10. divizije (1944); načelnik Uprave JNA (1947/48); pukovnik JNA; u jugoslovenskim zatvorima 21 godinu (1948-56, 1975-88); u emigraciji 19 godina (1958-75; 1988-90).


TN: Arso Jovanović je te noći ubijen. KAPIČIĆ: Ubijen je kod granice sa Rumunijom. Bježeći prema Rumuniji, njih trojica naletjeli su na policajce koji su u mraku mislili da je riječ o sitnim prestupnicima, lovokradicarna. Pokušali su da ih zaustave, ali kada su ovi odbili da se predaju, policajci su pucali i ubili Arsa Jvanovića. Kada Petričević i Vlado Dapčević su pobjegli. Petričević se vratio u Beograd, gdje je i uhapšen. Vlado Dapćević se jedno vrijeme krio po Banatu, kasnije u Beogradu, ali je uhapšen prilikom pokušaja prebacivanja u Mađarsku. Ranković mi se tog jutra javio i saopštio mi šta se desilo. Tražio je da preduzmem sve mjere, da aktiviram Gardu, vojsku i policiju i da iz pravca Pančeva blokiram ulaz u Beograd. TN: Zašto je to od vas tražio? Zar to nije bio posao vojske? U pitanju su bili ljudi iz vrha JNA. KAPIČIĆ: Upravo zbog toga. Ako je bijeg iz zemlje pokušao vojni vrh, šta smo mogli da očekujemo od običnih oficira?! Prije njih, general Pero Popivoda, zamjenik komandanta ratnog vazduhoplovstva, takođe Crnogorac, oteo je mali avion i pobjegao u Rumuniju. Takvih je slučajeva bilo mnogo u svim institucijama, izuzev u UDB-i. TN: Nećete valjda da kažete da je UDB-a bila poslednja odbrana Jugoslavije?! KAPIČIĆ: Hoću, baš to ću da kažem! Jedino u vrhu UDB-e nije bilo ljudi koji su izdali zemlju. Zato je Ranković vijest o skandalu generala javio meni. Kako bismo blokirali eventualni ulaz pobunjenika iz Banata u Beograd, morali smo da zatvorimo Pančevački most. Nijesmo tačno znali koliko ih je. S obzirom na to da je i sa banatske strane tenkovskom jedinicom komandovao Crnogorac, prijetila je opasnost da pobunjenici udu u Beograd i naprave čudo. TN: Koji Crnogorac? KAPIČIĆ: Dukljan Vukotić.


U odnosu na broj stanovnika, na Golom otoku je bilo najviše Crnogoraca. 77V; Ko je sve od visokih crnogorskih funkcionera bio na Golom otoku? KAPIČIĆ: Mnogo njih! Kada sam drugi put obilazio Goli otok, sjećam se da sam vidio Boža Ljumovića, jednog od najstarijih komunista, divnog čovjeka. Pitao sam ga kako je. "Dobro sam. Otišao sam za svojim idealima" - odbrusio je"Ovaj je najgori!" - rekao mi je kasnije stražar. Božo je bio zagrižen. Da je mogao, za Staljina bi zapalio i Tita i sve što smo zajednički stvorili. Bez obzira na to, naredio sam da se pošalje u bolnicu i zadrži na liječenju mjesec ili dva. Mnogo godina kasnije, sreli smo se slučajno na beogradskom aerodromu. Prišao mi je, skinuo šešir. "Hoću da ti zahvalim što si mi spasio život" - rekao je i prošao. TN: Da li je tačno da ste Boža Ljumovića, prije njegovog odlaska na Goli otok, i lično pokušali da ubijedite da se odrekne Staljina? KAPIČIĆ: Tačno je. Božo Ljumović je bio istaknuti partijski funkcioner, ugledan čovjek i za njega smo se morali boriti. TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Ranković je Svetislavu Ćeću Stefanoviću i meni rekao da odemo u Centralni zatvor i razgovaramo sa Bozom Ljumovićem. Pavle Baljević, upravnik zatvora, doveo je Boža... Iako je imao pedesetak godina, Božo je izgledao kao starac. Oronuo, nekako slomljen... Rekao sam mu zašto smo došli, ko nas je poslao. "Nije trebalo da dolazite, da mi držite predavanja! Posebno ti" - obratio mi se. "Inače, ne slušam što govorite!" "Božo" - nijesam odustao - "prijatelji smo, poštujem te... Naučio si me da budem komunista i hajde da prekinemo ovu raspravu! Došao sam da ti predložim da se povučeš, da ideš kući. Znaš da bi tvoj odlazak na Goli otok i za nas i za tebe bila velika bruka. Kolebaš se"... TN: Da li se zaista kolebao? 88


KAPIČIĆ: Nije, ali sam morao da pokušam da ga nekako slomim. "Vidiš li, Božo, šta Staljin radi svim zemljama koje je zgazio svojom čizmom?! Pusti ga, tvoja zemlja je Jugoslavija! Za nju si se borio." "Jovo, pošto si već takav stručnjak za spoljnu politiku, da ti kažem: ako za interes SSSR-a i Staljina treba da sagori cijela zemljina kugla, neka sagori; ne bih prstom mrdnuo!" - uzvratio je. "Je li tako, Božo"?! - pitao sam ljutito. "Tako je, Jovo!" "E, onda ćeš ići na Goli otok, pa sagorijevaj!" - rekao sam i izašao. TN: Osim Boža Ljumovića, jeste li još nekoga pokušali da ubijedite da se odrekne Staljina? KAPIČIĆ: Jesam. Bilo mi je žao mnogih. Kasnije, kada sam odlazio na Goli otok, nekima od njih sam i pomogao. Među njima i Kadi Petričeviću. Poslao sam ga kod Veselina... TN: Veselina Bulatovića, takođe Crnogorca, upravnika Golog otoka? KAPIČIĆ: Da, kod njega sam ga poslao... TN: Da li je logoraš imao pravo da traži prijem kod upravnika? KAPIČIĆ: Svaki zatvorenik je imao to pravo. Šta vi mislite?! Kada Petričević je otišao kod Bulatovića i, po mojoj preporuci, dobio mjesto šefa zatvorske čitaonice. Čeda Iličkovića, uglednog Cetinjanina, hrabrog i humanog čovjeka, šefa saniteta Treće divizije, poslao sam na rad u medicinsku ambulantu, što mu je koliko toliko olakšalo boravak u zatvoru... A sjećam se i Mirka Živkovića... Bio mi je školski drug i cimer sa studija. Nikada nije bio istaknuti komunista, pa sam mislio da ga pustim na slobodu uz uslov da napiše izjavu u kojoj bi potvrdio da niti je bio, niti ima ikakve veze sa IB-om. ,,E, neću, Jovo, pa kada bi mi kosti ovdje ostale!" - rekao mi je. TN: Ostao je? KAPIČIĆ: Ostao. Lud čovjek!...


Oslobodio sam i dvadesetak Cetinjana, među kojima je bio reditelj Milo Đukanović. Sa njim sam kasnije postao prijatelj. TN: Po kom kriterijumu ste oslobađali te ljude?

90


KAPIČIĆ: Neke sam odranije poznavao, sa drugima sam razgovarao... 77V; Bili ste svjesni da od vas zavisi nečiji život? KAPIČIĆ: Iako vam možda danas tako izgleda, vjerujte da na te stvari nijesam gledao na taj način. Tačno je da sam mogao da odlučim i o tome da li će neko ostati na Golom otoku ili će ići kod žene i djece, ali ne o svima. Nijesam mogao da oslobodim one koji su napravili neki težak prekršaj, kovali zavjeru ili pobunu protiv Tita... U tom smislu, moja je vlast ipak bila ograničena. TN: Da li ste imali neke posledice zbog toga što ste te ljude oslobodili? KAPIČIĆ: Ne, ali sam imao problema zbog toga što sam tražio da se iz zatvora oslobodi moj brat od tetke, Vukale Stojanović. TN: Zbog čega je bio uhapšen? KAPIČIĆ: Rečeno mi je da se izjasnio za Staljina. Vijest o Vukalovom hapšenju saznao sam odmah nakon Titovog govora na Petom kongresu KPJ u Topčideru, koji je, bez obzira na to što je sukob sa SSSR-om već bio počeo, Tito završio riječima - Živio Staljinl Sjećam se da mi je u pauzi prišao Vlado Dapčević: Jovo, ovo je sve propalo!" - rekao je. Gledajući da se izvučem i da nekako pobjegnem od Vladovih provokacija, naletio sam na poznanika iz UDB-e koji mi je rekao da je Vukale uhapšen kao rezervista u kasarni u Nišu. TN: Kako ste reagovali? KAPIČIĆ: Zaledio sam se. Bilo mi je teško, ali ne zbog toga što sam žalio Vukala; braća smo, ali nikada sa rodbinom nijesam bio pretjerano blizak... Žalio sam sebe. 77V: Zašto - sebe?! KAPIČIĆ: Zato što je sumnja mogla da padne i na mene.


Čim je završen Kongres, pozvao sam generala Voja Kovačevića, komandanta Niskog korpusa i zamolio ga da vidi o čemu se radi. Nakon nekoliko dana, Vukale je oslobođen. Došao je u Beograd da mi zahvali na pomoći, pokunjeno, suznih očiju se kleo da nije kriv... Ali, posli je pet, šest dana, Božo Begović, šef Odsjeka za IB, javio mi je da je grupa predvođena Vukalom Stojanovićem prebjegla u Rumuniju. TN: To je bio ozbiljan problem? KAPIČIĆ: Zbog takvih su stvari letjele glave! Odmah sam pozvao Rankovića: „Druže Marko, molim te da me primiš. Hitno je". „Nemoj, Jovo, molim te. Kraj je radnog vremena, ostavi za sjutra" pokušao je Ranković da odloži. Osjetivši po mom insistiranju da je u pitanju nešto jako važno, ipak me je pozvao da dođem kod njega u kabinet. Objasnio sam mu o čemu se radi. Ranković se zamislio. Šetao je sa jednoga na drugi kraj sobe. „Slušaj me sad dobro, Jovo: da si oslobodio stotine takvih gadova, mi ćemo ti oprostiti. Nije to tvoja greška. Nemoj da brineš, idi kući!" - rekao mi je. TN: Jeste li ipak brinuli? KAPIČIĆ: Nijesam. Znao sam šta znači Markova riječ.

92


7. NAJVEĆA ŽRTVA GOLOG OTOKA

Uloga Miroslava Krleže - Tri puta na Golom otoku * S Rankovićem u logoru u Bileći - Aušvic je bio hotel u odnosu na IB-logor u Staroj Gradiški - Protivnost Veljka Mićunovića - Ranković o golootočanima: "Onda ću ih sve pobiti!" - Goli otok kao banja Igalo - Vlado Dapčević na Golom otoku: "Neću da me Šaban /Tito/ oslobađa!" * Crnogorski IB-užas Sava Joksimovića i "crnogorsko pitanje" Aleksandra Rankovića TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok? KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren: „Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvamerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bi mogli da smjestimo naše IB-eovce".35 TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome? KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu. TN: Nijeste to neposredno čuli? KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera... TN: Zato vas i pitam!? 35 Krajačić Ivan Stevo (1906-986) - Nova Gradiška, Hrvatska; član KP) (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Blakan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj. Krleža Miroslav (1893-1981) - Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac. Augustinčić Antun (1900-1979) - Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugolovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943). KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem. Na Goli otok sam otišao sa profesorom geologije... TN: Kojim profesorom? KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Međutim, profesor je utvrdio da golootički rnermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu. 93


TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera? KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu. Osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske. TN: Tamo nije bilo civila? KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost. TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili? KAPIČIĆ: Jesam. Sa Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju: "Tito - Marko! Tito - Marko!.." "Pogledaj kako me dočekuju" - rekao mi je tiho Ranković - "a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili". Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški. TN: Zašto su vas tamo poslali? KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima... Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu... Razbacane kible sa izmetom, prljavština... Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika. "Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje" - htio je da se dodvori. "Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!" - vikao sam. "Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćeli je i ukinuli sve kaznene mjere". Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću. TN: Ako ste vidjeli taj "jugoslovenski Aušvic", jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli? KAPIČIĆ: Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak...


TN: Kad su vojni IB-eovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri recimo, Vlado Dapčević/ Kada Petričević - robijali na Golom otoku? KAPIČIC: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku. Za razliku od onih sa Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud. TN: Šta to znači? KAPIČIC: Znači da se civilima-golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni "administrativnom mjerom". TN: Ko je izricao administrativnu mjeru? KAPIČIC: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje... Osumnjičenom je odmah izricana administrativna mjera - zvanično nigdje evidentirana kao kazna - i on je automatski odvođen na Goli otok. U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere... TN.Ko? KAPIČIC: Veljko Mićunović, na primjer... TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji. KAPIČIC: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se tzv. IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio. 77V: Kako ga je "umirio"?! KAPIČIĆ: "Ne brini!" - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. "Kažnjenici će u logor ići administrativnom merom, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani" TN: Ostajali su mnogo duže od tih "mesec ili dva"... Da ne govorimo o načinu na koji su "prevaspitavani"! KAPIČIĆ: Sačekajte! "Administrativna mjera" jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže! TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve? 95


KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je sa ostalima?! TN: Aleksandar Ranković je rekao - polovina nevinih! KAPIČIĆ: Ne, ne... Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! Sa naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan... To je laž! TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio. KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lazovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik. "Da li je istina" - javio se odmah da mi postavi pitanje, "da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!" Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik. Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao. "Nijesam" - rekao je - "ali sam čuo". "Gospodine Mihajloviću, to nije tačno" - uzvratio sam. "Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, medu zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!" Zanijemio je. Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok. 7W: Molim vas... Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku. KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore... TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe... KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju sa nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča... Inače, svaka nova grupa zatvorenika koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe "toplogzeca'. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčali pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, udarali nogom u zadnjicu, udarili im po koji šamar... To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučlćr^atvorenike. Svega stotinu njih je


upravljalo logorom!... Ĺ ta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na

97


svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni. TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite? KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće... Zašto da sprečavamo?! TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su - ljudi! KAPIČIĆ: Ali su se okrenuli protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju... Tačno je: bili su sa nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome sa kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili. TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu... Kada sam drugi put otišao na Goli otok, najprije sam obišao svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor. TN: Šta ste im rekli? KAPIČIĆ: "Naša država" - rekao sam - "za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sam to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši". Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar... Da, bojali smo ih se! Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora sa Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu. "To nijesu ljudi sa ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka... šta sa njih više hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!" - pitao sam.

98


"Onda ću ih sve pobiti" - odgovorio je Ranković. "Morarn! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju". Bilo je "biti ili ne biti" strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona. TN: Razumijem argument o ugroženosti, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima! KAPIČIĆ: Goli otok jeste patnja i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo policijske torture... TN: Ne odustajete!? KAPIČIĆ: Ne odustajem! Goli otok nije bio mućilšte!... Zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Ništa! _ T7V; Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu KardeIjuP6 KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju... 36 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979) - Ljubljana, Slovenija; član KP} (1928); član Politbiroa CK KP); sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac. Cosić Dobrica (1921) - Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog razbijanja Jugoslavije i Velike Srbije. Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice "Dragiša Mišović" oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine... Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu sa jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, inače sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao: "Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!"


[ sam sam se nasmijao) TN: Kažete da ste na Golom otoku bili svega tri puta, ti tamo dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo? KAP1CIC: To su mi namjestili "prijatelji" iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Mj^oievjćevi^jajristi su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih "žrtava", kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih! TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vlado Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru? KAPICIC: Samo je__bitka_za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora! Kada ga već porninjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama... Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose. TN: Šta je to značilo? KAPIČIĆ: Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali - Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas 100


počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića. TN: Zašto je to radio? KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz" nas, nego „sa" nama. Bilo mije žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju: «Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije». Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo. Bitke su se redale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mije 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat" ponovo pravi probleme. TN: Kakve probleme? KAPIČIĆ: Bio je takav - neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete. „Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu medu vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo sa mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?" -pitao me je Vlado Šćekić. «Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» - bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem». Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije. Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad - vidim, stiže Vlado. „Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili" - pokušavao je da se opravda. Tresao sam se od bijesa! «Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» - pitao sam ga narogušeno. „Vidim, Jovo". «E, ovo si ti od danas u mom životu» - rekao sam i zgazio gusjenicu.


Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu. TN: Jeste li se sreli kasnije, tokom rata? KAPICIC: Ne, ali smo se sreli kasnije, na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja. «Jedeš li, Vlado»? - pitao sam ga onako usput. «Mos li što»? „Jedem, Jovo, jedem" - odgovorio mi je, ne okrećući se. «Možeš li naći koje zrno, Vlado»? „Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!" «E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo»! - rekao sam i prošao. TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac? KAPIČIĆ: Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević - to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili - bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je brat Peka Dapčevića - da bude pušten sa Golog otoka, odbio je: "Neću da me Šaban oslobađa!" Tako je zvao Tita. TN: Morate priznati: i umro je kao Vlado Dapčević!? KAPIČIĆ: Jeste. Istina, otišao je kao Vlado Dapčević, a ne kao Pekov brat. Bilo je u njemu nečega đavolskog. Vlado je uspio da zavede, da izludi finog čovjeka, Kadu Petričevića... Svađao se sa svima... Kasnije je pisao protiv mene, napadao me, ali mu nikada nijesam odgovorio. 102


Poslednji put smo se sreli 1998, u vrijeme parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. TN: Kada ste obojica podržali Mila Đukanovića?37 KAPIČIĆ: Podržali smo Crnu Goru! Sa fotoreporterom, Vladom Crvenicom, sjedio sam u hotelu Crna Gora, kada je Vlado Dapčević prišao i sjeo za naš sto. Vjerujem da me iz daljine nije prepoznao, ali kada je već sjeo, nije imao kud. Ignorišući Vlada, nastavio sam razgovor sa Crvenkom. I Vlado je mene ignorisao. Posjedio je još nekoliko minuta i otišao. Nikada više nijesam vidio Vlada Dapčevića. Eto... To smo mi, to je Crna Gora!... I Goli otok i naši goli otoci!... I zapamtite što ću vam reći: nije Vlado Dapčević, niti bilo ko od njih... Ja sam najveća žrtva Golog otoka! TN: Kako to mislite?! KAPIČIĆ: Danas mi se pripisuje ono što nijesam radio, zašta ne mogu biti odgovoran. Taj mi je teret natovarila Crna Gora, a onda su to svi prihvatili. Ljudi mi se svete i tako liječe svoje rane... Nemam nikakve veze sa upravljanjem Golim otokom! Kada me već pitate, reći ću vam, mada to sada prvi put govorim: kada je Goli otok u pitanju, pustoš u Crnoj Gori je napravio Savo Joksimović. 38 Za razliku od ostalih jugoslovenskih republika, u Crnoj Gori je obračun sa IBovcima predstavljao doslovno politički teror, pogrom... Đukanović Milo (1962) - Nikšić, Crna Gora; član CK SKJ (1986-90); sekretar CK SK Crne Gore (1989-91); predsjednik vlade Crne Gore (1991-97, 2003-06); predsjednik Republike Crne Gore (1998-02); sada predsjednik vlade Crne Gore (2008...); odvojio se od crnogorskog vodjstva velikosrpske politike (1997) i presudno doprinio rušenju režima S Miloševića (2000) i obnovi samostalne, suverene crnogorske države (2006): 38 Joksimović Savo (1913-1980) - Berane, Crna Gora; član KPJ (1935); partizanski komandant (13. jul 1941, Berane); ministar unutrašnjih poslova NR Crne Gore; narodni heroj. 37


TN: Zašto? KAPIČIĆ: Zato što je obuhvatio sve strukture - Vladu, Skupštinu, Partiju, Ce-Ka, vojsku, obične građane... Taj teror su sprovodili UDB-a i ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, Savo Joksimović. Ljudi su hapšeni nasurnice i masovno tjerani na Goli otok. Dešavalo se da onaj ko je, ko zna zbog čega, na komšiju ili poznanika bio kivan, ode u UDB-u i prijavi ga bez ikakvih dokaza. To nije provjeravano. Ako je čovjek u doba IB-a bio potkazan ili osumnjičen, niko nije smio da ga brani. TN:Na koga mislite?Advokate? KAPIČIĆ: Kakve advokate?! Do advokata se nije ni dolazilo. Mislim na prijatelje, partijske drugove. U slučaju da ste i pokušali da stanete u nečiju odbranu, rizikovali ste da i sami postanete sumnjivi i da vas pošalju na Goli otok. Tako su se prekidala prijateljstva, rodbinske veze... U Crnoj Gori je stvoren jedan monstruozm sistem optuživanja. Postali smo leglo IB-a. Tito je zvao Blaža Jovanovića da ga pita šta se to dešava sa Crnogorcima. TN: Da li je tačno da je i Blazo Jovanović jedno vrijeme bio sumnjiv kao IB-ovac? KAPIČIĆ: Bio je pod sumnjojm. Kao i sa Rodoljubom Čolakovićem, koji se u početku kolebao....39 Savo Joksimović je poslao na Goli otok Čeda Iličkovića -ni krivog ni dužnog - i ko zna koliko još takvih Crnogoraca. Kada je Čedo uhapšen, Andro Mugoša, organizacioni sekretar partije Crne Gore, zamolio me je da pitam Sava/ da pusti Čeda Iličkovića. „Nemojte da mi dajete savjete" - skočio je Savo. „Ja sam ovdje ministar i ja odlučujem. 39 Čolaković Rodoljub (1900-19S3) - Bijelima, Bosna i Hercegovina; član KPJ (1919); član Politbiroa CK KP) (1936); član CK KPI (1940); predsjednik prve vlade NR BiH; povukao prvobitno prihvatanje Rezolucije Informbiroa (1948); visoki funkcioner FNRJ/SFRj; narodni heroj; pisac Neću da ga pustim". TN: Zašto vas je odbio Savo Joksimović? KAPIČIĆ: Zašto?! Bio je takav čovjek - nadmen, osion, nedopadljiv... TN: Ipak, kako je smio da vas odbije? Pa, sami kažete - Andrija Mugoša je bio u vrhu Partije, a Partije je bila iznad svega!? KAPIČIĆ: U tome se i sastojala ta opasna zloupotreba, ta svemoć UDB-e i Sava Joksimovića: branili smo nekoga ko je bio IB-ovac i time smo i sami postajali sumnjivi. Odbrana Čeda Iličkovića je mogla biti protumačena kao naš napad na državu, na Partiju, na Tita... Informbirovci su tretirani gore nego kuga. Ako bi vam neko prikačio etiketu IBovca, nije vam bilo pomoći!

