Page 1

Igor Vlahović

Terra incognita

Podgorica, 2019.


U doba otkrića novih kontinenata, moreplovci su bezuspješno tragali za nepoznatom zemljom, negdje na jugu, o kojoj su kružile glasine i legende. Nikada nije pronađena, jer nije postojala takva očekivana i priželjkivana nepoznata zemlja. Pogrešno je traženo. Ne trebaju nam nove zemlje, kopna ni mora, sjutra već i planete. Te potrage su manjeg značaja. Najveća nepoznata teritorija, fizička i nefizička, jesmo mi, jeste sam čovjek. I zemlja i nebo, materija i duh, uništenje i stvaralaštvo, sve vidljivo i nevidljivo, prisutno je u čovjeku. Čovjek postoji, ne treba ga tražiti, ali treba se u sebe zagledati, ući u sebe, i otkrivati ogromna prostranstva duha. Takođe, velika nepoznanica jeste i sama stvarnost. Sljedeće stranice su prikaz moje potrage, putovanja, i dokle sam do sada stigao. Ovo je potraga za sobom (ko sam ja?), i ovo je potraga vjere, vjere kao istinskog odnosa čovjeka sa Bogom, unutar čovjeka, unutar hrama našeg tijela. Potraga jer je neophodna; vjeru i Boga ne treba braniti ni dokazivati, ali je treba meni i nama razjasniti. Putovanje je neophodno. Ako ne vaskrsnemo za života, nećemo ni nakon smrti. Neka ovo kratko štivo bude svjedočanstvo jednog procesa buđenja, koji nikada nije prijatan, jednog stanja duha, osjećanja, razuma; neka napisano ostane ovako kako jeste, a svako za sebe neka razvrstava napisane redove po svom izboru, kako će biti lakše za čitati...

Gospode, pomiluj mene grešnog, i pomozi mi!!!


A kada su ga fariseji upitali kada će doći carstvo Božije, on im je odgovorio i rekao: carstvo Božije neće doći tako da bi se spoljni znaci mogli opažati, niti će se kazati: evo ga ovdje, ili ondje; jer, gle, carstvo Božije je među vama. (Evanđelje po Luki, 17:20-22)


1. Isključi svijet, slušaj svoju dušu i njen glas, zov, unutrašnjeg sebe i vjeruj Bogu. Imaj povjerenja. Samo tako možeš uspijeti. Svijet ti ništa neće dati, vući će u osrednjost. Bog jedini sve zna i ne brini. Smiri se. Ko život-bivstvo preda, dobija ga, ko ga čuva, izgubi ga. Dodirnuti granicu nepostojanja. Dvije riječi: Metanoja i Evangelion. Pokaj se i primi radosnu vijest.

2. Um, volja i srce, trojstvo, mora biti ujedinjeno. Ujedinjeno u Bogu. Misao, riječ i čin, njihovo jedinstvo uslov je zdravlja duše, unutrašnjeg čovjeka. Njihova poremećenost je bolest. Zato je zlo najveća bolest, jer zlo mora sebe da predstavi kao dobro da bi namamilo ljude da ga slijede. Svako zlo se predstavlja kao dobro. I samo zdravi (ujedinjeno trojstvo) ga prepoznaju prije nego postane kasno. Dakle, niko ne bi slijedio otvoreno zlo, jer duša prepozna dobro i zlo. Zlo jedno misli, drugo govori, treće radi. I to troje se miješa do neprepoznatljivosti. Nasuprot, sveti ljudi, i svi dobri ljudi ma koje religije, rase, nacije, vremena, misle, govore istim jezikom i ispoljavaju istu energiju dobra. A to je Bog u nama, jer svo dobro, od Boga je. Što me nazivaš dobrim? Niko nije dobar – osim jednoga Boga. (Evanđelje po Marku, 10:18) Samo jedno pravilo je ugrađeno u svaku dušu ljudsku – biti Bogolik, težiti i rasti ka Bogolikosti. Ljubiti Boga kao samoga sebe i bližnjega svoga kao sebe. Sve ostalo je farsa, proizvod palog stanja. Svi zakoni i pravila mimo zakona duše, su za čovječanstvo koje je na niskom stadijumu razvoja svjesnosti. S obzirom na tvrdoću vašeg srca napisa vam ovu naredbu. (Evanđelje po Marku, 10:5)


3. Glavna borba odvija se u meni. Nebo ili pakao. Nebo ne može da se ostvari bez napora i vjere. Podvig, to je potrebno, to je život. Otuda i brojna podvižnička slova u Dobrotoljublju. Jedino što možemo mijenjati jesmo mi, sami sebe. I to nije malo, ne varajmo se. Ostalo nije do nas. A svijet bi se izmijenio kada bi se mi izmjenili. Ne očekujmo da se drugi mijenjaju, a mi sami da stojimo u mjestu. Zabluda je to. Svo zlo i patnja posljedica je zloupotrebe slobode koju nam je Bog dao i nesvjesnost. Zloupotreba slobode i ne prihvatanja odgovornosti slobodnih izbora. Jer slobode bez odgovornosti nema. Moderan čovjek se odriče odgovornosti i misli da je Bog, ali ne zna, nije svjestan da će nas to sve mnogo koštati. Nažalost, ne obraća se pažnja na upozorenja mudraca iz prošlosti. Moram pobjediti sebe, svoje mane preobraziti, vrline ojačati; žrtvovati starog sebe sa svojim manama, kompleksima, nevjerom, licemjerstvom. Žrtvovati strasti, prekomjerna uživanja. To je žrtva. Ostala spoljnja žrtvovanja, poput brojnih žrtvovanja životinja, djece, ljudi u prošlosti, služila su pogubnoj svrsi, iz nerazumjevanja, i te žrtve Bog ne traži. Ne. Bog je ljubav, On je milostiv, On to i od nas traži, da budemo kao On. A da bi to bili moramo obrezati od našeg unutrašnjeg čovjeka svoje strasti, mržnju, mane. To je i smisao obrezanja, od unutrašnjeg čovjeka, iz naših duša odsjeći ono što je suvišno, ne neki spoljnji ritual. Spoljnji rituali su za čovjeka koji mora da se prevaziđe, ne možemo vječno biti na ovom stepenu uništavanja nas samih i svega oko nas. Isus je pokazao pravi smisao žrtve, kada je sebe prinio kao žrtvu na krstu, da bi za sva vremena ostalo jasno: ...dođi uzmi krst svoj i hajde za mnom. (Evanđelje po Marku, 10:21), tj., raspnimo sami sebe za ovaj svijet da bi stekli nebo u nama, za sva vremena. Jer ne može i svijet i Carstvo Božije. U životu ima da može i-i, npr., može se kupiti stan i automobil, ako imaš novca, ali ne može i svijet i Carstvo Božije.

4. Koristan je razum, Bog nam ga je dao, ali je hladan i loš gospodar. Kada čitam Evanđelje po Jovanu, ja živim, prožima me duh oslobođenja, dirnu me Isusove suze, riječi, djela; srce je živo. Ali onda čitate istraživanja, i naučnike koji kažu: to evanđelje je puno konstrukcija, izmišljotina, riječi koje Isus nikada ne bi izgovorio,... Čak evanđelje po Jovanu priznati i cijenjeni Adolf von Harnak odbacuje u potpunosti, kao evanđelje bez vrijednosti za proučavanje istorijskog Isusa. To je hladan razum, tj., želim reći da nas to nigdje neće odvesti. Mora jedna stvar biti jasna: koja je svrha pisanja nečega, u ovom slučaju evanđelja po Jovanu? Svakom ko ga pročita, ako dozvoli razum, duša će dati odgovor. Zadržati taj osjećaj, živimo tim osjećajem, i istinski ćemo živjeti. Shvatićemo šta je pisac htio da poruči i kuda da nas usmjeri. Ja sam put i istina i život... (Evanđelje po Jovanu, 14:6). Nasuprot tome, kakvu korist


imamo ako ogolimo sve po mjeri razuma, da gospodin razum bude zadovoljan? Sve ćemo ogoliti do velike praznine. Ja biram punoću naspram praznine. I srce i razum. Kako će neko objasniti ljubav? Slobodu? Istinu? Boga? Nikako koliko god se neko trudio. To se može osjetiti; osjećamo ljubav, osjećamo slobodu, istinu, osjećamo Boga, ne objašnjavamo. Pisac evanđelja, napisao je evanđelje iz najboljih mogućih namjera, da nas sve koji čitamo i vjerujemo okrene ka tom unutrašnjem osjećaju i da ga slijedimo; ne da bi sakrio istorijskog Isusa. Da nas okrene dobru i ljubavi. Zar to neko može da nazove manipulacijom iz teološkopolitičkih namjera? Može ako je sebe ograničio razumom i logikom. Nisam protiv razuma, ali ne smijemo mu dati svu našu moć. Loš je gospodar. Dobar je sluga. Šta je nacizam nego sistem bez srca. I komunizam, i kapitalizam, i svi veliki sistemi. Mnogo su doprinijeli naučno-tehnološkom napretku, ali po kojoj cijeni? Zatirući dušu. Npr. nacisti, ostvarili su neviđenu organizaciju rada i društva u cjelini, ali su organizaciju usmjerili na zatiranje drugačijih od sebe. Materijalni napredak bez duhovnog napretka, to je formula uništenja. Nikakav napredak ne smije dovesti do smrti ni jedne jedine duše. Duše su neprocjenjive.

5. Glavno pitanje je kako pomiriti sve struje koje se kreću u meni, kako ih dovesti u red kao okean koji je regulisao kretanje hladnih i toplih struja? Mlad sam, nemam odgovor. To je nešto što moram sam uraditi, jer i da imam odgovor koji ću pročitati u nekoj knjizi, opet je na meni da pomirim sebe sa sobom. Jer to je uslov da zavolim sebe, i dalje, da volim drugoga kao samog sebe. Jaki su u meni i razum i srce, i ovu knjigu pišem da svome jakom razumskom dijelu pokažem da ima mnogo toga izvan njegove moći poimanja, da ga se ne odričem, ali da mora pustiti ostatak, realan ostatak bića da i ono kaže šta osjeća-zna.

6. Jedan je jezik zajednički svim ljudima – jezik duše, govor duše svi razumiju, riječi malo pomažu.


7. Ljudski um, svijest, podsvijest, ili što god, ali to unutrašnje u čovjeku je bezgranično, poput univerzuma. Mi kao neznalice u smislu unutrašnje samospoznaje, plivamo površinski, živimo spoljnjim životima, nesvjesni naše slobode, naših dubina i visina. U unutrašnjem čovjeku, svaki od nas, bez izuzetka, srešće Boga živoga. Tu se kriju i razne opasnosti u vidu ličnog demona (sklonost ka zlu), i lako je izgubiti se – izgubiti sebe. Zato nam je kroz te prostore unutrašnjeg mikrokosmosa, potreban vodič. Zato nam je potrebna vjera. Jedna jedina univerzalna vjera koju svaka duša osjeća. Vjera kao lični odnos čovjeka i Boga, koja se ogleda u potpunom povjerenju u Boga, jer Bog u nas sigurno vjeruje. Vjera je unutrašnje Sunce koje nam osvjetljava put, put do nas samih. Čovjek koji vlada samim sobom, tako što obuzda strasti, instinkte, misli, živi vrlinski i čini dobro, radi dobra samoga, bez koristi, vlada tim unutrašnjim univerzumom, i opšti sa Bogom, sjedinjen je sa Bogom živim.

8. Vjera vječna, vjera od praroditelja. Jedina izvorna. Ona živi i danas, uz sve naslage raznih doktrina, ograničavanja, zabrana i zabluda, pa i svjesnih iskrivljavanja smisla i prilagođavanja svijetu i duhu vremena. Ipak, vjeru vječnu ništa ne može uništiti. Ispod svih tih naslaga koje su joj dodale razne institucionalizovane religije, duša ljudska uvijek prepozna i vidi samo tu jednu jedinu vjeru, ukoliko spoljnji čovjek dozvoli svojoj duši da gleda i sluša, da diše. Bog je toliko jasno prisutan, da ga ni čovjek sa svojim ograničenjima ne može sakriti. Jer gdje će čovjek sakriti čovjeka? Hram Božiji je čovjek, jer u materijalnom tijelu boravi duh Božiji, i Njemu treba prinositi sebe kao žrtvu u našem oltaru-srcu, tj. naše loše strane treba žrtvovati, da bi se duša čistila i oslobađala vezanosti za svijet. Jer duša treba poletjeti ka nebu, a kako će ako je teška, kako ako je vazana za zemlju?

9. Unutrašnji i spoljnji čovjek. Slušajmo intuiciju, glas unutrašnjeg čovjeka. Slušajmo savijest, glas Boga u nama. I nećemo pogriješiti. Ali to je teško, jer lakše je griješiti. Moramo se truditi.


U intuiciji, osjetimo ne samo naš unutrašnji glas, već to još nešto komunicira sa nama preko intuicije. Zato je taj osjećaj u stomaku, nelagoda ili leptirići, znak na koji treba obratiti pažnju. Jer prvo se osjeća pa onda misli. Unutrašnji čovjek je naše čisto biće, koje je u neprekinutoj vezi sa Bogom, ali koga mi tokom života natrpamo raznim slojevima, raznim samoobmanama, raznim poistovjećivanjima. Taj unutrašnji čovjek u nama svima, naše čisto biće, poznaje Boga. Spoljnjeg čovjeka čini sve ono iz svijeta za šta smo se vezali i što je privremeno: pripadnost rasi, naciji, naše loše navike, strasti, sve naše volim ovo, ne volim ono, ... Kada se duša odvoji od tijela, spoljnji čovjek ostaje i sahranjuje se sa tijelom. Ne i unutrašnji čovjek – čisto biće koje nastavlja putovanje zvano život. Mi možemo unutrašnjeg čovjeka potpuno ugušiti, otuđiti se od tog stanja, a šta se tada dešava sa dušom, drevno hrišćansko učenje daje odgovor (vječna smrt na kraju, poslije suda, jer otuđenje od Boga znači smrt, jer Bog je život). Isus je govorio da čovjek ima sjeme koje treba da uzrasta i rađa plodove. Kakvi su nam plodovi, takvi smo i mi. Plodovi dobri ili rđavi. Ljubav ili strah i mržnja. Koji su naši plodovi? Po plodovima se ljudi prepoznaju. Isus je govorio o mogućnosti, potencijalu unutrašnjeg razvoja koji je svakome, bez izuzetka dat. Drugo je pitanje da li svi ostvarimo taj potencijal.

10. Stanem, prekrstim se: U ime Oca, i Sina i Svetoga Duha, Amin! Koja će to sila da me odvoji od tebe Bože, Oče nebeski, ako sam ja sa Tobom, ako ja vjerujem? Nijedna. Ali ako ja zaboravim na Tebe, onda će me unutrašnje struje rastrgnuti, spoljnji vjetrovi raspršiti. Od snage moje vjere zavisi moja snaga. Jer šta je vjera ako ne neraskidiva naša veza? Moja svijest o svom, i Tvom postojanju i Očinstvu. Ti si apsolutno biće, a ja tek iskra, pa opet Ti si samnom. Kako drugačije da Ti se odužim, nego trudeći se, nakon svakog pada podići se, činiti dobro, širiti mir, oslobađati bar djelić ovog napaćenog i palog svijeta. Gospode, bez Tebe sam niko, sa Tobom sve! Gospode, vodi me putevima ka Tebi! Amin!


11. Molitva, razgovor sa Bogom. Molitva, učestvovanje u životu sa Bogom. Samo se čini da Bog ćuti, ali nije tako. Božiji govor je silan, prožima cijelu vasionu, održava je. Božiji govor je vječan. Bog ne ćuti, a mi mnogo mislimo i pričamo, i ne čujemo Boga od buke u nama.

12. Svako dobro koje učinjeh, ne učinjeh ja, nego Bog u meni. Ja nisam dobar. Trudim se da sebe predam Bogu, jer On čini dobro, preko mene. Mi smo nekakvi provodnici. I đavo preko nas želi da realizuje svoje zlo.

13. Gdje se nalazi naš um, naša svijest, podsvijest, nadsvijest? Nisam siguran da su cijeli um i svijest u našim tijelima. Prije će biti da je to svuda oko nas. I u nama. Ja drugačije sebi ne mogu objasniti um i svijest. Sve je povezano. Sve je u nama i van nas, oko nas. Neko će reći da su um i svijest u mozgu. Ali, mozak je procesor koji nam dešifruje čulnu realnost, koji se nakon smrti raspada, jer je to tek materija. A um, svijest? To nije materija, nema granica, prema tome, ne može biti ograničeno ničim, pa ni tako savršenim mozgom, ni ljudskim tijelom. Ne potcjenjujem tijelo ni materiju, samo mislim da tako stoje stvari. Ljubav, kako ona može imati granica? Zar je ona ograničena na predio stomaka? Ne bih rekao. Nakon upornog traganja našao sam da i nauka sve više shvata i prihvata ovu činjenicu, da svijest nije ograničena na tijelo, tj., da prožima cijelo tijelo ali i u dodiru je sa nečim većim, nesaznajnim – Bogom. Navešću samo jedan mali dio koji jasno govori da je sve povezano: Dejvid Bom nije jedini naučnik koji je zaključio da je univerzum superhologram. Možda je važnije što je do sličnog zaključka došao neurofiziolog Karl Pribram. On je, decenijama istražujući u Stanfordu zagonetku smještaja memorije, zaključio da je ona smještena u cijelom mozgu i da je mozak – hologram. Ranije su naučnici mislili da postoje centri za pamćenje i druge funkcije u mozgu. Sada znaju da se mozak ponaša hologramski i da tzv. preuzimanje funkcija od strane preostalih djelova mozga (na primjer, poslije saobraćajne nesreće, kada se odstrani dio mozga) podsjeća na sitnjenje holograma ruže. Uostalom, Karl Lešli je, nakon eksperimenata na životinjama u vezi s orijentacijom, zaključio da preostali dio mozga, nakon odstranjivanja raznih djelova iz različitih razloga, zadržava sposobnost posebnih i složenih radnji, kojima je prethodno bio naučen. To „zadržava sposobnost” podsjeća na pamćenje, budući da je povezano sa informacijama bez kojih


se to ne bi događalo. A pamćenje je jedna od najvećih misterija univerzuma. Ko i šta sve pamti? Da li svaka materijalna čestica/energetski talas ili neki njihov skup/tok? Uostalom, neuronaučnici otkrili su da životinje (makaki majmuni) u dijelu mozga zaduženom za planiranje pokreta (prijemotorni korteks) posjeduju „ogledalske nerve”. Na tim nervima preslikava se svaki pokret, osjećaj i osjećanje posmatranog bića. Zaključili su da se „zracima vida”, preko „misaone mreže”, ulazi u „duševne cipele”, odnosno dušu, neke druge osobe. Tako se „čitaju” misli. Ali te misli su ili u toku, ili negdje smještene – zapamćene. Ljudski problemi su većinom povezani s pamćenjem, jer sve u kosmosu pamti. Istorija neprestano tišti cio ljudski rod, baš kao bolest, zbog pamćenja. Bolest se ne da zaboraviti, iako zaborav najbolje liječi – zbog pamćenja. Kada čovjek nastoji da zaboravi, on se prisjeća i dublje gravira u „polje nulte tačke“ svoje misli i emocije, jer pamćenje je zapis misli, riječi i događaja, prožetih emocijama, na subatomskom nivou. Da samo voda pamti, čovjek bi imao veliki problem da izbriše zapise u njoj, budući da je voda osnova živih bića. Da bi se čovjek iscijelio trebalo bi da zaboravi sve do uzroka ili od uzroka, a on to ne zna. Vjerovatno i u vodi pamti sveprožimajuća energija „polja nulte tačke“, „praznina“ – Bog. Istovremeno se pamte misli i emocije. Kada ovlada pamćenjem i umom u sopstvenim ćelijama, čovjek će vladati kosmosom. Ali kako da izbriše pamćenje, kada brisanjem bilo čega u sebi zapravo briše u Bogu? Zato nije čudno što naučnici smatraju da je ustanovljavanjem istine da (i) voda pamti potvrđena teorija o svjesnom makro kosmosu i mikro kosmosu, odnosno o postojanju svijesti u neživoj i živoj prirodi. Dakle, čudesni kosmos je harmoničan i besprijekorno osmišljen do najtananijih segmenata. On nije harmoničan samo po oblicima materije nego i zbog neopisive povezanosti energija, informacija i smisla. Stoga, nije čudno što se sve češće pominje „inteligencija prirode”. (prof. dr Svetozar Radišić, Misli, emocije i Kosmos) Čovjek može samog sebe ograničiti, i um i svijest. Ali ne smijemo to raditi. Trebamo se razvijati cijeli život, sve naše potencijale. Sve je tako začuđujuće, sve tako upućuje na Boga. Sve je tajna, i tajna je Bog.

14. Daleko sam od trajnog mira, smirenoumlja. To je cjeloživotni proces, i snažan je zov koji osjećam. A život, šta bi drugo bio do podvig, trud i podvig, kretanje ka Bogu. Sebe sačuvati od sebe i drugih, druge sačuvati od sebe. Vjeru sačuvati i jačati. Vjera, to je duboko stanje duha, svjesnost o neraskidivoj vezi čovjeka i Boga. Zato je vjera toliko važna.


