Page 1


Književna radionica Rašić


© Kristian Novak © Književna radionica Rašić

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.42-31 NOVAK, Kristian, 1979Črna mati zemla / Kristian Novak. - Beograd : Književna radionica Rašić, 2017 (Beograd : 3D+). - 324 str. : autorova slika ; 21 cm Tiraž 500. - Rječnik kajkavskih izraza i frazema: str. 311-319. Beleška o autoru: str. 321. ISBN 978-86-6351-037-1 COBISS.SR-ID 246168332


Kristian Novak

ÄŒrna mati zemla

Beograd, 2017.


Za moga oca.


Proslov U jednom je međimurskom selu na južnoj obali Mure od sredine svibnja do konca lipnja 1991. godine zabilježeno ukupno osam samoubojstava. Prema službenim zapisnicima i izvješćima s uviđaja PU Međimurske (tadašnje Milicijske stanice Mursko Središće), nisu postojale naznake o međusobnoj povezanosti tih osam slučajeva suicida. U Međimurju, gdje je prema popisu iz 1991. godine živjelo 119.866 stanovnika, te je godine počinjeno ukupno 21 samoubojstvo, što je među najnižim zabilježenim regionalnim stopama suicida u Hrvatskoj te godine. Također, polugodišnja stopa smrtnosti u toj općini, koja je u to vrijeme brojila oko 2.500 stanovnika, nije znatnije odstupala od ranijih odnosno kasnijih razdoblja, pa ta serija samoubojstava nije dobila značajniju pažnju državnih i lokalnih medija. Javni je prostor u to vrijeme ionako bio u potpunosti zaokupljen događajima povezanima s raspadom Jugoslavije. Sporadični su incidenti i rastuće napetosti sve jasnije najavljivali kasnije sukobe velikih razmjera, pa nešto što se događalo na samoj periferiji nije moglo značajnije utjecati na medijski prostor. Taj je slučaj ostao bez većega odjeka u javnosti i zato što su stanovnici sela, iako uznemireni (kasniji iskazi mještana govore o pojavama koje graniče s kolektivnom paranojom), bili neskloni izvan sela širiti informacije o nerazjašnjenim događajima. Ta su samoubojstva, osim u kratkim vijestima crne kronike lista Međimurje, spomenuta u medijima tek dva puta, i to sa značajnim vremenskim odmakom – u siječnju 7


1997. godine u epizodi o problemu depresije i učestalih samoubojstava ratnih veterana televizijske emisije „Latinica” te godinu dana kasnije u emisiji „Malo o zdravlju” prijepodnevnoga programa Radija Sljeme. Oba je puta taj slučaj kao svojevrstan statistički kuriozitet spomenuo psiholog mr. sc. Mario Torjanac, tada suradnik a danas predavač na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu. On je slučaj spomenuo i u svojoj doktorskoj disertaciji o epidemiologiji suicida u Hrvatskoj, obranjenoj 2000. godine. U jednom je kasnijem znanstvenom članku psihologinje Darije Benci, objavljenom 2002. godine u časopisu Društvena istraživanja, kritizirana Torjančeva klasifikacija toga slučaja kao kolektivnog odno­sno masovnog samoubojstva. Benci je istaknula da samoubojstva nisu bila istodobna te da nema nikakvih naznaka o motivskoj povezanosti među njima kao što je tome tako kod tipičnih kolektivnih samoubojstava, poput slučaja People’s Temple iz 1978. godine, kada je 918 pripadnika američkoga religijskoga kulta umrlo dogovorno popivši cijanid. Od ukupno osam žrtava suicida, petorica su bili odrasli muškarci u dobi od 24 do 54 godine (Marijo Brezovec, 1967.1991; Zdravko Tenodi, 1957.-1991; Mladen Krajčić, 1949.1991; Imbro Perčić, 1939.-1991; Zvonko Horvat, 1937.-1991.), dvije žene u dobi od 83 (Terezija Kunčec, 1908.-1991.), odnosno 29 godina (Milica Horvat, 1962.-1991.) te jedan dječak u dobi od nepunih 10 godina (Franjo Klanc, 1981.-1991.). Šest je samoubojstava izvršeno vješanjem, jedno utapanjem te jedno rezanjem vena na podlaktici. Pronađeno je samo jedno oproštajno pismo, ono Zvonka Horvata, koje upućuje na terminalnu fazu teške bolesti kao mogući motiv suicida. Ostala su samoubojstva ostala nerazjašnjena jer ni jedna žrtva nije imala povijest psihopatoloških simptoma.

