Page 1


1000 € BONUS


M

iris je budio sjećanje, težak miris zemlje tek zalivenih biljaka. Bilo je jutro, soba se doimala uobičajeno, stakleni je stol bio postavljen za dvoje. Vani je na snijegu svjetlucalo zimsko sunce, ali za Annu Runford bilo je kao da je ljetno poslijepodne kad joj je bilo sedamnaest godina i kad je stajala u luci uzbuđeno mašući dvojici muškaraca. Srce joj je lupalo u čudnom, silovitom ritmu pri pogledu na mlađeg muškarca, koji je laganim kretnjama veslao u malom čamcu. Anna se na trenutak priljubila uz vrata, boreći se sa sjećanjem. Njeni dugi, tanki prsti držali su se za glatku površinu i tražili utočište u poznatim žljebovima. Uvjeravala je samu sebe kako je smiješno što uopće misli o nečemu tako davnom. Prošlo je deset godina između ovog jutra i onog poslijepodneva i tijekom godina je uspjela izbrisati iz sjećanja događaje od onog ljeta. Ali sad su nahrupile uspomene. Pamtila je muškarčevo gipko tijelo, koje je izlazilo iz čamca... Trgnula se iz razmišljanja i krenula prema stolu. Privukla je stolac, stvorivši u sebi čvrstu odluku da ne dopusti sjećanju da joj se naruga, kad joj jedan list očeše lakat. List je dotaknuo njezinu golu ruku i onoga popodneva kad je bila izišla iz šume i pomogla dvojici muškaraca da uđu u čamac. Nije mogla dopustiti da se sjećanja nastave. Lijeva joj se ruka tresla dok je uzimala jutarnje novine, a dijamantni zaručnički prsten neugodno joj je pritiskao ruku. Hoće li se uistinu udati za Michaela i riskirati ponovo nekome vjerovati? "Da", rekla je ozbiljno sebi, "prestani osuđivati samu sebe. Bilo je to davno. Više nećeš napraviti takvu grešku". Pojavila se Grace i upitala na svojoj nenematelji način: - Kavu, Anna?


Stavila je novine pokraj sebe i odgovorila: - Da, molim, Grace. - Odlučivši zadržati misli na sadašnjosti, zagledala se i nasmijala domaćici: - Sunce je jutros prekrasno, nije li? Grace je mudro kimnula: - Zima još nije gotova... - Ali nekako se ne čini tako hladno kad ima sunca - uzvratila je Anna. Ponovo je dohvatila novine, ali ju je prekinuo zvuk u hodniku. Tamo je stajala Shari, neuobičajena pogleda i nabranih obrva. Shari, njezina sestra, šesnaestogodišnjakinja vitkog tijela i tamnih kovrča nije se imala o mnogočemu brinuti, mislila je Anna dok je dražesna djevojka ulazila u sobu. Bila je spremna za školu, odjevena u prekrasni pulover lavandine boje i dugu vunenu suknju od iste tkanine od koje joj je bio i ogrtač. Annu je zanimalo je li i ona osjetila miris biljaka dok je sjedala na stolac do Anne i mrštila nos. Sharin parfem miješao se s toplim kućnim mirisima dok je uzimala ubrus. - Ove biljke odvratno smrde - rekla je gledajući čašu sa sokom. Ne znam kako tata očekuje da jedemo dok nas one gotovo sasvim okružuju. Noću me more užasni snovi da će se jednoga dana koja od njih baciti na mene i progutati me. Anna se nasmijala. - Budi sretna da mama nije voljela biljke mesožderke. - Svejedno, nije mi jasno zašto ih tata još i sad drži. Zar samo zato što su pripadale majci? Njoj je bilo svejedno što će im se dogoditi, kao što joj je bilo svejedno što će se dogoditi s nama. Annine su se obrve podigle, a Sharin je glas utihnuo. Tišina u sobi trajala je nekoliko minuta. Tada Anna tiho zapita: - Hoćeš li dio novina? Bistre oči, mješavina boje lješnjaka i zelene, zasvjetlucale su prema njoj. - Nisi ih još pogledala? Shari se nervozno igrala vilicom puštajući je da lupka po staklenom stolu i proizvodi neprekinutu seriju uznemirujućih zvukova. - Još ne. - Zvukovi su se neumorno nastavljali i Anna zaškripi zubima: - Shari, hoćeš li, molim te, prestati?!

1000 € BONUS


Sestra se u trenutku pokajala. - Oprosti! - Imaš li danas ispite? Shari se slegnula ramenima. - Nemam. - Onda, što ne valja? - Ništa - odgovorila je djevojka, ali su joj oči lutale po novinama i Anna je, nakon dugogodišnjeg promatranja mlađe sestre, nagonski znala da u novinama piše nešto što je uzbudilo Shari. - Dobro - rekla je Anna nagnuvši se natrag kad je Grace ušla s poslužavnikom. - Van s tim! Shari je brzo pogledala Grace, no njeno mirno lice nije joj bilo od pomoći. - Mislim da tata nema pravo - provalilo je iz nje kad se Grace vratila u kuhinju. Nagnula se naprijed i poslužila jajima i prepečencem. Mislim da ne bi trebala to čitati. - Čitati, što? - posegnula je Anna za listom kraj tanjura. Mala Sharina ruka pokrila je njezinu. U trenutku tišine Shari je skupila dah i tiho rekla: - Tata prodaje tvornicu stakla. Annino se tijelo zgrčila kao da je primila jak udarac. - Prodaje tvornicu? Shari joj je stisnula ruku. - Objavljeno je u tisku i zacijelo je oglašeno i u današnjim novinama. Zaprepaštenje zbog spoznaje da njihov otac prodaje tvornicu koja je godinama bila vezana za ime Runford bilo je manje nego svijest o tome da nitko nije našao za shodno da joj to kaže. - Zašto mi nije rekao? - Anna, znaš zašto ti nije rekao. Zna da si nadarena za posao. Mislio je da bi se nešto moglo umiješati i nije ti htio ništa reći dok je sve bilo u stadiju odlučivanja. A kad je sve prošlo, znao je da ti mora reći i... mislim da je izgubio hrabrost. Anna se osjetila prevarenom. Shari, koja je rijetko silazila u staklarske radionice i nimalo nije marila za ljepotu koja se tamo svakodnevno stvarala, govori joj o tome, a njezin joj otac to nije niti


spomenuo. - Je li sve... sređeno? - upitala je Anna dok ju je neka besmislena bol nagonila da ne povjeruje kako je prodaja već obavljena. - Naravno - živahno je rekla Shari. - Ne misliš, valjda, da bi tata progovorio ijednu riječ s novinarima dok prodaja ne bude obavljena? U postrojenjima se mjesecima govorkalo, ali tata nije davao službene izjave... do jučer navečer. Tad je razgovarao s novinarima. Mislio te je pričekati i porazgovarati s tobom, ali kad sam te ugledala, shvatila sam da to nije učinio. - Spustila je pogled prema tanjuru i uzela komad prepečenca. - Neki su službenici zabrinuti, jer je "Western Data Systems" glavno udruženje u Kaliforniji, ali ih je tata uvjerio da se nemaju oko čega brinuti. Anna je osjetila da je potpuno blijeda. - "Western Data Systems"? - Kompanija koja kupuje tvornice stakla - rekla je Shari žvačući prepečenac. - Kompanija Carsona Leytona? Shari ju je oštro pogledala. - Da. Kako znaš njegovo ime? Anna se borila obuzdati glas. - Obitelj Leyton imala je kolibu nedaleko od nas u Thousand Islandu. Sasvim smo ih dobro poznavali - rekla je, čudeći se što može sjediti i govoriti sestri o tome. - Vjerojatno si bila premlada. - Uopće se ne sjećam da smo odlazili u Thousand Islands. - Bila si vrlo mlada kad smo prestali odlaziti tamo... - Da bi promijenila temu razgovora, nastavi: - Hoćeš li kave? - Ne, hvala. - Shari je pogledala sat. - Moram krenuti ili ću propustiti autobus. - Skočila je sa stolca i optrčala stol da bi brzo utisnula poljubac na sestrin obraz. - Ne brini, Anna. Naposljetku, za šest ćeš mjeseci biti stara, udana gospođa. Zašto bi razmišljala o staroj staklariji? Zbogom! Navlačeći bijeli ogrtač pokupila je stvari sa stolca kraj vrata i istrčala van, ostavljajući za sobom trag dobrog parfema, a njezine su mudre misli još odzvanjale u Anninim ušima. Vrata su se zalupila i, kao da je to bio znak, pojavila se Grace.

1000 € BONUS


- Ne znam zašto ta djevojka ne može sebi priuštiti ni nekoliko trenutaka mira - mrmljala je domaćica. - Nikad ne pojede cijeli obrok. Anna je podigla šalicu s kavom i nasmiješila se: - To je dio njenog šarma. - Hmm. Meni se čini da bi se mogla malo ugledati na Vas. Graceine su oči s odobravanjem promatrale crni kostim koji je Anna nosila s naboranom ženstvenom bluzom. Žutosmeđa kosa bila joj je uredno pričvršćena kopčom na zatiljku. - Vi nemate teškoća s dolaskom na vrijeme. Uvijek ste bili razumniji, predajete na glazbenoj školi i tako... Zvuk šalice na staklenom stolu prekinuo je njen monolog. - Večeras neću biti na večeri - rekla je Anna hladnim glasom. Michael i ja izlazimo. Grace je jednako hladno kimnula. - I vrijeme je, rekla bih. Previše ste radili. Treba vremena i za igru, znate. Nikada Vam to nije trebalo govoriti kad ste bili mali - mrmljala je skupljajući tanjure. - Tek ste nakon osamnaeste počeli tako ozbiljno misliti na karijeru. Iskra boli opržila je Annu. Njeno ju je živo lice izdalo samo na trenutak. Bila je gotovo posve mirna kad je posegnula za novinama. Čak i uznemirujući naslovi bili su manje bolni od razmišljanja o njenom sedamnaestom ljetu. PRODAJE SE RUNFORDOVA TVORNICA, a ispod toga sitnijim slovima: "Novi vlasnik naglašava da neće biti ostavki". - Jeste li znali za ovo? - Pogledala je Grace, a zatim raširila novine da bi iznenada ugledala sliku koja je pratila članak. Fotograf je snimio njenog oca kako se smije i rukuje s tamnokosim muškarcem snimljenim iz profila. Ali i pogled sa strane bio je dovoljan da pokaže mršavo tijelo u dobro skrojenom odijelu, široka ramena, čvrstu vilicu i lijep oblik glave okružene crnom kosom. Anni je zastao dah. Domaćica je zatresla glavom, pogrešno shvativši mali znak zaprepaštenja. - Da, znala sam i mislim da je to dobro. Natovarena posuđem, kimajući i mrmljajući sebi u bradu, izašla je iz sobe ostavljajući Annu da bulji u fotografiju koja je iskakala s novinske


stranice i otimala joj zrak iz pluća. "Ross Leyton, sin Carsona Leytona i predstavnik tvrtke Western Data Systems doletio je u Runford privatnim avionom da bi bio veza između kompanije svoga oca i tvornice Runford Glass. Danas je Leyton izjavio novinarima da neće biti značajnijih promjena u proizvodnji stakla i da će Westernova suradnja s Runfordom biti usmjerena na povećanje dobiti u proizvodnji stakla". Samo što je ugledala njegovo ime u novinama, bilo je dovoljno da potrese njene već ionako nemirne živce. Ali prisilila je oči da slijede riječi: "Znamo da je Runford u gubitku", rekao je Leyton u privatnom razgovoru, "ali vjerujemo da u današnjem tehnološkom svijetu ima mjesta za nadarene zanatlije". Spustila je novine i žestoko ih bacila dalje od sebe. Što Ross Leyton zna o očevim majstorima puhačima? Doručak koji je Grace pripremila najednom se učinio bezukusnim. Smotala je ubrus, stavila ga kraj tanjura i ustala i poravnala suknju. Pogled joj zape za ljubičasti jastuk. I one je noći jastuk bio ljubičast, ali ona nije imala suknju... Požurila je i gotovo trčeći uspela se hrastovim stepenicama. U sobi je uključila radio i izvukla ogrtač iz ormara. Nije mogla sabrati misli. Već prije dugo vremena nagodila se s prošlošću. Nije smjela dopustiti da ponovo izroni i ulovi je sad kad je napokon prevladala svoj najveći strah i pristala se udati za Michaela. Bit će mu žena i nastavit će raditi kao voditeljica klavirskog odsjeka u Runfordovoj glazbenoj školi. Budućnost joj je bila isplanirana i sigurna. Ali ugledala je svoj odraz u zrcalu i upitala se kamo je nestala ona staložena, suzdržana žena kojoj se Grace divila prije samo nekoliko trenutaka. Njeno visoko, vitko tijelo bilo je napeto, a blijeda koža joj se zarumenjela kao živi kontrast ogrtaču. Bacila je knjige i ogrtač na krevet i krenula prema ormaru. Oslobodivši žutosmeđu kosu iz kopče, očešljala ju je i očetkala. Poznate, gotovo zlatne oči zurile su u nju iz zrcala. Bile su to čulne, mačje oči. "Sve možeš sakriti, i ženstveno tijelo, i dugu kosu, ali ne možeš sakriti te oči, koje su nekad žudile za muškom ljubavlju".

1000 € BONUS


Bijesno je skupila kosu tirkiznom kopčom i do grla zakopčala kostim. Nevezano joj je došla misao da čak ni kostim ne može sakriti njenu ženstvenost, da su njene obline pune, obline zrele žene, a ne obline djevojke. Okrenula se od zrcala i spustila stepenicama, namjerno prisiljavajući vlastite misli da se usredotoče na okolinu, na način koji je naučila prije mnogo godina. Pogledala je u dnevnu sobu sa zadovoljstvom koje je boljelo. Izabrala je sjenila za svjetiljke u tamnoplavoj i tirkiznoj boji da bi osigurala pozadinu za staklene skulpture slobodnih oblika, koje su blistale na niskom staklenom stoliću. Postavila je grčku staklenu skulpturu bacača diska, zaokrenutog tijela i stroge ljepote, na stol na istočnoj strani sobe, gdje je blistala obasjana sunčanim zrakama. Što će se dogoditi s kućom? Hoće li se otac preseliti, sad kad više nije vezan za Runford? Hoće li prodati sva blaga koja je skupio i koja je ona naučila voljeti? Vani je snijeg škripao pod njezinim čizmama i oštri, hladni zrak grizao joj je obraze. Hladnoća je bila dobrodošla. Mogla ju je osjetiti. Katkad se prisilila podići krzneni ovratnik ogrtača i to je tjeralo misli od ljeta i vrućeg sunca na njenoj vlažnoj koži. Sjela je u auto i pokrenula motor, s mislima koje su se vraćale razlogu zbog kojeg je Ross Leyton u Runfordu. Zašto joj otac nije ukazao povjerenje, kako je učinio mnogo puta prije? Zašto ju je sada isključio kad je provela s njim mnoge večeri raspravljajući o povećanju zarade? Zašto je namjerno odlučio izostaviti je i predočiti joj sve već potpisano, zapečaćeno, obavljeno? "Zato što se bojao da ćeš ga odvratiti od toga, kako si to uvijek činila", govorila je sebi. "A ovaj put nije htio da ga odvratiš. Htio se osloboditi i tvornice i odgovornosti za nju". Tanak stup dima vio se iz dimnjaka jedne od starih kuća u viktorijanskom stilu na Elm Streetu, nošen prema vrhu brežuljka, gdje se raspršivao na jasnom, plavom nebu. Grad Runford smjestio se u dolini kraj rijeke, s niskim kućama u dolini. Na brdu je stajalo samo nekoliko kuća. Zamisao prvih stanovnika da sagrade boravišta uz rijeku činila se čudesna, ali u proljeće kad je rijeka bujala od otopljenog snijega i preplavljivala obale, današnji su naseljenici žalili što se nije gradilo s više plana.


Vozila se pokraj tvornice stakla, niske, široke, ravne zgrade, sive i za najsunčanijih dana od dima koji se dizao iz dimnjaka. Teška se srca prisiljavala ne gledati tvornicu. Premda je Ross Leyton osigurao rad zaposlenima u njoj, Annin je ponos uvelike trpio, jer je znala da će sad njeno ime nestati s nekih od najfinijih staklarskih proizvoda na svijetu. Za nju više ništa neće biti isto. U ulici Farragaut skrenula je u dvorište jedne stare kuće s trijemom obojanim jarkom žutom bojom. U trenutku kad je otvorila teška hrastova vrata, začula je zvuke flaute, glasovira i violine. Karen, koja je radila za prednjim stolom, pogledala ju je i uputila joj smiješak, koji je bio vedar kao i jutro. - Je li gospodin Adams dolazio jutros? Karen je niječno zatresla glavom. - Da mu kažem da ga želite vidjeti kad dođe? - Da, molim. Prošla je kroz dvije sobe koje su služile kao privremene dvorane za koncerte i otvorila vrata svog ureda. Kako je bio smješten ispod stepenica, u njemu je bilo prilično mirno i tiho. Sama je postavila akustičnu oblogu i žute tapete po zidovima. Tek što je skinula ogrtač i gurnula torbu u posljednju ladicu, otvorila su se vrata. Podigla je pogled i nasmiješila se očekujući da će na pragu ugledati Michaela. Ali tamo je stajala Jane i piljila u nju. Jane, u uobičajenoj košulji pješčane boje i trapericama, sa smeđim puloverom prebačenim preko ramena i kose povezane vrpcom. - Je li istina da tvoj otac prodaje tvornicu stakla? - upitala je. Njezino usko lice napeto je gledalo Annu, kao da joj život ovisi o odgovoru. Anna je sjedila u pokretnoj stolici za pisaćim stolom i buljila u nju. Jane je držala violinu ispod pazuha, očito je upravo došla s pokusa. - Istina je. - Zna li Michael za to? - Zaista ne shvaćam što se to tebe tiče. Djevojka je porumenjela i skrenula pogled. - Ova mu škola mnogo znači. - Ponovo je pogledala Annu. - To je cijeli njegov život. - Svjesna sam toga.

1000 € BONUS


- Potrebna mu je gotovina koju ti svake godine pribavljaš. Hladnoća je dodirnula Annine živce. - Nisam ni slutila da Michael s tobom raspravlja o novčanim pitanjima. Janein pogled prikovan za Annu bio je pun prezira. - Mnogo je toga što ti ne slutiš. Istrčala je iz sobe i Anna je mogla čuti mekani bat njenih koraka na stepenicama. Nagnula se naprijed i sklopila ruke koje su se tresle. Odsjaj prstena s njene lijeve ruke plesao je po zidovima sobe. Što je Michael povjerio Jane? Bilo je to neugodno pitanje, koje je uključivalo sve vrste pretpostavki. Šest mjeseci prije nego što se zaručila za njega, nikad nije vidjela Michaela zajedno s Jane. Provodili su velik dio vremena u zajedničkim pokusima i svirajući u gudačkom kvartetu škole, ali kad je jednom spomenula divljenje prema Janeinoj nadarenosti, odgovorio je prijaznim tonom: "Da, smatram da je dobra". Telefon je zazvonio kraj njene ruke. Javio se Michael. - Draga, prokleti auto neće da krene! Bi li mogla doći po mene? Imam sat u deset. - Naravno. Dohvatila je ogrtač i torbu i došla do hodnika. Karen je podigla obrvu. - Idem po Michaela. Ako me tko zove, recite da ću se vratiti za nekoliko minuta. Karen je zatresla glavom. - Kažite mu da bi bilo bolje da se otarasi te krntije. Kad je Anna zatekla Michaela ispred njegove kuće, rekao je gotovo isto. - Moram se otarasiti ovoga vozila! - gunđao je ulazeći u njezin mali auto i savijajući duge noge. - Dovodi me do ludila. - Ne dovodi te nikamo, u tome i jest teškoća. Smješak joj je zatitrao na usnama. Michael je provukao ruke kroz kosu boje pšenice. - Ne budi tako strašno kruta, bar ne jutros, draga! Mislim da to


neću izdržati. Nije bilo prvi put da Michael nije odgovorio na njezin čudan, živahan smisao za humor. Ali tog jutra, pod pritiskom događaja, ona se povukla. - Samo sam se šalila – promrmljala je. On ju je zaprepašteno pogledao. - Žao mi je. Svoje nezadovoljstvo zbog auta prenosim na tebe, je li? - Svatko ima teškoća s autom, prije ili poslije. - Da - odgovorio je - ali ja ih imam neprestano, jer sam odviše siromašan da popravim ovaj ili da kupim bolji. - Pa znaš da bih vrlo rado dolazila po tebe... Njegov je odgovor bio kratak i odsječan: - Ustajat ću dovoljno rano da trčim do škole. Ionako moram vježbati da ostanem u sviračkoj formi. Gledala ga je. Kao i obično, bio je brižljivo odjeven, u tamnim hlačama, bijelom puloveru ispod teškog kaputića od tvida i u rukavicama od prirodne kože. Uvijek bez ogrtača, čak i za najhladnijeg vremena. Znala je (iako nikad nije ostala s njim preko noći) da i zimi spava kraj otvorenog prozora. Skrenula je u dvorište žute kuće i parkirala na mjesto s kojeg je maloprije krenula. Dok je izlazio iz automobila, nemarno je upitala: - Jesi li već vidio jutarnje novine? Razdraženo je uzvratio: - Ne, prvo što sam ovo jutro pokušao uraditi bilo je upaliti auto. Pokušavao sam sve dok nisam ispraznio akumulator. Tada sam te nazvao. Nešto važno? - Pa... da. Imaš li trenutak vremena? Kad su ušli u školu, Michael se namrštio. - Karen, ako dođe moj učenik, recite mu da pričeka koji minut. - Već je gore, gospodine Adams. Rekao je da je uranio. Michael je kimnuo i uhvatio Annu za lakat. - Moram požuriti, draga. Stanuje izvan grada, a njegov otac ne voli čekati na njega. - Otpratio ju je do ureda i zatvorio vrata. Otkopčao je kaputić i upitao: - O čemu je riječ? Anna je skinula ogrtač i objesila ga na starinsku vješalicu, koja je

1000 € BONUS


stajala u kotu. - Upravo sam jutros saznala da tata prodaje tvornicu stakla. Rumenilo s njegovih obraza naglo je iščezlo. - Saznala si? Kako to misliš... upravo si saznala? Stajala je s druge strane stola, a široka drvena ploha doimala se kao prepreka između njih. - Jutros sam o tome pročitala u novinama i tad sam prvi put čula za to. Michael je nemirno provukao tanke prste kroz već raščupanu kosu. Tad se okrenuo i stao naglo buljiti kroz uski prozor. Glas mu je bio neprirodan kad je progovorio: - Znači li to da ćeš školi uskratiti svoju novčanu pomoć? - Ne znam... ne znam kakvo će sad biti novčano stanje moga oca... U Michaelovom glasu osjećala se gorčina. - Ali njegovi doprinosi više neće imati prednost kod poreza. - Čini mi se da je to istina. Michael se naglo okrenuo. - Čini ti se! Ta on ti je otac, zaboga! Kako to da ne znaš? - Nije smatrao potrebnim išta mi reći - promrmljala je Anna. Oči su mu sijevnule. - Ja mislim da si ti to učinila na svoju ruku - rekao je oporo. - Kako sam mogla znati? - uzviknula je. - Nisam imala pojma da uopće misli o prodaji. - Zar vi ne razgovarate? - Nagnuo se preko stola i naslonio se na dlanove, suprotstavljajući joj se. - Zar ga nikad nisi upitala kako idu poslovi? - Nisam morala - rekla je ukočeno. - Znala sam da ne zarađuje mnogo. - Znala si da ne zarađuje - obeshrabrujuće riječi zvučale su prazno između obloženih zidova. - Zašto mi to nisi rekla? Pogledala ga je očima koje su sijevale od povrijeđenosti i bijesa. - Doista ne shvaćam što se to tebe tiče! - Ne shvaćaš... - prekinuo se u pola riječi i načinio pretjeranu kretnju rukom. - Gledaj, sad moram ići. Razgovarat ćemo kasnije. Hajdemo zajedno na objed u "Atrium".


