Page 1


EMMA CHASE proslavila se romanom Zapleteni koji se s romanima Uvrnuti, Ukroćeni i Povezani pretvorio u pravu književnu senzaciju i zasjeo na vrhove ljestvica naprodavanijih knjiga New York limesa i USA Todaya. Sa suprugom i djecom živi u malom gradiću u ruralnom Newjerseyju. Slijedite Emmu naTwitteru, Facebooku ili posjetite www.emmachase.net.

Naslov izvornika Twisted Uvrnuti


ZAHVALE Najboljoj agentici koju bi spisateljica mogla poželjeti, Amy Tannenbaum, i cijelom timu u Agenciji Jane Rotrosen — ne mogu vam dovoljno zahvaliti za sjajno vodstvo i ohrabrivanje; fantastičnoj urednici Micki Nuding i svima u kući Gallery Books, uključujući Kristin i Jules, za oduševljenje i predanost. Divnoj Enn Bocci zahvaljujem jer točno zna što valja reći u pravom trenutku i jer uvijek postupa ambiciozno. Beskrajno sam zahvalna svim svojim internetskim prijateljicama i svim blogericama čiji je entuzijazam mnogima pomogao otkriti Drewa Evansa i Kate Brooks te se zaljubiti u njih. Svojim čitateljima zahvaljujem za razumijevanje, uživanje i za to što su se, čitajući o ovim likovima, zabavljali koliko i ja dok pišem o njima. I silno sam zahvalna svojemu sjenom suprugu i divnoj djeci — hvala vam za strpljenje, ljubav i potporu te zato što mi svakoga dana dajete razlog za osmijeh.


UVOD Žene hodaju tankom granicom. Čistunka. Drolja. Kuja. Otirač. Definiranje tko ste za vanjski svijet iziskuje neprestano održavanje ravnoteže. Iscrpljuje. Ali, za neke žene postoji povremeni odušak. Izgovor koji im omogućuje reći što doista misle, dopušta im oprostiti čak i ako znaju da to ne bi trebale te ih potiče ostvariti sve one zločeste male maštarije, bez posljedica okaljane moralnosti. Alkohol. Može vam dati hrabrost za izgovaranje vulgarnosti i dopuštenje da pođete kući s barmenom. To je alibi. Priča koja opravdava. To zapravo niste bili vi, opsjeli su vas rum Captain Morgan i votka Grey Goose. Nažalost, alkohol podnosim iznimno dobro. Koma je biti ja. Tijekom svih godina koje smo proveli zajedno, Billy nikada nije bio sposoban ostati trijezan dulje od mene. Nijednom. Možda je to zato što sam počela piti u mladoj dobi. Možda sam se jednostavno rodila takva. Kako bilo, potrebno je mnogo alkohola da me omami, a još više da me opije. Zato sam nekoć bila sklonija travi. Mnogo učinkovitija. Da, dobro ste me čuli. Kate Brooks - pušačica marihuane bez premca. Ja i Grateful Dead? Mogli smo biti najbolji prijatelji. Trava mije dala hrabrosti za tetoviranje. Ali, nažalost, to je prošlost. Kad sam krenula na studij poslovnog upravljanja, shvatila sam da su posljedice, ako vas zateknu s kontroliranom tvari, jednostavno prevelike. Stoga se sada držim samo zakonom dopuštenih droga. Uglavnom vina. Drew i ja pijemo ga svake večeri, samo kako bismo se opustih. A jednom tjedno imamo izlazak — posebnu večer. Zajedno kuhamo. Drew jako volifajite. Pijemo, razgovaramo i još malo pijemo. Večeras smo popili nešto više no inače. Stoga, iako nisam doslovce pijana, udovi su mi mlitavi. Opušteni. Kao i moja inhibicije. Jesam li privukla vašu pozornost? Odlično. Otvorite prozor, dame i gospodo, postat će vruće. U krevetu smo. Ležim na leđima. A Drew je između mojih nogu. Zapravo, njegovo lice je ondje. — Volim tvoju picu. Stenjem, a on svoje riječi potkrjepljuje djelima. Djela su mu vrlo važna. Vlažna djela, prožeta obožavanjem. — Mogao bih živjeti ovdje dolje. Ubrzava i, prije no što biste stigli reći »opali me jahačkim bičem«, ja ga čupam za kosu i vrištim njegovo ime. Nekoliko trenutaka poslije Drew se ponosno smiješi i puže uz moje tijelo. Moji su udovi opušteni od vina i, dakako, orgazma. Zbog te ugodne, sveobuhvatne omamljenosti, maglice obamrlosti, sve se doima kao san. I tada se ljubimo. A vrelina se širi mojim tijelom kao električna struja i vrača me natrag. Pa osjećam koliko je to stvarno. Trgam usta s njegovih i, alkohol mi daje hrabrost, pa šapućem: — Drew... Drew, želim nešto pokušati. To privlači njegovu pozornost. — Što želiš pokušati? — Njegov jezik klizi preko moje bradavice. Smiješim se i grizem usnu. — Nešto novo.


On podiže glavu. Kapci su mu dražesno teški. — Volim novo. Smijem se i odgurujem ga sa sebe, a tada ustajem i krećem prema komodi te pritom udaram u noćni ormarić. — Oprosti. Otvaram gornju ladicu i vadim dva para lisica. Delores ih je dobila na djevojačkoj zabavi nakon vjenčanja, ah je već imala jedan par. Ne pitajte. Vrtim jedan oko prsta. Moji seksi koraci natrag do kreveta zamalo su upropašteni jer se spotičem na svojim potpeticama od deset centimetara pa se smijem. Drew se podiže na koljena. Izgleda gladno, poput izgladnjelog lava koji odmjerava sočan odrezak tik izvan njegove dosega. Poseže rukom kako bi mi uzeo lisice, ah gaja odgurujem. — Na leđa, momčino. Znam što misli. Gotovo ga čujete, zar ne? — Mmm... Kate želi voditi glavnu riječ. Zanimljivo. Uzmiče i podiže zapešća do stupova uzglavlja. Ja ih obavijam lisicama, koje potom zatvaram. Klik. Klik. On povlači svaku, iskušavajući ih, dok ja oslanjam potpetice pokraj njega i pogledom zaglađujem namreškano golo savršenstvo Drewa Evansa. Lijepo. — Namjeravaš nešto učiniti? Ili ćeš me cijelu noć samo gledati? Podižem pogled. Njegove oči su nestrpljive, izazivaju me da navalim. Oh, mogu navaliti. U to uopće nemojte sumnjati. Ponosno podižem bradu i pružam ruke između njegovih bedara. Polako trljam i masiram njegova jaja. Klizim rukama duž njegova već tvrdog kurca i čvrsto ga stežem, onako kako znam da voli, a tada nekoliko puta klizim gore-dolje. Drewova prsa počinju se brže podizati. Doista zanimljivo. I, prije no što pitate, ne, nisam uvijek bila takva. Ovoliko pustolovna. Odvažna. Moj seksualni odnos s Billyjem u cijelosti se svodio na dvije razine: stidljivu i uobičajenu. Oklijevanje i rutinu. I na tome je ostalo. Tek sam nakon Drewa shvatila koliko smo Billy i ja sputavali jedno drugo. U seksu, u životu. Mi bismo jedno za drugi uvijek bili Katie i Billy. Nezreli. Ovisni. Zauvijek mladi, poput onog filma o Tucku i vrelu mladosti. A tada je u moj život došao Drew Evans i u menije oslobođena otvorena, zahtjevna i, da, pohotna žena koja je ondje rasla cijelo desetljeće. Barem u krevetu. Njegovu krevetu. Savijam se u struku, podignuvši stražnjicu u zrak, i uzimam ga cijelom dužinom u usta. On se trza od tog kontakta. Alkohol mi je zacijelo zatupio refleks podizanja želuca jer ga mogu primiti u grlo. I primam ga. Četiri, pet, šest puta. A tada ga gledam u oči. Muškarci vole kad ih gledate u oči dok im pušite. Ne pitajte me zašto, nemam pojma. — Sviđa ti se kad ti sišem kurac, Drew? I on voli izgovarati vulgarnosti. Zapravo, malo je toga što Drew ne voli. On okreće očima. — Da, jebo te. Vraćam se poslu i puštam da se moj jezik razigra. Njegov glas je zadihan, dašće. — Bože, dušo, ti najbolje pušiš. Mogla bi poučavati. Ha, to je smiješno. Osnove lizanja kurca. Nakon što smo gotovo dvije godine zajedno, stručnjakinja sam za tumačenje Drewovog govora tijela. Stoga, kad su se njegovi kukovi počeli podizati, a ruke stiskati zrak, znam daje blizu. Zbog njegovih zahvalnih uzdaha i stenjanja gotovo napuštam svoj plan. Ali, ne činim to. U zadnjoj sekundi, tik prije no što je svršio, odmičem glavu. I uspravljam se. Drewove oči su čvrsto stisnute u očekivanju eksplozije koja ne dolazi. Otvara oči i zapanjeno me gleda.


Ja se smiješim, osjećajući se moćno. I zločesto. Dramatično zijevam. — Znaš, ono vino me je doista iscrpilo. Pomalo sam umorna. — Š... što? - pita dašćući. — Mislim da mije potreban predah. Nemaš ništa protiv, zar ne? Drew reži: — Kate... Prebacujem nogu preko njega i smještam njegovu silno dojmljivo krutinu između svojih nogu. Sjedam na njega, ali mu ne dopuštam kliznuti unutra. — I pomalo sam žedna. Idem po čašu vode. Želiš i ti malo? — Kate, ovo jebeno nije smiješno. Oooh, ljut je. Zastrašujuće. Klizim prstom po sredini njegovih prsa. — Tko se smije? On povlači lisice, taj put jače. One ga zadržavaju, a ja se smijem. Tko bi rekao da će bockanje lava štapom biti toliko ugodno? — Opusti se, Drew. Ostani miran, budi dobar i vratit ću se... — Sliježem ramenima. — Za neko vrijeme. Kratko mu ljubim nos, skačem s kreveta i brzo odlazim iz sobe dok me on doziva. Nemojte me tako gledati; samo ga malo draškam. Znate da to zaslužuje. To je bezazleno, zar ne? Poskakujem niz hodnik u kuhinju, ponosna na sebe. Čim sam zakoračila na hladne pločice, naježila sam se po nogama i rukama. Doista sam žedna pa uzimam čašu iz ormarića i punim je hladnom vodom. Stojim pokraj sudopera i polako otpijam dug gutljaj, zatvarajući oči dok hladna tekućina umiruje moje suho grlo. Jedna kap klizi mi niz bradu, preko ključne kosti i niz grudi. Tvrda prsa bez upozorenja se pritišću o moja leđa, uplašivši me. Vrisnem, a čaša mi ispada i razbija se u sudoperu. Ne znam kako se oslobodio, ali, lisice mu vise sa zapešća. Grube ruke me privlače i zarobe. Drhtim dok zavodnički, topao dah miluje moje uho. — To nije bilo lijepo, Kate. I ja mogu postupiti nelijepo. Njegov glas je dubok, nije gnjevan, ali je odlučan. To je nevjerojatno uzbudljivo. Jedna ruka hvata moju kosu na potiljku i vuče, prisiljavajući me izvinuti leđa i pritisnuti zdjelicu o rub sudopera. On povlači moju glavu na stranu i tada me ljubi — gura mi jezik u usta a ja se trudim pratiti ga. Poljubac je posesivan. Dominantan. Trenutak poslije lako prodire u mene i počinje udarati, a njegov trbuh pljuska o moju stražnjicu sa svakim udarcem. To me ushićuje. Čujem se kako stenjem. Moj trbuh udara o rub sudopera, ah ne marim za to. Osjećam samo Drewa. Vlada mnome. Vodi me. Posjeduje me. Slobodnom rukom hvata moju i pomiče je naprijed, do mojega klitorisa. Pritišće moje prste i prisiljava me zadovoljavati se. Muškarcima je masturbacija zanimljiva. Shvatila sam da ih silno uzbuđuje, kao da bacite šibicu u bačvu benzina. On pušta moju ruku, ali se moji prsti i dalje pomiču onako kako on to želi. Kao da sam marioneta, a Drew je lutkar. A tada se odmiče, udaljavajući vrelinu svojih prsa. Ritam udaranja usporava. A ja osjećam kako njegova ruka klizi niz moju kralježnicu. Između nas. Do moje stražnjice. Njegova ruka gnječi i trlja, a tada prsti klize po brežuljcima. Naprijed-natrag preko hiper osjetljivog otvora među njima. A ja se grčim. To je nov teritorij za nas. Pa, za mene. Ne sumnjam da je Drew u različitim trenucima svojega života bio u svim raspoloživim otvorima ženskog tijela. Ah, menije to nepoznato. I pomalo me plaši.


Njegovi prsti nekoliko puta bezazleno prelaze preko pa se opuštam. Napetost nestaje iz mojih ramena pa mi pozornost ponovno odvraća intenzivno zadovoljstvo koje izaziva ritam njegovih kukova. A tada prodire jednim prstom unutra. Nema boli. Ni nelagode. Dvostruka penetracija je uvelike nalik skoku s padobranom. Morate ga iskusiti da biste ga uistinu znali cijeniti. Riječima to nije moguće opisati. Ali, pokušat ću: slasno. Na zabranjen, zločest način. Drew polako pomiče prst unutra-van, usklađujući ga s ritmom svojega kurca. A ja stenjem, tiho, duboko i nesputano. Moji prsti trljaju brže, jače, s prednje strane. A tada hvatam dah kad me on rastegne šire, stvarajući mjesta za drugi prst kojim je upravo kliznuo unutra. Njegovi pokreti su polagani. Muče me i draže. Poželim otvoriti usta i preklinjati za još. Još trenja, još vreline. Brže. Više. Molim te. Drew me blago potiskuje prema naprijed. Savija me pa moja kosa dodiruje dno sudopera. I tada nestaje, izlazi iz mojega tijela. A ja žudim za njime. Sve dok ne osjetim glavu njegova kurca, vlažnu od moje tekućine, kako miluje, naprijed-natrag, otvor u kojemu su maloprije bili njegovi prsti. - Drew... To je vapaj, napola od užitka, napola od boli. Sav molećiv. - Reci da, Kate. Kriste... molim te, reci da. Njegov glas je promukao. Oštar. Od potrebe. Za mnom. I odjednom se osjećam moćno. To je čudno s obzirom na naš trenutačni položaj, ali ipak, ja imam glavnu riječ. Kao da kleči preda mnom i preklinje. Čeka i nada se mojoj zapovijedi. Ne razmišljam. Ne procjenjujem mogućnosti i ne promišljam posljedice. Samo osjećam, uronjena u zanos. Prepuštam se. I vjerujem. - Da... Drew polako prodire u mene. Na trenutak osjećam bol, žarenje rastezanja, i duboko udišem. On zastaje. Čeka da izdahnem. A tada blago nastavlja prodirati sve dok najintimniji dio njegova tijela nije potpuno obavjen mojim. I ostaje potpuno miran. Dopušta mojem tijelu da se prilagodi na to zadiranje. Osjećam kako njegova ruka klizi preko mojega kuka, niz moje bedro i na prednju stranu mojega t jela. Podvlači je pod moju pa prstima kružno tr ja. Na onaj čulan, veličanstven način, prije no što klizi u mene. Opet i opet i opet. Analni seks sam uvijek smatrala krajnjim izrazom dominacije, nasilnim i možda ponižavajućim. Ali, ne osjećam ga tako. Iskonski je... neistražen... ali i lijep. Svet. Kao da sam mu upravo dala svoje djevičanstvo. A, pretpostavljam da na određeni način i jesam. Pokrećem se prva, upirem se u rjega. Dajem mu dopuštenje, želim znati, iskusiti te nove osjete. Imam potrebu prjeći cilj. S njim. To je više nego erotično. Onknj intimnoga. Drewove usne pritišću kožu mojih leđa. ljube me, psuju i šapuću moje ime. A tada se on pokreće. Ponovno preuzima nadzor. Klizi unutra-van, lijeno, ali ujednačeno. Božanstveno je. Stavljam ruke na njegovu na mojemu klitorisu. Noge mi drhte i znam da se približavam. Vrlo sam blizu. Kao da se penjem na planinu i uviđam da je do vrha još samo nekoliko koraka. Dišemo duboko, otvorenim ustima, sa svakim nasrtanjem Drewovih kukova. — Da... da... da...


Muški orgazmi su devedeset posto tjelesni. Njima je lako svršiti bez obzira na to o čemu razmišljaju. Ženama je teže. Naši orgazmi u pravilu ovise o našemu mentalnom stanju. A to znači da, ako nas želite dovesti do toga, ne smijemo razmišljati o hrpi rublja u susjednoj sobi ni o gomili papira koja nas čeka na radnom stolu. I to objašnjava zašto za mene nisu presudni Drewova ruka ni njegov kurac. Presudan je njegov glas. Oslonivši čelo na moju lopaticu, on vapi: - O, Bože, o, Bože, o, Bože... To mu nije nalik. Zvuči otvoreno. Izloženo. Ranjivo. Taj muškarac koji izaziva bijes, koji uvijek želi imati glavnu riječ, donositi odluke. Koji ne čini potez dok ga ne razmotri iz svih kuteva, preokrećući ga u svojemu začudnom umu, prednosti, povlastice, posljedice. Raspada se iza mene. A dok šapuće litaniju vulgarnosti i psovki, ja padam preko ruba. U ekstazu. Glava mi se naglo zabacuje unatrag, a oči mi se zatvaraju. I zvijezde se rasprskavsju iza mojih kapaka dok se grčim i vrištim, a vrtoglavi valovi užitka razapinju moje tijelo. Drewovi pokreti postaju neujednačeni i grčeviti, više siloviti i nekontrolirani. Trenutak poslije ponovno povlači moje bokove prema sebi i drži me tako dok s njegovih usana silazi posljednji grlen zvuk. Nakon toga nastojimo doći do daha. I dalje povezani te drhteći od posljednjih potresa. Njegove ruke klize uz moje ruke dok izlazi iz mene. Okreće me prema sebi. Rukama miluje moje obraze, a tada me ljubi. I to je divno. Blago i puno ljubavi. Izrazit kontrast našim očajničkim pokretima samo nekoliko trenutaka prije. I ne znam zašto, ali oči mi se ispunjavaju suzama. Drewov pogled istog trenutka postaje zabrinut. — Jesi li dobro? Jesam li... jesam li te ozlijedio? Smiješim se kroz suze jer su to suze sreće. Zato što se na neki čudan, neobjašnjiv način, nikada nisam osjećala bliže njemu no što se osjećam u ovom trenutku. - Ne. Sjajno sam. Slobodno možeš nelijepo postupiti sa mnom kad god poželiš. Tada se i on smiješi. U olakšanju i zadovoljstvu. — Primljeno na znanje. Drew me podiže i nosi pod tuš. Stojimo pod toplom vodom koja prska po nama i s obožavanjem peremo jedno drugo. A tada nas Drew ornata debelim, zagrijanim ručnicima i nosi me na krevet. Pokriva nas i čvrsto me pritišće uza sebe. I zbog toga se osjećam dragocjeno. On u meni budi taj osjećaj. Uvijek. Osjećam se voljeno. Obožavano. ★ Je li me sljedeći dan boljelo? Malo. Ali, nije bilo strašno. Previše informacija. Oprostite. Samo sam željela pomoći. Kako bilo, bolovi sljedećeg jutra bili su itekako vrijedni toga, ako se mene pita. Ali, čemu sve to, pitate se? Zašto vam to otkrivam? Zato što za dobar seks, uistinu dobar seks, nije potreban alkohol. I nije važna usklađenost, praksa, pa čak ni zaljubljenost. Važno je povjerenje. Napuštanje opreza. Prepuštanje tuđim rukama i dopuštanje da vas tad osoba odvede na mjesta na kojima do tada još niste bili. A ja sam Drewu vjerovala. Umom, srcem, tijelom. Potpuno sam mu vjerovala.


Barem tada.


PRVO POGLAVLJE Biologija je u srednjoj školi bila moj omiljeni predmet. Najzanimljivije su mi bile vrste koje se preobražavaju u posve nova bića. Poput punoglavaca. Ili leptira. Počnu kao jedno, ali se pretvore u nešto posve drugo. Neprepoznatljivo. Svatko će, ugledavši leptira, pomisliti: — Kako je lijep! — Ali, nitko nikada ne razmišlja o tome što je leptir morao proći da bi postao to što jest. Dok se gusjenica razvija u svojoj čahuri, ne zna što se događa. Ne shvaća da se mijenja. Misli da umire. Da svijet dolazi kraju. Ta je metamorfoza bolna. Zastrašujuća i nepoznata. Tek nakon nje gusjenica uviđa da je sve to vrijedilo. Jer sada može letjeti. A tako se ja sada osjećam. Više sam no što sam bila. Jača. Mislite li da sam prije bila jaka? Prevarila sam vas. Ponešto od toga bila je samo lažna hrabrost. Gluma. Odnos s Drewom Evansom nalik je plivanju u velikim valovima. On vas preplavi. A vi se svim silama trudite držati korak ili se on prevrne preko vas i ostavi vas s licem prekrivenim pijeskom. Stoga sam morala glumiti da sam jaka. Sada više ne moram glumiti jer sam granitna. Neprobojna, potpuno. Pitajte bilo koga tko je proživio potres u ponoć ili požar koji je uništio sve važno. Neočekivano razaranje vas promijeni. A ja oplakujem svoje staro ja. Svoj stari život. Onaj koji sam planirala zauvijek dijeliti s Drewom. Doimate se zbunjeno. Oprostite, počnimo ispočetka. Vidite li onu ženu ondje? Na ljuljačci, na ovom pustom igralištu? To sam ja, Kate Brooks. Ali, zapravo i nisam. Barem ne Kate kakvu pamtite. Kao što sam rekla, sada sam drugačija. Vjerojatno se pitate zašto sam ovdje, zašto sam se posve sama vratila u Greenville u Ohiju. Zapravo nisam sama. Ali, o tome ćemo kasnije. U Greenvilleu sam zbog jednostavnog razloga. Nisam mogla podnijeti ostati u New Yorku. Ni jedan jedini dan. Ne nakon svega. Drew? On je i dalje u New Yorku. Vjerojatno se oporavlja od gadne mamurnosti. Ili je možda još pijan. Tko zna? Ne zamarajmo se previše njime. Ima privlačnu striptizetu koja če se pobrinuti za njega. Da, rekla sam »striptizetu«. Barem se nadam da je striptizeta. Mogla je biti prostitutka. Jeste li mislili da ćemo Drew i ja zajedno odjahati prema zalazećem Suncu? Zauvijek sretno živjeti? Niste jedini. »Zauvijek sretno život« očito traje samo dvije godine. Nemojte provjeravati naslov. Na dobrom ste mjestu. Ovo je i dalje predstava Drewa i Kate. Samo je uvrnuta. Zabrljana. Dobro došao u Oz, Toto. To je sjebano mjesto. Što ste rekli? Mislite da zvučim kao Drew? To i Delores kaže, da me je on zarazio svojom vulgarnošću. Ona to naziva «Drewov žargon». Mislim da je nakon dvije godine nekako prešao na mene. Stoga vidim da se pitate što se dogodilo? Bili ste silno zaljubljeni. Bili ste savršeni jedno za drugo. Pričajte mi o tome. Ili, još bolje, pričajte striptizeti. Kako bilo, vjerovali ili ne, istinski problem nije bila druga žena. Ne isprva. Drew nije lagao kad je rekao da će me uvijek željeti. Želio me je. I dalje me želi. Samo ne želi nas. I dalje ne razumijete? To je zato to ne pripovijedam kako valja. Trebala bih početi od početka. Vidite, prošli tjedan doznala sam... Ne, čekate. Ni to neće biti dobro. Da biste shvatili, moramo se vratiti dalje u prošlost. Naš kraj započeo je prije otprilike mjesec dana. Odatle ću početi.


Pet tjedana prije — Pa, sjajno, izgleda da smo se dogovorili! Tip s kaubojskim šeširom? Koji potpisuje hrpu papira preko puta mene za stolom za sastanke? To je Jackson Howard Sr. Njegova mlađa inačica koja sjedi pokraj njega? To je njegov sin, Jack Jr. Stočari su. Vlasnici najvećeg stočarskog ranca u Sjevernoj Americi i upravo su kupili najinovativniju tvrtku koja je izumila softver za GPS praćenje. Mogli biste se pitati zašto bi dva ionako bogata poslovna čovjeka otputovala na drugi kraj zemlje kako bi proširili svoje carstvo? Zato što žele najbolje. A ja sam najbolja. Ili bih možda trebala reći: mi smo najbolji. Drew uzima zadnji spis od njega. — Svakako, Jack. Da sam na vašem mjestu, počeo bih proučavati jahte za poslovna putovanja. Kad dođe izvješće o dobiti, vaš porezni savjetnik će željeti nešto veliko za otpis. Kate i Drew. Vrhunski tim tvrtke Evans, Reinhart i Fisher. Drewov otac John Evans nedvojbeno je znao što radi kad nas je povezao. Na to nas rado podsjeća. Govori kako je cijelo vrijeme znao da ćemo Drew i ja biti nepobjedivi tim — ako se ne pobijemo. A to je očito bilo rizik koji je John bio voljan prihvatiti. Dakako, nije znao da ćemo završiti zajedno, kao što sada jesmo, ali... preuzima zaslugu i za taj dio. Počinjete uviđati od koga je Drew to naslijedio, zar ne? Erin ulazi noseći kapute naših klijenata. Pogleda Drewa u oči i prstom nekoliko puta lupne po svojemu ručnom satu. On diskretno kima. — Predlažem da pođemo proslaviti, raspištoljiti se! Da vidimo možete li vi, ljudi iz grada, držati korak s ljudima poput mene — kaže Jackson Howard. Iako je nadomak sedamdesetoj, ima energiju dvadesetogodišnjaka. A pretpostavljam i da ima pokoju priču o jahanju bikova za ispripovijedati. Otvaram usta kako bih prihvatila taj poziv, ah me Drew prekida. — Rado, Jack, ali, Kate i ja, nažalost, imamo dogovoren sastanak. Dolje vas čeka automobil koji će vas odvesti u najbolje lokale u gradu. Uživajte. I, dakako, mi častimo. Oni ustaju, a Jack pozdravlja Drewa podizanjem šešira. — To je vraški lijepo od tebe, sinko. — Zadovoljstvo nam je. Dok odlazimo prema vratima, Jack Jr. se okreće prema meni i pruža posjetnicu. — Doista mi je bilo zadovoljstvo surađivati s vama, gospođice Brooks. Kad se sljedeći put nađete u mojem kraju, bila bi mi čast povesti vas u obilazak. Imam osjećaj da bi vam se Teksas svidio. Možda ćete čak odlučiti ostati i pustiti korijenje. Da, nabacuje mi se. Vi možda mislite da je to ljigavo. I ja bih to mislila prije dvije godine. Ali, Drew mi je tada rekao da se to neprestano događa. Poslovni ljudi su lukavi, drski. Na određeni način to moraju biti. To je jedan od razloga zbog kojih se u ovom području bilježi treća najviša stopa nevjere, odmah nakon vozača kamiona i policajaca. Dugo radno vrijeme, česta putovanja, izvanbračne veze postaju gotovo neizbježne. Prethodno stvoren zaključak. Tako smo Drew i ja počeli, sjećate se? Ali, Jack Jr. nije poput drugih kretena koji su mi se ponudili. Doima se iskrenim. Dragim. Stoga se smiješim i pružam ruku kako bih uzela njegovu posjetnicu, samo iz pristojnosti. Ali, Drewova ruka je brža od moje. — Rado. Dolje na jugu nemamo mnogo posla, ali kad sljedeći put budemo imali, prihvatit ćemo vašu ponudu. Nastoji biti profesionalan, ne pokazivati emocije. Ali, čeljust mu je stisnuta. Dakako, smiješi se, ali jeste li gledali Gospodara prstenova? I Gollum se smiješio. Netom prije no što je odgrizao ruku onome tko je držao njegovu dragocjenost. Drew je teritorijalan i posesivan. Jednostavno je takav. Matthew mi je jednom ispripovijedao priču: Drewu je majka na njegov prvi dan u vrtiću kupila kutiju za ručak. S Yodom. Drew je na igralištu nije ispuštao jer je bila njegova i plašio se da će mu je netko razbiti. Ili ukrasti. Matthewu je bilo potrebno tjedan dana da ga uvjeri da to nitko neće


učiniti, ih da zajedno mogu vraški prebiti onoga tko to učini. U ovakvim trenucima jednostavno znam kako se ta kutija za ručak osjećala. Ljubazno se smiješim Jacku Jr.-u, a on podiže šešir. I odlaze. Čim su se vrata za njima zatvorila, Drew trga posjetnicu Johna Jr.-a napola. — Seronja. Guram ga u rame. — Prestani. Bio je ljubazan. Drewove oči naglo se okreću prema mojim. — Tebi je dijete iz incestnog odnosa Lukea i Daisy Duke bilo zgodno? Doista? — Čini korak naprijed. — Zapravo jest. Njegov se glas pretvara u pretjerano južnjačko otezanje. — Možda bih si trebao kupiti kožne hlače. I kaubojski šešir. — A tada napušta taj naglasak. — Oohh, ili, još bolje, kupit ćemo ga tebi. Ja mogu biti tvoj divlji pastuh, a ti možeš biti besramna kaubojka koja me jaše. I, znate što je najsmješnije od svega? Zapravo se ne šali. S osmijehom odmahujem glavom. — Dakle, s kim je taj tajanstveni sastanak? Na svojemu rasporedu nemam ništa. On se široko smiješi. — Moramo biti u zračnoj luci. Iz džepa odijela vadi dvije zrakoplovne karte. Prvi razred, Cabo San Lucas. Naglo udišem. — Cabo? Njegove oči blistaju. - Iznenađenje. U protekle dvije godine putovala sam više no u čitavom životu do tada — cvjetanje trešanja u Japanu, kristalne vode Portugala... Sve što je Drew već vidio, sva mjesta na kojima je već bio. Mjesta koja je želio podijeliti sa mnom. Gledam karte izbliza i mrštim se. — Drew, taj zrakoplov polijeće za tri sata. Neću stići spakirati se. On vadi dvije torbe iz ormara. — Zato je dobro da sam ja to već učinio. Obavijam ruke oko njegova vrata i stišćem ga. — Ti si najbolji dečko na svijetu. On se smiješi tako da ga istodobno želim poljubiti i ošamariti. — Da, znam. ★ Hotel je predivan. S vidicima koji se vide samo na razglednicama. Na vrhu smo, u penthouseu. Drew, poput Richarda Gerea u Zgodnoj ženi, duboko vjeruje u »samo najbolje«. Stižemo kasno, ali smo nakon drijemanja u zrakoplovu oboje uzbuđeni. Puni energije. I gladni. Sve zrakoplovne tvrtke u današnje vrijeme režu troškove, čak i u prvom razredu. Sendviči možda jesu besplatni, ali to ne znači da su jestivi. Dok se Drew tušira, ja počinjem raspakiravati torbe. Zašto se ne tuširamo zajedno? Doista ne moram odgovarati na to, zar ne? Stavljam torbe na krevet i otvaram ih. Većina muškaraca u prazan kovčeg gleda kao u kakvu jednadžbu iz fizike — satima mogu zuriti u njega, ab ne znati što bi trebah učiniti s njime. Ali, ne i Drew. On je gospodin Ja-Mislim-Na-Sve. Spakirao je sve stvari kojih se većina muškaraca ne bi sjetila. Sve što će mi biti potrebno da moj odmor bude ugodan i zabavan. Osim donjeg rublja. U cijelom kovčegu nema nijednih gaćica. I to nije previdio. Moj dečko ozbiljno ima nešto protiv donjeg rublja. Da je po njegovom, oboje bismo hodali uokolo kao Adam i Eva, bez listova smokve, dakako. Ah, ponio je druge potrepštine. Dezodorans, kremu za brijanje, britvicu, šminku, kontracepcijske tablete, kremu, ostatak mojih antibiotika za upalu uha koju sam imala prošli tjedan, kremu za područje oko očiju i tako dalje. I na ovom mjestu bismo trebali zastati zbog kratke javne objave. Imam nekoliko klijenata iz područja farmacije. A te tvrtke imaju cijele odjele čiji jedini posao je pisanje.


Pisanje čega, pitate se? Znate one listiće koje dobijete s lijekom? One na kojima pišu sve moguće nuspojave te što biste trebali učiniti ako se koja od njih dogodi? Može izazvati pospanost, ne upravljajte teškim strojevima, odmah zatražite liječničku pomoć, bla, bla, bla. Većina nas samo otvori papirnu vrećicu, izvadi tablete i baci taj listić. Većina nas to čini... a ne bismo trebali. Neću vas zamarati predavanjem. Reći ću samo: čitajte te listiće. Bit će vam drago da ste to učinili. A sada, vraćamo se u Meksiko. Drew izlazi iz kupaonice omotan ručnikom oko struka, aja potpuno zaboravljam kovčeg. Znate kako su neki muškarci opčinjeni grudima, a neki stražnjicama? Jednako je sa ženama. Ja sam opčinjena podlakticama. Muške su podlaktice zbog nečega jednostavno. .. seksi. Muževne, na muški način. Drew ima najljepše podlaktice koje sam u životu vidjela. Čvrste i napete, ni previše krupne, ni previše mršave, i upravo dovoljno dlaka. Skida ručnik s kukova i počinje trljati ramena. Aja sam prilično uvjerena da sam počela sliniti. Možda sam ipak opčinjena stražnjicama. — Znaš da nije pristojno zuriti. Podižem pogled do njegovih očiju. On se smiješi. I činim korak prema njemu, poput pume koja se približava plijenu. — Doista? Drew liže usne. — Nedvojbeno. — Kap vode klizi sredinom njegovih prsa. Je li još tko žedan? — Pa, ne želim biti nepristojna. — Bože sačuvaj. Upravo kad sam se namjeravala sagnuti i liznuti tu kap s njega, želudac mije zakrulio. Glasno. Grrrrrr. Drew se smije. — Možda bih te najprije trebao nahraniti. Bit će ti potrebna energija za ono što sam isplanirao. Grizem usnu u iščekivanju. — Nešto si isplanirao? — Za tebe? Uvijek. On me okreće i pljusne po stražnjici. — A sada nosi tu svoju slasnu stražnjicu pod tuš da možemo poći. Što prije budemo jeli, to se prije možemo vratiti ovamo i ševiti dok ne svane. Doista nema namjeru biti sirov kao što zvuči. Da, u pravu ste, vjerojatno ima. Sat vremena poslije odlazimo na večeru. Drew me je iznenadio novom haljinom, bijelom, rupičastom i bez naramenica, s rubom koji se širi tik iznad mojih koljena. Kosa mije raspuštena i blago nakovrčana, kako znam da mu se sviđa. A moj dečko, ne mogu skinuti pogled s njega. Smeđe hlače i bijela košulja, gornjih nekoliko gumba otkopčano, rukavi napola zasukani. Predivan. Stižemo u restoran. Latinoamerička kultura oduvijek mije bila zanimljiva. Glazba. Ljudi. Živi su. Eksplozivni. Strastveni. Sve te riječi opisuju restoran uz kojemu večeramo. Polumračno je, jedina svjetlost potječe od svijeća na stolovima i svjetlucavih svjetiljki na stropu. Mala skupina glazbenika u kutu svira glazbu izraženog ritma. Drew na španjolskom traži stol za dvoje. Da, on govori španjolski. I francuski. Radi na japanskom. Je li vam njegov glas seksi? Vjerujte mi, dok ne čujete kako na stranom jeziku šapuće riječi od kojih lako možete porumenjeti, ne znate što znači riječ seksi. Slijedimo krupnu, tamnokosu domaćicu do stola u kutu. A sada se na trenutak osvrnite uokolo. Vidite li svu žensku pozornost koju Drew izaziva samim ulaskom u prostoriju? Poglede divljenja, oči koje mame? Ja vidim, uvijek ih vidim. Ah, evo u čemu je stvar: Drew to ne vidi. Jer ne gleda. Nijednu od njih. Vi, dečki koji mislite da ne škodi pogledati? Griješite. Jer, mi žene ne mislimo da samo uživate u


pogledu. Mislimo da uspoređujete i smatrate nas manjkavim. A to boli. Kao kad biste papirom posjekli očnu jabučicu. Potpuno sam svjesna da bi Drew mogao imati svaku ženu koju poželi, manekenku na Beverly Hillsu, nasljednicu na Aveniji Park. Ali, on je izabrao mene. Borio se za mene. Stoga naši izlasci silno jačaju moje samopouzdanje. Zato što sam ja jedina žena koju on gleda. Sjedimo za stolom i pregledavamo jelovnike. - Dakle, objasni mi još jednom kako si uspjela završiti i koledž i poslovnu školu bez pijenja čiste tekile? Smijem se tom pitanju, prisjećajući se. — Pa, u srednjoj školi imali smo krjesove, kampiranja. Jeste li ikada spavali s praznom dvolitrenom bocom od soka umjesto jastuka? Nije zabavno. — Tako su Billy i dečki jedne noći pili tekilu i Billy je progutao crva. A tada je počeo halucinirati. U to vrijeme smo na biologiji učili o anatomiji vodozemaca, a Billy je, sav ošamućen, mislio da je to bila žaba i da ga Delores pokušava secirati. Sam je odskakutao u šumu, a nama su bila potrebna tri sata da ga pronađemo — s jezikom na zemlji. Od tada oklijevam kušati tekilu. Drew odmahuje glavom. — To ponovno potvrđuje ono što sam cijelo vrijeme znao. Billy Warren jest, i oduvijek je bio, pravi jebeni idiot. Navikla sam na to da Drew vrijeđa Billyja. A u ovom slučaju? Zapravo i ne griješi. Stoga mu govorim: — Kušat ću je, ako me ne budeš prisiljavao progutati crva. Njegove oči bijesnu kao djetetu u prodavaonici bicikla. — Znaš li što to znači? — Što? On ubrzano podiže i spušta obrve. — Mogu te poučiti seksi načinu ispijanja votke. Iako ne vjerujem daje opijenost uvjet za odličan seks, lagana omamljenost nedvojbeno ne škodi. Drew i ja smo u dizalu i vraćamo se u našu sobu, oboje i više nego pripiti od tekile. Osjećam njezin okus na Drewovu jeziku, gorak uz primjesu citrusa. Pritisnuo me je uza zid, a suknja mi se nabrala oko bokova dok se stišćemo i trljamo jedno o drugo. Drago mi je da u dizalu nema nikog drugog, iako, u tom stanju doista sam previše ošamućena da bih marila za to. I dalje se milujemo i ljubimo. Posrćući ulazimo u sobu. Drew zalupi vrata i okreće me. Jednim brzim pokretom povlači haljinu s mojega tijela i ostavlja me golu. Samo sa štiklama na nogama. Naginjem se preko stola i oslanjam na laktove. Čujem zvuk otvaranja zatvarača - i tada ga osjećam. Klizi kurcem između mojih usana, iskušava situaciju, provjerava jesam li spremna. Za njega sam uvijek spremna. — Nemoj me dražiti — molećivo govorim. Nakon tekile i dizala doista sam uzbuđena. Potrebita. On prodire polako, ali do kraja. A ja uzdišem. Dakle, svi znamo staru izreku koja kaže daje veće bolje. A Drew je velik, iako nemam mnogo iskustva s kojim bih ga mogla usporediti, ali, dvostruko je veći od Billyja. Dečki, nadam se da vam nije neugodno. Novost za vas: tako žene govore. Barem dok vi niste u blizini pa ih ne čujete. Kako bilo, veličina zapravo nije ono što čini muškarca. Čine ga ritam — tempo — znanje o tome kako upravo dovoljno pritisnuti sve one ugodne točke. Stoga, kad sljedeći put vidite reklamu za preparate za povećavanje penisa? Čuvajte novac. Umjesto toga kupite Kama sutru. Drew me hvata za kosu, povlači glavu unatrag i ubrzava. Silovito i brzo. Hvatam se za rub stola i održavam ravnotežu. On me ljubi u rame i šapuće mi u uho: — Dušo, ovo ti se sviđa? Stenjem. — Da... da... jako. On prodire u mene još snažnije, tresući stol. I ja samo tako svršavam poput lokomotive koja se otela nadzoru. Lebdim. Bestežinska. I to je uzvišeno. Drew usporava pokrete dok seja spuštam, izvlačim ga, produljujem užitak. On me povlači


natrag na svoja prsa, a njegovi prsti prelaze preko mojeg trbuha i prema grudima, pa ih obuhvaća i gnječi objema rukama. Podižem ruke oko njegova vrata, okrećem glavu i dovodim njegova usta na svoja. Volim njegova usta, njegove usne, njegov jezik. Ljubljenje je umjetnost, a Drew Evans je Michelangelo. On se izvlači iz mene, a ja se okrećem prema njemu. Potičem ga hodati unatrag prema krevetu. Drew sjeda na rub, a ja se penjem na njega i obavijam noge oko njegova struka. Boze, da. Tako najviše volim, prsa o prsa, usta o usta, ni centimetra prostora između nas. Uzimam ga u ruku i klizim na njega. Moja se unutrašnjost rasteže od ispunjenosti i Drew stenje. Polako se podižem i silovito spuštam. Iskušavam čvrstoću opruga kreveta. Škrip. Škrip. Krećem se brže. Dublje. Naša su tijela skliska od meksičke vrućine. A tada mi Drew dlanovima obuhvaća lice te palcima gladi moju kožu. Odjednom nježan. Pun obožavanja. Naša se čela pritišću jedno o drugo pa na slaboj svjetlosti vidim kako gleda dolje, promatra kako ulazi u mene i izlazi. I ja gledam dolje. Erotično je. Senzualno. Odmičem mu kosu s čela. I moj glas preklinje: — Reci mi da me voliš. Ne kaže to često. Radije mi pokazuje. Ali, meni nikada ne dojadi čuti to. Jer, kad god doista izgovori te riječi, mene ispuni divljenje koje me je ispunilo prvi put. — Volim te, Kate. Njegove ruke i dalje drže moje lice. Oboje dašćemo, ubrzavamo, približavamo se. Osjećam to duhovnim. Sveta pričest. Drewov glas je prigušen. Zadihan. — Reci mi da me nikada nećeš ostaviti. Pogled mu je sada mek, a oči tekuće srebro. Mole za potvrdu. Unatoč svoj njegovoj odvažnosti i pretjeranom samopouzdanju, mislim daje dio njega i dalje opsjednut sjećanjem na onaj tjedan kad je mislio da sam izabrala Billyja, a ne njega. Mislim da se zato toliko trudi dokazati da me želi. Pokazati mi da sam mudro izabrala. Nježno se smiješim i gledam ga u oči. — Nikada. Nikada te neću ostaviti, Drew. Te riječi osjećam kao zavjete. Njegove ruke hvataju me za bokove, podižu i pomažu mojim pokretima. — Bože, Kate... — njegove se oči zatvaraju. A usta nam se otvaraju pa razmjenjujemo dah. On se širi u meni i pulsira dok se ja čvrsto stežem oko njega. I svršavamo zajedno. Savršeno usklađeno. Savršena veličanstvenost. Drewove ruke se nakon toga stežu oko mene. Ja dodirujem njegovo lice i nježno ga ljubim. On pada unatrag na krevet i vuče me za sobom, na sebe. Tako ležimo neko vrijeme sve dok nam se bilo ne smiri, a disanje uspori. A tada me Drew okreće pod sebe. I ponovno to činimo.


