Issuu on Google+

1. UVOD Ovu temu sam odabrala zato što me zanimalo kakve su to bile prilike u Francuskoj prije Francuske revolucije i što je uopće dovelo do tako važnog povijesnog događaja, pa ću to ovdje ukratko i prikazati. Francuska je prije revolucije bila apsolutistička centralna država s raštrkanim agrarnim područjima koja su predstavljala većinu privrede. Najvećim dijelom francuskog bogatstva raspolagala je buržoazija ( građanski društveni sloj ) , ali nije imala političku vlast, koja je pripadala privilegiranom plemstvu i svećenstvu. Stoga je razumljivo da je glavni protivnik postojećeg režima bila upravo buržoazija, ali i neki slojevi privilegiranih staleža. Kralj je bio apsolutni vladar, ali je njegov utjecaj na vlast u zemlji bio ograničen. Društvu su bile potrebne korjenite reforme. Takvo gospodarsko i političko stanje dovelo je do revolucije, koja predstavlja vjerojatno jedan od najznačajnijih događaja u povijesti te zemlje i koja je rezultirala dubokim društvenim promjenama ne samo u Francuskoj, nego i u drugim europskim zemljama. Značila je slom feudalizma, apsolutne monarhije, koja je Francusku u drugoj polovini 18. stoljeća dovela do duboke krize. Razvoj proizvodnih snaga dosao je u izravni sukob s apsolutističko-feudalnim poretkom. Manufaktura je prerasla u industriju, brodarstvo raspolaže cijelim flotama, raste broj banaka, kapital se grupira u dionička društva. A s druge strane, vladali su jako loši gospodarski uvjeti. Narod živi u velikoj bijedi i u njegove redove sve dublje prodire misao o jednakosti ljudi, čemu puno pridonose i sve glasnija mišljenja književnika, filozofa i ostalih pripadnika intelektualne francuske elite o jednakosti, slobodi, bratstvu, naciji, religiji, humanizmu.

1


2. EKONOMSKI, DRUŠTVENI, POLITIČKI ODNOSI U FRANCUSKOJ U 18. STOLJEĆU 2.1. Ekonomski odnosi U drugoj polovici 18. stoljeća, kada je Englesku već zahvatila industrijska revolucija, Francuska je bila pretežito agrarna zemlja. Od oko 25 milijuna stanovnika samo 2 milijuna nisu pripadala seljaštvu. Francuska toga vremena bila je feudalnoapsolutistička država.1 To međutim ne znači da industrija u Francuskoj nije napredovala. Industrija šećera u koloniji San Domingu iznosila je polovinu svjetske proizvodnje, a postupno se razvijala i sve više jačala metalurgija, dok je industrija svile, pokućstva, tkanina, itd zapošljavala već brojno stanovništvo, a ti su proizvodi nalazili široko tržište širom čitave Europe. Feudalni su odnosi najviše dolazili do izražaja i poljoprivredi, gdje je zemlja pripadala uglavnom feudalcima i crkvi. Njihova su golema imanja obuhvaćala najplodnija zemljišta. Plemstvo je na zemljištima zadržavalo izvjesna prava i onda kad su ona prelazila u ruke neplemića. Oni su dobivali vječite rente, što je značilo materijalno osiguranje, a ujedno potvrdu vrhovnog vlasništva. Iako je kmetstvo, bolje reći vezanost seljaka uz plemićka dobra, bila gotovo nestala u drugoj polovini 18. stoljeća, seljak je živio na zemljištu i od zemljišta koje je pripadalo feudalcima, te se teško mogao odvojiti od tog zemljišta. Od zemlje koju su obrađivali i od koje su živjeli morali su seljaci plaćati velike poreze u obliku osobnih nameta i realnih tereta, zakupninu u naturi ili u novcu feudalnom vlasniku zemljišta, a osim toga i desetinu crkvi, te razne državne poreze.2 Uz to, seljaka su pritiskala razna

plemićka

monopolistička prava na mlinove, gajenje golubova i zečeva, lov, ribolov, itd koja su bila u rukama feudalaca. Može se reći da u životu seljaka nije bilo rada koji ga ne bi obvezivao na plaćanje bilo kakvog poreza. Pored toga, seljaci su morali davati tlaku (radnu snagu) i bili su pri svemu tome naročito eksploatirani od zakupaca poreza, koji su vrlo često iznuđivali od seljaka veće poreze, tj. iznad propisanih i tako se sami bogatili.

1

Bastaić,K..; Krizman, B.: Opća historija države i prava, Globus, Zagreb, 1981., str. 155.