Međutim, nikad ne gubi najvažnije iz vida: Bog dopušta iskušenje ili da bi te probao, ili da bi sazrele tvoje duhovne snage. Stoga, primi iskušenje mirno i podnesi ga spokojno, bez mržnje prema tvojim uvrediocima. Sjećaj se da metal dolazi u topionicu da bi se odvojio od šljake. Tako se i ti pretapaš da bi dospio do više čistote. Podnesi sve čuvajući unutrašnji mir i ljubav Božiju, prizivajući Gospoda u pomoć kako bi kušača udaljio od sebe. (Sveti Nil Sorski)

15. Hriste moj, nemam namjeru da Ti govorim mnogo lijepih riječi. Samo ono što hoću jeste da me pomiluješ. Da spoznam svoju grešnost. Da upoznam svoj jad. Hoću da stignem k Tebi. Pokaži mi vrlinski put. Vodi me, i ja ću Te rado pratiti. Gospode, pomiluj me grešnog i nedostojnog slugu Tvoga. (Sveti Isak Sirin, Podvig u našem životu) Kako se čovjek spasava? Proroci, apostoli i sveti Oci su zapisali u svetim knjigama o snazi koju ima POKAJANJE i kako može čovjek da se spase kada se istinski pokaje. Sve zapovjesti koje se nalaze u sveštenim tekstovima, imaju za cilj da pomognu čovjeku da se oslobodi svojih strasti i uđe na put spasenja. Naše spasenje je velika stvar. Veća od svih drugih. Šta nam koriste, rekao je Gospod, sva blaga ovoga svijeta a izgubimo dušu? Duša naša vrijednija je od čitavog svijeta. Zato treba da imamo u srcu svom strah Božiji i da provedemo ovaj život mudro i pažljivo. (Sveti Isak Sirin, Podvig u našem životu) Bez udaljavanja od svijeta niko ne može da se približi Bogu. Udaljavanje ja ne nazivam preseljenje tijelom, već odstranjenje od svjetskih djela. Vrlina udaljavanja od svijeta se sastoji u tome da se um ne bavi svijetom. (Sveti Isak Sirin, Podvižničke pouke)

16. Ljudi, a ne teritorije. Sve dok ljudi ne postanu najvažniji, briga o narodu dok ne postane jedino važna, ni jedna politika nije dobra. Isus je mogao da zavlada svijetom, bio je i jeste savršen čovjek, Bogočovjek, ali, gle čuda, On na magarcu ulazi u Jerusalim, On liječi i krijepi uboge, druži se sa grešnicima, preljubnici govori da ustane i više ne griješi, biva raspet. On koji je odolio iskušenju da vlada svijetom. Za koga raspet? Za sve nas, bez izuzetka. Taj veličanstveni ulazak na magaretu u Jerusalim, sve govori. Da je Isus ušao na konju, značilo bi da želi carstvo ovoga svijeta, značilo bi da je došao da podari spoljnju slobodu, rat i privremena dobra. Simbolika je to. Konj je simbol osvajača, magare je tiha i poslušna


životinja. Ali, Isus za sva vremena ucrtao je put ka unutrašnjoj slobodi, miru i vječnom dobru. Isus 2018. godine, i Isus 2118. godine, biće isti Isus kao 30. godine naše ere. Ali nas tome niko ne uči. Uče nas da gradimo karijere. Uče nas da ne slušamo naš iskonski glas iz dubine srca; uče nas kako da mremo, ne kako da živimo. Ako je Isus kao savršen čovjek i ikona Boga živoga izabrao krst, ko smo mi da to olako zaboravimo, smatramo tek istorijskim događajem, kao da to nema veze sa nama danas, i sjutra, i u sva vremena dok je svijeta i vijeka! Ne varajmo se!

17. Tragam za istinom, da me oslobodi. Tragam za ljubavlju, da me ispuni. Bog je u meni, i izvan mene, u svima nama. Ta spoznaja, iako potpuno nije objašnjiva, čini čovjeka čovjekom. Čovjek nikada nije sam! Ni na pustom ostrvu; nema takvog mjesta u univerzumu gdje bi čovjek bio sam.

18. Zašto sam krenuo na ovo putovanje, u potragu za Bogom? Da bih našao samog sebe. Još kao dijete, veoma mi se svidjelo što sam na televiziji čuo o Isusu, i počeo sam da zapisujem ono što sam saznavao o Isusu. Osnovac sam bio. Sjećam se, kuhinja, pišem u svesci. Pitam majku šta zna da mi kaže o Isusu, da bih zapisao. Počela je da priča, ali je ubrzo stala, i rekla da ne moram da pišem, jer sve već ima napisano u jednoj knjizi. Zamolio sam je da je što prije donese. Donijela je jednu malu knjigu, plavu, koja je u džep mogla stati. Naslov: Novi Zavjet. Često sam je nosio sa sobom po kući, čitao, i kada nije bilo struje pod svijećom, tada mi je bilo najdraže da čitam. Nisam odmakao dalje od evanđelja po Mateju, ali kao dijete i nije moglo drugačije. Šta se desilo krajem osnovne škole, pa sam taj dio sebe potpuno zaboravio, ne znam. Pubertet, šta li je? Uglavnom, u periodu srednje škole bio sam protivnik svega što je imalo veze sa hrišćanstvom i crkvom. Obraćao sam pažnju na spoljnje događaje, crkvena lica koja se bave politikom, i sve sam generalizovao, nisam tada bio sposoban razlikovati šta je suština, šta forma; šta istina, šta zloupotreba istine. Hrišćansko učenje mi je bilo smiješno, i smatrao sam da je ono izmišljeno da bi se vladalo narodom. Čak ni Isusa nisam smatrao bitnim, već da je to kombinacija različitih antičkih božanstava, koja su uklopljena u lik Isusa Hrista. Naravno, sve pod uticajem medija, i literature koju sam tada čitao i smatrao da je istinita. To je doba kada sam više cijenio Daleki Istok, razne filosofije.


Mnogo sam lutao tada. Osjećao sam da nešto ima nedorečeno u svijetu, kao da se nešto bitno dešava izvan onoga što posmatramo i što nam se servira kao jedina istina. Šta se tek desilo da shvatim da nisam morao ,,ići“ na Istok da bi istinu našao, ostaje mi tajna. Tek jedan san u toku studija označava početak nečeg novog. Sanjao sam vrt u sredini manastirske zgrade, okolo malog vrta stubovi i prolazi. Čujem glas koji govori riječi koje ne zaboravljam: Ko traži naći će. Šta ja to tražim? Tada nisam imao jasan odgovor. Osjećao sam i prije toga da nešto ima u svijetu i životu što treba razjasniti, da se najkrupnije i najvažnije stvari iz nekog razloga ne uče u formalnom obrazovanju, ali maglovito je to bilo. Sve u svoje vrijeme. Sljedeća krupna stvar koja me protresla, i definitivno mi pomogla da shvatim svoje greške, i okrenula me hrišćanstvu jeste susret sa Ocem Tadejem, tj. njegovim mislima. Tražio sam nešto na internetu, i kako to obično biva, počnem sa jednom temom, a završim sa desetom, potpuno ne vezujućom za prvu temu. I tako tražeći stignem do skripte koju je neko sastavio od govora starca Tadeja. Pošto mi je sve što ima veze sa crkvom bilo antipatično, nisam želio da čitam. Ali, rekoh sebi, daj da vidim ima li šta korisno, da li može biti nešto od monaha. I ubrzo sam se iznenadio. To malo što sam pročitao, ostavilo je jak utisak i tražio sam ima li još toga. Ima. Čitam, i preispitujem se. Pitao sam se je li moguće da ovo govori pravoslavni monah, da li sam ja proteklih godina imao pogrešno mišljenje o hrišćanstvu? I tu je krenula etapa upoznavanja sa hrišćanstvom. Od osnovnih stvari, do onih izuzetnih za ljudsku dušu. Etapa dalekog istoka i filosofije bila je potrebna meni da bih preko istoka stigao do naših krajeva. Zašto baš tako, ne znam. Ima istok, kao i naš zapad mnogo mudrosti, ali i svojih zabluda, nemojmo sve idealizovati, ili smatrati da istok jedini baštini mudrost. Odričući se hrišćanstva, dobar je put da se odreknemo nas samih! To vraćanje Hristu, nije ništa drugo do vraćanje samom sebi. A Isus je put pokazao kako da se vratimo sebi, i Ocu nebeskome. Nije to teklo lako. Uopšte nije bilo lako. Mnogo pitanja i dilema, sve se moralo preispitati. Cijepao sam se, bio sam podijeljen iznutra. Uspjevao sam nekako da ostanem čitav govoreći da je jutro pametnije od noći i ostavljao sam pitanja i dileme da prenoće. Možda je to bilo ključno. Govorio sam polako, ko traži, naći će. Sve sam sam htio da prođem, znam da je to teško, ali svi drugi mi ne bi mogli pomoći. Sam sam putovao, oslanjajući se na intuiciju, i savijest, pritom jačajući moju vjeru. Znam da ljudska duša može da prepozna istinu, i da ima svoja čula kojima se služi. Znam i da ova potraga nije za ove godine mlade, ali unutrašnji poziv je bio mnogo jak, i neodoljiv.


19. Isus je kršio pravila sinagoge, nije postio, liječio je subotom i navukao je na sebe bijes fariseja. Liječenje na subotu, važnije je od subote! I reče im: subota je ustanovljena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako je Sin čovječiji gospodar subote. (Evanđelje po Marku, 2:27-28) Pravila se vremenom mijenjaju. Bog se nikada ne mijenja. Nekada, sve do XVII vijeka u Rusiji se krstilo sa dva prsta, dok Patrijarh Moskovski nije odlučio da uskladi rusko pravoslavlje sa grčkim i ostalim pravoslavcima. Tada je došlo do otpora i neprihvatanja da se krsti sa tri prsta (i danas postoje, to su starovjerci). Dakle pravila se mijenjaju, i znamo da se rusi danas većinom krste sa tri prsta. Krst nije od početka simbol hrišćanstva, već negdje od V vijeka, do tada čak je smatran sramnim simbolom jer je krst bio simbol mučenja. Simbol prvobitnog hrišćanstva bila je riba. Ono izvorno u čovjeku, odnos unutrašnji sa Bogom, nikada se ne mijenja, i on je suštinski. Spoljnja pravila i simboli će se uvijek mijenjati.

20. Jedno od prvih pitanja koja sam sebi postavio prije nekoliko godina kada je krenuo odlučan put ka odgovorima koji će meni pomoći da se smirim i da živim, koja će mi pomoći da sebe upoznam, jeste u vezi stanja duše nakon smrti. Ubjeđen sam bio u ispravnost reinkarnacije. Potpuno logična mi je djelovala. Dugo sam se bavio time. Rekao sam sebi da ako je neko učenje, iskustvo, bliže odgovoru o stvarnom stanju duše nakon smrti tijela, mora da je i po drugim pitanjima bliže istini. Niko ne zna punu istinu, ali neko sigurno jeste bliži, a neko dalji u naslućivanju istine. Krupno, prelomno pitanje bilo je: Kako reinkarnacija (shvaćena grubo, kao iznova rađanje na zemlji; u zavisnosti od karme zavisi kakav će biti naredni život; tako sve dok se ne dostigne krajnje utihnuće), objašnjava smrt novorođenčeta? Ta duša nije stigla da akumulira dovoljno karme. Kakav će biti sljedeći život-inkarnacija? Da li će dobiti nagradu ili kaznu? Mnogo je srcu bliže, i razumu prihvatljivije hrišćansko učenje, i iskustvo. Isus je u više navrata za preminule koristio riječi da oni spavaju. Svi su plakali i jaukali za njom. On pak reče: ne plačite, jer nije umrla, nego spava. Ismjevahu ga znajući da je umrla. A on uhvati njenu ruku i povika: djevojko ustani. I povrati se njen duh, te odmah usta, i on zapovjedi da joj dadu da jede. (Evanđelje po Luki, 8:52-55)


...naš prijatelj Lazar je zaspao, nego idem da ga probudim. Tada mu rekoše učenici: Gospode, ako je zaspao, ozdraviće. No Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o počinku sna. (Evanđelje po Jovanu, 11:11-13) Pristalice učenja o reinkarnaciji često navode da ako je neko rođen sa nekim nedostatkom, ako se rodi slijep, ili šta slično, da je to zbog prošlog života te osobe. Da to nije tako, pokazuju sljedeće riječi: I vidje u prolazu čovjeka slijepog od rođenja. I zapitaše ga njegovi učenici: ravi, ko je zgriješio, on, ili njegovi roditelji pa se slijep rodio? Odgovori Isus: nije zgriješio ni on ni njegovi roditelji, nego treba da se pokažu na njemu djela Božija. Mi treba da činimo djela onoga koji me poslao... (Evanđelje po Jovanu, 9:1-4) Mnogi tumače navedene primjere da Isus te osobe budi iz nesvjesnog načina života, da ovo ne upućuje na stanja nakon smrti i povratka u život. To neka svak za sebe odgovori, ali po meni jasno je napisano o čemu se radi, tj., koja je poruka ovih izvoda. Još takvih djelova ima, kao u Djelima apostolskim, gdje se za smrt Stefana prvomučenika kaže: ...i kada to reče, usnu. I u Starom Zavjetu takođe se stanje nakon smrti naziva snom. A iz sna se može probuditi. Najjasnije je apostol Pavle objasnio tajnu stanja duše nakon smrti, u I poslanici Korinćanima: Ali neko će reći: kako mrtvi vaskrsavaju i u kakvom će tijelu doći? Nerazboriti čovječe, to što ti siješ ne oživljava – ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo biljke koje treba da bude, nego golo zrno bilo pšenično ili od nečeg drugog. A Bog mu daje tijelo kakvo je htio, i svakom sjemenu njegovo tijelo. Nije svaka plot ista plot... Drugi je sjaj sunca, i drugi je sjaj mjeseca, i drugi je sjaj zvijezda; jer se zvijezda razlikuje od zvijezde po sjaju. Tako je i sa vaskrsenjem mrtvih. Sije se u raspadljivosti, vaskrsava u neraspadljivosti. Sije se bez časti, vaskrsava u slavi. Sije se u slabosti, vaskrsava u sili. Sije se prirodno tijelo, vaskrsava duhovno tijelo. Kada postoji prirodno tijelo, postoji i duhovno... A ovo braćo, kažem da meso i krv ne mogu da naslijede carstvo Božije, niti raspadljivost nasljeđuje neraspadljivost. Ovo je čista ezoterija, otkrivanje unutrašnjih procesa razvoja čovjeka. Jer Isus je govorio o sjemenju, njegovom rastu, razvoju u biljku, drvo. To je drevni jezik simbola. Simbol drveta odnosi se na čovjeka. Tu nema reinkarnacije. Čovjek nakon smrti, budi se u duhovnom tijelu. Možda ga drugi nazivaju drugačije, eterično, svjetlosno ili vazdušasto tijelo, ali suština je bitna. Čovjek prelazi iz ovozemaljskog života u život vječni. Onu karakternu osobinu koju je stekao ovdje na zemlji čovjek unosi u vječnost. (Otac Tadej) Kao dokaz za reinkarnaciju koriste fotografije sadašnjih ličnosti i njihovih dvojnika iz prošlosti. Sličnosti su očigledne. Ali, zar ne postoje naši dvojnici- ljudi koji mnogo liče na


nas, na nekom drugom kraju svijetu ili čak istog grada u sadašnjem vremenu. To ne dokazuje ništa. Reinkarnaciju treba shvatiti drugačije od uobičajnoga i dominantnog, na sljedeći način: kao svlačenje duše svoga materijalnog tijela i oblačenje (reinkarnaciju u) u duhovno tijelo. Može biti da tih svlačenja i oblačenja ima još, jer mi ne znamo koliko dimenzija ima kroz koje moramo proći u našem razvoju (nema povratka, samo napredovanje, usavršavanje bez kraja). Ali nit koja se provlači, duša, suština je jedna i ona sve to prolazi sve više osvješćujući sebe. Tako shvaćena, reinkarnacija i vaskrsenje nisu protivrječni. Samo drugačija terminologija i vremenom naknadna pogrešna shvatanja i zablude udaljila su učenje o reinkarnaciji od istine. Dakle, ne više života na ovoj zemlji, već jedan život u razvoju (kretanju) u vječnosti. Takođe, karma postoji, ali to je zakon koji važi u životu, jednom jedinom životu, i posljedice naših bilo dobrih, bilo loših razmišljanja, vjerovanja, karaktera i djela osjećaju se u vječnosti, ne u novim životima opet na ovoj zemlji, u drugim tijelima. Život teče, nema vraćanja. Patrijarh Pavle je na pitanje prof. Jerotića rekao da se zli nastavljaju usavršavati u zlu, a dobri u dobru, u vječnosti. To su učenja i iskustva velike mudrosti, koju mi teško možemo razumjeti, a kamoli prihvatiti dok se ne pokajemo. Možda je stvar u linearnom i cikličnom shvatanju svijeta i vremena. Linearno shvatanje vremena kaže vaskrsenje nakon smrti jer život shvata kao razvoj. Ciklično shvatanje koje je primitivnije, posmatrajući ciklične, ponavljajuće procese u prirodi, došlo je do shvatanja da se čovjekova duša vraća nakon smrti ponovo u ovaj svijet jer za drugi osim ovog (za druge dimenzije) nije znalo. Reinkarnacija kao da ne uzima u obzir druge svjetove osim ove naše zemlje, pa sve svodi na prosto kružno kretanje iz jednog ljudskog tijela, ili životinjskog, biljnog u drugo. To nema puno smisla. Ili, ako ste bili neka životinja u prošlom životu, kako ste mogli napredovati u osvešćivanju duše, jer životinje, iako imaju duše, nemaju slobodu izbora, i one ne mogu griješiti, jednostavno slijede instinkte. A bez grešaka nema napredovanja. Učenje o reinkarnaciji ovako grubo ograničava na zemlju i ne dopušta da se izađe iz začaranog kruga. A sada odgovor hrišćanski na pitanje šta se dešava sa dušom novorođenčeta koje premine. Tu dušu pošto je čista, neuprljana, anđeli (čitaj pozitivna bića, energije, entiteti...) odvode sa sobom, i ta duša će se razvijati, živjeće, bliže Bogu, jer život je kretanje, nema stajanja. Toj duši demoni (čitaj negativna biće, energije, entiteti...) ništa ne mogu naći što bi im dalo pravo da posjeduju takvu dušu, jer se takva duša nije vezala za svijet i slobodna je da poleti u nebo.


Ovo pitanje i odgovor na njega su mi bili jako bitni da bih mogao nastaviti dalje. 20. b) Mi smo energetska bića, nakon smrti tijela mijenja nam se energetsko stanje. Naša suština ostaje, prolazi kroz sve te promjene. I naše tijelo se promjeni mnogo puta u toku života. Nakon smrti suština, naše čisto biće, osvješćeno, ide dalje. To je dovoljno da znamo. Toliko nam je i otkriveno. Naišao sam na jednu zanimljivu misao Nikole Tesle o životu: Od svih raznovrsnih pojava koje priroda pruža našim čulima, nijedna nas ne ispunjava većim čuđenjem nego to izuzetno složeno kretanje koje u sveukupnosti definišemo kao ljudski život. Odakle potiče? Šta je? Čemu vodi? Sve su to velika pitanja na koja su mudraci svih vremena nastojali da odgovore. Moderna nauka kaže: Sunce je prošlost, zemlja je sadašnjost, mjesec je budućnost. Potekli smo iz jedne usijane mase a pretvorićemo se u ledenu. Nemilosrdan je zakon prirode i brzo i neodoljivo nas vuče u smrt. Ali, ne očajavajmo. Ostaće ipak jedna svijetla iskra života i jedna šansa da se zapali nova vatra na dalekoj zvijezdi... Hladnoća, bez obzira na intezitet, ne uništava klice organskog života; prema tome one mogu da se prenose kroz međuzvjezdani prostor. Iako možda nikada nećemo moći da shvatimo ljudski život, mi zasigurno znamo da je to pokret.

21. Velika borba u meni vodila se oko toga da li je sve ovo samo ljudska iluzija, idealizam i traženje smisla u besmislu; da li smo izmislili Boga radi odgovora na mnoga pitanja. Jer ne znači mi ništa ako sebe jednostavno ubijedim u nešto što je izmišljeno da bih bio miran. Razum je zahtjevao razrješenje ovog pitanja. A zašto je ovo bilo naredno krupno pitanje, koje je kao zid stajalo predamnom? Jer naspram sebe imao sam svijet. Svijet koji već nekoliko vjekova (od prosvetiteljstva i Francuske revolucije) briše sve što se kosi sa dominacijom razuma i logike. Da, svijet koji je strahovito napredovao tehnološki, naučno, ali i proporcionalno razvoju toga kao da je slabilo ono ljudsko u čovjeku, i vjera. Zato sam imao pred sobom veliki zid. Šta to znači? Znači da u XXI vijeku misliti i pričati o Bogu, padu, spominjati Isusa, besmrtnost,... vrlo ste blizu toga da vas svijet smatra zaostalim, tek tužnim ostatkom prošlih vremena, konzervativcem, neko će reći da ste prolupali, dosadni, nerazumljivi za sve oko vas. Jer duh vremena je takav da je čovjeka opio, tj., čovjek je svojim materijalnim napretkom sebe počeo da veliča bez razloga, čovjek je počeo opasno da se gordi, i samim tim, zaboravlja


Boga. Čovjek je počeo sebe da ograničava izrazito na čulni svijet, i ono što čula mogu registrovati, a sve što ne može registrovati jednostavno je otpisano. Ali tu je zamka. Čovjek svojim čulima registruje tek djelić svijeta oko nas. Čovjek je ograničio samoga sebe. Cijela istorija i civilizacija je ograničavanje čovjeka (ograničavanje unutrašnjih potencijala duše), ali sada smo u opasnom stadijumu, upravo zbog tehnološko-naučnog razvoja; to ovo doba čini prekretnicom, ili kako drevni nazivaju posljednje doba. Ono što čulima registrujemo skromno je. I tu leži odgovor na moju dilemu, borbu. Naš mozak procesuira one podatke koje mu čula dostave. I to je uvijek samo jedan dio, maleni dio stvarnosti koja nas okružuje. Jer ograničen je raspon frekvencija koje čula mogu detektovati. Na primjer, ljudsko oko registruje samo vrlo ograničeni raspon talasanih dužina, a ultraljubičasto zračenje čovjek uopšte ne vidi golim okom. Ako kažemo da van onoga što čula registruju ne postoji ništa, onda je mejn strim nauka u pravu, i sve je dobrim dijelom objašnjeno. Ali nije tako. Do prije jednog vijeka nismo znali da postoji nuklearna energija. Onda smo je otkrili. Šta to znači drugo nego da smo proširili našu svjesnost, tj., proširili granice našeg upoznavanja stvarnosti koja nas okružuje. Ono što danas izgleda kao da ne postoji, ne znači da ne postoji već da mi nismo još otkrili to nešto. Ništa mi ne izmišljamo i ne stvaramo, samo otkrivamo ono što već postoji tu pored nas. A da su nam čula ograničena, evo jednog od brojnih primjera: Čovjek osjeti zemljotres tek kada zemlja počne da se trese. A ništa ne nastaje odjednom, već je sve proces, kretanje, tako i zemljotres postupno nastaje u unutrašnjosti zemlje, usljed kretanja tektonskih ploča. Životinje osjete da će doći do jakog zemljotresa mnogo prije nego se površina zemlje počne tresti i napuštaju prostor koji će biti pogođen udarom – imaju jača čula. I mi da imamo druga čula, svijet bi pojmili drugačije.


