Kada sam u svojoj radionici radila ovu vježbu, jedna je žena rekla da je vrlo, vrlo uplašena. Upitala sam je što je plaši, a ona je podijelila s nama incestuozno iskustvo. Mnogi su od nas imali iskustvo nazvano incest i naučili su kako dalje s tim živjeti. Zanimljivo je da se to na ovom planetu tako često ponavlja. Danas se o tome mnogo piše, ali ja mislim da se danas ne događa češće nego prije. Dostigli smo višu razinu napretka, na kojoj smo svjesni da i djeca imaju svoja prava, pa si dopuštamo da vidimo taj ružni čir na društvenom tkivu. Da bismo riješili problem, moramo ga prvo prepoznati i priznati, pa se tek tada možemo njime pozabaviti. Za osobe koje su doživjele incest vrlo je važna terapija. Potreb no im je sigurno mjesto gdje će moći proraditi te osjećaje. Kada dopustimo ljutnji, bijesu i sramu da izađu, stižemo na mjesto gdje smijemo voljeti sebe. Uopće nije važno na čemu radimo, što razrješavamo. Važno je da uvijek imamo na umu da su osjećaji koji se pojavljuju samo osjećaji. To je samo sjećanje na događaj, a ne sam događaj. Radimo na tome da se unutarnje dijete osjeti sigurnim. Zahvalimo sebi Što smo imali hrabrosti proživjeti to iskustvo. Ponekad je, kad se radi o incestu, vrlo teško prihvatiti činjenicu da je osoba koja ga je počinila postupila najbolje kako je u takvoj situaciji znala. Čin nasilja uvijek dolazi od ljudi koji su i sami bili žrtve nasilja. Svima nam je potrebno iscjeljenje. Kada naučimo voljeti sebe takve kakve jesmo, ne ćemo više nikoga povređivati.
Prestanite kritizirati Kada govorimo o kritiziranju, smatra se da obično sami sebe neprestano kritiziramo zbog jedne te iste greške. Kada ćemo se probuditi i shvatiti da kritiziranje ne djeluje? Pokušajmo s drukčijom taktikom. Prihvatimo se takvima kakvi smo upravo sada! Ljudi koji kritiziraju, vrlo često privlače kritiku jer je to njihov model ponašanja. Što dajemo, to nam se vraća. Također, mnogi imaju potrebu da uvijek budu savršeni. Tko je savršen? Jeste li