Koraknuo je oko stola, zagrlio je i usnama očešao njeno lice. Zadržao se tako nekoliko trenutaka. Ona je stajala nepomično u njegovom zagrljaju. Odmaknuo se i dodao: - To ništa ne mijenja među nama, znaš. Još te volim - poljubio ju je i izišao dugim koracima. Trenutak je gledala za njim i zatim sjela za stol, osjećajući u sebi bolnu prazninu. Ruka joj je našla hladan komad stakla koji je pridržavao papir. Nesvjesno je prstima gladila staklo u kojem je zauvijek bio zarobljen čičak. Taj je komad stakla postao njezin talisman, baš kao i Michael. Služio joj je da ga dira, da ga naziva svojim i da je drži podalje od onih uznemirujućih misli, koje su uvijek prijetile da nahrupe. Pojavio se u njenom životu u trenutku kad se gotovo predala uvjerenju kako je nesposobna ikoga voljeti. Čvršće je stegla staklo. Ona voli Michaela... ona zna da ga voli. Gledala je čičak zarobljen u staklu i sjećala se. Radila je u školi gotovo tri godine kad se direktorica povukla u mirovinu. Uprava je tada dovela Michaela Adamsa, mladog, završenog studenta, da je zamijeni. Anni u početku čak nije bio ni drag. Ali Michael joj se udvarao gotovo od trenutka kad je došao u školu. Odbijala ga je sve do jedne noći kad ju je zatekao tu, u uredu, i kad ju je, odbacivši svoj uobičajeni platonski način ponašanja, počeo bezumno ljubiti. Bio je topao, strastven, prekrasan i tad je shvatila kako želi prestati bježati. Njegove ruke postale su utočište pred nemilosrdnim progonima njenih sjećanja. Ali morala ga je upozoriti... reći mu istinu. - Želim da znaš... ja... postojao je netko drugi... jednom - rekla mu je jedva čujnim glasom. Gledao ju je sa sumnjičavom zapanjenošću. - Draga moja, bio bih zapanjen da nije - promrmljao je Naposljetku. - Valjda ne misliš kako očekujem da budeš netaknuta u tvojim godinama? Smijao se i ljubio je, a njegova nježnost izbrisala je tjeskobne sate sjećanja i dala joj spasonosno olakšanje pa ga je voljela kao nikad prije. Sad je nestalo utočišta. Otjerala je uznemirujuće misli i otišla do radne sobe. Sa stolice kraj klavira gotovo je nesvjesno govorila: - Zdravo, Scotte! Kako si? Jesi li ugodno proveo tjedan? Imaš li

1000 € BONUS


teškoća s Bachom? Dakle, da vidimo što možemo učiniti! Bilo je olakšanje usredotočiti se na glazbu. Tog je jutra imala četiri sata i kad je posljednja dugonoga djevojka požurila otići, ustala je sa stolice, iznenada se osjećajući nekako krutom, ukočenom, kao da su joj mišići bili prisiljeni izvesti neku vježbu na koju nisu bili navikli. Pošla je hodnikom do ureda, zgrabila torbu i ogrtač i vratila se do Karen. - O, gospođice Runford! Michael Adams je poručio da će zakasniti. Želi da krenete prije i rekao je da ćete se naći tamo. - Zar ne želi da ga pričekam? Karen je zatresla glavom. - Ne, izričito je rekao da krenete i naručite objed. Koraknula je u sjajnu sunčevu svjetlost. Hladnoća ju je ujedala za lice i snijeg joj je škripao pod nogama. Slijedila je mali trag koji je Karen utisnula na pločniku i ušla u auto, sretna što se makla s vjetra. Okolni su brežuljci štitili grad s istoka i zapada, ali zimi su svježi povjetarci puhali duž riječne doline sa sjevera. Sad je bilo vjetrovito i ona se stresla i pokrenula auto. Požalila je što se s Michaelom dogovorila za objed. Trebala je provesti sat vremena u razgovoru s ocem. Ali s kojom svrhom? Sve je bilo učinjeno bez njenog znanja i pristanka, a ono i nije bilo potrebno. Bila je to racionalizacija i ona je to znala. Znala je zašto nije odmah telefonirala i tražila da vidi oca. Nije se mogla izvrgnuti opasnosti da mu se suprotstavi. Zašto je od svih svjetskih kompanija otac odlučio prodati tvornicu baš "Western Data Systemsu"? Je li osjećaj krivice natjerao Carsona Leytona da za Runfordovu tvornicu stakla ponudi mnogo višu cijenu nego itko drugi? Otjerala je tu misao i zaustavila se ispred "Atriuma". Bilo je to poslovno središte Runforda. Tu je talijanski bračni par uredio i vodio restoran, koji je bio vrlo ugodno mjesto. Anna je ušla, kao uvijek svjesna svjetla, prostora i zelenila. Uputili su je za stol s dobrim pogledom na ulicu. Svukla je ogrtač i tek što se smjestila u udoban stolac, ugledala je kako se pred restoranom zaustavlja zeleni Volkswagen. Iz njega je izišao Michael. Nije se odmah uputio k ulazu, nego se nagnuo kroz otvorena vrata automobila i započeo razgovor s vozačem. Anna se zagledala u njegov profil. Obraz mu je bio rumen od studeni... ili možda od ljutnje? Završio je razgovor brzim zatvaranjem vrata auta. Dok je išao prema njoj, Anna je znala da je imala


pravo. Michael, inače vrlo staložen čovjek, plamtio je od bijesa. U trenutku kad su im se oči srele, prisilio se na smiješak. Prišavši stolu, nagnuo se i ovlaš je poljubio u usta. - Draga, oprosti... - Drago mi je što si ovako brzo našao prijevoz. Je li ono bio Janein automobil? Pogled mu se ponovo smrknuo. - Jest - odgovorio je i posegnuo za jelovnikom, s očitom suzdržanošću. - Što danas ima dobro za jelo? - Ne znam. Možda pirjano pile. To je uvijek dobro. Michael je gledao jelovnik s istom pomnjom s kojom je čitao note. Onako visok i mršav uvijek je bio gladan i mogao je pojesti goleme količine hrane. Naposljetku se odlučio za odrezak, kuhani krumpir i salatu dok je Anna naručila salatu od miješanog povrća. - Nećeš tjestenine? - nasmiješio se i prekrio njenu ruku svojom. Angelina će biti utučena. Anna mu je uzvratila osmijeh. - Znaš li kako ta prekrasna tjestenina utječe na žensku vitkost? Oči su mu lutale po njoj. - Ne bih rekao da se ti moraš brinuti za to. Uto im je prišla konobarica i oboje su odbili alkohol. - Htio bih biljni čak ako ga imate - obratio se djevojci koja je kimnula. Michaelove oči srele su Annine. - Hajde, pričaj mi o tom spajanju tvrtki! Pogledala je narančasti stolnjak i poigravala se nožem, želeći izvući ruku iz Michaelova stiska. - Ne znam o tome mnogo više od drugih, zapravo samo ono što piše u današnjim novinama. Znala sam da je tata prije nekoliko godina razmatrao mogućnost prodaje, ali mislila sam da se predomislio. - Zašto imam jasan osjećaj da skrivaš nešto od mene? Tajiš li mi nešto? - navaljivao je. - Žao mi je, ali ne mogu govoriti o tome. Usta su mu se stisnula, ali se nije svađao. - Dobro. Govorimo o novom vlasniku tvornice. Bi li ga se moglo nagovoriti da nastavi davati pomoć koju je uveo tvoj otac?

1000 € BONUS


Gledala ga je zapanjeno. - Zacijelo se šališ! - promrmljala je naposljetku. - Nipošto! - Anna je osjetila da u njemu raste nestrpljenje, koje je nastojao obuzdati. - Škola ne može opstati bez pomoći koju smo dobivali od tvoga oca. - Ali ako podignemo cijene satova i poboljšamo osnovne fondove... Iskrivio je usta. - Anna, budi razumna! Znaš da u Rundorfu nema načina kojim bismo dobili petnaest tisuća dolara na godinu. Gledaj, glavni predstavnik "Westerna" još je u gradu i razgovara s tvojim ocem, je li? Anna je oborila pogled. - Ne znam. - Dobro, saznaj! Pronađi ga i porazgovaraj s njim! Reci mu kakvo je naše stanje. Kad jedna kompanija kupuje drugu, zacijelo preuzima i njene obveze. - Ali to nije prava obveza. To je nešto što je moj otac učinio kako bi pomogao ljudima ovoga grada da pristupe umjetnosti, što sami ne bi uspjeli. - A ti ne želiš moliti nešto od stranca, je li? Dobro, nije važno, nisam te ni trebao pitati. Ja sam glava škole. Moj je posao da odem tamo i da ga zamolim. Težak grč straha stisnuo je njenu utrobu. - Ne! - Pogledao ju je oštrim pogledom pa se brzo prisilila na mirnoću. - Ne, nemoj to činiti... dok ne razgovaram s ocem. Možda... možda se on već nešto nagodio za školu... Michaelovo se lice odmah ozarilo. - Da, to je sasvim moguće, je li? Uto su im donijeli jelo pa je Michael pohlepno gledao sočan odrezak pred sobom. Smjesta se posvetio jelu. - Dobro, možda imaš pravo - rekao je žmireći, očito od zadovoljstva. - Ne bi valjalo da odem tom novom čovjeku i počnem ga moljakati, je li? Nije ni osjetio suhoću njena glasa: - Ne, ne bi valjalo. Anni se činilo da joj jelo u ustima ima okus pepela. Michael je nekoliko trenutaka jeo u tišini, a onda je rekao:


- Jesi li slobodna popodne? - Zašto? - Što prije to sredimo, to bolje. Otkaži satove i pogledaj što je s tvojim ocem. Tako ćeš mi večeras reći sve što si saznala, dakako, diskretno. Učinila je živu grimasu: - Trebam li doći u vojničkoj kabanici i raportirati u šiframa? Strogo ju je pogledao i podignuo obrvu. - Jesi li ikad pomislila na to da povremeno možda pogrešno usmjeravaš taj tvoj smisao za humor? Njezine su misli vratile već gotovo zaboravljeno sjećanje na suhi glas jednog drugog muškarca: "Voliš se skrivati iza duhovitih primjedbi, je li?" - Oprosti. Ovo je bilo naporno jutro i ja... Pogledao ju je očima punim topline. - Oprosti ti meni. Opterećujem te školom dok si zabrinuta za oca. Ali zacijelo je prodaja povoljna za njega ako je u novčanim neprilikama. - Nadam se da imaš pravo - odgovorila je, ali je mogla misliti samo na jedno; ako bi prodaja Runfordove tvornice stakla i bila povoljna za oca, sve što bi ponovo dovelo Rossa Leytona u njezin život, bilo bi kobno.

1000 € BONUS


Sat kasnije Anna je hladnim prstima okretala očev broj. Tajnica ju je odmah spojila. Na njegov je pozdrav odgovorila uobičajeno i onda upitala: - Trebam govoriti s tobom, tata. Jesi li slobodan popodne? - Otkad je potreban dogovor da bi me vidjela? Potresla ju je neuobičajena srdačnost. Njegov joj je glas odzvanjao u ušima, siguran znak da je uključio zvučnik i da je njihov razgovor mogao čuti svatko tko je bio u njegovoj sobi. Odmah je shvatila kako je njezin otac htio da još netko drugi čuje, i da je taj netko bio Ross Leyton. - Znam da si sad zauzet. Nisam ti htjela smetati. Nekim čudom, glas joj je zvučao hladno pristojan. - Znači, vidjela si novine? Bilo je to uznemirujuće pitanje koje je iskušavalo njezin emotivni barometar. Oprezno mu je odgovorila: - Da, vidjela sam. - Glas joj je i dalje zvučao normalno, obuzdavanje kojem se učila godinama funkcioniralo je automatski. - Je li netko s tobom? Otac je trenutak oklijevao, a zatim rekao: - Ovog trenutka jest, ali bit ću slobodan za otprilike pola sata. Hoćeš li doći? - Dolazim za pola sata. Brzo je spustila slušalicu da prekine čak i tu krhku vezu sa sobom u kojoj je stajao Ross i razgovarao s njezinim ocem. Činilo joj se da su joj živci pod nadzorom kad je stigla u pogon. Uspela se stepenicama i skrenula u hodnik koji je vodio do očevog ureda. Nekoliko je sekundi stajala pred vratima, skupljajući snagu. "Ne čini to!", opominjala je samu sebe. "Prošlo je deset godina. Vjerojatno je zaboravio sve o tebi". Nadala se da je otac pravilno shvatio njen poziv i da zna kako želi razgovarati s njim hitno. U svakom slučaju, bilo bi vrlo nedolično da Ross Leyton bude još u očevom uredu kad ona uđe. Pogriješila je, jer je Ross bio tamo, a njezin otac nije.


Stajao je okrenut leđima, gledajući kroz prozor. Sve što je u prvi tren vidjela bio je njegov profil, ali i to je bilo dovoljno. Mršav muškarac odjeven u svijetlosivo odijelo, koje je možda više odgovaralo blagoj klimi Kalifornije nego njujorškoj zimi, doimao se višim nego što je bio. Na zvuk vrata polako se okrenuo. Uspomene su razbudile i uznemirile njezine osjećaje, tako da je snažno zadrhtala. - Zdravo, Anna! Usta su joj se osušila. Deset godina nije glasno izgovorila njegovo ime. - Zdravo, Ross! - Iako nije namjeravala kukavički pobjeći, bilo je protiv svakog rezona što je koraknula u sobu i zatvorila vrata. - Gdje je moj otac? Duboke, tamnosive oči promatrale su je ispod sivih obrva. - Mogao bih ti lagati i reći da je izišao na trenutak - tiho je odgovorio - ali dovoljno si inteligentna da znaš kako ovdje nisam slučajno. U njegovom prijaznom tonu naslućivao se tračak izazova. Dok je stajala u sredini sobe, osjećala se ranjivom. Pomakla se do velikog kožnog naslonjača koji je stajao ispred pisaćeg stola i grčevito se uhvatila za nj, sretna što joj zaklanja obrise tijela. Kao da je pratio njezine kretnje, napustio je mjesto kraj prozora i pomaknuo se do stola, gdje je sjeo. Prije desetak godina, kad je bio dvadesetpetogodišnjak, nije bio predsjednik velike tvrtke, ali je uvijek ostavljao dojam samopouzdane muškosti. Sad kad je sazrio, taj se dojam pojačao. U Rossu je postojala obuzdavana snaga, bio je poput mužjaka, spreman braniti ono što mu pripada. Crna kosa mu je sada bila prošarana sjedinama, ali brada i vilica bile su mu čvršće nego ikad. Kad se smijao, jedna mu se ozbiljna crta pojavljivala na licu, koju bi na svakom drugom nazvala borom. - Svuci kaput - rekao joj je isto onako tiho. - Zaista nisam namjeravala ostati - odgovorila je. - Znaš li kad će se otac vratiti? - Vratit će se kad javim tajnici da smo završili razgovor. Bila je to jasna izjava, koja nije dopuštala prigovor. Njezini su prsti lupkali po koži naslonjača.

1000 € BONUS


- Nisam znala da ćeš danas preuzeti upravu nad Runfordom. Stisnuo je usta. - Ne preuzimam upravo nad Runfordom ni danas ni ikada. - Činjenice govore drukčije - oštro je uzvratila. - Prestani! - rekao je hladno, gotovo zapovjednički. - Nisam upriličio ovaj sastanak zato da bih se nadmetao s tobom. - Ne, vjerojatno nisi. Ionako si već pobijedio u svim bitkama, nije li tako? Možda bi trebao promijeniti ime Runford u Kartaga. Koraknuo je prema njoj. - Još te jednom molim da skineš kaput i sjedneš. Ako nećeš - oči su mu lutale po njenom licu i zaustavile se na usnama - mislim da bi mogla zažaliti. Stajala je i gledala ga očima koje su svjetlucale i tražile borbu. Tada joj je neki unutarnji glas šapnuo: "To je ono što želiš, je li? Želiš da te zagrli i poljubi, makar i u ljutnji..." Misao je bila nedopustiva i vodila ju je u akciju. Spustila je torbu na naslon, otkopčala ogrtač i prebacila ga preko sebe kao zaštitu pošto se smjestila u, naslonjač. Podigla je prema njemu hladan pogled, nesvjesna da su njene oči potamnjele od osjećaja koji su navirali. - O čemu želiš razgovarati sa mnom? Pomaknuo se. Bio je tako blizu da ga je mogla dosegnuti, dotaknuti njegove noge. Iako je smirila mišiće lica i tijela, osjećala je kako je uznemirena tišina u sobi. Tad je rekao: - Radiš u glazbenoj školi, je li tako? Nije očekivala takvo pitanje. - Da, time se bavim i za to živim. Gledao je njenu ruku prebačenu preko ogrtača. - Tvoj otac kaže da si zaručena za direktora škole, Michaela Adamsa, čini se. - Što želiš? Potvrdu očevih obavještenja? Pružio je ruku i grčevito uhvatio kraj stola. Članci su mu pobljedili od jačine stiska. - Možda sam se krivo izrazio. Zapravo me zanima samo to možeš li uskoro uzeti tjedan dana dopusta. Podigla je pogled. - S kojim razlogom?


- Da vidiš majku. Uzdah joj je zvučao poput pucnja. - Ne! Nagnuo se prema njoj. - Ana, tvoja majka želi vidjeti tebe i tvoju sestru. Okolnosti su takve da ona ne može putovati. Riječi su mu bile hladne i razumne. - Ne, žao mi je, ali imam previše obveza ovdje. - Obveze su toliko važne da ne možeš uspostaviti vezu s majkom koju nisi vidjela deset godina? Oči su joj bljesnule. - Sama je postavila pravila. Ja ih samo poštujem. Nije htjela vidjeti ni jednu od svojih kćeri deset godina. Zašto bi sad osjećala drukčije? - Rekao sam ti da su se okolnosti promijenile. - Za nju? Za mene i Shari nisu se promijenile. Kad ju je tvoj otac zaželio, bez razmišljanja nas je ostavila. Naučile smo živjeti bez nje. Tako ćemo i nastaviti. - A ja sam mislio da si zrela osoba, koja će poslušati razum. Njegov strateški položaj držao ju je zarobljenom u naslonjaču. Da je ustala, odviše bi mu se približila. - Je li to sve što si želio? Laganom kretnjom gornjeg dijela tijela nagnuo se i zgrabio naslon stolice te je uhvatio u zamku. - Ne, to nije sve što sam želio. Bio joj je tako blizu da je mogla vidjeti nježne bore njegove kože, tamno sivilo njegovih očiju, liniju usta. Nosnice su joj se ispunile jasnim, muškim mirisom. Iako teškom mukom, susretala je njegov pogled bez drhtanja. - Prestani me pokušavati zaplašiti, Ross. - Glas joj je zadrhtao. Gotovo je izgubila vlast nad sobom. - Činim li to? - Nagnuo se naprijed i kraj njegovog sakoa dodirnuo je vrh njezine ruke. Usta su mu dodirnula vrh njezinog uha. - Mislio sam da pokušavam ponovo osvojiti nešto što sam izgubio prije mnogo vremena... - Ne možeš... Usne su mu prekrile njene, prekinuvši je usred rečenice. Bile su tople i uzbuđujuće, otkrivajući obrise njezinih s nježnošću koju je

1000 € BONUS


pamtila. Podigla je ruke da ga odgurne, ali je znala da bi to bilo kao kad bi pokušala pomaknuti kameni zid. Umjesto toga našle su užitak u dodirivanju laganog, vunenog sakoa i čvrstog tijela pod njim. Nije se mogla pomaknuti. Bila je njegov zarobljenik. Činilo se da svaki djelić njezinog tijela žudi za životom i zahtjeva da mu odgovori dok je rastvarala usne njegovom jeziku, koji joj je nježno prodirao u usta. Obrazi su joj gorjeli od strasti koja joj je zapalila utrobu. Uzdisala je od potrebe, potrebe kojoj ju je naučio on sam. Okrenula je glavu i prekinula poljubac. Povukao se malo, koliko je bilo nužno da joj vidi cijelo lice. Lagani osmijeh natjerao ju je da pocrveni od bijesa i samoprezira. Rekla je tihim i drhtavim glasom: - Ovo je zacijelo utjecaj mjeseca. To je desetogodišnji ciklus, je li tako, Ross? Jesi li promijenio toliko žena da možeš početi ponovo od kraja liste? Mirno je prihvatio njezinu primjedbu. - Nema nikakve liste, a i da postoji, ti bi bila na vrhu, a ne na kraju. Promukla dubina njegova glasa gotovo ju je uvjerila da on i misli tako. Da bi smirila buku u sebi, da bi smanjila bol izazvanu željom, divlje je progovorila: - To je zaista kompliment kad dolazi od takvog poznavatelja žena. Oči su mu se suzile. - To misliš o meni? Trudila se da joj glas zvuči bezbrižno. - Ponekad bih pročitala novine sa Zapadne obale da vidim što radi tamošnje visoko društvo. Uvijek si bio uključen, ti i... tvoja prijateljica. - Zar te je toliko zanimalo da si stalno morala biti dobro obaviještena - suho ju je upitao? - Nisi me zanimao ti, zanimalo me samo jesi li promijenio stil, to je sve. - Brzo sudiš i osuđuješ, a ne znaš sve činjenice. - Bila je to hladna izjava, koja ju je uzbudila više nego što ju je uzbudilo oštro poricanje. - O tebi znam sve što trebam znati. - Nisi ni počela saznavati. Namjeravam to ispraviti. Pođi sa mnom na večeru večeras! - Zacijelo se šališ - rekla je iznenađena.


- Nikad se ne šalim s pozivima na večeru. - Zastao je i dodao: - Ako ti to išta znači, nećemo biti sami. Doći će i moj pomoćnik. Borila se sa slikom koju je gledala pred sobom; Ross sjedi preko puta nje, ona ga gleda, sluša kako joj govori... - Žao mi je. Večeras izlazim sa zaručnikom. Ako je i bio uzbuđen zbog njezinog odbijanja, to se nije opažalo na njegovom licu. - Dobro - rekao je jednostavno. - Možda sutra navečer. Zatresla je glavom. - I sutra sam zauzeta.- Kad je podigao usne u lagan osmijeh, koji je odavao nevjericu, objasnila je: - Održat ćemo koncert u školi. Ne mogu razočarati učenike. Osmijeh mu je postao iskren. - Da, vidim gdje mogu tražiti moralnu podršku. Sjećam se tih dana. Usta su mi uvijek bila suha, a ruke vlažne. - Pod njegovim se pogledom osjećala neugodno, kao da je prisiljava da se sjeti kako su zajedno svirali klavir. Njegov tihi glas prekinuo je njezine misli: - Je li koncert otvoren za javnost? - Naravno. Zašto? Hoćeš li još biti u gradu... sutra? - Da, bit ću dok... ne završim posao. - Mislila sam da je tvoj posao s mojim ocem završen. - Jest, s njim je završen, ali nije s tobom. Riječi su bile nježne, ali je u njima bilo oštrine. - Neću se predomisliti i otići vidjeti Leoru. - Ostavimo to zasad, hoćeš li? - Okrenuo se i pritisnuo dugme na interfonu, kao znak vanjskom svijetu da su završili razgovor. Ne vjerujući da je spreman posvetiti vrijeme nečemu što je njena majka tako strasno željela, rekla je: - Nećeš valjda ostati u Runfordu sve dok me ne nagovoriš da odem? Okrenuo se i blago je pogledao. - To je baš ono što namjeravam učiniti. Zacrvenjela se od ljutnje.

1000 € BONUS


- Onda ti predlažem da kupiš kuću, jer ćeš ovdje provesti ostatak života. Skočila je iz naslonjača. Zadrhtala je na lagani dodir njegovog tijela. Suzdržala je osjećaje, ali kad je krenula prema vratima, bila je jasno svjesna čovjeka koji je stajao nagnut nad pisaći stol. Pobjegla mu je, ali samo zato što joj je dopustio. U trenutku kad je posegnula za kvakom, vrata su se otvorila i njezin je otac stajao na pragu očito iznenađen. - Zdravo! - Oči su mu radoznalo lutale po njezinom licu, a onda su prešle na Rossa. - Je li sve u redu? Tad je shvatila da Owen Runford, njezin otac, točno zna zbog čega je Ross htio razgovarati s njom. - Dogovorili smo se da se jedno vrijeme ništa ne možemo dogovoriti - rekao je Ross iza njezinih leđa. - Znači, odbila si ga - promrmljao je otac i s negodovanjem pogledao Rossa. - Oče, nisi slučajno prodao tvornicu, jeli? - Uvijek si bila bistro dijete - odgovorio je pocrvenjevši. Položio joj je ruke na ramena. Gledala ga je, a oči su zahtijevale da joj kaže istinu. - I dio pogodbe je da Shari i ja posjetimo majku? Nadala se da će poreći, no on je oklijevao, a iza njega Ross je kratko rekao: - Ne, ugovor je već ispunjen. Te hladne riječi nisu je dovoljno ohrabrile. Postojalo je još nešto što nije znala. Lice Owena Runforda vapilo je za razumijevanjem. - Obećao sam im da ću im omogućiti razgovor s tobom, zlato, ali to je sve. Ti moraš odlučiti. Okrenula se od oca, osjećajući se potpuno izdanom. - Kako si mogao to učiniti? - Zatim se s bijesnim pogledom obratila Rossu: - Ne vjerujem ništa! Je li tvoj otac kupio cijelu tvornicu samo zato da bi njegova žena uspostavila vezu sa svojim kćerima? Na licu Rossa Leytona nije se pomaknuo ni mišić. - Moj otac ima geslo: uzmi što hoćeš... i to plati! - Da - uzvratila je bijesno - to baš nalikuje na tvog oca! - Anna... - posegnuo je otac za njenom rukom, ali je ona zatresla glavom.