DRUGO POGLAVLJE Njujorška klupska scena. Glazba trešti i omogućuje razgovor samo ako čitate s usana. Uznojeni Talijani u svilenim »nevjerojatno-sam-seksi« košuljama, koji misle daje disanje znak da ste zainteresirani. Nevjerojatno dugi redovi za šankom i sumanuto skupa razrijeđena pića. To doista nije moje omiljeno mjesto. Ja sam više djevojka za barove. Pivo u bocama, džuboksi, stolovi za bilijar - mogu biti prava majstorica bilijara kad je to potrebno. Iako ne kažem da nikad nisam uživala u dobrom raveu. Što? Mislili ste daje marihuana jedina nedopuštena tvar koja se našla u mojem krvotoku? Bojim se da nije. Ecstasy, LSD, gljive, sve sam iskušala. Izgledate pomalo šokirano. Ne biste trebali biti. Čitavu kulturu droge pokrenuli su intelektualci u ustanovama visokog obrazovanja. Nemojte mi ni pokušati reći daje Bill Gates domislio Windowse, labirint međusobno povezanih, višebojnih puteva, bez ozbiljne psihodelične pomoći. Kako bilo, unatoč mojim sklonostima, četiri tjedna nakon Caboa Drew i ja našli smo se u klubu koji je u tom trenutku bio najpopularniji. S našim najboljim prijateljima Matthewom i Delores. Kako bismo proslavili njihovu prvu godišnjicu. Niste znali da su se vjenčali? Bilo je sjajno. Vegas. Trebam li još što reći? Delores voli plesne klubove. Uživa u svakom obliku osjetilne stimulacije. Kad nam je bilo deset, njezina majka Amelia kupila joj je stroboskopsku svjetiljku za njezinu sobu. Delores je znala satima sjediti i zuriti u nju, kao daje kristalna kugla ili slika Jacksona Pollocka. Kad sada razmislim o tome, to objašnjava mnogo. Kako bilo, vidite li nas ondje? Delores i Matthew upravo silaze s plesnog podija i dolaze prema meni, u krug pomodnih, pretjerano pojastučenih naslonjača. Drew je otišao po još jednu rundu. Večeras sam jednostavno previše umorna za ples. Delores se ruši u naslonjač pokraj mene i smije se. Ja zijevam. - Izgledaš usrano, Petunia. Dobra prijateljica trebala bi vam moči reći sve. Možda vaš dečko švrlja uokolo, ili vam se ljubavne ručke u toj haljini ističu kao koža šar-peija. Što god bilo, ako ona nije dovoljno hrabra da kaže istinu, to vam nije najbolja prijateljica. — Hvala, Dee Dee. I ja tebe volim. Ona zabacuje svoju dugu plavu kosu, na kojoj je za tu svečanu priliku dala napraviti cik-cak valove i ukrasiti je šljokicama. — Samo kažem, izgledaš kao da bi ti dobro došao dan u wellness centru. Ne griješi. Cijeli tjedan sam iscrpljena—onako, cijelim tijelom, kao da nosite utege na gležnjevima i rebrima. Jučer sam čak zaspala za radnim stolom. Možda me hvata gripa koja trenutačno vlada. Delores se hladi mašući rukom. — Dovraga, gdje je Drew s pićem? Umirem. Odsutan je nekoliko minuta, što nije neuobičajeno na ovakvom mjestu. No, ipak prelazim pogledom po prostoriji. I tada ga ugledam. Pokraj šanka, s pićima u ruci, kako razgovara s nekom ženom. S lijepom plavušom nogu dugih poput mojega cijelog tijela. Na sebi ima srebrne štikle i mini haljinu sa štrasom. Izgleda... zabavno. Znate taj tip, jedna od onih cool cura s kojima se dečki rado druže jer podriguju i gledaju sportski program. Smiješi se. I, još je važnije to što se Drew smiješi njoj. A vidite li kako se naginje prema njemu? Kako je nagnula glavu? Kako suptilno trlja bedra? Seksali su se. U to nema sumnje. Gad. To nije prvi put da sam se suočila s jednom od Drewovih bivših partnerica. Štoviše, to je zapravo svakodnevna pojava — konobarica u Nobuu, šankerica u McCarthy’s Bar and Grillu, nekoliko nasumičnih gošća Starbucksa. Drew je pristojan, ali užurban, posvećuje im onoliko


pozornosti koliko biste posvetili starom prijatelju iz srednje škole, čijeg se imena ne možete sjetiti. Stoga me to inače ne smeta. Ali, kao što sam rekla, ovaj tjedan nije normalan. Umor me čini naprasitom. Pretjerano osjetljivom. Ljutitom. A on, dovraga, i dalje razgovara s njom. Ona stavlja ruku na njegovu, a moja unutarnja spiljska žena busa se u prsa poput King Konga transvestita. Preda mnom je prazna čaša. Sjećate li se Marcije Brady i ragbija? Mislite li da ih odavde mogu dosegnuti? Jeste li ikada opazili da su serijski i masovni ubojice gotovo uvijek muškarci? To je zato što muškarci rado šire agoniju oko sebe. Ali, žene svoju bol okreću prema unutra. Drže je za sebe. Puštaju da kipi. Da, na koledžu sam slušala osnove psihologije. Ali, želim reći da, umjesto da odem onamo i plavuši iščupam ekstenzije, kao što to želim, ja ustajem. — Idem kući. Delores trepće. — Što? Zašto? — A tada ugleda moje lice. — Dovraga, što je onaj kreten sada učinio? Mali savjet: kad ste gnjevni na partnera, nastojte ne reći to prijateljicama. Jer, one mu neće oprostiti čak ni nakon što mu vi oprostite. Predlažem da se umjesto toga žalite njegovoj obitelji. Oni su vidjeli sve njegove negativne, sebične, nezrele značajke u punom zamahu pa nećete otkriti ništa novo. Odmahujem glavom: - Ništa. Samo sam... umorna. Ona ne nasjeda na to. A njezin pogled zastaje na mjestu u koje ja i dalje gledam. Nogata zabacuje glavu i smije se. Zubi su joj biserno bijeli i savršeni. Bulimija joj očito nije uništila caklinu. Još. Delores se okreće prema svojemu suprugu. — Matthew, idi po prijatelja. Jer, ako ja odem onamo, trebat će ti krpa da ga pokupiš. Tvrdoglavo podižem glavu: — Ne, Matthew, nemoj. Drew je očito sretan ondje gdje jest. Zašto bi ga odvlačio? Nezrelo? Možda. Je li mi to važno? Ne. Matthew gleda jednu pa drugu. A tada žurno odlazi prema Drewu. Dee Dee gaje sjajno izdresirala. Šaptač psima bi se postidio. Grlim je na rastanku. — Nazvat ću te sutra. A tada bez osvrtanja krećem prema vratima. Nikada nisam živjela sama. U osamnaestoj godini sam se iz roditeljske kuće preselila u studentski dom. Na drugoj godini Billy se pridružio Delores i meni u Pennsylvaniji pa smo s još četiri studenta unajmili trošnu staru kuću izvan kampusa. Krov je prokišnjavao i grijanje je bilo slabo, ali je stanarina bila prihvatljiva. Nakon što je Delores otišla u New York, dok sam ja još bila na Whartonu, Billy i ja smo sami unajmili stan. A tada smo se i mi preselili u grad, a dalje znate. Zašto vam to govorim? Zato što nisam neovisna kao što ostavljam dojam. Ja sam jedna od onih žena. Jedna od onih koje upale sva svjetla u kući kad su same. Jedna od onih koje spavaju kod prijateljice kad je njihov dečko na putu. Nikada nisam bila sama. Nikada nisam bila bez dečka. To je jedan od razloga zbog kojih smo Billy i ja potrajali toliko dugo — zato jer je meni potrošena veza bila draža od nikakve. Vrativši se u stan odlazim u spavaću sobu i presvlačim se u potkošulju i hlače pidžame boje trešnje. Dok završavam skidanje šminke, čujem otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. -Kate? Ne odgovaram. Njegovi koraci dolaze niz hodnik i trenutak poslije Drew staje na vrata kupaonice. — Hej. Zašto si otišla? Vratio sam se s pićem, a Delores mije počela bacati kocke leda u glavu i nazivati me gnjidom. Ne gledam ga u oči. A glas mije ukočen. Hladan. — Bila sam umorna.


Zašto mu jednostavno ne kažem što me muči? Zato što je to igra koju žene igraju. Želimo da vi to načnete umjesto nas. Da nam pokažete da ste zainteresirani. To je test kojim želimo ustanoviti koliko vam je stalo. Drew me slijedi u spavaću sobu. — Zašto me nisi pričekala? Pošao bih s tobom. Gledam ga u oči. Lice mije ukočeno, a tijelo napeto, spremno za bitku. — Bio si zauzet. On spušta pogled, škiljeći. Pokušavajući odgonetnuti moje riječi. A tada odustaje. — O čemu govoriš? Govorim mu. — Ona plavuša, Drew. Kod šanka? On me znatiželjno gleda. — Što je s njom? — Ti reci meni. Jesi li je ševio? Drew se podsmjehne. — Dakako da nisam. Otišao sam dvije minute nakon tebe. Oboje znamo da izdržavam mnogo dulje od toga. Ili te je potrebno podsjetiti? Ne, nije glup kao što se doima. To je, zapravo, na određeni način iznimno domišljato. Nastoji biti drag. Seksi. Nastoji mi odvratiti pozornost. To je njegov stil. I najčešće funkcionira. Ali, večeras ne. —Jesi li je ikada ševio? Drew trlja potiljak. — Doista želiš odgovor na to? Za slučaj da se pitate, to je veliko, debelo »da«. Podižem ruke. — Dakako! Dakako da s ije ševio jer Bože sačuvaj da jednoga dana sretnemo neku koju tvoj kurac ne poznaje intimno! Iako ih se pola ni ne sjetiš. Drewove oči se stišću. - Dakle, u čemu je problem? Jesi li ljuta kad ih se sjetim ili kad ih se ne sjetim? Pomogni mi, Kate, kako bih ti mogao omogućiti svađu koju si očito odlučila upriličiti. Uzimam svoj losion i brzo ga utrljavam u ruke. — Ne želim se svađati, samo me zanima zašto si se nje sjetio. Drew sliježe ramenima, a glas mu postaje neutralan. — Ona je model. Njezina reklama je nasred Times Squarea. Malo je teško zaboraviti neku kad svakodnevno viđaš njezinu sliku. I nije li mi zbog toga sada mnogo bolje. — Baš lijepo. Zašto si tada uopće ovdje? Zašto se ne vratiš i pronađeš svojeg modela, kad ti već toliko znači? Mali dio mene uviđa da sam nerazborita, ali je moj gnjev poput klizišta — sada kad je krenuo, jednostavno ga ne mogu zaustaviti. Drew me gleda kao da sam poludjela i pruža ruku. — Ona mi je znači ništa. To znaš. Dovraga, odakle to? A tada mu nešto pada na pamet. Uzmiče jedan korak prije no što pita: — Trebaš li dobiti mjesečnicu? Nemoj pošiziti, pitam samo zato što je, s obzirom na to kako se u posljednje vrijeme ponašaš, Alexandrina titula ugrožena. Moguće da je u pravu. U srednjoj školi bio je jedan hodnik, L- krilo, koji je između satova uvijek bio prepun. A ja sam znala da trebam dobiti mjesečnicu kad god sam, prolazeći tim hodnikom, željela zabiti olovku u vrat osobe preda mnom. No, za vas dečke, čak i ako je tirada vaše djevojke prouzročena PMS-om, nemojte joj skretati pozornost na to. To neće završiti dobro po vas. Uzimam cipelu i bacam je, pogađajući Drewa između njegovih svijetloplavih očiju. On podiže ruke na čelo. — Što ti je?! Rekao sam ti da ne pošiziš! U svakoj vezi jedan partner urla. Baca stvari. Razbija. U ovoj sam to ja. Ah, nisam ja kriva. Ne možete okriviti nuklearnu raketu za aktiviranje nakon što su sve njezine tipke pritisnute. Uzimam drugu cipelu pa bacam i nju. Drew uzima jastuk i koristi ga kao štit. Povlačim se u garderobu po streljivo, ah me on hvata za ruku prije no što stižem onamo. —Jebo te, hoćeš li prestati? Zašto se tako ponašaš? Gnjevno ga gledam. — Zato što ti uopće nije stalo! Jako sam uzrujana, a ti uopće ne mariš za to! Oči mu se širom otvaraju u nevjerici. — Dakako da marim, mene gađaš tim Jimmy Chooicama kao vražjim kineskim zvijezdama! — Ako ti je toliko stalo, zašto se ne ispričaš?!


— Zato što nisam učinio jebeno ništa! Kad zabrljam, bez problema ću puzati na rukama i nogama. Ali, ako misliš da ću preklinjati zato što je tebe opsjeo hormonski demon, poludjela si, dušo. Oslobađam se njegova stiska i objema rukama upirem u njegova prsa, odgurujući ga. — U redu. To je u redu, Drew. Više me ne zanima što ćeš učiniti. Uzimam pokrivač i jastuk i guram mu ih u ruke. — Ali, nakon toga nipošto nećeš spavati pokraj mene. Izlazi! On gleda posteljinu. Pa mene. I lice mu se opušta, postaje mirno. Previše mirno, kao pred oluju. — Ne idem nikamo. Baca se na krevet pa širi ruke i noge kao da radi anđela u snijegu. — Sviđa mi se ovaj krevet. Udoban je. Ugodan. Ovdje sam stvorio divna sjećanja. I ovo je jedino mjesto na kojemu ću spavati. Kad Drew postane takav, tvrdoglav i djetinjast, besmisleno je suprotstavljati se. Katkad čak očekujem da će zadržati dah sve dok ne bude po njegovom. Uzimam mu jastuk ispod glave te ga ostavljam ležati na madracu i gledati me. Njegovo se čelo naboralo. — Što radiš? Sliježem ramenima. — Rekla sam da neću spavati s tobom. Dakle, ako ti ne ideš na kauč, ja idem. On se uspravlja. - Ovo je suludo, Kate, reci mi da si toga svjesna. Svađamo se bez razloga! Moj se glas podiže. — Dakle, moji osjećaji nisu važni? —Jebo te, nisam to rekao! Upirem prstom u njega. — Rekao si da se svađamo bez razloga, a svađamo se zbog osjećaja koje si probudio u meni pa to znači da misliš da moji osjećaji nisu važni! Njegova se usta otvaraju kao u ribe koja traži kisik. — Ne razumijem te. Nemam pojma što si upravo rekla. Zatvaram oči. I moj se gnjev jednostavno rasplinjava. Umjesto njega ispunjava me povrijeđenost. - Zaboravi, Drew. Dok odlazim niz hodnik, njegov glas me slijedi. - Što se, dovraga, upravo dogodilo? Previše sam umorna da bih više objašnjavala. Inače mije teško zaspati nakon svađe. Prepuna sam adrenalina, strasti. Ali, večeras to nije problem. Tonem u san kao da bolujem od narkolepsije, čim mi je glava dodirnula jastuk. Nešto kasnije, možda tri minute ili tri sata, topla, tvrda prsa pritisnula su se o moja leđa i probudila me. Osjećam njegovu ruku na mojemu trbuhu. Zaranja licem u moju kosu i udiše. — Žao mi je. Vidite, dečki, to je sve što morate učiniti. Te su riječi uistinu čarobne, mogu prevladati svaku prepreku. Čak i PMS. Okrećem se u njegovu naručju i gledam ga u oči. — Zbog čega ti je žao? Drewovo lice postaje bezizražajno dok traži ispravan odgovor. A tada se smiješi. — Zbog čega god želiš. Smijem se, ali su moje riječi iskrene. — Ne. Meni je žao. Bio si u pravu, jednostavno sam bila kuja. Ti nisi ni u čemu pogriješio. Nedvojbeno sam u PMS-u. On me ljubi u čelo. — Nisi ti kriva. Svu krivnju svaljujem na Evu. Nježno mu ljubim usne. A tada vrat. Činim stazu preko njegovih prsa, kružim oko mišića, odjednom budna od poriva da mu ugodim. Gledam ga. — Želiš li da ti se iskupim? Njegovi prsti opisuju ono za što sam sigurna da su tamni koluti oko mojih očiju. — Iscrpljena si. Što kažeš na to da seja ujutro iskupim tebi? Pripijam se bliže uz njega i oslanjam obraz na njegovu kožu. Sklapam oči, spremna ponovno zaspati. Sve dok Drewov glas ne prekine tišinu. — Osim ako... znaš... ako mi se doista ne želiš iskupiti sada. Jer, ako želiš, nije da bih ti trebao... Smijem se naglas i prekidam ga spuštajući se pod pokrivač te polako putujući prema dolje kako bih se iskupila.


Na njegov omiljeni naÄ?in.


TREĆE POGLAVLJE Dva dana poslije doručkujemo za kuhinjskim stolom. Drew navečer nakon posla voli vježbati, kako bi se opustio i oslobodio dnevnog stresa. No, ja sam od onih koji druge strašno živciraju time što uživaju u pet ujutro odlaziti na trčanje. Doručak je sredina na kojoj se srećemo. Drew nakon doručka odlazi u ured, a ja na tuširanje. — Znaš li zašto vobm pahuljice Cookie Crisp? — Gleda u žlicu. Nikada nisam vidjela da netko jede toliko pahuljica. Kunem se, da ne kuham, samo to bi jeo. Gutam zalogaj jogurta—Dannon Light&Fit. Reklame ne lažu, doista je ukusan. Najbolji je s jagodama i bananama. — Zašto? — Zato jer su u obliku keksa. Stoga, ne samo što su odlične, nego i osjećam kao da se osvećujem roditeljima jer su me u prvoj polovici mojega života tjerali jesti vražju zobenu kašu. Kao pjesnik i filozof, Drew je uistinu svestran čovjek. Otvaram usta kako bih ga zadirkivala, ali ih naglo zatvaram kad me val mučnine pogodi poput munje. Nakašljavam se i prinosim nadlanicu ustima. — Kate? Jesi li dobro? Dok pokušavam odgovoriti, moj želudac izvodi salto na kojemu bi i Nadia Comaneci pozavidjela. Povraćat ću. Mrzim povraćanje. U meni budi klaustrofobiju. Osjećaj da se gušim. Čak i danas kad god imam želučanu virozu, sjedim na telefonu s mamom, koja mi pomaže preživjeti podizanje želuca. Neću stići u kupaonicu pa jurim prema sudoperu. Dok izbacujem doručak u njega, Drew pridržava pramenove koji su se izvukli iz mojega repa. Želim mu reći neka se makne, ali počinje druga runda povraćanja. Neke žene bez problema obavljaju nuždu, puštaju vjetrove ili povraćaju pred svojim dečkima. Ja nisam među njima. Možda je glupo, ali da iznenada umrem, ne želim da me Drew pamti kako sjedim na zahodu. Ili, u ovom slučaju, kako povraćam u sudoper. Njegov glas je blag. Umirujući. — U redu... polako. Dobro si. Kad se doima daje najgore prošlo, Drew mi pruža mokar papirni ručnik. A tada gleda prema odvodu. — Pa, to je šareno. — Uh, znala sam da me hvata gripa — promuklo govorim. — Izgleda tako. Odmahujem glavom. — Nemam vremena biti bolesna. Danas imam sastanak s Anne Robinson. — Anne Robinson je klijentica kojoj mjesecima udvaram. Staro bogatstvo — s naglaskom na riječi staro. Njoj je oko devedeset i pet. Ako danas ne potpi- šem ugovor s njom, doslovce bi moglo biti prekasno da to ikada učinim. — Bolesna si, dušo. A i mislim da gospođa Robinson neće biti zadivljena ako povratiš po njezinu antiknom brošu. Na sreću, imaš genijalnog dečka koji u stisci funkcionira iznimno dobro. Daj mi mapu, ja ću obaviti taj sastanak. Annie je tvoja. On me podiže. — Drew, ne... On me prekida. — Ne. Bez opiranja. Ne želim to čuti. Nosim te u krevet. Slabašno se smiješim. Drew me pokriva i ostavlja čašu đumbirovog piva na noćnom ormariću. Mislim da me je poljubio u čelo, ali nisam sigurna. Jer, već tonem u san. Tri sata poslije izlazim iz dizala na četrdeseti kat naše poslovne zgrade. Želudac mi je prazan, ali nakon dobrog sna budim se i osjećam se bolje. Okrijepljeno. Spremno suočiti se sa svijetom i s Anne Robinson. Odlazim u malu dvoranu za sastanke i gledam kroz staklo. Vidite li Drewa? Sjedi ondje, pokraj male sijede starice u invalidskim kolicima. Dok govori pravnim zastupnicima koji sjede za stolom, ruka gospođe Robinson nestaje pod njime.


I sekundu poslije Drew se tržne kao da je primio elektrošok. Starice se pale na Drewa. To je doista smiješno. On strogo pogleda gospođu Robinson. Ona samo ubrzano pomakne obrve gore-dolje. On tada okreće očima prije no što okrene glavu, i pritom me opaža. Ispričava se i izlazi na hodnik, a olakšanje sjaji na njegovu licu poput svjetionika. - Za ljubav svega svetoga, hvala Bogu da si ovdje. Moje se usne razvlače u osmijeh. — Ne znam, doima se da gospođa Robinson uživa u tvojem društvu. — Da, ako ponovno pokuša uživati, spajalicama ću joj pričvrstiti ruke za stol. A tada me gleda zabrinuto. — Nemoj misliti da nisam jebeno presretan jer te vidim, jer jesam. Ali, Što radiš ovdje? Trebala bi biti u krevetu. Sliježem ramenima. — Izgleda da je to bio trosatni virus. Sada sam dobro. Drew dlanom obuhvaća moj obraz i pipa čelo, želeći ustanoviti imam li vrućicu. - Jesi li sigurna? — Da. Potpuno. On kima, ali mu je pogled sumnjičav, nije potpuno uvjeren. — U redu. O, večeras bismo trebali večerati s mojim roditeljima. Misliš li da ćeš moći, ili želiš da otkažem? Večera kod Evansovih uvijek je zanimljiv doživljaj. — Trebala bih biti sposobna za to. On mi pruža mapu Anne Robinson. — U redu. Tvoje investicijske strategije su ih silno uzbudile. Vlažni su i raskrečeni, samo čekaju da ih dovršiš. Njegova slika me pomalo uznemiruje. — To je odvratno, Drew. On se ne da smesti. — Ti kažeš rajčica’, ja kažem ‘rhajčica’. — Tada me brzo poljubi. — Sredi ih, ubojice. Odlazi, a ja ulazim u dvoranu kako bih sklopila posao. Dakle, počinjete shvaćati, zar ne? Problem, širi kontekst? Znam da je otegnuto, ali stižemo. Uživajte u dobrim vremenima dok možete — neće trajati još dugo. Sve ovo vam pokazujem kako biste shvatili zašto sam bila toliko šokirana. Koliko je sve to zapravo bilo slučajno, nenamjerno. Pretpostavljam daje to tako u životu. Mislite da sve imate pod nadzorom. Da vam je put savršeno zacrtan. A tada jednoga dana vozite i bum na autocesti vas udare odostraga. A niste to ni slutili. I ljudi su takvi. Nepredvidljivi. Koliko god mislite da nekoga dobro poznajete, koliko god ste sigurni u njegove osjećaje i reakcije, ta vas osoba ipak može iznenaditi. I to na najrazorniji način.


ČETVRTO POGLAVLJE Posjet Drewovoj obitelji nikada nije dosadan. Budući da sam jedinica, obiteljska okupljanja isprva su mi bila malo previše naporna. Ali, sada sam navikla na to. Drew i ja stižemo zadnji. Frank Fisher, Matthewov otac, i John Evans stoje pokraj kućnog šanka te raspravljaju o vrijednostima dionica. Delores sjedi na rukonaslonu naslonjača, pokraj Matthewa, i gleda utakmicu, dok Drewova sestra Alexandra, zvana Kuja, i njezin suprug Steven sjede na kauču. Drewova nećakinja Mackenzie sjedi na podu. Promijenila se otkako ste je posljednji put vidjeh. Sada joj je šest godina, kosa joj je duža, a lice malo uže, više nalik djevojčici, a manje bebi, ali je i dalje dražesna. Igra se gomilom lutaka i minijaturnim elementima dječje sobe. Drewova majka Anne i Matthewova mama Estelle najvjerojatnije su u kuhinji. A ako se pitate gdje je Stevenov otac, udovac George Reinhart, njega ćemo tek kasnije vidjeti. Ulazimo u sobu i Steven nas dočekuje te nam nudi piće. Sjedamo na dvosjed, s pićima u ruci, i gledamo utakmicu. Mackenzie pritišće tipku na jednoj od svojih lutaka i sobu ispuni animatronički glas: — Ne, ne, ne! Ne, ne, ne! Mackenzie naginje glavu gledajući tu neugodnu lutku. — Tata, mislim da nisi u pravu. Ne-Ne Nancy uopće ne zvuči kao mama. Taj komentar privlači Alexandrinu pozornost. — Kako to misliš, Mackenzie? Steven iza supruginog ramena gleda kćer i odmahuje glavom, ali ona, na njegovu nesreću, ne shvaća tu poruku. Umjesto toga objašnjava: — Dok si neki dan bila vani, tata je rekao da Ne-Ne Nancy zvuči baš kao ti. Ali, ti umjesto W govoriš: - ‘Zvoc, zvoc, zvoc.’ - Sve glave se okreću prema Alexandri i gledaju je kao tempiranu bombu koja odbrojava do nule. Steven odvažno pokušava spriječiti detonaciju. Smiješi se i zadirkuje je: — Dušo, moraš priznati da je sličnost nevjerojatna... Alexandra ga udara u ruku. Ali, on steže biceps prije no što ga njezina ruka dotakne pa apsorbira udarac. Ona ga ponovno udara, manje šaljivo. Steven se samo hvali: — Dušo, ne možeš udubiti čelik. Budi oprezna, da ne ozlijediš ruku na pušci. Alexandrini prsti, brži od metka koji ubrzava, polete i uštipnu osjetljivo tkivo na stražnjoj strani njegova tricepsa, bacajući ga na koljena. Drew suosjećajno grči lice i trlja stražnji dio svoje ruke. — To će ostaviti modricu. Alexandrin glas je odlučan. I konačan. —Ja ne zvocam. Ljubazna sam i brižna supruga koja pruža potporu, a kad bi ti jednostavno činio ono što bi trebao, ja nikada ne bih trebala reći ništa! On vrišti: — Da, draga. Ona pušta njegovu ruku i ustaje. — Idem pomoći majci u kuhinji. Mackenzie nakon njezina odlaska zamišljeno pogleda prijekornu lutku, a potom oca. — Zapravo, tata, u pravu si. Mama zbilja zvuči kao Nancy. Steven stavlja prst na usne. — Ššš. Malo poslije Drew, Matthew, Delores i ja smo u dnevnoj sobi, gdje Mackenzie prima pouku gitare. Poučavam je svirati. Meni je bilo pet godina kad me je otac poučio. Rekao mi je da je glazba poput tajne šifre, čaroban jezik koji će mi uvijek biti na raspolaganju. Da me tješi kad sam tužna, da mi pomogne slaviti kad sam sretna. I bio je u pravu. Tu pouku cijeli život čuvam kao dragocjenost. Djelić njega koji sam uspjela zadržati nakon njegove smrti. I presretna sam jer to znanje mogu prenijeti Mackenzie. Ona sada svira »Blistaj, blistaj, zvjezdice«. Dobra je, zar ne? Usredotočena? Odlučna. Nisam iznenađena — naposljetku, ona je Drewova nećakinja. Po završetku izvedbe svi plješćemo. Tada se okrećem prema Delores. — Billy me je sinoć nazvao. Dobio je nekoliko tjedana slobodno. Sljedeći tjedan dolazi u grad i želi da se sastanemo uz večeru. Sarkazam se cijedi s Drewovih usana poput čokolade preko jagode. — Magarac dolazi u grad?


O, super. Bit će kao da je Božić. Delores gleda Drewa. — Hej, Magarac je moj nadimak za njega. Pronađi svoj. Drew kima. — U pravu si. Papak zvuči mnogo bolje. Pitate li se što je sa staklenkom? Za one koji ne znaju, staklenku za nepristojne riječi utemeljila je Alexandra kako bi financijski kaznila svakoga, najčešće Drewa, tko opsuje pred njezinom kćeri. U početku je svaka psovka stajala jedan dolar, ali dok smo Drew i ja rješavali naše probleme, uvjerila sam Mackenzie da cijenu podigne na deset dolara. Možete reći da sam osvetoljubiva. Kako bilo, staklenka se više ne koristi. Mackenzie sama ima račun u banci. A budući da je dovoljno odrasla da zna pisati, u onoj plavoj bilježnici — u koju trenutno piše — vodi bilješke o tome tko koliko duguje. Od svih nas se očekuje da prije odlaska platimo svoje kazne. Ili se izlažemo riziku od 10-postotne zakasnine. Imam osjećaj da će Mackenzie jednoga dana biti sjajna bankarica. Ona odlaže svoju bilježnicu i vraća se prebiranju po gitari. A tada se okreće prema Drewu. — Ujače Drew? — Da, dušo? — Odakle bebe dolaze? Drew ne oklijeva ni trenutka. — Od Boga. Osobno sam osnove doznala kad mije bilo jedanaest. Moja je majka izabrala pristup »zauvijek ostavi moja djevojčica i nikada se nemoj seksati«. Amelia Warren je, s druge strane, bila itekako voljna ispuniti praznine. Željela je da njezina kći Delores i ja budemo informirane. I pripremljene. Do trinaeste godine bile smo sposobne navući kondom na bananu brže no bilo koja kurva na ulici. Kako bilo, nemojte dopustiti da vaša djeca o razmnožavanju uče iz videa. Učenje o tome kako djeca dolaze na svijet u mnogočemu je nalik otkrivanju da Djed Mraz ne postoji — djeca će to jednoga dana nedvojbeno doznati, ali će to usvojiti mnogo lakše ako doznaju od vas. Mackenzie kima i vraća se gitari. A tada... — Ujače Drew? — Da, Mackenzie? — Beba raste u maminom trbuhu, zar ne? — Manje-više. — Kako se to događa... točno? Drew prstima trlja usne razmišljajući o tome. A ja zadržavam dah. — Pa, znaš kad slikaš? Pa pomiješaš plavu i crvenu? I dobiješ... — Ljubičastu! — Odlično, da, dobiješ ljubičastu. Tako je nekako i s bebama. Malo plave boje od tate, malo crvene od mame, pomiješaš zajedno i bum, dobiješ posve novu osobu. Nadajmo se ne ljubičastu, ali, ako je posrijedi teta Delores? Sve je moguće. Delores iza Mackenzienih leđa meni i Drewu pokazuje srednji prst. Mackenzie kima. I vraća se prebiranju po gitari. Cijelu minutu. — Ujače Drew? — Da? — Kako tatina plava boja dođe do mamine crvene? Drew podiže obje obrve. — Kako... kako... dospijeva onamo? Mackenzie gestikulira. — Pa, da. Liječnik joj da injekciju plave boje? Ili mama proguta plavu boju? Matthew se smijulji. — Samo ako je tata veliki sretnik. Delores ga odalami po glavi. Ali, Mackenziene okrugle plave oči i dalje gledaju Drewa čekajući odgovor. On otvara usta. A tada ih zatvara. Počinje ponovno. Pa staje. I naposljetku izvodi skok, kao da skače u bazen na prvi dan proljeća. — Pa... mama i tata se upuste u seks.


I sada je službeno. Alexandra će ga ubiti. Ovaj put ozbiljno. Postat ću udovica prije no što sam postala suprugom. Mackenzieno lice nabire se u zbunjenosti. – Što je seks? — Seks je način na koji se prave bebe. Ona na trenutak razmišlja o tome. A tada kima. - Oh. Dobro. Ajme. A ja sam mislila da su završni ispiti u poslovnoj školi teški. Drew se prilično dobro snašao, zar ne? Dobar je s djecom. A, to je logično jer, na mnogo načina... on još jest dijete. Alexandra ulazi u sobu. Doima se sretnom sada kad je Stevenu pokazala daje njegove »čelične puške« ipak moguće udubiti. Sva blista. — Što radimo? Drew se nevino smiješi. — Razgovaramo o bojama. Alexandra se smiješi i pomiluje kćer po kosi. A Mackenzie dodaje: — I o seksu. Alexandrina ruka staje. — Čekaj... što? Drew se naginje i šapuće mi u uho: — Sada bismo vjerojatno trebali napustiti ovu sobu. Dok se vrata zatvaraju za nama, čujemo: — Drew! — I Alexandra više ne zvuči osobito sretno. Večera je napokon poslužena. Samo konzumiranje obroka prolazi bez osobitih događaja, ali Alexandra tijekom deserta žlicom udara po svojoj čaši. — Svi prisutni, molim vašu pozornost. — Smiješi se Stevenu i nastavlja. — Mackenzie vam želi nešto reći. Mackenzie staje na svoj stolac i objavljuje: — Moji mama i tata su imali seks! Svi za stolom zanijeme. Sve dok Matthew ne podigne čašu. — Čestitam, Steven. To je kao Halleyjev komet, zar ne? Doživiš ga svakih sedamdeset i pet godina. Delores se smije. A John se nakašljava. U nelagodi. — To je, ah... to je... vrlo lijepo, dušo. Tada Frank odlučuje uključiti se. — Seks je dobar. Održava redovitost probave. Ja pazim da se seksam najmanje tri puta tjedno. Moju Estelle ne zanima ništa od onih uvrnutih stvari, ali u četrdeset godina braka nikada nije imala glavobolju. Estelle se ponosno smiješi pokraj njega. A Matthew pokriva lice rukama. Mi drugi samo netremice gledamo. Razrogačenih očiju, blago otvorenih usta. Sve dok Drew ne zabaci glavu i nasmije se. — To je sjajno.—Briše oči, gotovo plače. Alexandra odmahuje glavom. — Čekajte. To nije sve. Nastavi, Mackenzie. Mackenzie okreće očima. — Pa, to znači da će dobiti bebu, dakako. Bit ću starija sestra! Čestitke provaljuju sa svih strana. Anne suznih očiju grli kćer. —Jako sam sretna zbog tebe, dušo. Drew ustaje i s ljubavlju grli sestru. — Čestitam, Lex. — A tada udara Stevena po leđima. — Čovječe, moja soba za goste bit će spremna za tebe. — Zbunjena sam. — Soba za goste? Drew objašnjava.—Kad je Alexandra prošli put bila trudna, izbacila je Stevena ne jednom ni dva puta, nego jebena četiri puta. Matthew je ubacuje. — A tu ne računamo one situacije kad mu je dopustila ostati, ali je bacila sve njegove stvari kroz prozor. Drew se smije. — Izgledalo je kao daje dostavni kamion robne kuće eksplodirao na Aveniji Park. Beskućnici nikada nisu bili toliko dobro odjeveni. Alexandra okreće očima i pogleda mene. — Hormoni trudnoće. Mogu izazvati prilično neugodne promjene raspoloženja. Kad sam trudna, sklona sam postali pomalo... kuja. Drew se smiješi. — Za razliku od inače, kad si vrlo ugodna? Znate kako neki psi nastave žvakati vašu cipelu bez obzira na to koliko ih puta udarite novinama? Jednostavno ne mogu odoljeti. Drew je jedan od tih pasa. Alexandra navaljuje na brata kao mačka koja sikće na zmiju. — Znaš, Drew, trudnoća je na


određeni način ‘opravdanje za sve’. Nijedna porota u ovoj zemlji ne bi me osudila. On polako uzmiče. Ja odmahujem glavom prema njemu, a tada pitam Alexandra: — Ako se to izuzme, kako se osjećaš? Ona sliježe ramenima. — Uglavnom sam umorna. A povraćanje ne pomaže. Većina žena ima jutarnju mučninu, ali mene pogađa navečer, što je prilično gadno. Ha. Povraćanje. Umorna. Ćudljiva. To nedvojbeno zvuči poznato. Što? Zašto me tako gledate? Ne, ne, svi znaju daje izostanak mjesečnice najsigurniji znak trudnoće. A ja bih je trebala dobiti za... jedan... dva... četiri... Pet... Trebala sam dobiti mjesečnicu prije pet dana. O. Moj. Bože.


PETO POGLAVLJE Poricanje je vještina koja se svlada u ranoj dobi. Ne razmišljaj o tome. Ne govori o tome. Stisni zube. Priguši to. Nisam plakala one noći kad mije otac umro. Nisam plakala kad je šerif Mitchell došao na naša vrata kako bi nas odveo u bolnicu ni kad je liječnik rekao da su ga izgubili. Tijekom bdijenja nisam pustila ni suzu — kao ni na pogrebu. Hvala vam za vašu sućut. Da, bit ću jaka za moju majku. Vrlo ste ljubazni. Osam dana nakon što je pokopan, moja je majka radila dolje u zalogajnici. Ja sam bila u našoj kuhinji i pokušavala sam otvoriti staklenku krastavaca. Otišla sam u spavaću sobu svojih roditelja i pozvala tatu da mi pomogne. I tada me je udarilo — dok sam gledala u njihovu pustu spavaću sobu. Nije bio ondje. Više nikada neće biti ondje. Srušila sam se na pod i jecala poput malog djeteta. Zbog staklenke kiselih krastavaca. Ista -vještina omogućuje mi preživjeti ostatak večeri kod Evansovih. Smiješim se. Čavrljam. Grlim Mackenzie na rastanku. Drew i ja odlazimo kući i vodimo ljubav. A ja mu ne govorim. U kinu nećete vikati »požar!« ako niste sigurni da negdje postoji vatra. Jeste li gledali Zameo ih vjetar? Scarlett O’Hara je moj idol. »Ne mogu sada razmišljati o tome. Sutra ću razmišljati o tome. Stoga je to moj plan. Barem za sada. Sutra dolazi brzo. A Bog očito ima bolestan smisao za humor. Jer, kamo god se okrenem, okružena sam trudnoćom. Pogledajte: Šetačica pasa koja prolazi pokraj mene na pločniku, policajka koja regulira promet, muškarac na naslovnici časopisa People na kiosku, kolegica u pretrpanom dizalu, koja izgleda kao da pod košuljom krijumčari nedopuštenu loptu. Pokrivam usta i držim se podale, poput turista koji nastoji izbjeći svinjsku gripu. Naposljetku stižem u svoj ured. Sjedam za svoj stol i otvaram svoj pouzdani rokovnik. Da, još koristim papirni rokovnik. Drew mi je za Božić kupio BlackBerry, ali je još u kutiji. Ne vjerujem uređajima koji moj rad mogu na pritisak tipke baciti u nepoznati ponor. Volim papir. Opipljiv je, stvaran. Da biste ga uništili, morate ga spaliti. Inače sam prilično sklona kontrolirati sve oko sebe. Sve zapisujem. Bankarica sam, mi živimo i umiremo prema rasporedu. Ali, u posljednje vrijeme sam rastresena, zaokupljena iscrpljenošću i općim osjećajem usranosti. Stoga mi je promakla činjenica da sam počela piti kontracepcijske pilule iz novog pakiranja, ali nisam dobila mjesečnicu za prošlo. A, kad smo kod kontracepcijskih pilula, što je s time? Devedeset i devet zarez devet posto učinkovita malo sutra. To je jednako statističkoj točnosti onih testova na trudnoću, štapića na koje se pomokrite, pa se ni njima ne približavam. Umjesto toga uzimam telefon i nazivam ordinaciju doktorice Roberte Chang. Sjećate se onih četiri studenta s kojima smo Delores, Billy i ja živjeli nedaleko od kampusa u Pennsylvaniji? Bobbie je bila jedna od njih. Njezin suprug Daniel bio je drugi. Bobbie je divna osoba. Njezini su roditelji emigrirali iz Koreje dok je bila beba. Sitna je, dovoljno malena da kupuje u dječjem GAP-u, ali ima osobnost Amazonke. Ujedno je sjajna porodničarka i ginekologinja. To je, za vas dečke, doktorica za bebe. Bob i njezin suprug doselili su se u New York prije samo nekoliko mjeseci. Nisam je vidjela godinama, ali je naše prijateljstvo jedno od onih koja bez kontakta mogu opstati i cijelo desetljeće, a kad se napokon sastanemo, kao da nismo bile odvojene nijedan dan. Naručujem se i automatski to bilježim u svoj rokovnik. Bob-7:00 Zatvaram rokovnik i stavljam ga pokraj telefona na svojemu stolu. A tada bacam pogled na sat i uviđam da kasnim na sastanak.


Sranje. Uzimam mapu i odlazim. I dalje ne mislim o onome... za slučaj da ste se pitali. Kad sam se dva sata poslije vratila onamo, Drew sjedi za mojim stolom i nestrpljivo lupka olovkom po tamnom drvu. Inače ručamo zajedno, naručujemo hranu pa zajedno jedemo u mojem ih njegovom uredu. — Hej. On podiže glavu. — Haj. —Jesi li već naručio ih čekaš mene? On izgleda zbunjeno. — Ha? Sjedam na rub stola. — Ručak, Drew. Zato si došao, zar ne? On odmahuje glavom. — Zapravo sam te želio pitati za večeru. U Little Italy se otvorio novi restoran, a meni bi doista godila tjestenina. Namjeravao sam rezervirati stol za večeras. U sedam. Kočim se. Nemam mnogo iskustva s laganjem. Barem ne od srednje škole. A čak ni tada nije bilo mnogo pravih laži. Više... prešućivanja aktivnosti zbog kojih bi moja majka pošizila. Kad je bilo potrebno lagati, Delores je bila moj oslonac, moj alibi. To se nije promijenilo. — Ne mogu večeras. Delores želi ženski izlazak. To već dugo nismo učinile. Zastanimo na trenutak. Ovo je važno. Vidite li njegovo lice? Dobro pogledajte jer će vam inače promaknuti. Na njemu na trenutak opažam bljesak iznenađenja. Primjesu gnjeva... možda povrijeđenosti. Ali, tada se sabire, a izraz njegova lica ponovno je neutralan. Taj mi je pogled prvi put promaknuo. Vi biste se toga trebali sjetiti. Za otprilike deset sati bit će vam mnogo jasnije. Drewov glas je hladan. Poput glasa detektiva koji nastoji navesti počinitelja da se otkrije. — Sinoć si bila s Delores. Želudac mi kruli kao prštavi bomboni u soku. — To je bilo drugačije, svi su bili ondje. Večeras ćemo biti samo nas dvije. Popit ćemo nekoliko pića, pojesti nekoliko predjela koja debljaju i tada ću se vratiti kući. Drew ustaje, a pokreti su mu užurbani, napeti. — Dobro, Kate. Radi što god, dovraga, želiš. Pokušava proći pokraj mene, ali gaja hvatam za pojas. — Hej. Nemoj biti takav. Sutra navečer možemo izaći na večeru. Nemoj se ljutiti. Dopušta mi da ga privučem bliže, ali ne kaže ništa. Koketno mu se smiješim. - Hajde, Drew. Idemo ručati. A nakon toga me možeš povaliti. Trljam mu prsa rukom želeći ga omekšati. Ali, on ne popušta. — Ne mogu. Moram dovršiti jedan posao. Razgovarat ćemo kasnije. Ljubi me u čelo, a usne kao da mu se ondje zadržavaju trenutak dulje no inače. I tada se odmiče te odlazi. U New Yorku postoji nešto u što se možete pouzdati. Što možete očekivati. To nije pošta ili dobrota bližnjega. To je gužva u špici. Nikada ne iznevjeri. Pa stoga i sada sjedim u njoj. Odbojnik do odbojnika. Tri puta sam pokušala nazvati Delores kako bih je obavijestila o svojoj tajnoj operaciji, ali nije odgovorila. Mobiteli nisu dopušteni u laboratoriju. Ni Drewa nisam vidjela otkako je otišao iz mojega ureda i to je dobro. Doista ne želim razgovarati s njim sve dok ne doznam sa čime sam suočena. Dok ste sami u gotovo nepomičnom vozilu, doista je malo toga što možete činiti. Osim razmišljati. Pogađate li o čemu razmišljam? Čak i najčvršća brana jednom će puknuti. Scarlett O’Hara je napustila zgradu. Jeste li čuli priču o Deloresinu ocu? Nevjerojatna je. Dok smo bile male, Amelia je rekla Delores da njezin tata jednostavno nije mogao živjeti s njima. Izvelaje to jednostavno, obazrivo. Ali, kad je Delores odrasla, čula je čitavu priču. Amelia je odrasla u Kaliforniji. Nije li to lako zamisliti? Ameba surferica — tamna kosa, mišićave ruke i oči boje žada. Njemu je ime bilo Joey Martino. Trenutno su se složili i Amelia se, kao i Julija prije nje, zaljubila brzo i jako.