104


TN: Kako je moguće da Sava Joksimovića, koga tako opisujete, danas gotovo niko u Crnoj Gori ne pominje, a da ste vi i dalje "zločinac sa Golog otioka"? KAPIČIĆ: To je plod politike. Do devedesetih godina i pohoda nacifašista Slobodana Miloševića na Crnu Goru, bio sam ugledan čovjek, general, narodni heroj... 10 E, onda sam postao "zločinac" i "upravnik Golog otoka". A što se Joksimovića tiče, nije ni on pao s neba; i on je izdanak takve Crne Gore! Evo, ispričaću vam i ovo: prije Golog otoka, svi republički ministri unutrašnjih poslova su 4X5 Milošević Slobodan (1941-2006) - Požarevac, Srbija; srpski nacional-socijalistički diktator (1987-2000); vinovnik ratnog raspada i uništenja Jugoslavije; pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu optužen za najteža krivična djela zločina protiv čovječnosti, uključujući i zločin genocida; odlukom Vlade premijera Zorana Đindića - ubijenog u političkom atentatu 12. marta 2003 - izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu (28. jun 2001); u toku četvorogodišnjeg suđenja (12. decembar 2001), umro u protvorskoj jedinici zatvora u Sheveningenu (Holandija, 11. mart 2006). došli na sastanak koji je vodio Ranković, a njihov zadatak je bio da, po pitanju Rezolucije IB-a, podnesu izvještaj o stanju u svojim sredinama. Prisustvovali smo i Veljko Mićunović, Ćećo Stefanović, ja... Ne znam ko sve još... Ubjedljivo najduži spisak uhapšenih imao je Savo Joksimović. «Dobro, Savo, možda bi bolje bilo da pročitaš one koji nijesu uhapšeni, kraće bi trajalo» - nijesam mogao da izdržim. Zacrvenio se od muke, krenuo da se svađa. \/ „Ćuti, Savo!" - prekinuo ga je Ranković. Jova je u pravu. Šta se to radi po Crnoj Gori?! Crnogorci su po tvom spisku najgori: sve su dobili, a najviše rade protiv svoje države! Hajde nam to objasni?" Savo je ćutao do kraja sastanka. Svima nam je bilo muka. TN: Jeste li nekada sami pokušali da odgovorite na to "crnogorsko pitanje" Aleksandra Rankovića? KAPIČIĆ: Crnogorci su hrabri u ratu kao malo ko, ali nikada ne smijete biti sigurni da se možete na njih osloniti. To je nepouzdan, nezajažljiv svijet, koji se nikada ne bori za malo. Hoće i ono što ne može da proguta. Međutim, sposobni su, hrabri i uvijek žude za onim što niko drugi nema. Sjećam se da mi je, početkom šezdesetih, Veljko Mićunović rekao da je, uključujući i mene, tog momenta na položaju jugoslovenskog ambasadora bilo čak nas osmorica Cetinjana! Jedan jugoslovenski ambasador je bio iz Bosne, nijedan iz Makedonije! 'j Ne kažem, Crnogorci su mnogo toga zaslužili svojim doprinosom, sposobnošću... Ali, ruku na srce, bilo je i drugih i zaslužnih i sposobnih. Jednostavno, Crnogorci su nezasit svijet! I Goli otok su Crnogorci popunili ne samo brojem, nego i kvalitetom.41 41 Prilog (2) 105


TN: Kažete da su vam priču o upravljanju logorom namjestili Crnogorci... Ali, zar ne mislite da često sami tome doprinosite?! Osim vas, danas gotovo više niko ne brani ni Jugoslaviju, ni Tita, ni Neretvu, ni Sutjesku... O Golom otoku da i ne govorimo. KAPIČIĆ: Neka ne brani! Ja ću! Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa! TN: Vaše nasljeđe je i Goli otok?! KAPIČIĆ: Sve_je to moje nasljeđe: i Trinaestojulski ustanak i Sinjajevina i Sutjeska i Neretva i... Goli otok. Ne mislite valjda da ću da se dičim onim što je bilo dobro, a da bježim od onoga što nije valjalo?! Ne pada mi na pamet! Prilog (2)

106


INFORMBIROVCI U CRNOJ GORI Četiri od devet članova Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru - Božo Ljumović, Vuko Tmušić, Niko Pavić i Radivoje Vukićević - i pored ubjedivanja jugoslovenskog partijskog vodstva, prihvatili su informbirovska stremljenja. (...) Petar Komnenić (1895-1957), član KPJ od 1920, predsjednik Narodne skupštine Crne Gore, uhapšen je zbog toga što se izjasnio za Rezoluciju IB-a. Po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa. (...) Za Rezoluciju Informbiroase izjasnio i jedan broj Crnogoraca koji su se nalazili na visokim vojnim, diplomatskim i drugim funkcijama (Arso Jovanović, Radonja Golubović, Vlado Dapčević, Branko Petričević i drugi). Informbiro je u Crnoj Gori imao uporište u bjelopoljskom srezu, dok se na čelu Sreskog komiteta nalazio Ilija Bulatović. (...) U prvoj polovini 1949. većina članova sreskoh rukovodstava partije u Nikšiću, Andrijevici, Beranarna, Kolašinu i Danilovgradu opredijelila se za politiku IB-a. (...) U vrijeme antiinformbirovske kampanje 1948-54, u Crnoj Gori je uhapšeno i kažnjeno društveno-korisnim radom oko 2 600 lica. Na Četvrtom plenumu CK KPJ, održanom u junu 1951, utvrđeno je da su u Crnoj Gori neopravdano pokrenuti krivični postupci u 47% slučajeva prema pristalicama Informbiroa. (...) U Crnoj Gori je registrovano 5 007 lica koja su bila na pozicijama IB-a. To je činilo 1,06% ukupnog broja crnogorskog stanovništva, što je bilo daleko iznad jugoslovenskog prosjeka koji je iznosio 0,30%. (Prema: "Istorijski leksikon Crne Gore" str. 685-688, knj. 3; 778-779, knj. 4 - Vijesti, Podgorica 2006)

107


8. UDB-ina ATOMSKA BOMBA Atomsko saopštenje A. Rankovića (1952) - Ako imaju Rusi i Amerikanci, mora i Jugoslavija! - Gajgerov brojač Luke Vučinića - Tako smo plaćali doušnike! - U potrazi za rudnikom urana na Kajmakčalanu TN: Zašto je formirana Atomska komisija? KAPIČIĆ: Na ideju da formiramo Komisiju za atomsku energiju došli smo nakon sukoba sa SSSR-om. 77V; Čija je to bila ideja? KAPIČIĆ: Naša, rukovodstva države. Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Boris Kidrič su organizovali sastanak na kome je donesena odluka da se formira tzv. Atomska komisija. Osim Rankovića, koji je bio na njenom čelu, Komisiju su činili Boris Kidrič, Svetozar Vukmanović Tempo, Pavle Savić i Dragiša Ivanović.42 Cilj je bio da se napravi institut i da se iz inostranstva dovedu stručni ljudi, inženjeri... Odobrena su velika novčana sredstva i pružena bezrezervna pomoć. Iz Francuske je doveden profesor Valen, naučnik i ekspert za tu vrstu posla. TN: Šta je bio vaš zadatak? KAPIČIĆ: Bio sam zadužen za bezbjednost. Cijela stvar oko Atomske komisije je držana u tajnosti, a UDB-a se starala da takva informacija ne procuri u javnost. Na jednom od sastanaka Komisije čula se ideja o pravljenju atomske bombe. 42 Savić Pavle (1909-1994) - nuklearni fizičar; saradnik Irene Žolio-Kiri; partizan; antifašist; predsjednik SANU. Ivanović Dragiša (1914-2001) - Kući, Crna Gora; istaknuti prtizanski komesar; narodni heroj; TN: Ko ju je saopštio? KAPIČ1Ć: Ranković. TN: Zašto je uopšte Jugoslaviji bila potrebna atomska bomba? KAPIČIĆ: Ako su atomsku bombu imali Rusi i Amerikanci, morala je imati i Jugoslavija! Znate, malo ko će se usuditi da napadne onoga ko ima atomsko naoružanje. Atomska bomba jeste zlo, ali državi daje sigurnost. Ko zna koliko bi se puta Rusi i Amerikanci sukobili da nijesu bili svjesni činjenice da i druga strana ima atomsku bombu. Dobio sam zadatak da nađem uran. TN: Kako - da nađete uran?!


KAPIČIĆ: Boris Kidrič mi je dao zadatak da do sledećeg sastanka Komisije saznam postoji li u našoj zemlji nalazište urana. To se nije moglo pouzdano utvrditi bez Gajgerovog aparata, a njega je, kako mi je objasnio akademik Pavle Savić, bilo moguće kupiti u Americi. TN: Rekli ste da je samo UDB-a znala šta radi Atomska komisija... KAPIČIĆ: Ne, ne! U početku nije znala čak ni cijela UDB-a. Znali su članovi Atomske komisije i ja. Tek kasnije je Služba dobila informaciju da je formirana jugoslovenska Komisija za atomsku energiju... Luki Vučiniću, mom udbašu, dao sam torbu u kojoj je bilo 300 000 dolara i poslao ga u SAD, kod jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu, Vlada Popovića. "Pitaj Vlada gdje možeš da kupiš taj Gajgerov brojač" -rekao sam. TN: Zašto je nosio toliko novca? 152 KAPIČIĆ: Pa, da bi kupio aparat! Nijesmo znali koliko košta, a bilo bi opasno da smo počeli da se raspitujemo okolo. Vučinić je iz Beograda najprije stigao u Berlin, odakle je trebalo da otputuje za Vašington. Slovenac, Vitko Klaj, bio je naš predstavnik u jugoslovenskoj trgovinskoj misiji u Berlinu... TN: Čiji predstavnik? KAPIČIĆ: UDB-e. TN: UDB-a je imala trgovinsku misiju?! KAPIČIĆ: Nije to baš bila trgovinska misija... Klaj je bio predstavnik Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, koje je, pored operativnih zadataka, vodilo ekonomske poslove za sebe... TN: Kako to mislite - za sebe? KAPIČIĆ: U pitanju je bila ekonomska djelatnost pomoću koje smo punili budžet, gradili stanove za naše radnike... TN: Kakva "ekonomska djelatnost"? KAPIČIĆ: Sačekajte! Njemačka je bila zemlja u kojoj se moglo na lakši način doći do sredstava, baviti se različitim trgovinskim kombinacijama. UDB-in čovjek je bio smješten... TN: Gdje je bio smješten? U ambasadi? KAPIČIĆ: Ne, ne... Nije imao veze sa ambasadom. Bavio se trgovinom. Možda je tu bilo nekih stvari koje nijesu bile zakonski regulisane... Sačekajte!... Bilo je haotično doba, 109


odmah nakon rata, 1952... Klaj nije imao firmu, tom vrstom privredne djelatnosti se bavio kao pojedinac... TN: Nikako da kažete: čime se zapravo bavio, koja je to "privredna djelatnost"? KAPIČIĆ: Evo: ako je imao 1000 maraka Zapadne Njemačke, otišao bi u Istočni Berlin i za taj novac bi dobio tri puta više. To je bila... TN: To je bio - šverc! KAPIČIĆ: Bila je to razmjena kursa marke. Novac je uplaćivan u UDB-in fond, iz koga smo gradili stanove, ljetovališta za naše radnike, koristili taj novac za stvari koje nijesmo mogli raditi preko državnog budžeta... TN: Koje stvari? KAPIČIĆ: Svoje doušnike, na primjer, nijesmo mogli da platimo tako što bismo ih stavili na zvanični spisak ministarstva finansija. Ko bi na to pristao?! Zato smo morali da imamo sopstvena sredstva iz kojih bismo... TN: Plaćali špijune?! KAPIČIĆ: Nazovite kako hoćete. Zahvaljujući sličnim poslovima, UDB-a se sama izdržavala. Ako su svote bile veće, veća je bila i zarada... Kada je Luka Vučinić stigao u Berlin, pozvao me je telefonom i zatražio dozvolu da sa Klaj om "obrne" onih tri stotine hiljada dolara. TN: Dali ste saglasnost za "obrtanje"? KAPIČIĆ: Jesam. Zaradili su duplo.


TN: Šta je bilo sa tim novcem? KAPIČIĆ: Dio je ostao kod Vitka Klaja, koji je novac odmah uplatio u UDB-in fond, a glavnicu od tri stotine hiljada dolara Luka Vučinić je odnio u Vašington. Kada je objasnio Vladu Popoviću zašto je došao, ovaj nije mogao da vjeruje. "Donio si tolike pare da bi kupio Gajgerov aparat?!" -čudio se. "Znaš li da to ne košta više od stotinu dolara"?! Eh, otkud bi znao! Luka Vučinić se uskoro vratio u Beograd sa torbom punom Gajgerovih brojača. Tražio sam da ćuti, da nikome ne priča bruku. Kao nagradu za to što je "obrnuo" novac u Berlinu, Luki sam kupio motocikl marke Cindap, koji je odranije žarko želio. TN: Gdje ste tražili uran? KAPIČIĆ: UDB-a je dobila infomaciju da izvjesni Milan Popović, geolog iz Beograda, ima oblutak urana koji je, navodno, dobio od nekog svog prijatelja, seljaka iz Makedonije. Popović je živio u Skadarliji, u centru Beorada. Odmah nam je pokazao sjajni, teški kamen. "Ovo je pehblenda, 25% urana" - ubjeđivao nas je. Jedva sam to čudo držao u rukama. Pitao sam ga odakle mu. "Dobio sam ga od prijatelja. Odvešću vas na mjesto gdje je pronađen". TN: Povjerovali ste? KAPIČIĆ: Jesam. Osim ludog čovjeka, ko bi se još usudio da vara UDB-u?! Prije nego što smo krenuli na Kajmakčalan, gdje se, navodno, nalazio taj njegov prijatelj, Popović nam se požalio kako teško živi, kako jedva spaja kraj s krajem. Naredio sam da mu donesu pun kombi brašna, mesa, svega... Konačno smo krenuli. TN: Ko je krenuo? KAPIČIĆ: Nas desetak - vojnici, policajci, Popović i ja. Popović nas je doveo kod starca od koga je navodno dobio uran. Čim sam ga vidio, stvar mi je postala sumnjiva. Djelovao je izgubljeno. Iako je bio početak avgusta, vrelo, drhtao je od hladnoće...


Idući do mjesta gdje je "našao" uran, starac bi često zastajao, prisjećajući se na kojem je kamenu sjedio kralj Petar, gdje se odmarao, kako su se borili tokom Prvog svjetskog rata... Samo nikako da se sjeti gdje je pronašao uran. Bilo kako bilo, sa Gajgerovim brojačima u rukama, tražili smo tri, četiri dana, pentrali se po toj vrućini... Ništa! Morali smo da se vratimo u Beograd. Kada smo stigli, razbijesnio sam se na Popovića: "Odakle ti uran?! Pričaj!" Izmotavao se i na kraju priznao. Rekao je da je oblutak koji nam je pokazao ukrao iz muzeja u Teheranu. "Siromašan sam" - pravdao se - "pa sam pokušao da nađem način da preživim". Nijesam mogao da vjerujem! "E, barabo" - vikao sam - "trebalo bi da te bacim na robiju. Sprdaš se sa državom, bitango jedna! 'Ajde, gubi se"! Tako se završila naša potraga za uranom. TN: Morate priznati da zvuči neozbiljno za tako ozbiljnu stvar. KAPIČIĆ: Slažem se. Nijesmo imali pojma o tim stvarima, a po svaku cijenu smo htjeli atomsku bombu. Kasnije je uran tražen na drugim mjestima, na Staroj planini, u Kalni, na Jugu Srbije. Tu je otvoren manji rudnik, ali nije dao rezultata. Nešto je nadjeno u Sloveniji,

112


ali nedovoljno da bi se napravila atomska bomba. Od čitave priče o Atomskoj komisiji, ostao je Institut u Vinči. TN: Jesu li Rusi i Amerikanci imali informaciju da Jugoslavija pokušava da napravi atomsku bombu? KAPIČIĆ: Ako i jesu, bili su sigurni da u Jugoslaviji za tako nešto ne postoje uslovi.

113


Pobjednici i generali (s lijeva): Jovo Kapičić, Branko Petričević, Košta Nad, Gligorije Mandić, Subotić

Proslava 13. jula na Cetinju (s lijeva): Jovo Kapičić, Veljko Zeković, Blažo Jovanović, Marko Vujačić

�9999 999999 9

115


1 i

116


"MAČ PARTIJE": Rukovodstva saveznog i republičkih ministarstava unutrašnjih poslova i UDB-e sa Josipom Brozom Titom i Aleksandrom Rankovićem (drugi s lijeva: Jovo Kapičić) Desna ruka: sa sejom crnogorske UDB-e, pukovnikom Veljkom Milatovićem (u uniformi)


jen jednim metkom": Krsto Popović

Ženidba u partizanima: Sa starijim stinom Zoranom i pjesnikom Radovanom Zogovićem

Mila Kapičić (rod. Cetković; ćerka Jovana Ćetkovića)

118


119


"Neću da me Šaban /Tito/ oslobađa!": Vladimir Dapčević

Na Golom otoku: Jovo Kapičić (prvi s desna) sa upravnikom Veselinom Bulatovićem i pripadnicima UDB-e

I i

120


Braća Čedo (lijevo) i Branko Iličković

"Ne diraj u sreću": Milo Đukanović (reditelj)

Počasti u Rangunu (Burma): Aleksandar Ranković, J.B. Tito, U Nu (sjede); s lijeva, stoje: prvi Jovo Kapičić, sedmi Koča Popović

121


Na putu nesvrstanosti (s lijeva): Jovanka Broz, J B Tito, Džavaharal Nehru, Indira Gandi, Jovo Kapičić

122


123


53538948534 82353485348 53482348235 35353235353 5348485348

124


7. Kongres SKJ u Ljubljani, 1958: Veljko Mićunović i Jovo Kapičić

Vrhovi (s lijeva): Jovo Kapičić, Veljko Vlahović, Lazar Koliševski, Aleksandar Ranković, Cvijetin Mijatović, Uglješa Danilović

125


"DRUG" JOVO KAPICIC CU!I SAVJETU FEDERACIJE 2 7. HARTA 42/11 BEOGRAD POVODOM TVOG ES-DG RODJEKDANA I DUGOGODIŠNJEG REVDLUCIOSAHNOE RADA.UPUĆUJEM TI HAJTGPLI JE ČESTITKE I MJBOLJE ZELJE. 30 NAJRADIJE MLADOSTI TI SI PRISTUPIO SSPStD.'IOH OMLADINSKO« POKRETU I UKLJUČIO SE U S0R3U ZA OSTVARENJE CILJEVA I IDEALA liASE PARTIJE. U USTAHICKIH I RATMIK DANIMA ĐAO SI VELIKI DOPRINOS HASOJ NARODNOOSLOBODILACKOJ 80=31 I SGCtJiLISTICKCJ REVOLUCIJI. VBSECI COGSVCRiE DUŽNOSTI U POSLERATliDH RAZVOJU, DAO SI Z.'IACAJAN PRILOG RAZVITKU NAŠEG SOCIJALISTIČKOG »HOBfSMSOS DRUŠTVA. J1CAMJU !!ASE SOCIJALISTIČKE ZAJEDNICE I -OCUV.SMJU I RAZVIJANJU TEKOVIMA NASE REVOLUCIJE. KLIK TI DD3S0 KRAVLJE. KAKO 31 SVOJIM I DALJE DOPRINOSIO RAZVOJU I SVESTPASOK SAPREDKU SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE CME GORE I ČITAVE MASE ZAJEDiilCE.


9.TEŠK0ĐILASU, ALI TEŠKO I NAMA!

Kožni kaput Milovana Đilasa (1942) - Postali smo "nova klasa" - Tage Erlander (1962): "Kakva šteta za Đilasa!" - Dosoljavanje Svetozara Vukmanovića Tempa - Crnogorskom sjekirom po Đilasu (1954) - Đilasovska ucjena Peka Dapčevića - Možda bi jedino Dostojevski mogao da objasni Crnogorce! - Ako je išta od nas ostalo: Tito i Đilas!