- Ne mogu ostati i raspravljati o tome. Moram natrag u školu. Noćas ću se kasno vratiti, nemoj me čekati! Pritisla je poljubac na očev obraz, a on se ushićeno nasmiješio. - Dobro, zlato, čuvaj se! Sutra ćemo razgovarati. Anna se vratila u školu. Dok je držala poduku, usredotočila se na nastavu, ali kad je nakon toga krenula kući, više ništa nije sprječavalo njezine misli da ponovo nahrupe. Automatski je vozila kroz snježne ulice obuzeta zbrkanim mislima. Veza njezine majke, rastava i naposljetku brak s Carsonom Leytonom davno su se dogodili. To je bila prošlost. To sad ne bi trebalo utjecati na nju. Ipak, sad kad je Anna bila na pragu braka, majka joj je još jednom upala u život. Nije smjela dopustiti da se to dogodi još jednom, kao onda kad joj je bilo sedamnaest godina. Upravo se bila vratila iz škole toga listopadskog dana kad ju je majka pozvala u spavaću sobu. "Moram poći, draga. To je jedini način. Molim te da me razumiješ". Majčine su oči bile pune suza, ali je Annu spopala bijesna nevjerica. To se ne može dogoditi njezinim roditeljima. Majka je nastavila: "Obećaj da ćeš se brinuti o Shari". Nije mogla vjerovati. "Ali vidat ćemo te, je li, mama?" Oči su joj tražile majčino lice, očajnički su tražile nekakav znak pristanka. "Doći ćemo u Kaliforniju i živjeti s tobom..." Voljela je majku i bila joj je potrebna. Kako će živjeti sa spoznajom da je više nikada neće vidjeti? U trenutku kad je majka zatresla glavom i rekla: "Bojim se da je to nemoguće", Anna je odrasla. Sa zbunjujućom jasnoćom shvatila je da je dotad idealizirala ženu koja je namjeravala otići da se više nikada ne vrati. Skamenjena je stajala u sredini sobe stežući šake i svečano se zaklela da nikad više neće ništa osjećati ni za koga, da nikad više neće biti ovako napuštena. Tog se ljeta zaljubila u Rossa... i ponovo bila odbačena. Sad je Ross želio da ona ponovo vidi majku. Nije mogla. Nije mogla zaboraviti ni oprostiti. Oboje ih je voljela i oboje su je napustili. Morala je misliti i o Shari, nije mogla dopustiti da i djevojka bude izložena ranjavanju. "Ne štitiš ti Shari, nego sebe", govorio joj je unutarnji glas. Nekoliko sati prije Ross ju je ljubio i ona mu je uzvraćala poljupce, a nosila je Michaelov prsten. Nije smjela dozvoliti da se to ponovi. Mora

1000 € BONUS


svakako ostati podalje od Rossa Leytona. Bio je poput vatre kojoj je uvijek naginjala, poput melodije koju nikad nije zaboravila. Sutra će ga vidjeti i bezuvjetno ga odbiti. Čovjek koji vodi tako veliku tvrtku ne može si dopustiti da gubi vrijeme u Runfordu. Otići će i njezin će se život vratiti u uobičajene okvire - rad u školi i viđanje s Michaelom. Udat će se za njega i biti sigurna. I Shari će biti sigurna. Uvjerena da je pravilno odlučila, uspela se do svoje sobe i svukla se. Otvorila je vrata ormara i zapiljila se unutra, pokušavajući odabrati haljinu za tu večer kad se pojavila Shari. - Zdravo, kamo ćete večeras? - Ne znam. Michael ponovo jadikuje zbog novca pa sam ga mislila izvesti u "Inn". - Sretan je taj Michael - protegnula se Shari na krevetu. - Voliš li ga uistinu, Anna? - Dakako, ali sad, molim te, zašuti da razmislim što ću odjenuti. - Ali kako možeš? On je tako... tako čudan. Izabrala je tamnozeleni kaputić i suknju od tvida i svijetlu svilenu košulju. - Kako misliš... čudan? Shari je slegnula ramenima. - Ne znam, jednostavno je čudan. Uopće nije tip muškarca s kojim te mogu zamisliti. Pogledaj sebe! Prekrasna kosa, još ljepše oči, i da se sve to potroši na njega? Ne, uopće ne pristaješ uz muškarca kakav je Michael! On razmišlja samo o svom glupom violončelu. - Nismo li već razgovarale o tome? - U školi sam učila o vježbi uvjeravanja. Ako želiš nagovoriti ljude na nešto, moraš to neprestano ponavljati, kao pokvarena ploča. - A što je s matematikom i engleskim? - Annin je glas bio suho trpeljiv. - Još postoje kao predmeti - nije se dala omesti Shari. - Je li Michael dobar ljubavnik... ili možda ne znaš? Anna je prestala četkati kosu i pogledala Shari u oči. - To se tebe ne tiče! - Njezin odrješiti glas nije uplašio sestru. - Vjerojatno ne možeš reći je li muškarac dobar ljubavnik ako ga samo gledaš, je li tako? - zamišljeno je zatresla glavom Shari. - Obično - suho je potvrdila Anna, sretna što je Shari prešla na


općenitije teme. - Zašto se onda neki muškarci doimaju tako čulno? Na primjer, Jeff Overholzer. Bila bih u sedmom nebu da me bar zapazi. Anna je prikrila osmijeh razmišljajući o tome kako itko može smatrati čulnim tog dugonju, koji je bio košarkaška zvijezda u Runfordu. - Ili taj Leyton u današnjim novinama - nastavila je Shari. Uistinu se doima kao super ljubavnik. Zamisli, da nas je mama povela sa sobom kad se udala za Carsona Leytona, Ross bi bio naš polubrat. Uf! Anni je zadrhtala ruka kojom je stavljala rumenilo na usne. - Nije to učinila, a i da jest, on nam ne bi bio polubrat. Kakav god bio ili je mogao biti naš odnos s Rossom Leytonom, to sad ništa ne mijenja u našim životima. Mi ne pripadamo u njegov svijet, a ni on u naš. - Na brzinu se obukla i dohvatila kaputić kad Shari reče: - Izgledaš kao da ideš na službeni put. Kako to da nemaš nikakve malo izazovnije odjeće, znaš... nešto smjelije, s dubokim izrezima ili tako nešto? U takvoj odjeći nikad nećeš uzbuditi Michaela. - Kad budem željela da mi netko organizira ljubavni život, javit ću ti. Je li to u redu? - Očito to netko mora učiniti za tebe. Sad je to samo umirući solo na violončelu - počela je mumljati verziju Saint Saensova "Labuda", s posebnim tonom koji je oponašao zvuk Michaelova violončela. Anna je dohvatila torbicu. - Učini nam objema uslugu, molim te! Svu maštu i energiju koju si dosad usmjeravala na moj ljubavni život prebaci na svoje domaće zadaće, hoćeš li? Moram završiti još samo matematiku. Nazvat ću Heather i zamoliti je da mi objasni jedan zadatak. - Dobro, ali nemoj opet satima razgovarati! Namjeravaš li sutra doći na koncert? - Ne znam. Smijem li ponijeti čelo i odsvirati svoj solo? Shari joj je uputila vragolasti pogled, a Anna je zakolutala očima. - Gdje li sam to pogriješila? - zavapila je, okrenula se i napustila sobu.

1000 € BONUS


Michael se spustio stepenicama i sjeo na sjedalo do Anne. Činilo se da je dobre volje i za vrijeme vožnje od dvadeset minuta živahno je razgovarao. Bila mu je zahvalna zbog toga, iako je i Shari svojim šalama potaknula njezino dobro raspoloženje i pomogla joj da se odvoji od misli na Rossa. Michael je nastavio govoriti za vrijeme večere. Kad su završili s jelom i kad im je konobar natočio drugu čašu vina, Michael je rekao: - Vrlo si tiha. Jesi li imala naporan dan? - Moglo bi se reći... Pokrio joj je ruku svojom. - Ne bih želio pokvariti večeru pričom o poslu. Ali... jesi li razgovarala s ocem? Obuzeo ju je osjećaj krivice. Bila je toliko potresena susretom s Rossom da je potpuno zaboravila na pitanje financiranja škole. - Ne. Nije bio sam kad sam... kad sam došla k njemu. - Ne smiješ dozvoliti da se to odugovlači, draga! Moramo znati u kakvom smo položaju. - Shvaćam - trudila se da ne ispadne kao da se brani. - Samo, iskrsnulo je nešto drugo što sam morala riješiti. Njegovi su prsti stisnuli njezine. - Nekako si rastresena večeras. O čemu je riječ? Zatresla je glavom, ali on je odbio biti isključen iz razgovora. - Anna, ne isključuj me! Uskoro ćemo se vjenčati. Ne bi li već bilo vrijeme da mi se počneš povjeravati? - Uvjerena sam kako nije nikakva tajna da je majka napustila oca prije nekoliko godina da bi se udala za drugoga. - Da, čuo sam nešto o tome. - Taj je čovjek bio Carson Leyton. Po izrazu Michaelovog lica mogla je zaključiti da ni to nije bilo iznenađenje za njega. - Majka je tada odlučila izići iz naših života, Sharinog i mog, i to potpuno. Nismo je ni vidjele ni čule već deset godina. - Uzdahnula je. sad se čini da bi nas htjela vidjeti. Ross... gospodin Leyton nas je zamolio


da je posjetimo. Michaelove su oči zasjale od oduševljenja. - Draga, pa to je sjajno! Žestoko je zatresla glavom. - Naravno, odbila sam. Ja... - Nisi valjda? Sad je ona bila iznenađena. - Dakako da jesam. Ne misliš, valjda, da je nakon svih tih godina želim vidjeti? - Ali moraš, ne shvaćaš li? Ako obnoviš prijateljstvo s majkom, Carson Leyton će se zacijelo osjećati obveznim nastaviti pomagati školu. - A to je za tebe mnogo važnije od mojih osjećaja? Bila je to molba za razumijevanje, koja je pala u sasvim gluhe uši. - U ovom trenutku svakako, Anna. Škola ima preko dvjesto učenika, a svakog ih je tjedna sve više. Razmisli o svoj djeci kojoj se pruža prilika da rade s učiteljima, djeci koja ne bi znala ni ljestvicu da nas nema tu. Ne možeš dozvoliti da tvoj ponos uzdrma živote tolikih ljudi. Glas joj je bio tih i slomljen. - Tko mi jamči da će Leytonovi nastaviti pomagati školu ako ja i pristanem na to da se vidim s Leorom? Michael se nasmiješio privlačnim osmijehom. - Onda postavi to kao uvjet, draga. - Ne misliš to, valjda, ozbiljno? Učinio je nestrpljivu kretnju rukom. - Naravno da mislim. Leytonovi hoće nešto, a i ti hoćeš nešto. Nagodite se! Ti otiđi posjetiti majku i izmijeni s njom koju pristojnu riječ, a zauzvrat će Carson Leyton osigurati budućnost školi. Može li biti jednostavnije? - Michael, vjeruj mi, to nije tako jednostavno. Molim te, pokušaj to promatrati s moje točke gledišta. Kako netko može očekivati dobit od uskrsavanja obiteljskih odnosa koji više ne postoje? - Nemaš pravo. Obiteljski odnosi postoje, bez obzira na to priznaju li se oni ili ne priznaju. Ona je još i sad tvoja majka, čak ako i nije bila s tobom... - Nije...

1000 € BONUS


- To ne znači ništa. Škola nam znači najviše, a ona je u ovom trenutku u tvojim rukama. - Uhvatio je njenu ruku i prinio je usnama. Tvoje prekrasne darovite ruke. - Od dodira njegovih usana osjetila je neugodnost i jedva se suzdržala da ne povuče ruku. Podigao je glavu. Reci Leytonu... - Zaustavio je pogled iznad njezinog ramena. - Vidi, vidi... Mi o vuku, a vuk na vrata! Tvoj šarmantni polubrat upravo je ušao. Ne, ne okreći se! Sjeo je za stol s nekom ženom. - Kako si... - najednom joj je postalo teško govoriti. - Kako si ga prepoznao? - Po slici u novinama. - Michael je nastavio uporno piljiti u pridošlice. - Žena u njegovom društvu uistinu je posebna. U očima mu se ogledalo muško odobravanje. Iznenada je jasno spoznala da Michael nju nikad nije gledao na taj način. - Zacijelo je zaista posebna. Njezine su ga suhe riječi natjerale da je ponovo pogleda. Ruka mu je pokrila njenu, prsti su mu počivali na njenoj šaci. - Polaskan sam. Prije nikada nisi bila ljubomorna. Nije pomakla ruku. Prikrivajući obranu, posegla je za čašom i ispila bijelo vino. Ruka joj je zadrhtala i ona ju je povukla na krilo i stisnula drugom. - Postoji još nešto što trebaš znati - rekla je, prisiljavajući riječi da joj iziđu iz dubine duše. - Doimaš se vrlo tajanstveno. Što te to muči pa izgledaš kao tmurni oblak? - Postoji još jedan razlog zbog kojeg ne mogu učiniti ono što tražiš. Srce joj je udaralo polaganim, jakim udarcima. Znala je kako će, radi vlastite zaštite, biti prisiljena kazati Michaelu istinu, istinu koju nikad nije povjerila ni jednoj živoj osobi. - Što je to? - upitao je zbunjeno Michael, u očekivanju, uvjeren da će, što god čuje, to biti ravno potresu. - Jednom, prije mnogo godina... - glas joj je bio promukao, kao da joj je samo grlo branilo da riječi prodru van - bila sam s Rossom Leytonom. Michael je sjedio, ne skidajući pogled s nje. Tad su mu se usta


razvukla, a iz njih se oteo uzdah olakšanja. - O tome je, dakle, riječ! Mogao sam i naslutiti - promrmljao je. Oči su joj bljesnule. - Što hoćeš time reći? Odjednom je postao pomirljiv. - Mogao sam naslutiti da postoji i drugi razlog zbog kojeg ne želiš posjetiti majku. Draga, čega se bojiš? Sad si odrasla djevojka i pripadaš meni. Štogod to bilo, dogodilo se prije mnogo vremena. Nosiš moj prsten i udat ćeš se za mene. - Zastao je i još je jednom prodorno pogledao. Uvjeren sam da je teško ponovo ga vidjeti i možda je tvoje djevojačko srce bilo uznemireno, ali to je prirodno. Vjerojatno ti je bio prva ljubav, je li? - Nije odgovorila i on je šutnju shvatio kao potvrdu. - Znači, to je! O tome se ništa više ne može reći. Draga, vjeruj mi, bez razloga se brineš. Uvjeren sam da te on već davno zaboravio, pogotovo kad se uzme u obzir ova prekrasna žena s kojom je večeras. I zašto ne bismo otišli do njegovog stola? Možeš nas upoznati i reći mu da si se predomislila i da bi rado vidjela majku... ako se srede neke pojedinosti. Zamoli ga da se sutra sastanete i tada mu možeš iznijeti naš prijedlog. - Tebi sve zvuči tako jednostavno! - u glasu joj se osjećao prizvuk gorčine. Za trenutak su mu se stisnule usne. Tada polako reče: - To i jest jednostavno, samo ti sve kompliciraš. - Nagnuo se natrag skupljajući obrve i prodorno je gledajući. - Osim... ako nisi još i sad zaljubljena u njega. - Naravno da nisam - rekla je brzo. Osjećala je kako joj riječi odzvanjaju u ušima. No činilo se da on nije zapazio zbunjenost u njenom glasu. - Dobro, sredimo to sada, hoćemo li? Hladna i mirna dok joj je svijest bila sasvim uzburkana, ustala je. - Draga, ne zaboravi račun! - upozorio ju je. Michael je bio praktičan i iskren. Ako namjeravaju provesti večer na njegov trošak, rekao joj je, bit će to u njegovom stanu uz špagete i glazbu Johna Cagea. Nije imala ništa protiv špageta, ali nije dijelila Michaelovo oduševljenje za tog avangardnog skladatelja. Beznadno je bila privržena romantičarima, Čajkovskom, Brahmsu, Rahmanjinovu. Michael se često šalio na račun njene opsjednutošću prošlošću. "Pridruži se nama ostalima u dvadesetom stoljeću!", znao bi joj

1000 € BONUS


reći smijući se i tresući glavom. Michael joj je pridržavao ogrtač i kad se okrenula da zavuče ruku u rukav, opazila je Rossa. Svjetlo svijeće obasjavalo mu je obraze i tamnosive oči. Smijao se nečemu što je rekla njegova pratilja, a čulna su mu se usta privlačno izvila u kutovima. Nešto joj je potreslo utrobu, stara nikad zaboravljena bol. Tada, kao da je osjetio njezin pogled, Ross je podigao oči i u jednom trenutku, koji se činio vrlo dugim, pogledi su im se sreli. U njegovom izrazu nije bilo iznenađenja. Zacijelo ju je vidio kad je ušao u restoran, istodobno kad je Michael spazio njega. Iako joj je srce lupalo od uzbuđenja, obukla je ogrtač. Bila bi se okrenula na drugu stranu, ali ju je Michael prisilio da to ne učini, gurnuvši je prema stolu. Usiljeno se nasmiješila i prišla Rossovom stolu. - Zdravo, Ross - rekla je trudeći se prikriti drhtaj u glasu. Pogled mu se zaustavio na muškarcu koji je stajao iza nje. Smiješak mu se naglo promijenio, postao je hladan i pristojan. - Zdravo, Anna - uzvratio joj je pozdrav i ustao. Pogled na njegovo muževno i privlačno tijelo još ju je više uznemirilo. Brzo, prije nego izgubi hrabrost, rekla je: - Željela bih da upoznaš mog zaručnika Michaela Adamsa. Michael, ovo je Ross Leyton. Michael je pružio ruku i s pretjeranim oduševljenjem rekao: - Gospodine Leyton, drago mi je što sam Vas upoznao. Čestitam Vam na preuzimanju Runfordove tvornice stakla. Ross je lagano kimnuo. - Dozvolite da Vam predstavim svoju pomoćnicu Nancy Hutchinson. Žena je okrenula glavu i nasmijala se Michaelu. On je s užitkom prišao prihvatiti ruku koju mu je pružila. Po zaručnikovom tonu Anna je znala da joj je uputio nekakav kompliment, ali se činilo da riječi nemaju nikakvog značenja i oblika, zvučale su poput glazbe, kao zvuk bez značenja. Jer, Rossove su oči počivale na njoj, lijeno prateći prorez na njenom ogrtaču. Kad je Michaelov glas utihnuo, Ross polako reče: - Pridružite nam se... da popijemo piće. - Ne, hvala. Upravo smo na odlasku...


- Ali još je rano - upao joj je Michael u riječ. - Mogli bismo još nešto popiti. U tri dugačka koraka došao je do suprotne strane stola i sjeo do Nancy Hutchinson, ne ostvaljajući Anni drugu mogućnost nego da sjedne na stolicu do Rossove. Negdje u daljini čula je glazbu. Prepoznala je pjesmu koja je bila popularna kad joj je bilo sedamnaest godina. Kretnja koju je osjetila natjerala ju je da pogleda Rossa. Gledao ju je netremice, a nešto tvrdo i strano bljesnulo mu je u očima. Zavukla se u svoj stolac želeći pobjeći od tog pogleda. Tad je podigao ruku, dajući znak konobaru da priđe. Bila je sretna kad se mladić gotovo odmah pojavio. - Molim još dvije čaše - rekao je Ross i hladno otpustio konobara, kao netko tko je naviknut zapovijedati. Anna je prinijela čašu ustima. Tekućina joj je kliznula niz grlo, hladna i oštra, sa sočnim okusom grožđa. Naslonila je ruku na staklo čaše, znajući da joj je potrebno nešto što bi otklonilo prisutnost Rossa Leytona. Prsti su joj nagonski pronašli malu nepravilnost na podnožju čaše. - To nije Runfordov kristal, je li? - primijetio je Ross. - Što ti uopće znaš o Runfordovom kristalu? - suho mu je odvratila. - Mogao bih danima govoriti o njemu. - Naučio si zadatak, je li? Tiho se nasmijao. - Nikad se ne prihvaćama nečega bez prethodnog istraživanja. Iznenada je opazila da je Michael prekinuo razgovor s Nancy Hutchinson i da oboje bulje u Rossovu ruku koja je počivala na njenoj. Izvukla je ruku i spustila je pod stol u krilo. - Vas dvoje obnavljate, čini se, zanemarene obiteljske veze primijetio je Michael sa smiješkom. - Jesi li rekla gospodinu Leytonu da si se predomislila u vezi s posjetom, draga? Rossov se pogled zaustavio na njoj. - Predomislila si se? - Ne znam... - zaustila je Anna nesigurno, ali joj je Michael brzo upao u riječ: - Ako ste sutra navečer u gradu, mogli biste doći na koncert u našoj školi. Nastupaju neki vrlo nadareni učenici. Jedna je Annina učenica

1000 € BONUS


posebno dobra i mislimo da bi mogla postati koncertna pijanistica. Anna je s nevjericom buljila u Michaela. Bila je zaprepaštena njegovom emocionalnom ucjenom. Tek kad se malo sabrala, obratila se Rossu: - Moram razgovarati s tobom o nekim pojedinostima. Sutra ujutro imam slobodan sat između deset i jedanaest. Možda bi mogao doći u moj ured... - Žao mi je, to je nemoguće. Ako ti odgovara, svratio bih k tebi večeras kad otpratim Nancy. - Ne, radije ne bih... - usprotivila se, ali ju je Michael prekinuo: - Znaš da nikad ne volim ostajati kasno uvečer kad idući dan sviram - rekao je i zatim se obratio Rossu: - Odredite vrijeme. Nastojat ću da Anna dotad bude kod kuće. Ross je predložio jedanaest sati i Michael je pristao bez otezanja. Malo kasnije predložio je Anni da krenu. Nije rekla ništa, ali kad su se zaustavili pred njegovom kućom, progovorila je: - Michael, ne želim da me više ovako iskorištavaš. - Kako možeš nešto na što si već sama pristala nazvati iskorištavanjem? Ljutiš li se na mene? - Što drugo možeš očekivati? - Ne znam. Tako si hladna i suzdržana. Mislio sam da se ne možeš naljutiti - rekao je čudnim tonom. - Smatraš li me takvom? Jesam li ja robot bez osjećaja? - upitala je, hladno ga gledajući. - Možda sam te pomalo takvom vidio - odgovorio je promišljeno tihim glasom. Kad ju je pokušao poljubiti za rastanak, usprotivila se: - Nemoj! - promrmljala je i lagano ga odgurnula, a on se odmah povukao. - Vidjet ćemo se sutra - rekao je, otvorio vrata i izišao iz automobila.


U mračnoj, tihoj kući Anna je na trenutak zastala u dnevnoj sobi. Mjesec je sjao kroz prozore u plavi, tirkizni svijet koji je ona stvorila i činio ga mračnim, tajanstvenim mjestom, gdje su se staklene skulpture bljeskale na mjesečini. Čekala je. Čekala je da se pojave misli koje više nije mogla zadržavati. Čekala je sjećanje na posljednje ljeto na otoku. Gledala je u staklenu posudu na stolu, do koje je sjedila i sjećala se... Najprije su se pojavili zvukovi. Šum vode koja udara o obalu, gotovo neprirodni zvukovi divljih pataka. Sjetila se mirisa vode, drveća i trave koji su se miješali, i neizbježno... Rossa. Toga je ljeta stigao kasno. Ona i majka bile su tamo već dva tjedna. Bilo joj je dosta ribanja i potezanja udice, dosadilo joj je plivati, bez potrebe da bježi pred Rossom koji je pokušava potopiti. Dosadilo joj je večerima sjediti sama, nedostajao joj je njihov dugi, ozbiljni razgovor. Pokušala je ispuniti sate, ali majka nije bila za nju najbolje društvo. Nervozna i bolesna, činilo se da je bila najopuštenija kad bi Anna uzela knjigu i pošla čitati u luku. Tog je poslijepodneva veliki brod, vlasništvo Carsona Leytona, skrenuo u okuku rijeke. Stojeći na rubu pristaništa, Anna je spustila knjigu i gledala puna očekivanja. Ross je došao. U trenutku kad je sidro bilo bačeno preko palube, tamo su stajali Ross i njegov otac. Anna im je mahnula i Ross joj je uzvratio mahanjem. Kad su pristali, Carson Leyton je izišao i pozdravio je. Upitao je za majku. Odgovorila je da je dobro i da je u kolibi. Tad joj je pristupio Ross i predložio šetnju otokom. S oduševljenjem je pristala. Govorila mu je kako je sretna što ga ponovo vidi, kako joj je bilo dosadno bez njega. Doimao se mirniji, znala je da ga je godina dana izmijenila. Bio je nekako zreliji, odrasliji nego prošlog ljeta. Bio je muškarac. Ta ju je spoznaja prestrašila. Podigla je list i protrljala ga između prstiju. - Što to imaš? - upitao ju je Ross. Pogledala ga je i zaustavila dah. Riječi su joj u grlu bile poput pijeska. - To je samo list. Bilo mi ga je žao... - Zato što je pao na početku ljeta, a ne na kraju? Nasmijala se.