2

Seljaci su morali plaćati razne državne poreze, npr za dimnjake, peći, a najomrznutiji porez je bio na sol, koji su plaćali za određenu količinu soli, bez obzira jesu li je kupili ili ne.

2


Ako još istaknemo da u tom razdoblju u prosjeku svaka treća godina nije bila rodna, to je predstavljalo još veći udarac životnim uvjetima seljaka i pridonosilo ionako velikoj bijedi u kojoj su živjeli. Stoga je razumljivo da je za seljake takvo stanje postalo neodrživo. To je bio jedan od glavnih uzroka društvenih previranja koja su rezultirala velikom revolucijom 1789. godine.

2.2. Struktura društva- društveni odnosi U francuskom aristokratskom društvu starog poretka mogu se razlikovati 3 staleža ili reda: svećenstvo i plemstvo, povlašteni staleži i treći stalež (buržoazija, građanstvo, radništvo, seljaštvo i ostali ), koji je sačinjavao najbrojniji dio stanovništva(buržoazija i radništvo – 8 %, i seljaštvo – 90 - %) . Ovakva struktura vuče svoje korijene još iz srednjeg vijeka: svećenički stalež je bio najstariji i od početka je imao poseban položaj određen kanonskim pravom.

2.2.1. Svećenstvo i plemstvo Svećenstvo i plemstvo sačinjavalo je prvi i povlašteni stalež, i činilo je 2 % ukupnog broja stanovnika. Međutim, ta 2 društvena sloja nisu imala jednak društveni položaj pa se u tom pogledu moraju bitno razlikovati. Svećenstvo Svećenstvo je imalo najveći utjecaj u društvu. Ono se proglašavalo za „prvo tijelo kraljevstva“3. Prvo među staležima u državi, imalo je velike političke, sudačke i fiskalne povlastice. Ekonomska moć svećenstva počivala je na ubiranju desetine i na zemljišnom posjedu. Kler je imao zemljišne posjede u gradovima i selima; imao je brojne nekretnine u gradovima i ubirao najamninu čija se vrijednost dvostruko povećavala tijekom stoljeća. Seoska crkvena imanja bila su još znatnija. Jedino je svećenstvo stvarno predstavljalo stalež; imalo je svoj administrativni aparat (glavni činovnici klera i biskupske komore) i svoje sudove (duhovni sudovi). Svake pete godine sastajala se Skupština klera koja se bavila vjerskim poslovima i interesima staleža. Izglasavala je dobrovoljni prilog kao pomoć državnim prihodima, besplatni dar koji je s desetinama predstavljao jedini porez klera. Kler se brinuo i o brojnim 3

Soboul, A.: Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1946. -1966., str. 24.

3


svjetovnim stvarima, npr o vođenju matičnih knjiga, o pomoći i nastavi, tako da je svjetovno društvo uvelike ovisilo o crkvenoj vlasti. Svećenstvo nije bilo jedinstveno po sastavu i podrijetlu. I tu je postojalo više svećenstvo – plemićkog podrijetla – koje je uživalo najprivilegiraniji položaj u društvu. Visoki kler, opati i kanonici, sve se više regrutirao iz redova plemstva: branio je svoje pravo na beneficije, od kojih je nisko svećenstvo općenito bilo isključeno. 4 Najveći dio prihoda staleža odlazio je crkvenim dostojanstvenicima; raskoš i sjaj crkvenih prinčeva bili su ravni raskoši i sjaju najvećih svjetovnih velikaša. Većina je živjela na dvoru i malo se bavila svojom biskupijom. Niže svećenstvo imalo je skromnije prihode, pa je položaju bilo bliže pripadnicima 3. staleža nego višem svećenstvu. Nisko svećenstvo ( 50 000 župnika i kapelana) često je živjelo stvarno teško, pa su na taj način župnici i kapelani katkad sačinjavali pravi crkveni puk, koji je proizašao iz naroda, živio s njim i imao isto mišljenje i težnje. I u redovima klera, kao i u cijelom društvu starog poretka, suprotstavljali su se plemići i pučani, niži i viši kler, aristokracija i buržoazija. Redovničko je svećenstvo krajem 18. stoljeća doživjelo duboki moralni pad. Uzalud je Komisija za redovnike, koja je uspostavljena 1766. godine, nastojala provesti reformu. Ponašanje redovnika bilo je sve razuzdanije, na što su se počeli žaliti i pripadnici višeg svećenstva. Disciplina je popuštala: mnogi su redovnici prihvaćali nove ideje, čitali djela filozofa, postali dio ustavnog svećenstva, čak dio revolucionarnog kadra. Vjerski poziv nije više počivao samo na osnovi vjere, filozofska propaganda ga je dugo nagrizala.

