O komu i o čemu, uistinu, mogu reći: »Ovo poznam!« To srce u sebi mogu osjetiti, dakle ono postoji. Taj svijet mogu dotaknuti, dakle on postoji. Tu zastaje sve moje znanje, ostalo je konstrukcija. Jer, pokušam li dosegnud to
ja
u koje se uvjeravam, pokušam li ga odrediti i rezimirati,
tada je to samo voda što mi protječe između prstiju. Mogu nacrtati, jedno po jedno, sva lica koja umije poprimiti i ona koja su mu dana, naobrazbu, podrijetlo, tu žestinu ili te šutnje, tu veličinu ili tu podlost. Lica se, međutim, ne zbrajaju. To isto moje srce bit će mi uvijek neodredivo. Između izvjesnosti koju imam o svome postojanju i sadržaja koji pokušavam dati toj sigurnosti, provalija nikad
21
neće biti zatrpana. Zanavijek ću biti stranac samome sebi. U psihologiji, kao i u logici,
postoje istine, ali ne istina. Sokratovo »Spoznaj sebe sama« ima jednaku vrijednost kao i »budi krepostan« naših ispovjednika. Oni istodobno otkrivaju čežnju kao i neznanje. To su neplodne igrarije na velike teme, opravdane samo onoliko koliko su približno točne. Tu su još stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; voda, a ja osjećam njezin okus. I, napokon, i mirisi trava i zvijezda, noć, neke večeri kad se srce odmara, kako bih, dakle, osporavao taj svijet čiju moć i snagu osjećam? Ipak, sve znanje ove zemlje neće mi dati ništa što bi me moglo uvjeriti da je taj svijet moj. Vi mi ga opisujete i učite me da ga razvrstavam. Vi nabrajate njegove zakone, a ja se. gladan spoznaje, slažem da su istiniti. Vi rastavljate njegov meha- nizam, i moja se nada uvećava. Napokon, vi me učite da se taj čarobni i šaroliki svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja čekam da nastavite. Međutim, vi mi govorite o nekom nevidljivom planetarnom sustavu gdje elektroni kruže oko jezgre. Objašnjavate mi taj svijet slikom. Tada razabirem da ste pribjegli poeziji; nikada neću spoznati. Imam li vremena da se zbog toga naljutim? Vi ste već promijenili teoriju. Na taj način, ona znanost koja mi je trebala sve objasniti okončala se pretpostavkom, ona tmurna lucidnost — metaforom, ona se nesigurnost rješava umjetničkim djelom. Zašto mi je bilo potrebno toliko napora? Blage crte tih brežuljaka i ruka večeri na tom nemirnom srcu uče me znauio više. Vratio sam se svome početku. Jasno mi je da, ako mogu s pomoću znanja shvatiti pojave i nabrojiti ih, ne mogu isto tako obuhvatiti svijet. Kada bih posve izbliza pratio njegov cjelokupni reljef, ipak ne bih o njemu ništa više znao. A vi me stavljate pred izbor između opisa koji je siguran, no koji me ničemu ne uči, i pretpostavki koje teže da me pouče, no koje uopće nisu sigurne. Stranac sebi samome i u tom svijetu, oboružan, a to je sva moja potpora, jednom mišlju koja sama sebe osporava od trena kad se potvrdi — kakav je taj život gdje mogu imati mira samo ako odbacim znanje i življenje, gdje težnja za osvajanjem udara o zidove koji prkose njezinim jurišima? Htjeti — to znači izazvati paradokse. Sve je uređeno tako da nastane onaj otrovni mir što ga stvaraju bezbrižnost, san srca ili smrtonosna odricanja.Inteligencija mi, također,