Page 1

Delly Miriam-Osveta


I Gospoña Ridiere ušla je u blagovaonicu u kojoj je Serena upravo zavezivala posljednje staklenke marmelade i zapitala je: - Hoćeš li biti brzo gotova? Leonie te čeka, pa ćete zajedno prostrijeti rublje po travnjaku. Mlada je djevojka okrenula prema pridošlici svoje fino lice s velikim crnim baršunastim očima. - Moram svezati još tri staklenke želea, gospoño! Bit ću začas gotova. - Požuri! Treba iskoristiti sunce. Čini mi se da gubiš mnogo vremena. Tako mi je bar rekla Simonne. Djevojka nije odgovorila već je mirno dohvatila papir namočen u bjelanjak i stala zatvarati staklenku sa želeom od naranča. Gospoña Ridiere ju je pogledala neprijateljski, i htjela joj reći još nešto neugodno, kada se iza nje pojavila visoka plavokosa djevojka u bijeloj haljini s teniskim reketom u ruci. - Odlazim, bako! Do večeras! - Želim ti dobru zabavu, Simonne! Izraz nevoljkosti pojavio se oko njezinih predebelih usana. - Gillietovi neće doći. Aline ne igra dobro, a mali Gazier je ubitačan sa svojom tobožnjom duhovitošću. - Hoće li doći gospodin Morel? - Ne vjerujem. On danas mora biti u Rouenu, zbog stričevog nasljedstva. - On je sada postao dobra partija. Valjalo bi ga pridobiti za ozbiljnog udvarača. - Učinit ću sve moguće, bako! Njegov je položaj zaista vrlo poželjan. Tada bismo sigurno stanovali u nekom velikom gradu... vjerojatno u Parizu ... Plave oči su zaiskrile na tu pomisao. - On doduše ne potječe iz otmjene obitelji. No, valja se nečega i odreći. Gospoña Ridiere je to potvrdila glasom punim rezignacije. - Da, nažalost! To je potrebno! Vremena su teška, a otac ti ne može dati veliki miraz. Dakle, trebat će nešto i žrtvovati.. Jedva primjetan smiješak pojavio se na Sereninim lijepim ustima. Pritom nije ni na časak prekidala posao. Kad se čulo kako govori gospoña Ridiere, tko bi mogao i pomisliti da je ona bila kćerka običnog zemljoposjednika. Posjedovali su doduše mnogo novaca i zbog tog imetka oženio ju je siromašni normanski mali plemić. Činilo se kao da je posve zaboravila na svoje skromno porijeklo, pa nitko u cijelom ovom kraju nije imao većih zahtjeva od nje. Simonne joj je odgovorila, prolazeći prstima ukrašenim prevelikim prstenom kroz svoje vješto počešljane kovrčice: - Fclix Morel je ovog časa jedina moguća partija. - Tako je... On doduše posjeduje Sezailles, ali kažu da nema mnogo imetka. Jardoux je zaručen s onom malom guskom Amelie. Kakav ukus ima kada je odabrao tu onisku ženicu bez otmjenosti, a mogao je dobiti tebe! I baka je ponosno promatrala ljubezno nasmiješenu Simonne dok je ona govorila: - Kaže se: o ukusima i bojama ... Uostalom, opazila sam jutros novog inženjera koji radi kod gospodina Sorbina, onog Engleza... Čini se da je zgodan! Visok, mršav, vrlo elegantan ... Kada bi posjedovao nešto novaca, i on bi mogao postati jedan od kandidata. - Saznat ću to od gospode Sorbin ... Hajde, poñi, lijepa moja, i dobro se zabavljaj!... Ja ću poći na čaj Gigouxovima da bih se malo rastresla. Armandine će mi pokazati novi model kućne haljine. Gospoñica Loutre bi mi mogla sašiti nešto slično, kao zamjenu za ovu starudiju. Kretnjom punom prezira gospoña Ridiere je prešla prstima punim prstenja preko kućne haljine jasno plave boje. Bila je sašivena prije nepuna dva mjeseca, a već je bila sva posuta masnim mrljama. Jer u gospoñi Ridiere ujedinio se najveći mogući nered s taštinom koju ni godine nisu mogle umanjiti. Napadnom šminkom nastojala je sakriti tragove godina na širokom vulgarnom licu. Kosa joj je ostala plava kao u doba kada je Eulalie Barboux poklonila ruku Augustu Ridieru. Prema zahtjevima mode nijanse su se u toku godine mijenjale od najsvjetlije do tamnoplave. Ovog časa kosa joj je imala crvenkasti odsjaj, a komplicirana frizura puna uvojaka bila je nešto najsmješnije što se moglo zamisliti.


Pa kako bi onda gospoña Ridiere koja se neprekidno bavila svojom osobom, tražeći zabave izvan kuće, mogla pripaziti još i na red? Sve je stajalo naglavce, a njezin zet je potajno uzdisao, jer nije imao snage izvući se ispod jarma te žene. Osjećao ga je od onog nesretnog dana kada se oženio Yolandom Ridiere. Yolanda je bila prilično lijepa djevojka ali hladna i glupa. U svemu se pokoravala svojoj majci, koja se odmah smjestila kod mladog para, namećući im svoj ukus i volju. Neprekidno je ponavljala da imetak pripada njoj... jer je Yolanda primala samo rentu od dvije tisuće franaka. Charles Beckford, Yolandin suprug, nije imao snage boriti se protiv te tiranije koja je s vremenom postala sve snažnija. Yolanda je umrla pri porodu svog trećeg djeteta. Gospodin Beckford je u to vrijeme postao direktor elektrane u Qucvrignyju, koja se nalazila nekoliko kilometara udaljena od malog gradića Echanville. Gospoña Ridiere nije napustila svog »dragog zeta«, kako ga je zvala. Nastanila se kod njega, htijući zamijeniti majku njegovoj djeci. I godinu dana je u dubokoj crnini izigravala neutješnu majku. Nakon tog vremena ona se očigledno utješila. Počela je nositi napadne haljine i šešire ukrašene perjem. Njezine omiljene boje: bijela i ljubičasta trijumfalno su se vratile u njezinu garderobu. Takva je bila ta žena: egoistična, zla, bez ikakvih moralnih skrupula, ogrezla u svojoj smiješnoj taštini. Nije imala ni truna odgovornosti, što se naročito očitovalo pri odgoju njezine unučadi. Oni su radili što su htjeli, podržavani u svojim greškama zločinačkom popustljivošću svoje bake. Njezin je miljenik bio najmlañi Eustache, nesnosni dječak od dvanaest godina. Drugu po redu djevojčicu, nježnije prirode i slaba zdravlja, baka je poslala u samostan jer je nije voljela. Gospodin Beckford je nastojao što češće izbivati iz svog neurednog doma. U svojoj sebičnosti, tako svojstvenoj svim slabićima, on je svoju mladu sestričnu Serenu Dochrane, prepustio ugnjetavanju gospode Ridiere. Dvadeset godina ranije njegov se roñak, Reginald Dochrane, potomak ugledne engleske grañanske obitelji, oženio u Parizu, gdje je radio kao dopisnik velikih londonskih novina, s mladom djevojkom španjolskog porijekla. Ona je bila siroče, bez imetka, ali starog plemenitog roda. Njima se rodila kćerka Serena. Ubrzo zatim umrla je mlada žena. U neizmjernoj tuzi Reginald je krenuo u Južnu Ameriku u potrazi za zaboravom i bogatstvom. Djevojčicu su prepustili dadilji, a roñak, gospodin Beckford koji je iskreno volio svog roñaka, obećao je da će često posjećivati malu Serenu. No Reginaldovo je zdravlje bilo načeto. Uz to je opazio da ga njegov kompanjon vara. Uništen tjelesno i duševno, on više nije imao želje za životom, pa je Serena s tri godine ostala siroče. Gospodin Beckford bi je rado odmah primio u svoju kuću. No, gospoña Ridiere je izjavila, grizući debele usne, da ona ne može prihvatiti svu siročad bez obitelji i novaca. Ponudila se da će pronaći internat za malu, kada do-raste do tih godina. Sve do tada trebala je ostati kod dadilje zadovoljne i s malim novcem. I još jednom se gospodin Beckford pokorio toj svemoćnoj osobi. Od tog dana i Serena je potpala pod vlast gospoñe Ridiere. S pet godina poslali su je u skromni internat jednog samostana, jer je gospoña Ridiere neprekidno opetovala kako Serena ima skromne prihode od svega tisuću dvjesto franaka, a to je bilo gotovo ravno siromaštvu. Velike praznike provodila bi djevojčica kod svog tutora. Kako je to teško bilo! To dijete nježne duše patilo je meñu tim ljudima, gdje je samo gospodin Beckford bio dobar prema njoj. U internatu je ona marljivo radila, pa su se učiteljice divile njenoj spretnosti i brzom shvaćanju. Sa sedamnaest godina je briljantno položila završne ispite. Malo zatim, u samostanu se pojavila gospoña Ridiere. Izjavila je da je došla po štićenicu svog zeta. Ona je sada trebala živjeti u njihovoj obitelji i pomagati u kućanstvu. Tako će kada stekne punoljetnost biti spremna stati na vlastite noge. Zapravo se radilo o tome: prošlog ljeta je stara gospoña opazila kako Serena spretno obavlja kućanske poslove, pa je željela na taj način, bez ikakvih troškova, imati još jednu kućnu pomoćnicu. Jer Serena i nije radila ništa drugo u kući svog staratelja osim što je krpala rublje i kuhala. Nikada se nije pojavljivala kada je gospoña Ridiere imala goste. Za zabavu gospoña Ridiere nije imala za nju ništa do pogrda. Simonne je takoñer bila puna neprijateljskih osjećaja, jer je mlada djevojka svakog dana postajala sve ljepša. Eusta-che, loše odgojeni dječak bez srca, uživao je u tome da je i za najmanji razlog tužaka svojoj baki. U toj neprijateljskoj atmosferi, Serenino se srce stisnulo. Mlada djevojka doduše nije pokazivala da pati. Bila je ponosna i hrabra, pa je skrivala svoj bol duboko u srcu ...


Serenin život nije bio sretan, i mlada je djevojka sama s grozom mogla pomišljati na to da je od punoljetnosti dijele još tri godine. Znala je kako bi nekorisno bilo zamoliti svog staratelja da je oslobodi te tiranije. To više jer je to jednom uzaludno pokušala. Gospodin Beckford joj je tada iskreno obećao pomoći, no bojeći se prigovora svoje punice on se nije usudio upustiti u tu borbu. Tog poslijepodneva, kada su gospoña Ridiere i Simonne izašle, Serena je pošla do služavke Leonie. Bila je to snažna i radišna seljačka djevojka, koja je tek prije kratkog vremena ušla u službu kod Beckfordovih. Oni su naime često mijenjali poslugu, jer su gospode imale pretjerane zahtjeve. Serena i Leonie stale su rasprostirati rublje na travnjaku udaljenom pet--šest minuta od kuće. Elektrana se nalazila blizu seoceta Wuévrigny. Bila je okružena livadama i pašnjacima. Izmeñu drveća vidjeli su se krovovi seoskih kuća. Na brežuljku, iznad livade koja je pripadala elektrani, uzdizala se stara crkva Majke božje milosrña. Sunce se probijalo kroz grane drveća, šireći se dugim zidovima pocrnjelim od godina i padajući na travnato tlo. Tamo je sjedio mladić i sigurnom rukom nešto crtao. Cesto bi prekidao posao i razmišljao promatrajući svojim živahnim pogledom crkvu. Crte njegova lica bile su u isti čas i nježne i muškaračke, i odavale su veliku inteligenciju. Kada bi ga čovjek vidio, odmah bi pomislio: »Ovo nije bilo tko!« Nestrpljivo se trgnuo kada je do njega dopro glas Leonie: - To će biti lijepo rublje, gospoñice!... Samo ako do sutra ne bude padala kiša! Mladić je procijedio kroz zube: - Gotovo je s mojom samoćom! Pa već je i vrijeme da se vratim ... Zatvorio je album na koljenima i ustao, pokazujući pritom veliku spretnost i lakoću. Obavila ga je zraka sunca, pa je njegova kosa zasjala zlatnim sjajem. Mladić se sagnuo, podigao šešir i krenuo puteljkom što je od crkve preko travnjaka vodio do ceste. Zastao je trenutak i pogledao što se ispod njega dogaña. Serena i služavka rasprostirale su rublje. Upravo tog trenutka pritrčao je neki psić, pa je počeo skakati po čistom rublju ostavljajući na njemu tragove svojih prljavih šapa. Léonie je uzviknula: - Kakva nesreća! Ta prljava životinja... Gubi se! Začuo se mili Serenin glas: - True, odlazi... Zločesti psiću! Ne, Leonie, nemoj mu ništa učiniti! - Neću valjda dopustiti da uprlja moje rublje! Ah, evo gospodina Eustacha ... Pozovite svog psa, gospodine! Pojavio se dječak ohola izraza lica. Odgovorio je prezrivo: - Pozvat ću ga kada ću ja to htjeti! - Prekrasno! Pogledajte samo ... Morat ću još jednom oprati rublje! Pokazat ću ti, zločesta životinjo! I Leonie je uzdignute ruke krenula prema psu. Eustache je skočio na nju i uhvatio je za ruku, vičući: - Zabranjujem ti da ga dirneš! Ja sam njegov gospodar! Zabranjujem ti... Služavka je rekla nešto nepristojno. No Serena je već uspjela dohvatiti psa za ogrlicu i odvesti ga podalje od rublja. Eustache je sada pustio Leonie, pa je bijesno zaviknuo: - Ostavi ga! Ti... To te se ne tiče! Ona je odlučno odgovorila: - Ne treba Leonie otežavati posao. Budi razuman, Eustache! - Ne miješaj se u ono što te se ne tiče, glupačo! Krenuo je prema mladoj djevojci i grubo strgnuo njezine nježne prste s kožnate ogrlice. Osloboñeni True ponovno je pojurio prema rublju, privučen krikovima bijesa služavke Leonie. Tog trenutka je stranac, koji je sa zanimanjem promatrao tu scenu, sišao puteljkom prema travnjaku. S nekoliko skokova našao se kraj Serene i Eustacha. Skinuo je šešir i pozdravio začuñenu Serenu, pa je zatim oštrim glasom kazao Eustachu: - Pozovite svog psa! Već je dosta zla učinio. Slijedivši primjer svoje bake i njezini su unuci bili drski prema svima slabijim od sebe. No postajali su pokorni čim su osjetili da je netko snažniji od njih ili im je nadmoćan. Stranac je tog časa djelovao vrlo odlučno, pa je Eustache smatrao pametnijim popustiti. Zlovoljnim je glasom pozvao psa: - True, doñi ovamo!


No True je dalje skakao po rublju i nije poslušao svog gospodara. Mladi je čovjek naredio ledenim glasom: - Poñite po njega, to će biti korisnije. Eustache ga je zlovoljno poslušao, pa je u prolazu sa uživanjem i sam nagazio na rasprostrto rublje. Stranac je slegnuo ramenima i prezirno promrmljao: - Tom dječaku ne bi škodile dobre batine. Zatim je pogledao Serenu i dodao: - Mislim da ćete rublje ponovno morati oprati, gospoñice! - I ja tako mislim, gospodine! Ona je pocrvenjela spustivši svilenkaste duge trepavice. Strančev pogled nije bio ni tvrd ni drzak, kao što su bili pogledi nekih koje je u prolazu sretala. Ipak je osjetila nelagodu opazivši zanimanje u njegovim lijepim očima. True je nastojao pobjeći svom gospodaru, pa je otrčao prema rubu travnjaka. Eustache je trčao za njim... Mladić je rekao sa smiješkom koji je omekšao njegov inače hladan izraz lica: - Nadam se da ste se riješili svog mučitelja, gospoñice! Pristojno se naklonio i otišao čvrstim elastičnim korakom. Serena ga je trenutak slijedila pogledom, a zatim je pristupila Leonie, ožalošćenoj zbog svog uprljanog rublja. - Pogledajte, gospoñice! Bar pola rublja moram ponovno oprati ... No, ako se to ponovi, ja ću sve napustiti! Nemoguće je raditi u tim uvjetima. - Pomoći ću vam, Leonie! To neće dugo trajati. Služavka se ljutila: - To zaista nije ugodno zaposlenje! Rekli su mi to. Tog dječaka bi trebalo strogo odgajati a ne... Ovaj mladi gospodin bi ga naučio redu... Pokazala je prstom u smjeru u kome je nestajala silueta otmjenog stranca. Serena je zapitala: - Tko je on? Znate li to? - To je novi inženjer gospodina Sorbina. On je napola Englez ... - Kako napola Englez? - Njegova je majka bila Francuskinja. To mi je rekla kuharica Sorbinovih. Taj je mladi čovjek vrlo ponosan i šutljiv. Radnici se ne tuže na njega, iako je strog. Pravedan je prema svima i poznaje dobro svoj posao. Serena se sjetila da je čula svog staratelja pričati prije nekoliko dana o novom inženjeru, Ralphu Hawtonu s kojim je tvorničar, gospodin Sorbin bio vrlo zadovoljan. Zaista je izgledao poput čovjeka kome se moralo pokoravati, pa je bilo posve sigurno da bi mu uspjelo ukrotiti i Eustachea. Na nesreću za to neće biti prilike! A njegova intervencija kod tog neodgojenog djeteta postigla je samo djelomičan rezultat. Četvrt sata kasnije, Serena se sa služavkom vratila kroz mala vrtna vrata. Kada je prolazila kraj prozora salona začula je svog staratelja kako je zove. Prišla je staklenim vratima na kojima se pojavio gospodin Beckford. - Napokon si stigla! Ova je kuća posve prazna. Uzaludno sam zvonio ... Hoćeš li mi donijeti čaj, mala moja? - Da, bratiću, odmah! Serena nije bila naročito znatiželjna koga je to gospodin Beckford primio. Priredila je poslužavnik i krenula u salon. Kada je ušla, neki čovjek je sjedio nasuprot njezinog staratelja. Ustao je da bi je pozdravio. Prepoznala je stranca koga je malo prije srela. Gospodin Beckford ga je predstavio: - Gospodin Hawton, inženjer u tvornici Sorbin ... Moja sestrična, gospoñica Dochrane. Ralph je iznenada rekao: - Gospoñica je Engleskinja? - Po ocu. Majka joj je bila Španjolka. - Ah! Španjolka! Diskretno je ponovno pogledao dražesno lice čije je obraze obojilo rumenilo. Gospodin Beckford je potvrdio: Da, i to se vidi na njoj. Posluži čaj, Seena! Vidjet ćete, ona priprema izvanredan čaj, gospodine Hawton!


Serena je pogledom potražila mjesto kamo bi stavila poslužavnik. Nije bilo stolića koga su vjerojatno gospoña Ridiere ili Simonna upotrijebile u neku čudnu svrhu. Na velikom je stolu pak gospodin Beckford rasprostro svoje papire zajedno s nekim sitnicama koje su se uvijek nalazile kraj njega. Ralph se digao i rekao: - Dopustite, gospoñice ... Za trenutak su njegove fine ruke spretno makle papire, načinivši na taj način dovoljno mjesta za poslužavnik. Gospodin Hawton je sve to činio s pristojnošću dobro odgojena čovjeka, vidjevši nepriliku u kojoj se našla mlada djevojka. Ničim nije odavao da je to činio podstaknut Sereninom ljepotom. No, mlada djevojka nenaučena na pažnju, osjetila je u toj sitnoj pažnji nešto što ju je uzbudilo i začudilo ... Kada je, malo kasnije, sjedila kraj svoje košare pune rublja za krpanje, nastavila je misliti na stranca i na njegove divne oči. Za vrijeme večere gospodin Beckford je pričao o posjeti Ralpha Hawtona. - Gospodin Sorbin razmišlja o novim električnim instalacijama, pa je poslao svog inženjera k meni na razgovor. Nije me našao u elektrani, pa je došao ovamo. Naravno, ponudio sam mu čaj... Simonne ga je prekinula: - Sto misliš o njemu, oče? - Odmah se vidi koliko je inteligentan. Vrlo živahna duha. Osim toga je i lijep mladić, i ponaša se poput pravog plemića ... - Zar ne? To sam i ja opazila onog dana kada sam ga srela u mjestu. Gospodin Beckford se glasno nasmijao. - Ah, ti si ga vec zapazila! Posve je jasno da će se svi ovdašnji mladići, pa čak i lijepi Morel, izgubiti pred njim. To bi bio zgodan mlvarač za tebe, Simonne! - Da, kada bi imao bar nešto imetka. Doduše, njegov položaj donijet će mu vremenom i veću plaću, pa bi to bilo moguće ... Raspitaj se <> njemu kod gospodina Sorbina, oče! Gospoña Ridiere se umiješala: - Ja ću se raspitati. Tvoj je otac i odviše nespretan. Neće znati izvući iz Sorbina sve po-i rebne obavijesti. - Ipak mislim ... Ne dopuštajući ocu dovršiti svoju misao, Simonne je izjavila: — Moramo ga pozvati na tenis. Sjeti se toga, oče, čim ga prvi puta sretneš. Ali, draga moja, on bi vas trebao prije toga službeno posjetiti. - Pa pozovi ga! To nije teško. Gospodin Beckford je polagano prošao rukom preko svoje plave brade, šapćući: - Ne znam hoće li htjeti. Djeluje vrlo hladno. Gospoña Ridiere je ponosno podignula glavu. - Kako to? Zar će taj mladi inženjer, kojeg Sorbin plaća, misliti da nismo dostojni njegove posjete? Pa ti se šališ. - To je samo pretpostavka. Možda će čak biti oduševljen zbog poziva i mogućnosti da se zabavi. Eustache je sve do sada slušao bez riječi. Sada je punim ustima izjavio: - Ja ne želim da taj Englez doñe ovamo! Ne sviña mi se. Na to je uslijedio vrlo živahan razgovor izmeñu brata i sestre. Gospodin Beckford ih je isprva pokušao ušutkati, ali je zatim zašutio sam. Gospoña Ridiere je s uživanjem jela povrće koje je Serena divno pripremila. Simonne i Eustache već će zašutjeti kada će im se to htjeti, kao što je to uvijek i bilo. I Serena se i protiv volje sjetila hladnog i ponosnog inženjerova lica i njegova pametna pogleda. Ne, zaista nije mogla zamisliti da bi se njemu moglo sviñati društvo gospoñe Ridiere i Simonne! II Dva dana kasnije, gospoña Ridiere je nakon posjete gospoñi Sorbin, donijela željene obavijesti. Ralph Hawton potjecao je iz odlične obitelji. Njegova je baka bila posljednji potomak stare otmjene obitelji iz Auvergne. No, osim svoje inženjerske plaće, on nije imao nikakva imetka. Bio je siroče, bez ikakvih bliskih roñaka, pa je živio sam sa slugom u malom paviljonu odreñendm za stanovanje inženjerima. Gospoña Sorbin je hvalila njegovu ozbiljnost, priznavajući pritom da kod njega postoji neka


suzdržanost koja nije dopuštala da mu se itko približi. Činilo se da ne želi miješanje u svoj privatni život. - Dakle, on kao suprug otpada - zaključila je gospoña Ridiere. - Ti možeš sklopiti, što se novca tiče, mnogo povoljniji brak. - Da ... no to je šteta ... Ipak ću se utješiti! - Nastojat ćeš uhvatiti Morela u svoje mreže čim se vrati. - Možda će to sada, kada je naslijedio takav imetak, biti teže. Gospodin Beckford je šuteći slušao razgovor, koji se odvijao za vrijeme večere. Napokon je odmahnuo glavom. - To je vjerojatno. Tvojih petstotina tisuća franaka miraza sigurno mu neće dostajati. Gospoña Ridiere je gorko primijetila: - Zašto unaprijed obeshrabruješ ubogu djevojku? Bude li sretna, ona će sigurno uspjeti. - Nisam rekao da neće... Ipak moram priznati da mladi Morel baš nije zet o kome sam sanjao. Njegova punica ga je uništila pogledom. - Zaista? Iz kojih razloga? - On je ljenivac i kockar. Ne zna se ponašati ... Gospoña Ridiere je slegnula ramenima. - Priča se ... Priča! Ne treba vjerovati pričanjima. I ne može! Uostalom, ako ti se on ne sviña, nañi drugu dobru partiju za Simonne. Samo gdje ćeš je naći? - Ne znam! No ne žuri joj se ... - Misliš li?... Simonne ne dijeli tvoje mišljenje, zar ne, moja mala! Sa dvadeset i četiri godine čovjek bi več htio zasnovati dom ... - Sigurno bako, i ako me Morel zaprosi, neću ni trenutak oklijevati. Gospodin Beckford nije više ništa rekao. Tek je nakon nekoliko trenutaka zapitao: - Dakle, ne želite više da pozovem inženjera? - Pozovi ga, oče! Bit će divno društvo. Tako je otmjen. Osim toga kažu da izvrsno igra tenis... - Sutra ću se sresti s njim. Pokušat ću mu dakle spomenuti da biste vi bile oduševljene ... Gospoña Ridiere ga je, po običaju, prekinula: - Nastoj to izvesti spretno da on ne bi mislio da nam je odviše stalo do njega. No, ubogi moj prijatelju, bojim se da ti to neće uspjeti. Izgledalo je ipak da je gospodin Beckford bio dobar diplomat, jer je Ralph Hawton stigao idućeg tjedna, poslijepodne, u posjete. Gospoña Ridiere i Simonne upravo su se vratile s neke svadbe u Echanvillu, i bile su još uvijek u svečanim haljinama. Gospoña Ridiere bila je zbog toga oduševljena, pa je tako lako prešla preko očigledne hladnoće mladog Engleza. Simonne je bila vrlo ljubezna prema njemu i pozvala mladog inženjera na partiju tenisa. Ralph nije ništa sigurno odgovorio. Njegov je posjet kratko trajao, iako ga je Simonne, kojoj se očigledno sviñao, nastojala zadržati. Gospoña Ridiere mu je rekla: - Nadam se, gospodine, da ćemo vas moći koji puta pozdraviti kod nas. Svakog četvrtka moji prijatelji dolaze na čaj, pa se nadam da ćete i vi uvećati njihov broj. - Vrlo sam zaposlen, gospoño, pa zbog toga neću moći... U riječima mladog čovjeka, u njegovu smiješku, osjećala se snažna doza ironije. To nisu meñutim opazile ni baka ni Simonne. Gospoña Ridiere je protestirala: - Morate se zabaviti! U vašim godinama! Život nije baš uvijek veseo ... Nakon inženjerovog odlaska, gospoña Ridiere je u nekoliko riječi iznijela svoj dojam o njemu: - Ne može se kazati da je naročito ljube-zan ... ali će dobro djelovati meñu našim prijateljima. Sto misliš, Simonne? - To je i moje mišljenje, bako! On je zgodan ... Morelu će biti krivo kad ga vidi. On je užasno ljubomoran na sve zgodnije od sebe. - Pokazujući zanimanje za tog stranca, ti ćeš možda natjerati Morela da se napokon izjasni. Da, mogla bih pokušati... Osim toga, već će taj lijepi inženjer postati Ijubezniji! Ima predivne oči, zar ne, bako? Ipak sam uvjerena da s njime neće baš biti lako. Možda on ne bi bio ugodan ni kao suprug. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, Simonne je zaključila: - Zaista šteta!... Prava šteta!


Ralph je zamišljeno koračao cestom prema tvornici Sorbin. Oko njega je svjetlo u smiraju dana napuštalo prazna polja. Obzorje je poprimilo svijetloljubičastu boju, a zrak je postajao sve vlažniji što se sumrak više približavao. U Ralphovom pogledu se iznenada pojavio interes. Na cesti pred njim najednom se pojavio nježni lik žene koračajući skladnim koracima. Sto se više približavala to je inženjer mogao bolje raspoznati njezinu jednostavnu dobro skrojenu haljinu od već izlizana sukna, šešir sa ukusnom vrpcom, tamno fino lice i crne oči nježne poput baršuna. Već bi same oči dostajale da čovjek obrati pažnju na Serenu Dochrane. Nosila je tešku košaru. U prolazu, ona je jlagano porumenila, odvraćajući inženjerov pozdrav. On je mirnim korakom nastavio svoj put. Kraj tvornice je sreo gospoñu Sorbin, ženu pedesetih godina, prerano osjedjele kose i blaga lica. Ona je rekla ljubezno, pružajući Ralphu ruku: - Vraćate se sa šetnje? - Ne, već iz posjeta. Posjetio sam punicu gospodina Beckforda. - Pa kako vam se sviña? Ralph se pomalo podrugljivo nasmiješio: Vidio sam već bolje restaurirane stare slike... Sada se i gospoña Sorbin nasmijala. - Pogañam, vi ste nalik na mog supruga koji je ne može podnijeti... Uostalom, niti ja. Ništa nije ogavnije od te stare koketne žene. Osim toga ona je užasno odgojila svoju unučad, i, kao što sam vam već rekla, ona se pokazala vrlo zla prema sestrični svog zeta. Postupa s njom kao sa služavkom i tjera je na neprekidni rad, ne dopuštajući joj niti najmanju zabavu. - Za to je odgovoran i njezin staratelj. - Da, naravno! Ja sam mu to jednom rekla. On se pretvarao kao da ne razumije, a ja se nisam usudila dalje navaljivati. - Vidite li ponekad tu mladu djevojku? - Da, ponekad u crkvi. Razgovaram s njom, pa ponekad i poñemo zajedno kući. Ona je dražesna! Pametna, dobra i plemenita. Posjeduje sve vrline. - U tom slučaju ona mora patiti kraj tih dviju žena. Čini se da unuka gospoñe Ridiere ne posjeduje ništa od nabrojenih vrlina gospoñice Serene. - To i ja mislim!... Sigurno ta uboga mala, iako se nikada ne žali, užasno pati... Htjela bih da se uda kako bi se makla iz te sredine. Ona bi bila savršena žena za onog čovjeka koji bi bio tako sretan da je izabere. Ralph je odgovorio hladnom ironijom: - Možda će tada ona postati kao i sve druge. Koketna, željna luksuza i zabave, igrajući se bez milosti onim koji joj je poklonio svoje srce. Iznenañenje se pojavilo u pogledu gospoñe Sorbin. - Ali, gospodine ... Zar imate takvo mišljenje o ženama? - Najgore, gospoño! - To je žalosno! Ipak ima i dobrih i odanih žena... - Da, ja to priznajem! Ali je ovih drugih više. A kada ih čovjek jednom sretne, tada više ne može naći svoje povjerenje i iluzije ... Zatim se naklonio i oprostio od gospoñe Sorbin koja ga je slijedila pogledom, razmišljajući: »On je sigurno doživio neko ljubavno razočaranje. Morao bi se ponovno zaljubiti... na primjer u lijepu osobu kao što je Serena. No, na nesreću, ona je i odviše siromašna, a niti on ne posjeduje imetak... tako da ... Osim toga, da li bi je on učinio sretnom? Jer ja o njemu ne znam ništa drugo no što on želi pokazati. Mislim da je hladan ... možda čak i tvrd... Ne znamo mnogo o njegovu prijašnjem životu, jer on ne govori o ničemu što se njega osobno tiče«. *** Idućeg tjedna se Ralph Hawton pojavio na tenis-igralištu. Morel se vratio nakon što je uredio pitanje nasljedstva svoje tetke. Osvanuo je u novom odijelu sa crnim i bijelim crtama. To je sada bilo najmodernije. Prezirno je pogledao inženjera u odijelu od flanela, očigledno već više puta čišćenom.


Ipak su sve žene u društvu, odmah poklonile pažnju lijepom Englezu, koji je svoje staro odijelo nosio vrlo elegantno. Iznenañenje je izazvala i izvrsna inženjerova igra. Morel, koji je do sada ubirao svu slavu, problijedio je od bijesa. Simonne, primijetivši to, još se više pričinjala kao da vidi samo mladog Engleza. Ralph je prihvaćao svu tu pažnju s re/.ervom, pomiješanom s laganom ironijom. Nakon tenisa pristao je poći na čaj Beckfordovima, gdje ga je gospoña Ridiere dočekala izvanredno Ijubezno u haljini od šarene svile. Serena se nije pojavljivala nakon što je postavila stol. I buket u sredini stola bio je djelo njezinih ruku... No to nije spriječilo Simonne izjaviti kako je buket sama složila, čim mu se jedna od njezinih prijateljica stala diviti. Na što je Morel, želeći biti jednako tako otmjen kao onaj oholi Englez, izjavio oduševljeno: - Vi ste prava vila, gospoñice! III Svake godine bi gospoña Ridiere priredila u povodu svog roñendana veliko primanje. Već nekoliko dana unaprijed u kući je vladala velika užurbanost, pa je Serena, iz iskustva proteklih godina, znala koliko je više posla čeka nego obično. Gospoña Ridiere, tašta i proždrljiva žena, nije štedjela tog dana. Dugo se dogovarala sa Simonnom i Eustacheom što će tog dana prirediti. Pritom gospodin Beckford nije imao što kazati. Napokon su sastavili listu sa koje je šef kuhinje hotela Normands križao bar polovinu. Naravno i baka i unuka morale su za tu priliku sašiti nove haljine. Već su dugo to pripremale, no obično su se tek u posljednji čas odlučivale. To je izazvalo veliku nervozu, pa su se haljine morale izrañivati dan i noć u krojačkom ateljeu gospoñice Loutre, najbolje krojačice Echanvillea. Ove je godine gospoda Ridiere odabrala zlatnožutu svilu s ljubičastim prugama, što je odavalo loš ukus. Simonne je odabrala najek-stravagantniju haljinu pronañenu u žurnalima gospoñice Loutre. Na listu pozvanih, dame su na veliko čuñenje gospodina Beckforda, dodale i ime Ralpha Hawtona. - Kako, zar i njega?... Pa vi ga jedva poznajete. On vas je samo jednom posjetio ... - To nije važno. Ovdje na selu nije potrebno toliko ceremonija - izjavila je gospoña Ridiere. - Ovaj će se mladi čovjek dobro snaći meñu našim gostima. - Ukoliko prihvati poziv. - A zašto ne bi? Njemu taj poziv može samo laskati. Bar mi se čini. - Ja ništa ne kažem... no možda to ne odgovara njegovu ukusu ... - A zašto ne bi? Čovjek uvijek rado dobro večera, i još k tome u društvu ugodnih ljudi. Sigurno će iskoristiti tu priliku i dobro se zabaviti. - Možda... Meni će to samo biti drago. Taj mi se gospodin Hawton sviña. - čudila bih se kad to ne bi bilo tako. Gospodin Beckford je pomislio: »Dovraga! Znači, dovoljno je biti zgodan i znati se ponašati. Na sreću, čini se da je Haw-ton ozbiljan čovjek, inače bi mogao zaluditi Simonne, pa bi ona mogla zaboraviti na moguće posljedice. Baka ju je tako loše odgojila! Bolje reći, nije je uopće odgojila.« Gospoña Ridiere je dobro predvidjela. Ralph Hawton je prihvatio poziv. Elegantno obučen stigao je u odreñeno vrijeme. Svi prisutni muškarci činili su se kraj njega vulgarnim i smiješnim. Žene su mu ukazivale najveću moguću pažnju. On je prihvaćao njihova laskanja, ali hladno i pristojno. Iako nije bio nadmen, bilo je posve jasno da je svjestan svoje ljepote i šarma. Očigledno je bio naučen na to da svuda gdje se pojavi žene obraćaju pažnju na njega. Na Simonnino navaljivanje, gospoña Ridiere ga je smjestila za stol izmeñu dvije ružne žene: debele gospoñe Julien od dvadeset i pet godina koju su posvuda nazivali »mali slon«, i gospoñice Caileux, zrele crnokose osobe sa brčićima. Ova posljednja je bila vrlo inteligentna i živa duha, tako da je Ralph mogao vrlo ugodno razgovarati s njom, obraćajući se s vremena na vrijeme i svojoj drugoj susjedi, koja bi mu odgovarala samo kratko i gotovo nečujno, jer je bila neizlječivo plašljiva. Simonne je sjedila nasuprot mladog Engleza. Često se smijala i govorila glasno, očigledno želeći da je on zapazi. Felix Morel nastojao je biti duhovit, promatrajući povremeno bijesnim pogledom stranca koji je nadmašio njega, poznatog u ovom krugu kao najelegantnijeg čovjeka. Gospoña Ridiere, prenaglašeno namazana, s novom plavom perikom, bijaše ukrašena napadnim draguljima. Prenemagala se izmeñu svoja dva susjeda za stolom, gospodinom Sorbinom i pukovnikom Gavreucom. Pukovnik je već bio u mirovini i živio je na posjedu blizu tvornice, sa dvije kćerke


usidjelice. One su nekoć nemilosrdno odbijale prosce. Meñu njima i neke vrlo dobre ponude, a sve zbog tog što nisu željele živjeti na selu. Sada, kada ih nitko više nije prosio, one su i dalje nastavile živjeti u očevoj kući, jer im ništa drugo nije preostalo. Večera je bila svakakva usprkos dobrim namjerama. Gospoña Murier, glasnogovornik tog kraja i žena ovdašnjeg bilježnika, šapnula je u uho svom susjedu: - Ta uboga gospoña Ridiere nema pojma kako treba prirediti primanje. Još nikada nisam vidjela prostije večere. A vi? Njezin susjed Felix Morel složio se s njenim mišljenjem. Iskoristio je to i ispričao o večeri na koju je bio pozvan prošle godine u Parizu kod nekog političara, vrlo uvažene ličnosti. Felix je oduševljeno opisivao izvrsna jela pripremljena od spretnog šefa kuhinje. Gospoña Murier, koja je znala cijeniti dobro jelo, liznula je usne i šapnula: - Izvanredno! Dragi gospodine, shvaćam zašto vam je ta večera ostala u nezaboravnom sjećanju. - Zar ne? A uz to je taj Chambon još i šarmantan čovjek. - Zaista? Neki su mi govorili da je vulgaran? Osim toga ima suviše napredne političke ideje ... tako nepatriotske ... Felix je prezrivo odmahnuo. - To se samo tako čini! U biti on nije loš... niti najmanje. Osim toga mu pripisuju riječi koje nikada nije kazao. To mi je on sam izjavio ... Da, gospoño, mi smo dugo razgovarali ... Zapravo se taj opisivani razgovor svodio na svega dvije-tri riječi što ih je političar uputio u prolazu mladom čovjeku u času kada su mu ga predstavili: - Kako napreduje vaša provincija, mladi čovječe? Jesu li tamo još svi klerikalci i patrioti? To bijaše sve što je političar kazao. Iza toga se slavni Chanbon udaljio niti ne poslušav-ši do kraja promucani Morelov odgovor. I to je bio sav taj slavni razgovor. Eustache, sjedeći nešto dalje, trpao je u sebe svoja omiljena jela, ne obazirući se na bijesne očeve poglede. Gospodinu Beckfordu nije bilo drago što mali prisustvuje večeri. No, kao i uvijek, morao se pokoriti želji svoje punice. Ona je zahtijevala da »ubogog malog« ne liše te zabave. Za to vrijeme Serena se u svojoj sobi u potkrovlju nastojala malo odmoriti. Bila je sva slomljena od posla što je pao na nju. Neprekidno su nešto zahtijevali od nje, prigovarali joj i govorili neugodne riječi. Ma što činila, gospoña Ridiere i Simonne nisu nikada bile zadovoljne. Njezino je zdravlje postajalo sve slabije, ali nitko nije na to obraćao pažnju. Izgubila je apetit i često ju je boljela glava. Tako je bilo i večeras. Ona je obučena legla na krevet, nadajući se da će željezni obruč što joj je stezao glavu napokon popustiti. No te izuzetno tople travanjske večeri nije u sobu prodirao niti dašak svježeg zraka. Mansarda je bila zagušljiva. I tako je mlada djevojka odlučila sići i udahnuti malo svježeg zraka u vrtu. Uzvanici još nisu napustili blagovaonicu. Serena je u prolazu čula njihov smijeh i glasni razgovor. Tog su se časa otvorila vrata. Izašao je konobar unajmljen za tu priliku, pa je Serena vidjela osvjetljenu blagovaonicu. Žene i muškarci bijahu svečano obučeni. Nasmiješila se sjetivši se koliko će joj posla ta večera sutra zadati. Zatim je Serena kliznula napolje, sve do rondoa cvijeća kraj kojeg se nalazilo nekoliko starih fotelja smještenih oko nekog napola istrunulog stola. Sjela je naslonivši glavu na naslon fotelja. U zraku se osjećao lagani osvježujući povjetarac. Mladi je mjesec bacao zrake na zapušteni vrt. Za njega se brinuo Toinet, mlañi brat Lćonie koji je dolazio ovamo nekoliko sati na tjedan. Iz kuće je dopirao zvuk glasova i smijeh ... I Serena je zadrijemala na toj noćnoj svježini i tišini. Nešto kasnije začuli su se koraci po šljunku. Netko se približavao. Bila su to dva muškarca. Hodali su razgovarajući i držeći cigarete. Gospodin Sorbin i Ralph Hawton. Prvi je govorio poluglasno sliježući pritom nestrpljivo ramenima: - Moram vam priznati, dragi moj, ova večera predstavlja za mene pravo iskušenje. No, morao sam prihvatiti poziv zbog svojih poslovnih veza s Beckfordom. Moja žena ju je ove godine izbjegla izgovarajući se na svoje zdravlje. Te gospoñe i njihovo društvo nisu joj nimalo dragi. Ralph je odgovorio glasom punim prezira: - Kod njih se duševna vulgarnost udružila s tjelesnom. Po mom mišljenju nema ništa strasnije. Gospodin Sorbin ga je pogledao. - Doista? No, mislio sam, budući da ste prihvatili poziv da će vas to ipak zabavljati...