2.2.2. Plemstvo – drugi stalež Plemstvo je predstavljalo drugi stalež monarhije, ali vladajuću društvenu klasu. Stvarni broj plemstva iznosio je oko 1, 5 % cjelokupnog stanovništva zemlje. Svi su plemići imali počasne povlastice – ekonomske i fiskalne. Plemstvo je bilo ujedinjeno svojim povlasticama, ali je obuhvaćalo razne grupe, često oprečnih interesa. Dvorsko plemstvo obuhvaćalo je plemiće predstavljene na dvoru. Oni su živjeli u Versaillesu, u okolini kralja. Živjelo je raskošno zahvaljujući godišnjim plaćama koje mu je davala kraljeva rasipnost, vojničkim plaćama, prihodima od poreza kraljevske kuće, te prihodima koje je plemstvo izvlačilo sa svojih velikih posjeda. 4

Od 139 biskupa u 1789. godini nije bilo nijednog koji nije bio plemić.

4


Dvorsko plemstvo najmoćniji je sloj u Francuskoj. To je 300 obitelji koje su živjele na dvoru francuskog kralja. U Versaillesu su se vrlo često održavale predstave i kartanja te dinamičan ljubavni život. Iako je dvorsko plemstvo imalo svoje feudalne posjede s kojih je primalo novac, ono je živjelo rasipnički, previše je trošilo, pa se zaduživalo. Zanimljiva je bila praksa da je u takvim slučajevima kralj plemićima izmišljao neku službu. Primjerice, nekoga je postavio za veleposlanika u Egiptu, a da ovaj nikada nije ni vidio Egipat niti će tamo otići. Ta se izmišljena služba zvala sinekura. Naravno, plemići je nisu stvarno obavljali, ali je bilo bitno da dobiju plaću iz državne blagajne. Visoko se plemstvo takvim načinom života sve više upropaštavalo. Mnoge sluge kojima su bili okruženi, raskošna odjeća, igre, primanja, svečanosti, priredbe i lovori zahtijevali su sve više novca. Postupno je to plemstvo usvajalo liberalne ideje, te se počelo deklasirati, i to u vrijeme kada se činilo da je društvena hijerarhija neslomljiva. Taj dio liberalnog plemstva usmjerio se prema visokoj buržoaziji, s kojom je imao izvjesne ekonomske interese. Sudbina nižeg plemstva nije bila tako sjajna. Seoski plemići živjeli su sa svojim seljacima često gotovo jednako teško. Budući da je plemićima bio zabranjen, pod prijetnjom da će izgubiti plemićka prava, da se bave fizičkim poslovima, čak da obrađuju vlastitu zemlju preko izvjesnog broja jutara. Njihov se glavni prihod sastojao u ubiranju poreza, feudalnih daća koje su seljaci morali davati. No, to je bio mršav prihod, jer se stalno smanjivala kupovna moć novca, a troškovi života neprestano povećavali. Tako se stvorio „pravi plemenitaški puk, koji je živio u bijedi, omrznut od seljaka, prezren od krupnih plemića ... i mrzeći gradsku buržoaziju radi bogatstva koje je joj je njena proizvodna djelatnost omogućavala da zgrće“.5 U 18. stoljeću sudsko i činovničko plemstvo, je težilo da se spoji s buržoazijom. Stalni članovi parlamenta prenosili su svoje položaje s oca na sina i nisu željeli nijednu reformu koja bi se na njih odnosila. Kralj U Francuskoj je postojala još jedna institucija povrh opisanih staleža, a to je kralj sa svojim dvorom. Pripadnici dvora vodili su skup život, pun skandala, po cijeloj Francuskoj. Bilo je to vrijeme vladavine Louisa XV. i Louisa XV. Kralj Louis XV. bio je poznat po tome što je uveo na dvor raskošne balove, vatromet, a Louis XV. je nastavio njegovim putem. Našao se u velikim poteškoćama, jer nije imao naročite 5

Matiese, Albert: Francuska revolucija, Beograd, 1948., str. 38

5


vladarske sposobnosti, te je u svemu bio podložan svojoj supruzi, kraljici Mariji Antoanetti. Ona je rastrošnost na dvoru dovela do kulminacije. Uzrokovala je niz afera što je dovelo do velikog nezadovoljstva velikog dijela francuskog dvora.