1000 € BONUS


- Da. Kako znaš? - Kako ne bih znao? Ta prijatelji smo već dugo vremena, je li tako? - Naravno - rekla je i nogom odgurnula granu koja joj je stajala na putu, misleći kako će sada, kad se Ross vratio, sve opet biti kao prije. Ali nije bilo. Na ribanju je Ross bio hladan i povučen. Stao bi na jedan kraj čamca, a nju bi smjestio na drugi. Ako bi mu se primakla, maknuo bi se. Njegova odluka da se drži dalje od nje bila je očita. Ali pošto su se godinama igrali zajedno, nakon slobode da ga dodirne i da je on dodiruje, njezino tijelo i duh suprotstavljali su se takvoj odluci. Potkraj tjedna, kad se njegov hladni odnos nije promijenio, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke. Idućeg se jutra obukla i srela ga na obali. - Dobro, dođi! - rekao joj je grubo, nestrpljivo, i ne pogledavši je, kao što je obično činio. Došetala je na palubu. - Ne, ne idem s tobom. Činilo se da je tad privukla njegovu pažnju. Zagledao se u nju. - Kako to misliš, ne ideš sa mnom? - Idi sam! Uvjerena sam da ćeš u vlastitom društvu uživati više nego u mom. - Što ti znaš u čemu ja uživam. - To je bar očito. Danima mi nisi uputio pristojnu riječ. Ne možeš podnijeti moju blizinu. Ne možeš me ni dotaknuti. - Koljena su joj klecala, ali je bila odlučna. - Budi bar toliko pošten pa mi reci da sam premlada za tvoj profinjeni ukus. - Što ti znaš o mom profinjenom ukusu? - upitao je prišavši joj. Nije se mogla pomaknuti. - Dovoljno. Ja... Bio je dovoljan još samo jedan mali korak da je dohvati. - Nemaš pojma o mom ukusu, ali možda je vrijeme da naučiš... Bilo je kasno za obranu. Dohvatio ju je za ramena i privukao je sebi te je pritisnuo svojim tijelom. Domogao se njenih usana sigurnošću iskusnog muškarca, taj poljubac nije nimalo ličio na one koje je razmijenila s mladićima svojih godina. Pokušala ga je odgurnuti, ali su joj ruke na njegovom vratu bile nemoćne. Podigao je glavu.


- Prestani se boriti sa mnom! - Jedva je prepoznala taj meki, muški Rossov glas. - Sama si ovo htjela. Držao ju je u čvrstom zagrljaju, jednom joj rukom pridržavajući glavu. Nije se mogla pomaknuti, nije mogla disati. Ponovo je spustio glavu. Pogriješila je kad je rekla: "Ne". Njegova su usta uzela ono što je poricala, jezik mu je ušao kroz otvor koji je nehotice otvorila. Istraživao je toplu slatkoću polako, ne žureći. A onda kad se njezin otpor otopio i kad je nagnula glavu da bi mu omogućila više prostora, nagradio je njezinu namjeru hrabrijim, dužim navalama jezika, koje su joj slale čulne poticaje sve do dna hrptenjače. Oslobodila je ruke i zarila ih ispod njegovog pulovera, svjesna samo strahovite potrebe da mu bude blizu, sve bliže... Trzaj je potresao njegovo tijelo. Podigao je glavu. Ruke koje su je do tada stezale, spustile su se. - Sad znaš moj ukus - promrmljao je. Oči su mu bile zatvorene, a bolećiva tišina titrala je između njih. - Ideš li sa mnom na ribanje? upitao je malo kasnije. Zatresla je glavom znajući da bi jutro provedeno s njim na brodu bilo samo mučenje. Na licu mu se pojavio izraz boli. - Imaš pravo, naravno. Znao sam da ću te izgubiti ako te ikada dotaknem. Okrenuo se i stajao gledajući u vodu. Doimao se ranjiv i sam. Upravo tad je spoznala da ga voli. Prikrala se iza njega i obavila mu ruke oko vrata, pritisnuvši tijelo uz njegovo. Svaki mišić njegovog tijela bio je napet. - Upozoravam te, Anna! Ja nisam dječak s kojim se možeš igrati, ljubiti i izazivati ga, a onda ga odbiti. - A bi li htio da te ljubim, izazivam i onda kažem "Da"? promrmljala je nježno. - Prestani! Ne znaš o čemu govoriš. Vukla ga je za ruku sve dok se nije okrenuo.

1000 € BONUS


- Dragi Ross! - nasmijala mu se u lice mudrim, ženskim osmijehom. - Možda nisam stara koliko i ti, ali nisam dijete. - Jesi! Više o seksu zna dvanaestogodišnjak nego ti. Cijeli si život provela milujući tipke glasovira. - I previše sam naivna za tebe, je li? Stegnuo je šake i stisnuo zube. U jednom je kratkom trenutku pomislila da bi je mogao udariti. - Neće ići, Anna! Nećeš me više natjerati da te dodirnem. Njegove su joj riječi doprle do svijesti. Grozničavo, bez razmišljanja je rekla: - Tad ću ja dodirnuti tebe. Podigla je ruke i snažno ga uhvatila sa strane. Nikad joj to ne bi pošlo za rukom da Ross nije, ljut kao i ona, već bio izgubio staloženost. Pa i tad se mogao obraniti i skloniti se od njezinog dodira. Ali nije. Izgubio je ravnotežu i pao u vodu uz veliki pljusak. Kad je isplivao na površinu, Anna mu je okrenula leđa i otišla. Idućih ga dana nije viđala. Držao se podalje od nje, ostajao po cijele noći na brodu, nije dolazio ni na večeru. Anna se je uvjeravala da to nije važno, vježbala je glasovir u dnevnoj sobi dok joj jednog dana majka nije rekla: - Anna, zaboga, zar ne možeš svirati nešto laganije?! Chopina, Gottschalka, bilo što? Ovaj strašni Brahms mi već ide na živce. - Oprosti, majko - ustala je i izišla iz sobe. Znala je da više ne može ovako. Morala ga je vidjeti. Gledala je kroz prozor tražeći način da se smiri. Naglo se presvukla u svijetlozeleni kupaći kostim i pošla do obale. Zaronila je u rijeku. Nije željela da Ross opazi kako mu se približava. Što je mogla tiše prišla je brodu i uspela se na palubu. Tad je čula neku buku, a Ross je glasno zapitao: - Pa dobro, što to radiš? Brzo je prikrila zaprepaštenje što ga vidi i hrabro rekla: - Došla sam porazgovarati s tobom. Pogledala ga je. Doimao se kao da se nije obrijao ni jeo od dana kad ga je gurnula u vodu. Odjeća mu je bila izgužvana i prljava.


- Što si to učinio od sebe? Užasno izgledaš. Podigao je glavu i zagledao se u njeno mokro tijelo. - Hvala, ti izgledaš prekrasno. I sada, pošto smo obavili formalnosti, gubi se s broda! Pružila je ruku s namjerom da se pomire. - Nisam došla zato da se svađamo. Htjela sam ti se ispričati zbog onoga što se dogodilo i dajem ti ovo. - Izvukla je mali omot iz unutarnje strane kupaćeg kostima, u kojem je bio zamotan novac. - Željela bih popraviti štetu koju sam ti nanijela upropastivši ti odijelo. Nećeš ga moći nositi dok ga ne očistiš. - Ne želim tvoj novac! - odgovorio je stisnutim glasom. - Optužio si me da se ponašam poput djeteta, sad moraš dopustiti da učinim nešto što rade odrasli. Molim te, uzmi novac! Tek ću tada znati da si mi oprostio. Kad je već pomislila da više neće izdržati, Ross je ispružio ruku. Gurnula mu je novac u šaku, ne skidajući pogled s njega. - Dobro, sad će vjerojatno biti bolje da odem. Krenula je preko palube, u sebi želeći da je ne pusti da ode. Nije joj dopustio. - E! - Promukao drhtaj njegovog glasa ulio joj je prvi trun nade. - Da? - okrenula se savršeno mirnog lica. - Bi li željela malo kave? Nasmijala se. - Je li to pomirbena ponuda? - Ako hoćeš, jest. - Dobro, prihvaćam - promrmljala je smijući se. - Trebat će ti ovo - rekao je i dobacio joj ručnik koji je dohvatio sa stolice. Anna je omotala ručnik oko tijela i zatakla krajeve iznad grudi, u svakom trenutku svjesna Rossovog pogleda, a kad je podigla glavu, zastao joj je dah od pogleda na njegove sive, duboke oči.

1000 € BONUS


Zvono s ulaza prekinulo je njena sjećanja. Anna se okrenula i pošla otvoriti vrata. Padao je snijeg i nebo iza Rossa bilo je tamno i ispunjeno letećim pahuljicama. Nekoliko ih je ležalo u njegovoj kosi svjetlucajući. Za trenutak ih je poželjela stresti. Njegov lagani smiješak vratio ju je u stvarnost. Nije valjda znao o čemu je mislila? - Uđi, skini ogrtač! - rekla je prezirući se zbog iznenadne suhoće svoga glasa, kad je ušao za njom u uski hodnik. - Hoćeš li nešto popiti? - Ne, hvala. Ono vino večeras bilo je sasvim dovoljno. Ross se smjestio u kutu. Nagnuo se naprijed, lice mu se smrknulo i poprimilo hladan izraz. - Jesi li odlučila? Jesi li se predomislila? - Da - uzvratila je tihim glasom. - Ako si se predomislila, ne znači da i osjećaš drukčije. Smijem li znati zašto sad pristaješ kad je tvoje odbijanje bilo onako odlučno? - Moj je otac svake godine pomagao glazbenu školu svotom od petnaest tisuća dolara. Pristat ću posjetiti majku ako vi pristanete na to da i dalje pomažete školu. - Ne mogu vjerovati da je to tvoja zamisao. - Zar je teško zamisliti da je za mene škola jedna od važnijih stvari u životu? - Zacijelo sam te svih ovih godina idealizirao. Nikad ne bih pomislio da jedna topla, draga djevojka koju znam može biti sposobna za takvu hladnokrvnost. - Tome ste me naučili ti i moja majka. Ne možete me kriviti zato što uzvraćam na isti način. Stisnuo je usta. - Znao sam da nećeš moći lijepo misliti o meni, ali ne prenosi istu krivicu na Leoru... - Misliti lijepo o tebi? Prezirem te! -napokon je izgovorila riječi koje su je pekle. - Primaknuo se bliže i uhvatio je za ruku.


- Postojale su određene okolnosti... Tog se ljeta dogodilo štošta što me spriječilo da dođem k tebi. Bio je to nesporazum... - Misliš li na to što je majka ostavila mog oca zbog toga što je imala vezu s tvojim? Uostalom, poštujem tvog oca. Ostao je kraj moje majke. Oženio se njome. Nije je pustio da čeka, da se nada, da žudi i da sanja... - Anna... - Pusti mi ruku! - Hladne riječi kao da nisu dolazile iz njezinog grla. Nisu nimalo utjecale na Rossa. Pojačao je stisak. Anna je željela što prije završiti ovaj mučni razgovor pa je upitala: - Je li tvoj odgovor potvrdan ili niječan? - Prihvaćam tvoje uvjete. - Lice mu je bilo blijedo, zagonetno kad je pustio njenu ruku. - Želim da potpišemo ugovor o tome prije nego što Shari i ja učinimo ijedan korak iz ove kuće. - Imat ćeš ga - odgovorio joj je podrugljivo se nasmijavši i okrenuo se da dohvati ogrtač. - Laku noć. Vidjet ćemo se sutra na koncertu. Ne trudi se ispratiti me, znam put. Nekoliko trenutaka nakon toga, dok je u sobi pokušavala umiriti lupanje srca, Anni se činilo da je pobijedila. Ross je pristao na njezine uvjete. Najgore je bilo za njom. Svukla se i legla. Sjećanja su se ponovo javila. Da je bar onoga dana otplivala dalje! Da bar nije ostala i pila kavu koju je skuhao! Gotovo je mogla čuti njegov glas: - Kakva je kava? Obrijan i presvučen sjedio je nasuprot njoj, naslonjen na ljubičasti jastuk, čekajući odgovor. - Izvrsna - nasmijala se. - Tvoja će žena biti sretna. Najednom se između njih spustila čudna tišina. Pogledala ga je. Činio se izgubljen u mislima. Ohrabrila se i uputila mu bezbrižan osmijeh. - Predomislila sam se u pogledu ribanja. Možemo li poći sutra ujutro? - Ne. - Zašto? - Sutra odlazim.

1000 € BONUS


Iznenada su joj se u očima pojavile suze, koje su joj zastrle pogled. - Je li to zbog mene? Kad nije odgovorio, pogledala ga je i spazila da vrlo pomno ispituje njezino lice. Ne mareći više za suze, rekla je: - Istina je, je li? - Da - promrmljao je stisnutih usana, a zatim ju je oklijevajući uhvatio za ruku. - Anna, zaboga, pokušaj razumjeti! - Razumijem ja vrlo dobro! - ljutito je uzvratila. - Ako si prihvatio moju ispriku i ako si me ponudio kavom, ne znači da se išta promijenilo u našem odnosu. Poruka je još ista. Želiš da nestanem iz tvog života! Dobro, gospodine Leyton, možete biti uvjereni da Vas više nikada neću uznemiravati! Naglo je ustala i pokušala pobjeći. No Ross je bio prebrz za nju. Njegove su je ruke čvrsto uhvatile. - Anna, nemoj da se ovako rastanemo! Trenutak se borila, divlja od bijesa. Tad joj je na um pala misao da je sad zapravo tamo gdje je i željela biti - u njegovom zagrljaju. Potreslo ju je naglo uzbuđenje. - Ross... O, Ross! - promrmljala je zarivši lice u njegovo rame. Stajala je tako pripijena uz njegovo tijelo, iznenada svjesna toga da je i on uzbuđen poput nje. Podigla je glavu s radosnim osmijehom na usnama. Ross, vodimo ljubav! Želim ti pripasti. Uistinu. Uostalom, to sam uvijek htjela. - Ne! - odgovorio je oštro i hladno. - Pokušavaš li uvjeriti sebe ili mene da je tako bolje? - upitala je ispruživši kažiprst i pomilovavši ga po uski. - Ako će ti to pomoći da se osjećaš bolje - nastavila je s ponosnom odvažnošću za koju nije ni znala da je ima - možeš mi očitati lekciju kako sam premlada za tebe, kako se moram usredotočiti na svoju karijeru, kako zapravo ne znam što radim, i tako dalje. - Svaki dio rečenice završila bi poljupcem na koji on nije odgovarao. - Postoji još nešto. Mogao bih te podsjetiti na to kako prave žene puštaju da muškarac misli kako je sve njegova zamisao. A sad, nestani odavde, zajedno sa svojim malim, zavodničkim smicalicama!


Strahovita se bol razlila u njoj. Potrčala je kraj njega i uspela se na palubu. Mozak joj je prekasno reagirao na pogrešan korak koji je napravila, ali nije mogla ništa učiniti. Spoznala je što se dogodilo tek kad se našla u vodi. Nije namjerno ostala ispod površine. Jednostavno se nije borila s vodom kao što bi učinila u svakoj drugoj prilici. Uostalom, što bi to promijenilo? Zanemarila je nevjerojatan pritisak koji se javio u njenim plućima. Ovdje u ovom podvodnom svijetu mogla je pobjeći od bola, sakriti se. Činilo se da vrijeme stoji, da pluta zajedno s njom. Čvrsto su je zgrabile nečije ruke. Netko ju je vukao na površinu i podigao joj glavu iznad vode. Čula je glas: - Diši, do vraga, diši! Disala je samo da ne osjeti više onu jaku ruku koja ju je pritiskala. Ross ju je držao i čvrstim je prstima stezao za ramena. - Boli me! - protestirala je. - Imaš sreće što te nisam i gore povrijedio. Ti si deset puta veća budala nego što sam mislio. - Zacijelo jesam, jer sam bila sto puta veća budala kad sam se zaljubila u tebe. Doveo ju je do stolice na palubi i pronašao ručnik kojim joj je obrisao lice. Sjedila je poput djeteta, dopuštajući mu da se brine o njoj, začuđena njegovom iznenadnom promjenom u odnosu prema njoj. Kad se malo oporavila, kleknuo je pokraj nje i stavio joj glavu u krilo. Ruka joj je počivala na njegovom ramenu. Kao iz velike daljine čula je njegov glas: - Nemoj to više nikada učiniti! Nije znala koliko su dugo ostali tako. Naposljetku je ustao. - Dođi! - rekao je nježno. - Dat ću ti nešto da odjeneš i odvest ću te kući. Bio joj je okrenut leđima i tražio je prikladnu odjeću u ormaru. Kao da sanja, njezine su ruke odvezale vrpce kostima i kad je ostala sasvim naga, promuklim je glasom rekla: - Ross... Okrenuo se. Držala je glavu visoko, znajući da mu pogled na nju donosi užitak. Ross ju je promatrao, njegov je pogled lutao po njenim grudima, ravnom trbuhu, dugim, svilenkastim bedrima. - Ako mi kažeš da se odjenem i da te ostavim, učinit ću to.

1000 € BONUS


Mogla je osjetiti napetost u njemu kad je bacio odjeću koju je držao u rukama i zagrlio je. - Godinama te gledam - mrmljao je -i zamišljam kakva ćeš biti kad postaneš žena, želeći da ja budem onaj koji će te učiniti takvom. Usne su mu pritisnule njene divljom, bolnom strašću, koja je tražila i uzimala. Nije imao razumijevanja za njezino neiskustvo. Jezik mu je bjesomučno istraživao unutrašnjost njezinih usta dok su mu ruke milovale dugi, osjetljivi luk njezinih leđa. Polegao ju je na krevet. Nježno ju je milovao, prelazeći prstima preko njenih osjetljivih grudi, osjećajući bilo koje joj je udaralo na vratu. Kad ju je uzeo za tvrde dojke, činilo joj se da joj srce kuca u ušima. Nikad prije nijedan muškarac nije dotaknuo glatku površinu njenog trbuha i otkrivao mekanu i nježnu površinu njenih bedara. Kad se maknula, kao da želi izbjeći njegov dodir, nagnuo se naprijed i promrmljao joj u uho: - Nevjerojatno kako si hrabra, topla i draga! Valjda ne misliš da ću pustiti da me sada napustiš? Moje tijelo strahovito žudi za tobom, ženo! Da, ona je bila žena, žena koja je dijelila želju koju je osjećala u njegovim rukama, usnama. Pod njegovim je prstima bila elementarna, prirodna žena koja izaziva svoga ljubavnika. Pustila je da joj ruke lutaju preko njegovog tijela, da dodiruju njegovu vlažnu kožu. Ozarila se kad je pod prstima osjetila tvrde, čvrste mišiće njegovih leda, oblu čvrstinu bedara. Nagonski ga je željela nazvati svojim i nježno ga je noktima zagrebla po hrptenjači, osjećajući njegov drhtavi odgovor kao nevjerojatan užitak. No dok su njeni prsti putovali po njemu, njegovi su otkrivali nju. Usne su mu se kretale po njezinim grudima, njegov ju je jezik uzbuđivao i smućivao. Trzala se čekajući trenutak kad će usnama dodirnuti njezinu bradavicu. Nježno se nasmijao. - Zar nešto ne valja? - Ne... O, Ross! - O, kako si slatka! Znao sam da ćeš biti takva. Nagnuo je glavu i pritisnuo usta na njezin trbuh. Ruke su mu se pomicale po njenim bedrima. Nijedan njezin dio nije promaknuo njegovoj pažnji. Ljubio je oblinu njenih koljena, otkrivao preplanulu glatkoću njenih nogu, milovao osjetljive kosti njenih članaka. - Ross ... - odjednom ju je obuzela neobična stidljivost.


Nije se bojala za sebe, bojala se da će biti neiskusna, da mu neće moći pružiti užitak kakav je on pružao njoj. - Želim da ti bude dobro... Ross je podigao lice prema njoj, a ona mu je prstom nježno dotakla usne. Uzdahnuo je i zabio glavu u njene grudi s takvom predanošću da je odahnula od olakšanja. Nakon nekoliko trenutaka uzbuđeno je rekao: - Ti si sve što je dobro za mene. Ali ne bi se trebalo dogoditi sada... Poljubila mu je oči, osjećajući njegov pogled ispod kapaka. - Sad ne možemo natrag -promrmljala je Anna. - Ne, ne možemo natrag - potvrdio je ljubeći joj vrat. Njegova su se usta pomakla do njenih grudi i Naposljetku joj pružile onaj užitak koji je tražila. Ustima je uhvatio ružičaste vrhove bradavica i doveo njeno tijelo do nove, grozničave potrebe. Ali mučenje je tek započelo. Ruke su mu se spustile niže, otkrivajući njenu ženstvenost. Slatke, zabranjene kretnje ubrzale su joj disanje, zapalile joj kožu. Eksplozija strasti, poput lančane reakcije prisiljavala ju je da priljubi svoje tijelo uz njegovo. Napokon se primaknuo. Uhvatila ga je za ramena i potražila usnama njegovu toplu, slanu kožu. Uzdisao je i ljubio je, uzimajući sa strašću njene usne dok mu je tijelo tražilo mekoću njenog. Spojio ih je u jedno savršenom vještinom. Uzdahnula je od boli i zaplakala od užitka. Bilo je to odviše, taj osjećaj potpune radosti pripadanja. Još joj se jedan uzdah oteo u zanosu i Ross je, dijeleći njenu želju za izražavanjem ljubavi, pritisnuo usnama njene. Njegovo je posjedovanje bilo potpuno. Ross joj je milovao grudi laganim kretnjama. - Ross, misliš li da smo već jednom bili ljubavnici, u starom Rimu ili Babilonu? - Zamišljaš li nas kako orgijamo u sjeni vinove loze? - nasmijao se vedrim, nestašnim smijehom. - Nije važno što smo bili u prošlosti. Važna je budućnost, je li tako? Imamo li zajedničku budućnost, Ross? - Prosiš li ti to mene? - Čini se... da. - Ali još nisi punoljetna. Bit će nam potreban pristanak tvojih.

1000 € BONUS


- Pa poznajemo se godinama. Moja majka misli da si prekrasan. Zašto bi to bio problem? - Kako možeš biti uvjerena da želiš provesti ostatak života sa mnom? Vrlo si mlada. Nisi vidjela ništa od svijeta. - Ja i ne želim vidjeti svijet. Samo želim biti s tobom. - Premlada si da bi to znala. - Tvoj refren je zamoran - suho je odgovorila. Milovao joj je ruke i usne namjerno je uzbuđujući. - Čini se da sam dovoljno odrasla, barem za jedan vid braka. - Oko toga se ne prepiremo. - Onda... - Moraš mi dozvoliti da razmislim. - A jesi li razmišljao o nečemu što bismo mogli raditi dok ti razmišljaš? - Da - nježno je promrmljao. - Jesam. Na kraju se obukla u njegovu odjeću i odveo ju je kući. Stajali su na obali otoka poput stranaca koji nisu nalazili prave riječi. - Sutra odlazim kako sam namjeravao. - Njegove su je riječi bole kao tanke igle. - Ne, molim te, ne čini to! - Moram - rekao je hladno. - I ti ćeš morati o svemu razmisliti, potrebno ti je vrijeme koje ćeš provesti bez mene. Ako budeš jednako osjećala za godinu dana... - Ne! Šest tjedana - rekla je čvrsto. -Tad ću navršiti osamnaest godina. - Anna, zaboga, budi razumna! Moraš završiti školu. - Završit ću je u Kalifoirniji pošto se vjenčamo. Telefonirat ću ti dvadeset i prvog listopada, a dvadeset drugog ću doletjeti k tebi. Jače ju je stisnuo i ljubio s divljom strašću. - Zacijelo sam poludio kad ti dopuštam da misliš o tome - ozbiljno ju je pogledao. - Anna, budi sasvim sigurna, jer kad se jednom vjenčamo, nema načina na koji bih te pustio da odeš.