Slika 1.: Moj pokušaj slikovitog prikaza koliki opseg realnosti mogu čula registrovati, i postavlja se pitanje da li smijemo isključivo na čula da se oslonimo, a da zaboravimo intuiciju i unutrašnji glas. Ovaj naš vidljivi svjet, samo je djelić neuporedivo veće stvarnosti. Strašno je to što smo sebe ograničili na jedan uzak raspon frekvencija, i ograničili sebe na pet čula. Kažem frekvencija, jer nauka pokazuje da je u svome korijenu sve vibracija. Tako npr., čulo sluha može registrovati raspon frekvencija između 16 Hz i 20 000 Hz (20 kHz). Fokusirani smo na uzak opseg stvarnosti. A ne slušamo i naše šesto čulo koje nam je takođe dato. Bez intuicije nije bilo ni jednog otkrića. Tesla je u sebi crtao nacrte, i ideje su mu po njegovim riječima dolazile u um. Sve je poticalo iz beskrajnih dubina njegovog


bića i iz izvora izvan njega, a to dvoje povezano je. Zato ga i danas slabo shvataju. Sve je povezano za čula nevidljivim vezama. Mnogo toga postoji a da mi nismo svjesni toga. Ostalo nam je mnogo toga što su ljudi davnina, posebno mudraci znali i ostavljali za buduće naraštaje, a govori o zemlji i nebu, gdje je zemlja ova vidljiva realnost koju možemo iskusiti čulima, a nebo sve ono što ne možemo da čulima registrujemo, ali je takođe stvarno kao i zemlja, i šta više, odatle nam dolaze brojni uticaji koji čak znatno utiču na nas kao pojedince pa i na nas kao čovječanstvo. Ne varajmo se! Mi ne znamo mnogo, mnogo, mnogo toga. Ali nam je otkriveno dovoljno da bi znali kako da živimo. Dobro je što ne možemo sve odma da saznamo, ne bi podnijeli kad bismo saznali naglo. Neka se otkriva polako, u etapama. Sve je stvar toga da li želimo da vidimo ili ne.

22. Bog nam je dao razum i srce. Idealno je dostići sklad razuma i osjećaja. A to je jako teško. Pravoslavlje zna za umno srdačnu molitvu, koja treba da dovede da um u srcu prebiva.

23. Autentičan ja. Pravi ja, ja bez maski. Ja koji slušam sebe. Ja koji griješim, i ja koji učim. Ja koji se ispravlja. Ja koji treba da se pokaje. Ja jesam, ali samo sa Bogom, zajedno.

24. Sve je povezano. Ono što su unutrašnji procesi, vidim da su i spoljašnji. Duh koji pali iskru duše, koja pokreće tijelo, djeluje i van čovjeka i pali zvijezde koje pokreću svoje sisteme. Postoji u meni volja koja pokreće tijelo u željenom pravcu, i postoji u meni inteligencija. Univerzumom upravlja inteligencija i održava i usmjerava volja. Inteligencija i volja su povezani, ne rade odvojeno jedna od druge. Svo mnoštvo projava, samo je na kraju jedno, sve je jedno; Sve je u Bogu, i Bog je u svemu. Potrebno je uskladiti unutrašnje sa spoljašnjim. Harmonija.


25. Jezik simbola je sveopšti jezik, i njime se oduvijek služilo, govorilo, i slikalo i pisalo o najvažnijim temama. Uvijek. Koristili su ga najmudriji. Jezik slika se ne smije potcijeniti. Npr. Simbol zmije je jedan od najrasprostranjenijih simbola, i najvažnijih. U knjizi Postanja zmija u vrtu nagovara i prevarom postiže da se naš rod odvoji od Boga. Time se želi ukazati na neki realni događaj čiji se rezultat osjeća i danas u vidu urušenog stanje čovjeka, ali i cjelokupne prirode. Niko ne zna šta se tačno dogodilo, jer pripada dalekoj prošlosti, ali se prenosilo uvijek u nekom vidu učenje o padu iz boljeg stanja u sadašnje lošije. Andrić piše da se istorija ljudskog roda nalazi u četiri glavna mita zajednička za sve narode svijeta. Nisu mitovi tek fantastične priče. Ja sam u teškim trenucima vidio svu bijedu neukih moćnika, „ljudi od djela“, kao i nesposobnost, slabost i zbunjenost svijeta od pera i nauke. Vidio sam principe i sisteme koji su izgledali čvršći od granita kako se razilaze kao magla pred ravnodušnim ili zluradim očima svjetine, a do maločas uistinu maglu kako se pred tim istim očima krutne i izgrađuje u neprikosnovene i svete principe, čvršće od granita. A vidio sam i smrt i bolest i ratove i bune. I pred svim tim ja sam se pitao koji je smisao tih promjena, koji je plan po kome se sve to dešava, i koji je cilj kome vodi. I ma koliko da sam gledao, slušao i razmišljao, ja nisam našao ni smisla ni plana ni cilja svemu tome. Ali sam došao do jednog negativnog zaključka: da naša lična misao u svom naporu ne znači mnogo i da ne može ništa; i do drugog, pozitivnog: da treba osluškivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoljeća, i uz njih odgonetati, koliko se može, smisao naše sudbine. Ima nekoliko tačaka ljudske aktivnosti oko kojih se kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama, stvaraju legende. Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svoga života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoljeća stvaraju oko nekoliko glavnijih legendi čovječanstva. Te naslage stalno, iako sve manje vjerno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoljeća. U bajkama je prva istorija čovječanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovječanstva koje pokazuju ili bar osvjetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grijehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovječijem, raspetom za spasenje svijeta, legenda o Prometeju i o ukradenoj vatri... (Ivo Andrić, Razgovor sa Gojom) Duša koristi maštu da iskaže šta osjeća, šta ona ima da kaže o najbitnijim događajima. Duša je tvorac simbola. Duša je živa; simboli i slike oživljavaju istinu o našem porijeklu, ko smo i kuda idemo.


Isus je koristio parabole. Govorio je o carstvu Božijem kao zrnu gorušičinom. Zapisano je da je pretvorio vodu u vino. Sve su to simboli koji upućuju na određenu istinu. Voda je jedan nivo znanja i spoznaje sebe i svijeta, vino je viši savršeniji nivo znanja i spoznaje. Dakle pisac evanđelja je kroz simbole vode i vina rekao istinu da je Isus donosilac savršenijeg znanja i spoznaje Boga i čovjeka. Niže je pretvorio u više. Smisao je glavni, ne smijemo odbaciti simbole jer oni ne zastarijevaju. Nisu mitovi i simboli nastali da bi rekli čovječanstvu da imamo jedan život, i da ga moramo provesti u dobru. Za takvu poruku nisu potrebni mitovi i simboli, jednostavno to se tako i kaže; mudri su uvijek to otvoreno govorili ljudima, upućivali ih da žive vodeći se za dobrim. Ali mitovi i simboli vam trebaju ako želite reći nešto što iz nekog razloga ne smije da se saopšti svima, jer ne bi svi pravilno shvatili poruku. Da trebamo živjeti vrlinski to svi bar formalno znamo i bez da neko kaže jer to duša nosi u sebi, ali da postoji nešto mnogo veće od nas ljudi, da se desio pad, da su duše vječne, sa kojim neprijateljima se suočavamo, ... to sve ne može tek tako da se iskaže otvoreno, već se koriste simboli kao neki zaštitni mehanizam, da ona osoba koja želi da sazna istinu može da je prepozna, a ona koja neće ili nije u stanju, da jednostavno ne vidi i taj mit, priču, smatra tek pričom naših predaka. Ne zaboravimo da su mitove mudri oblikovali i čuvali od zaborava. Opomena: nisu svi mitovi čuvari istina, jer mnoštvo je mitova koji su izmišljeni zarad koristi i ciljeva pojedinih interesnih grupa kroz istoriju, jer shvativši potencijal koji mit kao sredstvo prenošenja važnih poruka ima zloupotrijebili su tu matricu zarad smišljanja priča koje narod mogu povesti kuda takvi požele. Otuda brojne mitomanije.

26. Iz očigledne veze svega unutrašnjeg sa spoljašnjim, postaje jasan i jezik simbola koji je jezik prenesenog značenja. Taj jezik su koristili najmudriji da bi nam ostavili trajne poruke i znanja, ne privremene koje služe za jedan naraštaj. To treba imati na umu. Jer jedino tako su mogli nama - narodu reći velike tajne. Taj univerzalni ljudski jezik prenosi spoljne pojave i stvari na odgovarajuće unutrašnje pojave i procese unutar nas, kroz simbole koji su razumljivi široj grupi ljudi. Ili bolje reći unutrašnje procese unutar čovjeka objašnjava koristeći spoljne ekvivalente. Primjer. Isus upotrebljava pojam sjemena (sibmol, slika) kada govori o carstvu Božijem. Svi znaju da se sjeme sadi u zemlju, sjeme nosi u sebi cijelu biljku (informacije o biljci) koja može da se razvije samo ako sjeme umre i iz sjemena se rađa odgovarajuća biljka. Kada se to prenese sa spoljnjeg na unutrašnje, to poređenje sjemena i carstva Božijeg


postaje razumljivije (iako nikada ne možemo potpuno razumijeti), jer objašnjava da u čovjeku postoji sjeme (viši nivo svijesti koja treba da se razvija) koje je posađeno u tijelo (zemlja), sjeme mora da umre (preobražava se, umire stari ja, niži nivo svijesti) da bi plod (pokajani čovjek) izašao iz zemlje na svjetlo dana (Svjetlo unutrašnjeg Neba) nikao i nastavio da se razvija. Ili dalje, duša razvijajući se u toku života, osvješćujući sebe i okrećući se Bogu, razbija omotač (tijela) kada za to dođe vrijeme, i dobija duhovno tijelo (biljka i plod) koje zavisi kakvo će biti od toga kakav je život vodila dok je bila u materijalnom tijelu. Ima više stepena razumjevanja.

27. Ono što se uoči prilikom čitanja Novog Zavjeta, a mislim i svih mudrih knjiga, jeste da postoje stepeni razumjevanja teksta. Evo šta hoću da kažem. Kada se pročita Evanđelje, većina će zaključiti i složiti se da je Isus bio veliki učitelj, koji je propovjedao o carstvu Božijem kao središnjom idejom, koji je liječio bolesne, imao svoje učenike koje je izabrao, da je zbog svoga djelovanja koje je ličilo na pobunu uhapšen, osuđen na smrt raspinjanjem, raspet i preminuo. Sa tim se i nauka slaže, razum tu ne nalazi ništa sporno. To bi bio prvi stepen razumjevanja. Drugi stepen je kada se obrati pažnja na smisao riječi, i poruku riječi. Onda se prevazilazi prvi stepen razumjevanja i otkriva realano, nikako izmišljeno, mnogo bitnije razumjevanje. Um se otvara za poruku evanđelja: čovjek u sebi nosi potencijal razvoja, mogućnost prevazilaženja postojećeg stepena duhovnog razvoja; put ka ostvarivanju razvoja jeste život i riječi Isusa Hrista, koji jeste očekivani Hrist; uzmite svoj krst i krenite sa Isusom, jer Isus je put, istina i život; ostavite za sobom svoje iluzije i brige, odlijepite se od zemlje i tražite prvo carstvo Božije koje je u vama i među vama, a sve ostalo će vam se dodati. Pobuna koju je izazvao nije bila spoljašnjeg karaktera, već pobuna koja treba da se desi u nama, da zbacimo lažno ja sa prijestola i da se pravo ja, čisto biće razvijeosvijesti. Vjera je ključna, bez nje nema ničega od navedenog. Ne vjere spoljnjeg hrama fariseja i sadukeja, već vjera lična, odnos sa Bogom u hramu našeg tijela. Bez smrti nema vaskrsenja, tj. smrt je sastavni dio života, tek jedna od stanica u životu. Eto to je takođe prisutno u tekstu. To je po meni drugi stepen razumjevanja teksta. Da li ima još neki stepen, vjerovatno da. Ali i ovo je za mene bio dugotrajan proces. Čitav život treba se truditi.


Zbog upotrebe jezika simbola, parabola, jezika koji ima preneseno značenje, mudri ljudi često bivaju pogrešno razumjevani jer slušaoci često ne shvate taj preneseni smisao i ostanu na bukvalnom razumjevanju. Otuda je Isusova poruka o carstvu mogla biti protumačena kao poziv na uspostavu zemaljskog carstva ovdje na zemlji, što je moralo naići na odgovor Rimskih vlasti. Bukvalni smisao je niži oblik razumjevanja koji vodi do zabluda, i otuda se dešava da čovjek ubije pozivajući se na Sveto pismo. Da li sam blizu istine, ili sam sve ovo uobrazio, i ti čitaoče možeš provjeriti. Bar Evanđelje pročitaj, pokušaj da zaboraviš sve što si čuo ili mislio, i pročitaj ga uključivši samo sebe onoliko koliko možeš. Poslušaj svoj unutrašnji glas.

28. Svakodnevica je zamka. Kolotečina koja ne dozvoljava da se vidi šira slika stvarnosti. Jedino udaljenjem od svijeta, onako kako je Sveti Isak Sirin lijepo objasnio da se um ne bavi svijetom, skokom iz svakodnevice, počinje putovanje ka sebi i Bogu. Um iskače iz ograničavajućeg dvorišta, u neizvjesnost, ali osjeća da mora poći tim putem. Um se osjeća slobodan, jer tu nije sputan. Svakodnevica kaže: sve je dobro; ili za nešto što nije uobičajno ili na šta se nije navikla kaže: to ne može biti. I tako, uljuljkuje u snu, i ne dozvoljava da se iskorači u stvarnost.

29. Misli su velika snaga, energija misli je velika. Nije čudno što su mudri ljudi govorili da čovjek mora da se moli neprestano jer tako sebe upućuje na Boga, izvor svoga bića, i ne misli mnogo o ostalim stvarima. Molitva je umno delanje. Izuzetno je teško kontrolisati svoje misli, i zbog toga je molitva važna, jer svoju energiju ne razbacujemo na razne strane, već je koncentrišemo ka Bogu, i pročišćujemo svoje biće. A moliti se treba iz srca, smireno, sa vjerom. Da su misli velika energija, pokazuje se zakonom privlačenja, da koncentrisanjem svojih misli na željeni dobitak, to i ostvarujemo. I tu je potrebna vjera da bi do privlačenja došlo. Ono što piše popularna psihologija, Moć podsvjesti, i slične knjige, zatim što mnogobrojni predavači na tu i slične teme podučavaju dobrim dijelom je istina. Ali, ali! Da li je smisao života imati sve što poželimo? Da li se tako zloupotrebljava nešto moćno poput naših misli koje pogrešno usmjeravamo? Šta o tome kažu sveti oci?


Kod oca Tadeja pročitao sam: Što god vjera zaželi Bog čini, ali savršenstvo je hrišćanskog života krajnje smirenje. Krajnje smirenje. To ne znači da ne trebamo da želimo nešto, da je željeti loše, već da smo svjesni da nam sve što želimo ne donosi spasenje. Želi šta hoćeš, ali znaj da kad tad moraš Boga staviti na prvo mjesto, ispred sebe samog, ako želiš da se duhovno razvijaš. Koliko god je snaga misli velika i zakon privlačenja jak, bez Boga ništa od toga ne bi bilo. Bog će svima dati sve što želimo, jer nam je On podario slobodu, mi biramo. I opet da se podsjetim na Isusa. On je mogao sve što je htio, imao je moć, ali je umjesto lagodnog i materijalno bogatog života izabrao Golgotu. To nešto govori. Ava, Oče, tebi je sve mogućno, pronesi ovu čašu mimo mene, ali ne što ja hoću, nego što Ti hoćeš. (Evanđelje po Marku, 14:36) To su bila bitna pitanja koja sam imao pred sobom. Kakav je odnos naših želja i Boga i Njegove volje? Šta je volja Božija? Na prvo pitanje sam sebi našao odgovor. Želi šta hoćeš, bavi se čime možeš ili za šta si osposobljen, onim šta voliš, stiči koliko možeš, ali ne smiješ zaboraviti na Boga nikada. Čime god se bavio, koliko god novca imao ili nemao, bio zdrav ili bolestan, ne zaboravljaj Boga. Nikada! Jer to neprestano imanje na umu Boga živoga, sveprisutnoga, će te spriječiti da se ponašaš nedostojno čovjeka i da imaš želje koje su na nečiju štetu, i onda kada pogriješiš, sjećanja na Boga će ti pomoći da se vratiš u normalu, i nećeš biti sebičan, već ćeš kada zatreba i druge staviti ispred sebe, ako je pomoć potrebitija drugome. Drugo pitanje dugo nisam mogao da riješim na zadovoljavajući način. Uspio sam sebi odgovoriti na to pitanje ovako: Božija volja je spasenje čovjeka. Bog najbolje zna šta je za naše dobro jer smo mi njegova djeca. Čovjek je nestalan u mislima svojim, i misli da mu je potrebna jedna stvar danas, druga sjutra. Pošto nam je darivao slobodu, dao nam volju, čovjek može živjeti po volji Božijoj, a može i po svojoj volji. Živjeti po Božijoj volji je živjeti vrlinski, ljubiti Boga kao sebe, i druge kao sebe. Živjeti po našoj volji jeste sebičan život, ljubiti sebe, a druge opet ako nama odgovara, i koje izaberemo. Bog ne nameće čovjeku ništa. Mi imamo slobodu izbora. Možemo kako hoćemo, ali ne i koliko hoćemo i do kada hoćemo. Bog pomaže, ali prvo pomognimo sebi tako što ćemo izabrati svjesno volju Božiju.


30. Dvije etape za sada sam prošao. Prva je početna etapa, dječija, čisto srce i jednostavna ljubav. Druga je otuđenje i početak traženja odgovora na brojna pitanja. Otuđenje se poklapa sa pubertetom. Tada sam potpuno zaboravio na sebe pređašnjeg, koji je bio dijete i čitao evanđelje. Toga sam se znatno kasnije sjetio. Taj i takav se sebi nisam sviđao, kako sam tek mogao druge da zavolim. Ta naizgled spoljašnja potraga za odgovorima kroz razne religije, filozofije, je zapravo bila izraz želje za unutrašnjom promjenom. Jer ono što danas znam je da ono što je unutra i ono što je spolja, povezano je. Unutrašnja stanja manifestuju se spoljašnjim znacima, i obrnuto, spoljni faktori utiču na nas. Ta traženja odgovora ima li Boga, kakav bi bio, i sl., zapravo u toj etapi bila su spoljna ljuštura pitanja unutrašnjih, ima li mene, kakav sam ja. Te etape su morale biti iskušene, i prevaziđene. Sad traje sljedeća etapa, nije posljednja. Etapa stabilizacije i koliko je moguće to u ovim godinama osvješćenje, bar dijela svoje ličnosti.

31. Sjećam se, prije koju godinu idem ulicom i razmišljam. Odjednom mi sine sljedeće: kako prepoznam kod nekoga dvoličnost, lukavstvo, egoizam, strah, radost, ljubav,...? Zato što to sve imam u sebi. Da u sebi nisam imao nešto od navedenog, ne bih to ni kod drugih znao da prepoznam. Zato duboko duhovni ljudi, ispunivši sebe ljubavlju, u drugima vide ono najbolje. Mi u drugima često uočimo ono što i mi sami u sebi nosimo, kao da smo ogledala jedni drugima. Možemo zamisliti Boga kao apsoluta, samim tim sa apsolutnom ljubavlju, koja i u najgorem čovjeku prepozna ono potisnuto i duboko skriveno i zatvoreno dobro. Bog čeka, apsolutno je strpljiv. Čeka taj djelić dobra i u najvećim zločincima da se oslobodi i pobjedi. Nažalost, to se zbog slobode koju ljudi zloupotrebljavaju i nesvjesnosti svoga bića, rijetko desi. Ljudi se udaljavaju od Boga, ali Bog od ljudi nikada. Zato zločinci često dugo požive, ne shvatajući da im je život produžen ne bili se pokajali i odrekli zla a prigrlili dobro. Stepen ljubavi u nama možemo provjeriti našim odnosom prema drugima. Šta u nama preovladava možemo provjeriti time na šta više obraćamo pažnju, na zlo ili na dobro.


32. Sve dok sam godinama odgovore tražio od drugih, daleko sam bio. Tek kada sam smogao hrabrosti da upitam i slušam sebe, počeo sam uzrastati. Gospode, hvala! Jaka vjera, jak čovjek. Slaba vjera, slab čovjek.

33. Kada čovjek radi nešto iz srca, kada iskazuje svoje biće, to ne može ostati neprimjećeno. Uvijek izaziva osjećanja. Često ovaj svijet odluči taj vrijedan biser da iskoristi, unovči. A tada ta osoba koja ima dara i radi iz srca dolazi u iskušenje. Ne može se udovoljiti sebi i svijetu. Uzimam za primjer osobu koja dobro pjeva, i pjeva ono šta voli, i to je prepoznato. Dolaze menadžeri kojima je stalo do zarada, brojeva, i kažu: dobro je to što radiš, ali mogao bi više zaraditi ako počneš pjevati pjesme koje su modernije, muziku u trendu. Tada treba odlučiti. Ostati svoj, i ispunjen, sa skromnim primanjima, ili tuđ, sve manje ispunjen, sa većim primanjima. Odluka. Menadžerima nije stalo do vašeg bića, već kako da vas prodaju. Ljudima se trguje. Mijenjaju se načini upotrebe ljudi, i načini prodaja, ali suština je ista. Trguje se našom energijom. Menadžeri nemaju koristi od talenta ako se oni ne pitaju kako i gdje da ga usmjere, naravno u onom pravcu koji je najprofitabilniji. Menadžere sam uzeo kao primjer, jer danas živimo u doba menadžera, ugovora, advokata,... Dolazimo do duha vremena, duha ovoga svijeta. Duh ovoga svijeta se stalno prilagođava, mijenja jer je bolestan, nema jedinstvo misli, riječi i djela. Mora sebe predstavljati za nešto dobro, iako većina vidi da nešto nije u redu sa svijetom. Istinski duh Božiji nikada se ne mijenja. Sveti čovjek XXI vijeka prije naše ere, isti je kao sveti čovjek našeg vijeka. Tu imamo jedinstvo unutar čovjeka koje zrači pozitivno na okolinu i ljude. Sve upućuje na posljedice pale prirode.