Prekinuo ga je ironični smijeh. - Ne, ne, niti govora! Ukoliko to ne bih smatrao proučavanjem loših karaktera. Došao sam ovamo zbog drugog, mnogo zanimljivijeg razloga. Nije više ništa nadodao, a gospodin Sorbin se nije usudio dalje ispitivati jer mu je njegov inženjer ulijevao strahopoštovanje. Tog časa ga je netko pozvao: - Gdje ste, gospodine Sorbin? - Evo me! Tvorničar se okrenuo Ralphu dodavši: - To je Draveil koji vjerojatno želi sa mnom razgovarati o svojim poslovnim planovima. Hoćete li doći sa mnom? - Ne, popušit ću u miru cigaretu, prije no što se vratim u bučno društvo naših domaćina. - Imate pravo! Do viñen j a! Gospodin Sorbin se udaljio, a Ralph je krenuo prema rondou s cvijećem. Serena se nije probudila na zvuk glasova. Ralph je zastao i ugledao je na pola ispruženu u naslonjaču. Djelovala je dražesno i skromno. Njezina svilenkasta smeña kosa, koju je rasplela zbog glavobolje, pala joj je na ramena. Mjesečeva zraka je osvjetljavala lijepo lice i nježne ruke prekrižene u krilu, činila se posve mlada, gotovo dijete. No njezina su usta odavala bol, a duge trepavice bi s vremena na vrijeme zadrhtale. Ralph ju je promatrao. Cigareta mu se ugasila u ruci. On nije obratio pažnju na to jer je bio duboko zainteresiran. Ali ne i dirnut. Šapnuo je iznenada sa zlobnim smiješkom: - Ona će biti dovoljno lijepa da čovjek bude ljubomoran ... užasno ljubomoran! Tog se trenutka Serena pomaknula. Pridigla je kapke i u njezinim se očima pojavilo iznenañenje kada je ugledala stranca. Ralph se naklonio i mirno primijetio: - Oprostite, gospoñice! Posve sam slučajno došao ovamo. Serena se uspravila. Rumenilo joj je oblilo lice, a u očima joj se moglo primijetiti uzbuñenje pomiješano sa strahom. Ralph je mirno nastavio: - Ipak mi je drago što sam vas večeras sreo, iako niste meñu gostima gospoñe Ridiere. Ona je promucala ne znajući što zapravo govori: - Ah, ne, ja nikada ne prisustvujem ... - Gospoda Sorbin mi je to rekla. Ova dobra žena vas voli... - Da, ona je dobra. Ponekad razgovara sa mnom kada se sretnemo. Serena se još uvijek nije sabrala. Sve je to bilo tako nenadano... Mladi čovjek u sjaju mjeseca, i u večernjem odijelu, učinio joj se gotovo prikazom. Ralph je nastavio mirnim glasom u kome se osjećao engleski naglasak: - Je li vam vaš neugodni mladi bratić prouzročio još neprilika nakon onog dana kada je njegov pas uprljao rublje? - Da ... zapravo ... on je razmažen ... - To sam i danas zapazio. On vam sigurno čini život teškim? - Ne uvijek ... Melankolični se smiješak pojavio na njenim usnama. No smjesta se izgubio. Serena je napokon shvatila situaciju. Nije je smjela produža-vati. Obrazi su joj sada bili još rumeniji. Kao da je pogodio njezinu misao, Ralph je rekao prig-nuvši se prema njoj: Ponovno se ispričavam, gospoñice, što sam vam nenamjerno smetao. Zatim se udaljio, a Serena je ostala sama. Trenutak je pomislila da je sanjala. Ali, ne, on je zaista bio prije nekoliko trenutaka ovdje. Onaj koga su gospoña Ridiere i Simonne zvali »lijepi Englez«. Ona je srela njegov živahan i odlučan pogled. To ju je plašilo. Ali on joj je govorio lju-bezne riječi sa smiješkom koji je davao neki naročiti šarm njegovu licu ... Ralph je polagano krenuo prema kući. Razmišljao je: »Ona nije koketna. Još je pravo dijete... Njezina ljepota bit će najbolje oružje osvete.« Nekoliko trenutaka kasnije, Ralph se umiješao u živahnu grupu gostiju kamo ga je pozvala Simonne.


Ona je sada, pred Felixom Morelom stala ukazivati najveću moguću pažnju mladom inženjeru, koketirajući besramno s njime. - Kako je užasno neodgojena ta djevojka! - šapnula je gospoña Murier nekoj svojoj dobroj prijateljici na uho. - Vidite li kako udvara tom mladom Englezu!... Nemoguće ponašanje! No, mladi je čovjek gleda s visoka. Pravo joj budi. Morel, videći što se odigrava pred prisutnim mladim ženama i djevojkama, povukao se i pošao pozdraviti neku četrdesetgodišnju crvenokosu udovicu. Ona nije bila lijepa, ali prilično bogata. Slušajući njezina laskanja, on je stao zaboravljati uvredu nanesenu njegovom sebe-ljublju. Cijele te večeri više se nije približavao Si-monni, pa se je ona stala pitati je li njezin manevar zaista tako uspješan. Kada je to pitala svoju baku, dok se ova svlačila, ona je izjavila: - On je bio bijesan, no to je dobro. Tome je kriva ljubomora, a to je dobar znak. Budi lju-bezna s njim kada ga ponovno sretneš, ne pre-stajući pritom nježno promatrati gospodina Hawtona. To će možda Morela prisiliti da se izjasni što brže. Simonne je šapnula, svlačeći usku suknju što ju je sputavala pri kretanju pa je mogla činiti samo male korake: - Ah, gospodin Hawton! Sanjat ću o njemu. Kakva nesreća Što nije bogat! Bila bih luda za takvim suprugom! - Oko njega bi trebala igrati, mala moja, a ti na to nisi priviknuta. S te strane bi ti gospodin Morel bolje odgovarao. - t)a, to je istina... A osim toga, to bi bilo i nemoguće. Meni je potreban imetak prije svega. Dakle, izabrat ću Morela. Na te riječi Simonne je krenula u svoju sohu, s pobjedničkim izrazom mlade osobe kojoj je samo potrebno odrediti izabranika, bez ikakvih drugih poteškoća. IV Kao što je i predvidjela Serena je idućih dana, nakon te slavne večere, bila neprekidno zaposlena. Trećeg je dana morala ostati ležati jer se loše osjećala. Gospoña Ridiere, kojoj je to Leonie javila, popela se u Sereninu sobu oko deset sati. U to doba dana ona još nije bila niti počešljana niti obučena. Njezini žuti uvojci padali su joj neuredno oko glave. Zelena kućna haljina bila je puna mrlja, a na noge je navukla probušene papuče. No, zato ipak nije zaboravila staviti napadne narukvice i teško neukusno prstenje. Dva prethodna dana ona se odmarala od napora svog primanja ostajući u krevetu do dva sata poslije podne. Ostatak vremena provela je tjerajući na posao Serenu i služavku. Danas je prigovorila mladoj djevojci što se odviše čuva. Čekalo ju je mnogo posla. Trebalo je zakrpati rublje, posaditi cvijeće i srediti nered u vrtu što ga je za sobom ostavio onaj ljenivac Toinet... Serena je odgovorila ponosnim mirom, koji je uvijek ljutio gospodu Ridiere i Simonnu: - To je danas posve nemoguće, gospoño! Sutra ću se bolje osjećati, pa ću ponovno moći raditi. Morala je nakon toga poslušati pravi val predbacivanja. Kada čovjek nije imao niti pare, tada se nije smio tako maziti. Vidjet će već što će joj se dogoditi kada jednog dana postane odgojiteljica ili pratilja. Drugo je niti nije očekivalo. Tada će morati neprekidno raditi bilo što. Neće je štedjeti kao ovdje... Uostalom, samo joj time čine lošu uslugu, jer je ne privikavaju životu koji ju je čekao. Serena je, naizgled nezainteresirano slušala taj izljev zloće. Morala je suspregnuti svoju bol. No čim je gospoña Ridiere napustila sobu, na oči su joj navrle suze. Sva očajna je prošaptala naslonivši čelo na ruke: - Bože moj, smiluj mi se! Tako sam nesretna! Tog poslijepodneva, odvezle su se gospoña Ridiere i Simonne autom u Echanville jednoj poznanici. Trebale su tamo večerati i namjeravale su vratiti se tek kasno navečer kući. Oko šest sati vratio se gospodin Beckford iz tvornice i odmah se popeo do sobe svoje roñakinje i pokucao. Serena je drijemala, pa je odgo-voril a kratko: » Uñite!« Gospodin Beckford je prišao njezinu krevetu, sjeo kraj nje i rekao veselo: - Donosim ti dobre vijesti, mala moja Serena! Mlada se djevojka podigla usprkos bolovima što ih je osjećala pri svakom pokretu. Iznenañeno je pogledala radosno lice svog staratelja:


- Dobru vijest? - Netko te zaprosio, draga! Iznenañenje se pojavilo na njezinu dražesnom licu. Mene ... zaprosio? Gospodin Beckford je sa veselim smijehom odgovorio: - Naravno tebe! Kada bi se radilo o Si-monni ne bih se tebi obratio ... - Ne razumijem ... - Draga moja, tebi to mogu kazati. Ti si lijepa, vrlo lijepa. Gospodin Hawton je to odmah primijetio. - Gospodin Hawton? ... Zar je to on ... Najžarče rumenilo oblilo joj je blijede obraze. - Da, on je malo prije došao k meni u tvornicu i zaprosio te. Sviña li ti se on? Gospodin Beckford se nagnuo prema mladoj djevojci i lukavo se nasmiješio. - Ne znam ... Čini mi se ... da ... Njezine su usne drhtale pri nastojanju da se nasmiješi, a oči su joj odavale duboko uzbuñenje. - Tome se ne čudim. On je u svakom pogledu izvanredan ... ozbiljan ... čak vrlo ozbiljan. Izvrstan inženjer, kako kaže gospodin Sorbin. Osim toga nije pohlepan. Iako sam ne posjeduje imetak mogao je zbog položaja koji ga u budućnosti očekuje, a i zbog svog izgleda, naći bogatu ženu. Ali on je tebe izabrao, jer mu se sviñaš. A to predstavlja garanciju za buduću sreću. Ne misliš li to i ti? - Oh, da, bratiću!... Jeste li mu rekli da ja ne posjedujem ništa, uopće ništa, osim onog malog kapitala od dvadeset tisuća franaka? - Naravno da sam mu to rekao. A on je odgovorio poput čovjeka koji tome ne pridaje nikakvu važnost: »To me ne zanima. Zarañivat ću dovoljno za nas oboje«. Lijepo od njega, zar ne, Serena? Ona je šapnula očiju punih sreće: - On je sigurno dobar ... vrlo dobar. - To je sigurno. Možda voli provoditi svoju volju. Čini se, on voli kad ga se sluša. No, u tvojim godinama, to ti neće biti teško. - Naravno! - Dakle, što ću mu odgovoriti? - Htjela bih razmisliti, bratiću! Trgnuo se začuñeno. - Pa zar mi ne možeš odmah odgovoriti? - Morala bih promisliti... On se nakašljao, htijući sakriti svoju nelagodu. - Želio bih da mi odgovoriš prije no što govorim sa svojom punicom i Simonnom, jer ... u slučaju ako one ne bi dijelile moje mišljenje ... Ako ti prihvatiš i ja to javim gospodinu Haw-tonu, sve će biti u redu. One neće moći spriječiti ... Serena je zadržala osmijeh. Ubogi bratić, kakva je on kukavica bio! ... Dakle, trebalo je brzo odlučiti. Gospodin Beckford ju je stao nagovarati: - Pa on ti se sviña, mala moja!... Gospodin Sorbin ima o njemu najbolje mišljenje. Prigovaraju mu samo da je možda odviše suzdržan, i preponosan. No to nije važno .... Poluzatvorenih očiju Serena je razmišljala ... Sjetila se prvog puta kada je Ralpha Hawtona srela na travnjaku... a zatim, prije nekoliko dana, u vrtu. Sviñale su joj se njegove oči i njegov smiješak... a ipak ju je nešto kod njega plašilo. Da li je to bio strah? Nije li to bilo samo malo uzbuñenje izazvano ljubavlju koja se rañala u njezinu srcu? Čudna sreća pomiješana sa strahom obuzela je Serenu. Gospodin Beckford ju je pažljivo promatrao razmišljajući uznemireno: »Hoće li on usrećiti ovu malu?« Napokon je Serena podigla oči u kojima se odražavala sva čistoća njezine duše. - Dakle dobro, bratiću!... Recite gospodinu Hawtonu da prihvaćam njegovu ponudu ... da sam zahvalna ... Njezin je glas zadrhtao, jer su je te riječi već vezale ... - Dobro, mila moja! Jesi li sigurna da ti se on sviña? Nećeš li požaliti? - Nadam se da neću... Da, on mi se sviña... Lijepo je od njega što me uzima usprkos tako malom mirazu ... Sigurno! Ponavljam to je garancija... Što se mene tiče, sretan sam što ćeš naći dom... jer ti ovdje nisi bila sretna, uboga moja mala!


Ponovno se nakašljao: - Nisam mogao mnogo učiniti za tebe ... Bile bi potrebne neprekidne svañe ... Serena je rekla blago, uhvativši njegovu ruku: - Pružili ste mi zaklon pod svojim krovom, i ja ću vam za to uvijek biti zahvalna. Nagnuo se i poljubio je, odgovarajući joj duboko dirnuto: - Rado bih učinio više za kćerku mog ubogog Reginalda ... Ali, ženska ćud ... Ne, to nisam mogao podnositi! Nisam imao snage ... A ipak tome nije mogao izbjeći idućeg dana kada je punici i Simonni saopćio da je inženjer zaprosio Serenu i da je ona prihvatila ponudu. Isprva su bile užasno iznenañene. Serena? Kažeš nju je zaprosio on? Serenu? Hawton? Pa ona nema ... Zatim je gospoña Ridiere uzviknula lju-tito: - Kako si to mogao dogovoriti bez mog znanja?... Pa ja sam to dijete odgojila i brinula se za njega ... Bez riječi si je dao strancu o kome ništa ne znamo. - Nisam znao ... - Zar misliš da je dovoljno ono što smo čuli o njemu od gospodina Sorbina? Ti svima vjeruješ! Sto ti znaš tko je taj čovjek? - Ne treba pretjerivati... - Taj je mladić lud ako se ženi djevojkom bez ikakva imetka. Simonne, čije je lice bilo rumeno od bijesa, iznenada je zaviknula: - Da, on je lud! Pa gdje je uopće upoznao tu malu bezobraznicu? - Rekao mi je da ju je dva puta sreo. To mu dostaje, jer je ona vrlo lijepa ... Simonne je zaškripila zubima i zlobno se nasmijala. - To ovisi o ukusima! Nisam vjerovala da bi se gospodin Hawton mogao zaljubiti na prvi pogled! - To i nije na prvi pogled. Požalit će on to brzo. 2ena bez imetka smetat će njegovoj karijeri. A kada to shvati, neka se Bog smiluje Sereni! Neće biti baš lako s tim lijepim inženjerom. Vara se ona ako misli... Gospoña Ridiere je potvrdila: - To je još nešto o čemu nisi razmišljao. U to sam posve sigurna, Charles! Karakter tog prosca mogao bi Sereni nanijeti mnogo neugodnosti. Na sreću tog su trenutka pozvali gospodina Beckforda u tvornicu. Izvukao se sretan zbog toga, a obje su žene ostale same. Simonne se gušila od bijesa. Pa ta će se mala Serena udati prije nje. I to bez igdje ičega, a Simonne je imala miraz i položaj u društvu. A udavala se Serena upravo za onog koga bi i sama Simonne odabrala izmeñu sviju samo kada bi on imao novaca. Kakva nesnosna pomisao! I gospoña Ridiere je tako sudila. Osim toga bila je nezadovoljna što će izgubiti besplatnu služavku, tako spretnu i brižnu. Ljutilo ju je i to, što joj je njezin zet obraćao tako malo pažnje. Poslijepodne se Serena nešto bolje osjećala pa je sišla i počela krpati rublje. Morala je pritom preko jednog sata slušati staru gospoñu koja joj je pričala kakve je sve nesreće čekaju, nabrajajući joj greške i zle osobine Ralpha Hawtona. Predbacivala joj je da je neoprezna i glupa što je pristala na taj brak. Simonne joj se zlobno narugala: - Baš će se taj ubogi Hawton usrećiti djevojkom koja nema pojma ni o čemu i ne pozna svijet. Brzo će te on odbaciti. Znajući za zlobu što su je te žene osjećale prema njoj, Serena je sve slušala mirno. Ipak iduće noći nije mogla zaspati ni trenutak. Već je i sama bila nemirna zbog odluke što ju je donijela, pa su je njihove riječi još samo više prestrašile. Zalila je zbog odgovora danog gospodinu Beckfordu koga je on već prenio inženjeru Hawtonu. Sutra će Ralph Hawton doći i sve će biti konačno ureñeno ... Da odviše se brzo odlučila, ta ona ga je jedva poznavala. Shvatila je, da je osim privlačnosti mladog Engleza, u donošenju njezine odluke sudjelovala i želja da što brže pobjegne iz ove kuće. No sada se morala vezati za cijeli život. Hoće li taj otmjeni i zavodljivi stranac biti nježan i dobar suprug kakvog je ona željela. Kako to znati? Ujutro se probudila sva slomljena, te joj je jedva uspijevalo obaviti svoj svakodnevni posao. Gospoña Ridiere, niti je ne pitajući kako se osjeća, poslala ju je po jaja na gospodarstvo nedaleko crkve Naše


majke milosrña. Nakon što je obavila posao, pošla je u crkvu i pomolila se. Srce joj se umirilo i ona je izašla smirena u jasnu svjetlost travanjskog dana. Na puteljku se pojavio Ralph Hawton. Naglo je zastala, pocrvenjevši. I on je trenutak zastao očigledno iznenañen. Zatim joj je pristupio skinuvši šešir. - Ovaj mi susret dopušta zahval'ti vam, gospoñice, za vaš odgovor kojeg mi je prenio gospodin Beckford. Ona je promucala: - Ja bih trebala zahvaliti vama ... Moj mi je bratić rekao kako ste nezainteresirani za ... Tračak ironije pojavio se u Ralphovu pogledu. - Uvjeravam vas, gospoñice, da to nije moja zasluga! Uostalom vaše odlike nadoknañuju nedostatak miraza, koji za mene uopće nije važan. Duge, svilenkaste trepavice načas su zastrle Serenin pogled. Njegove su oči imale neku čudnu moć nad njom ... Osjetila je uzbuñenje, u isti čas divno i zastrašujuće. Uspjelo joj je reći uplašenim smiješkom: - Morat ćete imati strpljenja sa mnom, jer ja u mnogim stvarima nemam iskustva. Držali su me po strani od svijeta, kao što to i sami znate... Tako nisam imala prilike mnogo toga naučiti, saznati i... - To bolje! Ono društvo u kome se kreću gospoña Ridiere i gospoñica Beckford vama uopće ne odgovara. Vi pripadate drugoj rasi. Kada ćete postati mojom ženom, odvest ću vas iz tog kruga. Uostalom, on nije niti moj, niti vaš! U njegovu se glasu mogao naslutiti tračak prezira. Serena je prestrašeno zapitala: - Valjda ćete mi ipak dopustiti sretati se s mojim bratićem? - Naravno... iako on nije obavljao dolično svoju dužnost prema vama. - On je slab, no ipak me voli. - To je dokazivao na čudan način!... Jer, koliko sam ja shvatio, te su ga žene mučile, iskorištavajući u isto vrijeme njegovu snagu i zdravlje. Ona je šapnula: - Da ... pomalo ... Mnogo, htjeli ste reći. Vi danas izgledate iscrpljeno. Sigurno su vam natovarili mnogo posla nakon one slavne večere? Ona je još više pocrvenjela pod tim, sada mnogo blažim pogledom. - Da, imala sam mnogo posla. - A lijepa Simonne niti ne pomišlja da bi i ona mogla pomoći? On se ironično nasmijao. Pružio je ruku i dohvatio Sereninu. - Jeste li žena željna osvete? Ako jeste, dat ću vam prilike. Ne možete niti zamisliti kakva će to osveta biti. Ona je ponovila iznenañeno: - Osveta? Zašto? Pa ja nemam ... Podrugljivo se nasmijao. - Zar se ne želite osvetiti za sve muke što ste ih podnijeli? - Oh, ne, osveta je grijeh! - Doista? Ja nisam tako pun vrlina, pa ja zbog voga... Prekinuo se. Njegovo je lice poprimilo tvrd izraz, i sjenka zlobe prošla je njegovim pogledom. Nastavio je ironičnim smiješkom: - Ja ne zaboravljam na uvrede. Ne mogu opraštati. - Ipak biste to morali. Gospoñice, nadam se da ćemo se i u tom pogledu sporazumjeti, kao što ćemo i u drugima. Ralph je još uvijek držao njezinu ruku ogrubjelu od rada meñu svojim finim nervoznim prstima. Zapitao ju je: - Hoćete li mi dopustiti da vam kao zaručnički prsten poklonim jedan od onih što ih je nosila moja majka? Ona je, ne razmišljajući, odgovorila: - Naravno! Bit ću sretna i počašćena zbog toga. Onda ću vam ga danas poslijepodne donijeti, prilikom prve službene posjete svojoj zaručnici ... Nije


potrebno reći gospoñi Ridiere i gospoñici Beckford da smo se jutros sreli. Htio bih da one što manje sudjeluju u našim dogovorima. Druga je stvar s vašim staratelj om... Dakle, do poslijepodneva, gospoñice! Naklonio se, poljubio Sereninu ruku, pa se udaljio čvrsta koraka, što je, prema mišljenju gospoñe Ridiere, odavalo odlučna čovjeka koga . nije bilo lako slomiti. V Serena je krenula prema kući. Srce joj je tako snažno udaralo da ju je gušilo. Je li to bilo od radosti? Da, bez sumnje ... od sreće, pomiješane s tihom strepnjom. Njezina ruka, koju su dodirnule Ralphove usne, drhtala je čvrsto stežući ručku košarice za jaja. Zbunjena, sretna, a ipak dršćući od straha, Serena je, kao u snu prešla put od crkvice do kuće. Gospoña Ridiere ju je privela u stvarnost prigovarajući joj Ijutito što je tako dugo nije bilo. - Danas poslijepodne nećeš ništa raditi zbog posjete gospodina Hawtona. Trebala si zato jutros požuriti i obaviti sve svoje svakodnevne poslove. Ali, ti vjerojatno misliš kako sada možeš zapostaviti svoje dužnosti! Naša će kuća doista divno izgledati za vrijeme tvojih zaruka! Serena nije ni jednom riječju odgovorila na te nepravedne optužbe. Stara gospoña, koju je taj ponosni mir uzbuñivao više od svega ostaloga, rekla je Simonni tako glasno da su je i drugi mogli čuti: - Ta ohola osoba misli da joj je sve dopušteno jer se onaj čudni Englez zagledao u nju. No, pretpostavljam sa sigurnošću da će ona požaliti za svojim mirnim životom ovdje. Ukoliko se te zaruke ne razvrgnu, što me ne bi čudilo. Požaliti za životom kraj ovih dviju žena? Kakav bi je život trebao čekati kraj Ralpha Hawtona da se to dogodi? Ali ipak, te su riječi još samo povećavale njezin strah i bacale sjenu na njezinu malu sreću. Činilo joj se da Ralph Hawton svojom pameću i dobrotom nadmašuje druge. On kao da je bio stvoren voditi i upravljati drugima. Već je malo prije shvatila da je on sada štiti, ali u isti čas smatra svojim pravom pokazati joj svoju volju. Riječi »ja želim« iz njegovih ustiju značile su »ja hoću«. No zbog toga je Serena osjećala duboku sreću. Poslije lošeg primjera gospodina Beckforda, ona je znala cijeniti mušku odlučnost. Osim toga bila je osamljena i nesretna, pa je osjećala potrebu za zaštitom i obranom. Ali, riječi gospode Ridiere i Simonne, probudile su u njoj strah: »Je li on dobar? Je li sposoban za ljubav? Neće li biti prestrogi gospodar?« I sve takva pitanja rañala su se u glavi Serene. Ništa joj nije potvrñivalo te sumnje. Ralph je, sve do ovog časa, bio prema njoj suzdržan i pristojan. Nije mogla na njegovu licu, ili u njegovim riječima, otkriti niti najmanjeg traga osjećaja. No, Serena, koja nije bila romantična, mislila je: »Uvijek kada bi me sretao bila sam sama, pa je zbog toga možda namjerno bio hladan prema meni.« Tješilo ju je to što ju je gospodin Hawton izabrao usprkos njezinom siromaštvu, što ju je k njemu privukao samo osjećaj simpatije, ili možda samilosti prema njezinom tužnom životu. A zatim, ona mu se i sviñala... To joj je rekao gospodin Beckford, nadodavši i sam da je ona vrlo lijepa. Stojeći pred malim zrcalom, i pripremajući se za prvi posjet svog zaručnika, mlada je djevojka promatrala svoje dražesno lice, uokvireno svilenkastom smeñom kosom, svoje baršunaste oči... Sve je to izazvalo radost na njenu licu. No čim se je u njoj rodio osjećaj ponosa ona ga je odmah odbacila. Jer ako se ona radovala tome što je lijepa, to je bilo zbog tog tajanstvenog zaručnika, kome bi njezino mlado srce poklonilo svu svoju nježnost, nadajući se da će i ono biti ljubljeno. Izmeñu svojih skromnih haljina, ona je odabrala najnoviju. Tkanina je doduše već bila pomalo izblijedjela, a i kroj bijaše staromodan. No, Serena ju je ukrasila čipkastim okovratnikom naslijeñenim od majke. Naročito je pažljivo uredila kosu. Osjetila je najednom kako je postala pomalo koketna, želeći se sviñati onome koji ju je izabrao ... A tako je malo pažnje bilo potrebno njezinoj ljepoti. Kada ju je, malo kasnije, njezin staratelj sreo na stubama uzviknuo je: Kako si se lijepo obukla, Serena! Simonne začuvši njegove riječi, stupila je na prag svoje sobe da bi pogledala svoju sestričnu. Nasmijala se pogledom punim ljubomorne zlobe: - Tebe je doista lako zadovoljiti! Ta stara haljina sigurno će izazvati smijeh gospodina Hawtona. On se sigurno dobro razumije u eleganciju. Gospodin Beckford je odgovorio: - Nije važno! Jer Serena je u toj svojoj staroj haljinici mnogo zgodnija od mnogih u naj-skupocjenijim


toaletama. Te su mu riječi pobjegle preko ustiju pred kćerkom namazana lica i upadne haljine. Smjesta je to požalio primijetivši bijesni Simonnin pogled, shvativši da mu to ona neće oprostiti. Gospodin Hawton je stigao u četiri sata. Gospoña Ridiere i Simonne dočekale su ga najsrdačnije. Kraj tih žena, plaha i zbunjena zaručnica posve se izgubila. Ralph joj je stavio na prst prsten s divnim rubinom, poljubivši njezine drš-ćuće prste. Rekao joj je nekoliko Ijubeznih riječi na koje ona nije, u svojoj zbunjenosti, mogla odgovoriti, već ga je samo pogledala svojim divnim očima punim ustrašene sreće. Nakon toga su obje žene posve zaokupile zaručnika, iako je on prema njima pokazivao samo duboku nezainteresiranost. Nije se drugačije ponašao ni idućih dana. Gospoña Ridiere je pobjedonosno rekla svom zetu: - Taj vaš Englez baš nije jako zaljubljen! Pitam se, ne žali li već što je učinio tu ludost. Gospodin Beckford joj je protuslovio: - Ta oni još niti trenutak nisu bili na samo. Ostavi ih, pa ćeš vidjeti kako će se led otopiti. Gospoña Ridiere pogledala je ogorčeno svog zeta. - Prava je sreća, Charles, što ja bolje znam što mi je dužnost! Ti bi dakle pustio na samu tog stranca s osamnaestogodišnjom djevojkom. Ona je naivna i zaljubljena, pa tom lijepom mladiću ne bi bilo teško zavrtjeti joj glavom. On možda samo glumi tu svoju hladnoću ... Jer tko pozna muškarce? I patetično je pogledala prema stropu. - Ali u Engleskoj... - Dragi moj, mi nismo u Engleskoj. Ja sam Francuskinja i pokoravam se običajima svoje zemlje. Osim toga, vi ste mi povjerili svoju roñakinju i ja se osjećam odgovornom za nju sve do njezinog vjenčanja. Zbog toga ću svoju dužnost, ma koliko mi ona neprilika nanosila, obaviti do kraja. Gospodin Beckford se nije mogao suzdržati pa je primijetio: - Trebali ste bar pola tako strogo odgajati Simonne. Nebi danas bila tako nesnosna. Skoro ga je smlavio pogled pun prezira. - Prigovaraš mi? Smatraš li da nisam dobro odgojila svoju unuku? On je promucao: - Niti govora ... Samo sam htio reći... Ona je i odviše samostalna. - To nije važno! Takva je njezina narav. No, drugačije je to sa Serenom. Ta mala je lažljiva, koketna... uopće ... Gospodin Beckford ju je prekinuo: - Nemojte to govoriti! - Hoću, dragi moj! Ti ništa o njoj ne znaš, ali ja znam što se krije pod tim nadmenim licem male pobožne djevojčice. Ja joj ništa ne vjerujem! Gospodin Beckford se jedva suspregao ne slegnuti ramenima. Bio je ljut zbog ponašanja svoje punice i Simonne prema Ralphu. Nastavljajući sa svojom taktikom, one su nastojale baciti Serenu u sjenu. Ona je naime bila suzdržana i prestrašena u prisutnosti svog zaručnika koga nikada nije sretala nasamu. Uvijek su bile prisutne te njoj neprijateljske žene. Ralph je pak bio hladan i pun ironije. Simonne se zaklela da će onemogućiti brak svoje sestrične, pa je to sada nastojala svim silama postići, ponašajući se još koketnije prema inženjeru, čak i u prisutnosti Serene. Ma kako nezadovoljan bio zbog toga, gospodin se Beckford nije usudio suprotstaviti. Potajno se divio odlučnosti Ralpha Hawtona, koju nitko nije uspio slomiti i koja se očitovala u svim i najmanjim sitnicama u vezi s tim brakom. Propali su i pokušaji gospoñe Ridiere. Željela je što više produljiti zaruke. Ali Ralph je odlučno izjavio: - Vjenčanje će se održati idućeg mjeseca. Datum možete sami odrediti. Nisu potrebne velike pripreme, jer će sve biti vrlo jednostavno. Sto se tiče opreme Serena će je nabaviti nakon vjenčanja. Tada će imati vremena na pretek. Osim toga on je izjavio, da, u skladu sa engleskim običajima, neće svojoj zaručnici davati nikakav vjenčani dar. Nakon vjenčanja predat će joj dragulje svoje majke, i sve ono što će odgovarati njezinu položaju. Nakon njegovog odlaska, gospoda Ridiere je ustvrdila da je on sigurno neobično škrt. - Engleski običaj je dobar izgovor da pri-štedi novac za dar. Sigurno govori samom sebi kako Serena,


zbog toga što je siromašna, mora biti zadovoljna s onim što će joj on pružiti. Mlada je djevojka odgovorila: - Mislim da je on u pravu. Mi ćemo zauzimati skroman položaj i čemu ti nepotrebni izdaci? Simonne se nacerila: - Dobro je što nemaš prohtjeva, i što se već unaprijed pokoravaš svom gospodaru. Ne vjerujem da će ti baš biti lako s njime. U sebi je Serena pomislila pri čemu joj se srce stisnulo: »Možda je ona u pravu!« Jer, ni nakon petnaestak dana zaruka ona nije bolje poznavala Ralpha Hawtona. Dok bi on razgovarao u salonu Beckfordovih, ona je uzaludno nastojala proniknuti u tajnu tih divnih očiju. Sjedio bi kraj nje i razgovarao s njom na najpristojniji mogući način. Prema gospoñi Ridiere i njezinoj unuci sačuvao je oholu pristojnost, pa su one, svjesne neuspjeha svojih nastojanja, postale još samo bjesnije. K tome su dolazile još neke činjenice što je pridonosilo njihovom očaju. Ralph kao da nije shvaćao njihova nastojanja u vezi dragulja svoje majke. Zaručnički prsten ih je uzbudio, pa su željele vidjeti i ostale dragulje... Osim toga zanimao ih je i inženje-rov stan. Gospoña Ridiere je jednog dana rekla mladom čovjeku sa najslañim mogućim smiješkom: - Ukoliko sam vam potrebna zbog ureñenja vašeg stana, samo raspolažite sa mnom! Sigurno ćete morati tamo nešto izmijeniti, nabaviti neke stvari... - Hvala vam, gospoño! No, ja ću sve urediti uz pomoć svog sluge. Ona je navaljivala: - Ipak kod neženje, samo s jednim slugom, sigurno mnogo toga nedostaje. Kuća je vjerojatno pomalo neuredna. Zadržavajući podrugljivi podsmijeh Ralph je suho odgovorio: - Christophor je uzoran sluga, a moja je kuća tako savršeno održavana u redu da niti osoba s najvećim zahtjevima ne bi mogla ništa prigovoriti. I tako je gospoña Ridiere još jednom bila pobijeñena. Zajedno sa Simonne, bijesnom što Englez nije obraćao pažnju na nju, ona ga je počela ogovarati tvrdeći da je on ohol... i... napokon je li netko znao tko je on zapravo? Kada su govorili o njegovoj obitelji s očinske strane, on kao da je izbjegavao odgovore. Govorio je kako u Engleskoj ima starog bratića s kojim je posvañen. Na pitanje gospoñe Ridiere: »A da li je on bogat?« on je odgovorio: »Ima dovoljno sredstava za život.« Zatim je stao govoriti o nečem drugome... Zar čovjek nije mogao pomisliti da se tu nešto skriva? Je li on te dragulje zaista dobio od svoje majke? Prije je jednom rekao gospodinu Sorbinu kako njegovi roditelji nisu bili bogati. Bilo je zbog toga čudno, što je gospodin Hawton posjedovao takav dragulj kakvog je Serena sada nosila na prstu. Gospodin Beckford je primijetio: - Vjerojatno je to obiteljski nakit. - A tek taj njegov sluga! Pravi sluga otmjene kuće. On je služio oca gospodina Haw-tona; tako je bar sluga izjavio. Ljudi bez imetka ne mogu držati takvog slugu ... - Ali gospodin Hawton ga ima! - Zbog toga baš i razmišljam ... Plašim se da taj mladi čovjek nije običan pustolov. Gospodin Beckford je raširio oči. - Pustolov! Nije on takav čovjek! Sto se tiče tog sluge, stvar je vrlo jednostavna. Hawtonov je otac vjerojatno bio bogat, pa je kasnije izgubio svoj imetak. Odani je sluga ipak ostao najprije kraj njega, a kasnije i kraj njegova sina. No, gospoña Ridiere nije htjela napustiti svoju ideju, a kako je bila bijesna na inženjera, proširila ju je meñu svim svojim poznanicima, uzdišući pritom tužno. - Ta mala koju sam odgojila... kako bih je mogla dati tom strancu! Moj je zet neopisivo lakomislen! No, što mi možemo protiv muške tvrdoglavosti? Oni se svi podržavaju. Preko volje, osjećajući ipak da to ne može izbjeći, ona je Serenu predstavila nekim svojim poznanicima. Hvale upućene mladoj zaručnici samo su kod nje i Simonne još više pojačale neprijateljske osjećaje prema mladoj djevojci. Gospoñica Beckford je bila još zdvojnija zbog toga što se Felix Morel stao ozbiljno baviti crvenokosom udovicom. Požalila je zbog svoje kokete-rije koja je dovela do tako poraznih rezultata: nezainteresiranosti Ralpha Hawtona i bijega Fe-lixa Morela


bogatijoj ženi. Čovjek je doista mogao poludjeti! A gospoñica Beckford, nastojeći to izbjeći, izlijevala je svoju srdžbu na Serenu. Dani zaruka su dakle bili neopisivo neugodni za Serenu. Ponekad je jedva čekala trenutak kada će napustiti tu kuću. Zatim bi strah ponovno nadvladao, pa je htjela što više odgoditi trenutak kada će sama otići odavde u pratnji Ralpha Hawtona. Jednog poslijepodneva, osam dana prije vjenčanja, Ralph je, došavši u posjete svojoj zaručnici, naletio na skup prijateljica kućedoma-ćice. Gospoña Ridiere i Simonne neljubezno su ga dočekale, što njega nije očigledno ni najmanje smetalo. Stara je gospoña rekla svojoj unuci: - Pozvoni Lćonie neka poñe po Serenu u vrt. Preko volje, polagano ustajući, Simonne je rekla: - Mislim da je doista tamo ... Ralph je smjesta primijetio: - Ne dajte se smetati, gospoñice! Poći ću u potragu za gospoñicom Dochrane. Izašao je praćen bijesnim Simonninim pogledom. No ona ga se nije usudila pratiti usprkos nijemom nalogu koga joj je pogledom dala gospoña Ridiere. Jer inženjer joj je ipak ulijevao strah, pa nije željela »da je pošalje natrag u kuću« kako je kasnije izjavila svojoj baki opravdavajući svoje vladanje. Serena je radila u vrtu. Nastojala je što prije sašiti haljinu, jer joj njezina novčana sredstva nisu dopuštala troškove krojačice. Od svog staratelja pak nije željela prihvatiti ništa osim svadbene haljine. Sto se pak ticalo troškova vjenčanja, gospodin Hawton je izjavio kako će on sve snositi, što za škrca, kakvim ga je proglasila gospoña Ridiere, i nije bilo tako loše. Njezino je blijedo lice oblilo rumenilo kada je zamijetila Ralpha. Mladić se naklonio, prihvatio ruku svoje zaručnice i poljubio je. - Došao sam u vašu osamu, gospoñice! Uspjelo mi je pobjeći vašim čuvarima ... Nasmiješio se pogledavši zadivljeno Serenu. Ona se takoñer nasmiješila diskretno i šarmantno. - Trebali su mi javiti da ste došli. Pobjegla sam ovamo želeći u miru ... - To ste dobro učinili. Ostanimo malo ovdje, hoćete li? Zatim ćemo se vratiti onom skupu koji čini sve kako bi uništio dobar glas svojih bližnjih. Serena se blago nasmiješila. - Kakvo vi to mišljenje imate o njima! Što bi bilo kada bi vas one čule? - To bolje!... Sto radite tako marljivo? Sjeo je kraj nje i uhvatio laganu ljubičastu svilu meñu prste. - Dovršavam ovu haljinu. - Za sebe? - Da! - Ova mi se boja sviña... Imate dobar ukus ... Uostalom to je priroñeni dar, jer ga sigurno niste stekli kraj onih gospoña. On se podrugljivo nasmijao. Serena nije mogla zadržati smijeh, pa je šapnula: - Nemojte! Svjetlo je prodiralo kroz lišće i toplo obasjavalo njezinu smeñu kosu i tamnoputo lice. Mladić je zadrhtao i spustio pogled. - Vi sigurno volite haljine? Voljeli biste se oblačiti poput drugih žena? Kititi se draguljima i biti elegantna? Serena se ponovno nasmiješila. - Ne kažem da to ne bih htjela... No, uvjeravam vas, živjela sam vrlo sretno i bez toga. - Mladi ste, još ne poznajete život. Sigurno nakon nekog vremena nećete tako govoriti. - Nadam se da hoću, jer bih inače postala vrlo lakomislena. - U svakom slučaju, to biste dijelili s većinom žena. Serenu je iznenadio njegov podrugljivi ton. Ralph je primijetio to iznenañenje u njezinu čistom i iskrenom pogledu. Na njegovim se usnama pokazao lagani sarkastičan podsmijeh. Nagnuvši se prema Sereni, mladi je čovjek dohvatio njezinu malu ruku sa zaručničkim prstenom i kazao s onom istom ironijom: Mislim da skoro sve žene ... skoro sve iako ne kažem sve... ne mogu odolijeti luksuzu, elegantnom životu i visokom položaju. Izmeñu ljubavi bez novca i novaca bez ljubavi, one bi uvijek odabrale ovo drugo rješenje. Serena se stala oštro buniti. - Oh,ne, ne!