I ona mu je vjerovala. Preokretala se u krevetu, sjećajući se kako je na rođendanski dan ustala iz kreveta jedva dišući od uzbuđenja, znajući da će toga dana razgovarati s Rossom, čuti mu glas, planirati kad će ga vidjeti i biti s njim. S velikim je nestrpljenjem čekala da dođe poslijepodne kad će mu telefonirati. Kad ga je naposljetku nazvala, njegova joj je tajnica rekla da je na sastanku i da će je nazvati čim bude gotov. Čekala je kraj telefona uvjerena da će joj telefonirati. Čekala je cijelo popodne, sve do ponoći. Znala je da je u pitanju greška. Ali nakon pet slijedećih dana, tijekom kojih ga je pokušavala nazvati, Naposljetku ju je potresla istina. ON JE ODLUČIO DA SE NEĆE OŽENITI NJOME! Kad je jednom krenula, razarajuća misao se nastavila razvijati i razarati njenu dušu. Nikad se nije ni želio oženiti njome. Odbijao ju je razgovorom o njenoj mladosti, o ozbiljnosti njene predaje njemu. Ironija je izokrenula njezinu svijest. Unaprijed je imao sve isprike. S iznenadnom jasnoćom razumjela je zašto je tako naglo otišao, zašto je htio da ga ona zove, zašto je želio da pričekaju godinu dana. Sve je jasno unaprijed isplanirao, puštajući je da se drži za trenutak nade dok na kraju nije sve prepustio svojoj tajnici... Njezina je majka otišla idućeg tjedna.

1000 € BONUS


U sedam i po sati navečer Anna je stajala na vratima glazbene škole i pozdravljala izvođače i njihove obitelji. Čudilo ju je što nema Michaela. Većina studenata već je bila zauzela mjesta u dvorani, a Michael se još nije pojavio. Upravo mu je namjeravala telefonirati kad je ušao balansirajući čelom i otresajući pahuljice snijega s ogrtača. Iza njega je ušla Jane, držeći violinu pod rukom. Karen mu je dodala program. - Teškoće s automobilom, gospodine Adams? Michaelovi dugi prsti nemirno su tapkali po kutiji za čelo dok je čekao da Jane svuče ogrtač. Činilo se da je uznemiren zbog nečega, vjerojatno zbog toga što je kasnio. - Što bi drugo bilo? Hodao sam prema školi kad je naišla Jane i povezla me. - Kakva sretna podudarnost! - Karenine su riječi imale jako podrugljiv ton, koji je zbunjivao. - O čemu je riječ? - upitala je Anna, osjećajući napetost. - Ništa. Jednostavno mi ide na živce, to je sve. - Mislila sam da te ništa ne može uznemiriti. - Eto, on može - promrmljala je Karen. - Ali, molim te, zaboravi! Moje mišljenje ionako nije važno. Pripremi se za govor! Ostat ću ovdje i dočekati one koji neizbježno kasne. Anna se je najednom našla kraj klavira. Govorila je riječi koje je već toliko puta izgovorila, tako da su joj same izlazile iz usta. Bio je to govor dobrodošlice u kojem je uvijek bilo malo humora da bi se ljudi opustili. Iako je sve to vrlo dobro znala, jednostavno joj je ponestalo riječi kad je Karen u dvoranu uvela Rossa i njezinog oca. Publika je iznenađeno zastala i svi su pogledi bili upereni u nju. Sabrala se i izgovorila ostatak govora. Zašto joj je glas zvučao tiho i promuklo? Zašto su joj se tresla koljena? Kad je završila i kad se dvoranom prolomio pljesak pristojnosti, sjela je i, držeći program, spoznala da joj se tresu ruke. Prekrižila je noge i nastojala se udobnije smjestiti. Morala je zaboraviti Rossa i usredotočiti


se na svoje studente. Pošto su svi izveli svoje, nastupio je kvartet u kojem su svirali Michael i Jane. U drukčijim okolnostima Anna bi se predala užitku slušanja glazbe, ali te večeri, iz nekog čudnog razloga, nije mogla. Gledala je Michaela, njegovu svijetlu kosu, leđa koja su se lagano povijala preko čela, cijelo njegovo tijelo koje se predavalo glazbi. Jane, na mjestu prve violine, bila je jednako tako ponesena. Ona je, zapravo, bila Michaelova ženska kopija. Glazba je utihnula. Trenutak prije nego što je počeo pljesak Michael je podigao glavu i pogledao Jane. Čak i iz profila, njen zanosni, pobjednički pogled koji je izmijenila s Michaelom preobrazio ju je u gotovo prekrasnu ženu. Kako sam glupa, pomislila je Anna sa zasljepljujućom jasnoćom. ONA GA VOLI, A ON SE ZBOG MENE BORI PROTIV ONOGA ŠTO OSJEĆA PREMA NJOJ... Tiho je sjedila i razmišljala. Zacijelo je to već i prije znala, ali je odbijala to prepoznati kao istinu. Prsten na njezinoj ruci nije tamo pripadao. Odmah će ga vratiti. Samo je žalila što osjeća tako malo. - Anna! - stajao je ispred nje njezin otac pružajući joj ruku. Koncert je bio sjajan. Sviraju poput anđela. Zacijelo si vrlo ponosna. - Jesam, hvala, tata. - Pokušavala se ne osvrtati na to što Ross stoji kraj njezinog oca i lagano se smješka. U tom im se trenutku pridružio Michael. - Kakva krasna obiteljska slika! Jeste li uživali u glazbi? - Zaista, vrlo mnogo - odgovorio je Runford. - Kvartet je mnogo napredovao od prošlog koncerta. - Mnogo smo vježbali - odgovorio je ponosno Michael, zatim se obratio Anni: - Što ti misliš, draga? - Zaista ste izvrsno svirali, otac ima pravo. Postali ste cjelina umjesto, kao do sada, četiri pojedinca koji sviraju zajedno. - Misliš li zaista tako? - zasjalo je Michaelovo lice. - Zacijelo si i sam opazio. Čini se da ste prilično usklađeni. Anna se okrenula i pošla čestitati svojim studentima. Osjećala je kako je prati Rossov pogled i na svaki je način željela izbjeći susret s njim. Činilo se da je to nemoguće. U jednom se trenutku našao pored nje i uhvatio je za lakat.

1000 € BONUS


- Što želiš? - Glas joj je bio oštar i samozaštitnički. - Tvoj mi je otac rekao da bi željela preurediti sobe na katu. Bi li ti smetalo da ih pogledam? - Samo izvoli, stepenice su na onoj strani - rekla je hladno. - Želim da pođeš sa mnom. Tako neću morati tapkati u mraku i tražiti prekidače. Krenula je s njim trošnim stepenicama i pokazala mu Michaelovu i Janeinu vježbaonicu. Bile su to velike, prazne sobe. U Michaelovoj sobi jedino pokućstvo bio je veliki, hrastov pisaći stol i dvije stolice. Na zidu je visio plakat koji je prikazivao dijete kako svira violončelo. - A zar ti nemaš vježbaonicu? - upitao je. - Ne, ja podučavam na velikom glasoviru u prizemlju. - Zacijelo imaš neku radnu sobu ili nešto slično? - Da, imam. - Vjerojatno su to ona vrata - rekao je Ross i povukao je za sobom. Tiho je otvorio vrata. Iako nerado, slijedila ga je, nadajući se da će samo pogledati i izići. Ali nije. Stajao je okrenut leđima, proučavajući obložene zidove i strop. Kad se okrenuo prema njoj, nešto u njegovom izrazu prisililo ju je da kaže: - Ovo te ne može zanimati. - Zanima me sve što je u vezi s tobom - rekao je nježno. Zatvorio je vrata i Anna se našla u zamci. Drhtala je od bijesa. On je oklijevao, kao da ga je nešto upozorilo na njezine trenutne osjećaje. Tad ju je uhvatio za ramena i privukao bliže sebi. - Zašto? Zašto se skrivaš ovdje u ovoj sobici u svom rodnom gradu kad si prije deset godina bila na pragu velike karijere? Studirala si s najvećim majstorima. Već si imala prve ponude za koncerte. Anna je uspravila leđa i susrela njegov pogled. Poželjela je povikati:"Ti, Rosse Leytone, ti si razlog...", ali nije mogla. Nije mu mogla dopustiti da sazna koliko ju je pogodio njegov postupak. - Što sam učinila ili nisam učinila sa svojim životom, moja je stvar, ne tvoja. Ostavi me na miru! - Glas joj je bio leden. - Ne, ne... - Umjesto da je pritisne uz vrata i da je poljubi, čime je mislila da će je kazniti, podigao ju je u naručje i zaljuljao je. Mekana, crna vunena haljina koju je nosila bila je slaba zaštita od plamene težine


njegovih prstiju. Trenutak prije nego što joj je dotakao usne, rekla je divlje: - Ross, nemoj! - Nije mogla dopustiti da je ponovo poljubi. - Nosim prsten drugog čovjeka. Pripadam njemu... Za trenutak je zastao, kao da je razmišljao o tome. Približio je usne njenima, ali je nije poljubio. Govorio joj je, a njegov je topli dah dopirao do njenih usta: - On nije muškarac za tebe, Anna. On ne razumije jedinstvenu složenost tvoje osobe. Ne bi izdržala ni dva tjedna s njim. Usne su mu lagano počivale na njenima. Dodir njegovih usana bio je nekako divlje uzbuđujući, prisniji nego što je ikad bio žestoki, strastveni poljubac. Jednostavno je bio tu, na njenim usnama, bez namjere da ode. Nemirno se pomakla i osjetila lagani dodir njegovog jezika. Nježni uzdah oteo joj se iz grla. Sjećanja i osjećaji su se pomiješali i izazvali bolnu potrebu. Hladan razum ju je upozoravao, ali ga je potisnula i dozvolila Rossu da otkriva oblik njezinih usana, kao stoje dopustila prvog jutra kad ju je poljubio one hladne, davne zore. Ruke koje su ga morale odgurnuti ovile su se oko njegovog vrata da bi ga privukle bliže, njegove su usne bile priljubljene uz njene. Privila se uz njega, besramno upijajući njegovo tijelo. Podigao je glavu, oči su mu svjetlucale iznad njenih. Doimao se poput tigra koji se baca na plijen. - Sad mi reci da pripadaš drugom muškarcu! Njegov ju je izazov osvijestio. Odgurnula ga je. - Odlazi od mene! Samo trenutak nakon toga on se pomaknuo, pokazujući joj da se ipak odlučio za rastanak. Ruke su mu pale s njenih ramena. - Već sam otišao - rekao je nježno je gledajući. Odjednom se osjetila hladnom i napuštenom. Lagani smiješak zatitrao je na krajičcima njegovih usana dok je gledao borbu suprotnih osjećaja na njenom licu. - Da me nisi više nikad ovako poljubio! - Draga moja Anna, pogodila si me do dna moje stvaralačke duše! Naravno da te više nikada neću ovako poljubiti. Idući ću put smisliti nešto sasvim drukčije. Prije nego što se mogla pomaknuti, poljupcem je okrznuo njeno

1000 € BONUS


uho i mirno izišao iz sobe. Duboko uzdahnuvši, Anna se približila stolu i grčevitom kretnjom dohvatila stakleni držač za papir i bacila ga u vrata. Raspao se u tisuću komadića. Ross se vratio, a ona je bila jednako slaba prema njemu kao i kad joj je bilo sedamnaest godina!

Kad se pribrala, sve je bilo mirno. Dvorana za koncerte bila je prazna i mračna. Samo je mjesečina obasjavala veliki klavir u sredini sobe. Privučena nekom nevidljivom silom prišla je glasoviru i sjela. Ruke su joj zastale na tipkama. Teški, tamni akordi Brahmsove rapsodije probili su tišinu. Svirala je i svirala s blještavošću i snagom s kojom već godinama nije svirala. Melodija je rasla i padala. Svirala je sa spoznajom da u toj mračnoj sobi, sama, stvara prekrasno djelo, koje će zauvijek živjeti samo u njenom sjećanju. Kad je završila, spustila je ruke u krilo. Sjedila je na mjesečini poput kipa. - Anna! - Mogla je osjetiti da je on tu, možda je na neki način to i predosjetila. - Bilo je veličanstveno! - Ross je izronio iz mraka, visoka, muška sjena u prostoriji punoj sjena. Ustala je, toliko ponesena osjećajima da je mislila samo na odlazak. - Idem kući. - Odvest ću te autom. Želim se uvjeriti da si sretno stigla. Idućeg je jutra došla u školu i srela Karen. - Je li Michael već stigao? - Ne, nije. Njegov je student već ovdje, ali njega nema. Hoću li ga nazvati? - Michael nikad ne prespava. Zacijelo opet ima problema s automobilom. Idem po njega. Vjerojatno je negdje na putu između kuće i škole. - Zacijelo je tako, ali ako nastavi kasniti, i studenti će početi dolaziti sve kasnije ili uopće neće doći. - Imaš pravo - odgovorila je Anna. - Reći ću mu to. Krenula je prema njegovoj kući. Iako je sporo vozila, nije ga mogla


vidjeti. Došla je pred kuću i ugledala Janein automobil, koji je bio parkiran u dvorištu. Isključila je motor, razmišljajući kako bi najbolje bilo da se okrene i vrati u školu. Ali neka potreba za istinom prisilila ju je na to da iziđe iz auta. Čizme su joj neprirodno lupkale dok je hodala po drvenom podu. Pozvonila je. Vrata su bila otvorena i na pragu se pojavio zaprepašteni Michael. Kosa mu je bila raščupana, a smeđi kućni ogrtač prekrivao mu je samo jedno rame, kao da je na brzinu navučen. Bio je bos. - Anna! Zdravo, Michael. Moramo razgovarati. Smijem li ući? Ovdje je prilično hladno i smrznut ćeš se budeš li stajao tako oskudno odjeven. Njegovo je oklijevanje bilo samo trenutno. - Dakako, uđi! Anna je ušla, a on je za njom zatvorio vrata. Stanje izgledao kao i uvijek, samo su gramofonske ploče bile razbacane. Vrata spavaće sobe bila su brižno zatvorena. - Zar nešto nije u redu? - Ne... osim što te učenik čeka. - O, k vragu, prokleta budilica! Zacijelo nije zvonila, a Richard me čeka! - Čekao te je prije pet minuta. Koliko će dugo čekati, ne znam. Oklijevala je, ali joj je šesto čulo govorilo da mora saznati istinu. Ako ga ne prisili da prizna kako su on i Jane ljubavnici, poslije će je uvjeravati da je sve bila samo njezina mašta. I što je najgore, mogla bi nastaviti te beznačajne zaruke, samo zato da izbjegne Rossa. - Trebam li te povesti u školu? - upitala je. - Ili ćeš poći s Jane? Podigao je obrve. - Jane? Ne znam o čemu govoriš - rekao je jedva čujnim glasom. - Auto joj je vani. - Glas joj je bio nježan, kao da je govorila djetetu. - A, to! Svratila je jučer nakon koncerta, a bili smo u takvom raspoloženju da sam joj predložio da slušamo glazbu. Popili smo kavu, a kad je htjela poći kući, nije mogla upaliti motor. Zato je ostavila auto ovdje i otišla pješice... - Michael, ne moraš mi reći ništa više, razumijem.

1000 € BONUS


U tom su se trenutku otvorila vrata spavaće sobe. Na pragu je stajala Jane u kućnoj haljini. Kosa joj je bila raspuštena, a lice rumeno od neugodnosti i ponosa. Bila je jednako lijepa kao i prošle večeri. - Nemoj joj više lagati, Michael! - Zdravo, Jane! - mirno ju je pozdravila Anna. - Znala si da sam ovdje... - Da. Anna je skinula prsten i pružila ga Michaelu. - Anna, zaboga, poslušaj me! To između Jane i mene dogodilo se jedne večeri nakon pokusa, a poslije nisam mogao prekinuti, a ni reći tebi. Anna je bez riječi gurnula prsten u njegovu ruku. Michael je pokušao zadržati njene prste, ali ona je brzo povukla ruku. - Uvijek si mi bila vrlo draga, Anna - promrmljao je. - Ali ne dovoljno, je li? - Imat ćeš moj otkaz do podneva. - Ne želim tvoj otkaz. Ross je pristao na to da i dalje pomaže školu. Odgovara li to tvojim namjenama? Činilo se da je Michael vrlo zbunjen. - Naravno, ali... - Škola je sad u najjačem položaju i bit će nam potreban mlad, ambiciozan direktor kao što si ti. Vrstan si glazbenik i dobar predavač, osiguran ti je posao dokle god ga ti budeš želio. Na Michaelovom licu čitalo se golemo olakšanje. - Ne znaš što mi to znači... - promrmljao je. Anna je pogledala njega pa nježnu djevojku koja nije skidala pogled s njega. - Nadam se da će vam oboma mnogo značiti - rekla je i naglo napustila stan.


* Idući dan Anna nije imala nastavu. Probudila se tek u deset sati. Brzo se istuširala, obukla i sišla na doručak. Sjela je za stol i ulila kavu u šalicu. - Mislim da bi Vam bolje prijala šalica čaja - oštro je primijetila Grace. - Imate li gripu ili ste još umorni od sinoć? - Ne, osjećam se nekako ispranom. Previše sam spavala, eto to je. - U moje su se vrijeme zaručene djevojke doimale sretnije. - Nisam više zaručena, Grace. Domaćica se polako okrenula i pogledala Anninu ruku. - Niste? Što se dogodilo? - zaprepašteno je upitala. - Zaljubljen je u drugu - jednostavno je odgovorila Anna, ne trudeći se sakriti ravnodušnost. - I držao Vas je za budalu? - Mislim da Michael jednostavno nije znao što želi. - Bolje da ste to saznali sada nego nakon vjenčanja - odlučno je rekla Grace. - Ne čini mi se da ste previše uzbuđeni. - Ne, nisam. Nastala je kratka tišina. - Kad ćete poći vidjeti majku? - Kako znate za to? - Vaš mi je otac rekao. Nada se da ćete se pomiriti s majkom. Mislim da je krajnje vrijeme za to. - Grace... - Vaša je majka dobra žena, draga. Nemojte misliti ni na što drugo. - Molim Vas, Grace, ne počinjite opet! Zar me ne možete pustiti da sama odlučim? Nisam bila dijete kad je majka otišla i znam kakva je bila. - Možda znate, a možda i ne znate. Dijete rijetko zna kakvi su mu roditelji. - Dijete naajčešće zna je li roditelj kraj njega kad mu je potreban uzvratila je Anna. Grace je stisnula usne.

1000 € BONUS


- Neću više ništa reći. Ali znam da će doći dan kad ćete zažaliti zbog svega što ste rekli o majci. Anna se nije željela prepirati s Grace. Ta je žena bila odana obitelji Runford mnogo godina i zaslužila je samo poštovanje. - Možda imate pravo - mirno je rekla - ali moramo pričekati i vidjeti.

Tog se popodneva sastala s Rossom u uredu svog oca. On je jednostavno prišao stolu i potpisao ugovor. - Ne riskiraš li potpisujući nešto što nisi pažljivo pročitao? upitala ga je. Podigao je glavu i hladno je pogledao. Od trenutka kad je ušao u ured, ponašao se sasvim poslovno. Strastveni trenuci koje je proživjela u njegovom naručju samo trideset šest sati ranije kao da nikad i nisu postojali. - Jutros je moj odvjetnik sklopio ugovor s tvojim. A ja imam povjerenja u ljude koji rade za mene. Oklijevala je, znajući da je ponovo bila nepristojna. Oprezno, da ne bi dotakla njegove prste, uzela je nalivpero iz njegove ruke i potpisala ugovor. - Za pola sata napuštam Runford. Nadam se da će kopija ugovora biti poslana u moj ured. Vratit ću se za tjedan dana i, ako vrijeme bude dopuštalo, to ćemo popodne odletjeti na Floridu. - Ali možda nećemo uspjeti nabaviti avionske karte tako brzo... - Karte nam neće biti potrebne. Letjet ćete sa mnom. - Nakon kratke stanke dodao je: - Ponesite laganu odjeću! Na Floridi je ljeto.


Kad su Anna i Shari izišle iz aviona, pričekale su da Ross otključa vrata automobila. Zaista je bilo ljeto. Sunce je peklo iznad njihovih glava, a Annino je tijelo bilo nenaviklo na toplinu koja ih je okruživala. Činilo se nestvarno. Bila je odjevena u laneni kostim i prije nego što se smjestila kraj Shari, skinula je jaknu, sretna što se sjetila obući bluzu bez rukava. Ross je sjeo za volan i posegao u pretinac automobila. - Ovdje su sunčane naočale za vas. Morao sam sam izabrati boju i oblik, ali vjerojatno će vas moj izbor zadovoljiti za ovo kratko vrijeme koje ćete ovdje provesti. Anna je stavila naočale, pomislivši kako je njegov smisao za detalje uvijek bio izvrstan. Sjećala se kako su zajedno svirali duete na klaviru. Ona je bila u prednosti zbog bolje tehnike, ali kad je u pitanju bila promjena tempa ili snage, Ross je uvijek pravilno reagirao. Svirati s njim bio je jednak užitak kao i voditi ljubav. - Mogao bi nam reći kamo idemo, je li? - okrenula se Shari prema Rossu, a glas joj je bio drhtav i uzbuđen. Čekajući avion u Runfordu, bila je tiha i povučena, ali ubrzo joj se vratilo dobro raspoloženje. Dok je Ross sređivao neke isprave, Shari se vrpoljila u kožnom naslonjaču i gledala kroz prozor. Iako je bila malo razočarana, jer očito nije privlačila Rossovu pažnju, nije bila tužna. Možda joj je jednostavno nedostajao muški rođak, a Ross je, budući da je bio jedinac, prepoznao njezinu potrebu i odgovorio na nju. Sada, u automobilu, bila je vrlo uzbuđena zbog susreta s majkom. - Ne bi li bilo bolje da pričekaš i da se iznenadiš? - odgovorio joj je Ross Nakon toga u automobilu je zavladala napeta tišina, koju čak ni Shari nije prekidala. Bilo je gotovo četiri popodne kad je Ross skrenuo s glavne ceste. Putokaz je pokazivao da je Pine Island udaljen još sedam milja. - Idemo li tamo? - upitala je Shari. - Da - odgovorio je Ross bez daljnjih objašnjenja.