34. Učenje o padu velika je istina koju baštini Hrišćanstvo. Hrišćanstvo je još uvijek tajna za čovječanstvo! Vrijeme prihvatanja (shvatanja) Hrišćanstva tek treba doći. Ali, mora se


Crkva čuvati vukova u jagnjećoj koži koji razaraju jedinstveno tijela, iznutra. Gube ljudske, takvi odaljuju narod od spasa.

35. Ko to kaže da je vjera potrebna slabima kao utjeha? To je laž. Osoba koja to kaže, nije svjesna o čemu govori, i treba joj oprostiti, i ako bude voljna treba joj objasniti šta je vjera. Vjera je potrebna podjednako svima, bez razlike da li su jake ili slabe ličnosti. Snaga vjere čini čovjeka jakim. A vjere nikada dovoljno. I vjera se mora živjeti. Nema ništa od prazne priče, reći: ja vjerujem – ništa ne znači. Ništa se ne mora ni reći, jer vjera se kroz život pokazuje. Vjera ljudi, vjera. Zar smo došli do toga da postoje samo ateizam i sujevjerje i praznovjerje. A vjera spašava, VJERA. Ne odlasci kod vračara i magova, raznoraznih sablažnjivača i trovača duša, ne horoskop, nego u svoje srce pozvati Boga, jedinog dobrog i svemoćnog. VJERUJEM GOSPODE, POMOZI MOME NEVJERJU! KO MOŽE DA BUDE BLIŽI MENI OD TEBE KOJI SI U MENI, U SRCU MOME! POMOZI NAMA SVIMA, MI NE ZNAMO ŠTA RADIMO, MI NE ZNAMO DA POGIBOSMO. SMILUJ SE NA NAS GOSPODE, OČE NAŠ! Nije čovjek samo materija.

36. Naša tijela imaju ograničenja, i pod vlašću su prirodnih sila. Da li je duh ograničen ičim? Ne. Naše misli su, kako je rekao otac Tadej, nevjerovatno brze, brže od brzine svjetlosti. Misli nisu materijalne, nemaju ograničenja. Um nije ograničen ničim, ukoliko ga sami ne ograničimo. Um nije materijalan. Svijest se ne može ograničiti, ukoliko je mi ne ograničimo. Svijest nije materijalna. A duh oživljava materiju.

37. Ne živimo samo za sebe. Ne možemo zanemariti naše bližnje. A ko su nam bližnji, to nam je rečeno u paraboli o dobrom Samarićaninu.


Šta ja radim, da li više dajem ili uzimam od bližnjih? Stepen davanja odražava stepen razvoja ličnosti. Ne smijemo biti sebični. Nije akcenat na davanju materijalnih stvari, već davanje sebe, našeg vremena, naše ljubavi, našim bližnjima.

38. Skrušena grešnica. U farisejevoj kući, čuvši da je tu Isus, dođe grešnica, sa alavasterskim sudom i mirom. Plačući, suzama je Isusu noge oprala, svojom kosom, i pomazala ih mirom. Fariseju nije bilo jasno kako Isus ako je prorok nije vidio da je to grešnica. Isus se fariseju obrati pričom o dvojici koja su bila dužna zajmodavcu, i kako im zajmodavac obojici oprosti dugove, jer nisu imali da vrate. Više je zajmodavca ljubio onaj što je imao viši dug. Završava Isus taj razgovor riječima: Stoga ti kažem, oprošteni su joj mnogi grijesi, jer je imala mnogo ljubavi; kome se malo prašta, malo ljubi. A njoj reče: oprošteni su ti grijesi. Oni pak koji bijahu zajedno za trpezom, počeše da govore u sebi: ko je ovaj što i grijehe oprašta? A ženi reče: vjera tvoja spasila te je, idi s mirom. (Evanđelje po Luki, 7:47-50) Isus je slika Boga živoga. Vladika Nikolaj je dobro mislio da ako hoćemo da znamo kakav je Bog, trebamo da znamo Isusa Hrista, da vidimo i čujemo kako je Hrist živio, šta je govorio i radio. Isus je slika Božija. A Isus je opraštao onima koji su iskreno sa puno vjere i ljubavi izmjenili grešni život i okrenuli se Njemu. POKAJANJE!

39. Bog gleda samo ljudsko srce, i šta u njemu preovlađuje. Čovjek uglavnom gleda sve ostalo: izgled, robu, telefon, držanje, glas, ... Tek rijetki gledaju ono šta čovjek nosi u sebi.

40. Slabi smo bez Boga. Nama je uvijek potrebno nešto da bi nas držalo u život, rijetko ko je zadovoljan, i da mu nešto ne hvali. Uvijek nešto želi, nešto nedostaje da bi bio ispunjen, srećan. E kad bi imao posao, bio bih srećan. Pa se i zaposli. E sada kad bih imao stan, to mi hvali da bi imao srećan život. Kad bi imao ............................ E kad bi.....


Život je borba. Borba u prvom redu sa samim sobom. Nemamo mi problem sa drugim ljudima ni sa spoljnjim stvarima, događajima, već sa samima sobom. Previše brinemo o svemu i svačemu. A gdje je vjera? Kad se izborimo sami sa sobom, kada vjera ojača, tada će se stvoriti mjesto za Boga u našim životima. Jer jedini Bog može da nas ispuni potpuno. Trebamo prvo tražiti carstvo Božije, a ostalo će se dodati. Bježimo od nas samih. Od drugih se možemo sakriti, ne i od nas samih. Ne, ne želim da se skrivam. Biću iskren sam sa sobom, slušaću sebe, osluškivati šta mi biće poručuje. Slušaću intuiciju i savjest. Smiriću se, smirenje je ključ ka sebi i Bogu. Vjera mora jačati. Nije lako, svijet se kreće u suprotnom smjeru, ali radi sebe vjera mora pobjediti. Bog je apsolutno biće, mi smo u pokretu ka Bogu.

41. Jedan hrišćanski teolog (zaboravio sam zapisati u dnevniku koji da bih mogao istaći njegovo ime) je rekao: Ne budite sigurni da je Bog u crkvi. On je sa svima koji istinski vjeruju. Čuvaj se onoga ko dokazuje ili traži da mu se dokaže Bog. Bog se ne dokazuje već pokazuje! Čuvaj se onoga za koga je Bog na nebesima. Bog je ili u drugom čovjeku ili nigdje. Zato sam ja hrišćanin. Svojom voljom i izborom.

42. Vjera je prihvatanje istine da od nas ima sila neka jača, savršenstvo – Bog. Prihvatanje istine da je čovjek jak, ali samo uz Boga.

43. Pokušaj parabole: Stotinu ljudi se svađa, krevelji, tuče, ubija, krade, ... Mimo tog silnog mnoštva tiho, neprimjetno prolazi mladić, i traži, gleda ima li nekoga da mu prilazi. Primjete ga bakica, majka sa dijetetom, beskućnik, i jedan bogataš. Oni su imali sluha za njegove tihe korake. Ali ti tihi koraci u njihovim ušima bili su glasniji od buke mnoštva. Ostavljaju sve što su imali iza sebe, i prilaze mu. On ih radosno dočeka. Sačekao je još koji


trenutak, da vidi hoće li ga još ko primjetiti. Ali od buke u sebi, mnoštvo nije primjećivalo ništa. Vrijeme je isteklo, i on ih povede do skrivenih vrata, i pođoše u neko svjetlo... Da, imam osjećaj da se život odvija skriven od naše buke, smeća i otrova u našim srcima i umovima. Kada se smirimo, kada vjera prevlada, onda možemo primjetiti Boga kuda god se okrenemo, pogledamo, zavirimo. Do tada mi Boga nikada nećemo primjetiti, biće nam skriven. A On se ne skriva, od nas zavisi hoćemo li primjetiti Njegovo sveprisustvo.

44. Ima nešto mnogo veće od ovoga što mi možemo i naslutit. Platon je učio da je ovaj svijet samo blijeda sjenka pravoga svijeta, svijeta ideja. Upravo to govore sve tradicije ovoga svijeta. Nije to naslućivanje malo, i ono može pomoći da živimo ispravno, birajući dobro bez obzira na cijenu. Teško je tako živjeti, ali ako mislimo da se uzdignemo, moramo. Ima, ima nešto, čula tu ne pomažu. DUŠA OSJEĆA ISTINU. DUŠA OSJEĆA BOGA, JER BOG JOJ JE IZVOR.

45. Sjećam se, šetao sam rivom sa đedom, sjeli smo i gledali ka moru. Ima od tada i deset godina, možda i više. Pitao sam ga da li ima nečega nakon smrti. Odlučno je rekao da nema, i ispričao mi je kako je on svome đedu kada je bio dijete rekao da mu se javi kada umre da zna da je prešao iz smrti u život, ali, đed mu se nikada nije javio. Dakle, nema ničega nego dva metra koja svak dobije sigurno. Ta dva metra su mi potvrdili svi koje sam pitao, niko nije vjerovao da je smrt tek jedna stanica u životu. Možda će neobično biti, ali nauka mi daje osnovane indicije da smrt jeste kraj, ali samo za materijalno tijelo. Ne i za dušu. Kako objasniti brojne slučajeve širom svijeta, kroz sve vjekove, religije, tzv. kliničke smrti, privremene smrti, i oživljavanja, tj. povratka duše u tijelo. U svim slučajevima iskustvo je isto, svi opisuju da su iz vazduha, sa visine gledali svoja tijela, i nije im bilo jasno o čemu se radi, zatim svjetlost i tunel vide, i svjetlosna bića. Kako to da i osobe koje nisu religiozne isto to opisuju, i nakon takvog iskustva, nereligiozne osobe promjene svoj život, i postaju religiozne? Kako je slijep čovjek koji je imao takvo iskustvo opisao tačno šta je vidio u operacijskoj sali, dok mu je duša bila izvan tijela, a kada su oživjeli tijelo i vratila se duša, ponovo je bio slijep? Šta reći za sliku


Hijeronima Boša iz XVI vijeka, koja prikazuje anđele kao vodiče duši, tunel, svjetlost na kraju tunela? Dakle isto svi vide, ljudi različitih uvjerenja, starosnih doba, vremena. Uvijek isto. Život za dušu se nastavlja. Osim nevjerovanja i dva metra zemlje, ima narod i sljedeće riječi koje naslućuju nastavak života duše, kada nekome ko čini nešto loše, rđavo, kaže: a đe će ti duša? Navešću sljedeće poznate Tesline riječi, a svak za sebe nek odgovori šta znače: ...Kada sam je pogledao, znao sam da želi da mi kaže – da umire. A onda, kada sam primio njenu poruku, pojavila se svjetlost iz njenih očiju – snažni mlazevi svjetlosti. Da, bila je to prava svjetlost, snažna, blještava, zasljepljujuća svjetlost, svjetlost daleko jača nego što sam je ja ikada proizveo najsnažnijim lampama u svojoj laboratoriji. Kada je taj golub umro, nešto je otišlo iz mog života... Ima, ima nešto ... zvaću to Bogom. To se ne može imenovati, a zovem to Bogom, jer mi praktično pomaže da koncentrišem sve to nešto u jedan, za mene prihvatljiv pojam – Bog. Bitna je suština, a to je da Boga ima. Forma nije bitna, a to je kako ćemo Ga nazvati (iz praktičnih razloga).


Slika 2.: Hijeronimus Boš (Hieronymus Bosch), Uznošenje blagoslovenih. Kao da tunel služi da pređe duša iz jedne dimenzije u drugu, iz ove odlazi u neku drugu. Zato se niko i ne javlja nakon smrti.


46. Vidio sam jednom – govorio je Sveti Antonije, - sve zamke vražije rasprostrte po zemlji, i sa uzdahom rekao: Ko će ih izbjeći? Tada sam čuo glas koji mi je rekao: Smirenoumlje. (Dobrotoljublje, I tom) Neka ovo posluži kao upozorenje da nije sve kako smo navikli da jeste, da smo ušuškani u svom neznanju, ali i da ne očajavamo, jer rješenje postoji. Smirenoumlje!!! Nije ovaj život koji živimo samo igra slučaja; rodiš se, živiš, radiš, i umreš, i to je sve. Mnogi nas opominju kroz vjekove da trebamo živjeti pažljivo, mudro, sa vjerom i ljubavlju. Eto šta kaže Sveti Antonije Veliki. Sve možemo uz Boga. Ne odvajajmo se od Njega. Gospode, pomiluj me grešnog, i pomozi mi!!!

47. Ljudi ne žele da razmišljaju, ne žele da prihvate odgovornost za svoje postupke, žele da budu sebični – eto zašto ima malo vjere, eto zašto im je bliže da prizemno-materijalistički razmišljaju i žive. Svi će reći Patrijarh Pavle je bio dobar čovjek, ali rijetko ko će htjeti da se potrudi i živi po uzoru na patrijarha Pavla. Ne žele da čitaju Novi Zavjet, šta će im to, to je tek crkvena knjiga. U svojim opravdanjima, skloni su ljudi reći da ni sveštenici ne vjeruju u ono čemu narod uče. Istina ima i takvih, ali to ne dokazuje njihovo stanovište, već naprotiv, govori kako je teško vjeru imati i sačuvati do samoga kraja. Čovječe, zašto? Zašto sebe ne želiš da osvjestiš? Zašto biti sebičan? Zašto ne vidiš da sve religije i svi mudraci, svih vremena opominju, neki i kunu narod da se promjeni. Zašto ne vidiš očigledno, a vidiš iluzorne državne sisteme, ekonomske sisteme i krize, sisteme koji postoje samo u našim umovima. Zašto? O BOŽE SMILUJ SE NA NAS GREŠNE!!! TI NAS POZIVAŠ, A MI NE ŽELIMO TEBE. O KAKO SULUDO! O KAKO ĆEMO SE KAJATI! O KAKO ĆEMO SE OSVJESTITI, ALI MOŽDA BUDE KASNO ZA POKAJANJE. Postoji vječna sadašnjost. (Patrijarh Pavle); uradimo nešto za svoje duše, sada.


48. Kako smo smiješni! Kada radimo nešto što nije dobro, okrećemo se i gledamo da nas ko ne vidi. I znamo da radimo nešto što nije dobro i opet uradimo to. Pa nema takvog mjesta gdje bismo mogli nešto uraditi a da nas Bog ne vidi. Bog je u nama, bili mi svjesni toga ili ne. Od sebe i Boga u nama, mi se ne možemo skriti. To su dva svjedoka sveprisutna. I ispravno je svjedočanstvo dva svjedoka! Ne varajmo se.

49. Pošto je sve povezano, svi smo krivi za sve. Stanje u državi npr. Oni koji su za opoziciju kažu krivi su oni što glasaju za vlast. Rijetki shvataju da svi mi živimo u zajednici. Zajednicu treba održavati i jačati. Ne treba da bude podjela na naše i njihove. Krivi smo svi za stanje u državi. Političari i vlasti i opozicije su iz naroda, iz iste zajednice koja glasa. Političari su često slika preovlađujuće svijesti naroda. Kao što otac Tadej kaže, to su naša djeca, ti političari. Mi smo loši, moramo se pokajati. Ovo preovlađujuće stanje u narodu neće dati dobre političare; neće nas dobrim putem izvesti. Kriva je vlast, i kriva je opozicija. Krivi smo mi što glasamo. Nema izgovora. Opet isti problem, dajemo moć nečemu izvan nas samih, u ovom slučaju političarima. To je nisko. Kada su monahinju iz Metohije upitali šta misli o bombardovanju, prvo što je rekla nije osuda njih (velike sile) nego: Svaki dan se molimo Bogu da ovo prestane. A kada će prestati, to Bog zna. Treba narod da se pokaje, da se moli Bogu, pa će Bog dati, da pobjedi. Ako to ne bude, onda smo gotovi. I dalje nastavlja: Vjerujem, ali treba da budemo bolji mi, mi treba da budemo dobri pa Bog da nam da dobro. Novinar je pita: Mislite da nismo dobri? Odgovara monahinja: Nismo, grešni smo, pedeset godina se nismo molili Bogu, a kad je muka Bože pomozi. Bog je milosrdan, može da pomogne, samo treba jaka vjera. Naravno, krivi su i oni što su odlučili da dođe do tog stradanja i patnje, ali uvijek trebamo krenuti od nas samih. Kako smo mi doprinijeli da do nečega dođe? Tek onda se ide na druge. To je slučaj kako sa pojedincem, tako i sa zajednicom. Prvo se trebam zapitati šta sam ja uradio da do nečega dođe ili ne dođe, onda kada sa sobom budem načisto, tek onda sa drugim mogu razgovarati. Neće biti da su drugi za sve krivi, a ja eto uvijek žrtva. Kako važi za pojedinca, tako važi i za zajednicu. Kada se mi promjenimo, promjeniće se i sve oko nas. Ako se svi promjenimo- pokajemo, čitav svijet će se promjeniti. Ne može drugačije. Ostalo je iluzija.


Što je i otac Tadej govorio: Kakve su nam misli, takav nam je i život. Makar mislio o nekome loše, ne moraš ništa loše uraditi, ali misli su ogromna snaga i one su u stanju da prouzrokuju sukob sa tom osobom o kojoj se loše misli. Poslije ćeš se pitati: Pa šta sam uradio, ništa nisam uradio a on/ona me napao/la? Nije tako. Sve je povezano.

50. Ako smo zaboravili Boga, nemojmo se čuditi ničem. Nema mjesta čuđenju, ni strahu, ni stavu: kako ćemo, lako ćemo. Samo pokajanje. Pokajmo se dok nije kasno. Zaboravimo političare, ne Boga. Ovakve političare zaboravimo. Oni su slika naroda koji treba da se pokaje. Pokajani narod daće pokajane političare. Zato se političarima ne može zamjeriti jer mi sve njihovo aminujemo. Mi smo im dali moć koja im ne pripada. Pokajmo se dok nije kasno. Nema mjesta mržnji, niti revanšizmu, već okretanje svjetlosti; mržnja povećava našu propast. Mržnja, osveta, sve to nas drži čvrsto u začaranom krugu istorije, ne dozvoljava nam da se pokajemo. Jednom kada prekinemo krug, sve će se promijeniti. Bože, daj nam mudrosti!

51. Sveti Petar Cetinjski kleo je narod jer drugačije nije mogao da ga smiri i odvrati od zla. Nije kleo jer je bio silnik, već narod nije drugačije mogao nego strahom privoliti da se okane pogubnih djela. Hvala Gospodu na Svetom Petru Cetinjskom. Mogao je dići ruke od svega, kao što mnogi i rade, ali nije. U tom besudnom vremenu i takvoj zemlji, okruženoj unutrašnjim zatiranjima i spoljnjim moćnicima koji za dan mogu da unište čitav narod, on je odlučio da se bori (najlakše je odustati, a život je borba). I uspio je, narod je sačuvao. Vjeru je sačuvao. Mi danas nemamo pravo da ga zaboravimo. Oprosti nam Sveti Petre, ne znamo što činimo! Sveti Petre, moli za tvoj nesrećni narod, moli da se pokajemo! Sveti ljudi nas nikada ne napuštaju.

52. Unutrašnje se odražava spolja. Postoje pojedinci sa izraženijim razumom, i oni sa izraženijim osjećanjima.


Tako postoje i zajednice sa izraženijom racionalnošću, i one sa izraženijom emotivnošću. Zapadne države su pretežno racionalističke (podjela je vrlo gruba i uprošćena, ali da bih iskazao šta želim, poslužiću se ovakvom podjelom). Na istoku emocije dominiraju. Zapad je bliži „mozgu“ istok „srcu“. Mozak hladan, srce toplo. A to dvoje treba pomiriti. Taj sukob se nalazi u pojedincu, a ukoliko većina pojedinaca-individua posjeduje slične sklonosti i uvjerenja, eto zajednice. Sve kreće od nas samih. Sredina je, ili rješenje je: Budite mudri kao zmije, i bezazleni kao golubovi. Zapad i istok se moraju izmiriti u nama i među nama. Zapadni racio i srce istoka, za tim čezne čovječanstvo koje želi preporod. Još jednom se pokazuje da sve kreće od nas, i da je sve prožeto nevidljivim nitima. Postajem dosadan, ali kuda god da krenem nailazim na jedinstvo, i prividnu odvojenost. Sve je povezano. Svi smo bitni i svi utičemo na sve, potrudimo se da izaberemo vjeru i dobro umjesto strah i sebičnost. Izaberimo Boga!

53. Izdati sebe, izvornog sebe - e to je apokalipsa. Čitav unutrašnji univerzim se tada ruši, čovjek nestaje. Izdati sebe znači živjeti izvan dobra, i svjetla. Sve ovo što pišem, zaista mislim i vjerujem. Ali, ako u toku života izdam sebe, i izdam Boga, to je kraj za mene. Od snage vjere zavisi sve.

54. Sve je povezano. Život i smrt. Smrti nema bez života. Početak i kraj, kraj i početak. Direktno povezani. Kraj je posljedica početka. Nisu to odvojene stvari. Života nema bez smrti. Ako ne umre stari ja još za života u tijelu, ne može se roditi novi ja od vode i duha. Ako ne umre tijelo, ne može duša nastaviti život. Vaskrsenje ne biva bez smrti. Smrt oslobađa život. Ako o nekome loše mislimo, pa se sretnemo sa tom osobom, neće nam biti prijatno. I ta osoba će osjetiti negativnost našu i pored naše glume. Skrivene niti sve povezuju. Pomislimo na osobu koju dugo nismo vidjeli, i eto, ne prođe dugo od pomisli na tu osobu, kad je sretnete u gradu, ili vas pozove telefonom. Usljed stresa ili negativnih stanja duše, javljaju se reakcije tijela na ta negativna stanja duše u vidu bolesti ili bolova u nekom


dijelu tijela koji ima predispozicije za razvoj bolesti ili bola. Nebo i zemlja, um i materija, ima neka veza nama neshvatljiva još uvijek... Život je čudo. Sve je čudo.

55. Postoje dva ishodišta mome putu. Ili ludilo, ili pokajanje i krajnje smirenje. Od slabosti ili snage moje vjere zavisi ishod. Bože vodi me putevima tvojim!