Zatim je rumenilo na njezinu licu postalo još snažnije, a trepavice su zastrle oči u kojima su se nježnost i ljubav što ih je sakrivalo njezino srce, otkrile pred Ralphom. Izraz lica mladog čovjeka iznenada se promijenio. Odavao je duboko uzbuñenje. Nekoliko su trenutaka njegove usne drhtale, zatim mu se na čelu pojavila duboka bora i on je nastojao odgovoriti prisiljeno radosno: - Vi ne znate što je život. Ja to ponavljam. Kasnije ćete shvatiti da sam govorio istinu. Vjerujte mi! Treba život razumno koristiti i ne zahtijevati odviše od njega. Na to je promijenio sadržaj razgovora zapitkujući Serenu o poslovima što ih je završila i o njezinu ukusu u pogledu književnosti. Bio je zadovoljan shvativši koliko je ona obrazovana. Mlada se zaručnica osjećala sve nelagodnije zbog Ralphove, toliko skeptične, izjave. Ona ga je ljubila bez ikakvih primisli, i ne bi oklijevala niti trenutak ako bi trebala odabrati izmeñu njega i sveg blaga svijeta. On će to shvatiti kada će ona biti dulje kraj njega, kada će je bolje upoznati. Sva uzdrhtala u svojoj ustrašenoj sreći, Serena se predala šarmu Ralpha Hawtona zaboravljajući tog časa gospoñu Ridiere, Simonnu i... Ova posljednja se iznenada pojavila. - Baka pita što se dogodilo s vama! Ralph je odgovorio svojim uobičajenim mirom: - Kao što vidite razgovaramo. Možete dakle umiriti gospoñu Ridiere, gospoñice! Simonne je sva pocrvenjela od bijesa. Ralph je znao u razgovoru s ljudima koji mu nisu bili dragi koristiti oštru ironiju i pogoditi protivnika u najbolnije mjesto. Gospoña Ridiere i njezina unuka bile su često njegove žrtve. Isprva su one govorile da on nikad nije zadovoljniji, nego kada na taj način govori s ljudima. No, unatrag nekoliko dana promijenile su to mišljenje zbog vrlo hladnog i oholog ponašanja mladog inženjera prema njima. Sada su ga nazivale »nesnosnom osobom« i njegovi svakodnevni posjeti predstavljali su teško iskušenje za njih. Simonne je stala prigovarati: - U salonu više nema nikoga, a čaj se već ohladio. - Pa dobro! Moći ćemo i bez njega, zar ne, gospoñice Serena? Vi ionako niste naučeni na čaj. - Zaista nisam! Simonne se nasmijala smijehom nalik na kokodakanje kokoši: - Ali vi jeste! Pa Englez ne može bez čaja. - Uvjeravam vas da može. Naročito kada je zaokupljen nekim drugim ugodnim dužnostima. Simonne je nabrala usnice i dobacila ljubomoran pogled svojoj sestrični koja je počela sakupljati svoj ručni rad. Te večeri, nakon odlaska njezinog zaručnika, koga je gospodin Beckford zadržao na večeri, gospoña Ridiere održala je Sereni propovijed. Kako se usudila ostati tako dugo u vrtu s gospodinom Hawtonom? Sve su one gospoñe bile iznenañene zbog toga, i ona je nekoliko puta namjeravala ustati i poći po riju. To je bilo smiješno i nepristojno. Ali što se drugo i moglo očekivati od tako glupe male djevojčice? Serena je nastojala zadržati svoj mir, no ipak je pocrvenjela zbog tako nepravedne optužbe, podržane cerekanjem Simonne i Eusta-chea. Gospodin Beckford je ovaj put ustao u njezinu obranu. Je li Ralphovo društvo tako djelovalo na njega? U svakom slučaju, on je govorio odlučno, suprotstavljajući se mišljenju svoje vrlo iznenañene punice. Govorio je odlučnim glasom, kojim se često služe slabići, kada jednom žele dokazati svoju odlučnost: - Sve je to pretjerano. Serena i njezin zaručnik moraju se ponekad i malo intimnije razgovarati. Pa za nekoliko će se dana vjenčati. Gospoda Ridiere je prasnula: - Pa neka se razgovaraju!... Neka se razgovaraju koliko žele! Mislite li da mi je milo igrati ulogu čuvarice kraj te glupe male djevojčice i onog nadmenog Hawtona! Činila sam to jer sam to smatrala svojom dužnošću. Od sada perem ruke, i neću se više brinuti ni za što! Izgledom uvrijeñene veličine ona se digla i izašla iz sobe u pratnji Simonne. Eustache je promrmljao: - Kada će se napokon obaviti to vjenčanje! Taj mi je Englez neizmjerno dosadan. Gospodin Beckford, koji je očigledno namjeravao tog dana biti odlučan, rekao je suho: - Poštedi nas svojih primjedba! Sve te se ovo ne tiče. Eustache je bezobrazno slegnuo ramenima, zavalivši se u naslonjač. Zadubio se u čitanje novina, što je predstavljalo i najveću zabavu za gospoñu Ridiere i Simonnu. Ovaj je dogañaj još samo produbio neprijateljske osjećaje dviju žena prema Sereni. One su sada bile


vrlo neugodne i prema Ralphu, pa se nisu bavile ničim u vezi svadbe. Inženjer je bio očigledno zadovoljan zbog toga. On nije želio ništa drugo no riješiti se tih nesnosnih osoba. To nije skrivao ni pred Sere-nom. Rekao je to jednog poslijepodneva kada su ponovno razgovarali, ovog puta u salonu. Nije bio mnogo razgovorljiviji ni srdačniji no što je inače bio u prisutnosti svjedoka. Ipak je zahtijevao od Serene da mu priča o svom životu, pokazujući smilovanje zbog svih teškoća koje je proživljavala. - Nadam se da ćete uskoro zaboraviti te teške dane - rekao je, poljubivši joj ruku. Serena je potajno željela vidjeti više osjećaja u tim očima koje su je zarobile ... Ponekad joj se činilo kao da Ralph posjeduje strastvenu dušu, ali da je prema njoj tako hladan samo zato da bi joj mogao nametnuti svoju volju. Ponekad pak primijetila bi kako je njegovo lice iznenada postalo tvrdo, i obuzimao bi je strah što je zasti-rao sreću njezine plahe ljubavi. I tako su u sreći i nemiru prolazili posljednji dani njihovih zaruka. Svanulo je jutro vjenčanja obasjano blagim suncem. Ceremonija je bila posve jednostavna. Gospoña Ridiere poslala je samo nekoliko pozivnica. Ralph nije imao rodbine. Stigao je samo njegov prijatelj William Lenney. On mu je bio i svjedok. Mala je crkva bila puna znatiželjnih seljaka. Divili su se mladom paru. Felix Morel, koga su pozvali da bi se divio novoj Simonninoj toaleti, izrazio je mišljenje sviju: - Ta je mala prekrasna. Englez ima dobar ukus. Lijepa Simonne ne dolazi do izražaja kraj nje. Gospoña Ridiere nije smatrala potrebnim naručivati svečaniji ručak nego obično. Mislila se na taj način osvetiti svom zetu i Sereni, i u isto vrijeme pokazati Ralphu kako joj je malo stalo do njega i njegova prijatelja. Ipak je ona bila ta koja je osjećala nelagodu. Leonie je pokvarila sva jela jer joj Serena tog dana nije pomagala. Uzvanici, nakon što su pokušali progutati sirovo meso, tvrdo povrće i neuspjelu kremu, ostavili su sve na tanjuru. Suñe, upotrebljavano za svaki dan izgledalo je otrcano, a Simonne se postidjela gledajući izgu-ljeni nož i vilicu u finim rukama sir Williama. Taj mladi čovjek, ugodna i otmjena izgleda, morao je nesumnjivo biti bogat sudeći prema automobilu kojim se dovezao iz Pariza i divnom daru što ga je poklonio mladom paru. Ralph je rekao: - To je moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. - Nije tome dodao nikakvih pojedinosti. Za vrijeme ručka Simonne je sjedila kraj njega i nastojala je saznati nešto pobliže o inženjeru i njegovoj obitelji. No sir William je vrlo spretno skrenuo razgovor na drugu temu. Stao je pričati o kiši i lijepom vremenu, o Parizu, u kome svakog proljeća provodi mjesec-dva sa svojom ženom... Na veliko Simonnino razočaranje, bio je oženjen. Nakon ručka Serena se popela u svoju sobicu u potkrovlju da bi svukla svoju vjenčanu haljinu. Od jutra ona je zadržavala suze. Njezina žalosna sudbina nikada joj se nije činila tako teškom kao danas. Ni Simonne, a ni gospoña Ridiere joj nisu obraćale nikakvu pažnju. Leonie joj je pomogla pri oblačenju. Gospoña Ridiere je čak odbila pozvati Emilienne iz samostana na vjenčanje, pod izgovorom kako ne želi smetati djevojčicu, ionako zaostalu u učenju. Ali Serena je posve dobro shvatila što skriva to njezino ponašanje: »Zaista se nije isplatilo poduzeti takav napor zbog toga!« Srce joj je bilo prepuno tuge. Ipak, morala se još malo suzdržati. Ralph ju je čekao da bi je poveo u svoju kuću ... Grozničavim kretnjama obukla je svoju ljubičastu haljinu od jeftinog krepa koju je sama sašila. Na glavu je stavila slamnati šeširić ukrašen dražesnom vrpcom. Kada je bila gotova pogledala je po posljednji puta svoju malu sobicu, namještenu s odbačenim pokućstvom. Ljeti je u sobici bilo kao u peći, a zimi kao u ledenici. Ona je ovdje patila tjelesno i duševno. Sto joj je budućnost spremala? Pogledala je bijelu haljinu položenu preko uskog kreveta. Bila je posve jednostavna, lišena svakog skupocjenog ukrasa. No Ralphov pogled uvjerio ju je da je ona ipak pridonijela njezinoj ljepoti. Ralph! Budućnost... tajnovitost... Mlada je žena zadrhtala. Noge su joj stale klecati na pragu njezina novog života. Ralph ju je čekao u prizemlju, u malenoj radnoj sobi gospodina Beckforda. I on je obukao svakodnevno odijelo što mu ga je donio sluga. Mladi su ljudi napustili kuću Beckfordo-vih i krenuli prema paviljonu u kome je Ralpf stanovao. Do njih je dopro šum automobilskog motora. Ralph se nasmiješio: - Evo sir Williama koji odlazi. Dosta mu je gospoñe Ridiere, gospoñice Beckford i tvog ubogog bratića. Malo prije, kada sam se opraštao od njega rekao je: - Kako je dražesna gospoñica Dochrane mogla živjeti uz te dvije ohole i glupe žene? Žalim je od sveg srca!


Serenino je lice oblilo rumenilo. Ralph se ironično nasmijao, no ne bez topline, što je njegovu licu davalo još veću zavodljivost. - Tada je sir William dodao kako se nada da će te za uzvrat čekati sreća u budućnosti. — Pružio je ruku, dohvatio Sereninu i gurnuo je pod svoju. - Učinit ću sve kako bih te učinio sretnom, Serena! Ona ga je pogledala očima punim nježnosti i rekla: - Vjerujem ti!... Imam povjerenja u tebe! On je nekoliko trenutaka promatrao mladu ženu pogledom punim osjećaja. Ona je bila tako lijepa i otmjena u svojoj svijetloj haljini, koja joj je tako izvanredno pristajala. Zatim je Ralph odgovorio malo podrugljivim smiješkom: - Zar ne, ti me se pomalo plašiš?... Uostalom, to je posve prirodno. Ne poznaješ me dobro. Ali uvjeravam te, ja nisam Modrobradi! Moja je jedina želja učiniti ti život što ugodnijim. Serena je promucala: - Hvala ti... Tako si dobar! No njezino se srce steglo u očekivanju nježnijih riječi od tog hladnog uvjeravanja u sretnu budućnost. Paviljon je bila lijepa zgrada od opeka, pet minuta udaljena od tvornice Sorbin. Pred njim se prostirao vrt pun ruža. Na Ralphov poziv sluga se pojavio u uskom predvorju. - Je li čaj spreman, Christopher? - Da, gospodine! Serena je pomalo prestrašeno pogledala otmjenog slugu. Hoće li se ona usuditi davati mu nareñenja? ... Razlika je bila prevelika izmeñu Lćonie i tog dostojanstvenog čovjeka. Blagovaonica i Ralphova radna soba bile su namještene vrlo jednostavnim pokućstvom. Ali Christopher je poslužio čaj na prekrasnom po-služavniku od laka, ukrašenom starinskim čipkama. Vjerojatno su to bili preostaci proteklog bogatstva, jednako kao i srebrni čajnik, divno izrañene male žličice i šalice od starog kineskog porculana... Nakon toga je Ralph odveo Serenu u sobu s presvlakama od izblijedjelog kretona. I ovdje je sve odavalo veliku jednostavnost, osim pre-divnog raspela od slonove kosti, obješenog iznad kreveta nasuprot portreta neke žene u raskošnom okviru. Ralph je pokazao na sliku. - To je moja majka. Ona je dugo promatrala lijepo hladno lice s ponosnim očima. Tada je šapnula: - Kako si nalik na nju! - To su mi uvijek govorili. Mislim da joj i duševno sličim. Mi smo se vrlo voljeli, i njezina je smrt predstavljala za mene veliku bol. U njegovim se riječima osjećalo lagano uzbuñenje. Serena je plaho odgovorila: - Kako bih je rado upoznala! Ralph se nasmijao gledajući je još nježnijim pogledom. - Siguran sam da bi joj se ti sviñala. Ona bi za tebe bila prava majka. Meni je ona strahovito nedostajala u jednom teškom času mog života ... Prekinuo se, a izraz gorčine pojavio mu se oko usana. Oči su mu odavale duboku patnju. Zatim se ponovno pojavio onaj njegov ironičan pogled, i on je nastavio: - Vjerujem da bi ona bez ustručavanja pristala na moj izbor. Ti, Serena, imaš sve odlike koje je ona tražila od mlade djevojke. Moja je * majka bila vrlo časna žena, i ja ne bih želio ništa drugo, no da ti slijediš njezin primjer. Serena je spontano izjavila: - Pokušat ću to učiniti! Nadam se da ćeš mi ti pritom pomoći savjetima ... jer ja sam još tako mlada ... Pogledala je toplo Ralpha. On je zadrhtao. Oči su mu postale tamnije, kao da je osjetio veliko uzbuñenje, i ruka mu je zagrlila ramena mlade žene ... - Uvijek ćeš kod mene naći pomoć i savjet ako ti to bude potrebno. Još ti jednom ponavljam, moja je jedina želja učiniti te sretnom ... Poljubio je Serenu u čelo. Zatim je spustio ruku i njegov se pogled zamračio. Rekao je mirno: - A sada se odmori. Nemoj se danas umarati spremanjem. Imat ćeš za to vremena sutra i idućih dana. Kada je izašao, Serena je sjela u naslonjač kraj prozora. Promatrala je prirodu koja se pružala pred njom: livade, voćnjake i drveće obavi-jeno sunčanim zracima. U duši je još uvijek osjećala mješavinu sreće i uznemirenosti. Ta dva osjećaja nisu je napuštala od kada je upoznala Ralpha Hawtona.


Pritisnula je dršćuću ruku na čelo, na ono mjesto koje je Ralph Hawton poljubio. Taj prvi dokaz nježnih osjećaja duboko ju je uzbudio i ona je stala sanjariti o tome da je on voli i da će ona biti sretna onako kako je on to obećao. VI Petnaest dana nakon svog vjenčanja gospodin i gospoña Hawton pošli su u posjete gospodi Sorbin, a zatim svećeniku i gospoñi Ridiere. Na svoju potajnu radost nisu je našli kod kuće. Ona je boravila u Echanvillu zajedno sa Simonne. Gospodina Beckforda mladi su supružnici posjetili u njegovu uredu u tvornici. Tog dana, za vrijeme večere, on je izjavio, da mu se Serena pričinila još ljepšom nego ranije, jer je očigledno zadovoljna svojom sudbinom. Gospoda Ridiere je slegnula ramenima. Baš se ti razumiješ u to, ubogi moj prijatelju! Ta mala neće valjda pred svojim mužem pokazivati nezadovoljstvo. - Pa zašto bi bila nezadovoljna? - Jer nemam dobro mišljenje o tom čovjeku. Ti si pogriješio što si tako lakomisleno pristao na taj brak. No, on te je očarao svojim izgledom i ponašanjem. U prvom redu drskošću kojom promatra ljude ... - Drskošću? - Da, tako je! Ti to naravno ne osjećaš! Diviš mu se, jer izigrava otmjenog gospodina. Samo smo ga beskrajnim strpljenjem mogli trpjeti za vrijeme tih zaruka. Nadam se da se sada više neće ovdje pojavljivati. Te njezine želje su se i ispunile. Ralph je rekao svojoj ženi: - Iz pristojnosti ćemo jednom posjetiti gospodu Ridiere. No, to će ujedno biti i posljednji puta. Onog dana kada će nam ona uzvratiti posjet s gospoñicom Beckford, Christian će im reći da ti nisi kod kuće. Ne želim da te bezobraz-nice prodru u našu kuću. Serena se, što se toga ticalo, posve slagala sa svojim suprugom. Njezina osjećajna priroda i odviše je patila zbog tih žena, pa nije željela i dalje podržavati vezu s njima. Osim toga, osjećala je da je Simonne zaljubljena u Ralpha, pa će zbog ljubomore nastojati unijeti razdor medu njih. Za sve druge osim nje, koja nikada nije bila razmažena, ovaj bi se život činio dosadnim i monotonim. Ralph naime veći dio dana nije bio kod kuće. Osim toga mladi inženjer nije imao drugih poznanstava osim Sorbinovih, kod kojih je jednom tjedno večerao sa Serenom. Christopher je obavljao sve poslove u kući. Ralph je Sereni zabranio bilo što raditi. I tako je ona bivala posve sama kada njezin muž nije bio kod kuće. Izrañivala je svoju opremu, i to samo ono najpotrebnije, jer joj je Ralph, kada ju je odveo u kupovinu u Echanville, rekao: - Kupi samo najpotrebnije. Nije potrebno bilo što unaprijed nabavljati. Vidjet ćemo hoće li nam kasnije prilike dopustiti nabaviti i nešto više. Sereni je štednja bila posve prirodna. Naročito s obzirom na troškove koje je Ralph imao za svadbu. Njemu je bilo stalo do toga da njegovoj mladoj ženi ništa ne nedostaje, i da ona vodi računa o tome da Christopher prireñuje jednostavne, ali ukusne obroke. Taj uzorni sluga posluživao ih je na najotmjeniji način. Svakog dana nakon povratka iz tvornice, Ralph je vodio svoju mladu ženu na šetnju. Obično bi oni razgovarali engleski, jer je Serena naučila taj jezik u samostanu. No, još ga nije govorila posve tečno. Činilo se kao da mu je mnogo stalo da joj taj jezik postane jednako blizak kao i francuski. Navečer bi joj čitao i objašnjavao djela pisaca svoje domovine. Serena je s nestrpljenjem očekivala te trenutke. Njezina živahna pamet uživala je u tim razgovorima s duševno nadmoćnim suprugom, što je uostalom bilo i posve razumljivo zbog njezinog neiskustva. I svakog je dana više voljela tog zagonetnog Ralpha, iako je često bio hladan i nezainteresiran. Ponekad bi je ipak pogledao tako toplo da bi njezino srce zadrhtalo. Sereni se ponekad činilo kao da je on silom želio zatomiti svoje osjećaje, što je ona pripisivala njegovom muškarač-kom ponosu. To je bilo objašnjenje kojeg je Serena davala samoj sebi. Doista se činilo kao da je ponos najveći Ralphov nedostatak ... No, zasada mlada žena još nije trpjela zbog toga. Prema njoj je bio dobar, brinuo se za njezino zdravlje, i očigledno joj želio pružiti sve što su dopuštala njegova skromna sredstva. Ona ga je, radosno slušala. Njegova volja sve do sada nije došla u suprotnost sa Sereninom


savješću. No, jednako kao i za vrijeme zaruka, on nije mnogo govorio o svojoj obitelji. Samo bi ponekad spominjao svoju majku. Činilo se kao da nikoga nije tako volio kao nju. Serena je saznala da je ona umrla u Engleskoj prije šest godina, i to kod onog starog bratića o kome je Ralph već jednom govorio. — Nemaš drugih roñaka? - Imao sam starijeg bratića, ali je umro prije nekoliko mjeseci. - Znači, i ti si zapravo bez obitelji kao i ja? - Baš ne posve tako. Jer, osim tog starog roñaka koji me nekoć vrlo volio i od koga sam se odalečio nakon neke svañe, imam još daljih roñaka. Zapravo dvije stare sestrične, od kojih mi jedna ponekad piše. Serena je doista jednog dana meñu poštom primijetila pismo stiglo iz Engleske, adresirano ženskim rukopisom. Ralph je nekoliko dana kasnije pokazao Sereni fotografiju i rekao: »Moja sestrična Sabina«. To je bila žena Četrdesetih godina, izrazitih crta lica i tužnih sanjarskih očiju. Ona je odmah bila simpatična Sereni i ona je to rekla svom suprugu. - Da, to je dobra žena. Vrlo mi je odana. Na nesreću, oglušila je nakon što se strahovito prestrašila prije nekoliko godina. Od tada joj je i pamet pomalo pomućena. Neznatno, jer su njezina pisma vrlo razumna. - Imaš li i fotografiju njezine sestre? - Nemam. Ona mi nije draga... Evo, to je portret mog starog roñaka... Zatim slika Emila Adleya, bratića o kom sam ti govorio. Prva je fotografija predstavljala čovjeka u zrelim godinama, vrlo odlučna i plemenita izraza lica, a druga mlañeg čovjeka istaknute vilice, neinteligentna i okrutna pogleda. Serena je, ne razmišljajući mnogo, rekla: - Oh, taj mi se ne sviña! Ralph se podrugljivo nasmijao. - Zaista?... Sto bi bilo kada bi trebala odabrati izmeñu mene i njega? Ona je uzviknula žestoko se buneći: - Kako to možeš i zapitati Ralph? - Posve prirodno pitanje, draga moja! Naime, izbor je već jednom bio izvršen u korist Emila. - To nije moguće! Ponovno onaj isti ironičan smijeh. - To je vrlo laskavo za mene. Ali ipak se našla žena, koja je mog bratića Emila pretpostavila meni. On je naime bio nasljednik briljantnog naslova i velikog bogatstva... I mnogi su ljudi smatrali da je ona u pravu. U to sam siguran. - Ja ne bi bila meñu njima!... Ukoliko ga ona nije možda voljela ... - Ne, nije ga voljela. Emil nije, niti tjelesno, a niti duševno, bio čovjek koga se moglo voljeti. - Vrlo je ružno od nje, ako se udala samo zbog njegova bogatstva. Ralph je nabrao usne u ironičan smijeh. - Nije ona jedina! Shvatit ćeš to jednog dana, Serena! Vidjet ćeš da je materijalni interes veliki pokretač ljudskih djela. Da je on uzrokom izdaje, laži i najvećih gadarija. Vidjet ćeš kako ljudi padaju na koljena pred onima koji posjeduju vlast i novac. Slegnuo je ramenima, bacio slike u ladicu i nastavio svojim uobičajenim glasom: - A sada, draga moja Sereno, čitat ćemo Shakespearea, zar ne? Te je večeri Serena slušala vrlo rastreseno ono što joj je Ralph čitao. Ona je mislila na onu ženu koja je trebala odabrati izmeñu Ralpha Hawtona i Emila Adleya ... Je li ona bila Engleskinja? Je li bila lijepa? Nije se usudila pitati to Ralpha. Instinktivno je osjećala kako mu taj razgovor ne bi bio ugodan. No, govorila je samoj sebi pomalo ustrašeno: - Možda ju je on volio? ... Zaprosio ju je, a ona je odabrala drugoga. Sada shvaćam zašto on ne vjeruje u iskrene osjećaje! Kako bih željela da mi on vjeruje, da shvati kako mogu postojati iskreni, nezainteresirani osjećaji. Serena se nije usudila pred Ralphom pokazati osjećaje, koji su joj ispunjavali srce. Ona je naime bila jedno od onih bića, koja se zatvaraju u sebe, kad njihova ljubav nije uzvraćena. A ipak, ponekad ... ili je to samo bila iluzija ... ponekad se činilo kao da je Ralphova hladnoća samo maska, da se u duši tog čovjeka odigrava žestoka bitka. - Da, iluzija ... On je uvijek ostao gospodar samog sebe, čak i nakon tih rijetkih osjećaja, nakon kojih je bio još hladniji i zatvoreniji. Ipak, usprkos tim svojim sumnjama i bojaznima, mlada je žena ipak bila sretna.


Ona je to iskreno mogla reći gospodinu Beckfordu, kada ju je on posjetio jednog poslije-podneva. On je stao trljati ruke izjavljujući: - To bolje! Punica neprekidno ponavlja kako sam te ja unesrećio ovim brakom... Uostalom, mala moja, znaš li da su ona i Simonne bijesne što ih niste primili kada su vas došle posjetiti? Tvrde da si bila kod kuće... Vidjevši da je Serena pocrvenjela, on ju je lupnuo po ramenu i nasmijao se: - Dakle to je istina!... No, ja im to neću reći, ne boj se!... Sada ti užasno zamjeraju što nisi ponovila svoju posjetu. Serena je zbunjeno odvratila: - Ralph ne želi da posjetim gospoñu Ri-diere, jer je on ne podnosi... - Da, da, shvaćam! Ne obraćaj pažnju na nju! Već će jednog dana zašutjeti. Ralph, koji je upravo tada ušao u sobu, pozvao je gospodina Beckforda da doñe sutradan na večeru. Lijepu je to buku izazvalo kada je on to saopćio kod kuće! Uvrijeñena gospoña Ri-diere je izjavila: - Mislila sam da se taj čovjek barem zna ponašati! No ne zna čak ni to! Zar ne shvaćaš kako je bezobrazno pozvati samo tebe, a ne i nas. Kao da mi ne postojimo. Simonne, koja je tog dana bila naročito bijesna, saznavši za zaruke Felixa Morela s crvenokosom udovicom, zaviknula je: - Taj bijedni inženjer misli da mu je sve dopušteno! Ljubezno smo ga primili, a on nam zahvaljuje takvom drskošću! Nadam se, oče, da si odbio poziv? Gospodin Beckford je promucao: - Ne... to bi bilo teško ... Serena je navaljivala ... Gospoña Ridiere se prezrivo nasmijala. - Dragi moj, ti zaista ne znaš što je to ponos! ... Bilo što bilo, tebi se taj stranac i nadalje sviña. A kakve ti koristi od toga?... Mi ćemo znati kako se valja ponašati kada slučajno sretnemo njega, ili onu malu glupaču Serenu. Nekoliko dana kasnije, prolazeći kraj paviljona gospoña Ridiere je opazila Ralpha i Serenu kako sjede kraj ružinog grma. Vrlo je glasno primijetila nešto neugodno, što je njih dvoje naravno čulo. Serena je pocrvenjela, a Ralph je, sa sarkastičnim smiješkom, šapnuo: - Kada pomislim da bi ta bića jednog dana mogla puzati pred nama! Serena ga je iznenañeno pogledala. On se ponovno nasmijao i pogladio je po kosi: - Ti ne bi uživala u tome, jer ne znaš što je osveta ... Možda bi ti ipak voljela biti bogata, vrlo bogata i zauzimati visoki položaj, usprkos onome što si mi jednom rekla? - Ne, ja sam i ovako vrlo sretna. Vjeruj mi! - Doista?... Ti ništa drugo ne želiš? - Ništa ... osim što bih željela da ti budeš sretan. - Ali ti si me već usrećila, draga moja Serena ... Budi uvjerena u to. Njegove riječi vrlo su neugodno djelovale na Serenu, jer nije primijetila kako je toplo gledaju njegove oči. Ona je spustila glavu i nastavila vezenjem. Ralph je dodao nakon nekoliko trenutaka šutnje: - I dalje tvrdim da bi ti se otmjeni život, okružen luksuzom, sviñao. Ne podignuvši glavu, ona je odgovorila: - To je moguće. No ja u tome ne vidim sreću... - Što ti znaš o sreći? U tom si pogledu posve neiskusna, draga moja! - Onda bih to željela i ostati. - Kakve glupe želje! Uostalom, i ne treba razgovarati o željama... A sada te ostavljam, jer moram požuriti u tvornicu. Vratit ću se kasno. Molim te obavijesti Christophera zbog večere… I ne radi odviše! Tvoji lijepi prsti imaju pravo na odmor nakon onoliko muke. On se sagnuo, dohvatio ruku mlade žene i poljubio je. Zatim se udaljio alejom oivičenom ružama iz Bengala. Serena je nastavila svojim radom. Razmišljala je o svom suprugu Ralphukoga je toliko voljela, iako ga nije potpuno upoznala. Ponovno je osjetila njegovo nepovjerenje prema ženama. Nakon onog što joj je ispričao o bratiću Emilu, ona je sada i shvaćala zbog čega je tako. Očigledno je bio ranjen i lišen svih iluzija…. On je sada, u svom povrijeñenom ponosu, pretjeravao, misleći o svim ženama na isti način. Ipak je morao shvatiti da je ona bila iskrena…. Zašto on vjeruje da ona želi druge stvari, da je u


dubini duše lakomislena, željna bogatstva. Onakva, kakve su bile druge koje je on poznavao. Kao ona koja je odabrala bogatstvo Emila Adleyja. Zaista joj se činilo da on zapravo ne misli što govori. Oko sedam sati mlada žena napustila vrt. Ušla je u predvorje iz kojeg je upravo izlazio Christopher s brzojavom u ruci. - Ovo je stiglo za gospodina. Odnijet ću mu ga. I sluga je otišao. Uspinjući se stubama, Serena se pitala: »Jesu li to kakve loše vijesti?... Možda iz Engleske? Jedna od njegovih sestrični, ili njegov stari roñak?« U svojoj sobi stala je spremati i čistiti. Radila je sve dok nije začula Ralphov korak po vrtnoj stazi. Tada je izišla i krenula prema stubama. Tamo je zastala na prvoj stubi začuvši kako Ralph govori: - Priredit ćete mi kovčeg, Christopher, sa svim potrebnim za ceremoniju. Čim otputujemo, vi ćete spremiti stvari koje želim sačuvati i poslati ih željeznicom. Ključ ćete predati gospodinu Sorbinu, a zatim ćete nam se pridružiti u dvorcu Leinbourgh. - Da, milord! - Ukoliko vas neki znatiželjnici stanu napadati pitanjima, pristojno ih otpravite. - Možete imati povjerenja u mene. Ralph je krenuo prema stubama. Serena se povukla u sobu. Govorila je samoj sebi: »Nisam dobro razumjela! Sto sve to znači?« Kada je Ralph ušao, ona je stajala kraj prozora gledajući ga iznenañeno i prestrašeno. On joj je prišao, bacivši u prolazu brzojav na stol. Obavijestili su me o smrti starog roñaka, lorda Felborna. Kako sam ja njegov jedini muški roñak i nasljednik, moram krenuti onamo. Naravno, ti ćeš me pratiti. Ona je ponovila, očiju raširenih od iznenañenja: - Ti si nasljednik? - Tako je! Ja sam sada lord Felborne, engleski plemić i nasljednik jednog od najvećih imetaka Velike Britanije. Njegov je glas bio miran, no da njegova mlada žena nije bila tako iznenañena, primijetila bi u njegovim očima odsjaj trijumfa. Serena je promrmljala: Lord Felborne! Smiješak se pojavio na Ralphovim usnama. - Priredio sam ti lijepo iznenañenje, zar ne? - Kada si me oženio, znao si? - Da ću naslijediti lorda Felborna?... Naravno, jer je Emil Adley, njegov najbliži roñak, umro. Tako je imetak morao pripasti meni. Moj bratić, zaboravivši našu svañu, ostavio mi je sav svoj imetak, a ne samo onaj obiteljski. Serena ga je morala zapitati: - Zašto si to krio preda mnom? - Zato što sam te želio jednog dana iznenaditi. Osim toga, milije mi je da si se udala za Ralpha Hawtona, koji je zarañivao svoj kruh radeći, nego da si se udala za nasljednika lorda Felborna. Trenutak je razmišljao nabranih obrva. Serena ga je promatrala duboko dirnuta, misleći: »Zbog toga se on dakle tako otmjeno ponašao? ... On potječe iz otmjene obitelji i nije bio odreñen za posao kojeg je ovdje radio.« Ralph je odlučno nastavio: - Otputovat ćemo sutra vlakom. Ponesi u malom kovčegu najpotrebnije. Christopher će nam sve ostalo poslati. U dvorcu Leinborough, vrlo će ti brzo sašiti sve što će ti biti potrebno za pogreb. Mislim svu crninu. - Zar se više nećemo vraćati ovamo? - Možda ja i hoću, ukoliko gospodin Sorbin, koga sam malo prije obavijestio ne nañe odmah zamjenu za mene. Ne bih htio dovesti u nepriliku čovjeka koji mi je učinio samo dobro. No, već ima nekoga u izgledu, bar mi je tako rekao. - A mi ćemo živjeti u Engleskoj? - Hoćemo, dio godine ... Zar ti to nije drago?


Ona je živahno odgovorila: - Nije mi važno gdje sam, dok sam zajedno s tobom. Ali... Prekinula se, oklijevajući i gledajući nježno muža svojim predivnim očima. Ralph, stavivši ruku na njezino rame, sagnuo je prema njoj svoje lice. - Sto je? - Grofica Felborne trebala bi biti otmjena dama__a ja ... neću znati... - Ne brini! Tvoja je majka bila iz jednako tako otmjene obitelji kao što sam to i ja. Osim toga, ti si sposobna odigrati tu svoju ulogu. Zbog toga, ne budi zabrinuta zbog toga... Sada ćemo večerati, a zatim ćeš sve prirediti, kao što sam ti rekao. - Neću li stići posjetiti bratića Beckforda prije našeg odlaska? - Ne, jer vlak rano polazi. Napiši mu pismo. Christopher će mu ga sutra odnijeti. - Mogu li mu reći što se dogodilo? - Naravno! Ja to ne mislim skrivati. Serena je šapnula, ne mogavši spriječiti smiješak: - Htjela bih znati, što će reći gospoña Ri-diere i Simonne? Ralph se podrugljivo nasmijao. - To bi zaista bilo vrlo zanimljivo!... Shvaćaš li, Serena, zašto sam ti obećao osvetu? Evo je, i to takve kakvu ti ne bi mogla niti zamisliti. Ona je odmahnula i žalosno ga pogledala. - Nemam se zašto osvetiti, Ralph! To sam ti već rekla. Te su žene bile zle prema meni, ali ja im opraštam. On je suspregnuo slijeganje ramenima i odgovorio: - One će biti ipak kažnjene zbog samog tijeka dogañaja. Zamisli samo Simonnin očaj, kada se sjeti da je na dohvat ruke imala potomka jedne od najstarijih engleskih obitelji, nasljednika ogromnog imetka, i da ga je prepustila svojoj ubogoj sestrični. Ona će se zbog toga još i razboljeti! A gospoña Ridiere koja se za vrijeme naših zaruka onako nadmeno ponašala prema meni?... Da, bilo bi zabavno promatrati ih kada će saznati za tu novost. Zadržao je smijeh. Zatim je uhvatio Serenu za ruku i odveo je u blagovaonicu. Mlada je žena bila posve zbunjena zbog svega što se dogodilo, i pitala se nije li sve to što je čula samo san. *** Zaista je u kući Beckfordovih zavladao pravi užas kada je drugog jutra, gospodin Beckford, sav crven od uzbuñenja, pročitao svojoj punici i Simonni Serenino pismo. Simonne je gotovo doživjela živčani slom. A gospoña Ridiere je, sklopivši ruke nakrcane prstenjem, zaviknula: - Taj se mladi čovjek ponaša upravo strašno! Takve se stvari ne smiju skrivati... Rekao si, lord Felborne?... I još k tome tako bogat? Serena je napisala: »Vrlo bogat«. - Strašno!... Čovjek bi mogao poludjeti!... Ta mala! Kakva sreća! To ona nije zaslužila! Gospodin Beckford se bunio: Zašto ne? - Sto će ona imati od tog položaja? Lordu Felbornu je trebala iskusna žena koja se zna kretati u društvu, žena poput Simonne. Gospoñica Simonne Beckford je zlobno primijetila: - Ubrzo će mu Serena dosaditi. Požaiit će što se dao zavesti od tobože naivne djevojke. Gospodin Beckford se ponovno stao buniti. - Što time misliš Simonne? Simonne je bezobrazno slegnula ramenima. Sto se ti razumiješ u to, oče? I tebe je zavela svojim nedužnim izgledom. No, baka i ja smo je već davno prozrele. - Tako je! - potvrdila je gospoña Ridiere. - Serena se je pretvarala, i uspjela je zavesti gospodina Hawtona. Rekla sam ti, Charles, bila je prava ludost dopustiti taj brak! Ti mladi ljudi nisu stvoreni jedno za drugo. Da si odbio i stvar odgodio, lord Felborne bi ubrzo primijetio da jedna druga mlada djevojka ima sve ono što je njemu potrebno. Ali, ti nikada ne slušaš ničije savjete, pa se zbog toga i


dogañaju katastrofe. »Znači, ja sam kriv što taj mladić nije odabrao moju kćerku«, jadao se sam u sebi gospodin Beckford. »Sumnjam da je ikad on to i pomislio. Čak i u slučaju da Serena nije niti postojala. Ja to moram priznati, Simonne nije djevojka koja bi se mogla sviñati takvom mladom čovjeku. Posve je drugačije sa Serenom. Oni su upravo stvoreni jedno za drugo.« VII - Približavamo se Tringhamu, Serena! Mlada je žena promatrala kraj utopljen u kišu koja je neprekidno padala. Zatim je pogledala Ralpha. On je sjedio nasuprot nje u odjeljku prvog razreda u kome su se nalazili sami. - Kakva šteta što nema bar malo sunca! - I meni je to žao, jer dvorac Leinborough izgleda tužno kada pada kiša. Bilo bi mi milo kada bi tvoj prvi dojam bio lijep. Ona je sa svojim plahim i nježnim smiješkom odgovorila: - S tobom mi je svuda lijepo! On, kao da nije čuo te riječi, već se pozabavio revijom što ju je držao u ruci. Ma što rekla, Serena nije bez potajnog strahovanja očekivala prvi susret s novim domom u kome će provoditi svoj život. Tamo su siromašne sestrične, lady Sabina i lady Deborah Hasbyll očekivale bogatog nasljednika. Kako će je prihvatiti te žene, koje nisu znale da ona postoji? ... Jer Ralph joj je rekao da ih nije obavijestio o njihovu vjenčanju. Želio im je naime, kako je rekao svojim najironičnijim smiješkom, prirediti pravo iznenañenje. Je li očekivao neke neprijateljske osjećaje s njihove strane? Za vrijeme putovanja, on je svojoj ženi saopćio nove pojedinosti o sebi i svojoj obitelji. Njegov je otac, Lewis Hawton, bio oficir u indijskoj armiji. Upoznao je Blanche Gastilly za vrijeme jednog putovanja po Francuskoj. Ona je bila siromašna, a on je imao samo malen imetak, nedostatan, s obzirom na njegov otmjeni život. Usprkos tome, toliko se zaljubio u mladu i vrlo inteligentnu Francuskinju, da se oženio njome i odveo je u Indiju. Prije odlaska on ju je predstavio lordu Felbornu, glavi obitelji. On je umro tri godine kasnije, ostavivši svoju ženu s dvogodišnjim sinom bez ikakvih financijskih sredstava. Lord Felborne ponudio je gostoprimstvo udovici svog bratića u drugom koljenu. On je bio originalan čovjek, naučen zapovijedati, egoističan i težak. No znao je cijeniti tu energičnu, a u isti čas i nježnu udovicu, čija su ga ljepota i otmjenost opčinile. I doista, meñu njima nije nikada došlo do svañe. Dogovarajući se, oni su odgajali Ralpha, koga je lord Felborne volio mnogo više od Emila Adleyja, svog nasljednika. Gospoña Hawton je u mnogobrojnim grofovim obitavalištima igrala ulogu domaćice. I tako su Ralpha meñu tim otmjenim svijetom odgojili poput pravog plemića. No, u isti je čas njegova majka, vrlo oprezna žena, zahtijevala od njega da ozbiljno uči kako bi se mogao jednog dana, bude li to potrebno, sam izdržavati. I tako je on stekao diplomu inženjera koja mu je dobro poslužila kada se, kratko nakon smrti svoje majke, posvañao s lordom Felbornom. Napustio je luksuzni život i pošao u Francusku, domovinu svoje majke, našavši tamo zaposlenje. Nije spomenuo Sereni zašto je došlo do te svañe. Spomenuo je ipak kako nikada zbog toga nije zamjerio lordu Felbornu, žrtvi jedne podle intrigantkinje. Kada je kasnije lord Felborn spoznao svoju grešku, njegov mu ponos nije dopustio pozvati Ralpha natrag u svoju kuću. Zatim je Ralph pričao svojoj ženi o dvorcu Leinborough, domu grofova Felborne. Pričao je i o kući u Londonu, i o nekom modernijem dvorcu smještenom u Sussexu. Mlada ga je žena slušala kao u snu, pitajući se: »Zar je moguća tako nagla promjena?... Sigurno ću se iznenada probuditi... naći se u našem malom paviljonu ...« Ali ona se nije probudila... I evo, već se vlak zaustavio na malom kolodvoru mjesta Tringham, smještenom nedaleko dvorca. Na peronu je stajao šef stanice, zatim neki mršavi čovjek, obučen u crno odijelo i dvojica slugu u žalobnim livrejama. Mršavi čovjek im je brzo pristupio, skinuo šešir, i naklonio se pred Ralphom čim se on pojavio na


vratima vagona. Ralph je rekao mješavinom ljubeznosti i oholosti: - Dobar dan, Dickson ... Još ste uvijek na syom mjestu? - Još uvijek ... i drago mi je, što vam prvi mogu zaželjeti dobrodošlicu. Ostatak rečenice izgubio se u buci. Ralph je skočio na zemlju, i okrenuo se ponudivši ruku svojoj ženi da joj pomogne sići. Kada je ona stupila na tlo, on je rekao čovjeku i time ga neizmjerno iznenadio: - Serena, evo Dicksona, upravitelja Leing-bourgha. On je jedan od najboljih slugu na svijetu ... Dickson, dvorac Leinbourgh će sada imati novu mladu gospodaricu, kao što to i sami vidite. Čovjek, očigledno zbunjen, još se jednom naklonio, dok mu je Serena uputila nekoliko Ijubeznih riječi »koje su posve odgovarale prilici« u što ju je kasnije zadovoljno uvjeravao njezin muž. Dok je Ralph izlazio iz kolodvora, prolaznici su ga s poštovanjem pozdravljali. Ispred kolodvora čekala su ih dvoja kola: kočija s divnim konjima i mali teretni automobil, očigledno odreñen za prevoz prtljage. Ralph se okrenuo upravniku: - Sto znače ova otkrivena kola? - Tako je naredila gospoña Adley... Vi ste se nekoć uvijek željeli voziti u otvorenim kolima kada ste se vraćali s putovanja ... Bljesak zlobne ironije prošao je Ralphovim pogledom. - Ah! Gospoña Adley se dakle sjetila toga!... Mi ćemo se dakle morati voziti automobilom, namijenjenim prevozu prtljage, jer te ja, Serena, ne želim izložiti kiši. - Ali kiša uopće više ne pada ... A ta vožnja po svježem zraku vrlo će mi prijati. - Pristajem, ako se pošteno pokriješ. Je li tvoja odjeća dosta topla? - Naravno. Upravitelj je rekao s puno poštovanja: - U kolima se nalazi ogrtač. - Dobro, dajte ga mojoj supruzi, Dickson ... I krenimo brzo, jer se spušta mrak. Pomogao je Sereni uspeti se u kočiju i toplo je umotao. Jedan od slugu je sjeo iza njih, i elegantna je kočija napustila kolodvor. Vukla su je dva punokrvna konja kojima je majstorski upravljao Ralph, lord Felborne. Nakon nekoliko trenutaka Ralph je nezainteresirano primijetio: - Srest ćeš u dvorcu i udovicu mog bratića Emila, sa svojom malom kćerkicom. Lord Henry Felborne pružio im je utočište, jer su one posve bez imetka... No, ja nemam tih istih razloga, pa tako ni namjeru zadržati ih pod svojim krovom. Serena ga je već htjela zapitati: »Je li to žena koja je izabrala Emila umjesto tebe?« ... No, ipak se to nije usudila, već je samo diskretno primijetila: - Ali ako su one siromašne? On nije odgovorio, no nekoliko se trenutaka na njegovim usnama pojavio podrugljiv osmijeh. Serena je uživala u brzoj vožnji. Zrak je bio vlažan i svjež. Mirisao je po šumi. S vremena na vrijeme Ralph bi je zapitao: - Nije li ti hladno? Ona je željela da taj put što dulje traje, željela je biti s njim sama, daleko od tog nepoznatog doma. Ali Ralph je najavio: - Evo ulaza u Leinbourgh. U smiraju dana Serena je nejasno raspo-znala otvorena željezna vrata kraj kojih je stajao neki čovjek, vjerojatno kućepazitelj. Zatim je primijetila aleju oivičenu ogromnim drvećem, a na njezinom kraju neku vrlo veliku zgradu osvijetljenih prozora. Kad su siŠli, on je osjetio da njezine ruke malko dršću, pa ih je čvrsto stisnuo i rekao posve tiho: - Čega se plašiš, mala moja? Ovdje sam ja gospodar, i tebi sve pripada. Serena se odmah umirila, i stala se s njime uspinjati stubama u predvorje. Tamo je bila okupljena posluga. Ispred njih je stajao prvi sluga. Bijaše to onaj isti koji je bio ovdje u službi već onda kada je Ralph otišao. Ralph ih je pozdravio s nekoliko riječi, a zatim predstavio svojoj ženi koju su svi iznenañeno promatrali. Zatim je domaćica predstavila manje važnu poslugu ... Nakon toga je Ralph, odlučna koraka, krenuo u salon. Vrata su bila širom otvorena, a iz salona je prodirala svjetlost. Salon je predstavljao pravu šumu svijeća. Lijes, prekriven crnim baršunom sa srebrenim resama, bio je ukrašen divnim cvijećem. Kraj njega je klečala neka žena. Ona je okrenula leña pridošlicama, no