2.2.3. Treći stalež Ovaj društveni sloj predstavljao je veliku većinu naroda i obuhvaćao je široke slojeve sela i gradova: sitnu i srednju buržoaziju, uglavnom zanatlije i trgovce. Tu su zatim članovi slobodnih zanimanja, činovnici neplemići, odvjetnici, bilježnici, profesori, liječnici. Visoku buržoaziju sačinjavali su predstavnici financija i krupne trgovine – u prvo redu brodovlasnici i novčari, zakupnici poreza i bankari. Buržoazija je sačinjavala najutjecajniju klasu 3. staleža. Rukovodila je revolucijom i iz nje izvukla korist. Imajući u vidu njeno mjesto u društvu, mogu se razlikovati razne grupe buržoazije. Financijska je zauzimala prvo mjesto. Zakupnici poreza, bankari, financijski službenici – predstavljali su buržoasku aristokraciju. Njihov društveni utjecaj bio jr ogroman. Igrali su ulogu mecena, štitili su filozofe, stvarali su ogromna imanja zahvaljujući ubiranju posrednih poreza, državnim zajmovima, pojavi prvih dioničkih društava, Zbog poreskih surovosti postali su nepopularni. Trgovačka buržoazija naročito je cvala u pomorskim lukama. Bogatila se trgujući s otocima ( Antili,San Domingo), odakle je dolazila kava, šećer, indigo, pamuk. Trgovina ebanovinom davala im je i crno roblje, a trgovina njime bila je izvor golemih prihoda. Tvornička buržoazija teško se odvajala od trgovačke. Trgovac je snadbijevao sirovinama zanatlije koje su radili kod kuće, od njih je preuzimao gotove proizvode. Seoska industrija, vrlo razvijena u 18. stoljeću imala je taj oblik a su tisuće seljaka radili za gradske trgovce. Krupna kapitalistička proizvodnja javljala se u novim industrijskim granama iziskujući skupo oruđe. Tako su se nazirali obrisi industrijske koncentracije. Relativno brzo rasle su grane „nove“ industrije koje je oživio tehnički napredak i snažne investicije – industrija ugljena, metalurgija, nove grane tekstilne industrije. Sjaj te gospodarske aktivnosti ulijevao je pripadnicima buržoazije svijest o njihovoj klasi i upućivao ih da se neposredno suprotstave aristokraciji. Buržoazija se identificirala s narodom. Trgovačka i industrijska buržoazija duboko su osjećale društveno kretanje i ekonomsku moć koju su predstavljale. Ta buržoazija, svjesna svoje moći i interesa, povest će jednu od najvećih revolucija u povijesti čovječanstva.

6


2.2.4. Gradski narodni slojevi i seljaštvo Gradski narodni slojevi Masu koja je radila svojim rukama i koja je proizvodila, aristokrati i krupni buržuji su nazivali prezirnim imenom: narod. Međutim, ni on nije bio homogena cjelina. Unutar njega je također bilo mnogo slojeva i antagonizama. Na granici između narodnih slojeva i sitne buržoazije stajalo je zavisno zanatstvo. Zanatlija je radio kod svoje kuće, izvan nadzora trgovca. Ponekad je unajmljivao kalfe, a kalfi i šegrti bili su udruživani u cehove i usko su ekonomski ovisili o svojim gazdama. Uvjeti života gradskih narodnih slojeva nisu bili zavidni i naročito su se pogoršavali u 18. stoljeću. Cijene su rasle, a gradsko stanovništvo se povećavalo, što je doprinijelo neravnomjernom odnosu između nadnica i troškova života. Radni dan općenito je trajao od zore do mraka ( u Versaillesu je u većini radionica u ljetno doba rad trajao od 4 sata ujutro do 8 sati navečer ). U Parizu se u većini struka radilo 16 sati dnevno. Tiskarski radnici i knjigoveže su radili 14 sati dnevno pa su smatrani povlaštenim radnicima. U 18. stoljeću pretjerana skupoća uzrokovala je nezaposlenost. Zbog slabe žetve smanjivale su se potrebe seljaštva. Poljoprivredna kriza uzrokovala je industrijsku krizu. Stvarna nadnica padala je umjesto da se povećavala. Razdoblje skoka cijena u 18. stoljeću uzrokovalo je povećanje bijede širokih narodnih slojeva. Privredna kolebanja imala su snažne ekonomske i socijalne posljedice. Glavni zahtjev naroda je bio – kruh. U većini gradova uzrok pobune 1789. godine bila je bijeda, a prvi učinak pobune bilo je snižavanje cijene kruha. Seljaštvo U uvodnom dijelu sam već istaknula da je Francuska potraj starog društvenog poretka bila uglavnom poljoprivredna zemlja. Pred revoluciju kmetstvo zapravo više i nije postojalo u klasičnom smislu, tako da je seljaštvo posjedovalo zemlju. Iako je ukupan postotak seljačke svojine bio relativno velik ( oko 35 % ), dio koji je otpadao na svakog seljaka bio je vrlo malen. Većina seljaka nije imala ništa. Seljaci bez zemlje bili su još brojniji. Oni su sačinjavali seoski proleterijat. Seljaci koji su imali minimum zemlje nisu mogli od nje živjeti pa su tražili dopunske prihode kao najamni 7