127


TN: Kakvo je vaše sjećanje na Milovana Đilasa? KAPICIĆ: Milovana Đilasa upoznao sam krajem tridesetih godina u Beogradu. Učestvovali smo u demonstracijama 27. marta 1941, a i kasnije sam ga, tokom rata, povremeno viđao. Bio je stariji, na mnogo značajnijoj funkciji, izuzetno popularan. Rekao sam vam da sam poslije Igmanskog marša, 1942, nekoliko puta iz Goražda dolazio u Foču, u kojoj je bio smješten Vrhovni štab. Šetajuci pored Drine, jednog dana sam nabasao na Đilasa i Vladimira Dedijera.43 Ne znam zašto, Đilas je odjednom sa sebe skinuo kožni mantil. "Uzmi, poklanjam ti ga". Pokušavao sam da odbijem, ali je Đilas insistirao. "Ako nećeš, hajdemo kod Starog, pa neka on presudi" - predložio je na kraju. TN: Zašto je Tito morao da presuđuje? KAPICIĆ: Zato što nijeste smjeli da poklanjate lične stvari, rat je... O tome se vodilo računa. Kada smo ušli, Tito je šetao sa jednog na drugi kraj sobe i Davorjanki Paunović diktirao tekst za Proleter, glasilo KPJ. Vidjevši nas, prekinuo je i Davorjanku zamolio da nam donese kafu. Gledao sam Davorjanku, gledala je i ona mene... 43 Dedijer Vladimir (1914-1990) - Beograd, Srbija; istoričar; istaknuti partizan; član CK KPJ; biograf J.B. Tita; uklonjen iz javnog života zbog "slučaja Đilas" (1954). TN: Vidjeli ste se prvi put nakon onog noćnog sastanka na mostu u Foči? KAPIČIĆ: Nekoliko dana poslije toga. Gledali smo se, ali nikada pred Titom nijesmo flertovali ili na bilo koji način pokazivali da smo u vezi... Mada, nije ni bilo mnogo prilike... Uglavnom, Đilas je Titu ispričao u čemu je problem i zamolio ga da mi naredi da prihvatim njegov poklon. "Uzmi, Jova, kada ti ga već daje. Ako je toliko navalio, neka ide go, kako hoće" presudio je Tito. Umjesto kaputa, Đilas je jedno vrijeme nosio gunj durmitorskih seljaka. Uvijek je bio drugačiji, ekstravagantan... Dugo sam nosio taj Đilasov kaput. Njegov donji dio je kasnije obogaćen "ožiljcima", mecima iz bitaka u kojima sam učestvovao. Nakon jedne od njih, skinuo sam Đilasov mantil i njime pokrio druga koji je kod Mojkovca bio teško ranjen. TN: Zašto je Đilasu bilo toliko stalo da prihvatite njegov poklon? KAPIČIĆ: Eh, ko bi znao?! Valjda je htio da mi pokaže da me cijeni... Ne znam... Đilas je bio neposredan čovjek, često prijek i ljut, a ponekad srdačan i prostodušan kao dijete. 128


Posli je rata, Đilas je bio jedan od četvorice najvažnijih ljudi u državi. Crna Gora se dičila Đilasom sve do tog prokletog teksta u Novoj misli. Borba je u to vrijeme bila naše glasilo. Đilas je bio zadužen za propagandu. Bio je ideolog čije smo analize i poruke čitali sa najvećom pažnjom. Gutali smo, upijali svaku njegovu riječ! Odjednom, počeo je da piše tekstove u kojima se zalagao za demokratske reforme, govorio protiv monolitnosti Partije, a onda je došla i... TN: Anatomija jednog morala ? KAPIČIĆ: Tako je! U Novoj misli se pojavila Anatomija, u kojoj nas je Đilas ne samo kritikovao, nego i uništio! Tačno je da smo, izašavši iz rata, dobili vile na Dedinju, plate, određene povlastice; tačno je i da smo postali nova klasa... Đilas nije direktno pominjao Tita, ali je napao novu klasu, naš dvostruki moral, licemjerje, privilegije koje smo prihvatili... Prerano... Početkom šezdesetih, kada sam postavljen za ambasadora u Švedskoj, legendarni socijaldemokrata i predsjednik švedske Vlade, Tage Erlander, rekao mi je: "Kakva šteta za Đilasa! Njegovim odlaskom, Jugoslavija je mnogo izgubila. Đilas je trebalo da ostane i pokuša da mijenja sistem iznutra." TN: Kako ste reagovali kada ste pročitali Đilasovu "Anatomiju"? KAPIČIĆ: Bio sam zapanjen. Dao sam i ženi da pročita. Sjutradan me je pozvao Ranković. "Jova, jesi čitao poslednji Đidov tekst?" "Nijesam, druže Marko" - rekao sam za svaki slučaj - "ali ga je pročitala moja žena". "I? Šta kaže?" - interesovao se Ranković. Rekao sam da nije zadovoljna onim što je pročitala. "E, nisam ni ja!" - jedva je dočekao. Vidio sam da je ljut, ali sam se negdje ipak nadao da je Đilas napisao tekst uz neku vrstu podrške ili dozvole partijskog vrha. Međutim, Ranković mi je na licu mjesta, jednom rečenicom razjasnio stvar: "Teško njemu, ali teško i nama!" TN: Prisustvovali ste Plenumu na kome je Đilas smijenjen? KAPIČIĆ: Jesam, ali samo kao šef obezbjedjenja Plenuma. Bilo je i uvijek će biti: kada osjete da padate, svi na vas krenu drvljem i kamenjem. Đilasa su branili jedino bivša supruga Mitra Mitrović i Vladimir Dedijer. Krenuli su Hrvati. "Dok je Đilas žario i palio u državi i partiji, svi ostali smo bili druga violina. Dosta je toga!" - rekao je Božo Maslarić, šef sindikata Hrvatske. Bio je jako debeo čovjek. "Nikada ti, Božo, nisi bio violina"- odgovorio mu je Krcun Penezić. "Mogao si da budeš samo kontrabas!"


Nastao je smijeh... Tragični smijeh! Sledeći se za riječ javio Karlo Mrazović, član CK Hrvatske: "Milovan Đilas je govno, a svako govno pliva po vodi. Ne može da potone" Ućutkao ga je Ranković, koji je vodio sjednicu: "Karlo, više nijednu da nisi rekao! Dosta je bilo! Ne trebaju nam takve diskusije!" TN: A Tito? KAPIČIĆ: Dao je uvodno izlaganje. Ali, glavni referat je imao Kardelj. Onda se za riječ javio Tempo: "Šetali smo Trgom Marksa i Engelsa i Đilas mi je pričao o ovome o čemu je pisao u Novoj misli. Njegov cilj je da razbije našu Partiju". Napadao ga je žešće od ostalih. "Tempo" - pomalo ga je gorko prekinuo Đilas - "uvijek moraš da dosoliš onome koji pada!" Atmosfera je bila mučna, neprijatna... Svima nam je bilo teško. Đilas je bio veliko ime, ugledan. TN: Kako su se ponašali Crnogorci? KAPIČIĆ: Katastrofalno. Svi su napali Đilasa. U Titogradu je kasnije organizovan sličan sastanak, tokom koga su Crnogorci po Đilasu krenuli kao sjekirom. Komnen Cerović, ministar i čean Ce-Ka, narodni heroj i Dilasov zet, jedini je ustao da ga brani. Crnogorci su zatražili da im se obrati Peko Dapčević i da osudi Đilasa. peko je odbio, protiv Đilasa nije htio riječ da kaže! Poslije, krajem 1954, Kongres SK Crne Gore nije podržao predlog da se Peko Dapčević, u to doba načelnik Generalštaba JNA, izabere u Centralni komitet Jugoslavije. Andro Mugoša je išao od jednog do drugog člana Ce-Ka i tražio da Crna Gora kazni Peka zbog toga što je odbio da napadne Đilasa. TN: Ipak, u decembru 1954, u svom pismu "Borbi", Peko Dapčević se javno odrekao prijateljstva sa Milovanom Đi-lasom. KAPIČIĆ: Jeste, sjećam se toga. Očigledno je bio pod strašnim pritiskom. Poslije Plenuma, Đilas je bio potpuno izolovan. Niko nije smio da ga pozdravi na ulici, da mu se javi... Iako je Đilas bio veoma hrabar čovjek, Tito je kasnije čak pokušavao da ga prikaže kao kukavicu na Sutjesci. Mrzio ga je iz dna duše... Tako valjda završavaju sve velike ljubavi. TN: Da li vas je nekada pokolebala ta surovost Partije i UDB-e? KAPIČIĆ: Ne. Bili smo surovi ljudi, surovi izašli iz rata... TN: Aleksandar Ranković je bio najbolji prijatelj Milovana Đilasa. Ipak... Iako je, tokom osam zima, jedina zatvorska ćelija bez grijanja bila Đilasova, Ranković je odbio molbu 130


Štefice Đilas da svom mužu donese grijalicu. Kako je to moguće?!Kakvi ste vi to bili ljudi?! KAPIČIĆ: Ne znam to za Rankovića... Moguće... Iz današnje perspektive, teško je razumjeti...


TN: Znali ste kroz šta je Đilas prošao? KAPIČIĆ: Znao sam, ali nijesam mogao da pomognem. Bio sam na toj poziciji... Nijesam ga ni napadao. TN: Kako to da niko od Crnogoraca nije stao u Đilasovu odbranu? Zašto ste svi ćutali? Kako to da su ljudi koji su, ne štedeći živote, prošli Neretvu i Sutjesku, posli je rata odjednom postali takve kukavice? Čime su vas korumpirali? KAPIČIĆ: Nije to bilo pitanje samo hrabrosti... Crnogorci su hrabri, ne daju na sebe, ali nikada, nikada ne idu protiv vlasti. To je tako... Postoji priča kako je, posli je Đilasovog pada, čovjek došao u neku crnogorsku kuću i pitao domaćina: "Vide li kako pade Đilas?" "Koji Đilas?!" - spremno mu je odgovorio. Svi su se odrekli Đilasa, vrijeđali ga, oduzimali mu odlikovanja, priznanja... Užas! Blažo Jovanović je, tokom svoje vladavine, u Crnoj Gori bio obožavani vođa, ali, kada je otišao, osim Gruja Spajića, nije imao niko da ga isprati. Izbacili su ga kao kofer! Mislite li da će Milo Đukanović bolje proći? TN: Ne mislim, naravno... Ali, zašto Crnogorci nikada nijesu bili solidarni između sebe? Za razliku od drugih, recimo Slovenaca... KAPIČIĆ: Slovenci su branili svoje. Sjetite se slučaja Edvarda Kardelja... Takav smo narod, čudan... Obožavali smo kralja Nikolu, služili mu, a onda ga otjerali kao psa, psovali ga, proklinjali... Koliko je bilo takvih slučajeva?! Za neke stvari nema objašnjenja... Vladimir Rolović je bio moj najbolji drug, zajedno smo pokušali da odemo u Španiju, u građanski rat; kada su me po kazni opozvali kao ambasadora iz Švedske, na partijskom suđenju protiv mene bio je glavni svjedok... Vlado Dapčević je mogao da bude veliki heroj, ali... Zašto je odlučio da ustane protiv svog brata, protiv Tita, Partije, da priča najodvratnije stvari?!... Kako je moguće da čovjek kakav je bio Peko Dapčević, kome je Tito, kao oslobodiocu Beograda, omogućio da uđe u istoriju, kasnije vodi harangu protiv Tita?! Hajde, odgovorite mi! Kako je to moguće?! TN: Kada je Peko Dapčević vodio harangu protiv Tita? KAPIČIĆ: Poslije Titov smrti, kada ranije?! Vraćali smo se jednom sa Cetinja... "Kakav Stari?! To su bili izopačeni ljudi. Tito je moj dužnik..." - govorio mi je. Kada smo stigli u Budvu, mojim prijateljima za večerom je počeo da priča protiv UDB-e, Rankovića, mene koji, kao, branim UDB-u... U jednom momentu se razgoropadio: "Ranković je htio da mi ubije sina! Žalio sam se Titu, ali on nije htio ništa da preduzme!..." Čuo sam to hiljadu puta. Pao mi je mrak na oči: "Kakvog tvog sina?!" - viknuo sam. "Kakvog tvog popišanog sina?! O čemu pričaš? Ranković da ubije tvog sina?!" 132


Žestoko smo se posvađali... To su bolesti... Možete skupiti rnillion primjera... Kako to da objasnite?! Nijesam Dostojevski. Možda bi jedino Dostojevski mogao da opiše Crnogorce, naše ludilo, tu tešku patologiju! I sam sam isti takav... TN: Kakvi ste? KAPIČIĆ: I sam pomalo "čuknut"... Bio sam prijatelj sa psihijatrom, doktorom Srbom Stoiljkovićem. Često je dolazio na Cetinje... Silne je momke oslobodio vojske, pa sam ga prijateljski upozorio da se pazi. Već je bila krenula priča kako Cetinjane oslobađa "preko veze". "Ne brini, Jovo" - rekao mi je. "Crnogorcima, a i tebi među njima, za to ne treba protekcija. Te ću dijagnoze uvijek mirne duše i lako braniti". Drugi narodi se međusobno drže, pomažu jedni druge... Crnogorci - ne! Radujemo se ako možemo nekome da slomimo glavu! Zavidni smo, puni pizme... Kod nas teško možete naći da ljudi jedni o drugima lijepo govore. To je prokleto! Koga god su mogli, otjerali su. Nema!... TN: Jeste li kasnije sreli Milovana Đilasa? KAPIČIĆ: I kad je izašao iz zatvora, Đilas je ostao izolovan. Niko nije smio da ga posjećuje ili da ga pozdravi na ulici... Ugledao sam ga dok sam jedne zime šetao sa sinom Kalemegdanom. Bio je sam, tek što je izašao sa robije. "Jesi li to ti, Milovane?" - pitao sam oprezno. "Jesam, Jovo" - rekao je, ne pretjerano srdačno. Svašta je preživio, pa nije bio siguran kako ću da reagujem. Prišao sam mu, rukovali smo se, poljubili... "Đido, fališ ti nama" - rekao sam. Bi mu drago. Ipak, plašeći se da mi ne naudi, krenuo je prvi. Vodio je računa o tome da bi me neko mogao vidjeti sa njim. Kasnije smo se povremeno viđali. Sjećam se poslednjeg susreta... TN:Kada? KAPIČIĆ: Početkom devedesetih, nekoliko godina prije nego što je umro. Razgovarali smo o emisiji na beogradskoj televiziji Studio B, u kojoj sam tih dana gostovao, a koja je, zbog načina na koji sam branio Tita i govorio o Golom otoku, izazvala veliki skandal u javnosti. Đilas je rekao da sam bio odličan i to mi je bilo veoma važno. Razgovarali smo i o starosti, o bolestima, o smrti. Pitao sam ga gdje će, kada dođe vakat, biti sahranjen. "Ne brini, Jovo" - rekao mi je. "Crnogorcima, a i tebi među njima, za to ne treba protekcija. Te ću dijagnoze uvijek mirne duše i lako braniti". "Ostaviću mojima da o tome donesu odluku. Lično bih volio da me sahrane u Podbišću, u Crnoj Gori, gdje sam rođen" - rekao je. N odlasku - stajali smo na pragu - nijesam mogao da se uzdržim: "Đido, jesi li ti Crnogorac?" - pitao sam ga.


Gledao me je nekoliko sekundi. •'Jesam" - procijedio je ljutito. TN: Zašto ljutito?! KAPIČIĆ: Vjerovatno zato što su, kao i sve koji vrijede, Crnogorci i Đilasa žestoko "zadužili". Milovan Đilas je bio veliki čovjek i, ako je išta ostalo od naše velike i slavne partizanske epopeje, to su Tito i Đilas. Dva vrha! Kom i Lovčen. Svi ostali su prema podnožju.

134


1 0 . KAZANOVA "UŠKOPLJENOG DRUŠTVA"

Krevet Davorjanke Paunović u Goraždu (1942) -Erotika Prve proleterske i Filipa Kljajića - Seksi kongres Ljubodraga Đurića (1952) - Ambasador u krvavoj Budimpešti (1956) - Kod Titovog brata u Mađarskoj - Sa Andrićem na dodjeli Nobelove nagrade (1961) -Kazneni opoziv iz Švedske (1964)


TN: Kada ste se upoznali suprugu? KAPIČIĆ: Upoznali smo se u Goraždu 1942, a vjenčali u Pljevljima, dvije godine kasnije. TN: Kako ste se upoznali? KAPIČIĆ: Rekao sam vam da mi je, nakon tog našeg čudnog fočanskog susreta 1942, postalo jasno da su Davorjanka i Tito u vezi. Iz Foče sam se vratio u Goražde i pao u krevet. TN: Od tuge? KAPIČIĆ: Ne, razbolio sam se. Temperatura se danima nije spuštala ispod 41 stepen. Gorio sam, kao da sam se rastajao od života. U štabu nijesmo imali doktora, pa su me njegovale dvije bolničarke. Obje su imale isto ime -Mila. Nakon desetak dana, počeo sam da dolazim svijesti. Gledao sam Milu Ćetković, medicinsku sestru, Crnogorku iz Lješanske nahije. Bila je veoma lijepa. Kada sam se malo oporavio, sprijateljili smo se, onako, baš do kraja. TN: Jesu li to ostali primijetili? KAPIČIĆ: Na te se stvari među partizanima nije blagonaklono gledalo, pa smo vezu dugo držali u tajnosti. Poslije izvjesnog vremena, iz štaba Prve proleterske, od Filipa Kljajića, komesara, dobio sam pismo u kome me je kritikovao zbog toga što sam, kao, ostavio Davorjanku i ušao u vezu sa drugaricom Milom! Eh, pomislio sam, poginuh zbog Davorjanke, a ona na mene gleda kao na lanjski snijeg! TN: Kakve su žene bile partizanke? KAPIČIĆ: Bile su prije svega veliki borci. Veoma hrabre, požrtvovane, a time, neminovno, i manje ženstvene. Nijesu imale ogledala, šminku... Malo njih je bilo kao Davorjanka. TN: A vaša supruga? KAPIČIĆ: Bila je lijepa, posvećena porodici... Kada sam postavljen za ambasadora u Budimpeštu, nije htjela da ide sa mnom. Ostala je sa djecom u Beogradu. TN: Zašto nije išla sa vama? KAPIČIĆ: Tako je odlučila. Nije željela da sinove maltretira prebacivanjem u novu sredinu, novu školu... Bili su mali. TN: Kakav ste bili muž i otac? 192


KAPIČIĆ: U početku - najbolji. Dan-noć sam radio u UDB-i, imao mnogo posla. Međutim, žena me nije razumjela. "Gdje si bio, šta si radio?" - stalno me je zapitkivala. Shvatio sam da ću, ma šta radio, uvijek biti sumnjiv. Zato je, mislio sam, bolje da sumnja s razlogom. Najprije sam počeo da "švrljam" po Beogradu, a čim sam stigao u Budimpeštu, bukvalno nisam stao. Mađarice su me obožavale... Kada je stigao u posjetu Budimpešti, Tito je mađarskog ministra unutrašnjih poslova, Ferenca Miniha, pitao: "Je li, Minih, kako naš Jova?" "Sjajan čovjek. Svi ga volimo, ali žene najviše" - odgovorio je mađarski ministar. "Eh" - nasmijao se Tito. "Nemojte mu zamjeriti. On to radi i u Jugoslaviji". TN: Jeste li bili zaljubljeni u svoju suprugu? KAPIČIĆ: Čovjek se zaljubi u početku. Poslije nekog vremena, ljubav prerasta u prijateljstvo - brineš o ženi, ona brine o tebi. Vremenom, nestaje strast, nestaje ona luđačka želja da jedva čekaš da dodješ kući, da je vidiš. Postaje ti drug... Nagoni su nešto drugo. TN: Osim Davorjanke, da li ste još neku ženu tako jedva čekali da vidite? KAPIČIĆ: Imao sam mnogo veza, ali nikoga nijesam volio kao Davorjanku. Mađarice su divne žene, tople... Nekoliko njih, velikih ljepotica, nikada neću zaboraviti. Ali, nijedna nije bila kao Davorjanka! TN: Bili ste ambasador i pretpostavljam da ste vrlo dobro znali da vas kontroliše mađarska služba... Da li ste, ulazeći u veze sa svim tim ženama, svjesno rizikovali? KAPIČIĆ: Jesam. Naša društva su, u suštini, bila uškopljena. Čovjek nije mogao slobodno da misli, da voli koga hoće... Partija je sve kontrolisala... Mada, i među nama je bilo raznih slučajeva, ne mogu da kažem... Poznat je skandal na Šestom kongresu KPJ, održanom u novembru 1952. u Zagrebu. TN: S Ljubodragom Đurićem? KAPIČIĆ: Jeste. Bio sam delegat, sjedio u drugom, trećem redu. U jednom momentu je za govornicu izašao Ljubodrag Đurić, u to vrijeme sekretar Vlade. Govornica se nalazila na desnoj strani sale; u sredini - Tito sa predsjedništvom Partije. Čim je izašao, Đurić je počeo da govori nešto što je svima čudno zvučalo. Optuživao je Partiju za nemoral, govorio kako među nama više nema pravog drugarstva, dobrih odnosa... Rekao je da neki drugovi iskorišćavaju tuđe žene, gaze preko emocija... TN: Nijeste znali o čemu govori? KAPIČIĆ: Nijesam znao. 192


Kada je završio, Ljubo Đurić je, umjesto da se vrati na svoje mjesto, krenuo ka centralnom dijelu sale, ka Titu... Skočio sam sa mjesta, uvatio ga za ruku: "Jesi li poludio, čovječe?! Što to činiš?!" Izveo sam ga napolje i uveo u prvu kancelariju. "Imaš li, Ljubo, pištolj?" - pitao sam ga. Pružio mi ga je. Bio je potpuno izgubljen, kao u bunilu. "Da su ti vidjeli pištolj, Ljubo, ubili bi te na licu mjesta" - vikao sam. "Kako te nije sramota?! Pištoljem na Tita?" TN: Nije htio na Tita! U svojoj knjizi, Ljubodrag Đurić kaže da je njegova "meta" bio Petar Stambolić.45 KAPIČIĆ: Nije važno. Bio je krenuo prema stolu za kojim je sjedio Tito i niko ne bi imao vremena da istražuje na koga je mislio kada je govorio o "iskorišćavanju tuđih žena"... Đurić Ljubodrag (1917-1988) - Uzice, Srbija; ratni komandant 2. proleterske brigade i divizije; prvi partizanski komandant Beograda (1944-45); general JNA; šef Titovog kabineta; izvršio samoubistvo. 45 Stambolić Petar (1912-200S) - član ratnog PK KPJ za Srbiju; član Politbiroa CK KPJ (1951); predsjednik Savezne narodne skupštine FNRJ; predsjednik vlade SFRJ; sekretar CK KP Srbije i predsjednik CK SK Srbije; član Predsjedništva CK SKJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj. 44

Uzeo sam od Đurića pištolj i izašao iz kancelarije. Nekoliko minuta sam šetao, pušio, pitao se šta da radim. "Šta je bilo, Jova?" - naišao je Ranković i skratio mi muke. Ispričao mi je o čemu se radi, na koga je Đurič sumnjao da mu se petlja sa ženom. Iako sam se sa Rankovićem bio dogovorio da ne pominjemo pištolj, Ljubodrag Đuric je j e poslije tog incidenta izgubio mjesto i položaj koji je do tada imao. Bio je kraće i uhapšen. TN: Kasnije ste i sami zbog žena izgubili položaj i politički uticaj, ali su vaš i slučaj Ljubodraga Đurića potpuno različita stvar. KAPIČIĆ: Tačno. Stradao sam kasnije, na drugi način i, sredinom šezdesetih, bio povučen sa mjesta jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj. U međuvremenu se svašta događalo... U Mađarskoj sam, recimo, imao problem sa ženom sa kojom sam jednom izašao, a koja mi je, nakon tri, četiri mjeseca saopštila da je u drugom stanju. Rekao sam joj da ne brine, da ću joj platiti abortus... Nije htjela da čuje! Prijetila je da će, ako ne priznam dijete, sve iznijeti u javnost. "Ma, nema te javnosti", rekao sam joj, "pod čijim bi pritiskom priznao to dijete!" Ubrzo je u jugoslovensku ambasadu stigao čovjek iz mađarske policije i rekao mi da njihova služba zna za aferu, ali i za pritiske koje trpim. Bio sam spreman da se vratim u Jugoslaviju. 192


"Ne" - kazao je - "vi ste ugledan čovjek i ne treba da brinete! Sredićemo stvar!" TN: Šta je bilo sa djetetom? KAPIČIĆ: Rođen je dječak. Moja žena je dugo zvocala: "Đe ti je onaj Mađaron, što ga ne dovedeš na ručak?"