Serena je primijetila njezinu prekrasnu plavu kosu koja joj je padala na ramena u bogatim uvojcima. Ralph je slijedio svoju ženu, prišao lijesu i duboko se naklonio. Žena koja je klečala, pomaknula se i okrenula glavu prema njemu... Serena je primijetila vrlo mlado i vrlo blijedo lice koje je očigledno postalo još bljeñe kada je mlada žena nju ugledala. Serena je okrenula glavu nastojeći se sabrati i pomoliti. Ralph se uspravio i rekao poluglasno nepoznatoj ženi, nakon što ju je kratko pozdravio: Čekaju li me moje sestrične, gospoño Adley? Drhtaj je prošao blijedim licem. Tihim je glasom mlada žena odgovorila: - Da, one su u zelenom salonu. - Hvala ... Doñi, Serena! On je napustio sobu sa svojom mladom ženom, i ušao u luksuzno ureñeni salon. Kraj stola sjedile su dvije žene. One su se digle, i u jednoj od njih, onoj višoj, Serena je smjesta prepoznala lady Sabinu čiju sliku joj je njezin suprug pokazao. Ralph im je pristupio i rekao onim mirom koji ga nikada nije napuštao: - Dobro veče, sestrične! Nažalost, sreli smo se ponovno u tužnim prilikama ... Naklonio se, poljubio ruke koje su mu pružile, istovremeno promatrajući Serenu. Ralph se polagano okrenuo, dohvatio ruku mlade žene kretnjom koja je u isti čas bila i nježna i odlučna: - Predstavljam vam svoju suprugu, lady Serenu, po ocu Engleskinju ... On je brzo ponovio te riječi govorom gluhonijemih zbog lady Sabine. Zatim se obratio Sereni: - Evo mojih sestrična: lady Dorothy i lady Sabine, o kojima sam ti pričao. Ptičje lice lady Dorothy je iznenada pozelenilo. Njezino je lice odavalo iznenañenje nalik na užas. Očima njezine sestre prešao je odsjaj veselja, no on se smjesta ugasio. Spontanom je gestom lady Sabina pružila ruku Sereni. - Sretna sam, drago dijete ... vrlo sretna! Ubrzo se sabravši i lady Dorothy joj se približila, nastojeći se nasmiješiti. Rekla je medenim glasom: - Kako si nas iznenadio, Ralph!... Zašto nam to nisi ranije javio? - Postao sam pravi čudak, sestrično! Morate me prihvatiti onakvog kakav sam... Osim toga vjenčao sam se tek pred mjesec dana. - Doista? ... Kako ste putovali? - Izvanredno ... No, pričajte mi o smrti lorda Henryja. - Sve je to tako brzo išlo!... Nesvjestica... Trenutak se osvijestio i rekao tvoje ime ... Nakon pola sata je umro ... nisam te mogla ranije obavijestiti... - Ako je sve tako brzo išlo, onda uistinu nisi mogla. Ipak, bio bih sretan da sam ga još jednom mogao vidjeti, jer nikada nisam zaboravio što mu dugujem ... Dakle, sestrične, poželit ćemo vam laku noć. Ne bih želio umarati svoju ženu pa ćemo jesti večeras u našim sobama. Lady Dorothy je promucala: - Sve će biti u redu. Laku noć! On se okrenuo da bi napustio salon. Na pragu sobe stajala je gospoña Adley. Ušla je nakon pridošlica i prisustvovala je predstavljanju Serene. Njezino mršavo tijelo bilo je tako uspravno da se činilo kao da se pretvorilo u kip. - Gospoña Adley, udovica mog bratića Emila. Mlade žene su se pozdravile. I ponovno, kao i malo prije, blijedim je licem prešao drhtaj. Nježan glas je rekao: - Upoznali ste dvorac Leinbourgh u tužno doba. - Da, cijelo vrijeme našeg putovanja vrijeme je bilo užasno ... Kako je vaša kćerka? Serena je govorila teškom mukom. Osjećala je nelagodu pred tom lijepom mladom ženom. Bila je zavodljiva, onako plava, mala, dobro grañena i nježna izraza lica. Gospoña Adley se tužno nasmiješila. - Moja mala je tako nježna. Ipak, ovog se časa dobro osjeća. Zrak je ovdje tako dobar. Ralph je rekao svojim mirnim glasom: - Izvrstan! Mislim da će i tebi prijati, Serena! Hajde, poñimo se odmoriti. Lagano se naklonio pred mladom udovicom, i napustio salon u pratnji svoje supruge Serene.


VIII Serena kao da se probudila iz sna, kada se ujutro našla u otmjenoj sobi. Nekad je ta soba pripadala Ralphu, sve do njegova odlaska iz dvorca. Već je prošlo osam sati, i toplo je sunce prodiralo kroz zavjese. Kada se Serena posve osvijestila, ustala je, i brzo se stala oblačiti. Sjela je pred predivan toaletni stolić i počela češljati svoju bujnu kosu rasutu po ramenima, kada je Ralph ušao u sobu. Ah, ustala si!... Tako si dobro spavala, da sam činio sve moguće kako te ne bih probudio. Ona mu je prigovorila, nudeći mu čelo na poljubac: - Morao si to učiniti! Tako je kasno. - Zar je to važno? Ništa te ne tjera ... No, draga moja, morat ćeš se priviknuti na usluge sobarice. Vrijeme siromaštva je prošlo, mala moja Pepeljugo! Ne zaboravi, ti si sada grofica Fel-borne, jedna od prvih plemkinja Engleske. - Oh, Ralph, naučena sam sama se oblačiti! To će mi biti teško. - Doskora ćeš se priviknuti!... Kasnije ćeš se pitati: kako sam mogla živjeti drugačije. Prošao je prstima kroz njezinu gustu smeñu kosu. Promatrao je mlado lice obasjano toplim pogledom predivnih očiju. Serena je lagano odmahnula. - Promjena će biti prevelika za mene, Ralph... Plašim se da ćeš me smatrati glupom. On se nasmiješio nježno i s malo ironije u glasu rekao: - Ne zamišljaj takve gluposti, mala ludice! Kada je netko tako dražestan kao što si to ti, čega se ima plašiti? Te su riječi izrekla usta koja su do sada škrtarila na pohvalama. Pogled koji ih je pratio prouzrokovao je snažnije udaranje Serenina srca. No, Ralph kao da je sve to već požalio. Njegovi su prsti ispustili svilenkaste uvojke, a oči su mu se okrenule od lijepih zjenica punih duboke sreće. Stao je šetati sobom, zatim je zastao i rekao: - Naredio sam krojačici, koja se ovog časa nalazi ovdje zbog crnine mojih sestrična, da doñe u deset sati do tebe. Ti ćeš sve dogovoriti s njom ... Sprovod će se održati prekosutra. Imat ću do tada mnogo posla, pa se nećemo sresti prije ručka kojeg će nam servirati u našim odajama. Večerat ćemo s mojim sestričnama. Priredi neku tamnu haljinu, dok ti ne sašiju crne. Govorio je svojom uobičajenom pristojno-šću, nastojeći pomoći mladoj ženi koja još nije točno znala kako se treba ponašati u takvoj prilici. Zatim je otišao, nakon što je pozvonio i naredio da Sereni donesu doručak. Doručak je poslužila postarija sobarica, koja je već prošle večeri ponudila svoje usluge novoj lady Felborne. Doručkovala je u salonu ukrašenom starim oružjem, lovačkim trofejima i divnim masivnim starim pokućstvom. Iako je već za vrijeme svog života u paviljonu, Serene upoznala novi život, ona se osjećala čudno u toj atmosferi luksuza i plemićkog načina života. Ralph, naprotiv, a to je ona sinoć opazila, osjećao se u svom elementu. Shvatila je da se njen život još jednom posve promijenio. Morala se sada pokoriti zakonima najotmjeni-jeg života, jer je sada taj život bio njen. Još je bila posve zbunjena onim što se dogodilo, ne znajući je li zbog toga zadovoljna ili tužna. Ipak je s nostalgičnim osjećajem pomišljala na život u malom paviljonu, okruženom vrtom punim cvijeća. Sada se pred njezinim očima pružao vrt, obasjan sunčanim zrakama. Pre-divne kosare cvijeća ukrašavale su travnjake, dok su vodoskoci izbacivali iz mramornih bazena snopove sjajne vode. Kipovi su se izdizali kraj jezerca, što ga je Ralph već opisao svojoj ženi. A tamo u daljini nazirao se park s visokim drvećem. Dvije su se žene približavale dvorcu polaganim korakom. Sereni se pričinilo kao da je prepoznala jednu od gospoñica Hasbyll, ne mogavši točno odrediti koju. Druga je lice sakrila iza suncobrana. Kad ga je časak odmaknula Serena je ugledala blijedo lice i svijetlu kosu gospoñe Adley. Ona je zadrhtala. Ta je mlada žena uvijek u njoj izazivala osjećaj nelagode. Nije mogla ne misliti na to da ju je Ralph možda jednom volio, i da je ona bila žena koja je izabrala Emila Adleyja... Da, to je morala biti ona ... Ralph je prošlo veče bio hladan prema njoj. On joj nikako nije mogao oprostiti. Mladi čovjek, tako ponosan kao što je to bio Ralph, nije lako mogao zaboraviti takvu uvredu... Vjerojatno je njegovo samoljublje bilo time mnogo više povrijeñeno od njegova srca. Ali gospoña Adley je uistinu bila lijepa. Bilo je posve razumljivo što se je Ralph zaljubio u nju. I evo,


prvi put u životu, Serena je osjetila ljubomoru, taj neugodni osjećaj. Htjela je to odagnati, pa je odlučila poći pomoliti se kraj lijesa lorda Henryja. Dugi hodnik poveo ju je do širokog stubišta ukrašenog debelim sagom. Krenula je u predvorje i ušla u salon u kojem se molila gazdarica gospoda Beckwint i jedan sluga. Serena je kleknula kraj lijesa i pomolila se. Zbog mnogobrojnih svijeća zrak je u toj, iako velikoj prostoriji bio zagušljiv. Miris cvijeća stao je pomalo djelovati na mladu ženu. Netko je ušao i pristupio joj. Čvrsta ruka dodirnula je rame, i Ralph joj je prigovorio: Nemoj ovdje boraviti! Zrak je upravo nepodnošljiv. Ona se poslušno digla. Obrativši se sobarici, Ralph je naredio: - Beckwint, neka odnesu ovo cvijeće. Neka ga zamijene drugim koje ne miriše. Zatim treba ovu prostoriju bar jedan sat prozračiti. Uhvatio je ženu pod ruku, i izašao s njom u predvorje. Pogledao je upitno njezino lijepo lice i zapitao je: - Boli li te glava? - Pomalo. - Nisi oprezna! Poñi brzo na zrak u park... Zao mi je što te ne mogu pratiti, ali čeka me posao. Stigao je neki čovjek s kojim ću morati raditi bar dva sata. Doñi, pokazat ću ti put. Prošli su kroz predvorje, zatim kroz galeriju obloženu crvenim mramorom i ukrašenu starim tapiserijama. Pružala se do vrta. - Evo ... sada prošeci... Zar nemaš suncobran ili šešir?... Poslat ću ti jedno ili drugo. Napustio ju je, a malo zatim pojavila se sobarica sa suncobranom. Serena je pošla u vrt. Polagano je šetala travnjakom diveći mu se. Promatrala je predivne nasade cvijeća. Nije znala kamo bi pošla. Razmišljala je: »Nije moguće da sve ovo pripada Ralphu? A zbog toga malo i meni. Zar je moguće da sam ja gospodarica svega toga?« No u njoj se nije rodio ponos. Osjećala je samo zadovoljstvo zbog Ralpha, čije su želje sada sigurno bile ispunjene. Iznenada je zastala ... opazila je naime ispod nekog drveta malu djevojčicu. Ležala je na zemlji. Dijete je okrenulo lice prema tlu. Serena je isprva primijetila samo njezinu plavu kosu koja je pala na bijelu haljinicu. Dijete je jecalo. Mlada je žena osjetila samilost, nagnula se nad dijete i nježno zapitala: - Sto ti je, uboga moja mala? Dijete se trgnulo i podiglo glavu. Serena je zadrhtala. Ova je mala potpuno nalikovala gospoñi Adley. Suzne oči koje su promatrale Se-renu, bile su jednako tako modre kao u mlade udovice. Serena je ponovno zapitala: - Sto je, mala moja?... Jesi li pala? Boli lite? Mali su se prsti zgrčili, ružičasta su se usta otvorila i šapnula: - Mama me istjerala iz sobe... tukla me ... rekla mi je: »Odlazi! Zašto nisi dječak?« ... Bila je tako bijesna ... ah! I ponovno je stala jecati. Serena je podigla dijete, sjela i stavila je na koljena. Nastojala ju je utješiti. Malo po malo, djevojčica se smirila. Naslonila je lijepu glavu na rame mlade žene i zapitala je tiho: - Jeste li vi nova lady Felborn? - Da, to sam ja, draga moja! A kako se ti zoveš? - Nell... a moja mama je gospoda Adley. Duboko je uzdahnula i zaključila: - Ovdje me samo Beckwint voli. - Sada te volim i ja. Zar ne, mala moja Nell? Dijete ju je zagrlilo. - Da, vi ste tako dobri!... I lijepi! Ljepši ste od moje mame. Posve tiho je Nell dodala: Naročito kada se ona ljuti. Serena je govorila gladeći njezinu svilenkastu kosu: - Hajde, ne govori tako! Tvoja je majka možda umorna nakon svih tih uzbuñenja. - Ne znam... Nije noćas spavala. Ćula sam je kako razgovara s lady Dorothy u svojoj sobi. Činilo se


kao da se ljuti. Mislim da je imala živčani napadaj. - Draga moja, moraš biti dobra kako je ne bi još više ljutila. Nell je naslonila čelo na obraz mlade žene. - Da... Vi ćete me voljeti, zar ne? Ovdje me nitko ne voli. Lady Sabina se brine za mene, a lady Dorothy je zla ... zla! Mama... mama ... ne znam ... Ponekad me miluje ... a kasnije me ne želi ni vidjeti... I ponovno su se suze pojavile u njezinim lijepim očima. Serena je bila duboko dirnuta zbog djevojčičine tuge, pa joj je poljubila obraz crven od suza. - Nell, mi ćemo se često sretati... Ali sada se moraš vratiti, jer te možda traže ... Zaprljala si haljinu dok si ležala na tlu. Dijete je pogledalo uprljanu haljinu i prestrašeno primijetilo: - Lady Dorothy će me tući!... Rekla mi je jutros: »Čuvaj svoje haljine, jer tvoja uboga majka sada više neće imati novaca kupovati ti nove!« I ona je bila ljuta. - Doñi, mi ćemo joj sve objasniti... Nell je šapnula: - Evo je! I doista lady Dorothy se približavala. Serena je ustala, držeći Nell za ruku i pristupila joj nekoliko koraka. - Za vrijeme šetnje našla sam ovu djevojčicu. Dva blijeda oka obuhvatila su pogledom mladu ženu. Lady Dorothy je pružila ruku Se-reni i rekla mirno: - Ta mala skitnica ponovno je pobjegla svojoj odgojiteljici. Posvuda sam je tražila... Radujem se što smo se jutros srele. Jeste li dobro spavali u svom novom domu? - Ne baš dobro. Ta promjena... uzbuñenje ... - Da, naravno ... S druge strane, mi smo bile užasno iznenañene. Ali taj dragi Ralph je uvijek bio tako originalan ... Naravno, drago nam je što dvorac Leinbourgh ima novu gospodaricu. Serena je nastojala pronaći nekoliko ugodnih riječi, no jedva ih je izrekla, tako joj je neugodan bio slatkasti glas te žene i njezin neiskreni pogled. Lady Dorothy je nastavila: - Ne bih nikada pomislila da ste Engleskinja! Niste taj tip. - Po majci sam Španjolka. - Tako dakle!... Ralph vas je upoznao u Francuskoj ? - Da, u Normandiji... Oprostite, no moram vas napustiti. Ralph mi je rekao da će krojačka doći oko deset sati. - Da, rekao mi je neka ostavi sav drugi posao kako bi vam sašila potrebne haljine. Naravno, vi ste ovdje prva ... i najvažnija ... Nešto je trenutak zabljesnulo u njezinim očima, ali se smjesta opet izgubilo. Nell je za vrijeme tog razgovora čvrsto stezala Sereninu ruku, gledajući prestrašeno lady Dorothy. Mlada je žena primijetila, pokazujući prljavu haljinu: - Našla sam malu Nell ležati na zemlji. Plakala je. Čini se da ju je majka prekorila suviše oštro. Uprljala je haljinu, ali nadam se da je zbog toga nećete kazniti. Ptičjim licem lady Dorothy prošao je lagani trzaj. - Naravno, ispuniti ću vašu želju vama na veselje! Uboga Jane je pomalo nervozna ... Ona je tako umorna i zabrinuta! Glas stare gospoñice odavao je duboku dir-nutost. Nju sada čeka budućnost u siromaštvu. A kako ju je sjajan život očekivao! Njezin otac, prisni prijatelj lorda Henryja, nije posjedovao imetak, pa je u času smrti povjerio svoju kćerku svom prijatelju. Lord Henry je odgojio Jane, i ona je od ranog djetinjstva morala podnositi tog sebičnog čovjeka i sve njegove mušice... Danas, nakon što je nježno njegovala svog supruga, i brinula se do zadnjeg časa za lorda Henryja, ona je s trideset godina ostala bez ikakvih sredstava. A uz to mora još i odgojiti to dijete. Serena je iznenañeno kazala: - Kako? Zar se lord Henry nije pobrinuo za nju? - Nije!... To je nevjerojatno, zar ne? I tako nepravedno! - Naravno!... No, Ralph će sigurno znati što mu je dužnost. Usne lady Dorothy na čas su se stisnule.


- Ne znam ... Nadamo se ... Uboga Jane je tako ustrašena. Njezin će ponos užasno trpjeti što će ovisiti o Ralphovoj velikodušnosti... No, njezina materinska ljubav natjerat će je prihvatiti dobrotu zbog male uboge Nell. - Zaista sam uvjerena da se ona ne treba plašiti. Ralph će sigurno biti velikodušan prema njoj. - Kada bi to bar tako bilo!... Možda bi vaša pomoć koristila... ako biste vi htjeli govoriti u korist te uboge žene... onda možda on... Serena je primijetila i nehotice vrlo hladno: - Mislim da to neće biti potrebno... Gospoña Adley bit će zadovoljna odlukom koju će donijeti moj suprug... Vidjet ćemo se večeras ... Do viñenja, mala Nell! Poljubila je dijete i krenula put dvorca. Lady Dorothy joj se nije sviñala. Nije bila iskrena. Strah kojeg je Nell osjećala prema njoj prikazao ju je u lošem svjetlu. Ponašanje gospoñe Adley prema svom djetetu, zaključujući po onome što je rekla mala Nell, takoñer ni majku nije pokazivalo u dobrom svjetlu. Vratila se u svoje sobe. Tamo ju je već čekala krojačica. Ta spretna žena neprekidno joj je laskala, dok je mlada lady Felborae izabirala modele koje joj je ponudila. Divila se otmjenom liku mlade žene, ljepoti njezine kose, pa je govorila: - Kako ćete divni biti u svečanoj toaleti kada će vas jednog dana gospodin lord Feiborn predstaviti dvoru. Niti jedna vam žena neće biti ravna!... I gospoña Adley je lijepa, ali ni jedna se ne može usporediti s vama. Nešto kasnije, kada je Serena odabirala neku svilu, ona je izjavila: - Imate mnogo više ukusa od gospoñe Adley. Ona je cijenila stvari samo po njihovoj prodajnoj cijeni. Serena je bila sretna kada se ta žena udaljila. Listajući po nekoj knjizi, očekivala je Ralpha na ručak. Nakon ručka, otpratila ga je u vrt, gdje je želio popušiti cigaru. Pokazao joj je jezero s divnim vodenim biljem. Pokojni lord Felborne potrošio je mnogo novaca za to raslinje. Usprkos tome što se Serena bunila, on je ubrao za nju nekoliko dragocjenih cvjetova. Zatim su se polagana koraka vraćali u dvorac, a Ralph je uhvatio svoju ženu pod ruku. Tako, kao prava slika sretnog bračnog para, oni su sreli gospoñu Adley. Ralph ju je mirno pozdravio. Mlada je udovica odgovorila otmjenim naklonom. Prošla je kraj njih, ozbiljna pogleda, tužna i rezignirana, prepuštajući toplom suncu svoju sjajnu kosu. Serena je zapitala: - Zar je ona sada doista siromašna?... Zar joj lord Felborne nije ništa ostavio? - Tako je. Lord Henry je nije volio. Na djevojčicu nije niti računao, jer ona nije predstavljala pravog nasljednika. - Ubogo dijete!... Nije pravedno ... Ralph je hladno primijetio: - Moj je ujak mogao raditi što je želio. Serena se nije usudila zapitati hoće li on učiniti nešto za udovicu i dijete. No ispričala mu je svoj jutrošnji susret s Nell... Sarkastični se smijeh pojavio na Ralphovim usnama. - Da, vjerujem da je teško gospoñi Adley. Srušila se s visine toliko željene... Ona nema ljubavi za to ubogo dijete. Prekrasna osoba! Emil je sigurno često požalio, što je učinio tu glupost i oženio se njome. Iznenadno zadovoljstvo rodilo se u Sereni-nom srcu. Naslonivši se jače na ruku svog supruga ona je primijetila: - Kakav je on bio prema njoj?... Sudeći prema njegovu licu on baš nije bio ugodan čovjek? - Doista nije. Bio je čovjek koji je volio zapovijedati. Ponekad je bio čak brutalan. Nije poznavao drugih užitaka do lova i jela. Zabranjivao je svojoj ženi izlaziti u društvo, zbog čega je ona neizmjerno patila. Meñu njima su se odigravale užasne scene. To mi je pričala lady Sabina. No, Jane je uvijek popuštala, zbog očekivanja sjajnog života kada jednog dana postane grofica Felborn. Naime, lord Henry nije davao mnogo novaca Emilu, i on joj nije mogao ispuniti želje i ostvariti nade. Ali joj je obećao najsjajniji život kada jednom bude mogao raspolagati imanjem Felbomovih. Ali njegova je smrt uništila sve te nade. Jane je uzaludno podnosila šest godina njegove tiranije i dosadan život, jer je lord Henry primao u dvorcu samo svoje osobne stare prijatelje. I sva ta anñeoska strpljivost je nepovratno izgubljena. On je potcrtao riječ »anñeoska«. Tog su trenutka stigli do dvorca. Ralph je pružio ruku svojoj ženi.


- Moram te sada napustiti, Serena! Moram razgovarati s Dicksonom zbog različitih pojedinosti ... Sto ćeš ti raditi poslije podne? Ne bih želio da se dosañuješ, dok se ne privikneš na ovaj život... Hoćeš li da te odvedem do knjižnice? Pokazat ću ti knjige koje bi te mogle zanimati? Ona je odmah pristala. U njegovu je društvu ponovno prošla kroz veliku primaću sobu. On ju je u prolazu upozoravao na neke detalje. Zatim su ušli u knjižnicu. Bila je to duga prostorija, divno namještena. Ralph je za svoju ženu odabrao knjige. Ostavio je Serenu za stolom smještenim pred velikim prozorom s izgledom na vrt. No Serena tog poslijepodneva nije mogla čitati. Potpuna promjena njezina života i nova atmosfera, izazvali su u njoj uzbuñenje nalik na groznicu... Nakon nekoliko trenutaka ona je ustala i počela razgledavati divnu prostoriju. Ovdje se nalazilo nekoliko kiparskih re-mek-djela, pred kojima je mlada žena zastala zadivljena. Zatim je otkrila sliku koja je predstavljala Abrahamovu žrtvu. Iznenada se jedna zavjesa pomaknula i pojavila se lady Sabina. Serena joj je brzo prišla. - Kako se radujem što vas mogu pozdraviti ... sestrično! Nije ni sama znala zašto ju je tako nazvala, iako se na to nije ni sjetila prilikom susreta s lady Dorothy. Ona je govorila vrlo polagano, nastojeći naglasiti svaki slog, jer joj je to savjetovao Ralph, kako bi stara gospoñica mogla čitati s njezinih usana. Lady Sabina pružila joj je obje ruke. - Dobro došli, drago dijete! Njezin je glas drhtao od uzbuñenja, i suze su orosile njezine smeñe oči. - Ralphova žena!... Tako lijepa i draga!... Kakva sreća!... Jer bez toga, tko zna... Prekinula se, još čvršće stisnula ruku mlade žene gledajući je zadivljeno. Serena ju je duboko uzbuñeno zapitala: - Vi vrlo volite Ralpha? - Ah, da! On je tako plemenit... Da, da!... Uvijek je bio dobar prema meni... Svi su ga voljeli... I lord Henry je volio samo njega... Prekinula se prestrašeno. Njezino je lice bilo pepeljasto blijedo. Stavila je ruku na grudi i teško rekla: - Moje srce ... ponekad me guši... Serena joj je brzo primaknula naslonjač. - Hoćete li sjesti? - Hvala, ne ... To nije ništa ... Već je prošlo. Običan grč ... Već sam nekoliko godina bolesna na srcu. No, to se sada pogoršalo. - Jeste li govorili s liječnikom? - Da ... dao mi je neke lijekove i nastojao me umiriti... Ali ja dobro znam ... Trenutak je spustila kapke, a zatim je drhtaj prošao njezinim licem. Na njemu su lijepe bile samo oči. Serena ju je uhvatila za ruku, i pogledala je s mnogo simpatije. - Mi ćemo vas njegovati, sestrično, pa će se vaše stanje popraviti. - Možda... Ali ja vam smetam, draga moja ... Došla sam po knjigu.... jer čitanje je moja jedina zabava. Tada čovjek mnogo ne razmišlja. Njezine su usne drhtale ... Teškim je korakom pošla prema ormaru s knjigama, dohvatila neki svezak i izašla. Pritom se nasmiješila mladoj ženi i rekla: Doviñenja večeras, mila moja! Serena ju je doista ponovno vidjela te večeri zajedno s njezinom sestrom i gospoñom Adley. Večerali su u velikoj blagovaonici ukrašenoj tapiserijom i divnim izrezbarenim drvom. Posluživali su otmjeni sluge u žalobnoj livreji. Sav taj luksuz zbunjivao je novu gospodaricu dvorca. No Ralph se očigledno izvanredno osjećao. Prilagodio se lako svom novom položaju, za koga je svojim odgojem bio pripravljen. Razgovor se vukao. Lady Sabina nije u njemu sudjelovala. Nastojala je pročitati po koju riječ s usana sugovornika. Ralph je očigledno izbjegavao razgovor s gospoñom Adley, i samo je hladnom pristojnošću odgovarao na njezina pitanja ... Mlada udovica izgledala je izvanredno u svojoj crnoj haljini. Isticao se njezin bijeli ten i žarko crvene usne. Činila se vrlo mirna za osobu tako umornu i zabrinutu zbog svoje budućnosti, kakvom ju je prikazala lady Dorothy. Nakon večere Ralph je pošao u pušionicu, dok je Serena sa ženama sjela u salon ukrašen starim zelenim brokatom sa srebrenim nitima. Taj su salon zvali salonom kraljice Mary, jer se govorilo da je Mary Tudor ovdje rado boravila za


vrijeme svojih posjeta dvorcu. Gospoña Adley se nagnula prema Sereni i nježno rekla: - Jutros ste bili vrlo ljubezni prema mojoj maloj Nell... Napala sam malu jer sam bila strahovito umorna, a ona je tako osjetljiva... kao i ja uostalom... Tako je malo potrebno da se uzbudim... A ova bol koju sada svi osjećamo ... Njezin je pogled odavao duboku tugu, a njezine male meke ruke, s ružičastim noktima, sklopile su se nad crnom suknjom. Nastavila je: - Hvala vam što ste utješili Nell. To je bilo lijepo od vas ... - Rado sam to učinila ... To je dijete tako drago... - Da, to je istina — Ona je moja jedina utjeha... Uzdahnula je i spustila pogled ... Zatim, kao da je odbacila tužne misli, Jane je stala razgovarati sa Serenom o Francuskoj, po kojoj je putovala nakon svog vjenčanja. Ralph se ubrzo pojavio i rekao svojoj ženi: - Ne bi li htjela prošetati. Veče je tako ugodno. A kada je ona to potvrdila, oprostili su se od svojih roñakinja. Zatim je njih dvoje izašlo u park, i izgubilo se u noći osvijetljenoj samo slabom mjesečinom. Slijedila su ih tri pogleda. Onaj lady Dorothy bio je mračan i zao, pogled Jane pun mržnje i očaja, i Sabinin obasjan zadovoljstvom. IX Dva dana iza toga obavljen je vrlo svečano sprovod pokojnog lorda Felbornea. Tom prilikom su sve značajne ličnosti tog kraja defilirale pred Ralphom i Serenom. Svi su se mogli diviti ljepoti mlade gospodarice dvorca i njezinom aristokratskom, iako još pomalo plahom držanju. Složili su se i u tome da je novi grof, zbog svog dostojanstvenog držanja i plemićke elegancije, kao stvoren za taj položaj. Nakon sprovoda najznačajnije su se ličnosti sakupile na ručku u velikoj blagovaonici dvorca Leinbourgh. S desne strane Serene sjedio je lju-bezni starac, markiz Holsley. Pričao joj je o Normandiji u kojoj je provodio dio ljeta na posjedu svoje sestre. Njezin drugi susjed bio je sir Thomas Burnett, gospodar Wysmarch-Courta, dvorca koji se nalazio u susjedstvu. Taj izvanredno dobri čovjek bio je visok i debeo, a volio je mnogo jesti. Uvjeravao je Serenu kako su svi u okolici oduševljeni, što su mogli prihvatiti tako zgodnu novu susjedu. Nakon što su gosti otišli, lord i lady Fel-borne napustili su odaje za primanje. Ralph je rekao ženi dok su se uspinjali širokim stubištem: - Presvući ću se i poći raditi u kabinet lorda Henryja. Odsada će to biti moj radni kabinet. Kasnije ću ti se pridružiti na terasi, pa ćeš narediti neka nam tamo posluže čaj. Ta se terasa nalazila s prednje strane dvorca i gledala je na vrt. Na njoj su bile razmještene elegantne stolice i lagani stolovi. Serena je sjela i donijela svoj ručni rad. Namjeravala je raditi do dolaska svog supruga koji je imao poslovne razgovore s upravnikom Dicksonom. Oko pet sati je sluga počeo prireñivati stol za čaj. Kada se sluga povukao, pojavio se Ralph držeći u jednoj ruci upaljenu cigaretu, a u drugoj pismo. Pružio ga je Sereni. - Ovo je pismo stiglo za tebe, Serena! Vjerojatno od nekoga od Beckfordovih. Nakon što je pogledala pismo, Serena je iznenañeno rekla: - Da, to je Simonnino pismo ... Sto se dogodilo da mi ona prva piše? Ralph je sjeo kraj svoje mlade žene nasmi-javši se pomalo podrugljivo: - Ne misliš valjda da će se gospoñica Beck-ford nastaviti ponašati prema lady Felborne onako kako se ponašala prema ubogoj Sereni Dochrane, ili čak prema supruzi inženjera Hawtona?... Kao što sam ti prije rekao te će dvije žene pasti pred tebe na koljena. Ulagivat će ti se na najgori način, kao što je to moguće tim podlim osobama. - Ne vjerujem, jer smo se mi ipak držali tako po strani nakon našeg vjenčanja... i one su bile bijesne i uvrijeñene... Moj mi je bratić to rekao. - Zar se može biti bijesan i uvrijeñen kada se radi o osobama kao što smo mi sada? Pročitaj pismo, pa ćeš i sama vidjeti. Serena je polagano otvorila pismo iz kojeg se širio snažan miris. Zatim je otvorila list papira i pročitala Simonnino pismo.


»Draga moja mala Sereno, Da nisi tako brzo otputovala baka i ja dotrčale bismo do tebe i čestitale ti na tvojoj upravo nevjerojatnoj sreći. Zaista, vilinska sreća!... Ali kako je to tvoj muž mogao skrivati? Zaslužio je da mu to ne oprostimo. Nije ništa rekao nama, svojim najboljim prijateljima! I roñacima! Ti ćeš mu oprezno reći da to nije bilo lijepo od njega, zar ne, draga Sereno? Baka i ja uživamo u sreći koja te zadesila. Mi smo neprekidno pretpostavljale da je ipak gospodin Hawton plemić. On je bio uvijek tako neopisivo otmjen ...« Slijedili su dugi hvalospjevi u čast Ralpha. Zatim je slijedila Serena. Ona je sada bila »moja dražesna mala sestrična«, »moja draga dobra Serena«. Na kraju pisma je gospoña Ridiere dodala nekoliko oduševljenih riječi, pa je čak i Eustache napisao: »Šaljem ti poljupce, draga Sereno, i molim te da izručiš pozdrave svom suprugu.« Ralph, koji je slijedio promjene izraza lica svoje supruge, nasmijao se govoreći: - Nije li tako kao što sam ti predskazao? - Ralph, to je nezamislivo! ... Ove žene su bile tako okrutne i nepravedne! Postupale sa mnom kao sa služavkom ... a sada ... - Lijepa podlost, zar ne!... Hoćeš li mi pokazati pismo? Ona mu ga je pružila. On ga je čitao i pritom pušio. S vremena na vrijeme bi glasno opetovao koju rečenicu, uz sarkastičan smijeh i podrugljivu primjedbu. Zatim je bacio pismo na stol, slegnuvši ramenima. - Na njihovu bih mjestu ipak malo pričekao ... I ne bih barem pretjerivao u pohvalama ... Ovako ... - Ti na njihovu mjestu sigurno ne bi tako postupio. - Istina je, to ne bi odgovaralo mom karakteru! Niti tvome ... Prekinuo se i nekoliko trenutaka šutio. Serena ga je promatrala svojim lijepim ozbiljnim pogledom. Tada je on slegnuo ramenima što je moglo značiti i: »Tko zna?« Ona je s iznenadnim uzbuñenjem rekla: - Ne vjeruješ valjda da bih ja ... On se nagnuo prema njoj i zagrlio njezina dršćuća ramena. - Ne, Serena, ne!... Ti ne! Ali mnogi drugi... ja ih poznajem. Ti si tako ponosna i plemenita ... Poljubio je njezin obraz. Zatim se uspravio, spustio ruku i rekao veselom ironijom: - Vidiš li, draga moja, ti još dovoljno ne poznaješ te žene i sve ono što skrivaju njihove duše. - Zaista! No što mogu, Ralph? Moram li im odgovoriti? - Nemoj! Za nekoliko dana pisat ćeš gospodinu Beckfordu, i zamoliti ga neka prenese tvoje pozdrave svojoj punici i kćeri, zahvaljujući im se što je hladnije moguće zbog njihova pisma. Više ne zaslužuju ... I molim te, ne zaboravi, ja tako ne postupam iz oholosti, već zbog toga što smatram te žene u svakom pogledu posve nevrijednima, pa ih je bolje držati što dalje od sebe. Serena je rekla nakon kratke šutnje: - Htjela bih se dopisivati s ubogom Emili-enne, ukoliko ti nemaš ništa protiv toga. - Ni govora, jer ona se posve razlikuje od njih, tako si mi ti rekla. - Da, ona je vrlo osjećajna i iskrena. Mnogo pati. - Piši joj koliko god želiš .. A sada mi natoči čaj, draga moja! Dok je ona to činila, nježnim i elegantnim kretnjama, Ralph je iznenada primijetio: - Morat ćeš se ovih dana upoznati sa svojim novim dužnostima. Ti si sada gospodarica kuće... Ona ga je prestrašeno pogledala. - Već! To će biti strašno za mene!... Neću znati... - Ja sam naprotiv uvjeren da ti posjeduješ sve što je za to potrebno... Već si izvanredno primila naše goste jutros, i moram ti priznati, primio sam mnogo pohvala o tebi. I to iskrenih! Uvjeravam te! Lako je rumenilo oblilo njezine obraze. - Zaista... nisam li bila odviše nespretna? - Niti najmanje! Još neko vrijeme i ti ćeš biti savršena domaćica ... Da se vratimo našem razgovoru ... upoznaj se, molim te, sutra s tajnama rublja i s podrumom. Pratit će te Beckwint, a pomoći će ti i šef posluge. Oni su vrlo iskusni, pa će ti pomagati na početku. Serena je neko vrijeme oklijevala prije nego što je rekla: - Nije li se gospoña Adley brinula za sve to?... Nećemo li joj i odviše naglo oduzeti tu ulogu? - Zar je to važno? Ona je to morala očekivati. Želim da ti zauzmeš odmah mjesto koje ti pripada ... Osim toga, gospoda Adley će imati dovoljno posla jer mora uskoro pripremiti svoj odlazak.