8


U srpnju 2010. godine taj je slučaj postao središnjim predmetom jednoga znanstvenoga istraživanja. Tada su dr. sc. Tena Miholjek-Lazanin s Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu i doc. dr. Dubravka Perković s Odsjeka za sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu počele s prikupljanjem građe za istraživanje toga slučaja u sklopu međunarodnoga znanstvenog projekta COMREM (The community in retrospective laymen explanatory models). Glavni je cilj toga projekta, u čiju je provedbu uključeno preko 20 institucija iz 12 europskih zemalja, opisati kolektivne aspekte mehanizama sjećanja i objašnjavanja društvenih i prirodnih pojava. Miholjek-Lazanin i Perković istražuju na koji su način stanovnici sela na razini javne komunikacije stvarali smislena objašnjenja za neobjašnjene pojave. Spomenuti je događaj bio pogodan za tu vrstu istraživanja jer je imao značajan utjecaj na svakoga člana zajednice, a nije doživio značajniju rekontekstualizaciju putem javnih medija koja je eventualno mogla bitno utjecati na oblikovanje objasnidbenih obrazaca. Osim toga, riječ je o zajednici koja je u vrijeme izvanrednoga događaja bila, kako su istaknule znanstvenice, „u značajnoj mjeri izolirana”. Do svibnja 2011. godine ispitano je 108 stanovnika sela iz triju različitih generacija: 37 tadašnjih polaznica i polaznika trećih i četvrtih razreda osnovne škole, 28 tadašnjih polaznica i polaznika završnih razreda srednjih škola te 43 osobe koje su u vrijeme događaja imale između 27 i 35 godina. Samo je petero ispitanika izjavilo da izvanredni događaj nije ostavio nikakav dojam na njih, dok sedamdeset i dvoje ispitanika izvještava o značajnoj uznemirenosti koja se zbog samoubojstava pojavila u njihovoj neposrednoj okolini. Trinaestero je ispitanika spomenulo „zajednički strah” koji se pojavio u selu, odnosno „kolektivnu paranoju”, a pedeset i 9


osmero „zbunjenost” i „čudno ponašanje” mnogih stanovnika sela, osobito nakon četvrtog i petog samoubojstva. Dodatnu bojazan izazvala je činjenica da nitko nije imao utemeljenu pretpostavku o tome kada će samoubojstva prestati. Jedna je ispitanica izjavila: Činilo mi se je ka smo svi betežni, ali nišči ne zna (…) nišči ne zeme f pamet ka ima toto bolest, ftrgne se nekaj v njemu i onda se (…) zakole. Dok se je zaklo jeden človik, to je bila njegova bolest. Dok ih se je zaklalo štiri ali pet, to je bila bolest cejloga sela. Čak 35-ero ispitanika spomenulo je sličan koncept zarazne bolesti koja uzrokuje stanje pomračena uma. Daljnjih 29-ero ispitanika metaforički je opisalo slične predodžbe. Istraživanje je pokazalo da većina ispitanika spominje i do sedam različitih mogućih objašnjenja koja su u to vrijeme bila aktualna u zajednici. Većina je ispitanika uz naoko racionalne, najčešće psihičke, socijalne i fiziološke razloge navela i objašnjenja samoubojstava koja sadržavaju elemente nadnaravnog. Ispitanici su se u pravilu ograđivali od njih i napominjali da su ta vjerovanja bila česta u starijih stanovnika sela. U pripovjednim sljedovima ispitanika pojavila su se sljedeća objašnjenja koja se uvjetno mogu nazvati racionalnima: 1. Čak osamdeset i devetero ispitanika spominje sporadičnu akutnu melankoliju i potištenost kao tipičnu pojavu u stanovnika gornjega Međimurja. Prema iskazima ispitanika, dva su moguća prirodna uzroka tome. Kao prvo, vjeruje se da su depresija i suicidalno ponašanje češći u područjima između dviju rijeka, gdje ima mnogo podze10