A tada je došlo vrijeme da Joey krene dalje pa je pozvao Ameliju da pođe s njim. Njoj je majka rekla da ako ode, ona je neće primiti natrag. Nikada. Amelia je zagrlila svoju mlađu sestru za rastanak i skočila na stražnji dio Joeyjeva Harleyja. Otprilike šest tjedana poslije prolazili su kroz Greenville u Ohiju. I Amelia je shvatila daje trudna. Joey je tu vijest dobro primio pa je Amelia bila presretna. Bit će prava obitelj. Ali, kad se sutradan ujutro probudio, pokraj nje je bila samo poruka. Pisalo je: Bilo je zabavno. Oprosti. Amelia ga više nije vidjela. Neka se djeca moraju nekoliko puta opeci prije no što se prestanu igrati šibicama. Ali, Amelia nikada nije bila takvo dijete. Jedna pouka joj je bila dovoljna. Od tada je izlazila samo s određenim tipom muškarca — skromnim, jednostavnim — a ne sa slatkoriječivim, razmetljivim ili bahatim. Izlazila je s muškarcima koji nisu bih nimalo nalik Joeyju. Koji nisu bili nimalo nalik Drewu. Zato joj se ne sviđa. Ne, to nije sasvim točno. Zato mu Amelia ne vjeruje. Onoga prvog Božića odvela me je na stranu, kad su ona i moja majka došle u posjet. Rekla mi je neka usporim, neka budem oprezna s Drewom. Jer je već vidjela tipove poput njega. Kako bilo, vrijeme za pripovjedanje je isteklo, djeco. Stigli smo. Bobina ordinacija je lijepa kuća u nizu, odiše domaćim ozračjem i ima pravo parkiralište. Njih je teško pronaći u ovom gradu, za slučaj da niste znali. Parkiralište je prometno, zajedničko sa susjednom kućom. Automobili dolaze i odlaze, a vozači nadmudruju jedni druge za mjesto. Gasim motor i stišćem volan. I duboko udišem. Mogu to. Mislim, doista, to je samo sljedećih osamnaest godina mojega života, zar ne? Izlazim iz automobila i gledam mah natpis na prozoru zgrade. ROBERTA CHANG GINEKOLOGIJA I PORODNIŠTVO Dok pokušavam nagovoriti svoja stopala da se pokrenu, dvije velike ruke pružaju se odostraga i pokrivaju mi oči. Poznati glas šapće mi u uho: — Pogodi tko je? Okrećem se i pucam po šavovima. Kad živite s nekim, osobito tijekom studentskih godina, uspostavljate vezu nastalu iz zajedničkih iskustava i dragocjenih sjećanja. - Daniel! Daniel Walker je gorostas. On i Arnold Schwarzenegger bi nedvojbeno mogli biti braća. Ah, nemojte dopustiti da vas to zavara. On je poput onih Werther s bombona, izvana tvrd, iznutra mek i podatan. Pun je ljubavi. Velikodušan. Suosjećajan. Tijekom naše treće godine jedan je miš odlučio useliti se u našu trošnu kuću. Svi smo glasovali za to da ga ubijemo — svi osim Daniela. On je od uzice, kartona i štapića načinio zamku na koju bi male bande bile ponosne. I doista je ulovio malog vraga. Zadržali smo ga. U kavezu, nešto kao maskotu. Nadjenuli smo mu ime Bud, prema našemu omiljenom pivu. Daniel me vuče u čvrst zagrljaj, podiže me i vrti. A tada me spušta na noge i ljubi u obraz. —Jako mi je drago da te vidim, Kate. Izgledaš sjajno! Smiješim se toliko jako da me lice boli. — Hvala, Daniel. I ti. Nisi se nimalo promijenio. Kako je kod tebe? — Ne mogu se požaliti. Dobro je, imam posla. Još odlazim na razgovore u bolnice. Daniel je anesteziolog. On i Bob surađuju kad god mogu. Kao ja i Drew. On nastavlja. — Ali, Bobbiena praksa cvjeta pa sam za sada i po- trčko. — Podiže vrećicu s kineskom hranom. Kad je moj želudac registrirao miris, zgrčio se dajući mi do znanja da nije zadovoljan. Teško gutam. On spušta tešku ruku preko mojih ramena pa nekoliko minuta čavrljamo. O njihovu


preseljenju, o Delores i Billyju. Govorim mu o Drewu i o tome kako želim da nas četvero izađemo na večeru. I tada se začuje glasno cviljenje guma. Oboje se okrećemo i gledamo kako stražnja svjetla jurećeg automobila nestaju s parkirališta. Daniel odmahuje glavom. — A ja sam mislio da su vozači u Philadelphiji loši. Smijem se. - O, ne, Njujorčani imaju monopol na lošu vožnju. I ludi zaljubljenici u bejzbol. Ovdje nemoj nositi majicu Philliesa, to bi moglo završiti krvoprolićem. Daniel se smije pa odlazimo prema zgradi. Dakle, sada je službeno. Život kakav poznajem je završio. Trudna sam. Napumpana. Pecivo je u pećnici i ta zločestoća se peče. Zapravo se nisam iznenadila. Samo sam se nadala da nisam u pravu. Bobbie kaže da su krivci moji antibiotici. Oni smanjuju učinkovitost kontracepcijskih pilula. Dakle, shvaćate li što sam željela reći o onim listićima? Čitajte ih. Naučite ih. Živite u skladu s njima. Prerano je za ultrazvuk pa se moram vratiti za dva tjedna. I svaki dan moram uzimati vitamine za trudnice koji su dovoljno veliki da uguše većeg slona. Baš sam sretnica. Parkiram automobil u garaži, ali ne odlazim u stan. Jedna od najboljih prednosti života u gradu jest to što je uvijek negdje nešto otvoreno, uvijek možete šetati među ljudima. Izlazim na pločnik i hodam nekoliko blokova nastojeći razbistriti glavu. Pokušavam ustanoviti što bih, dovraga, sada trebala učiniti. Ako se pitate zašto ne zvučim sretno, to je zato što nisam sretna. Morate shvatiti — nikada nisam bila ta djevojka. Nisam se igrala lutkama, igrala sam se blagajnom svojih roditelja. Kad su druga djeca željela ići u prodavaonicu igračaka, ja sam željela u prodavaonicu uredske opreme. Cak i prije no što se pojavila moja žudnja za financijskom neovisnošću, moji su snovi bili usredotočeni na poslovne zgrade i radne stolove, a ne na kolijevke i kolica za lutke. Ne kažem da ne želim djecu. Samo to ne želim sada. Sada to nije bilo u planu. A tu je i Drew. On me voli, znam to. Ali, trudnoća mijenja situaciju. Donosi strije, ovješene grudi i neprospavane noći. Nema više spontanih odmora. Nema više seksualnih maratona. On će poludjeti. Nedvojbeno. Sjedam na klupu i gledam automobile koji prolaze pokraj mene. A tada mi pozornost privuče glas koji dopire s desne strane. Tko je dobar dečko? Andrew! Moj dragi dečko. To je žena mekih, plavih kovrča i tamnih očiju, otprilike moje dobi. I u naručju drži slinavi smotuljak velikih očiju. Vjerujete li u znakove? Ja ne. Ah, moja baka je vjerovala. Bila je nevjerojatna žena—ugledna arheologinja koja je opsežno proučavala južnjačka plemena sjevernoameričkih domorodaca. Obožavala sam svoju baku. Jednom mi je rekla da su znakovi posvuda oko nas. Putokazi koji nas usmjeravaju u pravom smjeru, prema našoj sudbini. Prema onome što nam je suđeno. A mi samo moramo otvoriti oči i srce pa ćemo pronaći svoj put. Stoga gledam mladu majku i njezino dijete. A tada im prilazi jedan muškarac. — Hej. Oprosti jer kasnim. Prokleti sastanak se otegnuo. Pretpostavljam daje to njezin suprug. Ljubi je. A tada joj uzima smotuljak i podiže ga iznad glave. — Tu je moj dečko. Hej, mali! Njegov je osmijeh toliko topao, toliko lijep da mi doslovce oduzima dah. Zlatni par nježno se naslanja jedno na drugo, a dijete između njih privlači ih i približava poput magneta. Osjećam se poput voajera, ali taj je trenutak toliko dragocjen da ne mogu odvratiti pogled. I tada mi sine. Nisam samo trudna. Imat ću dijete. Drew i ja smo napravih dijete. Cijelu novu osobu. I u mojoj se glavi pojavljuje slika. Vrlo jasna. Savršena. Tamnokosi dječačić sa Drewovim osmijehom pametnjakovića i mojom vrckavom osobnošću. Dio mene i dio njega.


Najbolji dijelovi. Pomišljam na to kako je Steven sinoć gledao Alexandra kad su objavili važnu vijest. Zamišljam kako me Drew gleda dok misli da ga ne vidim. I kako je zagrlio Mackenzie kad je zaspala pokraj njega na kauču. Sjećam se koliko je divno poučavati je sviranju gitare. I koliko bi bilo divno poučavati dijete... svemu. Drew će uživati u tome što će imati nekoga malenog kome će moći pokazivati stvari, primjerice, kako igrati šah, i košarku. I kako psovati na četiri jezika. Drew nije Joey Martino. Njemu obitelj znači sve. Ja mu značim sve. A ja ću imati to dijete. O, Bože. Hormoni trudnoće zacijelo se obilno izlučuju jer mi suze naviru na oči i slijevaju se niz obraze. Suze radosnice. Zato jer će sve biti u redu. Možda ću imati strije, ali ovo je New York, svjetska prijestolnica u pogledu plastičnih operacija. I, dakako, postoje stvari koje profesionalno želim ostvariti. I hoću. Jer, Drew će biti uz mene da mi pomogne. Da me podupire. Kao što je to činio od dana kad sam ga upoznala. Bit će oduševljen, poput djeteta koje na božićno jutro dobije neočekivani dar. Isprva će to biti šok, ali, zar ga ne možete zamisliti? Ushićenog? Presretnog? — Oprostite, gospođice, jeste li dobro? — zacijelo plačem glasnije no što sam mislila jer me tata onog djeteta zabrinuto gleda. U nelagodi brišem obraze. —Jesam, dobro sam. Samo sam... — Gledam njihovo dijete. — Vrlo je lijep. Svi ste vrlo lijepi. Slamam se u novoj rundi jecaja, a majka uzmiče jedan korak. Odlično. Postala sam luđakinja na klupi. Ona pita: — Želite U da pozovemo nekoga? Duboko udišem i sabirem se. A tada se smiješim. — Ne. Dobro sam. Doista. Samo... ću imati dijete. Eto. Rekla sam to. Dakako, samo sam to izgovorila pred dva potpuna neznanca, stoje pomalo bezveze, ali ipak. Plašim li se? Dakako. Ali, nikada u životu nisam bježala od izazova. Zašto bih sada počela? — Pa, čestitamo i neka vam je sa srećom, gospođice. — Hvala vam. Obitelj se okreće i zajedno odlazi niz ulicu. Dok ih gledam kako odlaze, pogled mi privlači izlog s desne strane. To je prodavaonica robe Yankeeja, a u izlogu je majušna majica s natpisom BUDUĆI BACAČ YANKEESA. Moje uzbuđenje procvjeta poput cvijeta u prašumi. Jer sada točno znam kako ću reći Drewu.


ŠESTO POGLAVLJE Što znate o izvanosjetilnom opažanju, znanju o određenom događaju prije no što se dogodi? Svi posjedujemo malu mjeru te sposobnosti, u onih devedeset posto mozga koje ne koristimo. Događa se u onim trenucima u automobilu sjetite se pjesme koju godinama niste čuli i ta pjesma sljedeća zasvira na radiju. Ili u ona jutra kad se sjetite stare prijateljice, a u vrijeme večere telefon zazvoni i zove vas prijateljica na koju ste mislili. Nikada nisam previše vjerovala u takvo što. Ali, kad mi je prodavačica vratila ostatak nakon što sam platila majušnu majicu, duboko u mojoj utrobi stvorila se kugla tjeskobe. I to nisu bili uobičajeni »leptirići«. Bila je napeta. Očajna nelagoda, kao kad shvatite da ste zaboravili platiti račun za kreditnu karticu. Morala sam pronaći Drewa. Morala sam razgovarati s njim, reći mu, i to odmah. Brzo sam hodala niz ulicu. Pa... koliko god sam brzo mogla u štiklama od osam centimetara. Kako me je svaki korak približavao našoj zgradi, zabrinutost je eksponencijalno rasla. U to vrijeme to sam pripisala vijesti koju ću upravo priopćiti. Ali, kad se osvrnem na to, mislim daje posrijedi bilo nešto drugo. Prekognicija. Kad sam se našla pred vratima našega stana, koljena su mi klecala, a dlanovi su mi bih oznojeni. Posegnula sam prema kvaki... Ako imate slab želudac, možda ovo ne biste trebah gledati. Neće biti li jepo. Ulazim u stan. Svjetla su ugašena. Stavljam ključeve na stol i svlačim kaput. Pritišćem prekidač na zidu i preplavljujem sobu svjetlošću. I tada ga ugledam. Njih. Drew stoji nasred naše dnevne sobe, a otkopčana košulja otkriva prsa koja sam više od tisuću puta ocrtavala prstima. Topla, brončana koža koju volim dodirivati. U jednoj ruci drži napola praznu bocu Jack Danielsa. Druga je skrivena. Uvučena. U grivu valovite kestenjaste kose. Ona je moja suprotnost u svakom pogledu. Gusti, crveni uvojci, grudi veličine lubenica, prpošne u svojoj lažnosti. Visoka je, kao i Drew, čak i bez štikla. Usne su joj crvene i sočne, dovoljno pune da bi joj i Angelina pozavidjela na njima. A te pune crvene usne klize po Drewovim usnama. Oni koji se dobro ljube, doista dobro, ne koriste samo usne. Koriste čitavo tijelo, jezik, ruke, kukove. Drew se dobro ljubi. Ali, nikada nisam imala priliku vidjeti ga u akciji. Nikada nisam vidjela da nekoga ljubi. Zato jer sam ja uvijek bila primateljica. Tih poljubaca. Ali, sada nije tako. Stojim zaprepaštena. Gledam. I premda prolazi samo nekoliko sekundi, osjećam ih kao beskrajno duge. Kao vječnost. U paklu. Drew se tada odmiče. I, gotovo kao daje čitavo vrijeme znao da sam ondje, njegove oči odmah nalaze moje. Pogled mu je tvrd. Nemilosrdan. A glas mu je hladan poput čelika dvorišnih vrata na snježnoj oluji. — Gledaj tko je stigao kući. Mnoge žene zamišljaju kako bi reagirale kad bi uhvatile dečka ili supruga u preljubu. Što bi rekle. Koliko bi bile jake. Pravedničke i gnjevne. Ali, kad se to doista dogodi? Kad to nisu samo pretpostavke? Upravo te emocije izostaju. Obamrla sam iznutra. Mrtva.


A glas mije tek šapat mucanja. — Što... što radiš? Drew sliježe ramenima. — Samo se malo zabavljam. Pitao sam se zašto bi ti bila jedina koja to može. Čujem te riječi, ali ih ne razumijem. Oči mi škilje, a glava se naginje, kao zbunjenom psu. Drew se udaljava od crvenokose i otpija gutljaj iz boce. Trza se dok guta. — Izgledaš zbunjeno, Kate. Objasnit ću ti. Prvo pravilo laganja je da uvijek moraš imati dobar alibi. Vidiš, Matthew i Delores u ovom trenutku su u zrakoplovu za Vegas. Matthew je to putovanje planirao tjednima, iznenadan drugi medeni mjesec. Stoga sam danas poslijepodne znao da sereš. Samo sam želio vidjeti hoćeš li to doista učiniti. Pa sam te slijedio. GPS je stvarno super. Žena po imenu Kasey Dunkin prošle godine je nestala nakon izlaska s prijateljicama. To je bilo u svim vijestima. Policija je uspjela pronaći signal njezinog mobitela u jednom napuštenom skladištu u Brooklynu pa je preživjela iako je više puta ubodena nožem. Drew i ja smo si sutradan na telefone instalirah isti program. — Slijedio si me? Slijedio me je do Bobine ordinacije. Zna kamo sam otišla. Znači li to... — Da. Znam gdje si bila. Sve znam. Vidio sam te. On zna... Drew zna da sam trudna. I očito nije sretan. Moj se glas podiže dok govorim, hvatam zalet. — Znaš? — Upirem prstom u ženu koja nas gleda kao da smo njezina vlastita sapunica. — I ovako reagiraš? Drew izgleda zbunjeno. - Zar me uopće ne poznaješ? Kako si, jebo te, mislila da ću reagirati? Drewa sam već vidjela uzrujanog. Nepromišljenog. Frustriranog. Ali, ovo je drugačije. Ovo je... okrutno. Pita me: — Nećeš valjda pokušati poreći? Uvjeriti me da haluciniram? — Njegovo se lice na trenutak grči. I izgleda... izmučeno, poput žrtve mučenja koja samo što nije prekinula šutnju. Nećeš li mi reći da sam u krivu, Kate? On trepće i izraz izmučenosti nestaje. Pa sam prilično sigurna da sam ga izmislila. Puste želje. Prekrižila sam ruke. — Ne želim o tome raspravljati pred publikom. Drewova čeljust se tvrdoglavo stišće. — Hoćeš li to okončati? Moja se stopala udaljavaju od njega, posve sama. A ruka mi se zaštitnički spušta na trbuh. — Što? On ponavlja, nestrpljiv zbog moje šokiranosti. — Pitao sam te hoćeš li to jebeno okončati? Politički gledano, Drew podržava pravo na pobačij. Unatoč katoličkom odgoju, žene u svojoj obitelji previše voli i poštuje da bi dopustio da kakav starac na Capitol Hillu određuje što one smiju, a što ne smiju činiti sa svojim tijelom. Ali, emocionalno, moralno, uvijek sam smatrala da podržava pravo na život. Stoga mi je činjenica da stoji ovdje i govori mi neka pobacim dijete, naše dijete, jednostavno... nepojmljiva. - Nisam... nisam stigla razmisliti o tome. On se ogorčeno smije. — Pa, bolje ti je da počneš razmišljati jer, sve dok ta tvoja nepromišljena pogreška ne nestane, ne želim te ni gledati, a kamoli raspravljati o bilo čemu. Njegove riječi udaraju me poput naleta vjetra za hladnog dana. Onog koji vas ostavi bez daha. Drew nije Joey Martino. Gori je. Jer želi da izaberem. Postavlja mi ultimatum. Kao što je to učinio s Billyjem. I o čemu, dovraga, govori — o mojoj nepromišljenoj pogrešci? Kao da sam to sama napravila? A tada mi sine — njegov gnjev. Njegova osvetoljubivost. Počinjem shvaćati. — Misliš li da sam to planirala? Da sam to učinila namjerno? On se smiješi, a čak bi i gluh čovjek čuo sarkazam. — Ne, nipošto. Te stvari se katkad jednostavno dogode, zar ne? Čak i kad nemaš tu namjeru.


Otvaram usta kako bih se usprotivila, kako bih objasnila, ah me striptizetino smijuljenje prekida. Upućujem joj gnjevan pogled. — Izlazi iz mojega stana prije no što te iznesem s drugim smećem. Žene u takvim situacijama mogu oboriti jedna drugu brže no što trgovac božićnim drvcima na Badnjak obara jelu. Ah, to nije zato što smo sitničave. Ih zlobne. To je zato što je lakše okomiti se na bezimenu ženu nego priznati da istinsku krivnju snosi muškarac koji bi vas trebao voljeti. Koji bi trebao biti predan. Vjeran. A nije bio. Ona kaže: — Žao mi je, dušo, ti ne plaćaš ovu predstavu. Idem onamo kamo me pošalje onaj tko ima novac. Drew obavija ruku oko njezina struka i ponosno se smiješi. — Ona ne ide nikamo. Tek smo počeli. Pronalazim snage da podignem obrvu. Pa pokušavam i sama uputiti udarac. — Sada to plaćaš, Drew? Doista žalosno. On se smiješi. - Ne zavaravaj se, dušo, plaćao sam i protekle dvije godine. Ti si samo bila malo skuplja od prosječne kurve. Trebala sam biti pametnija. Svađanje s Drewom je nalik bavljenju teroristom. On nema granica, ništa nije zabranjeno. Ne postoje dubine do kojih neće pasti kako bi pobijedio. A tada izgleda zamišljeno. — Iako, moram priznati da si, unatoč tome kako je sve završilo, bila dobro uložen novac. Osobito one noći kod sudopera — namiguje — vrijedilo je svakog novčića. Umirem. Svaka užasna riječ zasijeca u mene poput oštrice koja reže kožu. Vidite li krv? Polako se cijedi iz svakog okrutnog sloga. Oteže ga, čini ga bolnijim no stoje trebao biti. Izgledate iznenađeno. Ne biste trebah biti. Drew Evans ne pali mostove. Raznese ih dinamitom. Razori most, planine koje je povezivao i sva živa bića dovoljno nesretna da su se našla u radijusu od osamdeset kilometara. Drew nikada ništa ne radi polovično. Zašto bi u razaranju mene bio drugačiji? Okrećem se kako bih krenula niz hodnik prije no što se srušim pred njim poput egipatske piramide. Ah, on me hvata za ruku. — Kamo ideš, Kate? Ostani, možda nešto naučiš. Znate kako nekoga njegova osobnost može učiniti privlačnijim? Poput onog klinca u srednjoj školi koji je, unatoč slabijem tonusu mišića i blažem slučaju akni, bio sposoban družiti se s popularnijima? Zato stoje pripovijedao najsmješnije viceve i najbolje priče. Voljela bih vam reći daje to funkcioniralo i u suprotnom smjeru. Voljela bih reći da su Drewove riječi začudno preobrazile njegovo lice u čudovište, jer tako zvuči. Ali, ne mogu. Pogledajte ga. Pretpostavljam daje tako Lucifer izgledao kad gaje Bog izbacio iz raja. Ogorčen i slomljen. Ali, i dalje bolno lijep. Oslobađam ruku. Glas mije visok, gotovo histeričan. — Ne diraj me! Da me više nikada nisi taknuo! On se polako smiješi, kao oličenje spokojstva. Briše ruku o hlače kao daje upravo dodirnuo nešto prljavo. — To doista neće biti problem. Mučno mi je. Povraćat ću po njegovim crnim Bruno Magli cipelama. I to nije ni u kakvoj vezi s trudnoćom. Odlazim niz hodnik prisiljavajući se hodati. Zato što ne želim da Drew vidi kako bježim od njega. Jedva stižem u kupaonicu. Padam na koljena i hvatam se za školjku kao da mi život ovisi o tome. Lomim nokat, a zglobovi na mojim prstima postaju bijeli. Želudac mi se grči i silovito se podiže. Krv mi pulsira u ušima, a kiselina žari moje grlo. Kašljem i jecam, ali su mi oči suhe. Suza nema. Još ne. Taj dio dolazi kasnije. Kako to može učiniti? Rekao mi je da neće... a ja sam mu vjerovala. Kad mije rekao da me voli.


Kad mije obećao da me nikada neće povrijediti. Vjerovala sam mu. Nikada nismo razgovarali o tome kako ćemo imati djecu. Nismo razgovarali ni o tome da nećemo. Ali, da sam znala da će biti takav, bila bih opreznija. Bila bih... Bože. Slušajte me. Moj dečko je u dnevnoj sobi s drugom ženom na krilu, a ja sjedim ovdje i mislim o svemu što sam ja mogla napraviti kako bih to spriječila? A rekla sam da je žalosno to što je Drew učinio. Kad mi u želucu nije preostalo ništa, podižem se do umivaonika i gledam u ogledalo. Mrljavi obrazi i mutne, crveno obrubljene oči gledaju me s lica koje ne prepoznajem. Umivam lice hladnom vodom, opet i opet. Drew me je možda rasparao, pretvorio me u drhtavu masu srama i samooptuživanja, ali će na vrbi roditi grožđe prije no što mu dopustim da to vidi. Posrćem u spavaću sobu, uzimam torbu iz ormara i naslijepo je punim prvim što mi dolazi pod ruku. Moram otići. Od njega. Od svega što me podsjeća na njega. Znam što mislite. - Tvoja karijera, sve za što si radila, sve to odbacuješ. I u pravu ste - odbacujem. Ali, ništa od toga više nije važno. To je poput... poput onih jadnika koji su jedanaestog rujna skakali s tornjeva. Znali su da ih to neće spasiti, ali je vatra bila prevruća, a oni su morali učiniti nešto, bilo što, kako bi pobjegli od te boli. Zatvaram torbu i stavljam je na rame. A tada se oslanjam na vrata i dišem. Jednom. Dva puta. Tri puta. Mogu to. Samo moram proći kroz vrata. Samo dvanaest koraka dalje. Hodam niz hodnik. Drew raširenih nogu sjedi na kauču, pogleda uprtog u ženu koja se ljulja pred njim, a pokraj njega je boca viskija. Usredotočujem se na njegovo lice. I samo na trenutak dopuštam si sjetiti se. Tugovati. Vidim njegov osmijeh, one prve noći u baru, dječački šarmantan. Osjećam njegove usne, njegov dodir, one prve noći kad smo vodili ljubav ovdje, u ovom stanu. Svu vrelinu i potrebu. Ponovno proživljavam svaku nježnu riječ, svaki trenutak ljubavi od tada. I sve to zaključavam. U čelični sanduk, potiskujem u najdalji kutak svojega uma. Da ga jednoga dana otvorim. Kad budem sposobna raspasti se. Ulazim u sobu i stajem samo nekoliko koraka od kauča. Crvenokosa i dalje pleše, ali je ne gledam. Moje oči ne silaze s Drewova lica. Glas mije pun boli. Hrapav. Ali iznenađujuće odlučan. — Gotova sam. S tobom, sa svim ovim. Nemoj me za tjedan dana pronaći i reći mi da ti je žao. Nemoj me nazvati i reći da si se predomislio. S. Nama. Je. Svršeno. I više te nikada ne želim vidjeti. Koliko je roditelja svojim tinejdžerima reklo da su zauvijek u kazni? Koliko je tinejdžera odgovorilo da više nikada neće razgovarati s njima? Gotovo. Zauvijek. Nikada. Teške riječi. Vrlo konačne. Vrlo isprazne. Zapravo to ne mislimo. To samo kažemo kad želimo izazvati reakciju. Kad preklinjemo za odgovor. Istini za volju, da mi Drew dođe sutra ili sljedeći mjesec, ili za šest mjeseci, i kaže mi da je pogriješio? Da želi da mu se vratim? Vratila bih mu se istog trena. Dakle, je li vam sada jasno ono što sam rekla? Nisam snažna žena. Samo vješto glumim da jesam. Drewov glas je bezosjećajan. — Zvuči dobro. — Nazdravlja mi bocom. — Želim ti usrani jebeni život, Kate. I zaključaj vrata za sobom, ne želim da me više itko ometa. Voljela bih vam reći da je oklijevao. Da se na njegovu licu vidio tračak kajanja ili sjena tuge. Da jest, ostala bih. Ali, njegovo lice bilo je bezizražajno. Beživotno, poput tamnokose lutke Kena. Poželim vrištati. Poželim ga prodrmati, pljusnuti i razbijati stvari. Želim, ali ne činim to. Jer, ako pokušate i udarite u zid? Dobivate samo slomljenu ruku. Stoga uzimam torbu i podižem bradu. I izlazim iz stana.


SEDMO POGLAVLJE Najvažnija značajka osobnosti tipa A je posjedovanje ciljeva te strategija za njihovo ostvarivanje. Ja sam nedvojbeno tip A. Planiranje je moja religija, a popis zadataka je moja biblija. Ali, kad stižem do sredine predvorja zgrade koja je protekle godine bila moj dom, kočim se. Jer prvi put u životu nemam pojma što bih sljedeće trebala učiniti. Nemam smjera. I to me prestravljuje. Osjećam se bestežinskom — poput astronauta koji, odsječen od sidra, lebdi u svemiru. Beznadan. Osuđen na smrt. Moj život okreće se oko Drewa. I nikada nisam mislila da će mi biti potreban plan za slučaj nepredviđenih okolnosti. Najprije mi počinju drhtati šake, pa ruke, pa koljena. Srce mi počinje lupati i prilično sam sigurna da hiperventiliram. To je adrenalin. Reakcija »borba-bijeg« je začudna pojava. Djelovanje bez razmišljanja, pokret bez dopuštenja mozga. A moj je u punom zamahu. Svaki ud viče mi neka se pokrenem. Neka idem. Mojemu tijelu nije važno kamo, samo da nije ovdje. Trci, trči sto brže možeš, ne možeš me uhvatiti, ja sam Medenjak. Medenjak je imao sreću. Za njim je netko trčao. — Gospođice Brooks? Isprva ga ne čujem. Zvuk moje panike previše je zaglušujuć, poput tisuća šišmiša u zatvorenoj spilji. A tada dodiruje moju ruku, uzemljuje me, vraća me na zemlju. — Gospođice Brooks? Taj sijedi gospodin sa zabrinutim pogledom u zelenim očima i upadljivom crnom kapom? To je Lou, naš vratar. Drag je čovjek, u braku dvadeset i tri godine, otac dvije kćeri studentice. Jeste li ikada primijetili da je vratarima uvijek ime Lou, Harry ili Sam? Kao da njihovo ime na određeni način predodređuje njihovo zanimanje. —Mogu li što učiniti za vas? Može li što učiniti za mene? Lobotomija bi mi u ovom trenutku dobro došla. Ništa posebno, samo šilo za led i čekić, i postat ću sretna članica kluba nepobjedivog uma. —Jeste li dobro, gospođice Brooks? Znate onu izreku, Bolje je voljeti i izgubiti ljubav nego uopće ne voljeti? To je glupost. Tko god je to rekao, nije znao ništa o ljubavi. Neznanje je bolje; bezbolno je. Ali, upoznati savršenstvo, svaki dan ga dodirivati, kušati, udisati, a tada ostanete bez njega? Gubitak je agonija. I svaki centimetar moje kože osjeća tu bol. — Trebam... moram poći. Da, to je bio moj glas. Ošamućena i zbunjena inačica, poput glasa žrtve u kakvom velikom sudaru, koja svima koji žele slušati uporno ponavlja daje na semaforu bilo zeleno. Ne bi trebalo tako završiti. Nije trebalo uopće završiti. On je to za mene napisao na oblacima, sjećate se? Zauvijek. Lou baca pogled na torbu na mojemu ramenu.—Mislite, u zračnu luku? Kasnite li na let? Njegove riječi odjekuju u bezdanu u koji se moj um pretvorio. Zračna luka... zračna luka... zračna luka. ..let... let... let. Kad ljudi oboljeli od Alzheimerove bolesti počnu gubiti pamćenje, najnovija sjećanja odlaze prva. Stara sjećanja, adresa kuće u kojoj su odrasli, ime učiteljice u drugom razredu, ostaju jer su urezana. U tolikoj su mjeri dio osobe daje ta informacija gotovo instinktivna, poput znanja gutanja. Moji instinkti tada se aktiviraju. Pa počinjem planirati. — Da... da, moram stići u zračnu luku. Znate li što o vukovima? Te životinje žive u čoporu. U obitelji. Osim kad su ozlijeđene. Ako se to dogodi, ranjeni vuk sam se iskrade u noć kako ne bi privlačio grabežljivce. I vraća se u zadnju spilju u kojoj je skupina boravila. Zato jer mu je poznata. Sigurna. Ondje ostaje kako bi se oporavio.


Ili uginuo. — Lou? — On se s vrata okreće prema meni. — Potreban mi je papir i olovka. Moram napisati pismo. Bi li ga poslao umjesto mene? Otvaranje vrata nije jedini posao njujorških vratara. Oni su i dostavljači, poštari, čuvari i teklići. — Dakako, gospođice Brooks. Pruža mi list čistog papira i vrhunsku kemijsku olovku. A tada odlazi van pozvati mi taksi. Ja sjedam na klupu i brzo pišem. Svaki devetogodišnjak vam može reći daje tako najbolje skinuti flaster. Pomalo to osjećam kao poruku prije samoubojstva. Pretpostavljam da ovo pismo to na određeni način i jest. Za moju karijeru. Gospođine Evans, zbog nepredviđenih osobnih okolnosti više neću moći ispunjavati uvjete svojega ugovora s tvrtkom Evans, Reinhart i Fisher. Ovime dajem otkaz bez prethodne obavijesti. Sa žaljenjem, Katherine Brooks Hladno, znam. Ali, profesionalnost je jedini štit koji mije ostao. Znate, djevojci je očevo odobravanje posebno. Možda je to kakav evolucijski ostatak iz vremena kad su kćeri bile tek vlasništvo koje se trampilo i prodavalo najboljem ponuđaču. Koji god bio razlog, očeva potvrda je važna — nosi veću težinu. Kad mi je bilo deset, Ured za parkove i rekreaciju Greenvillea organizirao je testiranje Dječje bejzbolske lige. Moj otac nije imao sina u kojega bi uložio svoje snove o bejzbolu pa je vrijeme provodio poučavajući me finesama te igre. Ionako sam bila harambaša pa mi to nije teško padalo. I te je godine moj otac zaključio da sam predobra da bih igrala softball s djevojčicama. Da bi dječačka liga bila veći izazov. A ja sam povjerovala u to. Zato što je on vjerovao u to. Zato što je vjerovao u mene. Billy mi se rugao; rekao je da će mi lopta slomiti nos. Delores je došla gledati i lakirati nokte na tribinama. Primljena sam u tim. A kad je sezona završila, imala sam najbolji rezultat bacanja u cijeloj ligi. Moj tata bio je toliko ponosan daje moj trofej stavio pokraj blagajne u zalogajnici i hvalio se svima koji su ga željeli slušati. Pa čak i onima koji nisu. Tri godine poslije više ga nije bilo. I to me je onesposobilo jer, poput slijepca koji je nekoć vidio, točno sam znala što mi nedostaje. Više nisam igrala bejzbol. A tada sam kasnije upoznala Johna Evansa. Izdvojio me je—izabrao — između tisuću prijavljenih kandidata. Njegovao je moju karijeru. Bio je ponosan na svaki moj sklopljeni posao, na svaki uspjeh. I na trenutak sam ponovno znala kako je imati oca. I John me je doveo do Drewa. Naši su se životi isprepleli poput bršljana oko stabla. Znate kako je to — njegova je obitelj postala moja i sve što dolazi s time. Anneina blaga opominjanja, Alexandrin zaštitnički stav, Stevenove šale, Matthewovo zadir- kivanje... draga Mackenzie. A sada sam izgubila i njih. Iako mislim da neće odobriti ono stoje Drew učinio, kako je postupio prema meni, znate onu izreku: ‘Krv nije voda’. Stoga, na kraju, koliko god im Drewove odluke bile odbojne, neće stati na moju stranu. — Gospođice Brooks, vaš automobil je vani. Jeste li spremni? Prije savijanja pisma ispod potpisa ispisujem tri riječi. Tri bolno nedostatne riječi. Žao mi je. A tada prisiljavam svoje noge ustati i pružam Louu adresiranu omotnicu. Odlazim prema vratima. Odostraga začujem zvono dizala. I stajem pa se okrećem prema velikim, zlatnim dvokrilnim vratima. Čekam. Nadam. se.


Jer, tako se uvijek događa u filmovima, zar ne? Ljubav na školski način, Lijepa u ružičastome i u svakom drugom filmu Johna Hughesa koji sam u mladosti gledala. Netom prije no što djevojka ode ili uđe u automobil, on trčeći dolazi niz ulicu. Trči za njom. Doziva njezino ime. Govori joj da to nije mislio. Ništa od toga. A tada se poljube. Glazba zasvira i krene odjavna špica. To želim u ovom trenutku. Sretan završetak za koji su svi znali da dolazi. Stoga zadržavam dah. I vrata se otvaraju. Želite li pogoditi tko je ondje? Hajde, pričekat ću. Prazan je. A ja osjećam kako se moj prsni koš urušava. Disanje mi postaje ubrzano, dašćem kroz bol, kao kad uganete gležanj. I moj se vid zamagljuje dok se vrata dizala polako zatvaraju. To se doima vrlo simboličkim. Izgleda da i ja sada moram zatvoriti svoja vrata, ha? Brišem oči. I šmrcam. I namještam torbu na ramenu. — Da, Lou. Spremna sam.


OSMO POGLAVLJE Apsolutni seronja. Kažu da je tugovanje proces. Sa stadijima. Bljuvotina. A raskidi su uvelike nalik smrti. Smrti osobe koja ste bili, života kojim ste planirali živjeti. Cuclač kurca. Prvi stadij je šok. Obamrlost. Poput onih stabala u šumi koju je poharao požar, koja su izgorjela i šuplja, ali nekako ipak stoje. Kao da im je netko zaboravio reći da biste trebali leći kad ste mrtvi. Dodirivač kuraca. Biste li pogodili koji je drugi stadij? O, da, gnjev. Gnjev koji govori: — Što si ti u posljednje vrijeme učinio za mene, bolje mi je bez tebe; ionako mi se nikada nisi sviđao. Egzotičnijebac ušiju. Ne, to je jadno. Ekstremni lizačšupaka. Bolje. Abecedno domišljanje odvratnih pogrdnih naziva? To je igra koju smo Delores i ja domislile na studiju. Kako bismo se oslobodile frustracije zbog zadrtih, uštogljenih profesora koji su nas mučili. Slobodno se ubacite u bilo kojem trenutku. To vodi katarzi. I, zbog nekog je razloga mnogo lakše ako ste drogirani student. Fukara. Kako bilo, što sam ono govorila? Tako je, gnjev. Gnjus. Byes je dobar. Vatra je gorivo. Para je moć. A byes vas drži na nogama kad se samo želite sklupčati na podu poput uplašenog pasanca. Hernija crijeva. Činjenica je da oženjeni muškarci žive sedam godina dulje nego samci. Udane žene, s druge strane, umiru oko osam godina prije nego neudane. Jeste li zaprepašteni? Nisam ni ja. Inficirani kurcev sir. Jer, muškarci su paraziti. Ona prašumska vrsta koja siše život, ukopa se u vaše genitalije i tada liježe jajašca u vašim bubrezima. A Drew je njihov vođa. Jebena izdrkotina. Stjuardesa me pita želim li besplatno piće. U zrakoplovu sam. Jesam li to spomenula? Ne uzimam piće; nastojim izbjeći zahod u zrakoplovu. Previše sjećanja. Zabavnih, lijepih sjećanja. Kenjator. Vidite, Drew ne voli letjeti. Nikada to nije otvoreno rekao, nikada nije dopustio da ga to spriječi, ali sam vidjela. Letenje iziskuje predavanje uzda nekome drugome — odustajanje od iluzije nadzora. A svi znamo da Drew problema s nadzorom ima dovoljno da njima ispuni Veliki kanjon. Neposredno prije polijetanja postao bi ćudljiv. Napet. A tada bi, nakon isključivanja upozorenja na vezanje pojasa, predložio izlet u zahod. Kako bi se donekle oslobodio te napetosti. Nikada ga nisam mogla odbiti. Klub onih koji se seksaju u visinama? Sada sam već zlatna članica. Ljigavi iscjedak. Nakon što su kolica prošla pokraj mene, spuštam naslon i zatvaram oči. I razmišljam o onome o čemu svaka odbačena žena sanja. O osveti. Patnji. Kazni. Mlitavi penis. Iako mu neću odrezati penis. Ženino najmoćnije oružje je krivnja — mnogo pogubnije od


mačete. Stoga su moji scenariji osvete usredotočeni na... smrt. Moju smrt. Katkad je to rak; katkad porođaj. Ali, u svakom od njih Drew lupa na vrata dok sam ja na samrti, preklinje da ga se pusti unutra, da mi kaže koliko je kretenski bio u krivu. Koliko mu je žao. Ali, uvijek je prekasno. Već sam umrla. I ta spoznaja ga uništava - ostavlja ga razorenog. Slomljenog. Krivnja ga polako izjeda, kao zub u čaši Coca-Cole. Nadrkani kurac. I on ostatak života nosi crninu, poput osamdesetogodišnje talijanske bake. Ognojeni čir. Smiješim se. Vrlo lijepa pomisao. Potezao skrotuma. Ova je dobra. Delores bi bila vrlo ponosna. O, da, otišla sam toliko daleko. Rektalni smrad. Znate, mislim da je ovako bolje. Bez sranja. Ako objektivno razmotrim situaciju, ovako mi je bolje. Drew mije učinio uslugu. Smegmoljubac. Jer, iako se voli prerušavati u tatina odijela za velike dečke, emocionalno je adolescent. Dijete. Truli kurac. Jedan od onih s kojima se nitko ne voli igrati. Jer, kad igra ne ide po njegovom, on razbije ploču na komadiće. Urinarna infekcija. A kome je to potrebno? Meni nije. Ne, gospodo. Ja zaslužujem više. Vagina. Preživjet ću to. Ja sam Kate Jebena Brooks. Uspjet ću. Preživjet ću. Ustrajat ću. Makar samo njemu za inat. Tvrdoglavost mije prirođena. Bilo mije dobro prije Drewa pa će mi biti dobro i nakon njega. To što nikada nisam bila sama ne znači da ne mogu biti. Nije. Mi. Potreban. Doista. Jeste li uvjereni? Zbljuv. Da. Ni ja. Znam što mislite. Zašto? To je važno pitanje, zar ne? Pitanje koje je proslavila Nancy Kerrigan. Pitanje na koje svi traže odgovor kad se dogodi tragedija. Zašto, zašto, zašto? Ljudska bića vole objašnjenja. Žudimo za razlozima, za nečime što ćemo optužiti. Nasipi su bih preniski, vozač je bio pijan, njezina suknja je bila prekratka — popis je beskonačan. Vožnja iz Akrona u Greenville traje oko tri sata. To je mnogo vremena za vožnju. I za razmišljanje. Aja cijelim putem razmišljam o zašto. Kad bih sve to morala ponoviti, pitala bih njega. Voljela bih da mogu reći kako je to bilo strašna pogreška. Nesporazum — kao u Romeu i Juliji ili u Priči sa zapadne strane. Ali, doista, kakvi su izgledi za to? Kad bih morala pogađati, rekla bih da Drew jednostavno nije bio spreman odrasti, prihvatiti tu razinu odgovornosti. Ili posvećenosti. Pogledajte moju ruku. Vidite li prsten? To nije slučajno.


On je divan ujak Mackenzie. Posvećen. Brižan. Muškarac koji bi dva dana prije Božića prebio drugog kupca za zadnju lutku Tickle me Elmo ili Cabbage Patch Kids. Za nju će učiniti sve. Ah, biti otac je drugačije. Sve je na vama, ali više nikada ni u čemu niste u središtu pozornosti. I mislim da je to ono s čime Drew nije bio sposoban izaći nakraj. Osobno krivim Anne i Alexandru. Nemojte me pogrešno shvatiti, one su dobre žene, ali... reći ću to ovako: prošlog ljeta Alexandra nas je sve pozvala u vikendicu ne selu, koja pripada njezinim roditeljima, na Mackenzin rođendan. Drew i ja smo zakasnili jer smo skrenuli na pust put kako bismo se mazili. Usput, seks u automobilu je divan. Ako se ikada poželite osjećati mlado i nesputano, učinite to na stražnjem sjedalu. Ali, skrećem s teme. Dakle, dok smo se tako družili pokraj bazena, ustala sam kako bih uzela krišku pizze. Ali, je li Drew ustao. Nipošto. Zato što mu je majka u kuhinji već zagrijala hrskav, svjež komad. A sestra mu ga je donijela do njegove ležaljke, uz hladno pivo. Jesu li mu noge bile slomljene? Je li bolovao od ranog oblika Parkinsonove bolesti zbog kojega si nije mogao sam zagrijavati hranu? Ili, Bože sačuvaj, pojesti je hladnu? Ne. Jednostavno su takve prema njemu, uvijek su bile takve. Tetoše ga. Pretjerano mu udovoljavaju. A ja se ne mogu oteti pomisli da bi tu vijest možda bolje primio da su mu Anne i Alexandra s vremena na vrijeme dopustile da si sam uzmepizzu. Bio bi spremniji. Na kraju to zapravo nije važno. Znanje o razlogu ne mijenja ništa. Stoga sam, prolazeći pokraj natpisa DOBRO DOŠLI U GREENVILLE, sama sebi obećala da više nikada neću pitati zašto. Neću tratiti energiju. Ali, znate što? Bog ima izopačen smisao za humor. Jer, za samo nekoliko dana ponovno ću pitati zašto. Zbog potpuno drugog i beskrajno razornijeg razloga. Žao mi je jer vam ja ovo moram reći, ali da, bit će gore. Vidjet ćete. Jeste li ikada posjetili svoju srednju školu više godina nakon mature? Klupe, prozori i zidovi su isti... ali vam ipak izgledaju drugačije. Nekako manje. Tako se ovo osjeća. Vožnja Glavnom ulicom, povratak kući, sve je upravo onako kako sam upamtila... ali nije. Crvena tenda ispred željezare gospodina Reynolda sada je zelena. Ljekarna Falcone pretvorena je u Rite Aid. Ali, kičasta ružičasta palma i dalje je u izlogu kozmetičkog salona Penny’s, u kojemu smo Delores i ja prije maturalne zabave dale urediti nokte. Stara, zelena klupa i dalje je ondje, ispred zalogajnice mojih roditelja, za koju sam nakon škole vezala bicikl. Parkiram i izlazim, noseći putnu torbu na ramenu. Tek je prošlo podne, sunce je visoko i vrelo, a u zraku je miris pijeska i paljenja katrana. Prelazim ulicu i otvaram vrata. Žamor razgovora se utišava dok stojim na ulazu. A desetak prijateljskih lica me gleda. Većina ljudi u ovoj prostoriji poznaje me od rođenja. Za njih sam kći Natea i Carol, tamnokosa djevojčica s repićima, iz maloga grada, koja je uspjela. Koja je pobijedila financijske izglede i osvjetlala obraz svojoj obitelji. Ja sam priča o uspjehu koju učitelji u osnovnoj školi pripovijedaju svojim učenicima u nadi da će ih nadahnuti na snove veće od onih koje nudi tvornica automobila. Prisiljavam usne da se pristojno nasmiješe, kimam i kratko mašem prolazeći između stolova, prema stražnjim vratima. Vidite znak? NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN. Dugo izdišem. I sav gnjev koji me je nosio, koji me je doveo ovamo, odlazi s tim dahom. Preplavljuje me iscrpljenost. I osjećam se iscijeđeno, prazno. Udovi su mi bez kostiju, kao da sam upravo prešla cilj maratona od šesnaest kilometara uzbrdo. Otvaram vrata. I prvo što vidim je moja majka, nagnuta nad stol, pregledava popis isporučenog voća i povrća. Lijepa je, zar ne? Znam da većina kćeri misli da su njihove majke lijepe, ah moja doista jest. Njezina tamna, smeđa kosa svezana je u visok rep, poput moje. Koža joj je svijetla i čista, s jedva vidljivim borama oko usana i očiju. Ako su bore nasljedne, dobila sam genetski jackpot. Ah, osim izgleda, moja je majka lijepa i iznutra. Zvuči kao klišej, ah istina je. Nepromjenjiva je. Postojana. Pouzdana. Život joj nije uvijek bio lak, ih dobar. Ah, krenula je dalje, nastavila dostojanstveno i dolično. Moja majka nije optimistica. Stoikinja je, poput kipa koji stoji i nakon uragana.


Vrata se zatvaraju za mnom, a ona podiže glavu. Oči joj zaiskre i široko se nasmiješi. — Kate! — Spušta popis i kreće prema meni. A tada opaža moje lice. I kutevi njezina osmijeha spuštaju se poput pera na vjetru. Glas joj je prigušen, prožet zabrinutošću. — Kate, što je? Moje ruke odustaju pa torbe padaju na pod. Ona čini još jedan korak. — Katie? Dušo? Što se dogodilo? Dakle, to je izvrsno pitanje. Trebala bih odgovoriti, ali ne mogu. Zato jer moje ruke pokrivaju lice. A jedini zvukovi koji silaze s mojih usana su zadihani jecaji. Njezine ruke me privlače, snažne i tople ruke koje mirišu na omekšivač. I čvrsto me grli, snažno i sigurno, kako to samo majka može. Sjećate se čeličnog sanduka? Da, sad je otvoren. I iz njega se izlijeva sve što se dogodilo.