- Otići će? - Naravno! - Mislila sam da će možda nastaviti živjeti ovdje s djevojčicom. - Meni to nikada nije palo na pamet. Nastala je tišina. Serena je stavila šalicu čaja na stolić smješten kraj njezina muža. On je pušio rastresena izraza lica... Mlada žena ga je zapitala u neprilici: - Gospoña Adley ne posjeduje imetak? - Nikakav! Nju je uzdržavao lord Henry. - Kako će onda živjeti? - Kako želi! Ona je mlada i zdrava, pa može raditi. Njegov je glas iznenada postao tvrd. Serena je osjetila nelagodu. Ma kako joj je mlada udovica bila nesimpatična, ona nije mogla shvatiti onaj osjećaj koji je mogla naslutiti kod Ralpha. Nastavila je oklijevajući: - A djevojčica ... kćerka tvog bratića ... Ralph ju je podrugljivo pogledao: - Reci mi, Serena, nisu li te nagovarali da se kod mene zauzmeš za gospoñu Adley? Ona je pocrvenjela i odgovorila: - To je točno. - Tko? ... Ona sama? - Ne, lady Dorothy. - Ah, njezin »alter ego«!... Doista je bezobrazna! Kada bih ja bio na mjestu gospoñe Adley, učinio bih radije sve drugo na svijetu prije nego bi prosjačio. Slegnuo je ramenima, dok se crta prezira pojavila oko njegovih usana. Serena je plaho primijetila: - Možda je to zbog kćerke ... Kćerke? Ralph se kratko nasmijao. - Ne, to ona čini samo zbog sebe. Ona se neizmjerno plaši siromaštva i rada. Ona je spremna učiniti sve samo da bi to izbjegla... Spremna je na najgore podlosti. Ali mene neće prevariti. Nešto maleno bijelo skočilo je tog časa na terasu i sakrilo se u suknji mlade žene. Serena se sagnula i iznenañeno kriknula. Bio je to sićušni terijer. - Kakva dražesna životinjica!... Pogledaj, Ralph! - To je jedan od sir Henryjevih pasa. Prignuo se i dohvatio malu dršćuću životinjicu. - Ako ti se sviña on je tvoj. - Neizmjerno se tome radujem! Ralph je položio psa na koljena svoje žene... Ali njegove su se obrve iznenada skupile. ' Na pragu prostorije koja je vodila na terasu pojavila se mala Nell i prestrašeno zastala. - Sto radiš ovdje? Čuvši njegov strogi glas, oči su joj se napunile suzama. Odgovorila je dršćućim glasom: - Tražim Triba. Pobjegao je ... Serena je brzo ustala, prišla djetetu, noseći psa u rukama. - JelitoTrib? - Da, gospoño!... To je Trib, moj Trib! I Nell je pružila ručice prema psu. Ralph je hladno rekao: - Taj pas nije tvoj! On sada pripada lady Felborne. Okrenula je prema njemu svoje modre i neizmjerno tužne oči. - Neću se više moći igrati s njim? Ali Serena joj je stavila psa u ruke. - Da, draga moja, zabavljaj se s njim koliko hoćeš ... Ralph, hoćeš li mi dopustiti da joj ga poklonim? Pogledala je molećivo lorda Felborna. Ovaj je nezainteresirano odgovorio: - Čini što ti je drago. Pas je tvoj. Serena se nagnula prema djetetu Čije je lijepo lice odavalo veliki nemir: - On je sada dakle samo tvoj, Nell! - Oh, gospoño! Radost je obasjala lice djeteta. - Oh, hvala ... hvala vam! Serena je pružila ruku i pogladila plavu kosu djevojčice. Ralph je nestrpljivo primijetio:


- Neka ova mala ode, Serena! A ti popij svoj čaj. Nell je ponovno prestrašeno pogledala lorda Felbornea. Serena je nježno rekla: - Hajde, poñi Nell, i dobro se zabavljaj s Tribom. Dok je dijete odlazilo, Serena je sjela za stol. Počela je piti čaj. Ralph je u tišini promatrao njezin nježni profil... On se iznenada sagnuo i položio svoju ruku na ruku mlade žene. - Zašto bi ti sada željela plakati? Okrenula je prema njemu svoje crne, sada pomalo vlažne, oči. - To je zbog toga ... jer si ti tako tvrd ... to ubogo dijete... Odgovorio je strpljivo, iako pomalo ironično: - Draga moja, ti si vrlo osjetljiva! Vjeruj mi, nemoj se raznježiti zbog gospoñe Adley. Inače će ona ubrzo iskorištavati tvoje meko srce posredstvom te djevojčice. Drži ih po strani što je više moguće ... Doñi! Želim ti pokazati sobe koje sam odabrao za tebe. Dat ću ti ih urediti po tvom ukusu. I to još ove zime. *** Idućeg je dana Ralph poveo kočijom svoju ženu u crkvu u Lexton. Kada su ušli u crkvu, zatekli su tamo gospoñu Adley i Nell. Mlada je žena, naslonivši čelo na ruke, molila. Nije se ni pokrenula kada su Ralph i njegova žena ušli, što je izazvalo izvjesno uzbuñenje kod ostalih vjernika. Pri izlasku iz crkve Ralph je smjestio svoju suprugu u kočiju i sjeo kraj nje. Tog časa je gospoña Adley izašla u pratnji Nell iz crkve... Serena je prijateljski kimnula maloj djevojčici, koja joj se nasmiješila, dok je njezina majka lju-bezno pozdravila. Začuo se nježan Janin glas: - Kakvo divno jutro, zar ne, lady Felbor-ne? Vaša prva nedjelja u Leinboroughu je pod sretnom zvijezdom... Zaista je pravi užitak prošetati se ovamo. Nell je šapnula: - Nije, jer sam tako umorna! Jane se nagnula nad nju s izrazom nježne zabrinutosti. - Doista, mila moja?... Morat ćeš se ipak vratiti u dvorac. - Neću moći! Serena je nehotice pogledala supruga. Zašto nije ponudio mjesto u kočiji majci i njezinu djetetu? Ralph je promatrao mladu udovicu hladnom dosadom. Rekao je mirno, kao odgovor na prve Janine riječi: - Čini se da će dan biti prekrasan. Zbog toga ću iskoristiti ovo divno jutro da bih svojoj ženi pokazao dio posjeda. Skinuo je šešir i dohvatio uzde. Otmjena se kočija udaljila, dok su je slijedili pogledi okupljenog svijeta. Nakon nekoliko trenutaka Ralph se obratio svojoj ženi koja je sjedila šuteći i zamišljeno. Ti me smatraš neodgojenim čovjekom zbog toga što nisam gospoñu Adley odvezao kući. Ona je iskreno odgovorila: - Ja sam uistinu bila iznenañena... Zagrižljivo se nasmijao: - Kako si naivna!... Nisi vidjela kako je stegnula ruku djevojčici i podsjetila je na naučenu lekciju? Serena je iznenañeno ponovila: - Lekciju? - Da! Ona ovog trenutka igra ulogu siromašne žene koja se čak niti ne usuñuje zatražiti da je kočija poveze iz crkve. Prije no što su krenuli ona je naredila djevojčici: »Reći ćeš pred lady Felborne da si vrlo umorna i da više ne možeš hodati«. To je bilo tako dirljivo! Lord Felborne morao je ostati dirnut pred tolikom poniznošću. Na nesreću, on je postao tako sumnjičav ... on je smjesta spoznao tu malu komediju. Serena je po vikala: - Ne mogu to vjerovati! Ti si odviše skeptičan, Ralph! On je procijedio kroz zube: - Platio sam za to! Zatim je, slegnuvši ramenima, dodao:


- Ostavimo te razgovore! Radije razgledajmo posjed, jer to se zaista isplati. To je bio predivan posjed. Ono što je Serena vidjela tog jutra bio je dovoljan dokaz. Svi ljudi pri susretu s kočijom pozdravljali su puni poštovanja novog lorda Felbornea. Vrativši se kući, Ralph i Serena ugledali su u parku lady Sabinu. Setala je polagana koraka. Ona ih je pozdravila iz daljine, nasmiješivši se ... Serena je zapitala svog supruga: - Zar je ova uboga žena već dugo bolesna? - To se dogodilo dvije godine prije mog odlaska. Bio je požar koji je prouzročio šok kod nje. Nakon toga ona je ostala ne samo gluha, već i pomalo neuravnotežena i čudna. Ipak, to je divno stvorenje. Uvijek sam je volio više od njezine zle i neiskrene starije sestre Dorothy. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, Ralph je dodao: - Ta gluhoća je vrlo neugodna. Prvo za nju, a zatim i za druge. Uz ostalo, ona je bila i razlog smrti mog bratića Emila Adleya. - Kako to? - Evo što mi je ispričao Dickson: Emil je patio od neke unutarnje bolesti koja se pogoršala nakon pada s konja. Liječnik je tada zabranio, zbog životne opasnosti, teška vina koja je pokojnik i odviše volio. »Niti čašicu!« odredio je on ... Kada je to govorio u sobi su se nalazile obje sestre i gospoña Adley. Sabina ga nije čula i nitko se nije sjetio opetovati joj to, jer se ona zbog svog zdravstvenog stanja nikada nije brinula za bolesnika. Nakon nekog vremena Emil se osjećao nešto bolje. Ustajao je sam i više mu bolničar nije bio potreban. Jedno veče, kada su Dorothy i gospoña Adley pošle igrati bridž s lordom Fel-borneom, Sabina mu je došla u posjete. Bio je sam i strahovito se dosañivao. Uz to je bio bijesan što su ga lišili alkohola. Zatražio je od Sabine čašicu portoa, i ona mu ga je i dala, jer ništa nije znala. U noći, Emil je doživio tešku krizu i umro drugi dan ujutro. - Kako strašno!... Lady Sabina je sigurno neutješiva. Činilo se da je dugo vremena ostala gotovo nijema. Njezina sestra i gospoña Adley joj nikada nisu oprostile tu grešku. Neprekidno su je napadale. Sada će se to naravno promijeniti, jer ja to više neću dopustiti. - Ta uboga žena nije odgovorna za svoje čine!... No sigurno je da gospoña Adley teško može zaboraviti ono što je na taj način promijenilo njezinu sudbinu. Ralph se nasmiješio neizmjerno ironično i ponovio: - Da, promijenilo na taj način! X Serena je drugog dana preuzela svoju dužnost kućedomaćice. Nije više bila tako uznemirena, jer je ustanovila da će joj gospoda Beck-wint biti odana pomoćnica. Sva ostala posluga odavala joj je duboko poštovanje, i mlada žena nije naišla ni na kakve poteškoće zbog svog neiskustva. Nakon ručka ona je sjela na terasu sa svojim ručnim radom. Smjestila se blizu francuskog prozora na kabinetu u kome je Ralph radio. Pred njom se u svojoj vilinskoj ljepoti pružao rascvjetani vrt sa mramornim vodoskocima. Mlada je žena pomislila: »Sve ovo pripada Ralphu... sve ovo ... Zatim se sjetila Jane Adley. Kakvo je užasno razočaranje morala doživjeti shvativši kako se mora odreći nade da će postati gospodaricom svega toga! Sto je morala osjećati prema novim vlasnicima ... naročito prema njoj koja je zauzela mjesto koje je trebalo biti njezino!« Ipak nije se ništa moglo naslutiti iz načina kako se ona obraćala novoj lady Felborne. Ona je uvijek bila ljubezna... čak i pred ledenim Ralphovim ponašanjem. A ono je zaista bilo ledeno, gotovo uvredljivo. On očigledno nije mogao oprostiti toj ženi!... Serena je pomislila kako bi ona, da se našla u situaciji gospoñe Adley, smjesta napustila dvorac zajedno s djetetom. Mnogo radije no što bi podnosila uvrede čovjeka koga je jednom prezrela. Ralph je sigurno bio u pravu govoreći da joj nedostaje ponosa. Serena je osjećala kako je duboka njegova antipatija prema toj plavokosoj Jane. Sto će uraditi udovica Emila Adleya? Serena je nije čula govoriti o odlasku, a i Ralph više nije o tome govorio. Je li se predomislio? Zar je smatrao nemogućim baciti u bijedu udovicu i kćerku svog


bratića? Serenino razmišljanje prekinuo je glas sluge pun poštovanja: - Lady Dorothy moli da je trenutak primite. Ralph je odgovorio: - Recite joj da je očekujem. Nakon nekoliko trenutaka začuo se sladak glas lady Dorothy: - Oprosti što ti smetam Ralph ... - Ne smetaš, sestrično! Začulo se micanje naslonjača. Zatim je lady Dorothy oklijevajući nastavila: - Poznato ti je da smo sestra i ja ovisile o dobroti lorda Henryja ... A sada ... - A sada ćete nastaviti živjeti ovdje, ili u Londonu zimi ako vam to bude milije. Plaćat ću vam istu rentu koju ste primale do sada. - Zahvaljujem ti... zahvaljujem najsrdačnije ... Nakon kratke šutnje oklijevajući je glas nastavio: - Dopusti mi zapitati te, Ralph... što namjeravaš s Jane i malom Nell? - Sigurno te gospoña Adley zamolila da me to pitaš? Kakva se hladna ironija mogla naslutiti u Ralphovim riječima. - Ne... nije ... Sama sam se to sjetila ... Toliko suosjećam s tim ubogim djetetom! Tako je mlada, a tolika je iskušenja doživjela... A ipak je tako hrabra. Jučer mi je rekla: »Pobrinut ću se što prije naći zaposlenje, jer ne želim produžiti svoj boravak ovdje, gdje sam sada samo stranac.« - To je istina. Ipak namjeravam nešto učiniti za kćerku svog bratića Emila. Dobit će na uživanje kuću White, a ja ću joj isplaćivati rentu od pet stotina livra. Nastala je tišina ... Zatim je glas lady Dorothy, dršćući od razočaranja, nastavio: - Obavijestit ću Jane o tome ... Ona će ti biti zahvalna. Toliko se brine za to nježno dijete... - Zrak kuće White će joj bez sumnje izvrsno odgovarati. - Da ... Hoće li se Jane morati brzo preseliti onamo? - Moći će se preseliti čim će biti obavljeni nužni popravci. Kuća je jednostavno namještena, ali je u redu. Vrt je u dobrom stanju. Uostalom, gospoña Adley moći će se uvijek odseliti ukoliko joj ta kuća ne bi odgovarala. - I sam znaš da je to nemoguće. Jane nema nikakvih sredstava za život. Već je odavno potrošila malu svotu, što ju je naslijedila od svojih roditelja. To je bilo oko pet stotina livra. Emil je za sebe trošio velik dio rente koju mu je davao lord Henry, pa je Jane morala zbog toga trošiti svoje malo nasljedstvo za potrebne troškove. - Kod krojačice, kitničarke i draguljara? -rekao je ledenom porugom. - Ne samo na to!... Ona nije lakomislena. No morala se ponašati u skladu sa svojim položajem ... Zbog toga je učinila u posljednje vrijeme i neke male dugove. Dugove?... Koje bih ja trebao platiti? - Ona se to nikada ne bi usudila zatražiti od tebe! Ona je tako osjetljiva i ponosna!... Ja te zaklinjem da joj se smiluješ ... - Koliko iznose ti dugovi? - Ti stotine livra ... možda nešto više ... - Dostavite mi račune. Platit ču ih kako bi situacija i s te strane bila ureñena. Lady Dorothy mu je zbunjeno stala zahvaljivati. Začulo se micanje naslonjača i zatvaranje vratiju. Zatim je ponovno nastupila tišina. Serena je ostala zamišljena, prekriživši ruke u krilu: »Kako je ta žena mogla imati tako malo ponosa?... Ili je to zaista učinila lady Dorothy bez njezinog pristanka?... Da, sigurno je bilo tako__A Ralph je bio tako velikodušan!« Osjećala se nelagodno. Nikako nije mogla prozreti prirodu svog supruga. Bojala se da će jednog dana spoznati kako je on osvetoljubiv ... A ipak je prema njoj bio tako dobar i pažljiv suprug. Da ... ali ona je ipak osjećala kao da nešto sputava Ralphovo srce. Oko četiri sata mlada se žena digla, spremila ručni rad i krenula prema kabinetu za rad. - Rado bih prošetala po parku, Ralph! Vratit ću se na vrijeme za poslijepodnevni čaj. Lord Felborne je pisao, pa je podigao glavu i rekao: - To će biti dobro za tebe. Cim ću imati nešto manje posla odlazit ćemo zajedno na duge šetnje, pješice i u kočiji. Pokazat ću ti svoja najmilija mjesta.


Ona je krenula u park. Krenula je alejom koja je vodila do rondoa s klupama. Na jednoj od njih sjedila je lady Dorothy i Nell. Djevojčica je, ugledavši mladu ženu, ustala i prišla joj. - Dobar dan, gospoño! - Dobar dan, Nell! Serena se prignula, poljubila dijete i prišla lady Dorothy te prihvatila njezinu košćatu ruku. - Sećete, Serena? - Malo, sestrično! Plašim se da bih se mogla izgubiti u ovom ogromnom parku. Ralph me na to upozorio. - Vama bi bilo potrebno društvo Jane. Ona ovdje sve poznaje. No, uboga žena nije raspoložena za šetnju. I lady Dorothy je uzdahnula. - Mora se pripremiti za odlazak u novu kuću. Ralph je dao Jane na uživanje kućicu smještenu kraj parka. To je osamljena skromna kuća. Tamo će se Jane smjestiti s djetetom. -Lady Dorothy je podigla oči prema nebu i sklopila ruke. - Ona, tako elegantna i otmjena, pa .. Mogla je očekivati bolju sudbinu od prijatelja iz djetinjstva. - Prijatelja iz djetinjstva? - Da, oni su zajedno odgojeni. I vrlo su se voljeli. Ralph je branio Jane pred svojom majkom, koja nije uvijek bila naklonjena djevojčici. Ona mu je zbog toga uvijek ostala duboko zahvalna ... Mislila je kod njega naći nešto od tog starog prijateljstva. No, ništa nije preostalo! Lord Felborne je zaboravio na osjećaje Ralpha Hawtona! Nell je najavila: - Evo mame! Jane se približavala lagana koraka, pridržavajući na grudima dugi šal od crnog tila. Promatrala je Serenu, ali su joj oči bile pune suza. - Sretna sam što sam vas srela, lady Felborne ... Pružila je ruku mladoj ženi pokretom punim dražesti. - Došla sam po Nell, jer mora južinati. Sada se ja sama moram brinuti za nju. Nema više niti govora o guvernanti... Položila je ruku na glavu djevojčice, i privukla to malo i odviše blijedo lice kretnjom punom žarke nježnosti. Da, mila Nell, kraj tebe će sada biti samo tvoja majka. Ja ću se brinuti za tebe, kuhati ti... Nećemo zbog toga biti odviše nesretne! Jecaj je prekinuo njezine riječi. Šapnula je: - Oprostite mi... no ponekad me hrabrost izda. Ova je kuća tako dugo bila moj dom! Ostavit ću je slomljena srca. Prinijela je maramicu suznim očima i nastavila patetično: - Nisam to očekivala od »njega«! Kada su te dvije žene nešto kasnije napustile Serenu, ona više nije znala što bi mislila o Jane Adley. Je li bila istina ono što je tvrdio Ralph? Da li je ona zaista igrala komediju?... Ta tiha tuga koja je jedva kojom riječi optuživala Ralpha, je U to bila laž? Ili Ralph, zbog svojih povrijeñenih osjećaja, pretjerava? Kada joj je te večeri pristupio u salonu kraljice Mary, Jane mu je prišla i duboko dirnuto rekla: - Zahvaljujem vam, lorde Felborne! Za sve ono Što želite učiniti za moju malu Nell. On je hladno odgovorio: - Ja samo vršim svoju dužnost prema kćeri svog bratića Emila. Ja sam sada glava obitelji. Za dvadesetak dana će kuća biti spremna za vas. Mogu vam smjesta predati ključeve, ako je želite posjetiti. - Ne tražim ništa drugo. Kakav melankoličan ton, kakav nježan pogled! No Ralph kao da to nije primjećivao. Sjeo je kraj lady Sabine, i stao raspitivati o njezinu zdravlju. Za vrijeme večere govorio je više nego inače. Pritom je spomenuo da će krenuti u London zbog poslova. Gospoña Adley je zapitala: - Još ne poznajete naš glavni grad, lady Felborne? - Ne!-odgovorila je Serena. - Upoznat ćete ga u dobar čas. Za vrijeme pune sezone.


Ralph je izjavio: - Moja me žena neće pratiti. Neću dugo izbivati, pa bi to putovanje predstavljalo za nju nepotreban umor. Ne bih joj stigao ništa pokazati. Ona će upoznati London ove zime, nakon što će biti predstavljena na dvoru. Serena je žalosno pogledala supruga. Nije joj govorio o tom putovanju. Zašto je to najavio ovdje prije nego je nju obavijestio? Ona je primijetila kako je Jane gleda s velikom znatiželjom. Prisilila se nasmiješiti govoreći Ralphu: - Ne govori mi o predstavljanju na dvoru, Ralph! Neću nekoliko tjedana prije toga spavati. - To je posve nepotrebno, draga! Tebe čeka tamo takav uspjeh ... Sto kažete, gospoño Adley? Blijedo je lice zadrhtalo, kapci su se spustili. No, ipak je odgovorila mirnim glasom: - Mislim da se lady Felborne nema čega plašiti. Ona će postati pravi ukras dvora. - Vidiš li, Serena?... I gospoña Adley ti proriče uspjeh. Tko bi se mogao takmičiti s tvojom ljepotom, toaletama iz prvih pariških salona, i draguljima Felborneovih? Nešto u Ralphovim riječima pogodilo je Se-renu ... Osjetila je iznenadnu bol. Spuštenih očiju stala je guliti voće, dok je Ralph nastavio pričati o njihovom zimskom boravku u raskošnoj palači Felbornovih u Londonu. Jane je istim onim nježnim glasom stavljala svoje primjedbe. Lady Dorothy se takoñer sjećala svojih uspomena iz mladosti, dok je živjela s roditeljima u Londonu. No kod nje se osjećala suspregnuta srdžba. Nešto kasnije Serena se našla sama sa suprugom u salonu sa starim hrastovim namještajem presvučenim ljubičastom svilom sa srebrenim arabeskama. Bio je to dio prostorija u kojima je prije stanovala pokojna gospoña Hawton, Ralphova majka. Ralph je sada tu sobu odredio za Sereninu, i ona se tamo smjestila baš tog jutra. - Zašto mi nisi rekao da namjeravaš otputovati? Pitajući to svog supruga, mlada je žena sjela na veliki kanape s otvorenom knjigom u ruci. On je spustio novine iz ruku: - Zaboravio sam. Uostalom, neću dugo boraviti u Londonu, jer me ovdje čeka mnogo posla. - Nećeš me dugo ostaviti samu? Ona je nagnula prema njemu svoju dražesnu glavu i gledala ga pogledom punim neizmjerne nježnosti koji je davao neopisivi čar njezinim očima. On se nasmiješio: - Zar se plašiš ostati ovdje sama? - Ne plašim se ... ali dani će mi biti neizmjerno dugi i tužni. - Ti si i odviše sentimentalna. No to će proći... Dakle, idućeg tjedna odlazim u London. Neće me biti desetak dana. Serena je zaviknula: - Deset dana!... I ti kažeš da to nije dugo? On se ponovno nasmijao i odvratio svoj pogled od njezinih lijepih baršunastih očiju. - Ti si pravo dijete, Serena! Zar misliš da te nikada neću ostavljati samu? - Oh, ne! To ne bi bilo razumno... Ali to je prvi puta ... I zbog toga mi je teško. - Vidjet ćeš da će ti dani brzo proći. Ona je šapnula: - Neće ... neće! I Ralph je stao čitati. Serena se polagano uspravila, srca puna tuge, okrećući nesvjesno listove knjige. XI Idućih je dana Serena rijetko viñala svog muža. Bio je zaokupljen poslovima. Ona se još nije snašla u tom ogromnom dvorcu, u kome je posluga obavljala savršeno svoj posao a da se ona nije trebala brinuti ni za što. Na sreću, ona je imala svoj ručni rad, knjige i šetnje po parku na koje ju je tjerao Ralph. - Šeći, draga moja! Iskoristi ovaj divan zrak dok smo još ovdje. Ona je dakle odlazila sama i pomalo tužna na šetnje ... Ponekad je ipak imala malu pratilju. Dva ili tri puta ona je srela Nell, pa ju je vodila sa sobom, zabavljajući se njezinim primjedbama i uživajući u ljubavi koju joj je ukazivalo to malo biće. Ralph je nabrao obrve, kada mu je ona pričala o tome.


- Pazi da te ona posve ne zaokupi, Serena ... Uostalom, i ja ću pripaziti na to. Ukoliko te ovo dijete zanima, ja se tome neću suprotstaviti. Otišao je jednog jutra, nakon što je mirno zagrlio svoju ženu i preporučio joj, da se zabavlja dugim vožnjama u kočiji. Kada je napokon ostala sama, Serena nije mogla zadržati suze koje joj je bilo uspjelo suspregnuti pred njim. Činilo joj se da je u posljednje vrijeme, od dolaska ovamo, postao hladniji prema njoj. Nisu li gospoña Ridiere i Simonne bile u pravu, kada su joj predskazale da će njemu brzo dosaditi taj brak? Sigurno mu se ona činila još nespretni)a i djetinjastija u usporedbi s Jane Adley, ženom savršene elegancije. On je bio jednako kao i prije dobar prema njoj, no nije više zamjećivala one rijetke izljeve osjećaja iz prvih dana njihova braka i početka boravka u dvorcu Leinbourgh. A ona ga je tako voljela!... Svakog ga je dana voljela sve više. Jednog dana, na povratku iz crkve, ona je u predvorju srela gospoñu Adley spremnu za izlazak. - Otići ću do svoje nove kućice - objasnila joj je ona. - Bit će to lijepa šetnja ... A i vi ste posve sami, lady Serena! Sigurno vam vrijeme polagano prolazi. Ipak mi se čini da vas je lord Felborne mogao povesti sa sobom. - Smetala bih mu prilikom obavljanja poslova, a on ih želi obaviti što brže. - Da li ljubljena žena ikada smeta suprugu? Serena je zadrhtala i lagano pocrvenjela. Ljubljena žena?... Da li je ona to bila za Ralpha? Gospoña Adley nastavila je vrlo ljubezno: - Taj boravak u Londonu sigurno bi vam se sviñao. Napokon lord Felborne je mogao tamo ostati i malo dulje da bi vam nešto pokazao ... No, ne smijem suditi o njemu. Treba prihvatiti te male dokaze muške samovolje. Ja to znam iz iskustva, lady Serena! Uzdahnula je, ponovno stisnula ruku Sereni i udaljila se. Te su riječi ponovno izazvale uznemirenost u Sereninoj duši. Nije znala što Ralph zapravo osjeća za nju. Serenu je obuzela tuga koju nije mogla svladati niti ljubav male Nell. Nju je majka sada i samu ponekad slala da bi zabavila Serenu. Dva dana nakon Ralphovog odlaska, ona se prehladila, kada je navečer sva zamišljena ostala na terasi. Zrak je bio hladan i vlažan, pa je oboljela od bronhitisa. Gospoña Beckwint ju je predano njegovala. Govorila je mladoj ženi, koja se bunila zbog toga: »Lord Felborne mi vas je povjerio, i ja sam odgovorna za važe zdravlje.« Doktor Dugvil, dobar starac nasmiješena izgleda, nije pokazivao nikakvu uznemirenost. Izjavio je da će ona brzo ozdraviti. Gospoña Beckwint je, usprkos Sereninu protestu, odmah pisala lordu Felborneu i obavijestila ga o bolesti njegove žene. To je, govorila je ona, bila njezina dužnost. To joj je gospodin bio izričito naredio, u slučaju da se njegova žena razboli. Od odlaska Ralpha stiglo je jedno njegovo pismo, ali dosta kratko. Pisao je da je vrlo zaposlen, spominjao užasnu vrućinu koja je vladala u Londonu, i uvjeravao ženu u svoje »tople osjećaje«. Serena mu je odgovorila ne usuñujući se razotkriti sve ono što je osjećala prema njemu. Nakon što mu je gospoña Beckwint pisala, ona mu je ponovno javila da se bolje osjeća i da će brzo ozdraviti. Tri dana kasnije stiglo je Ralphovo pismo. Raspitivao se o zdravlju svoje žene, i najavio produžetak svoga putovanja. Morao je otputovati u Francusku. Ova njegova nebriga užasno se dojmila Serene. Vrućica se vratila, a kašalj je postao jači. Liječnik je slijegao ramenima govoreći gospoñi Beckwint: - Bilo bi mi milije da je lord Felborne ovdje. Gospoda Beckwint je zapitala: - Bih li mu brzojavila? - Ne, to još nije potrebno. No u svakom slučaju stanje bolesnice se pogoršalo. Lady Sabina sjedila je često kraj Serenina kreveta. Dolazile su i lady Dorothy i gospoda Adley. Lady Sabina je obično šutjela, a njezin nježan i topao pogled koristio je Sereni. Dvije druge žene su Sereni bile neugodne zbog svog tobožnjeg sažaljevanja. Zašto su je tako žalile? ... Zar zbog toga što je bila bolesna?... Njoj se činilo kao da se radi o nečem drugom. Jane je govorila o svojoj selidbi u novu kuću. Pričala je rezignirano: - To je mala kuća... Jedva da ima nešto namještaja. No vjerujem da ću se snaći s onim stvarima koje


sam naslijedila od svog supruga. Lady Dorothy bi je grlila i tugovala: - Uboga moja mala! Kakva hrabrost!... Vi ste divni! Napokon se Serena stala osjećati nešto bolje. Tog je dana napisala suprugu nekoliko riječi, onako hladno kako joj je to bilo moguće. Nije mu govorila o svom zdravlju. Odgovor koga je primila iz Pariza, najavljivao je njegov dolazak za kraj tjedna. Kada je Serena to javila lady Dorothy i Jane, ona prva je zaviknula: - Ah, odlučio se napokon vratiti!... Na sreću što ćete do tada biti gotovo potpuno zdravi, draga moja! On sigurno računa s time, jer muškarci ne vole bolesti. Jane je to potvrdila dodavši nježnom tugom: - Čovjek bi uvijek trebao biti potpuno zdrav ako ih ne želi naljutiti. Kada je lady Sabina čula da se Ralph vraća, ona je šapnula: - Već je i vrijeme ... vrijeme je ... Serena je s mješavinom nade i straha očekivala njegov povratak. Ona se htjela dignuti i obući za tu priliku bijelu vunenu kućnu haljinu koju je sašila u paviljonu. Zbog bolesti, ona je sada izgledala još mnogo nježnije. Bila je dirljiva u svojoj jednostavnoj haljini s predivnom kosom svezanom bijelom vrpcom na potiljku. Bila je tako mlada i lijepa da je njezina sobarica Bessie zastala trenutak diveći joj se, dok je ona ležala na divanu u salonu kraj svoje spavaće sobe. Jane Adley je bez sumnje osjetila to isto kada je došla na trenutak posjetiti mladu ženu. Promatrala ju je naime zavidno, ne mogavši odvratiti pogled od nje. Mlada udovica je izgledala vrlo umorno. Njezini odlasci i dolasci u novu kuću i iz nje umarali su je. Serena je predložila: - Mogli biste uzeti kola. Hoćete li da to kažem konjušaru? - Oh, ne, hvala!... Ne bih nikoga željela smetati. Lord Felborne bi se mogao ljutiti. - Ne vjerujem da bi se on tome suprotstavio. - Mislite li?... To je zbog toga što ste tako dobri!... Ali lord Felborne mene ne voli, i ne bih htjela iskoristiti njegovu odsutnost da od vas zatražim neke usluge ... Jer vaša mi je ljubav i odviše dragocjena. Dugo je stiskala ruku mlade žene koja joj nije na to odgovorila. Sereni se činilo kao da još nikada nije gospoñi Adley pokazala znakove svoje sklonosti... No, što je škodilo ako je ova u to vjerovala. Jane je ustala nakon pet minuta. Morala je odgovoriti nekoj svojoj prijateljici na jedno očajno pismo. - Sirotica je tako zdvojna! Njezin muž, izgovarajući se poslovima, provodio je mnogo vremena daleko od nje. Ona se pak muči sa dva mala sina u nekom osamljenom dvorcu ... Na stojat ću je utješiti i ohrabriti... Uboga mala Lizzy! Toliko je voljela svog Andrewa! A ja sam ga smatrala tako ozbiljnim. Zaista je teško shvatiti muškarce! Zašutjela je trenutak, gledala zamišljeno pred sebe i odmahnula glavom. Ta mala Lizzy je tako nježna. I slaba zdravlja ... Umalo što nije umrla za vrijeme poroda svog drugog sina. Tog je časa Andrew Murchill boravio na Kontinentu, u Deauvilleu. Tamo je često posjećivao Casino. Tvrdio je da nikada nije primio brzojav u kome su mu javljali o lošem zdravstvenom stanju njegove žene. Stigao je u najvećem miru petnaest dana kasnije ... Lijepo, zar ne? Ona je stresla glavom i gorko se nasmijala. - Ne kažem da su svi takvi... ali mnogi jesu... Treba se pomiriti s time ... To ću napisati svojoj ubogoj Lizzy. Kada je ona otišla, Serena je naslonila svoju lijepu glavu na izvezeni jastuk. Srce joj se steglo od straha. Taj strah ona nikada prije nije poznavala... Čega se plašila? Nije to zapravo ni sama znala ... Gospoña Jane Adley govorila joj je o nesreći svoje prijateljice, pa je tako razotkrila pred njom jedan do sada još nepoznati horizont. Nije mogla vjerovati da je Ralph otputovao pod lažnim izgovorom. Ne, ona je bila sigurna da su ga poslovi zadržali u Londonu. No, možda je svojevoljno produžio svoj boravak, jer ga ništa nije vuklo Sereni s kojom se oženio tko zna zbog čega. Možda zbog neke sklonosti za koju sada više nije mario. Možda je nikada nije niti iskreno zavolio. Mučena takvim mislima, mlada je žena očekivala povratak svog supruga. Zadrhtala je za-čuvŠi u hodniku njegov čvrsti korak. Otvorila su se vrata salona i na njima se pojavio Ralph prestrašena lica. - Sto mi to kažu Serena? ... Ti si bila bolesna? On joj je prišao, uhvatio njezinu ruku i gledao je duboko dirnuto. Njezino je lice omršav-jelo, i sada ga


je oblilo lako rumenilo. Ona je promucala: - Kako?... Zar to nisi znao? Ja sam ti pisala, a i Beckwint. - Sto mi to kažeš? Nisam primio niti jednu riječ od Beckwint... A iz tvojih pisama nisam mogao saznati da si bolesna. - Uvjeravam te, Ralph!... Ta su dva pisma bila napisana. Bessie je trebala moje odnijeti, a ono od Beckwint je poslano dva dana ranije. - Ne mogu to razumjeti! Smjesta ću provesti istragu. Nemoguće je da su se dva pisma izgubila... No, govorimo sada o tebi, Serena! Sto se dogodilo? Sjeo je kraj nje, poljubio joj čelo i zadržao njezinu grozničavu ruku u svojoj. Dirnuto je promatrao mladu ženu. I Serenino je srce iznenada osjetilo radost. • Ona mu je u nekoliko riječi opisala svoju bolest. Raspitivao se o tome kakve joj je lijekove dao liječnik i izjavio kako je nezadovoljan zbog toga što mu nisu brzojavili. - Ne bih otputovao u Francusku. Nije to bilo tako hitno ... Beckwint se glupo ponijela. - Ali ona ti je pisala ... - Da, to je istina. Kako čudno!__Jesi li već večerala, Serena? Ne? Naredit ću da nam donesu večeru ovamo. Hoćeš li pozvati Bessie? Kada se sobarica povukla sa nalozima, on se digao i rekao: - Presvući ću putno odijelo i vratiti se. Dovidenja, Serena! Krenuo je prema vratima, da bi ponovno zastao i pogledao mladu ženu. - Zašto mi u posljednjem pismu nisi spomenula svoju bolest? ... Zbog toga nisam ništa slutio o njoj. Ona je pocrvenjela i spustila kapke u nelagodnosti. - Mislila sam... nisam ti htjela dosañivati ... - Kako?... Ne razumijem. Moglo bi se govoriti u tom slučaju o uznemirenosti, a ne o dosañivanju. Ona je promucala: - Ti to nisi spominjao u svom pismu, pa sam mislila... da ti tome ne pridaješ važnosti. - Zar misliš da me tvoje zdravlje ne zanima? Lagana se ironija pojavila u pogledu kojeg je uputio mladoj ženi. Ona je još jače pocrvenjela, ne odgovorivši. Suze su napunile njezine lijepe oči... Ralph joj je pristupio i položio ruku na njezinu smeñu kosu. - Serena, trebaš smiriti svoju maštu. Ona te odvela i predaleko, draga moja! Uvjeravam te da mi zadaješ bol što tako malo vjeruješ u moju ljubav. Ona se podigla i pogledala ga s radosnim uzbuñenjem. - Oh, Ralph, oprosti mi!... Ja sam doista bila luda! Ti si uvijek bio tako dobar prema meni... Nemoj misliti da nisam zahvalna. To je zbog toga što te tako volim... zbog toga sam se nepotrebno uzbudila. Dohvatila je naglo njegovu ruku i poljubila je. To je bilo po prvi puta da mu je tako jasno pokazala svoje duboke čiste osjećaje. Ralph je zadrhtao. Njegov se pogled nekoliko trenutaka pomračio. Nestrpljivo je povukao svoju ruku i rekao, u isti čas nezadovoljno i podrugljivo: - Kakva si ti romantična djevojčica! To i odgovara tvojim godinama. Doskora će se tvoji osjećaji razviti, i ti ćeš postati vrlo razumna mlada žena ... takva kakvu te ja želim. On se udaljio, ostavljajući Serenu duboko uzbuñenu zbog neke neodreñene sreće, ali i tuge zbog posljednjih Ralphovih riječi. XII U isto vrijeme kada se lord Felborne vratio kući, Christopher je u Francuskoj pripremio sve potrebno za preseljenje. Namještaj je prodan inženjeru koji se sada smjestio u paviljonu. Ralph je za vrijeme svog boravka u Francuskoj navratio i pozdravio Sorbinove i gospodina Beckforda. Namjerno sam zaboravio na gospoñu Ridiere i Simonne ... pričao je sa smiješkom Sereni. Mlada je žena Šapnula: - Ubogi naš mali paviljon!... Tako sam ga voljela ... Tamo sam bila tako sretna! Ralph je rekao svojom uobičajenom laganom ironijom: - Zar ovdje to nisi? - Ne, to nisam htjela reći... Ali to više nije onaj isti jednostavan život, koji je više odgovarao mom


odgoju. Nije se usudila dodati: »Čini mi se da smo tamo bili bliži jedno drugome.« Ralph je primijetio: - Ne vjerujem da ćeš dugo žaliti za onim životom. Nakon tri mjeseca ovog života promijenit ćeš svoje mišljenje. Uvjeravam te ... Evo nešto što će možda raspršiti tvoje žaljenje. Ustao je, prišao pisaćem stolu i podigao kutijicu koju je stavio onamo ušavši u sobu. Prišao je Sereni. - Evo nešto što će ti dokazati da te nisam zaboravio. Uostalom putovao sam u Pariz zbog tebe. Dogovarao sam se tamo s jednim od najboljih krojača o tvojim toaletama ... Govoreći tako, Ralph je otvorio kutijicu. Serena je bila neizmjerno iznenañena. Na baršunu su blistali prekrasni dragulji. - Kako je to divno!... Zaista, odviše!... Nikada nisam vidjela ništa slično. - A što ćeš tek reći kada ugledaš dragulje Felbornovih? Pokazat ću ti ih ovih dana. Ove ćeš ih zime već nositi. Pritom je stavio ogrlicu od smaragda oko vrata svoje žene. - Da, to će ti dobro pristajati... Moći ćeš je nositi nakon nekoliko mjeseci, kada više nećeš biti u žalosti. Serena je promatrala predivne dragulje i divila im se. Ralph je slijedio pogledom izraz njezina lica. - Oh, to je zaista divno!... Hvala ti, Ralph! Ti me i odviše maziš. Pogledala ga je sretna i vesela pogleda pružajući mu plahom kretnjom ruku. - Ja sam zadovoljan kada si ti sretna. Uostalom, čovjek je uvijek siguran da će draguljima i toaletama prirediti radost ženama. Sa Sereninih usana nestalo je veselog smiješka. Osjetila je hladnu ironiju u Ralphovu glasu, i to ju je iznenadilo. Odvratila je ozbiljnim glasom: Da, to je posve prirodno. Ukoliko to zadovoljstvo nije najvažnije u nečijem životu. - A kolike bi se mogle oduprijeti tom iskušenju? Za kolike bi to nevažno nezadovoljstvo bilo važnije od osjećaja dužnosti i časti? Ona je ozbiljno primijetila: - Nadam se da ih ipak ima više no što ti to pretpostavljaš. On je slegnuo ramenima. Nervoznom kretnjom je spremio ogrlicu u kutiju ... Serena je naslonila glavu na jastuke divana. Zivahnost, koja se pojavila na njezinu licu nestala je. Njezine oči, malo prije tako sjajne, sada su ponovno gledale tužno. Ralph ju je pogledao i njegov se pogled zamračio. - Mislim, draga moja, da ćemo od sutra početi izvršavati savjete liječnika. To jest, poći ćemo kočijom na svježi zrak. Moraš se oporaviti. Morat ćeš udisati svježi šumski zrak. Smiješak je obasjao njezino omršavljelo lice. - Oh, kako se tome radujem! Te šetnje u pratnji Ralpha bit će sigurno predivne. Možda će joj uspjeti slomiti onu neobjašnjivu zapreku koja se uzdizala meñu njima. Potkraj poslijepodneva pojavila se lady Dorothy s Nell. Stara je gospoñica izgledala vrlo tužno. Javila je Sereni da će gospoña Adley sutradan napustiti dvorac Leinborough. - Ukoliko ćete to dopustiti, ona se želi doći oprostiti od vas. - Neće me biti sutra poslijepodne. Izvest ću se s Ralphom. Recite gospoñi Adley da ću je posjetiti u njezinoj novoj kući... Nadam se da ćemo Nell moći češće pozdraviti kod nas. Dijete, koje joj je sjedilo na koljenima, naslonilo je nježno obraz na njezino rame. - Da, lady Serena, ja ću doći!... To jest... ako to lord Felborne bude dopustio. Serena je uznemireno pogledala po salonu, kao da se plaši da će se gospodar dvorca Leing-borough opet iznenada pojaviti. - Naravno da će on to dopustiti, Nell! Lady Dorothy je tužno promrmljala: - Moja se uboga Jane plaži da neće smjeti dolaziti u dvorac... Ja sam joj rekla da antipatija lorda Felbornea prema njoj, neće ipak biti tako snažna da me ona ponekad ne bi smjela posjetiti. - Naravno! Sigurna sam da će to Ralph smatrati posve prirodnim. Mislim da gospoña Adley pretjeruje. Lady Dorothy je podignula oči prema nebu i šapnula: - I ja joj to govorim ... toj mojoj sirotici! Kada je Serena drugog dana pričala Ralphu o tome kako je obećala posjetiti Jane Adley, on je nabrao obrve.