radnici ili u seoskoj industriji. U krajevima bogatim žitorodnim kulturama krupni zakupnici su prisvajali sve zemlje pod zakupom. Ta skupina krupnih zakupnika bila je homogena društvena grupa, ekonomski važna zato što je bila inicijator kapitalističkog preobražaja poljoprivrede u bogatijim krajevima. Značajan sloj seljaštva bili su ratari. Oni su bili imućni seljaci, ili čak bogati zemljoposjednici. Imali su dovoljno zemlje da bi živjeli nezavisno. Bili su malobrojni, ali je njihov društveni utjecaj bio velik. Njihova ekonomska uloga je bila doduše manja. Prodavali su dio svojih plodova, ali je to predstavljalo samo neznatan postotak u cjelokupnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Što se tiče obveza seljaka, one su bile toliko teže koliko je seosko gospodarstvo bilo zaostalije. U borbi protiv nametnutih obveza

od strane monarhije i aristokracije

ostvarivalo se jedinstvo seljaštva. Na prvom mjestu za seljaka su bile kraljevske obveze. Seljak je jedini morao plaćati kuluk na putovima, za prijevoz vojske, za policiju, zatim posredni porez, kao porez na sol. Posredni porez pod vladavinom Louisa XVI. povećao se za 28 %. Zatim su slijedile crkvene obveze: desetina na 4 vrste žitarica, na ostale plodove i na stoku. Obveze prema vlastelinu bile su za seljaka još teže. Feudalni sustav pritiskao je svu zemlju neplemića i nametao ubiranje dažbina. Vlastelin je na svojoj zemlji dijelio pravdu. Više i niže sudstvo bilo je simbol njegove društvene nadmoći. Vlastelinske dažbine bile su: pravo na lov i ribolov, golubinjake, mostarine, ubiranje taksa na trgovištima, pravo izgona, upotreba vlastelinskog mlina, peći.. Vlastelinska reakcija bila je naročito teška za seljake. Primjerice, u slučaju spora vlastelinsko je sudstvo posebno pritiskalo seljake. Vlastelinstvo se obaralo na kolektivna prava, na pravo korištenja općinske zemlje na koju su polagali svoje pravo u visini jedne trećine. Na kraju, treba istaknuti da su i unutar francuskog seljaštva postojale određene suprotnosti. Njegovo jedinstvo bilo je stvarano u opoziciji prema privilegiranima, iz mržnje prema aristokraciji. Također, ukidajući feudalne obveze i revoluciji, ono je bilo jedinstveno. No, u pogledu zemlje, održavan je krupni zemljišni posjed, kao i krupna obrada, sa svim svojim društvenim posljedicama.

2.3. Društveno – politički odnosi U prethodnom poglavlju opisano je kako su se u redovima buržoazije isticali po bogatstvu, obrazovanju i raskošnu životu obogaćeni trgovci, bankari, brodovlasnici,

8


zakupci poreza, itd. Zajedno sa srednjom buržoazijom, trgovcima, bogatim zanatlijama i raznim unosnim zvanjima ( odvjetnici, liječnici i slično ), te sitnom buržoazijom, radnicima i seljaštvom, oni su sačinjavali treći stalež. Čitav taj treći stalež bio je uglavnom lišen političkih prava, a u većoj ili manjoj mjeri i društvenog položaja i poštovanja. Povlastice feudalaca i razna njihova monopolistička prava smetala su razvitku trgovine i industrijske djelatnosti na svakom koraku. Bogata buržoazija nije dobivala zakonsku zaštitu svoje imovine i drugih prava od napada povlaštenog plemstva i svećenstva. Bogata buržoazija bila je ovisna o feudalnoj klasi, jer je ova držala u svojim rukama monopol sirovina, prometa, pa i radne snage. Seljaštvo je trpjelo i stalna ponižavanja kojem su ga izvrgavali plemići i tešku eksploataciju. Oblik vladavine te sudsko – upravna i financijska organizacija bili su također snažna barijera društvenog napretka. Kralj je imao neograničenu vlast. Izdavao je zakone, odlučivao o ratu i miru, savezima s drugim državama, postavljao je činovnike, pa čak i visoke crkvene prelate, rukovodio čitavom upravom, postavljao i smjenjivao suce ( sudska su zvanja prodavana ), vršio pravo delegacije, itd. 6 On je također određivao državne izdatke i poreze, te se preko brojnog činovništva brinuo za njihovo ubiranje. Kralj je imao svoj savjet sastavljen od ministara i sekretara, koje je po svom nahođenju postavljao i smjenjivao. Brojni nekontrolirani činovnički aparat vršio je samovolju i nije nikome odgovarao. Jacques Necker, ministar na dvoru Louisa XVI. pokušao je to dovesti u red, ali ni on kao ni njegov prethodnik Turgot, koji je tražio i predlagao mnogo zamašnije reforme,nisu imali uspjeha. Zastarjelo administrativno uređenje stvaralo je velike prepreke trgovini i razvitku unutarnjeg tržišta. Podjela na pokrajine, koje su imale svaka svoj život, svoje običajno pravo, carinske granice, mjere, sprječavala je razvitak gospodarstva. Raskalašen kraljevski dvor, korumpirana država, skup centralni državni aparat – sve je to ometalo društveni, ekonomski i širok kulturni razvitak i takav sustav je trebalo ukloniti. U tom razdoblju apsolutističke monarhije sloboda građana uopće nije bila zaštićena. Policijske vlasti mogle su nekoga zatvoriti i držati ga u zatvoru koliko su htjele. Nalog za uhićenje izdavan je u kraljevo ime ( tzv. lettre de cachet ) stajao je na raspolaganju visokim državnim dužnosnicima.