1000 € BONUS


Nakon nekoliko milja prešli su most i stigli na Pine Island. Visoko je drveće zaklanjalo pogled na ocean. Otok je prilično dugo bio nastanjen. Prolazili su kraj restorana "Kapetanovo sklonište". Činilo se da je mjesto vrlo dobro posjećeno. U suprotnosti s takvim starim kućama, desno od kanala nalazile su se nove zgrade, trgovine i prodavaonice brodske opreme. Lijepi čamci i jedrilice bili su usidreni u malom zaljevu. Skrenuli su desno kroz borovu šumu. Cvijeće jarke ružičaste boje cvalo je u vrtovima kuća namjenjenih za odmor. Najednom se pred njima otvorio pogled na ocean. Bio je nevjerojatno miran, jasne tirkizne boje. Došli su do sjeverne točke otoka. Bili su blizu odredišta. U Annu se uvukla napetost dok je Ross vozio prema bijeloj kući pored mora. Bila je drukčija od ostalih pokraj nje, s balkonima otvorenim prema oceanu. Bijela je ograda okruživala veliko dvorište. Ross je zaustavio auto, izvadio ključ iz džepa i otključao vrata ograde, a zatim ih je, ušavši, ponovo zaključao. Došao je automobilom do ulaza i Anna više nije mogla odlagati neizbježno. Pete su joj utonule u pijesak, ali je visoko drveće iznad nje osiguravalo ugodnu hladovinu. Zrak je bio težak od vlažne vrućine. Možda je zbog njezinih vlastitih osjećaja cijeli ugođaj podsjećao na zatišje pred buru. Ross je uzeo njihovu prtljagu, ali se uto na vratima pojavio sobar i došao do njih. - Dobar dan, gospodine Leytom. - Bio je gotovo dvostruko stariji od Rossa, visok, čvrsto građen muškarac. Po njegovom izgledu Anna je zaključila da je on vjerojatno i tjelohranitelj i sobar. - Gospodin i gospođa Leyton upravo su izišli na kratku vožnju brodom. Bit će im žao što vas nisu dočekali. Ross nije bio zbunjen. - Nije važno, ja ću gošćama pokazati sobe, a Vi se, Charles, pobrinite za prtljagu. A i osvježenje će im prijati. Charles je samo kimnuo i ponio kovčege. Spoznaja da majke trenutno nema, olakšala je Anni ulazak u kuću. Unutrašnjost kuće bila je mračna, svježa zbog klima uređaja. Anna i Shari slijedile su Rossa kroz hodnik u dnevnu sobu, gdje su goli podovi i svijetli laneni zastori naglašavali dubinu sobe. Udobni kožni naslonjači okruživali su kamin, a na svim zidovima nalazile su se police s knjigama. Kružne stepenice


vodile su na gornji kat. Shari je bila neuobičajeno mirna. Ali tada je Ross otvorio vrata sobe i rekao: - Evo gdje ćeš spavati. Djevojka je zastala trenutak i onda uskliknula od oduševljenja: - Kakva krasna soba! Kako majka zna da volim pokućstvo od bambusa? - Malo smo se raspitali - lijeno je odgovorio Ross, pogledavajući Annu. Soba je bila bijelo-zelena. Veliki krevet od bambusa bio je prekriven zelenim svilenim pokrivačem. - Ovo je soba iz snova! - uzviknula je Shari. - Mogla bih ovdje zauvijek ostati. Žalac ljubomore uzdrmao je Annu. Prvi put je shvatila zašto se rastavljeni roditelji bore za ljubav svoje djece. Kad je Anna prije godinu dana odlučila preurediti Sharinu dječju sobu, radila je tjednima, ličila i kupovala zavjese i pokućstvo, raspitujući se o svakoj pojedinosti, ali svjesna da je novčano ograničena. Ova je soba bila namještena bez razmišljanja o novcu. Anna je digla pogled i susrela se s Rossovim. Zadrhtala je svladana dubokim osjećajima, ali se on uto obratio Shari: - Odmori se i osvježi. Pozvat ću te kad ti se majka vrati. Sad ću pokazati sobu tvojoj sestri. Anna je za Rossom ušla u sobu koja je bila namjenjena njoj. Cijela je prostorija bila u čudnim plavim tonovima. Činilo se da krevet plovi u morskom plavetnilu. Bolno svjesna Rossa kraj sebe, tijelo joj je bilo mirno u očekivanju. Okrenula se i pokušala potisnuti krevet iz svog vidokruga. Plavi zastori prekrivali su široka balkonska vrata. Samo je naslonjač bio od bijelog baršuna. Čak su i toaletni stol i ormar bili lakirani istom plavom bojom. Na stoliću je stajao komad čistog venecijanskog kristala, vaza za koju je znala da je vrlo stara i vrlo vrijedna. Prišla je vratima balkona i odmaknula zavjese. - Prijašnji je vlasnik očito obožavao sunce - rekao je Ross samo da razbije tišinu. - Na balkonima se može sunčati gol. Potreba da izbjegne erotičnu spavaću sobu u mislima, natjerala je

1000 € BONUS


Annu da se pomakne od vrata. - Kakav je pogled? - zapitala je. Ross je otvorio balkonska vrata i ona je zakoračila na vrućinu, koja ju je neugodno zapuhnula, tako da je načas zastala. Ocean je bio jednake boje kao i prije nekoliko trenutaka. Nebo se plavilo. U daljini se naziralo nekoliko oblaka, a jedan je brod lagano plovio prema obali. Stajala je, očiju prikovanih za jasne, prekrasne linije broda, gotovo uvjerena da je njena majka na toj jahti. Nekoliko suza zamaglilo joj je pogled. - Na palubi je. Maše ti. K vragu, podigni ruku! - progovorio je promukli glas iza nje. Na trenutak zbunjena, Anna nije mogla shvatiti što joj govori. Ross ju je nestrpljivo zgrabio za ruku. Njegov čvrsti stisak prisilio ju je da je podigne. Tad je ugledala ženu koja se malo razlikovala od majke koju je pamtila. Leora Leyton stajala je na palubi broda i uzbuđeno mahala. Anna je jasno mogla vidjeti skladnu ženu u bijelim hlačama i jarko crvenoj bluzi, s maramom preko crne kose. Usprkos svemu, Anna joj je odmahnula na pozdrav. Brod je naglo povećao brzinu i zamakao izvan vidokruga. Rossov je stisak popustio, ali ne do kraja. - Rado bih ti zavrnuo tim licemjernim vratom! - promrmljao je i stisnuo joj ruku. Bila je ukliještena između njegovog čvrstog tijela i balkonske ograde. Spuštenih trepavica, rekla je: - Pusti me! Nije dopustio da mu se istrgne. - Pogledaj me, do vraga! - povikao je Ross. Podigla je glavu, a oči su joj svjetlucale u suzama. Podignute glave i uspravnog tijela, prošaputala je: - Što još želiš od mene? Zar nisi dovoljno učinio? Njegov mrzovoljni pogled okrznuo je njene uplakane oči. Lice mu je problijedilo, mišići su mu podrhtavali od nesavladive napetosti. - O! - promrmljao je muklo. Zagrlio ju je i tihim, bolnim glasom, koji je jedva prepoznala, dodao: - Oprosti mi! Molim te, oprosti mi! Sagnuo je glavu i spustio usne na njezin vrat.


Sunce je pržilo, ali toplina koju je Anna osjećala nije potjecala od sunca. Njegove su joj ruke milovale ramena, bedra i hrptenjaču, a usne su mu se upile u meku kožu njenoga vrata. Annine su se misli kovitlale. Je li tražio da mu oprosti zbog toga što ju je maloprije pogrešno optužio? Ili zbog svijetle i divne prošlosti u kojoj je za trenutak bio njen? Zašto bi mu opraštala zbog jedinog trenutka u svom životu kad se uistinu osjećala živom? Pod pritiskom njegovih ruku i usana nije znala zbog čega je tražio oproštaj. Što da se prašta između dvoje ljudi koji pripadaju jedno drugome, čija tijela odgovaraju starom i poznatom lakoćom? Usne su mu se lagano pomicale preko njezinih obraza, čela, nosa i Naposljetku su pronašle njezina usta. Osjećala je kako je njihov dodir podiže do vrhunca čežnje, koji nikad nije dosegla ni s jednim drugim muškarcem. Priljubila se uz njega, gladna dodira njegovog tijela. Njegove su usne otkrivale njezine s nježnom posesivnošću. Jezik mu je lagano dodirivao njene zube. Anna je osjećala strast koja je u njemu rasla i toplinu njegova tijela i znala je da će uskoro doseći onaj stupanj želje koji izmiče nadzoru. Ljubeći je, Ross je izvadio ukosnice iz njezine kose. Kad joj se slobodno rasula po ramenima, ispustio je prigušen zvuk i za trenutak oslobodio njezine usne da bi je polako okrenuo. Prsti su mu ubrzano otkopčavali dugmad na bluzi. Bila je uzbuđena, potreba da osjeti njegov dodir plamtjela je u njoj. Iskusno je oslobodio njene dojke i nježnom kretnjom pokrio ih dlanovima. Prsti su se igrali kružeći oko osjetljivih vrškova. Neopisiv užitak zapalio je vatru u njenim venama, ali to je bio tek početak užitka. Sagnuo je glavu i usta su mu slijedila prste. Lagano je kružio jezikom oko bradavica, istražujući svaku oblinu. Bilo je to prekrasno mučenje, njegove usne, jezik i zubi stvarali su nezasitnu potrebu duboko u njoj. Kad je pomislila da će kriknuti od želje, Rossove su usne napustile njezine grudi, ali samo zato da bi se nastavile kretati po cijelom tijelu. Golicanje njegove kose izazivalo je još veće uzbuđenje dok je tražio njenu drugu dojku. U trenutku kad su njegove usne pronašle cilj, bila je ponesena jednakom jačinom bolne potrebe za opojnim ispunjenjem. Pritisnula je njegova bedra svojima i prihvatila se za njegova

1000 € BONUS


široka ramena želeći više, želeći mu biti bliže, upiti ga svojom uspaljenom kožom... - Anna, Anna! Ovdje je... majka je došla! Anna, gdje si? Ne mogu čekati, silazim! Sharin glas iz unutrašnjosti kuće značio je samo kratak prekid. Pripila se uz Rossa, želeći da dovede njeno tijelo do istog zanosa kao maloprije, ali on je hladno odmaknuo njezine ruke. Vani, na žarkom suncu, povjetarac je zanjihao grane palmi. - Ti si poput jakog tropskog pića -promrmljao je Ross gledajući je. - Zavukla si mi se pod kožu, nikad te nisam uspio izbaciti. - Ross... - privila se uz njega. Drhtaj je potresao njegovo tijelo. Dah mu je bio težak. - Ne možemo više ovako - promrmljao je promuklim glasom. Razdiremo jedno drugo... Gledala ga je, a zanosna ljepota njenih oblina još se nazirala ispod otkopčane bluze. Nagonski je osjećala da još nije potpuno ovladala sobom. - Imaš li kakvo rješenje? - upitala je promuklo. Zastao mu je dah. - Da. Otići ću čim budem mogao. Poput vala koji ruši kule od pijeska, njegove su riječi ostavile prazninu u njoj. - Prošlost se ponavlja, je li? - U njenom se glasu osjećala gorčina. Ross se smrknuo i njegovi je prsti stisnuše još jače. - Do vraga, Anna! Što još hoćeš od mene? Već si odbila spavati sa mnom. Ne mogu učiniti ništa više nego da odem što dalje od tebe. To je jedini način na koji mogu ostati normalan. - Ne želim da odeš. Podigla je ruke i dotakla mu prsa. Gledao ju je stisnutih usana, čvrsta pogleda, ali je nije odgurnuo. Nakon napetog trenutka tišine rekao je: - Dođi noćas k meni! Usta i grlo su joj se osušili. Ovlažila je jezikom suhe usne dok je on pratio svaku promjenu na njenom licu. - Dobro - prošaptala je, a uzavrela krv ju je zaglušivala. Mislila je da će je zagrliti i poljubiti, ali on to nije učinio. Lice mu je bilo neprobojna


maska. Ako je i bio zadovoljan zbog njene odluke, to nije pokazao. Kao da je postao kamen. Bio je tih poput pantere koja vreba svoju žrtvu. Ross je Naposljetku odbio njene ruke i kratko rekao: - Majka te željno očekuje. Sići ću i reći da dolaziš. Zavjesa koja se njihala pokazivala je da joj Ross, na svoj pristojan način, ostavlja otvorena vrata. Ali ona druga vrata, vrata njegova srca, nesumnjivo je zatvorio.

Nekoliko trenutaka kasnije pritisnula je u kupaonici na obraze vlažni ručnik. Prisilila se podignuti glavu i pogledati se u zrcalo. Šminka je nestala, kosa joj je bila raščupana, na usnama su se vidjeli tragovi Rossovih poljubaca. Gledajući ženski lik u zrcalu, znala je da je učinila ono što se zaklela da više nikada neće učiniti. Ponovo je predala srce Rossu. Prigušen uzdah oteo joj se iz grla. Umila je lice mlakom vodom i donijela konačnu odluku. Neće dozvoliti da Rossovo bezosjećajno prihvaćanje njenog pristanka išta promijeni. Jednostavno će uzeti ono što joj već godinama pripada. Ross je ne voli, ali na neki čudan način njihovi su životi povezani. Bili su to od samog početka, iako joj se on nije mogao predati zauvijek. Sad će bar jednu noć, ili koliko god noći bilo, pripasti njoj. I do kraja života će znati da je na nekoliko kratkih sati pripadala muškarcu kojega voli. Nije znala odakle joj snaga da se odjene, da popravi šminku i siđe u dnevnu sobu. Kad je ušla, nastala je tišina. Prvo je ugledala majku. Još je bila u istim bijelim hlačama i crvenoj košulji dok joj je ruka počivala na ramenu čovjeka koji je nalikovao na Rossa. Bio je to Carson Leyton, čovjek koji je sjedio u invalidskim kolicima. - Anna! - Majčin je glas bio tih, prepun osjećaja. - Tako sam sretna što te vidim. Nakon trenutka oklijevanja Anna je prešla preko sobe, osjećajući kako je Ross, sjedeći na kraju sofe s čašom u ruci, gleda kroz spuštene

1000 € BONUS


trepavice. Prišla je ženi koju je jednom tako dobro poznavala i zagrlila je. - Zdravo, majko! Majčino se lice ozarilo od olakšanja dok je grlila odraslu kćer. Iz njene je odjeće dopirao ugodan miris mora, zajedno s dahom nepoznata parfema. Ipak, dodir golih ruku i čvrstog tijela bio je bolno poznat. Anna se sjećala topline majčinog tijela. Kao da je Leora Leyton oduvijek bila toplija od drugih ljudi. Žena se odmaknula od nje i pogledala je očima zamagljenim od suza. - Kako si postala lijepa! - Ljepota je u očima promatrača, tako su mi govorili - odgovorila je polako Anna, znajući da je njezina strijela pogodila cilj kad je čula laganu kretnju Rossovog tijela na sofi. - Možda nisam objektivna kad gledam svoje kćeri - priznala je Leora nasmijavši se - pa ću, stoga, upitati nepristranog suca. Carsone, nisu li moje kćeri ljepotice? - Po mom, sasvim objektivnom, mišljenju, zaista jesu, draga uzvratio je Carson Leyton tihim glasom, koji je Anna tako dobro pamtila. - Sjećaš se Carsona, je li? - upitala je Leora. Anna je pružila ruku. - Naravno. Dobar dan, gospodine Leyton - rekla je. - Anna, draga moja, užitak je ponovo te vidjeti. - Mogu li ti donijeti piće? - Rossov je glas bio hladan dok je ustajao i odlazio do bara. - Džin i tonik? - Da, molim. Brzo je pomiješao piće i s potpuno ravnodušnim pogledom dodao joj čašu. Kakve god bile njegove misli, dobro ih je skrivao. - Sjedni, Anna, molim te. - Majka je bila sjajna domaćica, svjesna da je zrak pun napetosti i odlučna da je ublaži. Brz pogled na Rossa dok je Anni dodavao piće, bio je dovoljan za to. Annu je obuzela nerazumna ljubomora. Tijekom godina majka je dobro upoznala Rossa. Ali znala je da nema pravo misliti tako. S nesvjesnom dražešću smjestila se u raskošni naslonjač pokraj Shari. Led je zveckao u čaši kad ju je prinijela usnama. Godio joj je gorak, osvježavajući okus. Živci su joj bili napeti i nadraženi, tijelo joj je još gorjelo od Rossovih dodira, tako da nije bila sasvim svjesna događaja oko


sebe. Sunce je ulazilo kroz velike prozore dajući sobi zlatni odsjaj. Iznad svega je bila svjesna pažnje koju joj je upućivao Carson Leyton. On, kao i njegov sin, imali su sposobnost da ženu gledaju na poseban način. - Jeste li ugodno putovali? - Pitanje je bilo uobičajeno, ali Anna je kroz njegov pogled osjećala da ga zanima nešto drugo. - Da, hvala. Vrlo ugodno putovanje. Vaš je sin bio vrlo ljubazan. Okrenula se prema njemu i opazila kako mu na licu titra podrugljiv smiješak. Carson Leyton je nastavio zapitkivati sve dok razgovor postepeno nije postao općenit. Razgovarali su o svemu, osobito o školi i o Anninim nadarenim učenicima. Nakon nekog vremena otišli su se presvući za večeru. Sat nakon toga, kad se otuširala, oprala kosu i zube, Anna se osjećala mnogo bolje. Stvari su joj bile izvađene iz kovčega i već je odlučila što će obući. Iz ormara je izvadila jednostavnu svilenu haljinu boje mora s dubokim izrezom na leđima. Svila je prijanjala uz tijelo, a kroj haljine otkrivao joj je duge, vitke noge. Zeleno i zlatno sjenilo davalo je njenim očima tajanstven izgled. Dok je četkala kosu, razmišljala je o novim događajima. Što je osudilo Carsona Leytona na invalidska kolica? Je li to bio razlog zbog kojeg je Ross skrivao mjesto njihovog boravka? Velika tvrtka mogla bi preko noći propasti ako bi se pročulo da je njen glavni čovjek bolestan. Vodi li, zapravo, Ross sav posao? Upravo je podigla ruž da namaze usne kad se začulo kucanje na vratima. Znala je da Shari obično ne kuca, ali je pomislila da je i njena sestra promijenila navike u tuđoj kući. - Uđi! - pozvala je Anna, ali se nije okrenula. Kad su se vrata otvorila i zatvorila u čudnoj tišini, znala je da nije Shari. Obuzeta uzbuđenjem od kojeg se sva naježila, susrela je Rossov zapanjeni pogled u zrcalu. - Što želiš? - jedva je progovorila. Veseo, podrugljiv smiješak zaigrao je na krajevima njegovih usana. - Pa to bi baš moglo biti očito, je li tako? Zarumjenjevši se, okrenula se prema njemu. Stajao je naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, u crnim hlačama i lanenom sakou koji mu

1000 € BONUS


je izvrsno pristajalo. Nije nosio kravatu, ispod raskopčane svilene košulje nazirala su se maljava prsa. Pogled na njega u prigušenom svjetlu spavaće sobe natjerao ju je da oštro upita: - Vjerojatno nisi došao postavljati retorička pitanja. Reci što imaš i izlazi! Ponovo se okrenula prema zrcalu i podigla ruž da namaze usne i tada je shvatila da joj se ruke previše tresu. Proklet bio! Zašto ne odlazi? Dobio je svoju porciju mesa, želi li i porciju duše? - Hoćeš li vjerovati ako ti kažem da ti nemam ništa osobito reći? Prolazio sam hodnikom i odjednom osjetio neodoljivu potrebu da vidim što ćeš večeras obući. - Valjda ne očekuješ da ti povjerujem? - Odlučno mu je okrenula leđa i usredotočila se na mazanje usana. - Ne - odgovorio je muklo - ti ne vjeruješ ništa što ja kažem. Ali mislim da ćeš vjerovati ovo što ću ti sad reći. Koliko god uživam gledajući te u toj haljini, još ću više uživati kad ti je budem skidao. Sjedila je poput kamena. Njene su uši pratile svaku njegovu kretnju. Prilazio joj je. Divlje uzbuđenje i želja kolali su njenim žilama. Vrškom prsta ocrtavao je rub izraza haljine na leđima, a tople su mu usne dodirivale njena ramena. Prigušeno uzdahnuvši rekla je: - Nemoj! Zadirkivao ju je smijući se: - Već si pristala na to da mi noćas dopustiš mnogo više. Anna se naglo okrenula i napola ustala kad je shvatila da bi je to dovelo blizu njemu. Ponovo je sjela. Gledajući je odozgo, činilo joj se da se dobro zabavlja. - Upropastila si ruž na usnama - dodao je. - Zahvaljujući tebi - progovorila je glasom punim napetosti, sarkazma i divlje, bolne potrebe da ju ponovo dotakne. - Mogu to popraviti. Ross ju je zgrabio i podigao na noge, grubo je privlačeći k sebi. Ali kad se jednom našla u njegovom zagrljaju, poljubac mu je bio sve prije nego grub. Bio je nježan, nagovarajući i zahtijevao je odgovor. Anna se divlje borila protiv njega, izvana i iznutra, ali nakon


trenutka otpora, toplina njegovih usana i mamljenje jezika slomili su njezin otpor pa se opustila uzimajući sve što joj je nudio. Kad je Ross zarobio njezine slatke usne, nije mu više mogla odoljeti pa mu je žarko odgovorila na prisni poljubac. Jezik joj se čudno oslobodio pa je ubrzo čula duboke uzdahe zadovoljstva koji su dopirali iz Rossova grla. Privila se uza nj dok joj je tijelo odgovaralo na staru i poznatu glazbu. Ross je zadrhtao i podigao glavu. - Imam osjećaj da će ova večer biti izuzetno duga - rekao je i dalje je nježno držeći u zagrljaju. Divlja potreba da pobjegne i da sakrije istinu o svojoj ljubavi natjerala ju je da se odmakne od njega. Ali pogled na njegovo lice otkrio joj je da on zna o čemu ona razmišlja. - O, ne - nježno ju je upozorio - ovaj put mi nećeš pobjeći. Sad ja vodim igru. Zgrabio ju je za ruku i poveo prema vratima. - Zar silazimo zajedno - zaprepašteno je upitala Anna. - Zašto ne? - Tvoj otac... - On zna dovoljno da ga se ne tiču tuđi poslovi. Osim ako nisi zabrinuta zbog svoje majke... - Majčino mi mišljenje ne znači baš ništa. Pogled mu se smrknuo. - Bio sam ponosan na tvoje držanje danas popodne. Nemoj me večeras razočarati! - Mislim da te se moji obiteljski odnosi nimalo ne tiču - uzvratila je. Zgrabio ju je za ruku i prisilio da krene prema vratima. - Sve što se tiče sreće mog oca, tiče se i mene! - rekao je Ross prilično oštro. Nije bilo prilike da mu odgovori, jer su već silazili stepenicama. Svi su već bili u dnevnoj sobi. U svijetloj haljini, s ogrlicom oko vrata i pojasom od konopca, u jednostavnim sandalama, Shari se doimala kao privlačna seoska djevojka. Majka je bila u elegantnoj crvenoj haljini bez rukava, dubokog izreza. Čak je i Carson Leyton bio svečano odjeven,

1000 € BONUS


u smeđem lanenom odijelu, koje je pristajalo njegovom aristokratskom izgledu. Leyton je zadivljenim pogledom gledao sina i ženinu kćer. Pogledavao je Annu pa Rossa i ponovo Annu, koja se tek tada sjetila da je zaboravila popraviti ruž. Nije imala pojma kako izgleda, ali sudeći po licima prisutnih, zaključila je da u njenom izgledu nema ništa čudno. Majka joj je dala nekoliko komplimenata. Ross je odbio ponuđeno piće i Anna je slijedila njegov primjer ne želeći odgađati večeru. Kao da je to čekao, Charles se pojavio i rekao da je večera poslužena. Blagovaonica je sva bila u blijedožutim i smeđim bojama, s francuskim pokućstvom i pod svjetlom svijeća. Na čelu stola sjedio je Carson Leyton u svojim kolicima, na suprotnoj strani njezina majka, kraj nje Shari, a Ross je smjestio Annu između sebe i oca. Dok su večerali, majka se okrenula prema njoj i prijazno je upitala: - Kako je Sheldon Morrison? Anna je zamalo ispustila vilicu. Nije očekivala da će je majka pitati o njenom omiljenom profesoru, koji ju je nagovarao na koncertnu karijeru.. - Zaista ne znam. Nisam ga vidjela već nekoliko godina. Sad je majka bila zbunjena. - Zar ne studiraš kod njega? - Ne. - Anna se prisiljavala mirno govoriti. Majka je oklijevala, a zatim upitala: - Smijem li znati zašto? Anna je posve izgubila volju za jelom. - Za to nije bilo budućnosti. - Razumijem. Namjeravaš se posvetiti podučavanju, je li? - Da. Sretnija sam nego prije. Uživam raditi s djecom - pažljivo je dodala. - Imaš li kojeg osobito nadarenog učenika? Anna se opustila, jer je razgovor skrenuo s nje. - Da, nekoliko, posebno jedna djevojka. Ima sve preduvjete da postigne glazbenu karijeru. Nastavila je govoriti o tome, a Carson Leyton ju je pažljivo slušao. Prvi je put razumjela majku. Iako osuđen na invalidska kolica, iz Carsona


je zračio šarm i neodoljiva muška privlačnost. Mogla je shvatiti kako je na majku ostavio dubok dojam svojim umijećem da se usredotoči na ženu. Zacijelo je bio neodoljiv. Neodoljiv poput svog sina. U tom trenutku Shari se uzvrpoljila na stolici, a Carson Leyton se posvetio njoj. - Sviraš li ti, draga? - Ne. - Činilo se da je Shari zatečena. Anna je uputila zadivljen pogled mladoj djevojci. - Shari zanima kazalište. Ima sjajan dar za oponašanje. Zna dobro oponašati čak i stara glazbala. Shari se zarumenjela, pogledala Annu i nasmijala se. Ni Anna nije mogla suspregnuti smijeh. - Carsone, ovo je zacijelo neka samo njihova šala - primijetila je majka. - Očito! - razdragano se nasmiješio on. Carson je ispitivao Shari o komadima u kojima je igrala. Tijekom razgovora Ross je blago upitao: - Zanima me koji instrument Shari najbolje oponaša. Možda čelo? Anna se nasmijala usprkos njegovom promuklom, prisnom tonu. Pomislila je da je svatko primjetio kako se zarumenjela, ali večera se primakla kraju i kad je Leora predložila da popiju kavu u sobi s klavirom, bilo joj je drago što može ustati od stola. Zidovi su bili od stakla, a strop od cedrovog drveta. Pokućstvo je bilo presvučeno žućkastim baršunom. U kutu sobe stajao je veliki glasovir od ebanovine, dignuta poklopca. Glazbena soba! Kako se samo nije sjetila?! Zbunio ju je onaj trenutak intimnosti s Rossom. Prekrižila je prste nadajući se da majka neće... - Ovo je Rossova omiljena soba - rekla je Leora, smjestivši se na stolicu kraj muža. - Svirat ćeš nam nešto, je li, Anna? Ja sam... nadala sam se da hoćeš. Majka je tražila nešto više od obične svirke na klaviru. Leora je željela ponovo sudjelovati u njenom životu, željela je dio života koji je ona tako ljubomorno čuvala nakon onog strašnog ljeta. Dok je oklijevala, ušao je Charles noseći kavu i poslužio je svima okolo u skupocijenim šalicama od kineskog porculana. Anna je uzela jednu, otežući s vremenom. - Da možda zamolite Rossa da svira?