DEVETO POGLAVLJE Prosječan čovjek trećinu života provede u krevetu. Osam tisuća tri stotine trideset i tri dana. Dvjesto tisuća sati. Zašto vam to govorim? Zato što vam ne bi trebalo biti žao potrošiti mnogo novca na pristojnu posteljinu. Dobar pokrivač je neprocjenjivo vrijedan. U djetinjstvu vas štiti od baba-roge. A kad više i niste toliko mladi, grije vaše stare kosti. Moja majka navlači pokrivač do moje brade, sprema me u krevet iz djetinjstva kao šestogodišnjakinju za grmljavinske oluje. Nakon mojega slamanja u pomoćnoj prostoriji odvela me je gore, u malen, ali vješto uređen stan iznad zalogajnice, u kojemu sam odrasla. U kojemu moja majka i dalje živi. U dom moje mladosti. Ona briše suze koje se slijevaju niz moje obraze. Ja štucam i mucam: —Ja-ja-jako... sam... glu-glu-glupa. U srednjoj školi maturirala sam s najboljim uspjehom. Diplomirala sam na Poslovnoj školi Wharton. Neznanje mi nije poznato. Stoga se ne mogu oteti osjećaju da sam trebala znati — da sam to trebala predvidjeti. Naposljetku, dvije godine sam živjela s Drewom. Koliko je potrebno da vuk promijeni ćud? O, da, vuk je ne mijenja. Majka mi odmiče kosu s lica. — Sada se smiri, Katie. Oči su mi otečene, a nos začepljen pa mi glas zvuči nazalno i dječje. — Š-š-što... ću... s-s-sada, mama? Ona se mirno smiješi, kao da zna sve odgovore. Kao da ima moć ukloniti svaku bol, pa čak i ovu, lako kao što je uobičavala poljupcem izliječiti bol mojih udarenih cjevanica i ogrebenih koljena. — Sada ćeš spavati. Jako si umorna. I dalje prolazi prstima kroz moju kosu. To jako godi. Umiruje. - Sada spavaj... utoni u san, moja mila, mila djevojčice. Otac me je poučio svirati gitaru, ali sam glas naslijedila od majke. Ležeći u krevetu zatvaram teške kapke dok ona pjeva. Pjeva pjesmu Melisse Etheridge o tome kako anđeli znaju da će sve biti u redu. Tu mije pjesmu pjevala one noći kad mije otac umro — one noći kad je sa mnom spavala u ovom krevetu. Jer nije mogla ni pomisliti da sama spava u njihovu krevetu. Uz majčin glas u ušima napokon se prepuštam. I tonem u san. Znate kad imate vrućicu pa ležite u krevetu, bacakate se, prevrćete i omatate plahte oko svojih nogu? Zapravo ne spavate, ali niste ni sasvim budni. Događaju se trenuci svijesti, kad otvorite oči i dezorijentirani se čudite jer je vani mrak. Ali, najveći dio vremena ste u magli. Tako za mene izgledaju dva sljedeća dana. Kolaž sunčeve svjetlosti i mjesečine, suza, povraćanja i poslužavnika s hranom koji se odnose netaknuti. Najteži su bili trenuci u tom prostoru između budnosti i sna. Tada sam počinjala vjerovati kako je sve to noćna mora nastala zbog pretjeranog gledanja repriza serije Novi klinci s Beverly Hillsa. Osjetila bih jastuk iza svojih leđa i mogla san se zakleti da je to Drew iza mene. On me najbolje budi, to je naša mala tradicija. Svakog jutra stisne se uz mene i šapuće mi u uho, obožavajući me riječima i rukama. Ali, tada bih otvorila oči i vidjela da je jastuk samo jastuk. I osjećala sam to kao trganje netom nastale kraste — svaki put sam krvarila malo više. Jednostavno ne postoje riječi kojima bih opisala koliko mi je nedostajao. Nijedna se ni ne približava tom osjećaju. Tjelesno sam čeznula za njegovim osmijehom, mirisom i glasom. Zamislite automobil koji vozi devedeset i pet kilometara na sat seoskim putem, neko stablo se sruši i automobil udari u njega. Bum — trenutačno zaustavljanje. Ali, ako osoba na vozačkom sjedalu nije vezana pojasom? Nastavi putovati devedeset i pet kilometara na sat. Tako je i u ljubavi. Ne može jednostavno prestati. Koliko god ste povrijeđeni, gnjevni ili vam je učinjena nepravda,


ljubav i dalje postoji. I baca vas kroz vjetrobran. Navečer drugoga dana otvaram oči i gledam kroz prozor. Kišica sipi. Primjereno - zbog crnog oblaka iznad moje glave i zbog svega. A tada čujem kako se vrata moje sobe otvaraju. Okrećem se. - Mama, bi li mogla... Samo što ondje ne stoji moja majka. Moj je glas tih, blago iznenađen. - O, hej, George. Sjećate se Georgea Reinharta, zar ne? Stevenovog oca udovca? On i moja mama su zajedno. Povezali su se na vjenčanju Mattheva i Delores. Ne brinite, i na to sam pokušala ne obraćati pozornost. Ali, već otprilike godinu dana su u čvrstoj vezi. Unatoč Georgeovom trudu, moja majka se ne želi preseliti u New York. Kaže daje Greenville njezin dom, da voli svoju neovisnost. Stoga joj George prilično često dolazi u posjet i ostaje tjednima. A moja mama mu uzvraća kad može. George je prilično dobar čovjek. Pomalo je nalik Jimmyju Stewartu u filmu Divan život — pomalo staromodan, to je istina, ali pošten. Muškarac za kakvog biste željeli da se brine o vašoj mami. Naočale mu stoje ukoso dok drži poslužavnik. - Tvoja majka je dolje zatrpana poslom, ali je pomislila da možda želiš šalicu čaja. Vođenje vlastitog posla nije lako kao što se doima. Da, sami ste sebi šef, ali to znači da ne možete nazvati i javiti da ste bolesni, ne možete se izvlačiti. A ako se neki zaposlenik ne pojavi, vi ga morate zamijeniti. George se silno trudi pomoći sa zalogajnicom. Moja mama je prošli tjedan morala odvesti našega kuhara u bolnicu nakon što sije razrezao ruku dok je rezao krumpir. A George gaje pokušao zamijeniti. Nitko nije ozlijeđen, ali su vatrogasci morali doći ugasiti požar, a zalogajnica je zatvorena ranije zbog dima. Pa ipak, pretpostavljam da je važna dobra volja. Sjedam, a on namješta jastuke iza mene. — Čaj će mi goditi. Hvala ti. On spušta poslužavnik na moj noćni ormarić i pruža mi toplu šalicu. A tada nervozno briše ruke o hlače. — Smijem li sjesti? Otpijam gutljaj i kimam. A George se spušta na vreću za sjedenje pokraj mojega kreveta. Namješta naočale i meškolji se kako bi se udobno smjestio. Ja se gotovo smiješim. A tada me gleda nekoliko sekundi, tražeći način da započne. Pošteđujem ga te nelagode. Mama ti je rekla, zar ne? On ozbiljno kima. - Nemoj se ljutiti na nju. Zabrinuta je za tebe, Kate. Imala je potrebu rasteretiti se. Tvoje privatne informacije nikada ne bih nikome otkrio. — Prstom tapka po sljepoočnici. — U trezoru su. Zapravo se uspijevam nasmiješiti jer me silno podsjeća na svojega sina Stevena. A tada moj osmijeh blijedi jer me silno podsjeća na Stevena. —John me je nazvao. Pita za tebe. Rekao sam mu da si ovdje. Moj se pogled naglo podiže. Upitan. — Nisam mu rekao zašto si ovdje, ne točno. Rekao sam mu da si iscrpljena. Pregorjela. To nije neuobičajeno u našem području. Nemam plan u vezi Evansa. Praktično gledano, nosim njihovog unuka, dio njihove obitelji. Čak i ako njihov sin misli drugačije, ne sumnjam da će Anne i John željeti biti dijelom njegova života. Ali, o tome ne mogu razmišljati. Ne još. George nastavlja. — Želio bi da ga nazoveš kad budeš sposobna za to. I želio je da ti kažem da bez imalo dvojbe odbija tvoj otkaz. Moje čelo se mršti. — Može li to učiniti? George sliježe ramenima. - John radi što želi. Bože, to zvuči poznato. — Rekao je da si ne može priuštiti gubitak oba najbolja investicijska bankara. Čekaj, oba? — Što to znači? Zar Drew ne ide na posao?


Malen, plamen želje zaiskri u mojemu trbuhu. Možda je Drew jednostavno slomljen kao i ja. Možda je ponovno ušao u hibernaciju, kao što je to učinio prošli put. George brzo gasi moj jadan plamičak. —Ne, ne, bio je ondje... Dovraga. — zapravo, dva puta. Kako sam čuo, pijaniji od lučkog radnika na slobodnim danima. Kad ga je John upitao za pismo kojim si dala otkaz, Drew mu je rekao neka gleda svoja posla — dakako, na svoj, osebujan način. Nije potrebno reći da je njegova budućnost u tvrtki... neizvjesna... u ovom trenutku. Tu informaciju tumačim na jedini mogući način s obzirom na to s kim se Drew družio kad sam ga zadnji put vidjela. — Ajme. Zacijelo se silno dobro zabavlja ako je i jutro poslije pijan. George naginje glavu na stranu. — Ne bih to baš tako protumačio, Kate. Tvrdoglavo stišćem čeljust. I lažem. — To nije važno. Svejedno mi je. U trenutku tišine George zuri u uzorak na šalici. A tada pući usne. Glas mu je prigušen, pun poštovanja, kao da govori u crkvi. — Ne znam koliko ti je Drew rekao o mojoj Janey. Zapravo, prilično mnogo. Janey Reinhart je bila divna žena, ljubazna, bistra, srdačna. Dijagnosticiran joj je rak dojke kad je Drewu bilo deset godina i četiri godine se borila s njim. Drew mi je rekao kako je na dan njezine smrti uvidio da se loše stvari uistinu događaju, i to ne samo ljudima o kojima čitate u novinama. — Kad je umrla... i ja sam poželio umrijeti. I umro bih da nije bilo Stevena. Jer, to su djeca, Kate. Obnavljanje života. Znam da je dobronamjeran. Doista znam. Ali, ne mogu to. Nisam spremna za govor o tome koliko sam sretna jer sam trudna. I sama. — Pa ipak... bilo je... strašno. Dugo sam samo proživljavao strašne trenutke jedan za drugim. Znaš, Steven ima majčine oči. Dok ga gledam, kao da gledam Janey. A bilo je dana, doista loših dana, kad sam ga gotovo mrzio zbog toga. Naglo udišem. To nije ohrabrivanje kakvo sam očekivala. — Ali, ipak, vrijeme je prolazilo. A situacija je postala... podnošljiva. Dobio sam snahu i prelijepu unuku. I s vremenom me disanje više nije boljelo. Oči mi se pune suzama. Zato što znam o čemu govori. Poznata mi je ta bol. — Ali, tek kad sam upoznao tvoju majku, ponovno je oživio dio mene koji je umro s Janey. Ponovno sam bio potpun. Trljam oči i mrštim se: — George, što mi želiš reći? Da ću pronaći drugog Drewa? Samo će možda morati proći petnaestak godina? Ogorčenost. Nije lijepa. Da, znam. George polako odmahuje glavom. — Ne, Kate. Nikada nećeš pronaći drugog Drewa. Kao što ja nikada neću imati drugu Janey, a tvoja majka nikada neće imati drugog Natea. Ali, želim ti reći da... srce zacjeljuje. A život se nastavlja... i nosi te sa sobom... čak i ako ti ne želiš ići. Grizem donju usnu. I kimam. Vraćam šalicu na poslužavnik, završavajući razgovor. George ustaje s vreće i uzima poslužavnik. Odlazi prema vratima, ali se okreće prema meni prije no što stiže do njih. — Znam da ovo vjerojatno ne želiš čuti u ovom trenutku, ali... Drewa poznajem cijeli život. Gledao sam kako odrasta s Matthewom, Stevenom i Alexandrom. Ne branim ga, ne znam zašto je donio odluke koje je donio. Ali... jednostavno mi ga je žao. Jer, jednoga dana će otvoriti oči i uvidjeti da je načinio najveću pogrešku svojega života. A budući da ga volim kao sina... bol koju će on osjetiti toga dana... pa... slama mi srce. U pravu je. Ne želim to čuti. Nemam strpljenja za suosjećanje s Drewom. Ali, cijenim njegov trud. — Doista mi je drago da ste s mojom mamom, George. Ja... zahvalna sam jer te ima. Hvala ti. On se toplo smiješi. — Bit ću u blizini. Samo pozovi ako ti nešto bude potrebno. Kimam. A on zatvara vrata za sobom. Željela bih biti ganuta Georgeovim riječima. Nadahnuta. Motivirana izvući guzicu iz ovog kreveta. Ali, jednostavno sam previše... umorna. Stoga ponovno liježem, omatam se svojom čahurom od pokrivača i tonem u san.


Trećega dana ponovno ustajem. Zapravo više nemam previše izbora. Ležanje i udisanje vlastitog smrada nije osobito djelotvorno za popravljanje raspoloženja. Oh, uz to i dalje imam jutarnje mučnine, točne kao sat, i povraćam u isto vjedro koje je moja majka nekoć stavljala pokraj mojega kreveta dok sam imala želučanu virozu. Njam. A osim toga, prilično sam sigurna da bih iz kose mogla iscijediti dovoljno masnoće da se u McDonald’su isprži velika porcija pomfrita. Da, rekla bih daje vrijeme za ustajanje. Vučem se u kupaonicu, ukočeno i polako. Dugo se tuširam vrućom vodom — gotovo vrelom. Para se kovitla za mnom dok se vraćam u svoju sobu. Moja mama je spasiteljica. Nije poput onih ljudi s emisija na TLC-u, koji gomilaju stvari, ali je sačuvala sve male uspomene koje nisam ponijela sa sobom na koledž i dalje. Vidite ih? Na onim policama netom očišćenim od prašine? Trofeji Dječje lige, odličja sa znanstvenih izložbi i nagradne vrpce s natjecanja pokraj uokvirenih fotografija Delores, Billyja i mene na maturi, na Noć vještica i na proslavi Deloresinog osamnaestog rođendana. Uzimam bočicu losiona iz torbe, ali se kočim osjetivši miris. Vanilija i lavanda. Drewov omiljeni miris. Ne može ga se zasititi. Katkad nosom prelazi uz moju kralježnicu njuškajući me i škakljajući. Grudi mi se stežu. I bacam bočicu u kantu za smeće. Ponovno gledam u torbu i opažam svoj mobitel. Ležao je ispod bočice losiona, gotovo kao da se namjerno skriva. Isključen je još od leta. Pomišljani na to da nazovem Delores, ali brzo odbacujem tu ideju. Zašto bih joj upropastila odmor kako bi dojurila kući počiniti ubojstvo s predumišljajem? U redu, u pravu ste, lažem. Nisam nazvala Delores jer se mali, skvrčeni dio mene još nada da će se Drew predomisliti. Da će pronaći način da ovo popravi. A i neću svojoj najboljoj prijateljici dati razlog da ga mrzi. Pa... još jedan razlog. Uključujem telefon i opažam četiri poruke. I eto je ponovno. Nada. Sada to već postaje prilično jadno, zar ne? Grizem usnu i udišem kako bih se smirila. Utipkavam lozinku i molim sve anđele i svece da se iz zvučnika začuje Drewov glas. Ali, dakako, to se ne događa. — Kate? Alexandra je. Odmah me nazovi. Ne znam zašto sam iznenađena. Alexandra ima šesto osjetilo u pogledu Drewa. Nemojte me pogrešno shvatiti, ona je prva koja će se okomiti na njega kad zabrlja. Ali, ako misli da je on u nevolji? Obrušava se poput Batgirl na cracku. — Kate? Gdje si i što se, dovraga, događa s mojim bratom? Nazovi me. Drew i Alexandra su veoma slični. Pitam seje li to genetski. Odgađanje zadovoljenja nije popularno među potomcima u obitelji Evans. — Kate Brooks, da se nisi usudila ignorirati moje pozive! Ne znam što se dogodilo između tebe i Drewa, ali ne možeš samo tako napustiti nekoga! Isuse Kriste, što ti je? Ako je to ono što doista jesi, tada... tada mu je bolje bez tebe! Kao ni emocionalna stabilnost, kako se čini. Mogla bih reći da me njezine riječi ne diraju, ali bih lagala. Ta zadnja rečenica me je zaboljela. Još jedna poruka. — Kate... ponovno Alexandra... Glas joj je drugačiji. Manje užurban i nestrpljiv. Gotovo šapat. — ... oprosti. Nisam smjela onako vikati. Samo sam zabrinuta. On ne želi razgovarati sa mnom, Kate. Još nikada nije odbijao razgovarati sa mnom. Ne znam što se događa između vas dvoje. ..i ne moram znati, ali... samo... molim te, vrati se. Štogod se dogodilo... gdje god da jesi... znam da vas dvoje to možete riješiti. Ne moraš me zvati... samo... molim te... molim te, vrati se kući. On te voli, Kate.. .jako. Zurim u telefon i teško dišem. Dakako da Drew ne želi razgovarati s njom. Ni slučajno neće pogledati trudnoj sestri u oči i reći joj da me je gotovo otjerao jer sam i ja trudna. On je svakakav. Ali, nije glup. Bacam telefon na drugi kraj sobe u činu samoočuvanja, jer želim nazvati. Želim uzvratiti poziv. Ali, očito mi je još ostalo nešto dostojanstva, čak i ako je to samo mrvica. Zašto bih ja nudila


maslinovu grančicu? Ja nisam spalila to stablo. John sada zna gdje sam. Ako me Drew želi, neće mu biti teško pronaći me. Prolazim prstima kroz kosu, koja se brzo suši, pa otvaram vrata ormara. I ondje ugledam svoju dobru, staru konobarsku odjeću — kariranu suknju, čipkastu majicu, bijeli šešir kaubojke. Prošlo je deset godina otkako sam je zadnji put nosila. S osmijehom uzimam vješalicu. U toj sam se odjeći dobro zabavljala. Jednostavno, nekomplicirano. Odijevam ga poput žene koja odijeva vjenčanicu godinu dana nakon vjenčanja, samo da vidim pristaje li mi još. Pristaje. Dok se gledam u velikom ogledalu, točno znam što ću sljedeće učiniti. Zato što je rutina dobra. Bilo koja rutina. Pa čak i stara. Možda nemam plan za ostatak života. Ali, barem imam plan za ostatak dana. Više se ne osjećam toliko kao truplo, kao proteklih nekoliko dana, pa odlazim prema stražnjim stepenicama koje vode u pomoćnu prostoriju. Na drugoj stepenici čujem kako mama dolje razgovara s Georgeom. Pripremite se, ovo je nevjerojatno. — Proklet bio! Što on misli, tko je? Kad su Billy i Kate prekinuli, laknulo mi je. I slijepac bi vidio da su se razišli. A kad... kad me je upoznala s Drewom, mislila sam da je on savršen za nju. Da je više... poput nje. Dio svijeta u kojemu ona sada živi. I kako ju je gledao, George. Bilo je očito da je obožava. Kako može biti takav prema njoj!? Georgeov glas je miran. Pun razumijevanja. — Znam. Ja... Moja majka ga prekida, a ja zamišljam kako hoda amo-tamo. — Ne! Ne. Neće se samo tako izvući. Ja ću... nazvat ću njegovu majku! George uzdiše. — Doista mislim da Kate to ne bi željela, Carol. Oni su odrasle osobe. Majčin glas se podiže, postaje prodoran i zaštitnički. — Ona za mene nije odrasla osoba! Ona je moja djevojčica! I pati. Slomio joj je srce... i... ne znam hoće li se ona izvući iz toga. Izgleda kao da je jednostavno... odustala. Čujem ruku kako udara o drveni stol. — Taj mali... klipan! Napuhani klipan poganih usta. Neće se samo tako izvući! — Ton njezina glasa je odlučan. I pomalo zastrašujući. — U pravu si, neću nazvati Anne. Idem sama u New York. Pokazat ću mu što se događa kad se namjeriš na moju kćer. Kad završim s njim, mislit će da je Amelia Warren jebena Majka Tereza. Otrgnut ću mu jaja! Ajme. Dakle, moja majka ne psuje. Nikada. Ali, izgovara vulgarne riječi i govori o trganju jaja? Iskreno, to me uznemiruje. Prelazim ostale stepenice kao da nisam ništa čula. —Jutro. Lice moje majke se objesilo. Šokirano. — Kate. Ustala si. Kimam. — Jesam. Osjećam se... bolje. »Bolje« je možda pretjerana riječ. Točnije bi bilo da se osjećam kao uskrsnula pogažena životinja. George mi nudi šalicu. — Kave? Moja ruka pokriva želudac u kojemu osjećam mučninu. - Ne, hvala. Moja majka dolazi k sebi nakon iznenađenja i pita: — Što kažeš na malo tople Coca Cole? — Da. To zvuči dobro. Donosi mije. A tada mi zaglađuje kosu govoreći: — Dok sam ja bila trudna s tobom, sedam mjeseci mije bilo mučno. Topla Coca Cola mije uvijek pomagala. A osim toga, ako se vrati, nije jako lošeg okusa. U pravu je. Za vašu informaciju, maslac od kikirikija u povratku nije nimalo ugodan. Čelo moje majke se mršti kad opaža odoru. - Zar ti je sva odjeća prljava? Želiš li da ti operem rublje? - Ne, samo sam mislila danas pomoći u zalogajnici. Znaš, raditi nešto. Tako da nemam previše vremena za razmišljanje. Razmišljanje je loše. Razmišljanje je vrlo, vrlo loše.


George se smiješi. Mama trlja moju ruku. - Ako si sposobna za to. Danas Mildred radi pa bi mi pomoć doista dobro došla. Mildred u našemu restoranu radi otkako pamtim. Vrlo je loša konobarica — mislim daje moja majka drži samo zbog milosrđa. Legenda kaže daje svojedobno bila kraljica ljepote — Miss Kentuckyja, ili Louisiane, ili takvo što. Ali, izgled i životni žar izgubila je kad se njezin zaručnik s teretnim vlakom igrao »kukavice«. I izgubio. Sada živi u zgradi u središtu i puši dvije kutije dnevno. Ali, vjerojatno će doživjeti stotinu i sedmu — u usporedbi s tridesetjednogodišnjom majkom troje djece koja u životu nije ni taknula cigaretu, ali zbog nekog razloga ipak umire od raka pluća. Kao što sam rekla, Bog je katkad doista izopačeni gad. Vještine konobarskog posla su nalik vožnji bicikla — zapravo ih nikada ne zaboravite. Iako je nekoliko puta bilo gusto, uspijevam preživjeti cijelo prijepodne bez povraćanja u nečije palačinke ili kajganu. Tihi pljesak za mene. Najteži dio su pitanja. O New Yorku — o mojemu naočitom dečku koji je prije tri mjeseca došao sa mnom u posjet. Smiješim se te odgovaram kratko i neodređeno. Do podneva sam gotovo iscijeđena. Tjelesno i mentalno. Upravo sam se namjeravala povući u svoju sobu i odrijemati kad je zazvonilo zvono nad vratima i kad sam iza leđa začula glas. Glas koji bih prepoznala bilo gdje.


DESETO POGLAVLJE — Katie Brooks u odjeći kaubojke. Je li to stvarnost ili kakvo uvrnuto živo sjećanje na LSD-u? Bilo mi je šest godina kad sam prvi put ugledala Billyja Warrena. Otprilike u vrijeme kad je Joey Martino napustio Ameliju u onoj hotelskoj sobi, njezina mlađa sestra Sophie izbačena je iz kuće. Zato što je i ona bila trudna. Starija gospođa Warren očito se držala grubog, Najdraža mamica stila roditeljstva — sa žicanim vješalicama i svim ostalim. Kako bilo, pet godina poslije Sophie je u okupljalištu narkomana umrla od predoziranja metkom. Država je skrbila za Billyja sve dok nisu uspjeli pronaći jedinu živu članicu njegove obitelji Ameliju Warren. Delores je tjedan dana bila kod nas kad je njezina majka otišla u Kaliforniju po njega. Amelia je ušla u dom i ugledala dječačića upalih očiju, u poderanoj crnoj majici. I Billy je od tog trenutka bio njezin — iako ga nije rodila. Prva četiri mjeseca života s Amelijom i Delores Billy nije govorio. Uopće. Slijedio nas je uokolo i činio sve što smo mi činile. Kad smo se igrale škole, on je bio ploča, kad smo kopale tražeći zakopano blago, on je bio naša tovarna mazga. Ali, nije govorio. A tada je Amelia jednoga dana obavljala poslove na Glavnoj ulici pa su prošli pokraj zalagaonice. Billy je stao kao ukopan. I zagledao se u izlog. U sjajnu, crvenu gitaru. Amelia je ušla i kupila mu je. Ja sam do tada već prilično dobro svirala pa je zaključila kako bi moj otac mogao poučavati i Billyja. Ali, evo u čemu je stvar, prije no stoje moj tata stigao i početi poučavati, Billy je već znao svirati. Bio je čudo od djeteta, poput Mozarta. Istinski glazbeni genij. Katkad može biti doista nepodnošljiv u vezi toga. — Billy! Bacam mu se u zagrljaj. On me čvrsto steže oko struka i moja stopala se podižu s poda. Glas mije prigušen njegovim ramenom. — Bože, drago mije da te vidim! Znam da mislite da je on seronja. Ali, nije. Doista. Vidjeli ste ga samo kroz Drewove oči. Billy se odmiče držeći me za nadlaktice. Prošla su otprilike tri mjeseca otkako sam ga zadnji put vidjela. Zategnut je i preplanuo — zdrav. Izgleda dobro. Osim brade. Brada mi se ne sviđa. Gusta je i ofucana - podsjeća me na drvosječu. — I ti, Katie. Izgledaš... — Čelo mu se nabire. A osmijeh se pretvara u mrštenje. — Dovraga. Izgledaš kao jučerašnje govno. Da, to je Billy. Uvijek je znao što valja reći djevojci. — Ajme. Uz takve izjave zacijelo ih u Los Angelesu moraš štapom tjerati od sebe. Usput, znaš li da ti štakor visi s lica? On se smije i trlja bradu. — To mi je krinka. Sad mi je potrebna, znaš. U tom trenutku nam, kao na znak, s oklijevanjem prilazi dječak koji izgleda kao da mu je otprilike deset godina. — Mogu li dobiti vaš autogram, gospodine Warren? Billyjev osmijeh se širi. Pa uzima ponuđenu olovku i papir. — Svakako. — Brzo piše, vraća potpisani papir i kaže: — Nemoj prestati sanjati, mali, snovi se doista ostvaruju. Kad se opčinjeni dječak udaljio, Billy se blistavih očiju okrenuo prema meni. — Nije li to jebeno cool? Trenutačno je iznimno popularan u glazbi. Njegov najnoviji album šest tjedana je bio na prvom mjestu ljestvice, a i mnogo se bruji o tome da bi ove godine mogao dobiti nagradu Grammy. Ponosna sam na njega. Upravo je ondje gdje sa uvijek vjerovala da bi mogao biti. Ipak ga zadirkujem: — Budi oprezan. Nemoj se previše napuhati jer moraš izaći kroz ona vrata. On se smije. — Što radiš ovdje? Sljedeći tjedan sam trebao doći u grad posjetiti vas. Prije no što stižem odgovoriti, s druge strane staklenih vrata niotkuda se pojavljuje jedno lice. I nasmrt me preplaši. — Ah! To je žena svijetle kose, s golemim, smeđim očima koje ne trep- ću. Pomalo nalik ET-ju s plavom vlasuljom. Billy se okreće. — O, to je Evay.


— Evie? — Ne, E-vay. Kao eBay. Ona je sa mnom. — Otvara vrata i ET djevojka ulazi, ruku čvrsto prekriženih na struku. Na sebi ima crne tajice i majicu s hkom Boba Marleyja. Riječ »mršava« nije ni približno primjerena. Podsjeća me najedan od onih kostura sa sata biologije, s tankom presvlakom boje kože. Na određeni načinje lijepa - na način koncentracijskog logora. — Evay, ovo je Kate. Kate, Evay. U profesionalnom svijetu rukovanje je važno. Potencijalnim klijentima daje uvid u to kako poslujete. Rukovanje može biti presudno za sklapanje posla. Uvijek pazim daje moj stisak čvrst — snažan. To što sam sitna i žena ne znači da će me gaziti. — Drago mi je da sam te upoznala, Evay - pružam ruku. Ona samo zuri u nju, kao daje pauk koji je ispuzao iz odvoda. — Ne uspostavljam izravan kontakt sa ženama. To iscrpljuje stanice za uljepšavanje. U redu. Gledam Billyja. Doima se da njega to nije zbunilo. Pokazujem palcem iza ramena. Dakle... želite li jesti? Sto kažete na separe? Evay odgovara izvještačeno, omamljeno, kao da ima potres mozga. Ili kao da je učiteljica glume — budi stablo. — Moj ručak je ovdje. — Otvara šaku i otkriva različite kapsule uz koje moji vitamini za trudnice izgledaju kao bomboni. - Ali, potrebna mije voda. Imate li čiste vode iz snježnog planinskog izvora? Ajme. Neka netko pozove Willa Smitha, izvanzemaljci su doista sletjeli. — Uh... u ovo doba godine ovdje nemamo mnogo snijega. Ali, imamo najfiniju vodovodnu vodu Greenvillea. Ona odmahuje glavom. I još nije trepnula. Ni jedan vražji put. — Pijem samo vodu sa snježnog planinskog izvora. Billy podiže ruku. — Ja žudim za kolutima luka. Smiješim se i primam njegovu narudžbu. — Svakako. Evay njuši zrak poput vjeverice prije oluje. A tada izgleda pomalo okamenjeno. — Je li to mast? Kuhate li s pravom mašću? Uzmičem jedan korak. Možda je jedna od onih ludih vegana zaljubljenih u PETA-u, koje vrijeđaju životinjski nusproizvodi, a mogućnost da me se zalije crvenom bojom u ovom trenutku mi nije osobito privlačna. — Ah... da? Ona koščatim prstima pokriva nos. — Ne mogu disati taj zrak! Osut ću se! — Kreće prema vratima. I čeka. Izgleda da žene nisu jedino s čime ne ulazi u kontakt. Billy joj otvara vrata i ona žurno izlazi. Gledam ga, zaprepaštena. — Dakle, što je to bilo? — To je Kalifornijka. Sve su takve. Mislim da je to zbog previše sunca... i trave. Uz njih Dee Dee izgleda jebeno obično. A osim toga, Evay je model pa je dodatno uvrnuta. Ne želi udisati mast, ali dimi kao dimnjak. Zato sam sretna jer živim u new Yorku. Gdje su normalni ljudi. Pa... živjela sam. Odlazim za šank kako bih Billyju pripremila kolute za ponijeti. On se naslanja laktovima na šank i naginje se preko njega. — Dakle, gdje je dr. Manhattan? Misli na Drewa. Znate, po onom oholom, nečovječnom, plavom fizičaru u Watchmen stripovima. — Nije ovdje. Billy izgleda iznenađeno. Ugodno iznenađeno. — Ne šališ se? Mislio sam da te neće pustiti iz vidika, a kamoli iz države. Kako to? Sliježem ramenima. — Duga priča. — Zvuči obećavajuće. Hej, hajdemo se poslije naći. Da se napričamo. Moram vratiti Evay u hotel na spavanje i tada ću doći po tebe.


Škiljim. — Na spavanje? On obrambeno podiže bradu. — Da. Mnogi ljudi spavaju dvanaest sati dnevno. Pružam mu njegove kolute luka. — Znam. Naziva ih se vampirima, Billy. On se smije. A tada moja majka izlazi iz kuhinje. — Billy! Amelia je rekla da dolaziš u posjet. Grli ga, a on je ljubi u obraz. — Hej, Carol. Ona prijekorno gleda njegovu bradu. — O, dušo, imaš tako lijepo lice. Nemoj ga pokrivati svime... ovime. Moja majka je prava mama, zar ne? Billy brani svoje dlake. — Zašto se ta brada nikome ne sviđa? Meni se sviđa. — A tada pruža novčanicu od stotinu dolara. — Za kolute. Ona odmahuje glavom i gura njegovu ruku. — Tvoj novac ovdje ne vrijedi, to znaš. Iza kuhinjskih vrata začuje se lomljava stakla. I glas Georgea Reinharta: — Carol! Moja majka cokće jezikom. - O, Bože. George ponovno pokušava rukovati perilicom posuđa. Trči u kuhinju. Billy i ja se zajedno smijemo. A on mi tada pruža novčanicu od stotinu dolara. Gurni ovo u blagajnu dok tvoja mama ne bude gledala, može? Teško je kad dođete do tog životnog stadija, kao što smo mi došli, kad ste sposobni financijski pomoći roditeljima, ali su oni previše tvrdoglavi da bi prihvatili pomoć. — Svakako. On tapka po šanku. — U redu, u četiri sata dolazim po tebe. Budi spremna. I nemoj odjenuti kostim ili kakvo slično sranje, ovo je misija za traperice i tenisice. To sam planirala. Ali, ipak moram pitati: — Zašto? Što ćemo raditi? On odmahuje glavom. — Predugo si bila odsutna, Katie. Što bismo drugo radili? Idemo na womping. Da. Baš sam blesava. Dakako da idemo. Billy se naginje preko šanka i brzo me ljubi u obraz. — Vidimo se. A tada uzima kolute luka i odlazi. Jeste li ikada otišli na vožnju automobilom nakon zadnjeg završnog ispita ili na početku dugog slobodnog vikenda? Cesta se pruža pred vama, sunčane naočale su vam na nosu, a iz zvučnika trešti vaša omiljena pjesma. Dobro. Tada točno znate kakav je to osjećaj. Womping. Kako to objasniti? Uvjerena sam da postoje različiti nazivi za to, ovisno o tome gdje živite, ali ovdje mi to tako nazivamo. To je nalik alpinizmu, samo... automobilom. Ili kamionetom. Ili bilo kojim automobilom s pogonom na sva četiri kotača. Cilj je popeti se uzbrdo, najstrmije koje pronađete, i postići najokomitiji mogući položaj bez prevrtanja automobila. To je zabavno, na glup, opasan i adrenalinski način. Ne brinite zbog mojega osjetljivog stanja. Billyjev kamionet je off-road vozilo sa sigurnosnim ormama umjesto pojaseva. Stoga neću ispasti čak ni ako se prevmemo. Vozimo se prema brdima, punim gasom. Ohio baš i nije poznat po brežuljcima, ali na nekoliko mjesta ih ima mnogo. Na našu sreću, Greenville je blizu njih. Prozori su otvoreni, sunce je žarko i ugodan je dvadeset ijedan Celzijev stupanj. Vičem nadjačavajući glazbu: — Dakle... još jedan nov automobil? Billy se smiješi i s ljubavlju trlja upravljačku ploču. - Da. A ova bebica nije onečišćena zlim djelima moje sestrične. Okrećem očima. Doista moram pogledati Billyjev financijski portfelj. Vjetar mi šiba kosu oko lica, a ja je odmičem unatrag i ponovno vičem: — Nemoj biti taj tip. — Koji tip? —Tip koji za svaki dan u mjesecu ima drugi automobil. Troši novac na praktičnije stvari. On sliježe ramenima. — Rekao sam Ameliji da ću joj kupiti kuću. Ako ne kaže Delores gdje je. Billy i Delores rado zadirkuju jedno drugo. Pjesma na radiju se mijenja, a Billy je pojačava do kraja. Gleda me. I smiješi se. Oboje se smiješimo. Jer, to je nekoć bila naša pjesma. Ne na romantičan način. Na tinejdžerski način buntovnika bez razloga. Bila je to naša himna, naša »Thunder Road«.


Alabama pjeva o odlasku iz malog grada, o uspjehu unatoč slabim izgledima i o življenju za ljubav. Zajedno urlamo riječi pjesme. Sjajno je. Savršeno. Billy pritišće papučicu do kraja, ostavljajući oblak prašine za nama, a ja se sjećam kako je imati šesnaest godina. Kad je život bio lak, a najveći problem bilo je pitanje kamo ćemo izaći u petak navečer. Kažu da mladi protrate mladost — i to je točno. Ah, mladi nisu krivi za to. Koliko god puta im kažete da bi trebah cijeniti vrijeme koje proživljavaju, oni to jednostavno ne mogu. Zato što to nemaju s čime usporediti. Tek kasnije, kad je prekasno, kad moraju plaćati račune i držati se rokova, uviđaju koliko su ti trenuci bili lijepi, koliko nevini i dragocjeni. Pjevač pjeva o Thunderbirdima, o vožnji cijelu noć i o življenju na vlastiti način. Billyjev prvi automobil bio je Thunderbird. Nakratko ste ga vidjeli u New Yorku, sjećate se? Bio je krntija kad ga je kupio, ali gaje sam uređivao vikendima i mnogih dana kad je markirao iz škole. Na njegovu sam stražnjem sjedalu izgubila nevinost. Na vikend maturalne zabave. Da, statistika. U ono vrijeme to sam smatrala primjerom romantike, vrhuncem savršenstva. Ali, ni ja to nisam imala s čime usporediti. Billy je volio taj automobil. Kladila bih se u svoju diplomu poslovnog upravljanja da ga još ima u svojoj garaži u Los Angelesu. I dalje pjevajući, hvatam se objema rukama za ormu dok Billy okreće automobil za 360 stupnjeva. Sjajan manevar. Papučicu gasa pritisnete do kraja, naglo zakrenete volan i podignete ručnu kočnicu. To je najbolji način da napravite prsten, ako vam mjenjačka kutija ne ispadne iz automobila ili takvo što. Prašina se kovitla s tla, a zemlja se rasipa po vjetrobranu. S nama je uvijek bilo tako. Ugodno. Nekomplicirano. Pa, barem dok smo bili ovdje u Greenvilleu. Kad sam otišla na koledž i u poslovnu školu, udaljili smo se. Više nismo bili toliko Bonnie i Clyde koliko Wendy i Petar Pan. Ali, ovdje, dok smo bili sami i dok ostatak svijeta nije postojao, mogli smo ponovno biti ti klinci. Klinci koji su željeli iste stvari, koji su sanjali iste snove. Kotači se okreću i Billy juri po ravnom, neasfaltiranom zemljištu. Osjećam se kao da letimo. Kao da sam slobodna. Potpuno bezbrižna. I, što je najbolje? Prvi put u gotovo četiri dana uopće ne mislim na Drewa Evansa.


JEDANAESTO POGLAVLJE Kad stižemo natrag u Billyjevu motelsku sobu, već je mračno. Posrćemo kroz vrata umorni, prašnjavi i nasmijani. Bacam se na kauč, a Billy uzima komad papira s ormarića kuhinjice. — Gdje je Evay? On podiže poruku. — Vratila se automobilom u Los Angeles. Rekla je da joj nepročišćeni zrak ulazi u pore. — Ne izgledaš previše shrvano zbog toga. On vadi dva piva iz hladnjaka i sliježe ramenima. — Ima ih još. Svejedno mi je. Billy uzima gitaru koja leži na stoliću i svira nekoliko akorda. A tada poseže ispod jastuka i vadi prozirnu plastičnu vrećicu. Dobacuje mi je. — I dalje najbolje motaš džointove s ove strane Mississippi, ili te je sustav možda potpuno asimilirao? Smiješim se i uzimam vrećicu. Dobro motanje džointa iziskuje usredotočenost. Ako uzmete previše trave, to je jednostavno rasipno, a ako je uzmete premalo, ne postižete svrhu. Taj postupak opušta. Poput pletenja. Ližem rub papira i zaglađujem ga. A tada ga predajem Billyju. On ga gleda s divljenjem. — Prava si umjetnica. Stavka džoint između usana i otvara svoj Zippo. Ali, prije no što je plamen dodirnuo vrh, zatvaram metalni poklopac upaljača. — Nemoj. Mogla bih se omamiti od izloženosti. —I? Uzdišem. I gledam Billyja u oči. — Trudna sam. Njegove oči se razrogače. A džoint mu pada s usana. — Sereš? Odmahujem glavom. - Ne serem, Billy. On okreće glavu prema naprijed i zuri u stol. Nekoliko trenutaka ne kaže ništa pa ja ispunjavam mrtvu tišinu. — Drew ga ne želi. Rekao mije neka napravim pobačaj. Te riječi izlaze ravnodušne. Hladne. Zato jer i dalje ne mogu vjerovati da su istinite. Billy se okreće prema meni i šišti: — Što? Kimam. I iznosim druge prljave pojedinosti vezane uz moj odlazak iz New Yorka. Kad sam završila, on ustaje, ljutit, i korača amo-tamo. Mrmlja: — Taj idiot mi duguje pištolj. — Što? On odmahuje rukom. — Ništa. - A tada sjeda i provlači ruku kroz kosu. - Znao sam da je seronja, jebo te, znao sam to. Ali, doista nisam mislio da je Garrett Buckler. Svaki grad ima dvije strane — dobru i ne tako dobru. Garret Buckler je potjecao s dobre strane Greenvillea, s njezinim automatskim prskalicama i ožbukanim razmetljivim kućama. Bio je u završnom razredu srednje škole dok smo mi bih u drugom. I od prvoga dana te školske godine Garrett je bio usredotočen na jedno: na Dee Dee Warren. Billyju se nije svidio čim ga je prvi put vidio. Nikada nije vjerovao ljudima koji su imah novca — novca koji nisu sami zaradili. Pa ni Garrett nije bio iznimka. Ah, Delores je otpilila Billyja. Rekla mu je da je smiješan. Paranoičan. Rekla je da Garrettu želi dati priliku. Pa mu je dala. A dala mu je i svoje djevičanstvo. I četiri tjedna poslije mu je iza školskih tribina rekla daje trudna. Mi žene iz Greenvillea očito smo vrlo plodne. Nemojte pljunuti na nas, mogli biste nas napumpati. I da, unatoč svoj seksualnoj izobrazbi koju nam je Amelia pružila, to se ipak dogodilo. Jer, mnogi ljudi zaboravljaju sljedeće o tinejdžerima: oni katkad jednostavno rade gluposti. Ne zato što nisu educirani ili ne raspolažu izvorima, nego zato što su previše prokleto mladi da bi doista shvatih kako postupci imaju svoje posljedice. Koje promijene život. Kako bilo, kao što možete zamisliti, Delores je bila prestravljena. Ali, kao i svaka zaluđena, romantična adolescentica, smatrala je da će Garrett biti uz nju. Zajedno će prebroditi sve što je pred njima. Bila je u krivu. Rekao joj je neka odjebe. Optužio ju je da ga pokušava namamiti u zamku, rekao je kako i ne vjeruje da je dijete uopće njegovo.


Povijest je uvelike nalik šamponiranju — isperite, ponovite i ponovno ponovite. Delores je bila slomljena. A Billy... Billy je bio jebeno bijesan. Bila sam s njim onoga dana kad je ukrao bijeli Camaro s parkirališta Walgreensa. Slijedila sam ga Thunderbirdom do radionice za rastavljanje u Clevelandu, gdje je za njega dobio tri stotine dolara. Upravo dovoljno da plati pobačaj. Mogle smo se obratiti Ameliji, ali se Delores jednostavno previše sramila. Stoga smo same otišle u kliniku. A ja sam Delores cijelo vrijeme držala za ruku. Billy nas je nakon toga dovezao k meni. I tada je otišao tražiti Garretta Bucklera. Kad ga je pronašao, slomio mu je ruku i čeljust. I rekao mu je da će se, ako ikada ikome kaže nešto o Delores, vratiti i slomiti mu preostala četiri uda — uključujući onaj među nogama. To je do današnjeg dana nabolje čuvana tajna u Greenvilleu. — Znaš što? Jebeš njega. Ti dobro zarađuješ pa ti njegov novac nipošto nije potreban. A što se tiče svega toga s tatom? Precijenjeno. Ti kao da si imala oca pet minuta... ja i moja sestrična ga nikada nismo imah. I nas troje smo ispali super. Razmišlja o tome što je rekao. — Dobro, Delores možda nije. Ali, ipak, dvoje od troje nije loše. Mogli bismo... Prekidam ga. — Mislim da ću pobaciti, Billy. On ušuti. Potpuno. Krajnje. Sasvim. Ali, njegov šok i razočaranje glasno udaraju — poput velikog bas bubnja. Ili je to možda samo moj osjećaj krivnje. Sjećate li se one Susan Smith koja je prije dvadeset godina utopila svoje dvoje djece jer njezin dečko nije želio ženu s djecom? Kao i ostatak zemlje, mislila sam da bije trebalo objesiti za prste te joj ribežom za sir strugati kožu s leđa. Mislim, kakva žena to može učiniti? Kakva žena izabere muškarca i odbaci svoju krv i meso? Slaba. A to je značajka koju sam već priznala, sjećate se? Ta je pomisao već neko vrijeme u mojemu umu, poput paučine koja se drži za kut pokraj kojega prolazite, ali jednostavno nemate vremena baviti se njome. Ja sam prije svega poslovna žena. Analitična sam. Praktična. Ako se koje od mojih ulaganja ne isplaćuje onako kako sam očekivala, rješavam ga se. Smanjujem gubitke. Jednostavna matematika - ako uklonite emociju, nema se što razmišljati. Znam. Znam što mislite. Ali, stoje s onim dječačićem kojega si zamišljala? S lijepim savršenim dječakom tamne kose i s osmijehom kojeg voliš? Istina je da dječačića nema. Još ne. U ovom trenutku to je tek nakupina stanica koje se dijele. Pogreška koja stoji između mene i života kojim sam trebala živjeti. Ne znam možemo li se Drew i ja ikada više vratiti ondje gdje smo bili, ali znam da rađanjem djeteta s kojim on očito ne želi imati ništa neću osvojiti bodove. A to bi znatno olakšalo sve. Poput čupanja obrva voskom. Jednostavan postupak za praktičnost cijeloga života. Mislite da me to čini hladnom kujom, zar ne? Da... pa... mislim da ste u pravu. Billyjev glas otkrivao je oprez. Oklijevanje. Kao da ne želi postaviti to pitanje te još manje želi čuti odgovor. - Zbog njega? Pobacit ćeš zbog njega? Brišem suze sa svojih obraza. Nisam ni znala da plačem. — Ne mogu to sama. Bez ikoga. Uvijek se sve vrati na to, zar ne? Billy me hvata za ruku. - Hej. Pogledaj me. Gledam ga. Njegove oči plamte. Nježnošću. I odlučnošću. — Nisi sama, Kate. I nikada nećeš biti. Ne dokle god ja dišem. Grizem usnu. I polako odmahujem glavom. A knedla u mojemu grlu čini moj glas hrapavim i slabim. — Znaš što mislim, Billy. Doista zna. Billy to razumije bolje od ikoga jer je to proživio. Zna koliko je to bilo teško, koliko se loše osjećao. Sve one noći kad sam izlazila s njim, na sladoled ili u kino — ostavljajući majku kod kuće, u pustom stanu.