6

Burke, Edmund: Razmišljanja o Francuskoj revoluciji, Politička kultura, Zagreb, 1999, str. 101.

9


3. KONAČNA KRIZA MONARHIJE Duboka kriza zahvatila je čitavu monarhiju, sve njezine društvene slojeve. Ona je naročito ubrzana od 1781. godine, kada je Jacques Necker dao ostavku na položaj generalnog direktora financija. Kralj Louis XVI. bio je doduše pošten i dobronamjeran, ali je bio slab u umijeću vladanja. Više je volio lov i rad u svojoj bravarskoj radionici nego sjednice svoga savjeta. Kraljica Marija Antoanetta, kći austrijske carice Marije Terezije, bila je lijepa, ali bestidna i isprazna osoba koja je svojim bezobzirnim ponašanjem doprinjela diskreditiranju kraljevstva. Mariju Antoanettu u prvi plan je gurnula upravo neodlučnost i popustljivost kralja Louisa XVI., te je tako ona polako preuzela vlast i nad podanicima i nad samim kraljom. Iz najbližeg kraljevog okruženja micala je ljude koji joj nisu odgovarali, a naredila je da se zatvori čak i francuski kardinal. Njezina rasipnost i nonšalantnost prema državnim financijama u zemlji, koja se našla na rubu bankrota i siromaštva velikog broja građana, toliko je iritirala francuski narod da je u njemu postala neizmjerno omrznuta. Zbog situacije u državi, obespravljeni i na rubu gladi, građani podižu revoluciju, koju je Marija Antoanetta doslovce platila glavom. Naime, kraljevska obitelj je osuđena na smrt zbog izdaje francuske i njezinih interesa.7

3.1. Zbivanja u Francuskoj od kraja 1788. do srpnja 1789. godine Predrevolucionarna vrenja u Francuskoj krajem 18. stoljeća potrajala su nekoliko mjeseci unutar kojih je treći stalež energično zahtijevao jednaka prava i radio na socijalnoj i političkoj izmjeni starog poretka. Državni bankrot i nezadovoljstvo buržoazije, seljaštva i sirotinje doveli su do niza događaja za koje možemo reći da su isprva bile tihe, a potom sve glasnije uvertire nadolazećoj revoluciji. Raspoloženje širokih narodnih masa eskaliralo je 14. srpnja 1789. godine napadom na tvrđavu Bastillu, u noći prepunoj dugo potiskivanog nasilja, koje se smatra početkom Francuske revolucije. Suočen s velikom financijskom krizom i praznom državnom blagajnom, Louis XVI. je još krajem 1788. godine obećao saziv državnih staleža za svibanj 1789. godine s namjerom da tako napuni državnu blagajnu. To je izazvalo veliko oduševljenje u 7

http://knol.google.com/marija-antoanetta.aspx, 10.12.2011.