192


TN: Jeste li ikada vidjeli to dijete? KAPIČIĆ: Bože sačuvaj, nikada! Stotinu puta sam bio blizu razvoda, ali sam se zbog djece trudio da sačuvam brak. Nikada sebi nijesam dozvolio da odem suviše daleko. Ovo su bile prolazne stvari, avanture... Nijesam bio uštogljeni komunistički svetac. Volio sam da se zabavljam sa ženama, sa društvom, da popijem... Kad sam otišao za ambasadora u Švedsku... Eh, da ste mogli da vidite Švedjanke! Sve da sam bio u grobu, a ne u punoj snazi, čini mi se da bih ustao i potrčao za njima. Velike ljepotice! TN: Kakve su vam se žene dopadale? KAPIČIĆ: Lijepe, ali ne samo to. Morale su da budu pametne, nježne... TN: Osim vas, ko je još među komunistima važio za zavodnika? KAPIČIĆ: Imali smo jako puno lijepih ljudi: Vlado Popovič, Veljko Mičunović, Srđa Priča... Bili su lijepi ljudi, ali uredni, vodili su računa o karijeri. TN: Kada ste kao jugoslavenski ambasador otišli u Mađarsku? KAPIČIĆ: Agreman, tj. saglasnost mađarske Vlade dobio sam 1956. Prethodno sam se pripremao: u Trstu sam kupio odijela, cipele, košulje, išao u školu plesa, učio rokenrol, valcer... Prije mog odlaska u Budimpeštu, 18. oktobra 1956, jugoslovensko rukovodstvo je gostima iz Mađarske, u Belom dvoru, priredilo svečanu večeru. TN: Ko su bili gosti iz Mađarske? KAPIČIĆ: Mađarski vrh: Erne Gere, prvi sekretar mađarske Partije koji je zamijenio Maćaša Rakošija, Janoš Kadar, Ferenc Minih... Bili su blaža varijanta Rakošijevog staljinističkog poretka. TN: A sa jugoslovenske strane?


KAPIČIĆ: Tito, Ranković, Moša Pijade i ja... Moša je bio posebno oštar prema Mađarima. Kritikovao ih je zbog držanja Rakošijeve vlade tokom napada SSSR-a na Jugoslaviju, 1948. Mađari su se branili, ali su se uglavnom slagali sa nama. Sjutradan, dobio sam zadatak da goste, posebno Janoša Kadara, odvedem u Sarajevo, da se zbližim sa njima. Pričao mi je o tome kako je bio u zatvoru... TN: U Rakošijevom zatvoru? KAPIČIĆ: Naravno. Pričao mi je o strahotama koje je preživio. Lijepo smo se proveli, rastali kao prijatelji. Međutim, poslije je to isto mađarsko rukovodstvo u Budimpešti, na javnom skupu u centru grada, osulo paljbu po Titu i Jugoslaviji. Pozivali su se na prijateljstvo sa SSSR-om, na vjernost Staljinu, ali je tokom tog skupa među okupljenom masom nastao lom. TN: U vrijeme mađarske revolucije 1956, jugoslovenski ambasador u Budimpešti je bio Dalibor Soldatić. Zašto stega baš vi zamijenili? KAPIČIĆ: Soldatić je bio dobar diplomata, ali nedorastao trenutku. Nije se snašao. Vremena su bila turbulentna i trebalo je u Budimpeštu poslati čovjeka drugačijeg profila. TN: Kakvog? KAPIČIĆ: Iskusnijeg, čovjeka od povjerenja, sa jačom podrškom "iznutra" Odnosi Mađarske i Jugoslavije su na prvi pogled bili dobri; ali morali smo da budemo na oprezu. Zato su u Budimpeštu poslali mene. TN: Zašto ste toliko čekali da odete u Budimpeštu? KAPIČIĆ: Zato što je revolucija bila počela i Tito je tražio da sačekam da se stvar smiri. Sjećam se da je, kada sam došao, u jugoslovenskoj ambasadi na tepihu još uvijek stajala mrlja od krvi našeg ubijenog diplomate. TN: Milenka Milovanova?


KAPIČIĆ: Da, Milovanov je ubijen 5. novembra 1956. TN: Dva dana nakon sastanka Tita i Hruščova na Brionima koji, u svojoj knizi "Moskovske godine", opisuje tadašnju jugoslovenski ambasador u Moskvi, Veljko Mićunović? KAPIČIĆ: Tačno dva dana poslije tog iznenadnog i tajnog susreta jugoslovenskog i sovjetskog vrha na Brionima. Milovanov je stajao na prozoru, kada je iz ruskog tenka pucano na našu ambasadu, u kojoj su se, u tom momentu, osim naših diplomata, u azilu nalazili i predsjednik mađarske vlade Imre Nađ sa još četrdeset i dvoje ljudi, uključujući četrnaestoro djece mađarskih funkcionera. Tu je bio i čuveni filozof Đerđ Lukač. Iako je postojao čvrst dogovor jugoslovenske i ruske strane da mađarski funkcioneri koji su uživali našu zaštitu neće snositi nikakve posledice, autobus u kojem su se, napustivši našu ambasadu, nalazili Imre Nađ i ostali, presreli su Rusi i... znate... Kasnije je Imre Nađ strijeljan. TN: Kako su Mađari poslije toga gledali na Tita?


KAPIČIĆ: Mađarski narod je obožavao Tita. Jugoslavija je bila uzor otpora staljinizmu... Neki mađarski političari i istoričari su kasnije pokušali da optuže Tita da je izdao i Rusima predao Imre Nada, ali to nije tačno... Tito nije mogao više da pomogne. Iskreno da vam kažem, uvijek mi je bilo žao što u to vrijeme nijesam bio u Budimpešti. Mislim da bi mnoge stvari drugačije izgledale. TN: Šta biste uradili? KAPIČIĆ: Siguran sam da mađarske funkcionere nikada ne bih pustio Rusima... Od Rezolucije IB-a, ne vjerujem Rusima više ništa! Ali, glupo je sada pričati... U Budimpeštu sam stigao nakon revolucije, krajem 1956. Odmah sam preuzeo dužnost ambasadora i stupio u kontakt sa dvojicom njihovih ministara koji su bili naklonjeni Jugoslaviji. TN: Bili su jugoslavenski agenti? KAPIČIĆ: Nijesu bili agenti, to je prejaka riječ. Bili su nam prosto naklonjeni. Od njih sam dobijao povjerljive informacije, koje bih prosleđivao u Beograd. Istovremeno, u Budimpešti sam upoznao ženu ambasadora jedne istočnoevropske zemlje koja se zaljubila u mene i koja me je uredno obavještavala o odnosima svoje zemlje sa Sovjetskim Savezom. Nijesmo imali ljubavnu vezu, ali smo se viđali na prijemima. TN: Kako vam je dostavljala informacije? KAPIČIĆ: Sreli bismo se na prijemu i ona bi mi, recimo, u kutiji od šibica ostavila pisamce sa povjerljivim podacima. Takve sam stvari, pomoću posebnog koda, slao u Jugoslaviju. Međutim, nakon posjete Nikite Hruščova, koji se u Beogradu 1955. poklonio Titu, odosi između Jugoslavije i SSSR-a bili su kudikamo bolji... TN: Sovjetski ambasador u Budimpešti je bio Jurij Andropov, kasniji šef KGB-a i SSSR-a. Jeste liga sreli?

198


KAPIČIĆ: Sretao sam ga na prijemima. Ambasadori zemalja koje su imale svoja diplomatska predstavništva u Budimpešti često su organizovali prijeme na kojima su, po pravilu, ambasadori istočnih zemalja stajali u jednom kraju sobe, a ovi sa zapada - na drugom. TN: Priređivali ste prijeme u jugoslovenskoj ambasadi? KAPIČIĆ: Naravno. Mađarska vlast je takve prijeme obično izbjegavala. Međutim, na proslavi koju sam orga-nizovao 1957, povodom 29. novembra, Dana Republike, osim ambasadora zapadnih zemalja, stiglo je, na čelu sa komandantom Varšavskog pakta, sovjetskim maršalom Kuljikovim, mađarsko rukovodstvo u svom punom sastavu. Bila je to velika senzacija. Salonom su su se šetali američki, britanski, francuski ambasadori sa suprugama... Sjećam se da je maršal Kuljikov, koji nije pio rakiju, u jednom trenutku od konobara zatražio šampanjac Dom Perinjon. Nijesmo ga imali, pa sam poslao nekoga od naših da otrči do obližnje Albanske ambasade i od njih pozajmi nekoliko kartona. Napravljena je odlična zabava... Znate li da je Tito u Mađarskoj imao brata? TN: Ne. KAPIČIĆ: Nijesam ni ja znao sve dok me Tito nije zamolio da ga posjetim, da vidim kako živi i da mu, ako bude potrebno, odnesem nešto novca. Bio je to stariji čovjek, željezničar... Teško su živjeli. Odnio sam mu paket pun hrane, predao nešto malo novca i prenio Titove pozdrave. "Gospodine ambasadore", zaustavio me je na vratima, "kako to da je naš Joža postao tako veliki čovjek?!" "Ne znam, prijatelju" rekao sam - "a da je veliki čovjek - jeste". TN: Do koje godine ste obavljali dužnost jugoslavenskog ambasadora u Mađarskoj? KAPIČIĆ: Do kraja 1960. Iz našeg Ministarstva inostranih poslova sam krajem 1960. dobio depešu: "Kapičić Jovo, napuštaš Budimpeštu. Brazil ili Švedska - izaberi i javi! Koča".


Koča Popović je uvijek pisao kratko i jasno. U Švedsku sam otputovao 1961. TN: Zašto ste izabrali Švedsku? KAPIČIĆ: Da nijesam imao porodicu, otišao bih u Brazil. Supruga je počela da obolijeva, dvoje male djece... Švedska je bila bliže. TN: Porodicu ste ponovo ostavili u Beogradu? KAPIČIC: To je bila odluka moje supruge. S obzirom na to da sam u Švedsku otišao sam, živio sam u ambasadi. Imao sam dvojicu saradnika - Voja Pekiča, savjetnika, i Milenka Milovića, činovnika koji je dobro govorio švedski jezik. Obojica su došli po mojoj preporuci. Ubrzo nakon dolaska, bio sam pozvan u audijenciju kod Njegovog veličanstva, švedskog kralja Gustava VI. Obukao sam najbolje odijelo, nakinđurio se kao ćuran. Maršal dvora je došao po mene u velikoj, bijeloj kočiji. Objasnio mi je da dvorski protokol predviđa da prijem kod kralja može da traje maksimalno deset minuta. TN: O čemu ste razgovarali? KAPIČIĆ: Nakon konvencionalnog pozdrava, kralju sam uručio Titove pozdrave i rekao nekoliko rečenica o Jugoslaviji... Bio je veoma ljubazan i odmah me je zamolio da mu pričam o partizanima. Interesovalo ga je kako smo ratovali, kakav je Tito... U jednom trenutku sam pogledao na sat. Kralj je to primijetio. "Ne!" - rekao je. "Ostanite, molim vas, još malo. Pričajte mi o Crnoj Gori i kralju Nikoli". Bilo mi je drago da me je baš to pitao. Razgovarali smo još desetak, petnaestak minuta. Kada sam izašao, učinilo mi se da me je dvorski maršal prekorno pogledao. TN: Kako ste se snašli u Švedskoj? KAPIČIĆ: Švedska je mirna, kulturna zemlja, tako da se u početku nijesam najbolje snašao. Sjećam se da sam jednog dana otišao u švedsko ministarstvo spoljnih poslova, kod direktora Direkcije švedskog MlP-a, 198


gospodina Ostrema, i zamolio ga da mi dozvoli da pogledam depeše koje švedski MIP dobija od svojih ambasadora u Kambodži, Vijetnamu, Kini, Americi, a koje se tiču situacije u tim zemljama. "Te bih izvještaje automatski prosledjivao svom MIP-u" objasnio sam. Gledao me je zapanjeno. "Gospodine" - rekao je - "ovo mi se dešava prvi put u životu. Ne postoji ambasador koji je od vlade države u kojoj službuje tražio da mu dostavlja svoje državne izvještaje i depeše". Sada sam ja bio zbunjen. "Nijesam mislio na neke strogo povjerljive informacije, gospodine Ostrem". Nasmijao se, pozvao sekretaricu i rekao joj da mi uruči to što tražim. TN: Bili ste ambasador i kada je Ivo Andrić 1961. dobio Nobelovu nagradu?46 KAPIČIĆ: Pratio sam ga u Stokholmu kada je primao Nobelovu nagradu za književnost. Prije nego što je stigao, poslao mi je pismo i zamolio me da ga obavijestim o protokolu... Za tu priliku, sebi sam bio kupio smoking. Moj prijatelj, ambasador Velike Britanije, takode je nosio smoking. Međutim, nije mi se svidio. "Kako to izgledaš?!" - kritikovao sam ga. "Nijesi morao da dodješ u tom izgužvanom smokingu. Nije valjda da nernaš bolji?" "Gospodine Kapičiću" - pogledao me je začudjeno - "ovo je smoking koji sam naslijedio od svog dede". Kakva bruka! - pomislih. Bolje da sam ćutao. A moj je ded čuvao ovce. TN: Kakv je utisak Ivo Andrić ostavio na vas? KAPIČIĆ: Bio je fin, malo zatvoren, ali uljudan, uglađen čovjek. Kasnije, u švedskom univerzitetskom centru Upsali, Andrić je održao sjajno predavanje. Nakon toga, studenti i profesori su postavljali pitanja. Odgovarao je na jeziku na kome mu je postavljeno pitanje. Na kraju i na poljskom. "Ja sam poljski đak" - objasnio mi je. "Učio sam i u Kra-kovu." TN: Koliko dugo je Andrić boravio u Švedskoj?


KAPIČIĆ: Nekoliko dana. Kada je odlazio, pitao me je šta bi mogao da pokloni ljudima koje mu je švedska vlada odobrila kao pratnju. "Nešto što je trajno" - predložio sam. Zamolio sam atašea za štampu, Slovenca, koji je tih dana dobio sina i dao 46 Andrić Ivo (1892-1975) - Travnik, BiH; veliki hrvatski, bosanski, srpski, jugoslovenski i evropski pisac. Prilog (3) mu ime po Andriću, da mu pomogne prilikom kupovine. Usput, Andriću sam predložio da kupi poklon i za tog tek rođenog dječaka. Andrić se u ambasadu vratio sa nekakvim kristalom za pratioce i aluminijskim tanjirom sa kašikom i viljuškom za dječaka. Ovo poslednje nije vrijedilo ni dva dinara! Bio je veliki čovjek, ali i veliki škrtac. TN: Priredili ste prijem u ambasadi povodom dodjele Nobelove nagrade? KAP1ČIĆ: Jesam, naravno. Bilo je fantastično. Pored mene je za stolom sjedio najstariji član Nobelovog komiteta. "Zašto je Andrić, a ne Miroslav Krleža dobio Nobelovu nagradu?" - pitao sam ga. "Krleža je" - odgovorio je, "veliki, kosmopolitski pisac, a u Evropi takvih ima. Andrić je veliki nacionalni pisac koji je opisao svoj narod i zato je dobio Nobelovu nagradu". T7V; Koje godine ste se vratili iz Švedske? KAPIČIĆ: 1964, nakon tri i po godine... Često sam u ambasadi priređivao prijeme na koje bih obavezno pozvao jedno društvo švedskih ljepotica. Bile su to mlade, zgodne djevojke. Priča o tim zabavama je dospjela i do jugoslovenskog MlP-a. Ubrzo je iz Beograda stigao moj drug, Vladimir Rolović, šef kadrovske službe MlP-a. Bilo mi je čudno što mi se nije javio kada je stigao i što spava kod mog pomoćnika Pekića. "Čujem da si bio kod Pekića" - rekao sam kada se konačno pojavio u ambasadi. "Dobro te je i prepoznao". Pekić je loše vidio. "Nemoj da se šališ" - nakostriješio se Vlado. "Stvari su ozbiljne". 198


TN: Odmah ste shvatli da nešto nije u redu. Ta vam je rečenica bila poznata? KAPIČIĆ: Poznata. Jasno mi je bilo da se nešto sprema. "Poslao me je Koča Popović da ti kažem da si prevršio svaku mjeru", rekao je Rolović. TN: Na šta je mislio? KAPIČIĆ: Na žene. "Možda sam pretjerao, ali sam uradio i neke dobre stvari" - pokušao sam da se branim. "Nemoj da se pozivaš na zasluge" - bio je drzak Vlado. Uh, to me razljuti: "Slušaj" - dreknuo sam - "jebem i tebe i Koču Popovića! Marš odavde!" Na stolu je stajao debeli rječnik. Uzeo sam ga i gađao Vlada u glavu. Srećom - promašio sam! Izletio je kao furija. TN.A vi? KAPIČIĆ: Vratio sam se u Beograd i otišao na raport kod Koče Popovića. Bili su prisutni Veljko Mićunović i Vlado Rolović. "Znaš šta, Jova" - počeo je nervozno Koča - '"ajde da mnogo ne diskutujemo! O tebi imamo brdo materijala". Jurnu mi krv u glavu: "Koča" - rekoh - "gori ste od Envera Hodže i sa vama neću da raspravljam!" TN: Tako ste mislili!? Uporediti Koču Popovića sa Enverom Hodžom!?... KAPIČIĆ: Nijesam tako mislio, ali sam bio ljut. Koča Popović je bio veliki čovjek, možda jedini od svih nas koji se mogao primaći Titu i Đilasu. Bio je izuzetno hrabar, veliki partizanski komandant... A, eto, zanimljivo: nije volio da drži govore. TN: Zašto?... KAPIČIĆ: Valjda mu nije uspijevalo da savlada tremu.


Sjećam se da sam ga u zimu 1942, posli je prelaska Igmana, zamolio da iscrpljenim i gotovo demoralisanim borcima Prve proleterske brigade održi govor. "Nemoj mene, Jova" - odgovorio je. "Nađite nekog drugog". "Koča" - nijesam popuštao - "znaš koliko te borci cijene. Moraš!" Jedva je nekako pristao. Postrojena i smrznuta brigada je nestrpljivo čekala da joj se komandant obrati. Koča je napokon izašao iz kolibe u koju se bio povukao kako bi sastavio govor, stao ispred stroja i svečanim glasom rekao: "Drugovi, smrt fašizmu!" "Sloboda narodu" - odgovorili su borci spremno. Bilo je to sve što je Koča uspio da kaže. A bio je čovjek neviđene hrabrosti, kulturan, izvanredno obrazovan... Džaba! TN: Kako je dalje tekao postupak vašeg opoziva? Da li je Koča Popović još nešto rekao? KAPIČIĆ: Nije. U polemiku se uključio Veljko Mićunović: "Jovo, nema potrebe da izigravaš nevinašce, kada svi vrlo dobro znamo da si se i potukao u Švedskoj!" TN: Jeste li se zaista tukli?! KAPIČIĆ: Jesam! Vraćajući se iz bioskopa - gledao sam Neki to vole vruće sa Merilin Monro - u parku su me napala trojica mladića. TN: Zbog čega? KAPIČIĆ: Ko zna?! Bili su pijani, pa su počeli najprije da mi dobacuju, a onda smo ušli u žestoku tuču. Nakon samo nekoliko sekundi, odnekud se pojavila policija. Razdvojili su nas, uzeli podatke. Kada su vidjeli da sam ambasador, bilo im je strašno neprijatno. Sjutradan sam otišao u švedsko Ministarstvo inostranih poslova, gdje su mi se izvinili zbog incidenta, ali i dodali da bi tuča bila izbjegnuta da sam ostao uzdizan. "Znate šta, gospodo" - rekao sam - "nijesam navikao da me tuku. Tako nešto nijesam dozvoljavao ni majci i ocu, a ne nekakvim pijanicama!" Toga se sjetio Veljko Mićunović i uzeo mi za zlo.