1000 € BONUS


- Ne! - brzo je odgovorio on, stojeći kraj nje smrknut i uzeo joj šalicu iz ruke. - Odsviraj majci "Rapsodiju". Tada je vidjela svjetlucanje izazova u njegovim sivoplavim očima. Bio je potpuno svjestan onoga što traži od nje. Stavio ju je na završni ispit, zahtijevajući od nje da potpuno oprosti majci dijeleći s Leorom divlji užitak "Rapsodije" koju je svirala one noći u mraku pod mjesečinom. Anna se nije pomakla. Uzdrhtalih živaca pogledala ga je i oči su im se srele. Osjetila je strašnu potrebu da pobjegne od tog pogleda i utone u baršunastu mekoću najbližeg naslonjača. Duge godine provedene u boli i očaju nisu se mogle izbrisati u jednom trenu. Ali nije se mogla otrgnuti ni od Rossovog pogleda. Nešto zahtijevajuće i stvarno dopiralo je do nje iz tih očiju i nije se mogla pomaknuti, nije se mogla okrenuti. - Sviraj to za nju! - čula je tihu zapovijed, koja je, ipak, na neki način, ostavljala njoj konačnu odluku. Od opijenosti njegovim toplim glasom i istančanim izazovom popustila je i posljednja prepreka. Voljela je Rossa očajnički, voljela ga je sad jednako kao što ga je uvijek voljela. Shvatila je da je morala oprostiti sebi, nestrpljivoj sedamnaesto godišnjakinji, koja je molila muškarca da vodi ljubav s njom. Mislila je da osuđuje majku, a zapravo je osuđivala sebe. Glasom nabijenim osjećajima, čula je samu sebe kako izgovara onu istu riječ koju mu je rekla prije samo nekoliko sati: - Dobro. Kakva je bila njegova reakcija na njezin pristanak, neće nikada saznati. Okrenula se i prišla crvenoj baršunastoj klupi ispred klavira. Drhtavim ju je prstima izvukla i sjela. Bila je uplašena, ne zbog toga što će svirati, nego zato što je bio srušen zaštitni zid koji je podigla oko srca. Suočila se s istinom o sebi. Ali što će se dogoditi kad dođe vrijeme da ostavi majku i Rossa? Hoće li moći podnijeti da zauvijek bude odvojena od dvoje ljudi koje je voljela? Nogom je napipala pedalu, osjećajući kako joj se opet vraćaju život i snaga. Još ima svoju glazbu. Naći će unutarnji izvor snage, usredotočit će se na karijeru i preživjet će. Preživjela je i prije pa će i sad. Pogledala je u klavirske tipke. Dat će im dar, tim dvjema osobama koje toliko voli. Darovat će im dio sebe i glazbe koja je do sada bila njezino


jedino utočište. Kad su prvi akordi ispunili sobu, prsti su joj sami poletjeli po tipkama. Nadahnjivala ju je želja da svira dobro. Cijelu je svoju dušu predala toj glazbi i tog je trenutka bila ranjivija nego ikad u životu. Odjednom je sve bilo gotovo. Ruke su joj pale u krilo, osjećala se umornom i praznom. Tišina je ispunila sobu i Anna je za trenutak pomislila da je loše svirala. Tad se začuo pljesak, zvuk koji je neobično odjekivao u sobi sa zidovima od stakla. Leora je prišla i uzela je za ruku. - Draga moja - šapnula je, očiju blistavih od suza - što da kažem? Bilo je prekrasno... prekrasno. Hvala ti... Majčine su ruke bile tople i drage. - Veseli me što ti se svidjelo, majko. Postavljeno je pitanje i dat je odgovor. Leorino je lice bilo ozareno unutarnjim zadovoljstvom. Anna je bila ponesena osjećajima dok je sjedila gledajući majku. Sva gorčina i tužne uspomene kao da su nestale pod dodirom tih čvrstih prstiju. - Imam samo još jednu molbu -majčine su ruke stisnule njene, kao da je znala da njena molba neće biti ugodna. - Željela bih čuti kako ti i Ross svirate nešto zajedno, kao što se običavali u kolibi. U trenutku je nestao sav zanos. Anna je povukla ruke. - Ja... ja... ne mogu. Zacijelo sam zaboravila.. Leora se okrenula i uputila svoju molbu Rossu: - Zar se ne bi mogao sjetiti jednog od onih dueta koje ste običavali svirati? - Mogao bih pokušati... - nije se maknuo iz opuštenog položaja u kojem je sjedio na sofi. - Ali, iskreno govoreći, Leora, mislim da bi to bilo mnogo lošije i da bi pokvarilo dojam koji je Anna ostavila. - Koješta! - bila je uporna Leora. - Svi koncerti završavaju u laganom, obiteljskom tonu. - Nikad se nisam mogao mjeriti s Annom za klavirom, ponajmanje sad. Njegovo je oklijevanje navelo Annu da mu uputi hladan, izazivački pogled. - Vjerojatno se sjećaš "Seoskih vrtova". To smo svirali mnogo puta.

1000 € BONUS


Pogledao ju je. - Možda ću se prisjetiti nekih akorda. Spustio je šalicu na stol i namjerno ustao sporo i prišao klaviru. Dok je sjedao do nje, ramena su im se dodirnula. Ross je uvijek svirao dio za lijevu ruku, ali je zato morao pritiskati pedale i sada, dok je pružao nogu do njih, mogla je osjetiti kako je dodiruje. - Spremna? - upitao je. Taj promukli, primamljivi ton potakao je osjetilnu privlačnost prema tijelu koje se nalazilo kraj nje. Boreći se protiv osjećaja koji su obuzimali cijelo njezino biće, počela je brojiti. Njezin je zadatak uvijek bio dati znak za početak, a sad je pokušavala ne misliti o tome kako je jednostavno sjetiti se svega što su zajedno radili. U trenutku kad su počeli svirati, znala je da je opet prevarena. Ross je pamtio svaki akord, kao da je svirao jučer. Namjerno je odbijao svirati, znajući da će onda ona ustrajati na tome. Predobro ju je poznavao. Ništa nije moglo biti dalje od osjećajne napetosti "Rapsodije" od te vesele, lagane melodije koju su upravo svirali. Sreća i plesni ritam ispunjavali su cijelu prostoriju. Iako je Rossova tehnika bila daleko od njezine, zadržavao je dobar, čvrst ritam pa su uspjeli odsvirati vrlo dobro. Pokušavala je ne gledati njegove ruke, ali bez uspjeha. Ispred nje su bile lijepo oblikovane šake koje su završavale muškim prstima, čiji su vrhovi pronalazili akorde jednakom lakoćom kojom su se kretali i po njenom tijelu. Srce joj je zaigralo pa je udarila pogrešnu notu. Kraj nje je Ross promuklo promrmljao: - Da! Znala je što to znači. Imao je teškoća s koncentracijom. I on je bio uznemiren. Da, sjećao se kako ju je grlio, ljubio, kako su vodili ljubav. No, činjenica da je dijelio njezine misli nije ju zadovoljila. Misli su mu bile uzrokovane strašću, a ne ljubavlju. A možda je i on imao osjećaj da mu nešto nedostaje u životu? Osjećaj nesavladive boli prodro je u njezinu dušu. Hoće li voditi ljubav s njom samo zato da bi se oslobodio vlastitog osjećaja krivice? Rekao joj je da djeluje kao jako tropsko piće. Zavukla mu se pod kožu i zacijelo je se želio osloboditi.


Glazba je utihnula i Leora, Carson i Shari su pljeskali, ali Anna je mogla misliti samo o tome kako bi pobjegla. Željela se maknuti od Rossa, biti daleko od njegove privlačnosti koja ju je, poput noćnog leptira, vukla prema vatri koja će je neizbježno uništiti. Pogledala je u vrt kroz staklena vrata, gdje su visoka stabla propuštala posljednje sunčeve zrake. - Anna, draga, dopusti da ti Charles donese još malo kave. U Leorinom je glasu bilo nešto više od uobičajene ljubaznosti domaćice. Brinula se i mislila poput majke. Ali Anna je prerasla majčinu brigu. Bila je žena... žena koja voli muškarca... ali koji ne voli nju. Sva očajna iznalazila je prihvatljive razloge da napusti sobu. Morala je otići razmisliti o tome kako će završiti večer ako se ne predomisli. Uvijek se može predomisliti. Ali ako Rossovo tijelo opet dotakne njeno, neće ga biti sposobna odbiti i ne dati mu ono što je bilo njegovo gotovo od početka njihovog postojanja. Ustala je s klavirske klupe. Kratko dišući, svjesna njegove prisutnosti kraj nje, rekla je: - Mislim da bih zaista voljela malo razgledati otok... ako nemate ništa protiv toga. Ross je ustao, a Anna je opazila kako su mu mišići napeti. Zar joj namjerava ponuditi svoju pratnju? - Dakako da nemamo ništa protiv toga da odeš u šetnju, draga, ali je šteta što se zabava završava ovako brzo. Ross, želiš li još kave? uzvratila je Leora. Ross je zavrtio glavom - Imam još posla koji moram obaviti. - pogledao je Annu i ona nije mogla izbjeći njegov pogled. Ali u njemu nije bilo nimalo zanimanja. Lice mu je bilo nepomično, usne stisnute i hladne. Za njega je bila poput nepoznate osobe, koju kao da je upoznao te večeri. - Želim ti ugodnu šetnju - dodao je i laganim naklonom tamne glave pozdravio oca, nasmiješio se Shari i izišao iz sobe. Vani je bilo hladnije. Povjetarac joj je podigao krajeve haljine, koja joj je čudno zalepršala oko nogu. Nije bila odjevena za šetnju, ali se nije pošla presvući, jer je htjela izbjeći susret s Rossom, a naslućivala je da mu je ured na gornjem katu. Ključem koji joj je Leora dala otključala je vrtna vrata i prešla cestu. Došla je do jedriličarskog kluba, koji se činio

1000 € BONUS


napušten. Izula je cipele s visokim potpeticama i nastavila hodati bosa po pješčanoj obali. Povjetarac je zapuhao kroz grane borova, a ona je duboko udisala morski zrak. Polagano je lutala obalom oceana, znajući da će sunce uskoro zaci i da neće moći ostati dulje, jer ne poznaje dobro otok. Ali bili su joj potrebni disanje i sloboda. Prizor u glazbenoj sobi duboko ju je potresao. Prešla je granicu između sna i jave, granicu svog života. Sanjala je da će ponovo vidjeti majku i mislila je da se taj san nikada neće ostvariti. Sad se ostvario. Pomirila se s majkom i sa samom sobom... svirajući "Rapsodiju". Ali nadala se da će ponovo vidjeti i Rossa. U snovima ju je uvijek uzimao u zagrljaj, ljubio je i govorio joj kako je voli. Stvarnost je govorila da je njemu s njom potrebna samo pustolovina kako bi je što prije zaboravio. Od okrutnosti te spoznaje zavrtjelo joj se u glavi. Kako je moguće da s njim vodi ljubav znajući da je ne voli? Nebo je bilo ljubičasto, sunce je gotovo zašlo. Morala bi se vratiti. Ali umjesto toga nastavila je šetnju i zakrenula rtom otoka. Tad ga je ugledala. Visok, blistajući od bjeline, u vodi je bio usidren brod Carsona Leytona, isti onaj kojim je dolazio rijekom St. Lawrence onog poslijepodneva kad ga je bez daha čekala u pristaništu. Pogled na njega oduzeo joj je dah. Doimao se potpuno isti, njegove su jasne linije bile jednostavno prekrasne, a paluba nije pokazivala znakove oštećenja ili starosti. Njihao se uz drveni dok i dok ga je gledala, razmišljala je. Tog je poslijepodneva majka mahala s tog broda, a ona je bila zaokupljena drugim mislima i nije to ni opazila. Sad je njeno tijelo vapilo od želje da prošeta palubom. Morala ga je pogledati, morala se uvjeriti da je njegova unutrašnjost još i sad nepromijenjena. Gotovo nesvjesno se uspela na brod koji se malo zanjihao kad je skočila na njega. Sišla je u potpalublje, nadajući se da je Carson Leyton ostavio uključen generator. Upalila je svjetlo i ono je obasjalo prostor oko nje. Za trenutak je samo stajala i gledala oko sebe. Sve je bilo drukčije nego nekad i nije znala donosi li joj to razočaranje ili olakšanje. Nestali su jastuci sa cvjetnim uzorkom. Kabina je bila raskošno namještena u boji zemlje, jantara i zlata. Ležaj je bio prekriven baršunom, a po njemu su bili razbacani jastuci svijetlo plave boje. Na zidovima su visjele slike koje


kao da je slikao učenik Van Gogha, jasnih živih, plavih, žutih i zelenih tonova. Iznenada se brod zaljuljao. Prihvatila se za naslonjač dok joj je srce uzbuđeno lupalo. Je li netko došao na brod? Bila je uhvaćena u kabini, jer nije postojao drugi izlaz osim onoga kojim je došla. Mirna poput kipa stajala je slušajući, čekajući, ali nije ništa čula. Zadirkivala je samu sebe govoreći kako joj je osjećaj krivice razbuktao maštu. Koraknula je, a srce joj je sve brže lupalo. Prolazila je kabinom do spavaonice, tražeći prekidač za svjetlo. Ali to više nije bila kabina koju je poznavala. Ova je sva bila u svijetlo smeđem baršunu i s tamnosmeđim sagovima na podu, a pokrivači su bili boje pijeska i cigle. Iznenada joj je šesto čulo reklo da nije sama na brodu, jer je ponovo osjetila kako se ljulja. Bila je prestrašena, svaki joj je mišić bio napet, spreman za bijeg. I tad joj se nečije snažno tijelo ispriječilo na izlazu zaklanjajući joj put dok su je snažne ruke uhvatile za ramena. Borila se i okretala, ali stisak je bio čvrst poput čelika. Podigla je nogu i nekoliko puta snažno udarila čovjeka koji ju je držao u potkoljenicu. Prestala je udarati tek kad ju je njegovo stenjanje prisililo da mu pogleda u lice. Bio je to Charles. Za trenutak su piljili jedno u drugo poput dvije životinje na brvnu. Hladna snaga njegova tijela bila je još spremna za napad, lice mu je bilo hladno. Naposljetku je shvatio da na brodu nije neki mračni prijestupnik. S njegovog je lica nestao grubi izraz pa je spustio ruke s njenih ramena. - Gospođice Runford... žao mi je - promrmljao je Charles. - Ja se moram ispričati Vama. Boli li Vas noga? - Da, malo, ali proći će. Sva sreća što niste imali one ubojite pete koje žene obično nose. Charles nije pitao za razlog njenog boravka na brodu, ali se to pitanje naziralo u njegovom pogledu i Anna je znala da mu duguje objašnjenje. - Ja... samo sam htjela malo razgledati brod. Nisam mislila da ga netko čuva. Vidjeli ste svjetlo, je li? Lagani smiješak zatitrao je na njegovim usnama. - Baš sam mislio kako su to vrlo neiskusni lopovi kad kradu upalivši sva svjetla, ali u današnje vrijeme ima ih svakakvih - zahihotao

1000 € BONUS


je. - Odmah odlazim... Nije se usprotivio i za nekoliko je trenutaka shvatila zašto. - Ne bih želio da mislite kako ne želim da budete na brodu, ali svjetla bi mogla privući nekoga s drukčijim mislima nego što su Vaše. - Uvijek bih ga mogla udariti u potkoljenicu - nasmijala se Anna. - Uvjeren sam u to - pridružio joj se Charles u smijehu. - Ali bolje da ne izazivamo sudbinu. Ugasio je svjetla dok je ona uzimala cipele. Pomogao joj je iskočiti na obalu, a svojim veselim primjedbama uspio ju je i nasmijati. Uto je neka tamna prilika iskrsnula iz šume. Anna je zadrhtala, ali ju je Charles uhvatio za ruku. - Ne bojte se! - rekao joj je nježno, a tad je dodao glasnije: - Sve je u redu, gospodine. To je samo gospođica Runford razgledala brod. Spodoba je izišla iz mraka i Anna je na blagom svjetlu mjesečine prepoznala Rossa. - Leora mi je rekla da ste vani. Niste smjeli poći sami, Charles ukorio ga je Ross. Na brodu je mogla biti cijela banda. - Da je bila, vratio bih se po pomoć - bio je razuman Charles. - Niste plaćeni da se nepotrebno izvrgavate opasnosti - uporno je nastavio Ross. Charles se povukao s dostojanstvom koje je bilo nespojivo s njegovim mišićavim tijelom. - Da, znam. - Pobrinut ću se da se gospođica Runford sigurno vrati kući dodao je Ross. - Laku noć, Charles. - Laku noć, gospodine - uspravna držanja udaljio se Charles. Anna je odjednom postala svjesna toga da drži cipele u ruci. Spustila ih je na zemlju i navukla. Ross joj se približio, položio joj ruku na rame i upitao je: - Jesi li posve dobro? - Malo sam potresena, to je sve - odgovorila je, nadajući se da će Ross shvatiti kako se uzbudila zbog tog neočekivanog događaja s Charlesom, a ne zbog iznenadnog susreta s njim. - Bit će sve dobro kad


dođem do kuće. Vjetar je puhao kroz borove i igrao se njenom haljinom. Ocean je udarao u obalu. - Ne ideš kući - tiho je rekao Ross. -Vraćaš se sa mnom na brod. Anna je podigla bradu, a vjetar je zalelujao uvojcima njezine kose. - Ne, Ross! U njegovom je glasu osjećala podrugljivu nevjericu kad je izustio: - Ne? - Predomislila sam se. Vrijeme je da pustimo uspomene. Moramo napokon shvatiti kako je prekasno da vratimo prošlost. Bez riječi ju je zgrabio i podigao na ruke. - Ali nije prekasno da krenemo u budućnost. Anna se nije branila, nije se trzala ni udarala ga. Samo se trudila ostati razumna. - Ross, pusti me! Ali on nije usporio korak. - Ne, neću te pustiti, ni sada ni ikada... Niti ikada! Zavrtjelo joj se u glavi. Ali odmah je shvatila da on to, naravno, ne misli ozbiljno. Čini se da je mislio, jer je nije spustio čak ni kad je prelazio na brod. Tek kad je stigao do ulaza u kabinu, bio je prisiljen spustiti je, ali je zadržao ruke oko nje dok je prolazila kroz uska vrata. Nije morao. Nije namjeravala pobjeći. Znala je da se moraju suočiti prije nego oboje budu konačno slobodni. Sagnula je glavu i ušla u kabinu, oprezno koračajući na visokim potpeticama. Ross je upalio svjetla i povukao je za sobom do spavaonice. - Ovaj put možemo i bez kave. Glas mu je bio običan, gotovo ravnodušan, pa kad ju je prvi put dotaknuo, malne je osjetila strah. Okrenula se k njemu. - Prestani se ponašati prema meni kao prema ženi kojoj si platio za užitak! - gotovo je kriknula. - Ali platio sam, nije li tako? Prilično sam platio za školu tvoga ljubavnika. Dobro - brzo je počeo otkopčavati košulju - sad ćeš mi pokazati čemu te sve naučio. Anna je zastala, mračna pogleda, stisnutih šaka. Budući da je bila tako bijesna, istina je nahrupila iz nje:

1000 € BONUS


- On me ničemu nije naučio. - Tijelo joj se grčilo od neopisive ljutnje i boli. - Nikad mu nisam dopustila da vodi ljubav sa mnom, jer nisam mogla, jer za deset godina nisam mogla izbrisati tebe iz glave, iz srca. Jer sam... jer sam bila potpuno opsjednuta tobom. - Sva zgrčena od boli, pogledala ga je s izrazom ponosa u očima. - Ali preboljet ću te. Čak ako mi to bude posljednje u životu, zaboravit ću te. Okrenula se i potrčala prema vratima. Nije dospjela pobjeći, jer ju je njegova snažna ruka uhvatila i privukla sebi. Privio ju je uza se i čvrsto je stisnuo. - Anna! Udarala ga je po ramenima, bradi, leđima, svugdje gdje ga je mogla dohvatiti. Bio joj je neprijatelj, željela je biti slobodna. - Pusti me! Mrzim te... Riječi su joj bile grube, pune bijesa, ali on ju je usprkos tome sve jače stiskao. Kad je naposljetku zastala da bi udahnula, pogledao ju je u oči i spustio usne na njene. - Ne! Ali bilo je prekasno. Ljubio ju je snagom iz koje je izbijala prava vatra. Svi osjećaji koje je godinama potiskivao prelili su se preko njegovih usana. I u tom je trenutku Anna shvatila nepobitnu istinu koliko god bila jaka njezina opsjednutost, njegova je bila jača i kolikogod je ona patila, on je patio jednako toliko, možda i više. Ali nije mogla odoljeti njegovoj strasti. Odgovorila je na nju divljim, radosnim poljupcima, koji su zahtijevali isto što i njegovi. On je pitao, a ona je odgovarala, svakom kretnjom, svakim trzajem usana, govoreći mu kako je njegova. Ross je uzbuđeno disao kad je podigao glavu. - Dok si onako hladno sjedila i razgovarala s mojim ocem, bio sam uvjeren da misliš na Adamsa i da mu se želiš što prije vratiti. - Ljubomoran si! - doprla je istina do njezine svijesti poput vjetra kroz borove. - One večeri u "Innu" kad sam ga prvi put sreo, sjećaš li se? Gledao sam te kako ga mrko promatraš zato što je razgovarao s Nancy i gotovo sam poludio od ljubomore. Zatresla je glavom dok joj je kosa počivala na njegovom obrazu.


- Čak ni tada nisam bila ljubomorna na Michaela, nego na tebe, jer sam mislila da ti i ona... - Da smo ljubavnici? - Njegov promukli smijeh nije pobijao da ga je razveselilo njezino priznanje. - Drago mi je da si malo patila. Zaslužila si. Večeras sam te mogao ubiti tamo za stolom. Samo nekoliko minuta prije toga ljubio sam te na balkonu, a znala si da to namjeravam i nastaviti. Ipak si sjedila za večerom hladna poput leda. - Nisam se osjećala tako hladnom - promrmljala je. - Ti si mi podigao temperaturu. Privukao je bliže i čvrsto je zagrlio. - Reci da me voliš! Usprotivila se potrebi da mu to odmah kaže, ali na pomisao na njegovu lijepu asistenticu, ipak je rekla: - Rosse Leytone, čini se kako je nakon deset godina došlo vrijeme da priznaš da ti je bar malo stalo do mene. - Da mi je bar malo stalo! Zaboga, ženo, pa moraš znati da mi je stalo do tebe! Znaš li da sam umalo naredio Nancy da ostane u Runfordu i zavede Adamsa? - O! A bi li ona to voljela? - gnijezdila se Anna u njegovim toplim rukama. Ross je razdragano zahihotao. - Njoj bi se svidjelo, zabavljalo bi je, ali njenog muža zacijelo ne bi. - Muža? O, pokvarenjače! Dozvolio si da mislim kako ste vi... Prekinuo ju je poljupcem, a kad se oslobodila, rekla je: - Molim te, Ross. Imam pravo znati što se dogodilo da si se prije toliko godina predomislio. - Nisam se predomislio. Bila si moja prva i jedina ljubav. - Ali... Ušutkao ju je njegov prst na njenim usnama. - Vjeruješ li mi? - Oči su im se srele žestinom koja je palila. - Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da nisam dobio tvoju poruku, nego tek kad je bilo prekasno? - tiho je upitao. - Ali ja sam danima pokušavala... - Nisam znao, jer sam bio zatvoren u malom gradu u sjevernoj Kaliforniji.