10


trećem staležu, budući da državni staleži nisu bili sazivani još od 1614. godine, a oni su se nadali kako će im saziv staleža omogućiti ostvarenje prava koja ima pripadaju. Započela je borba trećega staleža protiv dva povlaštena staleža ( aristokracija i svećenstvo ), što još uvijek nije bio oružani sukob. Na čelo borbe protiv povlaštenih staleža je Patriotska stranka, sastavljena uglavnom od ljudi iz buržoazije ( pravnici, pisci, poslovni ljudi, bankari, itd. ), kao i neki liberalni plemići ( primjerice markiz La Fayette ), ali i poneki istaknuti članovi parlamenta. Zahtijevali su osnovne slobode, parlamentarnu vladu, te građansku, pravnu i fiskalnu jednakost.8 Također su organizirali snažnu propagandu, koristili se osobnim vezama ili nekim društvima kako bi postigli ono što žele, te glavnim agitacijskim centrom učinili parišku kavanu Procope. Komitet tridesetorice bio je naziv središnjeg tijela koje je rukovodilo patriotskom propagandom. Komitet je poticao pisanje brošura i širio primjerke knjiga žalbi, te kao svoj osnovni zahtjev isticao želju za dvostruko većim brojem predstavnika trećega staleža u Državnim staležima. Tijekom prosinca 1788. godine Parlament je prihvatio dvostruko povećanje broja zastupnika trećega staleža u Državnim staležima, no nije se izjasnio o najvažnijem pitanju – poimeničnom glasovanju, bez kojega povećanje broja zastupnika ne bi imalo nikakvog smisla niti efekta za treći stalež. Kako su se izbori približavali, treći stalež je činio sve da pokrene javno mnijenje. Politička literatura uzimala je maha, koristila se sloboda tiska, pojavljivalo se sve više brošura, pamfleta i spisa pravnika, župnika te osobito pripadnika srednje buržoazije. Najpoznatiji pamflet od svih je onaj opata Sieyesa pod nazivom Što je treći stalež? Pamflet započinje s 3 slavna pitanja i odgovora: Što je treći stalež? – Sve Što je bio do sada? – Ništa Što traži? – Da postane nešto. Kako su se izbori sve više približavali, Vlada je izradila liberalni izborni propis 24. siječnja 1789. godine a on je išao na ruku buržoaziji jer su predstavnici trećega staleža uvijek birani posrednim glasovanjem. Tako su najutjecajniji buržuji, najvještiji govorništvu, bili sigurni da će dominirati u raspravama i pridobiti seljake ili zanatlije. Predstavništvo trećega staleža sačinjavali su samo buržuji. Nijedan neposredni predstavnik širih narodnih slojeva nije sjedio u Skupštini državnih staleža.

8

Skupina autora: Francuska revolucija, ljudska prava i politička demokracija nakon 200 godina, JAZU, Globus, Zagreb, 1991., str. 321.

11


Izborne operacije odvijale su se u miru, skupštine su pisale poznate knjige žalbi, kojih je na kraju revolucije bilo oko 60 000. One daju opširan prikaz Francuske pretkraj starog društvenog poretka. Knjige žalbi sva 3 staleža jednoglasno su bileprotiv apsolutizma i zalagale su se za reformu sudstva, kaznenog zakonodavstva, izmjenu fiskalnog sustav, te za zajamčenje osobnih sloboda i sloboda tiska. No, njihove knjige žalbi ( povlaštenih staleža i trećega staleža ) razlikovale su se u jednoj bitnoj stavci. Naime, samo je treći stalež zahtijevao potpunu građansku jednakost, dok u knjigama žalbi povlaštenih staleža o tome nema govora. U međuvremenu izbori su napokon došli i jasno potvrdili volju zemlje. Ali kraljevstvo nije moglo udovoljiti prohtjevima trećeg staleža jednostavnom odlukom da se samo povuče. Tako volja naroda još jednom nije bila ispoštovana. Petoga svibnja 1789. godine Skupština općih staleža sastala se u Versaillesu. Odmah je izbio spor o načinu zasjedanja ( hoće li staleži zasjedati zajedno ili odvojeno ). Treći je stalež izlagao da je nacija jedna i nedjeljiva, te da bi zato svi njezini predstavnici trebali zajedno zasjedati i pojedinačno glasovati ( opet se otvorilo pitanje o načinu glasovanja ). Kada kralj naređuje da se zasjeda po staležima, treći stalež mu odbija poslušnost i 10. lipnja 1789. Proglašava se Danom općina. Svega pet da nakon toga treći stalež svoj dom proglašava Nacionalnom skupštinom. Nacionalna skupština postaje jedan, nedjeljiv i cjelovit predstavnik nacije i odonda samo ona ima pravo određivati poreze. Tri dana nakon proglašenja Nacionalne skupštine, kralj ju nastoji raspustiti jednostavnom zabranom pristupa u dvoranu u kojoj se trebala održati sjednica predstavnika Nacionalne skupštine. No, predstavnici se nisu dali smesti i okupili su se umanje svečanoj Loptaonici. Ondje ona proglašava da je ona kao ukupnost narodnih predstavnika Nacionalna skupština, a ne da joj to svojstvo daje prostor u kome zasjeda. Istoga dana ( 20. lipnja 1789. ) svi članovi prisežu da se Skupština neće razići sve dok ne donese novi ustav, tj. proglašavaju se Ustavotvornom skupštinom. Takav svoj mandat izveli su iz narodnih naputaka,a ne iz kraljeva saziva Skupštine. Dana 23. lipnja 1789. godine održana je svečana sjednica na kojoj je Louis XVI. u svojim deklaracijama prihvatio da poreze izglasavaju državni staleži, te se složio da se zajamče osobne slobode i slobode tiska, što je značilo priznavanje načela ustavne vladavine. Od tada više ne a državnih staleža, a vlast kralja prelazi pod kontrolu narodnih predstavnika. Nacionalna skupština mirno je nastavila sa svojim radom te je 7. srpnja formirala ustavni komitet, a dva dana poslije se proglasila Narodnom ustavotvornom skupštinom. 12