56. Nisu sve misli, ideje koje nam dođu u um naše. Razmislimo. Dio, tek dio nisu naše misli, a ipak može biti da su te malobrojne misli-pomisli one što obuzmu čovjeka i pokrenu ga bilo za dobro ili zlo. Jer, možda smo zaboravili, ali nismo sami u univerzumu. Mudri svih vremena, od šamana do monaha, uče o drugom svijetu koji ima veliki uticaj na naš svijet. Možemo reći služeći se modernim izrazima, postoje druge dimenzije, a ova u kojoj živimo tek je jedna od brojnih. Hrišćanstvo druga bića (iz više dimenzije) naziva anđelima i demonima. Kako otac Tadej kaže, misli su velika snaga (energija), nauka kaže da smo energetska bića – sve se sklapa u jedan veliki mozaik. Anđele i demone treba shvatiti kao realna bića, i to neuporedivo jače snage (energije) od nas. Mi ih našim ograničenim čulima ne možemo uočiti. A opet oni malobrojni koji su sebe izvježbali, duhovno uzdigli (energiju svoju stabilizovali da ne luta, i usmjerili je ka centru-Bogu, za razliku od nas ogromne većine koji mijenjamo kurs kretanja čas lijevo, čas desno, ili pogrešno usmjerili energiju) čak u rijetkim trenucima osjete, pa čak i vide ta bića. Sveti Antonije je vidio neprijateljsku mrežu po svijetu, prekriva čitav svijet. Šta to znači? Razmislimo. Tesla je govorio kako u svemiru postoji jezgro, koje sve vječno privlači, svima daje snagu, a atributi su mu svjetlost (materijalni atribut), ljepota i samilost (duhovni atributi). Tesla je rekao da zna da postoji to jezgro, ali nije prodro u tajnu jezgra. Tako naučnik govori o Bogu. Dalje, Tesla je govorio da dobija ideje za pronalaske. Dobija? Odakle? Evo nekih Teslinih misli: Dar mentalne snage dolazi od Boga, uzvišenog bića, i ako koncentrišemo mozak na tu istinu, počinjemo da živimo u skladu sa ovom moćnom silom. Majka me je učila da tražim svu istinu u Bibliji, stoga sam posvetio nekoliko sljedećih mjeseci proučavanju ovog djela.


U mom radu, ja prvo dobijem „osjećaj” da postoji rješenje nekog problema. Ovaj osjećaj mi mnogo znači, jer kada ga dobijem, ja uvjek do kraja uspijem da riješim problem. Vjerovetno je on indikacija da je podsvijest marljivo na putu, ili je već pronašla rješenje. Onda ja uopšteno razmišljam o problemu, ne koncentrišući se posebno na bilo koju tačku. Intuicija je nešto neobjašnjivo, nešto čime osjećamo i naslućujemo istinu. Intuicija je nešto što je iznad znanja. Mislim da su sva velika otkrića djela intuicije. O čemu se radi? Učenje o padu se pokazuje kao bitno za razumjevanje, kao i spoznaja da je sve povezano. Od pada, odvojeni smo od anđeoskih bića u ovu fizičku realnost. U ovoj realnosti, ne možemo stupati u direktne kontakte sa višim bićima, ali ostale su veze, preko misli i intuicije. Hrišćanski oci, pustinjski monasi, svi uče da se glavna borba u nama vodi na misaonom planu, jer nam se ubacuju razne pomisli, koje ako prihvatimo kao svoje, mogu izazvati strasti i loša djela. U nama postoji mislena borba, koja je mnogo teža negoli čulna. Delatelj blagočašća treba da trči i da svome umu postavi za cilj da u svoje srce kao biser ili dragocjeni kamen savršeno urizniči sjećanje na Boga. Mi treba da sve odbacimo, čak i tijelo, te da prezremo i sam život kako bismo u svome srcu stekli jedino Boga. Jer, sveti Zlatoust je rekao da umno bogoviđenje iskorjenjuje demone. (Filotej Sinajski, 40 poglavlja o trezvoumlju) Trebamo se zapitati da li mi išta znamo o stvarnosti, o životu. Kada se krene na put spoznavanja stvarnosti, dođe se do toga da sve što su nas učili treba preispitati. Sveti Oci uče da misleni rat ili borba, praćeni pobjedom ili porazom, imaju svoje postepeno djelovanje: najprije se javlja pomisao ili oslikani predmet u našoj svijesti – to je prijedlog (podstrek) zatim pristajanje na njega – odobravanje; potom slijedi naše prihvatanje – saglasje s njim: iza njega je porobljenost ili zarobljenje; i na kraju strast. (Sveti Nil Sorski, Predanje o duhovnom životu) Nas o ovome niko ne uči. Ne uče nas životu. Uče nas formalnim stvarima. Iz ove realnosti mi ne možemo uočiti ta bića iz viših dimenzija, ali ostalo je to da anđeli ili demoni mogu da nam na nama još nepoznat način, ubacuju u naše umove svojevrsne ljekove ili viruse, u zavisnosti da li su anđeli ili demoni ti koji su u našoj blizini. Nije to nešto novo, to iskustvo i učenje opstaje širom svijeta od kada je ljudi na zemlji. Isto će sresti svako, bilo gdje da krene po svijetu, jer nije bilo društva, od najprimitivnijih naroda, do danas, da nije znao za Boga, i dobre ili loše duhove, ili za poštovanje predaka. Takvog društva nije bilo nikada. Aboridžini u Australiji, šamani u Amazoniji, drevni Egipat, Kina, Tibet, Indija, Persija, i tako možemo nabrajati u nedogled. Razmislimo. Kao i za sve i za ovo mi kao pojedinci imamo punu slobodu izbora i odgovornost, jer ta bića nemaju moć da nas prisile već nam mogu misli ubacivati, podstrek, a mi ih ili


prihvatimo, ili ne. Opet i uvijek, mi smo odgovorni za sve što nam se dešava. Tome uče najmudriji svih vremena, oduvijek. Nisu ovo prazne priče, bajke, zamagljivanje. Ne, upravo ovo skida maglu sa uma, paučinu koja sprječava da se vidi stvarnost. Mnogi psiholozi su pokušali da objasne razlog pojavljivanja prisilnih misli. Razne psihološke škole do sada vode rat među sobom, ali većina povezuje prisilne misli sa strahovima. Istina, to ne pojašnjava način kako se boriti sa njima. Klasična psihologija ne daje recepte efektivne borbe sa prisilnim mislima iz razloga što ne vidi prirodu tih misli. Ako ćemo reći jednostavnije, prilično je teško boriti se sa neprijateljem ako ga ne vidiš pa čak i ne shvataš, ko je on. Međutim, odgovori na pitanja i uspješno rješenje problema poznati su više od hiljadu godina. Djelotvorno sredstvo borbe sa prisilnim mislima kod psihički zdravog čovjeka postoji. Svima nam je poznato da je snaga prisilnih misli u tome da oni mogu bez naše volje da utiču na našu svijest, a naša slabost je u tome da nemamo skoro nikakvog uticaja na prisilne misli. To jest, iza tih misli stoji samostalna volja, različita od naše. Sam naziv „prisilne (nametljive) misli“ već pretpostavlja da se one „nameću“ od strane nekog izvana. Nas često iznenađuje i paradoksalnost sadržaja tih misli. To jest, mi logički shvatamo da sadržaj tih misli nije u potpunosti osnovan, nije logičan, nije proizvod dovoljne količine stvarnih spoljašnjih okolnosti, ili čak jednostavno apsurdni ili lišeni svakog zdravog smisla, ali tim ne manje, ne možemo da se odupremo tim mislima. Takođe, često prilikom pojavljivanja tih misli sebi zadajemo pitanje: „Kako sam došao do ovoga?“, „Odakle se ova misao pojavila?“. „Ova misao mi je ušla u glavu?“. Odgovor na to ne možemo pronaći, ali opet je smatramo za svoju. Pri tom, prisilna misao ima ogroman uticaj na nas. Svi znaju, da čovjek, koji je proganjan od strane prisilnih misli, čuva kritički odnos prema njima, shvatajući svu njihovu besmislenost i otuđenost njegovom razumu. Kada pokušava da ih prekine naporom volje nema rezultata. Znači, imamo posao sa samostalnim razumom, različitim od našeg. Čiji su to razum i volja koji su usmjereni protiv nas? Sveti Oci Pravoslavne Crkve govore da čovjek u sličnim situacijama ima posao sa napadom demona. Odmah želim da pojasnim da niko od njih nije shvatao demone tako primitivno, kao što ih shvataju oni koji se nisu zamišljali nad njihovom prirodom. To nisu oni smiješni čupavci, sa rogovima i kopitama! Oni uopšte nemaju vidljivu spoljašnjost, što im dozvoljava da djeluju neprimjetno. Moguće je nazivati ih različito: energije, duhovi zlobe, bića. Govoriti o njihovoj spoljašnjosti je besmisleno; ali, znamo njihovo osnovno oružje – laž. Tako da su upravo zli duhovi, po mišljenju Svetih Otaca, uzrok tih misli, koje prihvatamo za svoje. Od navika je teško odreći se. A mi smo tako navikli da smatramo svojim i samo svojim sve misli, sve naše unutrašnje dijaloge, pa čak i unutrašnje borbe. Ali da bi pobijedili u tim borbama, neophodno je u njima stati na svoju stranu, protiv neprijatelja. A za to je neophodno shvatiti da te misli – nisu naše, da se one nameću spolja od nama neprijateljske sile. Demoni djeluju kao banalni virusi, trudeći se pri tom da ostanu neprimjećeni i neprepoznati. Pri čemu ta bića djeluju


van zavisnosti od toga da li vjerujete u njihovo postojanje ili ne. Sveti Ignjatije (Brjančaninov) je ovako pisao o prirodi takvih misli: „Duhovi zlobe sa takvom lukavošću vode borbu protiv čovjeka, da se misli i maštanja koje oni prinose duši predstavljaju kao da se rađaju u njoj samoj, a ne od njoj tuđeg zlog duha, koji djeluje i ujedno se trudi da se sakrije.“ Kriterijumi određivanja istinskog izvornika naših misli je veoma jednostavan. Ako nas misao lišava spokoja, ona je od demona... (Mihail Igorevič Hasminski, Ko nam nameće prisilne misli) Kada jedan čovjek može ubijediti drugog čovjeka da pomisli i uradi nešto i pritom čak da ovaj drugi misli da je on sam to smislio i uradio, koliko tek to važi u slučaju demonskih bića! Nije li nacistička elita skoro čitav njemački narod ubijedila da su oni najčistiji narod, koji treba suvereno da vlada svijetom, a niže narode treba istrijebiti kao nedostojne života? Koliko tek ta bića mogu nas prevariti? A taj uticaj od zmijinog nagovora praroditelja bez prestanka traje. I da nije Božije samilosti i naše slobode da odbijemo takve prijedloge i da svjesno odbacimo zlo i prigrlimo dobro, niko se ne bi spasio. Isus je rekao da svijet u zlu leži. Razmislimo. Ipak je lakše sve ovo odbaciti, jer nekako odstupa od naše uobičajne predstave o nama i svijetu oko nas, lakše je glavu zabiti u zemlju, reći: ma kakvi, to nije istina, pa nauka bi to rekla da je to istina, na televiziji bi čuli već o tome,... Nema mjesta izgovorima. Vrijeme sna je važno, jer tada smo najslabiji. Tada mogu u um da nam se ubace razne stvari, jer um ostaje bez zaštite tijela, i um kao da odlazi u svoja prostranstva, koja su bliža duhovnom svijetu, samim tim i tim bićima. U snovima su naučnici ideje za pronalaske dobijali, umjetnici inspiraciju za djela, ali i nekima zlokobne ideje. Hrišćanstvo uči da ne smijemo stupati u kontakte sa duhovnim bićima, jer mi kao ljudi smo slabiji od tih bića, i ne možemo razlikovati dobre (anđele) od zlih (demoni), jer zlo je lukavo, i često se u vidu anđela, pa čak i Isusa, ili svetih mogu prikazati demoni koji žele na taj način da nas prevare. A glavni i krajnji cilj loših bića jeste da se nahrane našom dušom. Zvuči grozno, nemoguće, ali na to nas upozoravaju mudraci. Ljudska duša je zapravo energija. Energija koja može da se povećava. Ne plašimo se, rješenje postoji, i na nama je sve, ako svjesno izaberemo dobro, ako smo uz Boga srcem i umom, nema te sile koja će čovjekovoj duši nauditi. Izabrati Boga je stradanje u ovom životu, što je jedan od razloga što je ljudima lakše da se predaju, da izaberu lagodan život u duhu pale prirode, da izaberu široki put koji vodi u propast. Vjera! Nema bez vjere ništa. Ako ne vjerujete, onda vam sva ova priča ništa ne znači i nećete uočiti važne stvari. Nikoga ne smijemo osuđivati. Ali krivo mi je što sve ovo ima malo efekta na sve nas, ne shvatamo za ozbiljno svete ljude, a shvatamo ozbiljno često


vrlo sujetne ljude od materijalističke nauke. Ograničavamo sebe, i time se uskraćujmo za velike stvari, uskraćujemo sebe od Boga živoga. Ljubav, ljubav! Ljubimo jedni druge. Ljubav izgoni strah i zlo. Energija ljubavi apsorbuje energiju zla. Ljubav će sve izdržati. Ne slušajmo one koji kažu da nema rješenja, nema nam spasa,... Ni slučajno ne slušati takve, to govore oni koji nemaju ljubavi, ni vjere. Bog je ljubav (I Jovanova poslanica). Fokus mora biti ljubav, ne strah. Moramo biti svjesni sa čime se borimo, ali ne i da strahujemo. Ljubav, ona neka zauzme centar naših misli, i neće moći da nam se ubacuju podstreci ka zlu. Ne zaboravimo, Sveti Antonije pita ko tu mrežu može preživjeti, i odgovor stiže: SMIRENOUMLJE. Samo smirenje, i okretanje ka dobru, bez obzira na cijenu, to je odgovor. Jer, naša vjera, naša ljubav, smirenje, stvaraju oko nas energetski zid, koji odbija sve spoljnje napade, a čovjeka čisti iznutra. Kako su naši unutrašnji procesi odraz spoljašnjih procesa, i obratno, možemo uslovno reći da u nama postoji demon (naša sklonost ka zlu) kojeg trebamo pobijediti našim anđelom (sklonost ka dobru); isto tako u univerzumu, oko nas, postoje realna bića koja utiču na nas spolja, anđeli i demoni, u zavisnosti da li su im namjere dobre ili zle. A u zavisnosti šta u nama preovlađuje, da li naša sklonost ka dobru ili skolonost ka zlu (unutrašnji anđeo ili demon), zavisi ko će spolja imati veći uticaj na nas, ko će nas okružiti, anđeli ili demoni. Vidite, čovjek je kao neki centar univerzuma, sve povezuje, i kroz čovjeka se sve reflektuje, ne znate gdje čovjek počinje, ni gdje završava. Njegoš kaže: Luča mikrokozma. Neki mistici kažu: čovjek je mikroteos. Sve u svemu, svi mudraci prepoznaju čovjeka kao samo umanjenu verziju nečega mnogo, neuporedivo, beskrajno velikog. Razmislimo! Bože, hvala Ti što postojim!

57. Kada čovjekova vjera i ljubav slabe, postaje podložniji negativnim spoljašnjim uticajima. Iznutra čovjek gradi sebe, ali i razgrađuje. Pazimo na sebe.


58. Sve ima svoju cijenu. Nije baš tako. Stan može da se plati od nekoliko desetina hiljada do nekoliko miliona eura, dolara, funti,... u zavisnosti od lokacije, sprata, kvadrata,... Automobil ima svoju cijenu, razne usluge, savjeti, radovi,... Pazimo sad ovo. Duša ili život, koju cijenu da damo za jednu dušu, jedan život? Koliko nula da napišemo na blanko čeku? Koliko bi koštala duša beskućnika, a koliko duša milijardera? Koliko seljaka, a koliko nobelovca? Neprocjenjive su duše! Nema razlika između duša, jer sve su duše od Boga, Bog je izvor svih duša. Razlike pravimo mi, tako što duše uprljamo ili očistimo. Onaj ko nije svjestan svog bogatstva, svoje duše, on sebe može „prodati“ i to onome koji „kupuje“ ljude iz nesvjesti. Naše diplome su važne, ali u ovom slučaju ne znače ništa, jer dušu ne čine važnijom od drugih koje nemaju diplome. Boga ne interesuju novci ni diplome. Samo ljudsko srce i ono čime ga bogatimo. Riječ bogat upravo u korijenu ima Boga. Bogat si onoliko koliko Boga imaš u sebi. Bogu jednako su bitni i Bušman iz Namibije i profesor sa Univerziteta Kembridž. Samo nama ljudima može neko biti važan a neko nebitan. Nemam ništa protiv bilo koga, ali ovakva civilizacija, ovi sistemi, guše čovjeka, guše naše suštine, ne daju nam da dišemo, da pogledamo u zvjezdano nebo, da se divimo prirodi, da se okrenemo Bogu. U početku, bio je sam život. Čovjek je bio dio Jedinstva. Nešto je poremetilo to stanje. Pad. Tokom dugog vremena istorije nastaje civilizacija, kao posljedica udaljavanja od života i prilagođavanja ovom svijetu. Ovakva civilizacija je izopačenje života. Civilizacija je zloupotrijebila sve, pa i religiju, uključivši je u krug istorije; religija je starija od civilizacije, i moćna, upravo jer čuva sjećanja na prvobitno stanje i najdublje spoznaje čovječanstva, ako se tim spoznajama manipuliše i ako se kriju od naroda, eto savršene poluge upravljanja. Mora se reći ovo. Ja sam tek neko, jedan od ko zna koliko onih koji su se zainteresovali za sebe i svijet oko sebe, i samo ponavljam ono što je odavno rečeno, i nikada nije opšte prihvaćeno. Jer ova civilizacija vodi pravo u propast, ubistvo čovjeka i planete. To mi, samo svi mi možemo promjeniti, ali ako se probudimo. Promjene su uvijek moguće, nikada nije kasno, a promjene se moraju desiti u nama. Promjena kreće iz nas. Budimo plima promjena, budimo graditelji carstva Božijeg u nama, i među nama, budimo ono što nam je Bog dao, budimo djeca Božija! Biram da budem sin božiji, biram spas, biram vjeru


i biram ljubav. Nije lako, ali uskim putem sam pozvan da idem. Padaću, ali dići ću se nakon svakog pada. Hajdemo zajedno. Budimo braća i sestre, budimo rod. Zlo nestaje pred plimom ovih promjena, iako djeluje moćno, silno, ono će se rasprštiti od naše ljubavi i vjere. Gospode, pomiluj nas grešne, i pomozi nam, pogibosmo!

59. Duše po starom, ranohrišćanskom učenju (koje je danas dobar dio odbacio ili zaboravio) su nastale iz psihičkog polnog odnosa roditelja na potpuno istovjetan način na koji su nastala tijela iz fizičke kopulacije. (preciznu definiciju Traducionizma preuzeo sam iz Vodiča kroz svjetske religije, Mirčea Elijadea) Sveto trojstvo se i ovdje odražava; muško, žensko i Bog su potrebni da bi život nastao. Bog traži našu saradnju, Bog vjeruje nama, i mi trebamo Njemu vjerovati. Dijete od roditelja zemaljskih nasljeđuje fizičke karakteristike i psihičke karakteristike; dijete naslijedi od roditelja crte lica, visinu, boju kose, kože, čak i neke bolesti, i grijehove predaka, ali i osobine, karakter. I tako, svi smo mi slike naših roditelja. Od oba roditelja nešto ima u nama. Ali i od Boga, jer i On je naš roditelj. Bog zasadi sjeme u trenutku začeća, u utrobi majke. Sjeme života koje se doda zemaljskom sjemenu. To sjeme treba da se razvije. To što smo od zemaljskih roditelja dobili brzo se oformi u odnosu na ono što smo od Boga dobili, što nosimo u sebi kao potencijal razvoja, i to kako stvari stoje, nastavlja da se razvija nakon smrti tijela. Zbog tog dugog procesa, teškog procesa razvoja unutrašnjeg čovjeka, i zbog nesvjesnosti našeg potencijala, čovjek zaboravi Boga. Ali Bog čovjeka nikada ne zaboravlja. Pošto je i Bog naš roditelj, mi smo i Njegova slika; imamo slobodu, volju, razum, svijest, sve duhovne sposobnosti po slici Njegovoj. Čovjek, mikroteos (Oprezno, nemojmo izdati Boga i sebe, darove koji su nam dati, jer doći će do apokalipse naše). Mi nismo birali da se rodimo, ali sve ostalo nam je ostavljeno da biramo, slobodom koju nismo sami sebe častili, nego je od Boga. Bog je naš roditelj, jer je preko naših zemaljskih roditelja nama dao život, bivstvo. Bog je savršen roditelj. Roditelj koji dio svog sveživota daje, dio sebe daje za djecu svoju. Od svoje vječnosti daje nama, i poziva nas unutrašnjim glasom, koji je u našem biću ugrađen, da učestvujemo sa njim u životu. Bog bolje od nas samih zna šta je najbolje za nas. Mi smo nestalni, često lutamo. Zato moramo sebe predati Bogu, da nas On vodi.


Teorija reinkarnacije nije potrebna.

60. Sljedeće su riječi iz III toma Dobrotoljublja, dio po mom izboru od Četiri stotine poglavlja Ave Talasija iz VII vijeka, sa prostora Libijske pustinje. Da se djelić riznice prikaže, da se neko zainteresuje za sveta predanja. Samo ljubav spaja tvar sa Bogom i jednu sa drugom u jednomisliju. Istinsku ljubav je stekao onaj ko protiv bližnjega ne dopušta ni podozrenje, ni (rđavu) riječ. Vlastelin je onaj ko ima vlast nad sobom, tj. ko je dušu i tijelo potčinio slovesnosti. Strpljivo podnosi udarce žalosnih i poraznih slučajnosti. Njima Božiji promisao hoće da te očisti. Božije je djelo da upravlja vaseljenom, a dušino – da upravlja tijelom. Vrlina i poznanje rađaju besmrtnost. Njihov nedostatak je majka smrti. Blažen onaj ko je dostigao bezgraničnu bezgraničnost. Nju može da dostigne samo onaj ko je prešao sve ograničeno. Bog je nesaznatljiv u svojoj suštini i neizmjeriv u svojoj veličini. Učitelj istine je savjest. Onaj ko je sluša izbjegava saplitanje. Savjest ne okrivljuje samo one koji su dostigli vrhunac vrline i one koji su pali do samog dna zla. Carstvo Božije su dobrota i mudrost. Onaj ko ih je stekao živi na nebesima. Dobri duhovni trgovac je onaj ko se radi budućeg podjednako odrekao i od utjeha i od žalosti ovog života. Želiš li da se odjednom oslobodiš strasti? Odreci se majke svih strasti – samoljublja. Sramno je da se slovesno potčinjava beslovesnome, i da se misli isključivo o podmirivanju bestidnih pohota. Tebi je zapovjeđeno da ti tijelo bude sluga, a ne da se protivprirodno staviš u ropstvo njegovim uživanjima. Ti si sazdan kao slobodan i prizvan na slobodu. Stoga nemoj dozvoliti da robuješ nečistim prilozima.