TN: Da li je Ranković znao šta se događa? KAPIČIĆ: Jeste, ali nije reagovao. Vjerovatno nije ni mogao. Sledećeg dana sam pozvan u CK. Bila je formirana komisija čiji je zadatak bio da ispita moje ponašanje tokom obavljanja dužnosti jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj. Sve je bilo jako mučno, odvratno... Na kraju mi je Krsto Popivoda saopštio da je donesena odluka da se ne vraćam u Švedsku i da se kaznim poslednjom opomenom pred isključenje iz Partije. Nakon petnaestak dana, raspoređen sam na mjesto pomoćnika saveznog sekretara za inforrnisanje. TN: Kakvo je to mjesto? KAPIČIĆ: Mizerno, ali se nijesam mnogo brinuo. "Nemojte mi davati nikakve zadatke" - rekao sam ministru. "Ovdje sam prinudno. Dolaziću kad hoću, izlaziti isto tako. Nema posla koji me više interesuje".


Tek kasnije sam saznao zašto sam zapravo povučen iz Švedske. Moji pomoćnici, Pekić i Milović, bili su poslali u Beograd desetine depeša u kojima su pominjali orgije koje navodno pravim u ambasadi, žene.... A ja sam ih zaposlio. Eto, to su Crnogorci! TN: Ne, gospodine Kapičiću, to je UDB-a! KAPIČIĆ: Kakva UDB-a?! To su mali špijuni koji su po ambasadama... TN: Sami ste rekli da je te "male špijune" slala UDB-a. Ako je narodni heroj i general mogao da bude žrtva udbaških intriga i spletki, šta je onda mogao da očekuje običan građanin? KAPIČIĆ: Eh, pa oni su opanjkali mnogo veće i značajnije ljude od mene. Pogledajte samo sudbinu Vlada Popovića! Posli je Brionskog plenuma, u Srbiji se govorilo da je Vlado Popović čovjek broj dva, odmah iza Tita. Nije on bio samo Titov generalni sekretar, nego istovremeno i član najužeg partijskog vodstva, u samom vrhu SKJ. Međutim, ubrzo je stradao. TN: Kako je stradao? KAPIČIĆ: Početkom sedamdesetih, sreo sam ga u Budvi. Bio je očajan, utučen i kao da je jedva čekao da se nekome izjada. "Jovo, napravio sam glupost" - žalio mi se. Rekao mi je da je pred Titov put u Persiju, na ulazu u Titovu vilu u Užičkoj 15, sreo vojnika koji je u rukama držao neku čudnu figuru. "Je li, druže, šta to držiš? Šta je to?" - pitao ga je. Vojnik je odgovorio da je to poklon koji je drugarica Jovanka odabrla za iranskog šaha. "Kakav poklon?!" - nasmijao se Vlado. "Za iranskog šaha je trebalo izabrati nešto ljepše, ozbiljnije". "Ni danas ne znam šta mi je trebalo da komentarišem Jovankin poklon. Kao da nisam znao sa kim imam posla" - obajšnjavao mi je Vlado. Ubrzo ga je pozvao Tito. "Vlado, napravio si nešto što neće moći da prođe bez posledica" - najavio je Tito katastrofu. TN: Kakvu katastrofu? Nećete valjda da kažete da je čak i jedan Vladimir Popović politički stradao zbog toga što mu se nije sviđao poklon "drugarice Jovanke"?! KAPIČIĆ: Jeste, zbog toga je smijenjen sa svih funkcija. "Vlado, žao mi je, ali ne želim da zbog tebe ulazim u sukob sa ženom" - objasnio mu je Tito. "Jovanka je čula da si se rugao njenom poklonu. Hoću mir u kući. Biraj mjesto, samo idi iz mog kabineta, iz mog vidokruga". 212


TN: Šta je izabrao Vladimir Popović? KAPIČIĆ: Ništa. Otišao je potpuno slomljen. Ubrzo se razbolio i umro u pedeset osmoj godini života. TN: I, gospodine Kapičiću, kakav je to sistem u kome je i čovjek najbolje biografije mogao da strada zbog hira jedne žene, makar se ona zvala i Jovanka Broz?! KAPIČIĆ: Napravljen je takav sistem. I Veljko Mićunović je sklonjen zbog toga što je iskazao mišljenje različito od Titovog. I sam sam - uprkos naklonosti koju je Tito prema meni otvoreno pokazivao - zbog jedne nesmotrenosti zamalo izgubio glavu... TN: Šta ste uradili? KAPIČIĆ: Krećući u zvaničnu posjetu SAD, Tito je 1961. u našoj ambasadi u Parizu organizaovao sastanak na koji je pozvao sve jugoslovenske ambasadore koji su tog trenutka službovali u Evropi. Kao ambasador u Švedskoj, bio sam pozvan i ja. Tito je želio da nas obavijesti o značaju i ciljevima posejte Americi. Počeo je staloženo, ali se, govoreći o ubistvu premijera Konga, Patrisa Lumumbe (januar 1961), odjednom razgoropadio: "Postaviću problem eskalacije nasilja u Africi" - govorio je ljutito. "Šta se radi tamo, šta mi preduzimarno da bismo to nasilje spriječili?! Ozbiljno razmišljam da pošaljern našu vojsku u Afriku, da sredimo stanje!" Ostali smo zapanjeni. "Druže Tito, ne mislite valjda ozbiljno da šaljete vojsku u Afriku?!" - pitao sam, odmahujući rukama. Iako me nije ni pogledao, svi smo mogli da osjetimo koliko je bijesan. "Jova, ako odlučim da šaljem vojsku, neću tebe pitati za dozvolu" - dreknuo je. TN: A vi? KAPIČIĆ: Bio sam prestravljen. Počeo sam da se izvlačim, da stvar obrćem na šalu... Kasnije mi je prišao Marko Nikezić: "Majstorski si se izvukao... Ali šta ti je trebalo da ironišeš sa Titom?! Mogao si glavu da izgubiš".47 TN: Ako se zaista i zbog takvih stvari politički mogla izgubiti glava, kako možete i dalje... KAPIČIĆ: Ne, ne branim cio sistem stvoren posli je rata, a koji - to se mora naglasiti nije napravio Tito sam. Napravili smo ga svi zajedno. Ali branim našu antifašističku borbu, državu koja je u toj borbi stvorena i u kojoj je na pravi način konačno bilo 47 Nikezić Marko (1921-1991) - istaknuti revolucionar i ambasador FNRJ; zamjenik ministra inostranih poslova; predsjednik CK SK Srbije (1968-1972); zbog 2 1 2"liberalističkog skretanja" smjenjen i uklonjen iz političkog i javnog života.


riješeno nacionalno pitanje, branim Titov otpor Staljinu, pokret nesvrstanosti... Ne, ne branim ni pojedine postupke na Golom otoku, povremeno nasilje UDB-e... TN: Povremeno? KAPIČIĆ: Dobro... Trebalo je nevaljalosti dokidati, a ne sve srušiti! To je suština. Pokušavam da vam objasnim, ali kao da odbijate da razumijete ... TN: Izvinite, ali ne mogu da razumijem da, uprkos svemu... KAPICIC: Ne, ne branim, ali... Tako je bilo, morali smo... Takvo je vrijeme bilo... Nije samo Tito kriv... Pravili smo greške... Postoje stvari koje su nebranjive. Rekao sam vam šta sam sve radio u Mađarskoj, Švedskoj... To se znalo. Iako sam ih onda optužio da su kao Enver Hodža, iz Stokholma sam vraćen i svojom zaslugom... Vidite... Ko bi to tolerisao?! Sve te žene koje su se vrtjele oko mene tih godina, nije to moglo proći bez posljedica. Čak i društva mnogo demokratičnija od našeg, ne bi tolerisali takve ispade. TN: "Ispade" zbog kojih ste uništili svoju diplomatsku karijeru? KAPIČIĆ: Da. TN: Lijepe žene su vas, dakle, koštale karijere? KAPIČIĆ: Uglavnom. TN: Da li vam je žao zbog toga? KAPIČIĆ: Ne. To je moj život. Nekoliko godina nakon opoziva sa mjesta ambasadora, dobio sam pozivnicu za prijem u švedsku ambasadu u Beogradu, gdje mi je uručena Sjeverna zvijezda, odlikovanje švedskog kralja za posebne zasluge. Bila je to velika satisfakcija!

212


Prilog (3)

PISMO IVE ANDRIĆA Novi Sad 1 novembra 1961 g. Park Hotel Dragi druže Kapičiću, Pre svega,hvala na čestitci i hvala vašoj ambasadi koja mi je u nekoliko poslednjih godina učinila dosta usluga. Pišem Vam iz N.Sada gde sam se sklonio na 3 dana odmora.Nisam ove jeseni dobro sa zdravljem,ali ću učiniti sve da dodjem u Stokholm,sa ženom,i da odgovorim svima obavezama,kako najbolje mogu i umem. Oprostite što ću Vas zamučiti raznim pitanjima, sve do sitnica.Molim vas da se neko od vaSih saradnika obavesti što pouzdanije i što podrobnije o celom programu. Izmedju ostalog važno mi je de znan šta je sve od odela potrebno.Karaiio,samo ono što je neophdho.Smoking imam.Era Frak ću poručiti ovde u Beogradu,ako bez njega ne može. Dali je neophodno ono što se zova žaket ili je dovoljno imati tamno odelo? Kakve haljine treba da ponese moja žena? Mislim da bi trebalo biti bar nekoliko dana ranij u Štokholmu? Gde nam savetujete da odsednemo? Itd. Ja sam telegrafski zahvalio Akademiji.Cim dobijem njen upitnik,ođgovoriću na njega.U načelu,voljan sam da da učinim sve što^treba,ali Vas molim da učinite koliko možete da broj i oblim ceremonija bude što manji.To važi za strance,a Vama i ambasadi stojim,naravne,na raspoloženju u svakom pogledu. Molim Vas đa mi odgovorite na moju beogradsku adresu (Proleter.brigada 2a) gde ću biti vec u nedelju 5 om. Svaki vaš savet doćiće mi dobro. Još jednom,hvala na svemu!Sa drugarskim pozdravima. P.S.Frimio sara poziv Stokholms Universitets Studentkar (Eol-laendergatan 32) na tradicionalni prijem.Sačekaću vaše pismo pre nego im odgovorim.


11."LEK0, LEKO!..." - SKANDIRANJE MRTVACU

Postao sam besposličar (1964) - Titov poziv uoči Rankovićevog sloma (1966) Ranković, srpski simbol -Sahrana A. Rankovića (1983) - Ozvučene ambasade -Misterija smrti Krcuna Penezića (1964) - Titova ponuda za Crnu Goru (1966) - Huškanje radnika na studente i Miloš Žanko (1968)


TN: Koliko dugo ste bili u kazni? KAPIČIĆ: Nikada više nijesam obavljao bilo kakvu značajniju funkciju. Nešto kasnije, na Titovo insistiranje, izabran sam za člana Savjeta federacije. U suštini, bio sam besposličar. Do Brionskog plenuma, 1966, nijesam ništa radio. TN: Kakve veze ste imali sa Brionskim plenumom? KAPIČIĆ: U tome sam učestvovao na neki način. TN: Na koji? KAPIČIĆ: Negdje uoči Plenuma, 1966, pozvao me je Vlado Popović, tada čovjek od Titovog velikog povjerenja i rekao mi da Stari želi da me vidi. Nijesam ni slutio šta se sprema. Tito me je primio u svom salonu. Šetao je gore-dolje, bio vidno uznemiren. "Sjedi, Jova" - progovorio je konačno. "Znaš li zašto sam te pozvao?" Nijesam imao pojma. "Znaš li, Jova, da Rankovič sprema državni udar?" Bio sam šokiran. "Druže Tito, ne mogu da vjerujem! Da li je moguće da Aleksandar Ranković vama nešto sprema?! Jeste li sigurni?" "Siguran sam, Jova, siguran" - nastavio je Tito. "Hajde u moju spavaću sobu da vidiš kako mi je postavio uređaje ispod kreveta!" TN: Jeste li otišli? KAPIČIĆ: Nijesam. Odbio sam da uđem u Titovu spavaću sobu, objasnivši da mu vjerujem na riječ i da mi nijesu potrebni dokazi. Bilo bi opasno da sam pokazao da mu ne vjerujem. A i ne bi bilo ni fer. TN: Zašto je Tito baš vas pozvao? KAPIČIĆ: Zato što sam radio u UDB-i i zato što je u mene imao povjerenja. "Druže Tito, ako ste me pozvali da vam dam savjet, najprije moram da kažem da sam spreman da za vas poginem kada god to od mene budete tražili" - rekao sam uzbuđeno. "Ali, mislim da treba da razmislite o nekim stvarima. Znate da je Aleksandar Ranković Srbin koga srpski komunisti veoma cijene i poštuju. Ne znam kako će to Beograd da primi. Drugo, siguran sam da nikada nije postojao Srbin koji vas je cijenio, volio i poštovao kao naš drug Marko. I treće, u inostranstvu će, bojim se, biti postavljeno pitanje - zašto se ponovo cijepa jugoslovensko rukovodstvo?" TN: Kako je Tito na to reagovao? KAPIČIĆ: Slušao je. Rekao sam i da mislim kako bi trebalo organizovati partijski plenum na kome bi sve ove stvari bile raspravljene. "Ako Ranković na tom plenumu bude tražio vašu smjenu" - kazao sam - "onda odluku treba prepustiti plenumu, a ne vama lično. Oni će biti odgovorni za posledice. Vi ste, druže Tito, isuviše značajna ličnost da bi pred istorijorn rizikovali makar jedan pogrešan potez". Tako je i bilo.


TN: Kako? KAPIČIĆ: Nakon nekoliko dana, Tito me je ponovo pozvao. Sastanku održanom u bašti Titove vile, osim nas dvojice, prisustvovala je i Jovanka Broz. Razgovarali smo o ljudima u UDB-i: ko su, na koga se može osloniti i, ako je zaista krenula neka zavjera protiv Tita, ko bi sve u to mogao biti uključen... Dao sam mu kadrovsku strukturu službe. Tito se složio da određeni vodeći ljudi mogu da ostanu na svojim mjestima, ali je dodao da će neki morati da ih napuste. TN: Da li se Jovanka Broz uključivala u razgovor? KAPIČIĆ: Nije. TN: Iznenadilo vas je to što ste čuli o Rankoviću? KAPIČIĆ: Kako nije?! Bio sam unezvijeren. Otišao sam kod prijatelja, Bata Tomaševića, ispričao mu šta sam čuo kod Tita i zamolio ga da, ako mi se bilo šta desi, zapamti taj razgovor. TN: Čega ste se plašili? KAPIČIĆ: Bila su teška vremena, ko zna?! Mogao me se neko sjetiti kao svjedoka. TN: Da li je Ranković zaista prisluškivao Tita? KAPIČIĆ: Tito je tvrdio da jeste. Ne znam... To niko ne zna. Lično mislim da nije. TN: Zašto je onda Tito tako nešto tvrdio? KAPIČIĆ: Nije mi rekao odakle mu takve informacije. Oslanjao se na postojanje prislušnih aparata u spavaćoj sobi, kabinetu... To je stvar koja nikada nije dokazana. Plenum je bio suđenje Rankoviću. Svi su govorili protiv njega. Ranković je osuđen i uklonjen sa svih državnih i partijskih funkcija. Nikada kasnije riječ nije rekao protiv Tita. Nikada! TN: Kako je u Srbiji odjeknuo tzv. slučaj Ranković? KAPIČIĆ: Teško. Veljko Kovačević, divan čovjek i general JNA, kasnije mi je rekao da mu je bilo žao što je na Brionskom plenumu istupio protiv Rankovića. TN: Ranković u svojim "zabeleškama" kaže da je prije Brionskog plenuma general Veljko Kovačević, načelnik tenkovskih jedinica JNA, otišao kod Veljka Vlahovića zaprijetivši da će izvršiti samoubistvo ako KOS ne prestane da ga prisluškuje i maltretira!


KAPIČIĆ: To nijesam znao. General Veljko Kovačević je na Brionskom plenumu bio prvi govornik, napao je Rankovića... Bio je dobar, čestit čovjek, tako da vjerujem da je u tom momentu bio ubijeđen da je Ranković kovao zavjeru protiv Tita. Rankovićeva politika jeste bila zasnovana na principu čvrste ruke, zato što se u zemlji koja je bila upravo izašla iz rata, nestabilnoj, sa unutrašnjim i spoljašnjim problemima, nije moglo drugačije, ili se bar u jednom periodu nije moglo drugačij... TN: Dobro, dobro... Nažalost, to je nastavljeno i ta UDB-ina politika čvrste ruke traje do danas! KAPIČIĆ: Sačekaje, ne morate odmah!... Osim prilika u zemlji o kojima sam vam govorio, ne zaboravite da se radilo o ljudima koji su u ratu okrvavili ruke ne do lakata, nego do ramena i od nas nijeste mogli da očekujete da idemo u crkvu i pjevamo sa popovima. Bili smo surovi, jer nas je rat natjerao da budemo takvi. Zato je surov bio i sistem koji smo stvarali. TN: Jeste li Rankovića nekada kasnije sreli? KAPIČIĆ: Ranković je odjednom nestao iz javnosti, potonuo. Sreo sam ga u beogradskom hotelu Metropol. On i njegova žena Slavka su sjedjeli za stolom. Pozdravili smo se, izljubili. Htio sam da mu kažem o čemu sam razgovarao sa Titom. "Nemoj da trošiš riječi" - prekinuo me je. "Sve znam, Jova, i hvala ti do groba. Znao sam da si dobar čovjek na koga se mogu osloniti". Kada je 1983. umro, otišao sam u kuću porodice Ranković. Familija je govorila da neće dozvoliti da se od te sahrane pravi cirkus. TN: A napravljen je... Po zvaničnom izvještaju UDB-e, 108 hiljada ljudi je prisustvovalo sahrani! KAPIČIĆ: Porodica je htjela da Rankovića sahrani u Draževcu, selu odakle je poticao. Zamolio sam Slavku Ranković da sačeka, da razmisli; rekao sam joj da je njen suprug bio veliki čovjek i da Politika o Aleksandru Rankoviću ne bi tako pisala da je u tadašnjem srpskom rukovodstvu postojao negativan odnos prema njemu. Sjutradan je odlučeno da se napravi veliki pogreb, a general u penziji, Mutapović, odredjen je da se od Aleksandra Rankovića oprosti u ime Saveza boraca. Bilo mi je žao što mene nijesu odredili. TN: Prisustvovali ste sahrani? KAPIČIĆ: Naravno. U jednom trenutku, ogromna masa okupljenih je počela da skandira mrtvom Rankoviću. Začuo se strahoviti huk:


Leko, Leko, Leko... Jezivo! Bila je to demonstracija. TN: Kakva? KAPIČIĆ: Srbi su Rankovića smatrali spasiocem. Bio je simbol. TN: Čega? Srpskog nacionalizma? KAPIČIĆ: To se kasnije nadogradilo. TN: Da li je Ranković bio nacionalista? KAPIČIĆ: Ranković je prije svega bio komunista. Nakon sahrane, Slavka Ranković je organizovala skup na Kolarcu na kome su stariji borci, ali i prisutni građani, govorili da je Ranković bio srpski, a ne komunistički vođa i slične gluposti. Tačno je da se Ranković zalagao za državni centralizam, ali ne mislim da je bio nacionalista. Kasnije je proglašen nacionalistom. Jugoslavija se raspala po tom šavu "za" i "protiv" centralizma, ali za to nije bio kriv Leka Ranković. TN: Kao istorijsku ličnost, kako ga ocjenjujete? KAPIČIĆ: Za naše vrijeme, za onaj sistem, Ranković je bio dragocjena ličnost. Nije bio obrazovan, nije se bavio teorijom države i društva, ali je bio komunista, antifašista, partizan, časna i poštena ličnost, prijatelj ljudi... TN: Kako "časna i poštena ličnost, prijatelj ljudi" može biti čovjek koji je bio na čelu zloglasne UDB-e koja je prisluškivala, zastrašivala, hapsila, ucjenjivala... KAPIČIĆ: Ranković je bio kadrovik, "otac i majka Partije". Tako smo ga zvali. Uživao je najveće poštovanje svojih saradnika i komunista. TN: Mislite da je u pitanju bilo poštovanje, a ne strah? KAPIČIĆ: Uživao je poštovanje. TN: Zar to ne govori o teškoj devijaciji društva?! Kakvo je društvo u kome čovjek koji je bio na čelu stravične institucije kakva je bila UDB-a može "uživati poštovanje?! KAPIČIĆ: Ne znam zašto imate takvu predstavu o UDB-i. Nijeste se bili ni rodili kada je održan Brionski plenum. Nije UDB-a bila tako loša institucija. Ona je imala presudnu ulogu u mnogim važnim i korisnim stvarima za državu. Recimo, u vrijeme tzv. Tršćanske krize, Amerikanci su bili zaprijetili da će, bude li dalje insistirala na Trstu, Jugoslaviji biti objavljen rat. Vladala je ratna psihoza, nije se znalo šta će biti sjutra... UDB-a je dobila zadatak da ozvuči pojedine strane abasade. Ne sve, samo one najvažnije... Dakle, postavili smo "bubice" u američku, britansku, francusku i italijansku ambasadu. Tito je bio u Nišu. Usred tog haosa i neizvjesnosti, službenik UDB-e mi je donio transkript prisluškivanog razgovora dvojice stranih ambasadora. TN: Kojih?