- To mi baš nije drago. Ne bih želio da ti imaš bilo kakve veze s tom ženom. Jer ona je opasna intrigantkinja. - Odviše si strog prema njoj, Ralph! - Nisam, ja je dobro poznajem. Moram te zaštititi pred njom. To više, što smatram da ona tebi nije sklona. Mlada je žena ostala pomalo uznemirena na te riječi. Željela je saznati što se iza toga krije. No, plahost koju je osjećala prema Ralphu, zaustavila je pitanje na njezinim usnama. Jane se prethodnog dana nije pojavila na večeri. Patila je od neuralgije, kako je rekla lady Dorothy. No ove će se večeri pojaviti po posljednji puta i zauzeti svoje mjesto kraj Serene. Ušla je u sobu jednako onako dražesna kao i inače. Niti jednom nije spomenula svoj odlazak, sve do časa kada se opraštala od Serene i Ralpha. Tada joj je rekla: Radujem se vašoj posjeti, lady Serena! Mlada je žena odgovorila suzdržano: - Doista vas namjeravam posjetiti, lady Adley! - Bit ćete mi dobro došli... Dopustite mi još jednom da vam zahvalim u ime svoje male Nell, lorde FelborneJ Pogledala je Ralpha svojim nježnim modrim očima. Zatim je plašljivo dodala: - Za moju bi kuću bila velika čast, ako biste dopratili lady Serenu prilikom njezina posjeta. Ralph je odgovorio tonom hladne pristojnosti: - Mislim da mi to neće biti moguće, gospoño Adley... No želim vam sretan život u vašoj novoj kući. Serena, koja je tog trenutka, promatrala mladu udovicu, vidjela je kako se njezino lice steglo a modre oči potamnile ... To je potrajalo samo trenutak. Trenutak zatim, Jane je istim slatkim glasom odgovorila: Zahvaljujem vam, milorde! *** Osam dana kasnije, Serena je krenula u posjete gospoñi Adley. Njezina mala kuća nalazila se oko dva kilometra od dvorca. Sastojala se od prizemlja i prvog kata. Grañena od sivog kamena bila je sva obrasla bršljanom. Pred kućom nalazio se mali vrtić, a veći se prostirao iza kuće. Sobe su bile male i namještene starim, bezvrijednim pokućstvom s izblijedjelim presvlakama. Kao što je Serena saznala od Jane, u ovoj kući, sagrañenoj krajem prošlog stoljeća, stanovale su uvijek siromašne roñakinje. Ona je to govorila bez gorčine, svojim uobičajenim mirom. Neka djevojčica od petnaestak godina ih je posluživala. Za Nell se brinula samo njezina majke, Mala je bila tužna i djelovala je bolesno. Jane je objasnila, gladeći nježno njezinu plavu kosu, da se mala nije mogla utješiti što je morala napustiti dvorac Leinborough. - Ona je vrlo osjećajna - dodala je tužno. - Ovdje smo tako osamljene. Kada bi vas bar mogla koji puta posjetiti, lady Felboren! Mala vas tako voli. Serena je, bez mnogo razmišljanja, zbog žalosnog izraza lica Nell, odgovorila: - Dovedite mi je često!... Meni bi to bilo drago. - Vi ste tako dobri, lady Serena! Dvije su ruke uhvatile Serenine i čvrsto ih stisnule. - Ali ja se ne usuñujem ... Lord Felborne bi se možda ljutio ... - Ne vjerujem... u svakom slučaju mogu poslati po nju ili sama doći ovamo. - Da, doñite!... Posjetite me u mojoj osami, molim vas! Serena je smjesta požalila što je bila tako neoprezna. Sjetila se onog što joj je njezin suprug govorio o Jane Adley. Prepustila se svom dobrom srcu, usprkos tome što joj ta žena nije bila draga. Ipak je osjećala samilost prema njoj, a naročito prema maloj Nell. Ali ona je pomislila: »Učinit ću sve kako bih majku što manje sretala. Moći ću poslati po Nell s vremena na vrijeme. Ona će me zabavljati kada neće biti Ralpha.« Jer, nakon što je četiri dana pratio svoju ženu prilikom izlaska u kočiji, Ralph ju je sada ostavljao samu. Rekao je da ima mnogo posla sa svojim upraviteljem. Posjed je bio u lošem stanju, a novi lord je razmišljao o tome što je sve trebalo poduzeti. Sve mu je to naravno oduzimalo vremena, pa mu ga nije preostajalo mnogo za njegovu mladu ženu.


Ipak je Serena ponekad pomislila kako bi Ralph, da je htio mogao ... No nastojala je ne misliti na to. Ta bi je pomisao mogla odalečiti od Ralpha i protiv njezine volje. Ona je, kada se nalazila uz njega, bila uvijek raspoložena i mirna, ne pokazujući mu ipak svoju duboku ljubav. Kada je pak bila sama, brige bi je sve više okupljale. Njezino se zdravlje ubrzo poboljšalo zahvaljujući dobrom zraku. Ralph joj je ukazivao veliku pažnju, brinući se izvršava li ona sve naloge doktora Dugvila. Uostalom, nije propuštao ništa što bi je moglo zabaviti ili joj biti ugodno. Za nju su stizale knjige i revije, i elegantne ža-lobne haljine iz prvih pariških salona... Petnaestak dana nakon svog povratka, Ralph joj je poklonio prekrasnu kočiju s malim konjem. Sada se je mogla sama voziti. - To će biti za tebe mnogo ugodnije - objašnjavao joj je. - Povest ćeš sa sobom Jacka. To je miran i poslušan momak, u koga možeš imati povjerenje. Serena mu je zahvalila, ali bez naročitog veselja. Činilo se kao da Ralph izvršava samo svoju dužnost... Sjetivši se nekih njegovih riječi, Serena je pomislila: »Misli li Ralph zaista da sav taj luksuz, sve te radosti, što mi ih obećava nakon prestanka žalosti, mogu nadoknaditi njegove osjećaje koje mi on sve više usteže nakon prvih dana našeg braka?« XIII Jednog poslijepodneva sjedila je Serena s malom Nell kraj jezerca okruženog stoljetnim stablima. Ona je pošla po dijete u kuću u kojoj je ono stanovalo a koja se nalazila u blizini. U blagovaonici je srela gospoñu Adley, koja je upravo čistila staro pokućstvo jer mlada neiskusna služavka nije uspijevala obaviti niti pola svoga posla. Jane je, sa smiješkom na usnama, rekla: - Na sreću joj mogu pomoći... To me čak zabavlja... Doduše pri tome se i umaram, jer nisam naučena na to, ali... Serena joj je ponudila svoju pomoć. Ali mlada je žena zaviknula pogledavši njezine fine prste s dva skupocjena prstena: - Niti govora!... S tim vašim lijepim rukama. Serena se nasmijala. - Moje lijepe ruke dobro su poznavale tu vrst posla ... a i još mnogo težih. - Kako to? U nekoliko riječi Serena joj je opisala svoj život prije braka. Jane ju je slušala, uz neprekidne povike žaljenja. - Zaista!... Uboga draga!... Da, sada vidim da ste i vi poznavali teške dane ... Ali sada je s time gotovo! Sada ste obasuti srećom. Ralph, htjela sam reći lord Felborne, je tako plemenit prema vama. Uostalom, vi to i zaslužujete ... Vi ste postali predivna, lady Felborne! Sada, kada se gospoña Adley više nije nalazila kraj nje, Serena je požalila što joj je sve to ispričala. Ponovno se sjetila Ralphovih riječi da joj ne treba vjerovati. No pred Jane, ona je zaboravila na te upute. Ta je žena bila tako zavodljiva! ... Činila se posve iskrenom. Kada ne bi bila unaprijed upozorena, Serena bi imala puno povjerenje u nju ... No Ralph ju je morao poznavati... Ukoliko ga želja za osvetom nije zaslijepila. Serena je zamišljeno slijedila pogledom let libele nad tamnozelenom vodom obasjanom suncem, koje se polagano spuštalo iza drveća parka. Zatim se njezin pogled zaustavio na Nell. Dijete je sjedilo mirno s Tribom na koljenima. Serena je opazila da u maloj nema više one živahnosti iz prvih dana njihova susreta, ni one dražesne srdačnosti. Činilo se kao da taj mali mozak neprekidno o nečem razmišlja. Je li možda bila bolesna? Kada ju je mlada žena to zapitala, ona je odgovorila da nije. Ali lice joj je smršavljelo, a oči su joj bile umorne i ozbiljne. Pokazivala je prema Sereni tople osjećaje, pa je znala dugo sjediti kraj nje i gledati je, kao što je to upravo i sada činila. Mlada žena joj se nasmiješila, a zatim započela kačkati. Već su prošla gotovo dva mjeseca otkada je ona stigla ovamo. Počela se privikavati, obavljati svoje redovne poslove. Saživjela se sa starim dvorcem, u kome se prvo vrijeme tako nelagodno osjećala. Svakog bi se dana dogovarala s domaćicom o svim poslovima, a zatim bi počela izrañivati ručni rad za siromahe. Poslijepodne odlazila bi na šetnju i čitala, praveći pritom bilješke, želeći tako što više naučiti.


Ralpha bi sretala tek za vrijeme čaja. Ponekad bi on, nakon večere, ostao s njom po pola sata. Rastreseno bi prelistavao novine, govorio o radovima na imanju, ili raspitivao Serenu o njezinim šetnjama. Zatim bi se povlačio na rad u svoj kabinet. Kako je mlada žena žalila za vremnom provedenim u paviljonu kraj tvornice Sorbin! Ona je patila zbog te njegove hladnoće, koju nije moglo umanjiti njegovo ljubezno ponašanje, niti nastojanje da ispuni sve njezine želje. Zašto se on povlačio od nje?... Ona je uzaludno nastojala pronaći razlog. Ralph je ostao tajanstveno biće za svoju mladu ženu, a ona ga je ljubila i zamišljala kako lord Fefborne žali što se oženio s njom. A ipak, Serena je to primijetila, prilikom posjeta dvorcu Leinborough člana parlamenta lorda Andrewa Birneyja, Ralph je bio ponosan na nju. Osim toga ju je često uvjeravao kako ona izvrsno obavlja svoju dužnost gospodarice dvorca, i kako će imati velikog uspjeha u svijetu ... Je li njegov ponos dakle bio zadovoljan tim brakom? Nije se brinuo za njezino mlado srce puno ljubavi koje je toliko patilo zbog njegove hladnoće. Još se jednom sjetila svega toga dok je rastreseno kačkala kraj jezera obasjanog suncem. Njezine je misli iznenada prekinuo Nellin glas. - Lady Serena, evo lorda Felbornea! Serena je podigla glavu, i primijetila svog supruga kako im se približava. Držao je u ruci pismo i pružio ga svojoj ženi otpozdravivši kratko Nell koja se digla ugledavši ga. — Evo pisma za tebe, Serena! - To je od Emilienne ... Ona sada sigurno ima praznike. To je doista bilo pismo od najmlañe Beck-fordove kćerke. Ona je boravila kod kuće. Pisala je sestrični Sereni kako se tužno osjeća kod kuće, već nakon nekoliko dana, a sve zbog svoje bake, sestre i brata. »Osim toga bolesna sam. Liječnik kaže da sam slabokrvna. Ali Simonne tvrdi da će to samo od sebe proći. Ja se ipak osjećam vrlo loše, i plašim se da ću uskoro umrijeti. Kada bi bar ti bila ovdje, draga moja Sereno! Ti si bila tako dobra prema meni. Uvijek si me tješila! Ali i ti si ovdje patila... no sada si barem ti sretna! Zbog toga se radujem. Baka i Simonne su ljute što im ne pišeš. Kažu da si postala ohola ... No ja sam sigurna da ti to nisi, i da još uvijek voliš svoju malu Emilienne.« Suze su navrle Sereni na oči... Uboga Emmy, koliko je morala patiti! Kada bi ona bar mogla nešto učiniti za nju!... Kada bi je bar mogla pozvati neko vrijeme ovamo. Njoj bi sigurno koristio ovaj svježi zrak. No, ona se to nije usudila tražiti od Ralpha, tako neraspoloženog prema njezinoj obitelji. Lord Felborne se maknuo nekoliko koraka i promatrao jezero. Začuvsi kako je njegova žena ponovno savinula pismo, on se okrenuo. - Sto to piše tvoja sestrična, Sereno?... Ima li što nova kod Beckfordovih? - Ništa... Gospoña Ridiere i Simonne se ljute što im ne pišem ... - Kakva šteta!... Zaista se mora priznati da su bezobrazne nakon toga što su onako postupale s tobom. - Sada Emmy podnosi njihovu zlobu. Uboga mala napisala mi je tako tužno pismo ... Hoćeš li ga pročitati? Ona mu je pružila pismo. Ralph ga je uzeo i preletio. Zatim ga je vratio ženi. - Da, ona je sigurno vrlonesretna ... Ako bi ti to bilo drago, Serena, ti bi je mogla pozvati k nama mjesec ili dva. Sreća je obasjala pogled mlade žene. - Oh, Ralph, ništa drugo mi ne bi bilo milije! ... To te ne bi odviše smetalo? - Niti najmanje! Ukoliko ta djevojčica nije nalik na svoju baku i sestru. - Sigurno nije! Inače je ja ne bih mogla tako voljeti. Ralph se nasmijao. - Siguran sam!... Dakle dobro! Pozovi je! Pošalji pismo gospodinu Beckfordu... Oni drugi će biti bijesni! Te bi žene mogle spriječiti siromašnom djetetu dolazak ovamo. - To ne bi bilo nemoguće... Moj bratić im mora najvećom hrabrošću nametnuti svoju volju. Hoće li mu uspjeti?... Vidjet ćemo... Hoćeš li doći? Serena je spremila ručni rad i odgovorila: - Da! Već je pet sati. Odvest ću Nell majci. Lord Felborne je nabrao čelo. Pogledao je nimalo nježno dijete koje je stajalo kraj njega nijemo, spuštenih očiju. Ralph je pružio ruku ženi i pomogao joj ustati. Zatim je naredio, obrativši se djevojčici: - Poñi pred nama, mala!


Krenuli su puteljkom s desne strane jezera. Dugi zraci sunca obasjavah su zelenu površinu vode, nabranu zbog laganog povjetarca. Ralph, koji je hodao iza svoje žene, prišao joj je kada se put raširio. Rekao je nezadovoljno: - I odviše se često srećeš s gospoñom Adley, usprkos mojim upozorenjima. Ona ga je pogledala svojim ozbiljnim pogledom. Možda je to istina. To činim zbog djeteta ... Osim toga nisam htjela odbiti ljubeznost te mlade žene ... On se podrugljivo nasmijao. Siguran sam da je ti u dubini duše čak i žališ?... Pazi! Ja je dobro poznajem. Sposobna je učiniti sve za postizavanje svog cilja. Shvatila je da si ti dobra i da te njeno dijete zanima ... Zbog toga igra ulogu tužne udovice, majke zabrinute zbog budućnosti svog djeteta, hrabre žene koja se bori protiv nesreće što ju je zadesila ... Da, ja to dobro shvaćam. Ponovno se nasmijao. - Kakva komedijantkinja! Ali, ja posve dobro shvaćam da te ona uspjela zavarati... Ipak je bolje da te ja na to upozorim. Tada ćeš lakše shvatiti zašto ja tako postupam prema njoj. Ona i ja bili smo zaručeni prije šest godina. Serena nije mogla suspregnuti uzvik iznenañenja: - Zaručeni? - Da ... Uostalom, ne predugo. Nikome još nismo ništa rekli, kada je na poziv ujaka Henryja stigao Emil Adley i nastanio se u dvorcu. Jane mu se smjesta svidjela... a i ona je brzo počela shvaćati da će on biti budući lord Felborne, nasljednik jednog od najvećih imetaka Engleske. Ja sam bio odreñen ostati Ralph Hawton, čovjek bez ikakvog imetka. Kako je mogla tome odoljeti?... Otputovala je prijateljici u London, i odanle mi pisala pismo, pravo remek--djelo hipokrizije. Htjela je raskinuti naše zaruke. Pisala je kako se prevarila vjerujući da me ljubi, ali da prema meni ima samo sestrinske osjećaje. To je klasična isprika u takvim slučajevima ... On se prezirno nasmijao ... Serena ga je slušala s neizmjernom pažnjom. - I ja sam se, uostalom, prevario. Moje su se oči smjesta otvorile, i shvatio sam, doduše dosta kasno, riječi moje majke. Ona nije voljela Jane, i govorila mi je: »Bojim se da je to dijete u duši pokvareno«. A tako je to zaista i bilo. Jane Delson, ta podla žena bez srca, poigrala se sa mnom. Žudila je za luksuzom i otmjenim životom, i nije ni časka oklijevala žrtvovati mene zbog svojih ambicija. Serena je rekla glasom koga je gušio prezir: - To je odvratno!... Shvaćam, Ralph, da joj to nisi mogao oprostiti... Koliko si morao patiti!... Naročito, ako si je volio. Njegov je smijeh bio pun sarkazma. - Da, onako kako već može ljubiti mladić od dvadeset i četiri godine, pun iluzija, vjerujući u tisuće gluposti. U prvom redu u iskrenost ženskog srca. Ah! Jane me je uspjela razuvjeriti! Ja sam stekao iskustvo. Sto se pak nje tiče, vjerujem da shvaćaš zašto je tako dobro poznajem. - Da! Shvaćam! - A shvaćaš valjda i to, kakav treba biti tvoj odnos prema toj ženi. Izgubila je svog muža i sve ono što je postigla izdajom. Sada mora gledati svog bivšeg zaručnika kao nasljednika Felbornovih. I tebe, kako uživaš u tom bogatstvu o kome je ona sanjala. Naravno, ona te mora mrziti... i pokušat će ti učiniti nešto na žao. - Zar to zaista vjeruješ, Ralph? - To je prirodno kod osobe kakva je ona. - Od sada ću se čuvati... A i tako mi nije bila draga. Samo što je ovo dijete tako milo i voli me... - Da, to je šteta. No, trebat će i djevojčicu udaljiti malo po malo od tebe, zbog majke. Mala Nell je hodala pred njima vodeći Tri-ba. Serena ju je pogledala i tužno primijetila: - Uboga mala Nell! Ralph je ironično dodao: - Gospoña Adley se služi njome samo u izazivanju tvoje samilosti. Ona je tako pokvarena i spretna! Njezinu podlost znaju samo oni koji su je iskusili na sebi, kao ja. Ali tada je čovjek dobro upozna, uvjeravam te. - Istina je, da me nisi upozorio da se je čuvam, ja bih je možda smatrala čak i iskrenom ... No, od prvog našeg susreta ona mi se nije sviñala. - Da, kod nje postoji nešto odbojno ... Ti se tako razlikuješ od nje... bar za sada ... Serena je iznenañeno pogledala svog supruga.


- Kako to, za sada? On je oklijevao, zatim se hladno i podrugljivo nasmijao. - Tko može tvrditi da se i ti nećeš za nekoliko godina promijeniti, i postati prevrtljiva i zla kao i sve druge žene. - Oh, Ralph! Lord Felborne zadrhtao je pod bolnim pogledom njezinih baršunastih očiju. Njegov je pogled smjesta postao blag, on se nasmiješio i uhvatio ruku svoje mlade žene i gurnuo je pod svoju. - Ne uzimaj moje riječi tragično! Siguran sam da ćeš ostati iskrena i poštena, kao što si to i sada. Izmeñu tebe i Jane Adley postojat će uvijek ponor... Jesi li primijetila kako se ona molila u crkvi? Serena je kimnula. - Ona je uvijek izigravala veliku pobožnost. Nekoliko su trenutaka hodali šuteći jedno kraj drugoga. Zatim je Ralph podrugljivo primijetio: - Da bih ti potpuno objasnio tko je Jane Adley, ja ću ti nešto pokazati. Iz džepa svog odijela on je izvadio papirić i razmotao ga pred ženinim očima. - Evo računa njezine krojačice. Poslan je prije kratkog vremena gospoñi Adley, a ona mi ga je dostavila. Ja sam platio sve račune iz vremena prije smrti mog bratića, pa je sada htjela ponovno pokušati hoću li platiti... Sto kažeš na to, Serena? Zar ta žena ne posjeduje niti najmanjeg ponosa, kada je, osjetivši sav moj prezir od prvog dana mog dolaska u Leinborough, mogla učiniti nešto takvo samo da bi zadovoljila svoju želju za luksuzom? Serena je iznenañeno promrmljala: Zar je to moguće? ... Nakon onoga što ti je učinila? Zar ništa ne shvaća ili je... - Cinična?... Ta druga tvrdnja je ispravna. Na njezinu nesreću, ja sam je prozreo. I zbog toga ću joj smjesta vratiti račun koji je zalutao do mene. Ona će shvatiti i to se više neće dogoditi. Barem se nadam. Stavio je pismo u džep i nastavio, pogledavši uzbuñeno lice svoje žene: - Ne govorimo više o toj nezanimljivoj osobi... A budući da se nalazimo blizu nove kuće Molwellovih, posjetimo ih. XIV Na šumovitom zaravanku, iznad bistre male rijeke, koja je tekla parkom, uzdizala se tek zgotovljena visoka kuća. Lord Felborne ju je namijenio obitelji svog vjernog Christophera. Sve do sada su Molwellovi, stanovali u vrlo skromnoj kućici. Ralph je znao koliko Christopher voli svoju sestru Esther i svoje nećake, pa im je na taj način omogućio udoban život. Esther Molwell je stajala na pragu kuće sa svojom kćerkom Janie, kada su se pojavili Ralph i Serena. Smjesta im je pristupila odavajući im najveće moguće poštovanje. Zajedno s njom, lord i lady Felborne, razgledali su još nenamještenu kuću, dok je Nell ostala kraj Janie koju je veoma voljela ... Izlazeći, Ralph je rekao svojoj supruzi, pokazujući mladu djevojku: - Bi li ti bilo drago, ako bi ti ta mlada djevojka postala drugom sobaricom?... Christopher mi je rekao da ona o tome sanja. - Vrlo rado! - Dakle, dogovorili smo se?... Pristajete li gospoño Molwell? - Naravno, to je za nas čast i velika radost. Dok su Ralph i Serena odlazili, majka i kćerka su ih slijedile pogledom. Janie je rekla oduševljeno: - Kako je ona lijepa, majko! Ima prekrasne oči.... Ona potpuno odgovara lordu Ralphu i njegovoj otmjenosti. Esther je kimnula. - Da... ali tvoj ujak Christopher kaže da gospoña nije posve sretna. Ne zbog toga što lord Felborne nije dobar prema njoj... Ali, ipak nije onakav kakav bi trebao biti. A ona je tako dražesna! Neke je stvari teško shvatiti. Kuća White nalazila se pet minuta udaljena od kuće Molwellovih. Kada su se Ralph i Serena približili, dopro je do njih zvuk glasovira. Lord Felborne rekao je suhim smiješkom, nakon što je nekoliko trenutaka slušao: - Ona svira Mendelssohnovu romansu. Nekada je to bila moja najmilija skladba. Kakva slučajnost! Pitam se nije li vidovita? Slušaj! Kako divno nijansira! Kako lagano svira...


Ovdje ona zna izraziti osjećaje koji nikada nisu bili njezini. Nell, koja je trčala pred njima, pozvonila je na vratima kuće. Lady Dorothy im je otvorila vrata. Ona se trgnula ugledavši posjetioce. Zatim se smjesta na njezinim usnama pojavio ukočeni smiješak. - Došli ste u posjete usamljenici?... Ona će biti oduševljena. Ralph je mirno odgovorio: - Ne, došao sam samo ispraviti grešku. Glasovir je zanijemio. U malom predvorju pojavila se nasmiješena Jane, prekrasna u svojoj jednostavnoj žalobnoj haljini. - Lord i lady Felborne!... Kakvo divno iznenañenje! Molim vas, uñite! - To nije potrebno, gospoño Adley! Htio sam vam samo predati ovaj račun. Zabunom je zalutao na moju adresu. Pružio joj je račun kojeg je malo ranije pokazao Sereni. Rumenilo je oblilo Janine obraze, i Sereni se pričinilo kao da su njezine usne zadrhtale. Mlada je udovica zbunjeno zaviknula: - Oprostite! Kakva glupa greška! Molim vas, oprostite mi milord! Vjerojatno je krojačica izgubila moju adresu. - Bez sumnje. Moći ćete to ispraviti. - Naravno, i to smjesta!... Iako to nije važno, jer mi njezine usluge dugo više neće biti potrebne. Ona je to rekla ozbiljnim glasom punim skromnosti. Zatim se ponovno nasmiješila i zapitala: - Hoćete li mi prirediti zadovoljstvo i popiti čaj s nama? - Zao mi je što to moram odbiti. Moja žena i ja smjesta ćemo se vratiti u dvorac. Njegov hladan glas nije dopuštao prigovore. Jane se obratila Sereni: - Draga lady Serena, nagovorite lorda Felbornea! Bila bih tako sretna kada bih vam mogla ponuditi svoje skromno gostoprimstvo. Serena je hladno odgovorila: - To nam nije moguće, gospoño Adley! Oboje se kratko oprostilo od mlade žene i lady Dorothy. Kada su se udaljili nekoliko koraka od kuće, Ralph se okrenuo Sereni: - Sada si i sama vidjela... Ćušnuo sam je, a ona je bila još samo ljubeznija. Zaista prekrasno! Podrugljivo se nasmijao. Serena je šapnula: - Ne shvaćam kako se usuñuje!... Zaista, Ralph, da mi nisi ti to rekao, ne bih vjerovala da su meñu vama postojali takvi odnosi. - Ona izvanredno igra svoju ulogu. No, htio bih znati jedno: da li je Dorothy doista njezina saučesnica. Jesi li primijetila kako su one prisne? - Da! Lady Dorothy gotovo svakog dana odlazi gospoñi Adley. Očito je veoma voli. - Tako je to i uvijek bilo. Dorothy je zbog svoje prirode kao stvorena za sporazum s tom ženom. Sabina, kao ni moja majka, nikada nije voljela Jane. Serena je primijetila: Mislim da je uboga Sabina bolesna. Ponekad je tako blijeda da se ne može slutiti ništa dobra. A nekad je i vrlo umorna. - Da, primijetio sam to. Ipak mi je rekla da se ne osjeća gore. Ona je dobra žena ... Nakon nekoliko trenutaka šutnje, on je nastavio odlučnim glasom: - Reći ću Dorothy da mi se to njezino prijateljstvo ne sviña, pa će morati izabrati izmeñu dvorca Leinborough i kuće White. Serena je odgovorila: - To je možda pretjerano i odviše okrutno. On ju je ironično pogledao: Misliš li da sve žene imaju tako osjećajno srce kao ti?... One ne mogu patiti. Bar ne tako kako ti to zamišljaš. Njih povezuju zajedničke greške i zajednička mržnja. - Mržnja?... Zašto bi lady Dorothy mrzila? - Kako bih ja to znao? Ima bića koje gaje mržnju cijelog svog života. Takva je i Dorothy. Mrzila je lorda Felbornea, jer je ovisila o njemu, moju majku jer je bila dobra i jer joj je lord Henry ukazivao veliku pažnju ... mene jer sam bio iskren. Sada me mrzi zbog toga što sam uništib snove njezine ljubimice Jane ... Sto se tebe tiče, Serena... Pogledao je njezino dražesno lice s tako ozbiljnim očima. - ... Sto se tebe tiče, iako su ljubezne prema tebi, sigurno im nisi mila. Zbog toga se čuvaj, Jane! Drži se diskretno podalje od prve. A što se druge tiče ... okreni joj leña, ako možeš! Ona ništa drugo ne


zavreñuje. Serena je zamišljeno rekla: - Zao mi je zbog male. Čini mi se da već neko vrijeme izgleda vrlo tužno. - Sigurno je za to kriva njezina majka. - Ne znam... Kada sam je pitala, pričinila mi se zbunjenom i nisam mogla dobiti odgovor od nje. - Posve je jasno: naučile su je njezin zadatak. Ne smije pričati ništa što je vidjela ili čula u kući White. Bijes nježne Jane, njezine razgovore s lady Dorothy i tako dalje ... Mala ne zna što bi odgovorila na tvoja pitanja. Boji se. Misliš li da je tako? - To je posve jasno. Zbog toga nemoj sudjelovati u toj komediji, u kojoj i to dijete nesvjesno igra jednu od uloga. - Da, to ti obećavam ... Duboko uzbuñena, mlada je žena dodala: - Uboga mala Nell! - Zao mi je, jer te ona zabavlja ... No naći ćeš i drugih zabava. Za nekoliko dana proći će naša najdublja žalost, pa ću te odvesti u posjete najuglednijim ljudima okolice. Moći ćeš sudjelovati na nekim primanjima, pa ih čak i prireñivati u dvorcu, jer mi u Engleskoj nismo tako strogi što se tiče žalovanja. Serena je šapnula: - Ne znam hoće li me to zabavljati... - Sto to govoriš? - Bit ću nespretna ... Nisam naučena na društveni život... On je odgovorio laganom ironijom: - Nespretna? Obavio je pogledom mladu ženu, neizmjerno otmjenu u svojoj crnoj haljini od fulara, ukrašenoj vezom. Posljednji zraci sunca obasjavali su harmonične crte njezina lica i blagi sjaj njezinih crnih baršunastih očiju. Ralph je odvratio pogled od nje i dodao podrugljivo: - Šališ se, draga moja! Kada bih znao laskati, sigurno bih to sada učinio. Ali to nije potrebno. Vrlo ćeš brzo shvatiti što misle o tebi, i tvoje će nesigurnosti nestati. Njegova je ironija bila neugodna mladoj ženi. Šuteći je hodala pred svojim suprugom. Doskora su stigli do dvorca, i svaki je krenuo u svoje sobe. Bessie je stala oblačiti Serenu za večeru. Pritom joj je rekla da se lady Sabina loše osjećala tog poslijepodneva, i da večeras neće napustiti svoju sobu. - Već se neko vrijeme vrlo loše osjeća -dodala je. - Ona je tako tužna ... Sigurno zbog svoje gluhoće. A uz to još boluje na srcu ... Da, čini mi se da je teško bolesna. Čim se obukla, Serena je, vidjevši da joj još ostaje četvrt sata do večere, krenula do lady Sabine. Ona je sa svojom sestrom stanovala u zapadnom krilu dvorca. Njezina je soba bila prostrana i namještena udobnim starinskim pokućstvom. Gledala je na vrt. Serena ju je našla kako sjedi u naslonjaču. Zadovoljstvo se pojavilo u tužnim očima lady Sabine, kada je ugledala mladu ženu. - Kako lijepo od vas što ste došli!... Osjećam se bolje čim ugledam vaše mile, nježne oči! Serena je sjela kraj nje i dohvatila njezinu finu ruku. - Zao mi je što dolazim tako kasno. Inače bih već ranije došla do vas. - Šetali ste, draga moja? - Pošla sam po Nell, pa smo ostale kraj jezera. Zatim je došao Ralph. Kako je morao nešto reći gospoñi Adley, odveo je zajedno sa mnom dijete kući. Nakon toga smo se vratili u dvorac. Na čelu lady Sabine pojavila se bora. Zapitala je oklijevajući: - Često posjećujete Jane? - Dosta često, zbog Nell koju vrlo volim. No, majka mi nije simpatična, i Ralph mi je danas sve ispričao o njoj. Mislim da ću nastojati prekinuti svaku vezu s njom. - Rekao vam je? Znači, saznali ste? O njihovim zarukama? Ona ih je prekinula na podao način? - Da, to mi je rekao. Lady Sabina je odmahnula. Preziran se smiješak pojavio na njezinim blijedim usnama. - Shvaćam da Ralph ne može zaboraviti takvu uvredu... Odbacila je takvog čovjeka zbog Emila Adleya!... A to nakon što mu je obećala vječnu vjernost!... Kako je podlo srce te žene! - Da, zaista!... Ja to ne mogu shvatiti. Lady Sabina je duboko dirnuto pogledala


mladu ženu. - Ne, vi to ne možete shvatiti, jer vi niste takvi... U vašim se očima vidi samo poštenje. Vi ne možete biti podli... Vi ste dobri!... Ralph mora biti sretan s vama! Serena je polagano odvratila pogled, i njezino lijepo lice je lagano zadrhtalo. Sretan?... On joj nikada to nije rekao. Osjetila je pogled lady Sabine koji je počivao na njoj, pa se prisilila nasmiješiti i reci: - Laskate mi, sestrično! Ne! Čak sam sigurna da poznajem samo dio vaših vrlina. No, vratimo se na Jane. Moram vas upozoriti: čuvajte se! Ona vas mrzi. - Ralph mi je rekao to isto. - Dobro je učinio ... Ja malo govorim, no mnogo opažam. Tako sam uhvatila i nekoliko opasnih pogleda koje vam je ta žena uputila. Ne zavaravajte se: ona će vam učiniti sve moguće zlo. Nastala je duga šutnja... Serena je zamišljeno gledala oko sebe. Promatrala je staro pokućstvo uronulo u mrak u smiraju dana. Lady Sabina ju je promatrala tužnim pogledom. Njezine ruke, prekrižene na krilu, lagano su zadrhtale, a njezino je lice poprimilo pepeljastu bolju. Serena je na svojim usnama osjetila pitanje: »Je li on tu ženu ljubio?« Nije se usudila postaviti ga... Osim toga joj se pričinilo da je lady Sabina umorna, a vladao je i sumrak, pa ona više nije mogla slijediti micanje usana svoje sugovornice. Serena ju je napustila i sišla u blagovaonicu. Ralph je tamo razgovarao s lady Dorothy. Primijetivši izraz njezina lica, mladoj je ženi odmah bilo jasno da joj je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog njezinih čestih posjeta gospoñi Adley... No, nije zamijetila pogled pun mržnje, koga joj je u prolazu dobacila stara gospoñica. XV Ralphovo otkriće otkrilo je njegovoj ženi izvjesne osobine njegova karaktera. Onu skepsu, u vezi sa ženskim osjećajima, koju joj je tako često dao naslutiti. Budući da se jedna žena poigrala njime, i prekršila svoje obećanje zbog ljubavi prema bogatstvu i luksuzu, on je, čini se, sada zamišljao kako su sve žene sposobne za to. Nije li govorio Sereni kako očekuje da će se i ona promijeniti nakon nekog vremena? Nekadašnje razočaranje usadilo je u njegovu dušu otrov nepovjerenja. I tako je ta žena bila kobna za njega po mnogo čemu. Još je jedna bol ovladala Serenu: ona ljubav, koju joj on nije poklanjao, pripadala je jednom nekoj drugoj... I sudeći prema snazi njegova razočaranja, koju ni godine nisu mogle zbrisati, on je svim svojim srcem volio tu lukavu i pohlepnu ženu. A ona, koja ga je nježno ljubila i bila spremna podnijeti za njega sve žrtve, nije nalazila kod njega ništa do nepovjerenja, ploda njegova razočaranja. Serena je morala skupiti sve svoje snage da bi svladala osjećaj prezira prema Jane Adley ... Da nije bilo Nell, ona bi rado odlučila da nikada više neće sresti mladu udovicu iz kuće White. Pisala je Emilienne i pozvala je u ime Ralpha. Djevojčica je odmah odgovorila, sva sretna, što će moći neko vrijeme provesti kraj svoje ljubljene Serene, daleko od zanovijetanja bake i sestre. Ove su, bijesne zbog toga što njih lord Felborne nije pozvao, nastojale svim silama spriječiti njezin odlazak. No gospodin Beckford je bio ovog puta odlučan jer je zapazio koliko je njegova kćerka slaba, pa su se obje žene morale pokoriti. »Dakle, za osam ću dana biti kraj tebe, mala moja Sereno« pisala je Emilienne. »Papa me, budući sam tako slaba, želi dopratiti do Londona. Tamo će me smjestiti u vlak, pa se nadam da ću bez zadržavanja stići u Tringham.« Ralph je izjavio, nakon što mu je žena pročitala pismo: - Moramo pozvati tvog bratića nekoliko dana k nama. Ne možemo drugačije postupiti. Ona je primijetila: - Ne bih ti htjela zadati neprilike zbog toga. - Niti govora! JNikada nisam prigovarao gospodinu Beckfordu ništa do njegove slabosti. To je bila krivnja, što su ga one žene mučile. Inače bih prema njemu imao samo najtoplije osjećaje. Nekoliko dana nakon toga Ralph je poveo svoju ženu u posjete. Serena je već upoznala sve te ljude za vrijeme sprovoda lorda Henryja, i kada su došli izraziti svoje


saučešće u dvorac Leingborough. Sada su ih svi primili vrlo srdačno. Lord Felbor-ne je bio najvažnija ličnost tog kraja. Posjedovao je povlastice i neka isključiva prava koje mu nitko nije niti pomislio osporavati. Serena nikada nije bila dražesnija nego sada u svojoj bijeloj haljini. To bez sumnje Ralph nije zapazio, jer s njegovih usana nije sišla niti jedna riječ divljenja, kao što se to nekad dogañalo. Na povratku pričinilo se mladoj ženi da je bio rastresen, gotovo zle volje. Emiliennin dolazak potisnuo je na neko vrijeme Serenine brige. Djevojčica je sva oduševljena odmah izjavila kako će ovdje sigurno ozdraviti. No Serena je pomislila da se ona vrlo promijenila. Njezino ionako mršavo lice, još je više smršavjelo. Koža joj je bila žućkasta, a oči tužne. Emmy se odmah svidjela lordu Felborneu. Simpatija je bila uzajamna. - Kako je divan tvoj muž! - neprekidno je ponavljala djevojčica, dok joj je ona pokazivala njezinu sobu. - A kako je tek Ijubezan ... Baka i Simonne mi ga nisu takvog opisale. Zamisli, one su mi prorekle: »Brzo ćeš se vratiti, jer će ti skoro biti dosta prigovaranja lorda Felbornea i Sereninog ponašanja.« Zagrlivši svoju sestričnu, Emmy je dodala nasmiješivši se: - Sto se tog posljednjeg tiče nisam im vjerovala. Ti se nisi mogla promijeniti... A Što se tiče lorda Felbornea, sada sam posve mirna. Već sam ionako vjerovala da se radi o ljubomori. I gospodin je Beckford bio oduševljen. Divio se dvorcu Leinborough. Za njegovog četverodnevnog boravka, Ralph ga je vodio po svom posjedu i on je otputovao uvjeren da je njegova bivša štićenica sada najsretnija žena na svijetu. Idućeg je dana Serena srela svog supruga, kada se vraćao sa svog svakodnevnog jahanja. Dobacio je uzde konjušaru i prišao joj. Dok su se uspinjali stubama u predvorje primijetili su lady Dorothy. Dolazila im je ususret. Ona ih je obavijestila: - Pozvala sam doktora Dugvila zbog Sabine. Provela je vrlo lošu noć, i jutros je nepre1 kidno muči gušenje. Kada se Serena presvukla, odmah je krenula bolesnici. Ona ju je primila sa smiješkom na blijedim usnama. - Dobri ste što dolazite k meni... Hvala vam... Riječi su bile prekidane teškim disanjem. - Ralph će takoñer brzo doći - primijetila je Serena stišćući pruženu joj ruku. - I Ralph je tako dobar... Ja ga vrlo volim ... vrlo. Blijedim je licem prošao grč, i plavkasti su se kapci trenutak spustili. - On takoñer voli vas. Već mi je pričao o vama tamo u našem malom paviljonu. Pokazivao mi je vašu fotografiju ... Mlada se žena prekinula. Zaboravila je trenutak na gluhoću stare gospoñice, pa je bilo uzaludno što je govorila, jer je ova zatvorila oči. No, kapci su se podignuli i lady Sabina je tiho rekla: - Da, moju fotografiju ... On ju je odnio zajedno s onom lorda Henryja kada je napustio dvorac... Mlada je žena iznenañeno pomislila: »Ona dakle bolje čuje no što mi to mislimo?... Govorila sam čak i tiše nego obično ...« Lady Sabina je nastavila svojim sopćućim glasom: - I za to je bila kriva Jane ... Znala je zavarati lorda Henryja koji ju je volio, pa je to iskoristila protiv Ralpha, u času kada je došlo do malog nesporazuma izmeñu njega i lorda Henryja. Malo nakon svojih zaruka s Emilom, njoj je uspjelo posve zavaditi njih dvojicu, iako su se tako voljeli... Bolesnica je zastala ... Serena ju je pažljivo slušala. Ona je tako željela znati što se doista odigralo ... Ipak je primijetila: - Umorit ćete se, sestrično! - Ne ... lakše mi je kada sve to mogu reći... Rekla sam da ih je ona zavadila... No, lord Henry se nije dao dugo zavarati... Ubrzo nakon Emil ovog vjenčanja on je postao hladan prema Jane, usprkos njezinom ulagivanju. Činilo mi se kao da je požalio što je prekinuo s Ralp-hom... No bio je i odviše ponosan a da bi ga pozvao natrag ... On je u svom posljednjem času izgovorio Ralphovo ime. Bila sam prisutna, čula sam... Prekinula se i promrmljala nekoliko nerazgovijetnih riječi, dok joj je lagano rumenilo ob-lilo obraze. - Htjela sam reći... Dorothy mi je ponovila njegove riječi... A i ja sam čitala s njegovih usana... Njezini su prsti stali gnječiti ponjavu od finog platna.