Tugom i uživanjima, željama i bojaznima demoni privezuju dušu za čulnost. Čulno sagledavanje prevedi na umno, pa ćeš čulo uzdići iznad čulnog. Čulni nebeski svod označava svod vjere na kome, slično (nebeskim) svjetilima, sijaju svi sveti. Obećana zemlja jeste Carstvo nebesko. Mi ga postajemo dostojni kroz bestrašće i poznanje. Po prirodi je blag i mudar samo Bog. I um koji se postara može po pričešću biti sličan. Staraj se da podjednako zavoliš svakog čovjeka, te ćeš odjednom prognati sve strasti. Viđenje čulnog zajedničko je umu i čulu. Poznanje, pak, mislenog svojstveno je samo umu. Um ne može da počne da se bavi mislenim (stvarima) ukoliko najprije ne presječe sklonost ka čulima i čulnome. Upodobljavanje dobroj ili zloj naravi čini nas sinovima Boga ili satane. Onaj ko je obučen u nečisto ruho biva izbačen sa svadbe Božije i postaje zajedničar tame najkrajnje. Riječ Isusa Hrista je da niko ne može dva gospodara služiti, bez obzira što mi možda i nećemo da joj vjerujemo. Ogrubjelima su potrebne strašne muke, s obzirom da bez jakih bolova ne mogu smekšati. Čista duša voli Boga. Čist je i um koji se oslobodio neznanja. Za zapovjesti Božije se podvizavaj čak do smrti. Jer, očistivši se kroz njih, ti ćeš ući u život. Bolest duše je zla sklonost. Njena smrt, pak, jeste grijeh koji se izvrši na djelu. Na Dan suda ćemo dati odgovor pred Bogom za riječi, djela i pomisli. Staro zlo zahtjeva dugotrajan podvig. Jer, ukorjenjena navika se ne pomjera brzo sa svog mjesta. Zloupotreba pomisli i stvari je njihovo nečastivo i nepravedno korišćenje. Mržnja prema bližnjemu jeste smrt za dušu. Eto šta ima i šta sebi pričinjava duša klevetnika. Riječi i djela izobličuju licemjera. Oni obnaružavaju i skrivenog lažnog proroka. Bogu su srodna umna bića, koja se samo umom spoznaju. Čula i sve čulne stvari su, pak, stvoreni da služe umu. Naređeno ti je da umrtviš djela tjelesna kako bi kroz naporne podvige vaskrsao svoju dušu umrtvljenu tjelesnim uživanjima. Bog je vječan, beskrajan i neograničen. On je onima koji ga slušaju obećao vječna, beskrajna i neiskaziva blaga.


Kao tvorevine blagoga Boga, dobra su čula i dobro je ono što je čulno. Ipak, oni nikako ne mogu da se uporede sa umom i onim što je umno. Ukoliko ne vlada nad čulima, um će preko njih pasti u grijeh. Prelešćen čulnim uživanjem, on obično rađa nepriličnost. Ljekar je um koji je sam sebe izliječio, te onim čime je izliječio sebe liječi i druge. Gospod naš Isus Hristos je svima darovao svjetlost. Međutim, oni koji mu ne vjeruju sami sebe drže u mraku. Iz ovog života u vječni prelazi onaj ko je umrtvio strasti i oslobodio se neznanja. Steknimo vjeru kako bismo dospjeli do ljubavi, iz koje se rađa svjetlost poznanja. Izrazi i imenovanja se koriste da bi se razjasnilo ono što se sagledava oko suštine Svete Trojice, kao što je rečeno. Ono što se tiče (same suštine) jeste nespoznatljivo umu i neiskazivo riječima: to zna jedino sama Trojica.

61. Ima i među narodom dobročinitelja i mudrih, ne mora se ići u pustinje i šume da bi bio bliži Bogu. U nama se blizina ili daljina ostvaruju. Svetom Antoniju koji je u pustinji decenije proveo, otkriveno je bilo da nije dostigao savršenstvo kakvo je dostigao jedan kožar iz Aleksandrije, koji je sebe smatrao gorim od svih. Znali su sveti ljudi da i u gradovima i selima Bog ima skrivenih dobročinitelja i mudraca. Da bi se ispravno živjelo, neophodna je čvrsta vjera, čisto srce, ljubav prema Bogu i bližnjima, slušanje glasa savjesti. Ali monaštvo je posebno važno, i nije za svakoga. Monaštvo je izuzetno teško, i monasi su najveći čuvari duhovne nauke i Hristove objave, upravo jer su sebe uputili (usmjerili energiju) pravo ka centru, i jedino ka Bogu. Zato onima koji uništavaju duše, monaštvo predstavlja problem. Monaštvo treba uprljati, ocrniti, odvojiti narod od manastira. Nažalost, i monasi padaju, jer teško je vjeru izgraditi na takav način na koji to monaštvo traži. Ali ne smije od istine i ljubavi jače biti laž i teški grijehovi pojedinih monaha. Ne smijemo sumnju, brigu, strah i mržnju gajiti. Jer pokazuje da smo slabi. Lažnih proroka će uvijek biti, njih se čuvajmo, sebe jačajmo kroz jačanje vjere i ljubavi. Kao čuvari duhovnih istina, monasi čuvaju prisustvo duha Božijeg među narod, molitvama svojim. A postoji i duh haosa, duh neposlušnosti Bogu. Taj drugi duh želi preko nas, ljudi, da se realizuje u svijetu. Duh nije materija, i ovo potpada pod metafiziku, a metafizika je teška


za nas ne navikle na takve teme. Metafizika-izvan fizičkog svijeta. Svijet je kompleksniji nego se čini, i čula tu ne pomažu. Nama slabijima, apostol Pavle to ovako kaže: I ja braćo, nisam mogao da vam govorim kao duhovnim ljudima, nego kao tjelesnim, kao nejakima u Hristu. Mlijekom sam vas napojio, ne čvrstom hranom, jer još niste mogli da je podnesete. A ni sad još ne možete, jer ste još tjelesni. Kad među vama ima zavisti i svađa, zar niste tjelesni i zar ne živite kao obični ljudi?...... Zar ne znate da ste hram Božiji i da Duh Božiji obitava u vama? Ako neko uništava hram Božiji, Bog će njega uništiti; jer je hram Božiji svijet, a to ste vi. (I poslanica Korinćanima, 3:1-3, 16-17) Sa čime se čovjek bori, takođe kaže apostol Pavle: Jer naša borba nije protiv ljudi od mesa i krvi, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv vladara ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova na nebesima. Zato uzmite sve oružje Božije, da biste mogli da se oduprete u zli dan i da se održite – pošto sve svršite. Stojite dakle opasavši svoja bedra istinom, i obukavši oklop pravednosti, obujte noge pripravnošću na evanđelje mira. Pri svemu tome uzmite štit vjere, kojom ćete moći da pogasite sve ognjene strijele nečastivog. Primite i kacigu spasenja i duhovni mač, koji je riječ Božija. (Poslanica Efescima, 6:12-17) U manastiru Sv. Katarine na Sinaju u Egiptu, nalazi se stara ikona, koja slikovito, a suštinski vjerno prikazuje put monaha (ali i svakog čovjeka), i opasnosti koje vrebaju.


Slika 3: Ljestvica Božanstvenog ushođenja (manastir Sv. Katarine, Sinaj, Egipat). Do samog kraja čovjek treba da pazi, da ne padne jednom zauvjek. Svjestan sam da ovo zvuči kao preuveličavanje, ili naivno gledanje na stvarnost, kao zaostalo, ne moderno, ali bar razmislimo. Ništa ja ne znam, ali osjećam da je ovo put koji treba slijediti, i vjerujem Apostolu Pavlu, i svetim ljudima, jer su uspjeli ono što je rijetko ko, da upoznaju sebe, i izaberu Boga, kako onda da bar ne pročitam šta nam oni poručuju. Kako da bar ne proučimo i sveto predanje, jer to je živo iskustvo svetih ljudi prikupljano


dvije hiljade godina! Njihovi životi su svjetionici nama. Zar vjerovati čulnim ljudima sve bez preispitivanja, a ne ništa duhovnim, koji su prevazišli prizemno i načeli uzvišeno? Sve ovo pišem da izložim ono do čega sam došao u ovoj potrazi koja traje više godina, da bih sklopio mozaik. Želio sam da upoznam što više različitih mišljenja, i uočio sam velike sličnosti po ovim izloženim rezultatima i to širom svijeta u religijama (ispod slojeva institucionalizovanih izvještačenja), i mitovima. To nije slučajnost. To govori o zajedničkom porijeklu čovječanstva i o istim sjećanjima, i vrijednostima. To govori o jednoj duši zajedničkoj cijelom čovječanstvu. Npr., u religijama i mitovima širom svijeta uoči se jedan lik, lik varalice. Pretežno postoji jedan od bogova koji kvari ono što je vrhovni Bog stvorio. U našem hrišćanskom učenju i iskustvu, to je lik zmije u vrtu, koja prevarom ljudski rod deformiše, ali čovjek je izabrao da posluša, krivicu i mi dijelimo. Dakle, postoji neka sila koja remeti univerzum. Ni manje ni više, nego cjelokupnu tvorevinu neka sila kvari, unijelo je smrt, patnju,... Možemo olako preći preko svega ovoga, ali i ozbiljno se zamisliti. Njegoš je ozbiljno pisao Luču mikrokozmu, Njutn je ozbiljno proučavao Bibliju svakodnevno, Paskal je ozbiljno napustio nauku i posvetio se vjeri i Bogu, Majkl Faradej je ozbiljno uz nauku vršio službu u crkvi, Kirkejgor je ozbiljno najviši od tri stadijum života nazvao hrišćanskim, Dostojevski je ozbiljno vjerovao Hristu više nego bilo kome, i tako ko zna koliko ozbiljnog i sveprožimajućeg posvećivanja velike pažnje onome što čisto hrišćanstvo uči (Hrišćanstvo je najviše od vjere praroditeljske i izvornog duhovnog blaga očuvalo). Ali, možemo sve ovo i ne uzeti za nešto bitno, nego tek za bijeg iz sumorne realnosti bez smisla u maštu; na nama je da izaberemo. Niko se ne prisiljava ni našta.

62. Jačanjem moje vjere, jačalo je i poštovanje i uvažavanje tuđeg mišljenja i vjere, nije moglo drugačije. Ako je drugačije, to onda nije vjera, već jača sujevjerje i fanatizam, a to nije dobro. Po plodovima ćemo prepoznati unutrašnje procese. Jačanjem moje vjere, jača poštovanje samoga sebe, i poštovanje drugih. Zato je vjera važna, jer od jačine vjere zavisi da li će društvo biti zdravo. Od stepena deformacije vjere-fanatizma ili sujevjerja, zavisi koliko će društvo biti bolesno. Nema podjele vjere na pravu vjeru i lažnu. Vjera je jedan iskreni i duboko unutrašnji odnos sa Bogom, koji daje plodove mira, ljubavi i poštovanja drugačijeg. Sve ostalo što ne daje ove plodove jednostavno nije vjera.


63. Na koju frekvenciju smo sebe podesili, privući će odgovarajući odgovor- ekvivalentnu frekvenciju. Zlo privlači zlo. Tako je to. Dobro privlači dobro. Tako je to. Ako zračimo mir, ljubav, vjeru, oko nas će biti anđeli, ako budemo zračili negativno, strah, mržnju i protivljenje Bogu, oko nas će biti doslovno, po učenju svetih, na stotine demona koji će se hraniti tom negativnom energijom, i koji će na sve načine (ubacivanjem pomisli, jer misli su energija, pomisli su dovoljne da se usvoje, pa slijede razmišljanja, djela, i sve ostalo) podsticati da se ta energija povećava da bi izvor hrane trajao duže i bio jači. O koliko mi ne želimo da znamo važne stvari! A toliko ima upozorenja i jasnih uputstava kako da izbjegnemo zlo, promjenom (pokajanjem) od zla ka dobru, jer tako prekidamo izvor hrane negativnim energijama, a dolaze pozitivne koje su uvijek jače od zla. Ne varajmo se! Valja nam još jednom o svemu razmisliti, pa ako i pored svega ostanemo na ovom dosadašnjem većinskom nivou razumjevanja stvarnosti i nas samih, onda ...

64. Kaže se da svako vidi ono što želi da vidi. U redu, tako je. Ali opet, mimo našeg subjektivnog mišljenja, naših zaključaka i uvjerenja, p o s t o j i jedna jedina realna i objektivna istina, onakva kakva jeste bez obzira na naša uvjerenja. Ta realnost, ta sila koju ja nazivam Bogom, a neko drugi kako je njemu praktičnije ili bliže, postoji nezavisno od naših mišljenja, bez obzira da li mi vjerujemo u to ili ne. On je u nama, oko nas, čitav univerzum stvara i održava, i nije važno Njemu da li mi u to vjerujemo ili ne, ali jeste to nama važno. Nama je važno da smo svjesni te sile, jer samo onda možemo živjeti ispravno i punoćom života. Sve može biti laž, sve osim Jedinoga Boga! Sve je relativno i promjenjivo, sve osim Jedinoga Boga koji je apsolut. Bog nije utjeha, Bog je snaga i opomena!

65. Postoje slojevi realnosti, tj., preko jedine stvarnosti su bačeni slojevi vještačke stvarnosti. Prvi sloj nabačene stvarnosti - bukvalni. To je ona „stvarnost“ koju nam saopštavaju mediji, zatim čisto materijalistička i isključivo čulna nauka (za razliku od prave nauke koja istražuje i ispituje sve, i čulni svijet i nadčulni). Istorija se svodi na evoluciju koju je pokrenuo slučaj, zatim, borba za resurse, borba između jakog i slabog čovjeka,


takmičenja, .... Takva „stvarnost“ je „spokojna“, zna uzroke i posljedice, zna da je smisao života da se proživi život koji traje prosječno 75 godina, radi, druži se, umri, i to je kraj. Smrt je kraj svega. Drugi sloj je malo drugačiji. Tu se pojavljuje momenat morala, i uz poštovanje svega prethodnog, iz prvog sloja, dodaje da moramo taj jedan kratak život proživjeti moralno. To je već bolje, ali daleko da je to sve. Treći sloj izlazi iz okvira prva dva, kao da je granična vrijednost, i tu imamo momenat zapitanosti, preispitivanja, i osjećaj da postoji nešto veće od nas samih, neka sila koja je sve ustrojila po savršenim zakonima, da nije sve slučajno, već da za sve postoji namjera. Prvi sloj je najdeblji i najdalji od istine. Drugi je tanji, i nešto bliži istini i pravoj stvarnosti. Treći sloj je već primaknut vratima koja vode u upoznavanju realnosti kakva jeste. Četvrtog sloja nema, već je tu ulazak u pravu zbilju. Tu se nalaze svi sveti i oni koji su upoznali sebe i Boga. Oni žive u jednoj, jedinoj, vječnoj i beskrajnoj stvarnosti. Da li sve ovo želim da vidim ovako, da li sebe ubjeđujem u nešto imaginarno, ostavljam tebi čitaoče da odgovoriš za sebe. Ali prvo ćeš morati da razmisliš o svemu.

66. Ključevi života, ko ih ima vlada čovječanstvom. Strah od smrti, nestajanja, najveći je strah. I strah vlada. Taj strah drži narod u pokornosti. Kad bi poslušali šta nam poručuju mudri i sveti ljudi, ne bi strah vladao, već mir i ljubav.

67. Vlada mišljenje da je sva istorija civilizacije tek borba za resurse (zemlju, vodu, rude, naftu, ...). To je tačno – ali šta ako je to niži stepen posmatranja? Šta ako je najveći resurs ljudska duša? Istorija kakva nam je objašnjena u udžbenicima, zasniva se na podacima koji su prikupljeni, na istraživanjima, ali ne pogađa suštinu, jer polazi od pogrešnih temelja. Podstrek za one najvažnije i skokovite događaje istorije, one rijetke događaje koji skoro cjelokupno čovječanstvo odvedu u određeni smjer, ne potiče od čovjeka. Sjetimo se zmije u vrtu. Tu je početak istorije čovjeka na zemlji, taj praiskonski događaj, za koji niko ne zna šta se tačno desilo. Ostala su sjećanja svih naroda širom planete o padu iz jednog


boljeg u ovo gore stanje. Da li smijemo preći olako preko te činjenice, da je pad urezan u svijest svih rasa? U određenom istorijskom trenutku, u um jednog ili umove više ljudi koji su na istim frekvencijama, „rodi“ se pomisao, ideja za velika djela (npr ideja robovlasništva u dalekoj prošlosti, ideja nacista o novom svjetskom poretku, ideja komunizma, ... ). Ti realizatori ideja imaju nevjerovatnu harizmu, vode mase sa sobom, mijenjaju svijet. Ništa sporno. Ali, te prvobitne pomisli koje su zarazile umove i bića tih pokretača, nisu njihove. Oni su bili na frekvencijama koje su se odazvale na zov iz nevidljivog dijela stvarnosti. Zmija u te pokretače istorijskog točka, posadi sjeme-ideju, to je dovoljno, i zmija se povlači, završila je svoj posao. Ostalo sve je da čeka da čovjek i njegova pala priroda proliva krv i nanosi patnju svijetu za te ideje, a ona kada plod sazri, nahrani se njime za neko vrijeme, dok se ne pojavi novo plodno tlo za sadnju. Zmija sadi i žanje. Žanje ljudsku patnju, vrisci i jauci, to su hrana visoke vrijednosti za nju. Ljudska duša je veliki resurs jer potiče od Boga. Ljudska duša zrači najfiniju energiju ako je usmjerena Bogu, i ako zrači ljubavlju, mirom, radošću, zmija se povlači. Na nama je da li ćemo nastaviti ovakvu istoriju, uzaludnu, koja nas vodi u propast, ili ćemo napokon da shvatimo da smo bez Boga ništa i da se pokajemo. Da, vrtimo se u krug istorije, a mislimo da napredujemo, jer tehnološki smo napredovali. Ali kao ljudi, ostali smo isti kao prije hiljada godina, loši, s tim što je ovo doba opasnije jer sve više tonemo, opijeni tehnološkim napretkom koji nema suštinski značaj za naše duše (korisna je tehnologija, nema zamjerki na tehnologiju kao tehnologiju, ali razvoj tehnologije ne prati razvoj duha, već naprotiv). Da, moramo izaći iz kruga, dok god smo u krugu istorije, nema nam spasa! Ljubav, mir, radost, zašto nam je teško da budemo takvi, a lako da budemo sebični, oholi, gordi, nikakvi. Pomažimo jedni drugima, dižimo sebe nakon pada, i podignimo druge. Svi smo mi braća i sestre. Nije bijela rasa stvorena da vlada svijetom kako su govorili mnogi imperijalisti (pritom vrlo poštovani u svojim zemljama, poput Sesila Rodeza), niti crna za služenje, to je bolesno. Sve ljudske duše bez izuzetka su od Boga, i sve ostalo je farsa. Ne primajmo nikakve pomisli koje se kose sa dobrotom, jednostavno ih odbacimo, ne prihvatajmo ih. Niko nema moć da nas prisili na zlo, mi moramo pasti da bi zlo nama gospodarilo. Koliko god puta pali, ustanimo.


68. Pošto je ovo putovanje, putuje se putem, i postoje znakovi na putu. Očekivalo bi se da su znakovi lako uočljivi, međutim, nije tako. Nije tako jer čovjek mora dostići određeni stepen duhovnog razvoja, smirenja, da bi mogao uočiti znakove koji usmjeravaju ka destinaciji. Ja nisam smiren, zato mi promiče mnogo toga. Postoje dva puta, po učenju apostola: jedan uski i drugi široki. Jedan vodi u život, drugi u smrt. Mi biramo kojim ćemo putem ići. Uski put je težak, strm, izviše velike provalije, tu čovjek mora mnogo pažnje posvetiti, dok drugi široki je autoput, sa svim pratećim sadržajem, vidikovcima, pumpama, prodavnicama, motelima, naplatnim stanicama. Normalno je da na prvi pogled većina odabere autoput. Ali, oba puta vode do graničnog prelaza. Carinu ne prođe svako. Carinici su nepotkupljivi! Pazimo! Slušajmo svete ljude, mudre ljude, i pokajmo se. Nije šala.

69. Svaki čovjek ima jednu nit, koja se proteže od početka života do smrti, i treba je pratiti, jer mislim da je ta nit neka vrsta znaka, putokaza. Ta nit jeste neki poseban osjećaj koji nas prati od najranijih dana, poseban osjećaj u određenim situacijama, teško je to riječima objasniti. Kako mi se baš određena pjesma-muzika svidi sa 5, 6 godina, i osjetim da mi je bliska, a takvih pjesama nije mnogo. Otkud osjećaj stranca, otkuda ta potreba traženja odgovora, otkud to? Od najranijih dana susrećem se sa nekim osjećajem koji reaguje na njemu blisku stvar, događaj, osobu,... Nit, trebam je pratiti da bih izašao iz sopstvenog lavirinta i lavirinta ovoga svijeta.