mnih voda koje u razdobljima obilnih kiša odnosno suše mogu značajno utjecati na promjenu raspoloženja stanovnika. Međutim, svjetska istraživanja epidemiologije suicida do sada nisu potvrdila tu tezu. Drugi je mogući uzrok koji spominju ispitanici učestala magla koja se osobito u jesen i proljeće gotovo svakoga jutra diže od rijeke Mure i za lošijega vremena ostaje u selu izuzetno dugo, ponekad i u popodnevnim satima. To u nekih stanovnika sela može prouzročiti vidne promjene ponašanja. 2. Žrtve samoubojstva podlegle su potištenosti koja je nastala uslijed otpuštanja radnika iz slovenskih poduzeća. Prema tom modelu, stanovnici sela bojali su se daljnjih otpuštanja, nezaposlenosti te posljedičnih problema u selu. Zabilježeno je da je u to vrijeme 176 stanovnika sela bilo zaposleno u nekom slovenskom poduzeću, a da je u tri mjeseca prije serije samoubojstava otpušteno njih dvadesetak. Samo je jedna žrtva bila zaposlena u slovenskom poduzeću, a nije poznato je li joj prijetio otkaz. Do većih je otpuštanja hrvatskih radnika iz slovenskih poduzeća došlo tek 1993. godine, ali postoji mogućnost da se i ranije pojavila bojazan od nezaposlenosti i pogoršanja materijalne situacije u selu, u kojemu su mještani još u velikoj mjeri ovisili jedni o drugima. 3. Brojni su ispitanici naveli da je alkoholizam tijekom povijesti bio čest uzrok niza problema, primjerice težih oblika depresije i s njom povezanih problematičnih obrazaca ponašanja. Međutim, iako alkoholizam doista jest statistički nešto češći u tom tradicionalno vinorodnom podneblju, ni za jednu žrtvu nije ustanovljeno prekomjerno uživanje u alkoholu.

11


4. Nepoznata osoba, možda i stanovnik sela, u tajnosti je obilazila mještane i nagovarala ih na samoubojstvo, odnosno ubijala ljude, pa naknadno uređivala mjesta zločina da izgledaju kao da su žrtve počinile samoubojstvo. Nitko od ispitanika nije naveo eventualni motiv takva djelovanja. 5. Sve žrtve samoubojstava bile su članovi sekte Crna ruža, sotonističke organizacije koja je tijekom 80-ih dobila nepoznat broj sljedbenika u sjevernoj Hrvatskoj. Kada bi se nekom od sljedbenika te sekte poštom uputila jedna crna ruža, on ili ona bili su dužni okončati svoj život. O tom su konceptu stanovnici sela mogli doznati iz popularnih tiskanih medija. Utvrđeno je da je u siječnju 1991. godine u popularnom časopisu Arena objavljen članak o Crnoj ruži. Međutim, ne postoje naznake da je neka od žrtava bila sljedbenicom te ili neke druge sekte. 6. Devetnaest je ispitanika izjavilo da se nakon prvih dvaju samoubojstava u selu pojavilo mišljenje da je riječ o problematičnom homoseksualnom odnosu dvojice muškarca zbog kojega su sklopili neku vrstu suicidalnoga pakta. Nema nikakvih dokaza da je zaista postojao takav odnos između prve žrtve, Marija Brezovca, i druge, Zdravka Tenodija. Slijede tri objasnidbena modela s istaknutim elementima nadnaravnoga: 1. Samoubojstva su prouzročila bića za koja su stariji mještani vjerovali da žive u šumovitim brdima iznad sela. Riječ je prema predaji o neumrlim tijelima tamošnjih stanovnika koje su mještani sela pobili u jednom davnom mitskom sukobu. Ta su bića osuđena da do kraja svijeta 12