Sve nagrade i završne ceremonije kad je lice moje majke blistalo od ponosa, ali joj j u očima sjala tuga. Zato što to nije imala s kime podijeliti. Svaki blagdan — Stare godine, Dani zahvalnosti i Uskrsi — kad ne bih mogla otići kući s koledža pa bih nakon telefonskog razgovora s njom plakala u njegovu naručju jer me je silno boljelo to što ona taj dan provodi sama. Billy je u svemu tome bio uz mene. I Amelia. Gledao je kako se njegova teta muči financijski i emocionalno, kako njemu i Delores nastoji biti dva roditelja u jednom. Gledao je kako izlazi s muškarcima i traži Pravoga, koji se nije pojavio. To su bili antiživoti. Životi kakav sebi nisam željela. Pa ipak, evo me. Billy kima. — Da, Katie, znam što misliš. Snažno trljam oči. Frustrirana. Ogorčena... na sebe. — Samo moram donijeti tu prokletu odluku. Moram domisliti plan i držati ga se. Samo... — Glas mi se slama. —Jednostavno ne znam što da radim. Billy duboko diše. A tada ustaje. — U redu, jebeš to. Idemo. Odlazi iza ugla i prebire po ormariću ispod sudopera. Nemam pojma što traži. — Kako to misliš? Kamo idemo? On se pojavljuje držeći odvijač. — Na mjesto na kojemu naši problemi ne mogu do nas. Billy skreće na parkiralište. Svjetla osvjetljavaju golem, zamračeni natpis. Vidite li ga? RING ZA KOTURALJKANJE. Izlazimo. — Billy, mislim da ovo nije dobra ideja. — Zašto ne? Prilazimo zgradi. Slijedi savjet koji sam naučila u mladosti: dok hodate u mraku ili kroz šumu bježite od policajaca, koračajte visoko. Tako ćete svoje cjevanice i dlanove poštedjeti velike boli. —Jer smo sada odrasli. Ovo je provala. — Bila je provala i kad nam je bilo sedamnaest. Stižemo do prozora. Na mjesečini jedva razaznajem Billyje- vo lice. - Znam. Ali, mislim da nas šerif Mitchell sada neće toliko lako pustiti. On se podsmjehne. — Oh, molim te. Amelia je rekla da Mitchell umire od dosade otkako smo mi otišli. Ubio bi za malo uzbuđenja. Današnja djeca... previše lijena. Njihov vandalizam nije kreativan. Čekaj. Što? Vratimo se natrag na trenutak. — Kako to misliš ‘Amelia je rekla’? Od kada Amelia razgovara sa šerifom Mitchellom? Billy odmahuje glavom. — Vjeruj mi, ne želiš znati. — Podiže odvijač. — Imaš li još tu sposobnost? Ili sije izgubila? Prihvaćam njegov izazov drugi put ove večeri. Uzimam odvijač i prilazim prozoru. I dvadeset sekundi poslije ulazimo. O, da, još je imam. Taj ring je bio naše mjesto: provaljivanje nakon zatvaranja bilo je naša nacionalna razonoda. Besposlene ruke doista su vražje oruđe. Stoga, zaboga, pronađite svojem djetetu hobi. Deset minuta poslije letim preko skliskog poda u iznošenim koturaljkama veličine šest. Osjećaj je divan. Kao da lebdim u zraku — vrtim se na velikim, pahuljastim oblacima. Stereo u pozadini svira najveće hitove osamdesetih. Billy je naslonjen na zid — puši i ispuhuje dim kroz otvoreni prozor. Duboko udiše. I ispušta oblačke bijelog dima s usana dok govori: — Znaš, mogla bi poći sa mnom u Kaliforniju. Pokrenuti vlastiti posao. Imam prijatelje, ljude koji imaju novca, i oni bi uložili kod tebe. Moji prijatelji su tvoji prijatelji. Mi casa es su casa, i sve to. Prestajem se koturaljkati dok razmišljam o njegovim riječima. — To zapravo znači ‘Moja kuća je tvoja kuća.’ Billyjeve obrve se sastaju. — Oh. — Sliježe ramenima. — Uvijek sam bio loš u španjolskom. Señorita Gonzales me je mrzila. — To je zato što si zalijepio njezine Lase apso.


On se smije prisjećajući se. — O, da. Bila je to sjajna noć. I ja se smijem. Pa počinjem piruetu na koju bi svaka olimpijska klizačica bila ponosna. Počinje svirati »Never Say Goodbye« (engl. »Nikad ne reci zbogom«; prim, prev.) Bon Jovija. Bila je to naša maturalna pjesma. Podignite ruku ako je bila i vaša. Prilično sam uvjerena daje nakon 1987. godina to bila maturalna pjesma svake srednje škole u Americi barem jednom. Billy vrhovima prstiju gasi džoint. A tada dolazi do mene. Pruža ruku izvodeći svoje najbolje oponašanje Beetlejuicea. — Hoćemo li? Smiješim se. I prihvaćam njegovu ruku. Stavljam ruke na njegova ramena i, dok Bon Jovi pjeva o zadimljenim sobama i gubljenju ključeva. Mi se počinjemo ljuljati. Billyjeva ruka je nisko na mojim leđima. Okrećem glavu i oslanjam obraz na njegova prsa. Topao je. Njegova flanelska košulja je meka i miriši na travu, zemlju... i dom. Osjećam njegovu bradu na svojemu tjemenu dok me tiho pita: - Sjećaš li se maturalne večeri? Smiješim se. - Da. Sjećaš li se Dee Deeine haljine? On se smije. Jer, Delores je bila prva trendseterica — već tada. Lady Gaga se ne može mjeriti s njom. Haljina joj je bila bijela i kruta kao baletna suknjica. I oko ruba je imala niz svjetlucavih lampica. Bila je doista lijepa. Sve dok se nije zapalila. Njezin partner Louis Darden ju je ugasio zdjelom soka kojemu je krišom dodan alkohol. Ostatak večeri provela je ljepljiva i vonjajući po ugašenoj logorskoj vatri. Nastavljam našu šetnju kroz sjećanja. — Sjećaš li se zadnjeg dana trećeg razreda? Billyjeva prsa tutnje dok se smije. — To nije bio moj najlukaviji trenutak. Bio je zadnji dan škole, a u našoj žalosno nedovoljno klimatiziranoj školi bilo je trideset i devet stupnjeva. Ali, ravnatelj Cleever nas nije želio pustiti ranije. Stoga je Billy aktivirao požarni alarm. U hodniku, malo dalje od mjesta na kojemu je ravnatelj stajao. Uslijedila je žustra potjera, ali Billy je uspješno izbjegao hvatanje. Stoga je ravnatelj otišao do razglasa i pokušao ga pozvati. — Billy Warren, molim te, javi se u glavni ured. Smjesta. — Znam da nisam najbistriji, ali, molim te. Zar su doista mislili da sam toliko glup da ću doista doći? Smijem se uz Billyjevu košulju. — A čim si prvoga dana četvrtog razreda ušao u školu, Cleeves te je zgrabio i kao: — Gospodine Warren, u kazni ste, imam stolac s vašim imenom. I doista ga je imao. Na naslon su napisali njegovo ime, kao na redateljevom stolcu na filmskom setu. Billy uzdiše. — Dobra vremena. Kimam. — Najbolja. I dok se oko nas kovitlaju riječi o omiljenim pjesmama i ljubavima koje nikada neće nestati, zatvaram oči. Billyjeve ruke stežu se samo malo jače oko mene, privlače me bliže. Vidite li kamo to ide? Ja nisam vidjela. — Nedostajalo mi je ovo, Katie. Ti mi nedostaješ. Ne uzvraćam mu, ah mi je drago čuti to. I još mi je draže biti u zagrljaju. Biti željena. Prema Billyju dugo, dugo nisam osjećala ništa osim prijateljske naklonosti. Ali, to ne znači da sam zaboravila. Djevojku koja sam nekoć bila. Onu koja je mislila da ništa nije ljepše od gledanja Billyja Warrena u oči. Da ništa nije romantičnije od slušanja kako pjeva. Da ništa nije uzbudljivije od vožnje u njegovu automobilu kasno navečer, nakon što sam se trebala vratiti kući. Sjećam se kako je voljeti ga. Iako ga više ne volim na isti način. Gledam Billyjevo lice dok tiho pjevuši riječi pjesme. Meni. Kad se sada osvrnem na to, nisam sasvim sigurna tko se kamo nagnuo, tko je prvi krenuo. Znam samo da smo u jednom trenutku plesali nasred ringa... a tada me je Billy poljubio. I prošla je samo sekunda prije no što sam mu uzvratila.


DVANAESTO POGLAVLJE Ljubiti Billyja je... lijepo. Poznato. Slatko. Kao da na tavanu svojih roditelja pronađete svoju staru kuću za lutkice. I nasmiješite se kad je vidite. Prelazite rukom preko balkona i prisjećate se svih dana koje ste proveli u njezinu izmišljenom svijetu. Nostalgično je. Dio vašega djetinjstva. Ali, to je dio koji ste ostavili za sobom. Jer, sada ste odrasli. Stoga, koliko god vaša sjećanja bila lijepa, nećete izvaditi lutkice i početi se igrati. Poljubac završava pa spuštam glavu. I zurim u Billyjevu košulju. Znate kako se ono kaže, mislim da je to iz neke pjesme, ako ne možeš biti s onim kojega voliš, voli onoga s kojim jesi? To bi moglo biti sasvim primjereno ovoj situaciji. Osim činjenice da ja već volim Billyja. Previše da bih iskoristila njegovu odanost, previše da bih ga iskoristila za liječenje svojega slomljenog srca i izranjavanog ega. On zaslužuje bolje. Billy Warren nije ničija utješna nagrada. Spremno bih iskopala oči svakoj ženi koja bi to pokušala učiniti od njega. Jednom mi je rekao da više nisam djevojka u koju se zaljubio. I, koliko god je bilo bolno čuti to, koliko god sam se tada zbog toga osjećala manjkavom, bio je u pravu. Više nisam ta djevojka. Podižem pogled s njegove košulje prema njegovu licu.—Billy... — On stavlja prst na moja usta pa njime lagano prelazi preko njih. Zatvara oči i udiše. Nijedno od nas na trenutak se ne miče, zaokupljeno zadnjim sekundama opčinjenosti prošlošću. On tada progovara i razbija čaroliju. — Sjajno je biti ovdje s tobom. Dobro kao što pamtim, i čak bolje. Osjećam se... osjećam se kao da smo putovali vremeplovom. — Dlanovima nježno obuhvaća moje lice. — Ali, u redu je, Kate. Bilo je to tek nakratko. A sada se vraćamo u budućnost. To ne mora značiti ništa više od toga. Ne mora promijeniti ono što sada imamo jer je i to prilično sjajno. Kimam s olakšanjem. Zahvalna jer Billy zna što osjećam pa ne moram ništa govoriti. I jer on osjeća isto. — U redu. Smiješi se. — Trebao bih te odvesti kući prije no što Carol krene u potjeru. Ili, još gore, Amelia. Smijem se. Držeći se za ruke odlazimo iz ringa i za sobom ostavljamo sva sjećanja vezana uz njega. Dvadeset minuta poslije Billy skreće na parkiralište zalogajnice moje majke. Bez riječi sjedimo u kamionetu, jedno pokraj drugog. — Želiš da te otpratim? — Ne, u redu je. Mogu sama. On polako kima.—Dakle... hoće U sada... među nama biti nelagoda? Zato što smo se dvije minute hrvah jezicima? Kao što sam već rekla, Billy je uvijek bio vješt s riječima. — Ne. Bez nelagode. Bez zabrinutosti. Njemu je potrebna veća potvrda. — Katie, i dalje si moja cura? Ne misli da sam mu djevojka. Misli da sam mu prijateljica, najbolja prijateljica koja je slučajno cura, na taj način. Za slučaj da ste se pitali. — Uvijek ću biti tvoja cura, Billy. — Dobro. — Okreće glavu prema vjetrobranu i gleda van. — Doista bi trebala razmisliti o Kaliforniji. Mislim da bi to bilo lijepa promjena za tebe. Čist raskid. U pravu je. Kalifornija bi za mene bila prazna ploča. Bez sjećanja. Bez bolnih susreta. Bez nelagodnih razgovora. A mislim da nalaženje novog posla s mojim životopisom neće biti preveliki problem. No, s druge strane... u New Yorku imam veze. Korijene. I nisam sigurna da ih sve želim presjeći. Stoga, kao i u svakom drugom vidu mojega života u ovom trenutku, ne znam što, dovraga, želim učiniti. Zvučim kao pokvarena ploča, zar ne? Oprostite. Stavljam ruku na njegovu na mjenjaču. — Razmislit ću o tome. On stavka drugu ruku na moju. — Riješit ćeš to, Kate, znam da hoćeš. I bit će bolje. Neće te


zauvijek ovako boljeti. Govorim iz iskustva. Zahvalno se smiješim. — Hvala, Billy. Za sve. — Tada izlazim iz kamioneta i on odlazi. Nakon što sam se javila majci da sam se vratila, odlazim u svoju sobu. Zatvaram vrata za sobom i naslanjam se na njih. Iscrpljena. Danje doista bio naporan. Moja je majka očistila moju sobu. Iako nije bila neuredna, ali vidim da je pospremala. Jastuci su malo više našuškani, a moj mobitel uredno leži na noćnom ormariću. Izuvam cipele, uzimam ga i uključujem. I dalje radi, unatoč mojem napadaju bijesa. Zurim u brojke. Osvjetljuju se. Zovu me. Mame me. Bilo bi vrlo lako. Samo deset brojki i mogla bih čuti njegov glas. Prošla je cijela vječnost otkako sam čula njegov glas. Ruke mi blago drhte. Kao ovisniku kojemu je potrebna droga, samo da je kuša. Misliš li da bi se javio? Misliš li da bi bio sam. ako bi se javio? I ta pomisao gasi žudnju. Ni slučajno ga neću nazvati. Pa ipak... glasovnu poštu ne slušam često. Najčešće samo provjerim popis propuštenih poziva. A glasovne poruke brišem još rjeđe. Listam niz zaslon, prema datumu koji mi je potreban. I pritišćem tipku za pokretanje. — Hej, dušo. Golf se otegnuo. Namjeravao sam svratiti po bocu za poslije. Želiš li Dom ili Philipponnat? Znaš što? Kad malo bolje razmislim, jebeš šampanjac. Ti si ukusnija od oba zajedno. Kod kuće sam zapet minuta. Zatvaram oči i puštam da me njegove riječi preplave. Drew ima čudesan glas. Miran i ugodan, ali istodobno vraški zavodnički. Nedvojbeno bi mogao raditi na radiju. Pritišćem drugu tipku. Taj put govori tonom zadirkivanja. - Kate, kasniš. Reci Delores neka si sama izabere svoje proklete cipele. Imaš dečka koji sasvim sam sjedi u velikom, zapjenjenom jacuzziju. Dođi kući, dušo. Ovdje sam i čekam te. Kad bi to barem danas bilo tako. Ima ih još, neke su kratke i jezgrovite, a neke krajnje vulgarne. A ja slušam sve do jedne. Ni u jednoj od njih ne kaže ‘volim te’, ali ni ne mora. Čujem to u svakoj riječi. Kad god izgovori moje ime. I ne mogu ne pitati se kako se sve to dogodilo? Kako smo dospjeli ovamo? I možemo li se ikada vratiti? Ne plačem. Jednostavno više nemam suza. Sklupčavam se nasred svojega kreveta. I Drewov glas me uljuljkuje u san. Sljedećeg poslijepodneva Billy i ja smo u pomoćnoj prostoriji zalogajnice i dijelimo porciju pomfrita. On radi na novoj pjesmi, a bolje razmišlja dok je u pokretu. Vidite ga ondje? Hoda s jednog kraja sobe na drugi, mrmlja i pjevuši te povremeno prebire po žicama gitare koja mu visi preko prsa. Ja sjedim za stolom. Pokušavam domisliti izlaz iz jame očaja u koju se moj život pretvorio. Dok Billy prilazi vratima koja vode u restoran, nešto mu privuče pogled s onu stranu okruglog prozora na njihovu gornjem dijelu. - O, sranje. Podižem pogled. — Što? Što se dogodilo? Vrata se tada naglo otvaraju. Udaraju u zid i ostaju ondje, plaše se pomaknuti i centimetar. Jer ondje stoji moja najbolja prijateljica u svoj svojoj razjarenoj uzvišenosti. Delores Warren. Doista, o, sranje. Na sebi ima crvene kožne čizme do koljena, uske crne hlače, ukrašenu crnu majicu i kratku jaknu od umjetnog crno-bijelog krzna. S ramena joj visi bezbroj Louis Vuitton torbi, jednakih velikom kovčegu s kotačićima, koji vuče za sobom. Njezine oči boje jantara u gnjevu blistaju poput netom izbru- šenib topaza. — Želi li mi netko reći zašto sam od svoje majke morala čuti da se u Greenvilleu odvija okupljanje Triju mušketira na koje ja nisam pozvana? Ulazi odlučnim korakom. Billy staje iza mojega stolca, koristeći me kao ljudski štit. — Ili, još bolje, bi li mi itko objasnio zašto je moja najbolja prijateljica munjevito pobjegla iz


New Yorka, ostavljajući za sobom oluju govana uz koji Sandy izgleda kao jebeni travanjski pljusak, a ja nemam pojma zašto?! Čini još korak naprijed i ispušta torbe na pod. A tada naglo okreće glavu nadesno, prema prpošnoj plavokosoj tinejdžerici koja stoji pokraj ormarića. To je Kimberly. Ona je konobarica ovdje. Radi poslije nastave. Doima se dragom. I, u ovom trenutku, prestravljenom. — Hej, djevojčice, što kažeš na to da budeš korisna i doneseš mi dijetnu Coca Colu? I nemoj škrtariti na ledu. Kimberly bježi iz sobe. Sretnica. Delores upire prstom u mene i viče poput Jacka Nicholsona u filmu Malo dobrih ljudi: - Dakle?! Ne možeš me držati izvan obavještajnog kanala, Kate. Ja jesam obavještajni kanal! Moj glas zvuči krotko. Pokajnički. Ako se ikada nađete u dosegu napada razjarene vučice, legnite i pravite se mrtvi. Tako će biti lakše. — Nisam ti željela upropastiti odmor. Delores puhne: — Da je kraljica Kuja Alexandra barem bila toliko obazriva. Dvadeset puta nas je nazvala u hotel i šizila kako moramo doći kući jer je Drew suicidalan pa je potrebno paziti na njega. Okrećem očima. — Pretjeruje. — I ja sam to mislila. Sve dok sama nisam vidjela Princa tame. Nije bilo lijepo. Primam tu vijest kao netom izlegla ptičica crva, pohlepno želeći još. — Vidjela si Drewa? Što je rekao? Je li pitao za mene? — U tom trenutku doista nije bio sposoban suvislo govoriti. Uglavnom je samo mumljao kao idiot, što i jest. Jack ga je nosio. Seronja ovih dana očito ostavlja poveliki trag u barovima, a Jack pazi na njega. I to je samo po sebi zastrašujuće s obzirom na to da je Jack u konkurenciji za nagradu kurviša godine. Drew izlazi. U barove. S Jackom O’Shayom. Sjećate se kad je Drew zadnji put izašao s Jackom, zar ne? Cura iz taksija? Dakle, tako se osjećate kad vas se ubode šilom za led, ravno u srce. Billyjev sarkastičan glas odvraća njezinu vatru od mene. — Hej, Delores, drago mi je da te vidim. Ja sam super, hvala na pitanju. Album? Sjajan uspjeh, trostruko platinasti. U Kaliforniji? Sjajno, ne bih mogao biti sretniji no što jesam. Još jednom... — stavlja šake oko usta oponašajući megafon: — ... hvala na pitanju. Deloresin pogled se usredotočuje na njega, gleda ga od glave do pete. Nije zadovoljna onime što vidi. — Postoji nešto što se naziva britva; trebao bi si nabaviti jednu. Ako je čovjek u staro doba povijesti to uspio domisliti, i ti imaš kakve-takve izglede. O, i Pearl Jam su nazvali. Žele da im vratiš njihovu flanelku. Billyjeve obrve se podižu.—Kritiziraš moj stil? Doista, Cruella? Koliko je štenaca moralo umrijeti da bi ti nosila tu jaknu? — Jedi govna. — Ponovno kuhaš? Mislio sam da ti je Ministarstvo zdravlja to zauvijek zabranilo kad si posljednji put pokušala. Delores otvara usta kako bi mu odvratila, ali ništa ne izlazi. Njezine sjajne usne polako se rastežu u osmijeh. — Nedostajao si mi, magarče. Billy namiguje. — I ti meni, sestrično. On sjeda na stolac pokraj mene, a Delores se baca na drugi. — U redu, Lucy. Da čujem jebeno objašnjenje. Duboko udišem. — Trudna sam. Delores isprva ostaje bez riječi. A tada izvodi znak križa. — Antikrist je bacio sjeme? Jebo te, moramo te oprati blagoslovljenom vodom ili takvo što. Jesu li četiri jahača već stigla? Kimberly se vraća s velikom čašom soka. Spušta e pred Delores, a tada žurno odlazi. Delores otpija dug gutljaj. - Dakle, neočekivano si napumpana, čestitam. Događa se i najboljima. U čemu je problem? Zurim u stol. — Drew ne želi to dijete. Kao što već znate, moja najbolja prijateljica nije Drewova obožavateljica. O njemu uvijek


pretpostavlja najgore. Uvijek. Stoga očekujem da će biti gnjevna u moje ime. Očekujem da će započeti veličanstvenu tiradu o kurvišima, pohotnicima i spolnim bolestima. Očekujem da će mi se pridružiti u još jednoj rundi zločeste igre vrijeđanja. Ali, ona ne čini ništa od toga. Umjesto toga se smije. — O čemu govoriš? Dakako da želi to dijete. Da Drew Evans ne želi mini-sebe koji će trčkarati uokolo? To je kao da kažeš da Matthew ne želi pušenje kad zapnemo u prometu. Jednostavno smiješno. Ne moram reći da sam iznenađena. — Zašto to misliš? Ona sliježe ramenima. — Zbog jednog našeg razgovora. A osim toga, on i Mackenzie, oni su kao Master Blaster iz Pohješnjelog Maxa 3. Reci mi točno što ti je rekao. Dečki katkad govore iz guzice pa se moraš probijati kroz govno da bi shvatila što stvarno misle. — Oh, bio je prilično jasan. Njegove riječi bile su: ‘Okončaj to.’ I, dakako, striptizeta s kojom se ljubio u tom trenutku doista je to potvrdila — kažem ogorčeno. Delores upire prst u mene. I sada izgleda ljutito. — To vjerujem. Prokleti gad. — Podiže ruku. — Ali, u redu je. Nemoj paničariti. Sredit ću sve. U laboratoriju imamo gorivo koje je spremno za ispitivanje na životinjama. Neće ni znati što gaje snašlo, mogu ga ubaciti kroz ventilaciju. Okreće se prema Billyju. — Ti si zadužen za vrtno crijevo i ljepljivu traku. — A tada gleda mene. — Potrebni su mi tvoji ključevi i sigurnosna šifra. Odmahujem glavom. — Delores, ne možeš otrovati Drewa. — Možda ga neće ubiti. Kad bih morala procijeniti, rekla bih da su izgledi za preživljavanje pedeset-pedeset. — Delores... — Dobro, trideset-sedamdeset. Ali ipak, to nam da je uvjerljivu mogućnost poricanja. Moja majka i George ulaze u sobu, prekidajući dijabolički plan. Mama čvrsto grli Dee Dee. — Zdravo, dušo! Jako mij e drago da te vidim. Jesi li gladna? — Izgladnjela. — Gleda Georgea. — Hej, George, kako vise? Mislim da se George Reinhart pomalo plaši Delores. Možda i više nego malo. Namješta naočale. — Pa... vise dobro... hvala na pitanju. Moja majka guguće: — Ma, vidi vas. Ponovno ste ovdje zajedno, kao u dobra stara vremena. Delores se smiješi. - Zastrašujuće, zar ne? Moja majka uzima Georgea za ruku. — Djeco, skuhat ćemo vam nešto za ručak. Odlaze, a Delores trlja ruke kao luda znanstvenica, što zapravo i jest. - A sada se vratimo plinskoj komori... Prekidam je. — Delores, mislim da to neću dopustiti. Svi tragovi humora nestaju s njezina lica. Razmišlja na trenutak. Izgleda zamišljeno, ali bez osuđivanja. A tada progovara ozbiljnim glasom. Ali ljubazno. — Kate, poduprijet ću te stotinu i pedeset posto, znaš to. Ali, zbog tebe ću reći sljedeće: ako odlučiš učiniti to, budi sigurna da je to zbog tebe, zato što ti to želiš. Ako ćeš to učiniti samo zato Što misliš da Drew to želi ili zbog kakvog uvrnutog pokušaja da se pomiriš s njim, nemoj. Samo ćeš se mrziti zbog toga i zamjerati njemu. Najboljim prijateljicama ne možete lagati. A katkad je to dvosjekli mač jer znači da vam neće dopustiti samozavaravanje. — Nisam još ništa definitivno odlučila. Još ne. Deloresin telefon zazvoni u njezinoj torbi, a prostor ispune zvukovi Akonove pjesme »Sexy Bitch« (engl. »Seksi klija«; prim. prev.). Dok prebire po torbi, pita Billyja: — Možeš li odnijeti moju prtljagu u Kateinu sobu? Noćas ću ovdje spavati. — Zar ti izgledam kao jebeni nosač? Delores ni ne trepne. — Ne, izgledaš kao beskućnik. Ali, nemam vjetrobran na koji bi mogao pljunuti. Stoga budi dobar skitnica i odnesi moje torbe gore pa ti možda dobacim dolar. Billy se smiješi i odlazi odnijeti torbe. Ali, ipak se žali: — Bilo je mnogo zabavnije dok nje nije bilo. Delores gleda svoj telefon. - Uh, Mathew je. Kunem se, taj dečko se ne može ni posrati, a da me ne nazove kako bi mi rekao koje je govno boje. — Izlazi na stražnja vrata kako bi vani razgovarala.


A Billy me gleda. — Dakle, ja sam muško, ali je to čak i meni bilo odvratno. Ne mogu reći da se ne slažem s njim. Nekoliko minuta poslije Delores dojuri natrag. I dalje je na telefonu i rasprskava se poput prskalice. — Od svih neukih, krajnje usranih stvari koje možeš reći... kad završim s tobom, morat će ti vratiti člansku karticu kluba djevaca, prijatelju! Pritišće OFF tipku na svojem mobitelu mnogo jače no što je potrebno. — Problem? —Da. Problem je u tome što su ljudi ono što je među tvojim nogama, a to objašnjava zašto se moj suprug ponaša kao veliki, debeli, neobrezani kurac! Pokrivam uši. - Previše informacija, Delores! Previše informacija! - Neke stvari jednostavno ne želite znati o suprugu svoje prijateljice. - Što se dogodilo? Ona puše i sjeda pokraj mene. - Nakon što sam jutros otišla u zračnu luku, Matthew je navodno otišao pogledati Drewa. Stan je bio zaključan kao Fort Knox, ali je Matthew imao ključ. Stoga ulazi i zatječe tvojega samoživog bivšeg dečka pijanog i onesviještenog na podu kupaonice. Nakon što je oponašao Left Eye Lopes i palio stvari u kadi. — Što!? — Upravo tako. Matthew je rekao da bi cijeli stan izgorio da on nije došao u tom trenutku. Odmahujem glavom u nevjerici. — Što je palio? Delores sliježe ramenima. — Matthew nije rekao. Da, ali kladim se da nisu gorjele Drewove stvari. Gad. Delores nastavlja. — I tako je Matthew domislio jadno opravdanje za otriježnjenog čovjeka. Drew isprva nije želio razgovarati, ali je Matthew bio uporan. Pa se iz ovoga naposljetku izlilo kao nafta u Zaljev. Želudac mi se stišče. — On... on... je rekao Matthewu o djetetu? Delores kima. — Matthew je rekao da mu je Drew rekao o svemu što se dogodilo među vama. U redu. To je dobro. Ako Drew govori svojoj obitelji da sam trudna, možda se predomislio. Možda mu je samo bilo potrebno neko vrijeme da se navikne na tu zamisao. A Matthew je sjajna osoba za razgovor u ovoj situaciji. Ne dobra kao Steven ili Alexandra, ali ipak, prilično je razuman. Barem u usporedbi s Drewom. — Što je Matthew rekao? Delores škripi zubima. — Rekao je kako ne može vjerovati da si Drewu mogla učiniti takvo što. — Što? Pustite glazbu. Ovo je zona sumraka. Naposljetku, znala sam da će tim New York stati na Drewovu stranu, rekla sam da hoće. Ali, mislila sam... možda... će braniti mene. Ili će ih barem razljutiti njegove metode. Delores stavlja ruku na moju. - Neka te ne dira to stoje Matthew rekao. Prirodno je da će stati na Drewovu stranu, kao što bih ja tebi pomogla zakopati tijelo čak i ako bismo u zemlju bacali moju dragu majku. —Delores, to je bolesno. —O, doista? Ti nisi ušla u kuću i čula kako se tvoja majka praši sa šerifom Mitchellom! Zinula sam. Delores nastavka s gađenjem: -1 bili su glasni. Kao surround- sound IMAX kino. To će mi nedvojbeno ostaviti ožiljke za cijeli život. Zastanimo ovdje na trenutak. Dobrog šerifa niste upoznali pa ću objasniti. Dok smo bili mladi, šerif Mitchell bio nam je trn u oku, kamenčić u cipeli, gnjavaža. Nije imao drugog posla doli slijediti nas uokolo, prekidati opijanje pivom, zaustavljati Billyjev automobil i tražiti travu. Uvijek je mislio da radimo kakvu glupost... i... pa... bio je u pravu. Ali, to nije važno. Iako je šerif Mitchell bio vršnjak naših roditelja, nama se uvijek doimao starijim, poput mrzovoljnog susjeda sa štapom koji vam nikada ne da loptu koja je slučajno završila u njegovu dvorištu. Mitchell se nije oženio i nije izlazio sa ženama, koliko je nama bilo poznato, pa smo uvijek pretpostavljali da su njegova izbora- nost i mrzovoljan stav posljedica njegove krajnje


nesposobnosti da se poseksa. Amelia Warren je Mitchellova suprotnost u svakom pogledu. Ona je slobodan duh. Službena članica kluba Iscjeljujuća moć kristala. Suvremeno dijete cvijeća. Sama pomisao na to da se njih dvoje seksaju jednako je užasavajuća i čudna. Zadrhtala sam. — U pravu si. To je bolesno. Billy skakuće niz stepenice. — Što je bolesno? Delores baca bombu. — Amelia i stari Mitchell se ševe, na kuhinjskom stolu. Billy čini grimasu. Pa zavija: — Čovječe.. .jutros sam jeo s tog stola. Okrećem se prema njemu. — Jesi li ti znao za to? — Sumnjao sam. Ali, nadao sam se da nisam u pravu. Delores se slaže. — Nismo li se svi tome nadah? Ne znam što je bilo gore: slušati majku kako uzdiše u ekstazi ih slušati njega kako preklinje za još i vizualizirati što mu, dovraga, radi. Pokrivam usta. I smijem se. Svi se smijemo. Započinje tiho, a tada jača do krešenda u kojemu od smijeha lupamo dlanovima po stolu i teku nam suze. — O... moj... Bože! I premda se Delores smijulji, uporno ponavlja: — To nije smiješno! Mislim da je moj ženski dio tijela pokvaren. Kad god pomislim na to, vagina mi se stegne kao školjka koja se bori kako bi ostala zatvorena. Zavijamo još glasnije. I to je prvi pravi, istinski smijeh nakon što je sve ovo počelo. Obrazi me bole, kao i trbuh, i osjećam se divno. Znate, katkad pokušavam zamisliti kakav bi mi život bio da Dee Dee nije u njemu. A tada prestanem. Jer to doista ne mogu ni zamisliti.


TRINAESTO POGLAVLJE Nakon što smo smjestili Delores u moju sobu, Billy je nazvao svojega menadžera. Planirao je nastupiti ovdje, u malom baru Sams Place, u kojemu je svirao kao srednjoškolac. Želio je odati počast mjestu s kojega je potekao — vratiti nešto mještanima, kao što to Bruce Springsteen uvijek čini u Stone Ponyju. Pa smo sada u Sams Placeu. Bar je prepun, ima mjesta samo za stajanje. Delores i ja smo naprijed, sudaramo se rukama dok plešemo i pjevamo. Billy je na pozornici i već je otpjevao nekoliko pjesama prvog seta. Izgleda fantastično. Tamne traperice, bijela košulja i glatko izbrijana brada. Točno zna kako treba s publikom, kad ju je potrebno uzbuditi prodornim gitarskim rifom, a kada smiriti nježnom baladom. Nikada nisam bila toliko ponosna na njega. Pjesma završava i netko odostraga mu dobaci da ga voli. Billy spušta pogled i smije se, pomalo stidljivo. A tada se približava mikrofonu. — I ja vas volim, ljudi. A ova sljedeća pjesma je nova. Još je nisam odsvirao nikome iz ovog posla, ali sam je večeras želio izvesti za vas. Posvećena je nekome... tko je vjerovao u mene... čak i kad nije bilo mnogo razloga za to. Želim da ona zna da ću je uvijek čuvati, da će uvijek biti u mojem srcu i da nikada neće biti sama. Njegove oči nalaze moje u gomili. Pa mi namiguje. Kimam, poruka primljena. Tada počinje pjevati. Prošle su godine, a kao daje bilo jučer, ne mogu vjerovati koliko vrijeme brzo leti. Ne želim da prođe više ijedna sekunda, a da ti ne znaš ono što si oduvijek trebala znati. Uhvatit ću te ako posrneš, podignuti te ako padneš, zagrliti te ako patiš, ali, dušo, više od svega, bit ću uz tebe... pa nikada nećeš biti sama nikada se nećeš osjećati usamljeno. Ritam pulsira u mojem trbuhu. I slušam riječi. I razmišljam o tome koliko sam sretna jer imam sve što imam. Neprocjenjivo vrijedne, dragocjene blagoslove. Imam obitelj koja me voli. Prijatelje koji bi ubili za mene. Doslovce. I razmišljam o tome tko sam. Preživjela sam očevu smrt i duša mije ostala netaknuta. Diplomirala sam na Whartonu kao najbolja studentica na godini. Sjećate li se kad sam počela raditi u tvrtci? Dok je Drew Evans bio zlatni dečko? A ja sam mu pokazala gdje mu je mjesto — rasturala sam ga s jednog kraja ureda na drugi. Ja sam to činila. Zato što sam bila tvrdoglava. I pametna. I zato što sam vjerovala da sam sposobna. Drew mi je jednom rekao da možete promijeniti boju zidova, ali će soba i dalje biti ista. I bio je u pravu. Ja sam bila sve to prije njega i još uvijek jesam sve to. Bez njega. Od sada ću se svakoga dana svim silama truditi pokazati ti koliko mi značiš jer ako nisi uz mene, ništa od ovoga nije vrijedno, Ne želim da prođe više ijedna sekunda, a da ti ne znaš ono što si oduvijek trebala znati. Jeste li ikada izgubili ključeve? Pa provjeravate sve džepove i mičete jastučiće s kauča. A tada se, nakon desetominutne potrage, okrenete i ključevi su ondje. Na stolu. Čitavo vrijeme pred vama. Gotovo... kao da je odgovor bio previše lagan da biste ga odmah opazili. Tako se osjećam. Jer, odjednom znam što želim. Uvjerena sam. Sigurna. Znam za što sam sposobna. Neće biti lako, najveća postignuća u životu nikada nisu laka. Postignuća poput uspinjanja na Everest ili postajanja predsjednikom su zahtjevna. Ali, itekako vrijedna. Uhvatit ću te ako posrneš, podignuti te ako padneš, zagrliti te ako patiš, ali, dušo, više od svega, bit ću uz tebe... pa nikada nećeš biti sama nikada se nećeš osjećati usamljeno. Zamišljam se za nekoliko godina, kako hodam gradskim ulicama, vraćam se kući s posla koji volim — u jednoj ruci nosim aktovku, a drugom držim malu, dragu ručicu svoje kćerkice ih sinčića. I zamišljam nas za stolom u blagovaonici, kako pišemo zadaću i razgovaramo o tome kako smo proveli dan. Vidim trenutke čitanja priče, odlaska na spavanje, škakljanja, zagrljaja i letećih


poljubaca. Nikada nisam planirala biti samohrana majka... ali sada? Želim to biti. Bit ću uz tebe na svakom koraku puta, neću propustiti ni trenutak, bit ću uz tebe na svakom koraku puta, neću propustiti ni trenutak. Znate onu izreku o najboljim planovima? Mogli biste se je sjetiti u ovom trenutku. Jer, čim se ta odluka ukorijenila u mojemu umu, osjetila sam tupo pulsiranje. Vi, dame, ćete znati o čemu govorim. U donjem dijelu trbuha osjećam grč zatezanja. I gusta, topla tekućina cijedi se između mojih nogu te natapa gaćice. Srce mi lupa u grudima dok odlazim prema zahodima. Nadam se da sam u krivu. Ali, u zahodu opažam da nisam. Posrćući izlazim iz zahoda i ulazim u gomilu. Ruke mi drhte od užasa, od straha. Jer, ovo je pogrešno. Pogrešno, pogrešno, pogrešno. Hvatam Delores za ruku i govorim joj. Ali, glazba je preglasna pa me ona ne čuje. Odvlačim je do stražnjeg dijela bara, gdje je tiše, i prisiljavam se izgovoriti te riječi. — Dee, krvarim. Forrest Gump je jako pogriješio. Život nije nalik bombonijeri. Liječnici jesu. Nikada ne znate na koga ćete nabasati: na živahnog, ah neiskusnog liječnika koji je netom završio studij ih na prekaljenog sveznalicu koji odrađuje zadnje minute dvadesetčetverosatne smjene. — Spontani pobačaj. Moj pogled naglo napušta sivu grudu na zaslonu ultrazvuka i usredotočuje se na liječnika čeličnoplavih očiju. Ali, on ne gleda mene — previše je zaokupljen pisanjem na svojemu podlošku. — Št... što ste rekli? — Spontani pobačaj. Uobičajen je u prvom tromjesečju. Trudim se shvatiti njegove riječi, ali mi to baš ne uspijeva. — Želite li... želite li reći da gubim dijete? On napokon podiže pogled. - Da. Ako ga već niste izgubili. Ovoliko rano u gestaciji može biti teško točno ustanoviti. Dok on briše hladan, proziran gel s mojega trbuha, Delores stišće moju ruku. Putem u bolnicu nazvali smo moju majku, ali ona još nije stigla. Teško gutam, ali ne želim odustati. Tvrdoglava sam, sjećate se? — Možete li što učiniti? Hormonska terapija ih mirovanje? Mi- rovat ću svih devet mjeseci ako će pomoći. Njegov ton je odrješit i nestrpljiv. —Ne mogu vam pripisati ništa što bi to zaustavilo. A, vjerujte mi, ne biste to ni željeli. Spontani pobačaj je prirodna selekcija, način na koji se tijelo rješava fetusa s kakvom katastrofalnom deformacijom koja bi mu onemogućila preživljavanje izvan maternice. Ovo je bolje za vas. Soba se počinje vrtjeti oko mene kako udarci pristižu. — Morate se naručiti na kontrolu kod svojega ginekologa. Kad izbacite fetalno tkivo, trebali biste ga cjediljkom izvaditi iz zahoda. Tada ga stavite u posudicu iz koje se sadržaj neće izliti, dobra je staklenka od marmelade, kako bi vaš liječnik mogao analizirati ostatke i uvjeriti se daje maternica prazna. Ako sva maternična tvar ne.... Pritišćem nadlanicu uz usta kako bih zadržala žuč. A Delores priskače upomoć. — To je bilo dovoljno. Hvala vam, doktore Frankenstein, snaći ćemo se. On je uvrijeđen. — Pacijentici moram dati točne upute. Ako tkivo zaostane u maternici, može doći do sepse i možda do smrti. Možda će biti potrebna kiretaža kako bi se spriječila infekcija. Glas mije slab. — Što... što je kiretaža? Zvuči poznato. Uvjerena sam da sam u određenom trenutku svojega života naučila tu definiciju, ali se jednostavno ne mogu sjetiti. - Vakuumska ekstrakcija. S njegovim riječima u mojemu se umu pojavljuju slike pa mi se želudac podiže.


On nastavlja: - U vrat maternice umetne se sisaljka... — Isuse Kriste, hoćete li prestati! — viče Dee Dee. — Zar ne vidite da je potresena? Zar ste bili na zahodu dok su vas na studiju poučavali pravilima ponašanja prema pacijentima? — Oprostite, gospođice, ne znam što si vi umišljate, ali ne dopuštam da se tako... Njezin prst pokazuje prema vratima zastrtim zavjesom naglo poput vojničkog salutiranja. — Izlazite. Ona će se naručiti kod svojeg liječnika. S vama smo završile. Lagani povjetarac puše pokraj mene, a ja nisam sigurna je li to liječnik. Jer, moje se oči ne žele usredotočiti, a um mi se kovitla. Silno se trudi pojmiti ovaj najnoviji preokret... i žalosno ne uspijeva. Delores stavlja ruku na moju, a ja okrećem glavu prema njoj, iznenađena. Kao da sam zaboravila da je ondje. — Kate? Sada ćemo te odjenuti, može? Odvest ću te kući. Obamrlo kimam. Osjećam se kao da i nisam ovdje, kao da proživljavam izvantjelesno iskustvo. Ili noćnu moru. Jer jednostavno nije moguće da se to doista događa. Nakon svega.. .jednostavno nije moguće da će sve tako završiti. Delores me odijeva kao da sam dijete. A tada mi pomaže sići sa stola. Pa zajedno odlazimo do automobila. Ponovno smo u mojoj sobi, Delores sjedi u podnožju mojega kreveta, a majka me pokriva. U očima joj blistaju nepuštene suze. Ali, u mojim ne. Moje su suhe kao Sahara. Jalove. Mama mi odmiče kosu s lica i skuplja vlakna tkanine s plahte. - Dušo, želiš li nešto pojesti? Glas joj je pomalo očajan, hvata se za kakvu aktivnost koja će nekako poboljšati sve ovo. Bez riječi odmahujem glavom. Jer ne bi mi pomogla ni sva pileća juha ovog svijeta. Ovaj put ne. Ona me ljubi u čelo i odlazi iz sobe zatvarajući vrata za sobom. A Delores i ja sjedimo. U tišini. Trebala bih osjećati... olakšanje. Hoću reći, još nedavno sam mislila da to želim, zar ne? Da se želim osloboditi. Problem riješen. Ali, osjećam samo... žaljenje. Kajanje. Ispunjava mi pluća i guši me sa svakim udisajem. Jer, duboko u sebi, ispod sveg straha, šoka i nesigurnosti, željela sam to dijete. Voljela sam taj savršeni djelić Drewa i sebe. Jako. Samo toga nisam bila svjesna na vrijeme. Premalo, prekasno. Ne znate što imate dok to ne izgubite. Sami klišeji, a svi toliko jebeno istiniti. A tada mi dolazi jedna pomisao pa odbacujem pokrivač i skačem iz kreveta. Otvaram ladice i prebirem po njima, uzaludno tražim. Potom pred ormarom padam na koljena i izvlačim torbu koju sam donijela iz New Yorka. I kopam po njoj kao udovica koja je izgubila vjenčani prsten. — Katie? I tada je nalazim. Majušnu majicu koju sam kupila one večeri. Onu koju sam namjeravala dati Drewu kako bih objavila važnu vijest. Zurim u nju i osjećam kako mi naviru suze. Prelazim prstima preko slova: BUDUĆI BACAČ YANKEESA. I u mislima opet vidim tog dječačića. Mojeg dragog dječačića. Našeg. Onoga s očevim očima i neodoljivim osmijehom. Onoga koji nikada neće biti. Prinosim majicu licu i udišem. I kunem se Bogom da miriše na dječji puder. — Žao mi je. Jako mi je žao. — Ramena mi zadrhte i iz mojih se očiju slijeva monsun. Dah mi je isprekidan dok stišćem majicu na grudi, kao što to malo dijete čini sa svojom omiljenom plišanom igračkom. — Molim te... nisam to mislila. Samo sam se plašila... nisam namjeravala... Nisam sigurna s kim razgovaram, sa sobom, sa svojim djetetom ili možda čak s Bogom. Samo sam imala potrebu izgovoriti te riječi kako bi izašle u svijet i postale stvarne. Kako bi univerzum znao da to nikada nisam željela. Delores me gladi po leđima dajući mi do znanja da je ovdje. Da je uz mene, kao i uvijek. Okrećem se prema njoj. Oslanjam glavu na njezine grudi i prepuštam se plaču. — O, Bože, Dee. Molim te...