KAPIČIĆ: To ne mogu da kažem, a nije ni važno. Rekao sam vam koje su ambasade bile ozvučene. Uglavnom, jedan od dvojice ambasadora je rekao da Zapad neće ulaziti u rat zbog Zone B, što je u tom momentu bila veoma važna, čak presudna informacija. Nakon toga, Tito je mogao da naredi da se armija Peka Dapčevića pokrene prema Trstu i tako smo dobili dio Istre. Treće odjeljene UDB-e je obavilo taj posao. TN: Kada već razgovaramo o UDB-i, do danas je ostala priča o navodno nerazjašnjenim okolnostima pod kojima je, u decembru 1964, poginuo srpski predsjednik vlade, Slobodan PenezićKrcun. Postoji li tu neka misterija? KAPIČIĆ: Nema nikakve misterije. Krcun Penezić je bio visoki srpski kadar, čovjek od ogromnog povjerenja, hrabar i relativno mlad. Bio je sin kafedžije iz Uzica. Umio je da bude plah i prijek, znao da popije. Volio je da istakne da je „Srbenda", malo zanosio na nacionalizam, ali na to niko nije obraćao pažnju. Tog dana je Krcun Penezić bio krenuo na put sa pukovnikom Lazarevićem, nekada mojim pomoćnikom zaduženim za Beograd. Ispitali su taj slučaj: naišli su na klizište, sletjeli sa ceste i, pri punoj brzini, udarili u drvo na livadi pokraj puta. Priče daje UDB-a ubila Krcuna su laž i neistina. Zašto bi UDB-i to trebalo?! Kome je toliko smetao Krcun Penezić, pa je odlučio da ga likvidira?! To su gluposti! TN: Šta ste radili nakon Brionskog plenuma? KAPIČIĆ: Dobio sam ponudu da se vratim u Crnu Goru. Vlado Popović, koji je iznad svega mrzio Rankovića i UDB-u, pozvao me je na razgovor... TN: Zašto je Vladimir Popović mrzio Rankovića? KAPIČIĆ: Pričalo se da je UDB-a pustila intrigu da je Vlado Popović radio za CIA, ali prosto ne mogu da povjerujem da je Služba mogla da izmisli takvu glupost! Vlado Popović je bio španski borac, ratni sekretar hrvatske Partije, heroj, jedna od najuglednijih ličnosti. Vlado mi je prenio Titov predlog da sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom odem u Crnu Goru i da, nakon pada Rankovića, preuzmemo vlast. Nije mi bilo drago da to čujem. TN: Zašto? KAPIČIĆ: Zato što je to značilo da dolazim kao gvozdena metla", kao neko koga su poslali da očisti UDB-u. Naročito je to nezgodno u Crnoj Gori. Osim toga, izgledalo bi da sam nagrađen zato što je Rankovič pao. Ipak, na kraju sam nekako pristao. "Ima još nešto" - nastavio je Vlado Popovič. Znao sam da mora biti još nešto.


"Trebalo bi da okupiš partijski aktiv unutrašnjih i spoljnih poslova i da održiš predavanje u kome ćeš da satreš Aleksandra Rankovića i ljude koji su zaslužili da nestanu". "Ti mi, Vlado, nudiš da napadam one sa kojima sam živio i radio godinama" pobunio sam se. "Neću, pa kada bi me ovoga momenta postavili za predsjednika jugoslovenske Vlade. Nema šanse! Imam svoj moral i svoje principe, a o sudbini tih ljudi neka odlučuje onaj ko je za to zadužen"! Vlado je ustao, prošetao po kabinetu, došao iza mojih leda i potapšao me po ramenu: "E, moj ludi Jovo Kapa!" nasmijao se. "Trebalo je da prihvatiš!" TN: Jeste li se kasnije pokajali zbog toga što niste prihvatili Popovićevu ponudu? KAPIČIĆ: Nijesam. Tu su istu funkciju posli je nudili Krstu Popivodi, pa Veljku Mićunoviću, ali niko nije htio daje prihvati. Na kraju je otišao Veljko Milatović. Ostao sam u Sekretarijatu za informisanje i tamo imao i još dva ili tri "iskakanja" Naročito ono tokom studentske pobune, 1968. TN: Na kojoj funkciji ste bili 1968? KAPICIC: Istoj - član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Trudio sam se da shvatim suštinu studentske pobune. Sudeći po onome što su tražili, demonstracije su imale maoistička obilježja i vlast ih je doživljavala kao napad na sebe. TN: Kakva maoistička obilježja? KAPIČIĆ: Umjesto da budu demokrate, studenti su bili gori od nas. Tražili su više komunizma, čvršći način upravljanja. U Centralnom komitetu su razmatrali mogućnost preduzirnanja određenih mjera kako bi ugušili studentsku pobunu. Pošto su se problemi gomilali, zakazana je bila sjednica Socijalističkog saveza radnog naroda. Okupili su se predstavnici svih republika. Predsjedavao je Rato Dugonjić. Dragi Stamenković, srpski kadar, podnio je uvodni referat, vrlo oštro govorio o studentima, osudio ih... U jednom momentu je predložio da, umjesto organa vlasti, odnosno policije, pozovemo radnike i od njih zahtijevamo da se najprije suprotstave, a onda i sukobe sa studentima. Odjednom, u sali je nastao tajac! Shvatili smo da to nije samo Stamenkovićev stav. TN: Partija je stajala iza tog predloga? KAPIČIĆ: jasno. Stanje u Beogradu je zaista bilo neizdrživo, glavni grad blokiran, ali, ipak, nijesmo očekivali takav predlog. Bili smo na mukama, ćutali... Ako se saglasimo, ko zna do čega


bi to moglo da dovede. Ne mogavši više da podnesem pritisak, zatražio sam riječ. Rekao sam da mislim da je takav stav, ako je i partijski, pogrešan. "Niko nema pravo da poziva radničku klasu da se bori protiv inteligencije. Način na koji studenti demonstriraju je za osudu, ali bi bilo bolje da, umjesto što na njih huška radnike, drug Stamenković analizira razloge studentske pobune. To je generacija rođena u revoluciji, vaspitana u samoupravljanju i nemamo prava da se sa njima tako sukobljavamo" - zaključio sam. TN: Da li vam je neko odgovorio? KAPIĆIĆ: Svi su zaćutali. U momentu sam se sjetio razgovora koji sam, nakon opoziva iz Švedske, vodio sa Veijjkom Mićunovićem. Komentarišući način na koji sam opozvan, Veljko mi je objasnio da je razlog svih mojih muka to što nijesam u stanju da obuzdam svoju "eksplozivnu narav". TN: Toga ste i sami bili svjesni. Rekli ste mi... KAPIČIĆ: jesam, ali... "Da si mogao da kontrolišeš svoju narav, mogao si daleko da doguraš" - rekao mi je Veljko Mićunović. "Znaš, ljude kao što si ti svi cijene, ali ih niko ne želi pored sebe". TN": Kako je završio sastanak SSSRN-a? KAPIČIĆ: Nakon zloslutne tišine, najzad je ustao Miloš Žanko i rekao da nikada u životu nije čuo takav "antipartijski govor" "Pozivam vas da druga Kapičiča udaljimo iz SSRN-a" -zahtijevao je. Rato Dugonjić je odmah prekinuo i raspravu i sastanak. Izlazeći iz sale i ulazeći u lift, vidio sam da su svi delegati, kao i obično, bili u grupama, ali niko nije htio sa mnom da stane. Spremala se katastrofa. Odmah me je pozvao Svetozar Vukmanović Tempo. "Jovo, suprotstavio si se stavu Partije i mislim da ćemo te isključiti" - rekao mi je. "Neću glasati za to, ali ne mogu ti ni pomoći" Sjutradan, usred sastanka najvišeg partijskog rukovodstva, Tito je izašao iz sale i, u govoru na televiziji, rekao da su studenti u pravu. Tako me je Tito još jednom spasio.


12. "PEĆINA" KRALJA FARUKA

Nova godina sa Titom i Aga Kanom (1955) - Zlatni escajg cara Haila Selasija - S Nehruom i Indirom Gandi (1956) - Titovo jagnje s crvenom masnicom - Titova počast Srbiji i Srbima - Zločin biblijskih razmjera - Uvijek protiv Miloševića i uvijek za Srbiju! - Srpski vojnici: "Nema te komande koja bi nas naterala da pucamo na Lovćen i na Crnu Goru!" (1999)


TN: Nakon sastanka u njegovoj vili, pred Brionski plenum, jeste li nekada kasnije sreli Tita? KAPIČIĆ: Samo jednom. Tito i Jovanka su bili u Budvi, u posjeti Crnoj Gori. Stajao sam u masi. Jovanka me je vidjela. "Evo našeg Jove!" - upozorila je Tita. Pozdravio sam ih i produžili su dalje. Ranije smo se mnogo češće viđali, putovao sam sa njim po svijetu. Takva je bila priroda posla koji sam obavljao. TN: Sa Titom ste, pretpostavljam, putovali do pred kraj 1956, prije imenovanja na mjesto jugoslovenskog ambasadora u Budimpešti. A kasnije? KAPIČIĆ: Ne. Prije imenovanja za ambasadora, često sam Tita pratio na tim putovanjima. Obično bih stigao nekoliko dana ranije, sreo se sa službom bezbjednosti zemlje koju je posjećivao, dogovorio se sa njima o potrebnim mjerama... U decembru 1955. doputovali smo u zvaničnu posjetu Kairu. Ulice su bile prepune oduševljenih ljudi koji su klicali Titu... Nakon dva dana, iz Kaira smo, spuštajući se Nilom, stigli u Luksor. Bili smo smješteni u raskošnoj palati kralja Faruka, u kojoj je bilo zakazano novogodišnje slavlje. Svečano smo se obukli, na glavama imali one smiješne crvene kape... Bilo mi je dosadno, pa sam krenuo da obilazim palatu. Odjednom, na drugom kraju, ugledao sam gomilu lijepog svijeta koji se veseli... Treštala je muzika, ljudi su plesali... Pitao sam egipatskog šefa bezbjednosti ko su. "Svjetski džet-set, holivudski glumci, arapski prinčevi" -počeo je da nabraja. "Ovdje čekaju Novu godinu. I čuveni Aga Kan je sa njima". Eh, šta mi jadni radimo u onoj pećini - pomislio sam i vratio se nazad kod svojih. 77V: Kraljevsku palatu ste smatrali pećinom?! KAPIČIĆ: Dobro, nije baš pećina, ali ovamo je bilo mnogo zabavnije... Ispričao sam Koči Popoviću šta sam vidio na drugom kraju palate: "Koča" - zavapio sam - "tamo se zabavlja svjetska elita, a mi kao neke mumije sjedimo u ovoj pećini. Pitaj Starog možemo li da im se pridružimo". "Ne pada mi na pamet" - odbrusio je Koča. "Pitaj ga sam". Tito je odmah pristao. "Pa, šta radimo ovdje?!" - ustao je i krenuo. Kada je Tito ušao u dvoranu, nastao je tajac, nakon čega se prolomio aplauz. Gosti su ustali, napravili špalir, prilazili Titu, ljubili ga... Žene su jurile moleći ga za ples... Čudo! Bio je veliki čovjek! Sa jednog od tih putovanja, mislim da smo se vraćali iz Etiopije, Tito je pozvao generala Žeželja i rekao da mi, kao "zaslužnom čovjeku", donese poklon. Dobio sam Titovu veliku fotografiju sa potpisom i zlatni sat... TN: Koji sat? 232


KAPIČIĆ: Patek Filip, na čijoj je pozadini stajao Titov potpis. Na fotografiji je pisalo: Jovi Kapičiću za uspomenu, Tito. TN: Tokom boravka u Etiopiji, sreli ste i cara Haila Selasija? KAPIČIĆ: Sreo sam i njega... Tito je posjetio Adis Abebu, u kojoj je car Haile Selasije, sa svojim rasovima, etiopskim vojvodama, jugoslovenskoj delegaciji priredio svečani ručak. Nikada neću zaboraviti taj kontrast: tokom obilaska grada, Tita je sa svih strana pozdravljao gladni, bosi, goli i siromašni narod; na ulicama ste mogli da vidite najljepše žene na svijetu - Etiopljanke i Eritrejke. Stajale su polugole, nudile se za novac. Međutim, čovjek iz naše ambasade nas je upozorio da u Etiopiji postoji endemski sifilis i da se dobro čuvamo. Na drugoj strani, u carevoj svečanoj sali za ručak, vladala je prava raskoš. Tanjiri i escajg su bili napravljeni od suvoga zlata... TN: Sjećate li se šta je bilo na meniju? KAPIČIĆ: Svakojake dakonije, ali prije svega - francuska kuhinja. Bila je poslužena čuvena francuska supa od luka, sirevi, divljač, neke pečene ptice... Svašta! TN: Tito je komentarisao kontrast o kome govorite? KAPIČIĆ: Ne sjećam se. TN: Da li je i u Jugoslaviji postojalo tako nešto? KAPIČIĆ: Bože sačuvaj! Bilo je ljudi koji su bolje živjeli, ali ne kao ovi danas... Nije bilo takvog raslojavanja... TN: Kako se car Haile Selasije ponašao prema Titu? KAPIČIĆ: Kao prema mesiji koji oslobađa nesrećni, zaostali svijet. Ideja nesvrstanosti je dodatno ojačala Titov kult. Car Haile Selasije je kasnije uzvratio posjetu, kao što su to činili i ostali državnici Pokreta nesvrstanih. Svi su Tita veoma poštovali, vrlo rado dolazili u Beograd.

232


Kada je u julu 1956. u posjetu Jugoslaviji trebalo da stigne lider Indije, Nehru, sačekao sam ga u Austriji, u Salzburgu, ukrcao u avion i otpratio do Beograda. Sjećam se da me je, vidjevši kroz prozor dva jugoslovenska miga koji su bili u pratnji, zamolio da upozorim pilote da se udalje na pristojno odstojanje. Bio se uplašio da su nam se isuviše približili... Nehruu je u Beogradu priređen svečani doček, odakle je trebalo da otputuje na Vangu. TN: Tito ga nije sačekao u Beogradu? KAPIČIĆ: Nije. Putujući od aerodroma ka Dedinju, na Novom Beogradu smo kroz prozor automobila ugledali grupu Roma. "Look our people!" - uzviknuo je šef Nehruovog obezbjeđenja. Kasnije sam Nehrua i Indiru Gandi vodio na Jablanicu, da vide čuveni most na Neretvi. Divili su se Titu, njegovoj borbi u Drugom svjetskom ratu, hrabrosti da se suprotstavi Staljinu... Sa Titom sam često išao i u lov. TN: Gdje? KAPIČIO. Najčešće u Karađorđevo. Sa njim bi odlazili funkcioneri iz svih jugoslovenskih republika - Ranković, Jovan Veselinov, Krcun Penezić, Edvard Kardelj, Boris Kidrič, Moša Pijade, ja... Vraćajući se jednom iz šume i već ušavši u otvorene kočije u koje su bila upregnuta dva bijela konja, Tito zastade, osvrnu se kao da je nešto zaboravio. "Gdje je Jova Kapa?" - pitao je. "Hajde, penji se, sjedi pored mene!" TN: Bili ste iznenađeni što vas je Tito izdvojio? KAPIČIĆ: Jesam. Razgovarali smo cijelim putem, sjećali se pojedinih događaja iz rata... Kada smo došli blizu lugarske kuće, viknuo je: "Agbaba, Agbaba..." Tako se preživao Ličanin koji je tu radio kao lugar. Rekao mu je da donese jagnje i da mi ga pokaže. "Vidiš, Jova, to je moje jagnje" - rekao je ponosno. Zaista je bilo lijepo - bijelo, sa crvenom masnicom oko vrata.


"Kada odraste, odvedi ga u Kumrovec, u moju kuću" -rekao je Tito lugaru. "Druže Tito, dičite se ovim jagnjetom, iako znate da je cijela Jugoslavija vaša!" - čudio sam se. Gledao me je nekoliko sekundi kao da ne shvata o čemu govorim. "E, moj Jova, osim ovog jagnjeta i kuće u kojoj sam rođen, u Jugoslaviji ništa nije moje" - odgovorio je. Tek kasnije, kada je umro, shvatio sam o čemu je govorio. Za razliku od ovih danas, svojim potomcima - osim časnog imena i djela - Tito nije ostavio ništa. TN: Kako ste doživjeli Titovu smrt? KAPIČIĆ: Znalo se da je teško bolestan, ali je njegova smrt bila veliki šok, ogromna žalost... Bio je velikan... Evo, i sad mi je teško da o tome govorim... Ko sve nije došao na njegovu sahranu! Cijeli svijet! To se ne pamti! Bio sam u toj koloni. TN: Tita su kasnije optuživali da je bio "srbomrzac"; i u Hrvatskoj je isti slučaj. KAPIČIĆ: To je najveća laž! Svi koji su učestvovali u rušenju Titove Jugoslavije su nemoralni, besprizorni ljudi. Šetali smo jednom šumom u Karađorđevu i vrlo dobro se sjećam šta mi je Tito rekao: "Znaš šta, Jova, moramo biti veoma zahvalni srpskom narodu za uspjeh našeg Narodnooslobodilačkog rata". Uostalom, ako je Tito mrzio Srbe, zašto im je dao 7. jul, iako, u suštini, to nije bio datum antifašističkog ustanka?! Zbog ukupnog srpskog doprinosa, Tito je htio Srbima i time da oda počast, da kaže da su se Srbi prvi digli na ustanak protiv okupatora! Eto, nažalost, vidjeli ste koliko to oni danas cijene! Tito je bio veliki čovjek, slavna istorijska ličnost i jedan od svjetski priznatih antifašističkih voda Drugog svjetskog rata. Osim nas - malih, jadnih, posvađanih i zaraćenih jugoslovenskih naroda, to Titu niko ne osporava. Tito je napravio veliku, pravednu državu u kojoj su svi ljudi, sve vjere i nacije bili jednaki...


TN: Teško ste doživjeli raspad zemlje za koju ste se borili? KAPIČIĆ: To je bio naš najveći poraz! Lični, životni, istorijski... Kakav god hoćete! Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, koji je stao na čelo te zločinačke politike, Jugoslavija, koja je, zbog Tita i partizana uživala ogroman ugled u svijetu, raspala se u krvi i zločinima. Zapamtite: Srbija je jedina zemlja na planeti koja je zaslužila da je bombarduje Atlantski savez! TN: Zašto?! KAPIČIĆ: Samo je NATO bombama mogao biti spriječen zločin biblijskih razmjera koji je ta politika namjeravala da sprovede i na Kosovu. Srbija je najodgovornija za rat u Jugoslaviji, za zločine i nasilje koje je početkom devedesetih godina potreslo Balkan i Evropu. Velika je šteta što NATO pakt nije ranije reagovao. Možda bi na taj način mnogi teški zločini mogli bili izbjegnuti. TN: Koliko dugo živite u Beogradu?