70. Da je odgovornost i izbor za život na nama, ne na drugima, pokazuje i prepodobni Teodor, u svome Sagledateljnom slovu, gdje navodi četiri stvari koje se suprotstavljaju umu u sticanju vrlina: Prvo, posjedovanje navika koje su joj suprotne, koje usljed dugotrajnosti vuku um da se prikloni zemaljskome. Drugo, djelovanje čula koja projavljuju čulnu ljepotu i um povlače za sobom. Treće, slabljenje umnog delanja kao posljedica njegove povezanosti sa tijelom. Jer, um prema mislenome


se ne odnosi kao vid prema viđenome i uopšte kao čulo prema čulnome (pri tome govorim o umu duše koja je još uvijek u tijelu; naprotiv, bestjelesni umovi se djelatnije dodiruju sa mislenim, negoli čulo vida sa viđenim). Oštećeno čulo vida ne vidi jasno i razgovjetno ono što po prirodi može da vidi, već oblike vidljivih stvari izobražava netačno i nekako sliveno. I um naš shvata mislene (predmete), ali ne može zaista da sagledava mislene ljepote. On stoga ne može ni da čezne za njima, budući da mjera želje zavisi od mjere poznanja. On se, naime, priklanja čulnim ljepotama budući da ih gleda sa većom jasnoćom. On ima potrebu da se ispunjava onim što izgleda lijepo, bilo da se radi o nečem suštinskom ili ne. Najzad, (četvrto), iskušenja čovjekomrznih i nečistih duhova. Oni rasprostiru zamke, avaj, za duše po svim putevima. Nije moguće izreći njihov broj i raznovrsnost, oblik i način, kroz čula, riječi i um, u svemu što postoji. I kada Onaj ko je uzeo na pleća svoja zabludjelu ovcu svojim bezmjernim staranjem ne bi učinio da i oni koji su u Njega uprli svoje oči budu iznad svih njih, nijedna duša nikako ne bi mogla da ih izbjegne. (prepodobni Teodor, Sagledateljno slovo 15.) Dakle, uoči se da je tek na četvrtom mjestu djelovanje zlih bića, demona. Nisu monasi ljudi koji vjeruju u bajke, već upoznaju istinu i otvoreno je kažu njima dostupnim pojmovima. Prvo mi trebamo riješiti naše probleme sa samima sobom, pa četvrti uticaj slabe šanse ima da nam naudi. Prepreke i iskušenja su pred nama svima, ali mi biramo da li ćemo se okrenuti Bogu ili ne; da li ćemo se truditi ka dostizanju dobra ili pokleknuti pred iskušenjima. Sve je već odavno rečeno, nama danas ostaje da slušamo mudre ljude i slijedimo njihov put, zbog nas samih, zbog našeg izbavljenja.

71. Čovjek je velika tajna. Čovjeka čini materijalno tijelo, i njegovi organi i čula, dok je na ovom svijetu. Ali čovjeka čine i um, srce, svijest, podsvijest, nadsvijest. Čudo jedno. Kako je to duhovno u čovjeku moglo nastati slučajno? Ni tijelo nije moglo slučajno nastati, jer i ono upućuje na Tvorca. Kako čovjek svojim mislima i umom stvara i privlači sve? Sve je povezano. Dok je duša u tijelu povezana je sa tijelom, njegovim čulima, zato čovjek teško i sa mukom prihvata onaj beskrajno veći dio stvarnosti izvan čula. Slučajnosti ne postoje? Postoji namjera i volja.


72. Sve je povezano. Gomilamo negativnu energiju u nama i oko nas, to će dovesti do privlačenja negativnih pojava, velike raširenosti bolesti, zemljotresa, suša, poplava, ratova, svega negativnoga. Može se to promjeniti, ako se POKAJEMO – ako se svjesno promjenimo, odbacimo zlo i odaberemo dobro. I reče: jedan čovjek je imao dva sina. I mlađi od njih reče ocu: oče, daj mi dio imanja koji mi pripada. I on im podjeli imanje. A poslije nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, ode u daleku zemlju, te potroši nemilice ondje sav svoj imetak živeći raspusno. A kad je potrošio sve, nasta velika glad u onoj zemlji i on poče da oskudjeva. Tako ode i pribi se kod jednog građanina one zemlje, koji ga posla na svoja polja da čuva svinje. I želio je da napuni svoj stomak roščićima koje su svinje jele, ali mu niko nije davao. A kada je došao k sebi reče: koliko najamnika kod moga oca imaju hljeba u izobilju, a ja ovdje propadam od gladi. Ustaću i otići ću svom ocu i reći ću mu: oče, zgriješio sam nebu i tebi, nisam više dostojan da se zovem tvoj sin; primi me kao jednog od svojih najamnika. I usta, te dođe svom ocu. A kad je još bio daleko, ugleda ga njegov otac i sažali se, pa potrča, zagrli ga i poljubi ga. A sin mu reče: oče, zgriješio sam nebu i tebi, nisam više dostojan da se zovem tvoj sin. Otac pak reče svojim slugama: iznesite brzo najljepšu haljinu i obucite ga, i dajte prsten na njegovu ruku i obuću na noge, dovedite i ugojeno tele, zakoljite, da jedemo i da se veselimo, jer je ovaj moj sin bio mrtav i oživio je, bio je izgubljen, ali je nađen. I počeše da se vesele. A njegov stariji sin je bio u polju. Kada je pak dolazio i približio se kući, ču svirku i igranje, te dozva jednog od slugu i ispitivaše šta je to. A on mu reče: došao je tvoj brat i tvoj otac je zaklao ugojeno tele, zato što ga je zdrava dočekao. Na to se on rasrdi i ne htjede ući. A njegov otac iziđe i moljaše ga. Ali on odgovori ocu: vidi, služim ti toliko godina i nikad nisam prestupio tvoje zapovjesti, pa mi nikad nisi dao jare da se proveselim sa svojim prijateljima. A kad je došao ovaj tvoj sin koji je rasuo tvoje imanje s bludnicama, zaklao si mu ugojeno tele. On mu pak reče: dijete, ti si uvjek sa mnom i sve što je moje - tvoje je; ali je trebalo da se veselimo i radujemo, zato što je ovaj tvoj brat bio mrtav i oživio je, i izgubljen je bio i nađen je. (Parabola o bludnom sinu, Evanđelje po Luki, 15:11-32) Zainteresovao sam se za ovu parabolu kada sam slušao patrijarha Pavla koji je rekao da kada bi čitav Novi Zavjet nekim slučajem nestao, a ostala samo parabola o Bludnom sinu, mi bismo mogli poruku Novog Zavjeta ponovo obnoviti. Parabola govori da se moramo pokajati, jer smo bludni sinovi, sami pošli u tuđu zemlju, postali smo najamnici građana (vladara) ovog svijeta, ali ako ustanemo i pođemo Ocu (Bogu), On će nas dočekati radosno i dati nove haljine (duhovna tijela). ... Ustaću i otići ću svom ocu ... I usta, te dođe svom ocu ... Moramo mi ustati i poći, i kako odlučimo tako da istrajemo do kraja.


Hvala Gospodu na svemu!

73. Postojanje polova, muško i žensko, posljedica je pale prirode, čitav univerzum je zbog tog događaja poremećen. To je odlika nižeg svijeta. A mnogo je stanova u domu Očevom! Anđeli po učenju mudrih, nemaju pol, oni su jednostavno bića, koja služe Bogu. Može li neko zamisliti Boga drugačije nego kao duhovno biće, jer duh je taj koji prožima sve, i sveprisutan je? A duh, kojeg pola bi bio? Nema polova u savršenom nebu. Tada priđoše neki od sadukeja, koji osporavaju vaskrsenje, i zapitaše ga govoreći: učitelju, Mojsije nam je napisao: »Ako kome umre brat koji ima ženu, a bude bez djece, neka njegov brat uzme ženu i neka podigne porod svom bratu«. Bilo je tako sedmoro braće. Prvi je uzeo ženu i umro bez djece; tada je uze drugi, pa treći, i tako svih sedam ne ostaviše djece i pomriješe. Najzad umre i žena. O uskrsu, dakle, ova žena kome će od njih pripasti kao žena? Jer je ona bila žena sedmorici. Tada im reče Isus: djeca ovoga svijeta žene se i udaju, a koji se udostoje da dobiju onaj svijet i uskrs iz mrtvih niti se žene niti se udaju. Oni ne mogu više ni umrijeti, jer su kao anđeli, i sinovi su Božiji, pošto su sinovi vaskrsenja. A da mrtvi ustaju, to je i Mojsije pokazao na mjestu o kupini, gdje Gospoda naziva Bogom Avraamovim, Bogom Isaakovim i Bogom Jakovljevim. A Bog nije Bog mrtvih nego živih, jer su njemu svi živi. A neki od književnika odgovoriše i rekoše: učitelju, dobro si rekao. I nisu se više usuđivali da ga išta pitaju. (Evanđelje po Luki 20:27-40)

74. Kod Bokača ima jedna priča o Jevrejinu koga je njegov prijatelj hrišćanin pokušao da preobrati u hrišćanstvo. Jevrejin, koji se priklonio prihvatanju hrišćanstva, poželio je da prije konačne odluke otputuje u Rim gdje bi, posmatrajući ponašanje pape i kardinala, shvatio život ljudi koji su vrijedni glave Crkve. Hrišćanin se, preobraćajući Jevrejina u hrišćanstvo, uplašio da njegovo cjelokupno zalaganje ne prođe uzaludno jer će Jevrejin, kada uvidi svu izopačenost potpuno ostvarenu u Rimu, na kraju izgubiti svaku želju za krštenjem. Jevrejin je otputovao u Rim i spoznao licemjerje, obeščašćivanje, razvrat, proždrljivost, koristoljublje – koji su u to vrijeme gospodarili papskim dvorom, centrom rimske duhovnosti. Kao rezultat takvog ispitivanja uslijedilo je iznenađenje. Kada se Jevrejin vratio njegov prijatelj hrišćanin ga je sa strahom ispitivao o utiscima iz Rima. Međutim, dobio je odgovor koji je bio neočekivan i veoma smislen: ako se hrišćanska vjera mogla održati i pored izopačenosti i podlosti, koje je on sagledao u Rimu, to potvrđuje da hrišćanstvo zaista jeste jedina istinska vjera, jer se, bez obzira na sve nečistoće, učvrstila i rasprostanila! I Jevrejin je postao hrišćanin. Čak ukoliko sam Bokačo to i nije imao u vidu, u ovoj se priči ukazuje


sadašnji put zaštite hrišćanstva, jer najbolja primjedba protiv hrišćanstva – jesu sami hrišćani. Naime, hrišćani sablažnjavaju one koji hoće da se priklone hrišćanskoj istini. Ovakvi argumenti protiv hrišćanstva naročito se zloupotrebljavaju u naše doba. U našem malovjernom vijeku, vijeku široke rasprostranjenosti nevjerovanja, o hrišćanstvu se donosi sud po hrišćanima. U prošlim vremenima, vremenima vjere, o hrišćanstvu se mislilo prije svega prema njegovoj vječnoj istini, prema njegovom učenju, prema njegovim dogmatima. Ali naše doba je isuviše preokupirano čovjekom i čovječanskim. Loši hrišćani su sobom zaklonili istinito hrišćanstvo; loša djela hrišćana, njihovo izopačavanje hrišćanstva, njihovi prestupi, više padaju u oči no velika istina hrišćanstva. O hrišćanstvu i mnogi ljudi našega vijeka misle na isti način: posmatrajući ga spolja rasuđuju o njemu po hrišćanima, i to po današnjim izopačenim hrišćanima. Ali, hrišćanstvo je religija ljubavi – a o njemu se rasuđuje na osnovu gnijeva i mržnje hrišćana. Takođe, hrišćanstvo jeste religija slobode, i o njemu se ne može rasuđivati prema nasiljima koja su činili hrišćani tokom istorije – bez obzira što hrišćani kompromituju hrišćanstvo, sablažnjavajući slabe u vjeri ... ...Hrišćanska vjera nas poziva da tražimo iznad svega Carstvo Božije i božansko savršenstvo. Ali hrišćanskoj vjeri su strani sanjalaštvo i utopija, stran, isto tako, i lažni maksimalizam. Hrišćanstvo je realistično i sveti oci su uvijek pozivali na duhovnu trezvenost. Hrišćanska svijest uviđa sve teškoće koje priječe savršeni život i ta svijest zna da mora sebe siliti da bi ostvarila Carstvo Nebesko. Prije svega, hrišćanstvo nas uvijek poziva da idemo od unutrašnjeg ka spoljašnjem, a ne od spoljašnjeg ka unutrašnjem. Nikakvom prinudom ili spoljnim djelovanjem ne može se dostići savršen lični život, kao ni društveni. Neophodno je unutrašnje duhovno preobraženje, a unutrašnje preobraženje je dio slobode i blagodati, nikada nužnosti ili prisile; savršeni hrišćanin i savršeno hrišćansko društvo ne mogu da se ostvaruju na prinudan način. Neophodna je ozbiljna i stvarna izmjena u dušama ljudi i duši naroda... (Nikolaj Berđajev, O savršenstvu hrišćanstva i nesavršenstvu hrišćana) Nema bez našeg slobodnog izbora dobra ničega, nema boljeg svijeta. Moram se ja mijenjati i pokajati da bi svijet bio bolje mjesto za život. U meni je glavna borba, to je unutrašnji rat sa brojnim bitkama, malim i velikim, sa većim ili manjim gubicima. Ali rat je rat, neko na kraju treba pobjediti. Da li ćemo mi pobjediti, a pobjeda je bolji čovjek, zavisi od nas, ni od koga drugoga. Ne možemo drugima pomoći ako sebi nismo pomogli! Hrist je pokazao put. On je put, istina i život!!! Ne gledajmo spoljašnjost, nego unutrašnjost, i to će nas spasiti.


75. Hrist (mesija, pomazanik, spasitelj) nalazi se u svakome od nas, bez izuzetka. Moramo Hrista u nama oživiti, probuditi, vjerovati Njemu, jer On je spasitelj naš, a spasitelj je Bog. Isus Hrist jeste Bogočovjek. Svaki čovjek jeste potencijalni Bogočovjek.

76. Metamorfoza. Leptir kao simbol novog života (nastavka života van ovog tijela), i novog tijela (duhovnog). Tako vidim leptira. Gusjenica se učauri u lutku u kojoj gusjenica preobražajem sebe postaje leptir. Umire gusjenica da bi se rodio leptir. Vaskrsenje. Života nema bez smrti. Preobraženje je jedan od osnovnih pojmova hrišćanstva. Isus i Gora preobraženja. Za ovoga života moramo da se rodimo odozgo, duhom i vodom – da preobrazimo našu palu prirodu u višu duhovnu, da se uzdignemo iznad, da bi smo i nakon smrti zadobili život. Ne može bez našeg preobraženja ništa da se desi dobro. Promjene se dešavaju u nama, a spoljnji događaji su odraz naših unutrašnjih stanja. Svi imamo u sebi potencijal razvoja, ali da li ćemo svi preobraziti sebe u „leptire“ zavisi od nas. Mi moramo izabrati preobražaj, a ostalo Bog (Hrist u nama) dovrši.

77. Ne smijemo se igrati sa drugim ljudima (dušama). Nemamo prava na to. Najveće greške koje sam uradio jesu kada sam povrijedio nečiju dušu, nečija osjećanja. Oprostite svi koje sam povrijedio, koje sam naljutio, to je nesvjesno moje stanje, koje želim mijenjati. Padao sam, i želim ustati. Ko sam ja da nekoga povrijedim? Svi smo braća i sestre, šta više, mi smo jedno tijelo čija je glava sami Bog (Hrist u nama). Povrijediti drugoga znači povrijediti sebe samoga. Cijelo čovječanstvo je jedan čovjek, a mi kao pojedinci imamo određenu ličnu ulogu, funkciju u tom čovjeku. Svi smo bitni, podjednako važni, i podjednako slabi bez Boga. Moramo paziti kako živimo. Svjesno i nesvjesno možemo učiniti greške, zato moramo osvešćivati sebe bez stajanja. Gospode, oprosti meni grešnome!!!


78. Postoje jake duše. Postoje zatrovane duše i povrijeđene duše. Jake duše su nepokolebljive u dobru i hrabre, bez obzira na cijenu. Zatrovane duše (,,mrtve duše“) su one koje su dozvolile sebi da zlo prevlada, i ugušile same sebe, nesvjesne posljedica. A povrijeđene duše su izgubljene duše i još se mogu povratiti i pokajati. To su duše koje su u nekom trenutku u životu napravile pogrešan izbor i skrenule, ili su djetinjstvo imale loše koje ih nije uputilo na pravi put, ali su se trudile koliko su znale i umjele da žive pošteno. Sa povrijeđenim dušama Isus je bio. To su oni na posljednjem mjestu, a Njemu su bile i jesu na prvom mjestu. To neka bude lekcija svima nama. Ne sudimo, jer mi ljudi ne umijemo pravilno da sudimo, i to uopšte nije na nama.

79. Zašto Bog dozvoljava da uz žito kukolj raste? Da ne bi iskidao zajedno sa kukoljem ni jedno stablo žita! Ne možemo shvatiti Božije namjere i plan nego koliko nam je otkriveno. I ne smijemo suditi drugima. To nije u našoj nadležnosti. Kukolj se na kraju žetve baca i spaljuje jer nije potreban. Treba žaliti i moliti za one koji mnogo griješe, ne progoniti i ubijati. To nije na nama. Oprez prilikom donošenja „presuda“ naših, da i sami ne budemo osuđeni! Bojim se da se ponašamo kao da niko nije u pravu sem nas samih. Ne valja nam to.

80. Nemaj strah od smrti, niti troši energiju na razmišljanja i brigu šta će biti, kako će biti, već uradi pravu stvar u pravo vrijeme, bez obzira na posljedice. To je teško i zahtjeva smirenost i mudrost. Truditi se moram. Živjeti sa vjerom u Boga.

81. Možemo se praviti da je sve u redu, da samo spokojni, da nam se u vijestima daje prava slika stvarnosti. Nije tako, ne zato što ja to kažem, već što zaista nije tako. Problem je ne ni globalni, već univerzalni. Nalijepite mi etikete koje hoćete, oblijepite me njima, da sam previše daleko pošao, da sam ludak, da sam teoretičar bez pokrića, da pišem da bih


prodao knjigu,... Nije bitno to, bitno je što neće neko ko nas vuče (nas, čovječanstvo) u propast izaći na tv i reći: „Znate, naš cilj je savremeno robovlasničko društvo, u kojem vi narode nećete raditi šta vi želite, već ono što vam mi opredjelimo, ali tako da ćete misliti da to vi želite. To mi zovemo savršenom formulom vladanja, kada vi mislite da imate slobodu, kada mislite da imate znanje, a nemate ništa, i radite sve što mi želimo.“ To neće biti, normalno je da se kriju, da se njihova imena ne nalaze na listama najbogatijih, niko ne zna njihova imena. Ali ako mi sebe ubjedimo da je sve u redu, onda ništa, pobjeda je njihova. Ne mržnja, već naš preobražaj njima izmiče tlo pod nogama, ne revolucije u krvi, već unutrašnja revolucija u dušama našim, to je naša ljudska pobjeda, pobjeda svih nas. Upravo to se želi na sve načine spriječiti. Zar se ne vidi da postajemo sebični, da gledamo samo svoj interes, da je bitno šta ko nosi, koja kola vozi, gdje radi, gdje izlazi ko. Bitnija je Coca Cola od žive vode Hristove! Bitnija je markirana garderoba od nebeskih haljina! Pa naravno da su oni blizu ostvarenja plana jer mi ništa ne radimo na sebi. Oni znaju da je ono unutra u čovjeku jedino bitno, i iz tog razloga utiču na nas iznutra, mijenjaju nas na planu psihološkom, okreću nas u pogrešnom smjeru, umjesto ka Bogu, oni nas okreću ka spolja, ka svijetu. Nazovite me kako hoćete, bar razmislite o svemu. Zapitajmo se makar ovo: Da li smo zadovoljni svijetom u kojem živimo, i kakav svijet ćemo ostaviti našoj djeci? Ništa više. Biće da nas, kao na slici Franciska Goje, Saturn proždere ... A mi nastavimo da se pravimo da je sve u redu.

82. Oličenje-ovaploćenje duha u jednoj ličnosti. To se dešavalo. Isus Hrist je ovaploćenje Božijeg duha u čovjeku. Antihrist će biti ovaploćenje nagomilanih, akumuliranih ljudskih strahova, mržnje, gordosti, sebičnosti, otpadništva od Boga kroz sve ove vjekove i milenijume. To će biti velika energija, oslobađanje velike negativne energije. To nas čeka. To je prorečeno prije dvije hiljade godina, jer i tada su oni malobrojni upućeni vidjeli da se svijet kreće ka dnu, nezaustavljivo, jer čovjek se ne mijenja na bolje, a kako stajanja nema jer život je pokret, onda se kreće na gore. Ne možemo stajati u mjestu, ili napredujemo ili nazadujemo. Nije to velika filosofija, jednostavno je tako. Već hiljadama godina, čovjek se kreće, a za sebe neka odgovorimo da li se čovjek i čovječanstvo kreću ka boljem, ili gorem? Ako ne slušamo Hrista, onda


ćemo slušati Antihrista, on će sigurno doći. Antihrist – protiv Hrista, to će mu biti plod, i mnogi će mu povjerovati jer će ih prevariti (jer je slaba vjera). O ovome se ne priča, jer se smatra mitom, legendom, bajkom. Neću širiti ovu temu, ne treba fokus biti na ovome, trebamo imati na umu da će do ovoga doći, a od nas zavisi da li će moći zavladati nama, ili ćemo ga mi u startu prepoznati i odbaciti, i oduzeti mu vlast. Nije istorija što mi mislimo, jer smo potpuno promašili i odbacili ono što takođe utiče na ovaj svijet, a to je ono što su drevni nazivali nebom-onaj dio realne i postojeće stvarnosti koji mi čulima ne možemo opaziti, a koja je neuporedivo veća i šira i duža od ove nama vidljive stvarnosti. Zato mi ne možemo da objasnimo pravilno ono najvažnije, i zato imamo pogrešne temelje savremenog svijeta, i zato ne razumijemo zašto će doći Antihrist, i zato ne znamo da možemo to sve u našu korist preokrenuti. Pokajanje sve mijenja u korist dobra. Naše svjesno okretanje od zla ka dobru. To nije mala stvar, to je moćna stvar. Protiv toga, zlo nema odgovor. Protiv ljubavi, zlo ne zna šta da učini, šta da joj suprotstavi. Zato mi ne možemo da se pokrenemo ka dobru jer ne vidimo da smo okrenuti na lošu stranu; naša pogrešna navika i oslonjenost na ovaj mali dio čulne stvarnosti i svakodnevica ne dozvoljavaju nam da sagledamo ono što se zove grijeh, pad, i pokajanje-preobražaj. Zbog pogrešnih temelja, mi tugujemo, strahujemo i mrzimo, a ne treba tako i mora drugačije. Na klimavim temeljima ne valja da se gradi. A mi gradimo li gradimo. Sigurni smo da su temelji čvrsti, zato gradimo sve više i više. Ne znamo da griješimo! Nelegalno gradimo jer ne gradimo s Bogom. Gospode, pomiluj mene grešnog, i pomozi mi!!!