Tog je časa netko pokucao. Ralph se došao raspitati o zdravlju svoje sestrične. Ona je odgovorila podigavši glavu: - Nije mi dobro... Srce me guši... Ne može se ništa učiniti. To sam dobro shvatila usprkos liječnikovim riječima ... Možda ubrzo ... Izraz njezina lica se izmijenio i oči su oda-vale užas. Rekla je zadrhtavši: - Plašim se smrti! Serena je stegnula njezine tople ruke. - Bog će vam se smilovati, sestrično! - Za mene nema smilovanja! Te su joj riječi poput šapata prešle preko usana. Serena se pobunila: - Svi ćemo naći smilovanje!... Osim toga, uboga moja sestrično, ne vjerujem da ste vi počinili neki težak grijeh. Blijedo je lice ponovno zadrhtalo, kapci su se časak podignuli i Sereni se pričinilo kao da je u njezinim modrim očima ugledala strašno beznañe. Zatim ih je smjesta zaklopila i šapnula: - Bog će mi suditi! XVI Zdravlje lady Sabine se prekosutra nešto poboljšalo. Serena ju je često posjećivala i nadzirala dobiva li ona sve potrebno. Njezina je briga tješila bolesnicu, isto tako kao i Ralphova skrb za nju. No čim bi joj prišla njezina sestra Dorothy, lice bolesnice bi se promijenilo, postalo bi tužno i bolno, a usne bi otvarala samo da bi izrekla po koju riječ. Kao da ju je neprekidno progonio neki strah... Serena bi se ponekad pitala da li neki teški grijeh ne opterećuje savjest bolesnice. No, nije se zadržavala na toj pomisli. Činilo joj se mnogo vjerojatnijim da je sve to plod jedne pomalo pomućene pameti. Mlada se žena mnogo brinula i za Emi-lienne. Izvozila bi se često u kočiji s njome. Malo se je viñala s mužem, jer je cijelog dana bio zaokupljen pregradnjama u dvorcu. I nadalje je bio prema njoj jednako onako pristojan i hladan ... Iz svega toga, a i onoga što je saznala u posljednje vrijeme, Serena je posumnjala da se on oženio s njom samo zbog toga da bi se osvetio Jane Adley. Nastojala je odbaciti tu pomisao, no ona joj se neprekidno vraćala i zaokupljala njezino srce. Nije se više govorilo o stanovnicima kuće "White. Serena je izbjegavala šetnje u tom smjeru — No često bi se sjetila male Nell, uvjerena da dijete nije sretno kraj svoje majke. Jednog poslijepodneva, dok je boravila kraj lady Sabine, ušla je uzbuñena u sobu Deborach, sobarica obih starih gospoñica. - Milady ... doveli su lorda Felbornea. On je ranjen! Serena je kriknula i istrčala iz sobe. Nije kasnije znala kako su je njene dršćuće noge odvele niz stube. U predsoblju je na podu ležala nosiljka. Na njoj je bio ispružen Ralph, okružen uzbuñenom poslugom. Krvavi zavoji obavijali su mu glavu. No on je bio pri svijesti... Ugledavši svoju ženu, nastojao se uspraviti, rekavši živahno: - To nije ništa, Serena! Ništa! Ona ga je uhvatila za ruku i promatrala sva užasnuta. - Sto se dogodilo, Ralph?... Moramo smjesta pozvati doktora Dugvila. Ona je te riječi uputila posluzi. Jedan od njih je odgovorio: - Već smo poslali automobil u Tringham. Odnesite lorda Felbornea u njegovu sobu, i obavijestite Christophera. Nakon prvog uzbuñenja, mlada se žena nastojala smiriti. Vrlo je spretno pomagala vjernom Christopheru, a zatim i liječniku koji je brzo stigao. Nesreća se dogodila kada je Ralphu pao na glavu oveći oglavak s nosača za vrijeme njegova posjeta električnoj centrali koju su podizali blizu rijeke. Doktor Dugvil je izjavio: Prava je sreća što se nije dogodila teža nesreća. Rana je duboka, ali nije jako opasna. Potreban je samo odmor, pa će lord Felborne moći nakon nekoliko dana ponovno obavljati svoje uobičajene


poslove. Ralph je odbio da u noći bilo tko boravi kraj njega... No, oko ponoći, ženski lik u bijeloj kućnoj haljini ušuljao se u njegovu sobu. Serena je prišla njegovu krevetu želivši se uvjeriti spava li ili mu je možda nešto potrebno. Nagnula se nad ranjenika koji ju je promatrao grozničavih očiju. Serena, daj mi malo kinina, čini mi se da imam groznicu. Mlada je žena ustanovila da govori istinu ... Priredila mu je kinin i odlučno izjavila kako će provesti noć kraj njega u naslonjaču. Ali Ralph je odgovorio: - Ne, ja to ne želim! Zašto bi se ti tako umarala? Siguran sam da Christopher spava obučen. Cim pozvonim on će ... - Vjerujem u odanost Christophera. No, ja se rado brinem za tebe. Ona se sagnula nad njega i položila svoju hladnu ruku na njegovo goruće čelo, pogledavši ranjenika pogledom punim nježne ljubavi. On je zadrhtao. Podignuo je ruku i dohvatio njenu te ju povukao na usne. Zatim je rekao promuklim glasom: - Dobro, dakle, ostani, mala moja Sereno! Ona se smjestila u naslonjaču kraj njegova kreveta. Ranjenik se nije micao. No svakog puta kada bi ga Serena pogledala, ona je srela njegov pogled koga bi odmah odvratio od nje. Nakon nekog vremena spustila je svoju lijepu glavu i zapala u nemiran san... Tada je njegov pogled više nije napuštao, sve dok nije i Ralph zadrijemao. Kao što je doktor Dugvil predvidio, idućih se dana njegovo zdravlje popravljalo. Mogao je ustati, sjediti na terasi, čitati i pisati. Serena ga nije napuštala. Činilo se kao da pogaña sve želje svog supruga. On je cijenio njezinu prisutnost, nalazeći nježne riječi zahvale. Ponekad bi je toplo pogledao i našao koju toplu riječ. No Činilo se da je to odmah opet požalio. Emilienne bi takoñer često sjedila kraj njega i pri tom bi srdačno razgovarali. Djevojčica je već bolje izgledala i postala je veselija. Ralph je zadovoljno upozorio svoju ženu na to. Serena je odgovorila: - Ona to može tebi zahvaliti. Da je ostala kraj bake i sestre, posve bi propala... Moram ti reći, ona ti je vrlo zahvalna. Ponekad bi i susjedi dolazili u posjet lordu Felborneu raspitujući se o njegovu zdravlju. Meñu njima je Ralph naročito cijenio sir Valeriusa Burnetta, gospodara dvorca Wysmarch. Bio je to razborit, pošten čovjek s kojim se moglo ugodno razgovarati. Sereni su se sviñale njegova žena i kćerke, jer su bile jednostavne i ljubezne. Zbog toga su ih češće pozivali na čaj u dvorac Leinborough. Lady Dorothy i njezina sestra držale su se po strani. Prva vjerojatno zbog toga što je smatrala da je Ralph baš ne voli, a druga, lady Sabina, zbog svog još uvijek slabog zdravlja. Jedne noći, kada se došla raspitati kako je Sabina provela noć, Serena je našla staru gospoñicu tužniju nego inače. Odgovorila je kratko na pitanje o svom zdravlju. Pogledala je bolnim pogledom mladu ženu... Iznenada je promrmljala, sklopivši ruke: - Molite za mene, Serena!... Molite! Taj teret na mojoj savjesti! To je strašno!... Kada biste znali! Ona je stala teško disati i pala na jastuke gušeći se. Serena je pozvala sobaricu. One su pružile bolesnici potrebnu pomoć. Doskora je kriza minula i ona se smirila... No taj novi napadaj je još više oslabio lady Sabinu. Ležala je sklopljenih očiju. - Bojim se da uboga sestrična više neće dugo! - primijetio je Ralph kada mu je njegova žena sve ispričala. - Bolest naglo napreduje. Osim toga, doktor Dugvil niti ne krije da ona može živjeti još samo nekoliko mjeseci. *** Ralph i Serena sjedili su nakon večere na terasi, ispred kabineta za rad. Francuski su prozori bili otvoreni, svjetiljka je osvjetljavala sobu osvjetljavajući i ponosnu još uvijek povijenu Ralphovu glavu, i zamišljeno Serenino lice. Lord Felborne je držao oči napola zatvorene. No ispod spuštenih kapaka promatrao je pažljivo dra-žesno lice svoje žene, obasjano velikim španjolskim očima i okruženo čipkastom maramom što ju je obavila oko glave. Serena je tužno primijetila:


- Ona se posljednjih dana tako promijenila. Nešto je muči... Plaši se smrti. Ponekad mi se čini da težak teret pritište njezinu dušu. - Sumnjam u to!... Život uboge Sabine bio je, uvijek tako miran i jednoličan. Sto bi si ona mogla predbacivati? - To se i ja pitam... I Serenin je pogled stao lutati vrtom obasjanim zrakama mjeseca. U mjesečini isticali su se mramorni kipovi kraj mirnog jezera, i obrisi nepomičnog drveća. Serena se iznenada digla s naslonjača i nagnula nad ogradu ... - Sto je to tamo?... Ona mala sjena što se približava?... Vidiš li, Ralph? Sada je i on pogledao. - Da ... čini mi se, to je dijete ... - Posve malo dijete odjeveno u bijelo... Je li to Nell? Govoreći to mlada žena je ustala, sišla stubama s terase u vrt, i stala se približavati neočekivanom gostu. To je doista bila Nell... Teško je disala i drhtala. Bacila se Sereni u naručaj. - Mala moja Nell! Sto se dogodilo?... Sto je? Dijete je stalo mucati: - Htjela sam vas posjetiti!... Već je tako dugo ... Mama mi je zabranila ... Rekla je da vi to ne želite ... - Pobjegla si a da ništa nisi rekla? - Da... - To je ružno od tebe! Tvoja će majka biti uznemirena... Ralph, koji je pošao za svojom ženom, podrugljivo se nasmijao: - Hoće li? Obrativši se djetetu, zapitao je: - Kako si mogla otići, a da te nitko nije čuo? Pogledala ga je plašljivim pogledom, dok mu je odgovarala dršćućim glasom: - Vidjela sam da je majka zaboravila zaključati vrata prije nego što je legla. Kada je zaspala, ja sam tiho ustala, obukla se i sišla niz stube. Vidjela sam put po mjesečini. Ali bojala sam se ... tako sama ... Jednom sam se okrenula, pričinilo mi se da sam vidjela mamu daleko za mnom ... Ali to nije bila ona, jer je ona spavala, kada sam otišla. Ralph se ponovno podrugljivo nasmijao. - Da ... ona je očigledno spavala ... Mala moja, sluga će te odvesti natrag kući. Nadam se da nećeš još jednom pobjeći. Serena se pobunila. - Ralph, tako kasno! Ne možemo je poslati kući... Ona je umorna i uzbuñena ... On ju je kratko prekinuo: Andrew će je nositi. Ja svakako želim da ona još večeras bude kraj svoje majke. Mlada se žena nije usudila suprotstaviti. Ona se popela na terasu, stišćući Nell u zagrljaju. Ralph je pozvonio i pozvao slugu ... Serena se nagnula i poljubila djevojčicu. Nježno joj je rekla: - Vratit ćeš se s Andrewom, mila moja! Budi dobra, i nemoj to nikada više učiniti! Nell je za jecala: - Mama će se ljutiti... istući će me! Ralph je procijedio kroz zube: - To bi bio vrhunac!... No, ona je sposobna za to. Andrew se udaljio s djetetom na rukama. Nell je mahala Sereni koja ju je slijedila pogledom. Mlada je žena stajala kraj ograde terase. Ralph joj je pristupio, stavio joj ruku na rame i nagnuo se prema njoj. Još me jednom smatraš nesmiljenim, Serena? Ona ga je pogledala svojim lijepim suznim očima. Ta uboga mala... Ona je to učinila iz ljubavi prema meni. - I na nagovor svoje majke. - Ralph! Sigurno je tako ... Evo kako se to odigralo. Već neko vrijeme Jane Adley nastoji pobuditi u djetetu želju za susret s tobom. Neprekidno joj govori kako ti više nećeš doći k njoj. Kada je vidjela da je postigla cilj, ona je tobože zaboravila zaključati vrata ... I mala je pobjegla želeći te vidjeti. Tu joj je ideju mogla lako sugerirati. Majka je vjerovala da će je ona ljubezna lady Felborne zadržati preko noći. Sutradan bismo vidjeli užasnutu mladu majku, dirljivu u svom očaju. Suze, zahvaljivanja, uvjeravam te, ništa od toga ne bi nedostajalo ... Lord Felborne će tada ponovno dopustiti zabranjene posjete kući White.


Serena je sva iznenañena slušala svog supruga. - Kako to znaš, Ralph? - Ja to ne znam, samo pogañam ... Nisam htio pasti u njezinu klopku. Zao mi je, zbog djeteta, što sam morao postupiti na taj način. No, moram ustvrditi da se njezina majka služi djevojčicom. Serena je prezirno rekla: - To je ono što mi se čini najogavnijim. - Imaš pravo. No Jane Adley je sposobna za svaku podlost... Čini mi se da te nisam nikada obavijestio o rezultatima istrage o onim nestalim pismima. Mlada je žena odmahnula. - Nije mi bilo teško doći do zaključka da ih je ta žena uzela. - Gospoña Adley?... Doista? - Sva se pisma bacaju u sandučić u predvorju. Za njega postoje dva ključa. Jednog od njih ima John, koji je zadužen sva pisma iz sandučića predati poštaru. Drugi je ključ kod mene. No Jane je mogla, još za života lorda Henryja, nabaviti još jedan. To mi je rekla Sabina. Ona je sva pisma koja je slala meni predavala na pošti u Tringhamu. To je za nju obavljala Beckwint, jer je ona bila tako nepovjerljiva prema Jane. - Nevjerojatno! - Kod nje me ništa ne može začuditi. - Ali zašto bi to učinila? - Htjela je izazvati nesklad meñu nama. Možeš zamisliti koliko ljubomore krije njezino srce. Tvoje je mjesto ono o kome je ona sanjala, doduše kraj drugog čovjeka, ali to za nju nije važno. Važno je da se radi o lordu Felborneu, mladom ili starom, lijepom ili ružnom, pametnom ili glupom ... Jer ona se prije svega udala za novac i naslov ... Nasmijao se hladnim sarkazmom. - A sada si ti lady Felborne umjesto nje. Draga moja Serena, zar bi ti htjela da te ona ne mrzi? Nagnuo se nad nju i dotakao usnama njezino toplo čelo. Serena je zadrhtala. Iznenadna sreća joj je ispunila srce ... Začula je šapat svog supruga: - Ti si me tako divno izliječila! Hvala ti, mila moja Serena! XVII Drugog jutra predali su Sereni pismo gospoñe Adley. Mlada je udovica izražavala svoje žaljenje zbog dogañaja s Nell. »Zaspala sam veoma umorna i nisam ništa čula... Nadam se da se lord Felborne ne ljuti odviše na ubogu malu koja je sve to učinila iz ljubavi prema vama.« Serena je gnječila meñu prstima papir obrubljen crnim rubom i mislila s prezirom: »Kako je lukava! Čini mi se da bi Ralph trebao zahvaljivati nebu što ga je poštedjelo da se ne oženi takvom ženom!« Tog poslijepodneva, mlada je žena krenula sa svojim suprugom u Wysmark-Court, na primanje lady Burnett. Diskretna elegancija bijele haljine još je samo uvećavala njezinu ljepotu koja se još više razvila tih posljednjih mjeseci. Osim toga, naučila se kretati u društvu, ne gubeći pritom ništa od svog prirodnog šarma. Nije bilo moguće zamisliti šarmantniju ženu, kako je to izjavila gospoñica Violet Treenby, tetka lady Burnett, za vrijeme razgovora s Ralphom. Ponos se mogao nazrijeti u njegovu pogledu. Nekoliko je trenutaka promatrao Serenu dok je sjedila nedaleko njega. Ralph je odgovorio sa smiješkom: - Zaista mi se čini da je moja žena obdarena svim duševnim i tjelesnim odlikama. Na povratku u dvorac Leinborough on je zapitao: - Je li ti se sviñalo to primanje? Sviñalo mi se. Burnettovi su mi tako dragi. Volim njihovu jednostavnu otmjenost. - Mnoge mlade žene smatrale bi ih i pre-ozbiljnim. Možda čak i ti kada ćeš jednom upoznati veliki svijet i postati važna ličnost u društvu. Serena je položila svoju ruku na suprugovu. - Ralph, da li ti je mnogo stalo da postanem takva žena? - Meni? Niti govora! Samo mislim da ćeš ti to postati, i da će ti se sviñati laskanja i obožavanja. To je


gotovo neizbježivo za tako lijepu mladu ženu. On je pokušao govoriti ironično. No, njegov topli pogled dugo je promatrao njezino šarmantno lice u kome se sada mogla pročitati pobuna. - Varaš se!... Nadam se da ću uspjeti izbjeći opasnosti velikog društva u kome ću sudjelovati samo kada ti to budeš želio. Jer, ma što ti mislio, meni nije stalo do toga. - Da, uvjeren sam u to, jer znam da si iskrena. Serena je zadrhtala od radosti. Ništa joj nije moglo biti dragocjenije od tih riječi u njezinoj uznemirenosti. Ralph je rekao da ima povjerenja u nju... Ona je iz iskustva znala da on to ne izjavljuje često, nakon razočaranja doživljenog s Jane Adley. Kada se automobil približio dvorcu, oni su sreli mladu udovicu. Jane se naklonila i pozdravila putnike, nastojeći saznati tko se nalazi u automobilu. Ralph je primijetio: - Sigurno se srela s lady Dorothy. Saznao sam da se one i nadalje potajno sastaju. To će morati prestati, jer ne želim imati u svojoj kući špijunku. - Zar to doista vjeruješ? - Uvjeren sam u to. Gospoda Adley se neće samo tako odreći želje da nam nanese zlo. Nakon trenutka šutnje on je šapnuo, na-bravši obrve: - Zao mi je što sam joj dopustio živjeti u kući White. Navečer, kada su se Ralph i Serena upravo spremali poći u svoje odaje, na terasi se pojavio sluga i najavio: - Deborah javlja da se lady Sabina osjeća vrlo loše. Oni su smjesta krenuli bolesnici. Ona se gušila, usnice su joj poprimile ljubičastu boju, a oči bile pune užasa... Na nalog Ralpha smjesta su pošli po liječnika. Za to vrijeme, Serena i sobarica nastojale su pomoći lady Sabini. Malo pomalo njezino se srce smirilo. I još jednom smrt je ustuknula ... Kada je doktor Dugvil stigao, činilo se kao da je opasnost prošla. Izašavši iz bolesničke sobe liječnik je rekao Ralphu: - Iduću krizu ona vjerojatno neće preživjeti. Kad se lord Felborne vraćao prema sobi svoje sestrične, on se u hodniku gotovo sudario s lady Dorothy. Ova se upravo vraćala, zamotavši glavu u crnu maramu. Šuljala se poput zavjerenika. Ona je zadržala uzvik primijetivši Ralpha, koji joj je prepriječio put. Ah, to si ti, Dorothy!... Setala si? - Da ... veče je tako lijepo. - Doista ... A društvo gospoñe Adley ti je ugodnije od društva tvoje bolesne sestre, koja je za to vrijeme gotovo umrla. Lady Dorothy je promucala: - Umrla?... Sabina?... Sto to govoriš?... Nisam bila kod Jane. - Nisi?... Zar se nisi dogovorila večeras u parku? Lady Dorothy je još više problijedila vidjevši ljutiti Ralphov pogled. Nisam ... Ne bih se to usudila jer znam za tvoju želju... On ju je hladno prekinuo: - Ne laži, molim te! To je nepotrebno. Znam da se i dalje sastaješ s gospoñom Adley, usprkos mojoj izričitoj zabrani. Prema tome, čini mi se da će biti mnogo jednostavnije, budeš li se nastanila kod nje. Na taj će način ona doduše biti lišena tvojih obavještenja o nama, ali ne može se imati sve. Na taj ćete način bar moći tješiti jedna drugu zbog neuspjeha vaših podlih namjera. Lady Dorothy odvratila je promuklim glasom: - Ralph! Ne znam što to znači... - To savršeno dobro znaš. Ti si uvijek bila saučesnica te žene. Nastojala si joj pomoći u izvršavanju njezinih ciljeva. Na tvoj nagovor ona je osvojila Emila i optužila me pred lordom Henryjem. I sada još uvijek nastojiš izazvati nesklad izmeñu mene i moje žene ... - Uvjeravam te ... - Ni niječi! Od samog početka našeg boravka ovdje ja sam to spoznao. Uz pomoć djeteta nastojale ste zadobiti povjerenje Serene. No ja sam to odmah prozreo. Sada je vaš plan propao ... Savjetujem ti da se odrekneš svih daljih pokušaja, jer ću poduzeti radikalne mjere. On se lako naklonio i krenuo prema bolesničkoj sobi, ostavivši za sobom uništenu lady Dorothy. Vidjevši ga kako ulazi, lady Sabina je zapitala:


- Sto je rekao liječnik, Ralph? - Da moraš ostati na miru, draga sestrično, i da ta kriza nije ozbiljnija od ostalih. - Ipak jeste. Ja to osjećam... Još malo i bit će kraj. Njezin pogled pun užasa zaronio je u mrak pred njom. Ralph je dohvatio njezinu ruku i nagnuo se nad nju: - Ne muči se, Sabina! Ti ćeš se oporaviti, pa ćeš, čuvajući se, izbjeći novu krizu. Ona je odmahnula. - Ne vjerujem ... Ona je trenutak zašutjela, a zatim je stisnutih usana, zapitala: - Gdje je Dorothy?... Zašto nije došla ovamo? Izraz Ralphova lica postao je tvrd. - Dorothy? Ona je održavala sastanak sa svojom dragom Jane u parku. Rekao sam joj što mislim o tome, i mislim da je to ona ovog puta shvatila. Bolesnica je prezrivo odmahnula. - Uvijek ta ljubav prema Jane!... Čuvaj se, Ralph, i vi, Serena! - To i činimo, sestrično! ... No sada odlazim jer ti je doktor Dugvil naredio odmor... Hoćeš li ti još malo ostati, Serena? Lady Sabina je odgovorila umjesto nje: - Da, molim vas, još samb trenutak! Mlada je žena odmah rekla: - Naravno da ću ostati!... A vi morate pokušati spavati, sestrično! Bolesnica je šapnula: - Spavati!... To već dugo ne mogu. Ralph je poljubio ruku svoje sestrične, taknuo usnama Serenino čelo i povukao se, ostavivši obje žene same u velikoj sobi osvjetljenoj samo lampom sa zelenim zaslonom. Nekoliko je trenutaka vladala potpuna tišina, čulo se samo kucanje sata i isprekidano disanje lady Sabine ... Zatim se začuo slabi glas bolesnice, dršćući od straha. - Serena, ja se plašim! Mlada se žena sagnula i stavila na njezinu sijedu kosu svoju nježnu i svježu ruku. Bog će vam se smilovati, sestrično! Blijedo lice bolesnice kao da je odavalo još samo veću napetost. U očima je zaiskrio užas. Bolesnica je dohvatila lijevu ruku Serene i stisnula je svojim grozničavim prstima. - To je užasno!... Kako sam to mogla učiniti?... Mrzila sam tu Jane ... Nisam htjela da ona pobijedi... Serena, reći ću vam sve!... Grižnja savjesti me guši. Ona je pritisnula slobodnu ruku na grudi. - U prvom redu, nisam gluha... uopće više nisam ... To priznanje nije iznenadilo Serenu. Ona je često promatrajući sestričnu svog muža, posumnjala u postojanje pune gluhoće. - Bila sam to neko vrijeme. Onda sam jednog dana opazila da mi se sluh vratio. Nisam nikome ništa o tome rekla, i činila sam sve da to nitko ne bi opazio. Zašto? Na taj sam način mogla bolje promatrati ono što namjeravaju učiniti Jane i Dorothy, koje nisu imale povjerenja u mene. Sada su mogle šaptati u mojoj prisutnosti, bez straha da sam ih mogla čuti. Mogle su spletkariti jer su opazile da je lord Henry postao nepovjerljiv prema Jane, smatrajući njezine optužbe o Ralphu ogavnom laži. Zatim se Emil razbolio. Bolesnica se iznenada prekinula i Serena, znajući na koji je način umro Emil Adley, najednom je sve shvatila. Zadrhtala je od užasa i povukla svoju ruku koja je još uvijek ležala na sijedoj kosi lady Sabine. Dršćućih usana zapitala je oklijevajući: - Vi ste čuli zabranu liječnika? Promuklo »da« izašlo je iz stisnutih usnica. Serena je sklopila ruke u užasu. - Ne, to nije moguće! Lady Sabina je promuklo zajecala: - Da!... Mislim da sam tog dana bila zaista luda! Ne znam kako sam mogla... On je bio tako bolestan i vjerojatno bi i sam umro ... ali ipak ja sam... - Ali zašto?... Zašto? - Nisam željela da Jane postigne svoj cilj i postane lady Felborne... Htjela sam da se Ralph osveti...


Počinila sam taj zločin. Blijeda i uzdrhtala od uzbuñenja Serena se instinktivno povukla. Bolesnica je bolno šapnula: - Vi me sada prezirete? ... Udaljujete se od mene? Serena se smjesta sabrala i nagnula nad nju. - Ne, sestrično ... Pitam se ... kako ste mogli... Trebali ste njegov život prepustiti sudbini... Kako ste se smjeli uplitati i odlučivati ... - I ja se to pitam!... Čim sam to učinila, osjetila sam grižnju savjesti. Od tada me nije više napustila. Da, trebala sam ga ostaviti. Bio je bolestan i sigurno bi sam ... Sada se tako plašim smrti. Serena je nježno položila ruku na mršave prste u grčevitim trzajima od uzbuñenja. - Bog oprašta svima koji se pokaju. - Htjela bih skinuti taj teret sa svoje duše ... A kada ću to učiniti, tada ćete me možda manje prezirati, Serena? Mlada se žena sagnula i poljubila goruće čelo bolesnice. - Ja vas ne prezirem, draga sestrično! Nemam prava na to, jer nitko od nas ne zna neće li i sam podleći nekom iskušenju. - Vi to ne biste nikada učinili. Nikada! Vi imate snažnu dušu. Ja sam uvijek bila pomalo čudna ispod svoje mirne površine. Učinila sam taj zločin ... a možda nisam trebala ... možda bi on i bez moje pomoći umro... Zamolit ću oproštenje. - Sutra ujutro pozvat ću oca Twinksa, sestrično! - Hvala, dijete moje! Dobri ste, što imate smilovanja prema mojoj ubogoj duši... Molim vas još jedno: ponovite Ralphu ono što sam vam rekla... Ja nemam dovoljno hrabrosti... Znam da će se on ljutiti... Ipak sam to učinila zbog njega... No njegova poštena duša će se pobuniti. Bilo bi za mene i odviše bolno ugledati prezir u njegovim očima. - Učinit ću što tražite ... A sada se pokušajte umiriti. Serena je još neko vrijeme ostala kod bolesnice ... Kad ju je napokon napustila, lady Sa-bina joj je rekla uzbuñeno: - Drago dijete, neka bude blagoslovljen dan kada ste ušli u ovu kuću. Da nije bilo vas, umrla bih s tim teretom na duši. Mlada je žena pošla u svoju sobu i pala na stolicu ... Ovo priznanje ju je užasno uzbudilo. Znala je kako će to djelovati na Ralpha. On je svoj položaj i svoje bogatstvo trebao zahvaliti zločinu te žene, koja se u svojoj ludosti, nastojala osvetiti Jane iz pretjerane ljubavi prema Ralphu. U to je u sobu ušla sobarica želeći pomoći Sereni. Serena je obukla kućnu haljinu. No, kada je Bessie izašla, ona je ponovno sjela kraj prozora i stala razmišljati. Težak zrak iz parka ulazio je u sobu. Nijema je tišina vladala u dvorcu i izvan njega. Serena je pomislila: »Ralph je sigurno zaspao. On je još uvijek slab i potreban mu je odmor. Možda bi bilo bolje kada bih pričekala nekoliko dana i tek mu onda sve rekla. Začula je kako se otvaraju vrata. Netko je ušao u salon. Nekoliko trenutaka kasnije Ralph se pojavio na pragu sobe. - Još nisi legla Serena? ... S balkona sam primijetio svjetlost u tvojoj sobi. Nisi li umorna? Govoreći tako on se približavao mladoj ženi. - Nisam... Razmišljala sam ... Zašto ti još nisi legao, Ralph? Znaš da se još moraš štedjeti ... - Već se dobro osjećam. Osim toga, ja sam cijelo vrijeme sjedio u naslonjaču i pušio, a to baš nije zamorno. On je zašutio. Njegov pogled nije napuštao njezino lijepo uzbuñeno lice... Stavio je ruku na njezinu kosu i iznenada zapitao: - Sto je, Serena?... Nešto te muči? Rumenilo joj je oblilo lice, a crne su se oči za trenutak zasjenile. - Zašto to misliš, Ralph? - Vidim to po tvom licu... Dakle, što je? Sjeo je na ručku naslonjača i zagrlio ramena svoje žene. Ponovio je: - Reci mi, Serena! Ona je šapnula, pogledavši ga žalosno: - Htjela sam još malo pričekati s time, jer će ti ono što ću ti ja reći biti vrlo bolno ... Sto je? Govori!


I tada mu je ona ponovila riječi lady Sabine ... On se trgnuo i ustao sjajnih očiju ... - Ona je to učinila?... Ona je kriva za Emilovu smrt? U svakom slučaju ona je smrt požurila. On bi možda još neko vrijeme poži-vio ... Bio je tako bolestan da bi sigurno umro i sam bez ... Sve bi teklo isto ovako. Ništa ne bi bilo drugačije, ali ipak je to užasno. Serena se takoñer digla naslonivši se na njegovu ruku. - Nesretnicu muči grižnja savjesti... ona se iskreno kaje! - To je moguće, no ipak ja imam koristi od tog zločina. A ta mi je pomisao užasna. Kad samo pomislim, da je to moglo sve biti i bez toga. Iako ostaje uvijek i mogućnost... nekim čudom je moglo i drugačije završiti. - Shvaćam te!... Zbog toga i nisam htjela odmah ... Trebala je sve prepustiti sudbini, ma kako te voljela. Ona ga je gledala duboko dirnuta. Tada je njegov pogled iznenada postao blag i Ralph je privukao svoju mladu ženu govoreći promijenjenim glasom: - Ti si divna kao i uvijek, Serena! No bolje je što sam to odmah saznao ... Pokušat ću joj oprostiti... Ta uboga žena je to sve učinila zbog mene. Htjela me osvetiti... Poznavala je dobro svu niskost Jane Adley. Zbunjen sam od svega toga. Prekinuo se i poljubio Sereninu kosu. Zatim je nastavio tiho: Imaš pravo. Osveta je zlo. To čovjeka tjera dalje no što bi mogao i sam pomisliti. Zbog toga mogu patiti i nevini i krivi... Serena je zadrhtala... Zar je on govorio ovo za sebe? On koji se tako osvećivao Jane? Zar je žalio što se poslužio mladom nevinom djevojkom samo za to da bi pokazao gospoñi Adley, da je njezino mjesto zauzeto i da se nema čemu nadati? U njezinim divnim očima moglo se nazrijeti duboko uzbuñenje. No, kada ih je podigla mogla je pročitati takve divne stvari u Ralpho-vom pogledu, da ih je trenutak morala zaklopiti. Dršćući glas je šapnuo: - Draga moja Serena!... Ti si me naučila ljepoti praštanja. Ne skrivaj svoje oči! One su moja svjetlost od kada sam te upoznao. Ne mogu im se oduprijeti. Serena, ti si pobijedila moju nepovjerljivost. No, pazi da me ne razočaraš, jer bih i odviše patio. Ja te tako žarko ljubim. XVIII Idućeg je jutra otac Twinks stigao umirućoj. Ona se ispovijedila i odmah se kod nje mogla primijetiti velika promjena. Više se nije plašila smrti. Ralph nije s njom govorio o onom što se dogodilo. Bolesnica ga je samo zapitala, kada je tog poslijepodneva ušao u njezinu sobu: »Hoćeš li mi oprostiti?« On je odgovorio: »Ne mogu ti to odbiti, sestrično!« I sve je ostalo na tome. Ralph je u toku dana često dolazio u sobu umiruće. Serena je nije niti časak napuštala. Ralph je bio pažljiv i zabrinut, a lady Sabina mu je zahvaljivala svojim pogledom. Navečer se pokazalo lagano poboljšanje zdravlja bolesnice. Ona je još živjela idućeg jutra kada je stigao doktor Dugvil, ali on nije mogao dati više nikakve nade. - Moguće je da će preživjeti još nekoliko dana. Ali, to je sve. Poslijepodne je lord Felborne poveo svoju ženu kočijom u tvornicu u kojoj su se vršile neke instalacije. Usprkos žalosti zbog skore smrti lady Sabine, Serena je ipak bila sretna u srcu. Jer sada je znala da je Ralph ljubi. Sjene, koje su se dizale posljednjih dana, jučer su iznenada posve nestale. Ralph joj nije objasnio zašto je prema njoj bio onako hladan. No ona je shvatila da joj nije vjerovao, da se plašio pokloniti joj svoju ljubav nakon teškog razočaranja kojeg je doživio zbog Jane Delson. Njegova tobožnja hladnoća i ponosni mir, krili su osjetljivu dušu sposobnu da se nekome pokloni, no uplašenu od razočaranja i boli. I tako se on dugo borio protiv svoje ljubavi prema Sereni. No što je vrijeme više prolazilo, on je shvaćao sve više koliko je čista i iskrena duša njegove ljubljene Serene. I tada je napokon dopustio svom srcu da progovori. I kao što je rekao jutros Sereni, promatrajući je zadivljeno, ovo je bio njihov pravi medeni mjesec. Naslonivši se na njegovu ruku mlada je žena razgledavala tvornicu, a on joj je sve objašnjavao. Zatim, nakon što je pregledao radove koji su bili u toku, on je poslao kočiju kući, odlučivši da će prošetati sa svojom suprugom. Za vrijeme puta ona mu je rekla: - Beckwint mi je jutros pričala da je mala Nell vrlo bolesna.


- Doista? ... To ubogo dijete! Bojim se da njezina majka ne postupa dobro s njom. - Ne, sigurno ne! A kako će je tek ona odgojiti! - Vjerojatno će postati lažljivica poput majke... No, Serena, priznanje lady Sabine obavezuje me na promjenu odluke u vezi te osobe i njezina djeteta. Učinjena im je teška nepravda. Ma kakve bile moralne slabosti gospoñe Adley, ja sam sada prisiljen osigurati im lagodan život. - Da, to ćeš morati, jer da nije bilo zločina tvoje sestrične, ona bi sada možda bila lady Felborne. - Uredit ću to... No, morat će napustiti ovaj kraj. Ne želim da ona boravi kraj tebe, Serena! Serena mu se nasmiješila, odgovorivši: - Čega se sada imamo plašiti kada smo sigurni u svoju ljubav, Ralph? - Naravno, nema opasnosti!... Ipak, neugodno mi je što ona boravi ovdje. Ona i ne traži ništa drugo nego da pobjegne od ovog skromnog života u kući White. Moći će živjeti u Londonu i tamo se kretati u otmjenom društvu. To će joj dostajati... Vjerojatno će je i Dorothy slijediti. - Još se nije pojavila u dvorcu? - Ne, Deborah joj je odnijela ono što njoj pripada. U isto vrijeme sam joj poručio da može posjetiti svoju umiruću sestru. Ne znam hoće li iskoristiti to odobrenje. Odnosi izmeñu nje i Sabine bili su uvijek hladni. - Ali u času smrti...? - Mislim da Dorothy ne posjeduje nikakvih drugih osjećaja osim obožavanja Jane Ad-ley... Reci mi, Serena, bi li htjela, budući da je vrijeme lijepo, prošetati sa mnom do opatije? Mlada je žena oduševljeno pristala. Neizmjerno je voljela ruševine opatije. Uostalom, svaka joj je šetnja bila divna u Ralphovu društvu. Slušala je njegov topao glas koji joj je šap-tao opijajuće riječi. Opatiju su razorili vojnici kraljice Elizabete. Svodovi crkve urušili su se, no moglo se još diviti vitkim stupovima, eleganciji prozora, obraslim gustim raslinjem. Na travnatom tlu ležali su ostaci kipova djelomično pokriveni mahovinom. Serena je, dosta umorna sjela na jedan od njih, dok je Ralph pošao razgledati neki izvor za koga mu je njegov upravitelj rekao da bi ga se moglo iskoristiti za vodovod. Blago sunce, jer je već bio smiraj dana, obasjavalo je ruševine obrasle bršljanom. Osvjetljavalo je i bijelu Sereninu haljinu, njezino zamišljeno lice, živahne oči pune beskrajne sreće ... Trenuci su prolazili, a ona je sanjarila prisjetivši se još jednom svih strahova proteklih mjeseci, ali i sreće koja joj je iznenada svanula. Iz sna trgnuo ju je neki dobro poznati nježni ženski glas. - Ah, lord Felborne, kakvo ugodno iznenañenje! Serena je zadrhtala. To je bila Jane Adley... Ona je vjerojatno hodala putem kraj ruševina i tamo srela Ralpha dok se vraćao s izvora. Začuo se hladan i sarkastičan glas lorda Felbornea. - Ne mogu vam zabraniti da ovaj susret smatrate ugodnim. - Ne, vi to ne možete!... Niste u mogućnosti narediti mi da zaboravim svoj grijeh... i svoju ludost. Glas mlade udovice postao je patetičan. Serena je tog časa shvatila koliko je ta žena bila zavodljiva. Naročito kada je zaslijepila Ralpha uvjerena u njezinu iskrenost. - Vaš grijeh?... I vaša ludost? Sigurno vam se sada čine ogromnim. No tu su stare priče i ne treba ih više spominjati. Ralphov je glas bio leden i ironičan. Ostao je takav cijelo vrijeme razgovora koga je Serena mogla čuti, dršćući od uzbuñenja. Stare priče?... Ralph, kada biste znali koliko patim!... Ali vi to sigurno i znate. U to ne sumnjam! Moja grižnja savjesti... moj očaj... sve vi to poznajete... uživate u tome... Ona se trenutak prekinula, čekajući njegovo protivljenje. - Vi me sada mrzite, iako ste me ljubili... Jer vi ste me ljubili, Ralph! Doista sam počinio tu grešku. No, umirite se, korijenje tog osjećaja nije bilo duboko. Već je prošlo mnogo vremena od kada je zaboravljeno to ljubakanje neiskusnog mladića. Prema tome, nije potrebno da si išta predbacujete, gospoño Adley! - Mene će grižnja savjesti mučiti cijelog života. Ne mogu zaboraviti sretne dane naših zaruka ... Zatim me obuzelo ludilo ... nastojala sam se uvjeriti da vas više ne ljubim ... Da, pokušala sam! No, doskora sam shvatila da to nije moguće... da sam se prevarila. Nisam vas mogla zaboraviti. Ljubila sam vas, i ljubim vas. Jecanje je prekinulo njezine riječi. - Vjerojatno tek nakon Emilove smrti. Kada sam ja postao lord Felborne?