— Znam, Kate. Znam. I u njezinom glasu čujem suze. Jer, prave prijateljice su takve, dijele vašu bol. Vaša agonija je njihova, iako ne u jednakoj mjeri. — U redu je... sve će biti u redu — pokušava. Odmahujem glavom. — Ne. Nije. Više nikada neće biti u redu. Deloresina ruka se čvrsto obavija oko mene, silno se trudeći zadržati me da se ne raspadnem. — Zašto? Ne razumijem. Zašto se to dogodilo? Drew i ja smo... a sada dijete... i sve je to bilo uzalud. Ni za što. Rekla sam vam da ću ponovno pitati »zašto«, sjećate se? Delores mi zaglađuje kosu. Glas joj je miran. - Ne znam zašto, Katie. Voljela bih da ti mogu reći... ali... jednostavno ne znam. Tako ostajemo neko vrijeme. I suze naposljetku jenjavaju. Vraćam se na krevet, a Delores sjeda pokraj mene. Ponovno gledam malu majicu i odmahujem glavom. — Jako boli. Nisam znala da bilo što može biti toliko teško. — Želiš li da nešto učinim, Kate? Suze tiho teku iz mojih očiju. A glas mije slabašan. — Želim Drewa. Želim ga ovdje. Da je svijet onakav kakav bi trebao biti, on bi bio ovdje. I bio bi jednako shrvan kao i ja. Pokušao bi to sakriti, ali ja bih znala. Legao bi sa mnom u krevet i zagrlio me, a ja bih se osjećala sigurnom i voljeno... i osjećala bih da mije oprošteno. A on bi mi rekao kako jednostavno nije bilo vrijeme. Ali, da ako želim dijete, on će mi ih dati tucet. Drew je doista sklon pretjerivanju. A tad bi me poljubio. Nježno i blago. I rekao bi nešto šašavo, poput: — Samo zamisli koliko ćemo uživati praveći ih. — A ja bih se nasmiješila. I boljelo bi me malo manje. Samo zato što je on uz mene. Delores kima i poseže prema telefonu. Ali, moja ruka pokriva njezinu, zaustavljajući je. Njezine me oči gledaju s razumijevanjem, kao da već zna što mislim. I vjerojatno zna. — Doći će, Kate. Znaš da će doći. Odmahujem glavom. — Nisi bila ondje, Delores. Bio je... zao. Nikada ga nisam vidjela toliko gnjevnog. Bilo je kao... kao da misli da izabirem dijete umjesto njega. Kao da sam ga izdala. Zatvaram oči štiteći se od tog sjećanja. — On će biti sretan. Bit će mu drago da djeteta više nema... Aja ću tada mrziti njega. A čak ni nakon svega što se dogodilo, jednostavno nisam spremna mrziti Drewa Evansa. Delores uzdiše. I njezina se ruka odmiče od telefona. - Mislim da griješiš. Prva ću istaknuti kakav idiot Drew može biti, ali... jednostavno ga ne mogu zamisliti sretnog zbog nečega što tebe boli. Ne ovako. Ne odgovaram joj jer se vrata moje sobe otvaraju. I Billy ulazi. Izgleda umorno, a lice mu je ozbiljno pa znam da mu je moja mama rekla. — Jesi dobro? Odmahujem glavom. — Da. To sam i mislio. — Sjeda na vreću i trlja oči. — Ovo je jednostavno. .. krajnje i nepojmljivo sjebano. A kad se dogode stvarno sjebane stvari, ti se samo možeš sjebati zajedno s njima. Tada opažam vrećicu koju je donio. Smeđa je, kao iz robne kuće, i prepuna. Uzima je i istresa sadržaj. U njoj je nekoliko vrećica trave, kutija crvenog Maribora i dvije boce tekile. Zurim u tekućinu boje meda. I sjećam se meksičke glazbe, tople kože i ponoćnih šaputanja s Drewom. Volim te, Kate. Okrećem glavu. — Ne mogu piti tekilu. Poput Mary Poppins s njezinom torbom bez dna, Billy ponovno poseže u vrećicu i vadi bocu votke Grey Goose. A ja polako kimam. — Votka može.


ČETRNAESTO POGLAVLJE Jeste li ikada lizali pod u muškom zahodu na stadionu Yankeesa? Nisam ni ja. Ali sada točno znam kakvog je okusa. Da, mamurni smo. Pakleno. Zaboravite dronove. Kad bi vojska mogla osloboditi ovaj osjećaj, zavladao bi svjetski mir. U ordinaciji sam majčinog ginekologa. Billy i Delores došli su sa mnom kao moralna potpora. Vidite nas ondje? Sjedimo na stolcima jedno do drugoga kao tri delinkventa koji čekaju pred ravnateljevim uredom. Delores na nosu ima sunčane naočale iako smo u zatvorenom, i čita brošuru o novoj ženskoj Viagri. Billy spava otvorenih usta, glave zabačene i naslonjene na zid iza nas. I moja majka je ovdje, lista neki časopis, ah ne čita ništa. A ja samo sjedim i silno se trudim ne gledati sve one slike novorođenčadi kojima su zidovi prekriveni. Billy hrče usisavajući nosnu sluz, a Delores ga laktom udara u rebra. On se budi pijuckajući: Monkey ball banana blitz! Mi ga upitno gledamo. A on uviđa gdje se nalazi. — Oprostite. Noćna mora. — Tada ponovno zatvorenih očiju naslanja glavu na zid. — Osjećam se kao plinovita stolica. — Delores i ja složno kimamo. A Billy svečano obećava: —Više nikada neću piti. Čistim se. Njegova sestrična se podsmjehuje: - To sam već čula. —Ovaj put mislim ozbiljno. Za mene više nema alkohola. Od sada pa nadalje samo trava. Da. To ima smisla. Budući da ionako čekamo, razmislimo na trenutak o jednoj od najsvetijih ženskih inicijacija: ginekološkom pregledu. Krajnje je bizaran. Vidite, u mladosti nam se neprestano govori da bismo trebale ostati krjeposne. Držati noge prekrižene, koljena spojena. A tada navršimo osamnaest godina. Pa moramo poći u ordinaciju i upoznati liječnika koji će, prema statistici, biti sredovječan muškarac. I tada se moramo svući, do gola. I dopustiti mu da nas pipa. I da prstom prodire u nas. Potpuni vražji neznanac. O, a tada slijedi najbolji dio: razgovor. Da, tijekom pregleda razgovara s vama. Kako je u školi? Danas doista kiši, zar ne? Je li ti majka dobro? Sve u nastojanju da vas odvrati od činjenice da je do zapešća duboko u vašoj vagini. Nije li to neugodno? A vi muškarci, nemojte mi sada pokušavati plakati zbog užasa pregleda prostate. To se ne može usporediti. Jedan mah prst u guzici zapravo može biti prilično ugodan. I barem ne morate podignuti noge u spravu koja je potekla od srednjovjekovne sprave za mučenje. Žene su u tom pogledu nedvojbeno izvukle deblji kraj. Svlačim se i odijevam ružičasti plastični ogrtač koji se, dakako, otvara sprijeda. Kako bi te se bolje vidjelo, Crvenkapice. Sjedam na stol, a papirna podloga šušti poda mnom. Moja majka stoji pokraj mene i gladi me po ruci u znak potpore. I tada ulazi liječnik. Pogledajte ga. Bijela brada. Bucmasti obrazi. Okrugle naočale. Dajte mu crveni šešir i nedvojbeno bi se mogao voziti na onoj zadnjoj platformi parade koju povodom Dana zahvalnosti organizira robna kuća Macy’s. Moram biti krajnje intimna s Djedom Mrazom? Zar se šalite? Božić više nikada neće biti kao prije. — Zdravo, Katherine. Ja sam doktor Witherspoon. Redovna liječnica vaše majke, Joan Bordello, je na godišnjem... Dakako da jest. — ... i ja je mijenjam. — Gleda spis koji drži u ruci. Sudeći po datumu vaše zadnje menstruacije, gotovo ste šest tjedana u prvom tromjesečju? Kimam. — I imali ste krvarenje i grčeve? — Tako je. — Možete li mi opisati krv, molim vas? Boju. Je li bilo ugrušaka?


Moj glas je hrapav. - Počelo je smećkasto-ružičasto. Kao prvoga dana menstruacije. Na putu u bolnicu imala sam izljev... svijetlocrvene krvi... a tada... je ponovno postala smeđa. Nisam... mislim da nije bilo ugrušaka. On kima, a pogled mu je ljubazan. - Pročitao sam nalaz liječnika u hitnoj službi, ali bih rado sam pogledao. Je li to u redu, Katherine? Prisiljavam se nasmiješiti se. — U redu je. I možete me zvati Kate, svi me tako zovu. — U redu, Kate. Kad budete spremni, molim vas, spustite se do ruba stola i podignite noge u stremene. Dok slijedim njegove upute, on dovozi kobca s monitorom i tipkovnicom. A tada uzima dugačak, plastični bijeli štap koji izgleda. .. pa... kao vibrator. Za slonicu. Podižem glavu sa stola. — Uh... što je to? —To je unutarnji ultrazvuk. Znam, izgleda pomalo zastrašujuće... Ma nemoj, Djede Mraze. —... ali neće boljeti. A tada uzima paketić, otvara ga i navlači ekstra veliki kontom na slonovski vibrator. Ne šalim se. Ne bih to mogla zamisliti ni da sam pokušala. — Kate, pokušajte se opustiti. Dakako. Nema problema. Jednostavno ću se praviti da sam u wellness centru. Na masaži jajnika. On pažljivo uvlači štap. Aja se trgnem. U sobi je tiho dok on pomiče instrument amo-tamo. Nije lagao, ne boli. Samo... uznemiruje. — Osjećate li i dalje grčeve? Gledam u strop popločan žućkastim pločicama, namjerno izbjegavajući mali zaslon. — Ne. Od sinoć ne.—Prilično sam uvjerena da su alkohol i trava onesposobili svaki živac za prijenos boli u mojemu tijelu. Čujem tipkanje po tipkovnici i štap izlazi. — Kate, sada se možete uspraviti. — Uspravljam se. — Vidite li ovo treperenje ovdje? Gledam zaslon, mjesto koje pokazuje. — Da. — To je kucanje srca vašega djeteta. Dah nestaje iz mojih pluća. I užasnuta sam. — Hoćete reći... da je i dalje... živo? — Tako je. Moje ruke stišću jedna drugu i osjećam kako se suze vraćaju, spremne preliti se preko oslabjele brane. — Kad će... Koliko će vremena proći prije... pobačaj završi? On pokriva moje sklopljene ruke svojom. - Na temelju pregleda, razina hormona i onoga što ste mi rekli, ne vidim razlog da pobacite. Naglo podižem glavu. - Čekajte... što? Ali, liječnik je sinoć rekao... — Tradicionalnim ultrazvukom može biti teško ovoliko rano registrirati kucanje srca. A što se tiče vašeg krvarenja, iscjedak je prilično uobičajen u prvom tromjesečju. No, vrat maternice je zatvoren, nalazi pretraga krvi su u redu, a fetalno bilo je normalno. Svi ti čimbenici upućuju na rutinsku trudnoću koja bi se trebala odviti do termina. Majka me grli oko ramena, u olakšanju i uzbuđenju. Ali, meni je potrebno još. — Dakle, želite reći... da ga mogu zadržati? Rodit ću ovo dijete? Doktor Witherspoon se smije. Veselim zvukom. — Da, Kate. Vjerujem da ćete moći zadržati to dijete. Termin je dvadeseti listopada. Čestitam. Pokrivam usta i suze počinju teći. Smiješim se toliko široko da me lice boli. I uzvraćam majci zagrljaj. — Mama... Ona se smije. — Znam, dušo. Jako sam sretna zbog tebe, jako te volim. — I ja tebe volim. Tako je trebalo biti prvi put. Bez straha. Bez sumnje. Samo ushićenje. Euforija. To je najljepši trenutak u mojemu životu. Odijevam se brže od žene zatečene u preljubu i naglo izlazim u čekaonicu. Delores i Billy me iznenađeno gledaju. — I dalje sam trudna! Nemam pobačaj! Oni ustaju. — Tako mi svega!


— Znala sam da doktor Gnjus ne razlikuje svoju guzicu od lakta! Osmijesi i zagrljaji razmjenjuju se poput LSD-a na Woodstocku. A moja najbolja prijateljica me pita: - Dakle, izgleda da si odlučila. Zadržat ćeš ga? Ruke mi se spuštaju do trbuha jer već zamišljam izbočinu. — Sve dok ne navrši osamnaest i ne ode na studij. A čak i tada bih ga mogla natjerati da živi kod kuće i putuje. Ona kima i daje željeno odobrenje. Billy pada na koljena preda mnom. - Hej, ti unutra, ja sam ujak Billy. — A tada me zabrinuto pogleda. - Mogu biti ujak Billy, zar ne? Moraš mi dopustiti da budem ujak Billy. Drugu priliku može mi pružiti samo Delores, a tko, dovraga, zna kakvo će ona čudovište istisnuti. Delores ga udara po glavi. Aja se smijem. — Da. Možeš biti ujak Billy. — Slatko. - Njegova se pozornost vraća mojemu trbuhu. — Hej, mali. Ništa ne brini, ja ću ti reći sve što trebaš znati. Izgovaraj sa mnom: Strat-o-caster. Delores odmahuje glavom. — Ne razumije te, Magarče. Velik je poput punoglavca. — Nakon prošle noći vjerojatno je mamurni punoglavac. Ali, to je u redu, zar ne? To će mu pojačati toleranciju, pojačati dlakavost prsa. Delores se smiješi. — Što ako je djevojčica? Billy sliježe ramenima. — Neki dečki vole cure s dlakavim grudima. Iznenadila bi se. Okrećem se od tog budalastog razgovora i odlazim niz hodnik prema doktoru Witherspoonu. Moje riječi izlaze slabašne. Prožete krivnjom. — Oprostite, žao mi je jer vas gnjavim... ali... sinoć... sam bila potresena pa sam... pila alkohol i pušila cigarete. — Spuštam glas. — I marihuanu. Mnogo. Umom mi bljesne kolaž izvanrednih vijesti: Fetalni alkoholni sindrom. Super-nedonoščad. Niska porođajna težina. On utješno stavlja ruku na moje rame. — Kate, niste prva koja se upustila u prilično... nezdrava ponašanja prije no što je doznala daje trudna. Djeca u maternici su otpornija no što mislite. Sposobna su prevladati trenutačnu izloženost drogama i alkoholu. Ako čete se od sada suzdržavati od tih tvari, ne bi trebalo biti trajnih posljedica. Bacam ruke oko njegova vrata i gotovo ga rušim. — Hvala vam! Hvala vam, doktore Mraz, ovo mi je najbolji božični dar u životu! Trčim natrag k Delores i Billyju. — Rekao je da je sve u redu! — Skačemo gore-dolje u krugu, kao tri djeteta koja se na igralištu igraju ringeraja. I sve je gotovo savršeno. Gotovo. Zato što nešto nedostaje. Netko. Jedina osoba na ovom svijetu koja bi trebala biti sretna kao što sam ja sretna u ovom trenutku. Trebao bi biti ovdje. Trebao bi me podignuti, vrtjeti me i ljubiti dok se ne onesvijestim. A tada bi mi trebao govoriti kako je dijete, dakako, u redu jer je njegova muževna supersperma neuništiva. Ne možete li ga zamisliti? Ali, on nije ovdje. I tako jest. Voljela bih vam reći da me to ne boli, da mi ne nedostaje, da mije uistinu svejedno. Ah, to bi bilo velika, masna laž. Volim Drewa. Ne mogu ni zamisliti da ga ne volim. I želim ovo dijeliti s njim, više od bilo čega. Ali, ne dobijemo uvijek sve što želimo. Katkad jednostavno moramo biti zahvalni za ono što imamo. A ja jesam. Mislim, zahvalna. Sretna. Zato jer ću roditi ovo dijete i brinuti se o njemu. I ne moram biti sama u tome. Imam majku, Georgea, Delores i Billyja pa mi pomoći neće nedostajati. Moje dijete imat će ljubavi za desetero djece. Prije četrdeset i osam sati nisam ni znala za što sam sposobna, kakav čelik struji mojim žilama. Sada znam. I pretpostavljam da je to pouka priče. Morate pasti, ogrepsti dlanove i koljena, da biste shvatih kako ste sposobni podignuti se. Stoga ne brinite za mene. Bit ću sasvim dobro. A s vremenom ću biti sjajno. Mi ćemo biti sjajno. Skrećemo na stražnje parkiralište zalogajnice i moja majka žurno ulazi na stražnja vrata. Kormilo je bila prepustila Georgeu pa želi što prije ustanoviti da nije bez ičije pomoći potopio brod. Dok Delores, Billy i ja hodamo manje užurbano, Delores me pita: - Dakle, kakav je plan, Stan? Duboko udišem i škiljeći gledam prema nebu. I osjećam se kao daje počeo novi dan. Kao da je okrenuta nova stranica. Novi početak. Još klišeja, znam.


Ali, ipak, vrlo su istiniti. — Ostat ću ovdje još koji dan. Jednostavno... napuniti baterije. A tada se vraćam u New York. I Drew i ja ćemo porazgovarati. Moram nešto reći, a on će me slušati, želio on to ili ne. Ona me tapša po ramenu. — To je moja cura! Napraši tog gada. Smiješim se. Billy nam otvara vrata, ali ja ne ulazim za Dee Dee. On me pita: — Katie, ulaziš? Pokazujem palcem preko ramena. — Idem se provozati. Razbistriti misli, znaš? Hoćeš li reći mojoj mami? On kima. — Dakako. Ne moraš žuriti. Bit ćemo ovdje kad se vratiš. Vrata se zatvaraju za njima. A ja odlazim prema svojemu automobilu. Dakle, to je to. Sada ste potpuno uvučeni. To je moja priča. Nevjerojatna je, ha? Dok sam bila mala, otac me je znao dovoditi na ovo igralište. Čak ni tada, dok je bilo netom izgrađeno, nije bilo puno. Ne znam zašto je grad izabrao tu lokaciju da ga izgradi. Mjesto je doista neuobičajeno za dječji park. U blizini nema naselja ni stambenih zgrada. I ne vidi se s glavne ceste, udaljen je od prometnih puteva. Vrijeme nije štedjelo metalne okvire ljuljački i tobogan od valovitog čelika. Zahrđali su, izblijedjeli, više nisu živahnih primarnih boja, kakvi su nekoć bili. Pa ipak... ovdje je nekako lijepo, na industrijsko-modernistički način. Samotno je. Mirno. A meni je toga potrebno što više. Jer, neću lagati, plaši me razmišljati o tome što dolazi, što je preda mnom. Osjećam se kao... da se useljavam u novu kuću. Uzbuđena sam, ah i nervozna. Jer, ne znate gdje je najbliža benzinska postaja, ili broj lokalnih vatrogasaca. Mnogo je toga što morate doznati. Negdje sam pročitala da djeca čuju što se događa izvan maternice. Da se rađaju poznajući majčin glas. Sviđa mi se ta zamisao. Gledam svoj trbuh. — Hej, punoglavče. Oprosti zbog svega što se u posljednje vrijeme događalo. Moj život inače nije ovoliko dramatičan. Iako ne Drew vjerojatno ne bi složio sam mnom. On misli da sam prilično sklona dramatiziranju. Drew. To će biti teško. Mogla bih odmah početi, praksa je put prema savršenstvu. Držim ruku na trbuhu, obuhvaćajući ga.—Da... tvoj otac. Tvoj otac je kao... zvijezda padalica. Kad je u blizini, sva druga svjetla na nebu jednostavno... izblijede. Jer, on je toliko sjajan, ne možeš skinuti pogled s njega. Barem ja nikada nisam mogla. Grizem usnu. I gledam kako jastreb leti iznad moje glave. Tada nastavljam. - Voljeli smo se. Bez obzira na to što se dogodilo ili što će se dogoditi, važno mi je da znaš da smo se voljeli. Uz tvojega oca osjećala sam se kao da sam mu samo ja važna. Jedina. I uvijek ću mu biti zahvalna za to. Nadam se da ćeš ga jednoga dana upoznati. Jer, on je zapravo uistinu... sjajan. - Tiho se smijem. - Kad nije previše zaokupljen glupiranjem. Kad sam završila, zrak se smirio i nekoliko minuta je sve mirno. Znatno je drugačije nego u drugim parkovima u gradu, u kojima se čuje trubljenje, dječja vriska i koraci trkača. Spokojno je. Stoga sam se trgnula kad su se vrata automobila odjednom zatvorila u blizini. Naglo okrećem glavu prema tom zvuku. A ondje stoji zadnja osoba koju bih očekivala vidjeti ovdje, u Greenvilleu, u ovom trenutku. Drew.


PETNAESTO POGLAVLJE Izgleda užasno. Zapanjujuće, zadivljujuće užasno. Oči su mu krvave, lice blijedo, obraslo bradom starom nekoliko dana, ali, unatoč svemu tome, i dalje je najljepši muškarac kojega sam u životu vidjela. Jednostavno nije moguće gledati u bilo kojem drugom smjeru. I Drew zuri. Pogled mu je nepomičan, upija me, spaljuje. Tako stojimo jednu minutu. A on tada kreće prema meni. Koraci su mu odlučni i usredotočeni, kao da dolazi na poslovni sastanak o kojemu ovisi njegova karijera. Staje samo nekoliko koraka dalje. Ali, osjećam kao da je mnogo dalje. I sve što sam mu namjeravala reći u New Yorku jednostavno nestaje iz moje glave. Pa umjesto toga krećem lagano. — Kako si znao da sam ovdje? — Najprije sam otišao u restoran i vidio tvoju mamu u kuhinji. Rekla je da ne zna gdje si. A gledala me je kao da mi želi odrezati kurac i staviti ga na dnevni jelovnik. Stoga sam izašao i nabasao na Warrena. On mije rekao da si vjerojatno ovdje. Dakako, Billy zna gdje sam. Kao što je znao i da bih željela da mi pošalje Drewa. —Je li ti on to napravio na licu? - Govorim o oteklini veličine šake na njegovu lijevom obrazu. Izgleda svježe, kao daje podli jevanje tek započelo. On je oprezno dodiruje. — Ne. Delores je bila s njim. To me ne iznenađuje. Iako mislim da srcem zapravo nije bila u tome. Da je Dee Dee doista željela povrijediti Drewa, ne bi tratila vrijeme na njegovo lice nego bi se odmah usredotočila na prepone. — Što želiš, Drew? On se kratko nasmije, ali u tom smijehu nema humora. — Bremenito pitanje. — A tada se zagleda prema obzorju. — Nisam mislio da ćeš napustiti New York. Upitno podižem obrvu: — Nakon tvoje male predstave? Što si mislio da ću učiniti? — Mislio sam da ćeš me ispsovati, možda me udariti. Mislio sam da ćeš izabrati mene... makar samo zato da bi spriječila da me druga ima. Ljubomora. Drewovo omiljeno oružje. Upotrijebio gaje kad je mislio da se želim vratiti Billyju, sjećate se? Pa, bio si u krivu. On ozbiljno kima. - Doima se tako. — Dugo me gleda u oči. I čelo mu se malo nabora. — Jesi li bila... sretna... sa mnom, Kate? Jer, ja sam bio uistinu sretan. A mislio sam da si i ti. Ne mogu suspregnuti maleni osmijeh koji mi rasteže usne. Jer se prisjećam. — Da, bila sam sretna. — Tada mi reci zašto! Barem toliko mi duguješ. Moje riječi izlaze polako jer prigušena tuga otežava svaki slog. — Nisam to planirala, Drew. Moraš znati da nisam željela da se to dogodi. Ali, dogodilo se. I ljudi se mijenjaju. Ono što želimo... se mijenja. A ti i ja u ovom trenutku želimo dvije vrlo različite stvari. On čini korak prema meni. — Možda ne. Silno se trudim ne pridavati preveliko značenje činjenici da je on ovdje. Ne želim se ponadati. Jer, nada doista otplovi poput komada drveta na valu. Ali, ako se ispostavi da je neutemeljena? Razbija se o kamenje i slama vas na tisuće komadića. — Što to znači? Njegove riječi su pažljive. Planirane. — Došao sam kako bismo ponovno dogovorili uvjete našeg odnosa. —Ponovno dogovorili? — Mnogo sam razmišljao o tome. Ti si prešla s Warrena na mene, odmah potpuno uskočila u vezu. Nikada se nisi samo... ševila uokolo. Igrala se. Pa... ako želiš imati veze s drugim ljudima njegova čeljust se stišće, kao da riječi pokušavaju ostati unutra, a on ih mora istiskivati — slažem se s time.


Moje se lice mršti u zabrinutosti. - Prešao si sav taj put kako bi mi rekao da želiš da se... viđamo s drugima? On guta knedlu. - Da. Znaš, dokle god sam i ja u rotaciji. Seks je za Drewa uvijek bio najvažniji prioritet. O tome je riječ, zar ne? On ne želi to dijete, ali ne želi ni prestati spavati sa mnom? I ovce i novce. Bez obaveza. Kao da smo u epizodi Jerryja Springera. — Kako bi to točno funkcioniralo, Drew? Brza ševa u vrijeme stanke za ručak? Ponoćni poziv na ševu? Bez razgovora, bez postavljanja pitanja? On izgleda bolesno. — Ako to želiš. A ja sam silno... razočarana. Osjećam gađenje. Prema njemu. — Idi kući, Drew. Tratiš moje vrijeme. Nemam ni najmanju želju ševiti se uokolo u ovom trenutku svojega života. To ga iznenađuje. — Ali... zašto ne? Mislio sam... — Zastaje. A tada mu pogled postaje hladan. — Je li to zbog njega? Jebo te, zar mi doista želiš reći da ti on toliko znači? Ne sviđa mi se njegov ton. Ponižavajući je, podrugljiv. Jesam li rekla da sam leptirića? Ne. Ja sam jebena lavica. — On mi znači sve. — Upirem prstom. — I neću ti dopustiti da u meni budiš krivnju zbog toga. On se trgne kao da sam ga prodrmala elektrošokom. Pet tisuća volti ravno u prsa. Ali, tada se oporavlja. I tvrdoglavo prekriži ruke. Bez imalo isprike. — Svejedno mi je. To mi nije važno. Znate li što se dogodi ako u gumu napušete previše zraka, preko njezine granice? Eksplodira. — Kako to možeš rećil Što je tebi? On odmah odgovara. — Ozbiljno to misliš? Što je, dovraga, tebi? Jesi li na drogama? Imaš li kakav jebeni poremećaj podvojene ličnosti kojijoš nisam opazio? Dvije godine, Kate! Dvije proklete godine davao sam ti sve... a ti... ti to samo tako odbaciš! — Da se nisi usudio reći to! Protekle dvije godine mi znače sve! — Tada se ponašaj tako! Kriste Svemogući! — Kako bih se trebala ponašati, Drew? Što želiš od mene? On viče: — Želim onaj dio tebe koji si mi voljna dati! Oboje smo utihnuli. Teško dišemo. Zurimo jedno u drugo. I njegov glas se spušta. Poražen. —Prihvaćam bilo što, Kate. Samo. .. mi nemoj reći da je gotovo. To neću prihvatiti. Prekrižila sam ruke na grudima, a sarkazam pucketa u zraku poput statičkog elektriciteta. — To ti nije bilo teško prihvatiti dok ti je jezik bio duboko u grlu one striptizete. — Licemjerje ti doista ne pristaje, Kate. Iskasapila si me. Mislim da si zaslužila vidjeti kako je kad ti netko učini ono što si ti učinila njemu. Neprestano to viđamo. U časopisima o slavnim ličnostima, na televiziji. Partneri su u jednom trenutku srodne duše, nikada do tada se nisu tako osjećali, zaljubljeni skaču po Oprinom kauču. A tada se okomljuju jedno na drugo — dovlače odvjetnike da se bore oko novca, ili kuća... ili djece. Uvijek sam se pitala kako se to dogodilo. Dobro pogledajte. Evo kako. — Pa, možeš biti ponosan, Drew. Želio si me povrijediti? Povrijedio si me. Je li ti sada bolje? — Da, presretan sam. Prštim od sreće. Zar se ne vidi? — Možeš li prestati ponašati se kao dijete na pet minuta? — Ovisi. Možeš li se ti prestati ponašati kao bezdušna kuja? Da je bio dovoljno blizu, ošamarila bih ga. — Mrzim te! On se hladno smiješi. — Smatraj se sretnicom. I ja bih želio mrziti tebe, molio sam za to. Da te se oslobodim. Ali, još si ovdje, pod mojom kožom, kao kakva jebena neizlječiva bolest. Jeste li ikada rješavah koju od onih križaljki u novinama? I odlučili ste završiti je pa započinjete posve uvjereni da to možete. Ali, tada postane preteško. Previše iscrpljujuće. Pa odustajete. Jednostavno ste... gotovi. Pritišćem dlan na čelo. I premda se trudim ostavljati dojam snage, glas mi izlazi slabašan. — Ne


želim ovo više, Drew. Ne želim se svađati. Ovako možemo nastaviti cijeli dan, ali to neće ništa promijeniti. Ne želim pola odnosa s tobom. O tome ne možemo raspravljati. — Glupost! O svemu se može raspravljati. Samo je pitanje koliko su se dvije strane voljne prilagoditi. — A tada preklinje. — A ja hoću, Kate, prilagodit ću se. Mrzi me koliko god želiš, ali... nemoj. .. me ostaviti. Zvuči vrlo klonulo. Očajno. Moram suspregnuti poriv da ga utješim. Da popustim, da kažem »da«. Prije nekoliko dana bih to učinila. Spremno bih prihvatila mogućnost da od njega dobivam mrvice. Da ga zadržim u svojemu životu — kako god mogu. Ali, ne danas. Jer, više nisam važna samo ja. — Sada sam u paketu. Moraš nas željeti oboje. Njegova šaka poleti u zrak u potrazi za nečime što će udariti. —Jebo te, o čemu govoriš? — grmi. — Kao da sam zaglavio u kakvom sjebanom filmu Tima Burtona, u kojemu ništa nema smisla! Ništa od ovoga nema jebenog smisla! — Govorim o djetetu! Neću dovoditi dijete u vezu u kojoj nije željeno! To nije pošteno. Nije u redu. Nisam mislila da je moguće da čovjek bude bljeđi no što je Drew bio kad je došao ovamo, a da i dalje bude živ. Ali, bila sam u krivu. Jer, njegovo je lice upravo postalo bjelje. Za otprilike dvije nijanse. — Koje dijete? Što želiš... — promatra me pokušavajući vidjeti odgovor prije no što pita: —Jesi li... trudna? Dođe vam da se pitate koliko jako ga je Delores udarila, zar ne? —Dakako da sam trudna! On čini korak naprijed. I njegovo lice izgleda poput jedne od onih kazališnih maski, užas i nada jedno pokraj drugoga. — Je li moje? Ne odgovaram odmah jer sam veoma iznenađena tim pitanjem. — Čije... pa, čije bi moglo biti? — Bobovo - kaže hladno. Kao da doista vjeruje da znam o čemu govori. — Bob? — Da, Kate, Bob. Tip koji ti znači sve. Očito si se ševila s njim, kako tada možeš znati da dijete nije njegovo? Prevrćem po svojem mentalnom adresaru tražeći Boba. Pokušavajući shvatiti zašto bi Drew, zaboga, mislio da se ševim s njim. —Jedini Bob kojega poznajem... je Roberta. To potpuno gasi njegovu vatru. — Tko? — Roberta Chang, Bobbie, Bob. Išla sam u školu s njom. Ona je ginekologinja. Vidio si da idem u njezinu ordinaciju one večeri kad si me slijedio. Tako si doznao... Njegove oči se razrogače od razmišljanja. A tada odmahuje glavom u nevjerici. I poricanju. — Ne. Ne, vidio sam te s tipom. Sastala si se s njim. Podignuo te je i zagrlio. Poljubio te je. Imao je hranu. Potreban mi je trenutak da pojmim njegove riječi, a tada se sjećam. — Oh, to je bio Daniel. Robertin suprug. I on je živio s nama tijekom studija. Upravo su se doselili u grad prije nekoliko mjeseci. Pričala sam ti o njima. Izraz Drewova lica je nečitljiv. A tada rukom trlja lice, jako, kao da si želi oderati kožu. — U redu, samo... reci mi još nešto. Kad si u svoj rokovnik upisala ime Bob, to se odnosilo na Robertu, ženu i doktoricu za bebe s kojom si studirala u Philadelphiji? — Da. —A tip s kojim sam te vidio na parkiralištu je njezin suprug i također tvoj stari prijatelj? —Da. Njegov glas je stegnut. Napet. — A ti misliš da se cijelo vrijeme svadimo zato što... — Zato što ne želiš da rodim. Jeste li ikada vidjeli rušenje nebodera? Ja jesam. Implodira. Odozgo prema dolje, kako se ne bi oštetile susjedne zgrade. I upravo to Drew čini. Pred mojim očima. Ruši se. Noge mu otkazuju i pada na koljena. - O, Bože... Isuse Kriste... ne mogu vjerovati... jebo te... ja sam idiot... jebeno glup... A ja padam s njim. — Drew? Jesi li dobro?


— Ne... ne, Kate... toliko sam daleko od dobroga da me to plaši. Hvatam ga za ruke, a on me gleda u oči. I samo tako, sve postaje jasno. Napokon. Sve što je učinio. Sve što je rekao. Sve sjeda na mjesto kao zadnji djelić mozaika. — Mislio si da imam drugoga? On kima. — Da. Svijet se vrti oko mene i jedva dišem. — Kako si to mogao pomisliti? Kako si ikada mogao pomisliti da bih te prevarila? — U tvojem rokovniku je bilo muško ime... i lagala si... i vidio sam kako grliš onog muškarca. Kako si ti mogla pomisliti da ja ne bih želio dijete? Naše dijete? — Rekao si mi neka pobacim. Njegove ruke stežu moju. — Nikada ti to ne bih rekao. — Rekao si mi. Rekao si mi neka to okončam. On odmahuje glavom i uzdiše. — Da okončaš tu vezu, Kate. A ne trudnoću. Moja brada se obrambeno podiže. — Ali, nisam imala vezu. — Pa, jebo te, nisam to znao. — Pa, jebo te, trebao si znati!! Izvlačim ruke iz njegovih i guram ga u ramena. — Zaboga, Drew! — Ustajem jer imam potrebu pobjeći od njega, jer je sve to previše. — Ne možeš se tako ponašati prema ljudima! Ne možeš se tako ponašati prema menil —Kate, jako... Okrećem se i upirem prstom u njega. — Ako mi kažeš da ti je žao, nabit ću ti jaja u očne jabučice, kunem se Bogom! On zatvara usta. Pametan potez. Odmičem kosu s lica. I koračam. Zar bih se sada trebala osjećati bolje? Zato što je to sve zapravo bilo pogreška? Ako munja razori kuću, misliš li da će vlasnike razveseliti činjenica da munja nije namjeravala udariti u njihovu kuću? Dakako da neće. Jer, šteta je učinjena. — Uništio si to, Drew. Bila sam silno uzbuđena jer ću ti reći... a sada, kad god pomislim na to, sjetim se samo koliko je sve to bilo užasno! — Prestajem koračati. I glas mi drhti. — Bio si mi potreban. Kad sam vidjela krv... kad su mi rekli da gubim dijete... Drew pruža ruke prema meni, i dalje na koljenima. — Dušo, ne znam o čemu govoriš... — Zato što nisi bio ovdje! Da si bio, znao bi, ali nisi... — Glas mi puca, a suze mi zamagljuju vid. — I obećao si. Obećao si da to nećeš učiniti... — Pokrivam lice rukama i plačem. Plačem za svaku sekundu bespotrebne bob. Zbog jaza koji je još među nama, i zbog glupih izbora koji su ga stvorili. I ne mislim samo na to. Velika sam cura, mogu ponijeti svoj dio krivnje. Drew je možda povukao okidač, ali sam ja stavila metak u cijev. — Kate... Kate, molim te... — Pruža ruku prema meni. — Molim te, Kate. Izgleda slomljeno. I tada shvaćam da nisam samo ja patila. Pa ipak, odmahujem glavom. Jer, ponavljanja postoje samo u dječjim igrama. U stvarnom životu nema povlačenja. — Ne, Drew. — Okrećem mu leđa i odlazim prema automobilu. Ali, činim samo nekoliko koraka prije no što stajem i osvrćem se. Vidite li ga? Na koljenima, lica zagnjurenog u dlanove. Poput čovjeka koji čeka krvnika. Kad pomislim na Drewa,. uvijek se istaknu dvije riječi: strast i ponos. Urezane su. To je on. Svađe, posao, ljubav — njemu je sve isto. Punom parom naprijed. Bez oklijevanja, bez suzdržavanja. I Drew zna koliko vrijedi. Ne pristaje na manje; ne prihvaća kompromise. Ne mora to. — Zašto si ovdje? — šapućem toliko tiho da ne znam čuje li me uopće. Ali, on naglo podiže glavu. — Kako to misliš? — Mislio si da sam te prevarila?


On grči lice. — Da. — Mislio si da mogu biti zaljubljena u drugoga? On kima. — Ali, došao si... po mene. Zašto? Njegov pogled prelazi preko mojega lica. Tako me gleda ujutro, kad se probudi prije mene. Tako me gleda kad misli da ga ne vidim. — Zato jer ne mogu živjeti bez tebe, Kate. Ne znam ni kako bih pokušao. U srednjoj školi bila sam u naprednom programu književnosti. Tjednima smo analizirali Orkanske visove Emily Bronte. U najvećem dijelu Heathcliff je negativac. Nemilosrdan je i često okrutan. Kao čitatelj biste ga trebali mrziti. Ali, ja to nikada nisam mogla. Jer, unatoč njegovim ružnim postupcima, silno je volio Cathy. Uvijek budi sa mnom, u bilo kojem obliku, izludi me! Samo me ne ostavljaj u ovom ponoru u kojemu te ne mogu pronaći... ne mogu živjeti bez svojega života! Ne mogu živjeti bez svoje duše! Neki od vas će reći da sam ga trebala više kazniti. Ali, on će to učiniti bolje no što bih ja ikada mogla. Drugi će reći da sam ga trebala prisiliti da se potrudi više. Ali, svi znamo da bi se potrudio. A opraštanje je katkad sebično. Ne dajemo ga zato što je zasluženo, nego zato što je nama potrebno. Da bismo pronašli mir. Da bismo se iscijelili. Mogu živjeti bez Drewa Evansa. Sada to znam. Ali, kad bih morala birati? Nikada to ne ih poželjela. Razdvaja nas samo nekoliko koraka i ja trčeći prelazim sve do jednoga. Bacam se na njega, a on me hvata. Grli me i steže toliko čvrsto da ne mogu udahnuti. Ali, to nije važno. Jer, Drew me grli, kome je potrebno disanje? — Žao m ije, Kate... Bože, jako mi je jebeno žao. — Zvuči očajno. A u mojim se očima pojavljuju suze. — Nisam mislila da ćemo ikada... kad si rekao... — Ššš... nisam to mislio. Kunem se Mackenzienim životom da nisam mislio ništa od toga. Nikada nisam želio... — Zagnjurio je lice u moj vrat, a kajanje teče iz njegovih očiju i natapa moju majicu. Stišćem se bliže uz njega. — Znam, Drew. Znam da nisi. Njegove ruke prolaze kroz moju kosu, miluju moje lice, moje ruke, moja leđa. — Volim te, Kate. Jako te volim. Drew i ja prošle godine smo otputovali u Japan. Jednoga dana svratili smo u prodavaonicu bonsaija. Čudno izgledaju, zar ne? Malena debla i uvrnute grančice. Vlasnik prodavaonice rekao nam je da ih čvorovi i uvrtanja čine snažnim te sprječavaju pucanje čak i za najjače oluje. Takvi smo Drew i ja. Njegove usne dodiruju moje čelo, moje obraze. Dlanovima je obujmio moje lice, a ja sam uokvirila njegovo. I ljubimo se. Naša se usta pomiču usklađeno — silovito i gnječeći, nježno i polako. A sve drugo, svaka povreda, svaka gruba riječ, sve se topi poput snijega na suncu. To nije važno. Zato što smo zajedno. Pronaći ćemo svoj put. Drew pritišće svoje čelo o moje, a tada rukama prekriva moj trbuh. Dodir mu je pun poštovanja, a glas zaprepašten. — Zar ćemo doista imati dijete? Smijem se iako mi suze i dalje teku. — Da. Hoćemo. Želiš li to doista? On briše suze s obraza. — S tobom? Zar si poludjela? To je jedna od nekoliko fantazija koje su mi preostale. S tobom bih imao dvadesetero djece, tako da bi se oni čudaci Duggarovi zamislili. Ponovno se smijem i to mi silno godi. Silno je ispravno. Spuštam glavu na Drewovo rame. Njegovo lice leži na mojoj kosi, udiše je. A tada se zavjetuje: — U redu je, Kate. Sada ćemo biti dobro. A ja mu vjerujem.


ŠESNAESTO POGLAVLJE Ne znam koliko smo ostali tako, na tlu, tiho držeći jedno drugo u zagrljaju, ali kad smo ustali, Sunce je bilo nisko na nebu, počelo je svoj silazak u suton. Drew me nagovara da automobil ostavim ovdje, da ćemo se kasnije vratiti po njega. Zabrinut je da sam previše iscrpljena, previše preplavljena emocijama da bih sigurno vozila. Barem jednom mu se ne suprotstavljam. Dok vozi natrag prema zalogajnici, jednu ruku drži na volanu, a drugu na meni, na mojemu bedru, ramenu ih blago isprepletenu s mojom. I to me umiruje. Divno je. Nadala sam se tom trenutku, željela ga više no što sam ikada željela bilo što drugo. Imati ga ovdje, pokraj sebe, primati njegovu ljubav nakon što sam doista mislila da više nikada nećemo tako biti zajedno. Kao u filmu. Ponovno sjedinjenje. Pomirenje. Sretan završetak. Jedini problem je u tome što u stvarnom životu nema pjesme koja nakon toga zasvira. Nema odjavne špice. U stvarnom životu morate se nositi s onime što se dogodi nakon sjedinjenja. S posljedicama onoga što ste rekli i onoga što ste učinili, i što je gotovo uništilo sve. Što i dalje može uništiti sve. Zato gledamo takve filmove — zato što u stvarnom životu jednostavno nikada nije toliko lako. Ne kažem da nisam duboko sretna na način koji ne mogu potpuno opisati. Unatoč onome što sam već rekla, u spoznaji da su Drewove riječi, striptizeta i sve drugo proizašli iz užasnog nesporazuma nalazim toplu utjehu. To je ono za što moli svaka osoba koja je ikada primila potresnu vijest. Sin vam je poginuo u prometnoj nesreći, bolujete od raka u četvrtom stadiju. Uvijek se pojavljuje nada da je donositelj vijesti pogriješio. Da vas je pogrešno identificirao. Postavio pogrešnu dijagnozu. Pogreška. Ali, što se događa nakon toga? Nakon što prihvatite tragediju kao istinu ili protratite životnu ušteđevinu zato što ste mislili da vam je preostalo samo nekoliko tjedana života? Što tada? Idete dalje. Obnavljate. Uspinjete se s dna s odlučnošću koja neće samo vratiti vaš život u normalu, nego će ga i učiniti boljim, ljepšim. Jer, vidje u osvrtanju i više nego kristalno jasan. Perspektiva ne mijenja samo vaš pogled na svijet nego mijenja i vaše osjećaje. A kad pomislite da ste sve izgubili, svaki trenutak cijenite beskonačno više. Skrećemo na parkiralište zalogajnice i kroz stražnja vrata ulazimo u kuhinju držeći se za ruke. Kao dva tinejdžera koji nisu samo ostali vani dulje no što su smjeli, nego su ostali cijelu noć, gotovo nasmrt prestravivši sve koji mare za njih. Moja majka stoji za radnom plohom i blistavim nožem bjesomučno reže sirovu mrkvu. Nije teško pogoditi kako zamišlja da je mrkva nešto posve drugo. George sjedi za malim stolom pokraj Billyja. Dee Dee mu sjedi s druge strane i drži mobitel na uhu. Opaža nas pa tihim glasom kaže: — Ovdje su. Nazvat ću te poslije. — I završava razgovor. Moja majka naglo podiže glavu. S treskom spušta nož i okreće se prema nama. A tada se usredotočuje na naše ruke i gnjevno gleda Drewa. — Doista si drzak kad si se usudio ponovno doći ovamo. Drew pomireno uzdiše i pokušava odgovoriti: — Carol... Moja mama ga odmah prekida. — Ne zanima me! Nemaš pravo govoriti. — Pokazuje prema meni. — Svjesna sam da je moja kći odrasla žena, ali za mene je moje dijete. Moje jedino dijete. A to što si joj ti priuštio doista je neoprostivo. On pokušava ponovno. — Shvaćam... — Rekla sam da nemaš pravo govoriti! Ničime ne možeš ovo popraviti. — Kate i ja... — Umukni! Kad se sjetim kako je izgledala kad je došla ovamo. .. Zašto misliš da se možeš jednostavno vratiti u njezin život nakon svega što si joj rekao? Nakon onoga što si učinio! Drew drži jezik za zubima. A moja majka viče: — Pa, nemoj samo stajati! Odgovori mi! Svoju sam majku uvijek smatrala mirnom u kaotičnoj situaciju. Razboritom. Ta je predodžba sada potpuno uništena.


Drew otvara usta, ali ništa ne izlazi. Umjesto toga zbunjeno gleda mene. A ja mu priskačem upomoć. — Mama, sve je to bila strašna pogreška. Drew nije znao za dijete. — Rekla si da si mu rekla za dijete i da je on na to reagirao angažiravši jeftinu striptizetu! A moj netom ponovno ustoličeni dečko misli kako je pametno istaknuti: — Nije bila jeftina, vjerujte mi. Ukopavam nokte u njegov dlan kako bih ga ušutkala. A tada objašnjavam mami: — Ne, nije znao. Mislio je da govorim o nečemu drugom. Sve je to bio nesporazum. Dee Dee se ubacuje: - Dakle, tu sam pjesmu već čula. Već doista postaje dosadna. Okrećem očima. — Ne sada, Dee. Moja majka prekriženih ruku tapka stopalom. — Ne želim ga pod svojim krovom, Katherine. Ovdje nije dobrodošao. I zato se svojoj obitelji nikada ne biste trebali žaliti na partnera. Oni ga ne poznaju kao vi i nedvojbeno ga ne vole kao vi. Stoga mu neće nikada, nikada, oprostiti kao što ćete mu vi oprostiti. Iako vam je jasno zašto moja mama tako govori, u ovom sam trenutku prilično opterećena. A ona doista ne pomaže situaciji. — Ako je tako, ni ja neću ostati. Moja mama izgleda zaprepašteno i spušta ruke uz tijelo. A Delores kaže: — Hej, glupane... — Drew je pogleda. — Da, ti. U ovom trenutku bi trebao reći kako ne želiš stati između Katie i njezine majke. Da ćeš odsjesti u hotelu. Drew posprdno puhne. - Mislim da nisam toliki kavalir. Ostajem s Kate. Idem kamo i ona. Dee se podrugljivo smiješi. — Ooo, pa to je kao Jack i Rose u Titanicu. — Podiže ruku. - Tko se još nada da će seronja završiti kao i Jack? Ne obazirem pozornost na nju i ostajem usredotočena na majku. Čiji glas postaje molećiv. — Katie, dan je bio prepun emocija. Potrebna ti je samoća, udaljenost, kako bi mogla jasno razmisliti. Odmahujem glavom. — Ne, mama. Imala sam svu udaljenost koju sam mogla podnijeti. Drew želi ovo dijete. On me voli. Moramo razgovarati, riješiti stvari. — Bacam kratak pogled prema Dee Dee. — Bez sudjelovanja publike. Tada se ponovno okrećem prema majci. — I on nije bio kriv za ovo. I ja sam pogriješila. Kao i mnoge majke, ni moja nije spremna samo tako priznati manjkavosti vlastitog djeteta. — Je li ti to on rekao? Da si ti kriva za to? - Ne, ja to znam. Dijelom jesam kriva za to, mama. — Uzdišem. — Možda će biti najbolje za sve da Drew i ja odemo u hotel. Tvrdoglavost je očito nasljedna jer ona tada kaže: — Ne. Ne želim te u hotelu. Ako želiš da on ostane, neću se buniti. Ali, ne sviđa mi se to. — Gnjevno gleda Drewa. — A ti me se kloni, ako znaš što je dobro za tebe. Tada odlučnim korakom odlazi iz kuhinje. George ustaje. — Trebao bih razgovarati s njom. — Prije odlaska se okreće prema Drewu i pruža ruku. — Drago mi je da te vidim sinko. Drew pušta moju ruku kako bi se rukovao s Georgeom, što se pretapa u muški zagrljaj i tapšanje po leđima. — Lijepo je znati da nekome jest, George. George se smiješi i odlazi za mojom majkom. A tada Billy staje pred nas. Ako bolje pogledate, možete vidjeti kako se Drewova prsa napuhuju kao majmunu u džungli, koji se sprema boriti se do smrti za zadnju bananu. — Želiš li nešto dodati, Warren? Billy gleda Drewa. A tada odustaje i okreće se prema meni. — Rekao sam mu da si vjerojatno u parku zato što sam znao da bi ti to željela. Ljubazno se smiješim. — Da, željela bih. I zahvalna sam ti jer jesi. Oboje smo ti zahvalni. Gurkam Drewa laktom. On samo sliježe ramenima, suzdržano. A Billy kaže: — On ti nije potreban, Katie. Doista jednostavno. — Volim ga, Billy. To je doista jednostavno. On me još trenutak gleda u oči, a tada odmahuje glavom i podiže ruke u znak predaje. — Prema mojem mišljenju, vama dvoma potrebna je hrpa terapije, još jučer. Vjerujte mi, poznajem disfunkcionalnost.