83. Veliko korišćenje virtualne stvarnosti, dovešće do toga da će razlika između virtualnelažne stvarnosti i prave stvarnosti početi da nestaje. Doći će do većeg davanja na važnosti virtuelnoj stvarnosti jer će biti ljepša, bez mnogo problema, moći će se raditi šta ko poželi. Pravi život će postati sporedan. Treba li govoriti šta će to značiti?


84. Nauka i religija, sestre su koje rađa čovjek. Jedna se oslanja više na razum, druga na srce. Obje su rođene kao potreba za odgovorima, osvješćivanju. Kao rođene sestre, one zajedno, ruku pod ruku idu kroz život, pomažući jedna drugoj. Tako je bilo dugo, dugo. Zlo želi da rastavi sestre, i to je tragičan događaj, jer kada se porodica cijepa to je veliki potres. Nažalost, poklekle su i jedna i druga, i njima su ovladali loši muževi, koji su odvojili sestre jednu od druge. Još su žive, i njihov ponovni susret, i zagrljaj, njihovo pomirenje, biće dirljivo i osvješćujuće.

85. Kad se desi da sumnja jača, pogledam u sebe, razmislim o prostranstvima duše, ali i o mehanizmu tijela, o organima, kostima, krvi, mozgu, čulima, ... i da je čitavo tijelo, nekada bilo samo u informacijama-DNK, i da se po tim podacima izgradilo ovo tijelo. Nije postojalo, sada postoji. Raslo je i formira se čitav život, obnavlja se, zamjenjuju odamrle ćelije novim, ... Tako i naša duša. Razvija se. Razmislim o ovome, ali i o svekolikoj raznolikosti u prirodi, svim znanim i neznanim oblicima života, i ko zna koliko oblika života u Vaseljeni, i to mi govori da se sve razvija, sve se kreće ka nečemu. Sve teži savršenstvu, a savršen je jedino Bog.

86. Postaraj se da uđeš u svoju unutrašnju skrivnicu i ugledaćeš nebesku skrivnicu. Jer, one su jedno. I jednim ulaskom vidjećeš obje. Ljestvica u ono Carstvo je sakrivena u tebi, tj. u tvojoj duši. Omij se od grijeha i naći ćeš unutra stepenice za ushođenje, po kojima ćeš se popeti u njega. (Sveti Isak Sirin) O kakvo bogatstvo imamo, a ne znamo da ga imamo! Ispitajte sami sebe - da li ste u vjeri, provjerite sami sebe. Ili ne poznajete sami sebe - da je Hristos u vama? Inače niste osvjedočeni. (Apostol Pavle, II Korinćanima poslanica 13:5) Svi sveti isto govore.


87. Apostol Pavle, veliki apostol Pavle. Nije poznavao Isusa, ali je upoznao Hrista; Hrist mu se javio. I to ga je ispunilo, iz čovjekoljublja širio je evanđelje širom Rimske imperije, mnoge patnje doživljavao, na kraju stradao za evanđelje u samome srcu imperije (tadašnji centar ovoga svijeta), Rimu. Svjetlo Hristovo obasjalo ga je, i Pavle je odustao od sebe, predao se Hristu, i Hrist ga je vodio. Vodio da narod budi. Apostol Pavle imao je znanje viših nebesa, imao je vizije; to možemo kao Niče odbaciti i smatrati Pavlovim oružjem manipulacije narodom, ili kao što ga Crkva, čak i mnogi gnostici smatraju velikim apostolom (O hipostazi sila. U Duhu Oca istine. Veliki apostol reče nam o silama tame: Mi se ne borimo protiv krvi i mesa, već protiv sila ovoga svijeta i zlih duhova...) i onim ko zna. Mi biramo i ovdje. Samo nemojmo smetnuti sa uma da je apostol Pavle bio Savle, i da je doživio preobražaj. Apostol Pavle je među pagane i mnogobošce došao i širio svjetlo, počeo je da osvjetljava Evropu. Bilo je svjetlucanja i prije u Evropi, ali ograničenog dometa, tek sa širenjem evanđelja, svi evropski narodi su počeli da kultivišu duh. Znao je da su svi narodi Božiji narodi, i da ni jedan narod nije važniji od drugih. Zato je svima širio evanđelje. Imao je mnoštvo protivnika i za života, ali sabor u Jerusalimu dozvolio mu je da širi među mnogobošce evanđelje. Za razliku od drugih, on je vidio mnogo više i dalje, i nije ograničen svijetom i njegovim zakonima. Kada želite da diskreditujete protivničku stranu, najvažnije je da ličnosti nosioce diskreditujete. Najviše su napadani Isus i apostol Pavle, kako iznutra tako i spolja. Iznutra zloupotrebom Isusovog imena, života, učenja i žrtve od strane institucije crkve i prolivanjem krvi u Njegovo sveto ime, mijenjanjem izvornih poruka, i spolja, negirajući značaj pa čak i postojanje Isusa, i apostola Pavla od strane tzv. intelektualne elite. Isus je kamen ugaoni, nikada ga neće moći polomiti. Poslije Isusa, upravo je Pavle taj koji je najznačajniji za širenje evanđelja i kultivisanje duha najvećeg dijela čovječanstva.


Slika 4.: Rembrant, Apostol Pavle. Potpuno se posvetio približavanju velikih tajni običnom čovjeku. Iz tog razloga odlučio je da se prilagođava narodu (ne i vječnu istinu da prilagođava ovome svijetu, tu granicu nije prešao), da svima bude sve, da bi uspio što većem broju ljudi evanđelje posaditi u srcima. Po plodovima se ljudi poznaju. Kakvi su plodovi Pavlovi? Koliko je ljudi izveo na uski put života? Na to odgovara dvije hiljade godina iskustva hrišćanskog.


88. Od oca Tadeja (moj kratki izbor, jer mislim da se treba često podsjećati na mudrosti koje nam pomažu): -Pitanje ocu Tadeju: Da li postoje naše misli i misli koje nam se ubacuju sa strane? Odgovor: Sa svih strana nam se ubacuju. Sa svih strana su misleni radijusi. Kad bi nam se otkrilo, to je strašna mreža. A svako ima radio stanicu u sebi. Čovjek je mnogo precizniji aparat od radio stanice, od televizora, samo mu je funkcija poremećena. Kako je precizno biće čovjek! Kako uzvišeno! Ali ne umijemo da cijenimo. Ne umijemo da se uključimo u izvor života, da osjećamo radost života. Nego uvijek podmeću ... neprijatelji ... Prepodobnom Antoniju Gospod je otkrio mislene radijuse kojima smo okruženi. I kada je vidio, on je uzdahnuo: Gospode, ko može ovo da prođe? I čuo je glas: Samo smireni i krotki. Do njih se oni ne dotiču. U njih su uključeni samo mir, tišina, Božanski radijusi, znak apsolutne Božanske snage. Ne uključuju se u negativno. -U ophođenju sa ljudima treba biti blag, krotak i popustljiv. -U neposlušnog se neće useliti carstvo Božije, jer takav uvijek želi da se vrši njegova a ne Božija volja. U carstvu nebeskom isključena je mogućnost carstva u carstvu. To su htjeli „pali duhovi“ i zato su otpali od Gospoda, Cara slave. -Onaj koji nije poslušan, uzalud posti i moli se Bogu. Poslušanje je veće od posta i molitve. -Carstvo nebesko je misleno stanje duše, a i pakao je misleno stanje duše. Mi smo čas u raju, čas u paklu. Kada smo neraspoloženi u nama je pakao, kada je u našem srcu radost, onda se osjećamo kao u raju. Zato se moramo neprekidno truditi u molitvi. -Pokajanje je izmjena života. -Što dajemo, to nam se vraća. -Uzalud ti nekome govoriš da je Bog svuda prisutan i da je životodavac, kada on neće da čuje. -Ali je Gospodu najmilija i najdraža ljubav bezazlena, prostodušna, djetinja, koja se tako priljubi k srcu Njegovom. Eto šta je Gospodu najumivenije od nas što On traži. A to može svaka duša. I bogat i siromah, i star i mlad. -Gospod nam je pokazao kakvi treba da budemo: smireni, ponizni, pokorni volji Božijoj. Ali mi hoćemo sve da ustrojimo po našem mišljenju. -Gospod neće da ispuni svaku našu molitvu, jer ako bismo dobijali uvijek kada zatražimo, ko bi nas mogao ubijediti da na zemlji ima neko mudriji i umniji od nas, i od koga bi takav primio savjet?


Gospod nam ponekad otkriva u mislima odgovor na razna pitanja i tajne, a ponekad zataji da bismo se obratili ljudima za savjet i tako se smirili. -Moramo odvojiti ljubav od strasti. Na stranu strast, to vrag upliviše. Nego da se obrati pažnja Božanskoj ljubavi, koja ne pravi razliku. To nije egoistična, već sveobuhvatna ljubav, koja sve prašta i svemu se raduje. -Svetitelji stalno ističu: važno je samo uvijek ustati ponovo i nastaviti put k Bogu. Makar i sto puta dnevno pali, ne mari; i samo ustanite i idite dalje naprijed, ne osvrćući se natrag. Šta je bilo, bilo je i prošlo. Vi samo idite naprijed i molite pomoć od Gospoda. Mi ne dosađujemo Gospodu time što Mu se stalno zbog nečega žalimo. Gospodu dosađujemo kada griješimo. Hvala ocu Tadeju jer je nama u ovim „savremenim“ vremenima pokazao da je istina vječna, da nema zastare za dobrotu, mudrost i vjeru. Hvala!

89. Najviše sam naučio iz grešaka i poraza. Nakon pada, dižem se jači, mudriji. Nakon pada, bitno je ustati, stati i sagledati šta se može naučiti iz pada. Život je škola, lekcije se trebaju učiti. Ne može bez iskušenja i padova ništa da se nauči. Krize u životu jačaju čovjeka. Ne da mi trebamo da prizivamo nevolje, ne, nego prihvatiti da život čine usponi i padovi; u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi. Hvala Gospodu na svemu!!!

90. Vjera u Boga, vjera je i u sebe, i u drugog čovjeka. Čovjek jeste mikrokosmos i mikroteos; u nama su umne sile i tijelo da se njima povinuje.

91. Već imaš blago, ne opterećuj se onim što nemaš. Već imaš ono što se novcem ne može kupiti! To je život, od Boga dat! Postojanja, biće. Šta je najvrijednije što novac može kupiti?


92. Odlučiti: svijet ili Bog? Ko ne nosi svoj krst i ne ide za mnom, ne može da bude moj učenik. (Evanđelje po Luki 14:27) ... hajde za mnom i ostavi da mrtvi ukopavaju svoje mrtve. (Evanđelje po Mateju 8:22) Isusa Hrista treba slijediti, On je put, istina i život.

93. Sve mora poticati iz srca. Onaj ko zna, odgovorniji je od onoga ko ne zna, upravo zbog svjesnosti o grijehu, i posljedicama činjenja grijeha. Bog je jedan za sve. Hrist se žrtvovao za čovječanstvo, za svakog od nas, i za mene se žrtvovao. Ostavio je vječnu poruku. Zato nemam pravo da zaboravim Golgotu i raspeće. Pripadnici drugih vjeroispovjesti uskraćeni su ne poznavajući sveopšti značaj Isusa Hrista, i njegove poruke i djela, a ko god se upozna sa Isusom, taj ne može biti isti čovjek kakav je bio. Za to što cijeli svijet ne zna Isusa, krivi smo mi hrišćani. Neko ko je ateista, ali živi ispravno, iz srca djeluje, bliži je Bogu od umišljenog vjernika, ili slijepog dogmatike, koji griješi i druge sablažnjava i odaljuje od istine. Bog je Bog svih naroda, svi su narodi izabran narod. Sloboda je izbora, odgovornost velika, pažnja neophodna. Lako je umrijeti, ali stvoreni smo za život. Život sa Bogom u Bogu. Postoje krajevi svijeta i narodi koji nisu nikada čuli za Isusa, neće biti da će Bog da takve odbaci. U svakoj ljudskoj duši postoji intuicija i savjest, postoji unutrašnje čulo koje prepoznaje dobro i zlo, i ko to sluša može naći put do Boga, ko to ne sluša, ne pomaže mu ništa. Nemojmo se olako ušuškati u tome da smo hrišćani, i da smo izabrani. To nije tako. Upravo jer sam hrišćanin, odgovornost moja je veća pred Bogom i ljudima.

94. Pažnja i strpljenje. Bog daje onda kada smo spremni primiti, ne kada mi nešto želimo. Bog bolje od nas zna šta i kada nama treba i koristi.


95. Vjera – istina – oslobađa. Ljubav – smisao – ispunjava.

96. Čistilište nije van nas na nekom mjestu nakon smrti. Čistilište, to je ovaj život u tijelu ovom, to je sada, sada se pročišćujemo, i biramo Boga ili Mamona. A dva gospodara se ne mogu služiti! Čiste nas iskušenja, patnje, krize, bolesti, stradanja; treba samo neprestano čitati i imati na umu Isusov život, sve će biti jasno.

97. Nema slobode do unutrašnje slobode. Slobodnog čovjeka niko ne može zatvoriti, i ako ga zatvore u najcrnju tamnicu, on je slobodan, jer oslobodio je sebe svojih okova; slobodan čovjek gospodari sobom. Neslobodan čovjek će svuda biti zatvorenik sopstvenih ograničenja i okova.

98. Pitanje: Ko sam ja? Najteže pitanje. Jer ako kažem ime i prezime, ili zvanje, zanimanje, nacionalnost, bilo šta, nisam to, i nismo to. Mogli su nas nazvati roditelji raznim imenima, mogli smo biti rođeni u drugim zemljama, drugačija zanimanja izabrati, ali ostali bi mi u svojoj suštini. Ja, i mi svi, nešto smo mnogo više, i to se ne može imenovati, ali zvaću to b i ć e iz praktičnih razloga. A biće nam svima Bog daje. Biće jeste, jer postoji. Bit – suština. Naše biće posjeduje razum i srce, služi se i jednim i drugim. Biće sadrži i dušu i tijelo. Biće, to je cjelina, jedinstvo različitosti. Biće je potrebno probuditi, i to u ovom životu na zemlji, vaskrsnuti za život vječni. Istinsko biće i njegove potencijale vaskrsnuti. Vaskrsnuti i duhovno i tjelesno. Ne treba da nas sablažnjava ni zbunjuje ovo tjelesno, jer postoji i duhovno tijelo, ne samo materijalno. Sve je slutnja nečega mnogo većeg, a i ona je dovoljna za ovaj život na zemlji.


99. Postoje dva mira: lažni i istinski. Zločinci iz II svjetskog rata koji su bili u kasnim godinama života uhvaćeni i izvedeni pred sudove, bili su mirni, staloženi, razumni. Nisu se kajali za svoje zločine. I ostali su mirni. Da li je to istinski mir? Nasuprot takvom miru imamo mir svetih ljudi. Nisu to iste kategorije. Kada su u logoru mučili starca Vukašina (konkretno, logor Jasenovac), on je bio miran i bez straha i mržnje prema mučiteljima, koju su ga do smrti mučili. Imao je „ponudu“ da „spase“ život, na šta je odgovorio mučitelju: Radi ti dijete svoj posao. Te riječi mučitelj nikada nije zaboravio. I starac Vukašin stradao je u velikim mukama fizičkim, a dušu mu nisu mogli ubiti. To je nešto što mnogo govori. Te riječi izgovorene bez mržnje u trenucima pakla spoljašnjeg, a neba unutrašnjeg. To je istinski mir. Za takav mir sposobni su najveći među nama. SAMI BOG IZVOR JE MIRA. Izvor mira lažnoga je lažno biće koje je potisnulo istinsko biće, i nema dug vijek. Potisnuvši istinsko biće, potisnuta je i savjest, i mir koji je prividan, lažan je. Nasuprot lažnog mira, istinski mir uvodi čovjeka u vječni mir. Život je nešto više od bioloških procesa. Zapitajmo se ponekada o nečemu bitnom.

100. I za milion godina od danas, ako čovječanstva bude i kakvo bude, Isus Hrist će biti put, istina i život, jer to je vječni put, vječna istina i vječni život. Svojom sramnom smrću na krstu, čovječanstvo je natjerao da shvati da smrt nije kraj, i napokon je probudio usnulo čovječanstvo iz tame straha, i okrenuo ka ljubavi. Važno je živjeti, sada živjeti. Gospodu Isusu Hristu vječna slava i hvala za sve!!! A kad su putovali, uđe u jedno selo; neka žena po imenu Marta primi ga u svoju kuću. Ona je imala sestru po imenu Marija, koja je sjela kraj nogu Gospoda i slušala njegovu besjedu. A Marta se mnogo trudila da ga što bolje posluži. Ona priđe i reče: Gospode, zar ne mariš što me je moja sestra ostavila samu da služim? Reci joj, dakle, da mi pomogne. A Gospod joj odgovori i reče: Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš se za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je, naime, izabrala dobri dio koji joj se neće oduzeti. (Evanđelje po Luki 10:38-42)


Zaključak

Cilj ovoga pisanja jeste da iznesem utiske dosadašnjeg putovanja, potrage, i da podijelim to sa svima koji tragaju, i da pokušam da zainteresujem one koji ne traže. Važno je putovati, važno je tragati. Nepoznato je prostranstvo svuda oko nas i u nama. Grešaka je bilo, ima ih i biće ih, važno je uvijek se dići i nastaviti putovati. Moram ovladati dvijema polovinama mudrosti: smirenjem i ćutanjem. Božija je svemoć, ljudska je nemoć. Čovjek je čovjek u onoj mjeri koliko je srastao sa Bogom. Sam čovjek (bez Boga) je običan prah koji nestaje. Ovaj put je put povratka Bogu. Vjera nije slijepo služenje, sujevjerje ni fanatizam, već vjernost, svjestan odnos vjernosti i povjerenja između čovjeka i Boga. Zavjeti su dati, vječni zavjeti vjernosti čovjeka Bogu i Boga čovjeku, iz ljubavi ne prisile. Vjera isključuje prisilu. Vjeran čovjek je čovjek vjeran Bogu, iz ljubavi prema sebi i Bogu. Svako treba da nađe svoj put, cilj nam je zadat i svima isti, sa Bogom u zagrljaju biti. Ne smijemo nametati nikome ništa, ljubav jedino je bitna. Ljubav, to je kruna vjere, istine i slobode. Ljubav, odgovor na sve.

Pišem na ovaj način, jer nisam književnik, umjetnik, ne znam drugačije pisati nego na ovaj način. Ili nemam hrabrosti da probam da pišem stvarajući likove, radnje i predjele... Knjiga koja će biti posvećena isključivo duši, mora biti drugačija, tema je ozbiljna, jer duša i duševnost se gubi u ovome svijetu, a na ovome svijetu smo da bismo dušu probudili, osvjestili, jer pala je, izgubila je nevinost, i mora se vratiti u punoću postojanja. Za to će biti potrebno još iskustva, i vremena, a ova knjiga je priprema za to.

Gospode, vodi me putevima Tvojim! Volja Tvoja neka bude, ne moja! Amin


Korišćena literatura: -Novi Zavjet, prevod dr Emilijana Čarnića -Dobrotoljublje (Sveti Isak Sirin, Podvižničke pouke; Izreke Svetog Antonija i kazivanja o njemu; Filotej Sinajski, 40 poglavlja o trezvoumlju; Četiri stotine poglavlja Ave Talasija prezviteru Pavlu, o ljubavi, uzdržanju i duhovnom životu; prepodobni Teodor, Sagledateljno slovo; Nikifor usamljenik, Mnogokorisno slovo o trezvoumlju i čuvanju srca) - Sveti Isak Sirin, Podvig u našem životu - Sveti Nil Sorski, Predanje o duhovnom životu - prof. dr Svetozar Radišić, Misli, emocije i Kosmos - Ivo Andrić, Razgovor sa Gojom - Mihail Igorevič Hasminski, Ko nam nameće prisilne misli - Mirča Elijade i Joan P. Kuliano, Vodič kroz svjetske religije - Nikolaj Berđajev, O savršenstvu hrišćanstva i nesavršenstvu hrišćana - Zbirka izvornih gnostičkih spisa, Priredio Dušan Đorđević Mileusnić, spis Hipostaza Arhonata - Skripta sa interneta sastavljena od govora oca Tadeja - Skripta sa interneta: Tako je govorio Tesla

-Slika sa naslovne strane je crtež Leonarda da Vinčija, Vitruvijev čovjek, ili znan kao zakon proporcije -Slika zadnje strane, crtež Franćeska di Đorđa, proporcije za konstrukciju crkve


Pitanje: Ko sam ja? Najteže pitanje. Jer ako kažem ime i prezime, ili zvanje, zanimanje, nacionalnost, bilo šta, nisam to, i nismo to. Mogli su nas nazvati roditelji raznim imenima, mogli smo biti rođeni u drugim zemljama, drugačija zanimanja izabrati, ali ostali bi mi u svojoj suštini. Ja, i mi svi, nešto smo mnogo više, i to se ne može imenovati, ali zvaću to b i ć e m iz praktičnih razloga. A biće nam svima Bog daje. Biće jeste, jer postoji. Bit – suština. Naše biće posjeduje razum i srce, služi se i jednim i drugim. Biće sadrži i dušu i tijelo. Biće, to je cjelina, jedinstvo različitosti. Biće je potrebno probuditi, i to u ovom životu na zemlji, vaskrsnuti za život vječni. Istinsko biće i njegove potencijale vaskrsnuti. Vaskrsnuti i duhovno i tjelesno. Ne treba da nas sablažnjava ni zbunjuje ovo tjelesno, jer postoji i duhovno tijelo, ne samo materijalno. Sve je slutnja nečega mnogo većeg, a i ona je dovoljna za ovaj život na zemlji.


Profile for aleksandar.vukovic

Igor Vlahović - Terra Incognita  

Igor Vlahović - Terra Incognita