budu zarobljenicima tih šuma te su zauzvrat bacila kletvu na selo. Sedmero je ispitanika napomenulo da se isto objašnjenje pojavljivalo za svaku veću nepogodu koja je ranije znala zadesiti selo, primjerice za sporadične pomore stoke, epidemije peronospore vinove loze 70-ih godina prošloga stoljeća te za velike poplave 1962., 1983. i 1985. godine. 2. Samo je Marijo Brezovec, prva žrtva, imao „svjetovni” razlog suicida (devet ispitanika spominje nesretnu ljubav prema udanoj ženi kao mogući motiv), dok su daljnja samoubojstva uzrokovana njegovom kletvom iz carstva mrtvih. U selu je naime postojalo vjerovanje da, kada si netko oduzme život, završi u posebnom dijelu pakla odakle može prokleti živuće da i oni pođu za njim. Stoga su stariji seljani upozoravali da tome neće biti kraja dok cijelo selo ne izgine, osim ako se prema starom običaju samoubojice ne pokopa izvan ograde groblja, odnosno na križištima poljskih putova. Svih je osam žrtava pokopano na groblju, ali bez obreda pogreba, kako je u to vrijeme bilo propisano važećim Zakonikom Katoličke Crkve. 3. Osamdeset i šestero ispitanika spominje predodžbu prema kojoj je svih osam samoubojstava na tajanstven način uzrokovao M. D., tada sedmogodišnji dječak. To je vjerovanje proizašlo iz neobične slučajnosti da se dječak na ovaj ili onaj način nalazio u blizini svake od osam žrtava kratko vrijeme prije no što su one digle ruku na sebe. Svi su ispitanici koji su spomenuli ovo objašnjenje reflektirali o tome da se spomenuti dječak počeo ponašati problematično nekoliko godina ranije, nakon smrti svoga oca. Tada se, navodno, povukao u sebe i prestao se družiti sa svojim vršnjacima, nekoliko je puta pobjegao od kuće, ubijao je 13


male životinje te svojim neobičnim, pa i morbidnim ponašanjem privukao pažnju mještana i socijalne službe. Većina je ispitanika istaknula kako su se mnogi mještani osjećali nelagodno u samoj prisutnosti toga djeteta. Nakon posljednjega samoubojstva dječakova majka odlučila je odseliti sa svoje dvoje djece u Zagreb, po svemu sudeći zato što se dječak nikako nije mogao socijalizirati u selu. Početkom lipnja 2011. godine na službenu adresu doc. dr. Dubravke Perković pristigao je opsežan rukopis koji je potpisao sam M. D. i u kojemu se opisuje što se dogodilo u njegovu djetinjstvu. Nije poznato kako je saznao da se provodi spomenuto istraživanje, jer je prema vlastitim riječima prekinuo svaki kontakt s rodnim selom. On u rukopisu podrobno opisuje u kakvo je stanje dezorijentiranosti zapao nakon očeve smrti, prije svega zato što je razvio, što je česta pojava u djece koja izgube člana najuže obitelji, uvjerenje da je on kriv za smrt oca. Međutim, u njega je taj simptom poprimio patološki oblik, jer je bio uvjeren da samom svojom pomisli ili trenutnim bijesom može prouzročiti smrt neke osobe. Iz rukopisa se može iščitati da je u to bio uvjeren i dok su se događala samoubojstva, jer nije mogao kontrolirati svoje pomisli prema nekima od žrtava. Tješio sam se mišlju da nema čovjeka koji nikada nikome nije poželio smrt (…). Tako smo, krvavo, nasađeni. Svakome se dogodi netko tko prijeti, tko dominira, tko ponižava, tko se okoristi tuđom nevoljom, bez kajanja i obzira. Mi na kratko želimo da ih – jednostavno ne bude. Mislimo da bi svijet ne samo za nas nego i za druge ljude bio bolji bez njih. Kad sam bio dijete mislio sam da tako zaista mogu ubiti čovjeka na 14


kojega sam jako ljut. Pokušavao sam zaustavljati te misli, ali nisam uvijek uspijevao. Ističe da je nakon što se njegova obitelj odselila u Zagreb uspio u potpunosti zaboraviti što se događalo u njegovu djetinjstvu, odnosno da je „prekrio” svoja prava sjećanja izmišljenima te ih je tek nedavno, već kao odrasla osoba, uspio prizvati. Ljudi su u stanju napraviti baš sve kako bi preživjeli. Jest će govna, krasti, prositi, lagati, ubiti, izdati prijatelja. Ja sam samo morao zaboraviti da bih preživio. Kad smo se maknuli iz sela, stvari i jezive slike počele su iščezavati iz moje glave, dan za danom. To sam u početku doživio kao prijetnju da ću izgubiti i samog sebe, pa sam se djetinje grčevito držao za stvari i ljude, sve ono što je nepovratno nestajalo. Kada bih vidio da mi nedostaje poneki dio, uzimao sam iz onoga što je bilo ovdje, što još nije nestalo, iz tuđih priča. Ono što sam pustio neopisanim, zaboravljeno je. A ja sam sve više lagao o tome tko sam i polako počeo vjerovati u vlastite laži. Okidač za prisjećanje bila je, prema njegovu pisanju, sasvim slučajna spoznaja o pravom uzroku moguće teške depresije i samoubojstava. On daje sasvim novo objašnjenje, koje nije spomenuo ni jedan od ispitanika istraživanja. Detaljno je opisao koji je niz slučajnosti doveo do spomenutih događaja i time sa sebe u potpunosti skinuo svaku eventualnu krivnju, iako, čini se, nitko nije odgovornost u pravom smislu te riječi pripisivao jednom djetetu, niti bi ona mogla biti pravno i empirijski dokazana. M. D. je međutim izričito preuzeo punu odgovornost za smrt posljednje žrtve, dječaka Franje Klanca. 15


