Albert kami mit o sizifu

Stoga se ne mogu izgubiti u egzaltaciji ili jednostavnu određenju nekog pojma koji mi izmiče i gubi smisao od trena kad prelazi okvir mojega individualnog iskustva. Ne mogu shvatiti što može biti sloboda koju bi mi pružilo neko više biće. Izgubio sam smisao za hijerarhiju. O slobodi mogu imati samo shvaćanje zatočenika ili modernog pojedinca u krilu države. Jedina sloboda koju poznam, to je sloboda duha i akcije! Ako apsurd i poništava sve moje izglede na vječnu slobodu, on mi, naprotiv, vraća i uzdižemoju slobodu akcije. To uskraćivanje nade i budućnosti znači uvećavanje čovjekovih mogućnosti.

Prije negoli susretne apsurd, običan čovjek živi sa svojim ciljevima, s brigom o budućnosti ili o opravdanju (u pogledu koga ili čega, to nije pitanje). On procjenjuje svoje izglede, računa na budućnost, na svoju mirovinu ili na rad svojih sinova. Još vjeruje da se u njegovu životu nešto može usmjeriti. Uistinu, on djeluje kao da je slobodan čak i kad sve činjenice same proturječe toj slobodi.

Nakon apsurda sve je poljuljano. Ona ideja da »jesam«, moj način djelovanja kao da sve ima smisao (premda sam prigodimice govorio da nema smisla), sve se to vrtoglavo opovrgava apsurdnošću moguće smrti. Misliti na sutra, postaviti sebi cilj, imati svoje naklonosti, sve to pretpostavlja vjeru u slobodu, čak ako se kadšto i uvjerimo da je ne osjećamo. Međutim, u ovom trenu dobro znam da ta viša sloboda bivanja koja jedina može biti temelj istini, ne postoji. Smrt je tu poput jedine stvarnosti. Poslije nje, igre su završene. Nisam više slobodan da se održim, nego sam rob, i to rob bez nade u vječnu revoluciju, bez pribjegavanja preziru. A tko može ostati robom bez revolucije i bez prezira? Kakva sloboda, u punom smislu riječi, može postojati bez pouzdanja u vječnost?

Ali apsurdni čovjek istodobno razumije da je do sada bio svezan za taj postulat slobode od čije je iluzije zapravo i živio. U stanovitom smislu, to ga je sputavalo. Dok je zamišljao cilj svojega života, prilagođavao se zahtjevima za postizanje cilja, i postajao robom vlastite slobode. Ne bih primjerice umio raditi drukčije nego kao otac obitelji (ili inženjer, ili voda naroda, ili niži poštanski činovnik), što se spremam biti. Držim da mogu izabrati da budem to prije negoli nešto drugo. IsUna je, mislim to nesvjesno. Međutim, istodobno držim do svojega postulata o mišljenjima onih koji me okružuju, o predrasudama svoje ljudske sredine (drugi su tako sigurni da su slobodni, a to dobro raspoloženje tako je zarazno!). Držali se mi ma koliko daleko od svake predrasude, moralne ili društvene, djelomice smo pod njihovim utjecajem, pa najboljima između njih (postoje dobre i loše predrasude) čak prilagođavamo svoj život. Tako apsurdni čovjek shvaća da uistinu nije bio slobodan. Jasnije govoreći, ovisno o tome koliko se nadam, koliko me uznemiruje istina koja mi je svojstvena i način kako jesam ili kako stvaram, ovisno o tome, napokon, koliko uredujem vlastiti život i koliko time dokazujem da prihvaćam da on ima smisla, ovisno o tome stvaram pregrade