Kimam jednom. — Imat ćemo to na umu. Drew se podsmjehne: — Kako god. Delores staje pokraj Billyja i obraća se Drewu. - Uživat ću gledajući kako se pokušavaš izvući iz septičke jame pune govana koju si sam sebi iskopao. To će biti bolje od bilo čega što bih ja mogla domisliti za tebe. I tada dodaje: - A ako ne bude... morat ću biti vrlo kreativna. Nemojte biti previše razočarani Deeinim izostankom odmazde. Ona, kao prava prijateljica, poštuje moj izbor čak i ako se ne slaže s njim. Zna kad mora uzmaknuti i dopustiti mi da sama rješavam situaciju. Ili... samo dobiva na vremenu. Dee me uzima u zagrljaj i kaže mi u uho: — Nemoj mu dopustiti da se ševom izvuče iz ovoga. Višestruki orgazmi su samo flaster, a ne lijek. Smijem se. — Hvala, Dee. Ona se okreće prema Billyju. — Dođi. Hajdemo vidjeti može li se Amelia prestati igrati prljavih igrica sa šerifom Mitchellom dovoljno dugo da nam pripremi večeru. Billy izvodi grimasu. — Mnogo je prerano za šale o tome. Izlaze na stražnja vrata, ostavljajući Drewa i mene same. Prelazim rukom uz njegov biceps. — George nije jedina osoba kojoj je drago da te vidi. Ako to već nisam rekla... doista sam sretna jer si ovdje. Drew se nježno smiješi i dodiruje moj obraz. — Znam. Odlazimo gore u moju sobu i ja zatvaram vrata za sobom. Obilazim krevet, izuvam cipele i guram ih ispod. Rolete su spuštene pa palim svjetiljku pokraj kreveta, koja sobu osvjetljuje toplom, prigušenom svjetlošću. — Mojoj će majci možda biti potrebno neko vrijeme da shvati sve. U međuvremenu vjerojatno neće biti osobito ljubazna prema tebi. Drew sjeda na rub kreveta i sliježe ramenima. — Nisam zabrinut za tvoju majku. — Nisi? — Ona te voli. Složit će se kad uvidi da ti želiš mene. Da te usrećujem. A to je u ovom trenutku doista jedino što me zanima. Nekoliko sekundi šutimo. Sjedam na krevet pokraj Drewa i podvlačim stopala pod noge. Drew dlanovima trlja svoja bedra. Razmišlja. A tada progovara ono što mu je očito na umu. — Dakle... je li Warren cijelo vrijeme bio ovdje? Iako je Drew razgovarao s Billyjem prije no što je došao u park, pretpostavljam daje tek sada potpuno registrirao njegovu prisutnost. — Billy je došao u posjet Ameliji. Svratio je u restoran nekoliko dana nakon što sam se vratila kući. — I vi ste se... družili? Znam kamo smjera. Poput stručnog odvjetnika koji unakrsno ispituje svjedoka želeći ga zbuniti. Postavlja temelj i gradi do pitanja koje će upropastiti slučaj. Gledam svoj krevet, nesposobna pogledati ga u oči. Osjećam se krivom iako to zapravo ne bih trebala. Drewove navike nisu jedine koje teško nestaju. Oklijevanje je moj prijatelj, kao i uvijek. — Želiš li sada doista razgovarati o tome?—pitam ga. On se oporo smije. — Iskreno rečeno, o tome uopće ne želim razgovarati. Ali, bolje je odmah riješiti s va sranja. — Blago odmahuje glavom. — Što si učinila, Kate? Naglo podižem glavu. I osjećam se uvrijeđeno, branim se od njegove prikrivene optužbe. — Što sam ja učinila? Doista imaš muda kad me to pitaš. On sliježe ramenima. - Mislim da su prilično dojmljiva. Hvala. Ali, moja muda nisu tema ove rasprave. Jesi li se ševila s njim? —Jesi li se ti ševio sa striptizetom? —Ja sam prvi pitao. To me zaustavlja. I vjerojatno bih se nasmijala da sve to nije toliko tužno. Pomirenim glasom mu kažem: — Ne. Ne, nisam se ševila s Billyjem. Drew izdiše. A glas mu se omekšava. — Ni ja. Mislim... ne s Warrenom... ni ja se nisam ševio sa striptizetom. Ustajem s kreveta. — Jesi li želio?


S obzirom na Drewovu nekadašnju sklonost raznovrsnosti, mislim da je to pitanje osnovano. Kako se meni doima, to mu je bilo prilika da ponovno proživi dane kad mu je raznovrsnost bila norma. — Ni najmanje. Uvlači prst u pojas mojih traperica i dovlači me među svoja raširena koljena. Drži ruke na mojim bokovima i gleda me. — Sjećaš li se onog užasnog ženskog filma koji si me prisilila gledati prošle godine? Onog s tipom iz serije u uredu? Govori o filmu Ta luda ljubav. Kimam. Drew nastavlja: I1 kako je on na kraju rekao: — Volio sam te čak i dok sam te mrzio. Ponovno kimam. — Tako je bilo. Nikada nije bilo važno ono što sam ja želio, nego ono što sam smatrao da moram učiniti. Uvijek si ti bila važna. Bila si u mojoj glavi, u mojemu srcu.... čak i kad više nisi bila ondje. .. i dalje si jebeno bila ondje. Nijedan trenutak neće biti dobar da se to kaže. Lagati ili mu ne reći ne dolazi u obzir. — Billy i ja smo se poljubili. Njegove ruke čvršće stežu moje bokove. Riječi vise u zraku poput teškog smrada. On ne odgovara pa nastavljam: — To nije značilo ništa. Drew se ogorčeno smiješi. — Dakako. — Bila sam povrijeđena. I zbunjena. Trajalo je samo nekoliko sekundi. I nije bilo zbog žudnje ili privlačnosti. Bilo je samo zbog... utjehe. Drew me pomiče na stranu i ustaje. A tada počinje oštro koračati amo-tamo. Svaki mišić u njegovu tijelu stegnut je i zgrčen. — Rekao sam ti da će se to dogoditi. Sve ovo vrijeme, jebo te, rekao sam ti. Ta gnjida je samo čekala priliku da se ponovno uvuče u tvoje gaćice. —Drew, nije bilo tako. Bilo je nevino. U žarištu mojih misli naglo se pojavljuje predodžba Drewova pohotnog poljupca sa striptizetom. I odmah je slijedi gnjev. — To nije bilo ni približno nalik onome što si ti učinio. Što sam morala gledati. — I zbog toga bih se trebao osjećati bolje? — Ne pokušavam postići da se ti osjećaš bolje! Pokušavam ti objasniti što se dogodilo. Kako bismo to mogli zaboraviti i nastaviti dalje. To želiš, zar ne? Zar ne? Očaj u mojemu glasu zacijelo je dopro do njega. Jer, prestaje koračati i gleda me nekoliko trenutaka. Njegove plave oči otkrivaju suprotstavljene emocije gnjeva i nevoljkog razumijevanja. I želju da se prepusti bijesu koji neće ničemu služiti, bijesu za koji Drew zacijelo zna da ga nema pravo osjećati. Ispuhuje i sjeda natrag na krevet. — Da, to želim. Žalosno se smiješim. — I ja. On me ne gleda nego zuri u pod moje sobe. — Bio je to samo poljubac? — Da. —Niste išli dalje? Pipanje gore i dolje? Okrećem očima. — Ne. On zgrčeno kima. — U redu... u redu. Pretpostavljam da to poravnava situaciju. — Na trenutak šuti. A tada odlučno kaže: — Želim da više ne razgovaraš s njim. Nikada. — Drew... — Doista to mislim, Kate. Ne želim da zove u stan ili da ti šalje e-mailove. Ne želim da se sastaješ s njim na prokletom ručku ili na ženskom izlasku. — Njegove oči žare u moje dok moli: — Želim da Billy Warren nestane iz našega života. Zauvijek. Zatvaram oči. Zato što sam znala da će se to dogoditi. I nemojte misliti da ne razumijem kako se Drew osjeća. Možda se čak i vi slažete s njim. Ali, izbor između Billyja i Drewa ne dolazi u obzir. Možda je to sebično, ali obojica su mi potrebni. Drew je moj ljubavnik, ljubav mojega života, otac mojega djeteta. Ali, Billy je moj najbolji prijatelj, rame uz rame s Dee Dee. — On mije prijatelj. — Izraz mojega lica je stoički i bez riječi mu govori da neću popustiti. Ne u vezi toga, ne ovaj put. On stišće zube. — Kako to možeš tražiti od mene? Kako, jebo te, možeš očekivati od mene da ga


vidim, gledam kako razgovaraš s njim, i ne uništim ga? Uzimam Drewovu ruke i čvrsto ih stišćem. — Ako ti i ja odlučimo ne biti zajedno, ipak ne bih više nikada bila s Billyjem. Nikada. A on ne bi želio biti sa mnom. A kad sam došla ovamo, vjerovala sam da ti ne želiš ovo dijete. I mislila sam da to neću moći sama. Billy mije pokazao da bih mogla. I, još je važnije to što mije pomogao uvidjeti da to želim. Drew se okreće. Obuhvaćam njegovo lice dlanovima i okrećem ga prema sebi. — Da Billy nije bio ovdje i uz mene, velika je vjerojatnost da bih pobacila prije no što bi ti došao. Razmisli o tome. Razmisli o tome što bi izgubio, Drew. I to nikada ne bih mogla oprostiti sebi, ni tebi. Dugujem mu zbog toga. Mi mu dugujemo zbog toga. On čvrsto zatvara oči. Zapravo ne očekujem da će se složiti sa mnom. To je svakom muškarcu teško prihvatiti, a osobito muškarcu poput Drewa. Ali, slušao me je. Mogu se samo nadati da će razmisliti o onome što sam rekla i uvidjeti daje moj život, naš život, bolji s prijateljem poput Billyja u njemu. Činjenica da mi se aktivno ne suprotstavlja u ovom mije trenutku dovoljna. On umorno trlja oči dlanovima. A tada ih spušta i postavlja mi pitanje. Svaki njegov slog prožet je očajnom radoznalošću. — Kate, zašto mi jednostavno nisi rekla? Kad si prvi put pomislila da si možda trudna. Zašto nisi ništa rekla? I vi ste se to pitali, zar ne? Ništa od ovoga se ne bi dogodilo da ja svoje sumnje nisam držala za sebe. — Bila sam... zbunjena. Uplašena. Nisam znala ni što mislim o mogućnosti da budem trudna i... nisam bila sigurna što bi ti mislio o tome. Bilo mije potrebno vrijeme da to probavim. Prihvatim. Da, naposljetku, postanem sretna zbog toga. I bila sam. Nakon pregleda kod Bobbie bila sam sretna. Vraćala sam se kući reći ti... ah... bilo je prekasno. Drew mi govori: — Silno sam se trudio ne brzati sa zaključcima. Ponovno. Kad sam vidio muško ime u tvojem rokovniku, a tada si lagala o tome kamo ideš... to me je jako razljutilo. Ah, tada sam se ohladio i pomislio kako je to možda dobro. Možda mi ideš nešto kupiti, ili planiraš iznenađenje. — I umjesto da me pitaš, ih da pričekaš pa vidiš stoje iznenađenje, ti si me slijedio? — Nisam mogao jednostavno sjediti ondje. Morao sam učiniti nešto. A tada sam te vidio na parkiralištu, vrlo sretnu jer vidiš onog gada. Nikada nisam pomislio da bi me prevarila. Nisam želio vjerovati u to, ali, bilo je preda mnom. — Moja baka je govorila: ‘Ne vjeruj ničemu što čuješ i samo napola vjeruj onome što vidiš.’ Drew puhne. — Bila je genijalka. Volja sam prihvatiti svoj udio u toj situaciji, ali nemam kompleks mučenice. Stoga pitam; — Ako si mislio da te varam, zašto nisi mogao reagirati kao normalan čovjek? Udariti rukom u zid ili se napiti. Zašto moraš izmišljati te dijabolične spletke, kao kakav superzlikovac iz Batmana? On odmahuje glavom i dodiruje moju kosu. - Kad sam pomislio da sam vidio to što sam vidio... bila je to noćna mora. Pakao. Ni Bog ni Sotona nikada ne bi mogli domisliti ništa slično tom strašnom osjećaju. — Razumijem. — I samo sam ga se želio osloboditi. Te jebene razorne boli. Makar nakratko. Stoga sam, kupivši bocu Jacka, otišao u onaj striptiz klub u koji sam nekoć odlazio s dečkima. Ona je jednostavno... bila ondje. I znaš kako kažu, najbolji način da nekoga preboliš jest navaliti na nekoga drugoga. — To nitko ne kaže, Drew. — Pa, trebali bi. Kako bilo, pomislio sam da ćeš, ako me vidiš s nekim drugim, uvidjeti što gubiš. A tada ćeš... prestati... i vratiti mi se. Moliti za milost. Preklinjati za oprost. Sve sam isplanirao. Suho odgovaram: — Da, to je bilo uspješno. — Rekao sam da je to bio plan, nisam rekao daje bio dobar. On postaje ozbiljan. — Kad si otišla... malo sam poludio. Jednostavno nisam mogao vjerovati... da nisi izabrala mene. — Zvuči vrlo slomljeno, nimalo nalik muškarcu s kojim sam živjela dvije godine. Suze prepune krivnje i tuge teku iz mojih očiju. — Žao mi je.


Drew me privlači u zagrljaj. Oslanja usne na moj vrat dok govori: — Meni je jako žao, Kate. — A tada se odmiče i briše mi obraze. — Molim te, nemoj plakati. Ne želim te više nikada rasplakati. Šmrcam i trljam suze iz svojih očiju. — One prve večeri, nakon večere kod tvojih roditelja, što bi rekao da sam ti tada rekla? Slabašan osmijeh poteže mu usne dok zamišlja to divno »kad bi bilo«. — Otišao bih u ljekarnu, koliko god bilo sati, i kupio bih jedan od onih kućnih testova na trudnoću. Ili deset! I sjedio bih s tobom za stolom dok ispijaš litre i litre vode kako bismo mogli upotrijebiti sve do jednoga. Smijem se u suzama jer to zvuči ispravno. — A kad bi svi bili pozitivni, složio bih ih i fotografirao telefonom kako bismo sliku mogli poslati tvojoj mami i mojim roditeljima, Matthewu i Alexandri. A tada bih te podignuo i odnio u spavaću sobu pa bih sljedećih nekoliko sati proveo iscrpljujući nas oboje. Ali, činio bih to polagano, nježno, jer bih vjerojatno bio zabrinut zbog mogućnosti da te ozlijedim. A tada bih, dok bismo ležali ondje... rekao bih ti kako jedva čekam da prođe sljedećih devet mjeseci. Njegove lijepe plave oči blistaju nježnošću i strašću. — Zato što jednostavno znam da ćemo mi praviti najbolje bebe. Smijem se i odmičem tamnu kosu s njegova čela. Tada se naginjem i njegov lijep san pečatim poljupcem. A on me pita: — Da sam one noći bio sam u stanu, što bi rekla? Kako bi mi rekla? Oči mi se ponovno pune suzama pa ustajem i uzimam majušnu majicu iz ladice komode. Držim je iza leđa dok prilazim Drewu i stajem pred njim. Tiho kažem: — Posjela bih te i rekla ti da kad sam počela raditi u tvrtki, nisam očekivala da ću upoznati nekoga poput tebe. I da nikada nisam očekivala da ću se zaljubiti u tebe. Doista nikada nisam očekivala da ćeš i ti mene jednako voljeti. A tada bih rekla da je u životu najbolje ono što ne očekujemo. I dala bih ti ovo. Stavljam mu majicu u ruke. On je polako odmata, čita riječi i usne mu se razvlače u ushićen, ponosan osmijeh. Njegov je glas prepun emocija dok govori: — To je jako, jako dobro. On odlaže majicu. Potom odmiče pokrivače s kreveta. Hvata rub moje majice i podiže je preko moje glave. Razodijeva me, razgolićuje me za sebe. Potom mi svlači traperice pa stojim pred njim u žućkastom čipkastom grudnjaku i gaćicama. Polako otkopčavam njegovu košulju. Dlanovima prelazim preko njegovih ramena i prsa, ponovno upoznajem tijelo koje mije silno nedostajalo. Ali, u tome nema ništa seksualno. Kad je Drew ostao samo u boksericama, ugasio je svjetiljku pa smo se uvukli pod pokrivače. Jedva čekam dobar, dubok san. Napokon. Istu iscrpljenost vidim i na Drewu. Emocionalna iscrpljenost može iscijediti više nego oni šezdesetodnevni insanity programi vježbanja. Drew leži na leđima; moja glava oslonjena je na njegova prsa. On mi ljubi tjeme i zaglađuje kosu. Moj je glas tih dok pitam: — Misliš li i dalje da sam savršena? — Kako to misliš? - pita pospanim glasom. Podižem glavu kako bih ga pogledala. — Stalno to govoriš. Dok smo na poslu, dok vodimo ljubav, katkad ne znam ni jesi li toga svjestan. Govoriš mi da sam savršena. Nakon svega što se dogodilo, misliš li to i dalje? Znam da sam zapravo daleko od savršenstva. Nitko nije savršen. Ah, stvarnost me ne zanima; zanima me samo je li se njegovo mišljenje o meni promijenilo. Jesam li u njegovim očima manja no što sam bila. 183 On dodiruje moje lice i palcem prelazi preko rubova mojih usana. — I dalje mislim da si savršena za mene. To ništa nikada neće promijeniti. Smiješim se i ponovno liježem. A tada, isprepletenih udova, tonemo u san.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE Kad se moje oči sljedećeg jutra otvaraju, rano je. Siva svjetlost prodire kroz zavjese, ali Sunce još nije izašlo. A krevet pokraj mene je pust. Sama sam. U jednom užasnom, iracionalnom trenutku pomišljam kako je sve to bilo san. Drewov dolazak u Greenville, naše pomirenje — samo živa iluzija prouzročena prevelikom mjerom televizijskih miniserija na Lifetimeu i ljubavnih romana Julie Garwood. A tada na rubu stolića opažam poruku. Nemoj paničariti. Otišao sam dolje po kavu i doručak. Odmah se vraćam. Ostani u krevetu. S olakšanjem se okrećem na leđa i zatvaram oči. Iz iskustva znam da ako ustanem prenaglo, mučnina će biti silovita. Jutarnje mučnine više mi ne smetaju. Istina je da nitko ne uživa u izbacivanju utrobe, ali to je, na čudan način, utješno. Kao da mi tijelo govori da smo dobro. Svi sustavi rade. Deset minuta poslije polako ustajem i navlačim ogrtač. I tada silazim slijedeći miris netom kuhane kave. Pred stražnjim ulazom u kuhinju čujem Drewov glas. Umjesto da uđem, virim kroz pukotinu nedaleko od šarke. Drew je radnom površinom, miješa brašno u zdjeli od nehrđajućeg čelika. Moja majka ukočeno sjedi za stolom u kutu. Gleda račune i grubo pritišće tipke na velikom kalkulatoru. Lice joj je strogo, gnjevno — odlučno u namjeri ignoriranja druge osobe u prostoriji. Slušam i gledam, hvatajući završetak Drewove priče.—A ja sam rekao: — Dva milijuna? Ne mogu svojem klijentu dati tu ponudu. Vratite se kad budete mislili ozbiljno. Pogledava moju majku, ali ona ne reagira. Vraća se miješanju i kaže: — Kad što sam prije nekoliko tjedana govorio Kate, nekima morate reći da su poraženi. Moja majka s treskom spušta račun na stol i uzima sljedeći s hrpe. Drew uzdiše. A tada spušta zdjelu na radnu površinu i sjeda nasuprot mojoj majci. Ona ni na koji način ne uvažava njegovu prisutnost. On na trenutak razmišlja, trlja prste o dlake na bradi. A tada se naginje prema mojoj majci i kaže: — Volim vašu kćer, Carol. Kao... volim je toliko da bih primio metak umjesto nje. Moja majka prezrivo puhne. Drew kima. — Da, shvaćam. Vama to vjerojatno ne znači mnogo. Ali... istina je. Ne mogu obećati da neću ponovno zabrljati. Ali, ako zabrljam, to neće biti golemo kao moj nedavni megazajeb. I mogu vam obećati da ću nakon toga učiniti sve što mogu kako bih se iskupio... Kako bih to ispravio. Moja majka i dalje zuri u račun koji drži u ruci, kao da je na njemu lijek za rak. Drew se naslanja, gleda prema prozoru i blago smiješi. - Dok sam bio malen, želio sam biti moj otac. On je nosio sjajna odijela i odlazio je na posao na vrh goleme zgrade. I uvijek je bio sabran, kao da upravlja cijelim svijetom. Kad sam upoznao Kate... ne... kad sam shvatio da je Kate prava za mene, želio sam samo biti čovjek koji ju je usrećio. Koji ju je iznenadio, izmamio joj osmijeh. Moja majka prvi put gleda Drewa. On je gleda u oči i odlučnim glasom kaže: -I dalje želim biti taj čovjek, Carol. I dalje mislim da to mogu biti. I nadam se da ćete i vi jednoga dana tako misliti. Nakon nekoliko trenutaka ustaje i vraća se pripremi doručka. Ja čekam, gledam kako moja majka i dalje sjedi za stolom, tiha i nepomična. Nije li to ono što svaki roditelj želi čuti? Da je osobi koju njihovo dijete voli jedini cilj usrećivati ga? Ne mogu vjerovati da je Drewove riječi nisu ganule. Ona kaže: - Ne činiš to dobro. Drew prestaje miješati i okreće se prema mojoj majci. — Ne? Ona ustaje i uzima mu zdjelu iz ruku. — Da. Ako previše miješaš, palačinke će biti preteške. Preguste. Moraš ih miješati tek toliko da pomiješaš sastojke. — Upućuje Drewu slabašan osmijeh. Ali, dovoljan. — Pomoći ću ti. Drew polako uzvraća osmijeh. — To bi bilo sjajno. Hvala vam. Da, toplina i milina. Moje se srce malo otapa. Jer, svaka djevojka želi da njezina majka vidi ono dobro u muškarcu kojega ona voli. Lepršavo ulazim u kuhinju. — Jutro. —Jutro, dušo. Kako se osjećaš? — pita moja majka.


— Dobro sam. Vrlo dobro. Prilazim Drewu, koji me nježno ljubi i obavija ruke oko mojih ramena. — Zašto si ustala? Nisi li vidjela moju poruku? —Jesam. Ali sam željela vidjeti što radiš. Kako ide? On mi namigne. - Napredujemo. U Greenvilleu ostajemo još jedan dan prije no što se kasnim noćnim letom vraćamo u New York. U subotu rano ujutro zajedno prelazimo prag našega stana. Gledam po dnevnoj sobi dok Drew odlaže naše torbe u kut. Stan je netom očišćen, blista i miriši na laštilo za namještaj s mirisom limuna. Izgleda upravo onako kako je izgledao kad sam prije tjedan dana otišla. Nepromijenjen. Drew mi gotovo čita misli pa kaže: - Bila je ekipa za čišćenje. Gledam niz hodnik, prema kupaonici. - A lomača? Razgovarali smo u njegovu izletu u piromaniju. Rekao je da je spalio nekoliko fotografija, ali da ima kopije. Nije izgubljeno ništa što ne može biti nadomješteno. Pomalo pjesnički, zar ne? Ozbiljno mu kažem: — Drew, moramo razgovarati. On me oprezno gleda. — U povijesti svijeta dobro nije završio nijedan razgovor koji je počeo tim riječima. Sjednimo. Sjedam na kauč. On sjeda u naslonjač i okreće se prema meni. Odmah prelazim na stvar. — Želim se iseliti. On razmatra moje riječi, a ja se pripremam za svađu za koju znam da slijedi. Ali, on samo blago kima. — U pravu si. — Jesam? —Da, svakako. — Osvrće se uokolo. — Trebao sam se toga prije sjetiti. Hoću reći, ovdje se ostvarila tvoja najgora noćna mora. Kao kuća iz Amityville horora. Tko bi, dovraga, želio živjeti u njoj? Prima to mnogo bolje no što sam očekivala. Sve dok ne nastavi: — Moja sestra ima odličnog agenta za prodaju nekretnina. Odmah ću je nazvati. Možemo odsjesti u Waldorfu ako želiš, dok ne pronađemo novi stan. S obzirom na stanje tržišta, to ne bi trebalo trgati predugo. — Ne, Drew, rekla sam da seja želim iseliti. Sama. Želim imati svoj stan. Njegovo se čelo nabire. — Zašto bi to željela? I vi se vjerojatno pitate isto. O tome sam razmišljala i planirala sam to otkako sam odlučila da želim zadržati dijete, s Drewom ili bez njega. Jer, postoje različite vrste ovisnosti. Oduvijek sam željela biti financijski sigurna i sada to jesam. Ali, nikada nisam bila emocionalno neovisna. Samostalna. A u ovom trenutku svojega života želim to. Makar samo kako bih sebi dokazala da sam sposobna za to. — Nikada nisam živjela sama. Jesi li to znao? On, i dalje zaprepašten, kaže: — Dobro? —Na prvoj godini studija živjela sam u studentskim domovima. A tada smo Dee, Billy, ja i još nekoliko ljudi unajmili kuću izvan kampusa. Nakon toga sam uvijek s Billyjem, ili s Dee i Billyjem dijelila kuću ili stan. A tada sam se uselila k tebi. Drew se naginje naprijed i oslanja laktove na koljena. — Što želiš reći, Kate? — Želim reći da nikada nisam bila bez nekoga tko me je čekao kod kuće. Nikada nisam uređivala prostor ili kupila komad namještaja bez savjetovanja s nekim. Dvadeset i sedam mi je godina i gotovo nikad nisam spavala sama. On otvara usta kako bi se usprotivio, ali ja nastavljam: — I... mislim da si bio u pravu rekavši da smo požurili u vezu. Preko noći smo prešli put od vikend-veze do zajedničkog življenja. — I pogledaj kako je to sjajno ispalo! Znam što želim i želim tebe. Nije bilo smisla čekati jer... — Ali, možda hi imalo smisla čekati, Drew. Možda bi naša veza imala jači temelj da samo neko vrijeme samo... izlazili... prije no što smo počeli zajedno živjeti. Da smo išli polaganije, možda se ništa od ovoga ne bi dogodilo. On je uzrujan. I pomalo ga hvata panika. Pokušava to sakriti, ali, očito je. — Rekla si da si mi oprostila. —Jesam. Ali... nisam zaboravila. On odmahuje glavom. — To su samo ženske spike, jer, to sranje ćeš mi do kraja života stavljati


pod nos! U pravu je. Lagala bih kad bih rekla da mali dio mene želi jasno mu dati do znanja da sa mnom ne može postupati kako god želi. Da njegovi postupci imaju posljedice. Da ga, ako ikada više zabrlja, mogu, i hoću, ostaviti. Ali, to nije samo zbog toga. — Želiš preuređivati? — pita. — Izvoli. Želiš okčiti zidove u ružičastu boju i na krevet staviti plahte s uzorkom jednoroga? Neću reći ni riječi. Sada odmahujem glavom. — Imam potrebu znati da to mogu, Drew. Za sebe. I... kad se naš sin ih kći isele, želim znati kakav je to osjećaj kako bih im mogla pomoći. U ovom trenutku očekujem da će se Drew složiti s gotovo svime što želim. Žene znaju kad imaju nadmoć. Znate što mislim. Na dane kad je vaš suprug zaboravio vašu godišnjicu ih je vaš dečko previše sati proveo u baru s dečkima, gledajući utakmicu. Dani nakon svađe u kojoj je žena odnijela pobjedu su mirni dani. Puni ljubavi. Muškarci se silno trude biti pažljivi i obazrivi. Stavljaju cipele u ormar, iznose smeće bez da se to traži od njih i sjete se podignuti dasku prije mokrenja. Stoga, iako sam svjesna da Drew neće biti sretan zbog mojega stava, pretpostavljam da će ipak imati razumijevanja i pomoći mi. —Pa, to je jebeno glupo! Nije baš ono što sam zamišljala. Prekrižila sam ruke na grudima. — Ne, meni nije. On skače na noge. — Tada si luda! — Prolazi rukom kroz kosu i sabire se. A tada progovara smireno, razborito, kao hladnokrvni poslovni čovjek koji drži svoje izlaganje. — U redu... Složit ćemo se da su posljednji dani bili prepuno emocija. I ti si trudna, ne razmišljaš bistro. Kad je Alexandra bila trudna, željela si je odrezati svu kosu, u stilu Miley Cyrus. Frizer ju je odgovorio od toga i njoj je naposljetku bilo drago. Dakle... hajdemo označiti tu ideju... i vratiti joj se za neko vrijeme. Uzdišem. — To će biti dobro za nas. Viđat ćemo se svaki dan, ali, malo razdvojenosti, malo udaljenosti... — Majci si rekla da ti udaljenost nije potrebna. Da moramo biti zajedno kako bismo ovo riješili. — To je bilo tada — kažem sliježući ramenima. A tada pribjegavam staroj, pouzdanoj izreci: — Ako nešto voliš, pusti to. Ako ti se vrati, tvoje je. On stišće korijen nosa. — Dakle... dokazat ćeš da me nikada nećeš ostaviti... tako što ćeš me ostaviti? — Ne. Dokazat ću ti da te nikada neću ostaviti... tako što ću ti se vratiti. Drew odmiče prednji dio svojih hlača od struka i gleda prema dolje. — Ne, i dalje imam kurac. A to objašnjava mnogo, jer tvoje razmišljanje bi moglo biti smisleno samo ženi. Okrećem očima. A Drew nastavlja: — Kate, trudna si, jebo te! Imat ćemo dijete. Sada nije vrijeme da činiš korak unatrag i razmišljaš želiš li biti u vezi! Uzimam ga za ruku i povlačim sjesti pokraj mene na kauč. — Sjećaš li se svega što si učinio prije no što sam se doselila ovamo? Cvijeće, baloni, nagovaranje sestre B., preuređenje radne sobe, sve su to bile lijepe geste. Pokazao si mi koliko me želiš i koliko si spreman promijeniti svoj život zbog mene. Spuštam pogled prema našim spojenim rukama. — Ali, to je i bila ponuda koju nisam mogla odbiti. Nijedna žena ne bi mogla. I mislim da dio tebe vjeruje da si me manipulacijama naveo useliti se ovamo. Da te ne bih izabrala da me nisi gnjavio i bio toliko uporan. — Ne bi. — Vidiš što želim reći? A to jednostavno nije istina. Bilo bi mi potrebno neko vrijeme da ti ponovno počnem vjerovati, da povjerujem kako si spreman za vezu, ali povjerovala bih. I dalje bih bila zaljubljena u tebe i željela bih život s tobom zbog onoga tko jesi. Ne zbog noga što si učinio za mene. Ovo će to popraviti, Drew. Tako da nikada nećeš sumnjati zašto sam s tobom. On rukom trlja lice. — Dakle... želiš platiti stan, spakirati sve svoje stvari, kupiti namještaj, prolaziti svu gnjavažu preseljenja... samo da bi meni i sebi dokazala da to možeš? Znajući da ćeš se u određenom trenutku ionako vratiti k meni? —Pa, kad to tako postaviš, zvuči smiješno.


— Da! Hvala ti. Ako ukloniš sve emocionalno psihoblebetanje, doista jest smiješno! — Ne, nije. Jer, kad nakon određenog vremena odlučimo ponovno živjeti zajedno, bit ćemo ravnopravni. Nećeš ti u svojemu životu stvarati prostor za mene nego ćemo tu odluku donositi zajedno. Zbog najboljih razloga. On okreće glavu prema vratima, zamišljen. A tada se ponovno okreće prema meni. — Ne, žao mi je, Kate, želim te usrećiti, doista. Ali, ne mogu poduprijeti nešto toliko besmisleno. Neću se složiti s tim. Neću. Jednostavno, ne. On prekriži ruke i pući usne. Poput dvogodišnjaka koji se ne želi pomaknuti dok ne bude po njegovom. Prije nekog vremena, ne tako davno, njegovo bi me odbijanje pokolebalo. Dopustila bih da njegovo mišljenje postane moje. Popustila bih zbog naše veze i zbog mojega mentalnog zdravlja. Ali, više ne. Ustajem. — Učinit ću to, Drew, s tobom ili bez tebe. Doista se nadam da će to biti s tobom. A tada odlazim hodnikom u spavaću sobu. Nekoliko minuta stojim nasred sobe prisjećajući se. U ovoj su se sobi dogodili neki od najljepših i najromantičnijih trenutaka u mojemu životu. Lagala bih kad bih rekla da mi neće nedostajati. Ali, odlučna sam u uvjerenju da će moje iseljivanje biti dobro za nas. Da će u određenom trenutku činiti razliku između našeg kolapsa pod teretom naših strasti i tvrdoglavosti i postajanja još jačim parom no što smo bili. Samo bih željela da to i Drew tako shvati. S uzdahom odlazim do garderobe po svoju prtljagu. Kad sam prije tjedan dana otišla, ponijela sam samo malu torbu pa je mnogo odjeće koju je potrebno spakirati. Na najvišoj polici opažam veliki kovčeg od žućkaste kože. Police garderoba zapravo nisu projektirane za sitne osobe. Istežem se na prstima i pokušavam dosegnuti ručku. Razmišljam o tome da pođem u sobu po stolac, ali prije toga ga pokušavam dosegnuti skakanjem. Dok savijam koljena u drugom pokušaju, čujem kako mi Drew dolazi iza leđa. Poseže iznad moje glave, lako dohvaća kovčeg i spušta ga. - Ne bi trebala istezati ruke iznad glave. To nije dobro za tebe... za dijete. — Izlazi iz garderobe i stavlja kovčeg na krevet. —Kako to znaš?—pitam hodajući za njim. On sliježe ramenima. — Kad je Alexandra bila trudna, mnogo sam čitao. Želio sam biti spreman za slučaj da trudovi počnu na kakvom obiteljskom okupljanju ili ako tijekom prometne gužve zajedno zaglavimo u taksiju. On otvara kovčeg i dodaje: — Dakako, nakon toga bih si morao iskopati jebene očne jabučice, ali vrijedilo bi. Smiješim se. On me hvata za ramena i posjeda me na rub kreveta. — Samo... podigni noge. Odmori se. A tada se okreće prema komodi, uzima hrpu mojih majica iz ladice i uredno ih slaže u kovčeg. Pritom me ne gleda. — Pomažeš mi spakirati se? On ukočeno kima. — Da. — Ali, i dalje ne želiš da se iselim? —Ne. — I... i dalje misliš daje to glupa ideja? — Da. Nemaš mnogo glupih ideja, ah čak i da imaš, ova bi bila najgluplja. Uzima još jednu hrpu iz ladice, a ja pitam: — Zašto mi tada po mažeš? On ispušta hrpu u kovčeg i pogleda me u oči. A njegovo lice otkriva sve što osjeća — frustriranost, pomirenost... odanost. — U protekle dvije godine vjerojatno sam ti desetak puta rekao da bih za tebe učinio sve. — Sliježe ramenima. — Vrijeme je da nešto poduzmem ili ušutim. I zato... zato ga volim. Pretpostavljam da ga i vi zato volite. Zato što je Drew, unatoč svojim manama i nedostacima, dovoljno hrabar da bi mi dao sve od sebe. Da bi stavio svoje srce na panj i pružio mi sjekiru.


On će učiniti ono što mrzi samo zato ja to tražim od njega. Ići će protiv svojih instinkta i razuma ako je to meni potrebno. Svoje dobro, svoju sreću, podređuje mojoj. Ustajem, obavijam ruke oko njegova vrata i pritišćem usne o njegove. Trenutak poslije moja stopala se podižu s poda, a njegova ruka ulazi u koju kosu. Njegova usta zaustavljaju moj uzdah dok me stišće bliže. Odmičem se i govorim mu: — Divan si. On se blago smiješi: — Oko toga se svi slažu. Smiješim se. — I volim te. On spušta moja stopala na pod, ali me i dalje drži oko struka. - Dobro. Tada ćeš mi dopustiti da stavim tri brave na stan u koji se odlučiš useliti. I lanac. I zasun. Smiješim se šire. — U redu. Drew polako korača prema naprijed, vodeći me prema krevetu. — I nećeš prigovarati kad dam ugraditi sigurnosni sustav. — Ni slučajno. Činimo još jedan korak zajedno, gotovo kao da plešemo. — Razmišljam i o tome da ti kupim jednu od onih ogrlica ,pala sam i ne mogu ustati. Škiljim hineći da razmišljam o toj ideji. — Razgovarat ćemo o tome. — I... dopustit ćeš mi da te svake večeri s posla dopratim kući. —Da. Stražnja strana mojih nogu dodiruje okvir kreveta. — I idem na svaki liječnički pregled s tobom. — Ni na trenutak nisam pomislila da ne bi išao. Drew dlanovima obuhvaća moje lice. — A jednoga dana ću te zaprositi. A ti ćeš znati da to nije zato što si trudna ih zbog kakvog pogrešno utemeljenog pokušaja da te zadržim. Oči mi se pune suzama dok gledamo jedno drugo. On grubim glasom nastavlja: — Znat ćeš da te prosim zato što me ništa neće činiti ponosnijim od činjenice da ću moći reći: ‘Ovo je moja supruga Kate.’ A kad te zaprosim, pristat ćeš. Kad sam kimnula, jedna mi se suza spustila niz obraz. Drew je briše palcem dok mu obećavam. — Svakako. I tada me ljubi sa svom strašću i žudnjom koje je obuzdavao protekla dva dana. Pridržava mi glavu dok zajedno padamo na krevet. Ja se tada izvijam i vrelina se širi mojim trbuhom te niz bedra dok se trljam o mjesto na kojemu je on već tvrd i spreman. Oslonivši laktove na krevet iznad mojih ramena, Drew podiže glavu i dašćući kaže: — Dakle... je li ovo seks pomirenja... ili seks raskida? Jer, imam fantastične ideje za jedan i za drugi. Širim noge jače, primajući Drewa među njih. — Nedvojbeno seks pomirenja i možda malo seksa stanke. I mnogo seksa za zadnji dan u stanu. To je povelika zadaća pa će biti potrebno vrlo, vrlo mnogo vremena. Drew se smiješi. I taj je osmijeh dječački, oduševljen —jedan od mojih omiljenih — a pojavljuje se samo u vrlo osobitim prigodama. — Obožavam tvoj način razmišljanja. I ostatak dana ne ustajemo iz kreveta.