1000 € BONUS


Zaprepašteno je podigla obrve. - Zatvoren? - Zatvorili su me zbog opijanja i uznemiravanja javnog reda. Zapamti, nisam znao da si zvala. Bio sam uvjeren kako si došla do zaključka da me ne voliš, da si premlada i kako je još mnogo toga pred tobom da bi se vezala za mene. Znao sam bolje nego itko koliko ti znači glazba, koliko si nadarena. Napola sam očekivao takvu reakciju, ali sam se ipak nadao da se to neće dogoditi. Bilo kako bilo, loše sam se osjećao i nisam bio sposoban odlaziti u ured. S prijateljem Tomom Ewingom otišao sam na izlet automobilom na obalu. Te smo noći pili u malom baru i pošteno sam se napio. Poželio sam svirati klavir i Tom mi je poslije rekao da sam bio uporan. Pijanist mi nije htio prepustiti mjesto pa smo se posvađali, a na kraju sam ga otjerao od klavira. Ne sjećam se što se nakon toga dogodilo, ali mislim da je završilo tučnjavom. - Ali... zašto me nakon svega nisi potražio? Gledao ju je u tišini. Tad je ozbiljno rekao: - To je nešto što ne mogu objasniti. Netko tebi vrlo drag bio bi povrijeđen da sam to uradio. Molim te, najdraža, vjeruj mi i dopusti mi da te volim. To je jedino što želim. To sam oduvijek želio. Gledali su se dugo, bez daha. Osjećala je napetost u njegovom tijelu, vidjela patnju na njegovom licu. Ostavio je malu razdaljinu između njih. Još i sad joj je ostavljao mogućnost izbora. Mogla je prihvatiti posljednji uvjet vjerujući mu. Ili se mogla okrenuti i napustiti ga. Stajala je dugo ga gledajući. Nije mogla drugo nego mu vjerovati. Bilo joj je nezamislivo okrenuti se i otići. Posegnula je i prstima dotakla njegovo lice, usne. - Nije važno ako me voliš. Ako je imalo sumnjala u njegovu ljubav, izraz olakšanja i radosti na njegovom licu potpuno su je razuvjerili. Ross ju je podigao i polako je ponio prema krevetu. - Želim da ovo bude pravo - rekao je stisnutih zuba; držeći je u zagrljaju - ali nisam uvjeren da mogu izdržati. - Nije važno - šapatom je odgovorila. Glas joj je bio mekan i tih. Vrlo dobro uvježbavam stvari koje ne uradim dobro prvi put. Njegov prigušen smijeh ispunio je kabinu i umanjio napetost, a


njezino se srce ispunilo radošću i ljubavlju. Nježno ju je spustio na krevet. Prsti su mu drhtali dok je pokušavao doseći patentni zatvarač na njezinim leđima. Vještom kretnjom skinuo joj je haljinu i pustio je da padne na pod. Nagnuo se i nježnim joj poljupcem okrznuo jedno pa drugo rame. Prije nego što se uspjela oporaviti - od užitka, potpuno ju je razodjenuo. Meke su joj obline drhtale pod njegovim pogledom, pa iako je cijelo njegovo tijelo drhtalo od potrebe za njom, polako i pažljivo ju je uhvatio za grudi. Prsti su mu lutali po njima, ispitujući udubinu između njih, uznemiravajući ih, stavljajući je na muke. Dodirivao joj je tamnoružičaste vrhove, kružio oko njih i ponovo odlazio sve dok uzdasima nije počela dozivati njegov dodir. Tiho je jecala bezimenu molbu i naposljetku je, odgovorivši na njezinu neizgovorenu želju, usnama obuhvatio bradavicu. Jezik mu je kružio oko nježnog pupoljka. Ponovo je uzdahnula, ali je to ovaj put bio znak zadovoljstva. Nemirno je posegnula za njim. Prsti su joj mrsili njegovu kosu i odavali osjetilni užitak. Ross se odmaknuo od nje da bi skinuo odjeću, ali ona je zatresla glavom i prošaptala: - Daj da ja to učinim. Otkopčala mu je košulju. Pogled na njegovo tijelo preplanulo od sunca bio je jednako uzbudljiv kao i prije deset godina. Zapravo, Ross je sada bio čvršći, mršaviji, gipkiji, više muškarac. - Pričaj mi, zlato! - rekao joj je promuklim glasom dok je očima prepunim strasti i želje gledao u nju. - Dopusti mi da znam što misliš. Želim te, tvoju dušu i srce, jednako kao i tvoje tijelo. - Mislim o tebi - šaptala je - o tome kako si prekrasan. Pažljivo ju je podigao, rukama joj obujmivši bedra. - Koještarije, nisam lijep. - Ljepota je u očima promatrača - prigušeno je odvratila, zadirkujući ga dok ju je ljubio. - Jesi li doista mislio na mene dok si stajao u mojoj sobi gledajući kip bacača diska? - Što misliš? - Podigao je glavu da bi je zario u udubinu između njenih dojki, jezikom uzbuđujući njenu svilenkastu kožu. - Zamišljao sam te ovdje, kao sada, nagu, podatnu i spremnu za ljubav. Ali vjeruj mi, samo zamišljanje nije mi pomagalo. Njegove su je ruke milovale, lutale joj po grudima, trbuhu,

1000 € BONUS


bedrima. Provala oduševljenja buknula je u njoj. Uzdahnula je, a tijelo joj se treslo od želje i strasti. Nestrpljivim, drhtavim rukama otkopčala mu je remen i patentni zatvarač na hlačama. Ross je trenutak šutio, a tad joj je promrmljao u uho: - Iznenađuje me što se toga nisi sjetila kad ti je bilo sedamnaest godina. - Da sam se sjetila, ne bih oklijevala. - Ti si vještica! Prekrasna, zavodljiva vještica! - Onda si ti čarobnjak, jer si me začarao u zreloj dobi od trinaest godina. - Nikad to ne bih povjerovao. Sjećam se kad sam zaista bio u neprilici. Bilo ti je oko petnaest godina i upravo si se bila počela preobražavati u djevojku. Bili smo na ribanju i ulovila si veliku ribu. Toliko si se uzbudila da si... -... da sam ispala iz broda. Sjećam se. - Izvukao sam te iz mora, a kad sam te vidio u mokroj majici, istog sam te trenutka zaželio. Nije to bio baš najsjajniji trenutak moga života. - A sada? - upitala je odjednom, umorna od razgovora o prošlosti. - Kako bi ocijenio ovaj trenutak? Nekoliko je trenutaka šutio, a onda je promrmljao: - Pitaj me nakon što budem s tobom vodio ljubav sto godina. Tad ću možda znati. Očajnički ju je volio i ona je to znala. Rado bi je bio odmah uzeo, ali zbog svoje ljubavi, zbog nježnosti koju je pružao i usredotočenosti na njeno zadovoljstvo, usporio je odgovor, obuzdavao svoje potrebe. Naslonivši se na lakat, ležao je uz nju i istraživao njezino tijelo. Dodirivao joj je kosu, usnu školjku. Kako je moguće da tako jak muškarac kao što je Ross može biti tako nježan? - pitala se Anna. Njegove nježne ruke tumarale su niže, dodirivale joj vrat, udubinu između dojki i vraćale se natrag. - Slatka poput meda - mrmljao je naginjući se i ljubeći je u vrat. Slatka kao što si uvijek bila... Žudeći da mu uzvrati užitak, dodirnula mu je glavu, tjeme, ruke su joj vrludale njegovim leđima. Bio je topao, stvaran, živ muškarac, to nije bio san. Bio je...


Oštar uzdah oteo joj se iz usta kad joj je usnama dodirnuo ružičasti vrh dojke. Želja u njoj bila je sve jača. Kao da je točno znao kako se osjeća, rukom je nježno ublažio njezinu iznenadnu potrebu. Pripila se uz njega. Njegovi snažni mišići i ravna leđa bili su jedino čvrsto mjesto uz koje se mogla vezati za oluje koja je bjesnila u njoj. Nastavljalo se ugodno mučenje. Ni za tren je nije ispuštao. Bila je njegova i svaka kretnja njegovih ruku to je potvrđivala. Na vrhuncu užitka povikala je: - Ross... o, Ross! Legao je na nju, a njegova joj je težina uzbuđivala grudi, trbuh, bedra. - Anna, najdraža moja Anna! Tako te dugo želim - mrmljao je. Njegov je dolazak donio olakšanje koje je tražila, zanos kojeg se sjećala. Uzela ga je kao cvijet koji vapi za kišom. Njegove su se tople usne sklopile nad njenima. Pomicali su se u polaganom plesu pripadanja. Bila je ispunjena osjećajem potpunosti. Ross je bio njezin, kao što je oduvijek bio. Nastavio je ispunjavati njezinu prazninu dok njihov ples nije postao zanosno slavlje ljubavi koja ih je ponijela do vrhunca zadovoljstva.

Ležao je pokraj nje i igrao se njenom kosom. - Znaš li da nitko na svijetu nema boju kose kao ti? Često sam gledao po ulicama, budalasto vjerujući da ćeš me doći tražiti u Kaliforniju. - Zamalo nisam došla nekoliko puta, ali sam se bojala. Mislila sam da si me potpuno zaboravio. - Pokušavao sam te potisnuti iz sjećanja na stotinu načina. Izgovorio je to s jakim naglaskom da pokaže kako je to bilo nemoguće. Okrenula se k njemu, prstom mu milujući usne, nos, uvjeravajući samu sebe kako je s njim u krevetu i kako to nije san. Osijećala se lijeno, zadovoljno, potpuno. Ali postojali su toliki drugi

1000 € BONUS


samotni dani koje je on provodio s prekrasnim ženama. - Druge mi nisu ništa značile - rekao je, kao da joj čita misli. Nijedna nije imala ni desetinu udjela u mome životu koji si imala ti. Okrenuo se i obujmio je rukama. - Vjenčat ćemo se što prije bude moguće. - Čekao je gledajući je. Znala je da čeka. Htio je znati vjeruje li mu dovoljno da bi mu dala pristanak. - Doveo si me u vrlo nezavidan položaj, gospodine Leytone - rekla je gledajući ga kako je grli. Čvrstina njegovog stiska je popustila, ali je Ross zahtijevao konačni pristanak. - Reci samo DA, do vraga! - DA, do vraga! - ponovila je oponašajući grub muški glas. Pritom su joj oči svijetlile od ljubavi i veselja. Lagan uzdah olakšanja oteo mu se iz grla i Ross se nagnuo da bi je poljubio strasnim poljupcem. Tada se otkotrljao do kraja kreveta i ustao. Veselio ju je pogled na njega, ali joj je nedostajala njegova toplina. Lagano ga zadirkujući, rekla je: - Dakle, tako, zaprosio si me i sad natrag na posao! Nasmiješio se. - Žedan sam, a ti? Prije nego što je dospjela odgovoriti, nestao je iz sobe. Čula je kako otvara hladnjak. Nakon nekoliko trenutaka vratio se s tamnozelenom bocom u ruci. Sjeo je pokraj nje i omotao bijeli ubrus oko grla boce. - Pjenušac... da proslavimo zaruke. Spretno je otvorio bocu. - Nisi donio čaše. - Znam - prigušeno se nasmijao. Mislila je da će joj dati gutljaj iz boce i pomakla se kao da će sjesti. Toplom ju je rukom prisilio da ostane ležati. - Ne - rekao je sa smiješkom - ne moraš ustajati. Nije potrebno. Podigao je bocu i prije nego što se uspjela izmaknuti namjerno je prolio šampanjac po njenim grudima, trbuhu, bedrima. Dodir ledene tekućine na njenom toplom tijelu gotovo ju je natjerao u plač.


- Ross! - povikala je pomalo uzbuđena. Muškarac koji sjedinjuje igru i ljubav bio je za nju nov osjećaj i novo iskustvo. Prvi joj je put bilo drago zbog godina koje su prošle. Sad je on bio zreo muškarac i ljubio ju je kao zrelu ženu, dijelili su užitak koji nikad ne bi bili mogli dijeliti u onako mladoj dobi. Tad je Ross sagnuo glavu i njegova joj je kosa zagolicala kožu. Jezikom joj je lagano prelazio preko kože i ispijao pjenušac koji je imao njezin miris. Koža joj se ohladila, ali je njegov jezik probudio neku toplinu duboko u utrobi. Bila je zarobljena njegovim nježnim jezikom. Palila ju je vatra u utrobi. Njene su ruke prelazile po njegovim leđima, njezin duh se kovitlao u sjajnoj mješavini sjećanja i užitka. Zatvorila je oči i prepustila se njegovim usnama. Znajući da je osjetljiv i da se brine o njoj, uzdahnula je kao od boli. Ross se brzo odmaknuo od nje. - Što je? Jesam li te povrijedio? - Samo lezi kraj mene trenutak. - Anna, što je? - upitao je zabrinuto, a ona je uhvatila bocu. Ross ju je krenuo zaustaviti, ali je bilo prekasno. Shvatio je da ga je namamila u zamku pa je promrmljao: - Ti, mala vještice! - Ali kad su ga njene ruke uhvatile za ramena, ležao je bez otpora, samo je gledajući. -Što je jednom milo, to je drugom drago. Dobro. Anna se nasmijala, a on se smijao zbog nje. - Da - prošaputala je naginjući se nada nj. - Točno. Što je jednom milo, to je drugom drago. - Onda? Što čekaš? Izazivao ju je, ispruživši se u svojoj muškoj ljepoti, dajući joj slobodu da s njegovim tijelom učini što god bude željela. Odlučio se prepustiti njenoj ljubavi, primati ljubav isto kao i davati je. Rastapala se od ljubavi prema njemu. Nije mogla zadržati uzdah. - Imala si pravo. Hladno je. Ljubavi, ugrij me! Milovala ga je jezikom, polagano i nježno, svakim dodirom prelijevajući svoju ljubav u njega. Svaki njegov djelić bio je njen i Anna mu je bila zahvalna što joj je dozvolio da istražuje njegovo tijelo. - Potpuno me izluđuješ - uzbuđeno je mrmljao Ross.

1000 € BONUS


Uhvatio ju je za ramena i okrenuo. Ljubio joj je usne, lagano ih grickajući. Dodir njegovog tijela ispunio ju je toplinom. Osjetila je njegove noge između svojih i u njoj se rasplamsala vatra. U trenutku kad su ponovo pripali jedno drugome, oči su joj plamtjele od želje i ljubavi. - Nikada me nemoj napustiti! Ne bih podnio da te još jednom izgubim. Anna je zaplakala od uzbuđenje, izgovarajući njegovo ime. Bila je izgubljena za svijet, za sve oko sebe. Kao da se približila zvijezdama...

Ross nije htio da se te večeri vrate kući. - Ne, sutra će ionako svi saznati. Ostaješ ovdje sa mnom! Nije mu se suprotstavila. Samo mu je još bliže prišla i zaspala u njegovom toplom zagrljaju. Kad su se ujutro vratili i svima javili novost, Leora je bila oduševljena. Prisilila ih je da pretvore večeru u pravo slavlje. Na kraju su otvorili pjenušac i Rossov je otac održao zdravicu. Rossove su oči blistale kao da su od srebra i dok je lijenom kretnjom dodirivao Anninu ruku, ona je gotovo osjećala kako joj njegove usne dodiruju tijelo. - Za sretan par! - rekla je Leora podižući čašu, ali dok ju je spuštala prema stolu, opazila je kako je Carson Leyton ozbiljno promatra. Iznenada se zabrinula. Zar Carson misli da ona nije dovoljno dobra za njegovog sina? Prilika da to sazna došla je prije nego što je očekivala. Kad su završili s jelom i krenuli prema glazbenoj sobi, našla se nasamo s Carsonom. - Neka se ostali malo zabavljaju sami, Anna. Volio bih porazgovarati s tobom. Hoćemo li u dnevnu sobu? Srce joj je ustreptalo. Žudjela je za, Rossovom toplom zaštitom, za njegovim dragim očima. Ali on je odšetao s Leorom, a ona je ostala sama s njegovim ocem. Zacijelo joj želi reći zašto ne može dopustiti brak između njih dvoje. - Naravno - prihvatila je dok je njen duh uznemireno molio: "Samo


da mi se ponovo ne dogodi isto!" Carson se u kolicima odvezao u dnevnu sobu i okrenuo se da bi je mogao vidjeti. Anna je razmišljala o tome hoće li taj prizor zapamtiti kao trenutak u kojem su njezini snovi zauvijek razoreni. Sunce je prodiralo kroz staklene plohe, kožni su naslonjači bili udobni, knjige su bile uredno poslagane na policama. - Molim te, Anna, sjedni! Tamo na kauč, gdje te mogu vidjeti. Kad je učinila tako, Carson je bez oklijevanja nastavio: - Mislim da dobro poznam svoga sina - počeo je, a Annin se želudac stisnuo u grču - i uvjeren sam da ti nije ispričao sve o onom listopadskom danu prije deset godina. Zapanjena, pokušavajući shvatiti značenje njegovih riječi, tiho je odgovorila: - Rekao je da nije primio moju poruku, da je otišao na put i tamo zapao u neke nevolje. - Je li to sve što je rekao? - Očima nalik na Rossove, Carson ju je pažljivo promatrao. - Da. Zamolio me da mu vjerujem... i ja sam mu vjerovala. Carsonova ramena podigla su se uz težak uzdah. - To što je učinio je dobro, ali ja sam predugo nosio tvoju nesreću na svojoj savjesti. - Moju nesreću... - odgovorila je poput jeke, ne shvaćajući. - Da. Vidiš, ja sam spriječio da Ross primi tvoju poruku. Anna je problijedila. - Vi? Ali zašto..? Lagani smiješak govorio je da razumije njezinu zbunjenost. - Jednostavno sam pokupio poruke koje je Ross dobio taj dan i naredio tajnici da ništa ne govori o tome. Rekao sam joj da si ti djevojka koje se Ross želi osloboditi. - Ali zašto...? - Radilo se o izboru. Da si ti došla Rossu, ja bih bio izgubio Leoru. - Ne razumijem... - Razmisli trenutak! Zamisli da si muškarac čija žena odlazi s drugim i da imate dvije prekrasne kćeri koje ona obožava. Što bi učinila? Anna se začas zamislila i odjednom shvatila. Sada je znala zbog

1000 € BONUS


čega je njezin otac želio da se ona pomiri s majkom. On je bio razlog njihovog rastanka. - Zahtijevala bih da djeca ostanu sa mnom i ne bih joj dopustila da ih viđa - rekla je jednostavno. - Ispravno. - Leyton se naslonio na stolici, zadovoljno se smijući. Tvoj otac nije volio tvoju majku, Anna. Godinama nisu, zapravo, imali nikakvu vezu. Ali tvoj otac nije želio priznati poraz. Nije htio pustiti tvoju majku da ode. A mi smo, dakako, bili dovoljno budalasti i dovoljno smo se voljeli da je to bilo očito i prije nego što je tvoja majka napustila tvog oca i zatražila razvod. Sve su karte bile u njegovim rukama i on ih je izigrao. Ustrajao je u odluci da Shari i ti ostanete kod njega. Leyton je za trenutak zašutio, a zatim nastavio: - Molim te, shvati da sad nemam ništa protiv tvog oca. Prošlo je previše godina, a i on mora živjeti sa svojom savješću. Svjestan je činjenice da je odigrao veliku ulogu u razdvajanju tebe i Rossa, jednako kao i ja. Nakon još jedne stanke dodao je: - Owen je zaprijetio da će osporavati razvod i proširiti skandal u svim novinama od New Yorka do Kalifornije ako bi te Ross pokušao vidjeti ili čuti. U to je vrijeme naša tvrtka bila u stadiju probijanja, sve što sam radio bila je novost. Leora je bila spremna nositi se s time, ali nije mogla podnijeti da tebe umiješa u to. Znala je da bi skandal teško potresao Shari, ali bi tebe pogodio mnogo više i upropastio ti mogućnost da nastaviš karijeru. Ušutio je i netremice se zagledao u nju. - Bila si vrlo mlada. Tad smo mislili da radimo najbolje za tebe. Ali nismo imali pravo, je li? Možeš li nam oprostiti? Svima nama? Nije bio čovjek koji moli, ali mu ton nije bio zapovjednički. Kad se suočila s istinom, Anna je shvatila kako je udaja za Rossa sada, nakon toliko godina studija, iskustva, podučavanja i rada s ljudima, mnogo pravilnija nego da se udala za nj kad joj je bilo osamnaest godina i kad je živjela u svom napetom, uzbudljivom, izmišljenom svijetu. - Ne moram Vam ništa opraštati, znate. Jer da nije bilo Vaše ljubavi prema mojoj majci, ja nikad ne bih upoznala Rossa. - Nagnula se i nježno ga prodrmala za ramena.


- Dat ću ti najveći kompliment koji mogu uputiti jednoj ženi, Anna. Vrlo si slična svojoj majci. - Uhvatio ju je za ruku i privukao bliže. - Kad mi se dogodila nesreća koja me vezala za krevet i gotovo dovela u stanje vegetiranja, ponudio sam Leori mogućnost da ode. Nije htjela otići. Ostala je kraj mene i pratila me na liječenje. Dovela me čak dotle da sad postoji mogućnost da uskoro opet prohodam. - Drago mi je zbog toga - Annine su se oči ispunile suzama. - A meni je drago što ćeš postati član naše obitelji. - Je li ovo privatna zabava ili se smijem pridružiti? - nagnuo se Ross kroz vrata. Oči su mu pogledavale čas oca, čas zaručnicu, mirnim, sigurnim pogledom. Anna je osjetila kako joj se grudi nadimaju od ljubavi prema njemu. Ross joj je odbio reći istinu, jer nije želio prezreti ni njenog ni svog oca. Ali Carson Leyton joj je ispričao sve, tako da je potpuno isključio njezin prezir i prema sebi i prema njezinom ocu. Ispričao joj je priču koja je bila protkana dubokim razumijevanjem svih ljudi koji su bili umiješani i zaslužio je njenu vječnu ljubav i poštovanje. - Uvijek si dobrodošao pridružiti se mojoj najmilijoj snahi, sine. - Oče, velikodušan si preko svake mjere - suho mu je odgovorio Ross. Tada im se nije pridružio, ali nakon tjedan dana, dan poslije vjenčanja, ležali su na Anninoj terasi. Ross se nagnuo nad njeno već preplanulo tijelo i nježno joj počeo odvezivati gornji dio bikinija. - Gospođo Leyton, uvijek imate previše odjeće na sebi! - Gospodine Leytone, postajete dosadni. Neprestano se ponavljate. Isto ste rekli i prošle noći - nasmijala se u njegovo tamno lice. Ross je zagolicao njene čvrste dojke koje su oslobodili njegovi prsti. - Ako to znači da želiš da te ne razodijevam... - povukao je ruku i sjeo. Anna je promrmljala nešto u znak protivljenja i zagrlila ga, privlačeći ga k sebi. Priljubila se uz njega i poljubila ga. Nakon dugog poljupca odgurnula ga je i ozbiljnim glasom rekla:

1000 € BONUS


- Ross, najdraži, možeš li se zaista preseliti u Runford? Bar privremeno... a da ne ugroziš interese svog oca i cijele tvrtke? On se podmuklo smijao. - Draga moja, s tobom pored sebe mogu učiniti sve. - Zaista ti ne bi smetalo da zimu provedemo u Runfordu? I da nastaviš pomagati glazbenu školu i kad odemo? - Zaista mi ne bi smetalo. Uostalom, bio je to moj prijedlog, je li tako? Ummm, daj da te još malo kušam. Što je to danas? Krema od kokosa? Ili samo obični orah? Tobože se pripremila da ga udari, svjesna da je previše zaposlen otkopčavanjem donjeg dijela njenog bikinija. - Bila sam posve luda kad sam se pristala sunčati s tobom. Ross, prestani već jednom! - povikala je. Ross se nije pomaknuo i nastavio je s otkopčavanjem. Kad je pala i posljednja prepreka ispred njegovog zadivljenog pogleda, rekao je: - Ne želiš se valjda vratiti u New York s onim ružnim, bijelim trakama na koži, je li? - Tko će to zapaziti ispod zimske odjeće? - upitala je sa smiješkom Anna. - Ja - odgovorio je i prekinuo razgovor, upivši svoje usne u njene.

Profile for Ljubavni Romani

Ljubav na otoku  

Ljubav na otoku  

Profile for alencia
Advertisement