KAPIČIĆ: Od 1939, kada sam došao u Beograd na studije. Izuzmite samo period Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. TN: Ipak, često ste vrlo oštri i kritični prema Srbiji. KAPIČIĆ: Ne, nikada! Oštar sam prema srpskoj nacionalističkoj politici od kraja osamdesetih na ovamo. Slobodno napišite: Crnogorac sam, borio sam se za crnogorsku državnu nezavisnost svim srcem, ali, emocionalno, nikada nijesam razdvajao Crnu Goru i Srbiju. Kao što sam se tokom Drugog svjetskog rata borio za Cetinje, Kotor ili Nikšić, na isti način sam bio spreman da poginem za slobodu Beograda ili Kragujevca. Srbi su bili moji najbolji, najbliskiji prijatelji. Aleksandar Rankovič je bio jedan od njih. Sa takvim ljudima, srpskim herojima Drugog svjetskog rata, nikada nijesam imao razmirica. Kada bi ponovo došla u opasnost da bude porobljena, budite sigurni da ni moja porodica ni ja ne bismo žalili da damo život za Srbiju. Jedno je Srbija, a drugo njen nacionalsocijalistički režim! Uvijek sam bio protiv Miloševića, kao što sam uvijek bio za Srbiju. Beograd je 27. marta 1941. poslao poruku svijetu: Bolje grob nego rob! Tu slavu su Miloševićevi luđaci htjeli da ponište. E, nemojte od mene očekivati da tako nešto podržim... Srbi su dobar, čestit narod. Kako su se samo ponašali srpski vojnici, rezervisti stacionairani u Crnoj Gori tokom NATO intervencije na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999... TN: Kako su se ponašali? KAPIČIĆ: Za razliku od Sedmog bataljona sramne Vojske Jugoslavije, sastavljenog od crnogorskih kriminalaca koji su, tokom devedesetih, ubijali civile, silovali žene, palili kuće, pljačkali po bivšoj Jugoslaviji, srpski rezervisti su se u Crnoj Gori ponašala veoma korektno, bratski. Dok je Sedmi bataljon divljao, prijetio manjinama, dio Užičkog korpusa smješten na Cetinju, sprijateljio se sa nama mještanima, odlazili smo zajedno u kafane... Nije bilo nijednog incidenta! TN: Zašto ste tokom NATO intervencije napustili Beograd i došli na Cetinje? KAPIČIĆ: Smatrao sam svojom dužnošću da se, u momentu kada je bila napadnuta, vratim u Crnu Goru. Išao sam u obilazak tzv. Lovćenskih straža... TN: To je crnogorska paravojna formacija? KAPIČIĆ: Bila je to jedinica koju su formirali crnogorski momci, rodoljubi, sa ciljem da se, ako zatreba, suprotstave Miloševićevoj agresiji na Crnu Goru. Sjećate se da je tako nešto bilo najavljivano, da je nesrećni Momir Bulatović Crnogorcima prijetio vojskom?...48 E, idući prema vojnom kampu Lovćenskih straža, kod česme na Ivanovim koritima naletio sam na grupu od pedesetak srpskih vojnika. Zaustavio sam se, izašao iz kola i zamolio ih da mi daju gutljaj vode. Odmah su mi ponudili čuturicu... 240


TN: Prepoznali su vas? KAPIČIĆ: Nijesu. Pitao sam ih šta rade, gdje su krenuli. "Ovde nam je položaj" odgovorio rni je komandant grupe. Gledao sam ih nekoliko sekundi... "Znate li, momci, koja je ono planina" - pitao sam ih. Rekli su da znaju. 48 Bulatović Momir (1956) - Podgorica, Crna Gora; asistent na Ekonomskom fakultetu; jedan od organizatora velikosrpskog puča u Crnoj Gori (1988-89); predsjednik CK SK Crne Gore (1989-92)? predsjednik Predsjedništva i predsjednik Republike Crne Gore (1991-97); politički poražen u Crnoj Gori, predsjednik miloševićevske vlade SR) (1988-2000); povukao se iz politike 2002. "A znate li da je Lovćen, pet stotina godina, bio jedini svjetionik slobode Južnih Slovena na porobljenom Balkanu?" Vidio sam da su bili potreseni na isti način na koji sam to i sam bio. "Gospodine, znamo mi šta je Crna Gora, šta su Lovćen i vladika Rade" - uzvratili su uglas. "Učili smo istoriju". Pitao sam ih kako bi reagovali kada bi dobili naređenje da napadnu Cetinje. "Gospodine" - prekinuo me je najstariji po činu - "nema te komande koja bi nas naterala da pucamo na Lovćen i na Crnu Goru!" Pozvao sam ih da sa crnogorskim vojnicima popijemo rakiju. I popili smo. TN: Jeste li bili iznenađeni odgovorom koji ste dobili? KAPIČIĆ: Ne, zato što znam da Srbi i Crnogorci ne mogu jedni drugima biti neprijatelji. TN: Vojsku Jugoslavije ste nazvali "sramnom". Može li se uspostaviti kontinuitet izmedju Prve proleterske brigade, koju ste 21. decembra 1941. formirali u Rudom i vojske koja se, početkom devedesetih, stavila na raspolaganje Slobodanu Miloševiću? KAPIČIĆ: Naravno da ne može! Miloševićeva vojska je bruka Srbije i Jugoslavije! Stidim se vojske ubica, ratnih zločinaca, pljačkaša, sjecikesa, kriminalaca, vojske koja je, stavivši se pod srpsku nacionalističku komadu, postala okupatorska u svim državama bivše Jugoslavije... Ubijali su nenaoružane ljude, djecu, starce. Ratko Mladić nije vojnik! On je kukavica i zločinac! Na ideji antifašizma, 21. decembra 1941. u Rudom smo formirali vojsku koja se borila protiv stotinu puta nadmoćnijeg neprijatelja. A ovi?! Pogledajte samo šta su uradili u Bosni koja je bila najveća žrtva i ovoga i onoga rata! Sramota!

240


Dolazak po Nobelovu nagradu, Stokholm 1961: Ivo Andrić, Milica Babić (prvi s lijeva) i ambasador Jovo Kapičić (posljednji s desna)

241


244


� 99 99 99 99 99


99999999 �

Svi goli otoci: Jovo Kapičić, na Rijeci Crnojevića (2003)


13.O, CRNA GORO, O, PASJA ZEMLJO!

Meštrovićev mauzolej Njegošu (1974) - Veljko Mi-latović: "Što bi falilo Blažu Jovanoviću da umre na Lovćenu?!" - 500 godina Cetinja (1983) - Peko Dapčević: "Crnu Goru bih najradije ogradio bodljikavom žicom!" -Titova saglasnost za kralja Nikolu Pohod Miloševićevih nacifašista na Crnu Goru (1988/89) - Diplomatija Stipe Šuvara (1988) - "... Prokleti za sva vremena!" (1888) -Pružio sam ruku i čestitao Milu Đukanoviću (2006)

249


TN: Bez obzira na to što ste smijenjeni sa svih važnijih funkcija, početkom devedesetih ste se, protestujući protiv rata, povremeno javno oglašavali... KAPIČIĆ: A ne, ne. Prije toga sam učestvovao u nekim veoma važnim događajima u Crnoj Gori... TN: Kojim događajima? KAPIČIĆ: Početkom 1971. donesena je odluka da se na Lovćenu postavi Njegošev mauzolej. Napravljena je komisija u kojoj su bili Blažo jovanovič, Vlado Popovič, Veljko Milatović, Mihailo Vicković, predsjednik cetinjske opštine Petar Tomanović, slikar Filo Filipović, ja... U Srbiji je to dočekano na nož. TN: Zašto? KAPIČIĆ: Nijesu se slagali, javno su protestovali što Ivan Meštrović, Hrvat, radi spomenik «srpskom pesniku». Štampa je svakodnevno objavljivala tekstove u kojima je crnogorsko rukovodstvo optuživala za «rasrbljavanje Crne Gore», za izdaju i si. Na svečanost povodom otvaranja Mauzoleja 1974, iz Srbije je došao samo Petar Stambolič, ali kao Titov izaslanik. Ostali su nas bojkotovali. TN: Gdje je priređena svečanost? KAPIČIĆ: Na Ivanovim koritima. U čelu stola je sjedio Veljko Milatović, predsjednik Crne Gore. Malo dalje od njega, Blažo Jovanović. Bio je u lošim odnosima sa Veljkom Milatovićem.49 TN: Zbog čega? KAPIČIĆ: Imali su svoje stare sporove. Primijetio sam da Veljko često nudi Blaža pićem. U jednom momentu, shvativši da je Blažo već mnogo popio, prišao sam Milatoviću: "Veljko, ne nudi ga više. Star je, hoćeš li da umre ovdje?!" Pogledao me je mrko. "Što bi, Jovo, falilo Blažu Jovanoviću da umre na Lovćenu?! Da li bi mogao izabrati bolje mjesto?!" - pitao me je glasno, da svi čuju. Pružio sam mu ruku. "Onda, neka umre!" - rekao sam. TN: U čemu ste još učestvovali? KAPIČIĆ: U obilježavanju petstote godišnjice Cetinja. Predstavnici cetinjske opštine su 1983. tražili od mene podršku za organizovanje proslave tog velikog jubileja. Zamolili su me da pitam Peka Dapčevića da li bi prihvatio da bude na čelu Odbora za proslavu. 252


„Crnu Goru bih najradije ogradio bodljikavom žicom i ne pada mi na pamet da učestvujem u njihovim proslavama!" - odbio me je Peko. TN: Zašto vas je odbio? KAPIČIĆ: Bio je veliki, hrabar borac, partizanski komandant, ali i, na neki način, anti49 Milatović Veljko (1921-2004) - Nikšić, Crna Gora; član KPJ (1940); predsjednik Skupštine SR Crne Gore (1966-69); predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore (1974-82); član Predsjedništva CK SKJ (1982-84); narodni heroj. Crnogorac. Na samom kraju, 1999, podržao je i Miloševića. Činjenica je da se, kao i prema mnogim ljudima kojima je trebalo da se diči, Crna Gora i prema Peku Dapčevću nekoliko puta poslije rata veoma loše, ružno ponijela, zbog čega je Peko bio i ljut i ogorčen. Moram reći - i s pravom. Kada je Peko Dapčević to odbio, cetinjska opština je predložila da ja preuzmem mjesto predsjednika Odbora za proslavu pet stotina godina Cetinja. Prihvatio sam. Međutim, odmah su počeli problemi. Crnogorsko rukovodstvo je smatralo da proslavu jednog tako značajnog datuma treba da organizuje cetinjska opština, a ne Republika Crna Gora, sa čim se, naravno, nijesam složio... TN: Šta vam je smetalo? KAPIČIĆ: Pet stotina godina grada koji je simbol slobode, otpora, junaštva i crnogorske države, trebalo je da proslavlja ne samo Crna Gora i Cetinje, nego i cijela Jugoslavija. Ali, znao sam „bolest" crnogoskog rukovodstva... TN: Kakvu „bolest"? KAPIČIĆ: Kukavičluk, strah od Srbije, strah da se ne zamjere, da se ne ističu... To je jadno, nedostojno Crne Gore! S obzirom na to da se nijesam složio sa predlogom da proslavu organizuje opština, od Vidoja Žarkovića50, potpredsjednika Predsjedništva Jugoslavije, zatražio sam da mi zakaže prijem kod Mike Špiljka, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. »Vidoje» - rekao sam mu - «na Četiriju postoje dvije ulice - Njegoševa i Baja Pivljanina. Više za crnogorsku 50 Žarković Vidoje (1927-2000) - Piva, Crna Gora; na svim najistaknutijim političkim funkcijama u SR Crnoj Gori; potpredsjednik i član Predsjedništva SFRJ (1974-84); predsjednik i član Predsjedništva CK SKJ (1984-89); iz političkog života uklonjen "antibirokratskom revolucijom", 1989.

252


istoriju vrijedi Bajo Pivljanin, koji je poginuo na vratima od Cetinja, nego cijela Piva! Neću da te svađam sa drugovima iz Titograda, ali bi trebalo da mi pomogneš da organizujem tu proslavu«. TN: Da li vam je pomogao? KAPIČIĆ: Nakon pola sata, javio mi je da je Špiljak obećao dolazak na Cetinje. Znao sam da će crnogorsko rukovodstvo, čim čuje da će proslavi prisustvovati jugoslovenski državni vrh, odmah promijeniti stav. Nastavio sam sa organizovanjem. Pozvao sam i ljude iz kulture - Ratka Đurovića, Nikolu Popovića, Mila Đukanovića, Svetislava Pula Vujovića... Morao sam da napišem i govor. Nikada neću zaboraviti te muke. Čini mi se da mi u ratu nije dolazilo težih trenutaka. Poslije gotovo mjesec dana borbe sa tekstom, otišao sam u Srpsku akademiju nauka i umetnosti kod istoričara Gligora Stanojevića, svog školskog druga, Cetinjanina i Katunjanina, i zamolio ga da mi pomogne oko govora. "Najbolje je" - predložio mi je Gligor - "da tekst nasloviš: Crna Gora kao skup pljačkaških plemena!" Zbunjeno sam ga pogledao. "Jovo, ja sam istoričar! To su činjenice". TN: I, da li je crnogorski državni vrh prisustvovao proslavi? KAPIČIĆ: Jeste, nego šta je?! Bili su čuli ko će sve doći, pa su se okuražili i potrčali da zauzmu prve redove... Takvi smo!... Slična stvar je bila i sa povratkom zemnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene i njihove dvije kćeri na Cetinje. Vjerujte - da nije bilo Srba, ništa od svega ne bi bilo! TN: Kako - da nije bilo Srba? KAPIČIĆ: To su crnogorski paradoksi! Kralju Nikoli su Srbi iskopali grob, sve uradili kako bi ga protjerali, ali, isto tako, bez njihove podrške, nikada se Crnogorci ne bi usudili da svome prvom i jedinom kralju odaju poslednju počast. TN: Čija je to zapravo ideja bila?


KAPIČIĆ: Svi smo o tome razmišljali. Prilikom jedne od posjeta Crnoj Gori, Tita je na Cetinju neko pitao slaže li se sa tim da iz Italije vratimo kosti kralja Nikole i kraljice Milene. "Ko vam brani?" - odgovorio je Tito. Od toga je prošlo mnogo godina. Negdje 1985, general Savo Drljević mi je predložio da okupimo crnogorske generale i narodne heroje i da titogradskom rukovodstvu uputimo predlog za prenos kostiju kralja Nikole. Izuzev Peka Dapčevića, svi su pristali. "Za njega da potpišem?! Bacio bih u jamu toga razbojnika i zlikovca! On nije kralj!" - vikao je na mene Peko. Nijesam insistirao. TN: Ko je sve bio na tom spisku? KAPIČIĆ: Svetozar Vukmanović Tempo, Božo Božovič, Gligo Mandić, Vojo Nikolič, Savo Drljević, ja... Desetak imena. TN: Kakav je bio odgovor crnogorske vlasti? KAPIČIĆ: Nikakav! Nijesu odgovorili! Zahtjev sam odnio u SSRN CG, ali, iako su bili obećali da će me obavijestiti o odluci, nikada se nijesu javili. Ne znam... Bojali su se... Oni su se, inače, svega bojali... Paradoksalno, naš zahtjev je realizovala nova, anticrnogorska vlast iz 1989! Pogreb je bio veličanstven. Stari Crnogorci su, okićeni ordenjem, u svečanoj nošnji stajali mirno i plakali. Bilo je potresno!... Znate, Crna Gora je uvijek najbolećivija na sahranama. Dok ste živi, sve čine da vam slome glavu, ali kada umrete, pošteno vas ožale! TN: Nosite, čini mi se, neku gorčinu prema Crnoj Gori? KAPIČIĆ: Nosim, ali Crnu Goru volim više od svega. Nikada ništa od nje nijesam dobio, i ne treba mi, ali Crna Gora je... Prokleta! Mi smo čudan narod... TN: "Uvijek na strani ludosti" kaže Mirko Kovač.


KAPIČIĆ: Tačno. Samo su Crnogorci na taj način mogli da prihvate Miloševićevu suludu ideju "svi Srbi u jednoj državi". Stara vlast to nije željela, ali nije imala snage da se odupre "mladim, lijepim i pametnim" junošama. Ostala je pasivna. TN: Zašto je bila pasivna? KAPIČIĆ: Nije se snašla. Bili su nesigurni... U to sam se, nažalost, i lično uvjerio. Naime, uoči posljednjeg ratnog užasa koji je zauvijek obrukao Crnu Goru, negdje početkom 1988, pred samu "antibirokratsku revoluciju", bio sam pozvan u Titograd na sjednicu vrha crnogorske države. Odmah mi je bilo jasno što se sprema... Užasnut, shvatio sam da, osim jalove diskusije, crnogorsko rukovodstvo nema nikakav plan. Bili su zbunjeni, nesposobni za akciju; unaprijed su se predali, bili spremni da dobrovoljno odu "na klanje". Vratio sam se u Beograd i odmah tražio sastanak sa generalom Jovom Popovićem. TN: Popović, takođe Crnogorac, u to vrijeme je bio u saveznoj UDB-i? KAPICIC: Jeste. TN: Zašto ste tražili da se vidite baš sa njim? KAPIČIĆ: Zato što je bio veoma informisan, blizak vojnim krugovima i čovjek od velikog povjerenja porodice Milošević. Želio sam da čujem kakve su namjere srpskog rukovodstva, odnosno Slobodana Miloševića. Sastali smo se u beogradskom hotelu Park. "Jovo" - rekao mi je - "stvar je rešena! Crna Gora se mora prključiti Slobodanu Miloševiću - ovim ili onim putem". Bilo mi je jasno da Jugoslaviji nema spasa i da će Crna Gora, nažalost, biti jedan od njenih rušitelja. Nijesam mogao da se smirim. Ljudi bez biografija, u džemperima, skupljeni s ulice, spremali su se da sravne sa zemljom sve zašta smo se borili. Morao sam nešto da preduzmem. Ponovo sam otišao kod Vidoja Žarkovića, u čijem kabinetu sam zatekao Stipe Šuvara.51 TN: Stipe Šuvar je podržao Miloševića, plašeći se "nacionalizma" Ivana Stambolića.52


KAPIČIĆ: To je tačno, ali mislim da su se stara rukovodstva vrlo brzo pokajala. Žarkoviću i Suvaru sam ispričao šta sam čuo i pitao ih šta će država preduzeti. Nažalost, vidio sam da se muče, da su možda i svjesni katastrofe koja se približavala, ali, ipak, nijesu uspjeli da predlože ništa konkretno. "Odlično!" - prešao sam u ofanzivu. "S obzirom na to da sam uvjeren da će Crna Gora krenuti u rat za Srbijom, imam za vas predlog: imenujte me za ministra unutrašnjih Suvar Stipe (1936-2004) - Imotski, Hrvatska; predsjednik Predsjedništva CK SKJ (198889); član Predsjedništva SFRJ (1990). 52 Stambolić Ivan (1936-2000) - Ivanjica, Srbija; od 1976. na svim najistaknutijim državnim i partijskim funkcijama u SR Srbiji; velikosrpskim partijskim pučem S. Miloševića (1987) uklonjen iz političkog i javnog života; akcijom Miloševičeve specijalne policijske jedinice, kidnapovan 25. avgusta 2000. i istog dana ubijen; leš otkriven tek posli je ubistva srpskog premijera Zorana Đindića (mart 2003). 51


poslova Crne Gore!" TN: Zašto ste to od njih tražili? KAPIČIĆ: Imao sam informaciju da će crnogorska vlast, putem ulice, mitinga i nasilja, pomoću ljudi iz Crne Gore, Srbije i Kosova, uskoro biti srušena. Htio sam da pomognem da se slom spriječi. TN: Na koji način? KAPIČIĆ: E, to su me i oni pitali. Predložio sam im da mi daju ovlašćenje da pregovaram sa pojedinim profesorima titogradskog Univerziteta, srpskim nacionalistima koji su se spremali da ruše poredak. Tražio sam i dozvolu da ih, ako ne odustanu, uhapsim i pošaljem ne u redovni zatvor, nego u Grmožur, zloglasni zatvor na Skadarskom jezeru u koji je kralj Nikola slao najgore zločince. Zaslužili su. TN: Kako su uopšte profesori Univerziteta mogli da sruše komunističku vlast? KAPIČIĆ: Imali su podršku Srbije i određenih vojnih krugova. U pitanju je bila zavjera da se sa navodno jugoslovenskih, a u suštini četničkih i velikosrpskih pozicija otjera stara i uspostavi nova vlast. TN: Bili ste, dakle, spremni da uhapsite profesore, vodeće crnogorske "antibirokratske revolucionare" - Boška Gluščevića, Veselina Vukotića, Rista Vukčevića, Momira i Pavla Bulatovića, Miloša Radulovića, Branka Koštica... KAPIČIĆ: Spreman! I ne samo njih sa Univerziteta; spremao sam se da u zatvor pošaljem i ostale zavjerenike: Mila Đukanovića, Svetozara Marovića... Da su mi pali šaka, iako sam imao već sedamdeset godina, pokazao bih im šta je vlast. Možda bi time bruka pljačke i paljenja Dubrovnika mogla biti izbjegnuta. Narod koji se s pravom dičio svojom velikom istorijom, svojim ratnim podvizima, početkom devedesetih je, sluđen Miloševićevim nacionalističkim orgijanjima, došao u situaciju da pljačka nedužni, pošteni svijet, da pali kuće dojučerašnjoj braći, da krade


televizore i frižidere! Zašto?! Zbog svoje ludosti, zbog navike da u svim glupostima, pa i po cijenu bruke, prati Srbiju! TN: Šta vam je rekao Vidoje Žarković? KAPIČIĆ: Mislio je da pretjerujem... Šuvar je ćutao, ali je u jednom momentu predložio da okupim generale, narodne heroje, ugledne ličnosti i Crnogorce u Beogradu, da pođemo u Crnu Goru i da na skupovima i mitinzima ljudima objasnimo šta se sprema. "Generale, uvijek ste bili hrabri i odlučni, ali vaš predlog o hapšenju je suviše radikalan. Ovdje treba biti diplomata. Polako!" - rekao je Šuvar. TN: Da li ste prihvatili predlog Stipe Šuvara? KAPIČIĆ: Prihvatio sam, ali - sve je bilo uzalud. TN: Zašto je bilo uzalud? Kako su se ponašali vaši drugovi iz rata? KAPIČIĆ: Sramotno! Sa Markom Orlandićem sam otišao u beogradski Sava Centar gdje se bilo okupilo blizu sedam stotina Crnogoraca, mojih bivših ratnih drugova, starih boraca. Slušao sam kako govore protiv Jugoslavije, kliču Miloševiću i srpskom nacionalizmu... Bio sam preneražen! Iako nijesam bio pozvan, niti predviđen kao govornik, tražio sam da mi daju riječ. Odbili su. Uprkos zvižducima, psovkama i glasnom negodovanju prisutnih, nekako sam ipak uspio da se domognem govornice. "Drugovi" - nadvikivao sam se sa njima - "ovim što govorite bacate ljagu na našu slavnu revoluciju, našu istoriju! Prosuli ste danas mutnu vodu na sve naše žrtve, na naše poginule drugove sa kojima smo se nekada borili, dijelili muku, bol, glad, ideale... Ta mutna voda, zapamtite, nosi i vas, a sa vama, nažalost, i mene. Zato, stidite se i neka ste prokleti za sva vremena! A na dalje: ni ja vama na grob, ni vi meni na grob!" Počeli su da viču, protestuju... Otišao sam očajan, vidjevši kako ljudi lako prodaju svoje ideale. TN: Zašto su prodali ideale? Kako su partizani postali nacionalisti?