SakupljaÄ?i sekundarnog otpada


1. – Ajde ne seri. Počeo si previše srat. Što ti sada smetaju šoping centri? – Matija Dolenčec nije znao objasniti, pa je zavrtio glavu na drugu stranu i okrenuo očima. – Isto tako si mi prije godinu dana trubio kako socijalne mreže fizički razdvajaju ljude. Osim toga, kad te vidim u ovakvom če če izdanju, ne bih baš rekla da nisi aktivnim dionikom konzumerizma. Gita je bila svjesna da je gruba, pa ga je nakon kraće stanke podsjetila koliko je dobru knjigu bio napisao prije nekoliko godina. Što se njega ticalo, jednako tako mu je mogla odšarafiti glavu i pljunuti mu u želudac. Nije ju slušao, pravio se da virka u svaki izlog pokraj kojega su prolazili. Bahato, kao da može kupiti sve. Ipak mu se šoping centar nije gadio kao što je možda želio, kao što bi se trebao gaditi jednom skoro tridesetogodišnjaku koji piše prozu. Šoping centri metropole izgledali su kao da ih je ciljano netko napravio nalik velikim europskim aerodromima, poput Frankfurta ili Charles de Gaullea. Bio je to podjednak koktel mirisa parfema, teških dezinfekcijskih sredstava, fekalija, znoja oplemenjenog tekstilom, svježih novina i brze hrane, bili su to isti neugodni stolci koji čine trošenje novaca podnošljivijim, isti prostori s tropskim papratima i staklenim površinama, korporativna umjetnost i dizajnerski ideali sreće i tuđeg, boljeg života. A Matiji je bilo bolje nego na aerodromu jer se nije morao izuvati osim kad je probavao cipele ili hlače, nije morao stalno opipavati unutarnji džep jakne da bi se uvjerio da su u njemu još uvijek putovnica i karta i jer ga nije čekao let, na kojemu se trošio glumeći da se ne boji turbulencija. S druge strane, na aerodromima su šetali samo 19


ljudi koji su izgledali važno, a u šoping centrima ne. Sresti nekoga na velikom europskom aerodromu, popiti s njim latte macchiato i razgovarati o nečemu na čemu se trenutno radi djelovalo je povoljno na ego Matije Dolenčeca, dok je sresti nekoga u novootvorenom šoping centru na Savici bilo neugodno i ni po čemu važno. Bilo je kasno poslijepodne jednoga od prvih dana siječnja 2011. godine. U medijima se izvještavalo o tome što jede i kakve papuče nosi bivši premijer u jednom austrijskom zatvoru, mahnito se uvjeravalo naciju da je skijaški kup na uzvisini blizu Zagreba hvalevrijedan i nipošto preskup poduhvat koji metropoli donosi rijeke turista i inzistiralo se na tezi da Hrvate diljem svijeta smatraju facama upravo zbog njihova nadaleko poznatoga superiornoga sportskog gena. U nekoj trgovačkoj školi u Bjelovaru u kratkom je roku zatrudnjelo osam učenica, a jedna je baka u Gorskom kotaru naplatila dug od pogrebnoga poduzeća u stečaju tako što je uzela mrtvački sanduk i stavila ga tamo gdje je jedino imala mjesta za njega, u svoju spavaću sobu. Prekrila ga je stolnjakom i stavila na njega vazu s cvijećem i tanjur sa suhim kolačima ne bi li ju prestao podsjećati da će jednoga dana morati leći u njega. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegao je brojku od 320.000, a na televiziji se toga dana vrtio i uobičajeni ping-pong maloumlja u parlamentu. Zastupnik je neke od onih stranaka koje sjede nešto bliže saborskom WC-u za govornicom izjavio da su nekome bile ruke u pekmezu. Onda se javio zastupnik neke od onih stranaka koje sjede bliže kantini i rekao kako su nekome ruke u pekmezu možda zato što je taj i ubrao šljive, skuhao ih i pripremio. Nakon toga se javio zastupnik neke treće stranke, inače bivši vaterpolist ili rukometaš, i rekao da neki od prisutnih znaju praviti pekmez, a neki znaju popiti iz tih staklenki te da se pekmez od 20