Kada se već činilo da će sve to dobiti sretan završetak, narodom se proširila vijest da je kralj doveo vojsku u Pariz. Skupština odmah od kralja zahtijeva povlačenje vojske, no on to odbija, na što revolucionari odgovaraju zauzimanjem Bastille. Prije toga osnovali su Narodnu gardu, ni ne sluteći da njeno postojanje zapravo nije bilo potrebno, te da opasnost nije toliko dolazila od kralja koliko od njegova bratića, vojvode od Orleansa. On je širio ni na čemu utemeljenu paniku među narodom i huškao ga protiv kralja, nadajući se da će naslijediti prijestolje. Čin zauzimanja Bastille 14. srpnja 1789. godine ( budući da je ona bila simbol tiranije ) označio je prijelomnicu u tijeku revolucije.

13


4. ZAKLJUČAK Dakle, vidjeli smo da je Francuska prije revolucije bila apsolutna monarhija s kraljem na čelu, a po ustroju društva feudalna država. Društvo je bilo podijeljeno u 3 staleža: Svećenstvo, plemstvo i treći stalež koji je sačinjavalo građanstvo, seljaštvo i obespravljene narodne mase. Svećenstvo i plemstvo bili su privilegirani slojevi, dok je najbrojnije bilo francusko seljaštvo i sirotinja. Način vođenja ekonomske politike u Francuskoj toga doba nazvano je kameralizam, što znači da se količina novca u državi zadržavala punjenjem državne blagajne. To je značilo da su porezi kojih su prva dva staleža bili oslobođena, bili nametnuti trećem staležu, koji je ionako bio najsiromašniji. Francuski kralj Louis XVI. zbog čestih je ratova, novčane pomoći američkim državama u borbi za oslobođenje, te rastrošnog života dvora, toliko iscrpio državnu blagajnu da je doveo zemlju do bankrota. Veliko je nezadovoljstvo vladalo ne samo u redovima seljaštva i radništva, nego i unutar buržoazije, koja je imala veliku ekonomsku snagu ali nije imala političku moć. Ona je zapravo bila snaga revolucije, potpomognuta seljaštvom i širokim narodnim masama. Shvatiti Francusku revoluciju moguće je samo analizom društvenog stanja u Francuskoj u vrijeme koje je prethodilo revoluciji, a to je 18. stoljeće . Uvidom ekonomske, socijalne i političke prilike koje su vladale,spoznajemo zapravo same uzroke revolucije. Francuskom revolucijom, koja je naziv za niz događaja kojima je u Francuskoj od 1789. do 1793. godine postupno zbačena dotadašnja apsolutna monarhija i zamijenjena novim društvenim poretkom koje je predstavljalo jednu od prvih demokratskih republika u tadašnjoj Europi.

14


5. LITERATURA 1.

Bastaić, Konstantin; Krizman, Bogdan: Opća historija države i prava, Globus, Zagreb,

1981. 2.

Burke, Edmund: Razmišljanja o Francuskoj revoluciji, Politička kultura, Zagreb, 1993.

3.

Durić, Vesna; Peklić, Ivan: Hrvatska i svijet – od prapovijesti do Francuske revolucije

1798. godine, Zagreb, 2007. 4.

Kurtović, Šefko: Opća povijest prava i države, Vlastito izdanje, Zagreb, 2000.

5.

Matiese, Albert: Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948.

6.

Skupina autora: Francuska revolucija, ljudska prava i politička demokracija nakon 200

godina, JAZU, Globus, Zagreb, 1991. 7

.Soboul Albert: Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb, 1946. – 1966.

8.

www.australis.bloger.hr/post/francuska-apsolutna/monarhija/160752.aspx

9.

http://knol.google.com/marija-antoaneta.aspx

15


16


17


18


19


20


FRANCUSKA DO REVOLUCIJE. 2003