KAPIČIĆ: Teško me pitate... Kako?! Tako je bilo i ne želim nikoga da pravdam. Napravljena je atmosfera u kojoj su Hrvati bili predstavljeni kao rušitelji Jugoslavije, a Srbi kao njeni branioci... Kako?! Moje drugove je zavarao Slobodan Milošević, koga su, zajedno sa njegovim crnogorskim slugama, proglasili novim voždom, čuvarom Titovog nasljeđa. Ne shvatajući da time daju podršku krvavoj konstrukciji Velike Srbije, nekadašnji partizani i antifašisti su ga bezuslovno podržali. Nasjeli su na propagandu i srušili sve za šta su se borili... Eto, to vam je objašnjenje! TN: Ne mislite da je u vašem jednopartijskom sistemu, u Titovom načinu vladanja bilo nečega što je prouzrokovalo da se, poslije njegove smrti, razbuktaju nacionalizmi? Niste o tome razmišljali? KAPIČIO. Jesam. Međutim, Tito je vladao na jedini mogući način u zemlji kakva je bila Jugoslavija. Višenacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne možemo Tita za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalsocijalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala. Crnogorci u tome imaju značajnu ulogu. Tri najveće greške novije crnogorske istorije su Podgorička skupština 1918, Informbiro 1948. i Antibirokratska revolucija 1989. Da se razumijemo: Crnogorci su, a ne srpska vojska, 1918. glasali za ukidanje sopstvene države; izjasnivši se 1948. godine protiv Tita, masovno su okrenuli leđa onome koji im je vratio državu; krajem 20 vijeka, jurišali su da pljačkaju i pale jedan od najljepših evropskih gradova!... Ko bi to mogao objasniti?! Crnogorci su se uvijek vezivali za jačega, većega, sa njime se identifikovali u svemu, najčešće u zlu. Možda je u pitanju kompleks maloga naroda. TN: Kada opisujete atmosferu pred raspad Jugoslavije, čini mi se logičnim to što ste tih godina bili simpatizer Liberalnog saveza Crne Gore, ali i to što ste odmah ušli u sukob sa čelnim ljudima crnogorske vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), koja je srljala u svoj suludi "rat za mir". KAPIČIG. U pravu ste. Crnogorske liberale sam podržao zato što su bili protiv ratne politike Slobodana Miloševića i zato što su se zalagali za samostalnu Crnu Goru. Učestvovao sam na nekim njihovim skupovima. Sjećam se velikog mitinga


na Cetinju 1990, pa onoga u Nikšiću... Bilo je mnogo mladog, lijepog svijeta... Šteta što je ta stranka nestala na takav način! Istovremeno, nijesam podnosio DPS zbog njihovog lakejskog odnosa prema Slobodanu Miloševiću i politike kojom su zauvijek obrukali Crnu Goru. Protiv njih sam svašta govorio... TN: Javno? KAPICIC: I javno i kako god hoćete. Ne mislite valjda da sam ih se plašio?! Sjećam se da me je ujesen 1993. u Budvi presreo tadašnji šef crnogorskog SDB-a, Boričić, i pozvao na ručak u restoran 13. jul. "Hajde da pokušamo da nekako izgladimo tu stvar" -predložio je. Rekao sam da ću, bez obzira na to što ruše ono zašta sam se borio, prihvatiti da ućutim, ali pod uslovom da čelni ljudi DPS-a javno kažu da su za Crnu Goru i da se izjasne kao Crnogorci. Boričić je skočio zadovoljan, izljubili smo se... Rekao je da će o našem razgovoru obavijestiti svoje šefove, one koji su ga poslali da sa mnom razgovara, da će se javiti za dan ili dva i organizovati zajednički ručak pomirenja na Skadarskom jezeru... Nikada se nije javio. Umjesto ručka, na naslovnoj strani Pobjede, nekoliko dana kasnije sam pročitao njihov javni odgovor: Jovo Kapičić, zločinac sa Golog otoka). TN: Gospodine generale, godinama unazad je slične stvari radila služba čiji ste bili visoki funkcioner! Pa, to je valjda jedan od provjerenih i omiljenih udbaških metoda. Šta se promijenilo, zašto ste se čudili? KAPIČIĆ: Jeste, to nije sporno. Ali, kakvi su to ljudi čiji je interes da unište ugled i čast jednog antifašističkog narodnog heroja?! Ako Crnoj Gori oduzmete antifašizam, šta ste dobili?! Ništa, nema je! Nijesam znao da li su ti ljudi bili svjesni da, klevećući mene, gaze po svojoj istoriji, revoluciji... Danas sam siguran da su lagali s namjerom da me unište, da me kompromituju... I tu vam leži odgovor na pitanje koje ste mi postavili - zašto vas, a ne Sava Joksimovića. Bio sam laka meta i klevete o mojoj "krivici" ne samo za Goli otok, nego i za mnoge druge stvari, uprkos demantijima i istorijskim podacima, traju i danas. Neka! To su nemoralni ljudi, lazovi,


nikogovići, ništarije! A bio sam spreman da im zbog Crne Gore progledam kroz prste... TN: Ali ste im postavili nemoguć zahtjev: prethodno su se bili zakleli na vjernost svom patrijarhu, Slobodanu Miloševiću!


KAPIČIĆ: Tačno! Ali, to treba reći. Kada razmišljam o golim otocima na koje su me slali, o toplom zecu koga sam prošao od devedesetih do danas, pravo da vam kažem - žao mi je što nijesam davno otišao, što sam dočekao da vidim sav taj jad, tu bijedu... A opet, kada pomislim da su se pojedinci kasnije ipak vratili Crnoj Gori... Milo Đukanović se pokazao dovoljno mudrim da se u poslednjem momentu vrati sa zlog puta kojim je početkom devedesetih bio krenuo i da se, umjesto na sudu za ratne zločine u Hagu, na kraju nade na prestolu crnogorskih vladara. E, sad, dokle i kako... To je drugo pitanje. Znate, teško mi je to da kažem... Uprkos crnogorskoj trenutnoj političkoj, ekonomskoj, kulturnoj, moralnoj klimi, uprkos aferama, skandalima, ubistvima po ulicama, pljački, neke stvari se moraju priznati: mogli smo se boriti hiljadu godina, ali - da nije bilo Mila Đukanovića - teško da bih dočekao da vidim slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru. TN: A to vam je bilo najvažnije ? KAPIČIĆ: Jeste. Rekao sam vam: Crna Gora je iznad svega! Posli je referenduma, pozvan sam na svečani prijem povodom proglašenja državne nezavisnosti Crne Gore. Bogami, ne znam ko me se sjetio, ali... Pustimo to... Nije ni važno... Posli je onoga iz 1941, nije mi svitao ljepši 13. jul! Otišao sam u Podgoricu, pružio ruku i čestitao Milu Đukanoviću, ali sam ga i podsjetio na Titove riječi: "Teško je napraviti državu, ali je još teže sačuvati". Nijesam siguran da me je čuo. TN: Nedostaje li vam Crna Gora? KAPIČIĆ: Mnogo. Crna Gora je čudo, ideal. Kada pomislim da bi ponovo mogla da nestane, dođe mi da vrištim iz sve snage, da zakukam... Kao da ponovo vidim Gaetu... Ne ponovilo se! Često odem u Crnu Goru, u svoje selo. Na Cetinju ću se kopati, tamo imam svoj grob... Odatle sam krenuo... A, eto... Juče sam sa slovenačkim novinarima razgovarao pet sati. Traže me Hrvati, Bosanci... Svi. Samo me Crnogorci neće! Jedini sam ostao, ali im ne trebam. Ne trebaju ni oni meni. Bio sam jednom sa Titom u lovu, u Karađorđevu... Hodali smo u tišini i, odjednom, bez ikakvog povoda, Tito zastade: "Je li, Jova, zašto ste vi Crnogorci tako nepouzdan narod?" Tačno je znao kakvi smo. Svi, redom!

264


REGISTAR IMENA


A ADI, Endre- 11 AGA KAN - 9, 229, 232 AGBABA, lugar - 235 ANDRIĆ, Ivo - 9, 189, 202-204, 213, 241-242 ANDRIĆ, Markiša- 31 ANDRIĆBABIĆ, Milica - 241 ANDROPOV, Jurij - 200 AUGUSTINČIĆ, Antun - 129 B BABOVIĆ, Spasenija Cana - 21 BAJO Pivljanin - 253 BAJKOVIĆ, Filip - 39 BAKIĆ, Mitar - 7, 45, 53 BALETIĆ, Branko - 70 BALETIĆ, Miljan - 70 BALJEVIĆ, Pavle - 119, 123 BEGOVIĆ, Božo - 126 BILJANOVIĆ, Vojo - 32 BJELICA, Božo 8, 91,108-110 BJERUT, Boleslav - 118 BORIČIĆ, udbaš - 261 BORETA, Joko 60 BOROZAN, Todor - 7, 29, 36 BOŽOVIĆ, Božo - 225 BRAJOVIĆ, Mihajlo Šaro - 107 BRKOVIĆ, Savo - 32

266


BROZ, Josip Tito - 7-10, 26, 38,45-55, 57-59, 61-62, 6668, 82, 84, 91, 94-95, 98-99, 102-104, 114-118,122, 125, 127,129-130, 135,138,140,142, 145, 161, 165,170-173, 176-183, 185-187, 191-194, 197-202, 205, 208-211, 215, 217-219, 221, 223, 227, 229, 231-232, 234-236, 243, 251, 255, 260-261, 263-264 BROZ, Jovanka - 171, 209, 219, 231, 243 BROZ, Žarko - 53 BULATOVIĆ, Ilija - 147 BULATOVIĆ, Momir - 238, 258 BUATOVIĆ, Pavle - 258 BULATOVIĆ, Veselin - 124, 168 BURIĆ, Savo - 32, 70, 88 C CAR HAILE SELASIJE - 9, 229, 232 CEROVIĆ, Komnen - 183 CRVENKO, Vlado - 141 Ć ĆETKOVIĆ, Jelena - 23 ĆETKOVIĆ, Jovan - 164 ĆETKOVIĆ, Mila - 191-192 ĆETKOVIĆ, Pero - 7, 29, 47, 82-83 ĆETKOVIĆ, Tomo - 34 ĆOSIĆ, Dobrica 136 Č ČOLAKOVIĆ, Rodoljub - 142 D DAKIĆ, Radoje Brko - 23 DANILOVIĆ, Uglješa - 175 DAPĆEVIĆ, Peko - 9-10, 32, 39, 66, 87, 94, 138-140, 165, 177, 183, 185, 223, 249, 252253, 255 DAPĆEVIĆ, Vladimir - 8, 120-121, 127, 131, 137-141, 147, 168, 185 DE GOL, Sari - 8, 91, 99-100, 125 DEDIJER, Vladimir - 179, 182 DIKIN,Vilijam-67 DIMITROV, Georgi- 11 DOSTOJEVSKI, Mihailovic Fjodor - 9, 177, 185 DRLJEVIC, Savo - 255 DUGOMJIC, Rato 226-227 D DILAS, Milovan - 9, 26, 39,48, 68, 86, 96, 115,117,131, 177, 179-184, 186-187, 205 DILAS, Stefanija - 183 DINDIC, Zoran - 143, 257 DUKANOVIC, Blazo - 8, 55, 70-72 DUKANOVIC, Milo (politicar) - 10,141,184, 246, 249, 258, 263 DUKANOVIC, Milo (reditelj) - 124,169, 254 DURIC, Ljubodrag - 9, 194-195 DURICKOVIC, Bosko - 48 DUROVIC, Ratko - 254 267


E ERLANDER, Tage - 9, 177, 181 F FILIPOVIC, Filo - 254 G GANDI, Indira - 9, 172, 229, 234 GERE, Erne - 197 GLUSCEVIC, Bosko 258 GOLUBOVIC, Marinko - 109 GOLUBOVIC, Radonja - 147 GROZDANIC, Milivoje - 71 GRUJUCIC, Jokica - 40 H HEBRANG, Andrija - 8,111, 116-119, 166 HILARI, Persival Edmund - 11 HITLER, Adolf 114 HODŽA, Enver-205, 211 HRUŠČOV, Sergejevič Nikita - 198-199 I ILIČKOVIĆ, Branko - 169 ILIČKOVIĆ, Čedo - 70, 124, 142-143,169 ILIČKOVIĆ, doktor - 42 IVANOVIĆ, Dragiša - 151 J JANKOVIĆ, Blažo - 41 JOKSIMOVIĆ, Savo - 8, 127,141-144,167, 262 JOVANOVIĆ, Arso - 8, 34,111,120-121,147 JOVANOVIĆ, Blažo - 10, 32, 70-71, 142, 159,184, 249, 251-252 JOVIĆEVIĆ, Milo - 69 JOVIĆEVIĆ, Niko - 70 K KADAR, Janoš - 174, 197 KALABIĆ, Nikola - 100-101 KALEZIĆ, pop - 70 KAPIČIĆ, Anđa - 17, 69, 76-77, 243 KAPIČIĆ, Anka - 69 KAPIČIĆ, Beba - 247 KAPIČIĆ, Dragan - 247 KAPIČIĆ, Filip - 247 KAPIČIĆ, Mila - 164 KAPIČIĆ, Milo - 17, 69, 76-77, 107 KAPIČIĆ, Pavle - 69, 79 KAPIČIĆ, Stefan - 247 KAPIČIĆ, Vladimir - 69, 79 KAPIČIĆ, Zoran - 164 KARDELJ, Edvard - 86,136,151, 182,184, 234 KATNIĆ, Marko - 105 KIDRIČ, Boris - 131, 151-152, 234 KLAJ, Vitko - 153-155 KLJAJIĆ, Filip - 8, 127, 129, 204 KNEŽEVIĆ, Dojčilo - 72 KNEŽEVIĆ, Milo - 72 KOLIŠEVSKI, Lazar - 175 KOMNENIĆ, Petar - 147 KOSTIĆ, Branko - 258 KOVAČ, Mirko - 256 KOVAČEVIĆ, Sava - 66 KOVAČEVIĆ, Veljko - 220 KOVAČEVIĆ, Vojo - 126 KRAJAČIĆ, Ivan Stevo - 129 KRALJ FARUK - 231 KRALJ GUSTAV VI - 201 KRALJ NIKOLA I, Petrović - 10, 184, 202, 249, 254-255, 258 267


KRALJICA MILENA, Petrović - 254-255 KRLEŽA, Miroslav - 8, 127, 129, 204 KUČAN, Viktor - 74 KULJIKOV, maršal - 200 L LAZAREVIĆ, Svetolik - 224 LEKIĆ, Danilo - 49, 69, 115 LEKIĆ, Nikola - 31, 33 LEKOVIĆ, Veliša - 39-40 LUKAČ, Đerđ - 198 LUKSEMBURG, Roza - 11 LUMUMBA, Patris - 210 LJ LJUMOVIĆ, Božo - 8, 32, 111, 122-123, 147, 167 M MAJDANAC, diplomata - 96 MANDIĆ, Gligorije - 89, 159, 255 MANDIĆ, četnik - 105 MARLO, Andre - 98 MAROVIĆ, Svetozar - 258 MASLARIĆ, Božidar - 182 MEŠTROVIĆ, Ivan - 10, 249, 251 MIĆUNOVIĆ, Veljko - 8, 32, 127, 132, 144, 175, 196, 198, 205-207, 209, 225, 227 MIHAILOVIĆ, Dragoljub Draža - 8, 91, 100-105, 162 MIHAJLOVIĆ, Dragoslav- 133-134 MIJATOVIĆ, Cvijetin - 175 MILATOVIĆ, Milorad - 119 MILATOVIĆ, Veljko - 10, 107, 162, 225, 249, 251-252 MILOSAVLJEVIĆ, Peđa - 96 MILOSEVIC, Slobodan - 9-10, 18, 137, 141, 143, 229, 236-239, 246, 249, 253, 256-257, 259-261, 263 MILOVANOV, Milenko - 198 MILOVIĆ, Milenko - 201, 208 MILUTINOVIC, Ivan - 39 MINIH, Ferenc - 193, 197 MITROVIĆ, Mitra - 182 MLADIĆ, Ratko - 239 MOLOTOV, Vjačeslav - 114 MONRO, Merilin - 206 MRAZOVIĆ, Karlo - 182 MUGOŠA, Andrija - 142-143, 183 MUGOŠA, Rako - 107-108 MUSOLINI, Benito - 11 MUTAPOVIĆ, general - 221 N NAD, Imre - 198-199 NAD, Košta - 89, 94, 159 NASER, Gamal Abdel - 171 NEHRU, Džavaharlal - 9, 172, 229, 234 267


NEŠIĆ, Đorde- 110 NIKČEVIĆ, Radojica - 42 NIKEZIĆ, Marko - 50, 210 NIKIĆ, Nikola - 38 NIKOLIĆ, Vojo - 88, 255 O OPAČIĆ, Glišo - 63 ORLANDIĆ, Marko - 259 ORO, Svetozar - 74 OSTREM, diplomata - 202 P PAUNOVIĆ, Davorjanka Zdenka - 7, 9, 15, 24-26, 45, 48-49, 51-54, 85,179, 189,191-193 PAVELIĆ, Ante - 36 PAVIĆ, Niko - 147 PEKIĆ, Vojislav - 201, 204, 208 PENEZIĆ, Slobodan Krcun - 9, 102, 104, 119,182, 215, 223-224, 234 Petar II Petrović NJEGOŠ - 251, 253 PETEN, Anri Filip - 8, 91, 99-100 PETRIČEVIĆ, Branko Kada - 31, 120-121, 124, 131, 140, 147, 159 PETRIČEVIĆ, Mican - 39 PITADE, Moša - 48, 197, 234 POPIVODA, Krsto - 21, 32, 36, 47,105,163, 207, 225 POPIVODA, Pero - 121 POPOVIĆ, Jovo - 257 POPOVIĆ, Koča - 7, 33,49-50, 83, 91, 94,115,172,201, 205-206, 232 POPOVIĆ, Krsto - 8, 91, 105, 107-108 POPOVIĆ, Milan - 155-156 POPOVIĆ, Nikola - 254 POPOVIĆ, Savo - 31 POPOVIĆ, Vladimir - 32, 152, 155, 196, 208-209, 217, 224-225, 245, 251 R RADIČEVIĆ, Branko - 20 RADULOVIĆ, Miloš - 258 RAKOŠI, Maćaš 197 RANKOVIĆ, Aleksandar Marko - 8-9, 23-24, 48, 86, 95, 100-102, 104, 107-108, 111, 117, 121, 123, 126-127, 129-133, 135-136, 144, 149, 151-152, 161, 170, 172, 175, 181-183, 185, 195, 197, 207, 215, 217-222, 224-225, 234, 237, 245 RANKOVIĆ, Ladislava Slavka - 221-222 RENOAR, Ogist-11 RIBENTROP, fon Joakim - 144 RISTIĆ, Marko - 8, 91, 97, 98-99 ROLOVIĆ, Niko - 32 ROLOVIĆ, Vladimir - 22, 184, 204-205 RUS, Vlado - 62 S SAVIĆ, Pavle- 151-152 SELINDŽER, Dejvid-11 SOFIJANIĆ, Ratko 62, 65 SOLDATIĆ, Dalibor - 197 SPAJIĆ, Grajo - 70, 184 SPASIĆ, Branko - 87 STALJIN, Visarionovič Josip - 53, 113-117, 120, 122267


123, 125, 130, 136, 165, 211, 234 STAMBOLIĆ, Ivan - 257 STAMBOLIĆ, Petar - 194, 251 STAMENKOVIĆ, Dragi - 226 STANIŠIĆ, Bajo - 8, 55, 70-72 STANOJEVIĆ, Gligor - 254 STEFANOVIĆ, Svetislav Ćeća - 123, 144,171 STOILJKOVIĆ, Srba - 185 STOJADINOVIĆ, Milan - 19 STOJANOVIĆ, Vukale - 125-126 STRUGAR, Đuro - 23 STRUGAR, Niko - 66

267


SUBOTIĆ, general - 159 Š ŠĆEKIĆ, Vlado - 60, 138-139 ŠPILJAK, Mika - 253 ŠUVAR, Stipe - 10, 249, 257-259 T TERZIĆ, Velimir - 34 TMUŠIĆ, Vuko - 147 TODOROVIĆ, Mijalko Plavi - 60 TOLBUHIN, maršal - 93 TOMAŠEVIĆ, Aleksandar Bato - 219 TOMANOVIĆ, Petar - 251 TOMOVIĆ, Budimir - 32 U UJEVIĆ, Mate - 62 U NU - 172 V VALEN, naučnik - 151 VELEBIT, Vladimir - 96 VESELINOV, Jovan - 234 VICKOVIĆ, Mihajlo - 251 VILSON, Vudro Tomas - 11 VLADUŠIĆ, komandir 64 VLAHOVIĆ, Veljko - 175, 220 VRBICA, Milo - 137 VRBICA, Zoran - 137 VUČINIĆ, Luka - 9, 149,152-155 VUČKOVIĆ, Ljubo - 34, 62 VUJAČIĆ, Marko 159 VUJOVIĆ, Svetislav Pule - 254 VUKANOVIĆ, Radovan - 88 VUKČEVIĆ, Risto - 258 VUKIĆEVIĆ, Radivoje - 147

274


VUKMANOVIĆ, Svetozar Tempo - 9, 26, 32, 151, 177, 182, 224, 227, 255 VUKOTIĆ, Dukljan - 122 VUKOTIĆ, Jovan - 34 VUKOTIĆ, Veselin - 258 VULETIĆ, Bruno - 63 Z ZALAR, diplomata - 96 ZEKOVIĆ, Veljko -159 ZINOVJEV, Jevsejevič Jurij - 11 ZOGOVIĆ, Radovan - 164 ZORIĆ, Ilija 40 ZORIĆ, Mišo - 40 Ž ŽANKO, Miloš - 9, 215, 227 ŽARKOVIĆ, Vidoje - 253, 257-259 ŽEŽELJ, Milan - 232 ŽIVKOVIĆ, Mirko - 124 ŽUJOVIĆ, Sreten - 8, 48, 91, 94, 111, 116-117

275


Bilješka o autoru

NIKČEVIĆ, Tamara (Nikšić; Pje-šivci, Katunska nahija, Crna Gora) - samostalni profesionalni novinar. Autor emisije „Aritmija" (Televizija Crne Gore, 1997-2001);

Glavni urednik TV PINK Montenegro (2002-06); Stalni beogradski dopisnik nedeljnika „Dani" (Sarajevo, 2007...). Zamjenik direktora referendurns-kog Medija centra za nezavisnu državu Crnu Goru (Podgorica, April/Maj 2006). Živi u Beogradu.

199


Jovo kapičić intervju sa tamom nikčević