šljiva razlikuje od pekmeza od smokava, a da su neki skloni miješati jabuke i kruške. Na tome je i ostalo jer nitko nije znao što replicirati. Sva su trojica imala jednako držanje, držanje mangupa i pametnjakovića kakvo je svojstveno djetetu s teškoćama u razvoju kada misli da je zeznulo odgojiteljicu sakrivši ljepilo za kolaž ispod tepiha. Međutim, nekome se moglo učiniti da život u Hrvatskoj teško može biti puno bolji. Žitelji bi te krasne mediteranske zemlje na društvenoj mreži lajkali neku protuvladinu grupu čije je ime počinjalo sa „Svi mi koji…”, sjeli u auto gdje bi klimali glavama i pjevali fragmente subverzivnih tekstova TBF-a, Elementala i Hladnoga piva te prilično zadovoljni kretali prema postnovogodišnjim sniženjima. Prodavačice su postajale to umiljatijima što je država brže klizila prema rasulu i lako su nagovarale ljude da kupuju stvari koje im uopće ne trebaju, ali pomoću kojih se zato mogu dopasti ljudima do kojih im nije stalo. Matija Dolenčec nije dijelio sreću svojih sunarodnjaka. Jedva je skrivao duboko nezadovoljstvo i slutnju da će se izgubiti u životnom bezdanu. Pristao je Gitu voziti u šoping u znak zahvale što je pročitala nešto što je trebala biti njegova treća knjiga. Ona je bila posljednja od troje ljudi kojima je dao svoj najnoviji uradak prije no što se odluči hoće li ga uopće poslati uredniku. Prve su dvije njegove knjige, zbirka kratkih priča Otkrivanje neobičnih organizama 2006. i roman Dobro jutro, utvare 2008. godine imale razmjerno dobru prođu kod kritike i publike (što znači da je na bilanci prodanih primjeraka zamalo provirio najmlađi brat četveroznamenkastih brojeva). S novom je knjigom stvar bila drukčija. Na njoj je radio više od godinu dana, i čitavo ga je vrijeme, ubique, semper, pratio miris smeća i truleži, svijest da priča ne funkcionira 21


nikako. Povremeno ga je hvatala paranoja da i sam pomalo zaudara, znao je krajičkom oka uhvatiti neugodno šaputanje kolega na poslu ili nepoznatih ljudi u redu u trgovini. U godinu dana priča ga ni jednom nije povukla, rad na njoj bio je natezanje fabule da bi se stvorio koliko-toliko koherentan kolaž dosjetki i hinjenih emotivnih prigušilica. Miris smeća dolazio je ravno iz ikonice „roman_2011.doc”. Bila je to priča o nesretnoj ljubavi mladića romske nacionalnosti i Hrvatice i o mladom policajcu iz miješanog srpsko-hrvatskog braka koji istražuje brutalno ubojstvo toga mladog Roma. Trebala je to biti knjiga koja bi izazvala komentare poput: – E, jebote, ovo je najbolje kaj sam čitala zadnjih godina. I plakala sam i smijala se. Kakva imaginacija! Nemrem vjerovati da osobno poznajem nekoga tko tak piše; – Ispričavam se, jeste li Vi možda Matija Dolenčec? Jeste li Vi napisali onu knjigu o Romima? Oprostite mi što Vam ovako upadam, ali ono je sjajno. To je ono što ovoj naciji treba, reći joj što ju ide, hračnuti Hrvatima u facu. Biste li htjeli gostovati u mojoj emisiji u nedjelju popodne?; – Dolenčec je svojom novom knjigom uspio prikazati tragičan potencijal lika donjega doma komedije dell’arte suvremene hrvatske javnosti; – Prvo izdanje Dolenčecova romana rasprodano u tek nekoliko tjedana. Riječ je o potresnoj priči u kojoj su prikazane sve razine mržnje prema Drugom i Drukčijem u tranzicijskoj Hrvatskoj; – Prikazavši nemoć običnoga čovjeka, koji može biti samo dionikom, ali ne i pokretačem povijesnih procesa, mladi Matija Dolenčec osigurao si je nagradu Europske udruge Roma; – David Fincher počinje sa snimanjem novoga filma, predložak kojega je nagrađivani roman Matije Dolenčeca 22