POGOVOR Osam mjeseci poslije Dakle... ponovno odlazim u crkvu. Svaki tjedan. Katkad dva puta tjedno. Da, to sam ja, Drew. Dugo se nismo vidjeli. Jesam li vam nedostajao? Sudeći po izrazu vašega lica, koji govori: — Rado bih gurnula tvoj kurac u automatsko šiljilo — pretpostavljam da nisam. I dalje ste ljute, ha? Ne mogu reći da vas krivim. Prošla su puna tri tjedna prije no što sam uspio pogledati svoj odraz u ogledalu i ne poželjeti izmlatiti samoga sebe. Štoviše, jedne noći s dečkima sam izašao proslaviti ogroman posao koji je Jack sklopio, a nakon previše čašica Jagera preklinjao sam Matthewa da me udari u jaja što jače može. Jer, nisam se mogao osloboditi predodžbe Kateina lica kad je one užasne večeri ušla u stan. Neprestano se pojavljivao u mojim mislima poput kojega od onih loših filmova na kablovskoj, koji se neprestano prikazuju, ali ih nitko ne gleda. Na moju sreću, Matthew je to odbio. Na moju još veću sreću, Delores nije bila s njim jer sam uvjeren da bi mi ona itekako spremno udovoljila. Da, popis guzica u koje sam morao ljubiti u proteklih nekoliko mjeseci nije kratak. Kao na traci... Kate, Delores, Carol, moj otac, Alexandra... Napravio sam zalihu balzama za usne, nisam želio da mi ispucaju. Propustili ste mnogo toga. Pokušat ću vas izvijestiti. Što znate o godinama obnavljanja? Svaki veliki bejzbolski tim ih ima. Cilj godine obnavljanja nije osvojiti svjetsko prvenstvo. Cilj je steći snagu i uvidjeti vlastite slabosti. Učiniti tim jakim... čvrstim. Takvi su bilo oni tjedni za Kate i mene nakon što se jebeno odselila. Nije joj trebalo mnogo vremena da pronađe novi stan. Jedna spavaća soba, namješten, dobar dio grada. Bio je malen... moja sestra opisala gaje kao staromodan. Objektivno rečeno, bio je prilično zgodan. Ali, objektivnost nije moja jača strana pa je taj stan bio rupa. Mrzio sam svaki njegov kvadratni centimetar. Prvi ponedjeljak kad smo se Kate i ja vratili na posao nije bio ugodan. Moj nas je otac pozvao u svoj ured i posjeo kako bi nam održao Predavanje. Tu je tehniku kažnjavanja osmislio tijekom mojih tinejdžerskih godina, kad je uvidio da pljuskanje zbog prijestupa nije djelotvorno kao što je nekoć bilo. Starije govornik — Wendy Davis ne može se mjeriti s njim — i mogao bi govoriti satima. Bilo je trenutaka kad bih zapravo radije izabrao da me udari; to bi bilo mnogo lakše. Dugo verbalno bičevanje koje je toga dana primijenio na meni i Kate obuhvaćalo je pojmove poput »razočaran«, »loša prosudba«, »nezrelost« i »samopromišljanje«. Na kraju nam je objasnio kako u svojemu životu ima dvije velike ljubavi - svoju obitelj i našu tvrtku — i kako neće dopustiti da jedno pojede drugo. Stoga, ako Kate i ja više ikada ponovno dopustimo da naš osobni život utječe na našu profesionalnu izvedbu, jedno ili oboje će morati potražiti drugi posao. Sve u svemu, mislim da je to bilo prilično blago od njega. Da sam bio na njegovu mjestu, otpustio bih sebe. Kad smo mu nakon toga rekli da će po treći put postati djed... Pa, recimo da je ta vijest znatno popravila naš odnos. Kate i ja viđali smo se svakodnevno, na poslu i poslije. Nismo spavali jedno kod drugoga, ali smo izlazili na večere, u kino, u šetnje Central Parkom, i vodili maratonske telefonske razgovore ravne onima koje vode najbrbljavije tinejdžerice. Mnogo smo razgovarali. Pretpostavljam da je to na određeni način bilo smisao. Ništa nije bilo zabranjeno. O svemu smo mogli raspravljati. Razgovarali smo o našim nesigurnostima — sumnje u sebe su poput korova; ako ih odmah ne riješite, množe se. I, prije no što trepnete, vrt vam izgleda kao vijetnamska džungla. Kate me je optužila da seks koristim kao oružje i osiguranje. A ja sam njoj rekao da me isključuje pa ne mogu znati što uistinu misli. Zajedno smo imali dovoljno problema za cijelu sezonu


Dr. Phila. Tko bi rekao? Iznošenje svega toga je pomoglo. Toliko sam govorio o svojim osjećajima da je čudno da mi nisu niknule sise. Znate kako garažu morate isprazniti dok je čistite—iznijeti kutije, očistiti police, kako biste sve mogli ponovno unijeti unutra? To je bilo tako. Potanko smo razgovarali o tome što smo radili u vrijeme našega razlaza. I, iskreno rečeno, ti razgovori bih su zabavni koliko i prokleta kolonoskopija. Njezino jezično hrvanje s Warrenom raščlanjeno je do najsitnijih pojedinosti. Jesam li bio ljut? Je li kerozin jebeno zapaljiv? Poželio sam rukom probiti zid — njegovo lice. I dalje sam želio povući crtu u pijesku te zabraniti Kate da više ikada razgovara s tim gadom. Da ga ikada više vidi. Ikada. Ali, nisam. Jer, koliko god to nerado priznajem, Seronja je bio uz nju kad ja... nisam. On ju je podignuo nakon što sam je ja čizmom s čeličnim vrhom udario u rebra. Stoga mi je, na uvrnut, sjeban, »univerzum nema nikakvog smisla« način, učinio uslugu. A osim toga, taj šupak Kate mnogo znači. I premda joj želim biti sve, ne mogu se natjerati uskratiti joj nešto — nekoga — što je usrećuje. Stoga sam, u svjetlu svojega ponašanja, voljan ostaviti to smeće na miru. Ovaj put. Dakako, kad ga sljedeći put vidim, to se može promijeniti. Ako mi kreten bude išao na živce, slobodan sam strusiti mu zube niz grlo. A s obzirom na njegov dar za živciranje, to je gotovo zajamčeno. Zašto me tako gledate? Nemojte mi reći da vam se taj tip sada sviđa?. Isuse Kriste, izgleda da su u zadnje vrijeme svi na halucinogenim drogama. Kako bilo... sljedeća tema... znate da nisam ševio striptizetu. Ali, ne znate... da to nije bilo zato što nisam pokušao. Prije no što mi otrgnete glavu, imajmo na umu da mi je Kate upravo bila golim rukama istrgnula srce. Rekla je da me ostavlja, da smo završili. A ja sam joj povjerovao. I to me vraća mojoj uvodnoj rečenici. Tako je, crkvi. Jednostavna činjenica jest da dugujem Bogu. Mnogo. I ne za ono što vi vjerojatno mislite. Što znate o erektilnoj disfunkciji? Sindrom mlohavog kurca. Nemogućnost lansiranja. Posrijedi je stanje s kojim će se svaki jadnik s kurcem jednom u životu morati suočiti. Užasno je. A, kao i padanje svemirskog kamenja na Zemlju, jednom se mora dogoditi. Ali, meni se dogodilo samo jednom. Želite li pogoditi kada? Tako je, one strašne noći. Kad je Kate otišla, striptizeta je petnaestak minuta izvodila svoju predstavku. A tada je ponudila podignuti stvar na sljedeću razinu — kako bismo se bolje upoznali na kauču, u spavaćoj sobi, na lusteru u blagovaonici. Ali, ja sam znao da se to neće dogoditi. Da se ne može dogoditi. Jer, bio sam krut koliko i sažvakana žvakaća guma. Dakle, možda mi se nije htio dignuti jer sam bio shrvan zbog Kate. Možda je to bilo zato što sam popio količinu alkohola koja bi ubila konja. Ali, skloniji sam misliti daje to bio Božji prst. Božanska intervencija koja me je spasila od vlastite gluposti. I funkcioniralo je. Jer, Kate i ja danas smo bolje no ikada. A prilično sam siguran da to ne bi bilo tako da sam ševio drugu ženu. Ne znam bi li mi Kate to oprostila. Znam da sam sebi ne bih mogao oprostiti. Nakon što smo sve raščistili, došli smo do onoga dobroga. Do mirenja. Do ponovnog osvajanja Kate. U tome sam uvijek bio sjajan, sjećate se? Ali nerado se ponavljam; to je nemaštovito. Stoga ovaj put nije bilo poplave cvijeća. Nije bilo ispunjavanja ureda balonima. Nije bilo tročlanih bendova. Ali, bilo je nježnih SMS poruka. Malih, ah znakovitih darova. Poruka na vratima njezina stana. Kad god sam pomislio na nju dok nije bila uz mene, kad god mi je nedostajao osjećaj da ona leži pokraj mene, to sam joj dao do znanja. Poezija je mogla i mi je morala biti uključena u to. A ni Kate nije bila besposlena. Unatoč njezinoj očitoj radosti zbog neovisnog življenja, dala mi


je do znanja daje bez mene usamljena. Zahtijevala je da neposredno prije spavanja razgovaramo telefonom. Često je zadrijemala dok sam ja još bio na drugom kraju, a ja sam je slušao kako diše duže no što to želim priznati. Je li to jasno? Jebe mi se, to mi već odavno nije važno. Kate nam je i tri večeri u tjednu kuhala večeru u svojemu stanu. A tada bismo zajedno radili za njezinim kuhinjskim stolom, kao dva izvrsna srednjoškolca koji štrebaju za završne ispite. Ali, oko osmog tjedna osjetio sam potrebu za grandioznom gestom. Pa sam povukao svoj majstorski potez. Jeste li gledali film Reci bilo što? Sjećate se kad je John Cusack držao onaj kasetofon iznad glave? Ugledao sam se u njega. Ali, umjesto CD plejera na Kateinom sam pločniku stajao s aparatom za karaoke. Sjećate se što mislim o karaokama, zar ne? Mnogo je toga u čemu sam dobar, ali u pjevanju nisam. No, stisnuo sam zube i urlao sve cmoljave ljubavne pjesme kojih sam se sjetio. Matthew, Steven i Jack došli su sjesti na rubnjak i rugati mi se, ali ja se nisam obazirao. Jer, cijelo vrijeme dok sam pjevao, Kate je stajala na svojemu balkonu i gledala me s malenim osmijehom na svojim savršenim usnama. A javno poniženje je vrlo djelotvorno. Jer, na pola pjesme »Mirrors« Justina Timberlakea Kate je sišla, uzela me za ruku i povela u svoj stan. Ja sam putem dečkima pokazao srednji prst. A kad smo stigli u stan, Kate me je jahala kao princeza ratnica koja juri u bitku. Što? Niste valjda mislili da se ne seksamo? Ja da preživim dva mjeseca bez seksa? Zašto mi ne biste jednostavno kliještima izvukli mozak kroz nos. To bi nedvojbeno bilo manje bolno. Seksali smo se. Ali, kao što sam već rekao, nismo spavali jedno kod drugog. A, to je bilo kao da jedete sladoledni kup bez čokoladnih mrvica. Dobar je, ali nešto nedvojbeno nedostaje. No, ta je noć promijenila sve. Jer, kad sam otvorio oči, bilo je jutro, a Kate je već bila budna. Gledala me je. Prstima je prelazila po mojim prsima i ljubila me. A tada mi je rekla da je spremna — željela je da ponovno živimo zajedno. To... je bio drugi najbolji dan u mojemu životu. Prilično brzo pronašli smo novi stan. Već sam neko vrijeme bio tražio pa sam suzio izbor na tri mogućnosti. Kate je bilo važno da stan bude »naš« u svakom smislu te riječi. Za nju je to predstavljalo nov početak u našoj vezi. Simbol ženske moći za koji je prije smatrala da joj nedostaje. Kate sam uvijek smatrao jakom, neovisnom — nikada nisam uvidio da ona to ne misli. Zgrada je starija od stotinu godina, s izvornim ukrasnim reljefima, prozorima od poda do stropa i dvama balkonima s pogledom na Central Park. A osim toga, Bon Jovi živi nekoliko katova ispod nas, što je super. Kate je njegova velika obožavateljica. Dakle, mislim da je to sve. Jesam li što izostavio? Usvojio sam pouku. Ovaj put zauvijek. Ozbiljno. Ako se vratim kući i zateknem Kate kako se ševi s nekim tipom u našem krevetu, neću pošiziti — neću reći ni riječi. Samo ću je podignuti, prebaciti preko ramena i odnijeti u najbliži laboratorij za ispitivanje DNK kako bih ustanovio je li to doista Kate ili kakva zla, odavno izgubljena sestra blizanka koja je naumila uništiti nam život. Više nikada neću sumnjati u Kate. Ili u nas, kad smo kod toga. Još mi ne vjerujete? U redu je. Vrijeme će pokazati. A osim toga, Kate mi vjeruje. I to je sve stoje zapravo važno, zar ne? Sada kad ste upoznati sa svime, neću vas gnjaviti ponavljanjem. Ali, priča još nije gotova. Ostatak akcije možete gledati — uživo. — Ne mogu pojesti više ni zalogaja. Mislim da će mi se trbuh rasprsnuti. — Zaboga, Matthew, još jedna kriška? Kako možeš? — pita Delores. Matthew trlja svoj ispupčeni trbuh kao djed na Dan zahvalnosti. - To je dar. Ona okreće očima. Cijela ekipa je ovdje. Dečki su mi došli pomoći rasporediti namještaj u dječjoj sobi, a cure su došle s njima kako bi ih nadzirale. Puno trešnjevo drvo — teško sranje. Poslušajte moj savjet:


kupite imitaciju drva. Izgleda jednako lijepo i mnogo ju je lakše pomicati. Shamu gleda kako Matthew uzima petu krišku pizze. — Ozbiljno, Matthew, trebao bi prestati. Shamu? O, to je Alexandra, nov privremeni nadimak. Matthew i ja domislili smo ga prije nekoliko tjedana, kad je ona donijela nesretnu odluku i na plažu odjenula jednodijelni crno-bijeli trudnički kupaći kostim. Ali, nemojte reći Stevenu. On ovih dana nema nimalo smisla za humor u pogledu našeg zadirkivanja moje sestre. Matthew joj punih usta govori: — Nemoj biti zavidna, Sham, samo zato što si ti previše otečena da bi uživala u ovoj finoj delikatesi. Ups. Jeste li čuli što mu se omaknulo? Alexandra nedvojbeno jest. — Kako si me nazvao? —Što? — Sham. Nazvao si me Sham. Matthew, što, dovraga, znači Sham? Nikada nisam vidio nekoga kako stoji pred streljačkim vodom, ali sada točno znam kako ta osoba izgleda. Matthew se guši zalogajom kao da guta ciglu. A njegove razrogačene oči okreću se prema meni tražeći pomoć. Sam se snađi, čovječe. Ja imam dijete na putu. Bilo bi lijepo imati četiri funkcionalna uda kad se rodi. —Ja... ah... mislim da me hvata Touretteov sindrom. Delores izgleda zbunjeno. Alexandra stišće oči. — Šupkolizačkogovnopasmaterkuja. Vidiš? Shamu se okreće na drugu stranu. — Ne zanima me. Ha. To je bilo razočaranje. Trudnoća je zacijelo iscrpljuje. A, kad smo već kod trudnoće, Kate ulazi u sobu gegajući se. Kosa joj je duga i sjajna. Njiše se s lijeve na desnu stranu dok se kreće. Čelo joj je umorno naborano, a jednu ruku drži na donjem dijelu leđa kako bi poduprla golemost s prednje strane. Ne mogu skinuti pogled s nje. Ljupko je okrugla. Poput jednoga od onih plastičnih jaja s kojima sam se kao dijete igrao. Teško se spušta na kauč pokraj mene i podiže otečena stopala, nalik stopalima Freda Kremenka, na stolić. — Golema sam. Smiješim se i stavljam ruku na njezin čvrsti brežuljak, trljajući ga kao ćelavu glavu za sreću. Prilično je sjajno znati da je unutra pravo, živo dijete, gledati kako se pomiče ispod Kateine kože. Kad je na televiziji utakmica Yankeesa, govorim mu, prenosim igru, kao sportski komentator. A noću, dok Kate spava, stavljam daljinski upravljač na njezin trbuh samo kako bih vidio kako ga dijete iznutra udara. Cool, zar ne? Na uvrnut način, u stilu Aliena, ali ipak cool. — Doista jesi golema — kažem. — Mislim da si se od doručka udvostručila. Cijela soba utone u sablasnu tišinu. A Kate gleda u moju ruku sekundu predugo. — Ispričajte me... moram... ići... — Ustaje i vuče se niz hodnik što brže može. Vjerojatno ide piškiti, u posljednje vrijeme to često čini. Tada me Delores pljusne. Pljus. Po jebenom uhu. - Jao! — Trljam zažarenu ušku. Shamu ljutito uzdahne. — Delores, bi li mu opalila ijednu za mene? Mislim da ne mogu ustati. Pljus. — Isuse! Što vam je? Alexandra se okomljuje na mene. - Što ti je na. pameti? Ženi koja treba roditi za tri dana ne govoriš da je golema! — I nisam. Ona je to rekla. Ja sam se samo složio s njom. — Delores. Pljus. — Kriste svemogući! Ako je zvonjava u uhu ikakav pokazatelj, velika je vjerojatnost da sam upravo oglušio. — Kate zna da to nisam tako mislio.


Delores samozadovoljno prekriži ruke. — Svakako, krelče. Zato sada u kupaonici plače kao kišna godina. Teško gutam i gledam niz hodnik. Moguće je da me Delores samo zeza. To joj je u posljednje vrijeme omiljena razonoda, buditi u meni osjećaj krivnje za sva sranja koja mi je Kate već oprostila. Delores Warren je majstorica zamjeranja. Alexandra se podiže s kauča.—A kad smo kod toga, Steven, otkotrljaj me kući. Koliko god mi je zabavno gledati mlađeg brata kako puže, trenutačno sam previše umorna da bih uživala u tome. Delores i Matthew također ustaju pa njih četvero dijele taksi. Iako doista ne znam kako će to funkcionirati — Alexandri će trebati cijelo stražnje sjedalo. No, to ću opažanje zadržati za sebe. A osim toga, imam važnijeg posla. Kao što je traženje moje djevojke. Tiho kucam na vrata kupaonice. — Kate? Iza vrata čujem povlačenje stopala po podu. — Odmah ću izaći. Sranje. Glas joj je ljutit. Vlažan. Delores me nije zezala. Podižem ruku i uzimam ključ s njegova mjesta na dovratku. Otključavam vrata, polako ih otvaram i opažam je. Stoji pred ogledalom, a obrazi su joj umrljani tragovima suza. Kate se okreće kako bi me pogledala i štuca. Govori jadnim tonom. Žalosnim. — Ne želim biti debela. Pokriva lice rukama i jeca u njih. Trudim se suspregnuti smijeh. Doista. Ali, ona izgleda toliko dražesno i jadno da mi ne uspijeva u potpunosti. Grlim je odostraga. — Nisi debela, Kate. Njezin je glas prigušen rukama. — Da, jesam. Jučer nisam mogla obuti cipele. Dee Dee mi je morala pomoći jer ih nisam mogla dosegnuti. Taj put sam se morao naglas nasmijati. Oslanjam bradu na rame i skidam njezine ruke s lica. Pogledi nam se sreću u ogledalu. — Trudna si, nisi debela. — Na trenutak razmišljam i tada jednostavno dodajem: — Alexandra je umorna. Njezine vlažne oči škilje. — Ona je trudna. —Ne u bedrima. Kate odmahuje glavom. — Vrlo si zao. — Ne nastojim to biti. Samo ti pokušavam pokazati da si prekrasna. — Prelazim rukama gore-dolje po njezinim uskim bokovima. — Vraški seksi. I ne muljam joj. Srednji dio njezina tijela možda jest maksimalno porastao, ali su joj noge vitke. Zategnute. I dalje ima najljepšu, najčvršću guzu s ove strane rijeke Hudson. Istina je daje pola vremena pod utjecajem hormona i nerazborita, ali drugu polovicu vremena je pohotna. Pohotnija no što sam je ikada vidio. A osim toga, tu su i sise. Nezaboravne. Velike su gotovo kao njezina glava. Silno zabavno. Ne kažem da Kateinim uobičajenim grudima nešto nedostaje, ali, trudničke sise su poput Indije. Ne morate ostati zauvijek, ali je nedvojbeno uzbudljivo posjetiti je. Kate sumnja u moju iskrenost. — Seksi? Molim te. Nemoj mi se uvlačiti u guzicu, Drew. Smiješim se. — Ali, dušo, ja silno uživam u tome. Osobito u uvlačenju jednog dijela svojega tijela. Ona se okreće u mojim rukama, neuvjerena. — Kako bi ti ovo — pokazuje svoje tijelo — ikada moglo biti seksi? Oklijevam. I trljam potiljak. — Mogla bi se razljutiti. — Riskiraj. Sliježem ramenima. - Pa... ja sam ti to učinio. — Uvjeren sam da mi to neće dopustiti da zaboravim kad budemo u rađaonici. — Ja sam te učinio takvom, ostavio sam svoj trag. Nosiš moje dijete. To je kao da veliki neonski znak govori VLASNIŠTVO DREWA EVANSA. Možeš me nazvati spiljskim čovjekom, ali, mene to vraški jako uzbuđuje. Ona neko vrijeme šuti, a tada spušta pogled prema našim spojenim rukama. — Što ako ne budem mogla smršaviti nakon što se dijete rodi? — Moći ćeš. — Ali, što ako ne budem mogla? Ponovno sliježem ramenima. — Tada ću postati ljubitelj bucmastih žena. Malo dodatnog pojastučenja nije loše. Ona okreće očima, ali tada se smije. Ja objema rukama obuhvaćam njezino lice i prinosim


njezine usne svojim. Poljubac počinje lagano i nježno. A tada to... nije. Ona grize moje usne. Jako i nestrpljivo. Preklinje za još. A moje noge drhte od potrebe daje zadovoljim. Njezina moć me i dalje zapanjuje. Ta sitna žena može me baciti na koljena jednim pogledom... uzdahom. Ali, drugačije ne bih želio. Bio sam na drugoj strani. Vidio sam što sloboda može ponuditi. Jad. Donesite jebene lance, uvijek ću radije izabrati ropstvo. Kate se odmiče zatvorenih očiju. Teško diše. - Drew... Drew, trebam... Odmičem joj kosu s lica. — Što, dušo, reci mi. Što trebaš? Njezine se oči otvaraju. — Želiš li me, Drew? Sišem donju usnu. I kažem: — Da. — Pokaži mi. Daj da to osjetim. Nemoj razmišljati o djetetu... samo... me ševi... kao prije... Sveta Marijo majko Božja. U redu, Kate je u ovom trenutku... rastegnuta. Osjetljiva. Poput vodenog balona koji je previše napunjen. Morao sam se svjesno truditi biti pažljiv prema njoj u pogledu seksa. Polako i nježno, unatoč nekim fantastično kreativnim položajima. Ali, sada, to što govori, njezin glas, Kriste, jedva se suzdržavam daje ne savinem preko umivaonika i ševim dok oboje ne oslijepimo. — Želim jako... molim te, Drew... kao nekad... Isuse, tako se zacijelo poremećena gorila osjeća netom nakon što pobjegne iz zoološkog vrta. — Samo... nemoj me gledati ako... Pucam poput suhe grane. Hvatam je za ruke čvršće no što bih trebao i okrećem je. Ruka mi se zapetljala u njezinu kosu pa joj vučem glavu unatrag kako bih mogao nasrnuti na njezin vrat. A moja nevjerojatna krutina trlja se o njezinu stražnjicu. Kate uzdiše. Drugom rukom klizim uz njezin trbuh i grubo hvatam njezine grudi. Prelijevaju se preko mojega dlana. I naša se usta stapaju, a jezici prodiru i hrvaju se. Podvlačim ruku pod njezina koljena i podižem je te nosim ravno u spavaću sobu. Kate se odguruje od mojih prsa. - Čekaj, Drew, preteška sam. Ozlijedit ćeš se. Da nisam bio toliko uzbuđen, itekako bih se uvrijedio. Prekidam je još jednim dubokim poljupcem. A tada je poliježem na krevet. Polako otkopčavam gumbe na prednjoj strani njezine haljine, jedan po jedan. Ne zato da bih je dražio, nego da bih joj pokazao. — ‘Nemoj me gledati’, kako da ne! Gledanje tebe je najbolji jebeni dio. U redu, nije najbolji, dio. Ali je uistinu dobar. Ona se nestrpljivo meškolji, a ja joj otkopčavam grudnjak. Ona ga skida s ruku. Na trenutak se divim svojem djelu, očima milujući svaki centimetar njezina golog tijela. Predivno. A tada gnjurim licem između njezinih sisa, ližem i sišem, svakom prepunom brežuljku dajem ono što zaslužuje. Kate izvija leđa i čupa me za kosu. Meškolji se.Ja svlačim majicu preko glave. Njezine ruke obavijaju se oko mojih leđa, gnječe me, privlače bliže. Stenjem i grickam put uz njezin vrat kako bih joj na usta utisnuo još jedan dug poljubac. Ne želim da u ovom trenutku razmišlja o djetetu, ali ne mogu prijeći preko te izbočine ne odajući joj počast. Pritišćem usne u njega, s poštovanjem. Tada ustajem. Otkopčavam pojas i spuštam hlače i bokserice na pod. Kate ubrzano diše. Usne su joj razmaknute i otečene. A pogled joj plamti — za mnom. Hvatam je za gležnjeve i vučem je do ruba kreveta te obavijam njezine noge oko svojih kukova. Kližem kurcem između njezinih usana, prekrivajući glavu njezinim sokom. A tada stajem i pogledi nam se susreću. Znam da želi grubo i želim joj udovoljiti, ali prije svega: — Ako te bude boljelo, ako ti bude imalo nelagodno, moraš mi reći. Ona brzo kima. I to je jedina potvrda koja mije potrebna da se zabijem u nju. Jebo te. Stenjemo zajedno, dugo i duboko. Zabacujem glavu unatrag i ponovno prodirem. Ona je sada uža. Ne znam je lito zato što dijete sve pritišće ih samo zato što je Bog dobar, ah, njezina me pička steže kao Venerina muholovka koja uživa u svojem zadnjem obroku. Moji kukovi


udaraju u njezine, sudaraju se s njima i trljaju grubo koliko se usuđujem. Osjećam se primitivno. Sirovo. I toliko divno intenzivno da bi to trebalo biti zakonom zabranjeno. Njezine goleme dojke poskakuju sa svakim prodiranjem. Ona uzdiše i stenje, uživa u svakoj sekundi. Kate poseže prema mojim kukovima, ah su predaleko, izvan njezina dosega. Stoga se hvata za plahte pa njih stišće. Održavajući ritam brzim i ujednačenim, guram ruku između nas i trljam joj klitoris baš kako voli. Potom se podižem više i štipam njezine prelijepe, tamne bradavice. Kateine su sise uvijek bile vruće točke, ah su u posljednje vrijeme osobito osjetljive. Usta joj se otvaraju, ah iz njih dopire samo tiho stenjanje. A to je jednostavno neprihvatljivo. — Hajde, dušo, ti možeš bolje od toga. Čvrsto i dugo potežem jedan, pa drugi zašiljeni vršak. A ona vrišti: — Drew... Drew... da... Mnogo jebeno bolje. Prelazim rukama do njezinih koljena i hvatam ih. Vučem je prema sebi dok prodirem. Koža pljuska o kožu. — Bože... Kate... Neću moći još dugo izdržati. Ovom brzinom zapravo to nisam ni očekivao. Brada mi se spušta na prsa pa spuštam ruke i hvatam je za stražnjicu. Podižem je i prodirem dublje. Krećem se brže. Kateine noge stežu se oko mene pa znam daje i ona blizu. I stenje..... prelijepo. A tada se ukruti poda mnom. Steže se oko mene. Vodi me sa sobom. Hvatam je za struk i stišćem uza sebe dok zajedno svršavamo. Kad nam se disanje napokon normaliziralo, rušim se na krevet pokraj nje. — Zaboga. To nikada ne dosadi. Ona se smije. — Da. Trebalo mi je. A tada grize donju usnu i gleda me iskosa. Stidljivo. — Bi li to ponovio? Kao daje doista morala pitati. Nekoliko sati poslije budim se iz seksom izazvane kome začuvši Katein glas. — Uh... vražja pizza. Proklet bio onaj tko ju je izumio. Trljam san iz očiju i gledam kroz prozor. Vani je još mračno, tek je nekoliko sati nakon ponoći. Kate hoda po sobi i trlja trbuh. Teško diše. — Kate? Što se događa? Ona zastaje i pogleda me. — Ništa. Spavaj. — Tiho stenje. — Samo probavne tegobe. Samo probavne tegobe? Slavne posljednje riječi. I eto, ujak Morty leži na stolu u mrtvačnici, nakon jakog srčanog udara za koji nije ni znao da ga doživljava. Ne dok sam ja ovdje. U trenu skačem iz kreveta i odijevam hlače trenirke. Stajem pokraj Kate i stavljam joj ruku na rame. — Bismo li trebali nazvati liječnika? —Što? Ne... ne, uvjerena sam daje samo... uh... — Saginje se i drži za trbuh. — Oh... au... I voda pljusne između njezinih nogu. Kao da se izlijeva nekoliko desetaka litara. A nas dvoje samo stojimo. Glupo. Gledamo kako kapljice padaju s ruba njezine spavaćice na tepih. A tada se stvarnost vijugavo probije do našega mozga, poput zmije koja vijuga kroz travu. — O. Moj. Bože. — Sranje. Sjećate li se vodenog balona koji sam spomenuo? Da, upravo se rasprsnuo. Hi hi. Hu hm. Hi hi. Hu hm. Kad mi je bilo šesnaest, moj školski košarkaški tim je došao u finale državnog prvenstva. Tijekom završnog susreta imali smo koš manje, a na satu su bile preostale tri sekunde. Pogađate li kome su dodali loptu? Tko je ubacio pobjedonosnu tricu? Da, to sam bio ja. Jer, čak i tada bio sam stijena. Smiren u neizvjesnim situacijama. Ne podliježem stresu. Strah? Panika? To je za gubitnike.


A ja nisam gubitnik. Zašto mi se ruke tada tresu kao čovjeku koji boluje od Parkinsonove bolesti i nije popio lijek? Je li vam itko ikada rekao da postavljate previše vražjih pitanja? Zglobovi mojih prstiju su bijeli, omotani u smrtnom stisku oko volana. Kate je na suvozačkom sjedalu, s ručnikom ispod stražnjice, i primjenjuje sve tehnike disanja o kojim su nam govorile one šašave hippie Lamaze instruktorice. Hi hi. Hu huu. Hi hi. Huu. A tada ona, usred »huu«, vrisne. — O, ne! Zamalo sam se zaletio u prokleti telefonski stup. - Što! Što je? — Zaboravila sam lizalice s okusom kisele jabuke! Što? Njezin je glas pun razočaranja. — Lizalice s okusom kisele jabuke. Alexandra je rekla da je to jedino što joj je utažilo žeđ dok je imala trudove s Mackenzie. Namjeravala sam ih kupiti jučer poslijepodne, ali sam zaboravila. Možemo li svratiti po njih? U redu. Doima se da je Katein zdrav razum otišao pa-pa pa je na meni da budem glas razuma. A to je prilično vraški zastrašujuće s obzirom na to da se jedva držim. — Ne, ne možemo svratiti po njih! Jesi li poludjela? Kateine velike smeđe oči istog se trena pune suzama. A ja se osjećam kao najveći kreten na svijetu. — Molim te, Drew. Samo želim da sve bude savršeno... a što ako tijekom porođaja poželim lizalicu, ti odeš po njih i ja rodim dok te nema? Propustit ćeš to. — Suze joj teku niz obraze kao dva malena pritoka. — Ne bih mogla podnijeti da to propustiš. Molim te, Bože, da nije djevojčica. Molim te da nije djevojčica. Sve ovo vrijeme sam se molio za zdravo dijete, ali nisam specificirao spol. Sve do sada. Jer, ako dobijem kćer i ako će me njezine suze sasijecati kao što to čine Kateine suze, stvarno sam nadrapao. — U redu, Kate. U redu je, dušo. Ne plači, stat ću. Ona šmrca. I smiješi se. - Hvala ti. Naglo okrećem volan udesno i izvodim nedopušteno polukružno okretanje te parkiram na rubnjak ispred prodavaonice. Potom sam, brže od stanke za zamjenu guma na utrci Indy 500, ponovno na cesti, a žarko željene lizalice s okusom kisele jabuke kotrljaju se po stražnjem sjedalu. A Kate se vratila disanju. Hi hi. Hu huu. Hi hi. Pa prestane. — Misliš li da će sestre znati da smo se seksali? Upirem pogled u njezin trbuh.—Mislim da će im to biti prilično jasno, osim ako ne namjeravaš tvrditi da si začela bezgrešno. Tada se naslanjam na trubu. — Gas je s desne strane, bako! — Kriste, ako je vaša sijeda, natapirana kosa jedino što vidi preko upravljačke ploče, tada ne biste trebah voziti. Hi hi. Hu hm. — Ne, misliš li da će znati da smo se večeras seksali? Kate je smiješna u tom pogledu. Stidljiva. Katkad čak i sa mnom. Neki dan sam je u prolazu slučajno vidio kako sjedi na zahodu i to je bilo kraj svijeta. Osobno mislim da je to smiješno. Ali, ne namjeravam sada raspravljati s njom o tome. — To je rodilište, Kate, a ne CSI. Neće ti ondje dolje svijetliti ultraljubičastom svjetiljkom i tražiti moje plivače. Hi hi. Hi hi.


— Da, u pravu si. Neće to moći vidjeti. — Doima se da ju je ta zamisao umirila. Utješila. Huuuuu. Aja sam sretan zbog nje. A sada, ako bih samo mogao spriječiti zastoj rada svojeg srca, bit ćemo sasvim dobro. Sat vremena poslije Kate je smještena u privatnu sobu njujorške Prezbiterijanske bolnice i priključena na više bipkajućih uređaja nego devedesetogodišnja starica na aparatima. Sjedam na stolac pokraj njezina kreveta. — Mogu li ti što donijeti? Masirati leđa? Želiš li komadiće leda? Narkotike? Znam da bi meni u ovom trenutku godila čaša viskija. Ili cijela boca. Kate me prima za ruku i čvrsto drži, kao da smo u zrakoplovu koji će svakog časa poletjeti. — Ne. Samo, razgovaraj sa mnom. — A tada njezin glas postaje prigušen. Tih. — Drew, bojim se. Moja se prsa bolno stežu. I nikada se u životu nisam osjećao toliko bespomoćno. Ali, dajem sve od sebe kako bih to sakrio. — Hej, cijeli taj porođaj je mačji kašalj. Hoću reći, žene neprestano rađaju. Svojedobno sam čitao članak u kojemu je pisalo kako su nekoć jednostavno znale istisnuti dijete nasred polja. Tada bi ga očistile, stavile u naprtnjaču i nastavile s poslom. Zar može biti teško? Ona puše. - Tebi je to lako reći. Tvoj dio je bio ugodan. I završio. Žene su u toj pogodbi gadno nasamarene. Nije u krivu. Ali, žene su jače od muškaraca. Ne, doista, govorim ozbiljno. Istina je da ih možemo nadmašiti u pogledu snage trupa, ali žene nas nadmašuju u svakom drugom pogledu — psihološki, emocionalno, kardiovaskularno, genetski. — To je zato stoje Bog mudar. Znao je da bi ljudska vrsta izumrla s Adamom kad bismo mi morali proživljavati to sranje. Ona se smije. A tada s vrata začujemo glas: — Kako smo večeras? — Haj, Bobbie. — Zdravo, Roberta. Da, obraćam joj se isključivo punim imenom. Postraumatski stres? Možda. Znam samo da ime Bob u meni budi želju da si skalpelom prerežem žile. Roberta gleda karton u podnožju kreveta. — Sve izgleda dobro. Kate, otvorena si oko tri centimetra pa još imamo vremena. Imaš li pitanja za mene? Kate izgleda puna nade. — Epiduralna? Savjet za vas: nemojte biti mazohistice. Tražite epiduralnu. Ponavljam za slučaj da vam je promaknulo: TRAŽITE EPIDURALNU. Moja sestra tvrdi daje to čudotvoran lijek. Ona bi drage volje izdrkala tipu koji ju je izmislio, a Steven bi joj to vjerojatno dopustio. Biste li dopustili da vam vade zub bez anestetika? Biste li dopustili da vam vade slijepo crijevo bez anestezije? Nipošto. I nemojte mi prodavati ona sranja o »punom doživljaju« porođaja. Bolje bol, u tome nema ništa »čudesno«. Samo jebeno boli. Roberta se umirujuće smiješi. — Odmah ću se pobrinuti daje postave. — Bilježi nešto na karton i vraća ga na njegovo viseće mjesto. — Uskoro ću se vratiti pogledati kako si. Neka me sestre pozovu ako ti bilo što bude potrebno. — U redu. Hvala, Roberta. Kad je izašla, ustajem i uzimam svoj mobitel. — Idem nazvati tvoju mamu, ovdje nemam signal. Hoćeš li biti dobro dok se ne vratim? Ona odmahuje rukom. — Svakako. Ne idem nikamo. Bit ćemo ovdje. Saginjem se i ljubim je u čelo. A tada ljubim izbočinu i kažem joj: — Nemoj početi bez mene. I tada odlazim te trčim kako bih sustigao Kateinu liječnicu u hodniku. — Hej, Roberta! Ona staje i okreće se. — Haj, Drew. Kako si? —Dobro, ja sam dobro. Htio sam te pitati za djetetovo bilo. Nije li stotinu i pedeset malo prebrzo? Robertin glas je tolerantan, pun razumijevanja. Do sada je već navikla na to. — Taje vrijednost u normalnom rasponu. Tijekom trudova je uobičajeno opaziti manje fluktuacije fetalnog bila.


Kimam. I nastavljam. — A Katein tlak? Ima li znakova pree klampsije? Znanje je moć. Što više znate, to je vaš nadzor nad situacijom veći. Barem sam se u to uvjeravao proteklih osam mjeseci. — Ne, kao što sam ti jučer, i prekjučer, rekla telefonom, Katein tlak je savršen. Ujednačen je tijekom cijele trudnoće. Trljam bradu i kimam. — Jesi li ikada porodila dijete s distocijom ramena? Jer, svjesna si da nećeš znati da se to događa sve dok djetetova glava nije... — Drew. Mislim da smo se složili da ćeš prestati gledati reprize Hitne službe. Uz seriju Hitna služba trebalo bi ići upozorenje. Sadržaj je uznemirujuć. Ako ste blagi hipohondar ih budući roditelj, očekujte da ćete nakon samo jedne epizode propustiti mnogo sna. — Znam, ali... Roberta podiže ruku. — Gledaj, znam kako se osjećaš... — Znaš? — oštro pitam. —Jesi li kada cijeli svoj život stavila nekome u ruke i zamolila ga da se pobrine za njega? Da ti ga vrati u jednom komadu? Jer, ja to ovdje radim. — Provlačim ruku kroz kosu i odvraćam pogled. A tada ponovno progovaram drhtavim glasom. — Kate i to dijete... ako se išta ikada... Ne mogu završiti ni tu misao, a kamoli rečenicu. Ona mi stavlja ruku na rame. — Drew, moraš mi vjerovati. Znam da je teško, ali pokušaj se usredotočiti na ono pozitivno. Kate je mlada i zdrava pa možemo vjerovati da će se porođaj odviti bez ikakvih komplikacija. Kimam. I logičan dio mojega mozga zna daje ona u pravu. — Vrati se Kate. Pokušajte uživati u vremenu koje vam je preostalo. Od sutra više nećete biti sami, dugo. Prisiljavam se ponovno kimnuti. — U redu, hvala. Okrećem se i vraćam prema sobi. Stajem na vratima. Vidite li je? Okružena je jastucima, skrivena ispod pahuljastog pokrivača od paperja za koji je izričito zahtijevala da ga ponesem od kuće. Izgleda sićušno. Gotovo kao djevojčica koja se za grmljavinske oluje skriva u sobi svojih roditelja. I imam potrebu izgovoriti one riječi, kako bih bio siguran da zna. — Volim te, Kate. Sve što je dobro u mojem životu, sve što je uistinu važno, postoji samo zbog tebe. Da se nismo sreli, bio bih jebeno jadan i vjerojatno previše neupućen da bih toga bio svjestan. Ona me gleda s krajnje ozbiljnim izrazom na licu. — Rodit ću, Drew, ne umirem. — A tada joj se oči razrogače. — Isuse Kriste, ne umirem valjda? I to je dovoljno da me trgne iz moje panike. — Ne, Kate. Ne umireš. Ona kima. — U redu. I, tek toliko da znaš, i ja volim tebe. Volim to što financiraš Mackenzienu budućnost jer ne prestaješ psovati. Volim kako nemilosrdno zadirkuješ svoju sestru, ali bi ubio onoga tko bije povrijedio. Ali, više od svega... volim kako me voliš. Osjećam to u svakom trenutku... svakoga dana. Prilazim joj i dlanom obujmljujem njezin obraz. Pa se naginjem i nježno joj ljubim usne. Ona me hvata za ruku i stišće je. A tada joj se čeljust stegne od odlučnosti. — A sada, hajdemo to učiniti. Ispostavlja se da je sva zabrinutost bila neosnovana. Jer, Kate je jutros u 9:57 rodila živahnog dječačića. A ja sam cijelo vrijeme bio uz nju. Dijelio njezinu bol. Doslovce. Prilično sam uvjeren da mi je slomila šaku. Ali, zar je to važno? Nekoliko slomljenih kosti ne znači mnogo, ne dok u rukama držite čudo teško tri tisuće četiristo i trideset grama. A ja činim upravo to. Znam da svaki roditelj svoje dijete smatra dražesnim, ali, budite iskreni, doista je zgodan mališan, zar ne? Pramičak crne kose zaglađen leži na njegovu tjemenu. Njegove ručice, njegov nos, njegove usne — dok ih gledam, kao da se gledam u ogledalo. Ali, njegove oči, samo su Kateine. Divan je. Utjelovljeno savršenstvo. Istinaje da nije izašao takav. Prije nekoliko sati bio je vrlo sličan vrištavom piletu bez perja.


Ali, bio je moje vrištavo pile bez perja pa je i dalje bio najljepše što sam ikada jebeno vidio. To je nestvarno. To obožavanje. Toliko je veliko da me gotovo boli gledati ga. Mislim, volim Kate, više nego svoj život. Ali, za to je bilo potrebno neko vrijeme. U nju sam se postupno zaljubio. Ovo je bilo... trenutačno. Čim sam ga ugledao, znao sam da bih za njega drage volje gole guzice skočio u bazen pun akumulatorske kiseline. Suludo, zar ne? I jedva čekam da ga počnem poučavati. Pokazivati mu... sve. Primjerice, kako promijeniti gumu i laskati djevojci, kako udariti bejzbolsku lopticu i izvesti desni kroše. Ne nužno tim redom. Nekoć sam se smijao tim tipovima u parku. Tatama s kolicima, budalastim osmijesima i muškim torbicama. Ali, sada... sada shvaćam. Katein glas prekida me u zagledanosti u dijete. — Hej. Zvuči iscrpljeno. Ne krivim je. —Kako se osjećaš? Ona se pospano smiješi. — Pa... zamisli da ispiškiš lubenicu. Trzam se. — Jao. —Da. Njezin pogled spušta se na svijetloplavi smotuljak dekice koji držim u naručju. — Kako je maleni? — Dobro je. Samo se družimo. Čavrljamo. Govorim mu o svim važnim stvarima u životu, kao što su koke i automobili, i... koke. —Doista? —Da. Gledam našega sina. I glas mi je prepun divljenja. — Sjajno si to izvela, Kate. Ima tvoje oči. Volim tvoje oči, jesam li ti to ikada rekao? Bile su prvo što sam primijetio na tebi. Ona podiže obrvu. — Mislila sam da si prvo primijetio moju guzicu. Smijem se prisjećajući se. — O, da, točno. Ali, tada si se okrenula i jednostavno me... opčinila. Dijete ispušta oštar krik privlačeći našu pozornost. - Mislim da je gladan. Kate kima pa joj ga predajem. Ona otvara kopču na gornjem dijelu pidžame i otkriva jednu zrelu, sočnu dojku. Približava dijete, a ono se hvata za bradavicu poput stručnjaka. Zar ste očekivali bilo što manje? Pa, to je moj sin. Gledam ih na trenutak. A tada moram spustiti ruku i namjestiti šatorsku motku koja mi se podignula u hlačama. Bolesno. Da, znam. Kate mi dobacuje osmijeh i pogledava prema mojim preponama. — Imate problem ondje dolje, gospodine Evans? Sliježem ramenima. — Ne. Nije problem. Samo se veselim tome što ću i ja doći na red. Vidite, na ovom su svijetu dvije vrste žena: one koje smatraju da ako se one nakon porođaja šest tjedana ne smiju upuštati u aktivnosti ispod struka, ne smije ni njihov muškarac. A tu je i druga skupina. Ona koja se veseli ručnim radovima, pušenjima i još po nečemu, jer znaju da će im te usluge biti uzvraćene kad zabrana bude ukinuta. Kate nedvojbeno pripada drugoj skupini. Znam to, a očito i moj kurac. - Mislila sam da se, nakon masakra kojemu si svjedočio u rađaonici, više nikada nećeš htjeti seksati sa mnom. Usta mi se otvaraju. U šoku. - Zar se šališ? Mislim, i prije sam tvoju pičku smatrao veličanstvenom, ali nakon što sam vidio za što je uistinu sposobna, za mene je dosegnula status superjunakinje. Štoviše, mislim da bismo joj trebali dati to ime. — Podižem ruke zamišljajući golemi plakat. — »Nevjerojatna pica«. Ona odmahuje glavom. I smiješi se gledajući dijete. — Govoreći o imenovanju... vjerojatno bismo trebali domisliti jedno za njega, što misliš? Kate i ja odlučili smo pričekati s imenom dok se dijete ne rodi, kako bismo bih sigurni da će mu pristajati. Imena su presudno važna. Ime je prvi dojam svijeta o vama. Zato nikada neću shvatiti zašto ljudi svojoj djeci nameću prokletstvo etiketa kao što su Edmund, Albert ili Morning Dew (engl. »jutarnja rosa«; prim. prev.). Zašto jednostavno ne prijeđete na stvar i nazovete dijete Govnoglavi?


Naslanjam se. — U redu, ti počni prva. Njezine oči promatraju djetetovo lice. — Connor. Odmahujem glavom. — Connor nije ime. Dakako da jest. - Ne, to je prezime. Oponašajući glas Terminatora, govorim: — Sarah Connor. Kate okreće očima. A tada kaže. - Oduvijek mi se sviđalo ime Dalton. — To neću ni udostojiti odgovora. — U redu. Colin. Podsmjehnem se i govorim: — Nipošto. Zvuči previše kao colon’ (engl. »debelo crijevo«; prim. prev.). Zvat će ga Šupak čim dođe na igralište. Kate me gleda s nevjericom. —Jesi li siguran da si išao u katoličku školu? Zvuči kao da si odrastao u popravnom domu. Život je veliko školsko igralište. Upamtite to. Mentalitet čopora. Morate naučiti ne biti najslabija karika. Njih pojedu. Žive. - Budući da ne odobravaš moje izbore, što predlažeš? — pita. Postoji pjesma koju pjevaju kad krenu na put, pjesma koju pjevaju kad se otisnu na pucinu, pjesma koju pjevaju o svojemu domu na nebu. Možda možeš vjerovati u nju ako ti pomaže spavati, ali pjevanje meni lijepo pomaže. Stoga, laka vam noć, vi Mjesečeve gospe, slatko snivaj, maleni James, tamnozelene i plave nijanse moje su boje, nećeš dopustiti da potonem u snovima, slatko snivaj, maleni James. U životu muškarca samo je nekoliko situacija u kojima je dopušteno plakati a da ne izgledate kao obični šonjo. Ovo je jedna od tih situacija. Kad je Kate završila, nakašljavam se. I trljam suze iz očiju. A tada liježem na krevet pokraj nje. Uvjeren sam da je to protiv pravila bolnice i priznajem da neka medicinska braća izgledaju prilično zastrašujuće. Ali, dajte, molim vas, oni su medicinska braća. Kate se okreće prema meni, tako da James leži među nama. Moja ruka leži na njemu, dlan mi je na njezinom boku pa ih oboje obuhvaća. Kateine oči su baršunasto tople. — Drew? — Mmm? — Misliš li da ćemo uvijek biti ovakvi? Blago joj se smiješim. — Nipošto. A tada dodirujem njezino lice, koje planiram gledati svakog jutra i svake večeri sve dok se smrt ne pojavi i odvuče me. — Bit ćemo sve bolji i bolji. I eto. Što kažete na vražji sretan završetak, ha? Ili početak... pretpostavljam. .. ovisi kako to gledate. Kako bilo, vrijeme je da počnem nuditi bisere mudrosti. Savjete. Ali, s obzirom na događaje protekle godine, sve je očitije da ne znam o čemu, dovraga, govorim. Mislim da ne biste trebali slušati ništa od onoga što sam rekao. Ipak mi želite pružiti priliku? U redu. Ali, nemojte reći da vas nisam upozorio. Evo: Prvo—ljudi se ne mijenjaju. Ne postoje čarobna rješenja. Nema čiribu-čiri-jebeno-ba. Što vidite, to jest. Istina je da je neke navike moguće izmijeniti. Zauzdati. Kao što je moja sklonost prebrzom zaključivanju. Sada mi je zlo od same zamisli pretpostavljanja da znam sve, bez prethodnog savjetovanja s Kate. Ali, druge osobine ostaju. Moja posesivnost, Kateina tvrdoglavost, naša zajednička sklonost nadmetanju — sve su te osobine previše dio onoga tko jesmo da bismo ih potpuno iskorijenili. To je pomalo kao... celulit. Vi, dame, možete cijeli dan provesti u wellness centru omotane u blato i alge. Možete potrošiti cijelo bogatstvo na one besmislene kreme i pilinge. Ali, neravna, rupičasta koža ipak ostaje.


Žao mi je što vam ja to moram priopćiti, ali tako jednostavno jest. No, ako nekoga volite, uistinu volite, prihvaćate ga takvog kakav jest. Ne pokušavate ga promijeniti. Želite cijeli paket — narančinu koru na guzici i sve. Drugo — život nije savršen. Ili predvidljiv. Ne očekujte da će biti. Jednu minutu plivate u moru. Voda je mirna, a vi ste opušteni. A tada se niotkuda pojavi podvodna struja i usisa vas. Važno je što ćete tada učiniti. Hoćete li dati sve od sebe? Boriti se kako biste isplivali na površinu iako vas ruke i noge bole? Ili ćete odustati i prepustiti se utapanju? Sve ovisi o tome kako reagirate na životne zaokrete. I treće — važno je da ako ste sposobni prebroditi teške, neočekivane trenutke, svjetlost na kraju tunela vrijedna je sveg sranja kroz koje ste morali proći da biste stigli onamo. To nikada neću zaboraviti. Sjetim se toga kad god pogledam Kate. Kad god pogledam našega sina. U konačnici, nagrada je i više nego vrijedna toga.

SVRŠETAK

Emma Chase-Uvrnuti  

Dvije su vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji najprije pogledaju i oni koji najprije skoče. Osobno sam uvijek bila ona koja pogleda. Koja p...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you