- Ralph? Ne vrijeñajte me tako! Već ste se dosta osvetili!... Jer ste se samo u tu svrhu i oženili! Vi ne ljubite tu mladu ženu... Da, sigurna sam u to! Priznajte to!... Priznajte da. sam u pravu! Vi ste se njome oženili samo kako biste se meni osvetili. Njezin je glas postao žestok, gotovo tragičan. Ralph je rekao hladnim prezirom: - Ne mogu odgovoriti na to tako indiskretno pitanje. Ali, da bih vas razuvjerio, reći ću vam to: da, ja sam se prvo, ženidbom s gospoñicom Dochrane želio vama osvetiti. No taj razlog više za mene nije važan. Ne vidim više u njoj oružje osvete, već neizmjerno milu i dragu svoju ženu. - Ja to ne vjerujem!... To nije moguće! - Kako god želite!... Do viñenja, gospoño Adley! - Ne!... Još samo trenutak, Ralph! Umrijet ću zbog toga!... Morate mi oprostiti!... Ja to više ne mogu podnijeti... Učinit ću sve da mi oprostite! Kleknut ću pred vama! - To je nepotrebno. Ne volim melodrame. Vi me sada više uopće ne zanimate. Nemam više nikakve želje osvetiti vam se. Začuli su se Ralphovi koraci po šljunku, i malo zatim Ralph se pojavio kraj svoje žene. Bio je miran i ozbiljan. Lice mu je odavalo prezir kojeg je nestalo čim je sreo uzbuñen Serenin pogled. Prišao je mladoj ženi i sjeo na travu kraj nje. - Sigurno si sve čula, draga? Ona je kimnula i naslonila glavu na njegovo rame. - Ta žena nema ni najmanjeg ponosa. Vjerovala je da će me moći ponovno osvojiti tim glupostima. Kada bi vidjela kakav se prezir krije u mom srcu prema njoj... I mjesto koje u njemu zauzima moja ljubljena Serena! Ona je šapnula tihim glasom punim sretnog uzbuñenja: - Moj Ralph! Ostali su dugo tako pod zrakama zalazećeg sunca, uživajući u svojoj sreći. XIX Dva iduća dana, zdravlje lady Sabine ostalo je nepromijenjeno. Imala je kratke napadaje gušenja iza kojih bi se ponovno potpuno smirila. Kraj nje su često boravili Serena, Ralph i Emi-lienne, koju je Sabina veoma zavoljela. A lady Dorothy, iako je bila obavještena o stanju zdravlja svoje sestre, ona ipak nije dolazila. Jednog jutra, sobarica je ušla u sobu i našla Sabinu mrtvu. Smjesta je obavijestila lorda Fel-bornea. On je dotrčao do pokojnice. Serene nije bilo. Ona je svojom malom kočijom krenula pružiti pomoć nekoj mladoj ženi koja je očekivala svoje deveto dijete. Na povratku ona se zadržala kod majke svog mladog sluge Jacka i tamo ga ostavila. Put do dvorca bio je vrlo kratak, kraj siguran a konj miran. Osim toga, ona se već često sama vraćala iz Lextona u dvorac Leinborough. Želeći izbjeći sunce na cesti, ona je krenula kroz šumu. Konj je polagano kasao, i ona je uživala u mirisu borova. Taj miris je toliko voljela. Mislila je na Ralpha, sva sretna što sada meñu njima više nije bilo nikakvih nesporazuma. Sada su bili sigurni jedno u drugo. Ovog joj je jutra on rekao pun ljubavi: - Vjerujem ti, Serena! Znam da ni za što na svijetu ne bi mogla biti nepoštena prema meni. Kada je kočija zakrenula iza nekog zavoja ona je opazila ženu koja joj se približavala. Smjesta je prepoznala lady Dorothy i neraspolo-ženo pomislila: »Kako neugodan susret!« Nadala se da će lady Dorothy proći ne zadržavajući je. No to se nije dogodilo. Lady Dorothy se zaustavila i rekla mirno, kao da se izmeñu nje i Ralpha nije ništa dogodilo: - Dobar dan, Serena!... Hoćete li mi reći kako je Sabini? Mlada je žena zaustavila konja i hladno odgovorila: - Vrlo joj je zlo. Posljednja dva dana stanje se malo smirilo, no doktor Dugvil se plaši iznenadnog kraja. Na licu lady Dorothy nisu se pojavili nikakvi osjećaji. - Zar joj je tako zlo?... Ne mogu poći do nje, jer je Ralph rekao ... Osim toga, ja sam iscrpljena jer već nekoliko dana njegujem malu Nell... Znate li da je ona teško bolesna? - Da, Beckwint mi je rekla ... Zar joj nije bolje?


Lady Dorothy je odmahnula. - Ne, čak mi se čini da joj je jutros lošije. - Sto joj je? - Bronhitis, koji isprva nije bio opasan, ali je krenuo po zlu. - Uboga mala!... Zar je liječnik zabrinut? - Da, naročito od jučer... Uboga Jane je očajna. To je njezino jedino dijete! I lady Dorothy je prinijela maramicu suznim očima. - To drago dijete!... Cesto govori o vama. Jutros je svojim slabim glasićem rekla: »Neće li me lady Serena posjetiti sada kada sam tako bolesna?« ... Nismo znale što bismo joj odgovorile ... Ralph je tako okrutan ... On vam to ne bi dopustio ... Mladu je ženu obuzelo uzbuñenje, sjetivši se dražesne male djevojčice, koja je sada umirala nedaleko nje. I ona bi je rado ponovno vidjela ... No, da li bi to Ralph dopustio?... A i njoj samoj bilo je teško prijeći preko praga kuće White. Lady Dorothy mogla je na njezinu licu pročitati njene osjećaje. Jer, ona ju je stala zakli-njati: - Ne biste li mogli doći trenutak?... Ako nas već Nell mora napustiti, pružimo joj bar tu posljednju radost... Jer ona vas tako voli!... Netko, tko ne bi bio tako plemenit kao Jane, sigurno bi već osjetio ljubomoru. Serena je trenutak razmišljala ... Ralphu to sigurno ne bi bilo drago ... S druge strane ono ubogo dijete ... Lady Dorothy je navaljivala: - To bi bilo tako lijepo od vas! Zaboravite trenutak Ralphove osjećaje prema Jane ... Kada biste znali kako ona zbog toga pati. A sada još i ta bolest uboge Nell. Serena je trenutak posumnjala u iskrenost te majčinske ljubavi. Ona je naime vjerovala da mlada udovica ne pokazuje dovoljno nježnosti prema tom djetetu ... Ali to je za nju bio razlog više utješiti bolesno dijete. Nakon kratkog oklijevanja izjavila je: - Dobro, posjetit ću Nell, sestrično! Pozvala je lady Dorothy da sjedne kraj nje u kočiju. Kuća White nalazila se u blizini. Serena je zaustavila konja pred vratima i sišla. Lady Dorothy odvela ju je u sobu djeteta. Otvorila je vrata i najavila: - Nell, evo nekoga koga si očekivala. Nell je okrenula prema vratima svoje malo blijedo lice i uzviknula. Podižući se na krevetu pružila je ručice. - Lady Serena!... Oh! Serena joj je prišla, sagnula se i poljubila je. - Draga moja!... Moraš brzo ozdraviti, čuješ li? Dijete se je nasmiješilo: - Ja neću ozdraviti... ja ću umrijeti. - Ali, draga moja, što to govoriš? - Ja to znam ... No, svejedno mi je. Mama mene ne voli. Ja sam nesretna zbog toga. Serena je zadržala suze u svojim očima. Sjela je kraj Nell i stala joj nježno govoriti, gladeći joj plavu kosu. Modre oči je nisu ispuštale iz vida. Djevojčica je mazno naslonila na Serenin obraz svoje grozničavo lišće. Lady Dorothy je nestala ... Prošlo je deset minuta prije no što su se vrata ponovno otvorila. Pojavila se Jane u laganoj ljubičastoj kućnoj haljini, izvezenoj vezom iste boje. Prišla je Sereni pruživši joj ruku. - Kako je lijepo od vas, lady Felborne, što ste došli! Moja mala Nell nije željela ništa drugo no ponovno vas vidjeti. Serena se digla, pogledavši ponosno pridošlicu. - Doista sam došla samo radi Nell. Sada odlazim nadajući se da će mala sirotica ubrzo ozdraviti. Nagnuvši se nad Nell, mlada je žena dodala nježnim glasom: - Do viñenja, draga! Ja ću sa svoje strane učiniti sve da što prije ozdraviš. Poljubila je djevojčicu. Ova ju je molećivo zapitala: - Hoćete li se brzo vratiti?... Hoću li vaB ponovno vidjeti? Serena nije pred tim bolesnim dječjim licem i preklinjućim pogledom mogla odgovoriti ništa drugo do:


- Ne znam ... Pokušat ću doći, Nell! - Zamolite lorda Felbornea!... Recite mu da me to tako raduje. Male su ručice stisnule Sereninu kao da je ne žele ispustiti. Mlada je žena oprezno izvukla svoje ruke. Po posljednji je puta poljubila Nell, a zatim je krenula iz sobe kao da ne primjećuje gospoñu Adley. Jane je krenula za njom. Obje su sišle niz stube. U predvorju je mlada udovica ljubezno kazala: - Još jednom hvala, lady Serena! Ne ću zaboraviti ono što vi činite za moje dijete riskirajući pritom srdžbu lorda Felbornea tako okrutnog prema meni... Serena se okrenula prema njoj pogledavši je prezirno. - Zadržite za sebe svoje zahvaljivanje, gospoño Adley! Ne morate se pretvarati preda mnom, jer ja sada sve znam. Čudan je sjaj prošao pogledom mlade žene. - Želite li time reći da dijelite nepravedne optužbe vašeg muža? - Nepravedne?... Kako se usuñujete to reći? No, o tome ne želim razgovarati s vama. - Naprotiv, ja to baš želim! To je vrlo zanimljivo. Serena je krenula prema vratima. No, Jane je skočila pred nju, i prepriječila joj put. - Zašto se tako žurite?... Lord Felborne vas možda čeka pa će se naljutiti ako zakasnite? ... Nije baš uvijek lako s lijepim Ralphom. Otkrivši te njegove loše strane, meni nije bilo teško odreći ga se, usprkos ljubavi koju sam osjećala prema njemu. Radije sam pošla za Emila. Serena je prezirno rekla: - Ne lažite! Sva su vaša lukavstva nepotrebna preda mnom. Jane se oštro nasmijala. - Doista?... Hoćete li me optužiti zbog laži, ako vam kažem da me Ralph žarko ljubio? Ispjevao je za mene dražesne male pjesme koje čuvam u kutiji zajedno s cvijećem kojeg mi je poklonio. Serena je zadržala kretnju iznenañenja. Ralphi pjesme?... On joj nikada nije govorio o tome. Jane je nastavila s pogledom punim mržnje. - On me ljubio, pa bih ga i sada mogla ponovno osvojiti da hoću. S vama se oženio samo zbog osvete. No, znam, već ste mu dosadili... Serena ju je hladno prekinula: - Varate se, gospoño Adley! Lord Felborne me usrećio ... Sto se pak tiče mišljenja mog supruga o vama, ja ga poznajem. Ćula sam naime vaš razgovor kraj ruševina opatije. Ona je ponovno pokušala izaći. Ovog puta se Jane maknula i oslobodila joj put. Glas mlade udovice, koji sada nije bio niti najmanje nježan, prosiktao je: - Želim vam nastavak vaše sreće, lijepa lady! Želim lordu Felborneu svu moguću dobrobit. Eto kako ću se osvetiti. Serena, ne gledajući je, odvezala je konja koji je odavao znakove nestrpljenja. Zatim se popela u kočiju s uzdahom olakšanja. Kakvo je pokvareno biće bila ta žena! Po prvi puta ona je danas skinula pred njom svoju masku nježnosti, i Serena je primijetila duboku mržnju i bijes u njemu. Na sreću, Ralph ju je dobro poznavao, i nije postojala opasnost da ga ona ikada više osvoji, kao što se ona prijetila. Serena je osjetila nelagodu pomislivši da je prva Ralphova ljubav bila ta Jana, to pokvareno i zlo biće, nesposobno za bilo kakve osjećaje. Serenu je u mislima prekinulo poskakivanje kočije. Konj, inače tako miran, odavao je znakove uzbuñenja ... Serena ga je pokušala smiriti i zaustaviti. No, nakon nekoliko trenutaka, shvatila je da više ne može vladati njime. Konj je jurio uskim puteljkom, a kočija je poskakivala. Mlada se žena ukočila, čvrsto držeći uzde. Mislila je: »Samo da se neka zapreka ne pojavi na putu.« Nakon nekoliko trenutaka izašli su iz šume. Konj je u divljoj jurnjavi krenuo putem preko livade. Kotači su poskakivali po kamenju i Serena se pitala neće li se kočija prevrnuti ili raspasti... U daljini je ugledala rijeku ... Serena je zatomila krik užasa. Rijeka!... Konj je jurio u tom pravcu. Za nekoliko trenutaka on će biti tamo i baciti se u vodu zajedno s kočijom. Serena je zadrhtala na tu pomisao. Životinja je bila sve bliže rijeci. Rijeka je bila duboka i tekla je brzo izmeñu visokih obala. Serena je pomislila: »Gotovo je!... Ralph, moj dragi Ralph, nikada me više nećeš vidjeti!« Konj je stigao do rijeke. Stala je padati u ponor ... Serena je osjetila oštru bol na glavi, a zatim ništa više.


Začuo se krik u tišini polja: - U pomoć!... U pomoć! Istog je časa neki čovjek pritrčao mjestu nesreće. Bio je to Christopher, sluga lorda Felbor-nea. Opazio je kočiju i podivljalog konja, no usprkos svim svojim naporima nije mogao spriječiti nesreću. Sada je skidao kaput, stojeći na obali. Pritom je vikao: - U pomoć!... U pomoć! Zatim je zaronio ... Rijeka još nije mogla odnijeti onesviještenu mladu ženu. Christopheru je uspjelo uhvatiti njezinu ruku. Bio je izvrstan plivač, pa je držao mladu ženu nad vodom nastojeći se domoći obale. To mu ne bi uspjelo bez pomoći nekih seljaka koji su pritrčali čuvši pozive u pomoć. Uz pomoć jednog od njih on je odnio mladu ženu u dvorac. Upravo kada su stigli, doktor Dugvil koji je došao ustanoviti smrt lady Sabine, prolazio je kroz predvorje u društvu lorda Fel-bornea. Ovaj je užasnuto kriknuo i pritrčao mladoj ženi. Izgledala je kao mrtva. Oči su joj bile sklopljene, lice smrtno blijedo, a iz haljine joj je tekla voda. Christopher je objasnio: - Konj je pobjesnio i bacio gospoñu u rijeku. Na sreću ja sam stigao na vrijeme. - Na vrijeme?... Da li je to tako? Ralph je dohvatio ledenu Sereninu ruku promatrajući je užasnuto. - Nadam se, milord! Gospoña je samo trenutak bila u vodi, a mi smo je u trku uspjeli donijeti ovamo za deset minuta. Nešto kasnije Serena je ležala u krevetu okružena bocama s toplom vodom, a doktor Dugvil ju je nastojao privesti k svijesti. Činilo se da je nesvjestica nastupila zbog povrede na glavi nastale od udarca prilikom rušenja u rijeku. Doskora se osvijestila, i Ralph je s uzdahom olakšanja primijetio kako diže kapke i promatra ga svojim lijepim crnim očima. Sagnuo se nad svoju ženu, zagrlio je oko ramena i rekao joj nježno: - To nije ništa, Serena! Ništa, uvjeravam te! Ona ga je zapitala: - Što mi se dogodilo? - Dogodila ti se nesreća, ali neće imati zlih posljedica. Nesreća?... Sto to? Zatim joj se sjećanje vratilo. - Oh, da, Kalet je podivljao!... Nisam ga mogla zadržati... išao je ravno prema rijeci... a ja sam pala. - Da, tako je to bilo. No, na sreću vjerni Christopher se našao tamo i spasio te. Ona je zadrhtala i šapnula. - A ja sam mislila, dragi moj, da je to kraj i da te nikada više neću vidjeti. Poslijepodne i po noći pojavila se lagana groznica sa simptomima bronhitisa. Mlada je žena tek kasno zaspala. Kada se probudila, Ralph je sjedio kraj njezina kreveta. - Kako se osjećaš, draga moja? - Bolje! Jučer mi se činilo kao da veo zastire moje misli. Vjerojatno zbog onog uzbuñenja. Danas ga više nema ... Nisam ni tako uzbuñena. - Doskora ćeš moći ustati, draga! - I ja se to nadam!... No što je bilo tom ubogom Kaletu da se onako ponašao? Inače je uvijek bio tako miran. Neki je bljesak prošao Ralphovim pogledom. - Što mu je bilo?... To ti mogu reći. Jučer su ga izvukli iz rijeke, pa su ispod njegova hama našli listove neke biljke što zadaje tako strahoviti svrbež i bol da bi i najmirnija životinja pobjesnila. Mlada je žena uzviknula. Je li to moguće?... Ali kako objasniti prisutnost te biljke? - To tek treba osvijetliti i to pod svaku cijenu. Serena ga je iznenañeno gledala. Njezine su se oči iznenada ispunile neopisivim užasom. Ralph se sagnuo nad nju. - Ti sumnjaš u nekoga? Ona je stavila ruku na lice. - To bi bilo odviše strašno! - Reci mi što misliš! - Ne usuñujem se ... To nije niti moguće!... Ne, Ralph, to je samo plod zle mašte!... A kako bi ona to i mogla učiniti? Mlada se žena prekinula, spustivši ruku. Činilo se kao da se iznenada nečega sjetila.


- Tko?... Jane Adley? - Ne usuñujem se to ni zamisliti, Ralph!... Ali ja sam upravo izlazila od nje ... - Kako?... Zašto? Serena mu je ispričala što se dogodilo. Nije skrivala ništa od svog razgovora s Jane. Ralph, čije je lice odavalo neizmjernu srdžbu, izjavio je: - Nema sumnje. Ta bijednica te htjela ubiti. Dok si ti bila kraj njezine kćerke, ona je turnula listove pod konjski ham. - Ti to zaista misliš?... Zar bi ona bila sposobna za to? - Ponavljam ti, za mene ne postoji niti najmanja sumnja. A tko bi to inače i mogao učiniti? Sve se slaže s time. Ona je krivac za taj zločin ... sve, pa čak i riječi, koje ti je uputila na odlasku, govore u prilog tome. Serena je sklopila ruke. - To je užasno!... Ne mogu to još uvijek vjerovati! Ma kako zla bila ta žena, to nije mogla učiniti!... Počiniti takav zločin! - Ona te mrzi, Serena! Na svaki je način htjela uništiti našu sreću. No nije joj uspjelo!... Sada je treba kazniti onako kako to zaslužuje. Na sudu bi možda bilo teško dokazati taj pokušaj umorstva, jer osim Dorothy, s kojom ne možemo računati, nema svjedoka za tvoj boravak u kući White. No ja ću to obaviti na drugi način, ukoliko ona već nije pobjegla, saznavši da si ostala živa. To Ralphovo predviñanje se zaista i ostvarilo. Kada je sat kasnije stigao do kuće White, on je tamo našao samo lady Dorothy kraj Nell. Mala je umrla te noći. Ona je bila zbunjena i prestrašena. Ispitujući je, Ralph je shvatio kako ona nije ništa znala o zločinačkom pokušaju Jane Adley. Ona je otišla po noći izjavljujući da ne može više podnijeti pogled na umiruću Nell. Pošla je u London i obećala odanle poslati svoju adresu lady Dorothy. Ralph je ironično primijetio: - Na to ćeš dugo čekati. - Zašto? Jer je ta bijednica pokušala ubiti moju ženu, pa neće htjeti odati svoje skrovište. Lady Dorothy je promucala: - Ona je ...? - Da, a budući je ja dobro poznajem, niti se tome ne čudim. Zaista si svoju ljubav poklonila pravoj osobi, sestrično! A za to vrijeme zapostavila si svoju ubogu sestru. Ona je jučer ujutro umrla. Zbog jučerašnjih uzbuñenja nisam se ni sjetio da ti to javim. - Sabina je umrla!... A Jane je ...? Ne, to nije moguće. - Ipak je tako!... Reci mi, zašto si toliko nagovarala moju ženu da posjeti umiruće dijete? - Zašto?... Jer... jer je Nell to tako željela ... On ju je hladno prekinuo: - Ne laži!... Ti si poslušala gospoñu Ad-ley. Ti si bila njezina saučesnica i namamila si Serenu u ovu klopku. Dorothy je to odbila odlučnom kretnjom: - Ne, ne!... Uvjeravam te da nisam ništa znala o njezinom planu. Ona mi je doduše tog jutra rekla: »Htjela bih sresti Serenu nasamu, i reći joj sve što mi leži na srcu. Reći joj da je mene Ralph ljubio, i prestrašiti je da će me on ponovo zavoljeti.« Kada sam malo kasnije srela lady Felborne sjetila sam se da bih je mogla odvesti do kuće White i omogućiti Jane ostvariti namjeru ... Oprosti mi, Ralph! Ona je činila sa mnom što je htjela ... Nisam mislila da je tako zla... On je prezirno odgovorio: - To si već dugo mogla ustanoviti. U svakom slučaju znala si koliko ona mrzi moju ženu. U tome si bila njezina saučesnica. Ja to nikada neću zaboraviti. Budi sigurna u to. Lady Dorothy je sva ustrašena i blijeda spustila oči pred Ralphovim pogledom. Ovaj je dodao: - Izdat ću sve potrebne naloge u vezi djetetovog sprovoda. Nell će biti sahranjena na groblju u Lextonu. Sve ono što u ovoj kući pripada gospodi Adley bit će uskoro prodano. Ostalo ću prepustiti tebi zajedno s kućom White. Isplaćivat ću ti rentu dovoljnu za život. Naravno, dvorac Leinborough ostat će zatvoren za tebe. Na te riječi on je napustio kuću, ostavivši za sobom užasnutu lady Dorothy zbog njegove odluke. Do kraja života osuñena je na samoću kuće White.


XX Dvanaestak dana kasnije mogla se Serena, naslonjena na muža, prošetati parkom. Ralph ju je okružio neprekidnom brigom. Mlada je žena sve više osjećala njegovu ljubav. I ona je pokazivala svoje tople osjećaje koji su joj ispunjavali srce. Emilienne je pomogla njegovati sestričnu. Ona je bila veoma pažljiva, tako da ju je Ralph iz dana u dan sve više cijenio. - Trebalo bi je posve oteti tiraniji njezine bake i sestre - rekao je Sereni. - Mi ćemo je odgojiti i osigurati njezinu budućnost. Gospodin Beckford će sigurno pristati na to. što se tiče ostalih, bit će bijesni, no baš me briga! Jednog poslijepodneva, vraćajući se iz parka, djevojčica je dočekala Ralpha i Serenu s pisrnom u ruci. Ona je bila uzbuñena, a oči su joj bile pune suza. Serena je za viknula: - Sto je, Emmy? ... Loše vijesti? - Da... Otac piše da je uništen. Neki bankovni poslovi... Ja to ne razumijem. Pružila je pismo Sereni. Ralph se nagnuo nad rame svoje žene i čitao u isto vrijeme s njom... Gospodin Beckford je pisao kćeri da je bankar u Rouenu, kod kojeg se nalazio njegov novac, a i novac gospoñe Ridiere, izvršio samoubojstvo. Izgubio je sav svoj novac. Likvidacija banke donijet će svakom klijentu samo malu svotu novaca. »To je dakle propast. Ne pre-ostaje mi ništa osim plaće za vaše uzdržavanje. Simonne je ostala bez miraza, a i ti. Tvoja baka i sestra su polulude. Na svu sreću, gospoña Ridiere preporučila mi je tog bankara, pa mi zbog toga ne može sada prigovarati. Ipak, mi se nalazimo u teškoj situaciji, drago dijete! Situacija je to teža, jer su naše dame navikle na luksuz i ne posjeduju sposobnosti za bilo kakav rad. Sto će biti od nas?« pisao je gospodin Beckford. Serena je uzbuñeno rekla: - Ubogi bratić! Kakva katastrofa... Sto će biti s njim? Ralph je potvrdio : - Da, život će mu biti nesnosan s te dvije žene ... No, ne plači, Emmy! Već ćemo to urediti. Stavio je ruku na djevojčino rame i gledao je nježno. - Ti ćeš ostati kraj nas. A što se tiče tvog oca pružit ćemo mu potrebnu pomoć. U to možeš biti sigurna. - Kako ste dobri! Nije znala čime bi iskazala svoju zahvalnost. Ralph je prekinuo njezine riječi nastavivši: - To duguješ Sereni. Ona me naučila da budem dobar i da praštam uvrede. Topli je pogled obavio njegovu ženu. Ona se nježno smiješila. Zatim je lord Felborne dodao: - U listopadu otputovat ćemo u Pariz. U prolazu svratit ćemo u Echanville, pa ću vidjeti što mogu učiniti za gospodina Beckf orda. Nekoliko dana kasnije, Serena je primila pismo od Simonne. Bilo je puno žalopojki i optužbi protiv oca i bake, ludih što su povjerili svoj imetak varalici. »U kakvom se ja sada položaju nalazim! Bez miraza, prisiljena voditi život bez ikakve razonode... Poludjet ću, draga Serena! To ti, koja živiš u izobilju, ne možeš niti zamisliti!« Kada je Ralph, kome je njegova žena dala to pismo, pročitao tu rečenicu, zaviknuo je: Sestrična ti je doista drska! Kako se to usuñuje pisati, nakon što ti je život učinila tako teškim! Reći ću joj ja svoje mišljenje, ako se jednog dana usudi preda mnom reći nešto slično! Serena je odmahnula. - Ona je stvarno jadna. I tako je loše odgojena ... A što će biti s Eustacheom? On je lijen i razmažen. Nikada do sada nije radio. Kako će se ubogi bratić Beckford izvući iz svega toga? Ralph se nasmiješio svojoj ženi i odgovorio: - Mi ćemo mu pomoći jer je on roñak jedne drage male Serene, tako dobre i milosrdne. *** Jednog listopadskog poslijepodneva gospodin Beckford je radosna izraza lica ušao u salon. Njegova punica i kćerka opet su se jednom žalile zbog svoje teške sudbine. On je slavodobitno izjavio: - Lord Felborne i Serena iskrcali su se u Douvresu. Stići će sutra ujutro s Emilienne, pa će ručati ovdje. Simonne je zaviknula:


- Primio si brzojav? - Ne, lord Felborne mi je telefonirao. Gospoda Ridiere je od uzbuñenja ustala. Moramo sve prirediti!... Hoće li ostati i na večeri i ovdje provesti noć? - Ne, govorio je samo o ručku ... - Za svaki slučaj priredit ćemo im sobu... Simonne, moramo naći nekoga tko će skuhati ručak. Leonie kuha tako loše. - Da, ja ću se pobrinuti za to... Zamolit ćemo Alice Blanc da poslužuje. Ona je bila sobarica. Poslat ću Leonie po purana na farmu. - To je dobro, Charles, ti ćeš telefonirati u Echanville slastičaru Martinu. On nam mora poslati kolač, dva pladnja sitnih kolačića i razne suhe kolače... - Mislim da nije potrebno bacati se u takve troškove. Prekinuo ga je užasan pogled. - Čini ti se!... Zar ćemo lorda Felbornea primiti kao običnog pridošlicu? Zaista, Charles, ti nemaš pojma o dobrom ponašanju. Gospodin Beckford je odustao od svojih primjedaba, sjetivši se ipak bijednog svadbenog ručka od prije nekoliko mjeseci, danog u čast gospodina Ralpha Hawtona. Tog dana, i slijedećeg jutra, u kući je vladao neopisivi metež. Leonie, sva zbunjena od protivurječnih naloga i povrijeñena što joj nisu povjerili pripremanje ručka, pokazivala je očigledni bijes, lupnuvši vratima svaki puta kada bi joj se pružila prilika. Eustache je dolazio i odlazio, smetajući svima i dajući svoje mišljenje o jelu. Gospoña Ridiere i Simonne pripremale su svoje toalete. Pokazale su se u svem svom sjaju kada su se u jedanaest sati pojavile u salonu za doček gostiju. Svoju haljinu, izvezenu šarenim vezom, gospoda Ridiere je ukrasila mnoštvom dragulja. Stavila je teške narukvice oko svojih debelih ruku i natovarila prstenjem kratke i široke prste. Treba spomenuti i briljante ovješene o usne rese, i igle ukrašene lažnim kamenjem koje su držale žutu periku. Staro je lice bilo napudrano i našminkano, pa je gospoda Ridiere bila potpuno spremna primiti goste. Simonne, vrlo uzbuñena, neprekidno se dizala promatrajući cestu. Nosila je napadnu narančastu haljinu koja nije odgovarala njezinoj plavoj kosi. No, to je bila moderna boja, pa se nije moglo nositi ništa drugo. I tako se gospoñica Beckford poklonila nalozima svoje krojačke ... Osim toga, nije se sjetila niti pobuniti protiv uske suknje. Ta ju je prisiljavala na smiješne koračiće. Prihvatila je i pretjerani izrez svoje bluze. Mislila je da je dražesna i da će lord Felborne požaliti zbog toga što je odabrao beznačajnu Serenu umjesto gospoñice Beckford. Nešto prije podneva Eustache je najavio dolazak automobila. Gospoña Ridiere i njezina unuka potrčale su pred zrcalo, i po posljednji puta pogledale svoje frizure. Simonne je uredila vrpcu u kosi, a gospoña Ridiere je pogladila svoju žutu periku. Gospodin Beckford izašao je pred svoje goste u mali vrt pred kućom. Prije toga je morao podnijeti prigovaranje svoje punice zbog svog odijela. Nije bilo dosta otmjeno. Zar se lord Felborne mogao primiti u tom jednostavnom kaputu? Zaista, bilo je užasno na taj se način odreći dobrih običaja ponašanja!... Na što je gospodin Beckford odgovorio začuñujućom hrabroŠću: - Mislim da sam ja prikladnije odjeven od vas u tim vašim nakinñurenim haljinama i smiješnim draguljima! Samo su prema njemu lord i lady Felborne bili ljubezni i srdačni. Ralph je s hladnom pri-stojnošću uzvraćao izljeve prijateljstva bake i unuke. One su nastojale sakriti svoj bijes zbog toga što je Serena bila tako očigledno sretna. Tako elegantna u svom jednostavnom kostimu zbog kojeg su njihove haljine izgledale još mnogo vulgarnije. Nadasve je Simonna osjećala zavist, videći kako se njezina sestrična divno razvila. Pogotovo promatrajući dva divna prstena što su krasila Sereninu lijevu ruku. To je bio jedini nakit koga je ona nosila, ali je bilo jasno da pripada draguljima Felborneovih ... Gospoñica Simonna Beckford je i svoju sestru Emilienne promatrala s puno bijesa. Zavidjela joj je što su je Ralph i Serena voljeli, i što je mogla uživati u luksuzu koji je okruživao lorda i lady Felborne. No trebalo je svladati svoje osjećaje, i ne pokazati ih pred gostima zbog kojih su izvršili tolike pripreme. Eustache je bio impresioniran automobilom i dvojicom slugu. Budući da je bogatstvo bilo jedino što ga nije ostavljalo ravnodušnim, bio je prilično pristojan za vrijeme ručka. Osim toga on je i uživao u jelu. Gospoña Ridiere, iako je ručak dobro uspio, mislila je da se mora ispričati. - Ručak vam se sigurno čini vrlo jednostavnim, milord! Vi ste naučeni na bolje. Ali mi smo učinili sve što smo mogli s malim sredstvima kojima raspolažemo.


- Ne sumnjam u to, gospoño! No Serena i ja nismo zaboravili na teška vremena, i spremni smo prilagoditi se svemu. Simonne, koja je bila inteligentnija od bake primijetila je žaoku i pocrvenjela. Nakon ručka gospodin Beckford je odveo Ralpha u svoju radnu sobu gdje su popušili cigaretu. Gospoña Ridiere počela je ispitivati Serenu o njezinu životu i poznanstvima. Mlada je žena imala prilike osvetiti se pričajući tim ženama o svom luksuznom životu. No ona je imala prenježnu dušu, pa se nije željela osvetiti na taj način. Ipak su svi njezini odgovori još više izazvali njihov bijes protiv te prekrasne mlade žene, tako očigledno sretne. Gospoña Ridiere je napokon primijetila: Nama moraš zahvaliti za svoju sreću, draga Serena! To moraš priznati. Da te nismo prihvatili, nikada ne bi upoznala gospodina Hawtona. Serena je odgovorila s ironijom koju je ovog puta stara gospoña primijetila: - To je jasno! No vjerujem da nešto trebam zahvaliti i sreći naklonjenoj siročadi. Upravo tada su se gospodin Beckford i Ralph vratili u sobu. Činilo se kao da Beckford cvate od sreće. On je uputio Sereni pogled pun zahvalnosti. Ona mu se nasmiješila. Ralph je sjeo i obratio se Emilienne: - Sve je dogovoreno, Emmy! Tvoj će te otac povjeriti nama do kraja tvog školovanja. Lice djevojčice, odavalo je dobro zdravlje. Sada je zavikala od sreće: - Oh, bratiću!... Papa, kako si ti dobar! Ustala je, prišla ocu i bacila mu se u naručaj. Gospoña Ridiere je uzviknula: Vi ćete to učiniti, milord?... Želite mi oteti moju djevojčicu? - Učinit ću to s najvećim veseljem. Emmy je dražesna, pa je osvojila moje srce. Simonne je zavidno pogledala sestru. Sretno lice djevojčice, njezina lijepa putna haljina i očigledna naklonost lorda i lady Fel-borne, izazvali su ljubomoru starije sestre. Sa Simonne su oni postupali na posve drugi način... Evo još jednog razloga koji ju je dovodio u očajanje! Emilienne će živjeti usred luksuza životom plemkinje... Njezina budućnost je bila osigurana, dok će njezina sestra provoditi život u bijedi, bez miraza, pa će teško naći supruga. To je doista bilo odviše!... I Simonne se smatrala najnesretnijim bićem na svijetu. Ralph i njegova žena otputovali su u pet sati poslijepodne. Emilienne je ostala kod svog oca. Supružnici su krenuli u Pariz, gdje su namjeravali provesti dva tjedna. Na povratku doći će po djevojčicu i odvesti je u dvorac Leinbo-rough. Kada se automobil udaljio, Beckfordovi su se vratili u salon. Gospodin Beckford je veselo izjavio: - Lord Felborne je neizmjerno velikodušan. Znate li što mi je on sam ponudio? ... Rentu od šest tisuća franaka. Gospoña Ridiere je uzviknula: - Šest tisuća franaka!... To je prediv-no... I tako neočekivano! On je bio tako hladan i neljubezan ... prema meni i Simoni. - Vi ste mu nekad dali prilično razloga za to. To treba priznati. Gospoña Ridiere se uspravila. - Razloga? Kakvih?... Uvijek smo bile ljubezne s njime, usprkos njegova ponašanja... Mislite li? A niste bile ugodne ni za vrijeme njegovih zaruka. Pokazale ste mu da vam taj brak nije drag. On to nije zaboravio, kao ni način kako ste postupale sa Serenom. Gospoña Ridiere je trenutak začuñeno za-šutjela. Više nije mogla prepoznati svog zeta. Do sada, on se nikada nije usudio njoj prigovarati! Napokon je promcuala: - Kako se usuñuješ, Charles!... To je užasno! Nakon sve brige koju sam pokazala prema tvojoj štićenici... nakon svih neprilika zbog toga braka ... Ovog puta je gospodin Beckford zaista prasnuo. - To je odviše! Ti se usuñuješ to reći meni, nakon svega što je ta uboga mala prepa-tila!... Znam da sam i ja odgovoran za to, ali tvoja se krivnja time ne umanjuje. Dosta mi je te hipokrizije! Jednom zauvijek ti kažem: možeš otići, ako ovdje nisi zadovoljna! Ali dosta mi je jednom zauvijek tvojih prigovaranja. Nakon tih riječi je gospodin Beckford izašao zalupivši vratima za sobom, na način svojstven slabićima. Gospoña Ridiere je neko vrijeme ostala bez riječi, gledajući ne manje iznenañenu Simon-nu... Napokon je promucala glasom što je ki-pio od bijesa:


- Tvoj je otac poludio!... Lud je!... Usuñuje se na taj način govoriti sa mnom! Vrijeñati me!... To neće samo tako proći! Morat će mi se ispričati, ili ću smjesta napustiti ovu kuću. Prekinula se, problijedivši pod svojom šminkom. Iznenada se nečeg sjetila ... Ona više nije bila punica koja je raspolagala svojim imetkom. Nije više imala ništa. Zet ju je morao izdržavati. Ta ju je pomisao uništila. Pala je u naslonjač sakrivši lice rukama. - To je užasno! U kakvoj se ja situaciji nalazim! ... Da si bar ti udata, mala moja Simon-ne! Tada bih mogla živjeti kraj tebe. Bijesno je pogledavši, Simonne je odgovorila: - Udata!... Mogu li računati s time? Pobrinuli su se za budućnost Emilienne, koja je bila predodreñena da ostane usidjelicom. Ali ja kao da ne postojim za njih! Okrenula se stisnutih zubi... Tog je trenutka vrtnom alejom prolazio gospodin Beck-ford držeći pod ruku Emilienne. Haljina djevojčice bila je skrojena tako dobro da se njezina mana gotovo sakrila. Razgovarala je veselo s ocem dok ju je gladio po kosi. Simonne ih je bijesno slijedila. Kada čovjek samo pomisli da će ta ružna, beznačajna djevojčica, živjeti sretnije od lijepe Simonne! A tamo, prema Parizu, automobil je odvodio lijepu ljubljenu mladu ženu i njezinog supruga s kojim se malo tko mogao mjeriti u ljepoti i otmjenosti. Ona je izgledala sretno, a Simonne je primijetila kako ju je Ralph nježno gledao... Da, ona je bila sretna i ljubljena. Ona s kojom su ovdje postupali kao sa služavkom. Ona je sada bila jedna od prvih žena Engleske, dok je za Simonne bila odreñena skromna sudbina, koju je samo velikodušnost lorda Felbornea mogla olakšati... A da bi čovjek to postigao morao se klanjati toj Sere-ni jer je imala tako velik utjecaj na svog supruga. Simonne je stisnula pesnice šapćući: - Oh, kada bih se bar mogla osvetiti!... Sada mi ovisimo o njima ... i oni to znaju! *** Ralph osvetu nije želio tjerati do krajnjih granica, jer iako je želio dati dobru lekciju tim dvjema oholim ženama, on se ipak nije htio svetiti. Saznavši za vrijeme zime da se Simonni pruža dosta dobra prilika za brak, on joj je obećao miraz. Njezin prosac, Marcel Brulard, sin bilježnika iz Echanvillea, bio je podebeo miran mladić, osrednje pameti i na dobru glasu. Laskalo mu je oženiti se roñakinjom lorda Felbornea. Osim toga Simonne mu se sviñala. To se nikada ne bi moglo zbiti bez miraza, pa je lord Felbor-ne, odredivši da će se Sereninoj sestrični isplaćivati renta, omogućio taj brak. Simonne, kojoj su propali svi sni o briljantnoj sudbini, morala se zadovoljiti ovom skromnom, jer je ured bilježnika Brularda bio najskromniji u Echenvilleu. No, njoj je bilo dvadeset i pet godina, pa se plašila ostati usidjelicom ... Vjenčanje su proslavili idućeg svibnja. Ralph i Serena mu nisu prisustvovali, ali su poslali Emilienne onamo zajedno s mnogo skupocjenih darova. To je donekle ublažilo Simonninu i bakinu zlovolju, jer su se nadale da će oni prisustvovati vjenčanju. Gospoña Ridiere doživjela je malo kasnije teško razočaranje. Ona je mislila da će živjeti u kući svoje unuke, jer se dosañivala na selu i često se svañala sa svojim zetom. S njim više nije bilo onako lako kao prije, jer je njemu pripadala renta odreñena od lorda Felbornea. No Simonne je bez oklijevanja izjavila svojoj baki da joj njezina namjera ne odgovara. - Mnogo je jednostavnije i logičnije da ostaneš živjeti kraj oca s Eustacheom. Ja ne znam gdje bih te smjestila. Potrebne su mi sve sobe u kući... Osim toga vjerujem da to ni Marcelu ne bi bilo drago. Dakle, posve joj je jasno rekla, da im nije stalo do njezine prisutnosti. I tako je baka ubrala plodove svog odgoja. Morala je ostati kraj svog zeta. On je uvijek bio ispravan prema njoj, ali se više nije dao mučiti kao nekad. Eustache je, usprkos svom protivljenju bio smješten u internat. Emilienne je s vremena na vrijeme provodila koji mjesec kraj svog oca. Ona je ojačala i postala šarmantna mlada djevojka puna ljubavi prema svom ocu, i prema svom malom nećaku lordu Henryju, roñenom u dvorcu Leinborough jednog lijepog proljetnog jutra. Nisu više ništa čuli o Jane Adley sve dok Ralph tri godine kasnije nije otvorio novine, ugledao njezinu fotografiju i pročitao slijedeće: »Gospoñica Jane Adley, dražesna glumica kasina Joyeux, na koju je neki ruski student pucao tri puta. Njezino je stanje beznadno. Vjeruje se da se radi o osveti.« Ralph je, pokazavši novine svojoj ženi, primijetio: - Tako je i morala završiti. Ona je opet jednu od svojih žrtava dovela do očajanja, i mladić se u bijesu


osvetio. Smrt Jane Adley pružila je izvjesno olakšanje Ralphu, jer se on još uvijek potajno plašio da bi se ona mogla pokušati osvetiti Sereni. Kada su lady Dorothy obavijestili o njezinoj smrti, ona se zadovoljila riječima: - Ona mi je nanijela veliko zlo! Zaslijepila me, i bez mojega znanja i privole natjerala me počiniti zločin! Ona je velika grešnica. Stara je gospoñica opet stanovala u dvorcu Leinborough. Na Sereninu molbu, Ralph je skratio njezin boravak u kući White i oprostio joj je. Ona je sada obožavala mladu lady Felborne, i nikada više nije spominjala ime one koju je zvala »moja draga Jane«.


Delly Miriam - Osveta  

Skini i podijeli s prijateljicama!

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you