objavljen 2011. godine. Radnja je adaptirana, smještena u predratni Berlin, a glavni su likovi umjetnik židovskoga podrijetla i mlada Njemica. Dolenčec, koji je prije tjedan dana dobio nagradu za najbolje odjevenog muškarca Hrvatske, sudjelovat će kao savjetnik pri snimanju. Na slici (s lijeva) su Collin Farrel, Fincher, Scarlett Johansson i Matija Dolenčec u razgovoru na setu. Bili su to fleševi koji su Dolenčecu pomogli da zaspi svake noći kad bi zaklopio svoj laptop. Kojiput bi ružno opsovao i ne opravši zube legao u krevet jednim okom prateći kasne američke humoristične serije na televiziji. Umjesto divljenja i prigušene zavisti, od prvih je čitatelja dobio savjete koji su podrazumijevali puštanje teksta da odleži, posvemašnji nedostatak boje i prodornosti te, naposljetku, Matijino privremeno posvećivanje nečemu drugome. A bili su to njemu odani i iskreni ljudi, ljudi koji su njegov uspjeh smatrali i svojom zaslugom i koji upravo zato nisu bili potkupljivi u svome sudu. Korina je bila prijateljica iz gimnazijskih dana, a kratko je vrijeme radila i u Državnoj agenciji u kojoj je radio Matija i s njime bratski dijelila prezir prema tom poslu. Međutim, on nije mogao otići, a ona jest. Bila je pripadnica onoga neobičnog postprivatizacijskog urbanog sloja tridesetogodišnjaka za koje se ne zna točno što zapravo rade u životu, ali koji uvijek uspijevaju izgledati dobro, biti u okolini ljudi koje se smatralo uspješnima, imati novaca za skijanje u prosječnim zimovalištima s luksuznim imenima na „Sankt”, za omanji dizajnerski auto koji se usklađivao s prevladavajućim bojama garderobe i za večere u precijenjenim zagrebačkim restoranima s poslugom s kroničnim uniseks PMS-om. Do svojih je kasnih dvadesetih promijenila ukupno pet radnih mjesta, većinom se baveći PR-om, guerilla marketingom i 23


organizacijom evenata. Bila je prilično vješta u tome, jedini je problem bio što je zapravo bila plaćena da radi knjigovodstvene poslove. Na kraju je radila kod njezinog starog koji se bavio prodajom nekretnina na otocima Rusima. Stvorio je radno mjesto koje je bilo idealno za nju, ali posve suvišno za firmu. Tamo je morala, konačno, organizirati jedan event i biti plaćena za to, no potrošila je umjesto dogovorenih 250.000 kuna nešto više od pola milijuna. Ciklički je proživljavala faze u kojima se „posvećivala nečem drugom” i neprestano ponavljala kako se ona neće dati jebati u zdrav mozak. Nosio ju je bolesni optimizam da će svaki od njezinih poslodavaca naposljetku shvatiti koliko je ona dobra učinila. Za nju ni jedna vrata nikada nisu bila zatvorena. Ona je bila prva kojoj je predao isprintanih 350 stranica teksta s dvostrukim proredom. Želio je čuti što misli kao predstavnica nenačitanoga ali relevantnoga sloja koji, ako išta čita, onda hagiografije suvremenih selebritija i uspješnice koje dobro kotiraju na Oprah Book Clubu a mogu se nabaviti na boljim benzinskim pumpama uz CD-ove s glasanjem plavetnih kitova. Bile su to, sasvim općenito, knjige zbog čijih se naslovnica u kadru čitatelj mogao doimati pametnijim. Za Matijinu knjigu bilo bi dobro da u rukavu imaju baš njegovo ime i naslov njegove knjige, za slučaj da ih neki novinar provokator upita što su zadnje čitali. Možda bi neka persona koja zarađuje za život komentirajući cipele drugih ljudi mogla spomenuti da joj književnost, ono, nije sad baš jača strana, ali da čita Coelha, pa i neke hrvatske pisce, na primjer Dolenčeca. Korini je nešto slično pošlo za rukom s Matijinom drugom knjigom. Jedan je tjednik žutoga sadržaja na ljeto prije tri godine objavio fotografiju obnažene 43-godišnje voditeljice jedne od lokalnih TV-postaja. Na fo24


tografiji se izležavala na osamljenoj plaži bez gornjega dijela badića, a u ruci joj je bila knjiga Matije Dolenčeca „Dobro jutro, utvare”. Tanak lakat, malo deblja knjiga, prilično debela sisa – tim redoslijedom. Fotka je izgledala kao da je snimljena iz zasjede, bila je mutna jer je bila snimljena iz daljine i u žurbi. Fotografiralo se, naravno, nije iz zasjede, niti bez znanja i pristanka voditeljice, a Matijina knjiga također nije bila slučajnost. – Znaš kaj, ovo novo kaj si pisao, pusti nek odleži, nek se slegne. Posveti se neko vrijeme nečem drugom. Ne daj se jebat u zdrav mozak. Onda još jednom pogledaj i prepiši. Korina je mislila da se loš tekst može prepisivanjem učiniti dobrim. Nemreš od govana pitu napraviti, Korina moja. Eventualno pitu govnaru, pomisli Matija. Nije ju pitao što joj se to konkretno ne sviđa. Znao je, nije joj se sviđalo baš ništa. Vjerojatno nije ni pročitala do kraja. Možda je knjiga tražila od nje intelektualno ipak malo više nego što je ona mogla dati. To mu nije bilo drago, jer se dičio time da piše slojevito, što je značilo da je znao složiti dosta dobar omjer intelektualiziranih opservacija hrvatske sadašnjosti, genitalno-fekalnih dogodovština i prikaza svijetu skrivenih osjećajnih prostora likova. Čim je sklopio slušalicu, odlučio je da će sljedeći pokusni čitatelj biti Miljac, najinteligentniji tip kojega je poznavao. S Miljcem je Matija sjedio u srednjoj školi. Imao je sve preduvjete da bude razredni grubijan – u prvom je razredu imao metar devedeset i osamdeset kilograma te prilično široku glavu s niskim čelom. Međutim, u Miljcu nije bilo ni trunke zlobe. Bio je poslušno dijete i dobar učenik, dva-tri puta tjedno bi odlazio u trgovinu za svoju staru dementnu susjedu koja ga je zvala Denis, a budući da je ona u glavi živjela još u nekim pitomijim vremenima, davala mu je se25


dam ili osam kuna za kruh, mlijeko i novine, pa bi on dodavao ostatak od svojega džeparca. Miljac je djelovao kao opasan tip, pa često nije mogao izbjeći tučnjave u kojima bi redovito, skupa s Matijom, dobivao batina. Matija je bio siguran da ljude osim njegove veličine iritira i to što nikada nije zatvarao usta. Vidjeli su mu se sjekutići, pa je izgledao kao da mu se neprestano nešto gadi. Od srednje je škole sanjao kako će se jednoga dana kada završi FER zaposliti u maloj očevoj firmi za popravke kompjutera i instalaciju antivirusnih programa. Dvije godine nakon završenoga faksa imao je svoju firmu u kojoj je osim svoga oca zaposlio još četvero programera, vlastiti poslovni prostor, jedan veliki i jedan mali auto, stan u podsljemenskoj zoni i oročenih tri i pol milijuna kuna. Novac je zaradio tako da je iz zezancije kreirao on-line strategiju u kojoj u srednjovjekovnom okruženju ratuju Hrvati protiv Srba. U roku od godinu dana uključilo se preko 30.000 igrača. Oglašavanje je ograničio samo na društvene mreže i sajtove hrvatske i srpske dijaspore. Na Matijin je prijedlog u igru uveo i diplomaciju, mogućnost neprijateljskog preuzimanja proizvodnje resursa burzovnim spekulacijama, špijunažu, samostalan razvoj oružja i moćne neimenovane saveznike, pa igra nikada nije mogla doći do kraja. Iako su se bavili sasvim različitim stvarima, Miljac i Matija su oduvijek bili odlični sugovornici. Davali su jedan drugome perspektivu laika. – Da nisi ti, prestao bih čitati nakon 20 stranice. Nisi dobacio do mene s ovim – rekao mu je Miljac zatvarajući nogom frižider i noseći u svakoj ruci po flašu piva. – Tvoje prve dvije knjige su bile ono… ludilo… Još se sjećam čitavih pasusa. A ova je jednostavno, ko da ni sam nisi znao kaj zapravo hoćeš s tom pričom. Al gle, ne znam, možda ja to ne kužim. 26

Črna mati zemla-Kristian Novak  
Advertisement